Mika T.

Waltari

Feliks onnellinen

MIKA T. WALTARI
SRETNIK FENIKS
 RADOSNA PORUKA
Malen muškarac se na ulici uopče nije isticao u sivilu okolice. Nosio je izbjedjeli kišni
ogrtač, ukrivo izgažene postole i nekakav zelenkast klobuk s obodom punim mrlja. Žestok strah
mu je istjerao kapi znoja na čelo. Morao je skinuti klobuk, te si je s modro obrubljenim rubcem
otro lice. Bilo je to ljubazno, prijateljsko lice, pomalo dječačko, premda su mu vlasi već počele
sijedjeti. Od jedne sljepoočice, pa iza uha, do šije mu se protezao crvenkast ožiljak. Gstrasenim
očima čovjek je pogledavao uokolo sebe. Na ulici planuše svjetiljke...
Trenutak je došao. Njegova tjeskoba mu je to priopćila. Već je dulje od dva sata kružio
ulicama nepoznatoga dijela grada, uplašeno piljeći u lica prolaznika. Cl svojoj muci sebi je
djelovao poput crva na udici.
Na uličnome uglu naiđe na pretiloga muškarca crvenoga lica. Taj je izbuljenim i krvlju
podlivenim očima ispitivački pogledavao uokolo. Uspoređen s njim, zaplašeni lutalica djelovao je
osobito sitno i neugledno. Cijelo mu je tijelo odavalo oklijevanje i prepast. Zakorači nekoliko
puta, no odmah i zastane, kako bi skinuo svoje staromodne naočale okruglih stakala. Brižno ih
ugura u izlizanu crnu navlaku. Tek tad priđe krepkome čovjeku, koji je zibajući se još uvijek
stajao na uličnome uglu. Čovječuljku je strah doslovce stegnuo grlo.
Rasrdi se zbog vlastitoga uzbuđenja, zamijetivši koliko mu je govor glasan i piskutav.
-Poslan sam... - započne govoriti, nastojeći da rečeno zvuči što je moguće jasnije i
razgovjetnije.
-Poslan sam, kako bih vam prenio radosnu poruku.
Mišići lica mu se počeše trzati, no podigne zbunjen pogled i uznast9Ji izravno gledati u te
krvlju podlivene oči.
- Hmmm? - zareži debeljko iznenađeno, okrene se teturajući i odmjeri čovječuljka od
glave do pete.
- Radosnu poruku... - ponovi maleni glasom kriještavim od tjeskobe.
Poslanje koje mu je bilo nametnuto, budilo je u njemu odbojnost i čak odvratnost.
Debeljko se udobrovolji.
-Ah, možda imaš žestice, ha? - upita gromkim glasom. - Dočuo sam, toga se može dobiti
u ovom dijelu grada. Koliko računaš polovicu boce?
Obnažene ruke ljubitelja kapljice izgledale su poput lopatica brodskoga vijka, a na
dlakama zapešća moglo se uočiti prilijepljene ljuske riblje krljušti. Ugledavši tu
krljušt, mališan se iz nekoga razloga umiri, te mu je bilo lakše oko srca.
-Oprostite, ali ne trgujem žesticom... - odvratio je sasvim pribrano. - Imam bolju poruku
za vas... Vaši će vam grijesi biti otpušteni, ako ste voljni na to pristati.
Debeljko se zagleda u njega mutnim, sivim očima. Izraz im je postajao srditijim.
Dakle, k vragu... - zaurla ljutito. - Ti si jedan od onih prokletih Kristovih pokućara! Izvoli
me ostaviti na miru! Nisam ništa grješniji od bilo koga drugoga, premda sam već deset puta
odsjedio.
I zamahne rukom, obraslom crnim dlakama, kao da će udariti. No mališan pribere
odvažnost i ne ustukne.
- Oh, to je nesporazum - pojasni, istodobno osjećajući kao da je tjeskoba još
popustila. - Ne predbacujem vam nikakve grijehe, vjerujte mi. To mi nije običaj. Ako niste
grješniji od drugih ljudi, tad vam nemam što reći. Zasigurno sam i opet naletio na krivoga.
Naime, loše su mi oči... A i pamet mi je slaba. Sasvim sam kukavno biće. Ne srdite se zbog
mene. Ali, ako sam vas uvrijedio, možete me mirne duše udariti.
- Ti bijednice... - odvrati debeli prijezirno. -Nisi uopće vrijedan udarca.
No iz glasa mu se mogao nazrijeti trag znatiželje, a izbuljene oči gledale su sad ponešto
trijeznije, kao da se razilaze magle nakupljene u njegovome pijanom mozgu.
- Samo udarite! - poticao ga je maleni potišteno. - To mi ne bi bilo prvi put... Pri
prenošenju moje poruke nastupam vrlo nespretno i nedolično. Naočale sam već pospremio, kako
se ne bi slomile.
Snažna ruka ga dograbi za ovratnik ogrtača i protrese ga, no više dobroćudno nego grubo.
- Nemam ništa protiv tebe - pojasni debeljko, istodobno se ispričavajući. - Ali
propovijedanja nikako ne trpim. A sa svojim sam grijesima do sada sam izlazio na kraj. Ne pada
mi na kraj pameti, cviljeti za milošću. Od toga tek počinjem mrtvački žeđati.
- Što ste vi snažni! - divio se čovječuljak nehotice.
Svoje je poslanje smatrao dovršenim. Bilo je vrijeme za polazak. No ipak znatiželjno
pokaže na riblju krljušt, koja je visila na crnim dlakama po rukama njegovoga sugovornika.
- Jeste li vi ribar? - upita ga.
- Trgovac ribom, ako baš želiš znati! - odvrati ovaj hvalisavo. - A ne nekakav jadan
gladuš.
Posegne rukom u džep i odatle izvuče svežanj novčanica, pa zamaše njime po zraku.
Oklijevao je neko vrijeme, pa zatim iščeprka jednu novčanicu iz svežnja i pruži je malenome. -
Evo, da začepiš usta!
Tek sad mališan ustukne korak. Podigne obje ruke, kao da se želi obraniti od
udarca. Njegovo djetinje lice pocrveni, a oči mu se ispuniše suzama... - Ja nisam nikakav
prosjak...! - uzvikne, glasom koji je podrhtavao od srdžbe. - Milije bi mi bilo, da ste me udarili...
Naglom kretnjom poravna ogrtač i hitro se okrene, namjerivši otiči. Glava mu
bijaše spuštena, od stida što je pijanac mogao vidjeti njegove suze.
Trgovac ribom stajao je sa svojim svežnjem novčanica u ruci.
Tada pak, možda iz upornosti pijanca ili jednostavno iz dobroćudnosti, pođe za
čovječuljkom koji se hitro udaljavao. Dostigne ga u nekoliko dugih koraka, dohvati ga za rame,
pa ga okrene prema sebi i promotri.
- Ta vi plačete... - reče, trezneći se sve više. -Ne plačite, vrapčiću. Nisam mislio ništa loše.
- Ni ja... Ja... Učinio sam najbolje što sam mogao... - zamuca maleni.
Nadlanicom si obriše suze, izvuče navlaku iz džepa i natakne naočale, kao da mu pružaju
nekakvu zaštitu.
Crna redarstvena kola polagano prođu ulicom. Antena na njima njihala se amo-tamo
poput biča. Kroz prozor vozila jedan je redarstvenik pozorno motrio ulični ugao. Debeljko i
mališan se kao po dogovoru ispraviše i sasvim okrenuše jedan prema drugome, kao da žele
zatajiti neko nedjelo. Trgovac ribom se žestoko trudio da ne zatetura.
- U kupovanju čestice nema ništa loše... -mudrovao je debeli. - Doista me dograbilo,
znate... I pivo bi odgovaralo. No izbacivač je bio nemilosrdan i nije me pustio unutra. Tad sam se
rasrdio i pomislio: Neka ih sve nosi nečastivi, sad ću si sam pribaviti žestice! No tad ste mi
vi naišli na put. Dakle, k vragu, što hoćete od mene? Jeste li iz neke vjerske sljedbe ili
Vojske spasa? Zar se ne stidite, ovako dosađivati ljudima na ulici?
- Zasigurno... - složi se čovječuljak. - Toliko se stidim, da mi svaki put izbije znoj. No ne
mogu ništa protiv toga. Jednostavno moram nekoga osloviti. To nije lako... I to ne činim za
ljubav nekome drugom čovjeku. Radim to samo za sebe. Ili, bolje rečeno, Njemu za ljubav,
onome koji me prisilio da budem poslanik. I danas sam morao hodati uokolo dulje od dva
sata, prije nego sam vas sreo, kako bih vam prenio svoju poruku i pribavio si duševni mir.
Trgovac ribom ponovno podigne ruku, ali ovaj put je kretnja bila obrambena, kao da je
želio odgurnuti čovječuljka.
- Želite li ozbiljno tvrditi... - upita ga oklijevajući - da ste tražili upravo mene?
- Zamaše rukom lijevo-desno.
- To je prokleta laž! - uzvikne. - To kod mene ne prolazi. To mi se još nikad nije dogodilo. Sve
vam je to brbljanje i naklapanje, da znate! Zatetuta unatrag i započne drhtati.
- Prestanite mi, k vragu, utjerivati strah! -nastavi molbeno, pa dometne prigušenim
glasom... - K tomu, grozno sam mamuran.
Neizreciv osjet smirenosti i olakšanja obuzme malenoga čovjeka. Poplava sreče ga poput
struje prožme od glave do pete. Njegovo se djetinje lice razvedri, a oči iza naočala počeše
svjetlucati.
-Našao sam vas... - reče, glasom ustreptalim od zapanjenosti. - Zasigurno sam vas
prepoznao po ribljoj krljušti na vašoj ruci, premda to nisam odmah zamijetio. Upravo ste vi
čovjek, kojega sam danas morao naći. To mi je bilo poslanje. 1 nađoh vas, sad sam u to uvjeren.
Kimne nekoliko puta glavom, uživajući u poplavi unutarnje sreće.
- Dajte mi ruku! - nastavi i obim rukama obuhvati krupnu šaku trgovca ribom, koji se
tome protivio. - O, znam, vi se bojite. I ja to potpuno razumijem, ako vas strah goni da se
napijete jače, nego li biste to inače učinili. No sutra ili preksutra morat ćete ipak pogledati istini u
oči. On, koji me poslao, neće vas više ostaviti na miru. Sad znate,
Bog će vas svake minute, do kraja vaših dana, pratiti svojim pogledom. Možete činiti,
što god hoćete, no te se spoznaje nećete moći otresti.
-Koješta! - zabrunda debeljko odbojno. No jednostavno nije mogao povući ruku...
Jednostavno, nije mogao. Ukočio se od silne, nepoznate prepasti.
- To je strahovita spoznaja - promrmlja maleni, kao da se s čovjekom pred sobom
neraskidivo povezuje kroz uzbudljivu i upravo otkrivenu tajnu. - Nema strahovitije
spoznaje za nekoga, tko se opire milosti. Pa čak i ako se pokori milosti, nije ta spoznaja uvijek
ugodna.
- Vi niste pri zdravoj pameti...! - istisne debeli, lica oblivenog znojem. - Jednostavno,
luckasti ste. Kad nekoga ovako mučite, čak i obijesnoga natjerate u očaj. K vragu, na svijetu
ima i drugih briga, k tomu i mnogo gorih. Zato ne biste trebali lutati uokolo i čovjeku
stavljati buhu u uho.
- Ali, to je zapravo radosna poruka... - počne ga uvjeravati maleni. - Jedina radosna
poruka na ovome svijetu ispunjenom stravom i smrću. Vaši će vam grijesi biti otpušteni, ako ste
voljni na to pristati. Dovoljno je da pristanete...
Ispusti glomaznu ruku, a ta nemoćno klone. No već tren kasnije debeljko je podigne i
žestokom si kretnjom otare lice, kao da želi skinuti nekakvu mrežu, koja mu visi preko glave.
Naježivši se, duboko udahne i protrese snažnim tijelom. Zatim se pokuša i nasmiješiti...
- Vi ste uistinu neobičan svat... - reče kimajući glavom. - Zabavlja vas, dosađivati drugim
ljudima i plašiti ih. No ja nisam zao momak. Neću vas čak ni udariti, premda bih to trebao učiniti.
Vama nisu sve daske na broju. Mjesto vam je u nekoj prikladnoj ustanovi...
- Toliko su me puta već udarili, pa me ne morate i vi - pojasni mališan vedro. - Čak
su me i zatvorili zbog dosađivanja ljudima. A bio sam već i u takvoj ustanovi. Vjerujte
mi, prijatelju moj, nije mi lako prenositi poruku. To je uvijek ponovno, svakoga dana, doista
strašno. No moram... Nemoćan sam glede toga. Žao mi je, što sam vam dosađivao. Ali me On
izabrao za svoje oruđe, a takav poziv čovjek ne može otkloniti.
Trgovac ribom se nasmiješi na silu...
- Odakle znate... - upita malenoga - da niste glasalo nečastivoga? Čovjek se u
takvim stvarima često zabuni.
- Bog me je poučio, a ne vrag...! - pojasni čovječuljak usrdno. - Bio sam izložen svim
kušnjama u onoj ustanovi su me uvijek iznova podvrgavali udarima električne struje, te
sam od toga gubio svijest. No božje svjetlo nisu mogli ugasiti u meni. Ne kažem to, da bih se
hvalio. Nikako! Donijelo mi je više boli nego radosti. Zasigurno nije nikakvo
zadovoljstvo, kad se na ovome svijetu primi takvo poslanje.
-Da, zašto time dosađujete drugim ljudima? - upita trgovac ribom. - Zar vam nije
dovoljno, što sebe samoga mučite time?
Pokušao se nasmijati, ali mu smijeh zamre u grlu. Nastojao je djelovati samopouzdano, te
upita, nastojeći da mu glas zvuči podrugljivo:
- No, a što bih ja sad, prema vašemu mišljenju, trebao učiniti? Zaurlati haleluja, što?
- To ne znam... - prizna maleni čovjek smjerno. -Ja nisam propovjednik, a uopće ne znam
davati savjete drugima. Tek sam vam prenio poruku. To je
jedino, što sam mogao učiniti. Odgovornost pak mogu preuzeti jedino za sebe samoga.
-No, a što vi inače radite? - navaljivao je trgovac ribom dalje.
Ja sam pritom sasvim nevažan - pojasni čovječuljak, poprativši to odbijajućom
kretnjom.
Ponovno ga je obuzimao strah. Izbjegavajući sugovornikov pogled, mrmljao je za sebe,
gotovo nečujnim glasom: "Isuse Kriste, Sine božji, smiluj se meni, bijednome grješniku!“
Zatim podigne oči, te uzvikne glasno i jadikujući:
- Sine Čovječji, pomozi mojemu nevjerovanju! Tad zarine lice u rukav svojega ogrtača i
hitro odkorača niz pustu ulicu. Trgovac ribom u prvi mah zakorači za njim, ali se predomisli i
ostane stajati na uličnome uglu. Više se nije ljuljao na nogama. Obuzela ga je nekakva neobična
unutarnja radost. "No", pomisli, "barem mi nije rekao da moram ići u crkvu. A i nije me
osuđivao. Tom čovjeku uopće nije lako", nastavi promišljati, dok je bez nekoga odredišta pošao u
protivnome smjeru. "Dakle, Bog me prati pogledom, što?", podrugne se u sebi, ali prožet
dvojbama. Ipak srdito pogleda uokolo... No ulica više nije bila ista kao prije. Zastrašujućim
modrilom sjale su svjetiljke po kolniku... Premda se na temelju svojega cjelokupnog životnog
iskustva u trgovanju ribom pokazao uspješnim, bio je on sasvim jednostavan i priprost čovjek.
Tako nije imao nikakvoga drugog načina obrane, osim proklinjanja. No sad mu nije bilo do
kletvi. Čak mu više nije bilo ni do pića...! Ugleda neonska svjetla jednoga restorana, koji je i
inače posjećivao. No sad su ta svjetla u njegovoj smućenoj duši treperila poput vratnica pakla.
Iznenadno ga obuzme žudnja da dođe kući, u onu sigurnost, koja je često bila uništavana.
Zato dozove taksi, kako bi brže stigao. Krajnje nestrpljiv, gurne ključ u ključanicu i naglo otvori
vrata. Srećom, žena mu je bila kod kuće. U kuhinji je gorjela poznata svjetiljka, a i
kuhinjski je stol bio poznat i ugodan.
-Ne prigovaraj, stara! - poviče već iz predvorja.
-Nisam više mrtvo pijan.
Tad čvrsto zagrli ženu, ne znajući pravo zašto, te položi glavu na njena ramena i žestoko
zajeca. Ne, ne, nije imao ni najmanju namjeru postati pobožnim. No nekakav mu je užasan strah
polegao po duši... Bojao se, da više nije potpuno isti čovjek kao do tada.

NETRAZENI ZNAK

Dok je maleni čovjek hitao kući, bio je jednako uznemiren kao i ranije. "Tko sam ja, pa da
dosađujem ljudima?", pitao se ponovno i ponovno. "Tko sam ja, pa da ovako plašim ljude? A ne
mogu jamčiti čak ni za sebe samoga...!“
Ljudi su prolazili mimo njega, no izbjegavao je ikome pogledati u oči. Postupno mu noge
otežaše, od iscrpljenosti uslijed dugoga hodanja. I odjedanput, s uzbudljivom sigurnošću, osjeti
kako uz njega stupa Božji anđeo, ulijevajući mu ponovno snagu i odlučnost. I to ne riječima, već
pukom svojom nazočnošću. To se događalo katkad, ali ipak vrlo rijetko, samo kad bi se osjećao
osobito umornim. Bio je to osobito poticajan i iskričav duševni doživljaj. Nije trebao ništa činiti,
tek se prepustiti vođenju. Osjećaj je postajao toliko jak i jasan, da je dolazio u kušnju pogledati
pokraj sebe. No nije to učinio, jer je već i predobro znao, neće vidjeti ništa...
Vrata na ulazu u dvorište najamne kuće bijahu već zaključana. Otključa ih i uznastoji ih
ponovno zatvoriti što bešumnije. Unatoč tome se željezna vrata zaklope s treskom. "Nalik
zatvorskim vratima", pomisli čovječuljak. "No ovo tijelo moj je zatvor. Cijeli ovaj svijet moja
je tamnica. Dragi Bože, budi milostiv prema meni!“
Dok je prelazio dvorište, postade svjestan kako nema nikakvoga prava, Svemogućega
uopće nazivati "Dragi Bože". Obuzet strahom, nije bio pripravan
prihvaćati Boga kao izvor ljubavi, čak ga nije ni ljubio. Pa premda je toliko usrdno
osjetio želju da se pomoli "Dragi, mili Bože!", nije to ni smio niti mogao učiniti.
U tom trenutku, dok je prolazio dvorištem, bio bi to tek plitak i isprazan izričaj, krajnje
odbojan i bezsadržajan.
Žućkasto ili crvenkasto treperila su svjetla kroz
zastrta okna ostalih stanova. Jedan jedini prozor bijaše raskriljen, a radijska glazba što je
dopirala iz unutrašnjosti remetila je tihi mir tamnoga dvorišta. Na drugome kraju dvorišta uđe u
stubište i započne se penjati na drugi kat. Bio je toliko potpuno iscrpljen, da je pipanjem tražio
uporište i oslonac na zidu. Studeno stubište prodorno je vonjalo na kamen i hranu.
Oba susjedna vrata na drugome katu imala su mlječna stakla i pločice s imenima. Jedino
su njegova vrata bila cijela drvena, smeđa vrata s kojih se nalič ljuštio po rubovima. Učvršćena
pribadačom, na njima je visila kartica. Na njoj je brižljivim rukopisom bilo velikim slovima
doslovce naslikano ime: FELIKS TIENHAARA 1.
Ponovno se morao odhrvati kušnji, da tu karticu ne skine i podere u komadiće... Već
odavno je to svoje ime i prezime smatrao besmislenim i potpuno neprimjerenim. Tienhaara je
značilo križanje, a Feliks - Sretnik ili Srećko! Znao je, on je tuđinac na ovome svijetu. Sretnik?
Opravo u tom trenu nije si mogao zamisliti ljuću porugu... Imena navodno imaju svoje dublje
značenje, predkazanje, pomisli maleni čovjek, pa se trgne od žestoke gorčine. Biti sretan, sreća...
Ah, to je staretinarnica života!
Otključa vrata, otvori ih i uđe, pa ih ponovno zatvori za sobom. Neko vrijeme ostade
mirno stajati, ne paleći svjetlo. Duboko je udisao. Volio je taj vonj svoje sobe, studen zadah
duhana, vodice za ispiranje usta, knjiga, sapuna... Poslije trosatnoga kruženja po svjezemu zraku,
vrlo je jasno spoznao i razlikovao sve te mirise.
Oči mu se priviknuše na tamu. U oskudnom odsjaju svjetiljke iz dvorišta bijeli je zastor
na prozoru počeo svjetlucati. Feliksa obuzme osjećaj ljudske blizine, kao da u prostoriji boravi
još i drugo ljudsko biće, netko koga dobro poznaje.
Zagledavši se u bjeličasto svjetlucavu zavjesu, znao je, to će naborano tkanje ubrzo u
njegovim očima poprimiti oblik jednoga prisnog stvorenja nalik ljudskome. No odupro se taštoj
kušnji uočavanja takvih varljivih prikaza. Ta dolazile su, ma što značile i čemu god bile nalik, tek
iz njegove nutrine, a ne iz vanjskoga svijeta. Čim uključi svjetlo, zavjesa na prozoru ponovno
neće biti ništa drugo do bijel, beživotan prozorski zastor. Nakon kraćega počinka, odlučno uključi
svjetlo i ugleda poznat, od starosti pohaban namještaj svoje sobe...
Na zidovima nigdje nije visjela slika, koja bi mu mogla skrenuti misli. Čak je i knjige na

1
Tienhaara - (fin.) odvojak puta, križanje, križište, križopuće. Znači, slobodno prevedeno: Križančić, Križanović.
Waltari svojemu junaku daje smisleno prezime, kao što to često čini u svojim djelima. Feliks je dakako Srećko, pa se
njegov junak zove. Srećko Križančić (ili Križanović).
velikoj polici, prije nekoga vremena, kad se osjećao osobito nesretnim, zamotao u smeđ papir. 1
to kako ga uresi i naslovi na hrptu ne bi ometali i zbunjivali.
Ujutro je bijelu kaljevu peć bio pripravio za paljenje. Sad odloži kišni ogrtač i
klobuk, prigne se, kresne žigicu i približi je drvcima za potpalu. Bilo je to izvrsno, suho drvo, te
je odmah planulo uz tiho pucketanje. Donese mlijeka iz škrinje za hranu, natoči ga u tavu i
smjesti posudu na ploču električnoga štednjaka. Skrbno je promatrao mlijeko, kako ne bi
prekipjelo. Iz nekakvoga mu je razloga bio odvratan vonj mlijeka koje bi isteklo na ploču i
prigorjelo.
"A zašto, zapravo?", upita se iznenadno, kao da želi zaskočiti samoga sebe... Vjerojatno,
jer ga je taj vonj podsjećao na doba, dok su djeca još bila malena. Odbojna pomisao, krajnje
neugodno prisjećanje... Na svojega sina nije htio čak ni misliti.
Bolestan čovjek ne bi trebao imati djece. No nije bio bolestan tijekom cijeloga svojeg
života, pokuša se odmah opravdati. U ostalom, što sad znači sve to što je prošlo? Imao
je dovoljno briga sa samim sobom i sa svojim poslanjem. Bilo mu je sasvim dovoljno svega,
do onoga dana...
Vatra jače zaplamti. Feliks otvori vratašca od kovine, primakne jedini udoban stolac
bliže k peći i započne bučno srkati podgrijano mlijeko, odgrizajući uz to i žvačući crni kruh.
Toplina iz peći ugodno je strujala prema njemu, a kroz cijelo tijelo osjećao je
toplinu popijenoga mlijeka... Cijeloga ga obuzme neobično snažan osjet lagodnosti i
zadovoljstva. Darovao mu je čak i pomirenje s Bogom...
Nakon što se najeo do sita, smireno nabije lulu i zatim je zapali. Ta lula puna jakoga
duhana, koju bi si priuštio jedanput na dan, uznese Feliksa u laganu omaglicu, nalik pijanstvu.
Bio je to osjet nepomućene ugode. Duševni i tjelesni strah pretopio se u tromu opuštenost. Oko
usnica mu se javi prepreden, ali potpuno bezazlen osmijeh. Iza njega je ležao težak put, te je imao
pravo smiješiti se. Nije se mogao oprijeti užitku, lagodnosti i zadovoljstvu, sve da je to i htio.
Pokušao je to već i odustao.
"U svakome slučaju", pomisli krotko, "nikome ne činim ništa na žao, ako se veselim...
Dok mi je tijelu ugodno, ipak sam barem za neko vrijeme pomiren s Bogom. I zašto ne bih
navečer neko vrijeme uživao u miru, nakon što sam ispunio svoju dnevnu zadaću? Sutra me čeka
novo hrvanje s mojom slabosti... No za to ima vremena. Ne volim misliti na sutra, preko glave mi
je razbijati glavu o tome...“
Protegne se u stolcu, kako bi se bolje izložio blagotvornoj toplini iz peći.
"Da, vezan sam za ovo svoje tijelo...", priznao je sebi. "Ovisim o tome kako me služi.
Zašto bih neutemeljeno kažnjavao roba, koji mi služi pokorno i svim svojim silama? Zahvaljujući
njemu, ja vidim, čujem, mirišem, osjećam okus, pipam... To se ne može zaboraviti...“
Kimne nekoliko puta glavom.
"Da, svojedobno sam kažnjavao i mučio toga svojeg zdušnog i odanog roba", nastavi
promišljati. "Uskraćivao sam mu sve, što sam god mogao. Kažnjavao sam ga čak i glađu. No ovo
tijelo, taj moj nepoznat rob, gledalo je, slušalo, mirisalo, kušalo i opipavalo u toliko
jasnije, oštrije. Trebao sam tek dlanom dodirnuti glatko deblo stabla, pa bih već
oćutio slast. Kad bih bio gladan, komad suhoga
kruha bio mi je ukusniji od najbiranijega jela u nekome restoranu. 1 što sam više toga
uskraćivao svojemu tijelu, to su mi snažnija postajala čuvstva ugode, to su
neznatnije bile stvari kojima bih se počinjao veseliti.“
"Bio sam prisiljen priznati, ponovno sam se upustio u besmislene napore. Tko sam ja,
da drugim ljudima branim njihove užitke i zadovoljstva? Zašto bi ta zadovoljstva na neki način
bila grješnija od mojih? Mjera i prekomjerje razlikuju se jedino kao različitost u stupnjevanju
istoga užitka. Jedna jedina lula duhana navečer pruža mnogo više zadovoljstva, nego pušiti
cijeloga dana poput dimnjaka..:“
"Pritom se ne mogu osloboditi nagrizajuće sumnje, da je tjelesni užitak u biti grijeh...
Trebali bismo zapravo biti lišeni takvih pobuda. Zašto bih
bio okrutan i nemilosrdan silnik, koji neprestance kinji svojega roba? Čak i rob ima pravo
na svoj mir. I ja sam imam nad sobom i previše okrutnoga gospodara, da bih se smio
ugledati u Njega i mučiti nekoga tko je slabiji od mene.“
"Priznajem Ti bez daljnjega, Nedokučivi, da mi je vlastiti život u mojim očima bio tek
besmislena muka i patnja. No Ti si mi ga osobno nametnuo. Ti poznaješ svoje nakane bolje od
mene... To barem smijem pretpostaviti, ako Te priznajem. A priznati Te
moram, jer sam doživio Tvoju nazočnost i nisam nikako mogao uteći od Tebe. Takva spoznaja
utiskuje čovjeku žig, premda oni gluplji to u prvi mah ne zamjećuju...“
U svojemu trenutačnom stanju izrugujem Ti se, kao i sebi samome. I usuđujem Te
ismijavati, moj Gospodine. U svojemu trenutačnom raspoloženju, Gospode, s tijelom koje se
ugodno grije na vatri, krcato mlijekom i kruhom, lagano opijeno duhanom. Dakako, ponovno ćeš
me za kaznu kinjiti. Nepredvidljiv si Ti i vrlo dosjetljiv, Gospode. Gvijek znadeš pogoditi u
najosjetljivije mjesto. I to na način, kako to čovjek ponajmanje očekuje. Protiv Tebe se nitko ne
može u naprijed naoružati. Moja je duša potpuno obnažena pred Tobom.“
"Ovako drska postaje moja preuzetnost, uvijek ponovno u trenutcima sitosti. Zar ne
možeš svojega slugu toliko duboko poniziti, da bi ga prošla volja za stalnim ponavljanjem
drskosti prema Tebi? Ili Ti to jednostavno ne želiš?“
"O Gospode, uvjeravam Te svom dušom svojom, ja mislim ozbiljno. I Ti mi vjeruješ, zar
ne? Toliko si me zasigurno već iskušao. Da, pripravan sam odrezati si vlastitu ruku, koja me
uvijek ponovno vabi na nov grijeh. To ne bi bilo toliko neuobičajeno, uspoređeno sa svim onim
ostalim nedaćama, koje si mi postavio na put. No sad uistinu ne mogu pojmiti, kako bi to
poslužilo Tebi, a i meni. Kušnji i užitku ne mogu izmaći, čak ni ako si izbodem oči i probijem
bubnjiće. Neki se pak i uškope, ako to od njih zatražiš. No sve ih to ne štiti od kušnji. Ja sam
glede toga jednostavno bezbrižan. Kršim tvoje zapovijedi toliko često, iz dana u dan. A ako ne u
stvarnosti, onda barem u duši. Od roba, kojeg si mi Ti dao, ne mogu se otrgnuti i osloboditi, jer si
nas upravo Ti svezao nevidljivim lancima. I samo kroz njega mogu Te spoznati, kad god to Ti
poželiš, ali ne i kad ja to ushtjednem.“
"Ti me šalješ, to truplo, kako bih objavljivao radosne poruke, te bezazlenim ljudima
utjerivao strah... Ljudima, kojima si Ti i onako već nakrcao nevolje i brige ovoga života, koji si
im dao. Ja pak nisam prostodušan, jer si mi se ukazao i prisilio me na službu. No oni drugi to
jesu, dok te ne upoznaju. O nebesa, nema sudbine koja bi po strahoti bila ravna onoj, roditi se kao
Isus na ovaj smrtni svijet. Ja se još nekako mogu neko vrijeme opirati toj sudbini... Ali ne mogu,
jednostavno ne smijem pozivati druge i goniti ih u jednako strašno grizodušje...“
"Jer Ti daruješ jedino to grizodušje, te jedino kroz strah kapa dolje tvoja okrutna milost.
Tvoja jezovita, ponižavajuća, užasavajuća milost, Gospode." "Ja sam lud, bolestan zbog Tebe.
No Ti si još luđi, jer mene, upravo mene siliš da budem tvoj poslanik. To je toliko grozna šala, da
može potjecati jedino od Boga samoga.“
Drvo u peći dogorjelo je u žar, a modri plamićci nemirno su poigravali povrh zamiruće
vatre. Malen čovjek završi svoje poigravanje mislima, koje je započeo s toliko užitka... Više se
nije smiješio. Njegove djetinje crte lica postadoše uznemirujuće ozbiljne. A kad se
žar od drveta raspao, morao je ponovno prikupiti svu snagu volje, kako ne bi prerano
zatvorio vratašca na peći i time zapriječio nastale plinove da struje u
sobu. Bijaše to za njega svakovečernja strahovita kušnja, no znao je pouzdano, tako lagan
i jednostavan kraj mu nije bio namijenjen. Jedanput je već poduzeo nešto takvo, no taj mu je
jedini pokušaj bio dovoljan kao podsjetnik. "Doista lako učim", zaključi.
Teško dišući borio se protiv kušnje i pustio žar neka se ugasi, prije nego je ipak zaklopio
vratašca. Zatim se sporo svukao, u odjeljku za umivanje oprao se studenom vodom, te na koncu
oprao zube i isplahnuo usta. Istrlja se grubim ručnikom, pa hitro navuče odjeću za spavanje. Tad
klekne pokraj postelje i pri molitvi spusti čelo sve do poda. Dok se molio, trudio se izbjegavati
preživjele običaje i otrcane kretnje. No naučio se, jer ga nitko nije čuo, razgovijetno mrmljati te
molitve. Ne bijaše to zato, jer je zamišljao kako je božje uho sklonije glasno izgovorenim
molitvama... Ali je smatrao pogodnim, da svoje misli odjene u riječi, koje su barem donekle
razumljive.
"Isuse Kriste, Sine božji, smiluj se meni, grješniku!", molio je. "Molim Te i preklinjem za
to. To je jedina istina, koja mi ostade. Moj um ne može pojmiti, da je Bog rođen na ovaj svijet u
ljudskome biću i obličju, da si Ti i za mene patio, te si preuzeo i moje grijehe. No hvala Ti, Bože,
što si iz mene izgnao spoznaju i razum, pa sam mogao prihvatiti Tvoju milost. Uistinu, o Bože,
Tvoja je milost gorka poput kaznjeničkoga kruha, ali ti zahvaljujem za svaku mrvu Tvoje milosti.
Ne usuđujem se, nazvati Te ocem, jer Te kao oca ne mogu ni osjetiti ni pojmiti. Ne razumijem
ništa ni o Tvojemu nebu. Ipak Ti zahvaljujem, te priznajem, milosrdan si. Priznajem i da si blag
uzničar... Ta dopustio si mi da se toliko puta pogađam s Tobom, te si bio zadovoljan s tako
neznatnim doprinosom. Za položaj poslanika Ti ne zahvaljujem, jer mi ne donosi ništa drugo do
muke, posramljenosti i poniženja. Svejedno Ti zahvaljujem iz sveg srca i iz dubine duše, što me
ne siliš da se češće nego jedanput na dan ponižavam prenošenjem Tvoje poruke. Slažem se, to
nije mnogo... No zasigurno razumiješ, od mene i ne možeš zahtijevati više. Više od ovoga ne bih
mogao izdržati. Pri svojoj dugotrajnoj patnji, o Bože, ne zahtijevaj od mene više!“
Neko vrijeme su mu misli bile potpuno prazne. No tad ponovno osjeti glatku podnu
oblogu pod svojim čelom, pa je morao nastaviti molitvu...
"Zahvaljujem Ti, dobrostivi Bože.
Hvala Ti, dobrostivi Bože. Jer, Ti jesi dobrostiv, zar ne?
Zahvaljujem Ti što mi omogućavaš da svoje ludilo zatajim svojoj okolini, prijateljima i
kolegama. Zahvaljujem Ti što me u društvu drugih ljudi činiš lukavim, te mi pomažeš da Te
zatajim, kad želiš ostati skriven. Zahvaljujem Ti, što mi obdržavaš moje maleno
činovničko mjesto, te mi time daruješ kruh svagdanji, pa ne padam drugima na teret niti sam
sramota za svoje bližnje. Zahvaljujem Ti, zahvaljujem, dobrostivi Bože, na ovome danu.
Zahvaljujem Ti za strah i za ugodu, koju si mi pružio kao nagradu za današnji rad. Zahvaljujem
Ti što si me postavio za najne-znatnijega od svojih slugu, te me ne siliš da glasno vičem.
Zahvaljujem Ti, što me nisi još više potištio, nego li si to učinio.
Zahvaljujem Ti, što si zadovoljan s toliko malenim doprinosom. Znaš vrlo dobro,
poprilično mi je teško podnijeti i taj najmanji udjel, a da se ne slomim. Ne uzimaj mi taj malen
udjel, dobrostivi Bože. Ali mi nemoj navaljati na ramena nikakav veći teret, nego ga mogu
nositi... Molim Te to i preklinjem. Budi mi milostiv!“
Još mu je uvijek čelo ležalo na podu. Osluškivao je, no nije osjećao više nikakav poticaj
za daljnje moljenje. Bog ga je otpustio u miru... Sve što je osjećao, bijaše da su mu se ukočile
noge. Ispuni ga duboka zahvalnost. (Jz uzdah se uzvere u postelju, te sve do ušiju navuče čistu
plahtu i prošiven pokrivač. Postelja se ugrijala, a bliženje sna bijaše mu veliko zadovoljstvo.
Cijelu je noć spavao čvrsto, bez ružnih snova.
Ujutro se nebo blistavom modrinom nadvilo nad dvorište. Kad je Feliks otvorio prozor,
božje mu je Sunce toplo pomilovalo lice. Pošavši do prodavaonice mlijeka, ugleda u dvorištu
bijelu golubicu, prvu poslije dugoga vremena. Ponosno je hodala ispred njega po dvorištu, pa je
čak morao usporiti korake, kako je ne bi potjerao. No nije ga se bojala. Tek nakon što ju je
podrobno promotrio i proučio, poletjela je i odlepršala preko luka dvorišnih vrata. Živjela je
zajedno s ostalim golubovima, u nekome od susjednih dvorišta. Katkad bi je zamijetio ujutro, kao
nešto bijelo što bi proletjelo ispred njegovoga prozora. Svaki bi put bio potajno veseo zbog toga,
no još je nikad nije osmotrio iz ovakve blizine.
Neka tajanstvena, topla radost prožme mu cijelo tijelo. Tko mu je mogao zabraniti, da tu
bijelu golubicu uzme kao znak poslan od Boga? Nije to bilo ništa nerazumnije, od bilo čega
drugoga u nepojmljivoj božjoj stvarnosti. Činilo mu se, kao da je Bog u svojoj nespoznatljivosti
htio biti dobrostiv prema njemu, te mu je zato poslao svoj znak. I to premda on takav znak nije
trebao. Već se bio pokorio svojoj sudbini.

