Jostein Gaarder - Tajna igračih karata

U pripovijesti ćeš sresti:

Hansa Thomasa, koji na putu u domovinu filozofije čita žemičkinu
knjižicu
Oca, koji je u Arendalu odrastao kao Njemčić prije nego što se
otisnuo na more kao brodski mali
Mamu, zalutalu u svijetu mode
Line, Hans Thomasovu baku s očeve strane
Djeda, koji je 1944. bio poslan na Istočnu bojišnicu
Patuljka, koji je Hansu Thomasu darovao povećalo
Debelu gospođu u gostionici u Dorfu
Staroga pekara, koji je Hansu Thomasu dao čašu kruškina soka i
četiri žemičke u papirnatoj vrećici
Ciganku gataru i prelijepu joj kćer, Amerikanku koja se rastavila na
dva dijela, grčkoga modnog agenta, ruskog istraživača mozgova,
Sokrata, kralja Edipa, Platona i razgovorljivoga konobara
Uz to ćeš u žemičkinoj knjižici sresti
Ludwiga, koji je 1946. došao preko brda u Dorf
Alberta, koji je rastao kao siroče nakon što mu je bolest otela majku
Pekara Hansa, koji je doživio brodolom 1842. na putu iz
Rotterdama u New York, prije nego što se nastanio u Dorfu kao
pekar
Frodea, koji je doživio brodolom kad je s velikim teretom srebra
plovio iz Meksika u Španjolsku
Seljaka Fritza Andréa i trgovca Heinricha Albrechtsa
52 igraće karte, uključujući herc asa, karo puba i herc kralja
Džokera, koji vidi preduboko i previše
Prošlo je šest godina otkad sam bio ispred ruševina staroga
Posejdonova hrama na rtu Sounionu i gledao Egejsko more. Uskoro
će se navršiti sto i pedeset godina otkako je Pekar Hans stigao na
čarobni otok u Atlantskom oceanu. A prošle su točno dvije stotine
godina otkako je Frode doživio brodolom na putu iz Meksika u
Španjolsku.
Toliko sam se daleko morao vratiti kako bih shvatio zašto je mama
pobjegla u Atenu...
Radije bih mislio na nešto drugo, ali znam, moram pokušati sve to
zapisati dok je u meni još nešto dječjega.
Sjedim uz prozor dnevne sobe na Hisoyu i gledam kako pada lišće
sa stabala. Lišće lebdi zrakom i pokriva ulice, poput raskošna saga.
Malena djevojčica gazi kestene koji poskakuju i pršte između vrtnih
živica.
Kao da više ni između čega ne postoji nikakva uzajamna veza.
Kad se sjetim Frodeovih karata za pasijans, čini mi se kao da su u
cijeloj prirodi nestale sve uzajamne veze.
PIK AS ...uto se seoskim putem vozio njemački vojnik na biciklu...
Naše je veliko putovanje u domovinu filozofije počelo u Arendalu,
starom pomorskom gradu na norveškomu jugu. Iz Kristiansanda
smo Bolerom doplovili u Hirtshals, a o putovanju Danskom i
Njemačkom ne bih imao reći ništa osobito. Osim Legolanda i
goleme hamburške luke, nismo vidjeli ništa osim autocesta i
seoskih imanja. Tek kad smo stigli u Alpe, nešto se počelo događati.
Tata i ja imali smo dogovor. Neću se naljutiti budemo li se morali
dugo voziti prije noćenja, a on ne smije pušiti u automobilu. Zato
ćemo češće pribjegavati čik-pauzama. Pogotovu se sjećam tih čik-
pauza tijekom putovanja kroz Švicarsku.
Uvijek bi čik-pauza počinjala tako da bi otac održao pravo malo
predavanje o onom o čemu je razmišljao dok je vozio i dok sam ja
na stražnjemu sjedalu čitao Paška Patka ili slagao pasijans. Najčešće
bi pripovijedao o mami ili o nečemu što ga zaokuplja otkako ga
poznajem.
Otkako se tata iskrcao nakon mnogo godina plovidbe, zanimaju ga
roboti, što i nije guba, ali tata se tu ne zaustavlja. Čvrsto je uvjeren
da će jednom znanost proizvesti umjetne ljude. Pod tim ne misli
one glupe metalne robote koji trepere crvenim i zelenim svjetlom i
govore promuklim glasom. Ni govora, tata vjeruje da će znanost
jednoga dana stvoriti prava misaona bića kakva smo mi. I još nešto:
drži da su zapravo svi ljudi umjetne stvari.
- Žive smo živcate lutke - tvrdi on.
Takve riječi obično čujem poslije čašice ili dvije.
Kad smo bili u Legolandu, zurio je u sve legoljude. Pitao sam ga
misli li na mamu. Odmahnuo je glavom.
- Zamisli kad bi svi ovi odjednom oživjeli, Hans Thomas - rekao mi
je. - Zamisli kad bi ove figurice odjednom počele trčkarati među
plastičnim kućicama. Što bismo u tom slučaju učinili?
- Lud si - odgovorio sam, uvjeren da takve izjave nisu uobičajene od
očeva koji djecu vode u Legoland.
Odlučio sam zamoliti sladoled. Iskustvo me naučilo da je bolje
pričekati s molbom dok otac iznosi svoje lude misli. Katkad ga,
mislim, zapeče savjest zato što svom sinu tako pripovijeda, a onaj
koga peče savjest, postaje darežljiv. Nisam ga ni stigao zapitati za
sladoled, a već je rekao:
- Zapravo smo i mi takve, ali žive lego figurice.
Shvatio sam, osigurao sam sladoled, jer tata će sad početi
filozofirati.
Putujemo u Atenu, ali nisu to obični ljetni praznici. U gradu Ateni,
odnosno negdje u Grčkoj, pokušat ćemo naći mamu. Nije bilo
sigurno hoćemo li je pronaći, a ako je i nađemo, nije sigurno hoće li
se vratiti s nama u Norvešku. Moramo pokušati, govorio je otac, jer
ni on ni ja nismo mogli podnijeti pomisao da bismo cijeli život
proveli bez mame.
Mama je ocu i meni pobjegla kad su mi bile četiri godine. Zato je još
zovem mamom. Oca sam poslije toga nešto bolje upoznao pa
jednoga dana više nije dolikovalo da ga nazivam tatom.
Mama se uputila u svijet kako bi našla sebe. I otac i ja shvaćamo da
joj je već bilo vrijeme naći sebe kad je postala mamom
četverogodišnjaku, zato smo podupirali taj plan. Nisam shvatio
zašto je morala otputovati kako bi našla sebe. Zašto se nije mogla
naći kod kuće, u Arendalu, a mogla se zadovoljiti i izletom u
Kristiansand? Moj savjet svima koji sebe traže glasi: samo neka
ostanu ondje gdje jesu, inače prijeti opasnost da se zauvijek izgube.
Toliko je godina prošlo otkako je mama otišla da se više i ne sjećam
kako je izgledala. Samo se sjećam da je bila mnogo ljepša od svih
drugih žena. Bar je otac tako govorio. A što je žena ljepša, misli on,
teže joj je naći sebe.
Otkako je nestala, svugdje sam tražio mamu. Kad god bih prolazio
arendalskim trgom, mislio sam da ću je odjednom vidjeti, a kad god
bih bio kod bake u Oslu, vječito sam je tražio pogledom, ali je nikad
nisam vidio, sve dok otac nije donio onaj grčki modni časopis.
Mama je u njemu bila i unutra i na naslovnici. Po slikama se lijepo
vidjelo da još nije našla sebe. Nije na tim slikama bila moja mama,
očito je nastojala biti slična nekoj drugoj. I otac i ja užasno smo je
žalili.
Modni časopis nam je donijela tatina teta koja je bila na Kreti. Ondje
su na svim kioscima ovjesili časopis s maminim slikama. Trebalo je
samo gurnuti nekoliko drahma preko pulta i časopis je tvoj. Gotovo
mi je smiješno pri toj pomisli. Godinama tražimo mamu, a ona se
dolje široko smješkala svakomu prolazniku.
- Kojega se vraga izgubila? - pitao je otac češkajući se po glavi. Ipak
je izrezao njezine slike pa ih ovjesio u spavaćoj sobi. Bolje je imati
slike žene koja je mami slična nego uopće nemati slike, zaključio je.
Tad je tata odlučio da moramo u Grčku kako bismo je potražili.
- Moramo je nastojati dovući kući, Hans Thomas - rekao je. - Inače
će se ona, bojim se, utopiti u toj modnoj bajci ili pustolovini.
Nisam potpuno razumio posljednju rečenicu. Često sam čuo da se
možemo utopiti u prevelikoj haljini, ali nisam znao da se moguće
utopiti i u pustolovini ili bajci. Danas znam da se svi toga moramo
čuvati.
Kad smo zastali na autocesti blizu Hamburga, otac je počeo
pripovijedati o svom ocu. Sve sam to i prije čuo, ali posve je
drukčije kad mimo nas zuje sva ona vozila.
Otac je, naime, Njemčić. Ne bojim se to priznati, zato što sad znam,
Njemčići mogu biti valjani kao svi drugi dječaci. Lako je meni
govoriti. Nisam na vlastitu tijelu osjetio što znači odrastati bez oca u
gradiću na norveškom jugu.
Valjda je zato otac, odmah nakon ulaska u Njemačku, počeo
pripovijedati što se dogodilo baki i djedu.
Zna se, tijekom rata teško se dolazilo do hrane. Znala je to i tatina
majka pa je biciklom pošla u Froland brati brusnice. Bilo joj je tek
sedamnaest godina. Uto joj je izdušila guma.
Bobice su najvažnija stvar u mom životu. Možda ćete se čuditi što
se najvažnija stvar u mom životu dogodila više od trideset godina
prije nego što sam se rodio, ali da te nedjelje baki nije izdušila
guma, otac se ne bi rodio. A da se on nije rodio, ne bih ni ja imao
prilike.
I tako je baki izdušila u Frolandu guma, a košara puna brusnica.
Dakako, nije imala zakrpe, ali i da je imala sve zakrpice svijeta,
teško da bi sama popravila bicikl.
Uto se seoskim putem vozio njemački vojnik na biciklu. Iako je bio
Nijemac, nije ga resila osobita borbenost. Naprotiv, bio je veoma
susretljiv prema djevojci koja nije mogla odvesti kući brusnice. Uz
to je imao zakrpu.
Da je djed bio podla ništarija,kao što zamišljamo njemačke vojnike
u Norveškoj, samo bi vozio dalje, ali nije u tome stvar. Baka je
trebala dići nos i odbiti pomoć njemačke okupacijske snage.
Problem je u tome što se njemački vojnik zagledao u djevojku kojoj
se dogodila nesreća. Pa da, za njezinu najveću nesreću bio je on
kriv, ali sve se to dogodilo nekoliko godina poslije...
Tata bi u tom dijelu priče obično pripalio. Naime, i baka je zavoljela
Nijemca. A to joj je bilo glupo. Nije samo zahvalila djedu zato što joj
je popravio bicikl, s njim je otišla u Arendal. Bila je neposlušna i
glupa, nema sumnje. Najgluplje joj je bilo to što se opet našla s
Unterfeldwebelom Ludwigom Messnerom.
Baka se zaljubila u njemačkoga vojnika. Na žalost, ne biramo osobu
u koju ćemo se zaljubiti. Morala je odlučiti da se više s njim ne viđa
prije nego što se za njega zapalila. Samo što to nije učinila i zbog
toga je ispaštala.
Baka i djed su se tajno sastajali. Da su mještani Arendala doznali za
njezine sastanke s Nijemcem, bilo bi to isto kao da je upala u loše
društvo. Običan se puk mogao boriti protiv Nijemaca samo tako što
s njima nije htio imati nikakve veze.
Ljeti 1944. Ludwig Messner poslan je u Njemačku kako bi na
Istočnoj bojišnici branio Treći Reich. Nije se čestito stigao ni
oprostiti s bakom. Kad se u Arendalu ukrcao u vlak, iščeznuo je iz
bakina života. Nikad više nije za njega čula, iako ga je poslije rata
godinama tražila. Bila je čvrsto uvjerena da je poginuo u borbi
protiv Rusa.
I biciklijada u Froland i sve što je uslijedilo vjerojatno bi pali u
zaborav da baka nije zatrudnjela. Bilo je to uoči djedova odlaska na
Istočnu bojišnicu, a ona je to otkrila tek nekoliko tjedana nakon
njegova odlaska.
Ono što se poslije dogodilo otac naziva ljudskim vražjim činima.
Tad uvijek pripaljuje. Otac se rodio uoči oslobođenja, u svibnju
1945. Kad su se Nijemci predali, baku su uhitili Norvežani koji su
mrzili sve mlade Norvežanke što su bile u vezi s njemačkim
vojnicima. Jadnicama nije bilo lako, a najteže onima koje su s
Nijemcima imale djecu. A zapravo je baka bila s djedom zato što ga
je voljela, a ne zato što je bio nacist. Pa djed i nije bio nacist. Prije
nego što su ga ščepali za rukav i poslali u Njemačku, on i baka
sanjali su o bijegu u Švedsku. Zaustavile su ih glasine o švedskim
pograničnim stražama koje pucaju u njemačke dezertere kad
pokušavaju prijeći granicu.
Arendalci su napali baku i obrijali je na nulericu. Udarali su je i
gazili iako je tek rodila. Može se reći da se Ludwig Messner mnogo
finije ponašao.
Baka je ćelava morala otputovati u Oslo ujaku Trygveu i tetki
Ingrid. Više u Arendalu nije bila sigurna. Onako ćelava, kao starac,
morala je nositi kapu i u proljeće, po toplom vremenu. Majka joj je
ostala u Arendalu, a pet godina poslije rata vratila se u Arendal i
ona. S mojim ocem.
Ni baka ni otac ne opravdavaju ono što se dogodilo u Frolandu, ali
postavlja se pitanje odmjeravanja kazne. Tako je, primjerice,
zanimljivo pitanje u koliko se koljena mora kazniti zločin. Dakako, i
baka je djelomice kriva što je zanijela, nikad to nije poricala. Malo je
teže, mislim, odrediti je li bilo opravdano kažnjavati i dijete.
Mnogo sam o tome razmišljao. Otac je grijehom došao na svijet. Pa
zar svi ne vučemo korijene od Adama i Eve? Očito ta usporednica
šepa. U jednom slučaju jabuka, a u drugom brusnice. A u oba je
slučaja napast nastala zbog zmije, to jest gume bicikla, koja podsjeća
na zmiju.
Sve majke znaju da ne mogu cijeloga života sebe izjedati zbog
djeteta koje su već rodile. A nipošto, mislim, ne valja izjedati dijete.
Pa i Njemčić ima pravo radovati se životu, u čemu se otac i ja nismo
potpuno slagali.
Tako je tata odrastao kao Njemčić. Iako su odrasli Arendalci prestali
tući njemačke cure, djeca su i dalje peckala Njemčića. Djeca i
predobro nauče podlost od odraslih. Otac je, dakle, imao teško
djetinjstvo. Bilo mu je sedamnaest kad više nije mogao izdržati,
iako je Arendal volio kao svi drugi, otisnuo se kao brodski mali na
more. U Arendal se vratio poslije sedam godina, kad je već upoznao
mamu u Kristiansandu. Uselili su se u onu staru kuću na Hisoyu, u
kojoj sam se rodio 29. veljače 1972. Dakako, u tom bih slučaju i ja
morao snositi svoj dio krivice za ono što se dogodilo u Frolandu. To
se zove nasljedni grijeh.
Nakon djetinjstva kao Njemčić i tolikih godina na moru, otac je
uvijek volio žestoka pića. Malo previše, za moj ukus. Tvrdio je da
pije kako bi zaboravio, ali tu se varao. Naime, kad bi se nalio, uvijek
je pričao o baki, djedu i svom životu Njemčića. Katkad bi se
rasplakao. Uz žestoko se piće, mislim, samo još bolje prisjećao.
Kad mi je otac uz autocestu blizu Hamburga opet ispričao svoju
životnu priču, rekao je:
- Tako je mama otišla... Kad smo te dali u vrtić, najprije se mama
zaposlila kao učiteljica plesa, a poslije kao model. Često je putovala
u Oslo, nekoliko puta i u Stockholm, a jednog se dana nije vratila
kući. Stiglo nam je samo pismo kako je u inozemstvu našla posao i
ne zna kad će se vratiti. Tako pišu osobe koje otputuju na tjedan ili
dva. A mame nema više od osam godina...
I to sam već mnogo puta čuo, ali je otac sad nadodao:
- Uvijek je netko nedostajao u mojoj obitelji, Hans Thomas. Uvijek
se netko gubio. To je, mislim, obiteljsko prokletstvo.
Kad je spomenuo prokletstvo, najprije sam se malo prestrašio.
Razmišljao sam o tome u automobilu i zaključio da on ima pravo.
Ocu i meni nedostaje otac i djed, žena i mama. Još je nešto ocu palo
na pamet. Kad je baka bila dijete, njezina je oca poklopilo stablo pa
je umro. I ona je odrastala bez oca. Možda je zato rodila dijete
njemačkom vojniku kojega su poslali u rat da pogine. Možda se
zato to dijete oženilo ženom koja će pobjeći u Atenu kako bi našla
sebe.
PIK DVOJKA ...da se Bog na nebu smije zato što ljudi ne vjeruju u
njega...
Na švicarskoj smo granici zastali na tajanstvenoj benzinskoj postaji
koja je imala samo jednu crpku. Iz zelene je kuće izašao muškarac,
posve malen, vjerojatno patuljak. Otac izvadi veliku autokartu pa
ga zapita za najbolji put preko Alpa do Venecije.
Patuljak je piskutljivo odgovarao i pokazivao na karti. Znao je samo
njemački, otac mi je prevodio: čovječuljak nam savjetuje da
prenoćimo u selu koje se zove Dorf.
Dok je govorio, gledao me kao da sam jedino dijete na svijetu.
Obožavao me, mislim, zato što smo bili jednake visine. Kad smo
htjeli krenuti, pružio mi je povećalo u zelenoj futroli.
- Uzmi - zapiskutao je. (Otac je prevodio.) - Izbrusio sam ga od
staroga stakla, a staklo sam našao u utrobi ustrijeljene srne...
Poslužit će ti u Dorfu, svakako. Jedno ću ti reći: čim sam te vidio,
shvatio sam da bi ti na putovanju dobro došlo maleno povećalo.
Razmišljao sam nije li Dorf tako maleno naselje da mi još treba i
povećalo kako bih ga našao. Prije ulaska u automobil pružio sam
mu ruku te zahvalio na daru. Ruka mu je bila manja od moje, a i
mnogo hladnija.
Otac je spustio prozorsko staklo i mahnuo patuljku koji mu je
odzdravljao kratkim rukama.
- Iz Arendala ste, nicht wahr? - upitao je dok je tata palio fiata. - Nije
li tako?
- Tako je - odgovori otac i krene.
- Kako je znao da smo iz Arendala? - upitao sam.
Otac me odmjerio u zrcalu:
- Zar mu nisi ti rekao?
- Nisam!
- Jesi - ustrajao je otac. - Ja mu to nisam rekao.
A ja mu, znao sam, nisam rekao, jer da sam mu i rekao da sam iz
Arendala, patuljak ne bi razumio jer nisam znao ni riječi njemačkog.
- Što misliš, zašto li je tako malen? - upitao sam kad smo izašli na
autocestu.
- Zar ne znaš? - začudio se otac. - Malen je zato što je on umjetni
čovjek, prije mnogo stoljeća stvorio ga je židovski čarobnjak.
Dakako, znao sam da me zafrkava, ali sam ipak rekao:
- Znači, njemu je nekoliko stotina godina?
- Zar ni to nisi znao? - nastavi otac. - Umjetni ljudi ne stare kao mi,
to im je jedina prednost. Važno je to utoliko što znači da nikad ne
umiru.
Dok smo se vozili, izvadio sam povećalo i provjeravao ima li otac
uši u kosi. Nije ih imao, ali su mu zato na vratu bile odvratne dlake.
Kad smo prešli švicarsku granicu, vidjeli smo oznaku skretanja u
Dorf. Skrenuli smo na cestu koja se penjala Alpama. Bilo je gotovo
sve pusto, tek tu i tamo poneka stara drvena kuća među stablima
na visokoj gorskoj kosi.
Uskoro se počelo smračivati, drijemao sam na stražnjem sjedalu.
Upravo kad sam tonuo u san, naglo sam se probudio kad je otac
zaustavio automobil.
- Čik-pauza! - reče.
Izišli smo na svjež alpski zrak. Potpuni mrak. Nad nama zvjezdano
nebo, poput električnoga pokrivača s tisućama sićušnih svjetiljaka,
svaka od tisućinku vata.
Otac je stao uz rub puta i piškio. Nato mi je prišao, pripalio,
zagledao se u nebo i rekao:
- Čovječuljci smo mi, dječače, sićušne lego figurice koje se u starom
fiatu pokušavaju probiti iz Arendala u Atenu. Pih, na zrnu graška!
Osim ove sjemenčice na kojoj živimo, Hans Thomas, postoje
milijarde drugih galaksija, a svaka od njih ima stotine milijarda
zvijezda. Sam Bog zna koliko ima planeta!
Stresao je pepeo s cigarete i nastavio:
- Ne vjerujem da smo sami, dječače, nismo. Svemir kipi od života.
Stvar je u tome što nikad nećemo dobiti odgovor na to jesmo li
sami. Galaksije su poput pustih otoka bez brodske veze.
O ocu se svašta može reći, ali nikad nije dosadan pripovjedač. Ne bi
se smio zadovoljiti time što je strojar. Da je po mojemu, bio bi na
državnoj plaći kao filozof. Jednom je rekao nešto slično. Imamo
ministarstva za svašta, rekao je, samo nemamo ministarstvo
filozofije. I velike zemlje misle da mogu bez takva ministarstva.
Onako nasljedno opterećen, pokušavao sam katkad sudjelovati u
filozofskim razgovorima kojima bi se otac odavao gotovo uvijek
kad ne bi pripovijedao o mami. Sad je rekao:
- Iako je svemir velik, ne mora značiti da je ova naša zemaljska
kugla... zrno graška. Slegnuo je ramenima, bacio opušak i pripalio.
Nije ga bila briga što drugi misle dok on pripovijeda o životu i
zvijezdama. Pun je vjere u ono što misli. Umjesto odgovora je rekao:
- Odakle su, do vraga, tipovi kao što smo mi, Hans Thomas? Jesi li o
tomu razmišljao?
I jesam, mnogo puta, ali znao sam, njega zapravo i ne zanima moj
odgovor.
Puštao sam ga neka nastavlja. Otac i ja tako se dugo poznajemo da
me iskustvo već naučilo: ovako je najbolje.
- Znaš li što je jedanput rekla baka? Rekla je da je u Bibliji pročitala
da se Bog na nebu smije zato što ljudi ne vjeruju u njega.
- Zašto? - upitao sam, uvijek je lakše pitati nego odgovarati.
- Pa lijepo - počeo je. - Ako postoji Bog koji nas je stvorio, u neku
smo ruku umjetne tvorbe u njegovim očima. Govorimo gluposti,
svađamo se i tučemo. Napuštamo jedni druge, umiremo. Razumiješ
li? Do vraga, što smo mi pametni, izgrađujemo atomske bombe,
šaljemo rakete na Mjesec, ali nitko od nas ne pita odakle smo. Samo
smo ovdje i to nam je dosta.
- I tako nam se Bog smije?
- Tako je! Kad bismo stvorili umjetnog čovjeka, Hans Thomas, pa
kad bi taj umjetni čovjek počeo trabunjati o burzovnim tečajevima
ili o konjskim okladama, a ne bi postavio najjednostavnije i
najvažnije od svih pitanja, a to je kako je nastao... Da, i mi bismo se
njemu od srca nasmijali.
I on se od srca nasmijao prije nego što će nastaviti:
- Morali bismo više čitati Bibliju, dječače. Kad je Bog stvorio Adama
i Evu, motao se vrtom i uhodio ih. U doslovnom smislu. Krio se iza
grmlja i stabala i točno pratio sve što rade. Razumiješ li? Nije mogao
skinuti s njih oči, toliko je bio zaokupljen onim što je učinio. Ne
prigovaram mu. Ne, tako ga dobro razumijem.
Zgazio je opušak i time je čik-pauza bila gotova. Pomislim da sam
ipak sretnik zato što ću sudjelovati u trideset do četrdeset takvih
čik-pauza prije nego što stignemo u Grčku.
U automobilu izvadim povećalo koje mi je dao tajanstveni patuljak.
Odlučio sam se njime poslužiti kako bih pobliže proučavao prirodu.
Legnem li na zemlju i dugo se upiljim u mrava ili cvijet, možda od
prirode izmamim kakvu tajnu. Pa bih ocu za božićni dar dao malo
duševnoga mira.
Vozimo se mi Alpama i zavijamo sve dok nismo stigli u Dorf.
- Spavaš li, Hans Thomas? - upitao je otac nakon duge tišine, a ja
bih sigurno tada zaspao da me nije to upitao.
Kako ne bih lagao, zanijekao sam, a tako sam se razbudio.
- Znaš - rekao je. - Pitam se nije li nam patuljak podvalio.
- Zar nije istina da je povećalo bilo u srninoj utrobi? - promrmljao
sam.
- Umoran si, Hans Thomas, mislim na put. Zašto nas je poslao u
ovu pustoš? I preko Alpa ide autocesta. Već četrdeset kilometara
nisam vidio kuću, a još više kilometara nisam opazio mjesto gdje
bismo mogli prenoćiti.
Od umora nisam mogao odgovoriti. Samo sam pomislio da možda
nosim svjetski rekord u tome koliko volim oca. Ne bi smio biti
strojar. Morao bi s anđelima nebeskim razgovarati o životnim
tajnama. Anđeli su mnogo pametniji od ljudi, i to me otac naučio.
Nisu tako pametni kao Bog, ali razumiju sve što ljudi smisle, uopće
ne moraju razmišljati.
- Kojega nas je vraga poslao u Dorf? - nastavi otac. - Vidjet ćeš,
poslao nas je u patuljasto selo.
To mu je posljednja rečenica prije nego što sam usnuo. Sanjao sam o
selu punom patuljaka. Svi su tako ljubazni. Upadaju jedan drugom
u riječ, govore o svemu i svačemu, ali niti jedan ne zna odgovor na
pitanje gdje li su na svijetu i odakle su.
Kao da se sjećam kako me otac odnio iz automobila u postelju. Zrak
je mirisao na med, a ženski je glas rekao:
- Ja, ja, aber natürlich, mein Herr.
PIK TROJKA ...nije li čudno kititi šumsko tlo tako daleko od ljudi...
Kad sam se sljedećeg jutra probudio, shvatio sam da smo stigli u
Dorf. Otac je ležao u postelji do mene i spavao. Prošlo je osam sati,
ali shvatio sam da ocu treba još malo sna. Bez obzira na vrijeme,
prije spavanja nije odustajao od čašice. A te su čašice znale biti
povelike i moglo ih je biti poprilično.
Kroz prozor sam vidio veliko jezero. Hitro sam se odjenuo i sišao u
prizemlje. Ondje sam sreo gospođu tako debelu i prijaznu da je
pokušavala sa mnom razgovarati iako nije znala ni riječi
norveškoga.
- Hans Thomas - nekoliko je puta ponovila. Dakle, otac me
uspavanog predstavio dok me nosio u sobu.
Izišao sam na livadu uz jezero i sjeo na ludu alpsku ljuljačku. Bila je
toliko duga da sam se mogao vinuti iznad kućnih krovova. Ljuljao
sam se i gledao alpsko seoce. Što sam se više odbacivao, vidio sam
više krajolika.
Veselio sam se očevu buđenju. Sigurno će se oduševiti kad vidi
Dorf na dnevnom svjetlu. Dorf je, naime, pravo selo lutaka. Među
visokim, snježnim brdima nekoliko prodavaonica uz dvije tri uske
ulice. Kad bih se zanjihao visoko, činilo mi se da gledam selo u
Legolandu. Penzion je bijela dvokatnica ružičastih kapaka, s
mnogobrojnim prozorčićima od šarena stakla.
Kad mi je dosadila ljuljačka, otac je izišao i doviknuo da je doručak
gotov.
Ušli smo u vjerojatno najmanju blagovaonicu na svijetu. Mjesta
samo za četiri stola, a kao da to nije bilo dovoljno, jedini smo gosti
otac i ja. Uz blagovaonicu je i veliki restoran, ali zatvoren.
Shvatio sam, oca peče savjest zato što je spavao dulje nego ja, zato
sam za doručak zamolio sok, a ne alpsko mlijeko. Odmah je pristao,
ali je zato on naručio Viertel. Tajanstveno je to zvučalo, ali ono što
su mu utočili u čašu, sumnjivo je podsjećalo na crno vino. Shvatio
sam, tek ćemo sutra ujutro nastaviti putovanje.
Otac je pripovijedao da stanujemo u Gasthausu, što znači
gostionica, ali ta se kuća zapravo nimalo ne razlikuja od običnog
penziona.Gostionica se zvala Schöner Waldemar. Uz Waldemarovo
jezero. Ako se ne varam, oba naziva su u čast jednom te istom
Waldemaru.
- Podvalio nam je - reče otac nakon gutljaja svog Viertela.
Odmah sam shvatio da misli na patuljka. Valjda mu je ime
Waldemar.
- Jesmo li vozili okolo? - upitam.
- Okolo? Odavde je Venecija podjednako daleko kao od one
benzinske crpke. Mislim kilometarski, razumiješ? Znači, uzalud
smo vozili nakon što smo ga pitali za put.
- Grom i pakao! - rekoh. Toliko sam bio dugo s ocem da sam
poprimio mornarske psovke.
- Imam još samo dva tjedna godišnjeg - nastavio je. - Ne možemo se
nadati da ćemo mamu naći čim uđemo u Atenu.
- Zašto ne bismo danas dalje vozili? - morao sam upitati, jer meni je
bar toliko koliko i ocu bilo važno hoćemo li naći mamu.
- Kako si znao da danas više nećemo voziti?
Nisam odgovorio, samo sam pokazao njegov Viertel.
Nasmijao se, nasmijao se tako glasno i ciktavo da se morala
nasmijati i debeljuca, iako pojma nije imala o čemu govorimo.
- Stigli smo tek noćas oko jedan - rekao je. - Zaslužujemo jedan dan
predaha.
Slegnuo sam ramenima. Nisam volio kad samo vozimo, a nigdje ne
odsjednemo. Zato se sad nemam prava buniti. Malo sam razmišljao
o tomu što on zapravo smatra predahom i kani li ostatak dana
uporabiti na lokanje žestokih pića.
Otac je izvlačio prtljagu iz fiata. Nije mu se dalo uzeti ni četkicu za
zube kad smo ovamo stigli u gluho doba noći.
Kad je sve uzeo iz automobila, odlučili smo se na šetnjicu. Gospođa
iz gostionice pokazivala nam je jedno brdo s prelijepim vidikom, ali
malo nam je daleko za uspon i za spust, jer je već kasno,
objašnjavala je.
Otac je došao na jednu od svojih blistavih zamisli. Što rade oni koji
žele sići s visoka vrhunca, a ne žele se penjati? Pitaju je li cesta
vozna do vrha. Gospođa je potvrdila, ali ako se automobilom
popnemo, a spustimo pješice, ipak se moramo poslije opet popeti
na planinu po automobil.
- Taksijem ćemo se popeti, a spustiti pješice - reče otac. To smo i
učinili.
Gospođa je pozvala taksi, taksist nas je smatrao ludima, ali otac je
šušketao švicarskim francima pa je nato vozač hitro poslušao oca.
Gostioničarka se vještije orijentirala nego patuljak s benzinske
crpke. Takvo brdo i takav pogled ni otac ni ja nismo vidjeli, iako
smo doputovali iz Norveške.
U neizrecivoj smo daljini razabirali nekakvu lokvicu ispred
mikroskopske skupine minijaturnih kućica. Bio je to Dorf, uz
Waldemarevo jezero.
Iako je bila sredina ljeta, na brdu nam je propuhalo odjeću. Otac je
rekao da smo mnogo više iznad mora nego u našim norveškim
brdima. Svidjela mi se ta pomisao, ali otac se razočarao. Povjerio mi
je da se tako visoko popeo samo zato što se nadao da ćemo vidjeti
Sredozemno more. Možda je očekivao da će vidjeti i što sad mama
radi dolje, u Grčkoj.
- Kad sam još plovio, bio sam naviknut na posve suprotno - rekao
je. - Satima i danima stajao sam na palubi, ali ne bih vidio kopno.
Pokušavao sam zamisliti kako mu je bilo.
- Bilo je mnogo bolje - nastavi otac kao da mi čita misli. - Uvijek sam
se osjećao zatočenim kad ne bih mogao vidjeti more.
Počeli smo se spuštati puteljkom među visokom bjelogoričnom
šumom. I ovdje je mirisalo na med.
Legli smo na zemlju i počivali. Izvadio sam povećalo dok je tata
pripalio. Našao sam mrava koji je gmizao po prutiću, ali se nije htio
umiriti, zato ga nisam mogao proučavati. Otresao sam mrava i
posvetio se štapiću. Bio je lijep onako povećan, ali nisam nakon toga
postao nimalo pametniji.
Odjednom šušanj. Otac se trgne kao da se prestrašio da nas iz
krošnje ne zaskoče opasni razbojnici, a kad tamo, nedužna srna. Na
tren je zastala, zagledala nam se u oči pa ponovno otrčala u šumu.
Motrio sam oca i shvatio da se preplašio, kao i srna. Otad o ocu
uvijek razmišljam kao o srni, ali nikad se to nisam usudio glasno
reći.
Iako je otac za doručak iskapio Viertel, prije podne je bio vrlo čio.
Zaletjeli smo se nizbrdicom i zaustavili se tek ispred niza bijeloga
kamenja. Bilo je poredano u nizu na poljani između stabala.
Vjerojatno nekoliko stotina, glatko i okruglo. Niti jedan kamen nije
veći od kocke šećera.
Otac zastane i počeška se po glavi.
- Misliš da ovdje rastu? - upitao sam.
Odmahnuo je glavom i odgovorio:
- Osjećam zapah ljudske krvi, Hans Thomas.
- Nije li čudno kititi šumsko tlo tako daleko od ljudi?
Nije odmah odgovorio, ali shvatio sam da se slaže sa mnom.
Ako otac nešto ne može smisliti, onda je to kad neki doživljaj ne zna
objasniti. U takvim me slučajevima pomalo podsjeća na Sherlocka
Holmesa. Na posljetku je rekao:
- Podsjeća me na groblje, svakomu je kamenčiću dodijeljeno mjesto
od nekoliko četvornih centimetara...
Pomislim da će nadovezati kako su ovdje seljani pokopali sićušne
lego čovječuljke, ali i ocu bi to bilo malo previše.
- Valjda su tu neki dečki zakopali božje ovčice - rekao je, očito
tražeći bolje objašnjenje.
- Možda - rekoh nadvivši povećalo iznad jednoga kamena. - Samo
što božje ovčice nisu ovamo dovukle bijelo kamenje.
Tata se uzrujano nasmije i obgrli me oko ramena. Malo smo se
sporije nastavili spuštati nizbrdicom.
Uskoro smo prošli uz drvenjaru.
- Misliš li da u njoj netko stanuje? - upitao sam.
- Dakako! - odgovori otac.
- Kako si u to tako siguran?
Pokazao mi je dimnjak. Iz njega se dizao tanki dim. Ispod drvenjare
smo se napili vode iz cijevi na potoku. Otac je rekao da je to
studenac.
PIK ČETVORKA ... u rukama mi knjižica...
Kad smo se spustili u Dorf, bilo je kasno popodne.
- Zaslužili smo ručak - reče otac.
Bio je otvoren veliki restoran pa nismo ni ulazili u malenu
blagovaonicu. Seljani su posjedali oko stola uz krigle piva.
Jeli smo kobasice i kiseli kupus, sladili se jabučnom tortom s
vrhnjem.
Poslije ručka je otac htio "kušati alpsku prepečenicu", rekao je.
Sve mi je to toliko išlo na jetra da sam uzeo bocu malinova soka i
pošao u sobicu. Ondje sam posljednji put prelistavao norveške
stripove o Pašku Patku koje sam već bar deset do dvadeset puta
pročitao. Nato sam počeo slagati pasijans. Dva sam puta stavljao
sedmicu, ali svaki put se prekidala čim bih složio karte. Onda sam
se vratio u restoran.
Moram pokušati dovući oca u sobu prije nego što se toliko nalije da
mi više neće moći raspredati priče sa sedam mora. Očito se nije
dovoljno napio alpske prepečenice. Razgovarao je njemački s nekim
seljaninom.
- Možeš se prošetati po selu - rekao mi je.
Tad sam smatrao podlim što ne ide sa mnom. No danas, danas sam
sretan što ga nisam poslušao. Vjerujem da sam se rodio pod
sretnijom zvijezdom nego otac.
"Šetnja po selu" trajala je točno pet minuta. Tako je bilo maleno.
Samo jedna ulica, zvala se Waldemarstrasse. Mještani doista nisu
osobito maštoviti.
Ljutio sam se na oca zato što je ostao s mještanima piti alpsku
prepečenicu. "Alpska prepečenica!" Zvuči tek malko ljepše nego
žestoko piće. Otac je jedanput rekao da ne smije prekinuti piti
alkohol iz zdravstvenih razloga. Mnogo sam puta razmišljao o toj
rečenici, tek sam je tad razumio. Obično ljudi tvrde suprotno, ali
otac je možda rijetka iznimka. Nije on badava bio Njemčić.
Sve su seoske trgovine bile zatvorene, ali se crveno dostavno vozilo
zaustavilo pred prodavaonicom mješovite robe. Malena je
Švicarkinja bacala loptu na zid, a starac je pušio kratku lulu na
klupi ispod velikoga stabla. I to je bilo sve! Iako je unaokolo bilo
toliko lijepih, bajkovitih kućica, ipak mi se alpsko selo učinilo
smrtno dosadnim. Nisam shvaćao čemu će mi tu povećalo.
Oraspoložio sam se tek pri pomisli da sutra ujutro nastavljamo
put... Popodne ili predvečer ući ćemo u Italiju, a odande ćemo
preko Jugoslavije u Grčku. A u Grčkoj bismo mogli naći mamu. Pri
toj mi pomisli zatitra u želucu.
Pošao sam preko ulice prema pekarnici. Još jedino u taj izlog nisam
zavirio. Uz posudu punu starih kolača bila je staklenka a u njoj
zlatna ribica. Na rubu akvarija velika rupa na staklu, otprilike
veličine povećala što mi ga je zagonetni patuljak darovao na
benzinskoj crpki. Izvadio sam iz džepa povećalo, izvukao ga iz
futrole i pogledao. Tek je malo manje od onoga komadića stakla
koje nedostaje akvariju.
U akvariju je neumorno plivala narančasta ribica. Očito se hranila
mrvicama kolača. Možda je srna, pomislim, pokušala pojesti zlatnu
ribicu, ali je samo zagrizla krhotinu stakla.
Odjednom večernje sunce prodre kroz izlog i obasja akvarij. Tad
vidjeh da ribica nije samo narančasta, i crvena je, žuta, zelena. I
voda i staklenka poprimale su riblju boju, prava slikarska paleta.
Što sam više zurio u ribicu, staklenku i u vodu, sve sam više
zaboravljao gdje sam. Nakon nekoliko trenutaka pomislio sam da
sam ja ribica u staklenki, a riba me izvana gleda.
Dok sam zurio u ribicu, odjednom sam iza police u pekarnici
opazio sijedoga čovječuljka. Gledao me i mahnuo neka uđem.
Čudio sam se što je pekarnica večeras otvorena. Najprije sam se
osvrnuo prema penzionu Schöner Waldemar kako bih vidio je li
otac popio alpsku prepečenicu, a kad ga nisam vidio, otvorio sam
vrata i ušao u pekarnicu.
- Gruss Gott! - dostojanstveno sam rekao, jedino sam to znao na
njemačkom, a znači Pomoz Bog ili tako nešto.
Odmah sam shvatio da je pekar drag čovjek.
- Norvežanin! - rekoh udarajući se po prsima kako bi on shvatio da
ne razumijem njegov jezik.
Starac se nasloni nad širokom mramornom pločom i zagleda mi se
duboko u oči.
- Wirklich? - upitao je. -Doista? I ja sam se rodio u Norveškoj, prije
mnogo godina. Gotovo sam potpuno zaboravio norveški.
Okrenuo se i otvorio stari hladnjak. Uskoro je donio bocu soka,
otčepio je i stavio na tezgu.
- Voliš sok - rekao je. - Nicht wahr? Nije li tako? Izvoli, mladi
prijatelju, sok sehr gut, izvrstan.
Prinio sam bocu usnama i povukao nekoliko gutljaja. Još je bolji od
soka koji sam pio u Schoner Waldemaru. Čini mi se kruškin sok.
Sijedi se starac opet nagne preko mramorne ploče i šapne:
- Je li dobro?
- Super - odgovorio sam.
- Jawohl - šapne starac. - Dakako! Sok sehr gut, izvrstan. U Dorfu je
još jedan, još bolji sok, ali on se ne prodaje. Verstehst du? Razumiješ
li?
Klimnuo sam. Šaptao je tako čudno da sam se umalo prestrašio. Uto
se zagledam u njegove modre, tako drage oči.
- Iz Arendala sam - rekoh. - Otac i ja putujemo u Grčku kako bismo
našli mamu. Na žalost, izgubila se u svijetu mode.
Oštro me pogledao.
- Arendal, prijatelju? Zalutala je? Možda ima više zalutalih. I ja sam
godinama stanovao u Grimmstadu. Već su me ondje svi i
zaboravili...
Odmjerim ga. Zar je doista stanovao u Grimstadu, gradu blizu
našega? Ljeti sam s tatom često onamo plovio.
- Nije to tako... daleko od Arendala - promucao sam.
- Nije, nije. Znao sam, dečko će jednoga dana doći u ovaj Dorf. Po
blago, prijatelju. Nije više samo moje.
Odjednom začujem kako me otac zove. Po glasu sam mu shvatio da
se
nalokao alpske prepečenice.
- Najljepša hvala na soku - rekao sam. - Moram ići, otac me zove.
- Vater, da, otac. Aber natürlich, prijatelju. Dakako! Čekaj, dok si
gledao ribu, stavio sam u peć žemičke. Vidio sam, imaš povećalo.
Shvatio sam, ti si pravi dečko. Mein Sohn, sinko, ti ćeš me
razumjeti, verstehen, verstehen ćeš... Stari pekar nestane u
pekarnici, nato donese četiri svježe žemičke, stavi ih u papirnatu
vrećicu, pruži mi je i ozbiljno reče:
- Moraš mi obećati nešto važno, wichtig. Najveću žemičku pojest
ćeš kad budeš posve sam. Nikad nikomu nećeš ništa reći. Verstehst
du? Razumiješ li?
- Dakako - odvratio sam. - Najljepša hvala.
Uto se nađem na ulici, sve je bilo tako brzo da se ne sjećam ničega
više, sve dok nisam sreo oca između malene pekarnice i Schöner
Waldemara.
Rekoh mu da sam od staroga pekara,koji je ovamo došao iz
Grimstada, dobio sok i četiri žemičke. Otac je mislio da maštam, ali
je na putu u penzion pojeo jednu žemičku. A ja dvije. Najveću sam
skrio u omotu.
Otac je zaspao čim je legao na postelju. Ležao sam budan i mislio na
staroga pekara i zlatnu ribicu. Na posljetku sam ogladnio i ustao iz
postelje kako bih uzeo papirnatu vrećicu i posljednju žemičku. Sjeo
sam na stolicu i u mraku zagrizao žemičku.
Odjednom mi zubi naiđu na nešto tvrdo. Prelomio sam žemičku i u
ruci osjetio predmet veličine kutije žigica. Otac je hrkao. Upalio sam
noćnu svjetiljku.
U rukama mi knjižica. Na koricama je pisalo Ljubičasti sok i čarobni
otok.
Prelistavao sam. Više od stotinu stranica ispisanih sitnim
rukopisom. Otvorim prvu stranicu nastojeći pročitati sitna slova, ali
nisam mogao. Prisjetim se povećala što mi ga je darovao patuljak na
benzinskoj crpki. U hlačama sam našao povećalo u zelenoj futroli
pa ga nadnio nad slova na prvoj stranici. Sveudilj su bila sitna, ali
ipak tolika da sam ih mogao pročitati ako se nagnem nad povećalo.
PIK PETICA ...čuo sam kako starac hoda po tavanu...
Dragi sine, smijem li te tako zvati... Pišem svoju životnu priču
znajući da ćeš jednoga dana doći u selo. Možda ćeš švrljati uz
pekarnicu u Waldemarstrasse i stati pred akvarij. Ne znaš zašto
dolaziš, ali ja znam, u Dorf dolaziš kako bi proslijedio dalje priču o
ljubičastom soku i čarobnom otoku.
Pišem u siječnju 1946. i još sam mlad. Kad me za trideset ili
četrdeset godina sretneš, bit ću sijed starac. Zato pišem za vrijeme
koje će doći. Papir na kojemu pišem moja je splav za spašavanje,
neznani sine. Splav prkosi vjetru i oluji dok možda ne stigne u
daleku luku. Neke od takvih splavi krenu posve drugim smjerom.
Plove prema istoku odakle nema povratka.
Kako znam da ćeš upravo ti dalje nastaviti priču? Vidjet ću kad mi
pristupiš, sine. Želim vidjeti tvoj znak.
Pišem na norveškom kako bi me razumio, ali i zato kako seljani ne
bi pročitali pripovijest o patuljcima. Tajna čarobnog otoka postala bi
senzacijom, ali senzacija je uvijek kao novost, a novost nije duga
vijeka. Privlači pozornost samo jedan dan, poslije ju zaborave.
Pripovijest o patuljcima nikad se ne smije utopiti u blijesku novosti,
zato je bolje da samo jedan čovjek dozna za tajnu patuljaka nego da
je svi ljudi zaborave.
Bio sam jedan od tolikih koji su poslije velikoga rata tražili novo
prebivalište. Pola se Europe pretvorilo u izbjeglički logor. Velik je
dio svijeta bio u rasulu, ali nismo bili samo politički bjegunci, bili
smo beskućne duše koje traže sebe.
Morao sam napustiti Njemačku kako bih sagradio novi život, ali
kao dočasnik u Trećem Reichu nisam imao mnogo mogućnosti za
bijeg.
Nisam samo pripadao dotučenomu narodu, na sjeveru sam ostavio
i dotučenu ljubav. Svijet se oko mene razorio, razlupao se u
krhotine.
Znao sam, u Njemačkoj mi nema života, ali u Norvešku se nisam
mogao vratiti. Na posljetku sam se odlučio preko planina prijeći u
Švicarsku.
Lutao sam nekoliko zbunjenih tjedana, ali u Dorfu sam odmah
naišao na staroga pekara Alberta Klagesa.
Silazio sam s planina. Premoren od gladi i dugih dana lutanja,
odjednom sam ugledao seoce. Od gladi sam poput gonjene srne
trčao gustom bjelogoričnom šumom. Uskoro sam stigao pred staru
brvnaru, čuo zujanje pčela i osjetio miris mlijeka i meda.
Vjerojatno me stari pekar unio u brvnaru. Kad sam se probudio na
prični, vidio sam sijedoga starca kako sjedi u naslonjaču za njihanje
i puši lulu. Kad je vidio da otvaram oči, odmah mi je pristupio.
