Ivan Gundulić

Hrvatski barokni pjesnik, epik, lirik i dramatik

GUNDULIĆ, Ivan (Gondola, Plavčić, Plavković; Dživo, Giovanni,

Johannes), pjesnik (Dubrovnik, 9. I. 1589 – Dubrovnik, 8. XII. 1638). Potekao iz vlastelinske
obitelji; otac Frano Dživov bio je trgovac i dužnosnik u upravi Republike. Prezimena Plavčić i
Plavković, koja se također javljaju uz Gundulićevo ime, rezultat su sečentističke mode
prevođenja prezimena talijanskog odn. latinskog korijena. Nadimak Mačica dobio je pjesnik u
mladosti, a ostao je i njegovim sinovima. Rodio se u palači u ulici Lučarica. Kada je napunio
tri godine, brigu o njemu otac je povjerio skrbnicima, vjerojatno želeći izbjegnuti siromaštvo.
Školovao se samo u Dubrovniku, završio je humanističku gimnaziju, a profesori su mu bili
latinski pjesnik i prevoditelj Petar Palikuća i Talijan Camillo Camilli. Mogao je slušati i
predavanja isusovaca S. Muzija, R. Ricasolija i B. Kašića, koji su nakon 1604, kada su
utemeljili rezidenciju, u nekoliko navrata držali predavanja o poeziji i retorici u književnoj
akademiji (Accademia di belle lettere). U Veliko vijeće ulazi 1608. te redovito obnaša
dužnosti u upravnoj i sudskoj vlasti; 1615. i 1619. knez u Konavlima, 1634. izabran u Senat,
neposredno pred smrt 1638. i u Malo vijeće. Često je izostajao sa sjednica upravnih tijela pa
su mu izricane, a potom i opraštane, novčane kazne. Poslije majčine smrti 1627. pripala su mu
imanja u Konavlima, u Župi i na Mljetu, kuće u Dubrovniku (u Širokoj, Rudanovoj i Grbinoj
ulici). Kao »izvrstan pjesnik« postao je članom Akademije ispraznih (degli Oziosi) u Napulju.
Pokopan je u obiteljskoj grobnici ispred velikog oltara u franjevačkoj crkvi. – G. je cijeli život
proveo u rodnom gradu, u doba katoličke obnove. Kao mladić vjerojatno je posjećivao kuću
N. Gučetića, pisca filozofskih i estetičkih dijaloga, utemeljenih na koncepcijama
neoplatonizma. Između 1610. i 1620. piše melodrame, čije je naslove naveo u predgovoru
djela Pjesni pokorne kralja Davida, spominjući svoj mladenački rad kao »porod od tmine«.
Ta dramska »složenja« jesu: Galatea, Posvetilište ljuveno, Čerera, Kleopatra, Adon, Koraljka
od Šira, Arijadna, Prozerpina ugrabljena od Plutona, Dijana i Armida, od kojih su sačuvana
posljednja četiri. Za tekstove Dijane iArmide vjerovalo se (zbog kratkoće – svaki ima tek oko
90 stihova) da su samo odlomci, dok M. Rešetar nije dokazao da je riječ o cjelovitim
tekstovima – dramskim prizorima. Analizom sačuvanih dramskih djela, kao i po naslovima
izgubljenih, dokazano je da Gundulićev mladenački dramski rad nije izvoran: riječ je o
prijevodima--preradbama u Italiji tada popularnih libretističkih drama: Arijadna je slobodan
prijevod Arianne Ottavija Rinuccinija, ali u njoj ima i dosta samostalnih Gundulićevih
umetaka; Prozerpina ugrabljena djelomice se podudara s epom De raptu
Proserpinae latinskog pjesnika Klaudija Klaudijana; za Posvetilište ljuveno pomišljalo se da
je možda prijevod pastirske igre Sacrifizio Agostina Beccarija, a za Koraljku od
Šira pretpostavlja se da bi mogla biti prijevod-preradba pastirske igre Fili di Sciro Guidobalda
Bonarellija. Po riječima samog autora, sve su se te drame »na očitijeh mjestijeh s velicijem
slavam« prikazivale u Dubrovniku. Arijadna, tiskana 1633, izvođena je na sceni mnogo prije,
vjerojatno o. 1615, pa tako, zajedno s Euridiče Paskoja Primovića, znači začetak žanra
libretistički zasnovane tragikomedije u hrvatskoj književnosti. Arijadnuje prikazala – prema
mnogim indicijama – družina mladih vlastelina. Razabire se to iz Gundulićeva pisma 4. IX.
1632. Marinku Frana Tudiševića, vlastelinu dubrovačkom, u kojem kaže da je ta drama »s
velicijem slavam bila jur prikazana u našem Dubrovniku«. I Arijadna i Prozerpina
ugrabljena obrađuju teme iz grčke mitologije: Arijadna je preinačen mit o kćeri kretskoga

kralja Minosa, a Prozerpinatematizira

Novčanica od 50 kuna, Narodna banka Hrvatske.

Plutonovu otmicu Prozerpine, kćeri božice Cerere; zapleti u objema dramama temelje se na
sukobu ljudskog i božanskog, pa se mogu tumačiti i alegorijski: Arijadna kao alegorija
ovozemaljskog i onozemaljskog, s brojnim aluzijama na ondašnji dubrovački politički život,
a Prozerpina kao alegorija cikličke obnove života. U Dijani se obrađuje mit o božici Dijani
zaljubljenoj u Endimijona, dok dramski prizor Armida tematizira jednu epizodu
Tassova Oslobođenog Jeruzalema. 
Gundulićeve melodrame pisane su različitim stihovima i strofama (najčešće u dvostruko
rimovanim dvanaestercima i osmercima), a kao novina dramskog žanra javlja se zbor, čije su
partije često lirsko-idilične. U predgovoru Pjesnima pokornim kralja Davida G. spominje da
je, osim mladenačkih drama, pisao i pjesme. O tim njegovim »mnozijem i bezbrojnijem
pjesnima taštijem i ispraznijem« ne zna se mnogo. Od Gundulićeve ljubavne lirike sačuvano
je samo jedno neoriginalno djelo: pjesma Ljubovnik sramežljiv, u 73 osmeračka katrena,
prepjev-preradba pjesme Amante timido, s dodatcima još dviju pjesama (Amante
occulto i Amante costante) talijanskog pjesnika i Gundulićeva suvremenika G. Pretija.
Pjesma, oblikovana kao fiktivni dijalog pjesničkog subjekta s pismom koje šalje svojoj
dragoj, izgrađena je na motivici petrarkističke ljubavne lirike, a po stilskim osobinama –
bogatstvu retoričkih figura – karakterističan je proizvod marinizma. Osim ljubavnih pjesama,
izgubljene su i neke pjesme s drugačijom tematikom: zna se da je G. napisao pjesme o
propasti porodice Komnena i u pohvalu V. Komnena (1663. ostale su netiskane zbog
nedostatka potrebnih slova u mletačkoj tiskari). Među sačuvanim djelima za koja se ne može
sa sigurnošću reći da su Gundulićeva, valja spomenuti devet kraćih pjesama što se nalaze u
najstarijem sačuvanom rukopisu Osmana (1654). Neki od tih sastavaka mogli bi biti i odlomci
izgubljenih drama, a neki su tekstovi lirske pjesme, s temama prolaznosti i nestalnosti života;
po stilu, dikciji, stihu i estetskim dosezima mogu se pripisati Gunduliću. Ne zna se pouzdano
je li njegova pjesma nadgrobnica U smrt Marije Kalandrice (objavljena kao Gundulićeva
u Starim piscima hrvatskim, 9), premda bi mu po stilskim i estetskim vrijednostima mogla
pripadati.

Pretpostavlja se da su u prijepisima pomiješane dvije nadgrobnice, od kojih je jedna

vjerojatno Gundulićeva, a druga iz pera njegova sina Šiška (P. Kolendić, F. Fancev). Pjesan
visini privedroj Ferdinanda II. velikoga kneza od Toskane (u osmeračkim katrenima)
panegirik je izgrađen na baroknom toposu o vladaru kao čovjeku koji posjeduje božanska
obilježja, a glavna tema pjesme prepleće se s motivima veličine slavenstva i besmrtnosti
slave. Prvo, u Rimu objavljeno, Gundulićevo djelo Pjesni pokorne kralja Davida (1621)
posvećeno je »mnogo svitlomu gospodinu Maru Mara Bunića vlastelinu dubrovačkom«. U
posveti pjesnik govori o svojim mladenačkim dramama i pjesmama te objašnjava zašto
»pjesni pokorne« daje tiskati, nazivajući prepjeve psalama, za razliku od svojih mladenačkih
djela, »zrak od svjetlosti«. Tumačen raznoliko, i kao izraz religiozne konverzije, i kao znak
utjecaja isusovaca na pjesnikov duhovni život, i kao iskaz pjesnikovih estetskih gledišta, ali i
jednostavno kao pokazatelj pjesnikova odnosa prema tisku, taj je predgovor vrijedan izvor
podataka o pjesnikovu mladenačkom književnom radu, a ne može mu se nijekati ni značenje
pjesnikova književnoestetskog i duhovnog ‘manifesta’: tu se pjesnik izrijekom deklarira kao
»krstjanin spjevalac«. Pjesni pokorne kralja Davida sadrže prepjeve sedam pokajničkih
psalama Davidovih (psalam 6, 31, 37, 50, 101, 129. i 141), koji su potkraj XVI. i u XVII. st.
bili često prevođeni u hrvatskoj književnosti (S. Đurđević, Š. Budinić, B. Kašić, A. Vitaljić, I.
Đurđević), i originalnu religioznu pjesan Od veličanstva božjeh. U prepjevima je G.
ekstatičnu intonaciju i zanosni ton psalama vjerno prenio u hrvatski jezik i osmeračke katrene,
svrstavši se u red ponajboljih hrvatskih prevoditelja psaltira. Pjesma Od veličanstva božjeh po
sadržaju je i po temi interpretatio christiana cijelog kozmosa, nebeskih sfera, prirode,
čovjekova bića, svega onoga što jest. Pisana u osmeračkim katrenima, s rimom ab ab,
inspirirana filozofsko-teološkim strujama, od antičkih platoničkih i aristoteličkih, preko
skolastičkih mističkih pa do novovjekih, ta pjesma pokazuje da je hrvatska
sedamnaestostoljetna duhovna lirika uobličavala najsuptilnije i najuzvišenije filozofsko-
teološke teme vrlo razrađenim apstraktnim filozofijskim leksikom i bogatim baroknim
ornatom. Kao i prepjevi pokajničkih psalama Davidovih, ona je navijestila Gundulićevo
zanimanje za teološko-religioznu problematiku. Osam mjeseci nakon Pjesni pokornih kralja
Davida u Mlecima su objelodanjene Suze sina razmetnoga (1622). To je religiozna poema u
tri »plača« koja obrađuje biblijsku parabolu iz Evanđelja po Luki o grešnom sinu koji se
odmetnuo od oca, a kada se pokajao, bilo mu je oprošteno. Priča ima alegorijsko značenje:
ocrtava nemarnost čovjeka prema Bogu i pristajanje uz grijeh, ali i put povratka Bogu.

Poema je napisana u osmeračkim sestinama, s rimom ab ab cc, a generički nasljeduje

talijanske religiozne poeme iz XVI. st.: Suze svetoga Petra Luigija Tansilla i Suze Marije
Magdalene Erasma da Valvasonea. Tročlana struktura poeme (grijeh, spoznaja, pokajanje)
simbolizira supstancijalnu teološku misao te nakanu da čitatelju kroz biblijsku parabolu i
dramu čišćenja duše opiše put od grijeha do oprosta i navede ga na moralan
život. Suze, naime, nisu samo prepjevana biblijska parabola: oblikovana kao iskaz samog
pjesnika, s jedne, i biblijskoga grešnog sina, s druge strane, kao dvoglasni plač evanđeoskog
sina i lirskog subjekta, poema je priča o egzistencijalnim, moralno-etičkim problemima
svakog pojedinca. Kao književna vrsta, Suze sina razmetnoga izgrađene su na elementima
svih triju književnih rodova: pričajući o razmetnom sinu, Suzenose elemente epskog,
narativnog; iznoseći moralnu dramu subjektiviteta, Suze participiraju u dramskom rodu, a
oblikujući više stanjâ subjekta i refleksije o moralno-teološkim pitanjima nego vanjske
događaje u priči, poema nosi izrazite crte lirskog. Želeći obratiti duh od ljubavi prema
ovozemaljskom k ljubavi prema Stvoritelju, poema je i teologija i filozofija praktična života,
idejna braniteljica katoličke misli o mogućnosti spasa. U glavnu ideju utkane su i
mnogobrojne motivske sastavnice karakteristične za barok (prolaznost ljepote i života,
relativnost svega što postoji u vremenu, odnos fizičke i duhovne ljepote). Bila je uzorom
kasnijim religioznim poemama u hrvatskoj književnosti (Bunićevoj Mandaljeni
pokornici, Đurđevićevim Uzdasima Mandaljene pokornice i Kanižlićevoj Svetoj Rožaliji). Po
stilu, Gundulićeva poema uzorno je djelo baroknog svjetonazora i baroknog načina pisanja,
prije svega gomilanjem neobičnih i bizarnih metafora, nizanjem neobičnih pjesničkih slika i
usporedbi, paradoksalnim zaključcima i intelektualiziranim obratima misli, raznim
zvukovnim figurama, a ponajviše konstruktivističkim i končetoznim antitezama, paradoksima
i oksimoronima, pri čemu do izražaja dolazi u seičentu toliko cijenjena domišljatost,
inventivnost, oštroumnost i ingenioznost; tako poema nije samo vrhunac baroknog
konceptualnog načina pisanja, vrhunac estetizacije književnog teksta u XVII. st., nego i
remek-djelo stilskog umijeća u hrvatskoj književnosti uopće.

