Milan Ogrizović

Hrvatski književnik i političar

Milan Ogrizović ili kazališni čovjek , kako ga nazivaj neki povjesničari hrvatske književnosti,
autor je koji je u literaturi ostao zapažen prvenstveno svojim dramskim stvaralaštvom. U jeku
moderne započeo je svoj dramski rad koji je okončan u vrijeme kada se na zagrebačkoj
pozornici izvode drame Miroslava Krleže. Taj kazališni čovjek rođen je u Senju 1877. godine,
a odgajao ga je ujak, katolički župnik. Milan Ogrizović školovao se u Gospiću, u klasičnoj
gimnaziji, zatim u Zagrebu na Filozofskom fakultetu gdje je samo jedan semestar studirao
matematiku, no na istom fakultetu ipak završava studij i to studij klasične filologije.
Ogrizovićevo studiranje u Zagrebu obilježilo je i njegovo pristupanje Čistoj stranci prava, što
će kasnije imati odjeka i u književnome radu.
Iako Ogrizovićevim stvaralaštvom zbog svoje kvalitete i zastupljenosti dominira dramski
opus, on je pisao i pjesme, novele, pripovijesti, crtice, humoreske, operna libreta, kazališne i
književne kritike, članke, eseje i studije te djela iz povijesti zagrebačkog kazališta. Branko
Hećimović ističe kako među patriotskim, ljubavnim i satiričnim pjesmama Milana Ogrizovića
ima tek nekoliko koje se izdvajaju iz bezobličnosti većine, dok ostale nisu osobito značajne za
njegovo književno stvaranje (Hećimović, 1976: 122). Za kritike koje je pisao Ogrizović bili su
presudni njegovi afiniteti i sklonosti prema pojedinim piscima ili idejama koje oni zastupaju,
što također ističe Branko Hećimović te navodi kako je Milan Ogrizović jedan od prvih autora
koji je odao temeljitije priznanje Antunu Gustavu Matošu i koji je najavio iznimnost Krležina
stvaranja (isto: 224). No o Ogrizovićevom kazališnom znanju, osim njegovih dramskih djela,
možda najbolje svjedoče dvije knjige koje je napisao. Pedeset godina hrvatskog kazališta
(1860 - 1910) objavljenja 1910. godine i Hrvatska opera (1870 – 1920) objavljenja deset
godina kasnije, Ogrizovićev su značajan doprinos hrvatskoj kazališnoj povijesti.

Dramski prvijenac Milana Ogrizovića bila je drama Dah koja je izvedena 21. svibnja 1901.
godine u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Dvije godine kasnije, točnije 1. travnja
1903. godine izvedena je Ogrizovićeva jednočinka Proljetno jutro, koja s još tri jednočinke
Ljetno popodne, Jesenje veče i Zimska noć čini tetralogiju Godina ljubavi objavljenu 1910.
godine. Jedna od Ogrizovićevih najdugovječnijih drama, Hasanaginica, svoju je praizvedbu
doživjela 9. siječnja 1909. godine, a objavljena je i u knjizi koju je izdala Matica hrvatska te
je drama nagrađena „Demetrovom nagradom“. Iste godine piše i božićnu dramu Zlatokosi
kraljević koja je nastala poslije smrti njegova trogodišnjega sina. Drama nikada nije
objavljena, iako je svoju praizvedbu doživjela 21. prosinca te 1909. godine. Sljedeće godine
Milan Ogrizović završava dramu Za drugoga koju je napisao po nacrtu Silvija Strahimira
Kranjčevića, ali djelo je zabranjeno te je ostalo u rukopisu. Njegova sljedeća drama bila je
Banović Strahinja te je uprizorena 1912. godine. Već sljedeće godine Ogrizovića je don Frane
Bulić potaknuo na pisanje povijesne tragedije Car Dioklecijan.

Stvaralaštvo Milana Ogrizovića obilježila su i djela nastala u suautorstvu s trima autorima.