TAJANSTVENI PAKET

Nekoliko mu je dana Bog doista olakšavao sve redom. Toplo, ugodno proljetno vrijeme se
ustalilo, a povrh grada je razdragano sjalo sunce. Ljudi bijahu vedri i živahni, te nisu vikali jedni
na druge. Izgledalo je, kao da poslije duge zime u zraku leži nekakva opuštena i razigrana
veselost.
Uredski je posao također tekao glatko. Kad je završilo radno vrijeme, Feliks zadovoljno
zatvori kutije s karticama, te zaključa žigove s njihovim jastučićem u pretinac svojega pisaćeg
stola.
Čim se našao na otvorenome, bez i najmanjega se osjećaja straha prepusti unutarnjemu vođenju,
pa započne bodro lutati uokolo, baš kako bi mu došlo. Nalazio je to
krajnje uzbudljivim, tumarati ovako nesputano, bez odredišta...
Ponegdje zastati pred nekim izlogom, promijeniti smjer, te tražeći prikladno lice, usput
promatrati ljude.
Sve vrijeme je neprestance mislio na onu bijelu golubicu, koju je vidio tog jutra, te se više
nije bojao. Baš protivno, postupno ga je obuzimala neka nestrpljiva želja za osvjedočenjem. No
takvo se što nije moglo postići prisilno. Pri pogledu na ovo ili ono lice, oklijevao bi... Jer, jedan
kao da se jako žurio, pa bi bilo neumjesno dosađivati mu; drugi bi mu pak odmah uputio
odbijajući pogled, treći je djelovao previše zamišljeno...
Kad se prilika doista ukazala, bilo je to sasvim jednostavno. Zamijetio je jednu ženu, koja
se mučila pokušavajući nekakav stol izvući iz stubišnog predvorja. Feliks pohita, pridržati joj
vrata. Žena mu se blistavo nasmiješi i zahvali mu. Okruglo lice bilo joj je ljubazno i otvoreno.
Osjećao se poput zločinca, no već ga je nešto u njemu sililo da joj prenese svoju uobičajenu
blagovijest.
- Žao mi, što vam moram dosađivati - rekao joj je. - Ali, u ime Krista, bit će
vam otpušteni grijesi, ako ste voljni na to pristati.
- Hvala... - odvrati žena, poprativši to onim istim toplim smiješkom.
Zajedno odnesoše stol do ruba nogostupa, gdje su već bile nagomilane druge stvari. Bila
je tu jedna stojeća svjetiljka, kutija od ljepenke i svežanj posteljine.
Feliks se pitao, je li žena uopće čula njegove riječi i shvatila ih? Pogledavala je pozorno
lijevo i desno niz ulicu...
- Čekam teretno vozilo... - napomene tad ona, pojašnjavajući.
Neko vrijeme je naporno premišljao, bi li pokušao još jedanput? No priopćio je, što je
imao za reći, a tome se nije moglo ništa dodati. Zato tek podigne klobuk u znak pozdrava, a žena
mu prijateljski i ljubazno kimne.
- Hvala...! - reče ponovno.
 Toliko je lako bilo danas! Neopterećenoga srca Feliks se zaputi u šetnju grobljem, a
kasnije navečer ode u kinematograf.
Sljedećega dana poslije radnoga vremena,
ponesen iznenadnim nadahnućem, uđe u tramvaj koji se zaustavio upravo ispred njega.
Tako se nasumce odvezao u jedan tek nedavno izgrađen dio grada. Smreke i breze rasle su
između velikih bijelih stambenih zgrada, a privlačno odjevena djeca igrala su se na otvorenome.
Bijele šumarice su već izniknule, a pokraj uličnih prokopa cvale su sitožute kaljuznice. Stambeno
naselje još nije bilo sasvim dovršeno, a ni zemljište nije bilo poravnato za parkirališta. Bilo
je ugodno šetati ovuda uokolo. No predgrađe je bilo previše
novo, premlado, prečisto... Feliks osjeti kako ga
obuzima dojam nekakve praznine. "Ovdje grijesi gotovo uopće nisu imali vremena da se
nagomilaju", pomisli nesvjesno. "Zdravima ne treba liječnik, nego bolesnima. A ja sam došao
grješnike ovoga grada pozvati na pokoru, a ne pravednike.“
To novo predgrađe zapravo i nije izgledalo osobito
pravedno, tek je djelovalo mlado i zdravo. "No
ovdje ne može biti za mene posla...", promrmlja Feliks, onako za sebe. "Bijaše to gubitak
vremena, navesti me ovamo." Mrštio se i rogoborio zbog te beskorisne vožnje, te se zaputi
natrag. No zasigurno je previše pozorno motrio oko sebe, jer iznenadno iz
jedne od obližnjih kuća izađe neki gologlav mlad čovjek u modrome odijelu i domahne
Feliksu rukom.
- Recite... - oslovi ga, pripravan pomoći -tražite li možda nešto? Ovdje je
još uvijek teško snalaziti se. Svi su kućni brojevi strašno ispremiješani. Feliks već htjede
uzvratiti, da ne traži ništa... No tad mu postane jasno, da nema pravo odgovoriti
tako. Taj revnostan mlad čovjek bio je odposlan, kako bi ga stavio na kušnju.
- Dakle... - pohita odvratiti - u neku ruku i
tražim... Otvoreno rečeno, tražio sam upravo vas. Nemojte zamjeriti, no ja sam poslan,
kako bih vam donio radosnu poruku.
Mlad se čovjek počne smijati i podigne ruku kao znak obrane.
- Radi li se o usisivaču za prašinu... - reče vedro - tad se nemojte dalje truditi.
,Već imamo jedan. A hladnjak je ugrađen. Kod mene nećete napraviti posao. Žao mi
je...
- Moja poruka ne stoji ništa - pojasni Feliks. -Onaj, koji me poslao, naložio mi je da vam
kažem, grijesi će vam biti otpušteni, ako ste voljni na to pristati.
Mladić se zbuni, odvrati pogled i nemirno pročisti grlo.
- Vjerojatno su vam namjere dobre... - istisne napokon. - No već sam i ovako do vrata
zaglibio u zemaljske dugove. I te moram prvo raščistiti, prije nego se upustim u obveze koje
vaša poruka nosi u sebi.
Ozbiljnost mladoga čovjeka gane Feliksa.
- Molim vas... - rekne mladiću, ispričavajući se - ne ljutite se na mene!
- Zašto bih se ljutio na vas? - odvrati ovaj. -Mora mi biti drago, što mi ne želite utrapiti
usisivač. K nama ovamo zalaze svakakvi ljudi.
Feliks je šutio, pa mladić iznenadno postane znatiželjan.
- Ne prodajete čak ni tiskane molitve? - upita ga. - Zar je to sve, što ste imali za reći?
- Da, to je bilo sve - pojasni Feliks, kao da se mora ispričati zbog toga, te poblijedi. - Još
samo ovo: Bog vas prati svojim pogledom. Inače, ništa drugo. Ne srdite se na mene. Nisam ja
za to kriv.
-Ne, niste vi za to krivi... - suglasi se mladić.
 Okrene se i spuštene glave krene natrag u kuću.
Feliks je gledao za njim, mučen grizodušjem.
Morao je misliti na mladca u evanđelju, koji je otišao potišten jer je imao mnogo dobara.
Ne znači to, da ovaj mladić ovdje također posjeduje mnogo... On vjerojatno ima tek dugova i
strašno visoku stanarinu. I upravo je tu Feliks morao doći i mladiću pokvariti raspoloženje! No
taj je još mlad, pa će zaboraviti. "Zasigurno će zaboraviti", tješio se Feliks. Tako mu je i ovaj dan
bio lagan.
***
Kad bi svoju glasničku obvezu ispunjavao najbolje
što je mogao, pokušavao je isključiti bilo kakvu misao, te slijediti osjećaj koji
je najviše nalikovao trenutačnome nadahnuću. No svjesno je svakoga dana odlazio u drugi dio
grada. Nije htio da ga dva puta za redom vide na istome mjestu ili u istoj ulici.
Progonio ga je strah, da bi se mogao ponovno suočiti licem u lice s nekim, kojemu je tjeran
tjeskobom već prenio poruku, budući da to više nije mogao odlagati. Ponajviše je volio zalaziti u
stare, napuštene ulice, gdje bi susretao vrlo malo ljudi, pa je zato uvijek mogao odgađati
trenutak kad će nagovoriti nekoga nepoznatog, čekajući do kasne večeri.
No tad bi ga noge kao nekom prisilom ponovno ponijele u bučne ulice, u nesigurnu
okolicu, u ozloglašene perivoje... Večeri su već postale vrlo svijetle a to mu je padalo teško.
Najlakše je bilo u suton, kad više ne bi točno razlučivao crte lica svojih sugovornika. CJ takve
svijetle proljetne večeri pak, činilo mu se, da je zapravo zimska tama ugodnija, unatoč ledu i
grizućoj studeni. Tad je mogao nezamjetljivo, poput sjene, pristupiti nekome i reći što je imao
kazati, pa ne čekajući odgovora poći svojim putom. U svijetle večeri morao se preodijevati,
mijenjati odijelo, klobuk i ogrtač, kao da se želi zakrabuljiti.
Nekoliko minulih dana zadaća mu je bila lagana. Barem se pokušao tješiti tom mišlju, kad
je ponovno od muke morao početi hvatati zraka, a u trbušnoj šupljini osjetio mučninu. Stigao je u
nekakav malen park i ispitivački se zagledao uokolo. Na njihaljci se igralo nekoliko djece, na
jednoj su klupi žučno raspravljala tri muškarca, a na drugoj mirno sjedile dvije starije žene. Jedna
je vezla, a druga nešto brbljala, neprestance ističući riječi kretnjama glave. Na trećoj je klupi pak
sjedila neka žena, prekapajući po svojoj ručnoj torbici. Sjela je sasvim na kraj klupe, kao da želi
ostaviti mjesta za još nekoga. To prazno mjesto upravo je pozivalo malenoga čovjeka, da se
smjesti i predahne. Istodobno bi mogao podrobnije osmotriti ženu i oslušnuti svoj unutarnji glas,
onaj obvezujući udar nadahnuća.
Prišavši klupi, učini mu se kao da čuje bodreći glas: "Evo polja, zreloga za žetvu!
Pogledaj samo, kako ti sve činim laganim, moj ukočeni i jogunasti Felikse...“
Smjestio se na slobodan kraj klupe i glasno uzdahnuo, htijući time jasno naglasiti, kako je
zadovoljan što može predahnuti, te mu nikako nije namjera nametati se. Tad kriomice pogleda
ženu i žestoko se uplaši. Izgledala je sve prije nego mirna i pristupačna,
kao što su ga u prvi mah i iz daljine zavarale njegove kratkovidne oči. Njena
drečavoplavo obojena kosa izvirala je ispod nekakvoga pohabanog klobuka, čarape su joj na
koljenima bile pokrpane, kao da je žestoko pala i zatim pokušala ukloniti tragove. Lice joj je
bilo gnjecavo i podbuhlo, a usta namazana jarko crveno, dok su joj nokti bili iste boje. Ručna
torbica joj bijaše iznošena, a između prstiju držala je prljav češalj, koji je na jednome kraju već
pogubio zubce.
Žena pogleda Feliksa svjetlucavim očima i srdito, pa gurne češalj natrag u torbicu. Iz nje
zatim izvuče par naušnica u obliku cvjetnih latica i učvrsti ih na uši. Latice su bile od bijele
umjetne mase, zaprljane i napukle. Feliks pomisli na bijelu golubicu i bijele šumarice, koje je
vidio dan ranije. Obuzme ga nekakva unutarnja zimica. Suze gorčine navru mu na oči i zamutiše
mu pogled. Hitro skine naočale i započne ih čistiti krajičkom rupčića.
Tad ponovno pogleda ženu, koja sad više nije izgledala toliko odbojno. Budući da se nije
usuđivao pogledati je u lice, zapiljio se u plastičnu naušnicu na njenome uhu. Napokon
progovori, uz silno naprezanje volje:
- Onaj, koji me šalje, nalaže mi da vam kažem, u Njegovome je domu mnogo stanova...
- Sto to brbljate, dragi moj? - zavapi žena promuklim glasom. - Ovdje u ovome gradu
siromašni ljudi ne dobivaju krova nad glavom, čak i ako pužu na koljenima.
Nepovjerljivo promotri malenoga čovjeka odozgor do dolje...
- Vi niste nekakav murjak, što? - upita nepovjerljivo. - Ja imam svoj krov nad glavom,
ako na to smjerate, kao i svoj posao...! A ni popila nisam ništa.
- Nisam iz policije... - uvjeravao ju je Feliks umirujućim glasom. - Nemam nikakvih loših
namjera. Tek imam jednu dobru vijest za vas, to je sve.
- Ostavite se vi po mogućnosti tih šala! -zabrunda žena nepovjerljivo. - I, k
vragu, ne držite se kao da sam ja vas oslovila! Vi ste prvi počeli.
Bespomoćnost malenoga čovjeka ipak brzo rasprši njenu srditost. Pokuša se nasmiješiti i
dometne povjerljivo:
- Ako si pošten, možemo zajedno popušiti jednu cigaru.
Feliks se uzruja.
- Vrlo rado, kad bih takvo nešto imao... -napomene. - No ja pušim jedino lulu, a
čak ni nju nemam ovdje kod sebe.
- Zasigurno se bojiš raka na plućima, što? -primijeti žena, vjerujući da ga razumije. - Ne
brini, sve je to puka promidžba, kao i mnogo toga drugoga. Ne treba u sve vjerovati! No, tamo
prijeko je kiosk. Ostala sam bez cigareta... Donesi i žigice, kutija je prazna.
Feliks je nekako neodređeno osjećao, kako je taj razgovor krenuo pogrješnim smjerom.
No bilo mu je lakše poslušati, nego se usprotiviti. Ustane neodlučno...
- Koju vrstu? - upita.
Žena odgovori graktavo, pa Feliks pobrza prijeko do prodavaonice. Zatekne tamo dva
muškarca kako, laktovima oslonjeni na tezgu, gase žeđ... Feliks pričeka dok nije došao na red pa
kupi omot cigareta i uz to žigice. Nakon što je platio, došlo mu je da najradije pobjegne... No
prisjeti se bijelih, plastičnih cvjetnih latica, pa se nevoljko vrati i sjedne natrag na klupu. Žena mu
hitro uzme cigarete, razdere omot, pa se posluži i zatim ponudi i njega. Feliks potrese glavom.
Žena pripali svoju cigaretu, odmjeri muškarca hitrim pogledom, pa zatim odlučno gurne omot u
svoju torbicu.
-To baš godi... - primijeti i žudno uvuče dim. I prije nego je maleni čovjek stigao nešto
odvratiti, upita ga žurno i brižno... - No, srčeko, kako ti to sebi zamišljaš? Što si to netom brbljao
o nekakvoj kući? Možemo li tamo otići? Kod mene ne možemo nikako. Ne bi to bilo dobro.
-No, tako to ipak nisam mislio... - usprotivi se Feliks.
Užasnula ga je pomisao da bi ga ta žena mogla jednostravno dograbiti i odvući sa sobom.
Takvo nešto mu se doista jednom i dogodilo, pa ga već i od same pomisli na takav doživljaj
obuzimala studen.
-Ne idem ni u hotel - pojasni žena. - Tamo se mnogo provjerava, a to si ne mogu
dopustiti. Ja sam ti prekaljeno dijete. Kad se jedanput nadrlja, čovjek postaje na sve pripravan. I
hop, već te strpaju u popravni zavod. A tamo ostaneš sjediti... - Iznenadno
joj glas postane leden i srdit. - Imaš li uopće novaca?
- Nisam to tako mislio... - ponovi Feliks, prestravljen do dna duše. - Nisam
vam htio reći ništa drugo, draga ženo, osim da će vam grijesi biti otpušteni, ako ste voljni na to
pristati.
 - Meni se čini, ti od mene želiš praviti budalu, zar ne, srce? - uzvikne žena i grubo se
nasmije. -Grijesi se ne gase baš tako lako, nakon što su jednom upisani u kaznenu
evidenciju.
- Bog će vam oprostiti - napomene Feliks revno. - Tek
tako sam to mislio. Bog vas prati pogledom, vas i nikoga drugog... Sada, upravo večeras,
zbog moje nazočnosti.
- Premilih mi nebesa! - uzvikne žena gotovo blago, zapanjena vlastitom lakovjernošću. -
Sad si me doista valjano preplašio, srčeko. Zašto si mi onda kupio ove otrovne
rezance, ako nemaš nikakvih namjera?
- Dakako da imam jednu nakanu... No sad je sve učinjeno, što sam htio - uvjeravao ju je
Feliks, namjerivši ustati i otići.
Žena ga pak čvrsto dograbi za ruku, grčevito mu zabivši vrške prstiju u mišicu, te ga
povuče natrag na klupu. Zatim otvori ručnu torbicu, izvuče omot s cigaretama i utisne mu ga u
ruku...
- Evo, tvoje cigare! - reče odlučno. - Milodare i sućut ne trebam.
Snažno povuče dim iz do pola popušene cigarete, te ju je potom gotovo odbacila. No
istoga se trena predomisli i pušila je dalje. Disala je šumno, gledajući šljunak pod nogama.
- Nije to bila sućut... - usprotivi se Feliks, grčevito držeći omot s cigaretama
između prstiju.
Osjećao se bespomoćnim, zbunjenim. No tad mu navriješe prave riječi... Zaklinjući položi
dlan na ženinu ruku i reče usrdno:
- Prije biste vi trebali suosjećati sa mnom. Strahovito mi je teško, ovako dolaziti
iznenadno i na ovaj način oslovljavati strane i nepoznate ljude. Mo moram... Ne činim to
dragovoljno, ali ni iz sućut! ih zloće Bog me tjera na to.
_ No toliko ipak nisam potonula, da bih trebala Boga i njegovu pomoć - promrmlja žena
škripavim alasom. - K vragu, toliko drag čovjek kao ti, dobro odjeven i sve ostalo k tome.
Pomislila sam vec, iz toqa ću izbiti svoju stanarinu, koju sam zapila prošli tjedan Ne bih te
prevarila... Ja ne kradem, a ni ne jadikujem. Tek ne želim, prokletstvo, da mi se ista Ovako
uzbuđena, pogleda čovjeka pokraj sebe, no odmah hitro spusti pogled i nastavi vućii dim u svoje
cigarete. Feliks se užasne, zamijetivs. kako joj nIzJ zamrljane obraze teku suze... Bijahu to suze
razočaranja i bijesa. Takve stvari polucuje Bog putem svoieqa poslanika!
-Mogao bih vam dati nešto novaca, ako vam to pomaže - pobrza reći Feliks.
No žena se usekne i zareži:
_ Goni se k vragu, propovjedniče!
Maleni je čovjek tek s naporom obuzdavao suze U parku je još bilo svjetlo, zahvaljujući
večernjem odsjaju. No Feliksova je duša potonula u duboku tamu, zamuckivao je ali nije nalazio
riječi. .
Žena trzajem podigne svoje zamrljano lice i poviče glasom koji je postao
iznenađujuće jasan.
_ Gubi se, stari magarče, dok je jos vjetar
povoljan! . .
Onjušivši uokolo, iznenadno mu pljune na skut ogrtača.
Feliks hitro odloži cigarete na klupu pokraj sebe, skoči i odbrza. Žena dograbi omot s
cigaretama i baci ga za njim. Osjeti lagan udarac u leđa, ali se ne okrene, kako bi podignuo
omot... Tek je ubrzao korake.
Pognute glave hitao je dalje, ne usuđujući se pogledati prolaznike. Već se udaljio ulicom
od parka, kad začuje iza sebe kuckanje podpetica. Feliks zadrhti. Žena ga dostigne, napol trčeći,
zaustavi ga i zamoli:
- Molim vas, nemojte još otići...!
Žena se preplašeno ogleda uokolo, prigne se i rupčićem zamrljanim crvenilom za usne
obriše pljuvačku sa skuta Feliksovoga ogrtača. Zatim se uspravi i pogleda malenoga čovjeka u
lice...
- Biste li imali što protiv, ako bih malen dio puta pošla s vama?
Ne pričekavši odgovora, priključi mu se i bez riječi pođoše zajedno ulicom, jedno pokraj
drugog. Dok su prolazili uzduž nekoliko blokova kuća, žena se u više navrata useknula, pokušala
zapjevušiti i pogledala je u jedan izlog s obućom.
- Molim vas, oprostite mi... - rekne napokon,
potpuno utučena. - Pomislila sam da me želite izgrditi. No izgleda, mislili ste ozbiljno.
Feliks se osjećao potpuno praznim i nije mogao istisnuti ni riječi odgovora. Jedno uz
drugo nastavili su hodati ulicom.
- Toliko sam strašno ogorčena na cijeli svijet -pokuša pojasniti žena. - Nitko mi ne
pomaže, ako sama i rukama i nogama ne branim svoju kožu. Čupaju me za vlasi, izvrću mi
ruku i izbijaju mi zube. Ili me netko baci niz stubište i zavitla moju odjeću za mnom, čim je
utažio svoju požudu na meni.
Feliks jednostavno nije mogao ništa odvratiti. Vidio je već toliko bijede...
-A vi, vi muškarci koji pristojno izgledate... -nastavila se braniti žena - vi ste često još
gori. S vama se nikad ne zna, kako stoje stvari. Ima svakakvih ljudi.
Činilo se kao da smjera na nešto određeno... No Feliks nije odgovarao, nije mogao i nije
htio. Tad žena progovori drukčije...
- Pokušala sam čak i ići u crkvu... Katkad poslušam na radiju večernju službu
božju. Pokušavali su mi pomoći i spasiti me, to ne poričem. Premda i među spasiteljima ima
vukova u ovčjem krznu... Ili sam sama za sve kriva? - upita iznebuha. - Jer zapravo nisam
kadra, vjerovati u nešto? Kad neko vrijeme pokušam vjerovati, draži me pritom uvijek želja
da otkrijem, ima li Spasitelj slabu točku. 1 time
sve propadne. Nečastivi se u m^ii pak lopovski veseli, kad mogu
ponovno slobodno i po želji ići kamo god hoću.
Šutnja muškarca uz nju počela ju je polagano razdraživati. Koraci joj se uspore i
postadoše nekako oklijevajući.
-Zapravo si i ne želim drukčije - nastavi tada. - Vjerujem, uvijek ću ostati takva, pomalo
bezazlena i lakomislena... No recite, uistinu se niste šalili? Možete li prisegnuti, da je to istina?
Kako upravo večeras... Prati samo mene i nikoga drugog? Bolji pogled?
Feliks zastane i pogleda ženu u oči.
-Da - potvrdi jednostavno. - Prisižem, toliko svečano, da nek mi duša bude prokleta za
svu vječnost i bude bačena u krajnju tamu, ako to nije istina. Govorio sam vam na poticaj Onoga,
koji me poslao, a ne iz vlastite pobude.
Žena uzdrhtalim rukama stegne svoju pohabanu ručnu torbicu. S crveno naličenih nokata
se pokost bijedno oljuštila. Nepomično je zurila u malenoga čovjeka, kao da želi prodrijeti u
dubinu njegove duše.
- Ako prisižete i to je istina... - reče napokon — tad je ovaj svijet još strasnija močvara,
nego sam pomišljala. - Potrese glavom i pokuša se nasmiješiti.
- No ne vjerujem vam, unatoč vašoj prisezi. Ako bih povjerovala, morala bih otići i
objesiti se.
Iznenada ispuži ruku i blago prijeđe rukom preko ovratnika Feliksovoga ogrtača.
- Baš sam glupa guska, ništa drugo... -prošapće, kao da mu povjerava neku
tajnu. - Čak nisam ni prava kurva. Tek me je zabavljalo, kazivati vam to o sebi, premda
je griješno. No sad me prošla volja za izrugivanjem. Bog vas blagoslovio. Bog vas
blagoslovio!
Silovito odgurne muškarca od sebe, okrene se naglo i, ne usuđujući se ni pogledati ga,
odbrza ulicom.
Neko je vrijeme Feliks ostao stajati, kao omamljen, uzbunjen i duboko potresen. Tad se
okrene i u sutonu koji se neodlučno spuštao te proljetne večeri, polagano odšeće kući.
Te ga noći strahovitom silinom obuzme kušnja, da se otrese svojega poslanja. "Što je tu
ženu potaknulo, pa mi je rekla takvo nešto?", razmišljao je. "Možda je doista opsjednuta zlim
duhom, koji me htio staviti na kušnju? Osobno se pak ne osjećam sposobnim, nekome drugome
poželjeti blagoslov. Tko sam ja, pa da moram prisizati, kako je nešto istina?! Možda sam,
općenito uzevši, jednostavno boležljiv? Ili možda iz mene govori neki nečist duh i vabi me da
povjerujem, da sam božji poslanik...
Nešto ga je sililo da ponižava Boga i pravda se s njim. Tek kad je gotovo tjelesno osjetio
snažnu ruku na svojemu vratu, pokori se i pripravi za molitvu. I molio se i molio uvijek iznova,
sve dok mu se duša nije smirila.
***
Dan kasnije snađe ga pravo zlo. Bila je subota, pa se ured zatvarao ranije. Subotom pak
nije bilo jeftinoga podnevnog objeda, koji bijaše dio njegovih ušteda, te ga je u ostale dane
pretvarao u glavni obrok. Ranije je subotu smatrao blagdanom, sve dok mu post nije postao
nevažnim. Nije mu nimalo koristio, premda mu zasigurno nije ni škodio.
Tako se zaputio kući, kako bi se preodjenuo i navukao postole za šetnju. Kad je slučajno
prolazio mimo jedne čiste i malene zalogajnice, gdje je već pokatkad i ulazio, iznenadno ga
obuzme želja za sendvičom s teletinom. Kasnije si je predbacivao, smatrajući da je odmah trebao
biti nepovjerljiv prema takvome osjećaju tjelesne požude. No kako je napokon mogao znati, koja
to moć u njegovome biću budi i priziva takvu neočekivanu pohotu?
Ušao je i previdio još jedno upozorenje. Jer, trebao je ipak postati nepovjerljiv, jer u
staklenoj polici više nije bilo ni jednoga jedinog sendviča s teletinom. No to mu nije ništa
značilo, jer je odmah poželio sendvič s jajima i srdelama. Uzeo je k tome čašu mlijeka i sve ponio
na pladnju do jednoga stola nedaleko vrata. Lokal je bio gotovo prazan, te je bilo mnogo
slobodnih stolova. Sa zadovoljstvom je počeo jesti svoj obložen kruh i zalijevati ga mlijekom.
Sve to bilo je vrlo ukusno, te mu odjedanput postane lakše oko srca. Čak je uzeo neke novine i
počeo ih pregledavati, kad ga poput munje prostrijeli onaj dobro poznat osjećaj...! Bore na vratu
kao da mu se izravnaše, korijeni vlasišta mu zabridješe, te mu se zavrti u glavi.
Nešto ga je dozivalo...
Nepovjerljivo se osvrne te promotri goste u zalogajnici i poslužiteljicu iza police s
hranom. Svi su bili zaokupljeni sobom, ne brinući se ni za što drugo... No tad zamijeti čovjeka,
koji je sjedio sam za jednim stolom, laktova oslonjenih o ploču stola i s praznom kavenom
šalicom ispred sebe. Čovjek je potajno pogledavao uokolo, sjedeći kao da se dosađuje, kao da
ima dogovor s nekim tko kasni, pa mu je dodijalo čekanje. Nije odložio ogrtač, a na stolcu pokraj
njega, napol skriven klobukom, ležao je nekakav paket. Bio je umotan u smeđ papir i zavezan
poprilično debelom vrpcom.
Feliks naglo ustane, skine svoj ogrtač s vješalice i navuče ga, kao da namjerava poći. No
ipak ostade stajati s klobukom u ruci... Nije se toliko bojao osloviti ikoga u nekome lokalu, u
javnom prometalu ili inače na nekome javnom mjestu. Sad mu se pak učinilo kao da je uhvaćen u
klopku, te se pokušavao osloboditi. No bijeg bi bio besmislen...
Nalog je bio jasan. Nevoljko, s tjeskobnim osjetom vrtoglavice, pokušavao je uvjeriti sebe
samoga, kako mu Bog ovoga dana želi olakšati zadaću, te ga brzo osloboditi njegove poslaničke
obveze.
Ipak je bio toliko zbunjen, da su mu koljena klecala, dok je prelazio tih nekoliko koraka
do onoga čovjeka, koji je s laktovima na stolu još uvijek sjedio čekajući. Kad se Feliks prignuo
prema njemu, iznenadi se što mu je čovjek gotovo nezamjetno kimnuo, kao , nekome znancu. I
neznanac se odmah oprezno osvrnuo uokolo. U pogledu mu se nazirao jednak izraz krivnje, kao i
u Feliksovome...
- Poslan sam, kako bih vam rekao... - brzo prošapće Feliks - Bog ima poruku za vas.
Prije nego li je stigao nastaviti, čovjek zašišti kroz kutke usnica, nalažući mu time neka
šuti. I odlučnom kretnjom glave pokaže prema vratima, te doda prigušenim glasom:
- Lijepo, pričekajte vani. Dolazim odmah. Feliksa kao da je netko udario po glavi. Pošao
je van i pričekao na ulici, ispred velikih izloga zalogajnice. Nakon nekoga vremena izađe i onaj
namrgođen čovjek, s klobukom na glavi i paketom ispod ruke. Nedvojbeno je bio vrlo smeten i
zbunjen, jer se još uvijek ogledavao i promrmljao, ne zastajući:
- Pođite za mnom. Uđimo barem u neku kućnu vežu.
Premda se ovdje neprijeporno radilo o nekakvome nesporazumu, Feliks pođe za
čovjekom, jer jednostavno nije znao što bi inače mogao učiniti. Tako uđoše u predvorje neke
kuće, gdje mu nepoznati utisne paket u ruke...
- Evo, tu su stvari...! - rekne bijesno. - Isporučite to i prenesite da s tim stvarima više ne
želim imati posla, ni po koju cijenu.
Paket je bio težak. Feliks je uzaludno pokušavao
promucati nekakav odgovor, vratiti paket ili pak istodobno prenijeti čovjeku ostatak
svoje poruke. "Grijesi će vam biti otpušteni..." Čovjek ga jednostavno nije htio slušati. Gotovo
jecajući od uzbuđenja, proklinjao je i napokon protisnuo kroz zube:
-Uzmite ovo, rekao sam, ili ću vam zatjerati nož između rebara! Ne želim više imati posla
s vama sličnima. Smjesta napuštam grad.
Otrgne se i odjuri, ostavljajući Feliksa da zgranut stoji u kućnome predvorju, s onim
paketom u rukama. Već su ga udarali i prijetili mu nožem, tijekom ranijih susreta. No ovakvo
nešto kao sada, nije mu se još nikad slučilo. Nije se usuđivao otvoriti paket tu u tom predvorju.
Najradije bi ga bio odbacio i dao petama vjetra, no sad je kod uličnih vrata stajao neki čovjek u
radnome odijelu i s metlom u ruci, te je nepovjerljivo promatrao nepoznatoga uljeza. Feliks
ocijeni uputnim smjesta otići, s paketom ispod ruke.
Glasno je stenjao i znojio se, dok si je razbijao glavu o tome, kako bi se najprikladnije
riješio paketa. Težina omota i način na koji mu je dopao u ruke, tjerali su ga da se pribojava
najgorega. Nagonski se zaputi natrag u središte grada. Prolazeći mimo glavne pošte, odluči ući i
promotri uokolo. Dvorana za prijem pošiljaka bila je u subotnje poslijepodne gotovo prazna, pa
se Feliks obeshrabri. Nadao se da bi u vrevi mogao paket nezamjetno ostaviti na nekome od
stolova za pisanje, pa zatim nesmetano otići kroz dvoranu i spustiti se stubištem do vratiju i izlaza
na strani prema željezničkoj postaji.
Onako zdvojan, kupi dopisnicu i zaputi se prema jednome od stolova za pisanje u sredini
dvorane. Pažljivo odloži paket na stol. Nakon kraćega oklijevanja uzme jedno od pera sa stalka i
započne pisati...
Dopisnicu naslovi lijepim rukopisom: "Blagorodan stari gospodin S.ATAN 2 , ovdje."
Učini mu se nužnom i pobliža adresa, pa promisli i onda dometne: "Svaka ulica 21".
Ne premišljajući više zašto je i kako uzeo baš broj 21, okrene dopisnicu i započne žustro

2
Igra riječi: Satan ili Sotona, Nečastivi.
pisati:
Poštovani gospodine, Potvrđujem ispravan primitak Vašega cijenjenoga paketa, ali ne
znam točno, gdje ga trebam dostaviti. Bio bih Vam zahvalan, kad biste mi po mogućnosti ubrzo
htjeli dati pobliže naputke.
Toplo se preporučujući, s molbom da mi oprostite zbog možebitnih neugodnosti koje sam
Vam prouzročio, ostajem, poštovani gospodine, Vaš odani Feliks Prezime ipak nije potpisao.
Oprezno pogledavajući na sve strane, pokušavao je utvrditi, ne gleda li ga tko. Posuši napisano
pritisnuvši poluvaljak s upijajućim papirom, pa gurne dopisnicu u džep. Pero odloži natrag na
mjesto, pa neodlučnoga koraka krene od stola za pisanje prema izlazu iz dvorane.
Došao je već do samih vrata, kad ga netko klepne po ramenu. Trgne se i zastane kao
ukopan, pa se polagano okrene. Smiješkao mu se nekakav ljubazan poštanski službenik, pružajući
mu paket.
- Zaboravili ste paket... - reče mu uljudno.
- Oh, hvala...! - odvrati Feliks. "Čini mi se, postajem rastresen.“
Bijaše to posljednja slamka. S paketom pod rukom ostane Feliks stajati na stubama
poštanskoga ureda. Tad izvuče dopisnicu iz džepa, podere ju na malene komade i zatim ih u
prolazu baci u koš za otpatke. Nije mu preostalo ništa drugo, nego poći kući.
Našavši se u okrilju svoje sobe, odloži paket na stol. Ostavio ga je tamo dugo, obuzet
snažnom nelagodom i odbojnošću. Više je puta posegnuo za omotom, ali bi povukao ruku. No na
koncu ipak razveže vrpcu. U čvrstome smeđem papiru nađe svežanj umotan u meko uštavljenu
pokožicu žute boje, nalik onakvoj kojima se briše voda s automobila. Razmatajući meku kožu,
čuo je tiho zveckanje kovine. I tad mu se u rukama nađoše srebne žlice različite veličine, četiri
prstena s briljantima, zlatan sat s dvostrukim poklopcem, zlatan broš, zlatan pečatnjak, srebrn
svijećnjak i težak srebrn pehar, koji je izgledao star i skupocjen.
Zapiljio se u tu hrpu dragocjenih stvari, pa zdvojno i glasno uzvikne:
-Zahvaljujem Ti, moj Gospode i Bože. No miliji bi mi bio srebrn pribor za kavu...
Nedvojbeno mu je u ruke dopao plijen koji je potjecao iz neke provale. Pomisli odmah na
tlred za nađene stvari, no tamo bi morao navesti ime i adresu, gdje je stvari našao, a zapamtili bi
mu i lice. Nije se usuđivao ni otići u redarstvo. Već i sama pomisao na saslušanje natjera mu
strah u kosti i znoj iz svih pora. Već je jedanput bio uhićen, zbog ometanja mira, te odveden na
psihijatrijski pregled...
"Ako već i pođem na redarstvo", pomisli Feliks, "savjest mi ipak
neće dopustiti da navedem opis toga jadnog, preplašenog čovjeka koji mi je utrapio paket.
Čovjek je učinio ono što je mogao, kako bi se svega riješio. Redarstvenim službenicima se ipak
ne može lagati. Prije ili kasnije nadođu oni na sve. A ja sam namjerio, preuzimati tuđe grijehe!“
Bijaše to ponovno jedna od onih božjih šala, neprimjerena i glupa šala! Okolnost što je
Bog pokazivao ovako naglašen smisao za šalu, polako je počela razdraživati Feliksa. Čak i ako na
redarstvu ne kaže ništa drugo, osim da je te stvari dobio na ulici od nekoga neznanca, bilo bi to
dovoljno da postane sumnjiv. Pozivanje na "Velikoga Neznanca" bilo je najomiljeniji i
najuobičajeniji izgovor pred sigurnosnim službama i na sudu.
Neko je vrijeme Feliks napasao oči na dragocjenostima. No tad ih ponovno umota u žutu
meku kožu i zatim u čvrst smeđi papir za zamatanje. Još zaveže paket istom vrpcom i skrije ga
sasvim otraga iza škrinje za hranu.
No poslije nekog vremena osjećao se toliko klonulim, da je pošao do skrovišta, izvukao
paket i ponovno ga otvorio. Izvadio je zlatan sat, podesio ga na točno vrijeme i gurnuo u džep na
vesti. Tad je ponovno brižno zavezao paket i odložio ga natrag na isto mjesto. Sad se osjećao
mnogo bolje. Zapravo si je katkad i poželio zlatan sat... To mu se činilo vrhuncem raskoši.
 To sve nema nikakvoga smisla, ipak si je priznao. No umirio se, zaključivši kako je
napokon i konačno on ipak bolestan čovjek...

