Knjige.

Club Books

~1~
 Knjige.Club Books

Naslov izvornika:
Silent Victim

CAROLINE MITCHELL

S engleskoga prevela
Andrea Marić

STILUS

~2~
 Knjige.Club Books

Benjamin.
Volim te do neba i natrag.

“Džentlmen je samo vuk koji ima strpljenja.”

Lana Turner

~3~
 Knjige.Club Books

PROLOG

EMMA

2013.

Nisam ja loša osoba, ali napravila sam nešto jako loše.

Osjećaj nestvarnosti opet se slijeva preko mene, zatomljujući svijest o
posljedicama mojeg čina.
Ja sam ubojica. Duša mi je osuđena na pakao.
Misli mi presijeca krik galeba koji jedri u suton. Zvuči kao jauk, a ja stojim
nad jarkom, članci na prstima desne ruke bijeli su mi koliko stišćem lopatu. Kapi
znoja klize mi niz leđa, hladne pod večernjim povjetarcem. S dna jarka Luke zuri
u mene praznim očima, tlo pod njegovom glavom upija krv. Usta mi se otvaraju
od teškog disanja, pluća mi se panično šire i skupljaju u prsima. Je li stvarno
mrtav? Jesam li ga zaista ubila? Drhtavih nogu, naslanjam se na lopatu - to je
jedino što me drži uspravnom na ovoj pustoj poljani. Povjetarac se poigrava
mojom kosom, upuhuje mi tamne vlasi u oči i usta. Mičem ih od lica dok se
upinjem razbistriti glavu. Koliko dugo već stojim ovdje? Zupčanici u mojem
mozgu suludo se vrte pokušavajući sastaviti komadiće složenog zdanja koje se
sasulo svuda oko mene. Pogled mi pada na lopatu kojoj njegova krv i dalje boji
oštricu. Moraš to počistiti, šapne glas u meni. Ali najprije sakrij tijelo.
Misli su mi ovijene mrakom dok se kroz njih probija nagon za
samoodržanjem. Moj suprug pitat će se gdje sam. Trebala bih provjeriti Lukeov
puls, nazvati hitnu. Duboko u sebi znam da je sada kasno za to. Jarak je obrubljen
lišćem svježe napadalim s drveća koje opkoljuje polje; prikladno mjesto za
počinak, pa barem samo za ovu noć.
Pritišćući đonom čizme o metal, naguram lopatu u zemlju. Odlomim grudu
tla, zastajkujući tek na sekundu prije no što je zavitlam na njegovo lice. Dok
zemlja udara o njegove rastvorene usne, želudac mi se okreće i težina situacije me
pogađa silinom pesnice u trbuh. Padam na koljena i bučno povraćam po
maslačcima. Ukopavam prste u rahlo tlo u pokušaju da se uzemljim; kašljem i
pljujem dok mi grlo ne ostane čisto. Ne usuđujem se pogledati u Lukeovo tijelo
dok ustajem i otirem zemlju s traperica. Uzimam lopatu, nabacujem zemlju u
jarak sve dok me bicepsi ne zabole. Pazuha su mi mokra od znoja; koža na licu
mi gori od napora. Suprotstavljene misli kruže mi glavom, poput lešinara
spremnih da se bace na strvinu mojih nedjela. Počinila sam smrtni grijeh. Vruće
suze kajanja kotrljaju mi se niz lice. Javlja se opet jedna te ista misao, koja mi
ponavlja da nisam imala izbora.

~4~
 Knjige.Club Books

Prisiljavajući se da budem usredotočena, pregledavam plitki grob. Kroz sloj

zemlje vidim komadiće kože. Vidim mu nos, jednu obrvu. Iz nabacane zemlje
mjestimice proviruje bijela košulja, a vrhovi njegovih kožnih cipela strše uvis.
Prigušim jecaj. Moram ovo dovršiti, ali ruke su mi slabe, a lopata mi se čini
teškom kao da je od olova. Tama se bliži, premda je nebo bez oblaka i samo čeka
da se ubace zvijezde koje će sjati još dugo, dugo nakon što budem mrtva i ne bude
me bilo. Spuštajući pogled na tlo, pokušam sabrati misli. Vratit ću se sutra i
dovršiti posao kako treba. Zasad moram kući. Dovučem najprije hrpicu granja
koju je nedavna oluja srušila na tlo i nabacam grane na jarak tako da izgleda
netaknuto. Ionako ga nitko neće gledati. Jedini svjedoci su mi šljuke i galebovi
što lete iznad polja. Obrišem ruke o stražnju stranu hlača pa zavežem lopatu za
svoj quad. “Sutra”, šapnem, ponavljajući obećanje da ću se vratiti. “Vratit ću se
sutra i pošteno ga zakopati.” Vjetar mi ukrade riječi s usana, kao da ne vjeruje da
mislim ozbiljno. Udišem duboko, sve dok silom ne umirim disanje. Zemlja će
zasad čuvati moju tajnu. Uzjašem na motor s četiri kotača, pogleda upravljenog
na šljunčanu stazu do kuće. Dodajući gas, guram sve što se dogodilo duboko
u zakutke svoje svijesti.

~5~
 Knjige.Club Books

1. POGLAVLJE

EMMA

2017.

Crvenog nosa i cikćući od smijeha, Jamie je trčao prema meni, njegove crvene
gumene čizme proizvodile su mukli šljapkavi zvuk dok je nogama šutao lišće.
Moj suprug sklon je Jamieju kupovati broj veći nego što mu treba, govoreći kako
će mu narasti noga. Pomislila sam da se moram sjetiti odvesti našeg sina u kupnju
obuće koja mu pristaje. Mahnula sam rupčićem izvađenim iz džepa i obrisala
kapljicu što mu je virila iz nosa.
“Ljuljaj me, mamice!” vikao je svojim tankim glasom, a njegove nemoguće
plave oči bile su pune oduševljenja koje samo dijete može osjetiti. Uskoro će mu
biti tri i pol godine a njegova čula još nisu otupljena svijetom. Kleknuvši na
koljeno, zakopčala sam bolje njegov plavi kaputić i popravila mu rukavice prije
no što sam mu dopustila da otrči do košare za ljuljanje. Veo magle ležao je nad
krajolikom, čineći maleno dječje igralište previše sumornim za majke koje ljeti
ovdje često borave sa svojom djecom. Ja sam ovamo dolazila još dok sam bila
mala. Nisam kanila sada prestati. Svjež zrak poslužit će poslije poput sedativa,
ostavljajući mi vrijeme da se posvetim svojem poslu. Gledala sam ga kako trči
prema ljuljačkama, njegovo malo tijelo migoljilo se s jedne na drugu stranu kako
su mu slojevi odjeće ometali kretnje.
Poskočila sam kad me je nešto dotaknulo po udubljenju na sredini leđa. “Oh!
Prestrašio si me”, dahnula sam, primajući supruga za ruku.
“A baš si strašljiva”, rekao je, njegovo ljubazno lice umirilo mi je živce.
“Ranije sam završio s poslom; pomislio sam, radije ću doći po tebe nego da vas
pustim da hodate po ovoj magluštini.”
Poljubila sam ga u obraz, njegova glatka koža bila mi je novost. Bilo mi je
žao što je obrijao bradu, ali izbijanje sijedih označilo je smrtnu presudu dlakama
na njegovu licu. U svojem po mjeri krojenom odijelu i raskošnom vunenom
kaputu izgledao je kao slika i prilika poslovnog čovjeka. Nije on bio jedini koji se
znao potruditi kad je o odjeći riječ. Svoje kontakte u trgovinama rabljene
dizajnerske robe i ja sam dobro iskoristila, pronalazeći izvore za svoj vintage stil
koji njegujem još od kasnih tinejdžerskih dana - i koji je, uostalom, i zapeo za oko
mojem suprugu kad smo se prvi put sreli.
“Još samo nekoliko minuta”, rekla sam mu, okrećući se da vidim Jamieja koji
je stenjao pokušavajući dignuti nogu u košaru ljuljačke.
“Tatice!” kliknuo je Jamie i ja sam gledala kako ga Alex vrti oko sebe pa ga
stavlja na sredinu košare i da je joj snažan zamah. On je bio snažan i sposoban
~6~
 Knjige.Club Books

otac, ali svejedno, zatekla sam se kako grizem usnicu dok se budio moj pretjerani
zaštitnički poriv. Uhvativši moj zabrinuti pogled, Alex je ljuljačku doveo
u postojan ritam, unatoč Jamiejevim povicima neka ljulja jače.
“Imam dobre vijesti”, rekao je Alex, pogledavajući me iskosa. To mi je bilo
dovoljno da znam kako je njegova percepcija dobrih vijesti možda malo drukčija
od moje.
“Nisi valjda kupio onaj auto, ha? Dizelski automobili su veliki zagađivači,
znaš”, rekla sam, ne skidajući pogled s Jamieja koji se ljuljao naprijed-natrag.
Alex je znao kako izabrati trenutak, pričekati da budem zaokupljena našim sinom
prije nego što baci bilo kakvu bombu. Znao je da se nikad pred njim neću svađati.
“Opusti se”, rekao je Alex. “Kao da bih se ja usudio.” Lidški naglasak filtrirao
se kroz njegove riječi. Prikrivao ga je u uredu, mijenjao je ritam i ton govora kako
bi oponašao svoje bogate klijente. Sviđalo mi se što je sa mnom mogao biti kakav
jest. “Ne, riječ je o mojem poslu...”
Oštro sam udahnula. Magla se spuštala tako gusta da sam je mogla osjetiti na
jeziku.
Alex mi je uputio blistavi osmijeh. “Ponudili su mi unapređenje.
“U Leedsu.” Završila sam njegovu rečenicu da barem nekako prikrijem svoju
nevoljkost jer mu nisam mogla ponuditi nijedan razlog zašto ne bismo otišli. Bar
ne neki koji bih smjela otkriti.
“Da”, rekao je, odgurujući ljuljačku još jedan, zadnji put. “Dali su mi posao.”
Šireći ruke, zagrlila sam ga, no u meni je srce tonulo kao kamen. “Izvrsno,
ljubavi. Znam koliko ti to znači.”
“Ne samo meni.” Izmaknuo se, njegove tamne oči pretraživale su moje.
“Svima nama. Život u Leedsu bit će naš novi početak. Ti ćeš moći razgranati svoj
posao i moći ćemo upisati Jamieja u privatnu školu.”
“Guraj, tatice, guuuuuraj!” skvičao je Jamie, mašući nogom da pojača zamah.
Namjestila sam osmijeh koji mi je bio skliznuo s lica. Moje odbijanje selidbe
bilo je kost razdora između nas već toliko dugo vremena da mi se činilo kao cijeli
život; sve to samo zato što nisam imala snage suočiti se s vlastitom prošlošću.
“Trebat će nam vječnost da prodamo kuću”, rekla sam, hvatajući se za nadu da će
naš odlazak biti odgođen.
“To također pripada u moje dobre vijesti”, rekao je Alex. “Imam neke ljude
koje zanima imanje.”
Trebala sam znati. Moj suprug vodi colchesterski ogranak agencije za prodaju
nekretnina u kojoj radi. Premda prodaje uglavnom luksuzne kuće, ponekad im
dođe upit i od kupaca koji ne mogu potrošiti mnogo novca.
Podignuo je Jamieja iz ljuljačke i, držeći ga uz sebe, obratio mi se preko
njegova ramena. “Kažu da sreća dolazi u tri vala; trebali bismo sad na putu kući
kupiti i listić za lutriju.”

~7~
 Knjige.Club Books

S Jamiejem na svojoj lijevoj ruci, prebacio je desnu preko mojega ramena i

tako smo hodali prema autu. Trebala sam se osjećati sigurnom, zaštićena
njegovom snagom, ali misli su mi se međusobno utrkivale dok mi se slijegala
vijest o selidbi. Učvrstila sam Jamieju remenčiće na autosjedalici, želudac mi se
stezao od navale straha. Neću se više moći skrivati od prošlosti. Vrijeme je da se
vratim onamo. Da se suočim s onim što sam učinila.

~8~
 Knjige.Club Books

2. POGLAVLJE

ALEX

2017.

“Predivno, zar ne?” Prelazeći rukom preko natmurenog pejzaža, stajao sam
na otvorenim stražnjim vratima. Moje riječi skrivale su ono što mislim. Nisam
mogao dočekati da napustimo ovo mjesto od kojeg je i Bog dignuo ruke. Slatko
sam se smiješio Marku i Kirsty, mladom paru koji je razgledavao naš dom. Ne
mogu reći da sam se ikada ovdje osjećao kao kod kuće. Unatoč tome što je
Emma stavila moje ime na vlasničke papire kuće, osjećao sam se poput uljeza od
prvog dana kad sam uselio. Kuća je izgledala dovoljno zanimljivo, s oplatom od
izbijeljenih drvenih dasaka i crvenim krovom, ali interijer je zahtijevao ozbiljno
ulaganje i izgledao siromaški u usporedbi s kućama u kakvima sam provodio
svoje radne sate. Nije ni čudo da me uvijek bilo sram pozvati kolege u goste.
Izvodeći pred posjetiteljima cijelu predstavu, uljepšavao sam mane kuće
riječima “rustično”, “neobično” i “šarmantno”. “Možete joj utisnuti vlastiti
pečat”, rekao sam. “Mnogo je tu prostora gdje vaša osobnost može zablistati.”
Njihovo kimanje glavama govorilo mi je da je razgled naše kućice s tri spavaće
sobe prošao izvrsno. Bacio sam pogled na ručni sat, osjetivši žalac krivnje. Ovo
je prvi put da sam napravio nešto svojoj ženi iza leđa. Želio sam joj reći
za razgledavanje, ali već je previše puta do sada sabotirala moje napore da
odselimo. Samo što to ona ne bi nikada priznala. Volim Emmu svim svojim
srcem: svoju pametnu, talentiranu i vječito zagonetnu Emmu. Život nikada nije
bio dosadan u njezinu društvu. Zbunjivalo me to što sam, duboko u sebi, znao da
i ona želi odseliti. Možda je sprečava neki osjećaj krivnje što napušta roditeljski
dom. Međutim, otac joj je umro prije više godina. Koji god bio razlog, ovo mjesto
zabilo je svoje kandže duboko u nju i odbija je pustiti. No ovaj put bio sam
spreman i imao sam odgovor na svaku njezinu izliku. Par koji je u razgledavanju
nije prvi par umjetnika koje je privukao otok Mersea. Mark se oduševljavao
mrežom malih zaljeva i daščanim stazama kojima je bio isprekrižan močvarni
zaljev, dok se njegova žena divila oblicima, teksturama i bojama obližnje
plaže. Kimao sam glavom u svim pravim trenucima, pokušavajući podijeliti
njihov entuzijazam. Sve je to bila laž. Tamo gdje su oni vidjeli nevjerojatne siluete
napuštenih čamaca na plaži, ja sam vidio trule drvene kosture koji strše iz sluzavih
algi. Dok su govorili o Stroodu, spomenuli su i neku romantičnu predodžbu o
povijesti otoka. To je bilo nešto što sam mogao radosno iskoristiti.
“Još uvijek možete vidjeti ostatke rimske okupacije na više mjesta po
Merseaju”, rekao sam, nadovezujući se na ono što sam im sinoć natuknuo o
~9~
 Knjige.Club Books

povijesti otoka. “Antički popločani prijelaz jedini je put kojim se ovamo dolazi i
odlazi.” Zvao se Strood i ja sam ga bio samo previše svjestan. Mrzio sam osjećaj
zarobljenosti svaki put kad bi nas plima odsjekla od svijeta. “Moj punac je bio
arheolog. Imao je puno fascinantnih priča. Ako vas zanima, muzej se nalazi na
zapadnoj strani otoka.”
“Nije vam to smetalo, biti odsječen kad nastupi plima?” rekao je Mark.
Odmahnuo sam glavom. “Lokalci ga zovu Bedem. Upravo on čini otočić
posebnim. Dokle god se ravnate prema vremenu plime i oseke, nema nikakvih
problema.” Možda zbog toga što sam odrastao kao gradski dečko, meni se ostanak
na otoku nikada nije činio kao prihvatljiva mogućnost. Sam Bog zna da
sam pokušao. Bila je to Emmina ideja, da doselimo ovamo kako bi brinula za
Boba, svojega oca, prije no što je emfizem uzeo njegov život. Ni ja nisam mogao
podnijeti pomisao da ga smjestimo u dom za teške bolesnike pa sam pristao. Ali
sada nas stvarno više ništa ne drži ovdje.
Proveo sam ih po kuhinji i otvorio stražnja vrata. “Šljunčani prilaz dovoljno
je širok da se tu smjesti više automobila ako organizirate neki događaj.” Pokazao
sam rukom prema spremištu za drva i brojnim stablima voćaka koja su rasla na
našem pola jutra širokom komadu zemlje. “Vidite onu kapiju tamo iza drveća?
Iza nje se nalazi još i dodatnih četiri jutra polja koja dolaze s kućom. Odavde ne
možete vidjeti, ali tamo na kraju je jedna drvena klupa ugrađena oko velikog
starog hrasta, Tako da možete itekako proširiti svoj vrt ako maknete ogradu i
spojite cijelu parcelu.”
“E to je ono što ja zovem prostran stražnji vrt”, rekao je Mark, nosnice su mu
se širile dok je duboko udisao. “Volim osamu. Možeš otići trčati gol i nema te tko
vidjeti.”
“Ne znači da to namjeravamo raditi”, nasmijala se Kirsty. “Možemo se
ponašati kao hipiji, ali negdje moram podvući crtu.” Nasmijao sam se srdačno,
trljajući ruke dok su pričali. Imao sam dobar osjećaj u vezi s ovim i znao sam kako
je vrijeme da stavim ponudu na stol. Impresionirani mojim ustrajnim blebetanjem,
Mark i Kristy izgledali su dovoljno radosni da previde mrlje vlage koje se penju
uza zidove i ciglu na zidu koja se osipa te zahtijeva hitnu akciju. Lica su im
ozareno zablistala kad sam im naveo dobru cijenu. Moji kolege tražili bi više, ali
meni to savjest ne bi dopustila. Smatrao sam da mi je upravo moj nedostatak
okrutnosti priskrbio bolju reputaciju od nekih morskih pasa koji vode poslove u
mojem uredu.
“Moja žena namjeravala je pretvoriti zemljište u golemi povrtnjak, ali nikad
se nije toga primila.” Pogledao sam dolje u Kirstyne ravne cipele s vezenim
ukrasima. “Imate li kakve gumene čizme? Danas je dosta maglovito, doduše;
možda bi bilo bolje da se vratite pogledati kad se vrijeme malo razbistri.”
“Nema potrebe. Sve sam vidjela u katastarskom planu. To je upravo ono što
tražimo”, rekla je Kirsty sa širokim osmijehom.

~ 10 ~
 Knjige.Club Books

“Možemo se tamo i odvesti, ako biste to više voljeli”, predložio sam za svaki
slučaj. “Postoji staza koja vodi do stražnjeg kraja zemljišta do koje se može doći
i cestom. Malo je kvrgava, ali možemo mojim autom ako hoćete.”
“Nema potrebe, stvarno”, ponovila je Kirsty, okrećući se svojem suprugu s
molbom u očima.
“Doslovno smo je tek stavili na tržište, pa vam savjetujem da ne odgađate.”
Jedva sam to i izgovorio kad je Mark progovorio.
“Može li se cijena spustiti?”
Odmahnuo sam glavom. “Žao mi je, stavili smo odmah najnižu cijenu tako
da prodamo što brže. Znate, ponuđen mi je posao, u Leedsu. Ne mogu si priuštiti
da se još dugo ovdje zadržavam. Imam i druge klijente koji dolaze pogledati i
netko će je sigurno uzeti. Ne događa se često da jedno imanje poput ovog...”
“Mi ćemo je uzeti”, izvali Kirsty, primajući supruga za ruku.
On je prevrnuo očima. “Eto toliko o tome da se moramo praviti ravnodušni.
Da, spremni smo kupiti po punoj traženoj cijeni.”
Primio sam njihove ruke u čvrst stisak. “Činite pravu stvar. Toliko potencijala
postoji u ovom imanju i stvarno vrijedi više od tražene cijene. Dobili ste ga
povoljno.”
“Savršeno je”, rekla je Kirsty osvrćući se po prostoriji kao da je u dvorcu
Windsor. Očito je mogla vidjeti ljepotu ondje gdje ja nisam mogao. Nalazio sam
utjehu u spoznaji da su ovo pravi kupci.
Moj otpor prema Merseaju bio je duboko ukorijenjen. Nisam imao ništa protiv
ovdašnjih ljudi i činjenica je bila da krajolik katkada ljepotom oduzima dah, ali
nisam mogao podnijeti izoliranost. Nisam uspijevao pobjeći zagušljivom osjećaju
klaustrofobije kad bi se dignula plima i otok postao odcijepljen od vanjskoga
svijeta. Noću bi se magla navlačila poput teškog pokrivača, toliko gusta da ne
vidiš prst pred nosom. Emma se znala smijati dok mi je pričala staru priču o duhu
koji opsjeda Strood. Nisam vjerovao u duhove, ali svejedno je ta priča
utjelovljavala moj najgori strah. Nekim dušama možda i jest suđeno da
ovdje ostanu zauvijek, ali nisam želio biti jedna od njih.
U prošlosti, Emma je djelovala zadovoljno kad bih joj pokazivao fotografije
kuća koje bismo si mogli priuštiti, ali ovoga jutra, kad sam joj na igralištu prenio
novost, točno sam osjetio njezinu suzdržanost. Mogao sam birati: možemo
odgađati proceduru odvagujući prednosti i mane ili mogu sve napraviti sam i
brzinski. Naposljetku, ovo nisam činio samo zbog sebe.
Sad kad sam imao kupce u šaci, osjetio sam mješavinu olakšanja i uzbuđenja.
Nadam se jedino da će moja žena ovom selidbom uspjeti ostaviti iza sebe duhove
prošlosti.

~ 11 ~
 Knjige.Club Books

3. POGLAVLJE

EMMA

2017.

“Pažljivo s tim”, rekla sam Joshu dok smo raspakiravali predivnu svilenu
haljinu koja je stigla dostavom. Kupljena preko Oxfama nakon što je nošena samo
jednom, bila je gotovo badava. Voljela sam svoj posao i često iskusila da mi
zaokupljenost poslom najbolje pomaže progurati dan. Ovdje u trgovini
Nešto posuđeno, uvijek se mogu izgubiti među krasnim stvarima i zaboraviti na
stvarni svijet. Nisam bila jedina koja je zaljubljena u ovu trgovinu; i Josh ju je
volio. Moj prodajni asistent imao je dvadeset i šest godina i, prema vlastitom
priznanju, ovo mu je najdulja veza s nekim poslom u životu. Kao gorljivi
zagovornik prava na drugu priliku, bila sam spremna ignorirati njegove manjkave
referencije kad sam mu prije šest mjeseci ponudila posao. Josh možda ne izgleda
kao tipičan prodavač u butiku s vjenčanicama, sa svojom razbarušenom
crvenkastosmeđom kosom i svojim tijesnim crnim trapericama, ali pokazao se
kao pravi dar s neba - odlično je posložio naše online poslovanje, a ujedno je
uživao svakodnevno raditi u trgovini.
“Onda, jesi li konačno razgovarao s roditeljima?” upitala sam ga, radije se
posvećujući njegovim problemima nego svojima.
Nasmiješio se, pažljivo pogladio fini materijal i kratko pretresao haljinu.
“Radim u trgovini vjenčanicama. Mislim da im je sve jasno.”
“Izvući ćemo već mi tebe iz tog kredenca”, rekla sam smiješeći se, a on je
prasnuo u smijeh. “Što je?”
“Ormar. Kaže se iz ormara”, rekao je, smijuckajući se dok je nosio haljinu u
stražnju prostoriju gdje će pričekati da je preuzmu iz kemijske. Dio suradnje koju
sam ispregovarala s lokalnom kemijskom čistionicom bilo je i to da se sve moje
nove haljine preuzimaju i čiste prije no što ih stavim u trgovinu.
Staromodno zvonce iznad dovratka zazveckalo je dok se Theresa stražnjicom
gurala kroz vrata. Danas je osoblje u punom sastavu jer se pripremamo
klijenticama pokazati zimsku kolekciju. “Jedna s bezmasnim mlijekom, jedna
mocca i odurni zeleni čaj za tebe”, rekla je moja sestra, stavljajući kave i čaj na
vintage-stolić u boji slonovače.
“Mnogo ti hvala”, rekla sam i gotovo istodobno zvonce je zvrcnulo drugi put.
Zagunđala sam nečujno. Činjenica da ponedjeljkom ne radimo nikad nije
sprečavala jednu našu klijenticu koja nam dolazi otkad smo otvorili. S obzirom
na prirodu našeg posla, mi baš i nemamo klijentica koje se vraćaju. Maggie je
bila iznimka koja potvrđuje pravilo i nisam imala srca odbiti je. S osamdeset
~ 12 ~
 Knjige.Club Books

godina i visinom od metar i pedeset, lako bi je otpuhao nagli vjetrić. Nasmiješila

se, njezin jarkoružičasti ruž nadmašivalo je samo safirnoplavo sjenilo kojim je
namazala kapke. Uzimajući sa stola svoj čaj, potapšala sam stolac za nju,
pozivajući je da sjedne. Interijer našeg butika za mladenke izgledao je kao da je
sišao sa stranica časopisa o vjenčanjima. Obožavala sam starinski namještaj u boji
slonovače, bogati kremasti tepih i miris bijelih ruža poslaganih u antikne vaze po
cijeloj trgovini. Francuski dizajnerski zastori skrivali su dvije prostrane garderobe
iz kojih se izlazilo na podij okružen žaruljicama i velikim zrcalima. Onako kako
i treba za jednu princezu na njezin dan vjenčanja. Točno tako sam to i zamislila
prije devet godina kad sam upoznala svojeg supruga.
Većina muškaraca pobjegla bi glavom bez obzira od žene koja njeguje strast
prema vjenčanicama. Umjesto toga, Alex mi je pomogao da završim svoj studij
menadžmenta, ohrabrujući me na svakom koraku. Osjećala sam ponos što
se njegovo povjerenje u mene isplatilo. Nikad to ne bih uspjela da nije bilo
njegova optimističnog stava prema životu.
Sjela sam pokraj Maggie dok je ona zurila oko sebe, očiju iskričavih od
refleksije sićušnih svjetala po trgovini. “Kako si, draga? Je li sve spremno za
veliki dan?”
“Došla sam malo razgovarati s tobom o onoj haljini”, rekla je dok joj je
mrštenje mijenjalo izraz lica. “Nisam sigurna da je za mene. Čujem da su ti došle
nove haljine pa sam se nadala da bih ih mogla isprobati.”
“Stvarno? Meni si bila prekrasna u onoj. Zbog čega si se predomislila?”
Maggie je prekopala po torbi i izvukla presavijenu fotografiju koju sam
napravila kad je bila tu prošli put. “Smijali su mi se tamo u pubu; rekli su da sam
jarac presvučen u janje. Gadovi jedni.”
“Otkad je tebe briga što drugi misle o tebi?” pitala sam je, gledajući u njezine
mudre zelene oči. “A reci, kamo ideš nakon ovoga? Ideš malo do Bernarda?”
Prekrižila sam noge, nakrećući glavu na jednu stranu dok sam promatrala njezino
lice.
Uputila mi je znalački osmijeh. “Već sam bila. I on mi je rekao neka na njih
ne obraćam pozornost.”
“Zvuči razumno. Osim toga, što ti starci iz puba znaju o vjenčanicama?
“Istina”, reče ona skupljajući svoje torbe. “Mislim da si u pravu. Trebam
krenuti. Ovo vjenčanje neće se samo isplanirati.”
“A meni je bolje da se primim posla”, rekla sam s olakšanjem jer je barem
danas bila spremna ponašati se razumno. “Pozdravi Bernarda od mene.”
Bila je to začaranost pod kojom je Maggie, čini se, odlučila ostati. Za nju, to
je bilo bolje nego suočiti se s istinom. Bernard je nije čekao kod kuće, nego na
groblju u Colchesteru, umro je večer uoči njihova vjenčanja prije sedam godina.
“Kako si ti mekog srca”, rekao je Josh nakon što je otišla. “Na trenutak sam
pomislio da ćeš je pustiti da isprobava nove haljine.” Osamdeset posto naše robe
~ 13 ~
 Knjige.Club Books

bile su rabljene luksuzne haljine, ali na početku svake sezone investirala sam u
najnovije modele.
“Mislim da Theresino srce to ne bi podnijelo”, nasmijala sam se, znajući da
će do kraja sezone biti više šminke na haljinama nego na Maggienu licu. Imala
sam posebnu kolekciju otpisanih i zastarjelih haljina samo za nju. “Ona je dobra
duša, pa ako je to čini sretnom, onda nema u tome štete, zar ne?” Meni je bilo lako
razumjeti Maggie. Neki ljudi nastave živjeti, čak i nakon što su zakopani u zemlju.

~ 14 ~
 Knjige.Club Books

4. POGLAVLJE

LUKE

2002.

Udahnuo sam miris svježe pokošene trave dok je školski travnjak dobivao
svoje zadnje šišanje za ovo ljeto. Za mene to je označavalo novi početak, i dok su
moji učenici 11. godine ulazili u učionicu, zatvorio sam prozor i ponudio im topao
osmijeh.
“Dobro jutro, razrede”, rekao sam podižući glas kako bih privukao njihovu
pozornost. “Ja sam profesor Luke Priestwood i predavat ću vam umjesto
profesora Pipera koji je zbog zdravlja otišao u raniju mirovinu.” Doimali su se
iznenađeno, ali i sretno što vide mene, i ja sam s lakoćom plasirao tu laž. U
stvarnosti, profesor Piper dobio je otkaz. Prošlogodišnji rezultati ispita
iz umjetnosti i dizajna bili su sramotno loši. Prema onome što je rekla ravnateljica,
mene su doveli da unesem malo “svježe krvi” u učionice. To, i moj neporecivi
talent, priskrbili su mi ovaj posao. Moje oči lutale su po razredu. U svojoj
dvadeset i trećoj bio sam tek stekao kvalifikacije i imao tek sedam godina više od
većine ovdje prisutnih učenika. Nisam se osjećao ničim ugrožen. Gledao sam
muške učenike kako natežu hlače prije no što sjednu. Neotesani i bez šarma, oni
su pokraj mene tonuli u neprimjetnost. Žamor u razredu je utihnuo i pogledao sam
opet u njihova lica puna očekivanja. Već sam počeo primjećivati učinak koji
moja prisutnost ima na učenice. Zbog svojega redovitog jutarnjeg vježbanja, vitak
sam i preplanuo, u velikom kontrastu prema trbušastom Piperu koji se ni uza stube
nije mogao popeti, a da ne iskašlje sluz. Oblizao sam usnice osjećajući tračak
dubokog zadovoljstva. Bio je to dobar osjećaj, vratiti se u školu u kojoj sam prije
i sam bio učenik. Imao sam osjećaj da sam nešto postigao u životu. Da držim
konce u svojim rukama.
Otpustio sam malo kravatu, očima prelazeći preko raspričanih učenica.
Sedamnaest mi je godina, još se nisam ljubila. Bilo je malo vidljivih dokaza da
takvo što ovdje postoji. One su bile stereotipno jato tinejdžerica: slojevi šminke,
uske kratke suknjice i smrad jeftinog parfema kojim su poprskale kožu. Ispod
stega školske uniforme za mene su imale malo tajni. Prodorni zvuk zvona trgnuo
me iz mojih razmišljanja, signalizirajući da je vrijeme za početak nastave. Otišao
sam do vrata, primio kvaku da zatvorim. Osjetio sam otpor s druge strane dok je
još jedan zakašnjeli učenik pokušavao ući.
Možda nije imala najbolji osjećaj za vrijeme, ali novopridošla učenica bila je
vrlo izazovna, s oblinama na svim pravim mjestima. Natrpana knjigama, njezina
torba udarila joj je o bedro kad je naglo stala. Nakratko su nam se oči susrele i

~ 15 ~
 Knjige.Club Books

osjetio sam trenutačnu iskru privlačnosti kad su joj obrazi najednom

postali strašno ružičasti. Njezina tamna kovrčava kosa bila je
seksepilno podijeljena na stranu i lijepo joj uokvirivala lice. Odmaknula je s lica
nestašnu loknu, zadihana od žurbe da stigne na sat. Poklonio sam joj pogled vesele
znatiželje. U sebi sam gorio od uzbuđenja što će mi u godini koja slijedi ovo
predivno mlado biće biti podložno.
“Oprostite, gospodine”, rekla je sramežljivo, pa pronašla mjesto na kraju
učionice.
Popravljajući suknju, sjela je na stolac, križajući svoje od sunca preplanule
noge. Bez ikakva nakita ili ukrasa, imala je nedužnu ljepotu još uvijek neumrljanu
modernim svijetom.
Započeo sam sat bez trenutka oklijevanja, govoreći im koji nam je nastavni
plan. Ona se predstavila kao Emma, i morao sam se truditi da mi misli ne bježe.
Zbog takvih se završi u zatvoru, a ja sam tek postao nastavnik. Ne mogu si
dopustiti da budem uhvaćen u nedopuštenom odnosu. “Izvadite svoje knjige,
molim vas”, rekao sam, pročišćavajući grlo dok sam se upinjao usredotočiti. Ali
bilo mi je jasno da zavaravam samoga sebe. Moje misli više nije zaokupljala
povijest umjetnosti, nego tek propupala školarka u zadnjem redu učionice.

~ 16 ~
 Knjige.Club Books

5. POGLAVLJE

EMMA

2017.

Ključevi su zveckali u ruci dok sam zaključavala ulazna vrata trgovine. Dan
je bio dug i jedva sam čekala doći kući i zbaciti cipele. “Vidimo se onda sutra.”
Theresa se nasmiješila, njezina do ramena duga plava kosa hvatala je zadnje
zrake zalazećeg sunca. “Nema potrebe da ideš u vrtić, danas ja kupim Jamieja.”
Theresa je Jamieju bila i kuma. Bez druge braće i sestara, nisam imala veliki izbor
kad sam birala kandidata, ali za tu ulogu nitko nije ni bio prikladniji od
moje starije sestre. U dobi od trideset i sedam godina još nije imala vlastite djece
i bila je više nego sretna prihvatiti se dužnosti dadilje. Ona i Jamie bili su
fantastičan tim i razmazila ga je koliko god je to bilo moguće tijekom njihovih
druženja. “Jesi li sigurna?” rekla sam joj. “Meni je to novost.”
Podižući jednu obrvu, urotnički mi se nasmiješila. “Alex me zamolio da
uskočim na nekoliko sati. Izgleda da ima neko iznenađenje za tebe.” Alex je u
duši bio stari romantik i obožavala sam njegove spontane geste - čak i sada, nakon
gotovo cijelog desetljeća, još uvijek mi je znao izazvati leptiriće u trbuhu.
Nakon što sam spustila roletu na izlogu, zahvalila sam Theresi i otišla. Ali
dok sam hodala prema parkiralištu, uhvatila me nervoza. Da, sasvim je nalik na
Alexa da napravi kakvu slatku gestu, ali ovo mi se činilo drukčije. Je li ga Theresa
pogrešno shvatila? Možda je Alex spremao nešto drugo?
Nakon što sam platila parkiranje, ušla sam u veliku, višekatnu garažu na Ulici
Osbourne. Moje pete zlokobno su kuckale po šupljoj betonskoj konstrukciji.
Lišena svježega zraka, garaža je odisala ustajalim vonjem motornog ulja i
benzinskih isparenja od kojih nisam mogla dočekati da pobjegnem. Razina C bila
je puna kad sam jutros došla ovamo, ali - s izuzetkom zahrđalog Mercedesa u
najdaljem kutu - moja žuta Volkswagenova buba sad je stajala sama. Nagli osjećaj
ranjivosti izoštrio mi je osjetila, ubrzao mi korak. Nisam primijetila novine
zataknute za brisač na vjetrobranu sve dok nisam otvorila vrata automobila.
Čudno, pomislila sam vadeći ih ispod brisača. Naviknula sam vidjeti letke, ali
nikad cijele novine. U nedostatku kante za smeće, bacila sam ih na suvozačko
sjedalo, zaključavajući se unutar moje zaštitničke žute školjke. Automobilski
motor brujeći je oživio i dok sam stavljala ručicu mjenjača u rikverc, još jednom
sam bacila pogled na novine. Zašto su ostavljene na mojem autu? Uzdahnuvši,
vratila sam mjenjač u ler i raširila novine, ravnajući izgužvane stranice kako bih
vidjela naslovnicu. SUDAR TRIJU VOZILA PROUZROČIO VELIKE ZASTOJE.
Namrštila sam se. Ne sjećam se da sam čula za to. Tek kad sam pogledala
~ 17 ~
 Knjige.Club Books

datum izdanja, sledila sam se: 1. listopada 2013. Datum koji mi je neizbrisivo
urezan u pamćenje. Dan kad sam ubila čovjeka. Izdahnula sam s bolom u prsima,
krv mi je napustila lice. To je samo slučajnost. Mora biti. Možda je to neka vrsta
promotivne akcije. Možda su novine bile na svakom autu. Misli su mi se
utrkivale dok je moj mozak pokušavao pronaći nekakve odgovore, nešto što bi mi
pomoglo da odbacim svoje strahove. Ma to se netko zeza sa mnom. Sigurno je
tako. Samo dvoje ljudi zna što meni znači ovaj datum - ali mrtvaci dobro čuvaju
tajne. Disala sam brzo i duboko, obuzimala me panika dok se prošlost vraćala
po mene. Okrenula sam auto, očajnički mi je trebalo zraka. Kroz vjetrobransko
staklo pogled mi je ulovio nadzornu kameru i pun krivnje pao na novine na
suvozačkom mjestu. Ne mogu si priuštiti da na sebe skrećem pozornost, ne sada
kad sam došla tako daleko. Spustila sam prozor, odložila novine u kantu za smeće
na izlazu. Bilo je to luckasto, rekla sam sama sebi, paničariti tako ni oko čega.
Kao što sam uvijek i radila, gurnula sam svoje strahove na dno svijesti,
usredotočivši se na vožnju kući.
Nisam znala što me čeka kad uđem kroz prednja vrata. Skupila sam oči
prilagođujući se mraku u našem uskom hodniku, pazeći gdje stajem po neravnom
podu s pločicama od terakote koje je davno trebalo zamijeniti. Miris začinjene
hrane dopro je iz kuhinje i, iako stisnut od nervoze, moj želudac je
uzvratio kruleći.
“Hej, kakav ti je bio dan?” rekao je Alex. Izgledao je opušteno u gornjem
dijelu trenirke i trapericama. Njegova zavidno glatka koža još uvijek je bila
preplanula od babljeg ljeta u kojem smo uživali prije no što su počeli hladni
jesenski vjetrovi. Uzimajući moj kaput, poljubio me u obraz. Uvukla sam prste
pod njegovu majicu i on je tiho jauknuo od kontakta s mojom ledenom kožom.
“Oprosti”, smijuljila sam se povlačeći ruku. “Na poslu je bilo dobro, stvarno
sam zadovoljna novim haljinama. Zapravo, sa svima osim jednom. Haljina je
predivna, ali ne sviđa mi se što ima golemi otisak cipele na šlepu.” Nije me bila
briga za haljinu, a još manje mi se o njoj govorilo, ali on bi pomislio da nešto
nije u redu ako mu ne ispričam kako je prošao dan.
“Izvest ćeš ti već na njoj svoju magiju, znam ja to”, rekao je Alex. Bio je
ponosan na to kako vodim svoj posao iako zapravo nije imao pojma koliko je
unosan u međuvremenu postao. Da mu je to bilo poznato, odavno bi nas požurivao
da odselimo. Ta misao kroz mene pošalje drhtaj brige.
Da se nije pojavila osoba zainteresirana za kupnju kuće? Je li to možda razlog
za ovu večeru iznenađenja?
Alex je otvorio vrata naše blagovaonice i vidjela sam da je stol postavljen. S
blagom glazbom u pozadini i svijećama koje trepere, pretvorio je blagovaonicu u
topao, ugodan prostor, no u meni je i dalje rasla jeza i nisam više mogla držati
svoje pitanje za zubima. “Kakva je to posebna prilika? Sigurno je nešto važno kad
si kupio ostrige.”

~ 18 ~
 Knjige.Club Books

“Ravno iz mora”, rekao je i izbjegao odgovor točeći mi šampanjac. Ostrige

su moja omiljena hrana i rijetko mi prođe tjedan a da nisam uživala u njima. Jamie
ih zove ribljim šmrkljima, a ni Alex nije mnogo bolji sa svojim odbijanjem da
prizna kako mu se sviđa nešto što je proizvod mojeg rodnog mjesta. Otpila sam
nekoliko malih gutljaja iz svoje čaše, a živci su mi poskakivali čekajući da on kaže
što se događa. Jeli smo u tišini, misli su mi letjele. Tek nakon što smo završili s
desertom, odlučio je podijeliti sa mnom tajnu. Natočio mi je ostatak pjenušavog
vina u čašu i ja sam se upitala je li moguće da čeka da alkohol učini svoje prije
nego što mi priopći novost.
“Ovo je za nove početke”, rekao je, blago kucnuvši svojom kristalnom čašom
po mojoj. “Prodao sam kuću.”
Ruka mi je ostala u zraku, zabuljila sam se u njega. “Našu kuću?” Spustila
sam čašu, izgubila sam sposobnost guranja. Znala sam da će se ovaj trenutak
jednom dogoditi, ali svejedno sam osjetila mučninu od njegovih riječi čim su mu
prešle preko usta.
“Da”, rekao je, usiljeno veselim tonom. “Danas mi je tu bio jedan lijepi par i
pogledali su sve. Kupuju gotovinom. Žele je obnoviti do njezina prijašnjeg sjaja.”
“Stvarno? Ali treba toliko toga napraviti...”, rekla sam, zaprepaštena što je
prihvatio njihovu ponudu ne rekavši mi ni riječ o tome. Trebalo bi me to više
smetati, ali istina je da sam ja njega natjerala da predugo čeka sa svojim životom.
Znam i sama kako ne mogu ostati ovdje zauvijek.
“Umjetnici su; najviše im se sviđa kako je uređeno. Jako su zagrijani.”
Moje lice bilo je slika mira, no u meni je srce tonulo kao malj. “Jesu li
pogledali zemljište?” rekla sam, moleći se da je odgovor ne. Što ako jesu? Alex
je rekao da su umjetnici. Ljude poput njih smjesta bi privuklo drveće koje
obrubljuje parcelu. Što ako su otkrili moju tajnu? Policija bi upravo mogla biti na
putu ovamo. Možda više nikad neću vidjeti Jamieja.
“Ne - bilo je mokro, a oni nisu imali prikladnu obuću. Prihvatili su punu
traženu cijenu i ne pogledavši. Prodaja iz snova.”
Iskapila sam ostatak sadržaja čaše, maloprije ugodni mjehurići sada su
ostavljali okus octa u mojim ustima. “Izgleda da se selimo u Leeds”, rekla sam,
znajući da Alex vjerojatno već ima uži izbor za nekretninu koju ćemo kupiti.
“Jako će ti se svidjeti”, rekao je, olakšanje mu je bilo vidljivo na licu dok mi
je stiskao ruku.
Ponudila sam mu ukočeni osmijeh s mislima na tijelu koje sam zakopala na
dnu našeg stražnjeg dvorišta.

~ 19 ~
 Knjige.Club Books

6. POGLAVLJE

EMMA

2017.

S Jamiejem kod kuće i ušuškanim u krevetu, činilo se kao da cijela kuća

spava. Alex je tiho hrkao, umoran od cjelodnevnog posla nakon kojeg je još kod
kuće i kuhao. Zurila sam u naš niski strop s gredama - magnet za paučinu, kako
ga je Alex zvao. Sa svojih sto osamdeset i osam centimetara, svaki put morao se
malo sagnuti kad bi ulazio u sobu. Sve je bilo maleno u našoj maloj drvenoj kući
u obliku slova L; bilo je lako vidjeti zašto mu je svega ovoga dosta. Ni za mene
ova kuća nije bila mjesto ispunjeno lijepim uspomenama; odlazak moje majke,
njegovanje smrtno bolesnog oca i ono što se dogodilo tamo straga... Činilo se
kao da je nevolja okružila imanje sa svih strana. Samo se nadam da će novi
vlasnici imati više sreće.
Alex je bio tih i oprezan kad smo se upoznali. Naše prijateljstvo bilo je čvrsto
uspostavljeno prije no što je jasno pokazao što osjeća. Znao je da se još
oporavljam od onoga što sam nazvala “lošom vezom”, a više od toga nisam mu
ni rekla. Drag mi je postao zbog malih stvari: prokrijumčario bi mi hranu u
knjižnicu kad bih tamo ostala zametena učenjem, s druge strane znao je kada mi
je potrebno malo samoće. Kad sam ulovila baš gadnu gripu, Alex je bio taj koji
me njegovao dok nisam ozdravila. Dok sam ležala slinava i zapuštena, Alex je
propuštao važna predavanja da bi bio uz mene. Alexova kontinuirana podrška
stvorila je dug koji sam mu mogla početi vraćati tek onda kad mu je otac umro od
srčanog udara, čvrsto ga držeći za ruku dok su čovjeka kojeg je volio najviše na
svijetu spuštali u grob.
Alex mi je dao snage vjerovati da zaslužujem bolji život. Za njega je obitelj
bila sve i, nakon što smo se vjenčali, sve što je želio bilo je zapečatiti našu
zajednicu djetetom. To što sam uspjela ostati trudna i roditi Jamieja, vrijedilo je
svih žrtava koje je zahtijevalo. Ali sada se na obzoru pojavio oblak koji
prijeti sasuti oluju na naš sretni dom.
Što sam više mislila o onom što sam napravila, sve više mi je bilo zlo. Istina
je bila trula i gnojna. Zamišljala sam je kao nešto u krpama, nešto što se vuče
preko blatnih nanosa plime kako bi me sučelilo s onim što sam učinila. Ležeći u
krevetu bez uličnih svjetala koja bi pred prozorom ublažila mrak, bilo je lako
pustiti mašti da podivlja. Bila sam neoprezna, luda. Kriste! Još uvijek imam
lopatu u alatnici. Zbog čega se nisam vratila, zakopala tijelo dublje i riješila se
dokaza? Bilo je to iz istog razloga zbog kojeg sam prestala ići u crkvu nakon tog
događaja. Zato što se nisam s time mogla suočiti, eto zbog čega. Natjerala sam

~ 20 ~
 Knjige.Club Books

sebe misliti o tome što sam napravila. Lukeovo tijelo je tamo, ali u kakvom
je stanju? Prošle su četiri godine. Je li se posve raspao? Ili su divlje životinje
raznijele njegove ostatke? Želudac mi se podigao na tu misao. A potom vizija iz
sjećanja, točna do u detalja, od koje sam naglo sjela u krevetu i morala hvatati
zrak.
Alex se promeškoljio pokraj mene. “Je li sve u redu, ljubavi?” Riječi su mu
bile prigušene, trome od sna.
Pogladila sam njegovu razbarušenu smeđu kosu. “Imala sam noćnu moru.
Idem uzeti čašu vode. Samo ti spavaj.”
Ali dok sam oko sebe omatala kućnu haljinu, znala sam kako je istina noćna
mora iz koje se ne mogu probuditi. Odšuljala sam se u kuhinju razmatrajući koje
su mi opcije, nastojeći ih sagledati bez osjećaja koliko god je to moguće. Mogla
bih se vratiti do tijela i iskopati dublji grob, dobro, ali što ako ga novi
vlasnici iskopaju? Što onda? Stresla me zimica i uključila sam kuhinjsko svjetlo.
Energetski učinkovita žarulja labavo je visjela na svojoj žici, bez sjenila. Zadnji
put kad sam pokušala namjestiti sjenilo, struja me kroz ruku stresla sve do vrha
nožnih prstiju. Izgledalo je kao da Alex sa zadovoljstvom pušta da se kuća
raspadne do nepopravljivosti jer to bi bio još jedan razlog da se odselimo.
Prebirući po našem širokom, kvadratnom sudoperu, napunila sam čašu vodom
iz slavine, silom se fokusirajući. Bio mi je potreban plan B. Mogla bih pokupiti
Lukeove ostatke, spaliti ih, a ono što ostane odložiti na neko sigurno mjesto. Ali
kako? Ja sam bila tridesetogodišnja žena koja se bavi vjenčanicama. Nisam
to mogla sama napraviti. A ubiti si ga mogla sama, dobacila mi je moja podsvijest.
Udahnula sam dugi, isprekidani dah. Od pomisli da se vratim tamo bila mi je
muka do srži, ali govorila sam samoj sebi kako je čovjek kojeg sam zakopala bio
mnogo opasniji živ nego mrtav. Zurila sam kroz prozor u nebo bez mjeseca,
tješeći se mišlju da me Luke više ne može ugroziti. Ali to je bila laž; i dalje je
pružao svoje ruke iz groba, dozivajući moje ime. Nema nikakvog duha koji
opsjeda Strood, samo Luke. Morat ću se vratiti tamo i pozabaviti tim tijelom: tek
potom možemo odseliti i početi iznova. Novi dom, unapređenje za Alexa i
privatna škola za Jamieja - to je sve što smo ikada željeli i sad nam je bilo na
dohvat ruke. Samo sam trebala biti dovoljno jaka da to obavim.
Pijuckala sam vodu, ne primijetivši da sam se ugrizla za usnicu sve dok nisam
osjetila okus krvi. Sjetila sam se lopate s crvenom mrljom, krvi koja se slijeva u
Lukeov ovratnik a onda na tlo da se njome pogoste kukci. Disanje mi je postalo
brže i oštrije. Počela sam misliti o obroku koji sam pojela taj dan i o tome kako
sad leži u mojem želucu i radi protiv mene. Mračne misli uzdignule su se kao
pipci u mojem umu. Sklopila sam oči, natjeravši se racionalno razmišljati. Sutra
ću otići u Colchester, ostaviti Jamieja u vrtiću i pitati Theresu da me pokriva tako
da mogu ranije otići s posla. Ako Alex dozna, reći ću da sam išla provjeriti ograde
prije nego što se kupci vrate. Iskopat ću Lukeove ostatke i zauvijek ih se riješiti.
Ovaj put tako da ih nitko nikada ne nađe.
~ 21 ~
 Knjige.Club Books

7. POGLAVLJE

EMMA

2017.

Tabani su me boljeli od stajanja u visokim petama. Nakon intenzivnog jutra

bilo mi je drago okrenuti znak tako da pokazuje zatvoreno na vratima tijekom
stanke za ručak. Nije da se žalim. Kad sam zauzeta, ne mislim toliko o svojim
problemima. Ali ne mogu to vječno odgađati. Čim se Theresa pojavi da
me popodne zamijeni, odlazim kući.
“Nešto ne valja s tim?” Josh je s druge strane okruglog stolića promatrao kako
nabadam po svojoj salati.
“Malo je uvenula”, rekla sam. “Trebala sam je držati u hladnjaku.” Naša soba
za osoblje bila je nevjerojatno topla. Sadržavala je mali stol, stolce i kuhinjski pult
s uobičajenim uređajima: mikrovalnom, hladnjakom i slivnikom. Mirisalo je kao
u stakleniku: tropske biljke zauzimale su većinu prostora, što je trebao
biti duhoviti podsjetnik na Theresino neslaganje s visinom računa za grijanje. Ali
nisam mogla svoje mladenke puštati da isprobavaju vjenčanice dok im se koža
ježi od hladnoće.
“Hoćeš li malo od mene?” ponudio je Josh, pokazujući glavom prema svojoj
kutiji s ručkom. “Mama je stvarno mnogo stavila.”
“Ne, sve je O. K. Samo sam umorna”, rekla sam, bezvoljno gurkajući komadić
cikle vilicom. “Sinoć sam imala stvarno živi san i cijeli mi se dan mota po glavi.”
To i jest bila istina, jedino što mu nisam smjela reći pravi razlog svojega nemira.
“Je li to bio jedan od onih snova? Ja sam sinoć sanjao Toma Hardyja...” rekao
je, njegove plave oči bljesnule su dok je usta razvlačio u drski osmijeh.
“Nije bilo Toma Hardyja”, rekla sam, priželjkujući da mogu kazati istinu. Što
sam više poznavala Josha, to mi se više sviđao, ali nije bilo šanse da na njega
navalim teret svoje strašne istine. Trebala bih se povjeriti Theresi, ali ne mogu se
izložiti riziku da mi ona zamjeri.
“Bila sam u zatvoru”, izvalim, osjetivši kako su mi se mišići napeli.
“Napravila sam nešto strašno, ali nisam znala što je to bilo. Probudila sam se
plačući jer me Alex nije htio posjetiti.” Gurnula sam svoju kutiju s hranom,
prisjećanje mi je ukralo i ono malo apetita što sam imala.
Josh je progutao zalogaj sendviča sa sirom koji je žvakao. “Nije neki lagan
san. Odakle ti je to došlo?”
“Ne znam”, rekla sam, koristeći se laži kako bih olakšala razgovor za kojim
toliko žudim. Ako s nekim uskoro ne razgovaram, eksplodirat ću. “Natjeralo me

~ 22 ~
 Knjige.Club Books

da se zamislim. Što bi ti napravio da si u braku s nekim i da je ta osoba učinila

nešto stvarno loše?” Postaviti takvo pitanje Joshu nije bilo neuobičajeno: vječito
smo raspredali moralne dileme da ubijemo vrijeme u dane kad nije bilo mnogo
posla. Srce mi je malo brže zakucalo dok sam čekala što će odgovoriti.
“O-ho-ho, dokle idemo? Pljačka banke? Otmica?” Tražio je nešto u svojoj
kutiji s ručkom, vadeći pločicu čokolade Mars i vrećicu čipsa.
“Nitko više ne pljačka banke. Hmm...” Moji nokti kuckali su po stolu dok sam
se pretvarala da smišljam zločin koji mi je bio na pameti cijeli dan. “Na primjer...
Ubojstvo. Jedno jedino. Počinjeno u trenutku.”
“Škakljivo pitanje”, rekao je Josh, očiju zamišljenih dok je prihvaćao izazov.
“Mislim da bih ostao uz tu osobu, bar dok ne doznam istinu. Ako ga volim, onda
mislim da bih ostao, jer netko koga volim tako nešto nikad ne bi mogao
napraviti namjerno.”
“Odlično”, rekla sam. “I ja isto.”
“Je li ovo trenutak kad mi ti priznaješ ubojstvo?”
Crvenilo mi se počelo penjati u obraze kad je on prekinuo tišinu smijehom.
“Možeš li to uopće zamisliti?” rekao je Josh. “Ti nisi u stanju ubiti ni muhu. Neću
ti ja zvati policiju u dogledno vrijeme. Ali ona tvoja sestra, s druge strane... na nju
treba pripaziti.” Namignuo mi je dok je Theresa ulazila u prostoriju.
“Što sam sad napravila?” rekla je, skidajući svoj kišom poprskani ogrtač i
vješajući ga sa stražnje strane vrata.
“Trenutak za moralnu dilemu. Udala si se za muškarca svojih snova, ali prve
bračne noći on ti prizna da je nekoga ubio”, rekao je Josh, sažimajući moj scenarij.
“Murja dolazi strpati ga u ćuzu. Hoćeš li ga ostaviti ili ćeš ostati uz njega?”
“Ostaviti. Ubojstvo je ubojstvo.” Theresa je prstima prošla kroz kosu koju joj
je zamrsio vjetar, njezine riječi izrečene su bez trenutka oklijevanja.
“Ali ovdje govorimo o muškarcu tvojih snova , reče Josh.
“Pa najprije ću ga kresnuti”, Theresa se nasmijala, razmišljajući malo.
“Možda i protegnuti sve na nekoliko bračnih posjeta zatvoru?”
Na silu sam se nasmijala, misao o zatvoru i dalje mi je hranu činila
neprivlačnom.
“Jedeš li ti taj ručak ili ne jedeš?” rekla je Theresa, pogledavajući u moju
odgurnutu salatu.
“Pojela sam puno za doručak”, slagala sam.
“Stvarno?” Skupila je oči, kao da točno zna da nije bilo tako. Ali i znala je.
Theresa je znala mnogo toga o meni.

~ 23 ~
 Knjige.Club Books

8. POGLAVLJE

LUKE

2002.

Osmjehnuo sam se vlastitoj genijalnosti dok sam pogledavao Emmu koja je

sjedila sama samcata na svojem uobičajenom mjestu, na kraju razreda. Ostanak u
razredu za kaznu tijekom stanke za ručak bio je odlična izlika da je imam samo
za sebe. Emma je, s druge strane, prilično ravnodušno primila to što je kažnjena
jer nije dovršila zadaću. Bilo je to prvi put da se tako dogodilo, no bilo je i vrijeme
da malo ubrzam stvari između nas, a to sam mogao samo tako da ostanemo
nasamo.
“Zašto ne bi sjela ovdje naprijed da možemo malo razgovarati?” pitao sam je
ustajući od svojeg stola. Nedavno ošišan, u novoj odjeći; posebno sam se potrudio
oko svojega izgleda kako bih je privukao k sebi. No nisam znao koga bi ili što bi
ona smatrala privlačnim; sve u vezi s njom bilo je skriveno, zaklonjeno
od pogleda izvana.
“Da, gospodine”, rekla je Emma uzimajući tanku kutijicu s ugljenom za
crtanje.
“Ne izgledaš baš oduševljeno”, nasmiješio sam se i sagnuo po papirić koji joj
je ispao iz ruku. “Da te tko vidi, mislio bi da su te poslali na robiju.”
“Oprostite, gospodine”, rekla je Emma žalosno, sjedajući na stolac.
Nagnuo sam se bliže, dohvaćajući stolac pokraj nje. “Što je bilo? Nije nalik
na tebe da propustiš napraviti domaći rad. Mislio sam da voliš moj predmet?”
“Volim”, rekla je iskreno me gledajući u oči. “Samo...” Napućila je usne,
nesigurna u sebe. Nepočešljana kosa, neispeglana bluza, njezin izgled davao mi
je naznake.
“Teška situacija kod kuće?”
“Da”, kimnula je i u sebi sam se osmjehnuo ugledavši blago drhtanje na
njezinoj bradi. “Živiš na Merseaju, zar ne? Jesi li na istočnoj ili na zapadnoj strani
otoka?” pitao sam u nadi da će mi se bogovi smilovati.
“Istočnoj”, sumorno je rekla. “Nema ničega osim neba i zemlje.”
Točno to bio je odgovor koji sam priželjkivao. Da živi na zapadnoj strani, bila
bi dio blisko povezane zajednice koja nastanjuje otok. A ovako, moja mala Emma
bila je prepuštena samoj sebi. Nakon što sam provjerio da me nitko ne može
vidjeti, stavio sam ruku na njezina leđa. “Znaš kako se kaže - lakše je kad s nekim
podijeliš probleme.”

~ 24 ~
 Knjige.Club Books

“Ali domaća zadaća... ” rekla je, pogledavši prema napola dovršenom crtežu
pognutog suncokreta. “Smatraj je dovršenom. Čista petica, tvoj najbolji rad do
sada.” Namignuo sam joj. “Imamo deset minuta. Zašto mi ne ispričaš što je bilo?”
Nije me uopće zanimao njezin bijedni obiteljski život, ali njezina
fizička prisutnost bila je opojna. Ne susreće se više tako lako ovakva nedužnost
kod petnaestogodišnje djevojke. Vlastite misli zaokupile su joj pozornost, a moj
pogled plazio je po njezinoj suknji koja se podignula iznad koljena. Pogledao sam
je u lice, sada namršteno od napora da progovori o problemu koji je, činilo se,
preduboko zakopan.
“Je li riječ o tvojoj obitelji?” rekao sam, suosjećajno naginjući glavu u stranu.
“Meni možeš vjerovati. Znam ja što znači odrastati s osjećajem da se nigdje ne
uklapaš.”
“Zaista znate?” rekla je, iskra svjetla bljesnula joj je u očima. Pogodio sam u
centar, iz prve. Brzo, smislio sam priču, neku koja će, nadao sam se, zrcaliti
njezinu. Znao sam da dolazi iz obitelji s jednim roditeljem i da nije dio popularnih
grupica u školi. “Da”, rekao sam. “Nisam imao mnogo prijatelja dok sam odrastao
i nije bilo nikoga kome sam mogao povjeriti što se događa kod kuće. Osjećao sam
se izoliran od svih ostalih zato što je njihov život izgledao toliko drukčije od
mojega.”
Emma je žalosno kimnula glavom. “I ja se tako osjećam.” Nježno sam joj se
osmjehnuo, svjestan vremena koje neumitno prolazi. “Moja mama davala je sve
od sebe nakon što je tata umro, ali nije se mogla sama nositi s podizanjem obitelji.
Zato nisam imao nikoga kome bih se okrenuo kad...” zastao sam zbog efekta;
najbolje je ovakve stvari ostaviti nejasnima. “No, u svakom slučaju, ništa od svega
toga više nije važno. Samo ti želim reći da nisi sama.”
“Zato nisam mogla napraviti zadaću”, rekla je, tihim glasom. “Tati je bilo loše
i morala sam zvati liječnika. Njemu je katkada jako teško disati. Trebao mi je
napisati ispričnicu, ali spavao je kad sam išla u školu i nisam ga htjela buditi.”
Dakle, ne samo da je moja mala Lolita izolirana nego još i izigrava bolničarku
svojem ocu. Savršeno. Takve obaveze ostavljaju premalo vremena za stvaranje
prijateljstava. Zvono je zazvonilo u hodniku, označavajući kraj stanke za ručak.
“Znaš što”, rekao sam. “Zašto ne bi ostajala nakon nastave na dodatnim
satovima crtanja? Moći ćemo razgovarati, razraditi plan za popravljanje tvojih
ocjena. Ti si nadarena umjetnica, Emma; ako se oboje malo potrudimo, tvoji će
radovi biti spremni za školsku izložbu ove godine.”
“Stvarno?” rekla je, lica ozarenog zbog komplimenta. “Mama je znala izlagati
svoje crteže, bili su i na zidovima obrtničkog centra na Merseaju.”
“Eto vidiš; očito je da si naslijedila svoj talent od nje.” Nasmiješio sam se. “A
sada, pokret. Ne želiš valjda zakasniti na svoj idući sat.”
Gledao sam je dok je odlazila, korakom koji je postao lagan zbog mojih riječi.
Njezin očaj bit će gorivo našeg tek propupalog prijateljstva. Osjetio sam kako se

~ 25 ~
 Knjige.Club Books

u meni budi slast iščekivanja. Dobro sam joj nabacio mamac, sad je još samo
trebam izvući.

~ 26 ~
 Knjige.Club Books

9. POGLAVLJE

ALEX

2017.

“Čestitam, Alexe - nedostajat ćeš nam ovdje.” Charles me čvrsto primio za

ruku, a njegovo grubo lice privremeno je rasvijetljeno smiješkom. Njegovo
veselje pokazalo mi je da su njegove dobre želje iskrene i uzvratio sam mu
osmijeh, osjećajući istinsku nadu u vezi s budućnosti. Šteta što njegov brak s
mojom šogoricom nije uspio. Srećom, on nije dopustio da njegovi privatni odnosi
odrede njegovo držanje prema meni.
“Hvala ti. Čekam ovo već dugo”, rekao sam. To što je direktor odjela u Leedsu
dao otkaz, meni je došlo u pravi čas.
“Izgleda da si stvoren za tu ulogu. Čujem da si već prodao svoju kuću?”
“I spremam se kupiti drugu”, rekao sam, jedva vjerujući da ću zaista uskoro
moći odbaciti taj mlinski kamen s vrata. Uz tresak po leđima, Charles mi je rekao
neka danas završim ranije, ionako dolazi vikend. Ovaj put se, napokon, nisam
protivio. Odradio sam ovdje dovoljno neplaćenih sati da bih imao pravo na
pola slobodnoga dana da sredim svoje stvari. Imao sam mnogo posla i nadao sam
se da ćemo moći odseliti čim Mark i Kirsty stave potpise na ugovor. Suzio sam
izbor našeg novoga doma na dva vrlo obećavajuća mjesta i htio sam nagovoriti
Emmu da odemo u Leeds na razgledanje. Obje kuće bile su prekrasne:
četiri spavaće sobe, blistave dizajnerske kuhinje i mnogo prostora za Jamieja da
trči. Nisam mogao dočekati da ga izvučem iz našeg trošnog doma na Merseaju.
Emma je znala govoriti kako nam obližnja plaža nadomješta nedostatak prostora
u kući. Istina je da je Jamie jako volio loviti rakove, pretraživati najnovije
lokve na plaži da vidi što je novoga izbacilo more. Kući bi se vraćao blistavih
očiju, jezik bi mu se pleo od brzine kojom bi pokušao ispripovijedati svoje
avanture toga dana. Tješio sam se time da će u Leedsu za njega biti znatno boljih
mogućnosti dok bude rastao, a na more ćemo moći odlaziti tijekom blagdana.
Od ranih dana moja je budućnost bila isplanirana. Htio sam imati uspješnu
karijeru, sretan brak i, iznad svega ostalog, dijete. Nije bilo lako postići ovo što
imam sada, ali dok sam izlazio iz automobila na parkiralištu, sa suncem koje mi
je grijalo leđa, osjetio sam se istinski blagoslovljenim. Potpuno je prirodno željeti
veći dom i to bliže mojoj majci koja stari. Srećom, Emma voli moju mamu i
ponaša se prema njoj kao da je njezina rođena. Bit će joj teško ostaviti trgovinu,
ali ona je sjajna poslovna žena i otvaranje nove podružnice mogao bi biti dobar
korak za nju, nešto čime se može okupirati. Zašto se onda, sad kad se svi imamo
čemu veseliti, drži tako rezervirano?

~ 27 ~
 Knjige.Club Books

Reći Emmi bilo je lakše nego što sam očekivao. Čak se složila da odemo u
Leeds pogledati kuće. Ali umjesto da me umiri, njezino previše mirno držanje u
meni je probudilo još veću brigu. Uvijek je majstorski skrivala emocije, nesebično
pazeći da svojim problemima ne optereti druge. Zato sam išao za njom kad
je jutros u tri tiho otišla iz naše spavaće sobe. Mrzim je špijunirati, ali znao sam
da sam riskirao onako požurivši prodaju kuće. Promjena rutine Emmi bi mogla
biti dovoljna da je prebaci preko ruba. U bilo kojem trenutku mogu očekivati
relaps, a njegov učinak na našu obitelj može biti razoran. Dok sam osjećao
kako se pokraj mene u krevetu sinoć okreće i vrpolji, pojavila mi se misao da su
se kotačići možda već pokrenuli. Ipak, nisam više bio u stanju živjeti poluživotom
u strahu da ću reći ili napraviti nešto što će nju uznemiriti. Jednom mi je rekla da
bilo što može biti okidač kad je u lošoj fazi - i probuditi ponovno onaj glas iznutra.
Ali, koliko sam ja vidio, taj glas se stišao nedugo nakon što je Jamie rođen. Kažu
da te roditeljstvo učini manje sebičnim. Za nas, naš dragocjeni Jamie bio je iskra
nade. Emma je imala čudno djetinjstvo, toliko drukčije od mojeg, i dugo mi
je trebalo da uopće prihvatim sve što je prošla. A da nas ja nisam pogurnuo u
smjeru selidbe, zauvijek bismo ovdje zapeli i kajanje bi mi izjelo dušu.

~ 28 ~
 Knjige.Club Books

10. POGLAVLJE

EMMA

2017.

Ključevi quada bili su hladni i oštri u mojem dlanu. Bio je to tatin motor. Kao
i sve ostalo, nakon smrti ostavio ga je meni. Njegovo bolno umiranje uslijedilo je
nakon što je proveo život pušeći jednu cigaretu za drugom. Nakon što nas je
mama ostavila, prestao je mariti je li živ ili mrtav. Njoj su bile tek dvadeset i dvije
kad je upoznala mojeg oca, mnogo starijeg od nje. Kao samohrana majka, bez
kontakata s vlastitom obitelji, sama samcata borila se podižući Theresu. Tata ih je
obje doveo kući na otok Mersea. Ali njihov brak nije bio sretan. Tata je znao reći
kako je mama takvoga duha da se ne da ukrotiti. To je ta njezina ciganska krv,
govorio je, odvukla ju je žudnja za novim horizontima. Navlačeći čizme, odbacila
sam te misli, tjerajući se fokusirati na zadatak koji je bio preda mnom. Glava mi
je bila puna duhova prošlosti. Bilo je čudo što uopće mogu normalno
funkcionirati. Sjela sam na motor, snažno je zabrujio poda mnom. Budući da me
Theresa pokrivala, imala sam nekoliko sati prije no što pokupim Jamieja iz
igraonice. Zakopčala sam jaknu dok sam zabrinuto promatrala nebo. Bisernosivi
oblaci valjali su se iznad mene, trbuha punih neprolivene kiše. Moram biti
brza. Imat ću samo jednu priliku.
Vjetar me peckao po obrazima dok sam s motorom poskakivala po grbavoj
stazi, prsti su mi čvrsto stezali ručke upravljača. Vozila sam kroz krajolik,
hladnoća je nalazila svoj put niz moja leđa. Pratio me snažan déjà vu. Zemlja,
neobrađena i zapuštena, pala je plijenom pustošenja vremena. Duge stabljike
ambrozije rasle su uz stazu: masa umirućih žutih cvjetnih glavica i nazubljenih
listova ljuljala se u zadnjem plesu ove sezone. Rastvorila sam usnice kako bih
kušala blijedi poljubac soli u zraku. Moj odnos s Merseajem bio je odnos čudne
ovisnosti. Nije mene držala ovdje samo želja da zaštitim dokaz onoga što sam
počinila. Nije bilo važno kamo ću odseliti - znala sam da će ovo neobično,
sablasno mjesto biti dio mene ma kamo otišla.
Smanjila sam gas kad se na vidiku pojavio veliki hrast na granici naše zemlje.
Maglica se nakupila oko njegovih golih grana, zatirući boju iz svijeta. Trbuh mi
se stisnuo i udahnula sam oštri zrak, još više usporavajući motor. Nisam bila
spremna za ovo. Moja lopata zaklepetala je straga kad sam naletjela na kvrgu na
putu, još jedan podsjetnik na ono što sam učinila. Duboko udišući, prošaptala sam
mantru da ometem misli koje su mi počele divljati u glavi. “Mogu ja to, mogu ja
to”, mrmljala sam u očajničkoj molitvi.

~ 29 ~
 Knjige.Club Books

Prije no što sam ugasila motor, quad sam okrenula prema kući da budem
spremna za brzi bijeg. Povukla sam konop i odvezala lopatu sa stražnjeg nosača.
Zašto sam je sačuvala? Lukeov DNK sigurno je još uvijek ulijepljen u metal, u
drvenu dršku. Možda sam je ostavila zbog podsvjesne želje da budem
razotkrivena? Da su se barem stvari drukčije odvile. Uhvatila sam se te misli
dok je iskrsavala i upitala se jesam li to stvarno mislila. Osjećala sam samo
olakšanje zbog činjenice da Lukea više nema. Ta mi je spoznaja davala snage da
izdržim. I dalje sam točno znala gdje sam ga zakopala i razmicala sam granje dok
nije ostalo ništa osim čistoga jarka koji ću prekopati. Bilo je nešto konačno u
ovom trenutku i srce mi je lupalo u grudima dok sam se odupirala porivu da bacim
lopatu i pobjegnem. Prišla sam jarku, očekujući da će me dočekati vonj smrti, ali
osjetio se samo miris vlažne mahovine i trulog lišća. Koža mi se naježila i
natjerala sam se prionuti na posao. Gurnuvši vrh lopate u zemlju, izbacila sam
grumen, pa ponovila slične kretnje sve dok me ramena nisu zaboljela - baš kao
što su me boljela i onog dana. Očekivala sam da će svaki čas proviriti komadić
bijele tkanine, krpica s vremenom istrošene jakne. Ali nije bilo ničega. Kopala
sam dublje. Svakako bi se dosad već nešto trebalo pojaviti? Odjeća, cipele, kost?
Spuštajući se na koljena i dlanove, ukopala sam prste u zemlju. Nisam znala kako
ću podnijeti ponovni pogled na tijelo. Ili ono što je od njega ostalo. Znoj mi je
natopio kožu i podignula sam ruku da zataknem natrag pramen kose koji mi se
vlažan lijepio za lice. Ovo je bila najgora vrsta mučenja, ali natjerala sam se da
nastavim.
Pola sata kasnije u nevjerici sam zurila u plitki grob bez tijela. Jesu li ga
životinje nekamo odvukle? Sjećam se kako su mu cipele virile iz zemlje. Gdje su
one? Nešto je moralo ostati. Bacila sam pogled na sat i uzdahnula shvativši koliko
je sve ovo trajalo. Morala sam se otuširati, presvući i otići po Jamieja.
Skidajući rukavice, ostala sam gledati u crvene, napuhane žuljeve koji su mi se
stvorili na rukama. Tek tad sam osjetila da me bole. Sve to ni za što. Grlo mi se
stisnulo dok se druga emocija probijala na površinu. Panika. Nije bilo sumnje da
se nalazim na točnom mjestu. Luke je bio mrtav. Ja sam ga ubila.
Pa kako je onda nestao?

~ 30 ~
 Knjige.Club Books

11. POGLAVLJE

LUKE

2002.

