JAMES

CLAVELL

OTMJENA KUĆA
IZ HONG KONGA

Svezak treći
SUBOTA
 62

09.32

JAL-ov mlažnjak iz Tokija spusti se nisko nad morem i savršeno aterira na aerodromu Kaj Taku, s
pramenom dima iz kotača. Strojevi mu odmah prijeđu u stražnji pogon i avion zarula prema
aerodromskim zgradama, smanjujući brzinu.
Putnici, avionska posada i posjetioci razišli su se po krcatom terminalu, carini, pasoškoj kontroli i
čekaonicama. Lako je bilo onima koji su odlazili, a uglavnom i putnicima koji su tek pristigli, osim
japanskim državljanima. Kinezi imaju izuzetno dobro pamćenje. Dani japanske okupacije u Kini i Hong
Kongu bijahu još previše svježi, previše snažni, previše ružni da ih tako lako zaborave. Ili da oproste!
Zbog toga su japanske državljane strože pregledavali. Sad su se bavili i posadom JAL-ova aviona, pa i
zgođušnim, dotjeranim, uglađenim stjuardesama koje teško da su se i rodile za vrijeme rata. I njima su uz
hladan, netremičan pogled vraćali isprave.
Iza njih je u redu stajao jedan Amerikanac.
– Dobro jutro! – rekao je službeniku, pružajući mu pasoš.
– Jutro! – Mladi Kinez žurno otvori pasoš, baci pogled na fotografiju pa na čovjeka. Prelistavao je
da pronađe vizu. Neprimjetno je nogom dodirnuo skriveni prekidač, upozorivši na taj način Crossea i
Sindersa koji su čekali u obližnjem uredu za promatranje. Krenu prema zrcalnoj stijeni, koja je bila
prozirna samo s njihove strane, i pogledaju čovjeka koji je čekao na posošku kontrolu. Iza njega je čekalo
šest zbijenih redova putnika.
Pasoš je bio izdat prije godinu dana, a glasio je na »Vincenzo, Banastasio, muško, rođen u gradu
New Yorku, 16. kolovoza 1910. Kosa sijeda, oči smeđe« . Službenik usput pogleda ostale vize i pečate:
Engleska, Španjolska, Italija, Nizozemska, Meksiko, Venecuela, Japan. Žigosao je sivu knjižicu te mu je
šutke vratio.
Banastasio prijeđe na carinarnicu. Pod rukom je stiskao skupu aktovku od krokodilske kože, u
plastičnoj šarenoj vrećici nosio je žestoka pića koja nisu podlijegala carini, a na ramenu mu se njihao
foto-aparat.
– Zgodan čovjek – primijeti Sinders. – Njegovan!
Vidješe kako se utapa u svjetini. Crosse uključi walkie-talkie i zapita: – Jeste li ga zapazili?
– Jesmo, gospodine! – odmah uslijedi odgovor.
– Ostat ću na ovoj frekvenciji. Javljajte mi se!
– Dakako?
– Slijedit ćemo ga bez po muke! – reče Crosse Sindersu.
– Da! Drago mi je da sam ga vidio. Uvijek volim neprijatelja vidjeti glavom i bradom!
– Zar on? Neprijatelj?
– Gospodin Rosemont je u to uvjeren. A vi niste?
– Htjedoh reći: naš neprijatelj. Siguran sam da je kriminalac, ali nisam siguran je li zanimljiv
obavještajnoj službi!
– Jeste li pregledali prislušne uređaje? – uzdahne Sinders.
–Jesmo! – Sinoć je ekipa stručnjaka iz tajne policije stavila prislušne uređaje u sobu koju je
Banastasio rezervirao u »Hiltonu« . Isto su učinili i u uredu i privatnom apartmanu Fotografa Nga. Vee
Cee Nga.
Strpljivo su čekali. Walkie-talkie na stolu zašišti i malčice kašljucne.
– A naš drugi »pacijent« ? – rastreseno zapita Sinders nakon stanke.
– Tko? Kwok?
– Da! Što mislite, koliko će to potrajati?
– Neće dugo! – Crosse se nasmiješio.
– Kad ćete ga staviti u Crvenu sobu?
– Možda je najbolje u podne. I prije, ako bude spreman!
–Preslušavat će ga Armstrong?
– On!
– Dobar je Armstrong. Sjajno se držao na Ivanovu!
– Biste li me idući put obavijestili? Na koncu konca, ovo je moje područje.
– Svakako, Rogeru! Tako je iznenada odlučio London.
– A ona glupost? Poziv na policiju u nedjelju?
– Ministar će nam dostaviti posebne upute. – Sinders se namršti. – U dosjeu Briana Kwoka piše da
je snažna ličnost. Nemamo previše vremena! Vjerojatno je bio duboko indoktriniran kad se toliko
vremena prikrivao.
– Da, ali sam miran. Kad smo sagradili Crvenu sobu, osobno sam triput bio unutra. Najdulje sam
izdržao pet minuta, a svaki put bio sam umoran kao pas... a prethodno nisam prošao terapiju
»dezorijentiranja u vremenu« . Nećemo imati problema, u to sam uvjeren! – Crosse ugasi cigaretu. – Vrlo
je djelotvorna ta soba... vjerna kopija kagebeovskog originala!
– Šteta što moramo primjenjivati takve metode! – javi se Sinders nakon kratkog razmišljanja. –
Veoma neugodno! Zapravo ogavno. Draže mi je bilo nekad... no, bez obzira na sve, naša profesija nikad
nije bila čista!
– Mislite, za vrijeme rata?
– Da! Priznajem da mi je tada bila draža. Naši vođe i sredstva javnog informiranja nisu bili
licemjeri. Svi su shvaćali da je rat. A danas, kad nam je ugrožen opstanak, mi... – Sinders umukne pa upre
prstom. – Gle, Rogeru, nije li ono Rosemont? – Amerikanac i još jedan čekali su na izlazu.
– Da, on je. S njim je Langan iz FBI-a! – odgovori Crosse. – Sinoć sam se s njima dogovorio da
ćemo zajednički pratiti Banastasija, iako bi mi bilo draže da nam oni prokletnici iz CIA-e dopuste da
sami obavljamo svoj posao!
– Da! Uistinu su nesnosni.
Crosse uzme walkie-talkie te iziđe.
– Stanley, držimo ga na oku. Sinoć smo se dogovorili da ćemo u ovoj akciji mi preuzeti aerodrom, a
vi hotel. Je li?
– Točno, Rog! Dobro jutro, gospodine Sinders! – Rosemont turobno predstavi Langana koji je bio
podjednako mrzovoljan. – Ne miješamo se u to, Rog, iako je taj nitkov naš državljanin. Nismo zbog toga
ovdje. Samo ispraćam Eda!
– Oh?
– Da! – odvrati Langan. Bio je umoran i tugaljiv kao i Rosemont. – One fotokopije, Rog. Spisi
Thomasa K. K. Lima. Moram ih osobno izručiti. U naš centralni ured. Pročitao sam neke izvatke svom
šefu, a on je eksplodirao od bijesa.
– Mogu zamisliti!
– Na tvom je stolu molba da nam prepustite originale i...
– Ni govora! – reče Sinders umjesto Crossea.
Langan slegne ramenima.
– Na tvom je stolu molba, Rog. Vaši će šefovi poslati svakojake naredbe ako su potrebne? Moram u
avion. Rog, ne možemo ti dovoljno zahvaliti. Mi... tvoj sam dužnik. Oni gadovi... Da, tvoji smo dužnici! –
Rukovali su se i on odjuri na pistu.
– Koji je podatak izazvao eksploziju, g. Rosemont?
– Svi su ubojiti, g. Sinders! To je stvar za nas, za nas i za FBI, pretežno za FBI. Ed kaže da su
njegovi podivljali. Političke posljedice su nesagledive, i za demokrate i za republikance. Imali ste pravo!
Ako senator Tillman... predsjednički kandidat koji se sad nalazi u ovom gradu... ako Tillman dođe do tih
spisa, ne može se reći što će on učiniti! – Rosemont nije više bio raspoložen kao inače. – Moji su šefovi
poslali teleks našim agentima u Južnoj Americi da sve napore posvete Thomasu K. K. Limu pa ćemo ga
uskoro intervjuirati, do vraga! Dobit ćete primjerak, bez brige! Rog, još nešto?
– Kako?
– Da li osim tih divnih podataka ima i drugih koji bi nam mogli poslužiti?
Crosse se nasmiješi, ali bez vedrine.
– Naravno! Što kažete na financiranje tajne revolucije u Indoneziji?
– Oh, Bože!
– Da! Što kažete o fotokopijama isplata preko računa na francuskoj banci upućenih veoma važnoj
Vijetnamki i Vijetnamcu... za stanovite iskazane usluge?
Rosemont problijedi kao krpa.
– I?
– Zar to nije dovoljno?
– Još nešto?
– Boga ti, Stanley, jasno da toga ima još. Ti to znaš, i mi znamo. Uvijek će toga biti još!
– Možemo li sad i to čuti?
– Čime nam možeš služiti? – zapita ga Sinders.
Rosemont je zurio u njih.
– Za vrijeme ručka ćemo...
Javi se walkie-talkie.
– Meta je dobila prtljag! Izlazi iz carinarnice, ide prema stajalištu taksija... A sada... sada će on...
Ah, netko ga je dočekao, zgodan Kinez, skupo odjeven, ne prepoznajem ga... Prilaze »rolls royceu« ,
hongkonške registracije... Ah, to je hotelska limuzina. Obojica u nju ulaze!
 – Ostani na ovoj frekvenciji! – reče Crosse u odašiljač. Promijenio je frekvenciju. Statički zvuci,
prigušen promet, buka.
Rosemont se razvedri.
– U limuzini su prislušni uređaji? – Crosse kimne glavom. – Sjajno, Rog! Ne bih se toga sjetio!
Osluškivali su i posve razgovijetno čuli: – Drago mi je što ste me dočekali, Vee Cee! – govorio je
Banastasio. – K vragu, niste se trebali gnjaviti do aerodroma...
– Sa zadovoljstvom! – odgovori uglađeni glas. – Možemo razgovarati u automobilu, možda tako
nećete morati doći u moj ured, a onda u Ma...
– Da... da! – upadne mu u riječ Amerikanac. – Slušajte, imam nešto za vas, Vee Cee... – Prigušeni
zvukovi, pa iznenadno, prodorno cviljenje koje je posve zavladalo zračnim valovima i posve poništilo
jasnoću glasova. Crosse smjesta promijeni frekvenciju, ali na svim drugima se sve izvrsno čulo.
– U govna, upotrijebio je brijaći aparat da nas onemogući! – opsuje Rosemont. – Taj nitkov je
profesionalac! Kladim se o pedeset dolara da će nam oni blokirati sve prislušne uređaje, a u sto dolara
da će sve biti bezvezno brbljanje kad budemo ponovno mogli slušati ovaj kanal. Rekoh ja vama da je
Banastasio stari lisac!
 63

10.52

– Taj-pane, zove dr Samson iz Londona. Linija tri!

– Oh, hvala, Claudia! – Dunross pritisne dugme. – Halo, doktore! Kasno liježete!
– Upravo se vratih iz bolnice... oprostite što vas nisam prije zvao. Nazvali ste me u vezi s vašom
sestrom, gospođom Gavallan?
– Da. Kako joj je?
– Pa, gospodine, započeli smo nove, stroge pretrage. Mentalno je ona u izvrsnom stanju, ali u
tjelesnom pogledu, na žalost, nije...
Dunross je tužna srca slušao liječnika koji je raspredao o multiploj sklerozi o kojoj se tako malo
zna. Nema tome lijeka, a skleroza se odvija u silaznim platoima, što znači: ako se živčani sustav ošteti,
sadašnja medicina ne može više vratiti organizam na prethodno stanje.
– Bio sam toliko slobodan da pozovem profesora Klienberga iz Los Angelesa s klinike Sveučilišta
južne Kalifornije. S njim bih se savjetovao, jer je svjetski stručnjak za to oboljenje. Molim vas, vjerujte
da ćemo za gospođu Gavallan učiniti sve što je moguće!
– Sve mi se čini da zapravo ništa ne možete...
– Pa, nije baš tako tragično, gospodine. Ako se gospođa Gavallan čuva, ako počiva i bude razborita,
može još niz godina normalno živjeti.
– A koliko je to godina: niz godina? – Dunross osjeti da liječnik dugo oklijeva. Oh, Kathy, jadna
Kathy!
– Ne znam! Često je sve to u Božjim rukama, gospodine Dunross. Pacijenti se ne ponašaju jednako.
U slučaju gospođe Gavallan mogao bih vam točnije odgovoriti za pola godine, možda za Božić. U
međuvremenu je vodim kao pacijenticu socijalnog i...
– Ne, uzmite je kao privatnu pacijenticu, doktore Samson. Molio bih vas da sve račune proslijedite
mojem uredu!
– Gospodine Dunross, nema razlike u mojoj usluzi, samo što ona malo čeka u mojoj čekaonici i
liječi se na odjelu, a ne u posebnoj sobi u bolnici.
– Molim vas, vodite je kao privatnu pacijenticu! Meni je tako draže, a i njezinu mužu.
Dunross začuje liječnikov uzdah koji ga razljuti.
– Vrlo dobro! – odgovori dr Samson. – Imam sve vaše telefonske brojeve pa ču vam se javiti čim je
profesor Klinberg pregleda i čim završimo pretrage!
Dunross mu zahvali i spusti slušalicu. Oh, Kathy, jadna, draga Kathy!
U zoru je ustao i odmah razgovarao s njom i s Penelopom. Kathy mu reče da se osjeća znatno bolje i
da ju je Samson silno ohrabrio. Penn mu je zatim kazala da Kathy izgleda veoma umorno.
»Nije baš sjajno, Iane! Bi li mogao skoknuti ovamo na tjedan-dva, prije 10. listopada?«
 »Zasad ne bih mogao, Penn, ali nikad se ne zna!«
»Vodim Kathy u Avisyard čim je puste iz bolnice. Najkasnije slijedećeg tjedna! Ondje će joj biti
bolje, poljski zrak će joj goditi! Iane, budi bez brige!«
»Penn, kad stignete u Avisyard, bi li u moje ime posjetila stablo-drečavca?«
»U čemu je stvar?« , zabrinuto ga je zapitala.
»Ništa, draga!« , odgovorio joj je, razmišljajući o Jacquesu i Phillipu Čenu. Kako da joj objasnim
da su me izdali? »Ništa osobito, uvijek jedno te isto. Samo sam htio da mi pozdraviš naše staro stablo-
drečavca!«
»Zar ti naša hongkonška jakaranda ne valja?«
»Valja, ali nije ista kao stablo-drečavac. Mogla bi mi u Hong Kong donijeti reznicu!«
»Ne, bolje neka ostane ovdje gdje jest. Ovako ćeš se barem morati pojaviti ovdje, Iane, je li?«
»Smijem li se popodne kladiti na tvoje ime?«
Ponovno je zavladala šutnja.
»Uloži u moje ime deset dolara na konja po vlastitu izboru! Ja ću te podržati. Uvijek odobravam tvoj
izbor. Nazovi me sutra! Ljubim te... Do viđenja!«
Sjetio se prve prigode kad mu je rekla »Ljubim te« . Pa onog dana kad ju je zaprosio, a ona ga
odbijala i na kraju, kroza suze, priznala pravi razlog: »Oh, Isuse, Iane, nisam dostojna tebe! Ti si iz
visokog društva, a ja nisam. Sad pravilno govorim, ali to sam naučila! Zbog toga što su me početkom rata
evakuirali u provinciju! Bože, dotad sam samo dvaput putovala iz Londona, i to samo na more. Evakuirali
su me u prekrasan stari dvorac u Hampshireu gdje su smjestili djevojke iz jedne tvoje fine škole za
otmjeno društvo. Taj se dvorac zvao Byculla. Iane, potkrala im se pogreška, čitava je moja škola pošla na
neki drugi kraj, a samo ja u Bycullu. Tek sam tada uvidjela da govorim drugače nego o ne... Oprosti,
drugačije. Vidiš, i sad ponekad govorim nepravilno! Oh, Bože, pojma nemaš kako mi je bilo užasno kad
sam tako mlada otkrila da... da sam prostog porijekla, da prosto govorim, da u Engleskoj postoje
beskrajne društvene razlike, a sve se to odražava u govoru... i veoma je važno kako govorimo i
izgovaramo! Oh, koliko sam se trudila da oponašam govor onih djevojaka. Pomagale su mi, a jedna je
nastavnica bila pravo srce! Ubacila sam se u taj novi život ... u njihov život... i zarekla sam se da ću se
popraviti i da više ne idem nazad. Nikada, nikada, nikada! I neću! Ali, ne bih se za tebe udala, dragi...
Ostanimo ljubavnici! Nikad neću biti tebe dostojna!«
Pa ipak su se vjenčali kad je došlo vrijeme. Nagovorila ju je bakica Dunross. Penelope je pristala,
ali tek nakon što se izjadala stablu-drečavcu, posve sama. Nikad mu nije povjerila što je tada vrištala.
Sretan sam, zaključi Dunross. Ona je najbolja žena na svijetu!
Otkako se u zoru vratio s trkališta, neprekidno je radio. Pedesetak brzojava! Desetak međunarodnih
telefonskih poziva, bezbrojni mjesni razgovori. U devet i pol telefonirao je guverneru pa mu saopćio
Tiptopov prijedlog.
»Moram se dogovoriti s ministrom!« , odgovori mu Sir Geoffrey. »Najranije ću ga nazvati popodne
u četiri. Ovo neka ostane između nas, Iane. Bože moj, sigurno im je Brian Kwok silno važan!«
»Ili povoljan ustupak da nam pozajme novaca!«
»Iane, sumnjam da će ministar pristati na tu nagodbu.«
»Zašto ne bi?«
»Vlada Njezina veličanstva možda će u tome vidjeti nepovoljan presedan. Ja tako gledam na stvari!«
»Novac nam je neophodan!«
 »Novac je samo trenutačan problem. Presedani, na žalost, vječno traju. Jesi li bio na hipodromu?«
»Jesam, gospodine!«
»I kako izgleda?«
»Svi konji su u sjajnoj formi. Aleksej Travkin tvrdi da nam je glavni protivnik Pilot Fish i da će
staza biti mokra. Noble Star je veličanstvena, ali još nikada nije trčala po kiši.«
»Hoće li pasti kiša?«
»Da! Ah možda nam se nasmiješi sreća, gospodine!«
»Nadajmo se! Vremena su teška, Iane. Ali, možda su nam ovo iskušenja? Ideš li Johnu na sprovod?«
»Idem!«
»I ja! Jadnik...«
Dunross je jutros na sprovodu održao lijep govor o Johnu Čenu, da spasi obraz »Otmjene tvrtke« i
da se oduži svim Čenovim precima koji su dugo i vjerno služili »Otmjenoj tvrtki« .
»Hvala, taj-pane!« , jednostavno mu je kazao Phillip Čen. »I još jedanput: oprosti!«
Dunross je kasnije kazao Phillipu Čenu u četiri oka:
»Žao ti je, ali to nas neće spasiti iz klopke u koju smo dospjeli tvojom krivicom i krivicom tvoga
sina. Niti ću se time riješiti vražjeg Četveroprstog i trećeg polunovčića!«
»Znam, znam!« , odgovorio mu je Phillip Čen, kršeći ruke. »Znam! Ako se dionice opet ne vrate na
prijašnju visinu, propali smo, svi smo propali! Kad si nam navijestio konjunkturno razdoblje, kupovao
sam i kupovao a sad smo propali!«
»Pred nama je vikend, Phillipe!« , oštro će Dunross. »Slušaj me, do vraga! Zatraži da nam se vrate
sve moguće usluge. Do nedjelje u ponoć hoću da nas potpomognu Lando Mata i Škrtac Tung. Barem s
dvadeset milijuna!«
»Ali, taj-pane, zar...?«
»Ako mi se to ne riješi do nedjelje u ponoć, u ponedjeljak do devet ujutro ostavi mi na pisaćem stolu
svoj otkaz. Nećeš više biti komprador... tvoj sin Kevin je razbaštinjen, a i cijela tvoja loza. Novog ću
kompradora izabrati iz druge loze!«
Teško je uzdahnuo, ogorčen što su ga izdali Phillip Čen, John Čen, a vjerojatno i Jacques de Ville.
Priđe pladnju na kojem ga je čekala kava pa natoči. Danas mu nije prijala. Neprekidno su zvrndali
telefoni, uglavnom povodom predstojećeg sloma na burzi i položaja bankarstva. Havergill, Johnjohn,
Richard Kwang. Nisu mu se javili ni Škrtac, ni Lando Mata, ni Murtagh. Razvedrio ga je jedino razgovor
s Davidom MacStruanom iz Toronta.
– Davide, dođi ovamo u ponedjeljak na sastanak. Možeš?
Prekinuo ga je radostan uzvik.
– Taj-pane, već letim na aerodrom! Do viđe...
– Čekaj, Davide! – Rekao mu je da Jacquesa namjerava prebaciti u Kanadu.
– Oh, momčino, ako to učiniš, tvoj sam doživotni rob!
– Bit će mi potrebno i nešto više od roba, Davide! – oprezno će Ian.
Nastupi duga šutnja.
– Kako želiš, taj-pane! – odgovori mu glas s drugog kraja žice, ozbiljnije. – Kako god želiš!
Dunross se nasmiješi. Srce mu se razgali kad se sjetio Davida MacStruana, svog daljnjeg rođaka.
Pogled mu skrene kroz prozore. Zamagljena luka, oblačno nebo, tmasto, ali još nije pala kiša. Dobro,
zaključi Dunross. Neka kiši, ali tek poslije pete utrke! Poslije četiri sata slobodno neka se ispada! Htio
bih slistiti Gornta i Pilot Fisha. Bože, daj da mi »First Central« odobri zajam, ili Lando Mata, ili »Par-
Con« ! Svugdje sam se pokrio, stoički je ustvrdio, gdje god sam mogao. A Casey? Kopa li mi jamu, kao
Bartlett? I kao Gornt? A što ako je... ?
Uključi se interkom.
– Taj-pane, stigla je stranka na sastanak u jedanaest!
– Claudia, uđi na trenutak! – Iz pretinca je izvadio omot u kojemu je bilo tisuću dolara pa joj ga
pružio. – Kao što sam obećao: novac za klađenje!
– Oh, hvala, taj-pane! – Njezino lijepo lice bilo je naborano, iza osmijeha krila se tuga.
– Bit ćeš u Phillipovoj loži?
– Oh, da, da! Pozvao me striko Phillip. Veoma... veoma je uzrujan! – reče Claudia.
– Zbog Johna! – Dunross nije znao zna li Claudia pravi razlog. Vjerojatno zna, ili će uskoro doznati!
U Hong Kongu nema tajni. – Što namjeravaš?
– U prvoj utrci Winner’s Delight, u drugoj Buccaneera.
– Dva autsajdera? – zabuljio se u nju. – Imaš neke tajne upute?
– Nemam, taj-pane! – Vrati joj se malo uobičajene vedrine. – Tako sam odlučila.
– A u petoj utrci?
– U petoj se ne bih kladila, ali sve nade ulažem u Noble Star! – Zabrinuto je nadodala: – Bih li vam
čime mogla pomoći, taj-pane? Bilo čim? Burza i... moramo zaklati Gornta!
– Volim Gornta... jer je pravi fang-pi! – Nasmijala se toj njegovoj slikovitoj kantonskoj psovci. –
Sad mi dovedi gospođu Gresserhoff.
– Odmah, taj-pane! – odgovori Claudia. – Hvala na heung-jauu!
Dunross malo kasnije ustane da pozdravi svoju gošću, najljepšu ženu koju je vidio u cijelom životu.
– Ikaga desu ka? – zapanjeno ju je zapitao tečno na japanskom, kako se osjeća. Zapanjio se što se
udala za Alana Medforda Granta koji se – Bog nam pomogao! – zvao i Hans Gresserhoff.
– Genki, taj-pan. Domo. Genki desu! Anatava? – (Dobro, taj-pane. Hvala, baš dobro. A vi?) –
Genki! – Lagano joj je uzvratio naklon. Nije se s njom rukovao, ali opazio je da gošća ima sićušne šake i
stopala, a duge noge. Neko su vrijeme čavrljali, a onda je ona uz smijeh prešla na engleski.
– Izvrsno govorite japanski, taj-pane! Muž mi nije rekao da ste toliko visoki?
– Jeste li za kavu?
– Hvala... Oh, molim vas, dopustite da vas poslužim! – Prije nego što ju je stigao zadržati, već je
došla do pladnja na kojemu ih je čekala kava. Gledao je dok je pažljivo točila. Prvo mu je šalicu
ponudila uz lagani naklon. – Izvolite! – Riko Gresserhoff, odnosno Riko Anđin, bijaše visoka svega metar
pedeset, veoma skladno građena, kratke kose, divnog osmijeha, a mogla je imati četrdesetak kilograma.
Bluza i suknja bijahu od svile boje duhana, dobro sašivene, francuske proizvodnje. – Zahvaljujem na
svoti namijenjenoj troškovima... dobila sam je od gospođice Claudije.
– Nije to ništa! Vašem smo mužu dužni oko osam tisuća funti. Sutra ću vam dati ček.
– Hvala!
– Zatekli ste me, gospođo Gresserhoff, jer...
– Molim vas, zovite me Riko, taj-pane!
 – Vrlo dobro, Riko-san. Vi mene poznajete, a ja o vama ništa ne znam!
– Da! Muž mi reče da vam kažem sve što vas bude zanimalo. I rekao mi je da... da čim utvrdim da
ste taj-pan, neka vam predam njegovo pismo. Smijem li vam ga kasnije donijeti? – Opet se lagano upitno
nasmiješila. – Molim vas?
– Otpratit ću vas u hotel i preuzeti to pismo.
– Oh, ne, to vam je gnjavaža! Mogla bih vam to donijeti poslije ručka. Molim lijepo!
– Koje je veličine ta omotnica?
Sićušnim je ručicama opisala četverokut u zraku.
– Posve obična omotnica, ali nije osobito debela. Posve je lako možete strpati u džep! – Ponovno
mu se nasmiješila.
– A biste li... ? Znate što!? – predložio joj je, očaran čitavom njezinom pojavom. – Za koju minutu
automobil će vas odvesti u hotel. Uzmite omotnicu i odmah se vratite! – Zatim nadoda, znajući da će mu
to pomutiti sav raspored sjedala u loži, ali nije za to mario. – Biste li s nama ručali na trkalištu?
– Oh, ali... ali, moram se presvući i... oh, hvala vam, ali ne bih, prevelika vam je to gnjavaža. Možda
bih vam pismo mogla predati kasnije, ili sutra? Suprug mi je rekao da ga smijem samo vama uručiti!
– Ne morate se presvlačiti, Riko-san. Divni ste! Oh! Imate li šešir?
– Kako? – zaprepašteno ga je pogledala.
– Da, jer znate... sve dame na utrke moraju doći u rukavicama i šeširu. Glup običaj, ali imate li
šešir?
– Naravno, svaka dama ima šešir. Naravno!
Zapljusne ga val olakšanja.
– Dobro... znači, to smo riješili!
– Oh, pa kad vi tako kažete... – Ustala je. – Da idem?
– Ne, molim vas, sjednite ako imate vremena. Koliko ste bili u braku?
– Četiri godine! Hans... – Oklijevala je. Zatim će čvrstim glasom: – Hans mi reče da vam kažem, ali
samo vama, ukoliko on pogine, a ja dođem k vama kao sad... da vam kažem da je naš brak bio iz čiste
računice.
– Kako?
Malko je pocrvenjela i objasnila:
– Molim vas, oprostite, ali morala sam vam to reći. Bila je to računica na obje strane. Ja sam na taj
način dobila švicarsko državljanstvo i pasoš, a on je dobio ženu koja se za njega brinula kad bi došao u
Švicarsku! Nisam... nisam se htjela za njega udati, ali više puta me zaprosio i... i naglasio da će me to
zaštititi nakon njegove smrti!
– Znao je da će poginuti? – zapanji se Dunross.
– Mislim da jest! Reče da naš bračni ugovor vrijedi samo pet godina, ali da ne smijemo imati djece!
Odveo me jednom ciriškom odvjetniku koji je sklopio bračni ugovor na pet godina! – Otvorila je torbicu.
Ruke su joj drhtale, ali glas nimalo. Izvadila je omotnicu. – Hans mi reče da vam ovo predam. Kopije
bračnog ugovora, mog... mog izvoda iz matične knjige rođenih i vjenčanih, njegova oporuka i izvod iz
matične knjige rođenih. – Izvadila je rupčić pa ga prinijela nosu. – Molim vas, oprostite! – Brižno je
odvezala uzicu koja je pričvršćivala omotnicu. Izvadila je pismo.
Dunross ga uzme. Odmah prepozna AMG-ov rukopis.
 – Taj-pane, ovim potvrđujem da je moja supruga Riko Gresserhoff... Riko Anđin... zaista ono što
tvrdi! Volim je svim srcem. Ona zaslužuje, i oduvijek je zasluživala, mnogo boljeg čovjeka od mene. Ako
joj zatreba pomoć... Molim vas, molim vas! Potpis: Hans Gresserhoff.
– Ne zaslužujem ja ništa boljeg čovjeka, taj-pane! – rekla je žalosnim i tihim, ali samouvjerenim
glasom. – Muž je prema meni bio dobar, veoma dobar. Žao mi je što je poginuo!
– Je li bio bolestan? – Dunross je prodorno pogleda. – Je li znao da će umrijeti od bolesti?
– Ne znam! Nije mi nikad rekao. Jedan od njegovih zahtjeva prije nego... prije nego što sam se za
njega udala, bila je da mu ne postavljam nikakva pitanja... Da ga ne pitam kamo ili zašto odlazi, ni kad će
se vratiti! Morala sam ga prihvatiti onakva kakav je bio! – Malko je protrnula. – Takav mi je život bio
veoma mučan.
– Zašto ste pristali na takav život? Zašto? Sigurno vam to nije bilo potrebno?
Riko je ponovno oklijevala.
– Rodila sam se u Japanu 1939. godine i kao maleno dijete došla s roditeljima u Bern. Tata je bio
beznačajan funkcionar u japanskoj ambasadi. Godine 1943. vratio se u Japan, a nas ostavio u Ženevi.
Naša je obitelj... naša obitelj potječe iz Nagasakija. Tata je poginuo 1945. kao i cijela naša obitelj.
Nismo se imale kamo vratiti, a mama je željela ostati u Švicarskoj pa smo se preselile u Zürich, jednom
dobrom čovjeku koji je prije četiri godine umro. Plaćao... plaćao mi je školovanje i uzdržavanje i naša je
obitelj bila sretna. Znala sam da nisu vjenčani, iako su se pravili da jesu, s njima i ja. Umro je, nismo
imale novaca... odnosno, ostavio je posve malo novca. Hans Gresserhoff bijaše znanac tog čovjeka, mog
poočima, Simeona Tzeraka, izbjeglice. Taj-pane, bio je on apatrid, porijeklom iz Mađarske, a nastanio se
u Švicarskoj. Prije rata radio je u Budimpešti kao knjigovođa, rekao nam je. Mama se pobrinula da se
udam za Hansa Gresserhoffa! – Digla je pogled sa saga i pogledala Dunrossa. – To je... to je bio dobar
brak, taj-pane, barem sam se ja svim silama trudila da budem onakva kakvom su me željeli suprug i
mama. Giri... moja je dužnost bila da poslušam majku, neh?
– Da! – dobrostivo će on, jer je izvrsno shvatio japansko poimanje dužnosti (giri), tih nadasve
važnih riječi koje objašnjavaju svu japansku povijest i običaje. – Izvrsno ste obavili svoju giri, u to sam
uvjeren, što vam kaže majka? Kakva je sada vaša giri?
– Mama je mrtva, taj-pane. Nakon smrti mog poočima nije više željela živjeti. Čim sam se udala,
pošla je u planinu pa se na skijama stropoštala u ponor!
– Užasno!
– Oh, nije, taj-pane! Dapače, baš dobro! Umrla je onako kako je željela, u vrijeme koje je izabrala i
na izabranom mjestu. Muž joj je umro, mene je zbrinula. I kakva joj je još dužnost preostala?
– Nikakva! – odvrati on oćutivši svu blagost, iskrenost i spokojmost u njezinu glasu. Na pamet mu
padne japanska riječ va, što znači sklad. Riko je oličenje sklada! Možda joj baš taj sklad i daje tu
posebnu ljepotu, pomislio je. Ajiija, kad bih ja uspio postići takav sklad, va!
Zazvonio je jedan telefon.
– Izvoli, Claudia?
– Traži vas Aleksej Travkin, taj-pane. Oprostite, ali kaže da je hitno.
– Hvala! – Okrenuo se prema Riki: – Oprostite, samo trenutak... Izvoli, Alekseju?
– Oprostite što vam smetam, taj-pane, ali Johnny Moore je bolestan pa neće moći jahati! – Johnny
More bio je njihov glavni džokej.
– Jutros je bio posve zdrav! – oštro će Dunross.
 – Ima temperaturu, maltene četrdeset stupnjeva! Liječnik tvrdi da se možda otrovao hranom!
– Misliš da su ga otrovali, Alekseju?
– Ne znam, taj-pane. Znam samo to da nam danas ne može biti od koristi!
Dunross je oklijevao. Sam je bio bolji džokej od većine svojih džokeja, ali i teži, pa bi time smanjio
izglede svoje Noble Star. Da danas nastupim ili ne?
– Alekseju, pripremi Toma Vonga. Odlučit ćemo uoči utrke.
– Dobro, hvala!
Dunross spusti slušalicu.
– Anđin je neobično prezime! – primijeti on. – To na japanskom znači pilot... pilot ili moreplovac,
zar ne?
– U mojoj obitelji prenosi se s koljena na koljeno da potječemo od Engleza koji bijaše samuraj i
savjetnik šoguna Jošija Toranage. Oh, bilo je to prije mnogo godina, davno... O njemu se pričaju mnoge
priče, ali tvrdi se da je najprije imao vlastelinsko imanje Hemi blizu Jokohame, a onda je s obitelju
doselio u Nagasaki kao glavni nadzornik svih stranaca! – Ponovno se nasmiješila, slegnula ramenima i
vrškom jezika navlažila usne. – Obična legenda, taj-pane! Anđin se navodno oženio plemkinjom koja se
zvala Riko. – Cijelu je sobu ispunila svojim hihotanjem. – Poznajete Japance! Zar je moguće da bi
stranac, gaj-đin dobio za ženu otmjenu velikašicu? U svakom slučaju, priča je zanimljiva, a objašnjava i
naše prezime, neh? – Ustala je a i on. – Sad bih pošla. Smijem li?
Htio joj je kazati: ne smijete!

Ispred hotela »V i A« zaustavi se crni »daimler« , na vratima je imao neupadljiv Struanov grb. Casey i
Bartlett čekali su na vrhu stubišta, ona u zelenoj haljini, na glavi joj gizdavi zeleni okrugli šeširić, a na
rukama bijele rukavice. Plećati je Bartlett izabrao plavu kravatu koja mu je pristajala uz dobro skrojeno
odijelo. Bili su mrtvi-hladni.
– Gospodine Bartlett? – zapita šofer približivši se.
– Da! – Siđu prema automobilu. – Vi ćete nas prebaciti?
– Da, gospodine! Oprostite, gospodine, ali imate li ulaznice, značke i pozivnicu?
– Evo, tu su! – odgovori Casey.
– Ah, dobro! Žao mi je, ali bez toga... Zovem se Lim. Znate... običaji traže da muškarac obje značke
pričvrsti kroz zapučak, a dame je obično prikače pribadačom.
– Kako vi kažete! – odvrati Bartlett. Casey sjedne otraga, a on za njom, daleko jedno od drugoga.
Šutke stave malene značke od kojih je svaka imala svoj broj.
Lim blago zatvori vrata. Opazio je njihovu hladnoću i u sebi se smijuljio. Dignuo je staklenu
električnu pregradu i uključio mikrofon na svom interkomu.
– Gospodine, ako mi nešto želite reći, samo se poslužite mikrofonom iznad vas! – U retrovizoru
vidje kako Bartlett smjesta pritišće kontakt.
– U redu, Lime, hvala!
Ubacivši se u promet, Lim posegne ispod komandne ploče za tajnim dugmetom. Kroz zvučnik se
odmah razliježe Bartlettov glas.
– Hoće li biti kiše?
– Ne znam, Linc! Radio ju je najavio, ali svi mole da je ne bude. – Oklijevala je i hladno rekla: –
Ipak mislim da si pogriješio!
Lim se zadovoljno zavali na sjedištu. Njegov ugledni stariji brat Lim Ču, majordom taj-pana
»Otmjene tvrtke« , nagovorio je trećeg brata, stručnjaka za elektroniku, da u auto montira tu vezu koja mu
je omogućavala da prisluškuje razgovore putnika. Bilo je veoma skupo, ali sve zato da se zaštiti taj-pan, a
stariji je brat naredio Limu da to nikad ne uključuje kad se u automobilu vozi taj-pan. Nikada, ni govora! I
dosad nikad i nije prisluškivao taj-pana. Limu se smuči pri pomisli da bi ga netko u tome mogao uloviti,
ali želja za spoznajom – naravno, samo u svrhu taj-panove zaštite – nadvladala je tjeskobu. Oh, oh, oh,
smijuljio se. Zlatnobruca se baš ražestila!
Casey je kipjela od bijesa.
– Prestani, Linc, molim te! – povikala je. – Otkako smo se jutros sastali za doručkom, ponašaš se
kao medvjed kojega svrbi guzica!
– A tek ti! – prostrijeli je Bartlett. – Priklonit ćemo se Gorntu! Ja to zahtijevam.
– Ovo je moj posao, to si mi sto puta govorio, obećao si mi to, a dosad si se uvijek držao obećanja.
Zaboga, pa na istoj smo strani, samo te nastojim zaštititi jer znam da si pogriješio!
– Misliš da sam pogriješio. Sve to zbog Orlande!
– Gluposti! Sto puta sam ti ponovila svoje razloge. Ako se Ian izvuče iz klopke, bolje da se
udružimo s njim nego s Gorntom!
Bartlettovo je lice bilo hladno.
– Dosad se nikad nismo svađali, Casey, ali ako želiš ustati protiv mene, znam se ja braniti pa ćeš se
guzicom naći u škripcu prije nego što nabrojiš do deset!
Caseyino je srce lupalo. Otkako su se za doručak sastali sa Seymourom Steiglerom, cijeli je dan
krenuo naopako. Bartlett je bjesomučno zahtijevao da se udruže s Gorntom jer im je to najkorisnije, a ona
ga nikako nije mogla odvratiti. Nakon jednosatnih uzaludnih pokušaja, zaključila je sastanak i pošla
pregledati gomilu teleksa koji su im stigli preko noći. Odjednom se u zadnji čas sjetila šešira pa je
izjurila i sva uspaničena ga kupila.
Kad se puna strepnje sastala s Bartlettom u hotelskom atriju, nadajući se da će mu se šešir svidjeti,
pokušala se s njim pomiriti, on ju je prekinuo.
»Ne trudi se!« , odbrusio je. »Ne slažemo se. I onda?«
Čekala je i čekala, ali on šešir uopće nije zapažao.
»Što ti se čini?«
»Rekoh ti: Gornt nam je povoljniji!«
»Pitam te što misliš o mom šeširu?«
Osjećala je kako ju je ravnodušno odmjerio.
»Oh, znači, to je nešto novo. Posve dobro!«
Najradije bi strgnula šešir s glave i bacila mu ga pod nos.»Pariška moda!« , otužno je rekla. »Na
pozivnici piše: šešir i rukavice. Ne sjećaš se? Glupost, ali Ian mi je rekao da svaka dama...«
»Zašto misliš da će se on izvući iz stupice?«
»Zato što je pametan! I zato što je najveći taj-pan.«
»Gornt ga je zaplašio.«
»Izgleda. Ostavimo to! Bolje pričekajmo ispred hotela. Automobil će po nas doći točno u podne!«
»Čekaj malo, Casey! Što ti to kuhaš?«
 »Kako misliš?
»Poznajem te bolje nego itko. Što spremaš?«
Casey je oklijevala, neodlučna. Da li da mu oda smicalicu s njujorškom bankom »First Central« ?
Nema smisla, zaključila je. Ako Ian dobije zajam i izvuče se, ja ću to prva doznati. Ian mi je obećao.
Zatim Linc može pokriti svoja dva milijuna koja je ustupio Gorntu, pa obojica mogu na brzinu pokupovati
jeftinije dionice da pokriju svoju špekulacijsku prodaju bez pokrića i da dobro zarade. Istodobno ćemo
Ian, Linc i ja pokupovati dionice kad dosegnu najnižu vrijednost i silno ćemo se obogatiti. Ja ću prva za
to doznati, odmah nakon Murtagha i Iana. Ian mi je obećao... da, da! No, da li da mu vjerujem?
Smuči joj se. Može li se vjerovati ijednom poslovnom ortaku, ovdje ili igdje drugdje? Muškarcu ili
ženi?
Sinoć mu je za večerom vjerovala. Pod utjecajem vina i jela iznijela mu je prirodu svoje veze s
Lincom, a i pogodbu koju su sklopili.
»Okrutno je to i prema njemu i prema vama, zar ne?«
»I da i ne! Oboje smo bili punoljetni, Iane, a ja sam željela postići mnogo više nego da budem samo
supruga Linca Bartletta... Majka-ljubavnica-sluškinja-sudoperka-pralja pelena i ropkinja, koja uvijek
čami kod kuće. To ubija svaku ženu! Uvijek sama kod kuće! Sjedi doma. Kuća joj postane zatvor i dovodi
je do ludila, a zarobljenica je sve dok je smrt ne razdvoji... Toliko sam puta to vidjela!«
»Netko se mora brinuti i za kuću i za djecu. Na mužu je da zarađuje, a ne na ženi da...«
»Da, uglavnom, ali u mom slučaju nije tako. Nisam spremna da se s tim pomirim i smatram da je
posve u redu što želim živjeti drukčije. Ja sam hraniteljica svoje obitelji! Sestri je umro muž pa ja
uzdržavam nju i njezinu djecu, staru mamu i strica. Školovana sam, sposobna, bolja od većine ostalih
poslovnih partnera. Mijenja se svijet... sve se mijenja, Iane!«
»Već sam vam rekao: Bogu hvala, ovdje se ništa ne mijenja!«
Sad se Casey prisjeti kako mu se spremala odbrusiti, ali je pregrizla jezik, ukrotila onu staru Casey i
rekla samo: »Iane, a Hag? Kako je ona uspjela? U čemu se sastojala njezina tajna? Kako je postala
jednaka muškarcima?«
»Čvrsto je držala uzice kese. U svakom pogledu! Oh, na izgled su položaj i obraz tvrtke održavali
Culum i ostali taj-pani, ali ona je vodila knjige i preko muža zapošljavala i otpuštala ljude. Ona je bila
oslonac obitelji! Culuma je, kad je umirao, lako nagovorila da je proglasi taj-panom. Dao joj je pečatnjak
‘Struanove kompanije’, obiteljski pečat, sve uzde i sve tajne. Ali ona je, mudrica, sve to zadržala u
najvećoj tajnosti pa je nakon Culumove smrti postavljala za taj-pana samo one osobe koje su joj bile
poslušne, a niti jednom nije prepuštala uzice kese, ni stvarnu vlast, sve dok nije umrla!«
»Zar je dovoljno upravljati samo preko drugih osoba?«
»Vlast je vlast, a najvažnije je vladati. A žena, kad zađe u određene godine, ima vlast samo preko
svoje kese. Imate pravo što se tiče love do krova! Hong Kong je jedino mjesto na svijetu gdje se lova do
krova može i zaraditi i zadržati! A kad imate novaca, mnogo novaca, možete biti posve ravnopravni. Jači
od Linca Bartletta. Znate, drag mi je. Baš mi je drag!«
»I meni. Naše ortaštvo je uspješno, Iane. Smatram da je Lincu koristilo... nadam se svim srcem! On
je naš taj-pan, ja to i ne pokušavam postati. Želim se samo potvrditi kao poslovna žena! Silno mi je
pomogao, svakako. Bez njega se nikad ne bih probila. Surađivat ćemo sve do mog rođendana, dvadeset i
petog studenog ove godine. To je dan D. Tada ćemo se odlučiti i on i ja.«
»I onda?«
»Ne znam, časna riječ, ne znam! Oh, volim Linca, više nego ikad ali nismo ljubavnici!«
 Kad su se kasnije s večere trajektom vraćali na Kowloon, došla je u napast da ga zapitkuje za
Orlandu. Odlučila je ipak da neće.
– A možda sam ipak morala! – glasno je promrmljala.
– Što si rekla? – zapita je Bartlett.
– Oh! – prenula se iz sanjarenja i ustanovila da je njihova limuzina već na trajektu koji ih vozi na
otok Hong Kong. – Oprosti, Linc, sanjarila sam!
Pogledala ga je. Bio je zgodan kao i uvijek, iako ju je sad hladno motrio. Privlačniji si nego Ian i
Quillan, zaključila je. Pa ipak, radije bih sad jastučila s bilo kojim od njih dvojice nego s tobom, jer si
kučkin sin!
– Želiš istupiti protiv mene? – zapitao ju je. – Želiš svojim dioničarskim utjecajem ustati protiv
mene?
Casey ga je bijesno pogledala. Jebi se, htjedne mu reći neki vražičak u njoj. Potrebnija sam ja tebi
nego ti meni, ja držim uzde »Par-Cona« , znam gdje se što nalazi, mogla bih razrušiti sve što sam ti
pomagala stvoriti! No, jedan ju je glas opomenuo da bude oprezna. Sjetila se što joj je taj-pan rekao o
ovom muškom svijetu i o moći. I o staroj vještici, Hag.
Na tren je poniknula očima i prolila suze. Odmah je na njemu zapazila promjenu.
– Isuse, Casey, ne plači, oprosti... – reče on i pruži ruke prema njoj. – Isuse, nisi mi još nikad
plakala... Slušaj, mi smo već desetak puta, k vragu, sto puta, bili u ovakvom položaju! Ne uzrujavaj se!
Zaratismo Struanove protiv Gornta. Nama je zapravo posve svejedno. U svakom slučaju, postat ćemo
»Otmjena tvrtka« , ali zasad nam je Gornt povoljniji. Znam da imam pravo!
»Nemaš pravo, nemaš!« , zadovoljno je pomislila, grijući se u njegovu zagrljaju.
 64

12.32

Brian Kwok je vrištao, izvan sebe od straha. Znao je da se nalazi u zatvoru, u paklu, a to je trajalo
vječno. Čitav njegov mahniti svijet pretvorio se u trenutak beskrajne zasljepljujuće svjetlosti, sve bijaše
krvavo, i ćelija i zidovi i vrata i strop... sve krvavo, bez vrata i prozora, okrvavljeni pod, ali sve je bilo
iskrivljeno i izvrnuto glavačke, jer on je ležao na stropu, mučio se, bjesomučno nastojeći da se probije u
normalan život, a svaki je put padao u svoju smrdljivu bljuvotinu da bi se odmah zatim ponovno našao u
crnini, dok su oko njega mukli glasovi treperili, smijeh, sve je to nadglasavalo njegova prijatelja...
nadglasavalo Roberta koji je preklinjao vragove neka prestanu, prestanu, za milost Božju, neka prestanu...
a onda ponovno ono krvavo svjetlo koje mu je razdiralo oči i morilo glavu, vidio je krvave vode koje
nikako da padnu, očajnički se nastojao uhvatiti, opružio bi se prema stolcima i stolu u toj krvavoj vodi,
ali bi pao natrag. Uvijek je padao natrag, pod se spajao sa stropom, sve je bilo zlo i naopako, naglavce,
bočno, ludilo, ludilo, vragov pronalazak...
Krvavo svjetlo, mrak, smijeh, smrad, pa ponovno krv, krv, krv, krv...
Znao je da već godinama bulazni, moljaka ih da prestanu, moljaka da ga puste, kune im se da će sve
učiniti, samo neka ga puste, nije on onaj kojega traže, neće on u pakao... Sve je to greška, sve je greška...
Ne, nije greška! Ja sam neprijatelj! Tko je neprijatelj? Kakav neprijatelj? Oh, molim vas, samo neka sve
opet bude u uspravnom položaju! Dopustite da ležim ondje gdje mi je mjesto, gore, dolje... Gdje? Oh,
Isuse Kriste, Roberte, Kriste, pomozi, pomozi miiiiii...
– Dobro, Briane, tu sam. Sve ću ti ja srediti. Hoću, sve ću ja srediti! – čuo je kako iz vrtloga nadiru
riječi sažaljenja koje zatomljuju sav onaj smijeh. Nestane one sveobuhvatne krvi. Osjećao je prijateljevu
ruku, svježu i nježnu i stisnuo ju je, prestrašen da je to samo jedan nov san, oh, Isuse, Roberte, ne
ostavljaj me...
Oh, Isuse, nemoguće! Pogledaj, strop je opet na svome mjestu a ja, evo, ležim na krevetu, gdje mi je
i mjesto, a prostorija je mračna, ali udobna, sve na svome mjestu, sve je čisto, cvijeće, spuštene
rebrenice, ali tu je cvijeće, voda u vazi i ja sam na pravom mjestu, na pravome mjestu.
– Oh, Isuse, Roberte...
– Zdravo, stari moj! – blago će Robert Armstrong.
– Oh, Isuse, Roberte, hvala ti, hvala, opet sam na nogama, oh, hvala ti, hvala...
Bilo mu je teško govoriti, osjećao je slabost, nije više imao snage, ali divno je što je ovdje, što se
probudio iz one more, prijateljevo je lice zamagljeno ali stvarno. I pušim! Zar pušim? Da, da! Da, kao da
se sjećam da mi je Robert ostavio kutiju cigareta, ali oni vragovi su ih kasnije našli i odnijeli mi ih... bilo
je to prošlog tjedna... Bogu hvala, imam cigarete... Kad li je to bilo? Prošlog mjeseca, prošlog tjedna,
kada? Da, sjećam se, Robert se vratio i opet mi potajno dao cigarete, prošlog mjeseca, je li to bilo prošli
mjesec?
– Oh, kako mi gode, baš mi gode, i ovaj mir, prošla je ona mora, Roberte, više na stropu ne vidim
krv, strop je čist, ne ležim više gore na stropu, nego ovdje dolje i nisam više u paklu, oh, hvala ti, hvala...
 – Sad moram ići!
– Oh, Isuse, nemoj, oni će se vratiti, nemoj ići, sjedni i ostani, molim te, ostani! Razgovarat ćemo,
da, razgovarati, želio si razgovarati... ne idi! Molim te, pričajmo...
– U redu, prijatelju stari, razgovarajmo! Neću otići dok razgovaramo. Što si mi htio kazati, a? Jasno,
ostat ću sve dok razgovaramo. Pričaj mi o Ning-toku, o ocu. Nisi ga ondje Posjetio?
– Oh, da, jednom sam ga posjetio, da, uoči smrti, pomogli su mi prijatelji, pomogoše mi, a ostao sam
samo jedan dan, prijatelji su mi pomogli... To je bilo davno, davno...
– Je li s tobom bio i Ian?
– Ian? Ne, nego... možda Ian? Ne sjećam se... Ian, taj-pan? Netko je bio sa mnom. Možda ti,
Roberte? Ah, sa mnom u Ning-toku... Ne, niti ti, ni Ian, nego John Chancellor iz Ottawe. I on mrzi Ruse!
Roberte, oni su nam užasni neprijatelji. Još u školi, a vražji Čang Kaj Šek i one njegove ubojice Fong-
Fong i... i... Oh, toliko sam umoran, a tako mi je drago što te vidim...
– Pričaj mi o Fong-Fongu!
– Oh, on. Zao čovjek, Roberte, on i čitav njegov špijunski obruč, bili su protiv nas, protiv Narodne
Republike Kine a za Čang Kaj Šeka. Znam... Bez brige, čim sam pročitao... Što si me pitao, a? Što?
– Misliš na onog odurnog Granta, ha?
– Da, da, umalo sam pao u nesvijest videći da on za mene zna... da sam ja... Oh, da, ali odmah sam
onemogućio Fong-Fonga... Oh, da!
– Kome si ga odao?
– Cu-jenu. Dojavio sam to Cu-jenu koji je sad u Pekingu... Oh, bio je na visoku položaju, iako nije
znao tko sam zapravo ja, Roberte, sve je bila najveća tajna... Da, pa onda u školi... Tata me poslao nakon
smrti starog Šina... došli su siledžije, nasmrt ga izbičevali na seoskom trgu jer je bio naš, naš čovjek iz
naroda, pristaša predsjednika Maa, a kad sam došao u Hong Kong, stanovao sam... kod ujaka... išao sam u
školu, a on me navečer podučavao... Smijem li sada spavati?
– Koji ujak, Kar-šune, i gdje je stanovao?
– Ne sjeć... ne sjećam se...
– Onda moram otići. Slijedećeg tjedna evo mene opet!
– Ne, čekaj, Roberte, čekaj, zvao se Vu Ca-fing, a sta... stanovao je u Četvrtoj ulici u Aberdeenu,
na... na broju osam, sretnoj osmici, peti kat. Da, sjetio sam se. Ne idi!
– Vrlo dobro, stari druže, vrlo dobro! Jesi li se dugo školovao u Hong Kongu? – Robert Armstrong
govorio je blagim i tihim glasom, a srce mu je krvarilo zbog bivšeg prijatelja. Zapanjio se što su Briana
slomili tako lako i brzo. Sad mu je »pacijent« razotkrio sve svoje misli. Brian bijaše spreman da ga
Armstrong razdire. Motrio je ljudsku olupinu na ležaju i poticao ga da se prisjeća, kako bi ostali potajni
slušaoci mogli snimiti sve činjenice, brojeve, imena i mjesta, skrivene tajne i poluistine, koje su sad
navirale i navirat će, sve dok potpuno ne smožde Briana Kar-šuna Kwoka. A Robert je znao da će po
potrebi i dalje ispitivati. umiljavati se, prijetiti, ili da će glumiti nestrpljivost i gnjev, praviti se da želi
otići ili će opsovati tamničara koji mu »smeta« ! Preslušavanjem su rukovodili Crosse i Sinders, a
Armstrong im je bio samo oruđe, kao što je i Brian Kwok bio oruđe u rukama onih koji su u svoje svrhe
iskorištavali njegov mozak i nadarenost. Armstrongova je dužnost jedino da bude medij i da »pacijenta«
vuče za jezik, da ga vraća na pravi put kad počne bulazniti ili nesuvislo pričati, da mu bude jedini
prijatelj i jedini oslonac u ovom nestvarnom svijetu, otkrivač istine... na primjer, o onom Johnu
Chancelloru iz Ottawe, tko li je taj? Kamo spada? Još nisam otkrio!
 Sad ćemo od »pacijenta« izvući sve što zna, sve njegove veze, savjetnike, neprijatelje i prijatelje.
Jadni stari Fong-Fong i njegovi ljudi! Više ih nikad nećemo vidjeti! Osim ako se ne pojave kao agenti
protivničke strane. Vražji je ovo posao, prljav... prodaješ prijatelje, a radiš za neprijatelja, iako svi znaju
da te neprijatelj želi porobiti.
– Divno mi je bilo u Vancouveru, Roberte, divno! Ondje sam upoznao djevojku... Da, i zamalo smo
se vjenčali, ali mi je Mudrac Tok, Mudrac je bio moj 489, a živio je... živio je u... Da, da, u Pedder
Streetu, u Kineskoj četvrti, a bio je vlasnik restorana »Hoho-tok« ... Da, Mudrac Tok mi reče da je
predsjednik Mao važniji od bilo koje kvaj loh... Oh, koliko sam je ljubio, ali mi Mudrac reče da kvaj loh
već stoljećima pljačkaju Kinu... Znaš da je to istina, istina...
– Da, živa istina! – povlađivao mu je Armstrong. – Zar ti je Mudrac Tok bio jedini prijatelj u
Kanadi?
– Oh, ne, Roberte, imam na desetke...
Armstrong ga je slušao, zapanjen Brianovim silnim podacima o unutrašnjem ustrojstvu Kanadske
policije i o prodoru kineskih komunista diljem Amerike i Evrope, a pogotovo na zapadnoj obali Amerike:
Vancouver, Seattle, San Francisco, Los Angeles, San Diego... Gdje god se nalazio kineski restoran,
prodavaonica ili kakva radnja, krio se silan potencijal moći, novčanih sredstava, a kao najvažnije znanja.
– A Vo Tuk u londonskom Gerrard Streetu je centar gdje sam ... kad sam ... Oh, glava me boli, toliko
sam žedan.
Armstrong mu pruži vodu u koju je stavio stimulans. »Pacijent« je dobijao divno začinjen kineski čaj
koji mu je utažavao žeđ kad su on ili Crosse smatrali da je vrijeme zgodno. Brian je najviše volio takav
čaj. U njemu je pio i sredstvo za spavanje.
O Crosseu ili Sindersu zavisilo je što će biti dalje: hoće li nastaviti istu terapiju, ili će ponovno u
Crvenu sobu ili će preslušavanje okončati pa onda postupno vraćati »pacijenta« u stvarnost, veoma
pažljivo, da mu ne nanesu trajnu štetu.
O njima sve ovisi, zaključio je. Sinders ima pravo što je ubrzao tempo dok imamo vremena.
»Pacijent« previše zna, prošao je predobru obuku, a ako ga vratimo njegovima prije nego što doznamo što
sve on zna, to je posve neodgovorno! Moramo naprijed.
Armstrong pripali dvije cigarete i povuče iz svoje dubok dim. Za Božić prestajem pušiti, sad ne
mogu nikako, u jeku svih ovih užasa! Potreslo ga je zapomaganje Briana Kwoka, tako brzo, svega
dvadeset minuta nakon što su ga po drugi put strpali u Crvenu prostoriju. Gledao je kroz otvore-špijunke s
Crosseom i Sindersom, promatrao je mahnite Brianove pokušaje da dosegne strop koji bijaše pod, pa
opet strop... zapanjen što se tako snažan i dobro uvježban čovjek kao što je Brian Kwok, tako brzo
slomio.
– Nemoguće! – progunđao je.
– Možda simulira! – primijeti Sinders.
– Ne! – odvrati Crosse. – Ne, istinu govori, ja to znam!
– Ne vjerujem da bi se tako lako slomio!
– Sad ćeš povjerovati, Roberte! – A kad su Briana Kwoka izvukli iz Crvene sobe i prebacili u
njegovu čistu i lijepu ćeliju, i kad su počistili Crvenu sobu, Roger Crosse mu je predložio: – No,
Roberte, probaj pa ćeš vidjeti!
– Ne hvala, to me podsjeća na film »Kabinet doktora Kaligarija« ! – promumljao je Armstrong. –
Ne, hvala!
– Molim te, kušaj, samo minutu! To ti je iskustvo važno. Možda te jednog dana zarobe protivnici.
Moraš biti pripravan! Jedna minuta može ti spasiti zdrav razum. Iskušaj, za svoje dobro!
I pristao je. Zatvorili su vrata. Soba bijaše posve crvena, malena, ali sve u njoj nakrivljeno, krivi
bridovi, krivi kutovi, u jednom se uglu pod stapao sa stropom, perspektiva bijaše poremećena, nije bilo
običnih kuteva. Nahereni strop, visoko iznad njegove glave, bijaše površina od grimiznog stakla. Iza tog
stakla kolala je voda pa se opet vraćala istim putem. Na tu nakrivljenu staklenu površinu stropa bijahu
pričvršćene grimizne stolice i stol, a na stolu nemarno odloženi pera i papir, na stolcima grimizni jastuci,
tako da se činilo kao da je ta slaklena površina pod. Lažna vrata u blizini... odškrinuta...
Najednom zamračenje. Zatim zasljepljujuća svjetlost i užasno djelovanje crvenila. Crnilo, crvenilo,
crnilo i crvenilo. I nehotice je posegnuo za opipljivim stolom i stolicama, za podom i za vratima, ali je
posrnuo i pao. Nikako se nije uspijevao orijentirati, iznad njega bijaše voda. Nestalo je stakla, na podu
iznad njega bijaše samo ona mahnita crvena voda. Crnilo pa ubojiti glasovi pa opet onaj krvavi pakao.
Želudac mu je govorio da dubi na glavi, iako mu je mozak šaptao da je sve to varka i da mora zatvoriti
oči jer sve je to obična varka, varka, varka...
Nakon čitave vječnosti, kad su se konačno upalila normalna svjetla i kad su se otvorila prava vrata,
ležao je na pravom podu i povraćao.
– Gade! – zarežao je na Crossea, jedva uspijevajući govoriti. – Rekao si samo minutu, lažljivi gade!
– Ubrzano je disao i s mukom ustao, teturajući, nije mogao ni stajati ni suzdržati bljuvanje.
– Oprosti, Roberte, ali unutra si bio samo minutu! – odgovori mu Crosse.
– Ne vjerujem ti!
Časna riječ – potvrdi i Sinders. – Osobno sam ti mjerio vrijeme. Uistinu! Neobično je, zaista
djelotvorno.
Armstrongu se ponovno prevrne želudac kad se sjetio one vode iznad glave, onog stola i stolaca.
Otklonio je te misli pa se posvetio Brianu Kwoku, smatrajući da je »pacijent« dovoljno bulaznio i da je
sad vrijeme da ga vrati u stvarnost.
– Što si ono govorio? Da si naše spise predao svom prijatelju Zubatom Lou?
– Pa, ovaj, nisam... Umoran sam, Roberte, umoran... Što je... ?
– Ako si umoran, idem! – Armstrong ustane i vidje kako je »pacijent« problijedio. – Idući mjesec
ću...
– Ne... ne... molim te, ne idi... oni... Ne, ne idi! Mooolim teee!
Ponovno je sjeo i nastavio igru, iako je znao da to nije pošteno i da tako unezvijereni »pacijent«
može bilo što potpisati i bilo što priznati.
– Ovdje sam sve dok pričaš, stari moj. Govorio si o Zubatom Lou... onom iz Princes Buildinga. On
je bio posrednik?
– Ne, nije... pa i jest, u stanovitom smislu... Dr Meng... Dr Meng bi preuzimao moje pošiljke... Meng
nije znao da ja... da ja to ostavljam... dogovarali smo se telefonski ili pismeno... a on je to nosio Lou koji
bijaše plaćen... Zubati Lou bijaše plaćen da to preda drugom čovjeku, ne znam kojemu... Ne znam kojem...
– Oh, mislim da znaš, Briane. Očito, ne želiš da s tobom ostanem!
– Oh, Isuse, želim... kunem se... Zubati... Zubati to zna... ili možda Ng, Vee Cee Ng? Fotograf Ng, on
je naš... da, naš je, Roberte... Njega pitaj, sigurno će znati... On je s Cu Jenom uvozio torij...
– Kakav torij?
– Dragocjena zemlja za... za atomsku bombu, za našu atomsku bombu... Oh, oh, za koji mjesec imat
ćemo svoju atomsku bombu i hidrogensku bombu... – Brian Kwok luđački se nasmije. – Prva za svega
nekoliko tjedana... naša prva eksplozija bit će za svega nekoliko tjedana, oh, jasno, neće biti savršena, ali
zato je prva, a uskoro i hidrogenska bomba, Roberte, uskoro ćemo imati vlastito atomsko oružje da se
branimo od onih hegemonista koji prijete da će nas slistiti, za nekoliko tjedana! Isuse, Roberte, zamisli
samo! Predsjednik Mao je to postigao, da, on je to postigao... Da, a dogodine ćemo imati i svoju
hidrogensku bombu, a onda će Joe... Da, vratit ćemo svoja područja, oh da, atomskom ćemo bombom
dokusuriti njihovu... Hoćemo, a Joe će nam pomoći, Joe Ju će nam... Oh, sad ćemo ih mi zaustaviti!
Zaustavit ćemo ih a onda ćemo vratiti svoju zemlju! – Pružio je ruku i uhvatio Roberta Armstronga za
ruku, ali slabašno. – Čuj, mi već ratujemo, mi i Sovjeti. To mi reče Čung Li, on je moja veza za... ovaj...
hitne slučajeve... ratujemo, pucamo jedni na druge. Na sjeveru divizije, a ne samo patrole, blizu rijeke
Amur, ubi... ubijaju naše Kineze i kradu nam zemlju, ali... ali neće više dugo!
Nemoćno se opružio i počeo mrmljati, bulazneći.
– Atomska bomba, dogodine? Ne vjerujem! – tobože mu se rugao Armstrong, a misli su mu se rojile
dok je slušao tu nepresušnu bujicu podataka, imena i mjesta. Isuse, već za koji mjesec imat će atomsku
bombu? Za nekoliko mjeseci? To očekujemo tek do deset godina! Kina ima A-bombu i H-bombu?
Pažljivo je čekao da se Brian Kwok iscrpi, a onda ga je nehajno zapitao:
– Koji Joe? Joe Ju?
– Tko?
Brian Kwok se okrene i zabulji u Armstronga, čudnim, prodornim pogledom kao da mu je dopirao
do dna duše. Odmah se sabrao, bijaše pripreman.
– Joe Ju! – nabaci Armstrong još nemarnije.
– Tko? Ne poznajem nikakvog Joea Jua... Ne... Što, što? Što ovdje radim? Kakvo je ovo mjesto? Što
se događa? Ju? Zašto...? Zašto bih ga poznavao? Tko?
– Nema veze – smirivao ga je Armstrong. – Evo, izvoli čaja, sigurno si užasno žedan, stari moj!
– Oh, jesam, jesam, i te kako... gdje... da... Isuse, što se..? Što se događa?
Armstrong mu pomogne da popije. Ponovno mu pruži cigaretu, smirujući ga. Uskoro je Brian Kwok
ponovno duboko spavao. Armstrong mu obriše dlanove i čelo. I sam bijaše iscrpljen.
Otvore se vrata. Uđu Sinders i Crosse.
– Veoma dobro, Roberte! – uzbuđeno će Sinders. – Zaista vrlo dobro!
– Da! – izjavi Crosse. – I ja sam opazio da bunca. Prekinuo si u pravi čas!
Armstrong je šutio. Osjećao se prljavo.
– Bože – zasmijulji se Sinders. – Ovaj »pacijent« je zlato! Ministar će biti oduševljen. Za nekoliko
mjeseci atomska bomba, a već sad čarkanja na granici! Nije ni čudo da je naša parlamentarna trgovačka
delegacija toliko sjajno napredovala! Izvrsno, Roberte, izvrsno!
– Vjerujete li »pacijentu« ? – zapita ga Crosse.
– Posve. Vi ne?
– Vjerujem da kaže sve što zna. A druga je stvar je li to i točno! Joe Ju? Znači li vam išta ime Joea
ili Josepha Jua? – Obojica mu odmahnu glavom. – A John Chancellor?
– Ništa!
– Čung Li?
– Jedan se Brianov... »pacijentov« prijatelj zove Čung Li! – javi se Armstrong. – Luduje za
automobilima... Šangajac, krupni industrijalac... Možda je to on!
 – Dobro! Ali Joe Ju, to je djelovalo na nešto u njemu. Možda je to nešto važno! – Crosse prostrijeli
Sindersa. – Da nastavimo?
– Naravno!
 65

13.45

Iz pedeset tisuća grla prolomi se uzbuđeni poklik kad je sedam konja, koji će sudjelovati u prvoj utrci,
izišlo uz ogradu iz svojih konjušnica, pa poigravaju i skakuću na livadi, praćeni budnim pogledom trenera
i vlasnika. Na njima su već sjedili džokeji. Vlasnici konja i njihove supruge odjenuli su najsvečanije
ruho, mnoge su dame bile napirlitane i ukrašene skupocjenim krznima – među njima Majling Kwang i
Dianne Čen – svjesne zavidnih pogleda mnoštva koje je istezalo vratove da bolje vidi konje... i njih.
S obje strane mokre ograđene tratine i pobjedničkog kruga, guste su gomile silazile prema bijelim
blještavim ogradama tribina i besprijekorno njegovanoj tratini trkališta. Nasuprot njima nalazio se cilj, a
naprama njemu golema ploča semafora na kojoj su bila imena konja, džokeja i visina opklada, iz utrke u
utrku. Ta je ploča, kao i trkalište, pripadalo »Konjičkom klubu« koji je o njima i brinuo. Ovdje nije bilo
ovlaštenih skupljača opklada niti ikakvih drugih zakonitih kladionica. Bijaše ovo jedini dopustiv način
klađenja u ovoj krunskoj koloniji.
Nebo bijaše mračno i prijeteće. Malo prije je rosila kiša, ali je prestala.
Iza počasnog kruga i pobjedničke tratine ali na istoj razini nalazile su se džokej ske svlačionice i
upravni uredi, prodavaonice sendviča i šalteri kladionica. Iznad toga protezale su se tribine, u četiri
terasasta niza, a svaki je taj nadsvođeni kat imao svoje šaltere za primanje opklada. Prvi je kat tribina
pripadao članovima kluba koji nisu imali pravo glasa, drugi onima s glasačkim pravom, dok su dva
najgornja kata bila namijenjena izdvojenim ložama i radio-stanici. Svaka je loža imala vlastitu kuhinju.
Ložu je imalo deset članova uprave »Konjičkog kluba« koji su se birali svake godine, a bilo je i nekoliko
stalnih loža: za Njegovu ekscelenciju guvernera, za vrhovnog zapovjednika oružanih snaga, jedna loža za
banku »Blacs« i jedna za »Victoriju« . I na kraju, »Struanova kompanija« . »Struanova« je imala najbolji
položaj, baš nasuprot cilju.
– A zašto, taj-pane? – zapita Casey.
– Zato što je Dirk Struan osnovao »Konjički klub« , utvrdio pravila i doveo čuvenog trkališnog
stručnjaka Sir Rogera Blorea kojega je postavio za prvog tajnika kluba. Dao je novac za prve utrke,
novac za tribine, novac za uvoz prve ergele konja iz Indije... a pomogao je Dirk i da se obrlati prvi
opunomoćeni guverner, Sir William Longstaff, da zemljište vječno prepusti »Konjičkom klubu« .
– Ma nemoj, taj-pane! – vedro će Donald McBride, predsjednik današnje utrke. – Ispričaj kako je
zapravo bilo! Rekao si da je Dirk »pomogao da se obrlati« ? Nije li Dirk jednostavno naredio Longstaffu
da im ustupi zemljište?
Dunross se nasmija, kao i ostali koji su sjedili za stolom za kojim je on bio domaćin: Casey, Hiro
Toda i McBride koji je samo skoknuo da ih vidi. U loži se nalazio bar i tri okrugla stola, a za svakim je
bilo mjesta za dvanaest osoba.
– Meni je moja verzija milija! – odgovori Dunross. – U svakom slučaju, Casey, govorka se da je ovu
ložu Dirk dobio uz opće odobravanje kad su sagrađene prve tribine!
– Ni to nije istina, Casey! – dobaci Willie Tusk sa susjednog stola. – Nije li tu ložu zatražio stari
Tyler Brock za svoju kompaniju »Brock i sinovi« ? Nije li izazvao Dirka da se za tu ložu izbore utrkom,
kao muškarac s muškarcem, prilikom prvih utrka?
– Ne, tako se samo priča.
– Jesu li se ta dvojica takmičila, taj-pane? – zapita ga Casey.
– Spremali su se, ali prebrzo je zapuhao tajfun, tako kažu. Bilo kako bilo, Culum se nije dao, pa i
danas imamo ovu ložu. Naša je dok postoji ovo trkalište!
– I to s punim pravom – vedro se nasmiješi McBride. – »Otmjena tvrtka« zaslužuje sve najbolje. Još
otkako su prvi put bili izabrani članovi uprave »Konjičkog kluba« , gospođice Casey, taj-pan »Struanove
tvrtke« oduvijek je u upravi. Uvijek! Svi su ga jednoglasno izabrali. Pa, moram ići! – Letimično je
pogledao na ručni sat pa se nasmiješio Dunrossu. Svečano je zapitao: – Taj-pane, dopuštate li da utrka
započne?
Dunross mu se široko nasmiješio.
– Dopuštam! – I McBride odjuri.
– Vas moraju zatražiti dopuštenje za početak? – zabulji se Casey u Dunrossa.
– Prema običaju! – Dunross slegne ramenima. – Smatram da je lukavo kad netko kaže »U redu,
počnimo!« . Naime, za razliku od Sir Georgea, bivše hongkonške guvernere nije resila točnost. Osim toga,
malo tradicije ne škodi, jer to nam daje osjećaj produžetka, pripadnosti i sigurnosti. – Ispio je kavu. –
Samo trenutak, moram još neke stvari obaviti!
– Dobra zabava! – Gledala je za njim. Bio joj je još simpatičniji nego sinoć. Uto stiže Peter
Marlowe i Dunross se na trenutak s njim zadrži.
– Zdravo, Peter, drago mi je što se vidimo! Kako Fleur?
– Oporavlja se, taj-pane. Hvala!
– Samo izvolite! Poslužite se pićem... evo mene odmah! Okladite se na petog konja prve utrke, koji
se zove Excellent Day! Vidimo se!
– Hvala, taj-pane!
Casey mahne Peteru Marloweu, ali je nije vidio. Uperio je pogled u Greya koji je s Julianom
Broadhurstom izišao na balkon i svima solio pamet. Vidjela je da se Peter namrštio i srce joj se stisne,
jer se sjetila da su njih dvojica neprijatelji.
– Peter! – zovnula ga je. – Zdravo, sjednite ovdje!
Pogled mu se razvedrio.
– Oh! Oh, dobar dan! – pozdravio ju je.
– Sjednite ovdje. Fleur će se brzo oporaviti!
– Razveselila se kad ste je posjetili.
– Bilo mi je zadovoljstvo. Jesu li djeca dobro?
– Oh, jesu! A vi?
– Sjajno! Samo se ovako može ići na utrke! – Ručak za trideset i šest uzvanika u Struanovoj loži
sastojao se od raskošnog bifea: topla kineska kuhinja, ili, ako je tko više volio, vruće savijače od mesa i
povrća, pladnjevi dimljenog lososa, zakuske i hladni naresci, sirovi i slatkiši svih vrsta. I torta-
iznenađenja u obliku Struanova nebodera, izrađena od tučenog bjelanca i šećera, a sve to pripremljeno u
njihovoj kuhinji, šampanjac, vrsna crna i bijela vina, žestoka alkoholna pića. – Morat ću biti na dijeti
idućih pedeset godina!
– Vi? Ma nemojte? Kako vam je?
 – Dobro! – Osjetila je njegov ispitivački pogled.
– Zašto?
– Tako! – Ponovno je pogledao Greya pa svratio pažnju na ostale.
– Ovo je Peter Marlowe, a ovo Hiro Toda, upravitelj brodogradilišta Toda iz Jokohame. Peter je
romanopisac i autor scenarija, iz Hollywooda! – Odjednom se sjetila njegove knjige o Čangiju, u kojemu
je tri i pol godine čamio kao ratni zarobljenik, pa je očekivala eksploziju.
Obojica su oklijevala: Toda uljudno pruži svoju posjetnicu, a Peter Marlowe mu dade svoju,
podjednako uljudno. Trenutak je oklijevao, a onda ispružio ruku.
– Drago mi je što sam vas upoznao.
Japanac stisne njegovu ruku.
– Čast mi je, gospodine Marlowe!
– Oh?
– Ne susrećemo svakog dana glasovitog romanopisca.
– Nisam glasovit, ni govora!
– Preskromni ste. Vaša mi se knjiga silno svidjela. Da!
– Zar ste je pročitali? – zabulji se u njega Peter Marlowe. – Zaista? – Sjeo je i pogledao Todu koji
je bio mnogo niži od njega, čvrst i lijepo građen, ljepši u licu, dobro odjeven, u plavom odijelu. Preko
stolca je prebacio foto-aparat. Bili su otprilike istih godina. – Gdje ste je našli?
– U Tokiju imamo mnogo engleskih knjižara. Molim vas, oprostite, pročitao sam broširano izdanje, a
ne tvrdo ukoričeno. Ukoričenog nisu imali. Vaš mi je roman otkrio mnoge stvari.
– Oh? – Peter Marlowe izvadi cigarete te ih ponudi. Toda uzme jednu.
– Obojica znate da je pušenje štetno! – ubaci Casey.
Nasmiješili su joj se.
– Prestat ćemo pušiti za Korizmu! – odvrati Peter Marlowe.
– Kako da ne!
Peter Marlowe se zagledao u Hira Todu.
–Bili ste u kopnenoj vojsci?
– Ne, gospodine Marlowe. U mornarici, na razaračima, 1942. godine sudjelovao sam u bitki za
Koraljno more, pa u bitki za Midway, kao potporučnik, kasnije na Guadalcanalu. Moj je brod dvaput
potopljen, ali sam imao sreće. Da, poslužila me sreća, očigledno više nego vas!
– Obojica smo živi i obojica u jednom komadu, više-manje.
– Više-manje, gospodine Marlowe, slažem se s vama. Rat je neobična stvar! – Toda povuče dim iz
cigarete. – Jedanput, ako bi vam to bilo milo, a ne neugodno, rado bih s vama razgovarao o Čangiju, o
pouci koju smo ondje stekli, i o našim ratovima. Može?
– Naravno!
– Ovdje ostajem samo nekoliko dana! – reče Toda. – U hotelu »Mandarin« , a vraćam se idućeg
tjedna. Možda bismo mogli zajedno ručati ili večerati?
– Hvala! Javit ću vam se. Ako ne ovaj put, možda drugi put. Jednom ću doći i u Tokio.
– Ne moramo baš raspredati o vašem »Čangiju« , ako ne želite – izjavi Japanac nakon stanke. –
Želio bih vas pobliže upoznati! Engleska i Japan u mnogo čemu su slične zemlje. A sad, ako mi dopuštate,
pošao bih se okladiti! – Uljudno se naklonio i udaljio. Casey je pijuckala kavu.
– Je li vam bilo teško da budete uljudni prema njemu?
– Nije, Casey, nimalo! Sad smo jednaki... on i ja, kao i bilo koji Japanac. Mrzio sam samo one
Japance i Korejce koji su imali bajunete i metke dok sam ja bio nenaoružan. – Marlowe je obrisao znoj s
lica. Zamijetila je njegov zgrčeni osmijeh. – Mahlu! Nisam očekivao da ću ovdje sresti Japanca...
– Mahlu? To je neka kantonska riječ?
– Malajska, a znači »sramotno« ! – Nasmiješio se. Bila je to skraćenica od puki mahlu. Mahlu znači
»sramotna« , a puki se odnosi na »zlatni kanal« . Malajci tim ženskim dijelovima pripisuju osjećaje: glad,
žalost, ljubaznost, pohlepu, oklijevanje, stid, bijes... sve i sva!
– Ne morate se sramiti, Peteru – kazala je, ne shvaćajući. – čudi me da uopće razgovarate s
Japancima nakon svih onih užasa u zarobljeništvu. Baš mi se svidjela vaša knjiga! Divno je da ju je i on
pročitao!
– Da, to me zbacilo s nogu.
– Smijem li vas nešto zapitati?
– A što?
– Rekoste da je Čangi bio geneza. U kojem smislu?
Uzdahnuo je.
– Čangi je sve nas promijenio! Zauvijek je promijenio sve vrijednosti! Na primjer, otupjeli smo na
smrt. Prečesto smo gledali smrt da bi nam značila isto što i vanjskim ljudima, normalnim ljudima!
Pripadamo generaciji dinosaura, jer spadamo u rijetke koji su preživjeli. Smatram da svatko tko je bio u
ratu, u bilo kojem ratu, na život gleda drugim očima, ako ga preživi u jednom komadu.
– Kako gledate na život?
– Kao na gomilu sranja koja smatramo bitkom života. Ne možete zamisliti kakvo je sranje taj
»normalan, civiliziran« život! Za nas koji smo prošli kroz Čangi... sretni smo, pročišćeni, znamo što je
život. Ne bojim se onoga čega se vi bojite. A vi biste se smijali da znate čega se ja bojim!
– Na primjer?
– Ne znate ništa o meni i mojoj »karmi« ! – Široko joj se nasmiješio. – Imam pouzdanu uputu za... –
Zastao je i zabuljio se. – Za miloga Boga, tko je ono?
– Riko Gresserhoff! – nasmije se Casey. – Japanka!
– Gdje je gospodin Gresserhoff?
– Ona je udovica.
– Sjajno! – Gledali su kako Riko prolazi kroz ložu i ide na terasu.
– Da se niste usudili, Peteru!
– Ja sam književnik! – zagrmio je kao bogovi s Olimpa. – Moram istraživati građu.
– Gluposti!
– Imate pravo.
– Peteru, navodno je svaki roman-prvijenac autobiografske naravi. Tko ste vi u romanu?
– Naravno, glavni junak!
– Američki trgovac, King?
– Ne, nisam King. I dosta više o mojoj prošlosti! Pričajmo o vama. Sigurno ste dobro? – Izdržao je
njezin pogled, nastojeći iz nje izvući istinu.
– Kako mislite?
– Govorka se da ste sinoć plakali.
– Gluposti!
– Sigurno?
Pogledala ga je, svjesna da ju je pročitao.
– Naravno, lijepo mi je! – Oklijevala je. – Jednom... Jednom će mi možda biti potrebna usluga.
– Oh? – namršti se on. – Bit ću u McBrideovoj loži, u drugoj loži odavde. Slobodno me posjetite
ako želite! – Bacio je pogled na Riku i prođe ga zadovoljstvo. Sad je razgovarala s Robinom Greyem i
Julianom Broadhurstom, poslanicima Laburističke stranke. – Danas mi nije sretan dan! – progunđao je. –
Navratit ću kasnije, sad se idem kladiti. Do viđenja, Casey!
– Na kojega se konja kladite kao sigurnog pobjednika?
– Na sedmicu, zove se Winner’s Delight!
Winner’s Delight, s kojim nitko nije računao, uvjerljivo je pobijedio – za pola dužine – favorita
Excellent Day. Casey je prezadovoljno stala u red pred šalterom koji je isplaćivao sretne dobitnike,
stežući svoje tikete, svjesna brojnih zavidnih pogleda ljudi koji su šetali hodnikom ispred loža.
Oduševljeni su kladioci već ulagali novac pred ostalim šalterima, uoči druge utrke, koja je ujedno
dolazila u obzir kao prvi dio kombinacije dvostruke quinelle. Tko bi točno pogodio pobjednika i
drugoplasiranog, dobio bi jednostruku quinellu. A dvostruka quinella kombinirala je drugu utrku s petom,
koja je danas bila najznačajnija. Pobjednik dvostruke quinelle silno će zaraditi, jer su već pale brojne
opklade na četiri pobjednička konja, sudionike druge i pete utrke. Najniži je ulog iznosio pet hongkonških
dolara, a nije bila određena gornja granica.
»A zašto, Linc?« , zapitala ga je uoči utrke, istežući vrat s balkona, promatrajući konje na startu u
koje su netremice gledali svi Hongkonžani kroz svoje dalekozore.
»Pogledaj ukupan iznos!« Elektronske su brojke na semaforu blještale i mijenjale se, a novac se
ulagao na različite konje, padale su opklade i prekinule se uoči samog starta. »Pogledaj koliko je ukupno
novaca uloženo samo u ovu utrku, Casey! Preko tri i pol milijuna hongkonških dolara! Gotovo dolar
otpada na svakog muškarca, ženu i dijete u Hong Kongu, a ovo je tek prva utrka. Ovo je sigurno
najbogatiji hipodrom na svijetu! Ovi ljudi se luđački klade.«
Silna graja dočeka otvaranje prepreka. Casey je tad pogledala Linca i nasmiješila se.
»Jesi li dobro?«
»Jesam! A ti?«
»Da, jesam!«
I jesam, pomislila je ponovno i sada kad je u redu čekala da ubere zgoditak. Pobijedila sam! Glasno
se nasmijala.
– Oh, dobar dan, Casey! Zar ste i vi pobijedili?
– Oh, zdravo, Quillane, dobila sam! – Okrenula se prema Gorntu jer su svi ostali u redu bili posve
nepoznati. – Okladila sam se samo o deset dolara, ali sam pobijedila.
– Nije bitan iznos nego pobjeda! – nasmiješi se Gornt. – Sviđa mi se vaš šešir!
– Hvala! – Neobično, pomislila je, i Quillan i Ian odmah su ga opazili... Prokleti Linc!
– Velika je sreća kad nanjušite prvog pobjednika i to prvi put kad dođete na trkalište!
 – Nisam ga sama otkrila, dobila sam uputu, od Petera. Petera Marlowea!
– Ah, da, Marlowe! – Vidjela je da su mu se oči promijenile. – Doći ćete sutra?
– Oh, pa naravno! Hoće li nam vrijeme to omogućiti?
– I po kiši idemo. Barem na ručak.
– Divno! Onda, na pristaništu, točno u deset sati. Gdje je vaša loža? – Odmah je na njemu zapazila
promjenu koju je nastojao prikriti.
– Nemam ložu, jer nisam član uprave »Konjičkog kluba« . Još nisam! Stalan sam gost u loži banke
»Blacs« , a povremeno sav njihov prostor unajmim da primim prijatelje. Eno je, malo dalje! Biste li k
nama svratili? »Blacs« je izvrsna banka i...
– Samo što nije tako dobra kao »Vic« ! – dobroćudno ubaci Johnjohn u prolazu. – Ne vjerujte mu ni
riječi, Casey! Čestitam! Dobar je džos kad ste pobijedili već u prvoj utrci. Vidimo se!
Casey je zamišljeno za njim gledala pa rekla:
–A sve one navale na banke, Quillane? Nikoga nije za to briga, bar mi se tako čini... kao da navale
ne postoje, kao da se burza ne drma, kao da vam ne prijeti propast!
Gornt se nasmije, svjestan da ih mnogi prisluškuju.
–Danas su utrke, izvanredan dan, a sutra je drugi dan! Dzos! Burza se otvara tek u ponedjeljak u
deset ujutro, a idućeg tjedna odlučit će se o mnogim sudbinama. A sada svaki Kinez koji je digao s banke
nešto gotovine, donio ju je ovamo. Casey, sad ste vi na redu!
Uzela je novac. Kladila se 15:1 i podigla sto pedeset hongkonških dolara.
– Sjajno! – Gornt je dobio debeli svežanj crvendaća. – Divota! – Zaradio je 15.000 dolara.
– Najgora utrka koju sam u životu vidio – javi se jedan kiseli Amerikanac. – Divota, nisu
diskvalificirali džokeja i poništili rezultat! Do vraga!
– Dobar dan, gospodo Biltzman i Pugmire! – Casey ih se sjećala još od one večeri kad je izbio
požar. – Koga bi trebalo diskvalificirati?
Biltzmann je čekao u repu ispred šaltera.
– U Sjedinjenim bi Državama na ovo nastala silna graja. Kad je Excellent Day skrenuo iz posljednje
okuke, lijepo se vidjelo kako ga je džokej obuzdavao. Obična namještaljka... Excellent Day se nije ni
trudio da pobijedi!
Rijetka nekolicina upućenih tajnovito se smješkala. U džokejskim svlačionicama i u trenerskim
sobama se govorkalo da Excellent Day ne smije pobijediti, a Winner’s Delight mora.
– Nemojte tako, gospodin Biltzman! – javi se Dunross. Nisu ga opazili kad je naišao, a čuo je
njegove primjedbe Pa se zbog toga zaustavio. – Da se džokej nije trsio, ili da je utrka namještena, upravni
odbor bi to odmah primijetio!
– Možda ovako nešto može zadovoljiti amatere, Iane, a i ovo maleno trkalište, ali na svakom
profesionalnom hipodromu u Sjedinjenim Državama, džokej konja Excellent Day od visio bi do kraja
života. Cijelo sam ga vrijeme pratio pogledom! – Biltzmann kiselo pobere zgoditak i udalji se skini
koracima.
– Pug, jesi li opazio da džokej radi nešto nedopušteno? – mirno zapita Dunross. – Nisam pratio prvu
utrku.
– Nisam ništa opazio.
– Je li itko nešto opazio? – Svi oko njega odmahnu glavom.
 – Meni se činilo posve u redu – javi se netko. – Sve po običaju!
– Niti jedan član konjičke uprave nije ništa prigovorio! – Dunross u Gorntovoj ruci opazi podebeo
svežanj novčanica. Pogledao ga je. – Quillane?
– Ne, ali priznajem da se onaj šmokljan nemoguće ponaša. Sumnjam da će on biti valjana nadopuna
»Konjičkom klubu« ! – Uto pored njega prođe Robin Grey da se opkladi na šalteru pa se Gornt nasmiješi
jer se odjednom nečega sjetio. – Oprostite!
Uljudno je kimnuo i otišao. Casey vidje kako Dunross mjerka svežanj novčanica koje je Gornt tutnuo
u džep. Prestrašio ju je izraz koji je trenutačno spazila u njegovim očima.
– Je li moguće... je li moguće da Biltzmann govori istinu? – uzrujano je zapitala.
– Naravno! – Dunross joj posveti svu pažnju. – Posvuda ima namještaljki. Nije u tome stvar! Nije
prigovorio niti jedan član uprave kluba, a niti džokeji, ni treneri. – Oči su mu bile sive kao škriljevac.
Kuckala mu je žilica na čelu. – Uopće nije u tome stvar! – Ne, zaključi on. U pitanju je pristojnost. Ipak,
smiri se! Moraš biti veoma hladan, veoma miran i sabran preko ovog vikenda.
Cijeli dan pratile su ga same nevolje. Jedini je svijetao trenutak bila Riko Anđin Gresserhoff, ali ga
je AMG-ovo posljednje pismo ponovno ispunilo žalošću. Još ga je držao u džepu, a sadržaj je glasio: ako
slučajno još nije uništio izvorne spise, neka zagrije desetak određenih stranica porazbacanih po tim
izvještajima, a tajne podatke, ispisane nevidljivim crnilom na tim stranicama – neka potajno proslijedi
premijeru ili sadašnjem šefu tajne službe MI-6, Edwardu Sindersu, osobno. A jedan primjerak neka preda
Riki Anđin u zapečaćenoj omotnici.
Ako to učinim, priznat ću da sam im dao krivotvorene spise, razmišljao je Dunross, sit AMG-a, sit
špijunaže i špijunovih uputa. K vragu, Murtagh će doći tek poslije ručka! Sir Geoffrey može tek u četiri
popodne nazvati London da ih pita za Tiptopov prijedlog u vezi s Brianom Kwokom, a sada nas još, za
ime Božje, jedan neotesanac naziva amaterima... što i jesmo! Kladim se u sto dolara da je Quillan znao
još prije utrke da je ovo namještaljka.
Odjednom se nečega sjetio i kao usput kazao:
– Kako ste naišli na pobjednika, Casey? Naslijepo?
– Odao mi ga je Peter Marlowe. – Lice joj se promijenilo, – Oh! Mislite da je znao da je utrka
lažirana?
– Da to i na trenutak mislim, poništio bih rezultate ove prve utrke. Ništa se više ne može! Biltzmann
je... – Odjednom mu je na um pala tako sjajna ideja da je ostao bez daha.
– U čemu je stvar?
Dunross je uhvati ispod ruke i odvede u stranu.
– Jeste li spremni riskirati da dobijete lovu do krova? – tiho ju je zapitao.
– Svakako, svakako, Iane, ako je to zakonito. A što da stavim na kocku? – zapitala je s mnogo
opreza.
– Sve što držite na banci, svoju kuću u kanjonu Laurel, dionice koje imate u »Par-Conu« ... a u roku
od trideset dana možete zaraditi dva do četiri milijuna! Što na to kažete?
Srce joj je ubrzano lupalo. Ponio ju je njegov zanos.
– Važi – rekla je i odmah požalila. Želudac joj se dizao.
– Isuse!
– Dobro, pričekajte me ovdje, idem po Bartletta.
 – Stanite, zar i on u ovome sudjeluje? U čemu, Iane?
– Lijepa poslovna prilika – vedro će on. – Da, Bartlett nam je neophodan! Mijenjate li zbog toga
odluku?
– Ne! – nelagodno je odgovorila. – Ali rekoh da želim do svoje love do krova... doći izvan »Pan-
Cona« .
– To nisam zaboravio, pričekajte! – Dunross pohita u svoju ložu, nađe Bartletta pa se s njime vrati.
Vodio ih je zakrčenim prolazom do Struanove kuhinje, i u prolazu pozdravljao ljude. Kuhinja je bila
malena, krcata i blještava. Osoblje se nije na njih osvrtalo. Dunross otvori vrata sićušne izdvojene
prostorije koja je bila zvučno izolirana. Četiri stolca, stol i telefon. – Ovo je sagradio moj otac za
vrijeme svog mandata jer se na utrkama obavljaju mnogi poslovi. Izvolite sjesti! A sada! – obratio se
Bartlettu. – Predložio bih vam jedan posao, vama i Casey kao pojedincima, bez obzira na naš dogovor s
»Par-Conom« , jer to nema nikakve veze s pregovorima između »Par-Cona« i »Struanove tvrtke« .
Zanima li vas?
– Naravno! Je li to neka hongkonška mućka?
– Imate nešto protiv? – vedro će Dunross. – To je pošten hongkonški poslovni prijedlog.
– Pa dobro, da čujemo!
– Najprije da vam iznesem osnovna pravila: ja vodim ovu igru, vas dvoje ste promatrači, ali pripast
će vam 49% dobiti koju dijelite napola. U redu?
– Kakav je plan igre, Iane? – oprezno zapita Bartlett.
– Nadalje: do ponedjeljka u devet ujutro doznačit ćete dva milijuna američkih dolara na švicarsku
banku koju sam izaberem!
– A za što? – Bartlett stisne oči.
– Na ime onih 49% udjela u zaradi.
– U kakvoj zaradi?
– Gorntu ste doznačili dva milijuna američkih dolara bez potpisa, bez pečatnjaka, bez ičega... samo
na ime eventualne zarade!
– Otkud znate? – nasmiješi se Bartlett.
Dunross mu uzvrati smiješak.
– Već vam rekoh da ovdje nema tajna. Pristajete li?
Dunross vidje kako Bartlett motri Casey i dah mu zastane.
– Casey, znaš li u čemu je stvar?
– Ne znam, Linc! – Casey se okrene prema Dunrossu.
– Kakva je to mućka, Iane?
– Najprije da čujem hoću li bez ikakvih ustupaka dobiti ta dva milijuna američkih dolara... ako
prihvaćate ovu mućku!
– Kakve su mogućnosti zarade? – zapita ga Casey.
– Od četiri do dvanaest milijuna američkih dolara. Bez poreznih odbitaka!
– Bez poreznih odbijanja? – problijeđi Casey.
– Hongkonške poreze ne plaćate, a mi ćemo vam, ako želite, pomoći da izbjegnete i američke
poreze!
 – A kad... kad ćemo dobiti tu zaradu? – zapita Bartlett.
– Djelomičnu zaradu dobijamo za trideset dana. Posao će se do punog obujma razvijati pet do šest
mjeseci.
– Je li četiri do dvanaest milijuna američkih dolara ukupna zarada ili samo naš dio?
– Samo vaš dio!
– Prevelika je to zarada ako je posao posve zakonit, od dvadeset i četiri karata!
Zavlada duboka tišina. Dunross je čekao, namećući im svoju volju.
– Dva milijuna dolara u gotovu? – zapita Bartlett. – Bez jamstva, bez ičega?
– Ne! Ali, kad vam sve iznesem, možete odustati ili prihvatiti!
– Kakve veze ima s time Gornt?
– Ama baš nikakve! Ova pustolovina nema veze s Gorntom, ni s kompanijom »Rothwell Gornt« , ni s
»Par-Conom« , ni s vašim zanimanjem za njih ili za nas, ni s »Par-Conovim« sporazumom. Ovo je posve
izvan tih tokova, pa neka bude što bude, časna riječ! A Bogom vam se kunem, nikad mu neću kazati da ste
mi doznačili ta dva milijuna dolara, da ste vas dvoje moji ortaci u ovom poslu... a ni to da znam da me
vas troje prodajete »bez pokrića« na burzi. – Nasmiješio se. – Priznajem, lukava zamisao!
– Posao ćete otpočeti s moja dva milijuna?
– Ne, nego samo podmazati, jer ja nemam dva milijuna američkih dolara, u gotovini, kao što vam je
poznato, inače vam se ne bih obratio!
– Zašto se nama obraćate, Iane? Ta dva milijuna mogli biste dobiti i od kojeg ovdašnjeg prijatelja,
ako se isplati.
– Mogao bih, ali vas sam izabrao da vam zasladim mamac. Da vas podsjetim, do utorka u ponoć! –
otužno će Dunross. Uto mu se glas promijeni i postane slavodobitan. – Ali ovim... ovom poslovnom
pustolovinom dokazat ću vam koliko smo bolji od »Rothwell-Gornta« i koliko se više isplati udružiti se s
nama nego s njim. Vi ste hazarder, a i ja. Zovu vas Bartlett Otimač, a ja sam taj-pan »Otmjene tvrtke« .
Ona dva milijuna dolara ustupili ste Gorntu, bez ikakva pečatnjaka, a meni ih nećete ustupiti?
Bartlett pogleda Casey, koja mu nije šaptala ni »da« ni »ne« , iako je vidio da joj rastu zazubice pri
pomisli na toliku zaradu.
– Kad već postavljate pravila, Iane, odgovorite: ako samo ja ulažem dva milijuna američkih dolara,
zašto bismo Casey i ja dijelili na jednake dijelove?
– Sjećam se što ste na večeri govorili o lovi do krova. Vi imate lovu do krova, a Casey je nema. Evo
možda zgode da je stekne!
– Zbog čega se toliko zanimate za Casey? Pokušavate podijeliti da biste zavladali?
– Da je to moguće, ne biste s njom njegovali ovakve izuzetne poslovne odnose i ortačke veze.
Rekoste mi da vam je Casey desna ruka. Očigledno vam je veoma važna, i vama i »Par-Conu« , pa joj
pripada pravo da sudjeluje.
– Što ona riskira?
– Svoju kuću, ušteđevinu, svoje dionice »Par-Cona« ... To je sve što ona ima, a to ulažete i vi. Sve
to ona ulaže za polovicu dobiti. Je li to istina?
– Naravno! – promumlja Casey, sva ošamućena.
Bartlett je prostrijeli pogledom.
– A meni si rekla da pojma nemaš o ovome?
 Uzvratila mu je pogled.
– Ian me prije nekoliko minuta zapitao jesam li spremna da sve što imam stavim na kocku kako bih
se dokopala love do krova, velikih novaca. – Zagrcnula se i nadovezala: – Ja sam prihvatila i već
požalila!
Bartlett je trenutak razmišljao.
– Iskreno odgovaraj, Casey: igraš li ili se povlačiš?
– Igram!
– Dobro! – Bartlett se široko nasmiješi. – U redu, taj-pane, a koga ćemo sad srediti?

Deveterokaratni Ču, koji je kao kuli povremeno prenosio zlato za banku »Victoriju« , bijaše otac dvaju
sinova i dviju kćeri: Havergillove povremene djevojke Lily Sue i Visterije, ljubavnice Johna Čena, koju
je snašao džos da je rulja pregazi ispred aberdinske poslovnice banke »Ho-Pak« . Čekao je u redu ispred
šaltera za klađenje.
– Dakle, starče? – nestrpljivo ga zapita blagajnik.
Deveterokaratni izvuče svežanj novca. Bijaše to sve što je imao i sve što je uspio pozajmiti, a sebi
je ostavio tek za tri udisaja »bijeloga praška« , jer će mu to biti potrebno da noćas izgura smjenu.
– Dvostruka quinella, tako ti svih bogova! U drugoj utrci konj i osam i pet... a u petoj sedmi i prvi!
Blagajnik temeljito izbroji zgužvane novčanice. 728 hongkonških dolara. Pritisne taj iznos i provjeri
prvi listić. Bio je točno ispunjen, na konja broj pet i broj osam, u drugoj utrci, a u petoj na konja sedam i
jedan. Brižno izbroji 145 tiketa, svaki na iznos od pet dolara, najniži ulog, pa mu ih preda, kao i tri dolara
sitniša.
– Žuri, tako ti svih bogova! – dovikne onaj koji je slijedeći čekao u repu. – Zar si prste tutnuo u
»crnu jamu« ?
– Strpi se! – promrmlja starac kojemu je pozlilo. – Ovo je ozbiljno! – Brižno provjeri listiće. Prvi
tiket, kao i posljednji, a i tri nasumce izabrana, bili su točno ispunjeni. Imao je točno 145 tiketa pa se
maknuo i izvukao iz gužve na svjež zrak. Već se bolje osjećao. Još mu je bilo mučno, ali ipak bolje. Da
uštedi za autobus, pješačio je sve sa svog radnog mjesta noćnog čuvara na gradilištu novog nebodera
iznad Kotewall Roada na Mid Levelsu.
Ponovno provjeri listiće. U ovoj trci osmi i peti konj, a u petoj – trci dana – sedmi i prvi. Dobro,
zaključio je, brižno tutnuvši listiće u džep. Dao sam sve od sebe. Sad sve prepuštam bogovima!
Prsa su ga pritiskala kad se probijao kroz gomilu do zahoda. Zapali šibicu i udahne dim zagrijanog
»bijelog praška« . Uskoro mu je bilo bolje pa je izišao. Druga je utrka već počela. Izvan sebe od strepnje,
gurao se i probijao prema ogradi, ne osvrćući se na psovke koje su ga pratile. Konji su izašli iz dalekog
kruga i galopirali posljednju ravnu dionicu prema cilju. Protutnjaše u zaglušnoj omaglici dok je on
naprezao krmeljive oči da vidi brojeve pobjednika.
– Tko vodi? – pitao je, ali nitko se na njega nije obazirao, samo su svoje kandidate poticali da
pobijede, u sve većoj dreki koja ih je sve obuzimala, a onda iskopnila kad je pobjednik stigao na cilj. –
Tko je pobijedio? – dahne Deveterokaratni Ču, a glava mu je pucala.
– Što te briga? – odvrati mu netko i sočno ga opsuje.
– Moj nije... svi bogovi, zauvijek pišajte onoga džokeja!
– Ne vidim što piše na semaforskoj ploči... Tko je pobjednik?
 – Foto-finiš, glupane stari, zar ne vidiš? Tri su konja stigla podjednako. Jebem ti sve foto-finiše!
Moramo pričekati...
– Ali brojevi... koji su brojevi prvi stigli?
– Pet, osam i četiri, moj konj, Lucky Court! Hajde, ti sine kurvin od lijeve sise! Četiri i osam za
quinellu, tako ti svih bogova!
Čekali su i čekali. Starcu se činilo da će se onesvijestiti pa je mislio na ugodnije stvari, na jutrošnji
razgovor s Čenom iz »Otmjene tvrtke« . Zvao ga je tri puta, a svaki put mu se javljala služavka i spuštala
slušalicu. Tek kad je kazao »Vukodlak« , javio mu se osobno Čen iz »Otmjene tvrtke« .
»Molim vas, oprostite što spomenuh odvratne koljače vašeg sina!« , rekao je. »Nisam ja Vukodlak,
dični gospodaru. Ne, nisam! Samo sam otac ljubavnice vašeg pokojnog sina, Visterije Su, kojoj se kleo u
bezgraničnu ljubav u onom pismu koje je objavljeno u svim novinama.«
»Eh? Lažljivče! Sve su to laži! Zar misliš da sam glupan pa ću dopustiti da me ucjenjuje svaki
usranac? Tko si ti?«
»Zovem se Hsi-men Su!« , odgovorio je. Vješto je lagao. »Imam još dva pisma, dični Čene!
Pomislih da ih možda želiš imati, iako je to sve što nam je ostalo od moje jadne pokojne kćeri i vašeg
jadnog pokojnog sina kojega sam smatrao svojim sinom svih ovih mjeseci otkako je s mojom...«
»Opet lažeš! Ta medenousta drolja nikad nije primila pismo moga sina! Naša ubojita policija strpat
će krivotvoritelje u zatvor, da, da! Zar sam seljak-majmun iz vanjskih pokrajina? Čuvaj se! Valjda ćeš još
izmisliti i neko djetešce i reći da mu je moj sin otac? Eh? Eh?«
Deveterokaratnom je Čuu maltene ispala slušalica iz ruke. Tu je spletku dogovarao i skovao sa
svojom suprugom, sinovima i kćerkom Lily. Lako bi se pronašla neka rodbina koja bi im uz naplatu
»pozajmila« svoju bebu.
»Eh?« , zapanjeno je pljucnuo. »Zar sam ja lažljivac? Ja, koji sam pošteno, za skromnu naknadu dao
svoju kćerku-djevicu i jedinicu da postane tvom sinu drolja i ljubav jedina!« Oprezno je izgovarao
engleske riječi, a kći Lily poučavala ga je satima da ih točno izgovori. »Tako mi svih bogova, zaštitili
smo vaše dično ime, i to bez ikakve naplate! Kad smo pošli prepoznati leš moje jadne kćeri, nismo
ubojitoj policiji koja žudi... da, baš žudi da otkrije tko je to pismo napisao... nismo joj ništa rekli, a to bi
ih dovelo do ‘Vukodlaka’. Svi bogovi neka prokunu one odurne kučkine sinove! Zar četiri uredništva
kineskih novina nisu raspisala nagradu za onoga tko oda čovjeka koji je pismo napisao, heja? Pošteno
nudim pisma vama prije nego što u džep strpam nagradu svih tih novina! Heja?«
Strpljivo je slušao bujicu prokletstava kojom su počeli pregovori. Obje strane su se u više navrata
pravile da će zalupiti slušalicom, ali niti jedan od njih nije odustajao od cjenkanja. Na koncu utanačiše:
ukoliko Su pošalje fotokopiju jednog od ta dva pisma na adresu »Otmjene tvrtke« Čen, kao dokaz da to
pismo, kao ni ono drugo, nisu krivotvorine...
»Možda će, dični Su, ostala pisma, kao i ovo, možda biti vrijedna vrlo skromnog ‘mirisnog sala’!«
Sad se Deveterokaratni Ču u sebi smijuljio. Oh, da, zadovoljno je zaključio. Čen iz »Otmjene
tvrtke« dobro će mi platiti, pogotovo kad pročita što je sin o njemu napisao! Oh, da novine objave ta
pisma, postao bi ruglo cijeloga Hong Konga i zauvijek bi izgubio obraz. A sad, za koliko da se pogodim...
?
Odjednom ga zapljusne urnebesna buka i umalo se srušio. Srce mu ubrzano zakuca, prestane disati.
Pridržao se za ogradu i zabuljio u udaljenu ploču s rezultatima.
– Tko... ? Koji su tamo brojevi? – zapitao je, a onda tako vrisnuo da je nadjačao galamu i povukao
susjede za lakat.
 – Brojevi... recite, koji su brojevi pobijedili!
– Pobijedio je Buccaneer, osmica, pastuh »Otmjene tvrtke« . Ajiija! Vidiš kako ga sad taj-pan vodi u
počasni krug? Buccaner donosi zgoditak sedam naprama jedan!
– A drugi? Koji je konj stigao drugi?
– Broj pet, Winsome Lady, opklade su za nju tri naprama jedan... Što ti je, starče, zar ti je pozlilo?
– Nije... nije... – Deveterokaratni Ču je nemoćno pipkao, naposljetku pronašao prazni komadić
betona, raširio na vlažnoj površini sportske novine i sjeo, oslonivši glavu na ruke i koljena, ponesen
oduševljenjem što je pogodio ishod ove utrke. Oh, oh, oh! A sad mora samo čekati, ili ako mu čekanje
bude predugo, uzet će novu dozu »bijelog praška« . Da, i ostat će mu još jedna doza da izgura noćašnju
smjenu. A sada, svi bogovi, pomagajte! Prvi sam dio opklade dobio zahvaljujući svojoj oštroumnosti.
Molim vas, obratite pažnju na petu utrku, bogovi! Kladio sam se na konje sedam i jedan. Pomagajte, o svi
bogovi...