PRIKAZA IZ PROŠLOSTI

Poslije tih lagodnih dana došla je nedjelja. Već rano ujutro Feliksovom dušom počne
gmizati strah, premda je Sunce toplo sjalo u neprivlačno dvorište, a nebo je bilo bez oblaka i
modroljubičasto. Feliks je znao, čitavo će mnoštvo ljudi šetati ulicama i neizgrađenim predjelima
na rubovima grada, dokono uživajući u proljeću. No nedjelja je njemu uvijek bila osobito tegoban
dan. Bilo mu je teško, smetati vesele i zadovoljne ljude na njihov blagdan.
Po običaju je obukao čistu košulju i svoje tamno odijelo, temeljito si očistio crne postole i
na glavu smjestio crn klobuk. Tad je odšetao do crkve, još i prije nego je započela služba, te je
tamo promatrao ljude koji su dolazili u božji hram. Obitelji, mladi ljudi, stari... CJ gradu je bilo
mnogo crkvi, a Feliks je u svima pokušavao. No već je odavno izgubio odvažnost i zato nije
ulazio.
"Sretne ribe Gospodnje", pomisli, žestoko zavideći svakome tko bi se usudio ući u crkvu.
Polagano i dostojanstveno ili živahno i žustro, plivale su božje ribe u njegovu mrežu. Primali su
mir i spokoj za dolazeći tjedan i utjehu za svoje svakidašnje brige. Gospod ih je osobno
blagosiljao i priopćavao im mirovnu želju. Bog im je bio milostiv i ponovno bi otvarao svoju
mrežu, kad bi orgulje zasvirale posljednju pjesmu slavljenicu. Mogli su se čak i smiješiti, kad bi
izlazili iz crkve i osjećali božje sunce na obrazima, mogli su ići kući i čiste savjesti pojesti svoj
nedjeljni objed.
S Feliksom je bilo drukčije. On nije mogao zajedno s vjernicima ustajati i uobičajenim
izričajima potvrđivati svoje priznavanje vjere. Njegovo je nevjerovanje bilo toliko strahovito, da
mu je svaka riječ s oltara bila poput bolnoga udarca. Kad se trg pred crkvom ispraznio, kroz vrata
i kamene zidove do Feliksovih se ušiju probije prigušena grmljavina orgulja. Zvučalo je poput
bojne buke, s neke udaljene bojišnice... Naglo se okrene i utekne iz blizine crkve, u suncem
obasjane ulice.
"Ja sam stranac na zemljinome licu", pomisli, dok je bježao. "Barem je to sigurno, ja to
znam i to vjerujem, čak i shvaćam. Osjećao sam to već u djetinjstvu, a katkad i kao odrastao,
premda bi me Bog udarao izvjesnošću i stalnošću, kad bi padale sjene. Iz sveg srca čeznem za
tim, da postanem žiteljem nebesa, Bog to mora znati. No što ja znam 0 Njegovim nebesima, O
Njegovome kraljevstvu, o Njegovome vječnom životu? Što pak znam i o svojoj vlastitoj duši? No
liječnici mogu raščlaniti dušu, te njenu muku za neko vrijeme ublažiti svojim lijekovima
1 postupcima...“
"Priznajem Boga", razmišljao je dalje. "1 vjerujem u njegovo postojanje, premda ni ne
naslućujem kakvo je Njegovo biće. Tek sam utvrdio, kako Njegova stvarnost nadmašuje onu
slučajnu, neodređenu -koju moji varljivi osjeti pokušavaju svladati. Ne mogu zatajiti tu spoznaju,
ma koliko bih to rado učinio. Znam još, moja je duša, nešto u meni, kadro primiti Njegovo
poslanje. I to premda je tek maglovito, isprekidano, svaki put zdvojno i tjeskobno zbog bojazni
od varke...“
Feliksa put nanese na šetalište uz žalo. More je bilo mirno i bistro, miris s dina miješao se
s toplim dahom borova, a galebovi su kriještali. Na obali je stajao, okrenut Feliksu leđima, neki
oniži čovjek širokih ramena. Zagledao se prema pučini... Feliksa iznenadno nešto trgne iz
njegovih mučnih misli. Lik čovjeka izgledao mu je nekako poznat. Ili ga je neki viši nalog
natjerao da zastane? "Već?!", pomisli začuđeno. "Ne, ne još... Ne, imam pred sobom još cijeli
bogovjetan dan. Zašto upravo sad?“
 Ali nije mogao vladati svojim koracima. Već se našao pokraj onoga čovjeka, otvarajući
usta, kako bi se plaho ispričao zbog prenošenja svoje poruke. No još i prije nego je Feliks stigao
nešto izreći, okrene se čovjek prema njemu i pogleda ga. Užasan strah obuzme Feliksa! Poznavao
je toga čovjeka!!! Već se mnogo godina pribojavao nečega ovakvog...
Užasnut je stajao tamo, otvorenih usta... Pokušavao je u sjećanju svrstati te duboko
urezane crte lica, puna i nezadovoljna usta, crveno obrubljene oči i čupave guste obrve. No
pritom mu ugasne i onaj prvotan osjet poznanstva, te se uopće nije mogao dosjetiti tko bi taj
čovjek mogao biti. Godine su mu oslabile sposobnost pamćenja, mnogo toga je i potonulo u
dubinu, poput panja potpuno natopljenoga vlagom... Kroz crnu vodu je Feliks još uvijek mogao
razaznavati obrise svojega ranijeg života, nalik ogolje-lome izdanku odumrloga drveta.
No čovjek ga odmah pozdravi, snažnim i smirenim glasom:
- Dobar dan, Felikse! Dakle, i ti si jošživ.
- Manje ili više... - odbvrati Feliks. - Sto me tek umjereno veseli.
Nije trebao posebice tražiti riječi, dolazile su mu na usnice same od sebe. Istodobno mu je
pred očima, iz tog duboko izboranog i potištenog lica, mesnatih obraza i jagodica prošaranih
modrim žilicama, polagano izranjao živahan lik jednoga školskog druga, prijatelja iz mladosti,
možda i jedinoga prijatelja iz tog doba. Dobrih je trideset ljeta minulo od njihovoga posljednjeg
susreta. A njih dvojica čak nisu ni išli u isti razred. No kod izviđača su bili u istoj četi, pa su se
sprijateljili.
- Bog ti pomogao, Erkki! - uzvikne Feliks. - Ni u snu ne bih pomišljao, da ću te ovdje
sresti.
Neobična karikatura onoga lika što ga je pamtio iz mladih dana, promotri ga ispitivački od
glave do pete. Zatim ga mesnatim dlanom klepne po leđima
i primijeti, a u glasu mu se osjećala dobrohotna poruga:
- Sretnik 3 Feliks! Jednom smo se ipak morali sresti, budući da živimo u istoj zemlji.
Tako se prisjetiše obojica... "Sretnik Feliks" bijaše njegov nadimak u školi, zapravo
ismijavanje vječitome nesretnjakoviću. Neko vrijeme Feliksa obuzmu sva ona ružna sjećanja na
školu, ispite, promašaje... No što je bilo sve to, uspoređeno s ovim sadašnjim mukama?
Jer, Feliks je s tjeskobom osjećao duboko u sebi, ovaj susret nije bio tek puki slučaj... U
božjemu svijetu nije postojalo nešto poput slučaja. Slučaj je bio Njegov rob, a iznenađenje
Njegovo oružje.
- Imaš li nešto posebno na umu, ili bismo
ostali i brbljali o starim vremenima? - upita ta prikaza iz nepovratnoga životnog
razdoblja.
Kao da ga je prosvijetlila munja, Feliksovom pogledu izoštrenom prepašću i zbunjenošću,
pričini se da iza grubih crta prijateljevoga lica vidi kost lubanje.
- Ne, nemam ništa posebno na umu... - odvrati,
no odmah i prizna, obuzet iznenadnim nastupom zdvojne iskrenosti... - Muči me strašna
sumnja, da je naš susret bio unaprijed određen. Ne ljuti se na
mene, Erkki, ti me poznaješ, uvijek sam bio nesretnjaković. I zamisli, sad susrećem
upravo tebe, naletim jednome duboko mudrome čovjeku na put.
Erkki prasne u smijeh. Njegove crveno obrubljene oči bijahu još uvijek jednako nemirne i
ispitivačke kao i nekoć. (J smijehu mu pak nije moglo otkriti ni traga vedrini. Teško mu je i
zagušeno navirao iz širokih prsa, kao iz nekakvoga lijesa.
- Duboko mudrim čovjekom me nazivaš? -upita podrugljivo. - Strašno se varaš. Ni

3
ponovno Waltarijeva igra riječi; prevede li se i ime, dobivamo "Sretnik Srećko".
ne slutiš, o čemu sam ovdje netom mozgao. No ti nisi nikad propustio ni jednu jedinu prigodu za
promašaj, sretni Felikse.
To je bilo točno. Kad bi u školi bila na izbor dva odgovora, bezuvjetno bi odabrao onaj
pogrješan. A kad bi se zamislio, jer mu se jedan odgovor činio ispravnim, pa bi odlučno odabrao
onaj drugi, i opet bi pogriješio...
- No zato si ti u školi uvijek bio pri vrhu -primijeti Feliks gorko. - 1 na sveučilištu si se
dobro držao. Sada si pak profesor i Bog će ga znati što još. Čitao sam o tome u novinama...
Slavan čovjek.
Erkki odbojno podigne ruku i dopuni to kretnjom kao da istodobno otresa sve što je Feliks
rekao.
- Imao sam sreće... - napomene. - Ludu sreću, kako se to kaže. Sve mi
je uspijevalo. Ali znaši li, što sam netom radio, Felikse? Stapom sam čačkao po hrpi smeća.
Uzbudio se, krv mu je udarila u glavu. Uhvati prijatelja iz djetinjstva za ruku.
- Došao si u pravi tren, Felikse...! - pojasni. -Zašto bih se s tobom igrao skrivača?
Vjerojatno se nikad više nećemo sresti. Stajao sam ovdje na suncu, gledao more i razmišljao o
svojemu životu. U ovome životu nema ničega dobrog. Ničega, na što bih se rado prisjećao. Skroz
na skroz to je tek hrpa smeća. Mogu dvostruko dublje čeprkati, sve samo smeće.
Djelovao je toliko uvjerljivo, da je Feliks morao povjerovati u ozbiljnost njegovih riječi.
Ipak napomene:
- Možda si tek trenutačno neraspoložen, Erkki... Njegov prijatelj promisli trenutak.
- To je moguće - prizna tada. - Moji su pošli u našu ladanjsku kućicu, kako bi uređivali
vrt. No ja nisam mogao s njima... Upala želučane sluznice, želimo li to tako nazvati. Ili,
otvoreno rečeno, mamurluk. Iznenadna potištenost može imati tjelesne uzroke. Ipak, u to
zapravo više ne vjerujem, barem ne doslovce. Čak je i čir na dvanaesniku uvjetovan duhovnim
stanjem, pretjeranim radom, uzrujavanjima i
odgovornošću, možda i častoljubljem, cigaretama, kavom, alkoholom...
Ponovno se prigušeno nasmije. Lice mu je imalo nekakav modrikast odsjaj, kao da je
uistinu bolestan.
- Da, pijem previše... - napomene. - A pokatkad se i kurvam uokolo. Zašto bih to zatajio?
Ne mogu više... Danas je čak za to bila sjajna prigoda, no nesam više imao ni volje niti želje. I
toga se čovjek može zasititi. Da, zasigurno sam neraspoložen, kao što si rekao. No protiv toga se
ništa ne može učiniti.
Ponovno prijateljski klepne Feliksa nekoliko puta po ramenima i promotri ga. Feliks
osjeti, kako pod tim ispitljivim pogledom njegova odjeća postaje otrcanom, postole pohabanima,
a okrugle naočale staromodnima. Erkki ga je razodijevao pogledom, pretvarajući ga u prosjaka.
- Ali zašto govorimo o meni? - upita profesor, ublažujući ironiju. - Kako je s tobom?
Izgledaš sjajno. Dobra, zdrava boja, bistre oči, glatko čelo... Kao nekoć u mladosti!
Revan i odgovoran otac obitelji, savjestan državni činovnik. Rekao bih, sa sigurnim izgledima
na mirovinu u predviđeno doba, te s malim zadovoljan. Tako i valja. Blagostanje se ne temelji na
visini prihoda, nego na skromnosti potreba i želja. U usporedbi sa mnom, Felikse, treba ti doista
zavidjeti.
Nije to rekao samosažalno. U njegovome trenutačnom raspoloženju svoju je porugu
usmjerio na sebe. Erkki je oduvijek često mijenjao raspoloženja. Nije mu se moglo vjerovati... No
Feliks je morao odgovoriti...
- Nemam više obitelji... - započne neodlučno. No odmah dometne strastveno... - Za ime
božje, Erkki, ne zavidi mi! Meni se slučilo gore nego tebi. Ti ni ne znaš, koliko gore... U sebi
postadoh kršćanin.
 Priznavajući to, morao je spustiti pogled. Cijelo mu je tijelo plamtjelo od srama.
- Molim te, ne rugaj mi se... - dometne preklinjući.
Erkki položi svoju mesnatu ruku na Feliksovo rame. I kao da je zaštitnička sigurnost
njegovoga moćnoga tijela okružila i zaogrnula nekadašnjega školskog druga.
- Ni u snu mi ne pada na pamet...! - uvjeravao je Feliksa, a u glasu mu sad nije bilo ni
najmanjega traga poruzi. - Tebi je izgleda doista pošlo po zlu, Felikse, stari prijatelju. Ne,
zasigurno ti ne zavidim.
Erkki je to izrekao koliko je god mogao iskrenije i jednostavnije, ma koliko njegova
raspoloženja bila promjenjljiva i nepouzdana.
Feliks, kojemu su obrazi još uvijek plamtjeli od srama, odvažio se podići glavu, te se
pokuša grčevito nasmiješiti.
- Vidiš li... - reče Erkkiju - Zla sreća mi je nedvojbeno ostala vjerna.
Preplavio ga je val olakšanja, kad je začuo tješiteljski i prijateljski prizvuk u Erkkijevome
glasu, te osjeti neodoljiv poticaj da mu otvori svoje srce. Pritom mu čak glas nije postao piskav,
kad je započeo pojašnjavati:
- Prišao sam ti, premda te odostrag nisam
prepoznao. Mogao si biti bilo tko, morao sam ti pristupiti i reći, da te Bog zove. Isus
Krist, Sin božji, smilovao ti se i želi te osloboditi svih tvojih grijeha, ako si samo voljan na to
pristati.
Erkkijeva ruka zadrhti, ali ostade utješno položena na prijateljevome ramenu. Feliks se
osjećao prisiljenim pojasniti, kazivati više o tome. Zagleda se u tlo...
- Rekavši da sam postao kršćanin... - nastavi tad, još tišim glasom - to je dakako tek
jedna riječ, jer za to nema neke druge. Bijedan sam i slabašan kršćanin, a vjera mi je jadna poput
oglodane kosti, koju dobacujemo psu križancu što se skita uokolo. Svaki put, kad pod
prisilom nekome govorim kao sad tebi, moram potajno moliti Boga, neka bude obziran
prema mojemu pomanjkanju vjerovanja.
Obojica su zatim šutjela. Nakon nekog vremena Erkki povuče ruku s Feliksovoga ramena
i primijeti zamišljeno:
- Ne, kako bih i pomislio, izrugivati ti se? Da mi je netko drugi prišao s takvom porukom,
možda bih ga na prečac odbio. Ali ti, Felikse, ti to misliš iskreno.
Feliks je mogao reći za sebe da je lud, zdvojan, nesretan, s tim svojim načinom
pristupanja drugim ljudima zapravo zločinac na ovome ljudskom svijetu. No nije htio ometati
Erkkijev slijed misli.
- Netom si me nazvao mudrim čovjekom... -napomene Erkki i zašuti neko vrijeme. - Moj
razum u svakome slučaju seže do spoznaje, da ni jedan čovjek nije razborit. A prirodna
darovitost može život učiniti jednostavnijim, ali nikome ne daje duševnu slobodu. Znaš
li, Felikse, mogao bih ti još uvijek sasvim lako izmaknuti. Protresli bismo si ruke, pogledali
se međusobno u oči i suglasili se kako o tim stvarima možemo popričati nekom
drugom zgodom, jer sad moram poći. Tako bih te se mogao riješiti. No na nesreću, moram misliti
na priču o jednome čovjeku... Je li to bio rimski namjesnik ili tko već? Tek, dao je dovesti Pavla
iz tamnice k sebi, te ga ispitao o njegovome vjerovanju... Na koncu mu je približno rekao
ovako: "Sve, što si mi ispripovijedio, vrlo je zanimljivo. I dat ću te dovesti jednom drugom
zgodom, kad ću imati više vremena." Ti si me, Felikse, uhvatio kako čeprkam po hrpi smeća... I
imam mnogo vremena, to ne mogu poricati. Pa ćemo popričati o svemu. Zastao je, oklijevajući.
-No ne vjerujem pritom... - dometne ubrzo -' da mi ti možeš pomoći. Ja sam prepušten
prokletstvu, onako kao što mu podliježe suvremen čovjek, ako ta riječ uopće nešto znači. Ja tek
iskreno čeznem za dobrim i dobrotom, no istodobno ne posjedujem ni najmanju sposobnost u
sebi, da to i ostvarim. U svojoj težnji da budem dobar, možda sam drugima više naudio nego im
pomogao. To je istodobno i dio hrpe smeća, po kojoj sam netom nabadao. 1 tebi ću rado pomoći i
biti na usluzi, ako ikako mogu, kad si mi već ovako podletio pod kotače. Pođimo u tvoj stan! Ili,
još bolje, dođi sa mnom... Imam mnogo prostora.
-Možemo poći k meni - hitro predloži Fehks. - Želiš li, pripravit ću kavu. - Zastane na
tren, pa dometne... - Ti meni, barem tako mislim, ne možeš nauditi. Rekao bih, meni više ništa ne
može ozbiljno naškoditi...

ZAJEDNIČKI DOZIVLJAJ
Soba je bila ispunjena duhanskim dimom. U kaljevoj je peći drvo izgorjelo i pretvorilo se
u žar. Feliks je ispušio mnogo lula, a i popijena kava je djelovala. Obrazi su mu se žarili, a oči su
ga boljele.
-To je taj strah naših dana - nastavio je Erkki. Sjedio je daleko ispruživši mišićave noge,
opustivši se u jedinome udobnom stolcu što ga se moglo naći u toj ogoljenoj prostoriji. I bio je
rumen od uzbuđenja. - Ranije sam uvijek mislilo, za svako se razdoblje bez iznimke može naći
usporedbu s prošlošću. Za današnje doba nema ni jedne jedine takve usporedbe. Prisjećam se... - i
zamahne svojom cigaretom po zraku - u kolovozu 1945. bijasmo na ladanju, te sam putem radija
čuo kako je povrh Hirošime prasnula atomska bomba. Ostao sam i rekao svojima: "Sad smo
stupili u novo razdoblje." Moja je žena pak upitala: "Želiš li još kave, ili mogu raspremiti stol?"
Žene su razumne. Mi muškarci pretjerujemo u svemu, potpuno neutemeljeno. Ali mi ne možemo
drukčije. Nešto se slično zbivalo ljeti 1941. nakon što se me unovačili. Moja je punica pisala s
ladanja: "Sad je dakle ponovno rat. Ne zaboravi ponijeti nož za rajčice, kad se budeš vraćao
ovamo. U pretincu je kuhinjskoga ormara." No zaboravio sam na to, kad se svukoh. Nedavno
sam negdje pročitao, poslije rata, kad je Amerika odlučivala, hoće li milijune dolara utrošiti za
daljnji razvoj atomske bombe, vojni stručnjaci pojasniše kako je skupocjena bomba bez svrhe, jer
postoje tek dva odredišta koja bi veličinom opravdala njenu uporabu. A to su Moskva i
Lenjingrad. Danas se sasvim hladnokrvno prosuđuje, kako bi prvi atomski napad odnio okruglo
trideset milijuna žrtava... No otvrdnuli smo. Osim toga, ljudi su vjerojatno toliko žilavo urasli u
ovu našu zemaljsku kuglu, poput stjenica. To sam rekao još prije Drugoga svjetskog rata.
- Razvod je došao sam po sebi, bilo je to
neizbježno... - uplete se Feliks. - Gotovo više i nisam bio pravi suprug. I kao prirodna,
zdrava osoba, ona se dakako povukla od mene, nakon što sam toliko dugo bio u ustanovi. I
susjedi su se pribojavali. Tako je barem rekla... I djeca su u međuvremenu
jako narasla. Ona si je pak uzela tog tesara kao podstanara, trebala je dodatnih novaca. Bio
je krupan, dobre volje, pobuđivao je povjerenje. Svaka se žena želi osjećati sigurnom. To je
po prirodi tako. Moj Bože, ja se ne žalim. To me je umirilo. Potpuno sam se pripremio poći
svojim vlastitim putom. Ona si je dakako izgradila nov život. Imaju sad dvoje djece... Osim toga,
prvo je već bilo na putu, kad sam došao iz ustanove, premda to ona tad još nije htjela priznati.
Vjerojatno se bojala, da ću zahtijevati stan ili nešto slično. No nisam tražio baš ništa. I bez toga
sam se dosta uzrujavao. Kako čujem, njih su dvoje sasvim sretni. I k vragu, kad ljudi mogu biti
sretni zajedno, tad im se jedino još može dati blagoslov.
Erkki je nestrpljivo slušao, pa tad nastavi raspredati svoj slijed misli:
-Minuloga listopada je prvi umjetni satelit poslan u Svemir, u putanju oko zemlje. Taj me
se događaj duboko dojmio, više od svih drugih zbivanja. Činilo mi se, svjetska je povijest učinila
nov skok naprijed. Od kolovoza 1945. sve je tek klizilo na dolje. Kao na nekoj skošenoj ravnini.
Sad je pak izgledalo, kao da je nešto tresnulo o tlo. Jedno pospremljeno razdoblje se bližilo kraju,
a nastupalo je novo. Odnosi čovjeka prema čovjeku moraju se mijenjati. Hoću reći, svi
misaoni ljudi na Zemlji morali su to spoznati u međuvremenu. No čovjek je toliko
užasno spor u odlukama i tup. I ta je tromost toliko duboko ukorijenjena. Svi žele
živjeti u poznatoj okolini i u njoj umrijeti. I ja sam točno takav. No ja sam i nepopravljiv
idealist. Svejedno se s istim prijepornim pitanjima uvijek iznova borimo starim oružjem... A to su
sumnja, mržnja, strah, bojazan od gubitka nečega. Moj Bože, što taj sićušan čovjek još uopće
može izgubiti? I onako mu je već skoro sve oduzeto. A umrijeti mora svatko, prije ili kasnije.
Nema nikakve svrhe, pribojavati se toga. Čemu onda taj tajanstven strah kod svih tih misaonih
ljudi?
- Čak su me i zatvorili... - počne pričati Feliks. - Da, i do toga dovodi strah. Neka
nervozna žena je pogrjesno razumjela moje približavanje, pa je pozvala redarstvo. No psihijatar
je bio vrlo ljubazan i drag. "Pustite tog čovjeka", rekao je, "ne vidim kod njega nikakve
boljke." Ili tako nešto slično. Čak me nisu ni izveli pred sud. Dugo smo razgovarali. Pokazivao
mi je različite mrlje od crnila, te me pitao na što me podsjećaju. Otvoreno sam mu
rekao, prisiljen sam svakoga dana nekome prenijeti božju poruku. Upozorio me, neka
ne dosađujem ljudima... Ali nije mogao naći nikakvo zlo u tome, ako jedanput dnevno objavim
oprost grijeha. Utvrdio je i da ne širim nikakvo
krivovjerje. Podrobno me pregledao i začudio se, čuvši kako ni ne pokušavam
propovijedati. "Vjerski poticaji takve vrste", rekao je, "obično su povezane s vjerovanjem u neku
teološku natuknicu, kao jedini put ozdravljenja. Primjerice, kao ponovno krštenje. Ili pak
ikonoborstvo. Ili nauk o predodređenosti sudbine." No ja sam ga svečano uvjeravao, kako nisam
kadar propovijedati nekakvu vjersku teoriju, već jedino mogu prenositi božju poruku. Na koncu
je pojasnio, kako po njegovome mišljenju takvo jedno priopćenje o oprostu grijeha ne može
nikoga povrijediti, sve dok ne dosađujem ljudima. Tri sam puta bio kod njega. Raspitivao se o
mojemu djetinjstvu i mojim roditeljima, a dakako i o postupku prema meni u ustanovi, te poslije
ozljede glave. No s mojim je mozgom sve u redu. Pretpostavljam, promjena mojega psihičkog
stanja bila je potaknuta potresom mozga, no sve je još
prije toga zasigurno moralo sazriti u meni. Takve stvari ne dolaze same od
sebe. Tijekom napadaja grčeva čak nisam ni jedanput izgubio svijest. Nisam se ni ugrizao za
jezik. Jedino sam drhtao cijelim tijelom. I ukazivalo mi se svjetlo. Ne mogu to drukčije
opisati, osim riječju "svjetlo".
-Da, sjajnije od tisuću sunaca - primijeti Erkki. - Kaže se, sve su to bljeskovi pri prasku
atomskih bombi... Tromost ljudi, da, kao što već rekoh. Upravo sam htio govoriti o prošlosti
ljudi. I o uništavajućemu zračenju iz Svemira. To je zračenje uvijek bilo usmjereno na zemlju,
otkako postoji život.
Dakako, jačina mu se mijenjala. To zračenje mora biti uzrokom, što se život razvijao
skokovito, na mahove, kroz promjene, svojeglavo, neuračunljivo. Prosječna tjelesna visina
kromanjonskoga čovjeka iznosila je stotinuosamdeset centimetara, a obujam mozga bio mu je
veći nego današnjemu suvremenom čovjeku. Možda su ga, budući da je živio u špiljama, stijene
brda iznad njega štitile od svemirskoga zračenja. Tko to može točno reći? Deset tisuća godina je
u razvoju čovjeka tek sićušan korak... Oblik lubanje neandertalca odstupa od našega, no obujam
mozga je jednak. Dakako, bio je odvratan. Tad je vjerojatno došlo do prvoga uništavajućeg rata.
Kromanjonski je čovjek izgleda pobijedio. No izumro je. Zatim su došli sljedeći razvojni
stupnjevi. Koliko znamo, Europa je negdje u brončano doba punih tisuću godina, hoću reći u
predpovijesti, bila zaklon srazmjernoga mira i približno ujednačene kulture. I trgovački putovi to
dokazuju, Kositarski put, Jantarni put, Koraljni put... A da ne spominjemo vjerovjesnike vjere
kamenoga doba. Čak i po dalekim obalama. Tad je nastupio gospodarski slom. To zlatno
razdoblje završilo je uništenjem trgovačkoga naselja nazvanog prema Grku Tartessozu. Bio je to
fenički grad, bogat kositrom i srebrom.
Erkki iznenadno zastane, razmisli neko vrijeme, pa se oštro zagleda Feliksu u oči.
- Reci mi, Felikse... - upita nekako oštro - ne govorimo li mi svaki za sebe, a onaj drugi ne
sluša?
- Ne bih to rekao, nikako...! - pojasni Feliks bez oklijevanja. - Zar to nije način, kako se
općenito razgovara? Svatko govori o svojim vlastitim pitanjima, o onome što ga
zaokuplja. Rijetko imam prigodu, razgovarati s nekim ovako neusiljeno kao sada. Osim na
poslu, dakako, no tamo se razgovara jedino o službenim pitanjima.
- A o čemu mi, po tvome mišljenju, zapravo razgovaramo? - vrtao je Erkki dalje.
- O Kristu, rekao bih - pojasni Feliks prosto- dušno.
- Što sam zapravo htio postići, iznoseći glasno svoje misli? - upita Erkki. -
Ja sam znanstveno školovan. Trebao bih izabrati neku temu i držati se nje. To
je zasigurno ono najmanje, što se može očekivati. Ipak
ne želim poricati, govoriti ovako o svemu što čovjeku padne na pamet, predstavlja
olakšanje i opuštanje. Osjećaš se kao opijen, ali ni najmanje omamljen. Sve je očaravajuće jasno i
bistro. Misli teku glatko kao po ulju.
Feliks se preplašeno trgne i pogleda oko sebe. Stresu ga srsi, te kao da mu se
nakostriješiše sve dlačice na tijelu. Poput električnoga udara...
- Kao po ulju... - ponovi on. - Voda. Vjetar. Golubica. Ulje... To su znaci. Ja... Ja
pretpostavljam, ti znaš što to znači. Kako si došao na to, da izgovoriš upravo tu
riječ?
Erkki ga pak zbunjeno pogleda i osvrne se oko sebe.
- Želiš li me uplašiti? - upita, kao da se hoće obraniti. - Iza toga nema ničega, to ne znači
ništa osobito. Obična podudarnost. Što se mene tiče,
obično fizičko prenošenje misli. Ne vjerujem u nadprirodne stvari. - Opipa si lice obim
rukama. -Tako mi svega, obrazi su mi ledeni. A u meni sve
gori. I u glavi mi bukti. No to nije vatra koja spaljuje. To je blagi plamen... Bože,
pomozi mi!
Zabuljiše se jedan u drugoga s takvim užasom, da im jezici odrveniše i ukočiše se. Tad
Feliksa mine ukočenost, on se opusti, a djetinje lice mu pobijeli poput krede i ružno se izobliči.
Velike kapi znoja iznenadno mu potekoše niz čelo i sljepoočice. Teturajući ustane i odmah potom
padne na koljena, s muklim treskom.
- Erkki... - preklinjao je zdvojno - ne znam, što nam se to slučilo. No možeš li se
odlučiti na molitvu?
- Ne bih se htio izrugivati svetim stvarima, ne - ustezao se Erkki. - Zasigurno sam
bolestan. Prehladio sam se uz more. Ili je to možda moja jetra. Osjećam oštre bolove u utrobi, kao
da mi je pukla arterija i vruća krvi lipti na mahove. Felikse, dragi prijatelju, bojim se, ja to
umirem.
Unatoč vlastitome jadu, Feliks ipak nije osjećao nikakvu sućut.
- Moli, ako si dovoljno odvažan za to! - naloži prijatelju. - Tako brzo se ne umire...
Erkki nezgrapno sklizne sa stolca na pod pokraj Feliksa, gdje se uspravi klečeći i prekrije
oči rukama. Jednostavno se više nije usuđivao gledati uokolo.
- Ne shvaćam i ne vjerujem - reče, što je odlučnije mogao, ali je pritom ipak
zamuckivao. -Takvo nešto zasigurno ne možeš imati na pameti, kao ni ja.
- Sklopi ruke! - zapovijedi Feliks. - I sad moli! Moli za nas obojicu. Ne znam, kako bih to
učinio. Čak ni za sebe. Ti si onaj pametan. Ti.moraš znati, kako se pritom treba postaviti.
 Erkki ispreplete svoje mesnate prste. Oči su mu bile kao životinji, koja je pala u klopku.
Feliks to zamijeti i osjeti okrutnu zadovoljštinu. Nije bio više jedini, koji je izložen mučenju.
- Moli, Erkki! - naloži ponovno. - Ne traži riječi, ne brbljaj nepotrebno. Ako sad
mora biti, riječi će ti zasigurno navrijeti iz tvoje nutrine.
- Svemogući Bože! - istisne Erkki, te ga ibuzme
bijes. Došlo mu je da protrese šakama, ali nije mogao rasplesti prste, ma koliko se
upinjao.
- "Svemogući" je tek riječ... - dometne zdvojno. - No u ovome je trenutku ona meni
stravična. Ne usuđujem se čak ni zamisliti njeno puno značenje. G meni nema ni trunke dobrote.
Natjeravaju me moje strasti. Smatraj me kupom gnoja, što jesam, ako je to Tvoja volja.
Iznenadno mu glas zatreperi i ojača, kao da neki stranac govori kroz njegova usta.
- Mislim da si objavio: "Gdje su god dvoje ili troje okupljeni u moje ime, ja sam s njima".
Oprosti, ako me sjećanje vara... No mi smo sad dvojica ovdje, Feliks i ja. Dvojica smo...
Obojica to osjećamo kao najstravičniju misao, da bi ti mogao biti treći među nama. Ovdje, u
ovome trenutku... No još bi bilo užasnije, ako ne bi bio s nama. Isuse Kriste, naš otkupitelju,
smiluj nam se!
Prsti mu omlohave, obuzme ga muka utopljenika, borio se za dah...
- Feliks i ja... - ponovi. - Ti nas poznaješ. Barem je Feliks iskren, dok sam ja olupina i
kup gnoja, zatrovan ljudskim znanjem. Zapisi naša imena u svoju knjigu, sveti anđele božji...
Statistički činovnik Feliks Tienhaara i profesor Erkki Kalervo Jarvenpaa. 4
Sjedne na pod, što poprati mukli zvuk, podvinuvši mlohave noge pod sebe. Tijekom
njihovoga razgovora se nebo naoblačilo, no sad oblaci otploviše, pa zraci blještavo sjajnoga
sunca padoše u ogoljenu prostoriju. Feliks i Erkki začuše kako se negdje zalupio prozor, a jato
ptica proleti vani ispred okna. Lepećući krilima udari bijela golubica u prozorsko staklo, lupi o
njega krilima i odleti...
- Ne, to valjda ipak ništa ne znači? - reče Feliks. - Djeca u susjedstvu hrane
golubove. Rasipaju zrna zobi po prozorskoj dasci.
Bio je vrlo miran i vladao je sobom. Trenutak je promišljao, pa tad upita:
- Odakle si znao, da sam statistički činovnik? Ne mogu se prisjetiti, da ti to rekoh. U
svakome slučaju, nisi se o tome raspitivao.
- Zar sam to rekao? - odvrati Erkki začuđeno. - Ne, nisam to znao. Zar poslije škole nisi
počeo kao vježbenik u nekoj ljekarni? Tako mi se barem čini...
- Ni za to nisam valjao... - odvrati Feliks. -Morao sam učiti latinski. I doista sam prešao
ovamo iz pokrajinske škole. Zar se ne prisjećaš, zasigurno smo se nekoliko puta susreli u
zavičajnoj zajednici. I jednu sam godinu studirao pravo.
- Što nam se to netom slučilo? - istraživao je Erkki. - Je li to bila hipni... hipto... - jezik mu
je ponovno otežao. - Čak ne mogu više ni valjano
govoriti. Bilo je poput električnoga oblaka. Ili magnetskoga polja tijekom oluje. Sve su
mi se vlasi nakostriješile. Vjerojatno čovjek ima isti osjećaj, kad dodirne visokonaponski vod...
Kroz cijelo tijelo projuri snažan udar, te se čovjek ne može osloboditi.
- Nemoj mi samo pričati o električnoj struji...! - otkloni to Feliks. - Pokušaji pojašnjavanja
ovdje ne vrijede ništa. Tako nećemo napredovati.
- Ali, sve je pojašnjivo - poviče Erkki. - Sve mora biti pojašnjivo. Na prirodan način i
stvarno.
- Ili nadprirodno... - dopuni Feliks. - No i to su tek riječi. Ja pak ponovno nailazim na