Prvo takvo djelo nastalo u suautorstvu bila je povijesna drama u pet činova Propast kraljeva
hrvatske krvi. Drama je nastala u suradnji s Marijom Kumičić, ženom Eugena Kumičića
prema čijem je roman Kraljica Lepa nastala drama Propast kraljeva hrvatske krvi te je
praizvedena 16. veljače 1905. godine. Svoju drugu dramu nastalu u suautorstvu, Ogrizović
piše s političkim neistomišljenikom Andrijom Milčinovićem. Njihova drama u četiri čina nosi
naslov Prokletstvo te je sama drama dovela i do sukoba dvojice suautora kao i do pitanja što u
drami pripada Ogrizoviću, a što Milčinoviću. Iako je drama uz cenzorske intervencije trebala
biti praizvedena 1907. godine, njezino uprizorenje ipak je zabranjeno te je drama doživjela
svoju praizvedbu tek 5. lipnja 1965. godine. Treći autor s kojim je Milan Ogrizović surađivao
bio je Zvonimir Vukelić, a iz njihova suautorstva nastala je drama Hrvati na Karpatima ili
Gospođica od telefona. Iako je ta komedija praizvedena 1911. godine, ona nikada nije
objavljena. Osim te komedije, dvojica autora napisala su u suautorstvu i satire Trgovina ideja
i Nova trgovina ideja te roman Stari plamen.
Osim djela u suautorstvu, Ogrizovićevo stvaranje obilježilo je i pisanje prigodnica. Prigodnicu
24. studeni 1980. napisao je u spomen pedesetogodišnjice demonstrativnog prekida s
vladavinom 6 tuđinskih kazališnih grupa na zagrebačkoj pozornici i definitivne pobjede
dugogodišnjih domorodnih težnji za nacionalnim kazalištem. Ta je jednočinka objavljena i u
zasebnoj knjižici, ali pod naslovom Van s tuđincima! No poznata je i jedna Ogrizovićeva
prigodna jednočinka koja je napisana ranije. Ona nosi naslov Slava njima!, a nastala je kao
dramska ilustracija Bukovčeve slike-zastora lirskih preporoditelja te je uprizorena prilikom
proslave desetogodišnjice otvaranja nove kazališne zgrade u Zagrebu 14. listopada 1905.
godine. Sljedeću prigodnicu Ogrizović piše 1919. godine, a nastala je u spomen na Vatroslava
Lisinskog i naslovljena je Nepoznat.

Za vrijeme Prvog svjetskog rata Milan Ogrizović ne miruje, već započinje svoj libretistički
rad. 1914. godine napisao je dva libreta, jedan za operu Proljetna bura autora Vilka Novaka, a
drugi za operu Lopudska sirotica autora Franje Serafina Vilhara. U tim ratnim godinama
Ogrizović je mobiliziran, ali je i započeo dramatizaciju teksta Smrt Smail-age Čengića autora
Ivana Mažuranića. Ratne godine odvode ga i u Beograd gdje piše svoje posljednje djelo
nastalo u vrijeme moderne, dramu Objavljenje koja je praizvedena u Zagrebu 21. studenog
1917. godine te je nagrađena Demetrovom nagradom. Iste godine objavljena je i Ogrizovićeva
zbirka novela Tajna vrata, dok je već sljedeće godine praizvedena opera Frana Lhotke Minka
za koju je Milan Ogrizović napisao libreto prilagođujući djelo Rikarda Fliedera Jorgovanića.
Četvrti Ogrizovićev libreto bio je napisan za glazbenu dramu Hasanaginica, a nastao je prema
njegovom istoimenom dramskom djelu. 1919. godine praizvedena je i objavljena
dramatizacija Mažuranićeva epa Smrt Smail-age Čengića. Iako je Ogrizović radio i na
dramatizaciji romana Ksavera Šandora Gjalskog Osvit, ta se dramatizacija ne izvodi, prikazan
je i objavljen samo epilog Prve novine. Sličnu sudbinu doživjela i njegova drama Slom
urotnika jer je prikazan i tiskan samo epilog U Bečkom Novom Mjestu koji svjedoči o
zrinsko-frankopanskoj tragediji. Posljednja drama koju je Milan Ogrizović napisao jest
Vučina, a proizašla je iz njegove pripovijesti Pod gorom. Drama je praizvedena 11. studenog
1921. godine, a autor ju je posvetio samome sebi te ju vrlo često književni povjesničari
ubrajaju među Ogrizovićeva najbolje ostvarenja, uz antologijsku Hasanaginicu i Objavljenje.
Dvije godine kasnije u Zagrebu, 25. kolovoza, u 47. godini života Milan Ogrizović umire.
Smrt ga je prekinula u radu na još jednoj drami te je u rukopisu ostalo nedovršeno Pokrštenje
Hrvata.