Ispravio sam leđa sjedeći za svojim stolom. Roditeljska večer bila je pomalo
gnjavaža jer sam se svog slobodnog vremena odricao da bih pričao s mamama i
tatama o temi za koju su rijetko bili zainteresirani. Ali bila je jedna učenica o kojoj
sam jedva čekao doznati više. Namjerno sam sastanak s njezinim ocem ostavio za
kraj tako da imam vremena koliko god bude trebalo. Ipak, kad je zadihani, mršavi
muškarac ušao u moju učionicu, morao sam se zapitati jesam li nekako pobrkao
termine. Ne može ovo biti Emmin otac... Emma mi je kazala da je njezin
otac bolestan, ali svejedno sam očekivao malo egzotičniju pojavnost. Dopustio
sam svojoj mašti da poleti sa mnom; starac koji je upravo klimao prema meni sad
me je tvrdo prizemljio. Roditelje sam ohrabrivao da dođu s djecom, da ih malo
provedu po školi i čuju o čemu razgovaramo na sastanku. Ali Bob Hetherington
bio je sam, i pitao sam se je li se Emma previše sramila da bi došla s njim. Njegova
visoka figura bila je lagano pognuta, lice mu je bilo blijedo kao da je na umoru.
Duboke bore na njegovu licu govorile su o vremenu provedenom na otvorenom.
Polako, prišao je mojem stolu, hodajući s toliko dostojanstva koliko je
uspio smoći. Jak miris pastila protiv kašlja osjetio mu se iz daha dok mi se
predstavljao, hropćući u rupčić prije no što mi je pružio ruku.
Nakon što me pustio da mu ispričam kako Emma napreduje u nastavi, otpio
je gutljaj vode koju sam mu ponudio i prekrižio je noge. “Došao sam ovamo bez
Emme jer sam želio otvoreno razgovarati s vama”, rekao je. “Sva je živnula
otkako ste vi preuzeli katedru. Želim vam zahvaliti za sve što ste učinili.”
“Samo radim svoj posao”, odgovorio sam iako sam znao da vrijeme koje
provodim s njegovom kćeri daleko nadilazi opis mog posla.
“Mnogo mi to znači”, rekao je g. Hetherington, spustivši pogled na svoj rupčić
koji je čvrsto stiskao rukom. “Ne znam jeste li to znali, ali moja supruga Isobel
napustila nas je prije nekoliko godina.” Izgovorio je to uz blago odmahivanje
glavom. “To je jako utjecalo na Emmu. Imala je neke... probleme. Liječnici
su kazali da je to povezano s tjeskobom. Nastojao sam držati je na oku, paziti da
s njom sve bude O. K.”
Suosjećajno sam kimnuo. Ravnateljica škole, gđa Pritchard, upoznala me s
razmjerima Emminih problema nakon što sam se poduzeo toga da doznam što
više mogu o njoj.
Bob je podignuo rupčić k ustima i još malo hroptao kašljući. “Da, oprostite”,
rekao je, “ne mislim baš da će Emma pokoriti umjetničku scenu. Ona je već
~ 31 ~
 Knjige.Club Books

odlučila studirati menadžment kad završi školu. Ali znam da se s njom bavite
nakon nastave i da dolazi k vama tijekom pauza za ručak.”
Osjetio sam oštar val panike kad je spomenuo naše privatne sastanke. Zadnjih
nekoliko tjedna Emma je donosila stare skice svoje majke, pokušavajući
podražavati njezin stil. Puštao sam Emmu da krivuda kako god hoće, ne bih li je
navukao, ali čini se da je ona uključila i svojega oca u naša mala druženja. Hoće
li me on prijaviti? Reći sve ravnateljici? Nisam učinio ništa loše - barem ne još.
Čvršće sam stisnuo kemijsku olovku koju sam držao u ruci. Ako sad g.
Hetherington odluči od ovoga raditi nekakvu situaciju, onda bi mi se život mogao
jako zakomplicirati. Uložio sam mnogo vremena u to da Emmu izdvojim sa
strane, obećavajući sebi da će se pokazati vrijedna tog truda, ali sad više nisam
bio siguran.
“U svakom slučaju”, nastavio je, nadglasavajući žamor učenika s hodnika.
“Samo sam vam htio zahvaliti. Nadam se da vam ona ne smeta previše. Primijetio
sam da je mnogo manje... zabrinuta otkad ste vi počeli predavati.” Uzdahnuo je.
Izdisanje je bilo popraćeno novim kašljanjem. “Ja sam bio pomalo
izgubljen, podižući dvije djevojke sam, a moje zdravlje nije baš dobro, kao što i
sami vidite.” Izvlačeći novi papirnati rupčić iz džepa, obrisao je usta prije no što
je nastavio. “Tizzy - to je Emmina sestra - više ne stanuje s nama, a Emma većinu
večeri provodi u svojoj sobi. Sada kad znam da ima s kime porazgovarati i
samome mi je lakše.”
Kimnuo sam, puls mi se vraćao u normalu. Emma mi je rekla da ima sestru i
da se zbog nekakvog neslaganja odselila. Stvarno je bila izgubljena, usamljena
mala duša - što je bilo odlično jer sad se počela pouzdavati u mene. Znao sam po
vlastitoj sestri i njezinu mućkanju s dečkima kako radi ženski um i naučio
sam raspoznavati znakove u ranoj fazi. Emma, koja je prva dolazila u razred i
odlazila posljednja, nije me se više mogla ostaviti. Činjenica da je pričala svojem
ocu o našem sve bližem prijateljstvu pokazivala je koliko je bila naivna.
“Drago mi je da se ona osjeća bolje”, rekao sam. “Ja sam uvijek tu ako treba
kakav savjet, ali Emma je pametna djevojka i sama po sebi postaje sve snažnija.
Uvjeren sam da će biti uspješna u bilo kojem području koje izabere.” Želio sam
ga pitati više toga o njezinoj prošlosti, ali odlučio sam ipak zauzdati svoj
interes. Samo je pitanje vremena kad će se Emma u mene zaljubiti. Navesti mlade
žene da mi same dođu u krevet, to mi nikada nije bio problem. Povjerenje je
tražilo mnogo više vremena; moram ga uspostaviti do te mjere da bude spremna
lagati u moju korist ako dođe do nečega.
“Hvala vam, lijepo je to čuti”, rekao je g. Hetherington.
“Cesto spominje svoju majku”, rekao sam, popuštajući iskušenju da doznam
više. “Mislim da je to razlog što je tako privlači umjetnost. Zbog crtanja se osjeća
povezanija s njom.” Uzdahnuo sam zbog kompletnog dojma, preklapajući prste.
“Sebe je smatrala krivom za njezin nestanak, ali prošli smo to kroz
razgovore. Sada se osjeća mnogo bolje u vezi s tim.”
~ 32 ~
 Knjige.Club Books

G. Hetherington premjestio se u stolcu. “Isobel je bila jako nesretna.

Mjesecima je govorila da će otići.” Njegov pogled preletio je preko stropa dok se
nečega prisjećao. “Nije ona bila za majčinstvo. Nije se sa svojom djecom
povezala onako kako to majke inače čine. Onda je počela piti i... pa, recimo samo
da je curama bolje bez nje.” Ustao je, pružio mi opet ruku na pozdrav. Dlan mu je
bio topao i vlažan i morao sam savladavati poriv da obrišem vlastiti dlan o hlače
nakon što smo se rukovali. Nije čudo da je Emma sretna u mojem društvu ako je
ovo jedino što je čeka kad se vrati kući. Drhturavi starac koji broji zadnje dane u
kućici, na zabačenim poljanama istočnog Merseaja. Vidio sam je iz daljine dok
sam pratio autobus kojim je išla kući. Moja ranija iskustva s petnaestogodišnjim
djevojkama pokazala su da one itekako znaju ekonomizirati s istinom. Ali Emma
je bila dobra curica i nije me razočarala. Potrebno joj je samo još nekoliko
dodatnih lekcija o diskretnosti prije nego što nastavim sa svojim planom.

~ 33 ~
 Knjige.Club Books

12. POGLAVLJE

EMMA

2017.

Tanke iglice kiše bole su mi lice dok sam gazila masno lišće i blatnjavu zemlju
da utabam jarak koji sam upravo prekopala. Radila sam na autopilotu, vukući
slomljene grane natrag na mjesto. Dah mi je bio istrzan od napora, brzo sam radila
kako bih kamuflirala tragove. Ledeni vjetar probijao se kroz moju odjeću, prsti na
nogama i rukama su mi trnuli. Misli su mi se vitlale u kaosu dok sam pokušavala
shvatiti što se dogodilo s Lukeom. Do trenutka kad sam se vratila u kuću, imala
sam još samo koju minutu na raspolaganju. Ali nisam očekivala da ću ugledati
svog supruga kad otvorim stražnja vrata kuće.
Ne znam tko je od nas dvoje bio više iznenađen. Šok na Alexovu licu pokazao
mi je kako sam morala izgledati, onako blatne odjeće i raščupane kose. Nije gubio
vrijeme, odmah je počeo s pitanjima.
“Gdje si bila? Zvao sam te. Zašto nisi ponijela mobitel?”
Pogledala sam prema svojem mobitelu na kuhinjskom stolu.
U žurbi da što prije krenem, bila sam ga ostavila ondje. Zamuckivala sam
pokušavajući sklopiti neki odgovor. “Op... oprosti. Otišla sam se provozati na
motoru... Pala sam.”
“Pogledaj si ruke”, rekao je on, prevrćući moje drhtave dlanove. “Krvave su
ti. Puna si blata.”
“Naletjela sam na izbočinu na cesti, pala sam u jarak”, rekla sam s olakšanjem
što imam izgovor za popucane mjehure žuljeva na dlanovima. Alex je zagladio
moju kosu, mršteći se sve više dok mi je proučavao lice. “Dušo, izgledaš kao da
si izvan sebe. Možda imaš potres mozga. Hoćeš da te odvezem u bolnicu?”
“Ne”, rekla sam primajući se čvrsto za naslon stolca i momentalno požalila
zbog toga što su me žuljevi zaboljeli. Još uvijek se nisam mogla pomiriti s onim
što sam otkrila. “Ja... moram po Jamieja u igraonicu.”
“On je u svojoj sobi. Ja sam ga pokupio na putu kući”, rekao je Alex i dalje
me pregledavajući od glave do pete. “Ranije sam završio s poslom i otišao ravno
do trgovine, mislio sam da bismo svi troje mogli do McDonalds'a da se počastimo.
Onda mi je Theresa rekla da si otišla ranije i pokušao sam te nazvati. Baš sam se
zabrinuo kad se nisi javljala.”
“Oprosti”, opet sam rekla i dalje zbunjena. Lice mi se zatezalo na mjestima
gdje se osušilo blato. Maknula sam šal s kose koja je bila divlja i zamršena od
vjetra. “Treba mi tuš. Brzo ću ja.”

~ 34 ~
 Knjige.Club Books

“Kupio sam nešto za jelo”, rekao je pokazujući prema mikrovalnoj. “Ostavio

sam ti na tanjuru. Hoćeš li da ti ugrijem? Mogu ti napraviti nešto zdravije ako
hoćeš.”
“Već sam jela”, bezizražajno sam izgovorila. “Možemo pričati o preseljenju
kad se presvučem. Mogao bi mi pokazati kuće u Leedsu na koje si bacio oko.”
Njegovo se lice rasvijetlilo i čestitala sam sebi što sam se sjetila čime ću mu
skrenuti pozornost. Provirila sam u Jamiejevu sobicu u prolazu. Vlažne kose, već
je bio okupan i odjeven u pidžamu i sjedio je na krevetu, okružen vojskom
medvjedića dok je listao svoju novu knjigu o Vatrogascu Samu. Zna on biti
introvertirana mala duša, uživati u vlastitom društvu kad ga primi
takvo raspoloženje. Tiho sam se maknula s vrata, uhvativši svoj odraz u zrcalu u
hodniku: da me ovakvu vidi, samo bi se uznemirio.
Stajala sam pod tušem, voda obojena od blata i krvi vrtložila se na odvodu.
Dlanovi su mi gorjeli kao opečeni vatrom dok sam šamponirala kosu. Prevukla
sam sapun preko oblina svojega tijela, osjećajući kako se javlja poznati osjećaj
tjeskobe. Opet sam se udebljala; mogla sam osjetiti. Koliko god se trudila,
svejedno mi se primalo. U glavi sam izbrojila kalorije koje sam unijela
ovoga tjedna u odnosu na vježbe koje sam napravila da ih potrošim. Nedovoljno.
Nikad nije bilo dovoljno vježbanja. Ispustila sam sapun, psujući samu sebe što
sam dopustila da me moje samoomalovažavanje ponovno obuzme. Koliko
egocentrična mogu biti? U trenutku poput ovoga trebala bih se fokusirati na
svoju obitelj i na to kako da nas izbavim iz kaosa koji sam stvorila. Reći ću Alexu
da sam htjela baciti još jedan, posljednji pogled na naše zemljište. Trebala sam
biti zadovoljna: prema onome kako je jarak izgledao, nitko ga nije taknuo već
dugo vremena. Bilo je gotovo.
Poznati glas javio se u mojoj glavi. Koga ti to zavaravaš? Trebala si kopati
dublje. Nikad neće biti gotovo, to znaš i sama. Iscijedila sam malo regeneratora
na kosu, vlastite misli stiskale su me poput pitona, jako i sve jače, sve dok nisam
pomislila da ću puknuti. Lica podignuta prema glavi tuša stajala sam pod oštrim
vrućim mlazovima, nesposobna disati dok sam pokušavala shvatiti što se točno
dogodilo onog dana. Luke je bio mrtav. Mrtav mrtvacat. Ali ako je nekim čudom
preživio... Srce mi je poletjelo u grlo. Ne može biti živ. Osim toga, nije on bio
tip koji bi me jednostavno pustio na miru. Mi smo predaleko od puteva kojima
prolaze šetači da bi se neki takav mogao zateći na našoj zemlji i slučajno ga otkriti
- čak da je netko i naišao, tamo su i dalje stajali znakovi za zabranu prolaza koje
je postavio moj otac po ogradi imanja. Ali ja jesam kopala dovoljno duboko da ga
nađem. Gdje je onda on? Je li zaista moguće da je još uvijek bio negdje ovdje i
čekao pravi trenutak da se vrati? Umalo sam iskočila iz vlastite kože kad je Alex
pokucao na vrata kupaonice.
“Je li sve u redu unutra?” Glas mu je bio prigušen, prožet brigom.
Uhvatila sam zraka prije no što sam mu odgovorila, gaseći vodu i dohvaćajući
kupaonski ogrtač s kuke na zidu. “Dobro sam, dolazim za minutu.” Uzdahnula
~ 35 ~
 Knjige.Club Books

sam, priželjkujući da moj suprug konačno prestane osjećati potrebu motriti svaku
minutu mojega dana.
“Pripremio sam ti slatki čaj. Nemoj da se ohladi.”
Prolazeći češljem kroz kosu, navukla sam par starih traperica i široku pletenu
vestu. Jedva da sam išta danas pojela i moj prazni želudac se bunio. S
dobrodošlicom sam prihvatila tu neugodu. Od nje sam se osjećala uzemljenom,
živom.
Vrućina se širila s našeg štednjaka u kuhinji i pijuckala sam čaj u malim
gutljajima, zamišljajući kako tekućina s puno šećera natapa moj sustav.
Punomasno kravlje mlijeko i najmanje tri žličice šećera, sudeći po okusu. Htjela
sam napraviti grimasu, ali primijetila sam da me Alex pomno promatra, lica
nabranog od zabrinutosti. Napokon se s razlogom brinuo. Moje stare navike
počele su dizati glavu, a ja sam se osjećala nemoćnom da ih spriječim.
“Mislim da znam što je s tobom”, rekao je, prateći prstom duboke ureze u
našem debelom kuhinjskom stolu od hrastovine.
Srce mi je propustilo otkucaj. Je li me pratio? Jesam li nešto rekla u snu?
Druga emocija javila se u meni. Olakšanje. Nosila sam ovaj teret tako dugo
vremena. Možda bi Alex mogao pomoći. Činjenica da nakon svega i dalje sjedi
tu pokraj mene, govori sama za sebe. Možda sam trebala imati povjerenja u njega
i odavno mu reći istinu.
“Riječ je o tvojoj majci, zar ne? Bojiš se, ako odselimo, da neće znati gdje da
te traži.” Pružio je ruku preko stola, dodirujući svojim prstima moje. Njegov
vjenčani prsten zasvijetlio je pod zadnjim zrakama umirućeg sunca što je dopiralo
kroz kuhinjski prozor. Osjetila sam kako mi drhti donja usnica. Suze su
mi napunile oči dok je još govorio, a on mi je stisnuo ruku, toplina njegova dodira
pružila mi je kratkotrajnu utjehu.
“Razmišljao sam”, rekao je. “Mogli bismo uzeti privatnog detektiva da je
pokuša naći. Trebamo misliti i na Jamieja. On ima i drugu baku. Zar ne bi bilo
lijepo da je upozna?”
Usne su mi se razdvojile dok sam u nevjerici otpuhivala. To je bilo zadnje što
sam očekivala da će reći. Spoznaja da sam sama sa svojim problemima ponovno
me pogodila. Sama se moram nositi s posljedicama onog što sam učinila.
Razočaranje je nahranilo moju gorčinu. Zar nemamo već dovoljno problema i
bez toga da moju mamu miješamo u sve ovo? Duboko sam udahnula i pokušala
mu objasniti. “Bila sam očajna kad je mama otišla. Svakako, nije bila savršena.
Bila je temperamentna i ćudljiva, a kad je pila, istresala bi svoj gnjev na mene.
Ipak sam je voljela.” Spustila sam glavu dok su se dvije debele suze kotrljale niz
moje obraze i kapnule na vestu. Povlačeći ruku, potapkala sam oči salvetom. “Ali
ne želim je više vidjeti. Ne bih mogla podnijeti da me ponovno napusti. Ne želim
to napraviti Jamieju.”

~ 36 ~
 Knjige.Club Books

“Ne mogu ni zamisliti kako ti je bilo”, rekao je Alex. Dok je govorio, mogla
sam vidjeti odraz vlastite povrijeđenosti u njegovim očima. Bile su tamne, kao i
moje, ali njegove su bile otvorene i iskrene. Kako bih mu mogla reći za Lukea
znajući koliko on lako osjeća moju bol?
Kiša je zasipala prozor poput sićušnih smrznutih strelica, svjetlost sunca
dosad se posve povukla. Ustala sam i upalila lampu.
Htjela sam ići gore Jamieju. Trebalo mi je da ga zagrlim, udahnem njegov
dječji miris. Ali i Alex je izgledao izgubljeno poput djeteta i najednom sam
osjetila navalu ljubavi.
Stojeći iza njega, stisnula sam mu rame. “Znam da pokušavaš sve popraviti i
to baš i volim kod tebe. Ali Jamie već ima divnu baku. Najbolje da na tome i
ostanemo, ha?”
Spominjanje njegove majke izvuklo je Alexu osmijeh na lice. “Mama ne
može dočekati da se doselimo. Ali ne bih htio s nama donositi naše probleme.
Ako nije Isobel to što te drži ovdje, što je onda posrijedi?”
Tišina se spustila, zlokobna i odurna dok sam se hrvala sa svojim mislima.
Ovo mi je prilika. Trebam mu reći sada ili nikada. Osjetila sam kako mi se grlo
stišće dok sam slijegala ramenima u odgovor. “Ništa. Samo sam se htjela
pozdraviti s imanjem. Prošlo je prilično vremena otkad sam vozila quad i malo
sam ispala iz forme. Neće se ponoviti.” Usprkos mojim ohrabrujućim riječima,
mogla sam osjetiti kako se novi sloj straha taloži u meni. Koliko ću još dugo ovo
moći držati za sebe?
“Jesi li sigurno O. K.?” rekao je Alex, gledajući me odozdo dok me je primao
za ruku.
Nisam bila.
“Jesam”, promrmljala sam, silom tjerajući kuteve svojih usana da se podignu
u zategnut osmijeh. “Hoćeš li mi pokazati one kuće?”

~ 37 ~
 Knjige.Club Books

13. POGLAVLJE

EMMA

2017.

Dok sam se šuljala kroz hodnik, osluškivala sam svaki, i najtiši zvuk.
Propuhujući kroz rogove krova, vjetar je bivao sve jači i javio se tresući našim
ulaznim vratima. Pitala sam se kako bi bilo živjeti u novoj kući koju mi je suprug
pokazao. Vrijeme će sigurno biti milostivije nego ovdje. Naš sadašnji dom često
je na udaru oluja, ovako usamljen na čistini. Pritežući kućnu haljinu oko sebe,
otapkala sam u kuhinju i upalila lampu. Tako je bilo intimnije nego s optužujućim
svjetlom žarulje sa stropa. Samo malo ću, rekla sam samoj sebi, znajući negdje
duboko da me je ovamo dovukla moja kompulzija, a ne potreba za kolačem.
Moj poremećaj prehrane bio je moj stalni pratitelj koji je izranjao u
razdobljima stresa. Kao debeljuškasto dijete, stalno sam slušala majčine prijekore,
što me dovelo do toga da utjehu tražim u hrani. Sad sam zadobila kontrolu putem
ciklusa koji se sastojao od izgladnjivanja, prejedanja i čišćenja, kad god bi se stres
ponovno pojavio. Bilo je teško imenovati to što sam nosila u sebi. Bulimija se
činila kao preslaba riječ da sve to pokrije.
Bešumno sam kliznula do hladnjaka i otvorila vrata. Jako sam se trudila
oduprijeti iskušenju budući da sam gladovala cijeli dan. Govorila sam sebi da je
bol praznoga želuca dobar za mene. Davao mi je osjećaj da imam kontrolu. Ali
sada me je primamljivi sjaj otvorenog hladnjaka vukao k sebi, očima
sam prebirala hranu koju sam kupila ranije tog dana. Kolači puni škroba, sokovi
s mnogo šećera i pločice čokolade skrivene u ladici za povrće, sve spremno za
moju ponoćnu gozbu. Što god se dogodilo danas, znala sam da će me čekati kad
se vratim kući. “Samo jednu krišku”, šapnula sam sebi, osjećajući kako mi se slina
skuplja u ustima pri pogledu na svježi kremasti kolač. Kao da će to što naglas
izgovorim te riječi nešto značiti. Više nisam imala kontrolu. Nakon što sam se
ovako izgladnjela, bilo je neizbježno da će uslijediti prejedanje. Nije imalo smisla
opirati se. Zatvarajući hladnjak laktom, odložila sam kolač s čokoladom
i višnjama na kuhinjski pult. Oči su mi se raširile, uzbuđenje je raslo na pomisao
o ljepljivoj supstanciji koja će mi uskoro obložiti grlo. Tanjur mi nije trebao. Za
takve formalnosti sada nije bilo potrebe. Vadeći nož iz ladice, odrezala sam
povelik komad. Prvi zalogaj bio je blaženstvo. Sklopila sam oči uživajući u
predivnom umaku od višanja i kremi koja se topila u mojim ustima. Progutala sam
zalogaj, hitno mi je trebao novi. Tekstura je važna kad krene izlaziti iz mene.
Gusti biskvit imao je poseban zvuk kad bi pogodio zahodsku školjku. Oblizala
sam prste, ne skidajući oči s kolača. Jedva da sam i disala dok sam rezala veću

~ 38 ~
 Knjige.Club Books

krišku. Stenjući od užitka, ubacila sam drugi komad u usta. Kod trećega više se
nisam zamarala ni nožem, kopala sam prstima dok nisam sve pojela. Trebalo mi
je još. McDonald's koji je Alex donio kući, čokoladice, samo sam nastavljala dok
nisam počistila sve redom. Ne bih mogla prestati ni da sam željela. Sve sam
isprala s hladnim gaziranim pićem, podrignuvši da napravim mjesta u svojem sve
većem trbuhu. Na kraju, kad više nije bilo ničega, preklopila sam praznu ambalažu
da je spremim u kantu za reciklažu. Ali moji su pokreti bili tromi i bolni. Nagnula
sam se preko pulta, glava mi je bila teška. Koža na trbuhu bila mi je zategnuta
kao na kožnoj lopti, napuhanoj pred pucanje. Glas je vrištao u mojoj glavi. Što si
to napravila, svinjo odvratna? Pogledaj na što sličiš, kako tvoj suprug podnosi
biti u istom krevetu s tobom? Pojurila sam prema zahodu, spremna za svoj sljedeći
potez. Bit će bolno jer to neko vrijeme nisam radila pa više nemam automatski
refleks, što znači da ću morati gurati prste niz grlo. Znala sam da sigurno izgledam
strašno patetično, ali na neki čudan način, osjećala sam neku utjehu u blizini svoje
stare prijateljice. Na bulimiju sam se mogla osloniti čak i u najgorim vremenima.
Nisam čula kad je Alex došao u kuhinju i svakako ga nisam čula kad je stao
na vrata zahoda. Nakon što sam počistila kuhinjski pult, odabrala sam onaj zahod
pokraj spremišta u stražnjem dijelu jer je najdalje od naše spavaće sobe. Tek kad
sam isprala zahod treći put, čula sam ga kako se meškolji ispred vrata. Srce mi je
ustreptalo. Unatoč mojem starom triku ostavljanja vode da curi iz slavine, izgleda
da me čuo kako povraćam. Jednom, dvaput, tri puta: morala sam nastavljati sve
dok i posljednja mrvica hrane ne bi bila izbačena.
“Emma?” šapnuo je, kuckajući noktom po vratima.
Obrisala sam sluzavu slinu s brade. “Što je?” Glas mi je bio izgreben i loman
dok sam se držala za školjku, s kosom koja mi visi oko lica. Poznati osjećaji
samoprijezira i gađenja vratili su mi se. Osjećala sam se iznureno, kao da sam
odradila devet rundi u boksačkom ringu.
“Dušo, možeš li izići? Moram popričati s tobom.” Alex je govorio blagim
glasom, riječi su mu bile nježne i ohrabrujuće.
“Na zahodu sam. Izlazim za sekundu.” Krivnja me preplavljivala dok sam
gledala na sat. Jedan u noći. I on i ja sutra smo imali slobodno, ali on je sigurno
bio jako umoran od posla. Što uopće radi iza tih vrata? Prevrće očima? Žali što
me je ikada sreo? Nitko nije od njega tražio da hoda za mnom po kući. Ali ta
misao bila je kratkog daha. Pratio me jer se brinuo. Sad je potrebno da ja utješim
njega, da pronađem uvjerljivu izliku za svoj noćni manevar. Bi li mi povjerovao
ako mu kažem da mi je bilo loše? Sumnjala sam. Lagala sam mu o svojoj bolesti
od dana kad smo se upoznali. Ne mogu reći da sam bila potpuna mršavica.
Zapadala sam u faze izgladnjivanja i prejedanja u međuvremenu. Mjeseci bi prošli
prije nego što se javi sumnja. Ali Alex je znao što ja radim. Znao je što su mi
okidači. Otvorila sam kupaonski prozor da izvjetri kiseli miris neprobavljene
hrane. Prozor se treskom otvorio pod silovitim udarom vjetra. Zadržala sam dah,
s olakšanjem utvrdila da je staklo ostalo čitavo. Dok sam četkala zube, fokusirala

~ 39 ~
 Knjige.Club Books

sam se na dobrodošli hladni zrak izvana i izbjegavala svoj odraz u zrcalu iznad
umivaonika. Preplavio me drugi val srama. Pogledaj čemu sličiš, svinjo mala. Oči
su mi poletjele gore i ja sam na trenutak vidjela svoju kosu stisnutu u šaci moje
majke dok me prisiljavala da se gledam u zrcalu. U mene je zurilo moje
jedanaestogodišnje lice, uplakano i crveno dok mi je drugom rukom stiskala
punašne obraze. Čokolada mi je bila razmazana oko usta: dokaz mojega grešnoga
čina. Njezin je dah bazdio na alkohol, pijani joj je glas odjekivao, stiskala me je
sve jače dok je vikala da sam pohlepna prasica. Imala je pravo. Ružičastog lica i
sva u znoju, izgledala sam upravo tako.
Četkica za zube mi je ispala u umivaonik i trgnula sam se iz sjećanja.
Protrljala sam obraze i dalje osjećajući fantomski stisak njezinih prstiju na svojoj
koži. Ali kad sam podignula pogled, vidjela sam drugu sliku, odraz lica izvana.
Luke, okupan mjesečinom zurio je kroz naš kupaonski prozor, lice mu je bilo
izmučeno i blijedo kao onda kad sam ga zakapala. Htjela sam vrisnuti, ali zvuk
mi je zapeo u grlu i pomislila sam da ću se ugušiti. Bila sam paralizirana strahom.
Najednom, dah mi se vratio. “Ne!” kriknula sam, okrećući se naglo otvorenom
prozoru. Srce mi je divlje udaralo dok sam se okretala da se suočim s njim, s
lešom čovjeka kojeg sam ubila. Trepnula sam da bolje vidim, ukopana u mjestu.
Nije bilo ničega tamo. Ništa osim mjesečine koja je blistala i zavijanja vjetra kroz
kišom išibane grane drveća. Skočila sam kad je Alex pokucao po vratima, ovaj
put odlučnije.
“Emma, jesi dobro? Otvori mi!”
“Evo me”, rekla sam čvrsto, uzimajući dubok udah i zatvarajući prozor.
Okrutne kakve jesu, moje misli bile su spremne na brzi odgovor. Nema tu nikoga,
glupa debela kravo. Riječi su se pretvorile u smijeh kakav sam previše puta čula.
Drhtavim rukama jedva sam otvorila bravu. Morala sam nešto učiniti. Nisam
ovako mogla dalje. Došlo je vrijeme da kažem svojem suprugu istinu.

~ 40 ~
 Knjige.Club Books

14. POGLAVLJE

LUKE

2002.

Stajala je u dovratku, oprezno iščekujući da je primijetim. Držao sam pogled

uperen prema stolu praveći se da je ne vidim. Neka čeka još koju sekundu, da joj
pokažem tko je ovdje glavni.
Zvono koje je označilo završetak nastave odzvonilo je odavno, a moje seanse
s Emmom nakon nastave odobrila je ravnateljica. Primijetila je pozitivnu
promjenu na Emmi i motrila je pomno i nju i mene, no ja sam masku dodatne
poduke uzeo zato da dobijem njezino odobrenje da budem nasamo s Emmom.
Emma je izgledala povrijeđeno kad sam je poslao od sebe tijekom pauze za
ručak. Nisam si mogao dopustiti da budim ičije sumnje.
S košuljom koja je virila iz suknje i nezavezanim vezicama na cipelama,
njezina pojava zasluživala je dobru grdnju od ravnateljice. Ali meni, meni je
izgledala kao bombončić. Njezina tamna kosa bila je vezana u labavu punđu na
vrhu glave, kovrčavi pramenovi padali su joj oko lica. Kako netko može izgledati
tako provokativno i nedužno u isti mah, to je bilo izvan moje moći poimanja.
Promatrao sam je kao opčinjen dok se igrala s vrhovima kose, provlačeći ih kroz
svoje blago rastvorene usne. Očito stara navika, ali takva koja će svakako privući
moju pažnju. “Uđi”, rekao sam, tek sa sjenkom osmijeha na licu.
Zatvorivši vrata za sobom, sjela je u prvu klupu i poslušala moju uputu da mi
pokaže svoj zadnji rad dok sam sjedao pokraj nje. Sve je to bila predstava; crtanje
je bilo zadnje što mi je bilo na pameti. Još sam se neko vrijeme pretvarao,
govoreći o pokretu i protoku u njezinu najnovijem uratku. Bio sam donio na
sat neobičan izazov: zebu koja je skakutala s jedne na drugu prečku u svojem
kavezu. Zadatak je bio nacrtati je u pokretu, a Emma je sasvim solidno uhvatila
kretnje energične ptičice olovkom. No činilo se kao da osjeća da je nisam ovamo
pozvao radi dodatne nastave. Kako i ne bi? Privlačnost između nas bila je
neporeciva; polako sam je motao oko malog prsta. Uzeo sam čisti list papira i
položio svoj dlan preko njezine ruke, navodeći grafitnu olovku preko papira. Čuo
sam kako se njezino disanje ubrzalo od topline mojeg dodira.
“Gospodine?” rekla je kad sam maknuo ruku. “Zašto ste me poslali van kad
je bila pauza za ručak? Jesam li učinila nešto pogrešno?” Okrenula je svoje tamne,
sjajne oči prema meni, i bio sam bolno svjestan mjesta na kojem su nam se noge
dodirivale pod stolom.
Bacio sam pogled na zatvorena vrata, uvjerivši se da nas nitko ne vidi. “Ne,
naravno da nisi”, rekao sam smiješeći se. “Radi se samo o tome da ne želim da
~ 41 ~
 Knjige.Club Books

ljudi steknu pogrešnu predodžbu. Ljudi počinju primjećivati da mnogo vremena

provodimo zajedno. Ja sam tvoj učitelj, naposljetku.” U biti, jedini koji je naše
druženje komentirao bio je njezin otac. Možda i jest izrazio zahvalnost, ali morao
sam biti jako oprezan.
“Ali ne radimo ništa loše”, rekla je, dok joj se vrućina razlijevala od ključnih
kostiju do obraza. “Razgovori s vama jako mi pomažu. Bolje jedem, više pazim
na sebe. Zašto bi to kome smetalo?”
Riskirao sam još jedan pogled prema vratima prije no što sam ruku položio
na njezina leđa. Na nekoliko blaženih sekundi ostavio sam je tu, namjerno
zastajkujući preko linije njezinog grudnjaka. Mirisala je kao košarica svježih
bresaka na vruć ljetni dan. Bio sam opijen njezinom blizinom i obećanjem
onoga što dolazi. Ustajući sa stolca, dopustio sam svojim prstima da polako
okrznu njezinu ključnu kost, nesposoban suzdržati se od iskušenja da je još
jednom dodirnem.
“I ja cijenim naše prijateljstvo”, rekao sam. “Ali moramo biti oprezni. Ne bi
to svatko razumio. Potrebno je da budeš vrlo diskretna ako kanimo provoditi
vrijeme zajedno.”
Točno sam vidio kako na njezinu licu nestaje grč tjeskobe i kako se ozaruje
nadom. Kimnula je. “Neću nikome reći ni riječ, obećavam.”
“I mislio sam da ćeš to reći”, rekao sam, odlazeći prema svojem stolu. “I
upravo stoga sam ti kupio mobitel. To je jednokratni, ništa posebno. Možemo slati
poruke jedno drugom kad god poželiš.” Polizao sam usne jer su mi se naglo
osušile. Srce mi je bubnjalo u grudima zbog onoga što su implicirale moje
riječi. Polako. Daj si vremena, podsjetio sam sebe, potičući oprez iz svakoga kuta.
“Također, volio bih da se upišeš za posudbu razredne kamere na tjedan dana.
Znaš, za umjetničke projekte, domaći rad i slične stvari.” Brzo sam nastavio. “Ja
ću rezervirati tamnu komoru, sam ću razviti slike.”
Predao sam joj mobitel u ruku i gledao kako ga je brzo ubacila u torbu. “Budi
oprezna”, rekao sam. “Ne pokazuj ga nikome, čak ni tati. Nikad ne navodi nikakva
imena u porukama. Ja ću znati da si to ti. Ako te ulove s njim, reci da pripada
jednoj od tvojih prijateljica.”
Emma je kimnula. “Izbrisat ću svaku poruku koju pošaljem.”
Nagnuo sam se preko stola i prekrižio noge kod gležnjeva. “Razmišljam,
možda bismo trebali svoje sastanke održavati izvan učionice. Nema ništa loše u
tome ako slučajno naletimo jedno na drugo dok se šećemo, zar ne?”
“Ja sam često u parku Castle preko vikenda, oko dva. Katkada ponesem
opremu za piknik”, rekla je Emma, spremajući svoje crteže prije no što je
prebacila školsku torbu preko ramena. “Onda, čekam da mi se javite?”
Kratko sam kimnuo te otišao do vrata i širom ih otvorio da ona iziđe. Dobila
je dovoljno ohrabrenja za jedan dan. Umijeće zavođenja sastoji se jednako od
navođenja na čin, koliko i od izvršenja čina.

~ 42 ~
 Knjige.Club Books

15. POGLAVLJE

EMMA

2002.

Srce mi je lupalo i širilo toplinu po grudima dok sam ležala u svojem krevetu,
pokušavajući shvatiti što se to danas dogodilo. On je samo jako ljubazan,
prekorijevala sam sebe, želeći da se to moje srce malo umiri. Moji osjećaji činili
su se prevelikima, kao da će me progutati, a mogućnost da se moje prijateljstvo
s učiteljem pretvori u nešto više od platonskoga, suludo me plašila.
Polizala sam usne, usta su mi bila suha. Misli o g. Priestwoodu uvlačile su se
dublje u moju podsvijest, i pocrvenjela sam zamišljajući njegove usne na svojima.
U podlozi, tatin televizor treštao je iz dnevnog boravka i priželjkivala sam da
mogu barem utišati taj zvuk.
Udahnula sam polako, govoreći samoj sebi neka pazim da se ne zanesem. Već
to što sam imala nekoga kome mogu otvoreno pričati o svojim problemima,
olakšalo mi je teret. Ali u zadnje vrijeme sanjarenje mi je kralo usredotočenost.
Zamišljala sam nas dvoje kako se ženimo, sebe kako uzimam njegovo prezime.
Emma Priestwood. Gospođa Priestwood. Gđa E. Priestwood. Ispisivala sam
to redak za retkom, uvježbavajući svoj budući potpis. Razmišljala sam o našoj
djeci, koje ću nazvati Daisy i Teddy, o kući na selu s ogradom od daščica.
Uzdahnula sam, provlačeći prste kroz kosu. Bila je to samo luckasta maštarija.
Ja više nisam bila dijete, a g. Priestwood nije školski dječarac. Trbuh mi se stiskao
u čvor dok sam zamišljala nas dvoje zajedno. Muškarci kao što je on ne
zadovoljavaju se držanjem za ruke i pusom u obraz. On će htjeti pravi poljubac, s
jezikom i sve, možda čak i nešto više. Pritisnula sam dlanove na obraze da
rashladim rastuću toplinu. Kako bi se svi iz razreda smijali kad bi znali koliko
sam neiskusna. Marsha Beckett već je imala seks s dva dečka do sada i bila sam
prilično sigurna kako sam ja jedina cura u razredu koja se nije pošteno ni
poljubila. Naravno, ako ne računamo ono petljanje sa Samuelom Clarkeom iza
garaže za bicikle prošle godine kad mi je pokušao progutati pola lica. Bilo je to
kao da se puž zalijepio za moja usta, slinavo i odvratno, i gurnula sam ga od sebe.
Ali nešto mi je govorilo da g. Priestwood neće biti takav. On je bio muškarac. On
će točno znati što i kako treba.
Mogla bih razgovarati s Tizzy, zar to nije tema za razgovor sa sestrom? Ali
ovih dana sam je jedva i viđala. Osim toga, ne bi ona shvatila. Ne, ne bi to
odobravala. Obrve su mi se duboko mrštile dok sam pokušavala razabrati kakvog
smisla ima sve ovo. Dovela sam se u neko euforično stanje. Nešto a ništa, rekla
bi moja majka, ali meni se činilo veoma stvarnim. Željela sam da se moje
~ 43 ~
 Knjige.Club Books

prijateljstvo s g. Priestwoodom nastavi, ali vidjela sam kako on mene gleda,

osjećala sam leptiriće kad bi mi prstima prešao preko obraza. Nije se tako ponašao
prema ostalim curama, a sve su očajnički željele imati njegovu nepodijeljenu
pažnju. A sad i mobitel... Nisam znala što o tome misliti. Što bi on htio da
mu napišem? Ponekad je bio tako izravan, ali u drugim prilikama postao bi
rezerviran i nezainteresiran. I što se tiče tog nalaženja s njim u Colchesteru, što je
to trebalo značiti? Ja sam se počela oslanjati na njegovo prijateljstvo, no je li on
zaista htio nešto više?
Prigušena vika eruptirala je s nogometnih tribina na televiziji, tatin omiljeni
klub dao je gol. Tata je smatrao da je g. Priestwood na mene imao dobar utjecaj.
Kad bi samo znao. Zaklopila sam oči, dopuštajući da mi slika mojeg učitelja
potpuno obuzme misli. Tihi uzdah skliznuo mi je s usana. Bio je samo sedam ili
osam godina stariji od mene. Nije to neka razlika. Ljudi se zaljubljuju svaki dan.
Ne mogu reći da on meni bilo što nameće, ne tjera me da napravim nešto što ne
bih i sama željela. Izvukla sam svoj mobitel ispod jastuka, onaj koji mi je dao na
satu. Ustreptala od nervoznog iščekivanja, počela sam mu tipkati poruku.

Hvala za današnju poduku, zaista sam uživala. Vidimo se uskoro.

Prst mi je stajao iznad slova X, dok sam pokušavala odlučiti bih li ili ne bih
poslala poljubac. Vragolasti smiješak mi se uvukao na usne. On mi je bio učitelj.
Bih li se usudila? Onda sam se sjetila njegovih očiju kako traže moj pogled i
njegove ruke koja je počivala na mojim leđima. Grizući donju usnicu, dodala sam
X poruci i stisnula slanje. Zagnjurila sam lice u jastuk da priguši hihot i skvičanje
nevjerice. Učinila sam to. Poslala sam poruku svojem učitelju i još dodala pusu!
Novi hihot eruptirao je iz mojih grudi no prigušio ga je jastuk. Zurila sam u
mobitel čekajući odgovor, osjećajući da sam zašla preduboko. Koliko god mi je
bilo zabavno flertovati, znala sam, što se tiče g. Priestwooda, da zaista nisam bila
spremna za nešto više od toga.

~ 44 ~
 Knjige.Club Books

16. POGLAVLJE

ALEX

2017.

“Plašiš me”, rekao sam, osjećajući kako mi se jeza penje uz leđa. Na drhtavim
nogama, Emma mi se pridružila u dnevnoj sobi, oči su joj letjele lijevo i desno.
Već sam je znao suočiti s njezinom bulimijom, ali nisam je još nikad vidio ovakvu
kao danas. “Ne ljutim se ja na tebe, dušo, samo sam zabrinut. Možemo ovo
zajedno riješiti.”
“Ne bi to rekao da znaš.” Govorila je isprekidano. Položio sam ruke na njezina
ramena, neugodno se napevši kad se trznula. Trebao sam obraćati malo više
pažnje. Mrštio sam se prihvaćajući svoj dio krivnje. “Je li to zato što prodajemo
kuću? Jer, ako je tako”, uzdahnuo sam, tražeći prave riječi, “ne moramo to
činiti ako te tako pogađa. Što kažeš na to da napravimo kompromis? Uzet ćemo
veći kredit, tako da možemo zadržati i ovu kuću.”
“Ne želim ja zadržati kuću”, rekla je, umorno i uplakana. “Najradije bih otišla
što dalje odavde.”
Otrgnula je pogled s mojih očiju i glava me je boljela od napora da dešifriram
njezine misli. “Hej, pa ti se smrzavaš.” Uzimajući dekicu s naše kožne sofe,
omotao sam je oko njezinih ramena. Očima sam pomilovao svoju e-cigaretu na
stoliću. Moja ovisnost o cigaretama pokazala se kao nešto čega se teško riješiti, a
u ovom trenutku teže nego ikada. Emma se sklupčala uz mene na sofi, no i dalje
mi nije mogla pogledati u oči. Kuća je oko nas pucketala od siline vjetra. Ovo
mjesto doimalo se kao ukleto i nisam mogao dočekati da se maknemo odavde.
Htio sam natjerati Emmu da razgovaramo o njezinu poremećaju prehrane, ali u
isti mah nisam htio da se još više uznemiri. “Što si vikala u zahodu? Jesi se
uplašila nečega? Je li riječ o tvome zdravlju? Znam da nešto skrivaš od mene.”
“Nije riječ o zdravlju. Radi se o nečem što sam napravila.” Duboko
udahnuvši, podigla je oči k mojima. “Ako ti to kažem, naša obitelj više se neće
moći vratiti na ono prije. U stvari, bolje je da ne znaš. Možemo jednostavno
nastaviti s ovim što smo počeli, prodati kuću i započeti novi život. Ja ću se na
vrijeme nekako sabrati.
Srce mi se uzlupalo. Ja sam bio glava kuće. Nije dolazilo u obzir da okrenem
leđa vlastitoj obitelji. “Samo mi reci. Želim znati.”
“Molim te.” Njezine oči bile su blage i molećive. “Ne treba ti taj teret na
leđima.”

~ 45 ~
 Knjige.Club Books

Uzeo sam obje njezine ruke u svoje. Bile su hladne i nepopustljive, prsti su
joj bili zgrčeni kao da svoju tajnu drži vlastitim šakama. Polako sam joj rastvorio
prste, ispreplićući ih sa svojima. “Nešto smo se zakleli kad smo se vjenčali, sjećaš
li se? U dobru i u zlu. Što god bilo posrijedi, ne može biti baš tako loše.”
Veselo sam se nasmiješio kako bih je ohrabrio. “Pa nitko nije umro.”
Oči su joj se raširile i povukla je ruke.
Njezin užasnuti izraz lica natjerao me da zinem u čudu. “Dovraga, Emma,
hoćeš li mi jednostavno reći što je bilo?”
Pribirući se, osvrnula se oko sebe po sobi. Jamie je čvrsto spavao u svojoj
sobici i ovdje smo bili samo nas dvoje.
“Dobro, smiri se. Reći ću ti, ali mogu ti to ispričati samo jednom. Odgovorit
ću na sva tvoja pitanja, ali na kraju, tako da me nemoj prekidati. Možeš li to?”
Nijemo sam kimnuo.
“Stvar je u tome”, rekla je, “da netko jest umro, a ja sam odgovorna za to.”
Nisam to mogao povjerovati. Emma nije bila ubojica... ili jest?

~ 46 ~
 Knjige.Club Books

17. POGLAVLJE

ALEX

2017.

“Imala sam petnaest kad je to počelo”, rekla je Emma, spuštenih očiju dok je
otkrivala istinu. “Mame nije bilo dvije godine i tata se već bio potpuno povukao
u sebe. Theresa... znaš li da ju je tata zvao Tizzy Sizi jer nikad nije imala mira?
Započela bi raditi neki posao, a onda bi za jedan tjedan dala otkaz. Otišla bi
prespavati kod prijateljice i ne bismo je vidjeli danima. Ali kad je mama otišla,
sve se promijenilo. Tata joj je dao depozit za stan u Colchesteru. Dobila je posao
u nekretninskoj agenciji i zadržala ga. Bilo je to dobro za nju da stane na svoje
noge. Ali ja to nisam tako vidjela u to vrijeme. Stvarno mi je starija sestra bila
uzor, hodala sam za njom kamo god je išla. Kad je presjekla sve spone... osjećala
sam se kao da su me svi napustili, kao da sam prepuštena sebi i nevoljena.”
Pokušao sam zamisliti Emmu s petnaest godina. Vidio sam obiteljske
fotografije natmurene mlade djevojke, ali Emma je imala običaj skrivati ih od
mene. Kao da se bojala da bi njezina prošlost mogla ostaviti mrlje na našoj obitelji.
Ali sad je bilo prekasno za to. Stisnuo sam joj ruku, ne prekidajući
njezino izlaganje.
“Upoznala sam Lukea kad je došao kao zamjena našem starom nastavniku
likovne umjetnosti.” Držala je oči fiksirane na vunenoj deki, nesposobna
pogledati me u oči. “S vremenom, počeli smo razgovarati. Rekao mi je da je imao
teško djetinjstvo. Osjećala sam kao da me on jedini razumije. Sviđao se
svim djevojkama, ali činilo se da njega ne zanima nitko osim mene.” Emma je
prstima cupkala po deki, razdvajajući labavo tkanje dok se prisjećala. “Zbližili
smo se. Osjećala sam da sam posebna jer se takav odrastao čovjek zanimao za
mene.” Kratko me pogledala u oči. “Dao mi je mobitel da se možemo dopisivati
u privatnosti. Onda smo se počeli sastajati u parku Castle. Bilo je lijepo
imati prijatelja. Nije bio nimalo nalik na dečke moje dobi, sve što su oni htjeli bilo
je šlatanje na brzinu iza garaže za bicikle. Lukeu je bilo važno čuti moje mišljenje,
saslušati što imam reći.”
“Ali stvari su se zakomplicirale?” rekao sam, osjećajući krivnju što sam je
natjerao da se prisjeti uspomena koje su joj očito bile bolne.
Emma je odgovorila s dva kratka kimanja glavom. “Bio je tako naporan.
Tvrdio je da riskira sve zbog mene. U mojim očima to je bilo jako romantično.
Nisam shvaćala da me sve vrijeme zapravo navlačio.

~ 47 ~
 Knjige.Club Books

Emma je stisnula deku u rukama, stišćući je čvrsto oko sebe. Otvorio sam usta
da nešto kažem. Dok je ona udisala prije no što će nastaviti, ja sam progutao svoje
riječi, puštajući je da na miru govori.
“Nakon toga je postao opsesivan, emocionalno me ucjenjivao kako bi me
izmanipulirao da se pokoravam njegovim potrebama. Dao mi je školsku kameru
i rekao mi da snimim neke fotografije koje će on razviti u mračnoj komori.
Napravila sam fotografije krajolika za taj umjetnički projekt. Tek sada shvaćam
čemu je kamera zapravo služila. Bila sam tako naivna.”
“Gad”, rekao sam, sve razdraženiji. Ako ništa drugo, sad barem razumijem
zbog čega je bila onako oprezna kad smo se upoznali. Ljudi su je iznevjerili veći
dio njezina života.
Caklastih očiju, Emma je nastavila kao da me nije čula. “Naš odnos se
razvijao i on je vršio pritisak da se upustimo u nešto više. Pa... ja... ja sam bila
samo zbunjena klinka. Duboko u sebi, znala sam da nisam spremna za to, ali bila
bih tada učinila bilo što za njega. Bilo je samo pitanje trenutka kad će ljudi
otkriti.” Oči su joj poletjele k mojima pa opet na deku, dok se mučila pronaći
riječi. Bilo mi je bolno zamišljati nju s nekim drugim. “I onda si to prekinula?”
rekao sam, htijući joj pomoći.
“Da”, kimnula je Emma. “Tako je bilo najbolje. Ali kako je vrijeme išlo dalje,
viđala sam ga gdje god bih se okrenula. Cvijeće je stizalo na kućna vrata, ali nikad
nije bilo nikakve poruke. Isključila sam mobitel, ali kućni telefon je zvonio u
svako doba dana i noći. Počeo me plašiti. Bilo je to kao da se on sastoji od dva
različita čovjeka. Po danu odbijao je priznati što je napravio.” I dalje čupkajući
niti deke, uzdahnula je. “Izbjegavala sam ga koliko god sam mogla. Počele su se
događati čudne stvari i bilo je kao da mi je netko dolazio u sobu. Na kraju sam
rekla i policiji, ali Luke je krivio mene, tvrdio je kako ja njega ne želim ostaviti
na miru. Pokušala sam razgovarati s njegovom sestrom Noelle, ali nije me htjela
ni čuti. Onda mi je on poslao poruku da će se ubiti ako ga ikada ostavim. Rekla
sam mu da me pusti na miru, da ga ne želim više vidjeti.”
Gledao sam u svoju ženu i osjetio kao da je jedva i poznajem. Toliki dio
njezine prošlosti za mene je bio zagonetka, ali sad sam počeo shvaćati. Poremećaj
prehrane očito joj se razvio jer nije znala kako bi se nosila s kaosom koji je vladao
oko nje. Sigurno se osjećala kao da je sama na svijetu. “Zašto je bio tako
opsjednut?
Nisi spavala s njim... jesi li?”
Rumenilo joj je oblilo obraze. “Nikad nismo bili intimni iako je pokušavao.
Stvari su jednostavno zamrle sljedeće školske godine, ali on je uvijek bio negdje
u blizini. Kad su me primili na fakultet, otišla sam od kuće. Rekla sam tati da moju
novu adresu ne daje nikome.”
“I to je bio kraj cijele priče?” pitao sam, nadajući se da je maloprije, kad je
spomenula ubijanje, mislila metaforički, a ne doslovno.

~ 48 ~
 Knjige.Club Books

“Bilo je... do tatina sprovoda. Sjećaš se kako sam se uzrujala kad sam dobila
buket suncokreta?”
Namrštio sam se prisjećajući se tog dana. Sjećam se kako sam prokomentirao
neobičan izbor cvijeća za sprovod kad je Emma briznula u suze.
“Bit će da je pročitao obavijest u novinama”, rekla je. “Znala sam da je to bio
on jer su suncokreti imali posebno značenje. Običavala sam ih crtati. Bilo je to
moje omiljeno cvijeće. Bilo, kažem. Poslije sam ih zamrzila.”
“Mogla je to poslati tvoja majka”, rekao sam, ali smjesta me je ušutkao njezin
mračni pogled.
“Nije to bila ona.”
Zapuh ledenog zraka probio se od obližnjeg prozora do nas, i ja sam se stresao
kad mi je hladnoća kliznula niz leđa. Sjedeći u majici kratkih rukava i
boksericama, osjećao sam da mi je hladno po cijelom tijelu, ali nisam se htio
micati dok mi Emma ne ispripovijeda cijelu istinu. “Zašto mi nisi rekla?” opet
sam je prekinuo.
“Ti si se morao nositi s mnogo toga kad si se oženio sa mnom: mojom
bulimijom, tatom koji je umirao, a izgledalo je da si jako nesretan kad se činilo da
nikad nećemo dobiti dijete. Nisam te mogla dodatno opterećivati.”
“Ali Emma...” rekao sam, stavljajući svoje ruke na njezine.
Polako ih je povukla, zavlačeći šake pod deku, nestajući opet negdje u sebi.
“Molim te, samo pusti da završim.”
Susreo sam joj pogled, kimnuo glavom da joj kažem da je to O. K.
“Krivila sam sebe kad su se stvari s Lukeom pokvarile. Odlazak na fakultet
bio je svojevrstan bijeg. Zbog tebe sam počela vjerovati u sebe. Čak i nakon što
sam te godinu dana iscrpljivala, nisi odustao od mene.”
“Bio sam lud za tobom”, rekao sam, žar starih uspomena ugrijao mi je utrobu.
“I još sam uvijek.”
“Ja tebe ne zaslužujem. Nikad te nisam bila vrijedna.” Sjedila je s pogrbljenim
leđima, očiju punih suza. Kao da ju je sjećanje prenijelo natrag u stare dane, kao
da je postala osoba kakva je tada bila.
“O tatinu sprovodu pisali su u novinama. To ga je vjerojatno potaknulo, to što
me vidio na fotografiji pokraj njegova groba. Nekoliko tjedana nakon toga
pojavio se ovdje.”
Podignuo sam obrve. “Ovdje? U našoj kući?”
Emma je polako kimnula. “Bila sam vani, pokraj starog hrasta - odlučila sam
malo prekopati, početi pripremati povrtnjak o kojem sam pričala. Sigurno me je
do tamo slijedio još od kuće. Posvađali smo se. Rekao je da za mnom gubi glavu,
da mu je bilo užasno kad sam otišla. Sljedeće što znam, skočio je na mene, grabeći
me za vrat. Nisam mogla disati. Bilo je blatno i on... on se pokliznuo. Mislila sam
da će me ubiti... Nisam imala izbora.” Bjeloočnice Emminih očiju zasvijetlile su

~ 49 ~
 Knjige.Club Books

u tami, ispunjavajući me stravom. Udahnula je duboko, sad već jecajući.

“Pogodila sam ga lopatom. Samo sam htjela da ostane dolje dovoljno dugo da mu
pobjegnem. Pao je nauznak, u jarak. Onda je sve zamuknulo.” Emmin glas je
zadrhtao. “Prvo sam mislila da se pretvara. Onda sam vidjela da mu krv curi iz
glave. Ja... Nisam ga htjela ubiti. Nisam ja bila kriva.” Riječi joj je presjekao jecaj
koji joj je stisnuo grlo. Brada joj je drhtala dok je još jedanput duboko udahnula.
“Pokrila sam ga nekako, rekla samoj sebi da ću se sutra vratiti i vidjeti što ću. Ali
nakon nekoliko dana potisnula sam to tako duboko u sebi da mi je bilo kao da se
nikad nije ni dogodilo.”
Odmahnuo sam glavom. Imao sam toliko pitanja. Je li mu provjerila puls? Je
li bila sigurna da je mrtav? Je li još netko znao za ovo? Ali nastavila je s pričom,
glas joj je bio jedva čujan.
“Htjela sam ti reći. Ali nije prošlo dugo, otkrila sam da sam trudna. Kako bih
rodila dijete u zatvoru? Toliko smo očajnički željeli bebu. Nisam to mogla
napraviti ni tebi ni našoj bebi. Pa sam ostavila prošlost iza sebe i pokušala
zaboraviti na njega.”
“Sve do sada”, rekao sam. Svi djelići slagalice sjedali su na mjesto.
Kimnula je, brišući suze rukavom navučenim preko nadlanice. “Htjela sam
da odemo. Ali bojala sam se da će novi vlasnici kopati po zemlji i da će se sve
otkriti. Kakvo bi nam to dobro donijelo? On je mrtav. Mrzim sebe zbog toga, ali
tu se više ništa ne da učiniti.”
Dok je odvraćala pogled, i ne htijući upitao sam se poznajem li ja uopće svoju
ženu.

~ 50 ~
 Knjige.Club Books

18. POGLAVLJE

EMMA

2017.

Konačno sam smogla snage pogledati svojem suprugu u oči. Ako ništa drugo,
barem je još bio ovdje. Napola sam očekivala da će se okrenuti na peti i otići.
Problijedio je nakon mojeg priznanja. Nije bio jedini. Osjećala sam se kao da sam
ostarjela deset godina. Zurila sam u svoje krilo, osjećajući se praznom iznutra,
onako kao što sam se osjećala kad sam rodila Jamieja. Ali ovaj put nije
bila posrijedi beba koja je izgurana iz moje utrobe. Ovo je bio dio mene kojega
sam se odrekla. Alex nije pokušavao primiti me za ruke, kao što je činio ranije.
Zato sam ih i maknula kad sam počela pričati. Ne bih mogla podnijeti da mu
postanem odbojna, a znala sam da hoću. Alex je bio dobar čovjek s jakim
moralnim kodeksom. On neće moći prihvatiti to što sam učinila. Ali nije se radilo
samo o meni. Oči su mi poletjele prema našem obiteljskom portretu na zidu iznad
moje glave. S lijeve strane još jedna uramljena fotografija, snimljena nekoliko sati
nakon Jamiejeva rođenja. Naš mali kralj sada čvrsto spava u svojem krevetu,
nesvjestan naših muka.
Duboko sam udahnula, pokušavajući zatomiti drhtaje u tijelu. Mislila sam da
će mi biti lakše ako podijelim tajnu koju sam nosila toliko dugo. To je bilo najbliže
što sam mogla doći govorenju istine. Sudeći prema izrazu nevjerice na Alexovu
licu, dobro je da sam bila obzirna. Mislim da ne bi podnio više. Sjedila sam šuteći
dok je on trljao lice, dlanovima brišući grozotu koju sam s njim
podijelila. Pogledala sam u svoj ručni sat. Bilo je tek pola jedan, ali činilo mi
se kao da je cijeli život prošao prije no što je on ponovno progovorio.
Promrmljao je nešto o tome da sad sve ima smisla, navodeći moje odbijanje
preseljenja. Dok smo o tome razgovarali, prisilila sam se sjetiti kako sam se
osjećala nakon onoga što sam napravila. On je u mraku tražio naznaku kajanja,
tračak sućuti za čovjeka kojeg sam ubila. Morat ću mu ponuditi odgovore koje
želi čuti.
“Bila sam očajna zbog Lukeove smrti. Za sve sam krivila sebe. Ali bio je to
teret koji nisam bila u stanju nositi. Kad bih došla kući, natjerala bih se da ne
mislim o tome. Te noći sam se tuširala i ribala svoje tijelo sve dok mi koža nije
pocrvenjela. Sjećam se da si me pitao jesam li možda alergična na mlijeko za
tijelo, jer mi je koža izgledala iziritirano.”
“Ne sjećam se toga”, rekao je Alex, polako odmahujući glavom.
“Eto vidiš. To se događa. Um odbacuje sjećanja koja nemaju vrijednost.”

~ 51 ~
 Knjige.Club Books

Ali moje riječi nisu bile uvjerljive. Biti zaboravan jedna je stvar. Prekrajati
povijest bilo je nešto posve drugo. Ja sam bila ubojica i naučila sam živjeti s tim.
Ali nisam mogla izgubiti obitelj. Trebalo mi je da moj suprug ostane jak kako bi
me držao na ispravnom putu. Dok je Alex ne trepćući zurio u prazno, zapitala sam
se nije li sad možda prekasno.
Pružila sam ruku preko prostranstva koje se ispriječilo među nama i dodirnula
ga. Nisam bila svjesna da plačem sve dok nisam vidjela suze kako kapaju na deku
kojom sam bila omotana. “Što ćemo sad?”
Pročistio je grlo. “Moram otići tamo.” Glas mu je bio hladan i robotski.
“Moram to sam vidjeti.”
Pomisao da se vratim na to mjesto sa svojim suprugom bila mi je previše.
“Vidi ovo”, šapnula sam. Otvarajući dlan desne ruke, pokazala sam mu puknute
žuljeve na svojoj koži. “Nisam pala s motora. Otišla sam tamo, do groba.
Prekopala sam ga. On... ” Duboko sam udahnula kako bih umirila lupanje srca.
“On je nestao.”
“Stvarno?” Odmahnuo je glavom u nevjerici. “To ne može biti”, rekao je, ovaj
put čvršće. “Moramo vidjeti koji se to vrag zbiva. Nije mogao jednostavno
nestati.”
“Ali nema ga tamo”, rekla sam, grabeći rukom zglavak svojeg supruga, od
čega se trznuo. Te prste sam gurala u svoje grlo prije manje od jednog sata. Je li
on shvatio što sam radila? Otpustila sam stisak, zahvalna Alexu što mi želi pomoći
da se iščupam iz ovog stravičnog nereda. “Nema ni najmanjeg znaka da je ikada
bio tamo. Ni odjeće ni cipela, kao da se nikad nije dogodilo.”
Moje riječi očito su izazvale reakciju jer Alex je otvorio usta da nešto kaže.
Zastao je.
Ovo nije bio trenutak za suzdržanost.
“Što je?” rekla sam, očajnički želeći pročitati mu misli. Okrenuo se od mene,
licem prema stoliću za kavu. Njegove su riječi bile spore i odmjerene. “Jesi li
sigurna? Je li se to uopće dogodilo?” Glava mu je bila spuštena nisko, ramena
obješena i dignuo je obje ruke na glavu primajući se prstima za kosu.
Bodlja razdražljivosti narasla je u meni. “Što bi to sad trebalo značiti?”
“Ne znam. Samo tražim odgovore. To je stvarno teško povjerovati.” I dalje je
izbjegavao moj pogled. Zašto me ne može pogledati u oči? Zar se toliko srami
toga što sam postala? Zar misli da sam zbog poremećaja prehrane postala još i
kompulzivni lažljivac? Razdraženost u meni rasla je poput plamena i osjetila sam
da mi izbija osip od stresa na prsima. Upravo sam mu otvorila svoje srce, a ovo je
najbolje čega se sjetio? “Ti misliš da sam to izmislila?” ispljunula sam riječi. “Ti
misliš da sam luda, je li to?”
Nisam primijetila da je stisnuo šake dok nije njima udario o stolić, od čega
sam podvrisnula i skočila.

~ 52 ~
 Knjige.Club Books

“Za ime Božje”, zagrmio je, “pa lakše mi je prihvatiti da si izmislila nekakvu
ludu priču nego povjerovati da si ubila čovjeka na našem zemljištu. Kako bih to
mogao prihvatiti? Pa ti ni pauka ne možeš zgaziti! Što mi prešućuješ?” Naglo se
okrenuo k meni, primio me za ramena i protresao ih. “Reci mi! Što se zaista
dogodilo tog dana?” Oči su mu bile ispunjene gnjevom. Ja sam kriva, predaleko
sam otišla. Ovo je bila Alexova strana koju prije nisam vidjela. Znao je katkad
biti previše zaštitnički nastrojen, ali nikad me nije plašio. Oči su mu se raširile kad
je registrirao šok na mojem licu i naglo je spustio ruke. Kao da je netko pucnuo
prstima, gnjev je izblijedio. “Ja... Oprosti. Ne znam što bih rekao.”
Htjela sam mu reći kako ga razumijem, da katkada osnovni nagoni u našoj
ljudskoj prirodi preuzmu kontrolu. Kad je sve što imaš ugroženo, posve je
prirodno dati si oduška. Ali jezik mi je bio kao zalijepljen za nepce i prepala sam
se da će njegov ispad probuditi našeg usnulog sina. Rukama sam obgrlila samu
sebe, odjednom mi je bilo hladno. Sekunde su prolazile, a sve što sam mogla čuti
bio je zvižduk vjetra kroz dimnjak kamina u kojem se plamen ugasio satima
ranije. Svojim oštrim zubima hladni vjetar napao mi je teritorij. Kad sam
progovorila, moj glas više nije zvučao kao moj. “Ako me želiš ostaviti, shvatit ću
te. Nisi pristao na ovo kad si me oženio.” Presavinula sam se, ne mogavši više
izdržati emocije. Stisnula sam ruke, zagrizla svoju šaku dok me je obuzimao
plač. Bila je to grozna, čudna navika koju sam razvila kao dijete, način da utišam
plakanje dok bih se navečer uspavljivala suzama.
Napokon, Alex je ovio svoje ruke oko mojih ramena i privukao me k sebi.
“To je prošlo. Sve će biti u redu.” Ali glas mu je bio rezak. Zvučao je preplašeno,
što je mene plašilo još više. Nježno mi je odvojio šaku od usta, moja slina razvukla
se u nekoliko dugih niti od usana do članaka prstiju. Trepnula sam da
otjeram suze, gledajući udubljenja od vlastitih zuba na koži šake. Katkada stvarno
nisam svjesna svoje snage.
“Sutra”, rekao je. “Sam ću otići tamo.”
Nisam mogla progovoriti. Bih li mogla podnijeti pomisao da moj suprug
otkapa leš čovjeka kojeg sam ubila? Već time što sam mu rekla učinila sam ga
sudionikom u ubojstvu, riskirajući da naš sin ostane bez oba roditelja, nezaštićen.
Alex me držao uza sebe, oboje smo bili stisnuti od straha. “Jesi li sigurna da
je bio mrtav?” šapnuo je. “Možda je bio samo u nesvijesti. Možda se poslije
probudio i otišao. Jesi li pomišljala na to?”
Kako sam mogla reći svojem suprugu da ne bih sebi mogla dopustiti da tako
nešto pomišljam jer mi je misao da je Luke još uvijek živ predstavljala mnogo
veći užas od pomisli da sam ga ubila. Da mu to kažem, on bi se možda zapitao u
kolikoj je mjeri to uopće bio nesretan slučaj.
Bila je to prva od brojnih teorija koje je iznio. Jedva se sjećam kako sam otišla
u krevet. Sjećam se samo kako sam ležala u mraku, s glavom na jastuku, i zurila
u grede na našem niskom stropu. Tihe suze klizile su mi sa strana, skupljajući se
u ušnim školjkama. Naposljetku, oboje smo zaspali.
~ 53 ~
 Knjige.Club Books

Probudila sam se kasnije, svjetlost mjesečine bila je jasna i jaka nakon što je
oluja napokon prošla. Alex je sjedio na krevetu, s nogama na podu i s glavom u
rukama. Kasnije ću se pitati jesam li to možda sanjala. Možda sam sve samo
sanjala.

~ 54 ~
 Knjige.Club Books

19. POGLAVLJE

LUKE

2002.

Pročitao sam svoje poruke još jednom prije no što sam ih uništio. Šteta,
stvarno; mnogo se zadovoljstva može izvući iz pažljivog iščitavanja Emminih
koketnih krivudanja. Emma. Od same pomisli na nju kičmom su me podilazili srsi
zadovoljstva. Baš ono što nije izrečeno mene je uzbuđivalo; volio sam
čitati između redaka. Bilo je frustrirajuće napredovati ovako sporim tempom, s
obzirom na to koliko su hitne bile moje potrebe. Uskoro će se jesen pretvoriti u
zimu i želio sam biti s Emmom prije božićnih praznika. Dosad sam postao već
ekspert, igrajući ovu igru od ranih godina. Naginjao sam introvertiranim
osobama, onima koje su bile najzahvalnije za moju pažnju. Noćni klubovi, to je
bilo lako. Samo izdvojiš pijanu curu koja je odvojena od svojih prijatelja. Onu
koja je premlada da bi bila ovdje, koja djeluje pomalo izgubljeno u gomili. Ali
Emma je bila drukčija. Njezini osjećaji prema meni bili su stvarni. Pitao sam se
kako je to osjećati ljubav. Čuo sam što ljudi o tome govore, ali nikad to nisam
iskusio.
Razred je bio posve druga stvar i ja sam bio spreman za izazove. Rizik je bio
golem, ali to je sve i činilo toliko dobrim. Znao sam da će mi se isplatiti kad dođe
vrijeme naplate. Smiješio sam se skrolajući kroz poruke. Svoje sam svodio na
minimum kako bih je držao u neizvjesnosti.

Luke: Hej ti, ne zaboravi završiti svoju domaću zadaću za ponedjeljak.

Emma: Već napravljeno! Jedva čekam pokazati vam. X Emma: Nedostajete mi.
Da bar imamo likovni svaki dan, čak i vikendima. X
Luke: I ti meni. Više nego što znaš x
Emma: Stvarno? X
Emma: Nemam pojma zbog čega bih ja vama nedostajala! ;)
Luke: Kome ne bi nedostajalo tvoje predivno lice?
Emma: Niste ni vi loši;)
Luke: Idem u Colchester Castle ovaj vikend. Možda te vidim tamo oko 1. x
Emma: Super! Ponijet ću svoju mapu. X

Stigao sam nekoliko minuta kasnije da ne ispadne da mi je previše stalo.

Izgledala je poput uzbuđenog šteneta kad me vidjela kako prilazim preko

~ 55 ~
 Knjige.Club Books

travnjaka. Osmijeh joj je rasvijetlio lice poput žarulje od sto vata i prekasno je
pokušala napraviti se mirnijom, premda sam uhvatio još nešto u njezinu izrazu -
oprez. Pomisao da mi postaje sve bliža ujedno ju je strašila i uzbuđivala. To joj je
bilo ispisano preko cijelog lica. Zraka zlatnog sunčanog sjaja probila se do njezina
mjesta i primijetio sam dvije plastične čaše i bočicu gaziranog napitka
raspoređene na dekici uz krekere, čokoladu i gotove sendviče iz trgovine. Na
koljenima joj je bila mapa za crtanje i nekoliko olovaka do stopala. Sigurno je
pomno izabrala i pozu i mjesto, sklonjeno od pogleda javnosti koliko god je to
bilo moguće, a da meni ipak bude uočljiva kad dođem.
“Lijepo je vidjeti da si i ti tu”, rekao sam čučnuvši pokraj nje.
“Gospodine”, odgovorila je. “Biste li mi se voljeli pridružiti? Ima dovoljno
za oboje.” Živahno je raščistila mjesto za mene da sjednem. Sjeo sam na deku,
nakratko sklapajući oči dok sam naginjao lice k suncu.
“Kakav prekrasan dan”, rekao sam, uživajući u blagoj toplini sunca na koži.
Prema prognozi, vrijeme se trebalo promijeniti i najavljen je prodor hladnoće
idućih dana. Takav je život. Sve što je blistavo i divno postane hladno i sivo na
kraju. Otvorio sam oči i zatekao Emmin pogled na mojoj uskoj crnoj majici koja
mi je isticala tijelo. Grizući se za usne da se ne nasmiješim, podigao sam napola
dovršen crtež obližnjeg drveta. Bio je u najboljem slučaju prosječan, ali gledao
sam ga kao da je remek-djelo.
“Ovo je stvarno dobro”, rekao sam, dajući joj komplimente na račun sjena
koje je naznačila na crtežu.
Emma je na moje iskaze divljenja slegnula ramenima. Oči su mi pratile
njezinu figuru dok je ona govorila o kompoziciji i osvjetljenju, a ja se pravio jako
zainteresiran. Njezina haljina s kratkim rukavima bila je malo prevelika za njezin
stas, kao da je izgubila na težini otkako ju je kupila. Svidjelo mi se što
nije pokazivala više. Bit će to kao da odmatam dar kad je konačno dobijem da se
skine. Još nekoliko sastanaka poput ovog i bit će moja. “Onda, zašto nisi negdje
sa svojim prijateljima na ovako lijep dan?” rekao sam kad je konačno prestala
pričati o svojem crtežu.
“I ja bih vas mogla pitati isto”, odgovorila je, puneći naše plastične čaše
gaziranim sokom.
“Ja sam prvi pitao”, rekao sam. “Prekinula si s dečkom, ha?”
“Nemam ja dečka, a nemam ni prijatelje. Ali to sam vam već rekla”, kazala
je tužno.
Kimnuo sam. “Jesi, ali ja to nekako ne mogu povjerovati. Djevojka takve
zapanjujuće ljepote, a sjedi tu sama. Praviš se teško dostižna? Je li to?”
“Zapanjujuće ljepote? Nemojte me nasmijavati.” Pogled joj je pao na čašu sa
sokom. “Što se tiče prijatelja... Ne volim biti okružena s mnogo ljudi. Nikad ne
znam što bih rekla. A dečki... Ne znam kako bih se ponašala prema njima.”

~ 56 ~
 Knjige.Club Books

Pogledala me iskosa. “Vi ste jedina osoba s kojom mogu razgovarati. Ne

želim biti ni s kim drugim.”
Nastala je tišina i ja sam gledao kako se njezina prsa podižu i spuštaju dok joj
je unutarnji nemir ubrzavao dah.
Osvrnuo sam se po parku kako bih se uvjerio da nas nitko ne gleda, prije no
što sam se sagnuo k njezinu licu. “Kad bi ti barem mogla vidjeti sebe onako kako
te vidim ja. Ti jesi predivna i jednoga dana ćeš to i sama shvatiti.” Moje oči
pretraživale su njezino lice, tako mlado i puno povjerenja. Usne su joj se
blago rastvorile dok se naginjala k meni. “U ovom trenutku stvarno te želim
poljubiti”, promumljao sam ispod glasa.
“Onda to napravite”, rekla je blago.
Upotrijebio sam svu svoju volju da se odmaknem unatrag. U jednom trenutku
predat ću se ovom iskušenju, tada i ondje. Ali ovo je bilo nepromišljeno i znao
sam iz iskustva da ovo nije trenutak. “Nisam trebao dolaziti. Oprosti”, rekao sam,
ustajući na noge. “Tvoj mobitel, mogu li ga vidjeti?”
Povrijeđenost i nevjerica iskrivili su joj lice dok me promatrala odozdo. “Ne
razumijem. Jesam li rekla nešto pogrešno?”
“Tvoj mobitel, imaš li ga sa sobom?” rekao sam kratko, ignorirajući njezinu
uznemirenost.
Bez riječi, posegnula je rukom u torbu i predala mi mobitel. Pregledao sam
poruke; bilo ih je samo nekoliko. Rješavala ih se kao što je i rekla da hoće. “Ovo
je bila pogreška”, rekao sam, brišući i zadnju od poruka. “Ne mogu vjerovati
samome sebi kad sam pokraj tebe, Emma. Ti si tek školarka. Sebično je od mene
očekivati od tebe nešto više.”
Nespretno je ustala s deke, ponovno nezgrapna mala tinejdžerica. Oči su joj
bile pune suza, lice obliveno emocijom. “Molim vas, gospodine, ne idite.”
Moje lice pokazivalo je izmučen izraz, ali u sebi sam slavio omanju pobjedu.
“Mislio sam da ću moći ovo, ali ne mogu. Želim imati dublji odnos, ali ne
vjerujem da si ti spremna za takvu predanost.” Uzdahnuo sam, prolazeći prstima
kroz kosu dok sam ispod oka motrio ima li kakvih promatrača. “Bolje je da se
sastaješ s nekim svojih godina - i da ideš polako.” Vratio sam joj mobitel. “Ja ću
uvijek biti tu da ti budem prijatelj. Ali mislim da ti i ja ne bismo smjeli ostajati
nasamo.” Izdahnuo sam zrak, kao da mi je teško, a ona je izgledala zaprepašteno.
“Ti to ne vidiš, ha? Ti si tako nesvjesna vlastite seksualnosti. Baš zbog toga sve
je ovo toliko pogrešno.”
“Još malo pa ću imati šesnaest”, rekla je, brišući suze koje su joj sad curile
niz lice. “Ne želim vas izgubiti.”
Na njezin vidljiv očaj, moj glas poprimio je blag ton. “Da si samo koju godinu
starija, i da ja nisam tvoj učitelj, onda bismo možda bili zajedno. Ali ovako,
moram te pustiti da odeš. Žao mi je, Emma. Samo mislim na tebe.” Primivši je s
obje ruke, zagrlio sam je u pozdrav. Duboko u sebi, dobro sam znao da je ovo
~ 57 ~
 Knjige.Club Books

daleko od bilo kakvog kraja. Stisnuvši je čvrsto, dopustio sam da na nekoliko

sekundi osjeti zamamni osjećaj sigurnosti, onako posve uronjena u moj snažni
stisak. A onda, spustivši ruke, okrenuo sam se i otišao.