4
čita se (približno, dakako) Jervenpee.
trn... Ali ne mogu to gledati kod tebe, koji si toliko pametan,
mudriji od mene. Svojim si vlastitim očima vidio bijelu golubicu. Za to nije bilo nekoga
pravog razloga, no taj me je prizor vrlo usrećio. Ipak, ti nečeš povjerovati, dok sam
ne gurneš prst u tijesak.
Poslije iznenadnoga duševnog potresa, obojica su bili toliko razdražljivi, da su skoro
nasrnuli jedan na drugoga.
- O kakvoj to golubici lupetaš? - zagalami Erkki. - Opsjenari izvlače na desetke
takvih golubica iz šešira. A Bog napokon nije cirkuski zabavljač.
- Zaveži! - zareži Feliks. - Što znaš ti o tome? On je strašan šaljivac.
Izvuče iz džepa zlatan sat i podigne ga visoko. Kazaljke su se zaustavile prije nekoliko
minuta.
- Pogledaj to! - reče Erkkiju.
I dok je potanko izvješćivao kako je došao do sata, obojica se smiriše, pa su zbunjeno
pogledavali jedan drugoga...
- Ti si nedvojbeno lud, Felikse - primijeti Erkki ozbiljno, nakon što je pomno razmislio. -
Oprosti, što to moram reći, ali po svim pravilima razumnosti,
ti duševno nisi zdrav. Možda se kod tebe, zbog
nezdravoga osjećajnog života, razvila neka osobita vrst osjetljivosti, pa reagiraš na svakoga
čovjeka koji je u duševnoj stisci. Poput magnetske igle ili na neki sličan način. Što se pak mene
tiče, ne može se poreći, doista sam u duševnoj nevolji. A kod jadnika, koji je zapao u provalničke
krugove, ti si također nagonski osjetio da ga nešto tišti. Da, da, njega si oslobodio patnje... No
ovo između nas dvojice, to ide predaleko. Puno predaleko. - I ponovno zakipi od siline osjećaja. -
Na koncu konaca, duševno sam skroz na skroz zdrav čovjek. Možda sam izložen patnjama i
razdražljiv, možda... No pritom imam smisla za mjeru i svrhu. Nisam nikakav zanesenjak.
Temeljit sam, stvaran, čak kritičan čovjek. Tako mi svega, ništa mi nije mrskije od boležljive
pretjerane osjećajnosti, pretjeranih izljeva osjećaja i sličnih postupaka. Ti si pogibeljan čovjek,
Felikse.
- Ni u kojemu slučaju - usprotivi se Feliks. -To mi je liječnik pismeno potvrdio. Dakako,
duševno nisam potpuno uravnotežen, to se podrazumijeva. No dorasao sam svojemu poslu,
ne ometam susjede. Liječnik je čak izričito rekao, kako se ljude poput mene ne može
beskonačno držati u ustanovi. Radi se tek o tome, da se izabere prave, koji mogu ostati
vani. Jedino me upozorio, neka se previše ne uzrujavam. I glede toga sam oprezan.
Čim osjetim dolazak napada, povučem se i nastojim biti miran... Poput miša. Ili molim. To
pomaže, ako čovjek može dovoljno dugo moliti.
- Što se to netom zbilo? - ponovno upita Erkki, prijekorno. - Ti si me sasvim
smutio i zbunio. Nisam više bio uračunljiv. Vladam se poput pravoga maloumnika.
Zurili su jedan u drugoga. Feliks ispruži ruku, raširi prste i zagleda se u njih. Nisu drhtali,
odnosno barem ne jako...
- Ne srdi se na mene, Erkki... - zamoli prijatelja.
- Zašto bismo se nas dvojica svađali? Ti si znanstvenik i bistriji od mene. Ne bih se rado s
tobom svađao. Ali ovo, što se zbilo maloprije... To nisam ja pokrenuo. Bez i najmanje dvojbe
vjerujem, to nije moglo poteći od mene. Nadošlo je i zahvatilo nas obojicu istodobno. Ne možeš
nijekati, da si kleknuo i molio se.
- Ti si me na to prisilio - pojasni Erkki.
- Kako bih ja to mogao, dragi prijatelju? -prekine ga Feliks. - Ti si jači od mene. I
za pola glave viši. I mnogo si teži. Ti si teškaš... I duševno, također.
- To s težinom nema nikakve veze - zabrunda Erkki. No glas mu je zvučao nekako
slabačko, kao da je duboko utonuo u misli. - Poslušaj, Felikse! Ako ti, dok god živiš, ikada
nekome o ovome ispričaš...- malo promisli, kako bi pojačao značenje riječi, ali je mogao tek
tromo dodati - ja ću sve poreći.
Feliks je bio zgranut.
- Zašto bih nekome o tome pričao? - upita. -Sve ovo, moje određenje ili moja kob ili kako
to već želiš nazvati, za mene je najstrašnija tajna koju mogu
zamisliti. Na pomisao, da bi drugi mogli doznati, obuzme me vrućina od srama. To je
poput... Poput teške opačine i poroka.
Erkki se s olakšanjem dohvati te riječi.
- Opačina, da, to je to! Ti si ekshi... egzi... Što je to, k vragu, s mojim jezikom?! Ne mogu
izgovoriti ni najjednostavnije riječi... Možda mi je u mozgu prsnula žilica, pa imam lagan
oblik moždane kapi, onakav koji se gotovo i ne zamijeti. Ne bi me čudilo... Sada,
kad se svega prisjećam, moram reći bilo je ustinu kao da sam dobio udarac u glavu...
No kad govorim o opačini, mislim na one odvratne starce, koji osjećaju nagon da se
obnažuju. Oni samotne dijelove grada čine nesigurnima, te plaše djecu ili žene, bezazlene
prolaznike. Nalaze u tome zadovoljenje. No tvoj je bolestan porok još gori. Tebi pruža užitak,
plašizi ljude nečim... Nečim, nečim onostranim!
- To me ni najmanje ne veseli... - zajada Feliks. - Uvjeravam te. Od svega, to
ponajmanje. To je meni muka, jer sam na to prinuđen. To je jad, koji ne bih poželio ni svojemu
najgorem neprijatelju. Premda mislim, zapravo i nemam neprijatelja. Osim Boga. Zasigurno me
mrzi više nego druge, kad mi je navalio ovakvo breme.
Iz svoje vlastite duševne bijede i nevolje, Erkki osjeti poticaj prijatelju još jače zagorčiti
stanje. I to tako da mu njegov slučaj, premda sam u njega nije doista vjerovao, prikaže još dublje.
- Dakako da je to muka svim tim izopačenim ljudima - naglasi on. - Pokušaj si i sam
predočiti, kakva im to patnja mora biti, taj vječit strah da će biti otkriveni i uhićeni. Takav se
čovjek mora osvrtati i ogledavati, drhtati i bojati se, prije nego nađe
prikladnu žrtvu, kako bi se prinuđen nesavladivim nagonom pred njom razotkrio i izveo
svoj bijedan igrokaz. To je opačina, ta tvoja zadaća božjega poslanika. Ili pak
jednostavno težnja za isticanjem, nesvjesna, jer si inače u životu doživio brodolom.
Feliks zapravo nije osjećao više nikakvu želju za opravdavanjem. Sve takve pomisli i
pojašnjenja je dugo vremena ispitivao u duši, ali ih je odbacio kao smeće. Bijaše to tek
samoobrana, potpuno bezizgledna borba protiv neizbježne prinude. Nije imao ni volje ni \ snage
ljutiti se. Misli, sva ta razumna obrazloženja, pojašnjenja... Sve to nikako nije moglo nadvadati
strah.
- Ti se i sam osvrćeš i ogledavaš, Erkki - reče prijatelju pomirljivo. - Motaš se oko vruće
kaše. Kao da imaš bolnu ozljedu i to ne želiš priznati. Zašto nepotrebno mučimo jedan drugoga,
sad, nakon što smo se ovako ponovno sreli? Ja se barem ne mogu osloboditi osjećaja, da ovaj
susret ima svoju svrhu. Mili Bože, u ovoj suludoj stvarnosti, na ovome svijetu užasa i
slučajnosti, meni je jedina razumna misao kako sve ima svoju svrhu. Možda je to zaključivanje
jednoga luđaka, Erkki, ali mi nemoj uzeti za zlo, što tako mislim. To je jedino što me može
utješiti, te me zadržava da ponovno ne zateturam u tamu. Pa čak
i ako je to tek tlapnja, zavaravanje, zabluda... -uvjeravao je prijatelja, popraćajući
to zaklinjućim kretnjama - u mojemu je sadašnjem stanju još uvijek bolje
tako, da sve potvrđujem, prihvaćam i posvjedočim. Nag sam i ogoljen pred Bogom. Nemam
ništa, čime bih se mogao braniti. Čak ni zdvajanje, niti moje strašno pomanjkanje vjerovanja, ne
mogu mi pomoći ni na koji način.
Erkki se svojim crveno obrubljenim očima zapilji u prijatelja, žestoko dišući kroz nos.
 - Reci mi iskreno... - zatraži napokon - što se to netom zbivalo s nama. Što ti o tome
misliš... Dakako, priznajem ti, to je teško izraziti riječima. No
moramo to barem pokušati, jer smo dvojica te
možemo usporediti svoje doživljaje i osjete. Riječi
mogu predstavljati tek približne odrednice, no mi jadna ljudska bića nismo sposobni
točno se i određeno izražavati u matematičkim formulama.
- Ne usuđujem se izgovoriti takvu riječ -napomene Feliks. - Ne mogu to. U
mojim poganim ustima bilo bi to tek huljenje. Pokušavam dozvati u pomoć stare riječi. Trsim se
pronaći usporedbe. Jer, moraš znati, nedvojbeno su već i drugi ljudi doživljavali
takvo nešto. Je li to bilo nalik hujanju oluje? Ili
poput vatre? Možda kao ledena voda? Je li bilo podatno kao ulje? Ja mislim, bilo
je kao sve to. Moram se ispričati, što sam protuslovio, kad si govorio o elektricitetu. I on je
jedna od usporedbi.
- Sve je to ispravno i dobro - prizna Erkki. -Dakako da znam i
priznajem, kako isposnici i... I sveci, te općenito takvi ljudi, padaju u zanos, pa što se mene
tiče i u nebesku uzvišenosm. Ali meni nije bilo tako. O, ne. Ne, Felikse, dragi prijatelju, hrpa
gnoja se ne može iznenadno zažariti u božjoj... hm... No, recimo, u božjoj vatri. Na takvo se nešto
treba pripraviti. To uslijedi tek poslije molitvi i posta i bdijenja i trapljenja puti. Ništa
takvoga nisam činio. Ne, ne i ponovno ne. Zašto upravo ja?
- Pogledaj... - odvrati Feliks. - Odakle znaš, da
se nisi pripravio? Kako znaš, da tvoj cjelokupan dosadašnji život nije bio priprava za
taj trenutak. I ništa drugo? Ne, ne, ne želim se s tobom prepirati. No i ja sam se razbolio upravo
u tom trenutku, kad sam sazrio, kad sam za to bio pripravan. Dobio sam udarac u glavu, kako bih
se probudio. Tebi čak nije ni trebao taj udarac.
- Pripravljen! - ponovni Erkki oporim glasom. - Bolestan sam od straha današnjega doba.
Nisam postio, uistinu ne. No ni jedno me jelo nije zasitilo. Nije mi uspjelo ni jedan jedini put,
utopiti svoj strah V alkoholu. Uvijek sam se ponovno probudio, kad i moje tijelo. Prva pomisao
pri buđenju mi je ona posljednja s kojom sam zaspao. Često bih cijelu noć ostao budan. Ovo sam
tromo tijelo trapio takvim opakim strastima, da je to bilo više muka nego užitak. Ne smatram se
krivim ni zbog jednoga grijeha. Ako već nisam bolji, svakako nisam ni gori od ostalih. Tek
vonjam na hrpu gnoja. Nisam ništa drugo do pogan, kletva i nemir, iznutra i izvana. To svoje
stanje ne pokazujem bližnjima. Takvo nešto nije primjereno. Ali tebi to mogu reći. Pa ako misliš,
da je nešto takvo "priprava", meni je svejedno. Neka bude tako. Žestica me dakako pali u tijelu,
strasti bukte sažižućim plamenom. Pročelje je besprijekorno, to je razumljivo samo po sebi.
Tijelo čistimo u kadi. Krojač nam radi odijelo, a žena prišiva puceta na košulji. No da, pritom sve
protječe u valovima. Mislim da i u paklu postoje visovi i dolovi valova. Dakako, čovjekova
sposobnost paćenja je ograničena, kao i sve njegove ostale sposobnosti. Tako žrtva u
međuvremenu može ipak uhvatiti daha. Da, Felikse, čak i pakao ima svoje svijetle točke.
Jednostavno, upravo sam danas na samome dnu dola jednoga vala.
-Bog te je pozvao kroz mene - reče Feliks. -Nisam smjerao ništa drugo. Ti si na vlastit
poticaj došao k meni. Zato mi nemoj ništa predbacivati. Radije ću ja sam sebe prekorijevati, zato
što se osjećam u toliko smirenije, što si ti više smućen. Postao sam naime svjestan, kako nisam
jedini crv, koji se bacaka na udici... To mora na neki način biti utješno. A ti, ti si mislio, da mi
možeš nauditi. Nisam čak bio ni kadar moliti. Molio si ti... Za nas obojicu! I rečeno sasvim
neuvijeno, ti zasigurno moraš biti jednako lud kao i ja. Jedino to skrivaš bolje... Ubuduće više i
ne smatram nužnim, podizati si cijelo pročelje kao zaštitu. Što se podigne više takvih zidova, to je
potom veća hrpa ruševina, koja te pokopa. Ja sam vrlo skroman, stvarno. Dovoljno mi je, ako
uspijem ostati skriven.
Erkki srdito zgnječi svoju cigaretu u već ispunjenoj pepeljari, zdrobi zatim opušak, pa
zgrči debele prste i počeše se po glavi. Jedan prst zatim gurne između vrata i ovratnika.
- Zasigurno si mi umiješao otrova u kavu -rekne srdito. - Ima takvih stvari, droga koje
dugo djeluju, meskalin. Čitao sam o tome. Zlo mi je. Taj ukleti duhanski dim će nas ugušiti.
Mogao bi barem otvoriti prozor.
Feliks poslušno pođe do prozora, ali se iznenadno okrene i odlučno sjedne.
- Ne usuđujem se... - priopći. - Obuzela me kušnja. No takvo se nešto ne smije učiniti.
Osjećao je snažnu i neodložnu potrebu da o tome govori, pojasni... No uspio se oprijeti
tom poticaju i vratio se na raniji razgovor.
- Ne trujem te... I meni je zlo, vrlo rijetko pijem kavu. Meni treba malo, pa da mi
se zavrti u glavi. No takva je sumnja znak. Cl ustanovi mi je jelo često imalo neobičan okus.
Komad mesa ili kruha je poprimao neobične obrise. Vještičja posla! Bio sam izvan sebe. No
zapovijedali su mi neka jedem. Jeo sam, jer mi bijaše svejedno, da li je moja sumnja opravdana
ili nije. Bilo bi mi to otkupljenje, da su me otrovali.
Erkki primijeti po prijateljevome glasu, bori se s željom da nešto ispriča.
- Kakvo je to bilo iskušenje... - zapita zato - o kojemu si netom govorio?
- Osjetio sam u sebi poticaj - prizna Feliks -da skočim kroz prozor, kako bih ti pokazao.
- Što bi pokazao? - bilo je zagonetno Erkkiju.
- Da mi se ništa ne bi dogodilo. U tome se sastoji kušnja. Drugima nešto pokazati, u što
osobno nisi uvjeren. Upravo je tako bilo u ustanovi. Čini se da je to onda bila kriza. Poslije toga
mi je postajalo sve bolje. To znači, postajao sam smireniji. Do tada sam osjećao potrebu za
propovijedanjem, za objavljivanjem. Moja je istina bila toliko moćna, toliko
preplavljujuća, da je više nisam uspijevao zadržavati u sebi. Jednostavno, više to nisam mogao.
Dosađivao sam drugima, postao sam nevolja, širio sam nemir... Čak su mi morali oduzeti i
Bibliju. Ako nekome na vratu visi duševna bolest, Biblija je pogibeljna knjiga. Vjerojatno je to
ona i inače, premda me sad to štivo više ne uzbuđuje toliko, jer ne vjerujem u mnogo toga ili
podosta u njoj ne razumijem. Ah, tad sam izigravao dovitljivca... Mislio sam, već ću
ja njima pokazati. No i to je bilo tek hir, mislim si danas... Činio sam sve, što bi mi rekli, uzimao
svoje lijekove, jeo, držao se mirno. Poslije dva, tri dana smio sam slobodno ići
uokolo. Po dnevnome boravku, hoću reći. A zatim i po perivoju, zajedno s drugima. Ali sam
šmugnuo gore, na balkon najvišega kata. Zgrada je bila visoka. S rukama na ogradi gledao sam
dolje. Od osjećaja sreće dobio sam vrtoglavicu. Sad će gledati, pomislio sam. Moja je
vjera golema, moje znanje i uvjerenost su neizrecivo moćni, ja sam božji svetac. Oprosti, znam,
bilo je to bogohuljenje... Tad to nisam razumio. Sad ću skočiti dolje, pomislio sam.
Vidjet će, mogu letjeti poput ptice. Sletjet ću neozlijeđen i uspravan dolje pred ljude, ili će me
Božji anđeo nositi na svojim rukama.
Pokrije lice dlanovima, onako sjedeći zanjiše tijelom naprijed-natrag, a i zaplakao bi da je
mogao.
-Bio je to trenutak neosporne stvarnosti... -nastavi muklo. - Kada se sad toga prisjećam, ne
mogu točno pojasniti, što se zbivalo u meni. Bio sam ispunjen silnom sigurnošću i sretniji nego
ikad ranije ili poslije. Moglo bi se to nazvati nebeskom produhovljenošću. No kad krenuh skočiti,
te sam već tijelom upro u ogradu, nešto mi je krenulo u mozgu. Neka uznemiravajuća pomisao
mi je rekla, radi se o sotoninoj kušnji... Sve u svemu, tko sam ja, pa da smijem očekivati
uključivanje paklenih sila? Bio je to vrhunac bolesne preuzetnosti. Mislio sam o učinku svojega
djela na druge, a ne na to tko sam ja zapravo. Poput malenoga djeteta, s kojim su loše postupali,
pa si misli: Sad ću se izgubiti u šumi. Ili: Skočit ću u potok. Neka samo traže, neka samo plaču!
Tad će pojmiti, što su izazvali... No tad je došao duševni preokret. Trenutak kad je započelo
ozdravljenje. Ta moja moćna, nepobjediva, nepokolebljiva vjera se slomila, kao oborena
munjom. Na njeno mjesto došla je zdrava nevjerica. Pomislio sam, moja vjera nije velika ni
poput zrna gorušice. Zrak me neće ponijeti... Skočim li dolje, tek ću si slomiti vrat. Istodobno je
pak u meni sve neodoljiviji bio poticaj da ipak skočim. Tek mukli tresak, pa bi sve prošlo...
Čovjek ne može preživjeti skok iz takvoga osjeta nadzemaljske sreće u potpunu bijedu. No eto, ja
sam ga preživio. To je bio početak mojega stvarnog... Pa, preobraćenja, ako to tako želiš nazvati.
A sad me je, prije nekoliko trenutaka, obuzela ista djetinjasta kušnja. Da ti pokažem... Tko sam
ja, da bih ti smio nešto "pokazati"? Čak ni ja osobno ne vjerujem.
Nevjerovanje reže u meni poput noža, čupa mi
utrobu. Tko sam ja, pa da te smijem siliti na vjerovanje? Iza toga se krije ono zlo u
meni, Nečastivi. - Zakleti neprijatelj - napomene Erkki, odmjeravajući riječi. - Pokvarenost,
nevjerovanje, otvrdnulost srca. Dobar, prirodan, spokojan život, no bez ikakvoga temelja. Tek
kao da lebdiš nad ponorom ništavila. Nema dvojnosti duhovnoga i tjelesnoga. Sadržanost u biti
pojave i nadiskustvenost, oboje je isto smeće, izrodi i nakaze čovjekove mašte. Sve je to
bezvrijedno. Priznamo li božju nazočnost, sotona je tek naličje njegovoga bića, nama
nepojmljiv. Besmisleno je nekim ga slijedom misli odvajati od Boga... No, Felikse, pođimo
jesti! Zasigurno smo obojica već gladni. K tomu još i taj moj nesnosan mamurluk. Hodi, idemo u
neki restoran i popijmo nešto. Pozivam te. Neki
restoran je sad ono pravo mjesto za nas. Tamo ćemo se osjećati bolje, nego u ovoj tvojoj
tamničkoj ćeliji.
Feliks se osvrne po sobi, osmotri svijetlu kaijevu peć, čiste zidne tapete, glatku plastičnu
oblogu na podu, prošiven pokrivač na postelji, knjige na velikoj polici umotane u smeđ papir. Sve
što je vidio, pripadalo je njemu, barem koliko se za jedno ljudsko biće može reći da posjeduje
nešto na ovoj zemlji. 1 osjeti silno protivljenje u sebi, da iz ovoga svojeg utočišta pođe s nekim
drugim čovjekom u onaj vanjski svijet. Bio je doduše gladan, no u pretincu za hranu imao je
dovoljno jela. Ne, nije htio nikamo. Upre se laktom o zid, kao da traži oslonac.
- Doživjeli smo nešto... - pokuša pojasniti, s bespomoćnim smiješkom. - Pa čak i ako ne
znamo, što je to zapravo bilo. No doživljaj je bio zajednički, Erkki. Zato me nešto tjera, da te
nazovem bratom. Poslije ovoga doživljaja duševno smo na neki način postali braća. Bliže srođeni
i nerazdvojniji nego rođena braća. Ona s istim roditeljima, hoću reći... No vjerujem, ne bismo
smjeli dalje ostati zajedno. Rastanimo se u slozi, Erkki. Pođi u restoran i u svoju vlastitu bijedu,
ja ću ostati u svojoj. Ne tjeraj me u zlo!
- To ni ne činim - usprotivi se Erkki. - Htio sam te tek pozvati na jelo i piće. No dakako,
neću ti na silu trpati u usta. Što ti je odjedanput?
- Tamo dolje uz more... - pojasni Feliks -spominjao si nešto o Pavlu. Tad me je
nešto presjeklo. Sad se prisjećam jedne izreke svetoga Pavla, po kojoj ne bi trebalo imati
posla s razvratnicima. Nije pritom mislio sve razvratnike i razbojnike koji napučuju
ovaj svijet, to je izrijekom naglasio, jer bi inače trebalo napustiti ovu našu zemlju. Ali
ako je netko, koga nazivamo bratom, zapravo razvratnik, škrtac, klanjatelj kumirima,
hulitelj, pijanica ili razbojnik, tad ne treba održavati nikakvo međusobno zajedništvo, pa čak ni
jesti zajedno s njim. Do sada nisam imao nikog, koga bih mogao nazivati bratom. Ti si prvi...
Nikoga ne osuđujem kao izopćenika, to nije moj običaj. Tako nemam ni pravo, suditi tebi.
No prema Pavlovim riječima, ti si sad meni "unutra". Neka
nam se Bog smiluje obojici... Ti si već, ma što poduzimao, već unutra. Zato ne mogu
jesti zajedno s tobom.
Erkki se glasno nasmije i klepne prijatelja po ramenu.
 - Ne izigravaj sveca, Felikse! Zasigurno sam sve to, što si pobrojao. Neću ni
pokušati poricati. Ali ni ti nisi bolji od mene. Jedino usahliji, to je sve, ili kolebljiviji pri
griješenju. Osim toga, nemojmo biti Pavlovi ropski sljedbenici. Tog čovjeka nisam mogao
nikad trpjeti. Po mojemu je mišljenju svaki organizacijski posao vrijedan prijezira. Ta
taj čovjek nije čak ni nikad vidio Krista. Osim kao priviđenje, dakako. Na putu u Damask. A o
tome je izvješćivao na proturječne načine.
- Nemoj! - zavapi Feliks usrdno.
- Ti kažeš, nešto te je presjeklo, kad slučajno spomenuh Pavla -
prijekorno uzvikne Erkki. - Ne brani tog čovjeka. On tiranizira čak i tebe, hajde priznaj!
- Ne, to nikako neću priznati - odvrati Feliks razdraženo i ispitivački se zagleda u
Erkkijeve crveno obrubljene oči. - Mislim si, tebi nije sasvim jasno, što si mi onako usput rekao,
odmah nakon što smo se sreli. Prvo sam pomišljao, ti mi se izruguješ... Ali zatim... Tja, inače
ne bih osjetio potrebu ostati s tobom, pa te ni ne bih poveo k meni kući.
- Što tu brbljaš? - zbuni se sad Erkki. - Što sam ja to rekao? Uistinu se više ne mogu
prisjetiti.
Feliks spusti glavu i sklopi oči, ponovno posramljen.
- Ta to sam bio ja... - reče, krajnje potišten. - Onaj čovjek, rimski namjesnik u Cezareji. K
njemu je doveden Pavao, zbog svojega vjerovanja u Boga i uskrsnuće Mrtvoga, kako bi mu
sudio. Imaj na umu, Erkki, namjesnik je o svemu točno znao.
- Sad govoriš kao u vrućici, sasvim zbrkane riječi - ubaci Erkki.
- Taj namjesnik bijah ja - odlučno nastavi Feliks, ne dajući se smesti. - On je
ispitivao Pavla o njegovoj vjeri u Isusa Krista. Znam to napamet, od riječi do riječi. Toliko sam to
često čitao... No kad je Pavao govorio o pravednosti i uzdržljivosti, te o budućemu
sudu, namjesnik je zadrhtao. Nije to tek bila puka i dokona znatiželja ili želja za saznanjem, to
što ga je pokretalo. Kako ja to vidim, doista se preplašio, što ga je potaknulo da
kaže: "Ovaj put pođi svojim putem. U prikladnom trenutku dat ću te ponovno pozvati.“
Erkki se više uopće nije snalazio. Feliks pak postade nestrpljiv zbog te spoznajne
tuposti.
- Istodobno se ipak nadao - nastavi napokon - od Pavla će dobiti novaca za puštanje na
slobodu, premda to nije uoće bilo povezano s cijelom stvari. 0 svakome slučaju, čovjek se baš
nije toliko strašno preplašio, ali se nije usuđivao nastaviti ispitivanje. No
zar se ti ničega ne prisjećaš? Ta katkad si čitao svoju Bibliju, inače ti zgoda ne bi ostala u
sjećanju. Ali zašto upravo ta priča? Zar ne shvaćaš napokon?
Ne, Erkki nije poimao...
- Taj se namjesnik zvao Feliks - sućutno mu pojasni prijatelj. - Da, da, Sretnik... Ili
Srećko... Meni to bijaše znak, premda ti to nisi zamijetio. Zato me je nešto presjeklo. Zato sam te
morao dovesti ovamo, k meni. Nazivaš li i to slučajem?
Erkkiju zamre smijeh u grlu.
- Slučajan prijenos misli - pokuša pojasniti, zamuckujući. - Ako si se ikad bavio tim
pojavama, onda znaš o čemu se radi. Sasvim je prirodno, ako je sve to iz tvoje podsvijesti
kliznulo u mene, te mi stavilo u usta odgovarajuće riječi.
- Sasvim je prirodno, to je točno - potvrdi Feliks. - No ako posjeduješ toliko vrstan
prijemni uređaj, tako rekuć moždani prijemnik, zašto ga ne podesiš na valnu duljinu
nadosjetilnoga, pa ne pustiš da ti to nadosjetilno izravno govori? Moglo bi biti puno krčanja i
atmosferskih šumova i smetnji lažnih duhova... Ali ne bi li se unatoč tome, ipak trebao probiti
najjači glas, isključiš li svijet i mirno sjedneš kako bi slušao? I to je prirodno. To treba prihvatiti
tek kao nespornu činjenicu. Ona druga stvarnost nije toliko udaljena. Ona leži u nama. I uokolo
nas. Ne pogađa se smisao, nazovemo li je onostranom. To je i opet tek riječ... Usporedba.
- Prestani propovijedati, ako se u to ne razumiješ - bočne ga Erkki i čvrsto uhvati za ruku.
- A sad dođi! Uzmi klobuk i ogrtač. Trudbenici zaslužiše svoju nagradu. Satima smo raspravljali i
preslušavali jedan drugoga. Ako u međuvremenu nešto ne pojedemo, nećemo uznapredovati.
Naprijed, nečeš me se riješiti. Ti sretni, maleni nebeski glasnice.
S dubokim uzdahom otvori Feliks pretinac pisaćega stola, gurne unutra svoju izlizanu
navlaku za naočale, pa zatim izvadi crvenu kutiju u kojima je imao nove naočale s okvirom od
rožnjevine. Te su mu naočale davale produhovljen i kulturan izgled, te prikrivale njegov djetinji
izraz lica. "S vukovima...", pomisli, spremajući kutiju u džep.
- Lijepo, onda pođimo... - reče pobožno. -Nemam snage odbiti. No nisi ti onaj koji me
tjera, nemoj si to umišljati. Nešto nas drugo goni. Nas obojicu...

SLUČAJAN IZBOR

Tako prođoše pustim dvorištem i ispod tamnoga ulaznog svoda stupiše na ulicu, s
nanizanim sivim, staromodnim kućama. Erkki iznenada postane nesiguran.
- Kamo bismo pošli jesti...? - upita. - Poznajem nekoliko mjesta, gdje
se može računati na doista valjanu hranu i dobru poslugu. Ali danas ne bih htio da to bude tek
slučajan odabir... To bi me moglo navabiti u klopku. Jedan od tih restorana je slučajno sasvim
blizu. I to je ono što me zapravo plaši. S druge strane, nisam baš raspoložen za mnogo hodanja
uokolo. Sasvim sam omlitavio i počinjem se znojiti.
Tad nabroji nekoliko restorana. No Feliks se ustručavao odabrati. Obuzela ga je mučna
slutnja o nekoj nadolazećoj nevolji.
- Nigdje ne možemo izmaći onome što nas čeka... - pojasni prijatelju.
- Izvlačimo! - predloži Erkki.
Nabroji nekoliko restorana i od njih izluči dva u uži izbor. Tad izvuče kovanicu iz džepa i
zvrcne je u zrak. Novčić zazveči pri udaru o nogostup. Obuzeti nehotičnom znatiželjom, obojica
se istodobno prignu i pogledaju...
- Glava - utvrdi Erkki uz prepredeno cerenje i ne uzme novčić. - Ostavi ga! Sad barem
znamo, kamo ne trebamo ići. Pođimo u neki treći restoran.
Nadlanicom si obriše slinu iz kutka usnica.
- Ovo moje djetinjasto prenemaganje bilo bi zabavno... - napomene - da nije toliko
nelagodno. Uistinu sam bolestan. U mozgu mi je zasigurno
prsnula žilica. Inače ne bih ovako slinio, da sam bistre glave.
Gurne ruku pod Feliksovu i povede ga. Feliks se bezvoljno prepusti svemu... Erkki pođe
tražiti postaju taksija, no u ovome su dijelu grada do nje morali poprilično dugo hodati. Vjetar je
ojačao, ali je puhao na mahove, a nebo se naoblačilo. Obojici uletješe zrnca pijeska u oči. Komad
novina zavrtloži kroz zrak i padne pred njih. Erkki zakorači nogom na papir i prigne se, držeći
klobuk obim rukama...
- "Nedjeljom otvoreno od dvanaest sati" -čitao je. - "Preporučamo francusku
kuhinju. Danas ćete naći na našemu jelovniku....“
Uspravi se i slavodobitno pogleda Feliksa.
- Što trebamo više? - upita. - Pođimo tamo. Još nikad nisam bio u tom restoranu. Barem
neću sresti nekoga znanca. Možemo jesti neometano.
Podigne nogu, a vjetar odmah zahvati zgužvani papir i zakovitla ga u zrak.
- To su bile stare novine... - napomene Feliks.
- Možda ih je neki skupljač otpadaka uporabio kao papir za zamatanje.
 - Restoran, u svakome slučaju, leži visoko gore
primijeti Erkki, ne dajući se smetati. - Pogled u daljinu. Svjež zrak. Otvoren prostor.
Činit će ti dobro, poslije onoga dima kod tebe doma. Hodi, idemo!
Nađoše taksi. Erkki navede vozaču ime restorana. Dok su se vozili kroz pola grada, ne
izmijeniše ni riječi. Erkki plati prijevozninu. Nabranoga čela i stisnutih usnica stupi u dizalo, koje
ih ponese vrlo visoko. Obojica su se osjećala nelagodno.
Restoran je bio otmjen, suvremeno uređen, ali ipak ugodan. U predvorju nije vonjalo po
jelu. Čovjek koji je pohranjivao ogrtače nakloni se s poštovanjem i pozdravi Erkkija s radosnim
iznenađenjem.
- Dobar dan, gospodine profesore. Još nismo imali zadovoljstvo, vidjeti vas ovdje.
Erkki pročisti grlo, pomalo zbunjeno.
- Pomalo je zračno ovdje, zar ne? - primijeti neodređeno.
Čovjek prihvati Erkkijev klobuk i pomogne mu svući ogrtač.
- Nigdje nije propuh - uvjeravao je. - Imamo trostruka okna.
Uslužno se pojavi poslovođa. Bilo je mnogo slobodnih stolova. Nekoliko obitelji kao da
je uživalo u zakašnjelome nedjeljnom objedu. U dvorani je bilo tiho. Kao da je suvremena zidna
obloga gutala žamor koji je stizao od stolova.
Erkki i Feliks pođoše do jednoga širokog prozora. Pogled je, pod vjetrovitim i oblačnim
nebom, bio toliko lijep da je zaustavljao dah. Feliks se naježi, dok je sjedao sučelice Erkkiju.
Uznemireno je počeo cupkati svoju tamnu kravatu.
Poslovođa je nosio kratak crn haljetak, prugaste hlače i sivu kravatu. S revnim i pomalo
uzvišenim izrazom lica uručio je svakome od svojih gostiju jelovnik. Feliks dohvati svoj obim
rukama, promotri ga kratkovidnim očima i zbuni se.
Možda list 5? - predloži poslovođa ribu. -Imamo i fazana. Možda nekoliko ostriga
prije toga? Svježe su, prispjele rano jutros zrakoplovom.
- Gladan sam - pojasni Erkki. - Uzmimo svakako prije toga predjelo. Ah, dobri
janjeći kotleti...! Što misliš o tome, Felikse?
- Vrlo prihvatljivo... - odvrati Feliks i zaklopi oči.
Obuzela ga je strahovita vrtoglavica.
- Da, svakako, janjetina... - doda s naporom.
- Upravo ono, što mi još manjka za puno zadovoljstvo.
- Dvije žestice i zatim pivo - naruči Erkki osorno.
- Možda nešto crvenoga vina uz janjetinu? -preporuči poslovođa.
Feliks otvori oči i ispreplete prste.
- Zar ne bi bilo dovoljno crveno vino? - upita.
- Glava mi ne podnosi oštra pića.
- Onda samo crveno vino - smjesta pristane Erkki. - I ono udara u glavu, popije li se
mnogo. Uzet ćemo cijelu bocu.
Poslovođa pruži vinsku kartu. Erkki se ni ne potrudi pogledati u nju. Tek odmahne rukom,
kao da tjera muhu, te navede svoje omiljeno vino. Poslovođa se nakloni, te se hitro i nečujno
povuče prema vratima za poslugu. Erkki pritisne šakom želudac, kao da ga boli. Pritom pojasni,
možda mu jetra uopće ne podnose žesticu. Dok su čekali jelo, obojica su nelagodno i s dosadom
zurili kroz prozor. Na koncu Feliks osjeti da ipak treba nešto reći.
Kao da će kiša... - primijeti.
- No, pa što onda ~ otrese se Erkki naprasito na njega.

5
vrsta morske ribe, vrlo ukusnoga mesa; obitava na Jadranu, u Sredozemlju, istočnom Atlantiku
 Tiho su jeli svoje predjelo. Erkki je istrusio punu čašu crvenoga vina i dao si natočiti još
jednu. Feliks je pak oprezno pijuckao iz svoje čaše. Ugledavši jelo, osjetio je glad. Obojici je jelo
išlo u tek.
Dok su čekali janjeće kotlete, Feliks ponovno pokuša pokrenuti razgovor.
- Ne bi bilo čudno, ako me uhvati omaglica već i od samoga jela. Obično ne jedem
toliko....
- Ne trebaš mi to ni govoriti - zabrunda Erkki.
- Vidi se to na tebi. Ti si uklet, maleni isposnik. Ali zdraviji od mene, čini mi se. Pij!
Zapovjednički podigne čašu i otpije. Oči su mu počele svjetlucati, nos mu se zacrvenio, a
modrikastim obrazima mu se razlijevalo grozničavo rumenilo.
- Sve je to tek bijeg i isprika - zareži razdraženo.
- Sad to vidim. Ah, ne mislim time jelo i vino. Ne, nego moje duševno stanje. U mojoj
dobi... Ta ipak više nisam mlad. Tako čovjek osjeti, od nekog vremena sve počinje ići nizbrdo i
polagano nastupa starenje. Počinje se naslućivati, odnosno bolje rečeno, postaješ potpuno
siguran, kako je svojedobno sve bilo bolje. Ranije je čovjek osjećao potrebu, čak što više
strastvenu žudnju za znanjem, uz to i radost otkrivanja i pronalaženja. Bio
je svjestan vlastitoga razvijanja, rasta, napredovanja... Sve dok, ni ne zamijetivši, ne zaglavi
na nekome kolosijeku. Godine prolaze zapanjujuće brzo. Više se ni ne može razlučiti kad se
nešto zbilo. Gotovo se više ni ne sjećam nadnevaka kad su mi izlazila izdanja. Dakako,
objavljujem i dalje. No pritom uhvatim samoga sebe, kako vrebam na prigodu, da druge
razderem, na pakostan način. Felikse, strahovita je to pomisao, da je prijeđena najviša točka
života, nezamjetno, neočekivano. Zato je meni sve tek bijeg i isprika.
Obim rukama pritisne stolnjak.
- Ja sam poput miša, koji vreba izgledajući za rupom, kroz koju bi mogao uteći. Glođem
drvo kao zvjer u stupici. Što još mogu očekivati? Nekakve službene, beznačajne počasti,
kolajnu, počasni doktorat nekakvoga inozemnog sveučilišta, kao priznanje za
moj znanstveni rad... A taj je, u mojim očima,
zapravo već zamro. Duboka kolotečina koja vodi dolje u prazninu. Kod studenata sam
pobudio ushit, imam gotovo cijelu školu iza sebe. Ali počinjem bivati
zagrižljiv... Otresam se svojih sljedbenika. Ne mogu više biti ljubazan. Nemam čak ni potrebu
za tim.
Žudno ispije još crvenoga vina.
- Kao ljudsko biće... - nastavi tada - ja sam tek hrpa smeća. Tijelo mi je propalo, duša
također. Kao znanstvenik ću do umirovljenja mlatiti praznu slamu, glodati stare kosti, koje
sam zavidno nagomilao poput hrčka, režeći pritom, što znači: "Ne diraj!" Ne zuri tako u
mene, Felikse! Meni je sve to potpuno jasno. Ispunio sam postavljene mi zahtjeve, te sam time
doista polučio nevjerojatno dobar položaj, podigao pročelje. No kakva korist čovjeku, ako
osvoji čak i cijeli svijet... Bolna, mučna opomena.
Izrekavši to, pokuša se nasmijati.
- No i to je tek oblik bijega... Od vlastitoga, sagnjiloga Ja. K tome dolazi i tjeskoba našega
doba. Pokušavam barem, biti iskren prema sebi samome, r^'hoko u duši je čovjek nevjerojatno
lukav pri svojim nastojanjima, da si umjesto srušenih kula u zraku sagradi nove. I to
zastrašujućom okretnošću, kako bi sve čemu se uistinu nadao smatrao stvarnim.
Feliks se protegne i pokuša smiriti pogled, premda je osjećao kako mu se oči zamućuju.
- Zbog nade sjedimo mi ovdje - primijeti. - Za ljubav bijedne nade.
Poslužiteljica ukloni uporabljene tanjure i postavi im nove. Bili su vrući. Čovjek zadužen
za iznošenje jela donese janjeće kotlete... Prvo posluži Erkkija, pa zatim Feliksa. Zatim ponovno
natoči vinske čaše i podigne skošeno bocu prema svjetlu. Bilo je još nešto vina u njoj.
- Vino i janjetina - reče Erkki, ponovno nesigurnim glasom. - Dobili smo
ga. No, jedimo! Što bismo inače mogli raditi?
Tad su jeli... Meso im nije zapinjalo u grlu. Feliks je ispijao svoje vino sitnim gutljajima,
te osjećao kako postaje opuštenijim. Lice mu se započelo žariti. Bilo mu je, kao da napušta
vlastito tijelo, kao da lebdi povrh stola i pritom gleda sebe samoga... Čak mu je i vlastit glas
zvučao strano, kad je upitao:
- Kad si posljednji put bio na pričesti, Erkki? Erkki se trgne uplašeno.
- Ne pitaj - odvrati razdraženo. - Ja sam obrazovan čovjek. - Ogorčeno promotri
Feliksa, pa promrmlja... - Zar i na to moramo obojica misliti istodobno?
- Sve vrijeme nisi ni mislio na išta drugo -pojasni Feliks, okolišajući.
- A ti? - okosi se Erkki. - Kad već postaješ toliko nametljiv... Kad si ti bio posljednji put?
Feliks započne griskati nokte na prstima.
- Pokušao sam jedanput... - prizna. - No to je pošlo sasvim naopako. Počeo sam
drhtati. Uhvatili su me grčevi, a vino mi je štrcnulo iz usta. Morali su me izvesti... Bio sam
sablazan svojim bližnjima, onim poniznima, pobožnima, prostodušnima... Otad se više nisam
usuđivao poći u crkvu.
- Naručimo liker - predloži Erkki važno. - Ovo
crveno vino me ne opija dovoljno. Ostatak neka odnesu.
Domahne poslužitelju, koji preuzme narudžbu, pa ukloni tanjure i čaše, te počisti stol.
- Zar to nije bilo dovoljno? - žalio se Erkki. -Još na sveučilištu zaglavio sam u tamnici
minuloga stoljeća. Zakon uzroka i djelovanja. Pravilo uzročnosti. Objektivna zakonomjernost i
uvjetovanost svekolikih prirodnih i društvenih pojava. Sva ta prašnjava starudija. Stajalo me
strahovitoga napora i muke, da se toga oslobodim. I to premda je Einstein tad već bio
postavio jednadžbu, po kojoj je energija umnožak mase i kvadrata brzine svjetlosti. Zatim
kvantna teorija. I nema više materije. Oh, zasigurno, iz te sam se tamnice probio. No što reći o
tome, kad se duboko ukorijenjena stara vjera još usuđuje napredovati?
Naslijeđena mana... Sin božji. Otkupljenje. Pritom čovjek pomisli na takvu odstupnicu,
potpuno protivnu ishodišnome smjeru... Ljudska znanost! - uzvikne i
udari šakom po stolu. - A ako je ta znanost u stvarnosti zapravo ubojstvo? Ne samo
atomska bomba. Već sve kugle, u kojima se znanost množi. Ovo strahovito zračenje.
Od čega se sastoji ta uništavajuća zaraza i zagađenje tvari, što nas pravi ovakvim bićima?
Poslužitelj donese kavu i liker, vrlo oprezno, krajnje se trudeći da šalice ne
zveckaju... Kao da ne želi ometati ovaj značajan razgovor. Bio je to ozbiljan mlad čovjek, koji je
oba gosta promatrao sa zanimanjem.
Feliks osloni bradu na šake.
- I ja sam pročitao sve moguće - napomene. - Činim to još uvijek, od zgode do zgode.
Odlazim čak i u kino. Čovjek si ne može uskratiti takve stvari. No to je sve tek
zavaravanje i omamljivanje, tek različito stupnjevano. Ni tvoga se likera ni najmanje
ne bojim, Erkki. Sasvim je svejedno, opija li se čovjek vrućim mlijekom ili,
milovanjem neke glatke podloge. Nema ničega na licu Zemlje, što ne može
postati opačina i porok. Čitanje je zavaravanje i omamljivanje, radost razumijevanja
također. I saznanje, spoznaja, sve samo zavaravanje i omamljivanje. A
isto tako i naklonost, ljubav... Nisam ja nikakav isposnik, Erkki. Nitko ne može
izbjeći zavaravanjima i omamljivanju. Sve je grijeh, Erkki. Već je i život, sam po sebi, grijeh...
Čak i kad bih bio slijep i gluh, te bez udova, ipak bi bilo grijeha u meni. Čim se to
jedanput spozna, čovjek više ne mari za ljudsko poimanje ćudoređa. To je tek pitanje
mjere, dakle "više ili manje" nečega. No sve ostaje, izravno rečeno, obično
zaprljanje, pravo pravcato zagađenje duše.
Zurili su jedan u drugoga.
- Glazba, likovna umjetnost, književnost... -nastavljao je Feliks zdvojno. - Ništa
drugo do istančani oblici zagađenja duše. Istraživanja, znanost, ustrojavanje, razvrstavanje,
matematika... Krajnje razrađeno opoga-njenje duše. Kao da se osjeća zlatna prašina na licu
oblikovanome od blata. No i taj zlatan prah se pritom pretvara u zagađenje, ljudsku
pogan.
Erkki je rastreseno pijuckao svoj liker i zatim pročisti grlo.
- Ti si nihilist, Felikse - predbaci svojemu prijatelju. - Poričeš sva načela,
tradiciju, vjerovanja, običaje, navade...
- Ne, to nije točno - usprotivi se Feliks. - I nihilist vjeruje u nešto. On čak postavlja i
svojevrstan program: Sve mora biti uništeno. Ja pak priznajem
stvari, potvrđujem ih ili im se prilagođavam. Ja nemam nikakvoga programa. Od
onoga što činim, ništa mi ne može nauditi. No najradije bih otišao, povukao se u
osamljenost, kako ne bih smetao ili vrijeđao druge koji su sretni. Sve što dolazi od ljudi je loše.
Tamno od zgrušane krvi. Smješkanje jednako kao i suze, dobrota jednako kao i pakost.
- Ti si pijan, Felikse... - primijeti Erkki bez okolišanja.
- Ne! - Feliks će žustro. - Jedino se borim
protiv pravila. Sva su pravila i odredbe ludilo i glupost. Ljubi svojega bližnjeg kao i
samoga sebe... U tome leži, tako se tvrdi, smisao svih postavki. No kako mogu ljubiti bližnjega,
ako ne ljubim ni sebe samoga? Kad tek mrzim sebe, toliko bijesno, toliko strastveno, koliko god
ovo iscrpljeno tijelo još može mrziti. Ne postoji savršenstvo na Zemlji, nikakva
nadvisujuća duhovna veličina, nikakva bezuvjetna izjednačenost... Nema ničega, što bi
čovjeku moglo biti uporištem.
Poblijedio je, skinuo naočale i protrljao si oči.
- Pripazi, da mi još ovdje za stolom ne pozli -rekne prijeteći. - Tvoj me liker pali u grlu...
Bilo je ljudi, primjerice Franjo Asiški, koji su na svojim dlanovima i stopalima, te na
boku, otkrili Kristove rane. Ili kao Tereza u Njemačkoj, kojoj su se iz godine u godinu otvarali
ožiljci. Toliko je stravična čovjekova duševna moć, kad doista usmjeri cjelokupnu svoju težnju na
nešto određeno. Kao da bi se netko mogao nadmetati s Kristom u patnjama! Ili, kao da u tome
ima nekakvoga smisla! Sve to i takvo je besmisleno, Erkki. Mi lutamo pustinjom i ne nalazimo ni
kap vlage, kako bismo si utažili žeđ.
Erkki domahne poslužitelju i naruči mineralnu vodu. Uspije smiriti misli i zabrine se.
- Oprezno s likerom! - upozori Feliksa. - To te
samo dodatno razdražuje. Uzaludno je razbijati si glavu o drugim ljudima. A još je
uzaludnije, uzbuditi se pri raspravi i gložiti se međusobno. Stvarima moramo prilaziti
oslobođeni predrasuda. Radi se jedino o nama obojici. O tebi i meni.
Feliks nekoliko puta podrigne, držeći ruku pred ustima. Zatim duboko udahne i pogleda
Erkkija kao okamenjen.
- Ja te ne volim - primijeti tad. - Čak ni ne znam, jesam li ti naklonjen. Ti si moj bližnji,
ali ni najmanje ne osjećam potrebu da te ljubim... - i počne se polagano zibati u stolcu
amo-tamo. - No ipak te ni ne mrzim - zaključio je. - U svakome slučaju, manje nego sebe
samoga.
Zamukne i stisne usnice, kao da je izrekao sve što je bilo nužno. Erkki je pak iznenadno
morao pomisliti na jedan događaj...
- Ovo tvoje podrigivanje... - započne pripovijedati
- prisjeća me na jednoga vjernika, kojega sam svojedobno poznavao.
Bio je voditelj jednoga proizvodnog poduzeća, uistinu drag čovjek, bili smo u istome
odboru. No imao je jednu manu... Kad bi se napio, rado bi započinjao moliti. Možeš si zamisliti,
koliko je to djelovalo neugodno. I ne samo pokatkad. Svaki put, kad bismo se sreli. Čovjeka
alkohol tjera na smiješne postupke, mislio sam tada. Jednostavno to nisam mogao razumjeti.
Premda mi je to pojašnjavao, barem po njegovome mišljenju, uvjerljivo. Rekao je, toliko poštuje
Boga i boji ga se, da jedino kad je pijan osjeća dovoljno odvažnosti za moljenje. Tad sam to
smatrao običnom besmislicom, neprimjerenom primjedbom. Nisam se rado družio s njim. To
njegovo ponašanje mi je izgledalo neprikladnim i neprimjerenim. Ti si me na to podsjetio. Sad
razumijem, tog je čovjeka zasigurno mučilo grizodušje. No ipak! Zašto javno, pred svim ljudima?
Barem je mogao otiči u toalet.
Feliks ustane, lagano se njišući. Bio je mrtvački blijed i držao je dlan na ustima.
- Tamo sad ja idem... - reče. - Prije nego bude prekasno.
Erkkiju proleti glavom pomisao, da bi možda trebao pomoći prijatelju... No osjećao se
previše tromim...
Na drugome kraju dvorane, neki visok i mršav čovjek, krupnih očiju, ustane pak od stola
na kojem je stajala prazna čaša. Erkki mu je sjedio okrenut leđima. No čovjek upopriječi izravno
k njemu.
- Dobar dan, profesore Jarvenpaa - oslovi ga imenom. - Smetam li? Smijem li na
trenutak, za jedan grog 6, sjesti k tebi?
- Grom i pakao, što ti tu radiš?! Zar ne živiš u Turkuu? 7 - začudi se Erkki i srdačno
protrese pridošlici ruku. - Sjedni k nama! Doduše upravo smo zabavljeni
dubokoumnim razgovorom... Mi smo ti pogibeljni ljudi. Što ćeš popiti?
Pridošlica naruči grog.
- Opravo sam pri tome... - napomene - da se temeljto opijem, hladnokrvno i opušteno. Da,
ovdje sam samo u posjetu. Tako je, eto, ispalo. No, kako si, kako poslovi? Prije mjesec dana
održao si vrlo dobro predavanje. Čitao sam o tome izvješće u novinama.
- Izmet ne postaje zlato, kako je rekao Lonnrot 8 ... - otkloni Erkki pohvalu - ako ga
stavimo na zlatnu vagu.
Zađoše u akademsku raspravu, a kad razmijeniše i obiteljske novosti, obojica nastaviše
šaljivim primjedbama o vlastitome fakultetu i posljednjoj podjeli novčanih pripomoći za
istraživanja. Feliks se još uvijek nije pojavljivo, te se Erkki pitao, ne bi ipak trebao poći pogledati
što je s njim. Možda mu je ozbiljno pozlilo? No ipak otvrdne srce, a kad je razgovor zamro, upita:
- Kako si uopće dospio u ovaj restoran?
- Bio sam u bolnici - pojasni čovjek. - Moj je brat, naime, umro prije dva sata... - i
pogleda na sat. - Već je skoro tri sata od tada - ispravi se odmah.
- Moja sućut - promrmlja Erkki uljudno.
- Nema razloga - reče čovjek i otpije svojega groga. - S tim se već dugo moglo računati.
Stvarno izbavljenje za njega. Jučer su me nazvali u Turku, te sam još pravodno prispio u
bolnicu, kako bih ga držao za ruku. Bilo je, kao da jedva čeka kraj. Bio sam nekih pola sata uz
njega. Gsnuo je smireno. Razlog da se bude zahvalan!