Upravitelji »Konjičkog kluba« , vlasnici konja i funkcionari okupiše se oko pobjedničkog kruga. Dunross
je dočekao svoga konja i čestitao džokeju. Buccaneer se sjajno držao i dok je sad Dunross vodio svog
dorata u pobjednički krug, okružen gromkim klicanjem i čestitanjima, otvoreno je pokazivao svoje
zadovoljstvo. Želio je da ga svi vide vedra i samouvjerena, svjestan da je pobjeda u ovoj trci divan
predznak, koji nadmašuje značaj same pobjede u utrci. A slava će se udvostručiti, utrostručiti, ako mu
pobijedi i Noble Star. Pobjede dvaju njegovih konja u kombinaciji dvostruke quinelle poljuljat će Gornta
i njegove saveznike. A ako i Murtagh učini čudo, ako Tiptop održi riječ pa im ustupi novac u zamjenu za
Briana Kwoka, ili ako mu Škrtac ili Lando ili Četveroprsti...
– Dobar dan, gospodine Dunross, čestitam!
Dunross baci pogled prema svjetini koja se tiskala uz ograde.
– Dobar dan, gospodine Čoj! – pozdravio je Sedmog Sina i tobožnjeg nećaka Četveroprstog Vua.
Prišao mu je pa su se rukovali. – Jeste li se kladili na pobjednika?
– Kako da ne, uvijek glasam za »Otmjenu tvrtku« ! Ujak i ja kladili smo se na dvostruku quinellu.
Upravo smo pobijedili prvi dio, to znači konje pet i osam, a u petoj smo se opkladili na sedmog i osmog.
Ujak je uložio deset tisuća, a ja čitavu tjednu plaću!
– Nadajmo se da ćemo onda pobijediti, gospodine Čoj!
– Možete to i dvaput reći, taj-pane! – odgovori mladić prisno, po američkom običaju.
Dunross mu se nasmiješi i pristupi Travkinu.
– Johnny Moore sigurno ne može uzjahati Noble Star? Toma Vonga ne želim!
– Rekoh vam, taj-pane, Johnny je bolesniji od pijanog kozaka.
– Moramo pobijediti! Noble Star mora pobijediti!
Travkin opazi kako Dunross zamišljeno mjerka Buccaneera.
– Ne, taj-pane, molim vas, nemojte uzjahati Noble Star! Staza je teška, veoma teška, a bit će još gore
kad nam u ove slijedeće dvije utrke razgaze teren! Kristos! Kad sam vam sad ovo rekao, sigurno još više
želite uzjahati Noble Star!
– O toj utrci možda ovisi moja budućnost... i obraz »Otmjene tvrtke« !
– Znam! – Stari koščati Rus bijesno ošine bičem koji je neprestano nosio, zapucketa po starim
čizmama izlizanim od upotrebe. – I znam da ste bolji od svih ostalih džokeja, ali teren je izuzetno
opasan...
– Ni u koga se ne pouzdajem, Alekseju, ne smijem dopustiti da pogriješimo. – Dunross snizi glas. –
Je li prva utrka bila namještena?
Travkin netremice izdrži njegov pogled.
– Konji nisu bili dopingovani, taj-pane, koliko ja znam. Policijski je liječnik utjerao strah u kosti
svima koji bi možda došli u tu napast!
– Dobro. Utrka je ipak bila lažirana?
– Nisam sudjelovao u njoj, taj-pane. Zanimaju me samo moji konji i moje utrke. Prvu utrku uopće
nisam gledao!
– Zgodno, Alekseju! Nije je gledao niti jedan trener.
– Taj-pane, imam za vas džokeja. Ja! Uzjahat ću Noble Star! Dunross zažmiri i pogleda nebo koje se
natmurilo. Uskoro će kiša, pomisli on, a do kiše me još čeka mnogo posla. Ja ili Aleksej? Aleksej ima
čvrste noge, ruke su mu spretne, ima silno iskustvo, ali više misli na konja nego na pobjedu.
– Razmislit ću! – reče. – Odlučit ću nakon četvrte utrke.
– Pobijedit ću! – izjavi starac u ludoj želji da se spasi od sporazuma sa Suslovom. – Pobijedit ću, pa
makar ubio Noble Star!
– Nije potrebno, Alekseju. Volim tu kobilu!
– Taj-pane, biste li mi učinili uslugu? Imam problem. Možete li me primiti večeras ili u nedjelju, u
nedjelju ili u ponedjeljak navečer, recimo u »Sinclairovu tornju« ?
– Zašto ondje?
– Tamo smo se dogovorili pa želim da tamo razgovaramo. A ako ne možete, onda sutradan.
– Zar nas ostavljaš?
– Ne, nije u tome stvar. Ako imate vremena. Molim vas!
– U redu, ali večeras nikako ni u nedjelju, ni u ponedjeljak, jer putujem u Tajpej. Mogao bih te
primiti u utorak, u deset navečer. Što na to kažeš?
– Dobro, utorak mi odgovara. Da, hvala!
– Svratit ću k tebi nakon ove utrke!
Aleksej je gledao kako taj-pan ide prema dizalima. Bio je na granici plača, a obuzela ga je silna
ljubav prema Dunrossu.
Pogled mu padne na Suslova koji je bio u blizini na tribini. Nastojeći da ne bude upadljiv, dignuo je
onoliko prstiju koliko su unaprijed utanačili: jedan je prst značio »danas« , dva su prsta označavala
nedjelju, tri ponedjeljak, a četiri utorak. Travkin je imao izvrstan vid i vidio je kako Suslov potvrđuje da
je razumio njegov znak. »Matjerjebec!« , pomislio je. »Izdajico Majčice Rusije i nas Rusa, ti kao i sva
tvoja kagebeovska braća! Proklinjem te pred Bogom, u svoje ime i u ime svih Rusa, ako se sazna istina.«
Nema veze! Uzjahat ću Noble Star, pa neka bude što bude, odlučio je.
Dunross uđe u dizalo, okružen čestitkama i zavišću. Na najgornjem katu čekali su ga Gavallan i
Jacques.
– Je li sve spremno? – zapitao je.
– Da! – odgovori mu Gavallan. – Tamo je Gornt kao i ostali koje si pozvao. Što pripremaš?
– Dođi pa ćeš vidjeti! Andrew, zamijenit ću Jacquesa Davidom McStruanom. Godinu dana Jacques
će obrađivati Kanadu, a David...
Jacquesovo se lice ozarilo.
– Oh, hvala, taj-pane! Da, najljepša hvala. Ostvarit ću silne zarade u Kanadi, obećavam.
– A primopredaja? – zapita Gavallan. – Da Jacques onamo otputuje prvi ili će David najprije doći
ovamo?
– Stiže u ponedjeljak. Jacques, sve poslove predaj Davidu, a idućeg tjedna možete obojica
otputovati u Kanadu na nekoliko tjedana. Putovat ćeš preko Francuske pa usput uzmi Susannu i Avril koja
će se valjda dotad dovoljno oporaviti. Zasad u Kanadi nije ništa hitno... ovdje je hitnije!
– Oui, ma foi! Da, da, hvala, taj-pane!
– Veselim se što će doći dobri stari David! – zamišljeno će Gavallan. David MacStruan bio mu je
veoma simpatičan, pa ipak se još pitao čemu ta promjena i znači li to da je Jacques ispao kao kandidat na
taj-panov položaj, a David upao, čime se mijenja i njegov položaj, mijenja se ili je ugrožen ... ako nakon
ponedjeljka više uopće budem imao išta naslijediti. A što će biti s Kathy?
Džos, zaključio je. Što bude, bit će. Oh, k vragu sve to!
– Vas dvojica pođite – reče Dunross. – Idem po Phillipa! – Navratio je u Čenovu ložu. Komprador
»Otmjene tvrtke« automatski je oduvijek bio i član uprave »Konjičkoga kluba« . Možda mu je ovo
posljednja godina, turobno pomisli Dunross. Ako mi Phillip ne pomogne, ili preko Četveroprstog Vua, ili
preko Landa Mate, Škrca ili nečeg opipljivog, do nedjelje u ponoć, uklonit ću ga. – Zdravo, Phillipe! –
vedro ga je pozdravio, kao i njegove goste u krcatoj loži. – Jesi li spreman?
– Jesam, jesam, taj-pane! – Phillip Čen djelovao je stariji. – Čestitam ti na pobjedi!
– Da, taj-pane, divan je to znak... svi se molimo za uspjeh pete utrke! – dobaci mu Dianne Čen koja
je također jedva prikrivala strepnju. Pored nje je sjedio Kevin i kimao.
– Hvala – odgovori Dunross, siguran da joj je Phillip Čen prenio sve iz njihova razgovora. Imala je
šešir pun perja rajske ptice i pretjerano se nakitila draguljima.
– Šampanjac, taj-pane?
– Ne, hvala, možda bih kasnije. Oprostite, Dianne, morat ću vam oteti Phillipa, ali nakratko!
Kad su se našli u prolazu, Dunross zastane.
– Je li bilo sreće, Phillipe?
– Raz... razgovarao sam sa svima... sa svima njima! Svi se oni sastaju sutra ujutro.
– Gdje? U Makau?
– Ne, ovdje! – Phillip Čen još više spusti glas. – Žao mi je zbog... zbog sranja koje je izazvao moj
sin... da, užasno mi je žao! – rekao je najozbiljnije.
– Prihvaćam tvoje opravdanje! Da nisi bio nemaran i prijetvoran, ne bismo postali ovoliko ranjivi!
Isuse, ako Gornt vidi naše bilance u posljednjih nekoliko godina, i ako dozna kako su građene naše
korporacije, odvisili smo!
– Smis... smislio sam, taj-pane, kako da izvučemo... kako da izvučemo »Otmjenu tvrtku« . Bih li
nakon utrka mogao... malo s tobom razgovarati?
– Doći ćeš k meni večeras na koktel? S Diannom?
– Hoću, ako... Hoću, hvala. Smijem li povesti Kevina?
Dunross se nasmiješi. Novi nasljednik, ovako nenadano, službeno je proglašen. Karma!
– Da, samo dođi!
 – U čemu je stvar, taj-pane?
– Vidjet ćeš! Molim te, ništa ne govori, ništa ne poduzimaj, samo prihvati i to s najvećim
samopouzdanjem, da si i ti u sve ovo upetljan! A kad odem, dođi sa mnom, proširi glasine i dobru volju.
Ako propadnemo, prva će propasti kuća Čenovih, u paklu, poplavi ili tajfunu! – Skrene u McBrideovu
ložu. Mnogi su mu odmah čestitali i govorili da je to sjajan džos.
– Bože, taj-pane! – javi se McBride. – Bit će divno ako Noble Star pobijedi u petoj utrci!
– Pilot Fish pobijedit će Noble Star! – samouvjereno će Gornt. S Jasonom Plummom stajao je uz bar
i točio pića. – Kladim se o deset tisuća da će on stići prije vaše kobile!
– Vrijedi! – odmah prihvati Dunross. Odjekne klicanje i podrugljivi povici iz grla tridesetak gostiju,
a Bartlett i Casey, koji su u dogovoru s Dunrossom malo prije došli u McBrideovu ložu, tobože da se jave
Peteru Marloweu, zadive se Dunrossovoj dostojanstvenosti i samouvjerenosti.
– Kako si, Dunstane? – zapita Dunros Barrea ne osvrćući se na Casey i na Bartletta, posvećujući svu
pažnju krupnom rumenom muškarcu koji je sad bio rumeniji nego inače a u ruci držao dvostruki konjak.
– Hvala, dobro, Iane. Zaradio sam u prvoj utrci, a i na Buccaneeru, debelo sam zaradio na
Buccaneeru, ali mi je izmakla dvostruka quinella jer me iznevjerila Lucky Court!
Prostorija bijaše velika kao Struanova, ali ne toliko lijepo namještena, iako krcata hongkonškom
elitom. Neke su ovamo malo prije u Dunrossovo ime pozvali Gavallan i McBride. Lando Mata,
Holdbrook – interni mešetar »Struanove kompanije« , Sir Luis Basilio, šef burzovnih agenata, Johnjohn,
Havergill, Southerby – predsjednik banke »Blacs« , Richard Kwang, Pugmire, Biltzmann, Sir Dunstann
Barre i mladi Martin Haply iz dnevnika China Guardian. I Gornt. Dunross ga pogleda.
– Jesi li i ti pogodio pobjednika ove druge utrke?
– Ne, nije mi se svidio niti jedan konj. U čemu je stvar, Iane? – zapita ga Gornt, a svi se pretvore u
uho. – Želiš nešto objaviti?
– Da, a smatrao sam da najprije moram obavijestiti vas, kao i ostale glavonje. – Dunross se obrati
Pugmireu. – Pug, »Otmjena tvrtka« buni se protiv toga da »American Superfoods« preuzme tvoju
hongkonšku »General Stores« !
Duboka tišina. Svi se u nj zabulje. Pugmire problijedi.
– Kako?
– Nudimo pet američkih dolara po dionici više nego »Superfoods« , a njihovu ponudu nadjačavamo
i time što nudimo trideset posto u gotovini, a sedamdeset posto u dionicama, i to sve u roku od mjesec
dana!
– Poludio si! – prasne Pugmire. »Nisam li najprije sve vas pitao hoćete li me preuzeti, pa i tebe?« ,
htio je dreknuti. »Svi, pa i ti, pristali ste, odnosno, niste se protivili! Zar se to tako ne radi, boga ti? Na
tajnim razgovorima u klubu, ovdje na utrkama, na večerinkama i slično?« . – Ne možeš to učiniti! –
progunđao je.
– Već jesam! – odgovori mu Dunross.
– Samo si to najavio – oštro će Gornt. – Kako ćeš platiti? U roku od trideset dana, ili u roku od trista
dana?
Dunross ga samo prostrijeli pogledom.
– Ovo je javna ponuda. Posao ćemo zaključiti u roku od trideset dana! Pug, sve ćeš spise dobiti do
ponedjeljka ujutro u devet i trideset, a sve ću to zapečatiti gotovinskim predujmom.
Svi ga nadglasaju jer su počeli razgovarati i zapitkivati, a svi su se pitali kako će se ta neočekivana
promjena na njih odraziti. Još nitko dosad nije osporavao već sklopljenu pogodu. Johnjohn i Havergill su
se naljutili kako je Ian to mogao učiniti a da njih nije pitao, a i drugi bankar, Southerby, iz banke »Blacs« ,
koja je preko sebe imala fuziju »Superfoodsa« sa hongkonškom tvrtkom, također se pjenio što je zatečen.
No svi bankari, pa i Richard Kwang, odmjeravali su mogućnosti, jer ako se burza smiri i »Struanove«
dionice dostignu svoju normalnu visinu, »Struanova« će ponuda svima biti veoma povoljna. Svi su znali
da »Struanova« uprava može brzo osvježiti bogati ali učmali Pugmireov hong, a ta tvrtka silno će ojačati
»Otmjenu kompaniju« , povećati joj godišnji promet barem za dvadeset postotaka i, naravno, pojačati
dividende. A povrh svega, ova će promjena svu zaradu zadržati u Hong Kongu a neće je dati strancu. A
pogotovo ne čovjeku kao što je Biltzmann!
Oh, Bože moj, pomisli Barre zadivljeno i s nemalo zavisti Ian to objavljuje ovdje, na javnome
mjestu, u subotu, a ništa se nije načulo o tom da on razmatra tu nezamislivu fuziju, ništa me nije moglo
navesti da u to posumnjam pa da jučer pokupujem dionice po najnižoj cijeni i da se obogatim jednim
jedinim telefonskim razgovorom. Sjajno! Naravno, dionice Pugova »General Storesa« skočit će odmah u
ponedjeljak, ali kako su, do vraga, Ian i Havergill uspjeli sačuvati ovoliku tajnu? Isuse, koliko sam
mogao zaraditi da sam prije doznao... a možda ni sad nije kasno! Glasine da »Victoria« neće podržati«
Struanovu kompaniju« očigledno su neosnovane...
Čekaj malo, pomisli Sir Luis Basilio, nismo li prošlog tjedna kupili velik blok dionica »General
Storesa« za nepoznatog kupca? Bože mili, zar nas je taj-pan sve nadmudrio? Madona, čekaj malo, a što je
s jurišem na njegove dionice, što je sa slomom burze? Otkud mu gotovina koju mora uložiti da ostvari
ovaj posao,a...?
Računao je i Gornt, bijesan što se sam nije toga sjetio. Znao je da je Dunrossova ponuda dobra,
zapravo idealna, da je on ne bi mogao nadmašiti, zasad ne bi! Ali Ian to ne može ostvariti, nikako...
– Smijemo li o tome pisati, taj-pane? – presiječe uzbuđenu graju oštar kanadski naglasak Martina
Haplyja.
– Naravno, gospodine Haply!
– Smijem li vas nešto zapitati?
– Ovisi o pitanjima! – vedro će Dunross. Sa zadovoljstvom je gledao u Martinove prodorne smeđe
oči. Dobro bi našoj obitelji došao ovakav mladi prepredenjak, ako se njemu može povjeriti Adryon! –
Što vam je na umu?
– Po prvi put netko opovrgava fuziju... smijem li vas pitati zašto ste odabrali upravo ovo vrijeme?
– »Struanova tvrtka« je uvijek unosila novine, a što se tiče izbora vremena, smatramo ga idealnim!
– Mislite da danas, u subotu...?
– Dogovorili smo se i sporazumjeli – oštro upadne Biltzmann. – Dickie? – Zaletio se prema
Pugmireu. – Dakle?
– Sve je bilo dogovoreno, gospodine Biltzmann! – oštro će Dunross. – Samo osporavamo vašu
ponudu, kao što se radi i u Sjedinjenim Državama, u skladu s američkim propisima. Nadam se da ne
zamjeravate? Naravno, mi smo ovdje samo amateri, ali volimo učiti od boljih... Sve do godišnje dioničke
skupštine ništa nije odlučeno! Tako glasi zakon, zar ne?
– Da, ali... sve je utanačeno! – Visoki sjedokosi muškarac okrene se prema Pugmireu. Jedva je
mogao govoriti, toliko se rasrdio. – Rekoste da je sve utanačeno!
– Pa, poslovođni odbor se složio – uzrujano će Pugmire, svjestan da ga svi slušaju, a pogotovo
Haply. Djelomice je bio oduševljen Dunrossovom ponudom koja mu je bila znatno povoljnija, a s druge
strane se ljutio što ga Ian nije unaprijed obavijestio pa da masovno pokupuje dionice. – Da, ali... naravno,
sve će to potvrditi dioničari na svojoj skupštini u petak. Nismo imali pojma da će... Slušajte, Iane i
Chuck... ovo baš nije najpogodnije mjesto za...
– Slažem se! – primijeti taj-pan. – Ali nemamo o mnogo čemu raspredati. Ponuda stoji! A što se tiče
tebe, Pug, sve što si zatražio ostaje, osim što bih ja tu pogodbu od pet godina produljio na sedam godina,
a u tom bi razdoblju ti imao naslonjač u »Struanovu« poslovodnom odboru.
Pugmire samo zine.
– Zar i to spada u ponudu?
– Naravno, bit će nam potrebni tvoji stručni savjeti – vedro će Dunross, a svi su znali da je time
upecao Pugmirea. – Ostali uvjeti ostaju kao što si ih utanačio sa »Superfoodsom« ! Do ponedjeljka u
09.30 spisi će biti na tvom pisaćem stolu. Mogao bi u petak iznijeti naš prijedlog na svojoj dioničkoj
skupštini! – Prišao je Biltzmannu i ispružio ruku. – Sretno! Pretpostavljam da ćete sad odmah iznijeti
protuprijedlog!
– Ova j... morat ću pitati svog šefa, gospodine... ovaj... taj-pane! – Biltzmann je pocrvenio i naljutio
se. – Ponudili... smo koliko god smo mogli i... Vaša je ponuda veoma povoljna. Da! No, s obzirom na
juriš na vaše dionice, na navalu na banke i na slom burze, bit će vam to malo teže izvesti, zar ne?
– Ni govora, gospodine Biltzmanne! – odvrati Dunross zaigravši sve na kartu da mu Bartlett neće
uskratiti obećanu gotovinu, da će sklopiti posao s »Par-Conom« , da će se iščupati iz Gorntovih kandža i
svoje dionice vratiti na početnu visinu, a sve to do idućeg vikenda. – Možemo bez po muke zaključiti ovaj
posao!
– Dickie, brižljivo razmotri našu ponudu – oštro će Biltzmann. – Vrijedi do utorka! – reče, uvjeren
da će »Struanova tvrtka« do utorka propasti. – A sada bih se opkladio za iduću utrku! – I ponosno iziđe.
Napetost u loži pojača se za nekoliko decibela.
Svi počnu istovremeno govoriti, ali sve nadjača Haply:
– Taj-pane, smijem li vam postaviti još jedno pitanje?
Ponovno svi skrenu pažnju na njesa.
– Što?
– Kod ovakvih preuzimanja kompanija obično se polaže predujam u gotovini, u znak dobre vjere.
Smijem li pitati koliku gotovinu ulaže »Struanova kompanija« ?
Svi su čekali bez daha i promatrali Dunrossa. Šutio je, i ispitljivo motrio sva lica, uživajući u općem
uzbuđenju, znajući da bi ga svi ovdje željeli poniziti. Gotovo svi, osim... osim koga? Svi osim Casey,
iako je ona jedina u ovo upućena. A Bartlett? Ne znam želi li me i on poniziti, nisam siguran. Claudia?
Oh, da! Claudia je sva blijeda piljila u njega. Donald McBride, Gavallan, pa čak i Jacques.
Zaustavio je pogled na Martinu Haplyju.
– Možda bi g. Pugmire te pojedinosti dogovarao u četiri oka! – reče zavitlavajući ih sve odreda. –
Eh, Pug?
Gornt upadne Pugmireu u riječ i izazovno zapita:
– Iane, kad si već prevršio svaku mjeru, zašto to ne objaviš javnosti? Reci koliko ulažeš u ovu
ponudu. Zar ne?
– Ne, ne bih rekao! – odgovori Dunross. Začuo je udaljen prigušeni start treće utrke, a kad je
pogledao prisutne, bijaše uvjeren da to nije čuo nitko osim njega. – Oh, baš dobro! – mirno će on. – Pug,
što kažeš na dva milijuna američkih dolara, s tim da spise dobiješ do ponedjeljka u 09.30? Kao znak
dobre vjere.
 Sobom prođe uzdah. Havergill, Johnjohn, Southerby, Gornt, svi su se zapanjili. Philip Čen zamalo se
onesvijestio.
– Iane, zar ne misliš da bismo mi mogli...? – i nehotice započne Havergill.
– Misliš da nije dosta, Paule? – nasmije mu se Dunross.
– Ma da, i više nego dovoljno, ali... – Havergill izgubi moć govora kad je susreo Dunrossov ukočen
pogled.
– Oh, na trenutak sam... – Dunross umukne, praveći se da mu je odjednom nešto palo na pamet. – Oh,
bez brige, Paule, jasno da nisam uložio tvoja sredstva bez tvog odobrenja! Za ovaj posao našao sam
sredstva na drugoj strani, u inozemstvu! – nastavio je umiljato i ležerno. – Kao što znaš, japanske banke,
kao i niz drugih banaka, jedva čekaju da prošire područje svog poslovanja po Aziji. Kako bih sačuvao
ovu tajnu i onemogućio da se dozna prijevremeno, odlučio sam da potrebna sredstva namaknem u
inozemstvu dok ne kucne vrijeme da posao javno objavim. Srećom »Otmjena tvrtka« ima prijatelje u
cijelom svijetu! Do viđenja!
Okrene se i ode. Za njim i Phillip Čen. Martin Haply odjuri na telefon, a onda svi započnu
istovremeno govoriti:
– Nevjerojatno, Isuse, ako je Ian u inozemstvu namaknuo tolika sredstva...
– Koja japanska banka? – zapita Havergill Johnjohna u općoj graji.
– Da kojom srećom znam!
– Ako je Ian dobio sredstva za ovo... Bože, dva milijuna američkih dolara dvostruko je više od
onoga što je morao ponuditi!
Southerby, koji je stajao pored njih, obriše dlanove.
– Ako Ian ovo ostvari, prve godine zaradit će barem deset milijuna američkih dolara! – Posprdno se
smješkao.
– Pa, Paule, obojica smo ostali bez ovog kolača!
– Da, ali nije mi jasno kako je Ian uspio... i kako je to uspio zadržati u tolikoj tajnosti?
Southerby se sagne prema njima.
– A u međuvremenu, što je s Tiptopom? – prošaptao je.
– Ništa, još ništa! Nije se javio na moj poziv, ni na Johnjohnov. – Havergillov pogled padne na
Gornta koji se nešto došaptavao s Plummom. Okrenuo mu je leđa. – Što će sad Quillan?
– U ponedjeljak ujutro će ludo kupovati dionice. Mora! Sada mora, jer bi mu bilo previše opasno da
ih zadrži! – reče Southerby.
– Slažem se! – ubaci Sir Luis Basilio koji im se pridružio.
– Ako Ian može izići s ovolikom gotovinom, neka se pričuvaju svi oni koji su njegove dionice
pokušavali špekulacijski prodavati, bez pokrića! Sjetio sam se da smo ovaj tjedan stalno kupovali
dionice »General Storesa« za »ljude od slame« , a vjerojatno za Iana, je li? Dobro se snabdio, sretnik,
vrag ga odnio!
– Da! – promumlja Johnjohn. – Ni za živu glavu ne shvaćam da... Bože mili, a ako mu sad još
pobijedi i Noble Star! Uz ovakav bi džos on ovu kašu mogao pretvoriti u svoju korist... Znate kakvi su
Kinezi!
– Da – upadne Gornt iznebuha. – No, hvala Bogu, nismo svi Kinezi! Moramo još vidjeti toliku
gotovinu!
 – Sigurno je ima, sigurno! – primijeti Johnjohn. – To je pitanje obraza!
– Ah, obraz! – podrugljivo će Gornt. – Do 09.30 ujutro? Da je lukav, rekao bi do podneva, ili do tri
popodne... tako bismo mi za to doznali tek potkraj poslovnog dana, a on bi cijeli taj dan bio u prednosti.
A ovako... – Gornt slegne ramenima. – U svakom slučaju ću zaraditi... milijune, ako se i ne dočepam
njegove kompanije! – Pogleda prepunu ložu, neobavezno kimne Bartlettu i Casey pa se okrene.
Bartlett uhvati Casey ispod ruke pa je povede na balkon.
– Što misliš? – prošapće on.
– O Gorntu?
– O Dunrossu!
– Sjajan je, sjajan! »Japanska banka« ... Kako ih je sve prešao! – uzbuđeno će ona. – Očigledno je
sve okupljene ljude ovdje uspio obrlatiti! A ako je uspio njih, osvojit će i cijeli Hong Kong. Čuo si što je
kazao Southerby?
– Čuo sam! Uspjeli smo... ukoliko se Dunross iskobelja iz Gorntove stupice!
– Nadajmo se! – Opazila je njegov smiješak. – Što ti je?
– Znaš što smo upravo postigli, Casey? Osvojili smo »Otmjenu tvrtku« obećavši im dva milijuna
naših dolara.
– Kako?
– Ian sve gradi na tome da ću mu ja doznačiti dva milijuna.
– Nije to nikakva konstrukcija, Linc, nego sporazum!
– Da, ali što ako ga ne ispunim? Ruši se cijela njegova kuća od karata. Gotov je ako ne dobije ta dva
milijuna! Jučer sam Gorntu najavio da odluka pada u ponedjeljak ujutro. A ako Ianu ne doznačim ta dva
milijuna prije otvaranja burze? Ian je gotov!
– Nećeš valjda tako? – prestravljeno se zabuljila u njega.
– Ovamo smo došli kao otimači, da osvojimo »Otmjenu tvrtku« . Vidiš što je Ian učinio Biltzmannu,
što su svi njemu učinili! Jadnik nije znao što mu se događa. Pugmire je sklopio posao ali ga sad odbija jer
želi prihvatiti Ianovu, povoljniju, ponudu. Je li tako?
– To je drugi par cipela! – Ispitivački ga je odmjerila. – Zar ćeš prekršiti zadano obećanje?
Bartlett se neobično nasmiješi i pogleda dolje na silne gomile i ploču s rezultatima.
– Možda! Možda sve ovisi o tome kako se stvari budu razvijale preko vikenda! Gornt ili Dunross,
ista stvar!
– Ne slažem se!
– Ista stvar, Casey, ja to znam – mirno će on. – Ali dva milijuna dolara su moja pa je moja i ova
igra!
– Da, i tvoja riječ i tvoj obraz! Rukovanjem si potvrdio pogodbu!
– Casey, ovi bi nas tipovi prožderali za doručak, samo da mogu. Misliš da Dunross ne bi nas
iznevjerio kad bi imao birati između njega i nas?
– Znači, pogodba nikad i nije pogodba? – zapita ona razmislivši.
– Želiš dobiti ta četiri milijuna na koja nećeš plaćati porez?
– Odgovor znaš!
– A ako dobiješ 49% nove kompanije »Par-Con – Gornt?« Bez ikakvih uvjeta? Valjda bi to toliko
vrijedilo?
– I više! – odgovori ona. Prestrašio ju je takav razgovor, a prvi put u životu odjednom više nije bila
sigurna u Bartletta.
– Hoćeš tih 49 posto?
– A što zauzvrat, Linc?
– Podrži »Gornt– Par-Con« ... sto posto!
Želudac joj se preokrene. Ispitivački ga je odmjerila, nastojeći mu pročitati misli. Prije ga je uvijek
čitala, ali otkako se pojavila Orlanda, Casey je izgubila tu moć.
– To mi nudiš?
Zatresao je glavom. Smiješak mu ostade isti, a i glas.
– Ne, još ne!
Zadrhtala je, prestrašena da bi prihvatila taj prijedlog i kad bi Bartlett mislio ozbiljno.
– Drago mi je, Otimaču! Da, baš mi je drago!
– Posve jednostavno, Casey! Dunross i Gornt bore se za pobjedu, ali ciljevi su im drukčiji. Njima
obojici ova loža vrijedi više nego dva do četiri milijuna američkih dolara! A ti i ja smo ovamo došli da
zaradimo i da pobijedimo!
Padne nekoliko kapljica i oboje pogledaju nebo. Samo, to se spustilo s krova a nije počeo nov
pljusak. Zaustila je da nešto kaže i umuknula.
– Što je, Casey?
– Ništa!
– Prošetat ću da vidim reakcije. Vidimo se u našoj loži!
– Što kažeš na petu utrku? – zapitala ga je.
– Čekaj dok ne objave visine opklada... Vratit ću se prije početka pete utrke!
– Dobru zabavu! – Pratila ga je pogledom sve dok nije došao do vrata, a onda se okrenula i nagnula
nad balkonsku ogradu, da se sakrije od njega i od svih. Samo što nije izblebetala: zar ćeš pogaziti
obećanje?
Isuse, prije Orlande i prije Hong Konga nikad mu nisam morala postavljati takvo pitanje. Linc nikad
prije ne bi pregazio obećanje! Ali sad? Sad nisam sigurna.
Ponovno je protrnula. A moje suze? Nikad prije nisam pred njim glumila i plakala. A Murtagh? Da
Lincu iznesem sve o Murtaghu, sad ili kasnije? Naime, moram mu kazati, svakako prije ponedjeljka u
09.30! Oh, Bože, zašto smo uopće došli ovamo?

Kiša poškropi stadion, a netko dobaci:

– Isuse, samo da ne bude gore! – Teren je ionako bio razrovan, blatnjav i veoma klizav. Cesta je
ispred glavnog ulaza bila puna lokava i blatnjava, promet gust, a mnogi zakašnjeli promatrači gurali su se
na hipodrom.
Iz policijskog automobila iziđu Roger Crosse, Sinders i Robert Armstrong pa se kroz ograde i straže
probiju do dizala za članove kluba, na zapučku im se isticala plava značka. Crosse je već pet godina imao
glasačko pravo, a Armstrong godinu dana. Ove je godine Crosse bio i u upravi »Konjičkog kluba« . Šef
policije je svake godine predlagao upravnom odboru da policija dobije posebnu ložu, što bi svi
oduševljeno prihvaćali a opet se ne bi ništa dogodilo.
Armstrong na tribini za članove kluba zapali cigaretu. Lice mu bijaše naborano a oči umorne.
Golema pretrpana prostorija zauzimala je pola duljine tribina. Priđu baru i naruče piće, pozdravljajući
ostale članove.
– Koja je ono? – zapita ih Sinders.
– Ona je naš lokalni kolorit, gospodine Sinders! – odvrati Armstrong koji je slijedio njegov pogled.
– Zove se Venera Pun i naša je glavna televizijska zvjezdica!
Venera Pun bijaše okružena skupinom obožavatelja, Kineza. Na sebi je imala ogrtač od nerca, do
gležnja.
– Lijevo od nje je Charles Vang, filmski producent, multimilijunaš, vlasnik kino-dvorana, plesnjaka,
noćnih klubova, barova, djevojaka i nekoliko banaka u Tajlandu. Onaj čovječuljak nalik na bambusov
štap, i isto toliko otporan, zove se Četveroprsti Vu, jedan od naših mjesnih gusara. Živi od krijumčarenja i
silno je sposoban!
– Da – potvrdi Crosse. – Umalo smo ga uhvatili prije nekoliko dana! Smatramo da sad trguje
heroinom, i naravno, zlatom!
– A onaj uzrujani u sivom odijelu, malo dalje od nje?
– Richard Kwang, bankar kobne banke »Ho-Pak« – reče Armstrong. – On joj je trenutačni...
odnosno, bivši... kako da kažem... mecena?
– Zanimljivo! – Sinders obrati punu pažnju Veneri Pun koja je nosila veoma lijepu haljinu s dubokim
izrezom. – Da, veoma! A ona tamo? U njezinu je društvu neki bijelac!
– Gdje? Oh, ono je Orlanda Ramos, Portugalka, a to vam ovdje obično znači Eurazijka. Nekoć je
bila ljubavnica Quillana Gornta. A sad ne znam čija je. S njom je Linc Bartlett, krijumčar oružja.
– Ah, znači, ona je slobodna?
– Možda!
– Izgleda mi da je skupa! – Sinders otpije i uzdahne. – Predivna ali skupa!
– I to veoma! – s gađenjem će Crosse. Orlanda Ramos i nekolicina sredovječnih žena, sve odjevene
po posljednjoj modi, okruživale su Bartletta. – Smatram da su se pretjerano okitile.
Sinders ga iznenađeno odmjeri.
– Već godinama nisam vidio ovoliko ljepotica... ni ovoliki nakit! Jesu li ikad ovdje pokušali
opljačkati?
– Zar u »Konjičkom klubu« ? – Crosse razrogači oči. – Bože mili, nitko se ne bi usudio...
Armstrong se ukočeno nasmiješi.
– Svaki pajkan koji je ovamo službeno dodijeljen, od najnižeg do najvišeg, glavninu vremena
pokušava smisliti savršenu pljačku. Plijen je možda i petnaest milijuna! Svi smo nemoćni. Sigurnost je
prejaka... Gospodin Crosse se za to pobrinuo.
– Ah!
– Bi li nešto prigrizao, Edwarde? – nasmiješi se Crosse. – Možda sendvič?
– Dobra zamisao! Hvala.
– Roberte?
– Ne bih, hvala! Ako me puštate, proučit ću što konjima prognoziraju, pa ću vam se kasnije
pridružiti. – Armstronga je srce boljelo pri pomisli da se nakon sedme utrke moraju vratiti na policijsku
stanicu da ponovno preslušavaju Briana Kwoka.
– Robert je ozbiljan kladilac, Edwarde! Roberte, učini mi uslugu, odvedi uokolo gospodina
Sindersa. Pokaži mu gdje može uložiti opklade i naruči mu sendvič! Pogledat ću je li sad guverner
slobodan. Vraćam se za nekoliko minuta!
– Drage volje! – odgovori Armstrong, ogorčen što ga je to zapalo. Malo prije je iz pretinca svog
pisaćeg stola ipak izvukao omotnicu u kojoj je bilo 40.000 dolara na ime heung jaua, a sad ga je taj
novac pekao u džepu. Isuse, hoću li, neću li? neprekidno se zapitkivao, turobno nastojeći donijeti odluku,
a stalno se trudio da zaboravi na užas: kada će ponovno preslušavati svog prijatelja Briana. Ne, Brian mu
više nije prijatelj, nego ozloglašeni i iskusni strani agent, dragocjeni plijen koji im je pravim čudom
dopao u ruke.
– Roberte – javi se Crosse namješteno ljubazno – danas si bio na visini. Na zavidnoj visini!
– Da – potvrdi Sinders. – Kazat ću ministru koliko si surađivao. Sve, naravno, najstrože povjerljivo!
Crosse pođe prema dizalu. Usput su ga pratili uzrujani pogledi Kineza. Na najvišem je katu obišao
guvernerovu ložu i ušao u Plummovu.
– Dobar dan, Rogere! – vedro ga pozdravi Plumm. – Bi li nešto popio?
– Rado bih kavu. Kako si?
– Dosad samo gubim, iako su mnogi od nas postigli zgoditak u prvom dijelu quinelle, u drugoj utrci.
A ti?
– Tek sam stigao.
– Oh, onda si mnogo toga propustio! – Plumm reče Crosseu kako je Dunross ponudio Pugmireu da će
preuzeti njegovu tvrtku. – Ian je Pugu bacio klipove pod noge!
– Ili mu nudi sjajan prijedlog! – javi se netko.
– Da, da!
Plummova je loža bila prepuna kao i sve ostale. Graja, smijeh, piće, dobra hrana.
– Za pola sata stiže čaj! Idem u dvoranu za sastanke Konjičke uprave, Rogere! Hoćeš li sa mnom?
Ta se dvorana nalazila na kraju prolaza, a ulazilo se u nju kroz mimohodna vrata koja su bila pod
stražom. Bijaše to malena prostorija, a u njoj stol i dvanaest stolaca, telefon, prozori s divnim pogledom
na trkalište i maleni balkon. Potpuno prazna! Odmah nestane Plummove prividne vedrine.
– Razgovarao sam sa Suslovom.
– Oh?
– Bijesan je što je sinoć pretresen Ivanov.
– Mogu zamisliti. Naređenje iz Londona. Meni su rekli tek jutros. Prokleti Sinders!
– Nisu te valjda nanjušili? – namršti se Plumm još više.
– Oh, ne, samo rutinski pregled! Tajna služba, MI-6 i Sinders razapinju krila... Tajnovita je to rulja,
ali imaju pravo. Oni nemaju veze s našom tajnom policijom. Nastavi!
– Rekao je da će se nalaziti pored telefonske govornice i to neka ti poručim ako dođeš! – Plumm mu
preda ceduljicu. – Tu je broj. On će ondje čekati na početku svake od idućih triju utrka. Molim te, javi mu
se. Rekao je da je hitno. Kog su vraga upali na njegov brod?
– Da zaplaše sve kagebeovce na brodu, toliko da ih zaplaše da im odaju »Sevrina« ! Bar tako
pretpostavljam! Isto kao i poziv Suslovu i novom komesaru da u nedjelju dođu na policiju. Toliko da ih
zaplaše!
 – Suslov je sav zaplašen! – Na Plummovu naočitom licu zatitra podrugljiv smiješak. – Prestrašeni su
barem slijedećih deset godina! Svi će oni morati objašnjavati... Kad je Armstrong »slučajno« htio upasti
u radio-stanicu, uključila se operacija »veliko iznenađenje« pa su oni savjesno, a posve nepotrebno,
uništili svu svoju opremu za smetanje i dešifriranje, kao i strogo tajno radarsko upravljanje!
Crosse slegne ramenima.
– Ivanov će otploviti, a oni imaju mnogo brodova koji će ga zamijeniti. Nije kriv ni Suslov ni mi!
Možemo obavijestiti centar što se dogodilo... ako hoćemo.
– Ako? – Plumm zažmiri.
– Rosemont i njegove siledžije iz CIA-e pokupili su jednu čašu kad su upali u»Sinclairove tornjeve«
. Čašu s mnogo Suslovljevih otisaka prstiju!
– Isuse! – problijedi Plumm. – Sad ga imaju u kartoteci!
– Sigurno! Kao što znaš, Suslov je već u našoj kartoteci! Doduše, ne kao kagebeovac, ali mislim da
imam dosad jedine njegove otiske prstiju! Prije niza godina uklonio sam ih iz njegova dosjea! Samo je
pitanje vremena kad će ga CIA otkriti, pa što prije isplovi iz Hong Konga, tim bolje!
– Misliš da bismo trebali obavijestiti centar? – uzrujano zapita Plumm. – Kaznit će ga zbog tolike
aljkavosti!
– Odlučimo preko vikenda! Voranskog smo poznavali niz godina i znali da mu se može vjerovati, ali
ovaj? – Crosse ušuti, praveći se da Suslova poznaje tek odnedavna, kao što se pravio da i Plumma kratko
poznaje. – Na koncu konca, on je običan beznačajni oficir KGB-a, slučajno je upao na ovaj položaj
kurira. Nije ni službeni zamjenik Voranskog, a moramo misliti i na sebe!
– Točno tako! – Plumm se namršti. – Možda je on špijun. Znam da mene nitko nije slijedio u
»Sinclairove tornjeve« ! A što se tiče onog dešifriranog brzojava... ubio ga Bog!
– Kako?
– Onaj dešifrirani brzojav koji mu je ispao iz džepa, a koji je Armstrong pokupio s palube Ivanova.
Moramo odlučiti što ćemo s tim!
Crosse se okrene da prikrije zgražanje. Nastojao se savladati prestravljen, jer mu ni Armstrong, ni
Sinders nisu spominjali nikakav brzojav. Da se spasi, pravio se da zijeva.
– Oprosti, ovu noć sam uglavnom radio! – reče, silno se trudeći da mu glas zvuči normalno. – Je li ti
rekao što je u brzojavu pisalo?
– Naravno, jer sam bio uporan!
Crosse opazi kako ga Plumm netremice gleda.
– Što ti je zapravo rekao da piše u tom brzojavu?
– Oh? Misliš da mi je možda lagao? – Plumma je očito obuzela strepnja. – Otprilike ovako: »Javi
Arthuru da je u skladu s njegovim zahtjevom da hitno uhvatimo izdajicu Metkina, naređeno da se njegov
avion smjesta predusretne kod Bombaja. Nadalje, sastanak s Amerikancem odgođen za nedjelju. I na
kraju, treće: AMG-ovi spisi i dalje su nadasve hitni. ‘Sevrin’ mora dati od sebe sve da uspije! Centar.« –
Plumm obliže usne. – Je li točno?
– Da! – odgovori Crosse, naslijepo. Preznojavao se od olakšanja. Počeo je razmišljati o Armstrongu
i Sindersu. A zašto mi nisu rekli da su našli taj brzojav?
– Grozno, zar ne? – javi se Plumm.
– Da, ali nije ozbiljno!
 – Ne bih rekao! – bijesno će Plumm. – Ovaj brzojav KGB čvrsto vezuje uz ‘Sevrina’ i potvrđuje da
postoje i Arthur i »Sevrin« !
– Da, ali sve to proizlazi već iz AMG-ovih spisa. Smiri se, Jasone, posve smo sigurni!
– Misliš? Mislim da smo izdani na previše razina. Previše! Možda bismo se na neko vrijeme morali
smiriti!
– I jesmo! Muče nas samo oni vražji AMG-ovi spisi!
– Da! Onaj gad Grant ipak nije bio posve u pravu.
– Misliš u pogledu Banastasija?
– Da, još ne znam kamo bih ga smjestio.
– Da! – u AMG-ovom uhvaćenom izvještaju Banastasio je pogrešno naveden kao »Sevrinova«
američka veza. Tek nakon tog spisa Crosse je od Rosemonta doznao tko je Banastasio.
– Na aerodromu ga je dočekao Vee Cee Ng – reče Crosse.
– Fotograf Ng? – Plumm uzvine obrvama. – Kakve on veze ima s ovim?
– Ne znam! Špedicija, brodovi, krijumčarenje. Bavi se svakojakim mutnim poslovima! – Crosse
slegne ramenima.
– Možda je točna teorija onog književnika... kako mu je ime? Marlowea! Možda KGB obavlja
operaciju na našem sektoru a nas nisu obavijestili?
– Možda! Ili možda neka posve druga služba. Možda GRU, na poticaj američkog KGB-a ili GRU-a.
Ili puka slučajnost! – Crosse se posve svladao. Nije se više bojao onog brzojava. Misli su mu se
pročistile. – Što Suslov traži tako hitno?
– Našu suradnju. Popodnevnim avionom stiže Koronski!
– Centar? – zvizne Crosse.
– Da! Jutros je stigla poruka. Budući da je uništena oprema na Ivanovu, ja sam posrednik!
– Dobro! Kako je njegovo ilegalno ime?
– Hans Meikker, zapadni Nijemac, odsjest će kod »Sedam zmajeva« ! – Plumm se sve više
uzrujavao. – Suslov tvrdi da nam je centar naredio da budemo spremni uhvatiti Iana i da...
– Poludjeli su! – prasne Crosse.
– Slažem se, ali Suslov tvrdi da je to jedini način da na brzinu otkrijemo jesu li AMG-ovi spisi
krivotvoreni, a ako su krivotvoreni, gdje su sakriveni izvornici. Kaže da Koronski to može obaviti.
Kemijskim preslušavanjem možemo... možemo Ianu isprazniti pamćenje!
– Glupost! – odgovori Crosse. – Nismo uopće sigurni jesu li ti spisi krivotvoreni. Čista
pretpostavka, boga ti!
– Suslov kaže da su mu iz centra poručili da sve možemo svaliti na »Vukodlake« ... oni gadovi su
oteli Johna Čena pa zašto onda ne bi još nekoga glavonju... taj-pana?
– Ne! To je previše opasno!
Plumm obriše ruke.
– Taj-pani i Hong Kong bi podivljali da sad netko otme Iana. Vrijeme je idealno izabrano, Rogere!
– Zašto?
– »Otmjena tvrtka« neće znati što da radi, a uza sve ove navale na banke i slom burze, Hong Kong će
propasti, a to će biti silan udarac Kini! Učinit ćemo deset godina napretka i neizrecivo pomoći
međunarodnom komunizmu i svim radnicima svijeta. Isuse, Rogere, zar ti nije dosadilo da samo sjediš i
budeš kurir? Sad možemo ostvariti »Sevrinovu« svrhu, gotovo bez ikakvih rizika! Onda ćemo sve neko
vrijeme ostaviti neka se smiri...
Crosse zapali cigaretu. U Plummovu je glasu osjetio napetost.
– Razmislit ću! – naposljetku je rekao. – Zasad prestanimo. Javit ću ti se večeras! Je li ti Suslov
kazao tko je onaj Amerikanac iz brzojava?
– Nije! Rekao je samo da to s nama nema nikakve veze.
– Sve s nama ima veze! – oštro će Crosse.
– Slažem se! – Plumm ga je gledao. – Možda je to i šifra... šifra za nekoga.
– Možda!
– Pretpostavljam, Banastasio.
– Zašto on? – zapita Crosse, došavši do istog zaključka.
– Ne znam zašto, ali kladim se da čitava ta mućka... ukoliko se radi o mućki... sigurno potječe od
KGB-a, ili im KGB pomaže. Klasični Sun Ce: neprijateljevu snagu upotrijebi protiv njega... Protiv oba
neprijatelja, SAD i Kine. Snažan i ujedinjeni Vijetnam bit će izrazito raspoložen protiv Kine, zar ne?
– Možda! Da, sve se to uklapa! – potvrdi Crosse. Osim jedne stvari, pomislio je: Vee Cee Ng. Sve
dok Brian Kwok nije blebnuo: »Vee Cee je naš!« , nisam imao pojma da bi taj razbludni fotograf i
kapitalist koji se bavi trgovinom i špedicijom, mogao biti i nešto treće. – Ako je taj Amerikanac
Banastasio, doznat ćemo! – Zgnječio je cigaretu. – Još nešto?
– Ne! Rogere, razmisli o Dunrossu. Molim te! »Vukodlaci« nam omogućuju taj zahvat!
– Razmislit ću!
– Ovaj vikend je za to idealan, Rogere!
– Znam!

Orlanda je kroz svoj snažan dogled promatrala konje koji su se spremali za četvrtu utrku i nanizali na
startu. Stajala je u kutu balkona za članove kluba, a presretan Bartlett pored nje. Svi su osim njega
promatrali konje, a on nju, oblinu njezinih prsa ispod svile, njezine jagodične kosti i silno uzbuđenje.
– Naprijed, Crossfire! – procijedila je. – Naprijed! On je na petom mjestu, Linc, oh, naprijed,
ljepoto moja, naprijed...
Zasmijuljio se videći kako je Orlanda ama baš sve drugo zaboravila. Dogovorili su se da će se
ovdje naći između treće i četvrte utrke.
»Zar si član s glasačkim pravom?« , zapitao ju je sinoć.
»Oh, nisam, dragi, samo idem s prijateljima. Starim prijateljima moje obitelji. Još jedno piće?«
»Ne, ne, hvala! Bolje da odem!«
Poljubili su se i ponovno je osjetio njezinu snažnu dobrodošlicu. Bio je uznemiren i nabrušen sve
dok su se vraćali kući kroz luku, a i pretežni dio noći. Ma koliko se trudio, bilo mu je teško suzdržati
žudnju prema njoj i svladavati se.
Upecala te, stari moj, razmišljao je promatrajući je. Dotičući usne vrškom jezika i skoncentriravši
pogled, zaboravila je na sve osim onih pedeset dolara koliko je uložila na velikog sivca, favorita četvrte
utrke.
 – Naprijed, naprijed... Oh, on odmiče, Linc... Oh, na drugom je mjestu...
Bartlett pogleda konje koji su ugalopirali u posljednji krug. Krupni sivac Crossfire prestigao je
dorata Western Scota, koji je dotad lagano vodio, ali su polako išli jer je u trećoj utrci jedan konj pao.
Uto se probije riđan Winwell Stag, vlasništvo Paula Havergilla – a za koga je Marlowe tvrdio da će
pobijediti – i izbije na čelo, uz Crossfire i Western Scot, koji su jurili vrat do vrata. U općoj graji fijukali
su svi bičevi.
– Oh, naprijed, naprijed, naprijed, Crossfire... oh, pobijedio je, pobijedio!
Bartlett se u urnebesu nasmije jer je iz Orlande provalila radost pa ga je zagrlila.
– Oh, Linc, što je bilo divno!
Uto se začuje nova dreka jer su na semaforu bljesnuli brojevi pobjednika, potvrdivši redoslijed na
cilju. Sad su svi čekali da vide omjere. Ponovno opće klicanje. Crossfire je sretnom dobitniku donio
zaradu pet naprama dva.
– Nije mnogo! – primijeti Bartlett.
– Kako da ne, kako da ne! – Orlanda mu se nikad nije učinila ljepšom. Nosila je zgodan šešir, mnogo
ljepši nego Caseyin, a on ga je odmah primijetio pa joj polaskao. Pošla je naprijed, naslonila se na
ogradu i pogledala dolje prema pobjedničkom krugu. – Eno vlasnika! Vee Cee Ng, jedan od naših
šangajskih milijunaša, koji se bavi trgovinom i špedicijom. Moj ga je otac dobro poznavao! – Pružila mu
je dogled.
Bartlett ga usmjeri prema muškarcu koji je ovjenčanog konja vodio u pobjednički krug: bio je to
skupo odjeven, ozaren i dobro građen Kinez pedesetih godina. Zatim Bartlett prepozna Havergilla koji je
vodio svoga konja Vinwell Staga što ga je Crossfire pobijedio za duljinu njuške. Na tratini ugleda Gornta,
Plumma, Pugmirea i mnoge članove uprave kluba. Dunross je pored ograde razgovarao s onižim
čovjekom. Guverner je išao od skupine do skupine, sa suprugom i posilnim. Bartlett ih je promatrao i
pomalo im zavidio, tim konjovlasnicima koji su se kočoperili ispod kapa, kabanica, bičeva, sa svojim
dotjeranim suprugama i prijateljicama i jedan drugog pozdravljali. Sve su to bili članovi ekskluzivnog
kluba, hongkonški moćnici, i ovdje i u ložama iznad njih. Svi veoma britanski, svi veoma umišljeni,
zaključi Bartlett. Hoću li se u njih uklopiti bolje nego Biltzmann? Svakako! Jedino ako me budu onako
složno htjeli izbaciti kao što su njega. Lako ću postati član kluba s glasačkim pravom. Ian je tako rekao.
Hoće li se u to uklopiti i Orlanda? Jasno da hoće! Kao moja supruga ili prijateljica, što se svodi na isto.
– Tko je ono? – zapita je. – Čovjek koji razgovara s Ianom?
– Oh, ono je Aleksej Travkin, taj-panov trener...
Ušutjela je jer im je upravo prišao Robert Armstrong.
– Dobar dan, gospodine Bartlett! – uljudno će on. – Jeste li se i vi kladili na pobjednika?
– Ne, ovu utrku sam izgubio. Ovo je gospođica Ramos. Orlanda Ramos... Komesar Robert
Armstrong iz Odjela za krivična istraživanja.
– Drago mi je! – uzvratila je Armstrongu osmijeh ali komesar je opazio da se odmah povukla. Zbog
čega nas se svi oni toliko boje, i nedužni i krivi? zapitao se on. A mi samo nastojimo provoditi njihove
zakone, trudimo se da ih zaštitimo od kriminalaca i zločinaca. Zbog toga što svatko neki zakon prekrši, pa
i neznatno, svakog dana, većinu dana, a i zato što su mnogi zakoni glupi... kao na primjer naši ovdašnji
zakoni o klađenju. I tako je svatko kriv, pa i ti, ljepotice, koja tako čulno hodaš i toliko toga obećavaš
svojim osmijehom, ali samo Bartlettu! Koji si zločin danas počinila da uloviš ovog jadnog naivčinu?
Podrugljivo se smješkao. U mnogo čemu nisi naivčina, ali protiv žene koja je prošla školu Quillana
Gornta, protiv ove mlade predivne, gladne Eurazijke... pred kojom je jedino – put nizbrdo! Ajiija! Oh,
koliko bih se volio s tobom mijenjati, Bartlett, da, s tobom, koji krijumčariš oružje, imaš lovu i mačke
kao što su Casey i ova ovdje, a sastaješ se sa svjetskim ološem kao što je Banastasio. Oh, da! Dao bih za
to deset godina svoga života, jer danas – Bogom se kunem – meni se gadi moj posao, i sve ono što radim
za slavu dobre stare Engleske!
– Jeste li se i vi kladili na favorita? – upitala ga je.
– Ne, na žalost, nisam!
– Njoj je ovo već drugi zgoditak! – ponosno će Bartlett.
– Kad znate nanjušiti pobjednika, za koga navijate u petoj utrci?
– Nastojim odlučiti, komesaru! Nitko mi ništa nije prišapnuo pa su moje mogućnosti velike. Koga
predlažete?
– Govore da će pobijediti Winning Billy. Ni ja se ne mogu odlučiti. Pa, sretno vam bilo! –
Armstrong ih ostavi i pođe na šalter da uloži opklade. Uložio je pet stotina dolara na trećeplasiranog
konja i pokrio ostale opklade. Uvijek je birao glavnog favorita, a osigurao bi se i za slučaj da pobijedi
tko drugi, u nadi da će postići glavni zgoditak. Uglavnom je gurao naprijed. Popodne je u malenom
zaostatku, ali još nije dirnuo onih četrdeset tisuća.
Na prolazu zastane. Glavni inspektor Donald C. C. Smyth, zvan Zmija, upravo se odmakao od
krcatog šaltera za isplatu zgoditaka, stežući u ruci debeli svežanj novčanica.
– Zdravo, Roberte, kako je?
– Guram! Opet si pobijedio?
– Borim se! – Zmija se sagne prema njemu. – Kako je?
– Ide! – Armstrongu se ponovno smuči kad se sjetio da ga opet čeka Crvena soba i sjedenje u njoj,
dok mu Brian Kwok iznosi svoje najskrovitije tajne. Stalna borba sa satom koji neumoljivo tiktaka, a svi
prisutni znaju da će guverner od Londona zatražiti dopuštenje za trampu.
– Slabo mi izgledaš, Roberte!
– Slabo se i osjećam. Tko će pobijediti u petoj utrci?
– Oslonio sam se na tvog prijatelja Jednonogog iz restorana »Para« . Govori se da će pobijediti
Pilot Fish. U prvoj mi je utrci on označio Buccaneera, ali s obzirom na prilike, svašta se može dogoditi!
– Da! Ima li štogod o »Vukodlacima« ?
– Ništa! Ćorsokak. Pročešljavamo cijelo ono područje, ali uz ovu kišu gotovo je sve beznadno.
Jutros sam razgovarao s Diannom Čen i s Barbarom, suprugom Johna Čena. Nešto su se uvijale. Kladim
se da znaju mnogo više nego što tvrde. Nakratko sam razgovarao i s Phillipom Čenom, ali ni on nije htio
sa mnom surađivati. Jadnik je dobrano prestravljen! – Zmija digne pogled prema njemu. – Da ti nije Mary
možda nešto rekla o Johnu?
Armstrong ga samo prostrijeli.
– Još nisam stigao s njom razgovarati. Večeras ću... ako mi dadu mira!
– Neće ti ga dati! – Smythovo se lice iskrivi od grčevita osmijeha. – Uloži svih 40.000 na Pilot
Fisha!
– Kojih 40.000?
– Ptičica mi je prišapnula da je »zlatno jajašce« dospjelo i u tvoj kokošinjac, slikovito rečeno! –
Zmija slegne ramenima. – Bez brige, Roberte, iskoristi zgodu! Ima toga još ondje odakle si ovo dobio!
Sretno! – I ode. Armstrong je za njim gledao pun mržnje.
 Gad ima pravo, zaključio je a prsa ga probodu. Ima tamo još toga, ali kad prvi put uzmeš mito, što će
biti drugi put? Pa makar im ništa ne dao i ništa ne ustupio, ništa ne zajamčio, doći će vrijeme da... Uvijek
dođe vrijeme da... Uvijek dođe vrijeme uzvrata, Mary... Njoj je odmor potreban, užasno potreban, a tu je
i mešetarov račun, i svi ostali računi koje bih morao namiriti, i Bože mili, sad kad je burza propala,
gotovo sam upropašten. Vražji novac... ili gubitak novca!
Četrdeset tisuća uloženih na pobjedničku kombinaciju dvostruke quinelle... riješile bi sve moje
probleme. Ili da sve uložim na Pilot Fisha? Sve, ili polovicu, ili ništa? Ako uložim sve, imam dovoljno
vremena da se kladim i na drugim šalterima.
Došeta do jednog repa ispred šaltera. Mnogi ga prepoznaše i odmah ih obuzme strah. Požele da
policija ima posebnu ložu i poseban šalter pa se onda ne bi morala miješati s čestitim građanima. Među
kladionicima se nalazio i Četveroprsti Vu. Na brzinu je uložio 50.000 na quinellu s kombinacijom Pilot
Fish i Butterscotch Lass, pa odjurio natrag u dvoranu za članstvo kluba, sa zadovoljstvom srčući brendi i
sodu. Užasna ogavna policija koja plaši poštene građane, pomisli on, čekajući da mu se vrati Venera Pun.
Iiiii, njezin »zlatni kanal« vrijedi svaki karat onog dijamanta što sam joj ga sinoć obećao. Dvaput »kiša i
oblaci« prije zore, a obećala mi je novi sastanak, u nedjelju, kad mi se jang malo pomladi...
Odjednom mu pažnju privuče iznenadna graja. Odmah se progurao kroz gomilu koja je zakrčila
balkon. Na ploči su se pojavila imena trkaćih konja u petoj utrci, i nazivi njihovih džokeja. Po redu. Broj
jedan, Pilot Fish, požnjeo je gromoglasno klicanje. Zatim broj dva, Street Vendor, koji nije bio favorit.
Treća je bila Golden Lady i njezini brojni navijači oduševljeno kliknu. Kad se pojavilo ime Noble Star,
broj sedam, diže se urnebesna graja, a još veća kad je bljesnulo ime posljednjeg konja i favorita,
Butterscotch Lass, s brojem osam.
Dunross i Travkin su uz ogradu natmureno promatrali stazu koja je bila izgažena i klizava, a uz
ogradu još užasnija. Nebo se natmurilo i naoblačilo. Započne rosulja. Uzrujan poklik otme se iz pedeset
tisuća grla.
– Ne valja, taj-pane! – javi se Travkin. – Staza ne valja!
– Svima je jednaka! – Dunross je u zadnji čas odmjeravao mogućnosti. Ako zajašem i pobijedim, bit
će to divan znak. Ako jašem i izgubim, bit će to loš znak. A još gore ako nas porazi Pilot Fish! A mogao
bih se i ozlijediti. Ja to ne smijem učiniti... »Otmjena tvrtka« danas ne smije biti bezglava. Ni sutra, ni u
ponedjeljak. Ako Travkin jaše i izgubi, ili stigne iza Pilot Fisha, bit će gadno, ali ne toliko gadno. To će
samo biti džos!
Ali neću se ozlijediti! Pobijedit ću. Pobjedu u ovoj utrci želim više od ičega na svijetu. Neću
zakazati! Nisam siguran što se tiče Alekseja. Pobijedit ću... ako bogovi budu uza me. Da, ali koliko se
možemo uzdati u bogove?
»Iiii, mladi Iane!« , mnogo mu je puta govorio stari Čen-Čen. »Ne očekuj pomoć od bogova, pa ni
ako im obećavaš zlato i ne znam što! Bogovi su bogovi, a i bogovi idu na ručak i na spavanje, a ponekad
im dosadiš pa skrenu s tebe pogled. Bogovi su kao i ljudi, dobri i zli, lijeni i marljivi, slatki i kiseli, glupi
i pametni! Zašto bi inače bili bogovi, heja?«
Dunross osjeti kako mu srce ubrzano kuca. Osjećao je topao, draškav, slatkokiseli konjski znoj,
osjećao je bljeskovito gibanje od kojeg mu je zastajao mozak. Ruka na biču, povlačenje u kut, pa
naprijed, pa u posljednjem kutu, bol, divan slatki strah uslijed brzine, pucketanje biča, zabijanje peta
konju u slabine, protezanje, brižno tjeranje Pilot Fisha uz ogradu, sad više nije u svom elementu, a sada
naprijed, borba ravno naprijed, iza njega Pilot Fish, ispred njega cilj... Naprijed, naprijed... i pobjeda...
– Moramo odlučiti, taj-pane. Vrijeme je!
Dunross se polako vrati, pun jeda.
 – Da, ti ćeš jahati! – reče žrtvujući sebe interesima »Otmjene tvrtke« .
A sad, kad je to izgovorio, na sve je ostalo zaboravio i toplo potapšao Travkina po ramenima.
– Pobijedi, Alekseju, pobijedi, boga ti!
Kvrgavi i žilavi starac digne pogled prema njemu i kimne a onda se pođe presvući. U prolazu je
zapazio kako ga Suslov s tribine promatra kroz dalekozor. Protrnuo je. Suslov mu je obećao da će za
Božić Nestorova dobiti dopuštenje da dođe u Hong Kong, dopustit će joj da mu se u Hong Kongu pridruži
i da u Hong Kongu ostane. Za Božić! Bude li surađivao i učinio ono što se od njega očekuje.
Vjeruješ li mu? Ne! Uopće mu ne vjerujem, svi su oni matjerjebci lažljivci i izdajice, ali ovog puta...
Isuse Kriste, zašto mi je naredio da se s Dunrossom sastanem u »Sinclairovu tornju« navečer, kasno u
noć? Zašto? Isuse Kriste, što da radim? Ne razmišljaj, starče! Star si i uskoro ćeš umrijeti, ali dužan si
pobijediti. Ako pobijedim, taj-pan će mi ispuniti sve želje! A ako izgubim? Izgubio ili pobijedio, kako da
živim u sramoti da sam izdao čovjeka koji mi vjeruje i u meni gleda prijatelja?
Pošao je u džokejsku svlačionicu.
Dunross se okrene prema velikoj ploči semafora. Opklade su jenjavale, a već bijaše uloženo dva i
pol milijuna. Butterscotch Lass u omjeru tri naprama jedan, Noble Star sedam naprama jedan, samo što uz
nju još nije stajalo džokejevo ime. Pilot Fish pet naprama jedan, Golden Lady sedam naprama jedan. Još
je rano, toliko još ima vremena za primanje opklada. Travkin će smanjiti opklade! Obuzme ga jeza.
Možda se sada nagađaju, nagađaju se treneri i džokeji. Isuse, svi moramo pažljivo pratiti ovu utrku.
– Ah, Iane!
– Dobar dan, gospodine! – nasmiješio se Dunross Siru Geoffreyju koji mu je prišao, a zatim pogleda
i Havergilla koji je bio s guvernerom. – Žao mi je Winwell Staga, Paule, smatram da je sjajno trčao.
– Džos! – uljudno će Havergill. – Tko jaše Noble Star?
– Travkin!
– Ah, izvrstan izbor! – Guvernerovo se lice ozari. – Da, on će se izvrsno utrkivati. Na trenutak sam
se, Iane, pobojao da si u napasti da je sam...
– Bio sam i još sam, gospodine! – Dunross se slabašno nasmiješi. – Ako u međuvremenu Alekseja
pregazi autobus, ja ću jahati!
– Pa, za dobro sviju nas i »Otmjene kuće« ... nadajmo se da do toga neće doći. Ne smijemo dopustiti
da ti se išta dogodi. Staza je užasna! – Naiđe nov pljusak i ubrzo prođe. – Dosad nas je pratila velika
sreća. Nije bilo nesreća! Ako kiša zaozbiljno započne, morat ćemo razmisliti da li da prekinemo utrke.
– Već smo o tome razgovarali, gospodine. Malko kasnimo! Ova je trka odgođena deset minuta. Da
barem vrijeme izdrži još ovu petu utrku, pa će većina ljudi biti zadovoljna!
Sir Geoffrey ga je mjerkao.
– Znaš, Iane, prije nekoliko minuta pokušao sam dobiti ministra, ali, na žalost, već je pošao na
sjednicu. Ostavio sam im poruku pa će me nazvati čim stigne. Čini se da odjeci onog vražjeg skandala
Profumo ponovno potresaju konzervativnu vladu do temelja. Novine se bune, i to posve opravdano, da je
sigurnost zakazala. Sve dok idućeg mjeseca ne iziđe istražna komisija i jednom zauvijek razmotri sve
aspekte sigurnosti i ostale glasine koje se šire, neće biti mira!
– Da! – potvrdi Havergill. – Ali ono najgore zacijelo je prošlo, gospodine. A što se tiče izvještaja,
sigurno neće biti nepovoljan!
– Bio nepovoljan ili ne, ovaj će skandal upropastiti konzervativce! – mirno će Dunross, prisjećajući
se onoga što je u svom posljednjem izvještaju predvidio AMG.
 – Bože mili, nadam se da neće! – prestraši se Havergill. – Da ona dva glupana Grey i Broadhurst
dospiju na vlast, među svom ostalom socijalističkom bagrom? Ako je imalo mjerodavna ona njihova
konferencija za novinare, svi se možemo pokupiti.
– Ovdje je naš dom pa se ne moramo pokupiti, tako je to! – žalosno će Sir Geoffrey. – U svakom
slučaju, Ian je donio valjanu odluku odlučivši da ne uzjaše. – Pogledao je Havergilla, a oči mu se
natmure. – Kao što rekoh, Paule, moramo donositi valjane odluke! Ostavit ćemo užasan dojam ako
oštetimo štediše »Ho-Paka« , a možda jedino zbog pogrešnog procjenjivanja Richarda Kwoka i nesretne
zlobe svih onih koji bi mogli izbjeći takvu nesreću, kad bi samo htjeli... a uz to bi mogli i dobro zaraditi,
je li?
– Da, gospodine!
Sir Geoffrey kimne glavom pa ih ostavi.
– U čemu je stvar? – zapita Dunross Havergilla.
– Guverner smatra da moramo spasiti »Ho-Pak« – ležerno će Havergill.
– Zašto ga ne spasiš?
– Da govorimo o preuzimanju »General Storesa« ?
– Najprije riješimo »Ho-Pak« . Ima guverner pravo, to bi nam svima koristilo, i Hong Kongu, a i
banci!
– Ti si za?
– Naravno!
– Odobravaš... Ti i tvoji odobrit ćete da preuzmemo »Ho-Pak« ?
– Nemam toliki utjecaj, ali jasno da ću te poduprijeti, ako su uvjeti prihvatljivi.
Paul Havergill kiselo se nasmiješi.
– Mislio sam za dolar Richardovih dionica ponuditi dvadeset centi!
– Nije mnogo! – zvizne Dunross.
– Do ponedjeljka navečer neće više ništa imati. On će se s tim vjerojatno složiti, a banka će
zahvaljujući njegovim dionicama steći kontrolu. Lako ćemo zajamčiti stopostotnu isplatu »Ho-Pakovim«
štedišama.
– Zar on ima toliko vrijednosnica?
– Nema, ali kad se burza normalizira, a uz naše mudro rukovodstvo, preuzimanje »Ho-Paka« silno
će nam se isplatiti već za godinu-dvije. Ah, da! A neophodno je hitno vratiti ljudima povjerenje! Ovo
preuzimanje umnogome će tome doprinijeti.
– Ovo popodne je kao stvoreno za tu objavu.
– Slažem se! Što je s Tiptopom?
– Zbog čega si se tako naglo promijenio, Paule? – Dunross ga ispitljivo odmjeri. – I zbog čega sa
mnom o tome raspravljaš?
– Nimalo se nisam promijenio. Pažljivo sam razmotrio »Ho-Pakov« slučaj. Ovo preuzimanje koristit
će našoj banci! – Havergill ga je promatrao. – Po vratit ćemo mu obraz i ponuditi mjesto u našem
poslovodnom odboru!
– Znači, istinite su glasine o »velikoj banci« ?
– Koliko ja znam, nisu – hladno će bankar. – A zašto o tome najprije s tobom razgovaram? Zbog toga
što si upravitelj u našoj banci, i to trenutačno najznačajniji, a imaš velik utjecaj na rad poslovodnog
odbora. Posve opravdan postupak, zar ne?
– Da, ali...
Havergillov se pogled smrkne.
– Bankovni interesi nemaju nikakve veze s mojom mržnjom prema tebi ili prema tvojim metodama!
No, u pogledu »Superfoodsa« imao si pravo! Iznio si povoljnu ponudu u pravo vrijeme i svima si vratio
samopouzdanje. Taj će se val proširiti po cijelom Hong Kongu! Izabrao si idealno vrijeme, a ako se mi za
tobom povedemo, najavivši da preuzimamo sve »Ho-Pakove« obaveze prema štedišama, opet ćemo
izazvati silno povjerenje naroda. Samo je potrebno da povratimo povjerenje! Ako nam Tiptop priskoči u
pomoć svojom gotovinom, ponedjeljak je početak velike konjunkture u Hong Kongu! Tako ćemo u
ponedjeljak ujutro uvelike pokupovati »Struanove« dionice, Iane. U ponedjeljak navečer u našim će
rukama biti većina dionica! Ipak, već bih se sada s tobom pogodio: nudimo ti dva milijuna za »General
Foods« , a ti nam prepusti polovicu svojih bankovnih dionica.
– Ne, hvala!
– Sve ćemo utanačiti do idućeg vikenda. U svakom slučaju, jamčimo ti ta dva milijuna da preuzmeš
Puga i jamčimo sve ono što si mu ponudio... ako ne uspiješ spriječiti da drugi preuzme tvoju kompaniju.
– I to ću spriječiti!
– Naravno! Ne zamjeravaš ako to kažem njemu i onom radoznalom budalici Haplyju?
– Kučkin sine!
Havergillove se tanke usne iskrive u osmijeh.
– Ovo je posao. Želim se dočepati tvog paketa bankovnih dionica! Tvoji preci kupili su ih za
malenkost, zapravo su ih Brockovima ukrali kad su ih slistili. I ja bih tako! I želim zagospodariti
»Otmjenom tvrtkom« . Naravno, kao i toliki drugi! Vjerojatno i onaj tvoj prijatelj Amerikanac, Bartlett...
Otkud ti ona dva milijuna?
– Mana nebeska!
– Doznat ćemo, prije ili poslije. Mi smo tvoji bankari i dužan si nam mnogo novaca! Hoće li nam
Tiptop pomoći?
– Nisam baš siguran, ali sinoć sam s njim razgovarao. Ohrabrivao me. Rekao je da će ovamo
navratiti poslije ručka, ali još nije došao. To je loš znak!
– Da! – Havergill obrisa s nosa nekoliko kapi kiše. – Imamo veoma povoljne vijesti od »Moskovske
privredne banke« .
– Nisi valjda takav tupoglavac!
– To nam je posljednji izlaz, Iane. Uistinu posljednji!
– Hoćeš li smjesta sazvati sjednicu poslovodnog odbora da raspravljate o preuzimanju »Ho-Paka« ?
– Neću, majke mi! – posprdno će Havergill. – Misliš da sam takav glupan? Da ih sazovem, obradio
bi nam ti sve članove da ti produlje zajam. Ne, Iane, svakoga ću pitati pojedinačno. Kao i sad tebe! Uz
tvoj pristanak već sam sakupio većinu glasova, a ostali će se, naravno, povesti za vama. Pristaješ li?
– Da, ako mu dolar platiš dvadeset centi, a potpuno isplatiš sve »Ho-Pakove« štediše!
– Potrebna mi je gornja granica od 30 centi. Vrijedi?
– Da!
– Časna riječ?
– Oh da, imaš moju riječ.
 – Hvala.
– Sazvat ćeš poslovodni odbor prije otvaranja u ponedjeljak?
– Razmislit ću, tako sam ti obećao. Razmislio sam i moj je odgovor: Ne. Hong Kong je slobodno
tržište na kojem slabići propadaju, a jaki ubiru plodove svoga rada! – Havergill se nasmiješi i pogleda
veliku ploču. Razmjeri opklada su se smanjili. Znalo se da Butterscotsch Lass voli kišne uvjete pa su se
za nju kladili 2 naprama jedan. Pilot Fish: tri naprama jedan. Uto se na ploči pored Noble Stara pojavi
ime džokeja Travkina popraćeno bučnim klicanjem. – Mislim da je guverner pogriješio, Iane. Ti si morao
zajahati! Onda bih svoju skromnu opkladu uložio u tebe. Da! Veličanstveno bi pobijedio! Da, ti bi
pobijedio, a za Travkina nisam siguran. Do viđenja! – Digne šešir i krene prema Richardu Kwangu koji je
sa svojom suprugom i trenerom stajao postrance. – Ah, Richarde! Bih li s tobom mogao razgovarati? –
Zagluši ga graja gomile jer upravo tada iziđe osam konja koji će se natjecati u petoj utrci. Na čelu s Pilot
Fishom. Na rosulji je divno sjala njegova crna dlaka.
– Izvoli, Paule? – zapita ga Richard Kwang kad su došli na prazan prostor. – Htio sam s tobom
razgovarati, ali nisam te htio prekinuti u razgovoru s guvernerom i taj-panom. Znaš! – reče s usiljenom
vedrinom. – Imam plan. Prikupimo sve vrijednosnice »Ho-Paka« , i ako mi pozajmiš za njih pedeset
milijuna...
– Ne, Richarde, hvala! – odsječno će Havergill. – Predložio bih ti nešto, a moj prijedlog vrijedi do
danas u pet sati. Izvući ćemo »Ho-Pak« i zajamčiti ulog svim tvojim štedišama. A zato ćemo tvoje dionice
pokupovati po vrijednosti al pari...
– Pa to je samo petina njihove prave vrijednosti! – vrisne Richard Kwang. – Samo petina
vrijednosti...
– Prava im je vrijednost samo pet centi na svaki dolar. Vrijedi?
– Ma ni govora! Dju neh loh moh, zar sam prokleta budala? – Richardu Kwangu zamalo prepukne
srce. Malo prije ponadao se nemogućem: da će ga Havergill izbaviti iz nesreće koja je – sad je u to bio
čvrsto uvjeren – potpuna, pa ma koliko on tvrdio suprotno, pa makar za sve bili krivi klevetnici i zlobni
glupani koji su ga uvukli u nepovoljne bankarske poslove. Sad se našao u škripcu. Oh ko! Prikliješten je i
ma što uradio, ne može izbjeći taj-panima. Oh, oh, oh! Nesreća za nesrećom, a sad mi je i nezahvalna
drolja Venera Pun pregazila obraz pred mojim strikom Četveroprstim, Charlieom Vangom pa i
Fotografom Ngom. Iako sam joj osobno predao novi ogrtač od nerca koji ona tako nemarno vuče po blatu!
»Zar nov?« , prasnula je jutros na njega. »Tvrdiš da je ovaj otrcani, polovni ogrtač nov?«
»Naravno!« , dreknuo je. »Misliš da sam majmun? Jasno da je nov. Platio sam ga pedeset tisuća u
gotovu, oh ko!« . Pedeset tisuća bijaše pretjerano, ali zaista je platio u gotovini, a oboje su znali da svaka
civilizirana osoba obavezno pretjeruje. Preko posrednika je ogrtač platio 14.000, nakon dugotrajnog
cjenkanja s onim kvaj lohom koji je pao na niske grane, a daljnje dvije tisuće isplatio je krznaru koji je
preko noći ogrtač skratio i promijenio za Veneru Pun, tako da ga se ne može prepoznati, uz obećanje da će
se krznar zakleti svim bogovima da ga je prodao »ispod cijene« za 42.000, iako ogrtač zapravo vrijedi
63.500.
– Paule! – dostojanstveno će Richard Kwang. – »Ho-Pak« je u boljem stanju nego ...
– Molim te, umukni i slušaj! – upadne mu u riječ Havergill. – Kucnulo je vrijeme da donesemo
ozbiljnu odluku, ozbiljnu za tebe, a ne za nas! U ponedjeljak možeš izgubiti sve... čujem da se odmah
ujutro ubacuju u promet tvoje dionice!
– Sir Luis me uvjerava da...
– Čujem da se ubacuju u promet, pa u ponedjeljak navečer nećeš više imati ni banke, ni dionica, ni
konja, ni »novaca za lutke« , da ga trošiš na ogrtače od nerca za Veneru P...
– Kako? – problijedi Richard, znajući da je žena svega dvadesetak koraka od njega i da ih zabrinuto
promatra.
– Kakav ogrtač od nerca?
– Znači, ne zanima te! – uzdahne Havergill. Okrenuo se da ode, ali ga bankar Kwang uhvati ispod
ruke.
– Pet centi je smiješno! Na otvorenoj burzi dobio bih i osamdeset...
– Možda bih ti mogao ponuditi i sedam!
– Sedam? – Bankar opsuje, više zato da dobije vremena za razmišljanje, nego iz drugih razloga. –
Pristajem na fuziju. I da budem deset godina u bankovnom poslovodnom odboru uz plaću od pet...
– Pet godina, pod uvjetom da mi daš otkaz, ovjeren kod bilježnika, bez datuma, i to unaprijed, uz
obavezu da ćeš uvijek glasati onako kako ja želim, i to uz jednaku plaću kao ostali članovi odbora.
– Unaprijed ne dajem nikakav otkaz...
– Onda jako žalim... nećemo se pogoditi.
– Pristajem na tu klauzulu! – svečano će Richard Kwang. – A sada, što se tiče novca, ja bih...
– Ne! Što se novca tiče, Richarde, ne želim nikakve otegnute pregovore. Guverner, taj-pan i ja
složili smo se da spasimo »Ho-Pak« . Odlučeno je! Želim da sačuvaš obraz. Jamčimo ti da će cijena
preuzimanja »Ho-Paka» ostati naša tajna i da smo spremni da to nazovemo fuzijom. Da znaš, to bih
najavio u pet sati, odmah nakon sedme utrke, ili nikako! – Havergillovo je lice bilo namršteno, ali u sebi
je likovao. Da Dunross nije svoje objavio i da to nije naišlo na onakav prijem, Havergill nikad ne bi
došao na ovu ideju! Ima pravo onaj gad, vrijeme je da uvodimo novine, a tko je za to pozvaniji od nas?
Southerbyja ćemo zateći i konačno ćemo se izjednačiti s bankom »Blacs« . Slijedećeg tjedna »Struanovu
kompaniju« ćemo strpati u džep, a dogodine ćemo...
– Pedeset sedam centi, prava bagatela! – javi se Kwang.
– Nudim ti deset!
Richard Kwang umiljavao mu se, izvrtao, maltene zaplakao, a u sebi je likovao što će se izvući. Dju
neh loh moh, htio je povikati. Prije nekoliko minuta nisam imao čime platiti sijeno za Butterscotch Lass
idući tjedan, a da i ne govorimo o dijamantnom prstenu, a sad težim barem tri i pol milijuna američkih
dolara, što se uz pametno ponašanje može i umnogostručiti.
– Trideset, tako ti svih bogova!
– Jedanaest.
– Morat ću se ubiti! – jadikovao je. – Moja žena će se ubiti, moja djeca će se...
– Oprostite, gospodaru! – reče mu kantonski trener, Kinez koji mu je uto prišao. – Utrka je odgođena
deset minuta. Hoćete li nam dati ikakve upute?
– Ne vidiš da imam posla, budalo? Gubi se! – Richard Kwang odbrusi mu još neke kantonske
psovke, a onda se obrati Havergillu, molećivo: – Trideset, gospodine Havergill pa ćete spasiti jadnog
čovjeka i njegovu obitelj...
– Osamnaest, i to mi je posljednja ponuda.
– Dvadeset i pet, i gotovo!
– Dragi moj, žao mi je, ali moram se poći opkladiti. Nudim ti osamnaest! Da ili ne?
Richard Kwang se žestoko batrgao, odmjeravajući svoje izglede. Na protivnikovu je licu vidio
bijesno rumenilo. Ogavni smrdljivi psu! Je li sad vrijeme da zaključim pogodbu? Ovaj gubavi pas još bi
se mogao i predomisliti do pet sati. Ako je taj-pan namaknuo tolika sredstva, možda bih i ja mogao... Ne,
nema izgleda za to! Osamnaest je trostruko bolje od njegove početne ponude. Očigledno si mudar čovjek i
lukav pregovarač, smijuljio se samom sebi. Je li došlo vrijeme da se pogodimo?
Pomisli na Veneru Pun koja je prezrela njegov skupi dar i namjerno trljala svoja divna prsa o mišku
Četveroprstog, a suze bijesa navru mu na oči.
– Oh, oh, oh! – očajnički je šapnuo, oduševljen što je tako lako uspio zasuziti. – Dvadeset, tako ti
svih bogova, pa ću ti biti vječni sluga!
– Dobro! – prezadovoljno će Havergill. – Dođi u moju ložu u petnaest do pet. Pripremit ću ti
privremeni sporazum da ga potpišeš! Kao i tvoj otkaz bez datuma! U pet sati najavljujemo fuziju, a dotad
nikome da nisi ni pisnuo, Richarde! Ako se vijest pročuje prije vremena, pogodba otpada!
– Naravno!
Havergill kimne i ode, a Richard Kwang vrati se ženi.
– Kako je bilo?
– Pst! – šapne on. – Pristao sam na fuziju s »Victorijom« .
– Koliko će nam platiti dionice?
– Dvadeset centi književne vrijednosti! – šapnuo je još tiše.
– Ajiija! – zablistaju joj oči slavodobitno pa ih je, za svaki slučaj, brzo spustila. – Izvrsno si se
pogodio!
– Naravno! I pet godina bit ću u bankovnom odboru, i...
– Iiii, spasili smo obraz!
– Da! Slušaj, imamo vremena do danas u pet da nešto obavimo s »Ho-Pakovim« dionicama.
Moramo ih pokupovati već danas, po najnižoj cijeni, dok nam neki usrani špekulant ne otme dobit. Ne
smijemo to obaviti sami, jer bi drugi odmah posumnjali. Tko bi nam pomogao?
Trenutak je razmišljala. Pogled joj se ponovno zacakli.
– Profitaš Čoj! Daj mu sedam posto od ukupne zarade!
– Za početak ću mu ponuditi pet posto i možda on prihvati šest i pol posto! Izvrsno! A iskoristit ću i
Nasmiješenog Činga koji je sad siromah. Sve je izgubio! Njih dvojica i... Naći ćemo se u loži! –
Dostojanstveno se okrenuo, prišao svom treneru pa ga pažljivo lupnuo o goljenicu. – Oprosti! – reče
ukoliko ga je netko opazio pa prosikće: – Da me nikad nisi prekidao kad sam zauzet, usrana gomilo
govana! A ako me prevariš, kao što si prevario Trbonju Toka, ja ću te...
– To sam vam rekao, gospodine – kiselo će trener. – I on je znao! Nije li zamisao njegova? Zar se
obojica niste obogatili?
– Oh ko, ako moj konj ne dobije ovu utrku, pozvat ću siledžije svog ujaka Četveroprstog neka ti
razbiju »nebeske vrećice« !
Kiša orosi tratinu i svi tjeskobno pogledaju u nebo. I na tribinama, i na balkonima nad tribinama, svi
su bili podjednako usplahireni. Pljusak se pretvori u laganu rosulju, a na balkonu za članove kluba
Orlanda zadršće, puna napetosti.
– Oh, Linc, idem se opkladiti!
– Zaista? – nasmije se on, jer ona se cijelo popodne dvoumila. Najprije je htjela Pilot Fisha, pa
Noble Star, pa nepoznatog konja Winning Billyja, za kojega su mnogi navijali, pa ponovno Butterscotch
Lass. Opklade su se izravnale za Butterscotch Lass. Tri naprama jedan i za Pilot Fish i za Noble Star –
novac se gomilao čim su najavili da će je uzjahati Travkin. Golden Lady šest naprama jedan, a ostali
jedva vrijedni spomena. Dosad je u petu utrku uloženo vrtoglavih 4,700.000 hongkonških dolara. – Na
koliko se kladiš?
Zatvorila je oči i brzo odgovorila:
– Sve što sam dosad dobila, i još... i još sto dolara! Evo me odmah, Linc!
– Sretno! Vidimo se poslije utrke.
– Oh, da, oprosti, u ovom uzbuđenju sam na to zaboravila! Dobru zabavu! – Lijepo mu se
nasmiješila i odjurila prije nego što ju je stigao zapitati na koga će se kladiti. On se već opkladio. Ova
peta utrka bila je dio dvostruke quinelle, a nadovezivala se na rezultate druge utrke. Uložio je deset tisuća
dolara na bilo koju kombinaciju Pilot Fisha i Butterscotch Lass. Valjda je to dovoljno, pomisli on, a
uzbuđenje mu je raslo.
Otišao je s balkona i probijao se između stolova prema dizalima koji će ga ponovno vratiti u
Dunrossovu ložu. Mnogi su ga promatrali, a neki i pozdravljali, uglavnom mu zavideći na značkicama
koje je ovjesio na zapučku.
– Zdravo, Linc!
– Dobar dan! – pozdravio je Biltzmanna koji mu se ispriječio. – Kako je?
– Čuo si za onu mućku? Pa jasno, i ti si bio ondje! – reče mu Biltzmann. – Slušaj, Linc, imaš li malo
vremena?
– Jasno! – Bartlett pođe hodnikom za njim, svjestan da ih prolaznici radoznalo gledaju.
– Slušaj! – reče mu Biltzmann kad su se našli u mirnom zakutku. – Čuvaj se tih prokletih Engleza! Mi
smo bili sklopili čvrst posao s »General Storesom« !
– Zar ćeš popraviti svoju ponudu? – zapita ga Bartlett.
– Ovisi o šefovima, ali što se mene tiče, pustio bih da se potopi cijeli ovaj prokleti otok!
Bartlett nije odgovorio, svjestan pogleda koji su u njih bili upereni.
– Slušaj, Linc! – tiše će Biltzmann pa se sagne prema njemu, uz iskrivljeni smiješak. – Hodaš s onom
curom?
– O čemu govoriš?
– O onoj mački, Eurazijki! O Orlandi, s kojom si upravo govorio. – Bartlettu navre krv u lice, a
Biltzmann nastavi: – Smijem li se ubaciti u igru? – Namignuo je. – Ugovori sastanak. Dogovori mi s njom
sastanak!
– Ovo... ovo je slobodna zemlja – odvrati Bartlett kojemu je odjednom Biltzmann postao neopisivo
mrzak.
– Hvala! Ona ima divnu guzicu! – Biltzmann se ozari pa mu se još više primakne. – Koliko ona
naplaćuje?
– Nije ona kurva, boga ti! – odvrati Bartlett ostavši bez daha. Na nešto slično nije bio spreman.
– Nisi znao? Pa nju zna cijeli grad, ali Dickie kaže da u krevetu nimalo ne valja. Je li to istina? –
Biltzmann pogrešno protumači izraz na Bartlettovu licu. – Oh, niste još dotle došli? K vragu, Linc, samo
joj sukni malo zelembaća i...
– Čuj, vražji kučkin sine! – sikne Bartlett, gotovo slijep od gnjeva. – Nije ona kurva, a ako budeš s
njom razgovarao ili joj se približiš, tutnut ću ti pesnicu u grlo! Jasno?
 – Ma smiri se! – dahtao je Biltzmann. – Nisam tako...
– Jesi li me razumio?
– Jasno, jasno, nema smisla da... – Biltzmann se povuče. – Smiri se, samo sam te pitao. Dickie
kaže... – Prestrašeno je umuknuo jer mu se Bartlett približio. – Boga ti, nisam kriv! Ma smiri se!
– Umukni! – Bartlett jedva savlada bijes, znajući da sad nije ni vrijeme ni mjesto da odalami
Biltzmanna. Osvrtao se oko sebe, ali Orlanda je nestala. – Gubi se, kučkin sine – zarežao je. – I da joj se
više nisi približio! Inače...
– Ma smiri se, smiri se! – Biltzmann ustukne još jedan korak, a onda se okrene i sav sretan pobjegne.
Bartlett je oklijevao pa pošao u zahod i malo prošao lice vodom da se smiri. Voda je bila uključena
za ove utrke, ali bijaše mlaka i djelovala je nečisto. Uskoro je našao dizalo i krenuo prema Dunrossovoj
loži. Bilo je vrijeme za čaj. Goste su posluživali malim sendvičima, kolačima, sirom i velikim šalicama
indijskog čaja, s mlijekom i šećerom, ali Bartlett ništa od toga nije primjećivao. Bio je ošamućen.
Pored njega prošiša Donald McBride i na tren se uza nj zaustavi prije nego što će proslijediti u
svoju ložu.
– Ah, gospodine Bartlett, baš smo sretni što ćete vi i Casey ovdje poslovati. Žao mi je Biltzmanna,
ali u privredi je svašta dopušteno! Vaša Casey je čarobna. Oprostite, jurim!
I pohita. Bartlett zastane na pragu.
– Zdravo, Linc! – vedro mu dobaci Casey s balkona. – Hoćeš li čaj? – Kad su došli jedno drugom u
susret, nestane njezina osmijeha. – Što ti je?
– Ništa, Casey, ništa! – Bartlett se usiljeno nasmiješi. – Jesu li se svrstali na startu?
– Nisu još, ali će svaki čas. Sigurno je sve u redu?
– Jasno! Na koga si se opkladila?
– Na Noble Star, a na koga drugog? Peter mi je preporučio Winning Billyja, konja doktora Tooleya,
pa sam na njega uložila pedeseticu. Slabo izgledaš, Linc. Muči te želudac?
Odmahnuo je glavom, raznježen njezinom zabrinutošću.
– Ne, posve mi je dobro. Tebi je dobro?
– Naravno! Divno mi je. Peter je u sjajnoj formi, a dr Tooley je srce! – Casey je oklijevala. – Drago
mi je da te ne muči želudac. Dr Tooley tvrdi da smo se riješili prokletih aberdinskih bacila kad još
nemamo proljev. Naravno, bit ćemo sigurni tek za dvadesetak dana!
– Isuse! – dahne Bartlett, pokušavajući da ne misli na ono što je čuo od Biltzmanna. – Gotovo sam
zaboravio i Aberdeen, i požar, i cijelu gužvu. Kao da je od onog požara prošlo milijun godina!
– I ja bih rekla. Kamo li je prohujalo svo to vrijeme?
– Ovo je Hong Kong! – reče Gavallan koji se našao u blizini.
– Kako mislite?
– To je svojstveno Hong Kongu. Tko ovdje živi, nikad nema dovoljno vremena, bez obzira čim se
bavi. Uvijek je posla previše! Ljudi neprekidno dolaze i odlaze, prijatelji, poslovni suradnici. I uvijek se
događa neka nesreća: poplava, požar, odron zemlje, konjunktura, skandal, poslovna zgoda, sprovod,
banket ili koktel za ugledne posjetioce... ili neka druga katastrofa! – Gavallan se smirio. – Ovo je maleno
mjesto, i vrlo brzo upoznate većinu ljudi koji se kreću u vašim krugovima. Osim toga, mi smo raskršće
Azije, pa i ako čovjek ne radi u »Struanovoj kompaniji« , neprekidno je u pokretu, planira, zarađuje,
stavlja na kocku novac da još više zaradi, ili putuje na Tajvan, u Bangkok, Singapur, Sydney, Tokio,
London ili kamo sve ne... To je čar Azije! Pogledajte što se sve dogodilo otkako ste ovamo stigli! Jadni je
John Čen otet i ubijen, na vašem je avionu pronađeno oružje, izbio je požar, pa gužva na burzi, navala na
naše dionice... Gornt juri na nas, a mi na njega. A sada će se u ponedjeljak možda zatvoriti banke ili će u
ponedjeljak započeti konjunktura, ako Ian ima pravo. I zajedno poslujemo! – Umorno se nasmiješio. – Što
mislite o našoj popodnevnoj ponudi?
Casey se suzdrži od neposrednih komentara i pogleda Bartletta.
– Sjajno! – odgovori Bartlett, misleći na Orlandu. – Mislite da će Ian uspjeti to ostvariti?
– Ako itko može... može on! – Gavallan teško uzdahne. – Nadajmo se, to nam jedino preostaje. Jeste
li se već kladili tko će pobijediti?
Bartlett se nasmiješi i Casey se već bolje osjećala.
– Za koga ste se kladili, Andrew?
– U ovoj quinelli za Noble Star i Winning Billyja. Do viđenja! – I ostavi ih.
– Čudne je stvari rekao o Hong Kongu, ali ima pravo. Čini mi se kao da su Sjedinjene Države
milijun milja odavde.
– Da, ali nije tako.
– Želiš li ovdje ostati dulje vremena, Casey?
Pogledala ga je, pitajući se što se krije iza tog pitanja, što je zapravo Linc želi pitati.
– Ovisi o tebi, Linc!
– Idem po čaj! – polako je kimnuo glavom.
– Ja ću ti ga donijeti! – reče ona i na pragu ugleda uzrujanog Murtagha. Srce joj zastane. – Ne
poznaješ našeg bankara, Linc. Dovest ću ti ga!
Probila se kroz svjetinu.
– Zdravo, Dave!
– Zdravo, Casey, jeste li vidjeli taj-pana?
– Zaposlen je sve do kraja ove utrke. Da ili ne? – brzo je prošaptala, okrenuta Bartlettu leđima.
– Možda! – Murtagh uzrujano obrisa čelo i skine mokru kabanicu. Oči su mu bile crvene. – Cijeli sat
sam čekao taj prokleti taksi! Isuse!
– Što »možda« ?
– Možda, možda... Izložio sam im plan pa su mi rekli da dovučem svoju vražju guzicu natrag u SAD
jer je očigledno da sam poludio. Kad su se smirili, obećaše da će mi se javiti. Glupani su me nazvali u
četiri ujutro. Morao sam im sve iznova objašnjavati, a onda mi se javio osobno S. J.! – Zakolutao je
očima. – S. J. mi reče da sam seronja, luđak i tresnuo mi je slušalicom.
– Rekoste mi: možda. Što je nakon toga bilo?
– Ponovno sam ih nazvao. Od posljednjih deset sati pet sam proveo uz telefon, nastojeći im objasniti
svoju genijalnu ideju na koju ste me vi naveli! – Odjednom se Murtagh široko nasmiješi. – Znate što,
Casey! Sad S. J. sigurno zna tko je Dave Murtagh III, do vraga!
– Slušajte, da to nikom ovdje niste rekli! – nasmijala se. – Nikome osim taj-panu, u redu?
Pogledao ju je sav zabrinut.
– Zar ću ikom reći da su mi guzicu usitnili za kobasice?
Začuje se veselo klicanje, a netko na balkonu vikne:
 – Približavaju se startu!
– Brzo! – ponuka ga Casey. – Kladite se na quinellu, na broj jedan i sedam! Brzo, dok još imate
vremena!
– Koji su to konji?
– Nije važno, nemate više vremena! – Gurnula ga je, a on odjuri. Sabrala se, uzela šalicu čaja i
prišla Bartlettu i svima ostalima koji su se tiskali na balkonu.
– Izvoli čaj, Linc!
– Hvala, što si mu rekla, na koga da se kladi?
– Na broj jedan i sedam.
– Ja sam se opkladio na jedan i osam!
Trgne ih nova gromoglasna buka. Konji su prolazili i natisnuli se na start. Pilot Fish je poigravao i
skakutao, a njegov džokej uspravio se u sedlu, pritegnuo ga koljenima i odlučno ga vodio na start. Samo,
pastuh još nije bio spreman, tresao je grivom i rzao. Odjednom zadršće kobila i Butterscotch Lass i dvije
mlade, Golden Lady i Noble Star. Rašire nozdrve i uzvrate mu rzanjem. Pilot Fish se prodorno oglasi,
uzmakne, propne se i svima stane dah. Njegov džokej Bluey White, tiho prokune. Zarine mu u grivu svoje
čelične ruke i čvrsto se prihvati.
– Idemo, mali! – povikao je nakon psovke i pomilovao ga. – Neka sve »mačke« gledaju tvoju trku!
U blizini se nalazio Travkin na Noble Star. Kobila je nanjušila pastuha koji ju je uznemirio. Prije
nego što je Travkin stigao išta poduzeti, izvinula se, uzmaknula i nemilice stražnjim dijelom udarila Pilot
Fisha koji se zapanjen zanio i sudario s Winning Billyjem, doratom koji je išao na svoje mjesto. Dorat se
propne, bijesno zatrese glavom i nekoliko koraka se vrtio, zamalo prevrnuvši drugog riđana, Lochinvara.
– Savladaj tu gaduru, Alekseju, boga ti!
– Makni mi se s puta, ubljudok jedan! – progunđa Travkin, stežući koljenima kobilu koja je silno
podrhtavala. Ponosno je sjedio u sedlu, kratkih mamuza i proklinjao trenera Pilot Fisha koji je možda
pastuhovim mošusom protrljao konja po prsima i slabinama da uznemiri kobilu i mlade ženke. Stara je to
podvala, pomisli Travkin, silno stara.
– Naprijed! – gromoglasno se prodere starter. – Gospodo, konje na mjesta!
Neki su već zauzeli mjesta. Smeđa kobila Butterscotch Lass, koja je još uvijek bila glavni favorit,
toptala je po zemlji, šireći nozdrve i žestoko podrhtavala, uzbuđena predstojećom utrkom i pastuhom koji
je stajao blizu nje. Nosila je broj osam, a Pilot Fish je sad zauzeo položaj broj jedan. Winning Billy, broj
tri, između Street Vendora i Golden Lady, a uštrojenog su konja njihov zadah i smjeli pastuhov izazov
dovodili do ludila. Ustuknuo je prije nego što su se vrata za njim stigla zatvoriti. Našavši se na slobodi,
odbaci uzde, silovito mašući glavom s jedne na drugu stranu, zanoseći se kao plesač na skliskom terenu, i
gotovo se sudario s Noble Star koja mu se spretno sklonila s puta.
– Dođi, Alekseju! – prodere se starter. – Požuri!
– Da, evo me! – odvrati mu Travkin, ali nije požurio. Dobro je poznavao Noble Star pa je tu
ustreptalu krupnu smeđu kobilu odvukao podalje od pastuha i pustio je neka poskakuje, samo da zaboravi
pastuhov vonj. – Polako, ljubavi moja! – pjevušio joj je ruski, u želji da otegne izlazak na start, da zbuni
ostale. Sad još jedino Noble Star nije zauzela svoje mjesto.
Munja propara nebo na istoku, ali nije se na to osvrtao. Niti na prijeteću grmljavinu. Kiša se pojača.
Travkin se koncentrirao. Neposredno nakon što je odlučio zamijeniti svog džokeja, pristupio mu je
jedan džokej.
 »Gospodine Travkin!« , šapnuo mu je. »Ne smijete pobijediti!«
»Oh, A tko kaže?«
Džokej samo slegne ramenima.
»Tko mora pobijediti?«
Džokej ponovno slegne ramenima.
»Ako su se treneri i džokeji dogovorili, reci im da na to ne pristajem. Nikad nisam prihvaćao
namještaljke, ne u Hong Kongu!«
»Vi i taj-pan pobijedili ste s Buccaneerom. To bi vam trebalo biti dovoljno!«
»Bilo mi je drago da smo pobijedili u prvoj utrci, ali sad, u ovoj utrci, ja se takmičim!«
»U redu, starče. Kazat ću im!«
»Kome ćeš to kazati?«
Džokej se udalji. Pretrpana svlačionica bila je bučna i zaudarala na znoj. Travkin je dobro znao koja
bratija povremeno lažira utrke, ali sam nikad u tome nije sudjelovao. Ne zbog toga što je možda bio
čestitiji od ostalih, ili samo manje nepošten nego oni. Nije sudjelovao zato što je bio skromnih potreba,
nije ga uzbuđivala namještena utrka, a novcu nikad nije robovao.
– Dođi, Alekseju! – nestrpljivo poviče starter. – Žuri!
Poslušno je mamuznuo konja i potjerao Noble Star prema njezinu mjestu. Za njim zveknu vrata. Na
tren zavlada mrtva tišina. Starter je sad postao junak dana.
 66
16.00