Gundulićeva Dubravka pripada pastoralnoj dramskoj vrsti, proširenoj u doba renesanse i

baroka; prikazivala se u Dubrovniku 1628, pa se pretpostavlja da je nastala sredinom trećeg
desetljeća XVII. st. Radnja drame odvija se u pastoralnoj Dubravi, u mitsko vrijeme sreće i
blagostanja, a pripovijeda o svetkovini slobode koja se slavi u Dubravi svake godine, a tom se
zgodom vjenčaju djevojka i momak za koje suci izreknu da su najljepši i najplemenitiji par.
Dramski zaplet stvara bogat, no ružan, na sceni nenazočan Grdan, želeći mitom dobiti
Dubravku za sebe. No, sve završava sretno; neprilično vjenčanje sprečava bog ljubavi Lero,
pa se Dubravka ipak vjenča za najboljeg momka, Miljenka. Narod slavi njihovo vjenčanje, a
ujedno i svetkovinu slobode te se božici slobode na oltar prinose darovi i pjeva himna slobodi.
Mitološko-pastoralni sadržaj Dubravke književna povijest tumači alegorijski: Dubrava
označava sam grad Dubrovnik, pastirica Dubravka simbol je dubrovačke slobode i vlasti,
Miljenko je alegorijsko obličje dubrovačkog plemstva, Grdan simbolizira obogaćeni sloj
dubrovačkih građana. U glavnu dramsku radnju upleteni su i mnogi drugi fabularni motivi, na
primjer motiv o ribaru koji dolazi iz Dalmacije i hvali slobodu Dubrave, Dubrovnika, ili pak
neke smiješne epizode sa satirima i satiricama. U drami G. slijedi strukturu onodobne
pastirske igre, udomaćene u Italiji i neobično omiljene u stoljeću u kojem su
Guarinijev Vjerni pastir, Tassov Aminta i Sanazzarova Arkadija našli bezbroj sljedbenika i
nasljeđivača. Strukturi klasične pastirske igre G. je dodao alegorijski politički smisao,
te Dubravka nudi i koncept sretne, slobodne države, misao o sreći u takvoj političkoj
tvorevini u kojoj, kao i u antičkom polisu, vladaju istina, ljepota i dobrota, i u kojoj je sve
uređeno po zakonima božanske pravednosti. Polazeći od neoplatoničkih i utopističkih
renesansnih i postrenesansnih koncepcija o idealnoj državi, G. je tradicionalnu pastirsku
dramu obogatio dodatnim, prvenstveno političkim smislovima, te proširio konvencijama
određene granice pastirskog žanra. Po svojim idealističkim političkim vizijama sretnoga
grada-države, Dubravka je i svojevrsna utopija – ona je hvalospjev idealnom i idealiziranom
društvenom uređenju, hvalospjev najboljoj od svih mogućih država, u kojoj vladaju božanska
načela. Isto tako, Dubravka je i svojevrsni Gundulićev odgovor na neke društvene probleme
Republike, prije svega aluzija na neprilične ženidbe: tradicionalist i legitimist, aristokrat G.
ženidbu među različitim društvenim slojevima u drami prikazuje kao neprirodnu i protivnu
Božjim zakonima; tako je društvena problematika u pastorali prikazana kao moralno-etički
sukob. No, Dubravka se prije svega može odčitati kao politička drama koja postavlja pitanje
slobodne države, negirajući mogućnost participiranja građanstva u dubrovačkoj
vlasti. Dubravka je tročinska pastorala s korskim dijelovima u stihu (od peteraca preko
osmeraca do dvanaesteraca), a dramska, dijaloška struktura protkana je narativnim (radnja se
često samo prepričava) i često lirskim segmentima (zanosno opjevavanje ljubavi i ljepote,
himničko iskazivanje sreće i blagostanja u Dubravi). U pastorali se prepleću različiti tonovi:
češće oni uzvišeni, himnički, ali mnogo je prizora, osobito onih sa satirima i satiricama, u
kojim se komično miješa sa smiješnim, lakrdijsko sa šaljivim, duhovito s parodičkim.

Na razini kompozicije antitetičnost je temeljno načelo strukturiranja pastoralnog svijeta;

pastirima i pastiricama suprotstavljeni su satiri i satirice, ljepoti je suprotstavljena ružnoća,
božanskoj pravdi i pravednosti korupcija i pokvareni ljudski zakoni, zlatna stara vremena
suprotstavljena su novim, punima poroka i mana, slobodi Dubrave suprotstavljeno je ropstvo
Dalmacije. Razrješenjem dramskog sukoba, pobjedom božanskih zakona i sretnim
vjenčanjem Dubravke i Miljenka, svi se sukobi razrješuju i pastoralu zatvara sretan,
harmoničan kraj. Po navedenim elementima Dubravka je primjer baroknog oblikovanja teksta
i estetizacije prikazanog svijeta, ona je i filozofija morala i idealna vizija društva, a njezin
tvorac učitelj vrline i društvene pravednosti. U novovjekovnom hrvatskom
kazalištu Dubravka je od 1888. standardnim djelom nacionalnoga klasičnog repertoara te je
zahvaljujući redateljskim interpretacijama S. Miletića, J. Bacha (predstava u Maksimirskom
perivoju 1913), višekratno B. Gavelle i T. Strozzija (Dubrovnik 1933. »prid Dvorom«) bila i
podlogom mnogim scenskim istraživanjima u tradicionalnom i ambijentalnom nacionalnom
glumištu. Glazbu za tu pastoralu skladali su I. Zajc, A. Dobronić, J. Gotovac i I. Malec. Već
1620. u posveti Pjesnima pokornim kralja Davida G. je navijestio da će prevesti
Tassov Oslobođeni Jeruzalem i posvetiti ga poljskom kralju Zigmundu III. Ne zna se je li ga
doista počeo prevoditi, no važan je podatak da je ep želio posvetiti poljskom kralju, koji je
tada jedini bio sposoban oduprijeti se Turcima.

Kip Ivana Gundulića, Dubrovnik.

Kako su 1621. počele u Dubrovnik stizati vijesti da Turci spremaju pohod protiv Poljske, a
već u lipnju saznalo se i za ishod hoćimske bitke, G. je počeo pisati viteško-junački
ep. Osman je ispjevan u 20 pjevanja, od kojih 14. i 15. pjevanja nema ni u jednom od
mnogobrojnih rukopisa. Razlozi nepostojanja središnjih pjevanja epa tumačeni su različito i u
vezi s tim vođene su u hrvatskoj književnoj povijesti mnoge polemike. Najzanimljivija je ona
koja se vodila između A. Pavića, koji je zastupao tezu da je G. napisao zapravo dva epa (jedan
o Osmanu, a drugi o Vladislavu, te ih onda pokušao spojiti u jednu cjelinu), i F. Markovića,
koji je branio tezu o jedinstvenoj pjesničkoj zamisli epa. Aktualne povijesne podatke za ep G.
je dobio od dubrovačke vlade, a podatke o povijesti poljske države prvenstveno od hrvatskih
isusovaca koji su često boravili u Poljskoj, kao i iz djela V. Pribojevića De origine
successibusqe Slavorum (Venecija 1532) i M. Orbinija Il regno degli Slavi (Pesaro 1601), a
povijesne podatke o Turcima iz raznih historiografskih djela, prije svega iz djela L. T.
Crijevića Commentariorum de rebus, quae temporibus eius … gestae sunt (Frankfurt na Majni
1603). Mijenjajući po tradicionalnim poetičkim normama vergilijanskog epa povijesnu istinu,
G. je u Osmanu opjevao poljsko--turski sukob kod Hoćima (Chocim) 1621. i pogibiju
mladoga sultana Osmana II. u Carigradu 1622.

Tu bogatu suvremenu povijesnu građu G. je oblikovao u ep u kojem se razabiru tri glavne

radnje: jedna pripovijeda o hoćimskoj bitki, druga o putovanjima dvaju turskih podanika (Ali-
pašino putovanje u Varšavu da sklopi s Poljacima primirje i Kazlar-agino na Balkan da
Osmanu nađe žene plemenita roda), a treća o pobuni janjičara u Carigradu i Osmanovu
smaknuću. Za razliku od prethodne hrvatske povijesne epike, kao i talijanske, prvenstveno
Tassa, koji je inače Gunduliću u mnogočemu bio pjesničkim uzorom, ep obrađuje aktualnu
povijesnu temu, i to na moderan način, te se u njemu zrcale i suvremene političke doktrine o
povijesti kao političkoj činjenici. Svu fabularnu građu G. je kompleksnim kompozicijskim
postupcima strukturirao u ep radnja kojeg traje samo nekoliko mjeseci, a povijesnu građu
isprepleo je mnogim fikcionalnim, mahom romantično-viteškim epizodama, po uzoru na
Tassa; te epizode pripovijedaju o mladim i lijepim ratnicama koje se bore na jednoj ili drugoj
strani i skladna su protuteža težini povijesnih zbivanja. U osmeračkim katrenima s rimom ab
ab, u pjevanjima koja su sva otprilike iste dužine, G. je povijesna zbivanja opisao s pozicija
kršćanina, Slavena i političkog legitimista te se u epu mogu odčitati elementi ideologije
baroknog slavizma, koja je mogućnost oslobađanja Europe od Turaka vidjela u Božjoj
promisli i katoličkom poljskom narodu, kao i ideologije dubrovačkog plemstva koje se
protivilo svakom nelegitimnom rušenju vlasti. Prepletanje kršćanske eshatologije i modernog
shvaćanja povijesti, promjene pripovjedačkih stajališta u odnosu na naslovnog junaka (od
osude do sućuti), mnogobrojne refleksije o pitanjima odnosa pojedinca i društva, čovjeka i
povijesti, naroda i vlasti, ljubavi i mržnje, vješto komponiranje epske građe u siže u kojemu je
mnoštvo epskih radnji spretno integrirano u jedinstvenu epsku cjelinu, osmerački katren kao
metrička jedinica dobro primjerena naraciji, stil bogat baroknim ornatom – sve navedeno
čini Osmana klasičnim djelom hrvatske književnosti, epom koji je bio najvažnijim uzorom i
epskim modelom cjelokupnoj hrvatskoj epici sve do A. Kačića Miošića.
Rukopis Osmana koji je ostao nakon pjesnikove smrti ponio je u svijet njegov sin Frano, a
danas je zagubljen. Iz tog rukopisa ep je prepisao Nikola Ohmučević, i njegov je prijepis,
završen 15. IV. 1654. u Pragu, danas najstariji poznati rukopis Osmana. Dva pjevanja koja
nedostaju u tom su prijepisu označena kao 13. i 14. pjevanje. Osim tog, sačuvano je još
sedamdesetak prijepisa Osmana, a Đ. Körbler opisao ih je četrdesetak (Stari pisci hrvatski, 9).
Pet je prijepisa iz XVII. st.: osim Ohmučevićeva, to su još Vatikanski, Valovićev,
Adamovićev i Čingrijin. U jednom prijepisu iz XVIII. st., tzv. Kuljenu, koji sadrži mnoštvo
sastavaka dubrovačkih pjesnika, uz prijepis Gundulićeva epa napominje se da je vlada
središnja pjevanja izvadila iz epa, možda iz straha od naglašeno protuturskoga tona.

Otkako je ep 1826. prvi put pripremljen za tisak, običaj je da se djelo objavljuje s dopunama
središnjih pjevanja. Dopunjivači su: P. Sorkočević (u prvom izd.), drugi pjesnik, autor dopune
budimskog izdanja, nije poznat, treći je M. Zlatarić, ali je njegova dopuna ostala netiskana sve
do 1890, kada ju je u Vijencu objavio Đ. Šurmin. Za Matičino izdanje 1844. dopunu je
napisao I. Mažuranić i otada se Osman izdaje s tom dopunom. Osman je jedno od rijetkih
djela starije hrvatske književnosti koje je prevedeno na nekoliko jezika. Prvi je prijevod na
talijanski iz pera V. Smeće, koji je ostao neobjavljen, a danas se ne zna gdje se nalazi. God.
1827. izlazi u Dubrovniku drugi talijanski prijevod Osmana iz pera N. Jakšića, a 1838,
također u Dubrovniku, i treći, iz pera M. A. Vidovića. Na poljski je ep preveo 1826. T.
Łubieński, ali se o tom prijevodu poslije ništa ne zna. Prvi je cjelovit prijevod Osmana na
poljski iz pera K. Brzozowskog, ali je izgorio u Dresdenu. Tek 1934. izlazi u Varšavi cjelovit
prijevod na poljski C. Jastrzębiec-Kozłowskog. Na češkom je izišao 1919–21. u Pragu
prijevod J. Vinářa, na njemačkom prijevod Katharine von Pommer-Esche (Berlin 1918).
Cjelovit je ep na latinski u heksametrima preveo V. Getaldić (Mleci 1865). Pjesnički jezik
Gundulićeva opusa, štokavska jekavština s mnogim ikavizmima i nekoliko ekavizama, smatra
se najbogatijim pjesničkim jezikom starije hrvatske književnosti. Po pjesničkim osobinama
njegova djela pripadaju književnom baroku, razdoblju koje je, inspirirano talijanskim
sečentizmom, u hrvatsku književnost unijelo rafiniran i biran pjesnički izraz, ispunjen
mnogim metaforama, figurama dikcije i misli, domišljatim igrama i lucidnim končetoznim
postupcima. G. je takav stil u svojim djelima bogato ostvarivao te je Suzama sina
razmetnoga, Dubravkom, a ponajprije Osmanom, već za života postao pjesničkim uzorom i
klasikom hrvatske književnosti. Kao klasičan pjesnik dubrovačke književnosti G. je zadobio u
XIX. i XX. st. istaknuto mjesto u nacionalnim ideologijama te je – napose zbog srpskih
svojatanja – postao simboličnim znakom hrvatskoga nacionalnog identiteta, pa je kao knez-
pjesnik i na Bukovčevu svečanom zastoru koji prikazuje hrvatski narodni preporod (1895) u
zagrebačkom HNK. U Dubrovniku je 1898. na Gundulićevoj poljani podignut pjesnikov
spomenik (rad kipara I. Rendića).