6
grog - alkoholni napitak spravljen miješanjem ruma, konjaka ili araka (vrst žestice) sa šećerom i vrućom vodom;
no ovdje se radi o nekome drugom sličnom napitku, jer se pije s ledom...
7
Turku - grad na jugozapadu Finske, nekoć i prijestolnica.
8
Lennrot, Elias - prikupljač finskih narodnim umotvorina, sastavljač finskoga narodnog epa Kalevale Osjećao je da
se žestoko znoji, donje rublje mu se lijepilo o tijelo.
 - Sušica? - upita Erkki, prisjetivši se sad, da je bolnica u blizini.
- Da... - kimne čovjek. I pojasni... - Javlja se u našoj obitelji.
K tomu se moglo malo dodati. Iz predvorja se približavao Feliks. Na upitan pogled
svojega kolege, Erkki hitro obrazloži:
- Ne daj se smetati. Nekadašnji školski drug. Slučajno smo se sreli, pa smo pošli zajedno
jesti, jer nismo imali ništa pametnije za činiti.
S izvjesnim osjećajem nadmoći, značajno pri-makne prst čelu, kao znak da se onome što
Feliks kazuje, ne treba iskazivati nikakvu pozornost.
- Gospodin Tienhaara, činovnik u statističkome uredu - predstavi Erkki. - Diplomirani
inženjer dr. Marttinen iz Turkua. Najoštroumnija glava, koju poznajem. Pomalo šizoidan 9
tip, kao što će se uskoro pokazati. U tom je pogledu malo udaren.
Feliks pruži ruku. Bio je još uvijek blijed, no oči su mu blistale zastrašujućim sjajem.
Izrađujem statistike - reče. - Sklapanje brakova, razvodi, zločini, potrošnja alkohola...
Brojke i razlomci. Od čovjeka ne preostaje pritom ništa. Potpuno se pretvara u statističke brojke.
To me često podosta razjari... Tvoji janjeći kotleti su se oprostili, Erkki. Sad se osjećam
bolje.
Žudno natoči čašu mineralne vode i popije... Kad se pak odmah potom i tiho podrignuo,
srkne bučno i izazivački nekoliko kapi iz svoje čašice s likerom.
Dr. Marttinen je to promatrao svojim tamnim, izbuljenim očima. Boja tena mu je bila
pepeljasta, lice izobličeno. No nekoć je nedvojbeno bio pristao muškarac. A još je uvijek bio
visokoga rasta i širokih ramena...
- Da... - složi se on. - Statistike su nešto
smireno. No povremeno se neizbježno naleti i na čovjeka pojedinca. To se dogodi gotovo
prisilno, ma koliko to nastojali izbjeći.
Otpije nekoliko snažnih gutljaja svojega groga i zatim si zapali cigaretu.
- Ne znači da nisam već vidio mrtvaca, imaj to na umu! - nastavi tad. - U vojsci sam bio
topnički izvidnik. Mlinovi vojnoga stožera melju polagano, ali temeljito... Trebala im je puna
godina da dođu na to, pa me pošalju natrag u Helsinki, na izračunavanje tablica. Ne srdim se
zbog toga na njih. I bolje glave od moje su odstrijeljene vani na bojišnici... Ali polagano
umiranje, u mirno doba, to je nešto drugo. Uzaludno je zadubiti se u to, pokušati shvatiti. I k
tome, moj rođeni brat. Mlađi od mene. Čovjek se osjeća odgovornim zbog toga.
Tad pročisti grlo.
Počinjem govoriti o sebi samome... - reče, u znak isprike. - A
kako i ne bih? To činimo svi. Pošalji me k vragu, profesore, kad postanem nesnosan. No
imam za sobom jadno neuspio pokušaj, da se sam samcat napijem. Čini mi se, kad čovjek ima
briga, treba neko drugo ljudsko biće, bilo koje. I to
premda si ljudi ne mogu međusobno pomoći. K vragu, radije bih trebao poći u postelju i
navući si jastuk preko glave. No tako se ne može spavati.
- Dr. Marttinen je upravo došao iz bolnice -pojasni Erkki svojemu školskom drugu. -
Umro mu je brat.
Feliks se trgne.
- Takvo nešto sam i pomišljao - primijeti. -Što ti je onaj komad novinskoga papira
nanijelo na put, Erkki? Sam si ga nagazio nogom...
-Ja sam doista šizoidan tip... - nastavi umovati Marttinen. - Zapravo je čovjek tek samotan

9
duševna bolest pri kojoj polagano opadaju umne djelatnosti i smanjuje se povezanost psihičkih procesa; nerijetko
se javlja u mladenačkoj dobi (tzv. mladenačko ludilo)
prostak. Osoran i ukočen, često uvredljiv. Nesuosjećajan prema drugima, ali i jednako takav
prema sebi. Pritom i s izvjesnim smislom za grub humor. Uvjeren kako uviđa cjelokupnu
obmanu. I tad se iznenadno slomi.
Zastane trenutak, zagledavši se u čašu s grogom.
- U bolnici sam bio sasvim pribran - nastavi tvrdoglavo vrtati. - Ali tad, kad sam tamo
prijeko sjedio u kutu, miješajući uz zveckanje komadiće leda
u mojoj čaši za grog, jednostavno sam klonuo. Gotovo sam se napravio
u hlače. Nešto potpuno neopozivo! Iznenada sam postao toga svjestan. Nikad više ne mogu
povući ni jednu jedinu riječ, od onoga što izrekoh. Čak ni ako započnem plakati ili proklinjati.
Plimni val, lomljava leda... Sami odvaljeni ledeni brijegovi tutnjali su mi u glavi.
Udari se šakom po čelu.
- Tu u ovoj glavi, profesore, tu sjedi razum. Ti
to znaš. Sposobnost mišljenja. Trijezno i hladno
prosuđivanje. Prehladno, navodno... K tomu sam i
nemilosrdan. Jednostavno ne trpim nedostatnost,
pretjeranu osjećajnost u pitanjima razuma. Imam oštar
jezik. Moje kolege u institutu ne mogu se složiti sa mnom. No ja nastavljam svojim
putem, ne dajući se smetati, jer znam da je on ispravan. I ne činim pritom sebi na žao, imaj na
umu! Čak i ovo s mojim bratom sam već odavno promislio, trijezno i hladnokrvno. Bilo je to
izbavljenje, kako za njega tako i za mene. Jedno plućno krilo izrezano, od drugoga nije
ostalo više od komadića. Neizlječiv, ali strašno žilav. Smrt je bila u svakome pogledu milost.
Osobno se ne bojim smrti. Ni najmanje. To sam vidio u ratu. Osobno sam si to dokazao.
Poslije toga mi je cjelokupan život bio tek dug dopust.
Podigne ruku.
- Gospoda mi Boga! - prokune. - Prokleto udoban i veseo dopust. Ja sam zdrav
čovjek. Svakoga se jutra budim u željeno doba, te sam pritom dobro raspoložen. Imam mnogo
posla i dobar tek, premda moram paziti na svoju žuč... Zašto se, uostalom, guram ovdje u
jedno strano društvo, kao da sam potpuno zastranio? No ti si valjan momak, profesore, valjan
kao malo tko. U svakome slučaju nisi licemjeran. Možeš li biti toliko strpljiv, pa me slušati?
Vjerojatno i ne bih toliko pripovijedao, da nisam popio nekoliko čaša. Ali nisam pijan. Čak se ne
uspijevam ni opiti, ma koliko se trudio.
- Samo pričaj, Marttinene! - sokolio ga je Erkki. - Zato si i došao ovamo k nama.
Nas dvojica, Feliks i ja, već smo si dovoljno međusobno podgrijavali pakao.
- Da, pripovijedajte - pridruži se Feliks. -Očekujemo to od vas. Zato i sjedimo
ovdje.
Marttinen ispruži svoje duge prste i nesigurno dohvati Feliksovu ruku.
- Zovem se Markus - reče. - Nisam od onih
prokletih razmetljivaca. Jednako kao ni Erkki. On nije nikad bio snob.
I tad započne pripovijedati..

.
 DIO TREĆI

PITANJE ISKRENOSTI

Kad sam stigao u bolnicu... - pojasni Markus - nisu me odmah pustili k bratu. Smjestili su
ga u jednokrevetnu sobu, te su upravo dovršavali uređivanje. Došao je liječnik i pružio mi ruku,
ali nismo razgovarali. Već smo se ranije upoznali. Bio sam upoznat s bratovim stanjem, a liječnik
je očigledno smatrao dovoljnim znakom, što su me pozvali iz Turkua. Lijepo, dakle kao što
rekoh, tek se rukovasmo... Tad je njegovateljica provirila glavom kroz vrata i pozvala me da
uđem. Sve je bilo vrlo ugodno i čisto. Iz opreza je ispod mojega brata bila brižljivo razastrta
plastična podloga. Jastuci koji su podupirali gornji dio tijela bili su u čistim navlakama, a uređaj
za kisik stajao je pokraj postelje. Moj brat više nije bio dovoljno jak da podigne glavu... No
mogao je još samostalno držati pisak za disanje. Ugledavši me, nasmiješio se i pokušao kimnuti.
Prsti su mu bili poput ptičjih kandži, toliko istanjeni... Na tijelu mu je ostalo toliko malo mišića,
da mu je svaka injekcija nanosila boli. Lice mu bijaše suženo, a oči su plamtjele.
"Noge su mi se ohladile", rekao je. Njegovateljica me pogledala, kao da želi upitati,
shvaćam li. Toliko je to već daleko otišlo s njim. Noge odumiru prve...
"Ne trebaš ništa govoriti", rekao sam mu. "Ne napreži se nepotrebno! Ja sam sad ovdje".
Dogurao sam stolac do postelje i uhvatio bratovu ruku. Smjestio sam se odobno, držeći
ruku, te se pripravih mirno čekati. Moglo je potrajati još satima. Pripremio sam se da ću morati,
ustreba li, ostati cijelu noć. Njegovateljica je ljubazno i susretljivo ponudila, ako želim, kasnije će
ni donijeti kavu. Pokazala mi je zvonce i pozvala me neka pozvonim ako je zatrebam. Moj je brat
zatvorio oči. Disao je teško. Povremeno bi podigao pisak uređaja za kisik i duboko bi udahnuo.
Pripravljanje posmrtnoga ležaja ga je izmorilo.
Pod takvim se okolnostima, dakako, misli na štošta. O svemu tome sam već razmišljao,
no tamo je sve djelovalo nekako ganutljivije. Mislio sam na našu preminulu majku. O tome, kako
se moj brat razbolio u svojim najboljim godinama. Poslije razdoblja provedenoga na sveučilištu,
počeo je venuti. Cijeli život bio mu je upropašten. No uvijek je bio dobar momak, ljubazan i drag.
Vrlo savjestan. Nikad nije htio biti nekome dužan. Među drugovima sa studija bio je omiljen.
Okušao se i u ljubavi, no to se izvrgnulo u razočaranje. Dakako, nikad nije govorio o svojim
pitanjima, no mnogo toga mu je pošlo krivo. Život mu nije ponudio mnogo radosti. Tjelesne boli,
operacije, boravci u lječilištu... Čega bi se god latio, morao je to i ostavljati.
Ali nema smisla zadržavati se na tome. Obojica znate, na što se misli u takvim trenutcima.
Samo na ono dobro iz minulih vremena. Deset godina razlike između nas braće, uostalom. Ja sam
bio stariji brat koji je skrbio, on pak onaj koji je iz svih tih razloga zaostao u razvoju. I u neku
ruku još malodoban, vječit "maleni braco". Ali vrlo smiren, hrabar braco... Bio sam vrlo žalostan,
no nikako mi ne bi palo na pamet zaplakati. Sve su to bile neizbježne činjenice. Gole činjenice...
A za sve to vrijeme, čvrsto sam držao bratovu ruku.
Nakon što se odmorio, otvorio je plamteće oči i pokušao se nasmiješiti. Lice mu je bilo
nalik koščatoj lubanji, na kojoj sam u odnosu na djetinjstvo još jedino prepoznavao izraz očiju i
zakrivljenost kutaka usnica.
"Hvala, što si došao", rekao je. "Hvala za sve. Bio si mi dobar brat. Najbolji, kakvoga se
može poželjeti. Hvala ti, što si bio toliko strpljiv. Neću ti više dugo biti na teret.“
"Ne govori besmislice!", odvratio sam. "Ne bi trebao uopće govoriti.“
Vidio sam, svaka ga riječ strahovito napreže. Nisam mu mogao pomoći. Mislio sam, on
treba štedjeti svoje snage.
Ušao je liječnik i izvježbanim pogledom utvrdio kako sve teče očekivano. Liječnik i
bolesnik se prisno nasmiješiše jedan drugome. Liječnik pruži mojemu bratu ruku i reče: "Sad
idem kući. Htio sam se oprostiti. Vidimo se jednoga dana s one strane.“
Kako glupo blebetanje!, pomislih bijesno. Odrastao čovjek, liječnik i tako dalje. Takve
bijedne tlapnje bijahu ovdje doista neprimjerene.
Moj brat upita liječnika još nešto o jednoj injekciji, koja je bila predviđena i već dana.
Mislim da se radilo o morfiju. Liječnik lagano prevuče dlanom preko čela mojemu bratu, pa
zatim izađe iz sobe. Meni nije pružio ruku. Samo me je pogledao, prilično potišteno, gotovo
mračno. Da... Mogu tek reći, pogledao me je mračno, a taj me je pogled progonio i kasnije.
Nakon što je liječnik otišao, ostadosmo moj brat i ja sami. Potpuno i nepromjenljivo sami.
Doduše, bilo je tu zvonce, kao neka vrst utočišta. No namjeravao sam ga uporabiti jedino u
slučaju nužde. Moj brat reče: "Nadam se, nećeš morati dugo čekati...“
"Ne govori besmislice!", odvratio sam ponovno. "Imam obilje vremena. Za to sam se
pobrinuo. Ne misli o tome!“
To baš nije odgovaralo činjenicama. Gsred sam niza pokusa, a u nekoga se pomoćnika
baš ne može uvijek i bezuvjetno pouzdati. Dok sam jednom rukom i dalje držao stisnute prste
mojega brata, drugom sam iz džepa izvukao svoju bilježnicu i iz nje čitao svoje jednadžbe i
zabilješke. Čovjek se nikako ne može stvarno odvojiti od svojega posla...
Moj je brat neko vrijeme mirovao, a tad ponovno otvori oči i počne pipanjem tražiti
crijevo sa kisik. Pomogao sam mu. Iznenadno mu, naglo, izraz lica postade živahniji. Opalim
obrazima proširi se dašak boje.
"Sto ti osobno misliš o tome, Markus?", upitao me. "O besmrtnosti duše? O vječnosti?“
To me pitanje, sasvim razumljivo, uzrujalo. Pomislio sam, vjerojatno je nekakav proklet
duhovnik bio kod jadnika i dodijavao mu. A i liječnik je napomeno nešto slično. No morao sav
uzvratiti. Bili smo oduvijek iskreni jedan prema drugome. Bio sam stariji brat... Imao je
povjerenja u mene. Bio sam mu gotovo skrbnik. Na iskreno pitanje trebao sam i iskreno
odgovoriti.
"Ne znamo ništa o tome", pojasnih mu. "Znanost ne može tek tako odbaciti ovakvu
pretpostavku. No s druge strane, zdravome ljudskom razumu je blisko, da takvo nešto ne postoji.
Ne mogu reći kako vjerujem u nešto takvoga. Takvu mogućnost čak ni ne bih ozbiljno
razmatrao.“
Nisam htio ništa drugo, osim bratu pribaviti olakšanje. Odgovarajuće utvrđivanje
činjenica oslobađa čovjeka neplodne dvojbe. Čovjek se troši, uzbuđuje, životno svjetlo počinje
treperiti i ugasne. San i zaborav, ništa drugo. Zbog čega se tu treba pribojavati ili brinuti?
No osjećao sam se bijedno, vidjevši koliko su ga moje riječi ražalostile. Nije mogao
prikriti razočaranje, premda je sklopio oči. Što je htio čuti od mene? Nisam mogao postupati
protivno svojoj prirodi i razumu, te mu lagati... Pa čak ni u takvome trenutku.
"Nije važno", reče nakon nekog vremena i slabašno mi pokuša jednim od svojih koščatih
prstiju stisnuti dlan. "Oprosti na pitanju.“
Ona iznenadna živahnost, gotovo mladolikost, iščezne mu s lica.
Neko sam vrijeme bio srdit i zlovoljan. K vragu, ta moj je brat uvijek bio tankoćutan,
uvijek obziran, mnogo osjećajniji od mene. Zašto onda, k vragu, mora svojim pitanjem upravo
sad pokvariti ugođaj? Bilo je bezobzirno od njega, umirućega, ovako provjeravati moje najdublje
misli o takvim pitanjima.
No to je znakovito za sušicu, pomislih, nastojeći opravdati brata u mojim očima. Svaki
put kad je tijekom tih godina živnuo ili bi ga obuzela nada, te si je umišljao da mu je bolje, bijaše
to uvijek predznak pogoršanja njegove boljke. Sumornost i potištenost bi na protiv često
navješćivale prolazno poboljšanje. Koliko li sam samo često to proživio... I jedan od liječnika mi
je to potvrdio. Jadan momak!, pomišljao sam. Zar se mora u tim zadnjim trenutcima,
posljednjima od svih, svako varljivo svjetlo raspirivati u plamen, pa usplamti čak i takva
nesmislena tvrdnja kao što je besmrtnost duše?
Moj je brat disao sve teže i teže, premda sam mu pomagao kisikom. Ponovno uhvatih
ruku umirućega, namjerivši istodobno nastaviti pregledavanje zabilješki u mojoj bilježnici. Ali
nisam više mogao usredotočiti misli na posao. Slijed pokusa postao mi je potpuno beznačajan.
No samo bez suvišne osjećajnosti!, pomislio sam. Napokon će ga umiriti, kad vidi da mi više nije
na teret. On, koji je uvijek bio toliko obziran, te se pri svakoj bolesti ili pogoršanju bojao da će mi
prouzročiti neprilike.
Ne znam, jesu li tome bili uzrok iscrpljenost i slabost, no u glasu mu se osjećalo žalosno
razočaranje, kad je rekao: "U pretincu ormara je čista pidžama. Neka me spale... To izaziva
najmanje neprilika. Već sam rekao njegovateljici... Ona zna o tome.“
To smo pitanje već ranije nekoliko puta spomenuli u razgovoru. Moj je brat u svemu bio
toliko dosljedan. Zapravo bi radije bio pokopan u istome grobu s našom majkom. Ali grob je u
starome dijelu groblja, a raspoloživo vrijeme je prekratko. To se ne bi dalo izvesti. Žaru s
pepelom bi se pak moglo lako odpremiti tamo. Ranije je moj brat pokazivao izvjesnu nesklonost
prema spaljivanju. A sasvim pošteno rečeno, bilo mi je olakšanje kad sam doznao, da je
prevladao tu prekomjernu osjetljivost. To je pojednostavljivalo postupak...
No mučio me izjedajući osjećaj, da svojemu bratu, dok je još pri svijesti, moram reći
nešto ugodno. "Bio si odvažan", napomenuh. "Pravi vojnik.“
Njegovi koščati prsti stisnuše moj dlan neočekivano čvrsto. Bila je to već neka vrsta
zgrčenosti. Tad mu dlan omlohavi. Velike kapi znoja tekle su mu s čela, premda se nije moglo
smatrati mogućim da iz tako isušenoga tijela može još nešto biti istisnuto. Uzrujano mu obrisah
znoj s čela. Bio je to samrtan znoj...
Moj se brat počeo boriti za dah. Pridržavao sam mu na usnicama pisak uređaja za kisik.
Bio sam pripravan mnogo dati, samo da sam mu mogao olakšati te trenutke. Sve što sam mogao
učiniti, bilo je ponovno uhvatiti mlohav ručni zglob... Moj brat!, pomislio sam. Moj brat umire...
Nije potrajalo dugo. Bijaše to lijepa smrt, lagana. Moj se brat tek malo ispravio i iznenada
podignuo glavu s jastuka. Oči su mu se široko otvorile i zapiljile se nekamo mimo mene, u
daljinu. Licem mu se razlio neopisiv izraz, kao od radosnoga čuđenja. Nisam se mogao uzdržati
da i ja ne pogledam u istome smjeru, premda tamo dakako nije bilo ničega posebnog, što bi se
moglo vidjeti. Predsmrtno olakšanje, pomislio sam. To još znam. Tad je klonuo, glava mu je pala
na stranu, a donja se čeljust opustila. Oči su mu bile otvorene, a tijelo se počelo trzati.
Krajnje užasnut, pritisnuo sam tipku zvonca. Njegovateljica je smjesta došla, tek jedan
jedini put pogledala na postelju i rekla: "Već je bez svijesti. Mogli bismo mu dati još kisika.
Želite li to?“
Činilo mi se besmislenim. "Zašto bismo ga mučili?", rekao sam, možda malo previše
osorno. Njegovateljica me pogledala na isti način kao i liječnik kad je odlazio. Mračno... Ne, moj
se brat nije dugo trzao. Neuobičajeno lagana smrt. Sve je prošlo iznenađujuće brzo. Već sam se
pomirio kako ću morati ostati cijelu noć... A njegov mi je izraz lica ostao urezan, prispodoba
čudesne sreće. Što nam to već kazuje?, pomislio sam. Blaženstvo umirućega, ništa drugo.
Njegovateljica me obzirno poslala iz prostorije, za vrijeme dok je svršavala sve što je
potrebno. Znate već... Pranje trupla, sušenje, čep od vate, povez za pričvršćivanje donje vilice. U
međuvremenu sam nazvao pogrebnu službu. I nedjeljom tamo uvijek netko dežura... Najavio sam
svoj posjet za sutra. Kad se vratih u sobu, njegovateljica otvori prozor. Moj je brat ležao ispružen
ispod bijele plahte. Zamijetiti se moglo samo obrise trupla. Nisam podigao čak ni rub platna. Na
poziv njegovateljice, spremio sam imovinu svojega brata. Bilo ju je lako smjestiti u njegov ručni
kovčeg. Čistu pidžamu mu je njegovateljica navukla. Kovčeg stoji tamo u predvorju. A ja sam
ovdje. To je cijela pripovijest.
***
Marttinen svojim izbuljenim očima prvo pogleda Erkkija, pa zatim Feliksa. Njegovo lice oštrih
crta i pepeljasto, imalo je potišten i bespomoćan izraz.
-Osim toga, nije bilo ničega... - reče muklim glasom. - To je sve. Ništa osobito, zapravo.
Događa se uvijek i posvuda. Čak i u mnogo gorim, strasnijim oblicima. No kockice leda zveckaju
u mojoj zamrloj duši. Tako mi nebesa, što sam trebao učiniti ili reći? Nisam se mogao ponašati
drukčije. Svim sam silama nastojao biti iskren. Zašto me je liječnik pogledao onako mračno?
Liječnici svakodnevno gledaju ljude kako umiru. Imaju li neki međusoban tajni dogovor? Ne
može me se uvjeriti, da liječnik vjeruje u nešto. Liječnička skrb, ništa drugo, psihoterapija. Ali
nitko ne bi trebao, zapravo ne smije lagati svojemu bližnjem. Osobito ne u takvome trenutku. Pa
ni iz suosjećajnosti. Ja jednostavno ne znam...
Zastane tren i prstima protrlja čelo. "" "- Zapravo se vladam bezobzirno i nametljivo
-dometne zatim. - Zašto vam dosađujem s tom nevoljom? Jednostavno neću moći o tome govoriti
kod kuće, u svakome slučaju ne s mojom ženom. No vas ste dvojica razumni ljudi, zar ne? Mi
smo sva trojica odrasli muškarci. Reci mi ovo... Moj brat, dakako, nije ništa vidio. Bilo je to tek
predsmrtno blaženstvo, koje izaziva takav izraz lica. Poznajem to iz vojne bolnice. Ipak, bio je to
moj rođeni brat. To mi nikad neće dati mira. Još vidim njegovo čuđenje. Svaki put, kad mislim na
ono što sam mu rekao, osjećam kao da dobivam udarac usijanim žaračem u prsa. Tko sam ja, da
bih smio nešto takvo govoriti nekome drugom? Napokon, takve se stvari nikoga ne pita. To se ne
čini. Ipak mi je tek ovdje došlo do svijesti, da se moj brat strašno bojao. Inače me ne bi pitao ono
o besmrtnosti i vječnosti. Bio je previše obziran. A ja mu nisam znao pomoći. Jedino sam ga
učinio nesretnim, premda sam mu držao ruku.
Ponovno promotri Erkkija i Feliksa.
-A sad me još i vas dvojica gledate mračno
-prasne bijesno. - Nisam nikakav težak zločinac.
Svejedno me progoni strahovita spoznaja, da sam danas počinio najgnusije djelo svojega
života. Eto, sad pak postajem još i preosjećajan. To je jednostavno posljedica duševnoga potresa.
Sad pak pijem, sve dok ne otupim, a zatim ću snom istjerati mamurluk. To će me, mislim barem,
ponovno vratiti u kolotečinu. Erkki je piljio u svoju čašicu s likerom. Nije osjećao ni najmanju
želju za pićem.
- Markuse, stari prijatelju... - započne napokon, tražeći riječi. - Ne gledam te mračno. Tu
se korjenito varaš. Jednostavno, osjećam se tjeskobno. Čak se ni smrti nisam toliko bojao.
Feliksovo se lice ponovno opustilo i poprimilo izraz one djetinje blagosti. Opominjući
podigne ruku...
- Za strah nemamo nikakvoga povoda, Erkki -pojasni. - Upravo u ovome trenutku ne. Baš
protivno, u svemu tome leži neki dublji smisao. Budući da ništa drugo ne djeluje, pogodio nas je
bljesak munje.
- Kad već govorimo o smrtnome strahu i bljesku munje... - napomene
Marttinen, nakon što je do kraja ispio čašu i kretnjom ruke naručio još jedan grog. - Već sam i
jednom ranije klonuo. Ispričat ću sad i to, ja, ratni junak... Neprijeporno sam šizoidan
tip, nestaložen čovjek. U ljeto četrdesetčetvrte, kad Rusi provalise, svojemu sam pukovniku
bacio statističke tablice. Bijaše to upravo poslije ljetne suncostaje. Umišljao sam si kako
sve do Helsinkija čujem grmljavinu topova s karelijske prevlake. Dok je sve mirno, to je nešto
drugo, tad se može proračunavati tablice.
No kako je uspaljena glava poput mene, mogla ostati sjediti za pisaćim stolom, kad je
u pitanju bio opstanak Finske? K tomu još i zavodljivost odličja za hrabrost i sve skupa. Nacija u
smrtnome strahu...
Raširi ruke i pogleda ih.
- No, sasvim kratko... - nastavi odmah. -Nekoliko tjedana kasnije sam plačući
ležao u nekome zaštitnom rovu, s licem u blatu. Izgubio sam cijelu bitnicu, dobrih haubica 10... Ni
jedan jedini čovjek nije ostao uz mene, čak ni glasnik na konju. Tko je od naših ljudi još mogao
trčati, utekao je iz te paklene paljbe, neki brže a neki sporije. Ja čak nisam zadobio ni
ogrebotine, nije me pogodio ni najsitniji okrhak topovskoga zrna, koji bi opravdao moj živčani
slom. Takav potpun slom si nitko ne može predočiti, tko ga nije osobno proživio. Nisam čak bio
ni ukoren niti mi je oduzet čin. Izvukli su me iz rova i odpremili u pozadinu.
Zastane na trenutak i otpuhne, gnječeći dlanove jedan u drugome....
- Tad sam izgubio samopoštovanje. Hoću reći, do tad sam mislio, u čovjeku mora biti
nešto, što ga održava kao osobnost. Neka vrst objedinjavajuće sile,
ako ništa drugo... No nedvojbeno nema takvoga čovjeka, koji ne može biti smrvljen. Ali
život izgleda teče dalje i bez samopoštovanja. K vragu, barem su me trebali kazniti! Ne, imali su
razumijevanja i suosjećali su... Eto, sad sam vam sve ispripovijedio. Hoću reći,
kao muškarac nemam ništa, čime bih se mogao hvaliti. Ranije, kad rekoh da se ne bojim
smrti, bilo je to tek puko razmetanje. I upravo je meni trebalo, da nekoga jadnička na smrtnome
ležaju, koji je još k tomu bio i moj brat, najsvečanije uvjeravam kako
se u tamu može koračati uzdignute glave i ne moleći za milost.
Mi imamo vreće na glavama - primijeti Feliks. - I takve nas svu trojicu nešto vodi. Vodi
nas, ma koliko se opirali i pokušavali izmaknuti. Zar nitko od nas nema toliko pouzdanja ili... Ili
toliko ćudoredne odvažnosti, pa da strgne vreću s glave i ogleda se uokolo?
- Nemamo oči, da bismo nešto vidjeli -napomene Erkki ogorčeno. - Oko svih
nas uzdižu se isti zidovi. Zidovi tvari. Veo opijenosti oko naših pleća i proždirući crvi su konačna
mudrost. No dobro... Jedno ljudsko biće za drugim, prije nas i poslije nas. Nezasitna osveta ih
sve prima s najvećom revnošću. Smeđ dimni oblak i žara puna masnoga pepela, to je sve. Ne
možemo ti pomoći, Markuse. Pitanje je previše složeno i zahtjevno, kao što si i sam rekao. Nije
preporučljivo razgovarati o tome.
- Ako se ti ne usuđuješ, ja ću govoriti -pojasni Feliks, kojemu je brada
počela lagano podrhtavati. - Ne propovijedam. Nisam nikakav zanesenjak. Nisam
prikladan za savjetodavca. Ali Bog postoji, to tvrdim i svjedočim. Doživio sam Boga i ne mogu
ga više zatajivati. Ne stidim se, moliti za
milost. Isuse Kriste, Sine božji, pomozi mojemu nevjerovanju!
- Odmah sam te upozorio, Markuse, čim si
došao... - nije se Erkki mogao suzdržati da ne napomene. - Nas smo obojica
pogibeljni ljudi. Mi zbunjujemo druge, jer smo i sami zbunjeni. Vjerovao ti to ili ne, u
Feliksovom smo stanu obojica pali na koljena... I nismo bili sami. Netko ili nešto treće,
nevidljivo, bilo je s nama. Od nas dvojice jedan je duševno, a drugi tjelesno bolestan. Uz nas je
ipak bilo nešto treće, to moram posvjedočiti. Ipak, što je to bilo, ne mogu reći. Rado bih tvrdio,
da sam dobio udarac sjekirom, jer me ništa slabije ne bi moglo navesti na vjerovanje. Ne znam ili
ne mogu reći, vjerujem li uopće ili što bih trebao vjerovati. Sve što znam, jest da me nešto vodi,
dapače čvrstom rukom. Tijekom mojega života mi je sposobnost, da nešto obvezatno prihvaćam
kao istinito, ugasnula potpuno i temeljito. Na pobožnost me se također ne može natjerati bez
najvećih napora. Svejedno osjećam, kao da ležim obnažen u snijegu, bez i najmanje niti na tijelu,