Kako bi se stekla cjelovita slika o Milanu Ogrizoviću kao kazališnom čovjeku, uz njegov
dramski opus, potrebno je napomenuti kako je Ogrizović radio kao lektor u zagrebačkom
Hrvatskom narodnom kazalištu, iako je pretendirao na mjesto dramaturga. No želja mu se
uskoro i ostvaruje, 1911. postaje dramaturgom u istom kazalištu te tu funkciju obavlja sve do
1914. godine kada odlazi na ratište. Jedno je vrijeme radio i u Glumačkoj školi kao učitelj za
povijest književnosti, a polazio je i dramaturški tečaj u Jeni, što dodatno naglašuje
Ogrizovićevu kompetenciju na području drame i kazališta koja je potvrđena njegovim dvjema
knjigama Pedeset godina hrvatskog kazališta i Hrvatska opera. Uz prijevode djela koja je
pisao za kazalište, književne i kazališne kritike te uz libretističke tekstove može se zaokružiti
slika o Milanu Ogrizoviću kao čovjeku čiji je doprinos hrvatskom kazalištu izniman te se
pravom može zaključiti kako on uistinu jest kazališni čovjek ili homo theatralis.

Dičnom trolistu. Članak koji se odnosi na A. G. Matoša. Novosti, god. VII, br. 37, str. 5; Zagreb, 7. veljače 1913.
Hasanaginica

Jedna od najpoznatijih Ogrizovićevih drama “Hasanaginica”, podijeljena je u tri čina. Prvi i

treći čin odvijaju se na Hasanaginoj kuli, a drugi kod kuće begovice Zarifhanume. Radnja
drame smještena je u 17. stoljeće.  Predložak za dramu je narodna balada Hasanaginica.

Dramsku radnju pokreće motiv nesporazuma između age Hasanage i Hasanaginice, koji je
uobličen u poruci age Hasanage kako Hasanaginica mora napustiti njegovu kulu. Taj
nesporazum nas uvodi u dramski svijet i zatim pokazuje posljedice nepromišljenosti i
nepovjerenja koje dovode do tragične situacije, smrti Hasanaginice.

Drama također portretira istovremeno veliku ljubav između age Hasanage i Hasanaginice, ali i
njihov ponos koji tu ljubav onemogućava i narušava bilo koji oblik razumne komunikacije.
Iako na kraju oba lika uspijevaju prijeći preko svojih uvjerenja, ipak je prekasno i
Hasanaginica umire od boli, koja je posljedica njene razdvojenosti od djece i Hasanage.
Drama u sebi sadrži određenu dinamiku, ostvarenu izmjenom nekoliko ključnih pokretačkih
događaja i posljedica koje ti događaji uzrokuju, prikazanih u obliku osjećaja i stanja likova.

Vrsta djela: drama, tragedija

Tema djela: nesporazum između Hasanage i Hasanaginice, te koban završetak njihove

ljubavi

Mjesto radnje: Hasanagina kula, kuća begovice Zarifhanume

Vrijeme radnje: 17. stoljeće

Kratak sadržaj

Čin prvi. Mermer avlija u kuli Hasanaginoj.

Uvod u prvi čin je opis visoke turske kuće, s rešetkastim prozorima na gornjem katu i velikim
vratima. Iza kuće nalazi se travnjak i dugačak zid koji okružuje Hasanagin dvor. S desne
strane može se razabrati mali cvijetnjak i ugodna sjenica.

Prizor prvi

Stari sluga Husein leži na travnjaku iza kuće i oko njega trči i igra se mali Ahmed, dječak od
osam godina, odjeven u šarenu odjeću i vezeni prslučić. U cvijetnjaku punom rascvjetalih
crvenih i bijelih ruža, stoje Fata i Meho. Fata je djevojčica stara dvanaest godina, odjevena u
tamno-crvene dimijice i bijelu vezenu košulju. Meho je dječak star deset godina, slično
odjeven.

Fata i Meho igraju se svatova. Fata je cijela nakićena pletenim lišćem i cvijećem i Meho joj
stavlja ružin cvijet u kosu. U jednom trenutku Fata i Meho se uhvate za ruke i razgovaraju o
tome kako još samo moraju dočekati svatove. Meho bere još cvijeća kako bi ga dao Fati te
pritom ugleda granu bosiljka i krene je brati no Fata ga spriječi jer ga je njihova majka
Hasanaginica sama posadila i uzgojila, kako bi s njim mogla dočekati muža agu Hasanagu, u
skladu s običajem. Fata i Meho se skupa penju na kulu kako bi ugledali oca čim se približi
kući.
Prizor drugi