~ 58 ~
 Knjige.Club Books

20. POGLAVLJE

EMMA

2002.

Sa šalicom u ruci, bacila sam pogled kroz pritvorena vrata svoje sobe kako
bih bila sigurna da tata nije u blizini dok telefoniram. Kuća je još sva mirisala na
riblju večeru koju smo podijelili prije sat vremena. Cijenila sam njegova
nastojanja da razgovara sa mnom, ali naš razgovor brzo je presušio. Znam da bih
imala više sreće sa sestrom, ali pokazalo se da ju je dosta teško natjerati da
podigne slušalicu. Osjećala sam se tako rastrgana. Zaklela sam se da ću sve
zadržati za sebe, ali više nisam mogla podnijeti da se ovako osjećam.
Odahnula sam od olakšanja kad se moja sestra javila na telefon, izgovarajući
ime agencije za koju radi.
“Tizzy, ja sam... Emma”, rekla sam, prekidajući njezin uvodni govor.
Odgovorila je nakon kratkog oklijevanja. “Seko? Je li sve O. K. ?”
“Jest”, rekla sam, osjećajući se blesavo. “Nedostaješ mi. Samo sam htjela čuti
kad dolaziš u posjet. Zvala sam te u stan kad sam bila u Colchesteru, ali nije bilo
nikoga.”
“Oh, stvarno si zvala? Usred sam obuke, a još moram raditi i preko vikenda
da nadoknadimo manjak osoblja. Je li se nešto dogodilo?”
“Ma ništa, samo nevolje s dečkom”, rekla sam, suze su mi maglile vid dok
sam to govorila. Fizički bol pojavio mi se u grudima i naizgled smjestio u grlo.
Sve do sada nisam zaista shvaćala koliko mi nedostaje Theresa.
“Oho, moja mala sekica ima dečka?” rekla je, zafrkantskim glasom. “O kome
je riječ? Da nije onaj Timmy ili kako se već zove? Ili onaj George kojeg si mi
spominjala?”
Lecnula sam se. To su bili dječaci iz kluba za mlade u Merseaju o kojima sam
joj pričala prije godinu dana. “Ne, netko s kim sam u razredu.” Ovila sam desnu
ruku oko svoje šalice, tješeći se njezinom toplinom na svojoj koži. Duboko
udišući, pokušala sam verbalizirati svoje probleme. “Po čemu znaš da se nekom
dečku sviđaš? Mislim, ono, da mu se stvarno sviđaš? Sve mi je tako zbrkano. U
jednom trenutku mi govori da sam mu draga, a u drugom je totalno, ono, zloban.”
Theresa se zahihotala. “O, toga ćeš se nauživati u svojoj dobi, bojim se.
Dečkima treba mnogo više vremena da postanu zreli nego curama. Što radi, gađa
te iz puhaljke? Krade ti knjige?” Ne trepćući gledala sam u daljinu, jedva i
primjećujući što vidim. “Zapravo ne”, kazala sam, priželjkujući da mogu
svoje komplicirane osjećaje pretvoriti u riječi. Htjela sam je pitati kako je to imati

~ 59 ~
 Knjige.Club Books

seks i kako ću se osjećati prvi put. Nisam imala nikakvog iskustva, ali nisam bila
glupa. Znala sam da je to ono na što je mislio g. Priestwood kad je rekao da ne
može ostajati sa mnom nasamo. Koncept takve intimnosti me plašio, ali pomisao
da bih ga mogla izgubiti plašila me još više. Čula sam cure u garderobi kako
pričaju o ultimatumima koje su im dali njihovi dečki: ili ideš do kraja ili dobiješ
nogu. Kad bih pitala jesu li pristale, one bi odgovorile glasnim smijehom i rekle:
“Naravno.” Znala sam da se u ženskoj garderobi mogu čuti svakakva
pretjerivanja, ali opet me to natjeralo da se zapitam jesam li za sve ovo sama kriva.
Jer ja sam bila ta kojoj je trebalo vremena. Možda je došao trenutak da zakoračim
u moderni svijet.
“Dobro mi ide na satovima crtanja”, rekla sam tendenciozno, pokušavajući
nekako doći na temu svoje veze s Lukeom. “G. Priestwood je zbilja drag. Katkada
se nađem s njim u Colchesteru, znaš.”
“Pa ide ti bolje nego meni”, nasmijala se Theresa. “Ja sam u tvojim godinama
markirala iz škole. Učitelji su bili zadnje što sam htjela gledati.” Naznaka opreza
ušla je u njezin glas. “Jesi li sigurna da je O. K. što se s njim nalaziš mimo
nastave?”
Zaustila sam da odgovorim, ali prekinuo me Theresin brzi šapat.
“Joj, sranje, evo mi šefa, a on ne voli kad privatno razgovaram na poslu.
Svratit ću da te vidim čim dobijem slobodno. Može?”
“Naravno”, rekla sam, pokušavši unijeti malo veselja u svoj glas. Zadnje što
sam htjela jest da moja sestra ima problema na poslu zbog mene. “I seko, dobro
sam, nemoj se brinuti”, rekla sam, i sama šapatom, brišući suze. “Znam što trebam
napraviti.”

~ 60 ~
 Knjige.Club Books

21. POGLAVLJE

EMMA

2017.

Probudio me zvuk veselog smijeha iz dnevnog boravka. Nisam očekivala čuti

takvo što, s obzirom na ono što je bilo prošle noći. To je jedna od radosti koju
donosi dijete: život je išao dalje, bez obzira na sve. Unatoč tome, bilo mi je tako
teško pri srcu da sam jedva nazula svoje mucaste šlape i odvukla se iz spavaće
sobe u kućnoj haljini. Udahnula sam s olakšanjem prije no što sam otvorila vrata
dnevnog boravka. Mogu ja to. I dalje imam kontrolu. Pomislila sam na doručak
za koji će moj suprug inzistirati da ga pojedem. Zadnje što sam danas željela bila
je hrana. Dok sam stajala pred vratima s rukom na kvaki, želudac mi je zakrulio
od tereta moje sinoćnje ispovijedi. Nisam mogla vjerovati da sam to napokon
napravila. Slušala sam kako se moj suprug i sin smiju s druge strane vrata i
nasmiješila se i protiv svoje volje. Upinjala sam se prisjetiti sretnih trenutaka
vlastitog djetinjstva, no to je bilo razdoblje kada se do mene teško moglo probiti.
Nisam željela da moj sin doživi to. Htjela sam da zna kako oko njega postoje ljudi
koji ga vole. Ljudi koji ga nikad neće napustiti ni iznevjeriti. Morat ću se nekako
sabrati. Alex je i dalje tu, unatoč svemu što sam mu noćas rekla.
Kad sam otvorila vrata dnevne sobe, pogled na mojega sina odmah mi je
ugrijao srce. Nedjelje su bile vrijeme za obitelj i Alex i Jamie već su počeli. Sjedili
su za stolićem, glavom uz glavu, igrajući Pitu u lice. Tajmer je zujao dok je
plastična ručica natovarena mekom kremom prijetila poprskati gubitnika i čulo se
frenetično klepetanje po gumbima dok su jedan i drugi navodili ručicu prema
protivniku. Promatrala sam kako Alex namjerno propušta stisnuti gumb,
stavljajući sebe u doseg. Jamie je bio gotovo u grčevima koliko se smijao. Dok je
krema pogađala Alexovo neobrijano lice, izgledao je toliko smiješno da se ni ja
nisam mogla suzdržati. Alex je polizao malo kreme i skinuo ostatak papirnatim
ručnikom. Ulovio je moj pogled i osjetila sam nelagodu koja se ispriječila između
nas. Bila je i dalje prisutna, strava od onoga što sam učinila. Ali on je davao sve
od sebe da život našega sina učini što je više normalnim i ja sam ga zbog toga
voljela.
“Red je na tebi, mamice”, kliknuo je Jamie i ja sam kleknula pokraj stola da
im se pridružim, čvrsto stišćući oči. Do trenutka kad smo završili igru, svi smo na
licu imali ostatke kremaste pite. Ali jedino je ja nisam probala licnuti. Sjećanje na
moj sinoćnji susret s kremastim kolačem dizalo mi je želudac. Ovaj put
sam držala usne čvrsto stisnute dok sam brisala s lica mrsku tvar. Sve je

~ 61 ~
 Knjige.Club Books

jednostavno kad čovjek uspijeva održati kontrolu. U ovom trenutku, to mi je bilo

potrebnije nego ikada.
Razgovarati pred Jamiejem nije bila opcija. Umjesto toga, nas dvoje smo
zdušno izbjegavali razgovarati jedno s drugim, ignorirajući očiti teret sve dok naš
sin nije otišao na svoje popodnevno spavanje. Prekrila sam ga poljupcima, udišući
njegovu dobrotu kao da će nadomjestiti manjak moje.
Alex mi je bio okrenut leđima kad sam se vratila u dnevni boravak. Bilo mi
je drago čuti ga kako razgovara telefonom sa svojom majkom. Louise smo viđali
za svaki praznik, kao i na godišnjicu smrti Alexova oca. Bit će lijepo provoditi
više vremena s njom kada se preselimo u Leeds. Stajala sam na vratima, slušajući
što priča. Nema šanse da bi moj suprug svojoj sedamdesetogodišnjoj majci preko
telefona otkrio što sam mu jučer rekla. Sama pomisao na to bila je smiješna. Što
bi joj, uostalom, rekao? E, mama, pogodi što je bilo, moja žena je ubila čovjeka
koji ju je progonio i sad je njegovo tijelo nestalo iz groba, ali mi smo svi dobro,
igrali smo se jutros Pite. Ne, ako se on povjeri Louise, bit će to licem u lice.
Osjetila sam stezanje u prsima. Moram ga uvjeriti da to ne smijemo govoriti
apsolutno nikome.
Spustio je slušalicu i ja sam ušla u dnevni boravak, nastojeći izgledati
opušteno dok sam pospremala Jamiejeve igračke. Ali oboje smo znali da se samo
pretvaram. Gledala sam kako on žaračem popravlja vatru u kaminu.
“Sranje”, rekao je, vraćajući crni žarač natrag na držač. “Upravo sam se sjetio.
Sutra moram ići u Leeds na upoznavanje s ekipom.” Ne trepćući, promatrao je
plamen. “Ne mogu te ostaviti samu ovdje.”
Bilo mi je grozno gledati ga ovakvog kako izbjegava pogledati me u oči. Stala
sam iza njega. Pitala sam se je li zaboravio da me je već pozvao sa sobom u Leeds
ili je zapravo želio otići sam. Mišići su mu se napeli kad sam položila dlan na
njegova leđa. “Naravno da možeš”, rekla sam, s rukom na njegovu vunenom
puloveru. “Kako ćemo drukčije ikada napustiti ovo mjesto? Osim toga, ne možeš
jednostavno javiti da si bolestan kad te tamo svi očekuju.”
“Ne znam”, rekao je, a vatra je bacala odsjaje po njegovim zamračenim
očima.
Držala sam i dalje ruku na njegovim leđima, nesklona maknuti je. Bio mi je
potreban kontakt. Trebao mi je zagrljaj – ali ako me ne može ni pogledati u oči,
onda teško da bi me htio iskreno zagrliti. “Bit ću ja dobro”, rekla sam glasom što
sam blažim mogla, u nastojanju da mu pokažem svoje kajanje. “Theresa je ionako
rekla svratiti na piće. Nagovorit ću je da ostane preko noći.” Ali moje su riječi
zvučale šuplje jer nisam mislila da će ona pristati. Theresa je našu kuću mrzila još
više nego Alex.
“Jesi li sigurna da ćeš biti O. K.?” rekao je Alex, okrećući se kako bi me
pogledao.

~ 62 ~
 Knjige.Club Books

“Sve one stvari o kojima smo pričali. To je prošlost. Neka tako i ostane.
Molim te. Daj da se više nikad ne vraćamo na to. Možemo li samo nastaviti dalje?
Ponašati se kao da toga nije ni bilo?” Alex je izgledao kao da će iz kože iskočiti,
njegov nemir zvučno je pratilo siktanje i pucketanje vatre. Mirisalo je na
vlažnu koru i mahovinu, baš poput tla u koje sam zakopala Lukea. “Želim se
odvesti onamo”, rekao je.
Namrštila sam se. “Zar nisi rekao da ćeš ići vlakom?”
“Ne, mislim na mjesto na kojem se ono dogodilo. Moram vidjeti svojim
očima.”
Progutala sam knedlu, usta su mi se osušila. Soba oko mene kao da se smračila
dok sam govorila. “Ja se tamo ne vraćam. Samo mi vjeruj na riječ. Nije ti to dobra
ideja.”
Spustio je glas tako da ga samo ja mogu čuti. “Što ako novi vlasnici budu
prekapali? Što ako oni nađu nešto?”
“Neće.” Lice mi je problijedjelo kad sam se sjetila Lukeovih poluotvorenih
očiju. Znoja koji mi je kapao niz čelo dok sam nabacivala zemlju na njegovo lice.
“Nema nikakvih tragova. Ni cipela ni komadića tkanine. Kao da tamo nikad nije
bio.”
“Znam da ne želiš o tome razgovarati, ali mogao je ispuzati van. Događa se.
U stara vremena znali su ljude pokapati sa zvoncem u lijesu da ne ostanu živi
zakopani.” Izvadio je e-cigaretu iz džepa i udahnuo, Sherlock Holmes modernih
dana. Miris umjetnog duhana podigao se do mojih nosnica. Želudac mi se
okrenuo, ne od pare već od ideje da bi Luke još mogao biti živ. Pomislila sam na
onu prikazu u zrcalu. Na novine zataknute na moje vjetrobransko staklo.
“Moguće je. Nisam mu provjerila puls i, koliko se sjećam, grob je bio jako
plitak. Ali da je tako bilo, on bi se dosad već pojavio.”
“Ne bih bio toliko siguran”, rekao je Alex. “Da je mene netko pokušao ubiti,
ja bih se od te osobe maknuo što dalje.”
Iznad mene stropne grede zacviljele su pod još jednim naletom vjetra na kuću.
Znala sam što misli. Kako možeš slučajno ubiti nekoga lopatom?

~ 63 ~
 Knjige.Club Books

22. POGLAVLJE

EMMA

2017.

Škripeći po staklu, brisači su drapali po mojim živcima. Surovo vrijeme

odgovaralo je mojem raspoloženju: sivo i natmureno, s najavom da dolazi još
gore. Pogledala sam u retrovizor stoti put. Iza mene ostao je pogled na Strood.
Nije bilo neobično što je prometno jer je vrijeme kad ljudi putuju na posao. Ali
danas je bilo drukčije. Danas je bilo kao da se cijeli svijet urotio protiv mene.
Nakon nemirne noći, došla sam do samo jednog zaključka. Luke je bio živ. Morao
je biti. One noći nije mi se pričinio njegov odraz u zrcalu. Dolazio je po mene i
tražio je osvetu. Imala sam četiri godine mira. Četiri godine da povjerujem
kako se nemam čega bojati. Ali jesam li se ja bojala njega ili tajni koje bi mogao
otkriti? Pogledavala sam prema svojem sinu koji je sjedio na stražnjem sjedalu,
prema svojem dragocjenom teretu. Odjeven u kombinezon, mahao je igračkom s
likom Buzza Lightyeara u jednoj i Woodyja u drugoj ruci, duboko uronjen u svoj
izmaštani svijet. Njegova gusta plava kosa trebala je šišanje, ali nisam mogla
podnijeti pomisao da ostanem bez tih uvojaka.
Osjetila sam kako odlučnost u meni jača. Luke mi neće razoriti obitelj. Lijevo
oko mi je zatitralo, nuspojava mojih istanjenih živaca.
“Jesmo li stigli, mamice?” rekao je Jamie, prekidajući moja razmišljanja.
Trepnula sam, jedva sam se mogla i sjetiti putovanja. Paleći žmigavac, okrenula
sam volan svoje bube i prošla kroz betonske stupice parkirališta. “Još malo”, rekla
sam, oči su mi se naborale u retrovizoru dok sam mu upućivala ohrabrujući
osmijeh. Nisam se bojala ostaviti ga u vrtiću. Bio je vođen prema najvišim
standardima sigurnosti; Theresa, Alex i ja bili smo jedini ljudi koji ga smiju
preuzeti i mogla sam se ulogirati na nadzornu kameru u bilo koje doba dana i
provjeriti kako je Jamie. Alex se znao rugati mojoj paranoji ali, za razliku od
njega, ja imam dobru predodžbu o zlu u svijetu. Zaustavila sam auto na
parkiralištu, pogledavši lijevo i desno. Karma dolazi po svoje, ali mojeg sina neće
dobiti.
Nakon što sam ostavila Jamieja, odvezla sam se do trgovine i malo pospremila
prije no što sam okrenula znak na vratima tako da na njemu stoji otvoreno. I Alex
i ja zakleli smo se kako nećemo dopustiti da nam to što se dogodilo utječe na
posao. Što se Alexa tiče, njegov je posao bio naš put u bolji život, dok je moj
posao meni pomagao očuvati zdrav razum. Ali danas nije bilo tako lako. Osjećala
sam se izloženom i ranjivom i pokušavala izbjeći poglede prolaznika koji su
zavirivali u izlog. Nisam dosad ni primjećivala koliko muškaraca prolazi pokraj

~ 64 ~
 Knjige.Club Books

naših vrata, ukočila sam se svaki put kad bi neki od njih zastao. Kiša nije
pomagala, sa svim tim kišobranima, šeširima i nadignutim ovratnicima koji
su skrivali lica. Jedva sam se uspijevala koncentrirati. Jesu li zastajkivali zaista
kako bi pripalili cigaretu ili zato da vide jesam li ja još unutra? Otvarajući
aplikaciju s vrtićem na svojem mobitelu, provjerila sam peti put što radi moj sin.
Kako je dan odmicao, moj osjećaj krivnje miješao se sa sve više straha, tjerajući
me da poskočim svaki put kad je telefon zazvonio.
Došla je naša zadnja klijentica i natjerala sam sebe da se saberem.
Isprobavanje vjenčanice nije trenutak za turobno raspoloženje. Buduća mladenka
zvala se Jennifer Delaney i Theresa je tražila način da njezinu haljinu prilagodimo
sve većem trudničkom trbuhu. Savršeno joj je stajala prije šest mjeseci, ali
trudnoća je, dakako, promijenila oblik njezina tijela i sad je nastupala panika. Bila
si je sama kriva za to, s obzirom na to koliko je proba propustila, ali mene to nije.
sprečavalo da joj pomognem.
“To će biti katastrofa”, rekla je, a njezino lijepo lice bilo je uplakano.
“Pogledaj kolika sam. Pretvorila sam se u kita.” Na nesreću po Jennifer, s njome
je bila i njezina majka, koja se uvijek činila više nego sretnom da se ubaci u svakoj
prilici.
“Na to si trebala misliti prije nego što si se dovela u ovo stanje.” Izraz majčina
lica bio je strog, a takav joj je bio i glas.
Lecnula sam se, smjesta prepoznajući taj prijekorni ton koji je u meni budio
sjećanja iz prošlosti. Theresa i ja razmijenile smo pogled dok su neizgovorene
riječi tekle između nas. I ona je primijetila sličnost s našom mamom. Smiješeći se
Jennifer, nježno sam je povukla u stranu dok je Theresa njezinu majku posjela za
stol i uvlačila je u razgovor o velikom danu.
“Izgledat ću kao budala”, plakala je Jennifer i ja sam joj dodala maramicu.
Papirnatih rupčića u našoj je trgovini bilo na svakom koraku.
Uputila sam joj svoj osmijeh ohrabrenja, onaj koji mi je dobro poslužio već
mnogo puta do sada. “Slušaj me sada, imamo neke predivne haljine s visokim
strukom u kojima ćeš izgledati kao iz snova.” Upravila sam je prema zrcalu.
“Pogledaj kako si lijepa. I izgledat ćeš tako da svi ostanu bez daha, obećavam ti.”
“Stvarno misliš?” Šmrcnula je, a njezine suze stavljale su na kušnju maskaru.
“Trbuh ti je tako lijep i čvrst. Trebala si vidjeti mene kad sam bila trudna sa
svojim sinom. Ja sam bila kao vodenkonj. Hajde, dođi ovamo.” Osjetila sam
toplinu na sjećanje o svojoj trudnoći i kako je Alex bio oduševljen.
Sat vremena kasnije, Jennifer je otišla sva sjajeći od sreće jer je našla haljinu
koja je laskala njezinoj novoj figuri. Čak je i njezina majka bila sretna. Blistajući
od zadovoljstva, tek sam krajem oka primijetila da je Theresa primila neku
dostavu na vratima.

~ 65 ~
 Knjige.Club Books

“Vidi ovo”, rekla je Theresa, njuškajući veliki buket. “Kako slatko, iako ti je
šašavac zaboravio napisati karticu. Hej, je li tebi slabo?” upitala je, polako mi
prilazeći. “Strašno si problijedjela.”
“Dobro sam”, rekla sam, uzimajući buket iz njezina naručja. Miris suncokreta
udario me u nosnice i želudac mi se okrenuo. Odveo me točno na mjesto na kojem
nisam željela biti. Odnoseći cvijeće u stražnji dio trgovine, bacila sam buket u
sudoper. Alex je bio stari romantik, ali nakon protekle noći, suncokreti - ma bilo
kakvo cvijeće, kad smo kod toga - bila bi posljednja stvar koju bi mi on danas
poslao.
“Otkud znaš da je za mene?” okrenula sam se Theresi koja je stajala iza mene,
s izrazom znatiželje u očima.
“Dečko iz dostave je tako rekao. Zašto, što nije u redu?”
“Ništa”, rekla sam glasom piskutavim od muke da kamufliram svoje osjećaje.
“Samo me zanima. Nije mi ovo poslao Alex.” Theresa je podignula obrvu. “Oho,
vidi ti sretnice. Možda je netko od klijenata.” Okrenula se, očito nesvjesna mojega
problema. Sklapajući oči, udahnula sam da se smirim. Moja je sestra izgleda
zaboravila što znače suncokreti. Njihove glave bile su okrenute prema meni,
zurile su u mene iz sudopera, sa središtima tako tamnima i zjapećima kao da će
me sad cijelu progutati. Otvorila sam slavinu i stavila ih u vazu jer ih nisam mogla
baciti u kantu za smeće, unatoč svemu. Zar mi to Luke šalje upozorenje? Puls mi
se ubrzao dok sam mislila o tome što je sljedeće.
Iz daljine prigušena zvonjava telefona vratila me u stvarnost. Otišla sam do
telefona i podignula staromodnu, viktorijansku slušalicu do uha. “Halo?” rekla
sam, zadržavajući dah, čekajući odgovor. Ali nije ga bilo. Ništa osim teškog
osjećaja jeze koji mi se dizao u prsima. Onda sam ga čula: zvuk teškog disanja s
druge strane. Oblio me val straha. “Halo? Kako vam mogu pomoći?” Gotovo su
me udavile vlastite riječi.
“Nema odgovora?” reče Theresa, stajući iza mene. “To je treći put danas.”
“Ozbiljno?” rekla sam, zahvalna što sam joj okrenuta leđima dok sam sklapala
slušalicu. Naježila mi se koža na rukama. Znala sam da je upravo počelo.

~ 66 ~
 Knjige.Club Books

23. POGLAVLJE

ALEX

2017.

Stajao sam pokraj prozora u svojem uredu, pogledom prateći linije koje su
neboderi ocrtavali prema horizontu. S vrha visoke zgrade pogled na Leeds bio je
fantastičan. Firma nije štedjela sredstva prilikom uspostavljanja nove podružnice.
Nisam mogao dočekati da se primim posla: trgovina nekretninama
vrijednima milijune funta donosila je izdašne provizije, dovodeći me korak bliže
ostvarenju naših životnih snova. Duboko sam uvukao zrak kroz nosnice. I zrak je
ovdje bio bolji. Imao sam svoju osobnu tajnicu, zgodnu dvadeset i nešto
godišnjakinju plave kose po imenu Alice. Svi su ovdje bili jako ljubazni, čak mi
se činilo da im je laknulo što imaju novog menadžera na čelu. Ali stalno mi se u
misli probijala Emma i grozota za koju kaže da ju je napravila. Još uvijek to nisam
mogao prihvatiti kao činjenicu. Za nju netipičan čin nasilja, za koji tvrdi da ga je
počinila, zaokupljao mi je svu pozornost. Mislio sam na svoju majku, s
njezinom trajnom ondulacijom, s njezinim domaćim kolačima i džemom.
Kakva je ona blaga duša; ovo će joj slomiti srce. Provukao sam prste kroz
kosu, izgubljen u svojim mislima i u brizi kako da sve to riješim. Nije to bio ni
roman ni film. Riječ je o ubojstvu. Pravom ubojstvu. Koje je počinila Emma, ista
Emma koja je učila Jamieja kako da hrani pčelice šećernom vodom kad su
umorne od napornog leta. Emma, koja je plakala na kraju svakog Disneyeva filma
koji je pogledala. Kako bi ona mogla nekoga ubiti? I je li taj čovjek zaslužio takvu
sudbinu? Kako bi Emma - moja Emma - ubila čovjeka, čak i ako je istina sve što
mi je rekla? To je bilo pitanje koje sam sebi postavio mnogo puta u
proteklih nekoliko sati i nisam bio nimalo bliže odgovoru.
Zatvorio sam vrata i prekinuo s tim mislima. Moj fokus sad mora biti na poslu.
Položio sam ruke na visoki naslon mojeg kožnog okretnog stolca, zureći u svoj
novi stol sa staklenom gornjom plohom: bio je opremljen svim suvremenim
pomagalima, uključujući Apple Mac, daleki krik budućnosti u usporedbi sa starim
PC-jem na kojem sam radio u Essexu. Budući da sam odrastao u Leedsu, za mene
je započinjanje karijere ovdje u agenciji za nekretnine značilo povratak kući. Već
sam znao mnoge od ovdašnjih suradnika.
Ukočio sam se kad mi je interkom zazujao, nenaviknut na taj novi zvuk. Iz
njega je progovorio slatki, umilni glas moje tajnice. Na ovo bih se mogao
naviknuti.
“Roger James htio bi vas vidjeti”, rekla je, a ja sam se nasmiješio na taj luksuz
da mi ljudi dolaze tek nakon najave.
~ 67 ~
 Knjige.Club Books

“Hvala, Alice. Bi li nam mogla donijeti svakom po kavu kad ti bude zgodno?”
rekao sam, znajući koliko je Roger ovisan o kofeinu.
“Naravno”, rekla je. “Odmah ću doći.”
“Alex, kućo stara! Baš te je lijepo vidjeti!” Sa svojih sto osamdeset i pet
centimetara i razmetljiva držanja, Roger je bio čovjek s neporecivim ukusom za
odijela. Moram se sjetiti upitati ga kasnije za njegova krojača ovdje, kad sam već
i ja konačno izronio u svijet. Srdačno mi je protresao ruku. Znali smo se još iz
starih dana - nisam malo puta markirao iz škole s njim i njegovim bratom
blizancem Jimmyjem.
U nekoliko minuta već smo se prisjećali starih vremena i pričali o skorašnjem
zajedničkom radu. Usmjerio sam razgovor na teme što dalje od Emme, nastojeći
se držati samo posla.
“Znači, ne smeta ti što ću ti sad ja biti šef?” Nasmiješio sam se, osjećajući
kako mi se ramena opuštaju. Biti u Leedsu i čavrljati s prijateljem, to je bio lijek
koji mi je tako trebao.
“Pripremio sam se na to”, rekao je Roger. “Osim toga, bilo tko je bolje
rješenje od Hopkinsa.”
“Baš ti hvala”, nasmijao sam se, znajući da to nije mislio onako kako je
zazvučalo.
“Ozbiljno”, rekao je, smješkajući se. “Morali smo mu se obraćati s gospodine
Hopkins. Koji umišljeni debil. A u poslu je tek nekoliko godina.”
Uzvratio sam mu smiješak. “A ne kao mi koji smo još kao brucoši zabijali
svoje prve table s oznakom Prodaje se.”
“Aha. Ali što se tiče tvoje tajnice - to je nešto na čemu možeš biti zahvalan
Hopkinsu. Kad pričamo o povlasticama koje idu uz posao.”
Uživao sam u kavi koju sam pijuckao, miris svježe mljevene kave oživljavao
mi je osjetila. “Ja sam stari, oženjeni čovjek”, našalio sam se. “Nemam ti ja više
energije za te vrste povlastica.”
“Znači zato si se riješio brkova i brade? Previše sijedih, ha?”
Osjećajući golotinju svojeg lica, prešao sam dlanom preko vilice. “Može biti
da je bila jedna ili dvije. Što da ti kažem? Sve je to od stresa na poslu.”
Popivši svoju kavu do kraja, Roger me zavidno pogledao. “Tko bi rekao, da
ti i ja završimo u istom uredu, pri čemu si ti s te strane tog stola. Pošteno, kad se
sve zbroji - možda bih se i ja, da sam se malo više potrudio, uspio bolje
pozicionirati.”
Zbog cijele naše zajedničke prošlosti nisam žurio priznati Rogeru kako sam i
ja bio tek drugi izbor i da su me, kad sam se prvi put prijavio za ovaj posao, bili
odbili. Bio sam prilično siguran kako najvjerojatnije ni sad ne bih sjedio ovdje da
nije bilo Therese. Unatoč njezinu skorašnjem razvodu od Charlesa, koji mi je bio
šef u Colchesteru, i dalje je mogla povući koju vezu. Međutim, to je bilo nešto što

~ 68 ~
 Knjige.Club Books

Roger nije morao znati. Ja ću se ovdje dokazati i postići velike stvari za cijeli moj
tim. Popio sam svoju kavu, ispunjen entuzijazmom. “Vidio sam tvoje rezultate
prodaje, Rog, ide tebi sasvim dobro. Dokle god tebi ne smeta raditi za mene... ”
“Kao što sam rekao, to se podrazumijeva”, kazao je Roger, odlažući praznu
šalicu na moj stol.
Naš razgovor prekinula je Aliceina objava da me moj prethodnik upravo
dolazi posjetiti.
Kako su se vrata otvorila, Roger se uspravio i popravio kravatu. Srdačno je
kimnuo muškarcu koji je ulazio, a onda mi dobacio pogled iskosa. Hopkins je
imao kratku, sijedu kosu i bio je u dobroj formi. Pretpostavio sam da je u kasnim
pedesetima i načuo sam da je prije bio u vojsci. Cijela njegova pojava zračila
je autoritetom. Ispravio sam se i sam, uvukavši trbuh kad je pružio ruku da se
rukujemo.
“Znači ti si mi zamjena. Čestitam. Siguran sam da ćeš se ovdje snaći bolje
nego ja. Ovaj ovdje ne može dočekati da mi vidi leđa, ha, Rogere?” Zaškiljio je
prema mojem prijatelju koji se upravo spremao otići.
Roger se zakašljao, kiselo mu se osmjehnuvši. “Naravno da nije tako. Ali
vrijeme je da se vratim raditi. One se kuće neće same prodati.”
“Tko zna, možda i prodaš neku veliku ovog mjeseca. Mogao bi si onda kupiti
pristojan auto, umjesto onog komada dreka koji vozaš okolo.”
Lecnuo sam se. Rogerova žena trošila je novac zastrašujućom brzinom i
činjenica da sam nema dobar auto, za njega je bila osjetljiva tema. Pomislio sam
kako se moram, čim Hopkins ode, pobrinuti da Roger dobije službeni auto.
Dok su se vrata zatvarala, Hopkins se okrenuo k meni. “Čujem da jedva čekaš
početi.”
Nasmiješio sam se. Nema smisla da se držim ružno prema svojem
prethodniku kad tako brzo odlazi. “Da. Veselim se što ću opet raditi u Leedsu.”
Bila je to istina. Leeds je vibrantan i ugodan, a moje srce je uvijek pripadalo
mojem rodnom gradu.
“Ti i jesi odavde, zar ne? Što te uopće natjeralo da odeš u Essex?” S rukama
u džepovima, Hopkins je odšetao do prozora, pogled mu je bio čvrsto uperen dolje
na ulice.
“Supruga”, rekao sam. “Ali dosad sam je uvjerio da je Leeds bolje mjesto za
život. Stvarno se veselim što ću ovdje voditi novi tim.
“Oh, da, to me podsjetilo na to da imam poruku za tebe”, rekao je Hopkins,
dok mu je iz džepa mobitel uporno zvonio ponavljajući melodiju pjesme “We Are
the Champions” grupe Queen. Namrštio se isključivši zvuk na mobitelu. “Izgleda
da sam tražen. Ljudi iz IT-a će ti srediti lozinke za pristup sustavu i ostalo. Uživaj
u pogledu na stari dobri Leeds.”
“Hoću”, rekao sam, nastojeći ostati ljubazan. “Kažeš da imaš poruku za
mene?”
~ 69 ~
 Knjige.Club Books

Podigao je dlan u zrak izlazeći iz prostorije. “Ah, da, umalo sam zaboravio.
Imam broj potencijalnog kupca koji inzistira na tome da posao dogovori baš s
tobom.”
“Sa mnom? rekao sam, mršteći se. Pa nisam još ni počeo.
“Valjda se pročulo da stižeš. On kaže da se vas dvojica jako dugo znate.”
Hopkins je posegnuo u unutarnji džep sakoa i izvukao presavijeni papir. “Htio
sam ga sam obrlatiti, ali inzistirao je na tome da će razgovarati jedino s tobom.”
Podignuo sam obrvu na njegovu besramnost, pitajući se tko bi mogao biti moj
zagonetni klijent.
“Ne možeš mi zamjeriti što sam pokušao.” Uz blistavi osmijeh, Hopkins mi
je predao papir. “Zove se Luke Priestwood. Zvuči li ti poznato?”

~ 70 ~
 Knjige.Club Books

24. POGLAVLJE

LUKE

2002.

Morrissey je pjevao opsesivnu melodiju iz zvučnika u mojem automobilu. Što

ga je netko više ignorirao, on bi se probio bliže. Bila je to meni omiljena stvar s
playliste koju sam sam složio. Ništa mi nije bilo draže nego uvući se Emmi u
misli. Je li se borila s vlastitom savješću? Tako dobra, požrtvovna curica,
laže svojem ocu i iskrada se iz kuće. Jesu li je misli na naš tajni sastanak držale
budnom po noći? To je bilo tako zgodno, što Emma živi na vrlo izoliranom mjestu
u prirodi. Daleko od pogleda nadzornih kamera i s najbližim susjedom na
kilometar i pol, mogao sam postići gotovo sve što sam želio. Nikakve
smicalice mi nisu bile strane.
Moj Ford Fiesta nije se mogao nazvati ljubavnim gnijezdom. Najuzbudljivije
kod njega je bilo to što je imao zatamnjene prozore, na čemu sam inzistirao kod
trgovca vozilima. Sean Talbot, moj prijatelj i kolega-nastavnik, nazivao ga je
limuzinom za bake. Nije mi smetalo što mi se on smije; njegov je automobil bio
daleko bolji od moga. To je tako kad ti mama kupuje auto. Završiš s nečim
solidnim i sigurnim. No, dokle god je ona bila spremna trošiti novac na mene, ja
sam ga bio spreman primati. Smješkao sam se čitajući poruke na svojem mobitelu,
sretan što napokon ostvarujem primjetan uspjeh.

Emma: Što se tiče onog, mislila sam ono što sam rekla. Javi mi se. Xxx
Emma: Jesam li nešto napravila? Jesam li te naljutila? Ako je tako, oprosti.
Xxx
Emma: Moramo razgovarati. Xxx
Luke: Oprosti, nisam te htio uznemiriti. To je zadnje što bih želio.
Emma: Ne mogu prestati misliti na tebe. Molim te, nazovi. Xxx
Luke: Samo želim ono što je najbolje za tebe. Xxx Emma: Skoro mi je 16.
Odrasla sam. Molim te. Možemo li se naći? Xxx
Emma: Večeras sam slobodna. Može? Xxx
Emma: Molim te. Xxx
Luke: Istočna cesta, kod spajanja s Avenijom Lane, večeras u 9. Budi diskretna.
X
Emma: Hoću. Vidimo se xxx

~ 71 ~
 Knjige.Club Books

Pogledao sam na sat. Pet do devet. Moj automobil bio je skriven iza visokog
nasipa koji je obližnjoj kući pružao stanovitu privatnost. Nisam im htio zuriti kroz
prozore. Večeras je diskrecija bila najvažnija. Zadnje što sam htio bilo je
privući pozornost na sebe. Međutim, nisam mogao ne osjetiti navalu uzbuđenja
kada je svjetlo Emmina bicikla zatreperilo u daljini. Znao sam da će se i ona
osjećati tako. Nakon što je sakrila bicikl u živicu, ubacila se na suvozačko mjesto
pokraj mene. Lice joj je bilo rumeno od pedaliranja dok je spuštala kapuljaču s
glave. “Skuhala sam se”, propentala je, smiješeći se u slatkoj isprici.
“Ali mislila sam da je bolje uzeti kaput s kapuljačom da me se ne vidi.”
Otkapčajući dugmad svog plavog ogrtača, otkrila je suknjicu od tvida koja je
sezala do koljena, s gustim crnim čarapama i crnom majicom na V-izrez. Morao
sam se fizički natjerati da maknem pogled s njezina tijela, iako se ona doimala
nesvjesnom komešanja koje je u meni budila. Pogledala me otvorenim, iskrenim
pogledom dok je skidala kaput, slagala ga u uredan smotuljak koji je gurnula u
prostor ispred stopala. Majica joj se dobro rastvorila dok se naginjala naprijed i
morao sam doslovno sjesti na ruke da je ne zaskočim tamo i tada. Postoje tijela
koja su stvorena za grijeh. Njezino je bilo točno takvo.
“Mobitel”, napokon sam procijedio, pružajući dlan. Predala mi ga je bez
riječi, naviknula na ovaj dio naše rutine. Nakon što sam izbrisao svoje zadnje
poruke, vratio sam joj ga. “Htjela si razgovarati?” rekao sam, okrećući lice na
drugu stranu dok sam osjećao kako mi hlače postaju tijesne u preponama.
Emma me bez trenutka oklijevanja primila za ruku. “Mislila sam o onom što
si rekao. Želim biti s tobom. Za stvarno.”
“Ne znam”, rekao sam. “Oboje bismo mogli imati problema. Mogu li se
pouzdati da ćeš čuvati tajnu?”
“Da, gospodine.” Emma je entuzijastično kimala, odmičući pramen kovrčave
kose koji joj je pao preko lica.
Glasno sam se nasmijao. “Mislim da smo prestali s tim tvojim gospodine, zar
nismo? Ja sam Luke i uvijek smo na ti osim kad smo u školi.”
Emma je kimnula, ruke su joj bile čvrsto stisnute oko koljena. “Napravit ću
što god tražiš. Ti si jedina osoba kojoj vjerujem. Nikad te neću razočarati.”
Iako je još ubrzano disala, mirisala je divno. Uključio sam klimatizaciju,
dajući i njoj i sebi priliku da se rashladim. Napokon, pogledao sam je u oči. “Nikad
nisam želio ništa od ovoga”, slagao sam, “ali ponekad ne možeš birati u koga ćeš
se zaljubiti.”
Gotovo mi je došlo žao nje, koliko su joj se sve emocije mogle vidjeti na licu.
Kao da je cijeli život čekala da joj netko kaže kako je voli. Pružila se k meni i
zagrlila me, uzbuđenje je prštalo iz njezinih riječi. “I ja se jednako osjećam. Meni
možeš vjerovati, znaš to. Neću reći nikom živom.”
Izmaknuo sam se, izvlačeći izraz zabrinutosti. “Jesi li sigurna? Jesi li stvarno
sigurna da si spremna na ozbiljan odnos?”

~ 72 ~
 Knjige.Club Books

“Da”, šapnula je, s tim svojim dugim trepavicama tek desetak centimetara
udaljenima od mojih očiju. “Ali ja gotovo ništa ne znam o tebi. Htjela bih doznati
više.”
“I hoćeš”, rekao sam. Još jedna laž. Nagnuvši se, nježno sam je poljubio,
uvodeći pomalo jezik u njezina usta. Polako smo se razdvojili; oči su joj letjele
po mojem licu i znao sam da traži bilo kakav znak da sam se predomislio. Nije
bilo šanse da se to dogodi. Ne sad, kad smo došli ovako daleko. “Bolje da kreneš
kući dok još nije kasno”, rekao sam, držeći je u neizvjesnosti još malo.
“Možemo li se opet vidjeti?” rekla je, saginjući se da uzme svoj kaput s poda.
Pomogao sam joj da ga podigne, dodirujući podlakticom njezine noge.
“Uskoro. Ali zapamti što sam ti rekao. Moramo biti jako diskretni ako hoćemo
da ovo funkcionira. Nemoj me iznevjeriti.”
“Možeš računati na mene”, dahnula je, hrabro se nagnuvši da me poljubi još
jednom prije no što ode u noć. Nasmiješio sam se. Sve je išlo po planu. Vrijedilo
je čekati, a sad imam nešto još bolje u pričuvi.

~ 73 ~
 Knjige.Club Books

25. POGLAVLJE

ALEX

2017.

Ostao sam stajati kao ukopan kad je Hopkins izišao. Sve što sam mogao čuti
bilo je moje vlastito disanje; zvukove grada prigušivale su velike staklene stijenke
na prozorima iza mojih leđa. Luke Priestwood. Želudac mi se stisnuo kad sam
shvatio odakle znam to ime. Luke Priestwood onaj je što je proganjao Emmu.
Uspio sam je navesti da mi kaže njegovo ime one noći kad mi je priznala sve.
Još jutros nazvao sam privatnog detektiva da ga pokuša pronaći. Sad se činilo da
za tim nije bilo potrebe.
Ali bilo je to previše ludo, zar ne? Ne može to biti taj čovjek. Kako je on mene
našao? I zašto je kazao da smo stari prijatelji? Nema toliko ljudi po imenu Luke
Priestwood uokolo, zar ne? Sjetio sam se kako ga je ona opisala: visok, pješčana
smeđa kosa, naočit.
Koračao sam po uredu, ne primjećujući više pogled na grad dok sam se
prisjećao što je moja žena rekla. Pritisnuo sam dlanove o stol, glatka površina
hladila mi je ruke dok sam polako izbacivao zrak. “Smiri se. Možda to nije ništa.
Jednostavno nazovi čovjeka i vidi što hoće”, šaptao sam samome sebi. Ali istina
me grabila za vrat poput hladnih prstiju strave. Da se on to ne zajebava sa mnom?
Otkud je znao da sam ja ovdje? Poput metronoma, moje misli prebacivale su se s
jedne na drugu stranu dok sam nastojao to pojmiti. Ako je to isti Luke Priestwood
koji je pratio Emmu, onda ću to doznati tako da ga nazovem. Ali što da mu kažem?
Znači ti si onaj tip kojeg je moja žena pokušala ubiti. I, kako je vratiti se iz mrtvih?
Stojeći nad svojim uredskim telefonom, razmišljao sam o tome da nazovem
Emmu, da joj kažem što sam otkrio. Dok su moji prsti stajali nad brojčanikom,
razmislio sam o posljedicama ovakve refleksne reakcije. Ona je bila kilometrima
daleko, gdje joj nisam mogao pomoći. Hrvanje s njezinim poremećajem prehrane
iscrpilo joj je sve snage. Ovo bi je moglo prebaciti preko ruba. A tu je bio i Jamie
na kojeg sam morao misliti. Ako je nekim čudom ovo stvarno bio Luke
Priestwood, onda se nalazio na sigurnoj udaljenosti od Emme. Poklopio
sam slušalicu. Večeras. Nazvat ću ga večeras i, ako pristane, dogovoriti da se
nađemo poslije posla. Najbolji scenarij bio bi taj da on želi raščistiti zrak. Najgori
scenarij? Ako je sada odlučio zvati policiju, mi ćemo sve nijekati. Protivno
Emminoj volji, ja sam posjetio navodno grobno mjesto, prekapajući još oko pola
metra dublje po zemlji koju je ona raskopala. Nije tamo bilo ni traga nekakvom
tijelu. Nije me to iznenadilo jer me ionako mučila njezina priča. Nešto u vezi s

~ 74 ~
 Knjige.Club Books

tim nije zvučalo istinito. Ako mi se ona ne želi otvoriti, možda će to htjeti njezina
sestra.
Zurio sam kroz staklo u prizor grada koji se sad činio jednoličan i siv. Počela
me hvatati glavobolja. Nisam imao što drugo učiniti nego nazvati čovjeka i vidjeti
što hoće. Dok mi je interkom zujao, uzeo sam zraka, hinjeno vedrim tonom
prikrivao jezu koja me iznutra spopadala. Nakon nekoliko rečenica, Alice je
pustila osoblje iz IT-odjela unutra. Gledao sam kako mi namještaju sustav i
objašnjavaju kako radi. Osobni profili, statistike i mjesečna izvješća, sve mi je
bilo na dohvat prsta. To da sam rukovodim svojom ekipom bilo je nešto za što
sam radio cijeli dosadašnji život. Mislio sam na svojti obitelj i budućnost koju
sam planirao. Ne mogu to sada izgubiti.

~ 75 ~
 Knjige.Club Books

26. POGLAVLJE

EMMA

2017.

“Pristavi čajnik, može?” rekla je Theresa, okrećući znak na vratima tako da

pokazuje zatvoreno. “Imam jako fine krafne s kremom u hladnjaku.”
Zaustila sam da kažem kako nisam gladna, ali njezin prijekoran pogled bio je
dovoljan da zasutim i krenem za njom u stražnju prostoriju. Napunila sam čajnik
vodom iz slavine i iskoristila ga da prvo napojim naše žedne biljke. Napunivši
ga iznova, pritisnula sam tipku i izvadila dvije šalice iz kredenca. Dok sam se
bavila našim čajem, Theresin glas slijevao se preko mene.
“Nemoj mi ni pokušavati tumačiti da si već jela. Cijelo jutro slušam kako ti
kruli želudac. Ne ideš nikamo dok ne pojedeš krafnu.”
Kad bi ona samo znala. Pojesti nešto, to je samo pola bitke. Prava borba je
zadržati to unutra. Nasmiješila sam joj se nevoljko. Moja sestra uvijek je imala
dara nazvati stvari pravim imenom.
“Evo”, rekla je gurajući pred mene mrsku kremastu krafnu dok sam sjedala s
našim čajevima. Moj mozak smjesta je obavio računicu: 308 kalorija u krafni
marke Morrison plus šalica čaja sa šećerom i obranim mlijekom. Zaokružila sam
na 350. Trebala bih pretrčati pedeset kilometara prije nego što uzmem prvi
griz. Osim ako budem povraćala, za što mi trebaju sekunde. Nije to bila neka
mozgalica, mislila sam, znajući da će me sestra gledati samo dok budem jela.
“Vidi te podočnjake pod tvojim očima. Kad si se zadnji put naspavala?
Izgledaš bolesno.”
“Hvala”, nasmijala sam se, na trenutak zaboravljajući svoje probleme. “Ali
zato ti izgledaš bolesno dobro.” I stvarno je tako. Itekako sam bila svjesna razvoda
koji joj uskoro slijedi, ali činilo se da se ona s tim jako dobro nosi. “Trebale bismo
nas dvije češće ručati”, rekla je cerekajući se. “Čuda čini za moje samopouzdanje.
A sad jedi. Ne mogu dopustiti da moja mala sekica bude mršavija od mene.”
Pitala sam se hoće li krafna biti vrijedna žrtve koju ću kasnije morati podnijeti.
Grlo me je još uvijek grebalo od zadnje runde povraćanja. Bilo je previše rano za
novo čišćenje. Pogledala sam po sebi, svoju odjeću, prisjetivši se dana kad sam
znala skrivati hranu po džepovima. Nekako mi se činilo da moja vintage zimska
haljina na kopčanje ne sadrži prostor u koji bi se dala nagurati krafna s kremom.
Ali to što me deset minuta gledala dok se natežem s komadom krafne,
vjerojatno je Theresi bilo malo previše. Dugo nakon što je pojela svoju, nagnula

~ 76 ~
 Knjige.Club Books

se k meni i uzela me za ruke. “Seko, znam da to što ne jedeš nije jedini problem.
O čemu je riječ? Nisi svoja cijeli dan.”
Pogled mi je pao na stol i psovala sam u sebi vlastitu nemoć da prikrijem svoj
jad. Inače sam bila dobra u skrivanju, ali povrh moje ispovijedi Alexu, buket i
disanje u slušalicu pokazali su se kao kap previše. “Nije ništa”, rekla sam, ne
mogavši je pogledati u oči.
“Ja te ne osuđujem”, rekla je, stišćući mi ruke. To mi je govorila i u ranim
danima kad mi je pomagala zbog bulimije. Taj izraz ljubavi natjerao mi je suze u
oči.
Slegnula sam ramenima, gutajući riječi koje su mi bile navrh jezika. Bulimija
je bila jedna stvar. Kako da sestri kažem što sam napravila?
“Imala sam relaps... samo jednom. Nastojim to držati pod kontrolom.” Naš
predimenzionirani zidni sat odbrojavao je sekunde i ja sam udahnula sporo,
skupljajući snagu koja mi je bila potrebna da nastavim.
“Točno, što ćemo napraviti u vezi s tim?”, odmah se ubacila Theresa,
prekidajući moj tijek misli. “Hoćeš da pogledam bismo li te mogli opet povezati
s tvojim starim savjetnikom? Možda da odemo liječniku...” Mozak joj je radio
punom parom. Mogla sam čuti zupčanike kako se pokreću u njezinu mozgu. Tako
je Theresa rješavala probleme, prebacujući se s jedne mogućnosti na drugu dok
ne bi našla prikladan odgovor. “Je li to zbog selidbe? Zbog Alexova novog posla?
Sve ide malo prebrzo?”
Odmahnula sam glavom. “Teško. Trebale su mu godine da me nagovori da
odselimo.” Pogledi su nam se susreli i bilo mi je jasno da me neće ostaviti na miru
dokle god joj ne dam nešto za što se može uhvatiti. “Nije problem u Alexu, nego
u meni. Katkada se osjećam kao da me netko prati i promatra. Telefonski pozivi,
cvijeće. Bojim se da se Luke vratio.”
Theresina usta pretvorila su se u crtu na spomen Lukeova imena. Bila je od
onih nekoliko ljudi koji su bili posve imuni na njegov šarm. Zbog toga sam naš
odnos cijenila samo još više. Zašto joj onda ne mogu reći što sam učinila? Zato
što znam da je to bilo pogrešno. To što sam učinila... što sam mislila da sam
učinila, bilo je ubojstvo. Čak i ako Luke nije umro, moja je namjera u tom trenutku
bila takva.
“Jeste li bili u kontaktu?” rekla je, pretražujući očima moje lice u potrazi za
odgovorom.
Slegnula sam, svjesna koliko neodređeno zvučim. “Ne, zapravo nismo. Bila
sam u kupaonici neku noć i... znam da će ti ovo zvučati ludo, ali mislim da sam
ga vidjela na prozoru. Onda ti telefonski pozivi i sad cvijeće... Osjećam da me
hvata panika i ne znam što da napravim.”
“Joj, seko. Jesi li rekla Alexu?”
Kimnula sam. “On želi da se usredotočimo na selidbu u Leeds.”

~ 77 ~
 Knjige.Club Books

Theresa se namrštila, njezina zaštitnička crta postala je jasno vidljiva. “Alex

ima pravo. Ako vidiš Lukea ili se uplašiš, samo me zovi. Ne želim da s njim
razgovaraš. Nije sigurno.”
“Samo ako mi obećaš da nećeš ništa prijavljivati policiji.” Sama pomisao me
činila nervoznom. Ljudi iz policije su zadnji koji to smiju znati. “Obećaj mi,
Theresa, bez policije. To bi samo otežalo stvari, a ja nemam nikakve dokaze.”
“O. K., O. K.”, podignula je dlanove kao da se predaje. “Ali moraš paziti na
to da jedeš. Što više paničariš, sve se pogorša. Previše toga možeš izgubiti. Svoje
zdravlje, svog supruga, malog Jamieja. On te treba. Obojica te trebaju. Molim te,
Emma. Jedi nešto. Zbog njih.”
“Itekako sam svjesna što mogu izgubiti”, obrecnula sam se i smjesta se
pokajala zbog svog tona vidjevši pokunjen izraz na njezinu licu. “Oprosti. Nisam
se htjela istresati na tebe.”
“Hej, pa znaš me”, rekla je, poklanjajući mi ljubazniji osmijeh nego što
zaslužujem. “Sjeti se kakva sam ja bila kad sam doznala da me Charles vara. Bila
sam izvan sebe, a ti si mi pomogla da to izguram. To što radim ovdje, u trgovini,
daje mi nešto na što se mogu fokusirati. Ne znam što bih ja bez tebe.”
Kimnula sam. S obzirom na okolnosti, to je najmanje što sam mogla napraviti.
Zbog predbračnog ugovora Charles ju je ostavio bukvalno bez ičega, a on je bio
taj koji je zgriješio. Gurnula sam krafnu s kremom prema njoj. “Pojedi ti ovo. Ako
ja počnem, neću moći prestati. Imam još neke salate u hladnjaku, pojest ću to
umjesto ovoga.”
“Mogu ostati s tobom dok se Alex ne vrati ako hoćeš?” Theresin glas bio je
prigušen velikim zalogajem krafne. Zavidjela sam joj što može jesti što god
poželi, a ne dobiti ni dekagrama. Iako to meni ne bi mnogo značilo. Ja nisam nikad
bila sretna, bez obzira na to koju veličinu nosila i kakvog oblika bila.
“Dobro sam”, rekla sam, provjeravajući koliko je sati. “Samo sam imala lošu
noć. Riješila sam se sve nezdrave hrane u kući. Nemam se tamo s čime prejedati.”
Ali izraz na Theresinu licu govorio mi je da je nisam uvjerila. “A lice na
prozoru? Zar se ne brineš zbog toga?”
Brinula sam, više nego što bi ona ikad mogla znati. Nisam znala što me više
plaši, pomisao da je Luke bio ispred mojeg prozora ili pomisao da gubim razum.

~ 78 ~
 Knjige.Club Books

27. POGLAVLJE

ALEX

2017.

U pubu na nekadašnjoj tržnici, miris piva Theakston prenio me u dane kada

sam ovdje sjedio sa svojim ocem. Doveo me ovamo na moj osamnaesti rođendan
kako bi mi ponosno kupio moju prvu pintu piva. Nije mi se tada osobito svidio
okus, ali sada, kad sam i sam otac, počeo sam shvaćati važnost takvih rituala.
Gotovo sam mogao osjetiti njegovu prisutnost, ovako sjedeći okružen blistavim
bakrenim točionicima. Smještena u samom centru Leedsa, pivnica Whitelock
odisala je duhom staroga svijeta i posebnim šarmom. Gotovo sam mogao čuti glas
svojeg oca koji mi govori neka slobodno popijem dok on raspravlja o svjetskim
problemima. Osjetio sam žalac tuge. Da je bar ovdje i da mi može dati savjet. Ali
sada sam ja bio glava kuće i večeras moram biti jak. Možda je to razlog što sam
poslao poruku Lukeu Priestwoodu, umjesto da ga nazovem, da se nađemo ovdje,
na javnom mjestu. Neki dio mene nadao se da će i moj otac biti ovdje u duhu,
pružajući mi toliko potrebnu moralnu potporu.
Je li moguće da je čovjek s kojim ću se naći isti onaj koji je terorizirao moju
ženu? Moram to doznati. Ali kako ću, zaboga, otvoriti tu temu? Prinio sam čašu
usnama. Alkohol je dobar kad treba razvezati jezik i nakon tjedna kakav sam imao
i meni je bilo potrebno koje piće. Misli o Emmi plutale su mi glavom i zatekao
sam se kako okrećem njezin broj.
“Sve O. K.? Samo zovem da poželim laku noć Jamieju.”
“Oh, žao mi je, ljubavi, on je već zaspao”, rekla je Emma, glas joj je bio vedar
i veseo. “Nije spavao popodne pa je zaspao ranije. Reći ću mu ujutro da si zvao,
čim se probudi. Kako ide?”
“Odlično. Da samo vidiš moj novi ured. Triput je veći od onog starog i ima
fenomenalan pogled na grad. Jedva čekam da dođeš ovamo.” Nasmiješio sam se,
pritišćući ruku na uho da ublažim žamor ostalih gostiju pivnice.
“Već sam počela pakirati neke stvari. Jesi li vani? Zvuči kao da si u pubu.”
“Došao sam na piće s novim kolegama. Dobra su oni družina. Neću ostati
dugo.” Oboje smo obilazili oko razotrkivene istine. Htio sam je pitati je li se
dogodilo još nešto što bi je zabrinulo - i je li danas normalno jela. Ali ako nije,
teško da će mi to priznati preko telefona. Uzdahnuo sam, osjećajući udaljenost
između nas.
“Uživaj, zaslužio si. Volim te”, rekla je, i ja sam joj zaustio odgovoriti kad mi
je pogled privukao netko na ulaznim vratima.

~ 79 ~
 Knjige.Club Books

Nekako sam odmah znao da je čovjek koji je upravo ulazio bio Luke
Priestwood. Pogledavao je lijevo i desno, očima je skenirao pub pokušavajući me
pronaći. Bio je malo niži od mene, svijetlosmeđe kose. Primijetio sam kako ga
odmjeravam, procjenjujem koliko je jak. Bio je mišićav, ali ne tako velik kao ja.
Mogao bih ga savladati ako budem morao. Ulovio sam njegov pogled i samo sam
htio što prije završiti poziv. Osjećao sam se krivim, razgovarajući s Emmom dok
gledam u njega. Ako je on taj za kojega ga smatram, zadnje što želim jest da mu
ona još čuje i glas. “Moram ići, vidimo se sutra.” Tek kad sam poklopio, sjetio
sam se da joj nisam rekao da je volim. Međutim, nije bilo vremena za razmišljanje
o tome jer on je upravo sjedao pokraj mene.
“G. Priestwood, zar ne?” oprezno sam rekao, sabirući se dok sam ustajao sa
stolca. Prema onome što o njemu znam, tip bi mogao odmah izvući nož na mene.
Mišići su mi se napeli. Bio sam spreman ako što pokuša.
Ali njegovo držanje nije bilo držanje čovjeka koji želi sukob. Nervozno se
meškoljio ispred mene, zavlačeći ruku u džep i vadeći novčanik. “Tako je. Mogu
li vas počastiti pićem?”
“Ne, hvala”, rekao sam, pokazujući prema svojoj dopola punoj čaši s pivom.
Osjećao sam se dovoljno krivim što s njim uopće razgovaram, a kako bih tek
primio piće od njega. Pogledao sam ga dobro dok se naslanjao na starinski drveni
šank. Bio je odjeven ležerno, u traperice i jaknu, košulja mu je bila ispeglana. Iako
je bila pažljivo složena, moja Lacoste majica još uvijek je imala vidljive nabore
od putne torbe. Ulovio sam se. Zašto sad uspoređujem sebe s ovim čovjekom? Je
li zato što sam ljubomoran na njegovu prijašnju vezu s mojom ženom? Može li se
to što je bilo između njih nazvati vezom? Prema onome što mi je ispričala Emma,
ona je njemu samo bila lak plijen.
Pinta piva stavljena je pred mene, prenuvši me iz misli. Luke mi se napola
nasmiješio. “Rekao sam barmenu da ponovi. Mislim da bismo se mogli malo
zadržati ovdje.”
Kimnuo sam, ali nisam se mogao natjerati da kažem hvala ovom čovjeku. “O
čemu je riječ?” rekao sam prije nego što se i smjestio na stolac. “Jer nisi me zvao
radi kupnje nekretnine, zar ne?”
“Ne”, uzdahnuo je Luke. “Duga je to priča. S nezgodnim krajem.” Otpio je
dobar gutljaj piva. “Nisam došao praviti probleme. Milijun puta rekao sam sebi
da se samo trebam maknuti što dalje. Ali onda sam čuo da Emma doseljava u
Leeds.”
“Ne razumijem”, rekao sam. Osjetio sam kako sam čvršće stegnuo čašu. Naš
sastanak iz minute u minutu postaje nadrealniji. Što se ovo događa?
“Ja živim u Yorku”, rekao je Luke. “Ali katkada dolazim i u Leeds.”
“Zbog čega si me zvao? Zašto ne prijeđeš na stvar?”, rekao sam dok se ljutnja
u meni komešala. Bilo je teško prispodobiti ovog muškarca s osobom koju je
opisala Emma. Izgledao je bezopasno, kao bilo koji čovjek u pubu. Kako bi ovo

~ 80 ~
 Knjige.Club Books

mogao biti čovjek kojeg je Emma htjela ubiti? Sigurno se dogodilo nešto strašno
što ju je gurnulo do takvog ekstrema. Spustio sam pogled odlučan da svoje
osjećaje zadržim za sebe.
“Bio sam joj učitelj prije mnogo godina, ali vjerujem da ti je to rekla. Sudeći
po tome kako me gledaš, pretpostavljam također da tu prestaje i istina.”
Podignuo sam obrvu, nastojeći opustiti mišiće lica koji su se stezali od
mrštenja.
Luke se nervozno nasmijao, podižući dlanove kao da se predaje. “Čovječe,
dolazim u miru. Nije ono što misliš.”
“Što ti očekuješ?” rekao sam. “Došao si ovamo oživjeti svoju bolesnu
opčinjenost mojom ženom. Da odem do jukeboxa i pustim ti 'Don't Stand So
Close To Me'?” Otpuhnuo sam ljutito. Moram se malo distancirati ako želim čuti
što ovaj ima reći.
Luke je podignuo kažiprst. “Ima mnogo istine u toj pjesmi. Pogotovo kad
završava s tim da ja na kraju umalo budem ubijen. Ozbiljno. Ja samo pokušavam
pomoći tebi, ali ako ti nisi spreman čuti neke stvari, bolje da odmah odem.”
“Ne ideš ti nikamo”, rekao sam, progutavši gorak okus u ustima. “Ispričaj mi
sve.”
Više nema sumnje. Spomenuo je pokušaj ubojstva. Govorio je o mojoj ženi.

~ 81 ~
 Knjige.Club Books

28. POGLAVLJE

EMMA

2017.

Nisam se ja bojala ostati sama. Veći dio svojega života radije sam birala
samoću, pogotovo dok sam odrastala na Merseaju. Ali u maloj kući s tri spavaće
sobe zbijene jedna do druge nije bilo mnogo mjesta za privatnost. Svaka svađa,
svaka izgovorena riječ mogla se čuti. Naša vjetrom šibana kuća stršala je
u krajoliku kao slomljeni prst. Malo je ljudi koji su htjeli živjeti ovako daleko, a
još manje na otoku koji redovito biva odsječen plimom. Nisam sumnjala u to da
će selidba biti najbolja stvar za našeg sina. Nedostajat će mu plaža i surova priroda
na koju je naviknuo, ali znala sam da će uživati u našem novom domu. Htjela sam
da raste u velikom, širokom svijetu, ali htjela sam i ja biti tamo s njim. Misao o
odvojenosti od njega proganjala me u noćnim morama sa zastrašujućom
lucidnošću. Nisam zaslužila svoje predivno dijete. Otkako sam se povjerila
Alexu, mučila me savjest. Ali nisam ja bila nikakav lik iz horora. Možda na
kraju nisam ni ubojica.
Iz trbuha mi je tužno zakruljilo. Nisam jela, osim ono malo salate na koju me
natjerala Theresa i zalogaja čokoladnog keksa koji sam ispljunula u kantu za
smeće. Glad mi je ometala misli. Theresa to nikad ne bi shvatila.
Napokon, kuća je utonula u mir. Jedini zvuk koji se čuo bio je onaj od zidne
ure u hodniku i tiho pucketanje i šištanje vlažnog drveta što je gorjelo u kaminu.
Alex je uvijek prazninu ispunjavao nekim čavrljanjem ili uključenim televizorom.
Došavši iz grada, nikad se nije naviknuo na život u prirodi. Duboko sam
udahnula miris češera koje sam skupila s Jamiejem prije više dana. Prešla sam
rukom uzduž dugačke drvene grede koju je ovdje postavio moj otac prije mnogo
godina. Morao ju je zamijeniti nakon požara. Mislila sam o tom danu, kako sam
čvrsto grlila svoja koljena dok su oko mene plesali plamičci. Tata je bio taj
koji me našao. Još jedna užasna epizoda koju bih voljela zaboraviti.
Zurila sam u vatru, moja sjećanja su se samo otvarala kao trula jaja iz kojih
se cijedi smrad. Alex kaže da su moje noćne more pokušaj moje podsvijesti da se
nosi sa stvarima koje sam potisnula. Kad bi samo znao. Jesam li ja bila produkt
svojeg društvenog okružja ili sam jednostavno rođena ovakva? Pokušala sam
misliti na mamu, iskoristiti svoja odrasla znanja da bih analizirala kakva je ona
bila osoba. Bilo mi je trinaest kad je otišla. Usredotočila sam se svom snagom,
htjela sam zamisliti njezino lice, ali slika mi se mutila po rubovima. Čvrsto sam
se primila za sjećanja na njezine dobre dane, kad je bila trijezna i kad je tata bio
tu. Piknici na plaži, hvatanje račića po plićaku, njezina koža istočkana sunčanim

~ 82 ~
 Knjige.Club Books

pjegama kad bismo se vani zadržali predugo. Ali bili su tu i loši dani kad se ona
osjećala zanemarenom. Kad je previše pila i kad su njezina raspoloženja divljala
poput oluje. Bila je mršava kao štap, za razliku od većine drugih mama koje su
dolazile po djecu pred školu. Znala sam ih promatrati, u njihovim nezgrapnim
pletenim puloverima i podstavljenim jaknama dok su dočekivale svoju djecu
toplim zagrljajima. Ja sam kući išla sama, biciklom, od najranije dobi. Izmaknula
sam se od topline vatre - razmišljanja o prošlosti neće mi pomoći. Moram ići
naprijed. Preseliti se i zaboraviti ovo mjesto.
Podižući žarač, pročačkala sam vatru i gledala kako iskrice plešu i nestaju
povučene u dimnjak, i zamišljala kako nastavljaju svoj ples vani, s vjetrom. Oštar
zvuk udarca o vrata prenuo me tako da sam skočila, ispuštajući žarač koji je
zazvečao po kaminu kod mojih stopala. Zadržala sam dah, pitajući se je li mi se
to učinilo. Možda je kvrcnulo u nekoj kladi u kaminu, pa sam ja taj zvuk
interpretirala kao kucanje na vrata. Nemamo mi ovdje susjedskih posjeta. Bilo je
prošlo devet navečer i Jamie je bio ušuškan u krevetu. Tko bi mogao biti vani?
Čekala sam, čučnuvši da ponovno u ruke uzmem žarač.
Tras! Glava mi se naglo okrenula prema prozoru odakle je došao zvuk od
kojeg sam se zaledila u mjestu. Vrata sam zaključala, zar nisam? A što je s
prozorima? Jesu li oni dobro zatvoreni? Srce mi je galopiralo u prsima, potrčala
sam prema staklu, napola očekujući vidjeti Lukea kako viri unutra. Ma to je samo
oluja, rekla sam sebi. Kojekakve sitnice lete zrakom i jedna je udarila u vrata, a
druga o prozor. Ali nisam uopće vjerovala da je to istina. Nakon što sam provjerila
brave, stala sam na dovratak Jamiejeve sobe, promatrajući ga kako spava. Srce mi
se topilo na zvuk njegova blagog hrkanja. Kakva bih ja bila majka ako ne znam
zaštititi svoje dijete? Počelo je, u to sam bila sigurna. Luke se vratio i odlučio
ponovno oživjeti prošlost. Neće mu biti dovoljno opsjedati samo moje misli. On
će opsjedati i moj dom. Ali ovaj put ne ugrožava samo mene. I moja obitelj sada
je izložena. Oštar zvuk zvonjave telefona natjerao me da se uhvatim za dovratak.
Jedva se pomaknuvši, nekako sam došla do telefona i javila se, ne dišući dok sam
čekala odgovor. Ali baš kao što sam očekivala, s druge strane je bila tišina -
točnije, nije bilo ničega osim tihog zvuka disanja. Poklopila sam slušalicu i zatim
je maknula s uređaja, provjerivši vrata i prozore još jednom prije nego što sam
opet pogledala Jamieja i pošla u krevet. Oko mene kuća je škripanjem i cviljenjem
odgovarala na udare vjetra izvana. Udahnula sam, umirila se. Ne mogu se
prepustiti panici, ne sad. Moji prsti sami su zagladili kožu na stražnjoj strani
mojeg vrata gdje su se sitne dlačice naježile od straha. Kleknula sam na jedno
koljeno i provjerila ispod kreveta, spremna izletjeti iz sobe kao metak. Ali nije
bilo ničega ispod, premda sam znala da to ne mora uvijek biti slučaj. “Ne”,
šapnula sam posrćući dok su se zidovi sobe sklapali na mene. Zadnje što sam
osjetila bio je udar mojih koljena o tepih dok sam padala na pod.

~ 83 ~
 Knjige.Club Books

29. POGLAVLJE

ALEX

2017.

Luke je spustio mobitel s uha i gurnuo ga u džep traperica. Napola sam

očekivao da se i ne vrati iz zahoda i pomno sam promatrao njegovo lice tražeći
neki znak koji će mi pokazati kakve su mu namjere.
“Djevojka?” pitao sam, napola se nadajući da jest. Bio sam svjestan vremena
koje je prošlo. Uskoro će barmen najaviti zadnju rundu, a Luke mi još nije rekao
zašto me je kontaktirao. Svaki put kad se umalo otvorio za tu temu, nešto bi nas
prekinulo. Namjerno me zavlači ili mu je cuga udarila u glavu?
“Ne spominji mi djevojke”, rekao je otpijajući gutljaj svog pića.
Misli su mi postale mračne. Htio sam mu se suprotstaviti, iscijediti iz njega
istinu pa i golim rukama. Nisam nasjedao na njegovu predstavu o dobrom dečku.
Ako je on stvarno povrijedio Emmu, morat će platiti. Prinio sam čašu ustima, ali
jedva sam okusio piće. Alkohol u meni budi najgore, a to da sada i ovdje izgubim
kontrolu, nikome ne bi pomoglo. Riječi moje majke plutale su mi po površini
svijesti. Više muha ćeš uloviti na med nego na ocat. Uvijek me prekorijevala kad
bih se mrštio, znala mi je reći da ću, ako vjetar promjeni smjer, ostati tako. Ali
imala je pravo u vezi s jednim. Morao sam obuzdavati svoju narav. Naš dio puba
ispraznio se od gostiju i s olakšanjem sam primijetio da ga sad čujem i bez potrebe
da se dovikujemo.
“Htio si mi nešto reći, zar ne?”
Luke je kimnuo. “Oprosti. Nije mi lako govoriti o tome. Ali moraš znati koga
si uzeo za ženu.”
Natjerao sam se da kimnem glavom. Najradije bih mu bio rekao kako nije
vrijedan ni izgovoriti Emmino ime. “Rekla mi je da si joj bio učitelj. Koliko
daleko je išla vaša... veza?” Bilo je to pitanje koje sam htio postaviti svojoj ženi.
Znao sam da ona samo nastoji ne povrijediti moje osjećaje, ali to što me držala
u neznanju boljelo me još više.
“Predaleko”, rekao je Luke. “To moram priznati. Bio sam tek stekao
kvalifikacije, imao sam tek nešto više godina od učenika kojima sam predavao.
Ali trebao sam se ponijeti drukčije. Emma je bila tipična zaljubljena tinejdžerica.
Bila je potpuno opčinjena svime u vezi sa mnom.”
“Sad si me zainteresirao”, rekao sam, grlo mi se osušilo.
Odmahnuo je glavom, osmjehnuo se s pola usta. “Tebi je rekla da je bilo
obrnuto, ha? Zamisli. To je ono što je svima tupila.” Spustivši glas, primaknuo je

~ 84 ~
 Knjige.Club Books

glavu bliže meni. “Pratila me kamo god sam išao, stalno mi slala poruke, držala
me na oku. Bio sam polaskan, tko ne bi bio. Tako atraktivna mlada žena, a sama
mi se nameće. Ona jednostavno nije htjela prihvatiti ne kao odgovor.”
Buljio sam u nevjerici dok mi se, unutra, želudac prevrtao. Pa on priča o mojoj
Emmi. Laže. Sigurno laže. I koji bijes ja ovdje radim, izdajem svoju ženu
plaćajući pića njezinu stalkeru? Skamenila bi se da nas sada vidi. Ali morao sam
čuti što mi želi reći. Udahnuo sam oštro. “Znači, spavali ste zajedno?”
Luke je kimnuo. “Popustio sam iskušenju, ali samo jednom. Ona je bila cura
u velikim problemima. Mislio sam da joj pomažem kad se počela otvarati prema
meni. Ali ona se vezala za mene. Upozoravali su nas na takve stvari, ali... Ah, bio
sam tako naivan. Jednoga dana, pratila me do tatine kolibe na plaži. Navalila je
na mene i ja sam popustio.” Primijetio je kako sam stisnuo čeljust. “Neću ići u
detalje, ali rekao sam joj da se tako nešto nikad više ne smije ponoviti.”
Sjedio sam i tiho bjesnio zbog pomisli na nju s drugim muškarcem. Je li
moguće da je bila toliko izravna sa šesnaest godina? Njezina mladost bila je nešto
o čemu ona nije željela govoriti i samo bih je uzrujao svaki put kad bih je gnjavio
pitanjima. Nisam si mogao pomoći a da se ne upitam bismo li se mi uopće našli u
ovakvoj situaciji da je bila malo otvorenija prema meni u vezi sa svojom prošlosti.
Luke mi je nudio posve drukčiju priču od one koju sam ja čuo. Ako on stvarno
govori o Emmi, onda je to bila drukčija žena od ove koju sam ja upoznao.
“Ja sam se odmah povukao”, pokajnički je rekao Luke. “Da ti budem iskren,
nisam mogao vjerovati kako se to dogodilo. Ali tad je već bilo kasno.”
Obrazi su mi se zažarili dok sam izgovarao odgovor. “Kako to misliš, bilo je
kasno?”
“Bože, naježim se samo kad pomislim na nju”, rekao je Luke gledajući me
iskosa. “Nakon toga, ona je postala moja sjena. Potom su počeli telefonski pozivi,
danju i noću. Kad se ne bih javio, upadala je u moju kuću. Na kraju sam morao
od policije tražiti da joj izda zabranu pristupa.” Suho se nasmijao. “Ona je bila
pravi terminator. Zabrana ju je usporila, ali ne i zaustavila.”
“Moralo je žestoko eskalirati ako te je pokušala ubiti.” Hladno sam se
osmjehnuo. Bilo mi je odvratno slušati ga dok govori tako o Emmi. Laže samo
zato da me okrene protiv moje žene.
Gledao sam pred sebe ne trepćući, dopuštajući da me njegove riječi poklope.
Luke je nastavio kao da me nije čuo.
“Postala je jako zlobna, svima je pričala da sam je prisilio na seks. Bila je
njezina riječ protiv moje. Glasine su krenule i moj ugovor je prekinut prije isteka.
Bilo je jako teško pronaći novi posao budući da mi nisu htjeli dati preporuke.
Moja učiteljska karijera rasula se u komadiće prije nego što je pošteno počela.”
“Čudi me da nisi išao u zatvor jer si spavao s maloljetnicom koja ti je bila
povjerena na skrb”, rekao sam mu, bez imalo sućuti.