DJELA: Piesni pokorne Kraglia Davida Go∫podina Giva Frana Gundulichia vlastelina

Dubrovackoga.Romae, Apud Aeredem Bartholomaei Zanetti, 1621 (pretisak Zagreb 1990), In
Venetia, Presso Marco Ginammi, 1630 (Venezia, Bartolo Occhi 1703), Dubrovnik 1828.
– Su∫e sina ra∫metnoga Gospodina Giva Frana Gundulichia vlastelina dubrovackoga. V
Mlezieh 1622 (pretisak Beograd 1979), V Bnezijeh Po Francisccu Broiollu 1670, In Venetia,
Si vende da Bartolo Occhi, 1703 (prošireno izd. sa Sedam pjesnji pokornieh i Pjesan od
velicjanstvaa Bo∫cieh). U Dubrovniku 1828. – Ariadna polu∫cjalostivo prika∫agne spjevano
od gospara Giva Frana Gundulichja vlastelina dubrovackoga.Godiscta 1632. U Jakinu po
Marku Salvionu, 1633, U Dubrovniku 1829, 1837. – Osman spjevagne vitescko Giva
Gundulichja, vlastelina dubrovackoga. U Dubrovniku 1826, U Budimu 1827, Zagreb 1844
(29. izd. do 1996). – Gljubovnik srame∫cgliv gospara Giva Frana Gundulichja, vlastelina
dubrovackoga. U Dubrovniku 1829, 1838. – Pjesan visini privedroj Ferdinanda II. velikoga
kne∫a od Toskane gospara Giva Frana Gundulichja, vlastelina dubrovackoga. U Dubrovniku
1829, 1838. – Diana i Armida pjesanzi slosceni po gosparu Givu Fr. Gundulichja vlastelinu
dubrovackomu. U Dubrovniku 1837. – Dubravka prika∫agne spjevano po Gosparu Givu Fr.
Gundulichja, prika∫ano u Dubrovniku godiscta 1628. U Dubrovniku 1837, Novi Sad 1888,
Zagreb 1888 (22. izd. do 1999). – Proserpina ∫cjalosno prika∫anje spjevana po Givu Franu
Gundulichiu vlastelinu dubrovackomu. U Dubrovniku 1843. – Diela, 1–2. Zagreb 1844–1847.
– Djela Giva Frana Gundulića. Stari pisci hrvatski, 9. Zagreb 1877, 19192, 19383. – Ivan
Gundulić (izbor), 1–2. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 12–13. Zagreb 1964. – Najpotpuniji
popis izd. Gundulićevih djela vidi u: Leksikon pisaca Jugoslavije, 2. Novi Sad 1979. i
Gundulićev San, katalog izložbe. Zagreb 1989.
LIT.: A. Marković: Lettera del p. lettore Ambrogio Marcovich, Minore osservante, ad un suo
amico sulla Osmanide di Gianfrancesco Gondola. Venezia 1826, 26. – F. M.
Appendini: Versione libera dell’Osmanide. Ragusa 1827. – A. Veber Tkalčević (A. T.): Ivan
Franjin Gundulić (predgovor). U: I. Gundulić, Osman u dvadeset pievanjah. Zagreb 1854, str.
V–XXIX. – A. Rzążewski: Jan Gundulicz i poemat jego »Osman«. Varszawa 1868, 414–439.
– A. Pavić: Kako se je izgubilo 14. i 15. pjevanje Gundulićeva Osmana? Obzor, 1(1871) br.
48–51. – H. Badalić: Kako je Gundulićeva »Osmana« popunio Sorkočević, a kako
Mažuranić? Velebit, 1874, str. 235–246. – A. Pavić: O kompoziciji Gundulićeva »Osmana«.
Rad JAZU, 1875, 32, str. 104–150. – F. Rački: Književne obznane. Vienac, 7(1875) 36, str.
584. – A. Pavić: Predgovor. U: Djela Ivana F. Gundulića. Stari pisci hrvatski, 9. Zagreb 1877,
str. III–XVIII. – L. Zore: O kompoziciji Gundulićeva »Osmana«. Rad JAZU, 1877, 39, str.
151–192. – Isti: Književni pretres. Slovinac, 1(1878) 9, str. 90–91. – R. Brandt’’: Istoriko-
literaturnyj razbor’’ poèmy I. Gunduliča Osman’’. Kiev’’ 1879. – F. Marković: Estetička
ocjena Gundulićeva »Osmana«. Rad JAZU, 1879, 46, str. 78–105; 47, str. 129–221; 50, str.
96–175; 1880, 52, str. 1–140. – Isti: Estetičnoj ocjeni Gundulićeva Osmana spisu A. Pavića,
primjetbe. Vienac, 11(1879) 21, str. 329–334. – A. Pavić: Estetična ocjena Gundulićeva
»Osmana«. Zagreb 1879. – R. Kovačić: Zabavica novijim učenjima Gundulićevog Osmana.
Slovinac, 3(1880) 24, str. 467–489. – A. Pavić: Gundulićev Vladislav. Rad JAZU, 1881, 55,
str. 1–115. – L. Zore: Gragja za književno-poviestnu ocjenu Gundulićeva »Ljubovnika
sramežljiva«. Ibid., str. 185–201. – Isti: Gragja za književno-poviestnu ocjenu Gundulićeve
»Arijadne«. Ibid., 1882, 63, str. 129–189. – I. Broz (I. B.): Predgovor. U: Osman Ivana
Gundulića s pjevanjima XIV. i XV. I. Mažuranića. Zagreb 1887, str. XII–XVI. – J.
Milčetić:Talijanski i latinski prevodioci Gundulićeva Osmana. Izvješće Kralj. Velike
gimnazije u Rieci (Fiume) koncem školske godine 1886/87. Zagreb 1887, 3–30. – T.
Smičiklas: O postanku Gundulićeva Osmana. Smotra, 1(1887) 10, str. 593–609; Književna
smotra, 5(1887) 11, str. 83–84. – F. Marković: O Dubravci, drami Ivana Gundulića. U
proslavu Gundulićeve tristogodišnjice. Rad JAZU, 1888, 89, str. 1–24. – Isti: O Gundulićevoj
Dubravci (predgovor). U: I. F. Gundulić, Dubravka. Zagreb 1888, str. VIII –XXXIX. – J.
Pasarić: Dubravka. Vienac, 20(1888) 4, str. 55–59. – A. Trstenjak: Ivan Franjin Gundulić.
Letopis Matice slovenske (Ljubljana), 22(1888) str. 101–131. – L. Zore: Alegorije u
Gundulićevoj Osmanidi. Rad JAZU, 1889, 94, str. 199–236. – V. Kačanovskij: Novoe
tolkovanie poèmy Osman”. Věstnik” slavjanstva (Kazan’), 1890, br. 5. – Đ.
Šurmin: Zlatarićeva popuna Gundulićevu »Osmanu«. Vienac, 22(1890) 45, str. 721–
723. – (F. Supilo): Gundulićev spomenik. Crvena Hrvatska, 2(1892) 23, str. 1–2. – Isti
(S.): Gundulić i Hrvati. Ibid., 3(1893) 24, str. 1. – Đ. Šurmin (Gj. Š.):Karakteristične crtice iz
djela Dživa Gundulića. Vienac, 26(1894) 1, str. 15–18; 2, str. 34–36; 3, str. 42–44. – Isti: O
rukopisu Gundulićeva »Osmana«. Ibid., 41, str. 656–658. – M. Šrepel: O Gundulićevim
Suzama sina razmetnoga. Rad JAZU, 1896, 127, str. 102–140. – U. Talija: O Gundulićevoj
»Proserpini ugrabljenoj«. Program C. i k. velike gimnazije u Dubrovniku, 1897/1898.
Dubrovnik 1898, 3–18. – M. Šrepel: U. Talija, O Gundulićevoj Proserpini ugrabljenoj.
Nastavni vjesnik, 7(1899) 3, str. 295–296. – A. Jensen: Gundulić und sein Osman, eine
südslavische Litteraturstudie. Göteborg 1900. – M. Rešetar:Ein verloren gegangenes Gedicht
und der Beiname des Ivan Gundulić. Archiv für slavische Philologie (Berlin), 23(1901) 1/2,
str. 634–635. – L. Tomanović: O budimskom izdanju Gundulićeva Osmana. Brankovo kolo
(Sremski Karlovci), 7(1901) 14, str. 432–436. – M. Rešetar: Die Metrik Gundulić’s. Archiv
für slavische Philologie, 25(1903) 2, str. 250–289. – I. Scherzer: Gundulićev osmerac, osobito
u Osmanu i Pavićeva teorija. Spomenknjiga o pedesetoj godišnjici opstanka C. kr. nautičke
škole u Dubrovniku. Spljet 1903, 197–230. – O. Makovej: Beiträge zu den Quellen des
Gundulic’schen »Osman«. Archiv für slavische Philologie, 26(1904) 1, str. 71–100. – N.
Gjivanović: Nekoliko priloga literarnoj prošlosti dubrovačkoj. Prava Crvena Hrvatska,
1(1905) 28, str. 1; 31, str. 1–2; 36, str. 1; 40, str. 1–2. – P. Kolendić: Budimsko izdanje
Gundulićeva Osmana. Srđ, 4(1905) 11/12, str. 469–486. – S. Banović: Gundulićev »Osman« i
narodne pjesme. Hrvatsko kolo, 2(1906) str. 274–280. – N. Gjivanović: Prilozi za biografiju
Đ. Fr. Gundulića. Srđ, 5(1906) 4, str. 183–185. – M. Medini: Gundulić i Dubrovnik.
Dubrovnik, 16(1906) 31, str. 1–2; 32, str. 1–2; 33, str. 1–2. – B. Vodnik (B. Drechsler): O
Gundulićevu panslavizmu. Obzor, 47(1906) 272, str. 1. – Isti (V-k.): Poljaci o Gunduliću.
Savremenik, 1(1906) 1/3, str. 230. – M. Medini: Gundulićev »Osman« i narodne pjesme.
Crvena Hrvatska, 16(1907) 2, str. 3. – B. Vodnik (B. Drechsler): »Atalanta« i »Pavlimir«.
Nastavni vjesnik, 15(1907) 7, str. 481–489; 8, str. 561–573. – P. Karlić: Gundulićev
»Vladislav – Osman« po prijepisu Ludovika Ferovića. Ibid., 18(1910) 9, str. 641–658; 10, str.
740–756. – Isti: Najstarije uređenje teksta Gundulićeva »Osmana«. Ibid., 20(1911–12) 1, str.
33–41; 2, str. 102–112; 3, str. 173–187. – Isti: Najstarije izdanje Gundulićeva »Osmana«.
Obzor, 52(1911) 263, str. 1. – K. Šegvić: Izbor iz Gundulićeva »Osmana«. Zagreb 1911. – D.
Vuksan: Zagrebački rukopisi Gundulićeva »Osmana«. Dan (Cetinje), 1(1911) 1/2, str. 31–46;
3/4, str. 51–65; 2(1912) 1/2, str. 36–48. – I. Milčetić: Berčićeva glagoljska zbirka u
Petrogradu. Ljetopis JAZU, 1912, 26, str. 265–271. – Isti: Manji prilozi za povijest
književnosti hrvatske. Gundulićev »Osman« u Vatikanskoj knjižnici. Građa za povijest
književnosti hrvatske, 1912, 7, str. 305–307. – D. Prohaska: Povijesna građa Gundulićeva
»Osmana« u suvremenom izvještaju. Nastavni vjesnik, 21(1912–13) 3, str. 209–218. – K.
Kovač: Ein Beitrag zur Biographie des Giovanni Francesco di Gondola. Archiv für slavische
Philologie, 34(1913) 1/2, str. 239–245. – A. G. Matoš (A. G. M.):Dubravka. Obzor, 54(1913)
231, str. 1. – A. Pavić: Postanje Gundulićeva »Osmana« i glávâ 29–36 u Porfirogenitovoj De
adm. imp. Zagreb 1913, 1–55. – Đ. Šurmin: A. Pavić, Postanje Gundulićeva Osmana.
Nastavni vjesnik, 22(1913–14) 3, str. 206–208. – Đ. Körbler: Četiri priloga Gunduliću i
njegovu »Osmanu«. Učitelji pjesnikovi, vrela, dopune i »najstariji« rukopis »Osmana«. Rad
JAZU, 1914, 205, str. 135–220. – Š. Urlić: Još jedan nepoznati rukopis »Osmana«. Nastavni
vjesnik, 23(1914–15) 3, str. 204–205. – Đ. Körbler: Još nešto o izvorima Gundulićevog
»Osmana«. Rad JAZU, 1916, 212, str. 226–233. – A. Meyer: Gundulić i savremeni događaji.
Izvješće gimnazije u Splitu za šk. god. 1915/16. Split 1916. – P. Karlić: Vatikanski rukopis
Gundulićeva »Osmana«. Nastavni vjesnik, 28(1919–20) 1, str. 14–16. – Đ.
Körbler: Predgovor. U: Djela Giva Frana Gundulića. Stari pisci hrvatski, 9. Zagreb 19192, str.
III–CIV. – Isti: Dživo Frana Gundulića (predgovor). U: I. Gundulić, »Osman«. Zagreb 1919,
3–32. – R. Maixner-Ivanović: Francuski prijevod »Osmana«. Nastavni vjesnik, 29(1921) 7/8,
str. 294–300. – M. Rešetar: Koje je godine postala Gundulićeva pjesma Ferdinandu II? Prilozi
za književnost, jezik, istoriju i folklor (Beograd), 1922, II/2, str. 180–183. – S. Banović: Jedan
nauci nepoznati rukopis »Osmana« i »Suza sina razmetnoga« i prigodnice »U smrt Marije
Kalandrice« od godine 1748. Ljetopis JAZU, 1923, 37, str. 105–106. – A. Barac: Esej o
Gunduliću. Mladost, 1(1923) 1, str. 16–18; 2, str. 16–18; 4, str. 11–13; 5, str. 16–18; 6, str.
11–13; 8, str. 18–19. – Isti: Knjiga eseja. Zagreb 1924, 26–61. – A. Cronia: L’influenza della
»Gerusalemme liberata« sull’ »Osman« di Giovanni Gondola. L’Europa Orientale (Roma),
5(1925) str. 81–119. – P. Kolendić: Je li Gundulić napisao osmrtnicu Kalandrici? Glas Srpske
kraljevske akademije (Beograd), 1927, 126, str. 61–73. – N. Đivanović: Život Gundulićev.
Nova Evropa, 1928, XVII/5–6, str. 202–205. – K. Georgijević: A. Haler, Gundulićev Osman s
estetskoga gledišta. Venac (Beograd), 14(1928–29) 8, str. 632–634. – P. Skok:Gundulićeva
»Dubravka«. Vijenac, 6(1928) VIII/6, str. 266–269; 7/8, str. 329–335. – A. Haler:Gundulićev
Osman s estetskog gledišta. Beograd 1929. – S. Banović: Obaranje dvojice najvećih hrvatskih
pjesnika. Hrvatsko kolo, 11(1930) str. 205–245. – M. Malnerič: Mustafina majka i problem te
pjesnički oblici »Osmana«. Narodna svijest, 12(1930) 15, str. 14. – Isti: Suze sina razmetnoga
u svijetlu »moraliteta« (Moralités). Ibid., 19, str. 5. – P. Skok: Gundulić i Solomunova
»Pjesma nad pjesmama«. Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, 1930, X/1, str. 69–76.
– A. Haler: Obaranje dvojice najvećih hrvatskih pjesnika. Riječ, 27(1931) 8, str. 6–9. – J.
Pogonowski: Polonica w »Osmanie« Gundulicia, poemacie chorwackim kuczci Polski. Dzień
Polski (Warszawa), 1931, 21. IV, str. 108. – M. Savković: Suze sina razmetnoga. Glasnik
Jugoslovenskog profesorskog društva (Beograd), 12(1931/32) 6, str. 509–520. – J.
Dayre: Notes et documents pour l’histoire littéraire de Raguse. Prilozi za književnost, jezik,
istoriju i folklor, 1932, XII/1, str. 76–82. – M. Savković: Kompozicija i ličnosti u »Osmanu«.
Glasnik Jugoslovenskog profesorskog društva, 13(1932/ /33) 10/11, str. 913–920. – P.
Skok:Beleške iz romansko-srpskohrvatskih književnih veza, Gundulićev Lero. Prilozi za
književnost, jezik, istoriju i folklor, 1932, XII/2–3, str. 13–18. – A. Vaillant: Trois dieux
ragusains: Hoja, Lero, Dolerija. Ibid., str. 19–24. – F. Fancev: Dokumenti za naše podrijetlo
Hrvatskoga preporoda (1790–1832). Građa za povijest književnosti hrvatske, 1933, 12, str.
VII–XLVI. – Isti: Fragment dosada nepoznate epske pjesme »Osman«. Nastavni vjesnik,
42(1933/34) str. 237–249. – W. Parkott: Rękopisi i przekłady »Osmana« w Polsce (pogovor).
U: I. Gundulić, Osman … poemat przełożyl Czesław Jastrzębiec-Kozłowski. Warszawa 1934.
– M. Rešetar: I. Gundulić (predgovor). U: Ibid., str. 5–32. – M. Kombol: O maskeratach i
grach pasterskich w Dubrowniku. U: A.Čubranović – Cyganka, I. Gundulić – Dubrawka.
Warszawa 1935. – M. Rešetar: Odakle je Gundulić prevodio svoje Pjesni pokorne. Belićev
zbornik. Beograd 1937. – J. Dayre (J. D.): A propos d’une traduction française inédite de
deux chauts de l’Osman. Annales de l’Institut français de Zagreb, 2(1938) 5/6, str. 266–269. –
Gundulićev zbornik. Zagreb 1938. – J. Heidenreich: Živý Gundulić. Československo-
jihoslovanská revue (Praha), 8(1938) 8/10, str. 242–250. – Đ. Körbler: Predgovor. U: Djela
Gjiva Frana Gundulića. Stari pisci hrvatski, 9. Zagreb 19383, 1–103. – V.
Lozovina: Gundulić, the poet of the Ragusan Republic. Slavonic and East European Review
(London), 17(1938) 49, str. 668–676. – R. Maixner (R. M.): La traduction française de
l’Osman. Annales de l’Institut français de Zagreb, 2(1938) 5/6, str. 246–251. – Lj.
Maraković: Dživo Franin Gundulić. Hrvatsko kolo, 19(1938) str. 25–35. – M.
Rešetar: Predgovor. U: Djela Gjiva Frana Gundulića. Stari pisci hrvatski, 9. Zagreb 19383,
str. VII–XII, 104–135. – A. Sorgo: Osman, analyse et traduction des chants VII, VIII et XVI.
Annales de l’Institut français de Zagreb, 2(1938) 5/6, str. 252–265. – U. Talija (T.): Gdje je