Džokeji na svojim mjestima zarinu prste konjima u grive. Svi su bili uzrujani, a oni upućeni u stvar srdili
su se na Noble Star. Uto se otvore vrata i u djeliću sekunde pojuri galopom svih osam konja, zbijeni jedan
do drugoga taj djelić puta, uz cilj, i zapute se prvim krugom. Svi su jahači visoko sjedili, jedan do
drugoga, gotovo se dodirujući. Neki su se i dodirivali, a konji su hvatali zamah, jureći kroz prvi dio
zavoja, nastojeći ga što više sjeći. Pilot Fish jurio je uz ogradu, već se izdvojivši za pola duljine, ni
Butterscotch Lass još nije posustajala, a uz nju Winning Billy, koji je malo zaostao za Noble Star što je
trčala po vanjskom rubu i tiskala se da zauzme povoljniji položaj. Svi su džokeji znali da su u njih uprti
svi dalekozori pa neka se čuva svatko tko se nagurava ili obuzdava svoga konja. Svi su bili upozoreni da
su u pitanju milijuni, a ako uprskaju stvar, budućnost su svoju proigrali.
Jurili su kroz okuku. One otraga zapljuskivalo je blato, staza bijaše teška. Iz okuke izbiju na ravno,
još svi zajedno, boreći se za položaj, izdulje korak, a zadah znoja i brzina podjednako su uzbuđivali i
konje i jahače. Winning Billy ubrza i priključi se uz Butterscotch Lass. Lass je jurila pola duljine iza Pilot
Fisha, koji je dobro odmicao dok su ostali bili u gomili, a svi su čekali svoj trenutak. Butterscotch Lass
osjeti mamuze, skoči prema naprijed i pretekne Pilot Fisha. Malo zaostane pa ga opet prijeđe. Pilot Fish
se još uvijek brižljivo držao same ograde.
Travkin je dobro tjerao kobilu, jašući još s vanjske strane gomile konja. Onda ju je podbo pa je
ubrzala, a on se primicao onima na čelu, tiskajući se uz one straga tako da je umalo udario Lochinvara.
Kiša se pojačala. Pekle su ga oči, čvrsto je stezao koljena i noge tako da su ga već zaboljele. Nije ih
dijelila ni duljina kad su iz ravnine došli u nov zavoj. Kad su se primicali udaljenom kraju okuke. svi se
zbiju da iskoriste prednost kuta kadli odnekud doleti bič i ošine Travkina po zglavcima na rukama. Na
tren je, iznenađen i ozlijeđen, popustio uzde i zamalo izgubio ravnotežu. Djelić sekunde kasnije ponovno
je zagospodario konjem. Nije znao otkud onaj bič, i nije ga bila briga, jer su se svi natisnuli kraćim
putem, a staza bijaše užasna. Odjednom se sivi pastuh Kingplay, autsajder koji je trčao uz ogradu odmah
iza Pilot Fisha, poskliznuo, sapleo i otkazao poslušnost džokeju pa su se prevrnuli na ogradu, povukavši
za sobom još dva konja. Svi gledaoci poustaju na noge.
– Isuse, tko je to pao?
– Je li... je li pala Noble Star?
– Ne, nije ona, nego Winning Billy...
– Nije, on je na trećem mjestu...
– Naprijed, Isuse mili...
U urnebesnoj graji u dvorani klupske uprave javi se Dunross koji je još gledao kroz dogled: – Pao
kao Kingplay... Kingplay, a za njim Street Vendor i Golden Lady... Golden Lady se osovila, ali, Isuse,
džokej je ozlijeđen... Kingplay ne ustaje... ozlijeđen je...
– Kakav je sad redoslijed?
– Za pola gubice vodi Butterscotch Lass, za njom je uz ogradu Pilot Fish, Winning Billy i Noble
Star, ne razlikuju se bitno jedan od drugoga. Ulaze u posljednju okuku, Lass vodi za duljinu vrata, a ostali
jure za njom... – Dunross je gledao konje, a srce mu je od uzbuđenja zastajkivalo. – Naprijed, Alekseju...
Njegov se uzvik utopio među ostale. Casey je bila silno uzbuđena kao i Dunross, samo je Bartlet
ravnodušno gledao, odsutan mislima.
U loži banke »Blacs« , Gornt je kroz dogled buljio netremice kao i taj-pan, a uzbuđenje je
podjednako dobro potiskivao.
– Naprijed! – gunđao je gledajući kako Bluey White na okuci šiba Pilot Fisha. Noble Star zauzimala
je povoljan položaj na krajnjem rubu, a Winning Billy tik uz Lass koja je odmakla za čitavu duljinu vrata.
Pod tim uglom u zaokretu teško im je bilo odrediti redoslijed.
Travkin ponovno osjeti kako ga bič šiba po rukama, ali se nije na to osvrtao i u zavoju se još malo
primaknuo. Svih pet konja koji su još preostali u utrci bili su udaljeni jedan od drugoga svega nekoliko
centimetara. Butterscotch Lass gurala se uz ogradu.
Bluey White, koji je jahao Pilot Fisha, znao je da je kucnuo čas da poleti. Još deset metara, pet,
četiri, tri, dva, sad! Izlazili su iz zaokreta i on ušine Pilot Fisha. Pastuh jurne naprijed, uz samu ogradu, ali
uto je i Butterscotch Lass mamuznuo njezin džokej i ošinuo je jer su svi znali: sad ili nikad!
Travkin se priljubio uz vrat Noble Star, nagnuo se naprijed i uzviknuo kozačkim usklikom uz samo
uho svojoj kobili koja shvati taj iskonski poklič i produlji korak, šireći nozdrve, zapanjene gubice. Sad je
svih pet konja strelovito jurilo, a Noble Star na samom vanjskom rubu. Winning Billy probijao se ispred
Butterscotch Lass, grebeni su im se zapjenili od znoja, sad je prva bila Lass, a sad Pilot Fish, uto se
zelenko Lochinvar zaputi u pobjedu i pretekne Pilot Fisha, na prvom mjestu, svi su bičevi fijukali,
mamuze se zarivale, a pred njima se još nalazio samo cilj.
Još sto metara do cilja!
Svi su se glasovi na tribinama, balkonima i u ložama stopili u jedan. I sam je guverner lupao po
balkonskoj ogradi.
– Naprijed, naprijed, Butterscotch Lass!
A Deveterokaratnog Čua su pored cilja gotovo zgnječili uz ogradu. Svi su se tiskali i istezali vrat da
bolje vide.
Još devedeset metara, još osamdeset... Prštilo je blato, svi su se trkači izravnali poneseni
uzbuđenjem i urnebesnom dernjavom.
– Odmakla je Butterscotch Lass!
– Nije, pogledaj Pilot F...
– Isuse, eno Lochinvarrra...
– Winning Billy!
– Naprijed, naprijed, naprijed!
Travkin opazi kako se cilj primiče. Ponovno munja pro para nebo. Krajičkom oka vidje da je
Lochinvar odmaknuo za duljinu vrata, a iza njega Lass, pa Winning Billy, zatim se na čelo probije Pilot
Fish, pa Winning Billy, a Lochinvar se gurao uz njega.
Bluey White opazi da je prostor oko njega čist, točno kao što su mu i obećali, pa konačno ošine
pastuha. Pilot Fish kao strijela jurne do Butterscotch Lass i prestigne je. Izbio je na čelo za duljinu vrata.
Vidje Lassina džokeja, koji nije bio upućen u namještaljku, kako bičuje kobilu i tjera je naprijed.
Prodorno drekne Travkin i Noble Star dade sve od sebe. Posljednjih nekoliko metara pet konja prešli su
vrat uz vrat, čas je prvi bio Pilot Fish, a čas Winning Billy, odmah iza njih Noble Star, zaostajući samo za
duljinu vrata, pa nozdrve, za djelić nozdrva, a gledaoci su se pretvorili u jedno bjesomučno grlo. Svi su
konji bili zbijeni, Noble Star na samom vanjskom rubu, Winning Billy se probijao, Butterscotch Lass se
držala, a Pilot Fish neznatno odmaknuo.
 Četrdeset... trideset... dvadeset... petnaest...
Za duljinu nozdrve prednjačila je Noble Star. Zatim Pilot Fish, Lass pa Noble Star... Winning Billy. I
prošišaju kroz cilj, a nitko nije znao tko je pobijedio. Jedino je Travkin bio siguran da je izgubio. Naglo
je stegnuo nogama kobilu i željeznom je rukom skrenuo ulijevo, što je bilo posve neprimjetno ali bolno i
dovoljno da je izbaci iz tempa i da kobila posustane. Zanjištala je i pala u blato, odbacivši jahača na
ogradu. Butterscotch Lass zamalo padne dok su preostala tri konja bila posve sigurna. Travkin osjeti kako
leti, a zatim užasno probadanje u prsima, tama od koje mu je glava pucala.
Gomila izgubi dah i na tren zaboravi utrku. Ponovno zasljepljujuća munja, a iznad njih pravi prolom
oblaka. Kiša se pojača, popraćena grmljavinom.
– Pilot Fish za duljinu nosa...
– Gluposti! Noble Star za dlaku...
– Varaš se, stari moj! Pilot Fish...
– Dju neh loh moh...
– Isuse, kakva utrka!
– Oh, Isuse! Gledajte! Uprava kluba diže zastavicu u znak prigovora...
– Gdje? Oh, Bože mili! Tko li je pogriješio?
– Ništa nisam vidio! A ti?
– Ne! Teško je po ovakvoj kiši, i kroz dogled...
– Isuse, a što sad? Ako oni vražji iz uprave kluba oduzmu mojem pobjedniku pobjedu, Isuse...
Dunross se sjurio prema dizalu čim je vidio kako pada Noble Star i zbacuje Travkina. Uzrok nije
opazio. Travkin je bio preoprezan.
Uzbuđeni su se gledaoci natisnuli u hodnike i čekali dizalo. Svi su govorili, a nitko nije slušao.
– Pobijedili smo za duljinu nozdrve...
– Što li prigovaraju, k vragu? Noble Star...
– U čemu se sastoji prigovor, taj-pane?
– To će proglasiti uprava »Konjičkog kluba« ! – Dunross u urnebesnoj graji ponovno pritisne dugme.
Gornt pohita gore kad su se vrata otvorila. Svi su se gurali u dizalo, a Dunross bi najradije bijesno
zarikao što sve tako polagano ide.
– Pilot Fish pobijedio je za duljinu njuške, Iane – prodere se Gornt, nadjačavajući opću dreku. Lice
mu se zajapurilo.
– Kakva utrka! – javi se netko. – Zna li itko u čemu se sastoji prigovor?
– Znaš li ti, Iane? – zapita ga Gornt.
– Znam! – odvrati Dunross.
– Protiv mojeg Pilot Fisha?
– Znaš kakav je postupak, članovi klupske uprave najprije istražuju pa tek onda objavljuju... –
Dunross opazi kako su se smrknule Gorntove smeđe oči. Znao je da je njegova neprijatelja odjednom
obuzeo slijepi bijes što nije u klupskoj upravi. Niti ćeš ikada u nju ući, gade, bijesno pomisli Dunross. Ja
ću te otklanjati sve dok sam živ!
– Je li to nešto protiv Pilot Fisha, taj-pane? – dobaci netko.
– Zaboga, pa znate kako ide postupak! – odvrati Dunross.
 Dizalo je stajalo na svakom katu i u nj su ulazili vlasnici konja i njihovi prijatelji. Ponovno povici:
divna utrka, ali kakav je to, k vragu, pao prigovor? Napokon su se spustili na razinu zemlje. Dunross
odjuri na stazu. Skupina konjušara – ma fua – i službenika okruživali su Travkina koji je nepomično
ležao, sav sklupčan. Noble Star se osovila, neozlijeđena, i sad je bez jahača galopirala na suprotnom
kraju hipodroma, a konjušari su se raštrkali da je zaustave. U posljednjem je zaokretu veterinar klečao
pored uštrojednog riđana Kingplaya koji bijaše u agoniji. Stražnja mu se noga slomila i kroz kožu je
stršila kost. Prasak pištolja uopće se nije čuo u nezapamćenoj graji nestrpljivih gledalaca koji su upirali
oči u veliku ploču semafora očekujući odluku klupske uprave.
Dunross klekne pored Travkina. Jedan je ma fu držao kišobran iznad onesviještenog trenera.
– Kako mu je, doktore?
– Nije tresnuo o ogradu, pravim čudom ju je promašio. Nije mrtav, odnosno, još nije mrtav, taj-pane!
– uzrujano će policijski liječnik dr Meng, koji je bio naviknut na rad s leševima, a ne sa živim
pacijentima. – Ne bih mogao kazati, sve dok se ne osvijesti. Nema nikakvog vanjskog krvarenja. I vrat... i
kičma su, čini mi se, nedirnuti... Ne bih vam još znao...
Dojure dvojica iz hitne pomoći, noseći nosila.
– Kamo da ga odnesemo, gospodine?
Dunross se ogledavao oko sebe.
– Sammy! – obratio se jednom svojemu konjušaru. – Dovedi dra Tooleya. Vjerojatno je u našoj loži!
– A onoj dvojici iz hitne pomoći reče: – Smjestite gospodina Travkina u svoja kola dok ne dođe dr
Tooley. Što je s ona druga tri džokeja?
– Dvojica su se samo nabila, gospodine, a kapetan Pettikin slomio je nogu, ali već mu je u udlazi!
Veoma pažljivo smjeste Travkina na nosila. Pridruže im se McBride, pa Gornt i ostali.
– Kako mu je, Iane?
– Još ne znamo. Reklo bi se da je čitav! – Dunross pažljivo podigne jednu Travkinovu ruku pa je
pregleda. Učinilo mu se da je u jednoj okuci opazio udarac bičem i Travkinovo kolebanje. Zapešće na
desnoj ruci unakazila mu je debela crvena modrica. A i na lijevoj ruci. – Otkud ovo, doktore Meng?
– Oh! – čovječuljak samouvjereno izjavi: – Možda uzde. Možda bič, možda udarac... možda ozljeda
u padu.
Gornt ništa nije rekao. Samo je gledao i kipio od bijesa zato što je Bluey White bio tako nesposoban
kad je sve bilo tako lijepo unaprijed sređeno i namješteno. Sigurno je pola hipodroma vidjelo kad ga je
ošinuo, do vraga!
Dunross je pregledavao Travkinovo pepeljasto lice. Nikakvih tragova osim neizbježivih modrica. Iz
nosa mu je iscurilo malo krvi.
– Već se zgrušala. Dobar znak! – izjavi dr Meng.
Pritrči guverner.
– Kako mu je? – Dunross ponovi ono što mu reče liječnik. – Vražja sreća kad se Noble Star onako
prestrašila!
– Da!
– Zbog čega su članovi uprave prigovorili, Iane?
– O tome ćemo sad raspravljati, gospodine. Biste li nam se pridružili?
– Oh, ne bih, hvala! Samo ću čekati i strpljen-spašen. Htio sam vidjeti kako je Travkinu! –
Guverneru je kiša kapala niz leđa. Pogledao je nebo. – Prokleto vrijeme... izgleda da će ovako i ostati!
Hoćete li nastaviti utrke?
– Preporučit ću da ih prekinemo ili odgodimo.
– Dobra zamisao.
– Da – odvrati McBride. – Slažem se. Ne smiju se ponoviti ovakve nesreće.
– Kad uhvatiš malo vremena, Iane, naći ćeš me u mojoj loži! – reče mu Sir Geoffrey.
Dunross se sav pretvori u uho.
– Jeste li razgovarali s ministrom, gospodine? – zapita on, nastojeći da mu glas normalno zvuči.
– Jesam! – Sir Geoffrey bijaše podjednako neukočen. – Da, nazvao me na moj tajni telefon!
Odjednom taj-pan osjeti da ih motre Gornt i ostali.
– Odvest ću vas natrag, gospodine! – McBrideu je kazao: – Evo me odmah za tobom! – pa se
okrenuo. Njih dvojica krenu prema dizalu.
– Nije ovo mjesto za povjerljive razgovore – progunđa Sir Geoffrey kad su konačno ostali sami.
– Možemo pogledati teren, gospodine! – Dunross ga povede prema ogradi. – Užasna staza, zar ne? –
zapita upirući prstom na stazu.
– Veoma! – I Sir Geoffrey okrenuo se publici leđima. – Ministar je silno zabrinut. Meni je prepustio
da odlučim što ćemo s Brianom, pod uvjetom da najprije Sinders i Crosse pristanu da ga puste i...
– Sigurno će se ta dvojica s vama složiti, gospodine? – Dunross se uzrujano prisjeti što je sinoć
razgovarao s policijom.
– Mogao bih im to samo savjetovati. Reći ću da je to nužno ako me ti u to uvjeriš. Ti osobno!
– Naravno! – polako će Dunross. – Ali sigurno su Havergill, Southerby i ostali bankari utjecajniji od
mene.
– Jesu, što se bankarstva tiče, Iane, ali smatram da mi je potrebno i tvoje osobno jamstvo i suradnja.
– Kako?
– Ovo moraš u rukavicama obaviti ti, a ne oni. Tu je i nevolja s dosjeima. S AMG-ovim dosjeima.
– Što je s njima, gospodine?
– Na to ti odgovori! Sinders mi je rekao o čemu je sinoć s tobom razgovarao. – Sir Geoffrey pripali
lulu i rukama zaštiti plamen da mu ga ne ugasi kiša. Čim mu je taj-pan jutros telefonirao, guverner je
odmah pozvao Crossea i Sindersa da s njima razmotri pitanje razmjene prije nego što se dogovori s
ministrom. Sinders je ponovno kazao da se boji da su spisi krivotvoreni. Kazao je da će možda pristati da
pusti Kwoka ukoliko se uvjeri da su dosjei istiniti. Crosse je predložio da Kwoka zamijene za Fong-
Fonga i njegovu grupu. – Dakle, Iane? – zapita Sir Geoffrey, mjerkajući Dunrossa.
– Popodne mi dolazi Tiptop... odnosno, morao mi je doći. Znači, mogao bih mu potvrdno odgovoriti
na prijedlog?
– Da, ukoliko prethodno dobiješ i Sindersovo odobrenje. A i Crosseovo!
– Možete li mi vi to obaviti, gospodine?
– Ne! Ministar je bio posve jasan. Ako ih sad želiš zapitati, nalaze se na tribinama za klupsko
članstvo.
– Znaju li rezultat vašeg poziva Londonu?
– Da! Na žalost, ministar je bio izričit! – blago će Sir Geoffrey. – I u onim krugovima se zna da
sadašnji taj-pan »Otmjene tvrtke« uživa silan ugleda kao poštenjak i čestit čovjek. U to se uzdajemo i
ministar i ja! – Trgne ih oduševljeno klicanje. Noble Star probila se kroz kordon konjušara, ma-fu, koji su
je pokušavali zadržati i galopom projurila pored njih. Klupski radnici i konjušari su se razbježali.
– Najprije pogledaj zbog čega je istaknut onaj prigovor na ovu utrku! Bit ću u svojoj loži. Dođi k
meni na čaj, ili na koktel, ako možeš!
Dunross mu zahvali pa odjuri u klupsku prostoriju, sav smušen.
– Ah, Iane! – tjeskobno mu se obrati Shitee T‘Čung, trenutačni predsjednik. Kad je došao Dunross,
već su svi članovi bili na okupu. – Moramo brzo odlučiti!
– Teško je to bez Travkinova svjedočanstva! – odgovori Dunross. – Koliko vas je vidjelo kad ga je
Bluey White ošinuo?
Samo je McBride dignuo ruku.
– Znači, samo nas dvojica od dvanaest! – Dunross opazi kako ga Crosse motri. – U to sam siguran, a
Travkin na obje ruke ima masnicu od udarca bičem. Dr Meng tvrdi da je to možda trag od biča ili od
uzda, dok je padao. Pug, što ti misliš?
– Nisam vidio ništa sumnjivo! – prekine Pugmire mučnu šutnju. – A pažljivo sam gledao, jer sam
tisuću dolara uložio u Noble Star! Bez obzira je li Travkin ošinut, to nije mnogo promijenilo na stvari.
Nisam vidio kako Noble Star posrće, ni ona niti ijedan drugi konj, osim Kingplaya. Noble Star se sjajno
držala sve do cilja, a svi su mahali bičevima. – Premetao je po rukama jednu fotografiju dolaska konja na
cilj.
Dunross je uzme. Točno kao što je i sam vidio: Pilot Fish za duljinu njuške pretekao Noble Star, a za
nozdrve Butterscotch Lass... za njušku ispred Winning Billyja.
– Svi šibaju bičevima! – nastavi Pugmire. – I u zavoju, i to s punim pravom. Možda ga je ošinuo
posve slučajno ... ako ga je uopće ošinuo.
– Shitee?
– Staro momče, priznajem da sam gledao samo svog Street Vendora i da sam proklinjao Kingplaya.
Mislio sam da je tvoja kobila pretekla Pilot Fisha. Pitali... pitali smo sve trenere i nitko ništa ne
prigovara. Slažem se s Pugom!
– Rogere?
– Nisam opazio ništa sumnjiva.
– Jasone? – Dunross se zapanji kad vidje kako Plumm odmahuje glavom u znak neslaganja. Uto se
Ian ponovno sjetio AMG-a koji ga je iznenadio napisavši da je Plumm član »Sevrina« .
– Svima nam je poznato da je Bluey White pokvarenjak – izjavi Plumm. – Morali smo ga i dosad
opominjati. Ako taj-pan i Donald tvrde da su ga vidjeli, predlažem da mu oduzmemo džokejsku dozvolu i
diskvalificiramo Pilot Fisha!
Dunross je preslušao i ostale članove. Nitko nije ništa zapazio.
– A sada neka uđu džokeji! White posljednji!
Svi su džokeji tvrdili više-manje jedno te isto: bili su isuviše zaokupljeni svojim konjem da ikoga
drugoga motre. Članovi odbora zagledaju se u Dunrossa, iščekujući. Uzvratio im je pogled. Znao je... Ako
kažem: »Zalažem se da jednoglasno oduzmemo dozvolu Blueyju Whiteu i diskvalificiramo Pilot Fisha, i
neka oni koji su ‘za’, kažu: ‘da ‘...« , svi će mi povlađivati i glasati onako kako ja želim.
Vidio sam kad ga je ošinuo, a vidio je to i Donald, i ostali, i to je Alekseja djelić sekunde zbunilo,
što mu nije trebalo. Pa ipak, uvjeren sam da Noble Star nije zbog toga poražena. Ja sam uprskao stvar!
Aleksej je bio pogrešan džokej za ovu utrku. Morao je natjerati Pilot Fisha na ogradu već nakon drugog
zaokreta, kad mu se nasmiješila prilika, ili ošinuti Blueyja Whitea po licu, a ne po rukama, što bih ja bez
oklijevanja učinio. A postoji i čitav niz drugih problema.
– Znam da je ometao Travkina! – reče. – Ali, je li to bilo slučajno ili namjerno? Ni Aleksej to ne
zna, vjerojatno. Smatram da Noble Star nije radi toga poražena pa predlažem da Blueya samo
opomenemo, a rezultat neka ostane.
– Izvrsno! – odahne Shitee T‘Čung i ozari se. Svima je laknulo, jer niti jedan, a najmanje Pugmire,
nije se želio zamjeriti taj-panu. – Tko je protiv? U redu! Dajmo fotografiju finiša novinarima i objavimo
rezultat preko zvučnika. Hoćete li vi, taj-pane?
– Naravno! Ali ostatak utrke? Pogledajte ovu kišu! – Padalo je kao iz kabla. – Znate što!? – I iznese
im svoj naum.
Dočekaše ga vedrim klicanjem i svi se nasmiju.
– Veoma dobro, baš veoma dobro!
– Sjajno! – zagrmi Dunston Barre.
– Tako će barem raja imati o čemu da razmišlja! – javi se Pugmire.
– Izvanredna zamisao, taj-pane! – McBride se razvedri. – Oh, veoma dobro!
– Idem u kontrolni centar... a vi pozovite Blueyja pa mu očitajte bukvicu i zaplašite ga!
– Smijem li te nešto zapitati, Iane? – prozbori Pugmire.
– Može li to pričekati?
– Naravno! Roger, smijem li s tobom razgovarati?
– Dobro, bit ću sa Sindersom na tribini za članstvo.
– Oh, a ne u svojoj loži?
– Ne, ustupio sam je šefu policije za prijem.
– Iane?
– Izvoli, Jasone?
– Što misliš, hoće li se sutra održati automobilistička trka?
– Neće ako se zadrži ovakvo vrijeme, jer će se ovaj teren pretvoriti u baruštinu. Zašto?
– Ništa! Kanim u nedjelju predvečer koktelom proslaviti što preuzimaš našu kompaniju od
»Superfoodsa« !
– Divna ideja – zasmijulji se Shitee T’čung. – Čestitam, Iane! Jesi li vidio Biltzmannovo lice?
– Iane, jesi li slobodan? Biltzmanna neću pozvati! – nadoda Plumm izazvavši buru smijeha. – U
našim prostorijama, u »Sinclairovu tornju« .
– Žao mi je, ali sutra popodne letim u Tajpej. Barem tako namjeravam...
– Nisi ovdje u ponedjeljak? – odjednom ga zabrinuto prekine Pugmire. – A naši spisi i sve ostalo?
– Problema nema, Pug. Sve će biti gotovo do 09.30! – Dunross se okrene Plummu: – Jason, ako
Tajpej otkažem ili odgodim, prihvaćam poziv!
– Dobro! Od 19.30 do 21.30, neobavezna odjeća.
Dunross se udalji i namršti, zapanjen Plummovom ljubaznošću. Obično mu se protivio u svim
poslovodnim odborima u kojima su zajedno sjedili, pridružio bi se Gorntu i Havergillu protiv njega, a
pogotovo u bankovnom odboru »Victorije« .
 Ispred klupske dvorane sjatili su se unezvijereni reporteri, vlasnici konja, treneri i obični
promatrači. Dunross je odbijao baražnu vatru pitanja sve dok nije došao u kontrolni centar na najvišem
katu.
– Dobar dan, gospodine! – javi mu se spiker. Svi su bili veoma napeti u malenoj staklenoj kabini iz
koje se pružao najljepši pogled na hipodrom. – Divna utrka, baš šteta da je... Donijeli ste odluku? Kriv je
Bluey, je li? Svi smo vidjeli kako je ošinuo...
– Biste li mi dali mikrofon?
– Samo izvolite! – Spiker se žurno makne, a Dunross zauzme njegovo mjesto i uključi mikrofon. –
Ovdje Ian Dunross. Uprava kluba zamolila me da objavim dvije vijesti...
Zavlada tajac dok su njegove riječi odzvanjale trkalištem. Pedeset tisuća gledalaca suzdrži disanje,
na tribinama i na svakom katu, ne osvrćući se na kišu.
– Najprije rezultati pete utrke! – Mrtva tišina, čulo se samo kapanje kiše. Dunross duboko udahne. –
Pilot Fish za duljinu njuške ispred Noble Stara, a za duljinu nozdrva ispred Butterscotch Lass...
Posljednje mu riječi zatomi klicanje i izrazi sreće i bijesa. Svi su na hipodromu vrištali, prepirali
se, klicali, proklinjali, a Gornt je na ograđenoj tratini bio zapanjen jer je smatrao da su svi vidjeli
njegova džokeja, kao što ga je sam vidio, da su ga ulovili na djelu, ukorili i da će poništiti rezultat. U
urnebesnoj buci na velikoj ploči bijesnu brojevi prvoplasirane trojke: jedan, sedam, osam.
Dunross trenutak pričeka pa brzo ponovi rezultat na kantonskom, svjetina se primirila i suzbila
tjeskobu jer je odluka klupske uprave bila konačna.
– Drugo, uprava je, s obzirom na kišu i nepovoljne uvjete, odlučila prekinuti današnju utrku... –
Gomila se pobunila. – Zapravo, sve odgađamo za slijedeću subotu! Do novih izvanrednih utrka! –
Razliježe se klicanje i urnebesna vika. – Bit će osam utrka, a u petoj će nastupiti današnji takmičari: Pilot
Fish, Butterscotch Lass, Winning Billy, Street Vendor, Golden Lady, Lochinvar i Noble Star. Posebna
uzvratna utrka s dvostrukim ulogom, uz dodatnih 30.000...
Klicanja su se redala jedno za drugim, pljesak i urlanja, a netko u kabini reče:
– Isuse, sjajna ideja, taj-pane! Noble Star će pobijediti onog crnog pastuha!
– Oh, neće, neće, nego će Butterscoth...
– Izvrsna zamisao, taj-pane!
– Klupska uprava zahvaljuje vam na vjernoj podršci – izjavi Dunross u mikrofon. To je ponovio i na
kantonskom, nadodavši: – Za nekoliko minuta slijedi posebna obavijest. Hvala! – Sve opet na oba jezika.
Ponovno gromoglasno klicanje, a svi koji su bili na kiši pohrle prema nadstrešnicama ili šalterima
koji su isplaćivali zgoditke sretnim dobitnicima. Svi su čavrljali, mrmljali, proklinjali ili blagoslivljali
bogove, zakrčivali izlaze. Dugi repovi muškaraca, žena i djece krenuli su na dugi put kući, a obuzela ih je
silna sreća. Pobjednici kombinacije dvostruke quinelle – u drugoj utrci brojeva osam i pet, a u petoj
jedan i sedam – kao uzeti su buljili u veliku ploču i čekali proglašenje pobjedničkih omjera.
– Još jedna najava, taj-pane? – tjeskobno upita spiker.
– Da! – odgovori Dunross. – Oko pet sati!
Havergill mu je rekao da se pogodio s Richardom Kwangom i pozvao ga da što hitnije dođe u
»Victorijinu« ložu. Došao je na izlaz i preskakivao po tri stepenice odjednom do slijedećeg kata,
prezadovoljan samim sobom. Zbacio sam s nogu Gornta kad sam pobjedu dodijelio Pilot Fishu. Gornt
zna, kao što znam i ja, da je ono bila namještaljka i da je Aleksej u svakom slučaju bio osuđen. To je i
glavni razlog što nisam osobno nastupio. Pokušali bi i mene onesposobiti... a ja bih nekog ubio. Ali,
druge subote... ah, iduće subote ja nastupam, a Bluey White se neće usuditi, a niti ostali treneri. U drugu
subotu bit će poštena utrka, a svi će biti na oprezu, boga mu! Srce mu zastane od uzbuđenja. Ispred sebe u
krcatom prolazu opazi Murtagha koji ga je čekao.
– Oh, taj-pane, smijem li...?
– Naravno! – Dunross ga kuhinjom povede u svoju odaju.
– Divna utrka, i sjajno sam zaradio – uzbuđeno će mladić. – Veseli me što će biti i druge subote...
– Dobro! – Dunross opazi znoj na Murtaghovu čelu. Isuse, pomislio je. – Hoćemo li poslovati,
gospodine Murtagh?
– Molim vas, zovite me Dave. Šefovi rekoše... rekoše: možda. Zakazali su sastanak poslovodnog
odbora sutra u devet ujutro po njujorškom vremenu. To je po našem vremenuu ...
– Večeras u deset! Da, izvrsno! Gospodine Murtagh, onda mi se javite na ovaj broj. – Dunross mu ga
zapiše. – Molim vas, nemojte ga izgubiti i nemojte ga nikome dati!
– Oh, naravno, taj-pane, javit ću vam se čim... Dokad vas smijem nazvati?
– Čim se s njima dogovorite! Zovite sve dok me ne dobijete! – Dunross ustane. – Oprostite, ali čeka
me popriličan posao.
– Oh, svakako, svakako! – Murtagh zbunjeno nadoda: – Taj-pane, upravo sam čuo da u nadmetanju
sa »Superfoodsom« »General Storesu« nudite dva milijuna predujma. Bit će nam teško da vam do
ponedjeljka u devet i po ujutro doznačimo dva milijuna!
– Svakako, za vašu banku. Srećom, gospodine Murtagh, nisam ni kanio za tu skromnu svotu
upotrijebiti vaš novac. Znam da je »First Central« spremna da bude mlinica Božja, koja melje polako,
osim ako se ne želi ukloniti odavde! – nadodao je, prisjetivši se niza svojih prijatelja koje je »First
Central« upropastila prije niza godina kad je odjednom zahtijevala da joj isplate dugovanja. – Bez brige,
moj novi inozemni izvor financiranja više je nego...
– Kako? – problijedi Murtagh.
– Moj novi inozemni izvor financiranja smjesta reagira na svaku iznenadnu poslovnu prigodu,
gospodine Murtagh. U ovom su se slučaju odlučili za ciglih osam minuta! Više se pouzdaju u nas nego
vaši šefovi!
– Do vraga, taj-pane, molim vas, zovite me Dave. Ne radi se o nedostatku povjerenja, nego o... Oni
vam pojma nemaju o Aziji. Morat ću ih uvjeriti da će preuzimanje tvrtke »General Stores« u roku od tri
godine udvostručiti vaš promet.
– U roku od godine dana! – odlučno ga prekine Dunross, pun samodopadljivosti. – Žao mi je što
vaša banka neće sudjelovati u našim silnim zaradama od tog neznatnog djelića naših silnih planova
širenja. Popijte u loži čaj!... Oprostite, moram telefonirati! – Uhvati Murtagha za lakat pa ga odlučno
izvede i za sobom zatvori vrata.
Murtagh je u kuhinji buljio u zatvorena vrata, a vedro zveckanje tanjura i kantonske psovke
dvadesetorice kuhara i pomoćnika stvarali su urnebesnu buku.
– Isuse? – panično je promrmljao. – Osam minuta? U govna, možda vražji Švicarci preuzimaju
našega klijenta?
– I otetura.
Dunross u odaji pođe na svoj telefon i posluša signal.
– Vejjjj? (Halo!) – začuje glas.
– Molim gospodina Tipa! – pažljivo će Dunross na kantonskom. – Zove ga Ian Dunross. – Začuje
kako ama odlaže slušalicu.
– Telefon! – vrisnula je. – Za vas, tatice!
– Tko me traži?
– Strani vrag! – Dunross se na to samo nasmiješi.
– Halo?
– Ovdje Ian Dunross, gospodine Tip. Samo sam se zabrinuo da vam se bolest nije pogoršala.
– Ah, ah, da, oprostite što nisam uspio doći. Da! Imao sam... imao sam neodloživ posao, razumijete
li? Da! Neodgodiv. Znate, baš mi je žao što je Noble Star izgubila. Baš sam preko radija čuo da je Pilot
Fish pobijedio za duljinu njuške, nakon što je uložen prigovor. U čemu se prigovor sastojao?
Dunross mu je strpljivo objašnjavao i odgovarao na pitanja o svom preuzimanju »General Storesa« ,
oduševljen što je već do njega došla ta vijest. Ako to zna Tiptop, znaju i sve novine. Dobro, pomislio je i
šutio, želeći da nešto izvuče iz Tiptopa, ali ga je Tiptop nadmudrio.
– Onda, hvala što ste me nazvali, taj-pane!
– Zadovoljstvo je moje! – spremno odgovori Dunross. – Da vam kažem u povjerenju, načuo sam da
je policija otkrila da je jedan njihov beznačajan čovjek pogriješio.
– Ah, pretpostavljam da će se ta greška odmah ispraviti.
– Pretpostavljam, veoma brzo, ako dotični pristane da podnese otkaz i iskoristi dopuštanje da pođe u
inozemstvo.
– Što vam znači »veoma brzo« , taj-pane?
Dunross je pažljivo birao riječi, namjerno neodređene. Sad je bio posve čvrst.
– Postoje neke formalnosti, ali to može brzo ići. Na žalost, moraju to odobriti svi mogući glavešine.
Sigurno shvaćate.
– Naravno, ali moćni zmaj nikad se ne ogleda sa zmijom, heja? Čuo sam da je jedan od tih glavešina
već stigao u Hong Kong... gospodin Sinders!
Dunross se zapanji. Mnogo toga zna Tiptop!
– Neki su već odobrili – uznemireno je kazao.
– Nije potrebno toliko mnogo odobrenja. Pravog se zlata rđa ne hvata!
– Da! Bih li vas negdje mogao nazvati večeras, da vam javim kako stvari napreduju?
– Na ovaj broj! Molim vas, nazovite me u devet sati! – Tiptopov je glas postao još nabrušeniji. –
Posve je moguće da se udovolji vašem zahtjevu u vezi s bankama. Naravno, svaka banka morat će
podnijeti potrebnu dokumentaciju kao protuvrijednost na svotu od pola milijarde hongkonških dolara u
gotovini i to odmah, ali čujem da će za jednomjesečni zajam te svote biti dovoljno zajamčite li svojim
pečatnjacima »Victoria« , guverner i vi. Ova... neznatna svota novca daje se na ograničeno vrijeme, dok
se prilike ne normaliziraju, a to će cijelo vrijeme biti povjerljivo, strogo povjerljivo.
– Naravno!
– Hvala što ste me nazvali.
Dunross spusti slušalicu i obriše dlanove. U mozak mu se urezalo »na ograničeno vrijeme« . Znao je,
a to je i Tiptop shvatio, da su te dvije »radnje« usko povezane, ali ne i nužno povezane. Isuse Kriste,
volim Aziju, presretan je pomislio odlazeći iz sobe.
Hodnici bijahu pretrpani. Mnogi su se već tiskali u dizala da se vrate kući. Buljio je u svoju ložu i
privukao Gavallanov pogled.
 – Andrew, pođi na tribinu za članstvo i nađi mi Rogera Crossea, on je tamo sa stanovitim
Sindersom. Pitaj ih imaju li malo vremena da mi se pridruže u mojoj loži. Požuri!
Gavallan odjuri. Dunross je hitao hodnikom pored šaltera za isplatu zgoditaka.
– Taj-pane! – dobaci mu Casey. – Žao mi je što Noble Star nije prva! Jeste li...?
– Evo me odmah, Casey, oprostite, ne smijem se zadržavati! – dobaci joj Dunross u trku. Pred
šalterom za isplatu zgoditaka opazio je Gornta, ali ni to mu nije pokvarilo sreću. Najprije ono što je
najhitnije, pomislio je. – Kako da ti isplatim onih deset tisuća na koje smo se opklađili?
– Primam gotovinu! – odvrati Gornt.
– Odmah ću ti poslati.
– Može i u ponedjeljak.
– Večeras! U ponedjeljak imam mnogo posla! – Dunross se udalji od Gornta uz uljudan naklon.
U krcatoj loži »Victorije« gužva je bila užasna, kao i svugdje. Piće, smijeh, uzbuđenje, psovke na
račun Pilot Fisha, ali već su se kladili za utrku iduće subote. Kad je ušao Dunross, ponovno odjekne
klicanje, izjave sućuti i nova bujica pitanja. Sve ih je vješto zaobišao, kao i pitanje Martina Haplyja, koji
je s Adryon stajao na vratima.
– Oh, tata, baš šteta Noble Star! Izgubila sam i gaće i džeparac za mjesec dana!
– Mlade se dame ne bi smjele kladiti – široko se nasmiješi Dunross. – Zdravo, Haply!
– Smijem li vas zapitati...?
– Kasnije! Adryon, zlato, ne zaboravi koktel. Ti si domaćica!
– Oh, doći ćemo dotad. Tata, hoćeš li mi unaprijed isplatiti jednomjesečni džeparac?
– Svakako – odvrati Dunross, a Adryon se zapanji. Zagrlio ju je i progurao se do Havergilla. U
blizini se nalazio i Richard Kwang.
– Zdravo, Iane! – pozdravi ga Havergill. – Zla sreća, ali je Pilot Fish bio nesumnjivo bolji.
– Da, da! Zdravo, Richarde! – Dunross mu preda foto-finiš. – Obojicu je pratila zla sreća.
Svi nagrnu da vide fotografiju.
– Za miloga boga, za duljinu njuške...
– Mislio sam da će Noble Star...
Dunross se sagne prema Havergillu, koristeći što je opća pažnja promijenila smjer.
– Je li sve potpisano?
– Da, dvadeset centi za dolar. Složio se i potpisao privremene dokumente. Do kraja tjedna će i
službeno! Jasno, gad se pokušavao izmigoljiti, ali sad je ipak sve na papiru.
– Sjajno! Zaključio si dobar posao.
– Da! – kimne Havergill. – Znam da jesam!
Richard Kwang okrene se prema njima.
– Ah, taj-pane! – Šapnuo je: – Je li ti Paul kazao za našu fuziju?
– Naravno! Smijem li čestitati?
– Čestitati? – javi se Southerby prilazeći im. – Vražja sreća! Sve sam uložio u Butterscotch Lass!
Uzbuđenje se u dvorani poveća kad je došao i guverner. Havergill mu pođe u susret, a Dunross za
njim.
 – Ah, Paule, Iane! Vražja sreća, ali sjajna odluka! I prva i druga! – Lice mu se smrkne. – Iduće
subote bit će uzbudljiva utrka.
– Da, gospodine!
– Paule, htio si fuziju službeno objaviti?
– Da! – Havergill povisi glas. – Pažnja, molim... –
Nitko se nije na njega osvrtao, sve dok Dunross nije žlicom udario po čajniku. Postepeno je
zavladala tišina. – Vaša ekscelencije, gospođe i gospodo, čast mi je najaviti, u ime poslovodnog odbora
banke »Victoria za Hong Kong i Kinu« , da smo se fuzionirali s velikom hongkonškom bankom »Ho-Pak«
... – Martin Haply spusti čašu. – »Victoria« potpuno, sto posto, jamči, svim »Ho-Pakovim« štedišama i...
Ostatak se utopi u silnom klicanju. Gosti u obližnjim ložama izvirivali su s balkona da vide što se
dogodilo. Vijest je išla od uha do uha po hodnicima u koje je nagrnula gomila. Uskoro se ponovno
prolomi klicanje.
Havergilla su opsjedali pitanjima. Podigao je ruku, očaran djelovanjem svoje najave. U općoj šutnji
Sir Geoffrey žustro kaza: – U ime vlade Njezina veličanstva, priznajem da je ovo divna vijest, Paule,
divna je za Hong Kong, divna za banku, divna za tebe, Richarde, i za »Ho-Pak!«
– Oh, da, Sir Geoffrey! – vedro će Richard Kwang, siguran da je učinio divovski korak naprijed do
svog viteštva. – Zaključio sam, naravno, u dogovoru s našim poslovodnim odborom... Zaključio sam da
će »Victoriji« koristiti ako svoje poslove proširi i na kinesku zajednicu i...
– Richarde! – žurno ga prekine Havergill. – Možda će biti najbolje da ja dovršim ovu objavu, a
pojedinosti ćemo objaviti na konferenciji za novinare! – Odmjerio je Martina Haplyja. – Konferenciju za
novinare zakazali smo za ponedjeljak u podne, ali već smo utanačili sve pojedinosti fuzije. Je li,
Richarde?
Richard Kwang počne smišljati novu verziju, ali se ubrzo predomisli kad je vidio kako ga gledaju
Dunross i Havergill.
– Pa, ovaj... da, da – izjavi, ali nije se mogao suspregnuti da ne nadoveže: – Oduševljen sam što
ćemo biti »Victorijini« ortaci!
– Gospodine Havergill! – žurno dobaci Haply. – Oprostite, ali smijem li vas nešto zapitati?
– Naravno! – ljubazno će Havergill, svjestan pitanja koje će uslijediti. Ovaj gad Haply mora otići,
pa kud puklo da puklo, zaključio je.
– Smijem li vas zapitati, gospodine Havergill, kako namjeravate isplatiti sve »Ho-Pakove« štediše, i
svoje i »Blacsove« , i komitente svih ostalih banaka... sad kad je navala na sve banke, a u blagajnama
nema dovoljno gotovine?
– Glasine, gospodine Haply, puke glasine! – vedro odgovori Havergill i u smijehu nadoda: –
Zapamtite: roj komaraca može izazvati gromoglasan prasak! Hongkonška privreda nikad nije bila
snažnija. A tobožnja navala na »Ho-Pak« ? Prošla je! »Victoria« jamči uloge »Ho-Pakovim« štedišama,
jamči »Struanovo« preuzimanje »General Storesa« , i jamči da će poslovati još idućih stotinu dvadeset
godina!
– Gospodine Havergill, biste li mi odgovorili na...?
– Bez brige, gospodine Haply. Pojedinosti naše... naše pravovremene fuzije s »Ho-Pakom« ,
ostavimo za ponedjeljak kad se održava konferencija za novinare! – Odmah se okrenuo prema guverneru.
– Oprostite, gospodine, ovo bih javno objelodanio!
Kad se počeo kroz gomilu probijati prema vratima, ponovno se prolomi klicanje. Netko zapjeva
»For he’s a jolly good fellow... « , a svi mu se pridruže. Nastane zaglušna galama.
– Stani kad je pretjerano! – dobaci Dunross Richardu Kwangu staru kantonsku poslovicu. – Heja?
– Ah, ah, da! Da, taj-pane! Točno tako! – Bankar mu se kiselo nasmiješi jer je shvatio prijetnju i
pomisli na svoju dobru sreću. Venera Pun sigurno će mu se sad ponovno uvlačiti, jer je postao ugledan
član bankovnog odbora »Victorije« . Široko se nasmiješio. – Imate pravo, taj-pane! »Iza crvenih vrata
rasipa se meso i vino!« Moja stručnost uvelike će koristiti vašoj banci, heja? – I dostojanstveno se
udalji.
– Bože moj, kakav dan! – progunđa Johnjohn.
– Da, da, divota! Johnjohn, staro momče! – javi se McBride. – Zacijelo se silno ponosiš Paulom.
– Da, naravno! – Johnjohn je gledao za Havergillom.
– Kako se osjećaš?
– Dobro, samo što sam radio do kasna! – Johnjohn je najveći dio noći probdio, računajući kako da
preuzimanje »Ho-Paka« sretno zaključe. Sretno i za banku i za »Ho-Pa-kove« štediše. On je sve to
skombinirao i jutros je proveo dosta mučnih sati dok nije Havergilla uvjerio da je kucnuo čas da budu
suvremeni.
»Mi to možemo, Paule, a tako ćemo vratiti povjerenje...«
»Bio bi to silno opasan presedan! Tvoja zamisao nije onoliko sjajna kao što misliš!«
Tek kad je Havergill vidio koliko je silno naraslo povjerenje nakon Dunrossove objave da preuzima
»General Stores« , razmatrao je Johnjohnov prijedlog. Pa dobro, umorno pomisli Johnjohn, svi smo na
dobiti. Banka, Hong Kong i »Ho-Pak« . Dobro ćemo služiti njihovim investitorima, dioničarima i
suradnicima, kudikamo bolje nego Richard! Kad postanem taj-pan, »Ho-Pak« će mi poslužiti kao model
budućih fuzija. »Ho-Pak« će uz našu suvremenu upravu sjajno napredovati. Kao svaka od naših desetak
kompanija. Kao i Struanova!
Nestane Johnjohnova umora. Široko se nasmiješio. Oh, požuri, ponedjeljku... kad se otvara burza!

Peter Marlowe se otužno naginjao preko balkona Struanove lože i gledao gomilu ispod sebe. Kiša se
slijevala sa žlijeba nadstrešnica koje su štitile lože. Tri balkona za članstvo i za članove koji nisu imali
pravo glasa – ne bijahu toliko zaštićena. Uz ograde su vukli zablaćene konje, a zablaćeni konjušari
pridružiše se tisućama zablaćenih posjetilaca koji su odlazili s trkališta.
– Što vam je, Peter? – zapita ga Casey.
– Oh, ništa!
– Nije valjda Fleur? Nije valjda neki problem?
– Nije!
– Ili možda Grey? Vidjela sam da se prepirete.
– Ne, nije Grey, iako je tupedžija, neotesanac, izrazit protivnik svega i svačega! – Marlowe se
zagonetno nasmiješi. – Samo smo raspravljali o vremenu.
– Da, i bili ste silno potišteni. Izgubili ste petu utrku?
– Ali, ali nije u tome stvar. Zaradio sam, danas sam dobro zaradio! – Dugonja je oklijevao pa onda
pokazao lože i sve uokolo. – Samo razmišljam o ovih pedesetak tisuća Kineza na trkalištu i o još tri-četiri
milijuna izvan, a svatko od njih ima veliko nasljeđe, divne tajne i fantastične priče, i sve to može
ispričati, a da i ne spominjemo onih dvadesetak tisuća ovdašnjih bijelaca, bogatih i siromašnih, taj-pane,
gusare, krijumčare, knjigovođe, trgovce, vladine činovnike... Zbog čega su svi oni odabrali Hong Kong?
A znam: ma koliko da se trudim, ma koliko čitao, slušao ili zapitkivao, nikad neću osobito mnogo doznati
o hongkonškim Kinezima niti o Hong Kongu. Nikada! Samo ću zagrepsti po površini!
– Svugdje ista stvar! – nasmije se Casey.
– Oh, ne, nije! Ovo je stjecište cijele Azije. Gledajte samo onog tipa, u trećoj loži, okruglastoga
Kineza. Višestruki je milijuner! Žena mu je kleptomanka pa je njegovi ljudi potajno slijede kad god izlazi,
a kad ona nešto ukrade, njegovi ljudi to namiruju. Svi trgovci poznaju i nju i njega, a sve je to veoma
civilizirano... gdje bi toga inače na svijetu moglo biti? Otac mu je bio kuli, djed razbojnik, pradjed
mandarin, a prapradjed ratar. I njegov susjed također je multimilijuner, krijumčar opijuma i zabranjene
robe u Kinu, a njegova supruga... Ah, to je već druga priča!
– Kakva priča?
– Priče o nekim ženama divne su kao i o njihovim muževima – nasmije se on – a ponekad još
divnije! Jedna od žena koje ste danas upoznali, nimfomanka je i...
– Ma nemojte, Peteru! Točno kaže Fleur, vi sve to izmišljate.
– Možda, ali neke Kineskinje su... podjednako pohlepne kao i sve druge žene na svijetu, iako se
prave mirne.
– Muški šovinisto! Jeste li u to sigurni?
– Govorka se da... – Zajedno se nasmiju. – Kinezi su beskrajno mudriji od nas. Navodno one rijetke
udate Kineskinje koje vole muškarce, za ljubavnika najradije biraju bijelce, za svaki slučaj... jer su
Kinezi brbljavi, vole skandale i teško bi bilo pronaći Kineza-švalera koji može sačuvati takvu tajnu i
zaštititi ljubavničinu čast. Žena bi se toga opravdano bojala, a bilo bi joj teško, užasno teško, kad bi je
muž uhvatio na djelu. Kineski su zakoni veoma strogi! – Izvadio je cigaretu. – Možda je baš zbog toga sve
to mnogo uzbudljivije!
– Da imaju ljubavnike?
Gledao ju je i razmišljao što li bi ona rekla da čuje kako su je prozvali. Njemu je njezin nadimak
slavodobitno prošaptalo bar četiri prijatelja Kineza.
– Oh, da, ovdašnje se dame snalaze... neke! Pogledajte u onu ložu! Onaj razgovorljivi čovjek u
blazeru ima zeleni šešir. Na taj način Kinezi svima saopćavaju da su rogonje, da im žena ima ljubavnika,
a u njegovu je slučaju taj ljubavnik njegov prijatelj, Kinez!
– Zeleni šešir?
– Da! Kinezi su sjajni! Imaju izrazit smisao za humor. Ovaj je prije nekoliko mjeseci objavio u
kineskim novinama oglas slijedećeg sadržaja: »Znam da nosim zeleni šešir, ali žena čovjeka koji mi ga je
nabio, ima dva sina koja nisu njegova nego s drugim čovjekom!« ...
– I on je to potpisao? – zabulji se u njega Casey.
– Da. Bila je to igra riječi na račun njegova tri imena, ali svi su znali o kome je riječ.
– Je li to bila istina?
Peter Marlowe slegne ramenima.
– Nije ni važno! Onaj drugi je poludio i namlatio ženu.
– Nije to pošteno prema ženi. To uopće nije pošteno!
– U njezinu je slučaju bilo.
– Što je učinila?
 – Imala je dva sina s drugim čovjekom...
– Ma nemojte, gospodine bujne mašte!
– Gle, dr Tooley!
Pogledala je u trkalište ispod njih i ugledala liječnika.
– Ne bi se reklo da je zadovoljan.
– Nadam se da je Travkin čitav, čuo sam da ga je Tooley pošao pregledati.
– Kakav pad!
– Da, užasno.
Dr Tooley ih oboje zapita za zdravlje, znajući da im još uvijek prijete tifus, možda kolera, a žutica
svakako.
– Džos! – odlučno će Peter Marlowe.
– Džos! – ponovi Casey, nastojeći da ne misli na Linca. Muškarcima je to opasnije, pomislila je kad
se sjetila što im je rekao dr Tooley. Žutica može muškarcu upropastiti jetru i cijeli život! – Ovdašnji
svijet nekako je uzbudljiviji nego ljudi u drugim mjestima, Peteru! – kazala je malo kasnije. – Zbog toga
što smo u Aziji?
– Možda! Običaji su posve drukčiji, a ovdje u Hong Kongu obiremo vrhnje. Smatram da je Azija
središte svijeta, a Hong Kong jezgra! – Peter Marlowe domahne nekom u susjednoj loži tko je mahnuo
prema Casey. Još jedan obožavatelj!
– Lando? Divan čovjek! – Casey je s njim razgovarala u pauzama između utrka.
»Morate posjetiti Makao, gospođice Tcholok. Možda bismo sutra mogli večerati? Odgovara li vam u
19.30?« , predložio joj je Mata uz svoj neodoljiv starinski bjelosovjetski šarm, a Casey je odmah sve
shvatila.
Dunross ju je za vrijeme ručka upozorio na Landa.
»Dobar je to čovjek, Casey!« , oprezno joj je kazao taj-pan. »Samo što ovdje, strankinja, kvaj loh, a
pogotovo kad je toliko lijepa kao vi, i prvi put je u Aziji... pa, ponekad je uputno da zna da nije uvijek
dovoljno što je punoljetna!«
»Razumijem, taj-pane!« , odgovorila mu je u smijehu, ali je u toku popodneva pustila da je očarava
Mata, na sigurnom, u taj-panovoj loži. Bila je oprezna, a znala je i da će se sutra navečer čuvati.
»Zavisi, Lando!« , odgovorila je. »Večera bi mi odgovarala. Zavisi, kad se vratim s jedrenja... i ne
znam hoćemo li isploviti s obzirom na ovo vrijeme.«
»S kim idete? S taj-panom?«
»S prijateljima!«
»Ah! Pa, ako ne možete u nedjelju, draga moja, možda ste slobodni u ponedjeljak. Imate niz
povoljnih poslova i ovdje i u Makau, i vi i gospodin Bartlett, samo ako želite, za vaš »Par-Con« . Smijem
li vas sutra u sedam nazvati da vidim jeste li slobodni?«
Znam ja s njim, smirivala se, a ta ju je misao zagrijala, ali pripazit ću se i vina i vode, ako mi nešto
u njih uspe.
– Peter, ovdašnji švaleri... lovci za suknjama... primjenjuju li uspavljujuće praške?
– Mislite na Matu? – Stisnuo je oči.
– Ne, nego općenito.
 – Sumnjam da bi Kinez ili Eurazijac dao takav prašak nekoj kvaj loh, ako me to pitate! – Namrštio
se. – Ipak, budite oprezni, i s njima, i s bijelcima. Naravno, bit ću iskren, sigurno ste na vrhu njihova
spiska. Imate sve što je potrebno da svi oni dospiju u orgijastički zanos!
– Hvala lijepa! – Nagnula se na balkonu, uživajući u tom komplimentu, šteta što ovdje nema Linca.
Strpljena-spašena! – Koji je onaj starac koji se pohotno smijulji onoj djevojci? – zapita je. – Dolje na
prvom balkonu. Gle, stavio joj je ruku na stražnjicu!
– Ah, ono je jedan od naših gusara, Četveroprsti Vu. A djevojka je Venera Pun, ovdašnja televizijska
zvijezda! Onaj mladić koji s njima razgovara Vuov je nećak. Neki tvrde da mu je to i sin! Diplomirao je
ekonomiju na Harvardu i ima američki pasoš, a bistar je kao sunce. Stari Četveroprsti također je
multimilijuner, a tvrde, i krijumčar zlata i svega ostalog. Ima jednu službenu ženu, tri suložnice različite
dobi, a sada trči za Venerom Pun, bivšom djevojkom Richarda Kwanga. No, možda će ona sada, kad je
»Victoria« izvukla »Ho-Pak« , ostaviti Četveroprstog pa se vratiti Kwangu. Četveroprsti živi na
raspadnutoj staroj džunki u Aberdeenu, a svoje silno bogatstvo škrto čuva. Gle! Onaj smežurani starac i
žena s kojima razgovara taj-pan...
Slijedila je njegov pogled do druge lože.
– Ona je loža Shiteeja T’čunga! – reče. – Shitee je izravan potomak Dirka Struana i Mejmej... unuk
njihova sina Duncana. Je li vam taj-pan već pokazao Dirkove portrete?
– Da! – Lagano je zadrhtala sjetivši se Hagina bodeža zarinuta u portret njezina oca Tylera Brocka.
Htjela mu je to kazati ali je odustala. – Užasno mu je sličan Ian! – izjavila je.
– Kako ne! O, kad bih razgledao Dugu galeriju! Bilo kako bilo, onaj stari par s kojim Ian razgovara,
stanuje u najamnoj zgradi, dvosobnom stanu na šestom katu kućerine na Rtu Glessing, koja nema lifta.
Imaju velik paket »Struanovih« dionica. Svake godine, prije svake godišnje sjednice poslovodnog
odbora, taj-pan, bez obzira tko je, mora s kapom u ruci k njima poći pa ih zamoliti da smije glasati za te
njihove dionice. Uvijek mu to odobre, jer tako je utanačeno, ali uvijek mora osobno k njima!
– A zašto?
– Zbog obraza, i zbog Hag! – Lagano se nasmiješio. – Bila je velika dama, Casey! Oh, šteta što je
nisam upoznao! Za vrijeme Bokserskog ustanka, 1899-1900. godine, kad je Kinu ponovno potresao val
buna, bokserski su teroristi zbrisali sve što je »Otmjena tvrtka« imala u Pekingu, Tjensinu, Fučouu i
Kantonu. Njih je više-manje podržavala, a ohrabrivala svakako, stara carica-udova. Sebe su pozvali
»pravednim skladnim pesnicama« , a bojni poklič im je glasio: »Štitimo Čing (Kinu) i pobijmo sve
‘strane vragove’!« Istini za volju, evropske velesile i Japan dobrano su rascjepkale Kinu. Bilo kako bilo,
bokseri su se okomili na sve strane tvrtke, naselja i nezaštićena područja pa su sve to uništili. »Otmjena
tvrtka« nađe se u nebranom grožđu. U to je doba nominalni taj-pan ponovno bio Sir Lochlin Struan,
najmlađi Sin Robba Struana, koji se rodio kljaste ruke. On je poslije Culuma postao taj-pan. Hag ga je
proglasila taj-panom kao osamnaestogodišnjaka, neposredno nakon Culumove smrti. A onda ponovno i
nakon pogibije Dirka Dunrossa, i držala ga je privezana za uzice svoje kecelje sve dok 1915. nije umro,
kad je imao sedamdeset i dvije godine.
– Otkud toliko toga znate, Peter?
– Sve to izmišljavam – vedro će on. – Bilo kako bilo, vještici Hag je smjesta trebalo mnogo novaca!
Gorntov je djed pokupovao mnogo Struanovih mjenica i oslabio ih. Nigdje nije mogla naći nosioca
investicija, nigdje se nije mogla zadužiti, jer je cijela Azija... svi azijski hongovi također su bili
oslabljeni. Ali otac onog starca s kojim upravo razgovara taj-pan, bijaše kralj hongkonških prosjaka.
Nekoć je ovdje prosjačenje bilo unosno zanimanje. Dakle, taj čovjek ju je, kaže predaja, posjetio.
»Došao sam kupiti petinu ‘Otmjene tvrtke’!« , dostojanstveno joj je rekao. »Prodajete li? Nudim vam
dvije stotine tâela (ili tel je kineska novčana jedinica i mjera za težinu) u srebru!« , a njoj je upravo
toliko bilo potrebno da iskupi svoje vrijednosnice. Cjenkali su se da spase obraz, a on je pristao na
desetinu, na deset posto, što je bilo nevjerojatno povoljno. I on i ona su znali da je za istu svotu mogao
dobiti trideset do četrdeset posto »Struanovih« dionica jer je Hag bila sva očajna. Nije zahtijevao
nikakva ugovora osim njezina pečatnjaka i obećanja da će jedanput godišnje ona, ili bilo koji taj-pan,
prići njemu i njegovim potomcima, bez obzira gdje stanovali i zamoliti dozvolu da glasa o njihovim
dionicama.
»Sve dotle dok nas taj-pan bude pitao, dat ćemo mu dozvolu da glasa u naše ime!«
»A zašto, dični prosjački kralju? Zašto me spasavaš od neprijatelja mojih?« , zapitala ga je Hag.
»Zbog toga što je tvoj svekar, stari Zelenooki Vrag, jedanput pomogao mom djedu da spasi obraz i
pomogao mu da postane prvi prosjački kralj u Hong Kongu!«
– Zar u to vjerujete, Peteru? – zapita Casey.
– Vjerujem! – Pogledao je Sretnu dolinu. – Nekoć je ovdje bila malarična baruština, ali Dirk je i nju
isušio. – Otpuhnuo je dim iz cigarete. – Jednog ću dana pisati o Hong Kongu!
– Nastavite li pušiti, nećete ništa stići napisati.
– Mudro! Dobro, prekidam pušenje. Sad, ali samo za danas... zato jer ste divni. – Zgnječio je
cigaretu. Ponovno se nasmiješio, ali drukčije. – Iiiii, mogao bih vam mnogo toga ispričati o mnogim
ljudima koje ste ovdje susreli. Ali neću, jer nije pošteno. Nikad ne mogu iznijeti istinite priče, iako
mnoge poznajem!
Nasmijala se zajedno s njim, a pogled joj od neobičnog starog para skrene prema ostalim tribinama.
I nehotice joj zastane dah. Orlandu je opazila kako sjedi, u zaklonu balkona za klupsko članstvo. S njom
je bio Linc, tik uz nju. Oboje su bili presretni, to se posve lijepo vidjelo čak i s ovolike daljine.
– Što je...? – zausti Peter Marlowe, a tada ih i on opazi. – Oh! Budite bez brige.
Šutjela je i napokon se od njih okrenula.
– Peteru, ona usluga... smijem li vas sad zamoliti?
– Kakvu uslugu tražite?
– Zanima me Orlanda.
– Da je uništite?
– Da se zaštitim! Da Linca zaštitim od nje.
– On možda ne želi da ga zaštitite, Casey!
– Kunem se, neću se time poslužiti, osim ako ne bude potrebno, kunem vam se Bogom!
Visoki je čovjek uzdahnuo.
– Žao mi je – sućutno će on. – No, ništa što bih vam o njoj znao kazati, ne bi zaštitilo ni vas ni Linca.
Ništa je ne bi moglo uništiti ili joj oduzeti obraz. Pa i kad bih to mogao, ne bih joj to učinio, Casey. To
uistinu ne bi bilo pošteno, zar ne?
– Ne, ali još vas molim! – Zabuljila se u njega i bila uporna. – Obećali ste mi uslugu. Priskočila sam
vam kad je ustrebalo. Meni je sad potrebna usluga. Molim vas!
Dugo ju je promatrao.
– Što sve o njoj znate?
Reče mu što je čula: Gornt uzdržava Orlandu, iznevjerila ga je u Makau, imaju kćer.
– Onda znate sve što i ja... osim što bi vam se ona možda trebala smiliti!
 – Zašto?
– Zato što je Eurazijka, osamljena! Gornt joj je jedina podrška, a to je prolazno, kao i sve na svijetu.
Ona živi na rubu ponora. Mlada je, lijepa i zaslužuje nekakvu budućnost. Ovdje za nju nema budućnosti!
– Osim Linca?
– Osim Linca ili nekoga kao što je on. – Peter Marlowe imao je oči boje škriljevaca. – Možda za
njega to i nije tako loše.
– Zbog toga što je ona Azijka, a ja nisam?
Ponovno se tajanstveno nasmiješio.
– Zbog toga što je ona žena, kao i vi, ali sve su važne karte u vašim rukama i jedina stvar o kojoj
zapravo morate odlučiti jest: da li uopće želite taj rat.
– Molim vas, Peteru, budite iskreni, molim vas! Što mi savjetujete? Prestrašila sam se, priznajem.
Molim vas!
– U redu, iako vam ne dugujem takvu uslugu – odgovorio je. – Govorka se da vi i Linc niste
ljubavnici iako je očigledno da ga volite. Govorka se da ste već šest-sedam godina izuzetno bliski, ali da
nemate... nemate prisnog dodira. On je divan muškarac, vi ste krasna djevojka i bili biste sjajan par!
Ključ čitave zagonetke glasi: bračni par, Casey. Možda želite novac, i vlast, i »Par-Con« , više nego
njega. To je vaš problem! Sumnjam da možete imati i jedno i drugo.
– Zašto ne?
– Čini mi se da ste se odlučili za »Par-Con« , za moć i za bogatstva, a ne za Bartletta, osim kao za
prijatelja... ili postanite supruga Linca Bartletta, budite mu dobri i mili, kao prava žena, što će mu
Orlanda svakako znati biti. U svakom slučaju, morate davati sto posto sebe, jer i vi i Linc previše ste
snažni, i vjerojatno ste ne jedanput sebe iskušavali, pa nećete moći jedno drugo zavarati. On je razveden
muškarac pa je oprezan. I vi ste prošli dob zaljubljene Julije pa se i vi pazite.
– Zar ste i psihijatar?
– Nisam! – nasmije se on. – A niti ispovjednik, iako me ljudi zanimaju i volim ih slušati, ali ne i
dijeliti prodike, niti savjete... jer to je najnezahvalni ja stvar na svijetu.
– Znači, nema kompromisa!
– Ne mislim, ali ja nisam vi! Imate svoju karmu. Bez obzira na Orlandu. Ako ne ona, možda neka
druga žena, bolja ili gora, zgodnija, ali i ne mora biti, jer – istini za volju – Orlanda je vrhunska žena i
ima sve što je potrebno da usreći muškarca, da mu udovolji i da on uz nju osjeti da je muškarac. Žao mi
je, nisam želio ispasti šovinistička muška svinja, ali kad ste me već zapitali, savjetovao bih vam da se
brzo odlučite!

Gavallan požuri u ložu Shiteeja T ‘Čunga i priđe taj-panu.

– Dobar dan! – uljudno je pozdravio vremešni par. – Žao mi je, taj-pane. Crosse i onaj čovjek
kojega ste tražili, već su otišli.
– K vragu! – Dunross na tren promisli, a onda se opravda i iziđe s Gavallanom. – Doći ćeš na
koktel?
– Da, ako me ondje želiš. Bojim se da nisam ugodno društvo.
– Uđimo malo! – Dunross ga odvede u svoju odaju. Bijaše poslužen čaj, a u posudi se hladila boca
Dom Perignona.
 – Slaviš? – zapita ga Gavallan.
– Da, i to tri stvari: preuzimanje »General Storesa« , spašavanje »Ho-Paka« i zoru novog razdoblja.
– Oh?
– Da! – Dunross počne otvarati bocu. – Na primjer, ti. Želim da u ponedjeljak navečer otputuješ s
djecom u London! – Gavallan razrogači oči, ali ništa ne reče. – Hoću da posjetiš Kathy, da razgovaraš s
njezinim specijalistom i da nju i djecu otpratiš u dvorac Avisyard. U Avisyardu ćeš ostati pola godine, a
možda i godinu-dvije. Svakako ideš na pola godine. Zauzmite cijelo istočno krilo! – Gavallan uzdahne. –
Bit ćeš na čelu nove poslovnice, strogo povjerljive, za koju ne smiju znati ni Alastair, ni moj otac, niti
ijedan član obitelji, pa ni David. Bit će to tajna za svakoga osim za tebe i mene!
– Kakva poslovnica? – Vidjelo se da je Gavallan uzbuđen i sretan.
– Večeras želim da pobliže upoznaš jednoga momka, Andrew. Zove se Jamie Kirk. Njegova je žena
užasno dosadna, ali ih pozovi u Avisyard. Obrađivat ćeš Škotsku, a pogotovo Aberdeen. Kupovat ćeš
nekretnine, ali veoma diskretno: tvornička zemljišta, skladišta, eventualno aerodrome, helikopter-
pristaništa u blizini dokova. Ima li ondje pristaništa?
– Isuse, taj-pane, ne znam! Nikad nisam ondje bio.
– Ni ja.
– Eh?
Dunross se nasmije videći izraz na Gavallanovu licu.
– Bez brige! Početni budžet iznosit će ti milijun funti sterlinga.
– Isuse, otkuda ti, do vraga, taj milijun...?
– Nije važno! – Dunross okrene čep pa ga pridrži, vješto prigušivši eksploziju. Natočio je blijedi
suhi šampanjac.
– U ovih pola godine imaš potrošiti tih milijun funti sterlinga. A u toku iduće dvije godine... još pet
milijuna sterlinga!
Gavallan zine u njega.
– Želim da »Otmjena kuća« do tog vremena posve tiho postane vodeća sila u Aberdeenu, da se
domogne najboljeg zemljišta i da ima najveći utjecaj na gradska vijeća. Želim da postaneš aberdinski
moćnik, zapadno sve do Invernessa, a južno sve do Dundeeja. U roku od dvije godine! U redu?
– Da, ali... – Gavallan bespomoćno umukne. Cijeli je život sanjao da ode iz Azije. A i Kathy s
djecom, ali to im nikad nije bilo moguće, pa o tome nisu ni razmišljali. Sad mu je Dunross pružio
ostvarenje tog sna, a Gavallan nikako da u to povjeruje. – A zašto?
– Razgovaraj s Kirkom, ulizuj se njegovoj ženi, momče, i drž’ jezik za zubima! – Dunross mu pruži
čašu, a drugu sam uzme. – Živjela Škotska, nova era i naše novo leno! – A u sebi je nadodao: »I živjelo
Sjeverno more! Svi bogovi, budite mi svjedoci: ‘Otmjena tvrtka’ primjenjuje svoj plan broj jedan!«
 67

17.50

Na tribinama su ostale samo čistačice, ispraznila se većina loža. S neba je pljuštala kiša u neprekidnom
plaštu vode. Bližio se sumrak. Oko hipodroma zgusnuo se promet. Na tisuće ljudi vuklo se svojim
kućama, prokisli, ali vedra srca. I iduće subote su utrke, ponovit će se peta utrka i oh, oh, oh, ponovit će
se izazov i taj-pan će tada zasigurno uzjahati Noble Star, a Crnobradi možda nastupi na Pilot Fishu pa će
se ta dva vražja kvaj loha potući na naše zadovoljstvo!
Kroz izlaz za članstvo iziđe »rolls royce« i poprska nekolicinu pješaka koji mu uzvrate baražnom
vatrom psovki, ali niti jedan Kinez nije se ozbiljno uvrijedio. Jednog ću dana i ja imati »rolls« ,
razmišljao je svaki pješak. Potrebno mi je samo malo jebenog džosa! Samo malo džosa sad u subotu pa
ću dobiti dovoljno sredstava da kupim zemljište ili stan koji bih mogao iznajmiti, mijenjati za djelić
nebodera, a za to nabaviti česticu u centru. Iiii, uživat ću se vozikati svojim »rollsom« koji bi imao
tablicu sa sretnim brojem kao ovaj! Jeste li vidjeli tko je unutra? Taksist Tok koji je prije sedam godina
taksirao na bo-piju, taksiju bez dozvole! Jednog je dana na stražnjem sjedištu pronašao deset tisuća
hongkonških dolara, pet godina je to krio sve dok nije nastupila zastara, pa prije tri godine to uložio na
burzi kad je započelo konjunkturno razdoblje, uz silnu zaradu, a od te je zarade pokupovao stanove. Iiii,
konjunktura! Znate što je Stari Slijepac Tung napisao u svojoj rubrici o predstojećem konjunkturnom
razdoblju? Ali, što je sa slomom burze i svim onim navalama na banke?
Ajiija, svemu je kraj! Niste čuli divnu vijest? »Velika banka« preuzet će »Ho-Pak« i jamči štedišama
sve dugove bankara Kwanga. Jeste li čuli da je »Otmjena tvrtka« kupila »General Stores« ? I obje tako
lijepe vijesti objavljene na dan utrka! To se još nikad nije dogodilo. Neobično, veoma neobično! Nije
valjda...? Jebeš sve bogove! Je li to sve samo smicalica onih prokletih »stranih vragova« koji se
poigravaju našom burzom da nam ukradu našu poštenu zaradu? Oh, oh, oh, slažem se! Da, sigurno je to
takva smicalica! Prevelika je to podudarnost, jebeš ga! Oh, ti užasni, prepredeni divljaci! Zahvaljujem
svim bogovima da sam to pravodobno shvatio pa sam se pripremio! A što ću sada...?
Krenuli su kućama, a u glavi su im se sve više rojile misli. Većinom su bili siromašniji nego kad su
stigli na trkalište, ali nekolicina je bila i mnogo bogatija, među njima i Cvikeraš Vu, policajac iz
istočnoaberdinske stanice. Crosse mu je dopustio da pođe na utrke, ali se morao vratiti do 18.15 sati, kad
ponovno započinje preslušavanje »pacijenta« . Cvikeraš Vu bijaše im tumač za narječje seoceta Ning-
toka. Mladić protrne a »tajna vrećica« sledi mu se pri pomisli kako je brzo Brian Kwok odao sve svoje
tajne.
Ajiija, pomislio je pun praznovjernog straha. Ovi ružičasti divljaci istinski su vragovi, a nas
civilizirane ljude prikliješte kako ih je volja i dovode nas do ludila. Ali ako me prime u tajnu policiju, to
će me zaštititi i doznat ću neke njihove tajne. A kad budem gospodar tih tajni i još nekih tajni tih »stranih
vragova« , postat ću ugledan čovjek!
Razvedrio se. Džos mu se promijenio otkako je ulovio onu staru amu. Danas su mu bogovi bili silno
skloni. Pogodio je jednu quinellu, dvostruku kombinaciju i tri prvoplasirana konja, a svaki put ponovno bi
uložio sve što bi dobio, i sad je bio bogatiji za 5753 hongkonška dolara. Već je znao što će s tim novcem.
Sredstva će ustupiti Petom Stricu neka kupi polovni plastični stroj i osnuje tvornicu plastičnog cvijeća, a
Cvikerašu neka plaća 51 posto, a daljnjih tisuću dolara omogućit će mu izgradnju dvaju stanova na tom
području za izbjeglice. To će iznajmiti, a za iduću subotu ostat će mu barem tisućica!
Zaglušno zatrubi »mercedes« i Cvikeraš Vu odskoči. Prepoznao je jednog straga u kolima:
Rosemonta iz CIA-e kojemu na raspolaganju stoje neograničena sredstva. Što su Amerikanci naivni,
pomisli Cvikeraš Vu. Kad su lani članovi njegove obitelji prešli granicu u velikom valu izbjeglica,
Cvikeraš Vu sve ih je poslao na američki konzulat. Svaki mjesec drugoga i svaki mjesec pod drukčijim
imenom i s drukčijom pričom, da se pridruže neprekidnoj i sve jačoj bujici rižokršćana, ili točnije
rečeno, rižo-nekomunista. Veoma su lako dobijali besplatne obroke i pomoć na američkom konzulatu.
Bilo je potrebno samo da izigravaju strah i da uzrujano kažu da su upravo prešli granicu, da su ogorčeni
protivnici predsjednika Maa i da su komunisti u njihovu selu počinili te i te strahote. Amerikanci su sa
zadovoljstvom slušali vi jesti o vojnim kretanjima u Narodnoj Republici Kini, bile istinite ili izmišljene.
Oh, kako su brzo sve to zapisivali i tražili daljnje podatke! Bijaše im dragocjen svaki podatak, pa i
najgluplji podatak do kojega bi došao svatko tko je znao čitati novine... pa im ga onda povjerljivo
prišapnuo kolutajući očima.
Cvikerašu Vuu je prije tri mjeseca pala na um sjajna zamisao. U suradnji s četiri člana svoje
porodice, od kojih je jedan nekoć bio novinar u kantonskoj komunističkoj redakciji, Cvikeraš Vu ponudio
je Rosemontu – ali preko pouzdanih posrednika, tako da im nitko ne može ući u trag – da će mu svakog
mjeseca podnositi tajni izvještaj obavještajne službe pod imenom »Borac za slobodu« , o prilikama iza
Bambusove zavjese, u Kantonu i okolici. Da potvrdi kvalitetu svoje građe, Cvikeraš Vu mu je ponudio da
će dva prva mjesečna biltena predati besplatno. Da uhvatiš moćnog tigra, uputno je žrtvovati ukradeno
janje! Ako CIA prihvati njihove izvještaje, slijedeća tri ustupit će po cijeni od tisuću hongkonških dolara
po primjerku, a ako se ispostavi da su podjednako vrijedni, sklopit će nov ugovor za godinu dana takvih
izvještaja.
Prva dva biltena dobila su toliko visoku ocjenu da su se smjesta pogodili za još pet takvih biltena uz
cijenu od dvije tisuće hongkonških dolara po primjerku. Slijedećeg će im tjedna biti isplaćen prvi
honorar. Oh, koliko su likovali! Sadržaj za te biltene crpli su iz trideset kantonskih listova koji su
svakodnevno stizali vlakom iz Kantona (onim istim vlakom koji je dovozio svinje, perad i svakojaku
hranu), a te su se novine mogle bez po muke nabaviti u papirnicama četvrti Vančaja. Morali su ih
temeljito čitati i prepisivati te članke, pročišćavajući ih od komunističke dijalektike: članke o žetvi,
izgradnji, privredi, novim izabranicima u Partiju, o rođenjima, smrtima, presudama, otimanjima i o
mjesnim događajima. Sve što god su smatrali zanimljivim! Cvikeraš Vu prevodio je članke koje su mu
drugi odabirali.
Zapljusne ga val zadovoljstva. »Borac za slobodu« imao je pred sobom silne mogućnosti. A to ih
gotovo ništa nije stajalo.
»Samo, ponekad moramo malo i pogriješiti!« , kazao im je Cvikeraš Vu. »A povremeno moramo
preskočiti pojedini mjesec uz opravdanje: sa žaljenjem saopćavamo da je naš kantonski agent ubijen zbog
toga što je odavao državne tajne...« Oh, da!
A uskoro, kad me prime u tajnu policiju i kad postanem iskusan agent, znat ću vještije podastirati
agenciji CIA te podatke iz novina. Možda se i proširimo i ponudimo im i bilten iz Pekinga, i treći iz
Šangaja. Bez po muke možemo dobiti i pekinške i šangajske novine stare jedan dan, uz minimalne
troškove. Zahvaljujem svim bogovima što su Amerikanci toliko znatiželjni!
Zatrubi taksi koji je pored njega prošao i poprskao ga. Cvikeraš Vu na tren zastane da ga propusti, a
onda se progura ne osvrćući se na psovke, trubljenje i galamu uz visoku ogradu oko hipodroma. Pogleda
na sat. Imao je još mnogo vremena. Policijska stanica je blizu.
Padala je sve jača kiša ali nije je osjećao. Koračao je lagano, presretan zbog zarade u džepovima.
Isprsio se. Budi snažan i mudar! naredio je samom sebi. Večeras moram biti pažljiv. Možda od mene
zatraže mišljenje! Znam da je komunistički komesar Brian Kwok tu i tamo lagao i pretjerao. A što se tiče
atomske bombe, kao da je to važno? Jasno, i Središnje Carstvo ima svoju atomsku bombu. Svaka budala
zna što se već godinama radi u Sinkjangu blizu jezera Bos-teng-hu. I naravno, uskoro ćemo imati vlastite
rakete i satelite. Naravno! Zar nismo civilizirani ljudi? Zar nismo mi izumili i barut i rakete, ali smo ih
već prije tisuću godina odbacili kao divljačke naprave?

S onu stranu hipodromske ograde, čistačice su po cijelom trkalištu skupljale prljave otpatke iza tisuća
ljudi. Strpljivo su premetale smeće, brižno tražeći izgubljeni novčić ili prsten, naliv-pero ili boce, da
nešto zarade. Pored gomile kanti za smeće ležao je zaštićen od kiše, jedan čovjek.
– Ne možeš ovdje spavati, starče! – obrati mu se čistačica, nimalo nabusito, pa ga prodrma. –
Vrijeme je da odeš kući!
Starac zakoluta očima, pokuša ustati ali odustane, duboko uzdahne i klone kao lutka krpenjara.
– Ajiija! – progunđa Jednozuba Jang. U sedamdeset godina svoga života vidjela je dovoljno
umiranja pa je znala prepoznati smrti. – Hej, Mlađa sestro! – uljudno je oslovila svoju prijateljicu i
pomoćnicu. – Amo dođi, ovaj starac je umro.
Prijateljica joj je imala šezdeset i četiri godine. Bila je pogrbljena i naborana, ali podjednako
snažna kao Jednozuba, također Šangajka. Iziđe iz kiše i zabulji se u mrtvaca.
– Izgleda mi kao prosjak!
– Da! Moramo obavijestiti predradnika! – Jednozuba Jang klekne i pažljivo pretraži trošne džepove.
Našla je samo tri hongkonška dolara u sitnišu, i ništa više. – Nije mnogo! – reče. – Ništa zato! – Podijele
sitniš na dva jednaka dijela. Svih ovih godina pošteno su dijelile sve što bi našle.
– Što to steže u lijevoj ruci? – zapita mlađa čistačica.
Jednozuba rastvori starčevu ruku nalik na pandžu.
– Nekakvi listići! – Zabuljila se u njih, prinijela ih bliže očima i mjerkala. – Dvostruka quinella!... –
započela je i odjednom se zasmijuljila. – Iiii, jadnik je dobio prvu kombinaciju, a drugu izgubio... kladio
se na Butterscotch Lass! – Obje se histerično nasmiju na tu obijest bogova.
– Sigurno je jadnik stari zbog toga odapeo... pa i ja bih! Ajiija! Bio je tako blizu, a opet toliko
daleko, Starija sestro!
– Džos! – Jednozuba Jang ponovno se zasmijulji i ubaci listiće u kantu za smeće. – Bogovi su
bogovi, a ljudi su ljudi, ali, iii, shvaćam zašto je starac umro, i ja bih! – Dvije starice ponovno se
nasmiju, zao džos ih je progonio, a starija se protrlja po prsima da smanji bol. – Ajiija! Moram popiti
lijek. Pođi predradniku pa mu reci da je stari mrtav. Mlađa sestro, iiii, što sam danas umorna! Užasan
džos! Umalo je postao milijunaš, a sad? Džos ! Obavijesti predradnika, uh, što sam danas umorna! –
ponovila je, oslanjajući se na grablje, ali glas je izda.
Mlađa čistačica napadne sve bogove koji tako brzo sve daju ili sve oduzimaju... ako uopće postoje,
pomislila je mimogred. Ah, džos!
Jednozuba Jang umorno nastavi posao. Glava ju je boljela, ali čim se uvjerila da je sama i da je
nitko ne gleda, pojurila je prema kanti za smeće i bjesomučno izvukla one listiće. Srce joj je lupalo kao
nikad prije, u cijelom životu. Mahnito pogleda nisu li je oči prevarile. Jesu li brojevi točni? Nije bilo
greške. Svaki je listić nosio glavni zgoditak. Podjednako mahnito strpa ih u džep pa ponovno provjeri nije
li nešto u žurbi ostavila u smeću. Brzo natrpa na smeće još otpadaka, podigne tu kantu, istrese je u drugu,
a cijelo vrijeme je u sebi klicala: sutra ću podignuti zgoditak, imam tri dana vremena da uberem zgoditak!
Oh, blagoslovljeni da su svi bogovi, ja sam bogata, bogata, bogata! Vjerojatno tu ima sto ili dvije stotine
listića, a svaki je stajao pet hongkonških dolara, za svaki ću tiket dobiti 265 dolara... Za sto listića isplatit
će mi 26.500 hongkonških, a za dvije stotine... 53.000 dolara...
Onemoćala je pa je čučnula pored leša i naslonila se uza zid, ali nije to primjećivala. Znala je da
sad ne smije brojiti tikete jer nema vremena. Bitna joj je svaka sekunda. Mora se pripremiti. »Budi
oprezna, stara beno!« , glasno je progunđala, a onda je ponovno maltene uhvati panika. »Prestani naglas
govoriti! Pripazi, stara beno, ili će Mlađa sestra posumnjati nešto... Oh, oh, oh, možda ona već sada
govori predradniku ono što je posumnjala? Što da radim? Moj je džos, ja sam pronašla starca... ajiija, što
da uradim? Možda će me i pretražiti. Ako me vide u ovakvu stanju, sigurno će posumnjati da sam...«
Užasno joj je zujalo u glavi i obuzme je mučnina. U blizini su se nalazili zahodi. Ustala je i oteturala
onamo. Iza nje su ostale čistačice pretraživale otpatke i uklanjale ih. I sutra će sve one ponovno doći jer
će im još ostati mnogo posla. Njezina smjena započinje ponovno sutra u devet ujutro.
U praznom je zahodu izvadila tikete i prsti su joj drhtali dok ih je umatala u komad krpe. Pronašla je
u zidu labavu opeku pa ih sakrila iza nje.
Kad je izišla na zrak, počela je lakše disati. Kad je došao predradnik s njezinom prijateljicom,
zabuljio se u starca, pažljivo mu pretražio džepove i pronašao smotuljak, svileni papirić koji je njima
promakao, a unutra dozu bijelog praška.
– Vrijedi dva dolara! – reče, iako je znao da će za to dobiti 6.04 hongkonška dolara. – Podijelit
ćemo. Meni dolar i četrdeset, a vama dvjema po trideset centi!
Jednozuba se, obraza radi, cjenkala. Zaključe da će on za to pokušati dobiti 3.10 dolara, a podijelit
će ovako: šezdeset posto njemu, a četrdeset njima. Zadovoljno se udaljio.
Kad su ostale same, mlađa čistačica počne premetati po smeću.
– Što to radiš? – zapita je Jednozuba.
– Samo da vidim njegove listiće, Starija sestro. Tvoje oči više nisu oštre!
– Kako hoćeš! – kaza Jednozuba slijegajući ramenima. – Ja sam ovdje počistila. Idem onamo! –
Kvrgavim prstom pokaže prema nezamijećenoj novoj hrpi djevičanskog smeća ispod jedne tribine. Mlađa
je čistačica oklijevala, a zatim pošla za njom. Nato se Jednozuba gotovo naglas zasmijuljila od radosti,
znajući da je sad sigurna. Sutra ću ovamo doći i potužiti se da me muči želudac. Pobrat ću zgoditak i poći
kući. Što ću uraditi s tolikim bogatstvom?
Najprije ću otplatiti one dvije plesne haljine kvaj loh za moju Treću Unuku, a ona će mi zauzvrat
ustupiti polovicu svega što zaradi prve godine. Postat će ugledna drolja u plesnjaku »Dobre sreće« .
Nadalje, moj Drugi Sin neće više biti kuli na gradilištu na Kotewall Roadu. On, Peti Nećak i Drugi Unuk
postat će graditelji, i za tjedan dana nabavit ćemo zemljišnu česticu i započeti podizati zgradu ...
– Izgledaš mi veoma sretna, Starija sestro.
– I jesam sretna, Mlađa sestro! Kosti me bole, zimica me po običaju trese, želudac mi se prevrće, ali
sam živa, a onaj stari je umro. To je pouka bogova! Svi bogovi su mi svjedoci: kad sam ga u prvi mah
vidjela, malo prije, pomislih da je to moj muž koji je umro kad smo prije petnaest godina bježali iz
Šangaja, pomislila sam da vidim duha! Umalo sam poludjela, jer je onaj starac kao njegov blizanac!
– Ajiija, užasno! Duhovi! Neka nas svi bogovi zaštite od duhova!
Oh, da, pomisli starica, užasni su duhovi. Gdje li sam stala? Oh, da... Iduće subote ulažem tisuću
dolara na quinellu, a od onoga što dobijem kupit ću... kupit ću zubalo! Iiiii, kako će to biti divno! htjela je
kliknuti. Gotovo se onesvijestila od zatomljene naslade. Cijelog života, cijelog života od njezine
petnaeste godine kad joj je kundak mandžurske puške izbio zube u jednom od neprekidnih ustanaka protiv
strane dinastije Čing, zvali su je Jednozuba. Taj joj je nadimak oduvijek bio grozan. Ali sada... oh,
bogovi, svi ste mi vi svjedoci! Od zarade iduće subote kupit ću lažno zubalo. A kupit ću i zapaliti dvije
svijeće u najbližem hramu da se bogovima zahvalim na tako dobru džosu.
– Slabo mi je, Mlađa sestro! – zavapila je, a od zanosa je zaista onemoćala. – Bi li mi donijela malo
vode?
Njezina pomoćnica se gunđajući udalji. Jednozuba je trenutak sjedila i široko se nasmiješila,
prelazeći jezikom po desnima. Iiiii, kad pobijedim, znam da ću dobro zaraditi, a u sredini zubala naručit
ću zlatni zub neka me podsjeća. Lijepo zvuči: Zlatnozuba Jang, pomislila je, ali bila je i previše pametna
da to glasno promrmlja, iako je ostala posve sama. Da, Dična Zlatnozuba Jang, glava »Jangova
građevinskog carstva« ...
 68

18.15

Suslov se sav skutrio na prednjem sjedištu malenog automobila Erniea Clinkera dok su se vozili uzbrdo.
Svi su prozori bili zamagljeni, a kiša je padala sve jače. Površina ceste bijaše opasna zbog blata i
kamenja koje je padalo sa strmih proplanaka. Već su usput naišli na dvije manje prometne nesreće.
– Majku joj njezinu, možda je po ovoj kiši bolje da kod mene noćas prespavaš, stari moj! – reče
Clinker koji se jedva probijao.
– Noćas nikako! – bijesno će Suslov. – Već ti rekoh da sam se obećao Ginny, a ovo mi je posljednja
noć!
Otkako su im Amerikanci upali na brod, Suslov je kipio od bijesa, a bijes je samo pojačavao
njegovu neuobičajenu bojazan. Bojazan uoči sutrašnjeg jutarnjeg odlaska na policiju, strah od
katastrofalnih posljedica uhvaćenog dešifriranog brzojava, strah da će se centar vjerojatno naljutiti što su
izgubili Voranskog, što ga tjeraju iz Hong Konga, što im je uništena radio-stanica, zbog slučaja s
Metkinom, dolaska Koronskog, a sad i predstojeće otmice Dunrossa. Ovaj put previše stvari je pošlo po
zlu, sleđeno je razmišljao, jer je previše bio u tom poslu da bi se zavaravao. Nije se smirio ni nakon
telefonskog razgovora s Crosseom u toku pete utrke.
»Bez brige, Gregore, bit će to rutinsko saslušavanje. Nekoliko pitanja o Voranskome, Metkinu i tako
dalje!« , kazao mu je Crosse izmijenjenim glasom.
»Kristos, a što ti znači ‘i tako dalje’?«
»Ne znam, to je naredio Sinders, a ne ja.«
»Zaštiti me, Rogere!«
»Zaštićen si! A što se one otmice tiče, glupa ideja!«
»Oni to žele pa neka Arthur sve sredi, molim te! Ako ne uspiješ odgoditi moj odlazak, mi ćemo to
obaviti kad nam narede!«
»Ja sam protiv toga. Ovo je moje područje i preporuč...«
»Centar je to odobrio i to ćemo obaviti ako narede!«
Suslov htjedne dreknuti na Rogera Crossea neka umukne ili će se slabo provesti, ali morao je paziti
da ne uvrijedi svog najboljeg agenta u Aziji. »Možemo li se večeras sastati?«
»Ne, ali ću ti se javiti. Recimo, u četiri? U 22.30?«
Četiri je bila nova šifra za »Sinclairov toranj« , stan 32, a 22.30 sata, značilo je... 21.30.
»Je li to uputno?« , odjekne onaj suhi, samouvjereni smijeh.
»I te kako uputno! Hoće li one budale ponovno doći? Jasno da je to uputno. A ja ti za to jamčim!«
»U redu. Ondje će biti i Arthur. Dogovorit ćemo se.«
Clinker skrene da izbjegne taksi i opsuje ga, mijenjajući brzinu. Buljio je kroz vjetrobransko staklo i
ponovno krenuo. Suslov je na svojoj strani brisao zamagljeni prozor.
 – Prokleto vrijeme! – reče odsutan mislima. A Travkin? Blesan koji majke nema... Kako je mogao
pasti kad je već prošao kroz cilj? Mislio sam da je pobijedio. Dekadentna budala! Pravi kozak nikad ne
bi onako pao. Znači, njega ćemo prekrižiti, i njega i onu njegovu sakatu staru babu, kneginju slomljenih
kostiju!
Kako da Dunrossa namamimo u stan sutra, ali ne u utorak kao što se s njim dogovorio Travkin? Ili
večeras ili sutra! Najkasnije sutra navečer. To mora srediti Arthur ili Roger. Oni su mi ključevi za
Dunrossa!
A prije odlaska moram se dokopati onih spisa... ili Dunrossa. Ili jedno ili drugo! Oni su mi jedina
istinska zaštita protiv centra.
Bartlett i Casey iziđu iz Struanove limuzine ispred »Hiltona« , a blistavi vratar Sikh s turbanom
pridrži im, posve bespotrebno, kišobran, jer ih je velika nadstrešnica već zaštitila od snažnog pljuska.
– Ovdje sam, gospodine, kad god ste spremni! – reče šofer Lim.
– Sjajno! Hvala! – odgovori Bartlett. Popnu se do prizemlja pa pomičnim stepenicama u atrij.
– Što si šutljiva, Casey! – primijeti Bartlett. Na povratku s hipodroma jedva da su izmijenili pokoju
riječ, oboje zaokupljeni svojim mislima.
– I ti, Linc! Mislila sam da ne želiš razgovarati, djelovao si mi rastreseno. – Nesigurno se
nasmiješila. – Možda sve to od uzbuđenja!
– Velik dan!
– Misliš da će taj-pan uspjeti preuzeti »General Stores« ?
– Znat ćemo u ponedjeljak! – Bartlett pođe na recepciju. – Molim gospodina Banastasija.
– Samo trenutak! – odgovori mu naočit službenik, Eurazijac. – Oh da, ponovno je promijenio sobu,
sad je na broju 832.
Pruži hotelski telefon Bartlettu koji okrene broj.
– Halo?
– Vincenzo? Ovdje Linc. Dolje sam.
– Zdravo, Linc, veseli me da te čujem. Je li s tobom Casey?
– Naravno!
– Hoćete li k meni?
– Već dolazimo! – Bartlett se vrati do Casey.
– Baš želiš da se i ja popnem?
– On je pitao za tebe! – Bartlett je odvede prema dizalu, razmišljajući o Orlandi i o njihovu sastanku
navečer, misleći na Biltzmanna, Gornta i na sutrašnji izlet u Tajpej, i smije li zapitati Dunrossa bi li mogli
povesti i Orlandu. U govna, život je odjednom postao toliko zapetljan! – Idemo samo na nekoliko minuta!
– reče. – Onda idemo taj-panu na koktel. Bit će napet ovaj vikend. I idući tjedan!
– Večerat ćeš vani?
– Da, ali moramo zajedno doručkovati. Pritegnut ćemo Seymoura, a budući da putujem na nekoliko
dana, bit će dobro da se temeljito dogovorimo.
Uguraju se u dizalo. Casey vješto izbjegne da je ne odbace i zarine potpeticu u rist žene koja ju je
htjela nagaziti.
– Oprostite, molim vas! – milo će ona pa progunđa: – Dju neh loh moh! – Popodne ju je to naučio
Peter Marlowe, a kazala je tek toliko da je čuje ta žena koja iznenada porumeni, žurno iziđe na mezaninu,
a Casey je znala da je izvojevala značajnu pobjedu. Zadovoljno je pogledala Bartletta, ali on je
rastreseno buljio u prazno. Što li ga zapravo muči. Orlanda?
Iziđu na osmom katu. Pošla je za Bartlettom hodnikom.
– Znaš li u čemu je stvar. Linc? Što želi Banastasio?
– Rekao je da se samo želi s nama pozdraviti. I da mu prođe vrijeme! – Bartlett pritisne dugme i
vrata se otvore.
Banastasio bijaše naočit muškarac prosijede kose i izrazito tamnih očiju. Srdačno ih je dočekao.
– Zdravo, Casey, smršavila si i divno izgledaš. Što pijete? – Mahne rukom prema baru u kojemu je
bilo svega.
Casey sebi natoči martini nakon što je Lincu otvorila limenku piva. Bartlett je bio odsutan mislima.
Peter Marlowe ima pravo, a i taj-pan. I Linc! Moram odlučiti. A dokad? Brzo, veoma brzo. Danas, sutra?
Do utorka navečer svakako! Moram biti sto posto sigurna, a u međuvremenu će možda biti lukavo da
započnem napadaje na novim područjima.
– Kako si? – zapitao je Banastasio.
– Sjajno, a ti?
– Izvrsno! – Banastasio otpije koka-kolu pa ispruži ruku i uključi maleni magnetofon. Začuju se
neodređeni glasovi, kao na kakvom krcatom koktelu. – Linc i Casey, ovo je moja navika kad želim
povjerljivo razgovarati – mirno će Banastasio.
– Misliš da nas prisluškuju? – zabulji se u nj Bartlett.
– Možda, a možda i ne. Nikad se ne zna tko nas sluša.
Bartlett pogleda Casey, a onda ponovno Banastasija.
– U čemu je stvar, Vincenzo?
Banastasio se samo nasmiješi.
– Kako »Par-Con« ? – zapitao je.
– Po običaju, sjajno! – odgovori Bartlett. – Naša stopa razvoja bit će veća nego što smo predviđali.
– Za sedam posto! – nadoda Casey, izoštrivši sva osjetila.
– Hoćete li se udružiti sa »Struanom« ili s »Rothwell-Gorntom« ?
– Još premišljamo! – Bartlett prikrije iznenađenje. – Ovo me od tebe čudi, Vincenzo! Zar pitaš za
poslove i prije nego što ih sklopimo.
– Hoćeš li poslovati sa »Struanom« ili s »Rothwell-Gorntom« ?
Bartlett se zagleda u Banastasijeve hladne oči i prijeteći smiješak. I Casey se zaprepastila.
– Reći ću ti kad sklopimo posao. Istodobno kad i svim ostalim dioničarima!
Banastasijev se smiješak ne promijeni. Oči mu postanu još hladnije.
– Momci i ja željeli bismo znati...
– Koji momci?
– U »Par-Con« smo uložili lijepu lovu! – uzdahne Banastasio. – Linc, želimo utjecati na neke odluke,
unaprijed. Morao bih dobiti mjesto u poslovnom odboru. I u »Komisiji za financijska pitanja« , i u
»Komisiji za nabavku novih kompanija« .
Bartlett i Casey otvoreno se u njega zabulje.
– O tom nikad nismo razgovarali! – odbrusi mu Bartlett. – U početku si rekao da želiš samo uložiti
novac.
– Da! – potvrdi Casey, a vlastiti joj je glas neobično zvučao. – Napisali ste nam da ste investitor i...
– Vremena su se promijenila, damice moja! Sad želimo sudjelovati, jasno? – Glas mu se nabrusi. –
Samo jedno mjesto u Poslovodnom odboru, Linc. Za ovolike dionice bih u »General Motorsu« dobio dva
naslonjača.
– Mi nismo »General Motors« !
– Naravno, naravno, zna se! No, naše želje nisu nimalo pretjerane. Želimo da »Par-Con« brže raste.
Možda bih mogao...
– »Par-Con« baš lijepo napreduje, zar ne mislite da bi bilo bolje da...? – Banastasio je ponovno
ledeno odmjeri pa Casey umukne. Bartlett počne stiskati pesnice, ali se obuzda.
– Dogovoreno! – izjavi Banastasio. Ponovno se nasmiješi. – Od danas sam član Poslovodnog
odbora, jasno?
– Nije, jer članove odbora biraju dioničari na godišnjoj skupštini! – suho će Bartlett. – Ne prije!
Nema upražnjenih mjesta!
– Možda se nađu! – nasmije se Banastasio.
– Bi li ponovio?
Banastasio se odjednom namršti.
– Slušaj, Linc, ne prijetim, nego samo nabacujem mogućnosti. Bio bih kao stvoren za Poslovodni
odbor. Imam veza, a tu i tamo želim izreći svoje mišljenje.
– O čemu?
– O poslovima. Na primjer, da »Par-Con« radi s Gorntom.
– A ako se ne složim?
– Samo malo da se potrudimo, Dunross će se naći na ulici. Gornt je naš čovjek, Linc! Provjeravali
smo. On je pogodniji!
Bartlett ustane, a za njim i Casey kojoj su klecala koljena. Banastasio se nije micao.
– Razmislit ću! – odgovori Bartlett. – Kako sada stvari stoje, sumnjam da ćemo se povezati i s
jednim!
– Kako? – zažmiri Banastasio.
– Sumnjam da je ijedan za nas povoljan, zar ne, Casey?
– Da, Linc.
– Glasam za Gornta. Jasno?
– Jebi se! – Bartlett se okrene da ode.
– Trenutak! – Banastasio ustane pa im priđe. – Nitko ne traži gužvu, ni ja, a ni momci...
– Kakvi momci?
Banastasio ponovno uzdahne.
– Nemoj tako, Linc. Punoljetan si i dosad je sve bilo kako treba. Ne želimo nikakvu gužvu. Samo
želimo zaraditi!
– To nam je zajednička želja! Otkupit ćemo vaše dionice i isplatiti vam dividende...
– Ni govora, mi ih ne prodajemo! – Banastasio ponovno uzdahne. – Kupili smo ih kad vam je
zatrebala gotovina. Pošteno smo platili i vi ste našom lovom proširili svoje poslovanje. Sad želimo
sudjelovati u odlučivanju. Jasno?
– Iznijet ću to na godišnjoj skupštini dioničarima...
– Sad, do vraga!
– Neću, do vraga! – raspali se Bartlett. – Jasno?
Banastasio pogleda Casey, očima hladnim kao u gmaza.
– I vi dijelite to mišljenje, gospođice... direktorova zamjenice i financijska direktorice?
– Da! – rekla je, iznenađena što joj glas zvuči tako odlučno. – Nećete doći u naš Poslovodni odbor,
gospodine Banastasio. Dođe li do glasanja, ja sam protiv vas i Gornta!
– Kad zagospodarimo kompanijom, otpustit ćemo vas!
– Kad nam vi zagospodarite, već ću se i sama pokupiti!
Casey krene prema vratima, zapanjena što je služe noge. Bartlett se osovio ispred Banastasija, sav
napet.
– Do viđenja! – reče.
– Pametnije vam je da se predomislite!
– Klonite se vi našeg »Par-Cona« ! – Bartlett se okrene i za Casey iziđe iz sobe. Pred dizalom je
uzdahnuo: – Isuse!
– Da! – progunđala je podjednako bespomoćno.
– Moramo... moramo razgovarati!
– Naravno! Moram i nešto popiti! Isuse, Linc, onaj me čovjek prestrašio. Nikad se u životu nisam
toliko prepala! – Zatresla je glavom, kao da pokušava razbistriti misli. – Užasna mora!
U baru na najgornjem katu naručila je martini, a on pivo, a kad su to šutke popili, naručio je i drugu
rundu. Cijelo vrijeme su razmišljali, razmatrali mogućnosti i mijenjali stavove.
Bartlett se meškoljio na stolcu. Casey ga pogleda.
– Jesi li spreman za izlaganje? – zapitala ga je.
– Jesam, Casey! Da te čujem.
– Svi su uvijek govorili da je on mafijaš, odnosno, da je u vezi s mafijom, a nakon ovog razgovora
smatram da je to točno. Mafija nas želi upetljati u droge i svakojaka zla. Možda nas to dovodi i do onog
oružja?
Namreškaju se sitne bore oko Bartlettovih očiju.
– To sam i ja zaključio. Dalje!
– Banastasio se boji prisluškivanja. Znači da ga netko motri, što nas vodi do FBI.
– Ili do agencije CIA!
– Ili do agencije CIA. Ako je on mafijaš, a u ovo su upetljani CIA ili FBI, upleteni smo u zabranjene
igre, i pred nama je slom. A u pogledu njegovih zahtjeva... – Casey umukne i uhvati dah.
– Što je?
– Upravo... upravo se sjetih Rosemonta. Sjećaš ga se s Dunrossova prijema? Stanley Rosemont,
visok, zgodan, prosijed čovjek iz konzulata. Jučer smo se sreli na trajektu. Jučer popodne, pukim
slučajem! Možda je bio puki slučaj, a možda i nije, ali sad se sjećam da je on prvi spomenuo Banastasija
i rekao da ga površno poznaje neki njegov prijatelj Ed, također iz konzulata... a kad sam mu kazala da
Banastasio danas stiže, Rosemont se zaprepastio! – Prisjećala se tog razgovora. – U to vrijeme mi se
ništa nije učinilo sumnjivim... ali konzulat i ono što mi reče Rosemont, ukazuju na CIA-u!
– Svakako, da, da! A ako... – I on ušuti. – Sad se sjećam da je i Ian spomenuo Banastasija, s neba pa
u rebra! U utorak, u predvorju, kad si pošla telefonirati, uoči odlaska u zlatne trezore.
– Možda smo u velikom sranju! – rekla je nakon stanke. – Ubojstvo, otmica, oružje, Banastasio,
mafija, John Čen. Sad se sjećam da su John Čen i Cu-jen bili veliki prijatelji tog nitkova! – Razrogačila
je oči. – Ima li Banastasio kakve veze s ubojstvom Johna Čena? Na osnovu onoga što piše u novinama,
Vukodlaci vjerojatno nisu Kinezi... zbog toga što su mu odsjekli uho. Ono je... ono je zvjerski!
Bartlett je zamišljeno pijuckao pivo.
– Gornt? Što je s Gorntom? Zašto se Banastasio odlučio za njega, a ne za »Struanovu kompaniju« ?
– Ne znam!
– Slušaj me dobro, Casey! Ako Banastasio ima u vidu oružje ili drogu, ili i jedno i drugo, obje
kompanije su mu povoljne. »Struanova tvrtka« ima brodove i veliki promet na aerodromu, glavni su
prijevoznici u oba smjera, što je idealno za krijumčarenje. I Gornt ima brodove i skladišta. Gornt ima
avionsku kompaniju »All Asia Airways« , kao i sve što može pružiti snažna zračna kompanija, a
Banastasiju i njegovima je baš to potrebno! Avionska kompanija povezana je s Bangkokom, Indijom,
Vijetnamom, Kampučijom, Japanom, s cijelim svijetom!
– A ovdje se nadovezuje na Pan-Am, TWA, JAL i posvuda, istočno, zapadno, sjeverno i južno! A
ako Gorntu pomognemo da slisti »Struanovu kompaniju« , te dvije tvrtke zajedno dat će Banastasiju i
njegovima sve što zažele!
– Onda, da se vratimo presudnom pitanju: što da radimo? – zapita Bartlett.
– Da pričekamo? Borba Struan– Gornt riješit će se najkasnije idućeg tjedna!
– Za ovaj okršaj potrebne su nam obavijesti i protuteža. Različito oružje, krupno oružje, oružje koje
nemamo! – Pijuckao je pivo, još zamišljeniji. – Moramo se posavjetovati s nekim na najvišem položaju. I
hitno zatražiti pomoć! Da se obratimo Armstrongu i engleskim policajcima... ili Rosemontu u CIA-i!
– Ili i jednima i drugima?
– Ili i jednima i drugima!

