JOHN GRISHAM

IZGUBLJENI RUKOPIS
Za Renee

Hvala ti na priči
PRVO POGLAVLJE
PLJAČKA
1.
Varalica je posudio ime Nevillea Manchina, stvarnog profesora američke književnosti s
državnog sveučilišta Portland i uskoro doktoranda na Stanfordu. U svom pismu, na
savršeno krivotvorenom papiru koledža, »profesor Manchin« ustvrdio je da se nedavno
posvetio proučavanju F. Scotta Fitzgeralda i da bi tijekom nadolazećeg posjeta istočnoj
obali zaista volio vidjeti »rukopise i papire« velikog pisca. Pismo je adresirano na
doktora Jeffreyja Browna, ravnatelja Sekcije za rukopise na Odsjeku za rijetke knjige
i posebne zbirke knjižnice Firestone na Sveučilištu Princeton. Pristiglo je s nekoliko drugih
pisama, bilo propisno razvrstano i proslijeđeno te je naposljetku završilo na radnom stolu
Eda Folka, mlađeg knjižničara, čiji je posao, između nekoliko drugih monotonih zadaća, bio
da provjerava kvalifikacije osobe koja je napisala pismo.

Ed je primao nekoliko takvih pisama svakog tjedna. Sva su na mnoge načine bila ista, sva od
samozvanih poklonika i poznavalaca Fitzgeralda, a povremeno i od kojeg istinskog znalca.
U prethodnoj kalendarskoj godini Ed je odobrio i proknjižio posjete 190 takvih ljudi
knjižnici. Dolazili su iz cijelog svijeta i stizali razrogačenih očiju i puni skromnosti, poput
hodočasnika pred svetištem. U četrdeset i četiri godine provedene za istim stolom, Ed ih je
sve procesuirao. A interes nije jenjavao. F. Scott Fitzgerald nastavljao je fascinirati. Promet
je sada bio jednako gust kao i prije trideset godina. Ali Ed se u posljednje vrijeme počeo
pitati što bi još uopće moglo preostati od života velikog pisca što nije proučeno, podrobno
prostudirano i obrađeno u nekom članku. Ne tako davno, jedan mu je istinski poznavalac
rekao da sada postoji najmanje stotinu knjiga i preko deset tisuća objavljenih akademskih
članaka o Fitzgeraldu kao čovjeku i piscu, o njegovim djelima i o njegovoj ludoj ženi.

A Fitzgerald je umro od posljedica alkoholizma u dobi od četrdeset i četiri godine! Što bi tek
bilo da je doživio starost i nastavio pisati? U tom slučaju Ed bi trebao pomoćnika ili dva, a
možda čak i cijelu ekipu. Ali on je znao da je prerana smrt često ključ kasnijoj slavi (da se ne
spominju veći tantijemi).

Nakon nekoliko dana Ed je napokon stigao do pisma profesora Manchina. Brza pretraga
knjižničnog registra otkrila je da je riječ o novoj osobi i novom zahtjevu. Neki od veterana
dolazili su u Princeton toliko puta da bi jednostavno nazvali Edov broj i rekli: »Hej, Ed, doći
ću idućeg utorka.« Ed nije imao ništa protiv. Ali Manchin se nije ubrajao u tu skupinu. Ed je
provjerio internetsku stranicu državnog sveučilišta Pordand i pronašao ga. Diplomirao je
američku književnost na Sveučilištu Oregon, magistrirao na UCLA-u i već tri godine radio
kao honorarni profesor. Fotografija je otkrila mladog čovjeka prilično obična izgleda,
možda trideset i pet godina starog, s bradicom koja je vjerojatno bila privremena i uskim
naočalama bez okvira.
U svom pismu profesor Manchin zamolio je onoga tko će mu odgovoriti da to učini na
njegovu elektroničku poštu i naveo privatnu adresu na Gmailu. Rekao je da malokad
provjerava poštu na svojoj sveučilišnoj adresi. »To je zato što si obični honorarni profesor,
pa vjerojatno ni nemaš vlastiti ured«, pomislio je Ed. Takve su mu se misli često vrzmale
glavom, ali, naravno, bio je dovoljno profesionalan da ih nikome ne povjerava. Iz opreza,
sutradan je poslao odgovor preko servera državnog sveučilišta Pordand. Zahvalio
je profesoru Manchinu na pismu i pozvao ga na prinstonski kampus. Zamolio je da mu javi
okvirni datum dolaska i naveo nekoliko osnovnih pravila u vezi s Fitzgeraldovom zbirkom.
Bilo ih je mnogo pa je preporučio profesoru Manchinu da ih prouči na internetskoj stranici
knjižnice.

Dobio je automatski odgovor u kojem je pisalo da Manchin neće biti dostupan nekoliko
dana. Jedan od Manchinovih partnera dovoljno je duboko hakirao direktorij Državnog
sveučilišta Portland da krivotvori server za elektroničku poštu Odsjeka engleskog jezika,
što za vještog hakera nije predstavljalo nikakav problem. On i lažni profesor Manchin
odmah su znali da je Ed odgovorio.

No krasno, pomislio je Ed. Sutradan je poslao istu poruku na profesorovu privatnu Gmail
adresu. U roku od sat vremena Manchin mu je odgovorio oduševljenim zahvalama, rekao
kako jedva čeka da dođe i tako dalje. Nastavio je da je proučio internetsku stranicu
knjižnice, proveo sate na stranicama Fitzgeraldove digitalne arhive, da već godinama
posjeduje višetomno izdanje koje sadrži faksimile rukopisa prvih verzija velikog autora i da
je osobito zainteresiran za kritike njegova prvijenca - S ovu stranu raja.

Sjajno, rekao je Ed. Sve je to već vidio. Čovjek ga pokušava impresionirati prije no što je
uopće stigao, što nije nimalo neuobičajeno.

2.
F. Scott Fitzgerald upisao se na Princeton ujesen 1913. godine. U dobi od šesnaest godina
maštao je o tome da napiše veliki američki roman i doista počeo raditi na ranoj verziji
romana S ovu stranu raja. Četiri godine poslije napustio je studij da bi se prijavio u vojsku i
otišao u rat, ali rat je završio prije no što su ga poslali na bojište. Njegov klasik, Veliki
Gatsby, objavljen je 1925. godine, ali postao je popularan tek nakon njegove smrti. Tijekom
cijele karijere živio je u neimaštini, a godine 1940. radio je u Hollywoodu, pisao
loše scenarije kao na tekućoj traci, propadao tjelesno i kreativno. Umro je 21. prosinca od
srčanog udara, uzrokovanog godinama teškog alkoholizma.

Godine 1950. Scottie, njegova kći i jedino dijete, darovala je originalne rukopise, bilješke i
pisma - njegove »papire« - knjižnici Firestone u Princetonu. Fitzgerald je svojih pet romana
napisao rukom na jeftinu papiru, tako da su u lošem stanju. Knjižnica je brzo shvatila da ne
bi bilo pametno dopustiti istraživačima da ih fizički dodiruju. Izrađene su
visokokvalitetne kopije, a originali su stavljeni u sigurni podrumski trezor, u kojem su
zrak, svjetlost i temperatura bili brižljivo nadzirani. Rukopisi su tijekom godina napustili
trezor samo nekoliko puta.
3.
Čovjek koji se predstavljao kao profesor Neville Manchin stigao je u Princeton jednog
prekrasnog jesenskog dana početkom listopada. Poslali u ga u Odsjek za rijetke knjige i
posebne zbirke, gdje je upoznao Eda Folka, a ovaj ga je predao pomoćnom knjižničaru koji
je pregledao i kopirao njegovu oregonsku vozačku dozvolu. Bila je to, naravno,
krivotvorina, ali besprijekorna. Krivotvoritelj, koji je također bio i haker, ispekao je zanat
u CIA-i i proveo mnogo vremena u mutnom svijetu privatne špijunaže. Zaobilaženje
osiguranja na kampusu za njega jedva da je predstavljalo izazov.

Zatim je profesor Manchin fotografiran i dobio je propusnicu koju je u svako doba morao
nositi na vidljivu mjestu. Slijedio je pomoćnog knjižničara na kat, u veliku prostoriju s
dvama krupnim stolovima i zidovima punim čeličnih ladica za izvlačenje, koje su bile
zaključane. Manchin je primijetio barem četiri nadzorne kamere visoko u kutovima
prostorije, kamere koje su bile postavljene s namjerom da ih posjetitelji vide. Pretpostavio
je da postoje i skrivene kamere. Pokušao je uvući pomoćnog knjižničara u razgovor, ali nije

naišao na velik odaziv. U šali ga je upitao može li vidjeti originalni rukopis romana S ovu
stranu raja. Pomoćni knjižničar znalački se nasmiješio i odgovorio da to neće biti moguće.

»Jeste li vi ikad vidjeli originale?« upitao ga je Manchin.

»Samo jedanput.«

Manchin je nekoliko trenutaka pričekao da knjižničar nastavi, a onda je upitao: »Kojom

prigodom?«

»Pa, želio ih je vidjeti jedan glasoviti poznavalac. Odveli smo ga u trezor i dopustili mu da ih
pogleda. Ali nije dodirnuo papire. To je dopušteno samo našem glavnom knjižničaru, i samo
sa specijalnim rukavicama.«

»Naravno. No dobro, hajdemo na posao.«

Pomoćni knjižničar otvorio je dvije velike ladice, obje s etiketom S ovu stranu raja, i izvukao
debele i neuobičajeno velike sveske sakupljenih članaka. »Ovi svesci sadrže osvrte koji su
napisani odmah nakon objavljivanja knjige«, objasnio je. »Imamo još mnogo uzoraka
kasnijih osvrta.«

»Savršeno«, sa osmjehom je odvratio Manchin i izvukao notes iz aktovke, kao da se sprema

baciti na proučavanje svega što je ležalo na stolu. Pola sata poslije, dok je Manchin bio
zadubljen u posao, pomoćni knjižničar ispričao se i otišao. Kamere su zabilježile da
Manchin ni u jednom trenutku nije podigao pogled. Nakon nekog vremena morao je otići na
zahod, pa je izašao iz prostorije. Skrenuo je na krivu stranu, pa onda još jedanput i
naposljetku se izgubio. Oprezno je prolazio hodnicima odsjeka izbjegavajući bilo
kakav kontakt. Nadzorne kamere nalazile su se posvuda. Nije vjerovao da ga itko u tom
trenutku promatra na monitoru, ali naravno, ako se ukaže potreba, snimke su se mogle
pogledati poslije. Našao je dizalo, izbjegao ga i otišao obližnjim stubama. Prvi podrumski
kat bio je sličan prizemlju. Ispod njega stube su prestajale na P2 (Podrum 2), gdje su stajala
velika debela vrata s natpisom napisanim krupnim slovima: »Samo za hitne slučajeve«.
Pokraj vrata stajala je tipkovnica, a još jedan natpis upozoravao je da će se oglasiti
alarm čim se vrata otvore bez propisnog odobrenja. Dvije nadzorne kamere gledale su
vrata i okolno područje.

Manchin se povukao i vratio putem kojim je došao. Kad se vratio u radnu sobu, asistent ga
je čekao. »Je li sve u redu, profesore Manchin?« upitao ga je .

»Oh, da. Samo mala viroza želuca, bojim se. Nadam se da nije zarazna.« Pomoćni knjižničar
odmah je otišao, a Manchin se zadržao cijeli dan, pregledavajući materijale iz čeličnih ladica
i čitajući stare osvrte koji ga uopće nisu zanimali. Nekoliko je puta izašao, razgledavao,
virio, mjerio i pohranjivao sve u pamćenje.

4.
Vratio se tri tjedna poslije, ali sada se više nije pretvarao da je profesor. U međuvremenu je
obrijao bradu i obojio kosu u svijetlo-smeđu, nosio je lažne naočale s crvenim okvirima i
krivotvorenu studentsku iskaznicu s fotografijom. Da ga je itko išta pitao, što svakako nije
očekivao, odgovorio bi da je poslijediplomski student iz Iowe. U stvarnom životu zvao se
Mark, a po zanimanju, ako se to uopće može nazvati zanimanjem, bio je
profesionalni kradljivac. Specijalizirao se za unosne, vrhunski izvedene, brižljivo
planirane brzopotezne krađe umjetnina i rijetkih rukotvorina koje se mogu vratiti očajnim
žrtvama za otkupninu. Njegov je tim imao pet članova, a predvodio ga je Denny, bivši vojni
rendžer, koji se nakon izbacivanja iz vojske okrenuo kriminalu. Denny dosad nije bio
uhvaćen i nije imao policijski dosje, a nije ga imao ni Mark. Ali dva su ga preostala člana
imala. Trey je dvaput završio u zatvoru i dvaput uspio pobjeći, posljednji put prošle godine
iz saveznog zatvora u Ohiju, gdje je upoznao Jerryja, sitnog kradljivca umjetnina, koji je
u međuvremenu pušten na uvjetnu slobodu. Jerry je za Fitzgeraldove rukopise doznao od
jednog drugog kradljivca umjetnina s kojim je dijelio ćeliju u zatvoru, a koji je bio osuđen
na dugotrajnu zatvorsku kaznu.

Okolnosti su bile savršene. Postojalo je samo pet rukopisa, svi su se nalazili na istom
mjestu. A za Princeton su imali neprocjenjivu vrijednost.

Peti član tima više je volio raditi kod kuće. Ahmed je bio haker i krivotvoritelj, specijalist za
stvaranje iluzija, i nije imao hrabrosti nositi oružje i slične stvari. Radio je u podrumu u
Buffalu i nikad nije bio otkriven ni uhićen. Nije ostavljao tragove. Dogovorili su se da on
dobije pet posto od ukupne svote, a da preostala četiri člana podijele ostatak na jednake
dijelove.

U utorak navečer, u devet sati, Denny, Mark i Jerry nalazili su se u knjižnici Firestone,
pretvarajući se da su poslijediplomski studenti, i gledali su na sat. Njihove lažne studentske
iskaznice besprijekorno su obavile svoj posao, nikome nisu bile sumnjive. Denny je našao
skrovište u ženskom toaletu na drugom katu. Podigao je panel na stropu iznad zahoda,
bacio gore studentski ruksak i smjestio se tamo na nekoliko sati čekanja u vrućem i
skučenom prostoru. Mark je razvalio bravu glavne pogonske prostorije na
prvom podrumskom katu i pričekao da vidi hoće li se uključiti alarmi. Nije čuo nijedan, a
nije ni Ahmed, koji je bez problema hakirao sigurnosni sustav sveučilišta. Mark je počeo
rastavljati brizgalicu goriva rezervnog generatora knjižnice. Jerry je našao skrovito mjesto
u pregratku čitaonice, okružen policama knjiga koje nitko nije dodirnuo desetljećima.

Trey se vrzmao kampusom odjeven kao student, s ruksakom na leđima, i tražio dobra
mjesta za dimne bombe.

Knjižnica se zatvorila u ponoć. Sva četiri člana tima, kao i Ahmed u svom podrumu u
Buffalu, bili su u radijskoj vezi. U 12:15 Denny, vođa ekipe, objavio je da sve ide po planu. U
12:20 Trey, odjeven kao student i noseći natrpan ruksak, ušao je u studentski dom
McCarren u srcu kampusa i ugledao iste nadzorne kamere koje je vidio tjedan dana prije.
Popeo se nenadziranim stubama na kat, ušao u ženski toalet i zaključao se u pregradak. U
12:40 izvadio je iz ruksaka limenku veličine politrene boce sode, namjestio starter
s odgodom i sakrio limenku iza zahodske školjke. Izašao je iz toaleta, popeo se na kat i
namjestio drugu dimnu bombu u prazni pregradak za tuširanje. U 12:45 pronašao je
polumračni hodnik na katu studentskog doma i nonšalantno bacio niz hodnik deset velikih
petarda marke Black Cat. Dok je silazio stubama, zrakom su odjeknule eksplozije. Nekoliko
sekundi poslije eksplodirale su obje dimne bombe šaljući u hodnike guste oblake
užarenog dima. Kad je napustio zgradu, začuo je prvi val uspaničenih glasova. Zastao
je pokraj grmlja pred studentskim domom, izvukao iz džepa jednokratni mobitel, nazvao
prinstonsku službu 911 i prenio grozne vijesti: »Na katu McCarrena nalazi se naoružani tip
koji puca.«

Kroz prozor na katu sukljao je dim. Sjedeći u mračnom pregratku u knjižnici, Jerry je obavio
sličan poziv sa svog mobitela na bonove. Uskoro su se počeli slijevati pozivi, a kampus je
zahvatila panika.

Svaki američki koledž ima razrađene planove u vezi sa situacijama koje uključuju »aktivnog
strijelca«, ali nitko ih ne žali aktivirati. Prošlo je nekoliko sekundi zatečenosti prije no što je
dežurna službenica pritisnula pravu dugmad, a kad je to učinila, počele su zavijati sirene.
Svaki prinstonski student, profesor, administrator i zaposlenik primio je poruku za uzbunu
SMS-om i e-mailom. Sva su se vrata morala zatvoriti i zaključati, a sve zgrade osigurati.

Jerry je još jedanput nazvao 911 i izvijestio da su ustrijeljena dva studenta. Iz McCarren
Halla sukljao je gust dim. Trey je bacio još tri dimne bombe u košare za smeće. Nekoliko je
studenata protrčalo kroz dim idući od zgrade do zgrade, ne znajući gdje su točno sigurna
mjesta. Prinstonsko osiguranje i policija grada Princetona pohitali su na kampus. Slijedilo
ih je pet-šest vatrogasnih kamiona, a onda vozila hitne pomoći. Pristigla su prva od
mnogih patrolnih vozila državne policije New Jerseyja.
Trey je ostavio ruksak pred vratima uredske zgrade, a onda nazvao 911 i izvijestio ih da je
vidio sumnjiv ruksak. Tajmer na posljednjoj dimnoj bombi u ruksaku bio je namješten na
deset minuta, baš kad su ga stručnjaci za deaktiviranje eksplozivnih naprava počeli
promatrati sa sigurne udaljenosti.

U jedan i pet Trey je javio svom timu: »Ovdje vlada potpuna panika. Sve je puno dima.
Naokolo je bezbroj drotova. Krenite.«

»Isključi struju«, odvratio je Denny.

Ahmed, koji je sjedio u Buffalu pijući jak čaj i čekajući početak akcije, hitro se probio kroz
sigurnosni sustav škole, ušao u električnu mrežu i isključio struju, ne samo za knjižnicu
Firestone nego i za pet-šest obližnjih zgrada. Osim toga Mark, koji je sad nosio naočale za
noćno gledanje, povukao je glavni prekidač u pogonskoj prostoriji i zadržao dah. Kad je
shvatio da se rezervni generator nije uključio, počeo je lakše disati.

Nestanak struje izazvao je uključivanje alarma u dvije središnje promatračke postaje

unutar sigurnosnog kompleksa kampusa, ali nitko na njih nije obraćao pozornost.
Kampusom se slobodno kretao aktivan strijelac. Nije bilo vremena za brigu o drugim
alarmima.

Jerry je u prethodnih tjedan dana proveo dvije noći u knjižnici Firestone i bio je uvjeren da
u zgradi nakon zatvaranja nema stražara. Tijekom noći uniformirani bi službenik jedanput
ili dvaput pješice obišao sve zgrade, osvijetlio vrata baterijskom svjetiljkom i krenuo dalje.
Označeno patrolno vozilo također je obavljalo ophodnju, ali ono je ponajprije bilo
zaokupljeno pijanim studentima. Općenito govoreći, prinstonski je kampus bio poput
svih drugih - mrtav između jedan i osam ujutro.

Ali noćas je Princeton bio usred grozničave hitne situacije - pucalo se na najbolje studente u
Americi. Trey je izvijestio svoj tim da na kampusu vlada potpuni kaos, da se naokolo
vrzmaju policajci, specijalci navlače opremu, sirene zavijaju, radioprijamnici krče, a milijun
crveno-plavih alarmnih svjetala blješti. Dim je obavijao stabla poput magle. Negdje u blizini
mogao se čuti helikopter. Potpuni kaos.

Denny, Jerry i Mark probijali su se kroz mrak i sišli stubama u podrum ispod Odsjeka za
posebne zbirke. Svi su nosili naočale za noćni vid i rudarske svjetiljke pričvršćene na čelo.
Svaki je nosio težak ruksak, a Jerry je izvukao malu valjkastu vojnu torbu koju je prije dvije
večeri skrio u knjižnici. Zaustavili su se pred debelim metalnim vratima na trećem i
posljednjem podrumskom katu, sprejem zacrnili leće nadzornih kamera i pričekali
da Ahmed izvede svoju magiju. On se hladnokrvno probijao kroz alarmne sustave knjižnice
i deaktivirao četiri senzora na vratima. Začulo se glasno škljocanje. Denny je pritisnuo
kvaku i otvorio vrata. Unutra su ugledali uzak kvadratni prostor s još dvojima metalnim
vratima. Mark je usmjerio baterijsku svjetiljku prema stropu i ugledao nadzornu kameru.
»Eno je«, rekao je. »Samo je jedna.« Jerry, koji je imao 188 centimetara i bio najviši među
njima, uzeo je malu limenku crne boje i štrcnuo boju na leću kamere.
Denny je pogledao dvoja vrata i rekao: »Želiš li bacati novčić?«

»Što vidite?« upitao je Ahmed iz Buffala.

»Dvoja metalna vrata, identična«, odgovorio je Denny.

»Ja ovdje ne vidim ništa, momci«, odvratio je Ahmed. »Nema ničega u sustavu iza prvih
vrata. Počnite rezati.«

Jerry je iz vojne torbe izvukao dva kanistra od četrdeset pet centimetara, jedan ispunjen
kisikom, a drugi acetilenom. Denny se smjestio pred lijeva vrata, upalio plinski rezač
upaljačem i počeo zagrijavati mjesto petnaest centimetara iznad ključanice i kvake. U roku
od nekoliko sekundi počele su frcati iskre.

Trey se u međuvremenu udaljio od kaosa oko McCarrena i skrio se u mraku preko puta
knjižnice. Sirene su zavijale dok su stizala nova kola hitne pomoći. Elise helikoptera bučno
su mlatile zrak iznad kampusa, premda ih Trey nije mogao vidjeti. Čak su i ulične svjetiljke
oko njega bile ugašene. U blizini knjižnice nije bilo nikoga. Sve su ruke bile potrebne
drugdje.

»Pred knjižnicom sve je mimo«, izvijestio je. »Ima li napretka?«

»Sada režemo«, došao je Markov kratki odgovor. Svih pet članova tima znalo je da razgovor
mora biti ograničen. Denny je polako i vješto probijao metal vrhom plinskog rezača koji je
emitirao preko četiristo stupnjeva oksidirane vrućine. Minute su prolazile dok je rastaljeni
metal kapao na pod, a crvene i žute iskre frcale od vrata.

»Vrata su debljine dva i pol centimetra,« u jednom je trenutku rekao Denny. Završio je
gornji rub četverokuta i počeo rezati ravno dolje. Bio je to polagan posao, minute su se
otezale, a napetost rasla, ali uspjeli su zadržati mir. Jerry i Mark čučali su iza Dennyja i
promatrali svaku njegovu kretnju. Kad je završio donju liniju, Denny je zatresao vratašca i
ona su se pomaknula, premda ih je nešto zadržavalo. »To je vijak«, rekao je. »Prerezat ću
ga.«

Pet minuta poslije vrata su se otvorila. Ahmed, koji je buljio u svoj prijenosno računalo, nije
primijetio ništa na sigurnosnom sustavu knjižnice. »Ovdje ništa«, rekao je. Denny, Mark i
Jerry ušli su u prostoriju koja je bila taman toliko velika da ih primi. Cijelom dužinom
prostorije protezao se uzak stol, širok najviše šezdeset centimetara i dug tri metra. Jednu su
stranu prekrivale četiri velike drvene ladice, a drugu još četiri. Mark, obijač brava, stavio je
zaštitne naočale, namjestio svjetiljku na glavi i pogledao jednu od brava. Zatresao je glavom
i rekao: »Kao što sam i očekivao. Kombinacijske brave, vjerojatno s kompjuteriziranim
kodovima koji se mijenjaju svakog dana. Ne može se razvaliti. Moramo bušiti.«

»Krenite«, rekao je Denny. »Počnite bušiti, a ja ću presjeći druga vrata.«

Jerry je izvukao baterijsku bušilicu s glavom od 18 milimetra i ručkama s obje strane i
usmjerio je na bravu, a onda su on i Mark nanijeli onoliko pritiska koliko je bilo moguće.
Bušilica je zaječala i skliznula s brave, koja se isprva činila neprobojnom. Ali ubrzo se
pojavila udubina, pa onda još jedna, i dok su pritiskali ručke, svrdlo je prodrlo dublje u
bravu. Kad je popustila, ladica se još uvijek nije dala otvoriti. Mark je uspio ugurati tanku
polugu u procijep iznad brave i žestoko je povukao nadolje. Drveni je okvir napuknuo i
ladica se otvorila. U njoj je ležala kutija za arhiviranje s crnim metalnim rubovima, široka
četrdeset dva centimetra, duga pedeset pet i duboka sedam centimetara.

»Oprezno«, rekao je Jerry kad je Mark otvorio kutiju i nježno podigao tanki tom u tvrdim
koricama. »Sabrane pjesme Dolpha McKenzieja«, polako je pročitao. »Baš ono što sam
uvijek želio.«

»Dovraga, tko je Dolph McKenzie?«

»Ne znam, ali nismo došli zbog poezije.«

Uto je Denny ušao u prostoriju i rekao: »U redu, nastavite. Ovdje ima još sedam ladica. Ja
sam se gotovo probio u susjednu prostoriju.«

Vratili su se na posao dok je Trey nehajno pušio cigaretu na klupi u parku s druge strane
ceste i stalno gledao na sat. Groznica na kampusu nije pokazivala znakove jenjavanja, ali
neće trajati zauvijek.

Druga i treća ladica u prvoj prostoriji otkrile su još rijetkih knjiga autora za koje članovi
tima nikad nisu čuli. Kad je završio s rezanjem vrata druge prostorije, Denny je rekao
Jerryju i Marku da donesu bušilicu. I u toj se prostoriji nalazilo osam velikih ladica, naoko
identičnih onima u prvoj. U 2:15 Trey je izvijestio da je kampus još uvijek u kaosu, ali da se
znatiželjni studenti počinju okupljati na travnjaku pred McCarrenom kako bi gledali što se
događa. Policajci su im megafonom naredili da se vrate u sobe, ali bilo ih je previše. Barem
dva televizijska helikoptera nadlijetala su kampus i komplicirala situaciju. Trey je na svom
pametnom telefonu gledao CNN, na kojem je Princeton trenutačno bio glavna vijest.
Uzbuđeni reporter »na licu mjesta« neprestance je spominjao »nepotvrđene žrtve« i uspio
stvoriti dojam da je ustrijeljeno nekoliko studenata. Dodao je da je na kampusu »barem
jedan strijelac«.

»Barem jedan strijelac?« promrmljao je Trey. Zar ne zahtijeva svaka pucnjava barem
jednog strijelca?

Denny, Mark i Jerry raspravljali su o ideji da se probiju u ladice plinskim rezačem, ali na
koncu su odustali od te ideje, barem zasad. Mogućnost požara predstavljala je prevelik
rizik, a oštećeni rukopisi ne bi mnogo vrij edili. Denny je umjesto toga izvukao manju
bušilicu s glavom od šest milimetara i počeo bušiti. Mark i Jerry bušili su većom. Prva ladica
u drugoj prostoriji otkrila je snop krhkih papira koje je rukom ispisao još jedan odavno
zaboravljeni pjesnik za kojeg nikad nisu čuli, ali kojeg su ipak mrzili.
U 2:30 CNN je izvijestio da su dva studenta mrtva i barem još dva ranjena. Prvi je put
upotrijebljena riječ »krvoproliće«.

5.
Kad je osigurala prvi kat McCarrena, policija je pronašla ostatke nečega što je podsjećalo na
petarde. U toaletu i prostoriji za tuširanje pronašli su prazne bočice dimnih bomba. Ekipa
za deaktiviranje eksplozivnih naprava otvorila je ruksak koji je Trey ostavio i uklonila
upotrijebljenu dimnu bombu. U 3:10 zapovjednik je prvi put spomenuo riječ »psina«, ali
adrenalin je još uvijek bio visok, pa nikome nije pala na pamet riječ »diverzija«.

Brzo je osiguran preostali dio McCarrena i pokazalo se da su svi studenti na broju. Kampus
je još uvijek bio zatvoren i ostat će u tom stanju još satima, sve dok policija ne završi
pretraživanje okolnih zgrada.

6.
»Čini se da se stvari vani smiruju«, izvijestio je Trey u 3:30. »Prošla su tri sata, momci. Kako
ide s bušenjem?«

»Polako«, došao je kratak Dennyjev odgovor.

U trezoru je rad doista tekao sporo, ali odlučno. Prve četiri otvorene ladice otkrile su još
starih originala, nekih pisanih rukom, nekih pisaćom mašinom, sve iz pera važnih pisaca
koji su u ovom trenutku bili potpuno nevažni. U petoj ladici napokon su pronašli ono što su
tražili. Denny je izvukao kutiju za arhiviranje jednaku kao i ostale i oprezno je otvorio. Na
referentnoj stranici koju je umetnula knjižnica pisalo je: »Originalni rukopis romana Lijepi
i prokleti - E Scott Fitzgerald.«

»Pogodak«, mirno je rekao Denny. Izvukao je dvije identične kutije iz pete ladice, oprezno
ih spustio na uski stol i otvorio. U njoj su se nalazili originalni rukopisi romana Blaga je noć
i Posljednji magnat.

Ahmed, koji je još uvijek bio prilijepljen za prijenosno računalo i sada pio energetsko piće s
velikih postotkom kofeina, začuo je prekrasne riječi: »U redu, momci, imamo tri od pet
rukopisa. Gatsby je tu negdje, zajedno s Rajem.«

»Koliko još?« upitao je Trey.

»Dvadeset minuta«, odgovorio je Denny. »Dovezi kombi.«

Trey je nehajno otpješačio kampusom, pomiješao se s gomilom znatiželjnika i načas gledao

kako se mala vojska policajaca vrzma naokolo. Više se nisu saginjali, sklanjali i trčali, ali
okolno je područje još uvijek bilo puno blještavih svjetala. Trey se polako udaljio, otpješačio
još pola milje, izašao iz kampusa i zaustavio se na Ulici John, gdje je ušao u bijeli
teretni kombi koji je na objema vratima imao natpis »Izdanja sveučilišta Princeton«. Nosio
je broj dvanaest, što god to značilo, i bio je vrlo sličan kombiju koji je Trey fotografirao prije
tjedan dana. Odvezao se natrag na kampus, izbjegao gužvu ispred McCarrena i parkirao
pokraj teretne rampe na stražnjoj strani knjižnice. »Kombi je na mjestu«, izvijestio je.

»Upravo otvaramo šestu ladicu«, odvratio je Denny.

Kad su Jerry i Mark dignuli zaštitne naočale na čelo i primaknuli svjetiljke stolu, Denny je
oprezno otvorio kutiju za arhiviranje. Na referentnom je listu pisalo: »Originalni rukopis
romana Veliki Gatsby - F. Scott Fitzgerald.«

»Pogodak«, mirno je rekao. »Imamo starog kujinog sina Gatsbyja.«

»Jupi«, odvratio je Mark, premda je njihovo oduševljenje bilo posve prigušeno. Jerry je
podigao jedinu preostalu kutiju u ladici. Bio je to rukopis Fitzgeraldova prvog romana S ovu
stranu raja, objavljenog 1920. godine.

»Imamo svih pet«, mirno je rekao Denny. »Hajdemo odavde.«

Jerry je zapakirao bušilice, plinski rezač, kanistre kisika i acetilena i metalnu polugu. Kad se
sagnuo da podigne vojnu torbu, lijevim je zapešćem okrznuo napuklinu na ladici. U
uzbuđenju je to jedva i primijetio i samo kratko protrljao ozlijeđeno mjesto dok je skidao
ruksak. Danny i Mark oprezno su smjestili pet neprocjenjivih rukopisa u tri studentska
ruksaka. Zatim su se kradljivci žurno udaljili od trezora, nakrcani plijenom i alatom, i trkom
se popeli stubama u prizemlje. Izašli su iz knjižnice kroz pomoćna vrata pokraj rampe za
dostavu, skriveni od pogleda gustom dugom živicom. Uskočili su u kombi kroz stražnja
vrata i Trey je pokrenuo kombi. Kad je to učinio, prošao je pokraj dva službenika osiguranja
kampusa u patrolnim kolima. Nehajno im je mahnuo rukom, ali oni nisu reagirali.

Trey je pogledao na sat. Bilo je 3:42 ujutro. »Sve je čisto«, izvijestio je: »Upravo napuštamo
kampus s gospodinom Gatsbyjem i prijateljima.«

7.
Nestanak struje pokrenuo je nekoliko alarma u pogođenim zgradama. U četiri ujutro glavni
električar pregledao je cijelu kompjutorsku mrežu škole i pronašao problem. Struja je
vraćena u sve zgrade osim u knjižnicu. Sef osiguranja poslao je tri službenika u knjižnicu.
Trebalo im je deset minuta da pronađu uzrok alarma.

U tom trenutku tim kradljivaca zaustavio se u jeftinu motelu pokraj međudržavnog

autoputa 295 u blizini Philadelphije. Trey je parkirao kombi pokraj jednog kamiona s
osamnaest kotača, podalje od jedine kamere koja je nadzirala parkiralište. Mark je uzeo
limenku bijelog spreja i prebojio natpis »Izdanja sveučilišta Princeton« na vratima kombija.
U sobi u kojoj su on i Trey noćas prespavali brzo su se presvukli u lovačku odjeću i strpali
sve što su tijekom pljačke nosili - traperice, tenisice, pulovere, crne rukavice - u još
jednu vojničku torbu. Jerry je u kupaonici primijetio sitnu posjekotinu na lijevom zapešću.
Držao je palac na njoj tijekom vožnje i primijetio da ima više krvi no što je pretpostavljao.
Očistio ju je ručnikom i zapitao se treba li to spomenuti ostalima. Ne sada, možda poslije.

Tiho su uklonili sve svoje stvari iz sobe, ugasili svjetla i izašli. Mark i Jerry ušli su u
kamionet - šminkerski kamionet koji je unajmio i vozio Denny - i slijedili Treya i kombi s
parkirališta na cestu, a onda natrag na autoput. Obilazili su sjeverne rubove predgrađa
Philadelphije i odvezli se državnim autoputovima u ruralni dio Pennsylvanije. Nedaleko od
Qakertowna našli su seoski put koji su prethodno odabrali i slijedili ga milju dok se nije
pretvorio u pošljunčanu stazu. U okolici nije bilo kuća. Parkirali su kombi u jednoj
plitkoj usjeklini, skinuli ukradene registarske tablice, prosuli nekoliko litara benzina preko
vreća krcatih alatom, mobitelima, radijskom opremom i odjećom i zapalili šibicu. Vatra se
brzo rasplamsala i dok su se udaljavali u kamionetu, bih su uvjereni da su uništili sve
dokaze. Rukopisi su ležali na sigurnom između Treya i Marka na stražnjem sjedalu
kamioneta.

Dok se nad bregovima polako počelo razdanjivati, vozili su se u tišini, sva četvorica
promatrajući sve što se događa oko njih, što nije bilo mnogo. Povremeno bi vidjeli neko
vozilo koje je dolazio iz suprotnog smjera, vidjeli su jednog farmer koji je krenuo do svog
štaglja ne gledajući autoput, staru ženu koja je uzela mačku s prednjeg trijema. U blizini
Bethlehema skrenuli su na autoput 79 i krenuli na zapad. Denny je vozio znatno ispod
granice dopuštene brzine. Nisu vidjeli nijedan policijski auto otkako su napustili
prinstonski kampus. Zaustavili su se u restoranu za narudžbe iz vozila i naručili sendviče
s piletinom i kavu, a onda krenuli na sjever međudržavnom cestom 81 prema Scrantonu.

8.
Prvi par FBI-evih agenata stigao je u knjižnicu malo poslije sedam ujutro. Osiguranje
kampusa i policija grada Princetona izvijestili su ih o događajima. Pogledali su mjesto
zločina i preporučili da knjižnica do daljnjega ostane zatvorena. Istražitelji i tehničari iz
ureda u Trentonu žurno su dolazili u Princeton.

Kad se dekan sveučilišta nakon vrlo duge noći vratio kući na kampusu, dočekala ga je vijest
da nedostaju neki vrijedni predmeti. Žurno je otišao u knjižnicu, gdje se susreo s glavnim
knjižničarom, FBI-em i lokalnom policijom. Zajednički su donijeli odluku da zadrže tu vijest
za sebe što je moguće dulje. Čelnik FBI-eva Odjela za vraćanje rijetkih predmeta u
Washingtonu bio je na putu, a njegovo je mišljenje bilo da bi kradljivci mogli brzo
kontaktirati sveučilište i predložiti nagodbu. Publicitet, a bit će ga prava lavina, samo bi
zakomplicirao stvari.

9.
Četvorica lovaca odgodila su proslavu do dolaska u kolibu duboko u planinama Pocono.
Denny je unajmio jednu malu kolibu u obliku slova A za lovačku sezonu, sredstvima koja će
mu biti vraćena kad dobiju otkupninu, i živio je u njoj dva mjeseca. Od njih četvorice samo
je Jerry imao stalnu adresu. Unajmljivao je mali stan s djevojkom u Rochesteru, u državi
New York. Trey je većinu odraslog života proveo u bijegu. Mark je povremeno živio s
bivšom ženom u blizini Baltimorea, ali nije bilo tragova da se to dokaže.

Sva su četvorica imala nekoliko lažnih identiteta, uključujući putovnice koje bi prevarile
svakog carinika.

Denny je izvadio jednu od tri boce jeftinog šampanjca iz hladnjaka, natočio šampanjac u
četiri rasparene šalice za kavu i srdačno rekao: »Živjeli, momci! Čestitam vam. Uspjeli
smo!« Tri boce ispražnjene su u pola sata, a onda su umorni lovci pali u dug san. Rukopisi,
još uvijek u identičnim kutijama za arhiviranje, bili su naslagani poput zlatnih opeka u sefu
za oružje u ostavi, gdje će ih sljedećih nekoliko dana čuvati Denny i Trey. Jerry i Mark sutra
će otići kući, iscrpljeni od dugog tjedna lova na jelene u šumi.

10.
Dok je Jerry spavao, puna težina i bijes savezne vlade hitro su radili protiv njega. Jedna FBI-
eva tehničarka primijetila je sitnu mrlju na prvoj stubi koja je vodila iz trezora knjižnice.
Ispravno je zaključila da je to kapljica krvi i da ne leži ondje dugo jer nije postala tamno-
ljubičasta i gotovo crna. Pokupila ju je i izvijestila nadređenog, pa je uzorak hitno poslan u
FBI-ev laboratorij u Philadelphiji. Odmah je obavljeno testiranje DNK i rezultati su ubačeni
u nacionalnu banku podataka. U manje od sat vremena ustanovljeno je da se DNK slaže s
uzorkom iz Massachussetsa koji pripada izvjesnom Geraldu A. Steengardenu, kažnjeniku na
uvjetnoj slobodi, osuđenom prije nekoliko godina zbog krađe slike trgovca umjetnina u
Bostonu. Tim analitičara stao je grozničavo raditi da uđe u trag gospodinu
Steengardenu. Ustanovili su da u Sjedinjenim Državama postoji najmanje pet ljudi s tim
imenom. Brzo su eliminirali četvoricu. Nabavili su sudske naloge za stan, mobitel i kreditne
kartice petog gospodina Steengardena. Kad se Jerry probudio iz dugog drijemeža duboko
na planinama Pocono, FBI je već nadzirao njegov stan u Rochesteru. Donijeta je odluka da
se ne ide u premetačinu nego da se promatra i čeka.

Možda će ih, samo možda, gospodin Steengarden odvesti do ostalih članova bande.

U Princetonu su sastavljeni popisi svih studenata koji su posjetili knjižnicu u posljednjih

tjedan dana. Njihove iskaznice bilježile su svaki posjet u bilo koju od knjižnica na kampusu.
Lažne su se iskaznice isticale zato što one na koledžu obično služe maloljetnicima za kupnju
alkohola, a ne za ulazak u knjižnice. Ustanovljena su točna vremena njihove upotrebe, koja
su onda uspoređena s videosnimkama nadzornih kamera knjižnice. FBI je u podne imao
jasne fotografije Dennyja, Jerryja i Marka, premda će se pokazati da one trenutačno ne
vrijede mnogo jer su svi bih dobro prerušeni.

U Odsjeku za rijetke knjige i posebne zbirke stari Ed Folk prvi je put nakon nekoliko
desetljeća ubacio u najvišu brzinu. Okružen agentima FBI-a, hitro je pregledao dnevnik i
sigurnosne fotografije nedavnih posjetitelja. Nazvali su svakog od posjetitelja kako bi
verificirali posjet, a kad su razgovarali s honorarnim profesorom Nevilleom Manchinom s
državnog sveučilišta Portland, on ih je uvjerio da nikad nije bio ni blizu prinstonskog
kampusa. Agenti FBI-a imali su jasnu fotografiju Marka, premda nisu znali njegovo
pravo ime.

Manje od dvanaest sati nakon uspješnog završetka pljačke, četrdeset agenata FBI-a
marljivo je proučavalo videosnimke i analiziralo sve prikupljene podatke.

11.
Kasno poslijepodne četvorica lovaca okupila su se oko kartaškog stola i otvorila boce piva.
Denny nije prestajao govoriti o stvarima koje su prešli već desetke puta. Pljačka je uspješno
završena, ali svaki zločin ostavlja tragove. Greške su neizbježne, a ako se uspiješ sjetiti
polovine njih, onda si genij. Policija će uskoro pronaći i provjeriti lažne propusnice i
ustanoviti da su kradljivci izviđali knjižnicu danima prije pljačke. Tko zna koliko
optužujućih videosnimaka postoji ? Možda su u knjižnici ostavili dlačice s odjeće,
otiske tenisica ili nešto slično. Bih su uvjereni da nisu ostavili otiske prstiju, ali
uvijek postoji i ta mogućnost. Sva su četvorica bila iskusni lopovi i sve su to znah.

Nitko nije primijetio mah flaster na Jerryjevu lijevom zapešću, pa ga je i on odlučio

zanemariti. Uvjerio je samog sebe da to nije ništa važno.

Zatim je Mark izvukao četiri uređaja koji su izgledali identično kao i Appleov iPhone 5, čak
su imali i logotip kompanije, ali to zapravo nisu bili mobiteli. Bili su poznati kao Sat-
Trakovi, uređaji za praćenje povezani sa satelitskim sustavom koji je omogućavao
trenutačnu vezu posvuda u svijetu. Nije bilo mreže za mobitel, nikakvog načina da ih
policija pronađe ili na bilo koji način prisluškuje. Mark im je objasnio, još jedanput, kako je
nužno da sva četvorica, plus Ahmed, u idućih nekoliko tjedana ostanu u
neprekidnom kontaktu. Ahmed je nabavio uređaje od jednog od svojih
mnogobrojnih izvora. Nije bilo prekidača za uključivanje i isključivanje. Sat-Trak se umjesto
toga aktivirao troznamenkastom šifrom. Kad se uređaj uključi, svaki korisnik ukucat će
vlastitu peteroznamenkastu šifru kako bi dobio pristup. Dvaput svakog dana, točno u osam
sati ujutro i osam navečer, sva će se petorica povezati uređajima i poslati jednostavnu
poruku »Čisto«. Zakašnjenja su neoprostiva i mogla bi biti katastrofalna. Zakašnjenje bi
značilo da je Sat-Trak, a možda njegov korisnik, na neki način kompromitiran. Kašnjenje od
petnaest minuta značilo bi da na snagu stupa Plan B, koji je predviđao da Danny i Trey
uzmu rukopise i presele se u drugu sigurnu kuću. Ako se ne bi javili Denny ili Trey, cijela
operacija, ili ono što je od nje ostalo, bila bi zaustavljena. U tom slučaju Jerry, Mark i Ahmed
odmah bi napustili zemlju.

Loše vijesti trebale su se prenijeti jednostavnom riječi »Crveno«.

»Crveno« bi značilo, bez dodatnih pitanja i gubljenja vremena: (1) nešto je pošlo po zlu, (2)
ako je moguće, prebacite rukopise u treću sigurnu kuću i (3) svakako što prije napustite
zemlju.
Ako itko bude uhvaćen, očekivalo se da drži jezik za zubima. Sva su petorica memorirala
imena i adrese članova obitelji drugih članova tima kako bi osigurali potpunu odanost
zločinu i jedni drugima. Odmazda je bila zajamčena. Nitko neće progovoriti. Nikad.

Koliko god da su te mjere opreza bile zloslutne, raspoloženje je ostalo dobro, pa čak i
trijumfalno. Izveli su briljantnu pljačku i savršen bijeg.

Trey, serijski bjegunac, uživao je pričati priče. Bio je uspješan zato što je prethodno
isplanirao što će učiniti nakon svakog od svojih bjegova, dok većina bjegunaca cijelo
vrijeme razmišlja samo o bijegu. Isto vrijedi i za neki zločin. Čovjek provede dane i tjedne
planirajući i spletkareći, a kad obavi stvar, nije siguran što će sljedeće učiniti. Trebao im je
plan.

Ali nisu se mogli složiti oko toga kakav. Denny i Mark zalagali su se za brzu akciju, koja bi
zahtijevala uspostavljanje kontakta s Princetonom u roku od tjedan dana i postavljanje
zahtjeva za otkupninom. Tako bi se riješiti rukopisa, pa se ne bi morali brinuti o tome da ih
štite i premještaju, a dobili bi gotovinu.

Jerry i Trey, iskusniji članovi tima, favorizirali su strpljivost. Neka se prašina slegne, neka se
vijest o pljački proširi crnim tržištem, neka prođe malo vremena kako bi mogli biti sigurni
da ih nitko ne sumnjiči. Princeton nije jedini potencijalni kupac. Bit će i drugih.

Rasprava je bila duga i često napeta, ali također praćena šalama, smijehom i obiljem piva.
Napokon su se složili oko privremenog plana. Jerry i Mark otići će sutradan ujutro kući:
Jerry u Rochester, a Mark preko Rochestera u Baltimore. Ondje će se pritajiti, pratiti vijesti
sljedećih tjedan dana i, naravno, javljali se timu dvaput na dan. Denny i Tray zadržat će
rukopise i premjestiti ih za otprilike tjedan dana u zapušteniji dio Allentowna u
Pennsylvaniji. Za deset dana ponovno će se naći s Jerryjem i Markom u sigurnoj kući pa
će sva četvorica razraditi definitivni plan. Mark će u međuvremenu stupiti u kontakt s
potencijalnim posrednikom, čovjekom kojeg poznaje već mnogo godina, igračem u mutnom
svijetu ukradenih umjetnina i rukotvorina. Govoreći indirektnim žargonom zanata, dat će
mu do znanja da nešto zna o Fitzgeraldovim rukopisima. Ali neće reći ništa više od toga
prije no što se članovi tima opet ne sastanu.

12.
Carole, žena koja je živjela u Jerryjevu stanu, izašla je iz stana u 16:30, sama. Agenti FBI-a
slijedili su je do dućana mješovite robe nekoliko ulica dalje. Nabrzinu su donijeli odluku da
zasad ne ulaze u stan. U blizini je bilo previše susjeda. Jedna riječ nekoga od njih i nadzor bi
mogao biti kompromitiran. Carole nije znala da FBI prati svaki njezin korak. Dok je
kupovala, agenti su smjestili dva uređaja za praćenje iza branika njezina auta. Dvije
agentice - u trenirkama za džoging - promatrale su što kupuje (nije kupila ništa zanimljivo).
Kad je poslala SMS majci, tekst je pročitan i zabilježen. Kad je nazvala prijateljicu, agenti su
slušali svaku riječ. Kad je svratila u bar, jedan agent u trapericama ponudio se da je časti
pićem. Kad se vratila kući, malo nakon devet sati, svaki je njezin korak bio promatran,
snimljen i zabilježen.

13.
Njezin je dečko u međuvremenu ležao u visećoj mreži na stražnjem trijemu kolibe
pijuckajući pivo i čitajući Velikog Gatsbyja, samo nekoliko metara od prekrasnog jezera.
Mark i Trey šutke su sjedili u čamcu na jezeru i lovili deverike, a Denny je prevrtao odreske
na roštilju. U sumrak je počeo puhati hladan vjetar i četiri lovaca okupila su se u kolibi, u
kojoj je pucketala vatra. Točno u osam sati navečer izvukli su svoje nove Sat-Trakove i
ukucali šifre, svatko je ukucao riječ »Cisto«, uključujući i Ahmeda u Buffalu. Nije im prijetila
opasnost.

Svi su se dobro osjećali. Prije manje od dvadeset četiri sata bili su na kampusu, skrivali se u
mraku, nervozni kao sam vrag, ali istodobno uživajući u uzbuđenju. Njihov je plan savršeno
uspio, imali su neprocjenjive rukopise, a uskoro će imati gotovinu. Primopredaja neće biti
lagana, ali o tome će razmišljati poslije.

14.
Unatoč pomoći alkohola, san je svoj četvorici teško dolazio na oči. Sutradan rano ujutro,
dok je Denny pekao jaja i slaninu i ispijao crnu kavu, Mark je sjedio za pultom s prijenosnim
računalom i pregledavao vijesti sa istočne obale. »Ništa«, rekao je. »Mnogo toga o uzbuni na
kampusu, koja je sada i službeno označena kao nečija psina, ali o rukopisima ni riječi.«

»Sigurno ne žele da vijest procuri u javnost«, odvratio je Denny.

»Da, ali koliko dugo to mogu tajiti?«

»Ne dugo. Takva se priča ne može skriti od novinara. Sve će procuriti danas ili sutra.«

»Nisam siguran je li to dobra ili loša vijest.«

»Nije ni dobra ni loša.«

Uto je u kuhinju ušao Trey sa svježe obrijanom glavom. »Što mislite?« upitao ih je ponosno
protrljavši ćelu.

»Prekrasno«, odgovorio je Mark.

»Ništa bolje nego prije«, rekao je Denny.

Nijedan od četvorice nije izgledao kao prije dvadeset četiri sata. Trey i Mark obrijali su sve -
i bradu i kosu i obrve. Denny i Jerry obrijali su brade i promijenili boju kose. Denny je
prešao sa svijetlosmeđe na tamnosmeđu. Jerry je imao svijetlocrvenkastu. Sva četvorica
nosit će kape i naočale koje će svakodnevno mijenjan. Znali su da su snimljeni na
videonadzoru i znali su za FBI-evu tehnologiju prepoznavanja lica i njezine mogućnosti.
Načinili su pogreške, ali sposobnost da ih se sjete rapidno se smanjivala. Došlo je
vrijeme da prijeđu na sljedeću fazu.

Također se pojavila bahatost, što je razumljiva reakcija nakon tako besprijekorno izvedene
pljačke. Upoznali su se prije godinu dana, kad je netko Treya i Jerryja, dvojicu već
osuđivanih i najiskusnijih članova tima, predstavio Dennyju. Denny je poznavao Marka, a
Mark Ahmeda. Proveli su sate planirajući i spletkareći, prepirući se oko toga tko će učiniti
što, kad je najbolji trenutak i kamo će otići poslije pljačke. Stotine pojedinosti, neke važne,
neke sitne, ali sve ključne. Sada kad je pljačka bila obavljena, sve je to bila prošlost. Pred
njima je sada ležala samo zadaća da se domognu novca.

U četvrtak u osam ujutro gledali su jedan drugoga kako prolaze kroz obred javljanja Sat-
Trakom. Ahmed je bio živ i zdrav. Svi prisutni i na broju. Jerry i Mark pozdravili su se i
odvezli u Rochester, ni ne sluteći koliko FBI-evih agenata strpljivo čeka pojavu Toyotina
kamioneta iz 2010. godine, unajmljenog tri mjeseca prije. Kad ga je Jerry parkirao u blizini
stana, skrivene kamere zumirale su njega i Marka dok su nonšalantno prelazili parkiralište
i uspeli se stubama na drugi kat.

Digitalne fotografije odmah su poslane u FBI-ev laboratorij u Trentonu. U trenutku kad je

Jerry poljubio Carole, fotografije su se uspoređivale s fotografijama sa snimaka nadzornih
kamera u prinstonskoj knjižnici. FBI-eva tehnologija raspoznavanja lica identificirala je
Jerryja, ili gospodina Geralda A. Steengardena, i prepoznala Marka kao varalicu koji je
posudio ime profesora Nevillea Manchina. Budući da Mark nije imao policijski dosje, u
nacionalnoj mreži nije bilo podataka o njemu. Agenti FBI-a znali su da je on bio u knjižnici,
ali nisu znali kako se zove.

Ali neće im dugo trebati da doznaju.

Donijeli su odluku da promatraju i čekaju. Jerry ih je već doveo do Marka, pa bi ih možda

mogao dovesti do još koga. Poslije ručka njih dvojica napustili su stan i vratili se u Toyotu.
Mark je nosio jeftinu ljubičastu najlonsku sportsku torbu, a Jerry nije nosio ništa. Krenuli su
u centar grada. Jerry je vozio polako, pazeći da se pridržava svih prometnih pravila i da se
drži podalje od policije.

15.
Promatrali su sve. Svaki auto, svako lice, svakog starca koji je sjedio na klupi u parku i
skrivao lice iza novina. Bili su sigurni da ih nitko ne slijedi, ali čovjek s njihovim
zanimanjem nikad se ne može opustiti. Nisu mogli niti vidjeti niti čuti helikopter koji je
dobroćudno lebdio u daljini i slijedio ih na visini od devetsto metara.

Na Amtrakovu kolodvoru Mark je bez riječi izašao iz kamioneta, dohvatio svoju torbu sa
stražnjeg sjedala i krenuo pločnikom prema ulazu. Unutra je kupio kartu za ekonomski
razred u vlaku koji je u 2:13 polazio za Kolodvor Penn na Manhattanu. Dok je čekao, čitao je
staro džepno izdanje Posljednjeg magnata. Nije baš bio veliki čitatelj, ali iznenada je postao
opsjednut Fitzgeraldom. Suspregnuo je osmijeh kad je pomislio na rukopis i mjesto gdje je
sada skriven.

Jerry je svratio u prodavaonicu alkoholnih pića i kupio bocu votke. Kad je izašao, tri prilično
krupna mlada muškarca u tamnim odijelima stala su pred njega i pozdravila ga. Pokazali su
mu značke i rekli da bi željeli porazgovarati. Jerry je odgovorio: Ne, hvala. Mora obaviti
neke stvari. I oni su morali nešto obaviti. Jedan je izvukao lisice, drugi mu je uzeo bocu
votke, a treći mu je pretražio džepove i izvadio novčanik, ključeve i Sat-Trak. Otpratili su ga
do dugog velikog Suburbana i odvezli ga u gradski pritvor manje od četiri ulice dalje.
Tijekom kratke vožnje nitko nije rekao ni riječi. Smjestili su ga u praznu ćeliju, još uvijek ne
progovorivši nijednu riječ. On nije postavljao pitanja, a oni nisu nudili objašnjenja. Kad je
čuvar prišao da ga pozdravi, Jerry je rekao: »Čujte, čovječe, znate li vi možda što se ovdje
događa?«

Čuvar je pogledao na jednu pa drugu stranu hodnika, sagnuo se prema rešetkama i

odgovorio: »Ne znam, momče, ali očito si razljutio velike momke.« Jerry je legao na viseći
ležaj, zabuljio se u prljavi strop i zapitao se događa li se ovo doista. Kvragu, kako? Što je
pošlo po zlu?

U trenutku kad se ćelija zavrtjela pred Jerryjevim očima, Carole je otvarala ulazna vrata
stana. Pozdravilo ju je pet-šest policajaca, a jedan od njih pokazao joj je nalog za pretres.
Drugi joj je rekao da izađe iz stana i sjedne u auto, ali da ne uključuje motor.

Mark je u dva sata ušao u vlak i zauzeo mjesto. Vrata su se zatvorila u 2:13, ali vlak nije
krenuo. U 2:30 vrata su se otvorila i dva čovjeka u jednakim tamnoplavim balonerima ušla
su i oštro ga pogledala. U tom groznom trenutku Mark je shvatio da su stvari krenule po zlu.

Identificirali su se tihim glasom i zamolili ga da siđe s vlaka. Jedan ga je uhvatio za lakat, a

drugi je uzeo torbu s police iznad glave. Dok su ga vozili u pritvor, ništa nisu rekli. »Dakle,
momci, jesam li uhićen?« upitao je Mark kad mu je dosadila šutnja.

»Nemamo običaj stavljati lisice na ruke nedužnih prolaznika,« odgovorio je čovjek za

volanom ne okrenuvši se.

»U redu. A zašto sam uhićen?«

»Sve će vam objasniti u pritvoru.«

»Mislio sam da vi momci morate navesti optužbe kad mi čitate prava.«

»Vi baš niste neki kriminalac, zar ne? Ne moramo vam pročitati prava dok ne počnemo
postavljati pitanja. Trenutačno samo pokušavamo uživati u miru i tišini.«
Mark je zašutio i stao gledati promet. Pretpostavio je da su uhitili Jerryja, inače ne bi znali
da je on, Mark, na željezničkom kolodvoru. Je li moguće da su uhvatili Jerryja i da on već
olakšava dušu i pokušava postići nagodbu? Sigurno ne.

Jerry nije rekao ni riječi, nije za to imao priliku. U 5:15 odveden je iz pritvora u FBI-ev ured
nekoliko ulica dalje. Odveli su ga u sobu za ispitivanja i smjestili za stol. Skinuli su mu lisice
i dali mu šalicu kave. Zatim je u prostoriju ušao agent po imenu McGregor, skinuo jaknu,
sjeo i počeo razgovarati. Ponašao se prijateljski i naposljetku mu izrecitirao prava.

»Jeste li već bili uhićeni?« upitao ga je.

Jerry je doista već bio uhićen, pa je znao da njegov prijatelj McGregor ima kopiju popisa
njegovih uhićenja. »Jesam«, odgovorio je.

»Koliko puta?«

»Gledajte, gospodine. Upravo ste mi rekli da imam pravo šutjeti. Ne namjeravam reći ni
riječi i smjesta želim odvjetnika. Shvaćate?«

»Shvaćam«, odvratio je McGregor i izašao iz sobe.

Iza ugla, Marka su smjestili u drugu sobu. McGregor je ušao i prošao kroz isti ritual. Neko su
vrijeme pijuckali kavu i razgovarali o pravima uhićenika. Uz sudski nalog, pretražili su
Markovu torbu i pronašli svakakve zanimljive stvarčice. McGregor je otvorio veliku
kuvertu, izvukao nekoliko plastičnih kartica i počeo ih slagati na stol. »Ove smo našli u
vašem novčaniku, gospodine Mark Drisco-11«, rekao je. »Vozačka dozvola izdana u
Marylandu, loša fotografija ali s mnogo kose, pa čak i obrvama, dvije važeće
kreditne kartice, privremena lovačka dozvola izdana u Pennsylvaniji.« Dodao je još kartica.
»A ove smo pronašli u vašoj torbi. Vozačka dozvola iz Kentuckeyja, izdana na ime Arnold
Sawyer, opet s mnogo kose. Jedna lažna kreditna kartica.« Polako je vadio još kartica.
»Lažna vozačka dozvola iz Floride, s naočalama i bradom. Gospodin Luther Banahan. I ova
putovnica doista visoke kvalitete, izdana u Houstonu na ime Clydea D. Mazyja, zajedno s
vozačkom dozvolom i tri lažne kreditne kartice.«

Stol je sada bio prekriven karticama. Marka je obuzeo poriv da povrati, ali stisnuo je zube i
pokušao slegnuti ramenima. Pa što?

»Prilično impresivno«, rekao je McGregor. »Provjerili smo ih i znamo da ste vi zapravo

gospodin Driscoll i da nemate stalnu adresu jer se neprestance selite.«

»Je li to pitanje?«

»Ne, još nije.«

»Dobro jer vam ne namjeravam ništa reći. Imam pravo na odvjetnika i bolje da mi ga
nađete.«
»U redu. Čudno da na svim tim fotografijama imate bujnu kosu, čak i zaliske, a uvijek i
obrve. A sada nemate ništa. Skrivate se od nečega, Mark?«

»Želim odvjetnika.«

»Naravno. Recite, Mark, nismo našli nikakve dokumente na ime profesora Nevillea
Manchina s državnog sveučilišta Portland. Je li vam to ime poznato?«

Poznato? Blago rečeno.

Kroz jednosmjerno staklo u Marka je bila uperena kamera visoke rezolucije. U drugoj sobi,
dva stručnjaka za ispitivanja, oba uvježbana u detekciji neiskrenih osumnjičenika i
svjedoka, gledala su zjenice očiju, gornju usnu, mišiće čeljusti, položaj glave. Na spomen
Nevillea Manchina osumnjičenik se trgnuo. Kad je Mark odgovorio blijedim: »Ne
namjeravam govoriti i želim odvjetnika«, oba su stručnjaka kimnula i nasmiješila se.
Imamo ga.

McGregor je izašao iz sobe, popričao s kolegama, a onda ušao u Jerryjevu sobu. Sjeo je,
nasmiješio se, dugo pričekao, i rekao: »Pa, Jerry, još uvijek ne govorite, ha?«

»Želim odvjetnika.«

»Naravno. Pokušavamo vam nekoga naći. Niste baš govorljivi, zar ne?«

»Želim odvjetnika.«

»Vaš prijatelj Mark daleko je kooperativniji od vas.«

Jerry je mučno gutnuo. Bio se nadao da je Mark uspio napustiti grad Amtrakom. Izgleda da
nije. Koji se vrag dogodio? Kako su ih uhvatili tako brzo? Jučer u ovo doba sjedili su u kolibi,
kartali se i pili pivo uživajući u savršeno izvedenoj pljački.

Mark sigurno još nije propjevao.

»Vidim da imate flaster«, rekao McGregor je pokazavši Jerryjevu lijevu ruku. »Jeste li se
porezali?«

»Želim odvjetnika.«

»Trebate liječnika?«

»Odvjetnika.«

»U redu, u redu. Idem vam naći odvjetnika.«

Na odlasku je zalupio vratima. Jerry je pogledao svoje zapešće. Nije moguće.

16.
Sjene su se spustile na jezero pa je Denny zamotao uzicu i počeo veslati prema kolibi. Dok
mu se hladnoća vode probijala kroz laganu jaknu, pomislio je na Treya i na to koliko mu
zapravo malo vjeruje. Trey je imao četrdeset i jednu godinu, dvaput su ga uhvatili s
ukradenim plijenom, prvi je put odslužio četiri godine prije no što je uspio pobjeći, a drugi
put dvije prije no što je prešao preko zida. Dennyja je brinula činjenica da se Trey u oba
slučaja slomio, propjevao i cinkao prijatelje u zamjenu za smanjenje zatvorske kazne. Za
profesionalca to je najveći grijeh.

Denny nije dvojio da je Trey od petorice članova njihova tima najslabiji. Kao rendžer, Denny
se borio u ratovima i preživio oružane sukobe. Izgubio je prijatelje i ubio mnogo ljudi. Znao
je što je to strah. Ono što je mrzio bila je slabost.

17.
U četvrtak u osam sati navečer Denny i Trey igrali su remi i pili pivo. Prekinuli su partiju,
izvukli Sat-Trakove, ukucali svoje brojeve i pričekali. Unutar nekoliko sekundi javio se
Ahmed iz Buffala s porukom »Cisto«. Ništa od Marka i Jerryja. Mark je trebao biti na vlaku,
na šestosatnom putovanju od Rochestera do Kolodvora Penn, a Jerry je trebao biti u svom
stanu.

Sljedećih pet minuta prošlo je vrlo polako ili je možda projurilo. Situacija nije čista. Njihovi
su uređaji ispravni, zar ne? Vrhunske su kvalitete i stajali su pravo bogatstvo. Da dva
uređaja zašute u isto vrijeme, to može značiti... što? U osam i šest minuta Denny je ustao i
rekao: »Obavimo prva dva koraka. Zapakirajmo torbe sa osnovnim stvarima i počnimo
planirati izvlačenje guzica, u redu?«

»U redu«, odvratio je Trey, očito zabrinut. Otrčali su u svoje sobe i počeli bacati odjeću u
vojne torbe. Nekoliko minuta poslije Denny je rekao: »Sada je osam i jedanaest. Predlažem
da u osam i dvadeset brišemo odavde. U redu?«

»Slažem se«, odgovorio je Trey zastavši da pogleda svoj Sat-Trak. Ništa. U osam i dvadeset
Denny je ušao u ostavu i otvorio sef za oružje. Stavili su pet rukopisa u dvije zelene vojne
torbe napunjene odjećom i odnijeli ih do Dennyjeva kamioneta, a onda su se vratili u kolibu
da ugase svjetlo i obave posljednju grozničavu inspekciju.

»Da je zapalimo?« upitao je Trey.

»Kvragu, ne«, oštro je odvratio Denny, razdražen glupošću prijedloga. »To bi samo privuklo
pozornost. Ovako će moći dokazati da smo bili ovdje. Velika stvar. Nas odavno neće biti, a
knjigama ni traga.«

Ugasili su svjetla, zaključali oboja vrata i sišli s trijema, a onda je Denny malo usporio kako
bi Trey dobio korak prednosti. Zatim je skočio na njega, obgrlio ga objema rukama oko
vrata i gurnuo palčeve u osjetljive točke na vratu. Trey - koji je bio stariji, mršav, izvan
kondicije i neoprezan - nije se mogao nositi sa smrtonosnim zahvatom bivšeg vojnog
rendžera. Nekoliko se sekunda vrpoljio i izmicao, a onda mu je tijelo omlitavjelo. Denny ga
je odbacio na do i skinuo mu remen.

18.
U blizini Scrantona zaustavio se da napuni spremnik benzinom i popije kavu, a onda krenuo
međudržavnom cestom 80 na zapad. Brzina je bila ograničena na sedamdeset milja na sat, a
njegov je brzinomjer pokazivao šezdeset i osam. Njegov je Sat-Trak ležao na konzoli i on ga
je pogledavao otprilike poslije svake milje. Sada je već bio siguran da će zaslon ostati
mračan i da se nitko neće javiti. Pretpostavio je da su Mark i Jerry uhićeni zajedno i da su im
neki vrlo pametnih ljudi rastavili Sat-Trakove. Treyev je Sat-Trak ležao na dnu jezera
zajedno s Treyem, oba su bila nabubrena i već su se počela raspadati.

Ako on, Denny, preživi sljedeća dvadeset i četiri sata i uspije napustiti zemlju, plijen će biti
njegov i samo njegov.

Parkirao je kamionet blizu ulaznih vrata zalogajnice koja je radila cijelu noć i sjeo za stol s
pogledom na kamionet. Otvorio je svoje prijenosno računalo, naručio kavu i zamolio za Wi-
Fi. Djevojka mu je dala lozinku. Odlučio se ovdje zadržati neko vrijeme, pa je naručio vafle i
slaninu. Na internetu je provjerio raspored letova iz Pittsburgha i rezervirao avionsku
kartu za Chicago i direktni let iz Chicaga za Ciudad de Mexico. Na internetu je
potražio informacije o dostupnim skladištima s kontroliranom klimom i napravio popis. Jeo
je polako, naručio još kave i ostao koliko je bilo moguće. Otišao je na stranicu New York
Timesa i s iznenađenjem ugledao glavnu priču, objavljenu na internetu prije otprilike četiri
sata. Naslov je glasio: »Princeton potvrdio krađu Fitzgeraldovih rukopisa«.

Nakon dana bez komentara i neuvjerljivih poticanja, predstavnici sveučilišta napokon su

dah izjavu i potvrdili glasine. Prošlog utorka navečer kradljivci su provalili u knjižnicu
Firestone dok je kampus reagirao na izvješća hitne službe o aktivnom strijelcu. To je očito
bila diverzija, i to uspješna. Sveučilište nije htjelo otkriti koliko je materijala iz
Fitzgeraldove zbirke ukradeno, samo da je riječ o velikoj količini. FBI istražuje i tako dalje.
Nije bilo mnogo pojedinosti.

Mark i Jerry nisu spomenuti. Dennyja je iznenada obuzela nervoza i poželio je krenuti na
put. Platio je, izašao iz restorana i bacio svoj Sat-Trak u kantu za smeće pokraj ulaznih
vrata. Ništa ga više nije vezalo s prošlošću. Bio je sam, slobodan i uzbuđen zbog slijeda
događaja, ali i nervozan sada kad je vijest o pljački procurila u javnost. Morao je napustiti
zemlju. Nije to planirao, ali stvari se nisu mogle odvijati bolje. Tako je to s planovima - ništa
nikad ne ide po planu, a prežive oni koji se uspiju prilagoditi u hodu.

Trey je predstavljao nevolju. Ubrzo bi se pretvorio u gnjavažu, a onda u teret i naposljetku

u rizik. Denny je sada mislio na njega samo uzgred. Kad se počelo razdanjivati i kad je ušao
u sjeverni dio Pittsburgha, Denny je istjerao iz glave sva sjećanja na Treya. Bio je to još
jedan savršen zločin.

U devet sati ušao je u ured sigurnog skladišta East Mills u pitsburškom predgrađu
Oakmont. Objasnio je prodavaču da mora uskladištiti neka dobra vina na nekoliko mjeseci i
da mu treba mali prostor u kojem se temperatura i vlažnost kontroliraju i prate. Prodavač
mu je pokazao skladišni prostor u prizemlju, dug i širok tri i pol metra. Rata je iznosila 250
dolara na mjesec za najmanje godinu dana. Denny je odbio ponudu i objasnio da mu
prostor neće tako dugo trebati. Složili su se oko cijene od 300 dolara na mjesec za razdoblje
od šest mjeseci. Denny je izvadio vozačku dozvolu iz New Jerseyja, potpisao ugovor na ime
Paul Rafferty i platio gotovinom. Uzeo je ključ, otišao do skladišne jedinice, otključao je,
namjestio temperaturu na trinaest stupnjeva i vlažnost na četrdeset posto i ugasio svjetlo.
Krenuo je hodnikom promatrajući nadzorne kamere i naposljetku izašao iz skladišta a da
ga prodavač nije vidio.

U deset sati otvorilo se diskontno vinsko skladište, a Denny je bio prva mušterija dana.
Kupio je četiri kutije nekvalitetnog chardonnaya, platio gotovinom, nagovorio prodavača da
mu da dvije prazne kartonske kutije i izašao iz dućana. Vozio se naokolo pola sata tražeći
mjesto gdje bi se mogao skriti, daleko od prometa i nadzornih kamera. Provezao je
kamionet kroz jeftinu praonicu automobila i parkirao pokraj strojeva za dubinsko čišćenje.
S ovu stranu raja i Lijepi i prokleti dobro su pristajali u jednu od praznih kutija za vino.
Rukopise romana Blaga je noć i Posljednji magnat smjestio je u drugu. Gatsby je dobio
vlastitu kutiju kad je uklonio dvanaest boca i ostavio ih na stražnjem sjedalu.

U jedanaest sati odnio je šest boca vina u skladišnu jedinicu u East Millsu. Na odlasku je
naletio na prodavača i rekao mu da će se sutra vratiti s još nekoliko boca. Dobro, kako god,
prodavaču je bilo svejedno. Dok se odvozio, prolazio je pokraj redova i redova skladišnih
jedinica i zapitao se koliko je još ukradenog blaga skriveno iza tih vrata. Vjerojatno mnogo,
ali nijedno od njih ne vrijedi toliko kao njegovo.

Lutao je središtem Pittsburgha i napokon pronašao jedan opasniji kvart. Parkirao je

kamionet pred ljekarnom s debelim rešetkama na prozorima. Spustio je prozorska stakla,
ostavio ključ u bravi za paljenje motora, ostavio dvanaest boca lošeg vina na stražnjem
podu, dohvatio torbu i otišao. Bilo je gotovo podne vedra i sunčana jesenskog dana i osjećao
se relativno sigurno. Pronašao je telefonsku govornicu, nazvao taksi i pričekao ga pred
jednim restoranom. Četrdeset pet minuta poslije taksi ga je ostavio na rampi za odlaske
pitsburškog međunarodnog aerodroma. Podigao je svoju kartu, neometano prošao pokraj
osiguranja i ušao u kafić blizu izlaznih vrata. Na novinskom štandu kupio je New York
Times i Washington Post. Na prvoj stranici Posta, ispod pregiba, isticao se naslov. »Dvojica
uhićena u vezi s pljačkom knjižnice u Princetonu«. Nije bilo fotografija ni imena i bilo je
očito da Princeton i FBI pokušavaju kontrolirati priču. Prema kratkom članku, dva su
čovjeka uhvaćena dan prije u Rochesteru.

Nastavljala se potraga za ostalima uključenim u »spektakularnu pljačku«.

19.
Dok je Denny čekao na let za Chicago, Ahmed je uhvatio avion iz Buffala u Toronto, gdje je
kupio jednosmjernu kartu za Amsterdam. Ostalo mu je četiri sata do polaska, pa je otišao u
bar u aerodromskoj dvorani, skrio lice iza jelovnika i počeo piti.

20.
Idućeg ponedjeljka Mark Driscoll i Gerald Steengarden odrekli su se prava na izručenje i
odvezeni su u Trenton u New Jerseyju. Izašli su pred saveznog suca, pismeno se zakleli da
nemaju novca da unajme odvjetnike, pa su im dodijeljeni odvjetnici po službenoj dužnosti.
Zbog sklonosti da se služe lažnim dokumentima, zaključeno je da postoji rizik bijega, pa im
je odbijena jamčevina.

Prošlo je tjedan dana, pa onda mjesec, a istraga je počela gubiti silinu. Ono što je isprva
toliko obećavalo, postupno je počelo izgledati beznadno. Osim kapi krvi i fotografija dobro
prerušenih kradljivaca, i dakako, nestalih rukopisa, nije bilo nikakvih dokaza. Pronađen je
izgorjeli kombi, vozilo u kojem su kradljivci pobjegli, ali nitko nije znao njegovo podrijetlo.
Dennyjev unajmljeni kamionet bio je ukraden, rastavljen na dijelove i uništen u garaži
za ukradene automobile. Denny je iz Ciudad de Mexica otputovao u Panamu, gdje je imao
prijatelje koji su znali kako da sakriju čovjeka.