~ 85 ~
 Knjige.Club Books

“Nije bilo nikakvih dokaza i, vjeruj mi, platio sam visoku cijenu. Sve te
godine školovanja i na kraju najbolje što mogu dobiti jest posao u umjetničkoj
galeriji s minimalnom plaćom.”
Oči su mi poletjele prema njegovoj lijevoj ruci koja se stisnula u pesnicu.
Ulovio je moj pogled i ispravio dlan, pa opet omotao prste oko svoje čaše s pivom.
“Znači, ti si ogorčen i ovamo si me pozvao zbog neke vrste razrješenja. Ali Emma
tebi nije nikakva prijetnja.”
“Kako onda objašnjavaš ovo?” Okrenuo je glavu na drugu stranu, razmičući
kosu na potiljku. Škiljio sam kroz slabo svjetlo u ožiljak koji se uzdizao po
stražnjoj strani njegove glave i najednom osjetio drhtaj jeze.
Namrštio sam se. “Ali rekao si da si se odselio? Očito si se morao vratiti u
nekom trenutku?”
Luke je polako kimnuo, izgubljen u mislima. “Nedostajala mi je obitelj. Želio
sam doći u posjet bez straha da će sve početi ponovno. Vratio sam se nakratko,
ali i dalje sam stalno morao pogledavati preko ramena. I tako sam je odlučio
potražiti, suočiti je s onim što je učinila.
Lukeov prst prešao je preko traga koji je na čaši ostavila kap kondenzirane
vlage. “Pratio sam je kući jednog dana. Valjda sam htio vidjeti kako bi se ona
osjećala da su nam uloge obrnute. Deset minuta poslije zavezala je lopatu za svoj
motor na četiri kotača i odvezla se na poljanu daleko iza kuće. Sjećam se da sam
stajao na polju i gledao je, pokušavajući smoći snage da joj pristupim i suočim je
s tim što mi je napravila. Činilo se čudno, bojati se jedne žene. Ali negdje u sebi
znao sam da stvari mogu postati puno gore.” Uzeo je još jedan gutljaj piva pa
nastavio. “Tako je i bilo. Počela je vrištati i vikati na mene kao da sam ja taj koji
je nešto skrivio. Okrenuo sam se da odem, ali sljedeće što znam, padao sam na
koljena od udarca u glavu.”
“Znači, hoćeš reći da te svjesno pokušala ubiti?” rekao sam, potvrđujući svoje
najgore strahove. “Da nije bilo u samoobrani?”
“Samoobrani? U kakvoj samoobrani kad sam joj bio okrenut leđima na
odlasku?” Luke me gledao, očima raširenim od nevjerice. “Kad sam došao k sebi,
bio sam prekriven granjem i zemljom. Isprva, sve je bilo crno, i nisam znao gdje
sam. Zemlja... bila je posvuda. Zalijepila mi se za oči i punila mi nosnice.
Kukci... gmizali su po meni, posvuda. Vjerojatno ih je privukla krv iz moje
glave.” Teško je, isprekidano uzdahnuo. “Uspio sam se rukama i noktima nekako
iskopati i iskobeljati iz jarka. Bilo mi je slabo, u glavi mi se vrtjelo. Umalo sam
umro od straha, stvarno. Poslije sam otišao i nisam se više ni okrenuo za sobom.”
“Jesi li obavijestio policiju?” pitao sam, znajući dobro da nije. “Znao sam da
bi to samo otežalo stvari i, ponavljam, bila je njezina riječ protiv moje. Samo sam
htio zaboraviti cijelu tu priču. I zato sam poravnao zemlju, napravio da izgleda
kao da sam i dalje tamo. Mislio sam, bude li uvjerena da me ubila, ostavit će mene
i moju obitelj na miru. Znali su kakva je ona, pa kad sam otišao u York, obećali

~ 86 ~
 Knjige.Club Books

su šutjeti o tome gdje se nalazim.” Shvatio sam da gleda u mene i čeka da nešto
kažem. “Zvuči kao nešto iz romana Stephena Kinga.”
“Pa, nije nešto čime bih se trebao ponositi - da me tako zatuče žena.” Usne su
mu se blago izvile u osmijeh, ali njegove plave oči bile su hladne. “Upravo
razgovaraš s mrtvacem.” Iskapio je pivo, udario praznom čašom zvučno o stol. U
daljini, zvono je odbilo sat.
“Ne kažem da sam bilo što od ovoga povjerovao, ali što ti hoćeš od mene?”
upitao sam dok su zadnji preostali posjetitelji puba prilazili šanku.
Luke je rukom pokrio usta i podrignuo. “Razmišljao sam o tome da se opet
preselim, nakon što sam čuo da ćete vi doseliti u Leeds. Ali umoran sam od
skrivanja. Volio bih da se mogu kretati slobodno, ne razmišljati što će sljedeće
napraviti Emma. Još uvijek mogu otići na policiju, ali radije bih to izbjegao.
Za moju šutnju, od tebe tražim da porazgovaraš s njom. Reci joj da ne dolazi u
galeriju gdje radim. Ako me vidi negdje u prolazu, neka se makne što dalje.”
“Razgovarat ću s njom”, rekao sam, “kad procijenim da je trenutak. Ali isto
vrijedi i za tebe. Ako te vidim bilo gdje u blizini moje žene... sam ću završiti ono
što je ona počela.”
Luke je ustao sa stolca, lice mu je bilo neodređenog izraza. “Za to se ne trebaš
brinuti. Jedini razlog što pratim gdje je Emma jest taj da se ne bi našla negdje u
mojoj blizini.”
“Onda smo se razumjeli”, rekao sam, dotičući mu nadlakticu dok se okretao
da pođe. “Samo još jedna sitnica. Kad si se vratio da je vidiš... kad je to bilo?”
“Taj datum mi se usjekao u pamćenje”, rekao je. “ 1. listopada 2013.”

~ 87 ~
 Knjige.Club Books

30. POGLAVLJE

LUKE

2002.

Moj mobitel oglasio se još jednom porukom i nisam morao gledati da bih znao
tko je. Moja sirena, moje iskušenje, moja Emma. Još uvijek se duri jer joj jučer
nisam čestitao rođendan. Što je ona znala o tome koliko je meni važna njezina
dob. Ugasio sam motor, izvukao mobitel iz džepa dok sam izlazio iz auta. Što god
da mi je napisala, moj odgovor će uslijediti odmah - sad nije vrijeme da budem
sramežljiv.

Emma: Sve O. K.? Oprosti što sam se ljutila na tebe. X Luke: Ludice mala. Ne
mogu te tretirati drukčije u školi xx Emma: :-P xxx
Emma: O. K., opraštam ti. <3 xxx
Luke: Ne mogu prestati misliti na tebe. X
Emma: Kad se vidimo? Dugo je prošlo. Obećao si. Xxx Luke: Tu sam. Čekam
te. I imam dar za tebe ;-)
Emma: Oh! Gdje si? Xx
Luke: Baš jako želiš znati? Xx
Emma: Gdje? Reci odmah!! Xxx
Luke: U tatinoj kolibi na Merseaju. Sjećaš se da sam ti rekao gdje je? X
Emma: Da! Dolazim za dvadeset minuta xxxxxx

Već sam je prošli tjedan pripremio objašnjavajući joj kako se dolazi do kolibe.
Stigla je za ravno trideset minuta. Znao sam da je to ona po treptanju svjetla
njezina bicikla. Bilo je kasno i plaža se odavno ispraznila od šetača pasa, okus soli
bio je u hladnom, reskom jesenskom zraku. Pokazao sam joj mrkvu. Nikoga
ovdje večeras neće biti. Baš kao što sam planirao. Zatekla me kako sjedim u
kolibi, naizgled nesvjestan da je ona tu. “Oh”, rekao sam otvarajući vrata. “Nisam
bio siguran hoćeš li doći.”
“Ni sama nisam bila sigurna”, odvratila je, stojeći blago zadihana na vratima.
“Tata nije prestajao pričati o nekom dosadnom arheološkom otkriću koje je bilo
na vijestima. Na kraju sam mu rekla da idem spavati. Izišla sam kroz prozor.”
Zasmijuljio sam se, pozvao je da uđe. Tatina koliba bila je trošna, ali prikladna
za svoju svrhu. Imala je malo plinsko kuhalo, četvrtasti drveni stol, nekakve
ormariće i dva naslonjača. Sklopivi stolci bili su složeni u kutu iza vrata s
~ 88 ~
 Knjige.Club Books

plastičnim kanticama i lopaticama koje su tu ostavila djeca naših susjeda kad su

se njima jednom koristila. Nisam mogao napraviti ništa u vezi s time što nije bilo
grijanja, ali počistio sam paučinu koja je visjela okolo. Prema mojem iskustvu,
paukovi ne pridonose romantičnom ugođaju.
“Žao mi je zbog onog prije”, rekao sam, nudeći joj sanjivi osmijeh dok sam
je opet odmjeravao od glave do pete. Na sebi je imala gornji dio trenirke i traper
suknju. Zamišljao sam kako se večernji povjetarac uvlačio tu do vrha njenih
bedara dok je vozila bicikl kako bi došla k meni na naše tajno mjesto.
“Samo si pazio na mene”, rekla je, hvatajući moj pogled.
Oči su nam se srele i ja sam se nasmiješio. Ne mogu čekati zauvijek. Uskoro
počinje božična stanka i tko zna kako će se tko osjećati kad počne novo
polugodište?
“Tvoj dar.” Prekinuo sam tišinu kopajući po džepu jakne. Ogrlica je bila neka
jeftina smijurija koju sam pokupio na tržnici, ali ona to ne zna. Stao sam joj iza
leđa da joj je namjestim, prije no što je imala priliku dobro je pogledati. Može je
proučavati kasnije kad više ne bude važno.
“Ooh, kako je lijepo”, rekla je dodirujući majušni suncokret koji se klatio s
lančića.
Kaplja znoja kliznula mi je niz leđa, no vrućinu mi je u ovoj hladnoj noći
izazivala samo Emma. “Jesi li sigurna da je ovo ono što želiš?” rekao sam. “Zaista
sigurna?”
Zaokupljena još uvijek lančićem s privjeskom upitno me pogledala i trebalo
joj je nekoliko sekundi da shvati što je pitam. “Sada?” rekla je, zapravo jedva
šapnula, i na trenutak sam umalo osjetio krivnju što vršim ovakav pritisak na nju.
Umalo.
“Hej, ne boj se toliko”, rekao sam. “Možda je ipak pogrešno da se nas dvoje
ovako nalazimo...” Krenuo sam prema vratima.
“Čekaj”, rekla je, blokirajući mi put. Primaknula mi se bliže i poljubila me u
obraz. “Nemoj otići.”
Okrenula se, zatvorila vrata i navukla zasun. Zrak između nas bio je nabijen i
rastvorio sam usne dok mi je dah postajao sve brži zbog njezine blizine. Znala je
zašto je pozvana; nitko je nije tjerao da dođe. To što se u školi držala nadureno u
njoj je moralo izazvati osjećaj krivnje koju će htjeti razriješiti. Nagnuo sam se
naprijed, skinuo joj gumicu s kose i pustio je da se raspe po ramenima. Gledala je
u mene s povjerenjem koje ne zaslužujem.
“Volim te”, šapnula je, i nisam se nimalo iznenadio.
Činilo se jedino ispravnim da joj uzvratim jednako, jer kažem li išta manje, to
će pokvariti trenutak. “I ja osjećam isto prema tebi. Za mene si jedina”, rekao sam
i u tom trenutku to je bila istina. Pritišćući svoje usne na njene, gladno sam je
poljubio u usta, moje ruke primale su je za lice, vrat, za ramena. Oči su joj bile
zamagljene kad smo se odmaknuli da uhvatimo zraka i ja sam je drugi put pitao.
~ 89 ~
 Knjige.Club Books

“Jesi li sigurna? Zaista sigurna?” rekao sam, ukipljen pred strahom koji joj je
bljesnuo u očima.
“To je ono što želim. Više od svega”, odgovorila je. I tako smo sa svojega
prvog poljupca prešli na nešto mnogo više.

~ 90 ~
 Knjige.Club Books

31. POGLAVLJE

EMMA

2002.

Vrteći pedale na putu kući iz kolibe na plaži, mučila sam se vidjeti cestu.
Nisam znala zbog čega plačem. Moj odnos s Lukeom sad je zapečaćen. Postali
smo par. Sad je prekasno za predomišljanje. Trepnula sam jako da razbistrim oči.
Moje su suze bile vruće od frustracije i srama. Htjela sam da se Luke prema
meni ponaša kao prema odrasloj osobi, i tako je i bilo. Željela sam ga zadržati, a
ovako ću to moći. Nitko mi nije prislonio pištolj uz glavu. Zašto se onda osjećam
tako iskorišteno?
Kliznuvši tiho u svoju sobu, brzo sam se svukla i navukla preko glave svoju
dugu bijelu spavaćicu. Theresa me ništa nije pitala nakon što sam joj bila
spomenula da se viđam sa svojim učiteljem izvan škole, a sad više nije bilo šanse
da joj kažem što se dogodilo. Ona mene još uvijek tretira kao curicu od
dvanaest godina, uostalom. Skamenila bi se od užasa da joj ispričam što sam
napravila. Gurnula sam odjeću pod krevet. Nisam je htjela gledati, podsjećanje na
moju intimnost s Lukeom samo je potpirivalo moj sram. Nije to bio trenutak iz
bajke kakav sam zamišljala; u stvari, bilo je gotovo prije nego što je i počelo.
Zadignuo mi je suknju s jedne strane, ugrizao me za rame dok je njegovo
uzbuđenje raslo, i morala sam se držati za hladni, tvrdi stol, šokirana i zbunjena
dok je on preuzimao kontrolu. Nakon toga, između nas se uvukla čudna nelagoda,
naše izjave ljubavi postale su davna prošlost. Popravljala sam odjeću po sebi,
Luke je pogledao na ručni sat i rekao neka požurim kući. Moj sklopivi bicikl
lijepo bi stao u prtljažnik njegova auta, ali bilo mi je previše neugodno pitati ga
da me odveze. Mi smo si dobri, zar ne? I opet, zatekla sam se u preispitivanju što
sam krivo napravila.
Ležala sam u krevetu, slušala kako vjetar zavija kroz stari kamin, zurila u svoj
mobitel. Nakon što sam deset minuta snagom misli pokušavala natjerati Lukea da
me nazove, uzela sam stvari u svoje ruke. Samo kratka poruka, u nadi da će
otvoriti još malo komunikacije.

Laku noć, volim te xx

Ali nije bilo povratne poruke. Trideset minuta kasnije zbacila sam pokrivač;
da se bar mogu otići okupati kako bih si olakšala fizičku nelagodu. Tapkajući
bosim nogama po podu, žudjela sam za tim da je moja sestra tu da me tješi.
Nedostajala mi je do boli. Kako je bilo lijepo neki dan kad smo se našle u gradu
~ 91 ~
 Knjige.Club Books

na večeri zbog mog rođendana. Ali pizzerija nije bila mjesto na kojem bih mogla
istresti dušu. Dotaknula sam svoj lančić sa suncokretom, pokušavajući utješiti
samu sebe. Sad imam Lukea. Mi smo par. Više nikad neću biti sama. Podigla sam
noge na stolac, zagrlila koljena i čekala da mi on odgovori.

~ 92 ~
 Knjige.Club Books

32. POGLAVLJE

ALEX

2017.

Nakon razgovora s Lukeom, sve što sam radio, radio sam na autopilotu.
Otišao iz puba, našao svoj ključ i uvukao se u hotelsku sobu, čak sam se i skinuo.
Ne sjećam se ničega jer je sva moja pozornost bila usmjerena na mojeg sina. Sve
otkako je Luke spomenuo svoj odnos s mojom ženom, sumnja je u meni dizala
glavu. Te plave oči... one su potpalile iskru prepoznavanja. Nisam se mogao
usredotočiti na to tko govori istinu jer me je nešto daleko gore morilo. Zbacio sam
nogom poplun, puštajući da me hladi zrak iz klimatizacijskog uređaja. Zamišljao
sam Emmu i Lukea zajedno, i kako se naša obitelj raspada. Nisam htio vjerovati
Lukeovoj priči i osjećao sam se nelojalnim već zbog onoga što mi je bilo u glavi.
Emma nije spomenula da je među njima bilo seksa, ali primijetio sam kako je bila
napeta dok je pričala o njemu onaj dan. Ono što je Luke rekao na
odlasku pogodilo me posred čela. Listopad 2013. To je sugeriralo samo jednu
stvar. Izdaju.
Ustao sam iz kreveta. Nema svrhe noćas pokušavati zaspati. Uključio sam
električni čajnik u hotelskoj sobi, istresao vrećicu bezkofeinske kave u šalicu. Dok
sam praznio kapsule mlijeka, pred očima mi je bilo Jamiejevo lice, lice djeteta za
koje smo mislili da ga nikad nećemo imati. Naši problemi s plodnošću progutali
su naš brak i naprezanje kojem je naša veza bila podvrgnuta bilo je golemo. Bila
je to priroda, prirodni poriv za reprodukcijom. Ali to je bilo do mene, ne do Emme.
Moja slabost.
Mislio sam na razdoblje kad je zatrudnjela. Imali smo osjećaj kao da je naš
brak dobio krila. Bili bismo učinili sve da to uspije. Ona se nadebljala, okrenula
leđa svojim poremećajima prehrane, barem na neko vrijeme. Oprezno, otpio sam
malo kave, nakratko sklapajući oči dok sam se prisjećao kako smo se posvađali u
vezi s donatorom sperme. Zatekao sam je kako na internetu pretražuje banke
sperme i donatore. Kad sam joj naglo spustio poklopac laptopa, skočila je kao da
će je ugristi krokodil. Ja jesam očajnički želio dijete, ali ona jednostavno nije
shvaćala koliko me ponižava sugestija da uzmemo donatora sperme. A onda,
kao čudom, dijete je začeto i Jamie je rođen idućeg lipnja. Je li ona potaknula
kontakt s Lukeom? Spavala s njim još taj jedan put? Poznavala je svoj ciklus
plodnih dana u detalje - ali samo zato što sam ja vršio pritisak u tom smislu. Nisam
mogao prihvatiti liječničku prognozu o premalom broju spermija. Otpio sam
još jedan gutljaj kave, pokušavajući točno prizvati Lukeove riječi u pamćenju. On
je potaknuo kontakt, ne Emma, tako je to ona implicirala. Zašto bi lagala o tome?

~ 93 ~
 Knjige.Club Books

Sve što je bilo može se provjeriti - zar ne? Isto se može reći i za probleme s
policijom. Lukeova verzija bila je slična Emminoj - samo okrenuta naglavce. Bio
sam dezorijentiran, kao da hodam kroz kuću zrcala. Je li Emma malo pukla nakon
što ju je ostavila majka? Ili je Luke lagao, namjerno me navlačio da se okrenem
protiv svoje žene? Zar to nije nešto što progonitelji rade? Razdiru svoje žrtve na
komadiće, dok od njih ništa ne ostane? Izjedale su me vlastite misli.
Pogledao sam na sat. Jamie sada spava. Zamislio sam ga u njegovu
kombinezončiću Supermana, raskuštranu plavu kosu koja mu pada preko lica dok
spava. Svi govore da sliči mami. Ali meni se nikad nije činilo da vidim Emmu u
njemu.
A njegove oči... plave kao nebo. Ostavština prabake koja je preminula davnih
dana. Ako ništa drugo, tako mi je Emma kazala. Val mučnine podigne mi se iz
utrobe. Sjeo sam na krevet, upirući se čvrsto bosim nogama o pod. Bilo je kao da
se cijeli svijet naginje i ukopao sam prste u madrac dok sam se držao da ne
padnem. Morao sam doznati istinu. Tuga me obuzela, prejudicirajući rezultate. U
svojoj glavi, već sam bio izgubio i ženu i dijete. Što ako me Emma ostavi? Moje
ime stoji na njegovu krsnom listu, ali koja prava ja uopće imam? Mogu li živjeti,
a ne znati? Ako DNK test pokaže da Jamie nije moj, što ću onda? Mislio sam
o svojem odnosu s ocem, o tome kako je bio faktor stabilnosti u mojem životu.
Jamie je trebao tatu. Emma je katkad bila u svojim problemima - kako bi se ona
sama brinula za njega? Unatoč svemu, i dalje sam je volio.

~ 94 ~
 Knjige.Club Books

33. POGLAVLJE

EMMA

2017.

Poštar Pat ispunjavao je zrak veselom pjesmicom dok sam ponovno puštala
zadnju epizodu Jamieju, koji je u svojoj pidžami uredno ležao ispod pokrivača, sa
zdjelom želea u krilu. Provela sam večer grleći ga na sofi, ali kad je Alex gurnuo
svoj ključ u vrata, osjetila sam kako mi se panika diže u grudima.
Dočekala sam ga u hodniku, daleko od dječjih ušiju. “Kasniš sat vremena;
strašno sam se zabrinula”, rekla sam unatoč tome što mi je javio da će doći
kasnije. Bilo je tek sedam navečer. Znala sam da je putovanje vlakom užasno
dugo, ali to me nije spriječilo da postanem tjeskobna dok sam čekala da se vrati.
Sinoć mi se malo zamračilo i probudila sam se na podu pokraj kreveta. Znala sam
da mi od manjka hrane dolaze vrtoglavica i nesvjestica, pa sam se natjerala da
pojedem nekoliko žlica žitarica prije kreveta. Isprepadana zvukovima oluje
izvana, stisnula sam se pokraj Jamieja, osluškujući svaki šum. Opustila sam se tek
kad je zora počela prosjajivati kroz rolete na prozorima.
“Ali poslao sam ti poruku. Odgovorila si s O. K.” Pogledao me oprezno. “Je
li sve u redu? Je li Jamie..
“Dobro je.” Prekinula sam ga. “Ali ja nisam - nisam oka sklopila prošlu noć.”
Pogledala sam ga od glave do pete. Njegova izgužvana odjeća i sjene ispod očiju
govorili su mi da se ni on nije naspavao. “Ti si se dobro proveo sinoć, ha?” Mrzila
sam se kad sam ovakva, razdražljiva i osorna. Alex je naporno radio i zaslužio je
da se odmori. Ali prošla noć bez njega činila mi se duga kao godina. Protrljala
sam stražnji dio vrata, još uvijek se sjećajući hladne jeze koju su mi izazvali
nijemi telefonski pozivi.
“Bilo je O. K.”, rekao je, okrećući pogled od mene. “Ubio bih za jednu kavu.”
“Jamie je u dnevnom boravku.” Uzdahnula sam.
Nasmiješio mi se pa pritisnuo usnama moj obraz u zakašnjelom pozdravu. Ali
prije toga sam primijetila kako mu je sjena preletjela licem. Sjetila sam se kako
mi je sinoć, kad sam mu rekla da ga volim, nije odgovorio. S kim li je bio tamo?
Ima on mnogo starih prijatelja u Leedsu - muških i ženskih. Je li to razlog što mi
danas ne može pogledati u oči? Duboko sam udahnula, opominjući samu sebe
neka ne budem takav paranoik. Imam dovoljno briga i bez toga da na taj popis
dodajem i nevjeru.

~ 95 ~
 Knjige.Club Books

“Tatice!” viknuo je Jamie iz dnevnog boravka dok sam stavljala vodu za kavu.
“Usvojit ćemo polarnog medvjeda!” Prišla sam otvorenim vratima, slušajući
njihov razgovor.
“Stvarno?” rekao je Alex. “A gdje će spavati?”
“Ne, ti jedan šašavče”, nasmijao se Jamie. “Ne živi on s nama. Umjesto toga
imam plišanog medu. Zvat ću ga Snješko.”
Nasmiješila sam se. Jamie je tek počeo dobivati džeparac i odabrao je potrošiti
ga tako da donira WWF-u. Tiho sam se vratila u kuhinju, osjećajući kako se
nadimam od ponosa.
Dvadeset minuta kasnije pridružio mi se Alex, dovučen mirisom večere koju
sam pripremala.
“Kažeš da nisi sinoć mogla spavati?” rekao je, zahvalno primajući šalicu s
kavom.
“Da”, rekla sam, pazeći kako ću se izraziti. Zadnje što sam htjela jest zvučati
kao neki neurotik. “Bilo je vjetrovito. Jamie je spavao i televizija je bila ugašena.
Čula sam udarac po vratima, a onda je nešto lupilo po prozoru.”
“Nije ni čudo da si nervozna”, rekao je Alex. “Ali to je vjerojatno bio vjetar.
Uvijek neki komadići grana lete kad je oluja.”
“Opet me netko zvao i šutio”, rekla sam, pogledavši preko ramena k njemu
dok sam okretala njegov omlet na tavi.
Alex je slegnuo ramenima, gledajući na sve strane, samo ne u mene. “Ovdje
smo tako izloženi. Vjerojatno su i telefonske veze bile pukle. Nećeš samu sebe
prepoznati kad se preselimo u grad. Razgovarao sam s prodavateljem one kuće
koju sam ti pokazivao online. Još je ljepša uživo. Volio bih da si je pogledala sa
mnom.” Rastegnula sam usta u svoj najljepši osmijeh, ali iznutra sam osjećala
čisti užas. “Vjerujem u tvoju prosudbu. Daj mu ponudu. Čim prije odemo odavde,
tim bolje.”
Alex je nagnuo glavu na stranu gledajući me. “Stvarno te izludilo, ha, što me
nije bilo doma? Drugi put oboje idete sa mnom.” Provukla sam nokte niz
nadlakticu druge ruke, osjećajući kako mi tjeskoba puže pod kožom. “Osjećam se
kao da me netko promatra. Neki dan je na adresu trgovine došao buket suncokreta,
za mene.
“Suncokreti? Vjerojatno netko od tvojih kupaca”, rekao je Alex, prikrivajući
zijevanje.
Kimnula sam, mršteći se na njegov očiti manjak zanimanja. “Ne izgledaš baš
zabrinuto.”
“Molim? Oprosti, ljubavi, samo sam umoran i gladan. Ni ja nisam dobro
spavao.”
“Ugrijat ću ti malo tosta uz ovo”, rekla sam, sve živčanija dok sam na tanjur
stavljala njegov omlet. Zašto je tako blaziran?

~ 96 ~
 Knjige.Club Books

Okrenula sam se pogledati ga, stisnutim očima. “Cvijeće. Telefonski poziv.

To je on. Mora biti.”
Alex je uzeo u ruke vilicu i nož. “Mislim da se brineš bez razloga.”
Otvoreni prozor nije bio dovoljan da ispusti miris hrane iz naše majušne
kuhinje, pa sam otvorila stražnja vrata širom i mahala njima dok svježi zrak nije
prodro u kuhinju. Stajala sam šuteći, mozak mi je radio prekovremeno dok sam
čekala da tost iskoči. U prošlosti sam lagala da prikrijem svoj poremećaj prehrane.
Jesam li sada poput onog dječaka koji je vikao da ide vuk? Nisam mogla podnijeti
još jedan pogled na taj izraz nevjerice na licu svojega supruga.
“Zar mi se nećeš pridružiti?” rekao je Alex, lagano mi dotičući ruku.
“Svakako”, rekla sam, prisjetivši se svoje nesvjestice prošle noći. Gubila sam
tlo pod nogama, gubila sam samu sebe u izgladnjivanju dok sam se borila da
zadobijem kontrolu. Ne mogu dopustiti da mi se to opet dogodi.
“Dobro”, rekao je Alex. Unatoč mojim bojaznima, u njegovim očima ipak se
vidjela zabrinutost. “Ovoga je ionako previše za mene.”
Stavila sam tost na tanjur i klonula u stolac. “Samo se brinem. Ne znam što
će on sljedeće poduzeti.”
Ponovno, on je na moje strahove samo odmahnuo rukom. “Dušo. Odlazimo.
Nije da ga baš možemo prijaviti policiji. Ne daj da te to pogađa. A sada, daj, stavi
malo hrane u sebe. Molim te.”
Tupo sam kimnula, uzela vilicu iz ladice i nataknula na nju komadić omleta s
njegova tanjura. Dodala sam sira, šunke i rajčica, ali na mojem jeziku sve je imalo
okus kartona.

~ 97 ~
 Knjige.Club Books

34. POGLAVLJE

EMMA

2017.

Sat vremena bavljenja s Maggie maknulo je oštricu iz mojega jutra, blažeći

mi tjeskobu i smirujući misli. Pomagati drugima, to je ono što mi je kod mojega
posla bilo najdraže; od toga sam se osjećala kao da nešto vrijedim.
Dok se Maggie vrtjela u najnovijoj verziji svoje vjenčanice, njezin je osmijeh
rasvjetljavao prostoriju. Osjećajući toplinu u grudima, gledala sam je kako
se ljulja pred zrcalom i pjevuši “I Could Have Danced All Night”.
Josh mi je stavio kameru u ruke. “Jednu za album”, kazao je, s osmijehom
koji je bio jednako širok kao i moj. Fotografije su bile njegova ideja. Spojio je
našu digitalnu kameru Bluetoothom na printer koji je isporučivao fotografije u
sekundi. Svaka mladenka dobila je po jednu kad bi odabrala haljinu. To, i
čaša slatkog pjenušca, izdvajali su nas od sličnih trgovina u gradu. Srećom,
Maggie nije pila, jer dosad bismo ovako iskapili popriličan broj boca.
Spustivši se sa svojega oblaka, stala je pred mene, rumena od gibanja. “Ova
mi se sviđa. Zviždi dok se okrećem.”
“Čipka ti pristaje”, rekla sam, dodajući Joshu kameru dok sam je pratila do
garderobe.
Koju minutu poslije, izvukla se iz haljine i opet je bila u svojoj uobičajenoj
živopisnoj odjeći. Dala sam joj fotografiju koju može dodati svojoj kolekciji.
“Evo te. Vidi kako si lijepa. Bernard je pravi sretnik.”
“I bio je”, rekla je, s nečim konačnim u glasu. “Ovo je moj zadnji dolazak.
Neću se više vraćati.”
“Ali...” Zaustila sam da pitam zašto kad me je utišala pogledom.
“Znam ja da neće biti nikakvog vjenčanja, cijelo vrijeme znam. Sad je
trenutak da se vratim u stvarni svijet.” Zagladila je kosu dlanovima. “Svejedno,
bilo je lijepo dok je trajalo, i tako slatko od tebe što si mi htjela udovoljiti.”
“Ne razumijem”, rekla sam i dalje ne htijući razbiti čaroliju.
“Sin mi je bio u posjetu. Uvrtio si je u glavu da sam senilna. Ne želim ići u
dom.”
“Ali Bernard...”
“On je pokopan, tamo na groblju. I dalje ću ga obilaziti, malo popričati s njim,
ali znam da vjenčanja nema. Ipak”, zahihotala se, “bilo je lijepo pretvarati se.”

~ 98 ~
 Knjige.Club Books

“Znaš da ovamo možeš uvijek navratiti, u bilo koje doba?” rekla sam joj,
prateći je do vrata.
Tužno je odmahnula glavom. “Kako se ono kaže... prošlost je mjesto koje je
lijepo posjetiti, ali nije dobro zadržati se.”
Nakon što sam je otpratila, pitala sam se hoću li ponavljati ove njezine riječi
kad meni bude osamdeset godina.
“Jesi li dobro?” rekao je Josh dodajući mi šalicu zelenog čaja.
“Tja”, rekla sam, osjećajući kako mi se grlo steže dok govorim. “Aha, dobro
sam, samo sam malo žalosna zbog Maggie.” Pogledala sam ga od glave do pete.
“Ti dobro izgledaš.” Nestale su poderane traperice i gornji dio trenirke. Na
njihovu mjestu bio je par elegantnih crnih hlača i bijela košulja. Umalo sam ga u
šali pitala zar se mora pojaviti na sudu, ali s obzirom na moju vlastitu nevolju,
odlučila sam da mi je bolje šutjeti.
“Malo sam se odlučio ulickati”, objasnio je. “Znaš, mislio sam - možda bismo
mogli imati i jednu liniju za gay-vjenčanja.”
“Mislila sam da je već imamo - ako obje mladenke nose vjenčanice. Zašto?”
rekla sam, smiješeći mu se s pola usta. “Na što smjeraš? Da nabavimo tkanine u
duginim bojama, kao na zastavi za Povorku ponosa?”
“Dobro zvuči”, rekao je Josh, s iskricom u oku.
Nasmiješila sam mu se široko. “Ono što mene zanima jest... kako ste uopće
došli na zastavu duginih boja?”
“Napravit ću ja tebi vlastitu zastavu ako želiš. Koja boja bi najviše odgovarala
tvojem životnom stilu?” rekao je Josh.
“Crna”, rekla sam tmurno. “Ne, napravi mi radije sivu.”
“Sivu kao stare tenisice koje su previše puta oprane u mašini?” nacerio se
Josh. “Bar znaš da te neće nitko kopirati.”
Zasmijuljila sam se u svoju šalicu dok sam otpijala malo čaja. “Ti mene
nasmijavaš”, rekla sam. “Imaš li ti uopće neku smislenu ideju ili me samo
pokušavaš oraspoložiti?”
Josh je pucnuo prstima. “O da, mislio sam kako bi bilo dobro da napravimo
fotke s istospolnim parovima pa ih koristimo za promociju na odabranim web-
stranicama i u časopisima za vjenčanja. Mogli bismo otvoriti vrata svojeg biznisa
cijeloj novoj struji klijenata. Ljudi će putovati da bi došli k nama ako vide da mi
marimo za sve.”
“Sigurno”, rekla sam, zadivljena njegovom poslovnom pronicljivošću.
“Napravi istraživanje, vidi koliki budžet nam je potreban za marketing i pogledat
ću.”
“Opa, šefica je izgleda odlučila odriješiti kesu. Za sve postoji prvi put,
valjda.”

~ 99 ~
 Knjige.Club Books

Spremala sam mu uzvratiti kad se začulo prepoznatljivo zvonce iznad ulaznih

vrata. “Spasilo te zvono”, nasmiješila sam mu se.
Dok sam se bavila svojom klijenticom, nešto sam odlučila. Maggie je bila u
pravu. Prošlost nije mjesto na kojem bi se dalo živjeti. Ne mogu dopustiti da mi
više ždere dušu. Josh se mnogo promijenio otkako sam mu dala šansu. Mogu otići
u Leeds znajući da je moj posao u sposobnim rukama. Došlo je vrijeme da i samoj
sebi dam drugu šansu. Ali jedini način na koji to mogu postići jest taj da pronađem
Lukea i suočim se s tim što sam napravila. Postoji jedna osoba koja bi mogla znati
gdje je. Njegov se brat odselio, ali imao je on i sestru koja, koliko znam, i
dalje živi u Colchesteru. Dugo vremena sam se bojala da ću naletjeti na nju na
ulici i nadala se kako izgledam dovoljno drukčije da me na prvi pogled ne
prepozna. Ali dani skrivanja za mene su prošli. Mislila sam na Jamieja, na svoj
brak, na sve ono što ne želim izgubiti. Bilo je vrijeme da nađem Lukea i pustim
duhove prošlosti da se odmore.

~ 100 ~
 Knjige.Club Books

35. POGLAVLJE

EMMA

2002.

Zadržavajući dah, pritisnula sam kruto plastično zvonce. Lukeova kuća

nadvila se nada mnom velika i impozantna. Bila je to palača u usporedbi s
malenom kućom u kojoj sam ja živjela. Bacila sam oko na njegov auto parkiran
na šljunčanom prilazu, zahvalna za miris krizantema koje rastu uz stazu. Osjećala
sam se kao da se sa sestrom igram Pozvoni i bježi, spremna na trk na prvi znak
života. Jače sam stisnula buket suncokreta u ruci. Stajali su me cijeli džeparac
budući da su bili iz uvoza, ali ljubav nema cijenu. Pomirisala sam cvjetove,
misleći kako bi prekrasni bili u vjenčanom buketu. Mnogo sam maštala o
vjenčanjima u trenucima kad mi misli nisu bile zaokupljene isključivo Lukeom.
Pogled na njegovu siluetu kroz mutno staklo bio je dovoljan da mi se srce spo
takne samo o sebe u prsima. Namještajući svoj najljepši osmijeh, duboko sam
udahnula dok je otvarao vrata. “Bok”, prpošno sam rekla, premda su mi udovi
treperili dok sam stajala.
“Emma? Kog vraga ti radiš ovdje?” rekao je Luke, istežući vrat lijevo i desno
prije no što me povukao unutra.
“Polako.” Nervozno sam se zahihotala na silinu njegova stiska. “Previše si
ljubazan.” Ali dok je treskom zatvarao vrata iza mene, Lukeovo lice nije izgledalo
nimalo ljubazno. Iz sobe pokraj hodnika čula sam zvukove televizije i pitala se
jesmo li sami. Na sebi je imao trenirku, patentni zatvarač mu je bio dopola
otvoren, otkrivajući njegova preplanula prsa. Ista prsa po kojima sam prešla
prstima prije tek nekoliko noći. Odlijepila sam pogled i ostala zatečena ljutitim
izrazom u njegovim očima.
“Ponovit ću pitanje, dakle. Što ti pada na pamet, ovako dolaziti mojoj kući?”
Moj osmijeh zamro je od njegova ledenog dočeka. “Ja... čula sam da si
bolestan. Donijela sam ti malo cvijeća da te razveselim.”
“Kako si doznala gdje živim?” rekao je. “Što da je moja majka otvorila vrata?
Imaš sreće što je sad nema, inače bi čula svoje.”
Moji prsti usjekli su se u vezice kojima je bio umotan buket. “Nisi mi
odgovarao na poruke. Brinula sam se.”
“Što se ti imaš brinuti?” rekao je on, prolazeći prstima kroz kosu. “I nisi mi
odgovorila na pitanje. Kako si doznala gdje živim?
Odgovorila sam kratkim slijeganjem ramenima, usta su mi se osušila. Nisam
si mogla dopustiti da se rasplačem. Sad kad sam bila odrasla. “Žao mi je”, rekla

~ 101 ~
 Knjige.Club Books

sam. “Mislila sam da će ti biti drago što me vidiš.” Pružila sam mu cvijeće, ali
Luke mi se samo nacerio u lice.
“Što sam ti rekao kad smo se upoznali? Ja nisam klinac, Emma, i ovo neće
ići. Ne želim da dolaziš ovamo. I zato uzmi te svoje suncokrete i idi kući.”
“Ali nemam više za autobus”, rekla sam. Naivno, ponadala sam se da će me
on odvesti.
Prokopavši džepove, izvukao je tri funte i gurnuo mi ih u ruku. Usne su mu
se rastegnule u podrugljivu grimasu. “Eto ti, kupi si za kusur malo slatkiša.”
“Zašto si takav prema meni?” rekla sam, povrijeđenost je u moje riječi unijela
vatru. “Ne razumijem.”
Luke je uzdahnuo, kao da se obraća zabludjelom djetetu. “Gledaj, to što je
bilo između nas, bilo je zabavno, ali sada je gotovo. Najbolje da to prihvatiš i
nastaviš dalje.”
Suze koje sam hrabro suzbijala probile su se na površinu. “Ne razumijem.”
Tapšući me po leđima, Luke me je okrenuo prema izlazu. “Najbolje da o tome
previše ne mislimo. Idi, i zapamti, nikome ni riječ.”
Paralizirana od nevjerice, stajala sam kao zaleđena na pragu kad su se vrata
za mnom zalupila. Buket mi je ispao iz ruke, moje noge jedva su se kretale po
šljunčanoj stazi. Što je mislio kad je rekao najbolje da o tome previše ne mislimo?
U čemu sam pogriješila?

~ 102 ~
 Knjige.Club Books

36. POGLAVLJE

LUKE

2002.

“Drži, izgledaš kao da ti treba”, rekla je Lorraine, stavljajući mi pred nos

svježe skuhanu kavu.
“Uzdravlje”, rekao sam, zahvalno je primajući iz njezine ruke. Sjedeći u
prostoriji za osoblje, pažljivo sam izabrao svoj trenutak, držeći se dovoljno
pokunjeno da me ona upita što mi je. Bila je poznata kao brižna osoba, pravo
zabadalo prema mojem mišljenju, uvijek spremna gurnuti nos u tuđa posla. Ali u
ovoj prilici, upravo sam to želio okrenuti u svoju korist; nahraniti glasine prije
nego što se okrenu na mene.
Lorraine je zagladila dugu crnu suknju, njezina dugačka ogrlica s perlama
zazveckala je dok je sjedala. Nedavno je ošišala svoju plavu kosu i sad je imala
piksi-frizuru.
Mislio sam na Emmu, pitajući se je li pogledala poleđinu svojeg privjeska u
obliku suncokreta i primijetila utisnuto Made in China. Spustio sam glavu,
skrivajući osmijeh. Kako bih volio da sam mogao vidjeti njezino lice kad je
shvatila da je izigrana.
Ako ništa, barem sam je uspio nogirati prije Božića, pa sam se poštedio troška
još neke glupe tričarije.
“Kako je, stari? Izmorili su te učenici, ha?” Teška šapa Seana Talbota spustila
mi se na rame, prolijevajući mi kavu na ruku. Otresao sam prste da raspršim
kapljice, odmahnuo glavom u glumljenom protestu. Sad kad je dvoje mojih
kolega prisutno, pozornica je spremna. Namjerno sam si uskratio san i dobro
ću iskoristiti svoje tamne podočnjake. Nekoliko godina stariji od mene, Sean je
bio div od čovjeka. Bio je crnokos, često neobrijan, ali jako popularan među
kolegama. Pobrinuo sam se još od početka da se s njim sprijateljim: dajući mu
višak ulaznica za koncerte, časteći ga dodatnim pićem u pubu. Vrijedilo je
platiti cijenu vlastite velikodušnosti kako bi zauzvrat moje ime ostalo čisto.
“Imate li pet minuta?” pitao sam ih, znajući da im sat ne počinje barem još
dvadeset.
“Naravno, dušo”, rekla je Lorraine, zabrinuto se smješkajući. Ustao sam i
zatvorio vrata sobe, pa opet sjeo. “Riječ je o osjetljivoj stvari”, rekao sam. “Nisam
siguran kako bih se trebao ponašati.”

~ 103 ~
 Knjige.Club Books

“Daj onda, govori”, rekao je Sean, glasno srčući svoju kavu. “Jedna od mojih
učenica, izgleda da se zaljubila u mene.” Izdahnuo sam, poput čajnika koji
predugo kuha, i napeo tijelo zbog ukupnog dojma.
“Daj da pogodim, Vanessa Baker? Ona što nosi suknju do guzice?” rekao je
Sean. “Ja mislim da se njoj sviđaju svi učitelji, toj maloj. Samo moraš paziti da
ne kažeš nešto što bi se moglo pogrešno protumačiti.”
“O tome je i riječ”, rekao sam. “Nije Vanessa. Radi se o Emmi Hetherington,
zadnjoj curici koju bi itko optužio da je namiguša.”
“Emma?” ubacila se Lorraine. “Ona je tako povučena. Zašto misliš da hoće
nešto od tebe?”
Glasno sam otpuhnuo, mašući glavom. “A valjda sam si sam kriv. Ona je
stvarno talentirana. Imali smo nešto dodatnih sati iz crtanja, ali u zadnje vrijeme
me ne ostavlja na miru.”
“Imala je ona, jadnica, puno problema kod kuće. Jako se povukla otkako ju je
ostavila majka. Pokušavala sam je uključiti u neke izvanškolske aktivnosti, ali
nema vremena jer se mora brinuti za bolesnog oca”, rekla je Lorraine.
“Znam, mnogo toga mi je ispričala. Prvo sam mislio da pomažem, ali sada je
vidim gdje god se okrenem kad hodam po gradu.”
“Ne misliš valjda da te prati, ha? Možda bi to trebao prijaviti ravnateljici.”
“To je zadnje što bih učinio. Jadna djevojka tek je počela izlaziti iz svoje
ljušture. Po onome što mi je kazala, u ovom trenutku nema baš mnogo prijatelja
u životu.”
“Okej, stari, ali ti joj nisi prijatelj, nego učitelj”, rekao je Sean. “Moraš stvari
držati na profesionalnoj razini, u protivnom ćeš nadrapati. Isto se meni dogodilo
prošle godine. Sjećaš li se Jenny?” Okrenuo se prema Lorraine i ona je znalački
kimnula glavom.
“Našla je moj broj mobitela”, rekao je Sean. “Počela mi je slati poruke nakon
nastave. Moja cura je poludjela, svašta joj je sasula u lice.”
“Što mislite, što da napravim?” rekao sam. “Ne želim ovo iznositi pred
ravnateljicu, ne još.”
“Prekini s tom dodatnom nastavom, bar dok se stvari ne smire. Nemoj sebe
izlagati. Drži vrata razreda otvorena dok traje odmor, pa ako ona i uđe, sve je
jasno i transparentno. I ja ću s njom razgovarati, pokušat ću je još jednom uključiti
u neke grupne aktivnosti.”
“Ali ako te počne pratiti ili se ponašati čudno, morat ćeš to prijaviti
ravnateljici”, ubacio se Sean. “Ne stavljaj se u poziciju da te se može optužiti. Idi
ravnateljici prije nego što ona ode do nje.” Kimnuo sam. Izgovarao je naglas moje
misli. Dio gdje me Emma prati bio je laž. Ali dobio sam jutros već tri poruke
na mobitel. Previše je nametljiva za moj ukus i nije vrijedna da zbog nje riskiram
posao. Vrijeme je da ovu malu šalu privedem kraju, prije nego što mi se otrgne iz
ruku.
~ 104 ~
 Knjige.Club Books

37. POGLAVLJE

ALEX

2017.

Da izdaja ima miris, bio bi to miris rastopljenog asfalta - onog koji ti se lijepi
za potplate u vrelini ljeta i klobuci se i diže poput živog organizma na cesti. Emma
i ja umorno smo se smješkali jedno drugome dok smo se pravili da je sve u redu.
Ja sam samo slegnuo ramenima na njezinu bojazan da nam se netko motao oko
kuće, kucajući po prozoru dok mene nije bilo. To joj se sigurno pričinilo. Kako bi
to bilo moguće kad je tu večer Luke bio sa mnom u pubu? Bilo mi je mučno i od
pomisli na to - kao i na ono što sam se upravo spremao učiniti. Miješati našeg
sina u naše probleme, to je bilo zadnje što bih želio, ali očajnički sam morao znati
istinu. Jamie je radosno ciktao dok sam ga dizao u zrak i pravio se da ću ga
ispustiti samo da bih ga opet privinuo u zagrljaj. U njegovu dahu osjetio sam miris
gumastih traka od sladića, koje smije jesti samo pod uvjetom da odmah
poslije opere zube. Posjevši ga na kupaonski ormarić, namjestio sam
svoj najljepši osmijeh. Zaključao sam vrata. Emma bi bila užasnuta da vidi što se
spremam napraviti. A s druge strane, koliko je puta ona kradom otišla u mali
zahod da bi na silu povraćala, nakon što je do minutu ranije jela? Limunski miris
izbjeljivača i cvjetni osvježivač zraka odali bi je svaki put. Da je bar jednako
lako proniknuti u ostale njezine tajne. Pružajući ruke preko pulta, nastavio sam
provoditi svoju verziju izdaje.
“Spreman za pranje zuba?” rekao sam, gledajući kako Jamiejeve oči prelaze
preko malog kompleta za uzimanje DNK u mojim rukama.
“Što je to?” rekao je, njegovo dječje tepanje topilo mi je srce. “To je jedan
poseban način za pranje zuba. Najprije, zineš...” Nježno sam s dva prsta primio
njegovu bradu, otvarajući usta da uvedem štapić. “A onda protrljamo malo, evo
ovako.” Pomicao sam testnu trakicu lijevo i desno, kako su me i uputili. “I onda si,
hop, odmah spreman za četkanje zubića!”
Jamie je jezikom pipao mjesto na unutrašnjoj strani obraza, gdje sam uzimao
uzorak njegove DNK. “Ali što je to bilo, tatice?” Tatice. Riječ mi je probola srce.
Osmijeh mi je zadrhtao i ulagao sam napor da zvučim vedro. “Tako se provjeri
jesi li možda jeo previše slatkiša. Bolje da ništa ne govorimo mami, možda ti onda
više neće dati da ih jedeš. Što kažeš na to da sad dobro iščetkamo tvoje zube, da
svi budu lijepi i čisti?”
Spustio sam ga s ormarića i razbarušio mu kosu. Spremajući plastičnu tubu u
džep, osjećao sam se kao da sam upravo pao na najniže grane. U sebi sam se
izmolio da mi da odgovore koje bih želio čuti.
~ 105 ~
 Knjige.Club Books

“Fino miriše”, rekao sam udišući aromu umaka s bijelim vinom dok sam
ulazio u kuhinju. Lonci i tave krčkali su na štednjaku, ispunjavajući prostor
parom. Napa se pokvarila davnih dana, a ja se nikako nisam nakanio popraviti je.
Otvorio sam stražnja vrata, puštajući struji zraka da odnese paru van.
Emma je šmrcnula, suze su joj smočile lice. “Luk, uvijek me sredi”, rekla je,
glavom kimnuvši prema hrpici nasjeckanog luka. “Piletina, karfiol sa sirom i malo
finih mladih krumpira.” Isprala je ruke pod slavinom pa ih obrisala o papirnati
ručnik. “Što tražiš?”
Nastavio sam kopati po kuhinjskom ormariću. “Ključeve od auta. Okladio bih
se da sam ih maloprije tu stavio.”
“Tamo ti vise, pokraj vrata. Ne ideš valjda van, ha? Večera je za dvadesetak
minuta.”
“Mislio sam nam skoknuti po bocu finog vina, da imamo uz večeru”, rekao
sam, izvalivši najbolji izgovor koji sam smislio.
Emma je zatvorila stražnja vrata, trljajući podlaktice jer ju je nametljivi hladni
vjetar natjerao da se naježi. “Imamo vina, koristila sam ga za umak.”
Bacio sam pogled na etiketu boce. “Možemo mi to i puno bolje. Neću dugo.
Obećao sam Jamieju da ću mu donijeti sladoled.” Emma je podignula obrvu.
“Sladoled i slatkiši od sladića, sve isti dan?”
“U redu je, mama”, ubaci se Jamie koji se igrao bojicama za stolom. “Tatica
ima jedan poseban način da mi provjeri zube.”
“A da?” Emma je podigla obrvu u mojem smjeru. “Sad si i zubar, ha? Postoji
li nešto što ne možeš?”
Nasmijao sam se, ljubeći je u obraz. “Znaš mene, sve moram bar jednom
probati. Prekipjet će ti lonac, usput budi rečeno.” Skrenuvši joj pozornost,
dograbio sam ključeve s kukice kod ulaza i krenuo prema autu. Ovo je bilo blizu.
Preblizu. Sjetio sam se da Emmi mogu reći kako smo čistili zube koncem ako se
kasnije opet vrati na ovo. Ali mislim da neće. Bit će previše zauzeta svojim
povraćanjem. Ulovio sam se u ovoj neljubaznoj misli čim mi se pojavila u svijesti.
To što se dogodilo, mijenja sve nas, i nije mi se nimalo sviđao smjer u kojem je
vodilo mene.
Nakon što sam poslao uzorak poštom i kupio nešto namirnica, zaputio sam se
natrag kući. Mogao sam to ostaviti i za sutra, ali baš sam htio poslati što prije.
Tristo funti koje sam platio za brži rezultat vrijedit će svakog penija. Nije bilo
šanse da se oko ovoga strpim. Odvratno mi je bilo praviti se da je sve u
redu. Jamie je bio moj, morao je biti moj, i čim prije dobijem pozitivni rezultat
koji će to potvrditi, tim bolje, jer na bilo što drugo ne mogu ni početi misliti.

~ 106 ~
 Knjige.Club Books

38. POGLAVLJE

EMMA

2017.

Trepćući u mraku, ležala sam pokraj Alexa, njegovo plitko disanje bilo je
jedini zvuk u sobi. Bila je to jedna od onih krajnje crnih noći kad je nebo
zakriveno gustim slojem oblaka i mjesec i zvijezde se ne vide. Moja najmračnija
sjećanja izgmizala su na površinu, iznutra me grabeći za utrobu dok razmišljam o
onom što sam napravila. Zamišljala sam naš stari hrast, njegove gole grane kako
se oštro ocrtavaju naspram sivog, beživotnog krajolika. Tata sjedi na klupi koju
je napravio u podnožju hrasta, žalobno zuri u obzor dok misli o mojoj mami. Taj
mi je prizor inače proganjao sjećanja, a vraćao mi se s još većom jasnoćom sada
kad je svaka prostorija kuće bila u potpunoj tami.
To je bila Alexova ideja, da sve ugasimo, pozivajući se na migrenu koja mu
se počela javljati poslije večere. Ali po njegovim pogledima iskosa ja sam znala
da zapravo ne može podnijeti pogled na moje lice. Sklopila sam oči dok me je
umor oplahivao i grlo još bilo bolno od izbacivanja hrane koju sam tako pomno
pripremila. Toliko o mojoj odlučnosti. Je li Alex stvarno išao u trgovinu prije
večere ili mu je to bio samo izgovor da se makne iz kuće? Ta misao plivala je sa
svim ostalima u tamnim vodama mog neraspoloženja.
Kada sam zaspala, san me vratio u djetinjstvo. Imala sam četiri godine i
ciknula sam probudivši se u mokrim plahtama. Opet sam se popiškila u krevet.
Znala sam da će mamica poludjeti. Treptala sam u mraku. Nije bilo razlike držim
li oči otvorene ili zatvorene. Moja soba bila je crnja od mraka vani. Izvukla sam se
iz pokrivača, opipala stopalima tvrdi drveni pod. Srce mi je udaralo kao krila
kolibrića dok me je mokra spavaćica hladila po koži. Mama mi je uvijek govorila
da će, ako iziđem iz kreveta, po mene doći onaj duh koji opsjeda Strood. Ali mene
je bilo više strah mame nego duha. Raširila sam prste i naslijepo pipala po
dekama, dok nisam napipala uzglavlje kreveta, po čemu sam znala gdje je zid.
Primajući se čvrsto za debele sintetičke zastore, povlačila sam zastor u stranu sve
dok se nije ukazala traka svjetla u mojoj minijaturnoj sobi. Pogled mi je pao na
pod, napola očekujući da će iz njega izletjeti trula ruka i zgrabiti me za
gležanj. Stenjući, vukla sam deke sa svojega kreveta, ali bile su previše guste i
teške, i vruće suze padale su mi niz obraze dok sam shvaćala da neću moći sama
promijeniti plahtu. Što sam jače vukla, postajalo je teže. Iz grla mi se oteo jecaj i
popela sam se natrag na krevet i sklupčala se na jastuku.
Uz sporo škripanje, vrata moje spavaće sobe su se otvorila. Srce mi je udaralo
iz sve snage, gurnula sam šaku u usta kako ne bih ispustila vrisak kad ugledam

~ 107 ~
 Knjige.Club Books

dugačku, treperavu sjenu iz koje curi krv. Zar stvarno duh dolazi po mene? Ruka
se pružila u sobu, paleći svjetlo na zidu. Jasna svjetlost preplavila je sobu, pekući
me za oči i razgoneći sjene. Bio je to moj otac. Skočila sam iz kreveta, omatajući
svoje debeljuškaste ruke oko njegova vrata kad se sagnuo k meni. Utješio me
njegov zemljani miris.
Znala sam da tatica mora putovati daleko da bi tražio blago, ali arheologija je
za mene bila preteška riječ. Mršteći se, pogledao je zgužvani krevet, moju mokru
spavaćicu.
“Jesi li opet smočila krevet? Zašto nisi zvala mamicu?” rekao je.
Moje riječi izašle su u isprekidanim jecajima dok je moje četverogodišnje
tijelo drhtalo kao šiba. “Mam... Mamica kaže da će me duh ščepati ako iz... iziđem
iz kreveta.”
Raspetljavajući mi ruke s vrata, uspravio se pokraj kreveta, njegove kožne
cipele škripale su po podnim daskama dok je prilazio komodi. Podižući prazni
bokal, pogledao me znatiželjno. “Koliko si tekućine popila?”
Stajala sam otvorenih usta, ali riječi nisu izlazile.
Po drugi put je kleknuo, glas mu je bio blag i uvjerljiv dok mi je ponavljao da
nisam ništa skrivila.
“Mamica je rekla da moram popiti sve”, rekla sam. Glas mi je bio tek tihi
šapat.
Dok mu se lice opet mrštilo, shvatila sam da je mamica zapravo u nevolji, a
ne ja. To mi je dalo određenu satisfakciju, to što nisam jedina koja pogrešno
shvaća stvari.
Brzo, tata je promijenio plahte i presvukao me u suho. Povlačeći zavjese,
otvorio ih je širom i ostavio ih tako. Ja sam voljela kad je tatica kod kuće.
Premjestila sam se na sam rub kreveta. Miris urina jetko je visio u zraku, na mjestu
gdje je bio natopljen, madrac je opet promočio tek postavljene plahte. Iz spavaće
sobe mojih roditelja dopirali su prigušeni glasovi, dok je tata mamu ispitivao zašto
je inzistirala da popijem toliko vode prije spavanja.
Mama je sve nijekala, nazvala me je lažljivicom koja samo traži pažnju. Znala
sam što znače te riječi, jer mi je to često govorila.
Već sam naučila mrziti zvuk njezina gnjevnog glasa. Bila je to gruba, hrapava
vika, koja je odjekivala po prostoriji kao zarobljena vrana. Htjela sam samo da
tata ne mora odlaziti daleko tako da mama može biti sretna sve vrijeme i da ne
mora piti smeđu tekućinu iz boce od koje je postajala tako strašno ljutita.
“Ti si opet pila, zar ne? Za ime Božje, Isobel, pa njoj su četiri godine”, rekao
je moj otac, a ja sam se pitala što moja dob ima s tim.
Federi u madracu odskočili su i zaškripali označavajući kraj rasprave u sobi.
Zamišljala sam kako se moja majka okreće prema zidu, stišćući deku svojom
tankom, koščatom šakom.

~ 108 ~
 Knjige.Club Books

Čuo se prekidač kad je ugašeno svjetlo i zvukovi šuškanja dok je moj otac
skidao odjeću. Bio je to zvuk koji tješi. Ali kasnije ujutro ću čuti svoje kad on ode.
Zaječala sam od jada, suze su mi navrle na oči.
“Emma”, rekao je neki glas iz velike daljine. “Emma. Sve je okej. To je samo
san.”
Trepnula sam u tamu i neka ruka blago mi je drmala rame. Dezorijentirana i
mamurna, i dalje sam mislila da sam mala curica i da sam u maloj sobici u kojoj
sada spava Jamie. “Što?” promumljala sam, polako hvatajući zrak.
Alex se ispružio da upali lampu pokraj kreveta. “Plakala si u snu. Jesi li
dobro?”
Dodirnula sam svoje obraze, bili su posve mokri od suza. Nije ni čudo da mi
se san učinio toliko stvarnim. Pročistila sam grlo, zaklinjući se u sebi kako moj
sin neće slušati grube prigušene glasove koji su bili zvučna kulisa mojega
djetinjstva. “Dobro sam. Oprosti što sam te probudila.”
Sat je odbrojavao sekunde dok smo ležali u mraku, a moja prošlost kružila je
oko nas kao jato lešinara. Polako, Alexova ruka pružila se preko praznine i primila
moju.
Uzvratila sam mu stiskom. “Bit će sve u redu”, šapnula sam. “Izvući ćemo se
mi iz ovoga.”
Ali u mojem glasu bilo je mnogo više uvjerenosti nego što sam je osjećala.

~ 109 ~
 Knjige.Club Books

39. POGLAVLJE

EMMA

2017.

Kiša je pljuskom udarala po vjetrobranskom staklu, tjerajući me da u sebi

psujem grozno vrijeme. Činilo mi se kao da je prošla cijela vječnost otkako sam
uživala u toplini sunca na licu. Bilo bi bolje da sam ostala kod kuće i pokušala
riješiti stvari s Alexom, ali Josh nije mogao preuzeti moju smjenu na poslu. Nisam
baš očekivala kupce po ovakvom vremenu. Napokon, moj planer bio je prazan,
nisam imala dogovorenih sastanaka i bila sam u pravom iskušenju da nazovem
Theresu i kažem joj da jednostavno zatvori trgovinu za danas. Ali svejedno sam
se natjerala izići iz kuće. Uostalom, danas su u vrtiću imali dan kad svako
dijete treba donijeti svog medvjedića, a Jamie nije mogao dočekati da sudjeluje u
pikniku u zatvorenom prostoru koji su planirali u vrijeme ručka. Bila sam itekako
svjesna koliko kasnim jer je sat na upravljačkoj konzoli pokazivao 11. Dok ja
izvadim natkrivena kolica iz prtljažnika i smjestim Jamieja unutra, bit će mokar
kao miš. Podignula sam ručnu kočnicu i okrenula se k svojem sinu.
“Idem samo uzeti karticu za parkiranje iz automata. Onog tamo, vidiš”,
pokazala sam mu. “Ti lijepo budi tu na toplome, a ja se vraćam za sekundu.”
Jamie je kimnuo, zureći van u kišu. Prokopala sam po pretincu za rukavice
tražeći sitniš. Pretinac je, kako već biva u obiteljskom vozilu, bio zatrpan napola
pojedenim slatkišima, paketićima mokrih maramica, računima i starim
kovanicama. Izvadivši ključ iz brave kod volana, gurnula sam ga u džep i izvadila
svoj crveni kišobran, pa ga otvorila gurnuvši ga kroz sasvim malo otvorena vrata.
“Vraćam se za sekundu”, ponovila sam. “Možeš me gledati.”
Poput merkata, Jamie je istegnuo vrat pokušavajući dobiti čist pogled van.
“Ali ne vidi se ništa, mamice”, rekao je, odižući se od sjedalice koliko su mu
dopuštali remenčići prema zamagljenom automobilskom staklu.
Okrenuvši se jače na sjedalu, otkopčala sam mu sigurnosni pojas, da se može
namjestiti kod prozora i promatrati dok uzimam karticu. “Zaključat ću te, O. K.?
Ti budi tu i gledaj mamicu. Odmah se vraćam.”
Skupivši ramena, nadigla sam ovratnik i suočila se s kišom. Lupala je silovito
o tanku tkaninu mog kišobrana i aktivirala sam centralno zaključavanje prije no
što sam, zaobilazeći lokvice, požurila prema parkirnom automatu. Dobro da sam
danas odlučila obući hlače; vjetar mi je napuhavao bluzu koju je suhom
čuvao dugi ogrtač od flisa. Prebrojala sam sitniš, ubacujući kovanice u automat.
Upravo sam se trebala okrenuti natrag kad je zrak ispunilo naglo škripanje guma,

~ 110 ~
 Knjige.Club Books

od kojega sam se sledila do srži kostiju. Vrijeme kao da je stalo u toj sekundi i u
stvarnost me izbacio krik djeteta. Jamieja. Mog djeteta.
“Ne! Ne, ne”, slogovi su mi sami ispadali iz usta dok mi je kišobran padao na
tlo. Oči su mi poletjele do vrata mojega auta koja su bila širom otvorena i velikog
terenca parkiranog neobično blizu. Trkom sam prišla, oči su mi ostale prikovane
za malu ruku koja se pružila po asfaltu i medvjedića odbačenog malo dalje.
“O moj Bože!” Vriska vozačice ispunila je zrak dok se izvlačila iz svog Range
Rovera, gotovo se spotaknuvši u žurbi da dođe do mog sina.
“Jamie”, kriknula sam, padajući na koljena, panično pogledom tražeći crvene
tragove krvi po lokvama. Kiša mu je poprskala lice i on je treptao, njegove male
ruke grabile su po zraku poput kornjače okrenute na leđa. Visoka tanka figura
vozačice nadvila se iznad nas, rukom je pritiskala usta. Duga plava kosa padala
joj je pokraj lica dok ju je kiša učas pretvarala u mokru. “Izletio je pred mene.
Nisam ga vidjela i.. .”
Ali ja sam bila previše zauzeta biranjem broja hitne pomoći dok sam
istodobno nastojala svojega sina tijelom zakloniti od kiše. Moja reakcija je bila
refleksna i morala sam se boriti da pronađem riječi kako bih dozvala pomoć.
“Mamice”, zaplakao je Jamie, kojemu, kako se činilo, nije bilo ništa.
“Sve u redu, dušice, s tobom će sve biti u redu”, rekla sam, a srce mi je htjelo
iskočiti iz grudi. Lijevom rukom držeći mobitel, desnom sam opipavala tijelo
svog sina, još uvijek ne vjerujući da je živ i čitav.
“Samo je izletio pred mene”, ponovila je žena iznad mene, drhtavim glasom.
“Nisam ga udarila. Zakočila sam istog trena. On... on se sam spotaknuo i pao.”
“Hitna pomoć, izvolite?” rekao je glas s druge strane linije. Navela sam
lokaciju, tražila da pošalju kola jer mi je sina srušio auto. Jamie je plakao, a tople
suze oblile su mi obraze na spoznaju što sam umalo izgubila. Pregledala sam mu
lice, prevrnula dlanove da pogledam ogrebotine od pada. Dohvatila sam njegova
medvjedića i obojicu ih stisnula uz sebe dok sam sjedila u ledenoj lokvi, s kišom
koja mi curi niz lice. Istegnula sam vrat da pogledam vozačicu, njezino lice blijedo
i smrznuto od šoka.
“On... samo se stvorio... nisam ga udarila... kunem se.” Riječi su joj bile
rascjepkane, isprekidane bjesomučnim pljuštanjem kiše. Niz obraze su joj se
počeli ocrtavati crni potočići maskare, prstima je dodirivala usnice kao da umiruje
i tješi vlastite riječi. Pogledala sam unatrag prema svojem autu - prema
stražnjim vratima koja su bila širom otvorena. Zaključala sam na odlasku. U to
sam bila sigurna. Pa kako je onda izašao? Slika iz sjećanja sijevne mi u glavi, stara
i hrđava. Harry, zlatni retriver, leži krvav i nepomičan na cesti, na kiši poput ove.
Hvatala sam zrak, osjetivši kako je otpustio još malo onaj čvor koji me veže sa
stvarnošću.
Sjedeći u stražnjem dijelu ambulantnih kola, tješila me misao da nisu otkrili
nikakve ozljede. Nisam očekivala da će se pojaviti i policija dok su bolničari

~ 111 ~
 Knjige.Club Books

pregledavali Jamieja. Nakon što je uhvatio malo zraka, Jamie im je sam ispričao
kako se pokliznuo i pao, ali da ga nije udario auto. Doimao se uzbuđenim što će
se voziti u kolima hitne pomoći i oči su mu se raširile kad nam je pristupila
uniformirana policajka, koja mu je uz osmijeh rekla kako se zove. Policajka
Bakewell prema meni je bila daleko manje srdačna. Nakon što mi je uzela
podatke, obavijestila me da će izvješće o nezgodi biti automatski proslijeđeno
dječjoj socijalnoj službi.
“Zašto?” upitala sam, odjednom se osjećajući sićušnom pod njezinim strogim
pogledom. Energična žena smeđe kratke kose samo je okrenula stranicu u svojem
bloku i zapisala moj broj i adresu.
“Nisam ga gledala samo jednu sekundu”, rekla sam, panika mi je prožimala
riječi. “Automatsko zaključavanje je bilo uključeno. Možda je netko otvorio vrata
izvana.” To mi uopće nije palo na pamet do trenutka kad sam to izvalila. Oči su
mi se širom otvorile od otkrića. “Da, točno tako. Netko je otvorio vrata i pustio
ga van iz auta. On je krenuo preko parkirališta da me vidi.” Oklijevala sam dok
sam pokušavala shvatiti kako je točno sve bilo. Jesam li upalila automatsko
zaključavanje? Ako jesam, kako bi netko izvana mogao otvoriti vrata?
Policajka Bakewell podigla je obrvu na način koji mi je govorio da i ona misli
isto to. “Jeste li vidjeli nekoga u blizini auta?”
Namrštila sam se. “Ne. Jeste pitali ženu koja je vozila terenac? Možda ga je
ona vidjela.”
Ali policajka je gledala u mene ne trepćući, nimalo impresionirana. “Ovo je
javno parkiralište. Normalno je da ima ljudi. Osim toga, zašto bi to netko
napravio? Recite, koliko ste točno vremena ostavili dijete samo?”
Naškubila sam usne, pa osjetila kako se napinju preko gornjih zuba dok sam
snažno uvlačila zrak. Mislila sam na Lukea i što bi se dogodilo kad bih policiji
rekla istinu. Bio je to on. Morao je to biti on. On me je pratio, čekao je priliku da
me uništi. “Ne znam - riječ je o sekundama”, umorno sam odvratila, promatrajući
kako bolničari proglašavaju da Jamie nema nikakvih ozljeda. Htjela sam ga
zagrliti. Prekriti ga poljupcima i nikad ga ne pustiti iz naručja. Mogla sam kriviti
Lukea koliko god me volja. Za ovo sam bila ja kriva. U ovom trenutku, ja sam
najveća prijetnja mojem sinu.
Policajka Bakewell toplo se nasmiješila Jamieju, pa prigušenim glasom meni
udijelila savjet. “Vidljivost je vrlo smanjena po ovakvoj kiši. Vaš sin mogao je
poginuti.” Njezin ton jasno mi je poručivao kako jedinu krivicu stavlja na moja
leđa. “Vidjela sam previše ovakvih nezgoda, s užasnim ishodom. Drugi put
nemojte micati pogled sa svojega sina.” Pogledala me očima koje su pričale o
nesrećama koje bi radije zaboravila. “U svakom slučaju” - ponudila mi je kratak
osmijeh - “drago mi je što ste imali sreće. Nemojte da se ovo ponovi.” Nakon
kratke razmjene s bolničarima, pozdravila me na odlasku. S Jamiejem će sve biti u
redu, ali danas svakako ne idem na posao. Nakon što sam mu obećala da ćemo se
utješiti sladoledom, otišli smo kući. Morala sam ispričati Alexu što se dogodilo
~ 112 ~
 Knjige.Club Books

prije nego što to čuje od nekoga drugog. Gledala sam ključeve u svojoj drhtavoj
ruci i pitala se je li pametno da uopće vozim. Posjela sam Jamieja u njegovu
sjedalicu i sjela za volan. Uhvatila sam svoj odraz u unutarnjem retrovizoru,
gotovo ne prepoznajući osobu koja me gledala odande. Oči su mi bile crvene, lice
blijedo kao kreda. Ovome ovdje nije kraj. Socijalne službe sada će imati bilješku o
mojoj nepažnji i morat ću se opet iznova pravdati. Kako sam mogla pustiti malo
dijete da samo hoda po parkiralištu usred teškog pljuska i da ga umalo pogazi
auto? Kakvom me to majkom čini? Kakvom vrstom osobe? Nakon svega što smo
prošli kako bismo dobili svoje predivno dijete... Gurnula sam ključ u bravicu.
Moram odagnati ovakve misli i usredotočiti se na to da nazovem kući i ispričam
što je bilo. Alex me i ovako zadnjih dana izbjegava pogledati u oči. Je li ovo bila
nezgoda ili se moja prošlost opet ritnula na mene?

~ 113 ~
 Knjige.Club Books

40. POGLAVLJE

ALEX

2017.

Zvonjava mobitela zaparala mi je uši, dižući u meni osjećaj straha koji me

pratio cijeli dan. Mučila me zla slutnja zbog koje mi je bilo gotovo nemoguće
nadoknaditi propušteni posao od kuće. Izgledalo je glupo brinuti se zbog tako
obične stvari kao što je ta da Emma vozi Jamieja u vrtić, ali otkako sam se vratio iz
Leedsa, ona je bila toliko paranoična i nemirna da sam se morao upitati je li
njezino stanje svijesti možda i gore nego što pokazuje. Nisam imao snage reći joj
za Lukea, bar ne dok ne dobijem rezultate DNK testa. Sada, kad je njezino ime
bljesnulo na ekranu mobitela, bilo mi je jasno da sam brinuo s razlogom.
Prvo što mi je rekla bilo je da je ovaj čas s Jamiejem u trgovini i da su svratili
po sladoled prije nego što krenu kući. To odstupanje od rutine ubrzalo mi je puls
i po tremoru njezina glasa mogao sam procijeniti, usprkos njezinim riječima, da
se dogodilo nešto loše. Polako, prenijela mi je što se dogodilo, glas joj se
pretvorio u šaptanje dok je pričala o nesreći. U podlozi zvuka sam čuo veseli
Jamiejev glas, kako je požuruje da idu doma jesti sladoled. Ustao sam, srce mi je
kucalo u grlu dok su mi novine s krila padale na pod. Emma je govorila smireno,
kao da čita napisani tekst. Uhvatio sam zraka, povratio stabilnost u nogama dok
sam apsorbirao vijesti. “Jesi li sigurna da je on dobro?” rekao sam, zamišljajući
kako je Jamie bio u stražnjem dijelu ambulantnih kola dok sam ja ležerno
pregledavao članke i otpuhivao oblačiće pare iz e-cigarete.
“On je dobro, oboje smo”, rekla je dok sam se upinjao čuti je kroz pisak
blagajni i žagor ljudi u podlozi. “Pregledali su ga ljudi iz hitne, čisto zbog
predostrožnosti, i nije mu ništa. Možeš li, molim te, upaliti grijanje? Naložiti
vatru? Prokisli smo do kože. Obećala sam mu sladoled iz Benny & Jerryja i da će
moći gledati što hoće na TV-u.”
Zurio sam kroz prozor i gledao kako kiša bubnja po tlu. “Zašto me nisi odmah
nazvala?” rekao sam, ne shvaćajući njezinu logiku. “Trebao sam doći. Sigurno se
strašno uplašio.” U meni su se dizali srsi gnjeva dok sam slušao kako me Emma
nastavlja uvjeravati nenormalno mirnim tonom. Što je uopće rekla policiji i
bolničarima? Sad imamo na vratu još i prijavu socijalnoj službi. Mama će biti
užasnuta. Ovakve stvari možda su bile normalne u Emminoj obitelji, ali...
Odmaknuo sam se od prozora, gorko sjeme gađenja počelo je klijati u meni. Kako
mi je mogla prešutjeti da je naš sin skoro poginuo? Ili je možda mislila da mi
ne mora prvome javiti budući da mu nisam pravi otac?

~ 114 ~
 Knjige.Club Books

“Oprosti”, rekla je. “Gle, sad nije trenutak. Oboje smo mokri do kože i
moramo kući. Možemo razgovarati kad dođem.”
Bijes se u meni zadržao dugo nakon što je telefonski razgovor prekinut. Jamie
je tek malo dijete; zašto nije pazila na njega? Prihvatio sam činjenicu da Emma
ima svoje probleme s kojima se mora boriti i da nije uvijek fokusirana koliko bi
trebala biti. Ali ovo je nešto drugo. Ovaj put je riječ o našem bespomoćnom
djetetu. Je li ona uopće u stanju paziti na njega?