Dunross siđe iz »daimlera« i jurne u glavni stan policije.

– Dobra večer, gospodine! – pozdravi ga mladi dežurni inspektor za šalterom, Australijanac. – Žao
mi je što ste izgubili petu utrku. Čujem da su Blueyja Whitea pozvali na red zbog ometanja. Nikad se ne
može vjerovati ni jednom vražjem Australijancu, zar ne?
– On je pobijedio, inspektore! – nasmiješi se Dunross. – Klupski je odbor zaključio da je pošteno
pobijedio u utrci. Imam dogovor s gospodinom Crosseom!
– Da, gospodine, to se događa, ali nije baš najpoštenije. Najgornji kat, treća vrata lijevo. I sretno,
iduće subote!
Na najgornjem ga je katu dočekao Crosse.
– Dobra večer. Samo izvoli! Bi li štogod popio?
– Ne, hvala! Milo mi je što si me odmah primio. Dobra večer, gospodine Sinders! – Rukovali su se.
Sad je Dunross prvi put došao u Crosseovu kancelariju. Zidovi su bili sumorni kao i sam Crosse, a kad su
se iza njih trojica zatvorila vrata, kao da je zavladao još veći pritisak.
– Izvoli sjesti! – pozove ga Crosse. – Šteta za Noble Star... obojica smo se na nju opkladili!
 – Isplati se na nju kladiti iduće subote!
– Ti ćeš na njoj jahati?
– A zar ti ne bi? – Obojica su se nasmiješila.
– Izvoli? – zapita ga Crosse.
Dunross je Sindersu posvetio punu pažnju.
– Nove spise ne bih vam mogao dati... Što je nemoguće, nemoguće je! Ali, nešto bih vam mogao
dati. Još ne znam što, ali upravo sam primio AMG-ovu pošiljku!
Oba policajca su se zaprepastila.
– Uručio vam ju je glasnik? – zapita ga Sinders.
– Glasnik! – neodlučno će Dunross. – A sada bih molio da me više ništa ne zapitkujete dok ne
završim.
Sinders pripali lulu i zasmijulji se.
– Tipično je za AMG-a da se potpuno osigura, Rogere. Uvijek je bio lukavac, vrag ga odnio!
Oprostite, samo nastavite!
– AMG-ova poruka kaže da je ta obavijest izuzetno važna i da je moram prenijeti ili osobno
premijeru ili trenutačnom šefu službe MI-6, Edwardu Sindersu, prema vlastitom nahođenju, ako to budem
smatrao uputnim! – U mrtvoj tišini Dunross duboko uzdahne. – Znate što je trampa, pa vam nudim, izravno
i potajno, samo u prisutnosti guvernera... ono što mi je AMG poslao. A zauzvrat ćete Brianu Kwoku
dopustiti da prijeđe granicu, ako on to želi, pa se možemo nagoditi s Tiptopom!
Tajac se pojača. Sinders je povlačio iz lule. Letimično pogleda Crossea.
– Rogere?
Roger Crosse razmišljao je o najnovijoj AMG-ovoj pošiljci. Koji su to podaci toliko tajni da su
namijenjeni isključivo Sindersu ili premijeru?
– Smatram da morate razmotriti Ianov prijedlog! – blago će on. – Natenane!
– Natenane nikako! – oštro će Dunross. – Novac je hitan, a oni žele da im hitno predate Kwoka. Ne
smijemo čekati do ponedjeljka u deset ujutro, kad se banke moraju...
– Možda Tiptop i novac uopće ne spadaju u ovu jednadžbu! – upadne Sinders, namjerno tankim
glasom. – Ni tajna policija, a ni služba MI-6 ne mare za propast Hong Konga! Je li vama jasno koliko je
neprijatelju vrijedan komesar iz tajne službe, a pogotovo Brian Kwok koji ima najvišu spremu i
iskustvo... Ukoliko je Kwok uistinu uhapšen kao što smatrate, a kao što tvrdi vaš Tiptop? Jeste li
razmišljali koliko je za čitavu našu zemlju važno sve što nam taj neprijateljski špijun može odati o svojim
kontaktima i o suprotnoj strani?
– Je li to vaš odgovor?
– Pošiljku vam je osobno uručila gospođa Gresserhoff?
– Jeste li spremni za trampu?
– Tko je ta gospođa Gresserhoff? – bijesno zapita Crosse.
– Ne znam! – odgovori mu Sinders. – Znam samo to da je njoj telefonirao AMG-ov suradnik
Kieman, odmah nakon što je nas nazvao, nakon čega je ona iščeznula. Švicarska nam policija pomaže da
je pronađemo! – Nasmiješio se Dunrossu, ali samo usnama. – Je li vam tu pošiljku predala gospođa
Gresserhoff?
– Nije! – odgovori Dunross, što zapravo i nije bila stopostotna laž. Pošiljku mu je donijela Riko
Anđin.
– Nego tko?
– Reći ću vam tek kad se pogodimo.
– Nećemo se pogoditi! – odbrusi Crosse.
Dunross počne ustajati.
– Trenutak, Rogere! – javi se Sinders, a Dunross ponovno sjedne. Šef tajne službe MI-6 kucne
drškom lule po svojim od duhana požutjelim zubima. Dunross napravi bezazleno lice, znajući da je u
rukama stručnjaka. – Gospodine Dunross! – naposljetku će Sinders. – Jeste li spremni da se svečano
zakunete, na temelju Zakona o državnim tajnama, da nemate originalne AMG-ove spise?
– Jesam! – izvali Dunross kao iz puške. Sad se već navikao da izokreće istinu. AMG je ionako sebi
uvijek zadržavao izvornik, a Dunrossu je slao samo kopije. Ako bude morao polagati svečanu zakletvu,
bit će to nešto posve drukčije. – Dalje!
– Ponedjeljak ne dolazi u obzir.
Dunross se netremice zagleda u Sindersa.
– Zbog toga što preslušavate Briana?
– Naravno, odmah ispitujemo svakog zarobljenog neprijateljskog špijuna!
– Brian će vam sigurno biti tvrd orah.
– Ako je špijun, to ćete znati bolje nego mi, jer ste davni prijatelji.
– Da, i tako mi Boga, još mislim da je to nemoguće. Brian je uvijek bio samo savjestan i iskren
britanski policajac. Kako bi bilo moguće?
– Kako je moguće da su Philby, Klaus Fuchs, Sorge, Rudolf Abel, Blake i toliki drugi... ?
– Koliko vam je vremena još potrebno?
Sinders ga pogleda i samo slegne ramenima. Dunross mu uzvrati pogled. Zavladala je mučna tišina.
– Originale ste uništili?
– Nisam, a moram vam priznati da sam i ja opazio razliku između primjeraka koje sam vam predao i
onog spisa koji vam je pao u ruke. Namjeravao sam nazvati AMG-a da ga zapitam čemu ta razlika.
– Koliko ste često održavali vezu?
– Jedanput ili dvaput godišnje!
– Što ste o njemu znali? Tko vam ga je preporučio?
– Gospodine Sinders, spreman sam da odgovorim na sva vaša pitanja, jer to smatram svojom
dužnošću, ali večeras nije prikladno vrijeme, jer...
– Možda i jest, gospodine Dunross. Nama se ne žuri!
– Ah, da, ali mene, na žalost, očekuju gosti, a moja veza s AMG-om nema nikakve veze s mojim
prijedlogom. Na moj prijedlog odgovorite jednostavno: da ili ne!
– Ili možda!
– Ili možda! – Dunross ga je netremice promatrao.
– Razmislit ću o ovom što ste mi rekli.
Dunross se u sebi nasmiješi. Volio je te igre mačke i miša oko pregovaranja, svjestan da se cjenka s
velemajstorima. Ponovno je pustio da ih pritišće šutnja dok nije kucnuo pravi trenutak.
 – Vrlo dobro! AMG je sve prepustio mojoj diskrecionoj ocjeni. Zasad ne bih znao što je u onoj
pošiljci. Posve sam zbunjen i ne bih se smio upletati u probleme tajne policije ni MI-6. Nisam se sam na
to odlučio! Vi ste zaplijenili moju privatnu poštu. S AMG-om sam se posve jasno dogovorio: pismeno mi
je potvrdio da mu je odobreno da za mene radi i da će za sve unaprijed dobiti zeleno svjetlo od vlade!
Ako želite, dat ću vam kopije naših pisama, putem uhodanih kanala, uz potrebnu dozu tajanstvenosti.
Svakim trenom sve sam manje oduševljen svojom ponudom! – Glas mu otvrdne. – Možda je tajnoj
policiji ili službi MI-6 posve svejedno hoće li Hong Kong propasti, ali meni to nije svejedno. Posljednji
put vam nuđam! – Ustane. – Moja ponuda vrijedi večeras do 20.30 sati!
Ni Crosse ni Sinders nisu ni trepnuli.
– Zašto do 20.30, gospodine Dunross? Zašto ne do ponoći, ili sutra do podne? – hladnokrvno ga
zapita Sinders.
I dalje je otpuhivao dim iz lule, ali Dunross opazi da je promijenio tempo čim mu je postavio izazov.
Dobar znak! zaključi taj-pan.
– U to doba moram nazvati Tiptopa! Hvala što ste me primili! – Dunross se okrene prema vratima.
Crosse, koji je sjedio za stolom, ispitivački odmjeri Sindersa koji mu kimne glavom. Crosse
poslušno pritisne prekidač. Zasuni na vratima tiho se povuku. Dunross zapanjeno zastane, ali se ubrzo
oporavi, otvori vrata i bez riječi iziđe, zatvorivši ih za sobom.
– Hladnokrvni nitkov! – zadivljeno će Crosse.
– Previše je hladnokrvan.
– Previše? Nije! On je taj-pan »Otmjene tvrtke« .
– I lažljivac! Ali, lukavac, i mogao bi nas žedne prevesti preko vode. Hoće li uništiti primljenu
»pošiljku« ?
– Hoće, ali ne znam je li nam rok baš do 20.30 sati! – Crosse pripali cigaretu. – Vjerojatno jest!
Sigurno su ga užasno pritisnuli, jer smatraju da »pacijenta« preslušavamo. Imali su dovoljno vremena da
prouče sovjetske metode ispitivanja, a i sami imaju neke trikove. Vjerojatno pretpostavljaju da smo i mi
veoma djelotvorni.
– Smatram da on više nema nikakvih spisa, a ona »pošiljka« je istinska. Ako mu je šalje AMG,
vjerojatno je izuzetno vrijedna. Što mi savjetuješ?
– Ponavljam ono što rekoh guverneru: ako »pacijenta« zadržimo do ponedjeljka u podne, iz njega
ćemo izvući sve što je bitno!
– A oni? Što će im on reći o nama kad se pribere?
– Većinu toga već znamo. Što se tiče Hong Konga, od danas ćemo izići na kraj sa svim sigurnosnim
problemima. Nitko iz Tajne policije ne poznaje sve planove i...
– Nitko osim tebe!
– Osim mene! – nasmiješi se Crosse. – I vas u Britaniji. »Pacijent« mnogo toga zna, ali ne i sve.
Ovdje sve možemo srediti, promijeniti šifre i slično. Ne zaboravi da je njima dojavljivao uglavnom
rutinske stvari. Nije nam više opasan! Na sreću smo ga na vrijeme otkrili. On bi sto posto sigurno postao
prvi Kinez šef policije, a vjerojatno jednom i šef tajne službe. Bila je to katastrofa! Ne možemo se
ponovno dočepati tajnih dosjea, Fong-Fonga i ostalih, niti planova – u slučaju ustanka – za suzbijanje
pobune. Pobuna kao pobuna, a postoji niz planova za suzbijanje. Što se »Sevrina« tiče, Brian ne zna bitno
više nego što smo znali mi prije nego što smo ga ulovili. Možda će nam ona pošiljka dati ključ, ključ za
pitanja koja bismo mu postavljali.
 – I ja sam to odmah pomislio. Kao što rekoh, Dunross je previše hladnokrvan, majku mu! – Sinders
kresne šibicom, pusti je da se razgori pa prignječi stari duhan. – Vjeruješ li mu?
– Ne znam što da mislim o spisima. Vjerujem da je pošiljku primio i da je AMG uskrsnuo iz mrtvih.
Žao mi je što ga nisam upoznao, zaista! Možda je ta AMG-ova pošiljka važnija nego naš »pacijent« ...
nakon ponedjeljka u podne. Sad je Kwok obična prazna ljuštura!
Kad su se vratili s hipodroma, nastaviše preslušavati Briana Kwoka, koji je uglavnom nesuvislo
bulaznio, ali tu i tamo iznosio je i neke važne podatke. Nove vijesti o atomskoj bombi, imena i adrese
veza u Hong Kongu i u Kantonu, ovdašnje »sigurnosne rizike« i niz podataka o Kanadskoj kraljevskoj
policiji, kao i veoma zanimljiva tvrdnja da se Rusi svim silama ubacuju u Kanadu.
»Zašto u Kanadu, Briane?« , zapitao ga je Armstrong.
»Sjeverna granica, Roberte... Najslabija ograda na svijetu, zapravo i ne postoji! Kanada je silno
bogata... ah, kamo sreće da sam i ja... Ondje sam se umalo oženio jednom djevojkom, ali rekoše da je
moja dužnost da... Rusi će razjediniti Kanađane koji su tako lakovjerni i bezazleni. Daj mi cigaretu... oh,
hvala... Nešto bih popio... Posvuda imamo kontrašpijunažu da razorimo sovjetske ćelije i da doznamo...
Pa oni su i u Meksiku... I tamo Rusi jačaju... Da, posvuda imaju svoje ljude... Jesi li poznavao Philbyja?«
Bilo im je dovoljno samo jednosatno preslušavanje.
– Čudi me da se tako brzo slomio! – primijeti Sinders. Crosse se zaprepastio.
– Jamčim ti da on ne glumi i da ne laže... govori nam sve ono za što je uvjeren da se dogodilo, i tako
će se to nastavljati sve dok...
– Da, naravno! – pomalo razdražljivo će Sinders. – Samo se čudim da se tako karakteran čovjek kao
što je on bio, tako lako slomio. Vjerojatno je godinama oklijevao, a sada je njegova odanost ravna nuli ili
posve neznatna, i zacijelo je bio spreman prijeći na našu stranu, ali nikako se nije mogao izvući, šteta!
Mogao nam je mnogo koristiti! – Sinders uzdahne i ponovno kresne šibicom. – To se nakon stanovitog
vremena događa svim špijunima koji su duboko ukopani u našem društvu. Obično se cijeli njihov svijet
stubokom obrne zbog neke ljubaznosti, djevojke, prijatelja, slobode ili sreće. Jadnici! Zbog toga ćemo mi
na kraju pobijediti. Čak i u Rusiji će se stranica okrenuti i KGB će dobiti ono što je zaslužio, a kaznit će
ga sami Rusi. Eto čemu tolika represija. Nijedan sovjetski sistem na svijetu ne može opstati bez diktature,
tajne policije, nepravde i terora! – Ispraznio je lulu u pepeljaru. Na dnu bijaše vlažna. – Ne slažete se sa
mnom, Rogere?
Crosse kimne i zabulji se u odlučne, svijetloplave Sindersove oči, pitajući se što se krije iza tog
pogleda.
– Nazvat ćete premijera da vam dade upute?
– Ne, ovo ću sam srediti. Odlučit ćemo u 20.30 sati! – Sinders pogleda na ručni sat. – Idemo
Robertu! već je gotovo vrijeme da počnemo iznova. Dobar je ono momak, baš dobar! Jesi li čuo da je
izvanredno zaradio danas na utrkama?
 69

20.05

– Iane? Oprostite što smetam! – oslovi ga Bartlett.

– Dobra večer! – Dunross se okrene od ostalih gostiju s kojima je razgovarao. Bartlett bijaše sam. –
Nadam se da vas dvoje ne odlazite, koktel traje barem do 21.30.
– Casey će ostati, ali ja imam sastanak!
– Nadam se da je ljepotica! – vedro se nasmiješi Dunross.
– Da, ali o tom potom. Najprije posao. Imate vremena?
– Naravno! Oprostite, molim vas! – opravda se Dunross gostima i povede Bartletta iz pretrpanog
predsoblja na terasu. Kiša nije više bila gusta, ali je i dalje neumorno padala. – »General Stores« gotovo
nam je siguran. »Superfoods« nam nije ništa nova predložio. Silno ćemo zaraditi... ako ukrotim Gornta.
– Da, vidjet ćemo u ponedjeljak!
– Čvrsto u to vjerujem! – Dunross ga oštro odmjeri. Bartlett se nasmiješi, ali se iza tog smiješka krio
zamor i zabrinutost.
– Opazio sam! Da vas pitam: vrijedi Tajpej za sutra?
– Baš sam vam htio predložiti da ga odgodimo za idući tjedan. Za idući vikend? Sutra i ponedjeljak
obojici su nam silno važni, U redu?
Bartlett kimne glavom, prikrivajući koliko mu je laknulo.
– Odgovara mi! – A to mi rješava i problem s Orlandom, pomislio je. – Pa... idem ja!
– Poslužite se mojim kolima, a kad vam više ne budu potrebna, samo vi otpravite Lima. Doći ćete
sutra na automobilističke utrke ako se budu održale? Točno od deset ujutro do podne.
– A gdje?
– Na Novim teritorijima. Ako vremenske prilike budu povoljne, poslat ću po vas kola. I po Casey,
ako joj se ide.
– Hvala!
– Ne brinite večeras za Casey! Pobrinut ću se da se u redu vrati u hotel. Je li nakon koktela
slobodna?
– Mislim da jest.
– Dobro, onda ću je zamoliti da nam se pridruži... jer nas nekolicina idemo na kinesku večeru! –
Dunross ga je motrio. – Problema nema?
– Ne, sve se može srediti! – Bartlett se široko nasmiješi i ode, spremajući se za slijedeći susret. S
Armstrongom. Malo prije uhvatio je Rosemonta pa mu prenio susret s Banastasijom.
»Prepusti to nama, Linc!« , rekao mu je Rosemont. »Službeno si nas obavijestio. Cijeli konzulat! To
ću proslijediti nadležnoj osobi, Smiri se i obavijesti Casey! Ako se Banastasio javi tebi ili njoj, zadržite
ga, a nas pozovite pa ćemo srediti nitkova! Izvoli moju posjetnicu koja vrijedi čak dvadeset i četiri sata
dnevno!«
Bartlett je već izišao i pridružio se ostalim gostima koji su ispred glavnog ulaza nestrpljivo čekali
svoja kola.
– Dobra večer, Linc! – javi mu se Murtagh koji je žurno izišao iz taksija i umalo srušio Bartletta. –
Oprosti! Traje li još koktel?
– Naravno, Dave! Čemu hitnja?
– Moram razgovarati s taj-panom! – Murtagh uzbuđeno prošapće: – Možda šef pristane, ako Ian
malo popusti! Je li Casey još ovdje?
– Da! – žustro odgovori Bartlett napregnuvši sva osjetila i zaboravivši na sve ostale brige. – Kakvi
ustupci? – umorno je zapitao.
– Da udvostručimo razdoblje za devize od pet na deset godina i da posluje izravno s »First
Centralom« , a da nama za ovih pet godina dade prednost za sve buduće zajmove!
– Ne tražite mnogo! – odgovori Bartlett, skrivajući zaprepaštenje. – U čemu je stvar?
– Nemam vremena, Linc, moram dobiti taj-panovo odobrenje. Oni me čekaju, ali sve je kao što smo
smislili Casey i ja. K vragu, ako nam ovo upali, taj-pan će biti naš dužnik sve dok se pakao ne sledi! – I
Murtagh odjuri.
Bartlett se tupo zagleda za njim. Nagonski je krenuo natrag u kuću, ali se svladao i nastavio čekati.
Imam mnogo vremena, zaključio je. Nema smisla da je već sada zapitkujem. Da razmislim!
Casey mu je kazala da je »Belgijska kraljevska« vezana za »First Central« , a Murtagh mu je danas
popodne o tome raspredao, tužeći se kako se ovdje teško probija s obzirom na čvrsto ustoličene banke. I
to je bilo sve. Bartlett je opazio da su uzrujani i Teksašanin i Casey, ali je to objašnjavao grozničavim
klađenjem na utrkama.
»A sada?« , sumnjičavo se zapitao. Casey, Murtagh i taj-pan! »Možda šef pristane!« , »Taj-pan će
biti naš dužnik sve dok se pakao ne sledi!« , »Sve je kao što smo smislili Casey i ja!« . Zar je ona
posrednica? Casey je ovog blesonju smotala oko prsta, nije ona ničija glasnica. K vragu, Casey ga je
uplela u svoje mreže, on se ne može s njome mjeriti. Vjerojatno da ga je obradila za... za što? Što je taj-
panu najpotrebnije?
Zajam, i to brzo. Milijunski, do ponedjeljka.
Isuse, »First Central« će mu pomoći! Sigurno hoće! Ako... Ako im dade neke ustupke, što će morati,
da izvuče živu glavu...
– Idete kolima, gospodine?
– Oh, da, Lime, svakako. Na policijsku stanicu u Vančaju. Hvala! – Dok je sjedao na stražnje
sjedište, u glavi mu je sve zujalo.
Znači, Casey igra vlastitu igru. Sigurno na tom radi ova dva dana, a meni ništa nije rekla. Zašto? Ako
sam točno pogodio i ako Murtagh uspije, Ian će dobiti sredstva da potuče Gornta i da ga slisti. Ona je
odstupila od svojih planova da mu pomogne u borbi protiv Gornta. Bez mog odobrenja. Zašto? A što će
dobiti zauzvrat?
Lovu do krova! Je li joj podjela pedeset naprama pedeset nagrada...? Ja ulažem dva milijuna, a s
njom dijelim napola?
Da, to je jedna mogućnost. A ostale? Isuse! Casey se osamostalila, možda i udružila s neprijateljem.
Još su mi i Ian i Gornt neprijatelji!
Silno se uzrujao. Što da radi?
 Osigurao je ona dva milijuna koja je doznačio Gorntu. A i ona dva milijuna koja je obećao
Dunrossu. Ionako mu ih nisam ni kanio uskratiti... Samo sam iskušavao Casey! Pogodba sa »Struanovom
tvrtkom« bit će povoljna, u svakom slučaju. A isto tako i pogodba s Gorntom! Moj plan još vrijedi. Još
stignem pristupiti jednom ili drugom, iako je već krajnje vrijeme.
No, sad je tu i Orlanda!
S Orlandom bih mogao živjeti samo u Sjedinjenim Državama ili negdje drugdje, ali ovdje nikako!
Očigledno je da nikad neće biti dobrodošla u otmjenim krugovima u Sretnoj dolini. Niti u društva i
klubove. Nikad je neće dobrovoljno pozvati u otmjene kuće. Možda jedino Ian, i Gornt, ali bit će to samo
zato da je zadirkuje, da je podsjeća na prošlost... kao sinoć kad se na palubu popela ona djevojka. Vidio
sam Orlandino lice! Oh, svladala se, svladala se bolje nego itko... osim možda Casey! Poludjela je što se
ona djevojka zadržavala u potpalublju u gospodarevu apartmanu, koji je nekoć pripadao njoj.
Možda Gornt i nije ono učinio namjerno? Možda je djevojka svojevoljno izišla? Gotovo odmah se
vratila u potpalublje. Možda uopće nije smjela izlaziti... Možda!
U govna! Previše se stvari ovdje događa koje ne shvaćam. Na primjer, sanacija »General Storesa« i
»Ho-Paka« . Previše toga je danas u subotu riješla nekolicina moćnika, uz nekoliko viskija i telefonskih
poziva. Sjajno je ako si član njihova kluba, ali Bože te sačvaj ako nisi! Ovdje moraš biti ili Britanac ili
Kinez da se uklopišu prilike.
Ovdje sam stranac, kao i Orlanda.
Pa ipak bih ovdje neko vrijeme mogao biti sretan. Pa i s Orlandom bih ovdje mogao kraće vrijeme
izdržati, na proputovanju. Mogao bih obraditi Cirkumpacifiči pojas, mogao bih od »Par-Cona« stvoriti
»Otmjenu tvrtku« , ali da je Britanci i Kinezi prihvate kao »Otmjenu tvrtku« ... morala bi to biti tvrtka
»Struan –Par-Con« , ili »Rothwell-Gornt –Par-Con« , a naša bi firma bila ispisana u drugom retku, sitnim
slovima!
Casey!
Što se tiče Casey, »Par-Con« može posve lako postati »Otmjena tvrtka« , ali smijem li joj još
vjerovati? Zašto mi nije ništa rekla? Je li je pokvario Hong Kong pa je počela igrati za vlastiti račun,
kako bi se probila na rukovodeći položaj?
Odluči, staro momče, dok si još taj-pan.

– Izvoli, Phillipe?
Bijahu u radnoj sobi ispod portreta Dirka Struana, a Dunross je namjerno izabrao to mjesto.
Nasuprot njemu sjedio je Phillip Čen. Veoma ukočen, veoma dotjeran i veoma umoran.
– Kako Aleksej?
– Još u nesvijesti. Dr Tooley kaže da će se izvući ako se osvijesti za nekoliko sati.
– Tiptop?
– Moram ga nazvati točno u devet.
– Njegovu ponudu još nisu potvrdile... vlasti?
– Znaš što je predložio? – Dunross zažmiri.
– Oh, znam taj-pane! Zapi... zapitaše me. Nikako da povjerujem. Brian Kwok? Bože sačuvaj! Da...
zapitaše me za mišljenje prije nego što su vama proslijedili prijedlog!
– A kog vraga mi nisi rekao? – obrecne se Dunross.
 – Više me ne smatraš kompradorom »Otmjene tvrtke« i više me ne častiš svojim povjerenjem!
– A smatraš da zaslužuješ povjerenje?
– Da, to sam dokazao u niz navrata, a i moj otac... i njegov otac. Pa ipak, da sam ja ti i da sjedim na
tvojemu mjestu, ne bih sada došao na ovaj sastanak. Ne bih te primao u svojoj kući i već bih odlučio kako
da te uništim!
– Možda i jesam!
– Nisi! – Phillip Čen mu pokaže portret. – On bi to učinio, ali ne i ti, Iane Struane Duaross!
– Nemoj biti odviše siguran!
– Siguran sam.
Dunross ništa ne reče. Samo je čekao.
– Najprije polunovčić! Čekaj dok on ne zatraži »uslugu« ! Nastojat ću unaprijed doznati što će
zatražiti. Bude li pretjerano...
– Bit će pretjerano!
– Što će on zatražiti?
– Nešto u vezi s drogom. Govorka se da su se Četveroprsti, Krijumčar Jien i Bijeli Prašak Lee
udružili radi krijumčarenja heroina.
– Dogovaraju se, još se nisu pogodili! – odgovori Phillip Čen.
– Zašto mi ni to nisi rekao? Kao komprador dužan si me obavještavati, a ne zapisivati najskrovitije
pojedinosti pa ih predavati neprijatelju.
– Ponovno te molim za oproštenje, ali sad je vrijeme da se govori!
– Zbog toga jer si gotov?
– Zbog toga jer ću možda biti gotov, ako ne uspijem dokazati svoje sposobnosti! – Starac turobno
pogleda Dunrossa i u njemu ugleda lice brojnih taj-pana, njegovih prethodnika. Nije mu se sviđalo ni
Ianovo lice ni lice Dirka Struana iznad kamina koji ga je prodorno gledao – taj strani vrag i gusar
odrekao se Čenova prapradjeda zbog toga što je bio mješanac, iako mu je bio sin!
Ajiija, pomisli Phillip savladajući gnjev. Ovi »strani vragovi« i njihova netrpeljivost! Služimo punih
pet generacija taj-pane, a ovaj mi prijeti da će zbog jedne jedine pogreške promijeniti čitavu Dirkovu
ostavštinu!
– Što se zahtjeva tiče: i ako je u vezi s heroinom ili drogama, odnosit će se na neke buduće radnje pa
zbog toga sve prihvati, taj-pane, a ja obećavam da ću Četveroprstog srediti mnogo prije nego što mu
budeš morao ispuniti želje!
– Kako?
– Ovo je Kina pa ću stvar srediti na kineski način! Kunem se krvlju predaka svojih! – Phillip Čen
upre prstom u portret. – Zaštićivat ću »Otmjenu tvrtku« kao što sam se zakleo.
– Kakve si još gluposti čuvao u sefu? Pogledao sam sve isprave i bilance koji si mi poslao po
Andrewu... Gotovi smo ako ti podaci dospiju u pogrešne ruke!
– Da, ali samo pred Bartlettom i »Par-Conom« ... pod uvjetom da on to sačuva za sebe, a ne
prišapne ih Gorntu ili nekom drugom našem ovdašnjem neprijatelju, taj-pane! Ne bih rekao da je Bartlett
podmuklica. Možda bismo se s njim mogli nagoditi da nam vrati sve što ima i da se zakune da će te
podatke čuvati kao tajnu.
– Morali bismo to trampiti za neku tajnu za koju on ne želi da se dozna. Imaš li takvu tajnu?
 – Još nemamo! On bi nas kao poslovne partnere morao zaštititi!
– Da, ali već pregovara s Gorntom kojemu je predujmio dva milijuna američkih dolara da pokrije
Gorntove troškove kad nas je prodavao bez pokrića!
– Iiiii, nisam znao! – Phillip Cen problijedi. Trenutak je razmišljao. – Znači Bartlett nas u
ponedjeljak napušta i prelazi neprijatelju?
– Ne znam! Mislim da trenutačno oklijeva. I ja bih na njegovu mjestu tako postupio.
Phillip Čen promeškolji se na stolcu.
– On silno voli Orlandu, taj-pane!
– Da, ona je možda ključ! Možda mu je to namjestio Gornt? On ju je gurnuo Bartlettu u zagrljaj!
– Hoćeš li mu to reći?
– Neću, jedino ako bude razloga. Punoljetan je! – Dunross se još više namršti. – Što namjeravaš?
– Pristaješ li na nove zahtjeve »First Centrala« ?
– Znači, i to znaš?
– Htio si da svi vide da od njih tražiš podršku, taj-pane! Zašto bi inače Murtagha pozvao u svoju
ložu na utrkama, zašto bi ga inače ovamo pozvao na prijem? Lako je to bilo zaključiti, iako nemamo
kopije njegovih teleksa i...
– A ti ih imaš?
– Neke imam! – Phillip Čen izvadi rupčić i obriše ruke. – Hoćeš li na to pristati?
– Neću! Rekoh mu da ću razmisliti... dolje me čeka da mu odgovorim, ali morat ću ga odbiti. Ne
mogu im zajamčiti sve svoje buduće zajmove, nikako, jer je ovdje »Victoria« svemoćna i ima mnogo
naših mjenica pa bi nas dokosurila. Ne bih mogao »Victoriju« zamijeniti nekakvom američkom bankom
koja je već dokazala svoju nepouzdanost. Idealni su mi spasioci i bit će sjajno ako nas uspiju izvući iz
ove gužve, ali ne znam bih li se dugoročno s njima vezivao! Moraju se najprije potvrditi.
– Zacijelo su i oni spremni na kompromise. Na koncu konca, kad su nam povjerili ona dva milijuna
kojima smo uspjeli osigurati fuziju s »General Storesom« ... to je velik znak povjerenja, heja?
Dunross prijeđe preko te primjedbe.
– Što namjeravaš?
– Predlažem da im daš ovakav protuprijedlog: svi kanadski, američki, australijski i južnoamerički
zajmovi u razdoblju od pet godina, što će pokriti naše širenje na tim područjima, plus neposredan zajam
za dva divovska naftna tankera koja ćemo kupiti kod Tode, na osnovi lease-back, a za svog poslovnog
ortaka naručujemo daljnjih sedam brodova!
– Isuse Kriste, tko se uvaljuje u takve poslove? – prasne Dunross.
– Vee Cee Ng.
– Fotograf Ng? Nemoguće!
– Vee Cee će u roku od dvadeset godina imati jaču tankersku flotu nego Onassis.
– Nemoguće!
– Posve vjerojatno, taj-pane.
– Otkud znaš?
– Zamoljen sam da mu pomognem financirati flotu i omogućim da se proširi. Ako u svoj paket
prihvatimo prvih njegovih sedam brodova i ako mu obećamo još poslova, a ja to mogu, Iane, mogu...
valjda će to zadovoljiti »First Central!« – Phillip Čen obriše znoj sa čela. – Heja?
– Isuse, to bi zadovoljilo i udružene banke »Chase Manhattan« i »Američku banku« ! Vee Cee? – Uto
Dunrossu proradi mozak. – Ah! Vee Cee, plus torij, plus »prijatelji stari« , plus svakojaki strojevi, plus
nafta, plus »prijatelji stari« .
Phillip se značajno nasmiješio.
– Sve su vrane pod nebom crne!
– Da! – Dunross razmisli pa upita: – Možda »First Central« na to pristane. A što ćemo s Bartlettom?
– Kad imaš »First Central« , što će ti »Par-Con« ? »First Central« će biti presretna da nam pomogne
naći novog nosioca investicija u Sjedinjenim Državama. To će im oduzeti nešto vremena, ali kad u
Kanadi bude Jacques, ovdje David MacStruan, a u Škotskoj Andrew... Taj-pane, ne znam što namjeravaš
s Andrewom i s onim Kirkom, ali njegove mi se teorije čine pretjerane, užasno pretjerane.
– Nešto si natuknuo o Bartlettu?
– Molimo se da »First Central« proguta mamac, da nam Tiptop dade novae, a da ja uspijem pokriti
»First Central« sredstvima Landa Mate, Škrca i Četveroprstog. U tom slučaju ti, David MacStruan i ja
lako možemo naći zamjenu za »Par-Con« ! Predlažem da smjesta otvorimo predstavništvo u New Yorku.
Neka ondje David bude tri mjeseca šef... a Kevin bi mu mogao biti suradnik! – Phillip Čen pričeka pa
žustro nastavi: – U roku od tri mjeseca Kevin će dokazati koliko vrijedi... a smatram da će te zadiviti, taj-
pane, jamčim ti to! Za tri mjeseca doznat ćemo što mladi George Trussler misli o Rodeziji i o Južnoj
Africi. Kad ondje osnuje predstavništvo, mogli bismo ga prebaciti u New York, ili bismo možda mogli
pozvati tvog drugog rođaka, Masona Kerna iz Virginije, onog iz Cooper-Tillmana, pa ga postaviti za šefa
našeg njujorškog predstavništva. Kevin bi za pola godine morao prijeći u Salisbury i Johannesburg. Sve
mi se čini da će promet torijem i dragocjenim metalima stalno rasti!
– Nismo riješili neposredne probleme. Bartletta, Gornta i juriš na naše dionice!
– Da bismo Bartletta prisilili da šuti, moramo ga posve odvojiti od Gornta i pretvoriti ga u
saveznika, potpunog saveznika!
– A kako ćemo to postići, Phillipe?
– To prepusti meni. Postoje razne... razne mogućnosti!
Dunross je uperio pogled u Phillipa Čena, ali starac nije dizao pogled sa stola. Kakve mogućnosti?
Orlanda? Sigurno!
– U redu – složi se Dunross. – I?
– Što se tiče bankovnih nereda... prestat će čim nas podrži Kineska banka. Kad preuzmemo »General
Stores« i dobijemo snažnu financijsku podršku, prestat će i navala na naše dionice. Svi će pohrliti da ih
kupuju i nastat će konjunktura! Znaš što! – značajno će Phillip Čen. – To nisi htio, ali što ako privolimo
Sir Luisa da naše dionice povuče iz prometa sve do ponedjeljka u podne kad ćemo...?
– Što?
– Da! Ako nitko ne bude smio trgovati »Struanovim dionicama« prije podneva, a mi im odredimo
najviše cijene, koje su postigle prošle srijede, znači 28.80, Gornt će upasti u zamku. Morat će kupiti
dionice po bilo kojoj cijeni da se pokrije! Ako nitko ne ponudi dovoljno dionica ispod tog iznosa, sva će
njegova zarada otići ututanj, a možda Gornt i posve propadne!
Dunrossu se zavrti u glavi. Nije se sjetio da manipulira s dionicama.
– Isuse, ali Sir Luis na to sigurno neće pristati!
Phillip Čen bijaše užasno blijed, a na čelu su mu izbile graške znoja.
 – Ako Burzovni odbor odredi da je to neophodno radi stabilizacije tržišta... a ako i velike
mešetarske firme Josepha Sterna i Arjana Soorjanija također pristanu da ne nude dionice, niti jedan paket
ispod iznosa od 28.80, što tu Gornt može? – Drhtavom je rukom obrisao čelo. – To je moj naum!
– Zbog čega bi nam Sir Luis pomogao?
– Mislim... mislim da hoće, a umnogome smo zadužili Sterna i Soorjanija! – Starac je uzrujano grčio
prste. – Sir Luis, Stern, Soorjani, ti i ja zajedno držimo najveći dio dionica koje je Gornt prodao bez
pokrića!
– Stern je Gorntov mešetar.
– Da, ali je Hongkonžanin pa mu je ugled potrebniji nego jedna mušterija! – Phillip Čen pomakne se
na svjetlo. Dunross opazi koliko je problijedio pa se užasno zabrine. Ustane, priđe baru i donese dva
konjaka sa sodom.
– Izvoli!
– Hvala! – Phillip Čen brzo iskapi. – Bogu hvala što postoji konjak!
– Misliš da sve to možemo srediti do otvaranja radnog dana u ponedjeljak? Znaš, odustao sam od
izleta u Tajpej.
– Dobro, pametna zamisao. Ideš li na koktel Jasona Plumma?
– Da, idem!
– Dobro, ondje ćemo se dogovoriti što se tiče Sir Luisa. A sreća nam se smiješi, taj-pane. Pa i ako
ne povuče naše dionice iz prometa, vrijednost će im poletjeti kao raketa... ako dobijemo potrebnu
podršku!
Svima je to jasno, tužno pomisli Dunross. Ako... Pogleda na svoj sat: 20.35. Sinders ga je morao
nazvati do 20.30 Dao mu je pola sata vremena prije nego što će telefonirati Tiptopu. Želudac mu se
kvrčio, ali nije se na to osvrtao. Isuse, neću valjda ja njega zvati, ljutito je razmišljao.
– Što kažeš? – zapita jer nije čuo Phillipa Čena.
– Smijem li te zamoliti da mi postavljeni rok za otkaz, u nedjelju u ponoć, ako ne nagovorim Matu i
Škrca... produžiš za tjedan dana?
Dunross uzme čašu Phillipa Čena da je napuni, uživajući u azijskoj profinjenosti tog zahtjeva. Phillip
je rok odložio za vrijeme kad će sve to postati posve neosnovano, jer će za sedam dana odavno
prebroditi ovu krizu. Način na koji je zahtjev postavljen, spasio je obim stranama obraz. Da, ali mora se
silno napregnuti. Hoće li mu zdravlje izdržati? To je jedino što me muči. Dok je točio konjak, razmišljao
je o Phillipu Čenu, o Kevinu Čenu, o Claudiji Čen, o starom Čen-Čenu. Što bih bez njih? Potrebna mi je
suradnja i pomoć, a ne izdaja i dvoličnost.
– Razmislit ću, Phillipe! O tome ćemo raspravljati u ponedjeljak poslije jutarnje molitve. – Oprezno
je nadodao: – Produžetak je možda posve opravdan!
Phillip Čen zahvalno uzme konjak i snažno gucne. Boja mu se popravila. Začuo je značajni plural pa
mu je laknulo. »Moram samo obaviti poslove, samo to!« Ustane da pođe.
– Zahvaljujem... – Napasnički zvrcne telefon i starac poskoči. A i Dunross.
– Halo? Oh, halo, gospodine Sinders! – Dunross začuje lupanje svog srca koje je nadjačavalo kišu.
– Što je nova?
– Vrlo malo! Na žalost! Razgovarao sam s guvernerom o vašem prijedlogu. Ako pošiljku dobijem do
sutra u podne, opravdano vjerujem da će vaš prijatelj biti sproveden na granični prijelaz Lo Vu. Do
ponedjeljka u zalazak sunca! Naravno, ne bih vam mogao zajamčiti da će pristati da prijeđe granicu i da
se prebaci u Narodnu Republiku Kinu!
– Ne volim riječi »opravdano vjerujem« ni »mogao bih« , gospodine Sinders! – ljutito će Dunross.
– To je najviše što sam službeno mogao kazati.
– Čime mi to jamčite?
– Na žalost, ničim, ni g. Crosse, a ni ja. Znači, preostaje nam jedino da jedni drugima vjerujemo!
Nitkovi, bijesno pomisli Dunross, znaju da sam u sosu.
– Hvala, razmislit ću o vašem prijedlogu. Sutra u podne? Natjecat ću se u priobalnim trkama, ako se
održe, i to od deset do podne. Odmah nakon toga dolazim na policiju!
– Bez brige, gospodine Dunross, ako se utrka održi, i ja ću ondje biti. Podne je krajnji rok, ovdje ili
ondje. Vrijedi?
– Vrijedi! Laku noć! – Dunross turobno spusti slušalicu. – Možda, Phillipe! Možda, u ponedjeljak,
do zalaza sunca.
Phillip Čen prestravljeno sjedne, još bljeđi.
– Prekasno!
– Vidjet ćemo! – Dunross digne slušalicu i okrene jedan broj. – Halo, dobra večer. Molim
guvernera, ovdje Ian Dunross! – Pijuckao je konjak. – Oprostite što smetam, gospodine, ali upravo mi se
javio Sinders. Rekao je: možda! Možda do ponedjeljka u zalazak sunca. Smijem li vas zapitati, možete li
mi to zajamčiti?
– Nikako, Iane! Za tu stvar nisam nadležan. Na žalost! Moraš se izravno pogoditi. Čini mi se da je
Sinders razuman čovjek. Tebi se ne čini?
– Čini mi se da je užasno nerazuman! – odvrati Dunross i kruto se nasmiješi. – Hvala! Ništa zato!
Oprostite što sam vam smetao, gospodine. Oh, da znate, ako se ovo može riješiti. Tiptop reče da je za to
potreban vaš pečatnjak, i bankin, i moj! Hoćete li sutra biti slobodni, ako ustreba?
– Naravno! I sretno, Iane!
Dunross spusti slušalicu i malo kasnije zapita:
– Hoće li nam oni sutra dati novac da bi u ponedjeljak, u zalazak sunca, dobili svojega momka?
– Ja ne bih pristao! – bespomoćno će Phillip Čen. – Tiptop je jasno kazao: »Kad se obave potrebne
radnje!« ... Znači da zamjena mora biti istodobna!
Dunross se zavali u duboki naslonjač, otpije konjak i prepusti se svojim razmišljanjima.
Točno u devet nazvao je Tiptopa i nevezano s njim razgovarao dok nije kucnuo presudni trenutak.
– Čujem da će onaj policajac sigurno biti otpušten zbog svoje greške, a oštećena stranka bi u utorak
u podne mogla doći u Lo Vu!
Uslijedi duga šutnja, a ondje glas, hladnije nego ikad:
– Ne bih rekao da je to baš brzo!
– Slažem se! Možda ih nagovorim da to bude u ponedjeljak? Možda bi se vaši prijatelji mogli malo
strpiti? To smatram velikom uslugom! – Namjerno je upotrijebio riječ usluga i učinio značajnu stanku.
– Proslijedit ću vašu poruku. Hvala, taj-pane! Molim vas da me sutra navečer nazovete u sedam.
Laku noć!
– Laku noć!
Phillip Čen silno zabrinut prekine tišinu.
 – Izgovorio si skupu riječ, taj-pane!
– Znam, ali drugo mi ne preostaje – oštro će Dunross. – Naravno, oni će jednom od mene zatražiti
protuuslugu! – Maknuo je kosu s očiju i nadodao: – Možda u vezi s Josephom Juom, tko zna? Ali morao
sam izreći onu riječ!
– Da, veoma si mudar. Mudriji nego bi se očekivalo od čovjeka tvojih godina, mnogo mudriji nego
Alastair i tvoj otac, ali ipak ne onoliko mudar kao Hag! – Lagano je protrnuo. – Lukavo si mu ustupio na
vremenu i lukavo nisi spominjao novac, bankin novac. Veoma lukavo! On je prevelik lukavac pa zna da
nam je potreban sutra... najkasnije navečer!
– Nekako ćemo ga se dokopati pa će nam »Victoria« dati mira, a Paul uskoro mora sazvati
poslovodni odbor. – Dunross tužno nadoda: – U odboru će sjediti Richard kojega smo silno zadužili.
Novi odbor odobrit će nam novi zajam pa nam više neće biti potreban ni Bartlett, ni »First Central« , ni
vražje Matino zlatno udruženje!
Phillip Čen je oklijevao pa izvalio:
– Ne volim iznositi samo ružne vijesti, ali čujem da se Richard Kwang sporazumio s Havergillom
pod uvjetom da mu preda potpisano istupanje iz »Victorijina« odbora, ali bez datuma, i da mu obeća da
će glasati kao što zaželi Havergill.
Dunross uzdahne. Sve mu je bilo jasno. Ako Richard Kwang bude glasao za protivnika, on više neće
voditi glavnu riječ.
– Izgubimo li samo još jednog pristalicu, Paul i njegova opozicija smrtno će nas pritijesniti! –
Pogledao je Phillipa Čena. – Pridobij za nas Richarda!
– Po... pokušat ću, ali on je već pridobijen. Što je s P. B. Whiteom? Misliš da će nam on pomoći?
– Protiv Havergilla ili banke neće, jedino možda kod Tiptopa! – ozbiljno će Dunross. – On je na
mojem spisku slijedeći... i posljednji!
 70

22.55

Šestero iziđe iz dvaju taksija ispred tajnog ulaza u banku »Victoriju« . Iz pobočne ulice Casey, Riko
Gresserhoff, Gavallan, Peter Marlowe, Dunross i P. B. White mršav i živahan Englez koji je imao
sedamdeset i pet godina. Prestala je padati kiša, ali je ta slabo osvijetljena uličica bila puna lokava.
– Nećete s nama ispiti posljednju čašicu, Peteru? – zapita ga P. B. White.
– Ne, hvala, P. B... Moram kući. Laku noć i hvala na večeri, taj-pane!
I ode u noć prema trajektnom terminalu koji se nalazio odmah s onu stranu trga. Ni on ni itko iz
društva nije opazio kako su se malo niže u istoj ulici zaustavila i treća kola u kojima su sjedili agent
Malcolm Sun iz hongkonške tajne policije i Povitz iz agencije CIA. Vozio je Sun.
– Je li ovo jedini ulaz i izlaz? – zapita Povitz.
– Da!
Gledali su kako P. B. White pritišće dugme na vratima.
– Sretnik! Nikad nisam vidio onako dobre mačke kao one dvije s njim!
– Casey je u redu, ali ona druga... Na svakom plesnjaku naći ćeš zgodnijih djevojaka! – Sun umukne.
Pored njih je upravo prošao novi taksi.
– Zar ga još netko uhodi?
– Sumnjam, ali ako mi pratimo taj-pana, sigurno ga prate i drugi!
– Točno tako!
P. B. White ponovno pritisne dugme. Otvore se vrata. Pospani Sikh, noćni čuvar, pozdravio ga je.
– Dobra večer, gospodo i gospođe! – Priđe dizalu, pritisne dugme i zatvori ulazna vrata.
– Dizalo je poprilično sporo. Zastarjelo je kao i ja, oprostite! – izjavi P. B. White.
– Koliko već ovdje stanujete, P. B.? – zapita ga Casey koja je znala da ništa u njemu nije zastarjelo,
jer još uvijek čilo hoda a oči mu blješte.
– Jedno pet godina, draga moja! – odgovorio je pa je uhvatio ispod ruke. – Baš sam srećković!
Svakako, pomisli Casey, a zacijelo si veoma važan banci i moćan, kad imaš jedan od tri stana u ovoj
zgradurini. Rekao im je da jedan stan pripada bankinu upravitelju koji je trenutnačno na bolovanju, a treći
je stan namješten ali prazan.
»Za najuglednije posjetioce, članove kraljevske obitelji, za guvernera ‘Engleske banke’, premijere i
slične viđene goste!« , dostojanstveno je kazao P. B. White za vrijeme lagane ali pikantne sečuanske
večere. »Ja sam neka vrsta domara neplaćenog kućepazitelja. Dali su mi jedan stan da čuvam cijelu
zgradu.«
»Ma nemojte!«
»Živa istina! Srećom ovaj dio zgrade nije povezan s bankom, inače bih posegnuo i u blagajnu!«
Casey se divno osjećala nakon dobra jela i vina, iskričavog duhovitog razgovora i silne pažnje koju
su joj ukazivala ta četvorica muškaraca. Bila je presretna što se može mjeriti s prekrasnom Rikom i sve je
opet došlo na svoje mjesto, a Linc je ponovno postao njezin Linc, iako je sad bio sa suparnicom. Kako da
se nje otarasim? pitala se po tko zna koji put.
Otvore se vrata dizala i svi se natisnu u usku kabinu. P. B. White pritisne najdonje od tri crvena
dugmeta.
– Na trećem katu živi Bog! – nasmije se on. – Kad je u gradu.
– Kad se vraća? – zapita ga Dunross.
– Za tri tjedna, Iane, ali dobro što nema nikakve veze s Hong Kongom jer bi doletio prvim avionom!
Casey, upravitelj naše banke je divan čovjek, ali je, na žalost već gotovo godinu dana teško bolestan pa
za tri mjeseca ide u mirovinu. Nagovorio sam ga da se odmori i da otputuje u Kašmir, u jedno seoce koje
poznajem, na obalama rijeke Đihlam, sjeverno od Srinagara. Ta je dolina na svojih dvije tisuće metara
nadmorske visine, a gore je pravi raj, među najvišim planinama svijeta. Na rijekama i jezerima imaju
brodove-kuće pa plove. Nema telefona ni poštara, čovjek je sam u beskraju, među divnim ljudima, na
divnom zraku, jede slasnu hranu, u predivnim planinama. – Oči mu se zakrijese. – Tamo moraju ići teški
bolesnici... ili morate ići s osobom koju mnogo volite!
Svi se nasmiju.
– Vi ste onamo poveli voljenu osobu, P. B.? – zapita ga Gavallan.
– Naravno, dragi mladiću, i to 1915. godine, kad sam ondje bio prvi put. Imao sam dvadeset i sedam
godina i dobio sam odsustvo iz Trećih bengalskih kopljanika! – Uzdahnuo je glumeći zaljubljena mladića.
– Ona bijaše gruzijska kneginja.
Nasmiju se svi zajedno s njim.
– Što ste zapravo radili u Kašmiru? – upita ga Ian.
– Generalštab indijske vojske poslao me onamo na dvije godine, jer je cijelo to područje...
Hindukuš, Afganistan i prostor koji se danas zove Pakistan... na granici Rusije i Kine, uvijek bio
nemiran... i uvijek će biti! A onda su me, potkraj 1917. godine, poslali u Moskvu! – Lice mu se namršti,
ali neznatno. – Bio sam tamo kad je nastao puč i kad su Lenjin, Trocki i boljševici zbacili vladu generala
Kerenskog... – Dizalo stane. Iziđu. Ulazna su vrata bila otvorena i dočekao ih je Prvi Sluga Šu. – Izvolite
ući i osjećajte se kao kod svoje kuće! – veselo će P. B. – Lijevo je ženska kupaonica, a desno muška, u
predsoblju ima šampanjca... Odmah ću vam pokazati stan. Oh, Iane, htio si telefonirati?
– Da!
– Izvoli, u moju radnu sobu! – Povede ih hodnikom punom lijepih uljenih slika i rijetkih zbirki ikona.
Stan bijaše prostran, a sastojao se od četiri spavaće sobe, triju predsoblja, blagovaonice za dvadeset
osoba. Na kraju hodnika nalazila se radna soba. Tri zida bijahu prekrivena knjigama. Stara koža, miris
skupih cigara, kamin. U bocama od brušena stakla konjak, viski i votka. I porto, čim su se vrata zatvorila
za Dunrossom, P. B. se namršti. – Koliko ostaješ? – zapita.
– Nastojat ću biti što brži!
– Bez brige, zabavit ću ih ja! Ako se ne vratiš na vrijeme, opravdat ću te. Bih li ti još mogao čime
pomoći?
– Nagovarajte Tiptopa! – Dunross mu je već rekao da bi možda zamijenili Briana Kwoka, ali mu
nije spomenuo AMG-ove spise ni svoje poteškoće sa Sindersom.
– Sutra ću telefonirati nekim prijateljima u Pekingu i mnogima u Šangaju. Možda će uvidjeti da im se
isplati da nam pomognu!
 Dunross je već niz godina poznavao P. B. Whitea, ali je, kao i svi ostali, veoma malo znao o
njegovoj prošlosti i obitelji, je li bio oženjen i je li imao djece, otkud mu novac i u kakvoj je zapravo
vezi s bankom »Victoria« .
»Ja sam najobičniji pravni savjetnik, iako sam već niz godina u mirovini!« , neodređeno je govorio i
na tome je ostajalo. Ali Dunross je znao da je P. B. velik šarmer i da ima niz podjednako diskretnih
prijateljica.
– Casey je divna žena, P. B.! – nasmijao se Dunross. – Mislim da ste zagrizli!
– I ja mislim. Oh, šteta što nemam trideset godina manje! A ona Riko! – P. B. nadigne obrve. –
Preslatka je! Zaista je udovica?
– Sto posto!
– Mogao bih imati još tri takve, taj-pane! – Nasmijao se, prišao biblioteci i pritisnuo dugme.
Odmakne se jedan dio knjižnice. Pokaže se stubište koje je vodilo na drugi kat. Dunross je već tada
prolazio na tajne razgovore s upraviteljem banke. Koliko je znao, on je bio jedini izvan banke koji je
znao za taj tajni prolaz, a tu je tajnu, kao i tolike druge, smio saopćiti samo svom nasljedniku taj-panu.
»To je sredila Hag!« , kazao mu je Alastair Struan one noći kad mu je predavao vlast. »Kao i ovo!«
I pruži mu ključ koji je otvarao sve sefove u trezorskom prostoru. »Banka se obvezala da brave mijenja
bravarska tvrtka Čung Lijen Loh, a samo naši taj-pani znaju da ta kompanija nama pripada!«
Dunross se nasmiješi P. B.-u, nadajući se da će se u njegovim godinama osjećati podjednako
mladenački.
– Hvala!
– Ostani koliko je potrebno, Iane! – P. B. White mu pruži ključ.
Dunross se oprezno zatrči uza stubište koje je vodilo do upraviteljeva stana. Otključao je vrata koja
su ga vodila u dizalo. Istim je ključem otključao i dizalo. Imalo je samo jedno dugme. Ponovno zaključa
vanjska vrata i pritisne dugme. Zupčanici su bili dobro podmazani i nečujni. Napokon dizalo stane i
otvore se unutrašnja vrata. Gurne vanjska vrata i nađe se u upraviteljevoj kancelariji. Johnjohn umorno
ustane.
– Koji je ovo vrag, Iane?
– Nije ti rekao P. B.? – blago ga zapita Dunross, vješto prikrivajući napetost.
– Rekao je da večeras moraš poći u trezorski prostor po neke spise i neka te propustim i da nema
smisla da gnjavimo Havergilla. Ali čemu ovolika tajnovitost? Zašto nisi ušao na glavna vrata?
– Nemoj tako, Bruce, obojica znamo da si ovlašten da mi otključaš trezorski prostor!
Johnjohn zausti da nešto kaže, ali se predomislio. Upravitelj mu je prije odlaska na godišnji kazao:
Molim te, ispuni svaku P. B.-ovu molbu!« . P. B. je bio u najprisnijim odnosima s guvernerom, ali i s
većinom visokih gostiju koji su ovamo navraćali, a dijelio je upraviteljevu izravnu telefonsku vezu s
njihovim bankovnim poslovnicama koje su se još održale u Šangaju i Pekingu.
– U redu! – reče.
Koraci su im odzvanjali po prostranom, nejasno rasvijetljenom bankinom prizemlju. Johnjohn kimne
jednom noćnom stražaru koji je banku obilazio. Pritisne dugme da pozove lift koji je vodio u trezorski
prostor i zatomi uzrujano zijevanje.
– Isuse, što sam umoran!
– Ti si smislio da preuzmete »Ho-Pak« , je li?
– Jesam, ali sumnjam da bi Paul na to pristao da nisi izazvao onoliki dojam svojim preuzimanjem
»General Storesa« ! U svakom slučaju, to nam je pomoglo. Sjajan potez, Iane, ako ga uspiješ ostvariti!
– Sve je sređeno!
– Koja ti je japanska banka dala dva milijuna?
– Zašto si prisilio Richarda Kwanga da unaprijed podnese ostavku?
– Kako? – zapanjeno ga pogleda Johnjohn. Dizalo stigne. Uđu u kabinu. – Kako?
Dunross mu prenese ono što je čuo od Phillipa Čena.
– Tako se to ne radi! Član Poslovodnog odbora »Victorije« prisiljen da bez datuma potpiše takav
otkaz?!
Johnjohn polako odmahne glavom.
– Ne, to nisam ja smislio! – Nestane njegova umora. – Shvaćam zbog čega te to brine!
– Bolje rečeno, zbog čega se ljutim.
– Paul je to valjda samo privremeno... dok se ne vrati upravitelj. Cijela je operacija važan presedan
i...
– Ako vam izvučem gotovinu od Tiptopa, zahtijevam da se taj otkaz razdere i da se Richardu
Kwangu zajamči sloboda glasanja!
– Podržat ću te u svemu što je razumno! – izjavi Johnjohn razmislivši. – Dok se ne vrati šef. Onda
neka on odluči!
– Pošteno!
– S koliko ti je sredstava pomogla »Belgijska Kraljevska« , odnosno »First Central« ?
–Malo prije si spomenuo neku japansku banku!
–Bez šale, staro momče, svi to znaju. Koliko?
–Dovoljno... dovoljno za sve!
–Još uvijek držmo glavninu tvojih mjenica, Iane.
–Svejedno! –Dunross slegne ramenima. –Mi još u »Victoriji« vodimo glavnu riječ
–Ako ne dobijemo gotovinu od Kineske banke, »First Central« neće te spasiti od sloma!
Dunros ponovno slegne ramenima.
Otvore se vrata lifta. Nejasna rasvjeta u trezorskom prostoru bacala je ošre sjene. Dunrossa su
golema reštkasta vrata pred njima podsjećla na vrata ćelije. Johnjohn ih otključa.
– Ostat ću desetak minuta – reče Dunross. Na čelu su mu izbile graške znoja. – Moram naći određeni
spis!
– U redu, otključat ću ti sef... – Johnjohn umukne, a lice mu se oštro ocrtavalo na svjetlu. – Oh,
zaboravio sam da imaš vlastiti ključ za svaku bravu!
– Nastojat ću biti što brži. Hvala! – Dunross uđe u mrak, skrene iza ugla i sigurno se uputi prema
udaljenim sefovima. Stigavši tamo, provjeri da ga netko možda ne slijedi. Napregnuo je sva osjetila.
Ubaci oba ključa u brave koje škljocnu.
Stavi ruku u džep i izvadi AMG-ovo pismo u kojemu su bile navedene one stranice u svim spisima
koje je potrebno preinačiti. Izvadi bateriju, škarice i Dunhillov plinski upaljač što mu ga je poklonila
Penelope dok je još pušio. Brzo digne lažno dno sefa i izvuče spise.
Bože, kad bih ih na neki način sad mogao uništiti i zauvijek ih skinuti s vrata! Znam sve što je u
njima, sve bitne podatke, ali moram čekati. Strpljen-spašen! Uskoro me oni – bez obzira tko su, ili tajna
policija, ili CIA, ili oni iz Narodne Republike Kine – neće više slijediti. Onda mirne duše mogu
podignuti ove spise da ih uništim!
Brižno je postupao po AMG-ovim uputama. Kresnuo je upaljačem i prelazio njime amo-tamo ispod
donje desne četvrtine prve navedene stranice. Za tili čas pojavi se besmislena zbrka znakova, slova i
brojeva. A istovremeno su nestala otipkana slova na tom dijelu papira i ostade samo šifra. Uredno izreže
taj dio papira i odloži spis. AMG mu je napisao: »Taj-pane, neće se moći dokazati da je to papir iz tih
spisa, a podatke će moći pročitati samo najstručnije osobe ove zemlje!«
Prekine ga šušanj pa je pogledao u tom pravcu. Sve mu je tuckalo u ušima. Uza zid projuri štakor i
nestane. Ian pričeka, ali više nije bilo opasnosti.
Uskoro se ponovno sabrao. Slijedeći spis! Ponovno se pojave brojevi a nestanu otipkana slova!
Dunross je postupao spretno i temeljito. Bio je spreman i kad je plamičak počeo jenjavati. Napunio
je upaljač i nastavio. Posljednji spis! Brižno isiječe papirić, i strpa u džep tih jedanaest komadića pa
spise vrati u zaklon.
Prije nego što će zaključati sef, izvuče jedan spis, da mu posluži kao opravdanje, pa ga odloži pored
AMG-ova pisma. Ponovno oklijevanje. Tada zakloni AMG-ovo pismo svojim tijelom pa ga zapali. Papir
se uvije, plane i nestane.
– Što to radiš?
Dunross se trgne i pogleda prema sjeni.
– Oh, ti si to! – Ponovno je disao. – Ništa, Bruce! Staro ljubavno pismo koje nisam ni smio sačuvati!
Plamičak se ugasi, Dunross zgnječi pepeo i rasprši ga.
– Iane, zar si u neprilici? U gadnoj neprilici? – tiho ga zapita Johnjohn.
– Nisam, staro momče. Samo u gužvi zbog Tiptopa!
– Sigurno?
– Da, da! – Dunross mu umorno uzvrati smiješak i izvadi rupčić da obriše čelo i ruke. – Žao mi što
si se ovoliko namučio!
Odlučno se udaljio, a za njim Johnjohn. Za njima zalupe vrata. Za tren oka otvori se i zatvori dizalo i
zavlada tišina u kojoj se čulo samo trčkaranje štakora i tiho cviljenje uređaja za klimatizaciju. Pomakne
se jedna sjena. Roger Crosse tiho iziđe iza visoke stijene sefova i zastane pred taj-panovim pretincem.
Polako izvadi maleni Minoxov fotoaparat, bateriju i svežanj ključeva. Za tili čas otvori Dunrossov sef,
gurne u nj svoje duge prste, pronađe lažno dno i izvadi spise. Prezadovoljan ih je poslagao na hrpu.
Natakne blic na aparat i počne vično fotografirati spise, stranicu za stranicom. Kad je došao do jedne od
posebnih, krnjih stranica, zagledao se u nju i odsječeni dio. Na usnama mu zatitra otužan smiješak. Onda
nečujno nastavi svoj posao.
NEDJELJA
 71

06.30

Iz atrija hotela »Devet zmajeva« iziđe Koronski i zaustavi taksi, dobacivši šoferu adresu na dosta dobrom
kantonskom. Pripali cigaretu i zavali se na sjedište, profesionalno se ogledavajući, iako su bile slabe
mogućnosti da ga netko slijedi. Opasnost mu zapravo nije prijetila. Imao je uredne isprave na ime Hansa
Meikkera, novinara zapadnonjemačkog sindikata, koji je uistinu postojao, a u Hong Kong je često
svraćao. Uvjeri se da pratilaca nema pa počne promatrati svjetinu, pitajući se koga to ima kemijski
ispitivati i gdje. Bijaše to nizak, gojazan, neugledan muškarac, a nosio je naočale bez okvira.
Pedesetak metara iza njega maleni trošni »mini« probijao se kroz promet. Straga je sjedio tajni agent
agencije CIA-e, Tom Connochie, a vozio je njegov pomoćnik Roy Wong.
– Skreće lijevo!
– Da, vidim ga. Opusti se, Tome, i mene si uzrujao, boga ti! – Roy Wong bijaše treća generacija u
Americi. Diplomirao je književnost, a u agenciji CIA radio je već četiri godine. Prebačen je nedavno u
Hong Kong. Vješto je vozio, a Connochie je pažljivo gledao, sav zgrčen i silno umoran. Glavninu noći
probdio je s Rosemontom, nastojeći razvrstati bujicu nadasve tajnih uputa, zahtjeva i naredbi koje su
proizlazile iz zaplijenjenih pisama Thomasa K. K. Lima. Neposredno poslije ponoći jedan od njihovih
doušnika iz hotela obavijestio ih je da je upravo stigao Hans Meikker iz Bangkoka i da ostaje dva dana.
Već su ga godinama imali na svojem popisu sumnjivaca.
– Kučkin sin! – opsuje Roy Wong kad su upali u prometnu gužvu u tijesnoj bučnoj ulici u blizini
zakrčenog raskršća Mong Kok.
Connochie istegne vrat kroz prozor.
– I on se usosio, Roy. Dvadesetak vozila čeka ispred nas.
Na tren vozila krenu pa se ponovno zaglave jer ih je zaustavio prenatrpan kamion. Kad su se
ponovno izvukli, njihov je plijen nestao.
– Sranje!
– Vozi! Možda nam se sreća nasmiješi pa ga uočimo.
Koronski je dvije ulice ispred njih izišao iz taksija, krenuo krcatom uličicom, pa pretrpanom cestom
i opet jednom ulicom u stan Ginny Fu. Prljavim se stubištem popeo na najgomji kat. Triput je pokucao na
oljuštena vrata. Suslov mu mahne neka uđe i zaključa za njim vrata.
– Dobro došao! – mirno će on na ruskom. – Jesi li ugodno putovao?
– Da, druže kapetane, baš dobro! – odgovori Koronski također tiho, iz navike.
– Izvoli sjesti! – Suslov mu pokaže stol na kojem je bila kava i dvije šalice. Soba bijaše sumorna i
oskudno namještena. Na prozorima – prljave rebrenice.
– Dobra kava! – uljudno će Koronski, iako mu se od nje smučilo. Nije se mogla usporediti sa
slasnom »francuskom« kavom u Bangkoku, Sajgonu i Pnom Penu.
– Zato što sam dolio viski u nju – ledeno će Suslov.
 – Centar mi je javio da vam se stavim na raspolaganje, druže kapetane! Što da uradim?
– Jedan mještanin ima fotografsko pamćenje. Moramo otkriti što mu je u glavi!
– Gdje ćemo preslušavati »pacijenta« ? Ovdje?
Suslov zakima glavom.
– Na mojem brodu!
– Koliko imamo vremena?
– Koliko želiš? Povest ćemo ga u Vladivostok!
– Koliko je bitno da izvučemo valjane podatke?
– Veoma bitno!
– U tom slučaju radije bih ga preslušavao u Vladivostoku. Dao bih vam posebne sedative i upute
kako da vam »pacijent« bude poslušan za vrijeme plovidbe i kako da započnete »smekšavanje« !
Suslov razmisli. Dunrosoovi su mu podaci bili potrebni prije odlaska u Vladivostok.
– Ne možeš sa mnom na moj brod? U ponoć idemo, kad se digne plima!
Koronski je oklijevao.
– Centar mi je naredio da vam pomažem, ukoliko time ne dovodim u opasnost svoj položaj! A kad
bih došao na vaš brod, naravno da bih doveo u opasnost svoj položaj. Brod je sigurno pod nadzorom! A
da nestanem iz hotela? Što li će misliti?
– Slažem se! – Suslov kimne glavom. Ništa, zaključi on, vješt sam ispitivač, kao i Koronski, iako još
nikad nisam radio na »kemijskom« preslušavanju. – Kako se obavlja kemijsko preslušavanje?
– Vrlo jednostavno! Intravenoznim injekcijama kemijske tvari pentothala-V6, dvaput dnevno u
razdoblju od deset dana, a u razmaku od dvanaest sati... kad je »pacijent« dovoljno zaplašen i
unezvijeren, nakon uobičajene metode »spavanje-buđenje« , i nakon četiri besane noći.
– Imamo brodskog liječnika. Smije li on davati te injekcije?
– Pa naravno! Zapisao bih postupak i ostavio potrebne kemikalije. Vi ćete ga preslušavati?
– Da!
– Neće biti poteškoća ako postupaš po uputama. Zapamti jedino ovo: kad jednom dobije pentothal-
V6, »pacijentov« je mozak mekan kao spužva. Potrebna je silna nježnost i još veća pažnja da se iz toga
iscijedi onoliko »vode« koliko je potrebno, to jest podataka u idealnom tempu, ili će mozak biti zauvijek
oštećen, a svi podaci zauvijek izgubljeni! – Koronski povuče dim iz cigarete. – Lako se može »pacijenta«
i upropastiti!
– »Pacijenta« se uvijek lako može upropastiti – primijeti Suslov. – Koliko je djelotvoran taj
pentothal-V6?
– Postigli smo velike uspjehe, ali i neke neuspjehe, druže kapetane – oprezno odgovori Koronski. –
Ako dobro pripremimo »pacijenta« i ako je zdrav, siguran sam da ćete uspjeti!
Suslov ne odgovori. Samo je ponovno razmatrao plan koji mu je sinoć kasno onako oduševljeno
izložio Plumm, a s kojim se Crosse nevoljko složio.
»Sto posto sigurna tvar, Gregore, sve je u redu. Dunross ne ide u Tajpej i doći će na moj prijem.
Usut ću mu u piće prašak pa će mu pozliti. Nagovorit ću ga da se ispruži u jednoj sobi. Bit će to posve
lako! Ista droga će ga i uspavati. Čim gosti odu... a moj prijem bit će zgodan i kratak, od šest do osam...
stavit ću ga u sanduk i prenijeti u automobil na sporedan ulaz. Kad opaze da ga nema, reći ću da sam ga
ostavio na krevetu dok je spavao i da pojma nemam kad je otišao. A kako ćemo sanduk ukrcati na brod?«
 »Problema nema!« kazao mu je Suslov. »Ostavi ga u skladištu na gatu sedam na kaulunskom
pristaništu! Snabdijevamo se svakojakim glomaznim teretima i namirnicama jer ćemo isploviti prije
vremena, a roba koja odlazi iz Hong Konga gotovo da i ne podliježe kontroli!« Suslov je zlurado
nadovezao: »Imamo i lijes, ako zatreba. U jedanaest navečer stiže iz mrtvačnice tijelo Voranskog, kao
posebna pošiljka. Gadovi! Zašto naš prijatelj nije pohvatao gadove koji su ga ubili?«
»On radi sve što može, zaista, Gregore! Časna riječ! Uskoro će ih uhvatiti, ali najvažnije je to da
ovaj plan mora uspjeti!«
Suslov kimne glavom. Naum je izvediv. A ako taj-panov lijes uhvate i otkriju? Ništa ne znam,
Borodinov ništa ne zna, iako je on za sve odgovoran, a ja ću mirne duše isploviti, ostavivši Borodinova
da ispašta, ako ustreba. Roger će sve srediti. Oh, da, žalosno je pomislio, ovaj put ode Rogeru glava ako
me ne izbavi! Ima pravo Plumm. Neko vrijeme ćemo svima zamagliti oči jer su tobože taj-pana »oteli«
Vukodlaci, a ne prijeti nam gotovo nikakva opasnost ... Imam dovoljno vremena da zataškam nevolju s
Metkinom i s onim otkrivenim oružjem!
Sinoć je nazvao Banastasija da provjeri je li sve u redu s »Par-Conom« i zapanjio se kad je čuo da
je Bartlett odbio.
»Gospodine Banastasio, zajamčili ste nam da ćete to srediti. Što ćete sad?«
»Pritisnut ću ih, gospodine Marshall!« mirno mu je odgovorio Banastasio koji je Suslova poznavao
pod prezimenom Marshall. »Sve ću ih pritisnuti! Obavit ću svoju dužnost, a vi obavite svoju!«
»U redu, onda idemo na sastanak u Makao. Jamčim vam da će u roku od tjedan dana u Sajgon stići
nova pošiljka!«
»Iz Sajgona su nam već rekli da ne daju robu dok ne dobiju u ruke oružje!«
»Bit će izručeno izravno našim prijateljima iz Vijetkonga u Sajgonu. Ugovorite sve uvjete isplate!«
»Svakako, gospodine Marshall! Gdje ste odsjeli u Makau? Gdje da vas nađem?«
»U istom hotelu!« , odgovorio je Suslov kojemu nije bilo ni na kraj pameti da se sretne s
Banastasijem. U Makau će drugi instruktor, koji se također predstavljao kao »gopodin Marshall« ,
dokrajčiti taj posao.
Nasmiješio se. Uoči odlaska iz Vladivostoka, Centar mu je naredio da bude instruktor te akcije pod
imenom »King Kong« , koju su otpočele kagebeovske ćelije iz Washingtona. Znao je samo da
diplomatskom poštom šalju Vijetkongu u Sajgonu najnovije oružje, a zauzvrat će u Hong Kong izručiti
opijum, prema klauzuli FOB, a količina droge ovisi o količini dostavljenog oružja. »Onaj tko je ovo
smislio, zaslužuje da ga odmah unaprijedimo!« , očarano je saopćio centru, a lažno prezime Marshall
izabrao je prema generalu Marshallu i njegovu planu koji je – zna se – uništio neposredno, posvemašnje
sovjetsko zauzimanje Evrope potkraj četrdesetih godina. Ovo je osveta, naš »Marshallov plan« , samo
obrnuto, pomisli Suslov.
Odjednom se glasno nasmije. Koronski je pažljivo čekao, a bio je toliko iskusan da nije zapitao što
je najednom toliko smiješno. Automatski je analizirao Suslovljev smijeh. U njemu je nazirao strah, a strah
je zarazan. Preplašeni ljudi griješe. Bezazleni se zapetljavaju u njihove greške. Da, uznemireno zaključi
Koronski, Suslov zaudara na kukavičluk. To će navesti u svom slijedećem izvještaju, ali oprezno, za
slučaj da je on važan.
Digne pogled, vidje da ga Suslov gleda i zbunjeno se zapita je li ovaj čovjek pročitao njegove misli.
– Izvoli, druže kapetane?
– Koliko ti je potrebno da napišeš te upute?
– Nekoliko minuta, može i sad, ako tako želiš, ali moram svratiti u hotel po kemijske tvari.
 – Koliko ćemo raznih kemikalija upotrijebiti?
– Tri. Jednu za spavanje, jednu za terapiju »spavanje-buđenje« i na kraju pentothal-V6. I da znaš,
mora biti na hladnom prije upotrebe.
– A samo posljednja intravenozno?
– Da!
– Dobro, onda mi sve to napiši! Sada! Papira imaš?
Koronski kimne i iz prednjeg džepa na hlačama izvuče bilježnicu.
– Na ruskom, engleskom ili stenografijom?
– Na ruskom! Ne moraš mi opisivati terapiju »spavanje-buđenje« , već sam je niz puta primjenjivao.
Samo posljednju fazu. I ne spominji penthothal-V6, samo napiši: lijek. Jasno?
– Potpuno jasno!
– Dobro! Kad napišeš, ostavi ovdje! – Pokaže hrpicu starih novina na sofi koju su mjestimično izjeli
moljci. – Ostavi na drugim novinama s vrha, a kasnije ću to uzeti. A što se tiče kemikalija, u prizemlju
hotela »Devet zmajeva« nalazi se muški WC. Prilijepi ispod zahodske daske, u posljednjoj zahodskoj
kabini desno... I molim te, budi u svojoj sobi večeras u devet ako mi zatrebaju neka objašnjenja. Je li sve
jasno?
– Svakako!
Suslov ustane, a za njim i Koronski, pruživši mu ruku.
– Sretno, druže kapetane!
Suslov mu se uljudno nakloni, kao podređenom i ode. Na kraj hodnika, kroz preklopna vratašca i
stubama na krov. Na krovu mu je već bilo bolje. Smučilo mu se od smrada u sobi i od smrada Koronskog.
Mamilo ga je more, široki ocean i slankasti miris algi. Laknut će mi kad se ponovno otisnem na pučinu,
daleko od kopna. More, ocean i brod meni gode!
Ovaj je krov, kao i većina hongkonških krovova, bio pun sklepanih nastambi jer je svaki pedalj bio
iznajmljen. Bijaše to jedina alternativa vlažnim i pretrpanim blatnim brežuljcima izbjegličkih naseobina
daleko na Novim teritorijima ili na brežuljcima poluotoka Kowloona ili otoka Hong Konga. Silni priliv
doseljenika odavno je zaposjeo svaki djelić slobodnog prostora u gradu. Većina naseljeničkih naseobina
bila je protuzakonita, kao i sve krovne nastambe, pa ma koliko vlasti to zabranjivale i sprečavale, mudro
bi zažmirile na te prijestupe, jer gdje bi inače stanovali svi ti nesretnici? Nije bilo sanitarija ni vode, ni
najosnovnije higijene, ali i to bolje nego na ulici. Smeće se s krovova jednostavno bacalo na ulicu, pa
pravi Hongkonžani uvijek idu sredinom ulice, a nikad po pločniku, kad i postoje pločnici.
Suslov se nagne ispod sušila, nagazi na svakojake otpatke, ne osvrćući se na psovke kojima su ga
pratili, a zabavljali su ga derani koji su za njim trčali drečeći: Kvaj loh... Kvaj loh!, smijući se i mašući
ručicama. Bio je previše vičan hongkonškim običajima pa im nikada nije dijelio milostinju – iako bi ga
uvijek ganuli ti dobrodušni siromasi – nego ih je samo vedro opsovao i zamrsio nekoliko-tamnih glavica.
Na suprotnoj strani krova – ulaz u stan Ginny Fu stršio je kao stari dimnjak. Vrata bijahu odškrinuta.
Sišao je k njoj.
– Zravo, Gregy! – zadihano će Ginny Fu, otvarajući mu vrata. Na sebi je imala sivu kulijsku odjeću,
kao što joj je naredio, a veliki slamnati stožasti šešir padao joj je na leđa. Lice i ruke je načađila. – Kako
izgledati? Ko filmska zvijezda, heja?
– Greta Garbo, glavom i bradom! – nasmije se on kad mu se bacila u zagrljaj i čvrsto ga stegnula.
– Hoćeš ševa-ševa prije odlaska, heja?
 – Njet... U ovih nekoliko tjedana imat ćemo mnogo vremena. Mnogo, heja? – Spustio ju je na pod. U
zoru ju je jastučio, više da dokaže svoju muškost nego iz žudnje. To je nevolja, zaključi on. Ne želim je.
Dosadna je! – Plan si razumjela, heja?
– Oh, da! – dostojanstveno će ona. – Idem na gat sedam i s ostalim kulijima nosim bale na brod. Na
brodu idem do vrata nasuprot stuba, ulazim i dam papir! – Izvadila ga je iz džepa da mu dokaže da ga
ima. Na papiru je ruski pisalo: »Kabina tri« . Tamo će je očekivati Borodinov. – U kabini tri ja se kupam
u kupaonici, uzmem odjeću koju si kupio mene i čekam. – Ponovno širok smiješak. – Heja?
– Izvrsno! – Kupio joj je jeftine stvari i tako ona nije morala ponijeti prtljag. Mnogo je jednostavnije
bez prtljaga. Prtljag bi joj svatko zapazio. A nju nitko ne smije ni po čemu zapaziti!
– Ništa ja ne ponesem, Gregy? – zapitala je tjeskobno.
– Ne, samo šminku, ženske stvari. Sve u džepu, jasno?
– Naravno! – oholo je odgovorila. – Zar ja glupača?
– Dobro. Idi!
Ponovno ga je zagrlila.
– Oh, hvala na praznici, Gregy... Budem najbolja ikad!
I izišla je.
Ogladnio je nakon razgovora s Koronskim. U trošnom je hladnjaku pronašao čokoladne bombone.
Jedan pregrize, upali plinski štednjak da poprži jaja. Ponovno ga obuzme tjeskoba. Ne brini, naredio je
samom sebi. Plan će uspjeti, zarobit ćemo taj-pana, a preslušavanje na policiji obična je formalnost.
Zaboravi na sve to, misli na Ginny! Možda na moru neće biti dosadna! Ona će me zabavljati noću...
ponekad noću a taj-pan danju, sve dok ne stignemo. Ali on će tada biti prazan, ona će nestati u nov život,
zauvijek će proći ta opasnost; poći ću u svoju daču gdje me čeka ona divlja mačka Sergejeva pa ću se s
njom boriti. Ona će me obasuti svakojakim prostim imenima sve dok se ne razljutim, strgnem s nje
odjeću, a možda je ponovno izbičujem, a ona će se opirati i opirati, sve dok ne uđem u nju i dok ne
eksplodiram. Dok ne eksplodiram i povedem je sa sobom! Kristos, kako bih želio da je uvijek tako. Onda
spavanje, a nikad ne znam kad će me ona u snu ubiti. Ali sam je upozorio. Ako se meni išta dogodi, moji
će ljudi nju i cijelu njezinu obitelj predati gubavcima istočno od Vladivostoka.
Radio otkuca sedam sati i najavi engleske vijesti.
– Dobro jutro, ovdje Radio-Hong Kong. Očekujemo nove kiše. Banka »Victoria« službeno je
potvrdila da preuzima sve obaveze »Ho-Paka« prema štedišama i moli štediše da mirno stanu u red u
ponedjeljak ako žele podignuti novac! U toku noći bilo je mnogo zemljišnih odrona na području cijele
naše krunske kolonije. Najteže je nastradalo izbjegličko naselje iznad Aberdeena, Sau Ming Ping, i terase
Suj Faj u Vančaju gdje je šest snažnih klizanja terena oštetilo i zgrade. Koliko je poznato, živote su
izgubile trideset i tri osobe, a bojimo se da su još mnoge zakopane u odronima. U slučaju otmice i mučkog
ubojstva gospodina Johna Čena, što ga je počinila banda »Vukodlaka« , nema ništa nova. Ponuđena je
ucjena od sto tisuća dolara za sve obavijesti koje bi mogle pomoći da ih se uhvati... Iz Londona nam
potvrđuju da je u SSSR-u podbacila i ovogodišnja žetva...
Suslov nije do kraja poslušao vijesti, ali znao je da je ta londonska vijest točna. Strogo povjerljivi
kagebeovski izvještaji predvidjeli su da će žetva biti mnogo ispod minimuma potrebnog za opstanak.
Kristos, koga se vraga ne možemo prehraniti? htio je povikati, jer je i sam upoznao glad, nadutost i
bol, a kamoli one strašne priče koje je slušao od oca i majke.
Znači, ponovno glad. Ponovo ćemo stezati kaiš i morati nabavljati žito u inozemstvu i trošiti svoje
krvavo stečene devize. Budućnost nam je u opasnosti, u užasnoj opasnosti, jer hrana nam je Ahilova peta.
Nikad je nemamo dovoljno! Nikad nemamo dovoljno stručnjaka, ni traktora, ni umjetnih gnojiva, ni
prinosa, jer sva sredstva odlaze za naoružanje i vojsku, avione i brodove, jer kudikamo je važnije da
ojačamo pa da se možemo zaštititi od kapitalističkih svinja, i od revizionističkih svinja Kineza, da s
njima ratujemo i da ih slistimo prije nego što oni sliste nas, ali nikad nemamo dovoljno hrane za nas i za
naše satelite, Bugarsku, Mađarsku, Čehoslovačku, Poljsku, Istočnu Njemačku i Baltičke zemlje. A zašto
ovi gadovi sebe mogu prehranjivati? Zašto nam o svojim žetvama podastiru netočne podatke, varaju nas,
lažu nam, potkradaju nas? Mi ih štitimo, a oni? Rovare i mrze nas, a bez naše vojske i KGB-a, koji
onemogućuju njihove odurne revizionističke disidente, u njima bi buknuo ustanak, kao nedavno u Istočnoj
Njemačkoj i Mađarskoj, a glupe bi mase ustale protiv nas.
Ali glad izaziva revoluciju. Uvijek! Glad će uvijek natjerati mase da se pobune protiv vlade. I što da
uradimo? Da ih sve držimo u lancima dok ne porazimo Ameriku i Kanadu i dokopamo se njihovih žitnica.
A tada će naš sistem udvostručiti njihove prinose!
Ne zavaravaj se, pomislio je sav očajan. Naša poljoprivreda nije uspješna. I nikad nije bila! Jednog
dana će postati. A u međuvremenu, ne možemo se prehraniti. Oni glupi ratari koji nemaju matere...
– Dosta! – glasno promrmlja Suslov. – Nisam za to kriv. Nije to moj problem! Rješavaj svoje
probleme, uzdaj se u partiju i u marksizam-lenjinizam!
Popržio je jaja i kruh. Kiša je pljuštala kroz otvorene prozore. Prije jedan sat prestala je oluja koja
je trajala cijelu noć, ali s onu stranu ulice, iznad nasuprotne zgrade, skupiše se tmasti oblaci. Još će
mnogo kišiti, pomisli on, mnogo više nego dosad. U ovoj kanalizaciji je ili prokleta suša ili prokleta
poplava! Nalet vjetra ponese prljavu kartonsku nadstrešnicu s krova i slomi je. Stanari odmah počnu
strpljivo popravljati, a sudjelovala su i djeca koja su tek prohodala.
Vješto i uredno postavio je sebi stol i pjevušio uz muziku s radija. Sve u redu, smirivao se. Dunross
će doći na Plummov prijem, Koronski će mi donijeti kemikalije, Plumm »pacijenta« , Roger zaštitu, a ja
samo sat-dva moram provesti na policiji onda mirno na brod! U ponoć ću udaljiti guzicu iz Hong Konga,
a krivicu prebaciti na Vukodlake...
Naježi mu se dlaka na vratu kad je začuo prodorno tuljenje policijske sirene koja se približavala.
Zastao je kao ukočen. Ali sirena je prošla mimo zgrade i udaljavala se. Hladnokrvno je sjeo i počeo jesti.
Uto zazvoni tajni telefon.
 72

07.30

– Dobro jutro, Duncane – reče u mikrofon ipred svojih usta. – Već sam mislio da nećeš doći!
– I ja! – Duncan je bio nešto stariji od Dunrossa. Ian podesi ton u slušalicama da bolje čuje. –
Sumnjam da ćemo se moći vratiti, taj-pane! Prebrzo se skupljaju oblaci. Ako idemo, bolje da krenemo!
Imaš kontrole.
– Polijećemo! – Dunross lijevom rukom blago trzne palicu za gas, polako poveća broj okretaja i
nadigne palicu, a desnicom pomakne pilotsku palicu udesno, ulijevo, naprijed, natrag, u malenom krugu,
provjeravajući zračni jastuk koji je lijepo nastajao. Lijevom je rukom kontrolirao brzinu u usponu ili
spuštanju, a desnom smjer. Nogom je na pedali održavao ravnotežu tog nestabilnog letala, kako ne bi
došlo do izokretanja. Dunross je volio letjeti helikopterom. Bio je to kudikamo veći izazov nego let
avionom, a zahtijevao je toliko više koncentracije i vještine da bi zaboravio sve svoje probleme. Letenje
ga je pročišćavalo, ali rijetko je sam letio. Nebo pripada profesionalcima ili onima koji svakodnevno
lete. Zbog toga je uza se uvijek držao pilota-instruktora a prisutnost suletača nije mu smanjivala
zadovoljstvo.
Rukama osjeti zračni jastuk i helikopter se za nekoliko centimetara vine u zrak. Odmah ispravi
laganu nakrivljenost prema desnoj strani jer je zapuhao vjetar. Provjerio je instrumente, naslućivao
opasnost i iskolačio oči, osluškujući predenje motora. Kad se sve stabiliziralo, pojača broj obrtaja, digne
lijevu palicu, gurne je prema naprijed i malčice popusti. Pritisne nožnu pedalu i zanese se ulijevo,
povećavajući visinu i brzinu da se sunovrati niz planinski proplanak. Kad se ustalio u zraku, pritisne
dugme odašiljača i javi se Kontroli zračnog prometa na aerodromu Kaj Taku.
– Pripazi na broj obrtaja! – upozori ga Mac.
– Razumijem, oprosti! – Dunross se ispravi, za djelić sekunde prebrzo, pa se pro kune, a onda lijepo
podesi helikopter i blago poleti – sve je bilo u najboljem redu – tri stotine metara nad morskom
površinom, zaputivši se preko luke prema Kowloonu, Novim teritorijima i mjestu gdje će se održati
automobilske utrke.
– Zaista ćete se utrkivati, taj-pane?
– Sumnjam, Duncane! – odgovorio je kroz mikrofon. – Ipak, nisam odustao od letenja. Cijeli tjedan
se ovome veselim!
Duncan MacIver je svoje malo helikoptersko poduzeće vodio s aerodroma. Većinu poslova imao je
u Hong Kongu, uglavnom je snimao kopno u ime vlade. Ponekad je radio i za policiju, vatrogasce i
carinu. Bijaše to onizak čovjek naborana lica, Bivši avijatičar RAF-a, a njegove oštre razrogačene oči
neumorno su motrile.
Kad se Dunross ustalio i sve podesio, MacIver se nagne prema naprijed i prekrije instrumente
kartonom kako bi Dunrossa prisilio da leti samo na osjećaj i sluh i da sluša predenje motora.
Usporavanje je značilo da se motor napreže jer se penju, a ubrzanje je govorilo da helikopter ponire, gubi
brzinu.
 – Pogledaj dolje, taj-pane! – MacIver pokaza brazgotinu, na jednom proplanku malo dalje od
Kowloona, koja je prolazila velikim naseljem izbjegličkih kućeraka. – Kolika klizanja terena! Jesi li
slušao vijesti u sedam sati?
– Jesam!
– Daj, prepusti meni na tren! – Dunross makne ruke i noge s kontrola, a MacIver se sunovrati prema
naselju da izbliza vidi kolika je šteta. Bijaše velika. Otprilike dvije stotine kućeraka bijaše raštrkano i
zakopano, a niz nastambi uz klizište ozbiljno ugroženo. Još uvijek se nadvijao dim od požara koji su
pratili svako klizanje zemljišta.
– Isuse, užasno izgleda.
– Letio sam već u zoru jer su me vatrogasci pozvali u pomoć na Trećem Brdu iznad Aberdeena.
Ondje je zemljište klizilo još prije nekoliko dana i umalo zatrpalo jednu djevojčicu. Sinoć je to isto
područje ponovno kliznulo. Veoma opasno! Pukotina je duga sedamdesetak, a široka dvadesetak metara!
Uništeno je dvije do tri stotine kolibica, ali ima samo deset mrtvih... Kakva sreća! – MacIver je neko
vrijeme nadlijetao, nešto pribilježio, a onda vinuo helikopter uvis i vratio ga na kurs. Kad se helikopter
ustalio, siguran i čvrst, reče: – Sad ga tebi prepuštam!
Dunross preuzme kontrolu.
Nadesno ugledaju seoce Ša Tin. Kad su mu se približili, MacIver makne kartone s instrumenata.
– Dobro! – reče provjerivši stanje. – Izvrstan posao!
– Jesi li u zadnje vrijeme radio zanimljive poslove?
– Više-manje uvijek isto. Sutra ujutro letim u Makao, ako nam dopuste vremenske prilike.
– Lando Mata?
– Ne, nego neki Amerikanac, Banastasio. Pripazi na broj obrtaja! Oh, ondje se spusti!
Ribarsko seoce Ša Tin nalazilo se u blizini staze koja je vodila u brda gdje će se održati
automobilske utrke. Staza se sastojala od blatnjave dionice koju je u brdu iskopao buldožer. U podnožju
je čekalo podosta automobila, neki na kamionima i tegljačima, ali gledalaca gotovo nije bilo. Inače bi se
ovdje skupilo na stotine gledalaca, pretežno bijelaca. Bijaše to jedina utrka u krunskoj koloniji. Britanski
su zakoni zabranjivali da se javni putovi koriste kao staza pa se zbog toga u Makau svake godine
održavala amaterska utrka za Grand Prix, pod pokroviteljstvom »Trkaćeg sportskog kluba« iz Hong
Konga i »Portugalske općinske zajednice« . Lani je Guillo Rodriguez, službenik hongkonške policije,
pobijedio u toj utrci koja se sastojala od šezdeset okuka, a u tri sata i dvadeset šest minuta postigao je
prosječnu brzinu od 115 km na sat. Dunross je vozio »Lotus« i uporno se za drugo mjesto borio s Brianom
Kwokom koji je nastu1pio u posuđenom »jaguaru« E-tipa, a tada je Dunrossu prsnula guma, skrenuo je u
Fiherman’s Bend i maltene se ubio, na istome mjestu gdje mu je 1959. eksplodirao motor, godinu dana
prije nego što je postao taj-pan.
Sad se Dunross sav posvetio slijetanju jer je znao da ga svi gledaju.
Helikopter je zauzeo povoljan položaj, broj obrtaja bijaše idealan za slijetanje, vjetar je puhao
prema naprijed udesno, kovitlajući se neznatno kad su se primakli zemlji. Dunross je majstorski vladao
aparatom. Na idealnom ga je mjestu ispravio i zastao, lebdeći, održavajući potpunu kontrolu, a onda je,
sačuvavši ravnotežu, blago popustio gas i dignuo lijevu palicu da promijeni zamah krakova rotora i da
blago sleti. Kotači dodirnu zemlju. Dunross još popusti gas i polako spusti palicu u krajnji donji položaj.
Besprijekorno je sletio.
MacIver je šutio. Najbolji mu je kompliment dao time što se pravio da je posve razumljivo da je
Dunross takav stručnjak. Gledao je kako Ian gasi motor.
 – Taj-pane, ja ću ti to obaviti! – ponudio se. – Čini mi se da su ovi na zemlji uzrujani!
– Hvala!
Dunross spuštene glave priđe skupini ljudi u kabanicama, klizajući se po blatu.
– Dobro jutro!
– Očajno jutro, taj-pane! – javi se George T‘Čung, najstariji sin Shiteeja T‘Čunga. – Iskušao sam
svoja kolica, ali zablatiše se već na prvom zaokretu! – Pokaza stazu. E-tip se ukopao, a jedan blatobran
mu se savinuo. – Moram pronaći traktor! – Polije ih pljusak.
– Samo gubimo vrijeme! – kiselo će Don Nikklin, onizak ratoboran tridesetogodišnjak. – Još jučer
morali smo otkazati ovu utrku!
Živa istina, vedro pomisli Dunross, ali ja onda ne bih imao izgovor da poletim. I uskratili biste mi
veliko zadovoljstvo da tebe ovdje vidim bijesna što si protratio jutro.
– Svi smo se složili da ćemo danas pokušati iako je opasno! – umiljato će Dunross. – Bio si jučer
prisutan, a i tvoj otac. Dakle?
– Predlažem da odgodimo utrku! – žustro će McBride.
– Slažem se! – Nikklin se vrati svom novom-novcatom kamionu za vuču na kojemu je ispod cerade
čekao frizirani »porsche« .
– Zgodan momak! – javi se netko.
Gledali su kako Nikklin pali kamion i vješto okreće na varavoj blatnoj cesti pored helikoptera
kojemu se motor ugasio a krakovi rotora usporavali.
– Šteta što je seronja! – javi se netko. – Sjajno vozi!
– Onda, vidimo se u Makau, je li, taj-pane? – nasmije se George T’čung. Glas mu je odavao da je
završio najskuplju englesku privatnu školu.
– Da – namršteno će Dunross, jedva čekajući da dođe mjesec studeni pa da ponovno porazi
Nikklina. U šest natjecanja triput ga je pobijedio, ali nikad nije osvojio Grand Prix jer mu kola nikad nisu
bila dovoljno jaka da odole luđačkoj želji za brzinom. – I pobijedit ću ovaj put, boga mu!
– Nećete, taj-pane, ovo je moja godina! Imam »Lotus 22« , a moj stari sve je to sredio. Svih šezdeset
okuka gledat ćete mi samo stražnji kraj!
– Da ne bi! Moj novi E-tip će... – Dunross umukne. Policijski se automobil približavao kroz
baruštinu i išao prema njemu. Zbog čega je Sinders toliko uranio? zapitao se, a želudac mu se zgrči.
Rekao je da će doći u podne! I nehotice provjeri je li ona omotnica još uvijek u njegovu zakopčanom
džepu na hlačama. Vidje da je sve u redu.
Kad se sinoć vratio u radnu sobu P. B. Whitea, izvadio je svih jedanaest izrezaka pa ih ponovno
pregledao na svjetlu. Brojevi bijahu besmisleni. Divno, zaključio je. Prišao je uređaju za fotokopiranje,
koji se nalazio blizu stola prekrivenog kožom. Svaki je izrezak dvaput fotokopirao. Jedanaest izrezaka
stavi u jednu, a jedanaest u drugu i treću omotnicu pa ih zapečati. Na jednoj je omotnici napisao: »P. B.
White, molim da ovo neotvoreno predate taj-panu ‘Struanove kompanije’!« . Omotnicu uloži u knjigu,
koju je nasumce izabrao na polici, i brižno je vratio na mjesto. U skladu s AMG-ovim uputama, na drugoj
je omotnici napisao veliko slovo G, za Riko Gresserhoff, i strpao u džep. U treću omotnicu zapečati
originale pa i njih spremi u džep. Provjeri jesu li tajna vrata na svome mjestu, otključa sobu i iziđe.
Nakon nekoliko minuta on i Gavallan odu s Rikom i Casey, pa iako je imao mnogo prilika da Riki preda
omotnicu, odluči da je bolje pričekati da uruči najprije originale.
»Da originale predam Sindersu sad ili u podne?« – pitao se gledajući policijska kola koja se
zaustave. Iz njih siđe glavni inspektor Donald C. C. Smyth. S njim nije bio ni Sinders ni Crosse.
– Dobro jutro – uljudno će Smyth i štapom dodirne kapu. Jedna mu je ruka još bila umotana. –
Oprostite, gospodine Dunross, vi ste iznajmili ovaj helikopter?
– Da, inspektore – odgovori Dunross. – Što je bilo?
– Malo niže na cesti smo nešto otkrili pa sam vidio kad ste stigli. Biste li nam na jedan sat posudili
MacIvera i aparat, ili, ako se odmah vraćate... možda bismo mogli odmah nakon vas preuzeti helikopter?
– Naravno! Odmah uzlijećem. Odgodili smo utrke.
Smyth pogleda stazu i nebo i progunđa.
– Mudra odluka, gospodine! Netko bi sigurno nastradao. Ako se slažete, razgovarao bih s
MacIverom.
– Naravno! Nije valjda ništa ozbiljno?
– Ozbiljno nije, ali je zanimljivo! Kiša je otkrila dva leša zakopana u istom području gdje smo našli
leš Johna Čena!
Priđu im i ostali automobilisti.
– Vukodlaci? – zgranuto zapita George T’Čung. – Opet žrtve otmičara?
– Pretpostavljamo, obojica su mladi, jednome je glava ulupljena, a drugom je jadniku pola glave
smrskano, vjerojatno lopatom. Obojica su Kinezi!
– Isuse! – problijedi mladi George T’Čung.
Smyth žalosno kimne glavom.
– Niste čuli da su neki bogati sinovi oteti?
Svi su odmahivali glavom.
– To me ne iznenađuje! – nastavi Smyth. – Glupo je što obitelji otetih žrtava pregovaraju s
otmičarima, a nama šute o otmici. Na žalost, leševe su okrili mještani pa će do večeras o tome pisati i
Peking!
– Helikopterom ćete leševe prebaciti natrag?
– Oh, ne, taj-pane! Žurimo da odmah ovamo prevezemo neke stručnjake iz Odjela za krivična
istraživanja. Oni će istražiti ovo područje prije nego opet počne kišiti. Moramo pokušati identificirati onu
dvojicu nesretnika! Može li odmah uzletjeti?
– Da, svakako!
– Hvala. Oprostite što sam vas omeo. Žao mi je što Noble Star nije pobijedila, ali u subotu ću se na
nju kladiti! – Smyth uljudno kimne glavom i udalji se.
Vidjelo se da je George T‘Čung utučen.
– Svi smo mi mete za one gadove Vukodlake. Vi, ja, moj stari, svi! Isuse, kako da se od njih
zaštitimo?
Nitko mu nije odgovorio.
Uto se Dunross nasmije i reče:
– Bez brige budi, staro momče, mi smo neprikosnoveni. Svi smo mi neprikosnoveni!
 73

10.01

U polutami spavaće sobe zvrcne telefon. Bartlett se trgne iz sna.