- Došao si kući, dragi sine - smireno mi je rekao. - Znao sam,
jednoga ćeš dana doći na moja vrata. Po blago, dječače moj.
Valjda sam opet zaspao. Kad sam se probudio, bio sam u kolibici
posve sam. Ustao sam i izišao na trijem. Ondje se starac nadvijao
nad kamenim stolom. Na teškoj je ploči bila lijepa staklena zdjela, u
njoj je plivala šarena ribica.
Odmah sam se začudio kako to da ribica iz dalekih mora tako
živahno pliva u brdima u sredini Europe. Djelić živa mora prenesen
u švicarske Alpe.
- Grüss Gott! - pozdravio sam starca.
Okrenuo se i blago me pogledao.
- Zovem se Ludwig - rekao sam.
- A ja sam Albert Klages - odgovorio je.
I opet je ušao u brvnaru, ali je uskoro izišao na sunce noseći mlijeko,
kruh, sir i med.
Pokazao mi je seoce u dolini, rekao da se zove Dorf i da dolje ima
pekarnicu.
Nekoliko sam tjedana stanovao kod starca. Uskoro sam mu počeo
pomagati u pekarnici. Albert me učio peći kruh i žemičke, perece i
kolače svih vrsta. Uvijek sam znao da su Švicarci majstori za kolače.
Albert je bio presretan što ima pomoćnika koji mu nosi teške vreće
brašna.
Bio sam mlad, tražio sam vezu sa seljanima. Katkad bih zalazio u
staru gostionicu Schöner Waldemar.
Seljani su me, mislim, cijenili. Shvatili su da sam bio njemački
vojnik, ali nitko nije postavljao pitanja o mojoj prošlosti.
Jedne su večeri ogovarali Alberta koji je prema meni bio tako dobar.
- Nisu mu sve koze na broju - rekao je seljak Fritz André.
- Kao i njegovu prethodniku - nastavio je stari trgovac Heinrich
Albrechts.
Kad sam se umiješao u razgovor i upitao kako to misle, isprva su se
izvlačili. Popio sam nekoliko bočica vina, obrazi su mi se već
zažarili.
- Ako mi ne odgovorite, bar povucite gluposti koje brbljate o
čovjeku koji vam peče kruh što ga jedete! - rekao sam.
Te večeri nismo više spominjali Alberta. Nakon nekoliko tjedana
Fritz je opet preuzeo riječ.
- Znaš li odakle mu one zlatne ribice? - upitao je.
Opazio sam da se za mene zanimaju zato što stanujem kod staroga
pekara.
- Nisam znao da ih je više - rekoh, a to je bila istina. - Kupio ju je
valjda u zoo prodavaonici, možda u Zürichu.
Tad i seljak i trgovac prasnu u smijeh.
- Ima ih on još mnogo - reče seljak. - Jednom je moj otac došao kući
iz lova, a Albert je zračio sve svoje zlatne ribice, sve ih je iznio na
sunce, a nije ih bilo tako malo, to zapiši za uho, pekarski šegrte!
- Nikad se nije micao iz Dorfa - upadne trgovac. - Vršnjaci smo, a
koliko ja znam, nikad se nije maknuo iz Dorfa.
- Smatraju ga čarobnjakom - šapne seljak. - On ne peče samo kolače
i kruh, kažu oni, sam stvara svoje ribice. U svakom slučaju, jedno je
sigurno: nije ih ulovio u Waldemarseeu.
Uskoro sam se i ja počeo zapitkivati ne krije li Albert veliku tajnu. U
ušima su mi neprekidno odjekivale njegove riječi: "Došao si kući,
dragi sine. Znao sam, jednoga ćeš dana doći na moja vrata. Po
blago, dječače moj."
Nisam htio staroga pekara pecnuti tako što bih mu ponavljao
seoska naklapanja. Ako doista krije tajnu, sigurno će mi je povjeriti
kad bude vrijeme.
Dugo sam vjerovao da o staromu pekaru toliko naklapaju samo
zato što živi sam samcat, iznad sela, ali i stara me kuća navela na
razmišljanja.
Čim sam stupio u kuću, našao sam se u velikoj prostoriji u kojoj je
bio kamin i kuhinjska niša. Iz prostorije su vodila dvoja vrata, jedna
u Albertovu spavaću sobu, a druga u malenu spavaonicu koju mi je
ustupio kad sam stigao u Dorf. Strop nije bio osobito visok, a kad
sam izvana promatrao kuću, shvatio sam da je tavan sigurno velik.
S proplanka iza kuće vidio sam stakleni prozorčić na krovu od
škriljevca.
Čudno što Albert nikad nije spominjao tavan. Nikad ondje nije bio.
Valjda sam zato uvijek pomišljao na tavan kad god bi moji prijatelji
spomenuli Alberta.
Odjednom, jedne večeri kad sam se vratio kasno iz Dorfa, čuo sam
kako starac hoda po tavanu. Toliko sam se začudio - a možda i
malko prestrašio - da sam odmah odjurio po vodu iz studenca.
Dugo sam se zadržao, a kad sam se vratio u kuću, Albert se njihao u
stolici i pušio lulu.
- Zakasnio si - rekao je, ali sam osjetio da misli na nešto posve
drugo.
- Bio si na tavanu? - upitao sam. Nisam shvatio otkud mi tolika
hrabrost, samo sam ispalio kao iz topa.
Trgnuo se, ali uskoro me pogledao onim istim blagim izrazom kao i
onoga dana, prije više mjeseci, kad sam se, skršen umorom, srušio
ispred stare kuće.
- Ludwig, jesi li umoran? - upitao me.
Odmahnuo sam glavom. Bila je subota navečer. Sutra možemo
spavati sve dok nas sunce ne probudi.
Ustao je i ubacio klade u kamin.
- Onda ćemo večeras razgovarati - rekao je.
PIK ŠESTICA ...sokom koji je više nego tisuću puta bolji...
Dakako, zaspao sam nad povećalom i žemičkinom knjižicom.
Shvatio sam, pročitao sam početak moćne bajke, ali nisam osjećao
da ta bajka ima ikakve veze sa mnom. Otrgnuo sam komadić
papirnate vrećice pa se njime poslužio kao oznakom u knjizi.
Jednom sam nešto slično vidio u Danielsenovoj knjižari na
arendalskomu trgu. Malenu knjigu bajka u kaseti. Samo s tom
razlikom što je ta knjiga imala tako velika slova da je na svakoj
stranici bilo mjesta samo za petnaest do dvadeset riječi. Dakako,
nije riječ bila o nekoj moćnoj bajci.
Prošlo je osam sati. Povećalo sam spremio u džep hlača, a
žemičkinu knjižicu u drugi prije nego što sam se srušio na postelju.
Otac me sutradan ujutro rano probudio. Moramo hitno naprijed,
rekao je. Inače nećemo stići u Atenu, morat ćemo se vratiti kući.
Malo se uzrujavao zato što je pod posut mrvicama žemičke.
ŽEMIčKINE MRVICE = pomislio sam. Žemičkina knjižica ipak nije
san. Upao sam u hlače i u oboma džepovima osjetio nešto tvrdo.
Rekao sam kako sam noću toliko ogladnio da sam pojeo posljednju
žemičku. Nisam htio paliti svjetlo pa zato na podu ima toliko
mrvica.
ŽURNO SMO SPREMILI = stvari i odnijeli ih u automobil prije
nego što smo svratili na doručak u blagovaonicu. Zagledao sam se
u prazan restoran. Ondje je nekoć Ludwig pio s prijateljima.
Poslije doručka smo se oprostili od Schöner Waldemara i sjeli u
automobil. Dok smo vozili uz prodavaonice u Waldemarovoj ulici,
otac mi pokaže pekarnicu i zapita jesam li ondje dobio žemičke.
Nisam mu morao odgovoriti, pred vrata je izišao sijedi pekar i
mahnuo mi. I ocu je mahnuo, a otac mu je uzvratio pozdrav.
Uskoro smo se našli na autocesti. Izvukao sam povećalo i
žemičkinu knjižicu pa počeo čitati. Otac me nekoliko puta pitao što
to radim. Najprije sam rekao da gledam ima li na stražnjemu
sjedalu buha ili ušiju. Kad me drugi put upitao, odgovorio sam da
mislim na mamu.
Albert je sjeo u naslonjač za ljuljanje. Najprije je iz stare škrinjice
izvadio duhan, napunio lulu i pripalio.
- Rodio sam se ovdje, u Dorfu, 1881. godine - počeo je. - Kao
najmlađi od nas petero, zato sam bio majci najprivrženiji. U Dorfu
su dječaci uvijek bili uz majku sve do svoje sedme, osme godine, a
čim bi navršili osmu, s ocem bi počeli raditi u šumi i polju.
Sjećam se onih dugih, svijetlih dana, kad sam se u kuhinji držao
njezine suknje, samo bi se nedjeljom obitelj našla na okupu. Išli smo
tad na duge šetnje, duže ostajali za ručkom, a navečer se kockalo.
Uto je obitelj pogodila nesreća. Bile su mi tek četiri godine kad se
majka razboljela od sušice. Nekoliko je godina u našoj kući bila
bolest.
Dakako, onako malen nisam sve razumio, ali sjećam se kako se
mama neprekidno morala odmarati i sjesti, poslije bi dugo ležala.
Sjedao bih uz bolesničku postelju i pripovijedao bajke koje sam
smislio.
Jednom sam je našao kako se nagnula nad kuhinjski sudoper u
nastupu žestoka kašlja. Videći da iskašljava krv, toliko sam se
ogorčio da sam porazbijao sve što sam tad našao u kuhinji. Tanjure,
vrčeve i staklo. Vjerojatno sam tad prvi put pomislio da će umrijeti.
Sjećam se kako mi je jednoga nedjeljnoga jutra otac rano došao,
prije nego što su se probudili ostali ukućani.
- Alberte - rekao je - moramo razgovarati jer majka će uskoro
umrijeti.
- Neće umrijeti - bijesno sam vikao. - Lažeš!
Nije lagao. Preostalo nam je još nekoliko mjeseci. Iako sam bio
malen, priviknuo sam se na misao o smrti mnogo prije nego što je
nastupila. Gledao sam majku, sve bljeđu, sve mršaviju. Neprekidno
ju je tresla groznica.
Najbolje se sjećam sprovoda. Dva brata i ja morali smo posuditi
crno ruho od prijatelja. Samo ja nisam plakao. Toliko sam se
naljutio na majku, zato što nas je napustila, da nisam suzu pustio.
Otad uvijek mislim da je bijes najbolji lijek protiv tuge...
Starac me pogleda kao da zna da i ja nosim veliku tugu.
- Tako je otac morao prehranjivati petero djece - nastavio je. - Isprva
je bilo dobro, obrađivao je vrt i radio kao seoski poštar, tad je u selu
bilo samo dvjesto do trista stanovnika. Moja starija sestra, kojoj je
bilo trinaest godina kad je majka umrla, počela je voditi kućanstvo.
Drugi su pomagali na imanju, a ja, premalen da budem od neke
koristi, uglavnom sam bio prepušten sebi. Često sam sjedio na
majčinu grobu i plakao. Još joj nisam oprostio što je umrla.
Otac se uskoro propio, najprije je pio samo nedjeljom, a poslije
svakoga dana. Izgubio je poštarsko namještenje, nato je zapustio
imanje. Moja su dva, još nedorasla, brata otišla u Zürich, a ja sam i
dalje bio prepušten sebi.
Kad sam odrastao, često su mi se rugali zato što otac "voli zaviriti
čašici u dno". Kad bi ga, pijana kao letvu, našli u selu, polako bi ga
dovukli u postelju, a mene su kažnjavali. Uvijek sam ja morao
ispaštati zato što je mama umrla, smatrao sam.
Na posljetku sam dobio dobra prijatelja. Bio je to Pekar Hans, sijedi
starac koji je cijeli ljudski vijek radio u seoskoj pekarni, ali nije
odrastao u Dorfu pa su ga uvijek smatrali strancem. Bio je malorijek
čovjek, nitko ga u selu nije zapravo poznavao.
Prije je Pekar Hans bio mornar, a nakon dugih godina plovidbe
obreo se u selu kao pekar. Kad je jednom bio samo u potkošulji, a to
je doista bilo veoma rijetko, pokazao je četiri tetovaže na mišicama.
Već je i zbog toga Pekar Hans bio pomalo tajanstven, smatrali smo.
Nijedan drugi muškarac u Dorfu nije imao tetovažu.
Pogotovo se dobro sjećam tetovaže jedne žene koja je sjedila na
velikom sidru. Ispod slike je pisalo MARIA. O njoj su kružile
mnoge priče. Pripovijedali su da mu je bila djevojka, ali je prije
dvadesete umrla od sušice. Drugi su držali da je Pekar Hans ubio
Njemicu, zvala se Maria. Zato se i nastanio u Švicarskoj.
Činilo mi se da me Albert gleda, kao da zna da i ja bježim od žene.
Valjda ne misli da sam je ubio, zapitkivao sam se.
Nato je nadovezao:
- Neki su smatrali da se Maria zvao brod na kojemu je plovio, ali je
doživio brodolom na velikom Atlantiku.
Albert ustane i donese veliki sir i kruh. Stavi na stol dvije čaše i
bocu vina.
- Jesam li ti dosadan, Ludwig? - upitao je.
Odlučno sam odmahnuo glavom pa stari pekar nastavi:
- Bio sam siroče pa sam sve češće dolazio ispred pekarnice u
Waldemarstrasse. Često sam gladovao, a glad bih utažio gledajući
sve one krušce i kolače. Jednog mi je dana Pekar Hans mahnuo
neka uđem u pekarnicu. Dao mi je veliku krišku kolača od
grožđica. Od tog sam dana stekao prijatelja. Od tog sam dana počeo
računati vrijeme, Ludwig.
Otad sam vječito bio kod Pekara Hansa. Zarana je shvatio koliko
sam usamljen, prepušten samom sebi. Kad sam bio gladan, dao bi
mi krišku svježe pečena kruha, a i slasne kolače, katkad bi mi
otvorio i sok. Ja sam mu se oduživao obavljajući manje poslove pa
sam postao pekarski pomoćnik prije nego što sam navršio trinaestu.
No to je već bilo mnogo godina poslije. Dotle se već dogodilo sve
što se dogoditi trebalo i već sam mu postao sinom.
Otac je iste godine umro, zapravo ga je ubio alkohol. Do posljednjeg
je trenutka govorio kako će se u raju naći s mamom. Moje su se obje
sestre udale daleko od Dorfa, a nikad poslije više nisam čuo za
svoja dva brata...
Albert je tek tad natočio vino u čaše. Prišao je kaminu, stresao
pepeo kratke lule, napunio je duhanom i pripalio. Otpuhivao je
teške dimne oblake.
- Pekar Hans i ja jedan smo drugoga podupirali, jednom me i
zaštitio, kad se ispred pekarnice na mene bacilo četiri do pet
dječaka. Srušili su me na zemlju i mlatili me šakama. Bar se toga
sjećam. Davno sam naučio zašto sve to. Bila je to kazna zato što je
majka umrla, a otac se propio. Tog je dana izjurio Pekar Hans,
nikad neću to zaboraviti, Ludwig. Potukao se s njima i premlatio
sve odreda, niti jedan se nije izvukao bez ogrebotine. Možda je bio i
žešći nego što je trebalo, ali od tog mi se dana više niti jedan
seljanin nije usuđivao učiniti nešto nažao.
E pa ta tučnjava je u svakom pogledu postala prekretnicom mojega
života. Pekar Hans me dovukao u pekarnicu, isprašio svoj bijeli
ogrtač, otvorio bocu soka pa je stavio preda me na mramornu
ploču.
- Pij! - zapovjedio mi je.
Poslušao sam ga, to sam shvatio kao nagradu.
- Prija li ti? - upitao je gotovo prije nego što sam povukao prvi
gutljaj slatkoga pića.
- Najljepša hvala - rekao sam.
- Ako ti se sok sviđa - nastavio je gotovo dršćući od bijesa-
obećavam ti, jednog ću te dana ponuditi sokom koji je više nego
tisuću puta bolji.
Dakako, mislio sam da se šali, ali njegovo obećanje nisam
zaboravio. Možda zbog načina na koji je to izgovorio. A i zbog
situacije. Obrazi su mu još bili užareni od bijesa nakon svega što se
dogodilo na ulici, a Pekar Hans nije bio kukavica...
Albert Klages se zagrcnuo i nakašljao. Pomislim da ga dim guši u
grlu, ali samo se malo uzrujao. Zagledao se u mene ozbiljnim,
smeđim očima:
- Jesi li se umorio, dječače? Hoćemo li nastaviti koje druge večeri?
Gucnuo sam vino i odmahnuo glavom.
- Bilo mi je tek dvanaest godina - zamišljeno je nastavio. - Sve je bilo
kao prije, samo što se nitko više u selu nije usuđivao dići ruku na
mene. I dalje sam bio uz pekara. Katkad smo razgovarali, a katkad
bi mi samo dao perec pa me poslao na ulicu. I ja sam ga, kao svi
ostali, smatrao malorijekim, iako je znao pripovijedati zanimljive
zgode iz mornarskoga života. Tako sam mnogo naučio o stranim
zemljama.
Uvijek sam bio u pekarnici s Hansom. Inače ga nikad ne bih sretao.
A jednoga hladnog zimskog dana, kad sam bacao kamenje preko
leda na Waldemarseeu, odjednom se stvorio uza me.
- Narastao si, Alberte - rekao mi je.
- U veljači ću navršiti trinaestu - odgovorio sam.
- Da, da, moguće. Reci mi, misliš li da si toliko velik da možeš
čuvati tajnu?
- Čuvat ću sve tajne koje mi ispričaš, sve do smrti - rekoh.
- To sam i mislio. To je važno, dječače, jer ne znam hoću li više
dugo.
- Hoćeš - naglo sam odgovorio. - Još dugo!
Odjednom mi je postalo hladno kao da su oko mene snijeg i led.
Drugi put u svom mladom životu morao sam se sučeliti sa
smrtnom porukom.
Nije se osvrtao na moje riječi, nego odgovori:
- Znaš gdje stanujem, Alberte. Večeras me posjeti.
PIK SEDMICA ... tajanstveni planet...
Pekle su me oči nakon čitanja dugih ulomaka iz žemičkine knjižice.
Slova su bila tako sitna da sam se na mahove pitao ne nadodajem li
možda i ja nešto.
Zagledao sam se u visoke planinske vrhunce podno kojih smo
prolazili i razmišljao o Albertu, kojemu je bolest odnijela majku, a
otac mu je volio zaviriti čašici u dno. Uto se javi moj otac:
- Približavamo se slavnom tunelu Svetoga Gottharda. Mislim da je
usječen u teški masiv koji pred nama vidiš.
Sankt Gotthard je najduži cestovni tunel na svijetu, pričao mi je,
dulji od šesnaest kilometara, a otvoren je tek prije nekoliko godina.
A prije više od sto godina ovdje je bio željeznički tunel, a još prije
toga prijevojem su prolazili redovnici i razbojnici na putu između
Italije i Njemačke.
- Ovdje su i prije nas bili ljudi - zaključio je. Sljedećeg smo trenutka
već ušli u dugi tunel.
Vozili smo se kroza nj četvrt sata. Kad smo izišli, najprije smo prošli
kroz gradić Airolo.
- Oloria - rekoh. Tako sam se igrao još dok smo se vozili Danskom.
Sve sam nazive i cestovne oznake čitao odostraga, ne bih li otkrio
kakvu tajnu riječ. Katkad bih imao više sreće, katkad manje. Roma
tako postaje amor, taj joj naziv izvrsno odgovara.
Ni Oloria nije loše. Gotovo kao ime kakve zemlje iz bajke. Kad bih
zažmirio, činilo mi se kao da upravo prolazimo tom zemljom.
Vozili smo dolinom punom omanjih seoskih imanja i kamenih
ograda. Uskoro smo prešli rijeku Ticino. Čim ju je ugledao, otac je
odjednom u očima osjetio morsku slanost, a nismo je osjetili još
otkako smo švrljali hamburškom lukom.
Naglo je zakočio i skrenuo s puta. Iskočio je iz automobila,
zaustavio se i pokazivao mi svjetlucavu rijeku među visokim
klancima.
Kad sam izišao iz automobila, već je pripalio i rekao:
- Na posljetku smo blizu mora, dječače. Osjećam zapah alga i
katrana.
Otac uvijek ponavlja takve, iznenađujuće izjave. Prestrašio sam se
da je prolupao. Pogotovo sam se uplašio zato što više ništa nije
rekao. Kao da mu na srcu nije ništa drugo osim izjave da smo na
posljetku došli blizu mora.
Znao sam da smo još u Švicarskoj koja nema mora, ali iako nisam
imao blage veze sa zemljopisom, visoke su planine bile čvrst dokaz
da smo sigurno daleko od mora.
- Jesi li se umorio? - upitam.
- Nisam - odgovorio je i opet pokazao rijeku. - Nisam ti ništa rekao
o brodskom prometu u Srednjoj Europi, odmah bih to popravio.
Očito sam se doimao kao da sam pao s Marsa jer je rekao:
- Umiri se, Hans Thomas, ovdje nema gusara.
Pokazao je brda i nastavio:
- Upravo smo prošli Sveti Gotthard, odavde teku neke najveće
europske rijeke, ovdje Rajna prikuplja svoje prve kapljice, ovdje
izvire Rona, a i Ticino, utječe u veliku rijeku Po koja se ulijeva u
Jadransko more.
Tad sam počeo shvaćati zašto je odjednom počeo govoriti o moru, a
on reče, kako bi me još više smotao:
- Rekao sam da odavde teče Rona - i opet pokaže brda. - Ta rijeka
teče kroz Ženevu pa kroz Francusku da bi se na posljetku ulila u
Sredozemno more, nekoliko desetaka kilometara zapadno od
Marseillea. Rajna teče kroz Njemačku i Nizozemsku da bi se na
posljetku ulila u Sjeverno more, ali tu još ima mnogo drugih rijeka,
a sve prvi gutljaj piju ovdje, u Alpama.
- Tim rijekama plove brodovi? - upitao sam ga, susretljivo.
- To zapiši za uho, dječače, ali ne plove samo rijekama, plove i
između njih.
Opet je pripalio, opet sam se pitao nije li prolupao. Katkad sam se
pribojavao da će mu alkohol zatrovati mozak.
- Ploviš li Rajnom - nastavio je - ploviš zapravo i Ronom, Seinom i
Loirom, i još mnogim drugim važnim rijekama. Tako su ti dostupne
velike sjevernomorske, atlantske i sredozemne luke.
- Zar visoke planine ne razdvajaju rijeke? - upitao sam.
- Dakako - nastavi otac. - Planine su posve u redu, glavno je da se
između njih može ploviti.
- Što mi tu pričaš? - prekinuo sam ga. Katkad mi ide na živce kad
govori u zagonetkama.
- Kanali - rekao je. - Znaš da možemo ploviti od Baltika do Crnoga
mora, a da ne primirišemo Atlantski ocean ili Sredozemno more?
Zdvojno sam odmahivao glavom. -Stići ćeš u Kaspijsko jezero,
daleko u Aziju - spokojno je šapnuo.
- Doista? - upitam.
- Dakako! Istinito kao tunel Svetoga Gottharda, a i on je u neku
ruku nevjerojatan!
Zagledao sam se u rijeku. Sad se i meni učinilo da osjećam slab
zapah alga i katrana.
- Što učite u školi, Hans Thomas? - upita otac.
- Da mirno sjedimo - odgovorim. - Toliko je teško da nam mnogo
godina prođe dok to naučimo.
- Dobro... Misliš li da bi mirno sjedio i kad bi vam učitelj predavao o
europskim morskim putovima?
- Vjerojatno - odgovorim. -Sigurno bih.
Čik-pauza je time završila. Nastavili smo voziti uz Ticino. Najprije
kroz Bellinzonu, grad s tri velike srednjovjekovne gradine. Otac je
održao maleno predavanje o srednjovjekovnim križarima i rekao:
- Znaš, zaokupljen sam svemirom, Hans Thomas, posebno me
zanimaju planeti, a ponajviše živi planeti.
Nisam odgovorio. Obojica smo dobro znali da ga to zanima.
Nastavio je:
- Znaš, upravo su otkrili tajanstveni planet na kojemu žive milijuni
inteligentnih bića koja trčkaraju na dvije noge i gledaju planet kroz
žive leće.
Morao sam priznati da mi je to posve novo.
- Maleni je planet povezan složenom cestovnom mrežom po kojoj
oni bistri tipovi vječito jure u šarenim vozilima.
- Ma nemoj?
- Živa istina! Ti su zagonetni crvići na planetu sagradili i goleme
zgrade, imaju više od sto katova. A pod njima su iskopali duge
tunele kojima jure u električnim stvarčicama što se kreću na
tračnicama.
- Jesi li siguran? - upitao sam.
- Posve siguran.
- Zašto nisam čuo za taj planet?
- Pa - odgovori otac - prvo, zato što je otkriven tek nedavno, a
drugo, bojim se da sam ga samo ja otkrio.
- Gdje je to?
Otac zakoči i zaustavi se uz rub.
- Ovdje - reče i udari dlanom po komandnoj ploči. - Ovdje je taj
čudnovati planet, Hans Thomas. Mi smo dva takva inteligentna
tipa, vozimo se crvenim fiatom.
Nekoliko sam se trenutaka ljutio što me opet prešao. Nato shvatim
da mi je samo htio objasniti koliko je nedokučiva naša zemaljska
kugla pa sam mu odmah oprostio.
- Ljudi bi se izbezumili kad bi astronomi otkrili još jedan živi planet
- zaključi otac. - Samo su u odnosu na svoj planet uvijek mrtvi
hladni.
Dugo je šutio pa sam se iskrao kako bih nastavio čitati žemičkinu
knjižicu.
Nije lako razlikovati sve pekare u Dorfu, ali uskoro sam shvatio da
je Ludwig napisao žemičkinu knjižicu, a Albert mu je pripovijedao
svoje uspomene, kako mu je bilo kad je u djetinjstvu posjećivao
Pekara Hansa.
PIK OSMICA...kao da sam upao u vihor iz neke strane zemlje...
Albert Klages prinese čašu usnama i povuče gutljaj vina.
Kad bih se zagledao u to staro lice, rijetko sam pomišljao da je to
onaj zapušteni dječačić kojemu je bolest odnijela majku. Pokušavao
sam se uživljavati u ono posebno prijateljstvo koje je nastalo
između njega i Pekara Hansa.
Bio sam tako usamljen i izgubljen kad sam došao u Dorf, a i on, koji
me prihvatio, nekoć je bio podjednako izgubljen.
Albert spusti čašu na stol i pročačka žaračem u kaminu prije nego
što je nastavio:
- Svi su seljani znali da Pekar Hans živi u kolibici iznad Dorfa.
Svašta se naklapalo kako je u njoj, ali vjerojatno nitko nije bio kod
njega. Zato nije čudo što mi je želudac zatitrao kad sam te zimske
večeri kroz visok snijeg išao Pekaru Hansu. Ja ću prvi ući u kuću
zagonetnoga pekara...
Nad istočnim se brdima uzdizao bijeli puni mjesec, a večernje se
nebo već osulo prvim zvijezdama.
Dok sam se penjao posljednjom uzbrdicom, sjetio sam se kako mi je
Pekar Hans obećao: jednoga ću dana okusiti sok tisuću puta bolji od
soka što mi ga je ponudio poslije velike tučnjave. Je li taj sok u
kakvoj vezi s velikom tajnom?
Uskoro ugledam kuću na proplanku, a sigurno si shvatio, Ludwig,
bila je to ista kuća u kojoj smo sad.
Klimnuo sam glavom, a stari pekar nastavi.
- Prošao sam pored studenca, posrtao preko snijegom pokrivena
dvorišta i pokucao na vrata. Iznutra me Pekar Hans pozvao: "Samo
naprijed, sine!"
Sjeti se, bilo mi je tek dvanaest, trinaest godina. Još sam stanovao na
očevu imanju pa mi je bilo gotovo neugodno što me strani
muškarac naziva sinom.
Ušao sam kao da prodirem u posve drugi svijet. Pekar Hans sjedio
je u dubokom naslonjaču, posvuda u prostoriji razne staklenke, a u
njima zlatne ribice. U svakom, pa i najmanjemu zakutku, plesala je
dugina zraka.
Nisu tu bile samo zlatne ribice. Dugo sam buljio u predmete kakve
nikad prije nisam vidio. Tek nakon mnogo godina mogao sam reći
što sam zapravo tad vidio.
Bilo je ondje brodova u boci, školjaka, Budinih kipića i dragog
kamenja, bumeranga i crnačkih lutaka, starih mačeva i sabalja,
noževa i pištolja, perzijskih jastuka i indijanskih pokrivača od
alpake. Uočio sam i nadasve neobičnu staklenu figuricu neke
šesteronoge životinje ušiljene glavice. Kao da sam upao u vihor iz
neke strane zemlje. Za neke sam od tih predmeta možda već čuo, ali
bilo je sve to davno prije izuma fotografije.
Ozračje u kolibici bilo je posve drukčije nego što sam zamišljao. Kao
da odjednom više nisam kod Pekara Hansa, nego kod nekog starog
pomorca. Na nekoliko su mjesta gorjele uljanice, a i one posve
drukčije od petrolejka na koje sam bio naviknut, vjerojatno su
također iz pomorskoga svijeta.
Starac mi ponudi da sjednem na stolicu ispred kamina. Sad ti sjediš
upravo na toj stolici, Ludwig. Razumiješ li?
Opet sam klimnuo.
- Prije nego što sam sjeo, švrljao sam sobicom i gledao zlatne ribice.
Bilo je crvenih, žutih, narančastih, zelenih, modrih i ljubičastih.
Samo sam jednu takvu prije vidio, Pekar Hans ju je držao na stoliću
u stražnjoj sobi iza pekarnice. Često bih se zagledao u ribicu koja je
plivala u staklenki dok je Pekar Hans mijesio tijesto.
- Imaš toliko zlatnih ribica - izlanem i krenem prema njemu. - Hoćeš
li mi ispričati kako si ih ulovio?
Zasmijuljio se i rekao:
- Sve u svoje vrijeme, dječače, sve u svoje vrijeme. Nego, reci mi,
možeš li zamisliti da postaneš pekar u ovom Dorfu kad mene više
ne bude?
Iako sam još bio dijete, već sam na to pomišljao. Nikoga nisam ima
ona svijetu osim Pekara Hansa i njegove pekarnice. Mama je umrla,
otac više nije pitao gdje sam ni kamo idem, braća i sestre odselili su
se iz Dorfa.
- Već sam se odlučio baviti pekarstvom - svečano sam odgovorio.
- To sam i mislio - zamišljeno će starac. -Hmm... Morat ćeš mi dobro
čuvati ribice. I ne samo to! Čuvat ćeš i tajnu ljubičastoga soka.
- Ljubičastoga soka?
- Toga i svega ostaloga, dječače.
- Pričaj mi o ljubičastom soku - rekoh.
Uzvinuo je sijedim obrvama i šapnuo:
- Moraš ga kušati, dječače.
- Ne možeš mi reći kakva je okusa?
Samo je zakimao starom glavom.
- Obični sok ima samo jedan okus, naranče, kruške ili maline, i
gotovo! Ljubičasti sok nije takav, Alberte. Taj sok ima odjednom sve
te okuse, dapače, i okus voća i bobica kojima nikad nisi bio blizu
jezikom.
- Sigurno je dobar - rekoh.
- Kako ne, i više nego dobar. Običan sok ostavlja okus samo u
ustima... Najprije na jeziku i desnima, a poslije malo i u grlu.
Ljubičasti sok ostavlja okus i u nosu, u glavi, pa čak i u nogama i
rukama.
- Sigurno se šališ - rekao sam.
- Misliš?
Starac se zbunio. Zato sam ga odlučio pitati nešto na što je ipak
lakše odgovoriti.
- Koje je boje? - upitao sam.
Pekar Hans se nasmije.
- Svašta pitaš, dječače. Dobro je to, ali nije uvijek lako odgovarati.
Moram ti pokazati sok, razumiješ.
Pekar Hans ustane i pristupi vratima koja su vodila u malenu
spavaću sobu. I tu je bila velika staklenka, a u njoj zlatna ribica.
Starac ispod postelje izvuče ljestve i prisloni ih na zid. Na stropu
sam opazio otvor zaključan debelim lokotom.
Pekar se popne ljestvama i otključa vrata tavana ključićem što ga je
izvukao iz džepa na košulji.
- Dođi, dječače - reče. - Ovamo već pedeset godina ne zalazi nitko
osim mene.
Pošao sam na tavan za njim.
S krova je kroz prozorčić sjala mjesečina, padala na stare škrinje i
brodska zvona prekrivena slojem praha i paučine. No, nije samo
Mjesec obasjavao mračni tavan. Mjesečina je bila plava, ali ovamo je
prodirao i sjaj svih duginih boja. Pekar Hans zastane u dnu tavana i
pokaže mi kutak. A ondje stara boca na podu ispod ukošena krova.
Iz boce je izlazila svjetlost, tako zasljepljujuće lijepa da sam u prvi
mah morao pokriti oči. Boca od svijetla stakla, ali ono što je bilo u
toj boci, bilo je i crveno, i žuto, i zeleno, i ljubičasto ili u svim tim
bojama istodobno.
Pekar Hans digne bocu. Tad opazih da ono što je u boci blista poput
tekućega dijamanta.
- Što je to? - zbunjeno sam šapnuo.
Stari me pekar strogo pogleda.
- To je ljubičasti sok, dječače. Posljednje kapi na cijelom svijetu.
- Što je to? - upitao sam. Pokazao sam drvenu kutijicu, a u njoj snop
starih, prljavih karata. Gotovo su se posve raspale. Na vrhu snopa
pik osmica, tako blijeda da sam u gornjem lijevom uglu jedva
razabrao osmicu.
Prinio je kažiprst ustima i šapnuo:
- Frodeove karte za pasijans, Alberte.
- Frode?
- Frode, da. Tu ćemo priču druge večeri. Sad ćemo bocu odnijeti
dolje.
Starac u jednu ruku uzme bocu i pođe. Podsjećao me na patuljčića
sa svjetiljkom, samo s tom razlikom što se nije moglo odrediti je li to
svjetlocrveno, zeleno, žuto ili modro. Tavanom su poskakivale
obojane točkice, kao svjetlo iz stotina sićušnih, titravih svjetiljaka.
Kad smo se spustili u sobu, odložio je bocu na stol ispred kamina.
Egzotični predmeti u prostoriji dobili su boju tekućine u boci. Budin
kipić pozeleni, stari revolver pomodri, bumerang pocrveni kao krv.
- Je li to ljubičasti sok? - opet upitam.
- Da, posljednje kapi. I dobro je to, Alberte, jer to je piće tako opasno
dobro da bi svijet propao kad bi ga prodavali u običnim
trgovinama.
Ustao je i uzeo čašicu. Ulije u nju nekoliko kapi. Na dnu su se
prelijevale poput snježnih kristalića.
- Dosta - rekao je.
- Neću dobiti više? - začuđeno sam upitao.
Starac odmahne glavom:
- I to je više nego dovoljno jer okus jedne jedine kapi ljubičastoga
soka traje satima.
- Mogao bih popiti još koju kap, a sutra ujutro još jednu - predložio
sam.
Pekar Hans je zdvojno odmahnuo glavom.
- Ni govora, sad kap i nikad više. Vidjet ćeš, ta je jedna kap tako
ukusna da bi najradije ukrao ostatak. Zato, čim odeš, moram bocu
opet zaključati na tavanu. Kad ti ispričam priču o Frodeovim
kartama za pasijans, smatrat ćeš se sretnim što ti nisam dao cijelu
bocu.
- Jesi li ti kušao sok?
- Jedanput jesam, ali bilo je to prije više od pedeset godina.
Pekar Hans ustane sa stolice ispred kamina, uzme bocu tekućega
dijamanta pa je spremi u malenu spavaću sobu.
Kad se vratio, obgrlio me oko ramena rekavši:
- Pij, ovo je vrhunski trenutak tvoga života, dječače. Uvijek ćeš ga se
sjećati, ali ovaj se trenutak nikad više neće vratiti.
Digao sam čašicu i popio blistave kapi s dna. Tijelo mi zapljusne val
voljkosti, već mi je prva kapljica zatitrala na vrhu jezika. Najprije se
prisjetim svih divnih okusa koje sam iskusio u svom mladom
životu, nato mi tijelom prostruje tisuće drugih okusa.
Istinu je rekao Pekar Hans, počelo je u ustima, na vrhu jezika.
Poslije sam osjetio jagode, maline, jabuke i banane, i u rukama i u
nogama. Na vrhu prsta mezimca osjećao sam med, u jednom
nožnomu prstu ukuhane kruške, niz leđa jajčanu kremu. U cijelom
sam tijelu osjećao majčin miris. Zaboravio sam taj miris, a toliko mi
je nedostajao tijekom ovih godina otkako nje više nije bilo.
Kad se stišala prva oluja okusa, činilo mi se kao da mi je u tijelu
cijeli svijet, kao da sam ja tijelo cijeloga svijeta. Odjednom sam
osjetio da su sve šume i vode, brda i polja, u neku ruku dio mojega
tijela. Iako je majka umrla, činilo mi se kao da je i ona tu negdje...
Kad sam pogledao zeleni Budin kipić, učinilo mi se kao da se
smijulji. Mjerkao sam dva mača koja su prekrižena visjela na zidu:
kao da su počela mačevati. Na velikom je ormaru bio brod u boci, a
zapazio sam ga čim sam ušao Hansu u kolibicu. Kao da sad i ja
stojim na starom jedrenjaku i plovim prema bujnom otoku u daljini.
- Je li dobro? - začujem neki glas. Bio je to Pekar Hans. Naginjao se
nada mnom i mrsio mi kosu.
- Hmm... - izustio sam ne znajući što bih odgovorio.
Tako je i danas. Ne mogu reći kakav je okus imao ljubičasti sok, ali
moram reći da je bio svih okusa. Znam samo to da mi sveudilj
dolaze suze na oči kad se sjetim koliko je bio ukusan.
PIK DEVETKA ...vidi neobične stvari za koje su svi drugi slijepi...
Otac je neprekidno pokušavao zapodjenuti razgovor dok sam čitao
o ljubičastom soku, ali sok je bio tako ukusan da se nikako nisam
mogao odvojiti od žemičkine knjižice. Povremeno bih iz čiste
uljudnosti pogledavao kroz autombilski prozor kad bi tata
komentirao vidik.
- Super! - kratko bih govorio. Ili: - Nezaboravno!
Među stvarima koje mi je otac pokazivao, dok sam neumorno
njuškao po tavanu pekara Hansa, bilo je i to da su svi natpisi uz
cestu sad postali talijanski. Vozimo se talijanskim dijelom Švicarske,
a to se ne odnosi samo na imena. Još dok sam čitao o ljubičastom
soku, uočio sam da su u dolini kojom prolazimo cvijeće i stabla koja
već pripadaju Sredozemlju.
Otac, koji je bio u svim dijelovima svijeta, počne komentirati bilje.
- Mimoza, magnolija, rododendron, azaleja, japanska trešnja!
Vidjeli smo i palme mnogo prije nego što smo prešli talijansku
granicu.
- Približavamo se Luganu - rekao je otac upravo kad sam odložio
žemičkinu knjižicu.
Predložio sam da tu prenoćimo, ali otac strese glavom.
- Dogovorili smo se da najprije moramo prijeći talijansku granicu -
rekao je. - Nije više daleko, a tek je rano popodne.
Kao flaster na ranu, dugo smo se odmarali u Luganu. Najprije smo
malo švrljali ulicama, vrtovima i perivojima kojima je taj grad
bogat. Ponio sam povećalo i posvetio se biološkim istraživanjima
dok je otac čitao engleske novine i palio lulu.
Našao sam dva posve različita drveta. Jedno je drvo imalo velike
crvene cvjetove, a drugo sićušne žute cvjetove. Cvijeće je imalo
posve drukčiji oblik, ali su ta dva drveta sigurno bila srodna.
Naime, kad sam pod povećalom počeo proučavati lišće dvaju
stabala, utvrdio sam da su žilice i vlakanca na listu gotovo posve
isti.
Uto začujemo slavuja. Pjevao je, ćurlikao, cvrkutao tako predivno i
tako dugo da sam umalo zaplakao. Oca se to također dojmilo, ali on
se samo nasmijao.
Bilo je tako toplo da sam dobio dva sladoleda, a uopće nisam trebao
nukati oca na filozofiranje. Nastojao sam jednoga velikog žohara
namamiti da krene štapićem sladoleda što sam ga stavio ispod
povećala, ali upravo se taj žohar panično bojao liječničkih pregleda.
- Izlaze čim toplomjer skoči iznad trideset - reče otac.
- A odlaze kad vide drveni sladoledni štapić - nadodao sam.
Prije nego što smo sjeli u automobil, otac je kupio igraće karte.
Kupovao ih je često, kao što drugi kupuju tjednike. Nije bio zagrijan
za kartanje, nije slagao pasijans, slagao sam ga samo ja. Zato moram
objasniti zašto ih je kupio.
Otac je strojar u velikom arendalskom poduzeću. Uz taj ga posao
neprekidno zaokupljaju vječita pitanja. Police u njegovoj sobi
prepune su, više ili manje raskupusanih, knjiga o raznim
filozofskim temama. Imao je i posve običan hobi. No, koliko je
običan, o tomu se, dakakako, može raspravljati.
Mnogi skupljaju razne predmete, primjerice kamenje i novčiće,
poštanske marke ili leptire. I otac ima takvu skupljačku maniju.
Skuplja džokere. Počeo je davno prije nego što sam ga upoznao,
valjda još dok je plovio. Imao je tešku ladicu, prepunu raznih
džokera.
Uglavnom bi žicao džokere od ljudi koji su kartali, znao bi prići
posve nepoznatim ljudima koji bi kartali, u kavani ili uz most,
rekao bi im da strastveno skuplja džokere pa bi ih zamolio neka mu
dadu džokera kad im ionako ne treba. Uglavnom bi mu odmah
darovali džokera, ali mnogi bi ga oholo mjerkali, kao da mu žele
reći da ima svakakvih prosjaka. Neki bi uljudno odbili, drugi su mu
odgovarali prilično drsko. Osjećao sam se, ne jedanput, poput
cigančića kojega, protiv njegove volje, tjeraju da prosjači.
Dakako, pitao sam se otkud mu taj neobičan hobi. Tako je otac
skupljao po jednu kartu od svih špilova na koje bi naišao. U tom je
smislu njegov hobi srodan skupljanju razglednica iz svih gradova
svijeta. Bilo je jasno i to da ne može skupljati ni jednu drugu kartu
osim džokera. Nije skupljao pik devetke ili tref kraljeve, jer tko bi se
usudio prići zagrijanim igračima bridža pa ih zapitati tref kraljeve
ili pik devetke.
Fora je, dakako, u tome što su u svakim kartama najčešće dva
džokera. Našli smo ih i tri do četiri, ali su u pravilu dva. Nadalje, za
mnoge igre nije nuždan džoker, a budući da ga rijetko rabe,
dovoljan je jedan. Očevo zanimanje za džokere imalo je i dubljih
uzroka od izrazito praktičnih.
Stvar je u tome što se otac osjeća džokerski. Rijetko to izravno
govori, ali odavno znam da i sebe smatra džokerom.
Džoker je glupan, drukčiji od svih ostalih. Nije tref ni karo, ni herc
ni pik. Nije osmica ili devetka, nije kralj ni dečko. On je izvan svega,
a nikomu ne pripada. U istom je svežnju s drugim kartama, ali
onamo ne pripada. Zato se može udaljiti, a nikomu neće
nedostajati.
Otac se, mislim, osjećao kao džoker kad je u Arendalu odrastao kao
Njemčić. I još nešto: otac je džoker i kao filozof. Neprekidno misli
da vidi neobične stvari za koje su svi drugi slijepi.
Otac je te karte kupio u Luganu, ali ne zato što se za njih osobito
zanimao. Nešto ga je uvijek bockalo da vidi kako izgleda džoker u
tim kartama. Bio je tako napet da je odmah strgnuo omot te izvukao
jednoga džokera.
- Kao što sam mislio - rekao je. - Nikad ga prije nisam vidio.
Tutnuo je džokera u džep košulje. Na meni je bio red:
- Hoću li dobiti karte?
Otac mi pruži ostatak karata. Bio je to nepisani zakon: kad god bi
kupio karte, džokera bi zadržao - nikad više od jednoga ako ih je
bilo više - a ostatak karata bi mi prepustio, ako bih ga stigao
zamoliti prije nego što bi ih se riješio na kakav drugi način. Tako
sam skupio stotinjak vrsta karata. Kao jedinac, bez majke, bio sam
presretan kad god bih slagao pasijans, ali nisam bio strastveni
skupljač pa su mi karte počele dosađivati. Zato bi otac katkad samo
kupio karte i zadržao džokera, a ostatak bacio. Kao kad bi oljuštio
bananu i bacio koru.
- Smeće! - govorio bi odvajajući žito od kukolja i bacajući taj kukolj
u kontejner za papir.
Karata se rješavao i lukavije. Ako ne bih htio karte, našao bi druge
dječake pa im bez komentara darovao karte. Tako se čovječanstvu
oduživao za sve one džokere koje bi ižicao od posve nepoznatih
kartaša. Čini mi se da je čovječanstvo pritom uvijek sklapalo dobar
posao.
Kad smo upalili automobil, otac mi reče da je ovdje priroda tako
lijepa da bi želio poći obilaznicom. Umjesto da autocestom krenemo
iz Lugana do Coma, vozili smo uz jezero Lugano. Tu smo prešli
talijansku granicu kad je iza nas ostalo pola jezera.
Uskoro sam shvatio zašto je otac izabrao taj put. Kad smo se udaljili
od jezera Lugana, došli smo do mnogo većega jezera po kojemu su
žustro plovili brodovi. Bilo je to Como. Najprije smo prošli kroz
gradić Menaggio. Oigganem, rekao sam. Nato smo se vozili
tridesetak kilometara uz veliko jezero dok predvečer nismo stigli u
Como.
Dok smo vozili, otac je imenovao sva stabla koja smo vidjeli.
- Pinija, čempres, maslina, smokva.
Nisam razumio kako može znati sva ta imena. Dakako, i ja sam čuo
za neka od tih imena, a što se drugih naziva tiče, možda me samo
zafrkavao.
Uza sve te prirodne dojmove i dalje sam čitao žemičkinu knjižicu.
Otkud Pekaru Hansu prelijepi ljubičasti sok? I sve one zlatne ribice.
Prije nego što sam počeo čitati, složio sam pola pasijansa kako bih
mogao objasniti zašto toliko šutim. Ljubaznom sam pekaru u Dorfu
obećao da će žemičkina knjižica ostati našom tajnom.
PIK DESETICA ...kao daleki otoci na koje nisam mogao doći jedrom
ovoga broda...
Kad sam te noći išao kući od Pekara Hansa, u tijelu sam još osjećao
okus ljubičastoga soka. Odjednom mije u uhu okus trešanja, preko
lakta me zapljusne lavanda. U koljenu kiselkast okus rabarbare.
Mjesec se spustio, a iznad planina iskričav sjaj blistavih zvijezda
kao posutih iz čarobne paparnice.
Razmišljao sam da sam maleni čovjek na zemlji, ali sad, dok sam
sveudilj u sebi osjećao ljubičasti sok, nisam više tako mislio. U
cijelomu sam tijelu osjećao da je ta kugla moj dom.