***

Dok smo ležali te noći u krevetu, gledao sam u strop i pitao se što se dogodilo
našoj sretnoj obitelji. Jesmo li ikada zaista bili sretna obitelj? Okrenuo sam se
prema Emmi, dotaknuo joj kosu i pogladio je. “Jesi li budna?” pitao sam, znajući
da jest.
Postojani ritam njezina disanja nakratko je stao dok je odlučivala što će
odgovoriti. Nakon nekoliko sekundi okrenula se i ona prema meni, očiju mokrih
od suza. Osjetio sam blagi, topli bol u srcu od pogleda na voljenu ženu, toliko
žalosnu zbog nečega što sam ja rekao. Naša svađa odvila se šaptom, ispod
glasa, da poštedimo svojeg sina. Ali to nije spriječilo moje riječi da je povrijede
do srži. Vidio sam bol u njezinim očima dok su moje optužbe padale na plodno
tlo. Prolazimo kroz teže razdoblje i napravila je nešto zaista grozno ostavivši
Jamieja samog u autu. Ali ja sam bio njezin suprug i onoga dana kad smo
izgovorili svoje zavjete obećao sam da ću biti s njom u dobru i zlu. Kakav sam ja
to čovjek ako joj okrenem leđa onda kad me treba najviše? “Žao mi je”, rekao
sam. “Nisam smio istresti svoju ljutnju na tebe. Jamie je dobro. To je najvažnije.”
Kimnula je, grizući donju usnicu dok je pokušavala zaustaviti jecaj. Svjetlost
mjesečine obasjavala je prozor i pokazivala duboko kajanje na njezinu licu.
“Proći će i ovo”, rekao sam, brišući joj suzu jagodicom palca. “Što je bilo,
bilo je. Imamo ispred sebe cijeli novi život, ti, ja i Jamie. Zbog njega moramo biti
jaki.”
“To je sve što želim”, tiho je kazala. “Naša mala obitelj. Kunem se. Neću više
s njega maknuti pogled.”
Napokon je prestala prebacivati krivnju na nekog drugog. To me je zapravo
najviše i naljutilo. Umjesto da joj bude žao što ga je ostavila onako, ona je uzela
Lukea kao izgovor umjesto da se suoči s vlastitom odgovornosti. Luke je bio taj
koji je otvorio vrata auta, baš kao što je Luke bio onaj tko zove i šuti na telefon i
tko je kuckao po prozoru neku noć. Sva sreća da joj nisam spomenuo mrtvog miša
kojeg sam jutros našao u kuhinji, jer bi i za to okrivila Lukea. Je li to Emma samu
sebe uspjela uvjeriti da je on kriv za sve? Prema onom što kaže Luke, jedina
osoba od koje trebam strahovati jest upravo moja žena koja ima neke ozbiljne

~ 115 ~
 Knjige.Club Books

duševne probleme. Pokušao sam izokola ispitati malo i Jamieja, ali on se zatvorio,
nije više htio ništa o tome govoriti.
“Što misliš, jesi li ipak zaboravila zaključati auto?” rekao sam pazeći da mi
ton zvuči nježno, kako ne bi zvučalo kao optužba. “Je li moguće da ipak nisi
stisnula gumb za centralno zaključavanje?”
“Kiša je padala kao iz kabla”, rekla je. “Mučila sam se s kišobranom i sa
sitnišem za parkiranje. Sigurna sam da sam zaključala. Čula sam kako je
škljocnulo.”
Prekrižio sam ruke pod glavom na jastuku, pokušavajući sve to nekako
pojmiti. “Možda si slučajno još jednom pritisnula gumb, pa se odmah i otključalo?
Jednako zvuči u oba slučaja.” Tišina se spustila na nas i jedino što sam mogao
čuti bilo je tiho grebanje vjetra po našim prozorima. Negdje u daljini huknula je
sova. Umor me preplavio.
“Ne znam više”, rekla je naposljetku. “Umorila sam se od razgovora o tome.
Samo želim spavati.”
Osjetio sam kako se rascjep između nas produbljuje. Nastupila je gotovo
fizička promjena kad se Emma povukla bliže rubu kreveta. Sve do ovog trenutka,
ja sam bio taj koji popravlja sve. Ali sada sam samo ležao, glave prepune
nepovezanih misli i osjećao da ništa ne mogu popraviti. Emma se naljutila zato
što nisam odmah bio na njezinoj strani. Ali bilo je previše tražiti to od mene u
trenutku kad mi je glava bila puna neugodnih otkrića.
Rekla je da je ubila čovjeka, a onda je tijelo nestalo. Tvrdila je kako ju je Luke
pratio, a ipak je čovjek kojega sam susreo bio ljubazan i šarmantan, i tvrdio kako
je Emma opasna i umobolna. Nisam ga htio slušati jer mu nisam želio vjerovati.
Govorio sam sebi da će se sve popraviti kad se preselimo. Ali sad mi je bilo jasno
da nam se nešto sprema; mogao sam to osjetiti. Jamie je mogao poginuti zbog
Emmine nepažnje. Bio sam izvan sebe. Morao sam razgovarati s nekim tko bi mi
znao reći što da radim. Theresa. Ako itko zna istinu o njoj i Lukeu, to će biti ona.
Ona je bila jedina osoba kojoj bih se usudio ispričati sve kako je i bilo.
“On je tu negdje”, rekla je Emma, upravo kad sam tonuo u san. “On je tu
negdje, vani, čeka me, a ja ništa ne mogu učiniti.”
Trepnuo sam, provjeravajući sat pokraj kreveta. Bilo je tri u noći. “Emma?”
rekao sam, osluškujući u mraku. Ali nije odgovorila. Spavala je i opet ružno
sanjala. Sklopio sam oči i poželio da nekako uspijemo pobjeći iz ove žive noćne
more.

~ 116 ~
 Knjige.Club Books

41. POGLAVLJE

EMMA

2003.
Srce mi je udaralo dvostrukom brzinom, a ja sam zatvorila za sobom vrata
zahoda i spustila dasku prije no što sam bacila školsku torbu na pod. Suze su me
pekle za oči, ruke su mi se tresle od poniženja. Bilo je dovoljno grozno što se
nisam ni čula s Lukeom preko Božića, ali ova zadnja izdaja bila je previše. Čula
sam kako se ulazna vrata zvučno otvaraju i pokušavala sakriti svoje
jecaje maramicom. Glasno kucanje na moj pregradak natjeralo me da se naglo
vratim k sebi.
“Daj Emma, moram razgovarati s tobom.”
Bio je to Luke. Što on radi u ženskom zahodu? Zadržavala sam dah,
nesigurna. Po tonu glasa bilo je očito da se ljuti, ali ja sam se isto imala pravo
ljutiti. Ispuhala sam nos, razmazala maškaru ispod očiju. Vratila sam se u školu
nakon zadnjeg sata, znajući da će on ostati dulje da nam da ocjene. Glupo sam se
nadala da ću ga nekako pridobiti. “Ne želim razgovarati s tobom”, rekla sam,
svejedno ustajući na noge.
Jedva da sam okrenula ključ kad je on naglo otvorio vrata i grubo me izvukao
van. “Boli me to”, rekla sam, trznuvši se kad su mu se prsti ukopali u moje meso.
“E vidiš, to nije ništa u usporedbi s onim što ću ti napraviti ako me ne ostaviš
na miru.” Pljuvačka mu je štrcala s riječima dok mi je siktao u lice.
Moje oči poletjele su prema ostalim, praznim pregradcima. Riskirao je ušavši
ovdje gdje može naići bilo tko. Ali nogometna utakmica nakon nastave odvukla
je sve preostale školarce van. Izmigoljila sam se iz njegova stiska, bijes u
njegovim očima mi je govorio kako sada nije trenutak da se pozivam na
razum. Ružičasta mrlja dizala se od ovratnika njegove košulje i oči su mu kolutale
u dupljama. Prvi put u životu uplašila sam ga se. “Vidjela sam te... s njom.” Glas
mi je drhtao dok se nadvijao nad mene, mišići su mu bili zapeti kao puška. Otišla
sam u njegovu učionicu u nadi da ću razgovarati nasamo s Lukeom. Zadnje čemu
sam se nadala je bilo da ću naletjeti na njega s drugom učenicom. Znala sam
djevojku iz viđenja; njezino ime je bilo Sophie. Moglo joj je biti četrnaest ili
petnaest, a ipak ju je on obgrlio, vodeći svojom rukom njezinu po papiru. Duga
plava kosa zaklopila se oko njezina lica, ali ne toliko da ne bih vidjela kako joj se
rumenilo diže uz obraze. Zaboravila sam svoja ranija obećanja o diskreciji kad
sam započinjala svoju tiradu. Raširenih očiju, djevojka me gledala kao da sam
sišla s uma.
Luke je spustio glas do zloslutnog šaptanja kad je podvornikova zviždaljka
odjeknula po hodniku. “Ja sam učitelj. To je moj posao. E pa, pokušao sam te
~ 117 ~
 Knjige.Club Books

lijepo zamoliti. Ako ne prekineš s ovim smiješnim ponašanjem, morat ću poduzeti

nešto više.”
“Kao što si poduzeo u kolibici na plaži?” pitala sam ogorčeno. “Znam ja zašto
ti ovo radiš. Bojiš se previše vezati zbog onoga što ti se dogodilo dok si ti bio
mlad.”
Koraknuo je unatrag i učinilo se kao da je njegov gnjev nestao na spomen
tajne koju je podijelio sa mnom. Hladan, tanak osmijeh pobjegao mu je s usta.
“Zar ti stvarno misliš da je to razlog što te više ne mogu podnijeti?” Stavivši ruku
na moje rame, gurnuo me prema zrcalu. “Pogledaj se, sa svojim masnim ružem i
jeftinim parfemom. Patetična si. Zašto bih, dovraga, ja bio zainteresiran za tebe?”
Želudac mi se stisnuo kad me suočio s vlastitim odrazom u zrcalu. Šminka je
bila božićni dar od Tizzy i nosila sam je u nastojanju da njega vratim. Ali moji
pokušaji šminkanja tražili su još prakse i pod golim svjetlom školskoga zahoda
samo me je podsjetio na scene s mojom majkom. Onu noć kad je otišla, bila mi je
gurnula glavu u zrcalo, govoreći mi u kakvu sam se svinju pretvorila. Suze su mi
potokom curile dok sam trpjela udare Lukeove okrutnosti, svaka njegova riječ
zasijecala mi se u dušu. Ali njemu još nije bilo dovoljno.
“Bacila si se na mene jer si mislila da je seks jedini način da zadržiš ono što
smo imali. Ali kad si mi se počela nuditi kao na pladnju, izgubila si sav moj
respekt.”
“Ne”, propentala sam, gutajući suze. “Ti si rekao da ćeš, ako nemamo seks,
sve prekinuti.”
“Ma je li? Jesi li sigurna? Jer koliko se ja sjećam, seks se nikad nije pojavio
kao tema razgovora.”
“Mo... molim?” promucala sam, ne vjerujući vlastitim ušima što on to govori.
“Kad sam rekao da želim ozbiljnu vezu, mislio sam na povezanost naših duša,
a ne tijela. Pozvao sam te u kolibu na plaži zato da razgovaramo.”
“Ne”, rekla sam, pretražujući po svojem sjećanju kako je uistinu bilo. “Rekao
si...”
Luke je slegnuo ramenima. “Prepao sam se od mogućnosti da se prema
nekome otvorim; većina žrtava zlostavljanja je takva. Ali ti si sve to izvrnula
naglavce kad si zaključala ona vrata i dala mi jasno do znanja što hoćeš. Kako
sam mogao reći ne?”
Primila sam se rukama za glavu, pokušavajući prizvati točno sjećanje. Je li
zaista spomenuo seks ili sam ja nešto pogrešno razumjela? “Molim te, Luke,
oprosti. Bit će da sam krivo shvatila nešto što si rekao.”
“Da. I jesi”, kazao je. “Ali dok ti možda uopće ne držiš do svojega ugleda,
kod mene je sasvim drukčije. Ovo je moj posao. Ja od njega živim.” Pružio je
ruku prema mojem vratu, trgnuvši moj lančić sa suncokretom. Lecnula sam se
dok je pucao od prve, a on je strpao ostatke u džep. “Dakle, prestani me
pratiti posvuda i ostavljati mi cvijeće. Dobila si nogu. Pomiri se s tim.”
~ 118 ~
 Knjige.Club Books

“Ti... Ne misliš to tako”, rekla sam, hvatajući se za rub slivnika dok se on

okretao. “Luke. Je li ti mene čuješ?”
“Ja sam za tebe g. Priestwood”, otresito je odgovorio i otišao.

~ 119 ~
 Knjige.Club Books

42. POGLAVLJE

LUKE

2003.

Osjećao sam ljutite ravnateljičine poglede mnogo prije no što me je pozvala.

Osjećao sam taj pogled i sada kao užareno željezo na potiljku. Odupirao sam se
porivu da se okrenem sve dok nije pročistila grlo. Pobrinuo sam se da ostavljam
vrata učionice otvorenima nakon što bi učenici otišli iz razreda. Moja
nastojanja da se ponašam transparentno malo su zakasnila i mogao sam po izrazu
lica ravnateljice znati da se šire glasine o mojem nedavnom susretu s Emmom.
“Luke. Mogu li razgovarati s tobom?” To je jedino izgovorila, a ja sam se
sjetio dana kad sam bio njezina uzdanica. U to doba poziv na razgovor mogao je
značiti samo dodatnu pohvalu za moj naporan rad tijekom godine. Zato sam se i
vratio ovamo, u istu školu koju sam i sam pohađao. Nije mi bilo potrebno
kreirati prijateljsku fasadu kad su temelji već bili postavljeni. I sad, ni godinu dana
u novoj ulozi, ja sam pozvan u njezin ured da se na mene izviče. Moj ego me
doveo do ove točke, moja nesposobnost da odolim obožavanju jedne školarke.
Možda i jesam prije bio miljenik učitelja, ali ni ja nisam bio nedodirljiv.
Dok smo marširali u njezin ured, bio sam zahvalan što je većina mojih učenika
dosad već otišla kući. Nastojao sam ne misliti o Emmi dok sam svoje disanje
držao mirnim, no to je bio nemoguć zadatak. Znao sam izvan svake sumnje da je
ona razlog strogog upozorenja i imao sam spremnu priču.
Ured ravnateljice nije se mnogo promijenio tijekom godina. Još uvijek je
pružao utočište starom kompletu za čaj u kutu, koji je, čini se, imao više
dekorativnu nego praktičnu svrhu. Gđa Pritchard koristila se nedavno
preuređenom sobom za osoblje kao i svi mi ostali, koristeći prednost automata za
kavu Dolce Gusto koji je uvijek bio u pogonu. Veliki zidni sat i dalje je mjerio
vrijeme na zidu iznad njezina stola i isti drveni okviri sada su bili osvježeni
fotografijama njezina legla. Na prozorskoj dasci, prašnjavo bonsai-drvce upijalo
je svjetlost kroz prozor koji je davno trebalo oprati. Sićušne kapi znoja probile su
mi na čelo dok sam sjedio u sobi bez zraka. Kako sam bio prisiljen
provesti blagdane sa svojom obitelji, jedva sam čekao vratiti se na posao. Pitanje
je bilo hoću li zadržati posao? Prema izrazu na licu gđe Pritchard, nisam bio
siguran u to.
Sklopila je dlanove, njezina zamašna prsa borila su se s ograničenjima njezine
bluze dok se naginjala prema meni. “Pozvala sam te ovamo da te pitam za jednu
od tvojih učenica - Emmu Hetherington.”

~ 120 ~
 Knjige.Club Books

Ostao sam šutjeti, lice mi je bilo ravnodušno dok sam čekao da čujem za što
sam optužen.
“Nema smisla okolišati, pa ću prijeći na stvar. Kakva je priroda tvoga odnosa
s tom mladom osobom?”
Uzeo sam umirujući udah kroz nosnice dok sam u glavi pripremao
objašnjenje. “Ista kao i sa svim drugim mojim učenicima. Ona dolazi na nastavu
- ja je podučavam. Zašto?”
“Zato što to nije ono što sam ja čula. Navodno se dogodio incident nakon
škole prošloga tjedna i vidjeli su vas zajedno u gradu.”
“Colchester nije baš London. Često naletim na učenike kad sam vani.”
Uzdahnuo sam, ostavljajući dovoljno dugu pauzu kako bi se učinilo da se borim
s vlastitim mislima. “Mogu li s vama biti posve otvoren?”
“Bilo bi mi drago.”
Pogladio sam se sa strane po vratu. “Nisam namjeravao ništa govoriti. Ja sam
relativno nov na ovom poslu i zadnje što sam želio jest kucati vama na vrata s
mojim problemima.”
“A to su?” Podignula je upitno obrve.
“Emma se zaljubila u mene. Učinio sam sve što sam mogao da je obeshrabrim,
ali ona je posve zaluđena. Došlo je čak do toga da me prati po gradu. Ako me je
netko vidio kako razgovaram s njom poslije škole, to je bilo samo zato što sam je
pokušavao obzirno upozoriti da me ostavi na miru.”
“Zaljubljena?” Ravnateljica je prekrižila ruke i pogledala me pogledom koji
je sugerirao da je nisam baš uvjerio. “Trebao si s nekim razgovarati ako je već
otišlo tako daleko.”
“I jesam”, rekao sam, zadovoljan što sam se sjetio porazgovarati s kolegama
u sobi za osoblje. “Lorraine Rugman i Sean Talbot. Spomenuo sam to njima prije
Božića.”
“Hmm”, rekla je. “Nabolje bi bilo da se ne izlažeš optužbama. Pratit ću
situaciju, vidjeti kako se razvija. Nadajmo se da će Emmina očaranost brzo proći.”
Dobacila mi je još jedan značajan pogled. “Jesi li siguran da ti nisi napravio ništa
što bi nju... ohrabrilo?”
“Bio sam kod vas u vezi s njezinim dodatnim satovima crtanja i vi ste ih
odobrili. Onog trenutka kad sam naslutio kakvi su njezini osjećaji, prestao sam s
time.” Izdahnuo sam umorno. “Prošli tjedan razgovarao sam s jednom od svojih
učenica nakon sata. Emma je uletjela unutra i napravila scenu. Otišao sam za njom
u toalet da provjerim je li dobro, ali bila je u užasnom stanju. Rekla je kako me ne
želi vidjeti da razgovaram s drugim djevojkama. Rekao sam joj da je smiješna, da
sam ja učitelj i da se jednako ponašam prema svim svojim učenicima.”
“I to je sve što si rekao? Jer ona je nakon toga bila bolesna cijeli tjedan.”

~ 121 ~
 Knjige.Club Books

“Ja imam djevojku. Nemam namjeru riskirati svoju karijeru zbog toga što se
neka šašava curica u mene zaljubila.” Bila je to laž, ali i izmišljena djevojka će mi
dobro poslužiti. Nakon što me pustila da se preznojavam nekoliko sekundi, gđa
Pritchard toplo mi se nasmiješila.
“Jasno ti je zašto sam morala pitati, zar ne? Pred tobom je svijetla budućnost.
Napravit ću bilješku o našem razgovoru i zapisati što si mi rekao. Ako ja nešto
mogu učiniti, moja vrata su ti otvorena.”
Nagnuo sam se preko stola i pružio joj ruku da se rukujemo. “Hvala. Vaša
podrška mi je važna.” Pozdravio sam se znajući, kad je Emma u pitanju, da igram
opasnu igru. Koraci su mi odzvanjali po hodniku dok sam hodao prema svojoj
učionici udišući mirise gimnastičke opreme i rabljenih knjiga. U daljini
zalupila su se vrata dok su posljednji učenici žurili na sat. Kako sam volio ovu
arenu i perspektivu da mi se svake godine izruči hrpa novih tinejdžerica. Ali zasad
sam bio usredotočen na Emmu jer s njom još nisam posve završio. Moj mali
razgovor s ravnateljicom pomogao mi je da shvatim kako Emmin rad nije
zadovoljavajući i da se ipak neće uspjeti plasirati na izložbu. Kako ću uživati
sutra kad je budem zadirkivao, moju malu lutku na koncu.

~ 122 ~
 Knjige.Club Books

43. POGLAVLJE

ALEX

2017.

Udišući utješni miris svježe mljevene kave, na barem nekoliko minuta pravio
sam se da je sve pod kontrolom. Traka jutarnjeg sunčana sjaja slijevala se kroz
prozor kafića Costa Coffee i uživao sam u njegovoj toplini dok sam čekao u redu
da nam priprave pića.
“Alex?” rekla je Theresa, dotičući mi podlakticu.
Osmijeh mi je rastegnuo usnice. “Hvala ti što si došla. Naručio sam ti kavu.”
“Nemam mnogo vremena, znaš.” Oprezno me odmjerila. Njezina do ramena
duga plava kosa bila je vezana u kratki rep i izgledala je elegantno i učinkovito u
crnim hlačama od odijela koje je nosila na posao. Sjeo sam s njom za stol u
najtišem dijelu kafića. Dok sam joj dodavao hrskave kekse, pomislio sam kako
je lijepo ne primiti zauzvrat prijekoran pogled. Hrana je za Emmu uvijek bila
bojno polje, sama prisutnost hrane njoj bi odmah izazivala nemir. Theresa je
odgrizla komadić pa malim prstom obrisala sitne mrvice s kutova usta.
“Riječ je o Emmi”, rekao sam. “Trebam tvoju pomoć. U relapsu je, a ja ne
znam što da radim.”
“Je li zbog onoga što se dogodilo s Jamiejem?” rekla je, a obrve su joj se
skupile u zabrinut izraz.
“Dijelom da”, rekao sam. Emmin poremećaj prehrane bio je povezan s toliko
drugih stvari, ne samo s jelom. Otimao joj je koncentraciju, činio je fizički
bolesnom i mentalno nestabilnom. Šutke sam miješao svoju kavu, osjećajući teški
teret na ramenima. “Opet sam je uhvatio kako povraća u zahodu neku noć. Ili
se prejeda ili gotovo i ne jede. Bojim se da joj to oduzima fokus s Jamieja. Jučer
ga je mogao pogaziti auto.”
“Moraš joj biti podrška.” Dodirom prsta, Theresa je skupila sitne mrvice sa
stola i odložila ih na svoj tanjurić. “To što se dogodilo s Jamiejem. bila je nezgoda,
ali ako se ti sad budeš držao kao da je ona nekakva grozna osoba, to će je samo
potaknuti na relaps.” Obrisala je mrvice s prsta, konačno me pogledavši u oči.
“Emma cijeli svoj život pati od anksioznosti. To je nešto kao neumorni glas u
njezinoj glavi koji je stalno kritizira, koji uvijek ukazuje na njezine mane. Moraš
nadglasati taj glas, moraš joj dati do znanja da je divna osoba kakva i jest.”
Namrštio sam se. Kako bih joj to mogao reći nakon onoga što mi je priznala?
Zvučalo bi kao laž. “Ono s Jamiejem... mogao je nastradati. Trebao sam biti tamo.

~ 123 ~
 Knjige.Club Books

Zašto me nije nazvala?” Bilo mi je bolno i pomisliti na to. “Nikad nisam napravio
ništa zbog čega bi se ona mene trebala bojati.”
“Ti to gledaš iz pogrešne perspektive. Nije riječ o tebi. Riječ je o tome što se
zbiva ovdje.” Theresa je kucnula prstom svoje čelo. “Osim toga, trebao bi
razgovarati s njom, a ne sa mnom.” Pogledala me kao da zna mnogo više nego što
govori. Znao sam da upravo rastežem granice našega prijateljstva tražeći od
nje savjet iza Emminih leđa.
“Ona ne spava”, rekao sam, glasom napuklim od brige. “A kada zaspi, bude
je noćne more. Uz to je i paranoična, misli da se cijeli svijet okomio na nju. Malo
sam gledao po internetu. Očito poremećaji prehrane često budu povezani sa
psihičkim problemima. Što ako je kod nje posrijedi nešto ozbiljnije? Ne mogu se
opustiti kad je s Jamiejem. Bojim se da bi se nešto moglo dogoditi dok su sami.”
“I što misliš napraviti? Držati je u kućnom pritvoru?” rekla je Theresa.
Pomislio sam kako mi je jutros bilo teško pustiti Emmu da odveze Jamieja u
vrtić. “Naravno da ne. Samo želim da oboje budu dobro i na sigurnom.”
Theresa je mračno kimnula. “Razgovarala sam s njom o njezinu jelu, ali nisam
sigurna da ona na to može utjecati.”
Grlo mi se stezalo dok sam gutao uprazno i otpio sam dobar gutljaj kave da
napravim prolaz za svoje riječi. “Znao sam da je imala problema s tim dok je bila
mlađa, ali nisam znao prave razmjere. I sve to u vezi s Lukeom. Ona misli da joj
se on osvećuje. Što misliš, je li moguće da on nju još uvijek prati, poslije tolikih
godina?” Htio sam joj ispričati kako sam se vidio s njim u Leedsu, ali morao sam
prvo procijeniti kako bi reagirala. Ona je bila Emmina sestra i njezina lojalnost
morala je biti na njezinoj strani.
Theresa me primila za ruku. “Daj molim te, to su gluposti. Luke se nije vratio
- Emma je samo paranoična. Ti si snažan muškarac, Alex; nekako ćeš ti to
riješiti.”
Izravnao sam ramena. Theresa je bila u pravu. Moram pronaći način da
popravim situaciju. “Nadao sam se da ćemo, kad odselimo odavde, početi iznova.
Ali što se više bliži selidba, stvari postaju sve lošije.”
“Ne možeš samo odšetati od vlastitih demona”, rekla je Theresa, gledajući
mimo mene. “Na kraju te sustignu.” Izgledala je kao da se prenula iz nekog transa
i duboko je udahnula. “Obično se ne miješam ljudima u veze, ali sad ne mogu
stajati po strani i pustiti da se sve raspadne.”
Počešao sam se po čeljusti, osjećajući bockanje dvodnevne brade. Hitno mi
je trebalo brijanje. “Netko ju je zvao i šutio na telefon dok sam bio u Leedsu.
Također je rekla da vam je stigao buket suncokreta u trgovinu. Misli da se povijest
počela ponavljati i da je Luke kriv što je netko umalo pogazio Jamieja.” Na
spomen toga, Theresino se lice smračilo.
“Ona ti je to rekla?” Namrštila se. “Ne bi bilo dobro da se vrati na tu priču.
To što je bilo s Lukeom, utjecalo je na sve nas.”
~ 124 ~
 Knjige.Club Books

“Pa, rekla mi je neke stvari”, kazao sam. “I moram priznati, kako god mi je to
teško i izgovoriti, nisam siguran koliko je to istina.” Ponovio sam što mi je rekla
Emma, osim dio o ubojstvu, naravno. Očajnički sam želio da mi Theresa kaže
kako je bilo baš tako, da je njezina sestra u svemu tome bila žrtva. Možda bih onda
mogao prijeći preko toga, zaboraviti ono što mi je rekao Luke Priestwood i sve te
misli kako Jamie nije moj ostaviti po strani.
Theresa je pijuckala svoju kavu, laktove je držala pod pravim kutem, tijelo joj
je bilo napeto. Dok sam završavao priču, očima sam tražio odgovore na njezinu
licu. Čeljust joj je bila čvrsto stisnuta, pogled uperen u stol. Po tome sam znao i
bez pitanja da mi je moja žena lagala.
“Stvar je u tome”, rekao sam, “što sam čuo i neke druge stvari o Emmi i
Lukeu, ali to je zvučalo potpuno drukčije. Vjeruj mi, najradije bih zaboravio sve
to. Ali sada to utječe na našu obitelj - čak je uključena i socijalna služba. Moram
nastaviti kopati dok ne iskopam što se događa. Tu mi je potrebna tvoja
pomoć. Nitko Emmu ne poznaje bolje od tebe.”
Theresa se premjestila u svojem naslonjaču. “Ne mogu podnijeti da s vas troje
nešto ne štima. Ali ako kažeš Emmi što sam ti ja rekla, ona mi se više neće htjeti
povjeriti.”
“I ti i ja želimo samo najbolje za nju. Molim te. Dajem ti riječ. Sve što mi
kažeš, ostat će između nas.” Primijetio sam da mi je glas zazvučao molećivo, i na
neki način, doista sam strepio što će mi reći.
Theresa je zaustila da nešto kaže, pa zastala dok je grupica bučnih tinejdžera
prolazila pokraj našeg stola tražeći gdje će sjesti. Stolci su lupali dok su se
smještali u kutu kafića i kad nas napokon više nisu mogli čuti, ona je progovorila.
“Postoji netko tko je jako važan u svemu ovome, a to je Jamie. Ne bih htjela da
on odrasta onako kako je odrastala Emma, u poremećenom kućanstvu gdje su se
mama i tata stalno svađali. Meni je bilo lakše jer me gotovo nikad nije bilo. Uvijek
ću se kajati što nisam bolje pazila na Emmu. Ali za Jamieja nije kasno. On ima
pravo na normalno djetinjstvo i ne želim gledati kako pati.” Nagnula se preko
stola, smanjivši razmak između nas. “Cijeli život gledam kako se Emma oporavlja
i opet pada. Ali s obzirom na ovo što se sad događa, ne znam je li joj preostalo još
mnogo padova. Imaš pravo. Potrebna joj je pomoć.” Theresa je položila ruku na
moju nadlanicu. “Morate se maknuti iz te kuće.”
“I hoćemo, ali prije svega, moram znati što je bilo s Lukeom.” Polako je
zakimala glavom. “Možeš li mi obećati da ćeš ostati na njezinoj strani? Da ćeš
očuvati svoju obitelj na okupu? Ne želim ni misliti na mogućnost da ona sama
odgaja Jamieja.”
“Naravno. Pa znaš i sama koliko mi njih dvoje znače. Ne bih se nalazio s
tobom da sam imao ikakvu namjeru ostaviti ih.” Theresa je povukla natrag svoju
ruku i dohvatila sako s naslona fotelje. “Onda mislim da je došlo vrijeme da čuješ
istinu. Ali ne ovdje. Idemo prošetati.”

~ 125 ~
 Knjige.Club Books

44. POGLAVLJE

EMMA

2017.

S očima raširenim od uzbuđenja, Jamie je skakutao od sreće u autobusu za

Colchester. Imala sam potrebu otići javnim prijevozom, što je Alexu donijelo
vidljivo olakšanje. Vidjela sam kako me gleda, prati moje ponašanje tražeći
znakove da sam poludjela. Kajala sam se što sam mu se povjerila u vezi s onim
i žalila zbog detalja koje sam mu ikada priznala dok bismo pričali o mojem
poremećaju prehrane, a pogotovo ono o glasu u mojoj glavi. Svatko čuje glasove
i za većinu ljudi ti su glasovi, kao i moji, brutalni i neljubazni. Dovoljno mi je bilo
slušati svoje klijentice u trgovini s vjenčanicama dok su čavrljale o dijetama i
o vlastitoj slici o svojem tijelu da bih znala gdje čuči njihov najgori kritičar. Ali
morala sam pohvatati konce. To što se dogodilo s Jamiejem ne smije se ponoviti.
Dok sam hodala prema gradu, riječi policajke Bakewell odjekivale su mi u
sjećanju. Drugi put možda neću imati toliko sreće. U ovom trenutku Jamie je u
sigurnom zaklonu svojega vrtića i čini se da mu stvarno nije ništa.
Crvenilo mi se penjalo u obraze dok sam Mairead, voditeljici vrtića,
objašnjavala zašto smo propustili doći. Ponijela se prema meni vrlo suosjećajno,
ponudivši da organizira novi piknik s medvjedićima kako bi Jamie nadoknadio
ovaj koji je propustio. Takvu toplinu nisam doživjela od svojega supruga. Znam
da se trudio ne okrivljavati mene za ono na parkiralištu, ali svejedno sam osjećala
koliko je ozlojeđen.
Kad imaš nešto što ti je dragocjeno, uvijek postoji realan strah od gubitka.
Dok sam provjeravala mobitel, toga sam bila svjesna više nego ikada. Otvorila
sam aplikaciju “Traži prijatelje” da vidim gdje je Alex, nadajući se da su moje
slutnje pogrešne. Rekao je kako će provesti dan u starom uredu kako bi
dovršio sve sitnice prije nego što se prebaci na novi posao. Ali mapa na mojem
mobitelu tvrdila je da se nalazi u Costa Caffeeu, ovdje u centru grada. Zagrizla
sam usnicu dok sam mu slala poruku.

Jamie je super. Svidjela mu se vožnja u busu. Jesi li stigao na posao? Xxx

Odgovor je bio gotovo trenutan i natjerao me da stanem u pola koraka.

Odlično! Da, sve je u redu. Do grla sam u poslu. Čujemo se. Xxx

~ 126 ~
 Knjige.Club Books

Moj suprug mi laže. Polako sam prošla kroz ulaz od strane kina Odeon tako
da me netko ne vidi dok gledam lica gostiju kafića. Ta dva objekta bila su spojena.
Alex i ja ovdje smo proveli mnogo sretnih sati u ono vrijeme dok Jamie još nije
bio rođen. Ali očito nije smatrao primjerenim da ja znam kako je on danas tu.
Riskirao je došavši ovamo, računajući na moju naviku da na vrijeme otvorim
trgovinu. Virila sam iza ugla i ugledala ga kako sjedi na kauču, leđima okrenut
meni, s nekom plavušom sučelice njemu u naslonjaču. Pokušala sam razabrati
njezino lice, ali iz ove točke gledanja mogla sam joj vidjeti samo vrh glave. Kad su
im se ruke na stolu spojile, osjetila sam kako mi se gorčina penje uz grlo. On
ovako nikad ne dodiruje kolegice. I mjesto je previše intimno da bi se tu nalazio
zbog posla. Moje nesigurnosti počele su rasti. Zar on ima aferu? Zašto bi mi inače
lagao da je na poslu? Zar su ga moje manjkavosti gurnule u naručje druge? Otkad
to sve uopće traje? Pitanja su mi letjela mislima kao otrovne strelice, i osjetila sam
mučninu u samoj srži svog bića. Podižući besplatne novine, kliznula sam do
obližnjeg sjedala. Vrijeme je radilo protiv mene. Klijentice će se buniti ako
previše zakasnim s otvaranjem. Zirkala sam preko ruba novina, bijes je u meni
rastao dok sam gledala kako se Alex naginje u zagrljaj. Tek kad se ženska nagnula
sasvim naprijed, shvatila sam da je tajnovita osoba moja sestra. Što ona radi s
Alexom? Sve mi se zbrkalo u glavi. Ništa mi nije spominjala o ovome. Gledala
sam kao u transu kako ustaju, kako ga ona tapša po ramenu, a onda Alex njoj
dodiruje ruku. Spustila sam novine da pogledam na sat. Bilo je vrijeme da odem.
Trebala bih otići na posao i ponašati se kao da je sve normalno. Odlučit ću što
ću napraviti tek kad čujem što će mi ona reći. Nisam znala što mi je gore: to da
njih dvoje iza mojih leđa pletu što će napraviti sa mnom ili to da su utjehu pronašli
jedno u drugom. Kliznuvši van, nisam si mogla pomoći, morala sam ih još malo
slijediti. Izbjegavajući užurbane prolaznike, pazila sam na razmak između nas,
pitajući se idu li možda Alex i Theresa okolnim putem do trgovine. Možda sam
samo pogrešno shvatila. Možda planiraju neko iznenađenje, primjerice da odemo
na neki izlet. Theresa je primila Alexa pod ruku dok je nesigurno koračala niz
ulicu u svojem novom odijelu s hlačama i štiklama. Lice mi se objesilo kada su
krenuli stazom koja izlazi na Colchester Castle. Mjesto na koje sam ja uvijek
odlazila s Alexom. Kratki, zvonak smijeh dopro je do mene i ja sam shvatila da
se to Alex smije.
Nije se tako nasmijao sa mnom već jako dugo vremena. Okrenula sam se,
suze su mi navrle na oči. Zašto se dvoje ljudi koje volim najviše na svijetu sastaju
iza mojih leđa? S rukama koje su se klatile sa strana, požurila sam prema svojoj
trgovini. Pravit ću se hrabra, namjestit ću lice i držati se kao da ništa nije bilo te
čekati da mi sami dođu s istinom.

~ 127 ~
 Knjige.Club Books

45. POGLAVLJE

ALEX

2017.

Nagli val krivnje oblio me dok sam odgovarao Emmi na poruku. Bilo mi je
grozno što je zavaravam, ali to stvarno nije bilo ništa u usporedbi s mrežom laži
koju je ona isplela oko mene. S mrežom kroz koju sam se pokušavao probiti.
Rekao sam sam sebi da je moj tajni sastanak s Theresom samo za Emmino
dobro. Sve što sam htio bilo je doći do istine. Morao sam preuzeti na sebe to da
nas preselim i da ponovno izgradimo svoj život. Znao sam da je roditeljstvo
mnogo više od krvnog srodstva i DNK, ali nisam mogao podnijeti pomisao da je
netko drugi imao više prava na mojega sina od mene. Pružajući se preko stola,
Theresa mi je ponudila zagrljaj razumijevanja, a dao sam joj samo mrvicu uvida
u kaos u koji se pretvorio moj brak.
“Mogu li te primiti pod ruku?” rekla je Theresa, blago posrćući kad se
uspravila na nogama. “Ove proklete štikle. Pete su stvarno previsoke za mene.”
Dok smo hodali niz zavojiti popločeni put, ona se prisjećala anegdota s
Emmom i pripovijedala dokle je bila spremna otići u potrazi za svojim boemskim
stilom. Opustio sam se slušajući to i nasmijao sam se od srca kad me tako
podsjetila u kakvu jedinstvenu ženu sam se zaljubio onda u Leedsu.
“Sve je to zbog naše mame, znaš”, rekla je Theresa. “Bez obzira na to je li
sama toga svjesna ili nije, Emma oponaša njezin stil. Sjećam se, dok sam
odrastala, mama je često nosila dugačke tunike, šešire širokog mekog oboda,
haljine s velikim printevima, takve stvari.”
To mi je bila novost. “Ali zašto bi Emma htjela kopirati vašu mamu ako vam
je ona toliko zagorčala djetinjstvo?”
“Nije sve bilo loše”, tužno je kazala Theresa. “Emma se fokusirala samo na
loše stvari jer samu sebe okrivljuje što je mama otišla. S mamom je bilo teško, a
kad bi se napila, bilo je samo još mnogo teže. Ali znala je po više tjedana zaredom
biti bez pića. Vodila nas je tražiti račiće po plaži, pokazivala nam je kako slikati.
Tata je u to doba tjednima izbivao jer je odlazio na svoja iskapanja. Onda bi se
ona osjetila usamljeno i posegnula za bocom. Da bar...” Theresa je uzdahnula, a
naš razgovor poprimio je ozbiljniji ton.
“Nastavi”, rekao sam joj dok smo skretali za Colchester Castle.
“Da bar mogu objasniti Emmi da nije ona kriva za mamin odlazak. Kad bi
ona to shvatila, možda je ne bi toliko mučila prošlost.”

~ 128 ~
 Knjige.Club Books

“Ne brine se ona zbog vaše mame”, rekao sam. “Nego zbog Lukea
Priestwooda. U ovom trenutku volio bih se fokusirati na ono što se događalo u
vezi s njim.”
“Pa, tako je sve i počelo”, rekla je, puštajući moj lakat pokraj klupe koju je
izabrala u prostranom parku. Sjedeći ovdje, okruženi pjevom ptica i sa suncem
koje nam je grijalo leđa, mogli smo pomisliti da je proljeće. Ali moje uživanje na
suncu bilo je kratkoga daha jer je Theresa otvorila rane iz svoje prošlosti.
“Kad je mama otišla, Emma je prolazila teško razdoblje. Mene često nije bilo
kod kuće. Ni tata ni Emma nisu se baš dobro snalazili. Onda mi je tata jednog
dana rekao kako je Emma dobila novog učitelja likovnog i kako je on stvarno
dobro utjecao na nju.” Zurila je u daljinu dok joj se povjetarac igrao s
pramenčićima kose koji su se izvukli iz repa. “Bio je u svojim
dvadesetima, zgodan, tip frajera za kojim su cure ludjele u to vrijeme. Mislim da
se njemu Emma baš zato svidjela. Bila je tiha i oprezna. Sprijateljio se s njom i
ona se počela otvarati prema njemu. Ako mene pitaš, njihovi problemi započeli
su onoga trenutka kad je on pristao s njom se naći ovdje.”
Osvrnuo sam se okolo, po parku oko dvorca, punom posjetitelja koji su uživali
u sunčanom danu. Pokušao sam zamisliti mlađu verziju svoje žene kako sjedi na
ovoj klupi i istresa svoje srce Lukeu. Nisam mogao zamisliti nikakvu sliku. “To
da se nastavnik nalazi s učenicom nakon škole... to je bilo vrlo nepromišljeno od
njega. Ona je bila mlada i vrlo ranjiva. Ne mogu si pomoći, mislim da je on nju
iskoristio.”
“I u pravu si”, rekla je Theresa, glas joj je bio obojen kajanjem. “A ja krivim
sebe što nisam ništa primijetila. Rekla mi je da se nalazi s njim izvan škole, ali
kad sam to spomenula pred tatom, on mi je kazao da se viđaju na dopunskoj
nastavi.”
“Ali nije bilo tako”, rekao sam. “Ili jest?”
Theresa je odmahnula glavom. “Emma se u Lukea zaljubila vrlo brzo. Ja sam
se bila odselila, tata je bio u mislima odsutan... nije ni čudo da se vezala za njega.”
“Luke prvi nije na to smio pristati. To je jasno svakoj budali.” Trudio sam se
kontrolirati svoje emocije. Sastajanje s učenicom nije se činilo kao osobito velika
stvar u usporedbi s tim što je Emma njega pokušala ubiti.
“Njemu je to valjda u nekom trenutku imponiralo.” Theresa je uzdahnula
prisjećajući se nečega, zagledana u daljinu. “Bilo je dovoljno da spomenem
njegovo ime pa da se ona zacrveni kao ružica. Bilo je očito da se jako zaljubila u
njega. Mislila sam da je bezopasno. Tata mi je to predstavio kao da Luke njoj
daje instrukcije, a i ona je, barem u početku, zaista izgledala sretnije.” Srce mi je
potonulo dok mi je govorila isto što i Luke. “Znala sam da se nešto događa kada
je koji mjesec kasnije on prekinuo svaki kontakt s njom. Odjednom, nju više nije
zanimalo ništa osim da ga prati okolo. Nisam imala pojma koliko je to zapravo
trajalo, sve dok nije postalo svima jasno.”

~ 129 ~
 Knjige.Club Books

“Čekaj, dakle ti kažeš da je ona pratila njega? A što je bilo s cvijećem koje je
dolazilo u vašu kuću?”
“O da, dobivali smo cvijeće. Tata je najprije mislio da je od Lukea. Ma svi
smo to mislili. Dok se nije pokazalo da ga ona sama sebi šalje. Sva sreća da u to
vrijeme nisu postojale društvene mreže, što drugo da kažem. Tako su njezine laži
bile ograničene samo na ljude u školi kojima je to ispričala.” Iskosa me
pogledala, s izrazom kajanja ispisanim preko cijelog lica. “Stvarno hoćeš
da nastavim?”
Kimnuo sam, podsjećajući sebe kako je sve to prošlost. Emma je danas
drukčija osoba. Ja ću joj pomoći da opet ozdravi.
Theresa je udahnula, ruke su joj počivale blago sklopljene u krilu. “Običavala
ga je uhoditi po školi. Kad god bi joj netko to spomenuo, ona bi prebacila
odgovornost na njega, govoreći da je on sve vrijeme na to navlačio, da on nju voli
i da je nikako ne želi ostaviti na miru. Što se više Luke trudio da je odgurne
od sebe, ona je postajala sve opsesivnija. Bilo je to gotovo tragično.” Tragično?
Eh, kad bi ona znala. Misli su mi se preplitale. Ili je možda znala? Koliko je Emma
njoj rekla? U daljini, skupina mama s malom djecom se okupljala. Jedna curica
počela je vrištati kad joj je crveni balon koji je držala odletio. Promatrao sam ga
kako leti, malo na jednu, malo na drugu stranu, njegovo kretanje bilo je određeno
nepredvidljivim vjetrom.
Theresa je prekrižila noge, preplićući prste oko koljena. “Moguće da su joj
fantazije o Lukeu donijele odmor od vlastitih misli. Možda joj je bilo lakše živjeti
u svijetu mašte. S vremenom ga je preboljela. Fakultet je također učinio svoje. To
što je našla nove prijatelje i suočavala se s drukčijim izazovima zaista ju
je izvuklo iz nje same. Tad sam zadnji put čula za Lukea i nije ga se spominjalo
sve do tatina sprovoda. Možda je zbilja Luke taj put poslao cvijeće. To ne znam.”
Slegnula je ramenima.
“Ali zašto?” rekao sam. “Telefonski pozivi, cvijeće. Zašto je to ponovno
počelo?”
“Ne znam. Možda je stres okidač. To što sad u svojem životu ima tebe i
Jamieja stvarno joj je pomoglo da se sabere. Nadam se da će, kad se preselite,
opet doći k sebi.”
“Ili će se dogoditi suprotno”, rekao sam, razmišljajući o tome u koju se širinu
protežu laži moje žene. Bilo mi je kao da razgovaramo o nekoj drugoj osobi. Ja
nju zapravo uopće ne poznajem. Ali ipak, morao sam izravno pitati Theresu -
morao sam čuti kako mi te riječi naglas govori. Duboko sam udahnuo,
toplina jutarnjeg povjetarca davala mi je snagu. “Jesu li oni spavali zajedno? Je li
to razlog što ga je uhodila? Jer to je ono što mi ti govoriš, zar ne?”
“Mislim da jesu.” Kimnula je. “I loše se osjećam zato što to nisam odmah
vjerovala. Ali moraš zapamtiti, Emmi je tada bilo tek šesnaest. Luke ju je
iskoristio, upotrijebio je za seks. I tu su stvari postale gadne. Unatoč svemu što joj
je napravio, Emma nije bila spremna pustiti ga da ode.”
~ 130 ~
 Knjige.Club Books

Znači, Emma je bila stalker, a ne Luke. On je sve vrijeme govorio istinu. Misli
su mi se međusobno utrkivale dok sam se polako vraćao u ured, a svaka je bila
prožeta strahom. Theresa je Emmu voljela jednako kao i ja, i znao sam da ne bi
nikad lagala o njezinoj prošlosti. To što mi je rekla natjeralo me da se zapitam
jesam li ja sve ove godine u braku s potpunom neznankom. Je li Theresa možda
nešto pogrešno shvatila? Ramena su mi se spustila kad sam shvatio da samo
tražim izgovore umjesto da povjerujem u ono što mi je stajalo pred nosom. Ali
kad sam stigao na posao, već sam imao na umu da Theresa nije jedini izvor
informacija. Dok sam pregledavao hrpu pošte na svojem stolu, našao sam još
jedan djelić slagalice, iz posve objektivnog izvora. Krv mi je nestala iz tijela dok
sam gledao poštanski pečat na omotnici. Rezultati analize Jamiejev DNK. Teška
se knedla pojavila u mojem grlu dok sam uzimao omotnicu u ruke. Jesam li
dovoljno jak da bih se mogao nositi s tim što je unutra?

~ 131 ~
 Knjige.Club Books

46. POGLAVLJE

LUKE

2003.

Moj sastanak s ravnateljicom trebao je svemu označiti kraj. Ali ipak mi je bilo
jasno da ne mogu sad prestati. Imati Emmu u svojem životu bilo je kao imati
krasticu na rani, koju ne mogu odoljeti čupnuti. Znao sam iz naših razgovora da
njezin tata svakog utorka navečer odlazi u pub na druženje sa svojim pajdašima i
da je ostavlja samu kod kuće. Pazio sam da auto ostavim daleko od znatiželjnih
očiju. Odjeven u crno, bio sam jedva vidljiv naspram sivog pejzaža. Došuljao sam
se do stražnje strane kuće kako bih provjerio je li Emma sama.
Držao sam dah dok sam virio kroz malo četvrtasto okno i gledao je dok miješa
kuhačom po loncu što ključa. Koliko puta je ona meni ovo napravila? Vidio sam
ja nju kako se šulja oko moje kuće na nadzornoj kameri. U meni se javila ljutnja
dok sam je promatrao kako kuha bez ijedne brige na svijetu. Kosa joj je bila
zavezana crvenim šalom i izgledala je kao da pjevuši nešto dok se okretala uzeti
punu žlicu nasjeckanog češnjaka da je ubaci u lonac. Njezina duga, lepršava
suknja zibala se sa svakom njezinom kretnjom; izgledala je kao da je došla iz neke
druge ere, kao prava rijetkost na ovome svijetu. Ja sam znao za što je sposobna i
opet se nisam mogao držati podalje. Kucnuo sam po prozorskom staklu člancima
prstiju, s užitkom primijetivši kako je prestrašeno poskočila. Hvatajući se rukama
za kuhinjski pult, izraz straha na njezinu licu promijenio se u čuđenje kad
je vidjela da sam to ja. Popravljajući dlanovima kosu i brišući ruke o suknju,
okrenula se oko sebe u panici, maknula lonac s vatre prije no što se zaputila prema
stražnjim vratima.
Nagla struja pare i mirisa češnjaka pobjegla je u noć kad je odškrinula vrata i
nisam gubio vrijeme ulazeći. “Jesi li sama?” promrmljao sam, ogledavši se po
kuhinji.
Kimnula je, oči su joj bile razrogačene od čuđenja. Nakon što sam je toliko
puta potjerao od sebe, sigurno je mislila da sanja: ja u njezinoj kuhinji, nas dvoje
potpuno sami. Svaka druga žena bi poludjela od bijesa na mene zbog mog
ponašanja, zbog toga što sam je tako okrutno odbacio nakon što sam dobio ono što
sam htio. Ali ne Emma. Trebao sam samo pucnuti prstima i opet bi bila moja. U
tome i jest ljepota traumatične pozadinske priče koju sam joj ispričao o sebi.
Mogao sam se ponašati kako god sam htio i ona bi to pripisala teškom djetinjstvu
kakvo je i sama imala.
“Što ti radiš ovdje?” rekla je, sklapajući i rasklapajući ruke.

~ 132 ~
 Knjige.Club Books

“Znaš ti što ja radim tu”, rekao sam, glasom prijetećim i dubokim dok sam je
stiskao uz zid. “Danas me posjetila ravnateljica. To ti okolo širiš glasine? Hoćeš
da dobijem otkaz?”
Usta su joj se otvorila kad je čula moje optužbe, a ja sam je zgrabio za ruke i
dobro prodrmao da je natjeram odgovoriti. “Dakle? Što pričaš okolo?”
“N... ništa”, rekla je. “Kunem se, nisam ja. Luke, molim te. Ne bih ja tebi
nikad napravila nešto nažao.”
“Stvarno?” rekao sam, gorko se osmjehnuvši. “Reci to mojem psu. Imao sam
ga tek godinu dana. Ne pokušavaj nijekati. Znam da si to bila ti, da si ga ti pustila
iz auta.” Istina je bila da mi je laknulo što ga više nema. Nikad mi se nije sviđao
taj pas; to je bila ideja moje majke koja je mislila da će mi blizina kućnog ljubimca
činiti dobro. No ženama su se uvijek sviđali ljubitelji životinja, a u ovoj prilici bio
sam sretan što ga mogu iskoristiti tako da izbrišem osmijeh s Emmina lica.
“To je bilo slučajno. Nisam ni znala da je na zadnjem sjedalu. Vidjela sam da
si ušao u trgovinu. Auto je bio otključan i ja sam samo htjela ući kad je on
iskočio.” Brada joj je drhtala dok se upinjala sročiti rečenicu. “Uspaničarila sam
se i pobjegla. Mislila sam da će samo odjuriti kući.”
“Ali on nije odjurio kući, je li tako? Odjurio je ravno pod kotače automobila.”
“Žao mi je”, jaukala je, lica iskrivljenog od jada. “Užasno mi je žao. Ali Luke,
tako si me povrijedio, više od mame, Therese, od bilo koga na svijetu. A najgore
jest što ja... hvatala je zrak dok su joj suze obrubljivale oči, “ne znam u čemu sam
pogriješila.”
“Bila si jeftina”, rekao sam, promatrajući je s gađenjem od glave do pete.
“Nakon onoga kako si se ponijela, zar si mislila da ću te htjeti više?” Vrućina je
izbijala između nas dok sam zurio u njezino izmučeno lice. Ovo sam htio postići
kad sam joj kuckao na prozor. “Gledaj kakva si, pratiš me okolo, kao da
pokušavaš zamijeniti mog psa. Zbog tebe sam danas umalo izgubio svoj posao.
Bolje ti je da prestaneš raditi to što radiš ili ćeš gorko požaliti.”
“Molim te. Ne misliš to valjda”, rekla je i ne pokušavši pobjeći dok sam se
pribijao još bliže njoj. Moje riječi su govorile jedno, a moje tijelo poručivalo joj
je nešto sasvim deseto. Izraz na njezinu licu bio je tako zbunjen dok sam je primao
za ramena, člancima desne ruke blago joj prelazio preko obraza, baš onako kako
sam to učinio onda kad smo se našli u mojoj učionici nakon sata.
“Ti štene jedno malo”, rekao sam joj. “Koliko puta te moram udariti nogom
da mi prestaneš dolaziti po još?” Pritisnuo sam usne na njezine, blago joj
otvarajući usne jezikom. Na nekoliko uzbudljivih sekundi bili smo stopljeni, moji
prsti su joj milovali stražnju stranu vrata, izazivajući kod nje slatki uzdah. “Ovo
hoćeš, ha?” šapnuo sam, pokrivajući joj kožu sitnim poljupcima. Izvila je vrat da
mi ponudi lice, sklapajući oči dok sam joj mazio leđa. Kad je ovila ruke oko mene
i pokušala me privući bliže, izmaknuo sam se i coknuo jezikom. Zgrabio sam je
za zglavke i gurnuo od sebe. Obrisao sam usta da maknem i zadnji trag nje sa

~ 133 ~
 Knjige.Club Books

svojih usana. “Kao što sam rekao, jeftina si. Pokušaj me zastrašivati još jednom i
zvat ću policiju.”
“Ne”, vrisnula je. “Ne možeš mi ovo raditi. Neću ti dopustiti. Ja...” Ali njezine
su riječi nestale kad sam joj s obje ruke stisnuo grlo, zakucavajući je opet uza zid.
“Ne povlačiš ti ovdje poteze, nego ja. Reci jednu riječ koja bi mi mogla ugroziti
posao i ostavit ću te u takvom stanju da te više nitko nikad neće pogledati. Jasno?”
Emma se isprekidano zakašljala kad sam popustio stisak, strah u njezinim
očima rekao mi je sve što sam trebao znati. Ja sam onaj koji vuče konce, a ne ona,
i ako je ikada poželim, samo ću pucnuti prstima i gledati je kako trčeći dolazi. No
nisam to namjeravao učiniti u neko skoro vrijeme. Imao sam novi trofej na
pameti.
Zatvarajući vrata iza sebe, nestao sam u noć, ostavljajući za sobom malu
curicu potpuno slomljenu.

~ 134 ~
 Knjige.Club Books

47. POGLAVLJE

EMMA

2003.

Pod je škripio od mojih pokreta, i popela sam se u krevet držeći mobitel dok
je madrac lagano odskakivao od moje težine. Sjela sam, s nogama raširenim oko
ostataka stvari koje sam prikupila tijekom godine. Komadić papira na kojem je
Luke nešto nažvrljao pa bacio u koš. Oblutak sa šljunčanog prilaza na dvorištu
njegove kuće. Znala sam da jako riskiram vraćajući se, ali tamo sam odlazila samo
kad sam bila posve sigurna da nema ni Lukea ni drugih članova obitelji. Oblio me
sram dok sam se prisjećala kako sam se penjala kroz otvoren prozor
njegove spavaće sobe u prizemlju. Da je samo znao! To bi mi se svakako obilo o
glavu. No ipak je to bilo gorko-slatko mučenje, ležati na njegovu krevetu i
provoditi vrijeme okružena njegovim stvarima. Udisati njegov miris s jastuka na
krevetu. Od toga sam se osjećala bliža njemu. Manje usamljena. Vratila sam
pogled na presavijenu fotografiju koju sam pronašla u ladici u njegovoj sobi.
Nalijepila sam svoju fotografiju preko cure s kojom je stajao na slici. Pogled mi
je potom pao na isječak iz lokalnih novina o likovnoj izložbi s koje sam ja bila
izbačena. Pokrivač na mojem krevetu bio je prekriven sitnicama koje su šaptale
njegovo ime. Stiskala sam bežični telefon u ruci, prsi su mi bili ukočeni od
neprestanog biranja broja njegova mobitela.
Bilo mi je lako sakriti suze od oca, pripisujući crvenilo u očima napadaju
viroze. No on ništa nije primjećivao. Otkako je mama otišla, on zapravo više nije
bio stvarno prisutan. Nakon njezina nestanka otvaralo se toliko pitanja, ali i
glasine su dosad bile zamrle. Mama je mnogo puta prijetila da će nas ostaviti
prije nego što je digla sidro, ali čak i sad nisam se mogla pomiriti s tim da je otišla
zauvijek. Otišla je zbog mene, sigurno. Od mene svi bježe. Danas sam prvi put
nakon mnogo vremena pokušala skuhati nešto zdravo za jelo. Sita toga da se
vučem po kući kao krpa, otišla sam u trgovinu i sve sastojke sama kupila. Ali
hrana je sada ležala nepojedena na dnu naše kante za smeće.
Kako je Luke mogao biti tako okrutan? Liznula sam usnice, još uvijek bolne
od pritiska njegova poljupca, jezikom sam pipala sitnu posjekotinu na unutarnjoj
strani usne. Bilo je isto ovako i one noći u kolibi, grubo i nemarno, nimalo nalik
na ono što sam zamišljala o svojem prvom odnosu. Ipak, jednako sam čeznula za
njim.
Bio mi je rekao da sam predivna, zbog njega sam se osjetila kao da nešto
značim na ovom svijetu. Ali sve je to bila laž, samo da dobije ono što želi. Uopće

~ 135 ~
 Knjige.Club Books

me nije stvarno volio. U trbuhu mi je bućnulo od pomisli na njegov odlazak. Zašto

me je ljubio ako mu nije bilo stalo?
Malo me utješila ta misao. On mi je izmicao i taj poljubac bio je samo udarac
za kraj. Plašilo me koliko će moj život postati prazan bez njega. Sve do sada još
sam se uspijevala zavaravati da za nas još uvijek ima šanse.
I kad sam ga pratila po gradu, i kad sam zdvajala nad njegovim sitnicama,
znala sam da to ponašanje nije normalno. Ponekad bih samoj sebi uspijevala svoje
činove opravdati ljubavlju. Ali sada sam znala da ću se radije ubiti nego i pomisliti
na to da budem bez njega. Srce mi se rascijepilo na sitne komadiće i više
nisam mogla podnijeti tu bol.
Sabrala sam misli. Bi li ga to urazumilo? Natjeralo da se opet zaljubi u mene?
Podsjećalo me na igru s tratinčicom koju sam znala igrati, trgajući latice i
recitirajući riječi “voli me, ne voli me, voli me...”
Prigušila sam zijevanje. Duboka je noć, a imam školu ujutro. Kako da odem
u školu kad se svi tračevi po hodnicima sada vrte oko mene? Protrljala sam grlo
na mjestu gdje me onako jako stisnuo, a ipak mi je, na neki mazohistički način,
bilo drago zbog tog dodira. Bio je grub i lišen ljubavi, ali to je bilo najbolje
čemu se netko poput mene mogao nadati. Moja veza s Lukeom bila je najgora
vrsta torture. Mamin odlazak me zasjekao do kosti, ali barem je bio brz i bez
obećanja povratka.

~ 136 ~
 Knjige.Club Books

48. POGLAVLJE

EMMA

2017.

Zabavljena poslom u garderobi, pažljivo sam dovela u red plimu vjenčanica

koju je moja neodlučna mladenka tu ostavila. Budući da joj je ovo bio četvrti
dolazak, bilo mi je drago što se konačno odlučila za jednu haljinu. Pogledala sam
na sat. Alexov sastanak s Theresom teško mi je opterećivao misli, otimajući
mi pozornost s posla koji mi je bio pod rukama. Moj trans prekinulo je zvonce
iznad vrata.
“Samo ja!” veselo je rekla Theresa skidajući sako. “Oprosti što kasnim. Oh,
jesi li s klijenticom?”
“Upravo otišla”, rekla sam, osjećajući kako mi je grlo stisnuto. “Dobro
izgledaš. Išla si u šoping?”
“Mislila sam da bih se mogla malo dotjerati iako nisam sigurna da su mi ove
štikle bile pametan izbor. Hoćeš li čaja?” Theresa je prpošno prošla pokraj mene
u kuhinju.
Zar ja to sebi utvaram ili mi ona stvarno ne može pogledati u oči? Kako to da
se odjednom počela dotjerivati? Sumnja se oko mene namatala poput ružne zmije
dok sam se, okupirajući ruke poslom, suzdržavala od zajedljivih komentara koji
su mi bili navrh jezika. “Ne bih, hvala. Zvala sam Alexa, ali ne javlja mi se na
mobitel.”
Zveckanje žličice iz kuhinje je stalo i njezinom je odgovoru trebalo nekoliko
dodatnih sekundi da se pojavi. “Nemoj se brinuti. Vjerojatno ima klijenta. Hej,
Emmić, jesi vidjela negdje škare? Trebam odrezati neke etikete, a nema ih ovdje
u ladici.”
“Ne”, rekla sam, gotovo režeći na njezin pokušaj da hitno promijeni temu. Ali
Alex je bio briga koju ne mogu lako smetnuti s uma. U zadnje vrijeme postajao je
sve više distanciran; i kad mi se smiješio, izgledao je kao da glumi smiješak. Ali
svejedno, nisam mogla zaista pomišljati da me odlučio prevariti baš s mojom
sestrom.
“Jesi li sigurna da si dobro?” upitala je Theresa, pijuckajući čaj. Sad me je
gledala, i to vrlo prodorno, kao da očima pokušava prodrijeti u skrivene kutke
mojega uma.
“Dobro sam”, rekla sam, ne želeći objašnjavati. Moja sve jača anksioznost
prisilila me da se već triput ulogiram na nadzornu kameru vrtića, tek toliko da
vidim da je Jamie O. K. Misli su mi se vrtjele i vrtjele u stalno istoj petlji i do

~ 137 ~
 Knjige.Club Books

kasnog popodneva osjećala sam se već bolesno i emocionalno iscrpljeno. Tek

se trebam natjerati pojesti nešto, ali počnem li, opet me uhvatio strah da neću biti
u stanju prestati.
“Ove cipele me ubijaju.” Sjedeći na počivaljki s naslonom, Theresa je
prekrižila noge i protrljala petu na desnom stopalu. “Uskoro nam stiže mladenka
iz pakla. Znaš kako je zahtjevna. Ako se ne osjećaš dobro, mogu je ja sama
poslužiti.”
“Ne budi luda”, rekla sam, s nosom zabijenim u rokovnik dok sam
raspoređivala smjene za idući tjedan. “Ja ću to.”
“Nadam se da će sunce sjati na dan kad se bude udavala”, reče Theresa, “inače
ćemo joj mi biti krivi i za loše vrijeme. Bože, već mi je žao njezina budućeg
supruga. A opet, sigurno je pičketina istog tipa kao i ona kad želi provesti ostatak
života s njom.”
“Hej, nećemo tako”, rekla sam smješkajući se. Često sam se osjećala kao da
sam od nas dvije ja starija sestra. Theresa je plutala kroz život mijenjajući dečke,
ne vezujući se zapravo nikad ni za što. Svi smo bili oduševljeni kad se napokon
skrasila. Charles je bio znatno stariji od nje, nije bio tip za kojim bi se žene
okretale, ali u to sam vrijeme imala osjećaj da njegov bankovni račun uspijeva
nadomjestiti sve nedostatke. Šteta što je bio takav ženskar. Theresa nije voljela
pričati o njemu, a ja nisam inzistirala na toj temi.
“Gdje bih ja bila bez tebe?” rekla je i osmijeh joj se zaledio kad je pogledala
prema vratima. “Samo hrabro. Evo nje.”
Duboko sam udahnula. Otresajući kišobran na točkice, žena širokih bokova
nagrnula je unutra. Imala sam više krasnih haljina za žene s izraženim oblinama,
ali Victoria je nabacivala kilograme bjesomučnom brzinom i problemi su počeli
kad je pokušala na moju krojačicu svaliti krivicu što joj je sve tijesno. Nije
pritom bila nimalo suzdržana i tvrdila je da je “nekvalitetan materijal” jedan od
razloga što joj vjenčanica postaje sve uža nakon svake probe. Sjetila sam se kako
je tata često znao reći kad bi mama bila neraspoložena: Da se mačka omaci, i za
to bi mene okrivila. U ono vrijeme nisam razumjela što je time mislio. Sada to
itekako znam, budući da svi u mojem životu mene okrivljuju za svoje probleme.
Namjestila sam osmijeh dok sam dočekivala Victoriju, odlučna da ovaj susret
bude ugodan.
“Ja ću obaviti dočekivanje i pozdrav, ti donesi haljinu za njezino
visočanstvo”, šapnula mi je Theresa, vjerojatno zato što je primijetila da mi danas
nije do kurtoaznih razgovora.
Victoria je bila glasna kao i obično, a iza nje je bila njezina majka koja joj se
udvorno smješkala dok joj je ova izvikivala naredbe preko ramena. “Ti sjedni
ovdje”, namrštila se, popravljajući svoju u boju višnje obojenu kosu koja se sitno
nakovrčala od kiše. “Ne, ne tu, budalo, ovdje gdje svjetlo sja kako treba. Hoću
da mi kažeš točno što misliš.”

~ 138 ~
 Knjige.Club Books

Prije će biti - ono što misli da želiš čuti, prokomentirala sam u sebi dok sam
se probijala kroz haljine na vješalicama tražeći karticu s njezinim imenom.
Sumnjam da se itko ikad usudio Victoriji reći svoje stvarno mišljenje. Tješila sam
se mišlju da joj je ovo zadnja proba i time što sam unaprijed doskočila
njezinu povećanju težine, rekavši krojačici da otpusti vjenčanicu u
struku dodatnih desetak centimetara.
“Evo nas”, rekla sam, noseći tešku haljinu preko obje ruke. Bila je prekrasna,
jedna od naših dizajnerskih vjenčanica koja me je jako skupo stajala. S cijenom
višom od dvije tisuće funti, bio je to moj prvi novi-novcati model za posudbu, a
Victoriji se svidjelo što može unajmiti dizajnersku vjenčanicu za djelić njezine
stvarne cijene. “Hoćeš li je probati?” rekla sam i odmah se lecnula na svoje riječi.
To je jedna od onih rečenica koje samo izgovoriš, bez razmišljanja, ali znala sam
da će se ona odmah za nju primiti.
“Naravno da hoću”, rekla je kolutajući očima. “Moram biti sigurna da mi
pristaje. Tri godine planiram ovaj dan. Tri godine, i od tolikih trgovina s kojima
sam imala posla, nisam još naišla na takav neprofesionalizam kao kod vas.”
Osmijeh mi se samo zategnuo, jer sam znala da je to laž. Poznavala sam
mnogo ljudi iz industrije vjenčanja i ono što Victoria nije znala jest da svi mi
međusobno razgovaramo o svojim klijenticama. Konkretno, ona je svakome od
njih održala isti ovakav govor, nadajući se popustu. Povukla sam zatvarač,
nimalo raspoložena za njezine zajedljive komentare.
“Evo, daj da ti pomognem”, rekla je Theresa dok smo zajedno izvlačile
haljinu iz zaštitne futrole. Svjetlucala je pod svjetlima i uhvatila sam se kako
zaista jedva čekam vidjeti je na mladenki.
Pjenušac je bio na ledu i sićušne lampice vilinski su treperile na središnjoj
platformi; sve je bilo spremno za njezin posebni trenutak. Samo što to Victoria
uopće nije primjećivala dok je grabila haljinu s futrolom iz mojih ruku.
“Polako”, upozorila sam je, dobivši zauzvrat ljutiti pogled zajapurenog lica.
Ali dok je izvlačila haljinu iz ovitka, ispustila je visoki, tanki vrisak. “Što je
ovo? Moja haljina! Što ste učinili s mojom haljinom?”
Glava mi se okrenula prema Theresi, pa natrag prema Victoriji. Ovo je morao
biti rekord - obično bi se počela žaliti tek nakon što obuče haljinu. Oči su mi se
razrogačile kad je gurnula prste kroz nešto što je izgledalo kao rupa u tkanini.
“Koji kurac je ovo?” riknula je, natežući razrezanu tkaninu meni pred licem.
Usta su mi se sama otvorila. Nisam znala što bih mislila. Ne mogu vjerovati
da upravo gledam u vjenčanicu koja je sprijeda isjeckana na trakice?
“Daj da pogledam”, rekla je Theresa, uzimajući haljinu od Victorije. Ja sam
podignula vješalicu dok je ona širila haljinu između nas, prstima opipavajući
razderotine u satenu.
“Ja bih rekla da ju je netko izbo nožem”, ubacila se odostraga Victorijina
majka, kao kakva gospođica Marple.
~ 139 ~
 Knjige.Club Books

No ja sam, nagnuvši se bliže, vidjela da su najvjerojatnije oruđe u ovom

zločinu bile škare. Netko je izrezao koliko god slojeva je uspio u brzini. Pogledom
sam pratila sićušne staklene perle koje su se poput dijamanata osule na pod. “Ovo
ne može biti”, rekla sam, a glas mi je zamirao dok smo moja sestra i
ja razmjenjivale užasnute poglede.
“Moja haljina, moja divna haljina!” Victoria je ispustila duboki jauk, nalik na
zavijanje, i okrugle suze počele su joj se kotrljati niz lice.
Nisam joj mogla zamjeriti na tom ispadu. Do njezinog vjenčanja samo je
tjedan dana, a haljina koju je tako mukotrpno odabrala sada je svedena na izrezanu
masu tkanine. Međutim, za mene je to bilo jednako strašno s obzirom na to koliko
sam novca investirala u njezinu kupnju. Pozlilo mi je i bila sam šokirana što nisam
prije primijetila štetu. “Sigurno je pogrešna haljina”, rekla sam, očajnički tražeći
rješenje. “Krojačka mi je sigurno poslala krivu haljinu. Ovo ne može biti ta
haljina, ne može biti. Sigurno je pogreška.” Riječi su mi se spoticale i nastavila
sam pričati brzo i brže, dok više ni meni nije zvučalo smisleno. Gutala sam zrak,
osjećajući kako se svijet sklapa na mene, dok sve u mojem životu odlazi ukrivo.
Viktorijino lice pocrvenjelo je do grimiznoga. Šake su joj se stisnule i naglo
me je zgrabila za bluzu na prsima, tresući me iz sve snage. Unijela mi se u lice.
“Koji-kurac-si-napravila-s-mojom-haljinom?!” zarežala je.
Zažmirila sam pred slinom koja mi je frcala u lice, zubi su mi klepetali dok
me ova žena veća od života tresla. Bacivši haljinu na pod, Theresa se ubacila
između nas, mičući Victorijine ruke s mene. Ostavila sam je da se pobrine za ovaj
kaos i ruku klonulih uz tijelo otišla do stražnje prostorije s toliko dostojanstva
koliko sam uspjela sakupiti. Zalupivši vratima za sobom, kliznula sam na pod,
prepuštajući se suzama koje su navirale u nekontroliranim valovima. Ponovno se
dogodilo. Moj mučitelj se vratio i nastavlja me opsjedati, drobeći svaki segment
mojega života dok god više ne ostane ništa što bi mi mogao oteti. Theresin glas
dopirao je iz prednjeg dijela trgovine, govorila je kako ne zna tko je ovo mogao
napraviti. Ali ja sam znala. I znala sam da se neće na ovome zaustaviti.

~ 140 ~
 Knjige.Club Books

49. POGLAVLJE

EMMA

2017.

Ne znam ni sama koliko dugo sam sjedila na podu prije no što je Theresa ušla
potražiti me. Stisnuta u kuglu, čvrsto sam grlila svoja koljena, ponovno se
osjećajući kao dijete. Oprezno mi je prišla, lica zamračenog brigom.
“Dušo, jesi li okej?” Blago me je dodirnula po ramenu, pomažući mi da se
osovim na noge.
Noge su mi utrnule do bola, i naslonila sam se na kuhinjski pult da ne padnem.
Osjećala sam se zbunjeno, kao da sam se slupala u automobilskoj nesreći i
izgubila osjećaj za vrijeme. Ali jedina olupina ovdje bio je moj život. Jezik mi je
bio kao zalijepljen za nepce i progutala sam s mukom pa progovorila kreštavim
glasom. “Ja... nije mi baš dobro.” Čvršće sam se primila za kuhinjski pult jer mi
se vratilo sjećanje. “Haljina”, rekla sam, sjetivši se Victorijina crvenog lica,
njezinih debelih prstiju koji mi se ukapaju u odjeću na prsima. “Je li ona...”
Gledala sam u nju otvorenih usta. “Je li otišla?”
“Čekaj da ti dam vode”, rekla je Theresa, gurajući čašu pod slavinu i odvodeći
me do stola. “Kad si zadnji put jela? Što kažeš na jedan sendvič, ha? Moraš ubaciti
malo hrane u sustav.” Pijuckala sam mlaku vodu, zatvarajući oči dok sam je
protjerivala niz grlo. Val vrtoglavice me preplavio i čaša je drhtala dok sam je
vraćala na stol. Protrljala sam oči dlanovima, pokušavajući razbistriti vid.
“Victoria?” rekla sam. “Shvatit ću to kao da je otišla?”
“Sve je okej, riješila sam to. Glupa krava prijetila je tužbom, ali ona haljina
koja joj je bila drugi izbor i dalje joj pristaje i sad je malo sretnija kad ju je
besplatno dobila na posudbu.”
Uslijedili su zvukovi premetanja i šuškanja dok je Theresa ronila glavom u
hladnjak. “Evo”, rekla je, vadeći sendvič od tunjevine iz omota i stavila ga pred
mene. “Jedi.”
Stisnula sam oči dolazeći polako k sebi. “Ti znaš tko je to napravio, zar ne?
Luke. On je odgovoran za ovo.”
“To nije moguće”, rekla je Theresa odmahujući glavom. “Noćas je bilo
zaključano, kao i uvijek kad nas tu nema. Provjerila sam i bravu. Nema nikakvih
tragova provale.” Gurnula je sendvič prema meni. “Haljinu sam provjerila jučer
kad je stigla od krojačice. Bila je besprijekorna.”