grob pjesnika Gjiva Frana Gundulića. Narodna svijest, 20(1938) 32, str. 3; 33, str. 2; 37, str. 3.
– M. Vanino: Da li je Ivan Gundulić bio isusovački đak? Obzor, 78(1938) 187, str. 1–2; 188,
str. 1–2. – A. Cronia: In margine ad una miscellanea gondoliana. Rivista dalmatica, 20(1939)
3, str. 52–63. – I. Esih (ie.): Ideja Dubravke i Dubrovnik u razvitku hrvatske književnosti.
Jutarnji list, 28(1939) 9710, str. 5–6. – N. Gjivanović: Niz bilježaka sa nekim novim a manje
poznatim važnim arhivskim podacima, naosob o Gundulićevu rodu i porodici, iz XV–XVIII
v. Narodna svijest, 21(1939) 51/52, str. 35–40. – Lj. Maraković: Gundulić. Hrvatska
prosvjeta, 26(1939) I/3, str. 5–7. – D. Pavlović:Ivan Gundulić kao pesnik. Srpski književni
glasnik (Beograd), 1939, LVI/6, str. 423–427. – A. Petravić:Gundulićev »Osman« prepjevan
u bugarštice. Obzor, 79(1939) 2, str. 1–2. – S. Petrov: Dvostruki jubilej Ivana Gundulića.
Nova revija, 18(1939) 1, str. 77–88. – M. Rešetar: Kojega je dana umro i gdje je sahranjen
Gundulić? Dubrovnik, 26(1939) 17, str. 1–2. – J. Tadić: Dubrovnik za vreme Điva Gundulića.
Srpski književni glasnik, 1939, LVI/4, str. 275-282. – I. Sekulić: Analitički momenti Ivana
Gundulića – Suze sina razmetnoga. Pregled, 14(1940) XVI/200–201, str. 401–402. – Lj.
Babić: Napomene uz scenografske nacrte Gundulićeve »Dubravke«. Novosti, 35(1941) 1. II,
str. 15. – S. Batušić: Dubravka pred kneževim dvorom. Ibid., str. 14. – J. Benešić: Nekoliko
riječi o Osmanu. Ibid., str. 16. – M. Rešetar: Glavne osobine Gundulićeva jezika. Rad HAZU,
1942, 272, str. 1–44. – Isti: Pjesme pripisivane Gunduliću. Ibid., str. 45–66. – A. Haler: I.
Gundulić (predgovor). U: I. Gundulić, Dubravka, Suze sina razmetnoga. Zagreb 1944, 7–19.
– M. Deanović: Frano Dživa Gundulića i njegov put u Moskvu 1655. Starine, 1948, 41, str. 7–
59. – A. Angyal: I. Gundulić. Orbis Litterarum (København), 6(1949) 1/2, str. 52–69. – P.
Kolendić: Izveštaj o naučnom radu u Dalmaciji. Glasnik SANU (Beograd), 1(1949) 3, str. 50.
– S. Musulin: Poljaci u Gundulićevom »Osmanu«. Rad JAZU, 1950, 281, str. 101–207. – V.
Sečkarev: Zur Frage der Originalität und Entstehungszeit von Gundulić’s Prozerpina
ugrabljena. Zeitschrift für slavische Philologie (Leipzig), 1950, 20, str. 1–3. – A. Barac:
Gundulić u svijetlu njemačke nauke o književnosti. Republika, 8(1952) 10/11, str. 309–311.
– J. Pogonowski:»Świadomść« słowiańska i słowianofilstwo Jana Kochanowskiego i Ivana
Gundulicia. Sprawozdania Towarzystva Naukowego Katolickiego Uniwersytetu Lubelskiego,
1952, br. 1. – R. Samardžić: Borba Dubrovnika protiv mletačkih pokušaja da unište njegovu
nezavisnost u XVII veku. Dubrovačko pomorstvo (spomenica). Dubrovnik, 1952, 367–386.
– V. Sečkarev: Die Dichtungen Gundulić’s und ihr poetischer Stil. Bonn 1952. – F.
Trogrančić: Storia della letteratura croata. Roma 1953, 138–175. – F. Švelec: O Gundulićevoj
poeziji. Republika, 10(1954) 11/12, str. 933–942. – N. Ivanišin: Iskre iz Gundulićeva
Osmana. Ibid., 11(1955) 5, str. 526–533. – M. Ratković: I. Gundulić (predgovor). U: I.
Gundulić, Osman. Zagreb 1955, 7–28. – J. Ravlić: O prvom izdanju Gundulićeva Osmana
(1826). Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku, 4–5(1955–56) str. 705–718.
– Isti: Odraz domaće stvarnosti u dubrovačkoj književnosti – I. Gundulić i njegova Dubravka.
Ibid., str. 323–354. – A. Cronia: Storia della letteratura serbo-croata. Milano 1956, 82–89.
– A. Kolendić: Prvo izdanje Gundulićevih Suza. Pitanja književnosti i jezika, 3(1956) 1/2, str.
113–120. – P. Kolendić: Da li je Gundulić mogao napisati četiri pogrebne pesme Anici
Dragi? Ibid., str. 17–21. – M. Pantić: Manji prilozi za istoriju naše starije književnosti i
kulture: Nikola Ohmučević, pisar najstarijeg rukopisa Gundulićeva Osmana i rani sabirač
narodne poezije. Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, 1957, XXIII/3–4, str. 264–267.
– Isti: Arhivske vesti o dubrovačkom pozorištu u doba Gundulića i Palmotića. Pitanja
književnosti i jezika, 4–5(1957–58) 1, str. 65–75. – D. Pavlović: I. Gundulić (predgovor). U:
I. Gundulić, Osman. Beograd 1957, 5–18. – V. K. Zajcev: Istoričeskaja osnova i idejnoe
soderžanie poèmy I. Gunduliča Osman. Literatura slavjanskih narodov (Moskva), 2(1957) str.
120–143. – Isti: Poèma I. Gunduliča Osman v ocenke pol’skogo literaturovedenija pervoj
polovini XIX. v. Filologičeskij fakul’tet. Serija filologičeskih nauk vypusk (Moskva),
34(1957) str. 137–151. – T. Ekman: The war of Chotin in literature. Dutch Contributions to
the fourth international congress of slavistics Moscow. Amsterdam 1958. – J.
Pogonowski: Kompozycja, styl »Osmana« I. F. Gundulicia. Sprawozdania Towarzystwa
Naukowego Katolickiego Uniwersytetu Lubelskiego, 1958, 7, str. 171. – V. K.
Zajcev: Gundulič v Rossii. Slavjanskie literatury. Sbornik statej. Leningrad 1958, 177–184.
– Isti: K voprosu o narodnosti èpičeskoj poèmy I. Gunduliča Osman. Vestnik Leningradskogo
universiteta, 1958, 8, str. 91–111. – M. Pantić: Venac nepoznatih baroknih nadgrobnica iz
prve polovine XVII veka. Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, 1959, XXV/3–4, str.
262–272. – Isti: Predgovor. U: Đ. Gundulić, Dubravka. Beograd 1960, 7–31. – J.
Ravlić: Ocjene Gundulićeva Osmana i austrijski propisi za cenzuru prvog izdanja (1826).
Radovi Instituta JAZU u Zadru, 6–7(1960) str. 97–135. – Isti: Odraz domaće stvarnosti u
staroj hrvatskoj književnosti. Gundulićevi prvi radovi i njegova razvojna linija. Anali
Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku, 8–9(1960–61) str. 337–372. – V. K.
Zajcev: Èpičeskaja poèma Gunduliča Osman v horvackoj i serbskoj literaturah. Vestnik
Leningradskogo universiteta, 1960, 20, str. 113–130. – A. Cronia: Ascendenze della Tirena di
Marino Darsa nella Dubravka di Giovanni Gondola. Ricerche slavistiche (Roma), 1961, 9, str.
39–66. – J. Hamm: Gundulićeva »Sunčanica«. Građa za povijest književnosti hrvatske, 1962,
28, str. 5–193. – D. Pavlović: Ivan Gundulić. Beograd 1962. – J. Ravlić: Prilozi proučavanju
Gundulićeva »Osmana«. Građa za povijest književnosti hrvatske, 1962, 28, str. 263–323.
– M. Živančević: Z badań nad uzupełnieniem Osmana Gundulicia przez Mažuranicia.
Pamiętnik Słowiański (Kraków), 12(1962) str. 157–177. – J. Ravlić: Predgovor. U: I.
Gundulić, Suze sina razmetnoga, Dubravka, Ferdinandu Drugome od Toskane. Zagreb 1962,
5–30. – D. Pavlović: Dva manja priloga poznavanju života i rada I. Gundulića. Zbornik u čast
Stjepana Ivšića. Zagreb 1963, 291–293. – R. Bogišić: Mustafina mati – jedan lik iz
Gundulićeva Osmana. Radovi Zavoda za slavensku filologiju, 1965, 7, str. 85–99. – M.
Hraste: Jezik dubrovačke književnosti i Ivan Mažuranić. Kolo, 3(1965) 9/10, str. 398–403.
– M. Pantić: I. Gundulić, Slezy bludnogo syna. Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor,
1965, XXXI/3–4, str. 280–281. – R. V. Pletnev: Dž. F.Gundulič i ego Slezy bludnogo syna
(predgovor). U: I. Gundulič, Slezy bludnogo syna. Washington 1965. – N. Ivanišin: Osman Đ.
Gundulića. Dubrovačke književne studije. Dubrovnik 1966, 5–26. – M. Pantić:Poetika
Gundulićevog Osmana (predgovor). U: Đ. Gundulić, Osman. Beograd 1967, str. VII–LIII.
– Z. Posavac: Estetika u Hrvata. Kolo, 6(1968) 10, str. 333–335. – H. Peukert: I. Gundulić’s
Osman in Deutschland. Berlin 1969. – V. K. Zajcev: Èpičeskaja poèma (predgovor). U: I.
Gundulič, Osman. Moskva 1969, 6–25. – H. Polenaković: Predgovor. U: I. Gundulić,
Dubravka. Skopje 1970, 5–26. – M. Pantić: Manji prilozi za istoriju naše starije književnosti i
kulture. Dva pisma Điva Gundulića. Zbornik Matice srpske za književnost i jezik (Novi Sad),
19(1971) 3, str. 382–388. – N. Pešut: Gundulićev Osman i narodna književnost. Prilozi za
književnost, jezik, istoriju i folklor, 1971, XXXVII/3–4, str. 263–278. – Ž.
Bujas: Kompjuterska konkordanca Gundulićeva »Osmana«. Filologija, 7(1973) str. 35–59.
– B. Letić: Jedan bosanski spev iz 17. veka o smrti sultana Osmana II. Pregled, 1973, 7/8, str.
963–976. – P. Pavličić: Neke zajedničke crte hrvatskih baroknih plačeva. Umjetnost riječi,
18(1974) 1, str. 21–40. – F. Švelec: Ivan (Dživo) Gundulić (predgovor). U: I. Gundulić, Suze
sina razmetnoga – Dubravka. Zagreb 1974, 5–14. – R. Bogišić: Problem Gundulićeve
Dubravke. Forum, 14(1975) 7/8, str. 115–149. – Ž. Bujas: Kompjutorska konkordancija
Gundulićeva Osmana. Zagreb 1975. – J. Rapacka:Osman I. Gundulicia bunt świata
przedstawionego. Wrocław–Warszawa–Kraków–Gdańsk 1975. – R. Bogišić: Uvod u studij
Gundulićevih melodrama. Anali Historijskog odjela Centra za znanstveni rad JAZU u
Dubrovniku, 13–14(1976) str. 407–418. – P. Pavličić: Judita i Osman kao tipovi epa.
Umjetnost riječi, 20(1976) 4, str. 433–466. – Isti: Kojem književnom žanru pripada
Gundulićeva »Dubravka«. Republika, 32(1976) 11, str. 1235–1251. – N.
Kolumbić: Gundulićeve rane drame i formiranje njegove pjesničke ličnosti. Dani hvarskog
kazališta, 4. Split 1977, 51–76. – Lj. Šifler-Premec: Osobitosti Gundulićeve »Dubravke« u
okviru utopijskog mišljenja renesanse. Ibid., str. 77–94. – J. Vončina: Funkcija jezika u
Gundulićevoj »Dubravci«. Ibid., str. 164–191. – Š. Vučetić:Gundulićevo mitološko
prikazanje. Ibid., str. 238–251. – N. Batušić: Povijest hrvatskoga kazališta. Zagreb 1978, 96–
104. – D. Fališevac: Ivan Gundulić. U: Hrvatska književnost u evropskom kontekstu. Zagreb
1978, 259–277. – Z. Kravar: Stil hrvatskoga književnog baroka. Ibid., str. 223–240. – P.
Pavličić: Žanrovi hrvatske barokne književnosti. Ibid., str. 243–258. – M. Pantić: Iz
književne prošlosti. Beograd 1978, 237–265. – P. Pavličić: Petrarkistički elementi u hrvatskoj
baroknoj poemi, melodrami i epu. U: Petrarca i petrarkizam u slavenskim zemljama. Zagreb–
Dubrovnik 1978, 379–390. – R. Bogišić: Književne rasprave i eseji. Split 1979, 135–165. – P.
Pavličić: Neke zajedničke crte baroknih plačeva. Rasprave o hrvatskoj baroknoj književnosti.
Split 1979, 105–128. – Z. Kravar: Funkcija i struktura opisa u hrvatskom baroknom
pjesništvu. Zagreb 1980. – A. Flaker: Gundulićev model likovnog baroka. Festschrift für
Nikola R. Pribić. Neuried 1983, 113–124. – A. Newman: Tropes and the Baroque in »Suze
sina razmetnoga«. Ibid., str. 203–218. – H. Rothe: O žanru Gundulićeva »Osmana«. Dometi,
16(1983) 1/3, str. 67–78. – F. Švelec: Barokni epovi s historijskom temom u hrvatskoj
književnosti. Zadarska revija, 32(1983) 2/3, str. 97–106. – M. Pantić: Susreti s prošlošću.
Beograd 1984, 159–197. – R. Bogišić: Drame Ivana Gundulića. Republika, 41(1985) 2/4, str.
126–134. – H. Rothe: Unutrašnja forma u književnom baroku slobodnog grada Dubrovnika
(Ivan Gundulić, »Suze sina razmetnoga«). Croatica, 16(1985) 22/23, str. 55–81. – Z.
Bojović: Osman Dživa Gundulića. Beograd 1986. – D. Fališevac: Barokni postupci u
kompoziciji Gundulićeva Osmana. U: Književni barok. Zagreb 1988, 247–291. – S. P.
Novak: Piacularium psalmorum Gundulae. Forum, 27(1988) 7/8, str. 154–160. – R.
Bogišić: Humanizam Ivana Gundulića. Republika, 45(1989) 7/8, str. 147–157. – Isti:Ivan
Gundulić na razmeđu epoha. Dubrovnik, 32(1989) 3/4, str. 56–62. – F. Čale: O neobjavljenoj
dopuni »Osmana«. Ibid., str. 8–15. – A. Česko: Neke poetičke i strukturne konotacije uz
Gundulićevu Dubravku. Ibid., str. 73–79. – D. Fališevac: Stari pisci hrvatski i njihove
poetike. Zagreb 1989, 212–236, 280–298. – Gundulićev san – Gundulić’s Dream (katalog
izložbe). Zagreb 1989. – T. Kuljiš:Likovna dimenzija u Gundulićevu Osmanu. Forum,
28(1989) 9/10, str. 456–465. – L. Paljetak: Ivan Gundulić na crti razdiobe. Dubrovnik,
32(1989) 3/4, str. 68–72. – P. Pavličić: Dopjevi Osmana. Forum, 28(1989) 9/10, str. 436–455.
– Z. Bojović: Dživo Gundulić »kralj ilirske poezije«. Beograd 1990. – D. Fališevac: Bartol
Kašić i Ivan Gundulić. Croatica, 21(1990) 34, str. 63–84. – Ista: Kompozicija i epski svijet
Osmana. Umjetnost riječi, 34(1990) 2/3, str. 155–175. – P. Pavličić: Kozmološki aspekti
»Osmana«. Dubrovnik, NS 1(1990) 3/4, str. 5–19. – N. Batušić: Narav od fortune. Zagreb
1991, 109–156. – D. Fališevac: Hrvatska epika u doba baroka. Hrvatski književni barok
(zbornik). Zagreb 1991, 199–220. – Z. Kravar: Das Barock in der kroatischen Literatur.
Bausteine zur slavischen Philologie und Kulturgeschichte. Slavistische Forschungen (Köln–
Weimar–Wien), 2(62)(1991) str. 103–134, 162–168, 192–198. – Isti: Svjetovi Osmana.
Dubrovnik, NS 2(1991) 1, str. 101–123. – T. D. Kuljiš: O koloritu i pejsažu Ivana Gundulića.
Ibid., str. 174–190. – J. Rapacka: Književno-kulturni kontekst poljske recepcije Gundulićeva
»Osmana«. Ibid., str. 163–173. – S. Malinar: Gundulić prevodilac Girolama Pretia. U:
Hrvatsko-talijanski književni odnosi, 3. Zagreb 1992, 17–48. – P. Pavličić: Antika u
Gundulićevu Osmanu. Dubrovnik, NS 3(1992) 1, str. 69–98. – J. Matanović: Suze sina
razmetnoga, Dubravka i Osman. U: F. Čale i J. Matanović, Novela od Stanca i Dundo Maroje
– Suze sina razmetnoga, Dubravka i Osman. Zagreb 1993, 45–91. – S. Narančić
Kovač: Trojna struktura Gundulićevih Suza sina razmetnoga. Zagreb 1994. – P.
Pavličić: Ivan Gundulić. Barokni stih u Dubrovniku. Dubrovnik 1995, 30–61. – N.
Badurina:Kritika mita Venecije i zlatnog doba u »Dubravci« Ivana Gundulića. U:Hrvatsko-
talijanski književni odnosi, 7. Zagreb 2000, 37–60. – I. Grgić:Poetike talijanskih prijevoda
Gundulićeva »Osmana«. Ibid., str. 87–126. 
Arijadna