Husejin je stavio Ahmeda na ramena i odveo ga do zida kako bi mogao pogledati preko i
vidjeti šator age Hasanage u daljini. Husejin ga upita vidi li što, a Ahmed odgovara kako vidi
snijeg u gori zelenoj, no Husejin ga uvjerava kako to ipak nije snijeg jer je ljeto. Ono što
Ahmed vidi u daljini je bijeli šator oca age Hasanage, koji je daleko pa se zbog toga čini
malen. Zatim saznajemo da je aga Hasanaga bio godinu dana bolestan. Husein ga je noć prije
posjetio u šatoru i proslijedio vijest Hasanaginici kako je Hasanaga ozdravio. Ahmed je
nestrpljiv i želi znati zašto još uvijek nitko ne dolazi, na što Husejin odgovara kako su im se
konji umorili pa su legli kako bi se odmorili, ali neće ostati dugo, čim zađe sunce zajahat će
prema dvoru. Husejin je smrknut i zabrinut da bi se aga Hasanaga mogao vratiti ljut. No
Ahmed ga uvjerava kako će ga nasmijati i potegnuti za brk te to demonstrira na samom
Husejinu, pri čemu se smije. Dječak i Husejin se vraćaju na tratinu, Husejin leži, dok mali
Ahmed trčkara oko njega i prevrće se po zemlji.

Prizor treći

Hasanaginica izlazi u dvorište. Vidno je uznemirena i blijeda. Došavši do cvijetnjaka naglo je

zastala i naslonila se uz sjenicu kao da će se srušiti. Za njom uskoro stiže i njena najstarija kći
Sultanija, djevojka od šesnaest godina, blaga i razumna lica. Sultanija se zabrinuto obraća
majci koju je tražila po cijeloj kući i dvorištu. Ispituje je što nije u redu. Sultanija pripovijeda
kako je majka bila ovih dana sretna, uvijek uz djecu i koliko se posvetila pripremama za
doček age Hasanage, a sad kad je došao trenutak kad bi se otac trebao vratiti, ona je smrknuta
i tužna. Hasanaginica priznaje svojoj kćeri što je muči. Govori kako se aga Hasanaga
promijenio i kako nije više onakav kakav je bio. Husejin joj je sinoć prenio loše vijesti nakon
posjeta Hasanaginom šatoru.

Hasanaginica s mukom doziva Husejina koji je još uvijek bio na tratini i nalaže mu da ponovi
pred Sultanijom poruku age Hasanage. Poruka  za Hasanaginicu je da napusti njihovu kuću.
Sultanija je sad u vidnom šoku, kao i njena majka i nikako ne mogu shvatiti zašto je Hasanaga
odlučio protjerati Hasanaginicu s dvora. Husejin navodi kako ju je netko sigurno oklevetao jer
drugog objašnjenja nema. Hasanaginica zatim šalje Husejina da se vrati djeci i neka se
pobrine da veselo dočekaju oca, a majka i kćer nastavljaju razgovor u kojemu Hasanaginica
izražava sumnju da ju je Hasanaga prestao voljeti, pa ju je zbog toga protjerao.
Hasanaginica se prisjeća prvog susreta s Hasanagom i prepričava Sultaniji kako je jedne ljetne
večeri ušetao u njeno dvorište, nakon čega se ona odmah zaljubila u njega i otad ga
neizmjerno voljela. To prisjećanje na njihovu ljubav samo je još više uznemirilo i rastužilo
Hasanaginicu. Preuzima je očaj jer sada mora napustiti djecu i muža, a ni njena majka joj se
ne javlja. Imala je sve, a sad je napuštena i sama. Sultanija ne odustaje tako lako i pokušava
utješiti majku riječima kako će se otac sigurno predomisliti i onda poslati po nju kako bi se
vratila kući. Nekoliko trenutaka sjedile su u tišini, a zatim se začuje topot konja što
Hasanaginicu probudi iz njenog transa te ona naglo skoči i zaputi se prema visini kraj
cvijetnjaka, želeći se baciti. Husejin je  zadržava i moli da ne napušta svoju djecu na takav
način. Fata, koja se još uvijek igrala na kuli s Mehom, smiruje situaciju i govori kako ne
dolazi Hasanaga, već beg Pintorović, Hasanagičin brat. Svi su sretni jer se Hasanaginica naglo
oporavlja.

Prizor četvrti 

Fata i Meho ispituju majku zašto je poletjela prema kuli, ali Hasanaginica ih sve tješi. Govori
da će sad biti sve u redu. Poručuje Sultaniji da ih odvede na kulu i zabavi dok se otac ne vrati.

Prizor peti

Pintorović izvadi jabuke i naranče te ih daje malom Ahmedu, pa ga Husejin odvodi na tratinu
gdje se nastave igrati dok Hasanaginica i Pintorović razgovaraju. Brat joj daje apsolutnu
potporu i prenosi joj ljutite riječi majke, koja nikada nije ni htjela da se ona uda za Hasanagu.
Pintorović također izražava svoju nesklonost prema Hasanagi, za kojeg govori da je silovit,
divlji i nesnosan i misli da se prema ženi može ponašati kako hoće. Hasanaginica ga pokušava
braniti riječima kako je Hasanaga silovit samo s drugima, ali kad je s njom, uvijek je blag, no
Pintorović nije uvjeren.