Dokazni je materijal jasno pokazivao da su Jerry i Mark nekoliko puta posjetili knjižnicu
upotrijebivši lažne studentske iskaznice, a Mark se čak predstavio kao poznavalac
Fitzgeralda. Bilo je jasno da su obojica bila u knjižnici u noći krađe, zajedno s trećim
sudionikom, ali nije bilo naznaka o tome kad su i kako iz nje izašli.

Bez ukradenih predmeta državni tužitelj odlagao je podizanje optužnice. Jerryjevi i Markovi
odvjetnici zatražili su da se optužbe odbace, ali sudac je odbio njihov zahtjev. Ostali su u
pritvoru bez mogućnosti jamčevine i nisu rekli ni riječi. Tišina je potrajala. Tri mjeseca
nakon krađe državni tužitelj ponudio je Marku najbolju moguću nagodbu: priznaj sve i
pustit ćemo te na slobodu. Bez policijskog dosjea i bez nađenog DNK na mjestu zločina,
Mark je bio bolji izbor za nagodbu. Samo progovori i slobodan si čovjek.

Odbio je iz dva razloga. Prvo, njegov ga je odvjetnik uvjerio da mu tužiteljstvo neće dokazati
krivnju na suđenju, pa će zbog toga vjerojatno i dalje izbjegavati podizanje optužnice.
Drugo i važnije, Denny i Trey još uvijek su na slobodi, što znači da su rukopisi dobro
skriveni, a i da je vjerojatnost odmazde velika. A čak i kad bi im Mark odao Dennyjevo i
Treyovo puno ime, FBI bi ih teško pronašao. Očito, Mark nije uopće znao gdje se nalaze
rukopisi. Znao je lokacije druge i treće sigurne kuće, ali također je znao da ih Denny i Trey
najvjerojatnije nisu upotrijebili.

21.
Svi su se tragovi pretvorili u slijepe ulice. Dojave koje su isprva toliko obećavale sada su
izblijedjele. Počela je igra čekanja. Tko god da ima rukopise, željet će novac, a svota će
sigurno biti velika. Naposljetku će negdje izroniti, ali kada i gdje? I koliko će zatražiti?
DRUGO POGLAVLJE
PREPRODAVAČ
1.
Kad je Bruce Cable imao dvadeset tri godine i još uvijek se vodio kao student prve godine
na Auburnu, iznenada mu je umro otac. Njih su se dvojica svađala oko Bruceova nedostatka
akademskog napretka i stvari su postale tako loše da je gospodin Cable mladom Bruceu u
više navrata zaprijetio izbacivanjem iz oporuke. Jedan se njihov davni predak obogatio
rudarenjem i, slijedeći loš pravni savjet, utemeljio nepromišljenu shemu
kompliciranih zaklada koje su raspršile novac na naraštaje nedostojnih potomaka. Obitelj
je godinama živjela iza fasade bogatstva i gledala kako novac polako nestaje. Prijetnje
preinakom oporuka i zaklada bile su omiljeni manevar protiv mlađih članova obitelji, ali
nikad nisu urodile plodom.

Ali gospodin Cable umro je prije no što je uspio doći do ureda svog odvjetnika, pa se Bruce
jednog dana probudio s obećanjem lako zarađenih 300 000 dolara, što je pristojna svota, ali
ne baš dovoljna za umirovljenje. Razmišljao je o tome da je investira, a ako to učini
suzdržano, to bi mu moglo donijeti godišnji prihod između pet i deset posto, što bi jedva
omogućilo životni stil o kojem je iznenada počeo razmišljati. Investiranje na hrabriji način
bilo bi riskantnije, a Bruce je doista želio zadržati novac. To je u njemu izazvalo čudne
reakcije, a možda je najčudnija bila odluka da napusti Auburn nakon pet godina i da se više
nikad ne osvrne.

Naposljetku ga je jedna djevojka namamila na obalu Floride, na Camino, deset milja dug
pješčani otok malo sjevernije od Jacksonvillea. U lijepom stanu koji je unajmljivala proveo
je mjesec dana spavajući, pijući pivo, šetajući plažom, satima buljeći u Atlantik i čitajući Rat
i mir. Bio je studirao književnost, pa mu nisu dale mira velike knjige koje nikad nije
pročitao.

Lutajući plažom, razmišljao je o raznim mogućnostima da zaštiti novac i eventualno ga čak i

oplodi. Bio je dovoljno inteligentan da vijesti o svojoj dobroj sreći zadrži za sebe. Na kraju
krajeva, novac je bio zakopan desetljećima, pa ga nisu gnjavili prijatelji nudeći svakojake
savjete ili tražeći pozajmice. Djevojka ništa nije znala o novcu. Nakon što su zajedno
proveli tjedan dana, Bruce je znao da će ona uskoro postati prošlost. Bez
određena redoslijeda, razmišljao je o investiranju u lanac restorana pilećih sendviča,
o kupnji nerazvijene zemlje na Floridi i stana u obližnjoj stambenoj zgradi, o kupnji jedne
od nekoliko novih internetskih kompanija u Silikonskoj dolini ili kupovnog centra u
Nashvilleu i sličnim projektima. Čitao je desetke financijskih časopisa, ali što je više čitao, to
mu je jasnije postajalo da nema strpljenja za investiranje. Sve je to za njega bio beznadni
labirint brojki i strategija. Nije slučajno studirao književnost, a ne ekonomiju.
Svakog drugog dana on i djevojka odšetati bi u slikovito mjestašce Santa Rosa na ručak u
nekom od restorana ili na piće u jednom od barova u Glavnoj ulici. Ondje je postojala jedna
pristojna knjižara s kafićem, pa su stekli naviku da poslijepodne svrate kako bi popili kavu s
mlijekom i prelistali New York Times. Konobar je ujedno bio i vlasnik knjižare, stariji
čovjek koji se zvao Tim, a Tim je volio pričati. Jednog im je dana rekao da namjerava
prodati knjižaru i odseliti na Key West. Bruce se sutradan uspio riješiti djevojke i došao je
na kavu sam. Sjeo je za šank i počeo ispitivati Tima o planovima s knjižarom.

Tim mu je objasnio da je prodaja knjiga težak posao. Veliki prodajni lanci nude sve
bestselere po nižoj cijeni, neke čak i pedeset posto jeftinije, a s nadolaskom interneta i
Amazona ljudi radije kupuju od kuće. U posljednjih pet godina ugasilo se više od sedamsto
nezavisnih knjižara. Samo je nekoliko njih još uvijek profitabilno. Što je više Tim
pripovijedao, to je postajao potišteniji. »Maloprodaja je brutalan posao«, ponovio je barem
triput. »A bez obzira na to što danas radiš, sutra moraš početi ispočetka.«

Bruce je cijenio Timovu iskrenost, ali je dvojio u njegovu umješnost. Zar je to način da
namami kupca?

Tim je rekao da s knjižarom ostvaruje pristojnu zaradu. Otok je imao razvijenu književnu
tradiciju, nekoliko aktivnih pisaca, jedan književni festival i nekoliko dobrih knjižnica.
Umirovljenici još uvijek vole čitati i troše novac na knjige. Otok je imao oko četrdeset tisuća
stalnih stanovnika i milijun turista svake godine, pa je promet bio dovoljno velik. Koliko
traži za knjižaru, napokon ga je upitao Bruce. Tim je odgovorio da bi se zadovoljio sa 150
000 dolara u gotovini, bez vlasničkog sufinanciranja kupoprodaje, pod uvjetom da kupac
unajmi zgradu. Bruce ga je pomalo plaho zapitao bi li mogao vidjeti financijsko stanje
knjižare, samo osnovni omjer zarada i troškova, ništa komplicirano, ali Timu se ideja nije
svidjela. Nije poznavao Brucea i vjerovao je da pred sobom ima samo još jednog
dvadesetogodišnjaka koji besposličari na plaži i troši tatin novac. »U redu«, odgovorio je.
»Ti mi pokaži svoje financije pa ću ti ja pokazati svoje.«

»Pošteno«, odgovorio je Bruce. Otišao je s obećanjem da će se vratiti, ali onda ga je odvukla

ideja cestovnog putovanja. Tri dana poslije oprostio se s djevojkom i odvezao u Jacksonville
da kupi novi auto. Čeznuo je za potpuno novim Porscheom 911 Carrera, a činjenica da
jednostavno može napisati ček i postati njegov vlasnik učinila je iskušenje bolnim. Ali uspio
se oduprijeti, pa je nakon cjelodnevnog napornog cjenkanja zamijenio svoj rabljeni
Jeep Cherokee za potpuno nov. Pretpostavljao je da bi mu mogao zatrebati prostor za
prevoženje stvari. Porsche uvijek može pričekati, možda trenutak kad zaradi dovoljno
novca da ga kupi.

S novim autom i novcem u banci Bruce je napustio Floridu i upustio se u književnu

pustolovinu koja mu je sa svakom prijeđenom miljom postajala sve zanimljivija. Nije imao
razrađen plan. Krenuo je na zapad s namjerom da skrene na sjever kad stigne do Pacifika, a
onda natrag na istok i naposljetku na jug. Vrijeme mu ništa nije značilo, nije imao rokova.
Tražio je nezavisne knjižare, a kad bi koju našao, zadržao bi se dan ili dva da razgledava,
pije kavu, čita, možda čak i ruča ako je mjesto imalo restoran. Obično bi uspio
satjerati vlasnike u kut i nježno iskamčiti željene informacije. Rekao bi im da razmišlja o
kupnji knjižare i da mu, iskreno rečeno, treba njihov savjet. Reakcije su varirale. Činilo se
da većina njih voli svoj posao, čak i oni koje je brinula budućnost. U poslu je vladala velika
nesigurnost jer su se veliki lanci širili, a internet je bio ispunjen nepoznanicama. Kolale su
grozne priče o dobrostojećim knjižarama koje su propale kad su se u istoj ulici pojavili
jeftini dućani. Neke od nezavisnih knjižara, osobito one u gradovima s koledžom koji su bili
premali za velike lance, kao da su cvjetale. Druge, čak i u gradovima, bile su gotovo prazne.
Postojalo je nekoliko novih koje su se prkosno opirale trendu. Savjeti su bili proturječni, od
standardnih: »Maloprodaja je brutalan posao!« pa do: »Što čekate, imate samo dvadeset tri
godine«. Ali jedna je stvar bila posvuda jednaka: svi su ti knjižari uživali u svom
poslu. Voljeli su knjige, književnost i pisce, sve aspekte posla, i bili su spremni naporno
raditi i truditi se oko mušterija jer su svoj poziv smatrali plemenitim.

Brace je dva mjeseca vrludao zemljom u potrazi za nezavisnim knjižarama. Vlasnik jedne
možda bi znao još tri druge u državi i tako dalje. Bruce je ispijao hektolitre jake kave, družio
se s piscima na turnejama, kupovao desetke knjiga s potpisima autora, noćio u jeftinim
motelima, povremeno s nekim drugim knjiškim moljcem, kojeg je upravo upoznao,
provodio sate s knjižarima koji su bili spremni podijeliti znanje i savjet, popio mnogo lošeg
vina na gostovanjima pisaca na kojima se pojavilo samo nekoliko kupaca, snimio stotine
fotografija interijera i eksterijera knjižara, napisao stranice i stranice bilježaka i vodio
dnevnik. U trenutku kad je iscrpljen i umoran od vožnje okončao svoju pustolovinu,
prevalio je gotovo osam tisuća milja u sedamdeset četiri dana i posjetio šezdeset jednu
nezavisnu knjižaru, od kojih nijedna nije bila slična nekoj dragoj. Vjerovao je da ima plan.

Vratio se na otok Camino i zatekao Tima na istom mjestu na kojem ga je i ostavio, kako
pijucka espreso u kafiću i čita novine. Izgledao je još zapuštenije nego prije. Tim ga se
isprva nije mogao sjetiti. »Prije nekoliko mjeseci razmišljao sam o tome da kupim knjižaru«,
podsjetio ga je Bruce. »Tražili ste sto pedeset tisuća.«

»Ah, da«, odvratio je Tim i malčice se uspravio. »Jeste li nabavili novac?«

»Jedan dio. Danas ću vam napisati ček na sto tisuća, a za godinu dana na još dvadeset pet.«

»Lijepo, ali po mom računu, još uvijek vam nedostaje dvadeset pet tisuća.«

»To je sve što imam, Tim. Uzmite ili ostavite. Našao sam još jednu knjižaru koja se prodaje.«

Tim je na trenutak razmišljao, a onda je polako ispružio desnu ruku, pa su se rukovali.

Zatim je Tim nazvao svog odvjetnika i rekao mu da što brže pripremi potrebnu
dokumentaciju. Tri dana poslije dokumenti su bili potpisani, a novac je promijenio vlasnika.
Bruce je zatvorio knjižaru na mjesec dana radi renoviranja i iskoristio vrijeme za ubrzan
tečaj prodaje knjiga. Tim nije imao ništa protiv da ostane i podijeli svoje znanje o svim
aspektima posla, a i da mu prenese govorkanja o mušterijama i većini drugih trgovaca u
centru grada. Imao je mišljenje o većini stvari pa je Bruce nakon dva tjedna doznao sve što
se moglo.
Prvog kolovoza 1996. godine knjižara se ponovno otvorila s onoliko fanfara koliko je Bruce
mogao naći. Pristojno mnoštvo ljudi pijuckalo je šampanjac i pivo i slušalo reggae i džez, a
Bruce je uživao u trenutku. Njegova je velika pustolovina započela, a knjižara »Bay Books -
nove i rijetke knjige« počela je poslovati.

2.
Bruceov interes za rijetke knjige rodio se slučajno. Nakon što je primio grozne vijesti o
očevoj smrti od srčanog udara, otputovao je kući u Atlantu. Ta mu kuća zapravo nije bila
dom - nikad nije proveo mnogo vremena u njoj -nego posljednji dom njegova oca, čovjeka
koji se često selio, obično s nekom novim groznom ženom. Gospodin Cable ženio se dvaput,
oba puta loše, pa se zakleo da se više neće ženiti, ali činilo se da ne može živjeti a da mu
neka grozna žena ne komplicira život. On ih je privlačio zbog navodnog bogatstva, ali sve su
s vremenom shvatile da je nepovratno obilježen dvjema groznim rastavama. Srećom,
barem za Brucea, očeva posljednja djevojka upravo se bila iselila pa je kuća bila lišena
znatiželjnih očiju i ruku.

Sve dok nije stigao Bruce. Kuća, zbunjujuća, ultramoderna hrpa čelika i stakla u pomodnom
dijelu centra, na drugom je katu imala velik atelje u kojem je gospodin Cable volio slikati
kad se nije bavio investiranjem. On zapravo nikad nije napravio karijeru, a budući da je
živio od naslijeđenog novca, uvijek je sebe smatrao investitorom. Poslije se okrenuo
slikanju, ali njegova su ulja bila tako grozna da su ga otjerali iz svake galerije u Atlanti.
Jedan zid ateljea bio je prekriven knjigama, stotinama njih, ali Bruce je tu zbirku isprva
jedva i primjećivao. Pretpostavljao je da te knjige služe samo za ukras i da predstavljaju još
jedan dio očeve glume, još jedan slabašan pokušaj da stvori dojam kako je dubokouman i
načitan. Ali nakon što je pobliže razgledao naslove, shvatio je da se na dvjema gornjim
policama nalaze neki stariji i poznatiji naslovi. Počeo je izvlačiti knjige, jednu po jednu,
i pregledavati ih. Njegova površna znatiželja brzo je prerasla u nešto drugo.

Sve su knjige bile prva izdanja, a neke s potpisom autora. Kvaka 22 Josepha Hellera,
objavljena 1961. godine. Goli i mrtvi Normana Mailera (1946.), Trči, zeče Johna Updikea
(1960.), Nevidljivi čovjek Ralpha Ellisona (1952.), Filmoljubac Walkera Percyja (1961.),
Zbogom, Columbuse Philipa Rotha (1950.), Ispovijedi Nata Turnera Williama Styrona
(1967.), Malteški sokol Dashiella Hammetta (1929.), Hladnokrvno Trumana Capotea
(1965.) i Lovac u žitu J. D. Salingera (1951.).

Nakon što je pogledao prvih desetak knjiga, Bruce ih je počeo odlagati na stol radije nego da
ih vraća na police. Njegova je početna znatiželja prerasla u val vrtoglava uzbuđenja, a onda
u pohlepu. Na donjoj polici našao je knjige i autore za koje nikad nije čuo, a onda je
napravio još nevjerojatnije otkriće. Skrivene iza debele trotomne biografije Churchilla,
stajale su četiri knjige: Krik i bijes Williama Faulknera (1929.), Steinbeckov Vrč zlata
(1929.), S ovu stranu raja F. Scotta Fitzgeralda (1920.) i Zbogom oružje
Ernesta Hemingwaya (1929.). Sve su to bila besprijekorno uščuvana prva izdanja
s potpisima autora.
Izvukao je još nekoliko knjiga, ali nije više našao ništa zanimljivog, a onda je sjeo u očev
stari naslonjač i zabuljio se u zid knjiga. Dok je sjedio u kući koju nikad doista nije upoznao i
gledao grozna ulja koja je izradio slikar s očiglednim nedostatkom darovitosti, zapitao se
odakle su te rijetke knjige došle i što će učiniti kad stigne njegova sestra Molly i kad počnu
planirati pogreb. Shvatio je da vrlo malo zna o svom pokojnom ocu. A zašto bi znao više?
Njegov otac nikad nije provodio vrijeme s njim. Gospodin Cable poslao je Brucea u internat
kad mu je bilo četrnaest godina. Tijekom ljeta poslao bi dječaka na šest tjedana u
jedriličarski kamp, a onda na još šest na rane za turiste, samo da ga drži podalje od kuće.
Bruce nije znao da je njegov otac volio skupljati išta drugo osim groznih žena s kojima je
igrao golf i tenis te odlazio na putovanja. Nikad nije putovao s Bruceom i njegovom
sestrom, uvijek s najnovijom djevojkom.

Pa odakle onda potječu te rijetke knjige? Koliko ih je dugo skupljao? Leže li negdje stare
fakture, pismeni dokazi njihova postojanja? Hoće li izvršitelji očeve oporuke biti primorani
da ih sa ostalom ostavštinom i glavninom knjiga predaju sveučilištu Emory?

Brucea je nerviralo što je njegov otac većinu stvari ostavio sveučilištu Emory. Otac je
povremeno govorio o tome, ali nije ulazio u pojedinosti. Gospodin Cable umišljeno je
smatrao da bi svoj novac morao uložiti u obrazovanje, a ne ostaviti djeci da ga spiskaju.
Bruce je u nekoliko navrata došao u napast da ga podsjeti kako je on cijeli svoj život proveo
trošeći novac koji je zaradio netko drugi, ali prepirka oko takvih stvari ne bi mu koristila.

U tom je trenutku doista želio te knjige. Odlučio je zadržati osamnaest najboljih, a ostale
ostaviti. Ako postane pohlepan i ostavi prazna mjesta na policama, netko bi to mogao
primijetiti. Uredno ih je naslagao u kartonsku kutiju koja je nekoć čuvala sanduk vina.
Njegov se otac godinama borio s bocom i naposljetku je sklopio primirje koje mu je
dopuštalo da svake večeri popije nekoliko čaša crnog vina. U garaži je bilo nekoliko praznih
kutija. Bruce je proveo sate preuređujući police kako bi stvorio dojam da ništa ne nedostaje.
A tko bi uopće mogao znati za te knjige? Koliko je on znao, Molly nije imala običaj čitati
knjige, a još važnije, ona je izbjegavala oca jer je mrzila njegove djevojke. Ako se nije varao,
Molly nikad nije prenoćila u ovoj kući. Ona ništa ne zna o očevim osobnim stvarima. (No
dva mjeseca poslije Molly ga je u jednom telefonskom razgovoru upitala zna li što o
»tatinim starim knjigama«. Bruce ju je uvjerio da ne zna ništa.)

Pričekao je do mraka i odnio knjige u džip. Barem su tri nadzorne kamere gledale na
dvorište, kolni prilaz i garažu i, ako bi itko počeo postavljati pitanja, jednostavno bi rekao
da je odnio neke vlastite stvari, videokazete, CD-e ili nešto slično. Ako bi izvršitelji oporuke
poslije postavili pitanja o nedostajućim prvim izdanjima, Bruce bi im naravno odgovorio da
on o njima ne zna ništa. Pitajte kućedomaćicu.

Kako su se stvari razvile, bila je to savršena krađa, ako se to uopće može nazvati krađom.
Bruce zapravo nije tako mislio. Smatrao je da zaslužuje mnogo više. Zahvaljujući detaljnim
oporukama i obiteljskim odvjetnicima, raspodjela očeve imovine brzo je riješena, a njegova
knjižnica nikad nije spomenuta.
Neplanirani ulazak Brucea Cablea u svijet rijetkih knjiga imao je dobar početak. Bacio se na
proučavanje tog područja i shvatio da vrijednost njegove prve zbirke, osamnaest knjiga
koje je uzeo iz očeve kuće, iznosi oko 200 000 dolara. Ali nije se usudio prodati knjige,
bojao se da bi netko mogao prepoznati jednu od njih i početi postavljati pitanja. Budući da
nije znao kako je njegov otac došao u posjed tih knjiga, smatrao je da je najbolje
pričekati, dopustiti da prođe izvjesno vrijeme i da sjećanja izblijede. Brzo je naučio da je u
knjižarskom poslu najvažnije strpljenje.

3.
Zgrada je stajala na uglu Treće i Glavne ulice u srcu Santa Rose. Bila je stara stotinu godina i
originalno izgrađena za vodeću gradsku banku, koja je propala tijekom Depresije. Zatim je
u njoj bila ljekarna, pa onda još jedna banka, a onda knjižara. Na katu su ležale kutije,
sanduci i ormari za dokumentaciju, svi prekriveni prašinom i posve bezvrijedni. Bruce je
uspio unajmiti i kat, raskrčiti nešto prostora, ubaciti nekoliko zidova, unijeti krevet i nazvao
je to stanom. U tom je stanu proveo prvih deset godina nakon kupnje knjižare. Kad nije bio
u prizemlju i prodavao knjige, bio je gore, raskrčivao je i čistio, bojio, renovirao i
naposljetku dekorirao.

Prvi mjesec rada knjižare bio je kolovoz 1996. godine. Nakon otvorenja, popraćenog vinom
i sirom, mjesto je još nekoliko dana bilo puno ljudi, ali znatiželja je ubrzo počela kopnjeti, a
promet je značajno opao. Nakon tri tjedna poslovanja Bruce se počeo pitati nije li napravio
veliku pogrešku. Kolovoz mu je donio neto profit od samo dvije tisuće dolara. Počela ga
je hvatati panika. Na kraju krajeva, kolovoz je na otoku Camino vrhunac turističke sezone.
Odlučio je početi snižavati cijene, premda mu je većina nezavisnih knjižara savjetovala da
to ne čini. Ali snizio je cijenu novih izdanja i bestselera za dvadeset pet posto. Pomaknuo je
vrijeme zatvaranja od sedam na devet sati i radio petnaest sati na dan. Mušterijama je
pristupao kao političar, pamtio je imena redovnih posjetitelja i što su kupili. Uskoro je
postao vješt konobar. Mogao je napraviti espreso gledajući mušterije u prednjoj prostoriji.
Uklonio je police starih knjiga, uglavnom klasika koji nisu bili toliko popularni, i napravio
malen kafić. Uskoro je vrijeme zatvaranja pomaknuo od devet na deset. Slao je desetke
rukom napisanih poruka mušterijama, piscima i knjižarima koje je upoznao tijekom svoje
pustolovine od obale do obale. U ponoć je često sjedio za računalom i unosio novosti u Bay
Books Newsletter. Razmišljao je o ideji da otvori u nedjelju, što je radila većina
nezavisnih knjižara. Nije to želio učiniti jer je trebao odmor, a bojao se nepovoljne reakcije.
Otok Camino ležao je u Biblijskom pojasu, čovjek je lako mogao otići iz knjižare do desetak
crkava. Ali to je također bilo mjesto za odmor, a gotovo nitko od turista nije se zanimao za
nedjeljne mise. Tako da je u rujnu poslao svoje dvojbe k vragu i otvorio u nedjelju u devet
ujutro, s New York Timesom, Washington Postom, Boston Globeom i Chicago Trubuneom
vrelim iz tiska, i svježim sendvičima s piletinom iz obližnje zalogajnice. Treće
nedjelje mjesto je bilo dupkom puno.

Knjižara je u rujnu i listopadu ostvarila zaradu od četiri tisuće dolara, a profit se nakon šest
mjeseci udvostručio. Bruce se prestao brinuti. U roku od godinu dana knjižara je postala
središte okupljanja u centru grada, daleko najposjećeniji dućan. Izdavači i prodajni
predstavnici popustili su njegovu stalnom dosađivanju i počeli uključivati otok Camino u
popis postaja na turnejama pisaca. Bruce se učlanio u Udruženje američkih knjižara i
udubio u njihove projekte, sporove i odbore. Na konvenciji udruženja u zimi 1997. godine
upoznao je Stephena Kinga i uspio ga nagovoriti da svrati u njegovu knjižaru na književnu
zabavu. Gospodin King potpisivao je knjige devet sati, a obožavatelji su čekali u redu koji se
protezao oko bloka. Knjižara je prodala dvije tisuće i dvjesto primjeraka različitih Kingovih
knjiga i zaradila sedam tisuća dolara od prodaje. Bio je to sjajan dan koji je stavio Bay
Books na kartu. Tri godine poslije knjižara je proglašena najboljom nezavisnom knjižarom
u Floridi, a 2004. godine Publisber's Weekly imenovao ju je knjižarom godine. Godine
2005., nakon devet godina teške rovovske borbe, Bruce Cable izabran je u upravni odbor
Udruženja američkih knjižara.

4.
Brace je u to vrijeme već bio poznata osoba u gradu. Posjedovao je desetak prugastih ljetnih
odijela u raznim bojama i svakog je dana nosio drago, uštirkanu bijelu košulju sa širokim
ovratnikom i kričavu leptir-kravatu, najčešće crvenu ili žutu. Komplet je upotpunjavao par
prljavih cipela od antilopa, bez čarapa. Nikad nije nosio čarape, čak ni u siječnju kad bi
se temperatura spustila do pet stupnjeva iznad ništice. Imao je gustu i valovitu kosu i nosio
ju je dugu, gotovo do ramena. Brijao se jedanput na tjedan, u nedjelju ujutro. Kad je navršio
trideset godina, dobio je malo sjedina, nešto u zaliscima i nešto u pramenovima duge kose,
što mu je savim dobro stajalo.

Svakog dana kad bi se promet u knjižari malo usporio, Brace bi izašao. Otišao bi do pošte i
očijukao s prodavačicama. Zatim bi otišao u banku i očijukao s blagajnicama. Ako bi se u
centra otvorio neki novi maloprodajni dućan, Bruce bi došao na svečano otvorenje, a
uskoro bi se vratio očijukati s prodavačicama. Ručak mu je bio važna stvar i jeo je vani šest
dana u tjednu, uvijek s nekim drugim kako bi to mogao otpisati kao poslovni trošak. Kad bi
se otvorio novi restoran, Brace bi bio prvi u redu, kušao bi sve na meniju i očijukao s
konobaricama. Za ručak bi obično popio bocu vina, a onda se povukao na malu siestu u
stanu na katu da odagna mamurluk.

Crta koja dijeli očijukanje od nasrtljivog ponašanja za Brucea je često bila vrlo tanka. Volio
je žene, a i one njega, a tu je igru igrao sjajno. Otkrio je zlatnu žilu kad je njegova knjižara
postala popularna postaja na turnejama pisaca. Polovina pisaca koji su dolazili u grad bile
su žene, uglavnom mlađe od četrdeset godina, sve očigledno daleko od kuće, uglavnom
neudane, same na putu i željne malo zabave. Kad bi stigle u knjižaru i ušle u njegov svijet,
postale bi lake i dragovoljne žrtve. Nakon javnog čitanja i potpisivanja knjiga, pa onda duge
večere, često bi otišle u Bruceov stan na katu da se posvete »dubljoj potrazi za ljudskim
emocijama«. Imao je omiljene žrtve, osobito dvije mlade spisateljice koje su pisale uspješne
erotske krimiće. A objavljivale su jednu knjigu svake godine.
Unatoč trudu da stvori imidž načitanog plejboja, Bruce je u srži bio ambiciozni biznismen.
Knjižara mu je osiguravala dobru zaradu, ali to nije bilo slučajno. Bez obzira na to do koliko
je sati radio prethodnog dana, svakog bi jutra bio u knjižari prije sedam, u kratkim hlačama
i majici s kratkim rukavima, istovarujući i vadeći knjige iz kutija, slažući ih na police,
praveći inventuru, pa čak i čisteći podove. Obožavao je teksturu i miris novih knjiga kad bi
ih izvukao iz kutija. Uvijek bi našao savršeno mjesto za svako novo izdanje. Dodirnuo bi
svaku knjigu koja bi došla u knjižaru, čak i one koje je morao vratiti u kutiju i poslati natrag
izdavaču. Mrzio je vraćati knjige i svako je vraćanje smatrao neuspjehom, propuštenom
prilikom. Micao je s polica knjige koje se nisu prodavale i nakon nekoliko godina ustalio se
na broju od oko dvanaest tisuća naslova. Svaki je odjeljak u knjižari bio krcat
svinutim starim policama i hrpama knjiga na podovima, ali Bruce je točno znao gdje
se svaka knjiga nalazi. Ipak, on ih je pažljivo sve onamo stavio. Svakog jutra u petnaest do
devet požurio bi u svoj stan na katu da se istušira i odjene jedno od ljetnih odijela i točno u
devet otvorio bi vrata knjižare da pozdravi mušterije.

Malokad je uzimao slobodan dan. Idealni su mu praznici bili kad bi otputovao u Novu
Englesku da se nađe s vlasnicima antikvarijata u starim prašnjavim dućanima i razgovara o
stanju na tržištu. Obožavao je rijetke knjige, osobito one napisane u dvadesetom stoljeću, i
strastveno ih je skupljao. Njegova je kolekcija rasla, ponajviše zato što je toliko toga želio
kupiti, ali i zato što je malo toga želio prodati. Nedvojbeno, bio je preprodavač,
ali preprodavač koji je uvijek kupovao, a gotovo nikad prodavao. Osamnaest »tatinih starih
knjiga« koje je ukrao postale su sjajan temelj i kad je navršio četrdesetu, procjenjivao je
vrijednost svoje zbirke rijetkih knjiga na dva milijuna dolara.

5.
Dok je sjedio u upravnom odboru Udruženja američkih knjižara, umro je vlasnik njegove
zgrade. Bruce ju je kupio novcem iz ostavštine i počeo proširivati knjižaru. Smanjio je
veličinu stana i premjestio kavanu na kat. Srušio je jedan zid i udvostručio prostor dječjeg
odjela. U subotu ujutro knjižara je bila puna djece koja su kupovala knjige i slušala priče
dok su njihove mlade mame pile kavu s mlijekom na katu pod pozornim okom ljubaznog
vlasnika. Osobitu je pažnju posvećivao odjelu rijetkih knjiga. U prizemlju je srušio još jedan
zid i sagradio Sobu prvih izdanja s lijepim policama od hrastovine, panelima i skupim
sagovima. U podrumu je sagradio trezor da zaštiti najrjeđe knjige.

Nakon deset godina života u stanu, bio je spreman za nešto bolje. Držao je na oku nekoliko
starih viktorijanskih kuća u povijesnom dijelu centra Santa Rose i čak je dao ponude da
kupi dvije, ali u oba slučaja nije ponudio dovoljno pa su kuće ubrzo prodane drugim
kupcima. Veličanstvene kuće koje su sagradili željezničarski magnati, brodovlasnici,
doktori i političari s početka stoljeća, prekrasno uščuvane, bezvremeno su stajale na
ulicama u sjeni drevnih hrastova i španjolske mahovine. Kad je gospođa Marchbanks umrla
u dobi od 103 godine, Bruce je stupio u kontakt s njezinom 81 godinu starom kćeri, koja je
živjela u Teksasu. Platio joj je previše za kuću, ali čvrsto je odlučio ne izgubiti i treći put.
Kuća Marchbanks nalazila se dva bloka sjeverno i tri istočno od knjižare. Izgradio ju je
1800. godine jedan liječnik kao dar svojoj zgodnoj novoj ženi i

otada je bila u vlasništvu obitelji. Bila je to golema građevina na četiri razine, s ukupnom
površinom od preko sedamsto pedeset četvornih metara, visokom kulom na južnoj strani,
kulom na sjevernoj i širokom verandom oko prizemlja. Imala je krovnu terasu, raznorazne
zabate, crjepove nalik na riblje ljuske i izbočene prozore, a mnogi od njih bih su ukrašeni
vitrajima. Stajala je na malom zemljištu na uglu koje je bilo okruženo drvenom ogradom i
zasjenjeno trima drevnim hrastovima i španjolskom mahovinom.

Bruce je unutrašnjost smatrao depresivnom, s podovima od tamnog drva i još tamnije

obojenim zidovima, izlizanim sagovima, obješenim i prašnjavim zavjesama i mnoštvom
kamina od smeđe opeke. S kućom je dobio mnogo namještaja koji je odmah počeo
prodavati. Stare sagove koji nisu bili previše izlizani prenio je u knjižaru, što je dodalo
desetljeća njezinoj atmosferi. Bezvrijedne stare draperije i zavjese odmah je bacio. Kad je
kuća ostala prazna, unajmio je soboslikare koji su potrošili dva mjeseca
oživljavajući unutrašnje zidove. Kad su oni otišli, unajmio je lokalnog majstora koji
je proveo još dva mjeseca ponovno lakirajući svaki četvorni centimetar podova od
hrastovine i borovine.

Kupio je kuću jer su instalacije funkcionirale - odvodne cijevi, elektrika, voda, grijanje i
klimatizacijski uređaji. Nije imao ni strpljenja ni želuca za renoviranje, koje bi financijski
gotovo upropastilo novog kupca. Imao je malo dara s čekićem i pametnije načine da troši
vrijeme. Tijekom sljedeće godine nastavio je živjeti u stanu iznad knjižare i razmišljati o
namještanju i dekoriranju kuće. Stajala je prazna, svijetla i prekrasna, a zadaća da je
pretvori u životni prostor pretvorila se u teret. Bila je veličanstven primjer viktorijanske
arhitekture i potpuno neprikladna za moderni minimalistički dekor koji mu je bio draži.
Namještaj iz odgovarajućeg razdoblja činio mu se pretjerano razmetljivim i kićenim i
smatrao je da se jednostavno ne uklapa u njegov stil.

Što je loše u tome da ima veliku staru kuću koja bi izvana ostala vjerna svojim izvorima, a
iznutra bila osuvremenjena modernim namještajem i umjetninama? Ali nešto u svemu
tome činilo mu se pogrešnim pa su ga počele sputavati njegove ideje o dekoriranju.

Svakog je dana pješice odlazio u kuću i stajao u svakoj sobi, zbunjen i nesiguran. Je li to
postajala njegova ludost, prazna kuća, daleko prevelika i prekomplicirana za njegov
nesiguran ukus?

6.
Spas se pojavio u liku izvjesne Noelle Bonnet, prodavačice antiknog namještaja iz New
Orleansa, koja je bila na turneji promovirajući novu knjigu. Brucea je privukla Noellina
fotografija koju je nekoliko mjeseci prije njezina dolaska vidio u katalogu njezina izdavača.
Kao i uvijek, obavio je domaću zadaću i doznao da ima trideset sedam godina, da je
razvedena i bez djece, da je rodom iz New Orleansa, iako joj je majka bila Francuskinja, i da
je poznata kao stručnjakinja za antikni namještaj iz Provanse. Imala je dućan u Ulici Royal u
Francuskoj četvrti i prema njezinoj biografiji svake je godine šest mjeseci provodila u
južnoj i jugozapadnoj Francuskoj tražeći stari namještaj. O toj temi objavila je već dvije
knjige, a Bruce je proučio obje.

To mu je bila navika, a i unutrašnja potreba. U njegovoj su se knjižari svakog tjedna

održavala dva, a katkad i tri gostovanja autora, a Bruce bi prije toga pročitao sve što je
gostujući autor objavio. Čitao je nezasitno i premda je više volio romane živućih autora,
ljudi koje je mogao upoznati i promovirati, postati im prijatelj i pratiti njihove karijere,
također je halapljivo čitao biografije, kuharice, povijesne knjige, sve što bi mu došlo pod
ruku. Smatrao je da je to najmanje što može učiniti. Cijenio je sve pisce i ako bi neki od
njih odlučio odvojiti vrijeme da posjeti njegovu knjižaru i ode s njim na večeru, piće i slično,
onda je barem želio biti u stanju raspravljati o njegovim ili njezinim djelima.

Čitao je dugo u noć i često zaspao s otvorenom knjigom na krevetu. Čitao je rano ujutro,
pijući jaku kavu sam u dućanu, dugo prije otvaranja, ako nije pakirao i raspakiravao. Čitao
je neprestance tijekom dana i s vremenom razvio neobičnu naviku da stoji na istom mjestu
pred prednjim prozorom, u blizini odjela s biografijama, nehajno se oslanjajući o drvenu
skulpturu timukuanskog indijanskog poglavice u prirodnoj veličini, neprestance
srčući espreso, s jednim okom na stranici, a drugim na ulaznim vratima. Pozdravljao je
mušterije, nalazio im knjige, popričao sa svakime tko je želio popričati, povremeno
pomogao na šanku s kavom ili za blagajnom kad je bila gužva, ali uvijek bi se vratio na
mjesto pokraj indijanskog poglavice, podigao knjigu i nastavio čitati. Tvrdio je da prosječno
čita četiri knjige na tjedan i nitko nije dvojio da govori istinu. Ako potencijalni zaposlenik u
knjižari nije čitao barem dvije knjige na tjedan, nije mu ponudio posao.

U svakom slučaju, posjet Noelle Bonnet bio je velik uspjeh, ako ne u financijskom pogledu,
onda sigurno po trajnom utisku na Brucea i Bay Books. Privlačnost je bila obostrana,
trenutačna i intenzivna. Nakon brze, pa čak i skraćene večere, povukli su se u njegov stan
na katu i uživali u vraški dobrom seksu. Ona je otkazala ostatak turneje tvrdeći da je
bolesna i ostala u gradu tjedan dana. Trećeg dana Bruce ju je odveo u kuću Marchbanks i
ponosno joj pokazao svoj trofej. Noelle je bila oduševljena. Za dizajnericu i
dekoraterku svjetske klase, prezentacija sedamsto pedeset četvornih metara
praznih podova i zidova iza fasade tako veličanstvene viktorijanske kuće oduzimala je dah.
Dok su šetali od sobe do sobu, počele su je obasipati vizije o boji zidova, tapetama i
namještaju.

Bruce je ponudio nekoliko skromnih prijedloga, kao što je televizor s velikim zaslonom
ovdje i biljarski stol ondje, ali Noelle ih nije dobro primila. Umjetnica je radila, iznenada je
slikala na platnu bez granica. Noelle je sutradan provela cijeli dan sama u kući mjereći,
fotografirajući ili jednostavno sjedeći u prostranoj praznini. Bruce je radio u knjižari,
potpuno opčinjen njome, ali također osjećajući prve naznake nadolazeće financijske noćne
more.
Nagovorila ga je da ostavi knjižaru preko vikenda, pa su odletjeli u New Orleans. Provela ga
je kroz svoj lijepo uređen, premda prenatrpan, dućan, u kojem su svaki stol, svjetiljka,
krevet s baldahinom, škrinja, stolac, sanduk, sag, komoda i ormar imali ne samo bogato
podrijetlo u nekom provansalskom selu, nego i savršeno mjesto u kući Marchbanks. Lutali
su Francuskom četvrti, večerali u njezinu omiljenom lokalnom bistrou, družili se s
njezinim prijateljima, proveli mnogo vremena u krevetu, a Bruce je nakon tri dana odletio
kući sam, iscrpljen, ali također i prvi put u životu zaljubljen. Kvragu i troškovi! Noelle
Bonnet žena je bez koje ne može živjeti.

7.
Tjedan dana poslije u Santa Rosu su stigli veliki kamioni i parkirali se ispred kuće
Marchbanks. Sutradan je stigla i Noelle i počela davati upute radnicima za selidbe. Bruce je
hodao amo-tamo između kuće i knjižare prateći događanja s velikim zanimanjem i zericom
strepnje. Umjetnica je bila izgubljena u vlastitom stvaralačkom svijetu, lutala je od sobe do
sobe, premještala svaki komad namještaja najmanje triput i shvaćajući da joj treba još.
Nedugo nakon odlaska prvog kamiona stigao je drugi. Vraćajući se pješice u knjižaru, Bruce
je sebi pod bradu promrmljao da je malo toga moglo ostati u njezinu dućanu u Ulici Royal.
Istog dana za večerom Noelle je to i potvrdila i stala ga preklinjati da otputuju u Francusku
za samo nekoliko dana na još jednu kupovnu pustolovinu. Bruce je odbio, rekavši da mu
dolaze neki važni autori i da se mora brinuti za knjižaru. Tog su dana prvi put prenoćili u
kući, u krevetu od lijevanog željeza koji je Noelle pronašla nedaleko od Avignona, u kojem
je imala maleni stan. Svaki komad namještaja, svaki ukras, sag, lonac i slika imali su
povijest, a njezina je ljubav za sve te stvari bila zarazna.

Sutradan rano ujutro pili su kavu na stražnjem trijemu i razgovarali o budućnosti, koja je u
ovom trenutku bila neizvjesna. Ona je imala svoj život u New Orleansu, a on svoj na otoku i
nijedno se nije činilo spremno za dug, trajan odnos koji bi zahtijevao promjenu ustaljenih
navika. Razgovor nije vodio nikamo pa su uskoro promijenili temu. Bruce je priznao da
nikad nije bio u Francuskoj pa su počeli planirati odmor ondje.

Nedugo nakon što je Noelle napustila grad, stigla je prva faktura. Došla je s bilješkom,
napisanom njezinim prekrasnom rukopisom, u kojoj je objasnila da se odriče uobičajenog
profita i zapravo prodaje robu po cijeni. Hvala Bogu na malim čudima, promrmljao je Bruce.
A sad se zaputila u Francusku da nabavi još!

Vratila se iz Avignona u New Orleans tri dana prije uragana Katrina. Ni njezin dućan u
Francuskoj četvrti ni njezin stan u Četvrti vrtova nije bio oštećen, ali grad je bio smrtno
ranjen. Zatvorila je vrata i odletjela na otok Camino, gdje je Bruce čekao da je utješi i smiri.
Danima su gledali grozote na televiziji: poplavljene ulice, plutajuća tijela, vode zamrljane
benzinom, grozničav bijeg polovine stanovnika, uspaničene spašavatelje i
šeprtljave političare.

Noelle je sumnjala da se može vratiti. Nije bila sigurna želi li to.

S vremenom je počela govoriti o preseljenju. Otprilike polovina njezinih mušterija bila je iz
New Orleansa, a budući da je tako mnogo njih sada bilo u izbjeglištvu, zabrinula se za svoj
posao. Druga polovina raštrkala se po cijeloj zemlji. Bila je poznata i priznata i slala je
antikne predmete na sve strane. Imala je uspješnu internetsku stranicu. Knjige su joj bile
popularne, a mnogi njezini poklonici bili su ozbiljni kolekcionari. Uz Bruceovo blago
poticanje, uvjerila je samu sebe da može preseliti svoj posao na otok i ne samo
ponovno izgraditi ono što je izgubila nego i napredovati.

Šest tjedana nakon oluje, Noelle je potpisala ugovor o najmu malog mjesta u Glavnoj ulici u
Santa Rosi, tri kuće dalje od Bruceove knjižare. Zatvorila je prodavaonicu u Ulici Royal i
preselila ostatak svoje robe u novi dućan, Noellinu Provansu. Kad je stigla nova pošiljka iz
Francuske, otvorila je vrata zabavom sa šampanjcem i kavijarom, a Bruce joj je pomogao da
poslužuje goste.

Dobila je sjajnu ideju za novu knjigu: transformacija kuće Marchbanks, prikaz kako se puni
antiknim predmetima iz Provanse. Opsežno je fotografirala kuću dok je stajala prazna, a sad
će dokumentirati svoju trijumfalnu restauraciju. Bruce je sumnjao da bi se knjiga dovoljno
dobro prodavala da pokrije troškove, ali koga briga? Što god Noelle želi.

U jednom trenutku fakture su prestale dolaziti. Plaho je spomenuo temu, a ona mu je na

vrlo dramatičan način objasnila da on sada dobiva ultimativni diskont. Nju! On možda
posjeduje kuću, ali sve u njoj bit će zajedničko.

8.
U travnju 2006. godine proveli su dva tjedna na jugu Francuske. Koristeći njezin stan u
Avignonu kao bazu, lutali su od sela do sela, od tržnice do tržnice, jeli jela koja je Bruce
vidio samo na fotografijama, pili odlična lokalna vina koja nisu bila dostupna kod kuće,
odsjedali u slikovitim starim hotelima, razgledavali znamenitosti, susretali se s Noellinim
prijateljima i, naravno, kupovali namještaj za njezin dućan. Bruce, uvijek istraživač, zadubio
se u svijet rustikalnog francuskog namještaja i rukotvorina i uskoro je znao prepoznati
povoljnu cijenu.

Dok su bili u Nici, odlučili su se vjenčati na licu mjesta.

TREĆE POGLAVLJE
REGRUT
1.
Jednog prekrasnog proljetnog dana krajem travnja Mercer Mann sa određenom je
strepnjom hodala kampusom Sveučilišta Sjeverne Karoline u Chapel Hillu. Pristala je da se
sastane s nepoznatom ženom na kratkom ručku, ali samo zbog mogućnosti posla. Njezin
trenutačni posao honorarne profesorice književnosti za brucoše isteći će za dva tjedna,
zahvaljujući rezovima u budžetu koje je donijela državna zakonodavna vlast kojom
su dominirali zastupnici odlučni da smanje poreze i skrešu troškove. Naporno je lobirala za
novi ugovor, ali nije ga uspjela dobiti. Uskoro će ostati bez posla, još uvijek u dugovima i
bez doma. Imala je trideset jednu godinu, bila je neudana i... pa, život joj baš nije išao po
planu.

Prvi e-mail, jedan od dva koja je primila od nepoznate žene, izvjesne Donne Watson, stigao
je dan prije i bio je nejasan koliko to e-mail može biti. Gospođa Watson tvrdila je da je
konzultantica koju je jedna privatna srednja škola unajmila da nađe novog profesora
kreativnog pisanja. Rekla je da se nalazi u blizini i da bi se mogla naći s njom na kavi. Plaća
bi iznosila nešto više od sedamdeset pet tisuća dolara na godinu, ali ravnatelj škole voli
književnost pa je čvrsto odlučio da nađe predavača koji je doista objavio roman ili dva.

Mercer je objavila jedan roman i jednu zbirku pripovijedaka. Ponuđena plaća bila je doista
impresivna i veća od sadašnje. Nikakve druge pojedinosti nisu navedene. Mercer je
odgovorila pozitivno i postavila nekoliko pitanja o školi, točnije kako se zove i gdje se
nalazi.

Drugi e-mail bio je samo malo manje nejasan od prvog, ali otkrio je da se škola nalazi u
Novoj Engleskoj, a susret uz kavu unaprijeđen je u kratki ručak. Bi li se Mercer mogla naći s
njom u podne u restoranu Spankys na Ulici Franklin, malo izvan kampusa?

Mercer se sramila priznati da je ideja dobrog ručka trenutačno više privlači nego ideja da
predaje gomili privilegiranih učenika četvrtih razreda srednje škole. Unatoč dobroj plaći,
ponuđeni posao nedvojbeno je predstavljao korak nadolje. Stigla je u Chapel Hill prije tri
godine s namjerom da se baci u poučavanje i, još važnije, da završi roman koji je trenutačno
pisala. Tri godine poslije radno mjesto joj je ukinuto, a roman je bio jednako nedovršen kao
i kad je stigla.

Čim je ušla u restoran, jedna dobro odjevena i besprijekorno dotjerana žena od svojih
pedesetak godina mahnula joj je, ispružila ruku i rekla: »Ja sam Donna Watson. Drago mi
je.« Mercer je sjela za stol nasuprot njoj i zahvalila joj na pozivu, a konobar im je donio
jelovnike.
Ne gubeći vrijeme, Donna Wilson postala je netko drugi. »Moram vam reći se ja ovdje
zapravo lažno predstavljam, u redu?« rekla je: »Ja se zapravo ne zovem Donna Wilson nego
Elaine Shelby. Radim u jednoj kompaniji iz Bethesde.«

Mercer ju je blijedo pogledala, skrenula pogled, a onda je opet pogledala i hrabro pokušala
smisliti odgovarajuću reakciju.

»Ispričavam vam se što sam lagala«, nastavila je Elaine, »i obećavam da ću odsad govoriti
istinu. Ali ozbiljno sam mislila o ručku. Ja ću ga platiti pa vas molim da me saslušate.«

»Pretpostavljam da imate dobar razlog za laganje«, oprezno je odvratila Mercer.

»Vrlo dobar, i ako mi oprostite ovaj jedan prijestup i poslušate što vam imam reći,
obećavam vam da mogu objasniti.«

»Gladna sam«, odvratila je Mercer slegnuvši ramenima, »pa ću vas slušati samo dok više ne
budem gladna, a ako do tada ne objasnite, otići ću.«

Elaine joj je uzvratila kratkim smiješkom kojem bi svatko povjerovao. Imala je tamne oči i
tamnu kožu, možda bliskoistočnog podrijetla, a možda talijanskog ili grčkog, pomislila je
Mercer, premda je govorila naglaskom gornjeg srednjeg zapada, nedvojbeno američkim.
Imala je elegantnu kratku sijedu kosu tako da ju je nekoliko muškaraca već dvaput
pogledalo. Bila je lijepa i besprijekorno odjevena žena i nimalo se nije uklapala u
mnoštvo neformalno odjevenih ljudi s koledža.

»Ali nisam lagala o poslu«, rekla je. »Ovdje sam kako bih vas nagovorila da prihvatite jedan
posao, posao s boljim uvjetima i beneficijama no što sam navela u e-mailu.«

»Da radim što?«

»Da pišete i dovršite svoj roman.«

»Koji?«

Uto se vratio konobar pa su nabrzinu naručile salatu s piletinom s grila i mineralnu vodu.
Konobar je uzeo jelovnike i otišao, a Mercer je nakon kratke stanke rekla: »Slušam vas.«

»To je duga priča.«

»Počnimo s očitim pitanjem - tko ste vi.«

»U redu. Ja radim za tvrtku koja se specijalizira za osiguranje i istrage. To je dobro uhodana

kompanija za koju vi nikad niste čuli jer mi se ne reklamiramo i nemamo stranicu na
internetu.«

»Ovo nikamo ne vodi.«

»Molim vas, budite strpljivi. Postat će bolje. Prije šest mjeseci jedna je skupina lopova
ukrala Fitzgeraldove rukopise iz Knjižnice Firestone u Princetonu. Dva su uhvaćena i još
uvijek čekaju u pritvoru. Ostali su nestali. Rukopisi nisu pronađeni.«

»O tome se mnogo izvještavalo«, odvratila je Mercer kimnuvši.

»Točno. Rukopise, svih pet, osiguravao je naš klijent, velika privatna kompanija za
osiguranje umjetnina, dragocjenosti i rijetkih predmeta. Sumnjam da ste i za njih čuli.«

»Ne pratim osiguravajuća društva.«

»Imate sreće. U svakom slučaju, mi istražujemo već šest mjeseci i blisko surađujemo s FBI-
em i njegovim Odjelom za vraćanje rijetkih predmeta. Pritisak raste jer će naš klijent za šest
mjeseci morati izdati Princetonu ček na dvadeset pet milijuna dolara. Princeton zapravo ne
želi novac. On želi rukopise, koji, kao što možete pretpostaviti, imaju neprocjenjivu
vrijednost. Imali smo nekoliko tragova, ali do sada ništa uzbudljivo. Srećom, u
mutnom svijetu ukradenih knjiga i rukopisa nema previše igrača pa vjerujemo da smo ušli
u trag određenom preprodavaču.«

Konobar je spustio na stol visoku bocu Pellegrina i dvije čaše s ledom i limunom.

Kad je otišao, Elaine je nastavila: »To je netko koga možda poznajete.«

Mercer se zabuljila u nju, kratko se nasmijala, slegnula ramenima i rekla: »To bi bio šok.«

»Vi imate dugu povijest s otokom Camino. Ondje ste kao djevojčica provodili ljeta u kući na
plaži s bakom.«

»Odakle to znate?«

»O tome ste pisali.«

Mercer je uzdahnula i dohvatila bocu. Polako je podigla obje čaše dok joj je mozak radio.
»Dajte da pogodim. Pročitali ste sve što sam napisala.«

»Ne, samo sve što ste objavili. To je dio naših priprema, a predstavljalo mi je prilično
zadovoljstvo.«

»Hvala. Žao mi je što nisam objavila više.«

»Mladi ste i nadareni i tek počinjete.«

»Da čujemo. Baš me zanima jeste li napravili domaću zadaću.«

»Sa zadovoljstvom. Vaš prvi roman, Listopadska kiša, objavio je Newcombe Press 2008.
godine, kad ste imali smo dvadeset četiri godine. Dobro se prodavao - osam tisuća
primjeraka u tvrdoukoričenom izdanju, dvostruko više u džepnom, nekoliko e-knjiga. Nije
baš bio bestseler, ali oduševio je kritičare.«

»Što je poljubac smrti.«

»Roman je nominiran za nagradu National Book Award i bio je finalist za PEN/ Faulknera.«

»I nije osvojio nijednu.«

»Istina, ali malo je prvih romana koji steknu takvo poštovanje, osobito kad je autorica tako
mlada. Times ga je uvrstio u listu deset najboljih knjiga godine. Nakon toga objavili ste
zbirku pripovjedaka,

Glazba valova, koju su kritičari također nahvalili, ali, kao što znate, pripovijetke se ne
prodaju baš dobro.«

»Da, znam.«

»Nakon toga promijenili ste agenta i izdavača i... pa, svijet još uvijek čeka vaš sljedeći
roman. U međuvremenu, objavili ste tri pripovijetke u književnim časopisima, uključujući i
jednu o čuvanju kornjačinih jaja na plaži s bakom Tessom.«

»Dakle, vi znate za Tessu?«

»Gledajte, Mercer, znamo sve što se može znati, a svi su naši izvori javni. Da, temeljito smo
pronjuškali, ali nismo kopali po vašem privatnom životu i ne znamo ništa osim onoga što je
svima dostupno. S internetom u današnje vrijeme nema mnogo privatnosti.«

Uto u stigle salate pa je Mercer podigla nož i vilicu i pojela nekoliko komada. Elaine je
pijuckala vodu i promatrala je. »Namjeravate li jesti?« napokon ju je upitala Mercer.

»Naravno.«

»Dakle, što znate o Tessi?«

»Vaša baka s majčine strane. Ona i njezin muž sagradili su 1980. godine ladanjsku kuću na
otoku Camino, u kojoj su provodili praznike. Bili su iz Memphisa, gdje ste vi rođeni. Djed
vam je umro 1985. godine, a Tessa je napustila Memphis i preselila se na otok. Kao mala
djevojčica i kao tinejdžerka, vi ste ondje s njom provodili svoja duga ljeta. Ponavljam, to
ste sami napisali.«

»Istina.«

»Tessa je poginula u jedriličarskoj nesreći 2005. godine. Tijelo joj je pronađeno na plaži dva
dana poslije oluje. Ni njezin jedriličarski partner ni njegov brod nikad nisu pronađeni. Sve
je to pisalo u novinama, ponajprije u Times-Unionu iz Jacksonvillea. Prema javno
dostupnim podacima, Tessa je svu svoju imovinu, uključujući i kuću, oporukom razdijelila
na troje djece, od kojih je jedna vaša majka. Kuća je još uvijek u vlasništvu obitelji.«

»Točno, ja posjedujem polovinu trećine, ali nisam je vidjela od bakine smrti. Voljela bih je
prodati, ali obitelj se ni oko čega ne može složiti.«

»Upotrebljava li se uopće?«

»O, da. Moja teta provodi ondje zime.«

»Teta Jane.«

»Točno. A moja sestra odlazi onamo na ljetne praznike. Zanima me što znate o mojoj
sestri.«

»Connie živi u Nashvilleu s mužem i dvije kćeri tinejdžerice. Ima četrdeset godina i radi u
obiteljskom poslu. Njezin muž posjeduje lanac prodavaonica zamrznutih jogurta i dobro
mu ide. Connie je diplomirala psihologiju na Južnom metodističkom sveučilištu, gdje je
navodno i upoznala muža.«

»A moj otac?«

»Herbert Mann nekoć je posjedovao najveće Fordovo predstavništvo u Memphisu i okolici.

Čini se da je bilo nešto novca, dovoljno da omogući Connie privatnu školarinu na Južnom
metodističkom sveučilištu, bez dugova. Posao je iz nekog razloga propao, Herbert ga je
izgubio i posljednjih deset godina povremeno radi kao skaut za Baltimore Oriolse. Sada živi
u Teksasu.«

Mercer je spustila nož i vilicu i duboko uzdahnula. »Oprostite, ali ovo mi se nimalo ne sviđa.
Stječem dojam da me pratite. Što želite?«

»Molim vas, Mercer, sve smo informacije skupili staromodnim detektivskim načinom.
Nismo vidjeli ništa što nismo smjeli vidjeti.«

»To je pomalo jezivo, u redu? Profesionalni špijuni kopaju mi po prošlosti. A što je sa

sadašnjošću? Koliko znate o mojoj situaciji na poslu?«

»Vaše je radno mjesto ukinuto.«

»Dakle, treba mi posao?«

»Pretpostavljam.«

»To nisu javni podaci. Kako znate tko je dobio ili izgubio posao na sveučilištu Sjeverne
Karoline?«

»Imamo svoje izvore.«

Mercer je gurnula svoju salatu nekoliko centimetara od sebe kao da je završila s jelom.
Prekrižila je ruke na prsima i mrko pogledala gospođu Shelby. »Ne mogu, a da se ne
osjećam... pa, oskvrnuto.«

»Molim vas, Mercer, poslušajte me. Važno je da imamo što je moguće više informacija.«

»Zbog čega?«

»Zbog posla koji vam želimo predložiti. Ako odbijete, jednostavno ćemo otići i baciti vaš
dosje u smeće. Nikad nećemo otkriti ništa od svojih informacija.«

»A u čemu se sastoji taj posao?«

Elaine je stavila u usta mali zalogaj i dugo ga žvakala. »Vratimo se Fitzgeraldovim

rukopisima«, rekla je srknuvši vodu: »Vjerujemo da su skriveni na otoku Camino.

»A tko ih skriva?«

»Prvo mi morate obećati da ćete sve što vam sada kažem zadržati za sebe. Velik je ulog na
kocki i jedna neoprezna riječ mogla bi prouzročiti nepopravljivu štetu, i to ne samo našem
klijentu i Princetonu nego i samim rukopisima.«

»Kvragu, kome bih mogla išta reći o tome?«

»Molim vas, samo mi dajte riječ.«

»Takva obećanja pretpostavljaju međusobno povjerenje. Zašto bih vam ja vjerovala, za

Boga miloga? U ovom trenutku vi i vaša kompanija djelujete mi vrlo sumnjivo.«

»Shvaćam. Ali molim vas, poslušajte ostatak priče.«

»U redu, slušam vas, ali više nisam gladna. Bolje da govorite brzo.«

»U redu. Vi znate knjižaru u centru Santa Rose, Bay Books. Vlasnik joj je čovjek koji se zove
Bruce Cable.«

»Moglo bi se reći«, odgovorila je Mercer slegnuvši ramenima: »Bila sam ondje nekoliko
puta s Tessom kao klinka. Ponavljam, nisam bila na otoku od njezine smrti, a otada je
prošlo jedanaest godina.«

»To je uspješna knjižara, jedna od najboljih nezavisnih knjižara u zemlji. Cable je dobro
poznat u toj struci i pravi je majstor. Ima mnogo veza i uspijeva dovesti mnoge pisce na
turneji.«

»Ja sam trebala u njoj gostovati s Listopadskom kišom, ali to je druga priča.«
»U svakom slučaju, Cable je također agresivni kolekcionar modernih prvih izdanja. Mnogo
trguje i vjerujemo da tim dijelom posla zarađuje ozbiljan novac. Također je poznato da
preprodaje ukradene knjige. On je jedan od nekolicine u tom prilično mutnom poslu. Prije
dva mjeseca do njega nas je dovela dojava izvora bliskog jednom drugom kolekcionaru.
Vjerujemo da Cable posjeduje Fitzgeraldove rukopise i da ih je kupio za gotovinu
od posrednika koji ih se očajnički želio riješiti.«

»Potpuno sam izgubila tek.«

»Ne možemo mu se približiti. Šaljemo ljude u knjižaru u posljednjih mjesec dana da

promatraju, njuškaju, kradomice fotografiraju i snimaju videosnimke, ali udarili smo u zid
od opeke. On u prizemlju ima veliku i lijepo uređenu prostoriju u kojoj drži rijetke knjige,
prije svega knjige američkih pisaca iz dvadesetog stoljeća, koje rado pokazuje ozbiljnim
kupcima. Čak smo mu pokušali prodati jednu rijetku knjigu, potpisanu i personaliziranu
kopiju Faulknerova prvog romana, Vojnikova plaća. Cable je odmah znao da postoji samo
nekoliko primjeraka na svijetu, uključujući tri u knjižnici koledža u Missouriju, jednu
posjeduje proučavatelj Faulknera, a jednu još uvijek drže Faulknerovi potomci. Tržišna
cijena iznosi otprilike četrdeset tisuća dolara, a mi smo je ponudili Cableu za dvadeset i pet
tisuća. Isprva se činilo da je zainteresiran, ali onda je počeo postavljati razna pitanja o
podrijetlu knjige. Stvarno dobra pitanja. Naposljetku se uplašio i odustao. Tada je već
bio pretjerano oprezan, a to je pobudilo još više sumnji. Nismo daleko došli u pokušajima
da se probijemo u njegov intimni krug. Treba nam netko unutra.«

»Ja?«

»Da, vi. Kao što znate, pisci često uzimaju slobodnu godinu i odlaze nekamo da obave svoj
posao. Vi imate savršen paravan. Praktično ste odrasli na otoku. Još uvijek imate vlasnički
udio u kući. Imate književni ugled. Vaša je priča sasvim uvjerljiva. Vratili ste se na plažu na
šest mjeseci da dovršite knjigu koju svi čekaju.«

»Znam možda troje ljudi koji je čekaju.«

»Platit ćemo vam sto tisuća dolara za šest mjeseci.«

Mercer je načas ostala bez riječi. Zatresla je glavom, još malo odgurnula salatu i popila
gutljaj vode. »Žao mi je, ali ja nisam špijun.«

»Mi i ne tražimo od vas da špijunirate, samo da promatrate. Radili biste nešto što je
potpuno prirodno i uvjerljivo. Cable obožava pisce. Odlazi s njima na večere i vino, daje im
podršku. Mnogi od pisaca na turneji odsjedaju u njegovoj kući, koja je spektakularna,
uzgred budi rečeno. On i njegova žena vole priređivati duge večere za prijatelje i pisce.«

»A ja bih trebala nehajno ušetati u njegov život, zadobiti njegovo povjerenje i upitati ga gdje
skriva Fitzgeraldove rukopise.«
Elaine se nasmiješila i zanemarila posljednju primjedbu. »Mi smo pod velikim pritiskom, u
redu? Nemam pojma što biste mogli doznati, ali u ovom trenutku sve bi nam dobro došlo.
Postoje dobri izgledi da će vas je Cable i njegova žena sami potražiti, a možda vam čak i
postati prijatelji. Mogli biste se polako uvući u njihov najintimniji krug. On također mnogo
pije. Možda mu nešto pobjegne s jezika, možda neki od njegovih prijatelja spomenu trezor
u podrumu knjižare.«

»Trezor?«

»To je samo glasina, ništa više. Ali ne možemo jednostavno ući u knjižaru i zapitati ga o
njemu.«

»Kako znate da previše pije?«

»Onuda prolazi mnogo pisaca, a očito, pisci vole pričati. Pročulo se. Kao što znate, svijet
izdavaštva vrlo je malen.«

Mercer je podigla obje ruke, pokazala oba dlana i odmaknula stolac od stola. »Žao mi je. To
nije za mene. Ja imam svoje mane, ali nisam varljiva osoba. Imam problema s laganjem i
nema načina da bih mogla odglumiti ovakvo što. Imate pogrešnu osobu.«

»Molim vas.«

Mercer je ustala kao da se sprema otići. »Hvala vam na ručku«, rekla je.

»Molim vas, Mercer.«

Ali Mercer se nije zaustavila.

2.
U jednom trenutku skraćenog ručka sunce je nestalo za oblake, a vjetar je počeo jače puhati.
Približavao se proljetni pljusak pa je Mercer, koja nikad nije nosila kišobran, hodala kući što
je brže mogla. Živjela je pola milje dalje, u povijesnom dijelu Chapel Hilla, blizu kampusa, u
maloj unajmljenoj kući na sjenovitoj, neasfaltiranoj aleji iza jedne lijepe stare kuće. Njezin
stanodavac, vlasnik stare kuće, iznajmljivao je samo poslijediplomskim studentima
i izgladnjelim profesorima bez stalnog namještenja.

U savršenim tajmingu stala je na uski prednji trijem baš kada su prve teške kapi kiše
sletjele na limeni krov. I protiv volje osvrnula se oko sebe kako bi se uvjerila da je nitko ne
promatra. Tko su ti ljudi? Zaboravi to, rekla je sebi. Ušla je, izula cipele, napravila šalicu čaja
i ostala dugo sjediti na sofi duboko dišući, slušajući glazbu kiše i razmišljajući o razgovoru
za ručkom.

Početni šok zbog spoznaje da je netko promatra počeo je blijedjeti. Elaine je imala pravo -
danas ništa više nije doista privatno s internetom, društvenim mrežama i hakerima
posvuda i stalnim pričama o transparentnosti. Mercer je morala priznati da je plan prilično
lukav. Ona je savršen regrut: spisateljica s dugom povijesti na otoku, pa čak i vlasničkim
udjelom u ladanjskoj kući; s nedovršenim romanom čiji je krajnji rok odavno prošao;
osamljena duša koja traži nove prijatelje. Brace Cable nikad ne bi posumnjao da je ona
podmetnuta.

Dobro ga se sjećala. Bio je zgodan tip s lijepim odijelom i leptir-kravatom i bez čarapa, s
dugom valovitom kosom i trajnom preplanulošću Floride. Mogla ga je vidjeti kako stoji
pokraj ulaznih vrata knjižare, uvijek s knjigom u ruci, pijucka kavu i dok čita, promatra sve
što se događa. Tessi se iz nekog razloga nije svidio pa je malokad posjećivala knjižaru, ali
Tessa ionako nije kupovala knjige. Zašto da ih kupuje kad ih može besplatno posuditi u
knjižnici?

Potpisivanje knjiga i književne turneje. Mercer je mogla samo poželjeti da ima novi roman
za promoviranje.

Kad je Listopadska kiša objavljena 2008. godine, Newcombe Press nije imao novca za
promocije i putovanja. Kompanija je bankrotirala tri godine poslije. Ali nakon oduševljene
kritike u Timesu, nekoliko ih je knjižara nazvalo s pitanjima o turneji. Nabrzinu su je
organizirali, a deveta postaja trebala je biti knjižara Bay Books. Ali turneja je gotovo odmah
krenula nizbrdo, kad se na prvom gostovanju u Washingtonu pojavilo sedam ljudi, a samo
ih je pet kupilo knjigu. A to joj je bila najbrojnija publika! Na drugom gostovanju, u
Philadelphiji, u redu je stajalo četvero poklonika i Mercer je provela posljednji sat
čavrljajući sa osobljem knjižare. Njezino treće i, kako se pokazalo, posljednje gostovanje
održano je u velikoj knjižari u Hartfordu. U baru preko ceste popila je dva martinija dok je
gledala i čekala da se pojavi mnoštvo. Ali mnoštvo se nije pojavilo. Naposljetku je prešla
cestu, ušla u knjižaru s deset minuta zakašnjenja i demoralizirano shvatila da su svi koji
je čekaju zaposlenici. Nije se pojavio nijedan poklonik. Ni jedan jedini.

Njezino poniženje bilo je potpuno. Nikad se više neće podvrgnuti sramoti da sjedi sama za
stolom s hrpom lijepih knjiga i pokušava izbjeći kontakt očima s kupcima koje se trude da
joj se previše ne približe. Poznavala je druge pisce, barem nekoliko njih, i čula je grozne
priče o tome kako su se pojavili u knjižari, pozdravili prijateljska lica zaposlenika i
dragovoljaca pitajući se koliki postotak njih čine kupci, a onda ih gledali kako se nervozno
osvrću oko sebe u potrazi za potencijalnim poklonicima i napokon zauvijek odlaze kad
postane očito da je omiljeni autor zakazao. Debelo zakazao.

U svakom slučaju, otkazala je ostatak turneje. Nije bila previše oduševljena idejom da za
vrati na otok Camino. Za taj ju je otok vezalo mnogo prekrasnih sjećanja, ali uvijek će ih
zasjenjivati užas i tragedija bakine smrti.

Kiša ju je učinila pospanom pa je utonula u dug san.

3.
Probudio ju je zvuk nečijih koraka. U tri sata poslijepodne, točno poput sata, poštar je
zakoračio na njezin škripavi trijem i ostavio joj poštu u malom sandučiću pokraj ulaznih
vrata. Pričekala je da on ode, a onda uzela dnevnu poštu, uvijek istu depresivnu zbirku
letaka i računa. Letke je bacila na stolić i otvorila pismo Sveučilišta. Bilo je to pismo
pročelnika Odsjeka engleskog jezika koji ju je, unatoč ugodnom i rječitom vokabularu,
službeno izvijestio da je njezino radno mjesto ukinuto. Bila je »vrijedan član«
osoblja, »darovita predavačica« koju »kolege cijene« a »studenti obožavaju« i tako dalje.
»Cijeli odsjek« želio je da ostane i smatrao je »sjajnim dodatkom«, ali, nažalost, budžet to
jednostavno ne dopušta. Poželio joj je sve najbolje i ostavio otvorena vrata uz malu nadu za
otvaranje »drugog radnog mjesta« ako se budžet dogodine »vrati na normalnu razinu«.

Većina pisma bila je istina. Pročelnik joj je bio saveznik, povremeno čak i mentor, i Mercer
je uspjela preživjeti minsko polje školstva držeći jezik za zubima i izbjegavajući, koliko je to
moguće, redovne profesore.

Ali ona je spisateljica, a ne učiteljica. Došlo je vrijeme da krene dalje. Nije bila sigurna kamo,
ali nakon tri godine u predavaonici čeznula je za slobodom, za mogućnošću da se suoči sa
svakim novim danom, a da je ništa ne ometa u pisanju romana i pripovijedaka.

Druga kuverta sadržavala je izvješće o stanju njezine kreditne kartice. Pokazivalo je stanje
koje je odražavalo njezin štedljiv način života i svakodnevne napore da spoji kraj s krajem.
To joj je dopuštalo da svakog mjeseca otplati rate i izbjegne lihvarske kamate koje je banka
jedva čekala nametnuti neplatišama. Njezina je plaća jedva pokrivala te rate, zajedno
sa stanarinom, osiguranjem, popravcima auta i najskromnijom policom zdravstvenog
osiguranja, koju bi poželjela prekrižiti svakog mjeseca kad bi pisala ček. Tada bi bila
financijski stabilna, pa čak imala i malo slobodne gotovine da kupi bolju odjeću i možda se
malo zabavi, ali to je onemogućavao sadržaj treće kuverte.

Bilo je to pismo Nacionalne korporacije za studentske zajmove, bijedne institucije koja ju je

progonila proteklih osam godina. Otac joj je uspio pokriti prvu godinu privatnog školovanja
na Sewaneeu, ali njegov iznenadni bankrot i emocionalni slom ostavili su je na cjedilu.
Mercer se uspjela provući kroz preostale tri godine uz pomoć studentskih zajmova i
novčanih potpora, poslova i skromne svote koju joj je oporučno ostavila Tessa. Mali
predujam za Listopadnu kišu i Glazbu valova potrošila je da plati kamate na
studentski zajam, ali glavnicu jedva da je i taknula.

Između poslova, refinancirala je i restrukturirala svoje zajmove i sa svakim novim nacrtom

grozne rate rasle su čak i kad je radila na dva ili tri posla da bi održala glavu nad vodom.
Istina je bila, a to nikome nije priznala, da je nalazila nemogućim da se kreativno izrazi dok
se grčila pod planinom dugova. Svakog jutra, svaki prazni list papira nije donosio obećanje
novog poglavlja velikog romana, nego još jedan jadan pokušaj da proizvede nešto što bi
moglo zadovoljiti njezine kreditore.

Čak je razgovarala s jednim prijateljem odvjetnikom o mogućnosti bankrota, da bi doznala

kako su banke i kompanije za studentske zajmove uvjerile kongres da takvi dugovi trebaju
dobiti posebnu zaštitu i ne biti izuzeti. Sjećala se da je rekao: »Kvragu, čak i kockari mogu
bankrotirati i krenuti ispočetka.«

Znaju li njezini pratitelji za njezin studentski dug? Sve je to privatno, zar ne? Ali nešto joj je
govorilo da profesionalci mogu dovoljno duboko zaroniti da otkriju gotovo sve. Čitala je
stravične priče o tome kako su i najosjetljiviji medicinski podaci procurili i došli u ruke
krivim ljudima. A kompanije za kreditne kartice zloglasne su po prodavanju informacija
svojih mušterija. Je li išta doista zaštićeno i sigurno?

Pokupila je letke i bacila ih u koš za smeće, pospremila posljednje pismo Sveučilišta

Sjeverne Karoline i odložila dva računa na policu pokraj tostera. Napravila si je još jednu
šalicu čaja i spremala se gurnuti nos u roman kad joj je zazvonio mobitel.