Djelo “Arijadna” dramatizirana je priča o napuštenoj djevojci Arijadni koju je atenski

kraljević Tezej ostavio na otoku, nakon što mu je ona pomogla poraziti strašnog Minotaura na
otoku Kreti. To Gundulićevo djelo nastaje u vrijeme hrvatskog baroka početkom 17. stoljeća.

“Arijadna” je, smatra se, zapravo prijevod talijanske drame “Arianna” autora Ottavija
Rinnuccinija iz 1608. godine. Točnije “Arijadna” je prijevod treće  varijante Rinnuccinijeva
libreta “Arianna”. Mnogi autori Gundulićevu “Arijadnu” smatraju jednim od najvrsnijih djela
naše književnosti, točnije dubrovačkih drama. Različiti metar stihova koji se u djelu ostvaruje
dokaz je da se to djelo zasigurno prikazivalo na pozornici u obliku melodrame.

Ipak, za ovo djelo najviše se zamjera Gunduliću korištenje osmerca umjesto 10-erca, 12-erca
ili 13-erca koji su bili u Dubrovniku tada prihvaćeni i uobičajeni. Također ti su se stihovi
smatrali jedinim i pogodnim za stvaranje drama, stoga ostaje nejasno zašto Gundulić uz
prevladavanje osmerca koristi stari dvanaesterac (koji je gotovo iznimka u djelu) i šesterac
(koji u stihovima zauzima manje od 10 posto).

U posveti djela iz 1632. godine (u tiskanom izdanju iz 1633. izdanom u Jakinu), sam
Gundulić navodi djelo kao svoje i ne uviđa važnost naglašavanja da je to djelo zapravo
prijevod tuđeg djela. Stoga ne možemo sa sigurnošću tvrditi da je Gundulić bio upoznat s
djelom za koje se smatra da je talijanska verzija naše Arijadne. Uz to autor u posveti koristi
riječi “moja” i “začeta od mene” čime daje do znanja kako je to djelo njegovo. Mnogi koji su
u to vrijeme, ili kasnije, djelo čitali nisu znali da je to prijevod ili toj činjenici nisu posvećivali
pažnju. Uspoređujući oba djela dolazi se do zaključka kako ovo djelo nije u potpunosti samo
prijevod jer su neka mjesta iz originala proširena, neka skraćena, a neka u potpunosti
promijenjena. Upravo zbog toga ovo djelo ne možemo smatrati doslovnim prijevodom nego
samo obradom istog djela i iste tematike koje je naš Gundulić izvrsno izveo.

Posveta u djelu izgleda ovako: DŽIVO FRAN GUNDULIĆ PIŠE DJELO SVJETLOMU

DUBROVAČKOM VLASTELINU GOSPODINU MARINKU FRANA TUDIŠEVIĆA

Govori mu kako mnogi ljudi žele da on objelodani svoju Arijadnu, ali on to ne čini zbog svih
nego kao bi udovoljio jednom čovjeku kojemu i posvećuje ovo djelo. Djelo će biti prikazano
od njegove družine i njega u Dubrovniku. Govori kako je djelo od njega začeto, a od V. G.
(vašeg gospodstva) bit će proslavljeno. Djelo šalje tom vrsnom gospodinu govoreći mu neka s
djelom radi što god želi. Ako djelo bude pohvaljeno onda će i hvala ići tom gospodinu, a ako
pak djelo ne bude hvaljeno on je uvjeren kako će taj gospodin onda djelo obranit. U
Dubrovniku 3. 9. 1632.

Kratak sadržaj

Svake godine bio je običaj da se iz Atene šalje nekoliko mladića koji su se izvlačili ždrijebom
(na sreću) Kretskome kralju. Tamo su trebali biti stavljeni u Labirint gdje je nakaza koja je do
pasa bila čovjek, a od pasa četveronožni vol. Zvijer se zvala Minotaur. Hrabri kralj Tezeo
našao se na tom popisu za sigurnu smrt. On mora odlučiti ili poginuti ili osloboditi grad od
tog harača. On je s grupom mladića došao na Kretu (Kandiju) i po uputama kraljeve kćeri
Arijadne, koju je odlučio uzeti za zaručnicu, izađe živ iz labirinta ubivši Minotaura. Tako
sretan krenuo je s družbom i Arijadnom put Atene. Vodio je Arijadnu iako nije imao
dopuštenje njezine majke i njezina oca za vjenčanje. Na otoku Nesu iskrcali su se kako bi
prenoćili, no savjetnici su ga prisilili da ostavi djevojku na otoku, a oni su otišli. Ona se
probudila prevarena. Plakala je i zvala ljubavnika. Tada je Ljubav po zapovijedi majke
Venere odlučila pomoći djevojci. U to je vrijeme bog Bako (bog vina) doplovio s družbom na
isti otok. Tada je Ljubav umiješala svoje čari pa je Arijadna shvatila da je besmrtni Bako
ustvari njezin Tezej i zaljubila se.
Činjenje prvo

Venera govori svom sinu, Ljubavi, da je sreća što ga je našla tu na žalu pomorskome. On joj
kaže da ga pita što god poželi. Želi li možda da on napne luk u nekoga boga? Venera mu
odgovara da je bog Jova (Jupiter) naredio neka pripravi zlatni luk i strijele. Ljubav je spreman
sve učiniti za majku. Venera govori da će Apolo zaustaviti svoje brodove na onom otoku gdje
je hrabri vojvoda u labirintu porazio zvijer i ostavio ju mrtvu i bez glave na travi. Govori kako
Tezeo opet želi vidjeti rodni grad Atenu i da sada plovi tamo s družbom, a za njim je s Krete
krenula kraljeva kćer koja za njim vene i čezne. Ljubav sve to zna jer je on to i učinio. Venera
nastavlja da će on djevojku ostaviti u tom ovom kraju i da će svi bližnji otoci, mora i
povjetarci čuti njen plač. Pita sina hoće li pustiti da ona plače u tom kraju, a tako je gizdava i
vjerna. Ljubav kaže da će Tezea raniti još jačim strijelama pa neka se odveže ako može.
Venera traži da pomogne Arijadni. Njezin sin pristaje pomoći. Venera kaže da će po noći
vjetrovi u taj kraj morem dovesti Tebanina, sina Semele i Jova. Atlantov je sin već krenuo to
izvršiti. Merkurio (Atlantov sin) je otišao kod boga vjetrova sve mu reći. Venera sad moli
Ljubav da se Bako zaljubi u Arijadnu, a i ona u njega te da zaboravi na sve bivše ljubavi.
Ljubav opet pristaje ispuniti sve što majka od njega traži. Tada ugledaju nešto na moru.
Ljubav zaključuje da su to brodovi. Venera prepoznaje Grke, vidi Tezea i njegovu vojsku s
oružjem. Ljubav ga ne prepoznaje pa traži od majke da mu pokaže kako ga ona prepoznaje.
Majka mu pokazuje kako se iskrcavaju Tezeo i Arijadna, on ju drži za ruku. Obučen je u
zlato. Ljubav je gnjevna. Venera ga traži da čuva Arijadnu, a ona se ide zabaviti na moru ili u
dubravi. Ljubav odlučuje da će rado stanovati među njima.

Skup govori da ako se kod rijeke Izmena čuje grčka lira, neka budu hvaljena sva Herkulova
djela. Nikada se neće dogoditi da će Atena prešutjeti slavu i hrabrost kralja koji sad njome
vlada. Sve će vile pjevati o onome tko je porazio zlu nakazu. Tezeo se obraća vjernoj družbi i
kaže da će još malo doći dan kada će se vratiti doma te biti sa ženama i djecom, a tada će ih
svi slaviti. Kaže im da oni krenu doma, ali oprezno, a on će ostati sa svojom dragom. Skup im
želi da se ujutro probude spokojni i mirni. Skup poziva prijatelje i vitezove neka krenu.

Tezeo primijeti strah na Arijadninom licu i kaže da će uskoro doći u mirnu Atenu gdje će ona
biti kraljica. Arijadna mu kaže da ju pokuša razumjeti jer ipak ostavlja svoju zemlju. Govori
mu kako smije valjda uzdahom počastiti uspomenu. Kaže da je sada otkinuta od majčine
utrobe. Tezeo joj govori da su sve njegove pobjede gorke, ako ne vidi veselje na njezinom
licu. Ona mu priopćava kako uzdiše zbog izdana oca i prevarene majke, no da joj je on ipak
utjeha. On joj pomaže savjetima govoreći kako je to normalno. Nitko ne može ostavit rođeno
mjesto, a ne biti tužan pritom. No, kaže joj da se razveseli jer će kraljevati mnogim narodima i
njeno ime bit će poznato. Služit će ju dvorkinje (grčke djevojčice). On će joj biti i ljubavnik i
sluga. Kaže da njena tuga mori i njegovo srce. Arijadna mu odgovara da su joj pomogle
njegove tople riječi. Pozdravlja mamu, oca i zemlju. Tezeo kaže da pada noć i bolje da
prespavaju tu na tom divljem stanu, nego da idu na brod opet ploviti morem. Arijadni je
svejedno bitno joj je da je s njim pa makar i u planinama. Radnja se prebacuje te savjetnik
ugleda plamen svijeće. Tezeo kaže da će prespavati na pastirskom stanu, a ujutro će odriješiti
jedra.

Biserko slavi svoju Zorku navodeći kako su njezine oči svjetlije od zvijezda. Pala je noć i sad
je vrijeme da vade ulov iz mora. Skup govori o zvijezdama koje krase tamu. Kaže da su one
vile višnjih polja. Zvijezde u njima izazivaju nekad plač, a nekada smijeh.

Činjenje drugo

Tezeo govori o tome kako će ostaviti svoju Arijadnu na tom otoku punom klisura i hridi. No
kaže da mu je ona život i sva njegova duša. Sebe naziva “neharnikom” jer ostavlja onu koja je
zbog njega ostavila sve. On će raširit jedra i poći bez nje. Pita se hoće li će to moći napraviti
ne misleći kako ona sad ostaje tu sama i izdana. Kaže da ga je ljubav toliko jako svezala da,
svaki put kad se krene odvezati, sve ga jako zaboli, ali još više ga boli grijeh koji će počiniti.
Savjetnik mu pomaže, govoreći kako srce kad se zaljubi ne može jasno vidjeti istinu. Tezej
kaže da je tvrde i zle naravi onaj koji može odriješen od ljubavnih uzda posvuda hodati. 
Savjetnik mu dalje obrazlaže da ako jednako cijeni vječnu slavu i žensku ljubav, da će mu se
drugi kraljevi podsmjehivati (vladari Tebe, Sparte, Mičene i Arga). Kaže mu da će ta odbjegla
djevojku potamniti zelenilo njegove lovorike. Pita ga hoće li moći podnijeti da cijela Atena
gleda kako je pored njega bludna žena. Kaže mu da će svi biti gnjevni na njega i da će se
pitati je li ona stekla krunu nekim nečasnim djelom. Smatra da će ljudi misliti kako njima
vlada žena bez poštenja i vjere.

Svi govore da će majke biti tužne jer on dovodi sestru kralja neprijatelja. Majke su svake
godine slale svoje sinove te bi ih on ubio. Tezeo govori da mu je čast ipak najvažnija i da
nitko tko služi svojoj požudi ne može biti gospodar.
Poklisar obavještava Tezea da su njegovi pomorci vješti i da ga čekaju na plavi. Tezeo ga
šalje da kaže družbi da on dolazi. Svi govore i tome kako svaka rana s vremenom prođe.
Tezeo je i dalje zabrinut za Arijadnu, no svi mu govore da će njoj višnje sile pomoći da se
vrati kući i preboli ga.

Skup pjeva Zori da objavi dan i ostavi svog ljubavnika starca. Kaže da ju trebaju svi, a između
ostalog cvijeće, rosa, slavuj, kladenci i dr.

Činjenje treće

Arijadna se probudila, još nije ni svanulo kako treba te je počela tražiti gospodara. Koraljka
joj kaže da je on blizu te da je otišao pregledati brodove na žalu. Ona pita zašto je tako šutke
po noći otišao, a sad se ne vraća. Koraljka joj govori da je on tiho otišao kako ne bi omeo
njezin san, mislio je samo staviti jedra i vratiti se po nju. Arijadna joj odluči vjerovati. Skup
pjeva o tome kako bi bilo dobro da njena bojazan bude neopravdana, a nada istinita. Koraljka
pita ribare jesu li vidjeli da se netko spustio niz žal. Skup odgovara da su tik prije zore dva
viteza tu bila, a k njima je došao i bojnik te su krenuli prema luci. Koraljka ih je pitala jesu li
čuli trube, no nisu. Bilo je mirno. Koraljka tješi Arijadnu, kaže joj da se razveseli. Jer da je
vojska odlazila, bila bi buka. Arijadna hvali Koraljku i kaže da ju vodi tamo gdje sniva drugi
dio njezina srca, njezin dragi. Koraljka ju savjetuje da krene prema moru. Pozdravljaju se
Arijadna i Skup.

Pelinko ispituje Biserka što mu je. Biserko mu odgovara da mu se skončava srce. Pita ga je li
vidio kako je onaj vitez ostavio svoju dragu zbog onoga što mu je netko drugi rekao. Pita jesu
li vidjeli gospođu koja umire od tuge. Biserko se čudi što je on mogao ostaviti tu ljepoticu na
tom otoku. Skup govori kako su oni sretniji od ljudi iz oholih gradova: mirno vode stada
livadama kojim teče voda, stavljaju mreže u more, svima vlada ljubav koja im je zakon, slave
carstva su im čemerne. Zatim govori o Tezeju koji je noću pobjegao s otoka i drage i kaže mu
da će proklinjati tu misao.