Već sam sad shvaćao zašto je ljubičasti sok opasno piće. Probudilo
je žeđ koja se nikad neće moći posve utažiti. Već sam žudio: još,
još... Oca sam vidio u Waldemarstrasse, teturao je iz gostionice
Schöner Waldemar. Pristupio sam mu i rekao da sam bio kod
pekara. Od bijesa mi je opalio zaušnicu.
Budući da je sve bilo prelijepo, udarac me toliko zabolio da sam
odmah zaplakao. Uto i otac zaplače. Upita hoću li mu ikad moći
oprostiti. Na to pitanje nisam odgovorio, samo sam ga otpratio
kući.
Posljednje očeve riječi prije nego što je usnuo bijahu da je mama
anđeo, a prepečenica je vragovo prokletstvo. Mislim da mi je još
samo to rekao prije nego što ga je odnio alkohol.
Sutra sam u rano jutro došao u pekarnicu. Ni Hans ni ja nismo
spominjali ljubičasti sok. Kao da mu nije mjesto u selu, pripada
nekamo drugamo. Znali smo da sad dijelimo veliku tajnu.
Da me opet upitao hoću li moći čuvati tajnu, užasno bih se zbunio.
No stari je pekar znao da više ne mora pitati.
Pekar Hans pođe u prostoriju iza prodavaonice kako bi umijesio
tijesto za perece. Sjeo sam na onisku stolicu i zurio u zlatnu ribicu.
Nisam se mogao nje nagledati. Nije bila samo prelijepih boja, nego
je okretno plivala i poskakivala u vodi, vođena nekakvom
unutarnjom voljom. Svugdje joj po tijelu žive ljuskice. Dvije crne
točkice bile su joj oči koje nikad nije zatvarala. Samo je neumorno
otvarala i zatvarala sitna usta.
I najmanja je životinjica osoba, pomislim. Zlatna ribica, koja pliva u
staklenki, živi samo taj jedan put. A kad joj se, jednoga dana, život
završi, nikada se više neće vratiti.
Kad sam se spremao izići, kao uvijek kad bih popodne posjećivao
Pekara Hansa, starac se okrenuo prema meni rekavši:
- Hoćeš li navečer doći, Alberte?
Nijemo sam kimnuo. Nadodao je:
- Nisam ti još pripovijedao o otoku... A ne znam koliko mi dana
života preostaje.
Bacio sam mu se oko vrata.
- Ne smiješ umrijeti - rekao sam. - Nikad ne smiješ umrijeti!
- Svi starci moraju umrijeti - odgovorio je obgrlivši moja slabašna
ramena. - Lijepo je znati da netko može nastaviti ondje gdje mi,
starci, prestajemo.
Kad sam navečer išao prema kolibi Pekara Hansa, dočekao me
blizu studenca.
- Na starom je mjestu - rekao je. Shvatio sam, misli na ljubičasti sok.
- Nikad ga više ne smijem kušati? - morao sam pitati.
- Ne, nikada! - frkne starac.
Bio je strog i oštar, ali znao sam da ima pravo. Shvatio sam, nikad
više neću kušati tajanstveni napitak.
- Boca mora biti na tavanu - nastavio je. - Nitko je ne smije dirnuti,
sve dok ne prođe pola stoljeća, tad će na tvoja vrata pokucati jedan
dječak, na njega će tad doći red da kuša zlatni napitak. Tako će u
boci uvijek biti tekućine za više naraštaja. A jednoga dana, jednoga
će dana čarobni potok poteći na istok. Razumiješ li, sine? Ili
govorim previše zapetljano?
Odgovorio sam da razumijem. Ušli smo u kolibu punu čudnih
stvari sa svih strana svijeta. Sjeli smo ispred kamina kao i prošle
večeri. Na stolu dvije čaše. Pekar Hans natoči sok od borovnice iz
stare, trbušaste boce.
- Rodio sam se u Lübecku jedne hladne zimske noći siječnja 1811.
godine - počeo je. - Bilo je to u jeku napoleonskih ratova. Otac je bio
pekar, i ja sam učio, ali rano sam se odlučio otići u mornare. Na to
sam bio prisiljen. Bilo nas je osmero, tatina nas pekarnica nije sve
mogla prehraniti. S nepunih šesnaest godina sam se 1826. prijavio
na veliki jedrenjak u Hamburgu. Bio je iz norveškoga grada
Arendala, a zvao se Maria.
Maria mi je više od petnast godina bila kuća i život. Na jesen 1842.
isplovili smo, s teretom komadne robe, iz Rotterdama u New York.
Posada je bila izvrsna, ali vjerojatno su nas izdali kompas i sekstant.
Vjerojatno smo uzeli previše južni kurs čim smo isplovili iz La
Manchea, zaplovili smo prema Meksičkom zaljevu. A kako se to
dogodilo, i danas mi je zagonetka.
Nakon sedam, osam tjedana na otvorenu moru već smo, prema
svim proračunima, morali stići u luku, a kopna nigdje na vidiku.
Možda smo tad već bili negdje južno od Bermuda. Odjednom je,
jednoga jutra, počela oluja. Tijekom dana vjetar se pojačavao, naglo
je nastao orkan.
Ne znam što se zapravo dogodilo. Veliki se jedrenjak vjerojatno
prevrnuo na iznenadnom udaru vjetra, sjećam se nekih pojedinosti
brodoloma, sve se tako brzo dogodilo. Sjećam se kako se brod
prevrnuo, sjećam se kako je prodiralo more, sjećam se i kako je
jedan prijatelj pao u more i nestao u vodenoj masi. I to je sve.
Sljedeće čega se sjećam jest buđenje u čamcu za spašavanje. A tad je
more bilo glatko kao ulje.
Sveudilj ne znam koliko sam bio bez svijesti. Možda nekoliko sati,
možda i dana. Moje je računanje vremena ponovno počelo kad sam
se probudio u čamcu za spašavanje. Poslije sam otkrio da je moj
brod potonuo, ni njemu ni posadi nije bilo ni traga. Jedino sam ja
preživio brodolom.
Čamac za spašavanje imao je jarbolić. Našao sam staro jedro ispod
greda na pramcu. Razapeo sam jedro i pokušao ploviti prema
suncu i mjesecu. Valjda sam negdje pred istočnom američkom
obalom, pokušavao sam držati zapadni kurs.
Tako sam plovio više od tjedan dana, imao samo dvopek i vodu.
Nigdje brodskoga jarbola.
Posebno se dobro sjećam posljednje noći. Nada mnom su blistale
zvijezde kao daleki otoci na koje nisam mogao doći jedrom ovoga
broda. Čudno mi je biti pod istim zvijezdama kao otac i majka kod
kuće u Lübecku, pomislio sam. Iako vidimo iste zvijezde, tako smo
beskonačno daleki. Zvijezde ne mare, Alberte. Baš njih briga kako
živimo svoj život na zemlji.
Uskoro će mama i otac primiti žalosnu vijest da sam potonuo na
Mariji.
Sutradan, u rano jutro, dok se nebo nada mnom povlačilo, a na
obzorju pojavljivalo jutarnje rumenilo, odjednom sam opazio
daleku točkicu. Isprva sam mislio da mi je u oku zrnce prašine, ali,
iako sam natrljao oči do plača, točkica je ostajala nepokretna kao i
prije. Na posljetku sam shvatio da je to vjerojatno otok.
Pokušavao sam prići brodom, istodobno sam osjećao kako se brod
sudara sa snažnom strujom koja se odvajala od otočića što sam ga
jedva vidio. Spustio sam jedro, prihvatio se čvrstih vesala, okrenuo
leđa cilju i zadjenuo vesla u ušice.
Neumorno sam veslao i veslao, ali kao da se nisam micao. Preda
mnom beskonačno more koje će mi postati grobom ako se ne
probijem do otoka. Prošla su gotovo dvadeset četiri sata otkako sam
popio posljednji obrok vode. Satima sam se napinjao, pri veslanju
su mi krvarili dlanovi, ali mi je posljednja šansa bio iskrcaj na taj
otok. Kad sam se nakon nekoliko napornih sati okrenuo i pogledao
prema točkici, prerasla je u otok jasnih obrisa. Vidio sam lagunu i
palme, ali još nisam stigao na cilj, preda mnom je još bio naporan
posao.
Na posljetku sam bio nagrađen. Predvečer sam uveslao u lagunu i
osjetio blag sudar broda s pijeskom.
Skočio sam iz čamca za spašavanje pa ga izvukao na obalu. Poslije
tolikih dana na pučini bilo mi je bajkovito osjetiti pod nogama
čvrsto tlo.
Prije nego što sam izvukao čamac među palme, pojeo sam
posljednji obrok brodskoga dvopeka. Najprije sam se upitao ima li
na otoku vode.
Nisam bio optimist iako sam se iskrcao na otoku južnih mora.
Vjerojatno nije nastanjen, tako je užasno malen. Vidio sam kako se
uvija. Da je malo uži, vjerojatno bih preko njega vidio more,
pomislio sam.
Nema mnogo stabala, ali sam uto čuo kako jedna ptica u palminoj
krošnji cvrkuće ljepše nego ijedna ptica koju sam prije čuo. Cvrkut
mi se možda učinio posebno lijepim i zato što je to bio prvi znak da
na otoku ipak ima života. Poslije tolikih godina plovidbe bio sam
siguran da to nije morska ptica.
Udaljio sam se od čamca puteljkom kako bih se približio ptici na
stablu. Tad mi se prvi put učinilo da otok raste što više u nj ulazim.
Odjednom opazim više stabala, iz unutrašnjosti otoka čuo sam i
druge ptice. Istodobno sam uočio, mislim da sam to i prije opažao,
da ovdje ima mnogo cvijeća i grmlja, posve drukčijega od svega što
sam ikad prije vidio.
S obale sam vidio samo sedam, osam palma, a sad sam otkrio da se
puteljak kojim sam krenuo nastavlja među visokim ružinim
grmljem, uvija se dalje prema palmiku.
Skakutao sam prema palmiku, htio sam točno utvrditi koliki je
otok. Kad sam se našao ispod palminih krošnja, pokazalo se da tek
ulazim u gustu listopadnu šumu. Osvrnuo sam se i vidio lagunu u
koju sam uplovio. Lijevo i desno svijetli Atlantski ocean. Zlatio se
na žarkom danjem svjetlu.
Nisam više razmišljao, morao sam samo vidjeti gdje prestaje ta
šuma. Skakutao sam među stablima. Kad sam se našao na drugoj
strani, i desno i lijevo uzdizali su se visoki proplanci. Više nisam
vidio more.
PIK PUB ...poput sjajnih kestena...
Toliko sam čitao žemičkinu knjižicu da sam već počeo dvostruko
vidjeti. Skrio sam je na stražnjem sjedalu ispod Paška Patka i
zagledao se u jezero Como.
U kakvoj li su vezi povećalo i knjižica koju je pekar u Dorfu ispekao
u žemički? Nije li zagonetno i to kako je bilo moguće pisati tako
sitnim rukopisom?
Kad smo nakon jezera ušli u grad Como, već se počelo smrkavati.
Ne znači da je bilo kasno. U to se doba godine u Italiji mnogo prije
smrkne nego u Norveškoj. Svakog dana našeg puta prema jugu
mrak se svake večeri spuštao jedan sat ranije.
Dok smo švrljali živahnim gradom, palile su se ulične svjetiljke.
Odjednom sam opazio lunapark. Možda sam se tada prvi put na
tom putovanja upinjao svim silama kako bih nametnuo svoju volju.
- Idemo u lunapark - rekoh.
- To ćemo još vidjeti - reče otac. Ogledavao se desno i lijevo ne bi li
otkrio pristojno prenoćište.
- Ni govora! - rekoh. - Idemo u lunapark.
Na posljetku je popustio. Pod uvjetom da najprije potražimo
prenoćište. Još je htio i pivo, prije nego što pristane na daljnje
pregovore. Znači, nećemo ni slučajno autom u lunapark.
Hotel je bio blizu lunaparka. Zvao se Mini hotel Baradello.
- Olledarab Letoh Inim - rekoh.
Otac me zapita zašto sam odjedanput počeo govoriti arapski.
Pokazao sam mu hotelski natpis, a na to se nasmijao.
Kad smo odnijeli stvari u hotelsku sobu, a tata na recepciji popio
pivo, otišli smo u lunapark. Otac je usput svratio u trgovinu i kupio
dvije bočice nekakva žestokoga pića.
Lunapark uopće nije bio loš, ali oca sam nagovorio samo na to da se
ukrca u sablasni vlak i u divovsko kolo. Vozio sam se i nekim
užasnim vlakićima koji jure gore, vraćaju se dolje i obrću uz
lupinge.
S vrha divovskoga kola vidjeli smo cijeli grad i jezero Como. Na
vrhu su nas zaustavili pa smo se njihali naprijed i natrag dok su
ukrcavali nove putnike. Dok smo tako lebdjeli, između neba i
zemlje, ugledao sam jednoga čovječuljka koji nas je mjerkao sa
zemlje. Uspravio sam se i pokazao čovječuljka:
- Opet on!
- A tko? - upita otac.
- Patuljak - rekao sam. - Dao mi je povećalo na crpki.
- Gluposti! - reče otac, ali i on pogleda zemlju.
- To je on - nisam odustajao. - Ima isti šešir, vidiš, patuljak je.
- Mnogo je patuljaka u Europi, Hans Thomas. A i mnogo šešira.
Lijepo sjedni.
Bio sam čvrsto uvjeren da je to onaj isti patuljak. Očito je upravo nas
mjerkao. Kad se naša gondola počela opet približavati tlu, opazio
sam ga kako se munjevito provlači između dviju kućica i nestaje.
Uopće me više nisu zanimale atrakcije u lunaparku. Otac me pitao
bih li se vozio autićima, ali sam ljubazno odbio.
- Samo bih malo švrljao - odgovorio sam.
Nisam rekao da idem uhoditi patuljka. Možda je otac nešto
naslućivao, jer me neočekivano srdačno slao i na vrtuljke i na druge
atrakcije.
Dok smo prolazili lunaparkom, otac se dvaput leđima okretao pa
cugao iz bočica koje je kupio. Vjerojatno bi mu bilo draže piti dok
sam ja u sablasnom tunelu i slično.
Usred lunaparka bio je peterokutni šator. Na njemu je pisalo Sibilla,
ali ja sam čitao odostraga:
- Allybis.
- Što je? - upita otac.
- Ono! - pokazao sam mu.
- Sibylla - reče otac. -To znači proročica. Možda želiš da ti proriče?
Nije bilo sumnje. Pohrlio sam prema šatoru.
Pred ulazom je sjedila prelijepa djevojčica mojih godina, duge crne
kose i tamnih očiju, očito cigančica. Bila je tako predivna da mi
zatreperi u želucu.
Djevojčica se zanimala za oca, pogledala ga i nabacila engleski:
- Will you see your future, Sir? Only 5000 liras. Želite li vidjeti svoju
budućnost, gospodine? Samo pet tisuća lira.
Otac izvadi novčanicu, pokaže me i dade djevojčici novac. Uto iz
šatora pomoli glavu starija žena, ona je proricala. Pomalo sam se
razočarao: neće mi gatati djevojčica koja je uzela novac.
Uguraju me u šator. Na stropu crvena svjetiljka. Vračara je za
okruglim stolom na kojemu je, uz veliku kristalnu kuglu, akvarij, a
u njemu ustreptale srebrne i zlatne ribice. Na stolu su bile i igraće
karte.
Pokazala je stolicu, sjeo sam. Da nisam znao da otac čeka pred
šatorom, s bočicom u svakoj ruci, osjećao bih se nelagodno.
- Do you speak English, my dear? - počela je. - Govoriš li engleski,
dušo?
- Of course - odgovorim. -Dakako!
Uzela je karte i jednu izvukla. Pik puba je stavila na stol. Rekla je
neka izvučem dvadeset karata. Nato mi reče neka ih promiješam.
Poslušao sam je, a ona mi reče neka među karte stavim i pik puba.
Nato je počela slagati dvadeset i jednu kartu, gledajući me ravno u
oči.
Karte su bile u tri reda, u svakom sedam. Pokazala je najgornji red
rekavši da je tu prošlost, srednji je red sadašnjost, a najdonji
budućnost. U srednjem se redu opet pojavio pik pub i to uz
džokera.
- Amazing - promrmljala je. -A very special spread. Čudno, doista
neobična kombinacija.
I neko vrijeme ništa. Možda je ta dvadeset jedna karta toliko
posebna da ju je hipontizirala. Uto je progovorila.
Najprije je u srednjemu redu pokazala pik puba i okolne karte.
- I see a growing boy - reče. - He is far away from home. Vidim
dječaka u razvoju, daleko je od kuće.
Nije me se osobito dojmila. Nije morala biti ciganka pa da shvati da
nisam iz Coma. Uto me upitala: -Are you not happy, my dear? Nisi
sretan, dragi?
Nisam odgovorio. Opet je pogledala karte.
Pokazala je red prošlosti. Među kartama je ondje bio pik kralj.
- Many sorrows and obstacles in the past - reče. - Mnogo tuge i
prepreka u prošlosti.
Uzela je pik kralja i rekla da je to otac. Proveo je teško djetinjstvo,
nastavila je. Nato je govorila mnogo toga što sam tek napola
razumio. Nekoliko je puta spominjala grandfathera.
- But where is your mother, dear son? A gdje ti je majka, dragi
sinko?
Rekoh da je u Ateni, ali odmah sam se pokajao. Time sam joj
pomogao, možda samo blefira.
- She has been away for a very long time - nastavi gatara. -Nje dugo
nema. - Pokaže mi donji red karata. Posve desno, daleko od pik
puba, bio je herc as.
- I think this is your mother... Ona je, mislim, tvoja majka - reče. -
She is a very attractive woman... wearing beautiful clothes, in a
foreign country, far away from the land in the North. (Vrlo
privlačna žena, u lijepoj odjeći, u stranoj zemlji, daleko od sjeverne
zemlje).
I tako je gatala, samo sam je napola shvaćao. Kad je počela govoriti
o budućnosti, crne su joj ciganske oči svjetlucale poput sjajnih
kestena.
- I have never seen a spread like this... - ponovila je. -Nikad nisam
vidjela ovakvu kombinaciju!
Pokazala je džokera uz pik puba i nastavila:
- Many great surprises. Many hidden things, my boy. Velika
iznenađenja i mnogo skrivenih stvari, dječače.
Ustala je i uzrujano zabacila glavu. Na posljetku je rekla:
- And it is so close... A sve je tako blizu!
Seansa je završila. Vračara me ispratila iz šatora, odlučno pristupila
ocu pa mu šapnula na uho neke istine. Išao sam malo iza nje.
Odjednom mi je stavila ruku na glavu i rekla:
- This is a very special boy, Sir... Many secrets, God knows what he
will bring. Poseban je on dječak, gospodine... Mnogo tajna, Bog zna
što će donijeti.
Otac se, mislim, umalo nasmijao. Možda zato kako ne bi prasnuo u
smijeh, pružio joj je novčanicu.
I kad smo se udaljili od šatora, vračara je i dalje gledala za nama.
- Gatala je iz karata - rekao sam.
- Je li? Vjerojatno si zamolio džokera?
- Poludio si - ogorčeno sam odgovorio. Pitanje sam smatrao kao
psovku u crkvi. - Jesmo li Cigani mi ili one?
Otac se odvratno nasmijao. Po smijehu sam mu čuo da je ispraznio
obje bočice.
Kad smo se vratili u hotelsku sobu, naveo sam oca da mi
pripovijeda gusarske zgode sa sedam mora.
Godinama je plovio na tankeru između Zapadne Indije i Europe.
Meksički zaljev i gradove kao što su Rotterdam, Hamburg iLübeck
poznavao je kao svoj džep. Brod je putovao i dalje pa je otac
upoznao i druge svjetske luke. Hamburg smo već posjetili, pola
smo se dana motali po luci. Sutra ćemo doći u drugi lučki grad u
kojemu je otac bio kao mladić. Venecija. Kad na posljetku dođemo u
Atenu, kanio je posjetiti Pirej.
Prije nego što smo krenuli na taj dugi put, pitao sam ga zašto ne
idemo zrakoplovom. Imali bismo više vremena da u Ateni tražimo
mamu, ali otac je vrhunac svega vidio u tomu da je vratimo kući, a
lakše ju je gurnuti u fiat nego je vući za sobom u putničku agenciju i
kupovati joj zrakoplovnu kartu.
Sve mi se činilo da ni on ne vjeruje da će je naći. Nije se htio odreći
lijepoga godišnjeg odmora. Otac je želio vidjeti Atenu još kad je bio
mladić. Kad je bio u Pireju, samo nekoliko kilometara od Atene,
kapetan mu nije dopustio da posjeti stari grad. Držim da bi tom
kapetanu trebalo oduzeti čin i degradirati ga u brodskog malog.
Mnogi putuju u Atenu razgledavati stare hramove. Otac je nadasve
htio u Atenu zato što su ondje živjeli veliki filozofi.
Ružno je to što je mama zapravo ostavila na cjedilu i oca i mene.
Otac je smatrao još jednom pljuskom u lice to što je pobjegla u
Atenu. Kad je već željela naći sebe u zemlji koju je i otac htio
posjetiti, mogli su je i skupa razgledavati.
Otac je ispričao dvije nezaboravne pomorske zgode i zaspao. Ležao
sam budan na postelji i razmišljao o žemičkinoj knjižici i neobičnom
pekaru u Dorfu.
Ljutio sam se zato što sam skrio žemičkinu knjižicu u automobilu.
Tako večeras neću pročitati što se dogodilo pekaru Hansu nakon
brodoloma.
Prije nego što sam zaspao, mislio sam na Ludwiga, Alberta i pekara
Hansa. Svi su teško živjeli prije nego što su postali pekarima u
Dorfu. Sve ih je spajala tajna o ljubičastom soku i zlatnim ribicama.
Pekar Hans je spomenuo čovjeka imenom Frode, taj je imao čudne
igraće karte...
Ako nisam pogrešno shvatio, sve je to u nekoj vezi s brodolomom
Pekara Hansa.
PIK DAMA ...što su se leptiri glasali poput ptičjega cvrkuta...
Sutradan me ujutro otac rano probudio, to nije bilo uobičajeno. Ipak
nije bilo toliko kapi u bočicama koje je kupio na putu u lunapark.
- Danas ćemo u Veneciju - rekao je. - Krećemo kad iziđe sunce.
Kad sam skočio iz hotelske postelje, sjetim se da sam sanjao
patuljka i gataru u lunaparku. U snu je patuljak bio voštana figura u
sablasnom tunelu, ali odjednom je oživio kad mu se crnokosa
ciganka zagledala duboko u oči dok se, sa svojom lijepom kćerkom,
vozila vlakom. U noćnoj se tami patuljčić iskrao iz tunela pa sad
putuje Europom, u neprekidnom strahu da će ga netko prepoznati i
vratiti u sablasni tunel. Učine li to, opet bi postao beživotnom
voštanom figurom.
Otac je bio spreman za polazak prije nego što sam izbio sebi iz
glave taj čudni san, prije nego što sam navukao hlače. Veselio sam
se dolasku u Veneciju. Ondje ćemo prvi put na našem dugom
putovanju vidjeti Sredozemno more. Nikad prije nisam vidio to
more, a ni otac, otkako je prestao ploviti. Iz Venecije ćemo u Atenu
preko Jugoslavije.
Otišli smo u blagovaonicu i progutali onaj prelagani doručak koji
smo dobivali svugdje južno od Alpa. Prije sedam smo bili u
automobilu, a kad smo krenuli, sunce je izišlo iza obzorja. Tata
natakne sunčane naočale i reče:
- Cijeloga će jutra ta blistava zvijezda biti pred nama.
Cesta u Veneciju vodila je slavnom nizinom rijeke Po, jednom od
najplodnijih ravnica na svijetu. Dakako, razlog je tomu izobilje
svježe alpske vode.
Prolazili smo uz bujne nasade naranača i limuna, nato bismo zašli
među čemprese, masline ili palme. Na vlažnijim smo područjima
vozili uz rižišta, među visokim jablanima, a posvuda su uz rub
ceste rasli crveni makovi, tako kričavi da sam na mahove morao
trljati oči.
U rano prijepodne došli smo na planinsku kosu i gledali ravnicu
tako raskošnih boja da bi svaki nesretni slikar krajolika sigurno
morao uporabiti cijelu svoju paletu odjedanput ako bi htio pokušati
vjerno prikazati sliku.
Otac je parkirao automobil, skočio uz rub ceste i pripalio dok je
sabirao misli uoči tipičnog mini predavanja kakva mi je neprekidno
držao:
- Sve to svakoga proljeća niče iz zemlje, Hans Thomas, rajčice,
limuni, artičoke, lješnjaci, tone zelenoga klorofila. Razumiješ li ti
otkud ta crna zemlja sve to crpi iz sebe?
Zagledao se u to čudo stvaranja i nastavio:
- Najviše me se doima to što sve potječe od jedne jedine stanice.
Jednom, prije nekoliko milijarda godina, nastalo je sjeme i počelo se
dijeliti. Tijekom godina to se sjeme pretvorilo u slonove, jabuke,
maline i orangutane. Razumiješ li ti to, Hans Thomas?
Odmahnuo sam glavom pa se opet zahuktao. Uslijedilo je opširno
predavanje o podrijetlu raznih biljnih i životinjskih vrsta. Na
posljetku je pokazao leptira koji je otprhnuo s modroga cvijeta.
Objasni da taj leptir može na miru živjeti upravo ovdje, u dolini
Poa, zato što točkice na leptirima sliče očima nekih divljih životinja.
Kad se otac nato, začudo, zamislio tijekom čik-pauze, umjesto da
svoga zbunjenoga sina zapljusne filozofskim predavanjima, izvadio
sam iz džepa povećalo i obavio zanimljiva biološka ispitivanja.
Tim sam se povećalom služio i kad sam, na stražnjem sjedalu, čitao
žemičkinu knjižicu. I priroda i žemičkina knjiga podjednako su
bogate tajnama.
Otac je kilometrima šutke razmišljao za volanom. Znao sam, svakog
bi trenutka mogao izići s važnim istinama ili o planetu na kojemu
stanujemo ili o mami koja je odjednom od nas otputovala. Sad nije
ništa važnije nego nastaviti čitati žemičkinu knjižicu.
Laknulo mi je što sam se iskrcao na kopnu koje nije gola hrid u
moru. I još nešto! Kao da je taj otok imao neku nedokučivu tajnu.
Neprekidno mi se činilo da se sve više rasteže što dublje u njega
prodirem, kao da se širi na sve strane nakon svakog mojega koraka.
Rastezao se u svim smjerovima kao da, odnekud iz svojih dubina,
crpi snagu.
Nastavio sam puteljkom prodirati u otok, ali uskoro se račvao.
Morao sam se odlučiti kamo dalje. Proslijedio sam lijevim
odvojkom, ali se i on račvao. Opet sam se držao lijeve strane.
Put je nestajao u dubokomu klancu, između dvaju brda. Između
grmlja su gmizale goleme kornjače, najveće dulje od dva metra.
Čuo sam za tako velike kornjače, ali tad sam ih prvi put vidio.
Jedna je izvukla glavu iz oklopa pa me pogledala kao da mi želi
zaželjeti dobrodošlicu na otoku.
Lutao sam cijeli dan. Vidio sam nove šume, doline i visoravni, ali
more nikako. Kao da sam zalutao u čarobnomu krajoliku, u
nekakvu obratu labirinta, u kojemu puteljci nikad ne prestaju pred
zidom.
U kasno sam poslijepodne došao u otvoren krajolik, veliko je jezero
vedro svjetlucalo na popodnevnom suncu. Odmah sam se bacio uz
obalu i žedno se napio. Prvi put nakon nekoliko tjedana pio sam
nešto osim brodske vode.
Odavno se nisam prao. Otrgnuo sam tijesnu mornarsku odoru pa
zaplivao. Osvježio sam se nakon dugog popodnevnog hoda pod
žarkim tropskim suncem. Tek sam tad shvatio koliko mi je sunce
opržilo glavu dok sam danima, bez ikakve zaštite, sjedio u čamcu
za spašavanje.
Nekoliko sam puta duboko zaronio. Kad sam ispod vode otvorio
oči, vidio sam mnoštvo zlatnih ribica svih duginih boja. Bilo ih je
zelenih poput priobalnoga bilja, modrih poput dragulja. Neke su
zlaćane, crvene, žute i narančaste. Istodobno se svaka od njih
prelijeva, ima prugice svih tih boja.
Izvukao sam se iz vode i sušio na večernjem suncu. Osjećao sam
kako mi glad prolazi tijelom. Vidio sam grm gustih grozdova,
punih žutih bobica, velikih kao jagode. Nikad nisam vidio nešto
takvo, ali valjda su ipak jestive. Okus im je bio između oraha i
banana. Kad sam se najeo, opet sam navukao mornarsku odoru i na
posljetku, iscrpljen, zaspao uz veliko jezero.
Sutra, u rano jutro, prije nego što se sunce diglo, odjednom sam se
probudio, kao da mi je tijelo zapljusnula neka struja svijesti.
Preživio sam brodolom, pomislim. Tek sam tad shvatio. Kao da
sam se ponovno rodio.
Lijevo od jezera uzdizalo se neprohodno pobrđe, obraslo žutom
travom i crvenim zvonolikim cvijećem koje je lagano podrhtavalo
na svježem jutarnjem lahoru.
Prije nego što se na nebu pojavilo sunce, bio sam na vrhu gorske
kose. Ni odande nisam vidio more. Proučavao sam prostrano
kopno, kontinent. Već sam bio i u Sjevernoj i Južnoj Americi, ali
sigurno nisam na tim kontinentima. Ljudima ni traga ni glasa.
Ostao sam na vrhu sve dok se na istoku nije pojavilo sunce. Crveno
kao rajčica, a ustreptalo kao fatamorgana, uzdizalo se nad dalekom
stepom. Zato što je obzorje bilo tako nisko, sunce se doimalo većim
i crvenijim nego što sam ga igdje drugdje vidio, pa i na pučini.
Grije li isto sunce majčinu i očevu kuću u Lübecku?
Cijelo sam jutro lutao iz krajolika u krajolik. Kad se sunce popelo
visoko na nebu, spustio sam se u dolinu žutih ružinih grmova.
Među grmljem su letjeli divovski leptiri. Najvećima je raspon krila
bio poput vranina, samo što su bili kudikamo ljepši. Svi
tamnomodri, s dvjema golemim krvavocrvenim zvijezdama na
krilima. Nalikovali su živom cvijeću. Kao da se cvijeće na otoku
odjednom odvojilo od zemlje i naučilo letjeti. Najneobičnije je bilo
upravo to što su se leptiri glasali poput ptičjega cvrkuta raznih
visina, a ta je slabašna glazba lebdjela nad cijelom dolinom, kao kad
svi duhači u orkestru, uoči koncerta, ugađaju glazbala. Katkad bi
zalepetali mekanim krilima. Osjećao sam njihov težak, slatkast
miris, poput skupoga parfema.
Dolinom je žuborila rječica. Odlučio sam ići uz nju kako ne bih
besciljno lutao velikim otokom. Mogao sam biti siguran da ću, prije
ili poslije, izbiti na more. Nije sve bilo tako jednostavno kao što sam
zamišljao, jer je tijekom popodneva široka dolina nestala. Isprva se
ljevkasto uvijala da bi, na kraju, izbila pred vrletnu hrid.
Nisam odmah shvatio u kakvoj je to vezi. Rijeka se, naime, ne može
vratiti istim putem kojim je došla. Kad sam se spustio u duboki
klanac, vidio sam da rijeka nastavlja teći kroz tunel u brdu.
Pristupio sam ulazu i zagledao se. Voda je tu mirnije tekla i izdubila
podzemni kanal.
Pred ulazom u stijenu žabe su, velike poput kunića, skakale u vodu,
a kad su se raskreketale, dizala se užasna buka. Da u prirodi postoje
takve žabe, bilo mi je posve novo iskustvo.
U vlažnoj su travi gmizali debeli gušteri i još veći gekoni. Iako ih
nikada nisam vidio tako velike, bio sam naviknut na takve životinje
jer sam se često iskrcavao u mnogim svjetskim lučkim gradovima.
Na ovom su otoku gmazovi i crveni i žuti i modri.
Otkrio sam da je moguće kanalom ući u tunel. Samo se moram
odvažiti i vidjeti dokle ću stići.
U stijeni tamno, modrozeleno svjetlo. Tu se voda jedva kretala. I
ovdje otkrijem mnoštvo živahnih zlatnih ribica u kristalnobistroj
vodi.
Uto izdaleka, iz tunela, odjekne tutnjava. Kad sam prišao, tutnjava
se pojačavala, gromoglasna poput talambasa. Očito se približavam
podzemnomu vodopadu.
Moram se i vratiti, pomislim. Prije nego što sam došao do ruba
slapa, prostor se napuni snažnim, jarkim svjetlom. Pogledao sam i
gore, u hridi, opazio otvor. Počeo sam se penjati prema njemu.
Uskoro sam vidio tako zasljepljujuće lijepu prirodu da su mi na oči
navrle suze.
Bilo je toliko usko da sam se jedva provukao kroz rupu. Tad sam se
uspravio. Pod mojim se nogama pružala dolina, tako bujna i zelena,
da mi more više nije nedostajalo.
Kako sam se spuštao proplankom, otkrio sam još neke vrste voćaka.
Na nekima jabuke i naranče, na drugima voće koje sam otprije
poznavao. U dolini je raslo voće koje nikad prije nisam vidio. Na
najvećem je drveću bilo duguljasto šljivasto voće, a na manjem
zeleni plodovi veličine rajčica.
Na zemlji izobilje cvijeća, jedno maštovitije od drugoga. Bilo je
ondje i zvončića, jaglaca i šumarica. Posvuda ružino grmlje, obraslo
ljubičastim, patuljastim ružama. Iznad tih su grmova zujale pčele,
velike kao vrapci kod nas u Njemačkoj. Krila su im se staklasto
prelijevala na jarkom popodnevnomu suncu. Osjetio sam snažan
miris meda.
Krenuo sam dolinom. Tad sam opazio moluke...
Već sam pred pčelama i leptirima ostao bez daha, jer su bile i
krupnije i ljepše od svojih srodnika u Njemačkoj. Ipak su to pčele i
leptiri. Kao i žabe i gmazovi. Uto sam ugledao velike bijele
životinje, koje su se toliko razlikovale od svega što sam ikad prije
vidio, od svega o čemu sam slušao, da sam, pun nevjerice, morao
protrljati oči.
Stado od dvanaest do petnaest životinja velikih kao konji i krave, ali
imale su debelu bjelkastu kožu koja je podsjećala na svinjsku, a sve
šestonoge. U usporedbi s konjima i kravama imale su manje, ali
šiljastije glave. Na mahove su pružale vrat prema nebu i braškale:
braš, braš!
Nisam se prestrašio. Šestonoge su se životinje doimale glupo i
dobroćudno, kao naše krave u Njemačkoj, ali potvrdile su mi da
sam doista dospio u zemlju koja nije ucrtana u zemljovide. To je
podjednako čudno kao sresti čovjeka bez lica.
Čitanje sitnih slova u žemičkinoj knjižici oduzima mnogo više
vremena nego obična slova. Svako se slovce moralo posebno
iščitavati u zgusnutoj vrevi, povezivati s drugima. Dok sam čitao o
šesteronogim životinjama na čarobnom otoku, bilo je već kasno
popodne, a otac je skrenuo s autoceste.
- Ručat ćemo u Veroni - reče.
- Anorev - naopako sam pročitao natpis.
Dok smo vozili prema gradu, otac je pričao pretužnu priču o
Romeu i Juliji koji nisu mogli biti skupa zato što su potjecali iz
zaraćenih obitelji. Mladi ljubavni par, koji je životom morao platiti
tu zabranjenu ljubav, živio je u Veroni prije mnogo stoljeća.
- Podsjeća me to na baku i djeda - rekoh, našto se otac tiho nasmijao
jer se on toga nikad nije sjetio.
Jeli smo antipasto i pizzu u velikom restoranu. Prije nego što smo
nastavili put, lutali smo ulicama, a otac je u suvenirnici kupio igraće
karte pedeset i dviju polugolih žena. I sad je odmah uzeo džokera,
ali je zadržao i druge karte.
Sigurno se ustručavao zato što su žene u kartama bile još laganije
odjevene nego što je očekivao. Bilo kako bilo, munjevito je gurnuo
karte u džep na prsima.
- Nevjerojatno, ima toliko žena - rekao je gotovo kao da sebi govori.
Pa nešto je morao reći.
Dakako, veoma glup iskaz. Pa pola stanovništva su žene. Mislio je
reći da tu ima mnogo golih žena, nismo naviknuti na tolike.
Ako je to mislio, potpuno se slažem. Malo je pretjerano skupiti
pedeset dvije gole žene u kartama. Uz to je to glupa zamisao, jer
nije moguće igrati kartama samih dama. U gornjem su uglu pik
kralj, tref četvorka i tako dalje, ali onaj tko bi se poslužio takvim
kartama, vjerojatno bi samo buljio u žene umjesto da se udubi u
partiju.
U tim je kartama jedini muškarac bio džoker. Prema predlošku
nekakvoga grčkog ili rimskog kipa ovnujskih rogova. I on je bio gol,
ali takvi su već ti stari kipovi.
Kad smo opet sjeli u fiat, još sam razmišljao o neobičnim kartama i
rekao:
- Zar nikad nisi mislio na to da nađeš novu ženu umjesto da pola
života trošiš kako bi otkrio onu koja nije našla sebe?
Isprva se tiho nasmijao, a onda odgovorio:
- Slažem se, tajanstveno je to, na našem planetu ima pet milijarda
ljudi, ali jednu osobu zavolimo i ne bismo je ni za što mijenjali.
Više nismo govorili o tim kartama. Iako je imao pedeset dvije razne
žene, a svaka je od njih radila sve što je mogla kako bi što bolje
izgledala, shvatio sam da otac misli da nedostaje važna karta. Tu
ćemo kartu naći u Ateni.
PIK KRALJ ...bliski susret četvrte vrste...
Kad smo na posljetku, u kasno popodne, stigli u Veneciju, morali
smo parkirati automobil u velikoj garaži prije nego što ćemo otići u
grad, jer Venecija nema ni jedne prave ulice, ali zato je ondje sto
osamdeset kanala, više od četiri stotine pedeset mostova, tisuće
motornih brodova i gondola.
S parkirališta smo se motornim čamcem (taksijem) odvezli u hotel
uz Canal Grande, najveći venecijanski kanal. Otac je sobu naručio
još iz hotela u Comu.
Prtljagu smo odnijeli u najmanji i najodvratniji hotel u kojemu smo
odsjeli tijekom cijeloga putovanja. Nato smo izišli u grad pa šetali
uz kanale i po nekim od nebrojenih mostova.
U kanalnom ćemo gradu provesti dvije noći prije nego što
nastavimo put. Znao sam, postoji velika opasnost da se otac u
gradu opskrbi većom količinom žestokih pića.
Ručali smo na velikom Markovu trgu. Oca sam nagovorio da se
vozimo gondolom. Otac pokaza na karti kamo želi, a gondolijer
krene. Jedino što je iznevjerio moja očekivanja zato što nije nimalo
pjevao. Nisam se uzrujavao jer sam gondolijerske pjesme uvijek
smatrao mačjom kakofonijom.
Dok smo se vozili, dogodilo se nešto o čemu se otac i ja nikako
nismo mogli složiti. Kad smo imali proći ispod mosta, kroz rešetku
nas je, odozgo, gledalo jedno dobro poznato lice. Bio sam čvrsto
uvjeren da je to patuljak s benzinske crpke, taj sam se put naljutio
zbog neočekivana susreta. Shvatio sam, uporno nas progoni.
- Patuljak! - povikao sam, uspravio se u gondoli i upro prstom u
njega.
I danas shvaćam koliko se otac naljutio jer gondola se umalo
prevrnula.
- Sjedni - zapovjedio je otac. Kad smo prošli ispod mosta, ipak se
okrenuo i pogledao gore. Nevolja je bila u tome što patuljka više
nije bilo, iščeznuo je kao u lunaparku u Comu.
- Vidio sam da je on - rekao sam i zaplakao. Prestrašio sam se jer se
gondola nakrivila. Vidio sam da mi otac ne vjeruje.
- To ti samo sebi umišljaš, Hans Thomas - rekao je.
- Bio je to patuljak - nisam odustajao.
- Možda, ali ne isti - prosvjedovao je, iako ga uopće nije vidio.
- Misliš li da je cijela Europa puna patuljaka?
Pitanjem sam udario čavao po glavici. Otac se lukavo smješkao:
- Može biti - rekao je. - Čudni smo mi patuljci, svi smo mi tajnoviti
patuljčići koji se odjednom pojavljuju na venecijanskim mostovima.
Gondolijer nije ni trepnuo. Doveo nas je do trga s mnogo vrtnih
restorana. Otac je naručio sladoled i sok, a sebi kavu i nešto što je
nazvao Vecchia Romagna. Nisam se iznenadio kad su mu uz kavu
donijeli neko smeđe piće, u elegantnoj čaši koja me je podsjećala na
akvarij zlatnih ribica.
Poslije dvije do tri takve čaše otac me duboko pogleda u oči, kao da
je odlučio odati najveću tajnu svoga života.
- Nisi zaboravio naš vrt na Hissoyu? - počeo je. Nisam se htio
ponižavati odgovorom na tako glupo pitanje, a on nije ni očekivao
odgovor.
- Dobro - nastavio je. - A sad me dobro slušaj, Hans Thomas.
Zamislimo da jednoga jutra dođeš u vrt pa među jabukama otkriješ
malenoga Marsovca. Recimo, on je malo manji od tebe, a je li žut ili
zelen, to prepuštam tvojoj mašti.
Ulizivački sam klimnuo. Nema smisla prosvjedovati zbog izbora
teme. - Stranac zuri u tebe, svi zurimo u ljude s drugih planeta -
nastavio je otac. - Pitanje je kako ćeš reagirati.
Već sam htio reći da bih frajera pozvao na zemaljski doručak, ali
sam rekao, što je i istina, da bih se vjerojatno toliko prestrašio da bih
valjda zaurlao kao Indijanci.
Otac je klimnuo glavom, očito je bio zadovoljan odgovorom.
Istodobno sam shvatio da mu još nešto leži na srcu.
- Ne bi li se zapitao tko je taj malac i otkud je?
- Dakako - odgovorio sam.
Još je jedanput zabacio glavu, kao da mjerka sve ljude na trgu, a
nato upita:
- Nikad nisi pomislio da si i ti takav Marsovac?
Od njega sam već bio na sve naviknut, ali sad sam se morao
prihvatiti stola kako ne bih pao na pod.
- Ili Zemaljac, kako hoćeš - nastavio je. - Uopće nije važno kako
nazivamo planet na kojemu živimo. Zapravo si ti također dvonožac
koji gmiže po kugli u svemiru.
- Kao Marsovac! - rekoh.
Otac kimne i reče:
- Ako se u vrtu ne spotakneš o Marsovca, možeš se spotaknuti na
sebe. Onoga dana kad ti se to dogodi možda ćeš također ispustiti
indijanski poklič. Samo bi još to nedostajalo, jer ne doživljavamo
baš svakoga dana da smo živi, živcati planetni stanovnici na otočiću
u svemiru.
Shvatio sam ga, ali nije bilo lako nešto nadovezati. Posljednje što je
o Marsovcima rekao bilo je pitanje:
- Sjećaš li se kad smo gledali film Bliski susreti?
Kimnuo sam. Super film o ljudima koji otkriju leteći tanjur s
drugoga planeta.
- Vidjeti svemirski brod s drugoga planeta, to je susret prve vrste.
Ako vidiš kako iz svemirskoga broda izlaze dvonošci, to je susret
druge vrste. A godinu dana poslije Bliskih susreta vidjeli smo još
jedan film...
- Zvao se Bliski susreti treće vrste - rekao sam.
- Tako je, zato što su uhvatili strane androide iz drugog sunčevog
sustava. Izravna veza s nepoznatim zove se bliskim susretom treće
vrste. Jasno?
- Jasno - rekoh.
Dugo je gledao kafiće na trgu i na kraju rekao:
- Hans Thomas, doživio si bliski susret četvrte vrste.
Zacijelo sam izgledao kao živi upitnik.
- Tajanstven si ti svemirko - naglasi otac i tako žestoko tresne
šalicom kave po stolu da smo se i on i ja začudili kako to da se nije
razlupala. - Ti si to tajanstveno biće, to osjećaš sto posto.
Nisam se mogao oporaviti od čuđenja, ali osjećao sam da otac ima
pravo. -Morao bi biti na državnoj plaći kao filozof - rekoh, ali od
srca.
Kad smo se navečer vratili u hotel, na podu smo opazili velikoga
žohara. Tako velikoga da mu je, dok se gibao, škripio oklop.
Otac se nagnuo nad njega i rekao:
- Oprosti, kompiću. ali ne možeš ovdje noćiti, naručili smo
dvokrevetnu sobu, nema mjesta trećemu. Osim toga, mi plaćamo
račun.
Pomislio sam da je prolupao, ali tad me pogledao rekavši:
- Predebeo je da bismo ga tek tako ubili, Hans Thomas. Tako je
debeo da ga moramo nazvati individuom, a individualce ne valja
ubijati, pa ni onda kad na njih pomalo negativno reagiramo.
- A da ga pustimo na podu dok spavamo?
- Ni slučajno! Otpratit ćemo ga.
To je i učinio. Otac je žohara počeo izvoditi iz hotelske sobe.
Najprije je tako složio kovčege i torbe da je u sobi nastao dug
prolaz. Nato je žigicom škakljao žohara po zadku ne bi li ga ubrzao.
Poslije pola sata našao se na hodniku pred hotelskom sobicom. Otac
je smatrao da je to dovoljno, valjda neće otpratiti nezvana gosta sve
do recepcije.
- Sad ćemo ubiti oko - rekao je zatvorivši za sobom vrata. Legao je
na postelju i odmah usnuo.
Ostavio sam neka gori svjetlo iznad postelje i nastavio čitati
žemičkinu knjižicu čim sam se uvjerio da su ocu udarili žig u
putovnicu na granici zemlje snova.
TREF
TREF AS ...upravo onakve sličice kao na igraćim kartama...
Cijelo sam se popodne motao bujnim perivojem. Odjednom u
daljini opazim dvije ljudske spodobice. Srce mi zaigra u njedrima.
Spašen sam, pomislim. Možda sam ipak stigao u Ameriku.
Dok sam im prilazio, pomislim da se nećemo moći sporazumjeti.
Govorio sam samo njemački, a nakon četiri godine plovidbe na
Mariji i nešto engleski i norveški, ali otočani sigurno govore posve
drugim jezikom.
Kad sam im se približio, vidio sam kako se naginju nad gredice.
Uočio sam da su manji od mene. Možda djeca?
Kad sam im se još više primaknuo, opazio sam da beru svijetle
korijene pa ih slažu u košare. Odjednom su se okrenuli pa me
pogledali. Dva debeljuškasta čovječuljka, možda su mi dopirala do
prsa. Obojica tamnokosa, masne orahovosmeđe kože, u posve istim
tamnomodrim odorama, samo s tom razlikom što je jedan imao na
kaputu tri crna puceta, a drugi samo dva.
- Good afternoon - rekoh najprije na engleskom.
Čovječuljci odlože oruđe i zagledaju mi se duboko u oči.
- Do you speak English? - opet sam pokušao.
Malecki su odmahivali rukama i vrtjeli glavom.