Elaine se vratila.

4.
Počela je riječima: »Gledajte, jako mi je žao zbog ručka, nisam vas namjeravala satjerati u
kut, ali nije bilo drugog načina da započnem razgovor. Što sam trebala učiniti? Zaskočiti vas
na kampusu i sve vam reći?«

Mercer je zatvorila oči i naslonila se na kuhinjski pult. »Sve je u redu. Dobro sam. Samo što
je bilo neočekivano, znate?«

»Znam, znam, i jako mi je žao. Gledajte, Mercer, ja ostajem u gradu do sutra ujutro, a onda
se vraćam avionom u Washington. Voljela bih da dovršimo razgovor za večerom.«

»Ne, hvala. Ja sam pogrešna osoba za to.«

»Mercer, vi ste savršena osoba za to, a, iskreno rečeno, nemamo nikoga drugog. Molim vas,
dajte mi vremena da vam sve objasnim. Niste čuli cijelu priču, a kao što sam već rekla, mi se
trenutačno nalazimo u vrlo teškoj situaciji. Pokušavamo spasiti rukopise prije no što budu
oštećeni ili, još gore, prodani u komadima inozemnim kolekcionarima i zauvijek izgubljeni.
Molim vas, dajte mi još jednu priliku.«

Mercer nije mogla osporiti, barem ne samoj sebi, da je novac važna stvar. Doista važna
stvar. »Dakle, kako glasi ostatak priče?« upitala je nakon trenutka nećkanja.

»Trebat će mi nešto vremena da vam je ispričam. Imam auto i vozača. Doći ću po vas u
sedam. Ne poznajem grad, ali čula sam da se najbolji restoran zove Lanterna. Jeste li ga
posjetili?«

Mercer je znala za taj restoran, ali nije si ga mogla priuštiti. »Znate gdje živim?« upitala je i
odmah osjetila stid zbog naivnosti svog pitanja.

»Oh, naravno. Vidimo se u sedam.«

5.
Auto je, naravno, bio crna limuzina i izgledao je krajnje sumnjivo u njezinu dijelu grada.
Dočekala ga je na kolnom prilazu i brzo ušla na stražnje sjedalo s Elaine. Kad je auto
krenuo, Mercer je, sjedeći pogrbljeno, pogledala oko sebe, ali nije primijetila da ih itko
promatra. Zašto joj je to bilo važno? Njezin je najam istjecao za tri tjedna, a onda će zauvijek
otići odavde. Njezin nesigurni plan odlaska uključivao je boravak u stanu iznad garaže kod
stare prijateljice u Charlestonu.

Elaine, sada neformalno odjevena u traperice, tamnoplavi blejzer i skupe salonske cipele,
razoružala ju je osmijehom i rekla: »Jedan moj kolega pohađao je ovu školu i ne govori ni o
čemu drugom, osobito tijekom košarkaške sezone.«

»Ovdašnji je košarkaški tim doista sjajan, ali to nije moja stvar ni moja škola.«

»Jeste li se ovdje dobro proveli?«

Bili su u Ulici Franklin i polako se vozili kroz povijesnu jezgru, pokraj prekrasnih kuća s
uredno podrezanim travnjacima, a onda ušli u okrug pun prostranih kuća za bratstva i
sestrinstva s imenima grčkih slova. Kiša je u međuvremenu prestala pa su trjemovi i
dvorišta bili puni studenata koji su pili pivo i slušali glazbu.

»Nije bilo loše«, odgovorila je Mercer bez tračka nostalgije. »Ali ja nisam stvorena za
profesorsku karijeru. Što sam više predavala, to sam više željela pisati.«

»U intervjuu novinama kampusa rekli ste da se za boravka u Chapel Hillu nadate dovršiti
roman. Jeste li postigli kakav napredak?«

»Kako ste to pronašli? To sam rekla prije tri godine, kad sam tek stigla.«

Elaine se nasmiješila i pogledala kroz prozor. »Nismo mnogo toga propustili.« Bila je mirna
i opuštena i govorila dubokim glasom koji je zračio samopouzdanjem. Ona i njezina
tajanstvena kompanija sve su znali. Mercer se zapitala koliko je već takvih tajnih misija
Elaine u karijeri isplanirala i vodila. Zacijelo se suočila s daleko kompliciranijim i opasnijim
protivnicima no što je običan prodavač knjiga iz malenoga grada.

Lanterna se nalazila u Ulici Franklin, nekoliko blokova izvan središta studentske aktivnosti.
Vozač ih je ostavio pred ulaznim vratima, pa su ušle u ugodan i gotovo prazan restoran.
Njihov je stol bio pokraj prozora, a samo nekoliko metara od pločnika i ceste. U protekle tri
godine Mercer je u lokalnim časopisima pročitala mnogo pozitivnih osvrta o ovom
restoranu. Nagrade su se množile. Mercer je prije dolaska nabrzinu pregledala jelovnik na
internetu i već je umirala od gladi. Konobarica ih je srdačno pozdravila i nalila im običnu
vodu iz vrča.

»Želite li štogod za piće?« upitala je.

Elaine je prepustila odgovor Mercer, koja je brzo rekla: »Ja ću Prljavi Martini s mnogo
džina.«

»A ja ću Manhattan«, dodala je Elaine.

Kad je konobarica otišla, Mercer je rekla: »Pretpostavljam da vi mnogo putujete.«

»Da, vjerojatno i previše. Imam dvoje djece na koledžu. Moj muž radi za Ministarstvo
energetike i u avionu je pet dana na tjedan. Umorila sam se od sjedenja u praznoj kući.«

»I to vam je posao? Nalaženje ukradenih stvari?«

»Radimo mnoge stvari, ali da, to mi je osnovno područje. Cijeli sam život studirala
umjetnost i nekako nabasala na ovaj posao.

Većinom se bavimo ukradenim i krivotvorenim slikama. Povremeno pokojom skulpturom,

premda je njih teže ukrasti. U posljednje vrijeme mnogo je krađa knjiga, rukopisa i starih
zemljovida. Ali ništa ni slično Fitzgeraldovu slučaju. Usmjeravamo sve što imamo na njega,
iz očitih razloga.«

»Imam mnogo pitanja.«

»Ja imam mnogo vremena«, odvratila je Elaine slegnuvši ramenima.

»Pitanja nisu po nekom određenom redoslijedu. Zašto FBI ne preuzme vodstvo u takvom
slučaju?«

»On i ima vodstvo. Odjel za vraćanje rijetkih predmeta sjajan je i naporno radi. FBI je
gotovo riješio slučaj u prva dvadeset četiri sata. Jedan od kradljivaca, izvjesni gospodin
Steengarden, ostavio je kap krvi na mjestu zločina odmah izvan trezora. FBI je uhvatio
njega i njegova partnera, izvjesnog Marka Driscolla i stavio ih iza rešetaka. Pretpostavljamo
da su se drugi kradljivci uplašili i nestali zajedno s rukopisima. Iskreno, mi mislimo da je
FBI krenuo prebrzo. Da su nekoliko tjedana držali prvu dvojicu pod
intenzivnom prismotrom, oni bi ih možda odveli do ostalih članova bande.
Gledajući unatrag, to se crni jos vjerojatnijim.«

»Zna li FBI za vaš pokušaj da me regrutirate?«

»Ne.«

»Sumnja li FBI u Brucea Cablea?«

»Ne, koliko ja znam.«

»Dakle, postoje paralelne istrage. Vaša i njihova.«

»U smislu da ne dijelimo sve informacije, da, često smo na dva različita kolosijeka.«
»Ali zašto?«

Uto su stigla pića i konobarica ih je upitala imaju li kakvih pitanja. Budući da nijedna nije ni
dotaknula jelovnik, pristojno su je otjerale. Restoran se brzo punio i Marcie se osvrnula oko
sebe da vidi prepoznaje li ikoga, ali nije spazila nikoga poznatog.

Elaine je srknula piće, nasmiješila se, spustila čašu na stol i razmislila o odgovoru. »Ako
posumnjamo da lopov ima u posjedu ukradenu sliku, knjigu ili zemljovid, onda imamo
načina da to i potvrdimo. Upotrebljavamo najnoviju tehnologiju, najsofisticiranije naprave.
Ako potvrdimo prisutnost ukradenog predmeta, onda ili obavijestimo FBI ili krenemo u
akciju sami. Sve ovisi o slučaju, a ne postoje dva slična slučaja.«

»Krenete u akciju?«

»Da. Imajte na umu, Mercer, da imamo posla s lopovom koji skriva nešto vrijedno, nešto što
je naš klijent osigurao na mnogo novca. To mu ne pripada i on uvijek traži način da proda
robu za velik novac. To svaku situaciju čini prilično napetom. Sat uvijek otkucava, a ipak
moramo pokazati veliku strpljivost.« Opet je srknula piće. Pažljivo je birala riječi. »Policija i
FBI moraju se brinuti o takvim stvarima kao što su opravdani razlozi i nalozi za pretres. Mi
nismo uvijek sputani takvim ustavnim formalnostima.«

»Znači, upadate bez naloga?«

»Nikad ne ulazimo na silu, ali katkad ulazimo i to samo zato da bismo verificirali objekt i
vratili ga. Postoji vrlo malo zgrada u koje ne možemo ući tiho, a kad se radi o skrivanju
plijena, mnogi lopovi nisu ni izbliza tako pametni kao što misle.«

»Upuštate li se u prisluškivanje telefona i hakiranje računala?«

»Recimo da povremeno prisluškujemo.«

»Dakle, kršite zakon?«

»Mi to nazivamo operiranjem u sivoj zoni. Slušamo, ulazimo, verificiramo, a onda, u većini
slučajeva, obavještavamo FBI. Onda oni nastupe s propisnim nalozima za pretres i vraćaju
umjetninu vlasniku. Lopov odlazi u zatvor, a FBI pobire sve zasluge. Svi su sretni, osim
možda lopova, ali mi ne brinemo previše o njegovim osjećajima.«

Kad ga je srknula treći put, džin je počeo djelovati i Mercer se počela opuštati. »Pa onda,
ako ste tako vješti, zašto se jednostavno ne ušuljate u Cableov trezor i provjerite?«

»Cable nije lopov i doima se pametnijim od prosječnog osumnjičenika. Čini se da je vrlo

oprezan, a to nas čini još više sumnjičavima. Učinimo li kakav pogrešan potez, rukopisi bi
mogli opet nestati.«
»Ali ako prisluškujete telefone, hakirate računala i pratite njegovo kretanje, zašto ga ne
možete uhvatiti?«

»Nisam rekla da smo sve to učinili. Mogli bismo, i to uskoro, ali u ovom trenutku treba nam
više informacija.«

»Je li itko u vašoj kompaniji ikad bio optužen za nešto ilegalno?«

»Ne, nitko nije bio ni blizu. Ponavljam, mi operiramo u sivoj zoni, a kad se slučaj riješi,
kome je do toga stalo?«

»Možda lopovu. Ja nisam odvjetnica, ali zar vas lopov ne bi mogao optužiti za ilegalnu
pretragu?«

»Možda biste trebali biti odvjetnica.«

»Ne mogu zamisliti ništa gore.«

»Odgovor glasi: ne. Lopov i njegov odvjetnik ne znaju da smo mi upleteni. Oni nikad nisu
niti čuli za nas, a mi ne ostavljamo otiske prstiju.«

Nastala je duga stanka dok su se koncentrirale na koktele i pogledale jelovnike. Kad im je

konobarica prišla, Elaine ju je pristojno informirala da se nikamo ne žure. »Meni se čini da
vi od mene tražite da obavim posao koji bi nas mogao odvesti u jednu od vaših sivih zona,
što je eufemizam za kršenje zakona«, naposljetku je rekla Mercer.

Ona barem razmišlja o tome, pomislila je Elaine. Nakon Mercerina naglog odlaska s ručka
bila je uvjerena da od toga neće biti ništa. Sada se nalazila pred izazovom da postigne
dogovor.

»Nimalo«, uvjerila ju je. »Kakav biste zakon vi mogli prekršiti?«

»To biste vi trebali reći meni. Vi ondje imate druge ljude. Sigurna sam da oni neće otići.
Uvjerena sam da me prate jednako pozorno kao što prate Cablea. Dakle, to je neka vrsta
tima, grupni napor, a ja neću imati pojma što moji nevidljivi kolege možda rade.«

»Ne brinite za njih. Oni su vrsni profesionalci koji nikad nisu bili uhvaćeni. Slušajte, Mercer,
dajem vam riječ. Ništa što ćemo vas zamoliti da učinite nije ni izdaleka protuzakonito.
Obećavam vam.«

»Vi i ja nismo dovoljno bliske da bismo si davale obećanja. Ja vas ne poznajem.«

Mercer je iskapila martini i rekla: »Treba mi još jedan.« Alkohol je uvijek važan na tim
sastancima pa je Elaine iskapila svoje piće i mahnula konobarici. Kad je stigla druga runda,
naručile su svinjetinu na vijetnamski način i proljetne rolice s račjim mesom.
»Pričajte mi o Noelle Bonnet«, rekla je Mercer ublaživši napetost. »Sigurna sam da ste je
istražili.«

»Jesmo«, sa smiješkom je odgovorila Elaine, »a ja sam sigurna da ste vi danas poslijepodne

otišli na internet i provjerili je.«

»Jesam.«

»Ona je dosad objavila četiri knjige, sve o antiknom namještaju i dekoriranju na

provansalski način, tako da je otkrila dio sebe. Često odlazi na turneje, često drži
predavanja, mnogo piše i provodi pola godine u Francuskoj. Ona i Cable zajedno su desetak
godina i čini se da su pravi par. Nemaju djece. Ona za sobom ima jednu rastavu, on ne. On
ne ide često u Francusku jer malokad napušta knjižaru. Ona sada ima prodavaonicu odmah
pokraj njegove knjižare. On je vlasnik zgrade i prije tri godine izbacio je
prodavaonicu galanterije i prepustio joj taj prostor. Čini se da on nema nikakve veze
s njezinim poslom, a ona se drži podalje od njegova, osim što priređuje večere za njegove
goste. Njezina četvrta knjiga govori o njihovu domu, viktorijanskoj kući samo nekoliko ulica
od centra. Vrijedi je pogledati. Želite li malo tračeva?«

»Samo naprijed. Tko ne voli tračeve?«

»Oni već deset godina svima govore da su u braku, da su se vjenčali na brijegu iznad Nice.
To je romantična priča, ali nije istinita. Nisu se vjenčali i čini se da imaju prilično otvoren
brak. I ona i on upuštaju se u afere, ali naposljetku se uvijek vrate jedno drugome.«

»Kako, za Boga miloga, to znate?«

»Opet, pisci su brbljavci. A očito, neki od njih skloni su promiskuitetu.«

»Nemojte ubrajati mene.«

»I nisam. Govorim općenito.«

»Nastavite.«

»Posvuda smo provjerili, ali nigdje nismo našli nikakvih dokaza o njihovu braku, ni ovdje ni
u Francuskoj. Ovuda prolazi mnogo pisaca. Bruce igra svoje igre sa ženama, a Noelle čini
isto s muškarcima. Njihova kuća na drugom katu ima kulu sa spavaćom sobom za
posjetitelje. A ne prenoće uvijek sami.«

»Dakle, očekujete od mene da se žrtvujem za tim?«

»Očekujemo da se zbližite koliko je to moguće. Kako to želite učiniti, ovisi o vama.«

Uto su stigle proljetne rolice. Mercer je naručila okruglice od jastoga u gustoj juhi, a Elaine
škampe s paprikom i bocu Sancerrea. Mercer je progutala dva zalogaja i shvatila da joj je
martini umrtvio okus.
Elaine je ignorirala drugo piće i napokon rekla: »Mogu li vas upitati nešto osobno?«

Mercer se nasmijala, možda malo previše glasno, i odvratila: »A zašto ne? Postoji li nešto
što ne znate?«

»Mnogo toga. Zašto se nakon Tessine smrti više niste vratili u kuću na plaži?«

Mercer je tužno skrenula pogled i razmislila o odgovoru. »Zato što mi je to previše bolno. U
toj sam kući provela svako ljeto od svoje šeste do devetnaeste godine, samo s Tessom.
Lutale smo plažom, plivale u oceanu i razgovarale bez kraja i konca. Ona mi je bila mnogo
više od bake. Bila mi je stijena, mama, najbolja prijateljica, bila mi je sve. Provela bih devet
jadnih mjeseci s ocem brojeći dane do završetka škole kad bih mogla pobjeći na plažu i biti
s Tessom. Preklinjala sam oca da mi dopusti da živim s njom preko cijele godine, ali on
to nije htio dopustiti. Pretpostavljam da znate što se dogodilo mojoj majci.«

Elaine je slegnula ramenima i ogovorila: »Samo ono što je javno dostupno.«

»Poslali su je u psihijatrijsku bolnicu kad mi je bilo šest godina. Poludjela je od svojih

demona, a vjerujem i od mog oca.«

»Je li se vaš otac slagao s Tessom?«

»Nemojte me nasmijavati. Nitko se u mojoj obitelji ne slaže ni sa kim drugim. Tata je mrzio
Tessu i držao je snobom jer je smatrala da se moja majka loše udala. Herbert je bio
siromašan dječak iz lošeg dijela Memphisa koji se obogatio prodajom rabljenih automobila.
Tessina obitelj predstavljala je stari Memphis, imala je bogatu povijest i odgovarajući stil,
ali ne i novac. Ćuli ste onu staru izreku: >Previše siromašan da bude slikar, a
previše ponosan da bude soboslikara To je savršen opis Tessine obitelji.«

»Ona je imala troje djece.«

»Da, moju majku, moju tetu Jane i ujaka Holsteada. Tko bi djetetu dao ime Holstead? Tessa.
To je došlo iz njezine obitelji.«

»A Holstead živi u Kaliforniji?«

»Da, pobjegao je s juga prije pedeset godina i preselio se u komunu. Naposljetku se oženio
narkomankom, imaju četvero djece i svi su potpuno ludi. Zbog moje majke misle da smo svi
mi ludi, ali pravi su luđaci oni. To je sjajna obitelj.«

»To je prilično grubo.«

»Zapravo sam blaga. Nitko od njih nije došao na Tessin pogreb pa ih nisam vidjela od
djetinjstva. A, vjerujte mi, ne postoje planovi za neko obiteljsko okupljane.«

»Listopadska kiša bavi se disfunkcionalnom obitelji. Je li to autobiografski?«

»Oni su tako vjerovali. Holstead mi je napisao ružno pismo, razmišljala sam da ga uramim.
To je bila kap koja je prelila čašu.« Pojela je pola proljetne rolice i popila malo vode.
»Razgovarajmo o nečemu drugom.«

»Dobra ideja. Rekli ste da imate neka pitanja.«

»A vi ste me pitali zašto se nikad nisam vratila u kuću na plaži. Ondje nikad više neće biti
isto i teško ću se nositi sa sjećanjima. Razmislite o tome. Imam trideset i jednu godinu, a
najsretniji su dani mog života iza mene, u toj kući s Tessom. Nisam sigurna da se mogu
vratiti.«

»I ne morate. Mogli bismo vam unajmiti neko lijepo mjesto na šest mjeseci. Ali paravan bi
bio uvjerljiviji ako biste odsjeli u kući na plaži.«

»Pod pretpostavkom da je to uopće moguće. Moja sestra boravi ondje dva tjedna svakog
srpnja, a možda je ondje još stanara. Teta Jane brine se o njoj i povremeno je iznajmljuje
prijateljima. Jedna obitelj iz Kanade unajmljuje ju svakog studenog. Jane ondje boravi preko
zime, od siječnja do ožujka.«

Elaine je progutala zalogaj, a onda srknula piće.

»Samo sam znatiželjna«, rekla je Mercer. »Jeste li je vidjeli?«

»Jesam. Prije dva tjedna. U sklopu priprema.«

»Kako izgleda?«

»Lijepo. Kao da se netko dobro brine o njoj. Ja bih voljela provesti vrijeme ondje.«

»Pretpostavljam da se na obali još uvijek iznajmljuje mnogo kuća?«

»Naravno. Ne vjerujem da se u posljednjih jedanaest godina mnogo toga promijenilo. To

područje još uvijek stvara dojam praznika iz starih vremena. Plaža je prekrasna i nije
pretrpana ljudima.«

»Ja i Tessa živjele smo na toj plaži. Tessa bi me probudila odmah nakon svitanja, a onda
bismo odlazile provjeriti nove kornjače koje su tijekom noći svile gnijezda.«

»O tome ste pisali. Prekrasna priča.«

»Hvala.«

Kad su dovršile pića, stiglo je glavno jelo. Elaine je odobrila vino i konobarica je natočila
malo u obje čaše. Mercer je progutala zalogaj i spustila vilicu. »Gledajte, Elaine, ja
jednostavno nisam dorasla tome. Imate pogrešnu osobu, u redu? Ja grozno lažem i
jednostavno nisam vješta u varanju ljudi. Ne mogu se ugurati u živote Brucea Cablea, Noelle
Bonnet i njihova malog književnog društva i doznati išta vrijedno.«
»To ste mi već rekli. Vi ste spisateljica koja je došla na nekoliko mjeseci živjeti u obiteljsku
kuću na plaži. Naporno radite na romanu. To je savršena priča, Mercer, jer je istinita. A vi
ste savršena osoba jer ne morate ništa glumiti. Kad bi nam trebao neki glumac, nas dvije ne
bismo sada razgovarale. Bojite li se?«

»Ne. Ne znam. Bih li se trebala bojati?«

»Ne. Obećala sam vam da ništa što zatražimo od vas neće biti protuzakonito, a ni opasno.
Viđat ćemo se svakog tjedna.«

»I vi ćete biti ondje?«

»Ja ću dolaziti i odlaziti, a ako vam zatreba prijatelj, muški ili ženski, možemo organizirati
da netko uvijek bude u blizini.«

»Ne trebam dadilju i ne bojim se ničega osim neuspjeha. Platit ćete mi mnogo novca da
učinim nešto što ne mogu ni zamisliti, nešto važno, a očito, očekujete rezultate. Što ako je
Cable doista onako pametan i čvrst kako vjerujete i ako ništa ne oda? Što ako učinim neku
glupost pa on postane sumnjičav i skloni rukopise na neko drugo mjesto? Mogu zamisliti
mnogo načina da uprskam stvar, Elaine. Nemam ni iskustva ni pameti za to.«

»Sviđa mi se vaša iskrenost. Zato ste savršena osoba za taj posao, Mercer. Izravni ste,
iskreni i otvoreni. Također ste vrlo privlačni i Cableu ćete se smjesta svidjeti.«

»Vraćamo li se na temu seksa? Spada li to u opis posla?«

»Ne. Ponavljam, sve što odlučite učiniti, ovisi o vama.«

»Ali nemam pojma što da radim!« odvratila je Mercer podigavši glas i primijetila da ju je
pogledao netko s obližnjeg stola. »Oprostite«, rekla je spustivši glavu. Nekoliko minuta jele
su u tišini.

»Sviđa vam se vino?« upitala ju je Elaine.

»Vrlo je dobro, hvala.«

»To mi je jedno od najdražih.«

»Što ako opet odbijem? Što ćete onda učiniti?«

Elaine je salvetom obrisala usne i popila malo vode. »Imamo vrlo kratak popis drugih
mogućih pisaca, ali nijedan od njih nije tako zanimljiv kao vi. Da budem iskrena, Mercer,
tako smo uvjereni da ste vi savršena osoba da smo sve

stavili na vas. Ako odbijete, vjerojatno ćemo prekrižiti cijeli plan i prijeći na sljedeći.«

»Koji je?«
»U to ne mogu ulaziti. Snalažljivi smo i pod velikim pritiskom pa ćemo brzo krenuti u
drugom smjeru.«

»Je li Cable jedini osumnjičenik kojeg imate?«

»Molim vas, o tome ne mogu govoriti. Mogla bih vam reći mnogo više kad biste pristali na
naš plan i otišli na otok pa bismo o tome mogle popričati šećući plažom. Imamo mnogo
tema za razgovor, uključujući neke ideje o tome kako biste trebali nastaviti. Ali neću sada
ulaziti u to. Na kraju krajeva, sve je to vrlo povjerljivo.«

»To mi je jasno. Znam čuvati tajne. To je prva lekcija koju sam naučila živeći sa svojom
obitelji.«

Elaine se nasmiješila kao da razumije i kao da joj potpuno vjeruje. Konobarica im je natočila
još vina, a onda su se posvetile jelu. Nakon najdulje tišine, Mercer je glasno gutnula, duboko
uzdahnula i rekla. »Imam studentski dug od šezdeset jedne tisuće dolara kojeg se ne mogu
riješiti. To je teret koji me tišti i izluđuje u svakom trenutku.«

Elaine se opet nasmiješila kao da shvaća. Mercer ju je gotovo zapitala zna li ona za taj dug,
ali zapravo nije željela čuti odgovor. Elaine je spustila vilicu i naslonila se na laktove. Nježno
je spojila vrške prstiju i rekla: »Mi ćemo se pobrinuti za studenske zajmove i platiti vam još
sto tisuća. Pedeset sada, a pedeset za šest mjeseci. U gotovini, čekovima, zlatnim polugama,
kako god želite. Na ruke, naravno.«

S Mercerinih ramena kao da se iznenada dignuo olovni uteg i ispario u zrak. Suspregnula je
uzdah, prekrila dlanom usta i zatreptala očima koje su se brzo ovlažile. Pokušala je
progovoriti, ali nije znala što da kaže. Usta su joj bila suha pa je popila gutljaj vode. Elaine je
promatrala svaku njezinu kretnju i, kao i uvijek, procjenjivala situaciju.

Mogućnost da se jednim potezom izvuče iz ropstva studentskog duga, noćne more koja ju je
opterećivala osam godina, posve je opila Mercer. Duboko je uzdahnula - može li sada doista
lakše disati? - i navalila na novu jastogovu okruglicu. Zatim je popila gutljaj vina kao da ga
tek sada kuša prvi put. U nadolazećim danima morat će kušati bocu ili dvije.

Elaine je nanjušila blizinu nokauta i krenula u završni napad: »Koliko brzo možete otići
onamo?«

»Ispiti završavaju za dva tjedna. Ali želim još malo razmisliti o tome.«

»Naravno.« Konobarica se vrzmala u blizini i Elaine je rekla: »Željela bih kušati panna cottu.
Mercer?«

»Isto. S čašom desertnog vina.«

6.
S malo stvari za pakiranje, iseljenje je trajalo samo nekoliko sati, a kad je u svoju
Volkswagen bubu natrpala odjeću, računalo i printer, knjige, lonce, tave i posuđe, Mercer je
napustila Chapel Hill bez imalo nostalgije. Za sobom nije ostavljala lijepe uspomene, samo
dvije prijateljice, od one vrste koja održava kontakt nekoliko mjeseci, a onda odustane. Već
se toliko puta selila i opraštala da je znala koja će prijateljstva potrajati, a koja neće.
Sumnjala je da će ikad više vidjeti te dvije prijateljice.

Za nekoliko dana krenut će na jug, ali još ne. Umjesto toga, odvezla se međudržavnom
cestom na zapad, zadržala se u lijepom gradu Ashevilleu na ručku i kratkom razgledavanju,
a onda odabrala manje autoceste za vijugav put preko planina u Tennessee. Bio je mrak kad
se napokon zaustavila pred motelom na rubu Knoxvillea. Platila je gotovinom za malu sobu
i otišla pješice u susjedni meksički restoran na večeru. Odspavala je potrebnih osam sati
bez i jednog prekida i probudila se u zoru, spremna za još jedan dug dan.

Hildy Mann već je dvadeset godina bila pacijentica psihijatrijske bolnice Eastern State.
Mercer ju je posjećivala barem jedanput na godinu, katkad dvaput, nikad više od toga. Hildy
nije imala drugih posjetitelja. Kad je Herbert napokon shvatio da mu se žena neće vratiti
kući, potiho je započeo proces rastave. Nitko ga zbog toga nije mogao kriviti. Premda je bila
udaljena samo tri sata, njezina sestra Connie godinama nije vidjela majku. Kao najstarija,
bila je Hildyn legalni skrbnik, ali daleko prezaposlena da bi je posjetila.

Mercer je strpljivo prošla kroz birokratski sustav prijave. Sastala se s liječnikom na

petnaest minuta i odslušala uvijek istu tmurnu prognozu. Pacijentica je žrtva agresivne
forme paranoidne shizofrenije i odvojena je od racionalnog mišljenja priviđenjima,
glasovima i halucinacijama. Stanje joj se nije popravilo u dvadeset pet godina i nije postojao
nikakav razlog za nadu. Bila je pod jakim lijekovima i tijekom svakog posjeta Mercer se
pitala koliko su joj štete ti lijekovi nanijeli tijekom godina. Ali nije bilo alternative. Hildy je
bila stalna štićenica psihijatrijske bolnice i ostat će u njoj do smrti.

Za ovu prigodu sestre su odustale od standardnog bijelog pulovera i odjenuli je u

svijetloplavu pamučnu haljinu bez rukava, jednu od nekoliko koje joj je Mercer kupila
tijekom godina. Sjedila je na rubu kreveta, bosonoga, buljila je u pod kad je Mercer ušla i
poljubila je u čelo. Mercer je sjela pokraj nje, potapšala je po koljenu i rekla joj da joj je jako
nedostajala.

Hildy je odvratila samo pristojnim osmjehom. Kao i uvijek, Mercer se čudila kako joj majka
izgleda staro. Imala je samo šezdeset i četiri godine, ali mogla bi proći kao
osamdesetogodišnjakinja. Bila je mršava, gotovo ispijena, i imala je snježno bijelu kosu i
kožu poput duba. A kako i ne bi? Nikad nije izlazila iz sobe. Prije mnogo godina sestre su je
jedanput na dan izvodile u dvorište za rekreaciju na otprilike sat vremena, ali Hildy se
naposljetku počela opirati. Nešto ju je vani uplašilo.

Mercer je ponovila isti monolog. Pripovijedala je o svom životu, poslu i prijateljima, o

ovome i onome. Ponešto je bila istina, ponešto izmišljeno, ali ništa od toga nije izazivalo
vidljivu reakciju. Hildy kao da ništa nije shvaćala. Lice joj je bilo nepomično, sa istim
jednostavnim osmjehom, a pogled joj nikad nije napuštao pod. Mercer se uvjeravala da joj
Hildy prepoznaje glas, ali nije bila sigurna u to. Zapravo, nije bila sigurna zašto je uopće
posjećuje.

Connie je zbog osjećaja krivnje zaboravila majku, ali Mercer je osjećala krivnju što je ne
posjećuje češće.

Pet je godina prošlo otkad joj se Hildy posljednji put obratila. Tada ju je još mogla
prepoznati, izgovoriti njezino ime i čak joj zahvaliti što je svratila. Nakon nekoliko mjeseci
Hildy je tijekom posjeta počela bijesno vikati pa je intervenirala medicinska sestra. Mercer
se često pitala daju li joj sada jače lijekove kad doznaju da će ona doći.

Prema Tessi, Hildy je kao mlada tinejdžerka obožavala poeziju Emily Dickinson pa joj je
Tessa, koja je tijekom prvih godina u bolnici često posjećivala kćer, uvijek čitala poeziju. U
ono doba Hildy bi slušala i reagirala, ali stanje joj se s godinama pogoršalo.

»Kako bi bilo da ti malo čitam poeziju, mama?« upitala je Mercer izvukavši debeli, izlizani
primjerak Sabranih pjesama. Bila je to ista knjiga koju je Tessa godinama donosila u Eastem
State. Mercer je primaknula stolac za ljuljanje i sjela blizu kreveta.

Dok je Mercer čitala, Hildy se smiješila, ali ništa nije rekla.

7.
U Memphisu Mercer se našla s ocem na ručku u restoranu izvan centra. Herbert je živio
negdje u Teksasu, s novom ženom koju Mercer nije željela ni upoznati ni spominjati. Dok je
prodavao automobile, nije govorio ni o čemu drugom nego o automobilima, a sada kad je
bio skaut za Oriolse, nije govorio ni o čemu drugom nego o bejzbolu. Mercer nije bila
sigurna koja joj je tema dosadnija, ali hrabro se držala i nastojala učiniti ručak ugodnim.
Viđala je oca jedanput na godinu, a nakon samo trideset minuta sjetila se i zašto. Navodno
je došao u grad da provjeri neke svoje poslovne interese, ali Mercer je sumnjala u to.
Njegovi su poslovi propali na spektakularan način nakon njezine prve godine na koledžu i
ostavili je na milost i nemilost kompanijama za studentske zajmove.

Još uvijek se morala uštipnuti kako bi se uvjerila da ne sanja. Dugovi su nestali!

Herbert se vratio na bejzbol i nastavio pripovijedati o ovom i onom perspektivnom igraču

iz srednje škole i nijedanput je nije pitao o najnovijoj knjizi ili projektu. Ako je pročitao išta
što je objavila, nikad joj to nije rekao.

Nakon napornog sata Mercer su gotovo nedostajali posjeti Eastem Stateu. Nesposobna
komunicirati, njezina jadna majka nije bila ni izdaleka tako dosadna kao njezin naduti i
samodopadni otac. Ali oprostili su se zagrljajem i poljupcem i uobičajenim obećanjima da
će se odsad češće viđati. Mercer je rekla da će nekoliko sljedećih mjeseci provesti u
ladanjskoj kući dovršavajući roman, ali on je već posegnuo za mobitelom.
Poslije ručka odvezla se na groblje Rosewood i položila cvijeće na Tessin grob. Sjela je
leđima okrenuta nadgrobnom kamenu i dobro se isplakala. Tessa je imala sedamdeset
četiri godine kad je umrla, ali djelovala je mladenački na mnoge načine. Sada bi imala
osamdeset pet i bez sumnje još bi uvijek bila u dobroj kondiciji, zaposlena lutanjem po
plaži, skupljanjem školjaka i čuvanjem kornjačinih jaja. Znojila bi se u svom vrtu i čekala da
se njezina ljubljena unuka dođe igrati.

Došlo je vrijeme da se vrati, da čuje Tessin glas, da dotakne njezine stvari i pođe njezinim
stopama. To će je isprva boljeti, ali Mercer je jedanaest godina znala da će doći i taj dan.

Otišla je na večeru sa starom prijateljicom iz srednje škole, prespavala u njezinoj

gostinjskoj sobi i oprostila se sutradan rano ujutro. Otok Camino bio je udaljen petnaest
sati.

8.
Prenoćila je u jednom motelu nedaleko od Tallahasseeja i stigla u kuću na plaži oko
podneva, kao što je i planirala. Nije se mnogo toga promijenilo, iako je kuća sada bila
obojena u bijelo, a ne svijetlo-žuto. Uski kolni prilaz od školjka kamenica bio je obrubljen
uredno podrezanom bermudskom travom. Prema riječima tete Jane, Larry, kućni majstor,
još uvijek je održavao mjesto, a on će poslije svratiti da je pozdravi. Ulazna vrata nisu bila
daleko od Ulice Fernando, a Tessa je zbog privatnosti označila granice svog
dvorišta patuljastim palmama i grmljem bazge, sada tako gustim i visokim da je zaklanjalo
pogled na susjedne kuće. Gredice cvijeća na kojima je Tessa provodila jutra daleko od sunca
bile su pune begonija, mačjih metvica i lavande. Stupovi trijema bili su prekriveni puzavim
glicinijama. Drvo likvidambra značajno je naraslo i sada je bacalo sjenu na većinu malog
prednjeg travnjaka. Jane i Larry dobro su planirali nasade. Tessa bi bila zadovoljna, iako bi
sigurno našla načina da nešto poboljša.

Mercer je otključala bravu, ali vrata su se zaglavila. Gurnula ih je ramenom i napokon

uspjela otvoriti. Ušla je u glavnu sobu, dugu i široku prostoriju ispunjenu starom sofom i
stolcima u jednom kutu, nasuprot televizoru i rustikalnom stolu za blagovanje koji nije
prepoznala. Straga je bila kuhinja, omeđena zidom s visokim prozorima koji su gledah
preko dina na šezdeset metara udaljeni ocean. Sav je namještaj u međuvremenu
promijenjen, kao i slike na zidovima i sagovi na podovima. Kuća je sad više nalikovala na
kuću za iznajmljivanje, nego na dom, ali Mercer se na to pripremila. Tessa je u njoj živjela
preko cijele godine gotovo dvadeset godina i održavala je u besprijekornom stanju. Sada je
to bila samo kuća za praznike i trebala je dobro čišćenje. Mercer je prošla kroz kuhinju i
izašla na široku dvorišnu terasu ispunjenu ostarjelim pletenim namještajem i okruženu
palmama i lagerstroemijama. Obrisala je prašinu i paučinu sa stolca za ljuljanje, sjela
i zagledala se preko dina u Atlantik, slušajući nježno kotrljanje valova na plaži. Obećala je
sebi da neće plakati i održala je obećanje.
Začula je smijeh djece koja su se igrala na plaži, ali nije ih mogla vidjeti jer su joj dine
zastirale pogled na žal. Galebovi i morski gavrani graktali su jureći visoko i nisko iznad dina
i vode.

Sjećanja su bila posvuda, zlatne i dragocjene uspomene na jedan drugi život. Kad je Mercer
ostala bez majke, Tessa ju je zapravo posvojila i dovela da živi na plaži, barem tri mjeseca
svake godine. Ostalih devet mjeseci Mercer je čeznula da bude ovdje, da u kasno
poslijepodne sjedi s bakom na ovim stolcima za ljuljanje čekajući da sunce napokon
izblijedi iza njih. Sumrak im je bio najdraži dio dana. Nesnosna bi vrućina tada prošla, a
plaža bi se ispraznila. Odšetale bi milju do Južnog mola i natrag tražeći školjke dok su
im valovi zapljuskivah gležnjeve, zaustavljajući se usput da popričaju s Tessinim
prijateljima i drugim stanovnicima koji bi izašli u smiraj dana.

Ni tih prijatelja više nije bilo, ili su umrli ili otišli u dom za umirovljenike.

Mercer se dugo ostala ljuljati, a onda je ustala i obišla ostatak kuće, ali nije našla mnogo
toga što bi je podsjetilo na Tessu. Zaključila je da to nije loša stvar. Nije našla nijednu
bakinu fotografiju, samo nekoliko uokvirenih fotografija Jane i njezine obitelji u spavaćoj
sobi. Jane joj je nakon pogreba poslala kutiju fotografija, crteža i slagalica, smatrajući da bi
je mogli zanimati. Mercer je sačuvala nekoliko njih u albumu. Izvukla ga je iz torbe zajedno
sa ostalim stvarima, a onda je otišla u dućan mješovite robe da kupi osnovne namirnice.
Pripremila je ručak, pokušala čitati, ali se nije mogla usredotočiti, pa je onda zaspala u
visećoj mreži na terasi.

Larry ju je probudio kad se bučno popeo bočnim stubama. Kratko su se zagrlili, a onda
prokomentirali kako su godine utjecale na onoga drugog. Larry je rekao da je Mercer isto
tako zgodna kao i uvijek, sada kad je »odrasla žena«. On je izgledao isto, s malo više sjedina
i bora, koža mu je bila još tamnija i grublja zbog prekomjernog boravka na suncu. Bio je
nizak i žilav, a na glavi je nosio isti slamnati šešir kojeg se sjećala iz djetinjstva. Bilo je
nečega mutnog u njegovoj prošlosti, ali Mercer se trenutačno nije mogla sjetiti čega. Bio
je pobjegao na Floridu iz nekog mjesta na sjeveru, možda iz Kanade. Radio je kao vrtlar i
majstor za sitne popravke i uvijek se prepirao s Tessom oko toga kako se treba brinuti za
cvijeće.

»Trebala si se prije vratiti«, rekao je.

»Pretpostavljam. Hoćeš li pivo?«

»Neću. Prestao sam piti alkohol prije nekoliko godina. Natjerala me žena.«

»Moraš naći novu ženu.«

»I to sam pokušao.«

Koliko se Mercer sjećala, Larry se ženio nekoliko puta, a Tessa je govorila da on jako voli
očijukati. Sjela je na stolac za ljuljanje i rekla: »Sjedni. Razgovarajmo.«
»No dobro.« Tenisice su mu bile zamrljane zelenom bojom, a gležnjevi prekriveni vlatima
odrezane trave. »Dobro bi mi došlo malo vode.«

Mercer se nasmiješila i otišla po pića. Kad se vratila, odvrnula je čep s boce piva. »I čime se
baviš?« upitala ga je.

»Istim, uvijek istim. A ti?«

»Predavala sam u školi i pisala.«

»Pročitao sam tvoju knjigu. Svidjela mi se. Katkad sam gledao tvoju fotografiju na stražnjoj
korici i govorio: >Čovječe, ja je poznajem. Već dugo.< Tessa bi se jako ponosila, znaš?«

»Znam. Onda, kakvi se tračevi pričaju na otoku?«

Larry se nasmijao i odvratio: »Nema te cijelu vječnost, a sad želiš čuti tračeve.«

»Što se dogodilo s Bancroftovima u susjednoj kući?« upitala je kimajući preko ramena.

»On je umro prije nekoliko godina. Od raka. Ona se još drži, ali smjestili su je u starački
dom. Djeca su prodala kuću. Nisam se svidio novim vlasnicima. A ni oni meni.« Mercer se
sjetila njegove otvorenosti i škrtosti s riječima.

»A Hendrsonovi preko puta?«

»Mrtvi.«

»Ja sam se dopisivala s gospođom Henderson još nekoliko godina nakon Tessine smrti, a
onda smo izgubile interes. Stvari se ovdje nisu mnogo promijenile.«

»Otok se ne mijenja. Tu i tamo ima nekoliko novih kuća. Sve su kuće na plaži dograđene.
Pokraj Ritza izgrađene su neke šminkerske stambene zgrade. Turizam se razvija i to je
valjda dobro. Jane kaže da namjeravaš ostati nekoliko mjeseci.«

»To je plan. Vidjet ćemo. Trenutačno sam između poslova, a moram dovršiti knjigu.«

»Ti si uvijek voljela knjige, zar ne? Sjećam se da je ova kuća bila puna knjiga, čak i kad si bila
djevojčica.«

»Tessa me odvodila u knjižnicu dvaput na tjedan. Kad sam išla u peti razred, u školi je
održano ljetno natjecanje u čitanju. Ja sam tog ljeta pročitala devedeset osam knjiga i
osvojila prvu nagradu. Michael Quon bio je drugi s pedeset tri. Zapravo sam ih željela
pročitati sto.«

»Tessa je uvijek govorila da si previše kompetitivna. Dama, šah, monopol, u svemu si

morala pobijediti.«
»Valjda. Sada mi to izgleda pomalo glupo.«

Larry je popio gutljaj vode i obrisao usta rukavom košulje. Pogledao je ocean i rekao:
»Doista mi nedostaje stara cura, znaš. Stalno smo se svađali oko gredica s cvijećem i
gnojiva, ali ona bi učinila sve za svoje prijatelje.«

Mercer je šutke kimnula. »Oprosti što to spominjem, znam da ti je sve to još uvijek bolno«,
rekao je Larry nakon duge stanke.

»Mogu li te nešto pitati, Larry? Nikad ni sa kim nisam razgovarala o Tessinoj nesreći.
Poslije, dugo nakon pogreba, pročitala sam novinske priče, ali postoji li nešto što ne znam?
Ima li u toj priči nešto više?«

»To nitko ne zna.« Kimnuo je prema pučini. »Ona i Porter bili su tri ili četiri milje udaljeni
od obale, vjerojatno ih se moglo vidjeti s kopna, a oluja je došla niotkuda. Jedna od onih
ljetnih poslijepodnevnih oluja, ali prilično žestoka.«

»Gdje si ti bio?«

»Nešto sam radio kod kuće. Prije no što sam se stigao okrenuti, počeo je zavijati vjetar, a
nebo se zamrčilo. Kiša je bila gusta i padala je postrance. Oluja je iščupala mnogo stabala.
Nestalo je struje. Kažu da je Porter uspio odaslati poziv za pomoć, ali valjda je bilo
prekasno.«

»Ja sam bila na tom brodu desetke puta, ali jedrenje me nije baš privlačilo. Uvijek sam
mislila da je prevruće ih previše dosadno.«

»Porter je bio dobar jedriličar, a, kao što znaš, on je bio lud za Tessom. Ali ne u
romantičnom smislu. Kvragu, on je bio dvadeset godina mlađi od nje.«

»Ja baš nisam tako sigurna u to, Larry. Oni su uvijek bili prijatelji. Kad sam malo odrasla,
postala sam sumnjičava. Jednom sam u njezinu ormaru pronašla par njegovih starih
brodskih cipela. Njuškala sam naokolo, kao što djeca rade. Ništa nisam rekla, ali sam počela
pažljivije slušati. Stekla sam dojam da je Porter ovdje provodio mnogo vremena kad mene
nije bilo.«

Larry je odmahivao glavom. »Ne. Zar ne misliš da bih ja to znao?« »Pretpostavljam.«

»Ja sam ovdje triput na tjedan i držim mjesto na oku. Da se neki tip vrzma naokolo? To mi
ne bi promaklo.«

»U redu. Ali Porter joj se doista sviđao.«

»Porter se svima sviđao. Bio je dobar čovjek. Nikad ga nisu našli, ni njega ni brod.«

»A tražili su?«
»O, da. Bila je to najveća potraga koju sam ja vidio. Svaki brod na otoku bio je ondje,
uključujući i moj. Obalna straža, helikopteri. Jedan džoger našao je Tessu u zoru kod
Sjevernog mola. Ako se dobro sjećam, bilo je to dva-tri dana nakon nesreće.«

»Tessa je bila dobra plivačica, ali nikad nismo upotrebljavale prsluk za spašavanje.«

»Prsluk joj ne bi pomogao u onoj oluji. Dakle, ne, nikad nećemo znati što se dogodilo. Žao
mi je.«

»Pitala sam.«

»Bit će bolje da krenem. Mogu li štogod učiniti za tebe?« Polako je ustao i protegnuo ruke.
»Imaš moj telefonski broj.«

I Mercer je ustala i ovlaš ga zagrlila. »Hvala ti, Larry. Lijepo te je vidjeti.«

»Dobro došla natrag.«

»Hvala.«

9.
Kasno poslijepodne Mercer je izula sandale i krenula na plažu. Drveno šetalište počinjalo je
kod terase i dizalo se i spuštalo s dinama, koje su bile zaštićene zakonom. Lutala je naokolo,
kao i uvijek tražeći gofer kornjače. Bile su ugrožena vrsta i Tessa je fanatično štitila njihov
životni prostor. Živjele su od trava uniole i spartine koje su pokrivale dine. Kad je imala
osam godina, Mercer je mogla identificirati svu vegetaciju: pješčane čičke, obalne
zvijezde, juke i aloifolije. Tessa ju je naučila raspoznavati te biljke i očekivala da zapamti
imena do sljedećeg ljeta. Mercer ih se nakon jedanaest godina još uvijek sjećala.

Zatvorila je za sobom uska vrata drvenog šetališta i otišla do ruba vode, a onda krenula na
jug. Prošla je pokraj nekoliko šetača, svi su joj kimnuli i nasmiješili se. Većina je vodila pse
na uzici. Ispred sebe je ugledala jedna ženu koja je hodala ravno prema njoj. Sa savršeno
uštirkanim kaki kratkim hlačama, košuljom od chambraya i pamučnim puloverom
prebačenim preko ramena, izgledala je kao model iz modnog kataloga. Uskoro joj je
prepoznala lice. Elaine Shelby nasmiješila se i pozdravila je. Rukovale su se i
krenule zajedno, hodajući bosonoge po morskoj pjeni.

»I kako je kuća?« upitala je Elaine.

»U dobrom je stanju. Teta Jane dobro se brine za nju.«

»Je li postavljala mnogo pitanja?«

»Zapravo nije. Bila je sretna što želim neko vrijeme ostati u njoj.«
»I možete ostati do početka srpnja?«

»Do četvrtog srpnja. Tada dolazi Connie s obitelji na dva tjedna, tako da ja neću biti tu.«

»Unajmit ćemo vam sobu u blizini. Hoće li poslije u kući biti drugih stanara?«

»Ne, ne do studenog.«

»Dotad ćete završiti, ovako ili onako.«

»Ako vi tako kažete.«

»Dvije početne ideje«, rekla je Elaine brzo prelazeći na posao. Naizgled nedužna šetnja
plažom zapravo je bila važan sastanak. Uto im je prišao jedan zlatni retriver na uzici koji se
želio pozdraviti. Protrljate su mu glavu i razmijenile nekoliko prijateljskih riječi s
vlasnikom. Kad su krenule dalje, Elaine je nastavila: »Prvo, ja bih se držala podalje od
knjižare. Važno je da Cable pristupi vama, a ne vi njemu.«

»A kako da to izvedem?«

»Na otoku živi jedna spisateljica, Myra Beckwith. Možda ste čuli za nju.« »Nisam.«

»Nisam to ni očekivala. Objavila je gomilu knjiga, zapravo paprenih ljubavnih romana, pod
desecima pseudonima. Njezine su se knjige nekoć dobro prodavale u tom žanru, ali s
godinama je usporila. Živi s partnericom u jednoj od starih kuća u centru. Myra je krupna
žena, visoka je 180 centimetara i prilično široka, prava gromada od žene. Kad je upoznate,
nećete vjerovati da je ikad bila u krevetu s bilo kim, ali ona ima impresivnu maštu. Pravi
karakter, vrlo ekscentrična, bučna i slikovita. Ona je neka vrsta pčele matice u ovdašnjim
književnim krugovima. Naravno, ona i Cable stari su prijatelji. Pošaljite joj poruku,
predstavite se, recite joj zašto ste ovdje, uobičajene stvari. Recite da biste voljeli svratiti na
piće i upoznati se. Cable će znati za to u roku od dvadeset i četiri sata.«

»A tko joj je partnerica?«

»Leigh Trane, još jedna spisateljica za koju ste možda čuli.«

»Nisam.«

»Nisam to ni očekivala. Ona pokušava pisati umjetničku književnost, doista nečitke stvari
koje nitko ne želi ni taknuti. Njezina se posljednja knjiga prodala u tristo primjeraka, a
otada je prošlo osam godina. One su čudan par u svakom smislu riječi, ali vjerojatno će vam
biti zabavno društvo. A kad se jednom upoznate s njima, ni Cable neće biti daleko.«

»Jednostavno.«

»Druga je ideja malo riskantnija, ali uvjerena sam da će uspjeti. Postoji mlada spisateljica
po imenu Serena Roach.«
»Za nju sam čula. Nikad je nisam upoznala, ali imamo istog izdavača.«

»Točno. Njezin je najnoviji roman izašao prije nekoliko dana.«

»Pročitala sam jedan osvrt. Čini se da je roman grozan.«

»To nije važno. Zanimljivo je da je ona trenutačno na turneji i doći će ovamo sljedećeg
tjedna u srijedu. Imam njezin e-mail. Napišite joj poruku, nekoliko lijepih riječi, recite da
biste se voljeli naći na kavi i tako dalje. Ona je otprilike vaših godina, neudana. Moglo bi biti
zabavno. Njezino gostovanje moglo bi vam biti savršen povod za posjet knjižari.«

»A budući da je mlada i neudana, možemo očekivati da će Cable biti osobito ljubazan.«

»S vama u gradu na neodređeno vrijeme i s gospođom Roach na turneji, postoji šansa da bi

Cable i Noelle nakon njezina gostovanja mogli prirediti večeru. Noelle je trenutačno u
gradu.«

»Neću vas ni pitati odakle to znate.«

»Posve jednostavno. Danas poslijepodne otišli smo u kupovinu antiknog namještaja.«

»Rekli ste da bi to moglo biti riskantno.«

»Pa, na piću bi moglo izaći na vidjelo da se vi i Serena nikad prije niste srele. Zgodna
koincidencija možda. A možda i ne.«

»Ne bih se složila«, odvratila je Mercer. »Imamo istog izdavača pa mi se čini uvjerljivim da
bih svratila pozdraviti je.«

»Dobro. Sutra ujutro u deset sati netko će vam u kuću na plaži donijeti paket. Bit će to hrpa
knjiga, sve četiri Noelline i tri Serenine.«

»Domaća zadaća?«

»Vi volite čitati, zar ne?«

»To mi je dio posla.«

»Dodala sam i nešto od Myrinih pisarija, samo za zabavu. Potpuno smeće, ali izaziva
ovisnost. Uspjela sam pronaći samo jednu od knjiga Leigh Trane i bit će u zbirci. Sigurna
sam da se njezine knjige više ne tiskaju, i to s dobrim razlogom. Nisam sigurna da je
vrijedna truda. Ja nisam uspjela dovršiti ni prvo poglavlje.«

»Jedva čekam. Koliko ćete ostati?«

»Odlazim sutra.« Nastavile su šutke hodati, još uvijek uz rub vode. U blizini su se praćakala
dva klinca na surferskim daskama. »Kad smo bile na večeri u Chapel Hillu, postavili ste
neka pitanja o operaciji«, rekla je Elaine. »Ne mogu vam mnogo toga reći, ali potiho smo
ponudili novčanu nagradu za informacije. Prije nekoliko mjeseci pronašli smo jednu ženu
koja živi u okolini Bostona. Ona je bila u braku s kolekcionarom koji se bavi rijetkim
knjigama, a prati ga glas da preprodaje knjige sumnjivog podrijetla. Očito, od rastave nije
prošlo mnogo vremena, pa su negativne emocije još uvijek snažne. Rekla nam je da njezin
bivši muž mnogo zna o Fitzgeraldovim rukopisima. Ona misli da ih je kupio od kradljivaca i
brzo ih se riješio iz straha. Misli da je za njih dobio milijun dolara, ali nismo uspjeh ući u
trag novcu, a nije ni ona. Ako se to dogodilo, vjerojatno je to bila offshore transakcija sa
skrivenim računima i sličnim stvarima. Još uvijek istražujemo.«

»Jeste li razgovarali s njezinim bivšim mužem?«

»Još nismo.«

»A on ih je prodao Bruceu Cableu?«

»Žena nam je dala njegovo ime. Prije no što su stvari krenule po zlu, ona je surađivala u tom
poslu s bivšim mužem, tako da nešto zna o tim stvarima.«

»Zašto bi ih Cable donio ovamo?«

»A zašto ne? Ovo mu je dom i ovdje se osjeća sigurnim. Trenutačno pretpostavljamo da su

rukopisi ovdje, ali to je prilično velika pretpostavka. Lako je moguće da se varamo. Kao što
sam rekla, Cable je vrlo pametan i lukav i zna što radi. Vjerojatno je prepametan da ih drži
na mjestu koje bi ga inkriminiralo. Ako pod knjižarom doista postoji trezor, ne vjerujem da
bi ih držao u njemu. Ali tko zna? Mi samo nagađamo i nastavit ćemo nagađati sve dok ne
dođemo do boljih informacija.«

»Ali kakve vrste informacija?«

»Treba nam par očiju u knjižari, a pogotovo u Sobi prvih izdanja. Kad ga upoznate i počnete
svraćati u knjižaru, kupovati knjige, dolaziti na susrete s autorima i slično, postupno ćete
razviti znatiželju o njegovim rijetkim knjigama. Imat ćete neke stare knjige koje vam je
Tessa ostavila i one će vam omogućiti pristup. Koliko vrijede? Želi li ih kupiti? Nemam
pojma kamo bi vas takvi razgovori mogli odvesti, ali barem ćemo imati nekoga unutra,
nekoga koga on ne sumnjiči. Prije ili poslije, nešto ćete čuti. Tko zna što, kada i gdje. Krađa
Fitzgeraldovih rukopisa mogla bi biti tema razgovora za večerom. Kao što sam rekla, on
mnogo pije, a alkohol razvezuje jezik. Čovjek može svašta lanuti.«

»Teško je vjerovati da bi mu se omaklo takvo što.«

»Istina, ali možda to izbrblja neko drugi. Sada je najvažnije da dobijemo oči i uši unutra.«

Zaustavile su se kod Južnog mola, okrenule se i krenule na sjever. »Slijedite me«, rekla je
Elaine, pa su otišle do drvenog šetališta. Otvorila je vrata i popele su se stubama do male
platforme. Elaine je pokazala tri spojene jednokatnice na drugom kraju i rekla: »Kuća na
desnoj strani pripada nama, barem zasad. Ondje ja odsjedam. Za nekoliko dana netko će
drugi biti ondje. Poslat ću vam poruku s njegovim brojem.«

»Hoćete li me promatrati?

»Ne. Sami ste, ali ako se ukaže potreba, uvijek ćete imati prijatelja. I željela bih da mi svake
večeri pošaljete e-mail, bez obzira na to što se događa. U redu?«

»Naravno.«

»Sada idem.« Ispružila je desnu ruku i Mercer ju je prihvatila. »Sretno, Mercer, i pokušajte o
ovome misliti kao o praznicima na plaži. Kad upoznate Cablea i Noelle, možda ćete i uživati
u njima i zabaviti se.«

»Vidjet ćemo«, odvratila je Mercer slegnuvši ramenima.

10.
Galerija Dumbarton ležala je jedan blok dalje od Avenije Wisconsin u Georgetownu. Bila je
to mala galerija u prizemlju stare gradske kuće od crvene opeke kojoj je trebalo dobro
krečenje, a možda i nov krov. Unatoč velikom pješačkom prometu u susjednoj ulici, galerija
je obično bila prazna, a zidovi gotovo goli. Specijalizirala se za minimalističke moderne
stvari koje očito nisu bile previše popularne, barem ne u Georgetownu. Njezin vlasnik
zapravo nije mario za to. Zvao se Joel Rubikoff, imao je pedeset i dvije godine i
bio osuđivani kriminalac, dvaput uhvaćen u preprodaji ukradenih umjetnina.

Njegova umjetnička galerija u prizemlju bila je paravan, varka smišljena da uvjeri sve
eventualne znatiželjnike da on živi pošteno i da je sada samo vlasnik još jedne financijski
problematične galerije u Washingtonu. Igrao je igru, održao nekoliko izložaba, poznavao
nekoliko slikara i još manje klijenata i s polovičnim je žarom uređivao internetsku stranicu,
i nju za dobrobit znatiželjnih očiju.

Živio je na drugom katu gradske kuće. Na prvom je imao ured, u kojem je obavljao ozbiljne
poslove, pregovore o ukradenim slikama, grafikama, fotografijama, knjigama, rukopisima,
zemljovidima, kipovima, pa čak i krivotvorenim pismima koje su navodno napisali slavni
pokojnici. Čak i uz užase dvije osude i prijetnje doživotnog zatvora, Joel Ribikoff
jednostavno se nije mogao držati pravila. Za njega je život u podzemlju bio daleko
uzbudljiviji i profitabilniji od vođenja male galerije i prodavanja umjetnina koje je malo tko
želio. Volio je uzbuđenje u posredništvu lopova s njihovim žrtvama ili kradljivaca s
posrednicima i strukturiranja dogovora koji su uključivali više slojeva i aspekata, kretanja
vrijednih predmeta u mraku i slanja novca na offshore račune. Malokad bi zadržao plijen za
sebe, više je volio biti vješt posrednik s čistim rukama.

Mjesec dana nakon krađe Fitzgeraldovih rukopisa u Princetonu, u njegovu je galeriju

svratio FBI. Naravno, Joel ništa nije znao. Vratili su se mjesec dana poslije, a on još uvijek
ništa nije znao. Ali nakon toga doznao je mnogo. Bojeći se da mu FBI prisluškuje telefone,
Joel je nestao iz Washingtona i dobro se sakrio. Upotrebljavajući prepaid i jednokratne
mobitele, uspostavio je kontakt s kradljivcem i našao se s njim u motelu na međudržavnoj
cesti pokraj Aberdeena u Marylandu. Kradljivac se predstavio kao Denny, a njegov
se suradnik zvao Rooker. Obojica su bila grubijani. Na jeftinu krevetu u dvokrevetnoj sobi
koja je stajala sedamdeset i devet dolara na noć, Joel je pogledao pet Fitzgeraldovih
rukopisa koji su vrijedili više no što je ijedan od njih mogao i zamisliti.

Joelu je bilo očito da je Denny, nedvojbeno vođa bande ili onoga što je od nje ostalo, pod
golemim pritiskom da što prije proda rukopise i pobjegne iz zemlje. »Želim milijun dolara«,
bio mu je rekao.

»Ne mogu naći nikoga tko bi toliko platio«, odvratio je Joel. »Imamo jednog i samo jednog
klijenta koji je uopće spreman razgovarati o kupnji tih knjiga. Svi su ljudi u mom poslu
trenutačno jako uplašeni. Savezni su agenti posvuda. Moja je najviša ponuda, ne, moja je
jedina ponuda pola milijuna.«

Denny je opsovao i bijesno se ushodao po sobi, povremeno zastajkujući da proviri između

zavjesa i pogleda parkiralište. Joel se umorio od teatralnog ponašanja i rekao da odlazi.
Denny je napokon popustio, pa su ugovorili sve pojedinosti. Joel je otišao samo sa svojom
aktovkom. Nakon sumraka Denny je otišao s rukopisima i uputama da se odveze u
Providence i da pričeka. Rooker, Dannyjev stari prijatelj iz vojske koji se u međuvremenu
također odao kriminalu, našao se s njim ondje. Transfer je dovršen tri dana poslije, uz
pomoć još jednog posrednika.

Denny se sad s Rookerom vratio u Georgetown i tražio svoje blago. Ribikoff ga je prvi put
dobro prevario. To se neće ponoviti. U srijedu, 25. svibnja, u sedam sati navečer,
neposredno prije zatvaranja galerije, Denny je ušao na prednja vrata, a Rooker je razvalio
prozor Joelovova ureda. Nakon što su zaključali sva vrata i pogasili sva svjetla, odvukli su
Joela u njegov stan na drugom katu, svezali ga, začepili mu usta i započeli mučan posao
iznuđivanja informacija.
ČETVRTO POGLAVLJE
ŽIVOT NA PLAŽI
1.
Dan je za Tessu počinjao u svitanje. Izvukla bi Mercer iz kreveta i požurila na terasu, gdje su
pijuckale kavu i s velikim nestrpljenjem čekale na prvi znak narančastog sjaja na obzoru.
Kad bi sunce izašlo, požurile bi dolje na drveno šetalište da provjere plažu. U kasno
prijepodne, dok bi Tessa radila na gredicama cvijeća na zapadnoj strani kuće, Mercer bi se
često vratila u krevet da još malo odspava.

S Tessinim dopuštenjem Mercer je popila prvu šalicu kave s deset godina, a prvi martini
kad je imala petnaest. »Sve u umjerenoj količini« glasila je jedna od omiljenih izreka njezine
bake.

Ali Tesse više nije bilo, a Mercer je vidjela dovoljno izlazaka sunca. Spavala je do poslije
devet sati i nevoljko ustala. Dok je čekala da zavri voda za kavu, prolunjala je kućom tražeći
idealno mjesto za pisanje, ali nije ga uspjela naći. Nije osjećala pritisak i čvrsto je odlučila da
će pisati samo kad osjeti da ima što reći. Ionako je s romanom kasnila tri godine. Ako su
izdavači u New Yorku mogli čekati tri godine, onda će zacijelo moći pričekati i četiri.
Povremeno bi je nazvala agentica, ali to se događalo sve rjeđe, a razgovori su bili kratki.
Tijekom dugih vožnji od Chapel Hilla u Memphis pa onda u Floridu, kratila je vrijeme
sanjareći, smišljajući zaplet i povremeno stjecala dojam da joj roman dobiva glas. Odlučila
je odbaciti dijelove koje je već napisala i početi iznova, ali ovoga puta s ozbiljnim novim
početkom. Sada kada više nije imala studentski dug i više se nije morala brinuti za
sljedeći posao, duh joj je bio prekrasno oslobođen od mučnih gnjavaža
svakodnevnog života. Kad se jednom smjesti i odmori, odlučila se baciti na posao i pisati
u prosjeku tisuću riječi na dan.

Ali što se tiče njezina sadašnjeg posla, za koji je bila prilično dobro plaćena, nije imala
pojma što radi i nikakvu predodžbu o tome koliko bi moglo potrajati da ga obavi, pa je
zaključila da nema smisla gubiti vrijeme. Otišla je na internet i pogledala e-mailove. Nije se
iznenadila kad je vidjela da joj je uvijek učinkovita Elaine tijekom noći poslala e-mail s
nekoliko korisnih adresa.

Mercer je napisala e-mail »pčeli matici«: »Draga Myra Beckwith, ja se zovem Mercer Mann,
romansijerka sam koja se uselila u obližnju kuću na plaži na nekoliko mjeseci da radi na
knjizi. Budući da ne poznajem gotovo nikoga ovdje, koristim priliku da vas pozdravim i
predložim da se vi, gospođa Trane i ja nađemo na piću. Donijet ću bocu vina.«

Točno u deset sati začulo se zvono na ulaznim vratima. Kad ih je Mercer otvorila, na trijemu
je ležala neoznačena kutija, a dostavljač je već otišao. Odnijela je kutiju na kuhinjski stol,
otvorila je i raspakirala. Kao što joj je Elaine i obećala, unutra su ležale četiri velike
ilustrirane knjige Noelle Bonnet, tri romana Serene Roach, jedna prilično tanka knjižica
Leigh Trane i pet-šest ljubavnih romana s prilično paprenim ilustracijama strastvenih
zagrljaja prekrasnih mladih djevojaka i njihovih zgodnih ljubavnika s nezamislivo ravnim
trbusima. Svaka je knjiga imala drugog autora, premda je svaku napisala Myra Beckwith.
Odlučila ih je ostaviti za poslije.

Ništa što je vidjela nije ju nadahnuto da nastavi pisati vlastiti roman.

Pojela je malo zobene kaše i prelistala Noellinu knjigu o kući Marchbanks.

U 10:37 zazvonio joj je mobitel. Bio je to poziv s nepoznatog broja. Jedva je uspjela reći
»halo« prije no što joj je grozničav, kreštav glas odvratio: »Mi ne pijemo vino. Ja pijem pivo,
a Leigh više voli rum, ali ormarić nam je pun pa ne morate donijeti vlastitu bocu. Dobro
došli na otok. Myra na telefonu.«

Mercer se počela hihotati. »Baš mi je drago, Myra. Nisam očekivala da ćete mi se tako brzo
javiti.«

»Mi vodimo prilično dosadan život pa stalno tražimo nova poznanstva. Možete li se strpjeti
do šest poslijepodne? Mi nikad ne pijemo čaj prije šest.«

»Pokušat ću. Vidimo se u šest.«

»Znate gdje živimo?«

»U Ulici Ash.«

»Vidimo se. «

Mercer je odložila mobitel i pokušala locirati Myrin naglasak. Nedvojbeno je južnjački,

možda iz istočnog Teksasa. Odabrala je jednu od njezinih džepnih knjiga, koju je navodno
napisao izvjesni Runyon O'Shaughnessy, i počela čitati. »Okrutno lijep« junak lutao je
dvorcem u koji nije bio dobrodošao i do četvrte stranice već je povalio dvije sobarice i
progonio treću. Na kraju prvog poglavlja svi su već bih iscrpljeni, uključujući i Mercer.
Prekinula je čitanje kad je shvatila da joj je puls malo porastao. Nije imala živaca da preleti
petsto stranica.

Uzela je roman Leigh Trane, odnijela ga na terasu i sjela na stolac za ljuljanje pod
suncobranom. Već je prošlo jedanaest i podnevno floridsko sunce nemilosrdno je žarilo pa
je sve što nije ležalo u sjeni bilo vrelo pod prstima. Roman gospođe Trane govorio je o
mladoj, nesituiranoj ženi koja se jednog dana probudila u drugom stanju, a nije bila sigurna
tko je bebin otac. U posljednjih je godinu dana previše pila i često mijenjala partnere, a
ni pamćenje je nije baš najbolje služilo. Pokušala je rekonstruirati svoje kretanje pomoću
kalendara i napokon sastavila popis trojice najvjerojatnijih krivaca. Zavjetovala se da će
potajno istražiti svakoga od njih s planom da jednog dana, kad rodi dijete, podigne tužbu za
očinstvo protiv pravog tate i izbori se za novčanu potporu. Bio je to dobar početak, ali
čitanje je otežavao zamršen i pretenciozan stil. Nijedan prizor nije bio jasno opisan, tako da
čitatelj nikad nije bio siguran što se zapravo događa. Gospođa Trane očito je pisala
olovkom u jednoj ruci i rječnikom stranih riječi u drugoj jer su se u tekstu pojavljivale duge
riječi koje Mercer nikad nije čula. A u jednakoj ju je mjeri frustrirala okolnost da dijalozi
nisu bio označeni navodnim znakovima, pa joj često nije bilo jasno tko je što rekao.

Nakon dvadeset minuta napornog čitanja obuzela ju je iscrpljenost pa je zadrijemala.

Probudila se u znoju i osjetila dosadu, a dosada nije bila prihvatljiva. Uvijek je živjela sama
pa je naučila da si uvijek nađe neku zanimaciju. Kući je trebalo temeljito čišćenje, ali to je
moglo pričekati. Tessa je možda bila pedantna domaćica, ali Mercer tu njezinu crtu nije
naslijedila. Živjela je sama pa zašto bi onda marila je li mjesto besprijekorno čisto?
Presvukla se u kupaći kostim, pogledala u ogledalu svoju prilično blijedu put i zavjetovala
se da će poraditi na tenu, a onda je otišla na plažu. Bio je petak pa su počeli pristizati turisti
koji su unajmili kuće preko vikenda, premda je njezin komad plaže bio gotovo prazan. Dugo
je plivala i kratko se prošetala, a onda se vratila u kuću, istuširala i odlučila ručati u gradu.
Odjenula je usku ljetnu haljinu i nije nanijela nikakvu šminku osim ruža za usne.

Ulica Fernando pet se milja protezala paralelno s plažom i sa strane dina i oceana bila je
obrubljena mješavinom novih i starih kuća za unajmljivanje, jeftinih motela, lijepih novih
privatnih kuća, stambenih zgrada i ovdje-ondje ponekim pansionom. S druge strane ceste
bilo je još stambenih kuća i kuća za iznajmljivanje, dućana, nekoliko ureda, još motela i
restorana koji su nudili barsku hranu. Dok je polako vozila pridržavajući se strogog
ograničenja od trideset i pet milja na sat, Mercer je zaključila da se ništa nije
promijenilo. Sve je bilo točno onako kako joj je ostalo u sjećanju. Grad Santa Rosa dobro
je održavao ulicu i na svakih je dvjesto metara postojalo malo parkiralište i drveno šetalište
za pristup plaži.

Iza nje, na jugu, nalazili su se veliki hoteli, Ritz i Marriott, a do njih stambene zgrade i
ekskluzivne stambene enklave, što je bio razvoj događaja koji Tessa nikad nije odobravala
jer je vjerovala da previše svjetlosti ometa gniježđenje golemih i glavatih želvi. Tessa je bila
aktivna članica udruge za zaštitu kornjača, a i svake druge konzervacijske i ekološke grupe
na otoku.

Mercer nije bila aktivistica jer nije podnosila sastanke, što je bio još jedan dobar razlog da
se drži podalje od kampusa i fakulteta. Ušla je u grad i polako se uključila u promet u
Glavnoj ulici, provezla se pokraj knjižare i susjedne prodavaonice »Noellina Provansa«.
Parkirala je uz rubnik i pronašla maleni restoran sa stolovima u dvorištu. Nakon dugog i
tihog ručka u sjeni prošetala se kroz prodavaonice odjeće i majica s kratkim rukavima,
miješajući se s turistima, ali ništa nije kupila. Odšetala je u luku i gledala dolaske i
odlaske brodica. Ona i Tessa dolazile bi ovamo da se nađu s Porterom, svojim prijateljem za
jedrenje koji je imao desetmetarsku šalupu i uvijek bio spreman da ih odveze na pučinu. To
su bili dugi dani, barem za Mercer. Ostalo joj je u pamćenju da nikad nije bilo dovoljno
vjetra pa su se pržili na suncu. Ona bi se uvijek pokušala skloniti u kabinu, ali brodić nije
imao klimatizacijski uređaj. Porterova je žena umrla od neke grozne bolesti, a Tessa je rekla
da on nikad ne govori o tome i da se preselio na Floridu kako bi pobjegao od
uspomena. Uvijek je govorila da on ima jako tužne oči.

Mercer nikad nije okrivljavala Portera za ono što se dogodilo. Tessa je obožavala jedrenje i
shvaćala rizike. Uvijek su ostajali u blizini kopna pa nije bilo pomisli na opasnost.

Da pobjegne od vrućine, ušla je u restoran u luci i u praznom baru popila čašu hladnog čaja.
Promatrala je vodu i vidjela kako se jedan zakupljeni brodić vraća s teretom lampuga i
četvoricom sretnih ribara crvenih lica. Uto je krenula skupina vozača vodenih skutera.
Vozili su daleko prebrzo u zoni s ograničenjem brzine. A onda je vidjela kako se jedna
šalupa odmiče od mola. Bila je otprilike iste dužine i boje kao i Porterova, a na palubi je
stajalo dvoje ljudi, stariji gospodin za kormilom i žena u slamnatom šeširu. Načas joj
se učinilo da je to Tessa. Žena je dokono sjedila držeći piće u ruci i možda nudila savjet
kapetanu protiv njegove volje, a godine kao da su nestale. Tessa je opet bila živa. Mercer je
čeznula da je opet vidi i zagrli pa da se zajedno nasmiju nekoj šali. Osjetila je tupu bol u
želucu, ali trenutak je ubrzo minuo. Pratila je šalupu pogledom dok nije nestala s vidika, a
onda je platila čaj i otišla iz luke.

Ušla je u kavanu, sjela za stol i stala promatrati knjižaru s druge strane ceste. Veliki izlozi
bili su krcati knjigama, a jedan je oglas najavljivao skorašnje gostovanje nekog pisca. Netko
je uvijek bio na vratima, ih izlazeći ili ulazeći. Bilo joj je nemoguće povjerovati da se u
knjižari nalaze rukopisi, zaključani u nekom skrivenom podrumskom trezoru. A još joj je
teže bilo povjerovati da je ona osoba koja bi to mogla otkriti.