Brat Hasanaginici prenosi kako ju je Hasanaga protjerao jer joj nije mogao oprostiti što ga
nije posjetila u šatoru dok je bio bolestan. Ona je ipak uvjerena da je to samo izgovor kako bi
ju potjerao jer ju više ne voli. To joj potvrđuje i brat s pričom kako je Hasanaga, otkad je
ozdravio, svake večeri okružen mladim ropkinjama u šatoru. Pintorović je također podsjeća
kako je ona iz časne obitelji te ne smije zaboraviti biti ponosna i snažna usprkos svoj boli i
tuzi koju sada osjeća. Odlučili su pričekati Hasanagu kako bi odmah riješili problem rastave i
kako bi Hasanaginica dobila svoj miraz natrag. Uskoro zatrubi rog i svi se ustrče po dvorištu u
iščekivanju Hasanage.
Prizor šesti

Sultanija vodi Fatu i Mehu da skupa dočekaju oca, a Pintorović i Hasanaginica stoje u
dvorištu i čekaju.

Prizor sedmi

Hasanaginica izražava tugu jer će morati napustiti svoju djecu, a Pintorović je još jednom
podsjeća neka se sjeti iz kakve obitelji dolazi te neka bude ponosna i jaka. Pintorović navodi
kako će probati Hasanaginicu ponovo udati jer je ona sada djevojka, na što Hasanaginica
izražava strašno negodovanje.

Prizor osmi

Svi su se poredali u dvorištu i kliču velikom Hasanagi. Hasanaga se u početku pravi da nije
vidio Hasanaginicu i Pintorovića, no zatim se obraća Pintoroviću i izražava čuđenje zbog
njegova posjeta. Ummihana  upozorava sina da su Hasanaginica i Pintorović ostali kako bi
zahtijevali od njega razrješenje i tražili povrat miraza. Hasanaginica tada ljutito istupa i traži
objašnjenje od age Hasanage za njegovo ponašanje. Hasanaga objašnjava kako ga je strašno
povrijedila jer ga nijednom nije došla posjetiti u njegov šator dok je bolovao, što je prema
njemu pokazatelj nedostatka ljubavi. Također joj prigovara što je njega zanemarivala i svu
pažnju djeci poklanjala, posebno nakon rođenja najmlađeg djeteta. Hasanaga je uvjeren kako
ga Hasanaginica više ne voli te joj vraća miraz i daje rastavu. Hasanaginica je očajna, plačući
se oprašta s djecom i odlazi.

Prizor deveti

Hasanaga saznaje da se Hasanaginica htjela baciti s kule zbog ljubavi prema njemu. Sav je
uznemiren i rastjeruje sluge.

Prizor deseti

Hasanaga šalje djecu u kuću i ostaje sam i skršen.

Drugi čin. Avlija i kuća Zarifhanume.

Radnja drugog čina odvija se u kući begovice Zarifhanume, Hasanagičine majke.

Prizor prvi 
Hata i Aiša su odmah nakon vijesti o Hasanagičinoj nesreći posjetile njenu majku
Zarifhanumu, po nalogu Kadije kako bi zaprosile Hasanaginicu u njegovo ime. Zarifhanuma
pripovijeda kako su se javili brojni prosci, ali Hasanaginici nitko ne odgovara i nikoga od njih
neće. Jedne večeri Pintorović se prisjetio svog prijatelja Kadije i poručio Hasanaginici kako je
on savršen za nju: nije premlad, niti blizu Hasanaginom dvoru, niti je aga, a ako i Kadiju
odbije, onda znaju da neće nikoga. Hasanaginica napokon pristaje, na veliku radost Hate i
Aiše, koje joj odmah daju razne poklone od zlata i dukate. Zarifhanuma, Hata i Aiša odlaze u
kuću, a Hasanaginica ostaje u dvorištu iščekujući Kadiju kako bi nasamo razgovarali.

Prizor drugi

Sultanija se uz pomoć Husejina iskrala iz kuće Hasanage kako bi posjetila majku.