Slučajno sam ih pozdravio na svom materinskom jeziku. Onaj s tri
puceta na odori odgovori mi tečno, njemački:
- Ako imaš više od tri znaka, smiješ nas tući, ali te usrdno molimo,
nemoj.
Ostao sam bez riječi i nisam znao što bih odgovorio. Na pustom
otoku u Atlantiku odgovaraju mi na mojemu materinskom jeziku.
Samo što nisam shvaćao što misle s ta tri znaka.
- Dolazim u miru - rekao sam za svaki slučaj.
- Tako valja, ako ne želiš da te kralj kazni.
Kralj, pomislio sam. Dakle, nisam u Sjevernoj Americi.
- Razgovarao bih s kraljem - odgovorio sam.
Uto se Dvopucetasti umiješa u razgovor.
- S kojim kraljem želiš razgovarati?
- Nije li tvoj prijatelj rekao da će me kralj kazniti?
Dvopucetasti se okrene prema Tropucetastom i reče:
- Kao što sam mislio. On ne zna pravila.
Tropucetasti me pogleda.
- Nije samo jedan kralj - rekao je.
- Je li? A koliko ih ima?
Samo su se smijuljili, time su mi pokazivali koliko su im glupa ta
moja pitanja.
- Jedan za svaku boju - pokunjeno uzdahne Dvopucetasti.
Tek sam tad uočio koliko su maleni, pravi patuljci, ali su njihova
tijelca bila posve normalnih razmjera. Sve mi se činilo da su ti
Liliputanci duševno zaostali.
Htio sam upitati koliko ima boja, kako bih tako odredio koliko je
kraljeva na otoku. Preskočio sam pitanje i progovorio:
- Kako se zove najveći kralj?
Opet su se pogledali i odmahnuli glavom.
- Misliš li da nas zafrkava? - upita Dvopucetasti.
- Ne znam - reče Tropucetasti. - Moramo mu odgovoriti.
Dvopucetasti otjera muhu koja mu se spustila na masni obraz i reče:
- U pravilu crni kralj ima pravo tući crvenoga, ali i crveni kralj smije
probosti crnoga.
- Grubo je to - rekao sam.
- Takva su pravila.
Odjednom smo u daljini začuli prodoran zveket. Razlupalo se
staklo. Patuljci se okrenu prema izvoru zvuka.
- Glupani! - reče Dvopucetasti. - Uvijek slupaju više od polovice
onoga što izrade!
Nakratko su mi bili okrenuti leđima pa sam neočekivano otkrio:
Dvopucetasti je na leđima imao dva crna trolista, a Tropucetasti
također tri trefa. Upravo onakve sličice kao na igraćim kartama.
Odjednom je razgovor, u koji sam se upleo, postao nešto manje
besmislen.
Kad su se opet okrenuli prema meni, odlučio sam ispitati stvar iz
posve novog ugla.
- Ima li mnogo otočana? - upitam.
I tad su se čudno pogledavali.
- Kakva gomila pitanja - reče jedan.
- Doista bestidno - nadoveže drugi.
Razgovor mi se učini gorim nego da se uopće ne razumijemo, jer
iako sam razumio svaku njihovu riječ, nisam shvaćao što misle.
Možda bi bilo bolje da smo se sporazumijevali samo znakovima, a
ne riječima.
- Koliko vas ima? - opet pokušam, već sam gubio strpljivost.
- Vidiš, mi smo Dvojka i Trojka - odgovori onaj koji je na leđima
imao tri trefa. - Ako ti trebaju naočale, razgovaraj s Frodeom, jedini
on poznaje umijeće brušenja stakala. -Koliko si ti? - upitao me
drugi.
- Samo ja - odgovorio sam.
Dvopucetasti se okrene Tropucetastom i prodorno zvizne.
- As! - rekao je.
- Izgubili smo - zbunjeno će drugi. - On hoće tući i kralja.
Iz džepa izvadi bočicu, povuče dug gutljaj blistava napitka i pruži
bocu drugomu, koji također otpije.
- Nije li as dama? - prekine Tropucetasti.
- Ne mora biti - odgovori drugi. - Samo je dama uvijek dama, a on je
možda iz kakve druge igre.
- Glupost! Nema drugih partija, a as je dama.
- Možda imaš pravo, ali treba mu samo četiri puceta kako bi nas
probo.
- Nas da, ali ne i našega kralja, shvati. Podvalio nam je!
I dalje su pili iz bočice, pogled im je postajao sve tuplji i tuplji.
Odjednom se tijelo Dvopucetastoga snažno trzne, pogledao me
netremice u oči i rekao:
- ZLATNA RIBICA NEĆE ODATI OTOČNU TAJNU, ALI
ŽEMIČKA HOĆE.
Obojica legnu na tlo i počnu mrmljati, upadajući jedan drugom u
riječ:
- Rabarbara... mango... bobice... datulje... limun... hunja... šika...
kokos... banana...
Nastave nabrajati razno voće, tek sam neka od tih imena prije čuo.
Na posljetku se prevrnu na leđa i odmah usnu.
Pokušavao sam ih lupkati nogama, ali nije pomoglo. Nisu se micali.
Opet sam bio prepušten sebi. Sjećam se, pomišljao sam da je otok
rezervat za neizlječive duševne bolesnike, ona su dvojica možda
popila lijek za umirenje. Ako je tako, valjda će se uskoro pojaviti
kakav liječnik ili bolničar pa će me još optužiti zato što im
uznemirujem bolesnike.
Vraćao sam se njivom. Uskoro prema meni krene onizak
čovječuljak, u istoj tamnomodroj odori, samo što je imao kaput na
dvostruko kopčanje i ukupno deset puceta. I njemu je koža na licu
bila masna i smeđa.
- KADA GOSPODAR SPAVA, PATULJCI ŽIVE SVOJIM ŽIVOTOM
- rekao je lamatajući rukama i motreći me ustreptalim očima.
Opet duševni bolesnik, pomislio sam.
Pokazao sam dvojicu spavača.
- I patuljci su pozaspali - rekao sam.
Ubacio je u petu brzinu. Trčao je koliko su ga nosile njegove kratke
noge, ali nedovoljno brzo. Nekoliko se puta prevrnuo i opet ustajao,
ustajao i opet padao. Imao sam vremena da pobrojim deset trefova
na njegovim leđima.
Našao sam se na kolskom putu. Nisam dugo hodao kadli opazim
bučnu vrevu. Odjednom sam iza sebe začuo gromoglasnu buku,
nešto poput konjskih kopita. Sve bliže i bliže. Okrenuo sam se i
okretno odskočio.
Bile su to one šesteronožne životinje koje sam već vidio. Na dvjema
od njih jahač. Otraga juri patuljak i maše dugim štapom. Sva su
trojica u modroj odori. Kaputi na dvostruko kopčanje imali su po
četiri, šest i osam crnih puceta.
- Stoj! - vikao sam dok su jurili mimo mene. Okrenuo se samo
pješak i malo usporio. Na kaputu je imao osam puceta.
- POSLIJE 52 GODINE U SELO DOLAZI BRODOLOMČEV UNUK
- uzbuđeno je povikao.
Tad nestanu i patuljci i šestonošci. Uočio sam da patuljci na leđima
imaju toliko trolista koliko i puceta na odori s dvostrukim
kopčanjem.
Uz rub su rasle visoke palme gustih grozdova prepunih žutih
plodova, velikih poput naranče. Ispod jednoga stabla čekala su
kolica, napola puna žutih plodova, nalik na kolica kojima je otac
raznosio kruh kod nas, u Lübecku, samo s tom razlikom što u kola
ispod palme nije bio upregnut običan konj. Jedna je šesteronožna
životinja ovdje bila tegleća marva.
Tek kad sam došao do kola, ispod stabla uočim patuljka. Prije nego
što me opazio, vidio sam da ima kaput na jednostruko kopčanje s
pet puceta. Inače je bio posve kao odore drugih patuljaka. Svim
patuljcima koje sam dotad vidio, bilo je zajedničko to što su im
okrugle lubanje bile pokrivene gustom smeđom kosom.
- Dobar dan, Trefe Petico! - rekoh.
Ravnodušno me pogledao.
- Dobar d...
Prekinuo se, nije se micao, zurio je nijemo preda se.
- Okreni se - na posljetku će on.
Poslušao sam ga, a kad sam se opet okrenuo prema patuljku, češkao
se po glavi punašnim prstima.
- Pozor! - povikao je i raskrilio ruke.
Uto iz palmine krošnje padnu dva ploda. Jedan ravno u krilo Trefu
Petici, a jedan umalo meni na glavu.
Nisam se osobito začudio videći malo poslije kako Tref Sedmica i
Tref Devetka silaze sa stabla. Time sam upoznao cijeli špil, od dva
do deset, pomislim.
- Pokušali smo ga pogoditi plodom šike - reče Sedmica.
- Odskočio je u posljednjem trenutku, upravo kad smo bacili - javi
se Devetka.
Sjeli su ispod stabla uz Peticu.
- Pa dobro, dobro - rekoh. - Sve vam opraštam. Samo mi morate
odgovoriti na jedno posve jednostavno pitanje. Inače ću vam svima
zavrnuti glavom. Jasno?
Toliko sam ih prestrašio da su nijemo čekali. Redom sam im
zavirivao u oči. Svoj su trojici bile tamnosmeđe.
- Dakle, tko ste vi?
Ustajali su jedan za drugim, a svaki je recitirao svoju umobolnu
rečenicu:
- PEKAR KRIJE BLAGA ČAROBNOG OTOKA - reče Petica.
- ISTINA JE U KARTAMA - izjavi Sedmica.
- SAMO JEDAN DŽOKER U ŠPILU PROZIRE SLJEPARIJU - na
posljetku će Devetka.
Odmahnuo sam glavom.
- Hvala na objašnjenju - rekoh. - A tko ste vi?
- Trefovi - odgovori Petica kao iz topa. Očito je ozbiljno shvatio
moju prijetnju.
- Da, to sam razumio, ali odakle ste? Jeste li pali s neba ili ste možda
niknuli iz zemlje, kao druge djeteline?
ŽURNO SU SE POGLedavali, a nato će Tref Devetica: -Iz sela smo.
- Je li? Koliko takve... čeljadi kao što ste vi živi na ovom otoku?
- Nitko - odgovori Tref Sedmica. -To jest, samo mi. Nitko nije posve
jednak.
- Ne, to nisam ni očekivao, ali koliko vas, takve čeljadi živi na
otoku?
ŽURNO SU SE POGL = ali.
- Dođi! - reče Tref Devetica. - Proboj!
- Smijemo li ga probosti? - upita Tref Sedmica.
- Idemo u proboj, mislim.
I bace se u kola. Jedan udari po leđima bijelu životinju koja pojuri
što su je god noge nosile.
Nikad se nisam osjećao tako bespomoćnim. Dakako, mogao sam ih
zaustaviti. Sigurno sam im svima mogao zakrenuti vratom, ali ni u
kojem slučaju ne bih ništa postigao.
TREF DVOJKA ...mahao je dvjema kartama...
Kad sam se probudio u venecijanskom hotelčiću, najprije sam
pomislio na Pekara Hansa koji je na čarobnom otoku sreo neobične
patuljke. Iz hlača podno postelje izvadio sam povećalo i žemičkinu
knjižicu. Upravo kad sam upalio svjetlo i htio čitati, otac lavovski
rikne i probudi se isto onako brzo kao što je inače znao usnuti.
- Cijeli dan u Veneciji - zijevnuo je i odmah ustao.
ŽEMIČKINU SAM knjižicu = žicu morao skriti ispod popluna
natrag u džep na hlačama. Pa obećao sam da sve što je u žemičkinoj
knjižici mora ostati tajnom između mene i staroga pekara u Dorfu.
- Igraš li se skrivača? - upita otac kad sam gurnuo žemičkinu
knjižicu u džep na hlačama i izvukao se ispod popluna.
- Gledam ima li tu žohara - rekao sam.
- Zato ti treba povećalo?
- Možda imaju dječicu - rekoh.
Dakako, više nego priglup odgovor, ali u brzini mi nije palo ništa
drugo na um. Za svaki sam slučaj nadodao:
- Možda tu ima patuljastih žohara.
- Nikad se ne zna - reče otac i nestane u kupaonici.
Hotel u kojemu smo stanovali bio je tako jednostavan da nije nudio
ni doručak, što nam je odgovaralo, jer smo sinoć otkrili prelijepi
vrtni restoran, u kojemu se, između osam i jedanaest sati, moglo
doručkovati.
Vani tišina i na velikom kanalu, a i na širokim prolazima uz kanale.
U restoranu smo naručili sok i tučena jaja, prženac i narančin
pekmez. Taj je doručak na cijelom putovanju bio jedina iznimka od
pravila da je najbolje doručkovati kod kuće.
Tijekom doručka je ocu sinula jedna od njegovih genijalnih zamisli.
Isprva je ukočeno zurio, tako da sam već pomislio da se opet
pojavio patuljak. Nato je rekao:
- Hans Thomas, čekaj, evo me za pet minuta.
Još nisam shvaćao po što ide, ali već sam ga takva doživio. Kad bi
ocu nešto palo na um, gotovo ga ništa nije moglo zaustaviti.
Nestao je kroz velika staklena vrata na drugoj strani trga. Kad se
vratio i sjeo, bez riječi je pojeo ostatak tučenih jaja. Nato pokaže
prodavaonicu u kojoj je malo prije bio. -Što ono piše na plakatu,
Hans Thomas? - upitao je.
- Sartap Anocna - čitao sam odostraga.
- Ancona Patras, da.
Prženac je umočio u kavu prije nego što će ga ugurati u usta. Bilo
mu je teško jer su mu se usta razvukla u širok osmijeh.
- Pa što onda? - upitao sam. Obje su mi riječi bile podjednako
strane, čitao ih s jedne ili s druge strane.
Duboko mi se zagledao u oči.
- Nikad nisi sa mnom plovio, Hans Thomas. Ne znaš kako je na
moru! Mahao je dvjema kartama i nastavio:
- Nedostojno je staroga mornara da se vozika oko Jadrana, nećemo
više biti kopneni štakori, grom i pakao. Fiata ćemo ukrcati na brod
pa otploviti u Patras, na zapadnoj obali Peloponeza. Odande je tek
nekoliko desetaka kilometara do Atene.
- Doista? - upitao sam.
- Sto posto, do vraga! - rekao je.
Očito će uskoro na more kad bez uvijanja psuje.
Tako nismo u Veneciji ostali ni jedan dan, jer brod je iz Ancone u
Grčku plovio još večeras, a do njega je gotovo tri stotine kilometara.
Jedino što je otac, prije nego što opet sjedne za volan, želio malo
proučiti venecijanska slavna staklarska umijeća.
Za taljenje stakla nužne su otvorene peći. Zato su preselili
staklarske radionice, zbog opasnosti od požara, na otočiće izvan
Venecije, još u srednjem vijeku. Otok se zove Murano. Otac je
svakako htio onamo svratiti na putu do parkirališta. Samo moramo
poći u hotel po prtljagu.
Na Muranu smo najprije posjetili muzej u kojemu su staklarski
proizvodi svih boja i oblika kroz minula stoljeća. Razgledavali smo i
puhaonicu stakla u kojoj su, pred turistima, puhali vrčeve i staklene
zdjele. Proizvode su poslije nudili na prodaju, ali otac je tu
financijsku stranu posjeta odlučio prepustiti bogatim
Amerikancima.
Sa staklopuhačkoga smo se otoka motornim brodom vratili na ono
parkiralište, a već u jedan sat opet smo bili na autocesti i vozili se
prema Anconi, tristo kilometara južno od Venecije.
Cesta je neprekidno išla uz Jadransko more, a otac je fućkao i
izvrsno se osjećao zato što mu je sad more stalno na oku.
Prolazili smo uzvisinom s koje je pucao osobito lijep pogled na
more. Otac je zaustavio automobil i počeo komentirati sve
jedrenjake i trgovačke brodove u vidokrugu.
U automobilu mi je pripovijedao mnogo toga što nisam znao o
prošlosti pomorskoga grada Arendala. Navodio je godine i imena
velikih brodova. Naučio me razlikovati brikove, barke i najveće
jedrenjake. Pričao je o prvim arendalskim brodovima koji su plovili
u Ameriku i Meksički zaljev. Čuo sam i to da je u Arendal pristao i
prvi parobrod koji je doplovio u Norvešku. Bio je to preuređeni
jedrenjak, nadopunjen parnim strojem i kotačem lopatarom, a zvao
se Savannah.
Otac je putovao tankerom, sagrađenim u Hamburgu za
brodovlasnika Kuhnlea iz Bergena. Imao je više od osam tisuća
brutoregistarskih tona, na njemu je bilo četrdeset članova posade.
- Tankeri su danas mnogo veći - rekao je. - Posada je pala na osam
do deset članova. Sve se svodi na strojeve, tehniku. Pomorski život
pripada prošlosti, Hans Thomas, onaj pravi život na moru. U
sljedećem će stoljeću neki idioti daljinski upravljati s kopna.
Ako sam ga točno razumio, pomorski je život krenuo nizbrdo kad
su prestali ploviti jedrenjaci, jednom (davno je to bilo) prije sto
pedeset godina.
Dok je otac pripovijedao o pomorskom životu, izvadio sam svoje
karte. Izdvojio sam sve trefove, od dvojke do desetice, pa ih stavio
uza se, na stražnje sjedalo.
Zašto svi patuljci na čarobnom otoku imaju na leđima trolist? Tko
su i odakle su? Hoće li Pekar Hans ipak naći nekoga s kim bi mogao
suvislo razgovarati o zemlji u koju je došao? Glava mi je vrela od
pitanja bez odgovora.
Tref Dvojka rekao je nešto što nisam zaboravljao: Zlatna ribica neće
odati otočnu tajnu, a žemička hoće... Možda je pri tomu mislio na
pekarevu zlatnu ribicu u Dorfu? A žemička? Možda je to ona koju
sam i ja dobio u Dorfu? Tref Petica je rekao da pekar skriva blaga
čarobnog otoka. No kako patuljci, koje je Pekar Hans susreo
sredinom prošloga stoljeća, mogu znati nešto od tih i takvih stvari?
Otac je punih dvadeset kilometara pjevao shanties, uspomene iz
mornarskoga života. Izvukao sam žemičkinu knjižicu i čitao dalje.
TREF TROJKA ...trefovi, trice i kučine...
Pošao sam za trojicom patuljaka u kolima. Put je zavijao između
visokih stabala. Kao da na oštrom popodnevnomu suncu vrcaju
iskre iz lišća stabala.
Na čistini u listopadnoj šumi uzdizala se velika brvnara. Iz dvaju se
dimnjaka dizao crn dim. Izdaleka sam u kuhinji opazio nekakvu
spodobu u crvenom.
Uskoro se utvrdilo da brvnari nedostaje vanjski zid, a unutra sam
vidio nešto tako čudno da sam se morao nasloniti na stablo kako
bih sačuvao ravnotežu. U nepregrađenoj je prostoriji bila nekakva
radionica. Nije mi trebalo dugo da prepoznam staklanu.
Krov je počivao na debelim gredama. Iznad triju ili četiriju velikih
ognjišta bile su velike posude od bijela kamena. U tim je posudama
ključala nekakva užarena crvena tekućina, iz koje se dizala gusta
para. Između posuda su tapkale žene u crvenom, rastom niske kao
patuljci. Uranjale su duge cijevi u staklenu masu u posudama i
puhale staklo raznih oblika. U dnu toga doista velikoga pogona
uzdizala se hrpa pijeska, a na drugom su kraju poslagali gotove
staklene proizvode, na policama uza zid. Nasred prostorije gomila
razlupanih boca, čaša i zdjela, visoka jedan metar.
Opet sam se pitao u kojoj sam to zemlji. Izuzmemo li čudne odore,
čovječuljci su mogli živjeti i u kameno doba. Sad vidim da otok ima
usavršenu staklarsku proizvodnju.
ŽENE U STAKLANI imale su svijetlocrvene haljine, koža im gotovo
posve bijela. Sve su tri imale dugu, čupavu srebrnu kosu.
Nisam ih dugo gledao kad začuđen uočim da je straga na svim
haljinama simbol karo. Jedna je imala karo trojku, druga sedmicu, a
treća devetku. Samo s tom razlikom što su ti znakovi bili srebrne
boje.
Staklopuhačice su bile toliko obuzete da su me tek dosta kasno
opazile, iako sam stajao pred samim velikim otvorom. Tapkale su
po staklani, a kretnje njihovih ruku odlikovale su se takvom
lakoćom i prozračnošću da su se gotovo doimale bestežinskima. Da
je neka od njih počela lebdjeti prema stropu, ne bih se nimalo više
začudio nego sad.
Odjednom me jedna spazi, na haljini je imala sedam kara. Na tren
sam razmišljao bih li pobjegao, ali kad me vidjela, toliko se zbunila
da joj je staklena zdjela pala na pod i razlupala se. Bilo mi je
prekasno za bijeg. Sve su se tri zagledale u mene.
Ušao sam, duboko se poklonio pa ih na njemačkom pozdravio.
Pogledavale su se uz tako širok osmijeh da su im bijeli zubi sjali na
svjetlu užarenih ognjišta. Prišao sam im. Stale su oko mene.
- Valjda nisam došao u nepovoljno vrijeme? - počeo sam.
Opet su se pogledavale, uz još širi osmijeh. Sve su imale duboke
modre oči, a bile su toliko slične da su sigurno iz iste obitelji. Možda
sestre.
- Razumijete li što kažem?
- Razumijemo sve obične riječi! - reče Karo Trojka slabašnim
lutkinim glasom.
Upadale su jedna drugoj u riječ, dvije su mi se klanjale uz savijanje
u koljenima. Priđe mi Karo Devetica, uhvati me za ruku. Trgnuo
sam se jer njezina je krhka ručica bila užasno hladna, iako je u
staklani bilo sve prije, samo ne hladno.
- Divno staklo pušete - rekao sam. Uzvratile su mi srebrnim
smijehom.
Možda su staklopuhačice ljubaznije od onih žestokih čovječuljaka,
ali su podjednako nedostupne.
- Tko vas je naučio staklopuhačkom umijeću? - nastavio sam.
Nikako to nisu same mogle naučiti.
Nijedna mi ne odgovori, a Karo Sedmica donese staklenu zdjelu pa
mi je pruži.
- Izvolite! - rekla je.
I djevojke se opet nasmiju.
Doista mi nije bilo lako, okružen tolikom ljubaznošću, izreći svoju
molbu. Ako hitno ne otkrijem u kakvoj su vezi s onim čudnim
patuljčićima, izgubit ću razum.
- Upravo sam stigao na otok - počeo sam iznova. - Nemam blage
veze gdje sam. Možete li mi nešto reći o otoku?
- Ne smijemo govoriti... - odgovori Karo Sedmica.
- Netko vam zabranjuje?
Sve su tri zatresle glavom pa im se srebrnkasta kosa svjetlucala na
žaru ognjišta.
- Vješte smo staklopuhačice - reče Karo Devetka. - Nismo vješte
mišljenju, zato nismo vješte ni razgovoru.
- To su trefovi, trice i kučine - rekoh, na što sve tri opet prasnu u
smijeh.
- Nismo mi trefovi - odgovori Karo Sedmica. Zamahnula je
haljinom i nastavila: - Zar ne vidiš da smo karo?
- Glupače! - viknuo sam, a one se sve tri skupe od straha.
- Ne smiješ se ljutiti - reče Karo Trojka. - Prebrzo se rastužimo i
postajemo nesretne.
Nisam znao bih li joj povjerovao. Smješkala se tako usrdno da sam
pomislio da se taj osmijeh ne može tek tako, zbog malko tuge i
bijesa, izokrenuti. Ipak, moram to dobro zapamtiti.
- Jeste li doiste tako praznoglave kao što tvrdite? - upitao sam.
Dostojanstveno su klimale glavom. -Tako bih rado... - reče Karo
Devetica i stavi ruku na usta.
- Da? - uljudno sam upitao.
- Tako bih rado mislila nešto što je tako teško da nikako ne mogu
smisliti.
Zamislio sam se nad njezinim riječima. Ta je vještina vjerojatno
svima podjednako teška.
Odjednom jedna od njih zaplače. Karo Trojka.
- Ja bih... - grčevito je zajecala.
Devetica je obgrli, a Karo Trojka nastavi:
- Ja bih se probudila... a budna sam.
Točno je izrazila ono što sam i ja osjećao.
Karo Sedmica me rastreseno mjerkala, a nato je rekla izrazito,
najozbiljnije:
- ISTINA JE DA JE STAKLAROV SIN SVOJE UMOTVORINE
SMATRAO GLUPIMA.
Uskoro su sve tri zajecale. Jedna zgrabi velik stakleni vrč pa ga
namjerno tresne o pod. Druga je čupala srebrnu kosu. Shvatio sam
da je vrijeme posjeta isteklo.
- Oprostite na smetnji - jednostavno sam rekao. -Zbogom ostajte!
Bio sam čvrsto uvjeren da sam u rezervatu duševnih bolesnika.
Svakog bi se trena mogao pojaviti bolničar u bijelom pa me pozvati
na red zato što na otoku sijem nemir među pacijente.
Nešto ipak nisam shvaćao. Prvo, veličina otočana. Plovio sam u
mnoge zemlje, bio sam pomorac pa sam znao da nigdje na svijetu
nema tako malenih ljudi. Patuljci i staklopuhačice su, nadalje, posve
druge boje kože. Nisu u bliskom srodstvu.
Možda je jednom u svijetu izbila epidemija zbog koje su ljudi
postali manji i gluplji? Bolesnike su možda doveli na ovaj otok kako
ne bi druge zarazili? Ako je tako, uskoro ću i ja biti tako malen i
glup.
Nadalje, nisam shvaćao podjelu na kara i trefove, kao u kartama.
Možda liječnici i bolničari na taj način održavaju red među
bolesnicima?
Išao sam putem koji je krivudao pod visokim stablima. Tlo
prekriveno svijetlozelenim mahovinastim sagom, posvuda plavo
cvijeće, podsjećalo me na potočnice. Samo je u najgornje dijelove
krošanja prodiralo sunce. Grane su se nadvijale nad krajolik poput
zlatnoga baldahina.
Uskoro opazim svijetlu spodobu među stablima. Krhku ženu duge
plave kose. Imala je žutu haljinu, nije bila veća od ostalih patuljastih
otočana. Na mahove se prigibala i brala modro cvijeće. Na leđima
sam joj tako opazio veliko crveno srce.
Kad sam joj prišao, čuo sam da tužno pjevuši.
- Zdravo! - šapnuo sam kad me od nje dijelilo tek nekoliko metara.
- Zdravo! - rekla je i uspravila se. Učinila je to posve prirodno, kao
da smo se već sreli.
Učinila mi se tako lijepom da nisam znao kamo bih gledao.
- Prekrasno pjevaš - na posljetku sam izustio.
- Hvala...
Prođem prstima kroz kosu. Prvi put otkako sam stigao na otok
upitao sam se kako izgledam. Nisam se brijao više od tjedan dana.
Nato je rekla:
- Mislim da sam zalutala.
Zabacila je glavicu i učinila bespomoćnu grimasu. - Kako se zoveš?
- upitam.
Zastala je i lukavo se smješkala.
- Zar ne vidiš da sam Herc As?
- To da... - Dugo sam šutio, a onda rekao: - Upravo mi se to čini
pomalo čudnim.
- Zašto? - Nagnula se i ubrala još jedan cvijet. - Uostalom, tko si ti?
- Zovem se Hans.
Zastala je i zamislila se.
- Misliš li da je čudnije biti Herc As nego Hans?
Ovaj put nisam znao kako bih odgovorio.
- Hans? - nastavila je. - Čini mi se da sam već to čula. Ili sam možda
samo to umišljala... Tako užasno daleko...
Sagnula se i ubrala još jedan modri cvijet. Odjednom kao da je
dobila napad padavice. Ustreptalim je usnama govorila:
- UNUTARNJA KUTIJA RASPREMA VANJSKU KUTIJU KAO ŠTO
VANJSKA KUTIJA RASPREMA UNUTARNJU. Kao da tu
besmislicu uopće nije govorila ona. Činilo mi se da riječi samo
prolaze kroz nju, a ona ništa ne razumije. Čim je to izgovorila, opet
je postala ona stara i pokazala moje mornarsko odijelo.
- Kako si gol - iznenadila se.
- Misliš zato što na leđima nemam znak?
Klimnula je. Naglo zabaci glavu.
- Valjda me nećeš tući.
- Nikad ne bih udario damu - odgovorim.
- Šališ se, pa ja nisam dama.
U obrazima je imala dvije duboke jamice. Učinila mi se natprirodno
lijepom, poput vile. Kad bi se nasmiješila, zelene su joj se oči
krijesile poput smaragada. Nisam mogao skinuti pogleda s nje.
Odjednom joj licem prođe uznemiren trzaj.
- Nisi valjda adut? - upitala je.
- Ma nisam, običan sam mornar.
Nato je kliznula iza stabla i nestala.
Pokušao sam je slijediti, ali kao da je u zemlju propala.
TREF ČETVORKA ... velika lutrija u kojoj vidimo samo dobitne
srećke...
Odložio sam žemičkinu knjižicu i zagledao se u Jadransko more.
To što sam pročitao nametalo je tolika pitanja da nisam znao na što
bih najprije mislio.
Patuljci na čarobnom otoku postajali su sve zagonetnijima što sam
više o njima čitao. Pekar Hans je upoznao patuljaste trefove i karo
patuljice. Sreo je i lijepu Herc As, koja je odjednom nestala.
Tko li su ti patuljci? Kako su nastali i odakle su?
Bio sam uvjeren da će mi žemičkina knjižica na posljetku dati
odgovore na sva ta pitanja. I još nešto. Karo patuljice pušu staklo.
To je posebno zanimljivo zato što sam i ja nedavno bio u
staklopuhačkoj radionici.
Sigurno je u nekoj vezi moje putovanje Europom i ono što piše u
žemičkinoj knjižici. U knjižici sam čitao ono što je (davno je to bilo)
Pekar Hans pripovijedao Albertu. Možda ipak postoji neka
tajanstvena veza između mojega života na zemlji i velike tajne koju
dijele Pekar Hans, Albert i Ludwig?
Tko je onaj stari pekar kojega sam sreo u Dorfu? Tko li je patuljak
koji mi je darovao povećalo, onaj koji se neprekidno pojavljivao u
našoj blizini tijekom našega putovanja Europom? Bio sam uvjeren
da su pekar i patuljak u vezi, iako možda ni sami nisu svjesni te
veze.
Ocu nisam smio spominjati žemičkinu knjižicu, bar ne dok je ne
pročitam do svršetka. Ipak je dobro što u automobilu imam filozofa.
Prošli smo Ravennu. Tad upitam:
- Vjeruješ li u slučajnosti, oče?
Pogledao me u zrcalu.
- Vjerujem li u slučajnosti?
- Tako je!
- Slučajnost je ono što se posve slučajno događa. Kad sam dobio
deset tisuća na lutriji, moja je srećka bila izvučena među tisućama
drugih srećaka. Dakako, bio sam zadovoljan, ali luda je sreća što
sam ja dobio.
- Jesi li siguran? Jesi li zaboravio da smo tog popodneva našli
djetelinu s četiri lista? Da nisi dobio taj novac, možda ne bismo
imali za putovanje u Atenu.
Promumljao je, a ja nastavim:
- Nije li slučajnost što je tvoja teta otputovala na Kretu i odjednom u
modnom časopisu otkrila mamu? Ili je tako imalo biti? - Pitaš me
vjerujem li u sudbinu - nato je odgovorio. Vjerojatno se veselio što
je njegov sin zaokupljen takvim filozofskim pitanjima. - Odgovor je
ne.
Pomislih na staklopuhačice i na to kako sam posjetio staklanu malo
prije nego što sam o njoj čitao u žemičkinoj knjižici. Nato pomislim
na patuljka koji mi je dao povećalo malo prije nego što sam dobio
knjižicu ispisanu mikroslovima. Sjetih se i onoga što se dogodilo
kad je baki izdušila guma u Frolandu, pa i svega što se poslije toga
događalo.
- Nije slučajno što sam se rodio - rekoh.
- Čik-pauza! - poviče otac. Očito sam rekao nešto čime sam
potaknuo jedno minipredavanje na izlaz iz njegove pismohrane.
Parkirao je na uzvisini odakle je pucao prekrasan pogled na Jadran.
- Sjedni! - zapovjedio je kad smo izišli iz automobila. Pokazivao mi
je veliku stijenu.
- Tisuću tri stotine četrdeset deveta - rekao je.
- Kuga - odgovorim. Dobro mi je išla povijest, ali nisam shvaćao
kakve veze ima kuga sa slučajnosti.
- Pa dobro - rekao je i zanio se. - Sigurno znaš da je kuga odnijela
pola Norveške, ali nešto u vezi s tim nikad ti prije nisam ispričao.
Kad bi tako počinjao, znao sam da slijedi dugo predavanje.
- Shvaćaš li da si u to vrijeme imao tisuće predaka? - nastavio je.
Odmahnuo sam glavom. Kako je to moguće?
- Imamo oca i majku, dva djeda i dvije bake, četiri pradjeda i
prabake, osamšukundjedova i šukunbaka i tako dalje. Ako se vratiš
do 1349. godine, mnogo ih je.
Kimnuo sam. - Crna je smrt, kuga, kosila od sela do sela, najteže su
prošla djeca. Neke su obitelji izumrle, u nekima bi ostalo nekoliko
članova. Imaš stotine predaka koji su se tad rodili, Hans Thomas, ali
ni jedan od njih nije podlegao pomoru.
- Kako znaš? - začuđeno sam ga upitao.
Povukao je iz cigarete i rekao:
- Zato što sad lijepo gledaš Jadran.
Opet je dobio bod na prepad, nisam znao kako bih se držao.
Shvaćao sam da ima pravo, jer da je samo jedan moj predak u
djetinjstvu umro, ne bi mi mogao postati pretkom.
- Mogućnosti da ti nijedan predak ne umre u djetinjstvu iznose
jedan naprama milijardu - nastavio je, riječi su iz njega tekle kao
slap. - Nije samo riječ o kugi, jasno? Svi su tvoji predci stasali i
rodili svoju djecu, i tijekom najvećih prirodnih nedaća, i u doba
pomora dojenčadi. Dakako, mnogi su bili teško bolesni, ali uvijek bi
se izvukli. U tom si smislu stotine milijarda puta bio tek milimetar
od smrti, Hans Thomas. Tvom su životu na ovomu planetu prijetili
kukci i zvijeri, meteori i gromovi, bolesti i rat, poplave i požari,
otrovi i pokušaji umorstva. Samo si u bitki kod Stiklestada bio
ranjen nekoliko stotina puta. Naime, na objema su se stranama
borili tvoji preci, pa i ti si se žilavo borio protiv sebe i svojih
mogućnosti da se rodiš, tisuću godina poslije. Znaš, tako je bilo i
tijekom Drugoga svjetskog rata. Da su ti djeda tijekom okupacije
ubili dobri Norvežani, ne bismo se rodili ni ti ni ja. Fora je u tome
što se to u povijesti događalo milijardu puta. Kad god bi zrakom
poletjele strijele, tvoje bi šanse, da se rodiš, pale na minimum. A sad
ovdje, sa mnom, lijepo razgovaraš, Hans Thomas! Je li ti to jasno?
- Mislim - rekao sam. Valjda razumijem, bar to koliko je bilo
prevažno to što je baki u Frolandu izdušila guma na biciklu.
- Riječ je o dugom lancu slučajnosti - nastavi otac. - Lanac nas vraća
do prve žive stanice koja se podijelila i tako potaknula sve ono što
se danas na ovomu planetu razvija i što raste. A mogućnosti da se
upravo moj lanac ne prekine, u te tri ili četiri milijarde godina,
toliko su malene da je to gotovo nezamislivo. Ipak sam se izvukao.
Do vraga, jesam! Osjećam se presretnim što skupa s tobom
doživljavam ovaj planet. Znam i kakvu sreću ima svaki crvić na
ovom planetu.
- A nesretnici? - upitao sam.
- Nema ih! - umalo je zaurlao. - Nisu se ni rodili. Život je velika
lutrija u kojoj vidimo samo dobitne srećke.
Dugo je gledao more.
- Hoćemo li dalje? - zapitao sam nakon nekoliko minuta.
- Ni slučajno! Samo čekaj, Hans Thomas, ima još.
To je izrekao tako kao da ne govori samo on. Možda je sebe smatrao
radioprijamnikom koji hvata samo valne dužine što stižu do
uređaja. Valjda je to ono što zovu nadahnućem.
Dok je čekao nadahnuće, izvukao sam povećalo iz hlača pa ga
stavio iznad crvenog ušenca koji se motao po kamenu. Ispod
povećala je postao prava neman.
- Tako je sa svim slučajnostima - nato će otac.
Privukao sam povećalo i pogledao ga. Kad bi otac prije govora
sabirao misli, znao sam da slijedi nešto važno.
- Uzmimo jednostavan primjer: pomislim na prijatelja, a uto on
telefonira ili se nađe na stubištu. Mnogi vjeruju da su takve
slučajnosti natprirodne, ali ja često mislim na tog prijatelja i kad mi
ne pozvoni na vrata. Često mi telefonira i onda kad na njega ne
mislim. You see? Jesi li me razumio?
Klimnuo sam.
- Stvar je u tome što se svi uglavnom sjećaju samo takvih slučajeva
kad se to istodobno preklopi. Ako nađemo deset kruna upravo
onda kad zaškripi, odmah mislimo da je to "natprirodno". Pa i ako
smo neprekidno švorc. Tako se šire glasine o tim, tobože
natprirodnim doživljajima kojekakvih teta i strika ovoga svijeta.
Ljude to toliko zaokuplja da te glasine sve više šire. I tu su vidljive
samo dobitne srećke. Nije čudno što mi je ladica prepuna džokera,
kad ih skupljam!
Zadahtano je ušutio.
- Nikad nisi pokušao poslati zahtjev? - upitao sam.
- O čemu, do vraga, pričaš? - procijedi on.
- Da budeš na državnoj filozofskoj plaći - rekoh.
Tiho se nasmijao, a nato prigušenije nastavi:
- Kad su ljudi toliko zaokupljeni "natprirodnim", zaslijepljeni su. Ne
uočavaju ono što je najtajanstvenije od svega, a to je upravo to zašto
postoji svijet. Više ih zaokupljaju Marsovci i leteći tanjuri nego ovo
zagonetno djelo stvaranja pred našim nosom. Ne vjerujem da je
svijet slučajnost, Hans Thomas.
Na posljetku se nagnuo nada mnom i šapnuo:
- Svijet je, mislim, plod nekakve nakane. Vidjet ćeš, postoji nekakva
nakana iza svih mirijada zvijezda i galaksija.
Sve što je rekao uklapalo se u niz njegovih poučnih čik-pauza. Ipak
nisam vjerovao da je slučajno sve ono što je u vezi sa žemičkinom
knjižicom. Možda je doista slijepa slučajnost i to što smo otac i ja
otišli na Murano malo prije nego što sam čitao o karo patuljicama.
Možda je također slijepa slučajnost i to što sam dobio povećalo
malo prije nego što sam našao žemičkinu knjigu ispisanu
mikroslovima. A to što sam žemičkinu knjižicu dobio upravo ja, iza
toga se sigurno krije nekakva nakana.
TREF PETICA ...postajalo je sve teže kartati...
Kad smo navečer stigli u Anconu, otac je bio tako dobro raspoložen
da sam se gotovo njega prestrašio. Dok smo u automobilu čekali da
prijeđemo na trajekt, nepomično je i nijemo zurio u brod.
Bio je to veliki žuti brod Mediterranean Sea. Plovidba u Grčku trajat
će dvije noći i jedan dan. Isplovit ćemo u devet sati navečer. Cijelu
ćemo nedjelju ploviti, a ako nas ne osujete gusari, na grčko ćemo tlo
stupiti u ponedjeljak ujutro, u osam sati.
Otac je nabavio knjižicu o brodu pa reče:
- Ima osamnaest tisuća tona, Hans Thomas. Nije to nekakva ljuska.
Vozi sedamnaest čvorova, može primiti više od tisuću putnika i tri
stotine automobila. Na trajektu je nekoliko butika i restorana,
barova i paluba za sunčanje, diskoteka i kasino. I još nešto: jesi li
znao da je na palubi i bazen? Nije to osobito važno, baš me briga za
to, samo te pitam jesi li znao. Moraš mi još nešto odgovoriti: ljutiš li
se što se nećemo voziti Jugoslavijom? - Bazen na palubi? - ponovio
sam.
Vjerojatno smo i otac i ja shvatili da se tu više nema što reći. Ipak je
otac nadovezao:
- Morao sam naručiti kabinu. Na izboru sam imao unutarnju kabinu
ili vanjsku, velikih prozora, s pogledom na more. I što misliš, koju
sam izabrao?
Znao sam, izabrao je vanjsku kabinu, a znao sam, i on je pogodio da
ja to znam. Zato sam rekao samo:
- Je li bila velika razlika u cijeni?
- Nešto malo lira. Ne odvlačim sina na pučinu samo zato kako bih
ga zatvorio u kokošinjac.
Ništa više nije stigao reći jer je uto automobil dovučen koloturom
na trajekt.
Čim smo parkirali, otišli smo u kabinu. Bila je na gornjoj palubi,
udobno uređena: velike postelje, zastori i svjetiljke, klupska
garnitura, stol i stolice. Pred prozorom su po mostiću trčkarali
mnogi ljudi.
Iako je kabina imala velike prozore i zapravo uopće nije bila loša,
složili smo se da nije za trajan boravak. Iznimno smo se u tome
nijemo složili, nismo morali izmijeniti ni riječi. Prije nego što smo
izišli iz kabine, otac izvuče bočicu i potegne.
- Živio! - rekao je iako nisam imao čime nazdraviti.
Sigurno je iscrpljen, vozio je sve iz Venecije. Možda mu bridi krv
zato što se opet ukrcao na veliki brod poslije tolikih godina kopna.
Odavno nisam bio toliko sretan. Pa ipak sam (ili možda upravo
zato) komentirao njegovo opijanje.
- Moraš li doista svašta lokati baš svake večeri?
- Yes, Sir! - rekao je, podrignuo se i više nismo to spominjali. Mislio
je svoje, a ja svoje. Ni poslije se nismo vraćali na tu temu.
Kad je brodsko zvono oglasilo polazak, izvrsno smo upoznali brod.
Malo sam se razočarao zato što je bazen zatvoren, ali otac se odmah
raspitao i čuo da će se sutra ujutro rano otvoriti.
Naginjali smo se nad ogradom gornje palube sve dok više nismo
vidjeli kopno.
- Tako dakle - reče otac. - Plovimo, Hans Thomas.
Poslije te odmjerene izjave otišli smo u restoran i večerali. Kad smo
se najeli i podmirili račun, odlučili smo prije spavanja svratiti na
tren u bar na kartanje. Otac je imao karte, na sreću ne one s onoliko
žena.
Brod je bio prepun ljudi sa svih strana svijeta. Mnogi su mi se
pričinjali nevjerojatno malenim, iako su bili odrasli. Otac je rekao da
su Grci.
Dobio sam Pik Dvojku i Karo Deseticu. Kad sam izvukao deseticu,
imao sam u kombinaciji još dvije karte iste boje.
- Staklarice! - povikao sam.
Otac razrogači oči.
- Što kažeš, Hans Thomas?
- Ništa...
- Nisi li rekao: staklarice?
- Jesam! - odgovorio sam. - Mislim one za barom, drže u rukama
staklene čaše kao da ništa drugo nikad nisu radile u životu.
Mislio sam da sam se vješto izvukao, ali postajalo je sve teže kartati,
kao da imam one karte koje je otac kupio u Veroni. Kad sam spustio
na stol Tref Peticu, neodoljivo sam pomišljao na one patuljke koje je
Pekar Hans sreo na čarobnom otoku. Kad je na stolu bila neka karta
karo, vidio sam pred sobom ljupke ženske spodobice, srebrne kose,
u svijetlocrvenim haljinama. Kad je otac tresnuo hercom as na stol
pa jačom kartom pobio Pik Šesticu i Pik Osmicu, promrsio sam:
- Opet ona!
Otac je odmahnuo glavom i rekao je da je vrijeme za krpice. Mora
obaviti nešto važno prije nego što odemo iz bara. Nismo samo mi
kartali. Na izlazu je žicao džokere od nekih kartaša. Uvijek je to
radio kad bi izlazio. To mi je već doista išlo na jetra.
Odavno nisam kartao s ocem. Mnogo smo češće kartali kad sam bio
manji, ali njegovo je zanimanje za džokere s vremenom ubijalo
kartaško veselje. Inače je znao sjajne trikove s kartama. Najveći mu
je uspjeh bio pasijans koji se otvorio tek nakon više dana. Za
pasijans se ne traži samo strpljivost nego i mnogo vremena,
dokonost.
Kad smo se vratili u kabinu, zastali smo i zagledali se u more. Ništa
nismo vidjeli, bilo je mračno kao u rogu, ali znali smo da je taj mrak
koji gledamo - more.
Pred našim je prozorom prošla skupina bučnih Amerikanaca pa
smo navukli zastor, a otac je legao. Očito je popio dovoljno
pomagala za spavanje jer je odmah usnuo.
Ležao sam budan i osjećao kako se brod ziba na moru. Malo sam
poslije izvadio povećalo i žemičkinu knjižicu pa nastavio čitati
nevjerojatnu pripovijest što ju je Pekar Hans pripovijedao Albertu,
kojemu je nemila bolest odnijela majku.
TREF ŠESTICA ...kao da se morao uvjeriti jesam li pravi čovjek, od
krvi i mesa...
Išao sam bjelogoričnom šumom i uskoro izbio na čistinu. Podno
cvjetnoga se proplanka, blizu čistine, stisnulo selo. Među kućama se
uvijala ulica, prepuna čovječuljaka, sićušnih kao oni koje sam već
sreo. Malo poviše je na proplanku bila usamljena kuća.
Sigurno nigdje nema redarstvenika kojemu bih se mogao obratiti,
zato moram posve sam pokušati naći odgovor na pitanje gdje sam.
Jedna je od prvih seoskih kuća bila pekarnica. Kad sam prolazio, na
vrata je stala svjetlokosa žena u crvenoj haljini. Na prsima joj tri
krvavocrvena srca.
- Svjež kruh! - viknula je, obrazi su joj se užarili, blago se smješkala.
Osjetio sam zapah svježe pečena kruha, taj je miris bio tako
neodoljiv da sam odmah ušao u malenu pekarnicu. Više od tjedan
dana nisam okusio kruh, a na širokoj je polici uza zid bila gomila
slasnih pereca i krušaca.
Iz stražnje je sobice prodiralo malo dima iz peći. Tad u
prodavaonicu uđe još jedna gospođa u crvenom, na prsima je imala
pet srdaca.
Trefovi rade u polju i goje životinje, pomislio sam. Kara proizvode
staklo, asovi se šeću u lijepim haljinama, beru cvijeće i bobice. A
srca peku kruh. Samo neka još doznam čime se bave pikovi pa ću
steći nekakav pregled nad tim pasijansom.
Pokažem jedan krušac.
- Smijem li kušati? - upitam. Herc Petica nagnu se nad tezgu
sklepanu od brvana. Na njoj velika staklenka, a u njoj jedna jedina
zlatna ribica. Herc Petica mi se zagledala ravno u oči.
- Danima nisam s tobom razgovarala - rekla je uz nesigurnu
grimasu.