10
vrsta topa, široke cijevi, za gađanje "visokom putanjom'
a neki dobrostiv stranac mi ornata tijelo vunenim rubcem, koji je prije toga grijao njegovo tijelo. I
ti si razabrao taj zov, Markuse, upravo sad, upravo u ovome trenutku. Zato ti je duša obuzeta
strahom. Pretpostavljam, sve se to moralo dogoditi, zbog tvojega brata i zahvaljujući tvojemu
bratu. G sebi si očvrsnuo, ali je njegovo pitanje probilo tvoj oklop.
Marttinen se srditoga lica zapilji u Erkkija, a zatim još srditije u Feliksa...
- Fuj! K vragu!!! - uzvikne. - Vi hulite. To je daleko odvratnije, nego kad netko prizna da
ne zna ništa. Tko ste zapravo vas dvojica? Ćudoredni obnovitelji, što?
- Ne osuđuj nas...! - upozori ga mirno Erkki,
odmahnuvši rukom. - Ćudoređe nas ne tišti. Ni najmanje. Ni Feliks niti ja, ma koliko
to bilo neobično, ne priznajemo ćudoređe. Kad je netko skroz na skroz istrunuo poput
mene, ćudoređe mu ne znači više ništa. Riječ je još samo o milosti, a ne više o
zaslugama. Kako bih ja sve to mogao razumno proniknuti? Sila jača od nas, nagoni nas
da spasimo svoje duše. To ipak ne znači, da smo bili kadri spoznati, što je takva duša
ili spas. Jedino što stanje stvari ne mogu reći i opisati na drugi način. Možeš li ti, Felikse?
- Pokušavaš li me ozbiljno preobratiti? - upita Marttinen i ugrize se za usnicu. - Nadao
sam se ljubaznoj i prijateljskoj riječi, potpori i potkrjepi, kako
nisam mogao učiniti ništa drugo, osim svojemu bratu pošteno i iskreno priznati što
mislim. Da mu nisam smio nešto izvoditi i zavaravati ga. Odakle
sam to inače trebao znati toliko određeno? Ipak, uistinu je prostački okomiti se
na nekoga čovjeka poput lešinara, upravo u trenutku kad je vidljivo, da se ne može braniti.
Najveći prostakluk, koji sam ikad doživio.
Poskočio je toliko žestoko i žustro, da je prevrnuo stolac. Nagnuo se tad preko stola,
dograbio Erkkija za ovratnik haljetka i počeo ga tresti. Uzalud se Feliks mučio da otrgne
Marttinenove ruke. Iznenadno se uz njih pojavio poslovođa. Prišai je sasvim tiho...
- Ali, moja gospodo! - umirivao ih je.
- Nije to ništa... - pobrza pojasniti Erkki. - Tek smo pomalo uzrujani, sva trojica. Ne
stvaramo nikakav lom. Već je sve prošlo.
Poslovođa podigne stolac i ispravi ga, a Marttinen sjedne, žestoko sopćući. Lice mu je
postalo tamnocrveno, a izbuljene oči su mu se podlile krvlju. Poslovođa zabrinuto sklopi ruke,
kratko je oklijevao, pa se povuče.
- Toliko žestoko zgrabi čovjeka... - primijeti Feliks suosjećajno. - Čovjek sve
oprašta, osim kad ga Bog dozivlje kroz usta drugoga čovjeka. Tad osjetimo potrebu,
onoga drugoga udariti posred lica. To poznajem i predobro.
Pretpostavljam... - razmišljao je Erkki - da svaki, koji čuje taj poziv, na početku misli
kako se od njega traži da nešto zaniječe odnosno napusti. Zato se inatimo... To je nešto kao
samoobrana. No što još ostaje za branjenje, kad čovjek više nema ništa što bi mogao izgubiti?
- Našu slobodu - pojasni Feliks. - Ona je vjerojatno to, što branimo do kraja, pa čak
i uz ulog života. No čovječja je sloboda tek ropska sloboda. Uz sav moj strah, pod božjom sam
prisilom ipak slobodniji nego bez Njega. Isus nam nije donio zakon, već nas je više oslobodio iz
robovanja zakonu.
- Za ime božje, nemojmo govoriti o Isusu! -pozove Marttinen, ozbiljnoga lica. - Barem ja
osobno toliko štujem predaju i vjeru, da ne podnosim huljenje. Zar ste dovoljno drski, da ovdje u
jednoj gostionici, s čašom u ruci, sjedite pijući i pritom govorite o takvim stvarima?
- Ne izigravaj krijeposnika, Marttinene - upozori Erkki. - Ti si mlađi od nas. On, kojega je
spomenuo Feliks, bio je radije s carinicima i griješnicima, nego
s pravednima. Nije tražio besprijekorne. Ako si ti toliko besprijekoran, zašto si sjeo k
nama za stol? Ti si sam zatražio dopuštenje da nam se pridružiš. A
zbog onoga što sam rekao, ti nasrćeš na mene. Moralo bi se pomisliti da si ti poludio, a
ne mi.
Marttinen je naizmjence pogledavao sad Erkkija, sad Feliksa. Čaša s grogom podrhtavala
mu je u ruci, tako da su kockice leda tiho zveckale. Izgledalo je, kao da bi Marttinen sadržaj svoje
čaše najradije izlio Feliksu u lice. Ali Feliks, taj mršav čovječuljak, za glavu niži od Marttinena,
izdrži taj pogled, ni ne trepnuvši okom. Njegove naočale od rožnjevine zasjenjivale su
mu djetinje crte i davale mu prividno produhovljen izgled. Marttinen je bio prisiljen postupno se
uvjeriti, kako obojica njegovih sugovornika misle ozbiljno. Nije mogao izbjeći da ne pogleda na
sat, kao da pomišlja na bijeg. Ipak je ostao pribran.
- Pa lijepo... - reče napokon. - Razmotrimo stvar do kraja... Cijelo pitanje vrta i
vrta u meni poput zagnojenoga zubnog korijena. Čak ni piće nije ništa koristilo, dok sam sjedio
sam tamo prijeko. Da je pomoglo, tako mi Boga, ne bih dolazio ovamo i ovako upao u vaše
društvo... A ne bih ni svoje brige iznosio strancima. Dakle naprijed, idemo! Sad očekujem dokaz
za tu vašu istinu.
Feliks i Erkki se počeše pogledavati zaprepašteno. Sve do ovoga trenutka osjećali su
snažnu povezanost između sebe, međusobno razumijevanje, koje je sve olakšavalo. Bili su
dvojica, da se sučele Marttinenu i podijele odgovornost za izrečeno... Taj radostan osjećaj se sad
rastopio i pretvorio u nesigurnost i potištenost.
- Zapravo govorimo u prazno - primijeti tiho Feliks. - Brzo i strašno mnogo. Osobito si ti,
Erkki, vješt u govorenju. No što je, napokon i konačno,
moja istina? Ja to ne znam. Kako mogu nešto dokazati nekome drugom, kad ni
samome sebi ne mogu dokazati ni ono najneznatnije? Zdvajanje, strah... I ništa osim toga. A
pokatkad nešto nalik spaljujuće vrućem naletu vjetra iz nekakve strane i nepoznate stvarnosti. K
tomu još i prisilna poslušnost, iz dana u dan. Šuljam se ulicama, poput zločinca, tražeći novu
bespomoćnu žrtvu...
- Istina bi morala biti jednostavna, vrlo jednostavna - napomene Erkki. - Istina je uvijek
razrješenje nekoga složenog stanja i njegovo pretapanje u iznena- đujuću jednostavnost.
Jednostavnost je zapravo mjerilo svake značajne istine. No mi smo složeni. Barem ja... Poput
zamršene mreže. Ja je nikako ne mogu rasplesti. Muči me strahovita sumnja, da nikad neću biti
kadar razjasniti onu istinu, od koje sam smotrio tek svjetlucanje. I to ni samome sebi, a kamoli
nekome drugom. Već i sama pomisao na to me užasava.
- Zašto ste mi onda skočili na grkljan, poput vukova?
- upita Marttinen razdraženo, te pogleda obojicu, kao da su idioti. - Mogao sam
potražiti nekoga duhovnika, da sam osjećao potrebu za tim. Zašto zapravo i vi sami ne pođete
nekome duhovniku? Ta postoje pametni, uljuđeni pojedinci. S drukčijim brigama treba poći
stručnjacima. U nekoj zgodi trebaš odvjetnika, u drugoj pak liječnika.
- Ti ni sad još ništa ne razumiješ, Marttinene... - Erkki je bio zdvojan. - Mi nismo vjernici.
Barem ja to nisam. Kad poslušam propovijed ili nadgrobno slovo odnosno čitanje iz
Biblije, zvuči mi to u ušima kao stran govor. Ne razumijem riječi, zvuči izgovorenoga ne kazuju
mi ništa. Kad bih vjerovao, zasigurno bi mi sve postalo razumljivim. Grijesi, milost, otkupljenje...
Meni su to riječi nekakvoga tajnovitog govora. Možda
bi mi značile isto što i sasvim poznate i obične stvari, kao što su kruh i voda, kad bih u
sebi nosio vjeru. Ali kad ne mogu vjerovati...? Kad bih se našao s nekim duhovnikom, zasigurno
bih s njim započeo raspravu i svađu. Upravo onako, kao što si i ti
netom nasrnuo na mene, jer si se toliko užasno prestrašio.
- Erkki je danas odgriznuo velik zalogaj, koji ne može progutati... - pojasni Feliks, htijući
pomoći. - Ne bi mnogo koristilo, kad bi mu netko pokušao taj zalogaj palcem utisnuti u ždrijelo.
Sasvim je jasno, branio bi se ili zagrcnuo.
- Ako bi uistinu trebalo vjerovati... - oklijevajući će Marttinen - tad bi čovjek mojega kova
i naravi trebao vjerovati u svaku pojedinu riječ. U cjelokupnu Bibliju i k
tomu uvriježenu luteransku doktrinu, u koju su vjerovali naši očevi, a nama je prenesena
kroz poduku za Svetu potvrdu. Zato nisam više upravljao svoje misli na vjerska
pitanja, od dana kad sam za Svetu potvrdu dobio sat i puceta za rukave. A i prije toga, tijekom
poduke, gotovo me ništa nije osobito zanimalo, osim možda zabrane bludničenja u Deset
zapovijedi. Time su nas držali u strahu, ako nisu mogli na neki drugi način u nama probuditi
osjećaj griješnosti. Ne, do vjere mi više nije stalo, premda
je s druge strane dakako poštujem. Dao
sam krstiti svoju djecu, a i moj će brat sasvim razumljivo dobiti kršćanski ispraćaj. To
je posvećen običaj, što nas povezuje s minulim naraštajima i tako
dalje. Ja sam odrastao čovjek, vjera me ostavlja hladnim. No to me ne sprječava da
zajedno s drugima sklopim ruke i čak pjevam crkvene pjesme. Ali, na neki drugi način ne mogu
prihvatiti vjeru.
- Zašto se onda uzbuđuješ? - nije popuštao Erkki.
- Jedino zbog mojega brata - plane ponovno Marttinen. - Taj proklet, glup osjećaj krivnje
u meni. Jesam li postupao pogrješno? Jesam li ga ražalostio i povrijedio, time što sam u takvome
trenutku pošteno izrazio svoje uvjerenje? I taj izmijenjen izraz lica! Kao da
je gledao nešto meni nedostupno. Sve me to muči, ne da mi mira.
- Ah, to se brzo smiri, ako si toliko hladan kao što tvrdiš - tješio ga je Feliks. -
Oprosti, što te oslovljavam s "ti", no ti si mi sam to predložio kod
rukovanja. Sad si uzrujan, no nakon što valjano odspavaš, ponovno ćeš se osjećati
sasvim dobro. Na taj se način, izgleda, većina ljudi oslobađa takvih poteškoća.
- Odakle, k vragu, znaš da ih se želim riješiti tako jeftino? - zaurla Marttinen sasvim
nedosljedno. Svojedobno sam se slomio u onome zaštitnom rovu.
Izgubio sam prisebnost duha. Morao sam priznati sam sebi da sam strašljivac, mlitavac,
bijednik. No to bijaše slabost mesa. Inače nisam ni najmanje
strašljiv. Ne, ako na ovome svijetu postoji neko
područje, koje ne poznajem, a pritom mislim na duševno područje, ni najmanje se ne
bojim stupiti na njega. Ako uopće postoji. No dokažite mi to, za Boga miloga! Ovjerite me u to.
Otvorite mi pristup. Učinite da povjerujem, kako se ne radi tek o pukoj predaji, o običaju, crkvi,
vjeroslovlju... Nego o nečemu bitnijem, što me se osobno tiče!
- Nemamo drugoga dokaza... - javi se Feliks -osim što smo se nas dvojica sreli upravo s
tobom i ne nekim drugim, upravo u ovo doba i na ovome mjestu. Ti si sam došao k nama. Morao
si doći, nisi mogao drukčije. Zar to na neki način ne bi moglo vrijediti kao makar malen dokaz?
- "Tražite pa ćete naći, kucajte pa će vam otvoriti"... - mrmljao
je Erkki, utonuo u misli. -Hm, zašto su mi upravo te riječi uskrsnule u mislima? No ja ni ne
vjerujem u njih. Koliko sam god tražio, uvijek sam se vrtio u krugu. I mogao sam si kucanjem
raskrvariti članke na prstima, uvijek bih jurio glavom na zid. Nitko me ne može uvjeriti, da se
čvrst zid može iznenadno otvoriti, te s glasnim "pljus" mogu pasti u neku drugu stvarnost.
- Ali upravo to ti se nedavno slučilo, Erkki
-upozori ga Feliks smireno. - Ni sam nisi mogao pojasniti, što ti se dogodilo. Čak ti se i
glas izmijenio. Molio si... Ne zaboravi to!
- Sad se ne radi o vama dvojici, nego o meni
zajada Marttinen. - Ta spasite me, vi sveci božji, ako možete!
Cista mu ostadoše otvorena, izbuljene oči zurile su izmučeno. S naporom se pridigne, te
klone prema naprijed, obim šakama pritišćući ošit.
- Evo ga... Evo ga ponovno...! - mucao je, a znoj mu je tekao niz pepeljasto čelo.
Erkki se prestraši i počne pogledavati uokolo, kao da se boji nečega nevidljivog.
- Dobrostivi Bože... - prošapće.
- Ah, k vragu, k vragu! - stenjao je Marttinen.
- To su žučni kamenci. Trebao sam poći na operaciju, no unatrag nekoliko godina se sve
potpuno smirilo. Suzdržavao sam se od alkohola, nisam jeo ništa masno. Nisam smio
toliko piti danas.

ISCJELJENJE

Morali su poći što hitnije. Profesor Jarvenpaa brzo plati račun. Feliks pak uhvati
Marttinena pod ruku i pomogne mu izaći u predvorje. Marttinen je od boli stiskao zube, ali nije
mogao suzbiti stenjanje. Čovjek koji se brinuo za ogrtače pozove im taksi. Njih trojica uđoše u
dizalo, a dolje na ulici im je Marttinen, mučno sopćući, naveo adresu svojega hotela.
Kad stigoše, Erkki uzme ključ na prijavnici i zatraži od čovjeka za pultom neka pozove
liječnika. Dok je uokolo bilo stranih ljudi, Marttinen se nekako uspijevao suzdržavati. Kad su
došli u njegovu sobu, pošao je smjesta u kupaonicu i tamo dugo povraćao. Od toga mu međutim
nije bilo nimalo lakše, bolovi su čak postali još gori.
Feliks i Erkki mu pomogoše kod svlačenja.
- Kao da sam dobio udarac nogom u trbuh... - jadikovao je Marttinen.
Niz obraze su mu se kotrljale suze prouzročene bolom. Lice mu je bilo bljedunjavo žuto.
Feliks se uplaši da će bolesnik umrijeti.
- Nečist i blato bivaju izbačeni... - zajada. - O Isuse!
Erkki pusti u kupaonici toplu vodu, pa u njoj namoči ručnik. Donese ga i kao topao oblog
stavi Marttinenu na donji dio trbuha. Bolesnik je od boli zabio prste u tijelo i pokušavao
proklinjati, no zakazao mu je glas. Zazvoni telefon, te su odozdol javili da će liječnik doći što
brže može, no moglo bi potrajati još pola sata. Marttinen nije imao nikakve tablete ili drugi lijek
kod sebe. Gledajući ga kako pati, Feliksu postane mučno. Morao je izaći i povraćati, po drugi put
tog dana. Pritom se osjećao, kao da mu je jednjak ostrugan smrvljenim staklom.
Kroz neku vrstu jecanja Marttinen im priopći da se nije htio podvrgnuti operaciji. Radije
je pazio na prehranu i lišio se alkohola, od čega mu je bilo osjetno bolje. Tad je pak od boli
morao dugo i glasno zavikati, ma koliko se nastojao svladavati. U kutcima usana mu se nakupila
zelenkasta pjena, a lice mu bijaše vlažno od znoja. Vlastita bespomoćnost ga je ipak tjerala na
izrugivanje.
- Ta molite, vi ljudi božji! - zavapio je. - Sad vam se pruža prigoda. Pokažite svoju moć,
tad ću vam vjerovati.
- Ti vjeruješ jedino stručnjaku - rasrdi se Erkki. - Liječnik dolazi.
Feliks je pak osjećao, kako mu se u dušu uvlači strahovita kušnja. Zubi mu zacvokotaše.
Od pogleda na tuđe tijelo izloženo bolima užasno se izbezumio. Oslonio se o pisaći stol i
zagledao kroz prozor u nebo, kao da traži objavu. Vjetar je ojačao do oluje, crni su oblaci jurili
nebom, a iznenada po prozoru zaštropoće pljusak. Ni ne zamjećujući što radi, Feliks je otvarao i
zatvarao pretinac pisaćega stola. Nešto je klizilo amo-tamo po inače praznome pretincu,
proizvodeći prigušen zvuk. To mu privuče pozornost. Zaviri u pretinac i nije mogao povjerovati
svojim očima.
- Tttu je jedna Bbbiblija - promucao je, dok su mu zubi cvokotali.
Nije se usuđivao dodirnuti knjigu.
 - U svakoj hotelskoj sobi je po jedna Biblija -zareži Erkki srdito. - To je sasvim
uobičajeno. Za to skrbi neka posebna udruga, koliko znam.
Marttinen je neprestance pritiskao vruć ručnik na svoju žučnu vrećicu, koja ga je boljela
kao da ju probadaju užarene iglice. Sluz mu je kapala iz nosa i disao je teško.
- Tijelo mojega brata će se ohladiti ispod
plahte... - stenjao je. - Vjerovao mi je... A ja, prokleta budala, potkopao sam mu
vjeru. Unio sam sablazan u njegovu dušu, jednome od tih malenih, krotkih i dobrih. Odatle
je ta paklenska vatra u mojoj utrobi. Čitaj mi barem iz Biblije, Tienhaara, ako se već
ne usuđuješ moliti.
- Ne snalazim se s Biblijom... - branio se Feliks.
- Moli se sam! - savjetovao je Erkki.
- Samo mi to još manjka! - zastenje Marttinen. - Preostalo mi je još toliko muškoga
ponosa, da ne cvilim tražeći milost, dok me muče. Pa čak ni ako me se gazi poput crva. No ipak
čitaj, Tienhaara!
" Kušnja", pomisli Feliks, drhteći cijelim tijelom. "Griješna kušnja! Možda je tog čovjeka
obuzeo zao duh. Trebao bih pravodobno nestati odavde...“
"No ako postoji uopće istina", molio je usrdno, "tad mi pomogni sad, Isuse, za volju
svojega imena. Pošalji svojega duha za jedan jedini trenutak! I to ne meni za ljubav, ne, jer ja te
ne poznajem i ne poimam, te ne težim svojemu otkupljenju... Učini to za ljubav onome drugom
čovjeku.“
Ruke mu se sledeniše. Otvori Bibliju nasumce i započne čitati jednolično, ne
razumijevajući ni jednu riječ i čak ni ne pokušavajući razumjeti...
- "Već prima žetelac nagradu i prikuplja plod za vječan život, kojemu se sijač i žetelac
istodobno raduju. Jer ovdje se obistinjuje izreka: Jedan je onaj koji sije, a drugi koji žanje. Poslao
sam vas žeti, ono u što niste uložili truda. Drugi su radili, a vi ste uživali plodove njihovoga
rada.“
Gotovo i nije poimao, što je pročitao. No iz nekoga živčanog središta u njemu, u predjelu
srca ili ošita, osjećao je kako zrači neka tjelesna toplina, a radost mu je prožimala cijelo tijelo.
Zaklopi knjigu i pusti je neka padne natrag u pretinac. Začuje se mukli zvuk, kad je knjiga pala
na drvenu podlogu. Feliks se pak okrene prema Marttinenu.
- Učinio me je sijačem... - reče, glasom piskavim od uzbuđenja. - I to čak ako i neću nikad
trebati žeti. Ne molim za vječan život samome sebi, pa ni za otkupljenje. Ali za tebe, Marttinene,
molim da ti uzmogneš žeti, ono što nisi posijao. Isuse Kriste, Sine božji, ispuni me
Duhom svojim, u kojeg bi on mogao povjerovati.
Obuzeo ga je osjećaj da mu se osobnost širi, sve dok nije ispunila cijelu prostoriju. I ne
htijući, krenuo je od pisaćega stola prema postelji. Blago je obuhvatio Marttinenovo znojem
obliveno lice svojim dlanovima.
- Tvoj će bol nestati... - rekao mu je glasno -ako je to volja Onoga, koji me poslao.
Nesvjesno zatopće po podu prvo jednom, pa drugom nogom. Erkkiju se učini kao da je
poskočio na neobičan način. Glas mu je imao nekakav šupalj prizvuk, kao da odjekuje iz dubine
podruma, a u njemu se osjećalo bezpogovoran i neodklonjiv nalog...
- Ustani, lišen si svojih bolova - rekao je njegov drug.
Feliks je osjećao kako mu iz ruku nestaje snaga. Istodobno mu tijelo klone, kao da ga je
napustio sav život i sva toplina. Odtetura od postelje, a Marttinen ustane prinuđen izrečenim
nalogom. Stajao je tako, raširenih nogu i stisnutih očiju.
- Sto se dogodilo sa mnom? - upita izmijenjenim glasom.
Oprezno otvori oči, no gotovo se nije usuđivao disati.
 Sto si mi to učinio? - upita i vrlo oprezno podigne ruku, obriše si čelo i sjedne na rub
ležaja.
Tamo je neko vrijeme mirno sjedio. Zatim zatraži mirnim glasom:
- Hoćeš li mi dodati čist rupčić, profesore? U kovčegu ih je nekoliko.
Kovčeg je ležao na stoliću za prtljagu, nezaključan. Erkki ga otvori, izvadi rupčić, te ga
doda Marttinenu. Ovaj si pak obriše lice i vrat, pa ispuhne nos. Činio je to vrlo oprezno, kao da se
sve vrijeme bojao, da bi neka nepromišljena kretnja mogla potaći nov napad žuči. Zatim se vrati
u postelju, spusti glavu na jastuk i navuče pokrivač preko tijela. Feliks naglo klone na jedan
stolac, kao da su mu otkazala koljena. Erkki je tek buljio u Marttinena, crveno obrubljenim
očima. Nitko od njih trojice nije se usuđivao izreći ni riječi.
Erkki bijaše prvi, koji se pribrao.
Neka sam proklet - rekao je mirnim, svakidašnjim glasom. - Sad osjećam i
znam. Unatoč svemu, naime, ne vjerujem ni najmanje. Ne postoji
ništa, što se ne bi moglo pojasniti na prirodan način. Pa kako onda upravo Feliks?
Iznenadno zamahne nekoliko puta i udari šakom po dlanu druge ruke, te zaurla krajnje
smeten:
- Kako onda upravo Feliks? Milosrdni Bože, kako to?
Feliks započne divlje lamatati rukama, braneći se, natmurenoga lica...
- Ne viči tako na mene! - napomene. - Prepirem
se sam sa sobom, pravdam se čak s Bogom... Zašto upravo ja, najniži, najgluplji,
najneznatniji među ljudima? Ne mogu to izdržati. Glava mi puca.
Jedino je Marttinen ležao mirno ispod pokrivača i disao ravnomjerno. Oslobođen strašnih
bolova, osjećao se smireno. Tijelo mu je bilo poput promočene krpe, no više nije osjećao patnji.
Oprezno je sklopio ruke ispod pokrivača i rado bi se bio pomolio s dječačkom pobožnošću, ali
nije znao kako. "Svemu će doći vrijeme", pomislio je. "Brat mi je umro, ali će ga Bog ponovno
probuditi, ako je to moguće. Brate, mili brate, oprosti mi, ako sam te pozlijedio! Pretpostavljam, i
ti si mi sad na neki način blizu..." Osjećao se toliko sretnim i spokojnim, da ni uz najbolju volju
nije mogao glasno izreći ni riječ.
Netko snažno zakuca na vrata. Erkki i Feliks se trgnuše i pogledaše s osjećajem krivnje,
kao da su uhvaćeni u netom počinjenom nedjelu. Marttinen je pak i dalje ležao zatvorenih očiju i
nije se osvrtao ni na što. Uđe liječnik, s torbom u ruci. Ogrtač je odložio već dolje. Bijaše to još
mlad čovjek, jedva stariji od trideset godina. Lice mu je imalo predan i poslovan izraz, a njegov
je nastup ulijevao povjerenje.
- Baš prava oluja vani... - reče, nakon što se predstavio. - To me je zadržalo.
Feliks je ustao i stao iza svojega stolca, kao da namjerava uteći. Zato Erkki osjeti da treba
preuzeti stvari u svoje ruke. I predstavi se liječniku. No ovaj se nasmiješi...
- Oh, poznajem vas iz viđenja, profesore... -reče odmah.
Nesvjesno onjuši zrak, nedvojbeno zamijetivši da Erkkijev dah vonja po alkoholu. Hitro
se okrene prema postelji i stručnim ispitivačkim pogledom odmjeri još uvijek žućkastosivo
Marttinenovo lice.
- Dr. Marttinen iz Turkua, prirodoslovni znanstenik - uputi ga Erkki.
No Marttinen je još uvijek imao zatvorene oči i ni najmanjom kretnjom nije pokazivao da
bilo kako sudjeluje u zbivanjima u sobi. Lječnik još jedanput namršteno pogleda Erkkija, a zatim
mu pogled okrzne i Feliksa. No odmah se pribere i vrati ono odlučno držanje.
- Dakle, bolesnik leži u postelji - reče stručno.
- To je dobro. Žestoki bolovi, kako sam čuo. Mogli ste mu staviti vruće obloge. No za
svaki sam slučaj donio morfij, ono jedino što stvarno pomaže pri snažnome napadaju
žuči. Odmah ćemo pogledati, čim si operem ruke.
Pošao je u kupaonicu i otvorio vodu. Erkki bijesno pogleda Marttinena, ali je ovaj i dalje
držao oči zatvorenima i bio nedostupan. Liječnik se vrati...
- Bolesnik je izgleda povraćao... - primijeti poslovno.
I te kako! - pohita Erkki potvrditi. - Još
nikad nisam vidio nekoga u toliko lošem stanju. Pomislio sam, umrijet će nam na rukama.
- Od žučnoga kamenca se ne umire - primijeti liječnik utješno i dohvati mlohavu
Marttinenovu ruku, kako bi opipao bilo. - Osim ako bolesnik nema slabo srce. No u tom
pogledu ovdje nema pogibli. Bilo je snažno.
Povukao je pokrivač u stranu i počeo kretnjama iskusnoga stručnjaka pregledavati
Marttinenov donji dio trbuha.
- Ovo boli? - upita, pritišćući jedno mjesto prstom.
Marttinen je puštao ga da ga pregledava, ali odgovarao nije ništa.
Liječnik se ispravi iz prignutoga položaja i začuđeno pogleda Erkkija.
- Zašto ne govori ništa? - upita. - Toliko jako ga ipak ne može boljeti. Osim toga, koliko
mogu vidjeti, kao da ga uopće ne boli.
Erkki se zbuni, izbjegavajući sumnjičav liječnikov pogled, te si počne trljati mesnate
dlanove jedan o drugi.
- Znate, doktore... - započne. - Ono čudnovato
je, hm... Ne znam, kako bih to izrazio... Znate, napad je već prošao.
- Prošao? Napad žučnih kamenaca? - liječnik potrese glavom. - Nešto takvo ne prolazi
tako brzo.
- Imao je uistinu strahovite bolove - ustrajavao je Erkki. - I tužio se na žučne kamence.
Bilo je to ovako... Prije nekoliko sati sreli smo se u jednome restoranu. Popio je mnogo
whiskeya, premda zbog svoje žuči inače nije uopće pio, a uz to pazi na prehranu. Vidi se to na
njemu. Mršav poput pritke za hmelj i sasvim žut u licu. Iznenadno je pao preko stola, te nismo
mogli učiniti ništa drugo, osim da ga dopremimo u hotel i polegnemo u postelju. I povraćao je, te
sam mislio da će mu izletiti cijeli želudac. Ali tad... No... Tad je sve prošlo.
Erkki nije ni u snu pomišljao, jednome nepoznatom liječniku ispripovijediti, što se
stvarno zbilo. No Marttinen se glede toga nije ustručavao. Otvorio je izbuljene oči i rekao slabim
glasom:
- Da, to je točno. Oprostite, doktore, što ste se uzalud trudili. Prošlo je, premda to nikad ne
bih smatrao mogućim. Ovaj čovjek tamo je to postigao, onaj malen čovjek tamo prijeko... - i
gotovo kao da optužuje, pokaže na Feliksa, koji se naglo povuče do zida. - Položio mi je dlanove
na glavu i izliječio me.
- Što to kažete? - upita liječnik, nepovjerljivo
pogledavši Feliksa. - Izliječio? Od napada žučnih kamenaca? Nemojte se šaliti!
- Uistinu je bilo tako - tvrdio je Marttinen
tvrdoglavo. - Tek utvrđujem činjenicu. Ja sam istinoljubiv čovjek. Ni sam to ne bih
smatrao mogućim. Ipak sam morao povjerovati, nakon što sam dobio udarac nogom u trbuh.
Liječnik se više nije snalazio.
- Zar je bilo tučnjave? - upita.
- Ne - odvrati Marttinen. - To sam rekao onako slikovito. Bog mi je smjestio
udarac nogom u trbuh, a ovaj čovjek tamo me je izliječio.
Liječnik ga odmjeri, kao da pomišlja na buncanje u vrućici, pa odstupi od postelje. Stane
pred profesora i usnicama oblikuje, nijemo pitanje "Je li bolesnik pri sebi?" Erkki je morao
potresti glavom.
 -Točno je to, doktore - prizna nevoljko. - I ma koliko možda zvuči suludo. Ne mogu to
poreći. Vidio sam to rođenim očima. Ovaj gospodin Tienhaara je pročitao nekoliko redaka iz
Biblije, položio ruke na doktora Marttinena i naložio mu neka ozdravi. I napad kao da je
jednostavno otpuhnut.
Liječnik pogleda Erkkija s nevjericom, otvori usta za nedvojbeno podrugljivu primjedbu,
ali se ipak suzdrži iz poštovanja prema profesoru. Tad kao da mu je nešto sinulo, pa se ogledao
po sobi, kao da traži bocu i čaše.
- Mislim, moja gospodo,... - reče uljudno -vrijeme je da zaključimo sjednicu.
- Slušajte, mladi čovječe - uzvikne Erkki rasrđeno
i opominjući. - Svi zajedno nismo popili osobito mnogo. A ja nikako nisam toliko pripit,
da ne bih mogao vjerovati svojim očima. Uistinu je to bilo jedno tako zvano čudesno
iscjeljenje, odnosno izlječenje polaganjem ruku. Nisu mi poznata znanstvena objašnjenja za nešto
takvo. No to se događa.
- Zasigurno - potvrdi liječnik i počne srdito prebirati po svojoj torbi. - No vi ste
sasvim sigurni, profesore, da sve to nije... Kako bih se izrazio... Pa, tek loša šala?
- Dakle, o šali zasigurno ne može biti riječi -uvjeravao ga je Erkki s olakšanjem. -
Trebali ste vidjeti, u kakvome je bio stanju... Ipak... - zastane,
oklijevajući. - Ipak bih više volio da o tome ne
razgovaram s čovjekom koji raspolaže stručnim znanjem. Ali nakon što se Marttinen
očito ne usteže priznati, ne mogu ni ja izbjeći priznanje o tome što
sam vidio vlastitim očima. Nemojte se srditi na mene, doktore.
Liječnik ga nije gledao u oči, već je i dalje prebirao po svojoj torbi.
- Zanimljiv slučaj, nedvojbeno - složi se napokon. - Što se mene tiče, pod ovim
okolnostima mogu tek utvrditi kako se nije radilo o pravome napadu žučnoga kamenca. Osjetilna
varka, pogrješno procijenjen podržaj, živčani potres... To se može dogoditi.
Ali pravi grčevi od žučnoga kamenca? No, to ne prolazi toliko lako.
Na tu tvrdnju Erkki i Feliks nisu imali što primijetiti. I Marttinen je neko vrijeme
napregnuto razmišljao...
- Kako god bilo - pojasni ipak - ja sam to osjetio na vlastitome tijelu. U svakome slučaju
bi mi vi, doktore, kao i svi liječnici, tek uštrcnuli morfij. Pa bih bio omamljen i polumrtav, sve
dok bolovi ne bi popustili. Lijepo... Umjesto toga mi je glava bistra, te se osjećam spokojno kao
dojenče u zipci. Poštenja mi, kao ponovno rođen! Nigdje me ne boli i sasvim sam priseban.
Liječnik upre vršcima prstiju o bradu, pa se ispitivački zagleda u Marttinena.
- Da, da... - reče i ponovi zamišljeno, kao za sebe... - Da, da...
Tad ponovno pogleda Erkkija i Feliksa, koji su se oslanjali o zid. No onda prevlada
njegov smisao za šalu, pa se počne smijati.
- U svakome slučaju... - primijeti - ne trebate vas dvojica zirkati s tolikim osjećajem
krivnje. Niste prouzročili nikakvu štetu, kako mi se čini. Na ovome je svijetu sve moguće. Ima
čak i liječnika koji su vjernici. To smatram jednim od najvećih čuda na svijetu. Možda
tako mislim o tome, jer sam mlad...
Svejedno bih htio, više radi umirenja moje liječničke savjesti, dakako za slučaj ako se
bolovi vrate, napisati jedan malen recept. Kad su me već dozvali...
Rekavši to, sjedne za pisaći stol te hitro ispiše recept i potvrdu za svoju naknadu.
Marttinen se tromo uspravi u postelji, poluotvorenih očiju, pa ispruži ruku i zamoli:
- Hoćete li mi, molim vas, dodati moju lisnicu? Tamo je u haljetku. Ne bih još htio
ustajati. Ovdje se osjećam tako dobro.
Erkki donese lisnicu i uruči je Marttinenu. Ovaj podmiri liječnikov račun, brižljivo
odbrojivši novac. Tad previne recept i liječnikovu potvrdu, pa ih smjesti u lisnicu, koju gurne pod
uzglavlje. Zatim ponovno legne, poprativši to lagodnim uzdahom.
Erkkiju se još uvijek činilo da treba liječniku uputiti nekoliko riječi pojašnjenja.
- Molim vas, doktore... - započne. - Oprostite što smo vas uzalud izlagali trudu. Nemojte
otići s pogrješnim dojmom. Sva trojica bili smo... Kako bih rekao... U neuobičajenome duševnom
stanju.
Liječnik se široko nasmije.
- O tome ne dvojim, o tome doista ne dvojim... - uvjeravao je. - Ne, ni u kojemu slučaju
se ne ljutim. Glavno da je bolesniku dobro. Ima gorih stvari. U liječničkoj hitnoj službi
čovjek svašta doživi. A kad poziv stigne iz hotela, polazi se s čvrstom odlukom, da se ne
damo ničim iznenaditi.
Oprostio se od Erkkija čvrstim stiskom punim poštovanja, a zatim zastao i pročistio grlo.
- Pozovite me smjesta, ako se napad vrati! -zatraži usrdno. - Ti bolovi od žuči
su ćudljivi. Ali vjerujem, dopustite mi još jedanput primijetiti, bilo bi preporučljivo, moja
gospodo, da poslije ovoga više ne nastavljate.
Prijateljski kimne Feliksu, u prolazu protrese mlohavu Marttinenovu ruku, uzme svoju
torbu i napusti prostoriju. Kad je otišao, zavlada muk, a njih su se trojica zbunjeno pogledavali.
Napokon se javi Erkki, ne okolišajući:
- Mislio je, da smo pijani...
- Možda si ti, profesore... - primijeti Marttinen dobroćudno, pospano trepćući. - Lice ti je
crveno, a oči mutne. No što to mijenja na stvari? Ja osobno sam dao sve od sebe, a preko usnica
mi nije prešla nikakva tableta. Sasvim sam trijezan. Nikad još nisam bio tako bistre glave. Zato
vjerujem... Ovaj je Feliks Božji čovjek, nosi u sebi Duh božji.
Feliks sjedne, klonuo i slomljen, uhvati si glavu obim rukama i započne se njihati tijelom
amo-tamo. Nije istisnuo ni riječi.
Marttinen se oraspoložio više nego ikad, te širom otvori oči.
- To mijenja sve - pojasni. - Ako mi se nešto dokaže i ja to osjetim na vlastitome tijelu,
tad vjerujem. Ovdje ne trebam nikakva daljnja pojašnjenja. Da, ja sam šizoidan tip, neotesan,
nezgrapan, zao... No kad mi se u ruku utisne žlicu i naloži da jedem, tad
poslušno ispraznim tanjur i ne zbijam više šale. Pretpostavljam, nekom debeljku je
teže povjerovati, jer ima izražen smisao za odnose i sposobnost za
nagodbu i ustupke. Za mene postoji samo ili-ili. Obojicu bih vas blagoslovio, kad bih
mogao.
Pogleda ih, jednoga pa drugog.
- Toliko jasno i uzvišeno jednostavno - reče radosno, ali onako za sebe. - Nikakvo
pitanje razuma.
Gutam sve to skupa, crkvu, duhovnost, svete tajne, Sveto trojstvo, uskrsnuće i
otkupljenje. Okrenut ću nov list i pokušati ne biti više toliko zlonamjeran i nemilosrdan kao do
sada. Ne namjeravam se hvaliti ili se busati u prsa, ali ipak moram reći, nisam se osjećao ovako
sretnim i zadovoljnim, još od svojega djetinjstva i sjedenja na očevim koljenima. Najradije bih
skočio iz postelje, te dograbio za ruku prvoga čovjeka što bih ga sreo, pa mu posvjedočio kako je
takva radost dostupna svima. No kakvoga ima smisla kružiti ovim ljudskim svijetom i svjesno od
sebe praviti budalu? Bolje je mirovati. S druge pak strane, ako me netko upita, neću tajiti svoje
mišljenje.
- "Prije nego se pijevac oglasi, tri ćeš me
puta zatajiti" - promrmlja Feliks šupljim glasom, skidajući naočale i brišući si oči. - "Ne
poznajem tog čovjeka." Ali je čak i njemu oprošteno.
 Erkki se rasrdi i ogorči.
- Ja barem ne mogu pojmiti - zaurla - kako ovoga Marttinena odjedanput zapadoše milost
i spokoj. Mene nije dopao čak ni komadić korice kruha za glodanje. Baš protivno, izgleda kao
da će sve ono što mi je bilo skoro na dohvat ruke, on jednostavno preoteti te mi još ugrabiti čak i
posljednji zalogaj. Povrh toga, sve dobiva bez ikakvoga svojeg doprinosa, uistinu, bez i
najmanjega napora.
Marttinen se zbuni.
- Možda je to milost, koja mi je bila objavljena - premišljao je, kao za sebe. - Kako bih to
mogao znati? Bol je prognana iz mojega tijela, no istodobno i svaki osjet krivnje i tjeskoba iz
moje duše. Bio sam zabrinut za sebe. Gotovo četrnaest godina se već nisam osjećao kao
muškarac. Od onoga slučaja u zaštitnome rovu. Ni to me više ne tišti. Ni najmanje. No to me ipak
nije dopalo bez ikakvoga mojeg doprinosa, a ni bez napora. Kad sam vas pak ono ranije pozvao
da molite, mislio sam to više podrugljivo. Ni trenutak nisam pomišljao, da bi moglo pomoći. Htio
sam tek vas dvojicu stjerati u tjesnac, jer ste me mučili. Ali oteo vam nisam ništa.
Tad se pak smrkne od zaprepašćujuće istine.
- Hoćete li reći... - upita - da još uvijek ne vjerujete, premda ste vidjeli rođenim očima?
Oprostite, poslije mojega toliko čudesnog iscjeljenja, sve sam vrijeme govorio o sebi i potpuno
sam ispunjen sobom. Sad se pak plašim zbog vas. Ja sam, unatoč svojoj prividnoj neotesanosti i
bešćutnosti, ipak pristupačan. Vi ste pak, uz svu svoju mlohavu mekoću, ipak u
sebi otvrdnuli poput kamena. Okrenite i vi novu stranicu, dok je još vrijeme! Inače će
se za vas sve odvijati još gore, nego što pomišljate.
- Već je krenulo dovoljno po zlu... - primijeti Erkki, s mračnim izrazom lica.
- "Ušao je kroz vrata, a mi ostadosmo u krajnjoj tami" - raspredao
je Feliks. - Vjerojatno sam ga iscijelio, ali sebe samoga ne mogu ozdraviti.
Milosrdni Bože, smiluj mi se! Pročitao sam Tvoju riječ, molio sam u Tvoje ime... Zašto si
me napustio?
- Ja vas dvojicu jednostavno ne razumijem
-čudio se Marttinen. - Zbog čega se brine ovaj
Tienhaara, kad je ispunjen Duhom? No hajdemo moliti, djeco, molimo zajedno! -
predloži revno. -Barem pokušajmo...
Njegova prostodušna neposrednost zapanji Erkkija i Feliksa toliko, da su mogli prema
njemu osjećati tek najdublju mržnju. Obojica niječno potresoše glavama. Marttinen je bio
pozlijeđen i izbezumio se poput djeteta, kojemu su oduzeli medenjak... U svojemu duševnom
uzletu bio je toliko željan strastveno započeti život ispunjen vjerovanjem.
- Lijepo, ja vas ne mogu prisiliti - rekao je. -Učit ću moliti bez vas. I u svoju ću molitvu
uključiti i vas, kako bi se magla zaslijepljenosti povukla od vas... - ponudio je pripravno.
- Felikse! - uzvikne Erkki. - Zbog ovoga čovjeka ću se razboljeti! Zavidiš li mu?
- Ne znam... - prizna Feliks smjerno, još si uvijek brišući oči. Plakao je, jer ga je toliko
napustila cjelokupna snaga, da mu nije preostao ni najmanji djelić.
Marttinen sjedne u postelji, sklopi ruke, zatvori oči i započne glasno moliti.
- Gospode i oče na nebu, zahvaljujem Ti što si
mi poslao duševnu tjeskobu i strah zbog mojega brata, te si potresao moju samouvjerenost.
Ti si me već svojim prvim udarcem onesposobio za borbu, što je bilo veće čudo nego kad si
mi otklonio boli radi svoje vlastite zabave. Ovaj Tienhaara je dobar čovjek, ali onaj Jarvenpaa
je okorio poput sotone. Dok se u njemu radilo, snop Tvoje paljbe se rasipao. No to Ti
je i onako dobro znano, te sam znaš
najbolje kako tome doskočiti. Daruj obojici svoju pomoć i svoj blagoslov, a pomogni i
meni pri unutarnjemu pročišćenju. No u svemu neka bude Tvoja volja, kako na nebu tako i na
Zemlji. Nemoj pomišljati, da Ti se želim pačati u posao. Amen.
- Već razgovara s Bogom, kao s nekim starim prijateljem - otpuhne Erkki zavidno. -
Felikse, vjeruješ li da on doista misli ozbiljno?
- Ostavite me na miru - branio se Marttinen.
- Trenutačno mi je duša tako čista, da se stvarno stidim. Oh, potpuno mi je jasno, još ću
često biti malodušan i preplašen, a vjerojatno ću se i prepirati s Bogom zbog svoje beznačajnosti.
No osjećam se neizrecivo vedro i milostivo, te do konca života neću više sumnjati u Boga. Dvojit
ću možda o znanosti, o svjetskome poretku, o ljudima... No osobno se pokoravam volji
božjoj.
Pogleda ih, no obojica su šutjeli...
- Ja sam kemičar, tehničar, prirodoznanac, matematičar... - počne nabrajati svoje
sposobnosti i znanja. - U tome je možda uzrok, što mi danas nije
tako lako, skromno priznati ono što nadilazi sva poimanja. No ipak mi je to lakše nego
vama, koji se zaplićete u mrežu vlastite višeslojnosti, jer ne znate
čak ni valjano postaviti neko pitanje. U svakome slučaju, ljudski mozak neprijeporno
ostaje sposobniji od bilo kojega umjetnoga mozga što ga je stvorio. Pomoću ljudskoga mozga
Bog izgleda može dograbiti čovjeka kao kliještima.
Erkki ga prodorno pogleda.
- Ja... Ja... - započne, ne nalazeći prave riječi.
- Jednostavno me mogu nadoći, Marttinene, zašto osjećam premio tebi toliko neopisivu,
mračnu mržnju. No reci mi, ako uistinu vjeruješ... I osjećaš Božju nazočnost... U kojem se
još obliku može opisati taj osjećaj? Zar ne osjećaš strah?
- Ja sam oduvijek bio strahovit plašljivac -prizna Marttinen ispunjen osjećajem
sreće. - Bojim se ljudskoga blejanja, otvorenih primjedbi, mojih rođenih roditelja. No nikad se
nisam osjećao toliko neustrašivo i slobodno, kao u ovome trenutku. Kao da sam cijeloga
života bio bolestan, a sad sam ozdravio. I kao da mi je pao veo s očiju, kako se to kaže... Ne znam
to bolje izraziti, a čak ni ne pokušavam ozbiljno. Ovaj zemaljski bitak je tek poput vela. Kad bih
ozbiljno htio, mogao bih u ovome sadašnjem, uzvišenom stanju gledati kroz zidove. Takav
osjećaj obuzimlje čovjeka pritom. Ali ne osjećam ni najmanju želju da pokušam nešto takvo. Bilo
bi budalasto, težiti takvim stvarima. Zadovoljan sam i sretan, upravo s ovakvim razvojem svega.
- Ti si vidljivo prenadražen - odvrati Erkki. - I liječnik je to utvrdio, pa je zato i prekinuo
učenu raspravu. Pretjerana gorljivost i zanesenost, možda čak i neka vrsta opijenosti... No
nikako mi ne ide u glavu, zašto je upravo tebi trebao biti omogućen
takav doživljaj. Sasvim otvoreno rečeno, sebe kao
čovjeka smatram mnogo zrelijim i razvijenijim od tebe, s tvojim živčanim boljkama i
osjećajem krivnje. Zašto ja ne nalazim milost?
- Čak je i hrpa gnoja ponosna na sebe -primijeti Feliks i po prvi se put odvaži
plaho nasmiješiti, te uzdrhtalim prstima namakne naočale, kako bi bolje vidio.
- Ne smatram sebe ni na koji način nadmoćnim, draga moja braćo... - uvjeravao ih je
Marttinen. - Ali nikad nisam bio sretan kao sada, nikad, te bih najradije zapjevao,
kad bih to samo znao. Nema više ulične dernjave, već onako kao što sam prije mnogo
vremena pjevušio na krilu svojega oca. "Biljčica sam u Tvojemu dolu, stvoren za
nebesa Tvoja..." Kakva milina! Čak vjerujem u Nebo, u ovome ili onom obliku, ali
dakako ne baš s harfama i tome slično.
- Ne žesti se! - upozori ga Erkki. - Zaključujući po tvojim očima i licu, imaš vrućicu.
- Oče naš, koji jesi na nebesima... - započne moliti Feliks - nemoj ponovno oduzeti ovome
čovjeku ono što ga je dopalo. Zasigurno si za sve nas imao određene nakane, kad si u svojoj
nedokučivosti poželio predočiti, koliko lagano i neočekivano možeš spasiti i iskupiti. Blagoslovi
barem njega, ako već ne možeš mene. Daruj mu svoj mir!
Glas mu zakaže, jer mu je strahovit jal, poput nekakvoga čepa, zatvorio grlo. Ipak je
vjerovao i znao, da je molio iskrenoga i poštenog srca.
Marttinen ga je promatrao iščekujući i svijetlećih očiju.
- Hvala, brate... - rekao je, kad je Feliks zamuknuo.
Iz pogleda mu se moglo čitati, vlastita ispunjenost srećom ga čak ni nije navela na
pomisao, kako bi mogao biti nužan neki zagovor izvana. Feliks se pokunji i snuždi još više.
- Toga umišljenog čovjeka... - uzvikne Erkki, naglo poskočivši - jednostavno ne mogu
dalje gledati. Dođi, Felikse, vratimo se u našu bijedu i ostavimo ga u njegovome kraljevstvu.
Ovdje više nemamo što tražiti.
Feliks kimne potišteno.
- Imaš pravo... - složi se. - Vjerujem i kako ovdje više stvarno ne možemo ništa učiniti.
Što više gledam onoga čovjeka tamo, to mi srce postaje tvrđim. Njemu je pokazan
njegov put, a ja mu na tome ne zavidim, neka mi Isus Krist bude milostiv. Ali to nije moj
put. Da, pođimo, Erkki, pođimo u naš mrak. Ako i ostanemo ovdje, neće nam se
rasvijetliti tama. Sučeljen s njegovom preobrazbom, moj mi se mrak čini još crnijim.
Ipak im je bilo teško otići i ostaviti Marttinena samog.
- On je bogat čovjek, bogatiji od nas - promrmlja Erkki ogorčeno. - Njegova je gozba
naručena, ali je postavljen tek jedan jedini pribor na prostrtome stolu.
Za nas ne pretiču čak ni mrvice od njegovoga blagovanja.
- Draga braćo... - reče svečano Marttinen, s naporom se uspravivši u postelji. - Molim
vas, ne odlazite s toliko neljubaznim riječima! Vi ste mi
stvarno braća, a i miliji od bilo koga drugog na svijetu. Pomogoste mi zakoračiti na Put,
otvoriste mi oči i učiniste da progledam. Braćo u Kristu, ne ostavljajte me ovako!
Pošteno moram priznati, strašno sam pospan. No rado ću ostati budan s vama, te vam pomoći
koliko god mogu.
- Blaženi su oni siromašni duhom - podrugne se Erkki.
Feliks pak tresne šakom o stol, toliko snažno da mu obamriješe mišići na ruci.
- Zašto ne mogu biti poput djece? - uzvikne zajecavši. - Duša mi nije višeslojna, nisam
mudar, ništavan sam u očima ljudi. Plačem iz sveg srca i čeznem jedino za Kraljevstvom
nebeskim. No upravo mi je to uskraćeno.
Marttinen je još uvijek sjedio uspravljen u postelji. Sad se pak nagne prema obojici
muškaraca, te pogleda Feliksa grozničavo sjajnim očima.
- Poslušaj, Tienhaara... - došapne mu. - Ne pokušavaj takvo nešto ponovno! Sa mnom je
uspjelo i djelovalo toliko učinkovito, poput udarca šakom u nos. No mogao bi proći poput
nevještoga strijelca, koji prvi put pogodi u crno, a poslije ne pogađa čak ni ploču. Osjećam,
moram te upozoriti prije nego pođeš.
U tom njegovom upozorenju gotovo je titrao i prizvuk prikrivene ljubomore. Kao da je
htio sve zadržati za sebe, te nije htio priuštiti jednako čudo nikome drugom. Erkkiju je zbog toga
bio krajnje odvratan.
- Živ bio, Marttinene! - reče glasom, promuklim od bijesa. - Potraži nas, kad se ponovno
nađeš u nevolji. Ali ne prije! Da, nikako prije!
Uhvati Feliksa pod ruku i počne ga gurati ispred sebe.
- Bog s vama, djeco! - dovikne Marttinen za njima, dobro raspoložen.
Zatvorivši sobna vrata s vanjske strane, Erkki udari nogom o pod i obriše postolu o otirač.
 - Šizofrenik, upravo školski primjer - zareži sebi u bradu. - K tomu još i živčan...
A ja sam ga dosta dugo smatrao darovitim. Izgleda, iza toga nema ničeg, osim živahnoga uma i
zlobnoga jezika. Ponovno primjer za to, koliko se temeljito možemo prevariti u nekome čovjeku.