Hasanaginica je oduševljena posjetom i traži od Sultanije da joj ispriča kakva je situacija na
dvoru age Hasanage i kako su njena ostala djeca. Sultanija prepričava kako je aga Hasanaga
zatvoren u svoju sobu otkad je Hasanaginica otišla te je svako malo pozove kako bi mu
potvrdila priču da je Hasanaginica htjela umrijeti za njega. Sultanija je uvjerena kako će se
njen otac uskoro javiti Hasanaginici, kad više ne bude mogao podnijeti tugu i kad uspije
prijeći preko svog ponosa. No Hasanaginica naglašava kako nema više vremena jer je ona
isprošena. Iako je shvatila da ju je aga Hasanaga potjerao jer je mislio da je uvrijedila njihovu
ljubav, ona brani Sultaniji da išta prenese ocu jer je sad već kasno. Sultanija moli majku da
pođe s njom kući i sve kaže Hasanagi, ali njen trud je uzaludan. Majka je šalje kući i moli je
samo ocu neka prenese vijest da je zaručena.

Prizor treći

Spušta se večer. Hasanaginica je još neko vrijeme pogledom pratila kćer Sultaniju i nakon
toga se zaputila natrag u dvorište. Uskoro dolazi i Imoski kadija, u rukama držeći malu
bisernu tamburu. U ovom prizoru saznajemo da su se Imoski kadija i Hasanaginica poznavali
i družili dok su bili djeca. Imoski kadija priznaje Hasanaginici kako je od djetinjstva nije
prestao voljeti. Iako je sad već mogao imati ženu, nije nikako uspio nju zaboraviti.
Hasanaginica mu priznaje kako ona nikada neće u potpunosti moći biti samo njegova jer
svoju djecu neće nikad moći zaboraviti. Jednako tako ne može zaboraviti niti agu Hasanagu,
kojega je voljela zadnjih šesnaest godina. Unatoč očitoj ljubavi Hasanaginice prema
Hasanagi, Imoski kadija je uvjeren kako će se jednog dana javiti ljubav između njega i
Hasanaginice. Spreman je čekati taj trenutak i pritom cjelivati rane Hasanaginice.
Prizor četvrti 

Svi su se okupili u dvorištu kako bi proslavili nove zaruke. Prema dogovoru svatovi će doći
po Hasanaginicu za tjedan dana, u petak. Prosci odlaze, a Hasanaginica i njena majka odlaze
natrag u kuću.

Prizor peti

Zarifhanuma objašnjava Hasanaginici kako će s vremenom zaboraviti sadašnju bol, no

Hasanaginica samo želi biti sama, zbog čega zamoli majku da je ostavi nasamo.

Prizor šesti

Hasanaginica sjedi sama u tišini i u tuzi i očaju zaziva agu Hasanagu.

Čin treći. Muška odaja u kuli Hasanaginoj.

U trećem činu fokus drame ponovo je prebačen na Hasanagin dvor.

Prizor prvi

Mrkog izraza lica Hasanaga leži na sagu i puši lulu. Pokraj njega je ropkinja Vlahinja koja u
tišini promatra Hasanagu i svako malo poljulja krevetić s malim “begovićem”, najmlađim
Hasanaginim djetetom. Vlahinja pokušava pjesmom oraspoložiti agu Hasanagu, ali Hasanaga
je ljutito odbija. Nimalo obeshrabren Hasanaginim lošim raspoloženjem, Vlahinja nastavlja
dalje razgovor i spominje kako su jutros našli jednu ropkinju mrtvu. Netko ju je bacio niz
kulu. Hasanaga hladnokrvno odgovara kako je on to učinio jer ga je dočekala u ložnici
Hasanaginice i rekla da mu je ona sad kao žena, njegova aginica.

Vlahinja se nakon toga pita zašto onda i nju nije ubio jer ju je par puta nazvao svojom ženom,
no aga Hasanaga odbija to priznati, navodeći kako je ona to samo sanjala. Izazvana
Hasanaginom hladnoćom, ropkinja Vlahinja reagira burno i priznaje kako voli agu, kako želi
biti njegova žena, ali ne može podnijeti činjenicu da je ona njemu samo zamjena za
Hasanaginicu. Hasanaga pritom odbacuje njene riječi, smatrajući ih djetinjim ponašanjem.
Aga smatra da Vlahinja nikako ne može znati što je to prava ljubav. U očaju Vlahinja prijeti
da će se probosti nožem jer ne može podnijeti Hasanagino bezosjećajno ponašanje i manjak
njegove ljubavi. Kako bi popravio situaciju Hasanaga je tješi riječima da je voli. Ipak je ona
njegova najdraža ropkinja. Također joj govori kako se ne mora brinuti zbog Hasanaginice jer
ga ona nije znala voljeti onako kako je njemu trebalo. Znatno oraspoložena Vlahinja pjeva
Hasanagi, ali njemu nijedna pjesma nije dovoljno dobra pa zapjeva sam svoju pjesmu, kojom
se razotkriva i suptilno priznaje Vlahinji kako su njegove misli ipak još uvijek vezane samo
uz Hasanaginicu.