- Tako je - odgovorio sam. - Pao sam s Mjeseca. Nikad nisam bio
osobito vješt govoru, zapravo mi nije osobito lako misliti, a kad
netko ne može misliti, nije mu ni do pričanja.
Već sam se osvjedočio da s tim patuljcima uopće nema smisla
razgovarati. Možda s njima lakše uspostavim vezu budem li se
izražavao isto onako nerazumljivo kao oni.
- S Mjeseca, kažeš?
- Tako je.
- Onda si doista zaslužio komad kruha - lakonski će Herc Petica,
kao da je pasti s Mjeseca isto tako uobičajeno kao stajati za tezgom
ili prodavati kruh.
Ispravno sam pretpostavljao. Zapjevam li njihovu pjesmu, neću
tako teško naći valnu duljinu tih patuljčića. Odjednom se, u naletu
žestine, nagnula nad pult i uzrujano šapnula:
- U KARTAMA JE ONO ŠTO ĆE SE DOGODITI.
Nato je opet postala ista kao prije, odlomila oveći komad kruha pa
mi ga gurnula u ruku. Odmah sam ga prinio ustima i izišao na
uličicu. Kruh je bio kiselkastiji nego što sam bio naviknut, ali veoma
ukusan i zasitan, kao svaki drugi kruh.
Na ulici sam uočio da svi patuljci imaju na prsima malena srca,
djeteline, kara i pikove. Imali su četiri odore, herčevi crvene, trefovi
modre, karo ružičaste, a pikovi crne.
Neki su bili malo viši od ostalih, u odorama kraljeva, kraljica i
pubova. Kraljevima i kraljicama su na glavi bile krune, a pubovi su
oko struka zadjenuli mač.
Koliko sam vidio, samo jedan svake vrste. Samo jedan Herc Kralj,
jedan Tref Šestica i jedan Pik Osmica. Djece nije bilo, a ni staraca.
Svi su ti patuljčići bili zreli čovječuljci u najboljim godinama.
Kad su me patuljci opazili, na tren su me mjerkali, ali su se odmah
nato okrenuli, kao da ih se nimalo ne tiče to što im je u selo došao
stranac.
Samo je Tref Šestica, koji je danas projurio na jednoj šestonogoj
životinji, stao ispred mene pa ponavljao jednu od onih besmislenih
rečenica koje su vječito mljeli:
- KRALJEVNA SUNČICA NA MORE STIŽE - rekao je, naglo
skrenuo iza kućnog ugla i nestao.
Zavrti mi se u glavi. Očito sam u zajednici mnogobrojnih kasta. Kao
da otočani nemaju drugih zakona nego kartaških.
Kad sam krenuo kroza selo, nelagodno sam se osjećao, kao da sam
između dviju karata u pasijansu, koji se samo slaže i slaže, a nikako
se ne otvara.
Bile su to drvene potleušice, ispred njih su visjele staklene uljanice,
prepoznao sam ih, kao iz staklane. Nisu bile upaljene, a iako su se
sjene izduljile, zlatno je večernje sunce sveudilj obasjavalo selo.
Na klupama i prozorskim daskama nebrojene staklenke, a u njima
zlatne ribice. Svugdje sam vidio boce raznih veličina. Neke
pobacane između kuća. Bilo je patuljčića koji su u ruci držali bocu.
Jedna je kuća bila mnogo veća od drugih, podsjećala je gotovo na
žitnicu. Iz nje je dopirala urnebesna buka, a kad sam zavirio kroz
otvorena vrata, vidio sam da je to stolarska radionica. U njoj je pet
marljivih stolara dovršavalo dijelove velikoga stola. Njihove su me
odore podsjećale na modre patuljke, samo što su bile posve crne, a
na leđima su imali pik, dok je modrima ondje bio tref. Zagonetka je
time bila riješena: pikovi su stolari. Kosa im je ugljenocrna, a koža
mnogo svjetlija nego u trefova.
Ispred jedne je potleušice na klupici sjedio Karo Pubi motrio kako
mu se večernje sunce prelijeva na maču. Imao je dug, svijetlocrven
kaput i široke zelene hlače.
Pristupio sam mu i udvorno se poklonio.
- Dobra večer, Karo Pube - rekao sam nastojeći da mi glas bude što
srdačniji. - Možeš li mi reći koji je kralj sad na vlasti?
Vratio je mač u korice i tromo me odmjerio.
- Pik Kralj - zlovoljno će on. - Sutra je džoker. Karte se ne smiju
imenovati.
- Šteta, onda bih te morao zamoliti da mi pokažeš gdje je vrhovna
otočna vlast.
- Onsaj itavonemi ujims en es etrak - rekao je.
- Kako?
- Itavonemi ujims en es etrak - ponovio je.
- Dakako. Što ti to znači?
- Esiporp itavotšop šarom!
- Ma nemoj?
- Okat.
- Ti to kažeš?
Proučavao sam mu lišce. Imao je istu sjajnu kosu i blijedu put kao
radnice one u staklani.
- Oprosti, ali nisam vješt tom narječju - rekoh. - Možda nizozemski?
Pubić me slavodobitno pogleda.
- Samo kraljevi, dame i pubovi smiju govoriti u oba smjera. Kad to
ne razumiješ, znači da si manje vrijedan od mene.
Zamislio sam se. Možda je pub govorio odostraga?
Otak mu znači tako. Dvaput mi je rekao Itavonemi ujims en es
etrak. Ako izgovorim naopako, to znači "Karte se ne smiju
imenovati".
- Karte se ne smiju imenovati - rekoh.
Postao je oprezniji.
- Šidar ot otšaz? - neodlučno upita.
- Oašuksi et hib okak - odlučno sam odgovorio.
Sad se činilo kao da je on upravo pao s Mjeseca.
- Pitao sam te znaš li koji je kralj na vlasti samo zato da vidim znaš
li zaobići odgovore - nastavio sam. - Nisi vješt tom umijeću pa si
zato prekršio propise.
- Nikad nisam čuo takvu drskost - odgovorio je.
- Uskoro bi mogao čuti i veću drskost.
- Ot okak?
- Otac mi je Otto - rekoh. - Znaš li to ime reći naopako?
Dignuo je pogled prema meni.
- Otto - rekao je.
- Tako je - kazao sam. - Bi li pokušao naopako izgovoriti?
- Otto - ciknuo je. -Čuo sam te - nastavio sam. - Hoću da mi kažeš s
druge strane.
- Otto, Otto! - cvilio je pub.
- Bio je to pokušaj - rekoh kako bih ga smirio. - Hoćemo li pokušati
neku dulju riješ?
- Ežom! - odgovori pub.
- Unuka kunu - rekoh.
- Unuka kunu - ponovio je pub.
Samo sam odmahivao rukama i govorio:
- Sad tu riječ izgovori naopako.
- Unuka kunu, unuka kunu! - vrištao je pub.
- Hvala, dosta. Znaš li prevesti cijelu rečenicu?
- Okakad!
- Onda mi izgovori: A pisar rasipa.
- A pisar rasipa! - ispali pub kao iz topa.
- Tako je, a sad s druge strane.
- A pisar rasipa - ponovi on.
Odmahivao sam glavom.
- Samo ponavljaš za mnom. Zato što ne znaš izreći naopako.
- A pisar rasipa, a pisar rasipa! - ponovno je vikao.
Već sam ga žalio, ali nisam ja počeo tu lakrdiju.
Pubić izvadi iz korica mač pa raspali po boci koja se razlupa o zid
potleušice. Neki herčevi u prolazu razrogače oči, ali nato žurno
pogledaju u drugom smjeru.
Opet sam pomišljao da je ovaj veliki otok sigurno rezervat za
neizlječive duševne bolesnike. Kako to da su tako maleni? Zašto
govore njemački? A prije svega, zašto su podijeljeni na boje i
brojeve, kao u kartama?
Nikako ne smijem izgubiti iz vida Karo Puba prije nego što dobijem
bar nekakav odgovor o uzajamnim vezama. Ne smijem se
izražavati prejasno, jer patuljčići ne razumiju jedino kad im se jasno
govori.
- Upravo sam stigao - rekoh. - Mislio sam da je nenastanjeno kao
Mjesec. Zanimalo bi me tko ste i odakle ste.
Pub uzmakne i očajnički upita:
- Jesi li ti novi džoker?
- Nisam znao da Njemačka ima koloniju u Atlantskom oceanu -
nastavio sam. - Obišao sam mnoge zemlje, ali priznajem, sad prvi
put vidim takve čovječuljke.
- Ti si novi džoker. Ovtstelkorp! Samo da se ne pojave i drugi. Ne
treba nam jedan džoker za svaku boju.
- Nemoj tako! Ako samo džokeri poznaju umijeće vođenja pravoga
razgovora, pasijans bi se mnogo lakše složio kad bi svi bili džokeri.
Pokušavao me udaljiti mašući rukama.
- Užasno je naporno kad moramo uzvraćati na sva moguća pitanja -
rekao je.
Znao sam, bit će teško, ali sam opet pokušao.
- Tako prolazite neobičnim otokom u Atlantskom oceanu - rekoh. -
Zar ne bi bilo lijepo kad biste mogli dati i nekakav odgovor na
pitanje odakle ste?
- Idem!
- Što si rekao?
- Igru si prevrnuo. Idem.
Iz džepa na kaputu izvadio je bočicu i prevrnuo je, srkao je onu istu
sjajnu tekućinu kao trefovi. Začepio je, ispružio ruku i rekao, glasno
i usrdno, kao da čita početak pjesme:
- BRIK, SREBRA PUN, U ZAPJENJENOME MORU TONE.
Odmahnuo sam glavom i malodušno uzdahnuo. Uskoro će i on
zaspati. Moram osobno pokušati naći Pikova Kralja. Istodobno sam
shvatio da se s njim neću maknuti dalje od početka.
Odjednom se sjetim onoga što sam čuo od trefova. Tiho sam
promrmljao:
- Moram pokušati naći Frodea...
Odjednom Karo Pub živne, skoči na noge i digne ruke u ukočen
pozdrav.
- Frodea si spomenuo?
Klimnuo sam.
- Možeš li me odvesti k njemu?
- Okakad!
Išli smo između kuća. Uskoro smo izbili na trgić. Na sredini velik
zdenac. Herc Osmica i Devetica izvlačile su iz njega kantu vode.
Trg se prelijevao od njihovih sjajnih, svijetlocrvenih haljina.
Sva su četiri kralja obgrljena stala u krug ispred studenca. Možda su
se dogovarali o kakvoj važnoj zapovijedi. Sjećam se kako sam
zaključio da je užasno nepraktično imati četiri kralja. Kraljevske su
odore bile iste boje kao pubova, samo ipak malo raskošnije, a uz to
je svaki na glavi ponosno nosio zlatnu krunu.
Na trgu su bile i sve kraljice, trčkarale su između kuća i neprekidno
se gledale u zrcalcu. Kao da su tako brzo i tako često zaboravljale
tko su i kako izgledaju da su se neprekidno morale gledati. I kraljice
su na glavi imale krunu, nešto višu i tanju nego kraljevi.
U pozadini sam uočio čovječuljka svijetle kose i duge bijele brade.
Sjedio je na velikomu kamenu i pušio lulu. Najzanimljiviji mi se
učinio zbog veličine, bio je otprilike moje visine. Još se po nečemu
razlikovao od patuljaka. Starac je imao sivu košulju od čupave
vunene tkanine i široke smeđe hlače, siromašne, domaće izrade, u
oštroj suprotnosti s raznobojnom odorom patuljaka.
Pub potrči prema njemu te me predstavi.
- Gospodaru - rekao je - evo nam novoga džokera.
Nije više ništa stigao reći, klonuo je na tlo i zaspao, vjerojatno zato
što je povukao iz one bočice.
Starac skoči s kamena na kojemu je sjedio. Bez riječi me mjerkao. Na
posljetku me dodirnuo, pomilovao po obrazu, oprezno čupkao za
kosu i opipavao moju mornarsku odjeću. Kao da se morao uvjeriti
jesam li pravi čovjek, od krvi i mesa.
- Pa to... to nisam nikada vidio - na posljetku je rekao.
- Frode, pretpostavljam - rekoh pruživši mu ruku. - Ja sam Hans.
Dugo je i čvrsto stiskao moju ruku. Odjednom mu se počelo žuriti,
kao da se sjetio nečega neugodnog.
- Hitno moramo otići iz sela - rekao je.
Učinio mi se smušen kao i ostali, ali bar nije onako ravnodušan. Bilo
je to posve dovoljno da mi ulije malo nade.
Starac potrči iz sela iako je bio tako slab na nogama da je nekoliko
puta posrtao.
Na brdu u pozadini opazio sam usamljenu kolibu iznad sela.
Uskoro smo se našli ispred nje, ali nismo ušli. Starac mi pokaže
neka sjednem na klupicu.
Kad sam sjeo, čudan svat pomoli glavu iza kućnog ugla. Vrckast
momak u ljubičastom ruhu i zelenocrvenoj kapi s magarećim
ušima. Na kapi i ljubičastom ruhu bili su mu pričvršćeni zvončići
koji su prodorno cilinkali kad god bi se maknuo.
Skoči preda me, najprije me uštipne za uho, a onda me bubne po
želucu.
- Idi u selo, džokeru! - zapovjedi mu starac.
- Gle ti to! - frkne čovječuljak uz podmukli smiješak. - Na posljetku
je došao posjetitelj iz zavičaja pa se gospodar odlučio odbaciti stare
prijatelje. Opasno ponašanje, kaže Džoker. Valja zapamtiti moje
riječi.
Starac utučeno uzdahne.
- Sigurno još moraš razmisliti o velikoj svečanosti - reče.
Vrckasto čeljade se dvaput okretno premetnulo.
- Ne bih dvaput rekao, ali ništa se ne smije uzeti zdravo za gotovo.
Odskoči nekoliko koraka.
- Za sada ni riječi više - reče. - Vidjet ćemo se!
Nato odjuri proplankom prema selu.
Starac sjedne do mene. S klupice smo mogli vidjeti šarene patuljčiće
koji su švrljali među smeđim brvnarama.
TREF SEDMICA ...da mi u ustima rastu emajl i slonova kost...
Do kasno u noć čitao sam žemičkinu knjižicu. Kad sam se sutra
rano probudio, prestrašeno sam se trgnuo. Noćna je svjetiljka još
uvijek gorjela. Zacijelo sam zaspao držeći u rukama povećalo i
žemičkinu knjižicu.
Laknulo mi je kad sam vidio da otac spava. Povećalo je bilo na
jastuku, ali žemičkinu knjižicu nisam mogao naći. Na posljetku sam
je našao, ispod postelje. Žurno sam je skrio u džep hlača.
Kad sam uklonio sve tragove, digao sam se.
Ono što sam pročitao prije spavanja bilo je tako uzbudljivo da sam
u cijelom tijelu osjećao uzrujanost i nemir.
Razgrnuo sam zastor i stao do prozora. Vani se vidjelo samo more,
dokle je god dopirao pogled. Osim nekoliko manjih jedrenjaka,
nisam vidio osobiti brodski promet. Sunce još nije izišlo. Jutarnje se
rumenilo, poput tanka pojasa, razvlačilo između neba i mora.
U kakvoj li je to vezi s tajanstvenim patuljcima na čarobnom otoku?
Dakako, nisam mogao biti siguran u to da je istina to što sam
pročitao. A sve što sam čitao o Ludwigu i Albertu u Dorfu doimalo
se tako istinskim.
Nema sumnje, i ljubičasti sok i sve zlatne ribice vjerojatno potječu s
otoka na koji je stigao Pekar Hans. Jednu sam zdjelu i zlatnu ribicu
svojim očima vidio u pekarnici u Dorfu. Nisam kušao ljubičasti sok,
ali stari pekar, koji mi je dao bočicu kruškina soka, rekao je nešto o
soku koji je mnogo bolji...
Sve je to možda izmišljeno. Nije sigurno da ljubičasti sok uopće
postoji, možda je fantazija sve ono što piše u žemičkinoj knjižici.
Nije nimalo neobično da pekar u Dorfu okiti svoj izlog zlatnom
ribicom. Nesporno je čudno što je ispekao knjižicu u žemički koju je
spremio u vrećicu pa je dao putniku namjerniku. Pa ipak je veoma
naporno ispisati cijelu knjigu tako sitnim slovima. Ponajviše mi se
glavom motalo to kako je čudno što sam, upravo nešto prije toga,
dobio povećalo od tajanstvenoga patuljka.
Tog me jutra ipak nisu najviše zaokupljale takve tehničke finese. Bio
sam uznemiren iz posve drugog razloga. Odjednom sam shvatio da
su ljudi na zemlji isto onako besvjesni kao tupi patuljčići na
čarobnom otoku.
Svoj život živimo u čarobnoj bajci, pomislim. Ipak ljudi uglavnom
smatraju da je svijet "normalan", ali zato neprekidno jure za nečim
nenormalnim, kao što su anđeli ili Marsovci. I to samo zato što ne
shvaćaju da je svijet zagonetka. Ja razmišljam posve drukčije. Svijet
smatram predivnim snom. Upravo sam lovio bilo kakvo razumno
objašnjenje u kakvoj li je sve to vezi.
Dok sam tako gledao kako se nebo sve više crveni, a nato postaje
sve svjetlije i svjetlije, u tijelu osjetim nešto što nikad prije nisam
oćutio, nešto što me otad nikad nije napuštalo:
Stojeći tako, uz prozor, osjećao sam se kao neko tajanstveno biće,
koje je živo srebro, ali ipak ništa ne zna o sebi. Doživio sam to da
sam biće na planetu u Mliječnoj stazi. Možda mi je to oduvijek bilo
jasno, jer nije bilo lako zatvoriti oči pred takvim stvarima, nakon
izobrazbe koju sam dobio. Tad sam prvi put to spoznao, tad se to
usadilo u svaku stanicu moga tijela.
Svoje sam tijelo doživljavao kao nešto čudno i strano. Kako uopće
mogu ovdje, u kabini, biti zaokupljen tako čudnim mislima? Kako
to da mi raste koža, kosa, nokti? A zube da i ne spominjemo!
Nikako nisam mogao shvatiti da mi u ustima rastu emajl i slonova
kost, da su te tvrde stvari ja. Ali ljudi na to misle tek prije nego što
pođu zubaru.
Prava je zagonetka kako to da ljudi na zemlji samo zuje po svijetu, a
ne postavljaju uzastopna pitanje tko su i odakle su. Kako život na
ovomu planetu može biti nešto pred čime zatvaramo oči ili pak sve
uzimamo zdravo za gotovo?
Sve misli i osjećaji, kojima sam bio ispunjen, istodobno su me i
veselili i žalostili. Osjećao sam se potpuno usamljeno, ali mi je ta
usamljenost bila korisna.
Bio sam veseo kad je otac odjednom potmulo riknuo kao lav. Prije
nego što je skočio iz postelje, pomislio sam koliko je važno imati
otvorene oči za sve na svijetu, ali ništa nije važnije nego biti skupa s
dragom nam osobom.
- Već si se digao - rekao je.
Glavu je primaknuo zastoru upravo kad se sunce diglo iznad mora.
- I Sunce se diglo - odgovorio sam.
Tako je počeo dan koji ćemo cijeli provesti na moru.
TREF OSMICA ... kad bi naš mozak bio tako jednostavan da bismo
ga mogli razumjeti...
Tijekom doručka smo filozofski čavrljali. Otac je u šali predložio da
otmemo brod i preslušamo sve putnike, kako bismo utvrdili zna li
itko od njih nešto što bi moglo baciti svjetlo na tajnovitost života.
- Pruža nam se jedinstvena prilika - nastavio je. - Ovaj je brod poput
minijaturna čovječanstva. Nas je putnika više od tisuću, sa svih
strana svijeta, a svi smo na istom brodu, sve nas nosi isti brodski
kljun...
Pokaže prstom u blagovaonicu pa nastavi:
- Valjda netko ipak zna nešto što mi ne znamo. Kad su u ruci tolike
dobre karte, valjda je tu negdje i džoker!
- Dvojica su - rekao sam pa ga pogledao. Otac je dobro razumio što
mislim, vidio sam mu to po osmijehu.
Na posljetku je rekao:
- Morali bismo zapravo postrojiti sve putnike pa jednoga po
jednoga ispitivati mogu li nam odgovoriti zašto živimo. One koji ne
znaju odgovor bacimo u more.
- A djecu? - upitao sam.
- Taj bi ispit položila s najboljim ocjenama.
Tog sam se prijepodneva odlučio na neka filozofska istraživanja.
Dugo sam plivao u bazenu dok je otac čitao njemačke novine.
Poslije sam sjeo na palubu pa motrio sve ljude.
Neki su se temeljito mazali masnim kremama za sunčanje, drugi su
čitali francuske, engleske, japanske ili talijanske džepne knjige.
Jedni su se uživljavali u razgovor i napajali pivom ili crvenim
napicima, u kojima su bile kocke leda. Bilo je i djece. Veća su se
sunčala, kao odrasli, srednja su trčkarala palubom, spoticala se o
torbe i štapove, a najmanja su dosađivala nekomu u krilu. Jedno je
djetence sisalo majku, a i majka i dijete bili su podjednako mirni kao
da su kod kuće, u svojoj kuhinji, u Francuskoj ili Njemačkoj.
Tko li su svi ti ljudi? Kako su nastali? A prije svega, postavlja li
takva pitanja možda još netko osim oca i mene?
Motrio sam svakog pojedinca ne bih li otkrio nešto što bi ih izdalo.
Primjerice, ako postoji Bog koji određuje što svi oni govore i rade,
sigurno bi intenzivno motrenje tih procesa moralo uroditi
nekakvim rezultatima.
Mogao sam se okoristiti važnom prednosti. Nađem li posebno
zanimljiv predmet proučavanja, ne može mi izmaći sve dok ne
uplovimo u Patras. U tom je smislu lakše proučavati ljude na brodu
nego hiperaktivna ušenca ili vječno pokretljive žohare.
Ljudi su mlatarali rukama, neki su se dizali iz ležaljka za sunčanje
pa protezali noge, jedan je starac u minuti skinuo naočale četiri do
pet puta.
Ljudi na brodu očito nisu svjesni što sve rade. Nisu svjesni svakog,
pa i najmanjeg svojega pokreta. Znači, više su živi nego svjesni.
Posebno mi je zanimljivo bilo gledati kako razni ljudi miču
vjeđama. Dakako, svi su treptali, ali nisu svi podjednako često
treptali. Neobično je bilo promatrati kako se maleni kožni nabori
iznad očiju sami po sebi dižu i spuštaju. Jednom sam gledao kako
neka ptica žmirka. Činilo mi se kao da tim žmirkanjem upravlja
neki ugrađeni stroj. Sad mi se učinilo da i ljudi na brodu žmirkaju
na isto tako mehanički način.
Trbušasti su me Nijemci podsjećali na tuljane. Sunčali su se na
palubi, nabivši na čelo bijelu kapicu, a jedino što su cijelog jutra
radili, osim što su se sunčali i drijemali, bilo je mazanje. Otac ih je
prozvao Bratwurstima. Isprva sam mislio da su iz nekoga
njemačkoga grada koji se zove Bratwurst, a nato otac objasni da im
je to ime dao zato što toliko žderu debelu kobasicu koja se zove
Bratwurst.
Pitao sam se o čemu razmišlja Bratwurst dok se sunča. Zaključio
sam: razmišlja o Bratwurstu. Zapravo ništa nije upućivalo na to da
on ni o čemu drugome ne može razmišljati.
Do kasnog sam popodneva nastavljao filozofska istraživanja. Otac i
ja smo se dogovorili da danas nećemo biti blizu jedan drugomu.
Smio sam se slobodno kretati brodom, jedino sam mu morao
obećati da neću skočiti preko palube.
Otac mi je ustupio dalekozor. Nekoliko sam puta krišom motrio
putnike, a bilo je doista napeto, jer sam morao paziti da me ne
opaze. Najpodlija mi je fora bila kad sam slijedio američku gospođu
koja je tako luda da će me možda, ponadao sam se, približiti
objašnjenju što je čovjek.
Tako sam je zatekao kako nepomično sjedi u kutku salona i osvrće
se kako bi se uvjerila da je nitko ne gleda. Skrio sam se iza sofe i
oprezno virio preko ruba, nije me mogla vidjeti. Titralo mi je u
želucu, ali nisam se bojao zbog sebe. Bio sam užasno uzrujan zbog
gospođe. Do vraga, kakve su to bijesne tajne kojima se prepuštala?
Tad vidjeh kako iz torbice izvlači zelenu toaletnu torbicu. U njoj je
bilo zrcalo. Najprije se ogledala sa svih strana, a nato se počela
mazati rumenilom za usne.
Odmah sam shvatio da bi to, što sad promatram, moglo imati
nekoga značenja za filozofa. I još nešto: kad se našminkala, počela
se smješkati samoj sebi. I nije se prestajala smješkati. Kad je vratila
zrcalo u toaletnu torbicu, dignula je jednu ruku i mahnula samoj
sebi u zrcalu. Istodobno se široko nasmiješila i namignula jednim
okom.
Kad je izišla iz salona, ostao sam u svojemu skrovištu, potpuno
iscrpljen.
Kako je mogla sebi samoj mahati? Nakon nekih filozofskih
razmatranja zaključio sam da je ta gospođa možda nešto tako
rijetko kao džokerica. Naime, prije nego što je mahnula samoj sebi,
morala je valjda biti svjesna svojega postojanja. U neku je ruku bila
ne jedna, nego dvije osobe. Bila je gospođa, koja se u salonu mazala
rumenilom za usne, i gospođa koja samoj sebi maše u zrcalu.
Bilo mi je jasno da je zabranjeno raditi pokuse na ljudima, zato sam
se zaustavio samo na tomu motrenju. Kad sam potkraj popodneva
opet vidio gospođu kako igra bridž, pritrčao sam stolu i na
engleskom je upitao ima li džokera.
- No problem - rekla je gospođa i darovala mi džokera.
Kad sam pošao dalje, digao sam jednu ruku pa joj mahnuo, a
jednim sam joj okom istodobno namignuo. Od prevelike je
zbunjenosti umalo pala sa stolca. Možda se zapitala poznajem li
njezinu malenu tajnu. Ako je na to pomislila, sigurno je sad, negdje
u Americi, i dalje peče savjest.
Bio je to prvi put da sam, posve sam, uspio ižicati džokera.
Otac i ja dogovorili smo se da ćemo se prije večere naći u kabini.
Nisam mu sve ispripovijedao, ali odao sam mu da sam ostvario
važna motrenja. Za stolom smo vodili zanimljivu raspravu o tomu
što je čovjek.
Smatrao sam čudnim što mi, ljudi, koji smo u toliko pogleda toliko
mudri, da istražujemo i svemir i atomski sastav, sebe bolje ne
poznajemo. Tad je otac rekao nešto tako mudro da to mogu, mislim,
doslovce prenijeti: -Kad bi naš mozak bio tako jednostavan da
bismo ga mogli razumjeti - rekao je - opet bismo bili tako glupi da
ga ne bismo razumjeli.
Dugo sam se zamislio nad tom rečenicom. Na posljetku sam
zaključio da je time kazao otprilike sve što se može reći na pitanje
koje sam mu postavio.
Otac nastavi:
- Naime, postoje kudikamo jednostavniji mozgovi nego što je naš.
Primjerice, shvaćamo kako funkcionira mozak kišne gliste, bar
otprilike, a sama kišna glista to ne razumije, njezin je mozak za to
prejednostavan.
- Možda postoji Bog koji nas razumije - rekao sam.
Otac se trgne. Možda je bio pomalo zadivljen što znam postavljati
tako mudra pitanja.
- Da, moguće - rekao je. - Onda bi on bio tako užasno složen da ni
sebe ne bi shvaćao.
Mahnuo je konobaru i naručio bocu piva uz jelo. Filozofirao je sve
dok mu nisu donijeli pivo. Dok mu je konobar točio u čašu, rekao je:
- Ako postoji nešto što ne razumijem, onda je to zašto je Anita od
nas otišla.
Trgnuo sam se zato što je odjednom izustio njezino ime, obično bi
govorio samo mama, kao i ja.
Otac je o mami tako često govorio da me katkad znao i naljutiti.
Meni nedostaje bar toliko koliko i njemu, ali smatrao sam da je bolje
da ona svakom od nas posebno nedostaje nego da nam obojici
skupa nedostaje.
Uto će on:
- Mislim da se više razumijem u svemirski sklop nego u to zašto je
ta žena otputovala, ne navodeći nam pošten razlog zašto je
iščeznula.
- Možda to ni ona ne razumije - rekao sam nato.
Za ručkom nismo ništa više govorili. Sve mi se čini da smo i otac i ja
posumnjali hoćemo li je doista naći u Ateni.
Poslije ručka šetali smo po brodu. Otac mi je pokazivao časnike i
posadu i objašnjavao značenje raznih prugica i znakova. Nametala
mi se pomisao na igraće karte.
Te mi je večeri otac povjerio da bi nakratko svratio u bar. O tome
sam odlučio ne raspravljati. Samo sam rekao da bih radije otišao u
kabinu čitati Paška Patka.
Vjerojatno mu je dobro došlo da ostane malo sam, a ja sam već
počeo razmišljati što li će Frode reći Pekaru Hansu dok s uzvisine
gledaju selo otočnih patuljčića.
A u kabini neću čitati Paška. Možda ću ovoga ljeta prerasti i Paška i
družinu.
Taj me dan, u svakom slučaju, naučio jednoj stvari: ne filozofira više
samo otac. I ja sam se u to uputio, u manjim razmjerima.
TREF DEVETICA ...sladak, sjajni sok, lagano iskričav, a u njemu
mjehurići...
- Dobro što smo se udaljili! - počeo je starac duge sijede brade.
Dugo me motrio, a okom nije trepnuo.
- Bojao sam se da ćeš nešto reći - nastavio je. Tek je tad skinuo s
mene pogled. Pokazao mi je selo. Uto se sav skupi:
- Valjda nisi ništa rekao?
- Ne razumijam što zapravo misliš - rekao sam.
- Da, imaš pravo, očito sam počeo od pogrešnoga kraja.
Pun razumijevanja sam klimnuo.
- Ako postoji drugi kraj - rekao sam - sigurno je bolje njime početi.
- Aber natürlich! - povikao je. - Dakako! Najprije mi moraš
odgovoriti na jedno važno pitanje. Znaš li koji je danas dan?
- Pa, nisam siguran - morao sam priznati. - Možda smo u početku
mjeseca listopada...
- Nisam mislio na dane. Znaš li u kojoj smo godini?
- Sad je 1842. godina - rekao sam. Tad sam odjednom počeo
shvaćati.
Starac je samo klimao glavom.
- Prošle su pedeset i dvije godine, dječače.
- Toliko si na ovom otoku?
Opet je klimnuo.
- Da, toliko dugo.
Iz jednog mu se ugla oka izdvoji suza. Potekla mu je niz obraz, a on
je uopće nije pokušavao obrisati.
- U listopadu 1790. isplovili smo iz Meksika - nastavio je. - Poslije
nekoliko dana plovidbe brik na kojemu sam plovio doživio je
brodolom. Ostala je posada potonula s brodom, ali ja sam se
prihvatio čvrstih mosnica koje su plivale među olupinom. I na kraju
sam se izvukao na kopno...
Duboko se zamislio. Rekoh da sam i ja na otok stigao poslije
brodoloma.
Tugaljivo je klimao glavom i rekao:
- Kažeš otok, i ja sam to rekao, ali možemo li biti posve sigurni da
smo doista na otoku? Ovdje sam više od pedeset godina, mladiću,
daleko sam ga obilazio, ali nikako nisam mogao naći put natrag do
mora.
- Znači, velik je to otok - rekoh.
- A nije ucrtan na svjetske zemljovide?
Digao je pogled prema meni.
- Dakako, mogli smo se nasukati negdje na američkom kontinentu -
rekao sam. - Ili u Africi, što se mene tiče. Tko bi znao koliko smo
vremena bili prepušteni na milost i nemilost morskih struja, prije
nego što su nas bacile na kopno.
Starac dotučeno odmahne glavom.
- I Amerika i Afrika imaju ljude, mladi prijatelju.
- Ako ovo nije otok, a niti jedan od velikih kontinenata, što bi onda
bio?
- Nešto posve drukčije... - promrmljao je.
Opet se duboko zamislio.
- Patuljci - nato sam rekao. - Misliš li na njih?
Nije mi odgovorio. Samo reče:
- Jesi li siguran da dolaziš iz vanjskoga svijeta? Nisi li i ti odavde?
I ja? Misli da sam i ja kao patuljčići.
- Ukrcao sam se kao mali u Hamburgu - rekao sam.
- Ma nemoj? Ja sam iz Lübecka...
- Kao i ja. U Hamburgu sam bio brodski mali na norveškom brodu,
ali rodni mi je grad Lübeck.
- Doista? Najprije mi ispričaj što se u Europi događalo u ovih
pedeset godina kako me nije bilo!
Ispričao sam ono što sam znao. O Napoleonu i ratovima. Kako su
Francuzi 1806. opljačkali Lübeck.
- Godine 1812. jednu godinu poslije mojega rođenja, Napoleon je
otišao na Rusiju - zaključio sam. - Morao se povući uz teške gubitke,
a 1813. je poražen u velikoj bitki kod Leipziga. Tad je dobio otok
Elbu kao svoje maleno carstvo. Nekoliko godina poslije vraća se i
ponovno utemeljuje svoje francusko carstvo. Tad su ga potukli kod
Waterlooa, a posljednje je godine proveo na otoku Svetoj Heleni,
zapadno od Afrike.
Starac je sa zanimanjem slušao.
- Bar je mogao vidjeti more - promrmljao je.
Kao da je temeljito razmišljao o svemu što sam mu pripovijedao.
- Zvuči poput bajke - rekao je malo poslije. - Tako je mogla teći
povijest otkako sam napustio Europu. A mogla je teći i posve
drukčije.
Morao sam mu dati za pravo. Povijest je poput velike bajke. S tom
razlikom što je povijest istinita.
Sunce tek što nije zašlo za brda na zapadu. Već je maleno selo bilo u
sjeni. Dolje su se patuljčići, poput sićušnih šarenih točkica, sveudilj
motali između kuća.
Pokazao sam mu ih.
- Hoćeš li mi o njima pričati? - upitam.
- Dakako - rekao je. - Sve ću ti ispričati, ali moraš mi obećati da do
njihovih ušiju nikad neće doći to što ti ispričam.
Pun sam očekivanja klimnuo glavom, a Frode mi počne pričati
svoju povijest.
- Bio sam mornar na španjolskomu briku koji je plovio iz Vera
Cruza u Meksiku u Cadiz u Španjolskoj. Vozili smo teret srebra.
Vrijeme vedro i mirno, pa ipak smo doživjeli brodolom nekoliko
dana nakon polaska. Bilo je to negdje između Puerto Rica i
Bermuda, naslušali smo se o neobičnim događajima u tom
području. Bili smo čvrsto uvjereni da su to mornarske laži, ali
jednoga nam se jutra brod digao na posve mirnomu moru. Kao da
je divovska ruka zakrenula brikom, da, kao kakav vadičep. Trajalo
je samo nekoliko sekunda, onda smo ponovno pali. Tresli smo se na
moru, a kad se teret maknuo, počela je prodirati voda.
Nejasno se sjećam uvalice u kojoj sam se na posljetku iskrcao. Zato
što sam odmah počeo lutati po unutrašnjosti otoka. Poslije nekoliko
lutajućih tjedana ovdje sam se nastanio, otad mi je ovo dom.
Dobro mi je bilo. Rastao je ondje krumpir, kukuruz, jabuke, banane.
Bilo je i drugoga voća i raslinja koje nikad prije nisam vidio niti sam
za njih čuo. Bobice, repica i gramini bili su važan dio moje
prehrane. Morao sam dati imena neznanim biljkama na otoku.
Nakon nekoliko godina ukrotio sam šesteronožne moluke. Nisu
davali samo slatko i hranjivo mlijeko, služili su mi i za vuču.
Katkad bih ubio koju od tih životinja pa pojeo svijetlo, ukusno
meso. Podsjećalo me na veprovinu koju smo kod kuće, u
Njemačkoj, uvijek jeli za Božić.
S godinama sam od biljaka na otoku naučio pripremati i lijekove
protiv raznih bolesti koje sam dobivao. Pripremio sam i napitke za
oraspoloženje. Uskoro ćeš vidjeti, često pijem nešto što nazivam tuf.
Gorkast je to napitak, a kuham ga od korijena palme tuf. Tuf me
razbuđuje kad sam umoran, a želim se razbuditi, a umara kad sam
budan, a želim spavati. Ukusan, a istodobno posve bezopasan
napitak.
Spravio sam i takozvani ljubičasti sok, napitak neodoljivo ukusan
cijelom tijelu, ali istodobno tako podmukao i opasan da sam sretan
što ga ne prodaju u trgovinama kod nas, u Njemačkoj. Uvario sam
ga od latičnoga soka ljubičastih ruža. Omanji je to grmić, a na njemu
sitne ljubičaste ruže, raste na cijelom otoku. Nisam morao brati ruže
niti cijediti cvjetni sok. Taj mi posao obavljaju velike pčele, veće od
ptičica kod nas, u Njemačkoj. Košnice grade u dupljima stabala,
ondje skupljaju i svoje zalihe ljubičastoga soka. Samo sam se morao
poslužiti.
Kad sam pomiješao cvjetni sok s vodom iz Dugine rijeke, iz koje
nabavljam i zlatne ribice, dobio sam sladak sjajni sok, lagano
iskričav, a u njemu mjehurići. Zato sam ga i nazvao iskričavim
sokom.
Ljubičasti je sok utoliko zamamniji što ne izaziva samo jedan osjet
okusa. Taj crveni napitak napada osjetila okusa širokim rasponom, i
još nešto. Okus ljubičastog soka ne zadržava se samo u ustima i u
grlu, osjećamo ga u svakoj tjelesnoj stanici. No, posrkati cijeli svijet
jednim gutljajem, to nije zdravo, mladiću. Bolje je uzimati svijet u
dozama.
Čim sam spravio ljubičasti sok, počeo sam ga svakoga dana piti.
Isprva me razvedravao, ali samo u početku. Malo-pomalo, počeo
sam gubiti pojam o vremenu i prostoru. Znao bih se odjednom
probuditi negdje na otoku, a nisam se sjećao kako sam onamo
dospio. Tako sam se danima i tjednima mogao vucarati, a put kući
ne bih našao. Zaboravljao sam tko sam i odakle sam. Činilo mi se da
je sve oko mene... dio mene. Počinjalo je bockanjem u rukama i
nogama, širilo se u glavu, na posljetku bi napitak obuzeo i moju
dušu. Bilo kako bilo, drago mi je što sam uspio prestati prije nego
što je postalo prekasno. Danas ljubičasti sok piju samo druge osobe
na otoku. A kako je do toga došlo, poslije ću ti ispripovijedati.
Dok je pričao, gledali smo selo ispod sebe. Smračilo se, patuljci su
upalili uljanice među kućama.
- Prohladno je - reče Frode.
Ustao je i otvorio vrata kolibe. Ušli smo u sobicu, a pokućstvo mi je
potvrdilo da je Frode sve, što mu je bilo nužno, morao izraditi od
građe koju je mogao naći na otoku. Ništa nije bilo od kovina, sve
samo od drva, kože i kamena. Samo je jedan materijal svjedočio i o
civilizaciji, bilo je ondje šalica i vrčeva, svjetiljaka i raznih staklenih
posuda. Na mnogim sam mjestima u sobici vidio velike akvarije
pune zlatnih ribica. I na prozorčićima su bila prava stakla.
- Otac mi je bio staklar - nato će starac kao da mi čita misli. - Prije
nego što sam se ukrcao na brod, izučio sam taj zanat, a na ovom mi
je otoku koristio. Poslije stanovitog vremena počeo sam miješati
razne vrste pijeska. Uskoro sam mogao rastaliti prvorazrednu
staklenu masu u pećima koje sam izradio od vatrostalnog kamena.
Tu sam vrst kamena nazvao dorfit, zato što sam ga našao u planini,
malo izvan sela.
- Već sam bio u staklani - rekao sam. Starac se okrene pa me
mrzovoljno pogleda.
- Nisi im valjda nešto rekao?
Nisam bio posve siguran razumijem li što mu zapravo znači to kad
me neumorno zapitkuje jesam li patuljcima nešto rekao.
- Samo sam pitao kako ću doći u selo - rekao sam.
- Dobro! Sad ćemo nas dvojica popiti čašu tufa.
Sjeli smo na oniske stolice ispred stola sklepanoga od tamna drva
kakvo nikad prije nisam vidio. Frode natoči smeđi napitak iz
velikoga staklenog vrča u dvije okruglaste čaše pa upali stropnu
uljanicu.
Oprezno sam srknuo smeđi napitak. Okus je bio mješavina kokosa i
limuna. Još dugo nakon gutljaja u ustima mi je ostao kiselkast okus.
- Što misliš? - upitao me starac pun iščekivanja. - Prvi sam put
ponudio tufom pravog Europljanina.
Odgovorio sam, kao što je bila istina, da je piće osvježavajuće i
veoma ukusno.
- Dobro! - ponovio je. - Sad bih ti pričao o svojim malenim otočnim
pomagačima. Sigurno o njima razmišljaš, mladiću.
Klimnuo sam. Nato starac ponovno počne pripovijedati.
TREF DESETICA ...nisam mogao shvatiti kako išta može nastati ni
iz čega...
Povećalo i žemičkinu knjižicu odložio sam na noćni ormarić.
Prošetao sam se po kabini i razmišljao o onomu što sam pročitao.
Frode je na čarobnom otoku proživio pedeset dvije godine. Jednoga
je dana ondje sreo trome patuljke. Ili su patuljčići odjednom došli
na otok, mnogo poslije Frodea?
U svakom slučaju, sigurno je Frode kara naučio staklarskom
umijeću. Zacijelo je on i trefove naučio da obrađuju zemlju, herčeve
je uputio u to kako se peče kruh, a pikove u stolarstvo. No, tko li su
oni patuljčići?
Znao sam, nastavim li čitati, možda ću doznati odgovor na to
pitanje, ali nisam bio posve siguran smijem li čitati dalje sad, kad
sam posve sam u kabini.
Razgrnuo sam prozorski zastor. I zabuljio se u lišce ispred prozora.
Patuljak! Zurio je u mene s mostića.
Trajalo je tek nekoliko sekunda. Pobjegao je čim je shvatio da sam
ga otkrio.
Toliko sam se prestrašio da sam se posve ukočio, nisam se micao.
Jedino što sam odmah navukao zastore. Malo poslije bacio sam se
na postelju i zaplakao.
Nisam ni pomišljao da mi je dovoljno samo izići iz kabine i potražiti
oca u baru. Toliko sam se bojao da se nisam usuđivao učiniti ništa
drugo doli skriti glavu u jastuk, gotovo ni za to nisam smogao
hrabrosti. Ne znam koliko sam ležao i plakao. Otac je na hodniku
vjerojatno čuo divlji ratnički poklič jer je umalo odvalio vrata
kabine i jurnuo prema meni.
- Što ti je, Hans Thomas?
Preokrenuo me na postelji i pokušavao mi otvoriti oči.
- Patuljak... - jecao sam. - Vidio sam patuljka na prozoru... Tu je
bio... i gledao me.
Gotovo bi se moglo pomisliti da je otac očekivao nešto još gore, jer
me odmah pustio i ushodao se po kabini.
- Gluposti, Hans Thomas! Nema patuljaka na ovomu brodu.
- Kad sam ga vidio - nisam odustajao.
- Vidio si omanjega čovjeka - reče otac. - Sigurno neki Grk.
Otac me na posljetku gotovo potpuno uvjerio da sam se prevario.
Bilo kako bilo, primirio me. Postavio sam uvjet: nećemo više o tomu
razgovarati. Otac mi je morao obećati da će prije iskrcaja u Patrasu
pitati brodsku posadu je li na brodu patuljak.
- Misliš li da malo previše filozofiramo? - pitao me dok sam ja i
dalje, u pravilnim razmacima, tiho jecao.
Odmahnuo sam glavom.
- Najprije moramo naći mamu u Ateni - nastavio je. - Pričekajmo
malo s rješenjem životne zagonetke. Nema žurbe, nitko nam dotle
neće ukrasti projekt.
Zamišljeno me pogledao i rekao:
- Zanimati se tko su ljudi i odakle svijet, tako je užasno rijedak hobi
da se njime tako reći bavimo samo nas dvojica. Mi, koji se time
bavimo, stanujemo toliko daleko jedan od drugoga, da se nismo
potrudili ni osnovati svoju udrugu.
Kad sam prestao plakati, natočio je malo prepečenice u jednu čašu.
Tek pola centimetra. Dolije vode pa mi pruži čašu.
- Popij, Hans Thomas. Dobro ćeš spavati.
Otpio sam nekoliko gutljaja. Okus je bio tako odvratan da nikako
nisam shvaćao kako to da otac neprekidno takve stvari cuga.
Kad je otac bio spreman za spavanje, pokazao sam mu džokera što
sam ga izmolio od američke gospođe.
- Darovat ću ti ga - rekoh.
Uzeo ga je i pomno proučavao. Ne vjerujem da je bio toliko rijedak
primjerak, ali tad sam mu ja prvi put pribavio džokera.
Zahvalio mi je na daru kartaškim trikom. Džokera je umiješao u
karte koje je našao u torbi. Karte je odložio na noćni ormarić. U
sljedećem je trenutku iz zraka izvukao istoga džokera.
Pozorno sam sve motrio i mogao se zakleti da je džokera stavio
među karte. Možda ga je istresao iz rukava? Kako mu je to pošlo za
rukom?
Nisam mogao shvatiti kako išta može nastati ni iz čega.
Otac je održao obećanje da će posadu pitati za patuljka, ali mogli su
mu potvrditi samo to da na brodu nisu vidjeli nikakva čovječuljka.
Znači, vjerojatno ono čega sam se bojao: patuljak je slijepi putnik.
TREF PUB ...ako je svijet opsjena, sigurno postoji i veliki opsjenar...
Složili smo se, nećemo gubiti vrijeme na brodski doručak prije
iskrcaja u Patrasu. Budilicu smo namjestili na sedam, jedan sat prije
dolaska, ali sam se probudio već u šest sati.
Najprije sam na noćnom ormariću opazio povećalo i žemičkinu
knjižicu. Potpuno sam zaboravio ukloniti knjižicu kad sam pred
prozorom vidio ono zloguko lice. Prava je sreća što je otac nije
vidio.
Šef je i dalje spavao, a ja sam, čim sam otvorio oči, razmišljao o
tomu što će Frode ispričati o otočnim patuljcima. Tako bih mogao
još dosta pročitati prije nego što se otac počne meškoljiti na postelji,
kao uvijek prije buđenja.
- Mi mornari često kartamo na moru. U prsnomu sam džepu uvijek
čuvao igraće karte, a nakon brodoloma sam na otok donio samo te
francuske karte.
Prvih sam godina samoću skraćivao slaganjem pasijansa. Karte su
bile jedine slike koje sam vidio. Nisam samo slagao pasijanse koje
sam naučio kod kuće, u Njemačkoj, i na moru. Uz pedeset dvije
razne karte, a uz ocean vremena, nema granica pasijansima koji se
mogu redati. To sam uskoro otkrio.
Postupno sam pojedinim kartama pripisivao razne osobine.
Zamišljao sam ih kao pedeset dvije osobe iz četiriju raznih obitelji.
Smeđoputi su trefovi snažne tjelesne građe i guste kovrčave kose.