~ 141 ~
 Knjige.Club Books

Namrštila sam se. Izraz na Theresinu licu natjerao me da se upitam. “Ne misliš
valjda da sam to bila ja?” Natjerala sam se da uzmem zalogaj sendviča, znajući
da mi neće odgovoriti dok god malo ne pojedem.
“Ne”, rekla je, a osmijeh joj se pojavio na licu dok me gledala kako jedem.
“Bar ne... svjesno. Pod velikim si pritiskom u zadnje vrijeme. Samo me strah kako
to utječe na tebe.” Dodirnula mi je ruku. “To s Lukeom. Ja sam na tvojoj strani.”
Zastala sam u pola zalogaja. “Kakve veze ima moj stres s tim što je haljina
izrezana?” Oči su mi poletjele prema vratima. “I zašto si ti sad tu sa mnom kad
nema nikog u trgovini?”
“Zatvorila sam kao da je pauza za ručak. Gledaj.. rekla je, nabirući usne.
“Samo kažem... meni ne moraš ništa dokazivati.” Progutala sam, osjećajući kako
mi se snaga vraća. Zurila sam u sestru pokušavajući shvatiti što mi to govori.
“Misliš da sam ja oštetila haljinu, a onda za to okrivila Lukea, kako bih ti
nešto dokazala? Zašto bih to radila? Znaš i sama kakva je Victoria. Ovo ce nam
uništiti reputaciju.
Theresa je ispustila zvuk kroz nos. “Nikoga nije briga što ona govori. Osim
toga, riješila sam stvar s njom.”
Prevrnula sam očima. “Ne pokušavaj me umirivati. Grozno je ovo što se
dogodilo. Da se ja udajem, a netko mi uništi vjenčanicu, i ja bih poludjela.”
“Ne, stvarno, riješila sam to. Rekla sam joj da imam snimku nadzorne kamere
na kojoj se vidi kako te napala. I da može biti sretna što nisam zvala policiju.
Mislim da je to dovoljno da je uvjeri.”
“Ali mi nemamo nadzornu kameru”, rekla sam, prvi put požalivši što je tako.
“Ona kamera u uglu je lažna.”
“To znaš ti i to znam ja, ali ona to ne zna, i tako će i ostati. Vjeruj mi, možemo
mirno sve ovo spremiti pod tepih. Hvala Bogu da joj je druga haljina odgovarala.
Mladenka iz pakla ipak će imati svoje savršeno vjenčanje.
“Unatoč tome što sam je ja pokušala sabotirati, za početak? Nije moguće da
to stvarno misliš, ha?”
Theresa kimne prema sendviču i ja poslušno uzmem zalogaj. Ovako je uvijek
bilo. Razmjena informacija za hranu. Ohrabrivala me da jedem na sve moguće
načine na koje je mogla.
Odmahnula je glavom. “Naravno da ne. Bilo je to glupo od mene, reći tako
nešto. Mnogo više me brine što se ti nisi mogla nositi s ovim. Nije ovo najgore
što si doživjela u životu. Trebala si joj se suprotstaviti, trebala si gurnuti tu
glupaču od sebe.” Prsti su joj igrali po srebrnoj ogrlici, što je bio pouzdan znak
kako se sprema reći nešto što joj nije ugodno. “Jednostavno mislim da bi opet
trebala potražiti pomoć. Alex... razgovarao je sa mnom jutros. Zna da opet ne
jedeš. Zabrinut je za tebe. Oboje smo zabrinuti.”
Otvorila sam usta da kažem nešto, ali Theresa je podignula dlan.

~ 142 ~
 Knjige.Club Books

“Nismo ti radili ništa iza leđa. Daj, molim te. I nemoj mu govoriti da sam ti
rekla. Samo nastojim pomoći vama kao paru.”
Popila sam gutljaj vode, pokušavajući odbaciti glasove koji su se puni optužbi
rojili u mojoj glavi. Nije bilo svrhe da ponovno govorim o svojim slutnjama u
vezi s Lukeom. Lakše mi je bilo kazati joj ono što želi čuti. “Možda je u pravu”,
rekla sam. “Katkada se osjećam kao da je cijeli svijet protiv mene.”
Theresa mi se blago nasmiješila. “Daj ne luduj, sve će biti okej. A sad, što
misliš o tome da nam napravim svakoj po jednu šalicu čaja? Imam i neke
čokoladne kekse koje sam sakrila u ormarić.”
Hrana je bila zadnje što mi je trebalo, ali svejedno sam se zatekla kako kimam
glavom.

~ 143 ~
 Knjige.Club Books

50. POGLAVLJE

ALEX

2017.

Buljio sam u omotnicu, gorčina mi se penjala uz grlo. Osjećaj bespomoćnosti

me svladao. Bio je to isti onaj čudni osjećaj koji sam imao kad su mi liječnici rekli
kako su moje šanse da postanem otac gotovo ravne nuli. Baš kao i moja
neplodnost, ova je situacija bila izvan moje moći. Dao sam adresu svojeg
ureda tvrtki za testiranje DNK kako Emma ne bi ni slučajno otkrila što sam
napravio. Ispričavši se što nakratko moram izići, ostao sam stajati ispred ureda na
umirućoj sunčanoj svjetlosti, prevrćući omotnicu među prstima. Gradski park bio
je relativno tih i, premda to nije bio način na koji sam zamišljao da ću
doznati istinu, nisam mogao pričekati da stignem doma.
Razmišljao sam o Jamiejevu rođenju, o plamenu ponosa koji mi je gorio u
prsima pri pogledu na mojega sina. Sad sam se sveo na ovo, da imam tajnu previše
ružnu da bih je s nekim mogao podijeliti. Ja sam bio taj koji je Emmi govorio neka
spava i preuzimao noćna hranjena. Ja sam tješio Jamieja kad su mu rasli zubi i
kad su ga boljele crvene, natečene desni. Ja sam ga učio kako se jede, ja sam ga,
zajedno s Emmom, držao za rukicu dok je pravio prve korake. Dada je bila prva
riječ koju je izgovorio. Stisnuo sam zube, odlučan da se ne raspadnem. Ako do
toga dođe, mislio sam da ću biti dovoljno jak kako bih prešao preko činjenice da
mu nisam u krvnom srodstvu, ali Emmina prevara bila bi nešto što bi mi se još
dublje zasjeklo u dušu. Okrenuo sam omotnicu još jednom u rukama, skupljajući
hrabrost da pročitam rezultate koji se nalaze unutra. Bi li mi bilo bolje da poderem
ovo na komadiće i zaboravim da je ikada postojalo? Mogli bismo se preseliti u
Leeds, početi iznova i nastaviti vjerovati kako je Jamie moj. Zar mi je
zaista potrebno znati je li Emma lagala u vezi svojeg odnosa s Lukeom? Sve je to
bila samo prošlost... ili nije? Naslonio sam se na hladni betonski zid, pitajući se je
li to možda posrijedi. Kako se to može smatrati prošlošću, dokle god Luke živi u
Yorku? Bez obzira na ono što je on rekao, možda dovodim Emmu u opasnost.
Naravno, ako je istina ono što mi je ona rekla. Želio sam joj vjerovati, ali
svaki dan dokazi protiv nje samo su se nakupljali i bilo me strah što je sljedeće.
Nakon svega što je bilo, je li ona bila u stanju brinuti se za našeg sina? Našeg sina.
Prstima sam jače stisnuo omotnicu koju mi je vjetar prijetio iščupati iz ruke.
Prtljajući po preklopu, napokon sam razderao omotnicu, tijelo mi je bilo
zgrčeno dok sam vadio sadržaj. Zatvorio sam oči, udahnuo duboko znajući da
možda zadnji put dišem zrak kao Jamiejev otac, moleći se u sebi za

~ 144 ~
 Knjige.Club Books

zadovoljavajući odgovor. Ali moje molitve ostale su neuslišane dok sam zurio u
hladni i impersonalni niz riječi.

Navedeni otac isključenje kao biološki otac testiranog djeteta. Navedeni otac
ne posjeduje genetske markere koji bi morali biti preneseni na dijete od biološkog
oca. Vjerojatnost roditeljstva iznosi 0 %.

“Ne”, jauknuo sam, osjećajući kao da mi je netko razderao prsa i iščupao srce
i zgnječio ga pred mojim očima. “Ne može biti.” U daljini, zalupila su se vrata
automobila i ja sam hitro sakrio pismo u omotnicu pa je gurnuo duboko u
unutrašnji džep jakne. Emma mi je lagala sve ove godine. Moja vlastita
supruga. Osjetio sam val mučnine dok me realnost pogađala u trbuh. Zaklopio
sam oči i na zatvorenim kapcima vidio tekst iz pisma. Vjerojatnost voditeljstva
iznosi 0 %. Koji sam ja bio idiot. Nije ni čudo što se toliko boji da bi se Luke
mogao vratiti. Nije on bio čudovište kakvim ga ona predstavlja, on je bio otac
njezina sina. I ja sam s njim i sam razgovarao. A što se tiče Therese, ona mi je
sigurno rekla istinu - pa ona je Emmina sestra. I sad, ako sam imao neke sumnje...
rezultat DNK testa govorio je za sebe.
Pitanje je bilo samo što ću ja napraviti? Kako sad, poslije ovog otkrića, stojim
prema Jamieju? Hoće li se Emma okrenuti protiv mene baš kao što se okrenula i
protiv Lukea? Na njegovu rodnom listu kao ime oca stoji moje ime, ali kakva bih
ja uopće imao prava kad bismo završili na sudu? A opet, zar bi Emma
doista pravila probleme kad bi se doznalo da znam što je napravila? Ružne misli
dizale su svoje glave dok sam pokušavao skovati plan. Gurnuvši ruku u džep,
izvukao sam e-cigaretu i sklopio oči udišući. Umjetni okus duhana i sjemenki
anisa spustio mi se niz grlo i ja sam izdahnuo veliki oblak bijele pare. Nije bilo
nikakvih tragova, nikakvih dokaza da je Emma pokušala ubiti Lukea na našem
imanju. Nisam se bojao zaigrati prljavu igru. Napravit ću sve što se napraviti mora
kako bih zaštitio svojeg sina.
Progutao sam knedlu, u ustima mi se javio neugodan okus vlastite izdaje.
Kako sam mogao ovako misliti o Emmi. Njezino lice sijevnulo mi je pred očima.
Volio sam svoju ženu. Što se dogodilo s mojom odlukom da uvijek budem uz nju?
Imala je svoje probleme, to sam znao od dana kad smo se sreli. Ali ništa ni nalik
na ovo. Što vrijedi brak ako u njemu nema povjerenja?
Kako me ona voli ako je sve što je činila bila laž? Suprotstavljene misli
skakale su mi po glavi dok sam koračao stazom, pokušavajući razabrati koje su
mi opcije. Morao sam se vratiti u ured. Ljudi će se pitati gdje sam. Ali kako ću se,
zaboga, moći držati kao da ništa nije bilo? Osim ako... Mogao bih reći da sam
primio telefonski poziv i da imam neku hitnu situaciju kod kuće. Ako uskoro s
nekim ne razgovaram o ovome, puknut ću. Nisam mogao reći majci, ona ne bi
mogla podnijeti razočarenje što nije u krvnom srodstvu s jedinim unukom kojega
ima.
~ 145 ~
 Knjige.Club Books

Mobitel mi je zazujao u džepu i shvatio sam da imam propušteni poziv. Dok

sam provjeravao popis poziva, odgovor mi se pokazao pred očima. Theresa mi je
jednom već pomogla. Sam Bog zna da nema mnogo ljudi kojima sam se mogao
povjeriti. Protrljao sam bradu dok sam se predomišljao. Bih li joj smio pokazati
do kojih razmjera idu Emmine laži? Imao sam osjećaj kako to moram učiniti.
Trebala mi je pomoć. Ja ovo neću moći sam.

~ 146 ~
 Knjige.Club Books

51. POGLAVLJE

EMMA

2003.

Život je poprimio tamnosive nijanse u mjesecima nakon što smo Luke i ja

prekinuli. U čemu je bio smisao? Bio je to kraj svega. Ništa više nisam mogla
učiniti. Izvukla sam mobitel iz džepa, sunčana svjetlost kasnog proljeća bljesnula
je o staklo. Sjedeći na svojoj deki za piknik u parku Colchester Castle, sve me je
podsjećalo na ono što sam izgubila. Na to da sam Lukeu postala odbojna. Jer on
je bio u pravu: bila je to moja krivnja. Bio je okrutan prema meni samo zato da
mi pomogne uvidjeti istinu. Pogledala sam još jednom svoje poruke prije no što
ih uništim.

Emma: Nedostaješ mi. Xxx

Emma: Oprosti, možemo li se naći? Xxx
Emma: Luke, molim te, i dalje mi nedostaješ. Molim te, javi se. Xxx
Emma: Ne želim živjeti bez tebe. Xxx
Emma: Ako mi se ne javiš uskoro, ja ću nestati zauvijek. Nikad me više nećeš
vidjeti.
Emma: Je li tebi uopće stalo do mene?
Luke: Ako me ne prestaneš maltretirati, zovem policiju.
Emma: A naša noć u kolibi na plaži? Rekao si da me voliš.
Luke: Žao mi je, to je samo u tvojoj glavi.
Emma: Molim??!! Zašto to govoriš? Mislila sam ono što sam rekla. Neću reći
nikom živom.
Emma: Luke?
Luke: Prošlo je šest mjeseci. OSTAVI ME NA MIRU. Zadnje upozorenje.
Emma: Dobro. Ostavit ću te zauvijek. Pa da vidimo kako ćeš nositi moju smrt
na savjesti.

Pritisnula sam tipku za brisanje, dok mi je srce tonulo kao kamen. Moji
neprestani pozivi, darovi koje sam mu slala, čini se da ništa nije uspijevalo
izmamiti odgovor. Ovo je bio posljednji test. Morala sam se brzo vratiti kući da
provedem svoje planove. Tata je bio na nekoj dodjeli nagrada koju je organiziralo
arheološko društvo. Nije se ni sjetio pitati bih li išla s njim, ali ovih dana njemu

~ 147 ~
 Knjige.Club Books

je bilo dovoljno naporno već i obući se i izići iz kuće. Što će reći kad se vrati kući
hrpici pepela? Jer kad napustim ovaj svijet, otići ću u blistavom sjaju. Možda se i
činim tiha i introvertirana, ali moj odlazak danas će rasvijetliti nebo. Zagrizla
sam donju usnicu, spremna poslati još jednu poruku, osjećajući se baš onako
patetičnom kakvom me je proglasio Luke. Jednostavno nisam mogla drukčije i
nadala sam se da će ga ova posljednja, konačna gesta ipak vratiti meni.

Emma: Bit ću sama kod kuće u 2 popodne. Zapalit ću kuću i izgorjeti s njom.

Čekala sam da mi odgovori, ali ništa. U dva i trideset sjedila sam u svojoj
spavaćoj sobi, miris prozirnog alkohola pekao me za oči. Luke je bio u pravu.
Koliko puta ću pustiti da me život udari po zubima prije nego što se konačno
srušim? Mama, Theresa, tata, Luke, svi su me napustili. Moj život je postao
samo bolna epizoda u kojoj me svi koje volim ostavljaju. Rane su mi bile svježe,
nisam više imala snage. Nisam se mogla suočiti s tim da nastavim živjeti sama.
Ramena su mi podrhtavala od jecaja i treptanjem sam tjerala suze kako bih se
fokusirala na kutiju šibica u svojoj ruci. Šibica je planula u život kad sam je
kresnula o hrapavu stranicu kutije. Ispuštajući još jedan, očajnički jauk, bacila
sam je na alkoholom natopljeni pod.

~ 148 ~
 Knjige.Club Books

52. POGLAVLJE

EMMA

2017.

Dok sam prolazila između polica supermarketa, razmišljala sam o tome

koliko sam sretna što imam sestru. Znala sam da je još uvijek muči krivnja jer nije
bila uz mene onda kad mi je bila najpotrebnija i stvarno je bilo teško odrastati u
mladu ženu samo s tatom da me vodi. Theresa je radila najbolje što je
mogla, svraćala bi kad bi našla vremena, ali uvijek je, kad dođe, bila nemirna. Ona
i tata nisu bili osobito bliski i uvijek se doimala kao da broji minute do svojega
odlaska. Nadoknadila mi je sve u međuvremenu još više i Jamiejevo rođenje bilo
je melem koji je izliječio brojne rane.
Moje oči skenirale su vitrinu s kolačima dok sam pogledom tražila biskvit
odgovarajuće čvrstoće. Samo hrana mogla je utišati moj unutrašnji glas, onaj koji
me mučio od jutra do mraka. Sada je postajao glasniji; incident s izrezanom
haljinom jako me uplašio. Pokušavala sam ne misliti na to i svoje sam misli
svjesno okretala k svojoj obitelji, poslu, pa čak i svojem izboru odjeće.
Ali sad kad su se stvari počele raspadati, glas moje podsvijesti postao je tako
jak i žestok da sam se pitala mogu li ga i drugi ljudi čuti. Theresa je inzistirala na
tome da odem kući ranije i da prijavu o vandalizaciji prepustim njoj. Ali znala
sam da neće zvati policiju. Ona je mislila da sam to ja napravila. Mogla sam joj
to pročitati u očima. Naša krojačica moći će zamijeniti prednjicu na haljini i
spasiti vjenčanicu. Ali moji odnosi s mojim voljenima nisu se dali tako lako
popraviti. Mogla bih samu sebe ošamariti što sam onako uhodila Theresu i Alexa
ujutro, pogotovo sad kad mi je rekla da su se našli jer brinu za mene. Međutim, u
vezi s prijetnjama prema meni nije učinjeno dovoljno. Hladni déjà vu javio mi se
dok sam se borila da mi se povjeruje. Pa valjda moji najbliži znaju da im govorim
istinu? Ali Alex se, izgleda, jedino brinuo za to jedem li ili ne, tražeći da
oponašam njega za stolom i da našem sinu pružimo ispravan uzor, iako nije
mogao pošteno pogledati u mene.
Kad sam bila mala, stol je za ručkom bio bojno polje, a moje loše navike male
geste otpora. I sad sam se ponovno bunila, s tim da sam jedina osoba kojoj sam
nanosila bol bila ja. Ubacila sam tri sladoleda u kolica, praveći se da su za Jamieja.
Voljela sam različite teksture i okuse slatkog i kiselog, pa sam ubacila i dvanaest
pakiranja krekera, slanih i onih s octom. Katkada su bili poput nazubljenih
komada stakla kad sam ih gutala, jedva prožvakavši, dok su moje oči već tražile
po stolu još. Nešto nalik na samokontrolu imala sam samo kad je riječ o mojem

~ 149 ~
 Knjige.Club Books

odnosu prema alkoholu. Odrastala sam uz mamina pretjerivanja u piću kad god bi
tata bio na putu. To neću dopustiti. Ne dokle god moram paziti na Jamieja.
Kriviti moju mamu bilo je lakše nego preuzeti odgovornost za svoje postupke.
Moja sjećanja na nju dolazila su u mahovima, slike njezinih lijepih šalova i
dugačkih lepršavih haljina koje su tako lijepo stajale na njezinoj mršavoj figuri.
Kada bih mislila o svojem djetinjstvu, uspomene na nju bile su mi raspršene. Ipak
sam se trudila iskopati one lijepe, zakopane duboko unutra: mamu kako ide na
školsku predstavu, kako nagovara učitelje da mi daju glavnu ulogu; njezine oči
sjajne od suza dok sjedi pokraj tate, gledajući me kako pjevam na pozornici. To
se dogodilo, nije li? Nisam to izmislila.
Skenirala sam svoje stvari na samoposlužnoj blagajni, zaklinjući se da će ovaj
relaps brzo proći. Samo da mi malo makne pritisak dok mi se život ne vrati u
normalu. Pjevušila sam dok sam skenirala stvari, bilo što, samo da utišam glas
koji će kasnije ionako izroniti na površinu.
Pubertet se dogodio mojem tijelu mnogo prije nego što ga je sustigao i moj
mozak. Voljela sam listati mamine časopise. Zurila bih u izgladnjela tijela
manekenki i ultramršavih glazbenih zvijezda koje su obožavali moji kolege iz
škole. Svaka stranica, svaka slika učvršćivala je odgovor koji me je sve vrijeme
gledao u lice. Nisam bila popularna jer nisam bila poput njih.
Dijete su bile uzaludne i nakon njih sam se osjećala kao još gori promašaj,
mrzila bih sebe još više. Jednostavno se nisam mogla držati dijeta, jer sam uvijek
više od svježeg povrća i voća voljela hranu bogatu škrobom, hrskava jela puna
kalorija i čokoladu. Onda sam pročitala članak o jednoj zvijezdi koja je
prema vlastitom priznanju imala bulimiju. Tu je pisalo kako ona svoju poput
čačkalice tanku figuru održava tako što povraća nakon svakog obroka. Za mene
je to bilo otkriće. U čudu sam zurila u članak, osmijeh mi se sam stvorio na
usnama. Moći ću jesti što god hoću, a neću se nimalo udebljati. Gledajući iz ove
perspektive, sad vidim koliko sam bila naivna.
Guranje prstiju u grlo nije mi bilo prirodno, ali kad bih zažmirila, zamišljala
sam svoje omiljene zvijezde kako rade isto to. Ni njima sigurno nije odmah bilo
lako, govorila sam sebi dok sam se čistila. Naučila sam zamaskirati mirise i uvijek
držati zahod savršeno čistim za one trenutke u kojima ću se hvatati za keramičku
školjku. Sviđao mi se osjećaj praznine u želucu i uskoro se to pretvorilo u
opsesiju. Nagrada mi je bila gledati kako bucmasti obrazi nestaju s mojega lica i
slušati odobravajući mamin glas u glavi.
U početku sam bila euforična, promatrajući kako se moje tijelo mijenja. Prvi
put u životu dobila sam visoke jagodice, ravan trbuh, i osjećala sam se slobodnom.
Ali kosa mi je izgubila sjaj i članci na prstima desne ruke bili su crveni od guranja
u grlo. Menstrualni ciklus mi se poremetio. Stalno mi je bilo hladno i bila sam
umorna, i nisam uspijevala nositi se sa zahtjevima koje sam sama sebi postavljala.
Ponovno sam bila luzer i nalazila utjehu u hrani. Počela sam osjećati neobuzdanu
želju za hranom, govoreći sama sebi da je zaslužujem, da se poslije lako mogu
~ 150 ~
 Knjige.Club Books

riješiti njezine kalorične vrijednosti i potegnuti vodu. Da je barem jednako

lako bilo isprati emocionalni nemir koji je to pratio.
Krivnja bi bila brzo zaboravljena dok bih brižno skrivala zabranjenu hranu.
Poput životinje koja se sprema na hibernaciju, izvlačila sam svoje tajne zalihe.
Nakon početne euforije, ostajala bi mi samo mržnja i prijezir prema sebi. Krug bi
ponovno počinjao ispočetka. Bio je to psihološki rat koji nisam mogla dobiti.
S vrećicama u obje ruke, izišla sam iz supermarketa, misli o mojem suprugu
ispunjavale mi um. Njegovo drago lice, njegov blagi osmijeh. Razgovori s
Alexom bili su jako važni na mojem putu k oporavku. Kad smo se upoznali, nije
dopustio da ijedan dan prođe, a da mi ne kaže koliko sam mu važna. On me
naveo da potražim stručnog savjetnika, odvozio me na terapije i čekao poslije
njih. Polako sam se počela oporavljati i snaga mojih autodestruktivnih glasova
počela je slabjeti. Ali sada su se vratili, zajedno s muškarcem koji se zarekao na
osvetu. Nešto mi je govorilo da mi predstoji životna bitka.

~ 151 ~
 Knjige.Club Books

53. POGLAVLJE

ALEX

2017.

Bilo je dvadeset minuta šetnje od mojeg ureda u glavnoj ulici u Colchesteru

do Emmine trgovine na obodu centra grada. Sve sam je vrijeme tražio pogledom
unatoč njezinoj poruci kojom mi je javila da će otići u kupnju i autobusom doći
kući kad joj bude zgodno. Brzo sam joj odgovorio da ću ja pokupiti Jamieja na
putu kući. Nisam joj htio reći kako sam izišao s posla ranije iz straha da me ne
zamoli za prijevoz. Ne bih podnio razgovarati s njom. Još ne. Dok mi je zvonce
zveckalo iznad glave, Theresa me dočekala na vratima trgovine, okrećući pločicu
s natpisom tako da pokazuje zatvoreno. “Dobila sam tvoju poruku. Oprosti što
sam ti onako kratko odgovorila, bila sam zauzeta.”
“Emma kaže da ste imale problem.” Primijetio sam napet, zabrinut izraz na
njezinu licu. “Je li sve u redu?”
“I ja bih tebe mogla pitati isto”, reče, zbacujući štikle sa stopala.
“Ja sam na otprilike četiri sata vožnje autom od toga da bih bio dobro”, rekao
sam ozbiljno, hodajući za njom prema prostoriji za osoblje. Duboko sam
uzdahnuo. “Ne znam gdje bih počeo.” Omotnica s rezultatima analize DNK pekla
me je kao da će progorjeti rupu u mojem džepu. Znao sam da je ovo razgovor koji
bih trebao voditi s Emmom, ali bilo me strah što bih sve mogao izgovoriti. Moja
tuga se pretvorila u ljutnju i u ovom trenutku činilo mi se da bi naša konfrontacija
mogla završiti time da spakiram svoje torbe i uzmem sa sobom Jamieja. Sjeo sam
za stol u kuhinjici. “Oprosti što te opet gnjavim ovako brzo, nisam znao kome bih
se obratio.”
Stojeći na prstima, Theresa se ispružila preko mene da dohvati dvije čaše iz
gornjeg ormarića iznad moje glave. Miris njezina parfema poljubio mi je osjetila,
sladak i ljetni. Otpustio sam kravatu i raskopčao gornje dugme košulje. U sobi je
bilo vruće, toliko drukčije nego u našoj hladnoj kućici.
“Ti si uvijek dobrodošao ovdje”, rekla je Theresa, izvlačeći bocu viskija iz
police. Odbacila je moje proteste mahanjem ruke. “Znam da voziš, ali od jedne ti
neće biti ništa.” Nakon što je u moj viski dodala vode iz slavine, pružila mi ga je.
“Ne mogu, stvarno”, rekao sam oprezno, “ali ti samo popij.”
Ignorirajući moje proteste, gurnula mi je čašu u ruku prije nego što je sjela
pokraj mene. “Samo jednu čašu. Izgledaš kao da ti je potrebna. Najbolje da se ne
zadržavamo predugo, ha? Emma danas nije bila sva svoja. Imali smo taj incident

~ 152 ~
 Knjige.Club Books

s haljinom i zatekla sam je kako priča sa samom sobom, doslovce sklupčana na

podu.”
Podignuo sam obrvu, pokušavajući osjetiti neku sućut dok mi je Theresa
govorila što se dogodilo taj dan. Ništa me više nije čudilo. “Što misliš, tko ju je
izrezao?” pitao sam.
Theresa je uzdahnula, tražeći utjehu u sadržaju svoje čaše. S obzirom na to da
je živjela u stanu kat iznad trgovine, ona nije morala misliti na vožnju kući. “Stvar
je u tome”, rekla je, stišćući usta, “da je jedina jutros tu bila Emma. Josh danas ne
radi. Škare su nestale jutros.” Pokazala je palcem iza svojih leđa. “Držimo ih tu u
ladici. Nakon što je Emma otišla, ja sam na brzinu pregledala sve i našla ih u
njezinoj ladici u stolu, naprijed u trgovini.” Tišina je pala na nas dok sam upijao
njezine riječi.
“Misliš da se netko, tko god je već izrezao haljinu, za to poslužio škarama iz
trgovine?”
Theresa je kimnula. “Izrezana je kao u velikoj žurbi. Našla sam komadić
bijelog konca zaglavljen između nožica škara. Mi ih inače koristimo samo za
rezanje etiketa. I što su radile u njezinu stolu?”
“To ćeš morati pitati nju, a ne mene”, progunđao sam pa ispio dobar gutljaj
viskija. Još uvijek sam bio sav odrvenio od čitanja analize DNK; izrezana
vjenčanica bila mi je najmanje važna.
“Slušaj kako samo blebećem. Rekao si da moraš pričati. Što je bilo?”
Brada mi se počela tresti kad sam pokušao progovoriti i s užasom sam osjetio
da mi na oči dolaze suze. Želio sam glumiti snažnog muškarca, ali pomisao da
moj sin nije moj izazivala mi je bol kakvu nikada nisam iskusio. Uskoro ću ići po
njega u vrtić i morat ću se suočiti s istinom. Lijevom rukom opipao sam džep i
izvukao omotnicu.
Osjetio sam toplu Theresinu ruku kako me utješno trlja po leđima. “Hej, što
se dogodilo?”
“Pročitaj sama”, rekao sam, s olakšanjem što ću s nekim podijeliti teret.
Brisao sam oči dok nisam bio siguran da su suhe. “Bože, nisam bio ni svjestan
koliko mi je ovo stresno bilo, držati sve u sebi.”
Theresine oči letjele su slijeva nadesno, usne su joj se nijemo micale dok je
pogledom prelazila po stranici.
“Isuse!” promrmljala je Theresa. “Napravio si test DNK? Pretpostavljam da
Emma to ne zna?”
Odmahnuo sam glavom. “I tako mora ostati neko vrijeme, barem dok ne
smislim što ću napraviti. Luke je otac. Mora biti.”
“Jesi li siguran? Sjećam se da je u to vrijeme tražila donatore sperme. Otkud
znaš da nije netko drugi?”

~ 153 ~
 Knjige.Club Books

“Ima tu više toga.” Ispravio sam se u stolcu dok sam se pokušavao sabrati.
“Ali moraš mi obećati; ovo ne smije ići dalje od tebe.”
S obje ruke poklopila je moju šaku i stisnula je. “I neće. Ja sam tu za vas oboje
i govorimo o mojoj sestri. Ja samo želim ono što je najbolje za nju.”
Vadeći svoj svoju e-cigaretu iz džepa, počeo sam sisati plastični vrh. Emma
mi nikad ne bi dopustila da pušim u trgovini, ali očajnički mi je trebala cigareta.
Theresa je ustala i otišla do termostata na zidu. Znao sam da pokušava sakriti svoj
šok i ostati jaka da mi može biti podrška. Osjetio sam zahvalnost čuvši škljocanje
dok je gasila grijanje. Vratila se, donoseći sa sobom kutiju cigareta.
“Evo”, rekla je dobacujući mi upaljač. “Samo me nemoj cinkati.”
“Ali haljine”, rekao sam, svejedno uzimajući cigaretu iz kutije.
“Ma daj, nije to ništa što malo osvježivača ne bi sakrilo.”
Zatvorio sam oči udišući, uživajući u senzaciji koju može pružiti samo prava
cigareta. Da nas sad Emma vidi, dok otresamo pepeo u tanjurić na stolu, bila bi
užasnuta. Bacio sam pogled na svoj sat, svjestan da vrijeme prolazi i, sabirući se,
objasnio joj kako je Emma pokušala Lukea poslati u grob.
“Ne vjerujem”, rekla je Theresa, zaprepašteno. “Ne Emma. Pa rekla bi mi
nešto. Sigurno bi mi rekla.”
“Ona je cijeli taj incident duboko potisnula; sve je to ostavila iza sebe.”
Izdahnuo sam, s osjećajem takve praznine u sebi kao da više nemam ništa što bih
mogao dati. “I ja sam doznao samo zato što sam inzistirao na prodaji kuće. Tvrdila
je da je mrtav, ali kad je otišla pogledati grob, tamo nije bilo ničega.” Protrljao
sam bradu. “Nije mogao jednostavno nestati. Osim..
“Osim ako se to nije ni dogodilo”, rekla je Theresa, ozbiljnog lica. “Možda je
sve izmislila samo zato da može kriviti sebe za sve što se događa.”
“Ali zaboravljaš”, rekoh, uvlačeći dim cigarete. “Jamieju je otac netko drugi.”
Borio sam se pronaći riječi. “Ovo će zvučati ludo”, rekao sam. “Ali ja sam se
vidio s Lukeom u Leedsu. Nekako me je pronašao i tražio da se vidi sa mnom.
Sad tamo živi i htio je da kažem Emmi neka se drži podalje od njega.”
“Molim?” rekla je, udarajući čašom o stol nakon što je iskapila sadržaj.
Odvrnula je čep na boci viskija, ponovno si je natočila. “Kako je to moguće?”
Slegnuo sam ramenima. “Ništa od svega toga nema smisla. Još nisam ništa
rekao Emmi. Moram prvo znati s čim imam posla. Zadnje što mi treba jest da ona
zapadne u potpuni relaps.” Sklopio sam i rasklopio dlanove. Nije bilo bijega iz
ovoga. Unatoč svemu što je učinila, ja sam i dalje volio svoju ženu. Koja sam ja
budala bio.
Prepričao sam joj svoj sastanak s Lukeom i naš razgovor u pubu. Zbunjeni
izraz na Theresinu licu bio bi komičan da sve skupa nije bilo razorno tragično.
“Moramo doznati je li čovjek s kojim si pričao zaista bio Luke Priestwood”,
rekla je Theresa, gaseći cigaretu. “Ima on starijeg brata, sjećam ga se iz škole.

~ 154 ~
 Knjige.Club Books

Mislim da ima i sestru.” Stisnula je šake, mršteći se. “Sve ono što se događalo,
mislila sam da je to Emma, ali možda su joj oni sve smjestili.”
“Ali zašto sada?” rekao sam.
“Zašto ne? Promisli malo. Možda Emma govori istinu i možda je stvarno ubila
Lukea. Što ako su oni našli tijelo ili je pokušavaju navući jer njega još uvijek
nema, a oni misle da je ona kriva za njegov nestanak?”
“Može biti. Lukeov brat možda se mogao predstaviti kao on. Ali imao je
ožiljak na glavi, rekao je da mu je to od lopate kojom ga je udarila Emma.” Osjetio
sam žalac krivnje. Tako sam lako upro prst u Emminu smjeru. Ako ništa drugo,
bar je Theresa pokušala pravdati svoju sestru. Opet sam pogledao na sat. “Oprosti
što sam na tebe istresao ovaj teret da bih odmah otišao, ali moram po Jamieja u
vrtić.”
“Ona je moja sestra. Više bi me grizlo da mi nisi rekao”, kazala je Theresa.
“Prepusti to meni. Pustit ću malo pipke da vidim što je s Lukeom, što mogu
doznati u vezi s njim. Ali ima nešto što moramo najprije napraviti.
“Što to?” pitao sam ustajući od stola i bacajući opuške u kantu za smeće.
Stajao sam pokraj sudopera i ispirao tanjurić. Theresa će se pobrinuti za ostalo
tako da se ne vidi da smo ovdje sjedili.
“Moramo prekopati zemlju.” Kimala je glavom potvrđujući samoj sebi, na
licu joj se vidjela odlučnost. “Da, to ćemo napraviti. Unajmit ćemo kopač i dobro
prokopati. Jer ako je tijelo zakopano tamo, a vi prodate kuću, moja sestra bi mogla
u zatvor.”

~ 155 ~
 Knjige.Club Books

54. POGLAVLJE

ALEX

2017.

Vozio sam preko Strooda na putu kući, moje su se misli međusobno

sukobljavale dok sam pokušavao odrediti koja je mjera moje lojalnosti. Bacio sam
pogled u retrovizor. Postojao je samo jedan odgovor na to pitanje i on je spavao u
sjedalici na zadnjem sjedištu. Držeći svojeg medvjedića, Jamie je bio odjeven
kao Medvjedić Paddington u svojim plavim hlačicama na tregere i crvenim
gumenim čizmama. Nedostajala mu je samo smeđa etiketa za kovčeg. Molim Te
čuvaj ovog dječaka, hvala Ti. Srce mi je raslo pri pogledu na njegovo kerubinsko
lice. On je bio moje istinsko blago, dar od Boga. Donio sam odluku. Ni za što
od ovoga on nije kriv. Bez obzira na rezultate testa DNK, on jest moje dijete i
može se osloniti na mene. Nikad ga neću iznevjeriti.
Usredotočio sam se opet na cestu koja je i dalje bila mokra od popodnevne
plime. Jato galebova preletjelo je u niskom letu, hvatajući odbljesak sunca na
svojim leđima. Što sam bliže bio kući, sve jači je bio osjećaj bezvremenosti. Zar
sam očekivao da će sve izgledati drukčije samo zato što se moj svijet raspao?
Vozio sam pokraj dugačke, zelene živice, pokraj traktorista i biciklista, ljudi koji
su ostali isti. Moj unutarnji svijet kolabirao je, a život ipak ide dalje. Pitao sam se
što je ponukalo Emmina oca da se nastani u istočnom Merseaju kad je zapadna
strana otoka bujala društvenim životom.
Malo sam se dulje zadržao u vrtiću jer se odgojiteljica zapričala sa mnom dok
smo skupljali njegove stvari. To je značilo da neću stići kući onako rano kako sam
planirao, da provjerim Emmu. Znao sam zašto je inzistirala da sama ide u
trgovinu. Trebalo joj je vremena da sakrije hranu koju će progutati kad budem
spavao. Bio sam joj podrška kad je odlazila na terapije i slavio sam razdoblja kada
je bila dobro. Ali stres je dio života i relaps je uvijek bio iza prvog ugla. Tražio
sam podršku i informacije na internetu toliko puta, ali administratori grupa za
podršku bili su oprezni do bola, otvoreni jedino prema pacijentima samim. A gdje
je bila podrška za mene? Sve što sam želio bilo je razumjeti. Ljudi su se
fokusirali na žrtve, ali što je s njihovim drugim polovicama? Nisam bio imun na
njezine boli. Naučio sam se praviti da ne vidim paketiće hrane skrivene u
stražnjem dijelu naše garderobe, te znakove koji ukazuju na relaps. Znao sam da
se ne ide tuširati kad bi nestajala u kupaonici nakon jela. Znao sam da je to boli
iznutra. Theresa mi je bila jedini pojas spasa kad je riječ o tome da
razumijem, objasnila mi je izopačeni narativ koji je Emmu vodio ravno u njezin
privatni pakao. Jad mi je stezao trbuh dok sam parkirao auto na našem prilazu.

~ 156 ~
 Knjige.Club Books

Što bih dao da mogu zamahnuti čarobnim štapićem i učiniti da naši problemi
nestanu. Voljeli smo jedno drugo, to sam znao. No hoće li odlazak u Leeds biti
dovoljan da umaknemo svojim demonima?
Noseći u naručju svoje usnulo blago, ušao sam u miris tekućine za čišćenje
koji je dopirao iz kupaonice. Nježno sam stavio Jamieja na sofu, izuo mu gumene
čizmice i pokrio ga vunenom dekom.
Zatekao sam Emmu za kuhinjskim stolom s kojeg je uklonila tragove svojega
prejedanja i sad je jedva mogla dignuti glavu da me pogleda u oči. Kosa joj se
izvukla iz kopče i maskara joj je bila razmazana po licu. Izgledala je ispijeno i
raščupano, daleko od slike savršenstva koju inače pokazuje svijetu. Namrštio
sam se. Očistila je kuhinju, ali zaboravila je sebe. Oči su mi poletjele prema
štednjaku i vidio sam da ništa nije skuhala za večeru. Nije mi to bilo važno, ali
svako odstupanje od njezine rutine bio mi je dovoljan razlog za nove brige. Njoj
se pogoršalo. Morao sam ovo srediti što prije.
“Jamie spava u dnevnom boravku”, rekao sam. Još sam bio potresen nalazom
DNK i govorio sam u kratkom, odsječnom ritmu.
“Zar je vrijeme za spavanje?” rekla je, dižući pogled prema zidnom satu i
upitao sam se koliko dugo ona već sjedi ovdje.
“Ti se pobrini za Jamieja; ja ću nam napraviti bolonjez. Jesi li jela?” rekao
sam, pogledavajući u njezinu smjeru.
“Pojela sam nešto u gradu”, odgovorila je.
Slegnuo sam u odgovor. “Dobro, kako god hoćeš.” Znao sam da bih je trebao
tješiti, razgovarati s njom o tome kako je provela dan. Ali moja stopala kao da su
bila zalijepljena za pod i dio mene držao se za mužjački ponos koji mi je govorio
da jednostavno odem odavde. Mobitel mi se oglasio novom porukom i ja sam
ga izvadio iz džepa. Bila je to Theresa.

Iznajmila minikopač. Dostavit će ga večeras. Nekako makni Emmu nekamo

dok ovo ne riješimo. x T

Zurio sam u mobitel, osjećao sam kako me preplavljuje olakšanje dok je žena
kojoj sam vjerovao preuzimala kontrolu. Nije mi bilo jasno kako bi moglo biti
ikakvog tijela na našoj zemlji, ali barem sam znao da u ovome više nisam sam.

~ 157 ~
 Knjige.Club Books

55. POGLAVLJE

EMMA

2017.

Sjedila sam na poklopcu zahodske školjke, upijajući radosne zvukove koji su

odzvanjali našom kupaonicom. Podmitila sam Jamieja da pristane na večernje
kupanje tako što sam mu dopustila da koristi pjenu što mijenja boje, koju mu je
Theresa kupila prošli tjedan. Pljeskajući rukama, vriskao je od radosti dok su se
narančasti i roza mjehurići rasprskavali među njegovim prstima. “Vidi, mamice”,
rekao je, otpuhujući s dlana mjehuriće u mojem smjeru.
“Joj, moj mali zloćko”, zezala sam ga, pretjeranim se pokretima braneći od
najezde mjehurića. Pokupivši pun dlan s vrha kupke, stavila sam mu mjehuriće
na kosu i gledala kako si pravi irokezu. Ali misli su me vukle na drugu stranu.
Uzela sam mobitel u ruke da provjerim svoje notifikacije i osjetila
iskrice uzbuđenja vidjevši da sam dobila odgovor. Nisam očekivala da će mi tako
brzo odgovoriti. Theresa je bila ovisnik o društvenim mrežama, dok sam ja jedva
tu i tamo pogledavala svoj Facebook ovih dana. Na profilnoj fotografiji bio mi je
zalazak sunca, a moje srednje ime bilo je navedeno umjesto prvoga. U ovom
slučaju bila sam zahvalna na svojoj anonimnosti, s obzirom na to koga sam
kontaktirala. Gurnula sam mobitel u džep i dohvatila ručnik koji se grijao na
radijatoru. “Okej, mali čovječe, vrijeme je da te strpamo u kombinezon. Tatica
kuha tvoje omiljeno jelo, špagete bolonjez.”
Dižući ga iz kupke, sjetila sam se izraza na Alexovu licu kad je danas došao
kući. Bila sam u svojim mislima, umorna od povraćanja. Incident s razrezanom
haljinom me potresao, a Theresino lice odavalo je istu nevjericu kakva je bila na
Alexovu licu dok je stajao na kuhinjskim vratima. Prošle noći čula sam
grebanje po prozoru, ali bilo me previše strah ustati i pogledati. Nisam zaboravila
kako je Luke obećao da će mi uništiti život. Nisam imala samo osjećaj da mi je
kuća na neki način ugrožena. Na udaru su bili i moji odnosi s ljudima koji su mi
najbliži.
Privinula sam Jamieja k sebi dok je zatvarao patent na svojem X-Men
kombinezonu, i on je jauknuo u znak protesta jer sam ga prečvrsto zagrlila.
“Mamice, to boli”, rekao je, a ja sam treptanjem tjerala suze s očiju.
“Oprosti, ljubavi. Mama te samo jako, jako voli, to je sve.”
“I ja volim tebe, ti si najbolja mamica na svijetu!” Ljubeći me u obraz, zgrabio
je svog medvjedića i otrčao niz hodnik kako bi promatrao kulinarske podvige
svog oca. Provjerila sam koliko je sati. Još malo pa moram krenuti. Sastanak je

~ 158 ~
 Knjige.Club Books

dogovoren na brzinu, ali neću se sad povući. Pogledala sam u zrcalu svoje
lice, sada uređeno, s blagim slojem tonirane kreme za kožu. Trebala sam se bolje
srediti, ali nisam mogla. Nisam ja više bila ta osoba. Traperice i debeli vuneni
džemper morat će biti dovoljni.
Brzo sam odgovorila na poruku na Facebooku, napisavši da brzo stižem.
Nakon još jednog pogleda u zrcalo, izvukla sam pernatu jaknu iz ormara u
hodniku, gurnula glavu u kuhinju da kažem Alexu kako idem van. Izgledao je
iznenađen mojim odlaskom i kad me pitao kada se vraćam, slegnula sam
ramenima i rekla da neću dugo. Moj izgovor da se navečer nalazim s klijenticom
dočekan je s dozom sumnjičavosti i kad me odmjerio od glave do pete, rekla sam
mu da se ova mladenka osjeća ugodnije u ležernoj odjeći. Rekavši da ću uzeti
autobus, pozdravila sam se s njim i Jamiejem, zadovoljna što poduzimam korake
da se izvučem iz ove užasne situacije. Nakon onoga što se dogodilo na
parkiralištu, nisam se još usuđivala voziti. Znala sam da mi danas pozornost neće
biti na cesti.
Poskakivala sam na sjedalu dok je autobus vozio preko Strooda. Sumrak je
pao, bojeći krajolik u prigušenu, bezbojnu sivu. Plima se povukla i niz jahti ljuljao
se na valovima koji su im blago zapljuskivali bokove. Stiskala sam čvrsto svoju
torbu, pokušavajući skupiti snagu za ovo što me čeka. Toliko dugo godina misao
na Lukea me plašila, spominjanje njegova imena bilo je dovoljno da se osjetim
kao da ponirem. Ali vrijeme je istjecalo. Krvnikova sjekira već je zamahnula na
mene. Ako me ne uništi Luke, uništit ću sama sebe, progutana vlastitim
autodestruktivnim postupcima. Sada sam, više nego ikada, morala biti hrabra.

~ 159 ~
 Knjige.Club Books

56. POGLAVLJE

EMMA

2017.

Pitala sam se je li to zločin, pretvarati se da si netko drugi. Nisam si mogla

priuštiti probleme s policijom. Imala sam prilično sreće što sam naišla na Noelle
na internetu. Ili se nije udala ili je zadržala djevojačko prezime. Srećom, nije bilo
tako puno Priestwooda u Colchesteru. Kad sam već pronašla njezin oglas na
internetu, bilo je lako uspostaviti s njom kontakt preko Facebooka. Izgubila je na
težini od školskih dana, ali odmah sam je prepoznala. Nisam imala pojma kako će
reagirati na mene, s obzirom na naš kratki susret u mladosti. Nakon što me je
Luke ostavio, pokušala sam razgovarati s njom u gradu. Ali ona se okomila na
mene, vičući neka je ostavim na miru. Mogla sam se samo nadati da će današnji
kontakt izazvati blažu reakciju. Sve što sam trebala napraviti jest sprijateljiti se sa
zajedničkim “prijateljem” i reći da sam zainteresirana za njezin posao s mrežnim
marketingom.
Živci su mi poskakivali dok sam ulazila u Wetherspoons, pitajući se hoće li
mi prepoznati lice. Prilično sam se promijenila u odnosu na ono kako sam
izgledala prije. Susret s Alexom preokrenuo mi je život. Bilo je to kao da sam
ponovno rođena - pohađala sam fakultet i vodila normalan život. Tek kad
sam počela dijeliti kuću s drugim studenticama, shvatila sam da je moje
poremećeno djetinjstvo bilo jako daleko od norme.
Tražila je da se nađemo u pubu Playhouse u Colchesteru. Moja profilna
fotografija nije joj davala puno naznaka o mojem identitetu, ali ja sam nju
prepoznala čim sam ušla u bar. Iza dizajnerskih naočala oči su joj bile ljubazne i
mogla sam prepoznati obiteljsku sličnost s Lukeom. Bila je mršavija, ali ne tako
visoka kao njezin brat, i kosa joj je bila koju nijansu svjetlija: svijetla brineta koju
je poljubilo sunce. Bore oko očiju upućivale su na po prirodi optimističnu osobu.
Njezina crna haljina i crvene salonke natjerale su me da se malo posramim zbog
svoje odjeće. Pružila mi je ruku i stisnula moju u čvrstom rukovanju. Sjetila sam
se svojeg bliskog susreta sa svojom razjarenom mladenkom i pomislila što bi mi
Noelle mogla učiniti s tim svojim šakama da se tako naljuti i odluči istresti svoje
frustracije na mene. Ali ipak, osjećala sam za nju tračak simpatije. Znala sam kako
je živjeti bez jednog člana obitelji, osjećati duh odsutnoga, nesposoban da
nastaviš dalje. Dok smo sjedali, obazrela sam se lijevo i desno da provjerim jesmo
li na dovoljno mirnom mjestu.
“Ti se mene ne sjećaš, ha?” pitala sam je, odražavajući njezin smiješak.

~ 160 ~
 Knjige.Club Books

“Moram priznati da mi izgledaš poznato, ali ne sjećam te se po imenu. Ti si

odavde, zar ne?” reče Noelle, naginjući glavu na jednu stranu.
“S otoka Merseaja”, tiho sam rekla. “Poznavala sam tvojeg brata Lukea iz
škole.” Očekivala sam provalu gnjeva ili bar mrmljanje nevjerice. Umjesto toga,
izvadila je svoj poslovni fascikl i raširila po stolu pred nama letke.
“O, ima mnogo zainteresiranih klijenata na Merseaju, napravit ćeš čudo od
posla. Ima mnogo ljudi koji bi rado popravili prihode prodajom aloje, pogotovo
kad to ide tako jednostavno.” Govorila je sasvim u poslovnom tonu, jedva
zastajući da udahne. Ili je prečula moj komentar o njezinu bratu ili ga je
namjerno ignorirala. S obzirom na to da sam i sama bila poslovna žena, bilo mi je
vidljivo da je usredotočena na to da se uključim u njezin tim za mrežni marketing.
Do završetka njezine prezentacije, prsti su joj se već doslovno kvrčili oko olovke
za potpisivanje formulara.
“Jesi li se možda u zadnje vrijeme čula s Lukeom?” pitala sam, spuštajući oči
na formulare na stolu.
“Zašto pitaš?” rekla je, osmijeh joj je blijedio.
Pogledala sam je, nastojeći sakriti krivnju koju sam osjećala. “Ma bezveze.
Čula sam da se posve povukao i samo me zanima jeste li u kontaktu.”
Bilo je kao da je sav zrak iz prostorije najednom nestao dok je ona strogo
proučavala moje lice. Kao crv koji se prži na suncu, migoljila sam se pod
vrućinom tog pogleda.
“Je li te Luke možda poslao? Jer ako jest, ne želim to ni znati.” Naglo je
skupila papire sa stola, ne ostavljajući mi ništa u što bih gledala dok pokušavam
sakriti svoje oči. Prsa su joj se sad uzbuđeno podizala, kao da je ostala bez zraka.
“Rekla sam ti, ja sam samo stara prijateljica. Zašto, zar postoji s tim neki
problem?” Uspravila sam leđa u stolcu. Već su me danas napali i nisam htjela da
ljudima to prijeđe u naviku.
Ali Noelle je bilo svega dosta i spremila je svoje papire, a onda mi se unijela
u lice. “Tebe ovi proizvodi uopće ne zanimaju, je li? Mama mi je rekla da pazim
koga upoznajem na internetu.” Odmahnula je glavom. “Zar te je Luke poslao?
Ostao bez novca, ha? Je li to?” Ali izgledalo je kao da joj je svaka riječ teška,
toliko joj je dah postao plitak. Prtljala je po svojoj torbi, boja joj je nestajala s lica
dok je tražila nešto unutra.
Bila sam zahvalna za dragocjene sekunde koje su mi omogućile da smislim
što ću reći. Nisam uopće očekivala ovakvu reakciju. Luke je imao podršku svoje
obitelji kad je ishodio opomenu protiv mene u školi. Noelle je bila bijela kao kreda
od straha. Što se u međuvremenu dogodilo da su se stvari tako okrenule?
S vidljivim olakšanjem, izvadila je bijelo-plavi inhalator za astmu iz torbe.
Bio je sličan onakvima kakve je tata koristio prije no što su mu dijagnosticirali
emfizem. Pogledavši me umorno, prinijela ga je ustima i kratko udahnula dva
puta.
~ 161 ~
 Knjige.Club Books

“Oprosti”, rekla sam. “Nisam htjela trošiti uzalud tvoje vrijeme. Nije me
poslao Luke, ali ja zaista moram doznati gdje je on. Živi li još u Colchesteru? Jesi
li se čula s njim otkako je nestao?” Moje riječi zvučale su kao rafal. Htjela sam
usporiti, ali nisam mogla jer me je moja anksioznost nadvladala. Je li živ ili
nije? Najradije bih je bila tresla dok mi ne kaže sve što trebam znati.
Pokupila je svoje stvari, umalo srušivši stolac u žurbi da ode. Zgrabila je torbu
s poda i drugom rukom već izvadila ključeve automobila.
I ja sam ustala, spremna krenuti za njom. Ali Noelle je imala druge zamisli.
Okrenula se na peti da me pogleda licem u lice. “Zašto hodaš za mnom? Ne znam
gdje je, a i da znam, ne bih ti rekla. Najbolje što možeš napraviti jest da nemaš
nikakvog posla s njim.”
Slijedila sam je do izlaznih vrata dok me je barmen postojano motrio. Njezine
pete lupkale su po pločniku dok se žurno povlačila prema parkiranom autu.
Ljutnja je u meni sijevnula dok sam trčkarala za njom kako bih je sustigla. “Šteta
da nisi tako mislila kad je podnosio prijavu protiv mene.”
Noelle je stala u mjestu, tračak prepoznavanja bljesnuo joj je u očima. “Pa ti
si...”
“Emma Hetherington. Luke mi je bio učitelj u školi.”
“Bio je on tebi više od učitelja, koliko se sjećam”, rekla je, obrve su joj se
gotovo spojile od mrštenja.
Pocrvenjela sam. “Da, pa... to je bilo i prošlo. Sada sam u braku, pokušavam
nastaviti sa svojim životom.”
“No dobro, zašto hodaš za mnom?” Moje vrijeme je isteklo, ona je nastavila
prema autu.
“Jer se bojim”, izvalila sam. “Molim te. Trebam tvoju pomoć. Uništava mi
obitelj i ne znam što da radim.”
Noelle se ukipila drugi put. Nagnula se k svojem autu, kopajući po torbi,
vadeći inhalator za novi udah.
“Upadaj unutra”, rekla je kimnuvši prema suvozačkom sjedalu njezina sivog
Forda Focusa.
Odmaknula sam praznu limenku Cole nogom i smjestila se na sjedalu. Živci
u meni su ključali dok sam se pitala je li mi ovo pametno. Što ako nas Noelle
odveze ravno Lukeu? Možda sam na putu u klopku. Duboko sam udahnula.
“Ne želim ti stvoriti nikakve probleme”, rekla sam, potaknuta simpatijom u
njezinim očima. “Ali moram doznati gdje je Luke. Bojim se da se vratio.”
Prepričala sam joj nedavne događaje, ispustivši onaj od prije četiri godine.
“Ne znam gdje je”, rekla je Noelle, kuckajući prstom po volanu. “I ne želim
znati. Luke je... pa, najbolje je s njim nemati ništa. Žao mi je što ti nismo vjerovali
onda. Precijenili smo ga.”
“Kad si se zadnji put čula s njim?” upitala sam je, spuštenog pogleda.

~ 162 ~
 Knjige.Club Books

Noelle je zvučno izdahnula. “Prije tri... četiri godine? Žao mi je što sam vikala
na tebe, ali stvarno sam se uzrujala. Zadnje što mi treba... zadnje što mojoj obitelji
treba je bilo kakav kontakt s Lukeom.”
Pogledom sam je preklinjala, očajnički sam tražila bilo što nalik na pomoć.
“Možeš li mi reći što se dogodilo? Samo da stvorim predodžbu s čim imam posla.
Luke je rekao da je imao traumatično djetinjstvo. Ako doznam više o njemu,
možda ću znati s čim se suočavam.”
“Pfff”, otpuhnula je Noell. “Ma vraga traumatično. Kad ti je to rekao?”
“Dok smo se viđali. Običavala sam s njim pričati nakon škole.”
“Da mu nisi, kojim slučajem, nešto pričala o svojem vlastitom traumatičnom
djetinjstvu?”
“Da”, rekla sam. “Ali kakve to ima veze?”
Noelle je iskrivila usta u gorki osmijeh. “On je tebe zrcalio, draga moja. Luke
je iskusni manipulator. To ga i čini tako opasnim.”
“Ali zašto?” rekla sam, šireći dlanove u čudu. “Zašto to radi?” Vani, autobus
je protutnjao, praćen kolonom automobila. Činilo se da Noelle razmišlja o mojem
pitanju, da odlučuje može li imati toliko povjerenja u mene da to kaže. Smrknuto
me pogledala prije no što je odgovorila, laktom oslonjena na unutarnji
okvir prozora, dok se naginjala k meni naslonjena na desnu šaku.
“On je sociopat, jasno i glasno. Svijet se vrti oko njegovih želja i potreba. Mi
ostali služimo samo za njegovu zabavu.”
Namrštila sam se. “Ali rekao je da je žrtva zlostavljanja. Zar je to izmislio?”
Noelle mi se zagledala u oči, s izrazom odlučnosti. “Jedino zlostavljanje koje
se u našoj obitelji dogodilo bilo je ono dok je on godinama cijedio naše roditelje,
manipulirajući njima sve dok im nije izvukao sav novac pa otišao. Fakultetska
naobrazba, nove spravice, novi auto.” Pogledala je okolo po svojem
starom vozilu. U pukotinu na vjetrobranskom staklu koju si vjerojatno ne može
priuštiti da popravi. Ali na njezinu licu nije se vidjelo ništa osim zabrinutosti kad
je spomenula loše zdravlje svoje majke. “Mislim da se mama od stresa razboljela.
Razveli su se prije pet godina i za nju je to bilo teško, prilagoditi se novim
okolnostima - pogotovo u financijskom smislu. Doslovno je ostala bez prebijenog
novčića. Stvarno joj ne treba da joj se još i Luke pojavi na vratima.”
Zagrizla sam usnicu shvaćajući implikacije njezinih riječi. “Znači lagao je o
svemu. Meni je rekao da dolazi iz obitelji s jednim roditeljem, baš kao ja.”
“Zeznuto je to, ha? Uvijek su ga fascinirale školarke. Sve je to bilo pogrešno,
jako pogrešno.”
“Zašto su onda svi okrivili mene za ono što se dogodilo u školi?” rekla sam.
Blijedi osmijeh pojavio se na Noellinim usnama. “Nisi ni ti baš neko
nevinašce, draga moja. Koliko puta sam pogledala kroz prozor i vidjela tvoje lice

~ 163 ~
 Knjige.Club Books

na ulici preko puta. Osim toga, on mi je brat. Njegovu ružniju stranu sam vidjela
tek kad je izbačen iz škole.”
“Zbog onog što je bilo sa Sophie?” rekla sam. Sophie Smith bila je djevojčica
godinu mlađa od mene, koja me zamijenila u ulozi središta Lukeove pozornosti.
Zato sam i dalje nastavljala pratiti gdje se on kreće, dugo nakon što sam prihvatila
činjenicu da je sa mnom završio. To je bio razlog što sam napisala anonimno
pismo, objašnjavajući njezinim roditeljima što se zapravo događa. Trebalo mi je
dugo vremena da skupim snage kako bih mu se suprotstavila, nakon što mi je
onako zaprijetio u mojoj kući. Ali nisam mogla stajati sa strane i gledati kako
uništava još jedan život.
“Na to je potrošeno zadnje od mamina novca, da im plati da ga ne prijave
policiji. Mama je tako lako pušila njegove glupe fore, svi su joj drugi bili krivi,
mislila je da je posrijedi nesporazum. A kad su njezini izvori novca presušili, samo
je nestao. Ali ne prije nego što se okrenuo protiv mene.”
“Tebe?” rekla sam, pitajući se jesam li dobro čula. “Što si napravila?”
“Pokušala ga zaustaviti. Rekla sam mu da ću ja osobno otići na policiju. Onda
se malo poigrao s kočnicama na mojem autu.” Zadigla je lijevi rukav svoje crne
haljine. Dugački bijeli ožiljak spuštao se niz cijelu podlakticu s unutarnje strane.
“To mi je od nesreće. Pretrpjela sam oštećenje živca. Trajno je. Ali nije to
ništa prema onome što se moglo dogoditi tog dana.” Zagledala se u mene, njezine
oči bile su ispunjene obnovljenim uvjerenjem. “To mislim kada kažem da je
opasan. A s tobom ima neriješene račune. Ne želiš čačkati po tom gnijezdu ljutitih
stršljenova.”
“Za to je malo prekasno”, rekla sam bezizražajno dok mi se trbuh stezao od
nelagode. “Mislim da je on već ovdje. Zato sam te pitala jesi li se čula s njim, da
bar doznam u kojem je trenutačno filmu.”
Noelle je klimala glavom slijeva nadesno dok je pogledavala prema ulici.
“Onda ti sugeriram da odeš što dalje možeš od njega.” Nagnuvši se preko mene,
dohvatila je ručicu na vratima i gurnula vrata. Ispravljajući se u sjedalu, okrenula
je ključ i pričekala da iziđem iz auta. “Žao mi je, ali ne mogu ti pomoći.”

~ 164 ~
 Knjige.Club Books

57 POGLAVLJE

EMMA

2017.

Alex me dočekao na ulaznim vratima, pogledao je preko mojega ramena prije

no što me pustio unutra. Svjedočila sam cijeloj paleti njegovih emocija otkako
sam mu povjerila da sam pokopala Lukea u plitki grob. I inače ga je bilo tako lako
pročitati da je to bilo bolno. Od šoka do straha, pa do zaštitničkog gnjeva dok je
pokušavao smisliti što bi bilo najbolje za sve. Danas je njegova ljutnja bila
vidljiva.
“Gdje si bila?” tmurno je rekao, zatvarajući vrata iza mene. “Jer znam da nisi
išla u trgovinu naći se s klijenticom. Zvao sam sto puta. Onda sam nazvao Theresu
da ode pogledati i javila mi je da te nema.”
Pokušala sam kliznuti pokraj njega, ali primio me čvrsto za nadlakticu.
“Emma, jesi li čula što sam te pitao?”
Ukočila sam se. “Koja je svrha da ti kažem? Ionako mi nećeš vjerovati ni
riječ.” Oči mi polete prema zidnoj uri koja je upravo odbijala. “Je li Jamie u
krevetu?” Bilo je tek devet, ali znala sam da je bio umoran od aktivnosti u vrtiću.
Ne bi mi bilo drago ako sam propustila poljubac za laku noć.
“Spava”, rekao je Alex, popuštajući stisak. Hodao je za mnom u kuhinju, gdje
se još uvijek osjećao miris češnjaka i rajčice. Primila sam se neoprane tave i
tanjura naslaganih u sudoperu. Zavrnula sam rukave i otvorila vodu na slavini.
Nismo imali perilicu za posuđe jer u kuhinji nije bilo mjesta za priključak. Uvijek
se činilo i nepotrebnim, s obzirom na to da nas je bilo samo troje u kućanstvu.
“Za ime Božje, prestani s tim tanjurima i pogledaj me!” viknuo je Alex,
natjeravši me da poskočim.
Zatvorila sam vodu i polako se okrenula da ga pogledam. Osjetila sam da mi
se kod oka javlja nervozni tik, dok sam apsorbirala ljutnju koja je isijavala iz
njegova tijela. “Što hoćeš?”
“Što hoću? Je l' se ti zezaš? Umro sam od brige. Za početak, reci mi što se
događa?”
“Oprosti”, rekla sam, umorna kao da nisam mjesecima spavala. “Otišla sam
se naći s Lukeovom sestrom kako bih čula je li živ, ali ona ne zna gdje je on.”
“Molim?” Mumljajući, Alex je rukom protrljao čelo.
Prekrižila sam ruke na prsima, naslonjena na sudoper iza sebe. Mrzila sam ga
vidjeti ovakvog, ali najednom me svaka želja za svađom prošla. “Morala sam
nešto učiniti”, rekla sam. Moje riječi bile su spore i nevoljke. Zvučala sam kao da
~ 165 ~
 Knjige.Club Books

sam previše popila, pa se sad pravim trijezna. Nisam mogla Alexu pogledati u oči
od straha da na kraju još ne prasnem u smijeh. To je nešto što će me vjerojatno
plašiti poslije, ali zasad mi je osjećaj odvojenosti od onoga što sam napravila bio
draža opcija. “U svakom slučaju, nije mi imala mnogo što reći. Previše ga se boji
da bi ga uopće tražila.”
Alex mi je dobacio pogled koji je poručivao kako nije posve uvjeren. “Molim
te, reci mi da nisi ništa nažao učinila toj ženi.”
“Naravno da nisam”, rekla sam. “Što ti misliš o meni?” Pokušala sam mu se
ohrabrujuće osmjehnuti, shvativši kako ironično zvuči to što sam rekla. Od
pokušaja sam brzo odustala, vidjevši koliko je on ljutit. Bio je u svojem elementu
i neću ga uvjeriti što god sad rekla.
“Znači sve što si kazala u vezi sa sastankom s klijenticom bila je laž.”
Mogla sam mu uzvratiti jednakom mjerom pa ga priupitati kako je prošla
njegova kavica s Theresom, ali umjesto toga okrenula sam se opet k sudoperu i
uronila ruke u toplu vodu sa sapunicom. Mjehurići su bili ugodni na mojoj koži i
stisnula sam spužvu dok sam prelazila njome preko tanjura. Nisam željela misliti
o Lukeu, ni o Noelle, ni o prejedanju koje sam si danas priuštila. Nisam bila
sigurna da bi se moj um s time mogao nositi. Ali Alex je stajao nada mnom i
prigušenim glasom sipao optužbe. Ja sam kriva što sam svoju obitelj dovela do
ove točke. Samo sam lagala i lagala. Nisam ni na trenutak uzela njegove osjećaje
u obzir; volim li ja njega uopće? Pustila sam da se njegove riječi slijevaju preko
mene i čekala da se ispuše. Znala sam da drži glas tiho jer Jamie spava i pitala se
bi li mu možda bilo bolje da se jednostavno do mile volje izviče.
Do trenutka kad sam oprala i obrisala suđe, njegov ispad je došao kraju. Svađa
u kojoj sudjeluje samo jedna osoba ne može potrajati baš jako dugo, pogotovo kad
objekt tvojih frustracija uopće ne reagira. Polako, osjetila sam kako mi se pomalo
bistri u glavi. Obrisala sam ruke i sjela za kuhinjski stol. “Oprosti”, rekla sam.
“Znam da si zbog mene već previše pretrpio. Neću ti više raditi iza leđa.”
Alex je potonuo u stolcu, njegova energija bila je potrošena. “Kad se nisi
javljala na telefon u trgovini, pomislio sam na najgore.” Duboko je udahnuo, na
njegovu licu pojavile su se zabrinute linije kojih prije tu nije bilo. “Što će se
dogoditi kad odemo u Leeds? Mislim, naravno, možemo se odseliti, ali hoćemo li
nakon svega ovoga još imati svoj brak?”
Suze su mi navrle u oči, stvarna emocija toplo se probijala u moje srce.
“Molim te, Alex, ne govori tako. Mislila sam da mi je najbolje potražiti Noelle i
pitati nju je li se s njim čula. Ne mislim da je to nešto nerazumno. Izluđuje me što
ne znam je li živ ili mrtav, stoji li on iza svega ovoga što se počelo događati
ili polako gubim razum.” Brada mi je drhtala dok sam govorila i obrisala sam suzu
iz kuta oka. “Ubija me to.”
Alex je nisko pognuo glavu među ramenima i kad ju je podignuo da me
pogleda u oči, svaki trag ljutnje je nestao. “Ne možeš si priuštiti da se sama nosiš

~ 166 ~
 Knjige.Club Books

sa svime. Prepusti to meni. I ja sam potiho obavio neke stvari, malo se raspitao.”
Govorio je polako i oprezno, kao da se obraća četverogodišnjem djetetu.
Kimnula sam, sretna što on preuzima kontrolu. U glavi mi se sve brkalo i
nisam više osjećala da bih mogla sama donositi ispravne odluke. Primila sam ga
za rukav, mrzeći što sam tako zahtjevna. “Molim te, nemoj me ostaviti. Ne mogu
ovdje ostati sama.”
“Naravno da te neću ostaviti”, rekao je nagnuvši se da me primi za ruku. “Ali
moraš me pustiti da ovo riješim. Je li njegova sestra rekla kad ga je zadnji put
vidjela?”
Odmahnula sam glavom. “Ne otkako sam ga ja... od onoga na polju. Njezina
obitelj s njim je prekinula sve kontakte. Mama joj je jako loše. Noelle misli da bi
je kontakt s Lukeom dokraja uništio. Kaže da je svojoj obitelji tijekom zadnjih
godina radio samo nažao.”
“Onda je to razlog više da paziš. Prvo Jamie, a onda ovo... Nemoj izazivati
još komešanja.”
Ustala sam sa stolca, moja situacija postajala je svake minute sve gora. “Idem
malo pogledati Jamieja”, rekla sam, osjećajući kao da nosim teret cijelog svijeta
na ramenima.

~ 167 ~
 Knjige.Club Books

58. POGLAVLJE

EMMA

2003.

Antiseptički miris koji mi je nasrnuo na nosnice govorio mi je da nisam više

kod kuće. Pokušala sam izoštriti vid trepćući. U prsima me stezalo i osjećala sam
se kao da mi je netko nasuo vreću pijeska u oči i grlo. Topla ruka stisnula je moj
dlan i na trenutak mi je srce poskočilo; je li to Luke ipak došao da me spasi?
Zadnje čega se sjećam jest da me par snažnih ruku vukao iz zadimljene kuće i srce
mi se topilo od pomisli da je njemu, naposljetku, ipak do mene stalo.
“Hej, jesi li O. K.?” rekla je Theresa dok sam trljala oči u koje su odmah
nagrnule suze razočaranja. Luke nije bio tu.
“Ššš, nemoj pokušavati govoriti”, blago me tješila, stišćući mi ruku. “Imaš
sreće što si ostala živa. Dobro si nas isprepadala.”
Oči su mi se raširile dok sam se osvrtala oko sebe po bolničkoj sobi. Moj
krevet bio je odvojen zastorom. Na ormariću pokraj kreveta bio je buket karanfila
i košarica grožđa.
“Tata je na muškom odjelu. Izvukao te iz vatre. Njegova pluća to nisu najbolje
podnijela.”
Zastenjala sam. Kako sam mogla biti toliko sebična? Zašto nisam jednostavno
popila šaku tableta umjesto da od svega pravim cijelu dramu? Znala sam ja zašto.
Jer sam i dalje mislila da će me Luke doći spasiti i da će plamen poput
svjetionika rasvijetliti nebo.
“Luke”, prokriještala sam, zaboravivši svoje obećanje da ću šutjeti o nama.
“Oh, dušo”, rekla je Theresa. “Znam. Svi znaju. Sve se doznalo.”
Liznula sam svoje suhe, ispucale usne dok sam pokušavala istisnuti riječi,
osjećajući se zahvalnom što me bole samo grlo i pluća. Mogla sam ostati u
ožiljcima za cijeli život. Kako sam mogla biti toliko glupa?
“Ššš, samo slušaj”, rekla je Theresa, koja je izgledala kao da nije spavala
cijelu noć. Bez šminke, njezino lice bilo je blijedo i izmučeno, neoprana plava
kosa dignuta u visoki rep. “Nisi ni u kakvoj nevolji, ali policija čeka da zabilježi
tvoju izjavu. Nemoj se uplašiti kad se pojave.”
“Policija?” prokriještala sam, strah me je probo kroz srce. Da se nije Lukeu
nešto dogodilo? Zamislila sam ga kako juri ne bi li me spasio, možda je bila
prometna nesreća. Je li stradao? Je li policija našla moje poruke na njegovom
mobitelu? Ugrizla sam se za usnicu dok je val tjeskobe prijetio da me potopi.

~ 168 ~
 Knjige.Club Books

“Sve je u redu. Sve je riješeno. Trebala si razgovarati sa mnom. Znam da me

nema u zadnje vrijeme, ali mogla si me nazvati.” Provirila je kroz otvor na
zastorima, pa spustila glas. “Moraju ti uručiti zabranu pristupa. Luke je otišao s
tim na policiju kad je čuo da si u bolnici. Kaže da ga mjesecima uhodiš.
Razgovarala sam s njim na telefon. Kaže da mu je žao što je otišlo tako daleko, ali
da sad mora prijaviti sve policiji kako bi te spriječio da digneš opet ruku na sebe.”
“Ali on... ” Bolno sam udahnula, jedva vjerujući da čujem što ona to govori.
“On je mene poljubio...”
Theresa spusti pogled na pod. Nije mi vjerovala. “Znam da nije lako otkako
je mama otišla, ali mislila sam da si bolje u vezi sa svim. Tata je rekao da si bolje.
Nisam imala pojma da se sve to uopće događalo.” Uzdahnula je, brzo provjerivši
mobitel prije no što ga je gurnula natrag u džep. “Imala si mnogo sreće.
Onaj alkohol kojim si se koristila - tata je to kupio od jednog od svojih prijatelja
iz puba kad je preuređivao kuću, ali ga je kanio baciti jer je jako razvodnjen.”
Pokušala sam progutati, grlo mi je bilo stisnuto od udisanja dima. Koliko gore
bih prošla da je alkohol bio jak? Ali opet, onda možda ne bih ni bila ovdje. Suze
su me pekle u očima dok sam pokušavala pojmiti Lukeovu izdaju. Samo je
naknadno nazvao policiju, što je značilo da čuva svoja leđa; uopće nije imao
namjeru spašavati me.
Nesvjesna razloga koji su zaista stajali iza mojeg jada, Theresa je nastavila
govoriti. “Ima malo štete na kući, ali ništa što se ne bi dalo popraviti. Najbolje ti
je prihvatiti upozorenje i ne govoriti im ni riječ više. Luke je rekao kako je
spreman sve zaboraviti ako si i ti spremna na to, jednostavno kao da ništa nije
bilo. Jedino nećeš više biti u njegovu razredu.” Ponovno mi je stisnula
ruku. “Organizirat ćemo ti neku psihološku pomoć. Znam da se i ne hraniš kako
treba. Ali riješit ćemo to. Sve će biti u redu.” Pustila mi je ruku kako bi podigla
kutiju u ukrasnom papiru koja je stajala na podu. “Evo, donijela sam ti dar”, rekla
je, vadeći medvjedića marke Steiff iz omota.
“Hvala”, rekla sam milujući mu krzno. Prestala sam skupljati medvjediće kad
mi je bilo jedanaest. S bolnim osjećajem rastuće usamljenosti shvatila sam da se
sada više ne mogu povjeriti ni sestri u vezi s Lukeom, čak i kad bih htjela. Theresa
mi je bila stranac. Uopće me nije poznavala.

~ 169 ~
 Knjige.Club Books

59. POGLAVLJE

ALEX

2017.

Sve se u meni stisnulo kad je došla poruka od Therese.

Vidimo se za sat.

Uzvratio sam joj simbolom palca gore, nisam se usuđivao više. Bilo je jedan
u noći i nastojao sam shvatiti Theresine argumente za sastanak u ovo doba. Nakon
što je doznala za Emmin sastanak s Lukeovom sestrom, inzistirala je na tome da
dovedemo kopač već noćas. Potisnuo sam drhtaj jeze. Od tog se mjesta ježim
i usred bijela dana, Bog zna kako će tek biti u ovo doba noći. Blago sam protresao
Emmu za rame, nespreman otići, a da joj se uopće ne javim.
“Emma”, nagnuo sam se k njoj, s usnama skoro kod njezina uha. Zadnje što
bih volio jest probuditi Jamieja. Moj sin i ja sami smo pojeli večeru, a ja sam se
pitao bi li to ovako izgledalo kada bi naš brak došao kraju. Uzimao bih Jamieja za
vikende, a Emma bi ga imala preko tjedna. U mojim očima, to je izgledalo kao
razbijeno djetinjstvo; on je zaslužio bolje.
“Mmm?” promumljala je Emma pospano.
“Moram skoknuti do posla. Poplavila je voda u uredu u Colchesteru, a
kućepazitelj ne može dobiti nikoga drugog.” Činilo se to kao izgovor jednako
dobar kao i svaki drugi. Ona ga je spremno prihvatila prije no što se okrenula dalje
spavati.