Hasanagina pjesma ovdje služi kao prekretnica u kojoj on drugima, ali i sebi samom priznaje
kako je učinio pogrešku. Sad shvaća kako je njega Hasanaginica stvarno poznavala i voljela,
ali on nju nije. Ljutito tjera Vlahinju od sebe i šalje ju po Ummihanu.

Prizor drugi

Meho i Ahmed su se došli igrati u očevu sobu, ponijeli su dijelove razbijena posuđa što će im
poslužiti kao pribor za kuhanje.

Prizor treći

Ummihana je zabrinuta za svog sina jer ne izlazi iz svoje sobe, pa ga želi ponovo oženiti.
Hasanaga se smije na taj njen prijedlog i optužuje je kako je ona prva počela govoriti protiv
Hasanaginice i tako njega navela da o njoj loše misli. Sad nije siguran u svoju odluku da
protjera Hasanaginicu. Hasanaga je uvjeren kako je Hasanaginica poslušala njegovu zapovijed
i otišla samo zbog toga što su tamo bili njegova majka i beg Pintorović te Hasanaginica nije
imala izbora nego pokazati ponos. Ummihana mu savjetuje da ode posjetiti Hasanaginicu ako
je još uvijek toliko voli.  Hasanaga tada priznaje svojoj majci kako je jednu noć odjahao do
njene kuće, ali se u zadnji tren predomislio i vratio se natrag jer je još jednom pobijedio
njegov ponos. Sav ushićen spoznajom da ga Hasanaginica voli i kako je on kriv za cijelu
situaciju, objavljuje majci da će ići kod Hasanaginice u prošnju. Majka ga zaustavlja jer je
prekasno i prenosi mu vijest kako se Hasanaginica prije tjedan dana zaručila i danas se udaje.
Ta novost ponovo obeshrabruje Hasanagu koja sad ponovo sumnja u ljubav Hasanaginice.

Prizor četvrti

Hasanaga doziva Sultaniju iz dvorišta kako bi mu prepričala njen susret s Hasanaginicom.

Sultanija pokušava uvjeriti oca kako ga Hasanaginica još uvijek voli, ali on svaku ljubavnu
izjavu Hasanaginice izvrće i smatra prijetvornom. Čuje se glazba i topot konja u blizini. Sva
su se djeca nakupila oko prozora kako bi vidjeli svatove. Sultanija i Fata uz očevo dopuštenje
odlaze do ulaza u dvorište, kako bi bolje vidjele majku, a Hasanaga pokušava prikriti svoj
nemir.
Prizor peti

Svatovi se zaustavljaju ispred Hasanagine kuće. Djeca uzbuđeno dozivaju svoju majku.
Hasanaginica ulazi u dvorište i Hasanagin dvor.

Prizor šesti

Hasanaginica na rubu suza grli i ljubi svoju djecu. Hasanaga neko vrijeme šuti i promatra
Hasanaginicu, ali zatim joj počne otimati djecu iz naručja. Hasanaginica sva očajna klone i
počne ridati, na što se Hasanaga malo smiri i sažali nad njom.

Prizor sedmi 

Svatovi dozivaju Hasanaginicu, na što se ona trgne i počne se pripremati za odlazak. U tom
trenutku Hasanaga joj govor kako joj je srce od kamena, što u Hasanaginici izazove burnu
reakciju. Hasanaginica se zaleti prema agi Hasanagi i pita ga voli li je, na što Hasanaga
odgovara potvrdno. Hasanaginica je u tom trenutku pala u naručje Hasanagi mrtva. Svi su u
šoku, a Hasanaga govori kako je umrla od ljubavi. Hasanaga se oprašta od Hasanaginice i
moli je za oprost.

Likovi: Aga Hasanaga, Hasanaginica, Sultanija, Fata, Meho, Ahmed – njihova djeca, beg
Pintorović – brat Hasanagičin, Zarifhanuma – Hasanagičina majka, Ummihana – Hasanagina
majka, Imoski kadija, tetka Hata, tetka Aiša, Ibrahim, Husref – Kadijina rodbina, ropkinja
Vlahinja, Latifa – sluškinja kod Zarifhanume, Husejin – stari Hasanagin sluga

Analiza likova

Hasanaginica – vitka, lijepa i mlada žena. Ima 32 godine, blijedo duguljasto lice i bijele ruke.
Neizmjerno voli svoju djecu i muža agu Hasanagu. Dolazi iz čestite obitelji koja cijeni prije
svega ponos, što joj kasnije otežava pomirenje s agom Hasanagom. Iako voli muža, zbog svog
brata bega Pintorovića, kako ne bi osramotila svoju obitelj, odbija pokazati svoju nježnu
stranu Hasanagi, u trenutku kad je to od iznimne važnosti. Također je spremna prihvatiti žrtvu
i udati se ponovo, samo kako bi zadovoljila svoju majku i brata.