NA VRHUNCU VALA

Tek kad se spustiše niz stubište, uočiše kroz debelo staklo ulaznih vrata, kako vani doista
bjesni nevrijeme. Oblaci su se naganjali nebom, vjetar je jecajući fijukao kroz procijepe na
vratima, a kišne su kapi koso i žestoko šibale po nogostupu, poplavljenome i prekrivenom kišnim
mjehurićima.
- Pri ovoj provali oblaka ne možemo van -pojasni Erkki razborito. - Smjesta bismo
bili mokri do kože. A uz ovakvo vrijeme bi se jedva moglo dobiti taksi. Pametnije
je pričekati, dok ne prođe onaj najgori pljusak.
Ulica je bila sasvim pusta. Nitko se nije probijao kroz nevrijeme. Grad je postao mračan i
tmuran. No po suvremenome hotelskom predvorju širio se ugodan odsjaj nevidljivih stropnih
svjetiljki i zastrtih žarulja. Uokolo su stajali udobni naslonjači, te je vladao ugodan mir.
- Ostanimo zasad ovdje - predloži Erkki. Povuče bezvoljnoga Feliksa sa sobom i uzdišući
utone u jedan dubok naslonjač.
Feliks sjedne. Neko vrijeme je šutio. Tad podigne glavu i upita potišteno:
- Bojiš li se?
Erkki nije razumio što time misli, pa ga pogleda začuđeno.
- Onoga, što nam se još može slučiti... -dometne Feliks, pojašnjavajući.
- Ni crnoga se vraga ne bojim više od toga...- otpuhne Erkki.
Stolac je bio udoban. Erkki duboko udahne i umiri se. Nekoliko trenutaka kasnije se pak
neveselo nasmije i promrmlja podrugljivo:
- Mi ljudi smo zapravo uistinu glupa stvorenja.
Općenito sam poprilično miroljubiv i snošljiv, sve dok nije zahvaćeno moje vlastito
područje. Nepojmljivo je pak, što nas upravo sad neprestance drži bijes i srdžba. Prvo si
preobratio mene. Tad sam ja preobratio tebe. Pritom smo se zakvačili i skoro potukli. Tad smo
se složno prihvatili zadaće da zajednički preobratimo trećega, koji je u nevolji. Trebali bismo biti
ponosni i radosni, što mu je darovano prosvjetljenje. Umjesto toga se osjećamo, kao da nas
je netko ispljuskao. Mrzimo jedan drugoga, jer se ne možemo pribrati i osvijestiti. Pripravno
opraštamo sve, osim kad netko prođe bolje nego mi.
Feliks ispreplete prste.
- Davanje je ipak veće zadovoljstvo od uzimanja
primijeti. - Ta se uzrečica potvrđuje i u ovome slučaju, pokuša li se sve promisliti
mirno i trijezno...
Kratko se zamisli, pa nastavi uzbuđeno...
- Uistinu osjećam, da sam postao jači, da sam nekako narastao. Već i sama činjenica što
ti, mudar čovjek, ozbiljno poimaš svoj strah i zdvajanje, hrabri me u ovoj mojoj slabosti. Možda
i mene jednoga dana podigne i ponese neki val na svojoj kresti, prije nego propadnem.
Ne nazivaj me mudrim - ponovno zatraži Erkki, a glas mu neočekivano postane
ljubazniji. - 1 dopusti mi reći ti ovo: Ti si već danas plivao na vrhuncu vala, čak i ako toga nisi
bio svjestan. Svoj si zov uputio meni, a nakon što sam mirno promatrao što se zbilo Marttinenu,
više ni ne pokušavam dvojiti da u tebi ili pak kroz tebe govori i djeluje nešto, što leži izvan
mojega dosadašnjeg iskustvenog područja. Kako i zašto upravo kroz tebe, to je na koncu
konaca zapravo svejedno. U svakome slučaju, uzbunio si me do dubine duše.
 - Ja na vrhuncu vala? - odvrati Feliks s nevjericom. - Od trenutka kad se
sretosmo dolje na morskoj obali, zapravo sam bio nepokolebljivo uvjeren i potajno sam bio
svjestan da se ništa neće dogoditi jedino zahvaljujući meni. Ne, bio sam siguran da nas
nešto vodi, nas obojicu. Kad sam se s tobom zakvačio, Erkki, bijaše to tek moje
ograničeno Ja, ovaj sasvim nevažan i neznatan Feliks. (J dubini svojega srca sam ipak
bio uvjeren, kako ni jedan od naših današnjih doživljaja neće biti beznačajan. Glede tog osjećaja
sam ipak dvojio i odbijao ga od sebe. Međutim, nas ipak upravlja Božja providnost, Erkki...
Njegovi anđeli koračaju pokraj nas. I sad mi se čini, tek bih trebao ispružiti ruku, te bih svojim
prstima uhvatio nevidljivu, beskrajno suosjećajnu i utješnu ruku.
- Ako je to tako... - primijeti Erkki ponizno i tihim glasom - tad barem meni reci jednu
jedinu dobru riječ, onakvu koja prodire i razbija otvrdnuće mojega srca. Molim te za
to, preklinjem i tebe i Njega, koji te danas poslao.
Feliks je zdvojno kršio ruke. No sve su mu misli izmicale...
- Ne, Erkki...- prizna napokon. - Nemam ni jedne dobre riječi, koju bih ti mogao
priopćiti. Potpuno sam prazan... Prazan i zbrkan.
Tužno kimne glavom.
- Ne bih htio izreći nešto krivovjerno - nastavi,
a glas mu pritom iznenadno postade piskutav. -Zbog svoje bolesti ne mogu više
razlučivati dobro i zlo. Ne bih htio nikoga zavesti na krivi put, nikoga pozlijediti. Poslan sam tek
da bih prenosio poruku. Da, da, ja sam odaslan radi pozivanja gostiju na vjenčanje. Meni
su pak vrata zalupljena pred nosom, te moram stajati vani. O Gospode, smiluj mi se!
- "Bog je toliko ljubio svijet..." - govorio je naizust, umorno. - Ali kako može netko
ljubiti ovaj svijet, koji se rasklimao? Kako se može ljubiti nesavršen svijet, prepun mana i
zabluda, svijet grijeha i poroka, svijet kušnje, strahota i smrti? Može čovjek činiti što god hoće, iz
njegovih djela nastaje zlo. Ma koliko su njegovi postupci možda vođeni dobrim, postaju
kušnjom za druge. U nosu osjećam dah smrti...
Erkki je šutio, a Feliks ga ni ne pogleda.
- Okrutnost, zlo, okorjelost... - nadoveže poslije nekoliko trenutaka. - No Bog je toliko
ljubio svijet, da je predao svojega rođenog sina, koji je došao na svijet kao čovjek. I on nije imao
nikakve mane. Pa ipak su ga Židovi raspeli u doba Poncija Pilata, te je
preuzeo na sebe sve grijehe ovoga svijeta. To je najmahnitija nesmislenost na ovome
svijetu. Ipak me je Isusova krv otkupila, a Njegovo tijelo i krv su žrtvovani za mene... To
je čisto protuslovlje. No za ljubav mojega nevjerovanja, smiluj mi se, uz pomoć Duha tvojega!
Erkki ga je promatrao začuđeno.
Zapravo nisam sad govorio tebi, Erkki -promrmlja Feliks. - Govorio sam
samome sebi, s dahom smrti u nosu. No da bi stekao ispravan dojam o tome, koliko
sam mahnit, moram ti sad nešto ispripovijediti. Mislio sam zapravo, da to već zaboravih, no ti
si mi probudio sjećanje. Već ti rekoh o mojemu boravku u ustanovi... I upravo dok sam se tamo
osjećao najlošije, kad su se svi predmeti koje bih pogledao pretvarali u zastrašujuće utvare, a
umišljao sam si i da mi je jelo otrovano, te sam se još jedino nadao smrti, upravo tad mi se
ukazao Bog. Gsred one moje bijede i jada. Nije mi se ukazao kao otkupitelj, a ni kao
svjetlo ili lik. Ukazao mi se kao glas...
Feliks zastane i protrlja si čelo.
- U onoj zastrašujućoj samoživosti moje bolesti, bio sam Bogu zao duh, te sam čeznuo za
iskren i otvoren razgovor s njim. Nemam nikakvo drugo
opravdanje za to, osim što ni u kojemu slučaju nisam htio s njim razgovarati zbog
sebe... Sebe bih pritom potpuno zaboravio. Jednostavno, osjećao sam,
kako se u tom trenutku u meni prikuplja strah cjelokupnoga čovječanstva, da sam
žarište tome strahu. Glasno sam dozivao Boga, pozivao ga neka mi odgovori, molio
ga i preklinjao: "O Bože, nemoj se još umoriti od ovoga svijeta, budi strpljiv! Ne dopusti da
propadne ovaj svijet, kojega si stvorio!“
Feliks na tren zatvori oči. Kad ih je ponovno otvorio, u njima se mogao vidjeti nekakav
drukčiji sjaj.
- I tad mi je Bog odgovorio - napomene. -Da, da, u svijetu mojih bolesnih
priviđenja, njegov mi je glas zatutnjio u ušima, odnekud izvana, iz velike udaljenosti, a
ne iz moje nutrine. Rekao je: "Zar nisam bio strpljiv tisućljećima? Zar nisam bio strpljiv, dok su
se narodi međusobno uništavali? Zar nisam bio strpljiv, dok su u moje ime ubijali i mučili ljude?
Sto znaš ti o strpljivosti?" No ja sam tek glasno vikao, kao što budalasto dijete kriči u tamu:
"Budi i dalje strpljiv, o Gospode! Ne uništavaj ovaj svijet!" Glas mu je odjekivao iz dalekih,
dalekih prostranstava.
Feliks zastane, prebriše si dlanom lice i pokuša se slabašno nasmiješiti...
-Kako bi doista stekao uvid u moju bolest, Erkki... - pojasni zatim - poslušaj još ovo! Bilo
mi je kao da govorim kroz neku vrstu telefona, na neprispodobivu daljinu. I uvijek ponovno bi se
veza prekidala, uz kojekakve atmosferske smetnje. I tako sve dok napokon Njegov glas nije
ponovno, na nadprirodan način, odjeknuo u mojim ušima: "Misli na sve, što se dogodilo na
Zemlji!", rekao je. "Zar iz toga i sam ne možeš razlučiti, kako je moje strpljenje bezgranično? Ne
dosađuj mi i ne uznemiravaj me više. Trebam skrbiti još i za druge svjetove. Ipak, ni ovu zemlju
nisam prepustio njenoj sudbini." No i treći sam put ustrajao, te za ljubav čovječanstva, glasno
povikao Bogu: "Budi strpljiv i ne dopusti da propadne ovaj svijet!" Ponovno mi je odgovorio,
rekavši: "Nisam se još umorio od ovoga svijeta, te neću dopustiti da propadne. Ako se u nešto
možeš pouzdati, to je moje strpljenje. Ali me sad više ne ometaj. Imam svoje posrednike, kojima
se možeš obratiti." Polagano je utihnula tutnjava Njegovoga glasa. Zvučalo je kao da se na
telefonskome vodu isključuje jedno pojačalo za drugim. Tad sam doživio I mir, kakav sam si
samo mogao zamišljati. Vratio sam se u carstvo Zemaljskoga, te mi se pričinjalo, kao da sam se
pretvorio u kamen. Ne, to ne mogu opisati... Više sam dana poslije toga bio potpuno smućen i
nisam mogao uspostaviti odnos sa svakidašnjom stvarnošću. I poslije mi se taj neobičan razgovor
dugo motao po glavi. Sad si ga pak ti oteo zaboravu, pomogavši mu da zastrašujuće oživi u
mojemu duhu. Kad ti to tako kazujem, postaju to opipljive riječi... I ne vjerujem kako bi netko,
kome se nije slučila takva bolest, mogao spoznati koliko takav doživljaj može biti presudan
jednome bolesnom čovjeku. Ne, Erkki, nemam ni riječi utjehe za tebe. Tek objavu mojega
smućenog mozga, da je Bog beskrajno strpljiv.
Erkki je dugo premišljao, spuštenoga pogleda i opuštenih ruku.
-Danas ujutro... - reče napokon, ozbiljnoga lica - još bih se suosjećajno smijao tvojim
tlapnjama. Dakako, i sad bih još mogao utvare i doživljaje jednoga duševnog bolesnika zapravo
svrstati u područje psihijatrije ili biokemijskih zbivanja u mozgu i tako ih pojašnjavati. No kod
tebe sam zaista stupio na klizavo područje. U mojemu sadašnjem duševnom raspoloženju su i
čovječje znanje i čovječji razum tek prividne i varljive vrijednosti. Svakoga trenutka mogu
propasti kroz pod na kojemu stojim, te se obrušiti u dubok ponor. Felikse, strpljenje je, dakako,
tek ljudska osobina. Unatoč tome me je tvoje nadahnuće o božjemu strpljenju strahovito potreslo,
te prijeti da me svlada. Možda je to stpljenje za mene zapravo natuknica koja me treba ohrabriti.
Možda je ono jedino slabo svjetlucanje nade u mojoj duševnoj tami. Istodobno mi je ono i
optužba i upozorenje. Zašto se izrugujem, zašto izazivam? Morao bih i ja biti stpljiv, te čekati što
će mi biti dano. Ako će mi išta biti ukazano. Erkki stisne šake...
- Pa i ako se ne treba ostvariti... - nastavi ogorčeno - ako je to tek umišljanje... No
koje će mi ipak ponuditi mir, pa makar kratak trenutak oslobođenja
od mojega straha, svejedno sam i tad pripavan pokoriti se. Čovjekova sposobnost za
samoobmanjivanje je nevjerojatno velika, a to vrijedi i za mene, znanstvenika.
- Ne radi se o nikakvome umišljanju i zavaravanju - uvjeravao ga je Feliks, kojemu je lice
u sjaju zasijenjenih svjetiljki postalo pepeljasto sivo.
Kroz procijepe na ulaznim staklenim vratima vjetar je fijukao stenjući, vani na ulici je
pljuštala kiša, a noć se polagano uvlačila u hotelsko predvorje. Iznenadno, svjetlost svjetiljki
postade mutnom, kao da je došlo do smetnje u napajanju, no već tren kasnije ponovno sine
sasvim jasno.
- Ne - iznova je uvjeravao Feliks. - Nije to nikakvo umišljanje. Toliko ipak vjerujem, da
bih to znao. Radi se o najstrahovitijoj istini, koja može biti otkrivena ljudima. Jedino što je ja, u
svojoj bijedi, nisam mogao primiti jednostavno i izravno. Vidim pred sobom otvorena vrata,
ali ne mogu i ne mogu ući.
Erkki je pak slijedio svoje vlastite misli.
- Ne zamjećujem ni najmanje umišljenosti ili taštine... - primijeti. - Osvrnem li se na svoj
život, sve je neuspjelo, promašeno, zakržljalo, prijetvorno... Danas prijepodne Sunce je prekrasno
sjalo, more je svjetlucalo, a proljeće uokolo mene bijaše lijepo. No ipak sam osjećao kao da mi
lice biva pritisnuto u mulj. Poslije onoga što sam danas doživio, bilo bi budalasto i drsko, tvrditi
kako ne pripadam vrsti ljudi koji se, izgubivši snagu, udostoje moliti za milost... Pa čak i ako sam
do sada uspijevao živjeti bez Boga. Feliks iznenadno podigne glavu i zagleda se u svojega
prijatelja.
- Kako možeš znati... - prošapće - da si živio bez Boga?
Ove riječi pogodiše Erkkija poput bljeska munje. Hitro i plaho pogleda uokolo, kao da se
boji, netko bi ga mogao čuti...
- Imaš pravo... - prizna tad. - Kako to mogu znati?
 DIO ČETVRTI

DUHOVNIK

Zanijemiše, kad je iz prostranoga stubišta dopro žamor glasova. Dva čovjeka s cilindrima
na glavi i jato veselih žena spuštahu se niz stube. Slijedili su ih mladenci. Blistavih očiju i jako
zarumenjenih obraza, zgodna nevjesta je držala svoj stručak cvijeća, a mlad čovjek širokih
ramena u večernjem odijelu i s bijelim karanfilom u zapučku, skrbno je vodio svoju ženicu pod
ruku. Živahno razgovarajući i mašući rukama, sišli su zatim roditelji mladenaca. Po svemu
sudeći, na vrlo svečanome objedu sudjelovalo je najmanje dvadeset uzvanika. Službenik na
prijavnici započne žustro nazivati, kako bi pribavio taksije. No djever preda svoj cilindar jednoj
od gpšća, pa se čvršće umota u svoj ogrtač i pohita van na kišu, kako bi našao vozilo za
mladence. Nalet vjetra provali u predvorje i unese sa sobom blistav vrtlog kišnih kapi, zbog čega
mlada žena ustukne, kako bi zaštitila svoju lijepu bijelu opravu.
Posljednji je niz stubište došao pastor. Držao je u ruci crn klobuk, a noge je pritom sa
stube na stubu spuštao vrlo oprezno, kao da ga bole. Bio je gotovo potpuno ćelav, a na
nabranome licu mu se zrcalio tmuran izraz. Usput je zastao i pogledao dolje na sve razuzdanije
mlade ljude, kojima kao da nevrijeme i kiša nisu ni najmanje smetali. Očito su potpuno zaboravili
nazočnost duhovnika, ali on kao da je time bio zadovoljan. Unatoč tome, smiješak mu je bio
neobično strog.
- Dakle, takvo nešto... - primijeti Erkki, kao za sebe. - Ne, takvo nešto! Takvo nešto! -
ponavljao je.
Izgledalo je kao da se pokušava skriti u svojemu velikom naslonjaču.
- Oh, jao! Moje postole... - jadala se jedna mlada žena.
Pred staklena vrata pristigne jedno krasno vozilo, zavezavši do polovice na nogostup.
Hotelski vratar otvori kišobran, smiješeći se, te pridrži vrata koja je drmusao vjetar. Mladenci su
mogli uči u automobil, a da se pritom ne namoče prekomjerno. No zato s mladenkinoga struka
cvijeća, kad je izašla, otpadoše latice i zalepršaše na tlo. Novopečeni supružnici se odvezoše uz
glasno podcikivanje, a zatim su nailazili taksiji jedan za drugim. Gosti su se međusobno opraštali.
Posljednji koji je još ostao stajati u predvorju, bio je po svemu sudeći mladenkin otac, koji pruži
ruku duhovniku. Pritom mu je, izgleda, ponudio da ga odvezu kući. Duhovnik međutim odlučno
potrese glavom, te pojasni kako stanuje u protivnom smjeru. I službeniku na prijavnici odmahne
rukom, što je bio znak da još ne želi taksi. Oprezno odhrama do jednoga stolca, koji mu je nudio
utočište i sigurnost, te sjedne uzdišući. Zatim spusti glavu i podupre ju rukama.
Blizu staklenih vrata se pod navlažio od kiše, a crvene cvjetne latice ležale su po sivome
sagu u predvorju.
- Blistavilo života - primijeti Erkki nesigurnim glasom. - Mladež prolazi na zlatnim
stopama svojega vječnog puta.
- S velom istkanim od snova preko očiju -dometne Feliks. - Dok potraje zanos. No i on
prođe, a tad nastupa jednoličnost svakidašnjega života. Poroci, kušnje, smrt.
- Neka ostanu sretni cijeloga života - reče Erkki. - Ne zavidim im, uistinu ne. Još
jučer bih im možda bio potajno jalan zbog njihove mladosti, zdravlja, snage, ljepote,
razdraganosti i veselosti. No iz toga sam izašao. Danas više ni po koju cijenu ne bih htio ponovno
započinjati, ni u čemu.
Duhovnik podigne glavu i ponovno tiho uzdahne. Čvrsto pogleda Erkkija i prepozna ga.
Pogled mu ostane mračan, a zamišljeno lice djelovalo je odbojno.
- Dobru večer, profesore - pozdravi. - Oprostite, tek sam vas sad zamijetio.
 Opre se rukama o naslone svojega stolca, te se uspravi s naporom, htijući došepati radi
rukovanja. Erkki nevoljko ustane i pođe prema njemu ispružene ruke.
- Molim vas, ne dajte se smetati - reče uslužno,
ali istodobno i nekako otegnuto. - Trudbenik je zaslužio predah, zar ne? Čekate li i vi, da
prestane kiša?
Svećenik ne odgovori.
- Zgodan par... - nespretno primijeti nakon nekog vremena Erkki, tek da nešto
kaže.
Duhovnikove oči se smrknu još više, dok je ispitivački osmotrio Erkkija.
- Zgodan par... - ponovi promišljeno, kao da odmjerava riječi. - I sve tako povoljno,
koliko je god moguće. Na izgled, barem... Potječu iz uglednih, imućnih obitelji. Putovi su im
utrti. Nema sjene dvojbe u njihovim dušama. Dvoje zgodnih mladih nevjeraca. Punom parom u
pakao. Već su na putu.
- Oh? - uzvikne Erkki zapanjeno.
- Da, nevjerci - uzdahne pastor, kao da se predaje. - Bilo bi besmisleno, zatvarati oči
pred tim. Ti ljudi čak imaju svoje kumire: automobil, televizor... Ah da, možda su moji prijekori
nepravedni. U našemu vremenu, neprijateljski nastrojenome prema vjeri, trebao
bih sa zahvalnošću pozdravljati, što im je barem stalo do crkvenoga vjenčanja. Što se ne
zadovoljavaju tek matičnim uredom. Dakako, crkveni je obred mnogo ljepši, mnogo
svečaniji. Pri sklapanju braka sam pak mogao jednako tako govoriti latinski ili grčki... Nisu
ni naslućivali, o čemu se pri obredu radi. Ne vjeruju... Tek naslijeđeni običaji. Zaziru od tog
obreda i od mene. No crkveno vjenčanje spada u dobre običaje. Grijeh i milost, Bog i Krist... To
su njima potpuno beznačajni pojmovi. Prazne riječi, za koje se ni najmanje ne zanimaju. Sto
brže mogu, sve to ponovno otresti, to im je milije. Na jedno uho unutra, na drugo ponovno van.
Zastane, trljajući si izborano čelo.
-Sudim li prestrogo? - upita tad. - Nije to strogost, tek zdvajanje. Kao kad se nekome
pruži vrijedan dar, a u znak zahvalnosti uslijedi tek nerazumijevajući pogled. Ili kao kad se
govori nekim drugim jezikom. Uz svečani stol sjedio sam poput stranca. Nalik Svetome Nikoli,
na zabavu djeci. Nezahvalan sam, dakako. Dobro su me nahranili i bili vrlo ljubazni prema meni.
Poneki od nazočnih se čak i potrudio da me sluša. A trebao sam tek biti tankoćutan i imati osjećaj
za mjeru. Nikako ne pozlijedivati ili vrijeđati osjećaje, kako tim ljudima ne bih omrznuo još i onu
malenu ulogu, koju igra crkva u njihovome životu.
Trgne se i pogleda Erkkija.
- Oprostite, profesore, što sam započeo govoriti o takvim stvarima - zamoli. - Tek mi je
još jedanput iznenadno prisjeo ovaj nevjernički svijet, u koji sam smješten sa zadaćom da radim.
Kad bi ljudi barem htjeli iskazati zdvajanje ili protuslovlje! To bi pokazalo,
kako su ipak duševno gladni, barem u izvjesnoj mjeri... Ali ne, oni sve prihvaćaju
toliko ravnodušno, da se tek uljudno suglase. Pritom me mori strahovita
sumnja, kako crkva svoj opstanak zapravo duguje takvim ljudima. Pojedinci ne istupaju, jer
im je crkva skroz na skroz nevažna. Razvlače i prenose jedan
običaj, koji u njihovome biću više nema nikakav značaj, ali njegovo obdržavanje ipak
spada u otmjene običaje. Čak ni kad leže na samrti, ne daju dozvati duhovnika. Dovoljno im je,
ako dobiju crkveni ispraćaj na posljednji počinak.
CIšuti i neko je vrijeme nijemo gledao pred sebe.
- Ne, ne... - reče tad, odmahnuvši rukom. -Ja te ljude ni u kojemu slučaju ne mrzim. Prije
bih rekao, mrzim samoga sebe, jer sam toliko loš pastir, te im ne mogu ponuditi nešto njima
prijemljivo, što bi mogli prihvatiti kao svoje... No kako je vama, profesore? Vrijeme
prolazi tako brzo. Zapravo se ni ne mogu točno prisjetiti, kad smo se posljednji put vidjeli.
- Pri ukopu moje majke - podsjeti ga Erkki. -Mislim da smo se tad dobro napričali. No
pogledajmo činjenicama u oči... Bojim se, s moje je strane razgovor tom prigodom ostao potpuno
površan, tek uljudno povlađivanje, upravo ono što ste netom predbacili onim mladim ljudima. No
sad je sa mnom drukčije... To je krajnje neobičan udes, što smo vas upravo danas morali sresti.
-Još nešto o mržnji - napomene svećenik, vraćajući se ranijim mislima. - Kao duhovnik
nemam pravo mrziti ikoga. Kako bih bio pravedan prema tim nevjercima, moram ipak priznati,
prema licemjerima me pokatkad obuzima odbojnost koja naraste do mržnje. Mislim one
bogobojazne ljude, koji o pitanjima vjere sve uvijek znaju bolje od bilo koga drugoga, koji
upravo liju otrcane izričaje i isprazne tvrdnje o otkupljenju i vjeronauku. Prijetvorni i
samodopadni u svojoj preuzetnoj vjeri, žustri i nestrpljivi, uvijek pripravni osuđivati druge... Bog
neka se smiluje crkvi, ako se takvi ljudi kao neuki skrbnici duša pojavljuju
predstavljajući djelatan dio vjerske općine. Barem to moram reći u prilog nevjercima... Pogrješno
nastrojeni suradnici i sljedbenici crkve su po nju još veća pogibao od ravnodušnih
oponašatelja... Ah, što ste ono htjeli reći, profesore? Erkki je oklijevao...
-Danas sam slučajno susreo jednoga ranijeg školskog druga... - nastavi ipak, polagano. - I
u razgovoru smo došli na pitanje vjere. Možda mi djeca svijeta, točnije uzevši, i nismo toliko
bezbožni, kao što vi pretpostavljate, pastore. Baš protivno, ja mislim da je strah našega doba
svakome čovjeku dio njegove užasne stvarnosti. Bilo bi poučno, to pitanje nekoliko minuta
raspraviti s vama, ako imate vremena.
Duhovniku se izborano lice porv nepovjerljivo pogleda profesora. Eii prenosio težinu
svojega krupnog tijel.i na drugu, izbjegavajući duhovnikov po<i i
Nisam dorastao polemičkoj raspravi s
i-znanstvenikom - odmahne rukom pastor. n« , nisam tome vičan... Za to sam
premalo bogoslov. Tek sam sluga svoje vjerske općine.
- Ja ni ne mislim na polemičku raspravu -uzvikne Erkki. - Ne, jednostavno sam duševno
smućen i uznemiren. To se očito sluči i jednome znanstveniku. I ja sam tek čovjek. Radije
razgovarajmo o vjerskim pitanjima, polazeći od praktičkoga motrišta!
Duhovnik ga pogleda hitro i hladno.
- Oprostite... - reče. - Ne bih htio biti neuljudan, ali... Jeste li pili, profesore?
Erkki se toliko raspali, da mu je od toga lice nabreklo i postalo tamno crveno.
- Milosrdni Bože! - poviče. - Zar treba biti pijan, da bi se čovjek usudio govoriti o
vjeri? Valjda nemate toliko nisko mišljenje o meni? Potpuno sam trijezan. No ako ne želite
razgovarati, ja vas ne silim. Bila je to tek toliko neobična slučajnost, što sam vas sreo ovdje. Zato
se nisam mogao suzdržati da vas ne zamolim za razgovor. No bjelodano je to bila
pogrješka. Oprostite mi, molim vas.
Ponovno žestok udar vjetra protrese staklena vrata, a svjetla na tren postadoše mutnima.
Obojica muškaraca nesvjesno pogledaše van na ulicu. Duhovnik se neveselo nasmiješi...
- Ne shvaćajte moje riječi kao prijekor... -pojasni. - I ja sam netom ispio bocu
pjenušca, kako svojim suzdržavanjem ne bih drugima zagorčio radost.
Ranije sam glede toga bio stroži prema sebi, no u starosti postajemo opušteniji. A iskrene
razmjene mišljenja se nikako ne ustručavam. Jedino sam toliko često spoznao, koliko su takve
rasprave neplodne, ako svaki sudionik ima drugo polazište. No sjednimo i porazgovarajmo neko
vrijeme. Ne žuri mi se...
Erkki domahne Feliksu neka priđe, pa ga predstavi. Feliks drhćući pruži svoje koščate
pršte u susret čvrstome duhovnikovom stisku ruke. Pritom ga je svećenik gledao izravno u oči,
dok je Feliks jednostavno morao skrenuti pogled u stranu. Kako bi prikrio strah, skine naočale i
počne ih revno čistiti rupčićem. Erkki primakne naslonjače, pa sva trojica sjednu u miran kutak
za čavrljanje.