Činjenje četvrto

Glasnik kaže ako višnje sile ne pošalju strijele ognjene ili ako se plav ne zabije u kuk, da on
ne vjeruje u pravdu božju. Skup mu kaže da je vrlina kad čovjek šuti dok je pun srdžbe.
Pelinko kaže da ako božja pravda i zakasni, ona će kad-tad stići, ali tada još i veća. Biserko
upita Glasnika što mu se dogodilo pa tako govori. Glasnik odgovara da je to zbog prelijepe
djevojke koja je ostavljena i izdana od strane ljubavnika te sada sama plače. Pelinko pita kako
je moguće da su te plavi izašle tako tiho iz luke. Glasnik kaže da himbenik nije dao trubiti.
Biserko traži da im Glasnik sve ispriča.

On počinje priču: Tamo na kuku gdje obično lovi ribe malo prije zore vidio je kako netko diže
sidra. Zatim je čuo plač djevojke, a uskoro ju je i vidio. Sledila mu se krv u žilama. Djevojka
je raspustila zlatni pramen i uplakanim očima promatrala je brodove koji su odlazile. Raširila
je ruke kao da želi zaustaviti te brodove, no sve je bilo gluho na njezin plač. Molila je
nevjernika da joj se vrati. Govori valovima da je bolje da je uzmu, da bude mrtva kad već ne
može biti njegova. Želi da je mrtvu nose tom nevjerniku kako bi ju on vidio raskomadanu na
tisuću dijelova. Ona je tada krenula u vodu, ali su je ribari spasili. Izvadili su je iz mora. Ona
je bila bijela i smrznuta. Glasnik govori da je jako plakala i da ju on više nije mogao gledati,
niti nju niti njezinu tugu. Skup se pita što da ona sada radi u toj pustoši na otoku.

Arijadna moli ribare neka je puste umrijeti. Govori Tezeju kako je uzeo svjetlost njenim
očima. Spominje kako je ostavila rodni kraj zbog njega, a on ju je napustio. Njemu sad Atena
sprema časti, oba rođaka će ga zagrliti, a ona više nikad neće vidjeti ni oca ni majku. Pita se
kako je mogao otići, a govorio je da samo s njom može naći mir. Pita gdje je ono obećanje da
će sjediti na prijestolju. U jednom trenutku moli valove i ribe da potope njegove plavi, ali
onda shvaća da je u očaju i da to ustvari ne želi! Zove majku, oca i dvorkinje da proplaču s
njome. Zaključuje da takvu plaću dobiva svatko tko previše ljubi dragoga i previše mu
vjeruje. Koraljka ju pita je li dostojna da ona kao jedna kraljica traži smrt. Ona kaže da je
vrijeme da umre. Koraljka je čula neku buku, žamor, trublje. Govori joj da se razveseli i pođe
na obalu jer dolazi Tezeo. Arijadna je zbunjena i ne zna u što da vjeruje. Koraljka ju opet
uvjerava da je luka puna brodova. Arijadna ju pita kako ona može znati da su ti brodovi
Tezejevi, a ne nečiji drugi? Onu ju opet nagovara da ide do žala. Arijadna pristaje učiniti sve
što Koraljka hoće, ali je ipak sumnjičava jer smatra da kraljevi ne mijenjaju mišljenje tako
lako.

Činjenje peto

Glasnik govori o Ljubavi koja združi ljubavnike. Skup kaže bogu ljubavi da je doista moćan
jer je doveo Tezeja natrag (oni misle da se on vratio). Glasnik im govori kako to u luci uopće
nije bio Tezej, nego neki drugi ljubavnik i vjerenik. Skup se pita je li itko drugi mogao uopće
smiriti jad Arijadne. Glasnik kaže da je to u luci bio Bako koji ima slavne pretke i koji se
borio protiv mnogih nakaza. On i Arijadna su se zaljubili. Bako je plovio iz Indije, ali ga je
vjetar usmjerio na ovaj otok. Glasnik dalje nastavlja: Bako je sišao s broda i ugledao ucviljenu
djevojku te se i sam zbog toga rastužio. Bako je tad pitao ”koja je to ucviljena božica sišla s
nebesa ovdje”. Pitao ju je i zašto plače. Djevojka mu je ispričala sve o Tezeju. Bako joj je tad
rekao da se razveseli te da se on zaljubio u nju. Ona se postidjela i zarumenila.

Tada je Ljubav rekla nešto što su svi čuli: gorite u ljubavnome ognju. Sve vile i božice su
pjevale.

Skup bojnika pjeva bogu od pira Imeneu da dođe i združi one koje je Ljubav spojila. Zovu i
sunce da dođe kako bi dan bio vedar i lijep. Ljubav sve zove da pogledaju njegove strijele
kojima pogađa cijeli svijet. Arijadna poziva da svi budu sretni zbog nje i želi da bog ljubavi
bude zauvijek blažen. Venera govori Arijadni da uživa uz ljubavnika jer njihova ljubav nije
vremenski ograničena. Jove ih poziva da provode dane u sreći. Bako joj govori kako je sad
združena s njim te kako će zvijezde napraviti vijenac sebi od njezinih pramenova.

Evelyn De Morgan: Arijadna na Naksu, 1877.

Vrsta djela: drama

Mjesto radnje: otok u Grčkoj

Vrijeme radnje: nekoć davno

Likovi: Apolo, Venera, Ljubav, Tezeo, Arijadna, Savjetnik, Pelinko, Biserko, Koraljka,

Bako, Jove

Analiza likova
Tezej – legendarni atenski kralj, sin Etrine i Posejdona. Slučajnim odabirom biva odabran da
pođe na daleki put te mora biti žrtvovan zvijeri koja svake godine proždire mladiće. Ta zvijer
je Minotaur. Tezej se zaljubljuje u Arijadnu, kćerku kretskog kralja Minosa koja je ujedno i
sestra te zatočene zvijer. Ona pomaže Tezeju da varanjem izađe iz labirinta i porazi zvijer.
Tezej je zaljubljen u Arijadnu, ali je ipak ostavlja na otoku jer su mu tako savjetovali drugi.
On se prvo predomišljao što je pravilno za učiniti i kako postupiti, no on je na kraju ostavlja
ju jer mu tako nalažu kraljevske dužnosti.

Na početku saznajemo kako je Tezej zbilja zaljubljen u Arijadnu, ali kako se djelo približava
svome kraju, njegova ljubav se sve manje prikazuje te taj dio ostaje nejasan. Uz to, on je
snažan i hrabar muškarac koji se bori za svoje ideale, ali ipak biva spriječen dužnošću koju
ima kao nasljednik kraljevske loze. Lukav je i domišljat što se može vidjeti iz toga kako je
porazio zvijer, ali i iz toga kako je ostavio Arijadnu. Ostavio ju je na otoku, a da to nitko nije
znao jer je zabranio brodovima da se oglase kada budu izlazili iz luke na otoku. On je snažan i
jak muškarac jer samo takav muškarac bi i mogao poraziti strašnu zvijer.

Arijadna – djevojka koja zbog vlastite ljubavi napušta svoj dom, vlastitog oca i majku te
odlazi u nepoznati svijet. Muškarac s kojim odlazi je Tezej. Ona ga neizmjerno ljubi što
saznajemo kroz čitavo djelo. Sve je žrtvovala zbog ljubavi, a zbog te iste ljubavi biva
ostavljena sama. Ima sluškinju Koraljku koja joj pomaže u teškim trenucima, dajući joj
prijeko potrebne savjete.

Iz djela saznajemo da je Arijadna jako lijepa, ima dugu zlatnu kosu koja se često uspoređuje
sa sjajem zvijezda u noći. Saznajemo kako ima bijelu put koja se uspoređuje sa zorom. Na
kraju se zaljubljuje u Baka te ipak dobiva svoj sretan završetak. Uz to, jako je sumnjičava, a
njezina sumnja biva i opravdana. Kada su je svi uvjeravali da ju Tezej nije ostavio nego da
sprema brodove za polazak, ona je već sumnjala da nešto nije u redu. Kada shvati da je
stvarno ostavljena sama na otoku, pada u očaj. Plače, žali i bjesni jer ju je ostavio te nizom
retoričkih pitanja povećava svoju žalost. Prisjeća se svega što je žrtvovala i ostavila za njega
te pomišlja na ubojstvo.

Venera – u grčkoj mitologiji smatra se božicom ljubavi, ljepote, plodnosti i spolnosti. Takvu
ulogu ima i u ovom djelu. Naime, ona dolazi kao jedna vrsta pripovjedača koji se bori za
Arijadnin sretan završetak. Stalno nagovara svoga sina «Ljubav» da joj pomogne u ljubavnoj
patnji i spasi od ljubavnih jadi.
O njezinom izgledu u djelu ne doznajemo ništa, ali budući da je božica ljepote, možemo
pretpostaviti kako je ona utjelovljenje te ljepote, čiji je i vladar. Mudra je te uspijeva
nagovoriti svog sina da ipak Arijadninu tragediju okrene u sreću, podarivši joj novog
ljubavnika. Suosjećajna je i dobra što se može iščitati baš iz tih dijelova djela kada žali zbog
Arijadnine sudbine.

Bako – pojavljuje se tek u petom činjenju u djelu, ali ga možemo svrstati među glavne likove
baš zbog toga što njegovom pojavom djelo dobiva sretan kraj (u protivnom bi djelo bilo
tragedija). S pravom ga navodimo među glavne likove, iako je njegova pojavnost vrlo malena.
On se, ugledavši ljepotu Arijadne, koja je tada još uvijek bila uplakana, zaljubljuje u nju.
Putovao je iz Indije, ali pod utjecajem bogova, vjetrovi su ga naveli na otok na kojem je
ostavljena Arijadna. Izjavljuje Arijadni ljubav i svoj život pretvara u njihovu zajedničku
sreću. On ima slavne pretke i borio se protiv mnogih nakaza na svom putovanju. Zaljubljuje
se u Arijadnu na prvi pogled. Suosjećajan je s njezinom boli, te vidi njezinu ljepotu i ispod
uplakanog lica. Laskav je na riječima, te joj daje mnoge komplimente, usporedivši je s
boginjom.
Suze sina razmetnoga

Djelo “Suze sina razmetnoga” spada u religioznu poemu. Poema je objavljena 1622. godine u
Veneciji. Ivan Gundulić je uzor za ovo djelo našao u talijanskoj književnosti iz 16. stoljeća, a
građu je preuzeo iz Isusove parabole, Evanđelja po Luki.

Djelo je napisano u tri djela, odnosno plakanja, a to su: “Sagriješenje”, “Spoznavanje” i

“Skrušenje”. Prvi dio ima 444 stiha, drugi 336, dok se treći sastoji od 552 stiha. Strofa se
sastoji od šest osmeraca, a u njima možemo primijetiti rimu ababcc koja se naziva sesta rima.

Priča opisuje život razmetnoga sina koji je od svog oca tražio dio imetka koji mu pripada, da
bi na kraju sve to potrošio na grešan, lagodan i raskošan život. Nakon toga postao je čuvar
svinja te je shvatio u čemu je griješio. Pokajao se za svoje grijehe i od oca je tražio oprost.
Otac mu je sve oprostio.
Autor je poemu započeo tako da je prvo zazvao Boga od kojeg je tražio da mu pomogne kod
pisanja djela. Nadalje, naracijom razmetnoga sina odvija se radnja. On se prisjeća svog
grešnog života iz kojeg je izašao osiromašen. Prisjeća se bludnog i rastrošnog života, a
sjećanja završavaju do trenutka kada je spoznao svoje stanje.

Razmetni sin razmišlja o životu, kako je on prolazan, a razmišljanja sežu sve do onih o smrti.
Odluči se ponizno vratiti ocu koji mu na kraju sve oprašta.

U poemi možemo primijetiti dva glasa koji se izmjenjuju tijekom radnje. Postoji autorov glas
koji se bavi onim pripovjednim djelom te glas sina razmetnoga koji je ispovjedni.

Svrha ovog Gundulićevog djela je da nam da moralu pouku koja se tiče kako čitatelja, tako i
autora. Autor u poemi obrađuje svoj vlastiti grijeh kojeg je sada svjestan, a koji je nastao u
prijašnjim djelima, odnosno književnim stvaranjima.

On istodobno, svojim priznanjem grijeha, želi poruku prenijeti i na čitatelja, želi da i on

preispita sebe i spozna svoje grijehe te nastavi živjeti novim životom, životom uz Boga.
Čitatelju želi reći da nikada ne smije zaboraviti Boga te da treba živjeti po kršćanskim
načelima.

Pretpostavlja se da su na Gundulića utjecali talijanski pjesnici Erasmo da Valvasone i Luigi

Tansillo. Jezik, stil i barokni retorički ukrasi daju ovom djelu snagu i izvan kršćanskih
moralnih normi. Tako možemo prepoznati mnoge karakteristike baroka: od raznolike
metaforike do upotrebe nabrajanja.

Isto tako postoje i mnoga uvjerenja duhovnog života kojim nas autor navodi, a to se može
vidjeti kroz prolaznost i ispraznost u uživanjima ovog života., zatim u potrebi iskupljenja za
naše grijehe koje smo počinili te prihvaćanje općih načela koja se tiču kršćanske vjere. U
djelu se izmjenjuju teme grijeha, ljubavi, života i smrti te jednako važna tema Boga.

Vrsta djela: religiozna poema

Vrijeme radnje: neodređeno

Mjesto radnje: neodređeno

Tema djela: pokajanje sina koji je život živio u grijehu.

Ideja djela: jedino priznavanjem i pokajanjem svojih grijeha možemo pronaći mir i sreću u
životu.

Kratak sadržaj

1. plač

U prvi plač autor nas uvodi sa suzama sina koji je osvijestio svoje grijehe i odlučio ih
oplakati. On se nada da će nakon što prizna svoje grijehe i zamoli Boga za oprost, njegova
duša ponovo biti čista i dostojna Boga. Sin zove Boga i moli ga da mu podari prisustvo Duha
Svetoga. Između ostaloga, obratio se i Isusu te je tako objedinio sve tri božanske osobe u
Sveto Trojstvo.

Poema govori o ljudskim grijesima i čovjeku koji kao takav nije dostižan Božje milosti. Na
kraju on se ipak pouzdaje u to da će mu se Bog smilovati jer se iskreno kaje za sve grijehe
koje je počinio. Autor se time obraća grešniku, ali i cijelom čovječanstvu. Savjetuje
čitateljima da se klone zla i grijeha kako bi bili dostojni života uz Boga.
Nakon iscrpnog razmišljanja o grijehu priča dalje o sebi, odnosno o sinu koji se udaljio i
otišao od oca, uzevši mu imanje kako bi zadovoljio svoje potrebe za raskoši i užicima. To je
trajalo sve dok nije potrošio cijelo bogatstvo zbog žene koja je za njega bila fatalna te je ostao
bez ičega. Jedino što mu je tada ostalo jest kajanje.

2. plač

U drugom plaču sin je počeo razmišljati o svim ljepotama koje su bila uzrok njegovih grijeha
i zala. Njegov život je svjedok svijeta kojemu je temelj na suprotnostima koje se konstantno
izmjenjuju. Zaključuje da sve što je lijepo ne može trajati dugo i krije u sebi nešto loše te sve
što imalo početak kad tad imat će i svoj kraj.

U zemaljskom životu ništa ne može biti stalno, sve se mijenja i prolazi. Razmišlja o smrti,
koju je podijelio na fizičku i duhovnu. Razmetni sin boji se pakla te se iz tog razloga obratio
Bogu. On se boji i želi čistu dušu.