– Halo?
– Dobro jutro, gospodine Bartlett, ovdje Claudia Čen. Taj-pan pita hoće li vam danas ipak zatrebati
kola!
– Ne! Ne, hvala! – Bartlett pogleda na sat. – Isuse! – glasno progunđa, zapanjen što je ovoliko
spavao. – Ovaj... hvala... Hvala vam, Claudia!
– Izlet u Tajpej odgođen je za petak, od petka do ponedjeljka u podne. Odgovara li vam?
– Da, kako ne!
– Hvala!
Bartlett spusti slušalicu i zavali se, nastojeći se sabrati. Blaženo se protezao, presretan što mu se
nikamo ne žuri, uživajući u rijetkom zadovoljstvu da barem nakratko bude lijen.
U četiri ujutro na vrata je stavio natpis »Ne smetaj« , naredio da ga telefon smije nazvati tek u deset
i legao. Sinoć ga je Orlanda povela u Aberdeen i unajmila »brod slasti« . Plovili su kanalima, a u kiši je
zaobljena kabina djelovala još privlačnije, žeravnik još toplije, a hrana topla i ukusno začinjena.
»Mi u Šangaju u kuhinji upotrebljavamo mnogo češnjaka, paprike, papra i svakojakih začina!« ,
rekla mu je kad ga je posluživala. Štapići kao da su joj prirasli za prste. »Što se ide sjevernije, hrana je
začinjenija, manje se jede riža, a više žita i valjušci. Na sjeveru jedu kruh, a samo južna Kina hrani se
rižom, Linc. Hoćeš li još?«
Dobro je jeo i popio pivo koje je ponijela. Bila je to divna noć i nije opažao kako vrijeme odmiče
dok mu je pričala o Aziji i o Šangaju, živahno i duhovito. Kasnije, dok je po jedrenini tukla kiša, kad su
odnijeli posuđe, a oni se jedno pored drugoga opružili na jastuke, ispreplećući prste, kazala mu je: »Linc,
oprosti, ali volim te!«
Time ga je zatekla.
»Ne mora ti biti žao!« odgovorio joj je, jer još nije bio spreman da joj kaže nešto slično.
»Oh, žao mi je, jer to komplicira stvari, jako komplicira!«
Da, pomisli on. Lako je kad žena muškarcu kaže: Volim te. A muškarac to teško izgovara, to nije
mudro, jer onda je njezin zarobljenik. Je li to prava riječ? Ponovno nije znao odgovora.
Sad je ležao u krevetu, podbočivši rukama glavu, i opet razmišljao o prošloj noći. Dodirivali su se i
odmicali, ruke su im se tražile, ona njega, a on nju, ali nisu išli do kraja. Nije ga sprečavala ni
zaustavljala. On se suzdržavao.
– Prije nikad nisi bio takav! – glasno je promrmljao. – Kad bi se upustio s djevojkom, išao si do
kraja! – i požali što nije pošao do kraja, sjetivši se kakva ih je silna želja obuzimala. »Nisam djevojka
samo za jednu noć, a ni eurazijska drolja!« odzvanjalo mu je u ušima.
U taksiju koji ih je vozio prema njezinu stanu nisu razgovarali. Samo su se držali za ruke. To je
najgluplje od svega, pomisli on. Osjećao se blesavo i djetinjasto. Samo smo se držali za ruke! Da mi je
itko prije mjesec dana, prije tjedan dana, kazao da ću se i time zadovoljiti, kazao bih mu da je kreten i
opkladio se u velike svote da neću...
Svote! Za Orlandu i sebe imam više nego dosta. Ali Casey? A »Par-Con« ? Najprije ono što je
najhitnije! Da vidim hoće li mi Casey reći za Murtagha i objasniti zbog čega je dosad šutjela! Gornt?
Gornt ili Dunross? Dunross ima stila, a ako je protiv njega Banastasio, samo mu služi na čast. Kad je
Armstrongu iznio svoju teoriju o Banastasiju, Armstrong mu je rekao: »Vidjet ćemo što se da učiniti, iako
je Gornt besprijekoran, kao svatko u ovoj koloniji! Budite uvjereni da će Vincenzo Banastasio biti na
vrhu našeg spiska sumnjivaca, ali nije li on najopasniji u Sjedinjenim Državama?«
»Da, ali rekoh Rosemontu da...«
»Dobro! Mudro, on je valjan čovjek. Jeste li bili i kod Eda Langana?«
»Ne, zar je i on iz agencije Cl A?«
»Ne znam je li i Rosemont čovjek te službe, gospodine Bartlett! Prepustite to meni. Je li išta
natuknuo o oružju?«
»Ništa!«
»Ništa zato! Proslijedit ću vašu obavijest i povezati se s njim. On je veoma vješt, uzgred budi
rečeno!«
Bartlett protrne. Mora biti veoma vješt da prikliješti mafiju, ako je Banastasio uistinu mafijaš.
Istegne ruku i nazove Caseyinu sobu. Nije se javila pa je nazvao recepciju da vidi je li mu itko
ostavio poruku. Recepcioner mu reče da ga već sve čeka ispod vrata.
– Da vam gore donesemo brzojave i telekse?
– Da, hvala. Je li Casey Tcholok ostavila poruku?
– Nije, gospodine!
– Hvala.
Skoči iz kreveta i ode na vrata. Među porukama nađe i omotnicu i prepozna Caseyin rukopis. Sve su
poruke bile poslovne osim jedne: »Javio se gospodin Banastasio. Moli da mu telefonirate!« . Bartlett to
odloži i otvori Caseyinu omotnicu. Imala je oznaku 09.45 sati, a glasila je: »Zdravo, Linc! Nisam ti htjela
smetati kad tako lijepo spavaš. Vraćam se oko šest. Dobru zabavu!«
»Kamo li je otišla?« , rastreseno se zapitao.
Digne slušalicu da se javi Rosemontu, ali se predomisli i nazove Orlandu. Nije se javljala. Ponovno
ju je nazvao. Zvonilo je i zvonilo.
– Sranje! – Jedva je odagnao nezadovoljstvo. Imamo sastanak za ručak pa što se onda bunim?
Nedjeljni doručak-ručak na vrhu »V i A« i mnogo vremena. Nedjeljni doručak-ručak, na mjestu »gdje
najfiniji svijet objeduje, Linc. Oh, izvanredno je, a hladni i topli bife je takav da im na njemu zavidi
cijela Azija. Vrhunski!« ...
»Isuse, koliko jedem, slijedećeg tjedan bit ću težak cijelu tonu!«
»Nećeš, bez brige! Ako hoćeš, dugo ćemo šetati ili ćemo igrati tenis kad prestane kiša. Učinit ćemo
što god zaželiš! Oh, Linc, toliko te volim...«

Casey se među svjetinom naginjala nad ogradu pristaništa Kowloon, u žućkastosmeđim hlačama i žutoj
svilenoj bluzi koja joj je isticala stas ali ga nije nametala. Kašmirski je džemper slične boje nehajno
vezala oko vrata. Na nogama je imala špagerice, a u veliku torbu utrpala je kupaći kostim. Danas ga
vjerojatno neću trebati, pomisli ona, jer je Peak sve do Mid Levelsa bio zastrt oblacima, na istoku se
nebo crnjelo, a već je iznad otoka Hong Konga započeo pljusak. Maleni je helikopter poskakivao na nebu
iznad luke i letio prema centru. Vidje kako se spustio na jednu zgradu. Nije li to Struanov poslovni toranj?
Da, da! Možda je u helikopteru Ian?
Možda se ipak održe automobilističke utrke? Sinoć mi je Ian rekao da su otpale, ali da će se neki
ipak takmičiti.
Uto opazi jahtu koja joj se približavala, veliku, raskošnu, vitku. Straga je imala crveni grb i šareni
stijeg na kratkom jarbolu. Za kormilom je spazila Gornta, sportski odjevenog u bijelim hlačama. Zavrnuo
je rukave na košulji, a crnu kosu mrsio mu je morski povjetarac. Mahnuo joj je, a ona mu je odvratila. Na
palubi su još bili Jason Plumm, kojega je upoznala na utrkama, i Sir Dunstan Barre kojega se sjećala s
taj-panova prijema. Na sebi je imo lijepi plavi blazer i bijele hlače, a i Pugmire je bio podjednako
mornarski odjeven.
Gornt vješto približi obali svoju jahtu, a dva člana posade ispruže brodobrane. Krenula je
pristaništem prema vlažnim, klizavim stepenicama. Pet mladih Kineskinja već je čekalo ukrcaj. Odjevene
u šarenu brodsku odjeću, smijale su se, čavrljale i mahale. Gledala je kako nespretno skaču na jahtu a
pomaže im brodski mali. Odmah su skinule cipele visokih peta. Jedna priđe Barreu, druga Pugmireu,
treća Plummu, kao stare prijateljice, a preostale dvije veselo siđu u potpalublje.
K vragu, pomisli Casey s gnušanjem. Znači, takva će to biti zabava! Htjedne otići, ali vidje kako se
Gornt nagnuo preko ograde i kako je gleda.
– Zdravo, Casey, žao mi je što pada kiša! Ukrcajte se!
Jahta se njihala i okretala na valovima koji su zapljuskivali stepenište i trup broda.
– Ukrcajte se, opasnosti nema! – doviknuo joj je.
Učinilo joj se da joj se Gornt ruga pa je žurno sišla. Odbila je ruku koju joj je ponudio mornar,
pričekala prigodan trenutak i skočila.
– Kao da ste već bili na jahti! – zadivljeno će Gornt koji joj je pošao u susret. – Dobro došli na
»Morsku vješticu« !
– Volim jedrenje, Quillane... iako sam ovdje možda suvišna.
– Oh? – Gornt se namršti, ali mu na licu nije vidjela ni porugu ni izazivanje. – Mislite zbog
djevojaka?
– Da!
– One su gošće mojih gostiju! – Uperio je pogled u nju. – Mislim da želite da s vama postupamo
ravnopravno.
– Kako?
– Želite biti ravnopravni u muškom svijetu privrede i zabave, zar ne? Želite biti prihvaćeni, je li?
– Da! – hladno je odgovorila.
Njegova se toplina nije smanjila.
– Ljutite se što su moji gosti oženjeni i što ste već upoznali i supruge nekolicine njih?
– Pa, vjerojatno!
– Nije li to nepravedno?
– Mislim da nije – zbunjeno je odgovorila.
 – Vi ste moja gošća, a one su gošće mojih gostiju. Kad već tražite jednakost, budite spremni i da je
prihvatite!
– Ovo nije jednakost!
– Poklonio sam vam veliko povjerenje, kao sebi ravnoj. Priznajem, ostali vas ne smatraju toliko
pouzdanom kao ja! – Njegov se smiješak ukoči. – Rekoh im da mogu otići ili ostati! Na svojem brodu
radim što mi se sviđa, a jamčim za vašu diskretnost i pristojnost. Ovo je Hong Kong, a naši su običaji
drukčiji. Nije ovo puritansko društvo, iako imamo veoma stroga pravila. Sami ste, neudati. Veoma
privlačni i veoma dobrodošli. Ravnopravni! Da ste Lincova supruga, ne bih vas pozvao, ni zajedno s
njim, a niti samu, iako bismo njega možda pozvali, a njegova je stvar što bi vam rekao kad bi se vratio s
ovakvog krstarenja!
– Tvrdite da je ovo stari hongkonški običaj... Muškarci se u nedjelju popodne provode s
djevojkama?
– Ni govora! Moji su me gosti samo zamolili smiju li pozvati svoje gošće koje će im razvedriti
dosadan ručak!
Gorntove su oči bile hladne.
»Morska vještica« propne se na valu, a Barre i njegova prijateljica umalo izgube ravnotežu. Ispala
joj je čaša šampanjca. Gornt se nije ni maknuo. A ni Casey. Nije se morala ni pridržati.
– Mnogo ste jedrili? – zadivljeno ju je zapitao.
– Imam sportsku jedrilicu slup, dugačku šest metara, od fiberglasa, olimpijska klasa, ide na prikolicu
pa ponekad vikendom jedrim.
– Sami?
– Uglavnom! Ponekad mi se pridruži i Linc.
– Pošao je na automobilske utrke?
– Nije. Čujem da su otpale.
– Putuje li popodne u Tajpej?
– Ne. Čujem da je i to otpalo.
Gornt kimne glavom.
– Pametno! Sutra nas čeka velik posao! – Oči su mu bile vedre. – Žao mi je što ste se uvrijedili.
Mislio sam da ste drukčiji... Oprostite što sam pozvao i ove.
Casey mu je u glasu nazrela neobičnu iskrenost.
– Da, i meni je žao.
– Biste li ipak ostali? Nadam se da hoćete, iako od vas očekujem diskretnost... kao što sam im
zajamčio.
– Ostat ću! – jednostavno je odgovorila. – Zahvaljujem vam na povjerenju.
– Dođite na most. Ima šampanjca, a nadam se da će vam ručak prijati!
Casey se odlučila. Odlučila je da zaboravi sve svoje obzire i da se dobro zabavi.
– Kamo ćemo?
– U Ša Tin. Tamo će more sigurno biti mirno.
– Quillane, imate prekrasan brod!
– Uskoro ću vam ga pokazati! – Zapljusne ih kiša pa su se sklonili ispod mosta. Gornt pogleda na
sat. Bilo je 10.10. Već je kanio narediti da se otisnu, kadli se niz priobalne stube sjuri Peter Marlowe i
ukrca na jahtu. Oči je razrogačio kad je opazio Casey.
– Oprostite što sam zakasnio, gospodine Gornt!
– Ništa, gospodine Marlowe, htjedoh vam dati nekoliko minuta... znam kako je kad imate malu djecu.
Oprostite samo trenutak, mislim da se poznajete. Casey je moja gošća... jamčim vam da će biti diskretna!
– Nasmiješio joj se. – Zar ne?
– Naravno!
Okrenuo se i ostavio ih same. Pošao je na most da preuzme kormilo. Neko vrijeme su Peter i Casey
zbunjeno gledali za njim. Morski je povjetarac hladio kišu koja je padala.
– Vas ovdje nisam očekivala, Peteru! – započne Casey.
– Ni ja vas!
Promatrala ga je, široko rastvorivši svoje oči boje lješnjaka.
– Je li jedna... jedna od onih djevojaka vaša? Budite iskreni!
Tajanstveno se nasmiješio.
– Pa da i jest moja, rekao bih vam da se vas to ne tiče. Diskretnost, i tako dalje... A jeste li vi
Gorntova prijateljica?
Zapanjeno ga je pogledala.
– Nisam. Naravno da nisam!
– Pa zašto ste onda ovdje?
– Ne znam. Rek... rekao mi je samo da me poziva kao sebi ravnu.
– Oh, oh, tako znači! – I Peteru Marloweu pao je kamen sa srca. – Gornt ima neobičan smisao za
humor. Pa lijepo, opomenuo sam vas! A da odgovorim na vaše pitanje: u Marloweovu haremu ima barem
osam žena!
Nasmijala se zajedno s njim, a on je ozbiljnije nadodao: – Za Fleur ne brinite! Ona je puna
razumijevanja.
– Kamo sreće da sam i ja, Peter! Sve ovo mi je posve nepoznato. Oprostite što sam... Da, oprostite!
– I meni je ovo nepoznato. Još nikad nisam bio na nedjeljnom krstarenju. Zbog čega ste... ? – Nestalo
je njegova smiješka. Pogledala je u istom smjeru kao i on. Iz potpalublja se popeo Robin Grey i točio
čašu šampanjca, a jedna od djevojaka pruži mu svoju čašu da joj natoči.
Casey se okrene i zapanjeno pogleda Gornta. Pogled mu je išao od jednog do drugog muškarca i
zaustavio se na njoj!
– Popnite se! – klikne Gornt. – Ima vina, šampanjca, Bloody Mary ili... ako vam je draže... kave.
Lice mu bijaše bezizražajno, ali je silno uživao.
 74

11.15

– Ponavljam, gospodine Sinders, pojma nemam ni o kakvom brzojavu, ni o kakvom Arthuru, ni o kakvim
spisima, ni o kakvom Amerikancu, i ne poznajem nikakvog majora Jurija Bakjana... naš se čovjek zvao
Igor Voranski, mornar prve klase! – Suslov se vješto svladavao.
Sinders je sjedio nasuprot njemu, za stolom, u otužnoj sobi za razgovore u štabu policije. Suslov je
ovdje očekivao Rogera Crossea, koji bi mu pomogao, ali otkako je stigao, Rogera nije vidio.
Čuvaj se, opomenuo je samoga sebe, posve si prepušten sebi! Roger ti neće pomoći. A i zašto bi?
Taj špijun mora o sebi brinuti! A ni Borodinov mi neće pomoći. Pogleda svog prvog oficira koji je
ukočeno i uspravno sjedio pored njega, podjednako uzrujan.
– I još tvrdite da se onaj špijun Dimitrij Metkin nije zvao Leonov... Nikolaj Leonov, i da nije bio
major KGB-a?
– Gluposti, same gluposti! Obavijestit ću svoju vladu o ovom incidentu i...
– Jeste li do kraja popravili brod?
– Jesmo! Zapravo, nadamo se da će biti završeno do ponoći. Hong Kongu donosimo zaradu i dobro
plaćamo...
– Da, a samo stvarate neobičnu gužvu! Na primjer, major Leonov i Bakjan.
– Mislite, Metkin? – Suslov pogleda Borodinova da se malo pribere. – Jesi li poznavao nekakvog
Leonova?
– Nisam, druže kapetane! – promrsi Borodinov. – Nismo ga poznavali.
– Kakva ste vi nevinašca! – uzdahne Sinders. – Srećom nam je Leonov mnogo toga rekao o vama i o
Ivanovu, prije nego što ste ga ubili. Da, vaš major Leonov lijepo je s nama surađivao! – Glas mu
odjednom postane ubojit: – Prvi oficiru Borodinov, molim vas da pričekate vani!
Mladi čovjek u tili čas ustane, blijed, i otvori vrata. Vani mu namrgođeni tajni agent, Kinez, pokaže
stolac i zatvori vrata.
Sinders odloži lulu, izvadi kutiju cigareta pa mirno pripali. Kiša je lupala po prozorima. Suslov je
čekao, a srce mu je udaralo. Ispod čupavih obrva mjerkao je neprijatelja, pitajući se zbog čega ga je
Crosse tako hitno trebao. Kad je jutros zazvonio tajni telefon, nazvao ga je Arthur i zapitao Suslova bi li
se večeras oko osam sati sastao s Rogerom Crosseom u »Sindairovu tornju« .
»Čemu tolika žurba? Morao bih biti na brodu i...«
»Ne znam! Roger tvrdi da je hitno. Nismo imali vremena da raspredamo. Jesi li se našao s
Koronskim?«
»Jesam. Sve u redu! Možeš li isporučiti robu?«
»Oh, da! Mnogo prije ponoći!«
»Bez greške, centar računa s tobom!« , lagao mu je Suslov. »Našem prijatelju reci da je tako
naređeno!«
 »Izvrsno! Neće biti greške!«
Suslov mu je u glasu nazirao uzbuđenje. Prošao ga je strah, ali sad mu se vraćao. Nije volio ovdje
biti, jer je posve lako mogao trajno ostati. KGB je dobro poznavao Sindersa po čuvenju: savjestan,
pametan i promućuran.
– Dosta mi je ovakvih pitanja, gospodine Sinders! – rekao je, zapanjen što je šef službe MI-6 osobno
došao u Hong Kong, a izgleda kao sporedan službenik. Ustao je da ga iskuša. – Odlazim!
– Što je sa »Sevrinom« ?
– »Sevrin« ? Kakav »Sevrin« . Ne moram odgovarati na vaša pitanja, ne moram...
– Slažem se, druže kapetane, pod normalnim uvjetima ne morate, ali jedan vaš čovjek uhvaćen je
kako špijunira, a jedan naš prijatelj, Amerikanac, rado bi vas zgrabio.
– Kako?
– Da, da, a bojim se da oni nisu strpljivi kao mi.
Suslova obuzme još jači strah.
– Ponovno prijetite! Zašto mi prijetite? – prošaptao je. – Poštujemo zakon, nisam odgovoran za ovu
gužvu! Zahtijevam da mi dopustite da se vratim na svoj brod, i to sada!
Sinders ga je samo prostrijelio pogledom.
– Dobro, izvolite otići! – mirno će on.
– Smijem ići?
– Naravno. Do viđenja!
Suslov ga zapanjeno pogleda i krene prema vratima.
– Jasno, vašim ćemo pretpostavljenima prišapnuti da ste nam prodali Leonova.
– Kako? – Suslov zastane, sav siv. – Što kažete?
– Leonov nam je, među ostalim, rekao i to da ste ga vi poslali po pošiljku, a onda ste to nama
dojavili.
– Laži su to... laži! – prošapće, ali odjednom se prestraši da je možda i Roger Crosse uhvaćen kao
što je uhvaćen Metkin.
– Niste li i Bakjana predali Sjevernokoreancima?
– Nisam, nisam! – promuca Suslov kojemu je laknulo, jer je ustanovio da ga Sinders samo pipka,
vjerojatno bez istinskog oslonca. Vratilo mu se samopouzdanje. – Gluposti! Ne poznajem nikakve
Sjevernokoreance!
– Ja vam vjerujem, ali sumnjam da će vam povjerovati i Prvi direktorat. Do viđenja!
– Što želite?
– Što je bilo s onim brzojavom?
– Pojma nemam! Vaš komesar se prevario, nije mi ništa ispalo.
– Ispao vam je! Koji je ono Amerikanac?
– Pojma nemam ni za kakvog Amerikanca.
– A »Sevrin« ?
– Pojma nemam o »Sevrinu« . Što je to? Tko je taj?
– Sigurno znate da vaši šefovi u KGB-u ne trpe izdaju i da su silno nepovjerljivi. Ako isplovite,
savjetujem vama, vašem prvom oficiru, brodu i cijeloj posadi da se više ne vraćate u ove vode!
– Ponovno mi prijetite. Ovo će prerasti u međunarodni incident. Obavijestit ću svoju i vašu vladu,
i...
– Da, a i mi, službeno i privatno. Veoma tajno!
Sindersove su oči bile ledene, iako se smješkao.
– Smi... smijem li otići?
– Smijete! Ako mi nešto kažete?
– Što?
– Koji je to Amerikanac i tko je Arthur?
– Ne poznajem nikakvog Arthura. Ma kakav Arthur?
– Čekat ću do ponoći. Ako isplovite, a na to mi ne odgovorite, ja ću, čim se vratim u London, udesiti
da vaš pomorski ataše dozna da ste odali Leonova, kojega zovete Metkinom, a odali ste i Bakjana kojega
zovete Voranski... da biste dobili neke usluge naše tajne policije.
– Laži, sve su to laži! Znate da su laži.
– Pet stotina ljudi vidješe na hipodromu vas i komesara Crossea. Tada ste mu prodali Metkina.
– Laži! – Suslov pokuša prikriti užas.
– Pa, vidjet ćemo! – zasmijulji se Sinders. – Vaš novi pomorski ataše u Londonu hvatat će se za
slamku da se dodvori pretpostavljenima. Nije li tako?
– Ne razumijem! – odgovori Suslov iako je i te kako dobro razumio. Upao je u klopku.
Sinders se nagne da isprazni lulu.
– Slušajte me dobro! – odlučno će on. – Život vam dajem za Amerikanca i za Arthura!
– Ne poznajem nikakvog Arthura!
– Bit će ovo vaša i moja tajna, neću nikom reći, časna riječ!
–Ne poznajem nikakvog Arthura.
– Bit će ovo vaša i moja tajna, neću nikom reći, časna riječ!
– Ne poznajem nikakvog Arthura.
– Otkucajte mi ga i sigurni ste. Vi i ja smo profesionalci, znamo što je trampa i što je sigurnost, a
povremeno i tajni, krajnje tajni dogovor. Ovaj put ste dolijali pa mi morate odati... Ako isplovite, a meni
ne kažete tko je Arthur, kao što je sigurno da je Bog stvorio jabuku i kao što postoji vaš KGB, izdat ću
vas! – Prostrijelio ga je pogledom. – Do viđenja, druže kapetane!
Suslov ustane i ode. Kad su se on i Borodinov ponovno našli na svježem zraku i u hongkonškoj
svakodnevnici, odahnuli su. Suslov ga šutke povede preko ulice u najbliži bar. Naruči dvije duple votke.
Suslovu je zujalo u glavi. Kristos, htjedne viknuti. Mrtav sam ako ih odam, a mrtav i ako ih ne odam!
Vražji brzojav! Ako odam Banastasija i Arthura, otkrit ću da znam za »Sevrina« i zauvijek sam u njihovoj
vlasti. A ako ih ne odam, ode mi život! U svakom slučaju, opasno je da se sad vratim kući, a podjednako
je opasno da i ovamo dođem.
Neophodno su mi potrebni oni AMG-ovi spisi ili Dunross, ili i spisi i Dunross, da se zaštitim. Bilo
kako bilo...
– Druže kapetane!
Okrene se prema Borodinovu i opsuje ga ruski. Mladić problijedi i skamenjen zastane.
 – Votka! – vikne Suslov. – Još dvije, molio bih!
Konobarica ih posluži.
– Ja Sally, a ti, heja?
– Odbij! – zareži Borodinov.
– Dju neh loh mohna to tvoje odbij, heja! Vi se, gospodine, zovete Odbij? Ne sviđa mi se vaše lice,
gospodine Odbij... pa odbij, bez psovanja! – Uzela je bocu votke, spremna da nastavi borbu.
– Ispričaj joj se – drekne Suslov koji nije želio gužvu. Nije baš bio siguran da ona nije doušnica jer
se bar nalazio u velikoj blizini policijskog štaba.
– Kako? – zgranuo se Borodinov.
– Ispričaj joj se, ti gade koji nemaš matere!
– Oprosti – progunđa Borodinov zajapurivši se u licu.
Djevojka se nasmije.
– Hej, snažni muškarce, hoćeš ševa-ševa?
– Neću – odgovori Suslov. – Samo bih još votke!

Crosse iziđe iz policijskog automobila pa kroz kišicu potrči u Struanov poslovni toranj. Ulice su bile
prepune kišobrana i prometne gužve, pločnici krcati. Ljudi su išli na posao i vraćali se s posla, jer
nedjelja u Hong Kongu nije svima slobodna.
Izišao je na dvadesetom katu.
– Dobro jutro, viši inspektore Crosse, ja sam Sandra Ji, tajnica gospodina Dunrossa. Izvolite!
Crosse za njom pođe hodnikom, a pogled mu se zaustavi na prorezu njezina čong-sama. Otvorila mu
je vrata. On uđe.
– Zdravo, Edwarde! – pozdravio je Sindersa.
– I ti si uranio, po običaju! – Sinders je pio pivo. – Stari običaj iz vojske! Urani uvijek pet minuta
ako hoćeš biti točan! – Iza njega – u raskošnoj dvorani – bogat bar. I kava.
– Izvolite, gospodine, Bloody Mary je već gotova! – ponudi ga Sandra Ji.
– Hvala, samo bih kavu. Crnu kavu!
Poslužila ga je i izišla.
– Kako je bilo? – zapita ga Crosse.
– S posjetiocem? Dobro, baš dobro. Usrao se od straha! – Sinders se nasmiješi. – Snimio sam
razgovor. Možeš ga preslušati poslije ručka. Ah, da, ručak! Roger, može li se u Hong Kongu dobiti ribice
s prženim krumpirićima?
– Jasno! Znači, ribice i krumpirići! – Crosse priguši zijevanje. Najveći je dio noći razvijao i
proučavao smotak filma koji je snimio u trezorskom prostoru. Jutros je s velikim zanimanjem nekoliko
puta pročitao AMG-ove prave spise i slagao se s Dunrossom koji je posve opravdano toliko oprezan.
AMG daje obilnu protuvrijednost za dobijeni novac, pomislio je. Njegovi su spisi nedvojbeno zlata
vrijedni!
Starinski sat zvučno otkuca dvanaest. Otvore se vrata i uđe Dunross.
– Dobar dan! Hvala što ste došli!
Sinders i Crosse uljudno ustanu pa se s njim rukuju.
 – Jeste li za kavu?
– Ne, hvala, gospodine Dunross!
Crosse je gledao kako Dunross iz džepa vadi zapečaćenu omotnicu i pruža je Sindersu koji je
prihvati i odmjeri u ruci. Crosse opazi da mu prsti neznatno dršću.
– Naravno, pročitali ste što unutra piše, g. Dunross?
– Jesam, gospodine Sinders.
– I ?
– I ništa! Uvjerite se sami!
Sinders otvori omotnicu, zagleda se u prvu stranicu pa prelista svih jedanaest listova. Crosse nije
mogao vidjeti što je na tim papirima. Sinders mu šutke pruži najgornji. Slova, brojevi i simboli bijahu
posve besmisleni.
– Kao da su odnekle izrezani! – Crosse se zagleda u Dunrossa. – Dakle?
– Što je s Brianom?
– Odakle ti ovo, Iane? – Crosse opazi kako se Dunrossov pogled neznatno promijenio.
– Ja sam svoj dio obećanja ispunio, a hoćete li vi svoj?
Sinders sjedne.
– Nisam pristao na trampu, gospodine Dunross! Samo rekoh da će možda vašoj molbi biti
udovoljeno.
– Znači, nećete pustiti Briana Kwoka?
– Možda on dođe ondje gdje želite, kad budete htjeli.
– Znači, na tome ostaje?
– Žao mi je.
Nastupi duga šutnja. Sobu ispuni tiktakanje sata. Udarala je kiša. Novi pljusak dođe i prođe. Od
jutros je povremeno kišilo. Meteorolozi su prognozirali da će uskoro proći oluja, a uza svu onu kišu,
rezervoari su se neznatno napunili!
– Biste li mi rekli kakve su mogućnosti? – zapita Dunross.
– Najprije tri pitanja! Ovo ste sami izrezali?
– Da!
– Odakle i kako?
– AMG me uputio da ispod donje desne četvrtine pojedinih stranica koje mi je bio poslao, prelazim
upaljačem za cigarete, i kad sam ugrijao određene dijelove tih inače posve bezazlenih otipkanih stranica,
nestalo je otipkanih riječi, a ostade ovo što vidite. Kad sam završio, opet sam, u skladu s njegovim
uputama, dotične djeliće izrezao a ostatak uništio. I njegovo pismo!
– Jeste li sačuvali fotokopiju?
– Ovih jedanaest isječaka? Jesam!
– Molio bih vas da mi i to predate.
– Predat ću vam kad ispunite dogovor – blago će Dunross. – Dakle, kakvi su izgledi?
– Molim vas, predajte mi fotokopije!
– Hoću, kad ispunite ugovor. U ponedjeljak, kad zađe sunce.
 Sindersove se oči još više zalede.
– Molim da mi sad predate te fotokopije!
– Kad ispunite obećanje, tako sam odlučio. A sada da čujem kakvi su izgledi?
– Fifti-fifti! – odgovori Sinders da ga iskuša.
– Dobro, hvala! Pobrinuo sam se da u utorak ujutro svih ovih jedanaest isječaka objavi China
Guardian i dva kineska lista, jedan nacionalistički a drugi komunistički!
– Na vlastiti rizik! Vlada Njezina veličanstva ne popušta pred ucjenama?
– Zar sam vam zaprijetio? Nisam! Uopće ne. Ova slova i brojevi besmislena su zbrka. Možda...
možda nešto znače jedino iskusnom dešifrantu! Možda! A možda je ovo obična pokojnikova šala!
– Zakon o državnoj tajni ovlašćuje me da vas u tome spriječim!
– Možete pokušati! – Dunross kimne glavom. – Ali kud puklo da puklo, i u paklu, i uz taj Zakon o
državnoj tajni, ako ja odlučim, ovi isječci bit će ovog tjedna objavljeni negdje na ovoj kugli zemaljskoj!
Tako sam naumio. AMG je stvar prepustio mojoj diskrecionoj ocjeni! Još nešto, gospodine Sinders?
– Ne! – neodlučno će Sinders. – Ne, hvala, gospodine Dunross!
Dunross se uljudno okrene i otvori vrata.
– Oprostite, moram na posao! Hvala što ste došli.
Crosse propusti Sindersa i za njim pođe do lifta. Sandra Ji čekala je na recepciji i već im pozvala
lift.
– Oprostite, gospodine! – obratila se Crosseu. – Znate li kad se komesar Kwok vraća u našu krunsku
koloniju?
– Ne bih znao! – Crosse se u nju zabulji. – Raspitat ću se ako želite. A zašto?
– Dogovorili smo se da ćemo u petak zajedno večerati, a ni njegova gazdarica ni ured ne znaju kad
se vraća!
– Raspitat ću se!
Zazvrji telefon na njezinom pultu.
– Oh, hvala, gospodine... Halo, ovdje »Struanova kompanija« ! – rekla je u slušalicu. – Trenutak,
molim! – Spajala je taj-pana. Dok su čekali lift i gledali kako im se penje na sve više katove, Crosse
ponudi Sindersa cigaretom. – Na telefonu gospodin Alastair, taj-pane! – reče Sandra Ji u slušalicu.
Ponovno zazvrji telefon. – Halo! – javi se Sandra Ji. – Trenutak, gospođo, provjerit ću! – Upravo kad su
se vrata lifta otvorila, pogledala je otipkani spisak sastanaka. Sinders-uđe u kabinu, a Crosse se polako
spremao za njim. – U trinaest sati, gospođo Gresserhoff!
Crosse odmah zastane i sagne se, kao da vezuje cipele, a Sinders je podjednako vješto i neukočeno
zadržao vrata lifta.
– Ništa, gospođo, svi mi griješimo u satovima! Stol je rezerviran na taj-panovo ime! »Skyline« u
»Mandarinu« , u jedan sat.
Crosse ustane.
– Sve u redu? – zapita ga Sinders.
– Da, da! – Vrata kabine se zatvore.
Obojica su se smješkala.
– Sve dobija onaj tko čeka! – kaza Crosse.
 – Da! Znači, ribice i krumpiriče odgađamo za večeru!
– Ne, možete ih i ručati. Nećemo ručati u »Mandarinu« . Samo ćemo je tajno pratiti. U međuvremenu
ću pozvati ljude da otkriju gdje je odsjela.
– Izvrsno! – Sinders se namršti. – Gresserhoff, dakle! Hans Gresserhoff je istočnonjemački špijun
kojega već godinama hvatamo.
– Oh? – Crosse prikrije svoje zanimanje.
– Da! Radio je s još jednim pokvarenjakom, profesionalnim ubojicom po imenu Viktor Grunwald,
odnosno Simeon Tzerak. Gresserhoff, dakle! – Sinders je na tren šutio. – Roger, ona Dunrossova prijetnja
da će objaviti isječke... to bi moglo biti krajnje opasno!
– Jesi li dešifrirao šifru?
– Nisam, zaboga!
– Što bi to moglo biti?
– Bilo što! Stranice su namijenjene meni ili premijeru pa su to vjerojatno imena i adrese pojedinih
kontakata. – Sinders ozbiljno nadoveže: – Ne bih to povjerio brzojavima, pa ni najstrože šifriranim.
Najbolje da se odmah vratim u London!
– Danas?
– Sutra! Najprije ću obaviti ovaj posao, a silno bih želio identificirati gospođu Gresserhoff. Hoće li
Dunross učiniti ono što kaže?
– Svakako!
Sinders se namršti, a njegove izuzetno svijetloplave oči djelovale su još bezbojnije nego inače.
– A naš »pacijent« ?
– Mislim da... – Otvore se vrata lifta. Iziđu i zapute se predvorjem. Uniformirani vratar otvori vrata
Crosseova automobila.
Crosse se ubaci u gusti promet. Luka bijaše zamagljena, a kiša je na tren prestala padati.
– Još samo jedno preslušavanje pa ga Armstrong može vraćati u prvobitno stanje! Ponedjeljak u
zalaz sunca je prebrzo, ali... – Slegnuo je ramenima. – Ne bih više preporučivao Crvenu sobu!
– Slažem se, Rogere. Bogu hvala, momak je snažan!
– Da!
– Mislim da će se Armstrong slomiti, jadnik!
– Može voditi još ovo preslušavanje. Ne može se ništa dogoditi!
– Nadam se! Bože, baš smo imali sreću, nevjerojatnu! – Preslušavanje jutros u šest sati nije donijelo
ništa nova, ali upravo kad su se spremali otići, Armstrong im je otkrio rudnik zlata: napokon se izlanuo o
profesoru Josephu Juu, doktoru raketne inženjerije iz Kalifornije, na Tehničkom fakultetu Princeton,
Stanford. Vrhunski stručnjak za rakete i savjetnik NASA.
»Kad on stiže u Hong Kong, Briane?« , zapitao ga je Armstrong, a cijela ekipa tajne policije bez
daha je slušala u kontrolnoj sobi.
»Ne... ne bih znao... da razmislim, razmislim... Ah, ne sjećam se... Ah da, bit će to u... koncem...
ovog mjeseca ... Koji je sad mjesec? Ne sjeć... ne sjećam se... koji je dan! On će ovamo doći... i
proslijediti!«
»Odakle i kamo?«
 »Oh, ne znam, oh, nisu mi rekli... jedino... netko mi reče jedino to... da će jedriti u Guamu nakon
godišnjeg na Havajima i da bi ovdje došao za deset dana... Mislim, deset dana poslije... poslije utrka!«
A kad je Crosse to javio Rosemontu, iako mu nije odao izvor podataka, Amerikanac se uspaničio i
ostao bez riječi. Odmah je naredio da se straže pošalju u područje Guama kako bi spriječio da Joseph Ju
prebjegne u Kinu.
– A hoće li ga uhvatiti? – progunđa Crosse.
– Koga?
– Josepha Jua!
– Nadam se da hoće! – odgovori Sinders. – Kog vraga ti znanstvenici prebjegavaju? Prokletstvo! U
tome je jedina svijetla strana to što će unaprijediti kinesko istraživanje svemira i raketa i zastrašiti sve
Ruse! To i nije tako loše! Ako se počupaju SSSR i Kina, nama će to silno pomoći! – Udobnije se
namjestio na sjedištu jer su ga boljela leđa. – Rogeru, ne smijem dopustiti da Dunross ove šifre objavi ili
da sačuva fotokopiju!
– Ne smiješ!
– Vraški je lukavac taj vaš taj-pan! Ako se pročuje da nam je AMG poslao šifriranu poruku, i
ukoliko Dunross ima zaista onakvo pamćenje kao što govore, osuđen je!
– Da!
Prerano stignu u restoran »Skyline« na vrhu hotela »Mandarin« . Crossea odmah prepoznaju i odmah
mu isprazne neupadljiv stol uz bar. Sinders naruči žestoka pića i kavu, a Crosse telefonira dvojici svojih
agenata, jednom Englezu i Kinezu. Ubrzo stigoše.
Nekoliko minuta prije jedan uđe Dunross. Gledali su kako ide za najbolji stol. Vodio ga je šef
dvorane, za njim su išli konobari, a u srebrnoj posudi već se hladio šampanjac.
– Onaj gad sve ih drži na uzici, zar ne?
– A ti na njegovu mjestu ne bi? – odvrati Crosse. Pogledom je prelazio po dvorani i zastao. – Gle,
Rosemont! Je li došao pukim slučajem?
– Što misliš?
– Ah, gle, u onom skrovitom zakutku je Vincenzo Banastasio. Onaj Kinez s njim je Vee Cee Ng.
Možda Rosemont prati njih dvojicu?
– Možda!
– Mudar je Rosemont! – kaza Crosse. – Bartlett se i njemu obratio! Možda motre na Banastasija! –
Armstrong im je prenio o čemu je Bartlett razgovarao s Banastasijem. Povećali su nadzor nad mafijašem.
– Znaš, čujem da je naručio helikopter koji će ga u ponedjeljak odvesti u Makao.
– To bismo morali spriječiti.
– Već jesmo! Tobože zbog kvara na motoru.
– Dobro! Bartlett je sebe »očistio« sam kad nam je prijavio Banastasija, zar ne?
– Možda!
– Bit će najpametnije da otputujem u ponedjeljak! Zanimljivo da je Dunrossova tajnica imala
sastanak s »pacijentom« ! Bože, što je ova zgodna! – zvizne Sinders.
Mlada je žena išla za šefom dvorane. I Crosse i Sinders se zapanje kad je zastala pored taj-panova
stola. Nasmiješila se, naklonila i sjela.
– Isuse, zar je gospođa Gresserhoff Kineskinja? – dahne Sinders.
 Crosse se upiljio u njihove usne.
– Kineskinje se onako ne klanjaju. Ona je Japanka!
– Kako da je ubacimo u stvar?
– Možda Dunross ne ruča danas samo s gospođom Gresserhoff! Oh, bože!
– Što je?
– Ne govori engleski... Valjda japanski!
– Zar Dunross govori japski?
– Japanski! – Crosse se zagleda u Sindersa. – A uz to još njemački, francuski, tri kineska dijalekta i
dosta dobro talijanski.
Sinders izdrži njegov pogled.
– Ne moraš me toliko mjerkati, Rogere! Rekoh japski zato jer sam sina izgubio na brodu Njegova
veličanstva Princ od Walesa, brat mi je umro od gladi na izgradnji burmanske željeznice, pa nemoj biti
vražji licemjer... iako još uvijek mislim da je užasno zgodna!
– To je barem donekle znak tvoje trpeljivosti! – Crosse se ponovno zagleda u Dunrossa i u mladu
ženu.
– Ti si ratovao u Evropi, je li?
– Mojem ratu nikad kraja, Edwarde! – nasmiješi se Crosse kojemu se neobično svidje ta rečenica. –
Davno je prošao drugi svjetski rat! Žao mi je zbog tvoje obitelji, ali Japan nam više nije neprijatelj nego
saveznik, naš jedini iskreni saveznik u Aziji!
Čekali su još pola sata. Crosse im ništa nije mogao pročitati s usana.
– Sigurno je ona gospođa Gresserhoff! – kaza Sinders.
Crosse kimne glavom.
– Da odemo? Nema smisla da čekamo. Na ribice i krumpir!
Izišli su. Britanski i kineski agent ostaše, strpljivo čekajući. Nisu mogli pratiti o čemu je Dunross
razgovarao sa svojom gošćom, ali su mu zavidjeli, kao i još mnogi drugi. Zbog toga što je taj-pan i što je
s njom!
– Werden Sie fliegen? – zapitala ga je njemački. (Putujete avionom?) – Nach Japan, Riko-san? –
odgovorio joj je na istom jeziku. – Za dva tjedna! Preuzimamo novi supertanker brodogradilišta Toda!
Jeste li razgovarali s Hirom Toda?
– Da, da, imala sam tu čast. U Japanu je obitelj Toda glasovita. Prije obnove Japana, kad je ukinut
samurajski stalež, moja je obitelj služila obitelji Toda!
– Vaša je obitelj bila samurajska?
– Da, ali niži samuraji. Ništa mu nisam govorila o svojoj obitelji. Bilo pa prošlo! Zašto da on to
zna?
– Kako hoćete! – odgovori on, ali potakla je njegovu znatiželju. – Zanimljiv je čovjek Hiro Toda! –
nadodao je ne bi li je potegnuo za jezik.
– Toda-sama je veoma mudar, veoma snažan, veoma znamenit! – Konobar im donese salatu, a kad se
udaljio, Riko nastavi: – U Japanu je znamenita i »Struanova kompanija« .
– Nije valjda!
– Kako da ne! Sjećamo se princa Jošija!
 – Ah! Nisam znao da to znate.
Kad je godine 1854. komodor Perry privolio šoguna Jošimicua Toranagu da otvori Japan inozemnoj
trgovini, vještica Hag je isplovila na sjever iz Hong Konga, a odmah za njom njezin otac i neprijatelj
Tyler Brock. Njezina je zasluga što je »Struanova kompanija« prva stigla u Japan, što je prva kupila
zemljište za svoju trgovinu i što je postala prvi strani trgovac u Japanu. Tokom niza godina mnogo je
putovala u Japan koji je proglasila kamenom-temeljcem »Struanove kompanije« .
Već u početku upoznala je mladog princa Jošija, careva srodnika i šogunova rođaka. U to doba se u
Japanu ništa nije moglo provesti bez šogunova dopuštenja. Ona je tom princu predložila da Struanovim
kliperom pođe u Englesku da vidi koliko je moćno Britansko carstvo, i ona mu je pomagala. Za nekoliko
godina vratio se u Japan, opet Struanovim brodom, a te su se godine feudalni vlastodršci, zvani daimjo,
koji su mrzili tako snažan prodor stranaca, pobunili protiv šoguna čija je porodica Toranaga puna dva i
pol stoljeća isključivo i neprekidno vladala Japanom, sve unazad do velikog vojskovođe Jošija Toranage.
Taj ustanak daimja je uspio i caru je vraćena vlast, ali zemlja bijaše rascjepkana.
– Da nije bilo princa Jošija, koji je postao jedan od glavnih carevih ministara – reče ona, prelazeći
nesvjesno na engleski – Japan bi još drhtao i razdirao bi ga građanski rat!
– A zašto? – zapitao je jer je htio slušati njezin glas i pjevuckavi naglasak koji mu se toliko sviđao.
– Car bez njegove pomoći ne bi uspio! Ne bi dokinuo šogunat, ne bi ukinuo feudalne zakone ni
samurajski stalež daimja, pa ih prisilio da prihvate suvremeni ustav. Princ Joši je primirio daimje i
engleske stručnjake pozvao u Japan da nam stvore mornaricu, banke i upravu, čime će nam pomoći da
prodremo u moderan svijet! – Licem joj prođe lagana sjena. – Majka mi je mnogo pričala o tim
vremenima, taj-pane, a otada još nije prošlo ni stotinu godina! Često je prijelaz od samurajske vladavine
na demokraciju bio krvav. Ali car je naredio da se samuraji ukinu pa su ukinuti, pa su se svi daimji i
samuraji morali s mukom uključivati u novi život! – Igrala se čašom i gledala mjehuriće. – Tode su bili
gospodari Izua i Sagamija; ondje se nalazi Jokohama. Već stoljećima imaju brodogradilišta. Oni, i njihovi
saveznici Kasigiji, lako su se prilagodili suvremenom životu. A mi... – Umuknula je. – Oh, ali vama sam
to već rekla, oprostite!
– Samo o princu Jošiju. Što je bilo s vašom obitelju?
– Pradjed je postao neugledan dvorjanin princa Jošija, kao činovnik. Poslaše ga u Nagasaki gdje sve
otada živi moja porodica. Teško mu je bilo da prestane nositi dva mača. I djed je bio državni činovnik,
kao i otac, ali neugledan! – Digla je pogled pa mu se nasmiješila. – Izvrsno vino! Razvezalo mi je jezik!
– Ni govora! – reče, a onda, svjestan da ih mnogi motre, nadoda japanski: – Govorimo malo
japanski!
– Čast mi je, taj-pan-sane!
Kasnije, kad su pili kavu, zapitao ju je:
– Gdje da vam položim novac koji vam dugujem, Riko-san?
– Dajte mi ček ili bankovnu doznaku – upotrijebila je engleske riječi za »ček« koje na japanskom ne
postoje. – Prije mog odlaska!
– Poslat ću vam u ponedjeljak ujutro! Ukupno 10.625 funti i daljnjih 8500 funti u mjesecu siječnju, a
ista svota druge godine! – reče joj, znajući da joj pristojnost zabranjuje da izravno zapita za iznos. Vidje
kako joj je laknulo. Oči joj zablistaju pa se poveselio što joj je poklonio plaću za još dvije godine. Sama
AMG-ova uputa o nafti vrijedila je više nego to. – Odgovara li vam ček u jedanaest sati? – Dunross je
ponovno upotrijebio englesku riječ.
– Kako želite! Ne bih vas gnjavila.
 Dunross opazi da Riko govori polako i razgovijetno kako bi mu pomogla.
– Kako kanite putovati?
– U ponedjeljak letim u Japan, a onda... Ne znam još! Možda se vratim u Švicarsku, iako i nemam
razloga da se vraćam! Nemam nikakve rodbine, stanovala sam u najamnoj zgradi, a perivoj nije bio moj.
Muževom je smrću završio moj život gospođe Gresserhoff. Ponovno bih postala Riko Anđin! Karma je
karma!
– Da! – rekao joj je. – Karma je karma! Stavio je ruku u džep i izvukao poklon-paket. – Poklon
»Otmjene tvrtke« , kojim vam zahvaljujemo što ste se toliko namučili i radi nas pošli na ovako dalek put!
– Oh! Oh, hvala, ali to mi je čast i zadovoljstvo. – Naklonila se. – Hvala! Smijem li sad otvoriti?
– Možda kasnije! Najobičniji privjesak od žada, ali u poklon-paketu je i povjerljiva omotnica koju
mi je vaš muž naredio da vam predam, samo za vaše oči, a ne za oči koje nas okružuju!
– Ah, razumijem, naravno! – Ponovno mu se naklonila. – Jako žalim! Molim vas, oprostite što sam
glupa.
– Kakva glupost! – uzvrati joj Dunross smiješak. – Ne, nego samo ljepota!
U lice joj navre rumenilo. Gucnula je kavu da to prikrije.
– Je li omotnica zapečaćena, taj-pan-sane?
– Da, kao što me uputio! Znate što je unutra?
– Ne, znam samo... samo da mi je gospodin Gresserhoff rekao da ćete mi predati zapečaćenu
omotnicu!
– A zašto? I što ćete vi s tim?
– Jednog će dana netko po nju doći.
– Netko određen?
– Da, ali muž mi je zabranio da ikom odam to ime, pa i vama. Nikada! Sve vam drugo smijem kazati
osim... osim imena te osobe! Jako žalim, molim vas, oprostite!
– I samo tako ćete to predati toj osobi? – namršti se Dunross.
– Njoj ili njemu – umiljato će ona. – Da, kad dođe po to, a nikako prije! Kad ta osoba to vidi, platit
će mi dug, kazao mi je gospodin Gresserhoff. Hvala na daru, taj-pan-sane! Baš mi je milo!
Dođe konobar. Natoči mu preostali šampanjac pa se udalji.
– Kako bih vas mogao ubuduće naći, Riko-san?
– Dat ću vam tri adrese i telefonske brojeve na kojima me možete naći: jedna u Švicarskoj, dvije u
Japanu!
– Hoćete li do dva tjedna još biti u Japanu? – zapitao ju je razmislivši.
Riko digne pogled u njega, a on se oduševi tolikom ljepotom.
– Hoću... hoću ako želite! – rekla je.
– Želim!
 75

14.30

»Morska vještica« bijaše ukotvljena ispred seoceta Ša Tin gdje su odlučili ručati. Čim su stigli, kuhar,
Casey i Peter Marlowe su s Gorntom pošli na obalu da izaberu račiće, kozice i ribe koje su još plivale u
bazenima, a na krcatoj tržnici svježe jutarnje povrće. Ručak se sastojao od na brzinu poprženih račića i
hrskave prokulice, ribe protrljane češnjakom i popržene na tavi, uz miješano kinesko povrće, sve divno
kuhano.
Ručak im je prošao u smijehu. Kineskinje su bile zabavne i vedre, a sve su u stanovitoj mjeri
govorile engleski. Dunstan Barre bijaše raspaljiv i užasno duhovit, a ostali su mu se pridružili i Casey
ustanovi kako su postali posve drukčiji ljudi. Koliko su opušteniji, pravi dječaci! Baš je to žalosno,
zaključila je. Počeli su govoriti o poslovima i u tih nekoliko sati više je naučila o hongkonškoj praksi
nego iz svega što je dotad pročitala. Postajalo joj je sve jasnije da će joj istinska vlast i utjecaj izmicati,
jer je to isključivo namijenjeno hrpici povlaštenih izabranika.
– Oh, ovdje ćete uspjeti, Casey, i vi i Bartlett! – reče Barre. – Ako se budete ravnali prema
hongkonškim pravilima i hongkonškim poreznim strukturama, a ne prema američkim pravilima, zar ne,
Quillane?
– Do stanovite mjere! Ako se udružite s Dunrossom i »Struanovom kompanijom« ... ako »Struanova
kompanija« i Dunross budu uopće postojali do petka... dobit ćete nešto mlijeka, ali ne i vrhnje!
– A s vama će nam biti bolje? – zapitala je.
– Mnogo bolje, Casey! – nasmije se Barre. – Ali opet ćete dobiti samo mlijeko, s vrlo malo skorupa!
– Recimo da ćete od nas dobiti homogenizirano mlijeko, Casey! – ljubazno će Gornt.
Iz kuhinje se širio divan miris svježe pržene kave, svježe samljevene kave. Svi oko stola su
razgovarali, razmetali se i odvraćali šale, uglavnom radi Casey, o trgovini u Aziji, o ponudi, potražnji i
azijskom gledanju na krijumčarenje. Kineskinje su čavrljale.
Odjednom sve prekine Greyev zagrižljiv glas.
– Radije zapitajte Marlowea, gospodine Gornt. On još iz Čangija zna sve o krijumčarenju i
ucjenjivanju!
– Dosta, Grey! – izusti Peter Marlowe u tišini koja je odjednom zavladala. – Mani se toga!
– Mislio sam da se time ponosiš, i ti i tvoj prijatelj, ucjenjivač Jenki. Zar ne?
– Dosta, Grey! – mirno će Marlowe.
– Kako kažeš, staro momče! – Grey se okrene prema Casey. – Pitajte ga!
– Nije sad vrijeme da obnavljate stare svađe, gospodine Grey! – reče Gornt, mirnim glasom, a na
licu mu se nije moglo pročitati zadovoljstvo. Bio je na izgled savršen domaćin.
– Ne obnavljam ih, g. Gornt, samo što ste svi spominjali krijumčarenje i švercanje, a Marlowe je za
to stručnjak i to je sve!
– Da kavu popijemo na palubi? – Gornt ustane.
 – Dobra zamisao, uvijek prija kava nakon klope! – Grey je namjerno izgovorio tu pučku riječ jer je
znao da će ih time uvrijediti. Bilo mu je posve svejedno, odjednom se zamorio od sveg tog hvastanja.
Mrzio je njih i sve ono što su predstavljali, mrsko mu je bilo što je ovdje izdvojen, poželio je jednu od
tih djevojaka, bilo koju. – Marlowe i njegov prijatelj, Amerikanac, pekli su u logoru kavu kad smo mi
ostali gladovali! – reče blijed u licu. – To nas je dovodilo do ludila! – Pogledao je Petera Marlowea s
neskrivenom mržnjom. – Nije li bilo tako?
– Svi su ponekad pili kavu! – reče Peter Marlowe razmislivši. – Svi su pržili kavu!
– Nitko kao vas dvojica! – Grey se okrene prema Casey. – Svakodnevno su pili kavu, on i njegov
prijatelj Amerikanac! Ja sam bio šef vojne policije u logoru, a kavu sam pio jednom mjesečno, a i to ako
je bilo sreće! – Ponovno prostrijeli Marlowea. – Kako ste nabavljali kavu i hranu kad smo svi mi ostali
gladovali?
Casey opazi kako je zatitrala žilica na čelu Petera Marlowea i prestravljeno shvati – da je i šutnja
odgovor.
– Robine... – započne ona, ali je Grey posprdno nadglasa.
– Marlowe, zašto ne odgovaraš?
U nastaloj tišini svi su motrili čas Greya, a čas Petera Marlowea, koji su se netremice gledali; čak
su se i Kineskinje trgnule i bile oprezne, osjetivši da je u kabinu odjednom ušla žestina.
– Drago moje momče! – prekine ga Gornt. Namjerno ga je oslovio otmjenim naglaskom jer je znao
da će time raspaliti Greya. – Bilo pa prošlo, to sad nije važno! Nedjelja je popodne i svi smo prijatelji!
– Smatram da je to veoma važno, bez obzira na nedjeljno popodne, a Marlowe mi nije prijatelj, niti
mi je ikad bio! On je gizdelin, za razliku od mene! – Grey je oponašao otmjeni izgovor koji mu se gadio.
– Da, ali rat je sve promijenio, a mi, radnička klasa, nećemo nikada zaboraviti!
– Sebe smatraš radnikom, a mene ne? – zareži Peter Marlowe.
– Mi smo eksploatirani, a vi eksploatatori, kao i u Čangiju.
– Skini tu pokvarenu ploču, Grey! Čangi bijaše drugi svijet, drugo mjesto i vrijeme, i...
– Bilo je ondje isto kao svugdje! Bilo je šefova i robova, radnika i onih koji su se omastili tuđim
radom. Kao ti i King!
– Besmislice, gluposti!
Casey se našla blizu Greya. Uhvatila ga je za ruku.
– Idemo popiti kavu!
– Naravno! – odvrati Grey. – Ali najprije ga pitajte, Casey! – Grey nije odustajao, znajući da je
napokon svog protivnika izazvao pred njegovim društvom. – Pitajte ga vi, g. Gornt! Bilo tko od vas...
Svi su šutjeli. Bijaše im neugodno zbog Petera Marlowea, a Greyeve optužbe su ih zgranule. A Gornt
i Plumm su se naslađivali i bili očarani. Jedna djevojka krene prema mostu i šutke se udalji, a ostale za
njom. I Casey bi voljela s njima poći, ali ipak ostane.
– Nije sad vrijeme, g. Grey! – blago će Gornt, a Casey se poveseli što je prekinuo sukob. – Biste li s
tim prekinuli, molim vas?
Grey ih sve odmjeri i zaustavi pogled na protivniku.
– Vidite, Casey, nitko nema petlje da ga pita... sve su to pripadnici njegove klase, takozvanih viših
slojeva, pa štite svog čovjeka!
– Čuj, staro momče... – zajapuri se Barre.
 – Lako je prekinuti ovu glupost! – hladno će Peter Marlowe. – Čangi, Dachau i Buchenwald
nemoguće je uspoređivati s normalnim svijetom. Nemoguće! Tamo su vladala drukčija pravila i drukčiji
običaji. Bili smo vojnici, ratni zarobljenici, uglavnom osamnaestogodišnjaci i devetnaestogodišnjaci.
Čangi bijaše geneza, sve je bilo novo, sve naglavce izokrenuto i ...
– Jesi li švercao?
– Ne, nego sam svom prijatelju, trgovcu, prevodio s malajskog, a velika je razlika između trgovine i
šverca.
– Samo, bilo je to protiv logorskih propisa, logorskog zakona pa je ta trgovina zbog toga bila šverc,
zar ne?
– Trgovina sa stražarima bila je protiv neprijateljskih zakona... japanskih zakona!
– Pričaj im kako bi King za bescjenje od nekog jadnika otkupio sat, prsten ili naliv-pero, posljednju
vrijednu stvar koju je jadnik još imao... da to zatim skupo proda i zakine. Varao je, uvijek varao, je li?
Peter Marlowe zagleda se u njega.
– Pročitaj moju knjigu pa ćeš...
– Knjigu? – ponovno se nasmije Grey, izazivajući ga. – Reci im, tako ti tvoje plemićke časti, časti
tvog oca i tvoje obitelji, kojima se toliko ponosiš... je li King varao ili nije? Tako ti tvoje časti! Dakle?
Zgranuta Casey vidje kako Peter Marlowe steže pesnicu.
– Da nismo ovdje gosti – prosikće on – kazao bih im kakav si gad bio!
– Goni se u pakao!
– Dosta! – naredi im Gornt, a Casey odahne. – Posljednji put bih molio da prestanete!
Grey svrne pogled s Marlowea.
– Hoću! Bih li u ovom seocetu našao taksi? Idem natrag posve sam, ako ne zamjeravate!
– Naravno! – odvrati Gornt ozbiljna lica, presretan što ga je Grey to sam zapitao kako mu ne bi
morao to sam predlagati. – Naravno! – nadodao je da dokrajči stvar. – Vi i Marlowe rukujte se kao
džentlmeni i zaboravite...
– Džentlmeni? Fala, isključeno! Dosta je meni takvih džentlmena kao što je Marlowe. Džentlmeni?
Bogu hvala, Engleska se promijenila i uskoro će doći u prave ruke... A onaj fini oksfordski naglasak više
neće biti trajna propusnica u svijet plemstva i vlasti. Nikad više! Mi ćemo preokrenuti dom lordova, i da
je po mojemu ...
– Nadajmo se da do toga neće doći! – odbrusi Pugmire.
– Pug, vrijeme za kavu i porto! – odlučno će Gornt. Ljubazno je uhvatio Greya ispod ruke. – Ako
biste nas opravdali... idemo s gospodinom Greyem...
Popnu se na palubu. Na tren umuknu mlade Kineskinje. Prezadovoljni Gornt pođe na most i spusti se
na pristanište. Sve je ispalo mnogo bolje nego što je očekivao.
– Oprostite, g. Grey – reče. – Nisam pojma imao da je Marlowe... Odurno! Pa, nikad se ne zna!
– Gad je, kao što je uvijek bio i uvijek će biti! On i njegov odvratni prijatelj, Amerikanac! Što
mrzim Jenkije! Vrijeme je da raskrstimo već s tom bagažom!
Gornt mu odmah nađe taksi.
– Nećete se predomisliti, g. Grey?
– Fala, nema opasnosti!
 – Žao mi je zbog ovog s Marioweom. Očito vas je izazvao. Kad putujete vi i vaša trgovačka
komisija?
– Sutra, rano ujutro.
– Ako bih vam čime mogao pomoći, slobodno mi recite!
– Fala! Zvrcnite mi kad navratite u London!
– Hvala, hoću. I hvala što ste došli! – Unaprijed je platio taksistu i uljudno mahao kad je taksi
krenuo. Grey se nije osvrnuo.
Gornt se nasmiješi. Ovaj će mi gad u budućnosti biti koristan saveznik, zadovoljno se smijuljio
vraćajući se na brod.
Svi su uglavnom došli na palubu, pili kavu i žestoka pića. Casey i Peter Marlowe su se izdvojili.
– Kakav nitkov! – vikne Gornt uz opće odobravanje. – Užasno mi je žao, Marlowe, čovjek je...
– Ne, ja sam kriv! – odvrati Peter Marlowe, očito silno uzrujan. – Oprostite, žao mi je što je otišao.
– Ne morate se opravdavati. Nisam ga smio ni pozvati! Hvala što ste se tako džentlmenski ponašali.
Očigledno je on vas izazvao!
– Točno! – potvrdi Pugmire i svi se s njim slože. – Na vašem bih mu mjestu opalio jednu. Što je
bilo, bilo je.
– Oh, da! – užurbano će Casey. – Užasan čovjek! Da ga niste zaustavili, Quillane, Grey bi...
– Dosta o tom tipu! – odvrati Gornt želeći da to pokopa. – Zaboravimo ga, da nam ne pokvari ovo
lijepo popodne. – Stavio je ruku oko Caseyinih ramena pa je zagrlio. – Eh? – U očima joj pročita
divljenje i slavodobitno zaključi da brzo kod nje napreduje. – Prehladno je za plivanje! Da polako
krenemo natrag?
– Dobra zamisao! – javi se Dunstan Barre. – Idem malo prileći.
– Sjajno! – reče netko uz opći smijeh.
Pridruže im se i djevojke, ali je smijeh bio usiljen. Svi su još bili uzrujani i Gornt je to odmah
zapazio.
– Najprije malo konjaka! Marlowe?
– Ne, hvala, gospodine Gornt!
Gornt ga je ispitivački promatrao.
– Slušajte me, Marlowe – rekao je istinski sućutno i svi umuknu. – Svi smo previše toga doživjeli i
toliko poznajemo Aziju da znamo: što god da ste učinili, učinili ste iz plemenitosti, a ne iz zloće. Točno
ste rekli, Čangi je bio nešto posebno i imao je posebne probleme. Pug je čamio u Stanleyjevu zatvoru...
To je na otoku Hong Kongu, Casey... tri i pol godine! Jedva sam izvukao glavu iz Šangaja, okrvavljenih
ruku. Jasona su nakon Dunkerquea uhvatili nacisti i kod njih je odgudio lijepi broj godina. Dunstan se
vukao po Kini... Dunstan je oduvijek u Aziji pa i on poznaje prilike, zar ne?
– Da, da! – žalosno će Dunstan Barre. – Casey, u borbi za opstanak, stvari se malo izokrenu. A što se
tiče trgovanja, slažem se s vama, Marlowe. Uglavnom se to mora smjestiti u stanovite vremenske i
prostorne okvire. Bogu hvala, mene nikad nisu uhvatili! Sumnjam da bih ostao živ, znam da ne bih ...
Natoči sebi opet iz boce porto, zbunjen što govori istinu.
– Kakav je zapravo bio Čangi, Peter? – zapita Casey u ime svih ostalih.
– Teško je o tome govoriti – reče književnik. – To je bilo nezapamćeno izgladnjivanje. Dnevno su
nam davali deset dekagrama suhe riže, malo povrća i samo jedno jaje tjedno. Ponekad i meso... komadići
su plivali u juhi. Bilo je to drukčije, to je jedino što znam kazati! Većina nas nije nikad prije toga bila u
prašumi, nismo znali što su Kinezi i Japanci, a izgubili smo rat... Imao sam tek osamnaest godina kad je
započeo Čangi.
– Isuse, ne trpim Jape, ne trpim ih! – primijeti Pugmire, a svi ostali su mu povlađivali.
– To uopće nije pravedno, oni su jednostavno postupali po svojim propisima – reče Peter Marlowe.
– Bijaše to pravedno sa stajališta Japanaca. Bili su izvanredni vojnici! Kako su se samo borili, a gotovo
nikad nisu živi padali u zarobljeništvo! Prema njihovim shvaćanjima, osramotili smo se kad smo im se
predali! – Peter Marlowe protrne. – Osjećao sam se sramotno, još se osjećam sramotno!
– Nije tako, Marlowe – javi se Gornt. – Nema u tome nikakve sramote. Nikakve!
Casey je stajala uz Gornta i blago ga uhvatila za mišku.
– Da, da! Ima on pravo, Peter, on ima pravo!
– Da – javi se i Dunstan Barre. – Ali Grey... što li ga je toliko razjarilo?
– Sve i ništa! Fanatično je provodio logorske propise, a to znači, japanske propise. Mnogi od nas
smatrali su da je glup! Kao što rekoh, sve je u Čangiju bilo drukčije, oficiri i redovi bijahu silno
povezani. Nisu nam stizala pisma iz domovine, nije bilo hrane, kamo god se okreneš, u krugu od tri tisuće
kilometara područja koje je okupirao neprijatelj, malarija, dizenterija i užasna smrtnost. Mrzio je mog
prijatelja, Amerikanca Kinga. Doduše, King je bio bistar trgovac i dobro je jeo kad su svi drugi
gladovali, pio je kavu i pušio dobre cigarete. No svojom je nadarenošću i mnoge od nas održao na životu!
Pa i Greya! Greyu je spasio život. Siguran sam da je Greya na životu održala mržnja. King je hranio
gotovo sve Amerikance... njih tridesetak, oficira i redova. Oh, radili su svi, crnčili u američkom stilu, ali
ipak bi svi pomrli da njega nije bilo! Ja bih, znam! – Peter Marlowe protrne. – Džos! Karma. Život!
Popio bih konjak, gospodine Gornt!
Gornt mu natoči.
– Što je bilo s vašim prijateljem Kingom? Poslije rata?
Pugmire ih prekine nasmijavši se.
– Jedan naš trgovac iz logora postao je poslije rata multimilijuner. Je li to i Kingova sudbina?
– Ne znam – odgovori Peter Marlowe.
– Niste ga više vidjeli, Peter? – iznenadi se Casey. – Nikada ga više niste vidjeli u Sjedinjenim
Državama?
– Ne, nikad! Pokušavao sam ga naći, ali uzalud.
– Obično to tako biva, Casey – vedro će Gornt. – Kad odeš iz regimente, nestaju svi dugovi i sva
prijateljstva! – Bio je silno zadovoljan. Sve je izvrsno, zaključio je pomislivši na dvostruki krevet u
svojoj kabini i smješkajući joj se preko palube.
Uzvratila mu je smiješak.

Riko Anđin Gresserhoff uđe u predvorje hotela »V i A« . Bijaše sve puno gostiju koji su pili rani
poslijepodnevni čaj ili sa zakašnjenjem ručali. Protrnula je na putu do dizala jer su joj smetali pogledi...
Ne uobičajeni pohotljivi pogledi Evropljana ili ljubomora u očima njihovih žena, nego oči Kineza i
Eurazijaca. Još nikad nije doživjela ovoliku opću mržnju! Neobično se osjećala. Prvi put je bila izvan
Švicarske. Dosad je jedino sa školom išla na izlete u Njemačku, dvaput je s majkom bila u Rimu, a muž ju
je samo jednom odveo u inozemstvo, i to u Beč, na tjedan dana.
Ne volim Aziju, zaključila je, susprežući ponovno žmarce. No, nije ovo Azija nego Hong Kong,
sigurno je to samo ovdje, među ovim ljudima. A vjerojatno se opravdano ponašaju ovoliko neprijateljski!
Hoće li mi se svidjeti Japan? Hoću li i ondje biti strankinja?
Spusti se dizalo. Pošla je u svoj apartman na šestom katu, a sluga joj nije otključao vrata. Bolje se
osjećala kad je ostala sama i zakračunala vrata. Bljeskalo je crveno svjetlo na telefonu, što je značilo da
su za nju stigle neke poruke, ali nije se na to osvrtala. Brzo je skinula cipele, šešir, rukavice i kaput pa ih
odmah spremila u veliki ormar u kojemu je već uredno raspremila sve svoje stvari i tri para cipela.
Apartman bijaše malen ali udoban. Sastojao se od dnevnog boravka, spavaće sobe i kupaonice. Na stolu
se nalazilo cvijeće – poklon »Struanove kompanije« – i zdjela voća koju joj je poslao hotel.
Polako je raspakovala poklon-paket. Unutra se nalazila posve obična pravokutna kutija od crnog
baršuna pa ju je otvorila. Zapljusne je toplina. Na tankom zlatnom lančiću nalazio se privjesak, a žad
bijaše zelen s preljevima svjetlije zelene boje, oblikovan kao rog obilja. Svjetlo je blještalo na uglačanoj
površini. Smjesta je stavila lančić oko vrata i pogledala se u ogledalu, diveći se žadu koji joj je padao na
prsa. Još nikad nije dobila na dar žad.
Ispod crnog kartona obloženog baršunom nalazila se omotnica, obična a ne sa znakom »Struanove
tvrtke« . I pečat je bio običan, od običnog crvenog pečatnog voska. Brižno je ispod pečata ugurala nož za
papir i proučavala stranice redom, lagano se mršteći. Samo nekakvi brojevi i slova, a tu i tamo poneki
simbol. Na usnama joj se ocrta slabašan ali zadovoljan osmijeh. Našla je hotelski papir za pisanje,
udobno sjela za stol i počela prepisivati stranice, redom.
Kad ih je prepisala, sve je opet provjerila. Prijepise je stavila u hotelsku omotnicu te ih zapečatila,
a originale u običan omot koji je izvadila iz torbice. Pronašla je štapić crvenog pečatnog voska, zapalila
šibicu i na obje omotnice kapnula crveni vosak. Zapečatila ih je i pogledala je li pečat na omotnici istog
oblika kao i Dunrossov. Zazvoni telefon i Riko se prene. Gledala ga je, a srce joj je lupalo, sve dok nije
prestalo zvoniti. Ponovno je odahnula i latila se posla, provjerivši da na podlozi za pisanje nema
nikakvih izdajničkih otisaka. Gledala je to i pod svjetlom. Bila je zadovoljna pa je na omotnicu u kojoj su
bili prijepisi prilijepila marku i napisala: Riko Anđin, poštanski pretinac 154. Glavna pošta u Sydneyju,
Australija. Tu je omotnicu, kao i onu u kojoj su bili izvornici, spremila u torbicu.
Brižno pogleda nije li štogod propustila. Priđe malenom hladnjaku pored krcatog bara, izvadi bocu
pjenušave mineralne vode i malčice otpije.
Ponovno zazvoni telefon. Gledala ga je dok je pijuckala vodu, a misli su joj se rojile. Razmišljala je
o ručku s Dunrossom i pitala se je li uputno što je prihvatila njegov poziv za večernji koktel, a nakon toga
večeru s njim i prijateljima. Hoće li uopće doći ti prijatelji ili ćemo biti sami? Želim li ostati sama s tim
čovjekom?
Pomislila je na malenog, neurednog, proćelavog Hansa Gresserhoffa i na četiri godine koje je s njim
proživjela. Tjednima sama, spavala je sama i budila se sama, šetala sama, bez prijatelja, rijetko je
izlazila, a muž joj je bio veoma tajnovit. Upozoravao ju je da se ni s kim ne druži, jer je želio da ona bude
sama, uvijek na sigurnom, smirena i strpljiva. Njoj je to bilo najteže. Strpljivost! Strpljivost kad je bila
sama, strpljivost kad je bila s njim, spavala ili bila budna. Strpljivost i prividni mir. A ona je cijelo
vrijeme bila kao vulkan koji će sad-na eksplodirati!
Nesumnjivo ju je volio. Ona je prema njemu osjećala samo dužnost, giri. Davao joj je novaca i život
joj je bio bezbrižan. Ni bogat ni siromašan, nego ujednačen kao i zemlja u kojoj su živjeli. Neredovito je
dolazio i odlazio. Kad je bio s njom, uvijek ju je želio, htio je biti blizu nje. Bio je zadovoljan
jastučenjem, a ona nikad. Iako se pravila da je zadovoljna, da bi njega razveselila. Na koncu konca,
zaključila je, nisam imala drugog muškarca da znam prosuditi!
Bio je dobar čovjek i sve bijaše kao što rekoh taj-panu. Nastojala sam mu biti dobra žena i u svemu
ga slušati, da ispunim želju svoje majke, da ispunim giri prema njoj i prema njemu. A sad?
Pogledala je vjenčani prsten i okrenula ga. Skinula ga je, prvi put otkako se udala, i pažljivo se u nj
zagledala na dlanu. Malen, isprazan, nezanimljiv. Tolike samotne noći, noći koje je proplakala i čekala,
čekala, čekala. Što li je čekala? Zabranio joj je djecu, prijatelje, putovanja. Nije joj zabranio kao što
zabranjuje Japanac: Kinđiru! Nego ovako:
»Draga, što misliš, zar ne bi bilo bolje da ne ideš u Pariz dok sam odsutan? Idemo čim ja dođem...« .
A oboje su znali da nikad neće poći u Pariz.
Užasno joj je bilo u Beču. Prve godine braka. Otputovali su onamo na tjedan dana.
»Večeras moram izići!« , rekao joj je već prve noći. »Molim te, ostani u sobi. Jedi u sobi dok se ne
vratim!«
Prošla su dva dana, a vratio se žut u licu, izmoren, prestrašen, a onda su odjednom, po mrkloj noći,
ušli u rentekar i pobjegli u Švicarsku, najdužim putem, pogrešnim putem kroz tirolske planine, a pogled je
neprestano upirao u retrovizor da vidi ide li netko za njima. Ništa joj nije govorio sve dok nisu prešli
granicu.
»Zašto, Hans, zašto?«
»Zato! Molim te, ne postavljaj mi pitanja, Riko! Tako si obećala... tako smo se dogovorili, žao mi je
što nam je propalo putovanje. Poći ćemo u Wengen ili Biarritz i bit će divno, bit će nam divno! Molim te,
zapamti, tu je tvoja giri, a volim te svim srcem!«
Volim!
Ja ne razumijem što to znači, pomislila je dok je stajala uz prozor i gledala luku, tmaste oblake i
polumrak. Neobično da u japanskom ta riječ ne postoji! Samo dužnost i oblici dužnosti. Naklonost i
oblici naklonosti. Lieben? Ne postoji! Aj? Aj zapravo znači poštovanje, iako je neki upotrebljavaju u
smislu »ljubavi« .
Riko sebe ulovi kako misli na njemačkom pa se nasmiješi. Pretežno je razmišljala na njemačkom, ali
danas u taj-panovu društvu, mislila je japanski. Odavno nisam govorila svojim maternjim jezikom. Koji
je moj matemji jezik? Japanski? Tim sam jezikom razgovarala s roditeljima. Njemački? Tim jezikom
govori onaj dio Švicarske u kojemu smo živjeli. Engleski? To je jezik mog muža, iako je uvijek tvrdio da
mu je maternji jezik njemački.
Je li on bio Englez?
Mnogo je puta sebi postavljala to pitanje. Ne zbog toga što je on slabo govorio njemački, dapače,
nego zbog stavova. Njegovi stavovi naprosto nisu bili njemački, kao što ni moji nisu japanski. Ili jesu?
Ne znam! Ali sad... sad ću to otkriti.
Nikad joj nije rekao čim se bavi, a ona ga nikad nije pitala. Nakon Beča je lako mogla odgonetnuti
da se bavi nečim nedopuštenim, da je umiješan u međunarodni kriminal ili špijunažu. Hans nije bio tip
kriminalca.
Otada je postala još opreznija. Jedan-dva puta u Zürichu učinilo joj se da ih prate, a i na skijanju, ali
ju je Hans razuvjerio i rekao neka ne brine.
»Pripremi se, za svaki slučaj! U putnoj torbi čuvaj sve vrijednosnice i osobne dokumente, pasoš i
izvod iz matične knjige rođenih, Ri-čan!« , rekao joj je, nazvavši je od milja po nadimku. »Ako ustreba,
za svaki slučaj!« ...
Muž je umro, gotovo je ispunila sve njegove upute, dobila je novac, razgovarala s taj-panom i sad je
pred njom sve bilo novo. Može početi iznova! Ima dvadeset i četiri godine. Prošlost pripada prošlosti, a
karma je karma. Taj-panov novac posve će lijepo pokriti njezine višegodišnje troškove.
Prve bračne noći muž joj je rekao:
»Ako mi se išta dogodi, telefonirat će ti stanoviti Kiernan. Prereži telefonske žice, kao što ću ti
pokazati, i odmah otputuj iz Züricha. Ostavi sve osim odjeće na sebi i putne torbe. Pođi kolima u Ženevu.
Evo ti ključ! Otvara sef u Švicarskoj banci u Ženevi, Rue Charles. Naći ćeš novaca i neka pisma.
Pažljivo ispunjavaj moje upute, draga, oh, koliko te volim! Sve ostavi i učini kao što ti rekoh...« .
Točno ga je u svemu poslušala. Bijaše to njezina giri. Posebnim je kliještima prerezala telefonske
žice kao što joj je pokazao, odmah iza zidne utičnice tako da se jedva išta vidjelo. U ženevskoj je banci u
sefu našla pismo s uputama, deset tisuća američkih dolara gotovine, novi švicarski pasoš, uredan, sa
svojom fotografijom, ali s novim imenom i datumom rođenja. I novi izvod iz matične knjige rođenih koji
je govorio da se prije dvadeset tri godine rodila u Bernu. Svidjelo joj se novo ime koje je za nju izabrao i
sjetila se kako je u mirnoj hotelskoj sobici iznad lijepog jezera zaplakala za njim.
U sefu je našla i štednu knjižicu na svoje novo ime, a na njoj je bilo dvadeset tisuća američkih
dolara, na ovoj istoj banci. Ključ, adresa i zemljišne isprave. Bila je vlasnica kuće na jezeru, lijepe,
namještene i posve isplaćene. Kućepaziteljica ju je poznavala jedino pod novim imenom, a smatrala ju je
udovicom koja je dotad živjela u inozemstvu. Sve je glasilo na njezino novo ime, iako je kuća bila
kupljena prije četiri godine, nekoliko dana prije njezine udaje.
»Ah, gospodarice, toliko sam sretna što ste konačno opet kod kuće! Sigurno vas je užasno zamorilo
putovanje po svijetu!« , rekla joj je umjesto pozdrava ta prijazna, priprosta starica. ‘Oh, posljednju
godinu dana vaša je kuća bila iznajmljena jako simpatičnom i tihom Englezu! Plaćao je redovito svakog
mjeseca, tu su računi. Rekao je da će se možda vratiti i ove godine, a možda neće. Vaš je agent na aveniji
Firmet...« .
Kasnije, kad je šetala po divnoj kući – jezero bijaše prostrano i čisto, u zagrljaju planina, a kuća
čista kao planine, na zidovima slike, u vazama cvijeće, tri spavaće sobe, dnevni boravak i veranda,
sićušno ali za nju idealno, njegovani perivoj – ušla je i u veliku spavaću sobu. Na jednom se zidu, u
kaleidoskopu sličica raznih oblika i veličina, nalazio djelić nekakvog starog pisma, u okviru ispod stakla,
a papir je već požutio. Prepoznala je njegov rukopis. Na engleskom je napisao: »Toliki sretni sati u tvom
zagrljaju, Ri-čan, toliki sretni dani u tvojem društvu. Kako bih ti kazao koliko te volim? Zaboravi me, ja
nikad neću zaboraviti tebe! Kako bih Boga zamolio da ti dade deset tisuća dana za svaki dan koji si mi
podarila, draga moja, draga, najdraža?« ...
Golemi dvostruki krevet bio je gotovo konveksan, s debelim poplunom od pahuljica, u šarenim
bojama. Kroz prozore je ulazio svjež zrak pomiješan s mirisima kasnog ljeta, a planinski su vrhunci bili
posuti snijegom. Ponovno je zaplakala. Zavoljela je tu kućicu.
Nije ondje bila ni nekoliko sati, a već ju je nazvao Dunross.
Ukrcala se u prvi mlažnjak i sad je ovdje, obavivši najveći dio posla. Ne mora se vraćati, zbrisana
je njezina prošlost – ako joj tako odgovara. Koliko je mogla provjeriti, novi je pasoš bio uredan, a i
izvod iz matične knjige rođenih. Nema više nikakva razloga da se vraća u Švicarsku. Osim planinske
kućice! I one sličice s pisamcem.
Nije ju dirala, samo ju je ostavila na zidu. I odlučila je: dok mi god bude pripadala ta kućica, slika
će ostati na mjestu na kojem ju je on objesio. Uvijek!
 76

17.10

Orlanda je vozila svoja mala kola. Pored nje je sjedio Bartlett i ovlaš joj prebacio ruku preko ramena.
Upravo su izišli iz klanca iz Aberdeena, a sad su se, još kroz oblake, niz pristranke Mid Levelsa spuštali
prema njezinu stanu u Rose Courtu. Divno im je bilo zajedno, bili su puni iščekivanja. Poslije ručka su se
odvezli na otok Hong Kong. Odvezla ga je u Šek-O, na jugoistočnom dijelu otoka, da mu pokaže gdje neki
taj-pani imaju vikendice. Krajolik bijaše brežuljkast i rijetko naseljen, brda, ponori, a u blizini stalno
more, gole hridine i stijene.
Iz Šek-Oa krenu južnom cestom koja je krivudala sve dok nisu stigli u Repulse Bay, gdje je stala
ispred divnog hotela da na verandi popiju čaj i pojedu kolače, gledajući more. Nastaviše vožnju pored
Deepwater Covea do Discovery Baya gdje je ponovno zastala na promatračnici.
»Gle onamo. Linc, dvorac Tok!« Zamak Tok bijaše velika nezgrapna zgrada koja je podsjećala na
normandijski dvorac, na hridini visoko iznad mora. »Kanađani su za vrijeme rata... Kanadski su vojnici
branili ovaj dio otoka od japanskog okupatora i na kraju su se svi povukli u dvorac Tok. Kad su ih
svladali i kad su se predali, ostalo ih je na životu dvije stotine i pedeset. Japanci su ih sve stjerali na
terasu dvorca Toka pa ih bajunetima natjerali preko zida terase na stijene ispod zamka« .
»Isuse!« Do mora je bilo preko trideset metara.
»Sve, ranjenike... i ostale, sve!« Vidio je kako je protrnula i odmah je prema njoj pružio ruku pa je
dodirnuo.
»Ne misli na to, Orlanda, davno je to bilo!«
»Nije, nije bilo davno... Na žalost, povijest i rat još su uvijek veoma prisutni oko nas, Linc, i uvijek
će biti! Noću po ovim terasama prolaze duhovi!«
»Zar u to vjeruješ« ?
»Da, vjerujem!«
Prisjetio se kako je gledao prema toj izdignutoj zgradi, dok je more udaralo o stijene ispod nje, a
Orlandin ga je parfem okruživao kad se na njega naslonila, osjećao je njezinu vrelinu i radovao se životu
i što nije završio kao ti kanadski vojnici.
»Tvoj dvorac Tok djeluje kao iz filmova. Jesi li ikada bila unutra?«
»Ne, ali navodno su unutra oklopi i ćelije, jer je kopija postojećeg francuskog zamka. Pripadao je
starom Siru Ča-sen Toku, Graditelju Toku, multimilijuneru koji se obogatio limom. Navodno mu je
prorok, kad je navršio Tok pedeset godina, kazao da sagradi ‘veliki dvorac’ ili će umrijeti. I tako je
počeo graditi i sagradio desetak palača, pravih zamaka, tri u Hong Kongu, jedan blizu Ša Tina i niz
zamaka u Maleziji. Naposljetku je sagradio dvorac Tok. Imao je osamdeset i devet godina, ali bijaše čio i
srčan, kao sredovječan čovjek. Navodno je nakon zamka Tok rekao: ‘Dosta mi je!’, i odustao od
izgradnje. Umro je za mjesec dana i obistinilo se proročanstvo!«
»Sve si to izmislila, Orlanda!«
»Nisam, Linc! Zašto bih izmišljala? Ali, tko zna gdje započinje izmišljotina a prestaje istina, dragi
moj?«
»Istina je da sam lud za tobom!«
»Oh, Linc, da znaš, i ja se osjećam tako!«
Prošli su kroz Aberdeen, zagrijani, držao joj je ruku na ramenu, a kosa joj je dodirivala njegovu
šaku. Povremeno bi mu pokazala pojedine kuće i mjesta i sati su neprimjetno prolazili, a oboje bijaše
presretno. A kad su se sad spuštali klancem kroz oblake i izbili iz njih, vidjeli su velik dio grada ispod
sebe. Svjetla još nisu bila upaljena, ali su se tu i tamo već počele paliti velike šarene neonske reklame uz
obalu.
Promet je bio gust, a na strmim planinskim cestama voda je još tekla po slivnicima, noseći gomile
blata, kamenja i bilja. Vozila je vješto, ali ne i bezglavo, i uz nju se osjećao sigurnim, iako mu se u
zaokretu ježila koža jer su vozili – po njegovim navikama – pogrešnom stranom.
– Pa sjediš na pravoj strani – rekla mu je. – Samo vozim za tvoje pojmove krivom stranom!
– Vraga vozimo! Samo Englezi voze lijevom trakom. Ti si Amerikanka, kao i ja, Orlanda!
– Kamo sreće, Linc, koliko bih to željela!
– Amerikanka si, govoriš američki i odijevaš se kao Amerikanka.
– Ah, dobro znaš što sam, dragi moj!
Samo ju je gledao. Nikad me nije veselilo nekoga ovako gledati, ustanovio je. Ni Casey, ni ijednu
ženu koju sam upoznao!
Onda se ponovno sjetio Biltzmanna i požali što mu nije zavrnuo šiju.
Zaboravi na njega, stari moj, on je seronja. Da, točno tako... kao i Banastasio. Bartlett ponovno
protrne. Uoči ručka razgovarao je s Banastasijem koji se opravdavao, ili zapravo su to bile same nove
prijetnje.
»Pomirimo se, maleni! Čuj, Linc, boga ti, zašto bismo se nas dvojica svađali? Da večeramo biftek?
Tu je lokal ‘San Francisco’, malo dalje od Nathan Roada, koji ima izvrsne bifteke!«
»Ne, hvala, imam sastanak« , hladno ga je odbio Linc. »Jučer si mi sve objasnio. Neka na tome i
ostane! Naći ćemo se na godišnjoj dioničarskoj skupštini, ako dođeš na nju!«
»Čuj, Linc, pa ja sam ti stari prijatelj! Zapamti da smo ti priskočili u pomoć kad ti je zatrebala
gotovina. Nismo li ti spremno dali gotovinu?«
»Za dionice koje su bile vrhunska investicija... najbolja investicija koju ste mogli učiniti! U pet
godina udvostručili ste svoj novac!«
»Jasno, a sad bismo i malo odlučivali. Pošteno, zar ne?«
»Ne, ne nakon onog što sam jučer čuo. A oružje?« odjednom mu je palo na um.
Zavladala je stanka.
»Kakvo oružje?«
»Na mojem avionu. Ukradene M-14 i granate!«
»Pojma nemam, maleni!«
»Zovem se Linc, a ne maleni! Jasno?«
Ponovno tajac. Banastasijev glas je sada bio razdražen.
»Jasno. Što se posla tiče, hoćeš li se predomisliti?«
»Neću. Ni slučajno!«
 »Ni sad ni kasnije«
»Nikad!«
Tajac na drugom kraju žice, pa škljoc i beskonačan signal. Odmah je telefonirao Rosemontu.
»Bez brige, Linc, nama je Banastasio važna meta i ovdje imamo mnogo pomagača!«
»Što je s onim oružjem?«
»Čist si! Hongkonške vlasti su povukle tužbu protiv tebe. Sutra ćeš to službeno čuti!«
»Nešto su otkrili?«
»Nisu oni nego mi. Pretražili smo vaš hangar u Los Angelesu. Jedan noćni čuvar sjetio se da je vidio
nekolicinu kako kopkaju ispod tvog aviona. Nije mu to bilo sumnjivo, sve dok ga nismo zapitali!«
»Isuse! Jeste li ikoga ulovili?«
»Nismo, a možda i nećemo. Problema nema. Što se tiče Banastasija, uskoro ti ga skidamo s vrata.
Bez brige!«
Kad se sad toga sjetio, Bartlett se ponovno sledi.
– Što ti je, dragi? – zapita ga Orlanda. – Što je?
– Ništa!
– Reci mi!
– Razmišljam kako je strah užasan i može nas upropastiti ako se ne pripazimo.
– Oh, znam, dobro to znam! – Na tren je skrenula pogled s ceste. Nesigurno se nasmiješila i stavila
mu ruku na koljeno. – Snažan si ti, dragi! Ničeg se ne bojiš!
– Kamo sreće! – nasmije se on.
– Neustrašiv si, ja to znam! – Usporila je i zaobišla gomilu blata. Cesta je tu bila strmija, a voda je u
vrtlogu izbijala iz slivnika. Automobil je išao tik uz visoku škarpu. Tad je Orlanda skrenula u Kotewall
Road i došla ispred Rose Courta. Kad je stigla ispred ulaza, dah mu je zastao jer je oklijevala, a onda je
odlučno zakrenula prema strmoj silaznoj rampi koja je vodila u podzemne garaže. – Sad je vrijeme
koktela! – reče ona.
– Sjajno! – grleno je izustio, ne gledajući je. Kad je zaustavila, izišao je, prešao na njezinu stranu pa
joj otvorio vrata. Zaključa auto i pođu na dizalo. Bartlett osjeti kako mu nešto kucka u grlu.
Dva poslužitelja, Kineza, koji su nosili pladnjeve pune kanape-sendviča, uđu isto vrijeme kad oni i
zapitaju gdje se nalaze prostorije »Asian Properties« .
– Na petom katu! – rekla im je.
Kad su poslužitelji izišli iz dizala, Bartlett ju je zapitao:
– Vlasnik zgrade je »Asian Properties« , je li?
– Da, a oni su i sagradili ovu kuću! – Oklijevala je. – Jason Plumm i Quillan dobri su prijatelji.
Quillan je još i sad vlasnik stana na krovu zgrade, iako ga je iznajmio kad smo raskinuli.
Bartlett je zagrli.
– Sretan sam što ste raskinuli!
– I ja! – Nježno mu se nasmiješila. Ganula ga je bezazlenost u njezinim razrogačenim očima. – Sad
sam sretna!
Stigoše na osmi kat. Opazio je da joj prsti malko dršću kad je stavljala ključ u bravu.
– Uđi, Linc! Čaj, kava, pivo ili koktel? – Izula je cipele i digla glavu prema njemu. Lupalo mu je
srce dok je nastojao ustanoviti je li stan prazan. – Sami smo! – jednostavno će ona.
– Kako si pogodila moje misli?
Lagano je slegnula ramenima.
– Ponekad nešto pogodim!
Zagrlio ju je oko struka.
– Orlanda...
– Znam, dragi!
Njezin ga je promukli glas uzbudio. Kad ju je poljubio, njezine usne spremno su ga dočekale, a
bedra su joj bila mekana i nisu se opirala. Prelazio je rukama preko nje. Osjetio je kako su joj se
stvrdnule bradavice, a srce joj je lupalo kao i njemu. Skinula mu je ruke s vrata i pritisnula mu ih na prsa,
ali ovaj put nije puštao, samo ju je još žešće ljubio. Prestala ga je odguravati i ponovno mu obavila ruke
oko vrata, a bedra je sad pripila uza nj. Prekinuli su poljubac, ali su se i dalje grlili.
– Volim te. Linc!
– Volim te, Orlanda! – odgovorio je. Zapanjila ga je ta iznenadna istina. Ponovno se poljubiše. Ruke
su joj bile nježne ali snažne, a njegove su ruke lutale, i raspaljivale i njega i nju. Opustila se u njegovu
zagrljaju, koljena su je izdala. Digao ju je lako kao perce i kroz otvorena vrata unio u spavaću sobu.
Paučinaste zavjese koje su visile sa stropa i oblikovale krevet sa četiri stupa, lagano su treperile na
svježem povjetarcu koji je pirkao kroz otvorene prozore. Krevetni je pokrivač bio mekan, od pahuljica.
– Budi nježan prema meni, dragi! – promuklo je šapnula. – Oh, koliko te volim!

Casey je s krme »Morske vještice« mahala Dunstanu Barreu, Plummu i Pugmireu koji su se iskrcali na
otoku Hong Kongu. Kasno je popodne bilo lijepo, ali još naoblačeno. Jahta ponovno krene preko luke.
Peter Marlowe i mlade Kineskinje već su se iskrcali na Kowloonu, a Gornt je nagovorio Casey da ostane
na brodu da je još provoza.
– Moram se ionako opet vratiti na Kowloon! – kazao joj je. – Imam sastanak u »Devet zmajeva« .
Hoćete li mi praviti društvo, molim vas?
– Zašto ne? – vedro je pristala. Nije joj se žurilo jer je još imala dovoljno vremena da se presvuče
za koktel na koji ju je Plumm ovo popodne pozvao. Odlučila je večeru s Landom odgoditi za jedan dan u
tjednu.
Na povratku iz Ša Tina najveći je dio popodneva drijemala, toplo umotana, na oštrom povjetarcu,
sklupčana na udobnim širokim jastucima oko krme. Ostali su se gosti razišli, a Gornt je ponekad stajao za
kormilom, visok, snažan, kao pravi brodski kapetan. Peter Marlowe je u ležaljci kunjao na pramcu, posve
sam. Kasnije su on, Casey i Barre popili čaj uz kolače. Za vrijeme čaja pridružiše im se Pugmir i Plumm,
raščupani i dobre volje, a za njima su stigle i njihove djevojke.
»Jeste li dobro spavali« , zapitao ih je nasmiješni Gornt.
»Vrlo dobro!« , odgovorio mu je Plumm.
Mogu zamisliti, pomisli Casey dok je gledala njega i djevojku koja joj se sviđala: imala je krupne
tamne oči i vitko tijelo, bila je vedre naravi a zvala se Vej-vej. Plumma je svugdje pratila kao sjena.
Kad je malo prije bila na palubi, sama s Gorntom, rekao joj je da su im te djevojke stalne
prijateljice.
»Zar ovdje svatko ima ljubavnicu?«
 »Nema, zaboga! Znate, na žalost, mušarac i žena stare na razne načine i poslije stanovitog vremena
je teško. Ukratko, jastučenje, i ljubav i brak nisu jedno te isto!«
»Zar vjernost ne postoji?«
»Naravno da postoji. U svakom slučaju, ali vjernost ženi znači jedno, a muškarcu drugo!«
»Užasno!« , uzdahne Casey. »Užasno, i tako nepravedno!«
»Da, ali samo ako netko to hoće!«
»To nije pravedno! Pomislite na milijune žena koje cijelog života rade i crnče, brinu se za muža,
peru i čiste, a sada im pomažu da i djecu uzdržavaju, a muškarci ih odbacuju samo zato što su stare!«
»Ne možete zamjeriti muškarcima. Takvo je društvo!«
»A tko upravlja društvom? Muškarci! Isuse, Quillane, morate priznati da su muškarci krivi!«
»Slažem se da nije pošteno, ali nije pošteno ni prema muškarcima! Što je s milijunima muškaraca
koji ropski rade da namaknu... koja divna riječ!... da namaknu sredstva koja troše uglavnom žene? Vidite,
Ciranoush, muškarac mora raditi do smrti kako bi izdržavao druge, a najčešće je potkraj života uz njih
čangrizava žena, goropadnica, pogledajte samo Pugovu suprugu... Mogao bih vam navesti pedeset
bezrazložno debelih, ružnih i smrdljivih žena... doslovce! A postoje druge, zgodne ženskice, koje ih mame
svojim seksom, ostaju u drugom stanju da ih uza se privežu, a onda vrište i traže razvod, naravno, uz
masnu naplatu. Što je s Lincom Bartlettom? Koliko ga je namučila njegova slatka ženica!«
»Znate?«
»Naravno! Raspitivali ste se za mene, a ja za vas dvoje. Zar su pošteni vaši brakorazvodni zakoni?
Pedeset posto svega ide ženi, a onda jadni muž, Amerikanac, mora na sud da vidi koliko od svojih
pedeset posto može zadržati!«
»Da, Linca su gotovo na prosjački štap doveli žena i njezini odvjetnici, ali nisu sve žene takve. Boga
vam, nismo imućne i većini žena potrebna je zaštita. Žene diljem svijeta još uvijek izvlače tanji kraj!«
»Nikad nisam poznavao pravu ženu koja bi izvukla tanji kraj!« , reče on. »Mislim na žene kao što ste
vi i Orlanda, koja znate što je ženstvenost. »Odjednom joj se nasmiješio. »Naravno, žena usput nama,
jadnim nitkovima, mora pružiti ono što nam je potrebno da sačuvamo zdravlje!«
Nasmijala se zajedno s njim. Također je htjela promijeniti tu temu koju je sad bilo tako teško riješiti.
»Ah, Quillane, vi ste zločesti!«
»Oh?«
»Jeste!«
Okrenuo se da pogleda nebo ispred njih. Gledala ga je i sviđao joj se dok se lagano njihao, dok mu
je vjetar mrsio dlake na podlakticama. Naherio je kapetansku kapu. Drago mi je da mi on vjeruje i da me
smatra ženstvenom, zaključila je, uljuljkana vinom, jelom i njegovom žudnjom. Osjećala ju je otkako se
ukrcala i ponovno se zapitala kako da se ponaša kad joj se on bude očitovao, a neizbjezivo hoće. Hoću li
ga prihvatiti ili odbiti? Ili mu samo kazati: možda? Ili: možda idućeg tjedna?
Hoće li biti zgode idućeg tjedna?
– Što će sutra biti, Quillane? Na burzi?
– Sutra neka bude što bude! – odgovorio je, a vjetar ga ošine.
– Ozbiljno?
– Pobijedit ću ili neću pobijediti! – Gornt slegne ramenima.
– Pokrio sam se. Sutra kupujem! Uz malo džosa skinut ću gaće s njega!
 – A što onda?
– Zar u to sumnjate? – nasmije se Gornt. – Preuzimam njegovu tvrtku, i sve što je u njoj... i ložu na
hipodromu.
– Ah, stalo vam je do lože, je li?
– Oh, da, da! To znači pobjedu. On i njegovi preci izdijeliše mene i moje. Jasno da bih htio imati
ložu!
Možda bih to mogla srediti s Ianom, rastreseno je pomislila. Možda nagovorim taj-pana da Quillanu
dodijeli ložu, vlastitu ložu, i da mu pomogne da postane član klupske uprave? Ludost je da se ova dvojica
natežu kao junaci. Ovdje ima dovoljno mjesta za obojicu! Ian mi duguje uslugu ako mu Murtagh sredi
stvari!
Srce joj zatreperi. Što li je s Murtaghom i bankom? A ako su povoljno riješili stvar, što će učiniti
Quillan?
I gdje je Linc? Je li s Orlandom, u njezinu zagrljaju i drijema cijelo ovo popodne?
Ponovno se sklupčala na krmi i sklopila oči. Usnula je na slanom zraku, uz predenje motora i gibanje
mora. Spavala je bez snova, mirno kao dijete u majčinoj utrobi, a nakon nekoliko minuta probudila se
osvježena. Sad je Gornt sjedio nasuprot njoj i promatrao je. Ponovno su bili sami, a kormilo je preuzeo
onaj kapetan, šangajac.
– Lice vam je divno kad spavate – rekao je.
– Hvala! – Pomaknula se i oslonila na lakat. – Čudan ste vi čovjek! Dijelom vrag, dijelom knez,
trenutak pun sućuti, a slijedeći tren nemilosrdan. Divno ste pomogli Peteru!
Samo se nasmiješio i čekao. Oči su mu bile tajanstvene i umilne, izazovne.
– Linc se... mislim da se Linc zaljubio u Orlandu – rekla je ne razmišljajući. Vidje kako se on
namrštio.
– Oh?
– Da! – Čekala je, ali on je šutio i gledao je. Da prekine tajac, nehotice je nadovezala: – Mislim da
se i ona zaljubila u njega! – Ponovno duga šutnja. – Quillane, je li to namještaljka?
Tiho se nasmijao i osjetila je njegovu nadmoćnost.
– Ah, čudni ste vi, Ciranoush. Nisam...
– Molim vas, zovite me Casey. Ciranoush sad ne priliči...
– Ne sviđa mi se Casey. A da vas zovem Kamalian?
– Casey!
– A da vas danas zovem Ciranoush, sutra Casey, a u utorak za večerom Kamalian? Naime, tad
sklapamo sporazum.
– Ovisi o Lincu! – nehotice je postala oprezna.
– Zar niste taj-pan u »Par-Conu« ?
– Nisam, niti ću ikad biti!
Nasmijao se i kazao:
– Onda danas budite Ciranoush, sutra Casey, a utorak neka ide k vragu!
– U redu! – reče ona, zanesena njegovom vedrinom.
– Dobro, a što se tiče Orlande i Linca! – blago će on. – Sve ovisi o njima i nikad ne ogovaram
druge, pa ni s damom! Nikada! To nije pošteno. Ako pitate nisam li ja to namjestio i nju Lincu podmetnuo,
protiv vas i »Par-Cona« ... smiješno – Ponovno se nasmiješio. – Koliko ja znam, dame manipuliraju
muškarcima, a ne obrnuto!
– Sanjaru!
– Pitanje i protupitanje! Jeste li vi i Linc ljubavnici?
– Nismo! Ne u uobičajenom smislu riječi, iako ga volim.
– Ah, znači da ćete se vjenčati?
– Možda! – Ponovno se promeškoljila i vidjela kako je on promatra. Skupila je oko sebe deku, srce
joj je ugodno lupalo, bila je silno svjesna njega, kao i on nje. – Ali s drugim muškarcima nikad ne
razgovaram o svojim privatnim stvarima – nasmiješila se – jer ni to ne bi bilo pošteno!
Gornt pruži ruku i blago je pomiluje.
– Slažem se s vama, Ciranoush!
»Morska vještica« iziđe iz lukobrana u luku, pred njima se pojavi Kowloon. Sjela je i okrenula se
da gleda otok Hong Kong i Peak, uglavnom zastrte oblacima.
– Kako je ovo lijepo!
– Južna obala Hong Konga predivna je oko Šek-Oa, uz Repulse Bay. Imam vikendicu u Šek-Ou.
Biste li sada razgledali brod?
– Da, drage volje!
Najprije ju je poveo na pramac. Kabine su bile uredne. Nitko ne bi rekao da su bile u upotrebi.
Svaka je imala tuš i zahod. Dijelile su zajedničku kabinu za opće potrebe.
– Djevojke nas sad jako vole jer se ovdje mogu tuširati koliko im srce zaželi. Nestašice vode ima i
svojih prednosti!
– Mogu zamisliti! – odgovorila je, ponesena njegovom srdačnošću.
Na krmi, odvojen od ostalog brodskog prostora, nalazio se gospodarov apartman. Veliki dvostruki
krevet, složen, čist i zamaman.
Srce joj je kuckalo u ušima, a kad je usput zatvorio vrata kabine i ostavio joj ruku oko struka, nije se
opirala. Prišao joj je bliže. Još nikad dotad nije poljubila bradonju. Gorntovo je tijelo bilo pripijeno uz
njezino i godila joj je ta čvrstina. Ubrzano je disala. Usne su mu bile tvrde, s okusom cigare. Nešto joj je
šaptalo: »Idi, ostavi ga!« , a drugi joj je glas dovikivao: »Nemoj« ! Tad se čeznutljivo prepustila u
njegovu naručju. Tako joj je bilo lijepo.
A Linc?
To joj je pitanje bubnjalo u mozgu kao nikad dosad, odjednom su joj se razbistrile misli. Bila je
ponesena, njegovom čulnošću, ali po prvi put je postalo biserno jasno da ona zapravo želi Linca, a ne ni
»Par-Con« ni vlast, ako bi trebalo da izabere. Da, ja želim Linca, samo Linca, a večeras ću prekrižiti naš
sporazum. Večeras ću mu predložiti da sve prekrižimo!
– Sad nije vrijeme! – grleno je šapnula.
– Kako?
– Sad nikako! Žao mi je, ali ne možemo! – Pružila je ruku i ovlaš ga poljubila u usta, govoreći mu
kroz poljupce: – Sad nikako, dragi, žao mi je, ali ne možemo, sad nikako. U utorak, možda u utorak...
Udaljio ju je od sebe i osjetila je kako je mjere njegove crne oči. Nastojala je da izdrži njegov
pogled, a onda je zagnjurila glavu na njegova prsa i nježno ga zagrlila, još uživajući u njegovoj blizini,
sigurna da je sad opasnost minula i da ga je uvjerila. Zamalo! nemoćno je pomislila. Koljena su joj
klecala a sve je u njoj gorjelo. Gotovo sam popustila, a to ne bi bilo dobro. Ni za mene, ni za Linca, a ni
za njega.
Njemu bi to bilo dobro, pomislila je neodređeno.
Srce joj je lupalo dok se na nj oslanjala, čekajući, milujući ga, uvjerena da će on uskoro, toplo i
blago, sad kad mu se obećala za slijedeći tjedan, kazati: »Vratimo se na palubu!«
Odjednom osjeti kako ju je snažno zagrlio i prije nego se snašla, već ju je srušio na krevet. Snažno
ju je ljubio i prelazio rukama po njezinu tijelu. Odupirala mu se, ali ju je vješto zgrabio za ruke. Silovito
je povalio i legao na nju, pritisnuvši je bedrima tako da je bila bespomoćna. Ljubio ju je koliko je htio, a
njezina strast i zanos pomiješaju se s bijesom, strahom i željom. Koliko god da se batrgala, nije se mogla
ni pomaknuti.
Strast se pojača. Na tren je popustio, a ona ga odmah napadne. Htjela je još, ali sad je već bila
pripravna da se ozbiljno opire. Ponovno joj je stisnuo ruke. Osjećala je kako se zanosi, kako želi da je on
svlada, a opet ne želi. Njegova je strast bila silovita, bedra čvrsta, a krevet mekan. Onda ju je, isto onako
naglo kao što je započeo, pustio i u smijehu se skotrljao s nje.
– Popijmo nešto! – vedro će on.
– Kopile jedno! – jedva je došla do daha.
– Ni govora, ja sam zakonito dijete, i te kako! – Gornt se osloni na lakat a oči stisne. – Ali vi ste,
Ciranoush, lažljivica!
– Idi k vragu!
– Hoću, i to uskoro! – Glas mu je bio smiren i podrugljivo vedar. – Nije mene dostojno da od dame
zahtijevam da mi tu stvar dokaže!
Bacila se na nj i noktima mu zagrebla lice, bijesna što je toliko smiren kad je ona sva izvan sebe.
Lako joj je dohvatio ruke i zadržao je.
– Lakše malo, divlja mačko! – reče još vedrije. – Smiri se, Ciranoush. Zapamti, oboje smo
punoljetni! Već sam te vidio maltene golu, a da te uistinu želim silovati, ne bi mi to bio problem. Možeš
se derati koliko god hoćeš, moja posada ništa ne bi čula!
– Ti odvratni, vražji...
– Dosta! – Gornt se i dalje smješkao, ali je umuknula jer je naslutila opasnost. – Ovo valjanje ne bi
te smjelo zastrašiti nego samo zabaviti – blago će on. – Zezanje i ništa više. Časna riječ!
Pustio je. Ustala je s postelje još teško dašćući.
Bijesno je pošla do ogledala i namjestila kosu. Tada u zrcalu vidje njega: još uvijek je nemamo
ležao na postelji i promatrao je. Bijesno se zaletjela prema njemu.
– Ti crnooko kopile!
Gornt se grohotom nasmije, zarazno. Hvatao se za trbuh. A onda se odjednom – uvidjevši koliko je
sve to besmisleno – i ona nasmijala. Doskora su se gušili od smijeha, on izvaljen na postelji, dok se
Casey oslanjala o pomorsku škrinju.
Na palubi su kao dobri prijatelji popili šampanjac koji je već bio otvoren i hladio se u srebrnoj
posudi. Poslužio ih je šutljivi, dostojanstveni konobar koji se odmah nakon toga udaljio.
Na pristaništu na Kowloonu ponovno ga je poljubila.
– Hvala na divnom krstarenju. Do utorka, ako ne i prije!
 Iskrcala se i dugo mahala za brodom, a onda požurila u hotel.