OTKUPLJENJE SVIMA

Erkki pričeka dok se svi nisu udobno smjestili.

- Nas dvojica, Feliks i ja - započne tad -doživjesmo danas nešto... U pomanjkanju
prikladnih riječi, opisao bih to kao Božju nazočnost. Ili bih to nazvao dodirom skuta nekoga
drugog svijeta? Obojica smo potreseni time. Istodobno nas je obuzelo i duboko
zdvajanje. Naime, ne možemo vjerovati na uobičajen i ispravan način, ne onako kao što bismo
po našoj prosudbi trebali vjerovati. Sad bih pak htio
upitati sasvim otvoreno i odvažno, što vi osobno mislite o vjerovanju i o crkvi, te
kako nam crkva može pomoći.
Duhovnik ih pogleda obojicu, te se uvjeri, da misle ozbiljno... Zadubi se u razmišljanja
neko vrijeme, pa zatim počne polagano izlagati svoje motrište, kao da pipanjem traži prave
riječi...
- Mislim da samo dječje duše, te siromašni duhom, mogu vjerovati na uobičajen i
ispravan način, kako ste se vi to izrazili. Ali koliko vidim, u kršćanskome vjerovanju nema
ničega uobičajenog, što ikome, tko ne spada u ta djetinjasta bića, blagoslovljena i, jao,
krajnje vrijedna zavisti, ne bi bilo ispravno u svakidašnjemu smislu.
Zastane oklijevajući...
- Ja sam duhovnik - nastavi tad zamišljeno -i upoznat sam s bogoslužnim potankostima.
Ali nikada, ni jedan jedini put u životu, nisam mogao izgovoriti posvećene riječi, bez duševne
potresenosti i uzbuđenja. Sve ostalo, što govorim na ovome zemaljskom svijetu, puno je slabosti i
zabluda. Crkva živi u svijetu koji se mijenja. Ipak na svijetu postoji crkva, koja sebe
naziva jedinom koja daje spasenje. Postoji i crkva koja sebi prisvaja isključivost
"pravovjerja". Ja osobno služim našoj zemaljskoj crkvi, koja je izrasla iz ovoga našeg zavičajnog
tla, usuglašeno s našim duševnim značajkama, te se razvijala i neprestance obnavljala s
protokom vremena. Vjerska općina, crkva... One predstavljaju vanjski oblik djelovanja,
koji u ljudskome društvu ima svoje vlastito mjesto. No to je tek ljuska.
Stvarnu crkvu tvori živuća sveza vjernika u Isusu Kristu i kroz Duha Svetoga. To jedino
je ona neobična, a ne ispravna stvarnost, koja od crkve čini pravi Hram božji.
Nasmiješi se i pogleda ih obojicu.
- Sasvim razumljivo... - nastavi - sad govorim jednako sebi kao i vama. Jer sve je to u
cjelini jedno nadosjetilno čudo, koje mi svakim danom ostaje jednako nerazumljivo i
nepojmljivo. Sve vanjsko dolazi od čovjeka, ali nevidljiva stvarnost živuće crkve dolazi
od Boga. To uključuje i zadivljujuću činjenicu, što crkva živi jedino s grijehom, za grješnike i
uz pomoć grješnika. Od ljudi na ovome svijetu nitko nije bezgriješan, ni jedan jedini.
Nitko nije toliko posvećen da, ma koliko možda bila jaka ljudska volja, ne bi
mogao ponovno posrnuti. Gdje god ima ljudi, neprestance opstoji i tvrdokornost,
zatucanost, nevjerica, otvrdnulost i nemilosrdnost. Već kod rođenja naslije-đujemo grijehe,
čovječji ponos na sebe samoga i na svoju snagu. Pa tek kad se znanje i ponos slome, počinje
kraljevstvo milosti.
Obrazi mu se počeše trzati, kao od bola, te si prijeđe dlanom preko izboranoga lica.
-No vjerujte mi, kao i onome što vam kazujem - reče, a smiješak mu na trenutak razvedri
sjetne oči. - Ali nipošto tek zato, što sam duhovnik! Mi svećenici smo po poimanju i
sposobnostima jednako različiti kao i drugi ljudi međusobno. Tek smo ljudska bića, te govorimo i
poučavamo prema našemu ljudskom razumijevanju. Isus Krist je sve. Ono ostalo je čovječje
djelo, podložno raspravljanju i pojašnjenjima, nepotpuno kao i sve drugo što potječe od čovjeka.
Koliko mislim, ni suvremeno se prirodoslovlje ne može ni na koji način nadmetati s kršćanskim
vjerovanjem. Baš protivno, čini mi se kao da nas je znanost oslobodila okova onoga naslijeđenog,
starinskog mišljenja, kakvo je bilo ubičajeno u devetnaestome i još početkom dvadesetoga
stoljeća. Prirodoslovlje je toliko napredovalo, ostvarilo toliko iznenađujućih otkrića, da je čudo
sadržano u tajni kršćanskoga vjerovanja postalo jasnije i istodobno utemeljenije nego ikad.
Barem ja tako mislim... Čudesnije od svih čuda za mene je istina, što se u ovome tajanstvenom
Svemiru, Bog rodio upravo na ovoj našoj Zemlji, kao Čovjek, i usred ovoga našeg ljudskog roda,
te je tu patio i umro. I to da bi nas oslobodio naših grijeha, te je ustao iz mrtvih. No to su sve,
razumljivo, tek moja osobna i čovječja razmišljanja. Ona nemaju moć dokazivanja nikome
drugom osim meni.
Zavlada muk. Sjedili su nepomično.
- Me, ne mislim da znanost, sa svim svojim postignućima i tekovinama, može oboriti
tu istinu -nastavi svećenik. - No tu istinu može čovjek prihvatiti jedino kroz vjerovanje.
Priznajem, znanstvena istraživanja Biblije, arheologija, svitci s Mrtvoga mora i slične
pojedinosti, rasvijetlile su i srušile poneke povijesne
činjenice koje nekoć bijahu dvojbene. Znanstveni razvoj je otvorio nove čovjekove
spoznaje. Ali tajna grijeha i iskupljenja je jednaka, sada i za uvijek. Pogibeljnije od
bešćutne i nepristrane znanosti je pak krivovjerje usred crkve, ona zastrašujuća vjerska mržnja,
zanesenost pojiana jednako kao i netrpeljivosti te
sebično i jednostrano osuđivanje onih koji misle drukčije. Temeljnu zagonetku
kršćanskoga vjerovanja treba uvijek svaki pojedinac osobno raščlaniti i razmotriti. U
svojemu vlastitom Ja svaki čovjek doživljava
Krista za sebe. Čak ni crkva nema za to čvrste putove i odgovore. Duhovnik može
hrabriti, savjetovati, pokazivati put... Ali skrušenost srca mora svaki čovjek doživjeti u sebi.
Pritom on stalno ostaje na samu s Isusom Kristom, pa makar za njega molio i duhovnik odnosno
cijela vjerska općina.
Utonuo u misli, prigne se naprijed i protrlja bolnu nogu. Drugu pak ispruži naprijed poput
svijeće, kao da ju želi rasteretiti nepodnošljive patnje.
- Mi duhovnici se međusobno vrlo razlikujemo... - ponovi zamišljeno. - Postoje među
nama daroviti istraživači, dubokoumni mislitelji, izvrsni pastiri duša... Zatim predani
propovjednici, vojnici borbene crkve, stvaratelja novih oblika društvenoga rada i djelovanja. Svi
oni imaju svoje mjesto u okvirima crkve, svi su potrebni. Ipak, mi smo svi bez iznimke tek ljudi,
a naša sposobnost poimanja i razumijevanja je ipak ograničena. Netrpeljivost prema drugima
neprestance vreba u našim dušama, te ne možemo učiniti ništa više nego služiti crkvi. I to svaki u
svojemu djelatnom krugu, svaki prema svojoj savjesti i osobnim sposobnostima. Ja se osjećam
službenikom patničke crkve. Moje djelatno područje na ovome nevjerničkom svijetu je grad
Helsinki. Ako već pritom nisam naučio ništa drugo, ipak jesam barem o poniznosti i ispunjavanju
mojih dužnosti. Moram se snaći u ovome vremenu koje je postalo toliko svjetovno i s mojom
nevjerničkom vjerskom općinom. Moram biti zadovoljan s krštenjem djece, blagoslivljanjem
brakova, žalobnim obredima za preminule i ponajprije darivanjem nedokučive milosti večernje
pričesti onima, koji je žele primiti. Ja sam tek slab, nesavršen čovjek, prečesto osoran,
neljubazan, mrzovoljan, strog, grješnik među grješnicima... No Krist živi, on djeluje i u mojoj
vjerskoj općini. Kad to ne bih osjećao postojano iz dana u dan, zasigurno ne bih imao snage za
daljnji život. Ali kod Njega, čak i sa svim svojim manama, nalazim svakoga dana milost i oprost.
Ne smijem nikome suditi, da mi samome ne bi bilo suđeno.
 Ponovno se prigne, kako bi protrljao nogu, a mišići na obrazu su mu se i opet trzali. Tad
se ipak zavali natrag u naslonjač, te pogleda Erkkija u lice. Zadovoljno treperenje plane mu u
patničkim očima...
-Znam vrlo dobro... - napomene - među obrazovanim, znanstveno školovanim ljudima,
neki u skrovitim dubinama srca smatraju ovu našu zemaljsku crkvu preživjelom. U svojoj
duševnoj gladi traže nove oblike za svoj vjerski život, čak i u toliko dalekim krajevima kao što
je primjerice Azija. Možda naše doba, kao i sva prijelazna razdoblja, potajno žudi za
tajnovitim, za skrivenim učenjima. Ne osuđujem te ljude... Ali ih ne razumijem. Najdublja tajna
naše kršćanske vjere i naše vlastite crkve je čudesnija od bilo koje druge vjere, ako pokušamo bez
predrasuda pristupiti stvarima. Siromašnima duhom i onima dječjega srca ta je tajna otkrivena.
Složenijim i duševno zahtjevnim ljudima pružaju se tu tajna i zagonetka, koje u sebi kriju
dovoljno za istraživanje tijekom cijeloga života. 0 krilu naše crkve ima uistinu mjesta za svakoga,
koji iskreno i ponizno dušom i tijelom teži riješiti posljednju zagonetku svojega vlastitog
ljudskog postojanja.
Nevrijeme se još uvijek nije smirivalo, no oni kao da to nisu zamjećivali.
- Svojim riječima ipak ne želim braniti crkvu i vjersku općinu - nastavi duhovnik. - Oni ne
trebaju moju potporu. Možda su vanjski zidovi te crkve obrasli mahovinom, ali svaki
naraštaj dograđuje nov kat, pa čak i ovaj naš, sadašnji. A temelji te građevine počivaju na
stijeni, koja je postojana. Ta je stijena Isus Krist, Sin božji. G svijetu koji se obnavlja, iznova se
oblikuju i vanjski oblici crkvenoga djelovanja. Oni
jednostavno moraju biti promijenjeni, jednako kao što su i odnosi između ljudi podložni
promjenama. Ali u okvirima živućega nauka, živuće vjere, naša crkva odgovara sada i za
uvijek na od pamtivijeka nepromjenjljivo temeljno čovjekovo pitanje: Što mi vrijedi,
osvojim li cijeli svijet, ako mi pritom strada duša?
Promisli trenutak i još primijeti:
- Crkva donosi i svim razdobljima nepokolebljivu
ćudorednu zapovijed: Ljubi svojega bližnjeg kao i sebe samoga. Na tome se temelji cijeli
Zakon i proroci. Zato ne poučavam o crkvi koja sudi. Vlastit čovjekov strah, koji svakoga dana i
ja osjećam u sebi, dovoljan je sud svakome pojedincu. Barem tako mislim... Zato objavljujem
milosrdnu crkvu. Objavljujem raspetoga, uskrsnuloga otkupitelja, koji obitava s nama putem
Duha svetoga, sada i vječno. Nasmiješi se ponovno i odmahne rukom.
- No, dosta propovijedanja! - napomene. -Vama pak obojici, koji ste
zabrinuti zbog svojega pomanjkanja vjere, htio bih još spomenuti jedan
navod iz Biblije, kao popudbinu. Pritom govorim jezikom jednoga koji je veći od mene.
Navod je iz Prve poslanice svetoga Pavla Timoteju: "Jer za to
radimo i borimo se, budući da smo svoje nade položili u živućega Boga, koji je
otkupitelj svih ljudi, a osobito vjernika." Obratite pozornost na ovo "osobito vjernika".
On je i vaš otkupitelj, čak i ako to ne želite. U trenutcima jada, meni je taj stih bio
neizrecivom utjehom. "Otkupitelj svih ljudi..." Te nade radi, djelujem i borim se i
ja. Koliko mi to moja slaba ljudska snaga omogućava.
Dugo su još sjedili i pogledavali se međusobno.
- Vi ste dobar čovjek, pastore... - napokon reče Erkki tiho.
No duhovnik nabere čelo.
- Ne nazivajte me dobrim, profesore... - usprotivi se. - Ja nisam dobar.
- U svakome slučaju... - reče Feliks, uzdrhtalih usnica - vi ste sretan čovjek.
Svećenik razmisli o tome, spuštene glave.
- Da... - reče tad. - Da, nedvojbeno sam sretan čovjek. Bijah još mlad, kad sam
osjetio poziv.
Bio je jači od mene, unatoč svem protivljenju. Jedanput za uvijek Bog me je pokorio i
prisilio da kleknem. Tako je cjelokupno moje razdoblje zrele muškosti bilo borba protiv požude i
robovanju porocima, dan za danom ispunjen poniznošću i kajanjem do zdvajanja. U svojemu sam
srcu bio Njegov najbijedniji sluga. No uvijek iznova bi mi udahnuo svoj zažaren dah i oslobodio
me mene samoga. Sad sam obuzdan i ukroćen. Da, vrlo sam sretan. Svakoga jutra zahvaljujem
Bogu što smijem živjeti još jedan dan, kako bih se popravljao i primao Njegovu neizrecivu
milost. Ništa ne dolazi izravno iz mene, ništa na potječe od vlastite snage, sve to stiže od Njega.
Zastao je i pogledao kroz staklena vrata van na ulicu.
- Oluja se izgleda smiruje - primijeti. - Vrijeme mi je poći.
- Blagoslovite nas, ako možete - hitro zamoli Feliks.
Duhovnik ga pogleda s ljubaznim osmijehom.
- Nisam podoban blagosloviti vas... - reče gotovo vragolasto. - On, naš
otkupitelj, on će vas blagosloviti i biti s vama, čak i ako to ne budete
željeli. Za vas je žrtvovao svoje tijelo, za vas je prolivena njegova krv. Zahvaljujući
Njemu, omogućen vam je vječan život.
S mukom ustane i zastade oklijevajući. Čelo mu porumeni, te je izbjegavao pogled
dvojice muškaraca.
- Zahvaljujem vam obojici... - reče tiho - što
ste mi pomogli prebroditi moje trenutke straha i
zdvajanja. Možda sam govorio previše, te riječima koje su u ušima obrazovanoga čovjeka
glupost... Ali mi druge riječi nisu nadošle. Moj vlastit najveći grijeh je osamljenost, a za jednoga
pastira je osamljenost teško breme. Zato mi i jest bilo sasvim osobito zadovoljstvo, što me
navedoste da se prisjetim velike božje ljubavi. Njegova se ljubav ne proteže samo na zabludjele
ovce, nego i na loše pastire...
Oprosti se s njima stiskom ruke, obzirno se suzdržavši bilo kakvoga nagovještaja o
ponovnome susretu. Čvrsto nabije klobuk na glavu i odhramlje prema ulaznim vratima. Kiša je
prestala, ali je vjetar još uvijek tresao vratima, kad ih je pastor otvorio i nestao u vanjski svijet.
***
Feliks klone natrag u svoj stolac, te stisne ruke toliko čvrsto jedno o drugu, da mu prsti
pobijelješe. Šuteći, zatvorenih očiju, pomicao je usnicama.
- Sto to radiš? - upita ga Erkki osorno. Feliks otvori oči i ogleda se uokolo, kao da je
trgnut iz sna.
- Što sam radio? - začuđeno upita sam sebe. - Molio sam netom, da ga noge ne bole toliko
jako. Zar nisi zamijetio, cijelo vrijeme dok je ovdje sjedio, žestoko su ga boljele noge?
Bio je zapanjen vlastitim riječima, pa uz prigušen uzvik uhvati Erkkija pod ruku.
- Molio sam za njega, Erkki! Mislim, to je bilo prvi put, što sam molio isključivo za
nekoga drugog, ne imajući pritom na umu svoj bijedan Ja.
- I ja sam smiren u duši - prizna Erkki. -Možda to ne dolazi sasvim od njegovih riječi,
ali u svakome slučaju, taj čovjek doista širi smirenost oko sebe.
- Zar nam je sve toliko lako dostupno? - upita Feliks zadivljeno. - Mir, milost, radost u
Božjoj ljubavi? Zašto se onda toliko žestoko branimo od toga? I krajnje bezrazložno?
Trenutačno sam ipak kao obamro, te se ne mogu braniti. I stidim se sebe, stidim se svoje
tvdoglavosti. Sve bi moglo biti toliko jednostavno... I tako miroljubivo! Treba samo priznati,
prihvatiti ono što natkriljuje osjetilnu spoznaju. Trebao sam tek poći cestom, korak po
korak, blagosiljati svaki novi dan koji još smijem proživjeti, kako bih postao boljim. Kakva bi to
bila blagodat!
 - Obojica smo sada, prirodno, u neobičnome duševnom stanju - pojasni Erkki. - Ali ovaj
osebujan unutarnji osjet smirenosti bih rado očuvao. Rado bih utisnuo u dušu strpljenje, a i
ljubav. Trenutačno čak ni ne osjećam kao sramotu, priznati da sam na putu postati kršćaninom. I
to premda nisam baš bezuvjetno suglasan s takvim razvojem. To je za mene težak, bolan put, a
čak ni ne znam, kamo vodi.
- G nebo! - ubaci Feliks, lomeći rukama.
- Što me briga za nebo? - uzvikne Erkki, ponovno se raspalivši. - O njemu
nemam ni najmanje predodžbe. Ni o njemu, kao ni o vječnome životu. Za sada mi je dovoljan i
ovaj jedan zalogaj. Dovoljna mi je smirenost duše. Ne otimaj mi to, brbljajući nešto meni
nerazumljivo i u što ne vjerujem!
- Čini mi se, Erkki - nesigurno reče Feliks, pogledavši prijatelja - naši se putovi
ovdje razdvajaju. Ne srdi se i nemoj biti uvrijeđen, no moram se vratiti u moju samoću,
kako ne bih izgubio ono što sam dobio.
- Sasvim ispravno - prosudi Erkki. - Najrazumnije će biti, sve to prespavati. Nemoj se ni ti
ljutiti, ako sam se žestio i pozlijedio ti osjećaje. Eto, takav sam, a iz svoje kože ne mogu nikamo.
Kao da ih je doista razdvajala neka nepojašnjiva sila. Iznenadno se otuđiše jedan
drugome, te su se gledali s dubokom zlovoljom. Erkki pođe do čovjeka na prijavnici, te naruči
taksi. Feliks pojasni, radije će poći pješice. Još su uvijek oblaci jurili nebom, ali se razvedrilo, a
vlažne ulice svjetlucale su poslije kiše.
Dok je Erkki ulazio u automobil, činilo mu se kao da je iznenadno vraćen iz nedjelje u
radni dan, od nečega nepoznatoga i pogibeljnoga u pouzdano i sigurno. G vozilu je mirisalo po
cvijeću, kao da su u njemu voženi vijenci na groblje. Erkkiju se učini da osjeća vonj trupala. G
mislima započne slagati natuknice za svoje sljedeće predavanje, te se zapita je li mu obitelj već
mogla stići kući.
Feliks je već u školi bio neuspješan", pomisli tijekom vožnje. "Gvijek bi mu sve išlo
naopako, kad bi god to bilo moguće. I u ustanovi za duševne bolesnike je izgleda tako prolazio.
Tako snažna potreba za namirivanjem! Osim toga, zasigurno sam još malo pripit od onoga našeg
zajedničkog objeda. No nedvojbeno već dugo nisam osjećao toliku ugodnu unutarnju smirenost.
Bolovi u trbuhu su također minuli. Zapravo vrlo razuman čovjek, i ugodan, taj pastor...“
Neobičan vonj cvijeća u bijednome taksiju neizbježno prizove Erkkiju sliku smeđega
dimnog oblaka, koji se diže iz dimnjaka na postrojenju za spaljivanje mrtvaca. Čak mu se učini
kako u nosu osjeća i vonj dima. Postupno ipak utone u drijemež, pomišljajući: "Ja! To sam ja...
Tek malenkost masnoga pepela!" Probudi se preplašeno, kad se taksi zaustavio ispred njegove
kuće. I počne po džepu tražiti novac za plaćanje vožnje.
"Iskupitelj svih ljudi", mrmljao si je u bradu. Još uvijek kao u magli, s istim nesmislenim
predodžbama u glavi! "Možda ni ne mogu platiti tu cijenu, koju On zahtijeva...", pomisli.
Ulazeći kroz kućna vrata, već je zaboravio da od njega nije ništa traženo. Baš ništa.

NA ZAVRŠNOJ OBALI

Rastavši se s Erkkijem, Feliks je pak osjećao neizrecivu radost i olakšanje. Kao obuzet
nekim neobičnim pijanstvom, koračao je ulicama vlažnima od kiše, osjećajući da su mu noge na
neki način postale neovisne. Činilo mu se, svakoga trenutka morat će u njemu procvjetati
nekakva neslućena tajna. Već se pojavljivala iz pupoljka, razvijala se. I htio je što prije stići kući,
kako bi tu tajnu zatvorio u sebe, da mu ne razbije njegov svijet u krhotine.
Kroz procijep između razigranih oblaka još jedanput sine večernje sunce i oboji ulicu
crvenilom, pa je Feliks sve vidio kao kroz neku osobitu purpurnu izmaglicu. Ispred luka ulaznih
vrata ponosno je šetala bijela golubica. Očiju zaslijepljenih od večernjega sunca, Feliks stupi u
mračnu vežu i upopriječi dvorištem. Žurio se, pa se kao u snu uspne izlizanim stubama, uzme
ključ iz džepa i otvori drvena vrata na kojima je nalič bio prošaran naprslinama.
Zatvorivši vrata za sobom, prenerazi se, jer mu se učinilo kao da je uronjen u mrkli mrak.
Ukočen i zaplašen ostane stajati i leđima se nasloni na vrata iza sebe. Na tren pomisli, iznenadno
je oslijepio... Ali polagano, vrlo polagano počne mu se bistriti tama pred očima. Zamijeti kako se
prostorija polako rasvjetljuje, kao da u nju prodire jutarnje sivilo. Istodobno mu se učini kako
svim osjetilima spoznaje, da udiše nekakav stran zrak. Osjećao je blizinu vode i vonj truleće
obalne trske. A uz to i opor miris bilja, pa još i dim otvorene vatre. Nekakvo prozirno,
blijedomodro jutro polagano se širilo pred njegovim očima. CIoči obalu i nazupčane hridi.
Daleko vani na vodi ugleda sablasne obrise nekakvoga ribarskog čamca. Zakorači još nekoliko
puta i u maloj udolici ugleda zapaljenu vatru. Na žaru drvenoga ugljena pekle su se ribe, a pokraj
vatre ležao je komad kruha.
U tom trenutku spozna Feliks gdje je, te ga ispuni strahopoštovanje. Nije su usuđivao
ogledati uokolo, premda je osjećao nekoga blizu iza sebe.
Tad začuje glas... I odmah je znao, nikad više, dokle god bude živio, ne će se morati
brinuti ni zbog čega. Glas iza njegovih leđa pozove ga, pitajući:
-Felikse, zar nemaš ništa za jelo? Dođi i blaguj!
Nije mogao pogledati iza sebe. No u njemu se sve smirilo. Skromno i poput djeteta sjeo je
na tlo pokraj vatre. Osjećao je pijesak kako mu sipi preko dlanova, a pritom je mogao razlikovati
svako pojedino zrnce. Nikad još nije u rukama imao toliko opipljiv pijesak.
Zahvalno uzme komad kruha i započne blagovati. Kruh je imao okus po pepelu i ječmu.
Kad je pak htio uzeti ribe sa žara, oprži si prste. Ipak mu uspije dohvatiti začađenu pečenu ribu,
pa je jeo. Riblje koščice je prstima vadio iz usta. Riba je bila začinjena mirisnim travama.
Dok je Feliks jeo, svitanje je oko njega postajalo još prozračnije modro. Promatrao je
obrise brda i nisku obalu, na kojoj je sjedio. I znao je, nikad neće zaboraviti ni najmanju
pojedinost ovoga krajolika, što više odmah će prepoznati to mjesto, ako ikad ponovno dođe
ovamo.
Nikad mu jelo nije bilo slasnije od ovoga pepelom zaprašenoga kruha i napol kuhane ribe.
Sve vrijeme dok je jeo, osjećao je iza sebe nazočnost onoga Nečega-Nekoga, a u nutrini kao da
mu je počelo kiptjeti neopisivo vrelo. Kad je završio s jelom, obriše si prste u pijesak. Tad začuje
kako iz onoga ribarskog čuna, preko vode dopire promukao zov, pa zadrhti. Ipak se nije mogao
osvrnuti i pogledati iza sebe.
- Jesi li se najeo, Felikse? - reče glas. - Tad mi pruži ruku, ti koji ne vjeruješ!
Feliks gorko zaplače, te prekrije lice obim dlanovima.
- Ne, Gospode, to ne! - zajeca. - Prepoznajem Te i ovako.
Plakao je dugo, tresući se od jecanja. I isplakao je suze cijeloga svojeg života, sve dok mu
glas ne reče strogo, kao nekome tvrdoglavom djetetu...
- Tad me slijedi, Felikse!
S beskrajnom radošću i nasladom u duši, Feliks svečano prisegne:
- Gospodine moj, slijedim te.
No nije imao snage ustati ili se makar okrenuti, premda je to pokušavao svim snagama.
Noge kao da mu bijahu uzete, te nije više mogao pomaknuti čak ni prstom. Zamijetivši to, dušu
mu obuzme dubok očaj. Ono Nešto iza njega tad postade povučenije, milosrdnije i više
oslobađajuće od svega što je ikad doživio... I postade svjestan blažene spoznaje i razumijevanja,
kako mu volja i težnje i nada ne ovise o vlastitoj snazi, nego su mu darovani. Tad se ponovno oko
njega spusti tama, ali to više nije bio zemaljski i zastrašujući mrak, nego topla i blagoslovljena
tama milosti...
***
Kad se Feliksu vratila svijest, utvrdi da čuči na podu u svojoj sobi, leđima oslonjen o
vrata. Zavjesa na prozoru svjetlucala je sablasno bjeličasto, u odsjaju svjetiljke iz dvorišta. Feliks
se osjećao potpuno ukočeno i zamijeti da sjedi u lokvici, te je namočio hlače. To mu nije bilo
ništa novo... Poslije ozlijeđivanja glave to mu se češće događalo. Doduše, tijekom minulih godina
nije mu se više slučilo, no ta ga nevolja nije više ni najmanje čudila niti srdila. Baš protivno,
nasmiješio se tome... Nakon brojnih uzrujavanja minuloga dana, bilo je takvo nešto sasvim
prirodno i razumljivo.
Uključi svjetlo, svuče se i temeljito umije. Čvrsto odluči odnijeti ovo nedjeljno odijelo na
umjetno čišćenje. Znao je i te kako dobro, da je imao lagan napad padavice... Poslije onoga
ozlijeđivanja glave, već je imao povremene naznake padavice kakvu zna prouzročiti ozljeda.
Možda bi bilo uputno ponoviti liječnički pregled i neko vrijeme ponovno svakodnevno uzimati
umirujuća sredstva...
Ta spoznaja ipak nije mogla uništiti istinski sadržaj njegovoga doživljaja, njegovoga
priviđenja. Nije ga mogla čak ni okrnjiti. Feliks je u srcu znao, njegov je doživljaj bio jednako
stvaran, kao i neki događaj iz iskustvenoga svijeta, ako ne i stvarniji.
Smjesta legne u postelju i ostade na leđima, ruku čvrsto prekriženih na prsima, svladan
neizrecivom srećom. Daleko od svakidašnjih briga zemaljskoga života, oslobodivši se slabosti
vlastitoga tijela, ležao je i prizivao si u sjećanju pojedinosti doživljenoga priviđenja. Htio si ih je
toliko duboko urezati u pamćenje, da ih nikad ne zaboravi i uvijek bude kadar crpiti iz njih novu i
novu snagu. Pomicao je usnicama i na jeziku još uvijek osjećao žilav ječmeni kruh, s okusom na
pepeo, te pečenu ribu začinjenu travama.
Ubrzo čvrsto usne, te mu ni najmanji san nije remetio počinak.
***
Sljedećega jutra probudio se vrlo rano. Vani je sjalo sunce, a kad je otvorio prozor, zrak je
bio svjež i topao. Ispunjen radošću i ugodom, pozabavio se jutarnjim sitnicama. Činilo mu se, kao
da je cjelokupan dotadašnji život proveo u nekome nevidljivom kućištu prisile. Za divno čudo, to
je kućište, dok je spavao, spalo s njega i nestalo. Znao je, sad je slobodniji nego ikad u životu.
Polučio sam milost", pomisli. "To ne može biti išta drugo, premda ništa ne razumijem i ne
mogu si pojasniti. Ali zašto bi mi i bilo razumljivo ili pojašnjivo, dok još boravim na ovome
svijetu?“
S neizrecivim čuđenjem iznenadno spozna i osjeti, kako više ne osjeća potrebu poći kroz
grad i ljudima prenositi svoj poziv. To je doba minulo... Više nije morao dan za danom, tjeran
tjeskobom, optrčavati ulicama i poput zločinca tražiti nove žrtve. To mu je breme oduzeto
zajedno sa strahom, a srce mu je bilo preplavljeno zahvalnošću zbog raskošnoga obilja koje mu
je bilo darovano. Bio je iskupljen.
Usred te radosti prisjeti se onoga nesretnog omota sa srebrninom, koji mu je prispio u
ruke na toliko neočekivan način. Uvidio je, mora raščistiti stvari i omot predati vlastima.
Istodobno mu postane jasno i kako nema smisla, u naprijed si razbijati glavu što će se pritom
dogoditi, te da to i nije nužno. Nije zaboravio ni zlatan sat, koji se u međuvremenu ponovno
zaustavio, pa ga uzme iz džepa odijela koje je objesio da se suši. Više mu uopće nije bilo stalo do
posjedovanja takvoga sata. Tako uzme smotak iz ormara, otvori ga još jedanput, stavi zlatan sat k
ostalim predmetima, pa ponovno smota i zaveže paket.
% Uobičajeni posao u uredu tog mu je jutra protjecao glatko i bez poteškoća. Prije
podnevne stanke zamoli rukovoditelja za odobrenje da ode pola sata ranije, jer mora riješiti nešto
važno. S paketom pod rukom odšeta do glavnoga trga i nađe se pred vratima redarstvene uprave.
Unutra su uski i starinski hodnici vrvjeli činovnicima, koji su brzali na sve strane. Feliks se
potpuno zbuni. Napokon se raspita za prijemnicu, gdje je čekalo mnogo ljudi. Neprestance je
zvonio telefon, a činovnik iza pisaćega stola, gotovo skriven iza hrpe spisa, svaki se put strpljivo
javljao na poziv.
Nakon nekog vremena, Feliks je došao na red.
- Htio bih predati ove stvari - reče činovniku, odloživši omot na pisaći stol.
- Pričekajte, molim... - odvrati činovnik, kimnuvši.
Feliksu se činilo, čovjek gleda kroz njega u nešto sasvim drugo... U prostoriji ispunjenoj
ljudima nije bilo ni jednoga slobodnog stolca. Feliks korakne unatrag i osloni se na zid. Nitko se
nije osvrtao na njega. Svaki od nazočnih bio je zauzet svojim brigama. Nakon što je neko vrijeme
tako stajao, Feliksu se pričini, kao da je na neki način postao nevidljivim. Minulo je već pola sata.
Nije bio nestrpljiv, ali je postajao sve uvjereniji, kako ovdje više nema što tražiti...
Napokon plaho pristupi stolu, pričeka da činovnik prestane razgovarati, pa mu reče:
- Ja sad idem.
I pokaže na omot, koji je ranije odložio na pisaći stol.
Čovjek rastreseno dodirne smeđi omotni papir, kao da želi pokazati, kako doista nije
zaboravio slučaj.
- Hvala - promrmlja.
Feliks namjesti klobuk i polagano pođe prema vratima. Nitko nije pošao za njim, a ljudi
koje je sretao po hodnicima bijahu toliko zadubljeni u svoje neodložne poslove i brige, te je
izgledalo kao da je za njih tek zrak. Bez žurbe napustio je zgradu i na drugoj strani trga ugledao
luteransku glavnu crkvu, obasjanu svjetlošću proljetnoga sunca. Mladi ljudi su u skupinama
sjedili na crkvenim stubama i sunčali se. Ispunjen zahvalnošću, Feliks se vrati u ured, ne mogavši
pravo pojmiti, da se tako lako i jednostavno oslobodio toga nemilog slučaja. Ali, po svemu
sudeći, tako je moralo biti.
Morao se nasmijati, kad se prisjetio, koliko mu je izgledalo nemogućim riješiti se paketa,
dok ga je još Bog tištio. A to, što se sve ostvarilo bez i najmanje neprilike, moglo se zasigurno
uzeti kao vanjski znak, da je njegovo dosadašnje poslanje bilo ispunjeno. Feliksa ipak ubrzo
prođe smijeh, kad mu pade na pamet, kako Bog u svojemu nedokučivom zaključivanju možda za
njega ima u pričuvi i druge, još teže zadaće.
No nije se bojao. Ispunjavala ga je radosna spoznaja, kako se više ničega ne treba bojati
na ovome svijetu. Zašto bi brinuo o sutrašnjemu danu, ako mu Bog dopušta biti toliko potpuno
sretnim? Pa možda to bilo tek ovaj čudesan, jedini put...
KRAJ