Elaine joj je sugerirala da ne odlazi u knjižaru i da pričeka da Cable učini prvi korak. Ali
Mercer je sada bila samostalni špijun, sama je donosila pravila, iako još uvijek nije znala što
radi. Nije dobivala naređenja ni od koga. Naređenja? Nije postojao jasan plan. Mercer je
bačena u bitku i očekivalo se da će se prilagoditi i improvizirati u hodu. U pet sati
poslijepodne jedan muškarac u ljetnom odijelu s leptir-kravatom, nedvojbeno Bruce Cable,
izašao je iz knjižare i krenuo prema istoku. Mercer je pričekala da ode, a onda je prešla
cestu i ušla u Bay Books prvi put nakon mnogo godina. Nije se mogla sjetiti posljednjeg
posjeta, ali pretpostavljala je da joj je bilo ili sedamnaest ili osamnaest godina i da je već
položila vozački ispit.

Kao što je uvijek činila u svakoj knjižari, besciljno je lunjala naokolo dok nije našla police s
umjetničkom književnošću, a onda brzo pregledala abecedni popis i spustila se do slova M
da vidi je li jedna od njezinih knjiga na popisu. Nasmiješila se. Postojao je jedan primjerak
džepnog izdanja Listopadske kiše. Glazbi valova nije bilo traga, ali to je i očekivala. Nije
našla primjerak svoje zbirke kratkih priča u nekoj knjižari od tjedna kad je objavljena.

S osjećajem djelomične pobjede, polako je lunjala knjižarom upijajući mirise novih knjiga,
kave i, odnekud, daška duhana iz lule. Obožavala je svinute police, hrpe knjiga na podovima,
stare sagove, štandove s džepnim izdanjima, slikoviti odjeljak bestselera s popustom od 25
posto. A onda je na drugoj strani knjižare spazila Sobu prvih izdanja, lijepo uređenu
prostoriju s panelima, otvorenim prozorima i stotinama skupljih knjiga. U kavani na
katu kupila je bocu mineralne vode i izišla na trijem, gdje su posjetitelji pili kavu i kratili
vrijeme u kasno poslijepodne. Na drugom je kraju jedan podeblji gospodin pušio lulu.
Potražila je otok u turističkom vodiču i gledala na sat.

Pet minuta prije šest sišla je u prizemlje i spazila da Bruce Cable čavrlja s mušterijom za
prednjim pultom. Ozbiljno je sumnjala bi je on mogao prepoznati. Jedini bi mu izvor bio
crno-bijela fotografija na omotu Listopadske kiše, romana koji je sada bio star sedam
godina i koji je njegovoj knjižari donio samo sitniš. Ali ona je tijekom svoje prekinute
književne turneje ovdje trebala potpisivati primjerke knjige, a on navodno čita sve, pa
vjerojatno zna za njezinu vezu s otokom. A što je najvažnije, barem iz njegove perspektive,
ona je privlačna mlada spisateljica, pa su izgledi da je prepozna možda pola-pola.

Ali Bruce je nije prepoznao.

2.
Ulica Ash ležala je jedan blok južnije od Glavne ulice. Kuća je stajala na uglu raskršća Pete
ulice. Bila je to stara i povijesna građevina sa zabatima na krovu i dvokatnim trijemovima s
tri strane. Na malom natpisu pokraj ulaznih vrata pisalo je »Kuća Vicker, 1867«.

Mercer se iz prošlosti nije mogla sjetiti ružičaste kuće u centru Santa Rose, premda to i nije
bilo tako važno. Kuće se kreče svake godine.

Kad je pokucala na vrata, s druge je strane eruptirao lavež čopora pasa. Jedna je gromada
od žene brzo otvorila vrata, ispružila ruku i rekla: »Ja sam Myra. Uđite. Ne obraćajte pažnju
na pse. Nitko ovdje ne grize osim mene.«

»Ja sam Mercer«, odvratila je i prihvatila ruku.

»Naravno. Uđite.«

Psi su se razišli dok je Mercer slijedila Myru u predvorje. »Leigh! Došlo nam je društvo!
Leigh!« zakreštala je Myra. Kad Leigh nije smjesta odgovorila, Myra je rekla: »Pričekajte
ovdje. Ja je idem potražiti.« Zatim je otišla u dnevnu sobu, ostavljajući Mercer samu s
mješancem veličine štakora koji se zgurio pod stolom za pletenje i režao na nju pokazujući
sve zube. Dok je odmjeravala mjesto, Mercer ga je pokušala ignorirati. Zrakom se širio ne
baš ugodan miris, mješavina ustajalog cigaretnog dima i zadaha prljavih pasa. Namještaj je
bio star i očito kupljen na sajmištu, ali neobičan i zanimljiv. Zidove su prekrivali deseci loših
ulja i akvarela, ali nijedan nije prikazivao ništa što bi imalo ikakve veze s oceanom.

Negdje u dubini kuće Myra je opet povikala. Uto je iz blagovaonice izašla jedna mnogo
sitnija žena. »Dobar dan, ja sam Leigh Trane «, tiho je rekla, ali nije pružila ruku.

»Drago mi je. Ja sam Mercer Mann.«

»Upravo uživam u vašoj knjizi«, rekla je Leigh sa smiješkom koji je otkrio dva savršena reda
zubi s mrljama duhana. Mercer već dugo nije dobila takav kompliment pa je nakon kratkog
oklijevanja uspjela nezgrapno odvratiti. »Pa, baš vam hvala.«

»Kupila sam primjerak prije dva sata, u knjižari, pravu knjigu. Myra je ovisna o svojoj maloj
napravi, pa sve čita na njoj.«

Mercer je osjetila poriv da slaže i zauzvrat kaže nešto lijepo o Leighinim knjigama, ali onda
ju je Myra izbavila iz tog iskušenja. Teškim se korakom vratila u predvorje i rekla: »Tu ste.
Sada kad smo se lijepo upoznale, mogle bismo nešto popiti. Meni treba piće. Mercer, što
biste vi željeli popiti?«

»Vruće je. Popit ću pivo«, odgovorila je Mercer znajući da domaćice ne piju vino.

Obje su žene ustuknule kao da su uvrijeđene. »No dobro«, odvratila je Myra. »Ali morate
znati da ja sama varim pivo i da je ono drukčije.«

»Grozno je«, dodala je Leigh. »Ja sam voljela pivo prije no što ga je Myra počela sama variti.
Sada ga ne mogu smisliti.«

»Radije popijte rum, draga, pa ćemo se dobro složiti.« Myra je pogledala Mercer i rekla:
»Pivo je jako, ima osam posto alkohola. Ako ne pripazite, oborit će vas na guzicu.«

»Zašto još uvijek stojimo u predsoblju?« upitala je Leigh.

»Vraški dobro pitanje«, odvratila je Myra mahnuvši rukom prema stubama. »Slijedite me.«
S leđa je izgledala kao napadač američkog nogometa. Pošle su za njom i zaustavile se u
obiteljskoj sobi s televizorom, kaminom i punim barom s mramornim šankom u kutu.

»Ipak imamo vino«, rekla je Leigh.

»Onda ću popiti malo bijelog vina«, odvratila je Mercer. Sve samo ne kod kuće napravljeno
pivo.

Myra je otišla do šanka, dala se na posao i počela ispaljivati pitanja: »Dakle, gdje ste
odsjeli?«

»Pretpostavljam da se ne sjećate moje bake Tesse Magruder. Ona je živjela u maloj

priobalnoj kući u Ulici Fernando.«

Obje su žene odmahnule glavom. »Ne. To mi ime ništa ne govori«, odgovorila je Myra.

»Umrla je prije jedanaest godina.«

»Mi smo ovdje samo deset«, odvratila je Leigh.

»Kuća je još uvijek u vlasništvu naše obitelji, pa sam odsjela u njoj«, rekla je Mercer.
»I koliko dugo namjeravate ostati?« upitala je Myra.

»Nekoliko mjeseci.«

»Pokušavate dovršiti knjigu, točno?«

»Ili započeti novu.«

»Zar ne pokušavamo sve?« upitala je Leigh.

»Imate ugovor za knjigu?« upitala je Myra zveckajući bocama.

»Bojim se da imam.«

»Budite zahvalni na tome. Tko vam je izdavač?«

»Viking.«

Myra se odgegala od šanka i dodala pića Mercer i Leigh. Dohvatila je litrenu staklenku za
voće punu gustog piva i rekla: »Hajdemo na terasu kako bismo mogle pušiti.« Iako je bilo
očito da već godinama puše unutra.

Izašle su na drvenu terasu i smjestile se oko lijepog stola od lijevanog željeza pokraj
vodoskoka na kojem je par brončanih žaba pljuvao vodu. Stari likvidambar bacao je debelu
sjenu na dvorište, a odnekud je puhao blag povjetarac. Vanjska vrata trijema nisu imala
zasun pa su psi slobodno ulazili i izlazili.

»Ovo je prekrasno«, rekla je Mercier kad su obje domaćice pripalile cigarete. Leigh je pušila
duge i tanke, a Myra smeđe i jake.

»Oprostite na dimu«, rekla je Myra, »ali mi smo ovisne, ne možemo prestati. Jedanput smo
pokušale, ali to je bilo davno. Toliko truda, muke i jada, pa smo napokon poslale sve to
dovraga. Od nečega morate umrijeti, znate.« Povukla je dug dim, uvukla ga u pluća i
otpuhnula, a onda popila gutljaj domaćeg piva. »Želite pivo? Hajde, probajte ga.«

»Ne bih vam to preporučila«, savjetovala je Leigh.

Mercer je brzo srknula vino i odmahnula glavom. »Ne, hvala.«

»Ta ladanjska kuća, kažete da je u vlasništvu obitelji?« upitala je Myra. »Već dugo dolazite
ovamo?«

»Da, od djetinjstva. Ovdje sam provodila ljeta s bakom Tessom.«

»Baš lijepo. To mi se sviđa«, odvratila je Myra otpivši još jedan gutljaj piva. Koža joj je bila
izbrijana otprilike tri centimetra iznad ušiju, pa joj je sijeda kosa skakala s jedne strane na
drugu dok je pila, pušila i razgovarala. Bila je potpuno sijeda i otprilike jednako stara koliko
i Leigh, ali Leigh je imala dugu tamnu kosu stegnutu u čvrsti konjski repić i nije imala
sjedina.

Obje su se činile spremnima da je zatrpaju pitanjima pa je Mercer krenula u protunapad. »A

kako ste vi došle na otok?«

Myra i Leigh pogledale su se kao da je to duga i komplicirana priča. »Mnogo smo godina
živjele u Fort Lauderdaleu pa nam je dosadio gust promet i gužve«, rekla je Myra. »Ovdje je
ritam života mnogo polaganiji. Ljudi su ljubazniji. Nekretnine su jeftinije. A vi ? Što vi ovih
dana zovete domom?«

»Posljednje tri godine provela sam u Chapel Hillu, predavala sam. Ali sada sam u
prijelaznom razdoblju.«

»Kog vraga to znači?« upitala je Myra.

»To zapravo znači da nemam ni dom ni posao i da očajnički želim dovršiti knjigu.«

Leigh se zahihotala, a Myra grohotom nasmijala otpuhujući dim kroz nosnice. »Znamo kako
je to«, rekla je Myra. »Nas smo se dvije upoznale prije trideset godina kada nijedna nije
imala ni penija. Ja sam pokušavala pisati povijesne romane, a Leigh je pokušavala pisati ta
čudna umjetnička sranja koja i danas piše, ali ništa se nije prodavalo. Bile smo na socijalnoj
pomoći i bonovima za hranu i radile za minimalac i stvari nisu izgledale dobro.
Jednoga dana hodale smo jednim kupovnim centrom i spazile dugu kolonu
punu sredovječnih žena koje su nešto čekale. Stajale su pred knjižarom, jednom od onih
Waldenovih knjižara koje su nekoć postojale u svakom kupovnom centru, a za stolom je
sjedila odlično raspoložena Roberta Doley, u ono doba jedna od najbolje prodavanijih
autorica ljubavnih romana u biznisu. Ja sam stala u red -Leigh je bila preveliki snob - i
kupila knjigu, a onda smo natjerale jedna drugu da je pročitamo. Bila je to priča o jednom
gusaru koji je lutao Karipskim morem pljačkajući brodove, stvarajući nevolje i bježeći od
Britanaca, a nekim slučajem u svakom mjestu gdje bi pristao živjela bi prekrasna
mlada djevica koja je jedva čekala da izgubi nevinost. Potpuno smeće. Tako da smo smislile
priču o južnjačkoj ljepotici koja nije mogla ostati podalje od svojih robova pa je završila u
drugom stanju. Sve smo ubacile u to.«

»Morale smo kupiti neke pornografske časopise«, dodala je Leigh, »znate, kako bismo se
upoznale s materijom. Mnogo toga nismo znale.«

Myra se nasmijala i nastavila: »Napisale smo roman u roku od tri mjeseca i sa strahom ga
poslale mojoj agentici u New York. Nazvala je tjedan dana poslije i rekla da neki idiot nudi
pedeset tisuća kao predujam. Objavile smo knjigu pod imenom Myra Leigh. Nije li to
lukavo? U roku od godinu dana imale smo hrpu gotovine i nikad nam više nije nedostajalo
novca.«

»Dakle, pišete zajedno?« upitala je Mercer.

»Myra piše«, brzo je odgovorila Leigh, kao da se želi distancirati. »Zajedno smišljamo priču,
što nam oduzima desetak minuta vremena, a onda je Myra razrađuje. Ili smo barem tako
prije činile.«

»Leigh je preveliki snob da bi se upuštala u to. Ali to joj nimalo ne smeta da troši novac.«

»Daj, Myra«, sa smiješkom je odvratila Leigh.

Myra je uvukla dim i otpuhnula ga preko ramena. »To su bili dani. Naštancale smo stotinjak
knjiga pod desecima pseudonima, a nismo ih mogle pisati dovoljno brzo. Što vulgarnije, to
bolje. I vi biste trebali napisati jednu takvu knjigu. Cisto smeće.«

»Jedva čekam«, rekla je Mercer.

»Molim vas, nemojte«, rekla je Leigh. »Vi ste daleko prepametni za to. Sviđa mi se vaš stil.«

»Hvala«, tiho je odvratila Mercer, dirnuta komentarom.

»Ali onda smo usporile«, nastavila je Myra. »Dvaput nas je tužila jedna luda kuja sa sjevera
koja je tvrdila da smo ukrale njezine priče, što nije bila istina. Naše je smeće bilo mnogo
bolje od njezina, ali naši su odvjetnici postali nervozni i nagovorili nas da se nagodimo
izvan sudnice, što je dovelo do velikog sukoba s našim izdavačem, našom tadašnjom
agenticom, i cijela nas je ta stvar izbacila iz kolosijeka. Nekako smo došle na glas kao
kradljivice, ili barem ja. Leigh se dobro skrila iza mene i uspjela izbjeći sve blato. Njezina
je književna reputacija još uvijek netaknuta, takva kakva jest.«

»Daj, Myra.«

»Znači, prestali ste pisati?« upitala je Mercer.

»Recimo da sam dobrano usporila. Imamo novac u banci, a neke se knjige još uvijek dobro
prodaju.«

»Ja još uvijek pišem, svakog dana«, rekla je Leigh. »Život bi mi bio prazan da ne pišem.«

»A bio bi ti još vraški prazniji da se moje knjige ne prodaju«, zarežala je Myra.

»Daj, Myra.«

Uto je najkrupniji pas u čoporu, dugodlaki mješanac od dvadeset kila, čučnuo pokraj terase
i počeo prazniti crijeva. Myra je to vidjela, ali ništa nije rekla, a kad je pas završio, prekrila
je područje oblakom dima.

»Živi li na otoku još koji pisac?« upitala je Mercer promijenivši temu.

Leigh se nasmiješila i kimnula, a Myra je rekla: »Oh, ima ih daleko previše.« Ispila je gutljaj
iz staklenke za voće i mljacnula usnama.
»Tu je Jay«, rekla je Leigh. »Jay Arklerood.«

Postajalo je očito da Leigh ima zadaću da samo nabaci neku temu kako bi Myra onda mogla
pripovijedati. »Nije čudo da si njega prvog spomenula, zar ne?« rekla je. »Arklerood je još
jedan književni snob koji ne može prodati ništa i mrzi svakoga tko može. On je također
pjesnik. Volite li poeziju, Mercer, draga?«

Myrin ton nije ostavljao dvojbe da njoj poezija ne znači ništa. »Ne čitam je mnogo«,
odgovorila je Mercer.

»Pa, nemojte čitati njegovu, ako je uopće uspijete pronaći.«

»Bojim se da nikad nisam čula za njega.«

»Nitko nije. On prodaje manje knjiga nego Leigh.«

»Daj, Myra.«

»Što je s Andyjem Adamom?« upitala je Mercer. »Ne živi li on ovdje?«

»Kad nije na odvikavanju«, odgovorila je Myra. »Sagradio je lijepu kuću na južnom kraju
otoka, a onda ju je izgubio u brakorazvodnoj parnici. On je sav smušen, ali doista dobar
pisac. Obožavam njegov serijal o kapetanu Clydeu, to spada među najbolje krimiće što se
danas pišu. Čak se i Leigh može toliko spustiti da uživa u njima.«

»Prekrasan čovjek kad je trijezan«, rekla je Leigh, »ali grozan kad je pijan. Još uvijek se
upušta u tučnjave.«

»Prošlog se mjeseca potukao u salunu u Glavnoj ulici«, nastavila je Myra besprijekorno se

nadovezujući na šlagvort. »Neki tip upola mlađi od njega izmlatio ga je kao vola u kupusu, a
onda ga je odvukla policija. Bruce je morao platiti jamčevinu.«

»Tko je Bruce?« brzo je upitala Mercer.

Myra i Leigh uzdahnule su i popile gutljaj, kao da bi rasprava o Bruceu mogla potrajati
satima. »Bruce Cable«, napokon je odgovorila Leigh. »On je vlasnik knjižare. Nikad ga niste
upoznali?«

»Mislim da nisam. Sjećam se da sam nekoliko puta bila u knjižari kao djevojčica, ali ne
mogu reći da sam ga upoznala.«

»Kad je riječ o knjigama i piscima«, rekla je Myra, »sve se vrti oko knjižare. Dakle, sve se vrti
oko Brucea. On je glavni.«

»A to je dobra stvar?«
»Oh, mi obožavamo Brucea. On ima najbolju knjižaru u zemlji i voli pisce. Prije mnogo
godina, kad se još nismo preselile ovamo, u vrijeme kad sam pisala i objavljivala, Bruce me
pozvao na gostovanje u svoju knjižaru. Malo je neuobičajeno da ozbiljna knjižara pozove
autora ljubavnih romana, ali Bruceu je bilo svejedno. Održali smo vraški dobru zabavu,
prodali gomilu knjiga, napili se od jeftinog šampanjca i ostavili knjižaru otvorenu do ponoći.
Kvragu, Bruce je čak organizirao gostovanje i za Leigh.«

»Daj, Myra.«

»Istina je. Prodala je četrnaest knjiga.«

»Petnaest. Bilo mi je to najuspješnije gostovanje u životu.«

»Moj je rekord pet«, odvratila je Mercer. »A to mi je bilo prvo gostovanje. Na sljedećem sam
prodala četiri, a na trećem nijednu. Nakon toga nazvala sam New York i otkazala turneju.«

»Bravo, curo«, rekla je Myra. »Odustali ste?«

»Jesam. I ako ikad opet nešto objavim, neću ići na turneju.«

»Zašto niste došli ovamo, u Bay Books?«

»Bila je na rasporedu, ali uplašila sam se i otkazala.«

»Trebali ste početi ovdje. Bruce zna animirati publiku. Kvragu, on nas stalno poziva, kaže
da dolazi neki pisac i da bi nam se njegova ili njezina knjiga doista mogla svidjeti. To znači
da moramo odvući guzice u knjižaru na gostovanje i kupiti vražju knjigu! Nikad to ne
propuštamo.«

»I imamo mnogo knjiga, sve s potpisima autora, a većina je ostala nepročitana«, dodala je
Leigh.

»Jeste li bili u knjižari?« upitala je Myra.

»Svratila sam na putu ovamo. Lijepa je.«

»To je civilizacija, oaza. Hajde da se nađemo ondje na ručku pa ću vas upoznati s Bruceom.
Svidjet će vam se, a jamčim vam da ćete se i vi svidjeti njemu. On obožava sve pisce, ali
zgodne mlade žene dobivaju posebnu pažnju.«

»Je li oženjen?«

»Oh, da. Žena mu se zove Noelle i obično je u blizini. Pravi karakter.«

»Meni se sviđa«, rekla je Leigh, gotovo obrambeno, kao da većina ljudi tvrdi drukčije.

»Čime se ona bavi?« upitala je Mercer što je nedužnije mogla.

»Ima prodavaonicu francuskoga antiknog namještaja, odmah do knjižare«, odgovorila je
Myra. »Tko je za još jedno piće?«

Mercer i Leigh jedva da su i dotakle svoja pića. Myra je odmarširala da napuni staklenku za
voće, a za njom su krenula barem tri psa. Leigh je pripalila novu cigaretu i upitala: »Pa,
pričajte mi o svom romanu, svom djelu u nastajanju.«

»Zapravo ne mogu govoriti o tome«, odgovorila je Mercer srknuvši gutljaj toplog Chablisa.
»To je malo pravilo koje imam. Mrzim kad pisci govore o svojim djelima, vi ne?«

»Valjda. Ja bih rado razgovarala o svom djelu, ali Myra ne želi slušati. Kao da bi vas
razgovor o djelu motivirao da doista i pišete. Ja imam kreativnu blokadu već osam godina.«
Zahihotala se i na brzinu povukla dim. »Ali Myra mi nije od velike pomoći. Gotovo se bojim
pisati zbog nje.«

Mercer se načas sažalila nad Leigh i gotovo došla u iskušenje da se dragovoljno javi da bude
njezina čitateljica, ali onda se sjetila njezine mučne proze. Myra je domarširala natrag s još
jednom litrom piva i nogom udarila psa kad je sjela.

»Nemojte zaboraviti vampirsku djevojku«, rekla je. »Amy, kako li se ono preziva?«

»Amy Slater«, pomogla joj je Leigh.

»Tako je. Doselila se ovamo prije pet godina s mužem i nekoliko djece. Otkrila je zlatnu žilu
sa serijalom o vampirima, duhovima i sličnim glupostima. Doista grozne knjige, ali prodaju
se kao lude. Na svoj najgori dan mogu pisati bolje od nje s jednom rukom iza leđa, a vjerujte
mi, ja sam objavila neke grozne knjige koje su bile zamišljene da budu grozne.«

»Daj, Myra. Amy je prekrasna osoba.«

»To stalno govoriš.«

»Još tko?« upitala je Mercer. Svaki pisac kojeg su dosad spomenule bio je pokopan, što
uopće nije neuobičajeno kad se pisci okupe na piću i govore jedni o drugima, a Mercer je
uživala u krvoproliću.

Načas su razmišljale i srkale pića. »Ovdje postoji gomila ljudi koji sami objavljuju svoje
knjige«, rekla je Myra: »Napišu ih, stave na internet i nazivaju se piscima. Isprintaju
nekoliko primjeraka, odnesu ih u knjižaru i gnjave Brucea da ih stavi u izlog pokraj vrata, a
onda svraćaju svakog drugog dana da provjere kako ide prodaja. Pravi gnjavatori. Bruce
ima poseban stol na koji stavlja sve te samizdate i uvijek se prepire s jednim ili dvojicom
autora oko smještaja. Sada kad postoji internet, svatko može biti objavljen autor, znate?«

»Oh, znam«, odvratila je Mercer. »Kad sam predavala, ostavljali bi mi knjige i rukopise na
prednjem trijemu, obično s dugim pismom u kojem su opisivah kako je prekrasno njihovo
djelo i koliko bi cijenili osvrt za korice.«
»Pričajte nam o profesorskom životu«, tiho je rekla Leigh.

»Oh, mnogo je zabavnije razgovarati o piscima.«

»Sjetila sam se još jednog«, rekla je Myra. »Zove se Bob, ali piše pod pseudonimom J.
Andrew Cobb. Mi ga zovemo Bob Cobb. Odležao je šest godina u saveznom zatvoru zbog
nekih korporativnih malverzacija i naučio pisati, recimo. Objavio je četiri ili pet knjiga o
temi koju najbolje poznaje - o korporativnoj špijunaži. Knjige su mu zabavne za čitanje. Nije
loš pisac.«

»Mislila sam da je on otišao«, rekla je Leigh.

»Ima stan pokraj Ritza, a u stanu je uvijek neka mlada djevojka koju je upoznao na plaži.
Bliži je pedesetoj, a djevojke su obično dvaput mlađe. Ali pravi je šarmer i pripovijeda
sjajne priče o zatvoru. Budite oprezni kad odete na plažu. Bob Cobb uvijek vreba.«

»Zapisat ću to«, odvratila je Mercer sa smiješkom.

»O kome bismo još mogle razgovarati?« upitala je Myra ispivši gutljaj.

»To je zasad dovoljno«, odvratila je Mercer. »Morat ću se potruditi da zapamtim i ove koje
smo dosad spomenuli.«

»Ubrzo ćete ih upoznati. Stalno svraćaju u knjižaru, a Bruce stalno poziva ljude na piće i
večeru.«

Leigh se nasmiješila i spustila piće. »Kako bi bilo da mi priredimo večeru, Myra, i da

pozovemo sve te prekrasne ljude koje smo u proteklih sat vremena ogovarale. Mi već dugo
nismo priredile večeru, uvijek to čine Bruce i Noelle. Moramo službeno poželjeti
dobrodošlicu Mercer na otok. Što kažeš?«

»Sjajna ideja. Prekrasna ideja. Nagovorit ću Doru da poslužuje i očistit ćemo kuću. Što
kažete, Mercer?«

Mercer je slegnula ramenima i shvatila da bi bilo glupo prigovoriti. Leigh je otišla da donese
još vina i napuni joj čašu. Sljedećih sat vremena provele su razgovarajući o zabavi i natežući
se oko popisa gostiju. S izuzetkom Brucea Cablea i Noelle Bonnet, svaki drugi potencijalni
uzvanik imao je poneku mrlju, a što više to bolje. Sve je obećavalo je da će to biti večera za
pamćenje.

Bio je već mrak kad je Mercer napokon uspjela otići. Myra i Leigh gotovo su zahtijevale da
ostane na večeri, ali kad je Leigh spomenula da u hladnjaku nemaju ničega osim ostataka,
Mercer je znala da je vrijeme za odlazak. Nakon tri čaše vina nije bila sposobna voziti, pa je
otpješačila u centar i lutala s turistima po Glavnoj ulici. Našla je kavanu koja je još bila
otvorena i prekratila sat vremena za šankom pijući kavu s mlijekom i čitajući ilustrirani
časopis koji je promovirao otok i osobito lokalne agente za nekretnine. Na drugoj
strani ulice knjižara je bila puna, pa je naposljetku prešla cestu i pogledala lijepo uređen
izlog, ali nije ušla. Otišla je u tihu luku, sjela na klupu i stala promatrati jedrilice koje su se
blago njihale na vodi. Uši su joj još uvijek bridjele od lavine tračeva koje je upravo
apsorbirala. Zahihotala se prisjetivši se kako su Myra i Leigh polako postajale sve pijanije,
otpuhivale dimove i sve se više oduševljavale idejom da prirede večeru.

Bila joj je to tek druga večer na otoku, ali osjećala se kao da se udomaćila. Piće s Myrom i
Leigh imalo bi takav utjecaj na svakog posjetitelja. Vruće vrijeme i slan zrak olakšali su joj
prilagodbu. A budući da nije imala dom za kojim bi mogla čeznuti, nije mogla osjećati
nostalgiju. Već se stotinu puta zapitala što točno ovdje radi. Pitanje je još uvijek visjelo u
zraku, ali polako je počelo blijedjeti.

3.
U 3:21 ujutro, kad je plima dosegla vrhunac, glavata želva stala je izlaziti na žal i zaustavila
se u morskoj pjeni da pogleda oko sebe. Bila je metar duga i teška 175 kila. Putovala je
morem više od dvije godine i vratila se na mjesto manje od pedeset metara udaljeno od
mjesta na kojem je posljednji put napravila gnijezdo. Polako je počela puzati, sporo i
nezgrapno jer to je za nju bilo neprirodno kretanje. Dok se s mukom kretala, potežući se
prednjim perajama i gurajući s više snage stražnjim nogama, često je zastajkivala
da promotri plažu, da potraži suho tlo i eventualnu opasnost, grabežljivca ili bilo kakvo
neuobičajeno kretanje. Kad ništa nije primijetila, nastavila je naprijed, ostavljajući u pijesku
prepoznatljiv trag koji će njezini saveznici uskoro otkriti. Tridesetak metara od obale, na
vrhu dine, našla je pogodno mjesto i počela odbacivati rahli pijesak prednjim
perajama. Upotrebljavajući pokrivene stražnje peraje kao lopate, počela je oblikovati
udubinu za tijelo, kružnu plitku jamu duboku desetak centimetara. Dok je kopala, okretala
je tijelo kako bi jama bila ravnomjerna. Bio je to mučan posao za vodeno stvorenje, pa je
često zastajala da se odmori. Kad je jama za tijelo bila gotova, počela je kopati još dublje da
napravi udubinu za jaja, komoru u obliku suze. Završila je, još se malo odmorila, a onda
polako prekrila udubinu za jaja stražnjim dijelom tijela i okrenula se prema dinama. Tri jaja
pala su u istom trenutku, a svaka je ljuska bila prekrivena sluzi i previše mekana i gipka da
se prilikom slijetanja slomi. Slijedilo je još jaja, po dva-tri istodobno. Dok je polagala jaja,
nije se pomicala, izgledala je kao da je u transu. Istodobno je ronila suze izlučujući
nakupljenu sol.

Mercer je ugledala tragove koji su vodili od mora i nasmiješila se. Oprezno ih je pratila dok
nije ugledala obris glavate želve pokraj dine. Iz iskustva je znala da bi svaka buka ili
ometanje tijekom gniježđenja mogli nagnati majku da prekine posao i vrati se u vodu ne
pokrivši jaja. Mercer je zastala i zagledala se u kornjačin obris. Uto je kroz oblake provirio
polumjesec i osvijetlio glavatu želvu.

Trans je trajao, a polaganje se nastavilo bez prekida. Kad je u udubinu položila stotinu jaja,
bila je gotova za danas i počela ih prekrivati pijeskom. Kad je ispunila udubinu, nabila je
pijesak i prednjim se perajama izvukla iz jame i zamaskirala gnijezdo.
Čim se počela kretati, Mercer je znala da je gniježđenje završeno i da su jaja na sigurnom.
Obišla je majku u široku luku i smjestila se na skrovito i mračno mjesto uz dno druge dine.
Gledala je kako kornjača oprezno širi pijesak preko gnijezda i baca ga u svim smjerovima
kako bi zavarala grabežljivce.

Kad se uvjerila da je gnijezdo sigurno, kornjača je počela tegobni povratak u more,

ostavljajući jaja zauvijek. Ponovit će gniježđenje jedanput ili dvaput tijekom sezone prije no
što otputuje na područje hranjenja, udaljeno stotinama milja. Za godinu ili dvije, možda tri
ili četiri, vratit će se na istu plažu i ponovno gnijezditi.

Pet noći mjesečno, od svibnja do kolovoza, Tessa je obilazila ovaj dio plaže tražeći tragove
glavatih želva koje su se gnijezdile, a njezina ju je unuka slijedila, potpuno očarana lovom.
Otkrivanje tragova uvijek je bilo uzbudljivo, a nalaženje majke kako polaže jaja
predstavljalo je neopisivo uzbuđenje.

Sada je Mercer ležala na dini i čekala. Znala je da će uskoro doći dragovoljci udruge da
obave svoj posao. Tessa je mnogo godina bila njihova predsjednica. Žestoko se borila da
zaštiti gnijezda i mnogo puta korila turiste zbog ulaženja u zaštićena područja. Mercer se
mogla sjetiti barem dvije prigode kad je njezina baka nazvala policiju. Zakon je bio na
njezinoj strani i na strani kornjača, a ona je zahtijevala da se provede.

Taj snažan i energičan glas sada je bio tih i plaža nikad više neće biti ista, barem za Mercer.
Zagledala se u svjetla na brodicama za škampe na obzorju i nasmiješila pomislivši na Tessu
i njezine kornjače. Vjetar se pojačao pa je prekrižila ruke na grudima kako bi zadržala
toplinu.

Za otprilike šezdeset dana, ovisno o temperaturi pijeska, izlegle kornjače počet će život. Bez
majčine pomoći razbit će ljuske i iskobeljati se iz gnijezda u grupnom naporu koji može
trajati danima. Kad dođe pravi trenutak, obično noću ili za kišne oluje kad je temperatura
niža, krenut će prema vodi. Zajedno će pohitati iz šupljine, načas zastati da se orijentiraju, a
onda pojuriti prema vodi i otplivati. Izgledi su bili protiv njih. Ocean je minsko polje s
toliko grabežljivaca da samo jedna mala kornjača od tisuću doživi zrelost.

Dvije figure približavale su se obalom. Zaustavile su se ugledavši tragove, a onda ih polako

slijedile do gnijezda. Kad su se uvjerile da je majka otišla i da su jaja položena, pregledale su
mjesto baterijskim svjetiljkama, povukle kružnicu na pijesku oko njega i stavile malen kolac
sa žutom trakom. Mercer je mogla čuti njihove tihe glasove - bile su to dvije žene - ali bila je
skrivena od njihovih pogleda. Vratit će se za dnevne svjetlosti kako bi osigurale
gnijezdo žičanom ogradom i natpisima, nešto što su ona i Tessa učinile mnogo puta. Dok su
odlazile, oprezno su prekrile pijeskom kornjačine tragove kako bi ih izbrisale.

Mercer je ostala još dugo nakon što su žene otišle, odlučivši da pričeka izlazak sunca. Nikad
nije provela noć na plaži pa se namjestila na pijesak, udobno naslonila na dinu i naposljetku
zaspala.
4.
Izgleda da se književna zajednica na otoku previše bojala Myre Beckwith da bi odbila poziv
na večeru poslan u posljednji čas. Nitko je nije žalio uvrijediti. Osim toga, Mercer je
pretpostavljala da se nitko ne usuđuje propustiti okupljanje na kojem bi gosti u slučaju
njegove odsutnosti gotovo sigurno razgovarali o njemu. Iz samoobrane i znatiželje, počeli
su pristizati u kuću Vicker u nedjelju kasno poslijepodne na piće i večeru u čast
svoje najnovije, premda privremene članice. Bio je vikend Dana sjećanja, početak ljeta. U e-
mailom poslanim pozivnicama pisalo je da večera počinje u šest, ali grupi pisaca to ništa
nije značilo. Nitko nije došao na vrijeme.

Prvi je stigao Bob Cobb i odmah satjerao Mercer u kut na stražnjem trijemu ispitujući je o
njezinu djelu. Imao je dugu sijedu kosu i brončani ten karakterističan za čovjeka koji
previše vremena provodi na otvorenom, a nosio je drečavu košulju s cvjetnim uzorcima i
otkopčanom gornjom dugmadi koja je otkrivala smeđa prsa s jednako sijedim dlakama.
Prema Myri, Cobb je navodno upravo predao najnoviji roman, a urednik njime nije bio
zadovoljan. Nije htjela reći gdje je to čula. Cobb je srkao domaće pivo iz staklenke za voće
i stajao neugodno blizu Mercer dok su razgovarali.

Spasila ju je »vampirska djevojka« Amy Slater. Poželjela joj je dobrodošlicu na otok, a onda
je počela pričati o svoje troje djece i rekla da je uzbuđena što se na jednu večer može
maknuti od kuće. Leigh Trane pridružila se krugu, ali nije mnogo toga rekla. Myra je
marširala po kući u širokoj jarkoj ružičastoj haljini veličine omanjeg šatora, lajući upute
poslužiteljici, donoseći pića i ignorirajući čopor pasa koji se slobodno vrzmao naokolo.

Sljedeći su stigli Bruce i Noelle pa je Mercer napokon upoznala čovjeka odgovornog za

njezin mali plaćeni dopust. On je nosio mekano, žuto, ljetno odijelo s leptir-kravatom,
premda je u pozivnici jasno pisalo da je okupljanje posve neformalno. Ali Mercer je davno
naučila da među književnicima sve prolazi. Cobb je nosio sportske kratke hlače. Noelle je
izgledala prekrasno u jednostavnoj uskoj, bijeloj, pamučnoj košulji koja je savršeno
pristajala njezinu vitkom stasu. Prokleti Francuzi, pomislila je Mercer srčući Chablis
i trudeći se da odradi svoj dio razgovora.

Neki su pisci iskusni pripovjedači s neiscrpnom zalihom priča, dosjetaka i šala. Drugi su
povučene i introvertirane duše koje rade u svom samotnom svijetu i teško se snalaze u
društvu. Mercer je bila negdje u sredini. Samotno djetinjstvo dalo joj je sposobnost da živi u
vlastitu svijetu, u kojem se nije mnogo govorilo. Zbog toga se morala prisiljavati na smijeh,
čavrljanje i uživanje u šalama.

Zatim se pojavio Andy Adam i odmah zatražio duplu votku s ledom. Myra mu je dodala čašu
i zabrinuto pogledala Brucea. Znali su da Andy opet pije, a to je bio razlog za brigu. Kad se
Andy predstavio Mercer, ona je odmah spazila mali ožiljak iznad njegova lijevog oka i
pomislila na sklonost barskim tučnjavama. On i Cobb bili su otprilike istih godina, obojica
rastavljeni, obojica alkoholičari koji su imah dovoljno sreće da im se knjige dobro prodaju i
da mogu uživati u nediscipliniranom životu na obali. Uskoro su počeli gravitirati jedan
prema drugome i zapodjenuli razgovor o ribolovu.

Jay Arklerood, ćudljivi pjesnik i frustrirana književna zvijezda, stigao je malo poslije sedam,
što je prema Myri za njega bilo rano.

Uzeo je čašu vina, pozdravio Brucea, ali nije se predstavio Mercer. Kad je cijelo društvo bilo
na broju, Myra je zamolila za tišinu i predložila zdravicu: »Popijmo piće u čast naše nove
prijateljice Mercer Mann, koja će ovdje ostati neko vrijeme, s nadom da će na suncu i plaži
naći nadahnuće da završi onaj prokleti roman s kojim već tri godine kasni. Živjeli!«

»Samo tri godine?« odvratila je Leigh i izazvala smijeh.

»Mercer«, rekla je Myra potičući je.

»Hvala«, odvratila je Mercer sa smiješkom. »Jako sam sretna što sam ovdje. Od svoje šeste
godine svakog sam ljeta dolazila ovamo svojoj baki Tessi Magruder. Neki od vas možda su
je poznavali. S njom sam na ovom otoku i plažama provela najsretnije dane svog života,
barem zasad. Otada je prošlo mnogo vremena, ali sretna sam što sam se vratila. I što sam
večeras ovdje.«

»Dobro došli«, odvratio je Bob Cobb podigavši čašu. I ostali su podigli čaše i srdačno joj
nazdravili. A onda su svi počeli govoriti odjednom.

Bruce je prišao Mercer i tiho rekao: »Ja sam poznavao Tessu. Ona i Porter poginuli su u
oluji.«

»Da, prije jedanaest godina«, odvratila je Mercer.

»Žao mi je«, pomalo je nezgrapno rekao Bruce.

»Ne, to je u redu. Otada je prošlo mnogo vremena.«

»No dobro, ja sam gladna«, umiješala se Myra. »Ponesite pića za stol pa ćemo večerati.«

Ušli su u blagovaonicu. Stol je bio uzak i nedovoljno dug za devetero ljudi, ali Myra bi ih
uspjela smjestiti i da ih je bilo dvadesetero. Stol je bio okružen zbirkom različitih stolaca.
Ali bio je prekrasno uređen, s redom kratkih svijeća po sredini i mnoštvom cvijeća. Posuđe
od kineskog porculana, vrčevi i vinske čaše bili su stari, ali elegantno pomiješani. Stari
srebrni pribor za jelo bio je savršeno aranžiran. Salvete od bijele tkanine bile su svježe
izglačane i previjene. Myra je uzela list papira s rasporedom sjedenja o kojem su ona i Leigh
očito raspravljale i počela lajati upute. Mercer je dobila mjesto između Brucea i Noelle, a i
ostali su nakon uobičajenog prosvjedovanja i gunđanja sjeli na svoja mjesta. Kad im je Dora,
poslužiteljica, natočila vino u čaše, počela su najmanje tri različita razgovora. Zrak je bio
topao, a prozori otvoreni. Stari ventilator štropotao je nisko iznad njih.
»U redu, evo pravila«, rekla je Myra. »Nema razgovora o vlastitim knjigama i nema
razgovora o politici. Među nama je nekoliko republikanaca.«

»Što?« odvratio je Andy. »Tko ih je pozvao?«

»Ja, a ako ti se to ne sviđa, možeš odmah otići.«

»Tko su oni?« zahtijevao je Andy.

»Ja sam republikanka«, odvratila je Amy ponosno podigavši ruku. Bilo je očito da im ovo
nije prvi razgovor na tu temu.

»I ja sam republikanac«, rekao je Cobb. »Premda sam završio u zatvoru i premda me FBI
maltretirao, ja sam još uvijek lojalan republikanac.«

»Neka nam Bog pomogne«, promrmljao je Andy.

»Vidite što mislim«, rekla je Myra. »Nema politike.«

»A što je s američkim nogometom?« upitao je Cobb.

»I nema razgovora o nogometu«, odvratila je Myra sa osmijehom. »Bruce, o čemu bi ti želio

razgovarati?«

»O politici i nogometu«, odgovorio je Bruce. Svi su se nasmijali.

»Što se ovog tjedna događa u knjižari?«

»Pa, u srijedu se vraća Serena Roach. Očekujem vas sve vidjeti u knjižari na gostovanju.«

»Jutros su je pokopali u Timesu«, rekla je Amy s trunkom zadovoljstva. »Jeste li svi to

vidjeli?«

»Tko čita Times? « upitao je Cobb. »Ljevičarsko smeće.«

»Ja ne bih imala ništa protiv da me pokopaju u Timesu, a ni bilo gdje drugdje što se toga
tiče«, rekla je Leigh. »O čemu se u knjizi radi?«

»To joj je četvrti roman. Radi se o neudanoj ženi u New Yorku koja ima probleme s
vezama.«

»Kako originalno«, izlanuo je Andy. »Jedva čekam da to pročitam.« Iskapio je svoju drugu
dvostruku votku i zamolio Doru za još jednu. Myra se namrštila Bruceu, koji je slegnuo
ramenima kao da kaže: »On je odrastao muškarac.«
»Gazpacho 1«, rekla je Myra podigavši žlicu. »Navalite.«

U roku od nekoliko sekundi svi su počeli pripovijedati istodobno, pa se razvilo nekoliko

odvojenih razgovora. Cobb i Andy stali su tiho raspravljati o politici, Leigh i Jay nagnuli su
se jedno prema drugom na kraju stola i razgovarali o nečijem romanu, a Myra i Amy
znatiželjno su se raspitivale o novootvorenom restoranu. A Bruce je tihim glasom rekao
Mercer: »Oprostite što sam spomenuo Tessinu smrt. To je bilo prilično netaktično.«

»Ne, nije«, odvratila je Mercer. »Otada je prošlo mnogo vremena.«

»Kako dugo namjeravate ostati?« upitala ju je Noelle.

Mercer je bila uvjerena da je Myra sve što joj je rekla već prenijela Bruceu. »Nekoliko
mjeseci. Nalazim se između poslova, a možda bih trebala reći da sam ostala bez posla.
Posljednje tri godine radila sam kao profesorica, ali nadam se da je više nikad neću morati
raditi. A vi? Pričajte mi o svom dućanu.«

»Ja prodajem francuski antikni namještaj. Imam prodavaonicu odmah do knjižare. Ja sam iz
New Orleansa, ali preselila sam se ovamo kad sam upoznala Brucea. Odmah nakon
Katrine.«

Govorila je mekom, jasnom, savršenom dikcijom, bez traga New Orleansa. Bez traga ičega. A
nije imala ni vjenčani prsten, ali zato je nosila mnogo nakita.

»To je bilo 2005.«, rekla je Mercer. »Mjesec dana nakon Tessine nesreće. Dobro se toga
sjećam.«

»Jeste li bih ovdje kad se to dogodilo?« upitao ju je Bruce.

»Nisam, to mi je bilo prvo ljeto u četrnaest godina koje nisam provela ovdje. Morala sam
naći posao da platim školarinu za koledž pa sam radila u Memphisu, svom rodnom gradu.«

Dora je uzimala zdjele i dolijevala vino u čaše. Andy je postajao sve glasniji.

»Imate li djece?« upitala je Mercer.

Noelle i Bruce nasmiješili su se i odmahnuli glavom. »Nikad nismo imali vremena«,

odgovorila je Noelle. »Ja mnogo putujem kupujući i prodajući, uglavnom u Francuskoj, a
Bruce je u knjižari sedam dana u tjednu.«

»Vi ne putujete s Noelle?« upitala je Mercer Brucea.

1 Španjolska hladna juha s povrćem.

»Ne baš često. Ondje smo se vjenčali.«

Ne, niste! Bila je to tako laka, usputna laž, koju su već dugo prodavali. Mercer je srknula
vino i podsjetila se da sjedi pokraj jednog od najuspješnijih preprodavača ukradenih
rijetkih knjiga u zemlji. Dok su razgovarah o južnoj Francuskoj i tamošnjoj trgovini
antiknim namještajem, Mercer se zapitala koliko Noelle zna o Bruceovim poslovima. Ako je
doista kupio Fitzgeraldove rukopise za milijun dolara, ona to sigurno zna. Točno? Pa nije on
neki magnat s poslovnim interesima po čitavom svijetu i načinima da prenosi i
skriva novac. On je običan knjižar u malenome gradu koji gotovo živi u svojoj knjižari. Ne bi
on mogao skriti tolik novac od nje, zar ne? Noelle mora znati.

Bruce joj je rekao da cijeni Listopadsku kišu i upitao zašto je tako naglo prekinula prvu
književnu turneju. Myra je to načula, zamolila tišinu i potaknula Mercer da im ispripovijeda
svoju priču. Dok je Dora posluživala pečenog šarana, razgovor se zaustavio na temi
književnih turneja i svatko je imao poneku priču. Leigh, Jay i Cobb priznali su da su i oni
morah protratiti sat ili dva u dnu knjižara ne prodavši nijedan primjerak. Andy je svojom
prvom knjigom privukao malu gomilu poklonika, a onda, što nije bilo iznenađenje, su ga
izbacili iz knjižare jer se napio i počeo vrijeđati mušterije koje nisu htjele kupiti knjigu. Čak
je i Amy, autorica bestselera, proživjela nekoliko loših dana prije no što je otkrila vampire.

Andy je tijekom večere prešao na vodu s ledom, pa se cijeli stol opustio.

Cobb se upustio u podrobno pripovijedanje jedne priče iz zatvora. Bila je to priča o

osamnaestogodišnjaku kojeg je seksualno zlostavljao cimer iz ćelije, pravi grabežljivac.
Godinama poslije, nakon što su obojica uvjetno puštena iz zatvora, mladić je pronašao svog
bivšeg cimera, otkrio da živi mirnim životom u predgrađu i da je zaboravio prošlost. Došlo
je vrijeme za osvetu.

Bila je to duga i zanimljiva priča, a kad je Cobb završio, Andy je rekao: »Ne vjerujem ni
riječi. To je čista izmišljotina, zar ne? To je zaplet tvoga sljedećeg romana.«

»Ne, kunem se da je to istina.«

»Gluposti! Nije ti prvi put da nam serviraš nevjerojatnu priču da vidiš kako ćemo reagirati,
a godinu dana poslije priča se pretvori u roman.«

»Pa, razmišljao sam o tome. I što kažete? Je li priča dovoljno komercijalna?«

»Meni se sviđa«, odgovorio je Bruce. »Ali nemoj toliko inzistirati na scenama silovanja u
zatvoru. Mislim da si malo pretjerao s njima.«

»Zvučiš kao moj agent«, promrmljao je Cobb. Izvukao je olovku iz džepa košulje kao da se
sprema praviti bilješke. »Još što? Mercer, što vi mislite?«

»I ja glasujem?«
»Naravno, zašto ne? Vaše mišljenje vrijedi jednako koliko i mišljenje svih ovih piskarala.«

»Ja bih mogao upotrijebiti tu priču«, rekao je Andy, a svi su se nasmijali.

»Kvragu, ne bi ti škodila dobra priča. Jesi li završio roman prije roka?«

»Jesam. Poslao sam ga, a oni su mi ga već poslali natrag. Strukturalni problemi.«

»Isto su prigovarali i tvojoj posljednjoj knjizi, a naposljetku su je ipak objavili.«

»I nisu požalili. Prodavala se kao luda.«

»Lakše malo, momci«, umiješala se Myra. »Kršite pravilo broj jedan. Nema razgovora o
vlastitim knjigama.«

»Ovo bi moglo potrajati cijelu večer«, šapnuo je Bruce Mercer, taman toliko glasno da ga svi
čuju. Poput svih ostalih, i Mercer je obožavala zadirkivanja. Nikad nije bila s grupom pisaca
toliko željnih da bockaju jedni druge, ali sve u šali.

»Kako bi bilo da se pokaže kako je momak iz zatvora zapravo vampir?« predložila je. Amy,
obraza rumenih od vina, a stolom se prolomio još jači smijeh.

»Hej, to mi nije palo na pamet«, brzo je odgovorio Cobb. »Mogli bismo započeti novi serijal
o vampirima u zatvoru. Sviđa mi se. Želiš surađivati?«

»Reći ću svom agentu da nazove tvoga«, odvratila je Amy, »da vidimo mogu li oni nešto
dogovoriti.«

»I onda se čovjek pita zašto se knjigama tako loše piše«, rekla je Leigh sa savršenim
tajmingom. Kad je smijeh zamro, Cobb je zaključio: »Još jedanput me pokopala literarna
mafija.«

Razgovor je zamro na nekoliko minuta dok su jeli, a onda se Cobb počeo hihotati.
»Strukturalni problemi«, rekao je. »Što to uopće znači?«

»To znači da je zaplet grozan, što je istina. Iskreno rečeno, meni se nikad nije doista svidio.«

»Uvijek ga možeš objaviti kao samizdat, znaš. Brace će ga staviti na hrpu nepoželjnih
rukopisa na onom svom rasklopnom stolu u dnu knjižare.«

»Molim te«, odvratio je Bruce. »Taj je stol već krcat.«

»Onda, Mercer, ovdje ste već nekoliko dana«, rekla je Myra promijenivši temu. »Možemo li
pitati kako ide s pisanjem?«

»Bolje da ne pitate«, sa osmijehom je odgovorila Mercer.

»Pokušavate li dovršiti knjigu ili započeti novu?«

»Nisam sigurna«, odgovorila je Mercer. »Vjerojatno ću naposljetku odustati od knjige koju

sada pišem i započeti novu. Još uvijek nisam odlučila.«

»Pa, ako vam treba ikakav savjet, o bilo kojem aspektu pisanja ili objavljivanja, ili o
romansama i vezama, hrani, vinu, putovanjima, politici, sve živo pod kapom nebeskom,
došli ste na pravo mjesto. Samo pogledajte ljude oko ovog stola. Sve sami stručnjaci.«

»To sam shvatila.«

5.
U ponoć Mercer je sjedila na donjoj stubi drvenog šetališta s bosim nogama na pijesku, dok
su se valovi kotrljali na žal. Nikad se neće umoriti od zvuka oceana, nježnog oplakivanja
valova kad je more mirno ili žestokog zapljuskivanja kad je oluja. Noćas nije bilo vjetra i
bila je oseka. Jedna je samotna figura u daljini hodala uz rub vode na jug.

Još uvijek je razmišljala o večeri i pokušavala se sjetiti što je više stvari mogla. Što je više o
njoj razmišljala, to joj se izvanrednijom činila. Soba puna pisaca s njihovim nesigurnostima,
taštinama i ljubomorama, a unatoč stalnom dotoku vina, nije izbila nijedna svađa, nije čak
pala nijedna gruba riječ. Komercijalni autori - Amy, Jay i Andy - čeznuli su za pohvalama
kritike, a oni umjetnički vredniji - Leigh, Jay i Mercer - za većim tantijemima. Myri je
bilo svejedno ovako ili onako. Bruce i Noelle držali su se u sredini i ohrabrivali ih sve.

Mercer nije znala kakvo bi mišljenje imala o Bruceu. Prvi dojam bio je prilično pozitivan, ali
ako se uzme u obzir njegov dobar izgled i ležerno ponašanje, Mercer je bila sigurna da svi
vole Brucea, barem u početku. Govorio je dovoljno, ali ne i previše i činio se da nema ništa
protiv da Myri prepusti glavnu riječ. Na kraju krajeva, to je bila njezina zabava, a ona je
očito znala što radi. Bio je potpuno opušten sa svojim društvom i uživao je u
njihovim pričama, šalama, niskim udarcima i uvredama. Mercer je stekla dojam da bi
on učinio sve da im pomogne u karijerama. A oni su se zauzvrat prema njemu ponašali
gotovo ponizno.

Tvrdio je da su mu se svidjele Mercerine dvije knjige, osobito roman, a dovoljno su dugo

razgovarali o njemu da se Mercer uvjeri kako ga je on doista pročitao. Tvrdio je da ga je
pročitao odmah nakon objavljivanja, prije no što je trebala gostovati u Bay Booksu. Otada je
prošlo sedam godina, pa ipak ga se dobro sjećao. Vjerojatno ga je prelistao prije večere, ali
Mercer je ipak bila impresionirana. Pozvao ju je da svrati u knjižaru i potpiše dva primjerka
koja ima u svojoj zbirci. Također je pročitao njezinu knjigu pripovijedaka. Što je najvažnije,
želio je još, možda novi roman ili još priča.

Za Mercer, koja se nekoć smatrala spisateljicom koja obećava, a sada je proživljavala

beskrajnu sušu i bila sputana strahom da joj je karijera možda završena, bilo je utješno da
joj takav znalac kaže tako lijepe stvari i poželi još. U posljednjih nekoliko godina takvo je
ohrabrenje dobila samo od agentice i urednice.

Svakako je bio šarmer, ali nije ni rekao ni učinio ništa što bi prešlo granicu,, premda Mercer
to nije ni očekivala. Njegova je ljupka žena sjedila samo nekoliko desetaka centimetara
dalje. Kad je riječ o zavođenju, pod pretpostavkom da su glasine točne, Mercer je
pretpostavljala da je Bruce Cable u stanju igrati dugu igru isto tako dobro kao i kratku.

Nekoliko je puta tijekom večere pogledala preko stola Cobba i Andyja, pa čak i Myru, i
zapitala se imaju li oni ikakvu predodžbu o mračnoj strani Bruceove ličnosti. Za javnost on
je vodio jednu od najboljih knjižara u zemlji, a istodobno se duboko u sjeni bavio
preprodajom ukradene robe.

Je li uopće znao da mu je na tragu tim profesionalaca osiguravajućeg društva? A da ni FBI

nije daleko iza njih? Ikakve slutnje da će za samo nekoliko mjeseci možda otići u zatvor na
mnogo godina?

Ne, to joj se nije činilo mogućim.

Je li sumnjao u Mercer? Ne, nije. A to ju je dovelo do očiglednog pitanja o tome što da učini
sljedeće. Elaine joj je više nego jedanput savjetovala da uzima stvari dan po dan. Pričekaj da
on pristupi tebi i polako mu se uvuci u život.

Zvuči jednostavno, zar ne?

6.
U ponedjeljak, na Dan sjećanja, Mercer je ostala spavati dokasna i opet propustila izlazak
sunca. Natočila si je šalicu kave i otišla na plažu, koja je zahvaljujući prazniku bila življa, ali
ne i pretrpana. Nakon duge šetnje vratila se u kuću, natočila si još kave i sjela za mali
kuhinjski stol s pogledom na ocean. Otvorila je računalo, pogledala prazan zaslon i uspjela
otipkati: »Prvo poglavlje«.

Pisci se općenito dijele u dvije skupine: jednu čine oni koji pažljivo razrađuju zaplet i znaju
svršetak priče prije no što uopće i počnu pisati, a drugu oni koji to odbijaju učiniti jer
smatraju da će lik, kad ga jednom stvore, sam učiniti nešto zanimljivo. Mercerin stari
roman, onaj koji je upravo odbacila i koji ju je mučio posljednjih pet godina, ubrajao se u
drugu kategoriju. Ali nakon pet godina nitko od likova nije učinio ništa zanimljivo, pa su joj
svi dojadili. Odustani, bila je odlučila. Pusti da roman odleži. Uvijek mu se možeš vratiti.
Napisala je grub sažetak prvog poglavlja novog romana i prešla na sažetak drugog.

Do podneva je napisala sažetke prvih pet poglavlja i bila je iscrpljena.

7.
Promet u Glavnoj ulici bio je spor, a pločnici puni turista koji su došli u grad na praznični
vikend. Mercer je parkirala automobil uz rubnik i otišla do knjižare. Uspjela je izbjeći
Brucea i popela se u kafić na katu, gdje je pojela sendvič i pregledala Times. On je prošao
pokraj nje po espreso i iznenadio se kad ju je vidio.

»Imate li vremena da mi potpišete knjige?« upitao ju je.

»Zato sam i došla.« Odveo ju je u Sobu prvih izdanja u prizemlju i zatvorio vrata. Dva velika
prozora gledala su u glavnu prostoriju pa su mogli vidjeti kako mušterije nedaleko od njih
pregledavaju štandove s knjigama. U sredini sobe stajao je stari stol prekriven papirima i
fasciklima.

»Je li vam ovo ured?« upitala je.

»Jedan od njih. Kad je promet spor, dođem ovamo i malo radim.«

»A kad je promet spor?«

»Ovo je knjižara. Danas je sve puno ljudi. Sutra neće biti nikoga.« Premjestio je katalog koji
je skrivao dva tvrdoukoričena primjerka Listopadske kiše. Dodao joj je olovku i podigao
knjige.

»Već se dugo nisam potpisala na te knjige«, rekla je Mercer. Otvorio je prvu knjigu na
stranicu s naslovom i ona se potpisala, a onda je isto učinila i na drugoj. Jednu je ostavio na
stolu, a drugu vratio na mjesto na polici. Prva izdanja bila su poredana po abecedi
prezimena autora.

»A što su ove knjige?« upitala je mahnuvši prema zidu knjiga.

»Sva prva izdanja autora koji su gostovali u knjižari. Održavamo oko stotinu gostovanja na
godinu, tako da nakon dvadeset godina imam lijepu zbirku. Provjerio sam podatke. Kad ste
vi trebah doći, naručio sam sto dvadeset primjeraka.«

»Sto dvadeset? Zašto tako mnogo?«

»Imam Klub prvih izdanja, oko stotinu najboljih mušterija koje kupe svaku potpisanu
knjigu. To je zapravo prilično dobar mamac. Ako mogu jamčiti prodaju stotinu primjeraka,
izdavači i pisci rado nas uvrštavaju u turneje.«

»I ti ljudi dođu na svako gostovanje?«

»Da bar! Obično dođe oko polovina, što je još uvijek pristojan broj. Trideset posto članova
ne živi u gradu, pa im šaljem knjigu poštom.«

»Što se dogodilo kad sam ja otkazala?«

»Vratio sam knjige.«

»Oprostite zbog toga.«

»To je dio posla.«

Mercer se pomicala uza zid i pregledavala redove knjiga, neke od kojih je prepoznala. Sve
su bili jedini primjerci. Gdje su ostali? Jednu je njezinu knjigu vratio na policu, a drugu je
ostavio na stolu. Gdje ih drži?

»Je li ijedna od ovih knjiga vrijedna?« upitala je.

»Ne osobito. To je impresivna zbirka i meni mnogo znači zato što sam privržen svakoj od
tih knjiga, ali malo koja nešto vrijedi.«

»Zašto?«

»Zato što se prva izdanja tiskaju u prevelikoj nakladi. Prvo izdanje vaše knjige tiskano je u
pet tisuća primjeraka. To nije mnogo, ali knjiga mora biti rijetka da bi bila vrijedna. Katkad
me posluži sreća.« Skinuo je jednu knjigu s gornje police i dodao joj je.

»Sjećate se romana Pijan u Philadelphij? Remek-djela J. P. Walthalla.«

»Naravno.«

»Osvojio je National Book Award i Pulitzera 1999. godine.«

»Pročitala sam tu knjigu na koledžu.«

»Pročitao sam primjerak za kritičare i oduševio se, znao sam da knjiga ima potencijal, pa
sam naručio nekoliko kutija, a to je bilo prije no što je autor odlučio da neće ići na turneju.
Njegov je izdavač ostao bez prebijene pare, a ionako nije bio bogzna kako dobar, pa se
knjiga isprva prodala u šest tisuća primjeraka, što za prvi roman i nije tako loše, ali ni
izdaleka dovoljno. Ali onda je tiskanje prekinuto jer je sindikat otišao u štrajk. Prije prekida
tiskanja tiskano je samo tisuću dvjesto primjeraka, a ja sam imao sreću i dobio
svoje primjerke. Prvi su osvrti bili nevjerojatno pozitivni pa je drugo izdanje, u drugoj
tiskari, tiskano u dvadeset tisuća primjeraka. Udvostručite to za treće i tako dalje. Knjiga se
naposljetku prodala u milijun primjeraka u tvrdim koricama.«

Mercer je otvorila knjigu, okrenula na stranicu sa osnovnim podacima i ugledala riječi

»Prvo izdanje«.

»I koliko ovaj primjerak vrijedi?« upitala je.

»Nekoliko sam primjeraka prodao za pet tisuća dolara. Sada tražim osam. U podrumu još
uvijek imam dvadeset i pet primjeraka.«
Mercer je to zapamtila, ali ništa nije rekla. Vratila mu je knjigu i otišla do drugog zida
prekrivenog knjigama. »Još knjiga iz zbirke«, rekao je Bruce, »ali nisu svi ovi autori
gostovali ovdje.«

Skinula je s police knjigu Kućna pravila Johna Irvinga. »Pretpostavljam da na tržištu postoji
mnogo primjeraka ove knjige.«

»To je John Irving. To je bilo sedam godina nakon Garpa, ali nije za prodaju.«

Vratila je knjigu na mjesto i preletjela naslove knjiga pokraj nje, ali nije našla Garpa.
Pretpostavila je da je i on u podrumu, ali ništa nije rekla. Htjela ga je upitati o najrjeđim
knjigama, ali odlučila je odglumiti da je izgubila interes.

»Jeste li sinoć uživali u večeri?« upitao je Bruce.

Mercer se nasmijala i odmaknula od polica. »Oh, da. Nikad nisam večerala s toliko pisaca.
Mi se obično držimo za sebe, znate?«

»Znam. Vama u čast svi su se pristojno ponašali. Vjerujte mi, atmosfera nije uvijek tako
civilizirana.«

»A zašto?«

»To je neizbježno. Dovedite na okup nekoliko krhkih ega, dodajte piće i možda malo
politike i stvari obično postanu žešće.«

»Jedva čekam da to vidim. Kad će biti sljedeća zabava?«

»S tim društvom nikad se ne zna. Noelle je spomenula mogućnost da organiziramo večeru

za nekoliko tjedana. Uživala je u vašem društvu.«

»I ja u njezinu. Jako je draga.«

»Jako je zabavna i dobra u onome što radi. Trebali biste svratiti u njezin dućan da vidite što
ima.«

»Hoću, premda si baš ne mogu priuštiti skupe stvari.«

Bruce se nasmijao. »U tom slučaju morate pripaziti«, rekao je. »Noelle je vrlo ponosna na
svoj inventar.«

»Sutra ću se naći sa Serenom Rauch na kavi prije gostovanja u knjižari. Upoznali ste je?«

»Naravno. Dvaput je bila ovdje. Ona je prilično intenzivna osoba, ali ugodna. Na turneji je s
dečkom i izdavačem.«

»Vodi pratnju na turneje?«

»Pretpostavljam. To nije tako neuobičajeno. Borila se s drogama i čini se da je pomalo
krhka. Mnogi pisci teško podnose život na turneji i treba im sigurnost.«

»Ne može putovati sama?«

Bruce se nasmijao i činilo se da oklijeva tračati. »Mogao bih vam ispričati mnogo priča, u
redu? Neke tužne, neke smiješne, sve slikovite. Ostavimo ih za neku drugu priliku, možda za
novu dugu večeru.«

»Je li to još uvijek isti dečko? Pitam zato što čitam njezin najnoviji roman, a junakinja nema
problema samo s drogama nego i s muškarcima. Čini se da autorica dobro poznaje
materiju.«

»Ne znam, ali na posljednje dvije turneje vodila je istog dečka.«

»Jadna djevojka dobiva negativne kritike.«

»Da, a baš ih ne podnosi previše dobro. Jutros me nazvao njezin izdavač i zamolio me da ne
predložim večeru poslije gostovanja. Pokušavaju je zadržati podalje od vina.«

»A turneja joj je tek počela?«

»Mi smo joj treća postaja. Moglo bi se pretvoriti u još jednu katastrofu. Pretpostavljam da
uvijek može odustati, kao vi.«

»Ja to toplo preporučujem.«

Uto je kroz prozor provirila jedna prodavačica. »Oprostite što smetam«, rekla je, »ali zove
vas Scott Turow.«'

»Bolje da se javim«, rekao je Bruce.

»Vidimo se sutra«, odvratila je Mercer i otišla do vrata. »Hvala vam što ste mi potpisali
knjige.«

»Rado ću vam potpisati sve primjerke svojih knjiga koje kupite.«

8.
Tri dana poslije Mercer je pričekala do sumraka i otišla na plažu. Izula je sandale i stavila ih
u malu torbicu za rame. Krenula je na jug uz rub vode. Bila je oseka pa je plaža bila široka i
prazna, osim tu i tamo nekog para sa psom. Nakon dvadeset minuta prošla je pokraj redova
stambenih zgrada i krenula prema Ritz-Carltonu pokraj njih. Na drvenom šetalištu otrla je
pijesak sa stopala, obula sandale, prošla pokraj praznog bazena i ušla. Zatekla je
Elaine kako je čeka za stolom u elegantnom baru.
Tessa je obožavala bar u Ritzu. Dva-tri puta svakog ljeta ona i Mercer odjenule bi najbolju
odjeću i odvezle se u Ritz, prvo na piće, a onda i večeru u glasovitom hotelskom restoranu.
Tessa je uvijek počinjala martinijem, samo jednim, a Mercer je do svoje petnaeste godine
naručivala dijetnu sodu. Ali kad je navršila petnaest godina, došla je na ljetne praznike s
lažnom osobnom iskaznicom pa su zajedno popile martini.

Elaine je nekim slučajem sjedila za njihovim omiljenim stolom i kad je Mercer sjela,
preplavila su je sjećanja na baku. Ništa se nije promijenilo. U pozadini je tiho pjevao čovjek
za pijanom.

»Stigla sam danas poslijepodne i pomislila da biste mogli uživati u dobroj večeri«, rekla joj
je Elaine.

»Mnogo sam puta bila ovdje«, odvratila je Mercer osvrćući se oko sebe i upijajući poznate
mirise slanog zraka i panela od hrastovine. »Moja je baka obožavala ovo mjesto. Nije za
ljude s ograničenim budžetom, ali ona bi se povremeno raspojasala.«

»Dakle, Tessa nije bila imućna?«

»Nije. Imala je dovoljno novca, ali bila je štedljiva. Razgovarajmo o nečemu drugom.«

Uto je došao konobar pa su naručile pića.

»Rekla bih da ste imah prilično uspješan tjedan«, rekla je Elaine.

Mercer joj je svake večeri slala e-mail s rekapitulacijom događaja koji bi mogle biti
relevantni za istragu. »Nisam sigurna da znam mnogo više no što sam znala kad sam stigla,
ali uspostavila sam kontakt s neprijateljem.«

»I?«

»I on je doista šarmantan kako ste rekli, vrlo simpatičan. Dobre stvari sprema u podrum, ali
nije spomenuo trezor. Imam dojam da je dolje prilično velik inventar. Njegova je žena u
gradu i nije učinio ništa što bi nagovijestilo da ga zanimam, osim uobičajenog interesa za
pisce.«

»Morate mi ispričati o večeri s Myrom i Leigh.«

Mercer se nasmiješila. »Voljela bih da ste imali skrivenu kameru«, rekla je.
PETO POGLAVLJE
POSREDNIK
1.
Više od šezdeset godina knjižara Stari Boston zauzimala je istu kuću u nizu u Ulici West u
dijelu centra koji se zvao Ladder Blocks. Osnovao ju je poznati antikvar Loyd Stein, a kad je
on 1990. godine umro, preuzeo ju je njegov sin Oscar. Oscar je odrastao u knjižari i
obožavao je knjižarski posao, ali se s vremenom umorio od struke. S pojavom interneta i
općim padom interesa za sve što je povezano s knjigama, postajalo mu je sve teže ostvariti
pristojnu zaradu. Njegov se otac zadovoljavao sitničarenjem s rabljenim knjigama i nadom
u povremeni veliki uspjeh s nekom rijetkom knjigom, ali Oscar je gubio strpljenje. U dobi od
pedeset i osam godina potiho je tražio izlaz.

U četvrtak poslijepodne, u četiri sata Denny je ušao u knjižaru treći dan zaredom i stao
nehajno pregledavati štandove i hrpe rabljenih knjiga. Kad je prodavačica, postarija žena
koja je već desetljećima radila u knjižari, ostavila prednji pult i otišla na kat, Denny je
odabrao stari mekoukoričeni primjerak Velikog Gatsbyja i odnio ga na blagajnu. »Jeste li
našli ono što ste tražili?« sa smiješkom ga je upitao Oscar.

»Ovo će poslužiti«, odvratio je Denny.

Oscar je uzeo knjigu i otvorio unutrašnju stranu korica. »Četiri dolara i trideset centi«,
rekao je.

»Ja zapravo tražim original«, rekao Denny je položivši na pult novčanicu od pet dolara.

»Mislite, prvo izdanje? Gatsbyja?« upitao je Oscar uzevši novčanicu.

»Ne. Originalni rukopis.«

Oscar se nasmijao. Kakav idiot. »Bojim se da vam oko toga ne mogu pomoći, gospodine.«

»Oh, ja mislim da ipak možete.«

Oskar se ukipio i pogledao ga u oči. Dočekao ga je hladan intenzivan pogled, proračunat i

znalački. »Tko ste vi?« upitao je gurnuvši.

»To nikad nećete doznati.«

Oscar je skrenuo pogled i stavio novčanicu u blagajnu, a kad je to učinio, shvatio je da mu se

ruke tresu. Izvadio je nekoliko kovanica i stavio ih na pult. »Sedamdeset centa«, uspio je
reći. »Vi ste jučer bili ovdje, zar ne?«
»I prekjučer.«

Oscar se osvrnuo oko sebe. Bili su sami. Pogledao je malu nadzornu kameru visoko iznad,
usmjerenu na blagajnu. »Ne brinite za kameru«, tiho mu je rekao Denny. »Noćas sam je
onesposobio. A ni kamera u vašem uredu ne radi.«

Oscar je duboko uzdahnuo i objesio ramena. Nakon što je proveo mjesece živeći u strahu,
gubeći san i vireći oko uglova, grozan trenutak napokon je došao. »Jeste li vi policajac?«
upitao je niskim drhtavim glasom.

»Nisam. U posljednje vrijeme izbjegavam policajce, baš kao i vi.«

»Što hoćete?«

»Rukopise. Svih pet.«

»Ne znam o čemu govorite.«

»Zar ne možete smisliti ništa bolje? Nadao sam se nečemu malo originalnijem.«

»Odlazite odavde«, šapnuo je Oscar pokušavajući zvučati što je moguće čvršće.

»Odlazim. Vratit ću se u šest kad zatvarate. Zaključat ćete vrata pa ćemo otići u ured da
malo porazgovaramo. Toplo vam preporučujem da ostanete mirni. Nemate kamo pobjeći i
nitko vam ne može pomoći. A mi vas promatramo.«

Denny je pokupio kovanice, uzeo džepnu knjigu i izašao iz dućana.

2.
Sat poslije odvjetnik po imenu Ron Jazik ušao je u dizalo u saveznoj zgradi u Trentonu i
pritisnuo dugme za prizemlje. U posljednjoj sekundi jedan se neznanac provukao kroz
vrata i pritisnuo dugme za treći kat. Čim su se vrata zatvorila, a oni ostali sami, neznanac je
rekao: »Vi zastupate Jerryja Steengardena, točno? Po nalogu suda.«

»Kvragu, tko ste vi?« upitao ga je Jazik s prezirnim smiješkom.

Neznanac ga je munjevito ošamario izbivši mu naočale s nosa. Željeznim stiskom uhvatio ga

je za grlo i gurnuo mu glavu o stražnji zid dizala. »Nemojte mi se tako obraćati. Imam
poruku za vašeg klijenta. Jedna kriva riječ FBI-u i ljudi će nastradati. Znamo gdje mu živi
majka, a znamo i gdje živi vaša majka.«

Jazik je izbečio oči i ispustio aktovku. Uhvatio je neznanca za ruku, ali smrtonosni stisak
samo se pojačao. Jazik je imao gotovo šezdeset godina i nije bio u dobroj tjelesnoj kondiciji.
Čovjek koji ga je stiskao bio je najmanje dvadeset godina mlađi i trenutačno mu se činio
nevjerojatno snažnim. »Jesam li jasan?« zarežao je neznanac. »Shvaćate li?«
Dizalo se zaustavilo na trećem katu i kad su se vrata otvorila, neznanac ga je ispustio i
gurnuo u kut. Jazik je pao na koljena. Neznanac je prošao pokraj njega i izašao iz dizala kao
da se ništa nije dogodilo. Nitko nije čekao na ulazak i Jazik je hitro ustao, pronašao naočale,
podigao aktovku i stao razmišljati o opcijama. Boljela ga je vilica, a u ušima mu je zvonilo.
Prva mu je pomisao bila da pozove policiju i izvijesti ih o napadu. U prizemlju su stajali
savezni maršali i možda bi mogao pričekati s njima dok se ne pojavi njegov napadač. Ali na
putu u prizemlje zaključio je da je možda najbolje ne pretjerivati s reakcijom. Kad je došao
do prizemlja, opet je počeo disati. Pronašao je toalet, poprskao lice vodom i pogledao se u
ogledalu. Desna strana lica bila mu je crvena, ali ne i natečena.