***

Parkirao sam što sam bliže mogao polju. Mogao sam prijeći cijeli put i pješice,
ali rekao sam Emmi da sam otišao na posao, pa sam morao uzeti auto. Bio sam
zahvalan što je mjesec bio pun dok sam se vukao blatnjavim putem. Čuo sam
samo mljackanje blata koje je usisavalo moje čizme sa svakim korakom i
meškoljenje noćnih bića koja sam uplašio svojim nenadanim posjetom. Osjećao
sam njihove oči na sebi kako prate svaki moj pokret. Primio sam čvršće svoju
veliku baterijsku svjetiljku, živci su mi bili zapeti dok sam osluškivao svaki i
najmanji šum. Mjesec je obasjavao siluetu stroja za kopanje, dajući metalu svoj
plavo-sivi sjaj. Dok sam gazio po blatu prema njemu, nisam mogao vjerovati što
se upravo spremam učiniti.
~ 170 ~
 Knjige.Club Books

“Buuu!!!” kriknula je Theresa, iskočivši iza stroja. Na sebi je imala dugi crni
kaput i crnu kapu, uopće je nisam vidio dok je dolazila.
Držao sam se rukom za srce dok se ona previjala od smijeha ispred mene.
“Skoro si mi... izazvala infarkt”, dahnuo sam. Unatoč grotesknosti situacije, i sam
sam prasnuo u grohotan smijeh. Ali bio je to mračan humor, pomiješan s naglom
navalom straha. Prošlo je nekoliko sekundi prije no što smo sabrali
snage, spremni suočiti se sa zadatkom koji nas čeka.
“Moraš se smijati da ne bi plakao”, rekla je Theresa dodajući mi ključeve.
“Znaš kako rade ove sprave?” Povela me do kabine kopača i pokazala komande.
Okrenula je prekidač, upalivši reflektor uperen na jarak. Uz pomoć minikopača
ne bi trebalo biti teško probiti se u jarak.
Najednom, digao se klepetavi šum s hrastovog stabla iznad nas. Sagnuo sam
se dok je bijela pernata spodoba u brzom letu zlokobnim piskom oglasila svoje
neodobravanje.
“To je samo sova”, rekla je Theresa. “Bože, ti si stvarno pravi gradski dečko,
ha?”
Htio sam se nasmijati na komentar, ali ovaj put mi nije bilo lako namjestiti
osmijeh na lice. Naježio sam se po cijelom tijelu razmišljajući o posljedicama
ovog što radimo. Srećom, razgovarao sam s Lukeom, ali što ako je to ipak bio
netko drugi i mi ovdje nešto otkrijemo? Moguće je da otkopavamo grob. Kako bih
se osjećao da iskopam leš čovjeka kojeg je Emma ubila? Bih li je ikad više mogao
vidjeti istim očima?
Okrenuo sam ključ u bravi. Buka motora pružala je utjehu, bilo što da prekrije
huk i zvižduke ovog mračnog svijeta koji nas promatra.
Dok je Theresa izvikivala upute, zabio sam košaru kopača u tlo. Disao sam
kroz nos, duboko, postojano, zastajkujući s kopanjem da pregledamo zemlju
nakon što smo raskopali prvih tridesetak centimetara. Baš kao što je Emma i rekla,
ovdje nije bilo ni traga lešu, i osjećao sam olakšanje nakon svakog novog sloja
zemlje. Uskoro smo bili već na metar duboko, išlo je brzo s kopačem. Nastojao
sam ne zamišljati Emmu s lopatom i zvuk udarca metala o zemlju dok je lopata
rezala kroz tlo. Ali ona je opisala taj trenutak s takvom zastrašujućom jasnoćom
da mi se slika sama od sebe stalno vraćala. Bio sam spreman proglasiti posao
gotovim kad smo otkopali dublje od metra, ali Theresa je ustrajala da nastavimo,
za svaki slučaj. Nisam mogao zamisliti da bi Emma lopatom kopala ovako
duboko. Je li je pogonio adrenalin? Koliko se točno sjećala mjesta? Nastavio sam
kopati, palice stroja vibrirale su pod mojim rukama, košara kopača cviljela
premještajući se lijevo i desno, odbacujući crnu zemlju punu kukaca. Pod
svjetlošću mjesečine svijet je poprimio nadrealan ton i ja sam radio na autopilotu
kad je Theresa viknula da stanem. Povik je bio glasan i prodoran, lako se probio
kroz buku kopača. Isključio sam stroj, ruke su mi treperile od vibracija
upravljačkih palica. Theresa je frenetično pokazivala prema košari u kojoj je bila
svježe iskopana zemlja. U njoj je bilo nešto, bjelasalo se na mjesečini, i iskočio
~ 171 ~
 Knjige.Club Books

sam van da pogledam izbliza, koljena su mi bila kao od želea dok sam hodao.
Oboje zadihani, prišli smo košari, osvjetljavajući zemlju snopovima baterijskih
svjetiljaka.
Osjetio sam se kao da sam u prizoru iz horora dok sam prilazio košari kopača.
Moje noge i ruke kretale su se svojom voljom, kao da više nisu dio mene. Bilo bi
mi lako povjerovati da sanjam, da ću se svakog trena probuditi i shvatiti kako ništa
od ovog nije stvarno. Ali nije bilo pomilovanja dok smo zurili u zemlju, oboje
ukopani u mjestu. Theresa se sad nije smijala, umjesto toga njezina usta tvorila su
savršeno O. U tom trenutku znao sam da će se moj život zauvijek promijeniti.
“Polako”, rekla je Theresa, kad sam se umalo poskliznuo po blatu. Zurili smo
u to što su osvjetljavale naše baterije, oboje smo čekali da onaj drugi napravi prvi
potez. Nijedno od nas nije željelo dirati kost koja je stršala iz zemlje.
“Može biti da je neka životinja”, rekao sam, shvaćajući da šapćem, a ni sam
nisam znao zašto.
“Gledaj”, rekla je Theresa uperivši svjetlo na dno rupe koju smo upravo
iskopali. Dugačka tanka kost ležala je na vrhu, spojena s nečim što je izgledalo
kao šaka kostura.
Morao sam upregnuti svu svoju snagu da ne bacim bateriju i pobjegnem.
“Kriste”, rekao sam, želudac mi se počeo okretati od iznenadnog vala mučnine.
“Bit će da sam je presjekao kopačem.” Gorčina protkana s okusom rajčice digla
mi se u grlo i s mukom sam progutao, boreći se da zadržim sadržaj svojeg želuca
na mjestu.
Theresa je izgubila boju u licu, čak su joj i usta pobijelila od šoka. Zažmirila
je kratko, uzela zraka, zadigla rukav jakne i pogledala na sat. “Točno. Morat ćemo
dalje rukama. Hoćeš da ja siđem u rupu?” Zadnje što sam želio jest ponuditi se da
ću ja to napraviti, ali Theresa se sva tresla i kakav bih ja bio muškarac da sam je
pustio. “Ja ću”, rekao sam, tjerajući se da pomaknem noge u smjeru košare. “Ali
najprije se moramo riješiti ovoga.”
Micao sam zemlju rukama u rukavicama i Theresa je promatrala kako radim
nakon što je hrabro izvadila kost iz košare kopača. Srce mi je lupalo kao bubanj
dok sam micao sloj zemlje i ispod se pokazalo nešto nalik na ljudsku lubanju.
Zurio sam u njezine šuplje oči. Duplje su bile pune zemlje. Pramičci kose još su
se držali za kost, vraćajući se u život dok ih je zahvaćao hladni noćni povjetarac.
“Bože”, rekao sam. “To je on. Stvarno je on”, propentao sam, glas mi je zvučao
šuplje od nevjerice. Misli su tekle kao tekući led kroz moje vene. Stresao sam
se. Moja žena. Ubojica.
“Očito ga je Emma zakopala dublje nego što je mislila”, rekla je Theresa.
Kimnuo sam. Emma je sve vrijeme govorila istinu. Ubila je Lukea i sad samu
sebe izluđuje, kažnjava sebe neprestance iznova za zločin koji je počinila. Začuo
sam kako je nešto grubo šušnulo iza mene i vidio Theresu kako izravnava
plastičnu vreću za smeće. Barem je ona došla pripremljena. Ja uopće nisam

~ 172 ~
 Knjige.Club Books

isplanirao što ćemo ako zaista otkrijemo tijelo ili njegove ostatke. Ukočio sam se
pomislivši na Jamieja kod kuće s Emmom. Ne smijem gubiti vrijeme. Moramo
završiti ovo.
Izvlačeći plahtu iz torbe, Theresa je pruži meni. “Stavi to unutra”, šmrcnula
je i ja sam shvatio da ona plače. “Zaslužuje malo poštovanja. Naći ću poslije način
da to odložim negdje.”
Nježno sam ovio lubanju tkaninom prije no što sam je položio u vreću. “Ne
mogu od tebe tražiti da ovo uzmeš sa sobom”, rekao sam. “To te upliće, čini te
sudionikom u zločinu. Možeš dugo završiti u zatvoru.”
“Samo u slučaju da nas otkriju”, rekla je Theresa. “Ovo je sad naša tajna.
Osim toga, već sam upletena. Već sam iznajmila kopač, nemoj zaboraviti. Odavde
nema natrag - ni za koga od nas.”
Pogodila me jedna misao. “Ako je ovo Luke... s kim sam onda pričao u
Leedsu?”
“Ne znam.” Theresa je poprimila boju pepela. Brisala je suze nadlanicom,
ostavljajući blatni trag na licu. “Ne mogu sada misliti o tome. Molim te, samo
požuri da se maknemo odavde što prije.”
Oklijevajući, skočio sam u jarak, pokušavajući se otresti ideje da upravo
skačem u vlastiti grob. Iznad mene zlokobno je stajao stroj za kopanje i gotovo
sam očekivao da odjednom začujem policijske sirene. Ali nije se čulo ništa osim
tihog šuštanja hrasta iznad naših glava i Theresina šmrcanja. Češljao sam tlo
dok nisam iskopao ostatke kostura. Radio sam automatski, kao da nemam veze
sam sa sobom, samo da obavim zadatak. Dogodilo se toliko toga da moj mozak
nije bio posve u stanju sve to pojmiti. Šarajući snopom svjetla iz baterije, tražio
sam ostatke odjeće, bilo kakav dodatni pokazatelj identiteta ovog kostura što leži
ispred mene. Ali nije bilo ničega osim kostiju i ostataka bijele tkanine. Theresa i
ja razmijenili smo pogled dok sam joj predavao zadnje ostatke. Daha kratkog od
plakanja, pružila mi je ruku da iziđem iz rupe.
Na licu sam osjetio sitne kapljice kiše. Vrijeme je istjecalo. “Zatrpaj to kako
god znaš pa ćemo navući još granja preko.” Divio sam se njezinoj snazi dok je
preuzimala komandu i govorila mi što da napravim.
“Ne mogu vjerovati da je to sve što je ostalo”, rekao sam, gledajući kako
Theresa pažljivo umata naš pronalazak. “Nema cipela, nikakvih osobnih stvari.
Pomislio bih da će biti nešto više.”
“Tu je godinama. Možda su se dezintegrirale, a možda ih je Emma uklonila
na drugo mjesto, da ga se ne prepozna po njima.” Pogledavala je preko ramena
prema meni. “Daj, kreni više. Razgovarati možemo i kasnije.”
“Ali gdje ćemo ga staviti?”
Theresa mi je dobacila znalački pogled. “Prepusti to meni. Što manje znaš o
tome, to bolje.” Zatvorila je torbu i maknula mi se s puta. “Emma je moja sestra;

~ 173 ~
 Knjige.Club Books

ovo je i moja stvar. Trebala sam joj pomoći i ranije.” Pogledala me kao da me
očima pita zašto još stojim. “Brzo. Nemamo vremena.”
Obrisao sam kaplju znoja s čela, skinuo sa sebe kaput i prebacio ga preko
ograde. Vjetar mi je hladio lice i okrenuo sam ga prema kapljicama kiše koje su
ga pratile. Tijela vrućeg od rada, moj um je ključao dok sam se penjao u kabinu
kopača. Košara se zaljuljala kad mi se ruka okliznula niz palicu, mokra od kiše i
blata.
“Polako!” viknula je Theresa, skačući da se makne s puta.
“Oprosti!” rekao sam, zastajući da uzmem zraka i obrišem ruke o hlače.
Uključio sam stroj, gurajući košaru preko tla i zatrpavajući prazni grob.
Pokušavao sam ne misliti na to kako se osjećala Emma dok je nabacivala zemlju
na Lukeovo tijelo. Gađenje je u meni raslo. Htio sam spakirati svoje stvari,
odnijeti svoje dijete s ovog užasnog mjesta i početi sve ispočetka. Ali imao sam
toliko neodgovorenih pitanja. Tko je bio čovjek kojeg sam sreo u Leedsu? To
svakako znači da još netko zna za ovu tajnu. Možda nas upravo sad promatraju,
čekaju da ih Emma odvede do Lukea. Stresao sam se, zahvalan što je Theresa
inzistirala da kopamo po noći. Ona je stvarno osoba od povjerenja, netko u koga
se mogu pouzdati. Za razliku od moje žene. Kroz omaglicu odvratne zgroženosti,
jedno pitanje jasno se izdvajalo u mojem umu. Da, želio sam otići, ali jesam li
želio da Emma ide sa mnom? I mogu li njoj ostaviti svojega sina?

~ 174 ~
 Knjige.Club Books

60. POGLAVLJE

ALEX

2017.

Zora je prošarala nebo dok je sunce krvareći na horizontu označavalo početak

novog dana. Teška srca, spustio sam se iz kopača, unaprijed se grozeći blatnjavog
puta do auta. Noge su mi bile kao od olova dok sam prilazio Theresi, koja je
klečala oslonjena na jedno koljeno iznad zamotanih ostataka. Pun krivnje, stavio
sam joj ruku na rame i stisnuo. “Žao mi je”, rekao sam. “Nisam te smio miješati.
Iskreno, nisam očekivao da ćemo nešto pronaći.”
Primijetio sam svježe tragove suza na njezinu licu dok je ustajala i spustila je
glavu brišući obraze. Ponovno je bila ona stara, odlučna da se doima snažnom i
organiziranom. “Tužno”, rekla je. “Skončati ovako, sveden na hrpu kostiju u
neoznačenom grobu.”
Uzdahnuo sam, i nisam mogao svoje mišljenje više ni sekundu držati za sebe.
“Znam da je Emma moja supruga i ja je volim, ali kako je mogla?” Pogledom sam
okrznuo hrpu na tlu. “To je bila stvarna osoba, ljudski život.”
Ali Theresa nije imala odgovor, jednako kao ni ja. Ramena su joj se tresla od
nijemog plača i ja sam je zagrlio s obje ruke. “Ššš, bit će sve u redu. Riješit ćemo
mi to, obećavam.”
Zagrlila je i ona mene, čvrsto, toplina njezina tijela pružala je utjehu. Sklopio
sam oči, udišući miris njezine kose. Tišina je pala na nas i polako smo se
odmaknuli jedno od drugog. Pročistio sam grlo.
Osjetivši moje oklijevanje, Theresa je koraknula unazad, rumen joj se dizala
u obraze. “Oprosti”, rekla je, brišući zadnje suze. “Nije nalik na mene da se ovako
raspadnem. Idi kući Emmi. Skoro će jutro. Pitat će se gdje si.”
“Ne znam hoću li ja to moći”, rekao sam. “Držati se kao da ništa nije bilo.”
“Moraš. Kakvog izbora imamo? Ako ništa drugo, sad možeš prodati kuću bez
brige da će netko nešto naći.”
Ali nije bilo tako lako i oboje smo to znali. Koliko puta sam se pomolio da se
na kraju sve pokaže kao nesporazum i da je Emma sve pogrešno shvatila. Ali sad,
s tijelom kao dokazom, činjenice se nisu dale poreći. Živio sam sa stalkericom
koja je ubila svoju žrtvu. Njezino mentalno zdravlje samo je još više narušeno.
Što ako kažem pogrešnu riječ, zaprijetim da ću odvesti Jamieja? Je li ovo sudbina
koja u tom slučaju mene čeka?
Dok sam vozio prema kući, nisam mogao ni zamisliti kroz što sad prolazi
Theresa, s tim ostacima kostura u svojem prtljažniku. Što je uopće kanila s tim

~ 175 ~
 Knjige.Club Books

napraviti? Što će reći ako je zaustavi policija? Nisam mogao ni misliti o tome. Ali
u ovom trenutku moje su brige bile bliže kući. Od pogleda na prozor naše spavaće
s upaljenim svjetlom stegnuo sam jače volan u rukama. Što Emma radi budna u
ovo doba noći? Je li s Jamiejem sve O. K.?
Brzo sam izuo gumene čizme i zaštitne hlače, pa obukao cipele. Nisam mogao
ništa učiniti u vezi s blatnim tragovima po bokovima auta, ali barem sam ja
izgledao čisto. Otvorio sam ulazna vrata i ugledao Emmu kako zuri u mene
razrogačenim očima, s Jamiejem koji joj se stisnuo uz nogu.
“Tata!” viknuo je i zatrčao se k meni i ja sam ga brzo cijelog pregledao prije
no što sam ga dignuo na ruke. Stisnuo me čvrsto, gurnuvši lice u moje rame. “Hej,
sve je u redu”, rekao sam, pokušavajući zvučati umirujuće. “Sve će biti u redu.”
“Mam... mamica je rekla da je došao zločesti čovjek”, promucao je, a mene
je svaka riječ zasjekla u srce.
Zurio sam u Emmu, pazeći da se ne izderem. “Što se dogodilo, dovraga?”
rekao sam, trljajući leđa Jamieju dok sam ga tješio. Ali Emma je prazno zurila u
mene, oči su joj se punile suzama. “Emma!” rekao sam, pokušavajući je prenuti
iz njezinog transa.
Pokazala je na vrata. “To je bio Luke. Bio je vani.” Okrenula se, povukla me
prema kuhinji. Sva svjetla u kući bila su upaljena. “Tu”, pokazala je na kuhinjski
prozor. “Vidjela sam njegovo lice na prozoru.”
Oči su joj bile divlje, kosa raščupana. Gledao sam u nevjerici u njezine bose,
blatnjave noge. “Zar si išla van?” rekao sam, dok mi se jeza penjala uz kralježnicu
od pomisli gdje sam ja bio tek koju minutu ranije.
“Moramo zvati policiju”, rekla je gledajući preko mojeg ramena kroz prozor.
“Čula sam zvukove. On je tu. Samo je pitanje dana kad će se opet vratiti.” Zgrabila
me za ruke, a Jamie se čvršće primio za mene. Ali što sam se ja više trudio umiriti
našeg sina, to je Emma bila glasnija.
“Zar ne vidiš?” rekla je primajući me za podlakticu. “On radi sve tako da ja
ispadnem kriva!”
“Saberi se, plašiš Jamieja”, rekao sam i trgnuo ruku iz njezina stiska. Upravo
sam proživio najstrašniju noć u svojem životu, a sad se čini da joj nema kraja.
Kako da joj kažem da su zvukovi koje je čula vjerojatno dopirali od kopača koji
je unajmila Theresa? Držeći svog sina u naručju, provjerio sam vrata i prozore.
“Je li tko bio u kući?” pitao sam, pokušavajući utvrditi što se dogodilo u mojoj
odsutnosti. Odgovorila mi je brzim odmahivanjem glavom. Odnio sam Jamieja u
njegov krevet i umotao ga dekicom. Zora je sipila kroz rolete u obliku zlatnih
pruga koje su se pružile po posteljini. “Gdje si bio, tatice?” rekao je
Jamie, zijevajući.
“Na poslu. Ali sad sam tu. Što se dogodilo? Je li mamica ružno sanjala?”
rekao sam. Bilo je to jedino što sam mogao smisliti da otjeram njegove brige.

~ 176 ~
 Knjige.Club Books

Jamie je slegnuo ramenima, grleći jače medvjedića dok se prisjećao. “Mamica

me probudila jer je jako vikala. Ali kad sam je išao naći, nije je nigdje bilo.” Donja
usna mu je počela drhtati. “Bilo me strah.”
“Sad smo tu”, rekao sam, mičući prstom meki plavi uvojak s njegova čela.
“Mamica je rekla da je vani zločesti čovjek. Išla ga je otjerati. Ne želim da mi
dođe zločesti čovjek.”
Duboko sam udahnuo, tjerajući svoj gnjev da se malo ohladi. Jedini zločesti
čovjek ovdje je onaj u Emminoj glavi. Ne smijem više ostavljati Jamieja samoga
s njom. “Sad lijepo spavaj”, rekao sam. “Mama je samo ružno sanjala. Tata će
paziti na tebe. Neću te više pustiti samog.”
Jamie je podignuo mali prst, u znak najozbiljnijeg zavjeta. “Na mali prst?”
rekao je i srce mi se topilo dok su se moj mali prst i njegov prstić spajali. “Na mali
prst.” Poljubio sam ga u čelo te ustao i ostavio vrata njegove sobe pritvorenima.
Dao sam zavjet svojem sinu i neću ga iznevjeriti. Vidio sam dokaz
vlastitim očima. Držao sam u ruci lubanju čovjeka kojeg je Emma ubila. Čim
iziđe iz kuće, odlazim u Leeds i vodim Jamieja sa sobom.

~ 177 ~
 Knjige.Club Books

61. POGLAVLJE

ALEX

2017.

Zatekao sam Emmu u kupaonici kako luđački trlja stopala. Oblaci pare dizali
su se oko nje, i činilo se da uopće nije svjesna moje prisutnosti. Koliko je dugo
već budna? Je li uopće spavala? Ljutnja i sažaljenje borili su se za prevlast dok se
sve u meni grčilo.
Teško sam uzdahnuo vidjevši njezina do crvenila izribana stopala. “Emma,
prestani s tim”, rekao sam uzimajući joj četkicu za nokte iz ruke. Dodao sam joj
ručnik i zatvorio slavinu, lecnuvši se jer sam se umalo opekao.
“Moramo zvati policiju”, rekla je, brišući prostor između prstiju na nogama.
“Pa da dobijemo još jednu prijavu socijalnoj službi?” Riječi su mi bile stroge.
“Reci, što se točno dogodilo noćas? Jamie kaže da si ga ponovno ostavila samog.
Pa kako si mogla?”
“Luke... zvao je na kućni telefon. Prvo sam mislila da će se opet čuti samo
disanje, ali čula sam glas s druge strane. U sljedećem trenutku već je počeo lupati
po ulaznim vratima, a onda po stražnjima. Izludjelo me...” Dignula je ruke do
čela kao da joj misli nanose bol. “Onda sam ga ugledala na prozoru. Bilo mi je
dosta i onda sam istrčala van da to riješim s njim. Ali nije ga više bilo.”
“Je li ti čuješ sebe što govoriš?” rekao sam, odmahujući glavom. “Otrčala si
van bosih nogu i ostavila Jamieja samog u kući?”
“Samo na minutu. To sam napravila da njega zaštitim.”
“Bilo je samo na minutu i onda na parkiralištu, sjećaš se, kad si ga skoro
pustila da pogine? Ti se ponašaš nenormalno. Zar nije došlo vrijeme da mi kažeš
istinu?”
“Istinu?” rekla je, gledajući me kao da govorim na drugom jeziku. “Pa rekla
sam ti sve.”
Umalo sam se grohotom nasmijao. Mogao sam joj kazati da smo pronašli
Lukeovo tijelo i da nije to mogao biti on na vratima. I usput, tko je napravio
Jamieja, možda duh? Ali nije bila u pravom stanju svijesti da načinjemo tu temu.
Mislio sam na svojega sina koji spava gore u krevetu i obećanje na mali prst
koje sam mu dao. U ovom trenutku bit će sigurnije za njega da bude bez nje,
barem toliko dok ne riješimo ovaj kaos. Emma je lagala od početka. Sada pak
govori da se Luke vratio, iako je ono što je ostalo od njegova tijela Theresa upravo
odnijela sakriti tko zna kamo. Morao sam prihvatiti činjenice. Emma nije bila
dobro, postajala je opasna za ljude oko sebe. Ovo mora prestati sada.

~ 178 ~
 Knjige.Club Books

Išla je za mnom prema kuhinji. “Ne vjeruješ mi, ha? Ti misliš da sam sve
izmislila. Kako da zaštitim svoju obitelj ako ti ne slušaš nijednu riječ koju ti
kažem?”
Izmaknuo sam se za korak kad se naslonila na kuhinjski pult, odjednom
svjestan da se pokraj nje nalazi blok s noževima. Jedan je manjkao. Ukočio sam
se, čekajući njezin sljedeći pokret. Ne, ja neću biti njezina sljedeća žrtva. Pratila
je kamo gledam. “Sad me se još i bojiš? Pa dobro što je s tobom?” rekla je, glas
joj je drhtao. “Neću ti ja ništa. Samo želim da konačno razumiješ.” Provukao sam
prste kroz kosu. Sad mi je bilo važno da se ona smiri, da zaključimo s ovim i
budemo u stanju sutra obaviti ono što moramo. “Umoran sam”, rekao sam. “Idem
u krevet.”
“A što s Lukeom? Moramo vidjeti što ćemo s tim”, rekla je.
“I hoćemo”, rekao sam. “Večeras, kad se vratiš s posla. Obećavam.”
Nadao sam se da je to sad to, ali Emma je hodala za mnom u spavaću. “S
posla? Ti hoćeš da idem na posao?”
Kimnuo sam, otkapčajući dugmad na košulji. “Najbolje da se ponašamo
normalno. Odi na posao, nazovi Josha, vidi može li on uskočiti. Onda, kad riješiš
trgovinu, možemo u Leeds. Riješit ćemo prodaju kuće odatle. Nakon ovoga noćas
ja više ne kanim provesti ni jednu noć u ovoj kući.”
Emma je umorno uzdahnula. “Valjda možemo nešto iznajmiti dok se ne riješe
stvari.”
Osjećao sam se kao govno jer joj lažem, ali nisam imao izbora. “Ne moram
biti rano u uredu. Pusti Jamieja da se naspava. Odvest ću ga u vrtić kad budem
išao na posao.”
“O. K ”, rekla je Emma, odlažući odjeću na vješalicu u našoj garderobi.
“Nazvat ću Theresu odmah ujutro, javit ću joj da odlazimo ranije.”
Okrenuo sam se na bok, nisam joj mogao gledati u oči. Nisam mislio da ću
moći spavati i učinilo mi se kao da su prošle minute kad je budilica zazvonila u
devet sati ujutro. Laknulo mi je kad sam vidio da je Emma otišla, ostavila je
poruku da će me nazvati kasnije. Zbacio sam poplun i najednom se zaledio od
straha. Jamie. Što ako je naslutila što smjeram i uzela ga prije mene? Slika mi je
proletjela kroz glavu, Emma kako nestaje u daljini s mojim sinom. Zakleo sam
mu se da ću ga štititi, a vidi me što radim, spavam u krevetu. Požurio sam
bos preko hodnika, srce mi je htjelo iskočiti iz prsa. Zar bi otišao, a da ja to ne
čujem? Emma je bila paranoična i preplašena. Priče o majkama koje ubiju svoje
dijete iskrsnule su mi na površinu svijesti. Vrijeme kao da je usporilo dok sam
gurao vrata na Jamiejevoj sobici.

~ 179 ~
 Knjige.Club Books

62. POGLAVLJE

EMMA

2017.

Protrljala sam oči, ljepljive od jučerašnje šminke. Napela sam se da se sjetim

jesam li se jutros tuširala. Jesam li se uopće počešljala? Bila sam usredotočena
samo na to da pazim na kuću. Ne znam kako je Alex mogao spavati nakon svega
što sam mu kazala noćas.
Da sam sinoć znala da će ga pozvati u ured, ne bih bila popila tabletu za
spavanje. Sa sobom je donijela bjesomučne noćne more i kad sam čula zvonjavu
iz hodnika, borila sam se razlučiti stvarnost od snova. Skočila sam iz kreveta, srce
mi je divlje lupalo dok sam se sudarala s namještajem po sobi, srušivši noćnu
lampu i zamalo i sebe s njom. Napola sam očekivala da će zvonjava stati kad
napokon dođem do telefona.
“Halo?” dahnula sam, pokušala sam držati glas mirnim za slučaj da je Alex s
druge strane. A ipak sam odmah, dok sam još čekala odgovor, znala da bi me on
zvao na mobitel. Baš kad sam pomislila da je to još jedan poziv bez glasa, s druge
strane sam ga začula. Bio je dalek i prigušen, iscjepkan pozadinskim šumom
vjetra. Nisam disala dok sam slušala riječi... “Pusti me unutra, štene malo, tvoj
gospodar se vratio kući.”
“Ne”, dahnula sam u svojem užasu, s obje ruke tresnuvši slušalicu. A onda
sam čula lupanje na vratima. Posrtala sam kroz mrak, paleći sva svjetla, jedno za
drugim. Ali čim sam prišla vratima, lupanje je stalo. Nije to bio Alex, nije to on.
Ali njegovu odsutnost osjećala sam cijelim bićem i jedva prizvala svu svoju snagu
da priđem vratima kad je užasan zvuk lupanja po staklu ispunio prostor. Srce mi
je udaralo kao čekić i fizički sam osjetila navalu adrenalina u žile. Poskočila sam
u mjestu kad je snažno udaranje odjeknulo ovaj put od stražnjih vrata. Trebao mi
je mobitel, ali u glavi mi je bilo mutno i nisam se mogla sjetiti gdje sam ga
ostavila. Naslonila sam se na zid pokušavajući sabrati misli. Trebalo mi je oružje.
Pojurila sam u kuhinju s namjerom da zgrabim nož, bilo što čime ću zaštititi
Jamieja. Tada sam ugledala lice s kapuljačom pritisnuto o prozor. Vrisnula sam,
nož mi je pao na pod.
Baš kao i prije, trepnula sam i prikaza je nestala. Ljutnja je u meni buknula.
Podignula sam nož i čvrsto stegnula dršku. Sad kad o tom razmišljam, ne znam
što me spopalo. Osjetila sam se kao da sam zaglavila u noćnoj mori, misli su mi
bile nepovezane, ali bila sam odlučna do maksimuma. Morala sam napasti prva,
jer ovaj put Lukeu neće biti dovoljan seks ili to da mojem suprugu ispriča sve.
Ubojstvo bi bilo jedino čime bi se on sada zadovoljio. Otvorila sam stražnja vrata
~ 180 ~
 Knjige.Club Books

i izletjela u noć s nožem dignutim visoko, urlajući na Lukea da sam spremna za

njega. Ali odgovorio mi je jedino zvuk Jamiejeva plača iz kuće. Optrčala sam oko
kuće, vratila se do kuhinjskih vrata, prekasno shvativši da sam ih ostavila širom
otvorena.
“Mama?” zazvao me Jamie iz hodnika, sav uplakan. Gurnula sam nož u
ladicu, zaključala vrata, uviđajući što sam upravo napravila. Nasmrt sam
prestrašila svoje dijete i ponašala se kao luđakinja. “Sve je O. K.”, rekla sam, ruke
su mi se tresle dok sam ga primala u naručje. “Potjerala sam zločestog čovjeka.”
Zato je plakao, zar ne? Zato što je i on čuo lupanje? Od ulaznih vrata začuo se
zvuk grebanja ključa o bravu, srce mi je stalo na mjestu. Bio je to Alex. Gledao
je u nas s takvim zaprepaštenjem da mi je laknulo kad sam se sjetila da sam
spremila nož natrag u ladicu.
Iz ove perspektive, nije ni čudno što je Alex reagirao sumnjičavo. Jamie se
zalijepio za njega, prestravljen, i tek tu sam primijetila da su mi noge pune blata.
Pokušala sam mu reći za Lukea, ali njegove su oči sijevale od ljutnje i nevjerice.
Natjerao me da pomislim kako sam počela gubiti razum. Tupo sam otišla u
kupaonicu dok je Alex Jamieja vraćao u krevet. Tek poslije, kad smo razgovarali,
i ja sam shvatila da je moj suprug u pravu. Nismo više mogli čekati. Morali smo
otputovati prije iduće noći.
Bila sam spremna krenuti na posao u 7 i prije odlaska otišla sam još malo
virnuti da vidim Jamieja kako spava. Oblio me sram kad sam pomislila što je bilo
noćas. Na što sam mislila, kako sam ga mogla ostaviti samog i ranjivog u kući?
Došla sam na posao, s mukom sam se probijala kroz dan. Teško da će sad
Alex htjeti ostavljati mene i Jamieja same, pa i na sekundu. Polako sam udahnula
zrak, potiskujući svoju tjeskobu.
U zadnje vrijeme doživljavala sam te periode lucidnosti, a onda bi uslijedio
pad u oblak i moje povlačenje od svijeta. Anksioznost je uzimala maha i zbog
toga sam umirala od straha. Nisam bila u stanju natjerati se i reći Alexu koji su
stvarni razmjeri mojih problema. Pokušala sam se sjetiti kad sam zadnji put pojela
obrok koji sam zadržala. Kao na znak, želudac mi se glasno javio zvukom koji je
poručivao da je to bilo davno. Zagladila sam dlanovima svoju haljinu s uzorkom
i pogledom ulovila rasparani porub. Spustila sam pogled na stopala i tek
tada shvatila da nosim različite gležnjače. I jedna i druga cipela bile su smeđe
boje, od antilopa, ali ona desna imala je resice sa strane. Prostenjala sam tiho. Što
mi se događa?
Zvonce iznad vrata trgnulo me u pokret.
“Hej? Ima koga?” Bio je to Josh. Ali dok sam prilazila da ga pozdravim, lice
mu se izduljilo.
“Emma, jesi li dobro?” rekao je, namršten od zabrinutosti. Bio je odjeven u
uobičajenu radnu odjeću: crne hlače i košulju. Za razliku od mene, Josh se
potrudio oko svojeg izgleda.

~ 181 ~
 Knjige.Club Books

“Dobro sam”, rekla sam, u pokušaju da zvučim bolje nego što se osjećam.
“Otkud ti ovdje?”
“Poslala si mi poruku”, rekao je Josh. “Ne sjećaš se?”
Sjetila sam se. Prinijela sam prste čelu kao da ću tako raščistiti oblak. “Oh,
da, zaboravila sam. Htjela sam te pitati možeš li me mijenjati nekoliko dana? Imaš
li vremena? Moram ubrzo otputovati, a netko treba pokrivati trgovinu.”
“Da, pa napisao sam ti da mogu i da dolazim.”
“Hvala ti”, rekla sam. “Drago mi je da si ovdje.”
“Mogu ja raditi koliko god sati dnevno hoćeš”, rekao je. “Kad si mislila?”
“Radi se o tome da odlazim već danas. Nisam baš...” Progutala sam. “Nisam
baš najbolje. Malo ću se odmoriti u Leedsu. Iznajmit ćemo nešto za sebe dok ne
dovršimo prodaju kuće.”
“Hoćeš da malo porazgovaramo o tome?” pitao me, gledajući me znatiželjno.
Odmahnula sam glavom. “Ne sad. Žao mi je što vas oboje ostavljam ovako
na brzinu.” Telefon je zazvonio, privodeći naš razgovor kraju.
Pogledala sam na svoj ručni sat, bilo je devet. Htjela sam nazvati Alexa,
vidjeti je li ustao, ali pomisao na njegov glas pun ogorčenja bila je dovoljna da
pričekam. Danas će Jamieju biti zadnji dan u vrtiću. Mogu pogledati preko
nadzorne kamere što radi. Večeras ćemo se spakirati za Leeds i sutra započeti novi
život. Još jedan dan, to je sve što moram izdržati. Još jedan dan i počinjemo
iznova. Ali osjećala sam, dok o tome mislim, da je to laž. Život nije bajka, a
“živjeli su sretno do kraja života” neće mi biti tako lako postići.

~ 182 ~
 Knjige.Club Books

63. POGLAVLJE

EMMA

2003.

“Čaj za dvoje” bio je pomalo neobičan naziv za kafić koji je posluživao

uglavnom kavu. Bez obzira na ime, gostima to, čini se, nije smetalo. Bio je to
jedan od mojih dražih pronalazaka kad sam si to mogla priuštiti. Mnogo studenata
dolazilo je ovamo zbog niskih cijena. Balansirajući sa svojim capuccinom na
uskom prozorskom šanku, istegnula sam vrat kako bih promatrala baristicu u
akciji. Boravak u bolnici razbistrio mi je misli i konačno sam uspjela uvidjeti da
je Luke zaista samo predator, kakav i jest bio.
Kad bih pokušavala navečer zaspati, njegovo lice ispunjavalo je cijeli moj
obzor. Kad god bih zatvorila oči, on bi bio tu, ali ne na način na koji bih to željela.
Zamišljala sam ga kako stoji iznad mene s jastukom, njegovo lice iskrivljeno od
bijesa, baš kako je bilo prije. Mogla sam to povjerovati - gotovo da jesam. Ali bilo
je još nešto što sam morala doznati. Je li čovjek u kojeg sam se zaljubila bio tek
plod moje mašte? Je li mi Luke davao da u njemu vidim ono što sam željela
vidjeti? Odgovori su se javljali dok bih preslagivala nagorene ostatke patetične
vatre koju sam zapalila u svojoj sobi. Posramljena zbog svoje gluposti,
zgulila sam fotografiju sebe koju sam zalijepila na sliku što sam je ukrala iz
Lukeove ladice. Djevojka pokraj njega bila je lijepa, mlada i plavokosa, s licem
koje nisam prepoznala isprve. Tek sada, kada sam malo jasnije razmišljala, sinulo
mi je da je znam. Sada sam ovdje, skupljam snagu dok je promatram kako radi.
Nije mogla biti mnogo starija od mene - vjerojatno osamnaest, možda više?
Do trenutka kad se gužva za šankom raščistila, ostaci moje kave već su bili
hladni.
“Mogu ti ponuditi još nešto?” pitala me brišući šank mokrom krpom i
uklanjajući mrvice peciva. Odjevenu u crne hlače i košulju s dugim rukavima,
bedž pričvršćen na prsima predstavljao ju je kao “Vicky”.
“Samo pet minuta tvojeg vremena”, rekla sam vadeći njezinu fotografiju iz
džepa. “Ovo si ti na fotografiji, zar ne? Ti i Luke?”
Ukočila se pogledavši sliku, oči su joj ostale prikovane na njegovo lice.
“Odakle ti to?”
“Iz njegove spavaće sobe”, rekla sam, pomalo posramljeno. “Molim te. Jesi
li izlazila s njim?”
“Zašto te to zanima?” Nagnula je glavu na stranu. “Ne... Sigurno nije to. Ti si
još curica. Koliko imaš godina?”

~ 183 ~
 Knjige.Club Books

“Već mi je šesnaest”, rekla sam, blago uvrijeđena.

“Pa, poslušaj moj savjet, dušo, miči se što dalje od njega. Ne zovu ga bez
razloga gospodin-uzmi-i-ostavi.”
“Sad je malo kasno”, rekla sam, zureći u svoju praznu šalicu.
“Vicks, možeš malo doći?” Bradati muškarac provirio je glavu iz unutarnje
prostorije prema šanku. “Samo minuticu, šefe”, odgovorila je. Učinilo mi se da
joj je laknulo što mora otići.
“Ne mogu se u to miješati, žao mi je”, rekla je i uzela moju praznu šalicu.
“Molim te”, rekla sam, dodirujući joj rukav. “Samo želim znati kakav je on.”
“On je odvratni gad, eto kakav je.” Čelo joj se nabralo dok je nešto mislila.
Nakon nekoliko sekundi nagnula se k meni, glas joj je bio prigušen. “Za većinu
ljudi, veza započinje kad se dvoje ljudi stvarno upuste u odnos. S prvim
poljupcem ili nakon nečega još intimnijeg. Za Lukea počinje u trenutku kad te
prvi put ugleda. Zavodi te, osvaja tvoje povjerenje - upravo to navođenje njemu
je najdraži dio. Čim te obrlati i dobije ono što želi, iskopča se. Kao da osoba u
koju si se zaljubila odjednom više nije tu.”
“Znači nije bila stvar samo u meni”, rekla sam.
“Daleko od toga. Imao je on mnogo djevojaka tinejdžerske dobi; pravi otrov
za klinke, eto to je on. Ali poslušaj što ti kažem, miči se što dalje od njega. Ima
ružnu narav kad je isprovociran.”
Djevojka se uspravila. “Žao mi je, draga, ali on se mene nimalo ne tiče.”
Obrve su mi se nabrale dok je odlazila. Za razliku od nje, nisam to mogla
jednostavno pustiti na miru. Imala sam sreću što sam preživjela vatru koju sam
potpalila. Nisam mogla dopustiti da povrijedi neku drugu djevojčicu sad kad sam
doznala istinu. Ali on je meni već slao policiju i dobila sam zabranu pristupa. Tko
će mi vjerovati?

~ 184 ~
 Knjige.Club Books

64. POGLAVLJE

ALEX

2017.

Odahnuo sam s olakšanjem vidjevši Jamieja kako obuva svoje smeđe mucaste
šlape sjedeći na rubu kreveta.
“Pogodi što ima novo?” rekao sam, široko se smiješeći. “Imam iznenađenje
za tebe.” Jamie je najviše na svijetu volio iznenađenja. Što se mene ticalo, ja sam
ih već doživio više nego dovoljno.
Lice mu se rasvijetlilo od uzbuđenja dok je trčao k meni, skakućući kao da
ima federe u nogama. “A što? A što? Je li sladoled?”
“Nešto mnogo bolje od sladoleda”, rekao sam spuštajući se na koljeno kako
bi me mogao zagrliti. “Idemo baki danas i ona će ti kupiti sladoleda koliko god
hoćeš.” Znao sam da mama broji dane do trenutka kad će ponovno moći vidjeti
Jamieja.
Jamie je odgovorio usklikom veselja, a onda mu se lice smračilo. “A mamica?
Ide li i ona s nama?”
“Mamica će doći kasnije”, rekao sam, osjetivši žalac grižnje savjesti. Jesam
li postupao ispravno, odlazeći ovako, bez riječi? Nisam mogao podnijeti da se oko
toga posvađamo i da to moj sin sluša.
“Mamica je imala nož. Išla je srediti zločestog čovjeka.” Jamie je dignuo ruku
oponašajući pokrete ubadanja, što me je ispunilo stravom. U toj sekundi nestao je
i zadnji trag predomišljanja. Morao sam skloniti Jamieja na sigurno, i to brzo.
Pogledao sam na sat. Još malo pa će se ona ulogirati na web-kameru vrtića da
provjeri je li stigao. “Jesi li ti sinoć vidio ikoga drugog osim mamice?” pitao sam
i odgovor je smjesta stigao u obliku brzog odmahivanja glavom. “Ja mislim da je
samo ružno sanjala”, uvjeravao sam ga.
“S nožem se ne smiješ igrati, opasno je”, rekao je Jamie, ponavljajući rečenicu
koju je od mene čuo toliko puta.
“To je točno”, rekao sam. “Mamica je bila jako zločesta i neće to opet
napraviti. Ali njoj je sad jako žao što te je uplašila, pa možda najbolje da više ne
spominjemo taj nož. A sad, što kažeš na to da te lijepo obučemo za baku? Jedva
čeka da te vidi.”
Na brzinu sam nabacao naše stvari u kovčeg. Mogu se poslije vratiti po
ostatak kad Jamieja spremim na sigurno. Mami će biti samo drago što može
pomoći. Nisam joj, istina, mogao reći baš sve. Pola sata kasnije, Jamie je već
pojeo doručak, a spakirani kovčezi čekali su u hodniku. Pogledao sam još jednom

~ 185 ~
 Knjige.Club Books

oko sebe, po kući koju sam tako silno želio napustiti. Nikad nisam zamišljao da
ću to učiniti ovako. Našao sam komad papira i nažvrljao poruku.

Emma,
Vodim Jamieja u Leeds na neko vrijeme. Theresa sve zna. Ona će ti pomoći
da se malo središ. Kad budeš bolje, možeš doći za nama, ali u ovom trenutku
svima će nam dobro doći malo razdvojenosti. Jamie je rekao da si sinoć imala
nož u ruci i da si ga ostavila samog zato što si išla nekoga izbosti. Zar želiš da
te sin takvu gleda? Moraš se suočiti s činjenicama. Treba ti pomoć. Nazvat ću te
kasnije. Molim te, za spas našeg braka, idi liječniku.
Sve znam i spreman sam poraditi na ovome. Ali ti moraš učiniti prvi korak.
Voli te Alex

Nakon što sam zakopčao remenčiće na Jamiejevoj sjedalici, okrenuo sam

mamin broj. “Bok, ja sam”, rekao sam, praveći se veselijim nego što sam bio.
“Oh. Obično me ne zoveš ovako rano. Je li sve u redu?” Nasmiješio sam se.
To je moja mama, uvijek ravno na stvar. Zamislio sam je s njezinom šalicom i
hrpom časopisa ispred televizije kako čeka da počne serija Loose Women.
“Zapravo nije, ali nije ništa zbog čega bi se trebala zabrinjavati. Čuj, možeš li
primiti mene i Jamieja na nekoliko dana? Mi sad krećemo k tebi.”
Njezin se glas razvedrio. “Naravno, bit će mi drago. Bar ovdje ima mjesta
koliko hoćeš.”
Bila je to istina; mama je i dalje živjela u istoj kući s četiri spavaće sobe u
kojoj sam proveo djetinjstvo. “I mislio sam da ćeš to reći. Nadam se da neće biti
zastoja u prometu. Vjerojatno ćemo malo stati po putu, ali ako sad krenem, mislim
da smo kod tebe oko dva.”
“Odlično. Taman stignem izići i kupiti neke stvari. Znam da će se Jamie
veseliti sladoledu.”
“Nemoj se oko nas ništa posebno truditi i, molim te, ne kupuj previše slatkoga
za Jamieja. Skakat će ti po zidovima.”
Mogao sam osjetiti njezino oklijevanje s druge strane linije. “A Emma...
dolazi li i ona s vama?”
Virnuo sam kroz prozor automobila u Jamieja koji je, bez sumnje, slušao moj
razgovor. Naslonio sam se na auto, nakratko mu okrećući leđa. “Možda poslije.
Imamo nekih neriješenih stvari. Čuj, mama; sve ću ti objasniti kad dođem. Jamie
je već u sjedalici u autu i spremni smo za pokret. Možeš li mi učiniti uslugu?”
“Naravno”, rekla je.
“Ako Emma nazove, reci joj da se nismo čuli. Zadnje što mi treba jest da se
pojavi na tvojim vratima.”
“O. K., ali želim znati zašto...”
~ 186 ~
 Knjige.Club Books

“Nije joj dobro”, prekinuo sam je. “Problemi sa živcima.” Sad sam govorio
na razini koju će moja majka razumjeti. Bila je to fraza koju je mnogo puta
izgovorila u životu. “Ako ti se pojavi na vratima, ne želim da joj otvaraš. Nije
svoja. Neću da je puštaš u kuću.”
“Čekaj, to stvarno ne mogu napraviti, okrenuti leđa svojoj snahi”, otpuhnula
ja mama. “Nekako ćemo to već riješiti.”
“I hoćemo to riješiti, ali moraš mi obećati ovo. Ne otvaraj joj vrata, ni njoj ni
ikome koga ne poznaješ.”
“Dobro”, rekla je. “Ali želim točno znati što se događa.”
“I hoćeš”, rekao sam, ne nužno zato što bi to bila istina. Neke istine previše
su strašne. Otvorio sam auto i sjeo za volan. Bilo je vrijeme za odlazak.

~ 187 ~
 Knjige.Club Books

65. POGLAVLJE

EMMA

2017.

“Katkada se dogodi da ne biraš ti haljinu, nego haljina izabere tebe”, rekao je

Josh i pritom zvučao kao profesionalac. Gledala sam kroz odškrinuta vrata
stražnje prostorije dok je obrađivao našu najnoviju klijenticu.
“Imamo veliki raspon tipova i vrsta”, rekao je. “Uske haljine, haljine A-linije,
strukirane, lepršave, kakve god poželiš.” Odmjeravao je ženu od glave do pete
pogledom čovjeka koji zna o čemu govori. “Onda, treba razmisliti i o širini struka
koja će se možda i mijenjati...” Materijal je šuškao dok je prstima
razabirao haljine na vješalicama. “Imamo empire, prirodni i asimetrični. Onda
moraš odlučiti kakav izrez hoćeš - hoćeš li bretelice, bez bretelica, hoćeš li da
bude u obliku srca ili V-izrez.”
“Isuse, nisam ni znala da se mora toliko toga uzeti u obzir”, rekla je majka
mlade žene. Josh ih je zabljesnuo osmijehom, držeći se kao stari znalac. “Neke
žene radije samo dođu i izaberu nešto s vješalice, ali mi volimo pronaći wow-
efekt, nešto što će ljude oboriti s nogu. Mnoge od naših haljina već je neka
mladenka voljela, a sve su itekako u trendu. Evo, pogledajte samo na ovoj strani”,
rekao je, šarmantno se smiješeći mladenki. “Ovdje imamo haljina od glamuroznih
do jednostavnih, od blistavih do starinskih, i sve što postoji između. Mogao bih
ovako do sutra, ali mislim da ti je najbolje da probaš neke sasvim uske i vidiš kako
ti se sviđaju. Vjenčanje je tek za devet mjeseci, kažeš?” upitao je, a mlada
dama samo je kimnula glavom. “Hm, ne izgledaš mi kao netko tko varira u težini,
pa barem ne moramo brinuti za mnogo alternacija.”
Ramena su mi se spustila od osjećaja olakšanja. Ako ništa drugo, moj posao
je u sigurnim rukama. Što me opet podsjetilo - pa gdje je Theresa? Trebala je biti
jutros u trgovini, ali još nije došla. Pokušala sam nazvati i nju i Alexa, ali nitko
mi se nije javljao. Kad sam već kod toga, ni Jamie se još nije pojavio na
kameri. Jedanaest je sati. Do sada se Alex svakako probudio? Provjerila sam svoj
rokovnik, nisam imala nikakvih dogovorenih sastanaka.
Nakon što sam sve sredila s Joshom, trknula sam gore da pokucam Theresi na
vrata. Stan iznad trgovine dolazio je u kompletu s lizingom na dućan i u ovo
vrijeme pružao joj je dom. Bilo mi je tako žao zbog tog razvoda; nisam mogla
zamisliti kako je njoj bilo, ostati odbačena kao vreća stare odjeće. Sada, dok
sam kucala na njezina vrata, leptirići nervoze nemilosrdno su klepetali u mojem
trbuhu. Alex me je svjesno ignorirao. Što ako na kraju ja budem ta koja će završiti
sama?
~ 188 ~
 Knjige.Club Books

Laknulo mi je kad je otvorila vrata, ali to olakšanje bilo je kratkog daha kad
sam joj vidjela uplakane oči. Još uvijek u pidžami, povela me uza uske stube do
njezina jednosobnog stana. Težak, zagušljiv miris pogodio me u dno grla kad sam
udahnula, od čega sam načas zaboravila sve svoje probleme. “Oprosti
zbog nereda”, rekla je, razvlačeći zastore na prozoru dnevne sobe. Bijele trake
svjetla po kojem je plesala prašina uplovile su u sobu. Poslužile su da osvijetle
praznu ambalažu od hrane iz dostave, tapete koje se odljepljuju i gomilu robe
kojom je bio zatrpan svaki kutak sobe. Bila sam toliko okupirana poslom da
mjesecima nisam bila gore kod Therese. Nisam je čak ni pitala kako je. “Jesi li O.
K., seko?” rekla sam gledajući zabrinuto svoju sestru koja je prstima češljala kosu.
Odmahnula je glavom. “Nisam htjela ništa govoriti. Došli su mi papiri za
razvod. Sad sam i službeno sama.” Blijedo mi se osmjehnula. Prekorila sam sebe
što sam bila tako sebična.
“Dođi ovamo”, rekla sam pružajući ruke da je zagrlim. No zagrljaj je bio
kratak i ona se okrenula na drugu stranu s izlikom da mora otvoriti prozor.
“O. K. sam. To je ono što smo oboje htjeli. Samo me strašno ljuti kad vidim
što sve on ima, a ja...”
“A ti si zaglavila u ovom smrdljivom stanu”, završila sam rečenicu umjesto
nje.
Nasmiješila se i protiv volje. “Pazi seko, počinješ zvučati kao ja. Ali da, tu
sam negdje na polovini života i nemam ništa pokazati.” Maknula je gomilu
neispeglane robe s kauča da mi napravi mjesta da sjednem.
“Kako mi je teško kad si ovakva”, rekla sam. “Uvijek si ti ta koja mene drži
na površini.”
Izgubljena u svojem jadu, ona kao da me nije ni čula. “A znaš što me najviše
boli? Godinama sam odgađala roditi dijete jer je on uvijek govorio da pričekamo,
a sad me ostavio zbog svoje trudne ženske. Sat mi otkucava. Tko će me sad uopće
željeti?”
Uzela sam je za ruku i stisnula. “I mi smo prilično dugo odgađali dijete i sad
imamo Jamieja. On je u velikoj mjeri i tvoj, zar nije?”
Theresa je kimnula zureći u fotografiju naše mame koja je malo nakošeno
visjela na zidu.
“Nedostaje ti, zar ne?” rekla sam, pokušavajući vlastite probleme gurnuti u
stranu.
Odgovorila mi je slijeganjem jednim ramenom, kao da nije imala snage bilo
što reći. Theresu sigurno muči i nešto mnogo više od razvoda. Stan joj nije propao
do ove razine preko noći. Ali naš razgovor je prekinula zvonjava njezina mobitela
na stolu. Ime mojega supruga zasvijetlilo je na ekrančiću, i mi smo se pogledale
u čudu. Zašto on zove nju, a ne mene? Theresa je zgrabila mobitel i brzo nestala
u kuhinji. Što se zaboga događa?

~ 189 ~
 Knjige.Club Books

66. POGLAVLJE

EMMA

2017.

Čekala sam u dnevnoj sobi dok je moja sestra prigušenim glasom razgovarala
na mobitel s Alexom. Koraknula sam unatrag i osjetila da ovaj ustajali, zemljani
vonj dolazi iz njezine otvorene spavaće sobe. Okrenula sam se, pitajući se što tu
drži, a da bi moglo proizvesti ovakav smrad. Nisam primijetila da se ne čuje više
njezin glas sve dok nisam već bila na vratima spavaće sobe.
“Je li sve u redu?” nervozno me upitala.
Poskočila sam. “Prepala si me. Aha, oprosti, ali mislim da... pa, mislim da
ovaj stan treba dobro prozračiti. Namjeravala sam otvoriti prozor u spavaćoj.
Nekakav smrad dolazi odande.” Spustila sam pogled i ugledala blatnjave čizme
kod vrata spavaće sobe.
“Nije ništa, samo problem s odvodom”, rekla je vodeći me natrag do kauča.
“Riješit ću to, ali prvo ti moram nešto reći.”
“Ja bih sad stvarno trebala otići do Josha”, rekla sam. “Samo sam došla vidjeti
hoćeš li uopće danas moći doći na posao.” Onda sam se sjetila da ju je zvao Alex
i pročitala sam zabrinutost na njezinu licu. “Je li se nešto dogodilo?” rekla sam
primajući je za podlakticu. “Jamie... je li on O. K.?”
“Obojica su dobro. Alex je zvao s benzinske crpke. Htio je da razgovaram s
tobom.”
Namrštila sam se, sjedajući pokraj nje. “Zašto nije nazvao mene?”
Theresa je protrljala lice kao da je ovo zadnja stvar koja joj treba u životu
povrh svega ostalog. “Odveo je Jamieja na nekoliko dana. Zamolio me da odem
k tebi i ostanem s tobom dok se ti ne središ.”
Srce mi se preokrenulo u grudima. Odveo je Jamieja? “Ne razumijem. Kamo
ga je odveo?”
“Nije rekao. Namjerava te nazvati poslije kad smjesti Jamieja. Rekao mi je
što se dogodilo prošle noći, kako si trčala po kući s nožem, da si nasmrt preplašila
Jamieja.”
Ustala sam, pesnice su mi se stisnule. “Nije bilo tako. Ja sam ga pokušavala
zaštititi. Luke je bio na prozoru. Vidjela sam ga.”
“Smiri se”, rekla je ona mirno. “Nije te ostavio niti išta slično, samo je uzeo
predah. I njemu je to sve jako stresno, znaš, a ima i taj novi posao na koji mora
misliti. Ako to zezne, onda nitko od vas neće ići nikamo.”

~ 190 ~
 Knjige.Club Books

“Nema on pravo odvesti Jamieja samo tako, ne bez mojeg dopuštenja.”

“Emma, sad pričaš sa mnom, a ja te znam bolje od ikoga. Nije s tobom lako.
Tvoj poremećaj prehrane, svi ti problemi s mamom, a sad i Luke. Ljudi imaju
granice, znaš. Bojim se da to katkada zaboravljaš.”
Pogledala sam okolo po prljavom stanu, pa opet u Theresu koja se doimala
jednako neuredno. Ovamo sam došla iz svojih razloga i ostala u šoku vidjevši u
kojem je ona stanju.
“Oprosti”, tiho sam rekla. “Možda bi stvarno trebala ostati kod mene koji dan
dok ja Alexu dajem malo prostora. Možemo razgovarati o svemu; možemo se
napokon dosita napričati.” Bilo bi dobro za nju da ima društvo, a i mene je bilo
strah ostati sama, za slučaj da se Luke opet pojavi. Alex je sinoć omeo njegovu
igru, ali noćas me nema tko štititi. Pogledala sam na sat. “Bolje da krenem natrag
dolje. Hoćeš da ti pomognem počistiti malo prije nego što odem?” Pogledala sam
prema spavaćoj sobi. Ako ima nekih problema s odvodom, smrad bi valjda
dolazio iz kupaonice, zar ne? O čemu god se radilo, ona nije htjela da ja to znam ili
joj je samo bilo jako neugodno što sam je zatekla ovakvu.
“Ne, samo ti idi do Josha, ja ću se sad otuširati i pridružit ću vam se za sat
vremena. I Emma, nemoj pokušavati dobiti Alexa na mobitel. Sad je opet na cesti.
Bolje da na miru vozi. Poručio ti je da je Jamie dobro i da će te uskoro nazvati.”
Tupo sam kimnula glavom, osjećaj krivnje učinio je da se osjetim kao da mi
je srce iščupano iz grudi. Znam da me se Jamie sinoć prestrašio i bilo mi je užasno
zbog toga. Iskreno, prestrašila sam i samu sebe. Bila sam na emocionalnoj
klackalici, prolazila kroz cikluse lucidnosti i agresivnosti, s mutnom maglicom
konfuzije u međuvremenu. Izrezana haljina, incident na parkiralištu neki dan...
jesam li to sve sama orkestrirala? Bila je to misao od koje se ledi krv u žilama.
Ali primala sam telefonske pozive... nisam li? Ja sam znala da je to bio on. Znam
da nisam izmislila lice u kapuljači na prozoru. Vani je bio mrak, ali bio je to
Luke... tko bi drugi bio. Pozdravila sam se s Theresom, mučena vlastitim mislima.
Možda, ako odem liječniku, ako mi se glava malo sredi, možda će i ovi strašni,
jezivi osjećaji nestati. Moram jesti, moram postati jaka. Moram se boriti za svoju
obitelj ako postoji ikakva nada da ću je vratiti. Negdje u primozgu vrebala je
misao da nisam jedina koja ima tajne. I Theresa je očito nešto skrivala.

~ 191 ~
 Knjige.Club Books

67. POGLAVLJE

ALEX

2017.

Nisam namjeravao nazvati Theresu, ali što sam dalje odlazio od kuće, to je
bivala veća moja grižnja savjesti. Pitao sam se kako bi meni bilo da sam ja u
Colchesteru i da nemam ni najblažeg pojma da mi je sin odveden. Znao sam da
će Emma pogledavati na web-kameru i da će početi paničariti kad vidi da ga nema
u vrtiću. I opet sam se zatekao da s povjerenjem predajem šogorici da premosti
sve širi jaz između mene i moje žene. Mogao sam se samo nadati da će joj prenijeti
sve tako da se ne naljuti.
Mamina kuća u predgrađu bila je topla i puna dobrodošlice. Debeli, meki
tepisi ukrašavali su podove, i kauči s jastučićima i presvlakama s cvjetićima činili
su dnevni boravak primamljivim prostorom. Duboko sam udahnuo zamaman
miris svježe pečenog biskvita koji mi je draškao nosnice. Bilo je dobro biti
kod kuće. I Jamie je jako volio biti ovdje i nije mu trebalo dugo da se udomaći.
Da smo se barem ovamo preselili još prije, ali Emma je uvijek bila rezervirana u
vezi s odlaskom. Naravno, trebalo joj je vremena da iskopa leš koji je zakopala
na našoj zemlji. Pitao sam se što li je Theresa učinila s ostacima i osjetio kako
gubim apetit. Stresao sam se i usmjerio pozornost na Jamieja koji je sjedio
na podu u dnevnom boravku. S golemim osmijehom na licu derao je papir na daru
koji mu je kupila moja mama.
“Nintendo DS!” zacvilio je, vadeći ga iz ukrasnog papira, zastavši samo da
zagrli moju mamu.
“Nisi trebala toliko trošiti”, rekao sam. “Tek su mu četiri, ne znam hoće li
moći igrati.”
Ali nitko me nije slušao. Mama je vidljivo blistala u njegovoj prisutnosti. Iako
smo se redovito čuli s njom, nije joj bilo lako živjeti tako daleko od nas. Bio je to
dio našeg odnosa koji Emma baš i nije mogla shvatiti. Mama i ja bili smo bliski,
ali takvu bliskost Emma nikad nije iskusila i jednom sam vidio da koluta očima
kad je mama nazvala treći put tog dana. Ulovio sam se u toj misli. Što ja to radim?
Pokušavam opravdati to što sam napustio svoju ženu? Imao sam dobar razlog.
Prošle sam noći iskopao i nešto više od lesa. Prezir koji je u meni duboko ključao
također je izišao na površinu. Ali ja ovo mogu srediti. Morat ću. Najgore je prošlo.
Emma će biti s nama čim bude dovoljno dobro da nam se pridruži.
“Pa na koga da trošim ako ne na svojega jedinog unuka?” zadovoljno je rekla
mama. Bila je visoka samo metar pedeset i pet, i sa svojom kratkom trajnom
frizurom i šarenom odjećom bila je najslađa osoba koju možete sresti. Ali mama
~ 192 ~
 Knjige.Club Books

je bila ista kao ja: bjesomučno je štitila svoje potomstvo. Znao sam da
očajnički želi čuti što je bilo. “Osim toga...” spustila je glas. “Zvučao si tako kao
da će biti ovdje neko vrijeme. Nisam htjela da mu postane dosadno.”
Znao sam da je ta opaska zapravo zahtjev za dodatnim pojašnjenjem, ali još
sam bio previše ranjen nedavnim događajima. “Reći ću ti sve poslije”, rekao sam
s toliko uvjerenosti koliko sam uspio smoći. Izvukao sam mobitel iz džepa,
uključio ekran da vidim ima li propuštenih poziva. “Moram obaviti jedan
poziv, možeš li pet minuta paziti na Jamieja dok ja vani razgovaram?”
“Naravno. Ne idem nikamo”, rekla je, dobacujući mi još jedan upitan pogled.
“Hvala ti. Imam nekog posla koji ne može čekati.” Spremio sam mobitel u
džep i otišao u njezin mali vrt.
Prije no što smo otišli u Leeds, obavio sam brzinsku internetsku pretragu i
unajmio privatnog detektiva da iskopa gdje je Luke i čime se bavi. Od našeg
mučnog otkrića u jarku, došao sam do nekih vlastitih zaključaka. Ali još uvijek
me silno zanimao pravi identitet muškarca s kojim sam se sastao u pubu.
Moguće je i da postoji zrno istine u onome što Emma govori da viđa nekoga na
prozoru, ali svakako ne može biti slučajnost to što je čovjek po imenu Luke
Priestwood kontaktirao mene. Uzvratio sam na neodgovoreni poziv, grickajući
donju usnicu dok sam čekao da se veza uspostavi. Privatni detektiv, čovjek po
imenu Edwin Burrows, zvučao mi je više kao nekakav djed nego kao svestrani
akcijski junak kakve prikazuju u tim ulogama na TV-u. Nakon uvodnih
formalnosti, počeo mi je objašnjavati zašto me zove. “Mislim da želite znati da
sam pronašao vašeg Lukea Priestwooda. Izgleda da vas prati preko društvenih
mreža.”
Namrštio sam se. Mislio sam kako će mi reći da mu nigdje nema ni traga.
“Jeste li sigurni da je to on?” rekao sam, češkajući se po glavi.
“Nema sumnje. Provjerio sam s više strana. Bio je učitelj likovnog u
Colchesteru prije no što je nestao bez riječi. Otad je radio različite poslove. Nisu
to poslovi s kojima bi se čovjek hvalio. Imao je nekoliko veza; izgleda da se ni s
kim nije dugo zadržao.
“A sada?” rekao sam, pokušavajući pojmiti ovo najnovije otkrivenje.
“Radi u umjetničkoj galeriji u Yorku, ali ne bih se zamarao time da ga idem
tamo tražiti; na dopustu je sljedećih nekoliko tjedana.”
“Ali kako?” rekao sam. “Mislim, spomenuli ste da me prati po društvenim
mrežama. Uopće nisam na Facebooku, ni ja ni moja žena.”
“Ali jest njezina sestra”, rekao je Burrows. “I ja sam joj poslao zahtjev za
prijateljstvom. Izgleda da se ne brine previše o tome čije zahtjeve prihvaća.
Trebali biste popričati s njom, dijeli na internetu slike vašega sina i piše kako će
joj strašno nedostajati kad se uskoro odseli. Slike su same po sebi nedužne, ali
morala bi promijeniti postavke privatnosti i prihvaćati zahtjeve za prijateljstvom

~ 193 ~
 Knjige.Club Books

samo od ljudi koje poznaje. Bilo tko se može skrivati iza lažnog imena i lažne
profilne slike. Ima previše povjerenja.”
Provukao sam prste kroz kosu dok je život poprimao najnoviji obrat. Kako mi
je nedostajalo imati normalne prijatelje, dobro društvo, običan život. No sve to mi
je još uvijek nadohvat ruke samo ako shvatim što se zapravo događa.
Čelo mi se nabralo dok mi je jedna slika iskrsavala pred očima. Ako je čovjek
s kojim sam se vidio doista bio Luke Priestwood, koga smo onda iskopali iz
zemlje? Mislio sam na Theresu i kako je ustrajala na tome da nastavimo kopati.
Na njezine suze dok je nježno omatala kosturske kosti u plahtu. Odjednom, oblio
me osjećaj hitnosti. Morao sam naći Theresu i otkriti koji se vrag događa.

~ 194 ~
 Knjige.Club Books

68. POGLAVLJE

EMMA

2017.

Unatoč Theresinu uvjeravanju, ja sam se osjećala napuštenom. Htjela sam

otići s posla, uloviti prvi vlak za Leeds i pronaći svojega sina, ali priljev klijentica
svima nam je dao posla tog popodneva. Theresa mi je savjetovala da dam malo
prostora svojem suprugu, tvrdeći da me ona neće ispuštati iz vida. Ali dan se
sporo vukao dok sam neprestano pogledavala u mobitel, čekajući poziv od Alexa.
Sada, dok se večer spuštala, napokon sam stigla natrag na Mersea. Theresina
putna torba udarila je o vrata dok je ulazila u dnevni boravak. Rekla sam joj da ću
otići u Leeds čim riješim sve s Alexom. Nije bilo šanse da dugo izdržim bez svoje
obitelji. Osim toga, Luke se sve više približavao i nisam se više osjećala sigurnom
ovdje. Uzela sam Alexovo pismo sa stola u blagovaonici i triput ga pročitala prije
no što mi je sjelo. Što je mislio s onim “sve znam”? Kako je to moguće? Kako bi
uopće mogao znati?
“Oluja Jessie u punom je naletu. Mislim da bismo noćas mogli ostati bez
ponekog crijepa”, rekla je Theresa, oči su joj plesale po sobi. Izgledala je jednako
nervozno kao i svaki put kad dođe, ali sad nisam mogla o tome misliti.
Slegnula sam ramenima, vrijeme mi je bilo zadnja briga. Kuća je izgledala
tako hladno i odbojno bez Alexa koji bi naložio vatru i unio malo topline u prostor.
Odmotala sam svileni šal s vrata i objesila kaput na kuku kod kuhinjskih vrata.
Theresa je vidjela kako sam je pogledala. “Zašto ne sjedneš. Ja ću nam
smućkati neku večeru.”
“Ti si moj gost, ja bih trebala kuhati”, rekla sam ne odveć uvjereno.
“U tom ću slučaju završiti s listom salate za večeru”, rekla je Theresa. “Sjedni
i odmori se.”
“Hvala”, rekla sam, čvrsto zatvarajući zasun na kuhinjskom prozoru dok mi
se u sjećanje vraćao prizor Lukeova lica. Uskoro je lončić pileće juhe krčkao na
štednjaku, nešto što je Theresa uspjela složiti od ostataka koje je našla u
hladnjaku.
Dohvatila sam dvije zdjelice iz kredenca i postavila ih na stol. “Alex ima
pravo. Novi početak sve je što nam je potrebno”, rekla sam. Morala sam misliti
pozitivno. Otići ću u Leeds i ponovno zadobiti povjerenje svog supruga. Prijavit
ću se u kliniku ako budem morala, samo da budem uz svoju obitelj. Izvadila
sam dvije žlice iz ladice i postavila ih pokraj keramičkih zdjelica.

~ 195 ~
 Knjige.Club Books

Theresino lice se uozbiljilo. Uzela je nož za kruh iz bloka s noževima i počela

rezati kriške hrskavog kruha koji je kupila na putu ovamo. “Nedostajat ćete mi
kad odete.” Lice joj je postajalo sve mračnije dok je nastavljala rezati kruh.
“Izgleda da ja uvijek budem ona koju se na kraju ostavi.”
U njezinim riječima bile su duboke emocije. Znala sam da zaista misli da je
lošije prošla.
Izvadila sam nam juhu, čekala sam da mi se pridruži. “Nešto sam ti htjela reći.
Čekala sam da bude do kraja provedeno, ali sad mi se čini dobar trenutak.”
Pogledala sam preko ramena. “Dođi, sjedni”, rekla sam. “Dobra je vijest.
Prepisala sam na tebe pola svojeg posla.”
Ispustivši nož, Theresa je donijela kruh s kuhinjskog pulta na stol. “Ne
razumijem”, rekla je, blijeda u licu.
“Tata te nije smio isključiti iz oporuke. Moje nasljedstvo - ja sam ga uložila
u posao, u nadi da će narasti toliko da ga jednom možemo podijeliti.” Osmijeh mi
je razvukao usnice dok sam joj prenosila lijepe novosti. “Pedeset posto sam
prepisala na tebe. Ja opet imam dovoljno da otvorim novu trgovinu u
Leedsu. Ispostava u Colchesteru bit će tvoja da je vodiš. Dala sam napraviti
papire. Možeš svoj stan iznajmiti Joshu ako hoćeš, dati sebi povišicu i kupiti si
vlastitu kuću.”
“Ja... ja ne znam što bih rekla”, kazala je, usta su joj ostala otvorena.
“Ne moraš reći ništa. Tvoje je.” Tatina ostavina ostavila nam je gorak okus u
ustima i bilo mi je drago što mogu ispraviti stvari. Činjenica da je Theresa bila
moja polusestra nikad nije bila tema razgovora - ona je bila tek mala curica kad je
tata doveo nju i mamu. Ali očito je to njemu nešto značilo i uvijek sam se pitala je
li to razlog što je tako rano otišla od kuće. Kao djevojčica, ja sam bila previše
zaokupljena sobom da bih primijetila, ali sad sam se pitala je li se sve vrijeme
osjećala kao stranac?
Posrkala sam žlicu juhe u tišini. Ovo ipak nije bila reakcija koju sam
očekivala. Ulazna vrata su se zatresla na šarkama. Vani, oluja je jačala. Obično
bih u ovakvim prilikama mislila kako ću se riješiti kalorija, ali mogla sam vidjeti
da je Theresa neraspoložena i nagnula sam se preko stola, dotičući joj ruku.
“Seko”, rekla sam, lecnuvši se kad je povukla ruku. “Što je bilo? Mislila sam da
će ti biti drago.”
“Ja to nisam zaslužila”, rekla je. Njezine oči konačno su se digle do mojih, ali
bile su hladne i stroge. “Žao mi je, ne mogu prihvatiti tvoj dar.”
Srce mi je zalupalo od intenziteta njezina pogleda. Bilo je to kao da joj je neka
maska pala s lica i otkrila njezin pravi izraz. Sklopila sam ruke, prsti moje desne
ruke dodirivali su mi vjenčani prsten na lijevoj. Odjednom sam se osjetila strašno
sama.
Theresa je maknula zdjelice iako sam ja jedva taknula svoju juhu. Nije me
pokušavala nagovoriti da jedem. Nije bilo blagih riječi.

~ 196 ~
 Knjige.Club Books

“Tata me maknuo iz oporuke s razlogom. Ja ne zaslužujem ništa od tebe.”

Trznula sam se kad je pokupila tanjure i beštek s kuhinjskog pulta i tresnula
ih u sudoper. Lončić, tave, sve je ubacila unutra i ja sam oslonila dlanove o stol
da ustanem. “Baš smo neka obitelj, ha?” Neveselo se nasmijala. “Neki ljudi imaju
kosture u ormaru. Mi imamo cijelo groblje.”
“Ne razumijem”, rekla sam zbunjeno. Ali ona kao da me nije čula, nastavila
je mumljati ispod glasa.
“Mislila sam da će se stvari popraviti kad ti odeš, da ti to možda ne moraš
znati. Sam Bog zna da ti i Alex imate dovoljno svojih problema.”
Ustala sam od stola, gledajući kako joj se glava objesila dok sam stavljala
ruku na njezino rame. “Seko, što je bilo? Što ne valja?”
Gutnula je i lice joj je izgledalo izmučeno kad me pogledala. “Riječ je o mami.
Znam gdje je ona.”

~ 197 ~
 Knjige.Club Books

69. POGLAVLJE

LUKE

2003.