Kara su tanja, lakša, ljupkija. Koža im je gotovo posve bijela, a kosa
ravna, srebrna i sjajna. A herčevi, srca, to da, srdačnija su od drugih.
Okruglasta su tijela i rumenih obraza, a kosa im je svijetloplava
griva. I na kraju pikovi! Kruta su im tijela, blijedi su, ukočena i
stroga izraza, prodornih tamnih očiju i i crne, čupave kose.
Tako sam, redajući pasijans, uskoro pred očima vidio sličice. Kad
god bih spuštao kakvu kartu, kao da sam puštao duha iz začarane
boce. Duha, da, jer nisu se samo spodobe vanjštinom razlikovale od
obitelji do obitelji. Svaka je bila karakteristična temperamenta.
Trefovi su po prirodi tromiji i ukočeniji od duboko osjećajnih figura
boje kara. Srca su vedrija i blaža od zlovoljnih i raspaljivih pikova.
No i u svakoj su obitelji postojale velike razlike. Kara su bila veoma
uvredljiva, ali bi se najčešće rasplakala Trojka. Svi su pikovi sami po
sebi bili žestoki, ali je najveći prgavac Pik Desetica.
Tako sam tijekom godina stvorio pedeset dvije nevidljive individue
koje su, u neku ruku, skupa sa mnom živjele na otoku. Sve u
svemu, bilo ih je pedeset troje, jer će važna uloga pripasti i Džokeru.
- A kako?
- Ne znam možeš li zamisliti koliko sam se usamljenim osjećao.
Ovdje je bilo užasno tiho. Uvijek sam svugdje susretao samo razne
životinje; noću su me budile sove i moluci, ali nisam imao nikoga s
kim bih razgovarao. Već sam nekoliko dana poslije brodoloma
počeo razgovarati sa sobom, a poslije dva mjeseca uvelike sam
razgovarao i s kartama. U velikom sam ih krugu slagao oko sebe i
igrao se kao da su obični ljudi, od krvi i mesa, poput mene. Na
mahove bih okrenuo samo jednu kartu i s njom vodio duge
razgovore.
Karte su se s vremenom toliko istrošile da su se već počele
raspadati. Sunce je tako izbijelilo boje da gotovo više nisam ni
razlikovao sličice. Ostatak sam spremio u drvenu kutijicu koju do
danas čuvam. Sličice su nastavile živjeti u mojoj svijesti. Mogao sam
u mislima slagati pasijans. Više mi nisu trebale karte. Kao kad
odjednom jednoga dana naučimo računati bez upotrebe računala na
kuglice. Sedam više šest je trinaest, pa i kad to ne pokazujemo
kuglicama.
I dalje sam razgovarao sa svojim nevidljivim prijateljima. Uskoro
mi se činilo da mi odgovaraju, makar samo u mislima. Najjasnije je
to bilo kad sam spavao, jer u snovima sam gotovo uvijek bio sa
sličicama iz igraćih karata. Bili smo pravo maleno društvo. U
snovima su figure samostalno govorile i radile. Tako su moje noći
uvijek bile manje samotne od dugih dana. Tada su pokazivale svoju
pravu narav. Skakutale su po mojoj svijesti, kao pravi kraljevi i
kraljice, kao ljudi od krvi i mesa.
Prema nekima sam osjećao veće povjerenje. Još od početka sam
vodio duge razgovore s Tref Pubom. Volio sam se šaliti i s Pikom
Deseticom, kad je mogao ukrotiti svoju hrlu ćud.
Neko sam vrijeme bio tajno zaljubljen u Herc Asicu, zaljubio sam se
u svoju umotvorinu, toliko sam bio usamljen. Činilo mi se da je
vidim. Imala je žutu haljinu, dugu svijetlu kosu i zelene oči. Toliko
mi je nedostajala žena na otoku. Kod kuće, u Njemačkoj, bio sam
zaljubljen u djevojku koja se zvala Stine. Jadnica, more joj je
progutalo dragoga.
Starac prijeđe rukom po bradi. Dugo mi ništa nije govorio.
- Kasno je, mladiću - na posljetku je rekao. - Sigurno si umoran
nakon brodoloma. Možda želiš da sutra nastavim?
- Ni govora! - usprotivio sam se. - Sve hoću odjednom čuti.
- Da, dakako. Uostalom, moraš sve znati prije nego što pođemo na
džokersku svečanost.
- Džokersku svečanost?
- Da, na džokersku svečanost!
Ustao je i ushodao se.
- Sigurno si gladan - rekao je.
Nisam mogao poreći. Starac uđe u smočnicu i donese hranu,
zamamno raspoređenu, u lijepim staklenim tanjurima. Stavi sve na
stol između nas.
Dotad sam mislio da je otočna hrana prejednostavna i spartanska,
ali Frode najprije stavi preda me kruh i pecivo. Nato me nudio
raznim sirevima i paštetama. Donio je i vrč mlijeka, bilo je prebijelo
i privlačno, ali sam shvatio da je molučko. Na posljetku, desert.
Velika posuda, a u njoj deset do petnaest vrsta voća. Prepoznao sam
jabuke, naranče i banane. Druge su vrste voća bile otočni
specijaliteti.
Neko smo vrijeme šutke jeli, a tad Frode nastavi pripovijedati.
I kruh i sir bili su malo drukčijeg okusa od onoga na koji sam bio
naviknut. A i mlijeko, bilo je mnogo slađe nego kravlje. Najveće
sam okusne šokove doživio kad smo prešli na voće, jer neki su
plodovi bili posve drukčijeg okusa od meni poznatih plodova.
Svakog sam trena mljackao i poskakivao na stolici.
- U hrani nikad nisam oskudijevao - reče starac.
Odreže krišku okrugla ploda nalik na tikvicu. Plodnica je bila
mekana i žuta poput banane.
- Dogodilo se to jednoga jutra - nastavio je. - Te sam noći osobito
mnogo sanjao. Kad sam tog ranog jutra, dok je rosa još bila na travi,
izišao iz kolibice, sunce se tek dizalo nad planinom. Odjednom su s
istočnoga proplanka prema meni krenule dvije spodobice. Pomislio
sam da na posljetku imam posjetioce na otoku. Pošao sam im u
susret. Srce mi se uzlupalo u prsima kad sam im se približio i
prepoznao ih. Bili su to Tref Pub i Herc Kralj.
Najprije sam pomišljao da još uvijek spavam u kolibi i da je taj
čudni susret samo novi san. Istodobno sam bio potpuno siguran i u
to da sam posve budan. To mi se često događalo u snu, nikad nisam
mogao biti posve siguran.
Pozdravili su me kao staroga znanca. U neku smo ruku to i bili!
- Lijepo jutro, Frode - reče Herc Kralj.
Bile su to prve riječi koje je na otoku izgovorio netko drugi, a ne ja.
- Danas moramo učiniti nešto korisno - nastavi Pub.
- Zapovijedam, sagradimo novu kolibu - rekao je Kralj.
Rečeno, učinjeno. Prvih su noći obojica spavala u ovoj kolibi sa
mnom. Poslije dva dana mogli su se useliti u novu novcatu kolibu
ispod moje.
Postali su mi prijatelji, samo s važnom razlikom. Nikad nisu shvatili
da ne žive na otoku toliko godina koliko ja. Zbog nečega u sebi
nikako nisu shvaćali da su zapravo moje umotvorine. Tako je to sa
svim umotvorinama. Ništa što stvaramo u mašti nije svjesno sebe.
Upravo te umotvorine nisu bile točno onakve kao druge predodžbe.
Prešle su neshvatljiv put od stvaralačkoga prostora u mojemu
mozgu do istinskoga prostora pod vedrim nebom.
- Pa to... to je nemoguće! - šapnuo sam.
Frode je i dalje pripovijedao svoju priču.
- Malo-pomalo pridruživale su im se i druge figure. Najčudnije je
bilo to što se stare nikad nisu uzrujavale zato što dolaze nove. Kao
kad se dva čovjeka odjednom sretnu u perivoju. Nijedan se od njih
ne ustručava samo zato što dolazi drugi.
Patuljci su čavrljali kao da se odavno poznaju. U neku je ruku tako i
bilo. Godinama su skupa na ovom otoku, jer sam dan i noć sanjao o
tomu kako figure uzajamno razgovaraju.
Jednoga popodneva, kad sam ovdje sjekao drva u šumi, prvi sam
put sreo Herc Asicu. Mislim da je pripadala srednjima. Nije bila
podijeljena ni među prvima ni među posljednjima.
Isprva me nije vidjela, samo je pjevušila lijep napjev. Zastao sam,
suze su mi došle na oči. Zato što sam pomislio na Stine.
Skupio sam hrabrost i pozvao je.
- Herc Asice! - šapnuo sam.
Tek me tad opazila i pošla prema meni. Bacila mi se oko vrata i
rekla:
- Hvala ti što si me našao, Frode. Što bih ja radila bez tebe?
Posve opravdano pitanje. Bez mene ništa ne bi radila. To nije znala,
nikad ne smije ni znati.
Usta su joj bila tako crvena i mekana. Zaželio sam je poljubiti, ali
nešto me zadržalo.
Kako se otok punio došljacima, mi smo im gradili kuće. Tako je oko
mene nastalo selo. Više se nisam osjećao usamljenim. Tako smo
stvorili zajednicu u kojoj je svatko imao svoju dužnost.
Već prije trideset ili četrdeset godina bio je dovršen pasijans s
pedeset dvjema figurama. Postojala je samo jedna iznimka. Džoker
je bio došljak, na otoku se pojavio tek prije šesnaest ili sedamnaest
godina. Taj je mutikaša narušio našu idilu upravo kad smo se svi
skupa naviknuli na nove živote. No to mora pričekati. I sutra je dan,
Hans. Ako me ičemu naučio život na otoku, onda je to: i sutra je
dan.
To što je Frode pripovijedao bilo je tako nevjerojatno da se i danas
sjećam svake riječi.
Kako su pedeset tri sličice iz snova mogle skoknuti u stvarnost,
postati kao živi ljudi, od krvi i mesa?
- Pa to... to nije moguće - ponovio sam.
Frode klimne i reče:
- Tijekom godina su se sve igraće karte iz moje svijesti izvukle na
ovaj otok gdje sam. Ili sam ja išao obratnim putem? I to je jedna od
mogućnosti, uvijek i o njoj razmišljam. Iako sam tolike godine
proživio sa svojim novim prijateljima, iako smo skupa izgradili
selo, skupa obrađivali zemlju, pripremali obroke i jeli ih, nikad se
nisam prestajao pitati jesu li spodobe oko mene istinske.
Jesam li ja ušao u vječni svijet snova? Jesam li zalutao, ne samo na
velikom otoku, nego i u svojoj mašti? Ako je tako, hoću li ikad naći
put natrag u stvarnost?
Tek kad te Karo Pub doveo na studenac, mogao sam biti potpuno
siguran da je posve istinski ovaj život kojim živim. Ti nisi novi
džoker, Hans, zar ne? Tebe nisam sanjao, je li?
Starac me molećivo pogleda.
- Nisam - žurno sam odgovorio. - Mene nisi sanjao. Oprosti što mi
se glavom mota pitanje: ako ne spavaš ti, spavam valjda ja. Ja onda
sanjam sve one neistinite stvari o kojima pripovijedaš.
Otac se odjednom prevrne na postelji. Skočio sam na noge, navukao
hlače i oprezno spustio žemičkinu knjižicu u džep.
Nije se odmah probudio. Prišao sam prozoru i skrio se iza zastora.
Vidio sam kopno, ali nisam se na to osvrtao. Misli su mi bile negdje
drugdje, u posve drugom vremenu.
Ako je istina ono što je Frode pripovijedao Pekaru Hansu, čitao sam
o najvećem kartaškom umijeću na svijetu. Dočarati sve igraće karte
bilo bi doista dojmljivo, ali pretvoriti svaku od pedeset dviju karata
u žive živcate ljude, to je opsjena posve druge razine. Mnogo je
godina za to trebalo.
Mnogo sam puta poslije posumnjao u sve što je pisalo u žemičkinoj
knjižici. Istodobno sam od toga dana promatrao cijeli svijet, a i sve
ljude na njemu, kao veliku opsjenu.
Ako je svijet opsjena, sigurno postoji i veliki opsjenar. Nadam se da
ću ga jednoga dana razotkriti, ali nije lako prozreti varku kad se
opsjenar uopće ne pojavljuje na pozornici.
Otac je poludio od veselja kad je pogledao kroz prozor i vidio da se
primičemo kopnu.
- Uskoro ćemo stići u domovinu filozofije - rekao je.
TREF DAMA ... mogao je ipak potpisati umjetninu prije nego što je
odmaglio...
Kad smo se iskrcali na Peloponezu, otac je najprije kupio novi broj
modnoga časopisa koji je teta donijela s Krete.
Sjeli smo u vrtni restoran u živahnom lučkom gradu i naručili
doručak. Dok smo čekali kavu, sok, suhi kruh i ukuhane trešnje,
otac je prelistavao ženski časopis.
- Grom i pakao! - odjednom je povikao.
Okrenuo je časopis prema meni i na cijeloj stranici pokazao mamu.
Nije bila golišava kao one žene u kartama što ih je otac kupio u
Veroni, ali nije joj mnogo nedostajalo. Lagana joj se odjeća donekle
mogla opravdati. Mama je prikazivala kupaće kostime.
- Možda ćemo je sresti u Ateni - reče otac. -Samo, neće je biti lako
odvesti kući.
Pri dnu je stranice nešto pisalo, ali na grčkom, pa je tu i otac imao
jezičnih teškoća. Ne samo što se tiče značenja riječi. Grčkoj ne pada
na um da prijeđe na europsko pismo.
Doručak je bio pred nama, ali tata nije dirnuo šalicu kave. Uzeo je
modni časopis pa pitao ljude za okolnim stolovima znaju li engleski
ili njemački. Sreća mu se nasmiješila kad je došao do nekih mladića.
Otac je raširio maminu sliku i zamolio neka mu prevedu ono dolje,
što piše sitnim slovima. Dečki su me gledali, nelagodno sam se
osjećao. Čekao sam, u nadi da se otac neće s njima potući zbog toga
što su kradljivci norveških žena ili slično.
Kad se otac vratio, zapisao je ime atenske reklamne agencije.
- Fitilj gori - kratko je rekao.
Dakako, u časopisu je bilo i slika mnogih drugih žena, ali tatu je
zanimala samo mamina. Oprezno ju je istrgnuo, a ostatak časopisa
bacio u kantu za smeće, otprilike kao onda kad se katkad oslobađao
novih novcatih igraćih karata, nakon što bi izdvojio džokera.
Najbrži je put u Atenu vodio južno, uz Korintski zaljev pa preko
slavnoga Korintskoga kanala, ali otac nikad ne ide najbržim putem
ako može izabrati zanimljivu zaobilaznicu.
Zato što je morao nešto upitati proročište u Delfima. Značilo je to da
Korintski zaljev moramo prijeći trajektom pa onda proći kroz Delfe,
u sjevernom dijelu Korintskoga zaljeva.
Trajekt nas je vozio samo pola sata. Automobilom smo, nakon
dvadesetak kilometara, stigli u seoce Nafpaktos. Ondje smo se
zaustavili, a na trgu s pogledom na venecijansku utvrdu, pili smo
kavu i sok.
Dakako, mislio sam na to što će se dogoditi kad u Ateni sretnemo
mamu, ali bio sam isto zaokupljen i onim što sam pročitao u
žemičkinoj knjižici. Mozgao sam kako bih s ocem razgovarao o
ponečem od onoga što mi ne daje mira, a da se ne odam.
Otac mahne konobaru i zatraži račun, a ja upitam:
- Vjeruješ li u Boga, oče?
Trgnuo se.
- Ne čini li ti se da je prerano? - upitao je.
S tim sam se slagao, ali tata nema pojma gdje sam ja bio jutros rano,
dok je on još boravio u zemlji snova. Kad bi samo znao ono što ja
znam! Ovdje hvata ravnotežu s mudrim mislima, katkad pokaže
kartašku opsjenu, pa vidio sam kako je snop karata odjednom
ustreptao kao živo biće, od krvi i mesa.
- Ako Bog doista postoji - nastavljao sam - vješto se igra skrivača sa
svojim stvorenjima.
Tata se tiho nasmije, ali shvatio sam da se slaže sa mnom.
- Možda je u šoku otkako je vidio što je učinio - rekao je. - Zato je
odmaglio. Znaš, ne zna se tko se više prestrašio, Adam ili Stvoritelj.
Uvjeren sam da takav stvaralački čin zapravo plaši obje strane. No,
slažem se, mogao je ipak potpisati umjetninu prije nego što je
odmaglio.
- Potpisati?
- Mogao je ispisati svoje ime u planinskom klancu ili slično.
- Dakle, ipak vjeruješ u Boga?
- To nisam rekao. Samo sam ti upravo rekao da se Bog na nebu
smije zato što ne vjerujemo u njega.
Upravo, pomislio sam. O tomu mi je govorio u Hamburgu.
Nastavio je:
- Iako nije ostavio posjetnicu, ostavio je svijet, a to je, mislim,
dovoljno.
Zamislio se i rekao: - Raspravljali jednom o kršćanstvu ruski
astronaut i ruski kirurg za mozak. Kirurg za mozak bio je kršćanin,
a astronaut nije bio. "Mnogo sam puta bio u svemiru", šalio se
astronaut, "a nikad nisam vidio anđele." Mozgovni ga je kirurg
samo gledao i rekao: "A ja sam operirao mnogo mudrih mozgova,
ali nikad nisam vidio ni jednu jedinu misao."
Tada sam ja ostao bez teksta.
- Sad si to smislio? - upitao sam ga.
Odmahnuo je glavom.
- Jedan od glupih viceva predavača filozofije u Arendalu.
Jedino što je otac učinio, kako bi dobio potvrdu da je filozof, bilo je
to što je upisao filozofiju na Pučkom sveučilištu. Prije toga se
načitao svih mogućih knjiga, ali je prošle jeseni išao na tečaj
povijesti filozofije u arendalskoj školi za njegu bolesnika.
Dakako, otac je smatrao da nije dovoljno samo slušati što predaje
"profesor" u školi za njegovateljice. Doveo ga je i k nama na Hisoy.
"Nisam ga mogao ostaviti samog u Central hotelu", rekao je otac.
Tako sam ga i ja upoznao. Frajer je neprekidno govorio, kao
vodopad. Za vječne je istine bio gotovo toliko zagrijan kao otac.
Samo s tom razlikom što je "profesor" bio priučeni varalica, a otac je
bio obični varalica.
Otac se zagledao u venecijansku utvrdu i izjavio:
- Ne, Bog je umro, Hans Thomas. A mi smo ga ubili.
Taj mi se iskaz učinio toliko neshvatljivim i toliko užasnim da ništa
nisam odgovorio.
Kad smo iza sebe ostavili Korintski zaljev i počeli se pentrati
uzbrdicama prema Delfima, vozili smo uz beskonačne maslinike.
Mogli smo istog dana stići i u Atenu, ali otac me uvjeravao da ne
možemo samo prozujati mimo Delfa, a ne odati dužno poštovanje
staromu svetištu.
Kad smo oko podneva došli u Delfe, najprije smo svratili u hotel
smješten iznad gradića. Odatle je pucao prelijep pogled na
Korintski zaljev. Bilo je tu i mnogo drugih hotela, ali otac je izabrao
upravo onaj iz kojega je pucao najljepši pogled na more.
Iz hotela smo se zaputili kroz grad prema slavnomu hramu
nekoliko kilometara istočnije. Kako smo se približavali području
iskopina, otac se zahuktao kao vodopad:
- Ovamo su ljudi tijekom antike dolazili pitati Apolonovo
proročište, pitali su ga sve moguće, koga uzeti za bračnoga druga ili
družicu, kamo putovati, kad bi mogli otići u ratni pohod na drugu
državu, prema kojim se kalendarskim odrednicama imaju ravnati.
- Što je bilo proročište? - htio sam ga znati.
Otac mi ispripovjedi kako je bog Zeus poslao dva orla neka
nadlijeću zemlju, svaki sa svoje strane. Budući da su se sreli u
Delfima, Grci su smatrali da su Delfi središte svijeta. Nato je došao
Apolon. Prije nego što se smio nastaniti u Delfima morao je ubiti
opasnoga zmaja Pitona, zato se njegova svećenica zvala Pitija. Kad
je zmaj bio ubijen, pretvorio se u zmiju koju je Apolon uvijek imao
uza se.
Moram priznati, nisam baš mnogo razumio od svega toga što mi je
govorio, a još mi uopće nije odgovorio što je to proročište. Približili
smo se ulazu u hram, smješten u klancu podno planine Parnas. Na
toj su gori živjele Muze koje su ljudima dale umjetničke
sposobnosti.
Otac je zahtijevao neka prije ulaza popijemo vodu sa svetoga
izvora, malo niže od ulaza. Tu su se svi morali očistiti prije nego što
pođu u sveto područje, tvrdio je. Nato je rekao da će onaj, koji se
napije vode s tog izvora, posrkati mudrost i pjesničke vrline.
Kad smo ušli u područje hrama, otac je kupio kartu na kojoj se
vidjelo kako je to izgledalo prije dvije tisuće godina. Karta nam je
dobro došla, pomislio sam, jer sad su ovdje samo nepregledne
razvaline.
Najprije smo prošli kroz ostatke riznice staroga grada državice.
Preduvjet da se uopće pita proročicu bio je donijeti Apolonu bogate
darove, a čuvali su ih u posebnim kućama, koje su morale sagraditi
razne državice.
Kad smo se popeli do velikog Apolonova hrama, otac mi je
podrobnije objasnio što je to proročište.
- Ovdje vidiš ostatke velikog Apolonova hrama - počeo je. - U
hramu je bio udubljeni kamen, nazivali su ga pupkom, jer su Grci
ovaj hram smatrali pupkom svijeta. Vjerovali su da u hramu stanuje
Apolon, bar u stanovito godišnje doba. Njega su pitali za savjet.
Govorio je posredstvom proročice Pitije koja je na tronošcu sjedila
iznad pukotine u zemlji. Iz pukotine su izlazili opojni plinovi koji bi
Pitiju potpuno omamili. Bilo je to nužno kako bi ona postala
Apolonovom glasnogovornicom. Tko bi došao u Delfe, najprije bi
ovdje uputio svoje pitanje svećenicima, a oni su ga prosljeđivali
Pitiji. Ona bi pak govorila nešto tako zagonetno i mnogoznačno da
su svećenici morali tumačiti odgovor onomu tko im je dolazio s tim
pitanjem. Grci su se na taj način okoristili Apolonovom mudrosti,
jer Apolon je znao sve, i prošlost i budućnost.
- A što ćemo mi pitati? - izlanuo sam.
- Pitat ćemo hoćemo li u Ateni sresti Anitu - reče otac. - Budi
svećenik koji pita, a ja ću biti Pitija koja prenosi božanski odgovor.
I sjedne uz ruševine slavnog Apolonova hrama, a glavom i rukama
zatrese kao da je poludio. Neki su francuski i njemački turisti
prestrašeno uzmicali, a ja ozbiljno upitam:
- Hoćemo li u Ateni sresti Anitu?
Otac je očito čekao da u njemu prorade Apolonove moći. I nato
reče:
- Mladić iz zemlje daleke... sreće lijepu ženu... kod staroga hrama.
Uskoro se vratio u stvarnost. Zadovoljno je klimnuo glavom.
- Bilo bi dosta - reče. - Ni Pitijini odgovori nikad nisu bili jasniji.
Nisam se slagao s njim da je taj odgovor valjan. Tko li je taj mladić,
tko je lijepa žena i gdje je veliki hram?
- Bacit ćemo pismo ili glavu hoćemo li je sresti - rekao sam. - Ako
Apolon znade upraviti tvoja usta, valjda će znati upraviti i novčić.
Otac prihvati moj prijedlog. Izvuče dvadeset drahma. Dogovorili
smo se: padne li pismo, srest ćemo mamu u Ateni. Hitnuo sam
novčić u zrak i napeto gledao u zemlju. Pismo! Palo je pismo.
Novčić nas je gledao kao da već tisućama godina leži na zemlji i
samo čeka da prođemo u blizini pa ga otkrijemo.
TREF KRALJ ...što se izjedao zato što ne zna više o životu i svijetu...
Kad nas je proročište uvjerilo da ćemo u Ateni naći mamu, penjali
smo se prema području oko hrama i našli staro kazalište u kojemu
je bilo mjesta za pet tisuća gledatelja. Iz kazališta smo gledali
hramsko područje i, dolje, dolinu.
Kad smo se spuštali, otac reče:
- Još ti nešto moram reći o proročištu u Delfima, Hans Thomas.
Razumiješ, to je mjesto osobito zanimljivo filozofima poput nas.
Sjeli smo na ostatke hrama. Neobično mi je bilo pri pomisli da su
stari nekoliko tisuća godina.
- Sjećaš li se Sokrata? - počeo je.
- Ne osobito - morao sam priznati. - Pa da, bio je grčki filozof.
- Tako je. Najprije bih ti rekao što znači riječ filozof...
Znao sam počinje mini predavanje, a sad baš nije vrijeme, pomislio
sam, jer sunce nam je toliko pržilo lice da nam je znoj curkom curio.
- Filozof je onaj tko traži mudrost. To ipak ne znači da je filozof i
osobito mudar. Shvaćaš li razliku?
Klimnuo sam.
- Prvi, koji je to spoznao i u skladu s tim živio, bio je Sokrat.
Prolazio bi atenskim trgom i pripovijedao s ljudima, ali nije nikoga
poučavao. Naprotiv, s onima, koje bi sretao, razgovarao je kako bi i
sam nešto naučio. Stabla i polja me ničemu ne mogu naučiti,
govorio je. Prilično se razočarao vidjevši da ljudi, koji su se rado
pretvarali da mnogo znaju, zapravo ništa ne znaju. Znali su mu reći
cijene vina i maslinova ulja, ali nisu mu mogli ništa važno reći o
životu. Sokrat je rado ponavljao da zna samo to da ništa ne zna.
- Onda nije bio osobito mudar - upao sam.
- Ne trči pred rudo - strogo će otac. - Ako dvije osobe o nečemu
nemaju pojma, ali jedna ipak ostavlja dojam da mnogo toga zna,
koja je od tih dviju osoba pametnija, što misliš?
Morao sam priznati, mudrija je osoba koja se ne pretvara da više
zna nego što zapravo zna.
- U tom grmu leži zec! Sokrata je filozofom učinilo upravo to što se
izjedao zato što ne zna više o životu i svijetu. Osjećao se nekako
izvan.
Opet sam klimnuo.
- Otišao tako jedan Atenjanin u delfijsko proročište i upitao
Apolona tko je najmudriji Atenjanin. Proročište je odgovorilo da je
to Sokrat. Kad je Sokrat to čuo, u najmanju se ruku začudio, jer je
bio uvjeren da baš ne zna mnogo. No kad je ispitao one koji su
slovili kao pametniji od njega, kad je i njima postavio mnoštvo
mudrih pitanja, ipak je zaključio da je proročište reklo istinu.
Razlika između Sokrata i svih ostalih sastojala se u tomu što su
drugi bili posve zadovoljni i s onim malim što su znali, iako nisu
znali više nego Sokrat. A ljudi koji su zadovoljni onim što znaju,
nikad ne mogu postati filozofima.
Smatrao sam tu zgodu prilično poučnom, ali otac se nije samo na
tomu zadržao. Pokazivao mi je turiste koji su dolje izlazili iz
autobusa pa poput mrava gmizali područjem oko hrama.
- Ako bar jedan među njima neprekidno doživljava svijet kao nešto
bajkovito ili zagonetno...
Udahnuo je i nastavio:
- Dolje vidiš tisuće ljudi, Hans Thomas. Ako samo jedan od njih
doživljava postojanje kao ludu bajku ili pustolovinu, a pri tomu
mislim, ako taj on ili ona to svakog dana proživljava...
- I onda? - ohrabrivao sam ga kad je opet ušutio usred rečenice.
- Onda su taj on ili ona džokeri u kartama.
- Misliš li da je i ovdje jedan takav džoker?
Slijegao je ramenima.
- Ni slučajno! - reče. - Dakako, ne mogu biti posve siguran, jer
džokera je zapravo prilično malo, ali mogućnosti su beskonačno
malene.
- A ti? Doživljavaš li ti svakoga dana život kao bajku?
- Točno tako!
Odgovorio je kao iz topa, nisam mu se usuđivao proturječiti.
Tad je nadodao:
- Svakoga se jutra budim s praskom. Kao da se u meni širi svijest da
sam živ, da sam živa lutka u bajci. Naime, tko smo mi, Hans
Thomas? Možeš li mi odgovoriti? Sklepani smo od djelića
zvjezdanoga praha. Ali, što je to? Odakle je, do vraga, ovaj svijet?
- Nemam blage veze - odgovorio sam, osjećajući se nekako izvan
toga, kao Sokrat.
Otac nastavi:
- Ta mi se misao navraća i navečer. Samo sam taj jedan jedini put
čovjek, mislim. Nikad se više neću vratiti.
- Živiš teškim životom - rekao sam.
- Da, teškim, ali neizrecivo napetim. Ne moram ići u hladne dvorce
kako bih lovio duhove. Pa ja sam duh.
- I zato si zabrinut kad tvoj sin pred prozorom kabine vidi duha -
rekao sam.
Ne znam zašto sam to rekao, ali smatrao sam da ga moram
podsjetiti na ono što je sinoć rekao na brodu.
Tiho se nasmijao.
- Izdržat ćeš ti sve to - kratko će on.
Posljednje što je otac rekao o delfijskom proročištu, bilo je to da su
stari Grci na velikom hramu urezali natpis "Upoznaj sebe".
- Lakše je to reći nego učiniti - nadovezao je za svoju dušu.
I spustimo se prema ulazu. Otac je htio svratiti i u muzej kako bi
pogledao slavni "pupak svijeta" koji se čuvao u Apolonovu hramu.
Usrdno sam ga molio neka me toga poštedi pa mi je dopustio da ga
pričekam u sjeni stabla. Valjda ništa u tomu muzeju nije nužno za
moju izobrazbu.
- Sjedni ispod one jagode - rekao je.
Povukao me i pokazao mi stablo kakvo nikad prije nisam vidio.
Mogao sam se zakleti da to nije moguće, ali drvo se savijalo od
crvenih jagoda.
Imao sam ja razloge zašto nisam htio u muzej: cijelog su me
prijepodneva pekli u džepu povećalo i žemičkina knjižica. Nisam
propuštao ni jednu priliku da proučavam to štivo. Najradije ne bih
digao glavu od knjižice dok ne pročitam do svršetka. Morao sam
ipak imati obzira i prema ocu. Počeo sam se pitati nije li knjižica
proročište koje će mi na kraju odgovoriti na sva postavljena pitanja.
Sav sam se naježio dok sam čitao o džokeru na čudnovatom otoku, i
to upravo sad, kad smo nedavno razgovorali o džokerima.
DŽOKER ...uvukao se u selo kao zmija otrovnica...
Starac ustane, prođe kroz sobu i otvori vrata trijema. Pošao sam za
njim. Vani mrkla noć.
- Zvjezdano je nebo i nada mnom i pod mojim nogama -
promrmljao je.
Shvatio sam ga. Nad nama se iskrilo najvedrije zvjezdano nebo koje
sam ikad igdje vidio. No bilo je to tek jedno zvjezdano nebo. Dolje
je, na proplanku slabašno blistalo i iz seoskih kolibica. Kao da se
zvjezdani prah odvojio od neba pa se rasuo po zemlji.
- Oba su zvjezdana neba podjednako nedokučiva - nadodao je.
Pokazao mi je selo ispod nas:
- Tko su oni? Odakle su?
- Sigurno i oni postavljaju sebi ta pitanja - primijetio sam.
Starac se odmah okrene:
- Ne, ne - povikao je. -Nikad se ne smiju to zapitati.
- Ali...
- Ne bi više mogli živjeti uz onoga tko ih je stvorio. Zar to ne
razumiješ?
Opet smo ušli u kolibu, zatvorili vrata pa opet sjeli za stol.
- Sve su pedeset i dvije figure bile različite - nastavi starac. -Samo
im je jedno bilo zajedničko: nitko nije postavljao pitanja o tomu tko
su i odakle su. Tako su se uklapale u prirodu oko sebe. Samo su bile
u bujnomu vrtu, prazne i bezbrižne, kao životinje... Tada je došao
Džoker. Uvukao se u selo kao zmija otrovnica.
Glasno sam zazviždao.
- Prošlo je mnogo godina, karte su se upotpunile, nisam mislio da će
na otok doći Džoker, iako je u mojemu špilu bila i ta karta. Sebe
sam smatrao džokerom. Odjednom je jednoga dana onaj glupko
došetao u selo. Najprije ga je vidio Karo Pub. Tad je, po prvi put u
otočnoj povijesti, nastao nered zbog jednog pridošlice. Ne samo da
je imao neobično ruho i zveckao zvončićima, nego nije pripadao ni
jednoj od četiriju obitelji. Osobito je uzrujavao patuljke postavljajući
im pitanja na koja nisu mogli ni znali odgovoriti. S vremenom se
sve više povlačio od ostalih. Dobio je i vlastitu kolibu, na rubu sela.
- Je li shvaćao više od ostalih?
Starac duboko izdahne i udahne.
- Jednoga jutra, kad sam sjedio na trijemu ispred kuće, skočio je iza
ugla. Izveo je divlji sputani skok, skakutao preda mnom i zveckao.
Nakrivio je glavicu dok mi je govorio: "Gospodaru, ja tu nešto ne
razumijem..." Trgnuo sam se zato što me zvao gospodarom, jer su
me svi patuljci uvijek zvali Frode, a nije bilo uobičajeno da razgovor
počinju time što bi priznali da nešto ne razumiju. Naime, kad
shvaćamo da nešto ne shvaćamo, na najboljemu smo putu prema
tomu da to shvatimo.
Maleni se džoker dva puta nakašljao pa rekao:
- U selu su četiri kralja. Dakle, i četiri kraljice i četiri puba. Imamo
četiri kraljevne, od svega po četiri, od dvojke do desetice.
- Tako je - rekao sam.
- Dakle, od svega četiri vrste - nastavio je. - I trinaest od svake vrste,
jer svi su ili karo ili srca, trefovi ili pikovi.
Klimnuo sam. Prvi je put jedan patuljak tako točno opisao cjelinu
kojom smo svi obuhvaćeni.
Nastavio je:
- Tko li je sve to tako mudro uredio?
- Valjda je to čista slučajnost - lagao sam mu. - Baciš li u zrak
štapiće, uvijek će tako pasti da ispadne nekakva šara. - Ne vjerujem
- nastavio je glupko.
Prvi sam put doživio protivljenje od nekoga na otoku. Nije više bio
kartonska spodoba, bio je osoba.
U neku sam se ruku veselio. Možda Džoker može biti ravnopravan
sugovornik. Istodobno sam se i uznemirio. Što će se dogoditi ako
patuljci odjednom shvate tko su i odakle su?
- A što ti misliš? - upitao sam.
Gledao me ravno u oči. Tijelo mu je bilo nepomično, poput kipa,
jedna mu je ruka podrhtavala, zvona su zacilinkala.
- Sve se to doima tako smišljeno - rekao je pokušavajući skriti
zabrinutost. - Tako raspoređeno i ciljano. Mislim da smo okrenuti
leđima prema nečemu što odlučuje hoće li nas okrenuti tako da
slika bude prema gore, a može odlučiti i da nas ostavi ovakve kakvi
jesmo. Često su patuljci govorili izraze iz kartaškoga rječnika, tako
su izražavali svoje mišljenje. U tom bih im slučaju i ja uzvraćao
istom mjerom.
Glupko zatrese tijelom, tako iznenadno da su zvonca neobuzdano
zacilinkala.
- Ja sam Džoker! - povikao je. - Ne zaboravi, dragi gospodaru.
Nisam kao drugi, niti sam kralj niti pub, nisam ni karo ni tref, ni
srce ni pik.
Prestrašio sam se. Znao sam da ne smijem spustiti karte na stol.
- Tko sam? - nastavio je. - Zašto sam Džoker? Odakle sam i kamo
idem?
Odlučio sam baciti odlučnu kartu.
- Vidio si kakve biljke uzgajam na otoku - počeo sam. - Što bi rekao
kad bih ti kazao da sam ja stvorio tebe i sve patuljke u selu?
Netremice mi se zagledao u oči. Vidio sam kako dršće njegovo
krhko tijelo, zvonca su uzrujano zacilinkala.
Drhtavo je rekao:
- Ne bih imao izbora, dragi gospodaru. Morao bih te pokušati ubiti
kako bih povratio svoje dostojanstvo.
Usiljeno sam se nasmijao.
- Dakako - odgovorio sam. - Sva sreća što nije tako.
Dvije me sekunde nepovjerljivo motrio. Onda je otrčao iza kućnog
ugla. Uto se opet našao ispred mene, a u jednoj mu ruci bočica
ljubičastoga soka. Prije mnogo sam je godina skrio u ormaru.
- Živio! - rekao je. - Mljac, mljac, kaže Džoker!
I prinese bocu ustima.
Bio sam pogođen. Nisam se bojao samo za sebe. Najviše sam se
prestrašio toga da bi se sve, što sam na otoku stvorio, moglo
raspasti i nestati isto onako naglo kao što je nastalo.
- Ipak nije? - Shvatio sam, Džoker je potegao iz boce, zbog čarobnog
je napitka odjednom postao tako bistrouman.
- Nisi li rekao da od ljubičastoga soka glava postaje usporena, a
gubimo i sposobnost orijentacije?
- Tako je, ali ne u početku. Isprva od napitka postaješ blistavo
inteligentan. To je samo zato što se sav razum odjednom potroši.
Poslije nastupa tupost. Zbog toga je napitak tako opasan.
- Što je bilo s Džokerom?
- Povikao je: Ni riječi više! Još ćemo se vidjeti!
Otrčao je u selo. Bocu je slao od patuljka do patuljka. Od toga dana
svi u selu piju ljubičasti sok. Trefovi nekoliko dana u tjednu vade
ljubičasti sok iz šupljih stabala. Srca pripremaju onu crvenu
tekućinu, karo je toče u boce.
- Jesu li svi patuljci postali bistri kao Džoker?
- Nisu, to nikako, ali i oni su na mahove bili tako oštroumni da sam
se bojao da će me prozreti. Poslije su postajali još rastreseniji. Danas
si vidio samo ostatke onoga što je nekoć ovdje bilo.
Pomišljao sam na sve one šarene odore i nošnje. Na tren pred
sobom vidjeh Herc Asicu u žutoj haljini.
- Ipak ima i lijepih ostataka - rekao sam.
- To da, lijepih, ali besvjesnih. U bujnoj su prirodi, ali ne znaju da su
ondje. Vide sunce i Mjesec, jedu sve ove biljke, ali to ne znaju. Kad
su učinili veliki skok, postali su prave osobe, ali čim su počeli piti
ljubičasti sok, sve su mi više izmicali. Kao da se povlače u sebe. Kao
da vode nekakve razgovore, ali čim nešto izuste, gotovo odmah
zaborave što su to rekle. Samo je Džoker zadržao svoju staru
iskričavost. Možda i Herc Asica. Neprekidno ponavlja da nastoji
naći sebe.
- Čudim se zbog jedne stvari - rekao sam.
- Da?
- Kažeš da su prvi patuljci došli na otok samo nekoliko godina
poslije tebe. A svi se doimaju mlado. Nevjerojatno mi je da je
mnogima od njih pedesetak godina.
Zagonetan je osmijeh obasjavao staro lice.
- Oni ne stare.
- Ali...
- Kad sam bio sam na otoku, slike iz snova su sve više jačale.
Išuljale su se iz mojih misli i upale u ovdašnji život. Samo što su oni
još uvijek mašta. A mašta ima divnu osobinu da sve ono, što u njoj
jednom stvorimo, ostaje uvijek mlado i živo.
- Pa to je nepojmljivo...
- Jesi li čuo za Matovilku, mladiću?
Odmahnuo sam glavom.
- A čuo si za Crvenkapicu? Ili za Snjeguljicu? Ili za Ivicu i Maricu?
Klimnuo sam.
- Što misliš, koliko je njima godina? Sto? Možda tisuću godina.
Užasno su mladi i užasno stari, istodobno. Zato što su potekli iz
ljudske mašte. Ne, nisam se bojao da će patuljci na ovom otoku
ostarjeti i posijedjeti. Pa ni njihova odora nije nimalo istrošena,
posve je drukčije s nama, običnim smrtnicima. Mi starimo, a kosa
nam sijedi. Jednoga se dana istrošimo, umiremo. Nije tako s našim
snovima. Mogu nastaviti živjeti u drugim ljudima, još mnogo,
mnogo godina otkako nas više nema. Prelazio je rukom po sijedoj
kosi. Pokazao je otrcani kaput.
- Najvažnije pitanje - nastavio je - nije to hoće li zub vremena
nagristi figure. Pitanje je jesu li doista u vrtu, tako da ih mogu
vidjeti i drugi ljudi, ako jednoga dana dođu na otok.
- Vidljivi su! - povikao sam. - Najprije sam sreo Trefa Dvojku pa
Trefa Trojku. Onda sam u staklani vidio kara...
- Hmm...
Starac se zadubio u svoje misli. Kao da me uopće nije čuo.
- Drugo je veliko pitanje - na posljetku je rekao - hoće li oni i dalje
ovdje biti, i kad mene više ne bude.
- Kako misliš?
- Na to pitanje nemam odgovora. Na to pitanje nikad neću ni dobiti
odgovor. Naime, kad mene više ne bude, neću znati jesu li moje
figure i dalje na otoku.
Opet je dugo šutio. Pitao sam se nije li sve to san. Možda uopće
nisam u Frodeovoj kolibi. Možda sam negdje drugdje, a sve je
drugo negdje u meni?
- Sutra ću ti više pripovijedati, mladiću. Moram ti pričati o
kalendaru i o velikoj Džokerskoj igri.
- Džokerska igra?
- Sutra, sine. Sad obojica moramo spavati.
Pokazao mi je ležaj, a na njemu kože i istkane pokrivače. Dao mi je i
vunenu noćnu košulju. Divno je bilo skinuti prljavo mornarsko
odijelo.
Otac i ja smo navečer s krovne terase gledali grad i Korintski zaljev
iza njega. Otac je bio toliko prepun dojmova da je malo govorio.
Možda se pitao smije li se pouzdati u ono što mu je reklo proročište:
da ćemo uskoro sresti mamu.
U kasnu se noć puni mjesec digao nad istočnim obzorjem.
Obasjavao je mračnu dolinu, pred njim su blijedjele zvijezde na
nebu.
Kao da sjedim ispred Frodeove kolibe i gledam selo otočnih
patuljčića.
KARO
KARO AS ...pravedan čovjek, htio je staviti sve karte na stol...
Po običaju, probudio sam se prije oca. Uskoro su mu se počeli trzati
mišići. Odlučio sam istražiti je li istina ono što je jučer rekao; da se
svakoga jutra budi s praskom.
I zaključio sam da je možda upravo tako. Čim je otvorio oči, doista
se doimao prilično začuđeno. Isto se tako mogao probuditi na
posve drugome mjestu. Primjerice, u Indiji. Ili na kakvu malenu
planetu u drugoj galaksiji.
- Živ si čovjek - rekao sam. - Sad si u Delfima. To je mjesto na kugli
zemaljskoj, a ona je živi planet, vrti se na putanji oko zvijezde u
Mliječnoj stazi. Za putanju oko zvijezde planetu treba oko 365 dana.
Zagledao mi se u oči, netremice, kao da mora prilagoditi leće na
prijelazu iz zemlje snova u oštru stvarnost.
- Hvala na objašnjenju - rekao je. - Sve to, što si sad rekao, ja u sebi
ponavljam svakoga jutra prije nego što ustanem iz postelje. Ustao je
i išao gore i dolje po sobi. Nato će:
- Možda bi mi svakoga jutra morao šapnuti na uho neke istinite
riječi, Hans Thomas. Onda bih bio brži u kupaonici.
Žurno smo se spremili i doručkovali. Uskoro smo se našli u
automobilu. Kad smo prolazili ispred hrama, otac reče:
- Nevjerojatno je koliko su vjerovali u bogove.
- Misliš zato što su vjerovali proročištu?
Nije odmah odgovorio. Prestrašio sam se da je počeo sumnjati u
proročanstvo da ćemo u Ateni sresti mamu.
- Da, i to - na posljetku je rekao. - Sjeti se samo svih bogova. Apolon,
Asklepij, Atena, Zeus, Posejdon, Dionizije. Stoljećima su tim
bogovima gradili skupe, mramorne hramove. Zamisli na kolike su
daljine morali tegliti teške mramorne blokove.
Nisam razumio mnogo toga o čemu mi je pripovijedao, ali sam mu
ipak rekao:
- Kako možeš biti tako siguran u to da bogovi nisu postojali? Možda
ih nema sad ili su našli neki drugi bogovjerni narod, ali nekoć su
hodali po zemlji.
Otac me pogleda u zrcalu.
- Vjeruješ li u to, Hans Thomas?
- Nisam posve siguran - rekao sam. - Možda su na zemlji bili sve
dok su ljudi u njih vjerovali. Vidimo ono u što vjerujemo. Nisu
ostarjeli ni oronuli sve dok ljudi nisu u njih posumnjali.
- Lijepo rečeno - izjavi otac. - Do vraga, doista lijepo rečeno, Hans
Thomas. Jednoga ćeš dana možda i ti postati filozofom.
Iznimno sam i ja osjećao da sam rekao nešto tako mudro da i otac
mora promisliti o tomu što sam rekao. Dugo je nijemo čekao.
Zapravo sam mu malko podvalio, jer ništa od toga ne bih rekao da
nisam čitao žemičkinu knjižicu. Uopće nisam mislio na bogove u
staroj Grčkoj, mislio sam na Frodeove karte za pasijans.
U automobilu je zavladala tako duga tišina da sam oprezno
pokušao izvući povećalo i žemičkinu knjižicu. Upravo kad sam se
spremao početi čitati, otac je zakočio i zaustavio se uz rub ceste.
Skočio je iz fiata, pripalio cigaretu i zagledao se u autokartu.
- Ovdje! Pa da, sigurno ovdje.
Ništa nisam rekao. Lijevo ispod nas dolina, ali ništa nisam vidio
čime bih mogao objasniti njegov iznenadni zanos.
- Sjedni - reče otac.
Shvatio sam, ne gine mi novo minipredavanje, ali sad se nisam
zbog toga ljutio. Znao sam, povlašteni sam sin.
- Tu je Edip ubio oca - nastavio je i pokazao mi dolinu.
- To mu je bilo užasno glupo - odgovorio sam. - Do vraga, o čemu
govoriš?
- Sudbina, Hans Thomas. Govorim o sudbini. Ili o obiteljskom
prokletstvu, ako hoćeš. To bi nas dvojicu moralo zanimati, pa u ovu
smo zemlju doputovali kako bismo našli odbjeglu ženu i majku.
- Zar vjeruješ u sudbinu? - morao sam ga upitati.
Otac se nadvijao iznad mene. Nogu je digao na kamen na kojemu
sam sjedio, u ruci mu cigareta.
Odmahnuo je glavom.
- Grci su vjerovali. Tko se pobuni protiv sudbine, bivao je pravedno
kažnjen.
Već sam se osjećao pomalo krivim, ali on se tek tad zapalio:
- U Tebi, staromu gradu kroz koji ćemo uskoro proći, živjeli su kralj
Laj i njegova žena Jokasta. Delfijsko je proročište reklo da Laj nikad
ne smije imati djece, jer rodi li mu se sin, ubit će njega, svog oca, i
oženiti se svojom majkom. Kad je Jokasta ipak rodila sina, Laj ga je
odlučio izložiti pa neka umre od gladi ili neka ga razderu divlje
životinje.