3. plač

Trećim plačem autor nam prikazuje skrušenje sina razmetnoga. Ispovijeda se Bogu i Bog mu
oprašta. Njegova duša tada je čista od svih grijeha koje je počinio. Ganut zbog velike Božje
ljubavi, sin se odlučio vratiti svome ocu.

Toplina je zavladala oko njegova srca i ono više nije hladno i ledeno. Uz to sve, osjeća
zahvalnost prema onome što ima i moli oca da mu oprosti. On ga širokih ruku dočekuje i
oprašta mu. Otac slavi Boga jer mu se sin naposljetku ipak vratio kući čiste duše i bez grijeha.

Likovi: sin i otac
Dubravka

Djelo “Dubravka” spada u pastoralno idiličnu igru. Za vrijeme renesanse i baroka bila je vrlo
popularna i često korištena književna vrsta. Pastoralno idilična igra nastala je još u 16.
stoljeću u Italiji kao suprotnost mondenom dvorskom životu. Stih joj je pisan dužinom
različitog metra.
Radnja se odvija u arkadijskom ambijentu, a likovi oko kojih se vrti cijela radnja su pastirice i
pastiri. Oni su se smatrali nositeljima jedinih pravih vrijednosti i života po pravilima. Tema
radnje je istinska ljubav koja može promijeniti i preokrenuti svijet.
“Dubravka” je alegorijski tekst sastavljen od tri čina. Činovi su slične dužine pa se tako prvi
čin sastoji od 654, drugi od 466 i treći od 576 stihova. Što se tiče prizora, prvi se sastoji njih
deset, a zadnja dva čina od devet prizora. Ako ćemo promotriti alegorijski djelo, možemo
zaključiti da je pastirska igra smještena u Dubrovnik koji je njezino središte i glavno mjesto
radnje.
Djelo je prvi puta prikazano za vrijeme ženidbe Gundulića 1628. godine, a prikazivalo se
dalje svake godine prilikom svetkovine sv. Vlaha koji je označavao zaštitnika Dubrovačke
slobode.
Vrsta djela: drama mitološko-pastoralnog sadržaja i alegorijskog značenja
Mjesto radnje: Dubrava, grad koji simbolizira Dubrovnik
Vrijeme radnje: početak 17. stoljeća
Tema djela: odabir najbolje pastirice i pastira koji će se nakon toga oženiti
Ideja djela: sloboda je najvažnija stvar u čovjekovom životu, ali i državi kojoj živi

Kratak sadržaj
Glavna okosnica radnje bavi se pričom o ljubavi dvoje mladih. Ona se odvija u vrijeme sreće i
blagostanja, u Dubrovniku. Djelo opisuje jednu staru priču Dubrovačke tradicije koja glasi da
se na dan svetkovine Sv. Vlaha vjenčaju najbolji i najljepši par pastira i pastirice.
Tako je ove godine stigao red na Dubravku i Miljenka. Miljenko želi zaprositi ruku lijepe vile
Dubravke, no izrazito je nesiguran. Sve što ga tišti ispriča pastiru Ljubmiru koji sluša njegovo
žaljenje i pokušava ga stišati.
S druge strane, puni samopouzdanja, stari Gorštak i Divjak, smatraju da bi prelijepa Dubravka
mogla odabrati upravo njih za svoje buduće supružnike.
Njih dvojica svojom neobjektivnošću i nespretnošću izazivaju svojim nadanjima smijeh
okoline. Idiličnost priče, smijeh i radost, kvari starac Ljubdrag. On svojom pričom o starim
vremenima govori kako se u Dubravi prije živjelo dobro, pošteno i veselo.
U sadašnje, njihovo vrijeme, smatra satiri se brinu samo kako će dobro jesti i piti te koje će
srce vile osvojiti. U toj namjeri su toliko ustrajni da se ne susprezaju i od krađe.
Pastirica Sonja našla se oči u oči obračunati s kradljivcima, a radnje se smiruje u trećem činu
kada se satiri preruše i takvi odlaze na pir.
O tome kome će pripasti lijepa vila Dubravka odlučit će suci. Ubrzo, pastir Ljubdrag dolazi s
viješću kako su suci podmićeni i kako je njezina ruka obećana starom i ružnom Grdanu.
Miljenko osjeća golemo razočaranje i odluči se osvetiti. No, u posljednji trenutak pravda je
zadovoljena. Kada je Grdan stupio u crkvu prilikom vjenčanja s Dubravkom, bogovi su
izrazili svoje nezadovoljstvom sklapanjem ovog braka. U tom trenutku oni tresu tlo i gase
vatru u žrtveniku.
Dubravka je vraćena Miljenku, a cijelom Dubravom nastupi opće veselje i pjesma uz slavlje.
Glavna pouka djela je da uz Božju pomoć mogu pobijediti ljubav, sloboda i pravda. Lik
Dubravke označuje slobodu, dok Miljenko označava dubrovačko plemstvo. Grdan, koji je
opisan kao star i ružan, označava građanstvo Dubrovnika. On ženidbom plemkinja pokušava
steći vlast, moć i financijsku bezbrižnost.
Autor je radnjom u “Dubravki” pokušao kroz pastirsku priču objasniti važnost slobodne
države, a smatrao je da se ona zasniva na obitelji i zdravom braku, a sve to spaja istinska
ljubav. Isto tako, država kojoj je bitnije bogatstvo od poštenja u vrlo kratko vrijeme će
propasti.
Autor je oštro osudio suvremeni život. Dubrovčane je simbolički prikazao kao pastire i satire,
Dubrovčanke kao vile i pastirice.
Likovi: Dubravka, Miljenko, Grdan, Ljubdrag…

Osman

“Osman” sadrži dvadeset pjevanja: Gundulić je napisao ovaj povijesno-junački ep u

katrenama i u osmercima, a rima koja prevladava je abab.
Autora je nadahnula za pisanje ovog epa povijesna bitka pokraj Hotina koja se dogodila 1612.
godine. U toj bitci Osmana II, turskog cara porazila je poljska vojska na čelu s Vladislavom,
sinom Sigismunda III, poljskog kralja. Europljani su ovu bitku smatrali povijesnom jer je ona
značila propast turskog carstva koje je bilo ključno za prijetnju kršćanstvu.
Uvodni ep Gundulića počinje njegovim isticanjem kako će opjevati Osmanov poraz, pobunu
njegove vojske i njegovu nasilnu smrt. On je realne povijesne činjenice uvrstio u svoje
umjetničko djelo u kojem je htio opisati oduševljenje koje je ujedinilo Europu zbog poraza
turske vojske.
Osim što je ubacio prave povijesne činjenice u svoje djelo, on je u njega unio i neka sporedna
romantična događanja, barokne prizore i mnoge druge likove i događaje.
Važno je spomenuti da neki događaji i opisi likova nedostaju, a nedostaju i neka sama
pjevanja, i to pjevanja 14. i 15. Ne zna se do danas jesu li ta pjevanja izgubljena ili nisu niti
napisana. Neki smatraju da je čak sam Gundulić izostavio ta pjevanja iz epa jer nije bio
zadovoljan kako ih je napisao. Ove sumnje do danas nisu riješene jer ep u originalu nije
sačuvan, a i tiskan je nakon Gundulićeve smrti. Najstarija napisana verzija epa potječe iz
1651. godine.

Kratak sadržaj
Gundulićev ep započinje razmatranjem oko toga da su sve ljudske vrijednosti prolazne, oko
ljudske oholosti te uspoređujući životne mijene i kolo sreće koje mijenja ljudske sudbine na
način da nitko ne zna što će se dogoditi.

Ovaj kršćanski pjesnik, ep započinje klasično. On zaziva muze da mu daju pjesničku snagu.
Sama radnja epa nije napisana kronološki kako se dogodila. Tako prvo pjevanje započinje o
Osmanovom padu nakon poraza kao i njegovoj odluci koju je donio. On je htio ponovo
okupiti vojsku koja će mu pomoći da vrati moć i obnovi tursko carstvo.
Svoje odluke koje je donio Osman je rekao samo ljudima od povjerenja, a tu su bili vezir
Dilaver, hodža i Kazlar-aga, upravitelju harema. Ostali su bili uvjereni da on putuje u Meku
kako bi hodočastio.
Drugi ep započinje kada Osmanu ljudi od povjerenja savjetuju kako bi bilo najbolje postupiti
u datoj situaciji. Dilaver smatra kako je najbolje za Osmanovu sigurnost za prijestolje da
pogubi strica Mustafu i majku mu te Daut pašu, muža Mustafine sestre. Hodža mu daje savjet
da se oženi kako bi dobio potomstvo jer će tako imati neku sigurnost za svoju vladavinu.
Kazlar-aga pak ima drugi plan. On savjetuje Osmanu da sklopi mir s Poljacima jer bi na taj
način prikupili vojsku za daljnja ratovanja, pošto drže u zarobljeništvu i poljskog plemića
Korevskog.

Osman je odlučio poslušati i primijeniti sve savjete, ali nije htio pogubiti rodbinu. Zadužio je
Ali-pašu da radi na pregovorima s Poljacima.
U trećem i četvrtom pjevanju može se vidjeti puno opisa koji obiluju pismima Ali-paše iz
Poljske, o situaciji koja se događa te su uvrštena i razna opisivanja mjesta koja on prolazi
putujući Europom. Pjevanja se bave i opisima bitke kod Hoćima. Isto tako pojavljuje se i lik
Sokolice, mlade ratnice koja je zaljubljena u Osmana.

Peto pjevanje i dalje se bavi Ali pašinim putovanjem. On je sada došao do druge strane obale
Dnjestra, a tamo je sreo i zaručnicu zarobljen poljskog plemića Korevskog, Krunoslavu. U
ovo pjevanje ubačeni su opisi o Korevskovom zarobljavanju te o odluci njegove zaručnice
Krunoslave da dođe u poljsku vojsku. Pjevanje donosi i opis kako je Sokolica umjesto
Osmana odgovorila na poziv Krunoslave na dvoboj.

U šestom pjevanju sve je puno opisa slika kako Krunoslava tuguje za svojim zaručnikom. O
njegovoj sudbini obavijestio ju je Ali-paša. Pošto je znala da svog zaručnika nikako drugačije
ne može osloboditi odluči se prerušiti u ugarskog plemića i otići u Carigrad. U ovom pjevanju
počinjemo pratiti opis Kazlar-age koju je krenuo na put kako bi pronašao Osmanu ženu, ona
koja će biti idealna majka njegovih budućih nasljednika.

Sedmo pjevanje bavi se opisom Kazlar-aginih putovanja po grčkim otocima. On je tamo

otimao djevojke iz njihovih obitelji i vodio ih u Osmanov harem. Gundulić je neke stihove
posvetio i veličanju antičke kulture. Pošto je čuo za Sunčanicu, ljepoticu iz Srbije, Kazlar-aga
odluči krenuti tim putem. Sunčanica je bila kćer starca Ljubdraga iz Smedereva.

U osmom pjevanju došlo je do susreta lijepe Sunčanice s Kazlar-agom. Djevojka se uplašila

crnog Turčina, kada je Kazlar-aga stigao u njezin dom. Njezin otac, Ljubdrag poziva Turke da
usamljenoj djevojci prave društvo. Naime, ona sama živi s ocem te se zarekla da će to tako i
ostati te da se neće udavati. To je odlučila i nakon smrti dvanaestorice braće. No, njezin otac
želi da se ona uda pa pita njezine prijateljice ne bi li je one nagovorile da ipak promijeni svoje
mišljenje.

Kazlar-aga odluči na prijevaru Sunčicu odvesti od slijepog oca te njega ostavlja samog u
bolesti, patnji i jaucima. Kada se vraćao u Carigrad, Kazlar-aga je dobio Osmanovu poruku
kako želi da mu dovede Sokolicu. Iz tog razloga šalje ljude u Poljsku da je dovedu.
Deveto pjevanje bavi se pričom Sokolice. Ona ratuje u Poljskoj i pisac opisuje život koji vodi.
Radnja ide dalje i dolazi do kraljevića Vladislava. On na obljetnicu bitke kod Hoćima lovi u
neposrednoj blizini Varšave uz pratnju. U isto vrijeme mlade Poljakinje slave pobjedu poljske
vojske na obali Visle. Sokolica je iskoristila priliku te ih je zarobila.

No, Vladislav tijekom odmora od lova, uspijeva uz pomoć svoje pratnje zarobiti Sokoličine
vojnike te oslobodite mlade Poljakinje koje su bile tamo u njezinom zarobljeništvu. Ali
Sokolica pokazuje iznimnu hrabrost boreći se tako da je preplivala cijelo jezero. Vladislava to
zadivljuje te se zagleda u nju. To je bio i razlog što Vladislav odluči spasiti Sokolicu i sve
njezine borce, poklanjajući im slobodu. Sokolica tada obeća Vladislavu da neće više lutati i
pustošiti poljske zemlje. Kada je već bila u odlasku, sreće Kazlar-agu koji joj govori da je
Osman želi vidjeti te da hitno mora otići u Carigrad.
Deseto i jedanaesto pjevanje bave se opisom potpisivanjem mira s Turcima. Pozvan je i
Vladislav da sudjeluje u toj proceduri. Ali-paša je stigao u Poljsku pa Gundulić koristi priliku
da opiše glavni grad, povijest i kulturu. Kod ceremonije potpisivanja mira Ali-paša drži govor
o tome kakve su političke prilike trenutno u Europi, a nakon toga poljski kralj prihvatio je
turske uvjete te je predao poklone za Osmana.

U dvanaestom pjevanju Ali-paša se vraća u svoju zemlju. Tamo vlada mir i slavlje zbog
potpisanog mira. U međuvremenu Krunoslava, koja se trenutno nalazi u Carigradu, odlučila je
nekako doći do zaručnika Korevskog. Njegov tamničar, Rizvan-paša je nepotkupljiv pa
Krunoslava nema nikakve koristi od novca koji je dobila kada je prodala svu svoju imovinu.
Rizvan-paša ima kćer Ljubicu, a njegova nećakinja Kalinka zaljubljuje se u Krunoslavu
misleći da je ona muško jer se prerušila u ugarskog plemića. Krunoslava na taj način i saznaje
da se Ljubica zaljubila u njezinog zaručnika Korevskog. Pomalo tužna Krunoslava odluči da
će se svejedno boriti za svoju ljubav, čak iako joj zarobljeni zaručnik nije u potpunosti vjeran.
Ona nekako uspije nagovoriti Rizvan-pašu da prihvati otkupninu za Kroevskog, no kada
Krunoslava misli da će njezin zaručnik biti slobodan, Rizvan-paša zarobi i Krunoslavu.
Trinaesto pjevanje donosi nam slike pakla i Lucifera. Lucifera je pogodio što je Turska
poražena pa šalje demone u Carigrad koji imaju svrhu dići i pobuniti narod protiv mira s
Poljacima i protiv Osmana koji ga je prihvatio.

Šesnaesto pjevanje donosi pravu pobunu janjičara koji su načuli da Osman želi formirati novu
vojsku. Oni šalju svoje izaslanike kako bi postigli svoje ciljeve, a to su smaknuće Dilavera,
Kazlar-age i hodže. Osman je sve to odbio te im je poručio da se moraju boriti protiv svojih
neprijatelja, a ne istomišljenika.

Sedamnaesto pjevanje započinje sastankom Osmanovog vijeća kako bi došli do rješenja kako
se može ugušiti pobuna janičara. Dilver je dao prijedlog da se odmah svi pogube, bivši veliki
vezir Husein-paša daje prijedlog da se svi pošalju u borbu gdje će i poginuti, a daje i prijedlog
da ako je neophodno da se daju i njihovi traženi životi.