Svjetlo Emmina bicikla sad je zamijenilo ono na skuteru. Slabi zvuk motora
od 50 kubika probijao se kroz noć dok je vozila prema kolibi na plaži kako bi se
našla sa mnom. Napola sam očekivao da se neće pojaviti. Izgleda da Emmi,
mojem malom štenetu, još nije bilo dovoljno šutanja. Usprkos svemu što sam joj
napravio, bilo je dovoljno da pucnem prstima i da se ona pojavi. Njezin mobitel
je izgorio u vatri, zajedno s ostalim sitnicama koje je ukrala iz moje sobe. Naravno
da sam znao što je sve uzela jer sam pomno napravio inventuru prije no što sam joj
rekao da u mojoj kući neće biti nikoga cijeli dan. Isplatilo se misliti unaprijed i
odlično je upalilo kad sam otišao na policiju i prijavio nestale predmete. To i moji
zabrinuti razgovori s kolegama bili su dovoljni da ih sve uvjere kako je krivnja na
njoj. Sva sreća da sam je naveo da izbriše sve moje poruke, a meni je preostalo
samo da im pokažem njezine neprestane molbe da se nađem s njom. Da, taj dio je
sjajno upalio. Uživao sam u našim igricama, ali sad sam imao i neke potrebe koje
je bilo nužno zadovoljiti i nisam mogao prestati misliti na nju.
Zvuk motora utihnuo je kad je parkirala iza ugla i nekoliko minuta kasnije
bila je na mojim vratima. Baš kao i ranije, bila je crvena u licu i uzrujana, ali ovaj
put primijetio sam nešto drukčije u njezinu izrazu. Nestala je bespomoćnost koju
sam pažljivo hranio u prošlosti. Noćas su me njezine tamne oči gledale s
prijezirom. To nisam očekivao.
“Hvala što si došla”, rekao sam, prolazeći pokraj nje kako bih stavio zasun
preko vrata kolibe. “Ne želimo da nas se ometa s obzirom na tvoj mali okršaj sa
zakonom”, objasnio sam joj osmjehnuvši se s pola usta. “Izlažeš se riziku što si
se pojavila ovdje.”
“Dugo već čekam da riješim neke stvari s tobom”, rekla je Emma, glasom
dubljim i zloslutnim. “Ne bih to propustila ni za što na svijetu.
Nije više bilo lepršavih suknjica i uskih majica. Njezine dugačke, vitke noge
skrivale su traperice s trapez-nogavicama, šarena jakna s patchwork-uzorkom bila
je zakopčana preko pamučne majice. Poprilično se promijenila nakon požara i to
se nije odnosilo samo na njezinu garderobu. Zapitao sam se jesam li ovo štene
možda već šutnuo posljednji put.
“Ako gledaš gdje su mi ožiljci od opeklina, nema ih”, rekla je, uhvativši me
kako je promatram. “Svakako ne zahvaljujući tebi.”
“Daj molim te”, rekao sam joj s podsmijehom u očima. “Znao sam da te se
neću tako lako riješiti - a osim toga, ti si potpalila požar, ne ja.”
~ 198 ~
 Knjige.Club Books

“Sretna sam što me je tata na vrijeme našao. Nisi ti vrijedan da umrem zbog
tebe. Očito je i meni trebao pregled glave kad sam se uopće spetljala s tobom. Ti
nisi ništa drugo nego obični predator.” Gledala me je s neskrivenim gađenjem.
“Kao da si ti uopće sposoban voljeti ikoga osim sebe.”
Koraknuo sam prema njoj, smanjivši razmak između nas. “Nisi me se mogla
nasititi. Sjećaš li se? Na ovom tu stolu, kako sam ti zadigao suknju i..
“Zašto si me uopće ovamo pozvao?” rekla je, odmičući se za korak. Sada se
doimala manje samouvjereno, ali njezine oči su mi govorile da možda ipak nije
bilo pametno dolaziti ovamo.
“Čujem da se pokušavaš sprijateljiti sa Sophie Smith. Hoću da prestaneš s
tim. Ne miješaj se u moja posla.”
Osjetio sam kako se u meni budi gnjev kad mi se prepredeno nasmijala.
“Samo kupujem vrijeme dok te ne uhvatim na djelu. Možda ne mogu više
pratiti tebe okolo, ali nitko ne kaže da se ne smijem brinuti za nju.”
Podigao sam ljutito prst u zrak. “Upozoravam te...”
“I ja upozoravam tebe”, rekla je Emma i ostao sam zatečen što mi tako grubo
odgovara. “Njoj je tek petnaest. Ostavi je na miru.”
“Uskoro će imati šesnaest”, rekao sam. “I ako mi se ne prestaneš miješati u
život, nazvat ću policiju, reći ću im da me opet maltretiraš. Ovaj put će te možda
strpati u zatvor.”
Naglo je iz Emminih usta provalio smijeh, mračan i grlen. “I što ćeš napraviti?
Prijaviti me jer pazim da ona ne postane tvoja iduća žrtva?” Odmahnula je
glavom. “Je li ti znaš kroz što si me natjerao prolaziti cijele prošle godine? Je li
znaš? Ti si bio moj prvi poljubac. Onda si uzeo i moje djevičanstvo. Dvije stvari
koje su mi bile najdragocjenije. Ali ja sam ti to dopustila jer sam mislila da si
netko poseban. Mislila sam da ti je stalo do mene. Nije ti bilo dosta što si me
onako bezdušno odbacio, napravio si još i sve da nikome ne mogu ništa reći.”
Brada joj je podrhtavala dok je izbacivala na mene riječi. “Sve sam morala
skrivati u sebi jer, ako se ikome povjerim, sama ću nadrapati. Mene bi proglasili
droljom - vidi je, šesnaest godina, a spava sa svojim učiteljem. Ali time nisi uspio
zaustaviti šaptanja u ženskim WC-ima nakon sata. Doveo si me do toga da se
pokušam ubiti. Ali ni to ti nije bilo dosta. Nakon što si zvao policiju, znala sam
da mi više nitko neće vjerovati. Ja sam bila prešućena žrtva. Ali više neću biti.”
Ubola me prstom u prsa. “Samo probaj pipnuti Sophie ili bilo koju drugu curu
u školi i ja ću te uhvatiti i svima reći, kunem ti se. Svima ću sve ispričati. Neću se
smiriti dok god te ne strpaju iza rešetaka.”
“O ne, nećeš, kurvo mala.” Zgrabio sam je za ruku i izvrnuo joj je za leđima.
Vrištala je dok sam je gurao prema stolu, udarivši njezinim licem grubo o drvenu
površinu stola. Liježući preko nje, upotrijebio sam i zadnju uncu svoje snage da
joj pokažem koliko je krajnje nedorasla za ovu borbu. “Ja imam mnogo
više dokaza protiv tebe. Sjećaš se kad si provalila u moju sobu? Uvalila se u moj
~ 199 ~
 Knjige.Club Books

krevet? Imam te snimljenu na nadzornoj kameri i na snimci sam prepravio datum.

Trebam samo nazvati policiju i reći da si se opet vratila.” Bokovima sam pritisnuo
njezine bokove, erekcija mi se vidjela kroz traperice. “Po ovo si danas došla, je
li tako? Jer rado ću ponoviti izvedbu ako baš želiš.”
“Ne, molim te”, zacviljela je, potpuno prepuštena meni na nemilost.
“Jer ako kažeš i jednu jedinu riječ o meni bilo kome”, nagnuo sam se tako da
sam joj ustima doticao uho, pljujući riječi uz njezin obraz. “Doslovno jednu
jebenu riječ, ja ću te srediti do kraja. Možda ne odmah, ali jednom u budućnosti.
Onda kad se budeš najmanje nadala.” Liznuo sam je po licu i ona se skvrčila od
mojeg dodira. “Slobodno možeš cijeli život provesti u strepnji, jer tko god se sa
mnom kači, dobit će svoje. I dobro ću to napraviti. Napravit ću to tako da ti nitko
ne vjeruje. Što je, mislila si da možeš doći ovamo i derati se na mene, ali sjeti
se jedne stvari.” Povukao sam joj presavijenu ruku još malo, tako da je kriknula.
“Ja ću te jebati kad god mi padne na pamet i nitko ti neće vjerovati.”
“Oprosti”, jauknula je, suze su joj se slijevale niz lice. “Ostavit ću te miru.
Molim te, pusti me.”
Povukao sam se unatrag, moje uzbuđenje bilo je vidljivo. Kliznula je sa stola
i s tim uplakanim licem i raščupanom kosom izgledala je kao polužena i
poludjevojčica. Dok je micala zasun s vrata, jednom rukom blokirao sam joj put.
“Jesmo li se razumjeli?”
Emma je kimnula, kratki jecaj presjekao je njezine riječi. “D... da”, rekla je.
“Nećeš me više nikad vidjeti.”

~ 200 ~
 Knjige.Club Books

70. POGLAVLJE

ALEX

2017.

Grlo mi je bilo suho i bolno i prepoznao sam rane znakove prehlade, bez
sumnje stečene tijekom moje noćne ekskurzije s Theresom. Sad sam na te sate
gledao kao na nešto što je bilo davno, nešto što se nije meni dogodilo.
Pretpostavio sam da je tako nekako bilo i Emmi. Obrambeni mehanizam koji se
upalio kad su užasi njezinih djela postali preveliki. Dok sam koračao po maminu
vrtu, nisam se mogao oteti dojmu da mi je nešto promaklo. Mislio sam da radim
najbolje, sklanjajući Jamieja od potencijalne opasnosti. No, je li Emma stvarno
tolika prijetnja? Nitko od mojih prijatelja u Leedsu nije znao za moje nevolje, a
nisam htio opterećivati ni mamu govoreći joj istinu. Jedini ljudi koji su znali
Emminu tajnu bili smo Theresa i ja. Emma je tvrdila da je ona bila žrtva, Theresa
je tvrdila upravo suprotno. Kome da vjerujem? Prije samo nekoliko tjedana, to
uopće ne bi bilo upitno. Bio bih svakako na Emminoj strani.
A opet, svaki put kad bih joj počeo vjerovati, dogodilo bi se nešto zbog čega
bih se predomislio. Da je DNK test ispao drukčije... To što mi je lagala o Jamieju,
to je bila prevelika izdaja. Još uvijek sam se pitao bismo li mogli živjeti s tim.
Jamie je bio najbolje što imam u životu. Očajnički sam želio dijete i svjestan sam
da sam vršio veliki pritisak u vezi s tim. Kako se sad mogu ljutiti oko toga?
Na maminom radiju u kuhinji svirala je pjesma Georgea Bensona. “Nothing's
Gonna Change My Love for You”... Naš prvi ples. Osjetio sam žalac krivnje dok
su note ispunjavale sobu. Bilo je to kao da se sav svijet urotio da me vrati njoj.
Mislio sam svaku riječ koju sam joj tada, na plesnom podiju, otpjevušio na uho.
Zašto joj nisam otvoreno rekao da znam kako je između nje i Lukea bilo više nego
što mi želi priznati? U meni, osjećaji su igrali povuci-potegni. Udahnuo sam
duboko kad sam u dnevnom boravku zatekao mamu samu. Morao sam se sabrati.
Morao sam misliti na Jamieja.
“Što je sad bilo?” rekla je mama, mršteći se kad je vidjela moj izraz lica.
“Moram natrag na Mersea”, rekao sam tiho. “Možeš li čuvati Jamieja? Mislim
da je Emma u nevolji. Nisam je smio ostaviti samu.”
“Tako bih htjela da mi kažeš što se događa”, rekla je. “Alex, čuješ li ti mene
uopće?
“Nemam vremena”, rekao sam. “Mislim da joj sestra želi nauditi. Ne mogu
nikog dobiti na telefon. Mama, molim te.”
Frustrirano je otpuhnula. “Što da kažem njemu?”

~ 201 ~
 Knjige.Club Books

Poljubio sam je u obraz prije no što sam otišao do kućnih vrata. “Reci mu da
sam otišao po njegovu mamu. Idem po Emmu.”

~ 202 ~
 Knjige.Club Books

71. POGLAVLJE

EMMA

2017.

Oči su mi se raširile od siline toga što mi je Theresa otkrila. “Gdje je? Gdje je
ona?” rekla sam, a sama pomisao na mamu uzbunila mi je živce.
“Žao mi je”, ravnodušno je rekla Theresa, “ali nije ona nikamo otišla.”
Pogled mi je poletio prema vratima njezine spavaće sobe, kao da očekujem
da se odatle pojavi. Ali po tonu Theresina glasa znala sam da se to neće dogoditi.
Nisam željela vjerovati ono na što je moj otac aludirao sve te godine, govoreći
kako je pravi razlog što je napravio klupu u podnožju staroga hrasta bio taj što mu
je potrebno mjesto gdje će posjećivati moju majku. Nisam ja kopala da bih
pripremila povrtnjak onoga dana kad me je Luke došao napasti. Dugo sam slutila
da u vezi s maminim nestankom postoji nešto više nego što mi tata i Theresa žele
priznati. Osjećala sam kao da između njih postoji neka konspiracija i
tijekom godina primila sam se za jedino objašnjenje koje je imalo smisla.
Sad sam se napokon suočila sa svojim tajnim strahom da je moja majka
pokopana na zemljištu koje se prostire iza naše kuće. Mamin odlazak bio je tako
nagao i koincidirao je s Theresinim odlaskom koje je brzo uslijedilo. Nisam
željela ni pomisliti da ona više nije među živima, ali to kako se tata ponašao dalo
mi je puno razloga za brigu - i sumnju. Propušteni rođendani, svi ti Božići koji su
prošli bez ijedne riječi; nisam mogla ne zapitati se zašto mama s nama ne održava
nikakav kontakt. Prije sam uspijevala utišati svoje primjedbe i pitanja, ali kad se
tata razbolio i mi smo se vratili na Mersea, nisam više mogla prigušivati
svoje sumnje. Odsutni pogled u njegovim očima, njegovo mumljanje o kajanju u
posljednjim danima prije no što je preminuo, sve to zajedno urotilo se u jednom
smjeru: morala sam otkopati istinu, jednom za svagda. “Mrtva je, zar ne?” Riječi
su mi izišle kao šapat. “Zakopao ju je kod drveta.”
Sjaj u Theresinu oku podsjetio me na strah iz mojega djetinjstva. Vidjela sam
ovaj izraz toliko puta na mami i Theresina sličnost s njom u ovom trenutku bila
je nepodnošljiva. “Bilo je to onog dana kad je tata rekao da je otišla”, prisjećala
se Theresa, ne gledajući me više u oči. “Mama je pila i bila je u jednom od svojih
raspoloženja.”
“Sjećam se”, rekla sam, izvlačeći slike iz dalekih pretinaca pamćenja.
“Zatekla me kako jedem i gurnula mi je glavu u WC-školjku da me nauči pameti.
Onda je tata došao kući i rekao mi neka idem u svoju sobu.”
“Ja sam došla baš kad se njihova svađa rasplamsala”, rekla je Theresa, držeći
prste čvrsto spletene. “Tata je bio sav izgreban po rukama, gdje ga je mama
~ 203 ~
 Knjige.Club Books

dohvatila, i sljedeće što znam jest da je ona krenula na njega nožem. Ona bi ga
bila ubila... on... on nije imao izbora.”
“Ne”, rekla sam, stavljajući šaku među zube dok se bol i strah od toga dana
penjao natrag u mene. Hrabrost me napustila.
Nisam bila spremna za istinu. “Nemoj, ne želim to čuti. Molim te, ne govori
više.” Pokušala sam se dignuti i otići, ali Theresa je skočila od stola i primila me
za podlakticu, blago me zaustavljajući.
“Ne mogu više o tome šutjeti. Moramo to otvoreno reći tako da i ti i ja
možemo nastaviti dalje sa svojim životima. Pa sigurno si bar nešto sumnjala?”
Uzdahnula sam, osjetivši kako se nešto duboko u meni složilo. Sve je
upućivalo na to. Sjećala sam se kakva je bila te noći. Bila je njihova godišnjica
braka, a tate nije bilo cijeli dan. Ali bez obzira na njezino ponašanje, nije zaslužila
umrijeti. “Je li... patila?”
Theresa je odmahnula glavom. “Bio je to nesretan slučaj. Mama se bacila na
tatu baš kad se on okretao da ode. Vidjela sam bljesak noža u njezinoj ruci i
vrisnula na nju da stane. Tata ju je odgurnuo rukom da se obrani, ali ona je bila
pijana i posrnula je.” Pogledala je prema vratima dnevne sobe, prema
stvarnom razlogu što nikad nije mogla podnijeti boravak u ovoj kući. “Pala je na
vlastiti nož. U nekoliko sekundi bila je mrtva.” Zašutjela je, sjećanje na taj strašni
čas iskrivilo joj je lice. “Ja sam htjela zvati hitnu, ali bilo je kasno. Imali smo dvije
mogućnosti. Zvati policiju i riskirati da tata bude nepravedno osuđen za
ubojstvo ili sve zataškati.”
“Ne... ne mogu vjerovati”, promucala sam, ali negdje duboko u sebi ipak sam
znala da je to istina.
“Tata je bio pun ogrebotina. Policija možda ne bi vjerovala da je bila riječ o
samoobrani. Učinio je ono što je morao kako bi sačuvao obitelj na okupu. Sjećaš
li se? Kako sam ostala s tobom satima, ponavljala ti da će biti sve u redu?” Theresa
je šmrcnula dok joj je suza klizila niz obraz. “Ti si glasno puštala neku
groznu glazbu samo da ne čuješ njih dvoje kako se svađaju.”
“Pink Floyd”, promrmljala sam, prisjećajući se kako je došla u moju sobu i
umirivala me. Bilo je nešto u njezinu glasu tog dana što me je plašilo. Sada znam
i što.
“Nisam znala gdje ju je zakopao... sve do onda kad je već umirao. Rekao mi
je da se tako boji. Da se boji umrijeti jer ga tamo čeka mama.” Njezini prsti na
mojoj ruci su se opustili. “A onda je rekao da sam ja kriva za to, da se nisam
smjela miješati.” Odmahnula je glavom. “Mislim da je htio prebaciti krivnju
sa sebe prije nego što umre. Kad sam vidjela da me izostavio iz oporuke, znala
sam da je tako.”
“I sigurna si da nije patila?” tupo sam ponovila.
“Nije”, tiho je rekla Theresa, dok su joj debele suze opet navirale. “Sve se
dogodilo tako naglo.”
~ 204 ~
 Knjige.Club Books

“Bila je to nesreća”, šapnula sam. “Trebala si mi reći. Nisi taj teret trebala
nositi sama.”
“Čekala sam da bude pravi trenutak, a on nikako nije došao. Tata me isplatio.
Nije mogao podnijeti da me gleda jer ja sam znala istinu. Bojala sam se da ćeš se
i ti tako osjećati u vezi sa mnom.”
“To je suludo”, rekla sam. “Sjećam se kakva je bila mama. Taj dan, kad mi je
gurnula glavu u zahod, mislila sam da će me utopiti. Tata nije smio dopustiti da
stvari odu tako daleko.”
“Nije on nikad bio sklon konfrontiranju.” Gorak osmijeh pobjegao je s
Theresinih usta. “Znaš, znala sam ležati u krevetu i misliti na mamu. Tako sam je
htjela vidjeti još jedan, posljednji put. Ali onda bih pogledala okolo po ovoj kući
i znala sam da ona nikad nije zaista otišla. Ona je u ovim podovima, u
ovim zidovima. Čeka na pristojan pogreb u označenom grobu. Tata se nije mogao
natjerati da to napravi, ali ja mogu.”

~ 205 ~
 Knjige.Club Books

72. POGLAVLJE

EMMA

2013.

Namrštila sam se od razdraženosti čuvši kucanje na vratima. “Ah, taj poštar”,

promrmljala sam. “Zar ne mogu imati nimalo mira?” Spustivši naglo poklopac
laptopa, ustala sam odgovoriti na uporno kucanje. Alex je napokon otišao na
posao i ukrala sam malo vremena da istražim temu koja je postala zabranjena za
diskusiju. U zadnje vrijeme mislila sam samo na to kako da ostanem trudna.
Pomislila sam kako se moram sjetiti izbrisati povijest pretraživanja na laptopu čim
dovršim to što sam tražila na stranci s donatorima sperme.
Dok sam još pritiskala kvaku na vratima, pogled mi je pao na buket jarkožutog
cvijeća i ostala sam bez zraka. “Luke”, rekla sam, hvatajući dah dok sam gledala
u svog starog učitelja. Primila sam vrata čvršće, pripravna da ih zalupim njemu
ispred nosa.
Zabavljeni osmijeh rasvijetlio mu je lice. “Dakle, Emma, zar je to način da
dočekaš starog prijatelja?” Ostario je od mojih školskih dana, ali nije djelovao
ništa manje prijeteće. Sudeći po košulji i hlačama, stil mu se nije promijenio od
onda kad smo se prvi put sreli.
Mnogo puta sam mislila o ovakvom trenutku i o tome što bih mu rekla da ga
opet vidim. Ali sad kad je bio ovdje, borila sam se pronaći riječi. “Što hoćeš?”
rekla sam, a nagli val straha ohladio mi je krv u žilama. “Moj suprug će doći svaki
trenutak.”
“Oboje znamo da to nije istina”, odgovorio je, proguravši se pokraj mene u
hodnik. Gledala sam mu u leđa dok je sam ležerno ulazio u moj dom. “Mislio sam
da će ti dobro doći malo veselja nakon što ti je umro tata. Bio je na vijestima,
znaš; veliko ime u svijetu arheologije.”
“Ja... tko ti je rekao da možeš ući”, promucala sam, hodajući za njim u svoju
kuhinju. Protrljala sam vrat, još uvijek sam na licu osjećala tračak njegova daha.
Odložio je cvijeće na stol, kao da je domaći ovdje. Rekao je nešto o proslavi
ponovnog susreta i tada sam primijetila da u drugoj ruci ima bocu vina. Nisam
mogla vjerovati njegovoj drskosti. Nakon svega što je govorio o meni, da ja njega
uhodim, pojavio se u mojoj kući kao da ništa nije bilo.
“Odlazi”, rekla sam, povlačeći se prema kuhinjskom pultu. Luke je krenuo
prema meni, miris njegova losiona za brijanje zapahnuo mi je nosnice. Netremice
me gledao, u očima mu je bio sjaj dugo zatomljivane ljutnje.

~ 206 ~
 Knjige.Club Books

“Nemoj biti takva”, rekao je, a njegov ledeni osmijeh smrznuo me do kosti.
“Mislio sam da možemo popiti jedno piće. Samo sam htio raščistiti zrak između
nas, preuzeti svoj dio odgovornosti što su stvari između nas ispale tako.”
U prsima me stegnulo sjećanje na našu zajedničku prošlost. Pomislila sam na
naš zadnji susret u kolibi na plaži kad me srušio preko stola i prijetio da će mi se
osvetiti ako ne odustanem. Ali ja nisam odustala. Zbog mojeg djelovanja, Luke je
izgubio posao. Ali zašto sada? Nakon svih ovih godina, zar je tek sada otkrio da
sam se ja potrudila da on dobije otkaz? Njegov izgovor da samo želi izgladiti
stvari gotovo bi zvučao razumno da nije bilo tog hladnog sjaja u njegovu oku.
“Poslao si mi suncokrete i nakon sprovoda mojeg tate”, rekla sam, šapćući.
“Naravno. Zar ti nije drago što si dobila još jedan buket? Zar ih nećeš staviti
u vodu?” rekao je, odmjeravajući me od glave do pete. Da sam bar na sebi imala
traperice i vestu umjesto bluzice i suknje koje sam odjenula to jutro.
Dobro mi je došao razlog da okrenem leđa njegovu pogledu. Nisam mislila
da ću ikada čuti kako Luke konačno priznaje da jedan sićušni dio njega
jednostavno uživa mučiti me.
Pročistila sam grlo, stavljajući vazu s cvijećem sa strane. “Život ide dalje”,
rekla sam. “Ja to sada samo želim zaboraviti.” Promatrala sam svaki njegov pokret
dok se šunjao mojom kuhinjom, a pritom pogled nije micao s mene.
“Sjećaš li se male Sophie Smith? Čudno kako je netko dojavio njezinim
roditeljima kad i gdje ćemo se naći one noći”, rekao je, prelazeći prstom preko
vrha naslona stolca na kojima smo Alex i ja jutros sjedili za doručkom. “Zašto bi
itko bio tako osvetoljubiv?”
“Stvari su tada bile drukčije”, rekla sam. “Kao što si rekao, vrijeme je da
prijeđemo preko toga.”
“To je dobra ideja, u teoriji.” Nasmiješio se. “Međutim, očito je nekima od
nas to malo lakše. Imaš odličan posao, zar ne? Supruga, krasan dom. Kad sam te
vidio na onoj fotografiji s očeva pogreba, stvarno mi se sve nekako vratilo. Počeo
sam se pitati dokle si dogurala u životu.”
Usne su mi se stisnule u crtu dok sam bezuspješno pokušavala smisliti
odgovor. Njegovo raspoloženje bilo je sve mračnije i bojala sam se da ću reći
nešto pogrešno. Oči su mi poletjele prema bloku s noževima, ali brzo sam
maknula pogled kad sam vidjela da gleda kamo gledam.
“Zaboravi na piće. Zašto ne bismo razgovor nastavili u salonu?” rekao je,
uzimajući me za ruku.
“Ne.” Izvukla sam ruku i odmarširala do stražnjih vrata. “Ako ti nećeš otići,
idem ja.”
“Može, samo ti bježi”, rekao je Luke dok sam okretala ključ da oslobodim
bravu. “Ja ću jednostavno ovdje pričekati dok ti se suprug ne vrati kući. Alex, je
li tako? Možda će me on dočekati s malo više dobrodošlice.” Usne su mu se
rastegnule u cerek. “Siguran sam da bi volio čuti kakva si bila u školskim
~ 207 ~
 Knjige.Club Books

danima. Zna li on s kakvom malom napasnicom se oženio? Pohotnom već u dobi

od petnaest?”
“Reći ću mu da lažeš. Neće ti vjerovati”, rekla sam, stojeći leđima prema
vratima.
Ali Luke je imao spreman odgovor, bez sumnje uvježban u brojnim prilikama.
“Ali vjerovat će policiji”, rekao je prilazeći mi. “Još uvijek imam kopiju zabrane
pristupa koju su ti izdali. A onda, tu je i videosnimka tvojeg upada u moju spavaću
sobu. Besramna, eto takva si bila. O čemu si razmišljala dok si ležala na mojem
krevetu?”
Položio je ruku na moju, tjerajući moje prste da iza leđa jače stisnu kvaku.
Koža mu je bila hladna i stresla sam se od dodira.
“Mislio sam, kad sam te zadnji put vidio, da ću moći sve jednostavno pustiti
na miru. Ali mi imamo svoju osobnu povijest, ti i ja”, rekao je, ovaj put laskavim
tonom. “Nedovršenih poslova.”
Proklinjala sam svoju nemoć da mu se suprotstavim. Odjednom, opet je on
bio taj koji zapovijeda. “Ja... ja...” ušutjela sam, očajnički pokušavajući naći
hrabrosti barem toliko da završim rečenicu.
“Ti bi sad htjela sve to ostaviti iza nas? To mi pokušavaš reći?” prekinuo me
on, unoseći mi se licem u lice. “Vidiš da ti ja želim oprostiti, ali ja ne mogu samo
tako prijeći preko svega. Postoji jedan veliki nenamireni dug između nas. Dao
sam ti jedno obećanje i osjećam da je jedino ispravno ispuniti ga.” Okrenuo je
glavu, prelazeći pogledom preko doma koji sam nedavno naslijedila. “Meni nije
bilo lako kao tebi. Teško je naći posao kad ne možeš dobiti pristojnu preporuku.”
“Što hoćeš od mene?” pitala sam. “Novac? Imam nekoliko stotina funti koje
ti mogu dati ako obećaš da ćeš me pustiti na miru.”
Podmukli osmijeh nagrdio mu je lice. “No oboje znamo da ja nisam došao po
novac.” Podigavši ruku iza moje glave, izvadio je kopču iz moje kose i, baš kao
nekad, pustio je da se slobodno prospe. “Ja hoću ovo”, rekao je, držeći me rukama
za ramena. “Tebe. Sada. Samo jednom, za stara dobra vremena. Onda odlazim i
nećeš me više vidjeti.”
“A što ako ja to neću?” rekla sam dok mi je srce bubnjalo u prsima. Znala sam
da bih trebala pobjeći. Zgrabiti mobitel i dozvati pomoć. Ali udovi su mi bili kao
od olova, moje tijelo zahvaćeno njegovom magijom. Nisam mogla dopustiti da
kaže Alexu kakva sam bila prije. Da sam bila takva da su me svi ostavljali.
Nisam mogla dopustiti da prošlost zarazi moj sretni dom. Pogled mi je pao na
laptop i misli su mi se utrkivale dok mi je padalo na um ono što sam maloprije
radila. Seks s Lukeom trajat će samo minutu ili dvije, i nema to ništa s ljubavlju.
Na kalendaru sam imala zaokružene svoje plodne dane i znala sam da mi je
danas ovulacija. Počela sam po mislima prevrtati ideju koja mi je pala na pamet.
Možda se nešto dobro može izvući iz ovog nereda. Nije to kao da varam supruga.

~ 208 ~
 Knjige.Club Books

Voljela sam svog supruga. Beba bi naš brak učinila potpunim, a budući da ću se
time zauvijek riješiti Lukea, ništa više neće ugrožavati našu sreću.
“Ti me želiš, uvijek si me željela”, govorio je Luke, nosom mi draškajući vrat
dok su mi njegovi prsti otkopčavali bluzu. “Ti si sve ono napravila iz ljubomore,
a ne zato da zaštitiš druge djevojčice. Neka to bude naša mala tajna. Nitko drugi
to ne treba znati.”
Ponovno mi je zamirisao njegov losion, isti miris koji je koristio prije tolikih
godina. Bilo mi je kao da sam opet postala tinejdžerica. Nisam si mogla priuštiti
da ponovno postanem meta tračeva i da u moje riječi nitko ne vjeruje. Noge su mi
drhtale dok sam pokušavala odlučiti što da radim. Zadignuo mi je suknju i onda
je pitao je li ovo ono što želim, baš kao nekada. Kimnula sam. Nasmiješio se jer
je sigurno negdje u sebi znao da to nije istina. Ali meni je na pameti bila samo
želja da ostanem trudna. Za bilo što manje od toga, ne bih mu se bila prepustila.

~ 209 ~
 Knjige.Club Books

73. POGLAVLJE

LUKE

2013.

Mislio sam da ću se osjetiti obeštećenim nakon susreta s Emmom, ali cijela ta

epizoda bila je veliki antiklimaks. Istina, prepala se kad me vidjela na vratima, a
to što sam donio suncokrete bio je krasan detalj, ali dok je poslije popravljala
odjeću na sebi uhvatio sam na njezinu licu izraz trijumfa, kao da je na kraju zaista
htjela da je pojebem. To mi je ostavilo gorak okus u ustima i dok sam sjedao u
svoj auto ispred njezine kuće, u meni se počeo buditi gnjev. Ona je bila unutra i
sigurno je mislila kako me je prešla. Možda i jest, praveći se prestrašena cijelo
vrijeme. Seks nije bio dovoljna cijena za sve što sam zbog nje prošao.
Kvragu, možda sam toj kuji još i učinio uslugu. Možda ga više ne dobiva od
svojega supruga.
Prsti su mi se zgrčili oko volana. Uvijek sam slutio da je ona dojavila
roditeljima Sophie Smith i činjenica da danas to nije zanijekala najbolji mi je
odgovor na pitanje koje me već dulje muči. Anonimno pismo koje su dobili
Sophieini roditelji točno je navelo kad ćemo se naći u kolibi na plaži tu noć. Imao
sam sreće što smo oboje bili još posve odjeveni kad su nas zatekli. Golema isplata
moje majke barem je pomogla da ne odu na policiju. Nakon toga postao sam
mnogo oprezniji u uklanjanju tragova. Ali nisam zaboravio što sam obećao Emmi
i mnoge sretne sate sam proveo snujući svoju osvetu.
Znao sam da bih sad trebao odvesti se i podvući crtu na sve. Ali moja
reputacija bila je okaljana. Nije se to dalo isprati. Emmino petljanje uništilo mi je
karijeru prije nego što je i počela. Da je bar poginula onaj dan kod kuće, u vatri.
Sjećam se kako sam primio njezinu poruku, kako sam se svim srcem nadao da će
provesti svoj naum. A onda teško razočaranje kad sam čuo da su je izvukli živu.
Ali ako ne uspiješ otprve... Iznenadio sam sam sebe tom idejom. Bih li mogao?
Počiniti ubojstvo? Dok sam tamo sjedio, zamišljao sam kako bi to bilo da napokon
stvarno vidim tu kuju kako gori. A zašto ne bi sa sobom ponijela i svoj dom? I
cijeli taj život koji je za sebe stvorila, a nije mi jasno kako. Ona je nekoć bila
nestabilna. Mogao bih je polako drobiti. A onda, kad bude sama kod kuće,
rekreirat ću njezin prvi pokušaj samoubojstva - ali ovaj put ću se ja pobrinuti da
uspije. Smiješio sam se dok se moj plan sam odmatao pred mojim
unutarnjim očima. Sutra. Sutra ću se vratiti ovamo i malo joj se rugati, dati joj da
osjeti okus moje buduće pobjede, zabiti joj nož do balčaka. Činjenica da nije bila
vjerna suprugu osigurat će njezinu šutnju, barem dotle dok ne provedem svoj plan.

~ 210 ~
 Knjige.Club Books

74. POGLAVLJE

ALEX

2017.

Oči su mi letjele s ceste na displej pozivatelja na komandnoj ploči dok sam

treći put zaredom pokušavao dobiti Emmu. Bar mi je hands-free sustav
omogućavao da vozim, ne gubeći dragocjeno vrijeme na biranje broja. Trebat će
mi bar još nekoliko sati da stignem do Essexa. Glasno sam zastenjao. Dok ja
dođem, plima će se podići, odsijecajući Emmu od vanjskog svijeta. Nisam mogao
jednostavno nazvati policiju. Što bih im mogao reći? S obzirom na Emmino stanje
svijesti, mogla bi im još sve izbrbljati. Zašto se ne javlja na mobitel? Da imam
pameti, bio bih pokraj Jamieja i ostavio Emmu iza sebe. Ali bio sam poput leptira
kojeg privlači vatra. Bez obzira na to što mi je učinila, uvijek ću joj se vraćati.
Koristeći se glasovnom komandom, probio sam se na drugi poziv. Nakon pete
zvonjave, odgovorio je glas.
“Halo?”
Osjetio sam zadršku u Theresinu glasu, ali pokušao sam prikriti svoju
zabrinutost. “Bok, ja sam. Je li Emma s tobom? Pokušavam je dobiti, ali isključen
joj je mobitel.”
“Spava. Ja sam joj ugasila mobitel da se odmori kako treba, jadnica; bila je
prilično izvan sebe kad si otišao, ali sad je O. K.”
“Možeš li joj reći da stižem? Nisam trebao odlaziti. Trebao bih biti s vama
oko jedan u noći.”
“Je li Jamie s tobom?” rekla je Theresa.
“Ne, ostao je u Leedsu. Dolazim samo po Emmu da bude s nama.” Duboko
sam udahnuo, grla stisnutog od prehlade koja me hvatala. “Moram te nešto pitati.”
“Mene? Što?”
Provjeravajući u retrovizoru, dao sam žmigavac i pretekao auto ispred sebe.
“Angažirao sam privatnog detektiva da otkrije gdje je Luke. Očito, on je živ, i
prijatelj ti je na Facebooku. Zašto si mi lagala, Theresa?” Rečenicu mi je prekinuo
kašalj.
“Molim? Nisam ja s njim prijateljica. Zar jesam?” Nastupila je tišina dok je
pokušavala naći odgovor. “Koristim se Facebookom zbog posla, prihvaćam
zahtjeve od mnogo ljudi... Ne poznajem ih sve.”
Pogodila me ironija njezinih riječi. Kako ti može biti prijatelj netko koga ne
poznaješ? Iz tog sam razloga mrzio cijelu tu pomamu za društvenim mrežama.
Nikad nisi mogao znati s kim komuniciraš. Svatko je mogao otvoriti lažni profil i
~ 211 ~
 Knjige.Club Books

pratiti svaki tvoj pokret. Ali drugo pitanje me više mučilo. “Ako je Luke živ, čije
smo kosti iskopali?”
Theresa je oklijevala. “Mislim da o tome ne bismo trebali razgovarati preko
mobitela. Pričat ćemo kad dođeš ovamo.”
Ali nisam se dao tako lako odvratiti. “Malo sam gledao po internetu. Tijela ne
dospiju do faze kostura ako nisu bila najmanje deset godina u zemlji.
“Za ime Božje, Alex, ovo nije primjeren razgovor!” Od njezina otpuhivanja
linija je zakrčala. “Oprosti”, rekla je, pokušavši se sabrati. “Imala sam gadan dan.”
U pozadini sam čuo grebanje, pokretanje pokućstva. Naćulio sam uho da
čujem, ali zvuk je postao tiši jer se Theresa maknula nekamo. “Je li to Emma?”
rekao sam. “Daj mi je na mobitel. Moram govoriti s njom.”
“To je samo oluja. Rekla sam ti. Mora se odmoriti, a mislim da ionako ne ide
nikuda noćas. Možeš rješavati stvari kad dođeš.”
“Mogao bih ih i sad riješiti ako mi kažeš istinu. Što se događa, Theresa? Što
mi ne govoriš? Tko je pokopan u onome grobu? Jer to nije Luke, je li tako?
Zanimljivo je kako si samo inzistirala da kopamo dublje kad sam ja već htio
odustati. Iz kojeg razloga?”
“To su obiteljske stvari. To se tebe ne tiče”, obrecnula se Theresa i poklopila
slušalicu.
Udario sam šakom po volanu. Koji se vrag događa? Prevrtio sam još jednom
naš razgovor u glavi. Zašto je pitala je li Jamie sa mnom? Nazvao sam mamu.
“Sine? Je li sve u redu?” rekla je mama, javivši se nakon prvog zvona. Pitao
sam je kako je Jamie, natjerao je da ode na kat do njegove sobe i provjeri je li sve
u redu. Ali mama me preklinjala da joj kažem o čemu je riječ, glas joj se kršio od
brige.
Izvukao sam papirnatu maramicu iz džepa i obrisao nos. “Nisam siguran što
se događa, mama; jedino što znam jest da me Emma treba. Sa sestrom je, ali nešto
nije u redu.”
“Postoji li netko koga bi mogao nazvati da ode i provjeri kako su? Možda vaš
kvartovski policajac? Mi ovdje imamo zgodnu lokalnu policiju u kvartu. Tako su
susretljivi. Sigurno će, ako nazoveš najbližu postaju, poslati nekoga da pogleda.
Kad se gospođa Connor nije javljala ni na zvonjavu na vratima, mi smo nazvali
njih i...”
Oštro sam izdahnuo. Čuo sam priču o gospođi Connor i njezinu padu već
tisuću puta. “Ne. Nema potrebe da miješamo policiju. Samo sam htio provjeriti je
li Jamie dobro.”
“Pa, nazovi me kad stigneš tamo. Nema veze koliko je sati. Ja sigurno neću
zaspati prije nego što mi se javiš.”
Prekinuo sam poziv i gledao kako se kazaljka brzinomjera penje dok sam
stiskao papučicu gasa.

~ 212 ~
 Knjige.Club Books

75. POGLAVLJE

EMMA

2017.

Naglo sam otvorila oči prenuvši se iz sna. Bila je to Theresina ideja da

odspavam sat vremena i opustim živce prije nego smislimo što ću dalje. Umirila
me kad sam se sva uspaničarila da moram što prije u Leeds i lijepo mi objasnila
neka pustim da se prašina slegne umjesto da uletim tamo u punom galopu
i uznemirim sve redom. Ali crni oblak lebdio je na obzoru. Niz nijemih poziva na
telefon dao mi je znati da je Luke blizu. Nisam mislila da ću zaspati, ali kad sam
se probudila, bio je prošao već cijeli sat i kuća je bila ovijena mrakom.
“Šizi?” rekla sam, pipajući naslijepo po hodniku. Spontano sam izgovorila
njezin nadimak iz djetinjstva, tražeći utjehu u prisnosti imena dok mi se strah
penjao uz kičmu. Pritisnula sam prekidač, ali svjetlo se nije upalilo. Pregorio je
osigurač, pomislila sam, pokušavajući umiriti sve goru paniku. Razvodna kutija
bila je u dnevnom boravku i pipajući zidove polako sam se probila do tamo.
Napeto sam osluškivala uobičajene zvuke krckanja i škripanja kuće pod vjetrom,
srce mi je počelo kucati dvostrukom brzinom. “Šizi?” rekla sam drugi put i to što
nije bilo baš nikakvog odgovora plašilo me toliko da bih bila najradije brzinom
munje pobjegla iz kuće. Ali nisam mogla ostaviti sestru. Dok sam ulazila u dnevni
boravak, stala sam kao ukopana ugledavši siluetu.
“Theresa?” rekla sam, srce mi je stalo kad sam shvatila u što gledam. Vezana
za stolac, ona je sjedila usred sobe. Prepoznala sam jedan od svojih šalova, sada
zavezan oko njezinih usta. Popratila sam kamo gleda trenutak prekasno, dok sam
se okretala da pogledam iza vrata.
Nagli oštar bol sijevnuo mi je kroz glavu kad me nešto tupo udarilo sa strane.
Noge su mi popustile, prepustila sam se mraku, i zadnje čega se sjećam bila je
snažna ruka koja mi se steže oko vrata i par hladnih plavih očiju koje me
probadaju u dušu.
Sljedeće što znam, ležala sam skvrčena i svjetla su se upalila, glasno
škljocanje prekidača u razvodnoj kutiji vratilo me u svijest. Ulovila sam pogled
na Theresu koja je sjedila preko puta mene, očiju raširenih od straha. “Theresa”,
promumljala sam, u glavi me je probadalo i bijele leteće zvjezdice bolno su mi
letjele pred očima. Trepnula sam, pokušavajući razbistriti vid kad su koraci
prekinuli tišinu, dolazeći iz druge sobe. Progutala sam jauk. Nisam izmislila lice
u prozoru. Nakon svih tih godina, Luke je ipak bio živ. Nagnuo se nad mene, sav
u crnom, glasno se smijući na moj užasnut izraz. Bio je to visok, rezak zvuk,

~ 213 ~
 Knjige.Club Books

i smijeh mu nije zahvatio oči. “Oh, ma daj, štene malo, pa morala si znati da ovo
neće dobro završiti.”
Progutala sam, grlo mi se stegnulo jer sam shvatila da su mi noge i ruke
vezane baš kao i mojoj sestri. Još uvijek sam mogla osjetiti kako me bio grubo
primio za dušnik i umalo udavio. Sve ono vrijeme bila sam čeznula za njegovim
dodirom, a vidi kako je to završilo.
Luke je kružio oko mene kao morski pas dok je objašnjavao zašto je tu.
“Došlo je vrijeme da se suočiš s onim što si napravila.”
“Što hoćeš?” rekla sam, znajući da je posve besmisleno vrištati. Ovdje na
vjetrom šibanoj pustopoljini nema nikoga tko bi to čuo.
“Što ja hoću? Pokušala si me ubiti. Morala si znati da ću se jednog dana
vratiti. Dobro sam to isplanirao, što misliš?” rekao je, a oči su mu sijevale od
svjetlosti žarulje iznad njegove glave. “Cvijeće, pa gluhi telefonski pozivi, pa
upad u trgovinu poslije posla da izrežem onu vjenčanicu.
“Ti si pustio Jamieja iz auta”, rekla sam, osjetivši isti strah kao i toga dana.
Hvala Bogu da ga je Alex odveo.
“Za većinu tih stvari mogu priznati svoje zasluge, ali ne bih nikad naudio
djetetu. Za tu zgodu možeš zahvaliti samo vlastitoj gluposti.”
Dok su se Lukeove riječi probijale u moju svijest, dobro sam se sjetila tog
dana: padala je kiša, ja sam kasnila. Jesam li pritisnula pogrešnu tipku na
daljinskom ključu pa okrivila njega? Nisam gledala. Prsti su mi bili mokri.
Odjednom sam znala da sam stvarno to bila samo ja.
Luke je hodao po sobi, vidljivo uživajući u predanoj pozornosti svoje publike.
“Imam mnogo planova u vezi s mojim sinom. Samo što tu imamo jedan mali
problem, zar ne? Tvoj suprug ga je odveo sa sobom.”
Udahnula sam oštro, upinjući se da oslobodim vezane zglavke. Otkud je on
to znao? Ja nisam nikome rekla što se dogodilo onaj dan. Je li računao po
datumima, da se nije vratio po svoje dijete? Pomisao na Jamieja dovukao je na
površinu sve moje zaštitničke instinkte. Morala sam se izvući odavde. Nagnula
sam glavu unatrag uz naslon stolca, pokušavajući se iskobeljati. Stisnula sam oči
kad je Lukeovo lice ušlo u moje vidno polje, dah mu je bio prožet mirisom
alkohola i cigareta. Njegova blizina natjerala me da se sva stisnem. Moram se
suočiti s prošlošću jer čak i ako se izvučem iz ovoga, što ću kome reći? Nitko mi
neće vjerovati, svakako ne moj suprug, toliko sam znala i sada. Jasno mi je dao
do znanja što osjeća kad je otišao.
“Theresa”, rekao je Luke, jedva otkidajući pogled s mene da bi pogledao moju
sestru. “Upravo sam malo porazgovarao s Emmom. Kako ono kažu? 'Čuvaj se
osobe koja te probode pa cijelom svijetu kaže da je ona ta koja krvari.'” Dotaknuo
si je stražnji dio glave, vraćajući pogled na mene. “Da sam barem znao kad smo
se sreli koja si ti sjebana mala curica. Sve sam izgubio zbog tebe.”

~ 214 ~
 Knjige.Club Books

Theresa se migoljila pod svojim povezima, kroz šal se čuo samo njezin
prigušeni, bespomoćni jauk.
“Pusti nju”, viknula sam, lecnuvši se od bola zbog naglog trzaja. “Molim te.
Ona nema ništa s tim. Ja ću prihvatiti što god dolazi, ali moraš pustiti moju sestru
da ode.”
“Ne moram ja ništa”, rekao je Luke prilazeći Theresi i otpuštajući joj šal oko
usta. “I onda, što ti misliš, Theresa?” rekao je s podrugljivim osmijehom na
usnama.
Ona je oblizala usne, oči su joj se skupile od odlučnosti. “Ja mislim da ona
ima pravo”, rekla je, pročišćavajući grlo. “Radi s njom što hoćeš. Mene pusti.”

~ 215 ~
 Knjige.Club Books

76. POGLAVLJE

EMMA

2017.

“Nema razloga da ne izgladimo sve.” Vrpoljila sam se pod svojim povezima.

“Molim te, Luke, samo me pusti.” Pogled mi je pao na kanistar u njegovim
rukama.
Pokazao mi je zube u neveselom osmijehu. “I kako je to, biti žrtva, a nitko ti
ne vjeruje? Jer točno je tako bilo meni. Koliko god ja tvrdio da sam nedužan,
svejedno sam morao napustiti posao. Tvoja slijepa zaljubljenost zalijepila se za
mene kao smrad nečeg zagorjelog.” Stavio je kanistar na pod i počeo odvrtati
čep. “Pa, došlo je vrijeme da to što je zagorjelo sagorimo do kraja.”
Miris benzina ispunio je zrak, a meni se krv smrznula u žilama. “Ne”, rekla
sam. “Molim te. Nisam to zaslužila.” Znala sam što slijedi. Luke je rekreirao
požar koji sam ja u prošlosti potpalila, samo što ovaj put nema mojeg tate da me
spasi. Nakon što je poslušao Theresu, namjestio joj je ponovno povez na ustima.
Samo se prestrašila, to je sve. Sigurno nije mislila ono što je rekla.
Luke je udarao prstom o svoja prsa naginjući se nad mene, prskajući slinu s
riječima. “Zar si stvarno mislila da ću jednostavno oprostiti i zaboraviti?”
“Što hoćeš od mene?” viknula sam, pokušavajući dobiti na vremenu. Znala
sam da on ovo želi izvesti tako da ispadne kao da sam ja zapalila šibicu. Zamislila
sam Lukea, obuzetog mržnjom i gađenjem, kako pažljivo smišlja način na koji će
mi održati složenu lekciju dok su mu na pameti bile puno mračnije stvari.
“Oko za oko, zar ne kaže tako i Biblija? Ti si prije išla u crkvu, nisi li? Jesi li
prestala zbog mene? Mislim da je sad dobar trenutak da se pomoliš.” Podigao je
kanistar i počeo zapljuskivati benzin po sobi. Oči su mi zasuzile kad su isparenja
ispunila zrak.
“Čekaj”, viknula sam opet. “Luke, pusti moju sestru da ode.”
Theresa je uspjela osloboditi usta tarući obraz o rame. “Luke, slušaj me”, rekla
je odjednom zapovjednim tonom. “Voljela bih da si me odmah na početku
kontaktirao jer ja se s tobom otpočetka slažem.” Trznula je glavom u mojem
smjeru. “Sve što je u mojem životu pošlo ukrivo, bilo je zbog nje. Napravit ćeš
mi uslugu sad kad je i posao prepisala na mene.”
Luke je podignuo obrvu na taj nenadani čin izdaje. “Ti se šališ”, rekao je.
Ali Theresa nije namjeravala stati. “Sam si rekao. Ona je otrov. Zašto misliš
da sam te prihvatila za prijatelja na Facebooku?” Zastala je, kako bi ispalila zadnji

~ 216 ~
 Knjige.Club Books

metak kojim će ga pridobiti na svoju stranu. “Ona nije sposobna odgajati dijete,
ali ja jesam.”
Užasnuto sam buljila dok je Luke suglasno kimao glavom. “Znači znala si da
sam to bio ja?” Naznaka smiješka titrala mu je na usnama.
“Da”, rekla je Theresa. “Ali najprije se riješi svakog dokaza da si bio ovdje.
Alex se upravo vraća, ali plima će ga zadržati još neko vrijeme. Kad dođe, ja ću
mu reći da sam nakratko otišla do trgovine, a kad sam se vratila, iz kuće je sukljao
plamen. Ima više smisla ako izgori samo ona, a ne obje. Ne zaboravi, ja ti mogu
pomoći da dobiješ svojeg Jamieja.”
“Ne znam zapravo je li moj, nisam siguran da jest”, rekao je Luke, što mi je
dalo naslutiti da o tome vjerojatno nije ni mislio do danas.
“Ali jest”, rekla je Theresa. “Alex je dao napraviti test DNK.”
“Ne!” kriknula sam, zaprepaštena time što čujem. “Ovo je ubojstvo. Theresa,
kako možeš?” Ali dok je on odvezivao moju sestru, moje riječi padale su u gluhe
uši. Vriskala sam i plakala dok se nisam umorila. Bilo je isto kao da me nema
ovdje.
“Ne sipaj direktno po njoj”, uputila ga je Theresa, dok je on polijevao zadnje
ostatke benzina oko mene. “Moramo se držati onoga kako je bilo prvi put.”
Luke je izvio usne u bolestan osmijeh. “Vidiš? Kako smo ljubazni.” Pokazao
je prema vratima. “Dobro sam ih zatvorio, tako da zrak neće ući. Nagurao sam i
dosta novina u dimnjak. Onesvijestit ćeš se od nedostatka kisika puno prije nego
što te vatra dohvati.”
“Alex dolazi...” zakašljala sam, dok su se jetke pare uvlačile u moje dišne
puteve i crvenile mi oči. “Strpat će te na doživotnu.”
Stišćući šake, borila sam se sa svojim povezom i osjetila da uže malo popušta.
Ali ne dovoljno. Ovo po podu nije bio tatin razvodnjeni alkohol. Čim Luke kresne
iskru, stvarno ću otići u buktinji plamena.
“U tome je ljepota”, rekao je Luke. “Tvoj napaćeni suprug vratit će se baš na
vrijeme da te gleda kako goriš. Popili smo pokoje piće on i ja. Simpatičan lik.
Možda bismo se mogli sprijateljiti. Dopustio bih mu da viđa Jamieja... tu i tamo.”
Nagnuo je glavu na jednu stranu, promatrajući me onako kao što vrana pikira
crva. Niz bijelih zuba zasjao je ispod umjetnog svjetla dok se smiješio. “Stvarno
sam uživao igrati se s tobom.” Osvrćući se još jednom po sobi, otišao je do vrata.
“Zbogom, Emma. Uživaj u paklu ” Otklopio je palcem poklopac svojeg metalnog
upaljača, postavio jagodicu na nazubljeni kotačić. Čvrsto sam zažmirila, nadajući
se samo da će biti brzo.

~ 217 ~
 Knjige.Club Books

77. POGLAVLJE

ALEX

2017.

Kihnuo sam triput zaredom u rafalu, od čega mi je auto zavrludao po cesti.

Zabljesnuo me par svjetala dok je vozač iz suprotnog smjera trubio u frustraciji.
Vozeći brzinom većom od dopuštene, stigao sam u Essex, ispunjen osjećajem
straha. Piskutavi signal i lampica na komandnoj ploči javljali su mi da ću uskoro
ostati bez goriva. Nemoćno sam zagunđao.
Sve što sam htio bilo je maknuti Emmu od te užasne kuće i groznih uspomena
koje ju prate. Pomoći ću joj da se oporavi, njegovat ću je dok ne ozdravi. Dao
sam žmigavac i skrenuo prema najbližoj benzinskoj pumpi. Možemo to nazvati i
šestim čulom: jednostavno sam znao da će se uskoro nešto loše dogoditi. Pogledao
sam na sat. Plima je još visoka. Otok je zarobio Emmu.
Nakon što sam platio gorivo, vratio sam se na cestu. Uskoro sam stajao
parkiran s pogrešne strane plime, mislima požurujući more da se povuče. Utipkao
sam komandu za glasovni poziv. Emma se i dalje ne javlja. Zaškripao sam zubima
i ponovno pokušao nazvati Theresu. Javila se gotovo odmah. “Alex, za volanom
sam. Što je?”
“Ne mogu dobiti Emmu na telefon. Zašto se ne javlja?”
“Rekla sam ti, spava. Gle, sad idem natrag. Gdje si ti?”
“Tu s druge strane, čekam da prijeđem branu. A gdje si ti?”
“Na Merseaju. Bit ću u kući za minutu.” Uzdahnula je. “Emma danas nije bila
sva svoja. Samo sam skoknula van kupiti mlijeko u dežurnoj trgovini.” Namrštio
sam se, bilo mi je krivo što je ostavila Emmu samu.
“S obzirom na to da sam zaglavio ovdje”, rekao sam zamišljajući Theresu s
druge strane plime, “mogla bi mi konačno reći što se događa. Jer ti nešto kriješ,
zar ne?”
“Došli su mi papiri za razvod, to je sve. Čuj, moram prekinuti. Razgovarat ću
s tobom kad dođ...”
“Ne vjerujem ti”, rekao sam joj. “Ja sam tebi povjerio baš sve. Zar nije vrijeme
da mi uzvratiš istom mjerom? Tko je osoba koju smo iskopali one noći?”
“Moram prekinuti”, rekla je Theresa.
“Zašto? Čemu takva žurba, Theresa?” Ali jedini odgovor bio je repetitivni ton
prekinute veze. Izdahnuo sam dugi, duboki dah. Nije se začudila kad sam rekao
da tijelo nije Lukeovo. Sudeći prema stanju ostataka, morali su biti najmanje deset
godina stari.
~ 218 ~
 Knjige.Club Books

I tada mi se jednostavno odgovor ukazao pred očima. Theresino jecanje nad

lubanjom. Kako je pozorno i nježno omotala kosti i odnijela ih sa sobom. Nikad
se nije ni postavilo pitanje hoću li se ja pobrinuti za te ostatke - zato što su njoj
toliko značili. Emmina i Theresina majka nije od njih otišla. Nju je netko ubio. Je
li o tome bila riječ? Theresa je iskreno voljela Jamieja i sad ga mi
odvodimo odavde. Nisam mogao vjerovati da bi Theresa bila spremna nauditi
nekome svome, ali nešto čudno se zbivalo. Stiskao sam volan dok sam zurio u
sporo gibanje plime. Ako se upustim u rizik i pokušam proći kroz vodu, mogao
bih još dulje zapeti na prijelazu. Ali Emma je možda u ozbiljnoj nevolji. Možda
sam već zakasnio.

~ 219 ~
 Knjige.Club Books

78. POGLAVLJE

EMMA

2017.

Poziv mojeg supruga poslužio je samo toliko da uspori proceduru. Iz onog što
sam uspjela razabrati, zaglavio je s druge strane plime. Luke je stajao iznad
Therese dok je lagala, rukom joj je s leđa čvrsto držao vrat. Nisam izmislila da
vidim strah u njezinim očima.
“Molim te”, cendrala sam, jedva uspijevajući smoći toliko zraka da nešto
kažem. “Ne želim umrijeti.”
Theresa se okrenula k Lukeu, a on joj je pustio vrat.
“Čekaj”, rekla je, i osjetila sam olakšanje što ona, evo, dolazi pameti. Ali
olakšanje je bilo kratkog daha jer ona je uzela papir iz ladice i nešto napisala.
“Trebali bismo ostaviti oproštajno pismo u njezinoj spavaćoj sobi, baš kao što je
bilo i prije. Ne želimo valjda da se posumnja.”
“Ali papir će izgorjeti u požaru”, rekao je Luke, oči su mu se skupile dok je
sumnjičavo gledao moju sestru.
“Jedna je limena kutijica ispod njezina kreveta. Ako staviš pismo u nju,
sačuvat će je od plamena.”
“Ne! Ne možeš mi to raditi!” Borila sam se za goli život migoljeći se na
drvenom stolcu. Nisam mogla vjerovati da se moja vlastita sestra ovako okrenula
protiv mene.
“Jamieju će biti dobro sa mnom”, rekla je, a njezine riječi bacile su me u očaj.
“On zaslužuje bolje nego što mu ti možeš dati. Žao mi je. Tako je najbolje.”
Vrisnula sam njezino ime, ali Theresa nije ni trznula, samo je pružila ruku i
dodala Lukeu komad papira. “Moraš istrčati iste sekunde kad potpališ vatru. Ja ću
nazvati vatrogasce kad se već dobro primi. Tamo u kuhinji jedan je aparat za
gašenje”, rekla je. “Izvest ću to tako da izgleda kao da sam je pokušala
ugasiti.” Luke je kimnuo i krenuo preko sobe prema mojoj spavaonici. Na
povratku mi se iscerio u lice, njegov užitak zbog moje nevolje vidio mu se na licu.
“Brzo, nemamo mnogo vremena”, rekla je Theresa dolazeći iz kuhinje s
aparatom za gašenje. Luke ju je oprezno motrio, njegov izraz otkrivao je ugodno
iznenađenje što me sestra ovako izdala.
“Molim te”, kričala sam kroz grlo izderano od vrištanja. “Žao mi je. Molim
te, pusti me. Neću nikome reći... ” Zakašljala sam se, vonj benzina presjekao mi
je riječi.

~ 220 ~
 Knjige.Club Books

Luke mi je udijelio još jedan sablastan osmijeh prije no što je stao pokraj vrata
i dalje držeći upaljač. Kresnuo je po zupcu i upaljač je živnuo, njegov plamičak
najavljivao je veliku vatru. Bacio je upaljač na pod i okrenuo mi leđa dok se
plamen dizao po sobi. Nisam mogla vjerovati da su me oboje ostavili ovdje. U
tren oka soba je bila u blistavom sjaju vatre. Moj dom bio je poput kutije šibica i
vatra se rasplamsala na sve strane. Molila sam se da Alex stigne na vrijeme.
Valjda će netko vidjeti plamen? Ali do tada za mene će biti prekasno. Moj um
vodio je dvije bitke odjednom, pokušavajući shvatiti sestrinu izdaju i
istodobno pojmiti da ću sada umrijeti. Suze su se kotrljale niz moje obraze dok je
vatra lizala zidove dnevne sobe, šireći se prema namještaju sve dok krug oko mene
nije bio zatvoren. Osjetila sam se kao na žrtveniku i uvukla sam glavu koliko sam
mogla među ramena, pokušavajući što manje udisati jetki dim. Kad bih se samo
mogla maknuti. Srce mi je udaralo dvostrukom brzinom, uže mi je rezalo kožu
oko zglavaka i gležnjeva dok sam se borila. Ali od dima više nisam mogla vidjeti
ništa i u nekoliko sekundi soba se oko mene počela vrtjeti. Sklopila sam oči i
osjetila kako me neizmjerna vrućina poklapa i u tom trenutku osjetila da me nešto
povlači za vezane ruke. Naglo sam otvorila oči, trzaj tijela natjerao me na kašalj.
Bila je to Theresa. Nakon što je ispraznila cijeli aparat za gašenje, odvezivala mi
je ruke. Je li samo htjela postići to da izgleda kao da sam se sama ubila? Svakako,
tko god me nađe, vidjet će da su mi ruke bile vezane? Trebala sam se praviti da
sam u nesvijesti, pa potrčati kad mi okrene leđa, ali pluća su mi gorjela u prsima,
tjerajući me da bučno i kratko hvatam dah.
“Otišao je”, rekla je frenetično odvezujući užad koja me držala vezanom.
“Oprosti, to je bio jedini način da ga se riješim. Policija ne bi ni mogla stići na
vrijeme. Ostani budna, molim te. Ne mogu izgubiti još i tebe.”
Oblilo me olakšanje od spoznaje da se ona sve vrijeme pretvarala da surađuje.
Da je vrisnula upomoć ili rekla Alexu neka zove policiju, Luke bi ubio i nju. Zbog
plime nitko ne bi mogao stići na vrijeme. Suze su blistale u kutevima njezinih
očiju dok sam pokušavala nešto reći. “Hajde”, zarežala je, povlačeći jače poveze.
“Vodi me van”, prokriještala sam kroz zaglušan pisak vatre i prasak drvenih
dasaka na podu. Sadržaj našeg malog aparata za gašenje poslužio je toliko da malo
umiri vatru, ne da je ugasi. Morat ćemo biti brze ako mislimo preživjeti.
“Hajde!” rekla je podižući aparat i pokušavajući ga ponovno pokrenuti. Ali to
malo pjene što je izašlo nije bilo ni blizu dovoljno da se suprotstavi bjesomučnom
požaru koji je iznutra žderao kuću. Užasnuto sam gledala kako se fotografije kvrče
po zidovima dok se sve što sam poznavala pretvara u crnilo i nestaje. S nogama
kao od želea, dignula sam gornji dio svoje debele majice preko usta, dok je vatra
hvatala namještaj. Novi strah sijevnuo je u meni kad sam vidjela Lukea, lica
iskrivljenog od bijesa, kako posrće stupajući u dnevni boravak pred nas.
“Kurve proklete!” urliknuo je, štiteći glavu rukama dok je prolazio kroz vatru
prema nama.

~ 221 ~
 Knjige.Club Books

Nevjerica me je nadvladala. On je nezaustavljiv. Baš kad pomislim da ću se

spasiti, on se opet pojavi. Iz zaleta, udario me šakom u trbuh, i ja sam se srušila
na koljena. Krug vatre bio je sve jači, pekla mi je kožu, dim mi je napunio pluća.
Gubila sam dragocjene sekunde. Morala sam van, morala sam doći do zraka. Crni
krugovi pojavili su mi se pred očima. Bila sam preslaba da se dalje borim.

~ 222 ~
 Knjige.Club Books

79. POGLAVLJE

ALEX

2017.

Nakon što sam pričekao još neko vrijeme, koje mi se činilo poput vječnosti,
ubacio sam u prvu. Cesta se još uvijek nije vidjela od vode, ali ako budem vozio
polako i oprezno, mislim da ću se probiti. Držao sam zrak ne dišući dok mi je
voda zapljuskivala prozore, a odraz mjeseca pojavljivao se raspršen u cik-cak
liniji koja se ljeskala na namreškanoj vodi ispred mene. Uspio sam pratiti cestu i
izići na drugoj strani i tu sam opet stao na gas, svjestan da moje natopljene kočnice
možda neće najbolje raditi, ali sve o čemu sam mogao misliti bila je Emma i hitnja
da stignem do nje što prije.
Srce mi je potonulo u grudima. Nisam sreo Theresin auto nigdje na cesti. Jurio
sam koliko sam mogao, svjestan plave rotirajuće svjetlosti koja se pojavila u
mojem retrovizoru. Nije me bilo briga ako jure za mnom, nisam kanio stati dok
god ne dođem do svoje žene. Misli su mi se širile po glavi kao šumski požar, moj
mozak je pokušavao riješiti dileme.
Čvrsto sam držao volan dok sam ulazio u oštar zavoj, kamenčići pod kotačima
letjeli su u zrak i frcali o bok mojega auta. Iz daljine, bljeskanje plavog svjetla
približavalo se dok sam svladavao zavojiti dio ceste. To je bilo dobro, zar ne? Ali
što ako ne jure zbog mene? Što ako se nešto dogodilo Emmi?
Kad sam prošao zavoj iza kojeg se u daljini vidi kuća, moja najgora noćna
mora postala je stvarnost. Nebo je bilo osvijetljeno crvenim sjajem i od samog
prizora dah mi je stao u prsima. Tek u tom sam trenutku shvatio da ono svjetlo
nije od policijskog nego od vatrogasnog vozila - na putu k našoj kući. Ali gdje
je Emma? “Molim te, Bože, samo da nije unutra”, šaptao sam, u strahu. Uletio
sam na naš prilaz i zakočio pod ručnom. Plamen se dizao iz krova kuće, vrućina
me odbacivala unatrag. Fokusirao sam pogled na čovjeka koji je upravo utrčavao
kroz otvorena ulazna vrata. Ma je li to Luke? Što on radi ovdje? Spotičući se
o vlastite noge, kao bez duše utrčao sam u kuću, ali cijeli ulaz je bio u plamenu.
“Emma!” vikao sam, moleći se da je ugledam, ali tkogod da je upravo ušao
ovamo, nije bilo znakova da se vraća. Provukao sam se oko boka kuće,
pokušavajući naći bolje mjesto za ulaz, ali vrelina vatre svaki put me vratila
unatrag. Srce mi je udaralo o prsni koš. Ne mogu je izgubiti, ne sada. Izvući ću
je pa neka me to ubilo.

~ 223 ~
 Knjige.Club Books

80. POGLAVLJE

EMMA

2017.

Znoj mi je klizio kožom, vrućom i u plikovima. Nečiji prsti usjekli su mi se u

meso i snažno mi protresli rame. Polako i s mukom, kapci su mi se podigli, i
shvatila sam da sam se bila onesvijestila na podu. Skupila sam se vidjevši Lukea
pokraj sebe i kako mu se pod glavom širi lokvica krvi. Osjetila sam jezivi déjà vu,
i prizor je poprimio nadrealan ton.
“Diži se”, kašljala je Theresa, dohvaćajući aparat za gašenje s poda. Donji
kraj metalne boce bio je krvav. Jednom rukom, povukla me gore. “Van kroz
stražnja. Ja ću te pokrivati.”
Posrtala sam kroz dim i plamen prema stražnjim vratima, noge su mi bile od
gume. Žarulje iznad nas prskale su od vrućine i zasipale nas komadićima stakla.
U hodniku, glasno pištanje vatrodojavnog alarma čulo se kroz huku gladne vatre.
Šišteći i cvrčeći, gutala je sve na svojem putu, na kojem ćemo se i nas dvije sada
naći. U mraku kuće jedino je plamen osvjetljavao prostor. Pluća sam osjećala kao
da su izdubljena van iz mene. Borila sam se za zrak, borila sam se da ostanem pri
svijesti dok se svijet oko mene sklapao. Pretpostavljala sam da je Theresa iza dok
nisam čula kako je Luke doziva. On je na nogama, opet ide za nama - on je još
živ. Sad sam bila u kuhinji i prizor je izgledao kao da sanjam dok sam se okretala
pogledom tražeći je. Ali noge su mi popustile i tama me opet uzela k sebi.

Gledajući u lice svojega supruga, pitala sam se sanjam li. Bljeskovi plavog
svjetla rasvjetljivali su noć dok se on naginjao nad mene. Hladni noćni zrak blažio
mi je opečenu kožu i shvatila sam da sam vani. Ponovno sam pokušala zazvati
Theresino ime.
“Hvala Bogu da si dobro”, rekao je, odgovarajući na moje nepostavljeno
pitanje. Pluća su mi gorjela dok sam uvlačila zrak, osjećala sam ga kao da udišem
vrući ugljen. Napravila sam grimasu kad sam pokušala progutati, jedva malo
dignuvši glavu od tla.
“Ššš, ostani tako. Hitna služba je na putu ovamo.”
Treptala sam bolno oprljenim kapcima dok sam gledala kako moja kuća
nestaje u plamenu. Krov se bučno urušio. Ako je tko unutra, znala sam da neće
živ izići.

~ 224 ~
 Knjige.Club Books

81. POGLAVLJE

EMMA

Dvanaest mjeseci kasnije

Igralište danas izgleda drukčije i sad mi je drago što me Alex uspio nagovoriti
da opet posjetimo Mersea. Gledam kako se Jamie ponovno upoznaje s opremom,
lice mu je ozareno ponosom dok se sam penje na ljuljačku koja mu je prije bila
previsoka.
Držim svojeg supruga za ruku dok stojimo jedno pokraj drugog, promatrajući
ga. Ne mogu vjerovati da smo uspjeli nakon svega što smo prošli. I Alex je osjetio
promjenu u meni. Par koji je namjeravao kupiti našu kuću na Merseaji na kraju je
kupio zemljište. Bilo je neobično vidjeti nove temelje na mjestu gdje je prije bila
naša stara kuća. S obzirom na to što se sve u njoj dogodilo, tako je vjerojatno
najbolje. Previše ružnih stvari tu se dogodilo. Zlo se uvuklo u same zidove,
prouzročivši jad i nevolju ukućanima. Većina ljudi odustala bi nakon što čuje
koliko je ljudi u njoj poginulo, ali srećom, naši kupci bili su spremni odbaciti
takve zamjerke.
U usporedbi sa starom kućom, naš novi dom u Leedsu jako je svijetao i
prozračan. Budim se okupana sunčanom svjetlošću i ono mi odmah podiže
raspoloženje. Josh je s našom colchesterskom trgovinom Nešto posuđeno
napravio toliki uspjeh da je morao zaposliti još ljudi. Ja sam naučila kako voditi
poslove on-line, i zadovoljna sam s tim, zasad. To mi omogućuje da više vremena
provodim s Jamiejem i stvarno se volim družiti s drugim mamama dok ga čekam
ispred vrtića. Dobar je osjećaj pružati mu sve one tople zagrljaje za koje sam ja u
njegovoj dobi bila uskraćena. Alexova obitelj prihvatila me srdačno i nitko od
njih ne sluti ništa o Jamiejevu podrijetlu. Zovite to kako hoćete, ali Alex i ja smo
se lako dogovorili. Mi smo Jamiejevi roditelji. Rezultate DNK testiranja uništili
smo. Nisam imala namjeru svjesno obmanjivati svojega supruga, a osim toga, ja
sam uvijek i duboko iskreno Jamieja doživljavala kao njegova sina. Još uvijek se
ne mirim s Theresinom smrću, ali uspjela sam se konačno osloboditi okova
krivnje i kajanja koje me pritiskalo. Pokopana je pokraj mame na groblju u
Colchesteru i danas ćemo, malo kasnije, ići posjetiti njihove grobove. Josh je
toliko divan da umjesto mene svako malo odnese svježe cvijeće.
Još je samo jedan tamni oblak na obzoru. Katkada, kad se sve smiri, on mi se
uvlači u misli. Pokatkad mislim da sam krajem oka ugledala njegovo lice: na
neznancu koji sjedi u prolazećem autobusu ili ispod kapuljače čovjeka koji se
nazire u daljini. U drugim prilikama na potiljku osjetim njegove oči. Znam da
je mrtav, ali napola kao da očekujem da se vrati. Mislim na dan kad sam ga zamalo

~ 225 ~
 Knjige.Club Books

ubila i kako me je provocirao u vezi sa svim onim curicama. Tješi me pomisao da

više neće zloupotrebljavati ničiju nedužnost. Ako ništa drugo, sad je sve izišlo na
vidjelo.
Rekla sam policiji istinu i nakon mjeseci istrage mama je konačno pokopana
u svoje trajno počivalište.
Puštajući mi ruku, Alex je podigao Jamieja na drugu ljuljačku.
“Jače, tatice, jače”, hihotao se, i ovaj put ja ga sretno promatram kako leti.
Neću više tratiti ni sekundu svojega života na strahove. Sjedam na ljuljačku pokraj
njega, odgurujem se stojeći na vrhovima prstiju i zalijećem se prema nebu.

~ 226 ~
 Knjige.Club Books

RIJEČ AUTORICE

Hvala što se pročitali Prešućenu žrtvu. Tema navođenja žrtve da pristane na

zlostavljanje tema je s kojom sam se susrela mnogo puta u karijeri budući da sam
radila u odjelu specijaliziranom za rad s posebno ranjivim skupinama i žrtvama
seksualnog zlostavljanja. Na svaki slučaj kojim sam se bavila dolazi mnogo veći
broj onih koji prođu neprijavljeni, i to zbog straha, neopravdanog srama ili
društvene stigme.
Želim potaknuti svakoga tko se nađe u takvim okolnostima da potraži pomoć,
bilo od policije, člana obitelji ili putem jedne od brojnih telefonskih linija za
pomoć ljudima u potrebi. Važno je da žrtve znaju kako nisu same i jednako je
važno prijavljivati i zlostavljanje iz prošlosti kako bismo se mogli pobrinuti da
se ne ponovi.
Ako ste uživali u ovoj knjizi, bila bih vam silno zahvalna napišete li osvrt na
Amazonu. I nekoliko redaka može pomoći da novi čitatelji otkriju moju knjigu.
Možda je možete preporučiti prijateljima, članovima obitelji ili vašem lokalnom
knjiškom klubu. Također sam na društvenim mrežama ako želite kontaktirati sa
mnom. Iskreno se nadam da ćete potražiti i ono što sljedeće napišem.

~ 227 ~
 Knjige.Club Books

ZAHVALE

Hvala:
Izvrsnoj ekipi iz Thomasa & Mercera, posebno mojim urednicama Jane
Snelgrove, Sophie Missing i uredniku Jacku Buderu, koji su mnogo pridonijeli
tome da ova knjiga bude najbolja što može biti.
Madeleine Milburn i njezinoj ekipi, po mojem sudu najboljoj književnoj
agenciji u Londonu. Osjećam se istinski blagoslovljeno što sam imala njih za
kormilom.
Nevjerojatno šašavoj skupini autora čiji sam i sama dio. Jako sam sretna što
pripadam toj sceni.
Mel Sherratt, Angela Marsons i Lindsay J. Pryor, koje su me ohrabrivale od
prvog dana. Ljubazniji trio autorica ne možete naći.
Književnim časopisima i klubovima koji su glas o mojim knjigama pronijeli
po svijetu.
I zadnje, ali ne i najmanje važno, mojim prijateljima i obitelji. Vaša poruka
znači mi neizmjerno mnogo.

~ 228 ~
 Knjige.Club Books

O AUTORICI

Nekadašnja policijska detektivka Caroline Mitchell danas je spisateljica s

punim radnim vremenom.
Radila je na Odjelu za kriminalističke istrage i specijalizirala se za rad s
ranjivim skupinama - žrtvama kod kojih postoji visoki rizik od nasilja u obitelji i
ozbiljnih seksualnih napada. Mentalna snaga koju iskazuju te žrtve za nju je
postala trajni izvor inspiracije i njihov ustrajni otpor Mitchell kombinira sa svojim
poznavanjem policijske procedure, stvarajući napete psihološke trilere.
Izvorno iz Irske, sada živi u lijepom seocu na obali Essexa sa svojim
suprugom i troje djece. Više o autorici možete pronaći na www.caroline-writes.
com ili je pratiti na Twitteru (@caroline_writes) i Facebooku (www. facebook.
com/CMitchellAuthor).

Scan i obrada: Knjige.Club Books

~ 229 ~