Fizička senzacija primanja takvog udarca bila je omamljujuća i bolna. Osjetio je nešto toplo
u ustima i ispljunuo krv u umivaonik.

S Jerryjem Steengardenom nije razgovarao više od mjesec dana. Nisu imali mnogo tema za
raspravu. Sastanci su im uvijek bili kratki jer Jerry nije imao što reći. Neznanac koji ga je
upravo ošamario i zaprijetio mu nije imao mnogo razloga za brigu.

3.
Denny se vratio u knjižaru nekoliko minuta prije šest i zatekao Oscara kako ga nervozno
čeka za prednjim pultom. Prodavačica je već otišla, a i mušterije. Denny je bez riječi
okrenuo natpis »Otvoreno/Zatvoreno«, zaključao vrata i ugasio svjetla. Popeli su se
stubama u mali nakrcani ured u kojem je Oscar volio provoditi dane dok je netko drugi
radio u prizemlju. Sjeo je za stol i pokazao na jedini stolac koji nije bio prekriven
časopisima.

Denny je sjeo. »Ne gubimo vrijeme, Oscare«, počeo je. »Znam da si kupio rukopise za pola
milijuna dolara. Poslao si novac na račun na Bahamima. Odande je prebačen na račun u
Panami, gdje sam ga pokupio. Minus, naravno, postotak za našeg posrednika.«

»Dakle, vi ste kradljivac?« mirno je odvratio Oscar. U međuvremenu je uz pomoć nekoliko

tableta uspio smiriti živce.

»Nisam to rekao.«

»Kako da znam da niste policajac i da niste ozvučeni?« upitao je Oscar.

»Ako me želiš pretražiti, samo naprijed. Kako bi policajac znao koliko si mi platio? Odakle
bi policajac mogao znati pojedinosti o putu novca?«

»Siguran sam da je FBI u stanju sve otkriti.«

»Kad bi oni znali ono što ja znam, jednostavno bi te uhitili, Oscare. Opusti se, nitko te neće
uhititi. Ni mene. Vidiš, Oscare, ja ne mogu otići na policiju, a ne možeš ni ti. Obojica smo
krivi kao sam vrag i ako nas uhvate, čeka nas duga kazna u saveznom zatvoru. Ali to se neće
dogoditi.«

Oscar mu je želio vjerovati i osjetio je malo olakšanje. Ali bilo je očito da je suočen s
nekoliko neposrednih problema. Duboko je uzdahnuo i rekao: »Nemam ih.«

»Pa gdje su onda?«

»Zašto ste ih prodali?«

Denny je prekrižio noge i opustio se na starom stolcu. »Izgubio sam živce. FBI je uhvatio
dvojicu mojih prijatelja dan nakon krađe. Morao sam sakriti plijen i pobjeći iz zemlje.
Pričekao sam mjesec dana, a onda dva. Kad su se stvari malo smirile, vratio sam se i
posjetio jednog preprodavača u San Franciscu. On mi je rekao da poznaje čovjeka koji je
zainteresiran za kupnju, jednog Rusa koji je za njih spreman platiti deset milijuna. Ali to je
bila laž. Otišao je FBI-u. Imali smo zakazan sastanak na koji sam trebao donijeti
jedan rukopis kao dokaz, ali ondje me čekao FBI.«

»Kako ste to doznali?«

»Stavili smo mu prislušni uređaj na telefon prije no što smo došli. Mi smo vrlo vješti,
Oscare. Vrlo strpljivi. Vrlo profesionalni. Malo je nedostajalo da nas uhite pa smo opet
pobjegli iz zemlje kako bi se stvari ohladile. Znao sam da FBI ima moj precizan opis pa sam
ostao izvan zemlje.«

»Prisluškujete li moje telefone?«

Denny je kimnuo i nasmiješio se. »Fiksne telefone. Nismo ti mogli hakirati mobitel.«

»A kako ste me našli?«

»Otišao sam u Georgetown i naposljetku uspostavio kontakt s tvojim starim prijateljem

Joelom Ribikoffom. Našim posrednikom. Nisam mu vjerovao - kome čovjek u ovom poslu
uopće može vjerovati - ali tada sam se očajnički želio riješiti rukopisa.«

»Vi i ja nikad se nismo trebali sresti.«

»To je bio plan, zar ne? Ti si poslao novac, ja sam dostavio robu, a onda sam opet nestao.
Sada sam se vratio.«

Oscar je škljocnuo zglobovima ne šakama i pokušao ostati miran. »A Ribikoff? Gdje je on

sada?«

»Mrtav je. Umro je groznom smrću, Oscare. Bilo je strašno. Ali prije smrti dao mi je ono što
sam želio. Tebe.«

»Ja nemam rukopise.«

»Dobro. Što si onda učinio s njima?«

»Prodao sam ih. Riješio sam ih se što sam brže mogao.«

»Gdje su, Oscare? Naći ću ih, a trag je već krvav.«

»Ne znam gdje su, kunem se.«

»Pa tko ih onda ima?«

»Gledajte, treba mi vremena da razmislim. Rekli ste da ste strpljivi, pa dajte mi malo
vremena.«

»Pošteno. Vratit ću se za dvadeset četiri sata. I nemoj pokušati pobjeći, to bi bilo glupo.
Ionako se nemaš kamo skriti, a nastradat ćeš ako pokušaš. Mi smo profesionalci, Oscare, a ti
si običan nesposobnjaković.«

»Neću pobjeći.«

»Dvadeset i četiri sata i vratit ću se po ime tog tipa. Ako mi kažeš kako se zove, možeš
zadržati novac i nastaviti sa svojim životom. Ja te neću cinkati. Dajem ti riječ.«

Denny je skočio na noge i izašao iz ureda. Oscar je buljio u vrata i slušao Dannyjeve korake
na stubama. Čuo je kako se vrata otvaraju uz zveket malog zvonca, a onda tiho zatvaraju.

Zagnjurio je lice u ruke i suspregnuo suze.

4.
Dvije ulice dalje Denny je sjedio u hotelskom baru i jeo pizzu kad mu je zavibrirao mobitel.
Bilo je gotovo devet navečer i poziv je kasnio. »Reci«, rekao je i osvrnuo se oko sebe. Mjesto
je bilo gotovo prazno.

»Zadaća obavljena«, odvratio je Rooker. »Uhvatio sam Jazika u dizalu i morao sam ga malo
išamarati. Zapravo je bilo prilično zabavno. Prenio sam mu poruku i sve je dobro prošlo.
Petrocelli je predstavljao malo veći problem jer je ostao raditi dokasna. Uhvatio sam ga
prije otprilike sat vremena na parkiralištu pred uredom. Nasmrt se preplašio. Mali
mlakonja. Isprva je poricao da zastupa Marka Driscolla, ali brzo je posustao. Nisam ga
morao udariti, ali bio sam blizu.«

»Nema svjedoka?«

»Nijednog. Čist bijeg kod obojice.«

»Lijep posao. Gdje si sad?«

»Vozim. Stići ću za pet sati.«

»Požuri. Sutra bi trebalo biti zabavno.«

5.
Rooker je ušao u knjižaru pet minuta prije šest sari i pretvarao se da pregledava knjige. Nije
bilo drugih mušterija. Oscar se nervozno vrpoljio iza prednjeg pulta, ali ga je držao na oku.
»Oprostite, gospodine, ali zatvaramo«, rekao je u šest. U tom trenutku u knjižaru je ušao
Denny, zatvorio vrata za sobom i okrenuo natpis »Otvoreno/ Zatvoreno«. Pogledao je
Oscara, pokazao Rookera i rekao: »On je sa mnom.«

»Ima li još koga ovdje?« upitao je.

»Nema. svi su otišli.«

»Dobro. Ostat ćemo ovdje«, odvratio je Denny i zakoračio prema Oscaru, a Rooker mu se
pridružio. Obojica su stajala dovoljno blizu da ga mogu udariti i zabuljili su se u njega. Nitko
se nije pomaknuo. »U redu, Oscare«, rekao je Denny. »Imao si malo vremena za
razmišljanje. Što si odlučio?«

»Morate mi obećati da ćete štititi moj identitet.«

»Ja ne moram ništa štititi«, zarežao je Denny. »Ali već sam ti rekao da nitko nikad neće
doznati. Što bih ja dobio od otkrivanja tvojeg sudjelovanja? Ja želim rukopise, Oscare, ništa
drugo. Reci mi kome si ih prodao i nikad me više nećeš vidjeti. Ah ako me prevariš, znaš da
ću se vratiti.«

Oscar je znao. Oscar je vjerovao. Jedino što je u tom groznom trenutku želio bilo je da se
zauvijek riješi ovog tipa. Zatvorio je oči i rekao: »Prodao sam ih preprodavaču koji se zove
Bruce Cable. On je vlasnik lijepe knjižare na otoku Camino na Floridi.«

Denny se nasmiješio i upitao: »Koliko ti je platio?«

»Milijun.«

»Lijep posao, Oscare. Nije loša zarada.«

»Biste li, molim vas, sada otišli?«

Denny i Rooker bijesno su ga pogledali ne pomaknuvši ni mišić. Deset dugih sekundi Oscar
je mislio da je mrtav. Srce mu je lupalo dok je pokušavao disati.

Zatim su otišli ne rekavši nijednu riječ.

ŠESTO POGLAVLJE
IZMIŠLJOTINA
1.
Ulazak u Noellinu Provansu nalikovao je na ulazak u jednu od njezinih zgodnih ilustriranih
knjiga. Prednja prostorija bila je puna rustikalnog provansalskog namještaja, ormara,
toaletnih stolića, bifea i fotelja, udobno aranžiranih na starim, kamenim podnim pločicama.
Pokrajnji stolovi bili su nakrcani starim vrčevima, loncima i košarama. Zidovi u boji
breskve bili su ukrašeni svijećnjacima, potamnjelim ogledalima i portretima
davno zaboravljenih baruna i njihovih obitelji u požutjelim okvirima. Mirisne
svijeće isijavale su gustu aromu vanilije. Sa stropa od drva i gipsa u grozdovima su visjeli
svijećnjaci. Sa skrivenih zvučnika u pozadini tiho je svirala neka opera. Mercer je ostala
zadivljena dugim, uskim stolom za kušanje vina u pokrajnjoj prostoriji, postavljenim za
večeru, s tanjurima i zdjelama žute i maslinastozelene boje, osnovnih boja rustikalnog
provansalskog posuđa. Uza zid, pokraj prednjeg prozora stajao je pisaći stol, prekrasni
rukom obojeni komad namještaja za kojim je trebala čeznuti. Prema Elaine, stajao je tri
tisuće dolara i bio savršen za njihove potrebe.

Mercer je proučila sve četiri Noelline knjige pa je Iako prepoznavala namještaj i pokućstvo.
Divila se pisaćem stolu kad je Noelle ušla u prostoriju i rekla: »Zdravo, Mercer. Kakvo
ugodno iznenađenje.« Po francuskom običaju, poljubila ju je u oba obraza.

»Ovo je mjesto prekrasno«, odvratila je Mercer gotovo sa strahopoštovanjem.

»Dobrodošla u Provansu. Što vas dovodi ovamo?«

»Oh, ništa posebno. Samo razgledavam. Jako mi se sviđa ovaj stol«, rekla je Mercer
dodirnuvši pisaći stol. U Noellinim je knjigama vidjela najmanje tri takva.

»Pronašla sam ga na tržnici u selu Bonnieux, nedaleko od Avignona. Trebali biste ga imati.
Savršen je za ono čime se vi bavite.«

»Prvo moram prodati nekoliko knjiga.«

»Dođite. Pokazat ću vam naokolo.« Uhvatila je Mercer za ruku i stala je voditi od jedne
prostorije do druge, sve ispunjene pokućstvom ravno iz knjiga. Zatim ju je elegantnim
stubištem od bijelog kamena, s ogradom od lijevanog željeza odvela na kat i skromno joj
pokazala inventar - još ormara, kreveta, toaletnih stolića i stolova, a svaki je komad imao
svoju priču. Noelle je tako privrženo govorila o svojoj zbirci kao da se ne želi odvojiti ni od
jednog komada. Mercer je primijetila da nijedan komad na katu nema privjesak s cijenom.
Noelle je u stražnjem dijelu dućana u prizemlju imala maleni ured, a pokraj njegovih vrata
stajao je maleni stol za kušanje vina s preklopnim vrhom. »Popijmo šalicu čaja«, rekla je
pokazavši maleni stolac pokraj stola. Mercer je sjela pa su čavrljale dok je Noelle zagrijavala
vodu na malenom štednjaku pokraj mramornog sudopera.

»Jako mi se sviđa onaj pisaći stol«, rekla je Mercer. « Ali bojim se pitati koliko stoji.«

»Za vas, draga, ima posebnu cijenu«, sa smiješkom je odvratila Noelle. »Za sve druge stoji
tri tisuće, ali vi ga možete dobiti za upola manje.«

»To mi je još uvijek mnogo. Dajte da razmislim o tome.«

»Gdje sada pišete?«

»Na malom kuhinjskom stolu s pogledom na ocean, ali to ne funkcionira. Nisam sigurna je li
problem u stolu ili u oceanu, ali riječi nikako da dođu.«

»O čemu se radi u knjizi?«

»Nisam sigurna. Pokušavam započeti novi roman, ali baš mi ne ide bogzna kako.«

»Upravo sam pročitala Listopadsku kišu i mislim da je sjajna.«

»Vrlo ste ljubazni.« Mercer je bila dirnuta. Otkako je došla na otok, troje je ljudi izrazilo
divljenje njezinu prvom romanu, što je više ohrabrenja no što je dobila u posljednjih pet
godina.

Noelle je spustila na stol porculanski komplet za čaj i vješto natočila kipuću vodu u sparene
šalice. Obje su dodale kocku šećera, ali ne i mlijeko. Dok su miješale čaj, Noelle je upitala:
»Razgovarate li o svom djelu? Pitam vas zato što pisci uglavnom previše pričaju o onome
što su napisali ili što bi željeli napisati, ali ima i takvih kojima je to iz nekog razloga mrsko.«

»Ja radije ne govorim, osobito o onome što trenutačno pišem. Moj mi se prvi roman čini
zastario, kao da sam ga napisala prije mnogo godina. Na mnoge načine, prokletstvo je kad
objavite knjigu tako mladi. Očekivanja su visoka, postoji pritisak, književni svijet očekuje
sjajan opus. A onda prođe nekoliko godina bez knjige, a zvijezda, koja je svojedobno
obećavala, polako pada u zaborav. Nakon Listopadske kiše moja mi je prva agentica
savjetovala da što brže objavim drugi roman. Rekla je da se kritičarima, budući da
su nahvalili moj prvi roman, sigurno neće svidjeti drugi, kakav god bio, pa je bolje da što
prije prebrodim prokletstvo drugog romana. Što je vjerojatno dobar savjet, ali problem je
bio u tome što nisam imala drugi roman. Pretpostavljam da još tragam.«

»Za čim? «

»Za pričom.«
»Većina pisaca kaže da prvo dolaze likovi. Kad njih postave na pozornicu, nekako nađu i
zaplet. Vi ne?«

»Još ne.«

»A što vas je nadahnulo za Listopadsku kišu ?«

»Kad sam bila na koledžu, pročitala sam članak o nestalom djetetu koje nikad nije bilo
pronađeno i o tome kako je to djelovalo na obitelj. Bila je to nevjerojatno tužna,
nezaboravna priča, ali na mnoge načine i prekrasna. Nisam je mogla zaboraviti pa sam
posudila zaplet, posve ga fikcionalizirala i napisala roman u manje od godinu dana. Sada je
teško povjerovati da sam tako brzo radila. U ono doba jedva sam čekala svako jutro, prvu
šalicu kave i sljedeću stranicu. Sad mi se to ne događa.«

»Sigurna sam da će vam se opet dogoditi. Sada ste na savršenom mjestu da se posvetite
isključivo pisanju.«

»Vidjet ćemo. Iskreno, Noelle, moram prodati nekoliko knjiga. Ne želim raditi kao
profesorica i ne želim tražiti posao. Čak sam razmišljala o tome da uzmem pseudonim i
pišem krimiće ili nešto što bi se prodavalo.«

»To nije sramota. Prodajte nekoliko knjiga pa onda možete pisati o čemu god želite.«

»Plan postupno dobiva oblik.«

»Jeste li razmišljali o tome da porazgovarate s Bruceom?«

»Ne. Zašto?«

»Bruce poznaje tu struku i s poslovne i s umjetničke strane. On čita sve, poznaje stotine
pisaca, agenata i urednika, a oni ga često mole za mišljenje. Ne nužno savjete. On ih ne želi
davati ako ga ne zamole. Sviđate mu se i vi i vaše knjige. Vjerojatno bi vam mogao dati neki
koristan savjet.«

Mercer je slegnula ramenima kao da to možda i nije tako loša ideja. Uto su se otvorila
prednja vrata i Noelle je rekla: »Oprostite, ali možda imam mušteriju.« Ustala je od stola i
izašla. Mercer je nekoliko trenutaka pijuckala čaj osjećajući se kao varalica. Nije ovamo
došla kupovati namještaj, razgovarati o pisanju i pretvarati se da je još jedan osamljeni,
nespokojni autor koji pokušava naći prijatelje. Ne, došla je u potrazi za svakim komadićem
informacija koji bi mogla prenijeti Elaine, koja bi ga jednog dana mogla upotrijebiti protiv
Noelle i Brucea. Osjetila je oštru bol duboko u utrobi, a onda ju je prožeo val mučnine.
Strpljivo je pričekala da prođe, a onda je ustala i pribrala se. Otišla je u prednju prostoriju
gdje je Noelle razgovarala s mušterijom koja je davala dojam da ozbiljno razmišlja o kupnji
toaletnog stolića.

»Moram ići«, rekla je Mercer.

»Naravno«, gotovo je šaptom odvratila Noelle. »Bruce i ja jako bismo vas rado uskoro
vidjeli na večeri.«

»Baš lijepo od vas. Slobodna sam ostatak ljeta.«

»Nazvat ću vas.«

2.
Dok je Noelle tog poslijepodneva aranžirala kolekciju malih keramičkih urna, u dućan je
ušao jedan dobro odjeven par u četrdesetima. Na prvi je pogled zaključila da su mnogo
imućniji od prosječnih turista koji svraćaju u dućan s ulice i razgledavaju dok ne vide cijene,
a onda žurno izađu praznih ruku.

Predstavili su se kao Luke i Carol Massey iz Houstona, rekli da su na nekoliko dana odsjeli u
Ritzu i da im je ovo prvi posjet otoku. Čuli su za dućan, čak su vidjeli i internetsku stanicu, i
odmah ih je privukao blagovaonički stol s pločicama na gornjoj površini koji je bio star
stotinu godina i trenutačno najskuplji komad namještaja u dućanu. Luke je zamolio krojački
metar i Noelle mu ga je dodala. Izmjerili su stol sa svih strana, mrmljajući jedno drugom da
bi bio savršen za blagovaonicu u kući za goste. Luke je zasukao rukave, a Carol je upitala
mogu li fotografirati. Naravno, odvratila je Noelle. Izmjerili su dva toaletna stolića i dva
velika ormara i usput postavljali inteligentna pitanja o drvu, obradi i povijesti tih komada.
Gradili su novi dom u Houstonu i željeli da stvara dojam farmerske kuće u Provansi, u kojoj
su proveli godišnji odmor prije godinu dana, pokraj sela Roussillon u Vaucluseu. Što su
dulje ostali, to su se više počeli oduševljavati gotovo svime što je Noelle imala u ponudi. Kad
ih je odvela na kat, gdje je držala skuplji namještaj, njihovo se zanimanje intenziviralo.
Nakon sat vremena u dućanu, u gotovo pet poslijepodne, Noelle je otvorila bocu šampanjca
i napunila tri čaše. Dok je Luke mjerio sofu, a Carol fotografirala, Noelle se ispričala i sišla u
prizemlje da provjeri prednju prostoriju. Kad su dva zaostala kupca otišla, zaključala
je vrata i vratila se bogatim Teksašanima.

Okupili su se oko starog comptoira 2 i krenuli na posao. Luke je postavljao pitanja o dostavi i
skladištenju. Njihov novi dom neće biti dovršen barem još šest mjeseci pa su upotrebljavali
skladište za skupljanje namještaja i pokućstva. Noelle ih je uvjerila da dostavlja kupljene
predmete diljem zemlje i da to ne predstavlja problem. Carol je fotografirala komade koje je
odmah željela kupiti, a jedan od njih bio je pisaći stol. Noelle joj je rekla da stol nije
na prodaju jer ga čuva za nekoga drugog, ali da bi za skorašnjeg putovanja u Provansu lako
mogla nabaviti drugi. Zatim su otišli u njezin ured u prizemlju, gdje je natočila još
šampanjca i počela raditi na obračunu. Ukupna cijena iznosila je 160 000 dolara, koja ih nije
zabrinula. Natezanje oko cijena sačinjavalo je dio posla, ali Masseyjevi nisu bili

2 Kuhinjski pult, šank (franc.).

zainteresirani za cjenkanje. Luke je spustio na stol crnu kreditnu karticu kao da vraća
sitniš, a Carol je potpisala narudžbu.

Na ulaznim vratima zagrlili su se kao stari prijatelji i najavili da bi sutra mogli opet
navratiti. Kad su otišli, Noelle se pokušala sjetiti kad je posljednji put ostvarila tako veliku
prodaju, ali nije joj uspjelo.

Sutradan ujutro, u deset sati i pet minuta Luke i Carol živahno su ušli u dućan s vedrim
osmijesima i velikom energijom. Rekli su da su proveli pola noći pregledavajući fotografije i
mentalno pomičući komade svojim nedovršenim domom i... pa, zaključili su da žele još.
Arhitekt im je e-mailom poslao crteže prvih dvaju katova s mjerama i oni su u njih skicirali
dizajn i smještaj Noellina namještaja. Noelle nije mogla previdjeti da kuća zauzima tisuću
sedamsto pedeset četvornih metara. Otišli su na kat i proveli cijelo prijepodne mjereći
krevete, stolove, stolce i ormare, pa su naposljetku potpuno ispraznili Noellin inventar.
Račun drugog dana iznosio je preko 300 000 dolara, a Luke je opet izvukao svoju crnu
kreditnu karticu.

Kad je došlo vrijeme za ručak, Noelle je zatvorila dućan i odvela ih u popularni bistro iza
ugla. Dok su oni jeli, njezin je odvjetnik provjerio vrijednost Lukeove kreditne kartice i
utvrditi da Masseyjevi mogu kupiti što god požele. Također je pokušao utvrditi pozadinu
njihova bogatstva, ali nije bogzna što otkrio. Ali je li to važno? Ako je crna kartica valjana,
koga briga odakle dolazi novac?

»Kad namjeravate nabaviti još inventara?« upitala je Carol za ručkom.

»Pa, očito, čim prije«, odgovorila je Noelle nasmijavši se: »Planirala sam otputovati u
Francusku početkom kolovoza, ali sada kad više nemam što prodavati, morat ću to ubrzati.«

Carol je pogledala Lukea, koji se iz nekog razloga doimao malo pokunjeno. »Samo sam
znatiželjan«, rekao je: »Pitao sam se ne bismo li se mogli naći ondje i kupovati zajedno.«
Obrada Knjige.Club.

»Obožavamo Provansu«, dodala je Carol. »Bio bi užitak krenuti u lov na antikni namještaj s
nekim poput vas.«

»Mi nemamo djece i volimo putovati, osobito u Francusku«, rekao je Luke, »a taj antikni
namještaj nam se doista sviđa. Čak tražimo novog dizajnera koji bi nam mogao pomoći s
podovima i tapetama.«

»Pa, ja slučajno znam svakoga u ovom poslu«, odgovorila je Noelle: »Kad biste željeli poći?«

Masseyjevi su se pogledali kao da se pokušavaju sjetiti svog pretrpanog rasporeda. »Za dva
tjedna putujemo poslovno u London«, odgovorio je Luke: »Nakon toga mogli bismo vam se
pridružiti u Provansi.«

»Je li to prerano?« upitala je Carol.

»Dalo bi se organizirati«, odgovorila je Noelle nakon kratkog razmišljanja. »Ja odlazim
onamo nekoliko puta na godinu, čak imam i stan u Avignonu.«

»Sjajno«, rekla je Carol s velikim uzbuđenjem. »Bit će to pustolovina. Već vidim naš dom
ispunjen stvarima koje ćemo naći u Provansi.«

»Popijmo u čast lova na antikni namještaj u južnoj Francuskoj«, rekao je Luke podigavši
čašu vina.

3.
Tri dana poslije prvi kamion napunjen većinom Noellina inventara napustio je otok Camino
i krenuo prema skladištu u Houstonu, gdje ga je čekao velik prostor. Stotinu četvornih
metara unajmljeno je za Lukea i Carol Massey. Ali račun će naposljetku prijeći preko stola
Elaine Shelby.

Za nekoliko mjeseci, kad projekt završi, ovako ili onako, lijepi antikni namještaj polako će
se opet vratiti na tržište.

4.
Mercer je u sumrak izašla na plažu i krenula na jug uz rub vode. Ubrzo su je na kratak
razgovor zaustavili Nelsonovi, koji su stanovali u četvrtoj kući prema jugu, dok joj je njihov
mješanac njuškao gležnjeve. Bili su u sedamdesetima i hodali su plažom držeći se za ruke.
Bili su pretjerano znatiželjni i već su izvukli razlog za Mercerine male praznike.
»Sretno pisanje«, rekao joj je gospodin Nelson kad su krenuli dalje. Nekoliko minuta poslije
zaustavila ju je gospođa Alderman, iz osme kuće prema sjeveru, koja je izvela svoje dvije
pudlice u šetnju i uvijek izgledala kao da očajnički želi ljudski kontakt. Mercer nije bila
očajna, ali uživala je u susjedstvu.

Kad je već stigla gotovo do mola, udaljila se od vode i prišla drvenom šetalištu. Elaine se
vratila u grad i zatražila da se nađu. Čekala ju je na malenoj terasi pred kućom koju je
unajmila za operaciju. Mercer je već jedanput bila ondje i nije vidjela nikoga osim Elaine.
Ako su drugi bili uključeni u nadzor ili ako ju je netko pratio, nije toga bila svjesna. Elaine
joj nije dala određen odgovor kad ju je o tome ispitivala.

Otišle su u kuhinju. »Biste li željeli štogod popiti?« upitala je Elaine.

»Samo čašu vode.«

»Jeste li večerali?«

»Nisam.«

»Onda bismo mogle naručiti pizzu, sushi ili kinesku hranu. Što biste željeli?«
»Zapravo nisam gladna.«

»Nisam ni ja. Sjednimo ovdje«, rekla je Elaine pokazujući maleni kuhinjski stol između
kuhinje i radne sobe. Otvorila je hladnjak i izvadila dvije boce vode. Mercer je sjela i
pogledala naokolo. »Ovdje ste odsjeli?« upitala je.

»Da, na dvije noći.« Elaine joj je sjela preko puta.

»Sama?«

»Da. Od danas nema nikoga drugog na otoku. Dolazimo i odlazimo.«

Mercer ju je već htjela upitati na koga se odnosi to »mi«, ali naposljetku se predomislila.

»Dakle, vidjeli ste Noellin dućan«, rekla je Elaine. Mercer je kimnula. Njezino je večernje
izvješće e-mailom bilo namjerno nejasno.

»Pričajte mi o tome. Opišite mi raspored.«

Mercer joj je opisala svaku prostoriju sa izlošcima, na katu i u prizemlju, dodajući što je
moguće više pojedinosti. Elaine ju je pažljivo slušala, ali nije pravila bilješke. Bilo je očito da
mnogo zna o dućanu.

»Postoji li podrum?« upitala je Elaine.

»Da, uzgred ga je spomenula. Rekla je da dolje ima radionicu, ali nije mi ga pokazala.«

»Ona čuva pisaći stol za vas. Pokušali smo ga kupiti, ali rekla je da nije na prodaju. Uskoro
ćete ga kupiti, ali možda ćete željeti da se oboji. Možda će to obaviti u podrumu, a vi ćete
možda poželjeti pogledati uzorak nove boje. Moramo vidjeti podrum jer se naslanja na
podrum knjižare.«

»Tko je pokušao kupiti stol?«

»Mi. Dobri momci, Mercer. Niste sami.«

»Zašto me to ne tješi?«

»Nitko vas ne promatra. Kao što sam rekla, mi dolazimo i odlazimo. «

»U redu. Recimo da me pozove u podrum. I što onda?«

»Pogledajte ga. Promatrajte. Zapamtite sve. Ako imamo sreće, ondje možda postoje vrata
koja vode u knjižaru.«

»Ne vjerujem u to.«

»Ni ja, ali moramo znati. Je li zid od betona, cigle ili drva? Možda ćemo jednoga dana morati
proći kroz njega. Ili jedne noći. Što je s nadzornim kamerama u dućanu?«

»Postoje dvije kamere, jedna je usmjerena na ulazna vrata, a druga je iznad male kuhinje
straga. Možda ih ima još, ali ja ih nisam vidjela. Na katu nema nijedne, ali sigurna sam da to
već znate.«

»Da, ali u ovom poslu sve se mora triput provjeriti. Nikad ne prestajemo skupljati
informacije. Kako se zaključavaju prednja vrata?«

»Imaju običnu bravu s ključem. Ništa posebno.«

»Jeste li vidjeli stražnja vrata?«

»Nisam, ali nisam došla do samog kraja. Mislim da straga postoji još prostorija.«

»Sa istočne je strane knjižara, a sa zapadne agencija za nekretnine. Postoje li vrata koja ih
spajaju?«

»Ja ih nisam vidjela.«

»Dobar posao. Ovdje ste tri tjedna, Mercer, a sjajno ste se uklopili i niste pobudili sumnju.
Upoznali ste prave ljude i vidjeli sve što ste mogli. Vrlo smo zadovoljni. Ali moramo nešto
poduzeti.«

»Sigurna sam da imate nešto u rukavu.«

»Točno.« Elaine je prišla sofi, uzela tri knjige i spustila ih na sredinu stola. »Evo priče. Tessa
je napustila Memphis 1985. godine i zauvijek se preselila ovamo. Kako znamo, oporukom je
ostavila trećinu kuće svakome od troje djece. Vama je ostavila dvadeset tisuća dolara za
koledž. Imala je još šestero unuka: Connie, Holsteadovu grupu u Kalifomiji i Janeino jedino
dijete, Saru. Vi ste jedini dobili specifični dar.«

»Ja sam bila jedini unuk kojeg je voljela.«

»Točno, tako da naša nova priča glasi otprilike ovako. Nakon što je umrla, vi i Connie
pregledavali ste neke njezine osobne stvari, sitnice koje nije spomenula u oporuci, i odlučile
ste ih podijeliti. Nekoliko odjevnih premeta, nekoliko starih fotografija, možda neku jeftinu
umjetninu, nije važno. Sami smislite što. Vama je pripala kutija knjiga, uglavnom dječjih
knjiga koje vam je Tessa kupovala tijekom godina. Ali na dnu ste našli ove tri knjige, sve
prva izdanja iz javne knjižnice u Memphisu, sve ih je posudila Tessa 1985. godine. Kad se
Tessa preselila na plažu, namjerno ili slučajno donijela je te knjige sa sobom. A nakon
trideset godina, knjige su u vašem posjedu.«

»Jesu li vrijedne?«

»Da i ne. Pogledajte knjigu na vrhu.«

Mercer ju je uzela. Bio je to roman Osuđenik Jamesa Leeja Burkea. Knjiga je izgledala
savršeno uščuvana, ovitak je bio netaknut i zaštićen plastikom. Mercer ju je otvorila,
okrenula stranicu sa osnovnim podacima i ugledala riječi »Prvo izdanje«.

»Kao što vjerojatno znate«, rekla je Elaine, »to je zbirka Burkeovih pripovijedaka koja je
privukla veliku pozornost 1985. godine. Kritičarima se zaista svidjela, a i dobro se
prodavala.«

»Koliko vrijedi?«

»Ovaj primjerak kupili smo prošlog tjedna za pet tisuća dolara. Prvo je izdanje bilo malo i
nema mnogo primjeraka u optjecaju. Na stražnjoj strani ovitka možete vidjeti crtični kod.
Knjižnica u Memphisu upotrebljavala ih je 1985. godine, tako da je knjiga gotovo
neobilježena. Naravno, crtični kod smo dodali mi, a sigurna sam će Cable znati nekoga tko
ga može odstraniti. To baš nije teško.«

»Pet tisuća dolara«, ponovila je Mercer držeći knjigu kao da drži zlatnu polugu.

»Da, a nabavili smo je od uglednog preprodavača. Plan je da vi spomenete tu knjigu Cableu.

Ispričajte mu kako ste do nje došli, ali nemojte mu je pokazati, barem ne odmah. Recite mu
da niste sigurni što da učinite. Tessa je očigledno zadržala knjigu koja joj ne pripada. Zatim
ste je uzeli vi, ali ona vam je nije oporučno ostavila pa ni vi nemate legalno pravo na nju.
Knjiga pripada knjižnici u Memphisu, ali nakon trideset godina, kome je do toga stalo?
I, naravno, treba vam novac.«

»Činite Tessu kradljivicom?«

»To je izmišljena priča, Mercer.«

»Nisam sigurna da želim ukaljati ugled svoje pokojne bake.«

»Ključna je riječ >pokojne<. Tessa je mrtva jedanaest godina i ništa nije ukrala. Izmišljotinu
koju ispričate Cableu čut će samo on.«

Mercer je polako uzela drugu knjigu. Bio je to roman Krvavi meridijan Cormaca McCarthyja,
u izdanju Random Housea, 1985. godine, prvo izdanje sa sjajnim ovitkom. »Koliko ova
vrijedi?« upitala je.

»Prije nekoliko tjedana kupili smo je za četiri tisuće.«

Mercer ju je odložila i uzela treću knjigu. Bila je to Usamljena golubica Larryja McMurtryja,
u izdanju Simona & Schustera, također iz 1985. godine. Knjiga je očito prošla kroz mnoge
ruke, premda je ovitak bio netaknut.
»Ova je knjiga malo drukčija«, rekla je Elaine. »Simon & Schuster predvidio je dobru
prodaju pa je prvo izdanje bilo tiskano u četrdesetak tisuća primjeraka, tako da u rukama
kolekcionara postoji mnogo primjeraka, što očigledno smanjuje njezinu vrijednost.

Platili smo je petsto dolara, a onda joj dodali novi ovitak kako bismo udvostručili
vrijednost.«

»Ovitak je krivotvorina?« upitala je Mercer.

»Da, to se u struci stalno događa, barem među lopovima. Savršeno krivotvoren ovitak
značajno uvećava vrijednost. Našli smo dobrog krivotvoritelja.«

Mercer je još jedanput zapazila da Elaine govori u množini i zapitala se o veličini operacije.
Odložila je knjigu i popila malo vode.

»Je li plan da ih prodam Cableu? Ako je tako, ne sviđa mi se ideja da prodajem

krivotvorine.«

»Plan je, Mercer, da upotrijebite ove knjige kao sredstvo da se približite Cableu. Za početak
mu samo spomenite te knjige. Recite da niste sigurni što da s njima učinite. Nemoralno ih je
prodati zato što zapravo ne pripadaju vama. Naposljetku mu pokažite jednu ili dvije i vidite
kako će reagirati. Možda vam pokaže svoju zbirku u podrumu ili trezoru ili što već ima
dolje. Tko zna kamo će vas taj razgovor odvesti. Ono što nam treba, Mercer, jest da uđete
u njegov svijet. Možda skoči na priliku da kupi Osuđenika ili Krvavi meridijan, a možda ih
već ima u svojoj zbirci. Ako smo ga ispravno procijenili, vjerojatno će mu se svidjeti ideja da
knjige nisu baš legitimne, pa će ih željeti kupiti. Vidjet ćemo koliko je pošten s vama. Znamo
koliko te knjige vrijede. Hoće li vam ponuditi nižu cijenu? Tko zna? Novac nije važan.
Ključna je stvar da postanete maleni dio njegova mutnog posla.«

»Nisam sigurna da mi se ovo sviđa.«

»To je bezopasno, Mercer, i sve je izmišljotina. Mi smo te knjige legitimno kupili. Ako ih on
kupi, vratit ćemo uloženi novac. A ako ih ponovno proda, i on će povratiti novac. Nema
ničega pogrešnog ili neetičnog u vezi s tim planom.«

»U redu, ali nisam sigurna mogu li to uvjerljivo odglumiti.«

»Dajte, Mercer. Vama je izmišljanje profesija. Dodajte još jednu izmišljotinu.«

»Izmišljanje mi u posljednje vrijeme baš ne ide previše dobro.«

»Žao mi je što to čujem.«

Mercer je slegnula ramenima i popila malo vode. Dok je gledala knjige, u mislima je hitro
razmatrala različite scenarije. »Što bi moglo poći po zlu?« napokon je upitala.
»Pretpostavljam da bi Cable mogao nazvati knjižnicu u Memphisu i pokušati provjeriti, ali
to je veliki sustav i taj ga pokušaj nikamo ne bi doveo. Prošlo je trideset godina i sve se
promijenilo. Oni gube oko tisuću knjiga na godinu zbog ljudi koji ih jednostavno ne vrate, a
budući da je riječ o tipičnoj knjižnici, oni nisu baš jako zainteresirani da ih traže. Osim toga,
Tessa je posuđivala mnogo knjiga.«

»Odlazile smo u knjižnicu svakog tjedna.«

»Priča zvuči uvjerljivo. Cable neće imati načina da dozna istinu.«

Mercer je uzela Usamljenu golubicu. »Što ako primijeti ovaj krivotvoreni ovitak?« upitala je.

»Razmišljali smo o tome i nismo sigurni hoćemo li je upotrijebiti. Prošlog tjedna pokazali
smo knjigu nekolicini iskusnih preprodavača, ljudima koji su već sve vidjeli, i nijedan od
njih nije zapazio krivotvorinu. Ali imate pravo. To bi moglo predstavljati rizik pa možda
odlučimo da je ne upotrijebimo. Počnite s prve dvije knjige, ali pustite ga da čeka. Razvucite
stvar kao da se hrvate s pitanjem što je ispravno i pošteno. Recite mu da to za vas
predstavlja moralnu dilemu, pa da vidimo kakav će vam savjet dati.«

Mercer je izašla s knjigama u platnenoj vrećici i vratila se na plažu. Bila je oseka, a ocean je
bio miran. Pun mjesec osvjetljavao je pijesak. Dok je hodala, začula je glasove koji su
postupno postajali sve bliži. Sa svoje lijeve strane, na pola puta do dina, ugledala je mladi
par u ljubavnom zagrljaju na ručniku za plažu, začula prošaptane riječi prošarane uzdasima
i stenjanjem seksualnog zadovoljstva. Gotovo je zastala da pogleda prizor do kraja, do
završnog dahtaja, ali uspjela se prisiliti da ode, upijajući prizor što je više mogla dok
se polagano udaljavala.

Prožela ju je zavist. Koliko je vremena prošlo?

5.
Drugi novi roman doživio je naprasni kraj nakon samo pet tisuća riječi i tri poglavlja jer
dotada se Mercer već umorila od likova i zapleta. Frustrirana i deprimirana, pa čak i
pomalo ljuta na sebe i cijeli proces, navukla je najoskudniji bikini što ga je imala u svojoj
sve većoj kolekciji i otišla na plažu. Bilo je tek deset ujutro, ali naučila je izbjegavati
podnevno sunce. Od podneva pa do otprilike pet sati vani je jednostavno bilo prevruće, i u
vodi i izvan nje. Sada je već dovoljno preplanula pa se počela brinuti o
prekomjernoj izloženosti suncu. A deset sati ujutro također je bilo vrijeme kad je
plažom prolazio jedan džoger, neznanac otprilike njezinih godina. Trčao je bosonog uz rub
vode, a visoko vitko tijelo blistalo mu je od znoja. Očito je bio sportaš, s potpuno ravnim
trbuhom i savršeno oblikovanim bicepsima i listovima. Trčao je lakom, fluidnom
gracioznošću, a Mercer je bila uvjerena da bi malo usporio svaki put kad bi se ona pojavila
pred njim. Prošlog su im se tjedna pogledi barem u dvije prigode sreli i Mercer je vjerovala
da su spremni za prvi pozdrav.
Namjestila je suncobran i sklopivi stolac i namazala se uljem za sunčanje prateći usput sve
kretnje na južnoj strani. On je uvijek dolazio s juga, iz smjera Ritza i luksuznih apartmana.
Razmotala je ručnik i legla na sunce. Stavila je sunčane naočale i slamnati šešir i stala
čekati. Kao i uvijek za radnih dana, plaža je bila gotovo prazna. Namjeravala je nehajno
krenuti prema vodi kad ga ugleda u daljini i odlučila uskladiti kretanje da se poklopi s
njegovim. Dočekat će ga nehajnim »Dobro jutro!«, kao i svatko drugi na ovoj
najprijateljskijoj od svih plaža. Ležala je oslonjena na laktove i čekala trudeći se da ne misli
o sebi kao o još jednom neuspješnom piscu. Pet tisuća riječi koje je upravo izbrisala bilo je
najgore smeće što ga je ikad napisala.

Neznanac je ovdje barem deset dana, što je predugo za boravak u hotelu. Možda je unajmio
apartman na mjesec dana.

Nije imala pojma o čemu da sada piše.

Džoger je uvijek trčao sam, ali predaleko da vidi ima li na prstu vjenčani prsten.

Nakon pet godina blijedih likova, nezgrapne proze i tako loših ideja da joj se čak nisu ni
sviđale, bila je uvjerena da nikad više neće dovršiti nijedan roman.

Uto joj je zazvonio mobitel. »Nadam se da ne prekidam genija na poslu«, počeo je Bruce.

»Nimalo«, odvratila je. Zapravo, ležim na plaži gotovo gola i smišljam kako da zavedem
neznanca. »Uzela sam pauzu«, dodala je.

»Dobro. Čujte, danas poslijepodne u knjižari gostuje jedan pisac i malo sam zabrinut hoće li
se itko pojaviti. Riječ je o nepoznatom autoru s ne baš jako dobrim prvim romanom.«

Kako izgleda? Koliko ima godina? Je li heteroseksualac ili homoseksualac? Ali rekla je:
»Znači tako prodajete knjige. Zovete svoje pisce da vas izvuku iz nevolje.«

»Nego što! A Noelle je u zadnji čas odlučila prirediti večeru u kući, njemu u čast, naravno.
Samo mi, vi, on i Myra i Leigh. Trebalo bi biti zabavno. Što kažete?«

»Čekajte da provjerim kalendar. Da, slobodna sam. U koliko sati?«

»Piće u šest, a onda večera.«

»Neformalna odjeća?«

»Šalite se? Na plaži ste. Sve je dopušteno. Čak su i cipele po slobodnom izboru.«

U jedanaest sati pijesak je već bio vreo od sunca, a povjetarac se preselio na neko drugo
mjesto. Izgleda da je bilo prevruće za džoging.

6.
Pisac se zvao Randall Zalinski, a kratka pretraga na intemetu nije otkrila mnogo. Njegova
kratka biografija bila je namjerno nejasna i sračunata da

stvori dojam kako mu je karijera u mračnom svijetu špijunaže dala rijedak uvid u sve vrste
terorizma i kibemetskih zločina. Njegov roman govorio je o futurističkom obračunu između
Sjedinjenih Država, Rusije i Kine. Sažetak od dva pasusa bio je toliko senzacionalistički
napisan da je zvučao smiješno, a Mercer je smatrala da je čak i on dosadan. Frizirana
fotografija prikazivala je bijelca u ranim četrdesetima. Nije se spominjala ni žena ni obitelj.
Živio je u Michiganu, gdje je, naravno, radio na novom romanu.

Njegovo gostovanje bit će treće kojem je Mercer prisustvovala u Bruceovoj knjižari. Prva
dva probudila su bolne uspomene na njezinu književnu turneju, prekinutu prije sedam
godina, i zavjet da više neće odlaziti na turneje ili da će ih barem pokušati izbjeći. Ali
ostvarenje tog plana moglo bi se pokazati teškim. Gostovanje joj je dalo dobar razlog da se
vrzma knjižarom, nešto što je trebala učiniti i nešto što je Elaine snažno sugerirala. A bilo bi
gotovo nemoguće reći Bruceu kako je prezaposlena da dođe podržati pisce na
turneji, osobito kad ju je osobno pozvao.

Myra je bila u pravu. Knjižara je imala odane sljedbenike, a Brace Cable znao je organizirati
mnoštvo. Kad je Mercer stigla, već ih se četrdesetak vrzmalo oko kafića na katu. Stolovi i
police s knjigama bili su odgurnuti ustranu kako bi se stvorio slobodan prostor za nasumce
poredane stolce i maleni podij.

U šest sati gosti su već sjedili na svojim mjestima i čavrljali. Većina je pila jeftino vino iz
plastičnih čaša, a svi su izgledali opušteni i zadovoljni što su ondje. Myra i Leigh sjele su na
svoja mjesta u prvom redu, samo nekoliko desetaka centimetara od podija, kao da su
najbolja mjesta uvijek rezervirana za njih. Myra se smijala i bučno razgovarala s najmanje
troje ljudi istodobno, a Leigh je tiho sjedila pokraj nje i hihotala se kad se to očekivalo.
Mercer je ostala stajati sa strane, naslonjena na police kao da zapravo ne pripada ovamo.
Publika je bila sastavljena od sjedokosih umirovljenika i Mercer je još jedanput shvatila da
je najmlađa osoba u prostoriji. Atmosfera je bila srdačna i ugodna, mnoštvo ljubitelja knjiga
okupilo se da uživa u novom piscu.

Mercer je morala priznati da osjeća zavist. Kad bi samo uspjela dovršiti vražju knjigu, onda
bi i ona mogla otići na turneju i privući poklonike. Zatim se prisjetila svoje kratke turneje.
To ju je nagnalo da cijeni knjižare poput Bay Books i ljude poput Brucea Cablea, te rijetke
prodavače knjiga koji rade na tome da zadrže poklonike.

Uto se Bruce popeo na podij, poželio dobrodošlicu svojim kupcima i počeo sjajan i
velikodušan uvod Randyju Zalinskom. Njegove godine u »špijunskoj zajednici« dale su mu
rijedak uvid u nevidljive opasnosti koje vrebaju iza ugla. I tako dalje.

Zalinski je izgledao više kao špijun nego kao pisac. Umjesto uobičajenih izblijedjelih
traperica i izgužvane jakne, nosio je fino tamno odijelo, bijelu košulju bez kravate i nije
imao ni traga zalisaka na zgodnom preplanulom licu. Nije nosio vjenčani prsten. Govorio je
trideset minuta i ispričao zastrašujuće priče o budućim kibernetskim ratovima i o tome
kako Sjedinjene Države imaju velikih problema da održe korak sa svojim neprijateljima -
Rusima i Kinezima. Mercer je pretpostavljala da bi iste priče mogla slušati i za večerom.

Činilo se da je na turneji sam i kad je Mercer odlutala u mislima, zaključila je da on ima

potencijala, premda, nažalost, ostaje u gradu samo jednu noć. Također je razmišljala o
legendi po kojoj Bruce zavodi mlađe spisateljice, a Noelle isto čini s muškarcima. Soba za
spisatelje u njihovoj kuli navodno je bila namijenjena gostima koji su odlučili prenoćiti. Ali
sada kad je Mercer upoznala Brucea i Noelle, bilo joj je teško povjerovati da je to istina.

Kad je Zalinski završio, publika je zapljeskala i stala formirati kolonu ispred stola na kojem
su bili naslagani primjerci njegove knjige. Mercer nije osjećala nikakvu želju da pročita
knjigu i više bi voljela da ne mora kupiti primjerak, ali zapravo nije imala izbora. Prisjetila
se frustracije sjedenja za stolom i očajničke nade da će netko kupiti knjigu, a osim toga
znala je da će sljedeća tri sata provesti u društvu autora. Osjećala je obvezu da kupi knjigu
i strpljivo čekala u redu. Uto ju je spazila Myra i zapodjenula razgovor. Predstavile su se
Zalinskom i gledale ga kako se potpisuje na njihove primjerke.

Dok su silazili stubama, Myra je promrmljala, gotovo previše glasno: »Trideset dolara
bačenih u vjetar. Nikad neću pročitati ni riječi.«

»Ni ja, ali usrećile smo prodavača.« Odvratila je Mercer hihoćući se.

Kad su došle do prednjeg pulta, Cable im je šapnuo: »Noelle čeka kod kuće. Zašto ne
krenete onamo?«

Mercer, Myra i Leigh izašle su iz knjižare i otpješačile dvije ulice do kuće Marchbanks.
»Jeste li je već vidjeli?« upitala je Myra.

»Nisam, ali vidjela sam knjigu.«

»Pa, čeka vas prava poslastica, a Noelle je savršena domaćica.« odlaziti na turneje ili da će
ih barem pokušati izbjeći. Ali ostvarenje tog plana moglo bi se pokazati teškim. Gostovanje
joj je dalo dobar razlog da se vrzma knjižarom, nešto što je trebala učiniti i nešto što je
Elaine snažno sugerirala. A bilo bi gotovo nemoguće reći Bruceu kako je prezaposlena da
dođe podržati pisce na turneji, osobito kad ju je osobno pozvao.

Myra je bila u pravu. Knjižara je imala odane sljedbenike, a Brace Cable znao je organizirati
mnoštvo. Kad je Mercer stigla, već ih se četrdesetak vrzmalo oko kafića na katu. Stolovi i
police s knjigama bili su odgurnuti ustranu kako bi se stvorio slobodan prostor za nasumce
poredane stolce i maleni podij.

U šest sati gosti su već sjedili na svojim mjestima i čavrljali. Većina je pila jeftino vino iz
plastičnih čaša, a svi su izgledali opušteni i zadovoljni što su ondje. Myra i Leigh sjele su na
svoja mjesta u prvom redu, samo nekoliko desetaka centimetara od podija, kao da su
najbolja mjesta uvijek rezervirana za njih. Myra se smijala i bučno razgovarala s najmanje
troje ljudi istodobno, a Leigh je tiho sjedila pokraj nje i hihotala se kad se to očekivalo.
Mercer je ostala stajati sa strane, naslonjena na police kao da zapravo ne pripada ovamo.
Publika je bila sastavljena od sjedokosih umirovljenika i Mercer je još jedanput shvatila da
je najmlađa osoba u prostoriji. Atmosfera je bila srdačna i ugodna, mnoštvo ljubitelja knjiga
okupilo se da uživa u novom piscu.

Mercer je morala priznati da osjeća zavist. Kad bi samo uspjela dovršiti vražju knjigu, onda
bi i ona mogla otići na turneju i privući poklonike. Zatim se prisjetila svoje kratke turneje.
To ju je nagnalo da cijeni knjižare poput Bay Books i ljude poput Brucea Cablea, te rijetke
prodavače knjiga koji rade na tome da zadrže poklonike.

Uto se Brace popeo na podij, poželio dobrodošlicu svojim kupcima i počeo sjajan i
velikodušan uvod Randyju Zalinskom. Njegove godine u »špijunskoj zajednici« dale su mu
rijedak uvid u nevidljive opasnosti koje vrebaju iza ugla. I tako dalje.

Zalinski je izgledao više kao špijun nego kao pisac. Umjesto uobičajenih izblijedjelih
traperica i izgužvane jakne, nosio je fino tamno odijelo, bijelu košulju bez kravate i nije
imao ni traga zalisaka na zgodnom preplanulom licu. Nije nosio vjenčani prsten. Govorio je
trideset minuta i ispričao zastrašujuće priče o budućim kibernetskim ratovima i o tome
kako Sjedinjene Države imaju velikih problema da održe korak sa svojim neprijateljima -
Rusima i Kinezima. Mercer je pretpostavljala da bi iste priče mogla slušati i za večerom.

Činilo se da je na turneji sam i kad je Mercer odlutala u mislima, zaključila je da on ima

potencijala, premda, nažalost, ostaje u gradu samo jednu noć. Također je razmišljala o
legendi po kojoj Brace zavodi mlađe spisateljice, a Noelle isto čini s muškarcima. Soba za
spisatelje u njihovoj kuli navodno je bila namijenjena gostima koji su odlučili prenoćiti. Ali
sada kad je Mercer upoznala Bracea i Noelle, bilo joj je teško povjerovati da je to istina.

Kad je Zalinski završio, publika je zapljeskala i stala formirati kolonu ispred stola na kojem
su bili naslagani primjerci njegove knjige. Mercer nije osjećala nikakvu želju da pročita
knjigu i više bi voljela da ne mora kupiti primjerak, ali zapravo nije imala izbora. Prisjetila
se frustracije sjedenja za stolom i očajničke nade da će netko kupiti knjigu, a osim toga
znala je da će sljedeća tri sata provesti u društvu autora. Osjećala je obvezu da kupi knjigu
i strpljivo čekala u redu. Uto ju je spazila Myra i zapodjenula razgovor. Predstavile su se
Zalinskom i gledale ga kako se potpisuje na njihove primjerke.

Dok su silazili stubama, Myra je promrmljala, gotovo previše glasno: »Trideset dolara
bačenih u vjetar. Nikad neću pročitati ni riječi.«

»Ni ja, ali usrećile smo prodavača.« Odvratila je Mercer hihoćući se.

Kad su došle do prednjeg pulta, Cable im je šapnuo: »Noelle čeka kod kuće. Zašto ne
krenete onamo?«

Mercer, Myra i Leigh izašle su iz knjižare i otpješačile dvije ulice do kuće Marchbanks.
»Jeste li je već vidjeli?« upitala je Myra.
»Nisam, ali vidjela sam knjigu.«

»Pa, čeka vas prava poslastica, a Noelle je savršena domaćica.«

7.
Kuća je bila vrlo slična Noellinu dućanu, ispunjena rustikalnim provansalskim namještajem
i bogato dekorirana. Noelle im je na brzinu pokazala prizemlje, a onda odjurila u kuhinju da
provjeri nešto u pećnici. Myra, Leigh i Mercer odnijele su pića na stražnju verandu i
pronašle nešto hladnije mjesto ispod klimavog ventilatora. Večer je bila sparna, a Noelle im
je dala do znanja da će večerati unutra.

Večera je dobila neočekivan obrat kad je Bruce stigao sam. Rekao je da njihov gost,
gospodin Zalinski, pati od migrena i da ima napadaj. Randy šalje isprike, ali mora leći u
zamračenu hotelsku sobu. Čim si je Bruce pripremio piće i pridružio se gostima, Myra se
okomila na Zalinskog: »Željela bih da mi refundiraš trideset dolara, molim«, rekla je i nije
bilo jasno šah li se. »Ne bih čitala tu knjigu ni pod prijetnjom pištolja.«

»Pazi što govoriš«, upozorio ju je Bruce. »Kad bi moja mala knjižara refundirala sredstva za
kupnju neželjenih knjiga, ti bi mi dugovala pravo bogatstvo.«

»Dakle, sve su vaše prodaje neopozive?« upitala je Mercer.

»Kvragu, pa naravno.«

»Pa, ako nas već tjeraš da kupujemo knjige«, rekla je Myra, »mogao bi se barem potruditi da
u knjižaru dovedeš neke pristojne pisce.«

Bruce se nasmiješio i pogledao Mercer: »Mi vodimo ovaj razgovor barem triput na godinu.
Myra, kraljica šunda, ne odobrava gotovo nijednog komercijalnog autora.«

»Nije istina«, uzvratila je Myra. »Ja jednostavno ne volim špijunažu i sva ta vojna sranja. Ne
namjeravam ni dirnuti tu knjigu i ne želim da mi oduzima prostor u kući. Prodat ću ti je
natrag za dvadeset dolara.«

»Daj, Myra«, rekla je Leigh. »Ti uvijek kažeš da voliš zakrčenost.«

Uto im se na verandi pridružila Noelle s čašom vina. Zabrinula se za Zalinskog i zapitala ne

bi li trebali nazvati prijatelja liječnika, ali Bruce je odbio njezin prijedlog. Rekao je da je
Zalinski snažan momak koji se može i sam brinuti o sebi. »Osim toga, činio mi se prilično
dosadnim«, dodao je.

»Kakva mu je knjiga?« upitala je Mercer.

»Dosta sam preskakao. Previše je tehničkih detalja, autor se previše prenemaže znanjima o
tehnologiji, raznoraznim spravicama i tamnom internetu. Nekoliko sam je puta ispuštao iz
ruku.«

»Pa, ja je sigurno neću dizati«, odvratila je Myra kroza smijeh. »A da budem iskrena, nisam
se baš radovala ovoj večeri.«

Leigh se nagnula i pogledala Mercer: »Draga, nemojte nikad okrenuti leđa ovom društvu.«

»Pa, sad kad se možeš radovati večeri, hajdemo jesti.« rekla je Noelle.

U širokom stražnjem hodniku, negdje između verande i kuhinje, Noelle je ukrasila stol,
tamni, okrugli drveni komad namještaja koji je izgledao neobično suvremeno. Sve je drugo
bilo staro, od os de mouton stolaca do finog francuskog pribora za jelo i velikih glinenih
tanjura. Sve je opet izgledalo kao da je uzeto iz njezinih knjiga, aranžman je bio gotovo
previše lijep da bi se poremetio obrokom.

Kad su zauzeli mjesta i ponovno napunili čaše, Mercer je rekla: »Noelle, mislim da želim
kupiti onaj pisaći stol.«

»Oh, vaš je. Morala sam na njega staviti natpis da je prodan jer ga toliko ljudi pokušava
kupiti.«

»Trebat će mi neko vrijeme da nađem novac, ali moram ga imati.«

»I mislite da će vam to izliječiti kreativnu blokadu?« upitala ju je Myra. »Stari stol iz

Francuske?«

»Tko kaže da imam kreativnu blokadu?« odvratila je Mercer.

»Pa, kako biste onda nazvali situaciju kad ne znate o čemu biste pisali?«

»Kako bi bilo >suša<?«

»Bruce? Ti su stručnjak.«

Bruce je u ruci držao veliku zdjelu sa salatom, a Leigh je servirala. »Blokada mi zvuči
previše ozbiljno«, odgovorio je. »Mislim da mi se riječ >suša< više sviđa. Ali tko sam ja da o
tome odlučujem? Vi ste pisci.«

Myra se nasmijala bez očitog razloga i lanula: »Leigh, sjećaš se vremena kad smo napisale
tri knjige u mjesec dana? Imale smo ljigavca od izdavača koji nam nije htio isplatiti honorar,
a agent nam je rekao da ne možemo prijeći u drugu kuću jer tipu dugujemo tri knjige. Pa
smo Leigh i ja smislile tri najgora zapleta u povijesti, doista smiješne stvari, a ja sam tipkala
na pisaćoj mašini deset sati na dan trideset dana zaredom.«

»Ah imale smo spreman sjajan zaplet«, odvratila je Leigh dodajući zdjelu salate.
»Točno, točno«, rekla je Myra. »Imale smo najbolju ideju u životu za napola ozbiljni roman,
ali nismo ga namjeravale dati svom glupom izdavaču. Morale smo se izvući iz njegova lošeg
ugovora kako bismo se domogle bolje izdavačke kuće, kuće koja će znati cijeniti genij iza
sjajne ideje. Taj se dio plana ostvario. Dvije godine poslije, one tri grozne knjige još uvijek
su se prodavale kao lude, a sjajni je roman podbacio. Pa sad recite.«

»Mislim da bih željela obojiti pisaći stol«, rekla je Mercer.

»Pogledat ćemo neke boje«, odvratila je Noelle. »I učiniti ga savršenim za vašu ladanjsku
kuću.«

»Jeste li vi vidjeli tu ladanjsku kuću?« upitala je Myra glumeći iznenađenje. »Mi je nismo
vidjele. Kad ćemo mi vidjeti ladanjsku kuću?«

»Uskoro«, odgovorila je Mercer. »Pozvat ću vas na večeru.«

»Reci im dobre vijesti, Noelle«, rekao je Bruce.

»Kakve dobre vijesti?«

»Nemoj biti sramežljiva. Prije nekoliko dana jedan bogati bračni par iz Teksasa pokupovao
je cijeli Noellin inventar. Dućan je gotovo prazan.«

»Šteta što nisu kolekcionari knjiga«, rekla je Leigh.

»Ali sačuvala sam pisaći stol«, rekla je Noelle pogledavši Mercer.

»Noelle će zatvoriti dućan na mjesec dana kako bi mogla što prije otputovati u Francusku
da popuni inventar.«

»To su vrlo dragi ljudi i mnogo znaju«, rekla je Noelle. »Naći ću se s njima u Provansi da
obavimo još kupovine.«

»To zvuči zabavno«, rekla je Mercer.

»Kako bi bilo da mi se vi pridružite?« predložila joj je Noelle.

»Mogli biste«, rekla je Myra. »Ne može vam škoditi romanu.«

»Daj, Myra«, rekla je Leigh.

»Jeste li ikad bili u Provansi?« upitala je Noelle.

»Nisam, ali uvijek sam je željela vidjeti. Koliko dugo namjeravate ostati?«
Noelle je slegnula ramenima kao da raspored nije važan. »Oko mjesec dana.« Pogledala je
Brucea i nešto je prošlo između njih, kao da nisu raspravljali o tome da Noelle pozove
Mercer.

Mercer je to primijetila i rekla: »Bit će bolje da štedim novac za pisaći stol.«

»Dobra odluka«, rekla je Myra. »Bolje da ostanete ovdje i pišete. Premda vam sigurno ne
treba moj savjet.«

»I ne treba joj«, blago je rekla Leigh.

Uto su stali dodavati oko stola veliku zdjelu rižota sa škampima i košaricu kruha, a nakon
nekoliko zalogaja Myra je počela tražiti nevolju. »Evo što biste po mom mišljenju trebali
učiniti. Ako smijem predložiti«, rekla je punim ustima. »Ovo je vrlo neobično i nisam to
nikad prije učinila, što je još bolji razlog da to učinim sada, znate, da se zaputim u
nepoznata područja. Morali bismo učiniti literarnu intervenciju, smjesta, za ovim stolom.
Mercer, vi ste ovdje koliko, otprilike mjesec dana, a još niste napisali nijednu jedinu
vražju riječ koja bi se jednog dana mogla prodati. A iskreno rečeno, već sam
pomalo umorna od toga da cmizdrite i jadate se da ne postižete nikakav napredak
s romanom. Dakle, svima je nama prilično očito da nemate priču, a budući da ništa niste
objavili u, koliko, deset godina...«

»Zapravo pet.«

»Svejedno. Jasno je kao dan da vam treba pomoć. Dakle, ja predlažem da kao vaši novi
prijatelji interveniramo i pomognemo vam naći priču. Samo pogledajte sav talent koji sjedi
za ovim stolom. Sigurno vas možemo usmjeriti na pravi put.«

»Pa, sigurno ne može postati gore«, odvratila je Mercer.

»Vidite što mislim«, rekla je Myra. »Dakle, mi smo ovdje da pomognemo.« Popila je malo
piva iz boce. »E sad, da bismo mogli intervenirati, trebaju nam neki parametri. Prvo je i
najvažnije da odlučimo želite li pisati umjetničku književnost, stvari koje ne možete nikome
dati, kvragu, koju Bruce ne može čak ni prodati, ili želite pisati nešto komercijalnije. Ja sam
pročitala vaš roman i vaše pripovijetke i nimalo me ne čudi da se nisu prodavali. Nemojte
se ljutiti, u redu? Na kraju krajeva, ovo je intervencija, pa moramo biti nemilosrdno iskreni.
U redu? Nitko nema ništa protiv iskrenosti?«

»Navalite«, rekla je Mercer sa smiješkom. Ostali su kimnuli kao da se dobro zabavljaju i žele
čuti nastavak.

Myra je gurnula u usta vilicu punu salate. »Hoću reći«, nastavila je, »vi ste prekrasna
spisateljica, djevojko, i neke od vaših rečenica naprosto su me ukopale na mjestu, a moglo
bi se reći da to dobra rečenica i treba učiniti, ali, u svakom slučaju, vi znate pisati vraški
dobro i mislim da možete pisati sve što poželite. Dakle, što će biti - umjetnička ili
komercijalna književnost?«
»Zašto ne oboje istodobno?« upitao je Bruce koji je očito uživao u razgovoru.

»To može šačica autora«, odvratila je Myra. »Ali za veliku većinu odgovor je negativan.«
Pogledala je Mercer i rekla: »Ovo je nešto o čemu raspravljamo već deset godina, otkako
smo se upoznali. Ali, u svakom slučaju, pretpostavimo da vi vjerojatno nećete biti u stanju
pisati umjetničku književnost koja će osvojiti kritičare i također nakupiti impresivne
tantijeme. I, usput budi rečeno, ovdje nema zavisti. Ja više ne pišem, moja je
karijera završena. Nisam sigurna što Leigh ovih dana radi, ali vraški sigurno ništa
ne objavljuje.«

»Daj, Myra.«

»Tako da možemo pouzdano ustvrditi kako je i njezina karijera gotova, a što se nas tiče, to
je u redu. Mi smo stare žene i imamo dosta novca, pa nema suparništva. Vi ste mladi i
nadareni i imat ćete budućnost ako samo shvatite što da pišete. Iz toga je razloga i ova
intervencija. Samo vam želimo pomoći. Uzgred, ovaj je rižoto sjajan, Noelle.«

»Očekujete li odgovor?« upitala je Mercer.

»Ne, ovo je intervencija. Vi trebate samo sjediti i podnositi naše šibanje. Bruce, ti si prvi na
redu. Što bi Mercer trebala pisati?«

»Ja bih najprije želio znati što čitate.«

»Sve iz pera Randyja Zalinskog«, odgovorila je Mercer i izmamila smijeh.

»Jadan čovjek leži s migrenom, a mi ga ogovaramo za večerom«, rekla je Myra.

»Bog nam pomogao«, tiho je dodala Leigh.

»Koja ste posljednja tri romana pročitali?« zapitao je Brace.

Mercer je srknula vino i načas razmislila. »Jako mi se svidio roman Slavujeva pjesma,
Kristin Hannah, a mislim da se dobro prodavao.«

Brace se složio. »Točno. Izašlo je džepno izdanje i još uvijek se dobro prodaje.«

»Meni se svidio«, rekla je Myra, »ali ne možete zarađivati za život pišući knjige o
Holokaustu. Osim toga, Mercer, što vi znate o Holokaustu?«

»Nisam rekla da želim pisati o Holokaustu. Ona je napisala dvadeset knjiga, a sve su
različite.«

»Nisam sigurna da se to može ubrojiti u umjetničku književnost«, rekla je Myra.

»Jesi li sigurna da bi je prepoznala da je vidiš?« sa smiješkom ju je upitala Leigh.

»Je li to bio udarac ispod pojasa, Leigh?«

»Jest.«

»Nego, koja su druga dva romana?« upitao je Brace ponovno uspostavivši kontrolu nad
razgovorom.

»Kalem plavog konca Anne Tyler, jedne od mojih omiljenih spisateljica, i La Rose Louise
Erdrich.«

»Sve djevojke«, rekao je Brace.

»Da, malokad čitam knjige koje su napisali muškarci.«

»Zanimljivo i pametno, budući da oko sedamdeset posto svih romana kupuju žene.«

»A sve se te tri autorice dobro prodaju, zar ne?« upitala je Noelle.

»O, da«, odgovorio je Brace. »One pišu sjajne romane koji se odlično prodaju.«

»Točno«, rekla je Mercer. »To je plan.«

Brace je pogledao Myru i rekao: »Pa, evo ga. Uspješna intervencija.«

»Ne tako brzo«, odvratila je Myra. »Što je s krimićima?«

»Krimići me zapravo ne zanimaju«, odvratila je Mercer. »Moj mozak jednostavno ne

funkcionira na taj način. Nisam dovoljno lukava da ostavljam indicije i poslije ih
objašnjavam.«

»Volite li napete romane? Trilere?«

»Zapravo ne. Ne znam smišljati zamršene zaplete.«

»Špijuni, špijunaža?«

»Za to sam previše djevojka.«

»Horor?«

»Šalite se? Nakon sumraka bojim se vlastite sjenke.«

»Ljubavni romani?«

»Ne znam ništa o toj temi.«

»Pornografija?«
»Još sam djevica.«

»Pornografija se više ne prodaje«, dodao je Brace: »Možete je dobiti koliko god hoćete
besplatno na internetu.«

Myra je dramatično uzdahnula i rekla: »To su bili dani. Prije dvadeset godina Leigh i ja
mogle smo postići da stranice cvrče. Znanstvena fantastika? Fantasy?«

»Ne diram te stvari.«

»Vesterni?«

»Bojim se konja.«

»Političke intrige?«

»Bojim se političara.«

»E pa, to je to. Čini ste da vam je suđeno pisati kronike uvrnutih obitelji. A sad dajte se na
posao. Očekujemo neki napredak od danas.«

»Počet ću odmah sutra ujutro«, obećala je Mercer. »I hvala.«

»Nema na čemu«, odvratila je Myra. »A budući da smo na temi intervencija, je li tko vidio
Andyja Adama? Pitam zato što sam prije nekoliko dana u dućanu mješovite robe naletjela
na njegovu bivšu, a ona čini se, misli da mu ne ide baš najbolje.«

»Recimo samo da ovih dana nije baš trijezan«, odgovorio je Bruce.

»Možemo li štogod učiniti da mu pomognemo?«

»Ja se ne mogu ničega sjetiti. Andy je u ovom trenutku samo alkoholičar i dok se ne odluči
otrijezniti, neće biti ništa više nego alkoholičar. Njegov će izdavač vjerojatno odbiti njegov
najnoviji roman, a to će prouzročiti nove nevolje. Zabrinut sam za njega.«

Mercer je pogledala Bruceovu čašu vina. Elaine je nekoliko puta rekla da on previše pije, ali
Mercer to nije vidjela. Na večeri kod Myre i Leigh, i opet večeras, polako je pijuckao vino,
rijetko je ponovno punio čašu i činilo se da ima savršenu kontrolu.

Kad je Andyja skinula s dnevnog reda, Myra ih je povela u rekapitulaciju života njihovih
drugih prijatelja. Bob Cobb na jedrilici je negdje kod Arube. Jay Arklerod provodi vrijeme u
izolaciji u prijateljevoj brvnari u Manadi. Amy Slater zaposlena je djecom, od kojih jedno
igra dječji bejzbol. Bruce je postao primjetno šutljiv. Pozorno je slušao sve tračeve, ali nije
ih želio prenositi.

Činilo se da je Noelle uzbuđena što napušta Floridu na mjesec dana. I u Provansi je vruće,
ali ne tako sparno, objasnila je. Nakon večere ponovno je predložila Mercer da joj se
pridruži, ako ne na mjesec dana, a onda barem na tjedan. Mercer joj je zahvalila, ali rekla je
da mora raditi na romanu. Osim toga, nema mnogo novaca i mora štedjeti za pisaći stol.

»Stol je vaš, draga«, odvratila je Noelle. »Čuvam ga za vas.«

Myra i Leigh otišle su u devet i pješice se zaputile kući. Mercer je pomogla Bruceu i Noelli u
kuhinji i uspjela se oprostiti prije deset. Kad je odlazila, Bruce je pio kavu u radnoj sobi s
nosom gurnutim u knjigu.

8.
Dva dana poslije Mercer je otišla u centar i ručala u malom restoranu s terasom u sjeni, a
onda se prošetala Glavnom ulicom i primijetila da je Noellin dućan zatvoren. Rukom
napisana obavijest na vratima objašnjavala je da je vlasnica otputovala u Francusku u
kupnju antiknog namještaja. Pisaći stol bio je izložen pred prozorom u inače praznoj
prostoriji. Otišla je do susjednih vrata, pozdravila Brucea i popela se u kafić na katu, gdje je
naručila kavu s mlijekom i odnijela je na balkon koji je gledao na Treću ulicu. Kao što
je očekivala, on joj se uskoro pridružio.

»Što vas dovodi u centar?« upitao ju je.

»Dosada. Još jedan jalov dan za tipkovnicom.«

»Mislio sam da vas je Myra izliječila od kreativne blokade.«

»Voljela bih kad bi to bilo tako jednostavno. Imate li nekoliko minuta da porazgovaramo?«

»Naravno«, sa smiješkom je odgovorio Bruce. Osvrnuo se oko sebe i primijetio par za

obližnjim stolom, preblizu za ozbiljan razgovor. »Hajdemo u prizemlje«, rekao je. Slijedila
ga je do njegove Sobe prvih izdanja, a on je zatvorio vrata za njima. »Ovo mora biti
ozbiljno«, rekao je s toplim osmijehom.