Osman je donio tada tešku odluku, odlučio je ostati u Carigradu uz janjičare te je imenovao
Husein-pašu vezirom. No, Osman ima još jednu prijetnju. Naime, Mustafina majka nagovara
svoga zeta Dauta da svrgne Osmana kako bi njezin sin došao natrag na vlast. A jedino što želi
je preko njega vladati pošto se radi slaboumnom svrgnutom sultanu.
Osamnaesto pjevanje daje nam do znanja da mir nije na vidiku. Daut još više buni janjičare, a
oni napadaju Dilaverovu kuću. No, pošto se Dilaver uspio obraniti, janjičari napadaju
Osmana.

U devetnaestom pjevanju opisana je opsada Osmanovog dvora. Svjetina pokušava ući u dvor,
a vjerni Dilaver se preruši u derviša te odluči potražiti pomoć u Annadoliji. No, nije uspio te
pada mrtav na tlo i umire. Zadnje misle bile su mu upućene Begum-Adžekmiji, njegovoj
ljubavi.
Tada u knjizi slijedi opis njihove ljubavi, njezina tuga za voljenim Dilaverom te molba da joj
predaju njegovo mrtvo tijelo.

Osman šalje Kazlar-agu na pregovore s janjičarima, dok se on skriva u dvorcu Sinan-paše.

Pobunjenici odluče pronaći Mustafu i obući ga u carske haljine. Na taj način žele se sve više
približiti Osmanu što im na kraju i uspije te ga zarobe. Trgaju mu haljine te ga poniženog
vode na konju do sultana Mustafe koji će odrediti njegovu budućnost.
U zadnjem, dvadesetom pjevanje opisana je Osmanova sudbina. On je bačen u tamnicu jer je
tako odredio Mustafa. Na putu do tamnice, vode ga na konju, a podivljala svjetina se dere i
slavi njegovo uhićenje. Na samom početku te povorke nalazi se Osmanov konj, a na njemu
odrubljene glave njegovih pomoćnika Dilavera i Husein-paše.

Nakon toga Osman se jada kako su ljudi nezahvalni, slava je prolazna, a ljudi su prevaranti.
Daut-paša je dočekao Osmana u tamnici te je naredio da ga pogube. To će učiniti remenom
koji se nalazi oko njegovog pasa. Crnac njime zadavi Osmana. Osmana su pokopali uz
njegova oca u džamiji. Ep završava osudom Turaka i njegovih osvajanja.

Vrijeme radnje: 1621. godina

Mjesto radnje: Carigrad, Smederevo
Likovi: Osman, kraljević Vladislav, Sunčica, Ali-paša, Kazlar-aga, Sokolica

Analiza retoričkih figura osvjetljava ep u izrazito baroknom svjetlu. Vrlo je često

upotrebljavan repertoar stilskih sredstava tipičan za barok. To su hiperbole, personifikacija,
metonimija, anafora, gradacija, simetrično nabrajanje, kontrasti, igre riječima i naravno
metafora i antiteza. Gundulić nerijetko upotrebljava i narodnu frazeologiju (bijeli grad, suho
zlato, sinje more, vedro čelo, itd). Pojavljuju se i stihovi koje prepoznajemo kao stalna mjesta
Gundulićeva pjesništva.

Gundulić u svom djelu vješto isprepleće formu i sadržaj, bira izraze koji mi ponekad nisu bili
i najrazumljiviji. Teme njegovih djela su stvarne, životne, a autor je inspiriran izrazom
narodne poezije.

Djelo spada među najveća dostignuća hrvatskog baroka. Ono što izdiže Gundulića iznad
suvremenika je iskonska, živahna i narodu bliska struja, koja u njegovom Osmanu izbija na
površinu, udaljujući ga od talijanskog sečentizma i daje mu vlastiti hrvatski pečat, jer Osman
nije nikakva romantička, fantastična literarna figura, već je živ, psihološki sa puno realizma
izgrađen lik.

Gundulićevo je djelo tako utjecalo na najveći dio korpusa povijesne epike hrvatske
književnosti 17. i 18. stoljeća: na Dubrovnik ponovljen Jakete Palmotića Dionorića koji u 20
pjevanja i 15644 osmeračka stiha tematizira potres u Dubrovniku i diplomatsku akciju u
Turskoj koja je trebala smanjiti velik novčani namet razrušenom Gradu; zatim na ep ‘Sveti
Ivan’ biskup trogirski i kralj Koloman Petra Kanavelića (najveće epsko djelo na hrvatskome
jeziku u ranom novovjekovlju sastavljeno od 19084 osmeračka stiha podijeljena u 24
pjevanja) koji obrađuje pohod ugarskoga kralja Kolomana na Dalmaciju početkom
12.stoljeća; na religiozna epska djela poput epa Kristijada Junija Palmotića (prerada epa
Christias Girolama Vide) i epilija ‘Glavosječenje Ivana Krstitelja’ Nikolice Bunića, kao i na
niz manjih ili manje značajnih narativnih djela u stihu hrvatske književnosti 17. i 18. stoljeća,
kao što su ‘Trublja’ slovinska Vladislava Menčetića, ‘Beča grada obkruženje od cara
Mehmeta i Kara Mustafe velikoga vezijera’ Petra Tome Bogašinovića, Kanavelićev panegirik
Ivanu Sobieskom, kralju poljačkomu, osloboditelju Beča, ep Jose Krmpotića Katarine II i Jose
II put u Krim itd.

Gundulicev San/Gundulić zamišlja Osmana

O književnopovijesnome značaju Gundulićeva Osmana govore mnogo i podaci o cirkulaciji i

sveprisutnosti prijepisa i prijevoda teksta, ali i brojne dopune epa nastale u stoljećima
hrvatske književnosti koja su slijedila; brojnost i različitost recepcijskih odziva svjedoči o
važnosti i značenju koje je Gundulićev ep zadobio u povijesti hrvatske književnosti, ali i u
političkoj povijesti, najizraženije u vrijeme ilirskoga pokreta koji je iznjedrio posebno
zanimljivu dopunu Ivana Mažuranića.
Pjesni pokorne kralja Davida
Pjesni pokorne kralja Davida zbirka je pjesama hrvatskog pisca Ivana Gundulića. Tiskana je
1621. godine u Rimu. Pjesme su nastale kao prepjevi sedam pokorničkih psalama kralja
Davida.

Posveta Pjesnima pokornim kralja Davida jedan je od najutjecajnijih tekstova hrvatske

književnosti. Ona zbog nekih efektnih formulacija i intrigantnih tvrdnji obilježava shvaćanje
čitavoga Gundulićeva opusa. U posveti Gundulić svoja ranija djela koja poimence nabraja
(Galatea, Dijana, Posvetilište ljuveno, Prozerpina ugrabljena od Plutona, Čerera, Kleopatra,
Arijadna, Adon(Gundulić), Koraljka od Šira – sačuvale se samo Dijana, Armida, Prozerpina
ugrabljena od Plutona i Arijadna) naziva „porodom od tmine“, a intrigantno je da je Gundulić
u jednom trenutku, u dobi od oko 30 godina, doživio preobraćenje te se odrekao svojih
mladenačkih djela.

Iz posvete se doznaje i razlog zbog kojeg su Pjesni pokorne objavljene tiskom; on je moralne i
praktične naravi. Gundulić je taj rad već ranije obećao Maru Mara Bunića pa tiskanjem
ispunjava svoju moralnu obavezu, a praktični je razlog što je tekst prepjeva do trenutka kada
je datirana posveta (1. listopada 1620.) kružio u rukopisu i bivao prepisivan čime je došlo do
njegova kvarenja pa pisac želi ponuditi vlastitu, izvornu verziju djela. Gundulić u posveti kaže
i to da izdaje prijevod psalama kako bi objavio da sve drugo što je napisao manje cijeni pa te
stare spise "kao porod od tmine" ostavlja u tami, a samo Pjesni pokorne iznosi na svjetlo, tj. u
javnost. Isto tako, saznaje se da prijevod u vrijeme tiskanja nije potpuno nov, nego je nastajao
kroz nekoliko godina (s prevođenjem je počeo oko 1616.). Gundulić također najavljuje da će
prevesti Oslobođeni Jeruzalem Torquata Tassa i posvetiti ga poljskom kralju, ali spletom
povijesnih okolnosti napisat će Osmana.

Pjesni pokorne pisane su osmeračkim katrenima s rimom abba. U svih se sedam pjesama
lirski subjekt obraća Bogu moleći ga ili za tjelesno i duhovno ozdravljenje ili za oprost
grijeha, kojih je on svjestan. Moli Boga da ga uvijek štiti i ne odjeljuje se od njega, a on će
zauzvrat preobraćati nevjernike i grješnike.

Na kraju pjesme slavi se Boga i to istim stihovima u svim pjesmama:

Slava Ocu, Sinu dika,

čâs svetomu Duhu budi,

kô je odprije bio svudi,

sad i vazda i uvik vika!

I sam Gundulić ističe da se vrijednost Pjesni pokornih sastoji u tome da skrušena grješnika,
koji je spoznao svoje mane i grijehe, iz kaosa svijeta i grijeha dovedu u Obećanu Zemlju,
zemlju slave vječne gdje na pravedne duše pada slatka mȁna milosti božanstvene.

Od veličanstva Božjijeh
Gundulićeva religiozna pjesma od 124 osmeračka stiha u katrenima s rimom abab, dodana
knjižici prepjeva sedam pokorničkih psalama iz 1621. godine. Prema Zoranu Kravaru, u
pjesmi misao o Bogu izdaleka slijedi teološko učenje koje se u srednjem vijeku nazivalo
"negativnom teologijom", a počivalo je na shvaćanju da božansko biće svojim ontološkim
atributima, svojom beskonačnošću i sveobuhvatnošću, nadilazi dosege ljudske spoznaje, pa se
svaki iskaz o njemu mora zavrišti u posvemašnjoj negaciji ili u proturječju.

U svakoj se kitici opjevava jedan atribut Božje veličine. Određenje božanskog bića, kršćanski
ispravno, proizvodi u tekstu niz retoričkih figura koje ističu neobičnost i izuzetnost božje
prirode:

Bez uzroka uzrok jedan,

nerazdiono jedinstvo je,

i početak, komu nijedan

jur početak vik bio je. (stihovi 17. – 20.)

U pjesmi se javljaju antiteze i oksimoroni: tako je Bog i "svjetlos" i "tmina", on je istodobno
"sred istoka, sred zapada", on "plamenuje ne svijetleći"; radi, a ipak miruje ("on u vječnom
djelovanju / ima pokoj vjekoviti"); pretvara "smrt u život".

Ljubovnik sramežljiv
Ljubovnik sramežljiv kraća je pjesma koja se sastoji od 73 osmeračka katrena s rimom abab.
Prijevod je talijanske pjesme Amante timido Girolama Pretija s dodacima iz još dviju pjesama
istog autora, Amante occulto i Amante costante.

Tema je pjesme nesretna ljubav. Na samom se početku lirski subjekt obraća personificiranom
listu da prenese poruku njegovoj ljubavi riječima "pođi, vjerni, pođi mili...mučeći moj
glasniče". Kroz cijelu se pjesmu proteže ljubovnikova čežnja za neostvarenom ljubavi.

Žalosno cviljenje u smrt gospođe Marije Kalandrice

Nadgrobnica U smrt Marije Kalandrice nastala je krajem 1637. ili čak 1638. godine, godine
kada je umro i sâm Gundulić. Pjesma, u kojoj se hvali ljepota i dobrota pokojnice, puna je
razmišljanja o prolaznosti svega zemaljskoga, pa i ljudskoga života na zemlji. Pisana je
osmeračkim katrenima s rimom abab, a obuhvaća 348 stihova.

U opisu Kalandričine ljepote, Gundulić se koristi brojnim epitetima i poredbama kojima je

uspijeva prikazati kao božansko biće, kao gospoju čiste duše i milostiva srca, neizmjerne
tjelesne i duhovne ljepote.

U slavu visine privedre Ferdinanda Drugoga, velikoga kneza od Toskane

Prigodna je pjesma U slavu Ferdinanda II. kneza toskanskoga napisana povodom njegove
ženidbe Vittorijom della Rovere, vojvotkinjom od Urbina, no točna se godina nastanka
pjesme ne zna (najvjerojatnije 1635. godina).
Pjesma obuhvaća 252 osmerca u katrenama s unakrsnom rimom (abab). Započinje opisom
slavenskih zemalja, među kojima je najslavnija Toskana, zemlja slavnog Ferdinanda. Osim
pohvala knezu, autor ističe slavnu povijest Medicijevih te zasluge Ferdinandova djeda i oca
("A rodica tva čestita...od česarske Austrije", "Slavni je česar dundo tebi, ki više svijeh kruna
sjedi...") te time još više naglašava nadu i vjerovanje u buduću Ferdinandovu slavu i slavno
potomstvo.

Autor se koristi mnogim epitetima da bi dočarao Ferdinandovu plemenitost; primjerice "srce

plemenito", "blagodarne ruke", "srce uzmožno", "obraz vedri", "srce čisto", "pogled mili".
Isto tako, mnogim poredbama autor pokušava što bolje dočarati Ferdinandovu slavu, npr.
"svjetļi od sunca", "ko dobri pastir strižeš / a ne dereš ovce tvoje".

Pjesme iz Ohmućevićeva rukopisa

U najstarijem sačuvanom rukopisu Gundulićeva Osmana, Nikola Ohmućević u Pragu, 15.
travnja 1654. dopisao je još devet kraćih pjesničkih sastavaka. Iako se nigdje u rukopisu ne
kaže eksplicitno da je Gundulić spjevao te pjesme, stil, oblik, birana dikcija i sadržaj te
pjesnički duh koji izvire iz tih pjesma, svakako govore u prilog tome da je Gundlić njihov
autor[1]

Prva pjesma u pet osmeračkih katrena donosi razgovor dvaju bezimenih lica koja se
međusobno pozivaju na ljubavno uživanje. Prvo lice, muško, govori prve tri strofe, a drugo,
žensko, preostale dvije. Smatra se da je tih pet strofa predstavljalo zaglavak neke dramatske
pjesme poput Dijane ili Armide.

Narednih je osam pjesama ispjevano u osmeračkim katrenama, karakterističnim za Gundulića.

Čak ih šest ima i njegov omiljeni srok (abab), jedna ima obgrljenu rimu (abba), dok su u
jednoj prvi i treći osmerac svake strofe podijeljeni na dva četverca koja su povezana srokom
(aabccb).

Kroz sve se pjesme provlači tuženje na nestalnost ljudske sreće, motiv koji se javlja i u
Gundulićevu najpoznatijem djelu, Osmanu, te tuženje na zlu i opaku narav ljudi (u sedmoj se
pjesmi ljudske mane uspoređuju sa životinjskima, pa se sklonost prevari uspoređuje s kunom,
ogovaranje sa psima koji laju, strašljivost sa zecom...). U devetoj se pjesmi javlja motiv kola
sreće ("Zašto od moje kolo sreće / s dna na vrh se ne obrati?") koje također upućuje na
Gundulićevo autorstvo tih pjesama. Isto tako, jedna je cijela pjesma posvećena moći zlata za
kojim svi žude i žele ga dobiti čak i pod cijenu gubitka vlastitog morala. Došlo je vrijeme u
kojem se čak i ljubav može kupiti novcem, no upitno je može li ono donijeti i spasenje u času
smrti. Nadahnutost Bogom uočava se i u drugoj pjesmi koja poziva na uzdanje u Boga kada
dođe trenutak u kojem ne možemo sami donijeti dobru odluku. Dio pjesama iz rukopisa
Nikole Ohmućevića nalazi se i u rukopisu br. 28 franjevačke biblioteke u Dubrovniku (pjesme
br. 3, 5. – 9).