Žurio je i Cvikeraš Vu, umoran, tjeskoban i prestrašen. Pentrao se kroz labirint nastambi i kućeraka u
izbjegličkoj četvrti, visoko iznad Aberdeena, a put bijaše težak, klizav i opasan. Posvuda blato i smeće
pa se zadihao od uspinjanja. Voda iz začepljenih betonskih slivnika na mnogim se mjestima prelijevala, a
bujica je rušila kućerke i stvarala još veći rusvaj. Nad mnogim oštećenim nastambama dizao se dim, a
neke su se još smudile od požara koji su se brzo proširili kad su započeli odroni. Obilazio je duboko
klizište na kojemu je prekjučer umalo poginula Peta Nećakinja, a uslijed novih kliženja tla uništeno je još
stotinjak kućica.
Nestalo je slastičarne, a i stare slastičarke.
– Gdje je ona? – zapita Cvikeraš Vu.
Stari Kinez koji je prekapao po razvalinama, slegne ramenima i nastavi tražiti upotrebljive daske,
karton ili valoviti lim.
– Kako je iznad nas? – zapitao je.
– Kao i ispod! – grleno će starac na kantonskom. – Neki dobro, neki slabo. Džos!
Vu mu zahvali. Bio je bos. Nosio je u ruci cipele da ih sačuva. Udalji se od slivnika i probije se
preko razvalina da nađe stazu koja je krivudala prema gore. Odavde još nije vidio nastambe svoje
rodbine, ali izgledalo je da ondje nema odrona. Armstrong mu je dopustio da pogleda kako je njegovima
jer je radio javio da je u toj izbjegličkoj četvrti ponovno kliznulo tlo.
»Ali vrati se čim prije! Novo preslušavanje počinje u sedam sati!«
»Kako da ne, vratit ću se!« , glasno je promrmljao.
Preslušavanja su bila naporna ali su mu koristila. Mnogo su ga hvalili Armstrong i šef tajne policije,
pa je bio siguran da će ga primiti u tajnu službu, a slijedeći tjedan dobit će premještaj i početi pohađati
obuku. Malo je spavao, djelomice zbog toga što preslušavanje nije bilo vezano za dan ili noć, a
djelomice zato što se želio istaknuti. »Pacijent« je s engleskog prelazio na narječje seoceta Ning-tok, pa
na kantonski, pa opet na rodno narječje i bilo je teško slijediti njegovo buncanje. Tek kad je Cvikeraš Vu
u džepu napipao divni, dragocjeni smotak novčanica, svoj zgoditak na utrkama, obuzelo ga je blaženstvo
koje mu je pomoglo da izdrži teške trenutke. Ponovno dodirne novac da se smiri, blagoslivljajući svoj
džos, dok se sad penjao uskim puteljkom. Staza je mjestimice postajala klimav most iznad omanjih
ponora, a neprestano se uspinjala. Ljudi su se s njim mimoilazili, ljudi koji su se spuštali u grad, a za njim
su se mnogi i uspinjali, po cijelom proplanku kucali su čekići. Stanovništvo je ponovno gradilo svoje
nastambe i postavljalo nove krovove.
Do njegovih ga je dijelilo samo sto metara, odmah iza ovog ugla. Došao je na ugao i zastao. Više
nije bilo njihovih kućeraka, samo duboka brazgotina u zemlji, a sedamdesetak metara se stropoštala
lavina blata i krhotina. Nekoć su tu bile stotine kuća, a sad više nijedna.
Zgranuto se penjao uz opasno klizište i prišao najbližoj kolibici. Pokuca na vrata, otvori mu
sumnjičava starica.
– Oprostite, dična gospođo, ja sam sin Vu Čo-tama. Iz Ning-toka...
Ta starica bijaše Jednozuba Jang i tupo je u njega buljila, a onda prozborila, ali Cvikeraš Vu nije
razumio njezin jezik pa joj je zahvalio i pošao naprijed. Sjetio se da tu stanuje porodica Jang, stranci koji
su došli sa sjevera, iz Šangaja.
Pri vrhu klizišta zastane i pokuca na druga vrata.
 – Oprostite, dični gospodine, što se dogodilo? Ja sam sin Vu Čo-tama iz Ning-toka, a ovdje je
stanovala moja obitelj! – I upre prstom u brazgotinu u zemlji.
– Dogodilo se to noćas, dični Vu! – reče mu čovjek kantonskim narječjem koje je Cvikeraš Vu
razumio. – Kao da tutnji stari kantonski ekspresni vlak, a onda rušenje zemlje, povici i požari. Isto kao i
lani! Da, brzo je izbio požar, ali ga je kiša ugasila. Dju neh loh moh, bila je grozna ova noć! – Bijaše to
krezubi starac, a usta mu se razvuku u grimasu. – Sretan si što nisi ovdje noćio, heja?
I zatvori vrata svog kućerka.
Vu ponovno pogleda brazgotinu u zemlji pa se zaputi nizbrdo. Napokon je našao starijeg čovjeka iz
rodnog kraja koji je također došao iz Ning-toka.
– Ah, Cvikerašu Vu, policajče Vu! Ondje su neki članovi tvoje obitelji! – Pokaza uzbrdo kvrgavim
staračkim prstom. – Eno, tamo u kući tvog rođaka, Vu Vam-paka!
– Koliko ih je nastradalo, dični gospodaru?
– Jebem ti sva klizišta, otkud bih znao? Zar sam ja čuvar ovog proplanka? Na desetke ih je nestalo!
Cvikeraš Vu mu zahvali. Kad je našao rođakovu straćaru, unutra su bili: Deveti Stric, baka, žena
šestog Strica sa svoje četvero djece, žena Trećeg Strica i njezino dojenče. Peti je Stric slomio ruku koja
mu je sad bila u jednostavnim udlagama.
– A ostatak naše obitelji? – zapitao ih je. Sedmero nije bilo na broju.
– U zemlji! – odgovori baka. – Izvoli čaj, Cvikerašu Vu!
– Hvala, dična bako. A djed?
– Prije klizanja je otišao u »Prazninu« . U »Prazninu« je otišao noću, prije klizanja.
– Džos... A Peta Nećakinja?
– Nestala, negdje je propala.
– Možda je još živa?
– Možda! Šesti Stric sad dolje traži nju i ostale, iako je ona beskorisno čeljade. Ali moji sinovi, i
njihovi sinovi, i sinovi njihovih sinova?
– Džos! – žalosno će Vu koji nije bogove ni proklinjao ni blagoslivljao. Bogovi griješe! – Upalit
ćemo im dimne štapiće za džos, da se sretno preporode, ako postoji ponovno rođenje. Džos! – Sjedne na
popularni sanduk. – Deveti striče, a naša tvornica? Je li tvornica oštećena?
– Nije, zahvaljujemo svim bogovima! – Čovjek je bio sav skršen, jer je izgubio ženu i troje djece, a
sam se jedva uspio iskobeljati iz blatnog mora koje ih je sve progutalo. – Tvornica je netaknuta!
– Dobro! – Ondje su se nalazili svi materijali »Borca za slobodu« , papir, stari pisaći stroj i polovni
stroj za umnožavanje »Gestetner« . – Vrlo dobro! Peti Striče, sutra kupi stroj za preradu plastike. Odsad
ćemo sami proizvoditi cvijeće! Pomoći će ti Šesti Stric i počet ćemo iznova.
– A čime da platimo? – bijesno pljune stric. – Čime da počnemo? Kako da...? – Umuknuo je i
zablenuo se. Svima zastane dah. Cvikeraš Vu izvadi iz džepa svežanj novčanica. – Ajiija, dični Mlađi
brate, vidim da si napokon uvidio koliko je pametno što radiš sa Zmijom!
– Baš pametno! – ponosno svi ponove. – Neka svi bogovi blagoslove Mlađeg brata!
Mladić je šutio. Znao je da mu ne bi vjerovali ako bi poricao pa ih je ostavio u tom uvjerenju.
– Već sutra potraži dobar polovni stroj! Možeš platiti samo devet stotina dolara! – rekao je stricu,
znajući da je krajnja granica, po potrebi, i tisuću pet stotina dolara. Izišao je i pogodio se s njihovim
rođakom kojemu je pripadala ova straćara, neka im iznajmi jedan zakutak dok ne sagrade nove kuće.
Cjenkao se sve dok mu rođak nije ponudio poštenu cijenu. Zadovoljan što je za svoju obitelj učinio sve
što je mogao, rastao se s njima i tapkao nizbrdo u policijski štab. Srce mu je krvarilo, a cijelim je bićem
želio viknuti: »Oj, bogovi, niste pravedni, niste pažljivi kad ste ih toliko odnijeli, a s njima i Petu
Nećakinju, kojoj ste prije nešto više od jednog dana poštedjeli život u onom klizištu...«
Nemoj biti lud, naredio je samom sebi. Džos je džos! U džepu imam bogatstvo, u tajnoj policiji
očekuje me sjajna budućnost. Pisat ću »Borca za slobodu« , a bogovi određuju kad je kome suđeno da
umre.
Jadna mala Peta Nećakinja! Bila je toliko lijepa i dražesna.
– Bogovi su bogovi! – iscrpljeno je progunđao, ponavljajući posljednje riječi koje je djevojčica,
bar koliko se on sjećao, izgovorila. A onda je smetne s uma.
 77

18.30

Ah Tat se pentrala širokim stubištem Velike kuće. Škripali su njezini stari zglobovi, nešto je u sebi
gunđala i prolazila Dugom galerijom. Mrzila je tu galeriju i sva ona lica koja kao da su je neprestano
promatrala. Ovdje ima previše duhova, pomislila je puna praznovjernog straha, jer ih je isuviše dobro
poznavala za života. U ovoj je kući odrasla, u njoj se prije osamdeset i pet godina rodila. Nije dolično da
u ropstvu drže njihove duhove time što ovdje na zid vješaju njihove slike. Bolje je ono što radi civiliziran
svijet: baca pretke u uspomene, kamo je duhovima i mjesto.
Protrne, kao i uvijek kad bi vidjela nož što ga je Hag zarinula svom ocu u srce. Dju neh loh moh,
pomislila je, bila je to prava divljakinja, a u »dvercima od žada« boravio joj je nezajažljivi vrag. Uvijek
je potajno tugovala što je poginuo pravi taj-pan, otac njezina supruga, tugovala je što ju je sudbina
osudila da se uda za sina-slabića, a ne za oca, a nikada je nije povalio otac Dirk i zbog toga su njezina
»dverca od žada« vječno bila nezajažljiva.
Ajiija, a koliko li se stranaca svih godina penjalo uza ove stube da dođu u njezinu postelju! Bijelci
svih narodnosti, godina, stasa i rasta, a ona ih je odbacivala kao pljevu čim bi im isisala snagu i iscrpila
ih, a svoju vatru nikad ne bi zasitila.
Ponovno protrne Ah Tat. Svi bogovi, vi ste mi svjedoci: »dverca od žada« i »jednooki redovnik«
istinski su jin i jang, istinski su vječni, istinski božanstveni, a oboje nezajažljivi, bez obzira koliko jedan
ždere drugoga. Hvalim sve bogove što su mi roditelji dopustili da položim zavjet čistoće i da život
posvetim odgajanju djece, da me nikad ne proburazi »zaparena palica« , nakon čega nikad više ne bih
bila ista. Hvalim sve bogove što nisu svim ženama potrebni muškarci da bi se ujedinile s bogovima.
Hvalim sve bogove što neke mudre žene više vole milovati, dragati, ljubiti žene i s njima uživati. I Hag je
ljubila mnoge žene kad je bila stara, a u njihovom je mladenačkom zagrljaju nalazila zadovoljstvo, ali
nikad zadovoljenje, za razliku od mene! Neobično da je jastučila civilizirane djevojke, ali nikad
civiliziranog muškarca, koji bi sigurno znao ugasiti njezinu vatrenost, na bilo koji način, s pomagalima za
jastučenje ili bez njih. Svi bogovi su mi svjedoci, koliko sam joj to puta govorila? Jedino je sa mnom
razgovarala o tim stvarima!
Jadna glupača, s onim svojim iskrivljenim snovima o vlasti, iskrivljenim snovima o slasti, kao stara
carica-majka. Mora jednog života koji nije zadovoljila niti jedna »muška palica« .
Ah Tat svrne pogled s noža i odšepa naprijed. Nikad mira u ovoj kući, sve dok netko ne iščupa onaj
nož i baci ga u more... bez obzira na prokletstvo!
Starica nije pokucala na vrata spavaće sobe. Nečujno je ušla da ga ne probudi, zastala iznad velikog
dvostrukog kreveta i pogledala Iana. Najviše je voljela ovo vrijeme kad je njezin mali muškić još spavao,
sam, pa je mogla promatrati njegovo usnulo lice, a nije se morala brinuti da će se Glavna Žena ljutiti,
natmuriti zbog njezinog ulaženja.
Glupo žensko! ozbiljno je pomislila gledajući mu naborano lice. Zašto ne ispuni svoju dužnost pa
kao Glavna žena pronađe mojem sinu drugu ženu, mladu rodilju, kao što je učinio stari Zelenooki Vrag.
Opet bi živnula ova kuća! Da, ovoj je kući potrebno više sinova. Glupo je uzdati se da sve potomstvo
počiva samo na jednom sinu. I glupa je što ovog bika ostavlja samog, glupa je što ostavlja praznu ovu
postelju, glupa je što dopušta da ga u napast dovede kakva medenousta kurva pa da on svoju snagu rasipa
na tuđim pašnjacima! Kako njoj nije jasno da moramo zaštititi svoju kuću? Divljakinja!
Vidje kako on otvara oči, gleda je i sa zadovoljstvom se proteže.
– Vrijeme je da ustaneš, sinko! – kazala je, nastojeći da joj glas zvuči oštro i zapovjednički. – Moraš
se okupati, odjenuti i telefonirati, heja, a svoju jadnu staru majčicu opteretiti novim poslovima i
zadacima, heja?
– Da, majko! – promrmlja Dunross na kantonskom i zijevne. Stresao se kao pas, ponovno se
protegnuo, iskočio iz kreveta i gol-golcat pošao u kupaonicu.
Kritično je mjerkala njegovo visoko vitko tijelo. Noge su mu pretežno bile pokrivene smežuranim
ružnim brazgotinama od opekotina koje je zadobio kad se srušio njegov avion. Ali bijahu to snažne noge,
snažni kukovi, a njegov jang čvrst i zdrav. Dobro, zaključi ona. Drago mi je da je sve u redu. Pa ipak ju
je stalno brinula njegova mršavost. Nikako da mu naraste trbuščić, što bi zasluživao s obzirom na svoje
bogatstvo i položaj!
– Slabo jedeš, sinko!
– Više nego dovoljno!
– U kanti imaš tople vode. Ne zaboravi oprati zube! – Počela je zadovoljno pospremati njegov
krevet. – Odmor mu je bio potreban! – mrmljala je, ne primjećujući da glasno govori. – Cijeli prošli
tjedan kao da ga je nešto opsjelo, neprekidno je radio, sav u strahu. Takav strah ubija čovjeka! – Kad je
pospremila krevet, zovnula ga je: – Večeras ne ostaj vani do kasna! Moraš pripaziti na sebe, a ako se
upuštaš s kurvom, dovedi je ovamo, kao razuman čovjek, heja?
Začula je njegov smijeh pa se razveselila. U posljednjih nekoliko dana premalo se smijao, zaključila
je.
– Muškarcu je potreban smijeh, i mladenački jin da mu hrani jang. Eh, što je? Što kažeš?
– Pitam gdje je Prva Kći?
– Samo leti van, uvijek s onim novim divljakom! – rekla je prišavši vratima kupaonice. Zurila je u
njega dok se polijevao vodom. – Onaj dugokosi u zgužvanom odijelu koji radi za China Guardian! Ne
sviđa mi se, sinko. Nimalo!
– Kamo su izišli, Ah Tat?
Starica slegne ramenima i obliže desni.
– Najpametnije bi bilo da se Prva Kći što prije uda! Bolje da je naprti na leđa netko drugi, a ne ti!
Ili bi je ti morao dobrano izdevetati po guzici! – Ponovno se nasmijao, a njoj ovaj put nije bilo jasno
čemu se on smije. – Poludio je! – progunđala je i okrenula se. Kad je došla na vrata, nečega se sjetila i
povikala: – Prije odlaska nešto prigrizi!
– Za hranu ne brini... – Dunross zastane, znajući da bi to značilo gubitak vremena. Čuo je kako
starica gunđajući odlazi i za sobom zatvara vrata.
Stajao je u kadi i polijevao se kantom hladne vode. Isuse, kad će prestati ova oskudica vode? Baš bi
mi godilo dugo tuširanje toplom vodom. Sjetio se Adryon. Odjednom mu se učini da čuje Penelopinu
opomenu: »Odrasti, Iane! Njezin je to život, a ti odrasti!« ...
– Nastojim! – progunđao je dok se snažno brisao ručnikom. Prije nego što je pošao spavati,
telefonirao je Penelopi. Već je doputovala u dvorac Avisyard. Kathy je još bila na pretragama u Londonu.
»Kathy dolazi idući tjedan! Nadam se da će sve biti dobro!«
 »Razgovaram s njezinim liječnicima, Penn!« Rekao joj je da će Gavallana poslati u Škotsku.
»Oduvijek je volio ondje živjeti, a i Kathy, pa će im tamo biti mnogo bolje, zar ne?«
»Oh, divno, Iane! To će im sigurno pomoći!«
»Neka zauzmu cijelo istočno krilo!«
»Oh, da! Iane, danas je divno vrijeme. Divno je, a i kuća je divna! Ne bi li na nekoliko dana
doputovao ovamo?«
»Do guše sam u poslu, Penn! Znaš što je s burzom?«
Osjetio je kako je ostala bez riječi i činilo mu se kao da vidi promjenu na njezinu licu dok ju je
morio nemoćan gnjev, i zbog burze, i zbog Hong Konga, i zbog poslova, pa ma koliko nastojala to
zatomiti.
»Znam, sigurno je užasno!« , prestrašeno će ona. »Jadniče! Alastair je sinoć bjesnio. Sve će biti u
redu, zar ne?«
»Hoće!« , samouvjereno će on, pitajući se što bi ona kazala da čuje da on osobno mora zajamčiti
Murtaghu zajam... ukoliko mu ga banka odobri! Oh, Isuse, samo da mi ga odobre. Rekao joj je što je nova
i reče da je od AMG-a primio veoma zanimljivu poruku, ali o tome će joj pričati kad se budu vidjeli.
»Glasnica je jedna japanska Švicarka... Prava mačka!«
»Nadam se da nije prevelika mačka!«
»Ni govora! Kako Glenna? Kako si ti?«
»Dobro je. Je li se javljao Duncan?«
»Da, sutra stiže... javit će ti se čim stigne! Toliko, Penn, volim te!«
» I ja tebe, i žao mi je šo nisi ovdje. Oh, kako Adryon?«
»Uvijek isto. Ona i onaj Haply su nerazdružvi!«
»Zapamti, ona je odrasla osoba, dragi moj, pa nemoj za nju brinuti! Nastoj i sam odrasti!«
Obrisao se i gledao u ogledalu svoj odraz, pitajući se je li za svoje godine star ili izgleda
mladenači. Nije se osjećo nimalo drukčje nego onda kad je imao devetnaest godina i išao na fakultet pa
onda u rat.
–Sreća tvoja što si žv, stari moj! – obrati se samom sebi. – Oh, koliko si sretan.
Spavao je dubokim snom i sanjao Tiptopa, a uoči buđnja netko mu je u snu špnuo: »Što ćeš učniti?«
Ne znam, pomislio je. Koliko smijem vjerovati onom bezveznjaku Sindersu? Ne osobito! Ali, preplašo
sam ga svojom prijetnjom... Ne, svojim obećnjem da ću objaviti svih onih jedanaest izrezaka! I hoću,
boga mu! Moram se javiti Tiptopu prije nego što odem Plummu.
I moram...
Začuje kako se ponovno otvaraju vrata spavaće sobe i dogega se Ah Tat sve do vrata kupaonice.
– Ah, sinko, zaboravih ti reći! Dolje te čeka jedan divljak!
– Oh? A tko?
Slegnula je ramenima.
– Divljak, nije visok kao ti. Ima neobičo ime, a ružniji je od ostalih, kosa mu je kao slama! –
Prekapala je po džepu i pronaša posjetnicu. – Evo ti!
Na posjetnici je pisalo: Dave Murtagh III, »Belgijska kraljevska i dalekoistoča banka« . Dunrossu se
preokrene žludac.
 – Koliko me on već čeka?
– Jedan sat, a možda i više!
– Kako? Jebeš sve bogove, zašto me nisi probudila?
– Eh, zašo te nisam probudila? –zajedljivo će ona. – Zašto? A što misliš? Zar sam glupača? Zbog
stranog vraga...? Ajiija, što je važnije, da on malo pričeka ili da ti otpočineš? Ajiija! – prezirno će ona pa
gunđajući iziđe. – Kao da ja ne znam što je za tebe najbolje!
Dunross se na brzinu odjene i pohrli niza stubište. Murtagh se izvalio u naslonjaču. Trgnuo se iza sna
kad su se otvorila vrata.
– Oh, dobar dan!
– Oprostite, spavao sam i nisam znao da ste došli.
– Ništa, taj-pane! – Dave Murtagh je užasno izgledao. – Stara goropadnica mi je zaprijetila
najgorim... ako i šapnem, ali ne smeta što sam čekao... malo sam drijemao! – Umorno se protegnuo,
suspregnuo drijemanje i prodrmao glavom da razbistri misli. – Isuse, oprostite što nepozvan dolazim, ali
bolje ovako nego telefonski!
Dunross je prikrivao bolno razočaranje. Sigurno su me odbili, zaključio je.
– Jeste li za viski?
– Da, sa sodom. Hvala! Uh, što sam umoran!
Dunross natoči viski Murtaghu, a sebi konjak i sodu.
– Živjeli! – reče, ali nije htio ništa pitati.
Kucnuše se.
– Živjeli! Pobijedili ste! – Mladićevo lice razvedri širok osmijeh. – Uspjeli smo! – maltene je
kliknuo. – Vrištali su i drečali, ali su prije jedan sat pristali. Sve su nam potvrdili! Sto dvadeset posto za
brodove i pedeset milijuna američkih dolara zajma. Gotovinu dobijate u srijedu, ali možete njome
raspolagati već u ponedjeljak, u deset ujutro, a najviše je na njih djelovala ponuda da kreditiraju tankere.
Isuse, uspjeli smo, boga mu!
Dunross je morao skupiti svu voju autokontrolu da suspregne pobjedonosno klicanje, da mu se na
licu očita radost i da spokojno kaže: – Oh, posve lijepo! – I ponovno gucne konjak. – Što vam je? –
zapita, videći zaprepaštenje na mladićevu licu.
Murtagh zatrese glavom i iscrpljeno klone u naslonjač.
– Vi Englezi ste slučaj za sebe! Nikad vas neću razumjeti. Dajem vam stopostotni spas, s
najpovoljnijim poslom što ga je Bog ikada dao živom čovjeku, a vi znate reći samo: »Oh, posve lijepo!«
...
Dunross se nasmije grohotom i svu sreću iskali u tom smijehu. Zatrese Murtaghovu ruku i zahvali
mu.
– Što kažete na ovo? – zapita ga sav ozaren.
– To je već bolje! – Otvori aktovku i izvadi gomilu ugovora i spisa. – Kao što smo se dogovorili.
Cijelu sam noć na njima radio. Glavni ugovor o zajmu, vaše osobno jamstvo, a na ovo valja udariti pečat
tvrtke. Deset primjeraka svakog ugovora!
– Sad ću potpisati jedan primjerak koji ćete zadržati, a vi potpišite jedan primjerak koji ću zadržati
ja, a službeno ćemo sve potpisati sutra ujutro. Biste li se sa mnom sastali sutra ujutro u sedam i pol u
mom uredu? Udarit ćemo pečate na sve ugovore i ...
 – Možda u osam ili u osam i pol, taj-pane? – nehotice uzdahne mladić. – Moram nadoknaditi malo
sna!
– U sedam i pol, možete spavati cijeli dan! – Odjednom Dunrossu padne nešto na um. – Sutra
navečer ste zauzeti!
– Kako?
– Da! Odmorite se temeljito jer vas očekuje naporna večer!
– Po kakvu poslu?
– Niste oženjeni, nemate obaveza... pa vam malo zabave neće škoditi, zar ne?
– Fino! – razvedri se Murtagh. – Sjajno!
– Dobro! Poslat ću vas svojemu prijatelju u Aberdeen. Zlatnozubom Vuu!
– Kome?
– Starom obiteljskom prijatelju, potpuno pouzdanom. Možete li idući tjedan sa mnom ručati na
utrkama?
– Oh, Isuse, hvala vam! Jučer mi je Casey prišapnula pobjedničku kombinaciju pa sam lijepo
zaradio. Kažu da ćete u subotu vi jahati Noble Star. Je li istina?
– Možda! – Dunross ga je netremice gledao. – Znači, sklopili smo posao? Bez ikakvih smicalica?
– Dajem vam časnu riječ! Oh, ovo sam zaboravio! – Pruži mu teleks u kojemu je sve bilo potvrđeno.
– Kao što smo se dogovorili! – Murtagh pogleda na sat. – Sad je u New Yorku šest ujutro, ali za sat
vremena nazovite predsjednika našeg Poslovodnog odbora, S. J. Beverlyja, koji očekuje da mu se javite!
Tu je njegov broj! – Mladić se ozari. – Postao sam otpravnik poslova za cijelu Aziju!
– Čestitam!
Dunross vidje koliko je sati. Mora što prije otići ili će zakasniti, a nije htio da ga Riko čeka. Srce
mu zaigra.
– Potpišimo sad jedan primjerak ugovora!
Murtagh je već slagao dokumente.
– Još nešto, taj-pane! S. J. mi je rekao neka ovo bude strogo povjerljivo!
– To je već teže! Tko je otkucao ove spise?
– Moja tajnica, Amerikanka, pouzdana kao pas.
Dunross kimne, ali nije baš bio uto čvrsto uvjeren. Čovjek na teleksu – nije li mu Phillip Čen kazao
da već ima kopije pojedinih teleksa? – čistačice, telefonistice... Teško je reći tko će odati tajnu, ali
uskoro će se ovo pročuti, bez obzira na Murtagha. Kako da ovo najbolje iskoristim dok je još strogo
povjerljivo? pitao se on. Jedva se susprezao da ne zapleše od radosti, jer ovakav je posao bio
nezapamćen i gotovo nije mogao tome vjerovati. Počeo je potpisivati svoje primjerke, a Murtagh svoje.
Zastane kad su se otvorila ulazna vrata i s treskom zatvorila.
– Ah Tat! – vrisne Adryon, na što uslijedi bujica aminih prosvjeda na kantonskom, a Adryon drekne:
– Tako ti svih bogova, jesi li izglačala moju novu bluzicu?
– Bluzicu? Kakvu bluzicu, mlada gospođice koja imaš tako drečav glas a nimalo strpljenja? Onu
crvenu? Crvena bluza pripada Glavnoj Supruzi, koja ti je rekla da...
– Oh, sad je to moja bluza. Ah Tat! Najozbiljnije ti rekoh da je izglačaš!
Zastane i Murtagh, osluškujući poplavu kantonske dreke starice i Adryon.
 – Isuse! – umorno će on. – Nikad se neću naviknuti na ovakvo drečanje posluge... bez obzira što im
mi kazali...
Dunross se nasmije i mahne mu. Tiho otvori vrata, a Murtaghu stane dah. Adryon se rukama
podbočila i napadala Ah Tat koja joj je jednakom mjerom uzvraćala. Obje su bile razjarene, upadale
jedna drugoj u riječ, a ni jedna nije drugu slušala.
– Tišina! – poviče Dunross i obje umuknu. – Hvala! Zaista si pretjerala, Adryon! – blago će on.
– Zdravo, tata! – vedro će ona. – Što misliš...? – Umuknula je kad je vidjela Murtagha. Dunross je
odmah na njoj zamijetio promjenu. Upalila mu se svjećica.
– Oh, Adryon, ovo je Dave Murtagh, potpredsjednik za Aziju »Belgijske kraljevske i dalekoistočne
banke« ! – Pogledao je Murtagha i vidio da se mladić zapanjio. – Moja kći Adryon.
– Govo... govorite kineski, gospođice... ovaj, Dunross?
– Da, naravno! Kantonski! Naravno! Novajlija ste u Hong Kongu?
– Nisam, gospođice! Ovdje sam preko pola godine.
Dunross je s velikim zadovoljstvom gledao kćer i Murtagha, znajući da su trenutačno posve na nj
zaboravili. Ah, stara priča: mladić vidi djevojku... djevojka vidi mladića, a možda je ovo idealan način
da se otresem Haplyja.
– Hoćeš li s nama nešto popiti, Adryon? – nehajno je zapitao čim je razgovor presušio a ona htjela
izići.
– Oh, hvala, tata... ali ne bih smetala
– Završavamo poslove. Dođi! Kako je?
– Oh, baš dobro! – Adryon se okrene prema Ah Tat koja je još stajala kao prikovana, a i ona je
zapazila munjevitu uzajamnu privlačnost. – Izglačaj mi bluzu, molim te! – zapovjedila joj je kantonski. –
Moram otići za petnaest minuta!
– Ajiija! Tih tvojih petnaest minuta, mlada carice! – Ah Tat sikne i gunđajući pođe u kuhinju.
Adryon pogleda Murtagha koji se primjetno razvedrio, a sav njegov umor je nestao.
– Iz kojeg ste dijela Sjedinjenih Država?
– Iz Teksasa, gospođice, ali živio sam i u Los Angelesu, New Yorku i New Orleansu. Igrate li tenis?
– Da, kako ne!
– U Američkom klubu imamo dobre terene. Možda biste idući tjedan igrali sa mnom?
– Vrlo rado, već sam ondje igrala. Dobro igrate?
– Ne osobito... ovaj, gospođice Dunross! Fakultetska klasa.
– Znači, veoma dobro. Zovite me Adryon!
Dunross joj natoči šeri i pruži čašicu, a ona mu nasmiješeno zahvali, ali još je bila zaokupljena
Murtaghom. »Moraš biti najbolji u svojoj klasi, mladiću!« , pomisli Dunross, znajući koliko ludo Adryon
voli tenis, »ili ćeš gadno proći!« . Vrati se spisima, brižno prikrivajući zadovoljstvo. Kad je potpisao
spise, kritički ih je odmjerio. Njegova je kćerka neusiljeno sjedila na rubu sofe, divna i samouvjerena,
pravo žensko, a visoki Murtagh bio je zgodan i pristojan, pomalo stidljiv, ali dobro se držao.
Primam li u obitelj bankara? Moram se za njega raspitati! Bože sačuvaj, Amerikanac! No, on je iz
Teksasa, a to je već druga stvar. Šteta što ovdje nije Penn!
– Ne, Adryon! – govorio je Murtagh. – Stanujem u stanu svoje firme iznad Zapadnog rta. Tijesno je,
ali divno!
 – Velika je to razlika, zar ne? Ja stanujem ovdje, ali uskoro ću se osamostaliti i odseliti! – Naglasila
je: – Zar ne, tata?
– Naravno! – spremno odgovori Dunross. – Nakon fakulteta! Ja sam svoje potpisao, gospodine
Murtagh, biste li i vi potpisali svoje primjerke?
– Hoću... oprostite! – Murtagh gotovo padne, toliko je žurio da hitno potpiše svoje primjerke. –
Izvolite! Rekli ste, sutra u sedam i pol ujutro u vašem uredu, je li?
– Budite točni. Dave! – Adryon je izvinula obrvom. – Taj-pan je bolesno točan! Na netočnost je
alergičan.
– Gluposti! – izlane Dunross.
– Volim te, tata, ali to nisu gluposti!
Još su malo čavrljali, a Dunross uto pogleda na sat, praveći se zabrinut.
– K vragu, moram telefonirati, a onda jurim! – Murtagh odmah pokupi aktovku, ali Dunross blago
nadoda: – Adryon, rekla si da odlaziš za nekoliko minuta. Imaš li možda vremena da prebaciš gospodina
Murtagha?
– Oh, pozvat ću taksi! – žustro će mladić. – Nemojte se mučiti...
– Ma kakva muka! – vedro će ona. – Ni govora! Meni je Zapadni rt usput!
Dunross se oprosti i ode. Nisu ni zapazili kad je izišao. Pošao je u radnu sobu, zatvorio vrata i
zaboravio na sve osim na Tiptopa. Dirk Struan promatrao ga je iznad ognjišta. Dunross se na tren zagleda
u njega.
– Imam plan A, B i C – glasno će on. – Katastrofalno će sve završiti ako Sinders ne ispuni svoj dio!
– Dirkove su se oči samo zagonetno smješkale. – Lako je bilo tebi! – progunđa Dunross. – Kad ti je netko
smetao, lijepo si ga ubio... kao i Hag!
Danas je s Phillipom Čenom raspredao o planovima.
»Svi su opasni!« , zabrinuto je rekao njegov komprador.
»Što mi ti savjetuješ?«
»Ti moraš izabrati, taj-pane! Moraš osobno jamčiti. Tu je i obraz, iako te u svemu podržavam! A
zamolio si uslugu kao stari prijatelj!«
»A sir Luis?«
»Večeras se sastajem s njim, taj-pane! Nadam se da će s nama surađivati!« Philip Čen djelovao je
stariji nego ikada, »šteta što ništa ne možemo dati Tiptopu ukoliko nas Sinders izda!«
»A da se pogodimo za tankersku flotu? Možemo li se osloniti na Vee Ceea? A torij... ili Joseph Ju?«
»Tiptopu je potrebno štogod za trampu, a ne prijetnje, taj-pane. Je li P. B. obećao da će pomoći?«
»Obećao mi je da će popodne telefonirati Tiptopu... a rekao je da će pokušati sreću i kod nekog svog
prijatelja u Pekingu.«
Dunross je nazvao Tiptopa točno u sedam sati.
– Molim gospodina Tipa. Ovdje Ian Dunross!
– Dobra večer, taj-pane, kako je? Čujem da ćete možda u subotu jahati na Noble Star?
– Možda!
Razgovarali su o beznačajnim stvarima, a onda će Tiptop:
– A onaj nesretnik? Kad će ga najkasnije pustiti?
 Dunross se uzdao u sreću i žrtvovao svu budućnost.
– Sutra u zalazak sunca, kod Lo Vua.
– Osobno mi jamčite da će ondje biti?
– Osobno jamčim! Učinio sam sve što sam mogao kako bih organe vlasti nagovorio da ga puste.
– To nije isto kao i reći: on će tamo biti. Ili jest?
– Nije, ali bit će ondje, ja... – Dunross umukne. Htio je nadodati: »Gotovo sam siguran« , ali je znao
da će sigurno zakazati. Nije se usuđivao to zajamčiti jer bi neuspjeh značio gubitak obraza, vjere i to
zauvijek. Sjeti se da mu je Phillip Čen kazao da s Tiptopom mora nešto trampiti i odjednom mu sine
zamisao. – Slušajte, gospodine Tip! – započne. Iznenada se toliko uzrujao da mu se maltene smučilo. –
Vremena su teška. Stari prijatelji potrebni su starim prijateljima kao nikad prije! U najstrožem povjerenju
vam kažem: čujem da je naša tajna policija u ova dva dana otkrila da ovdje operira značajan sovjetski
špijunski krug, krajnje dobro zakamufliran, a operacija se zove »Sevrin« ! »Sevrinov« je cilj: uništiti
vezu Središnjeg Carstva s ostalim svijetom!
– To mi nije ništa nova, taj-pane. Hegemonisti će uvijek biti hegemonisti. Nikakva razlika ne postoji
između carske Rusije i SSSR-a! Tako je već četiri stotine godina! Prije četiri stotine godina prvi su put
zadrli u naš teritorij i prisvojili naše tlo. Izvolite, nastavite!
– Uvjeren sam da je Hong Kong podjednako njihova meta kao i Središnje Carstvo. Mi smo vam
jedini prozor u svijet! Stari Zelenooki Vrag prvi je to otkrio, a to je živa istina. Ukoliko između nas dođe
do raskida, hegemonisti će likovati! U ruke su mi dospjeli neki spisi... spisi tajne policije! – Dunross
počne nepogrešivo točno iznositi odlomke iz ukradenih izvještaja koje je primio u AMG-ovim spisima.
Kao da čita stranice koje je bez napora prizivao u sjećanje! Tiptopu je kazao sve bitne podatke o
»Sevrinu« , špijunima i prikrivenoj policijskog uhodi.
Zavladala je šutnja puna zaprepaštenosti.
– Koji datum nosi taj »Sevrinov« spis, taj-pane?
– Odobrio ga je L. B. 14. ožujka 1950.
Dug uzdah. Veoma dug.
– Lavrentij Berija?
– Ne znam! – Što je Dunross više razmišljao o novom naumu, obuzimalo ga je sve jače uzbuđenje,
jer je sad bio posve siguran da će taj podatak i dokazi, dospiju li u prave ruke u Pekingu, izazvati velike
promjene u sovjetsko-kineskim odnosima.
– Može li se vidjeti taj spis?
– Da, da! – odgovori Dunross, a znoj mu se cijedio niz leđa. Kako je bio dalekovidan kad je
fotokopirao dijelove iz AMG-ovih spisa koji su se odnosili na »Sevrina« !
– I onaj spis čehoslovačke tajne policije koji ste mi spomenuli?
– Da, sve što imam!
– Koji datum to nosi?
– Šesti travnja 1959!
– Znači, naši takozvani saveznici uvijek su bili »vučje srce i pseća pluća« ?
– Bojim se da jesu!
– Zašto Evropa i oni kapitalisti u Americi nikako ne žele shvatiti tko im je pravi neprijatelj, heja?
– Teško im je to shvatiti! – odgovori Dunross iščekujući.
 Tiptop je zašutio, ponovno se svladao i rekao:
– Mojim bi se prijateljima sigurno svidjela kopija tog izvještaja o »Sevrinu« i svih pripadnih spisa!
Dunross obriše znoj sa čela, ali mu je glas ostao miran.
– Kao stari prijatelj, čast mi je pomoći vam kako god mogu!
Ponovno tajac.
– Telefonirao mi je zajednički prijatelj da podrži vašu molbu za gotovinska sredstva Kineske banke,
a prije nekoliko minuta doznao sam da je iz Pekinga nazvala veoma važna ličnost i najtoplije preporučila
da vam pomognemo! – Ponovno šutnja. Dunrossu se gotovo učini da vidi kako Tiptop, i ostali koji su
vjerojatno prisluškivali razgovor, odmjeravaju stanje, kimaju glavom ili odmahuju. – Taj-pane, oprostite
samo trenutak, netko mi zvoni na vratima!
– Da vas nazovem kasnije? – žustro zapita Dunross kako bi im dao vremena da se dogovore.
– Ne, nema potrebe... samo malo pričekajte!
Dunross začuje kako se spušta slušalica. U pozadini je svirao radio. Neodređeni zvukovi, a možda i
prigušeni glasovi. Srce mu zaigra. Učinilo mu se da beskrajno čeka. Tada se telefonska slušalica ponovno
digne.
– Oprostite, taj-pane! Molim vas, ujutro nam pošaljite te primjerke! Može li nakon vašeg jutarnjeg
sastanka?
– Da, svakako!
– Molim vas, lijepo mi pozdravite gospodina Davida MacStruana kad stigne!
Dunrossu umalo ispadne slušalica iz ruke, ali se pravovremeno svladao.
– Siguran sam da bi mi on kazao neka uzvratim pozdrave! Kako gospodin Ju? – zapitao je nasumce, a
najradije bi dreknuo u slušalicu: »A što je s novcem?« Ali, predobro je poznavao kineski način
pregovaranja. Pojača se njegov oprez.
Ponovno tajac.
– Dobro! – odgovori Tiptop, ali Dunross začuje promjenu u njegovu glasu. – Oh, umalo sam
zaboravio! – javi se Tiptop. – Danas popodne telefonirao mi je gospodin Ju iz Kantona. Htio bi da se što
prije s vama sastane, ako je moguće. Za dva tjedna, u ponedjeljak!
Dunross na tren razmisli. Tog je tjedna kanio poći u Japan da se s Hirom Todom pogodi za svoj plan
lease-back, koji sad kad iza njega stoji »First Central« , ima sve izglede za uspjeh.
– Nezgodno mi je taj ponedjeljak... Više mi odgovara idući. Možemo li se o tome dogovoriti do
petka?
– Da, svakako! Pa, više vam ne bih oduzimao vrijeme, taj-pane!
Dunross više nije mogao suzdržavati napetost sad kad je došao do kraja. Pažljivo je slušao ugodan i
prijazan Tiptopov glas.
– Hvala na obavijesti. Pretpostavljam da će nesretnik do zalaska sunca biti na granici kod Lo Vua. I
da znate, ako sutra u devet ujutro gospodin Havergill, vi i guverner osobno donesete potrebne bankovne
dokumente, pola milijarde dolara u gotovini moglo bi se odmah prebaciti u »Victoriju« !
Dunross odmah prozre smicalicu.
– Hvala – vedro će on. – Gospodin Havergill i ja ćemo stići, ali na žalost, čini se da je premijer
naredio guverneru da u Vladinoj kući ostane do podneva, jer se moraju nešto dogovarati, ali ja ću donijeti
njegov pečatnjak i ovlaštenja koja jamče zajam! – nadodao je jer bijaše nezamislivo da guverner osobno,
sa šeširom u ruci, dođe kao najobičniji prosjak. Bio bi to nezapamćen presedan. – Pretpostavljam da će
to biti dovoljno!
Tiptopov glas pretvori se maltene u predenje.
– Banka sigurno može pričekati do podneva dok guverner ne bude slobodan!
– On će prije podne i popodne biti na ulicama s policijom za suzbijanje nereda, gospodine Tip, i s
vojskom, i možda će rukovoditi manevrima protiv nereda koje podstrekuju hegemonisti. Znate da je on u
Hong Kongu vrhovni komandant oružanih snaga.
– Pa i vrhovni komandant valjda može izdvojiti nekoliko svojih dragocjenih minuta – resko će
Tiptop – za jedan očigledno tako ozbiljan problem?
– Siguran sam da bi mu to bilo zadovoljstvo – neustrašivo uzvrati Dunross koji je dobro poznavao
azijska pregovaranja. Bijaše spreman na bijes, podilaženje i na sve što se između toga nalazi. – Ali
najpreča mu je zaštita Središnjeg Carstva i naše krunske kolonije. Na žalost, uvjeren sam da će on morati
odbiti, sve dok ne prođe opasnost.
Zavlada neprijatni tajac.
– Što biste mi onda predložili?
Dunross ponovno izbjegne zamku i spretno promijeni temu.
– Oh, zaboravih vam reći! Njegov me posilni zamolio da vam saopćim da Njegova ekscelencija sad
u subotu priređuje u svojoj loži na hipodromu prijem za naše najviđenije kineske građane pa pita hoćete li
tada biti u ovoj koloniji kako bi vam mogao poslati pozivnicu! – Sve je uložio u tu nadu. Na taj je način
Tiptop mogao prihvatiti ili odbiti, bez opasnosti da izgubi obraz, a istodobno je zaštitio guvernerov
obraz. Ovako guverner neće morati slati tako važnu političku pozivnicu uz opasnost da bude odbijen!
Dunross se nasmiješi jer guverner još pojma nije imao o tom važnom prijemu koji u subotu priređuje!
Ponovno tajac dok je Tiptop vagao političke razloge.
– Molim vas, zahvalite mu na pažnji. Vjerujem da ću biti ovdje. Smijem li potvrditi dolazak do
utorka?
– Sa zadovoljstvom ću mu prenijeti vašu poruku! – Dunross htjedne spomenuti Briana Kwoka, ali
odluči da o tome šuti. – Hoćete li u devet ujutro biti u banci, gospodine Tip?
– Neću, to sa mnom nema nikakve veze, ja sam običan posrednik i promatrač! – Ponovno tajac. –
Vaši predstavnici neka se obrate direktoru banke!
Dunross uzdahne, napregnuvši sva osjetila. Nije spomenuo guvernerovu prisutnost! Jesam li
pobijedio?
– Bi li netko mogao potvrditi preko Radija Hong Kong. uoči današnjih vijesti u devet navečer, da je
»Kineska banka« odobrila krunskoj koloniji zajam od pola milijarde dolara u gotovini?
Ponovno tajac.
– Oh, siguran sam da to nije potrebno, gospodine Dunross! – odgovori Tiptop, a Dunross mu je sad
po prvi put u glasu nazirao podrugljiv smijeh. – Zacijelo će toj kapitalističkoj radio-stanici biti posve
dovoljna obavijest taj-pana »Otmjene tvrtke« ! Laku noć.
Dunross spusti slušalicu. Ruke su mu drhtale, leđa su ga probadala, srce mu je lupalo.
– Pola milijarde dolara! – procijedi on zapanjeno. – Bez potvrde, bez pečatnjaka, bez stiska ruke,
samo nakon nekoliko telefonskih razgovora, malo pregovaranja... i pola milijarde dolara bit će spremno
za prijenos kamionom sutra u devet ujutro!
Pobijedili smo! Murtagh mi je osigurao sredstva, a sad i Kina! Da! Ali kako da najprobitačnije
iskoristim te podatke? Kako? bespomoćno se pitao. Sad više nema smisla da idem na Plummov prijem.
Što da radim? Što da radim?
Koljena su mu klecala, a u glavi su mu se rojili brojni planovi. Silnom uzbuđenju dao je oduška u
zaglušnoj rici koja se odbila od zidova njegove radne sobe. Skakutao je unaokolo, ponovno ratnički
kliknuo, a onda se nasmijao. Uđe u kupaonicu da se umije. Zderao je sa sebe promočenu košulju, ne
osvrćući se na dugmad pa je bacio u kantu za smeće.
Naglo se otvore vrata njegove radne sobe i dojuri Adryon, sva blijeda u licu i tjeskobna.
– Tata!
– Što je, boga ti? – prestrašeno poviče Dunross.
– A što je tebi? Čula sam da ričeš kao bijesan bik. Dobro se osjećaš?
– Da, kako da ne! Samo sam prikliještio nožni prst! – Dunross se ponovno rastapao od sreće.
Uhvatio je kćer i podigao je lako kao perce. – Hvala, dušo, sve je izvrsno! Oh, izvrsno!
– Bogu hvala! – procijedi ona i odmah nadoveže: – Znači, od prvog u mjesecu smijem unajmiti
vlastiti stan?
– D... – Na vrijeme je umuknuo. – Ne, ni govora, gospođice lukavice, nećeš me prevariti zato što
sam sretan...
– Ali, tata, molim te...
– Ne, hvala, Adryon, ali ni slučajno. Gubi se!
Zapiljila se u njega pa prasnula u smijeh.
– Umalo sam te uhvatila na lijepak!
– Da! Ne zaboravi, sutra Duncan stiže »Quantasovim« avionom, u podne!
– Bez brige, neću zaboraviti, dočekat ću ga! Divno će biti da nam se vrati Dunc... otkako je
otputovao ni s kim nisam mogla igrati pošteno biljar. Kamo ćeš sad?
– Morao bih na Plummov prijem u Rose Court da proslavimo preuzimanje »General Storesa« , ali
mislim da neću...
– Martin kaže da je to slavna stvar! Ako se burza održi. Rekoh tom glupanu da ćeš ti sve to srediti!
Dunross odjednom shvati da je Plummov prijem idealno mjesto. Ondje će biti Gornt, Phillip Čen i
svi ostali. Gornt! Sredit ću tog gada za sva vremena, zaključi on ustreptala srca.
– Je li Murtagh još uvijek dolje?
– Da, da, baš smo se spremali otići. Zlatan je!
Dunross se okrene da prikrije smiješak i dograbi čistu svilenu košulju.
– Pričekajte me trenutak! Nosim mu ugodne vijesti.
– U redu! – Prišla mu je razrogačivši svoje krupne plave oči. – Vlastiti stan kao božični poklon,
molim lijepo!
– Nakon fakulteta, ako se uspiješ upisati. Gubi se!
– Za Božić i voljet ću te vječno.
Uzdahnuo je sjetivši se koliko se ona uzrujala i prestrašila kad je u dvorani za biljar ugledala
Gornta. Možda ću ti sutra darovati njegovu glavu, pomisli Dunross.
– Ne za ovaj Božić, nego za idući!
Objesila mu se oko vrata.
– Hvala, dragi tatice, ali za ovaj Božić, molim te, molim te, molim te!
– Neću, zato jer si...
– Molim te, molim te, molim te!
– U redu! Samo ne smiješ mami reći da sam pristao, ni za živu glavu! Živa bi me oderala!
 78

19.15

Polako su se na noćnom lahoru njihale zavjese oko Orlandina kreveta. Zrak bijaše čist, s okusom soli.
Spavala je u njegovu zagrljaju, u divnoj toplini, a kad je pomaknula ruku, Bartlett se probudio. Na tren se
pitao gdje je i što tu radi, a onda se svega sjetio i srce mu zaigra. Divno su se voljeli. Sjećao se njezina
odaziva. Izvijala se i izvijala i uzdigla ga do vrhunca koje nikad prije nije doživio. A nakon toga... ustala
je iz kreveta pošla u kuhinju i zgrijala vodu. Vratila se s vrelim vlažnim ručnikom i obrisala s njega znoj.
– Oprosti, ne možeš se okupati ni istuširati, dragi, baš sramota... ali, ako budeš strpljiv, sve ću ti
srediti!
Novi čisti ručnik. Divno se osjećao. Još nikad nije upoznao sve divote slasti nakon odnosa, njezine
nježne pažnje, umiljate, predivne, nesebične, dok je na sebi imala jedino sitno raspelo oko vrata. Zapazio
je kako blješti u polumraku. Prodre mu u mozak što sve to znači, ali ona je odjednom svojim čarobnim
rukama odagnala te teške misli, i svojim dodirom i usnama, sve dok se nisu ponovno sjedinili s
bogovima, njihovom darežljivošću opet doživjeli punu nasladu pa ponovno utonuli u san.
Dokono je gledao zavjese koje su spale sa šipke na stropu, a njihov je zagrljaj krevetu davao još
veću prisnost. Oblici na prozorskom svjetlu bili su divni i sve bijaše divno. Nepomično je ležao, ne
želeći se micati da je ne probudi. Nije htio dokinuti čaroliju. Tiho mu je disala na prsima, a lice joj je u
snu bilo bezazleno.
Što da radim, što da radim, što da radim?
Zasad ništa! zaključio je. Avion je slobodan, ja sam slobodan, ona je nevjerojatna, a još mi niti
jedna žena nije ovoliko ugodila. Nikada! Ali može li to potrajati? Bi li ovo moglo potrajati? A osim
toga... tu je i Casey.
Bartlett uzdahne. Orlanda se ponovno promeškolji u snu. Čekao je, ali se nije probudila.
Raznorazni oblici veselili su mu oči. Smirio se. U sobi nije bilo ni hladno ni toplo, sve bijaše divno,
a ona je bila lagana kao perce, što je to u njoj? zapitao se. Što me to očaralo? Jer, nema sumnje da me
začarala, zanijela. Samo smo jastučili, i gotovo! Nisam joj ništa obećao, pa ipak... Začaran si, stari moj!
Da! I divno se osjećam!
Sklopio je oči i utonuo u san.
Kasnije se Orlanda probudila. Nije se micala. Nije ga htjela probuditi, i za svoje i za njegovo
zadovoljstvo. Morala je razmišljati... Ponekad je razmišljala i u Gorntovu zagrljaju, ali više nije bilo
isto, niti će ikad više biti isto. Quillana se uvijek bojala, bila na oprezu, očajnički se trudila da mu ugađa
i pitala se nije li štogod zaboravila. Ne, zaneseno je pomislila, ovo jastučenje je bolje od ijednog koje
pamtim s Quillanom. I te koliko bolje! Linc je toliko čist, ne zaudara na duhan, tako je čist i prekrasan...
Kunem ti se, Bogorodice, bit ću mu savršena žena, bolja nego ijedna druga na svijetu! Mozak, ruke, usne i
tijelo stavit ću u njegovu službu, da mu ugađam, i neće biti te njegove željice kojoj neću udovoljiti. Ni
jedne! Sve što me naučio Quillan radit ću Lincu, pa i one stvari koje nisam voljela. Uz Linca ću ih
zavoljeti! Moje tijelo i duša postat će sredstva njegove naslade, a zatim i moje, kad njega uvježbam.
 Smješkala se, sklupčana u njegovu zagrljaju. Lincova je vještina ništavna u usporedbi s
Quillanovom, ali moj ljubljeni izdašno nadoknađuje snagom i muževnošću svoje tehničke nedostatke. I
svojom nježnošću! Ima čarobne ruke i usne. Još mi nikad, nikad, nikad dosad nije bilo ovako lijepo!
»Jastučenje je samo početak seksa, Orlanda!« , govorio joj je Gornt. »Možeš postati čarobnica,
muškarca možeš ispuniti tolikom neutaživom žudnjom da on tvojom pomoću može shvatiti cijeli život!
Samo, da bi se dosegnulo ushićenje, moraš se mnogo truditi i strpljivo na tome raditi!«
Oh, trudit ću se, radi Linca. Tako mi madone, svoju glavu, srce i dušu žrtvovat ću za njegov život.
Kad je ljut, ja ću ga smiriti. Nisam li tisuću puta prekinula Quillanov bijes već samim tim što sam bila
umiljata? Nije li divno kad je žena toliko moćna? A kad se to jednom nauči, sve je posve lako. Posve
lako, izvanredno i ispunjava nas zadovoljstvom. čitat ću najvrednije novine da izoštrim um, a nakon »kiša
i oblaka« neću govoriti nego ću ga samo milovati, neću ga uzbuđivati, nego ću mu samo ugađati, i nikad
mu neću govoriti: »Reci da me voliš!« , nego jednostavno: »Volim te, Linc!« A mnogo prije nego što mi
koža uvene, rodit ću mu sinove koji će ga zanositi i kćeri koje će ga veseliti, a mnogo prije nego ga
prestanem uzbuđivati, brižno ću mu naći drugu ženu koja će mu pružiti nasladu, glupaču divnih sisa i
čvrste stražnjice, i bit ću umiljata i blaga i sućutna kad on zakaže, jer će tada biti mnogo stariji i
nemoćniji, a novac će prolaziti kroz moje ruke pa ću mu postati još neophodnija. A kad ga prva
ljubavnica zamori, naći ću mu drugu i živjet ćemo svojim životom, do smrti, kao jang i jin, s time da jin
uvijek upravlja jangom!
Da! Postat ću taj-taj.
A jednog će mi dana predložiti da pođemo u Portugal, da vidimo moju kćer, a ja ću odbiti i prvi i
drugi i treći put, a tek onda ćemo otputovati... ako u naručju budem nosila njegova sina. A kad je vidi,
zavoljet će je i tako ćemo i taj problem zauvijek riješiti!
Orlanda uzdahne. Divno se osjećala, bestežinski, dok joj je njegova glava mirno počivala na prsima.
Toliko je slasnije jastučenje bez ikakva opreza, pomislila je. Zanos! Oh, predivno je osjećati njegovo
prodiranje, dok sam svjesna svoje mladosti, plodnosti i podatljivosti, i predajem mu se potpuno,
namjerno, moleći da začnemo nov život... da se zauvijek stopi njegov život s mojim. Da, da!
Da, ali jesam li bila lukava? A ako me ostavi? Dosad si se u životu opustila jedino jedanput i to onaj
mjesec s Quillanom. Ali on ti je to dopustio, a sada Linc nije...
Ako me Linc ostavi? Ako se naljuti i zapovjedi mi da pobacim?
Neće, samouvjereno je zaključila. Linc nije Quillan! Nema razloga da brinem, nikakvog! Gospe
moja, molim te. pomozi mi! Svi bogovi, pomozite mi! Neka izraste njegovo sjeme, oh, molim vas, molim
vas, molim vas, svim srcem svojim.
Bartlett se promeškolji i napola probudi.
– Orlanda?
– Da, dragi, ovdje sam. Oh, kako si ti divan! – Sva sretna ga je uljuljkivala, zadovoljna što je ami
dala slobodan dan. – Spavaj još, imamo mnogo vremena, samo spavaj!
– Da, ali...
– Spavaj! Sad idem van da kupim nešto kineske hrane i...
– Možda bi ti htjela da...?
– Spavaj, dragi! Sve je u redu!
 79

19.30

Tri kata ispod njih, na drugoj strani zgrade nasuprot planinskom pristranku, Četveroprsti je Vu gledao
televiziju. U stanu Venere Pun, ispred njezina televizijskog prijemnika. Izuo je cipele, razvezao kravatu i
izvalio se u naslonjač. Na tvrdoj stolici pored njega sjedila je stara ama, a oboje su se grohotom smijali
gledajući stare filmove Stanlija i Olija.
– Iiiiii, debeli će svojom jebenom nogom zapeti u skelama – zasmijuljio se – i onda će...
– I onda će ga mršavi odalamiti daskom! Iiiiii!
Oboje su se smijali tim prizorima koje su već sto puta gledali u stalnim reprizama starih crno-bijelih
filmova. Nato završi film i ponovno se pojavi Venera Pun da bi najavila nastavak programa. Četveroprsti
uzdahne: gledala ga je s ekrana ravno u lice, a on je – kao i svi ostali gledaoci muškog spola – bio čvrsto
uvjeren da je njezin smiješak namijenjen samo njemu, pa iako nije razumio što to ona govori engleski, nju
je izvanredno dobro razumio. Oči su mu zapele na njezinim prsima koje su ga satima očaravale. Pažljivo
ih je promatrao, a nije zapažao ni opipom naslućivao tragove kirurške operacije o kojoj je šaptao cijeli
Hong Kong.
»Priznajem da su ti sise bez mana, najkrupnije i najljepše koje sam ikad dodirnuo!« , dostojanstveno
joj je kazao preksinoć dok je još bio na njoj.
»Kažeš to samo zato da razveseliš svoju jadnu, osiromašenu kćer, oh, oh, oh!«
»Osiromašenu? Ha! Nije li ti bankar Kwang jučer podario ono bijedno krzno, a čujem da ti je
mjesečno uzdržavanje povisio za tisuću dolara! A ja? Nisam li ti kazao tko će pobijediti u prvoj, trećoj i
petoj utrci? Zaradila si 30.000, a petnaest posto dobio je moj obavještavač... za manje muke nego što ja
prdim!«
»Phi! Tih 25.800 dolara nije spomena vrijedno! Sama moram kupovati garderobu, svaki dan nešto
novo! To zahtijeva moja publika, moram misliti na svoju publiku.«
I tako su se natezali sve dok on, osjetivši da se bliži trenutak istine, nije rekao da snažnije zamiješa
guzicom. Želju mu je ispunila toliko oduševljeno da ga je posve iscrpila. Kad se napokon, pravim čudom,
izvukao iz »Praznine« prostenjao je:
»Ajiija, kučko mala, ako to još jednom ponoviš, dobit ćeš dijamantni prsten... Ne, ne, nemoj sad,
tako ti svih bogova! Zar sam ja bog? Nemoj sada, malecka medenousta! Ni sad, ni sutra, nego
prekosutra...« .
I sad je kucnuo taj dan. Zanesen i pun iščekivanja, gledao ju je na televizijskom ekranu, umiljatu i
nasmiješenu, kad je gledaocima zaželjela laku noć i kad je započela slijedeća emisija. Večeras je rano
završavala posao i zamišljao ju je kako juri iz TV-centra prema njegovu »rolls royceu« koji je čeka,
uvjeren da puna strepnje broji minute do sastanka. Večeras ju je u TV-centar otpratio Paul Čoj u »rolls
royceu« , da s njom govori engleski i da se pobrine da Venera sigurno stigne na posao i da se brzo vrati.
A nakon novog spoja, »rollsom« će se odvesti u onaj divljački restoran u divljačkom hotelu gdje
poslužuju divljačku smrdljivu hranu, ali na takva mjesta zalaze svi taj-pani i sve značajne civilizirane
ličnosti, sa suprugama, a kad su im supruge zauzete, s kurvama, pa će se on pred cijelim Hong Kongom
dičiti svojom ljubavnicom i svojim bogatstvom, a ona se može razmetati svojim dijamantom.
– Ajiija! – glasno se zasmijuljio.
– Izvoli, dični gospodaru? – sumnjičavo zapita ama. – Što ti je?
– Ništa, ništa! Molim te, daj mi malo konjaka!
– Moja gospodarica ne voli smrad konjaka!
– Daj mi konjaka, stara! Zar sam budala? Zar sam divljak iz Vanjskih pokrajina? Jasno da imam
mirišljivo čajevo lišće koje ću prožvakati uoči našeg sastanka. Daj konjak!
Gunđajući se udaljila, ali se na nju nije osvrtao. Ona je samo nastojala zaštititi interese svoje
gospodarice, što je posve u redu.
U džepu napipa kutijicu. Jutros je vrlo povoljno kupio taj prsten od svog rođaka koji mu je dugovao
uslugu. Kamen je vrijedio barem 48.000, iako je njega zapao dvaput jeftinije. Dijamant bijaše izvanredan,
plavičastobijel, s mnogo karata
Isplati se to za još jedan sastanak kao preksinoć, zaneseno je razmišljao, iako pomalo uznemireno.
Oh, da! liii, prošli put uistinu mi se činilo da mi je duša otišla u »Prazninu« , da su me bogovi pokupili na
vrhuncu života! Iiii, koliko ću sretan biti kad onamo odem u pravo vrijeme. Da, ali još je ljepše bilo kad
sam se vratio pa na »dverca od žada« jurišao još jednom, i još jednom, i još jednom!
Glasno se nasmijao, izazivajući bogove, prezadovoljan. Današnji mu je dan bio sjajan. Potajno se
sastao s Krijumčarom Jienom i Bijelim Praškom Leejem koji su ga postavili za vođu svoje nove
bratovštine, što je posve u redu, zaključi Četveroprsti. Nisam li ih ubacio na američko tržište preko onog
»stranog vraga« Banas – ma kako li se zvaše? – zato što sam pozajmio novac Prvom Čenovu Sinu koji je
zauzvrat predložio da se u opijumski posao ubaci oružje, ali je bio toliko glup da se dao oteti i ubiti? Oh,
da! I zar se idući tjedan ne sastajem u Makau s tim istim »stranim vragom« da se srede financije, isplata,
da se pokrene cijela ta velika operacija? Naravno, ja moram biti Vrhunski Tigar i moram dobiti lavlji dio
dobiti! Zajedničkim znanjem i suvremenim metodama Profitaša Čoja, provest ću pravu revoluciju u
krijumčarenju opijuma u Hong Kong, a kad nam ovamo stigne, modernizirat ćemo preradu sirove droge u
dragocjeni bijeli prašak heroin i, na kraju, unaprijediti načine izvoza na svjetska tržišta. Sada je Paul Čoj
već službenik u špediterskom odjelu »Druge velike tvrtke« , dva Jienova unuka, koja su također završila
škole u Americi, rade na carinarnici, a četiri rođaka Bijelog Praška Lee ja su se, završivši fakultete u
Engleskoj, zaposlili u skladištima »Otmjene tvrtke« na aerodromu Kaj Taku i u službi ukrcaja-iskrcaja
zračne kompanije »All Asia Air« . Uvoz i izvoz postat će nam još sigurniji, lakši i probitačniji.
Raspredali su s kim da se povežu u policiji, a pogotovu u mornarici.
»Ni s jednim divljakom, jebenim ‘stranim vragom’!« žestio se Bijeli Prašak Lee. »Oni nas neće
podržati! Ni govora! Neće u krijumčarenje droge... Poslužimo se jedino Zmajevima!«
»Slažem se! Zapitali smo već sve Zmajeve i svi su pristali na suradnju. Svi osim Tang-poa iz
Kowloona!«
»Moramo imati i Kowloon, jer je Tang-po vještak, a ondje djeluje i mornarica. Možda odbija zato
da bismo mu više ponudili? Ili je protiv nas?«
»Ne znam! Zasad još ne znam!« Četveroprsti je slegnuo ramenima. »Neka s Tang-poom raščisti
Zmaj! Vrhovni je Zmaj pristao, što znači da je sve dogovoreno!«
Da, pomisli Četveroprsti, prešao sam ih kad su me postavili za Vrhunskog Tigra i podvalio sam
Profitašu Čoju. Nisam mladom ševcu povjerio svo svoje bogatstvo da njime špekulira, kao što je
očekivao. Ni govora! Nisam ja takva budala! Dao sam mu samo dva milijuna i obećao mu sedamnaest
posto ukupne zarade pa da vidimo koliko će on iz toga izvući. Da! Vidjet ćemo kako će se on snaći.
Starcu zaigra srce i počeška se. Kladim se da će mladi lukavac u roku od tjedan dana utrostručiti tu
svotu, slavodobitno je pomislio, ne bez stanovitog strahopoštovanja. Dijamant je kupio novcem koji je
njegov domišljati sin zaradio prvim burzovnim špekulacijama, a iz istog izvora platit će Veneri Pun
godinu dana izdržavanja, a ne mora za nju izdvojiti ni novčića iz svoje glavnice! Iiiii! Profitašu svašta
mudrog padne na um! Na primjer, kako ćemo sutra razgovarati s taj-panom.
Tjeskobno je dodirnuo polunovčić koji mu je na konopcu visio o vratu ispod košulje. Na takav se
polunovčić pozvao i njegov ugledni predak Vu Fang Čoj da dobije kliper koji će se moći mjeriti s
najvrsnijim brodovima u floti Dirka Struana. Samo što je Vu Fang Čoj bio budala, turobno pomisli
Četveroprsti. Nije se sjetio da usput zatraži i siguran prolaz za svoj kliper pa ga je tako prešao tadašnji
taj-pan, Zelenooki Vrag.
Da, tako mi svih bogova, Vu Fang Čoj je sam kriv što je izgubio brod. Ali nije sve izgubio! Ulovio
je onoga grbavca koji se zvao Stride Orlov, a rukovodio je flotom »Otmjene tvrtke« u ime Slabaćkog
Culuma. Fangovi su ljudi zgrabili Orlova u Singapuru i u okovima ga prebacili na Tajvan gdje je Vu Fang
Čoj imao glavni štab. Vezali su ga na stup po kojemu se mjerio vodostaj i polako su ga potapali.
Neću biti blesav kao Vu Fang Čoj! Ne! Pobrinut ću se da zahtjev koji postavim ovom taj-panu bude
besprijekoran.
Sutra će taj-pan pristati da svoje brodove otvori mojem teretu, naravno, potajno. Pristat će da mi na
raspolaganje stavi neke račune »Otmjene kuće« kako bih mogao osigurati svoj financijski položaj.
Naravno, potajno, ali oni će dobro zaraditi! Također će pristati da sa mnom sudjeluje u nadasve tajnom
financiranju velike tvornice lijekova, jer Paul Čoj, oh ko, tvrdi da će to biti posve zakonita, neuništiva
fasada kojom ćemo ja i moji zauvijek prikriti preradu droga. I napokon, taj-pan će razgovarati s onim
polutanom Landom Matom pa će mojim imenom, i udruženjem koje predlažem, zamijeniti postojeći
makaoški »Monopol zlata i igračnica« , koji drže Škrtac Tung i obitelj Čin. A on će nam, taj-pan, obećati
da će i sam u tome sudjelovati!
Četveroprsti je Vu bio oduševljen. Taj-pan će sve morati prihvatiti. Sve! A on sve može.
– Izvolite konjak!
Četveroprsti Vu prihvati konjak koji mu je donijela ama i sanjarski ga gucne, pun uživanja. Svi
bogovi su mi svjedoci: svih ovih sedamdeset i šest godina svog života, ja, Četveroprsti Vu, glavar
Pomorskih Vuova, živim punokrvnim životom, a ako mi vi, bogovi, poželite oduzeti dušu u trenutku »kiša
i oblaka« , pjevat ću vam hvalospjeve u raju... ako raj postoji... u vijeke! A ako ne...
Starac slegne ramenima, ozari se i smota nožne prste. Zijevnuo je i sklopio oči. Bilo mu je toplo,
ugodno, izvanredno lijepo. Bogovi su bogovi! Bogovi spavaju i griješe, ali kao što je sigurno da će ove
godine i dogodine doći velike oluje, tako će večeras ona kurvica zaraditi svoj dijamant! A kako da se ja
ponašam? zapitao se tonući u san.
Pred ulazom u zgradu zaustavi se taksi. Suslov pijano ispadne i plati taksistu, a zatim, lagano
teturajući, prekorači preko kišnice koja se vrtložila u slivniku i uđe.
Pred dizalom se okupila gomila ljudi koji su čavrljali dok su čekali, a on među njima prepozna
Casey i Jacquesa de Villea. Nesigurno je silazio niza stubište u podrum, prošao kroz garažu i pokucao na
Clinkerovim vratima.
– Zdravo, drugaru! – dočeka ga Clinker.
– Tovariš! – Suslov ga srdačno zagrli.
– Čekaju te votka i pivo! Mabel, pozdravi kapetana!
 Stari pospani buldog pritvori samo jedno oko, obliže desni i gromko prdne.
Clinker uzdahne i zatvori vrata.
– Jadna stara Mabel! Šteta što toliko prdi, usmrdi mi cijeli stan! Izvoli! – pružio je Suslovu punu
čašu votke i namignuo mu. – Tvoja najdraža votka, stari moj. Šezdeset maligana!
Suslov mu namigne i glasno posrče vodu.
– Hvala, stari moj! Još jedna ovakva i zadovoljan ću isploviti iz ovog kapitalističkog raja!
– Još jedna ovakva – nasmije se Clinker, glumeći – i na koljenima ćeš otpuzati iz hongkonške luke! –
Ponovno mu napuni čašu. – Koliko večeras ostaješ?
– Toliko da s tobom popijem posljednju čašicu! Dobar sam ako odem u deset. Iskapi! – drekne
usiljeno vedro. – I malo glazbe, je li?
Clinker zadovoljno uključi magnetofon, vrlo glasno. Sobu ispuni žalosna ruska balada.
– Hvala, Ernie! – šapne Suslov Clinkeru na uho. – Rano ću se vratiti!
– U redu! – Clinker namigne, još uvjeren u Suslovljevu pustolovinu s udatom ženom u »Sinclairovu
tornju« . – Koja je to? – Nikad ga još to nije pitao.
– Ne spominjem imena dama! – šapne Suslov uz širok smiješak. – Njezin je muž glavešina,
kapitalistička svinja, a radi na sudu!
– Divno! – ozari se Clinker. – Potucaj je i umjesto mene!
Suslov prođe kroz podna vratašca i nađe bateriju. Kroz napukli svod tunela cijedila se voda, a
pukotine su se pojačale. Tlo je mjestimično bilo neprohodno i klizavo zbog odronjenih kamenčića. Suslov
se uzrujao jer nije volio zatvorene prostore niti mu se mililo što se sad mora sastati s Crosseom. Poželi
da je negdje daleko odavde, na svom brodu, sa sigurnim alibijem kad mu dovezu uspavanog Dunrossa.
Samo, Crosse je bio nepokolebljiv.
»K vragu, Gregore, moraš doći! Moram osobno s tobom razgovarati, a neću valjda poći na Ivanov.
Sve je posve bezopasno, to ti jamčim!«
On mi to jamči! ponovno pomisli srditi Suslov. Kako itko može išta jamčiti? Izvadi kratak automat s
prigušivačem, pogleda ga i otkoči. Oprezno nastavi hodati i uspne se ljestvicama do lažnog ormara-
ostave. Kad se našao na stubištu, zastane i osluhne, suzdržavši dah, nastojeći otkriti opasnost. Kad je
ustanovio da je sve u redu, lakše je disao. Tiho se popeo stubama i ušao u stan. Kroz prozore je dopiralo
svjetlo iz nebodera ispod zgrade i iz velegrada, a sve je bilo toliko dobro osvijetljeno da se lako
snalazio. Pažljivo je pretražio stan. Kad je to obavio, pođe do hladnjaka i otvori bocu piva. Rastreseno
se zabulji kroz prozore. Odavde se njegov brod nije vidio, ali je točno znao gdje se nalazi i sav se razgali
pri toj pomisli. Sa zadovoljstvom ću isploviti, pomislio je. I žalit ću! Htio bih se vratiti u Hong Kong,
divan je ovo grad. Ali, hoću li moći?
Što je sa Sindersom? Da li da mu vjerujem?
Suslova zaboli srce. Nema sumnje, budućnost mi je ugrožena. KGB će lako ustanoviti da sam
otkucao Metkina! Centar to može jednim jedinim telefonskim pozivom doznati od Rogera Crossea, ako to
već i sami nisu zaključili.
Neka se Sinders prži u paklu! Znam da će me izdati... kao što bih i ja na njegovu mjestu njega! Zna li
Roger što mi je predložio Sinders? Ne! Sinders će to zatajiti, zatajit će to i Rogeru. Nije važno! Ako
protivničkoj strani išta odam, zauvijek ću biti u Sindersovoj vlasti.
Tiktakale su minute. Začuje kako se uspinje lift. Odmah zauzme obrambeni položaj. Otkoči automat.
Okrene se ključ u bravi. Vrata se žurno otvore i zatvore.
 – Zdravo, Gregore! – blago će Crosse. – Nemoj tu vražju stvar u mene uperiti!
Suslov zakoči automat.
– Što je to bilo toliko važno? Što je s onim seronjom Sindersom? Što će on...?
– Smiri se i slušaj! – Crosse izvadi smotak mikrofilmova, a njegove su svijetloplave oči bile
neuobičajeno žive. – Ovo ti je dar! Skupo je, ali na filmu su pravi AMG-ovi spisi!
– Eh? – zabulji se Suslov u njega. – A kako? – Crosse mu reče kako je prodro u trezorski prostor i
zaključi:
– Kad je Dunross izišao, fotografirao sam spise i vratio ih na mjesto!
– Je li film razvijen?
– Oh, da! Izradio sam samo po jednu fotografiju, pročitao je i odmah uništio. Sigurnije je nego da ti
to predam, jer bi te mogli zaustaviti i pretražiti. Sinders je na ratnoj stazi! Što je, do vraga, bilo između
tebe i njega?
– Najprije mi ispričaj sve o tim spisima, Rogere!
– Na žalost, isti su kao i oni koje nam je dao, od riječi do riječi. Nikakve razlike!
– Kako?
– Da! Dunross nam je rekao istinu. Dao nam je izvorne spise.
– Pa bili smo sigurni! – zgrane se Suslov. – Bio si siguran...
Crosse slegne ramenima pa mu preda film.
– Tu su dokazi!
Suslov opsuje. Crosse ga je ozbiljno gledao, skrivajući zadovoljstvo. Pravi spisi previše su vrijedni
da mu ih predam, barem zasad ne, zaključio je. Oh ne, sad još nije vrijeme! Kad kucne čas, oni će mi
pravi spisi, stari moj Gregore, donijeti lijepu nagradu. Svoje znanje ću brižno čuvati i pažljivo ga
ponuditi. A što se tiče onih jedanaest šifriranih isječaka – bez obzira na to što, do vraga, znače! – i oni će
mi se, kad dođe vrijeme, lijepo isplatiti.
– Mislim da smo ovaj put pucali u prazno, Gregore!
– A što je s Dunrossom? – Suslov bijaše pepeljast. Pogleda na sat. – Možda je već u sanduku?
Crosse slegne ramenima. Mršavo lice ocrtavalo mu se u polusvjetlu.
– Nema smisla da obustavljamo plan! – izjavi Crosse. – Vrlo pažljivo razmotrio sam cijelu stvar.
Slažem se s Jasonom: bit će dobro da malo uzdrmamo Hong Kong! Kad otmemo Dunrossa, nastat će
snažan odjek! To će nam, uz navalu na banke i slom burze, silno pomoći. Prilično sam zabrinut! Sinders
mi previše blizu njuška i postavlja mi svakojaka pitanja koja ne bi smio postavljati! Tu je još i slučaj s
Metkinom, umorstvo Voranskog, AMG-ovi spisi, ti... previše grešaka! Moramo skrenuti pažnju sa
»Sevrina« , a za to je kao stvorena Dunrossova otmica!
– Misliš? – zapita Suslov tražeći njegovu potvrdu.
– Svakako, Dunross nam dolazi kao naručen! On je mamac. Potrebna mi je sva moguća pomoć. Ti
ćeš otkucali Arthura, zar ne?
Suslov opazi kako ga Crosse prodorno gleda i umalo mu prestane kucati srce, ali na licu ništa nije
odao.
– Drago mi je što ti je Sinders prenio naš razgovor, tako ne moram ja. Kako da se izvučem iz ove
zamke?
– Kako ćeš je izbjeći?
 – Ne znam, Rogere! Hoće li Sinders ispuniti prijetnju?
– Kako neće, boga ti? – obrecne se Crosse. – Zar ti ne bi?
– Što da radim?
– Ili tvoja ili Arthurova šija. Ako žrtvuješ Arthurovu glavu, moja je slijedeća! – Nastupi duga,
mučna stanka i Suslov osjeti kako su mu se naježile dlake na vratu. – Ukoliko to nije moja glava, i ako me
upozoriš što ćeš učiniti... meni je svejedno!
Suslov ga prostrijeli pogledom.
– Hoćeš li popiti nešto žestoko?
– Znaš da ne pijem!
– Mislio sam votku ili sodu! – Krupni Rus priđe hladnjaku, izvadi bocu votke i snažno povuče. –
Drago mi je da ti je Sinders to kazao.
– Boga ti, Gregore, gdje ti je pamet? Jasno da mi on to nije rekao! Budala, još misli da je to tajna i
dogovor između tebe i njega, jasno da je u to još uvjeren! Bože mili, ovo je moj teren! Dao sam mu sobu
u koju sam postavio prislušne uređaje. Zar sam glupan? – Crosseu se još više smrknu oči, a Suslov osjeti
nesnosnu napetost u prsima. – Jednostavno, Gregore! Ti ili Arthur. Ako ga odaš, izvrgavaš opasnosti
mene i sve ostale. Ako ne daš ustupke Sindersu, gotov si! Meni je milije da ti pogineš, a da ja, Arthur i
»Sevrin« budemo pošteđeni!
– Bit će najmudrije da odam Arthura – progunđa Suslov. – Ali da prije hapšenja on pobjegne. Da se
ukrca na Ivanov, a?
– Sinders će te preteći i zaustaviti u hongkonškim vodama!
– Možda, ali ne mora biti! Neću im dopustiti da se na pučini ukrcaju na moj brod! – Suslov ga je
gledao, a u ustima je osjećao žuč. – Ili će Arthur počiniti samoubojstvo, ili ćemo ga morati ukloniti!
– Valjda se šališ! – zabulji se u nj Crosse. – Želiš da Jasona pošaljem u Veliku Prazninu?
– Rekao si da nečija glava mora pasti. Slušaj, mi sad samo razmatramo mogućnosti. Ali ti si
nezamjenjiv, a Arthur je zamjenjiv, kao svi ostali, pa i ja! – najozbiljnije mu reče Suslov. – Znači, što bilo
da bilo, ne smijemo žrtvovati tebe, a po mogućnosti ni mene! Ne volim umrijeti! – Snažno povuče votku i
u želucu osjeti toplo probadanje koje mu je godilo. Ponovno pogleda svog saveznika. – Saveznici smo,
zar ne?
– Da, sve dok mi novac stiže i dok me igra zabavlja.
– Da vjeruješ, tovariš, živio bi dulje i bolje!
– Živim jedino zato što ne vjerujem! Ti i tvoji prijatelji iz KGB-a možete pokušati zauzeti svijet,
možete škoditi kapitalizmu i svim ostalim izmovima, kako god želite i umijete, a ja ću vam u
međuvremenu priskakati.
– Kako misliš?
– Htjedoh reći da ću vam pomagati – suho će Crosse.
– Ti znači, namjeravaš odati Arthura?
– Ne znam! Bi li im podvalio lažni trag na aerodromu kako bi nam dao vremena da pobjegnemo iz
hongkonških voda?
– Da, ali Sinders je ondje već pojačao nadzor.
– A Makao?
– Išlo bi, ali to mi se ne sviđa! A ostali članovi »Sevrina« ?
 – Neka se pritaje, sve obustavljamo. Preuzimaš »Sevrin« i ponovno započinjemo, čim prođe oluja.
Hoće li de Ville postati taj-pan nakon Dunrossa?
– Ne znam, mislim da mu je nasljednik Gavallan. Da znaš, jutros su u Ša Tinu otkrivene još dvije
žrtve »Vukodlaka« .
Suslovljeva nada se pojača i malo ga mine strah.
– Što se dogodilo?
Crosse mu nato ispriča kako su našli mrtvace.
– Još pokušavamo identificirati te jadnike! Gregore, opasno je otkucati Arthura, pa što bilo da bilo.
Može nam se to osvetiti! Možda nas zaborave sad kad propada burza, kad su sve banke u kaši i kad
nestane Dunross. Možda!
Suslov kimne. Pojača se njegova mučnina. Mora odlučiti!
– Rogere, ništa neću učiniti. Isplovit ću i riskirati! Podnijet ću centru izvještaj da preduhitrim
Sindersa i iznijet ću im sve što se dogodilo. A o Sindersu ovisi što će poduzeti, vidjet ćemo! I ja imam
utjecajne prijatelje. Možda mi pomogne slom u Hong Kongu i Dunrossova otmica. Osobno ću voditi
kemijsko preslušavanje, ukoliko nas je prevario i ukoliko je onoliko mudar kao što tvrdiš... Što je?
– Ništa! što je s Koronskim?
– Otputovao je jutros, nakon što mi je dao sve potrebne kemijske preparate. Odlučio sam da
Dunrossa preslušavam na Ivanovu, a ne na kopnu. Zašto pitaš?
– Ništa. Nastavi!
– Možda će slom Hong Konga umilostiviti moje pretpostavljene! – Suslovu je već bilo bolje sad kad
se odlučio. – Pošalji hitan izvještaj centru, uobičajenim kanalima, u Berlin. Neka ih večeras obavijesti i
Arthur, preko radija. Izvještaj mora biti veoma povoljan za mene! Za Metkina okrivi ovdašnju CIA-u. I za
izdaju na nuklearnom nosaču. A za Voranskog? Okrivi agenciju CIA-u i Kuomintang!
– Naravno... za dvostruki honorar! Gregore, na tvom bih mjestu obrisao svoje otiske prstiju s one
boce.
– Kako?
Crosse mu podrugljivo saopći da je Rosemont prilikom provale odnio čašu s otiscima, a osobno je
prije nekoliko mjeseci iz Suslovljeva dosjea izdvojio otiske prstiju, da ga zaštiti.
– CIA ima moje otiske u svojoj kartoteci? – problijedi Rus.
– Samo ako je njihova kartoteka potpunija od naše, u što sumnjam!
– Rogere, očekujem da ćeš mi pokriti odstupnicu!
– Bez brige, u mojim izvještajima bit ćeš takvo nevinašce da će te oni još i unaprijediti. A ti
preporuči neka me nagrade sa sto tisuća dolara ...
– Previše!
– Toliki je moj honorar! Izvlačim te iz vražje kaše! – Crosseove su se usne smiješile, ali ne i oči. –
Srećom smo profesionalci!
– Po... pokušat ću!
– Dobro! Čekaj, Clinkerov telefon prisluškuju. Javit ću ti se s telefona u Jasonovu stanu čim doznam
što je s Dunrossom! – Crosse mu pruži ruku. – Sretno! Pokušat ću sa Sindersom sve što se može.
– Hvala! – Suslov ga čvrsto zagrli. – Sretno i tebi, Rogere! Nemoj me iznevjeriti, što se tiče
Dunrossa.
 – Nećemo zakazati.
– I valjano radite!
– Neka tvoji prijatelji pripreme novac.
– Da! – Suslov zatvori vrata za Crosseom, obriše o hlače znojave ruke i izvadi smotak filma. Tiho
opsuje i film, i Dunrossa, i Hong Kong, i Sindersa. Prestrašio se što li će biti kad ga KGB počne
preslušavati o Metkinu. Moram to nekako izbjeći, zaključio je, dok mu se hladni znoj cijedio niz leđa.
Možda bi ipak trebalo da otkucam Arthura? Kako da ga otkucam a da ne ugrozim Rogera? Valjda postoji
neki način!

Roger Crosse na stubišnom odmorištu uđe u dizalo i pritisne dugme za prizemlje. Ostavši sam, iscrpljeno
se naslonio na trošni zid kabine i zatresao glavom da se riješi straha.
– Dosta! – procijedi. S naporom se svladao i pripalio cigaretu, opazivši koliko mu dršću prsti. Ako
onaj gad kemijski ispita Dunrossa, uprskat će me, zaključio je. A kladim se da Suslov još nije odustao od
toga da otkuca Plumma. A ako njega otkuca, čitava moja kuća od karata srušit će se na mene. Jedna
greška, sitna omaška i gotov sam!
Dizalo se zaustavi. Neki Kinezi bučno upadnu, ali se na njih nije osvrtao.
U prizemlju ga je čekao Rosemont.
– Dakle?
– Ništa, Stanley!
– Ti i tvoje slutnje, Rog!
– Nikad se ne zna, Stanley, moglo je štogod i biti! – odgovori Crosse, nastojeći razbistriti misli.
Izmislio je da sumnja u nešto u toj zgradi i sa sobom je poveo Rosemonta, da ga dolje čeka, ali zapravo je
to bilo samo lukavstvo da zavara Rosemontove ljude iz agencije CIA koji su još držali na oku ulaz u
zgradu.
– Nije li ti zlo. Rog?
– Dobro mi je, hvala. Zašto?
Rosemont slegne ramenima.
– Da popiješ kavu ili pivo? – Iziđu u noć.
Ispred zgrade čekao ih je Rosemontov automobil.
– Ne, hvala, idem u onu kuću! – Crosse mu pokaže Rose Court, neboder koji se uzdizao iznad njih
malo poviše uz cestu. – Moram svratiti na koktel! – Osjećao je kako njegov strah raste. Što da sad
uradim?
– Što ti je, Rog?
– Ništa!
– Kažeš, u Rose Court? Možda bih ondje morao unajmiti stan. Lijepo bi zvučalo: Rosemont iz Rose
Courta!
– Da! – Crosse se uspio svladati. – Hoćeš li doći na pristanište kad isplovi Ivanov?
– Naravno, zašto ne? Drago mi je da si otpravio toga gada! – Rosemont prikrije zijevanje. – Večeras
smo slomili onog nitkova, kompjutorskog stručnjaka. On je pokupio još mnoge raznorazne podatke!
– Kako?
 – Svakojake podatke o Corregidoru, o njegovoj najvećoj brzini, odakle nabavlja atomske glave,
kako se puni, i slično. Večeras ću te o svemu obavijestiti! Dođi po mene u ponoć, može?
– Da, da, u redu! – Crosse se okrene i odjuri. Rosemont je namršteno za njim gledao pa uperio
pogled uvis, u Rose Court. Na svih dvanaest katova blještala su svjetla. Amerikanac ponovno svrne
pogled na Crossea koji je sad postao sitna spodoba u mraku i zakrenuo iza ugla, penjući se strmim,
zavojitim puteljkom.
Što li je Rogu? zamišljeno se pitao. Nešto mi se na njemu čini sumnjivo!
 80

20.10

Roger Crosse iziđe iz dizala na petom katu, napeta lica, i kroz otvorena vrata uđe u prostorije »Asian
Properties« . Velika je soba bila krcata i bučna. Stajao je na vratima i mjerkao goste, u potrazi za
Plummom i Dunrossom. Odmah je zapazio da tu ima vrlo malo vedrine, da je većina gostiju mrzovoljna, a
to samo još pojača njegov nemir. Bilo je vrlo malo žena, a one koje su i došle, zbunjeno su se zbile u
gomilu u jednom kutku. Posvuda su se vodili živi razgovori o predstojećem slomu burze i navali na
banke.
– Oh, za boga miloga, lijepo je što je »Victoria« najavila da preuzima »Ho-Pak« , što znači
investiciju od više milijuna dolara, ali gdje je ta gotovina koja će nas sve izvući?
– Bila je to fuzija, a ne preuzimanje, Dunstane! – započne Richard Kwang. – »Ho-Pak« je...
Odjednom se Barreovo lice zažari.
– Boga ti, Richarde, svi smo mi ovdje prijatelji i znamo da u tome ima i nečeg više od obične
sanacije, zaboga! Zar smo djeca? Ja smatram – reče Barre povisivši glas da nadjača Richarda Kwanga i
Johnjohna – smatram, staro momče, bez obzira na sve moguće fuzije, mi, poslovni ljudi hongkonški, ne
možemo se održati ako sve vi vražje banke glupo ostanete bez gotovine! Zar ne?
– Nismo mi krivi, zaboga! – odbrusi Johnjohn. – To je samo privremeni gubitak povjerenja.
– Nesposobnost rukovođenja, ako mene što pitate! – ljutito će Barre uz opće odobravanje. Uto opazi
da se probija Crosse. – Oh, oh, zdravo, Rogere! – reče uz širok osmijeh.
Roger Crosse opazi da su odjednom svi postali oprezni, kao i uvijek kad bi nekamo neočekivano
banuo.
– Je li ovdje Ian?
– Ne, još nije! – odgovori mu Johnjohn, a Crosse s olakšanjem uzdahne.
– Jesi li siguran?
– Jesam! Odlazim čim on stigne! – kiselo će Dunstan. – Vražje banke, da nema...
– Što je s onim Vukodlacima, Rogere? – upadne Johnjohn.
Radio-Hong Kong govorio je o pronalasku tih leševa, a i sve kineske novine, jer u nedjelju nisu
izlazile niti jedne popodnevne novine na engleskom.
– Ne znam ništa više od vas! – reče im Crosse. – Još nastojimo identificirati leševe. – Pogled mu se
zaustavi na Richardu Kwangu koji uzdahne. – Ne znaš ni za čije nestale sinove ili unuke, koji su možda
oteti, Richarde?
– Ne, Rogere! Na žalost, ne znam.
– Oprostite, idem pozdraviti našeg domaćina! – Crosse se progura kroz gužvu. – Zdravo, Christiane!
– reče prolazeći pored visokog i tankog urednika Guardiana. Vidio mu je na licu tugu koju je Christian
Toxe uzaludno nastojao prikriti. – Izrazi moje sućuti povodom gubitka tvoje supruge!
– Džos! – odvrati Christian Toxe, nastojeći da mu glas bude miran. Ispriječio mu se na putu. – Džos,
Rogere! Ona je, ona... ali život mora ići naprijed! – Njegov usiljeni smiješak bijaše gotovo smiješan. –
Guardian mora obavljati svoju dužnost!
– Da!
– Smijem li kasnije s tobom razgovarati?
– Naravno... Neslužbeno, kao i uvijek?
– Naravno!
Proslijedi i prođe pored Pugmirea i Sir Luisa koji su napregnuto razgovarali o Struanovom
preuzimanju »General Storesa« , a na velikom balkonu s kojega se pružao pogled na luku, opazi Casey u
središtu skupine u kojoj je razabrao de Villea i Gornta. Gornt je djelovao, bezazleno, što je Crossea
zapanjilo.
– Zdravo, Jasone! – reče prišavši Plummu iza leđa. Zatekao ga je u razgovoru s Josephom Sternom i
Phillipom Čenom. – Hvala što si me pozvao!
– Oh, dobra večer, Rogere. Drago mi je da si došao!
– Dobra večer! – pozdravi Crosse ostale. – Jasone, a gdje ti je počasni gost?
– Ian mi je telefonirao da će zakasniti, ali stiže. Dolazi svaki čas! – Plumm bijaše očigledno
napregnut. – Spreman je... ovaj... i šampanjac i moj kratki govor! Sve je spremno! – reče on, ispitljivo ga
gledajući. – Dođi, Rogere, dat ću ti nešto da popiješ. Perrier, zar ne? Držim ga na ledu!
Crosse pođe za njim, zadovoljan što mu se pružila prilika za razgovor, ali baš kad su došli na
kuhinjska vrata, na tren zavlada mrtva tišina. Na pragu se pojavi Dunross s Rikom, a pored njih i
Gavallan. Svo troje bijahu ozareni.
– Čuj, Jasone, ja bih... – Crosse umukne. Plumm se već okrenuo prema baru i da ga Crosse nije
izuzetno pažljivo promatrao, ne bi opazio kako Plumm lijevom rukom vješto razbija bočicu iznad već
napunjene čaše šampanjca, kako krhotine sprema u džep, uzima pladanj na koji je stavio te četiri čaše i
ide prema vratima. Kao očaran gledao je kako Plumm prilazi Dunrossu i nudi ga šampanjcem.
Dunross najprije ponudi šampanjac Riki pa zatim Gavallanu, a sam uzme čašu u koju je Plumm nalio
sredstvo za spavanje. Plumm podigne četvrtu čašu i pruži pladanj zapanjenom konobaru.
– Dobro došao, Iane, čestitam ti na podvigu! – reče Plumm i neusiljeno se s njim nazdravi, kao
posve normalno. Svi koji su stajali u blizini uljudno su nazdravili, a Dunross, naravno, nije ispio zdravicu
u svoje ime.
– Možda bismo trebali nazdraviti Richardu Kwangu, Johnjohnu i njihovoj fuziji? – zapita Plumm
neobičnim glasom.
– Zašto ne? – u smijehu odgovori Dunross i na brzinu pogleda Johnjohna s onu stranu sobe. – Bruce!
– zovnuo ga je, podigavši čašu, a žagor se lagano utiša. – Živjela »Victoria« ! – Glas mu ojača i nadglasa
galamu. Svi pogledaju Dunrossa i riječ im zastane u grlu. – Svi bi trebali u to ime nazdraviti. Upravo sam
čuo da se Kineska banka složila da vama i ostalim bankama pozajmi pola milijuna dolara gotovine, prije
nego što u ponedjeljak otvorite!
Odjednom zavlada mrtva tišina. Svi s balkona uđu u sobu. A među prvima Gornt.
– Kako?
– Upravo sam čuo da Kineska banka pozajmljuje Hong Hongu... pozajmljuje »Vicu« , koji će
gotovinu ustupiti ostalim bankama... pola milijuna gotovine i koliko još zažele! Nema više navala na
banke! – Dunross digne čašu. – Živjela »Victoria« !
Razliježe se urnebesna graja i svi počnu postavljati pitanja. Crosse se pomakne i baš kad se Dunross
spremao ispiti, tobože posrne i udari o njega tako da je čaša ispala Dunrossu iz ruke. Rasprsnula se kad
je tresnula na parket.
– Oh, baš mi je žao! – opravdavao se Crosse.
Plumm ga zaprepašteno pogleda.
– Za miloga boga...
– Oprosti, Jasone! – upadne mu u riječ Crosse i žustro nadoda kad je konobar na brzinu počeo mesti
krhotine: – Biste li Ianu dali novu čašu?
– Svakako, ali... – Plumm kao ošamućen posluša, ali zastane, jer je uto progovorila Riko.
– Izvolite moju čašu, taj-pane!
– Tišina! – prodere se Johnjohn u općoj galami. – Tišina, molim! – Progurao se do Dunrossa. – Iane!
– progovorio je u posvemašnjoj tišini. – Jesi li siguran? Sigurno nam ustupaju gotovinu?
– Da, da! – nehajno odgovori Dunross, pijuckajući Rikin šampanjac i uživajući u tome trenutku. –
Javio mi se osobno Tiptop. To će radio objaviti u vijestima u devet sati!
Iznenada se razliježe klicanje, ponovno pitanja i odgovori, a Dunross opazi kako u nj bulji Gornt s
onu stranu sobe. Osmijeh mu se ukoči. Podigao je čašu, ne osvrćući se na bujicu pitanja.
– U tvoje zdravlje, Quillane! – posprdno je povikao.
Ubrzo ponovno zamre svaki razgovor. Svi im posvete punu pažnju.
Gornt mu uzvrati zdravicu, također podrugljivo.
– U zdravlje, Iane! Zaista smo dobili kineski novac?
– Da, i da znate, upravo su mi odobrili novi zajam od pedeset milijuna američkih dolara! Sad je
»Otmjena tvrtka« najsolventniji hong u ovoj krunskoj koloniji!
– Čime je zajam zajamčen? – odbrusi Gornt u iznenadnoj tišini.
– Čašću »Otmjene tvrtke« ! – Dunross se nemarno okrene prema Johnjohnu, iako se uopće nije
osjećao smireno. – Zajam nam je odobrila »Belgijska kraljevska« , poslovnica njujorške »First Central« ,
uz njihovu podršku. – Namjerno nije ni pogledao Gornta kad je ponovio, uživajući u svojoj izjavi: –
Pedeset milijuna američkih dolara! I da znaš, Bruce, sutra ti vraćam zajam što si mi odobrio za ona dva
broda! Više mi »Victorijin« zajam nije potreban... »Belgijska kraljevska« nudi mi povoljnije uvjete!
Johnjohn se samo zabulji u njega.
– Šališ se!
– Ne, upravo sam razgovarao s Paulom! – Dunross na tren pogleda Plumma. – Oprosti, Jasone, zbog
toga sam se zadržao. Naravno, morao sam s njim razgovarati. Bruce, staro momče, Paul već u banci
priprema sve za prijenos kineske gotovine kako biste njome mogli raspolagati pravovremeno, prije nego
što banka otvori. Poručio ti je da odmah dođeš.
– Kako?
– Odmah! Oprosti!
Johnjohn se tupo u njega zagleda i zausti da nešto kaže. Umukne pa veselo klikne, a svi za njim.
Izjurio je, praćen poklicima.
– Isuse, taj-pane, zar ste vi...?
– Tiptop? Znači, istina je? Zar ne mislite da...?
– Njujorška »First Central« ? Nisu li oni onomad...?
 – Isuse, a ja prodavao dionice u bescjenje ...
– I ja! U govna, najbolje da ih hitno pokupujem ili...
– Oh, uništit će me i...
Dunross vidje kako su se Sir Luis, Joseph Stern i Phillip Čen okupili, dok ga je Gornt još uvijek
ledeno strijeljao pogledom. Opazi da mu se Casey sva sretna smješka. Podigne čašu pa joj nazdravi.
Uzvratila mu je zdravicu. Gornt je to vidio, prišao joj, a svi oko njega protmu i umuknu.
– »First Central« je ujedno i »Par-Conova« banka, zar ne?
– Da, Quillane! – odgovorila je slabašno, ali se njezin glas razlijegao po cijeloj prostoriji i ponovno
svi obrate pažnju na njih.
– To ste sredili vi i Bartlett? – zapita Gornt nadvivši se nad nju.
– Ja osiguravam svoje zajmove! – žustro će Dunross.
Gornt se na nj nije osvrtao. Samo je zurio u Casey.
– Vi i Bartlett! Vi ste mu pomogli?
Izdržala je njegov pogled, a srce joj je lupalo.
– Nemam utjecaja na tu banku, Quillane!
– Da, ali u to su umiješani vaši prsti! – hladno će Gornt. – Zar ne?
– Murtagh me zapitao smatram li da je »Struanova tvrtka« pouzdana – rekla je svladavajući glas. –
Rekoh mu da je »Struanova tvrtka« posve sigurna!
– »Struanova kompanija« nalazi se pred stečajem! – reče Gornt.
– Vic je u tome da nismo! – priđe im Dunross. – Da znaš, Quillane, Sir Luis pobrinuo se da
Struanove dionice povuče iz prometa sve do sutra u podne!
Svi pogledaju Sir Luisa koji je hladno stajao uz Phillipa Čena, a onda se svi opet zapilje u Dunrossa
i Gornta.
– Zašto?
– Kako bi se burza stigla prilagoditi na konjunkturu.
– Na kakvu konjunkturu?
– Na konjunkturu koju smo svi zaslužili, na »bum« koji je predvidio Stari Slijepac Tung! – Svi
protrnu pa i Casey. – A i da se popravi naša burzovna vrijednost! – Dunrossov glas zaškripi. – Otvaramo
s trideset!
– Nemoguće! – dahne netko, a Gornt zareži: – Ne možeš! Boga ti, kad se burza zatvorila, vrijednost
je bila 9.50... Vaše su dionice pale na 9.50!
– Boga ti, nudimo ih po trideset! – odbrusi mu Dunross.
– Pristaješ na ovu drumsku pljačku? – zaurla Gornt na Sir Luisa.
– Nije to pljačka! – mirno će Sir Luis. – Zaključio sam, uz jednoglasno odobrenje odbora, da je
najbolje za nas i za sigurnost naših komitenata, da nastupi jedno razdoblje mirovanja... kako bi se svi
mogli pripremiti za konjunkturu! Čini mi se da je pošteno do podneva!
– Pošteno? – zaurla Gornt. – Kod tebe su mnoge dionice koje sam prodao u bescjenje. Sve kupujem
natrag! Po kojoj cijeni?
Sir Luis slegne ramenima.
– Po cijeni sutra u podne, na burzi, a ne u nekoj posebnoj prostoriji.
 – Sad ću se s tobom pogoditi, Quillane! – oštro će Dunross. – Koliko si dionica špekulacijski
prodao? 700.000? 800.000? Prodajem ti ih po osamnaest, ako mi za petnaest prodaš svoju zračnu
kompaniju »All Asia Air« !
– Ne prodajem »All Asia Air« ! – bijesno će Gornt, znajući da je upropašten ako vrijednost naraste
na trideset.
– Ponuda vrijedi do sutra, do otvaranja burze!
– Goni se i ti, i sutrašnji dan, i tvojih trideset dolara! – Gornt zaurla na Josepha Sterna: – Pokupuj
Struanove dionice! Sad, sutra ujutro, ili u podne! Ti mi za to odgovaraš!
– Po kojoj cijeni, gospodine Gornt?
– Samo kupuj! – Gorntovo se lice namršti. Okrenuo se prema Casey: – Hvala! – reče joj i udalji se,
zalupivši za sobom vratima. Uto se digne prava graja, ljudi okruže Dunrossa, tapšali su ga po ramenima,
obasipali ga pitanjima. Casey je ostala sama na vratima verande, zgranuta sukobom koji je vidjela. Kao
kroz maglu vidje kako Plumm odmiče, a za njim Roger Crosse, ali nije se na njih osvrtala. Samo je
gledala Dunrossa uz kojega je stajala Riko.