- Barbarski - rekao sam.
- Dakako, ali slušaj tek ovo. Kralj Laj zapovjedi neka pastir izloži
dijete. Za svaki je slučaj dao dječaku sapeti noge, kako se nikako ne
bi mogao kretati planinom i možda vratiti u Tebu. Pastir je poslušao
svojega kralja, ali kad je u planini pasao ovce, susreo je pastira iz
Korinta, jer je ondje i kraljevska korintska kuća imala svoje
pašnjake. Korintski se pastir sažalio nad dječačićem koji će umrijeti
od gladi ili će ga požderati divlje životinje. Tebanskoga je pastira
zamolio smije li dječačića odnijeti svomu kralju u Korint. Tako su u
tom gradu dječaka odgajali kao kraljevića, jer kralj i kraljica nisu
imali djece. Nazvali su ga Edip, što znači "natečenih nogu". Naime,
dječačiću su noge bile užasno natečene poslije nemila postupka u
Tebi. Izrastao Edip u naočita mladića kojega su svi voljeli, ali nitko
mu nije rekao da nije pravi kraljevski sin. Jednom se u veselu
društvu pojavio neki gost koji je izbrbljao da nije pravi kraljev i
kraljičin sin...
- Pa i nije bio - rekao sam.
- Tako je, ali kad je upitao kralja, nije dobio valjan odgovor. Tako je
odlučio upitati delfijsko proročište ne bi li razjasnio slučaj. Na
pitanje je li punopravni nasljedni kraljević korintske kraljevske
kuće, Pitija je odgovorila: "Kloni se svog oca, jer ako ga opet sretneš,
ubit ćeš ga. Poslije ćeš se oženiti rođenom majkom i imati s njom
djecu."
Glasno sam zazviždao. Bilo je to isto proročanstvo koje je čuo i
tebanski kralj. Otac je nastavio:
- Edip se poslije toga više nije usudio vratiti u Korint, jer je sveudilj
vjerovao da su mu kralj i kraljica pravi roditelji. Umjesto toga je
pošao u Tebu. Kad je došao do mjesta na kojemu smo mi sad,
naišao je na nekog uglednika koji se vozio raskošnim
četveropregom. S njim i nekolicina sluga, a jedan od njih gurnuo je
Edipa neka učini mjesta kočiji. Edip, također odgojen kao korintski
nasljedni kraljević, nije otrpio takvo ponašanje, a poslije oštre
tučnjave nesretni je susret završio tako što je Edip ubio bogataša.
- Koji mu je u stvari bio otac?
- Tako je. Pobijeni su i svi čuvari, samo je kočijaš pobjegao. Vratio se
u Tebu i pripovijedao kako je cestovni razbojnik ubio kralja Laja.
Tugovala je kraljica i sav tebanski narod, ali građane je još nešto
mučilo.
- A to je?
- Jedna sfinga, snažna neman lavljega tijela i ženske glave, čuvala je
prilaz gradu Tebi i proždirala sve koji nisu mogli odgonetnuti
zagonetku koju je postavljala svim prolaznicima. Tebanski je narod
obećao da će se onaj tko riješi sfinginu zagonetku oženiti kraljicom
Jokastom i postati tebanskim kraljem.
Opet sam zazviždao.
- Edip, koji je uskoro zaboravio da je na dugu putu isukao mač,
uskoro je došao na sfinginu goru, a sfinga zatraži neka joj riješi
sljedeću zagonetku: Tko ujutro hoda na četiri, o podne na dvije, a
predvečer na tri noge? Otac me pogledao da vidi znam li odgovor
na tešku zagonetku. Odmahnuo sam glavom.
- To je čovjek, kazao je Edip, ujutro puzi na sve četiri, danju hoda
uspravno na dvije, a navečer na tri jer se služi štapom. Edip je
ispravno odgovorio, a sfinga to nije preživjela, stropoštala se s
hridine i pala mrtva. Edipa su u Tebi dočekali kao junaka. Dobio je
obećanu nagradu i oženio se Jokastom, koja mu je zapravo bila
majka. Dobili su dva sina i dvije kćeri.
- Grom i pakao - rekoh. Nisam skidao pogled s oca. Sad sam ipak
pogledao i mjesto gdje je Edip ubio oca.
- Priča tu ne završava - nastavi otac. - Uskoro je u gradu izbila
užasna kuga. Grci su vjerovali da takve nesreće proizlaze iz
Apolonova gnjeva, a da postoji dublji razlog njegova bijesa. Opet su
morali otići u delfijsko proročište po odgovor zašto je bog poslao tu
pošast. Pitija je odgovorila da grad mora naći onoga tko je ubio
kralja Laja. Inače će propasti cijeli grad.
- Ti bokca! - procijedio sam.
- Upravo je kralj Edip učinio sve kako bi našao ubojicu prijašnjega
kralja. Nikad nije cestovni sukob doveo u vezu s umorstvom kralja
Laja. Tako je Edip nesvjesno postao ubojicom koji objašnjava svoj
zločin. Najprije je vidovnjaka pitao tko je ubio kralja Laja, ali čovjek
mu je uskratio odgovor zato što je istinu smatrao preokrutnom. No
Edip, koji je naumio učiniti sve što je moguće kako bi pomogao
svom narodu, ipak je, na posljetku, iz njega izvukao istinu.
Vidovnjak je Edipu odao da je on, kralj, krivac. Iako se Edip sjetio
događaja na cesti, iako je shvatio da je ubio kralja, ipak još nije imao
dokaza da je Lajev sin. No Edip je bio pravedan čovjek, htio je
staviti sve karte na stol. Na posljetku je suočio staroga tebanskoga
pastira s korintskim, tako je dokazano da je ubio rođenoga oca i
živio u braku sa svojom majkom. Kad je doznao istinu, iskopao je
oba oka, a zapravo je, u neku ruku, cijelo vrijeme bio slijep.
Duboko sam udahnuo. Ta mi se stara priča činila istodobno duboko
tragičnom i užasno nepravednom.
- To je pravo obiteljsko prokletstvo - rekoh.
- A i kralj Laj i Edip su nekoliko puta pokušavali pobjeći od
sudbine, a Grci su smatrali da se od nje ne može pobjeći.
Kad smo prolazili kroz Tebu, u automobilu je vladala tišina. Otac je,
vjerujem, razmišljao o svojem obiteljskom prokletstvu. Bilo kako
bilo, nije ni pisnuo.
Kad sam temeljito razmotrio tragičan slučaj kralja Edipa, izvadio
sam povećalo i žemičkinu knjižicu.
KARO DVOJKA ...stari će gospodar primiti važnu vijest iz
domovine
Sutra sam se rano probudio jer je zakukurijekao pijetao. Nekoliko
sam sekunda mislio da sam kod kuće, u Lübecku, ali se još nisam ni
razbudio kad sam se prisjetio brodoloma, kako sam izvukao na
obalu čamac za spašavanje, u laguni okruženoj palmama. Poslije
sam krenuo u unutrašnjost otoka. Usnuo sam uz veliko jezero,
plivao uz mnoštvo prpošnih zlatnih ribica.
Jesam li se sad probudio na obali jezera? Jesam li sanjao o staromu
mornaru koji je više od pedeset godina na ovom otoku, a napučio
ga je pedeset trima živim patuljcima?
Odlučio sam pokušati smisliti odgovor prije nego što otvorim oči.
Nije to mogao biti tek san! Legao sam u Frodeovoj kolibi iznad
selca...
Otvorio sam oči. Jutarnje je sunce bacalo žute zrake u mračnu
drvenjaru. Shvatio sam, sve što sam doživio istina je kao Sunce i
Mjesec.
Ustao sam s ležaja. Gdje li je Frode? Uto opazim drvenu kutijicu na
polici iznad ulaznih vrata.
Spustio sam je i vidio da je prazna. Vjerojatno su u njoj, prije velike
promjene, bile stare igraće karte.
Vratio sam je na mjesto i izišao. Frode je ondje stajao, stavio ruke
iza leđa i gledao selo. Stao sam do njega, ali nismo progovorili ni
riječi.
U selu su patuljci već žustro radili. I selo i okolna brda kupali su se
u suncu.
- Džokerski dan - na posljetku će starac, a licem mu prijeđe zabrinut
izraz.
- Džokerski dan? - ponovio sam.
- Vani ćemo doručkovati, mladiću. Izvoli sjesti, uskoro ću donijeti
hranu.
Pokazao mi je klupčicu između kućnoga zida i stolića. Odatle je
pucao lijep pogled. Nekoliko je patuljaka iz sela vozilo kola. Trefovi
vjerojatno idu u polje. Iz velike sam radionice čuo štropot i tresak
razne građe.
Frode se vratio i donio kruh i sir, molučko mlijeko i topli tuf. Sjeo je
do mene. Malo poslije mi je počeo pripovijedati nešto više o prvim
danima na otoku.
- Često o tom vremenu razmišljam kao o vremenu pasijansa - rekao
je. - Bio sam najusamljeniji na svijetu pa zato možda nije čudo što su
mi se pedeset tri karte, malo pomalo, pretvarale u tolike maštovite
likove. Osim toga, karte su poslije imale važnu ulogu u kalendaru
prema kojemu se ravnamo svi na ovom otoku.
- Kalendar?
- Pa da, godina ima pedeset dva tjedna. Dakle, jedan tjedan za
svaku kartu.
Počeo sam računati.
- Sedam puta pedeset i dva - rekao sam. - Točno 364.
- Tako je, ali godina ima 365 dana. Prekobrojni smo dan nazvali
Džokerskim danom, ne pripada ni jednomu mjesecu, ni jednomu
tjednu, poseban je to dan, toga se dana svašta može dogoditi. Svaka
četvrta godina ima dva takva Džokerska dana.
- Lukavo...
- Pedeset i dva tjedna ili, kako ih ja nazivam, pedeset i dvije karte,
dijele se na trinaest mjeseci, a svaki ima dvadeset osam dana.
Naime i trinaest puta dvadeset osam također je 364. Prvi je mjesec
As, a posljednji je mjesec u godini Kralj. Tako prođu četiri godine
između dvaju Džokerskih dana. Počinjemo Godinom Karo, slijedi
Tref, Herc i Pik. Tako sve karte imaju i svoj tjedan, a i svoj mesec.
Starac me žurno pogleda, kao da je istodobno i zbunjen i ponosan
zbog svog domišljatoga računanja vremena.
- Za početak mi se čini prilično složeno - rekoh - ali, tako mi svega,
veoma je mudro smišljeno.
Frode klimne rekavši:
- Morao sam nečim zaposliti glavu. Godine se dijele na četiri
godišnja doba, proljeće je karo, ljeto tref, jesen je herc, a zima pik.
Prvi je tjedan u godini Karo As, slijede nato svi karo, a ljeto počinje
Tref Asom, jesen Herc Asicom. Zimu otvara Pik As, a posljednji je
tjedan u godini Pik Kralj.
- Koji je sada tjedan?
- Jučer je bio posljednji dan u tjednu Pik Kralja, a ujedno i posljednji
dan u mjesecu Pik Kralja.
- A danas...
- ...je Džokerski dan, prvi od dvaju Džokerskih dana, a slavi se
velikom gozbom.
- Čudno...
- Da, dragi zemljače. Čudno je što si na otok došao uoči
Džokerskoga dana, uoči početka nove godine i novog
četverogodišnjeg razdoblja. No, to još nije sve...
Stari se pomorac duboko zamislio.
- Da?
- Karte sudjeluju u otočnom računanju vremena.
- Ne slijedim te.
- Dakle, svaka je karta dobila svoj tjedan i mjesec kako bih zadržao
nadzor nad danima u godini. Tako je svaka pojedina godina u
znaku neke karte. Prva godina, koju sam proveo na otoku, nosi ime
Karo As. Slijedi Karo Dvojka, a za njom sve karte, onim
redoslijedom kao pedeset dva tjedna u godini. Već sam ti rekao da
sam na ovom otoku točno pedeset dvije godine...
- Oh...
- Upravo smo odvalili godinu Pik Kralja, mornaru. Dalje nisam
ništa smislio, jer tko bi mislio da ću na otoku proživjeti više od
pedeset dvije godine...
- Nisi s tim računao?
- Dakako, nisam. Džoker će danas proglasiti početak Džokerske
godine. Velika je svečanost popodne. Pikovi i herčevi pripremaju
stolariju u svečanoj dvorani. Trefovi skupljaju voće i nose bobice, a
kara postavljaju staklene predmete u svečanoj dvorani.
- Ho... hoću li i ja biti na proslavi?
- Bit ćeš počasni gost. Prije nego što se vratimo u selo, još ti nešto
moram reći. Imamo još nekoliko sati, mornaru, a to vrijeme
moramo iskoristiti...
Utočio je smeđe piće u čašu iz staklarske radionice. Oprezno sam
srknuo, a stari pomorac nastavi:
- Dakle, potkraj svake godine slavi se džokerska svečanost ili, ako
hoćeš, početkom nove godine. No, samo se svake četvrte godine
slaže pasijans...
- Pasijans?
- Svake četvrte godine. Da, da, tada se prikazuje velika Džokerska
igra.
- Bojim se da mi moraš pobliže objasniti.
Dvaput se nakašljao i nastavio.
- Kao što sam ti već rekao, morao sam nečim ispuniti vrijeme kad
sam živio posve sam na otoku. Na mahove sam prelistavao karte i
pretvarao se da svaka izgovara svoju rečenicu. Pokušavao sam
zapamtiti sve rečenice. Kad sam na posljetku naučio što govore sve
karte, počeo je drugi dio igrokaza. Pokušavao sam karte tako
pomiješati da se rečenice slažu u suvislu cjelinu. Često sam tako
dobivao svojevrsnu pripovijetku, koja se, dakle, sastojala od
rečenica što su ih, posve neovisno jedna o drugoj, "izmislile" karte. -
To je Džokerska igra?
- Pa da, također jedna vrsta pasijansa, njome sam ispunjavao
samoću. Ujedno je to i početak velike Džokerske igre, koja se sad
svake četvrte godine daje na Džokerski dan.
- Pričaj!
- Tijekom četiriju godina koje čine četverogodište, svaka od pedeset
dviju karata mora izmisliti jednu rečenicu. To se tebi možda ne čini
osobito teškim, ali sjeti se, vrlo sporo misle. Rečenice se moraju
popamtiti, a upamtiti jednu rečenicu nije nimalo jednostavna
zadaća za patuljke koji su gotovo bez zrnca razuma.
- Tako na Džokerski dan izgovaraju tu svoju rečenicu?
- Tako je. No to je tek prva faza igrokaza. Nato je Džoker na redu.
On ne izmišlja svoju rečenicu, ali dok oni izgovaraju one rečenice,
on sjedi na povišenu mjestu i sve ih bilježi. Tijekom Džokerske
proslave on im mijenja redoslijed, kako bi sve rečenice dale suvislu
cjelinu. On niže patuljke u pravom redoslijedu. Ponavljaju svoje
rečenicu, a svaka pojedina rečenica postaje djelićem goleme bajke.
- Lukavo - odgovorio sam.
- To da, lukavo je, ali može užasno zbunjivati.
- Kako misliš?
- Moglo bi se pomisliti da samo Džoker pokušava stvoriti smislenu
cjelinu od nečega što je u početku bilo potpuno nesređeno. Naime,
likovi posve neovisno jedni o drugima smišljaju one svoje rečenice.
- Da?
- To se katkada doima kao cjelina, znači da je ta bajka, ili
pripovijetka, unaprijed postojala.
- Može li to biti moguće?
- Ne znam. No ako je tako, onda je pedeset dvoje patuljaka nešto
posve drugo, i mnogo više, nego samo pedeset dvije individue.
Postoje nevidljivi konci koji ih povezuju. Naime, nisam ti još sve
rekao.
- Nastavi!
- Kad sam se na otoku tek počeo igrati kartama, pokušavao sam
gatati iz karata. Dakako, bila je to samo igra. Pomišljao sam da ipak
ima nešto istine u onomu što sam uvijek slušao od mornara u svim
onim lukama u koje sam se iskrcavao, da karte mogu nešto reći o
budućnosti. I doista, malo prije nego što su Tref Pub i Herc Kralj
došli na otok, kao prve figure, više se puta događalo to da su
upravo te dvije karte zauzimale istaknuto mjesto u mnogim
pasijansima.
- Neobično.
- Nisam uopće o tome razmišljao kad smo počeli Džokerske igre, a
kad su svi zauzeli svoja mjesta. Znaš li posljednju rečenicu u bajci
složenoj prilikom posljednje Džokerske svečanosti, prije četiri
godine?
- Ne. Kako bih je mogao znati?
- Onda slušaj: Mladi mornar doći će u selo posljednjega dana u Pik
Kralju. Mornar će odgonetnuti zagonetku staklenim pubom. Stari će
gospodar primiti važnu vijest iz domovine.
- Pa to... to je čudno.
- Četiri godine nisam razmišljao o tim riječima. Uto si se sinoć
pojavio u selu, a bio je to posljednji dan tjedna mjeseca i godine Pik
Kralja. Tad sam se prisjetio onoga proricanja. U neku si ruku bio
očekivan, mornaru...
Odjednom sam se nečemu začudio.
- Stari će gospodar primiti važnu vijest iz domovine - ponovio sam.
- Da?
Starac se upilji u mene.
- Nisi li rekao da se zvala Stine?
Starac klimne.
- Iz Lübecka?
Opet je klimnuo.
- Otac mi se zove Otto. Odrastao je bez oca, a i njegova se majka
zvala Stine. Umrla je prije nekoliko godina.
- U Njemačkoj je to uobičajeno ime.
- Dakako... Otac je, kao što kažu, bio izvanbračno dijete, jer baka se
nije udala. Bila je... bila je zaručnica pomorca koji je nestao na moru.
Ni ona ni on nisu znali da je trudna kad su se posljednji put vidjeli...
Ljudi su svašta naklapali. Govorkalo se o površnoj vezi s nekakvim
mornarom koji je pobjegao pred odgovornostima.
- Hmm... Kad ti se rodio otac, mladiću?
- Ja...
- Odgovori! Kad ti se rodio otac?
- Rodio se u Lübecku, osmog svibnja 1791. Prije pedeset jednu
godinu.
- A taj mornar... je li mu otac bio staklopuhač?
- Ne znam, baka o njemu nije pripovijedala, možda zbog tolikih
ogovaranja. Nama je, djeci, često pričala kako se on jednom popeo
visoko u snast nekoga broda kako bi joj mahao kad je odlazio iz
Lübecka. Pao je i ozlijedio ruku. Uvijek se smješkala dok nam je to
pričala. Ta je priredba bila njoj u čast.
Starac je dugo zurio u selo.
- Evo te ruke - na posljetku je procijedio. - Mnogo je bliže nego što
misliš.
Zadigao je rukav pa mi pokazao stare brazgotine na podlaktici.
- Djede! - povikao sam, zagrlio ga i čvrsto privinuo na prsa.
- Sine - jednostavno je rekao. Jecao mi je oko vrata. - Sine... sine...
KARO TROJKA ... privučena svojom zrcalnom slikom...
Tu se i u žemičkinoj knjižici pojavljuje neka vrsta obiteljskoga
prokletstva. Sve se počelo zapletati, bar ja tako mislim.
Zaustavili smo se pred gostionicom i ručali. Sjeli smo za dug stol
ispod dviju gustih krošanja. Uokolo su na bujnim plantažama rasle
naranče.
Jeli smo ražnjiće, grčku salatu i ovčji sir. Kad smo došli do deserta,
počeo sam ocu pripovijedati o kalendaru na čarobnom otoku.
Dakako, nisam mu mogao izdati odakle mi to, zato sam mu morao
reći da sam to izmislio dok sam sjedio u automobilu iza njega.
Otac je zanijemio od čuđenja. Računao je nešto na ubrusu.
- Pedeset i dvije karte su pedeset dva tjedna. Točno 364 dana.
Trinaest mjeseci po dvadeset osam dana, također točno 364. U oba
je slučaja jedan dan prekobrojan... - Džokerski dan! - rekao sam.
- Sto mu gromova!
Dugo je piljio u naranče i na posljetku rekao:
- A kad si se ti rodio, Hans Thomas?
Nisam shvatio što mu je na umu.
- Dvadeset devetog veljače 1972. godine - rekao sam.
- Kakav je to dan?
Tada sam shvatio, pa rodio sam se prijestupne godine. Bio bi to
Džokerski dan, prema kalendaru na čarobnom otoku. Kako mi je to
moglo promaknuti dok sam čitao?
- Džokerski dan - rekoh.
- Tako je.
- Misliš li da je to zato što sam džokerov sin... ili zato što sam i ja
džoker, što misliš? - upitao sam poslije.
Otac me ozbiljno pogleda i reče:
- Dakako, i jedno i drugo. Kad mi se rodio sin, bio je Džokerski dan.
A kad si se ti rodio, također je bio Džokerski dan, vidiš, to je ta
uzajamna veza.
Nisam baš bio siguran sviđa li mu se to što sam se rodio na
Džokerski dan. Nešto me u njegovu glasu navelo na pomisao da se
on možda boji da mu želim utrčati u njegov džokerski obrt.
U svakom se slučaju, brzo vratio na kalendar.
- Sad si se toga sjetio? - opet me upitao. - Ohoho, svaki tjedan ima
svoju kartu, svaki mjesec ima svoj broj, od asa do kralja, svako
godišnje doba ima jednu od četiriju boja. Pa ti to možeš patentirati,
Hans Thomas. Koliko ja znam, sve do danas nitko nije izmislio
pravi bridž kalendar.
Smijuckao se iznad šalice kave, a onda se opet javio:
- Najprije su se služili julijanskim kalendarom, poslije se prešlo na
gregorijanski. Sad je možda vrijeme da prijeđemo na novi.
Očito ga je kalendar još više oduševio nego mene. Žustro je računao
po ubrusu. Tad me pogledao, s onim svojim lukavim, vedrim,
džokerskim sjajem u očima, rekavši:
- I još nešto...
Samo sam ga pogledao dok je nastavljao:
- Zbrojiš li sve simbole jedne boje, dobiješ devedeset jedan. As je
jedan, kralj trinaest, dama dvanaest, i tako dalje. Do vraga, točno
devedeset jedan.
- Devedeset jedan? - upitao sam, ali nisam ga pratio.
Odložio je kemijsku i ubrus pa me duboko pogledao.
- Koliko je devedeset jedan puta četiri?
- Devet puta četiri je trideset šest - rekoh. -Točno 364! Sto mu
gromova!
- Upravo tako, u špilu ima 364 simbola plus džoker. Neke godine
imaju i dva Džokerska dana. Možda zato svaki špil ima dva
džokera, Hans Thomas. To ne može biti slučajnost.
- Misliš li da su karte namjerno tako zacrtane? - upitao sam. -Misliš
li da je u kartama posve svjesno upravo toliko znakova koliko je
dana u godini?
- Ne, ne vjerujem. I to je primjer da čovječanstvo ne može tumačiti
ni one znakove koji su mu pred nosom. Doista se dosad nitko nije
potrudio ni da ih zbroji. A postoje milijuni špilova.
Opet se zamislio. Odjednom mu licem prijeđe sjena.
- Tu je i ozbiljan problem - javio se. - Neće biti lako ižicati džokere
od kartaša ako džoker dobije svoje mjesto u kalendaru. Tiho se
nasmijao. Ipak nije mislio ozbiljno.
Poslije se u automobilu krišom smijuljio. Vjerujem da je neprekidno
mislio na kalendar.
Kad smo se približavali Ateni, odjednom sam ugledao veliki
prometni znak. Sigurno sam već prije vidio isti znak, ali tad mi se
srce uzlupalo u prsima.
- Stani! - povikao sam. - Stoj!
Otac se užasno prestrašio. Skrenuo je uz rub i naglo zakočio.
- Što te spopalo? - upitao je okrećući se prema meni.
- Van! - vikao sam. - Moramo izići iz automobila!
Otac otvori vrata i iskoči.
- Možda ti je pozlilo? - upitao je.
Pokazao sam mu prometni znak, nekoliko metara ispred nas.
- Vidiš li ovaj znak?
Otac se toliko zbunio da sam ga morao žaliti, ali mislio sam samo
na znak.
- Kakav je to znak? - upita otac, vjerojatno misleći da sam prolupao.
- Pročitaj - rekao sam.
- ATINA - pročita otac koji se malo ipak primirio. - To na grčkom
znači Atena.
- Zar samo to vidiš? Bi li bio tako dobar pa pročitao naopako?
- ANITA - pročitao je.
Ništa više nisam rekao. Samo sam ga ozbiljno pogledao i klimnuo.
- Da, ali doista čudno - morao sam priznati. Tek je tad upalio
cigaretu.
Držao se tako hladnokrvno da me izluđivao.
- Čudno? I to je sve što mi imaš reći? Dakle, ona je ovdje, valjda ti je
to jasno. Ovamo je došla privučena svojom zrcalnom slikom. Bila joj
je takva sudbina. Kako ne razumiješ povezanost?
Ne znam zašto, ali tatu sam izbacio iz takta.
- Pokušaj se smiriti, Hans Thomas.
Očito mu se nimalo nije sviđalo to što sam rekao o sudbini i zrcalnoj
slici.
Kad smo opet sjeli u automobil, rekao je:
- Katkad stvarno pretjeruješ sa svojom bujnom maštom.
Nije mislio samo na prometni znak. Vjerojatno je mislio i na sve one
patuljke, i na čudnovati kalendar, ali ako otac tako razmišlja, nije to
u redu. On doista nema prava nikoga optuživati zbog prebujne
mašte. Uostalom, nisam ja počeo govoriti o obiteljskom prokletstvu.
Na putu u Atenu listao sam žemičkinu knjižicu i čitao kako su na
čarobnom otoku pripremali džokersku svečanost.
KARO ČETVORKA ...ručica joj je bila hladna kao jutarnja rosa...
Rođenoga sam djeda sreo na čarobnom otoku, jer bio sam sin
nerođenoga djeteta koje je ostavio u Njemačkoj kad je otplovio
preko Atlantskog oceana, prije sudbonosnoga brodoloma.
Što je bilo najčudnije? To što sjemenka može rasti i rasti i na
posljetku postati živim čovjekom? Ili to da živ čovjek može imati
tako bujnu maštu da na posljetku plodovi njegove mašte skaču i
oživljavaju u svijetu oko njega? Nisu li i ljudi isto tako žive,
izmišljene figure? Tko nas je doveo na svijet? Frode je pola stoljeća
živio sam na velikom otoku. Hoćemo li ikad moći skupa otputovati
u Njemačku? Hoću li jednoga dana moći ući u očinsku pekarnicu u
Lübecku, predstaviti starca kojega sam mu doveo i reći: "Evo me,
oče, vraćam ti se iz daleka svijeta. Sa mnom je Frode, tvoj otac."
Tisuće misli o svijetu, povijesti i svim članovima obitelji prolazile su
mi glavom dok sam čvrsto grlio Frodeova ramena. Nisam se mogao
prepustiti mislima, jer je uzbrdicom iz sela trčao crveni patuljak.
- Gledaj! - šapnuo sam starcu. - Imamo posjet!
- Srca - rekao je glasom klonulim od plača. - Uvijek me one vode na
Džokerski praznik.
- Baš sam napet - rekao sam.
- I ja, sine. Nisam li ti rekao da je upravo Pik Kralj izgovorio
rečenicu o važnoj vijesti iz domovine?
- Nisi... A zašto?
- Pikovi uvijek nose nesreću. To sam naučio još u lučkim
gostionicama, davno prije brodoloma. Tako je i na ovom otoku. Kad
god u selu naiđem na pika, uvijek mogu biti siguran da će se
dogoditi nesreća.
Nije stigao reći ništa više, jer su uto sva srca, od dvojke do desetice,
zaplesala ispred kolibice. Sve su imale dugu svijetlu kosu i crvene
haljine, a na njima srca. U usporedbi s Frodeovom bijednom
odjećom i mojim izlizanim mornarskim odijelom, crvene su im
haljine blistale tako snažnim sjajem da sam morao protrljati oči.
Pošli smo prema njima, stale su oko nas u zbijeni krug.
- Sretan Džoker! - klicale su i smijale se.
I povele kolo oko nas. Mahale su haljinama i pjevale.
- Dosta bi bilo - reče starac.
Obraćao im se kao domaćim životinjama.
Uto su nas djevojke počele voditi niz proplanak. Herc Petica me
uzela za ruku i vukla za sobom. Ručica joj je bila hladna kao
jutarnja rosa.
U selu je i na trgu i po ulicama vladala tišina. Samo se iz nekih kuća
čula vika i tresak. Srca su nestala u jednoj kolibi.
Na velikoj stolarskoj radionici mnoštvo upaljenih uljanica, iako je
sunce već bilo visoko na nebu.
- Stigli smo - reče Frode.
Ušli smo u svečanu dvoranu.
Nije još došao ni jedan patuljak, ali su na četirima velikim stolovima
već bili stakleni tanjuri i visoke zdjele, prepune voća. Bilo je ondje i
mnogo boca i karafa blistava pića. Za svakim stolom točno trinaest
stolica.
Zidovi su bili obloženi svijetlim drvenim pločama, sa stropnih su
greda visjele uljanice od raznobojna stakla. Na uzdužnom zidu
četiri prozora, a prozorske daske, kao i ona četiru stola resile su
staklenke, a u njima crvene, žute i modre zlatne ribice. Kroz prozore
su upadali sunčani valovi i prelijevali se na svim bocama i zdjelama
punih zlatnih ribica. Po podu i po zidovima treperile su sićušne
duge. Posred onoga zida, na kojemu nije bilo prozora, stajale su,
jedna do druge, tri stolice. Podsjećale su me na sudačka mjesta u
sudnicama.
Nisam se stigao nagledati do mile volje, vrata su se uto otvorila, a u
svečanu je dvoranu doskakutao Džoker.
- Budite pozdravljeni! - klikne, a na usnama mu zatitra prepredan
smiješak.
Pri svakoj su njegovoj kretnji prodorno zveckali zvončići na
ljubičastom odijelu. Čim bi malo zakimao glavom, mahala su
magareća uha na njegovoj crvenozelenoj kapici.
Odjednom je pohrlio prema meni, skoknuo pa me potegao za uho.
Zvončići su mu zvonili poput napasničkih praporaca na saonicama
koje vuče divlji konj.
- Dakle? - upita. - Jesmo li zadovoljni što smo pozvani na veliku
svečanu priredbu?
- Hvala na pozivu - odgovorim. Malac me gotovo prestrašio.
- Gle ti to! Dakle, naučili smo umijeće zahvaljivanja? Nije to loše -
rekao je Džoker.
- A kako bi bilo da se pokušaš primiriti, glupko? - strogo će Frode.
Džokerčić je samo s nepovjerenjem odmjerio staroga mornara.
- Bojimo se velike priredbe, a prekasno je za kajanje - izvali Džoker.
- Danas će se, naime, sve karte okrenuti, a u kartama je istina. Ni
riječi više! Gotovo!
Nato pajacić opet izjuri na ulicu. Frode zakima glavom.
- Tko je vrhovna vlast na ovom otoku? - upitao sam ga. - Ti ili onaj
glupko?
- Dosad sam bio ja - zbunjeno je odgovorio.
Uskoro se vrata opet otvore. Najprije je ušao Džoker i svečano sjeo
na jednu od visokih stolica uz uzdužni zid. I Frodeu i meni dao je
znak neka ondje sjednemo. Frode sjedne u sredinu, Džoker desno, a
ja lijevo.
- Tišina! - poviče Džoker kad smo sjeli, iako nismo ni pisnuli.
Uto začujemo kako se približava predivna svirka svirala. Sitnim su
koracima cupkala sva kara, na čelu s malenim kraljem. Za njim su
išli kraljica i pub. Ostali iza njih. Na začelju Karo Asica. Svi su, osim
kraljevskoga para, frulili u staklenu sviralicu. Divan je to bio valcer,
a zvukovi tako nježni i istančani, poput najmanjih cjevčica crkvenih
orgulja. Svi su imali crvene odore, svilenu srebrnu sjajnu kosu,
svjetlucave modre oči. Sve same djevojke, osim kralja i puba.
- Bravo! - poviče Džoker i zaplješće. Pljeskao je i Frode pa sam
pljesnuo i ja.
Kara su ostala u kutu dvorane. Tako su tvorila četvrtinu kruga. Tad
uđu trefovi, u tamnomodrim odorama. Kraljica i Asica imale su
haljine iste boje. Svima im je kosa bila smeđa i kovrčava, a put
tamna, oči smeđe. Po tjelesnoj su građi bili krupniji nego karo
skupina. Ovdje su bili sami muškarci, osim kraljice i asice.
Trefovi su stali uz karo skupinu, tako je nastao polukrug. Uto uđu
herčevi, u crvenoj odori. Tu su samo kralj i pub bili muškarci.
Obojica su imala tamnocrvene odore. Srca su bila svijetle kose, tople
boje kože, zelenih očiju. Samo se Herc Asica malo razlikovala od
njih. Bila je u onoj istoj žutoj opravici koju je imala kad sam je sreo u
šumi. Zauzela je mjesto do Tref Kralja. Tako su opisali tri četvrti
kruga.
I na posljetku pikovi, crne čupave kose, crnih očiju, u crnim
odorama. Plećatiji od drugih patuljaka, a svi odreda mrzovoljni.
Samo su kraljica i asica bile žene, a obje u ljubičastim opravama.
Pik Asica stane do Herc Kralja. Time je pedeset dvoje patuljaka
gotovo opisalo puni krug.
- Čudnovato - šapnuo sam.
- Tako svake godine počinje Džokerska svečanost - odvrati mi
Frode. - Oni predstavljaju godinu i njezina pedeset dva tjedna.
- Zašto samo Herc Asica ima žutu opravicu?
- Ona je Sunčica, a sunce je ljeti na vrhu neba.
Između Pik Kralja i Karo Asice ostao je prazan međuprostor.
Džoker se digne te stane između njih. Tako je dovršio krug. Kad bi
Džoker pogledao ravno preda se, nasuprot mu je stajala Herc Asica,
na suprotnom dijelu kružnice.
Patuljci su se uhvatili za ruke i govorili:
- Sretan Džoker, veselu i čestitu Novu godinu!
Glupko digne ruku, a zvončići mu zacilinkaju.
- Nije prošla samo jedna godina! - zapiskutao je. - Ovim
završavamo špil od pedeset dvije godine. Sad je budućnost u znaku
Džokera. Svako dobro, braco Džokeru. Ni riječi više! Gotovo!
Tad samoga sebe uhvati za ruku, kao da sebi želi čestitati. Svi su
patuljci pljeskali, iako očito nitko od njih nije shvatio Džokerov
govor. Nato su posjedali za četiri stola. Svaka od četiriju obitelji za
svoj stol.
Frode mi stavi ruku na rame.
- Pojma nemaju o ovomu što se sada događa - šapne. - Samo iz
godine u godinu ponavljaju raspored koji sam im ja jedanput
odredio uoči nove godine.
- Ali...
- Jesi li vidio kako konji i psi jure u krugu u cirkuskomu manežu,
mladiću? Tako je i s tim patuljcima. Oni su poput dresiranih
životinja, samo Džoker...
- Da?
- Nikada ga nisam doživljavao ovako sigurnim i samouvjerenim.
KARO PETICA ...na najveću nesreću, u čašu mi je utočeno nešto
slatko i slasno...
Otac reče da ulazimo u Atenu. Zato više nema smisla da boravim
na posve drugomu mjestu kugle zemaljske.
Uz primjereni spoj karte grada Atene i upornosti, otac je pronašao
turistički ured. Ostao sam u automobilu i gledao malene Grke dok
je otac u birou tražio prikladnu hotelsku sobu.
Kad se vratio, smijao se od uha do uha.
- Hotel Titania - reče sjedajući na mjesto. - Imaju i garažu i prazne
sobe, što je veoma važno, jer ako nekoliko dana ostanem u Ateni,
moram razgledati Akropolu.
Tako smo našli primjeren hotel. Imao je veliku krovnu terasu i
panoramski pogled na cijelu Atenu.
Nije pretjerao. Dobili smo sobu na jedanaestome katu. Već je iz nje
vidik potpuno odgovarao opisu. Pa ipak smo se odmah popeli
dizalom na krov. Pogled je odande pucao ravno na Akropolu.
Otac je nijemo zurio u stare hramove.
- Pa to je nevjerojatno, Hans Thomas - na posljetku je izustio. -
Doista nevjerojatno!
Uzrujano se ushodao. Ipak se smirio, sjeo i naručio pivo. Smjestili
smo se uz terasnu ogradu, na dijelu krova koji je gledao ravno
prema Akropoli. Uskoro se nad starim hramovima upalila rasvjeta,
a otac je bio u sedmom nebu.
Kad se svega do mile volje nagledao, reče:
- Sutra idemo onamo, Hans Thomas. Poslije toga idemo na stari
atenski trg. Pokazat ću ti gdje su veliki filozofi razgovarali o
mnogim važnim pitanjima, koja je današnja Europa, na žalost,
zaboravila.
Bio je to početak duljeg izlaganja o atenskim filozofima. Uskoro
sam ga morao prekinuti.
- Mislio sam da smo ovamo došli potražiti mamu - rekoh. - Valjda
nisi zaboravio?
Već je naručio drugo ili treće pivo.
- Ni slučajno - odgovorio je. - No, ako prije ne vidimo Akropolu,
možda s njom nećemo imati o čemu razgovarati. A to bi bila vraška
šteta, poslije tolikih godina. Nije li tako, Hans Thomas?
Sad, kad smo tako blizu cilju, prvi sam put shvatio da je oca
zapravo trta upravo susreta s njom. Bila je to tako ružna pomisao
da mi se odjednom učinilo kako sam odrastao.
Dosad sam uvijek uzimao zdravo za gotovo to da ćemo mamu
sresti čim dođemo u Atenu. A čim je sretnemo, riješit ćemo sve
probleme. Shvatio sam da baš nije tako.
Otac nije kriv što imam tako skučene nazore. Više mi je puta rekao
da nije posve siguran hoće li se ona htjeti s nama vratiti kući. Meni
je ta pomisao bila posve daleka. Nisam mogao pojmiti kako bi to
moglo biti, nakon tolikih naših napora da je nađemo.
Shvatio sam koliko sam bio djetinjast. Užasno mi je bilo žao oca.
Dakako, sažalijevao sam i sebe.
Vjerujem da je to bila podloga za ono što se tada dogodilo.
Poslije nekoliko bezveznih fora o mami i starim Grcima, upitao me:
- Bi li kušao vino, Hans Thomas? Ja bih svakako, a vino je dosadno
sam piti.
- Prvo, ne volim vino - odgovorio sam. - A drugo, nisam odrastao.
- Naručit ću ti nešto što će ti se više svidjeti - samouvjereno će on. -
Uskoro ćeš ionako postati odrastao.
Mahnuo je konobaru pa meni naručio crveni martini, a sebi čašu
Metaxe.
Konobar je najprije začuđeno odmjerio mene pa oca.
- Really? - upitao je.
Otac klimne i na tomu smo ostali.
Na najveću nesreću, u čašu mi je utočeno nešto slatko i slasno, a uz
to osvježavajuće, s mnogo kockica leda. Ispio sam dvije ili tri čaše, a
tada se dogodio onaj užas.
Faca mi je problijedjela kao krpa. Umalo sam pao na pod terase.
- Što ti je, sine? - zavapi otac.
Odnio me u sobu i ničega se više ne sjećam, sve do jutra. Užasno mi
je bilo dok sam spavao. A, vjerujem, i ocu.
KARO ŠESTICA ...na mahove su se spuštali i miješali među ljude...
Kad sam se probudio, prva mi je pomisao bila ta da mi vječna cuga
užasno ide na jetra.
Imam oca koji je možda najmudrija glava sjeverno od Alpa, a ta će
glava polagano otupjeti zbog alkohola! Zarekao sam se, svakako
moramo to raščistiti prije nego što sretnemo mamu. A budući da je
otac skočio iz postelje i odmah počeo govoriti o Akropoli, ipak sam
odlučio pričekati doručak.
Pričekao sam da pojedemo doručak. Otac naruči još jednu kavu i
pripali cigaretu dok je prostirao veliki plan grada Atene.
- Slažeš li se da to ipak prelazi svaku mjeru? - upitao sam.
Samo me pogledao.
- Znaš što mislim - nastavio sam. - Već smo i prije razgovarali o
tvom neprekidnom lokanju, ali ako sad na stranputicu želiš povući i
sina, doista si prešao svaku mjeru.
- Žalim slučaj, Hans Thomas - odmah je priznao. - Ne podnosiš taj
alkohol.
- Može biti, ali i ti bi morao smanjiti količine. Bila bi šteta kad bi se
jedini arendalski džoker odao piću, kao svi ostali.
Odisao je grizodušjem, odmah sam ga počeo sažalijevati, ali ne
smijem mu uvijek povlađivati.
- O tome ću još razmisliti - reče.
- Hitno razmisli, bilo bi ti vrijeme. Ne znam hoće li mama biti
oduševljena smušenim filozofom koji neprekidno loče.
Uzvrpoljio se na stolici. Sigurno je užasno kad te rođeni sin pozove
na red. Zato sam se nemalo iznenadio kad je rekao:
- I ja sam na to pomišljao, Hans Thomas.
Odgovor je bio tako odlučan da je ovaj put dovoljna ova bukvica,
zaključio sam. I još sam se nečega sjetio. Ne znam zašto, ali
odjednom sam osjetio da još nisam čuo sve ono što otac znade o
tome zašto je mama od nas otišla.
- Kako ćemo doći na Akropolu? - upitao sam i pogledao plan grada.
Tako smo se vratili na temu.
Kako bismo uštedjeli na vremenu, do prilaza Akropoli dovezli smo
se taksijem. Prošli smo drvoredom uz strminu pa se počeli penjati
prema hramovima.
Kad smo se, na posljetku, zaustavili ispred najvećega hrama, a ime
mu je Partenon, otac se ustrčao i ponavljao:
- Fantastično... doista fantastično.
Poslije dugog obilaska otišli smo do dvaju starih amfiteatara,
smještenih odmah ispod strmoga brda. U starijem su, među
ostalima, prikazivali i tragediju o kralju Edipu.
Otac na posljetku pokaže veliki kamen i reče:
- Sjedni!
I počne veliko predavanje o Atenjanima.
Kad je predavanje završilo, a sunce je još bilo tako visoko na nebu
da gotovo nije bacalo sjene, počeli smo razgledavati hram po hram.
Otac mi je pokazivao sve moguće stvari, objašnjavao razlike između
dorskog i jonskog stupa i dokazao da Partenon nema ni jednu
ravnu crtu. U toj je golemoj zgradi bio samo dvanaestometarski kip
Atene, zaštitnice grada Atene.
Doznao sam da su grčki bogovi stolovali na Olimpu, velikoj gori na
sjeveru Grčke. Na mahove su se spuštali i miješali među ljude.
Bili su poput velikih džokera u ljudskom špilu karata, mislio je otac.
I tu je bio nekakav muzejčić, ali opet sam zamolio milost. Odmah
mi ju je udijelio. Dogovorili smo se gdje ću ga pričekati.
S tako valjanim vodičem sigurno bih rado otišao u muzej da me nije
privlačila žemičkina knjižica.
Slušao sam sve što je otac govorio o starim hramovima, ali nije mi
dalo mira ono što će se dogoditi na velikoj Džokerskoj svečanosti. U
svečanoj su se dvorani na čarobnom otoku okupile sve pedeset
dvije karte i poredale u velikome krugu. Uskoro će svatko izreći
svoju rečenicu.
KARO SEDMICA ...velikomu karnevalu na kojemu je gostima
rečeno neka se preruše u igraće karte...
Patuljci su brbljali sve dok Džoker nije udario dlanom o dlan.
- Jesu li svi smislili nekoliko riječi za Džokersku igru? - upitao je
okupljene.
- Jesmo... - u zboru su mu odgovorili patuljci.
- Neka se objave rečenice! - svečano će Džoker. - Odjednom su
patuljci u jedan mah počeli izgovarati svoje rečenice. Nekoliko su
sekunda brujala pedeset i dva glasa. Uto nastane tajac, kao da je
priredba završena.
- Tako je svaki put - šapne Frode. - Dakako, ishod je svega toga da
svatko čuje samo svoj glas.
- Hvala na pozornosti - reče Džoker. - Sad se posvetimo samo jednoj
rečenici u isti mah. Počinje Karo Asica.
Krhka kraljevna ustane, makne sa čela srebrnu sjajnu kosu i reče:
- Sudbina je glavica cvjetače koja na sve strane raste jednomjerno.
I sjela je, užarenih blijedih obraza.
- Glavica cvjetače, dakle - Džoker se češkao po glavi. - Bile su to...
mudre riječi. Na redu je Karo Dvojka.
Dvojka odmah ustane i reče:
- Povećalo se uklapa u oštećenje na staklenki za zlatne ribice.
- Je li? - komentirao je Džoker. - Još bi bolje bilo da si nam odao koje
se to povećalo uklapa u koju staklenku za zlatne ribice. I to će doći,
doći će! Ukupna se istina ne može svesti na dva kara. Sljedeći!
Ustane Karo Trojka.
- Otac i sin traže lijepu ženu koja ne nalazi sebe - zajecala je i
rasplakala se. Sjetih se da sam je i prije vidio kako plače.
Dok ju je Karo Kralj tješio, Džoker reče:
- A zašto ne nalazi sebe? Čuj pa to se zna, sve karte u pasijansu leže
sa slikovnom stranom prema gore. Sljedeći!
Izredaju se svi iz skupina kara.
- Istina je da staklarov sin svoje umotvorine smatra glupima - reče
Sedmica. Sjetio sam se, i ona je iste riječi izgovorila i u staklani.
- Figure, istresene iz opsjenarova rukava, u zraku otkrivaju da su
žive - tvrdila je Devetica. Onda je ona priznala kako bi tako rado
voljela smisliti jednu misao, koja je tako teška da je ne može
izmisliti. Smatrao sam da je, usprkos svemu, posve dobro svladala
to umijeće.
Na posljetku će Karo Kralj:
- Pasijans je obiteljsko prokletstvo.
- Veoma zanimljivo - klikne Džoker. - Već nakon prve četvrtine
mnogi su važni ulomci na svojem mjestu. Nazire li se dubina
cjeline?
Neki su se došaptavali, potiho čavrljali, a Džokar je nastavio.
- Preostaju nam još tri četvrtine sudbinskoga kruga. Trefovi, molim!
- Sudbina je zmija, toliko gladna da proždire sebe - reče Tref Asica.
- Zlatna ribica neće odati otočnu tajnu, ali žemička hoće - proslijedi
Dvojka. Shvatio sam da mu je ta rečenica odavno na jeziku, a
izlanuo ju je malo prije nego što je onomad usnuo na njivici, samo
zato što se bojao da je ne bi zaboravio.
Za njim patuljci redom. Najprije svi ostali trefovi pa herčevi i, na
posljetku, pikovi.
- Unutarnja kutija rasprema vanjsku kutiju kao što vanjska kutija
rasprema unutarnju - reče Herc Asica, kao i onda kad sam je sreo u
šumi.
- Jednoga se lijepoga jutra kralj i pub penju iz tamnice svijesti.
- Prsni džep skriva igraće karte koje će se osušiti na suncu.