»Riječ je o pomalo delikatnoj stvari«, odvratila je Mercer i ispripovijedala mu priču o starim

knjigama koje je Tessa 1985. godine »posudila« iz Gradske knjižnice u Memphisu.
Uvježbavala je priču desetak puta i stvarala dojam da je u iskrenoj nedoumici što da radi.
Nije ju iznenadilo što je on sa užitkom slušao priču i što je bio zainteresiran za knjige. Po
njegovu mišljenju, nije postojala potreba da se kontaktira knjižnica u Memphisu. Naravno,
oni bi rado dobili knjige natrag, ali te su gubitke otpisali prije nekoliko desetljeća.
Osim toga, knjižara ne bi znala cijeniti pravu vrijednost tih knjiga. »Vjerojatno bi ih samo
vratili na police, gdje bi samo čekale da ih ukrade netko drugi«, rekao je. »Vjerujte mi, ništa
se dobro ne bi dogodilo tim knjigama. Njih treba zaštititi.«

»Ali te knjige nisu doista moje da ih prodam, točno?«

Bruce se nasmiješio i slegnuo ramenima kao da je to običan detalj. »Kako glasi ona stara
izreka? Posjedovanje je devet desetina prava. Vi te knjige imate više od deset godina. Ja bih
rekao da pripadaju vama.«

»Ne znam. To mi se iz nekog razloga jednostavno ne čini ispravnim.«

»Jesu li knjige u dobrom stanju?«

»Mislim da jesu. Ja nisam stručnjak. Dobro sam se brinula za njih. Ustvari, jedva da sam ih
uopće dodirnula.«

»Mogu li ih vidjeti?«

»Ne znam. Ovo je samo prvi korak. Ako vam pokažem knjige, to bi značilo da se
približavamo transakciji.«

»Dajte barem da ih vidim.«

»Ne znam. Imate li te naslove u svojoj zbirci?«

»Da. Imam sve knjige Jamesa Leeja Burkea i sve Cormacove.«

Mercer je pogledala na police kao da ih traži. »Nisu ovdje«, rekao je. »Držim ih s rijetkim
knjigama dolje. Slani zrak i vlažnost nisu dobri za knjige, tako da sve vrijedne knjige držim
u trezoru s kontroliranom temperaturom. Biste li ih željeli vidjeti?«

»Naravno«, brzo je odgovorila, kao da je očekivala to pitanje. On je okrenuo stolno

računalo, udario nekoliko tipaka i pogledao zaslon. »Prvi sam primjerak Osuđenika kupio
1998. godine. Za dvadeset i pet tisuća dolara, a sada vjerojatno vrijedi više nego dvaput
toliko. Sve ovisi o tome u kakvu su stanju, što dakako neću znati dok ih ne vidim. Drugi sam
primjerak kupio 2003. godine za tri tisuće petsto.« Nastavio se spuštati zaslonom. Mercer
nije mogla vidjeti zaslon, ali činilo se da je popis dugačak. »Imam jedan primjerak Krvavog
meridijana. Kupio sam ga od prijatelja preprodavača iz San Francisca prije desetak godina.
Devet, da budem točan. Platio sam, da vidimo, dvije tisuće, ali imala je malo oštećenje na
ovitku i pokazivala znakove starenja. Nije bila u sjajnom stanju.«

Pa, zašto jednostavno ne kupiš krivotvoreni ovitak? Pomislila je Mercer sada kad je toliko
toga znala o tom poslu. Umjesto toga, odglumila je da je ugodno iznenađena. »Jeste li
ozbiljni? Tako mnogo vrijede?«

»Ne sumnjajte u to, Mercer. Meni je ovo najdraži dio posla. Trgovina rijetkim knjigama
donosi mi veću zaradu nego prodaja novih. Žao mi je ako to zvuči kao hvalisanje, ali ja
volim te stvari. Ako želite prodati te knjige, rado ću vam pomoći.«

»Na jednom je ovitku kod knjižnice. Ne bi li to smanjilo vrijednost?«

»Ne naročito. Kod se može ukloniti, a ja poznajem svakog restauratora u struci.«

A vjerojatno i svakog krivotvoritelja. »Kako da vam ih pokažem?« upitala je.

»Stavite ih u torbu i donesite ovamo.« Zastao je i okrenuo se na stolcu da je pogleda. »Ili još
bolje, ja ću svratiti u ladanjsku kuću. Volio bih je vidjeti. Godinama prolazim onuda autom i
uvijek pomislim da je to jedna od najljepših kuća na plaži.«

»Doista ih ne želim navlačiti naokolo.«

9.
Poslijepodne je polako prolazilo i Mercer u jednom trenutku nije mogla odoljeti iskušenju
da nazove Elaine i javi joj novosti. Njihov je plan napredovao brže no što su očekivale i
Bruce je bio zainteresiran za knjige. Činjenica da će svratiti u ladanjsku kuću bila je gotovo
previše dobra da bi bila istinita, barem za Elaine.

»Gdje je Noelle?« upitala je.

»Otišla je u Francusku, pretpostavljam. Zatvorila je dućan do povratka iz kupovine.«

»Savršeno«, rekla je Elaine. Znala je da je Noelle jučer odletjela iz Jacksonvillea u Atlantu,

gdje se u 18:10 navečer ukrcala na izravni let Air Franceom za Pariz. Stigla je u Orly u 7:20
po rasporedu i uhvatila let u 10:40 za Avignon. Njihov ju je čovjek slijedio do stana u Rue d
Alger u starom dijelu grada.

Kad je Bruce nekoliko minuta poslije šest stigao pred ladanjsku kuću, Noelle je bila na
kasnoj večeri sa zgodnim francuskim gospodinom u La Fourcbetteu, glasovitom malom
restoranu u Rue Racine.

Kad je Bruce stigao pred kuću, Mercer je virila kroz spuštene žaluzine prednjeg prozora.
Dovezao se svojim Porsche kabrioletom, koji je vidjela parkiran pred kućom Marchbanks.
Sada je nosio kratke kaki hlače i majicu za golf. U dobi od četrdeset i tri godine bio je mršav
i preplanuo i, premda joj dosad ništa nije rekao o svakodnevnoj vježbi, što je ionako uvijek
dosadno slušati, bilo je očito da održava kondiciju. Nakon dvije duge večere znala je da ne
jede mnogo i da umjereno pije. A i Noelle. Cijenili su dobru hranu, ali konzumirali su je u
malim količinama.

Nosio je bocu šampanjca, što je bio dokaz da ne namjerava gubiti vrijeme. Njegova
žena/partnerica bila je odsutna tek jedan dan, a on se već dao u lov na najnoviju žrtvu. Ili je
barem tako pretpostavljala.

Mercer ga je dočekala na vratima i pokazala mu kuću. Na kuhinjskom stolu, na kojem je

pokušavala pisati svoj roman, smjestila je dvije knjige. »Pretpostavljam da ćemo piti
šampanjac«, rekla je.

»To je samo dar za useljenje, možda za poslije.«

»Stavit ću ga u hladnjak.«

Bruce je sjeo za stol i zabuljio se u knjige kao da je opčinjen. »Smijem li?«

»Naravno«, odvratila je Mercer i nasmijala se. »To su samo stare knjige iz knjižnice, zar
ne?«

»Jedva.« Nježno je podigao Osuđenika i pomilovao ga kao da drži rijetke dragulje. Ne

otvorivši knjigu, pregledao je ovitak, prednje i stražnje korice i hrbat. Protrljao je ovitak i
rekao gotovo mrmljajući sebi pod bradu: »Ovitak prvog izdanja, sjajan i neizblijeđen, bez
oštećenja i mrlja.« Polako je okrenuo stranicu sa osnovnim podacima: »Prvo izdanje,
objavio LSU Press u siječnju 1985.« Otvorio je još nekoliko stranica i onda zatvorio knjigu.
»Vrlo lijep primjerak. Impresioniran sam. Pročitali ste ga?«

»Nisam, ali pročitala sam nekoliko Burkeovih krimića.«

»Mislio sam da više volite ženske pisce.«

»Istina, ali ne isključivo. Poznajete Burkea?«

»O, da. Dvaput je bio u knjižari. Sjajan tip.«

»I imate dva primjerka prvog izdanja ove knjige?«

»Da, ali uvijek tražim još.«

»Što biste učinili s ovim primjerkom kad biste ga kupili?«

»Je li za prodaju?«

»Možda. Nisam imala pojma da su ove dvije knjige tako vrijedne.«

»Ponudio bih vam pet tisuća za ovaj primjerak, a onda bih ga pokušao prodati za dvaput
višu cijenu. Imam izvjestan broj klijenata, ozbiljnih kolekcionara, a mogu se sjetiti dvojice ili
trojice koji bi voljeli dodati ovu knjigu u svoju zbirku. Cjenkali bismo se nekoliko tjedana. Ja
bih pristao spustiti cijenu. Oni bi možda pristali na višu cijenu, ali ne bih se spuštao
ispod sedam tisuća. Ako ne bih mogao dobiti tu cijenu, zaključao bih je u podrum na pet
godina. Prva su izdanja sjajna investicija jer ih više ne mogu tiskati.«

»Pet tisuća dolara«, ponovila je Mercer, naoko zapanjena.

»Na licu mjesta.«

»Mogu li zatražiti više?«

»Naravno, ali neću vam ponuditi više od šest.«

»I nitko nikad neće znati odakle su došle? Mislim, ne mogu ih locirati unatrag do mene i
Tesse?«

Brucea je pitanje nasmijalo. »Naravno da ne mogu. Ovo je moj svijet, Mercer, ja igram tu
igru već dvadeset godina. Te su knjige nestale prije nekoliko desetljeća i nitko neće ništa
posumnjati. Ja ću ih privatno prodati svojim klijentima i svi će biti sretni.«

»Ne postoje podaci?«

»Gdje? Tko može pratiti sva prva izdanja u zemlji? Knjige ne ostavljaju trag, Mercer. Mnoge
od njih prenose se poput nakita, a to nije uvijek zabilježeno, ako shvaćate što hoću reći.«

»Ne, ne shvaćam.«

»Ne navode se u oporukama.«

»Oh, shvaćam. Budu li ikad ukradene ili preprodane?«

»Događa se. Ja odbijam kupiti knjigu ako joj je podrijetlo malo previše sumnjivo, ali
nemoguće je pogledati knjigu i reći da je ukradena. Uzmite Osuđenika.. Prvo izdanje tiskano
je u maloj nakladi. Većina je primjeraka s vremenom nestala, a što ih više nestaje, to
preostali primjerci, oni u dobrom stanju, postaju vredniji. Ali još uvijek postoji mnogo
primjeraka na tržištu, a oni su identični, ili su barem bili kad su izašli iz tiska. Mnogi prelaze
od jednog kolekcionara do drugog. Pretpostavljam da pokoji budu ukradeni.«

»Jesam li previše znatiželjna ako vas pitam koje je vaše najvrednije prvo izdanje?«

Bruce se nasmiješio i na trenutak zastao. »Niste, ali budimo diskretni. Prije nekoliko godina
kupio sam netaknut primjerak Lovca u žitu za pedeset tisuća. Salinger se rijetko potpisivao
na svoje remek-djelo, ali ovaj je primjerak potpisao svojem uredniku, koji ga je godinama
čuvao u obitelji, gotovo netaknutog. U savršenu stanju.«

»Kako ste ga uspjeli pronaći? Oprostite, ali to je fascinantno.«

»O toj su knjizi godinama kolale glasine, koje je vjerojatno raspirivala urednikova obitelj
sluteći veliku zaradu. Ja sam pronašao nećaka, odletio u Cleveland, presreo ga i nisam mu
dao mira dok mi nije pristao prodati knjigu. Nikad nije bila na tržištu i, koliko ja znam, nitko
ne zna da je ja imam.«

»I što ćete učiniti s njom?«

»Ništa. Samo ću je posjedovati.«

»Tko ju je vidio?«

»Noelle i nekoliko prijatelja. Rado ću vam je pokazati zajedno sa ostatkom zbirke.«

»To bih voljela. Vratimo se poslu. Razgovarajmo o Cormacu.«

Bruce se nasmiješio i podigao Krvavi meridijan. »Jeste li ga pročitali?«

»Pokušala sam. Previše je nasilan.«

»Izgleda mi malo neobično da je osoba poput Tesse bila poklonik Cormaca McCarthyja.«

»Ona je stalno čitala, samo ako su knjige dolazile iz knjižnice.«

Pregledao je ovitak i rekao: »Nekoliko oštećenja ovdje na hrptu, vjerojatno zbog starenja, i
malo je izblijedio. Sve u svemu, ovitak je u dobrom stanju.« Otvorio je knjigu, pregledao
predlist i zalist, okrenuo stranicu s naslovom, pa onda stranicu s osnovnim podacima i
pažljivo je pročitao. Okrenuo je još stranica, gotovo dovoljno polako da pročita tekst. Dok je
prelistavao, tiho je rekao: »Obožavam ovu knjigu. To je McCarthyjeva peta knjiga i prvi
roman smješten na Zapadu.«

»Ja sam izdržala oko pedeset stranica«, rekla je Mercer. »Nasilje je eksplicitno i morbidno.«

»Istina«, odvratio je Bruce još uvijek okrećući stranice kao da uživa u nasilju. Pažljivo je
zatvorio knjigu i rekao: »Gotovo dobar primjerak, kako kažemo u struci. Bolji od onoga koji
već posjedujem.«

»A koliko ste ga platili?«

»Dvije tisuće prije devet godina. Za ovaj bih vam primjerak ponudio četiri tisuće i
vjerojatno bih ga zadržao u svojoj zbirci. Četiri tisuće najviša je cijena.«

»To je deset tisuća za ove dvije knjige. Nisam imala pojma da bi mogle toliko vrijediti.«

»Znam svoj posao, Mercer. Deset tisuća dobar je posao za vas, a i za mene. Želite ih
prodati?«

»Ne znam. Moram razmisliti.«

»U redu. Ja vas ne pritišćem. Ali molim vas, dopustite mi da ih držim u svom trezoru dok ne
odlučite. Kao što sam rekao, slani zrak nije dobar za knjige.«

»U redu. Uzmite ih. Dajte mi nekoliko dana pa ću donijeti odluku.«

»Nemojte žuriti. Nije hitno. E sad, što se tiče šampanjca.«

»Da, naravno. Već je skoro sedam.«

»Imam ideju«, rekao je Bruce ustavši i uzevši knjige. »Popijmo ga na plaži i otiđimo na
šetnju. Zahvaljujući svom poslu, ja baš ne provodim mnogo vremena na plaži. Obožavam
ocean, a zna proći i nekoliko dana a da ga uopće ne vidim.«
»U redu«, odvratila je nakon kratkog oklijevanja. Nema ničega opasnijeg od romantične
šetnje plažom s muškarcem koji tvrdi da je oženjen. Uzela je malu kartonsku kutiju s pulta i
dodala mu je. On je stavio knjige u nju, a ona je izvadila šampanjac iz hladnjaka.

10.
Trebao im je sat vremena do Ritza i natrag, a kad su se vratili u kuću, na dine su se spustile
sjene. Njihove su čaše bile posve suhe i Mercer nije gubila vrijeme da ih ponovno napuni.
Bruce je sjeo na pleteni stolac za ljuljanje na terasi, a ona je sjela ne obližnji stolac.

Već su razgovarali o njegovoj obitelji i o iznenadnoj smrti njegova oca, o nasljedstvu koje
mu je donijelo knjižaru, o majci koju nije vidio gotovo trideset godina, o sestri od koje se
udaljio, nedostatku kontakta s tetama, stričevima, bratićima i sestričnama i o odavno
pokojnim djedovima i bakama. Mercer je svaku njegovu priču popratila vlastitom, a onda je
dodala priču o tragičnoj mentalnoj bolesti svoje majke i njezinu odlasku u bolnicu. To
nikome prije nije ispričala, ali s Bruceom je bilo lako razgovarati. I vjerovati mu. A budući
da je oboje osjećalo posljedice zbog propasti svojih neuobičajenih obitelji, bili su na
zajedničkom tlu i osjećali se ugodno uspoređujući sjećanja i razgovarajući o tome. Što su
više toga otkrivali, to su se više uspijevali smijati.

»Ne slažem se s Myrom«, rekao je Bruce na pola puta druge čaše šampanjca. »Ne biste
trebali pisati o obiteljima. Učinili ste to jedanput, i to sjajno, ali jedanput je dovoljno.«

»Ne brinite. Myra je možda posljednja osoba čiji bih savjet poslušala.«

»Ah zar je ne volite, koliko god da je luda?«

»Ne, još ne, ali sve mi je draža. Ima h doista mnogo novca?«

»Tko zna? Čini se da su ona i Leigh prilično udobno žive. Zajedno su napisale stotinu knjiga
i, usput budi rečeno, Leigh je mnogo više sudjelovala u pisanju tih ljubavnih romana no što
je spremna priznati. Neki od njihovih naslova još uvijek se dobro prodaju.«

»To mora da je lijepo.«

»Teško je pisati kad nemate ni prebijene pare, Mercer. Ja to znam. Poznajem mnogo pisaca,
a vrlo rijetki od njih prodaju dovoljno knjiga da bi se mogli baviti isključivo pisanjem.«

»Pa moraju predavati. Pronađu neki kampus i zarađuju stalnu plaću. Ja sam to dvaput
učinila i vjerojatno ću morati opet. Ili to ili prodaja nekretnina.«

»Mislim da to za vas ne dolazi u obzir.«

»Imate li neku drugu ideju?«

»Zapravo, imam jednu sjajnu ideju. Napunite mi čašu pa ću vam ispričati jednu dugu priču.«
Mercer je izvadila šampanjac iz hladnjaka i ispraznila bocu. Bruce je popio dug gutljaj,
mljacnuo usnama i rekao: »Mogao bih ovo piti za doručak.«

»I ja, ali kava je mnogo jeftinija.«

»Dakle, jednom sam imao djevojku, mnogo prije no što sam upoznao Noelle. Zvala se Talia i
bila je draga djevojka, lijepa, nadarena i prilično smušena u glavi. Viđali smo se s prekidima
oko dvije godine, više nismo nego jesmo jer je ona polako gubila osjećaj za stvarnost. Ja joj
nisam mogao pomoći i bilo mi je teško gledati je kako propada. Ali znala je pisati i radila je
na romanu koji je imao golem potencijal. Bila je to jako fikcionalizirana priča o Charlesu
Dickensu i njegovoj ljubavnici, mladoj glumici po imenu Ellen Ternan. Dickens je dvadeset
godina bio u braku s Catherine, jako strogom ženom u viktorijanskom smislu, koja mu je
rodila desetero djece. Unatoč očitoj tjelesnoj privlačnosti, brak je bio zloglasno nesretan.
Kad je imao četrdeset i pet godina i bio možda najslavniji čovjek u Engleskoj, Dickens
je upoznao Ellen, koja je tada imala osamnaest godina i bila ambiciozna glumica. Ludo su se
zaljubili i on je ostavio ženu i djecu, premda rastava u ono doba nije dolazila u obzir. Nikad
nije bilo jasno jesu li on i Ellen doista živjeli zajedno, a širio se čak prilično jak trač da je ona
rodila dijete koje je umrlo pri porodu. Kako god bilo, dobro su to tajili i prikrivali. Ali u
Talijinu romanu imali su pravu aferu o kojoj pripovijeda Ellen, ne prešutjevši nijednu
pojedinost. Roman se zakomplicirao kad je Talia uvela još jednu glasovitu ljubavnu
priču, aferu Williama Faulknera i Mete Carpenter. Faulkner ju je upoznao kad je
u Hollywoodu pisao scenarije za dolar i, po svemu sudeći, zaljubili su se. Talia je i tu priču
fikcionalizirala, a učinila je to vrlo vješto. A onda je odlučila još jače zakomplicirati roman
pa je uvela i treću ljubavnu vezu jednog slavnog pisca. Postojala je nikad potvrđena priča,
koja vjerojatno nije istinita, da je Ernest Hamingway imao kratku romansu sa Zeldom
Fitzgerald dok su živjeli u Parizu. Kao što znate, činjenice često smetaju dobro priči pa je
Talia izmislila vlastite činjenice i napisala jako zanimljivu priču o Ernestu i Zeldi i o njihovoj
aferi iza F. Scottovih leđa. Tako da je roman imao tri senzacionalne, književne ljubavne
afere koje su se izmjenjivale, što je jednostavno bilo previše za jednu knjigu.«

»Dala vam je da pročitate?«

»Većinu. Stalno je mijenjala priče i prerađivala cijele dijelove, a što je više pisala, to je
mutniji postajao roman. Zamolila bi me za savjet, ja bih joj ga dao, a ona bi uvijek učinila
suprotno. Bila je opsjednuta tim romanom i pisala ga je bez prestanka dvije godine. Kad je
rukopis premašio tisuću stranica, prestao sam čitati. U to smo se vrijeme često svađali.«

»I što se dogodilo s rukopisom?«

»Talia je rekla da ga je spalila. Nazvala me jednog dana, sva izvan sebe, i rekla da ga je
uništila i da nikad više neće napisati nijednu jedinu riječ. Dva dana poslije umrla je od
prevelike doze u Savanni, gdje je u to vrijeme živjela.«

»To je grozno.«
»Imala je dvadeset sedam godina i bila je darovitija od ikoga koga sam ja upoznao. Oko
mjesec dana nakon Talijina pogreba napisao sam pismo njezinoj majci i prilično je obzirno
upitao što je, ako išta, Talia ostavila za sobom. Nikada nisam dobio odgovor, a roman nikad
nije spomenut. Uvjeren sam da ga je spalila, a onda se ubila.«

»Kako strašno.«

»Bilo je to tragično.«

»Niste imali kopiju?«

»Oh, ne. Ona bi donijela rukopis ovamo na nekoliko dana i dala mi da ga pročitam dok je
ona radila. Bila je paranoična da će joj netko ukrasti remek-djelo i brižljivo ga je čuvala.
Jadna djevojka bila je paranoična u vezi mnogih stvari. Naposljetku je prestala uzimati
lijekove i počela halucinirati. Ništa nisam mogao učiniti. Iskreno rečeno, u to sam je doba
već izbjegavao.«

Načas su razmišljali o tragediji, polako pijuckajući šampanjac. Sunce je u međuvremenu

zašlo i terasa je bila u mraku. Nijedno nije spomenulo večeru, ali Mercer je bila spremna da
je odbije. Proveli su zajedno dovoljno vremena za jedan dan.

»To je sjajna priča«, rekla je.

»Koja? O Dickensu, Faulkneru, Zeldi ili Taliji? U tome ima mnogo građe.«

»A vi je dajete meni?«

Brace se nasmiješio i slegnuo ramenima. »Uzmite ili ostavite.«

»A priče o Dickensu i Faulkneru su istinite?«

»Jesu, ali najbolja je priča o Hemingwayu i Zeldi. To je bio Pariz dvadesetih. Izgubljena
generacija, sva ta slikovita pozadina i povijest. Nema dvojbe da su se poznavali. F. Scott i
Hemingway bili su prijatelji i zajedno su pili, a svi su se Amerikanci zabavljali zajedno.
Hemingway je uvijek bio u lovu, ženio se četiri puta, i imao je ekscentričnu stranu. U pravim
rukama, priča bi mogla biti tako putena da bi je čak i Myra odobrila. «

»Mogu se samo nadati.«

»Niste baš oduševljeni.«

»Nisam baš sigurna što da mislim o romanima koji se temelje na povijesnim činjenicama. Je
li to povijest ili fikcija? Iz nekog razloga čini mi se nepoštenim igrati se životima stvarnih
ljudi i tjerati ih da rade stvari koje zapravo nisu radili. Naravno, oni su mrtvi, ali daje li to
piscu pravo da im fikcionalizira živote ? Osobito privatne stvari?«

»To se stalno radi i dobro se prodaje.«

»Valjda, ali nisam sigurna je li to za mene.«

»Citate li ih? Faulknera, Hemingwaya, Fitzgeralda?«

»Samo kad moram. Pokušavam izbjegavati stare mrtve bijelce.«

»I ja. Radije čitam knjige ljudi koje sam upoznao.« Iskapio je čašu i spustio je na stol između
njih. »Bolje da krenem«, rekao je: »Uživao sam u šetnji.«

»Hvala na šampanjcu«, odvratila je Mercer. »Ispratit ću vas.«

»Mogu i sam naći vrata«, rekao je. Dok je hodao iza nje, nježno ju je poljubio u tjeme.
»Vidimo se.«

»Laku noć.«

11.
Sutradan ujutro u osam sati Mercer je sjedila za kuhinjskim stolom i buljila u ocean
ignorirajući laptop i sanjareći o nečemu što ne bi mogla opisati kad bi je netko zamolio,
kadli ju je prenuo zvuk mobitela. Bila je to Noelle. Zvala ju je iz Francuske, u kojoj su bila
dva sata poslijepodne. Pozdravila ju je srdačnim »Bonjour« i ispričala se što je uznemirava
dok stvara, ali mora provjeriti prije no što joj se dan otme kontroli. Objasnila je da će sutra
u njezin dućan doći čovjek po imenu Jake i predložila da se Mercer nađe s njim. Jake je
njezin omiljeni restaurator i ličilac i on povremeno svraća u dućan. Popravljat će jedan
ormar u podrumskoj radionici i to bi bio idealan trenutak da Mercer porazgovara s njim o
pisaćem stolu. Dućan će biti zatvoren i zaključan, ali Jake ima ključ i tako dalje. Mercer joj je
zahvalila, a onda su nekoliko minuta čavrljale o situaciji u Francuskoj.

Odmah nakon završetka razgovora Mercer je nazvala Elaine Shelby, koja je bila u
Washingtonu. Mercer joj je prethodne večeri bila poslala dug i detaljan e-mail o događajima
i razgovorima dana, pa je Elaine bila potpuno informirana. Iznenada se činilo da bi Mercer
mogla vidjeti oba podruma u istom danu.

U podne je nazvala Brucea i rekla da prihvaća njegovu ponudu za obje knjige. Sutra će doći
u centar da vidi Jakea pa će svratiti u knjižaru da pokupi ček. Osim toga, doista bi željela
vidjeti primjerak Lovca u žitu.

»Savršeno«, odvratio je. »Kako bi bilo da zajedno odemo na ručak?« »Naravno.«

12.
Elaine i njezin tim stigli su poslije sumraka, prekasno za sastanak. Sutradan u devet sati
ujutro Mercer je hodala plažom i zaustavila se na drvenom šetalištu koje je vodilo do
njihove kuće. Elaine je sjedila na stubama sa šalicom kave u ruci i pijeskom među nožnim
prstima. Kao i uvijek, čvrsto joj je stegnula ruku i rekla: »Dobar posao.«

»Vidjet ćemo«, odvratila je Mercer.

Otišle su u kuću, gdje su ih čekala dvojica muškarca, Graham i Rick. Sjedili su za kuhinjskim
stolom sa šalicama kave i velikom torbom za alat ili kutijom neke vrste. Mercer je uskoro
doznala da se u njoj nalaze igračke njihova zanata: mikrofoni, prislušni uređaji, odašiljači i
tako sitne kamere da se pitala kako je njima uopće moguće nešto snimiti. Počeli su vaditi
različite naprave i raspravljati o dobrim i lošim stranama svake od njih.

Elaine ni u jednom trenutku nije zapitala Mercer je li spremna nositi skrivenu kameru.
Jednostavno su pretpostavili da će ona to učiniti i to ju je na trenutak razljutilo. Dok su
Graham i Rick nastavljali razgovor, Mercer je osjetila grč u želucu. »Je li to legalno?«
napokon je izlanula. »Znate, snimati nekoga bez njegova dopuštenja?«

»Nije ilegalno«, sa samouvjerenim je smiješkom odgovorila Elaine, kao da je riječ o

smiješnu pitanju. »Kao što nije ilegalno fotografirati nekoga u javnosti. Ne morate tražiti
dopuštenje, a ni izvijestiti o tome fotografiranu osobu.«

»Ne smijete snimiti telefonski razgovor a da o tome ne izvijestite sugovornika«, rekao je

Rick, stariji od dvojice muškaraca, »ali još nije donesen zakon koji bi zabranjivao snimanje
nekoga kamerom.«

»Bilo kad i bilo gdje osim u privatnom stanu«, dodao je Graham. »Sjetite se samo svih
nadzornih kamera koje snimaju zgrade, pločnike i parkirališta. Ne treba im dopuštenje da
snime bilo koga.«

»Sviđa mi se ovaj šal s prstenastom kopčom«, rekla je Elaine, koja je bila vođa tima i
nadređena dvojici muškaraca. »Pokušajmo s njim.« Šal je bio mješavina cvjetnih boja i
izgledao je skupo. Mercer ga je preklopila u tri sloja i stavila oko vrata. Rick joj je dodao
zlatnu kopču sa sitnim lažnim draguljima i gurnuo krajeve šala kroz nju. Rick se primakao
posve blizu kopči i lupnuo je sitnim odvijačem.

»Stavit ćemo kameru unutra«, rekao je. »Bit će gotovo nevidljiva.«

»Koliko je velika kamera?« upitala je Mercer.

Graham je podigao smiješno sićušnu napravu, manju od grožđice. »To je kamera?« upitala
je.

»Visoke rezolucije. Pokazat ćemo vam. Dajte mi kopču.« Mercer je izvukla kopču i dala je
Ricku. On i Graham navukli su na glavu jednake kirurške naočale s povećalima i nagnuli se
nad svoj rad.

»Znate li gdje ćete ručati?« upitala je Elaine.

»Ne, nije rekao. U jedanaest sati ću se naći s Jakeom u Noellinu dućanu, a onda ću otići do
susjednih vrata i naći se s Bruceom. Zatim ćemo otići na ručak, ali ne znam kamo. Kako da
upotrijebim ovu stvar?«

»Ne morate učiniti ništa posebno, samo se ponašajte normalno. Rick i Graham daljinski će
aktivirati kameru. Oni će biti u kombiju nedaleko od knjižare. Kamera ne snima zvuk pa ne
morate brinuti što govorite. Nemamo pojma što je u tim podrumima pa pokušajte snimiti
sve što možete. Obratite pozornost na vrata, prozore i druge kamere.«

»I na sigurnosne senzore na podrumskim vratima«, dodao je Rick. »Gotovo smo sigurni da

ne postoje vrata koja vode van. Čini se da su oba podruma u cijelosti ispod zemlje, a vani
nema stubišta koje bi vodilo dolje.«

»Ovo nam je prvi pogled, a lako bi mogao biti i jedini«, rekla je Elaine. »Sve je važno, ali
očito tražimo rukopise, snopove papira koji su veći od tiskanih knjiga.«

»Znam što je rukopis.«

»Naravno da znate. Obratite pozornost na ladice, ormare s dokumentima, na sve u što bi

mogli stati.«

»A što ako Bruce primijeti kameru?« pomalo je nervozno upitala Mercer.

Oba su muškarca zastenjala kao da je to nemoguće. »Neće je primijetiti jer ne može«,

odgovorila je Elaine.

Rick joj je vratio kopču, a Mercer je opet provukla krajeve šala kroz nju. »Sad ću aktivirati
kameru«, rekao je Graham i udario tipku na laptopu.

»Biste li, molim vas, ustali i polako se okrenuli?« zamolio je Rick.

»Naravno.« Počela se okretati, a Elaine i muškarci zabuljili su se u laptop. »Sjajno«, rekla je

Elaine gotovo sama sebi. »Pogledajte, Mercer.«

Stojeći iza stola, okrenuta prema ulaznim vratima, Mercer je pogledala zaslon i iznenadila
se jasnoćom slike. Jasno su se vidjeli sofa, televizor i fotelja, pa čak i jeftin sag ispred nje. »I
sve to iz ove sićušne kamere«, rekla je.

»To nije teško postići, Mercer«, odvratila je Elaine.

»Ovaj šal ne pristaje uz nizašto što ja imam.«

»Što ćete odjenuti?« upitala ju je Elaine posegnuvši za torbom. Izvukla je pet-šest šalova.

»Crvenu ljetnu haljinu«, odgovorila je Mercer. »Ništa osobito.«

13.
Jake joj je otvorio ulazna vrata i zaključao ih kad je ušla. Predstavio se i rekao da poznaje
Noelle mnogo godina. Bio je to majstor grubih, žuljevitih ruku i bijele brade te je izgledao
kao fizički radnik koji je cijeli život proveo s čekićima i alatom. Promuklim je glasom
objasnio da je pisaći stol već u podrumu. Slijedila ga je niza stube, polako i s odmakom,
podsjećajući se da se sve ispred nje snima i analizira. Sišla je niz deset stuba držeći se za
ogradu i ušla u dugu, nakrcanu prostoriju koja se naoko protezala cijelom dužinom dućana,
koji je, kao što je dobro znala, bio širok dvanaest i pol metara i dubok pedeset metara, isto
kao i susjedna knjižara. Strop je bio nizak, ne viši od dva i pol metra, a pod je bio od
neobrađenog betona. Uza zidove stajale su nasumce poredane sve vrste rastavljenog,
slomljenog, nedovršenog i rasparenog namještaja i pokućstva. Mercer se nonšalantno
osvrnula oko sebe okrećući se u svim smjerovima. »Dakle, ovdje Noelle drži dobre stvari«,
rekla je, ali Jake nije imao smisla za humor. Podrum je bio dobro osvijetljen i straga
je postojala nekakva prostorija. Najvažnije, postojala su vrata na zidu od opeke između ove
prostorije i susjednog podruma, podruma u kojem, kako su Elaine Shelby i njezina
tajanstvena kompanija vjerovali, gospodin Cable skriva svoje blago. Zid od opeke bio je star
i mnogo puta obojan, sada tamnosiv, ali vrata su bila mnogo novija, metalna i masivna. U
gornjim kutovima stajali su sigurnosni senzori.

Elainein tim znao je da su dva dućana gotovo identična po širini, dužini, visini i rasporedu.
Bili su dio iste zgrade, izgrađene prije sto godina i u osnovi podijeljene na dva dijela nakon
otvorenja knjižare 1940. godine.

Sjedeći u kombiju na drugoj strani ceste i buljeći u laptope, Rick i Graham sa zadovoljstvom
su vidjeli da su dva podruma spojena vratima. Sjedeći na sofi u apartmanu, Elaine je
reagirala na isti način. Bravo, Mercer!

Pisaći stol stajao je u sredini prostorije na rasprostrtim novinama, premda je pod već
godinama skupljao kapljice boje. Mercer ga je pažljivo pregledala, kao da je riječ o
dragocjenom predmetu, a ne o običnom pijunu u igri. Jake je izvukao list papira s raznim
nijansama boje pa su stali razmatrati nekoliko njih. Mercer je bila prilično izbirljiva.
Naposljetku se odlučila za pastelnu svijetloplavu boju koju će Jake nanijeti u tankim sloju
da proizvede dojam nečega starog i oštećenog. Nije imao tu boju u svom kamionu i rekao je
da će mu trebati nekoliko dana da je nabavi.

Odlično. To je značilo da se Mercer uvijek može vratiti kako bi pratila njegov napredak. A
tko zna? S igračkama koje Rick i Graham imaju u svom arsenalu, možda će sljedeći put
nositi kamere u naušnicama.

Upitala je postoji li u prizemlju toalet i Jake joj je glavom pokazao prema stražnjem dijelu
podruma. Nije se žurila da ga nađe i upotrijebi i polako se vratila u prednji dio, gdje je Jake
pijeskom čistio gornju površinu pisaćeg stola. Kad se on nagnuo nad njega, Mercer je stala
direktno pred metalna vrata i napravila najbolje snimke do sada. Ali možda je gleda neka
skrivena kamera, zar ne ? Povukla se, impresionirana svojom sviješću o situaciji i sve
većem iskustvu. Možda naposljetku ipak postane pristojan špijun.

Oprostila se s Jakeom pred ulaznim vratima i otišla oko bloka u malu kubansku
prodavaonicu delikatesa, gdje je naručila ledeni čaj i sjela za stol. U roku od minute u
prodavaonicu je ušao Rick i kupio bezalkoholno piće. Sa smiješkom je sjeo preko puta nje i
rekao gotovo šaptom: »Savršen posao.«

»Valjda sam prirodno nadarena za takve stvari«, odvratila je Mercer osjetivši da joj čvor u
želucu načas popušta. »Je li kamera još uvijek uključena?«

»Nije, isključio sam je. Ponovno ću je uključiti kad uđete u knjižaru. Nemojte učiniti ništa
drugačije. Kamera radi besprijekorno, dali ste nam mnogo materijala. Oduševilo nas je kad
smo shvatili da postoje vrata koja spajaju dva podruma. Sad se pokušajte što više približiti
tim vratima s druge strane.«

»Nema problema. Pretpostavljam da ćemo napustiti knjižaru i otići na ručak. Hoćete li i to

snimati?«

»Nećemo.«

»Sjedit ću za stolom preko puta Cablea barem sat vremena. Ne bojite se da će nešto
primijetiti?«

»Nakon što izađete iz podruma, otiđite na toalet u prizemlju.

Skinite šal i kopču i stavite ih u torbicu. Ako išta primijeti, recite mu da je prevruće za šal.«

»To mi se sviđa. Bilo bi mi teško uživati u ručku znajući da mu usmjeravam kameru u lice.«

»U redu. Izađite sad, a ja ću biti odmah iza vas.«

Mercer je ušla u knjižaru u jedanaest i pedeset i ugledala Brucea kako slaže časopise na
štandu pokraj vrata. Danas je nosio svijetlo-plavo prugasto ljetno odijelo. Mercer je dosad
primijetila barem šest različitih boja njegovih odijela, a pretpostavljala je da ih ima još.
Nosio je leptir-kravatu s jarkožutim turskim uzorkom. Kao i uvijek, na nogama je imao
cipele od antilopa, ali ne i čarape. Čarape nikad nije nosio. Nasmiješio se, poljubio je u obraz
i rekao joj da izgleda sjajno. Odveo ju je u Sobu prvih izdanja i podigao kuvertu sa stola.

»Deset tisuća za dvije knjige koje je Tessa prije dvadeset godina posudila iz knjižnice. Što bi
ona na to rekla?«

»Rekla bi: >Gdje je moj dio zarade?<«

Brace se nasmijao. »Mi ćemo zaraditi«, rekao je. »Ja imam dva klijenta koja žele Osuđenika
pa ću ih pustiti da se nadmeću i pokupiti dvije tisuće petsto uz nekoliko telefonskih poziva.«
»Samo tako?«

»Nije uvijek tako, ovoga puta imao sam sreće. Zato obožavam ovaj posao.«

»Imam jedno pitanje. Onaj netaknuti primjerak Lovca u žitu koji ste spomenuh. Kad biste ga
odlučili prodati, koliko biste tražili?«

»Znači, i vas privlači ovaj posao, ha?«

»Ne, nimalo. Nemam mozak za posao. Samo sam znatiželjna, to je sve.«

»Lani sam odbio ponudu od osamdeset tisuća. Ta knjiga nije za prodaju, ali kad bih je iz
nekog razloga bio prisiljen staviti na tržište, početna cijena bila bi sto tisuća.«

»Nije loš posao.«

»Rekli ste da je želite vidjeti.«

Mercer je slegnula ramenima kao da joj je svejedno i nehajno odvratila: »Naravno, ako
imate vremena.« Bilo je očito da se Brace želi pohvaliti svojim knjigama.

»Za vas uvijek imam vremena. Slijedite me.« Prošli su pokraj stuba pa kroz odjel za djecu i
otišli u samo dno knjižare. Stube koje su vodile u podrum nalazile su se iza zaključanih
vrata koja su stajala po strani i stvarala dojam da se rijetko upotrebljavaju. S visine ih je
gledala kamera sa sigurnosnim senzorom na vrhu. Bruce je otključao vrata i okrenuo staru
oblu kvaku, koja nije bila zaključana. Otvorio je vrata i upalio svjetlo. »Pazite kako
hodate«, rekao je kad je krenuo dolje. Mercer se držala iza njega, pažljivo hodajući kao što
joj je rekao. On je na dnu stuba pritisnuo još jedan prekidač.

Podrum je bio podijeljen na barem dva dijela. Prednji i veći dio uključivao je stube i metalna
vrata koja su vodila u Noellin podrum, uz redove starih drvenih polica koje su se savijale
pod tisućama neželjenih knjiga, probnih otisaka i promotivnih primjeraka. »Ovaj je dio
poznat kao groblje«, rekao je Bruce mašući rukom prema hrpi. »Svaki dućan ima sobu za
otpad.« Prišli su stražnjem dijelu podruma i zaustavili se pred zidom od građevnih blokova
koji je očigledno bio dodan dugo nakon izgradnje same zgrade. Protezao se cijelom visinom
i dužinom prostorije i stvarao dojam da je vješto umetnut. Na njemu su stajala još jedna
metalna vrata s tipkovnicom. Dok je Bruce ukucavao šifru, Mercer je primijetila kameru
koja je visjela sa stare grede i gledala na vrata. Nešto je zazujalo i škljocnulo, a onda su ušli.
Bruce je upalio svjetla. Temperatura je ovdje bila osjetno niža.

Prostorija je izgledala potpuno izolirana, s redovima polica uza zidove od građevnih

blokova, uglačanim betonskim podom i nižim krovom napravljenim od nekog vlaknastog
materijala koji Mercer ne bi znala opisati, ali ga je snimila za svoje stručnjake. Oni će u roku
od sat vremena zaključiti da je prostorija široka dvanaest metara i otprilike isto toliko duga,
prostrana soba s lijepim stolom u sredini, stropovima visokim dva i pol metra i čvrstim
spojevima. Sve je stvaralo dojam da je riječ o sigurnoj i vatrootpomoj prostoriji koja
ne propušta zrak.

»Svjetlost, toplina i vlaga oštećuju knjige«, objasnio je Bruce, »tako da se sva tri elementa
moraju kontrolirati. Ovdje gotovo nema vlažnosti, a temperatura je uvijek trinaest
stupnjeva. Očito, nema ni sunčeve svjetlosti.«

Ormarići za knjige bili su izrađeni od debelog metala i imali su staklena vrata pa su se

vidjeli hrptovi knjiga. Svaki je ormarić imao šest polica, dno je bilo šezdesetak centimetara
iznad poda, a vrhovi nekoliko centimetara iznad Mercerine glave, pa je pretpostavila da su
visoki oko sto osamdeset centimetara. Rick i Graham složili bi se.

»Gdje su Tessina prva izdanja?« upitala je.

Bruce je prišao stražnjem zidu i gurnuo ključ u uski bočni panel pokraj polica. Kad je
okrenuo ključ, začuo se škljocaj, a svih se šest staklenih vrata otvorilo. »Ovdje su«, rekao je
skidajući s police primjerke Osuđenika i Krvavog meridijana. »Sigurne i zaštićene u svom
novom domu.«

»Vrlo sigurne«, odvratila je Mercer. »Ovo je impresivno, Bruce. Koliko knjiga ovdje imate?«

»Nekoliko stotina, ali nisu sve moje.« Pokazao je zid pokraj vrata i rekao: »Ove čuvam za
klijente i prijatelje. Nekoliko ih je ovdje da ih prodam u ime vlasnika. Imam jednog klijenta
koji prolazi kroz rastavu braka pa ovdje skriva knjige. Vjerojatno ću dobiti poziv da
svjedočim na sudu, a neće mi biti prvi put. Ali uvijek lažem kako bih zaštitio klijenta.«

»A što je ovo?« upitala je pokazujući visok, glomazan i neuobičajeno velik ormarić u kutu.

»To je sef u kojem držim stvarno dobre stvari.« Ukucao je šifru na tipkovnici - Mercer je
pristojno skrenula pogled - i debela su se vrata otključala. Bruce ih je otvorio. U gornjem
dijelu na sredini bile su tri police, sve napunjene nečim što je nalikovalo na hrptove lažnih
knjiga, neki s naslovima utisnutim zlatnim slovima. Bruce je nježno izvukao jednu knjigu sa
srednje police i upitao: »Znate li što je ovo?«

»Ne.«

»To je zaštitna kutija, posebno izrađena za svaku knjigu. Očito, ove su knjige tiskane u
različitim veličinama, pa se i zaštitne kutije razlikuju. Dođite ovamo.«

Okrenuli su se i prišli malom stolu u sredini sobe. On je na njega spustio zaštitnu kutiju,
otvorio je i pažljivo izvukao knjigu. Njezin je ovitak bio oblijepljen prozirnim laminatom.
»Ovo je moj prvi primjerak Lovca u žitu. Dobio sam ga iz očeve ostavštine prije dvadeset
godina.«

»Dakle, imate dva primjerka?«

»Ne, imam ih četiri.« Otvorio je predlist i pokazao joj malu mrlju. »Ovdje je malo izblijedjela
i ima oštećenje ili dva na ovitku, ali to je gotovo dobar primjerak.« Ostavio je knjigu i
zaštitnu kutiju na stolu i vratio se do sefa. Kad je to učinio, Mercer se okrenula kako bi Rick
i Graham dobili dobar pogled na sef. Na njegovu dnu, ispod triju polica najrjeđih knjiga,
ležale su četiri ladice, trenutačno zatvorene.

Ako Bruce doista ima rukopise, onda mora da se nalaze u ovim ladicama. Ili je barem tako
pomislila.

Bruce je spustio još jednu zaštitnu kutiju na stol i rekao: »Ovo je najnoviji od četiri
primjerka koja imam, jedini koji je Salinger potpisao.« Otvorio je zaštitnu kutiju, izvukao
knjigu i okrenuo na stranicu s naslovom. »Nema posvete, nema datuma, samo autorov
potpis, koji je, kao što sam rekao, prilično rijedak. Salinger se nije htio potpisivati na svoje
knjige. Poludio je, zar ne?«

»Tako kažu«, odvratila je Mercer. »Ovo su prekrasne knjige.«

»Istina«, rekao je još uvijek milujući knjigu. »Katkad kad imam težak dan, iskradem se
ovamo, zaključam u ovu prostoriju i izvučem knjige. Pokušavam zamisliti kako je to bilo biti
J. D. Salinger 1951. godine, kad je knjiga objavljena. To mu je bio prvi roman. Prije njega
objavio je nekoliko pripovijedaka, par u New Yorkeru, ali nije bio dobro poznat. Izdavačka
kuća Little, Brown & Company isprva je tiskala deset tisuća primjeraka, a knjiga se sada
prodaje u milijun primjeraka na godinu, na šezdeset pet jezika. Salinger nije imao pojma što
ga čeka. Postao je bogat i slavan i nije se mogao nositi sa zanimanjem javnosti. Većina
znalaca vjeruje da je prolupao.«

»Ja sam o toj knjizi predavala dvije godine.«

»Dakle, dobro je poznajete?«

»Nije mi to omiljeni roman. Kao što sam već rekla, ja više volim ženske pisce, po
mogućnosti još uvijek žive.«

»I željeli biste vidjeti najrjeđu knjigu koju imam koju je napisala žena, mrtva ili živa,
točno?«

»Naravno.«

On se vratio do sefa, a Mercer je snimala svaki korak, pa se čak i malo odmakla kako bi
dobila još jednu jasnu frontalnu snimku svojom malom kamerom. Bruce je našao knjigu i
vratio se do stola. »Što kažete na Vlastitu sobu Virginije Woolf ?« Otvorio je zaštitnu kutiju i
izvukao knjigu. »Objavljena 1929. godine. Prvo izdanje, gotovo dobar primjerak. Našao sam
ga prije dvanaest godina.«

»Obožavam tu knjigu. Pročitala sam je u srednjoj školi i ona me nadahnula da postanem

spisateljica, ili da barem pokušam to postati.«
»Vrlo je rijetka.«

»Dat ću vam deset tisuća za nju.«

Zajedno su se nasmijali, a on je pristojno rekao: »Žao mi je. Nije na prodaju.« Dodao joj je
primjerak. Ona ga je pažljivo otvorila i rekla: »Bila je tako hrabra. Njezina slavna rečenica
glasi: >Ako želi pisati književna djela, žena mora imati novac i vlastitu sobu.<«

»Bila je napaćena duša.«

»Imate pravo. Ubila se. Zašto pisci toliko pate, Brace?« Zatvorila je knjigu i vratila mu je.
»Toliko destruktivnog ponašanja, pa čak i samoubojstava.«

»Samoubojstvo ne mogu shvatiti, ali shvaćam opijanje i loše navike. Naš prijatelj Andy
pokušao je to objasniti prije mnogo godina. Rekao je da je to zato što je život pisaca tako
nediscipliniran. Nema šefa, nema nadzornika, nema radnog vremena. Piši ujutro, piši noću.
Pij kad želiš. Andy misli da bolje piše kad ima mamurluk, ali ja nisam baš siguran.« Brace je
vratio knjige u zaštitne kutije, a onda kutije u sef.

»Što je u ladicama?« impulzivno je upitala.

»Stari rukopisi«, odgovorio je bez i najmanjeg oklijevanja, »ah ne vrijede mnogo, ne u

usporedbi s ovim knjigama. Moj je omiljeni pisac John D. McDonald, a osobito volim njegove
romane iz serijala o Travisu McGeeju. Prije nekoliko godina uspio sam kupiti dva njegova
originalna rukopisa od drugog kolekcionara.« Dok je to govorio, zatvorio je vrata. Očito,
ladice nisu bile za razgledavanje.

»Jeste li dovoljno vidjeli?« upitao ju je.

»Jesam. To su fascinantne stvari, Brace. To je cijeli jedan drugi svijet o kojem ništa ne
znam.«

»Malokad pokazujem ove knjige. Trgovina rijetkim knjigama tih je posao. Siguran sam da
nitko ne zna da imam ta četiri primjerka Lovca, a volio bih da tako i ostane. Nema registra,
nitko ne gleda. Mnoge transakcije događaju se u mraku.«

»Vaše su tajne sigurne. Ne mogu zamisliti da bih nekome htjela reći.«

»Nemojte me krivo shvatiti, Mercer. Sve je ovo legitimno. Prijavljujem profit i plaćam porez.
Ako umrem, moja će ostavština uključivati ove stvari.«

»Sve?« sa smiješkom je upitala.

On joj je uzvratio smiješak i odgovorio: »Pa, većina toga.«

»Naravno.«
»E sad, što kažete na poslovni ručak?«

»Umirem od gladi.«

14.
Elainin tim večerao je naručenu pizzu i pio bezalkoholna pića. U ovom trenutku hrana nije
bila važna. Rick, Graham i Elaine sjedili su za stolom za blagovanje u unajmljenom stanu i
pregledavali desetke fotografija preuzetih s Mercerina videomaterijala. Proizvela je
osamnaest minuta snimaka iz Noellina dućana i dvadeset i dvije iz Bruceova, četrdeset
minuta dragocjenih dokaznog materijala koji su sada s uzbuđenjem posjedovali. Proučavali
su ih, ali još važnije, analizirao ih je laboratorij u Bethesdi. Ustanovljavali su činjenice:
veličinu trezora, dimenzije sefa, prisutnost nadzornih kamera i sigurnosnih senzora, brava
na vratima, ulaznih panela s dugmadi. Sef je težio četiri stotine kilograma, bio je napravljen
od tromilimetarskog čelika i izrađen prije petnaest godina u tvornici u Ohiju, kupljen na
internetu, a instalirao ga je jedan majstor iz Jacksonvillea. Kad je bio zaključan, bio je
osiguran petorim bravama napravljenim od olova i zapečaćenih hidraulikom. Dva je sata
mogao izdržati temperaturu od 840 stupnjeva. Bio bi problem otvoriti ga, ali očigledni
izazov bio bi doći do njega, a da se ne aktivira alarm.

Proveli su poslijepodne oko stola, često vodeći duge i intenzivne razgovore, često
razgovarajući preko telefonskih zvučnika s kolegama u Bethesdi. Premda je bila vođa tima,
Elaine je prihvaćala suradnju.

Pametni ljudi iznosili su mnoga mišljenja, a ona ih je slušala. Većinu vremena zaokupljao ih
je problem FBI-a. Je li došlo vrijeme da nazovu saveznu policiju? Da ih upoznaju sa svojim
omiljenim osumnjičenikom? Da im kažu sve što su dosad uspjeli doznati o Bruceu Cableu?
Elaine je smatrala da je za to još prerano, a za takav je stav imala dobar razlog: trenutačno
nisu raspolagali količinom dokaza koja bi mogla uvjeriti saveznog suca da Cable
skriva rukopise u svom podrumu. U ovom trenutku imali su informaciju izvora iz Bostona,
četrdesetominutnu videosnimku podruma i nekoliko fotografija uzetih s nje. Po mišljenju
dvaju odvjetnika iz Washingtona, to jednostavno nije bilo dovoljno da dobiju nalog za
pretres.

A, kao i uvijek, kad u igru uđe FBI, on preuzme stvar u svoje ruke i promijeni sva pravila.
FBI zasad nije ništa znao o Bruceu Cableu i nije imao pojma o Elaininoj maloj krtici koja je
prokopala put u njegov svijet, a Elaine je željela da što je moguće dulje tako i ostane.

Jedan od scenarija, koji je predložio Rick, premda ne baš s velikom uvjerenošću, predviđao
je diverziju arsenom. Zapalite malu vatru poslije ponoći u prizemlju knjižare, a kad alarmi
počnu zavijati i uključe se sigurnosni monitori, uđite u podrum s Noelline strane, razvalite
sef i uzmite rukopise. To bi za sobom povlačilo mnogo rizika, a ne najmanji bio bi to što bi
na taj način počinili nekoliko krivičnih djela. A što ako Gatsby nije ondje? Što ako su
Gatsby i prijatelji skriveni na nekom drugom mjestu, na otoku ili negdje drugdje u zemlji?
Cable bi se toliko uplašio da bi ih raspršio po cijeloj kugli zemaljskoj, pod pretpostavkom da
to već nije učinio.

Elaine je odbacila plan nedugo nakon što ga je Rick iznio. Sat je otkucavao, ali još uvijek su
imali vremena, a njihova je djevojka obavljala sjajan posao. U manje od četiri tjedna uspjela
se sprijateljiti s Cableom i infiltrirati u njegov krug. Osvojila je njegovo povjerenje i donijela
im četrdeset minuta vrijednih snimaka i stotine fotografija. Približavali su se cilju, ili su
barem tako vjerovali. Nastavit će biti strpljivi i čekati da vide što će se sljedeće dogoditi.

Jedno je važno pitanje sada dobilo odgovor. Bili su raspravljali o tome zašto je jedan običan
provincijski prodavač knjiga s knjižarom u staroj zgradi tako fanatičan poklonik
sigurnosnih mjera. A budući da im je Cable bio glavni osumnjičenik, sve što je radio
izgledalo im je još sumnjivije. Mala tvrđava u podrumu služila mu je da zaštiti nezakoniti
plijen svoje struke, točno? Ne nužno. Sada su znali da se dolje nalazi mnoštvo vrijednih
stvari. Poslije ručka Mercer ih je izvijestila da uz četiri primjerka Lovca u žitu i jednog
Vlastite sobe, postoji još pedesetak drugih knjiga u zaštitnim kutijama uredno poslaganim
na policama sefa. Cijeli je trezor sadržavao nekoliko stotina knjiga.

Elaine, koja se tim poslom bavila već više od dvadeset godina, ostala je zapanjena
Cableovim inventarom. Imala je posla s uglednim kućama za preprodaju rijetkih knjiga i
dobro ih je poznavala. Oni su se bavili kupovanjem i prodavanjem i upotrebljavali su
kataloge, internetske stranice i sve vrste reklamiranja kako bi povećali prodaju. Njihove
zbirke bile su velike i dobro oglašavane. Ona i njezin tim često su se pitali može li jedan
tako sitan igrač kao što je Bruce Cable skupiti milijun dolara za Fitzgeraldove rukopise.
Ali sada je i to pitanje dobilo odgovor. A odgovor je bio pozitivan.
SEDMO POGLAVLJE
DJEVOJKA ZA VIKEND
1.
Bruce je pozvao Mercer na »suhu« večeru. Suhu zato što je pozvao i Andyja Adama pa je
inzistirao da večer bude bez alkohola. Suhu također zato što je spisateljica na turneji,
izvjesna Sally Aranca, prestala piti prije nekoliko godina pa je više voljela da u blizini ne
bude alkohola.

Bruce joj je telefonom rekao da se Andy sprema otići na još jednu kuru odvikavanja i da
očajnički pokušava ostati trijezan prije odlaska u izolaciju. Mercer mu je željela pomoći pa
se rado složila s pravilima.

Na gostovanju gospođa Aranca šarmirala je publiku od pedesetak ljudi raspravljajući o

svom djelu i pročitavši kratak prizor iz najnovijeg romana. Postajala je poznato ime u žanru
kriminalističkih romana serijalom o privatnoj istražiteljici u San Franciscu, autoričinu
domu. Mercer je tijekom poslijepodneva prelistala knjigu i dok je gledala i slušala njezin
nastup, shvatila je da je Sallyna protagonistica vrlo slična samoj Sally: bila je u
ranim četrdesetima, izliječena alkoholičarka, rastavljena i bez djece, brza i duhovita, vješta,
čvrsta i, naravno, prilično privlačna. Sally je objavljivala jedan roman na godinu i odlazila na
dugotrajne turneje, uvijek svraćajući u knjižaru Bay Books, obično kad Noelle nije bila u
gradu.

Nakon gostovanja, njih je četvero pješice otišlo u La Rocher, mali francuski restoran na
dobrom glasu. Bruce je brzo naručio dvije boce mineralne vode i vratio konobarici listu
vina. Andy se nekoliko puta okrenuo oko sebe i pogledao druge stolove kao da želi popiti
čašu vina, ali umjesto toga je dodao krišku limuna u svoju vodu i smirio se. Bio se natezao
sa svojim izdavačem oko najnovijeg ugovora koji je uključivao manji predujam od
prethodnog. S dobrim smislom za humor i autoironiju, rekao je kako je prelazio od
izdavača do izdavača sve dok se nije popeo na glavu cijelom New Yorku. Svima se zamjerio.
Tijekom predjela Sally je pričala o svojim ranim frustracijama u pokušajima da objavi
knjigu. Deseci agenata i još brojniji izdavači odbili su njezin prvi roman, ali ona je nastavila
pisati. I opijati se. Prvi joj je brak propao kad je uhvatila muža kako je vara. Život joj je bio u
rasulu. I drugi i treći roman bili su joj odbijeni. Srećom, neki su joj prijatelji pomogli i
smogla je snage da prestane piti. S četvrtim se romanom okrenula žanru kriminalističkog
romana, stvorila protagonisticu i agenti su je iznenada počeli zvati. Prodala je prava
govorila za filmsku adaptaciju i karijera joj je krenula. Sada, nakon osam romana, serijal je
postao poznat i stjecao je popularnost.

Iako je Sally sve to pričala bez traga samodopadnosti, Mercer nije mogla a da ne osjeti ubod
zavisti. Sally je sada bila profesionalna spisateljica. Više nije morala tražiti dodatne poslove
i posuđivati novac od roditelja, a pisala je jednu knjigu na godinu. Sve je zvučalo tako lako. I
Mercer je otvoreno priznala samoj sebi da svaki pisac kojeg je ikad upoznala nosi u sebi
ružnu crtu zavisti. Takva je narav tog soja.

Tijekom glavnog jela razgovor je iznenada skrenuo na temu alkoholizma, a Andy je priznao
da ima probleme. Sally je bila suosjećajna, ali stroga i ponudila je savjet. Bila je trijezna
sedam godina i promjena joj je spasila život. Govorila je nadahnuto i Andy joj je zahvalio na
iskrenosti. Mercer je na trenutke imala dojam da sjedi na sastanku anonimnih alkoholičara.

Bruceu je gospođa Aranca očito bila prilično draga i kad je večera odmakla, Mercer je
shvatila da joj Brace posvećuje sve manje pažnje. Nemoj biti smiješna, pomislila je, oni se
poznaju godinama. Ali kad je to jednom shvatila, nije to više mogla zaboraviti i postalo je
očitije, barem njoj. Bruce je nekoliko puta dodirnuo Sally. Bila su to mala srdačna tapšanja
po ramenima, ali nije se baš žurio maknuti ruku.

Odlučili su preskočiti desert, a Bruce je platio račun. Dok su hodali Glavnom ulicom, rekao
je da mora svratiti u knjižaru kako bi provjerio večernjeg prodavača, a Sally je otišla s njim.
Svi su se pozdravili, a Sally je obećala da će poslati Mercer e-mail kako bi ostale u kontaktu.
Kad je Mercer htjela otići, Andy joj je rekao: »Hej, imate li vremena za piće?«

Ona se zaustavila i okrenula: »Ne, Andy, to nije dobra ideja. Ne nakon one večere.«

»Mislio sam na kavu, ne na alkohol.«

Tek je prošlo devet, a Mercer nije imala što raditi u ladanjskoj kući. Možda bi odlazak na
kavu pomogao Andyju. Prešli su cestu i ušli u prazan kafić. Konobar im je rekao da za pola
sata zatvaraju. Naručili su dvije kave bez kofeina i odnijeli ih za stol na terasi, preko puta
knjižare. Nakon nekoliko minuta Bruce i Sally izašli su i krenuli ulicom u smjeru kuće
Marchbanks.

»Ona će prenoćiti kod njega«, rekao je Andy. »Mnogi pisci to čine.«

Mercer je to shvatila i upitala: »Kako se Noelle uklapa u njihove planove?«

»Nikako. Bruce ima svoje miljenice, a Noelle svoje miljenike. Na vrhu kule postoji okrugla
soba poznata kao Soba za spisatelje. Ta je soba vidjela mnoštvo aktivnosti.«

»Nisam sigurna da shvaćam«, odvratila je Mercer, premda je shvaćala savršeno dobro.

»Bruce i Noelle imaju otvoren brak, Mercer, a usputne afere prihvaćaju se, vjerojatno čak i
potiču. Pretpostavljam da se vole, ali nemaju pravila.«

»To je prilično bizarno.«

»Za njih nije. Izgledaju tako sretni.«

Napokon je nešto od Elaininih tračeva dobilo potvrdu.

»Noelle toliko vremena provodi u Francuskoj između ostalog i zato što ondje ima
dugogodišnjeg prijatelja«, rekao je Andy. »Mislim da je i on u braku.«

»Oh, zašto ne?! Naravno da jest.«

»A vi nikad niste bili u braku, zar ne?«

»Nisam.«

»Pa, ja sam pokušao dvaput i nisam siguran da ga mogu preporučiti. Viđate li se s kim?«

»Ne. S posljednjim dečkom prekinula sam prije godinu dana.«

»Jeste li ovdje upoznali ikoga zanimljivog?«

»Naravno. Vas, Brucea, Noelle, Myru, Leigh, Boba Cobba. Ovdje ima mnogo zanimljivih
ljudi.«

»Nekoga s kim biste se željeli viđati?«

Bio je barem petnaest godina stariji, teški alkoholičar sklon barskim tučnjavama s ožiljcima
da to dokaže, pravi grubijan od čovjeka koji nije nudio ništa zanimljivo. »Pokušavate li mi
se upucavati, Andy?«

»Ne. Mislio sam da bismo mogli otići na večeru.«

»Zar uskoro ne odlazite u, kako je to Myra nazvala, kamp za cugere?«

»Za tri dana. I očajnički pokušavam ostati trijezan do tada. Nije lako. Zapravo, pijuckam ovu
mlaku kavu bez kofeina i pokušavam se pretvarati da je to dupla votka s ledom. Gotovo je
mogu kušati. I kratim vrijeme jer ne želim otići kući, premda u kući nemam ni kapi
alkohola. Na putu kući proći ću pokraj dvije prodavaonice alkoholnih pića, još uvijek
otvorene, i morat ću se hrvati sam sa sobom da zadržim auto na cesti.« Glas mu je postajao
sve slabiji.

»Žao mi je, Andy.«

»Neka vam ne bude. Samo nemojte nikad postati kao ja. Grozno je.«

»Voljela bih da vam mogu pomoći.«

»Možete. Pomolite se za mene, u redu? Mrzim što sam tako slab.« Kao da želi pobjeći od
kave i razgovora, iznenada je ustao i počeo hodati. Mercer mu je htjela nešto reći, ali nije
našla riječi. Gledala ga je dok nije zamaknuo za ugao.

Odnijela je šalice na šank. Ulice su bile tihe. Osim kavane samo su još knjižara i slastičarnica
bile otvorene. Automobil joj je bio parkiran na Trećoj, ali iz nekog razloga prošla je pokraj
njega. Otišla je do kraja ulice i nastavila hodati dok nije prošla pokraj kuće Marchbanks. U
Sobi za spisatelje u kuli gorjelo je svjetlo. Usporila je korak ili dva i, kao na znak, svjetlo se
ugasilo.

Priznala je da je znatiželjna, ali je li također bila u stanju priznati da je malčice ljubomorna?

2.
Nakon pet tjedana provedenih u ladanjskoj kući, došlo je vrijeme da je napusti na nekoliko
dana. Connie, njezin muž i dvije kćeri tinejdžerke dolazili su na svoj dvotjedni godišnji
odmor na plaži. Connie je pristojno, gotovo po dužnosti, pozvala Mercer da im se pridruži,
ali Mercer to nije mogla prihvatiti jer je znala da će djevojke cijeli dan buljiti u svoje
mobitele, a njezin muž stalno govoriti o prodavaonicama zamrznutog jogurta. Iako se
skromno izražavao o svom uspjehu, radio je bez prestanka. Mercer je znala da će on svakog
jutra ustajati u pet, ispijati šalice kave, slati e-mailove, provjeravati pošiljke i slične stvari i
da vjerojatno nijednom neće ući u more. Connie se šalila da mu odmor nikad ne potraje
puna dva tjedna. Uvijek bi iskrsnula neka kriza pa bi se hitno morao vratiti u Nashville da
spašava kompaniju.

Pisanje u takvim okolnostima ne bi dolazio u obzir, premda uz trenutačni ritam pisanja ne

bi mnogo zaostala.

Što se tiče Connie, koja je bila devet godina starija od Mercer, njih dvije nikad nisu bile
bliske. Uz odsutnu majku i oca koji je bio previše zaokupljen sobom, djevojke su se gotovo
same odgojile. Connie je sa osamnaest godina pobjegla na koledž Južnog metodističkog
sveučilišta i nikad se više nije vratila kući. Provela je jedno ljeto na plaži s Tessom i Mercer,
ali tada je već bila zaluđena momcima pa je nisu zanimale šetnje po plaži, promatranje
kornjača i neprestano čitanje. Otišla je kad ju je Tessa zatekla kako puši travu.

Sada su si sestre slale jedan e-mail na tjedan, razgovarale telefonom jedanput na mjesec i
trudile se zadržati pristojan i vedar odnos. Kad bi se zatekla u blizini Nashvillea, Mercer je
povremeno posjećivala sestru, često na različitim adresama. Cesto su se selili, uvijek u veće
kuće u boljim četvrtima. Nešto su gonili, neki nejasan san, i Mercer se često pitala gdje će
biti kada ga napokon nađu. Što su više zarađivali, to su više trošili i Mercer, koja je živjela
u siromaštvu, čudila se njihovoj potrošnji.

Postojala je tema koju su izbjegavale, ponajviše zato što bi rasprava o njoj mogla dovesti
samo do svađe. Zahvaljujući ocu Herbertu i njegovu poslu s Fordovim automobilima,
Connie je imala sreću što je dobila četiri godine privatne naobrazbe u koledžu, a da se nije
morala nimalo zadužiti. Ali kad se Mercer upisala na Sewanee, stari je momak upao u
financijske nevolje i suočio se s bankrotom. Mercer je godinama zamjerala sestri na sreći, a
ne vrijedi ni spominjati da joj Connie nikad nije ponudila ni novčić pomoći. Sada kad
je njezin studentski dug kao kakvom čarolijom nestao, Mercer je čvrsto odlučila prevladati
ogorčenje, premda joj to možda neće biti tako lako jer su Connieni domovi svake godine
postajali sve veći, a Mercer nije bila sigurna ni gdje će spavati za nekoliko mjeseci.
Istina je bila da Mercer nije htjela provoditi vrijeme sa sestrom. Njih dvije živjele su u
različitim svjetovima i postupno se udaljile. I tako se zahvalila Connie na pozivu da ostane s
njezinom obitelji, a obje su osjetile olakšanje kad je Mercer odbila. Rekla je da će možda
napustiti otok na nekoliko dana, da joj treba predah i sve to, da bi mogla otići u posjet ovoj
ili onoj prijateljici. Elaine joj je unajmila maleni stan u pansionu na plaži, dvije milje
sjeverno od ladanjske kuće, jer Mercer nije imala nikakvu namjeru da ode. Sljedeći je potez
bio Cableov pa si nije mogla priuštiti da napusti otok.

U petak na vikend četvrtog srpnja Mercer je očistila ladanjsku kuću i napunila dvije
platnene torbe odjećom, kozmetikom i knjigama. Dok je hodala kućom i gasila svjetla,
mislila je na Tessu i na to koliko je daleko ona, Mercer, došla u posljednjih pet tjedana.
Jedanaest je godina izbjegavala ovo mjesto i vratila se s velikom strepnjom, ali u kratkom
roku uspjela je staviti na stranu grozotu Tessine smrti i koncentrirati se na lijepe
uspomene. Sada je odlazila, a imala je dobar razlog, ali vratit će se za dva tjedna i opet imati
mjesto za sebe. A činilo se da nitko ne zna sigurno koliko će dugo ostati. To je ovisilo
o gospodinu Cableu.

Vozila se pet minuta Ulicom Fernando do pansiona, mjesta zvanog Lighthouse Inn, koji je
nasred dvorišta imao visok, lažan svjetionik kojeg se dobro sjećala iz djetinjstva. Pansion je
bio smješten u nepravilnu građevinu u stilu kuća na Cape Codu, s dvadeset soba za
unajmljivanje i bife-doručkom. Gomila turista dolazila je na otok na blagdanski vikend.
Natpis »nema slobodnih soba« upozoravao je druge da se drže podalje.

S vlastitom sobom i nešto novca u džepu, možda bi se mogla udobno smjestiti i nešto
napisati.

3.
Kasno u subotu prijepodne, dok je Glavna ulica vrvjela posjetiteljima tjedne seljačke tržnice
i gomilama turista koji su zakrčili pločnike tražeći slastice, sladolede i možda stol poslije
ručka, Denny je ušao u Bay Books treći put u tjedan dana i stao pregledavati knjige u
odjeljku za kriminalističke romane. S japankama, kamuflažnom kapom, kratkim vojničkim
hlačama i poderanom majicom, lako je prolazio kao još jedan loše odjeven posjetitelj
koji sigurno neće privući ničiju pozornost. On i Rooker bih su u gradu već tjedan dana
provjeravajući točke od interesa i prateći Cablea, što nije predstavljalo nikakav problem.
Ako prodavač knjiga nije bio u svojoj knjižari, bio je negdje u centru ili na ručku, ili je
obavljao poslove, ili je bio u svom lijepom domu, obično sam. Ali bih su oprezni jer je Cable
obožavao sigurnosne uređaje. Njegova knjižara i kuća bile su krcate kamerama, senzorima i
tko zna čime još. Jedan pogrešan potez mogao bi dovesti do katastrofe.

Čekali su, promatrah i podsjećali sebe da moraju biti strpljivi, premda im je nestajalo
strpljenja. Izvlačenje informacija iz Joela Ribikoffa i prijetnje Oscaru Steinu u Bostonu
predstavljale su lak posao u usporedbi s onim čime su sada bili suočeni. Grubosti koje su
prije urodile plodovima, sada možda neće dati tako dobre rezultate. Prije su trebali doznati
samo nekoliko imena, a sada su željeli robu. Napad na Cablea, njegovu ženu ili nekoga do
koga im je stalo lako bi mogao izazvati reakciju koja bi sve upropastila.

4.
Utorak, 5. srpnja. Gomile su otišle, a plaže su opet bile prazne. Otok se polako budio i pod
blještavim suncem pokušavao otresti mamurluk dugog prazničnog vikenda. Mercer je
sjedila na uskoj sofi i čitala knjigu Pariška žena, kad je začula signal da joj je stigao e-mail.
Bila je to Bruceova poruka i glasila je: »Svratite u knjižaru kad sljedeći put dođete u grad.«

»U redu«, odgovorila je. »Nešto se događa?«

»Uvijek. Imam nešto za vas. Maleni dar.«

»Dosađujem se. Stići ću za otprilike sat vremena.«

Kad je ušetala, knjižara je bila prazna. Prodavačica za prednjim pultom izgledala je previše
pospano da govori. Otišla je na kat, naručila kavu s mlijekom i pronašla novine. Nakon
nekoliko minuta začula je korake na stubama i znala da je to Bruce. Danas je nosio ljetno
odijelo sa žutim prugama i malu zeleno-plavu leptir-kravatu. Uzeo je kavu pa su izašli na
balkon iznad pločnika Treće ulice. Na balkonu nije bilo nikoga drugog. Sjeli su u sjenu
za stol pod stropnim ventilatorom i srknuli kavu. Bruce joj je uručio svoj dar. Bila je to očito
knjiga umotana u plavo-zeleni papir knjižare. Mercer je poderala papir i pogledala je. Klub
radosti i sreće Amy Tan.

»To je prvo izdanje s potpisom«, rekao je Bruce. »Spomenuli ste da vam je ona jedna od
omiljenih suvremenih spisateljica, pa sam je pronašao.«

Mercer je ostala bez riječi. Nije imala pojma koliko knjiga vrijedi i nije namjeravala pitati, ali
bilo je to vrijedno prvo izdanje. »Ne znam što da kažem, Bruce.«

»Hvala uvijek djeluje.«

»To mi se čini nedovoljnim. Ne mogu ovo prihvatiti.«

»Prekasno. Već sam je kupio i već sam vam je dao. Nazovite to darom dobrodošlice na
otok.«

»Onda hvala, pretpostavljam.«

»Nema na čemu. Prvo izdanje tiskano je u trideset tisuća primjeraka i nije tako rijetko.
Knjiga se naposljetku prodala u pola milijuna u tvrdoukoričenom izdanju.«

»Je li autorica posjetila vašu knjižaru?«

»Nije. Ona baš ne ide mnogo na turneje.«

»Ovo je nevjerojatno, Bruce. Niste trebali.«

»Ali jesam. Sada imate prvu knjigu za svoju zbirku.«

Mercer se nasmijala i spustila knjigu na stol. »Nije baš da sanjam o zbirci prvih izdanja. To
je malo preskupo za mene.«

»Ni ja nisam sanjao postati kolekcionarom. To se jednostavno dogodilo.« Pogledao je na sat

i upitao: »Žuri vam se?«

»Ja sam pisac bez rokova.«

»Dobro. Ovu priču nisam ispričao već mnogo godina, ali evo kako sam ja započeo svoju
zbirku.« Srknuo je kavu, naslonio se na stolcu, spustio gležanj jedne noge na koljeno druge i
ispripovijedao joj priču o tome kako je pronašao zbirku rijetkih knjiga svoga pokojnog oca i
zadržao je za sebe.

5.
Kava je prerasla u ručak pa su otišli u restoran u luci i sjeli unutra, gdje je bilo osjetno
svježije. Kao što je obično činio na svojim poslovnim ručkovima, Bruce je naručio bocu vina,
a danas je to bio Chablis. Mercer se složila, a onda su naručili salate i ništa drugo. On je
govorio o Noelle, rekao da ga zove svaki drugi dan i da potraga za antiknim namještajem
dobro ide.

Mercer ga je poželjela upitati kako je Noellin francuski dečko. Još uvijek joj je bilo teško
povjerovati da su oni tako otvoreni u svojim ljubavnim vezama. Možda to nije neuobičajeno
u Francuskoj, ali Mercer nikad nije upoznala par koji bi bio tako spreman dijeliti. Naravno,
poznavala je ljude koji su varali, ali kad su bili uhvaćeni, reakcija je bila sve samo ne
prihvaćanje. S jedne strane gotovo je cijenila njihovu sposobnost da se dovoljno vole da
dopuste drugome da zastrani po volji, ali s druge strane njezina južnjačka čednost željela ih
je prosuđivati zbog vulgarnosti.