Hasanaga – krupan, visok čovjek. Ima crne brkove i bradu te oko 50 godina. Gotovo svi
likovi osim Hasanaginice ga smatraju silovitim muškarcem koji misli da se može ponašati
prema drugima kako hoće. Kada je u pitanju Hasanaginica, tada se u njemu lome njegov
snažan ponos i velika ljubav koju prema njoj osjeća. Podložan je utjecaju drugih, pa je zbog
riječi njegove majke počeo sumnjati u ljubav Hasanaginice. Na kraju mu njegove sumnje i
ponos oduzimaju Hasanaginicu zauvijek.

Sultanija – djevojka od 16 godina. Kćer age Hasanage i Hasanaginice. Ima bujnu svijetložutu
kosu. Blagost i razumnost joj se mogu iščitati na licu. Pokazuje veliku razinu osjećajnosti i
empatije kada joj se majka nađe u neprilici i pokušava sve učiniti kako bi joj pomogla.
Također pokazuje i kako je hrabra kada se jedne noći iskrada iz svoje kuće,kako bi posjetila
majku nakon što je protjerana iz kuće age Hasanage.

Sluga Husejin – starac sa sijedom i rijetkom čupkastom bradom. Većinu vremena provodi u
društvu s djecom posebno s malim Ahmedom. Iako je sluga Hasanagi pokazuje veliku
naklonost prema Hasanaginici kada ona sazna loše vijesti. Vjeran je i pošten. Pomaže
Sultaniji da se iskrade iz kuće kako bi mogla posjetiti majku.

Beg Pintorović – brat Hasanaginice. Ima 40 godina i koščato, mirno i odlučno lice s jakim
brkovima i živim očima. Odmah stiže kad čuje da je sestri potrebna pomoć, ali bitnije od
sestrine tuge mu je ipak održati netaknutom čast njihove obitelji.

Imoski kadija – prijatelj Hasanaginice iz djetinjstva. Ima oko 30 godina i sudac je, ali je usto
i jako dobar glazbenik. Voli Hasanaginicu još od djetinjstva i spreman je čekati na nju koliko
god je potrebno. Susretljiv je i razuman.
LIČKI KNJIŽEVNICI: Milan Ogrizović velikan hrvatske drame

Hrvatsku književnu scenu obilježili su brojni Ličani. Neki od njih vrlo su poznati te se o njima
uči u školama, dok su neki apsolutno nepoznati široj javnosti. Prošlog tjedna tema nam je
bio Vjenceslav Novak, a putovanje ličkom književno scenom nastavljamo s pričom o Milanu
Ogrizoviću.

Život

Milan Ogrizović rođen je u Senju 1877. godine.  Studij matematike i klasične filologije
završio 1901. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je 1904. i doktorirao temom iz
filologije. Radio je kao srednjoškolski profesor, lektor i dramaturg u zagrebačkome HNK-u te
kao nastavnik na Glumačkoj školi u Zagrebu.
Pisao je pjesme, novele, crtice, operna libreta, kazališne i književne kritike, bio je aktivan u
kulturnom i političkom životu, a najveći doprinos književnosti hrvatske moderne dao je kao
dramatičar. Preminuo je u Zagrebu 1923. godine.

HNK Zagreb Mustafa Nadarević (prema Hasanaginici Milana Ogrizovića) – Hasanaginica;

LINK NAJAVE: https://www.youtube.com/watch?v=pVVas9-hplY

Stvaralaštvo

Prva drama koju je napisao zvala se “Dah”, ibsenovskoga nadahnuća, praizvedena u

zagrebačkome HNK-u 1901. Poslije se sve više nadahnjivao narodnim pjesništvom i
nacionalnom poviješću. Jedan je od najizvođenijih hrvatskih dramatičara, neke su mu drame
bile iznimno popularne, osobito “Hasanaginica” (1909), za koju je dobio i Demetrovu
nagradu, a koja se na repertoaru zagrebačkoga HNK-a zadržala desetljećima.
Tetralogiju “Godina ljubavi” (1907) čine jednočinke “Proljetno jutro” (1903), “Ljetno
popodne” (1904), “Jesenje veče” (1903) i “Zimska noć” (1906). Izvedene su mu i
drame “Banović Strahinja” (1912), “Objavljenje” (1917), “Smrt Smail-age Čengića”(1919),
“Vučina” (1921), “U Bečkom Novom Mjestu” (1921) i mnoge druge.