Plumm u malenoj izdvojenoj spavaćoj sobi otvori pretinac svog pisaćeg stola koji se nalazio blizu velike
pomorske škrinje u željeznom okovu. Naglo se otvore vrata. Plumm se okrene i nakrivi lice ugledavši
Rogera Crossea.
– Kog vraga radiš? Namjerno si se spotakao...
Crosse preskoči kroz sobu brzo kao mačka i ošamari ga golom rukom prije nego što je Plumm
shvatio što se događa. Plumm uzdahne i slijepo htjedne skočiti na Crossea, ali ga Crosse ponovno
pljusne, tako da je Plumm posrnuo unazad, spotakao se o krevet i pao na njega.
– Koji ti je vrag?
– Umukni i slušaj! – prosikće Crosse. – Suslov će te otkucati!
Plumm se u nj zagleda, a tragovi pljuske su mu se žarili. Odjednom nestane njegova bijesa.
– Kako?
– Suslov će te otkucati Sindersu, a to znači i sve nas! – Crosseu se suze oči. – Jesi li se smirio?
Zaboga, tiho govori!
– Što? Da... da... ja ...? Da!
– Oprosti, Jasone, nisam imao drugog izbora!
– Sve u redu! Koji se to vrag događa, Rogere?
Plumm ustane s kreveta, trljajući lice. Iz ugla usana tekao mu je tanak mlaz krvi. Sad se potpuno
smirio. Izvana se čuo nerazgovijetan razgovor.
– Moramo skovati plan! – otužno će Crosse te mu prenese svoj razgovor sa Suslovom. – Mislim da
sam ga uvjerio, ali ljigav je kao jegulja pa nitko ne zna što će on učiniti. Sinders će ga sigurno otkucati
ako mu Suslov ne oda Arthura... a ako ga Sinders otkuca, Suslovu nema više povratka u Hong Kong! Oni
će ga ondje zadržati i slomiti! A onda...
– Što je s Dunrossom? – bespomoćno ga zapita Plumm. – Dunross bi ga sigurno izvukao! Sad će
Gregor propjevati. Zašto si me onemogućio?
– Morao sam jer te nisam stigao upozoriti. Slušaj, kad sam otišao od Suslova, javio sam se u štab.
Rekoše mi da je Tiptop onim gadovima pomogao da se izvuku iz zamke... kineskom gotovinom! A već
sam prije čuo da im je taj zajam izborio Ian! – lagao mu je Crosse. – Tako će prestati navale na banke, a
burza će procvasti, bez obzira na Dunrossa. Ali što je najgore, Jasone, doušnik je javio tajnoj policiji da
je Sinders utrostručio službu na Kaj Taku, kao i na pristaništu uz Ivanov, i da sad otvaraju sve sanduke,
sve torbe, pretražuju svaki djelić opreme, pretresaju svakog kulija koji se ukrcava. Da otkriju Dunrossa, a
sigurno bi ga otkrili... jer tajna policija previše je lukava... mi bismo nastradali!
Plumm se još više uznemiri. Sav protrne.
– A da, a da... da Sindersu otkucamo Gregora? – izvalio je. – A da njega otkucamo?
– Tiše! Ne misliš logično, boga ti! Gregor zna sve o nama. Sinders će na njemu primijeniti metodu
»spavanje-buđenje« , i Crvenu sobu, i sve će im reći! Uništit će to i nas i »Sevrina« , a Sovjete će za
deset godina unazaditi u Aziji!
Plumm zadršće i obrisa lice.
– A što da uradimo?
– Neka se Gregor ukrca i isplovi iz Hong Konga! Uzdajmo se u Boga da će uvjeriti svoje šefove! Pa
i ako oda Sindersu tvoje ime, smatram da smo se toliko duboko ukopali da se možemo iz toga izvući.
Britanac si, a ne stranac. Bogu hvala, zakoni nas štite... pa i Zakon o državnim tajnama. Bez brige, neće se
ništa dogoditi, a da ja to ne doznam... Ako se išta dogodi, odmah ću za to znati! Uvijek ćemo imati
dovoljno vremena za »Plan tri« !
»Plan tri« bijaše vrlo zapetljana shema koju je smislio Plumm za takav slučaj: krivotvoreni pasoš,
uredne avionske karte, pripremljen prtljag, odjeća, prerušavanje i skrivanje, pa i ključ koji otvara
aerodromsku čekaonicu, tako da ne moraju prolaziti carinsku i pasošku kontrolu. Postojalo je devedeset i
pet posto izgleda da takav plan uspije ako bi se za opasnost doznalo barem jedan sat unaprijed.
– Isuse! – Plumm pogleda mornarsku škrinju koju je pripremio. – Isuse! – ponovi pa pođe na
ogledalo da vidi svoje lice. Nestalo je crvenila. Ispljuskao se vodom.
Crosse ga je gledao, pitajući se je li uvjerio Plumma. Nije mogao ništa više učiniti pod datim
uvjetima. Mrzio je improviziranje, ali nije imao velik izbor. Kojim životom živi! Svi su zamjenjivi osim
njega! Suslov, Plumm, Sinders, Kwok, Armstrong, pa i sam guverner.
– Kako? – zapita Plumm, gledajući ga u zrcalu.
– Baš razmišljam kakav naporan život vodimo.
– Isplati se raditi za našu stvar, to je jedino važno!
Crosse sakrije porugu. Smatram da smo ispali iz igre, staro moje momče, Jasone, pomisli on pa
pođe na telefon. Ovaj aparat nije imao dvojnika i znao je da ga nikad ne prisluškuju. Okrene broj.
– Da? – Prepozna Suslova i nakašlje se suho, kao Arthur. – Molim gospodina Lop-singa! – I nastavi
izgovarati šifru, besprijekorno oponašajući Plummov glas, a nato će žustro: – Stvar je uprskana! Meta se
nije pojavila. Pripazi se na pristaništu. Služba sigurnosti je utrostrčena! Ne možemo isporučiti škrinju!
Sretno!
Spustio je slušalicu. Zavlada tišina.
– Njemu je odzvonilo, zar ne? – žalosno ustvrdi Plumm.
Crosse je oklijevao, a onda se ukočeno nasmiješio.
– Bolje da nastrada on nego ti, zar ne?
 81

20.25

Casey je u bučnom dnevnom boravku na drugom kraju predvorja ispila čašu pa je odložila. Osjećala se
uznemireno, čudnovato. Djelomice se veselila što je Dunross pošteđen, a s druge je strane žalila što se
sad usosio Gornt. Postalo joj je i više nego jasno da je početni tečaj Struanovih dionica veoma visok.
Jadni Quillan, pomislila je. Ako se ne uspije pokriti, naći će se u sranju... a istini za volju, ja sam ga dotle
dovela, zar ne?
Da, ali morala sam spašavati Dunrossa jer da nema njega, Gornt bi ubio vraga u nama... a možda i u
svim ostalima. I ne zaboravimo da nisam ja započela navalu na Struanove dionice. To je Lincova navala,
a ne moja! Nije li Linc uvijek govorio da ne smijemo miješati poslove sa zabavom? Nismo li se uvijek
oboje ponašali u skladu s tim?
Linc! Stalno se vraćam na Linca.
Casey ga cijeli dan nije vidjela ni čula. Morali su se naći za doručkom, ali na vratima mu je vidjela
natpis »Ne smetaj« , a i telefonska centrala dobila je isti nalog pa ga je ostavila i prestala misliti na
Orlandu... Je li s njim u apartmanu i Orlanda? A kad se večeras vratila s krstarenja, zatekla je njegovu
poruku: »Zdravo, i dobru zabavu!« . Istuširala se, presvukla, svladala nestrpljivost i došla ovamo. Isprva
nije bilo zabavno, jer su se svi držali tužno kao na sprovodu, a kad se pročula vesela vijest i kad je Gornt
zalupio vratima, opet nije bilo zabavno. Malo kasnije Dunross se probio do nje i ponovno joj zahvalio,
ali su ga gotovo odmah okružili uzbuđeni poslovni ljudi pa razgovarali s njim o mogućnostima i
ugovorima. Gledala ih je i osjećala se užasno osamljenom. Možda se Linc već vratio u hotel, pomislila
je. Htjela bih da... Vrlo važno, vrijeme je da odem! Nitko nije opazio kad je izišla.
Pred dizalom je čekao Roger Crosse. Pridržao joj je vrata i pritisnuo dugme u smjeru dolje.
– Hvala! Lijepa zabava, zar ne? – reče mu ona.
– Da, da! – rastreseno je odgovorio.
Kad su sišli u prizemlje, Crosse je propusti pa pođe prema ulazu i zaputi se nizbrdo. Kamo toliko
žuri? zapitala se pošavši prema ljudima koji su čekali taksi. Baš lijepo što je prestala kiša! Naglo je
zastala. U kuću je ulazila Orlanda Ramos, noseći gomilu zamotuljaka. Istovremeno su se prepoznale. Prva
se snašla Orlanda.
– Dobra večer, Cassey! – rekla je sa svojim najljepšim osmijehom. – Baš lijepo izgledate!
– I vi! – odbrusi Casey. Njezina je neprijateljica divno izgledala u svijetloplavoj suknji i bluzi iste
boje.
Orlanda zapljusne bujicom nestrpljivih kantonskih rečenica postarijeg domara koji je u blizini
čekao. Odmah joj je prihvatio zamotuljke, gunđajući.
– Oprostite, Casey! – uljudno će ona, iako pomalo uzrujano. – Malo niže se odronila zemlja pa sam
morala dolje ostaviti kola. Idete li nekom u posjet?
– Ne, samo odlazim! Ovdje stanujete?
– Da!
 Ponovno šutnja. Obje su skupljale snagu. Casey joj uljudno kimne za laku noć i spremi se za odlazak.
– Možda bismo morale razgovarati! – reče Orlanda pa Casey zastane.
– Svakako, Orlanda, kad god želite!
– Imate li sad vremena?
– Mislim da imam.
– Biste li sa mnom pošli do auta? Da donesem ostale zamotuljke! Ionako ovdje nećete dočekati taksi.
Dolje će vam već biti lakše.
– Svakako!
Iziđu. Bijaše svježa noć, ali Casey se užarila, a i Orlanda. Znale su što im predstoji i bojale se jedna
druge. Oprezno su hodale. Ulica bijaše mokra od bujice koja je tekla nizbrdo. Teški tmasti oblaci
navještavali su uskoro novu kišu. Casey vidje kako je – pedesetak metara niže – škarpa djelomice
popustila, tako da je gomila zemlje, stijenja, grmlja i šljunka pala preko ceste. Pločnika nije bilo. S druge
strane klizišta zaustavila se kolona automobila koji su nestrpljivo pokušavali okrenuti. Nekoliko je
pješaka s mukom pokušavalo prijeći prepreke.
– Odavno stanujete u Rose Courtu? – zapita Casey.
– Nekoliko godina, i veoma je ugodno ovdje stanovati. Mislim... Oh, bili ste na prijemu Jasona
Plumma, na koktelu tvrtke »Asian Properties« ?
– Da!
Casey na Orlandinu licu spazi olakšanje i to ju je razljutilo, ali je savladala bijes, zastala i mirno
kazala:
– Orlanda, zapravo nemamo ni o čemu razgovarati, zar ne? Želim vam laku noć.
Orlanda digne pogled prema njoj.
– Linc je kod mene. Čeka me u stanu!
– To sam i mislila.
– I nije vam krivo?
– Užasno mi je krivo, ali sve ovisi o Lincu. Kao što znate, nismo vjenčani, pa ni zaručeni... Vi imate
svoje gledište, a ja svoje, pa prema tome...
– Kako mislite? – zapita je Orlanda.
– Linca poznajem sedam godina, a vi ga ne poznajete ni sedam dana!
– Nije to bitno! – prkosno će Orlanda. – Volim ga, i on mene!
– To je... – Casey su umalo odgurnuli neki Kinezi koji su se progurali uz njih i bučno raspravljali. I
drugi su se primicali uzbrdo. Zaobiđu ih neki koji su dolazili s Plummova koktela i krenu nizbrdo. Među
njima i ledi Joanna, koja ih je radoznalo odmjerila i nastavila se spuštati.
– To ćemo još vidjeti! – nastavi Casey kad su ostale same. – Laku noć, Orlanda! – reče, a najradije
bi se na nju izderala: »Ti zgrćeš lovu na leđima, a ja za svoju radim, a tvoja tobožnja ljubav zove se...
novac! Kakve su muškarci budale!« ... – Za divno čudo, ne okrivljujem Linca! – glasno je procijedila,
gledajući Orlandinu čvrstu čeljust, sjajne i odlučne oči, savršeno, pohotno, a ipak vitko tijelo. – Laku
noć!
Nastavila se spuštati. Sad moram promijeniti plan, razmišljala je napregnuvši sva osjetila. Večeras
sam namjeravala ljubiti Linca u pravom smislu riječi, ali sve se sad mora promijeniti! Ako je u njezinu
krevetu, ona ga je začarala! Isuse, sva sreća što mi je to rekla. Bože, da mu se večeras ponudim, odbio bi
me i onda... A sada bih mogla
... Što da uradim?
Serem na sve Orlande ovog svijeta! Lako je njima, misle samo kako bi ulovile muža. A mi ostale?
Što da radim? Da pričekam 25. studenog, uzdajući se da će mu Orlanda dotle dozlaboga dosaditi?
Neće mu ona dosaditi, jer je živa vatra, a zna da joj je Linc propusnica u nov život.
Srce joj zabrza. Ja sam joj dorasla, samouvjereno je zaključila. Možda nisam u krevetu ili u kuhinji,
ali ću i to naučiti!
Preskočila je jednu stijenu, proklinjući blato koje joj je upropastilo cipele, i skočila s onu stranu
zemljane prepreke. Na čelu kolone automobila čekao je Dunrossov »rolls« i šofer.
– Oprostite, gospođice, je li taj-pan još gore?
– Da!
– Hvala! – Šofer zaključa automobil i potrči uzbrdo.
Casey se okrene pa ga pogleda. Pogled joj padne na Orlandu koja se približavala. Mjerkala ju je i
najradije bi je gurnula u blato. Ta ju je misao zabavljala, pa je nepomično stajala čekajući da joj se
suparnica približi, da odgonetava što li će sad biti. Vidje kako se Orlandine oči smrkavaju a na licu joj
nije bilo straha: tek samouvjeren smiješak. Orlanda neustrašivo prođe pored nje, a Casey potrese strepnja
koju je uspjela svladati. Možda se ti bojiš mene i moje moći isto toliko koliko i ja tebe, pomislila je
upirući pogled u Rose Court, blistav svjetlosni toranj, pitajući se uz koje je svjetlo Linc. Ili uz koji
zamračeni prozor...

Kad je Orlanda večeras vidjela Casey, u prvi je mah pomislila da se Casey vraća iz njezina stana gdje je
napala Linca. Ja bih tako postupila, zaključila je. Pa iako je sad znala odakle Casey dolazi, ipak ju je
spopao strah kad je vidjela svoju protivnicu. Drži li ga ona u šahu preko »Par-Cona« ? uzdrhtalo se pitala
Orlanda. Može li ona Lincu zaprijetiti svojim novcem ili dionicama? Ako je Linca prva žena gotovo
dovela na prosjački štap, a Casey ga je toliko puta spasila, kao što i sam tvrdi, sigurno je snažno uz nju
vezan. Ja bih ga na njezinu mjestu uza se čvrsto privezala!
Orlanda i nehotice pogleda iza sebe. Casey je još gledala Rose Court. Iza nje su iz zgrade izišli
Dunross i društvo. Među njima Riko, Toxe, Phillip i Dianne Čen, i krenuli nizbrdo. Zaboravila je na njih i
na sve. Razmišljala je samo na to kako će se ponašati prema Lincu kad se vrati k njemu u stan. Da mu
kaže da je srela Casey? Ili ne? Automatski povadi iz automobila ostale zamotuljke. Znam samo jednu
stvar, neprestano je ponavljala. Linc je moj i ja ću se, bez obzira na Casey, za nj udati, pa kud puklo da
puklo!
Casey vidje kako iz zgrade izlazi Dunross. Gledala ga je i divila mu se, visokom, raspoloženom.
Izgledao je deset godina mlađi nego kad ga je prvi put vidjela i bilo joj je drago što mu je pomogla. A
upravo kad se okrenula, začula je kako je on zove.
– Casey, Casey, pričekajte trenutak! – Osvrnula se. – Biste li nam se pridružili na večeri? – dobaci
joj on.
Odmahnula je glavom, jer joj zaista nije bilo do toga i povikala:
– Hvala, imam dogovor! Vidimo se sut...
Uto se odroni zemlja.
 82

20.56

Zemlja je počela kliziti nešto iznad njih, s onu stranu Po Šan Roada i prešla cestu. Udarila je u dvokatnu
garažu, tolikom silinom i masom, da se garaža okrenula oko svoje osi i odvojila od površine terase, malo
kliznula dolje te se prevrnula. Klizište je dobilo zalet pa je pojurilo pored zamračenog nebodera, prešlo
preko Conduit Roada i udarilo o dvokatnicu Richarda Kwanga koju je potpuno uništila. Zatim je klizište
zajedno s tim zgradama, klizište koje je sad bilo dugo trista a široko sedamdeset metara, tih pedeset tisuća
tona zemlje i stijena, nastavilo preko Kotewall Roada i udarilo o Rose Court.
Sve je to trajalo sedam sekundi.
Kad je zemlja udarila o Rose Court, kao da se cijela zgrada zatresla, odvojila se od temelja i
pomaknula prema luci, prevrnula i u sredini prepuknula kao čovjek koji najprije klekne pa zatim padne.
U padu su gornji katovi odvojili dio gornjih katova na »Sinclairovu tornju« – koji se nalazio malo
ispod Rose Courta – pa se zdrobili i nestali u kršu. Dio klizišta i razorene zgrade nastave nizbrdo i padnu
na gradilište gdje se zaustaviše. Ugase se svjetla kad se zgrada srušila u oblaku prašine. I nad cijelim Mid
Levelsom odjednom se nadvije stravična, mrtva tišina.
Zatim odjekne vriska...
Suslov se gušio u podzemnom prolazu ispod Sinclairova Roada, napola zatrpan kršem. Popustio je
dio tunelskog svoda, voda je nadirala kroz pukotine iz slomljenih odvodnih cijevi, a prolaz se brzo punio.
Borio se da iziđe pod vedro nebo, smušen i bespomoćan, ne znajući što se događa ni što se dogodilo.
Znao je samo to da je zarobljen, drogiran i da je sad u morama Crvene sobe, po postupku »spavanje-
buđenje« . U panici se ogledavao. Sve su zgrade bile u mraku, struje nije bilo, okruživala ga je užasna
gomila krša koja se micala i stenjala. Zatim nadvlada nagon i on, što su ga noge nosile, jurne niz Sinclair
Road.

Oni s druge strane prepreke, gore na Kotewall Roadu, bijahu sigurni, ali ukočeni od užasa. Neki su se još
držali na nogama, među njima i Casey, i nikako da povjeruju u ono što su vidjeli. Silno klizište ponijelo
je sa sobom i cijelu cestu, dokle god im je dopirao pogled. Najveći dio planinskog pristranka, do
maločas pun zgrada, pretvorio se u ustreptalu, ružnu masu blata pomiješanog sa zemljom i kamenjem.
Nestalo je ceste, srušile su se zgrade, a i Dunross i njegovo društvo kliznuli su nizbrdo.
Casey pokuša vrisnuti, ali joj glas zataji. Tad joj se iz usta ote: »Bože blagi, Linc...« . Pomakla se i,
ne znajući što radi, probijala se, padala, jurila prema srušenoj zgradi. Užasna bijaše tama, užasni povici.
Započe dreka, odasvud pozivi u pomoć, a nevjerojatna izvijena gomila krša još se mjestimice pomicala,
još su padali djelići i smrskavali se. Odjednom noć osvijetle električni kablovi koji su eksplodirali, a u
zrak između ruševina vrcali su slapovi iskara.
Bjesomučno je jurnula prema nekadašnjem ulazu u zgradu. Daleko, daleko ispod, u mraku koji je sad
gotovo sve zastirao, pružala se iskrivljena masa krša, komada betona, nosača, cipela, igračaka, lonaca,
tava, sofa, stolaca, kreveta, radija, televizora, odjeće, ljudskih udova, knjiga i triju automobila parkiranih
pred samom kućom. I ponovno vriska. Na svjetlu električnih kablova koji su eksplodirali, ugledala je
smrskanu olupinu nekadašnjeg lifta, nizbrdo, a iz kostura kabine stršale su polomljene ruke i noge.
– Linc! – poviče iz svega glasa, pa opet i opet, ne znajući da plače, a suze su joj navrle niz lice.
Odgovora nije bilo. Očajnički se pentrala, maltene pala, probijala se kroz opasni krš i preko njega. Oko
nje su se derali i zapomagali muškarci i žene. Uto u blizini začuje užasnuti jauk i dio krša se pomakne.
Klečala je, razderanih čarapa, razderane haljine, oguljenih koljena, pomakla neke opeke, otkrila malenu
udubinu i u njoj trogodišnju ili četverogodišnju Kineskinju, izvan sebe od straha, koja je kašljala i
maltene se ugušila. – Oh, Isuse, jadno dijete! – Casey se unezvijereno ogledavala, ali nitko joj nije mogao
pomoći. Dio krša se škripeći pomakne. Krupan komad betona iz kojega se gotovo posve odvojilo
armirano željezo. Casey je odstranjivala krš, ne mareći za opasnost kojoj se izlaže. Prokrvare joj prsti,
krš se ponovno pomakne iznad nje i nešto klizne niz cestu. Očajnički je iskopala dijete i zgrabila malenu
ručicu, pomogla djevojčici da se iskoprca, a onda je dignula u naručje i pojurila da se skloni. Upravo
tada popusti taj dio, a Casey stajaše sama, stišćući uza se uzdrhtalu, ali posve neozlijeđenu djevojčicu, i
čvrsto je privijajući na prsa...

Kad je lavina prevrnula neboder i odlomila pretežni dio ceste i škarpe, Dunross i svi koji su se našli na
rubu klizišta, polete niz strmi brijeg, a pad im je ublažavalo raslinje. Taj-pan ustane u polumraku, i opipa
se, ošamućen, zapanjen što može ustati i što nije ozlijeđen. Iz blizine odjeknu bolna zapomaganja. Strmina
bijaše okomita, posvuda mekana i blatnjava. Probio se do Dianne Čen koja je bila u polusvijesti i
zapomagala, a jedna je noga pod neprirodnim kutom bila izvijena ispod nje. Dio goljenične kosti izbijao
joj je ispod kože, ali koliko je vidio, nije oštetila arterije i nije opasno krvarila. Pažljivo je izravnao i nju
i nogu, ali ona je bolno vrisnula i onesvijestila se. Osjetio je da je netko u blizini pa je dignuo glavu.
Ugleda Riku kojoj se razderala haljina. Mlada je žena ostala bez cipela, kosa joj se raščupala, a iz nosa
joj je lagano curila krv.
– Isuse, jeste li čitavi?
– Jesam... jesam! – potresno će ona. – Je li... je li ovo bio potres?
Uto ponovno s treskom eksplodiraju električne žice u kojima je došlo do kratkog spoja i vatrene
kugle rasvijetle cijelo područje.
– Bože mili! – uzdahnuo je. – Kao London u doba bombardiranja! – Uto ugleda nepomičnog Phillipa
Čena, zgrčenog oko mladog stabla, ispruženog naglavce nizbrdo. – Ostanite ovdje, s Diannom! – naredio
je Riki i spustio se nizbrdo. Preokrenuo je Phillipa. Njegov je komprador još disao. Dunrossu lakne.
Smjestio ga je što je bolje mogao i osvrnuo se po svoj toj tugi i jadu. I ostali su se sabirali. Christian
Toxe je pored njega tresao glavom, nastojeći je razbistriti.
– Jarče bože! – stalno je mrmljao. – Unutra je valjda nekoliko stotina ljudi! – Teturao je, okliznuo se
u blatu i ponovno opsovao. – Moram na telefon! Pomo... pomozi mi! – Toxe opsuje kad je ponovno
posrnuo. – Gležanj, k vragu, uganuo sam malo gležanj!
Dunross mu pomogne da se digne, a Riko pridrži Toxea s druge strane. Nespretno su se pentrali
prema ostacima ceste. Neki su ljudi još bili kao ukočeni, a drugi su se već penjali preko prvog klizišta da
vide bi li nekome mogli pomoći, mnogi su stanari unezvijereno ječali. Jednu su majku zadržavali dok joj
je muž već jurio, padao i posrtao prema kršu: u kući je ostala ama s njihovo troje djece.
Kad su se našli na ravnoj površini, Toxe odšepa niz Kotewall Road, a Dunross pojuri prema svom
automobilu po bateriju i pribor za prvu pomoć.
Nigdje nije vidio Lima. Uto se Dunross sjeti da je njegov šofer bio s njima kad je kliznula lavina.
Kad je našao ključeve da otključa prtljažnik, nastojao se prisjetiti. Tko je s nama bio? Toxe, Riko,
Jacques... Ne, Jacques je prije otišao... Phillip i Dianne Čen, Barre... Ne, Barrea smo ostavili na zabavi!
Isuse Kriste! Zabava! Zaboravio sam zabavu... Tko je još ondje bio? Richard Kwang sa suprugom,
Plumm, Johnjohn... Ne, i on je otišao prije nas! Roger Crosse... Ne, on je isto otišao prije nas.
Dunross naglo otvori prtljažnik i nađe dvije baterijske svjetiljke, pribor za hitnu pomoć i dugi
konop. Potrčao je natrag do Rike. Sad su ga boljela leđa.
– Biste li se vratili Dianni i Phillipu i bili uz njih dok ne dovedem pomoć? – Govorio je namjerno
odrješito. – Izvolite! – Pružio joj je bateriju, zavoje i bočicu tableta. – Idite, Dianne je slomila nogu, a ne
znam što je Phillipu. Učinite što možete i ostanite s njima sve dok ne stignu ambulantna kola ili ja! U
redu?
– Da, da, u redu! – Oči su joj zatreptale od straha – kad je pogledala uzbrdo. – Hoće li još... postoji
li mogućnost novih odrona?
– Ne, posve ste sigurni, samo brzo idite! – Njegova je samouvjerenost odagnala njezin strah.
Krenula je nizbrdo osvjetljavajući baterijom put. Tek je tada opazio da je Riko bosa. Uto se sjeti da je
bosa i Dianne, a i Phillip. Istegnuo se da izravna leđa. Odijelo mu se poderalo, ali nije se na to osvrtao.
Potrčao je prema barijeri. U daljini je čuo policijske sirene. Obuzme ga mučno olakšanje kad je potrčao.
Uto na početku kolone automobila opazi Orlandu. Netremice je piljila u mjesto gdje je malo prije
bio Rose Court. Pomicala je usnama, lice i tijelo trzalo joj se u grčevima pa se sjetio one noći kad je
izbio požar. I tad je Orlanda bila podjednako zgranuta i pred slomom. Brzo joj je prišao i čvrsto je
prodrmao, nastojeći je trgnuti iz paničnog sloma koji je toliko puta vlastitim očima gledao za vrijeme
rata.
– Orlanda!
Prenula se iz transa.
– Oh... oh... što, što...?
Silno mu je laknulo kad je vidio da su joj oči sad normalne, i da je njezina bol sad normalna, da su
normalne i suze koje je lila.
– Sve u redu, budite bez brige! Smirite se, čitavi ste, Orlanda! – rekao je blago ali odlučno.
Naslonio je Orlandu na poklopac motora i ostavio je.
Pogled joj se ustalio.
– Za miloga boga... Linc! – Vrisnula je za njim kroz suze: – Linc... unutra je Linc!
Naglo je zastao i okrenuo se prema njoj.
– Gdje je? Gdje je on?
– Bio je u... kod mene u stanu... na osmom katu... na osmom katu!
Dunross ponovno odjuri, a njegova je baterija bila jedina pokretna svjetlosna mrljica u tom kršu.
Ljudi su se slijepo probijali, do gležnjeva u mokroj zemlji, ruke su zaoblili da im se ne ugase šibice
i išli prema ruševinama. Srce mu je zastalo kad je prišao mjestu nesreće. Osjetio je plin. Zadah je
postajao sve snažniji.
– Ugasite šibice, boga vam vašega! – proderao se. – Sve ćete nas raznijeti u pakaoooo!
Tad ugleda Casey...

Uzbrdo su tulila policijska kola koja su vozila odmah iza vatrogasnih. Zavijale su sirene, promet bijaše
gust, a nitko se nikome nije sklanjao s puta. Armstrong je u automobilu slušao poziv preko radio-
odašiljača:
 – Sve policijske jedinice i vatrogasna kola neka se okupe na Kotewall Roadu. Hitno je, hitno, hitno!
Blizu Po Šana i Sinclair Roada novo klizište! Javljeno nam je da se srušila zgrada Rose Courta, i još
dvije dvanaestokatnice!
– Smiješno! – procijedi Armstrong i doda: – Pazi, majke ti! – Naime, šofer je prešao s onu stranu
ceste i maltene se sudario s kamionom. – Skreni udesno, po Castle Roadu prijeđi na Robinson i onda na
Sinclair! – naredio mu je.
Vraćao se kući s preslušavanja Briana Kwoka, a glava ga je boljela i pucala mu od umora, kadli je
čuo hitan poziv. Sjetio se da Crosse stanuje na Sinclair Roadu i da večeras ide na koktel Jasona Plumma
nakon izvidnice s Rosemontom pa je odlučio priviriti. Isuse, otužno je pomislio, ako je stradao Crosse,
tko će preuzeti tajnu policiju? I hoćemo li Briana pustiti ili ćemo ga zadržati, ili kako?
Ponovno odjekne novi glas, čvrst i polagan, a smetnje u radio-vezama bile su izrazite.
– Ovdje zamjenik vatrogasnog šefa Soames, hitno je, hitno! – Armstrong i šofer prestanu disati. –
Nalazim se na raskršću Sinclair, Robinson i Kotewall Roada gdje sam se utaborio. Hitno je, ponavljam,
hitno! Smjesta obavijestite šefa policije i guvernera, ovo je katastrofa širokih razmjera. Javite svim
bolnicama na otoku neka budu pripremne. Neka sva ambulantna kola, i svo liječničko osoblje, dođe
ovamo. Bit će potrebna neposredna i snažna vojna pomoć. Nestalo je struje pa su nam potrebni
generatori, žice i svjetlo...
– Isuse Kriste! – promrmlja Armstrong. Zatim će otresito: – Probij se naprijed, boga ti tvoga, i to
brzo!
Policijska kola ubrzaju...

– Oh, Iane! – gorko će Casey, držeći još u naručju okamenjenu djevojčicu. Nije mogla plakati. – Linc je tu
negdje!
– Da, znam! – nadjačao je suludo zapomaganje i dozivanja u pomoć koje je dopiralo kroz užasnu
škripu krša što se još pomicao. Ljudi su nasumce hodali, ne znajući kamo bi gledali, otkud bi započeli,
kako bi pomagali. – Jeste li čitavi?
– Ja jesam, ali... ali Linc... ja ne... – Umuknula je.
Pred njima, malo niže, uz ostatke dizala, zaglušno tresne velika gomila iskrivljenih greda i rasutih
djelića i nastane lančana reakcija nizbrdo. Kad je u to uperio svjetiljku, vidješe kako izdvojena hrpa krša
udara u dizalo, pomiče ga i kotrlja, ostavljajući za sobom leševe.
– Oh, Isuse! – zajecala je. Djevojčica se prestravljeno pripijala uz nju.
– Vratite se do automobila, tamo ste sigurni...
Uto im pritrči jedan čovjek izvan sebe od strepnje, zagleda se u djevojčicu koju je stezala u naručju i
zgrabi je, hvaleći boga i Casey.
– Gdje... gdje ste je našli?
Casey mu ošamućena pokaza. Čovjek se tupo zagleda onamo i nestane u noći, plačući od olakšanja.
– Ostanite ovdje, Casey! – opomene je Dunross. Odasvud su se približavale sirene. – Na brzinu će
pogledati!
– Budite oprezni! Isuse, osjećate li plin?
– Da, i to snažan! – Uz pomoć baterijske svjetiljke probijao se preko krša, ispod krša, i kroz krš,
posrćući i kližući se. Tlo je bilo nesigurno, a sve je ispod njega škripalo. Prvo zdrobljeno tijelo
pripadalo je njemu nepoznatoj Kineskinji. Deset metara dalje ugleda bijelca smrskane i gotovo
nepreproznatljive glave. Brzo je svjetiljkom prelazio po području ispred sebe, ali među mrtvacima nije
razaznao Bartletta. Malo dalje još dva skrhana tijela, oba Kinezi. Svladavši mučninu, probijao se ispod
opasne nadstrešnice prema bijelcu, pa pažljivo držeći bateriju, stavi ruku u mrtvačeve džepove. Na
vozačkoj dozvoli pročita: Richard Pugmire.
– Isuse! – procijedi Dunross. Užasno je zaudarao plin. Želudac mu se okrene kad je daleko dolje
vidio kako eksplodiraju električne žice. Svi ćemo u kraljevstvo nebesko ako dovde skoče te vražje iskre,
pomislio je. Polako se izvukao iz ruševina i uspravio u svoj visini, olakšano dišući. Posljednji put
pogleda Pugmireov leš i ponovno krene nizbrdo. Nakon nekoliko koraka začuje slabo stenjanje. Uskoro je
otkrio izvor, krenuo prema njemu i ponovno se uspeo. Srce mu je snažno lupalo. Pažljivo se uvlačio u
dubinu, ispod užasne nadstrešnice od greda i krša. Prihvati se i svom snagom potegne odlomljeni komad
betona, gurnuvši ga u stranu. Ispod njega se nalazila glava jednog čovjeka.
– U pomoć! – slabašno je stenjao Clinker. – Bog te blagoslovio, prijatelju...
– Čekajte malo! – Dunross vidje da čovjeka pritišće golema stropna greda, ali ta je greda ujedno
držala sav taj krš da ga posve ne zatrpa. Tragao je baterijom sve dok nije našao odlomljen komad cijevi.
Upotrijebio ju je kao polugu i pokušao podignuti gredu. Zlokobno se nagne piramida krša. – Možete li se
micati? – zapita Dunross.
– Moje... moje noge, užasno me bole, ali ću pokušati! – Clinker ispruži ruke i zgrabi čvrsto
ukliješteni komad željeza. – Spreman sam kad vi možete!
– Kako se zovete?
– Clinker. Ernie Clinker. A vi?
– Dunross! Ian Dunross.
– Oh! – Clinker bolno pomakne glavu i pogleda uvis. Lice i glava bijahu mu okrvavljeni, kosa
raščupana a usne suhe. – Hvala, taj-pane! – reče. – Spreman... spreman sam kad god vi budete spremni!
Dunross svom težinom i snagom pritisne svoju cijev-polugu. Greda se nadigne nekoliko centimetara.
Clinker se pomakne ali se nije uspio izvući.
– Još malo, prijatelju! – jauknuo je s mukom.
Dunross ponovno pritisne polugu. Osjeti kako ga svi ručni i nožni mišići bole od napora. Greda se
malčice digne. U šupljinu se odroni krš. Još više!
– Sad! – poviče. – Više neću moći držati!
Starac se grčevito uhvati za željeznu šipku. Izvlačio se, centimetar po centimetar. Kad se pomaknuo,
stropošta se novi krš. Napola se izvukao. Kad mu je oslobodio trup, Dunross spusti gredu, blago, posve
blago, a kad se greda posve smirila, dohvatio je starca pa ga izvukao. Tek je tada ugledao krvavi trag.
Clinker nije imao lijeve noge.
– Ne miči se, stari prijane! – sućutno je rekao dok je
Clinker ležao, stenjao, u polusvijesti, nastojeći obuzdati bolno jecanje. Dunross otvori zavoj i čvrsto
mu priveže petlju neposredno ispod koljena.
Uspravi se u tijesnom prostoru i pogleda opasnu nadstrešnicu iznad sebe. Što da sad uradim? Moram
najprije izvući ovoga jadnika, zaključio je, dok ga je muka hvatala u tako tijesnom prostoru. Uto začuje
tresak i škripu krša koji je ponovno krenuo. Zemlja mu se izmakne pod nogama i on se sagne, zaštitivši
rukama glavu.
Krenula je nova lavina...
 83

21.13

Rose Court srušio se prije nepunih šesnaest minuta, a već su se po tom velikom razorenom području
ustrčali ljudi. Neki su se iskopali iz krša, a drugi su spašavali. Pored glavnog štaba na raskršću bijahu
policijski automobili, četiri vatrogasna kamiona i spasilačke ekipe. Svjetiljkama su obasjavali proplanak,
a vatrogasci i policajci bjesomučno su se probijali kroz razvaline. Izbije omanji požar ali su ga brzo
svladali. Svi su znali kolika im opasnost prijeti od plina. Već su polazila prva kola hitne pomoći,
prevozeći mrtve i ranjene, a okupljalo se sve više vozila.
U mraku je vladao kaos: nije više bilo ulične rasvjete a ponovno je počela kiša. Malo prije je stigao
starješina vatrogasne brigade koji je pozvao stručnjake iz gradske plinare i druge vještake da pregledaju
temelje ostalih nebodera i okolnih zgrada ukoliko bi iz njih trebalo evakuirati stanare. Nesigurne su bile
sve tri glave arterije: Kotewall, Conduit Road i Po Šan Road.
– Isuse! – prestravljeno je procijedio. – Tjednima ćemo ovo iskapati i raščišćavati! – No na izgled
posve miran stajao je na kiši, a pored njega naglo zakoče još jedna patrolna kola. – Oh, zdravo, Roberte!
– rekao je Armstrongu koji mu je prilazio. – Da – odgovorio je videći koliko se Armstrong zapanjio. –
Sam Bog zna koliko ih je ispod ruševina...
– Čuvaj se! – krikne netko i svi potrče u zaklon jer se s osakaćenih gornjih katova »Sinclairova
tornja« upravo odvojila golema masa armiranog betona. Jedna policijska kola upere svjetlost uvis.
Vidješe komadićke prostorija koje su ostale bez stropa. Na rubu ponora se koprcala sićušna spodoba. –
Neka se netko popne gore da vidi koji je ondje vrag!
Odjuri jedan vatrogasac...

Na mračnim cestama koje su se ulijevale u Kotewall Road skupiše se stanari iz obližnjih zgrada. Svi u
strahu da će zemlja ponovno kliznuti, ne znajući bi li napustili svoje stanove ili ne. Orlanda se još
ošamućena naslanjala na auto, a kiša joj se na licu miješala sa suzama. Preko barijere je na poprište
prodrlo novo policijsko pojačanje koje se razišlo pretražujući teren snažnim svjetiljkama. Jedan
policajac začuje odozdo povik »U pomoć« ! pa uperi svjetlo u krš, ali žurno promijeni smjer jer vidje
Riku koja mu je mahala i vrištala, pokazujući dvije nepokretne osobe na tlu pored sebe.
Na raskršću nešto niže, na Kotewall Roadu, naglo zastanu Gorntova kola. Nije se osvrtao na naredbe
unezvijerenih policajaca nego je stisnuo ključ automobila i pojurio uzbrdo. Ošamutio se kad je prišao
ogradi i vidio katastrofu u punom opsegu. A malo prije bio je u toj zgradi, pio i očijukao s Casey, sve je
sredio, Orlandu je okučio, a onda se cijela njegova pobjeda izokrenula, pobjesnio je na Dunrossa, ali je
pravim čudom pravodobno napustio zgradu, a sad su možda svi ostali mrtvi, pokopani i zauvijek nestali.
Isuse! Dunross... Orlanda... Casey... Jason... Bart...
– Mičite se s puta! – vrisne policijac. Projure bolničari s nosilima, a za njima vatrogasci sa
sjekirama, preko gomile blata, stijenja i stabala prema razvalinama. – Oprostite, gospodine, ali ne smijete
ovdje stajati!
Gornt se odmakne, zadihan od trčanja.
 – Je li itko izišao?
– Oh, da, naravno, sigurno je da...
– Jeste li vidjeli Dunrossa? Iana Dunrossa?
– Koga?
– Taj-pana, Dunrossa!
– Ne, nisam, na žalost! – Policajac se okrene da prihvati i smiri neke izbezumljene roditelje.
Gornt ponovno pogleda poprište, još prestravljen razmjerima katastrofe.
– Isuse! – procijedi jedan Amerikanac. Gornt se okrene. To je izustio Paul Čoj koji se s Venerom
Pun tiskao u novoj skupini ljudi koji su se probijali uzbrdo. Svi su kao ošamućeni buljili u mrak. – Isuse!
– Što ovdje radite, Paule?
– Dobra večer, gospodine Gornt... unutra je moj ujak! – izusti Paul Čoj koji je jedva govorio. – Isuse
Kriste, pogledajte!
– Četveroprsti?
– Da, on je...
– Gospodin Vu me očekuje – dostojanstveno ga prekine Venera Pun – da raspravljamo o filmskom
ugovoru. Poći će u filmske producente!
Gornt prijeđe preko te laži, a misli su mu se rojile. Ako pomogne Četveroprstom da se spasi, starac
će možda i njemu pomoći da se izvuče iz burzovne katastrofe koja mu prijeti.
– Na kojemu se katu nalazio?
– Na petom! – odgovori Venera Pun.
– Paule, pođi okolo na Sinclair Road i probij se na ovaj dio pristranka. Ja ću ti poći u susret
nizbrdo. Kreni!
Mladić odjuri prije nego što ga je Venera Pun stigla zaustaviti. Onaj policajac je još uvijek bio
zaokupljen drugim ljudima. Gornt bez oklijevanja pojuri na barijeru. Dobro je poznavao Plummov stan na
petom katu. Vjerojatno je u blizini i Četveroprsti. U mraku nije na drugoj strani ceste opazio Orlandu.
Kad je prešao preko barijere, išao je što je brže mogao, a noge su mu upadale u zemlju. Povremeno
je teturao.
– Heja, dični gospodine! – dobaci na kantonskom obližnjem nosaču nosila. – Imate li bateriju viška?
– Imam, imam, tu je! – odgovori mu čovjek. – Samo, pazite, teren je nesiguran. Ima ovdje mnogo
duhova!
Gornt mu je zahvalio i žustro odjurio. Zastane pred mjestom gdje je nekoć bio ulaz u zgradu. Uzbrdo
je sve dokle je oko sezalo bila užasna razjapljena raspuklina klizišta, široka sto metara. Na rubovima svih
triju arterija nalazilo se još zgrada i nebodera, a jedan od njih u izgradnji. Smučilo mu se pri pomisli da
bi mogao upasti u neku od tih rupa. Nestao je cijeli Conduit Road, stabla su bila iščupana, potporni
zidovi srušeni. Protrnuo je pogledavši nizbrdo.
– Nemoguće! – procijedio je, prisjetivši se veličine i snage tog nebodera i ponosne zgrade Rose
Court. Uto opazi kako titravo svjetlo reflektora obasjava vrh »Sinclairova tornja« , kuće koju je oduvijek
mrzio. I Dunrossa je još jače zamrzio kad je tu izgradnju financirao i ostvario – zato što mu je pokvarila
divan vidik. Videći da nedostaje gornji kat zgrade, zapljusne ga val slasti koji uskoro preraste u gorčinu,
jer se sjetio svog stana na terasi Rose Courta, na dvanaestom katu, i lijepih doživljaja koji su ga vezivali
s Orlandom i na dvanaestom i u njezinom stanu na osmom katu. Sve je to sad bio krš ispunjen smrću.
 – Kriste! – glasno je povikao, blagoslivljajući svoj džos.I krene naprijed...

Casey je sjedila na gomili krša i sva jadna čekala. Spasavalačke su ekipe po cijeloj padini radile u
polumraku, probijajući se po opasnim površinama, dozivajući i slušajući pozive zakopanih žrtava. Tu i
tamo su spasavaoci očajnički kopali i uklanjali krš, pronalazili nove žrtve.
Uzrujano je ustala i pogledala niz padinu, tražeći Dunrossa Brzo joj je nestao iz vidokruga među
razvaline ali povremeno bi opazila bljesak njegove baterije. Već nekoliko minuta ništa nije vidjela.
Pojača se njezina tjeskoba. Minute su se beskonačno otegnule, a kad god bi se razvalina pomakla,
obuzimao ju je sve to jači strah. Linc! Linc je tamo negdje, bubnjalo joj je u mozgu. Nešto moram
poduzeti! Ne mogu samo sjediti... Bolje da sjedim, čekam, molim se i čekam. Čekam da se vrati Ian. On
će ga naći...
Odjednom je prestrašeno skočila na noge. Povelika groniada na polovici padine naglo se odvojila, a
spasavaoci su se raštrkali i potrčali da se sklone. Za tren prestane lančana reakcija i ponovno zavlada
tišina, ali srce joj je i dalje ubrzano kucalo. Nije opažala pokretnu točkicu Dunrossove baterije koja bi je
smirivala.
– Oh, Isuse, samo da mu se što ne dogodi!
– Casey? Casey, jeste li to vi? – pomoli se iz mraka Gornt i probije se do nje.
– Oh, Quillane! – očajno je jauknula. Zagrlio ju je i ulijevao joj snagu svojom snagom. – Molim vas,
pomozimo Lincu...
– Došao sam čim sam čuo! – žustro je prekine. – Čuo sam preko radija. Isuse, bojao sam se da ste
vi... Nisam očekivao da... Drž’te se, Casey!
– Meni... meni je dobro! Linc... Linc je ondje negdje, Quillane!
– Kako? Je li moguće da on...?
– Bio je u Or... u Orlandinu stanu, a Ian...
– Možda griješite, Casey.
– Ne, rekla mi je Orlanda!
– Znači da se i ona spasila? – Gornt odahne. – Orlanda se izvukla?
– Da! Bila je sa mnom nešto niže, gledala sam kako se to ruši, Quillane! Vidjela sam svu onu užasnu
lavinu i cijelu zgradu kako pada, a onda sam ovamo dotrčala. Ian mu je priskočio u pomoć, a Linc...
– Dunross? I on se izvukao? – zapitao je s gorčinom.
– Oh, da, da! Sad je negdje dolje. Zgrada se pomakla, a dizalo, dizalo je bilo puno leševa. On dolje
negdje traži... Traži, za svaki slučaj... – Glas joj zamre.
Vidjela je kako Gornt promatra pristranak.
– Tko se još spasio?
– Jacques, bračni par Čenovih, onaj novinar, ne znam mu ime... – Nije mu vidjela lice pa joj nije
bilo jasno što on osjeća. – Žao vam je što je... što je Ian živ?
– Ne, naprotiv! Kamo je otišao?
– Dolje! – Uzela mu je bateriju i uperila snop svjetla. – Tamo dolje, gdje je ona stijena. Nisam... već
ga neko vrijeme ne vidim, ali tamo je on. Vidite li ostatke onog dizala? On je u blizini! – Sad je bolje
vidjela njegovo lice, crne oči, bradato lice, kao isklesano, ali na njemu ništa nije mogla pročitati.
– Ostanite ovdje! – dobacio joj je. – Ništa vam ovdje neće biti! – Uzeo je bateriju i pošao u
razvaline. Uskoro se u njima izgubio.
Kiša je sad padala snažnije, topla kao i noć, a Gornt ispljune žuč. Veselio se što je njegov neprijatelj
živ. Bio je bijesan što je neozlijeđen prošao... ali ipak mu je bilo draže što je Ian ostao živ!
Jako mu se klizalo dok se probijao. Zatrese se jedna ploča i popusti. Posrnuo je, ogulio goljenicu i
opsovao, a zatim pošao naprijed, tražeći baterijom sigurno mjesto, iako je znao da sigurnosti tu nema.
Znači, vražji taj-pan Ian Dunross izvukao se iz nebodera prije nego što se srušio, pomisli Gornt. Taj vrag
je čarobnjak! Isuse! Ali, da ne zaboravim, i meni su se nasmiješili bogovi! Ne smijem zaboraviti da...
Zastane. Iz blizine začuje slabašno zapomaganje. Ponovno osluhne ali nije mogao odrediti odakle to
dopire.
– Gdje ste, gdje ste? – doviknuo je i ponovno naćulio uši. Ništa! Neodlučno je obasjao put ispred
sebe. Cijela ova prokleta masa može se bez razloga pokrenuti još tridesetak metara, zaključi on. – Gdje
ste? – zapita, ali odgovora nije bilo. Oprezno je nastavio. Osjeti snažan zapah plina.
Kad je prišao olupini dizala, pogleda leševe, ali među njima nije nikoga prepoznao. Krene naprijed
i pođe iza ugla, skrutivši se ispod jednog nadvoja. Odjednom ga zaslijepi svjetlost baterije.
– Kojega vraga ti ovdje radiš, Quillane? – zapita ga Dunross.
– Tebe tražim! – ozbiljno će Gornt obasjavši ga snopom svjetla. – Casey mi reče da se igraš
skrivača!
Dunross se odmarao na kršu i nastojao doći do zraka, okrvavljenih i izranjenih ruku, razderana
odijela. Kad se pomakao ovaj dio razvaline, zatrpao mu je izlaz. Bacio se u zaklon, ispala mu je iz ruke
baterija, a kad se lavina zaustavila, ostao je u zamci s Clinkerom. Napregnuo je svu snagu volje da ga u
mraku ne uhvati panika. Strpljivo je pretraživao unaokolo, pipkao i tražio bateriju. Pedalj po pedalj. Kad
je već maltene odustao, prsti mu zapnu na bateriji. Prošao ga je strah kad je opet imao svjetlo. Obasjao je
nov izlaz. Netremice se zagledao u Gornta i ovlaš nasmiješio.
– Je li ti žao što nisam poginuo?
Gornt slegne ramenima i nasmiješi mu se jednakom mjerom.
– Da! Džos! Ali, prije ili kasnije hoćeš! – Nadvoj zaškripi i lagano zadršće, a Gornt uperi uvis snop
svjetlosti. Obojica prestanu disati. Nadvoj se više nije micao. – Ubrzo, ako se ne makneš odavde, vraga ti
tvoga!
Dunross ustane i jaukne jer ga je presjeklo u leđima.
– Nisi valjda ranjen? – zapita ga Gornt.
Dunross se nasmije i lakne mu. Više se nije bojao da će biti živ zatrpan.
– Nisam. Daj, pomozi mi!
– Kako?
Dunross baterijom osvijetli ruševinu. Tad i Gornt ugleda starca.
– Zatrpalo me dok sam ga pokušavao spasiti!
Gornt odmah čučne i priskoči mu u pomoć, odmičući krš da sebi oslobodi prolaz.
– Zove se Clinker. Noge su mu smrskane, a jedna mu je odsječena.
– Isuse, daj da ga izvučem! – Gornt dohvati i odgurne betonsku ploču pa skoči u jamu. Uskoro se
vrati i prostrijeli Dunrossa. – Na žalost, jadnik je mrtav!
– Oh, Isuse! Jesi li u to siguran?
Gornt digne starca kao perce. Zajedno ga iznesu iz jame.
 – Jadnik!
– Džos! Je li rekao gdje se nalazio u zgradi? Na kojem katu? Je li netko bio s njim?
– Mrmljao je nešto o domaru koji je zatrpan i o nekoj... mislim o nekoj Mabel!
Gornt je posvuda osvjetljavao baterijom.
– Jesi li nešto čuo? Ili nekoga?
– Nisam!
– Izvucimo ga! – odlučno će Gornt.
Podignu ga. Kad su izišli i došli na razmjerno sigurno mjesto, zastanu da uhvate dah. U blizini su se
nalazili nosači s nosilima. Dunross im mahne.
– Odnijet ćemo ga, dični gospodaru! – odgovori mu jedan. Prebace leš na nosila i odjure.
– Quillane, prije nego što se vratimo Casey. Rekla mi je ...
– Za Bartletta? Da, rekla mi je da je u Orlandinu stanu! – Gornt ga pogleda. – Njezin je stan bio na
osmom katu!
Dunross pogleda nizbrdo. Vidje više svjetala nego prije.
– Gdje li je to moglo završiti?
– Sigurno je poginuo... Osmi kat!
– Da, ali gdje bi to moglo biti?
Gornt je osvjetljivao proplanak.
– Odavde ne vidim! Možda nešto prepoznam, ali sumnjam! Moglo bi... moglo bi to biti dolje, gotovo
na Sinclair Roadu!
– Možda je živ u nekom udubljenju. Idemo pogledati!
Gorntovo se lice iskrivi u neobičnom smiješku.
– Potreban ti je on i njegov posao, je li?
– Ne, sad više nije.
– Glupost! – Gornt se popne na stijenu. – Casey! – povikao je zaoblivši dlanove oko usta. –
Silazimo! Vratite se na barijem i tamo pričekajte!
– Dobro, samo pripazite! – slabašno im se odazvala.
– Pa lijepo, hrabri Gunga Dine! – kiselo će Gornt. – Kad već želiš izigravati heroja, neka barem
bude po propisima. Za mnom! – I krene.
Dunross krene za njim, nevoljko, ali sam nije ništa mogao. Bio je bijesan. Probijali su se. Kad su se
izvukli, zalete se niz padinu. Povremeno bi vidjeli leš, ili dio leša, ali nikoga nisu prepoznali. Prođu
pored nekolicine izbezumljenih preživjelih, ili rođaka nestalih osoba, koji su očajnički kopali, i to
rukama, slomljenim komadom drva, svime što su god našli.
U podnožju brijega Gornt zastane, pažljivo obasjavši razvaline baterijskom svjetiljkom.
– Ima li štogod? – zapita ga Dunross.
– Ništa! – Gornt opazi zablaćene zavjese koje su možda bile u Orlandinu stanu, ali prošle su gotovo
dvije godine otkako je bio u njezinu stanu. Neodlučno zaustavi bateriju.
– Što je?
– Ništa! – Gornt se počne penjati, tražeći poznate pojedinosti iz njezina stana ili iz prostorija »Asian
Properties« na petom katu. – Možda je ovo iz Plummova stana! – kaza. Sofa bijaše raspolovljena. Stršale
su ogoljele opruge.
– Pomozite, pomozite, tako vam svih bogova! – odjekne slabašni glas na kantonskom negdje iz
sredine tih razvalina. Gornt se odmah probije prema tom glasu jer mu se učini da to zapomaže
Četveroprsti. Dunross tik za njim, gore, dolje, ispod krša. Usred gomile ruševina sjedio je stari Kinez,
sav blatnjav i prašnjav. Zaprepašteno je gledao oko sebe, a činilo se da nije ozlijeđen. Kad su mu prišli
Gornt i Dunross, nakreveljio im se i zažmirio na svjetlu njihovih baterija.
Oni su njega prepoznali odmah, a sad je i on njih. Bio je to bankar Nasmiješeni Čing.
– Što se dogodilo, dična gospodo? – zapitao je, iskezivši zube, na grlenom kantonskom.
Gornt mu ukratko objasni a Nasmiješeni uzdahne.
– Tako mi svih bogova, nemoguće! Jesam li živ? Uistinu živ?
– Da! Na kojem ste bili katu, Nasmiješeni Čingu?
– Na dvanaestom katu, u svojem dnevnom boravku. Gledao sam televiziju. – Nasmiješeni se Čing
prisjećao, iskrivi usne u novoj grimasi. – Upravo sam na ekranu vidio malenu medenoustu Veneru Pun, i
tad... Tad sam začuo grmljavinu iz smjera Conduit Roada. Slijedeće čega se sjećam jeste to da sam se
ovdje probudio, prije nekoliko trenutaka. Baš ovdje!
– Tko je još s vama bio u stanu?
– Moja ama! Prva žena negdje vani igra mah-džong!
Sitni starčić oprezno ustane, istegne sve udove i zasmijulji se.
– Ajiija! Tako mi svih bogova, ovo je jebeno čudo, Prvi taj-pane, i vi. Drugi taj-pane! Bogovi su mi
očigledno skloni, očigledno ću spasiti svoju banku, ponovno ću se obogatiti i ući u upravu »Konjičkog
kluba« ! Ajiija! Kakav džos! – Ponovno je opipao noge pa se iskobeljao i odjurio na sigurno.
– Ako je ovaj krš bio dvanaesti kat, osmi je vjerojatno tamo negdje! – izjavi Dunross pokazujući to
mjesto snopom svjetlosti.
Gornt kimne, namrštena lica.
– Ako se izvukao onaj stari gad, valjda će se i Bartlett!
– Možda... Tražimo dalje!
 84

23.05

Vojni kamion nahrupi pod jakom kišom, oko njega je prštalo blato. Zaustavio se pored glavnog štaba. Iz
njega skoče irski čuvari u radnoj uniformi i kišnim kabanicama. Neki su nosili i vatrogasne sjekire. Čekao
ih je oficir.
– Onamo, naredniče! Pomozite starijem vodniku O’Connoru! – Oficir bijaše mlad. štapom pokaže
udesno po kršu. Kabanica njegove uniforme, čizme i hlače bijahu blatnjave. – Ne pušite, ondje još izlazi
plin. I mičite se!
– Gdje je prva četa, gospodine?
– Gore na Po Šanu, četvrta je četa na pola puta do njih. Imamo prvu pomoć na Kotewallu. Javite mi
se na četvrtom kanalu. Idite!
Ljudi su gledali pustoš.
– Slava Bogu! – procijedi jedan. Svi potrče za narednikom.
Oficir se vrati na svoje mjesto i uzme poljski telefon.
– Četvrta četo, ovdje komanda. Podnesite izvještaj!
– Pronašli smo četiri leša i dva ranjenika. Sad smo na pola proplanka. Jedna Kineskinja preziva se
Kwang. Višestruki prijelomi, ali inače je u redu. I njezin muž koji je samo malo smušen.
– Gdje su se nalazili?
– Na petom katu zgrade. Zaštitili su ih snažni nadvoji. Oboje ozlijeđenih poslali smo na hitnu pomoć
u Kotewall. Čujemo da nam se javlja netko tko je zakopan veoma duboko, gospodine, ali se do njega ne
možemo probiti. Vatrogasci ne smiju upotrijebiti svoje autogene rezalice, jer ima previše plina. Inače kod
nas ništa, gospodine!
– Samo nastavite! – Oficir se okrene i obrecne na svog posilnog: – Uhvati one vražje plinare pa
pogledaj koji ih je vrag zadržao! Neka maknu guzice malo brže!
– Razumijem!
Promijenio je kanal i kazao:
– Hitna pomoć na Kotewallu, zove vas komanda. Kakva je situacija?
– Dosad četrnaest leševa, kapetane, i devetnaest ozlijeđenih, od kojih neki veoma teško. Nastojat
ćemo ih što prije identificirati. Iskopali smo Sira Dunstana Barrea. Samo je slomio gležanj!
– Marljivo naprijed! Policija preko kanala šesnaest objavljuje spisak nestalih. Javite im sva imena, i
mrtvaca i ranjenika... svih, čim prije! Ovdje su neki ljudi silno zabrinuti.
– Da, gospodine! Govorka se da ćemo evakuirati cijelo ovo područje!
– Guverner, šef policije i vatrogasni ravnatelj upravo sad o tome raspredaju! – Oficir umorno
protrlja lice pa pohita u susret novom kamionu koji je dovezao Gurke iz inženjerije. Prošao je pored
guvernera, šefa policije i vatrogasnog ravnatelja koji su se okupili u štabu ispod nadstrešnice
»Sinclairova tornja« . Iz automobila iziđe sijedi građevinski inženjer iz Nadzorne službe i pojuri prema
njima.
– Dobra večer, gospodine! – tjeskobno će on. – Obišli smo sve zgrade, od Po Šana dovle.
Preporučujem da evakuiramo devetnaest zgrada!
– Boga ti tvoga! – prasne Sir Geoffrey. – Mislite da će se srušiti cijeli ovaj brijeg?
– Ne, ali ako kiša nastavi padati, moglo bi ponovno kliznuti. To je karakteristično za ovo područje! –
Pokaza po tami. – Godine 1941. i 1950. klizila je Bonham Street, a 1959. je bila katastrofa na Robertsonu
i Lytton Roadu. Beskonačan je to spisak, gospodine, pa preporučam evakuiranje!
– Kojih zgrada?
Inženjer pruži guverneru spisak pa pokaže u mraku po trima prometnicama.
– Na žalost, tu je više od dvije tisuće osoba!
Svi uzdahnu. Svi upru pogled u guvernera. Pročitao je spisak i pogledao proplanak. Posvuda
klizište. Iznad njega se uzdizala planina.
– Vrlo dobro! – nato će on. – Evakuirajte ljude, ali, majku vam vašu... Naredite ljudima da pritom
budu prisebni jer nam panika nije potrebna!
– Razumijem! – I čovjek odjuri.
– Možemo li dobiti još ekipa, Donalde?
– Zasad ništa, gospodine – odgovori mu šef policije, pedesetogodišnjak odlučna lica. – Na žalost,
malo nas ima. Klizišta su nastala i na Kowloonu, i u Kwun Tongu. Sravnjeno je sa zemljom osamdeset
izbjegličkih straćara ga samo ondje imamo već četrdeset i četiri mrtva, a od toga dvadeset djece!
– Isuse! – procijedi Sir Geoffrey gledajući padinu. – Kad nam je Dunross osigurao Tiptopovu
podršku, ponadao sam se da je kraj našim mukama, barem za večeras!
Vatrogasni ravnatelj odmahne glavom, umorna lica.
– Na žalost, muke tek počinju, gospodine! Računamo da je još ovdje zatrpano stotinu, a možda i više
osoba! – Ozbiljno je nadodao: – Proći će tjedni dok pretresemo ove ruševine, a možda to nikad nećemo
ostvariti!
– Da! – Guverner se ponovno zamisli pa odlučno reče: – Idem na Kotewall, javljajte mi se na petom
kanalu! – Pođe prema svojim kolima, posilni mu otvori vrata ali Sir Geoffrey zastane. Roger Crosse i
Sinders primicali su se iz velikog rasjeda preko Sinclair Roada ispod kojeg je tunel izbio na površinu. –
Jeste li imali sreće?
– Ne, gospodine! Ušli smo u tunel, ali je urušen pedesetak metara. Kroz taj tunel nemoguće je
prodrijeti u Rose Court! – odgovori Crosse.
Kad se srušio Rose Court i djelomice otrgnuo gornja četiri kata »Sinclairova tornja« , Crosse se
nalazio blizu svoga stana, sedamdesetak metara od nebodera, čim se sabrao, najprije je pomislio na
Plumma a onda na Suslova. Suslov mu je bio bliži. Kad je Crosse došao do mračnog ulaza u »Sinclairov
toranj« , iz zgrade su već jurili prestrašeni stanari. Odgurivao ih je pa se psujući probio stubištem do
najgornjeg kata, osvjetljujući put malenom baterijskom svjetiljkom. Gotovo je posve nestao stan broj 32.
Sporedno stubište je bilo razneseno na tri kata. Dok je zurio u mrak, Crosse shvati: ako je klizanje zateklo
Suslova ovdje, ili ako je u to doba bio s Clinkerom, mrtav je čovjek... jer mogao je pobjeći jedino kroz
zarušeni tunel.
Kad se spustio u prizemlje, zaobišao je zgradu i uvukao se u tajni prolaz. U njemu je ključala vodena
bujica. Pohitao je na cestu na kojoj je popustio svod tunela. Pukotina bijaše preplavljena. Presretan pođe
na najbliži telefon, čvrsto uvjeren da je Suslov poginuo. Nazove svoj štab i zatraži Sindersa.
– Da? Oh, halo, Rogere!
Objasnio je Sindersu gdje se nalazi i što se dogodilo, nadodavši:
– Suslov je bio kod Clinkera. moji ljudi tvrde da nije izišao. Znači da je zatrpan! Zacijelo su obojica
pod ruševinama. Nema izgleda da su preživjeli.
– Prokletstvo! – Duga stanka. – Evo me odmah!
Crosse je ponovno izišao i počeo organizirati evakuaciju »Sinclairova tornja« i spašavanje
ugroženih stanara. Nestale su tri obitelji kad se odlomiše gornji katovi zgrade. Kad je stigla policija i
vatrogasci, bilo je već sedam mrtvih, od čega dvoje djece, i četvero na samrti. Kad su stigli guverner i
Sinders, vratiše se do otvorenog tunela da vide može li se kroza nj proći.
– Onuda nam pristupa nema, Sir Geoffreyju! Urušio se cijeli svod tunela, zauvijek propao! – Crosse
je bio ozbiljan, a u sebi je likovao što je odjednom ovako divno riješena njegova briga.
– Velika šteta! – naljutio se Sinders. – Da, zla sreća. Izgubili smo vrijednog špijuna.
– Zaista misliš da bi ti odao Arthura? – zapita ga Sir Geoffrey.
– Jasno! – samouvjereno će Sinders. – Zar ne, Rogere?
– Da! – Crosse jedva suzdrži smiješak. – Sigurno!
– Bit će vraga u diplomatskim krugovima – uzdahne Sir Greoffrey – ako se on ne vrati na Ivanov!
– Nismo mi krivi – izjavi Sinders. – Viša sila!
– Slažem se, ali znaš kako su Rusi netrpeljivi. Kladim se u što god hoćeš, oni će misliti da smo ga
zaključali i provodili istragu... Moramo hitno pronaći njega ili njegov leš!
– Da, gospodine! – Sinders nadigne okovratnik zbog kiše. – A što ćemo s odlaskom Ivanova?
– Što predlažeš?
– Rogere?
– Savjetujem da ih odmah nazovemo, gospodine. Obavijestimo Borodinova što se dogodilo. Ako
žele, možemo odložiti njihov odlazak iz Hong Konga. Poslat ću automobil po njega i po koga god on hoće
dovesti, da pomognu u potrazi!
– U redu, a ja ću biti na Kotewallu.
Gledali su za Sirom Geoffreyem pa se sklonili u zavjetrini zgrade. Sinders je zurio u neviđen nered.
– Nema izgleda da je on još živ, zar ne?
– Nema!
Pritrči im unezvijereni policajac.
– Najnoviji spisak mrtvih i spašenih, gospodine! – Mladić pruži spisak Crosseu i žustro nado veže:
– Svakog trenutka će se preko hongkonškog radija javiti Venera Pun. Ona je sad gore na Kotewallu.
– Dobro, hvala! – Crosse brzo prijeđe po spisku. – Isuse!
– Pronašli su Suslova?
– Ne, ali poginulo je mnogo mojih znanaca! – Pružio mu je spisak. – Pobrinut ću se za Borodinova, a
onda se vraćam onamo gdje je bio Clinker.
Sinders kimne glavom i pogleda spisak. Dvadeset i osam spašenih, sedamnaest mrtvih. Njemu
njihova imena nisu ništa značila. Među mrtvima opazi i ime Jasona Plumma...
Na pristaništu poluotoka Kowloona, gdje bijaše ukotvljen Ivanov, kuliji su prelazili preko mostića,
noseći terete i opremu nabavljenu u posljednji čas. Zbog elementarne katastrofe policijski je nadzor bio
gotovo nikakav i sad su na svaki most otpadala samo dva policajca. Suslov neprimijećen prođe pored
njih – sakriven ispod velikog kulijskog šešira, a na sebi je imao košulju i hlače, bosonog kao i ostali
kuliji. Čim ga je vidio, Borodinov ga žurno odvede u kabinu.
– Kristos, druže kapetane! – poviče čim je zatvorio vrata Suslovljeve kabine. – Moramo isplovi...
– Šuti i slušaj! – Suslov je dahtao, još silno potresen. – Ne znam kako sam se izvukao, ali prvo čega
se sjećam jest to da sam se našao na pola puta nizbrdo. Našao sam taksi i iskrcao se ovdje! – Suslov
gucne. Godilo mu je piće. Još uvijek nikako da povjeruje da je pobjegao i od smrti i od Sindersa. –
Slušaj, neka svi misle da sam još u Rose Courtu! Mrtav ili nestao... a vjerojatno mrtav! – reče kujući
plan.
– Ali, druže... – zabulji se u njega Borodinov.
– Javi policiji da se nisam vratio... pitaj možemo li odgoditi odlazak! Ako nas odbiju, u redu,
isplovit ćemo. Ako kažu da možemo ostati, ostat ćemo jedan dan, reda radi, a onda ćemo sa žaljenjem
otići. Jasno?
– Da, druže kapetane, ali zašto?
– O tom potom. Pobrini se da me svi na brodu smatraju nestalim. Jasno?
– Jasno!
– Da nitko nije ušao u ovu kabinu dok ne uplovimo na sigurno područje, u međunarodne vode. Je li
se djevojka ukrcala?
– Da, u susjednoj je kabini, kao što ste naredili.
– Dobro! – Suslov razmisli o Ginny Fu. Mogao bi je iskrcati sad kad je »nestao« i kad će svi
smatrati da je nestao. A može i do kraja ostvariti svoj naum. – Ostajemo kod starog plana... tako je
sigurnije. Kad ti policija javi da sam nestao... po običaju, pratili su me agenti iz tajne službe, pa znaju da
sam posjetio Clinkera... reci joj samo da je put odgođen, a ona neka ostane u kabini sve dok ne stignem!
Idi!
Suslov zaključa vrata. Obuzme ga silno olakšanje. Upalio je radio. Lijepo će nestati! Sinders neće
odati pokojnika. Lako će nagovoriti centar neka njegove dužnosti u Aziji povjere drugom, a on će pod
ovim imenom na novu dužnost. Može im kazati da raznorazni izvori koji su odani u AMG-ovim spisima
zahtijevaju da s Crosseom i Plummom – ako ijedan od te dvojice preživi – nastavi rad neki drugi čovjek.
Bilo bi najbolje da su obojica poginula! Ne, Roger ne. Roger je isuviše vrijedan.
Sretan i samouvjeren, kao što već godinama nije bio, uđe u kupaonicu. Pronađe britvu i četkicu za
brijanje, pjevušeći napjev koji su preko radija izvodili Beatlesi. A da zatražim da me prebace u Kanadu?
Nije li Kanada jedna od naših najhitnijih i najvažnijih područja? Po važnosti ravna Meksiku...
Nasmiješi se svom odrazu u ogledalu. Idem u nove prostore, na nove zadatke, uz novo ime, i
unapređenje. A prije svega nekoliko sati vidio sam sve samo crno. Možda sa sobom u Ottavu odvedem
Vertinskaju!
Počne se brijati.
Kad mu je ušao Borodinov, isposlovavši kod policije odobrenje da odgode putovanje, maltene nije
prepoznao Gregora Suslova koji je obrijao bradu i brkove.
 85

23.40

Bartlett je bio zatrpan sedam metara ispod armiranih nadvoja koji su sav gornji krš pridržavali da se na
njega ne sruči. Kad je udarila lavina, prije gotovo tri sata, stajao je na kuhinjskom pragu, pijuckajući
ledeno pivo i zureći u grad. Okupao se, obukao i divno mu je bilo dok je čekao da se vrati Orlanda. Tada
je pao, sve se preokretalo, neprirodno: pod je bio gore, zvijezde dolje, a grad iznad njega. Zatim
zasljepljujuća, užasna nečujna eksplozija, ostao je bez daha čitavu vječnost padao u duboku jamu.
Dugo se osvješćivao. Njegov je grob bio mračan, a boljelo ga je cijelo tijelo. Nikako da shvati što
mu se dogodilo ni gdje se nalazi. Kad se napokon osvijestio, zurio je oko sebe, nastojeći otkriti gdje se
nalazi. Dodirivao je predmete koje nije mogao odrediti. Smučilo mu se u mrklom mraku pa je panično
ustao, lupivši glavom o izbočeni komad betona, bivši dio vanjskog zida. To ga je ošamutilo pa je pao
unazad, a pad su mu ublažili ostaci jednog naslonjača. Uskoro mu se glava razbistrila, ali ga je još
boljela. Boljele su ga i ruke, i cijelo tijelo. Pažnju mu privuku fosforescentni brojevi na ručnom satu.
Zagleda se u njih. Točno 23.41.
Sjećam se... čega se sjećam?
– Boga ti, saberi se! – procijedi. – Daj, saberi se! Gdje sam se, do vraga, nalazio? – Sve je
užasnutije buljio u mrak. Neodređeni obrisi nadvoja, razlomljenog betona i ostaci sobe. Malo je vidio, a
ništa nije raspoznavao. S jedne sjajne površine bljesne svjetlo. Oštećeni štednjak. Odjednom mu se vrati
pamćenje.
– Stajao sam u kuhinji! – glasno će on. – Tako je, a Orlanda je upravo otišla, jedan sat prije toga, ne,
manje, pola sata! Znači da se oko devet sati... dogodilo to što se dogodilo! Potres? Ili nešto drugo?
Oprezno je opipavao udove i lice, a kad god bi se pomaknuo, probadalo ga je desno rame.
– K vragu! – prošapće on, znajući da ga je iščašio. Boljelo ga je izudarano lice i nos. Jedva je disao.
Sve je inače bilo u redu, iako su ga svi zglobovi boljeli kao da su pretučeni, a glava mu je pucala. – Čitav
si, dišeš, vidiš i...
Umuknuo je, ispružio ruku i našao komadić krša. Pažljivo digne ruku pa ga spusti. Začuje kako
komadićak pada na pod i srce mu zaigra.
– I čujem! Koji se to vrag dogodio? Isuse, ovo je kao Iwo Jima! – Zavalio se da sačuva snagu.
»Tako se to radi!« , govorio im je u ratu stari narednik. »Zavali se i mućni tikvom, ako se nađeš u
zatrpanoj jami ili te pokopa bomba! Najprije provjeri da li dobro dišeš. Izdubi jamu, uradi nešto, ali diši
kako god možeš, to je najglavnije! Provjeri jesu li ti udovi na broju! Ispitaj sluh a sigurno ćeš ustanoviti i
da vidiš. A onda se zavali na leđa, sredi glavu i ne paničari! Panika će te ubiti! Iskopao sam momke koji
su četiri dana bili zatrpani i osjećali su se sjajno, kao prasci u govnu. Ako možeš disati i ako vidiš i
čuješ, možeš izdržati čitav tjedan! U govna, četiri dana nije ništa! Ali bilo je i momaka koje bismo
iskopali nakon nekoliko sati, a koji su se udavili u blatu, govnu ili svojoj bljuvotini, od straha, ili bi
lupali glavom o kakav komad željeza sve dok ne bi izgubili svijest, a da su lijepo i mirno ležali kao što
vam ja preporučam, čuli bi nas pa bi nas dozvali, jer bili su tik do spasavalačkih ekipa! U govna! Gadovi
jedni, kojega god od vas uhvati panika kad ste zatrpani, neka znade da je mrtav čovjek! Jasna stvar!
Pedeset puta sam bio zatrpan. Samo bez panike!«
– Bez panike, jasna stvar! – glasno izusti Bartlett i već se bolje osjećao, blagoslivljajući svog starog
narednika. Jednom je za vrijeme bombardiranja na otoku Iwo Jima bio raznesen hangar koji je Bartlett
gradio pa ga je zatrpala zemlja. Kad je iščeprkao zemlju iz očiju, usta i ušiju, obuzela ga je panika pa se
bacio u svoj grob, kadli se odjednom sjetio: »Samo bez panike!« . I svladao se. Drhtao je kao pretučen
pas kojemu prijete šibom, ali je nadvladao strah. Kad je prebrodio sav taj užas, oprezno se ogledao
unaokolo. Bombardirali su ih po danu pa je dosta dobro vidio i opazio izlaz... Oprezno je čekao jer se
sjetio uputa. Vrlo skoro začuo je glasove. Dozivao ih je, štedeči snagu glasa.
»I još jedna očigledna stvar, bokca vam vašega! Štedite glas, je li? Nemojte promuknuti od deranja
već prvi put kad čujete da vam se približuje pomoć. Budite strpljivi! K vragu, poznavao sam neke momke
koji su toliko drečali da su promukli, tako da su zanijemili kad smo im došli posve blizu i to ih je stajalo
života. Utuvite u te svoje glavurde, morate nam pomoći da vas pronađemo! Samo bez panike! Ako ne
možete vikati, tuckajte, bilo čime, galamite na neki način. Glavno je da nam date znak pa ćemo vas izvući,
sve dotle dok možete disati... lako se izdrži i čitav tjedan, nema tu problema! Ionako vam je potrebna
dijeta, gadovi jedni...« .
Bartlett se služio svim svojim sposobnostima. Začuje kako se krš pomiče. U blizini je kapala voda,
ali ljudima ni traga ni glasa. Zatim slabašno zamiranje policijske sirene. Čekao je, smireno, jer pomoć
stiže. Srce mu je umjereno kucalo. Zavalio se i blagoslivljao svog starog narednika koji se zvao
Spurgeon, Spurgeon Roach. A bio je crnac. Zacijelo potres, zaključi Bartlett. Je li se srušila cijela
zgrada, ili samo naš kat i onaj neposredno iznad nas? Možda je u nas udario avion... K vragu, isključeno,
čuo bih zujanje aviona koji se približuje. Nemoguće je da se zgrada ovako sruši, to je protiv građevinskih
propisa, ali zaboga, ovo je Hong Kong i kažu da neki graditelji ne poštuju uvijek norme, malo zakidaju,
ne koriste prvorazredni čelik ni beton. Isuse, ako se izvučem... Ne... kad se izvučem...
Bijaše to još jedno neprikosnoveno starčevo pravilo.
»Nikad nemojte zaboraviti: sve dok možete disati, izvući ćete se, izvući...«
Jasna stvar! Kad se izvučem, pronaći ću starog Spurgeona i lijepo mu zahvaliti. I nekoga ću tužiti,
ispsovati na pasja kola i izvući debelu odštetu! Casey će sigurno...
Ah, Casey, sva sreća da ona nije u ovom govnu, a ni Orlanda. Obje su... Isuse, da se Orlanda možda
nije vratila u kuću kad je...?
Krš se ponovno pomakne, čekao je, a srce mu je lupalo. Sad je već nešto jasnije vidio. Iznad njega
izvijena masa čeličnih greda, cijevi napola ukopane u isprekidani nazubljeni beton, posude, tave i
polomljeni namještaj. I pod na kojem je počivao, također se raspadao. Njegov grob bijaše majušan, tek
toliki da se mogao uspraviti. Kad je zdravom rukom segnuo prema stropu, nije mogao dotaknuti
improvizirani strop. Sad je kleknuo i ponovno ispružio ruku, pa ustao, pipkajući, u malenom
klaustrofobičnom prostoru.
– Samo bez panike! – glasno se opominjao. Pipkajući i sudarajući se s izbočinama, prolazio je po
tom prostom. – Dva metra naprama metar i pol! – ocijenio je glasno i taj ga je vlastiti glas obodrio.
»Ne bojte se glasno govoriti!« , učio ih je Spurgeon Roach.
Ponovno ga privuče svjetlo koje se odbijalo sa štednjaka. Ako sam blizu pećnice, znači da sam još u
kuhinji. Gdje je stajala pećnica? Sjedne i pokuša se sjetiti rasporeda u stanu. Pećnica bijaše u zidu
nasuprot velikom stolu za sjeckanje, nasuprot prozoru, pored vrata, a uz vrata je bio i veliki hladnjak i...
U govna, ako sam u kuhinji, ovdje ima jela i piva pa ću lako izdržati čitav tjedan! Samo da ima
svjetla! Tu je negdje bila baterija... šibice! šibice i svijeća? Čekaj malo, na zidu pored hladnjaka visila je
baterija! Rekla mi je da često imaju kratki spoj a ponekad zakaže cijela električna mreža i... I jasno, u
kuhinjskom pretincu bile su šibice, mnogo šibica, kako bi upalila plin. Plin!
Bartlett omiriše zrak. Nos mu je bio natučen i začepljen pa ga je pokušavao otčepiti. Ponovno
pomiriše. Ne zaudara po plinu. Baš dobro, smireno je pomislio. Orijentirao se prema pećnici i išao
uokolo, pedalj po pedalj. Ništa nije našao. Nakon daljnjih pola sata napipao je konzerve hrane i piva.
Uskoro je pronašao četiri limenke, još ledene. Jednu je otvorio i mnogo se bolje osjećao dok ju je
štedljivo pijuckao... svjestan da će morati čekati danima, a užasno je ovdje u mraku dok zgrada stalno
škripi, a on ne zna točno gdje se nalazi, povremeno se zarušava krš, povremeno tule sirene, curi voda,
posvuda neobični jezivi zvuci. Odjednom zastenja susjedna vezna greda koju je odozgo pritiskalo na
tisuće tona građe. Neznatno se pomakla. Bartlett suspregne dah. Prekine se gibanje. Ponovno je gucnuo
pivo.
Bih li čekao ili da se pokušam izvući? uznemireno se zapitao. Zapamti kako je stari Spurgeon uvijek
vrdao na to pitanje. »Zavisi, čovječe, zavisi!« , uvijek je tvrdio.
Gore ponovno zaškripi. Obuzme ga panika ali ju je savladao.
– Da razmotrim stvari! – glasno je rekao da se smiri. – Imam zaliha za dva-tri dana. U dobroj sam
kondiciji pa se lako mogu održati i tri-četiri dana, ali ti, gaduro jedna! – obratio se gredi iznad svoje
glave. – Kako ćeš se ti ponašati?
Grob mu ne odgovori.
Ponovno ga škripa ispuni jezom. Začuje slabašan glas, daleko iznad sebe udesno. Zavalio se i
zaoblio dlanove oko usta.
– U pomooooć! – oprezno je povikao i oslušnuo. Još je čuo one glasove. – U pomoooć!
Čekao je, ali ni glasa više. Čekao je. Ništa! Grdno se razočarao.
– Smiri se i čekaj! – Beskonačno su se vukle minute. Voda je jače kapala, mnogo jače nego prije.
Sigurno ponovno kiši, zaključio je. Pa jasno! Sigurno se odronila zemlja. Pa jasno, vidio sam napukline
na cesti! Vražje klizište! Tko li je još zatrpan? Isuse, ogavna li krša!
Razdere okrajak košulje i veže čvor. Da zna koliko je prošlo dana. Svakog dana jedan čvor. Kad se
osvijestio, njegov je sat pokazivao 22.16, a sad je 23.58. Ponovno napregne svu pažnju. Slabašni glasovi,
pa sve bliži. Kineski glasovi.
– U pomooooć!
Glasovi se izgube, a onda mu doviknu, slabašno:
– Gdje ste, heja?
– Tu dolje! Čujete liii meeee? – Uslijedi tišina.
– Gdjeee siii? – začuje nato slabašan povik.
Bartlett opsuje, uze praznu limenku piva i počne lupati po nadvoju. Prestane i osluhne. Ništa!
Sjeo je.
– Možda su otišli po pomoć! – Ispruži ruku i dodirne novu limenku piva. Savladao je silnu želju da
je otvori.
– Samo bez panike! Moram biti strpljiv. U blizini je pomoć. Bit će najpametnije da čekam i...
Uto se zemlja okrene i izvrne uz zaglušan tresak, zaštitni nadvoji iznad njega prijeteći zastenju, zaspe
ga lavina krša. Rukama zaštiti glavu, šćućuri se i pokrije kako je znao i umio. Kao da je vječito škripalo i
drmalo se... a onda prestane. Više-manje. Srce mu je snažno kucalo, prsa su ga boljela, a u ustima se
prašina miješala sa žuči. Ispljune i potraži limenku piva. Nestala je. Kao i ostale limenke! Opsovao je,
oprezno podigao glavu i gotovo njome tresnuo o strop svoga groba koji je promijenio oblik. Sad je
mogao posve lako dodirnuti strop i zidove a da se uopće ne pomakne.
Začuje pištanje. Prevrne mu se želudac. Ispruži ruku i osjeti lagani propuh. I zadah plina.
– Miči se odavde, stari moj, tako ti svega! – prestrašeno je progovorio.
Izvlačio se, nastojeći se što bolje orijentirati. Već se bolje osjećao sad kad je nešto poduzeo i
krenuo.
Pritiskao ga je mrak. Mukotrpno se probijao prema gore. Nije bilo ravnog puta. Ponekad je morao
zaobilaziti i ponovno se spuštati, lijevo pa desno, pa opet malo uvis, pa opet puzati ispod ostataka
nekadašnje kade, iznad leša ili dijela leša. Začuje zapomaganja i udaljene glasove.
– Gdjeee steee? – vrisnuo je i čekao, a onda nastavio puzati, pedalj po pedalj, strpljivo. Samo bez
panike! Uskoro dođe do mjesta na kojemu se mogao uspraviti. Ali nije ustao. Samo je na tren legao i
zadahtano disao, iscrpljen. Ovdje je već bilo svjetlije. Kad mu se disanje usporilo, pogledao je na ručni
sat. Skupio je svu snagu i nastavio, ali ponovno mu je put prema gore bio zakrčen. Još jedan put, ali i taj
zatvoren. Provukao se ispod slomljene ploče, a kad se našao na drugoj strani, počeo se probijati naprijed.
Opet slijepi prolaz!
S tegobom se povlačio i pokušao drugim putem. Pa novim putem! Nikad nije imao dovoljno prostora
da se uspravi, izgubio je svu orijentaciju, nije znao nije li se samo još dublje udaljio od površine. Zastane
da se odmori i legne u svom vlažnom grobu. Lupalo mu je u prsima, lupalo mu je u glavi, prsti su mu
krvarili, iz goljenica mu je krvarilo, laktovi su mu krvarili.
– Problema nema, stari moj! – glasno će on. – Samo ti počini, a onda sve iznova!...
PONEDJELJAK
 86

12.45

Gurke su se reflektorima pažljivo probijali po opasno kosoj, raspucanoj površini, dozivajući:

– Ima li koga? – I osluškujući. Posvuda su po padini, i gore i dolje, na isti način tragali i ostali
vojnici, policija, vatrogasci i ožalošćeni članovi porodice.
Bilo je veoma mračno, a postavljene lučne svjetiljke nisu prodirale do ovog prostora na polovici
loma.
– Ima li koga? – vikne vojnik, pažljivo osluhne pa pođe nekoliko koraka naprijed. Lijevo jedan
posrne i upadne u procijep, veoma umoran, ali se samom sebi nasmijao i na tren ostao ležati u procijepu,
viknuvši dolje: – Ima li koga? – Kad je ustajao, napregne uši, sav zaprepašten. Ponovno legne i prodere
se u krš ispod sebe: – Čujete li me? – I napregnuto osluhne.
– Čujem... – začuje slabašan, veoma slabašan glas.
– Naredniče, naredniče! – klikne uzbuđeni vojnik pritrčavši svom glavešini.
Pedeset metara od njih, na rubu krša, Gornt je bio s mladim poručnikom koji je vodio spasavalačke
ekipe u tom području. Preko malenog tranzistora slušali su vijesti.
–... Klizišta po cijeloj našoj krunskoj koloniji. I još jedan izvještaj, ravno iz Kotewall Roada! –
Kratki tajac, a onda odjekne svima znani glas i mladić se nasmiješi.
– Dobra večer. Ovdje Venera Pun, javljam se uživo, nakon ove jedinstvene, najveće elementarne
nepogode koja je zadesila našu koloniju! – Glas joj je ugodno podrhtavao, a mladić se uzbudi jer se sjetio
kako je ona smiono i slikovito opisivala požar na aberdinskom brodu-restoranu, u kojemu je i sama bila.
– Nema više Rose Courta na Kotewall Roadu. Visoki dvanaesterokatni svjetlosni toranj, vidljiv cijelom
Hong Kongu, srušio se u jezivoj gomili krša. Nema više mog doma! Večeras je prst Božji srušio naš
toranj i one koji su u njemu stanovali, među njima i moju odanu gan sun koja me gajila od rođenja...
– Gospodine! – poviče narednik sa sredine krša. – Jedan je ispod nas!
Starješina i Gornt odmah pohitaju prema njemu.
– Muškarac ili žena?
– Muškarac, gospodine! Mislim da je rekao da se zove Barter ili tako nekako...

Venera Pun se producirala iznad zemljane barijere Kotewall Roada, u središtu pažnje i u svjetlu
reflektora dežurne radio i televizijske ekipe. I dalje je čitala tekst koji su joj ugurali u ruke, tu i tamo
promijenila bi pojedinu riječ, ponekad malko spustila, a povremeno dizala glas, ronila suze, ali ne tolike
da joj pokvare šminku. Katastrofu je opisivala tako živo da se svim slušaocima činilo da su s njom na
poprištu nesreće. Svi su se ježili i blagoslivljali svoj džos koji ih je ovaj put poštedio jer su oni i članovi
obitelji neozlijeđeni.
– Kiša još kiši! – šapnula je u mikrofon. – Rose Court odlomio je gornje katove »Sinclairova tornja«
, u kojemu je već zabilježeno sedam žrtava, među njima četvero djece, troje kineske i jedno englesko, a
ima još zatrpanih žrtava...
Ronila je krupne suze. Umuknula je, a svima koji su je gledali, zastane dah.
Isprva je zamalo počupala kosu pomislivši da je ostala bez stana i garderobe, nakita i novog ogrtača
od nerca. Uto se sjetila da je sav njezin vrijedan nakit na sigurnom mjestu, kod draguljara koji ga
prerađuje – to joj je priuštio stari udvarač, bankar Kwang – a krojač joj udešava nerc. A što se garderobe
tiče, vražja šteta! Četveroprsti će mi sa zadovoljstvom kupiti novu!
Četveroprsti! Oh, oh, iskreno se nadam da se stari jarac izvukao i da će se spasiti, kao i Nasmiješeni
Čing, molila je vatreno. Iiiii, kakvo čudo! Ako se spasio Čing, zašto ne i Četveroprsti? A nikakva zgrada
ne može ubiti staru Ah Pu. Ona će ostati živa! Naravno da hoće! Spasio se i bankar Kwang! Plakala sam
od sreće što se spasio! Sretan je ovo dan, sretan! A tu je i Profitaš Čoj, pametan, zgodan i zanimljiv
mladić. Da ima novaca, mnogo novaca, bio bi mi idealan! Ne bih se više morala mučiti s onim starim
prdonjama smrdljiva janga koji žeđaju za slatkim, nadasve slatkim jinom...
Urednik emisije više nije mogao čekati. Skočio je, prihvatio mikrofon i žustro kazao:
– Izvještaj nastavljamo čim se gospođica Venera opo...
– Ne, ne! – smiono će ona, trgnuvši se smjesta iz snatrenja. – Emisija se mora nastaviti! –
Dramatično je obrisala suze i nastavila čitati, improvizirajući: – Pripadnici naših dičnih Gurka i irskih
čuvara, ispod nas junački izlažu opasnosti svoje živote da bi iskopali našu braću i sestre...
– Bože mili! – prošapće jedan Englez. – Kakva hrabrost! Ova djevojka zaslužuje odličje, zar ne,
staro moje momče? – Okrenuo se prema svojemu susjedu i zbunio se otkrivši da je čovjek Kinez. – Oh,
oh, oprostite!
Paul Čoj nije ga ni čuo. Pažnju je posvetio nosilima koja su izvlačili iz krša, a nosači su posrtali i
klizili ispod lučnih svjetiljaka koje su malo prije postavljene. Upravo se vratio iz stanice prve pomoći na
raskršću Kotew all Roada, ispod sklepane nadstrešnice, gdje su rastuženi članovi obitelji, kao i on,
nastojali identificirati mrtve ili ozlijeđene i saopćavali imena nestalih, smatrajući da su još zakopani.
Cijelu večer išao je tamo-amo, ukoliko je negdje drugdje pronađen Četveroprsti pa ga donesu iz tog
smjera. Prije pola sata jedan se vatrogasac kroz krš probio u srušeni peti kat. Tada su izvukli Richarda i
Maj-ling Kwang. I Jasona Plumma, kojemu je nedostajalo pola glave, pa i ostale, više mrtve nego žive.
Paul Čoj prebroji nosila. Četiri! Tri leša prekrivena dekama. Dva veoma malena. Protrnuo je
pomislivši kako je život prolazan i ponovno se zapitao što li će sutra biti na burzi. Hoće li biti zatvorena,
za dan žalosti? Isuse, bude li zatvorena cijeli ponedjeljak, »Struanove« će dionice u utorak, kad burza
proradi, vrijediti sigurno trideset dolara, sigurno! Zakrulji mu u želucu i obuzme ga slabost. U petak je
pred zatvaranje burze peterostruko uložio svaki novčić, koji mu je Četveroprsti nevoljko ustupio, i kupio
dionice po najnižoj vrijednosti. Pet puta dva milijuna hongkonških dolara! Pokupovao je dionice
»Struanove tvrtke« , »Blacs« , »Victoriju « i »Ho-Pak« , uzdajući se da će preko ovog vikenda taj-pan na
neki način nesreću pretvoriti u pobjedu da su istinite glasine da će im gotovinu dati »Kineska banka« i da
su »Blacs« i »Victoria« priprem ili mućku. Otkako se s Gorntom sastao u Aberdeenu i iznio mu da će
»Blacs« ili »Victoria« sigurno sanirati »Ho-Pak« , pa kad je u Gorntovim lukavim očima opazio bljesak,
pitao se nije li nanjušio mućku hongkonških moćnika. Jasno, oni su pravi moćnici, u rukama drže cijeli
Hong Kong, znaju sve! Ah Isuse, oh Isuse, kad mu je Richard Kwang na utrkama predložio neka pokupuje
dionice njegova »Ho-Paka« i kad je gotovo odmah nakon toga Havergill najavio da preuzima »Ho-Pak« ,
Paul je pošao na zahod i povraćao. Deset milijuna uložio je u »Ho-Pak« , »Blacs« , »Victoriju « i
»Struana« , kupivši ih po najnižoj vrijednosti. A kad je večeras na vijestima u devet sati čuo da »Kineska
banka« ustupa pola milijarde dolara gotovine i da time prestaju sve navale na banke, znao je da je postao
multimilijuner. Multi-multimilijuner!
 Mladiću nikako da se primiri želudac. Potrčao je prema grmlju uz cestu i povraćao toliko da mu se
činilo da će umrijeti.
Jedan Englez mu okrene leđa i mirno reče svom prijatelju ko ji je također sve to promatrao:
– Ovi Kinezi baš nemaju petlje, zar ne, staro momče?
Paul Čoj obriše usta. Užasno se osjećao pri pomisli da je toliki novac toliko blizu... Bilo je to
previše za njega!
Prođu nosila. Ošamućen pođe za njima na stanicu prve pomoći. Straga je ispod privremene
nadstrešnice dr Meng hitno operirao. Paul Čoj je gledao kako dr Tooley zadiže deke. Bjelkinje otvorenih,
izbuljenih očiju. Dr Tooley uzdahne pa joj sklopi oči. Zatim desetogodišnji dječak, Englez. I on mrtav! Pa
kinesko dijete. Na četvrtim nosilima ležao je Kinez koji je snažno krvario i mučio se. Liječnik mu brzo
ubrizga injekciju morfija.
Paul Čoj pogleda u stranu i ponovno mu pozlije. Kad se vratio, dr Tooley mu se ljubazno obrati.
– Ne možete nam nimalo pomoći, gospodine Čoj. Izvolite, da vam se smiri želudac! – Dao mu je dva
aspirina i vodu. – Pričekajte u kolima! Javit ćemo vam čim nešto čujemo o vašem ujaku!
– Hoću! Hvala.
Stignu nova nosila. Zaustave se kola hitne pomoći. Nosači ukrcaju ozlijeđene i kola se udalje pod
kišicom. Kad je izišao na zrak, daleko od smrada krvi i smrti, mladić se već bolje osjećao.
– Zdravo, Paule, kako je?
– Oh, dobra večer, taj-pane, hvala, dobro! – Već je sreo taj-pana i rekao mu da nema Četveroprstog.
Dunross se zgranuo i silno zabrinuo.
– Još ništa, Paule?
– Ništa, gospodine!
– Možda je dobro što se ništa ne zna, znači da je sye dobro! – neodlučno će Dunross. – Ako je
Nasmiješeni Čing ostao živ, nadajmo se svemu najboljem.
– Da, gospodine! – Paul Čoj je gledao kako Dunross hita uzbrdo prema barijeri. U mislima je
razmatrao raznorazne mogućnosti. Taj-pan je sjajno preuzeo »General Stores« – lukavo, baš lukavo! – a
sad se izvukao iz Gorntove klopke pa će se njegove dionice sigurno popeti na trideset! »Ho-Pak« je
zaleđen na 12.50, ali čim te dionice opet dođu u promet, sigurno će skočiti na dvadeset. Koliko je 17.5
posto od deset milijuna, puta pedeset...?
– Gospodine Čoj, gospodine Čoj! – mahao mu je dr Tooley iz stanice prve pomoći.
Paulu zastane srce. Potrči iz petnih žila.
– Nisam posve siguran, ali izvolite sa mnom!
Nije bilo greške. Bijaše to Četveroprsti Vu, mrtav, iako se na njemu nije vidjela nikakva ozljeda.
Lice mu je bilo savršeno mirno. Na njemu je lebdio neobičan, anđeoski smiješak.
Suze poteku Paulu Čoju niz obraze, čučne pored nosila, srvan tugom. Dr Tooley ga sućutno ostavi i
pritrči drugim nosilima. Netko je sad vrištao: očajna je majka grčevito grlila slomljeno tijelo svog
djeteta.
Paul Čoj zagleda se u to lice koje je u smrti bilo tako smireno. Gotovo ga nije vidio.
A što sad? zapitao se brišući suze. Nije osjećao da je izgubio oca. Osjećao je da je izgubio glavu
porodice, a u kineskim je obiteljim a to veći gubitak nego gubitak oca. Isuse, a što sad? Nisam najstariji
sin, ne moram ništa određivati, pa ipak... što ću sad?
 Trgne ga jecanje. Jedan je starac jecao nad staricom koja je ležala na obližnjim nosilima. Ovdje ima
toliko smrti, previše, pomisli Paul Čoj. Da! Ali mrtvaci neka sahranjuju mrtvace, a život se mora
nastaviti. Više nisam uz njega vezan. Ja sam Amerikanac!
Nadigne deku kao da prekriva lice Četveroprstog Vua, a usput vješto povuče kožnati konopac s
polunovčićem te ga strpa u džep. I pretraži mu džepove, ponovno provjerivši da ga nitko ne gleda. Lisnica
puna novca, svežanj ključeva, osobni džepni pečatnjak. I dijamantni prsten u kutijici.
Ustao je i prišao dru Tooleyu.
– Oprostite, doktore, biste li... molim vas, biste li ondje ostavili starca? Dovest ću kola. Mi, članovi
obitelji, želimo... Može li?
– Naravno, javite policiji prije nego što ga odvezete, jer oni na raskršću imaju spisak nestalih. Sutra
ću vam potpisati smrtovnicu. Oprostite, nemam vre... – Ponovno zovnu dobrog doktora koji priđe dru
Mengu. – Da vam pomognem. Ovo je kao u Koreji!
Paul Čoj pođe nizbrdo, ne osvrćući se na kišicu, lagana srca, mirna želuca, osigurane budućnosti.
Novčić je sad moj, pomisli, uvjeren da Četveroprsti ni s kim drugim nije o tome razgovarao, vjeran
svojoj vječitoj tajanstvenosti, a vjerujući samo onima kojim a je morao vjerovati.
Sad imam njegov osobni pečatnjak pa smijem zapečatiti što god zaželim. Smijem raditi što god mi se
prohtije, ali neću. To bi značilo varati. A zašto bih varao kad sam bogat? Lukaviji sam od svih ostalih
njegovih sinova. Oni to znaju, i ja to znam... Tako je to... Bolji sam od njih pa je pravedno da zadržim
novčić, i svu zaradu od ona dva milijuna!
Osigurat ću cijelu obitelj, sve ću modernizirati, opremiti brodove, što god zažele. Ali svojom
zaradom započinjem vlastito carstvo! Ali najprije ću na Havaje...