»Imam jedno pitanje«, rekla je mijenjajući temu. »O Talijinoj knjizi, točnije o priči o Zeldi
Fitzgerald i Hemingwayu. Kako ju je Talia počela? Što joj je bila prva scena?«

Bruce se široko nasmiješio i obrisao usta salvetom. »Gle, gle, napokon napredak. Jeste li
ozbiljni u vezi s tom pričom?«

»Možda. Pročitala sam dvije knjige o Fitzgeraldovima i Hemingwayevima u Parizu i naručila

sam još nekoliko.«

»Naručili?«

»Da, preko Amazona. Žao mi je. Oni su mnogo jeftiniji, znate?«

»Tako mi kažu. Naručite od mene i dat ću vam popust od trideset posto.«

»Ali ja volim čitati i e-knjige.«

»Mlađa generacija.« Nasmiješio se, popio gutljaj vina i rekao: »Dajte da razmislim. Otada je
prošlo mnogo vremena, dvanaest, možda trinaest godina. A Talia je toliko puta prepravljala
knjigu da se često nisam mogao snaći.«

»Po svemu što sam dosad pročitala, Zelda je mrzila Hemingwaya, smatrala ga je nasilnikom
i primitivcem i vjerovala da loše utječe na njezina muža.«

»To je vjerojatno istina. Čini mi se da je u Talijinu romanu postojala scena kad su njih troje
bili na jugu Francuske. Hemingwayeva žena Hadley iz nekog se razloga vratila u Sjedinjene
Države, a Ernest i Scott ozbiljno su pijančevali. U stvarnom životu Hemingway se nekoliko
puta žalio da Scott ne podnosi dobro alkohol. Pola boce vina i on bi bio pod stolom.
Hemingway je dobro podnosio alkohol i mogao je popiti više od bilo koga. Scott je s
dvadeset godina bio težak alkoholičar i nikad nije usporio. Ujutro, u podne i navečer, on je
uvijek bio spreman za piće. Zelda i Hemingway očijukali su i napokon su dobili priliku kad
se Scott poslije jednog ručka onesvijestio na mreži za spavanje. Obavili su to u gostinjskoj
sobi, ni deset metara udaljeni od Scotta koji je hrkao. Tako nešto. Ali ponavljam, to je fikcija,
pa možete napisati što god želite. Afera je postala prilično vatrena kad je Ernest počeo još
više piti, a Scott ga je nastojao pratiti. Kad bi se Scott onesvijestio, njegov prijatelj Ernie
i njegova žena Zelda odjurili bi do najbližeg kreveta da obave stvar nabrzaka. Zelda je bila
zaluđena Ernestom, a činilo se da je i on lud za njom, ali zapravo ju je samo zavaravao, iz
očitih razloga. U to je doba već bio serijski preljubnik. Kad su se vratili u Pariz i kad je
Hadley doputovala iz Sjedinjenih Država, Zelda je htjela nastaviti sa zabavom, ali Ernest se
umorio od nje. Više je no jedanput rekao da je ona luda. Tako da ju je odgurnuo od sebe i
ostavio, a ona ga je od tog trenutka mrzila. I to je, draga moja, ukratko roman.«

»I vi mislite da bi se to prodavalo?«

»Majko mila«, rekao je Brace nasmijavši se, »vi ste u proteklih mjesec dana postali prava
plaćenica. Došli ste ovamo s umjetničkim ambicijama, a sada sanjate o tantijemama.«

»Ne želim se vratiti u predavaonicu, Bruce, a nije baš da me u ovom trenutku zove mnogo
koledža. Nemam ništa, ništa osim deset tisuća dolara, zahvaljujući vama i ljepljivim prstima
moje drage Tesse. Moram ili prodati nešto knjiga ili se okaniti pisanja.«

»Da, to će se prodavati. Spomenuli ste Parišku ženu. To je dobra priča o Hadley i

Hemingwayu iz onih dana i vrlo se dobro prodavala. Vi ste sjajna spisateljica, Mercer, i vi to
možete izvesti.«

Mercer se nasmiješila, srknula vino i rekla: »Hvala, treba mi ohrabrenje.« »A kome ne

treba?«
Nekoliko su trenutaka jeli u tišini, a onda je Bruce podigao čašu i pogledao vino. »Sviđa vam
se Chablis? «

»Odličan je.«

»Ja obožavam vino, gotovo previše. Ali nije dobra navika piti ga za ručak. Doista usporava
poslijepodne.«

»Zato je izmišljena siesta«, uslužno je odvratila Mercer.

»Točno. Ja na drugom katu imam maleni stan, iza kavane. To je savršeno mjesto za odmor
poslije ručka.«

»Je li to poziv, Bruce?«

»Mogao bi biti.«

»Je li vam to najbolja fraza za upucavanje ženama - >Hej, mala, kako bi bilo da mi se
pridružiš na poslijepodnevnom odmoru<?«

»Već je funkcionirala.«

»E, pa sad ne funkcionira.« Pogledala je oko sebe i dodirnula kutove usana salvetom. »Ja ne
spavam sa oženjenim muškarcima, Bruce. Hoću reći, učinila sam to u dva navrata i nijedan
nije bio naročito ugodan. Ne želim se baviti prtljagom koju oženjeni muškarci nose sa
sobom. Osim toga, ja poznajem Noelle i ona mi je jako draga.«

»Uvjeravam vas da ona neće imati ništa protiv.«

»To mi je teško povjerovati.«

Bruce se smješkao, gotovo hihotao, kao da Mercer pojma nema o čemu govori i kao da bi je
rado prosvijetlio. I on se osvrnuo oko sebe kako bi se uvjerio da ih nitko ne može čuti, a
onda se nagnuo prema njoj i spustio glas. »Noelle je u Francuskoj, u Avignonu, a kad ode
onamo, odsjeda u stanu koji posjeduje već mnogo godina. Njezin prijatelj Jean-Luc
posjeduje jedan mnogo veći stan u istoj ulici. Jean-Luc je u braku s jednom postarijom i
prilično imućnom ženom. Jean-Luc i Noelle dobri su prijatelji već barem deset
godina. Zapravo, ona ga je upoznala prije no što je upoznala mene. Oni zajedno provode
sieste, odlaze na večere, druže se, pa čak i zajedno putuju kad njegova stara žena kaže da je
to u redu.«

»Dakle, njegova žena odobrava.«

»Naravno. Oni su Francuzi. Sve to obavljaju tiho, diskretno i vrlo civilizirano.«

»I vi nemate ništa protiv? To je doista bizarno.«

»Ne, ja uopće nemam ništa protiv. To je jednostavno tako. Vidite, Mercer, ja sam prije
mnogo godina shvatio da jednostavno nisam stvoren za monogamiju. Nisam siguran da
ijedno ljudsko biće doista jest, ali neću braniti tu tezu. Kad sam došao na koledž, shvatio
sam da postoji mnogo lijepih žena i da nema načina da ikad budem sretan samo s jednom.
Pokušao sam imati vezu, imao sam pet ili šest djevojaka, ali ništa nije doista funkcioniralo
jer ne mogu odoljeti drugoj lijepoj ženi, bez obzira na dob. Srećom, našao sam Noelle, koja
na isti način razmišlja o muškarcima. Njezin je brak propao prije mnogo godina jer je imala
dečka sa strane i spavala sa svojim liječnikom.«

»Pa ste postigli dogovor?«

»Nismo se rukovali, ali kad smo se odlučili vjenčati, znali smo pravila. Vrata su širom
otvorena, samo budi diskretan.«

Mercer je zatresla glavom i skrenula pogled. »Žao mi je, ali ja nikad nisam upoznala par s
takvim dogovorom.«

»Nisam baš siguran da je tako neuobičajen.«

»Oh, uvjeravam vas, vrlo je neuobičajen. Vi samo mislite da je normalan jer se sami tako
vladate. Gledajte, ja sam jedanput uhvatila dečka kako me vara i trebalo mi je godinu dana
da to prebolim. Još uvijek ga mrzim.«

»Dakle, imao sam pravo. Vi to shvaćate previše ozbiljno. Što je mala avantura tu i tamo?«

»Avantura? Vaša žena spava sa svojim francuskim dečkom barem deset godina. Vi to zovete
avanturom?«

»Ne, to je više nego avantura, ali Noelle nije zaljubljena u njega. Radi se o druženju.«

»Točno. Dakle, prije neku večer, kad je Sally Aranca bila u gradu, je li to bila avantura ili
druženje?«

»Nijedno, oboje, nije važno. Sally dolazi jedanput na godinu, pa se malo zabavimo. Nazovite
to kako hoćete.«

»Što da je Noelle bila ovdje?«

»Njoj je svejedno. Mercer, slušajte me. Kad biste ovog časa nazvali Noelle i rekli joj da smo
na ručku i da razgovaramo o tome da zajedno prilegnemo poslije ručka i zapitali je što ona
misli o tome, uvjeravam vas da bi se Noelle nasmijala i rekla: >Hej, nema me već dva
tjedana, zašto vam je toliko dugo trebalo ?< Želite je nazvati?«

»Ne.«

Brace se nasmijao i rekao: »Previše ste uštogljeni.«

Mercer nikad nije sebe smatrala uštogljenom, zapravo se smatrala prilično ležernom
osobom koja prihvaća gotovo sve. Ali u ovom trenutku osjećala se kao kakva čistunka, a to
joj se nije svidjelo. »Ne, nisam.«

»Pa onda, hajdemo u krpe.«

»Žao mi je, ali ja ne mogu na to gledati tako nehajno.«

»U redu. Ne tjeram vas. Samo sam vam ponudio mali odmor, to je sve.«

Oboje se zahihotalo, ali napetost je bila osjetna. Znali su da ovaj razgovor nije završen.

6.
Bio je mrak kad su se našle na obalnom kraju drvenog šetališta pokraj ladanjske kuće. Bila
je oseka i plaža je bila široka i prazna, a svjetlost punog mjeseca svjetlucala je na oceanu.
Elaine je bila bosonoga pa je i Mercer izula sandale. Otišle su do ruba vode i šetale poput
dvije stare prijateljice u razgovoru.

U skladu s instrukcijama, Mercer je temeljito opisivala sve u večernjim e-mailovima, pa čak

i pojedinosti o onome što čita i pokušava pisati. Elaine je znala gotovo sve, premda Mercer
nije spomenula Cablov pokušaj da je odvede u krevet. Možda će to učiniti poslije, ovisno o
tome što će se dogoditi.

»Kad ste stigli na otok?« upitala je Mercer.

»Danas poslijepodne. Posljednja dva dana provela sam u uredu s timom i svim našim
stručnjacima - tehničarima, operaterima, čak i sa svojim šefom, vlasnikom kompanije.«

»Imate šefa?«

»O, da. Ja vodim projekt, ali konačnu odluku donijet će moj šef, kad dođemo do toga.«

»Do čega?«

»Trenutačno nisam sigurna. Ovo je tjedan broj šest i, iskreno rečeno, nismo sigurni što će
uslijediti. Vi ste bili sjajni, Mercer, vaš napredak u prvih pet tjedana bio je ništa manje nego
čudesan. Jako smo zadovoljni. Ali sada kad imamo fotografije i videosnimke i kad ste se
uspjeli probiti u Cableov intimni krug, raspravljamo koji bi nam trebao biti sljedeći potez.
Prilično smo sigurni da smo na pravom putu, ali moramo obaviti još mnogo toga.«

»Doći ćemo do toga.«

»Jako mi se sviđa vaša samouvjerenost.«

»Hvala«, odvratila je Mercer ravnodušno, umorna od pohvala. »Imam jedno pitanje. Nisam
sigurna da bih trebala prihvatiti ideju da pišem roman o Zeldi i Hemingwayu. To mi izgleda
malo previše neuvjerljivo kad Cable ima Fitzgeraldove rukopise. Jesmo li na pravom putu?«

»Ali roman je bio njegova ideja.«

»Možda je to samo mamac, način da me testira.«

»Imate li ikakvog razloga vjerovati da vas sumnjiči?«

»Zapravo nemam. Provela sam neko vrijeme s Bruceom i mislim da ga mogu čitati. On je
vrlo bistar i karizmatičan, a također je otvoren čovjek s kojim je lako razgovarati. Možda
nije iskren u vezi s nekim aspektima svog posla, ali ne kad je riječ o prijateljima. U stanju je
biti brutalno iskren i ne trpi gluposti, ali posjeduje neglumijenu privrženost. On mi se sviđa,
Elaine, a i ja njemu i on želi da postanemo intimniji. Kad bi me sumnjičio, mislim da bih
to znala.«

»Planirate se zbližiti?«

»Vidjet ćemo.«

»On laže o braku s Noelle.«

»Istina. Uvijek govori o Noelle kao o svojoj ženi. Pretpostavljam da ste u pravu kad tvrdite
da oni nisu doista u braku.«

»Rekla sam vam sve što znamo. Nema podataka u Francuskoj ni ovdje da su oni zatražili ili
ishodili dozvolu za brak. Pretpostavljam da su se mogli vjenčati u nekoj drugoj zemlji, ali to
nije njihova priča.«

»Ne znam koliko ćemo se zbližiti i nisam sigurna da se takve stvari mogu planirati. Želim
samo reći kako mislim da ga dovoljno dobro poznajem da mogu detektirati skepticizam.«

»Onda se držite njegove ideje za roman. To vam daje priliku da razgovarate o Fitzgeraldu.
Čak je i dobra ideja da napišete prvo poglavlje i da mu ga date na čitanje. Možete li to
učiniti?«

»Oh, naravno. Sve je to ionako fikcija. Čini se da ovih dana ništa u mom životu nije stvarno.«

7.
Bruceov sljedeći pokušaj bio je jednako ležeran kao i prethodni, ali ovaj je urodio plodom.
Nazvao je Mercer u četvrtak poslijepodne i rekao joj da je legendarni izdavač iz Ripley
Pressa Mort Gasper na proputovanju kroz grad sa svojom najnovijom ženom. Gasper je
dolazio na otok gotovo svakog ljeta i odsjedao kod Brucea i Noelle. Bit će to mala večera,
samo njih četvero, kasno u petak. Ugodan način da se završi tjedan.
Mercer je nakon nekoliko dana u pansionu postala klaustrofobična i jedva je čekala da
pobjegne. Očajnički se željela vratiti u ladanjsku kuću i brojala je dane do trenutka kad će
Connie i njezina banda otputovati kući. Da se udalji od pisanja, Mercer je stalno odlazila na
šetnje plažom, pazeći da ostane miljama daleko od ladanjske kuće i da izbjegne svakoga tko
bi joj mogao biti u rodu.

A poznanstvo s Mortom Gasperom jednoga bi dana moglo pomoći njezinoj zamrloj karijeri.
On je prije trideset godina kupio Ripley za sitniš i pretvorio uspavanu i neprofitabilnu malu
kuću u važnog izdavača koji je ostao prkosno nezavisan. S briljantnim okom za talente,
okupio je i promovirao grupu pisaca poznatih po raznolikim književnim aspiracijama, kao i
sposobnosti da prodaju knjige. Potomak zlatnog doba izdavaštva, Mort se držao
svojih tradicija, trosatnih ručkova i kasnovečernjih promotivnih zabava u svom stanu na
gornjem West Sideu. Bio je nedvojbeno najslikovitija figura u svijetu izdavaštva i nije
pokazivao znakove posustajanja čak ni kad se približio sedamdesetoj.

U petak poslijepodne Mercer je provela dva sata čitajući stare članke iz časopisa o Mortu na
internetu. Nijedan od njih nije bio ni izbliza dosadan. Jedan dvije godine star članak govorio
je o predujmu od dva milijuna dolara što ga je Mort isplatio za prvi roman nepoznate
zvijezde, koji se prodao u deset tisuća primjeraka. Nije požalio kupnju i nazvao je
»sitnicom«. Drugi je članak spomenuo njegov najnoviji brak sa ženom koja je bila
Mercerina vršnjakinja. Zvala se Phoebe i radila je kao urednica u Ripleyju.

Phoebe je u petak u osam navečer dočekala Mercer pred vratima kuće Marchbanks i nakon
prijateljskog pozdrava upozorila je da »momci« već piju. Dok ju je slijedila kroz kuhinju,
Mercer je začula zujanje miksera. Bruce je na stražnjem trijemu pravio daiquirije s
limunom, odjeven samo u kratke hlače i majicu za golf. Poljubio je Mercer u oba obraza i
upoznao je s Mortom, koji ju je pozdravio čvrstim zagrljajem i zaraznim osmijehom. Bio je
bosonog i nosio je dugu košulju koja mu je dosezala gotovo do koljena. Bruce joj je
dodao daiquiri i napunio čaše drugima, pa su sjeli na pletene stolce oko malenog stola
nakrcanog knjigama i časopisima.

Odmah je postalo očito da se u ovakvim situacijama, a vjerojatno i u svim drugima, od

Morta očekuje da govori. Mercer nije imala ništa protiv. Nakon trećeg gutljaja osjetila je
zujanje u glavi i upitala se koliko je ruma Bruce dodao u koktel. Mort je bijesno govorio o
predsjedničkoj kampanji i zabrinjavajućem stanju američke politike, što je tema za koju
Mercer nije osobito marila, ali Bruce i Phoebe izgledali su zainteresirano i uspjeli
su ponuditi dovoljno da potaknu Morta na nastavak.

»Mogu li pripaliti?« upitao je Mort ne obraćajući se nikome posebno i posegnuo za kožnom

tabakerom na stolu. On i Bruce pripalili su crne cigare i uskoro se iznad njih formirao oblak
plave sumaglice. Bruce je dohvatio vrč i napunio svima čaše. Tijekom rijetkog zatišja u
Mortovu monologu Phoebe je uspjela ubaciti: »Mercer, Bruce nam kaže da ovdje radite na
romanu.«
Mercer je pretpostavljala da će se ta tema spomenuti u jednom trenutku večere. »Bruce je
velikodušan«, odgovorila je sa smiješkom. »Trenutačno više sanjarim nego što doista
radim.«

»Listopadska kiša dobar je prvi roman«, rekao je Mort otpuhnuvši dim. »Vrlo impresivan.
Tko ga je objavio? Ne mogu se sjetiti.«

»Pa, Ripley ga je odbio,« odgovorila je Mercer uz osmijeh praštanja.

»Točno. To je bio glup potez, ali tako to ide u izdavaštvu. S nekim knjigama pogodite, a s
nekima pogriješite. Sve je to dio posla.«

»Objavio ga je Newcombe. Nismo se uvijek slagali.«

Mort je izrazio neodobravanje brektavim smijehom. »Hrpa klaunova«, rekao je. »Zar ih
niste napustili?«

»Jesam. Trenutačno imam ugovor s Vikingom, pod pretpostavkom da još uvijek vrijedi. Kad
me urednica posljednji put nazvala, izvijestila me da kasnim tri godine.«

Mort se grohotom nasmijao. »Samo tri godine?« upitao je. »Da sam barem ja te sreće. Ja sam
prošlog tjedna vikao na Douga Tannenbauma jer je trebao predati rukopis prije osam
godina. Pisci!«

»Govorite li o svom djelu?« ubacila se Phoebe.

»Nema se o čemu razgovarati,« sa smiješkom je odgovorila Mercer.

»Tko vam je agent?« zahtijevao je Mort.

»Gilda Savitch.«

»Obožavam tu curu. Bio sam na ručku s njom prošlog mjeseca.«

Baš mi je drago što odobravate, gotovo je rekla Mercer pod utjecajem ruma. »Je li
spomenula moje ime?«

»Ne sjećam se. Bio je to dug ručak.« Mort se opet grohotom nasmijao i iskapio piće. Phoebe
je upitala kako je Noelle i to ih je zaokupilo nekoliko minuta. Mercer je primijetila da nema
aktivnosti u kuhinji, nikakvih znakova da se priprema hrana. Kad se Mort ispričao i otišao
na zahod, Bruce je otišao do miksera po još daiquirija, a djevojke su stale čavrljati o ljetu,
praznicima i sličnim stvarima. Phoebe i Mort otputovat će sutra na Keyse i ostati
ondje mjesec dana. Izdavaštvo je sporo u srpnju i potpuno uspavano u kolovozu i...budući
da je Mort šef, odlučili su otputovati iz New Yorka na šest tjedana.
Čim se Mort vratio i smjestio na svoj stolac s novim pićem i cigarom, začulo se zvonce i
Bruce je otišao otvoriti vrata. Vratio se s velikom kutijom hrane i stavio je na stol. »Najbolji
riblji tacosi na otoku. Grilana itajara, uhvaćena danas ujutro.«

»Poslužit ćeš nam naručene tacose?« s nevjericom je upitao Mort. »Ne mogu vjerovati. Ja te
odvodim u najbolje restorane u New Yorku, a ti mi ovako vraćaš.« Dok je prosvjedovao,
gotovo je nasrnuo na tacose.

»Kad smo posljednji put bili na ručku u New Yorku,« odvratio je Bruce, »odveo si me u onu
groznu prodavaonicu delikatesa pokraj svog ureda. Moj sendvič bio je tako loš da sam
gotovo povratio. A naposljetku sam ja platio račun.«

»Ti si običan knjižar, Bruce«, rekao je Mort pregrizavši taco napola. »Skupa jela rezervirana
su za pisce. Mercer, kad sljedeći put dođete u New York, odvest ću vas u restoran s trima
zvjezdicama.«

»Dogovoreno«, odvratila je Mercer znajući da se to nikad neće dogoditi. Ritmom kojim je

praznio čašu, ujutro se neće mnogo toga sjećati. I Bruce se raspojasao, pio je mnogo
agresivnije no što je dosad vidjela. Nestalo je zamišljenog pijuckanja vina, umjerenog
dolijevanja, priča o godini berbe i proizvođaču, cijele te samokontrole. Sada je sjedio
razbarušene kose i izuvenih cipela. Kvragu, petak je navečer, svršetak napornog tjedna! Pa
zašto da se ne prepusti porocima s partnerom u zločinu?!

Mercer je pijuckala piće s ledom i pokušavala se sjetiti koliko je popila. Bruce joj je
neprestance dolijevao piće u čašu pa je bilo teško pamtiti broj. Shvatila je da je pripita i da
mora usporiti. Pojela je taco i osvrnula se tražeći bocu vode ili možda čak i nešto vina, ali na
trijemu nije bilo ničega osim svježeg vrča daiquirija.

Bruce im je dotočio piće u čaše i počeo pripovijedati priču o daiquirijima, svom omiljenom
ljetnom piću. Godine 1948. američki pisac E. Hotchner otputovao je na Kubu da pronađe
Emesta Hemingwaya, koji je ondje živio u kasnim četrdesetima i ranim pedesetima. Njih su
dvojica ubrzo postali prijatelji, a Hotchner je 1966. godine, nekoliko godina nakon
Hemingwayeve smrti, objavio glasovitu knjigu Papa Hemingway.

Kao što se moglo i očekivati, Mort ga je prekinuo. »Ja sam upoznao Hotchnera, mislim da je
još uvijek živ. Mora da mu je sada već gotovo sto godina.«

»Pretpostavimo da si ti upoznao svakoga, Mort«, odgovorio je Bruce.

U svakom slučaju, priča je glasila ovako: tijekom Hotchnerova prvog posjeta, zbog nekog
intervjua, Hemingway je oklijevao, ali Hotchner mu nije davao mira, pa su se napokon našli
u jednom baru nedaleko od Hemingwayeve kuće. Hemingway je telefonom rekao da je
mjesto poznato po svojim daiquirijima. Naravno, Hemingway je zakasnio, pa je Hotchner
naručio daiquiri dok ga je čekao. Bio je odličan i jak, a budući da Hotchner nije bio veliki
pijanac, pio ga je polako. Prošlo je sat vremena. U baru je bilo vruće i sparno pa je naručio
još jedan. Kad ga je popio dopola, shvatio je da vidi dvostruko. Kad je Hemingway napokon
stigao, dočekali su ga kao slavnu osobu. Očito, on je u tom baru provodio mnogo vremena.
Rukovali su se i našli stol i Ernest je naručio daiquirije. Hotchner se igrao svojim novim
pićem, a Ernest je gotovo iskapio svoje. Pa onda još jedno. Pijući treći daiquiri, Ernest
je primijetio da njegov novi prijatelj ne pije, pa je izazvao njegovu muškost i rekao mu da
bolje nauči piti kao muškarac ako se želi družiti s velikim Ernestom Hemingwayem.
Hotchner se odlučio ponašati kao muškarac i stao piti, a prostorija mu se uskoro počela
okretati pred očima. Poslije, dok je Hotchner hrabro pokušavao držati uspravnu glavu,
Ernest je izgubio zanimanje za razgovor i sa svježim daiquirijem počeo igrati domino
s mještanima. U jednom trenutku - Hotchner je potpuno izgubio osjećaj za vrijeme - Ernest
je ustao i rekao da je vrijeme za večeru. Hotchner ga je trebao slijediti. Dok su izlazili,
Hotchner je upitao: »Koliko smo daiquirija popili?«

Barmen je trenutak razmišljao i odgovorio na engleskom: »Vi ste popili četiri, a Papa
sedam.«

»Popili ste sedam daiquirija?« s nevjericom je upitao Hotchner.

Ernest se nasmijao, a i lokalni ljudi. »To nije ništa, prijatelju. Rekord je ovdje šesnaest, a
držim ga ja, naravno. A nakon što s am ga postavio, pješice sam se vratio kući.«

Mercer se počela osjećati kao da ona ispija daiquiri broj šesnaest.

»Sjećam se da sam čitao Papu kad sam radio u odjelu za poštu u Randomu«, rekao je Mort.
U međuvremenu se najeo tacosa pa je ponovno zapalio cigaru. »Imaš li prvo izdanje,
Bruce?«

»Imam dva primjerka, jedan u dobrom stanju, drugi ne u tako dobrom. Ne viđa ih se mnogo
ovih dana.«

»Jesi li kupio išta zanimljivo u posljednje vrijeme?« upitala je Phoebe.

Osim Fitzgeraldovih rukopisa ukradenih iz Princetona, pomislila je Mercer, ali nikad ne bi

bila dovoljno pijana da to izbrblja naglas. Kapci su joj postajali sve teži.

»Ništa doista zanimljivo«, odgovorio je Bruce. »Nedavno sam nabavio primjerak

Osuđenika.«

Kako ne bi bio nadmašen, Mort - a vjerojatno nije postojao nitko u povijesti njujorškog
izdavaštva tko je ili proživio toliko priča o opijanju ili čuo za njih od pouzdanih izvora -
umiješao se s vijugavom pričom o pijanoj svađi u njegovu stanu u dva sata ujutro, kad
Norman Mailer nije mogao naći rum pa je počeo bacati prazne boce na Georgea Plimptona.
Priča je bila toliko smiješna da je postala neuvjerljiva, a Mort je bio iskusan pripovjedač.

Mercer je shvatila da tone u san. Posljednje čega se poslije sjećala bilo je zujanje miksera
koji je pripremao novu rundu.
8.
Probudila se u čudnom krevetu u kružnoj sobi i prvih se nekoliko trenutaka bojala
pomaknuti kako kretnjama ne bi pojačala bubnjanje u čelu. Oči su je žarile pa ih je zatvorila.
Usta i grlo bili su joj suhi, a blago krčanje u želucu upozoravalo je da bi se situacija mogla
pogoršati. U redu, imam mamurluk, to sam već doživjela i preživjela, ovo bi mogao biti
naporan dan, ali, hej, pa što onda? Nitko je nije prisilio da previše pije. Ne daj se, curo!
Sjetila se stare izreke iz koledža: »Ako želiš biti glup, moraš biti čvrst.«

Ležala je na oblaku, dubokom, mekanom pernatom madracu, okružena slojevima fine

posteljine koju je zacijelo odabrala Noelle. Jedan dio svoje nove gotovine Mercer je uložila u
kupnju ljepšega donjeg rublja i u ovom groznom trenutku osjetila je olakšanje što ga je
odjenula. Ponadala se da je impresioniralo Brucea. Opet je otvorila oči, nekoliko puta
trepnula, uspjela izoštriti pogled i ugledala svoje kratke hlače i bluzu uredno složene
na obližnjem stolcu, što je bio Bruceov način da joj poruči kako je to bilo pristojno
razodijevanje, a ne grozničavo svlačenje prije seksa. Opet je zatvorila oči i potonula dublje
pod pokrivače.

Nije se sjećala ničega nakon sve tiših zvukova miksera. Pa koliko je dugo onda spavala na
stolcu na trijemu dok su ostali razmjenjivali priče, nastavljah piti i s cerekom namigivah
jedni drugima pokazujući na nju? Je h bila u stanju otići, nesigurnim korakom i možda uz
malu pomoć, ili ju je Bruce morao odnijeti u kulu na drugom katu? Je li doista izgubila
svijest, onako kao se to događa na koledžu, ili je jednostavno zaspala, pa su je odnijeli u
krevet?

Uto joj je opet zakrčao želudac. Nije valjda upropastila malu zabavu na trijemu nekom
nezamislivom scenom bljuvanja koju ni Bruce ni drugi nikad neće spomenuti? Pomisao na
tako groznu epizodu izazvala je još jaču mučninu. Opet je pogledala kratke hlače i bluzu.
Nije primijetila mrlje ni tragove povraćanja.

A onda joj je pala na pamet utješna misao. Mort je četrdeset godina stariji od nje, on je
napravio karijeru od pijančevanja. Priredio je više pijanki i proživio više mamurluka nego
svi njegovi pisci zajedno, tako da takav prizor njemu ništa ne bi značio. Vjerojatno bi ga
zabavio. A koga je briga za Phoebe ? Mercer je vjerojatno nikad više neće vidjeti. Osim toga,
Phoebe živi s Mortom, pa joj ništa ne može biti novost. A Bruce je nedvojbeno već sve vidio.

Uto je začula lagano kucanje na vratima, a onda je u sobu ušao Bruce, u bijelom kupaćem
ogrtaču, noseći visoku bocu vode i dvije malene čaše. »Dobro jutro«, tiho je rekao i sjeo na
rub kreveta.

»Jutro«, odvratila je. »Dobro bi mi došla čaša te vode.«

»I meni«, rekao je Bruce i napunio čaše. Iskapili su ih i natočili još.

»Kako se osjećate?« upitao je.

»Ne baš najbolje. A vi?«

»Bila je to duga večer.«

»Kako sam dospjela ovamo?«

»Zaspali ste na trijemu pa sam vam pomogao otići u krevet. Phoebe nije izdržala mnogo
dulje od vas, a onda smo Mort i ja pripalili još jednu cigaru i nastavili piti.«

»Jeste li oborili Hemingwayev rekord?«

»Nismo, ali vjerojatno nismo bili daleko.«

»Recite mi, Bruce, jesam li napravila budalu od sebe?«

»Nimalo. Zadrijemali ste. Niste mogli voziti pa sam vas stavio u krevet.«

»Hvala. Ne sjećam se baš mnogo toga.«

»Nemate se bogzna čega sjećati. Svi smo se naroljali.«

Iskapila je čašu, a on ju je opet napunio. Ona je kimnula prema svojim kratkim hlačama i
bluzi i upitala: »Tko ih je skinuo?«

»Ja. Bila je to prava poslastica.«

»Jeste li me napastovali?«

»Nisam, ali ta mi je mogućnost pala na pamet.«

»Baš ste pravi džentlmen.«

»Uvijek. U kupaonici je velika kada. Zašto ne odete na dugu vruću kupku i nastavite piti
vodu, a ja ću pripremiti doručak. Dobro bi mi došla jaja sa slaninom, a vjerojatno i vama.
Osjećajte se kao kod kuće. Čuo sam kretanje u Mortovoj i Phoebinoj sobi, što znači da će oni
uskoro otići. Kad odu, donijet ću vam doručak u krevet. Što kažete?«

»Dobro zvuči«, odvratila je sa smiješkom. »Hvala.«

Nato je Bruce izašao i zatvorio vrata. Mercer je zaključila da ima dvije mogućnosti. Prvo,
mogla bi se odjenuti, sići u prizemlje, pokušati izbjeći Morta i Phoebe, reći Bruceu da mora
otići i krenuti. Ali žurba nije bilo dobra ideja. Trebalo joj je vremena, vremena da se pribere,
vremena da vidi je li joj se želudac smirio, vremena da se opusti i možda čak još malo
odspava. Osim toga, nije bili sigurna da bi smjela voziti. Nije ju baš privlačila pomisao da
se vrati u svoj maleni stan u pansionu, a pomisao na dugu, vruću kupku trenutačno je bila
neodoljiva.
Druga je opcija bila da slijedi Bruceov plan i naposljetku završi s njim u krevetu. Zaključila
je da je to sada već neizbježno.

Natočila si je još jednu čašu vode i legla u krevet. Protegnula se, duboko uzdahnula i već se
osjećala bolje. Nema prijetnje mučnine. Otišla je u kupaonicu, odvrnula slavine i našla pjenu
za kupanje. Digitalni sat na toaletnom stoliću pokazivao je 8 i 20. Unatoč očitim fizičkim
problemima, spavala je gotovo deset sati.

Naravno, Bruce je morao provjeriti kako ide kupka. Ušao je u kupaonicu, još uvijek u
ogrtaču, i spustio još jednu bocu mineralne vode pokraj kade. »Kako je?« upitao je.

»Mnogo bolje«, odgovorila je. Mjehurići su skrivali većinu njezine golotinje, ali ne svu. On je
pogledao dulje s odobravanjem i nasmiješio se: »Treba li vam štogod?«

»Ne, imam sve.«

»Ja sam u kuhinji. Nemojte žuriti.« A onda je izišao.

9.
Ostala je u kadi sat vremena, a onda je izašla i obrisala se. Spazila je da na vratima visi
kupaći ogrtač i odjenula ga. U ladici je našla hrpu novih četkica za zube. Otvorila je jednu,
oprala zube i osjetila se mnogo bolje. Pokupila je svoje donje rublje i našla torbicu pokraj
kratkih hlača i bluze. Izvukla je iPad, namjestila jastuke, legla u krevet, udobno se smjestila i
vratila u svoj oblak.

Čitala je kad je začula buku na vratima. Bruce je ušao s doručkom na poslužavniku, koji je
vješto spustio pokraj nje. »Slanina, kajgana, muffini s džemom, jaka kava i, kao dodatak,
mimoza.«

»Nisam sigurna da mi u ovom trenutku treba još pića«, rekla je. Hrana je izgledala i mirisala
ukusno.

»Klin se klinom izbija. To je dobro za vas.« Načas je izašao i vratio se s poslužavnikom za

sebe. Kad se smjestio pokraj nje - poslužavnici jedan do drugoga, jednaki ogrtači - podigao
je svoju vinsku čašu i rekao: »Živjeli.« Otpili su malo i počeli jesti.

»Dakle, ovo je zloglasna Soba za pisce«, rekla je.

»Čuli ste za nju?«

»Ovdje je propala čast mnogih sirotica.«

»Sve su je izgubile dragovoljno.«

»Dakle, istina je. Vi dovodite djevojke, a Noelle dječake?«

»Istina. Tko vam je to rekao?«

»Pisci baš nisu na glasu po čuvanju tajni.«

Bruce se nasmijao i stavio komad slanine u usta. Nakon dva gutljaja mimoze, zujanje se
vratilo dok su se ostaci sinoćnjeg ruma miješali sa svježim šampanjcem. Srećom, duga
kupka smirila joj je želudac, a hrana je bila odlična. Kimnula je prema dugom zaobljenom
zidu s policama za knjige od poda do stropa i upitala: » Što su ove knjige? Još prvih
izdanja?«

»Mješavina, ništa doista vrijedno. Otpaci.«

»Ovo je prekrasna soba. Očito ju je uredila Noelle.«

»Zaboravimo na nju na neko vrijeme. Ona je sad vjerojatno na kasnom ručku s Jean-
Lucom.«

»I to vam ne smeta?«

»Ni najmanje. Dajte, Mercer, o tome smo već razgovarali.«

Nekoliko su minuta jeli u tišini, oboje ignorirajući kavu, ali ne i mimozu. Bruce se pod
pokrivačima počeo nježno trljati o njezina bedra.

»Sjećam se prvog seksa s mamurlukom«, rekla je.

»Oh, ja to stalno radim. Seks je zapravo najbolji lijek za mamurluk.«

»Pretpostavljam da biste vi to trebali znati.«

On se izvukao iz kreveta i spustio svoj poslužavnik na pod. »Dovršite svoje piće«, rekao joj
je i ona ga je poslušala. Maknuo je njezin poslužavnik s kreveta, skinuo ogrtač i bacio ga na
dno postelje, a onda joj pomogao da skine svoj. Ostali su prekrasno goli i zaronili duboko
pod pokrivače.

10.
Elaine Shelby radila je u kućnom uredu kasno u nedjelju ujutro kad je Graham nazvao s
Camina. »Dobre vijesti«, rekao je. »Čini se da je naša djevojka prenoćila u velikoj kući.«

» Pričaj «, odvratila je Elaine.

»Parkirala je auto na drugoj strani ulice sinoć oko osam sati i auto je još uvijek ondje. Jedan
drugi par napustio je kuću danas ujutro, ne znam kako se zovu. Mercer i Cable još su
unutra. Ovdje pada jaka kiša, idealno jutro za ostanak u krevetu. Bravo, curo!«
»Već je bilo vrijeme. Izvještavaj me.«

»Hoću.«

»Ja dolazim u ponedjeljak.«

Denny i Rooker također su pratili događaje. Provjerili su brojeve registarskih tablica

Mercerina auta iz Sjeverne Karoline i doznali sve o njoj. Znali su kako se zove, gdje je
nedavno radila, sadašnje mjesto boravka u Lighthouse Innu, što je objavila i da ima
vlasnički udio u kući na plaži. Znali su da Noelle Bonnet nije u gradu i da je njezin dućan
zatvoren. Znali su sve što su mogli znati, osim jednoga: što bi sada točno trebali učiniti.

11.
Oluja se nastavila i pretvorila se u još jednu izliku da ostanu u krevetu. Mercer, koja nije ni a
kim spavala mjesecima, bila je nezasitna. Bruce, iskusni profesionalac, pokazivao je
impresivnu energiju i izdržljivost. Nakon sat vremena - ili možda dva - napokon su
posustali i zaspali. Kad se probudila, njega nije bilo. Odjenula je svoj ogrtač, sišla u
prizemlje i našla ga u kuhinji, odjevenog u uobičajeno ljetno odijelo i prljave cipele od
antilopa, svježa lica i jasna pogleda, spremnog za još jedan dan rigorozne prodaje knjiga.
Poljubili su se, a njegove su ruke odmah odlutale pod njezin ogrtač i uhvatile je za
stražnjicu.

»Tako prekrasno tijelo«, rekao je.

»Odlaziš?«

Nakon još jednog dugog i strastvenog zagrljaja, Bruce se malo odmaknuo od nje i rekao:
»Moram provjeriti situaciju u knjižari. Maloprodaja je gadan posao, znaš?«

»Kad ćeš se vratiti?«

»Uskoro. Donijet ću nam ručak pa ga možemo pojesti na trijemu.«

»Ja bih morala ići«, mlako je rekla.

»Kamo? Natrag u Lighthouse? Daj, Mercer, ostani ovdje i vratit ću se prije no što se snađeš.
Vani je pravi pljusak, zavija vjetar, mislim da nam prijeti uragan. Kvragu, vani je opasno.
Zavući ćemo se u krevet i čitati cijelo poslijepodne.«

»Sigurna sam da misliš samo na čitanje.«

»Ostani u ogrtaču i ja ću se vratiti.«

Opet su se strastveno zagrlili i poljubili, a onda se on napokon uspio odvojiti od nje.

Poljubio ju je u obraz, pozdravio je i otišao. Mercer si je natočila šalicu kave i odnijela je na
stražnji trijem, sjela na stolac za ljuljanje i ljuljala se gledajući kišu. Uz malo truda gotovo je
mogla o sebi misliti kao o kurvi, nemoralnoj ženi koja prodaje tijelo za novac da produbi
prevaru, ali nije to mogla ozbiljno shvatiti. Bruce Cable beznadni je ženskar koji je
spreman spavati sa svakom ženom bez obzira na njezine motive. Sada je to ona, a sljedećeg
tjedna bit će to netko drugi. Ako njemu nije stalo do privrženosti i povjerenja, zašto bi bilo
njoj? On ne traži ozbiljnu posvećenost partneru, ne očekuje je i ne daje zauzvrat. Za njega je
sve to samo tjelesno zadovoljstvo, a u ovom trenutku isto vrijedi i za nju.

Otjerala je iz glave svaki nagovještaj krivnje i nasmiješila se pomislivši na strastveni vikend

u njegovu krevetu.

Brzo se vratio. Ručali su salatu i vino i uskoro se vratili u kulu na još jednu rundu seksa.
Tijekom predaha, Bruce je donio bocu Chardonnaya i debeo roman. Odlučili su čitati na
pletenim stolcima na stražnjem trijemu i slušati kišu. On je imao svoj roman, a ona svoj
iPad.

»Možeš li doista sa uživanjem čitati knjige na toj stvari?« upitao ju je.

»Naravno. Riječi su iste. Jesi li ikad pokušao?«

»Amazon mi je dao jednu od tih spravica prije mnogo godina, ali jednostavno se nisam
mogao usredotočiti. Možda sam pristran.«

»Ma nemoj reći. Pitam se zašto?«

»Što to čitaš?«

»Kome zvono zvoni. Čitam istodobno Hemingwaya i F. Scotta, pokušavam ih sve pročitati.
Jučer sam završila Posljednjeg magnata.«

»I?«

»Prilično je dobar, kad se uzme u obzir gdje je bio kad ga je napisao. U Hollywoodu,
pokušavao zaraditi nešto novca i propadao tjelesno i emocionalno. A bio je tako mlad. Još
jedna tragedija.«

»To mu je bio posljednji roman, onaj koji nije dovršio?«

»Tako kažu. Takvo traćenje talenta.«

»Jesu li ti to pripreme za roman?«

»Možda. Još uvijek nisam sigurna. Što ti čitaš?«

»Knjiga se zove Moj najdraži tsunami, prvi roman ne baš sjajnog pisca.«

» Grozan naslov!«
»Istina, a ni roman nije mnogo bolji. Pročitao sam pedeset stranica. Ostalo mi je još šesto i
mučim se. Trebalo bi postojati pravilo u izdavaštvu da se prvi romani ograniče na tristo
stranica, zar ne misliš?«

»Pretpostavljam. Moj je roman imao samo 280.«

»Tvoj je bio savršen.«

»Hvala. I onda, hoćeš li ga dovršiti?«

»Ne vjerujem. Dajem svakoj knjizi stotinu stranica, a ako pisac do tada ne privuče moju
pozornost, ostavljam je. Postoji previše dobrih knjiga koje želim pročitati da bih gubio
vrijeme na loše.«

»I ja, ali moja je granica pedeset stranica. Nikad nisam shvaćala ljude koji se probijaju kroz
knjigu koja im se zapravo ne sviđa, odlučni da je završe iz nekog nepoznatog razloga. Tessa
je bila takva. Ona bi bacila knjigu nakon prvog poglavlja, a onda bi je opet uzela i pročitala
četiri stotine stranica gunđajući i prosvjedujući do gorkog kraja. Nikad to nisam shvaćala.«

»Ni ja.« Srknuo je vino, pogledao dvorište i uzeo roman. Pričekala je da okrene stranicu i
upitala: »Imaš li još koje pravilo?«

Nasmiješio se. »Oh, Mercer, draga, imam cijelu listu. Zove se Cableovih deset osnovnih
pravila za pisanje beletristike, briljantan vodič iz pera stručnjaka koji je pročitao četiri
tisuće knjiga.«

»Pokazuješ Ii ga dragima?«

»Povremeno. Poslat ću ti ga e-mailom, ali tebi to doista ne treba.«

»Možda mi ipak treba. Treba mi nešto. Daj mi nagovještaj ili dva.«

»U redu, mrzim prologe. Upravo sam završio roman jednog pisca koji je trenutačno na
turneji i svratit će ovamo sljedećeg tjedna. On svaku knjigu počinje tipičnim prologom. To je
uvijek nešto dramatično: ili neki ubojica slijedi ženu ili se pronađe mrtvo tijelo, a onda
ostavi čitatelja na cjedilu, prelazi na prvo poglavlje, koje, naravno, nema nikakve veze s
prologom, zatim na drago poglavlje, koje, naravno, nema nikakve veze ni s prvim
poglavljem ni s prologom, a onda nakon tridesetak stranica vrača čitatelja u akciju
iz prologa, koji je ovaj dotada već zaboravio.«

»To mi se sviđa. Nastavi.«

»Još je jedna početnička greška uvođenje dvadeset likova u prvom poglavlju. Pet je
dovoljno i neće zbuniti čitatelja. Dalje, ako već osjećaš potrebu da uzmeš tezaurus, potraži
riječ s tri sloga ili manje. Ja imam lijep rječnik i ništa me ne nervira više nego pisac koji se
prenemaže velikim riječima koje nisam prije vidio. Dalje, molim te, upotrebljavaj navodne
znakove za dijaloge, inače zbunjuješ čitatelja. Pravilo broj pet: većina pisaca kaže previše,
dakle uvijek traži stvari koje možeš izbaciti, kao suvišne rečenice i nepotrebne scene.
Mogao bih nastaviti.«

»Molim te, nastavi. Trebala bih praviti bilješke.«

»Ne, ne bi. Tebi ne trebaju savjeti. Ti si prekrasna spisateljica, Mercer, samo trebaš naći
priču.«

»Hvala, Brace. Treba mi ohrabrenje.«

»Ozbiljno ti to kažem. Ne laskam ti samo zato što smo usred male vikend-orgije.«

»Znači, tako se to zove? Mislila sam da je to avantura.«

Nasmijali su se i popili malo vina. Kiša je u međuvremenu prestala i spuštala se gusta

magla. »Jesi li ti ikad pokušao pisati?« upitala ga je.

Slegnuo je ramenima i skrenuo pogled. »Pokušao sam nekoliko puta, ali nikad nisam ništa
dovršio. Ja jednostavno nis am stvoren za to. Zato poštujem pisce, barem one dobre. Sve ih
rado viđam i obožavam promovirati knjige, ali na tržištu je mnogo smeća. Nerviraju me
ljudi poput Andyja Adama koji imaju dar, ali ga trate na loše navike.«

»Je li ti se javio?«

»Još nije. U izolaciji je i ne može nikoga nazvati. Vjerojatno će mi se javiti za otprilike tjedan
dana. Ovo mu je treće ili četvrto odvikavanje, ali mislim da su šanse protiv njega. Duboko u
sebi on zapravo ne želi prestati.«

»To je tako tužno.«

»Izgledaš pospano.«

»Mora da je od vina.«

»Hajde da malo odrijemamo.«

Uz izvjestan trud popeli su se na viseću mrežu i privinuli u lagani zagrljaj. Dok se mreža
blago ljuljala postali su mirni. »Imaš li kakve planove za večeras?« upitala je Mercer.

»Mislio sam još istoga.«

»I to, ali postajem umorna od ovog mjesta.«

»Mogli bismo izaći na večeru.«

»Ali ti si oženjen čovjek, Bruce, a ja sam samo djevojka za vikend. Što ako nas netko vidi?«
»Meni je svejedno, Mercer, a ni Noelle na mari. Zašto bi ti?«

»Ne znam. Čini mi se čudno da u subotu navečer odem na večeru u neki lijepi restoran sa
oženjenim muškarcem.«

»Tko je rekao da te mislim izvesti u lijepi restoran? To je obična rupa, riblji restoran kod
rijeke. Ima odličnu hranu, a uvjeravam te, ondje nitko ne kupuje knjige.«

Poljubila ga je i spustila glavu na njegova prsa.

12.
Nedjelja je počela u otprilike istom stilu kao i subota, samo bez mamurluka. Bruce je
poslužio doručak u krevet, palačinke i kobasice, a onda su proveli dva sata čitajući New
York Times. Kad se približilo podne, Mercer je osjetila da treba predah. Već se htjela početi
opraštati kad je Bruce rekao: »Čuj, danas poslijepodne nemam dovoljno ljudi u knjižari, a
mjesto će biti puno. Moram na posao.«

»Dobra ideja. Sada kad znam pravila za pisanje beletristike, moram zabilježiti nekoliko
stvari.«

»Uvijek sam sretan kad budem od pomoći«, odvratio je sa smiješkom i poljubio je u obraz.
Odnijeli su poslužavnike u kuhinju i napunili perilicu suđa. Bruce je otišao u glavni stan na
drugom katu, a Mercer se vratila u kulu, brzo se odjenula i otišla bez pozdrava.

Ako je išta postigla preko vikenda, to nije bilo očigledno. Antikni namještaj u spavaćoj sobi
nedvojbeno je bio lijep i sada ga je poznavala mnogo bolje nego prije, ali ona nije ovamo
došla ni radi seksa ni da napiše roman. Dobivala je mnogo novca da prikupi informacije i
možda riješi slučaj, a imala je osjećaj da u tom pogledu nije postigla mnogo.

Kad se vratila u pansion, presvukla se u bikini, pogledala u ogledalu i pokušala sjetiti svih
lijepih stvari koje je Bruce rekao o njezinu tijelu. Bilo je vitko i preplanulo i bila je prilično
ponosna da ga je napokon upotrijebila. Odjenula je bijelu pamučnu košulju, dohvatila
sandale i otišla na dugu šetnju po plaži.

13.
Bruce je nazvao u nedjelju ujutro u sedam, rekao joj da mu grozno nedostaje, da ne može
zamisliti kako da preživi noć bez nje i upitao je bi li mogla nakon zatvaranja svratiti u
knjižaru na piće.

Naravno. Što bi drugo mogla raditi? U svome groznom malom stanu počela je osjećati
klaustrofobiju i napisala je manje od sto riječi.
Ušla je u knjižaru prije devet. Bruce je pomagao posljednjim mušterijama i činilo se da radi
sam. Kad su mušterije otišle, brzo je zaključao ulazna vrata i ugasio svjetla. »Slijedi me«,
rekao joj je i poveo je stubama na kat, pa kroz kafić, gaseći usput svjetla. Otključao je vrata
koja dosad nije primijetila i uveo je u svoj stan.

»Ovo je moja muška jazbina«, rekao je i upalio svjetla. »Ovdje sam proveo prvih deset
godina nakon kupnje knjižare. Stan je u ono doba zauzimao cijeli kat, ali onda je došao kafić.
Sjedni.« Mahnuo je prema velikoj kožnatoj sofi koja se protezala uz čitav zid, prekrivenoj
jastucima i pokrivačima. Nasuprot sofi stajao je niski stolić s velikim televizorom ravnog
zaslona, a oko njega, naravno, police pune knjiga.

»Šampanjac?« upitao je otišavši iza snack bara otvorivši hladnjak.

»Naravno.«

Izvadio je bocu, brzo izvukao čep, napunio dvije vinske čaše i rekao: »Nazdravlje.«

Kucnuli su se, a on je popio većinu svog pića. »Ovo mi je doista trebalo«, rekao je obrisavši
usta nadlanicom.

»Očito. Jesi li dobro?«

»Težak dan. Jedan od mojih prodavača javio je da je bolestan pa sam morao raditi za
pultom. Teško je naći dobre pomoćnike.« Iskapio je vinsku čašu i ponovno je napunio.
Skinuo je jaknu, razvezao leptir-kravatu, izvukao rub košulje iz hlača i izuo cipele od
antilopa. Otišli su do sofe i sjeli.

»Kako si ti provela dan?« upitao je i popio još jedan gutljaj.

»Kao i obično. Šetala sam plažom, malo se sunčala, pokušala pisati, vratila se na plažu, opet
pokušala pisati, odrijemala.«

»Ah, život pisaca. Zavidim vam.«

»Uspjela sam izbaciti prolog, dodala navodnike za dijaloge, izbacila velike riječi. Bila bih
izbacila još toga, ali nisam napisala dovoljno teksta da bih mogla mnogo izbacivati.«

Bruce se nasmijao i još malo popio. »Baš si slatka, znaš li?«

»A ti si takav šarmer, Bruce. Jučer si me ujutro zaveo i...«

»Točnije ujutro, u podne i navečer.«

»I evo nas opet. Jesi li uvijek bio takav ženskar?«

»O, da. Uvijek. Rekao sam ti, Mercer, imam kobnu slabost prema ženama. Kad vidim lijepu
ženu, samo mi je jedna stvar na pameti. Tako je to od koledža. Kad sam se upisao na Auburn
i iznenada našao okružen tisućama zgodnih cura, potpuno sam poludio.«

»To nije zdravo. Jesi li razmišljao o tome da potražiš pomoć psihijatra?«

»Što? Kome treba psihijatar? To je za mene igra, a moraš priznati da je igram prilično
dobro.«

Mercer je kimnula i srknula treći put. Njegova je čaša bila prazna pa ju je opet napunio.
»Lakše malo«, rekla mu je, ali on se nije osvrtao. Kad se vratio na sofu, upitala je: »Jesi li
ikad bio zaljubljen?«

»Ja volim Noelle. Ona voli mene. Vrlo smo sretni.«

»Ali ljubav znači povjerenje, odanost i dijeljene svih aspekata života.«

»Oh, mi naveliko dijelimo, vjeruj mi.«

»Ti si beznadan slučaj.«

»Nemoj biti naivna, Mercer. Ne govorimo o ljubavi, nego o seksu. O čistom tjelesnom
zadovoljstvu. Ti se ne želiš spetljati sa oženjenim muškarcem, a mene ne zanimaju veze.
Možemo otići u krevet kad god želiš ili smjesta prekinuti i ostati prijatelji bez ikakvih
obveza.«

»Prijatelji? Koliko prijateljica imaš?«

»Zapravo nijednu. Možda nekoliko dragih poznanica. Gle, da sam znao da me namjeravaš
analizirati, ne bih te nazvao.«

»A zašto si me nazvao?«

»Mislio sam da ti nedostajem.«

Uspjeli su se nasmijati. Bruce je iznenada spustio čašu, uzeo njezinu i spustio je pokraj
svoje, a onda je uhvatio za ruku i rekao: »Dođi sa mnom, želim ti nešto pokazati.«

»Što?«

»To je iznenađenje. Dođi, dolje je.«

Još uvijek bosonog, odveo ju je iz stana, kroz kafić, u prizemlje i do vrata u podrum.
Otključao ih je i upalio svjetlo, pa su sišli drvenim stubama u podrum. Zatim je upalio drugo
svjetlo i ukucao šifru koja je otključala trezor.

»Ovo bolje da je dobro«, rekla je gotovo ispod glasa.

»Nećeš vjerovati.« Otvorio je debela metalna vrata trezora, ušao unutra i upalio još jedno
svjetlo. Otišao je do sefa, ukucao još jednu šifru i pričekao sekundu da se otpusti pet
hidrauličnih vijaka. Vrata su se otključala uz glasan škljocaj i on ih je oprezno otvorio.

Mercer je sve to gledala što je pozornije mogla, znajući da će Elaine i njezin tim od nje
očekivati da zapiše svaku pojedinost. Unutrašnjost trezora i interijer sefa izgledali su isto
kao i kad ih je posljednji put vidjela. Bruce je izvukao jednu od četiriju donjih ladica i
otvorio je. U njoj su ležale dvije identične drvene kutije. Poslije je procijenila da su duge
trideset pet centimetara i isto toliko široke i napravljene od cedrovine. On je izvadio jednu i
odnio je do malog stola na sredini trezora. Nasmiješio joj se kao da otkriva rijetko blago.

Pažljivo je podigao poklopac kutije koji je bio pričvršćen trima velikim šarkama. Unutra je
ležala, kako se činilo, siva kartonska kutija. Pažljivo ju je izvukao i spustio na stol. »Ovo je
takozvana kutija za arhiviranje, napravljena je od drva u kojem nema ni kiseline ni lignina,
a upotrebljavaju je knjižnice i ozbiljni kolekcionari. Ova potječe iz Princetona.« Otvorio je
kutiju i ponosno objavio: »Originalni rukopis Posljednjeg magnata.«

Mercer je zinula od čuda, razrogačila oči i polako prišla. Pokušala je nešto reći, ali nije našla
riječi.

U kutiji je ležao desetak centimetara debeo snop izblijedjelih listova papira letter-formata,
očito prilično starih ostataka iz drugog vremena. Nije bilo naslovne stranice, zapravo se
činilo da se Fitzgerald naprosto bacio na prvo poglavlje s primisli da će poslije urediti
stvari. Njegov iskošeni rukopis bio je prilično ružan i nečitak, a od samog je početka počeo
praviti bilješke na marginama. Bruce je dodirnuo rubove rukopisa i nastavio: »Kad je
1940. godine iznenada umro, roman nije bio ni izdaleka dovršen, ali radio je na temelju
nacrta i ostavio za sobom veliku količinu bilježaka i sažetaka. Urednik i kritičar Edmund
Wilson, Fitzgeraldov dobar prijatelj, skrpao je priču i objavio knjigu godinu dana poslije
Fitzgeraldove smrti. Mnogi je kritičari smatraju Fitzgeraldovom najboljom knjigom, što je,
kao što si rekla, nevjerojatno kad se uzme u obzir u kakvom ju je zdravstvenom
stanju napisao.«

»Šališ se, točno?« uspjela je reći.

»U vezi s čim?«

»U vezi s ovim rukopisom. Je li to jedan od ukradenih rukopisa?«

»O, da, ali nisam ih ja ukrao.«

»U redu. Što radi ovdje?«

»To je vrlo duga priča i neću te gnjaviti s pojedinostima, pogotovo zato što o mnogima od
njih ni sam ništa ne znam. Svih pet rukopisa ukradeno je prošle jeseni iz Knjižnice
Forestone u Princetonu. Članovi bande koja ih je ukrala uplašili su se kad je FBI gotovo
odmah uhvatio dvojicu. Ostali su se riješili plijena i nestali. Rukopisi su potiho ušli na crno
tržište i prodavali se odvojeno. Ne znam gdje se nalaze ostala četiri rukopisa, ali
pretpostavljam da su izvan zemlje.«

»Kako si ti umješan u sve to, Bruce?«

»To je komplicirana priča, ali zapravo i nisam pretjerano umiješan. Želiš li dodirnuti
stranice?«

»Ne, i nije mi drago što sam ovdje. Hvata me nervoza.«

»Opusti se, ja samo skrivam rukopis za jednog prijatelja.«

»Mora da ti je to jako dobar prijatelj.«

»I jest. Već dugo trgujemo i ja mu potpuno vjerujem. On upravo pregovara o prodaji s

jednim kolekcionarom iz Londona.«

»A što ti imaš od toga?«

»Ne mnogo. Jednog ću dana dobiti nekoliko dolara.«

Mercer se odmaknula i otišla na drugu stranu stola. »Čini se da si preuzeo prilično velik
rizik za samo nekoliko dolara. U posjedu si važne ukradene robe. To je krivično djelo zbog
kojeg bi mogao biti osuđen na dugu zatvorsku kaznu.«

»To je krivično djelo samo ako te uhvate.«

»A sada si me učinio suučesnicom u cijeloj toj priči, Bruce. Sada bih željela otići.«

»Daj, Mercer, previše si neurotična. Tko ne riskira, ne profitira. A ti nisi suučesnica ni u

čemu jer nitko nikad neće doznati da si bila ovdje. Kako bi itko mogao dokazati da si vidjela
rukopis?«

»Ne znam. Tko ga je još vidio?«

»Samo nas dvoje.«

»Noelle ne zna?«

»Naravno da ne zna. Nju te stvari ne zanimaju. Ona vodi svoj posao, a ja svoj.«

»A dio je tvog posla preprodaja ukradenih knjiga i rukopisa?«

»Povremeno.« Zatvorio je arhivsku kutiju i vratio je u drvenu, a onda je oprezno vratio

drvenu kutiju u ladicu i zatvorio je.

»Doista želim ići«, rekla je Mercer.

»U redu, u redu. Nisam očekivao da će te to tako izbezumiti. Rekla si da si upravo pročitala
Posljednjeg magnata, pa sam mislio da ćeš biti impresionirana.«

»Impresionirana? Možda sam zbunjena, zapanjena i nasmrt uplašena, mnogo toga u ovom
trenutku, ali ne i impresionirana, Bruce. Ovo je ludo.«

Zaključao je sef, a onda i trezor, a kad su se počeli uspinjati stubama, ugasio je svjetla. Kad
su stigli u prizemlje, Mercer je krenula prema ulaznim vratima. »Kamo ideš?« upitao ju je.

»Odlazim. Molim te, otključaj vrata.« Bruce ju je zgrabio, okrenuo, čvrsto je stisnuo i rekao:
»Gledaj, žao mi je, u redu?«

Ona se snažno otela i rekla: »Želim otići. Ne ostajem u ovoj knjižari.«

»Daj, pretjeruješ, Mercer. Hajdemo gore i popijmo šampanjac do kraja.«

»Ne, Bruce, sada nisam raspoložena. Ne mogu ovo vjerovati.«

»Žao mi je.«

»Već si to rekao. A sada, molim te, otključaj vrata.«

Bruce je našao ključ i otključao vrata, a Mercer je bez riječi hitro izašla i otišla do svog auta
iza ugla.

14.
Njihov se plan temeljio na pretpostavkama, nagađanjima i ne maloj količini nade, ali sada je
urodio plodom. Imali su dokaz, odgovor koji su tako očajnički trebali, ali može li im ona to i
reći? Može li učiniti ključni korak i obaviti telefonski poziv koji će poslati Brucea u zatvor
na deset godina? Razmišljala je o njegovu padu, propasti i poniženju, o užasu da bude
uhvaćen na djelu, uhićen, odvučen na sud, a onda poslan u zatvor. Što bi se dogodilo
s njegovom prekrasnom i cijenjenom knjižarom? Njegovim domom? Njegovim prijateljima?
S njegovom ljubljenom zbirkom rijetkih knjiga? Njegovim novcem? Njezina izdaja imala bi
goleme posljedice i oštetila bi više nego samo jednog čovjeka. Možda Cable i zaslužuje sve
što ga čeka, ali ne i njegovi zaposlenici, ne njegovi prijatelji, pa čak ni Noelle.

U ponoć Mercer je još uvijek sjedila na plaži, ogrnuta šalom, nožnih prstiju gurnutih u
pijesak, zurila je u mjesečinom obasjan ocean i pitala se zašto je uopće pristala na ponudu
Elaine Shelby. Znala je odgovor, ali novac joj se sada činio mnogo manje važnim. Uništenje
koje se spremala posijati bilo je važnije od novca. Istina je bila da joj se sviđao Bruce Cable,
njegov lijep osmijeh i nehajan stil, njegov dobar izgled, njegova jedinstvena odjeća,
njegova duhovitost i inteligencija, njegovo divljenje piscima, njegova ljubavnička vještina,
njegov odnos prema drugima, svojim prijateljima, njegova reputacija, njegova karizma koja
je na trenutke izgledala neodoljiva. Potajno je bila oduševljena što mu se toliko približila,
što je postala dio njegova najintimnijeg kruga i, da, što je postala jedna u dugom
nizu njegovih ljubavnica. Zahvaljujući njemu, u posljednjih se šest tjedana zabavljala bolje
no u prethodnih šest godina.

Jedna je opcija u ovom trenutku bila jednostavno da ništa ne kaže i pusti da stvari idu
svojim tijekom. Elaine i njezin tim, a možda i FBI, nastavit će raditi što god moraju. Mercer
bi se mogla pretvarati da je uz njih, možda glumiti frustraciju što ne uspijeva postići više.
Uspjela se probiti do podrumskog trezora i dala im mnoštvo dokaznog materijala. Kvragu,
čak je i spavala s njim, a možda ne i posljednji put. Dosad je učinila najbolje što je mogla i
nastavit će slijediti njihove upute. Možda se Bruce riješi Magnata kako je rekao, bez traga,
možda rukopis nestane u dubokoj tami crnog tržišta, a njegov se trezor očisti prije no što
pristignu savezni agenti. Njezinih će šest mjeseci uskoro proći i ona će napustiti otok
ponijevši lijepe uspomene. Možda se čak i vrati u ladanjsku kuću na ljetne praznike ili, još
bolje, jednog dana dođe ovamo u sklopu književne turneje s dobrim novim romanom. A
onda još jednim.

Dogovor koji je sklopila nije ovisio o uspješnosti operacije. Trebala je biti plaćena bez
obzira na to, a njezini su studentski dugovi već sada bih prošlost. Pola honorara već je bilo
u banci. Bila je sigurna da će druga polovina stići kao što je obećano.

Te je noći provela mnogo vremena uvjeravajući samu sebe da ne kaže ništa, da pusti neka
lijeni ljetni dani prođu, da ne muti vodu. Jesen će doći dovoljno brzo, a onda će otići na neko
drugo mjesto.

Postoji li moralno dobro i zlo? Pristala je sudjelovati u planu s krajnjim ciljem da se probije
u Cableov svijet i trgovinu rukopisima. To je napokon i uspjela učiniti, premda samo
zahvaljujući njegovoj nevjerojatnoj nepromišljenosti. Operacija u kojoj je Mercer igrala
središnju ulogu upravo je doživjela uspjeh. Kakvo ona sada ima pravo da propituje
legitimnost tog plana? Bruce se svjesno uključio u zavjeru prodaje ukradenih rukopisa
za profit. Za njega moralne dvojbe jednostavno nisu postojale. Pratio ga je glas da trguje
ukradenom robom, a on joj je to i sam priznao. Znao je kakve to rizike uključuje i činilo se
da ih spremno prihvaća. Prije ili poslije bit će uhvaćen, ili za ovaj zločin ili za neki budući.

Počela je hodati rubom vode, a valovi su tiho izbacivali morsku pjenu na pijesak. Nije bilo
oblaka pa se bijeli pijesak vidio miljama daleko. Na obzoru, svjetla desetaka brodica za lov
na škampe svjetlucala su na mirnoj površini. Prije no što je i shvatila kamo ide, došla je do
Sjevernog mola, dugog drvenog šetališta koje se protezalo daleko na površini vode. Otkako
se vratila na otok, izbjegavala je to mjesto jer je ovdje pronađeno Tessino tijelo. Zašto je
njezina unuka sada ovdje?

Popela se stubama i otišla do kraja mola, a onda se naslonila na ogradu i zagledala u obzor.
Što bi Tessa učinila? Pa, za početak, Tessa se nikad ne bi našla u takvoj situaciji. Nikad si ne
bi dopustila da bude kompromitirana. Nikad ne bi bila zavedena novcem. Za Tessu, pravo je
bilo pravo, a krivo krivo i nije bilo sivih zona. Laganje je grijeh, obećanje je obećanje, a
dogovor je dogovor, bez obzira na neugodnosti.
Mercer nikako nije mogla donijeti odluku dok joj je u duši bješnjela bitka. Napokon je u
jednom groznom trenutku jutra odlučila da postoji samo jedan način da zadrži duševni mir,
a to je da vrati novac i ode. Ali čak i u tom slučaju odnijela bi tajnu koja pripada drugima,
dobrim momcima. Tessa bi bila puna prezira kad bi se sad povukla.

Legla je u krevet oko tri ujutro, bez izgleda da zaspi.

Točno u pet obavila je poziv.

15.
Elaine je bila budna, tiho je u mraku pijuckala prvu šalicu kave dok je njezin muž spavao
pokraj nje. Plan je predviđao još jedno putovanje na otok Camino, njezino deseto ili
jedanaesto dosad. Otputovat će istim letom s aerodroma Reagan u Jacksonville, a ondje će
je dočekati ili Rick ili Graham. Sastat će se u sigurnoj kući na plaži i procijeniti situaciju. Svi
su bili uzbuđeni jer njihova je djevojka provela vikend s čovjekom kojeg su istraživali.
Sigurno je nešto doznala. Pozvat će je na sastanak kasno poslijepodne i doznati što.

U minutu poslije pet svi su ti planovi odletjeli kroz prozor.

Kad je zavibrirao Elainin mobitel i kad je vidjela tko je zove, tiho je ustala iz kreveta i otišla
u kuhinju. »Malo je rano za vas.«

»On nije tako pametan kao što smo mislili«, rekla je Mercer. »Ima rukopis Posljednjeg
magnata i sinoć mi ga je pokazao. Drži ga u trezoru, baš kao što smo i pretpostavljali.«

Elaine je apsorbirala informaciju i zatvorila oči: »Jeste li sigurni?«

»Jesam. Na temelju primjeraka koje ste mi pokazali, prilično sam sigurna.« Elaine je sjela na
visoki stolac pokraj kuhinjskog pulta i rekla: »Ispričajte mi sve.«

16.
Elaine je u šest sati nazvala Lamara Bradshawa, čelnika FBI-eva Odjela za vraćanje rijetkih
predmeta i probudila ga. Njegovi planovi za današnji dan također su odbačeni. Dva sata
poslije sastali su se u njegovu uredu u Hooverovoj zgradi na Aveniji Pennsylvania kako bi
se Bradshaw podrobno upoznao sa situacijom. Kao što je Elaine i pretpostavljala, Bradshaw
i njegov tim nisu baš bili oduševljeni što su ona i njezina kompanija potajno skovali tako
razrađen plan da špijuniraju Brucea Cablea, osumnjičenika kojeg su prije mjesec dana samo
uzgred spomenuli. Cable je bio na FBI-evoj listi zajedno s desecima drugih, ali samo zbog
svoje reputacije. Bradshaw ga nije ozbiljno shvatio. FBI je prezirao paralelne privatne
istrage, ali natezanje oko ovlasti u ovom trenutku ne bi bilo produktivno. Bradshaw je
također bio prisiljen progutati svoj ponos jer je Elaine Shelby još jedanput uspjela
pronaći ukradenu robu. Nabrzinu su sklopili primirje, odbacili prepirke i skovali zajedničke
planove.
17.
Bruce Cable probudio se u šest sati u svom stanu iznad knjižare. Popio je kavu i ostao čitati
sat vremena, a onda je sišao u svoj ured u Sobi prvih izdanja, uključio računalo i počeo
pregledavati inventar. Najneugodniji dio njegova posla bio je odlučivanje koje se knjige
neće prodavati pa se moraju vratiti izdavačima. Svaka vraćena knjiga predstavljala je
neuspjeh, ali nakon dvadeset godina gotovo se naviknuo na taj proces. Sat vremena hodao
je zamračenom knjižarom uzimajući knjige s polica i sa stolova i stavljajući ih na tužnu
malu hrpu u skladišnoj prostoriji.

Kao i uvijek, u 8:45 vratio se u stan, nabrzinu se istuširao i presvukao u svakodnevno ljetno
odijelo i točno u devet upalio svjetla i otvorio prednja vrata. Prvo su stigla dva prodavača i
Bruce ih je smjestio na posao. Trideset minuta poslije otišao je u podrum i otključao
metalna vrata koja vode u Noellino skladište. Jake je već bio ondje, zakucavao je sitne čavle
u stražnji dio stare sofe. Mercerin pisaći stol bio je završen i stajao je uz jedan zid.

Nakon kratkog čavrljanja, Bruce je rekao: »Naša prijateljica gospođa Mann naposljetku ipak
neće kupiti stol. Noelle želi da se pošalje na ovu adresu u Fort Lauderdale. Skinite mu noge i
nađite odgovarajući sanduk.«

»Naravno«, odvratio je Jake. »Danas?«

»Da, to je hitno. Prionite na posao.«

»Da, gospodine.«

18.
U 11:06, unajmljeni mlažnjak poletio je s međunarodnog aerodroma Dulles. U zrakoplovu
su bih Elaine Shelby, dva njezina suradnika, Lamar Bradshaw i četiri specijalna agenta.
Bradshaw je usput opet razgovarao s državnim tužiteljem u Floridi, a Elaine je pozvala
Mercer, koja se zavukla u lokalnu knjižnicu i pokušavala pisati. Rekla je da joj je nemoguće
biti kreativna u pansionu. Elaine je smatrala najboljim da se Mercer nekoliko dana
drži podalje od knjižare, a Mercer ju je uvjerila da joj se nema namjeru približavati. Vidjela
je dovoljno Brucea na neko vrijeme i trebao joj je predah.

U 11:20 jedan neoznačeni teretni kombi zaustavio se u Glavnoj ulici Santa Rose preko puta
knjižare. Unutra su bila trojica agenata iz ureda u Jacksonvilleu. Usmjerili su videokameru
prema ulaznim vratima knjižare Bay Books i počeli snimati svaku osobu koja bi ušla i izašla.
Još jedan kombi, s još dva operativna agenta, parkirao se u Trećoj ulici i počeo nadzor.
Njihova je zadaća bila da snimaju svaku pošiljku iz knjižare i u nju.

U 11:40 jedan je agent u kratkim hlačama i sandalama ušao u knjižaru i nekoliko minuta
pregledavao knjige. Za gotovinu je kupio audioverziju Usamljene golubice i izašao. Tehničar
u prvom kombiju otvorio je audiokutiju, izvadio osam CD-a i unutra namjestio sitnu
videokameru s baterijom.

U 12:15 Cable je izašao u društvu nepoznate osobe i krenuo pješice ulicom na ručak. Pet
minuta poslije jedna je agentica, također u kratkim hlačama i sandalama, ušla u knjižaru s
audiokutijom Usamljene golubice. Na katu je naručila kavu, neko se vrijeme zadržala, a
onda se vratila u prizemlje i odabrala dvije džepne knjige. Kad je prodavač otišao u stražnju
prostoriju, agentica je vješto vratila kutiju s Usamljenom golubicom na stalak
s audioizdanjima i uzela audio-knjigu pokraj nje, Posljednju kino predstavu. Naposljetku je
platila džepna izdanja i audio i zamolila prodavača da joj preporuči dobro mjesto za ručak.
Agenti koji su u prvom kombiju buljili u računalo, sada su dobili savršen frontalni pogled
iznutra na svakoga tko ulazi u knjižaru. Samo su se mogli nadati da nitko uskoro neće
poželjeti slušati Usamljenu golubicu.

U 12:31 unajmljeni mlažnjak sletio je na maleni aerodrom na otoku Camino, deset minuta
od centra Santa Rose. Rick i Graham čekah su na aerodromu da se nađu s Elaine i njezina
dva suradnika, a dva terenca pokupila su Bradshawa i njegovu ekipu. Budući da je bio
ponedjeljak, postojale su slobodne hotelske sobe, barem na nekoliko dana, a nekoliko su ih
već rezervirali u hotelu pokraj luke, manje od pet minuta pješice od knjižare. Bradshaw je
uzeo veću sobu i ondje smjestio svoje zapovjedno mjesto. Računala su smještena na stol, a
videonadzor iz kamere odvijao se bez prestanka.

Nakon kratkog ručka Mercer je stigla u Bradshawovu sobu. Slijedio je niz upoznavanja.
Ostala je zapanjena brojem ljudi i osjetila mučninu od pomisli da je ona sve te ljude pustila
s lanca na potpuno nesvjesnog Brucea Cablea.

S Elaine u pozadini, ispitali su je Bradshaw i još jedan specijalni agent po imenu Vanno.
Nanovo je ispripovijedala svoju priču ne izostavljajući ništa osim intimnih pojedinosti
svoga dugog vikenda, prilično romantične male avanture koja joj je sada djelovala kao
nostalgična erotska igra iz davne prošlosti. Bradshaw joj je pokazao niz fotografija visoke
rezolucije Fitzgeraldovih rukopisa snimljenih prije mnogo godina u Princetonu. Elaine
je imala iste fotografije pa ih je Mercer već vidjela. Da, da, po njezinu mišljenju, ono što je
sinoć vidjela u trezoru u podrumu bio je originalni Magnat.

Da, mogao bi biti lažan. Sve je moguće, ali ona ne vjeruje u to. Zašto bi Brace tako štitio lažni
rukopis ?

Kad je Bradhaw i treći put ponovio pitanje, i to sumnjičavim tonom, Mercer je izgubila živce
i upitala: »Zar nismo svi ovdje na istoj strani?«

»Naravno da jesmo, Mercer«, blagim se glasom upleo Vanno, »samo moramo sve dobro
shvatiti.«

»Ja sam sve dobro shvatila, u redu?«

Nakon sat vremena natezanja, Mercer je bila uvjerena da je Elaine Shelby pametnija i
mnogo sposobnija od Bradshawa i Vanna. Ali Elaine ju je predala FBI-u i nije bilo dvojbe da
će oni imati glavnu riječ do svršetka priče. Tijekom stanke, Bradshaw je primio poziv
asistenta državnog tužitelja iz Jacksonvilles i stvari su se zakomplicirale. Činilo se da
tamošnji savezni sudac inzistira na zatvorenom saslušanju u prisutnosti »svjedoka«,
umjesto da dopusti »svjedoku« da svjedoči preko videoveze. To je uznemirilo Bradshawa i
Vanna, ali ništa nisu uspjeli postići.

U 2:15 odveli su Mercer u auto. Rick je sjeo za volan, Graham na mjesto suvozača, a Elaine
straga s njom. Slijedili su terenski auto krcat agentima FBI-a koji je krenuo s otoka u smjeru
Jacksonvillea. Kad su prelazili most preko rijeke Camino, Mercer je probila led neugodnim
pitanjem: »Onda, da čujem. Što se događa?«

Rick i Graham ostali su gledati ravno preda se, a Elaine se nakašljala i odgovorila: »Sve je to
savezno sranje, novac poreznih obveznika na djelu. Savezni agent Bradshaw ljuti se na
saveznog suca, koji izdaje sudske naloge. Vjerovali su da imaju dogovor po kojem biste vi
mogli ostati na otoku i dati izjavu videovezom. Bradshaw kaže da oni to stalno rade, ali ovaj
savezni sudac iz nekog vas razloga želi osobno čuti. Dakle, idemo na sud.«

»Sud? Nikad niste spomenuli ništa o odlasku na sud.«

»U saveznu sudsku zgradu. Vjerojatno ćemo se naći sa sucem privatno, u njegovu uredu ili
tako nešto. Ne brinite.«

»Lako je vama reći. Imam pitanje. Ako uhite Cablea, postoji li mogućnost da ode na sud, iako
je uhvaćen na djelu s ukradenim rukopisima?«

»Grahame, ti si odvjetnik«, odvratila je Elaine pogledavši preda se.

Graham se šmrknuo kao da je to šala. »Ja sam diplomirao pravo, ali nikad ga nisam
prakticirao. Ali ne, optuženog se ne može prisiliti da se izjasni da je kriv. Zato svatko tko je
optužen za zločin može inzistirati na sudskom procesu. Ali to se neće dogoditi, ne u ovom
slučaju.«

»A zašto ne?«

»Ako Cable ima rukopis, snažno će ga pritisnuti da progovori. Vraćanje svih pet rukopisa
daleko je važnije nego kažnjavanje lopova i kradljivaca. Ponudit će Cableu svakakve
primamljive nagodbe ako pristane reći što zna i ako ih odvede do drugih. Nemamo pojma
koliko on zna, ali možete se kladiti da će propjevati kako bi spasio guzicu.«

»Ali ako on nekim slučajem završi na sudu, nema šanse da bih ja bila pozvana kao svjedok,
točno?«
Mercer je čekala odgovor, ali nitko nije progovorio.: »Gledajte, Elaine«, rekla je nakon duge i
neugodne stanke, »nikad mi niste spomenuli ništa o odlasku na sud, a posve mi sigurno
niste rekli da bih mogla svjedočiti protiv Cablea. Neću to učiniti.«

Elaine ju je pokušala smiriti. »Nećete morati svjedočiti, Mercer, vjerujte mi. Obavljate sjajan
posao i mi smo vrlo ponosni na vas.«

»Nemojte mi se obraćati svisoka, Elaine«, obrecnula se Mercer, oštrije no što je

namjeravala. Nastala je duga stanka, ali napetost nije popustila. Sada su se vozili
međudržavnom cestom 95 na jug i ulazili u predgrađa Jacksonvillea.

Savezna sudnica bila je visoka moderna zgrada s mnoštvom razina i gomilom stakla.
Mahanjem ruku propušteni su kroz bočni ulaz te su parkirali na malenom rezerviranom
mjestu za parking. Agenti FBI-a praktično su opkolili Mercer kao da joj treba zaštita. Dizalo
je bilo krcato njezinom pratnjom. Nakon nekoliko minuta ušli su u urede saveznog tužitelja
za središnji okrug Floride, gdje su ih poslali u konferencijsku dvoranu u kojoj je počelo
čekanje. Bradshaw i Vanno izvukli su mobitele i počeli tihe razgovore. Elaine je razgovarala
s Bethesdom, Rick i Graham imali su važne pozive. Mercer je sjedila sama za masivnim
stolom i nije imala s kim razgovarati.

Nakon dvadeset minuta ušao je jedan ozbiljan mladi čovjek u tamnom odijelu - kvragu, svi
oni nose tamna odijela - koji je zračio odlučnošću i predstavio se kao Janeway, asistent ovog
ili onog saveznog tužitelja. Objasnio je mnoštvu da je magistrat, izvjesni sudac Philby,
zauzet slučajem u kojem se radi o životu i smrti i... pa, to bi moglo potrajati. Janeway joj je
rekao da bi želio proći njezino svjedočenje, ako nema ništa protiv.

Mercer je slegnula ramenima. Ima li ikakvog izbora?

Janeway je otišao i vratio se s još dva čovjeka u tamnim odijelima, koji su se predstavili.
Mercer se rukovala s njima. Istinsko zadovoljstvo.

Izvukli su notese i sjeli za stol nasuprot njoj. Janeway joj je počeo postavljati pitanja. Odmah
je postalo očito da on zna vrlo malo o slučaju. Polako, mukotrpno, Mercer je popunila
praznine.

19.
U l6:50 Janeway je odveo Mercer, Bradshawa i Vanna u odaje magistrata, suca Arthura
Philbyja, koji ih je dočekao kao da su mu provalili u ured. Imao je težak dan i izgledao je
živčan. Mercer je sjela za jedan kraj još jednog dugog stola, pokraj sudske stenografkinje
koja ju je zamolila da digne desnu ruku i prisegne da će govoriti istinu. U svjedokinju je bila
usmjerena videokamera na tronošcu. Sudac Philby, bez crne halje, sjedio je na drugom
kraju poput kralja na tronu.
Janeway i Bradshaw postavljali su joj pitanja sat vremena pa je ispričala istu priču treći put
u jednom danu. Bradshaw je izvukao velike fotografije podruma, trezora i sefa. Philby je
stalno upadao vlastitim pitanjima pa je Mercer većinu svjedočenja morala ponoviti više
nego dvaput. Ali zadržala je mirnoću, često zabavljena mišlju da je Bruce Cable mnogo
privlačniji od ovih tipova, pozitivaca.

Kad je završila, zaključili su postupak i zahvalili joj na vremenu i trudu. Nema na čemu,
gotovo je rekla, plaćena sam da budem ovdje. Dopustili su joj da ode pa je žurno izašla iz
zgrade s Elaine, Rickom i Grahamom. Kad je savezna zgrada napokon ostala iza njih, Mercer
je upitala: »Što sada slijedi?«

»U ovom trenutku pripremaju nalog za pretres«, odgovorila je Elaine: »Vaše je svjedočenje

bilo savršeno i sudac je uvjeren.«

»Dakle, kad će krenuti na knjižaru?«

»Uskoro.«
OSMO POGLAVLJE
PRIMOPREDAJA
1.
Denny je bio na otoku deset dana i gubio je strpljenje. On i Rooker našli su Cablea i utvrdili
njegova kretanja, što je bila jednostavna i monotona zadaća. Također su pratili Mercer i
upoznali njezine navike, još jedan lak posao.

Zastrašivanje je djelovalo sa Oscarom Steinom u Bostonu i to im je možda bilo jedino

uvjerljivo oružje, izravno sučeljavanje uz prijetnju nasilja. Kao što Stein nije mogao otići na
policiju, tako to neće moći ni Cable. Ako on ima rukopise, možda bi ga mogli natjerati na
dogovor, a ako ih nema, onda će gotovo sigurno znati gdje su.

Cable je obično odlazio s posla oko šest navečer i išao kući. Denny je ušao u knjižaru u
ponedjeljak poslijepodne u 17:50 i počeo se pretvarati da razgledava knjige. Sreća je htjela,
Cableova sreća naime, da je on u tom trenutku bio u podrumu, a njegovi su prodavači
naučili da to ne odaju.

Ali Dennyja je sreća napustila. Nakon mjeseci besprijekornog kretanja aerodromima,

carinama i sigurnosnim provjerama, upotrebljavajući lažne iskaznice, putovnice i
prerušavanja i plaćajući u gotovini za unajmljene sobe i kuće kad god je to bilo moguće,
počeo je sebe smatrati prilično lukavim, ako ne i nepobjedivim. Ali čak i najlukaviji
prevaranti budu uhvaćeni kad im popusti pažnja.

Godinama je FBI usavršavao tehnologiju prepoznavanja lica, softver koji su zvali FacePrint.
Upotrebljavao je algoritam za izračunavanje razmaka između očiju, nosa i ušiju određne
osobe i dobivene rezultate u milisekundama provjeravao u banci fotografija relevantnih za
određenu istragu. U »Dosjeu Gatsby«, što je ime koje je FBI nadjenuo slučaju
ukradenih rukopisa, banka podataka bila je razmjerno mala. Uključivala je
desetak fotografija trojice lopova na prednjem šalteru Knjižnice Firestone, premda su Jerry
Steengarden i Mark Driscoll bili u pritvoru. Također je uključivala nekoliko stotina
fotografija ljudi za koje se znalo ili sumnjalo da su aktivni u svijetu ukradenih umjetnina,
rukotvorina i knjiga.

Kad je Denny ušao u knjižaru, kamera skrivena u audiokutiji Usamljene golubice snimila
mu je lice, kao što je toga dana rutinski snimala lica svih drugih mušterija od podneva. Slika
je poslana na računalo u stražnjem dijelu kombija na drugoj strani ceste i, što je bilo
važnije, u FBI-ev golemi forenzični laboratorij u Quanticu u Virginiji. Alarm je upozorio
tehničara da je otkriveno podudaranje. Samo nekoliko sekundi nakon ulaska u knjižaru,
Denny je bio identificiran kao treći član »Gatsbyjeve bande«.
Dvojica su već bila uhvaćena. Četvrti član bande, Trey, još uvijek se raspadao na dnu jezera
na planinama Pocono i nikad neće biti pronađen i povezan s pljačkom. Peti član, Ahmed, još
uvijek se skrivao u Europi.

Nakon petnaest minuta Denny je izašao iz knjižare, zamaknuo iza ugla i ušao u Hondu
Accord iz 2015. Drugi kombi pratio ga je na udaljenosti, nakratko mu izgubio trag, a onda
ga opet našao na parkiralištu priobalnog motela Sea Breeze, stotinjak metara od pansiona
Lighthouse Inn. Počelo je promatranje.

Honda Accord bila je unajmljena u jednoj agenciji u Jacksonvilleu koja je upotrebljavala

slogan »iznajmljujemo krntije« i nije se protivila primanju gotovine. Ime na prijavi bilo je
Wilbur Shifflet i menadžer je priznao FBI-u da mu je vozačka dozvola iz Mainea izgledala
lažno. Shifflet je unajmio vozilo na dva tjedna, platio tisuću dolara u gotovini i odbio uzeti
osiguranje.

Agenti FBI-a ostali su zapanjeni razvojem događaja i svojom nevjerojatnom srećom. Ali
zašto bi se jedan od kradljivaca vrzmao oko knjižare nekih osam mjeseci nakon krađe?
Promatra li on također Mercer? Je li na neki način povezan s Cableom? Postojalo je mnogo
zbunjujućih pitanja kojima se poslije trebalo pozabaviti, ali u ovom trenutku njegov je
dolazak predstavljao snažnu indikaciju da je Mercer bila u pravu i da se barem jedan od
rukopisa nalazi u podrumu.

Denny je u sumrak izašao iz sobe broj osamnaest, a Rooker iz susjedne. Pješice su otišli do
stotinjak metara udaljenog Surfa, popularnog bara i grila na otvorenom, gdje su večerali
sendviče i popili pivo. Dok su oni jeli, agenti FBI-a ušli su u ured motela Sea Breeze i uručili
menadžeru nalog za pretres. Pod krevetom u sobi broj osamnaest pronašli su sportsku
torbu koja je sadržavala pištolj kalibra devet milimetara, šest tisuća dolara u gotovini i
lažne vozačke dozvole izdane u Tennesseeju i Wyomingu, ali ništa što bi otkrilo Wilburov
pravi identitet. U susjednoj sobi nisu pronašli ništa vrijedno.

Kad su se Denny i Rooker vratili u motel, uhićeni su i odvezeni u potpunoj tišini i u

odvojenim vozilima u FBI-ev ured u Jacksonvilleu. Ondje su ih procesuirali i uzeli im otiske
prstiju. Oba niza otisaka ubačena su u banku podataka i u deset sati navečer FBI je znao
istinu. Dennyjevi otisci iz vojske otkrili su da mu je pravo ime Dennis Allen Durban, da ima
trideset i tri godine i da je rođen u Sacramentu. Rookera je njegov policijski dosje pokopao.
Bryan Bayer, trideset devet godina, rođen u Green Bayu u Wisconsinu. Obojica su odbila
suradnju i odvedena su u pritvor. Lamar Bradshaw odlučio ih je nekoliko dana ostaviti u
pritvoru i vijest o njihovu uhićenju zadržati u tajnosti.

Mercer je u tom trenutku bila s Elaine, Rickom i Grahamom u sigurnoj kući. Kratili su
vrijeme kartajući remi. Obaviješteni su o uhićenjima, ali nisu znali pojedinosti. Bradshaw je
u jedanaest sati nazvao Elaine i ispunio većinu dijelova koji su nedostajali. Stvari su se
očigledno odvijale brzo. Bilo je mnogo neodgovorenih pitanja. Sutra je veliki dan. Što se tiče
Mercer, Bradshaw je rekao: »Odvedite je s otoka.«
2.
Agenti FBI-a cijeli su utorak nastavili još pozornije motriti knjižaru, ali nisu primijetili ništa
neuobičajeno. Nije se pojavio nijedan novi kradljivac i nisu stigle nikakve sumnjive pošiljke.
U 10:50 UPS-ov kamion dostavio je šest kutija knjiga, ali ništa nije odnio. Cable je bio na
katu i u prizemlju, pomagao mušterijama i, kao i uvijek, čitao na svom omiljenom mjestu. U
12:15 otišao je na ručak i vratio se sat vremena poslije.

U pet sati Lamar Bradshaw i Derry Vanno ušli su u knjižaru i zamolili ga za razgovor. »FBI«,
tihim mu se glasom predstavio Bradshaw. Cable ih je odveo u Sobu prvih izdanja i zatvorio
vrata. Zamolio ih je da se identificiraju i oni su izvukli značke. Vanno mu je uručio nalog za
pretres i rekao: »Došli smo pretražiti podrum.«

»U redu. I što tražite?« upitao je Bruce još uvijek stojeći.

»Ukradene rukopise iz zbirke F. Scotta Fitzgeralda, vlasništvo knjižnice u Princetonu«,

odgovorio je Bradshaw.

»Mislite li ozbiljno?« odvratio je Bruce bez trenutka oklijevanja nasmijavši se.

»Izgledam li ozbiljno?«

»Pretpostavljam«, odgovorio je Bruce i pokazao nalog za pretres. »Mogu li ga pročitati?«

»Samo izvolite. U ovom trenutku u knjižari se nalazi pet agenata, računajući i nas.«

»Osjećajte se kao kod kuće. Na katu možete popiti kavu.«

»Znamo.«

Bruce je sjeo za stol i počeo čitati nalog za pretres. Polako ga je prelistao ostavljajući dojam
da nije zabrinut. »U redu, prilično je jasan«, rekao je kad je završio. Ustao je i protegnuo se
razmišljajući što da sada učini. »Nalog se odnosi samo na trezor u podrumu, točno?«

»Točno«, odgovorio je Bradshaw.

»U podrumu imam mnogo vrijednih stvari a... pa, vi momci poznati ste po tome da rasturite
svako mjesto u koje upadnete s nalozima.«

»Previše gledate televiziju«, odvratio je Vanno. »Mi znamo što radimo. Ako budete
surađivali, nitko u knjižari neće ni primijetiti da smo ovdje.«

»Sumnjam.«

»Hajdemo.«
Držeći nalog za pretres u ruci, Bruce ih je odveo u stražnji dio knjižare, gdje su ih dočekala
još tri agenta, svi neformalno odjeveni. Bruce ih je ignorirao i otključao vrata podruma.
Upalio je svjetlo i rekao: »Pazite kako hodate.« U podrumu je upalio još svjetla, prišao
vratima trezora i ukucao šifru. Zatim je otvorio trezor i upalio svjetlo. Kad su sva petorica
agenata ušla, pokazao je zidove i rekao: »Sve su ovo rijetka prva izdanja. Ništa
zanimljivo, pretpostavljam.« Jedan agent izvukao je malu videokameru i počeo
snimati interijer.

»Otvorite sef«, rekao je Bradshaw. Bruce ga je poslušao. Kad je otvorio vrata, pokazao je
gornje police i rekao: »Sve su ovo vrlo rijetke knjige. Želite ih vidjeti?«

»Možda poslije«, odvratio je Bradshaw. »Pogledajmo prvo ove četiri ladice.« Točno je znao
što želi.

Bruce je izvukao prvu ladicu. Sadržavala je dvije kutije od cedrovine, baš kao što je Mercer
izvijestila. Podigao je jednu, spustio je na stol i otvorio poklopac. »Ovo je originalni rukopis
romana Mračnije od jantara, Johna D. MacDonalda, objavljen 1966. godine. Kupio sam ga
prije deset godina, a imam i fakturu da to dokažem.«

Bradshaw i Vanno nagnuli su se nad rukopis. »Mogu li ga dodirnuti?« upitao je Vanno.

Obojica su bila iskusni agenti i znali su što rade.

»Samo naprijed.«

Original je bio otipkan pisaćom mašinom, a stranice su bile dobro uščuvane, gotovo bez
znakova izblijeđivanja. Prolistali su ga i uskoro izgubili zanimanje. »A druga kutija?« upitao
je Bradshaw.

Bruce je izvukao drugu kutiju od cedrovine, spustio je pokraj prve i podigao poklopac. »Ovo
je još jedan MacDonaldov rukopis. Usamljena srebrna kiša, objavljen 1985. godine. Imam
fakturu.«

I ovaj je original bio uredan i otipkan mašinom, s bilješkama na marginama. »MacDonald je

živio na brodu s malo električne struje«, uslužno je objasnio Bruce. »Upotrebljavao je stari
ručni pisaći stroj Underwood i bio pedantan u vezi sa svojim radom. Rukopisi su mu
nevjerojatno uredni.«

Iako ih to očito nije zanimalo, Bruce je ipak okrenuo nekoliko stranica.

»Nisam siguran«, dodao je radi zabave, »ali nije li Fitzgerald pisao rukom svoje originale?«
Nije dobio odgovor.

Bradshaw se opet okrenuo sefu. »Pokažite nam drugu ladicu,« rekao je.
Kad ju je Bruce izvukao, dva su se agenta primakla kako bi bolje vidjela. Ladica je bila
prazna. A i treća i četvrta. Bradshaw je zapanjeno pogledao Vanna, koji je s potpunom
nevjericom buljio u prazne ladice.

»Ispraznite sadržaj sefa,« šokirano je rekao Bradshaw.

»Nema problema«, odvratio je Bruce, »ali očito je, barem meni, da ste dobili pogrešne
informacije. Ja ne trgujem ukradenom robom i ne bih se ni približio Fitzgeraldovim
rukopisima.«

»Ispraznite sef«, ponovio je Bradshaw ne obazirući se na Bruceov komentar.

Bruce je vratio dva MacDonaldova rukopisa u gornju ladicu, a onda je s gornje police skinuo
zaštitnu kutiju koja je sadržavala Lovca u žitu. »Želite ga vidjeti?«

»Da«, odgovorio je Bradshaw.

Bruce je pažljivo otvorio zaštitnu kutiju i izvukao knjigu. Podigao ju je da je vide, i oni i
videokamera, a onda je vratio u kutiju. »I želite ih vidjeti sve?«

»Točno.«

»To je gubljenje vremena. Ovo su objavljeni romani, a ne rukopisi.«

»To nam je jasno.«

»Ove su zaštitne kutije izrađene za svaku knjigu posebno i daleko su premale da bi se u njih
mogao staviti rukopis.«

To je bilo očito, ali vrijeme nije igralo nikakvu ulogu, a pretraga je zahtijevala temeljitost.
»Da vidimo sljedeću«, rekao je Bradshaw.

Brace je metodično vadio jednu po jednu knjigu, otvarao zaštitne kutije i pokazivao knjige,
a onda ih odlagao na stranu. Dok je on veselo obavljao svoj posao, Bradshaw i Vanno vrtjeli
su glavama, bijesno pogledavali jedan drugoga, kolutali očima i općenito stvarali dojam
potpune zbunjenosti.

Kad je Bruce naslagao na stol svih četrdeset i osam knjiga, u sefu nije ostalo ništa osim dva
MacDonaldova rukopisa u gornjoj ladici. Bradshaw je prišao sefu kao da traži tajni pretinac,
ali bilo je očito da za njega u sefu nema mjesta. Počešao se po čeljusti i provukao prste kroz
prorijeđenu kosu.

»A što je s ovim knjigama?« upitao je Vanno mahnuvši prema policama knjiga uza zidove.

»To su rijetka prva izdanja, knjige objavljene prije mnogo vremena«, odgovorio je Brace.
»To je zbirka koju skupljam već dvadeset godina. Ponavljam, to su knjige, a ne rukopisi.
Pretpostavljam da želite vidjeti i njih.«
»Oh, zašto ne?« rekao je Vanno.

Bruce je izvukao ključeve i otključao ormariće. Agenti su se raširili i počeli otvarati staklena
vrata, provjeravati redove knjiga, ali nisu našli ništa što bi i izdaleka podsjećalo na
glomazni rukopis. Brace ih je pažljivo promatrao, spreman da uskoči ako izvuku knjigu. Ali
oni su postupali oprezno i vrlo profesionalno pa je nakon sat vremena provedenih u
trezoru pretraga završila bez rezultata. Pretražili su svaki centimetar. Kad su izašli, Brace je
zatvorio vrata, ali nije ih zaključao.

Bradshaw se osvrnuo po podrumu i pogledao police natrpane starim knjigama, časopisima,

probnim otiscima i promotivnim primjercima. »Mogu li pogledati?« napokon je upitao u još
jednom očajničkom pokušaju da nešto nađe.

»Pa, prema nalogu, potraga je ograničena na trezor«, odvratio je Brace, »ali kvragu sve,
pogledajte. Ništa nećete naći.«

»Dakle, slažete se.«

»Naravno. Zašto ne? Protratimo još malo vremena.«

Raširili su se po spremištu i zavirivali i prekopavali još pola sata, kao da pokušavaju

odgoditi neizbježno. Bilo im je nezamislivo da priznaju poraz, ali napokon su se morali
predati. Brace ih je slijedio uza stube i otpratio do ulaznih vrata knjižare. Bradshaw je
ispružio ruku i rekao: »Oprostite na smetnji.«

Brace je prihvatio ruku: »Dakle, je li to sve što se mene tiče ih me još uvijek smatrate
osumnjičenikom?«

Bradshaw je iz džepa izvukao poslovnu posjetnicu i dodao je Bruceu. »Nazvat ću vas sutra
pa ću vam onda odgovoriti na to pitanje.«

»Sjajno. Još bolje, reći ću svom odvjetniku da vas nazove.«

»Dogovoreno.«

Kad su otišli, Bruce se okrenuo i primijetio da dva prodavača za prednjim pultom bulje u
njega.

»Agenti iz Odjela za narkotike«, rekao im je. »Traže laboratorij metamfetamina. A sad se

vratite na posao.«

3.
Poslije sumraka Brace se našao na piću sa svojim odvjetnikom Mikeom Woodom u Pirate's
Saloonu, najstarijem baru na otoku, tri ulice istočno od knjižare. Sjeli su u jedan kut i
naručili burbon, a Bruce je opisao pretragu. Mike je bio previše iskusan da bi ga upitao zna
li što o ukradenim rukopisima.

»Možeš li saznati jesam li još uvijek pod istragom?« upitao je Brace.

»Možda. Nazvat ću tog tipa sutra, ali pretpostavljam da će odgovor biti pozitivan.«

»Volio bih znati hoće li me pratiti u sljedećih šest mjeseci. Gled aj, Mike, idućeg tjedna
odlazim u južnu Francusku da se nađem s Noelle. Ako me ti momci misle posvuda pratiti,
htio bih to znati. Kvragu, spreman sam im dati broj svog leta i nazvati ih kad se vratim kući.
Nemam što skrivati.«

»Prenijet ću to tipu, ali zasad pretpostavi da prate svaki tvoj pokret, prisluškuju svaki
telefonski poziv i čitaju svaki e-mail i SMS.«

Brace je odglumio nevjericu i frustraciju, premda je već nekoliko mjeseci živio pod
pretpostavkom da ga FBI ili netko dragi promatra i prisluškuje.

Sutradan, u srijedu, Mike Wood četiri je puta nazvao mobilni telefon Lamara Bradshawa i
svaki put bio poslan ravno na govornu poštu. Ostavio mu je nekoliko poruka, ali nije dobio
odgovor ni na jednu. U četvrtak Bradshaw mu se napokon javio i potvrdio da je gospodin
Cable osoba od interesa, ali da više nije predmet istrage.

Mike je izvijestio Bradshawa da njegov klijent uskoro odlazi iz zemlje i proslijedio mu

njegov broj leta i hotel u Nici gdje namjerava provesti nekoliko dana sa ženom. Bradshaw
mu je zahvalio na informaciji i rekao da FBI nije zainteresiran za Cableova putovanja u
inozemstvo.

4.
U petak su Denny Durban i Bryan Bayer, također poznat kao Joe Rooker, prebačeni
avionom u Philadelphiju, pa onda automobilom u Trenton, gdje su opet procesuirani i
smješteni u odvojene ćelije. Dennyja su zatim odveli u sobu za ispitivanja, posjeli za stol,
dali mu šalicu kave i rekli da pričeka. Specijalni agent McGregor doveo je Marka Driscolla i
njegova odvjetnika Gila Petrocellija u hodnik ispred sobe za ispitivanje i kroz jednosmjerno
staklo pokazao im Dennyja kako sjedi sam i naoko se dosađuje.

»Uhitili smo vašeg prijatelja«, rekao je McGregor Marku. »Pronašli smo ga na Floridi.«

»Pa?« upitao je Petrocelli.

»Pa sada imamo svu trojicu koja su bila u Knjižari Firestone. Jeste li dovoljno vidjeli ? «

»Jesam«, odgovorio je Driscoll.

Zatim u otišli u sobu za ispitivanje dvoja vrata dalje. Kad su sjeli za maleni stol, McGregor je
rekao: »Ne znamo tko je još bio umiješan u pljačku, ali znamo da niste bili sami. Netko izvan
knjižnice izveo je diverziju dok ste vas trojica bili unutra. Netko drugi hakirao je sigurnosni
sustav kampusa i mrežu električne struje. To znači da vas je bilo pet, a možda i više, ali to
nam samo vi možete reći. Sve smo bliže pronalasku rukopisa i uskoro ćemo podići niz
novih optužbi. Spremni smo vam ponuditi savršenu nagodbu, gospodine Driscoll.

Ako sve priznate, pustit ćemo vas na slobodu. Ispričajte nam sve i zaboravit ćemo na vašu
optužbu. Ubacit ćemo vas u program za zaštitu svjedoka i smjestit na neko lijepo mjesto s
novim dokumentima i sjajnim poslom, kakvim god želite. Ako dođe do sudskog procesa,
morat ćete se vratiti i svjedočiti, ali, iskreno rečeno, ja ne vjerujem da će do njega doći.«

Marku je osam mjeseci zatvora bilo dovoljno. Najviše se pribojavao Dennyja, a sad kad je on
uhićen, nestao je velik dio pritiska, a prijetnja odmazdom uvelike se smanjila. Trey nije
nasilan tip, a ionako živi u bijegu. Ako im Mark oda Treyevo pravo ime, možda će ga uskoro
uhvatiti. Ahmed je kilavi računalni štreber koji se boji vlastite sjene. Pomisao da bi se on
mogao upustiti u osvećivanje činila se vrlo nevjerojatnom.

»Dajte mi malo vremena«, rekao je Mark.

»Razgovarat ćemo o tome«, dodao je Petrocelli.

»U redu, danas je petak. Imate vikend da donesete odluku. Vratit ću se u ponedjeljak ujutro.
Nakon toga, sve se ponude povlače sa stola.«

U ponedjeljak je Mark prihvatio ponudu.

5.
U utorak, 19. srpnja, Bruce Cable odletio je iz Jacsonvillea u Atlantu, ukrcao se na mlažnjak
Air Francea za izravni let u Pariz, a onda je dva sata poslije odletio za Nicu. Stigao je u osam
sati ujutro i odvezao se taksijem u Hotel La Perouse, elegantni maleni hotel na rubu mora,
mjesto koje su on i Noelle otkrili tijekom prvog putovanja u Francusku prije deset godina.
Noelle ga je dočekala u predvorju. Izgledala je vrlo francuski u kratkoj bijeloj haljini
i slamnatom šeširu sa širokim obodom. Zagrlili su se i poljubili kao da se godinama nisu
vidjeli i držeći se za ruke otišli na terasu da uživaju u suncu. Plaža se prostirala miljama
ispod njih, a iza nje Cote d'Azure svjetlucala je na jutarnjem suncu. Bruce već mjesecima
nije uzeo slobodan dan pa je sada bio spreman za temeljito opuštanje. Dugo je odrijemao i
riješio se umora zbog promjene vremenske zone, a onda su otišli na bazen.

Kao i uvijek, upitao je Noelle kako je Jean-Luc, a ona je odgovorila da je dobro. Rekao joj je
da ga pozdravi. Ona ga je upitala što je s Mercer, a Bruce joj je ispričao sve. Nije vjerovao da
će je ikad više vidjeti.
Kasno poslijepodne napustili su hotel i pješice se zaputili u Stari grad, čudno oblikovani dio
grada koji je bio star nekoliko stoljeća i predstavljao je glavnu gradsku atrakciju. Lutali su u
mnoštvu, uživali u užurbanim tržnicama na otvorenom, razgledavali stvari u buticima u
ulicama preuskim za automobile, pojeli sladoled i popili kavu u jednom od mnogih
otvorenih kafića. Vrludali su alejama, nekoliko se puta izgubili, ali nikad predugo. Uvijek
bi odmah iza sljedećeg ugla ugledali more. Često su se držali za ruke, nikad se nisu
razdvajali i povremeno stvarali dojam kao da ne mogu jedno bez drugoga.

6.
U četvrtak su ostali spavati dokasna, pojeli doručak na terasi, istuširali se, odjenuli i vratili
u Stari grad. Šetali su tržnicama cvijeća i divili se spektakularnim vrstama, mnoge od kojih
ni Noelle nije mogla prepoznati. Popili su espresso u jednom kafiću i gledali mnoštvo oko
barokne katedrale na Place Rossetti. Kad se približilo podne, došli su do ruba Starog grada i
našli se u ulici koja je bila malo šira od ostalih pa je njome prolazilo nekoliko vozila, i ušli u
jednu prodavaonicu antiknog namještaja. Noelle je popričala s vlasnikom, a onda ih je jedan
majstor odveo u malu radionicu iza dućana, krcatu stolovima i ormarima u različitim
fazama popravka. Pokazao je drveni sanduk i rekao Noelli da je tek stigao. Ona je provjerila
deklaraciju u kutu sanduka i zamolila majstora da ga otvori. On je našao bušilicu i počeo
odvijati pet centimetara duge vijke koji su držali poklopac. Bilo ih je desetak, a on je radio
polako, metodično, kao što je očigledno radio mnogo godina. Bruce ga je pozorno
promatrao, a Noelle je pokazivala veći interes za jedan stari stol. Kad je majstor napokon
završio, on i Bruce podigli su poklopac sanduka i odložili ga na stranu.

Noelle je nešto rekla majstoru i on je otišao, a Bruce je iz sanduka izvadio debelu pjenu za
pakiranje, pa se pred njima iznenada pojavio Mercerin pisaći stol. Ispod gornje površine
stajale su oplate koje su skrivale prostor gdje su se prije nalazile tri ladice. Bruce je uzeo
čekić s rascjepom i pažljivo otvorio površinu. Unutra je ležalo pet identičnih kutija od
cedrovine, koje je prema po njegovim specifikacijama posebno izradio jedan proizvođač
ormara na otoku Camino.

Gatsby i prijatelji.

7.
Sastanak je počeo u devet sati ujutro i davao sve naznake da će se pretvoriti u maratonsku
sjednicu. Dugi stol bio je prekriven razbacanim papirima kao da sastanak traje već satima.
Na drugom kraju stola stajao je veliki zaslon, a pokraj njega košara sa uštipcima i dva vrča
kave. Agent McGregor i još tri agenta FBI-a sjeli su s jedne strane. Carlton, pomoćni državni
tužitelj, sjedio je s duge, okružen ozbiljnim mladim ljudima u tamnim odijelima. Na drugom
kraju, kao na optuženičkoj klupi, sjedio je Mark Driscoll, a s njegove lijeve strane vjerni
odvjetnik Petrocelli.
Mark se već prepuštao privlačnim maštarijama o životu izvan zatvora, o slobodi u novom
svijetu. Bio je spreman progovoriti.

McGregor je progovorio prvi. »Počnimo s članovima tima«, rekao je. »U knjižnici su bila
trojica, točno?«

»Točno. Ja, Jerry Steengarten i Denny Durban.«

»A ostali?«

»U kampusu izvan knjižnice bio je Tim Maldanado, kojeg smo zvali Trey. Nisam siguran
odakle je on jer je većinu života proveo u bijegu. Njegova se majka zove Iris Green i živi na
Cesti Baxter u Muncieju, u Indijani. Možete je posjetiti, ali ne vjerujem da je ona u
posljednjih nekoliko godina vidjela sina. Trey je prije otprilike dvije godine pobjegao iz
saveznog zatvora u Ohiju.«

»Kako to da znate gdje mu živi majka?« upitao ga je McGregor.

»Sve je to bio dio plana. Zapamtili smo gomilu beskorisnih podataka kako bismo bili sigurni
da nitko u slučaju uhićenja neće progovoriti. Prijetnja odmazdom, koja nam je onda zvučala
jako pametno.«

»I kad ste posljednji put vidjeh Treya?«

»Dvanaestog studenoga prošle godine, na dan kad smo Jerry i ja otišli iz kolibe i odvezli se u
Rochester. Ostavili smo ga ondje s Dennyjem. Nemam pojma gdje bi on sada mogao biti.«

Uto se na zaslonu s pojavila policijska fotografija Treya koji se smiješio u kameru. »To je
on«, potvrdio je Mark.

»I kakvu je on ulogu imao?«

»On je trebao izvesti diverziju. Izazvao je pomutnju dimnim bombama i petardama. A onda
je nazvao 911 i rekao da neki tip ima oružje i ubija studente. I ja sam ih dva ili tri puta
nazvao iz knjižnice.«

»U redu, na to ćemo se još vratiti. Tko je još sudjelovao u krađi?«

»Bila su samo petorica. Peti je član bio Ahmed Mansour, Amerikanac libanonskog podrijetla
koji je radio u Buffalu. On te večeri nije bio na mjestu događaja. Ahmed je haker,
krivotvoritelj i stručnjak za računala. Imao je dugu karijeru u državnim špijunskim
službama, a onda je dobio otkaz i okrenuo se kriminalu. Ima oko pedeset godina, rastavljen
je i živi s jednom ženom u Ulici Washburn 662 u Buffalu. Koliko ja znam, on nema policijski
dosje.«

Iako je Mark bio sniman, sva četiri agenta FBI-a i svih pet natmurenih mladih ljudi iz ureda
državnog tužitelja grozničavo su pisali kao da su njihove bilješke važne.
»U redu, ako vas je bilo samo petorica, tko je onda ovaj tip?« upitao je McGregor.

»Nikad ga nisam vidio.«

»To je tip koji me prije nekoliko tjedana napao na parkiralištu«, rekao je Petrocelli.
»Zahtijevao je da svom klijentu poručim neka drži jezik za zubima.«

»Uhvatili smo ga s Dennyjem na Floridi«, odvratio je McGregor. »Profesionalni nasilnik koji

se zove Bryan Bayer, ali upotrebljava ime Rooker.«

»Ne poznajem ga«, rekao je Mark. »On nije bio član tima. Mora da ga je Denny odabrao za
traženje rukopisa.«

»Ne znamo mnogo o njemu, a on ne govori«, rekao je McGregor.

»On nije bio umješan u pljačka«, odgovorio je Mark.

»Na to ćemo se još vratiti. Ispričajte nam o planu. Kako je sve počelo?« Mark se nasmiješio i
udobno smjestio. Popio je velik gutljaj kave i počeo pripovijedati.

8.
U Rue Saint-Sulpice, u srcu šestog arondismana, duboko na lijevoj obali Pariza, monsieur
Gaston Chappelle imao je lijepu malenu knjižaru koja se u posljednjih dvadeset i osam
godina nije mnogo promijenila. Slične su knjižare ležale porazbacane po cijelom centru
grada, a svaka je imala drugačiju specijalnost. Specijalnost monsieura Chappellea bili su
francuski, španjolski i američki romani devetnaestog i dvadesetog stoljeća. U knjižari
nekoliko vrata dalje jedan se njegov prijatelj specijalizirao za stare zemljovide i atlase, a
u knjižari iza ugla drugi je trgovao starim grafikama i pismima slavnih povijesnih ličnosti.
Općenito govoreći, malo je ljudi posjećivalo te knjižare, mnogo se razgledavalo, ali malo
kupovalo. Njihovi pravi klijenti bili su ozbiljni kolekcionari iz cijelog svijeta, a ne turisti koji
traže nešto za čitanje.

U ponedjeljak, 25. srpnja, monsieur Chappelle zaključao je svoju knjižaru u jedanaest sati
ujutro i ušao u taksi koji ga je čekao. Nakon dvadeset minuta taksi se zaustavio pred
poslovnom zgradom u Aveniji Montaigne, u šestom arondismanu, a monsieur Chappelle je
izašao. Kad je ušao u zgradu, oprezno je pogledao ulicu iza sebe, premda nije očekivao
vidjeti ništa neobično. Njegova misija nije uključivala ništa ilegalno, barem ne po
francuskim zakonima.

Obratio se prekrasnoj tajnici i pričekao da ona nazove jedan od gornjih ureda. Vrzmao se
predvorjem diveći se umjetninama na zidu i upijajući širinu i doseg ambicije odvjetničke
kuće. Scully & Pershing, objavljivala su debela brončana slova, s uredima u, kad ih je
pobrojio, četrdeset i četiri grada u svakoj važnoj zemlji i u nekoliko manjih. Već je proveo
neko vrijeme na internetskoj stanici tvrtke, pa je znao da se Scully diči time da zapošljava
tri tisuće odvjetnika i da je najveća odvjetnička tvrtka na svijetu.

Kad je njegova nazočnost odobrena, tajnica mu je dopustila da ode na treći kat. Popeo se
stubama i uskoro našao u uredu izvjesnog Thomasa Kendricka, starijeg partnera u tvrtci,
izabranog na taj položaj isključivo zbog svoje prinstonske diplome. Za njom su slijedile još
dvije pravne diplome, prva s Columbije, a druga sa Sorbonne. Gospodin Kendrick imao je
četrdeset osam godina, podrijetlom je bio iz Vermonta, ali sada je imao dvojno
državljanstvo. Bio je oženjen za Francuskinju i nakon Sorbonne ostao je živjeti u
Parizu. Specijalizirao se za kompleksne međunarodne parnice i, barem na telefonu, nije baš
bio oduševljen sastankom s običnim vlasnikom knjižare, ali monsieur Chappelle bio je
ustrajan.

Razgovarajući francuski, prilično su ukočeno razmijenili formalnosti, a gospodin Kendrick

ubrzo je rekao: »E sad, što mogu učiniti za vas?«

»Vi održavate bliske veze sa sveučilištem Princeton, budući da ste svojedobno sjedili u
njihovu upravnom odboru«, ogovorio je monsieur Chappelli. »Pretpostavljam da poznajete
dekana, doktora Carlislea.«.

»Da, ja sam prilično angažiran u poslovima svoje bivše škole. Mogu li upitati zašto je to
važno?«

»Važno je zato što imam prijatelja koji ima poznanika koji poznaje čovjeka koji posjeduje
Fitzgeraldove rukopise. A taj bi ih čovjek bio spreman vratiti Princetonu. Za određenu
naknadu, naravno.«

Kendrickova profesionalna fasada skupog odvjetnika smjesta je nestala. Zinuo je od čuda i

izbuljio oči kao da ga je netko udario nogom u stražnjicu.

»Ja sam samo posrednik, baš kao i vi«, nastavio je Chappelle: »Treba nam vaša pomoć.«

Posljednja stvar koju je Kendrick trebao bila je još jedna zadaća, osobito takva koja bi mu
oduzela dragocjeno vrijeme, a ne bi mu ništa donijela. Ali prilika da se uključi u tako
jedinstvenu transakciju bila mu je gotovo neodoljiva. Ako se može vjerovati ovom čovjeku,
on, Kendrick, mogao bi odigrati ključnu ulogu u vraćanju dragocjenosti koju njegovo
ljubljeno sveučilište cijeni više od svih drugih. Nakašljao se i rekao: »Pretpostavljam da su
rukopisi na sigurnom i još uvijek na okupu.«

»Točno.«

»A gdje bi se dogodila primopredaja?« sa smiješkom je upitao Kendrick grozničavo

razmišljajući.

»Ovdje, u Parizu. Primopredaja će biti brižljivo planirana i sve će se upute morati strogo
poštovati. Očito, gospodine Kendrick, imamo posla s kriminalcem koji je u posjedu robe
neprocjenjive vrijednosti, a on bi volio da ne bude uhvaćen. On je vrlo lukav i promišljen
čovjek i ako dođe do najmanjeg pogrešnog koraka, zabune ili nagovještaja nevolje, rukopisi
će zauvijek nestati. Princeton će imati samo ovu jednu priliku da ih vrati. Obavještavanje
policije bila bi kobna pogreška.«

»Nisam siguran da će se Princeton pristati uključiti bez FBI-a. Naravno, ja to ne mogu

tvrditi.«

»U tom slučaju dogovor otpada. Točka. Princeton nikad više neće vidjeti rukopise.«

Kendrick je ustao i gurnuo svoju elegantnu košulju dublje u skrojene hlače. Otišao je do
prozora, pogledao u neodređenu smjeru i upitao: »Koliko bi iznosila otkupnina?«

»Pravo bogatstvo.«

»Naravno, ali moram im dati neku predodžbu.«

»Četiri milijuna po rukopisu. Nije za pregovore.«

Kao profesionalac koji se bavio tužbama vrijednim milijarde dolara, Kendrick nije ostao
zatečen veličinom otkupnine. A ona neće uplašiti ni Princeton. Sumnjao je da sveučilište
raspolaže tolikom gotovinom za hitne slučajeve, ali postojala je zaklada od dvadeset pet
milijardi i tisuće bogatih bivših studenata.

»Očito, morat ću obaviti nekoliko telefonskih poziva«, rekao je Kendrick odmaknuvši se od

prozora. »Kad se možemo opet naći?«

»Sutra«, odgovorio je Chappelle ustajući. »I opet vas upozoravam, gospodine Kendrick, da

bi svako uključivane policije ovdje ili u Sjedinjenim Državama imalo katastrofalne
posljedice.«

»To sam shvatio. Hvala vam što ste svratili, gospodine Chappelle .« Rukovali su se i
pozdravili.

Sutra ujutro, u deset sati jedan crni Mercedes zaustavio se pred Luksemburškom palačom u
Rue de Vaugirard, a Thomas Kendrick izašao je sa stražnjeg sjedala i krenuo pločnikom.
Ušao je u glasovite vrtove kroz vrata od lijevanog željeza i otišao s mnoštvom turista do
Oktogonalnog jezera, gdje su stotine ljudi, i Parižana i posjetitelja, kratili jutro sjedeći,
čitajući i uživajući u suncu. Djeca su navodila svoje brodiće po vodi. Mladi ljubavnici ležali
su na niskim betonskim zidovima jezera i milovali se. Naokolo su trčale gomile džogera
razgovarajući i smijući se. Kod spomenika Delacroixu Kendricku se bez pozdrava pridružio
Gaston Chappelle, s aktovkom u ruci. Nastavili su hodati širokim stazom i udaljili se od
jezera.

»Jesam li pod prismotrom?« upitao je Kendrick.

»Ovdje su neki ljudi, da. Čovjek s rukopisima ima suradnike. Jesam li i ja?«

»Niste, uvjeravam vas.«

»Dobro. Pretpostavljam da je vaš razgovor dobro prošao.«

»Za nekoliko sati odlazim u Sjedinjene Države, a sutra ću se sastati s ljudima u Princetonu.
Oni shvaćaju pravila. Kao što možete pretpostaviti, gospodine Chappelle, oni bi željeli neku
vrstu verifikacije.«

Ne usporivši, Chappelle je izvukao fascikl iz aktovke. »Ovo bi trebalo biti dovoljno«, rekao
je.

Kendrick je uzeo fascikl u hodu. »Mogu li upitati što je unutra?«

»Prva stranica trećeg poglavlja Velikog Gatsbyja«, odgovorio je Chappelle s vragoljastim

smiješkom: »Koliko ja mogu procijeniti, autentična je.«

» Moj Bože! « izustio je Kendrick i stao kao ukopan.

9.
Doktor Jeffrey Brown praktički je trčao kampusom Princetona i uspeo se prednjim stubama
administrativne zgrade Nassau Hali preskačući stube. Kao direktor Odjela za rukopise
Knjižnice Firestone, jedva da se mogao sjetiti posljednjeg posjeta dekanovu uredu. A
sigurno je znao da nikad nije bio pozvan na sastanak koji je okarakteriziran kao »hitan«.
Njegov posao nikad nije bio tako uzbudljiv.

Tajnica ga je odvela do velikog ureda dekana Carlislea, koji ga je dočekao stojeći i brzo ga
predstavio internom odvjetniku sveučilišta Richardu Farleyju i Thomasu Kendricku. Barem
za Browna, u sobi je vladala osjetna napetost.

Carlisle je okupio trojicu ljudi oko malog konferencijskog stola. »Oprostite na žurbi«, rekao
je Brownu, »ali dobili smo nešto što zahtijeva verifikaciju. Gospodin Kendrick jučer je u
Parizu dobio list papira koji je navodno prva stranica trećeg poglavlja originalnog rukopisa
Velikog Gatsbyja F. Scotta Fitzgeralda. Pogledajte.«

Potegnuo je fascikl i otvorio ga. Brown je pogledao stranicu i dahnuo. Pažljivo je dodirnuo
gornji desni kut papira, a onda zagnjurio glavu u ruke.

10.
Dva sata poslije dekan Carlisle za istim je stolom održao i drugi sastanak. Doktor Brown u
međuvremenu je otišao, a na njegovu je mjestu sada sjedila Elaine Shelby. Do nje je sjedio
Jack Lance, njezin klijent i direktor osiguravajućeg društva s dvadeset pet milijuna dolara
na kocki. Elaine je još uvijek bila pod dojmom neuspjeha svog briljantnog plana da uhvati
Brucea Cablea, ali brzo se oporavljala zahvaljujući nagovještaju da rukopisi možda ipak
nisu izgubljeni. Znala je da Cable više nije na otoku Camino, ali nije znala da je otputovao u
Francusku. FBI je imao informaciju da je on odletio u Nicu, ali nije ga slijedio niti je
informaciju podijelio s Elaine.

Nasuprot Elaine sjedili su Thomas Kendrick i Richard Farley. Dekan Carlisle dodao joj je
fascikl. »Ovo smo dobili jučer u Parizu«, rekao je. »To je uzorak iz Gatsbyja. Verificirali smo
njegovu autentičnost.« Elaine je otvorila fascikl i pogledala list papira zajedno s Lanceom.
Nisu pokazali nikakvu reakciju. Kendrick im je ispripovijedao priču o susretu s
Gastonom Chappelleom i izložio uvjete dogovora.

» Očito «, rekao je Carlisle kad je Kendrick završio, »nama je najvažnije da vratimo

rukopise. Bilo bi lijepo kad bismo također uspjeli uhvatiti lopova, ali to nam trenutačno nije
toliko važno.«

»Dakle, ne namjeravate uključiti FBI?« upitala je Elaine.

»Zakonski gledano, nismo to dužni učiniti«, odgovorio je Farley. »Nema ničega ilegalnog u
privatnoj transakciji, ali voljeli bismo čuti vaše mišljenje. Vi ih poznajete mnogo bolje nego
mi.«

Elaine je odgurnula fascikl nekoliko centimetara i razmislila o odgovoru. »Prije dva dana
razgovarala sam s Lamarom Bradshawom«, polako je počela govoriti odmjeravajući svaku
riječ. »Tri člana bande koja je ukrala rukopise nalaze se u pritvoru, a jedan od njih prihvatio
je ponudu FBI-a. Dva preostala člana nisu pronađena, ali FBI zna njihova imena i potraga je
u tijeku. Što se FBI-a tiče, slučaj je riješen. Oni neće biti oduševljeni takvom
privatnom transakcijom, ali shvatit će vaše razloge. Iskreno rečeno, vraćanje rukopisa za
njih će predstavljati olakšanje.«

»Vi ste ovo već radili?« upitao ju je Carlisle.

»O, da, nekoliko puta. Otkupnina se isplaćuje tajno. Ukradena se roba vraća vlasniku. Svi su
sretni, a naročito vlasnik. A i lopov, pretpostavljam.«

»Ne znam«, odvratio je Carlisle. »Mi imamo odličan odnos s FBI-em. Bili su sjajni od
početka. Ne čini mi se ispravnim da ih sada isključimo.«

»Ali oni nemaju ovlasti u Francuskoj«, odgovorila je Elaine. »Bili bi prisiljeni uključiti
tamošnje vlasti pa bismo izgubili kontrolu nad situacijom. Bilo bi uključeno mnogo ljudi i
situacija bi se mogla zakomplicirati. Bila bi dovoljna jedna mala greška, nešto što nitko ne
može unaprijed predvidjeti, i rukopisi bi nestali.«

»Pod pretpostavkom da ih dobijemo natrag, kako će FBI reagirati kad sve bude gotovo?«
upitao je Farley.
»Ja prilično dobro poznajem Lamara Bradshasva«, sa smiješkom je odvratila Elaine. »Ako se
rukopisi vrate u sigurnost vaše knjižnice, a lopovi završe u zatvoru, on će biti sretan. Još će
nekoliko mjeseci ostaviti istragu otvorenom i možda će prodavač učiniti neku pogrešku, ali
ubrzo ćemo se on i ja naći na piću u Washingtonu i dobro se nasmijati.«

Carlisle je pogledao Farleyja i Kendricka i napokon rekao: »U redu. Nastavimo bez njih. A
sada nezgodno pitanje o novcu. Gospodine Lance?«

Direktor se nakašljao i rekao: »Mi bismo vam morali isplatiti dvadeset pet milijuna dolara,
ali to se odnosi na potpuni gubitak rukopisa. Ovo je potpuno drugačija situacija.«

»Istina«, odvratio je Carlisle sa smiješkom. »Pod pretpostavkom da lopov ima svih pet
rukopisa, matematika je jasna. Od dvadeset milijuna, koliko ste vi spremni priložiti?«

»Polovinu. Ne više«, bez oklijevanja je odgovorio Lance.

Polovina je bila više no što je Carlisle očekivao. Kao prosvjetni radnik nije se osjećao
ugodno dok je pokušavao pregovarati sa iskusnim direktorom osiguravajućeg društva.
Pogledao je Farleyja i rekao: »Pripremite drugu polovinu.«

11.
Na drugoj strani Rue Saint-Sulpice, ni dvanaest metara od prednjih vrata Librairie Gaston
Chappelle, nalazio se Hotel Proust, stari, slikoviti trokatni hotel s karakteristično skučenim
sobama i samo jednim dizalom, jedva dovoljno prostranim da primi jednu odraslu osobu i
njezinu prtljagu. Bruce je upotrijebio lažnu, kanadsku putovnicu i platio gotovinom za sobu
na drugom katu. Na prozor je pričvrstio malenu kameru i usmjerio je prema
Gastonovoj knjižari. Gledao je izravnu snimku na iPhoneu u svojoj sobi u Hotelu
Delacroix, iza ugla, u Rue de Seine. A Noelle ju je također gledala u svojoj sobi u
Hotelu Bonaparte. Na krevetu je ležalo pet rukopisa, svaki u drugačijoj vrećici.

U jedanaest sati ujutro Noelle je izašla iz sobe s dućanskom vrećicom, sišla u predvorje i
zamolila recepcionara da sobarice ne ulaze u sobu jer njezin muž spava. Zatim je izašla iz
hotela, prešla cestu i zaustavila se pred izlogom butika haljina. Bruce je prošao pokraj nje i
uzeo vrećicu ne zaustavivši se, a Noelle se vratila u hotelsku sobu čuvati preostale rukopise
i gledati što se događa u Gastonovoj knjižari.

Šećući pokraj fontane ispred klasične crkve Saint-Sulpice i trudeći se da se uklopi u

mnoštvo turista, Bruce je kratio vrijeme i pripremao se. Znao je da će mu nekoliko sljedećih
sati dramatično promijeniti život. Ako ulazi u klopku, odvest će ga kući u lancima i strpati u
zatvor na mnogo godina. Ali ako uspije, postat će bogat čovjek, a samo će Noelle to znati.
Kružeći je obišao nekoliko blokova kako bi se uvjerio da ga nitko ne slijedi. Napokon je
došlo vrijeme za početak primopredaje.
Ušao je u Gastonovu knjižaru i zatekao Gastona kako se zadubio u stari atlas, pretvarajući
se da je zaposlen, ali gledajući ulicu. U knjižari nije bilo kupaca, a prodavač je dobio
slobodan dan. Otišli su u krcati stražnji ured i Bruce je izvukao kutiju od cedrovine. Otvorio
ju je, a onda i arhivsku kutiju u njoj. »Ovo je prvi rukopis«, rekao je. »S ovu stranu raja.«
Gaston je oprezno dodirnuo gornji list. »Meni dobro izgleda«, odgovorio je na engleskom
jeziku.

Bruce ga je ostavio u uredu. Izašao je iz knjižare i zatvorio ulazna vrata, pogledao gore-dolje
uskom ulicom i krenuo što je opuštenije mogao. Noelle je gledala snimku kamere u Hotelu
Proust i nije spazila ništa neuobičajeno.

Upotrebljavajući prepaid mobitel, Gaston je nazvao broj u banci Credit Suisse u Ženevi i
izvijestio svoj kontakt da je prva primopredaja dovršena. Po Bruceovim uputama, u banci u
Ziirichu čekala je ratna škrinja za otkupninu. Po uputama, prvi je obrok bio poslan na
anonimni račun u AGL banku u Ziirichu, a odmah nakon dolaska novac je proslijeđen na
drugi anonimni račun u jednoj banci u Luksemburgu.

Sjedeći pred računalom u svojoj hotelskoj sobi, Bruce je primio e-mail s potvrdom dvaju
transfera.

Pred Gastonovom knjižarom zaustavio se crni Mercedes i iz njega je izašao Thomas

Kendrick. Ušao je u knjižaru, izašao za manje od minute i odvezao se s rukopisom. Otišao je
ravno u ured, gdje su ga čekali doktor Jeffrey Brown i još jedan prinstonski knjižničar.
Otvorili su kutije i zadivljeno se zagledali u dragocjeni rukopis.

Zahtijevalo se strpljenje, ali čekanje je bilo mučno. Bruce se presvukao i otišao na dugu
šetnju. Na terasi restorana u Rue des Ecoles, u Latinskoj četvrti, uspio je pojesti salatu.
Noelle je sjela dva stola dalje i naručila kavu. Ignorirali su jedno drugo dok Bruce nije otišao
uzevši ruksak koji je ona spustila na stolac. Nekoliko minuta poslije jedan sat opet je ušao u
Gastonovu knjižaru i sa iznenađenjem vidio da Gaston razgovara s kupcem. Bruce je otišao
u stražnji ured i spustio ruksak na stol. Kad se Gaston riješio kupca, otvorili su drugu kutiju
od cedrovine i pogledali Fitzgeraldov rukopis. »Lijepi i prokleti«, rekao je Bruce. »Objavljen
1922. godine i možda njegov najslabiji roman.«

»Meni dobro izgleda«, odvratio je Gaston.

»Obavi poziv«, rekao mu je Bruce i izašao. Petnaest minuta poslije potvrđeni su transferi.
Nedugo nakon toga isti se crni Mercedes opet zaustavio pred knjižarom, a Thomas
Kendrick uzeo je od Gastona rukopis broj dva.

Sljedeći po redu objavljivanja bio je Gatsby, ali Bruce je taj rukopis odlučio sačuvati za kraj.
Njegovo je bogatstvo lijepo raslo, ali još uvijek ga je brinula posljednja primopredaja. Našao
je Noelle kako sjedi u sjeni jednog brijesta u Luksemburškim vrtovima. Pokraj nje ležala je
smeđa papirnata vrećica s natpisom imena pekare. Da bi sve bilo uvjerljivije, iz vrećice je
virio vršak bageta. Bruce je otkinuo komadić i pojeo ga dok je hodao do Gastonove knjižare.
U 14:30 ušao je u knjižaru, predao svom prijatelju vrećicu sa ostatkom bageta i rukopisom
romana Blaga je noć, a onda žurno izašao.

Da stvari ne bi bile previše jednostavne, treća isplata otišla je u Deutsche Bank u Ziirichu, a
onda na anonimni račun u jednoj Londonskoj banci. Kad su te dvije pošiljke potvrđene,
Bruceovo je bogatstvo prešlo sa sedam na osam znamenki.

Kendrick se opet pojavio da pokupi rukopis broj tri. U svom uredu doktor Jeffrey Brown
uzbuđeno je gledao kako zbirka raste.

Četvrti rukopis, Posljednji magnat, bio je skriven u sportsku torbu Nike koju je Noelle
odnijela u poljsku knjižaru u Boulevard Saint-Germain. Dok je ona pregledavala knjige,
Bruce je uzeo torbu i otišao do četiri minute udaljene Librairie Chappelle.

Švicarske banke zatvorit će se u pet sati. Nekoliko minuta prije četiri Gaston je nazvao
Thomasa Kendricka i prenio mu neugodne vijesti. Za Gatsbyja, njegov znanac želi biti
plaćen unaprijed. Kendrick je ostao miran, ali je rekao da to nije prihvatljivo. Imali su
dogovor, a dosad su se obje strane dobro ponašale.

»Istina«, pristojno je odgovorio monsieur Chappelle. »Ali opasnost je, kako to moj znanac
vidi, u tome da on obavi posljednju primopredaju, a ljudi na vašoj strani odluče da ne
isplate posljednji obrok.«

»A što ako mi platimo posljednji iznos, a on odluči zadržati rukopis?« upitao je Kendrick.

»Pretpostavljam da je to rizik koji ćete morati preuzeti«, odgovorio je Gaston. »Moj je

znanac prilično nepopustljiv.«

Kendrick je duboko uzdahnuo i pogledao užasnuto lice doktora Browna. »Nazvat ću vas za
petnaest minuta«, rekao je Gastonu.

Doktor Brown već je telefonski razgovarao s dekanom Carlisleom u Princetonu, koji već pet
sati nije napustio svoj radni stol. Zapravo nisu imali o čemu raspravljati. Princeton je želio
Gatsbyja mnogo više no što je lopov želio još četiri milijuna. Odlučili su riskirati.

Kendrick je nazvao Chappellea i prenio mu vijesti. U 16:45, kad je potvrđen posljednji

transfer, Chappelle je nazvao Kendricka i izvijestio ga da ima rukopis Gatsbyja na stražnjem
sjedalu taksija koji čeka pred njegovom poslovnom zgradom u Aveniji Montaigne.

Kendrick je pojurio iz svog ureda, a doktor Brown i njegovi kolege pojurili su za njim.
Odjurili su niz široke stube, projurili pokraj iznenađene tajnice i izašli na prednja vrata u
trenutku kad je Gaston izlazio iz taksija. Dodao im je debelu aktovku i rekao da je u njoj
cijeli Gatsby, sa izuzetkom prve stranice trećeg poglavlja.

Oslonjen o drvo ni pedeset metara dalje, Bruce Cable gledao je primopredaju i dobro se
nasmijao.
EPILOG
Dvadeset centimetara snijega preko noći je prekrilo kampus i sredinom prijepodneva ekipe
su žurno radile ralicama i lopatama da očiste pločnike i pragove kao bi se nastava mogla
nesmetano nastaviti. Studenti u teškim čizmama i kaputima gubili su malo vremena između
predavanja. Temperatura je bila oko deset stupnjeva ispod nule i puhao je oštar vjetar.

Prema rasporedu koji je pronašao na internetu, ona je trebala držati sat kreativnog pisanja
u predavaonici u Quigley Hallu. Našao je zgradu i predavaonicu i uspio se neopažen
zadržati u toplom predvorju na katu do 10:45, a onda se vratio na hladnoću i ostao stajati
na pločniku pokraj zgrade pretvarajući se da razgovara mobilnim telefonom kako bi
izbjegao pobuđivanje sumnje. Bilo je previše hladno da bi ga itko primijetio ili mario
za njega. U debeloj odjeći mogao je proći kao student. Uto se ona pojavila na prednjim
vratima i krenula u suprotnom smjeru s mnoštvom koje se povećalo kako su studenti
poslije predavanja izlazili iz drugih zgrada. Slijedio ju je na udaljenosti i primijetio da je
prati mladi muškarac s ruksakom. Povremeno su skretali i izgledalo je da idu na Strip, red
dućana, kafića i barova malo izvan kampusa Sveučilišta južnog Illinoisa. Dok su prelazili
preko ceste, njezin ju je pratilac uhvatio pod lakat kao da joj želi pomoći. Hodali su sve brže
pa ih je prestao slijediti.

Hitro su ušli u kavanu, a Bruce je ušao u susjedni bar. Gurnuo je rukavice u džep kaputa i
naručio crnu kavu. Pričekao je petnaest minuta, dovoljno dugo da se malo ugrije, a onda je
krenuo u kavanu. Mercer i njezin prijatelj sjedili su za malenim stolom zadubljeni u
razgovor. Kapute i šalove prebacili su preko stolaca, a pred njima je ležao pomodni
espresso. Primijetila ga je tek kad je prišao stolu.

»Zdravo, Mercer«, rekao je ne osvrćući se na njezina prijatelja.

Bila je zatečena, čak i zapanjena i činilo se da je dahnula. Bruce se okrenuo njezinu

prijatelju. »Žao mi je«, rekao mu je, »ali treba mi nekoliko minuta s njom. Dolazim
izdaleka.«

»Koji vrag?« odvratio je mladić kao da se sprema za fizički obračun.

»U redu je«, rekla je Mercer dodirnuvši mu ruku. »Daj nam nekoliko minuta.«

Mladić je polako ustao, uzeo svoju šalicu kave i u prolazu očešao Brucea, koji nije reagirao.
Bruce je sjeo na mladićev stolac i nasmiješio se Mercer: »Zgodan momak. Jedan od tvojih
studenata?«

Mercer se u međuvremenu uspjela pribrati. »Ozbiljno?« rekla je. »Što se to tebe tiče?«

»Ništa. Izgledaš sjajno, Mercer, bez tena.«

»Na srednjem je zapadu veljača, a obala je daleko. Što želiš?«

»Ja sam dobro, hvala na pitanju. A kako si ti?«

»Odlično. Kako si me našao?«

»Nije baš da se skrivaš. Mort Gasper bio je na ručku s tvojom agenticom, koja je ispričala
tužnu priču o tome kako se Wally Starke dan nakon Božića srušio mrtav. Sveučilištu je
hitno zatrebala zamjena ovog proljeća za pisca na privremenom boravku i našli su tebe.
Sviđa ti se ovo mjesto?«

»U redu je. Hladno je i često puše vjetar.« Srknula je kavu. Nastavili su se gledati u oči.

»Pa, kako ide roman?« upitao je sa smiješkom.

»Dobro. Napola je gotov. Pišem svaki dan.«

»O Zeldi i Ernestu?«

Mercer se nasmiješila kao da je to zabavlja. »Ne, to je bila glupa ideja.«

»Prilično glupa, ali ako se dobro sjećam, činilo se da ti se sviđa. O čemu se onda u romanu
radi?«

Mercer je duboko uzdahnula i osvrnula se oko sebe. Nasmiješila mu se i rekla: »O Tessi i

njezinu životu na plaži, o njezinoj romansi s mlađim muškarcem i o njezinoj unuci, sve
lijepo i fikcionalizirano.«

»S Porterom?«

»S nekim tko mu je vrlo sličan.«

»Sviđa mi se. Jesi li ga pokazala ljudima u New Yorku?«

»Moja agentica pročitala je prvu polovinu i prilično je oduševljena. Mislim da će

funkcionirati. Ne mogu doista povjerovati da si ovdje, Bruce, ali lijepo te je vidjeti. Sada kad
sam se oporavila od prvog šoka.«

»I tebe je lijepo vidjeti, Mercer. Nisam bio siguran hoćemo li se ikad više sresti.«

»Zašto se to događa sada?«

»Nedovršeni posao.«

Mercer je srknula kavu i obrisala usta salvetom. »Reci mi, Bruce, kad si posumnjao u
mene?«
On je pogledao njezinu šalicu. Pila je neku vrstu kave s mlijekom koja je imala previše pjene
i tanki mlaz karamele na vrhu. »Mogu li?« upitao je i posegnuo za šalicom. Ništa nije rekla
kad je srknuo.

»Čim si stigla«, odgovorio je »Cijelo sam vrijeme bio u stanju uzbune i proučavao sam svako
novo lice, s dobrim razlogom. Ti si imala savršen paravan, savršenu priču, pa sam pomislio
da bi mogla biti istinita. Također sam pomislio da bi to mogao biti nečiji briljantan plan. Čija
je to ideja bila, Mercer?«

»To bih radije zadržala za sebe.«

»Pošteno. Što smo se više zbližavali, to sam postajao sumnjičaviji. A u ono mi je vrijeme
instinkt govorio da se približavaju loši momci. U knjižari sam viđao previše nepoznatih lica,
naokolo je njuškalo previše lažnih turista. Ti si potvrdila moje strahove pa sam povukao
svoj potez.«

»Uspio si pobjeći, ha?«

»Da, imao sam sreće.«

»Čestitam.«

»Ti si sjajna ljubavnica, Mercer, ali loša špijunka.«

»Shvatit ću oboje kao kompliment.« Opet je srknula kavu i dodala mu šalicu. Kad ju je
vratio, upitala je: »Pa, kakav je to nedovršen posao?«

»Htio sam te pitati zašto si to učinila. Pokušala si me poslati u zatvor na mnogo vremena.«

»Nije li to rizik koji lopovi preuzimaju kad odluče preprodavati ukradenu robu?«

»Zoveš me lopovom?«

»Naravno.«

»Pa, ja mislim da si ti lukava mala kuja.«

Mercer se nasmijala. »U redu, onda smo kvit«, rekla je. »Želiš li mi nadjenuti još koji
epitet?«

I on se nasmijao. »Ne, ne u ovom trenutku«, odgovorio je.

»Oh, ja se mogu sjetiti mnogih epiteta za tebe, Bruce«, rekla je, »ali dobri nadmašuju loše.«

»Hvala, pretpostavljam. Dakle, vratimo se pitanju. Zašto si to učinila?«

Ona je duboko uzdahnula i opet pogledala oko sebe. Njezin prijatelj sjedio je u kutu i
provjeravao mobilni telefon. »Zbog novca. Bila sam bez pare u džepu, u dugovima, ranjiva.
Mnogo izlika, zapravo. Nikad si to neću oprostiti, Bruce. Žao mi je.«

On se nasmiješio i rekao: »Zato sam došao. To sam želio.«

»Ispriku?«

»Da. I prihvaćam je. Ništa ti ne zamjeram.«

»To je vrlo velikodušno.«

»Mogu si to priuštiti«, odvratio je, pa su se oboje zahihotali.

»Zašto si to učinio, Bruce? Hoću reći, gledajući unatrag, isplatilo se, ali tada je to bilo
nevjerojatno riskantno.«

»Nisam to planirao, vjeruj mi. Kupio sam i prodao nekoliko rijetkih knjiga na crnom tržištu.
Pretpostavljam da su ti dani sada iza mene, ali u ono vrijeme samo sam gledao vlastita
posla kad sam primio poziv. Jedna je stvar vodila do druge i zaplet je dobio zamah. Shvatio
sam sa mi se pruža prilika, odlučio je iskoristiti i u kratkom se roku domogao robe. Ali bio
sam u mraku i nisam imao pojma koliko su mi blizu loši momci dok se ti nisi pojavila. Kad
sam jednom shvatio da imam špijuna u kući, morao sam nešto poduzeti. Ti si to potaknula,
Mercer.«

»Pokušavaš mi zahvaliti?«

»Da. Primi moju najiskreniju zahvalnost.«

»Nema na čemu. Kao što znamo, ja sam loša špijunka.«

Oboje su uživali u razgovoru i srknuli kavu. »Moram ti reći, Bruce«, rekla je Mercer, »kad
sam pročitala da su rukopisi vraćeni Princetonu, dobro sam se nasmijala. Osjećala sam se
pomalo glupo što si me tako izigrao, ali također sam rekla: >Bravo, Bruce.«

»Bila je to prava pustolovina. Nikad se više neću upustiti u takvo što.«

»Sumnjam.«

»Kunem ti se. Gledaj, Mercer, želio bih da se vratiš na otok. Tebi to mjesto mnogo znači.
Ladanjska kuća, plaža, prijatelji, knjižara. Noelle i ja. Vrata su ti uvijek otvorena.«

»Ako ti tako kažeš. Kako je Andy?«

»Prestao je piti, i to ozbiljno. Dvaput na tjedan odlazi na sastanke anonimnih alkoholičara i

piše kao lud.«
»To je sjajna vijest.«

»Myra i ja prošlog smo tjedna razgovarali o tebi. Ljudi se pitaju zašto si tako naglo otišla, ali
nitko nema pojma. Ti pripadaš onamo i želim da se osjećaš slobodno da dođeš i posjetiš
nas. Završi roman, pa ćemo prirediti veliku zabavu.«

»To je vrlo ljubazno, Bruce, ali prema tebi ću uvijek biti sumnjičava. Možda se vratim, ali
nema više očijukanja.«

On joj je stisnuo ruku, ustao i rekao: »Vidjet ćemo.« Poljubio ju je u tjeme i rekao: »Zbogom,
zasad.«

Gledala ga je kako odlazi među stolovima i izlazi iz kavane.

AUTOROVA NAPOMENA
Dopustite mi da se ispričam Sveučilištu Princeton. Ako je njihova internetska stranica
točna, a nemam razloga vjerovati da nije, tada se originalni rukopisi F. Scotta Fitzgeralda
doista nalaze u Knjižnici Firestone. Ja o tome nemam nikakvih spoznaja iz prve ruke. Nikad
nisam vidio knjižnicu, a pišući ovaj roman, držao sam se podalje od nje. Što se mene tiče, ti
bi rukopisi mogli biti u podrumu, na tavanu ili u tajnoj grobnici okruženoj naoružanim
stražarima. Nisam se trudio biti točan u tom pogledu, ponajviše zato što ne želim poticati
dezorijentirane duše na kriminalne radnje.

Svojim sam prvim romanom naučio da je pisanje knjiga mnogo lakši posao nego njihovo
prodavanje. Budući da o maloprodajnoj strani posla ne znam ništa, oslonio sam se na starog
prijatelja, Richarda Howortha, vlasnika knjižare Sqare Books u Oxfordu, u Mississippiju. On
je pregledao rukopis i našao mnogobrojne načine da ga popravi. Hvala ti, Rich.

Svijet rijetkih knjiga fascinantan je i ja jedva da sam zagazio u njega. Kad mi je trebala
pomoć, obratio sam se Charlieju Lovettu, Michaelu Suarezu i Tomu i Heidi Congalton,
vlasnicima knjižare Between the Covers Rare Books. Mnogo vam hvala.

David Routh iz Chapei Hilla i Todd Doughty iz Carbondalea pomogli su mi kad je bilo
najpotrebnije.