Dunross zastane pored svog automobila na čelu kolone blizu prvog klizišta i otvori stražnja vrata. Casey
se trgne iz snatrenja, a lice joj problijedi.
– Linc?
– Još ništa! Quillan je čvrsto uvjeren da je sve temeljito pretražio. Gurke upravo prekapaju to
područje. Vratit ću se da ga ondje smijenim! – Dunross joj je nastojao uliti samopouzdanje. – Stručnjaci
tvrde da postoje sve mogućnosti da se on izvuče! Bez brige! Kako ste vi?
– Dobro, hvala!
Kad se vratio iz prvog traganja, poslao je Lima po kavu, sendviče i bocu konjaka, znajući da će ta
noć biti užasno duga. Nagovarao je Casey da ode kad i Riko, ali je odbila. Tako se samo Riko s Limom
odvezla natrag u svoj hotel.
– Jeste li za konjak, Iane? – zapita ga Casey.
– Da, hvala! – Točila mu je, a ruka joj nije drhtala. Godio mu je konjak. – Odnijet ću Quillanu
sendvič. Natočite konjak u kavu, pa ću mu i to odnijeti.
– Odmah! – odgovorila je, sretna što može nešto učiniti. – Je li još netko spašen?
– Donald McBride! Nije mu ništa, samo je smušen. I on i njegova supruga.
– Baš lijepo! Ima li leševa?
– Koliko ja znam, nema! – reče. Nije joj htio kazati da je poginuo Plumm i njegov stari prijatelj
Southerby, predsjednik banke »Blacs« .
Uto mu pritrče Adryon i Martin Haply, a Adryon mu se baci oko vrata i s olakšanjem zajeca.
 – Oh, tata, upravo sad smo čuli. Oh, tata, skamenila sam se!
– Smiri se! – blago ju je tješio. – Čitav sam. Zaboga, Adryon, zar bi ijedno kliženje terena moglo
srušiti taj-pana »Otmjene tvrt« ...?
– Ne govori tako! – praznovjerno ga je zamolila i sva protrnula. – Nikad mi to više nemoj kazati!
Ovo je Kina bogovi nas slušaju pa nemoj tako govoriti!
– Dobro, ljubavi! – Dunross je zagrli i nasmiješi se Martinu Haplyju kojemu je također laknulo. –
Sve u redu?
– Oh, da gospodine, bili smo na Kowloonu i pisao sa o tamošnjem klizištu kad smo čuli vijesti! –
Mladiću je očigledno pao kamen sa srca. – Baš mi je milo što vas vidim, taj-pane! Na žalost... malo smo
slupali kola dok smo se penjali ovamo.
– Nema veze! – Dunross odmakne od sebe Adryonn. – Sve u redu, malena?
– Da, da! – Ponovno ga je zagrlila. Uto opazi Casey. – Oh, oh, dobra večer, Casey, ja sam, ovaj...
– Gluposti! Maknite se s te kiše, oboje!
Adryon je posluša. Martin Haply je oklijevao, a onda se obratio Dunrossu:
– Ako ne zamjeravate, gospodine, malo bih se ogledao unaokolo.
– Christian je odjurio! – žustro će Dunross. – Na tele ...
– Da, znam jer sam nazvao uredništvo. Hvala! Evo mene odmah, medena! – reče on prestrašenoj
Adryon i jurne prema barijeri.
Dunross je gledao za tim čilim, samouvjerenim mladićem, a onda ugleda Gornta kako žuri nizbrdo.
Gornt zastane, još dobrano od automobila i tjeskobno mu mahne.
Dunross pogleda Casey, a srce mu je uznemireno zakucalo. Ona nije mogla opaziti Gornta.
– Vratit ću se čim prije.
– Čuvajte se!
Dunross priđe Gorntu, prljavom, razderanom, raščupane brade, ali smirena lica.
– Našli smo ga! – reče Gornt. – Našli smo Bartletta!
– Mrtav?
– Ne! Našli smo ga, ali ne možemo do njega! – Gornt pokaže termosicu. – Je li unutra čaj?
– Kava s konjakom!
Gornt uzme termosicu i s užitkom se napije.
– Casey je još u automobilu?
– Da! Na kojoj je dubini?
– Ne znamo. Duboko je. Možda je najbolje da joj ništa ne govorimo o njemu. Još ne!
Dunross je oklijevao.
– Bolje da prešutimo – ponovi Gornt. – Veoma je opasno.
– U redu! – Dunross je bio sit svih smrti i patnji. – U redu!
Noć je zbog kiše izgledala još užasnija, a močvara opasnija. Iznad njih se, iza klizišta, Kotewall
Road protezao gotovo ravno preko dvadeset metara, u smrtnoj kosini a onda se uvijao oko planinskog
pristranka. Stanari su već nagrnuli iz zgrada koje su vojnici evakuirali.
– Istina je ono o Tiptopu i o njegovoj gotovini? – zapita Gornt, oprezno osvjetljavajući put
baterijom.
– Da! Prošle su navale na banku.
– Dobro! Što je on od vas dobio zauzvrat?
Dunross mu ne odgovori. Samo slegne ramenima.
– Otvaramo po trideset dolara.
– To ćemo još vidjeti! – Gornt podrugljivo nadoda: – I da otvarate po trideset dolara, ja sam
pokriven.
– Kako?
– Izgubit ću otprilike dva milijuna američkih dolara, a toliko mi je doznačio Bartlett.
Dunrossa nešto ožeže. To će naučiti Bartletta da nikad više ne pokuša meni podvaliti, pomislio je.
– Znam, mudra zamisao! Ali ako moje dionice vrijede trideset dolara, izgubit ćeš četiri američkih
milijuna, Quillane. Njegova dva i svoja dva! Ipak, pristajem preuzeti samo tvoju »All Asia Air« .
– Nikada! – Gornt umukne pa ga pogleda. – Nikada! Moja avionska kompanija još se ne prodaje!
– Kako hoćeš! moja ponuda vrijedi do otvaranja burze.
– Serem se na tvoju ponudu!
Pentrali su se prema vrhu i približili mjestu gdje se nekoć nalazio ulaz u zgradu. Mimoiđu se s
jednim nosilima. Ozlijeđenu ženu nisu poznavali. Svi bi moji problemi bili divno riješeni, tužno pomisli
Gornt, da na jednim od ovih nosila počiva Dunross...
 87

01.20

Narednik Gurka uperio je bateriju prema dolje. Oko njega su se nalazili ostali vojnici, mladi poručnik, a
dotrčali su i vatrogasci s jednim svojim vođom.
– Gdje je on? – zapita šef vatrogasaca, Harry Hooks.
– Negdje dolje. Zove se Bartlett, Linc Bartlett! – Hooks vidje kako svjetlo prodire nešto više od
metra i onda zastane na prepreci. Legne na tlo. Tu se mnogo snažnije osjećao plin. – Čujte, gospodine
Bartlett! Čujete li me? – proderao se u krš.
Svi su napregnuto osluškivali.
– Čujem! – odazove se slabašan glas.
– Jeste li ozlijeđeni?
– Nisam!
– Vidite li naše svjetlo?
– Ne vidim!
Hooks opsuje pa vrisne:
– Zasad ostanite gdje se nalazite!
– U redu, ali osjećam snažan zapah plina!
Hooks ustane. Vođa mu reče:
– Navratio je nekakav gospodin Gornt i otišao po pojačanja.
– Dobro! Svi se raštrkajte, nastojeći pronaći pristup do njega ili otkrijte mjesto gdje mu se možemo
približiti!
Poslušali su ga. Odjednom jedan od Gurka klikne: – Ovamo! – Bijaše to tjesnac između užasnih
slomljenih betonskih ploča, greda, poprečnih nadvoja i čeličnih konstrukcija u obliku slova H. Možda bi
se tuda mogli provući!
Hooks je oklijevao, a onda počeo skidati tešku opremu.
– Ne! – reče mu zapovjednik. – Mi ćemo pokušati! – Pogledao je svoje ljude. – Dakle?
Odjednom su se svi široko nasmijali i krenuli prema tjesnacu.
– Ne! – naredi im šef. – Sangri, ti si najsitniji!
– Hvala, gospodine! – reče čovječuljak i široko mu se nasmiješi. Bjelasali su mu se zubi na tamnu
licu.
Gledali su kako naglavce ulazi u tjesnac, kao jegulja.
Bartlett se, šest-sedam metara ispod njih, šćućurio u mraku, u skučenom prostoru. Prodor prema gore
zakrčila mu je velika podna ploča, a snažno je osjećao plin. Uto spazi s jedne strane tračak svjetla i brzo
pogleda svoju okolinu. Čuo je samo curkanje vode i škripanje krša. Brižno je puzao onamo gdje je vidio
svjetlo. Započne malena lavina kad je odgurnuo u stranu daske. Uskoro je prestala. Iznad sebe ugleda još
jedan skučeni prostor. Provukao se onuda i došao u slijepi prolaz. Još jedan prolaz, ali bez izlaza! Iznad
sebe napipa olabavjele daske u napukloj podnoj ploči. Ležao je na leđima i otklanjao daske, kašljući i
gušeći se u prašini. Odjednom ga obasja svjetlo. Ne jako, već slabo, ali kad su mu se oči navikle, posve
dovoljno da vidi nekoliko metara pred sobom. Prođe ga zanos kad je vidio razmjere svoga groba. Sa svih
je strana bio zatvoren.
– Oj, vi gore!
– Čujemooo vaaas! – slabašno mu se odazove glas.
– Vidim svjetlo!
– Kakvo svjetlo? – zapita ga onaj malo kasnije.
– Kako bih, do vraga znao, boga vam vašeg? – odvrati Bartlett. »Samo bez panike, razmišljajte i
čekajte!« učini mu se da čuje Spurgeonov glas. Strpljivo je čekao, a ono se svjetlo približi. – To svjetlo!
– povikao je.
Svjetlost odmah zastane.
– Odredili smo vaš položaj! Ostanite na tome mjestu!
Bartlett se osvrne i veoma pažljivo razgleda prostor oko sebe, s jednakim rezultatom. Izlaza tu nije
bilo. Nikakvog izlaza!
– Morat će me odavde iskopati! – prestrašeno je zaključio.

Mladi Gurka po imenu Sangri spustio se preko tri metra od površine, ali još je bio dobrano udaljen od
Bartletta. udesno. Dalje nije mogao prodrijeti. Put je bio zatvoren! Okrenuo se i prihvatio nazupčanu
betonsku ploču. Polako je pokrene. Sve se oko njega zatrese. Sledio se i pustio tu ploču. Ali drugog izlaza
nije bilo pa je stisnuo zube, pomolio se da se sav taj krš ne obruši na njega i na čovjeka ispod njega i –
povukao tu ploču. Krš se nije pomaknuo. Zasoptalo je obasjao baterijom šupljinu i zirnuo.
Ponovno slijepi prolaz! Nemoguć je spust!
Preko vo lje se povukao.
– Naredniče! – poviče mu na nepalskom. – Dalje ne ide!
– Sigurno?
– Da, gospodine, posve sigurno!
– Vrati se!
Prije nego što će otići, dreknuo je u mrak: – Čujte vi dolje!
– Čujem vas! – odvrati mu Bartlett.
– Blizu smo, izvući ćemo vas, gospodine, bez brige!
– U redu!
Sangri se tegobno pentrao, s mukom se prisjećajući puta. Obaspe ga prava mala lavina krša. Tužno
se nastavio penjati.
Dunross i Gornt uspentrali su se na padinu i pridružili gomili ljudi koji su u lancu micali krš i grede
gdje god su mogli.
– Dobra večer, taj-pane i gospodine Gornt! Odredili smo položaj, ali ne može se do njega! – Hooks
pokaže jednog čovjeka koji je čvrsto držao bateriju. – On je ondje!
 – Na kojoj dubini?
– Sudeći po njegovu glasu... na šest-sedam metara!
– Isuse!
– Da, Isuse! Jadnik je zazidan! Pogledajte vi ovo! – Teške čelične konstrukcije u obliku slova H
zatvarale su im spust. – Ne usuđujemo se to autogeno rezati, jer ima previše plina!
– Valjda postoji i pristup sa strane? – zapita ga Dunross.
– Tražimo... Najbolje je da pođemo po pojačanje i da uklanjamo što god se da!
Hooks pogleda prema jednoj skupini koja je vedro kliknula. Svi potrče prema tim uzbuđenim
vojnicima. Ispod nakrivljenih podnih ploča koje su ljudi maknuli, tegobni je prolaz vodio prema dolje,
unedogled. Jedan čovječuljak skoči u prolaz i nestane. Svi su ga promatrali i bodrili klicanjem. Dva
metra je prolaz bio snošljiv, slijedeća tri i pol metra veoma opasan, kriv i neujednačen, a onda je
završavao.
– Oj, vi dolje, gospodine, vidite li moje svjetlo?
– Da! – Bartlettov je glas bio snažniji. Više gotovo i nije morao vikati.
– Pomicat ću svjetlo u krugu, gospodine! Ako vam se približi, odredite položaj: lijevo, desno, gore,
dolje!
– U redu! – Kroz gomilu nadvoja, greda, ploča i razorenih soba, Bartlett vidje tračak svjetla desno
iznad sebe. Točno iznad njega nalazio se neprobojan splet ploča i stupova. Jednom je izgubio taj snop
svjetlosti, ali ga je uskoro ponovno ugledao. – Više udesno! – viknuo je, a glas mu je već malko
promukao. Svjetlo se poslušno pomakne.
– Niže... Zaustavi! Sad malko gore! – Kao da je potrajala cijela vječnost, a onda se svjetlo podigne.
– Tu smo!
Vojnik je sigurnom rukom držao svjetiljku, naslonio je na krš i maknuo ruku.
– U redu, gospodine? – vrisnuo je.
– Da, pogodili ste!
– Vraćam se gore, po pomoć.
– U redu!
Vojnik se povuče i za deset minuta dovede natrag Hooksa. Šef vatrogasaca odredio je pravac svjetla
i brižno pregledao prepreke koje su im se ispriječile.
– Bogara mu, danima ćemo ovdje raditi! – progunđao je. Svladavši užas, izvadio je šestar i brižno
izmjerio kut.
– Bez brige, prijatelju! – vikne dolje. – Lijepo ćemo te izvući. Možeš li se približiti svjetlu?
– Ne, ni slučajno!
– Ostani na svom mjestu i odmaraj se. Jesi li ozlijeđen?
– Nisam, ali osjećam plin!
– Bez brige, momče, blizu smo! – Hooks se uspentra iz prolaza. Kad je izbio na površinu, izmjeri
zabilješku na šestaru i prijeđe po nagnutoj površini.
– On je ispod mene, taj-pane, gospodine Gornt, u krugu od dva-tri metra, šest-sedam metara ispod
nas!
Prešli su već dvije trećine puta nizbrdo pa su bili bliže »Sinclairovu tornju« nego Kotewallu. Nisu
mogli prodirati sa strana, a blato i zemlja na padini bili su viši udesno nego ulijevo.
– Preostaje nam jedino da kopamo! – odlučno će on. – Dizalicu ne možemo dovesti pa ćemo ručno.
Ovdje ćemo najprije pokušati! – Hooks im pokaže područje udaljeno tri metra, koje mu je ulijevalo dosta
nade, blizu udubine koju su otkrili vojnici.
– A zašto baš tu?
– Tu je najsigurnije, taj-pane, ukoliko se sav taj krš pomakne. Pomozite, ljudi! Ali, oprezno!
Počnu kopati i razgrtati sve što god se dalo. Posao bijaše silno naporan. Sve površine vlažne i
nesigurne, a sam krš pomičan. Grede, nadvoji, podovi, daske, beton, gips, lonci, radio-prijemnici,
televizori, stolovi, odjeća, sve u užasnoj, nevjerojatnoj zbrci. Prekinu posao jer su otkrili jedno tijelo.
– Pozovite hitnu! – vikne Hooks.
– Je li živa?
– Reklo bi se! – Staričina nekoć bijela bluza i crne hlače bijahu razderani i blatnjavi, a dugu je kosu
splela u tanku pletenicu. Bila je to Ah Pu.
– Nečija gan sun! – javi se Dunross.
Gornt je s nevjericom buljio u mjesto gdje su je pronašli, u tu sićušnu udubinu u spletu nosača i
nazubljenih betonskih elemenata.
– Kako, do vraga, neke osobe uspijevaju preživjeti!?
Hooksovo lice ozari smiješak. Kvarni zubi bijahu mu smeđi i žuti od duhana.
– Džos! gospodine Gornt! Sve dotle dok čovjek diše, postoji nada! Džos! – Prodere se niz padinu: –
Pošaljite nam nosila, samo hitno!
Brzo stignu nosila pa je bolničari prenesu. Nastavi se iskapanje. Udubina se produbljavala. Nakon
jednog sata iskopali su gotovo dva metra, ali ih je zaustavila prepreka od tona armiranih nosača.
– Moramo ih zaobići! – javi se Hooks. Strpljivo nastave raditi. Nakon jednog metra ponovno su se
morali zaustaviti.
– Ovdje ćemo skrenuti!
– Ne možemo prerezati ovaj čelik?
– Mogli bismo, taj-pane, ali vrcne li samo jedna iskra, svi ćemo odletjeti anđelima. Idemo, momci,
pokušat ćemo ovdje.
Ljudi ga spremno poslušaju ...
 88

04.10

Bartlett ih je dobro čuo. Povremeno bi ga obasuo slap prašine i blata, a za njim a i krš, dok su
spasavalačke ekipe iznad njega razgrtale grede, nadvoje i otpatke. Činilo mu se da su spasavaoci udaljeni
još desetak metara, a na visini od metar i pol do dva metra nad njim. Čekanje mu je olakšavala ona zraka
svjetla. Sve oko njega bijaše zazidano. Razmišljao je ne bi li se malo spustio, ne bi li našao nezakrčen
prolaz pa da se izvuče.
– Samo vi čekajte, gospodine Bartlett! – doviknuo mu je Hooks. – Znamo gdje ste!
I tako je čekao, pokisao, ležeći na daskama. Nije mu baš bilo neudobno, a teške grede dobro su ga
štitile. Vidokrug mu je završavao na jedan metar udaljenosti. Iznad njega iskrivljena ploča. Prostora samo
za ležanje, ili – uz veliku pažnju – za sjedenje. Osjećao je snažan zapah plina, ali glava ga još nije
boljela. Osjećao se prilično sigurno. Zrak je bio dovoljno čist pa će mu još dugo potrajati. Bio je umoran,
silno umoran. Pa ipak se prisiljavao da ostane budan. Znao je da će se oni k njemu probijati cijelu noć, a
možda i dio dana, ali to ga nije nimalo zabrinjavalo. Oni su ga našli, javio im se. Prije sat vremena
razgovarao je s Dunrossom, iz neposredne blizine.
»Linc? Linc, ja sam, Ian?
»Kojega vraga tu radiš?« , javljao mu se sav sretan.
»Tražim te! Bez brige, blizu smo!«
»Svakako! Slušaj, Iane!« , započeo je gotovo izvan sebe od strepnje. »Orlanda, Orlanda Ramos,
poznaješ li je? Čekao sam je... «
»Da, vidio sam je neposredno nakon što je zemlja udarila u zgradu. Orlandi je dobro. Čeka na
Kotewallu. Dobro joj je, a tebi?«
»K vragu, problema nema!« , odgovorio je maltene vedro, znajući da je Orlanda spašena. A kad mu
je Dunross ispričao kojim se čudom sam spasio iz zgrade i kako je Casey s ulice gledala tu katastrofu,
Linc se prestrašio pri pomisli koliko su svi oni bili u opasnosti. »Isuse! Da ste ostali još koju minutu,
zaglavili biste!«
»Džos!«
Neko su vrijeme razgovarali, a onda se Dunross sklonio kako bi ekipe mogle nastaviti s razgrtanjem.
Sad je opet pomislio na Orlandu. Ponovno protrne i zahvali Bogu što je ona izvan opasnosti, i što je
Casey izvan opasnosti. Orlanda ovo ne bi izdržala. Casey možda, ali Orlanda nikako! Ali ne bi zato
izgubila... obraz!
Udobnije se namjestio. Koža mu se naježila od promočene odjeće, ali tješila ga je graja i povici
spasavalačke ekipe koja mu se primicala. Da mu prođe vrijeme, sanjario je o njima dvjema. Nikad nisam
upoznao tijelo kao što je Orlandino, nikad nisam dosad sreo takvu ženu. Čini mi se kao da je poznajem
već godinama, a ne tek nekoliko dana! Živa istina! Uzbudljiva je, neobična, ženstvena i silno opasna.
Casey nije opasna! Casey bi bila divna supruga i družica, ali nije rasna i ženstvena kao Orlanda.
Naravno, Orlanda voli lijepu odjeću i skupe darove, a ako je istina ono što govore ljudi, ona troši novac
šakom i kapom, ali nije li novac stvoren zato da ga trošimo? Snabdio sam bivšu ženu i djecu. Zar nemam
pravo na malo zabave? I da nju zaštitim od svih Biltzmanna na ovom svijetu?
Da, ali još mi nije jasno što me toliko zanijelo na njoj i u Hong Kongu! Najljepši grad koji sam
posjetio, a osjećam se ovdje prisnije nego u vlastitom domu.
»Linc, možda si ovdje bio u nekom prijašnjem životu!« , kazala mu je Orlanda.
»Vjeruješ u reinkarnaciju?«
»Da, da!«
Zar to ne bi bilo divno, sanjarski će on. Više nije osjećao plin niti struju plina koja je prodrla do
njega. Bio bih najsretniji na svijetu da imam više od jednog života i da...
– Linc!
– Evo me, Iane, što je? – Bartlett živne jer je Dunrossov glas bio blizu, posve blizu.
– Ništa, samo se malo odmaramo. Teško je, moramo ponovno zaobilaziti, ali od tebe nas dijeli
svega nekoliko metara. Malo ćemo razgovarati! Iznad tebe smo otprilike jedan i pol metar, a prilazimo ti
sa zapadne strane. Vidiš li nas?
– Ne, iznad mene je smrskani pod. I grede, ali ja sam na sigurnom. Ovako ću još dugo izdržati! Znaš
što?
– Što?
– Večeras si me prvi put nazvao »Linc« !
– Oh? Nisam opazio!
Sranje, pomisli Bartlett pa se nasmiješi.
– Što ćeš...? – obojica odjednom protrnu, a krš se izvije, zastenje na pojedinim mjestima. Uskoro
škripa prestane. Bartlett odahne. – Što ćeš sutra?
– Kako misliš?
– Na burzi! Kako ćeš potući Gornta? – Pun strahopoštovanja slušao je dok mu je Dunross raspredao
o gotovini Kineske banke, o Plummovoj zabavi i svom izazovu Gorntu. Sve to mu je omogućio
novoodobreni zajam od pedeset miliuna.
– Divno, a tko ti pomaže, Iane?
– Djed Mraz!
– Znači – nasmije se Gornt – Murtagh ti je to isposlovao?
Zapazio je kako Dunross šuti pa se opet nasmiješio.
– To ti je kazala Casey?
– Ne, ne, do toga sam sam došao. Rekoh da je Casey bistra kao sunce. Znači, izvukao si se, čestitam!
– vedro će on, iskreno zadivljen. – Mislio sam da ću te dotući, Iane! – Bartlett se nasmije. – Zaista
očekuješ da ćeš svoje dionice otvoriti s trideset?
– Nadam se!
– Nadaš se? Znači da ste ti i prijatelji sve to namjestili. Ali lukavac je Gornt. Nećeš ga uloviti!
– Hoću, hoću!
– Nećeš! A naša pogodba?
– S »Par-Conom« ? Naravno, i dalje vrijedi. Pa sve smo ugovorili!
Bartlett je mogao zamisliti bezazlen izraz na Ianovu licu.
 – Quillan je sigurno sav izvan sebe!
– Naravno, on je gore, pomaže nam u spašavanju.
– A zašto? – iznenadi se Bartlett.
Dunross je trenutak šutio.
– Quillan je prvorazredan gad, od dvadeset i četiri karata, ali... Ne znam. Možda si mu simpatičan?
– Jebi se! – veselo će Bartlett. – Što ćeš s Quillanom?
– Nešto sam mu predložio – reče mu Dunross.
– Znači, odu moja dva milijuna dolara?
– Naravno, ta dva milijun a su propala, ali za preuzeće »General Storesa« dobit ćeš pet milijuna, a
možda i više. I još mnogo više od našeg sporazuma »Struan – Par-Con« !
– Ozbiljno misliš da ćemo zaraditi pet milijuna?
– Da, ti pet i Casey pet.
– Divno! Uvijek sam htio da ona dobije svoju lovu do krova! – »Što li će sad Casey?« zapita se
Bartlett. »Uvijek je željela samostalnost, a sad ju je dobila. Divno!« – Kako? – zapita, jer nije čuo ono
što mu je kazao Dunross.
– Hoćeš li s njom razgovarati? Teško je, ali nema opasnosti!
– Ne! – odlučno će Bartlett. – Samo je pozdravi! Bolje ću razgovarati s njom kad iziđem!
– Casey kaže da se ne miče sve dok si ti unutra! – Lagana stanka. – A i Orlanda! Da je pozdraviš ili
da joj što poručiš?
– Ne, hvala, kasnije ću za to imati dosta vremena. Reci objema da pođu kući!
– Ne pristaju! Vidiš koliko si omiljen kod žena.
Bartlett se nasmije. Sjedne i lupne glavom. Bol mu se spuštala niz leđa i gunđao je. Zatim se
udobnije namjestio, a glavom je maltene dodirivao strop.
Dunross se šćućurio u tijesnom prostoru nedaleko od završetka krivudavog prolaza. Bilo mu je
užasno u toj skučenosti. Mučila ga je klaustrofobija i oblio ga leden znoj. Bartlettu ni traga, ali glas mu je
bio snažan i samouvjeren. Hooks ga je zamolio da zabavlja Bartletta dok se ekipa odmara, ukoliko ga
dolje omamljuje plin.
»S plinom se nikad ne zna, taj-pane, odjednom podmuklo osvoji čovjeka! Mora ostati budan! Uskoro
će nam zatrebati njegova suradnja!«
Taj-pan se uznemireno vrpoljio, naslućujući opasnost. Netko se spuštao prema njemu, a krš se
kotrljao prigodom spusta. Bijaše to Hooks. Zaustavio se otprilike metar iznad Dunrossa.
– Dobro, taj-pane, najbolje je da iziđete. Moji će momci ponovno ovamo, na posao!
– Odmah... Linc, nemoj zaspati. Ponovno počinjemo!
– Dobro, problema nema. čuj, Iane, hoćeš li mi biti vjenčani kum?
– Naravno! – spremno odgovori Dunross, a mozak mu propara pitanje: »A mladenka?« . – Bit će mi
čast!
– Hvala! – odgovori Bartlett. Dunross je bio silno znatiželjan, ali znao je da ga to ne smije pitati.
Bartlett će mu sigurno sam spomenuti tko je mladenka, ali Bartlett je šutio. – Hvala, baš ti hvala!
Ian se iznenađeno nasmiješio. Linc se popravio, diskretan je. Bit će dobar ortak, a i član »Konjičkog
kluba« , i dobit će pravo glasa. Kao i Casey...
 – Izvući ćemo te odatle u tren oka!
Upravo kad je odlazio, začuo je Bartlettov glas:
– Bilo bi divno kad bi njih dvije mogle postati prijateljice! Ali, možda previše očekujem!
Dunross nije znao je li i to njemu namijenjeno.
– Kako? – povikao je.
– Ništa! – odgovori Bartlett. – Iane, ovaj tjedan očekuje nas velik posao! Znaš, drago mi je da si
porazio Gornta!
– Da, vedro je zaključio Bartlett. Lijepo ću tobom upravljati i brižno te držati na oku, izgrađujući
našu »Otmjenu tvrtku« .
Dunross, koji je bio otprilike metar iznad njega, a osam metara vodoravno udaljen, nespretno se
okrene i počne pentrati prema površini.
A pet metara iznad njega Gornt i ekipa čekali su pored dobrano proširenog lijevka. Svitalo je na
istoku, kroz naoblaku pojavi se komadić neba. Po čitavoj su padini umorni ljudi još kopali, razgrtali,
dozivali i osluškivali. Iscrpljeni se Hooks uspne na površinu iz površinskog lijevka.
Uto odjekne užasna tutnjava odozgo, blizu Po Šan Roada. Svi okrenu glave. Iznad sebe ulijevo
vidješe kako se pomiče djelić padine. Tutnjava se pojača, a onda iza okuke brežuljka iza Kotewall
Roada, navre vodeno-blatnjava zidina i sve većom brzinom obruši se na njih. Ljudi se razbježe, jer je taj
muljavi val već zahvatio područje na kojemu je nekoć bio ulaz u Rose Court, razlio se po padini i kršu,
preplavivši ih, a silan je mulj tjerao val dolje prema njima. Gornt ga spazi pa se prihvati za H-nosač, a
ostali se učvrste kako su najbolje znali i umjeli. Zaobiđe ih prljavi, smrdljivi mulj i produlji. Gornt se do
koljena zaglibio, ali se čvrsto održao i izbjegao bujicu, koja proslijedi, ostavljajući za sobom muljeviti
talog. Hooks i spasavalačka ekipa žurno se povuku, zaboravivši na sve ostale.
Gornt nije zaboravio!
Vidio je kroz lijevak kad su se iz mulja pojavile Dunrossove ruke i glava. Ruke su tražile oslonac...
Mulj je sve više prodirao u jamu i ispunjavao je. Dunrossove ruke popuste, povuče ga za sobom bujica,
ali ponovno se iskoprcao i nesigurno učvrstio.
Gornt je gledao i čekao. Nije se micao. Blato ispuni jamu.
Dunross se oklizne, povlačilo ga je dolje, gušio se u mulju, ali se grčevito zahvatio prstima, zarinuo
ih u procijep i počeo se uspinjati. Istrgao se iz lijevka i izvukao na sigurno, hvatajući se za stijenke,
napola izvan mulja, prsa su mu se snažno dizala, srce lupalo. Povraćao je. Još napola u šoku, uzdrhtalih
koljena, otare blato iz očiju i usta i zbunjeno se osvrne. Tri metra iznad sebe spazi Gornta koji ga je
gledao, mirno se oslanjajući na jednu izbočinu...
Na tren se sav zgrčio kad je vidio onaj posprdni, iskrivljen i Gorntov osmijeh, pun mržnje i silnog
razočaranja. Dunross je znao: da sam ja bio na površini, a da se Gornt nalazio u ovom lijevku, i ja bih
stajao i čekao.
Zar zaista?
Stajao bih i gledao, a ne bih mu pomogao. Gorntu ni slučajno! I tako bi se napokon ispunila kletva
Dirka Struana; mogao bih se smiriti, moje se potomstvo više ne bi trebalo bojati zloduhova.
Prođe trenutak. Glava mu se razbistri. Sjetio se Bartletta i užasno zagledao u lijevak. Na mjestu
malopređašnjeg lijevka sad se nalazila samo blatnjava jama.
– Isuse, u pomoooć! – vrisnuo je.
Odjednom zavlada strka. U jamu upadnu Hooks, vatrogasci i vojnici. Nemoćno se lopatama i rukama
obruše na mulj.
Dunross se izvuče i nesigurno zastane na rubu, pun tjeskobe. Gornt se već udaljio. Doskora prestanu
svi radovi, a ostade samo mulj.
UTORAK
 89

17.39

S izbočenog prozora svog apartmana na vrhu Struanova tornja Dunross je gledao luku. Divan zalazak
sunca, neograničena vidljivost, vedro nebo, osim nekoliko obojenih kumulusa na zapadu, iznad kineskog
kontinenta crvenilo. Na istočnom obzorju se smrkavalo. Luka ispod njega bila je živahna kao i obično,
kao i svakog drugog dana. Sunce na zapadu obasjavalo je Kowloon.
Claudia pokuca i otvori vrata. Uđe Casey, izmučena lica. Kosa joj je bila boje zalaska sunca, a u tuzi
je izgledala prozračno.
– Dobar dan, Casey.
– Dobar dane, Iane!
Nije trebalo reći ništa više. Već je o Bartlettu sve bilo rečeno. Tijelo su mu izvukli tek sinoć, veoma
kasno. Casey ga je čekala na padini. A onda se vratila u svoj hotel. Jutros mu je telefonirala i sada došla.
– Što pijete? Čaj, kavu, vino? Umiješao sam martini.
– Martini, Iane, hvala! – turobno je odgovorila. Dirnula ga je tuga koja se nazirala u njezinu glasu. –
Da, martini!
Sjela je na sofu. Natoči joj martini i stavi maslinu.
– Sve se može pričekati, Casey! – sućutno će on. – Nema žurbe!
– Znam, ali dogovorili smo se. Hvala! – Uzela je hladnu čašu i podigla je. – Džos!
– Džos!
Pijuckala je ledeni martini, automatskih pokreta, kao da je nesvjesna. Zatim otvori aktovku i izvadi
žutu omotnicu koju mu stavi na pisaći stol.
– Sve isprave koje nam je o »Struanovoj kompaniji« predao John Čen, kao i sve što nam je odao ili
rekao. Tu su svi primjerci koje ovdje imam. Uništit ću i ono što je u Sjedinjenim Državama! – Casey se
zamisli. – Zacijelo ste već promijenili neke stvari, ali evo, tu vam je sve!
– Hvala! Je li Linc išta dao Gorntu?
– Mislim da nije! – Ponovno se zamislila. – Za svaki slučaj, smatrajmo da su neki podaci procurili!
– Da!
– Nadalje, naša pogodba, »Par-Con – Struan« ! – Pružila mu je podebeli snop spisa. – Svih šest
primjeraka, potpisanih i zapečaćenih žigom naše firme. Ovlaštena sam da ih potpišem! – Oklijevala je. –
Linc i ja smo se sporazumjeli, povjerila sam mu na deset godina svoj glas za sve dionice koje imam, a i
on meni. Tako sam ja sad glava »Par-Cona« .
– Punih deset godina? – Dunross razrogači oči.
– Da! – mirno će ona. Ništa nije osjećala i ništa nije željela. Jedino da se isplače i da umre.
Kasnije mogu biti slaba, pomislila je, a sada moram biti snažna i pametna.
– Deset godina! Linc... Linc je imao glavninu dionica. Poslat ću vam službenu potvrdu otkad vrijedi
sporazum.
Dunross kimne. Iz pretinca lakiranog stola donese podjednako veliku gomilu spisa.
– Isti ugovori! Udario sam na njih službeni pečat! A ovo! – nadoda odlažući na gomilu jednu
omotnicu. – Ovo je ugovor kojim »Par-Conu« jamčim svojim brodovima.
– Hvala, ali nije potrebno sad kad imate novi zajam!
– Ovako smo se dogovorili! – Dunross ju je gledao, diveći se njezinoj hrabrosti. Nije plakala kad su
nastavili potragu na padini, samo je ošamućeno kimnula glavom i procijedila: »čekat ću, čekat ću sve
dok... čekat ću!« ...
Orlanda je dobila slom živaca pa ju je Dunross poslao u hotel, a kasnije joj je uputio i liječnika. –
Tako smo se dogovorili.
– U redu, hvala, ali nije trebalo!
– Nadalje, naš sporazum s »General Storesom« . Službene spise dobit ćete u roku od deset dana!
Morat ću...
– Bartlett vam nije doznačio ona dva milijuna!
– Doznačio ih je u subotu navečer, brzojavom. Jučer me moja švicarska banka obavijestila o
doznaci, a novac je proslijeđen poslovodnom odboru »General Storesa« . Prihvatili su ga pa je sad posao
zaključen.
– Iako je Pug poginuo?
– Da! Njegova je udovica prihvatila preporuku poslovodnog odbora! Uostalom, posao im je veoma
povoljan, kudikamo povoljniji od »Superfoodsove« ponude!
– Ne želim u tome sudjelovati.
– Kad sam dolje u jami razgovarao s Lincom, rekao je da je sretan što smo ostvarili posao s
»General Storesom« . Znate što mi je rekao? »Divno! Uvijek sam htio da Casey dobije svoju lovu do
krova! Uvijek je željela samostalnost, a sad ju je dobila! Divno!...
– Ali uz koju cijenu? – procijedila je sva jadna. – Linc mi je uvijek govorio da »lova do krova«
stoji mnogo više nego što smo spremni platiti, živa istina! Ne želim ovu lovu do krova!
– Novac je novac! Mislite logično! Na njemu je bilo da vam novac dade i dao vam ga je. Tako je to!
– Vi ste mu ga dali!
– Varate se, on vam ga je dao. Ja sam vam samo pomogao, kao što ste vi pomogli meni. – Pijuckao je
martini. – Kome da pošaljem njegovu zaradu? Nismo se o tome dogovorili. Tko je njegov opunomoćenik?
– Banka »First Central« , a ja sam izvršiteljica njegove oporuke, kao i jedan predstavnik banke. –
Oklijevala je. – Majka mu je jedina nasljednica. Jedino je nju spomenuo u oporuci... Linc, Linc mi je o
tome otvoreno govorio. Bivša žena i djeca bogato su zbrinuta i izričito isključena iz njegove oporuke!
Meni je ostavio vlast u kompaniji, a sve ostalo... sve ostalo pripada njegovoj majci!
– Postat će silno bogata.
– To je neće utješiti! – Casey se silno trudila da joj glas bude čvrst i da ne zaplače. – Sinoć sam s
njom razgovarala i jadnica je dobila živčani slom. Ima... ima šezdesetak godina, simpatična žena! Linc je
njezin jedinac! – Poteče joj suza iako je odlučila da ne zaplače. – Zamolila... zamolila me da joj ga
prevezem. U oporuci je zatražio da ga kremiraju!
– Čujte, Casey! – žustro će Dunross. – Možda bih vam mogao pomoći...
– Ne, Iane, hvala vam, sve sam već sama obavila. Tako sam željela... Avion je spreman i ispunjeni
su svi propisi.
– Kad uzlijećete?
– Večeras u deset.
– Oh! – iznenadi se Dunross. – Ispratit ću vas!
– Ne, hvala! Bila bih vam zahvalna ako mi ustupite svoj automobil, ali nije potrebno da i vi...
– Doći ću!
– Nemojte, molim vas! – Preklinjala ga je pogledom.
Šutio je pa je onda zapitao.
– Kakve su vaše namjere?
– Ništa osobito, najprije... Najprije ću pogledati da li su ispunjene sve njegove želje, sredit ću spise,
njegovu oporuku i pozavršavati njegove poslove! Zatim ću reorganizirati »Par-Con« ... nastojat ću ga
reorganizirati onako kao što je on želio. A zatim? Ne znam... To će mi oduzeti trideset dana! Možda za
trideset dana dođem ovamo da započnem... Možda pošaljem Forrestera ili još koga! Ne znam... Javit ću
vam za trideset dana. Dotad je sve sređeno. Imate moje telefonske brojeve. Molim vas, nazovite me u
svako doba bude li problema.
Htjela je ustati, ali ju je zadržao.
– Prije nego što odete, nešto vam moram reći, nešto što sinoć nisam, jer nije bilo prikladno vrijeme.
Možda je sad zgoda, iako nisam siguran... Prije nego što sam se rastao od Linca, zapitao me bih li mu bio
vjenčani kum! – Vidje kako je Casey problijedjela pa je žustro nadovezao: – Rekoh mu da će mi to biti
čast!
– Mene? Rekao je da bi mene uzeo za ženu...? – s nevjericom je zapitala.
– O vama smo razgovarali. Zar to nije logično?
– A nije spominjao Orlandu?
– Tada nije, ne! Ranije se za nju silno brinuo jer se nalazio u njezinu stanu, a nije znao što je s njom.
– Dunross odmjeri Casey. – Naravno, laknulo mu je kad sam mu rekao da je Orlanda živa i zdrava, ali
zamalo je dobio srčani udar kad sam mu kazao da ste maltene stradali u klizanju zemljišta. A kad sam
odlazio, čuo sam kako šapće: »Bilo bi divno kad bi njih dvije mogle postati prijateljice ... ali, možda
previše očekujem!« ... Ne znam je li to bilo meni namijenjeno. Dok smo kopali, mnogo je razgovarao sam
sa sobom! – Popio je martini. – Siguran sam da je na vas mislio, Casey!
Odmahnula je glavom.
– Hvala na pažnji, Iane, ali Linc je sigurno mislio na Orlandu!
– Mislim da se varate!
Ponovno je šutjela.
– Možda... Prijateljice? – Pogledala ga je. – Zar ćete postati Quillanu prijatelj?
– Ne, nikad, ali to nije ista stvar! Orlanda je dobra djevojka. Zaista!
– Kako da ne! – Casey se zagleda u svoj martini. Otpije, ali nije u tome uživala. – A Quillan? Što je
danas bilo? Na žalost, nisam u toku... Što ste s njim učinili? Vidjela sam da ste burzovni dan završili s
vrijednošću 30.01, ali... priznajem da inače ništa nisam doznala!
Dunross se odjednom ozari. Guverner je zbog katastrofe na Kotewallu naredio da burza bude
zatvorena cijeli ponedjeljak. I sve banke, u znak žalosti. Jutros u deset, gotovina iz Kineske banke već je
stigla u sve bankovne poslovnice u cijeloj krunskoj koloniji. Prestale su navale na banke. Oko 15 sati
mnogi štediše stajali su već u repu da povrate na banku svoje ušteđevine!
Jutros ga je nazvao Gornt. Neposredno prije otvaranja burze u deset sati.
»Prihvaćam !« kazao mu je.
»Nećemo se cjenkati?«
»Od tebe milosti ne tražim, kao ni ti od mene. Spisi slijede!« I veza se prekinula.
– Što je s Quillanom? – ponovi Casey.
– Pogodili smo se. Počeli smo s 28, ali omogućio sam mu da dionice pokupuje po 18.
Zablenuto ga je gledala i automatski računala.
– Znači, izgubio je točno dva milijuna, ali Lincova dva milijuna! Quillan se sretno izvukao!
– To sam rekao Lincu, to da je izgubio dva milijuna, a on se samo nasmijao. Doduše, rekoh mu da je
tu izgubio dva milijuna, ali će na »General Storesu« i našom suradnjom zaraditi i do dvadeset milijuna! –
Dunross ju je gledao i procjenjivao. – Mislim da je taj zalog od dva milijuna bio posve u redu!
– Niste valjda pustili Quillana da se tako lako izvuče?
– Ne, vratio mi je moju zračnu kompaniju. Sad nama pripada većina dionica u »All Asia Air« !
– Ah! – Casey protrne kad se sjetila što se dogodilo one božične večeri kad je Gornt sa svojim ocem
neočekivano došao u Veliku kuću. Obuzme je tuga. – Hoćete li mi učiniti uslugu?
– Hoću, pod uvjetom da nije za Quillana!
Htjela ga je zamoliti da Gornta prime u klupsku upravu i da mu dodijele ložu. Ali je odustala. Znala
je da bi samo gubila vrijeme.
– Kakvu uslugu?
– Ništa, za sada... Idem, Iane!
Ustala je umorna, umorna. Klecala su joj koljena. Cijelo ju je tijelo strahovito boljelo. Ispružila je
ruku. Prihvatio ju je i poljubio s istom ljupkošću kao i one noći na svom prijemu, one prve noći u Dugoj
galeriji kad je preplašeno vidjela nož zariven u srce portreta. Pojača se njezina žalost i htjedne naglas
izreći koliko mrzi i Hong Kong i Hongkonžane koji su u neku ruku skrivili Lincovu smrt. Ali nije
vrisnula...
Kasnije, šaptala je samoj sebi, na granici sloma. Nemoj popustiti! Ne daj se! Svladaj se. Moraš,
pogotovo sad. Linca više nema.
– Do skorog viđenja, Casey!
– Do viđenja, Iane! – rekla je i otišla.
Dugo je buljio u zatvorena vrata pa uzdahnuo i pritisnuo zujalicu.
U tren oka uđe Claudia.
– Dobra večer, taj-pane! – srdačno će ona. – Imate neke pozive na koje valja odgovoriti. A
najvažnije je to da gazda Duncan od vas želi uzajmiti tisuću hongkonških.
– Za kojega vraga?
– Čini se da želi kupiti dijamantni prsten svojoj dami. Nastojala sam doznati njezino ime, ali šuti kao
zaliven.
Oh, Bože, ona Sheila, pomisli Dunross prisjetivši se da mu je sin pričao o svojoj djevojci. O Sheili
Scragger, engleskoj bolničarki koja je s Duncanom provela ljetne praznike na australskom ranču Paldoon.
– Pa, za tisuću dolara ne može bogzna što kupiti! Reci mu neka se obrati meni osobno! Ne, pričekaj!
– Trenutak je razmišljao. – Isplati mu tu tisućicu iz tekućih troškova, uz tri posto kamata mjesečno, ako ti
se pismeno obaveže da pristaje da mu to zakidaš od mjesečnog džeparca, po sto dolara na mjesec. Ako
nasjedne, bit će mu to dobra škola, a ako odbije, dat ću mu tisuću dolara, ali tek za Uskrs!
Kimnula je glavom i žalosno nadodala.
– Jadna gospođica Casey, u njoj je sve umrlo.
– Da!
– Evo tko je još zvao, taj-pane. Gazda Linbar iz Sydneyja moli da mu se javite kad uhvatite malo
vremena. Uvjeren je da će srediti »Woolaru« !
– Vraže ga odnesi! – zabulji se u nju Dunross.
– Gospodin Alastair vam čestita, i otac, a i većina pripadnika vaše obitelji. Molim vas, nazovite
gospodina Trusslera u Johannesburg. Radi se o toriju. – Šmrcnula je. – Nazvala je gospođa Gresserhoff
da se s vama oprosti.
– Kad putuje? – mirno će Dunross, iako je to već znao.
– Sutra, jutarnjim JAL-ovim avionom. Jadni Travkin! Oh, baš mi ga je žao!
– Da! – Noćas je Travkin umro. Dunross ga je nekoliko puta posjetio u bolnici »Matilda« , ali trener
se nije osvijestio otkako je u subotu pao na hipodromu. – Jeste li pronašli njegovu rodbinu?
– Nismo! Nije imao ni prija teljicu... Nikoga! Gazda Jacques organizirao mu je sprovod!
– Dobro... Da, to je najmanje što za nj možemo učiniti.
– Hoćete li jahati u subotu?
– Ne znam! – Dunross je oklijevao. – Podsjeti me da u klupskoj upravi predložim neka petu utrku
nazovu: u sjećanje na Travkina... Tako ćemo mu zahvaliti!
– Hoću. Bit će to divno! Baš mi je bio simpatičan... Da, bit će divno!
Dunross pogleda na ručni sat.
– Čeka li me već slijedeći posjetilac?
– Da!
– Dobro! – odgovori taj-pan, a lice mu se smrkne.
Spustio se na donji kat, u svoj ured.
– Dobra večer, gospodine Čoj. Izvolite? – Već mu je pismeno izrazio saučešće povodom smrti
Četveroprstog Vua.
Kad su se vrata zatvorila, Paul Čoj nesvjesno obriše dlanove.
– Prešao bih na prvu točku, gospodine! Žao mi je što smo morali prebaciti sastanak od jučer na
danas, ali ... Jesu li voštani otisci pristajali na koji od ona dva vaša preostala polunovčića?
– Najprije da pitam kod koga je druga polovica, sad kad je Četveroprsti preminuo?
– Kod obitelji Vu, gospodine!
– Kod koga iz obitelji Vu? – oštro zapita Dunross, namjerno strogo. – Novčić je dat pojedincu koji
ga može predati samo pojedincu. A kome?
– Meni, gospodine! – Paul Čoj neustrašivo se zagleda u taj-pana, iako mu je srce lupalo brže nego
ikada, pa čak i one noći – prije milijun života! – kad je bio s ocem na džunki, a ruke mu bile omaštene
krvlju onog mladog Vukodlaka, dok se ono polumrtvo osakaćeno tijelo na nj oslanjalo, a otac mu naredio
da čovjeka baci preko palube u more.
 – Morat ćeš dokazati da ti ga je Četveroprsti dao!
– Žao mi je, taj-pane, ništa ne moram dokazivati! – samouvjereno će Paul Čoj. – Potrebno je da
samo pokažem polunovčić i zatražim uslugu. Potajno! Sve neka bude tajna, tako glasi dogovor. Ako je
novčić pravi, na kocki je vaša čast i obraz »Otmjene tvrtke« , a i obite...
– Znam što je na kocki! – Dunrossov je glas škripao. – A znate li vi?
– Gospodine?
– Ovo je Kina, a u Kini se događaju mnoge neobične stvari. Mislite da sam glupan koji nasjeda na
neku drevnu legendu?
Mladić zatrese glavom, a grlo mu se stisne.
– Ne, uopće niste glupan, taj-pane, ali ako vam pokažem polunovčić, udijelit ćete mi milost.
– Kakvu milost?
– Najprije da čujem jeste li... Jeste li utvrdili da je to polovica jednog od četiriju novčića? Ja sam
već time zadovoljan.
– Zaista?
– Da, gospodine.
– Znate li da je taj novčić ukraden Phillipu Čenu?
Paul se zabulji u njega, a onda se brzo pribere.
– Ovo je novčić Četveroprstog Vua, ne znam ni za kakvu krađu. Novčić je pripadao mojem ocu, to je
sve što znam. Bijaše to tatin novčić!
– Morao bi ga vratiti Phillipu Čenu!
– Jeste li ikad vidjeli taj novčić u Čenovim rukama, gospodine?
Dunross je o novčiću već razgovarao s Phillipom Čenom.
»Zar se nikako ne može dokazati da je tvoj, Phillipe?«
»Ne, taj-pane, nikako!« odgovorio mu je starac kršeći ruke.
Sad je Dunross prodorno pogledao mladića.
– To je novčić Phillipa Čena!
Paul Čoj nelagodno se promeškolji.
– Postojala su četiri novčića, taj-pane. Možda je gospodin Čen imao neki drugi novčić? Ovaj
pripada... pripadao je... mojem ocu! Sjećate li se što vam je rekao u Aberdeenu?
Dunross ga je šutke motrio, nastojeći ga zbuniti, u zapadnjačkom stilu. Paul Čoj protrne, ali izdrži
njegov pogled.
Zanimljivo, zaključi Dunross. Izdržljiv si, gade mali, i lukav! Jesi li predstavnik najstarijeg sina,
Zlatnozubog Vua, ili si kradljivac koji je ovamo došao za vlastiti račun? Namjerno je šutio da zbuni
protivnika, a usput je imao vremena da razmotri svoj položaj, čim mu je Paul Čoj jučer telefonirao i
zamolio da ga primi, Dunross je znao zašto. Kako da riješi stvar? Četveroprsti se još nije ni ohladio, a
već imam novog neprijatelja, pomislio je. Jakog, prekaljenog i smionog. Pa ipak, sigurno ima neke slabe
točke, kao i svatko. Kao i ti! Gornt je jedna tvoja slaba točka, a Riko će ti možda postati druga slabost.
Ah, Riko! Što li me na njoj toliko uzbuđuje?
Zaboravi na to! Kako da se novčića dočepaš prije nego udijeliš milost?
– Vjerojatno ste donijeli svoj novčić, pa idemo procjenjivaču! – Ustao je, mjerkajući Paula Čoja.
 – Nisam, gospodine, na žalost! – Paulu Čoju umalo je puklo srce. Konopac oko vrata odjednom se
pretvorio u omču, a polovica novčića pržila mu je prsa. – Na žalost, smatram da to ne bi bilo pametno!
– Smatram da je to veoma pametno! – naglo nastavi Dunross prostrijelivši ga pogledom. – Idemo po
novčić!
– Ne, hvala, taj-pane! – reče Paul Čoj odlučno i uljudno. Dunrossa tad podsjeti na Vua. – Molim
vas, možemo li to idućeg tjedna? Recimo, od petka za osam dana! Nema žurbe.
– U petak neću biti u Hong Kongu!
– Znam da idete u Japan. Možete li izdvojiti jedan sat za vrijeme svog boravka u Japanu? Meni
odgovara kad god vama odgovara. Da navratite procjenjivaču?
Dunross zažmiri.
– Vi mnogo znate, gospodine Čoj!
– Ovdje se sve odmah dozna, gospodine! Japan i vama i meni više odgovara. Manje je izgleda za
podvalu, a u Japanu smo obojica jednaki!
– Vi želite ovdje?
– Ne, taj-pane, ali kao što rekoste, ovo je Kina, a u Kini se zbivaju neobične stvari. I Četveroprsti i
njegovi imaju utjecajne veze! Ovaj novčić pruža velike mogućnosti, ali samo između dva pojedinca... i
kao takva ga moramo gledati. Tako ja gledam na stvar!
Paul Čoj se preznojavao, zahvaljujući Bogu što u »milost« spada i to da se sve mora sačuvati u
tajnosti. Otkako je dovezao s poprišta tijelo Četveroprstog Vua, borio se za vlast u obitelji. Postupno je
ostvario ono što je želio i osvojio položaj onoga što se u mafiji zove consigliere, postavši savjetnik
najstarijeg Vuova sina Zlatnozubog Vua, koji je sad postao okrunjena glava svih Pomorskih Vuova. To i
jesmo, pomislio je i ponovno se prestrašio. Kineski mafijaši! Nisam li i ja krvav? Bio sam na džunki gdje
je bilo opijuma. Što Zlatnozubi zna a ja ne znam?
»Meni možeš slijepo vjerovati, Zlatnozubi!« , kazao je bratu, boreći se za svoju budućnost.
»Na žalost, nemam velik izbor. Nalazim se u nepoznatim vodama pa mi je svaka pomoć dobrodošla.
Tvoje će mi znanje biti dragocjeno!« , odgovorio mu je Zlatnozubi profinjenim, britanskim engleskim
jezikom kad su došli do zadnjih faza pregovaranja.
»Nadam se da ćemo lijepo surađivati!«
»Budimo iskreni, brate, obojica smo završili fakultet, a ostala braća nisu. Potrebni smo jedan
drugom, a Pomorski Vuovi moraju se modernizirati! Ja to ne bih mogao bez snažne podrške.
Dugogodišnje rukovođenje ‘brodovima slasti’ nije me osposobilo za zapovjedništvo. Oca sam stalno
zapitkivao, ali znaš kakav je bio! Bože, nisam mogao ni jednoj djevojci promijeniti satnicu bez njegova
odobrenja. Njegova su četiri prsta bila na svakom brodu, u svakom poslu naše flote!«
»Da, ali ako njegovi kapetani prihvate promjene za godinu dana imat ćeš najmoćniju kinesku flotu u
Aziji!«
»To i želim! Baš to!«
»A opijum?«
»Pomorski Vuovi oduvijek prevoze opijum!«
»A oružje?«
»Kakvo oružje?«
»Čujem da je Četveroprsti počeo krijumčariti oružje!«
 »O oružju pojma nemam!«
»Izvucimo se iz krijumčarenja opijuma i heroina, oslobodimo se droge, do vraga! Nije li se kanio
uortačiti s onom dvojicom pokvarenjaka... Krijumčarem Jienom i Leejem od Bijelog Praška!«
»Glasine! Razmotrit ću tvoj prijedlog. Sad sam ja kapetan flota i glava Pomorskih Vuova, da znaš!
Ja donosim konačne odluke. Savjetovat ćemo se! Bit ćeš mi consigliere, savjetnik, i sve što je s tim
povezano, ali na meni je da odlučujem. Na primjer, čuo sam za akciju, za onu burzovnu akciju koju si
obavio bez njegova dopuštenja. Da, bila je sjajna, ali da se takvo nešto ne bi više ponovilo! Moraš se sa
mnom savjetovati i obavještavati me!«
»Da, ali ubuduće poslujem i za svoj račun. Gorntu sam dao otkaz. Nadalje, sve poslove koje sam
počeo voditi s Četveroprstim... ja ću završiti!«
»Kakvi poslovi?«
»U petak mi je predujmio dva milijuna da igram na burzi! Pripalo bi mi 17.5 posto dobiti, ali tražim
svu dobit!«
»Pedeset posto!«
»Devedeset! Odsad me ništa više ne zadržava u Hong Kongu. Pa i ako mi udijeliš samo pedeset
posto, kad bih prodao sadašnje dionice, a da znaš, samo ja znam gdje su, težak sam svoja tri milijuna
američkih dolara!«
Natezali su se i završili na sedamdeset posto. Trideset posto Zlatnozubog Vua položit će se na
švicarsku banku pod tajnim brojem računa.
»Predviđam da će se burza još nekoliko dana stabilizirati i penjati, a onda prodajemo. Kad ja
odlučim, u redu?«
»Da, Mlađi brate, bolje ti pristaje naziv Profitaš nego Paul. Ostani Profitaš! Što si još radio s
Četveroprstim.«
»Još jednu mućku, ali zakleo sam mu se da ću o tome vječno šutjeti! Zauvijek! Na to sam se zakleo
krvlju! Moram ispuniti njegovu želju !«
Zlatnozubi Vu nevoljko je pristao, a sad – dok je čekao da mu taj-pan odgovori o Japanu – mladića
obuzme silna samouvjerenost. Bogat sam, imam svu moć Zlatnozubog ako mi je potrebna, a i američki
pasoš, i putujem na Havaje! U Japanu možda nadmudrim Dunrossa. Ne, neću ga nadmudriti jer je prevelik
lukavac, ali tamo će mi se možda pružiti jedinstvena prilika da zauvijek dokažem da je moj novčić onaj
pravi!
– Odgovara li vam Japan, taj-pane? – ponovi Paul.
– Čujem da ste sjajno zaradili na burzi?
Mladić se sav ozari, ne očekujući takvu naglu promjenu teme.
– Da, gospodine, zaradio sam pet i pol milijuna američkih dolara!
Dunross zvizne.
– Nije to loše za tako kratak posao, Profitašu Čoj! Uz petnaest posto poreza! – bezazleno je nadodao.
Mladić se trgne i upadne u klopku.
– K vragu, ja sam američki građanin! Znači, za mene vrijede američki porezi! – Oklijevao je. –
Imam nekoliko zamisli... Taj-pane, naša pogodba može koristiti i vama i meni!
Dunross vidje kako se Paulu Čoju svjetlucaju oči i oprez mu poraste.
– Moj stari vam je vjerovao! – nastavi mladić. – Bili ste stari prijatelji. Možda bih to mogao
naslijediti? Možda jednom postanem toga dostojan!
– Dobrovoljno vratite novčić pa ću vam udijeliti svakojake usluge!
– Najprije riješimo najvažnije stvari, taj-pane! Utvrdimo najprije je li moj novčić pravi. U Japanu, u
redu?
– Ne! Ili ovdje, ili nigdje! – odbrusi Dunross, odlučivši da riskira.
Paul Čoj još jače zažmiri. Odjednom i on odluči. Tutne ruku pod košulju, izvuče novčić i stavi ga na
stol. – U ime Đin-kvaa, molim milost od taj-pana »Otmjene tvrtke« !
Dunross se šutke zagleda u novčić.
– Dakle?
– Kao prvo, zahtijevam status starog prijatelja, kao što ga je imao Četveroprsti, sa svim što u to
spada. Drugo, imenujte me upraviteljem »Struanove kompanije« na četiri godine, za istu plaću kao ostale
upravitelje, a ja ću, obraza radi, kupiti po burzovnoj vrijednosti paket dionica, tako da ću ukupno imati
sto tisuća dionica! – Osjeti kako mu kapa znoj s brade. – Nadalje, želim da se uortačimo, ulažući svaki
pola sredstava u tvornicu lijekova. Ukupna glavnica iznosi šest milijuna američkih dolara. Ja ću svoju
polovicu isplatiti u roku od trideset dana!
Dunross se zaprepašteno u njega zagledao.
– A zbog čega?
– Azija je veliko tržište lijekova. Mogli bismo silno zaraditi, s obzirom na vaša iskustva u
proizvodnji i moja u ispitivanju tržišta. Slažete li se?
– Jesu li to sve usluge?
– Još tri stvari...
– Samo tri? – zapita Dunross protrnuvši.
– Tri! Kao prvo, dogodine ću osnovati novu burzu ...
– Kako? – zablene se u njega Dunross.
Profitaš Čoj se široko nasmiješi i obriše s lica znoj.
– Da, burza za Kineze, kojom bi rukovodili Kinezi!
Odjednom se Dunross nasmije.
– Hrabri ste, Profitašu Čoj! Oh, da! Da znate, nije vam to glupo! A što tražite od nove burze?
– Samo vaš dobrohotni pristanak, kao »prijatelja starog« , da onemogućite glavonje koji bi me u
tome spriječili.
– Za pedeset posto!
– Za veoma povoljne tajne uvjete, jamčim vam, veoma povoljne! Nadalje! – mladić se grčevito
prihvati za tu nadu. – Upoznajte me s Landom Matom pa mu recite da ćete me u očevo ime poduprijeti za
»Monopol igračnica i zlata« ... Sve u redu?
– Spomenuli ste tri stvari. Koja je posljednja?
– Za tri godine, mjesto u upravnom odboru u »Konjičkom klubu« . Jamčim da ću dotad darovati
milijun američkih dolara bilo kojoj dobrotvornoj ustanovi koju imenujete, a podržat ću sve što se isplati i
Bogom vam se kunem da ću vam nastojati što više olakšati stvari! – Mladić obriše znoj. – Gotovo!
Dunross je oklijevao.
– Ako je to pravi novčić, pristajem na sve osim na ono u vezi s Landom Matom!
 – Ne, i to je dio pogodbe!
– Ne pristajem.
– Ne zahtijevam ništa nedopušteno, ništa što mi ne biste mogli udijeliti...
– Lando Mata otpada!
Mladić uzdahne, uzme sa stola novčić i zagleda se u nj.
– Ako to otpada, otpada i cijela pogodba i ja ću od vas zatražiti ono što je zatražio od vas
Četveroprsti Vu! Novčić je još uvijek isti! – reče, spremajući se zaigrati posljednju kartu.
– I?
– Sudjelovat ćete u krijumčarenju droga, oružja i svega što mrzite, ali morat ćete održati zadanu
riječ. Žao mi je, taj-pane, ali potomstvu želim ostati u sjećanju kao dičan predak! – Zavitla novčić
ponovno na stol. – Kako hoćete.
Odjednom se Dunross zbunio. Milost je bila mudro sročena, ništa protuzakonito ni pretjerano. Paul
Čoj izvrsno se držao u sukobu s njim. I predobro! Četveroprsti je bio poznati lukavac, ali ovaj vrag... Ne
smijem se upustiti u droge, a on to izvrsno zna.
Da dobije na vremenu, Dunross gurne ruku u džep. Nađe svilenu vrećicu i položi svoj novčić na stol.
Spoji svoju polovicu s Paulovom. Savršeno su se poklapale.
I nehotice obojica teško uzdahnu, promatrajući taj spojeni novčić koji će ih neraskidivo, zauvijek
vezati. Dunross je znao da gube vrijeme ako se obrate procjenjivaču, ali ipak će mu se obratiti. Na tren
zadrži na dlanu obje polovice. Što ću s ovim drzovitim malenim gadom? Ah, sjajna zamisao! Ovaj ću
problem povjeriti Phillipu Čenu!
– U redu, Profitašu Čoj! – reče svrstavši ga na sam vrh svog spiska sumnjivaca. – Udijelit ću sve
milosti, ako je to prava polovica novčića... Jedino što moram pitati Landa, ne smijem mu to narediti. U
redu?
– Hvala, taj-pane, nećete zažaliti! – Profitaš Čoj s olakšanjem uzdahne pa izvadi spisak. – Popis
svih stručnjaka, procjenjivača u Hong Kongu. Hoćete li nekoga izabrati? Ras... raspitao sam se, svi rade
do sedam.
Dunross se slabašno osmjehne.
– Silno ste samouvjereni, Profitašu Čoju!
– Samo nastojim zaštititi svoje interese, gospodine!

Casey iziđe iz »Struanova tornja« i priđe »rollsu« koji ju je čekao. Lim joj odmah otvori vrata. Utonula je
u duboke jastuke. Nije ništa osjećala i ništa nije znala; jedino to da je savladava očaj i da bi se svakog
trenutka mogla slomiti. Nije opazila ni kad je Lim uveo automobil u gusti promet i krenuo prema trajektu.
Samo što joj nisu navrle suze. Do odlaska imam još toliko mnogo vremena, pomisli ona. Sve sam
spakirala i poslala na aerodrom. Na recepciji hotela podmirila sam sve račune, pa imam beskrajno
mnogo vremena.
Na trenutak je razmišljala ne bi li jednostavno otpravila šofera i automobil i nastavila pješice, ali to
bi bilo još mučnije jer u svjetini ne bi bila izdvojena kao u automobilu i ne bi se osjećala zaštićenom. A
tako joj je užasno! Pa ipak, moram na zrak, moram biti sama! Moram! Oh, Isuse, Linc... Jadni Linc!
–Lime! – odjednom je dobacila vozaču. – Vozi me na Peak!
– Gospođice?
 –Odvezi me na vrh Peaka, na vidikovac, molim lijepo! – kazala je u očajničkom pokušaju da joj glas
normalno zvuči. – Još... nikad još nisam ondje bila pa želim onamo navratiti prije nego što otputujem.
Molila bih te!
– Idemo, gospođice!
Casey se nasloni i sklopi oči da zadrži suze koje su tiho navirale.
 90

18.45

Sunce je upravo zalazilo.

Kod Lo Vua, glavnog pograničnog seoceta između krunske kolonije i Narodne Republike Kine,
gomile Kineza su – po običaju – prelazile most u oba smjera. Most bijaše dug nepunih pedeset metara i
premošćivao je tromu blatnjavu rijeku pa ipak se tih nepunih pedeset metara nekima činilo kao milijun
milja. Na oba su se kraja nalazile stražarnice, ulazna služba i carinarnice, a u sredini malena pomična
ograda. Uz nju su stajala dva kongkonška policajca i dva vojnika Narodne Republike Kine. Preko mosta
su prelazile dvije željezničke pruge.
Nekoć su vlakovi dolazili izravno iz Kantona u Hong Kong, ali sad su se putnički vlakovi
zaustavljali na svakoj obali i putnici su pješke prelazili most. A vlakovi su se vraćali onamo odakle su
došli. Teretnjaci iz Kine prelazili su i sad most bez poteškoća. Uglavnom!
Svakog je dana na stotine mještana prelazilo granicu kao što bi prelazilo svaku drugu cestu. Polja ili
radna mjesta nalazila su im se s obiju strana granice i tako je to trajalo već naraštajima. Stanovnici
pograničnih mjesta bijahu osjetljivi i sumnjičavi, mrzili su promjene i miješanja, mrzili su uniforme,
mrzili policiju posebno, a strance sve odreda. Njima je stranac, kao i većini Kineza, bio svatko tko nije
živio u njihovu selu. Za njih nije postojala – niti je mogla postojati – granica!
Most kod Lo Vua bijaše jedna od n ajosjetljivijih točaka u cijeloj Kini. Most i druga dva pogranična
prijelaza. Jedan je od njih Mau Kam Toh, gdje su svakodnevno preko trošnog mosta prelazile životinje i
prevozilo se povrće, preko te iste rječice koja je predstavljala gotovo cijelu granicu. Posljednji se
pogranični prijelaz, na najistočnijem dijelu granice, nalazio u blizini ribarskog seoceta Tau Koka, gdje
granica nije bila označena, ali je zajedničkim dogovorom išla sredinom jedine seoske ulice.
Bile su to jedine dodirne točke Kine sa svijetom. Sve se brižno pazilo i nadziralo na obje strane.
Najbolji barometar bijahu im napetost i držanje graničara.
Danas su graničari Narodne Republike Kine na mostu kod Lo Vua bili uzrujani pa se zbog toga
narogušila i hongkonška strana, jer nije znala što da očekuje. Možda iznenadno zatvaranje granice, a
možda iznenadnu poplavu Kineza, kao i lani, jer je krunska kolonija bila Kini izručena na milost i
nemilost.
– Takav je život! – procijedi glavni inspektor Smyth koji je danas ovamo došao po specijalnoj
dužnosti i uznemireno stajao u blizini policijske stanice, taktično udaljene stotinjak metara od prave
granice, kako se nitko ne bi uvrijedio ili uzrujavao. Isuse, pomisli Smyth, uzrujavanja... Samo ako u
Londonu netko prdne, milijuni izbjeglica mogu ovuda nahrupiti... ako moćnici s onu stranu granice
zaključe da taj slabašni vjetar vrijeđa dostojanstvo Kine!
– Ma dolazite već jednom! – nestrpljivo će on. Kaki košulja lijepila mu se za leđa, a oči su mu bile
uprte u cestu iz Hong Konga, blatnjavu i krivudavu. Uto opazi kako se izdaleka približavaju policijska
kola. Laknulo mu je. Krene prema automobilu. Iz njega iziđe Armstrong pa Brian Kwok.
Smyth štapom pozdravi Roberta Armstronga da prikri je zaprepaštenje. Brian Kwok bijaše u civilu.
U očima mu se vidio neobičan, prazan, skamenjen izraz. – Zdravo, Roberte! – pozdravi Smyth.
 – Zdravo, oprosti što kasnimo! – odgovori Armstrong.
– Samo nekoliko minuta! Zapravo su mi rekli: u zalazak sunca! – Smyth zirne prema zapadu. Sunce
još nije zašlo. Skrene pažnju na Briana Kwoka, a s lica je jedva otjerao prezir.
Visoki i zgodni Kinez izvadi kutiju cigareta i drhtavim rukama ponudi Smytha.
– Ne, hvala! – hladno će Smyth. Armstrong uzme cigaretu. – Mislio sam da više ne pušiš?
– Prestao sam, ali sam opet počeo!
– Bojim se da sam ja kriv! – uzrujano se nasmije Brian Kwok. – Robert se trudio da... da mi skine s
vrata Crossea i njegove anđele!
Nije se nasmijao ni Armstrong, a ni Smyth.
– Hoće li još netko doći? – zapita Smyth.
– Mislim da neće, bar ne službeno! – Armstrong se osvrne. Vidje promatrače koji su, po svom
običaju, prodavali zjake, ali na njim a ništa osobito! – Ipak su oni tu negdje! – Obojici se nakostriješi
dlaka na vratu. – Možeš proslijediti!
Smyth izvadi službeni spis.
– Vu Ču toju, odnosno Briane Kar-šun Kwok, optužen si za špijunažu protiv vlade Njezina
veličanstva, a u korist jedne strane sile. Na temelju zakona o deportiranju iz Hong Konga – službeno te
izbacujemo iz ove krunske kolonije. Ako se vratiš, znaj da se vraćaš na vlastitu odgovornost, te da
podliježeš hapšenju i zatvaranju u skladu sa zakonom! – Smyth mu neljubazno pruži taj spis.
Brian Kwok ga uzme i kao da mu je užasno dugo vremena bilo potrebno da ga vidi i da čuje. Osjetila
su mu otupjela.
– A sad...? A što sad?
– Prijeđi onaj prokleti most i pridruži se svojim drugovima! – odbrusi mu Smyth.
– Misliš da sam lud? Misliš da vam vjerujem ? Da vjerujem da ćete me pustiti? – Brian Kwok se
okrene prema Armstrongu: – Uvjeravam te, Roberte, oni se titraju i sa mnom i s tobom. Neće me pustiti
da prijeđem, a ti to znaš!
– Slobodan si, Briane!
– Ne... Ne, znam što se događa. Kad se... kad se gotovo približim granici, oni će me vratiti natrag.
To se zove: tortura nadom, zar ne? – Glas mu je škripio, a u uglu usana skupila se pljuvačka. – Naravno!
Tortura nadom.
– Boga ti, rekoh da si slobodan! Slobodno idi! – oštro će Armstrong, želeći se toga riješiti. – Idi,
boga ti! Ne pitaj me zašto te puštamo. Pustili su te pa idi!
Brian Kwok s nevjericom obriše usta. Zausti da nešto kaže, ali odustane.
– Ti mi... ti mi lažeš... sigurno!
– Miči se!
– U redu, idem... – Brian Kwok zakorakne i zastane. Ni Smyth ni Armstrong nisu se pomaknuli. –
Znači, misliš ozbiljno?
– Da!
Brian Kwok nesigurno pruži ruku Smythu koji samo pogleda, najprije ispruženu ruku, a onda
prostrijeli Briana.
– Da je po mojemu... ja bih te strijeljao!
 Na Kwokovu licu zatitra mržnja.
– To nema veze! Heung jau stari je kineski običaj! – zareži Smyth, a Armstrong neodlučno kimne
glavom, pomislivši na svoje prvo mito od 40.000 za koje se u subotu kladio na utrkama.
– Stari je kineski običaj podmićivanje! – nastavi Smyth tresući se od bijesa. – A izdaja nije! Fong-
Fong je bio moj čovjek prije nego što je prebačen u tajnu službu. Zato se miči i odjuri preko onog mosta
ili ću te bičem potjerati!
Brian Kwok otvori usta, ali odustane. Tužno pruži ruku Armstrongu koji je stisne bez srdačnosti.
– Za dobra stara vremena i za onog Briana kojega sam nekoć poznavao... jer ni ja ne trpim izdajice!
– Znam... znam da ste me drogirali, ali ipak ti hvala! – Brian Kwok se povuče, još se bojeći
prijevare. Zatim se okrene. Osvrtao se svakih nekoliko sekundi, pun straha da će ga oni slijediti. Kad je
došao na most, njegovi nesigurni koraci pretvore se u bjesomučno trčanje. Napetost se silno pojača.
Policija na granici nije ga zaustavila. A ni vojnici Narodne Republike Kine. Obje strane bijahu unaprijed
upozorene pa su se pravile da ga ne opažaju. Ljudi koji su miljeli po oba kolnika, bicikli, pješaci,
zaprežna kola, uglavnom natovarena, uopće se nisu na nj osvrtali. Brian Kwok naglo zastane na onoj
strani granice pa se okrene.
– Mi ćemo pobijediti, pobijedit ćemo, da znate! – doviknuo im je, a prsa su mu se nadimala. –
Pobijedit ćemo!
Sagnuo se, još se bojeći prijevare i pobjegao u Kinu. Pored vlaka dočekala ga je neodređena
skupina ljudi, ali bili su predaleko da im se vide lica. Na mostu se smanji napetost. Sunce počne zalaziti.
Roger Crosse je snažnim dogledom gledao iz malene promatračnice na krovu policijske stanice.
Dobro se sakrio, a pored njega je, također sakriven, stajao agent iz tajne službe koji je imao teleskopski
foto-aparat. Crosse se namršti. Jedan od onih koji su sačekali Briana Kwoka bijaše odbjegli milijunaš
Cu-jen.

Sunce je gotovo utonulo za zapadno obzorje. Casey je s promatračnice na Peaku vidjela cijeli Hong Kong
kao na dlanu. U mraku je blještao od svjetla. Velegrad i Kowloon djelomice bijahu okrvavljeni, a
djelomice već zatamnjeni, obilježeni dubokim sjenama i blještavom rasvjetom. Zađe sunce i počne noć,
prava noć.
Nije vidjela svu tu ljepotu. Lice joj je bilo vlažno od suza koje su još tekle. Nezamijećena se
naslonila na sam kraj ograde. Nitko od okolnih promatrača ni ljudi koji su u blizini čekali autobus nije na
nju obraćao pažnju. Svatko je bio isuviše zaokupljen svojim poslovima.
– Tako mi svih bogova, danas sam bogato zaradio...
– Rano sam kupio i sad sam dvostruko bogatiji...
– Ajiija, i ja! I cijeli dan natezao sam se s bankom da mi odobri zajam na temelju tih dionica...
– Zahvali svim bogovima da je Središnje Carstvo spasilo one proklete »strane vragove« ...
– »Otmjenu kuću« kupio sam po dvadeset...
– Jeste li čuli da su na Kotewallu iskopali još dva leša i sad ima ukupno šezdeset i sedam mrtvih...?
– Džos! Zar nije lijepo ovo na burzi? Ponovno se obistinilo proročanstvo Starog Slijepca Tunga!
– Jeste li čuli što je s mojom sestrom, Trećom Pospremačicom Fung, koja radi u velikom hotelu?
Ona i njezini prijatelji pokupovali su dionice po najnižoj vrijednosti i sad je milijunerka...
Casey nije ništa ni čula ni vidjela, obuzeta tugom. Ljudi su išli amo-tamo. Nekoliko ljubavnih
parova. Jedini bijelci bili su turisti koji su škljocali foto-aparatima. Casey se od njih skrivala što je više
mogla.
– Da vam pomognem? – zapitao ju je jedan.
– Ne, hvala! – odgovorila je tiho, i ne gledajući ga, a nikako da zaustavi suze.
Moram se svladati, moram prestati plakati, odlučila je. Moram prestati i sve započeti iznova!
Moram započeti iznova, moram biti jaka i živjeti, za sebe i za Linca. Moram poštovati njega i njegovu
volju. Moram biti jaka, jaka!
Ali kako?
– Ne smijem se prepustiti! – glasno je rekla. – I neću! Moram razmisliti.
Moram misliti o onom što mi je rekao taj-pan. Ne o vjenčanju, oh Linc, o tom ni slučajno! Moram
razmišljati o Orlandi.
»Da li očekujem previše ako se nadam da bi mogle postati prijateljice?« Zar je uistinu tako rekao?
A što ću s njom?
Zaboravit ću je! Oduzela mi je Linca. Da, ali sve u skladu s mojim propisima, s propisima koje sam
sama izmislila. Ian ima pravo. Ona nije kao Quillan, a kriv je i Linc... on joj je pao na lijepak i s njom se
upustio. Nije ona kao Quillan Gornt!

uillan... A što s njim ? Popodne je došao k njoj u hotel i ponovno joj ponudio pomoć, u svakom pogledu.
Zahvalila mu je i odbila ga.
»Dobro se osjećam, Quillane! Ovo moram sama riješiti. Ne, molim te, nemoj me ispraćati na
aerodrom. Molim te! Vratit ću se za trideset dana, možda. Tada ću biti razboritija!«
»Potpisali ste pogodbu sa ‘Struanovom kompanijom’?«
»Da, tako sam odlučila. Oprosti!«
»Nemoj se opravdavati. Upozorio sam te! Ali to ne isključuje zajedničku večeru prve noći kad
stigneš!«
»Naravno!«
Oh, Quillane, što ću s tobom?
Ovih trideset dana ništa. Ovih trideset dana pripadaju Lincu. U potpunosti! Moram ga zaštititi od
lešinara.
Na primjer, od Seymoura Steiglera koji je jutros došao u njezin apartman.
»Dobro jutro, Casey, pobrinut ću se za lijes i... «
»Za sve sam se već pobrinula!«
»Zaista? Sjajna si! Čuj, sve sam spakirao. Jannelli može pokupiti moj prtljag, a na aerodrom ću stići
na vrijeme da... «
»Ne, Linca ću samoga prebaciti u domovinu!«
»Do vraga, Casey, moramo razgovarati o nizu stvari! O njegovoj oporuci, o nagodbi s ‘Par-Conom’,
sada imamo dovoljno vremena da to temeljito razmotrimo. Odlagat ćemo da isposlujemo neke
pogodnosti!«
»Sve to može pričekati. Vidjet ćemo se u Los Angelesu. Uzmi nekoliko slobodnih dana, Seymoure.
Do ponedjeljka!«
 »Do ponedjeljka! Boga ti, moramo obaviti milijun stvari! Godinu dana morat ćemo otpetljavati
Lincove poslove. Moramo brzo naći pravnog savjetnika, najboljeg koji postoji. Odmah ću ga pronaći! Ne
zaboravi na njegovu udovicu i djecu! Ona će u njihovo ime tražiti dio, jasno da će tražiti... a tu si i ti!
Zaboga, imaš pravo na mastan zalogaj. I mi ćemo zatražiti tvoj dio! Zar mu svih ovih sedam godina nisi
bila kao žena...? «
»Seymoure, otpušten si! Miči tu svoju guzicu i... «
»Koji ti je vrag? Mislim samo na tvoja prava... «
»Zar me ne čuješ, Seymoure? Otpušten si!«
»Ne možeš me otpustiti, imam svoja prava i ugovor!«
»Kučkin sine, bogato ću ti platiti sve što je u tvojem ugovoru predviđeno, ali ako se budeš petljao u
mene i Linca, ili Lincove poslove, pobrinut ću se da ništa ne dobiješ! Ništa! A sada se gubi odavde, do
vraga!«
Casey obrisa suze kad se sjetila koliko je praskala od bijesa. On je pravi kučkin sin! Nisam u to bila
sigurna dosad, ali sad sam se uvjerila. Drago mi je što sam ga otpustila. Kladim se da će se okolo
vucarati kao hijena. Sigurno! Sigurno će se povezati s Bartlettovom bivšom ženom – ako joj se već dosad
nije javio – i nagovarat će je, bjesomučno, neka zastupa interese svoje djece i napadne »Par-Con« i
Linca. Kladim se da ću ga, u svakom slučaju, sresti u sudnici!
Bože, pomozi mi! Kladim se da me on neće poraziti i zauvijek ću zaštititi Linca!
Casey, zaboravi toga gada! Zaboravi bitke koje te očekuju i misli na ovo sada. A Orlanda? Lincu...
bila je Lincu draga. Možda ju je i volio! Je li je volio? Ne znam. Niti ću ikad saznati!
Orlanda!
Da je posjetim?
 91

20.05

Orlanda je sjedila u mračnoj sobici u hotelu »Mandarin« i zurila u noć. Prošla ju je tuga.
Linca je snašao džos, ponavljala je po tko zna koji put. Džos! Sve je kao prije. Sve mora započeti
iznova. Bogovi su me opet namagarčili. Možda mi se opet pruži prigoda...Naravno, pružit će mi se nova
prigoda! Ima još muškaraca... Oh, Bože! Bez brige, sve će biti kao prije. Quillan mi je kazao neka se ne
brinem, i dalje će me uzdržavati i...
Zazvrlji telefon i trgne je iz tih misli.
– Halo?
– Orlanda? Ovdje Casey! – Orlanda se zaprepašteno uspravi. – Putujem večeras, ali sam prije
odlaska htjela s vama razgovarati. Je li moguće? Čekam dolje u atriju.
Nazvala, ju je neprijateljica? Zašto? Da se naslađuje? Pa obje su poražene!
– Može, Casey! – neodlučno će ona. – Biste li se popeli k meni? Nitko nas neće smetati. Soba 363.
– Znači u 363.
Orlanda upali svjetlo i pohrli u kupaonicu da se dotjera. Na licu vidje tugu i tragove suza, ali ne i
starost. »Još ne, ali starost dolazi!« , pomislila je i zadrhtala puna strepnje. Samo da počešlja kosu i malo
namaže oči. Zasad joj ništa više nije potrebno. Zasad!
Dosta je toga! Starost je neizbježna. Budi Azijka, budi toga svjesna.
Navukla je cipele. Kao da je beskonačno dugo čekala. Srce joj je lupalo. Zazvoni zvonce. Otvorila
su se vrata. Svaka je na svojoj suparnici vidjela tragove žalosti.
– Samo naprijed, Casey!
– Hvala.
Soba bijaše malena. Casey pored kreveta ugleda dva kovčežića.
– I vi odlazite? – Vlastiti joj je glas čudno zvučao.
– Da, uselit ću se kod prijatelja svoje obitelji. Ovaj je hotel... prilično skup. Kod prijatelja smijem
ostati dok ne nađem novi stan. Izvolite sjesti!
– Platit će vam osiguranje!
– Osiguranje? – trepne Orlanda. – Neće, jer nisam osigurana... neće!
– Znači, sve ste izgubili? – uzdahne Casey.
– Džos! – Orlanda slegne ramenima. – Svejedno! Imam nešto novaca u banci... Snaći ću se! – Vidje
tugu na Caseyinu licu pa osjeti prema njoj samilost. – Casey! – žustro je nadodala. Da, voljela sam ga i
sve bih bila učinila da se za njega udam, ali što je, tu je... Iskreno sam uvjerena da bih mu bila divna žena,
silno bih se trudila da mu budem najbolja, časna riječ! Voljela sam ga i... – Orlanda ponovno slegne
ramenima. – Znate... Oprostite!
– Da, znam, ne morate se opravdavati!
 – Kad sam vas vidjela one prve noći u Aberdeenu, onda kad je izbio požar – žustro će Orlanda –
pomislih kako je Linc lud, jer... a možda i vi... – Uzdahnula je. – Možda je točno ono što ste rekli, Casey,
nema smisla o tome govoriti! A pogotovo ne sad! – Ponovno je zaplakala. A njezine suze izmame suze i
na Caseyine oči.
Na tren su obje sjedile, a onda Casey nađe rupčić i obriše oči. Užasno se osjećala jer ništa nije bilo
riješeno, a sad je željela brzo dokrajčiti ono što je započela. Izvadila je omotnicu.
– Izvolite ček na deset tisuća dolara...
– Ne želim taj novac! – dahne Orlanda. – Ništa ne želim od...
– Nije moje nego Lincovo. Poslušajte me! – Casey joj reče sve što je od Dunrossa čula o Bartlettu.
Sve! Srce joj se nanovo kidalo dok je o tome govorila. – To je rekao Linc! Mislim da se vama kanio
oženiti. Možda se varam, ne znam! Pa i uza sve to, htio bi da imate svoju lovu... nekakvu zaštitu!
Orlandi samo što srce nije prsnulo kad je vidjela kakva je to bila igra sudbine.
– Linc je rekao: kum? Zaista?
– Da!
– I da postanemo prijateljice? Zaželio je da postanemo prijateljice?
– Da! – odgovori joj Casey, iako nije znala postupa li pametno i bi li Linc to želio. Ali dok je ovdje
sjedila i gledala tu nježnu mladu ljepoticu, njezine razrogačene oči i divnu put kojoj nije bila potrebna
šminka, njezin savršeni stas... ponovno nije mogla zamjeriti ni njoj ni Lincu. Kriva sam ja, a ne ni on, ni
ona! A znam da bi je Linc opskrbio. Ni ja je ne smijem ostaviti bez sredstava. Linca radi! Želio je da
budemo prijateljice. Možda je to moguće?
– Zašto ne pokušamo? – predložila je. – Slušajte nije za vas Hong Kong! Zašto ne odete odavde?
– Nemoguće, ovdje sam prikovana, Casey, nemam škola. Ja sam nitko i ništa. Ovdje moja američka
matura prirodnih znanosti ništa ne vrijedi! – Ponovno je zaplakala. – Ja sam obična... Poludjela bih da
svako jutro moram na posao i da dirinčim do navečer!
Odjednom Casey nešto padne na um.
– Zašto ne biste okušali sreću u Sjedinjenim Državama? Možda bih vam mogla pomoći da se
zaposlite?
– Kako?
– Da, možda u svijetu mode... ne znam točno što, ali ću pokušati!
Orlanda se s nevjericom u nju zagledala.
– Pomoći ćete mi, zaista ćete mi pomoći?
– Da! – Casey odloži na stol omotnicu i svoju posjetnicu i ustane. Cijelo ju je tijelo boljelo. –
Nastojat ću!
Orlanda joj priđe pa je zagrli.
– Oh, hvala, Casey, hvala!
Casey je zagrli, a suze im se pomiješaju.

Bijaše mrkla noć. Vrlo je malo svjetla dopiralo od slabog mjeseca koji se povremeno nazirao kroz
naoblaku. Roger Crosse tiho priđe poluskrivenim vratima u visokom zidu što je opasavao Vladinu kuću i
izvadi iz džepa ključ. Otvori i za sobom zatvori vrata. Žurno pođe stazicom, u sjeni. U blizini kuće skrene
prema istoku. Stubištem siđe do vrata u podrum gdje izvadi novi ključ.
 Vrata se podjednako tiho otvore. Naoružani stražar, Gurka, stavi pušku na gotovs.
– Lozinka, molim!
Crosse mu je kaza, a stražar ga pozdravi i stane u stranu. Crosse pokuca stigavši na kraj hodnika.
Vrata mu otvori guvernerov posilni.
– Dobra večer, viši komesaru!
– Nadam se da me niste dugo čekali?
– Ni govora! – Posilni ga kroz podrume dovede do debelih željeznih vrata usađenih u betonsku
prostoriju usred velikog glavnog podruma, blizu polica za vinske boce. Izvuče ključ i otključa. Vrata su
bila užasno teška. Crosse uđe sam i za sobom zatvori vrata. Opustio se kad je ušao i povukao zasun. Bio
je posve siguran od znatiželjnih očiju i ušiju. Bijaše ovo svetilište nad svetilištima, centrala za nadasve
skrovite razgovore, a betonski centar i komunikacijske centrale brižno su sagradili pouzdani pripadnici
tajne službe, isključivo Britanci, kako neprijatelj ne bi u zidove umetnuo prislušne uređaje. Svakog je
tjedna tu prolazila inspekcija iz tajne policije da provjeri nije li se ipak unutra ubacio neki uljez.
U kutu se nalazio složeni moderni odašiljač koji je slao signale, u neođgonetljivim šiframa, do
složene antene na krovu Vladine kuće, zatim u stratosfera pa u Whitehall.
Crosse uključi predajnik i začuje blago zujanje.
– Molim ministra, ovdje Azijat jedan! – Sa zadovoljstvom je naveo svoje konspirativno ime.
– Izvoli, Azijatu jedan?
– Špijuna Briana Kwoka dočekao je, među ostalima, i Cu-jen!
– Ah, znači, možemo ga skinuti sa spiska!
– Da, obojicu, gospodine, sad su izolirani. U subotu je granicu prešao izdajica Joseph Ju.
– Prokletstvo! Postavi ljude koji će ga nadzirati! Imamo li nekoga u njihovom atomskom centra
Sjenkjangu?
– Nemamo, ali navodno će se za mjesec dana Dunross u Kantonu sastati s Juom.
– Ah... a što je s Dunrossom?
– Odan je... ali nikad ne bi za nas radio!
– A Sinders?
– Dobro se držao. Nije opasan.
– U redu. A Ivanov?
– Isplovio je u podne. Nismo našli Suslovljev leš. Tjednima ćemo morati razgrtati i raskapati onaj
krš. Bojim se da ga nikad nećemo pronaći u jednom komadu! Nestalo je i Plumma pa moramo nešto nova
smisliti za »Sevrina« .
– Predobra je to stvar a da je ne održavamo, Rogere!
– Da, gospodine, a tako zacijelo misli i druga strana. Kad stigne Suslovljev zamjenik, vidjet ću što
im je na umu, pa ćemo se prema tome dalje ravnati.
– Dobro! A što je s de Villeom?
– Prebacit će ga u Toronto. Obavijestite Kraljevsku kanadsku policiju. A što se tiče nuklearnog
nosača aviona, ima posadu od 5500 oficira i mornara, 83.350 tona nosivosti, osam reaktora, najveća
brzina je šezdeset i dva čvora, četrdeset i dva »Fantoma II F-4« , svaki ima nuklearnu glavu, dva
»Hawksa V.« Za divno čudo, jedina obrana od napadaja je raketna baterija na desnom boku ...
 Crosse nastavi podnositi izvještaj, prezadovoljan sobom. Volio je svoj posao, volio je raditi za
dvije strane – a možda i za tri strane. Da, trostruki agent! Ima lijepu ušteđevinu, niti jedna strana ne
vjeruje mu potpuno, ali svima je potreban i svi žele da on bude na njihovoj, a ne na protivničkoj strani.
Ponekad ni sam ne znam na čijoj sam strani, pomislio je sa smiješkom.

Armstrong se teško oslanjao na šalter za informacije u terminalu Kaj Taka. Gledao je prema vratima i
užasno se slabo osjećao. Gomila je vrvjela, po običaju. Iznenadio se kad je ugledao Petera Marlowea s
Fleur i dvjema kćerkama koje su nosile lutke i malene kovčege. Fleur je bila blijeda i umorna, a i
Marlowe. Pretrpan kovčezima.
– Dobra večer, Peter! – pozdravi ga Armstrong.
– Zdravo, Roberte, radiš do kasna!
– Ne, upravo sam ispratio Mary, pošla je u Englesku da se mjesec dana odmori. Dobra večer,
gospođo Marlowe, bilo mi je žao kad sam čuo...
– Hvala, komesaru, sad sam posve zdra...
– Putujemo u Binkok! – ozbiljno je prekine četverogodišnja kći. – To je na kantinetu!
– Šuti, glupačo! – ispravi je starija sestra. – To je Bankok, na kontinentu! U Kini! – važno je
objašnjavala Armstrongu. – I mi ćemo na praznike. Mama je bila bolesna.
Peter Marlowe umorno se nasmiješi, naborana lica.
– Tjedan dana Bangkoka, da se Fleur odmori. Stari dr Tooley preporučio joj je odmor. – Umukne jer
su uto ponovno zagraktale njegove dvije kćeri. – Tiho, malene! Draga! – obratio se ženi. – Ti obavi sve
formalnosti na šalteru za prijave, ja ću vas stići.
– U redu. Idemo, cure! I budite dobre! – Otišla je a za njom su skakutale djevojčice.
– Na žalost, neće se ona odmoriti – reče Peter Marlowe. Snizio je glas. – Jedan mi prijatelj reče da
ti poručim da se u četvrtak sastaju glavešine drogaša, u Makau!
– Znaš li gdje?
– Ne znam, ali jedan pd glavešina je Bijeli Prašak Lee. I Amerikanac Banastasio. Tako se govorka.
– Hvala. I?
– Samo toliko!
– Hvala, Peter, sretan put! Obrati se jednom mojem prijatelju na bangkoškoj policiji. Inspektoru
Samanthađalu. Reci da te ja šaljem!
– Hvala! Jadni Linc Bartlett i ostali. Isuse, i ja sam bio pozvan na onaj koktel!
– Džos!
– Da, ali njima to nimalo ne pomaže, a ni Lincu. Jadnici! Vidimo se za tjedan dana.
Armstrong je gledao za dugajlijom koji se udaljio pa se ponovno vratio na šalter za informacije i
naslonio se na nj, nastavivši čekati, teška srca.
Neprestano je mislio na Mary. Sinoć su se užasno posvađali, uglavnom zbog Johna Čena, ali i zbog
toga što u posljednjih nekoliko dana nije dolazio kući jer je vrijeme gubio u Crvenoj sobi s Brianom
Kwokom. Uzeo je ono mito, okladio se za cijelu svotu na Pilot Fisha, sav izvan sebe čekao, dobio glavni
zgoditak i vratio onih 40.000 u svoj pretinac u uredu – nikad više neće morati dirnuti ni novčića mita –
vratio je sve dugove i kupio joj kartu za Englesku. Samo, večeras su se ponovno posvađali, a ona mu je
rekla: »Zaboravio si godišnjicu našeg braka! Nemaš se baš čega sjećati, je li? Oh, koliko mrzim ovaj
užasni grad, one užasne Vukodlake, i sve je ovdje užasno. Nemoj misliti da ću ti se vratiti!«
Tupo je pripalio cigaretu, a njezin mu se ukus i gadio i sviđao. Zrak je ponovno postao vlažan i
bockav.
Uto je opazio kako ulazi Casey. Zgnječio je cigaretu i pošao joj u susret. Ražalostilo ga je njezino
tužno držanje, – Dobra večer! – pozdravio ju je umorno.
– Dobra večer, komesaru, kako je?
– Dobro! Otpratit ću vas, da vas poštedim svih formalnosti!
– Oh, baš vam hvala!
– Užasno mi je bilo žao Bartletta.
– Da, da! Hvala.
I odu. Znao je da je bolje šutjeti. A i što bi joj rekao? Šteta, pomislio je. Sviđala mu se Casey, divio
se hrabrosti koju je dokazala i u požaru, i na pristranku, a i sad kad je govorila sigurnim glasom iako se u
njoj sve razdiralo.
Putnici koji odlaze iz Hong Konga, ne podliježu carinskoj kontroli. Službenik joj je udario žig u
pasoš i neobično uljudno joj ga vratio.
– Sretan put i brzo nam se vratite! – Novinski naslovi raspisali su se o Bartlettovoj smrti, kao i o
ostalih šezdeset i šest žrtava.
Armstrong je hodnicima povede u čekaonicu za glavešine i otvori joj vrata. Zapanjio se kad je u
prostoriji ugledao Dunrossa, a iznenadila se i Casey. Bila su otvorena staklena vrata prema Izlazu 16 i
pistama. »Jenki 2« je čekao.
– Dobra večer, Iane! – pozdravila ga je. – Niste trebali do...
– Morao sam, Casey, oprostite! Nisam s vama obavio sve poslove, a ionako sam morao doći na
aerodrom po svog rođaka koji se vraća s Tajvana. Pošao je obići teren za tvornicu koju ćete odobriti! –
Dunross prostrijeli Armstronga.
– Dobra večer, Roberte, kako je?
– Po običaju! – Armstrong je Casey pružio ruku i umorno se nasmiješio. – Sad vas ostavljam. Sretan
put! Sve je spremno, morate se još samo ukrcati.
– Hvala, komesaru, šteta što... Hvala!
Armstrong kimne Dunrossu glavom i počne se udaljavati.
– Roberte, je li roba isporučena kod Lo Vua?
Armstrong se pravio kao da razmišlja.
– Da, da, mislim! – Vidje koliko je Dunrossu laknulo.
– Hvala! Bi li još malo ovdje ostao da čujem kako je bilo?
– Svakako! – odgovori mu Armstrong. – Pričekat ću vani.
Kad je ostao sam s Casey, Dunross joj pruži tanku omotnicu.
– Ček na 750.000 američkih dolara. Kupio sam vam »Struanove« dionice kad su vrijedile 9.50, a
prodao ih po 28!
– Kako?
– Pa, pokupovao sam nam te dionice po najnižoj cijeni od 9.50, kao što sam vam obećao. Vaš dio
zarade iznosi 750.000! »Struanova kompanija« zaradila je milijune, ja sam zaradio milijune, a i Phillip i
Dianne koje sam pravovremeno obavijestio!
Nikako da shvati stvar.
– Oprostite, nije mi jasno!
Nasmiješio se pa joj sve to ponovio i nadovezao:
– Tu je i ček na 250.000 američkih dolara, na ime vašeg udjela u preuzimanju »General Storesa« .
– Ne vjerujem vam! – Jedva je disala.
Na trenutak se nasmiješio.
– Da! Za trideset dana dobit ćete još 750.000 dolara, a za šezdeset dana još pola milijuna, ako
zatreba.
Jannelli je iza nje, u navigacijskoj kupoli »Jenkija 2« pokrenuo prvi mlazni motor koji snažno
zacvili.
– Je li vam to dovoljno za prvi čas? – zapitao ju je.
Pomicala je usne, ali s njih se nije odvajao ni glasak.
– 250.000 dolara?
– Da, što zajedno iznosi milijun... kad zbrojite oba ova čeka! I ne zaboravite da ste sad postali taj-
pan u »Par-Conu« . To vam je Lincov pravi dar! Vi ste taj-pan, a novac nije važan. – Nasmiješio joj se pa
je na brzinu zagrlio. – Sretno, Casey! Vidimo se za trideset dana!
Pokrene se i drugi mlazni motor.
– Milijun američkih dolara?
– Da, a Dawson će vas savjetovati kako ćete s porezom. Budući da ste novac zaradili u Hong Kongu,
naći će se zakonite mogućnosti da porez izbjegnete, a da ga ne utajite!
Pokrene se i treći motor.
Bez riječi je zurila u Dunrossa. Otvore se vrata čekaonice za glavešine i žustro uđe visok muškarac.
– Dobra večer, Iane, rekoše mi da si ovdje.
– Zdravo, Davide! Casey, ovo je moj bratić, David MacStruan.
Casey ga tupo pogleda, slabašno se nasmiješi, ali nije ni opazila Davida.
– Dobra večer... Iane, mislite... mislite ozbiljno?
– Naravno! – Upali se i posljednji motor. – Ukrcajte se i do viđenja za mjesec dana!
– Kako? Da, da, do viđenja! – Zbunjeno je strpala omotnice u torbicu, okrenula se i otišla.
Gledali su za njom dok se penjala mostićem.
– Znači, to je ta glasovita Casey! – zamišljeno će David MacStruan. Bio je visok kao Dunross, ali
nekoliko godina mlađi, imao je neobične kose, gotovo azijske oči, iako su bile zelene. Lice mu je bilo
prekaljeno, a na lijevoj ruci nedostajala su mu tri prsta tamo gdje se bio upleo u konopce padobrana.
– Da, da! Ono je Kamalian Ciranoush Tcholok.
– Ljepotica!
– I još više. Ona je nova Hag.
– Zar je tako pametna? – zvizne MacStruan.
– Mogla bi postati, uz prave učitelje.
Svensen zatvori vrata kabine aviona i zaključa je.
– Želiš li nešto, Casey? – blago ju je zapitao, silno zabrinut za nju.
– Ne! – bespomoćno je odgovorila. – Samo me ostavi, Svene! Zvat... zvat ću te ako mi štogod
ustreba.
– U redu! – zatvorio je vrata.
Ostavši sama, tupo je prikopčala pojas i pogledala kroz prozorčić. Kroz suze vidje kako joj mašu
Dunross i onaj njegov bratić kojemu nije zapamtila ime. Odmahnula im je, iako je nisu mogli vidjeti.
Oblaci zastru mjesec, motori ubrzaju, avion je rulao, odlijepio se i uzdigao okomito u crno nebo.
Casey ništa nije zamjećivala. U mozgu su joj još odjekivale Dunrossove riječi, neprekidno, ulijevale su
joj snagu i vraćale je u život.
Taj-pan, to vam je Lincov istinski dar, kazao je Dunross. Taj-pan... a novac nije važan.
Da, istina je, ali...
Ali...
Što li mi je ono rekao Linc prvog dana na burzi? Ovako nekako: »Pobijedi li Gornt, pobijedili smo!
Pobijedi li Dunross, pobijedili smo. U svakom slučaju, mi ćemo postati ‘Otmjena tvrtka’... zbog čega smo
i došli ovamo!«
Nije više bila očajna. Mozak joj se razbistrio. Presahnu suze.
To je on htio, baš to, pomislila je, sve uzbuđenija. Htio je da postanemo »Otmjena tvrtka« !
Svakako! Možda bih mu se na taj način mogla odužiti? Da to postane njegov nadgrobni spomenik?
»Otmjena tvrtka« !
– Oh, Linc! – veselo će ona. – Isplati se pokušati, zar ne?
Mlažnjak je tutnjao kroz visoke oblake, nastavljajući besprijekoran uzlet. Noć bijaše topla i veoma
mračna, mjesec u prvoj četvrtini, vjetar blag.
Ispod nje prostirao se otok Hong Kong.

Dunross brzo izbije na Peak Road i krene prema svojoj kući. Promet je bio rijedak, a njegov motor divno
je radio. Odjednom je Dunross skrenuo, zaustavio ispred promatračnice na Peaku i posve sam zastao
pored ograde.
Hong Kong je izgledao kao svjetlosno more. Na Kowloonu je još jedan mlažnjak uzletio s obasjane
piste. Kroz naoblaku se pomoli nekoliko zvijezda.
– Bože, što je život lijep! – izusti Dunross.

Kraj

Dorothy555 & kokica