Tako se na tekućoj vrpci izredalo pedeset dvoje patuljaka. Svi su
doprinijeli svoju rečenicu, jednu besmisleniju od druge. Neki su ih
šaptali, drugi su se smijali, treći recitirali, četvrti jecali ili plakali.
Opći dojam, ako se tom riječi smijem poslužiti za nešto toliko
smušeno i istrgnuto kao što je bio taj stolni govor, bio je besmislen i
bezvezan, ali se Džoker ipak trudio bilježiti sve te iskaze i
redoslijed.
Na svršetku Pik Kralj prodorno odmjeri Džokera rekavši:
- Onaj tko sudbinu prozre, mora je preživjeti.
Bio je posljednji. I sad se sjećam, ta mi je rečenica zazvučala
najmudrijom od svih izgovorenih. Tako je mislio i Džoker, jer mu je
tako vatreno zapljeskao da su mu zvončići zazvečali kao treštavi
orkestar. Frode žalosno zakima glavom.
Ustali smo i sišli prema patuljcima. Već su se motali među
stolovima.
Na trenutak mi se vrati pomisao da je ovaj otok sigurno rezervat za
neizlječive duševne bolesnike. Frode je možda bolničar koji je preko
noći također postao umobolan. Nimalo ne pomaže to što će
sljedećega mjeseca na otok doći liječnička vizita.
Sve što je rekao o brodolomu i igraćim kartama, odnosno o
umotvorinama koje su odjednom oživjele, možda su tek tlapnje
čovjeka koji je izgubio razum. Imao sam samo jedno čvrsto
uporište: baka mi se doista zvala Stine, a majka i otac uistinu su mi
pripovijedali o djedu koji je pao iz snasti i ozlijedio ruku.
Frode je možda više od pedeset godina na otoku. Čuo sam i o
drugima koji su također dugo živjeli poslije brodoloma. Vjerojatno
je imao i igraće karte, ali nisam mogao povjerovati da su patuljci
Frodeove umotvorine.
Znao sam, postoji još jedna mogućnost. Možda se sve te čudesne
stvari događaju samo u mojoj svijesti. Možda sam ja odjednom
poludio. Što li je bilo u bobicama koje sam jeo uz jezero prepuno
zlatnih ribica? No prekasno je o tome razmišljati...
Iz misli me trgne zvuk koji je podsjećao na brodsko zvono. Osjetim
kako me netko vuče za rukav. Bio je to Džoker, a brodsko zvono -
zvončići njegove klaunske odore.
- Kako se procjenjuje položaj u kartama? - upitao je.
Zagledao se u mene, a po izrazu njegova lica jasno sam vidio da zna
više nego ja. Nisam mu odgovorio.
- Reci mi - nastavi glupko - zar ne bi smatrao posve nevjerojatnim
kad bi nešto, o čemu razmišljamo, odjednom skočilo u prostor iz
glave koja je to smislila?
- Dakako - rekoh. - Pa to... To je, dakako, potpuno nemoguće. - Da,
nemoguće - priznao je. - Pa ipak je, čini se, to činjenica.
- Kako misliš?
- Kao što sam rekao. Sad se gledamo, pod nebom, tako reći... doista,
živi smo. Kako se moguće penjati iz tamnice svijesti? Kakve su
ljestve za to nužne?
- Možda smo neprestano ovdje - rekoh u pokušaju da ga se
oslobodim.
- Dakako. Pitanje ipak ostaje bez odgovora. Tko smo, mornaru?
Odakle smo?
Nisam volio što me uvlači u svoja filozofska razmatranja, ali morao
sam samomu sebi priznati da nemam odgovora na njegova pitanja.
- Istreseni smo iz opsjenarova rukava, u zraku smo otkrili da smo
živi - povikao je. - Čudno, kaže Džoker. Što misli mornar?
Tek sam tad opazio da nema Frodea.
- Gdje je Frode? - upitam.
- Najprije valja odgovoriti na postavljeno pitanje, a tek se onda
smije postaviti pitanje - rekao je i srebrnasto se nasmijao.
- Gdje je Frode? - upitao sam.
- Morao je izići na svjež zrak, kao uvijek u ovoj fazi Džokerske igre.
Toliko se boji da se ne otkrije da on katkad mokri u gaće. Bolje je da
iziđe, misli Džoker.
Odjednom sam se osjetio užasno usamljenim, sad, kad sam ostao s
patuljcima u velikoj, svečanoj dvorani. Uglavnom su svi ustali od
stolova. Svugdje su oko nas promicale šarene spodobice, poput
djece na prekomjernoj rođendanskoj proslavi. Možda ipak nije
trebalo pozvati cijelo selo, pomislio sam.
Kad sam ih opet pogledao, shvatio sam da to ipak nije uobičajena
rođendanska proslava. Više je nalikovala velikomu karnevalu na
kojemu je gostima rečeno neka se preruše u igraće karte. Na ulazu
su svi dobili napitak za smanjivanje kako bi bilo mjesta za sve
uzvanike. Na slavlje sam došao malo prekasno pa nisam kušao
tajanstveni aperitiv.
- Možda želimo kušati sjajni napitak? - upita Džoker, a na usnama
mu zatitra podmukli osmijeh.
Pruži mi bočicu, a ja je, onako zbunjen, prinesem ustima i lagano
otpijem. Ne može škoditi ako malo kušam.
Iako sam tek malo otpio, potpuno me svladalo. Svi okusi koje sam
osjetio tijekom svojega života, pa i još mnogo drugih okusa, strujali
su mi tijelom i zapljuskivali me poput plimnoga vala punog miline.
U jednome mi nožnom prstu najednom okus jagoda, u uvojku kose
okus breskve ili banana, pod lijevim laktom iskričav okus kruškina
soka, a u nosu je treperila divna mirisna smjesa.
Bilo mi je tako lijepo da sam mnogo minuta nepomično stajao.
Gledajući mnoštvo patuljaka u šarenim odorama, učinilo mi se da
su oni moje umotvorine. U jednom mi se trenutku činilo kao da sam
zalutao u svojoj glavi. U sljedećem sam trenutku već pomišljao da
su možda te umotvorine odmarširale iz moje glave u znak
prosvjeda, zato što ih sputavam ograničenostima svojih misli.
Navirale su mi i još mnoge druge, lukave i neobične, misli. Kao da
me netko škaklja u glavi. Odmah sam odlučio da se više neću
odvajati od te bočice, a čim se isprazni, moram je svakako napuniti.
Naime, ništa na svijetu nije važnije nego imati dovoljno sjajnoga
napitka.
- Je li bilo... dobro ili loše? - upita Džoker i razvuče usta u širok
osmijeh.
Tek sam mu tad ugledao zube. I dok se smješkao, mogao sam čuti
kako mu slabašno zvone zvončići na klaunskom odijelu. Kao da
svaki njegov zubić ima određenu vezu s nekim od zvončića.
- Još bih gutljaj - rekao sam.
Uto u dvoranu ujuri Frode. Spotakao se o Pika Dvojku i Pika Kralja,
prije nego što je Džokeru istrgnuo bočicu iz ruku.
- Nitkove! - povikao je.
Na trenutak su nas spodobice u dvorani mjerkale, ali su se, odmah
nato, vratile radostima društvenog života.
Odjednom sam ustanovio da se žemičkina knjižica dimi. Opržio
sam jedan prst. Odbacio sam na kosinu i knjižicu i povećalo, a ljudi
su me mjerkali kao da me ujela zmija otrovnica.
- No problem - rekao sam pa digao povećalo i knjižicu.
Povećalo je iznenada postalo sabirna leća. Prelistavao sam knjižicu i
opazio veliku smeđu mrlju na posljednjoj stranici koju sam čitao.
Zapalilo se još nešto, dugi fitilj. Nesporno je, mnogo od onoga što
piše u žemičkinoj knjižici, zapravo odraz mojih proživljavanja.
Šaptao sam neke od rečenica koje su izgovarali otočni patuljci:
- Otac i sin traže lijepu ženu koja ne nalazi sebe... Povećalo se
uklapa u oštećenje na staklenki za zlatne ribice... Zlatna ribica neće
odati otočnu tajnu, ali žemička hoće... Pasijans je obiteljsko
prokletstvo...
Više nije bilo mjesta sumnji: postoji neka tajanstvena veza između
mojega života i žemičkine knjižice. A o tome kako je to moguće,
nisam imao blage veze. Nije čaroban samo Frodeov otok. I
žemičkina je knjižica čaroban spis. Na tren sam se pitao ne ispisuje
li se knjižica usporedno s tim kako ja doživljavam svijet oko sebe.
No kad sam listao naprijed, vidio sam da je već do kraja ispisana.
Iako mi je bilo vruće, podilazili su me hladni srsi.
Kad se otac na posljetku vratio, skočio sam s kamena pa mu
postavio tri do četiri pitanja o Akropoli i Grcima. Morao sam misliti
na nešto drugo.
KARO OSMICA ... zacoprava nas i otcoprava...
Opet smo prošli velikim prilazom Akropoli. Otac je dugo gledao
grad.
Pokazao mi je brdo koje se zove Aeropag. Ondje je apostol Pavao
održao Atenjanima velik govor o nepoznatome Bogu koji ne stoluje
u hramovima što su ih podigle ljudske ruke.
Ispred Aeropaga je atenski trg, zove se agora. Ondje su, među
stupovljem, meditirali veliki mislioci. Ondje gdje su se nekoć
uzdizali prelijepi hramovi, pisarnice i sudnice, sad su tek ruševine.
Samo se još na jednoj uzvisini, usamljen, diže stari mramorni hram
posvećen kovačkomu bogu Hefestu.
- Još moramo onamo, Hans Thomas - reče otac. - Meni je to otprilike
ono što je muslimanima posjet Meki, samo s tom razlikom što je
moja Meka u ruševinama.
Mislim da se bojao da će ga agora gorko razočarati. No kad smo
izišli na stari trg pa se počeli provlačiti između mramornih blokova,
ipak je nekako prizvao u život kulturu staroga grada-državice.
Dakako, uz pomoć dviju knjiga o Ateni.
Ondje nije bilo mnogo ljudi. Dok na Akropoli vrve tisuće, ovamo
tek tu i tamo navrati pokoji džoker.
Sjećam se, pomislio sam, ako je istina, kao što neki tvrde, da ljudi
imaju nekoliko života, onda je i otac prije dvije tisuće godina šetao
ovim trgom. O životu u staroj Ateni pripovijedao mi je kao da se
"sjeća" kako je onda bilo.
Ta mi se sumnja pojačala kad je odjednom zastao, pokazao sve
ruševine i rekao:
- Eno, ondje malo dijete gradi pješčani dvorac u pješčaniku.
Neprekidno gradi nešto novo, nešto što samo na tren, očarano,
gleda, prije nego što će se raspasti, prije nego što će ga voda
odnijeti. Isto je tako vrijeme dobilo kuglu zemaljsku da njome
eksperimentira. Ovdje je ispisana svjetska povijest, tu su događaji
uklesani i opet izbrisani. Ovdje sve ključa od života, kao u
vještičinu kotlu. Jednoga ćemo dana i mi biti modelirani, u istoj
krhkoj građi kao naši preci. Ovdje nas je vjetar propuhao, nosi nas,
on postaje mi, ali opet nas baca na tlo. Zacoprava nas i otcoprava.
Nešto vječito vreba, u očekivanju da zauzme naše mjesto. Pod
nogama nam nije čvrsto tlo, a nije ni pijesak. Mi smo pijesak.
Prestrašeno sam uzmicao pred tim što je govorio. Nisu me
prestrašile samo njegove riječi, nego i silovitost kojom ih je
izgovarao.
Nastavio je:
- Pred vremenom nam nema zaklona. Možemo se skriti i kraljevima
i carevima, možemo se skriti i bogovima, ali vremenu se ne
možemo, vrijeme nas svugdje vidi, jer sve je oko nas uronjeno u to
neumorno počelo.
Ozbiljno sam klimnuo, ali otac je tek počeo veliko predavanje o
vremenskom pustošenju:
- Vrijeme ne prolazi, Hans Thomas, vrijeme ne tiktaka. Mi
prolazimo, a naši satovi tiktakaju. Isto onako tiho i neumoljivo kao
što sunce izlazi na istoku, a zalazi na zapadu, tako i vrijeme tijekom
povijesti jede. Ruši svjetske civilizacije, nagriza stare spomenike,
naglo guta ljudski rod. Zato se i kaže "zub vremena". Naime, žvače i
žvače, a mi smo mu između kutnjaka.
- Jesu li o tome raspravljali stari filozofi? - upitao sam.
Samo je klimnuo i nastavio.
- Na tren smo djelić zanesenoga mnoštva, skakućemo po zemlji, kao
da je to nešto najprirodnije. Vidio si one ljudske mrave kako gmižu
po Akropoli! Svega će toga nestati. Nestat će i biti zamijenjeno
novim mnoštvom. Ljudi, naime, neprekidno čekaju u redovima.
Oblici dolaze i odlaze. Maske dolaze i odlaze. Neprekidno se
pojavljuju nove zamisli. Ni jedna se tema ne ponavlja, ni jedna
kompozicija dvaput ne izranja... Nema toga što je toliko složeno i
skupocjeno kao čovjek, sine, a s nama se postupa kao s
bezvrijednim tricama.
Predavanje mi se učinilo tako pesimističkim da sam se, na
posljetku, ipak odlučio na upadicu.
- Je li doista tako loše? - upitao sam.
- Tiho - prekinuo me, prije nego što sam rekao ono što sam kanio. -
Spotičemo se na zemlji kao likovi iz kakve predivne bajke - nastavio
je. - Klimamo jedni drugima, smješkamo se. Kao da govorimo: "Čuj,
skupa živimo, u istoj smo stvarnosti ili u istoj bajci..." Zar ta
zamisao nije vjerojatna, Hans Thomas? Živimo na kugli u svemiru.
Uskoro će nas pomesti s puta. Hokus, pokus i nema nas više.
Mjerkao sam ga dok sam ondje sjedio. Nema tog čovjeka kojega
bolje poznajem, nikoga ne volim više nego njega. Sad je na nj palo
nešto neobično, strano, dok je obilazio mramorne blokove na
starom atenskom trgu. Sad ne govori moj otac, već sam pomišljao
da njime upravlja Apolon ili kakav demon.
- Kad bismo živjeli u nekom drugom stoljeću - nastavio je - dijelili
bismo život s drugim ljudima. Sad možemo samo klimati, smješkati
se i tisućama suvremenika željeti dobro jutro: "Čuj, predivno je što
istodobno živimo." Možda ću kadgod nekoga gurnuti, otvoriti vrata
i povikati: "Hej, dušo!"
Pokazivao je rukama kako otvara vrata duše.
- Živimo, čuješ li me? Živimo samo sad. Širimo ruke i kažemo da
živimo, ali odguravaju nas i trpaju u povijesni mrak. Naime, mi
smo neponovljivi. Sudionici smo vječne maskerade u kojoj krabulje
dolaze i odlaze, dug je to red, redovi odmiču... A zaslužili smo
nešto bolje, Hans Thomas. Ti i ja zaslužujemo da nam ime uklešu u
nešto vječno, nešto što neće odnijeti voda u velikom pješčaniku.
Sjedio je na mramornome bloku i duboko uzdahnuo. Tek sam tad
shvatio da je sigurno dugo pripremao ovaj govor, a drži mi ga
upravo ovdje, na starom atenskom trgu. Na taj je način i on
sudjelovao u raspravama starih filozofa.
Zapravo nije govorio meni, sve je bilo upućeno velikim grčkim
filozofima. Očev je govor bio upravljen u daleku prošlost.
Još nisam stigao postati punopravnim filozofom, ali ipak sam
smatrao da imam pravo na svoje mišljenje. Zato sam rekao:
- Zar ne misliš da u pješčaniku postoji i nešto što voda ne može
odnijeti?
Spustio je pogled prema meni, tek je tada govorio upravo meni.
Mislim da sam ga probudio iz duboka sna.
- Ovdje - rekao je i pokazao svoju glavu. - Ovo voda ne može
odnijeti.
Na tren sam se bojao da je dobio maniju veličine, ali nije pokazivao
samo svoju glavu.
- Voda neće odnijeti misao, Hans Thomas. Otpjevao sam tek prvu
kiticu, razumiješ li? Atenski su filozofi mislili da postoji i nešto što
ne otječe. Platon je to nazvao svijetom ideja. Naime, nije najvažniji
pješčani dvorac, najvažnija je slika pješčanoga dvorca koju je dijete
imalo u mislima prije nego što ga je počelo graditi. Zašto inače
misliš da dijete odmah ruši pješčani dvorac, čim ga izgradi?
Morao sam priznati da sam prvu kiticu razumio bolje nego
posljednju, a on reče:
- Je li ti se ikada dogodilo da si htio nešto nacrtati ili uraditi, a
nikako ti nije išlo? Mnogo si puta pokušavao, a ništa. A sve to zato
što je slika u tebi potpunija nego preslika koju nastojiš uobličiti
rukama. Tako je sa svime što oko sebe vidimo. U sebi nosimo
predodžbe da bi sve ono što vidimo oko sebe, moglo biti bolje. A
znaš li zašto to radimo, Hans Thomas?
Samo sam odmahivao glavom, a on se toliko zagrijao da je počeo
šaptati:
- Zato što su sve slike u nama nešto što smo donijeli iz svijeta ideja.
Ondje je naš pravi dom, a ne dolje, u pješčaniku, u kojemu vrijeme
nemilosrdno grabi sve što volimo.
- Postoji, dakle, i drugi svijet?
Otac tajanstveno klimne.
- Ondje je bila naša duša prije nego što se nastanila u tijelu. Onamo
će se vratiti, kad tijelo podlegne pustošenjima vremena.
- Doista?
Začuđeno sam digao pogled prema njemu.
- Platon je to mislio. Sudbina naših tijela ista je kao sudbina
pješčanih dvoraca u pješčaniku, i tu nema što. Ipak je u nama i
nešto što vrijeme ne može rastočiti, i to zato što zapravo ondje ne
pripada. Moramo dići pogled iznad svega što se oko nas miče.
Moramo vidjeti ono od čega su sve stvari oko nas samo preslike.
Nisam razumio sve što mi je govorio, ali sam shvatio da je filozofija
prava stvar, a otac je sjajan filozof. Smatrao sam da sam se tako
malo više približio i starim Grcima. Shvatio sam, do dana
današnjega nije došlo mnogo njihovih zemaljskih dobara, ali
njihove su misli i danas podjednako žive.
Otac mi na posljetku pokaže gdje je Sokrat sjedio u tamnici prije
nego što je morao popiti pehar otrova i umrijeti. Optužili su ga da
kvari mladež. Istina je, dakako, to da je on u to doba bio jedini
atenski džoker.
KARO DEVETICA ... svi smo od istoga roda...
Kad smo iza sebe ostavili Akropolu i stari trg, prolazili smo uskim
ulicama poslovnoga središta, sve do Trga Sintagme i velike zgrade
parlamenta. Otac je usput kupio zanimljive igraće karte, odmah ih
otvorio i uzeo džokera prije nego što je meni dao ostatak.
Ručali smo u jednoj od brojnih taverna na velikome trgu. Otac je
odmah poslije kave rekao da će poduzeti neka istraživanja kako bi
ušao mami u trag. Noge su me izdavale poslije svih obilazaka
stopama starih Grka pa smo se dogovorili da ću ja još malo ostati u
kavani dok on pođe telefonirati, a možda i svrati u modnu agenciju
koja je, dakako, posve blizu.
Kad je otišao, ostao sâm posve sam na velikome trgu koji je vrvio
od niskih Grka. Odmah sam složio na stolu sve nove igraće karte i
svakoj pokušavao pridružiti kratku rečenicu. Nato sam pokušavao
rečenice sastaviti u veliku bajku, ali to je, bez olovke i papira, bilo
toliko zbrkano da sam, poslije nekoliko pokušaja, odustao.
Zato sam izvadio povećalo i žemičkinu knjižicu pa nastavio čitati o
čarobnom otoku. Bio sam siguran da predstoji odlučan obrat
događaja, jer Džoker će sabrati sve one istrgnute rečenice koje su
patuljci izmislili. Možda ću bolje razumjeti vezu koja postoji
između mene i onih neobičnih stvari koje je Pekar Hans jednom,
davno je to bilo, pripovijedao Albertu.
Ono što sam povukao iz bočice, tako sam divno ćutio Luu cijelome
tijelu da sam već osjećao kako se ispod mene njiše tlo. Kao da sam
opet na moru.
- Kako si ga samo mogao ponuditi pićem? - čuo sam Frodeov glas.
Čuo sam i Džokerov odgovor:
- Pa toliko me moljakao smije li kušati.
Nisam potpuno siguran da je upravo to rekao, jer sam uto zaspao.
Kad sam se opet probudio, nada mnom se nadvijao Frode. Osjećao
sam kako me oprezno lupka nogom po boku.
- Probudi se! - rekao je. - Džoker će sad odgonetati veliku
zagonetku.
Trgnuo sam se.
- Kakvu zagonetku?
- Džokersku igru, sjećaš se. Sad će sve rečenice spojiti u priču.
Ustao sam i vidio kako Džoker upućuje patuljke neka stanu
određenim redoslijedom. Opet su stajali u velikome krugu, samo
što su sada razne boje bile ispremiješane. Ubrzo sam uočio da su na
okupu svi isti brojevi.
Džoker se opet popne na visoku stolicu, kao ja i Frode.
- Pubovi! - poviče Džoker. - Stanite između kraljeva i desetica, a
dame neka stanu između kraljeva i asova.
Dva se puta počeškao po glavi prije nego što je nastavio:
- Tref Devetica i Karo Devetica mijenjaju mjesto!
Tad istupi okruglasti Tref Devetica pa zauzme mjesto prpošne Karo
Devetice, koja sitno otapka na trefovo mjesto.
Džoker je zahtijevao još neke preinake, tek je tada bio zadovoljan.
- To se zove svrstavanje - šapne mi Frode. - Najprije sve karte
dobiju značenje, poslije ih se mora pomiješati i ponovno podijeliti.
Jedva sam shvatio što mi govori, jer sam odjednom u nožnome listu
osjetio okus limuna, dok mi je u lijevom uhu treperio posve jasan
miris jorgovana.
- Sad će svi nastupati sa svojom rečenicom - počne Džoker. - No tek
kad se dijelovi spoje u cjelinu, pasijans će postati smislen, jer svi
smo od istoga roda.
Nekoliko je sekunda vladala mrtva tišina. Nato će Pik Kralj:
- Molim lijepo, tko će od vas početi?
- Uvijek je tako nestrpljiv - šapne Frode.
Džoker raskrili ruke.
- Dakako, početak priče određuje i ostatak priče - priznao je. - Našu
će priču početi Karo Pub. Izvoli, stakleni pube, preuzmi riječ.
- Brik, srebra pun, u zapjenjenome moru tone - reče Karo Pub.
Desno je od njega bio nestrpljivi Pik Kralj, koji nadoveže:
- Onaj tko sudbinu prozre, mora je preživjeti.
- Ne, ne! - ljutio se Džoker. - Ova igra slijedi sunce. Pik Kralj je
posljednji.
Vidio sam kako se Frodeovo lice izobličuje.
- Toga sam se bojao - promrmlja.
- Čega?
- Da će Pik Kralj biti posljednji.
Nisam mu stigao ništa odgovoriti jer mi je odjednom glavom
prostrujao val snažna bombonskog okusa. Nije takva bila
svakodnevna hrana kod nas, u Lübecku.
- Sve počinjemo ispočetka - reče Džoker. - Najprije svi pubovi, nato
svi ostali, u sunčevu smjeru. Pubovi, izvolite!
I svi pubovi izgovore svoju rečenicu:
- Brik, srebra pun, u zapjenjenome moru tone. More izbacuje
mornara na otok koji raste i raste. Prsni džep skriva igraće karte
koje će se osušiti na suncu. Pedeset i tri sličice godinama čine
društvo staklarovu sinu. - Sad je već bolje - reče Džoker. - Tako
počinje naša priča. Možda nije ništa osobito, ali ipak je to neki
početak. Desetice, izvolite!
Tada desetice nadodaju:
- Prije nego što su boje izblijedjele, pedeset i troje se patuljaka odlilo
u mašti usamljena mornara. Čudnovate figure plešu u
gospodarevoj svijesti. Kad gospodar spava, patuljci žive svojim
životom. Jednoga se lijepoga jutra kralj i pub penju iz tamnice
svijesti.
- Bravo! Vjerojatno se to ne može sažetije izraziti... Devetice!
- Umotvorine iskaču iz prostora stvaranja u stvarni prostor. Figure,
istresene iz opsjenarova rukava, u zraku otkrivaju da su žive.
Umotvorine su oku lijepe, ali su sve one, osim jedne, izgubile
razum. Samo jedan jedini džoker u špilu prozire sljepariju.
- Živa istina! Istina je, naime, usamljena. Osmice!
- Sjajni napitak oduzima džokeru izglede. Džoker pljuje sjajni
napitak. Bez seruma laži glupko jasnije razmišlja. Poslije pedeset
dvije godine u selo dolazi brodolomčev unuk.
Džoker mi dobaci potvrdan pogled.
- Sedmice! - zapovjedio je.
- Istina je u kartama. Istina je da je staklarov sin svoje umotvorine
smatrao glupima. Umotvorine dižu nezapamćenu bunu protiv
gospodara. Uskoro je gospodar mrtav, ubili su ga patuljci.
- Ohoho! Šestice!
- Kraljevna Sunčica na more stiže. Čarobni se otok iznutra
potkopava. Patuljci imaju slabe karte. Pekarski sin bježi iz bajke
prije nego što se sve urušilo.
- To je već bolje. Petice, sad vi! Morate govoriti jasno i glasno.
Naime, i najmanja pogreška u izgovoru može imati dramatičnih
posljedica.
Njegova me izjava o dramatičnim posljedicama toliko zbunila da
mi je promakla prva rečenica.
- Pekarski sin bježi u planine i nastanjuje se u zabačenome selu.
Pekar krije blaga čarobnog otoka. U kartama je ono što će se
dogoditi.
Džoker vatreno zaplješće.
- Raznim se osobama govore neugodne istine - rekao je. - Naime,
prednost je igre u tome što ne odražava samo ono što se dogodilo,
nego navješćuje i ono što će se tek dogoditi. A složili smo tek pola
pasijansa.
Okrenuo sam se prema Frodeu. Stavio mi je ruku na rame i šapnuo,
gotovo nečujno:
- On ima pravo, sine.
- Kako misliš?
- Neću više dugo živjeti.
- Gluposti! - razdraženo sam odgovorio. - Ne možeš ozbiljno
shvatiti tako glupo društvo.
- Nije to samo igra, mladiću.
- Ne smiješ umrijeti! - rekao sam tako glasno da je nekoliko
spodobica u krugu diglo pogled prema nama.
- Svi starci moraju umrijeti, mladiću. Dobro je znati da će doći netko
tko može nastaviti ondje gdje smo mi, starci, stali.
- Valjda ću i ja umrijeti ovdje, na otoku - rekoh.
A starac će, blagim glasom: - Zar nisi čuo? "Pekarski sin bježi u
planine i nastanjuje se u zabačenome selu." Nisi li ti taj pekarski sin?
Džoker je pljesnuo dlanom o dlan, a velika se dvorana ispunila
zveckanjem njegovih zvončića.
- Tišina! - zapovjedio je. - Četvorke, nastavite!
Toliko me rastužila pomisao da će Frode možda uskoro umrijeti da
sam čuo samo Trefa Četvorku i Karo Četvorku.
- Selo prima zapostavljenoga dječaka kojemu je bolest otela majku.
Pekar mu daje sjajno piće i pokazuje lijepe ribice.
- Trojke, na redu ste, izvolite!
Čuo sam samo dvije trojke:
- Mornar se ženi lijepom ženom koja mu rađa sina prije nego što
sama putuje u južnu zemlju kako bi našla sebe. Otac i sin traže
lijepu ženu koja ne nalazi sebe.
Kad su trojke izgovorile svoje rečenice, Džoker opet upadne.
- Bio je to solidan štih! - reče. - Sad ćemo otploviti na istok.
Okrenem se prema Frodeu, a u uglovima očiju opazim mu suze.
- Ništa od svega toga ne razumijem - nemoćno sam rekao.
- Pst! - šapne Frode. - Moraš slušati priču, sinko.
- Priču?
- Ili budućnost, mladiću. I ona pripada priči. Ova nas igra vodi
mnogo naraštaja u budućnost, to je Džoker mislio s istokom. Ne
razumijemo sve što je u kartama, ali i poslije nas će doći ljudi.
- Dvojke! - reče Džoker.
Pokušavao sam slijediti sve što je bilo rečeno, ali čuo sam samo tri
rečenice.
- Hladnoruki patuljak pokazuje put u zabačeno selo, a dječaku iz
sjeverne zemlje daje kao popudbinu povećalo. Povećalo se uklapa u
oštećenje na staklenki za zlatne ribice. Zlatna ribica neće odati
otočnu tajnu, ali žemička hoće.
- Elegantno! - poviče Džoker. - Znao sam da je to o povećalu i
staklenki ključ ove priče... Na redu su asice. Kraljevne. Izvolite!
I tad su do mojih ušiju doprle samo tri rečenice:
- Sudbina je zmija, toliko gladna da proždire sebe. Unutarnja kutija
rasprema vanjsku kutiju, kao što vanjska kutija rasprema
unutarnju. Sudbina je glavica cvjetače, koja na sve strane raste
jednomjerno.
- Dame!
Bio sam tako omamljen da sam zapamtio samo dvije rečenice:
- Žemičkar viče u čarobnu cijev, a glas mu se širi stotinama milja.
Mornar pljuje žestoko piće.
- Kraljevi će sad zaključiti cijeli pasijans mudro promišljenim
istinama - reče Džoker. - Idemo, kraljevi, svi smo se pretvorili u
uho.
Sve sam ih čuo, osim Tref Kralja:
- Pasijans je obiteljsko prokletstvo. Uvijek postoji nekakav džoker
koji prozre opsjenu. Onaj tko sudbinu prozre, mora je preživjeti.
Pik Kralj je već treći put rekao to o preživljavanju sudbine.
Zaplješću i Džoker i sve figure.
- Bravo! - poviče Džoker. - Svi se možemo ponositi ovim pasijansom
kojemu su svi pridonijeli.
Patuljci opet zaplješću, a Džoker se udari u prsa.
- Živio Džoker na Džokerski dan - rekao je. - Njemu pripada
budućnost!
KARO DESETICA ... patuljka koji je pogledavao iza ugla
novinskoga kioska...
Kad sam dignuo pogled sa žemičkine knjižice, glavom mi prostruja
divlja oluja misli.
Ovdje, na velikome Trgu Sintagma, po kojem su brzali oniski Grci,
noseći novine i aktovke, postalo mi je još jasnije da je žemičkina
knjižica proročka, a povezuje moje putovanje s nečim što se, prije
sto pedeset godina, dogodilo na čarobnom otoku.
Tako sam sjedio i prelistavao posljednje pročitane stranice.
Iako Pekar Hans nije čuo sva stara proročanstva, uspostavila se
jasna veza između mnogih rečenica:
"Pekarski sin bježi u planine i nastanjuje se u zabačenome selu.
Pekar krije blaga čarobnog otoka. U kartama je ono što će se
dogoditi. Selo prima zapostavljenoga dječaka kojemu je bolest otela
majku. Pekar mu daje sjajno piće i pokazuje lijepe ribice..."
Valjda je jasno, pekarski je sin Pekar Hans, već je Frode to shvatio.
Zabačeno je selo vjerojatno Dorf, a dječak, kojemu je bolest otela
majku, nije mogao biti nitko drugi osim Alberta.
Pekaru Hansu su promakle rečenice dviju trojka. No, dok sam
prečitavao rečenice drugih dviju trojka, skupa s rečenicama
dvojaka, i tu se očitovala jasna veza:
"Mornar se ženi lijepom ženom koja mu rađa sina prije nego što
sama putuje u južnu zemlju kako bi našla sebe. Otac i sin traže
lijepu ženu koja ne nalazi sebe. Hladnoruki patuljak pokazuje put u
zabačeno selo, a dječaku iz sjeverne zemlje daje kao popudbinu
povećalo. Povećalo se uklapa u oštećenje na staklenki za zlatne
ribice. Zlatna ribica neće odati otočnu tajnu, ali žemička hoće..."
Sve mi je bilo jasno, ali još mnoge rečenice nisam razumio:
"Unutarnja kutija rasprema vanjsku kutiju, kao što vanjska kutija
rasprema unutarnju...", "Žemičkar viče u čarobnu cijev, a glas mu se
širi stotinama milja...", "Mornar pljuje žestoko piće..."
Ako ovo posljednje znači da će se otac prestati svake večeri opijati,
bio bih oduševljen i njime i starim proročanstvom.
Problem je u tome što je Pekar Hans čuo samo četrdeset dvije igraće
karte. Osobito je pri kraju bio nesređen, što možda i nije čudno, jer,
što dublje ulazimo u Džokerovu igru, sve se više udaljujemo od
svog vremena. Vjerojatno je i Frodeu i Pekaru Hansu sve to bilo
maglovito, a takvih se rečenica uvijek mnogo teže sjećamo nego
jasnoga govora.
Pa i danas bi staro proročanstvo većini ljudi bilo maglovito. Samo ja
znam tko je hladnoruki patuljak. Ja, i samo ja, imam povećalo.
Teško bi itko drugi shvatio što znači to da žemička odaje otočnu
tajnu.
Ipak sam se ljutio zato što Pekar Hans nije čuo sve rečenice. Samo
zbog njegova nedostatna pamćenja velik će dio staroga
proročanstva ostati skriveno blago u budućnosti i to upravo onaj
dio proročanstava koji se ticao oca i mene. Sigurno je neki patuljak
rekao i nešto o tome hoćemo li sresti mamu i hoće li se s nama
vratiti u Norvešku...
Dok sam listao žemičkinu knjižicu, odjednom opazim patuljka koji
je pogledavao iza ugla novinskoga kioska. Isprva sam mislio da me
to neko dijete uhodi iz čiste zafrkancije, ali uto sam shvatio da je to
opet patuljčić s benzinske crpke. Pojavio se samo na tren i nestao.
Nekoliko sam se sekunda ukočio od straha, a onda sam počeo
razmišljati. Zašto se toliko bojim patuljka? Očito me slijedi, ali to još
ne znači da mi želi zlo.
Možda je i patuljku znana tajna čarobnog otoka. Da, možda mi je
dao povećalo i poslao me u Dorf upravo zato kako bih pročitao
žemičkinu knjižicu. Onda i nije toliko čudno što ga zanima čime se
bavim. Takvo se štivo ne nalazi svakoga dana na ulici.
Sjetio sam se očeve šale da je patuljak umjetni čovjek kojega je, prije
mnogo stoljeća, izradio neki židovski čarobnjak. Dakako, bila je to
tek šala, ali da je istina, možda bi on sreo i Alberta i Pekara Hansa.
Ništa više nisam stigao ni promisliti ni pročitati jer je uto trgom
brzao otac. Stršio je nad ostalima. Brzo sam žemičkinu knjižicu
skrio u džep.
- Jesam li se dugo zadržao? - zadahtano je upitao.
Odmahnuo sam glavom.
Već sam odlučio da mu neću reći kako mi se i ovdje odjednom
pojavio patuljak. To što se malac mota Europom, kao i mi, zapravo
je zanemarivo u odnosu na ono što sam pročitao u žemičkinoj
knjižici.
- Što si ti dotle radio? - nastavio je.
Pokazao sam mu karte i rekao da sam slagao pasijans.
Pristupi nam konobar da naplati posljednji sok koji sam naručio.
- It's very small! - rekao je.
Otac s nerazumijevanjem odmahne glavom.
Dakako, shvatio sam da konobar misli na žemičkinu knjižicu.
Prestrašio sam se što ću mu morati objašnjavati. Zato sam izvukao
povećalo i gurnuo ga konobaru pod nos, rekavši:
- It's very smart.
- Yes, yes! - odvratio je.
Tako sam se izvukao iz nebranoga grožđa.
Kad smo izlazili iz kavane, rekao sam:
- Pregledavao sam igraće karte ne bih li na njima opazio i nešto više
od onoga što se vidi golim okom.
- I? - upita otac.
- Kad bi ti samo znao - tajanstveno sam rekao.
KARO PUB ... otac se dičio samo time što je želio biti džoker...
Kad smo se vratili u hotelsku sobu, upitao sam oca ima li pomaka u
potrazi za mamom.
Najprije je rekao:
- Bio sam kod agenta koji živi od toga što posreduje modelima.
Uvjeravao me da nigdje u Ateni ne radi model imenom Anita Tora.
Bio je posve siguran, tvrdio da poznaje sve ovdašnje modele, u
svakom slučaju, sve strankinje.
Vjerojatno sam podsjećao na rujanski zalazak sunca. Večeras će
sigurno kiša, jer sam osjetio kako mi se suze tiskaju na vjeđe.
Vjerojatno je otac zato žurno nadodao:
- Tad sam mu pokazao sliku iz modnoga časopisa. Grk se odmah
prenuo i rekao da se ona ovdje zove Sol Strand, ali to joj je
umjetničko ime. Na posljetku je rekao da je već godinama jedna od
najtraženijih modela u Ateni.
- I onda? - upitao sam i zagledao se ocu u oči.
Raširio je ruke i rekao:
- Sutra ću ga nazvati poslije ručka.
- I to je sve?
- Aha, moramo se strpiti, Hans Thomas. Večerat ćemo na krovnoj
terasi, a sutra idemo u Pirej. Valjda i ondje postoji telefon.
Kad je spomenuo krovnu terasu, nečega sam se sjetio. Skupio sam
hrabrost i rekao:
- Ipak, još nešto...
Otac me gledao s nerazumijevanjem. Možda je već shvatio na što
ciljam.
- Morao si o nečemu razmisliti, a dogovorili smo se da ćeš brzo
misliti.
Pokušavao se srdačno nasmijati, ali nije mu išlo od ruke.
- O, to! - reče. - Kao što smo rekli, Hans Thomas, mislim ja na to.
Samo što sam danas imao o mnogo čemu drugom razmišljati.
Sinula mi je lukava zamisao. Otapkao sam do njegove putne torbe
pa mu, među čarapama i majicama, našao bocu prepečenice. Dok
izbrojiš tri, odjurio sam u kupaonicu i izlio otrov u zahodsku
školjku.
Kad je otac ušao u kupaonicu i shvatio što sam učinio, isprva je
samo gledao zahodsku školjku, možda razmišljajući ne bi li se
sagnuo i sve ispio, prije nego što pustim vodu. Sva sreća što se ipak
nije tako nisko srozao.
Kad se okrenuo prema meni, još nije stigao odlučiti hoće li riknuti
kao tigar ili će mi se umiljavati kao psić. Na posljetku je rekao:
- Pa dobro, Hans Thomas, pobjeda je tvoja!
Vratili smo se u sobu i sjeli uz prozor. Digao sam pogled prema
ocu. Gledao je Akropolu.
- Sjajni napitak oduzima džokeru izglede - rekao sam.
Otac me začuđeno mjerkao.
- O čemu govoriš, Hans Thomas? O jučerašnjim martinijima?
- Ma ne, samo mislim da pravi džoker ne pije alkohol. Naime,
džoker bez alkohola jasnije razmišlja.
- Luckast si - rekao je. - To je valjda nasljedno.
Znao sam da sam ga dirnuo u najosjetljivije mjesto jer otac se dičio
samo time što je želio biti džoker.
Ne znajući misli li on još na ono u zahodskoj školjci, rekoh:
- Idemo na krovnu terasu, kušat ćemo sve sokove koje nam mogu
ponuditi. Možeš naručiti Colu ili Seven-up, sok od naranče, rajčica
ili krušaka. Ili možda sve okuse odjednom? Čašu možeš napuniti
divnim kockicama leda i sve zamiješati velikom žlicom...
- Hvala, dosta - prekinuo me.
- Pa, dogovorili smo se - nisam odustajao.
- Yes, Sir, a stari mornar nikad ne krši obećanje.
- Divno! Za nagradu ću ti ispričati ludu bajku.
Popeli smo se na krov i sjeli za isti stol kao jučer. Uskoro nam priđe
isti konobar.
Na engleskom sam ga upitao kakva bezalkoholna pića imaju.
Završilo je time što smo zamolili dvije čaše i četiri boce. Čovjek
zakima glavom i promrmlja nešto u smislu da su se jučer otac i sin
opijali, a danas naručuju samo sok. Otac mu odbrusi da se to u
prosjeku izjednačuje, za sve postoji opravdanje.
Kad se konobar udaljio, otac reče:
- Pa to je nevjerojatno, Hans Thomas, evo nas u milijunskome
gradu, a u tom velikome mravinjaku želimo naći određenoga
mrava.
- Ona je kraljica mrava - rekoh mu za utjehu.
Tim sam odgovorom bio posve zadovoljan. A vjerojatno i otac.
Široko mi se nasmiješio rekavši:
- Mravinjak je tako pregledan da je doista moguće naći mrava broj
tri milijuna dvije stotine trideset osam tisuća devet stotina i pet.
Malo je filozofirao i nastavio:
- Atena je zapravo tek roj mnogo većega mravinjaka u kojemu je
više od pet milijarda mrava. A gotovo je uvijek moguće naći
određenoga mrava među tih pet milijarda. Dovoljno je dignuti
slušalicui birati broj. Na ovome planetu postoje milijarde telefona,
Hans Thomas. Naći ćeš ih visoko u Alpama, a i dolje, u afričkoj
prašumi. Naći ćeš ih na Aljasci i na Tibetu, a sve ih možeš dosegnuti
telefonom, iz svoje sobe.
Odjednom sam poskočio na stolici.
- Žemičkar viče u čarobnu cijev, a glas mu se širi stotinama milja -
uzbuđeno sam šapnuo.
Odjednom sam shvatio značenje te rečenice u Džokerskoj igri.
Otac nemoćno uzdahne.
- Što je sad? - upitao je.
Nisam znao što bih mu odgovorio, a nešto mu moram reći.
- Kad si spomenuo Alpe, sjetio sam se pekara koji mi je u alpskom
selu dao žemičke i sok. Vidio sam, imao je i telefon. Njime se može
povezati s ljudima širom svijeta. Dovoljno je nazvati informacije i
već dobije broj svih ljudi na kugli zemaljskoj.
Očito nije bio posve zadovoljan odgovorom, jer se nijemo zagledao
u Akropolu.
- Ne bih rekao da ne podnosiš filozofiranje - na posljetku je rekao.
Odmahnuo sam glavom, bio sam prepun svega onoga što sam
pročitao u žemičkinoj knjižici. Postalo mi je užasno teško sve to
zadržavati u sebi.
Kad se nad gradom spustio mrak i kad je snažna rasvjeta preplavila
Akropolu, rekao sam:
- Obećao sam da ću ti ispričati bajku.
- Pričaj! - reče mi otac.
I počeo sam. Ispričao sam mu mnoge stvari koje sam pročitao u
žemičkinoj knjižici, o Albertu i Pekaru Hansu, Frodeu i igraćim
kartama na čarobnom otoku. Činilo mi se da ne kršim obećanje što
sam ga dao starome pekaru u Dorfu, jer sve sam to pričao kao da
sam se upravo tada tomu domislio. Morao sam malo prepjevati, ali
sam pomno pazio da ne spomenem žemičkinu knjižicu.
Na oca sam očito ostavio snažan dojam.
- Imaš vraški bujnu maštu, Hans Thomas - rekao je. - Možda ipak
nećeš postati filozofom. Možda bi se najprije morao okušati kao
pjesnik.
Opet mi je odao čast na nečemu što zapravo uopće nije bila moja
zasluga.
Kad smo poslije legli, prvi sam zaspao. Doduše, dugo nisam mogao
zaspati, ali otac je još dulje ostao budan. Posljednje čega se sjećam
bilo je kad se uspravio i stao uz prozor. Kad sam se sutra ujutro
probudio, otac je još spavao. Podsjećao me na medvjeda kojemu je
upravo počeo dugi zimski san.
Uzeo sam povećalo i žemičkinu knjižicu pa čitao što se dalje
događalo na čarobnom otoku, poslije velike Džokerske igre.
KARO DAMA ... tad klaunić brizne u plač...
Veliki se krug raspao čim se Džoker udario u prsa i izgovorio
nekoliko svečanih riječi sebi u čast. Karneval se nastavljao. Neki su
se patuljci poslužili voćem iz zdjela, drugi su se opijali sjajnim
napitkom. Uskoro su počeli uzvikivati imena svih okusa čudesnoga
napitka:
- Med!
- Lavanda!
- Bobice!
- Repica!
- Gramine...
Frode me pogleda. Iako je bio naboran starac sijede kose, oči su mu
još blistale kao dragulji. Sjetio sam se onoga što sam često slušao o
tome da su oči zrcalo duše.
Džoker opet udari dlanom o dlan.
- Vidimo li dubinu Džokerove igre? - upitao je okupljene.
Kako odgovora nije bilo, nestrpljivo je mahao rukama.
- Jesmo li razumjeli da je Frode onaj mornar koji je imao igraće karte
i da smo mi te karte? Ili smo i sad podjednako glupi?
Na patuljcima u dvorani lako se moglo vidjeti da ne razumiju o
čemu im glupko govori. Činilo se da im i nije osobito stalo da
shvate.
- Uh, kakav svadljivac! - poviče Karo Dama.
- Da, nemoguć je - potvrdi netko.
Džokerić je bio sav nesretan.
- Zar nitko ne razumije? - ponovio je.
Bio je tako uzrujan da su zvončići zveckali, iako je nastojao
nepomično sjediti.
- Ne! - razlijegao se jednoglasni patuljasti zbor.
- Zar nismo razumjeli da nas je Frode smatrao glupanima, a mene
glupkom?
Tad su mnogi začepili rukama uši, a neki i oči. Drugi su žustro
punili usta ljubičastim sokom. Kao da se iz petnih žila napinju,
samo kako ne bi razumjeli što Džoker misli.
Pik Kralj priđe jednom stolu i uzme bocu sjajnoga napitka. Prinese
je Džokeru govoreći:
- Jesmo li ovamo došli odgonetati zagonetke ili piti ljubičasti sok?
- Došli smo zato da čujemo istinu - reče Džoker.
Frode me uhvatio za mišicu pa mi šapnuo na uho:
- Teško je reći što će nakon svega ovoga ostati na otoku, od onoga
što sam ja stvorio.
- A da ga pokušam zaustaviti? - upitao sam.
Frode odmahne glavom.
- Ni slučajno! Sad pasijans mora ići prema svojim pravilima.
Tad Pik Pub skoči ispred Džokera te ga zbaci s visoke stolice. I
drugi mu pubovi priskoče u pomoć. Tri su ga puba držala dok mu
je Tref Pub pokušavao gurnuti u usta grlić bočice.
Džoker se svom snagom opirao, a istodobno pljuvao sve što su
pokušavali u njega utočiti. Ipak im se istrgnuo.
- Džoker pljuje sjajni napitak - reče brišući usta. - Bez seruma laži
glupko jasnije razmišlja.
Zaletio se, oteo bocu Tref Piku pa tresnuo njome o pod. Nato se
redom bacao na svaki od četiriju stolova pa lupao boce i vrčeve.
Velikom je dvoranom letjela staklovina. Iako su po patuljcima
pljuštale staklene krhotine, nijedan se nije porezao. Samo je Frode
malo posjekao ruku. Vidio sam kako je iz nje curnula kap krvi.
Na podu je sjajna tekućina tekla u velikim, ljepljivim lokvama.
Neke su dvojke i trojke srkale ljubičasti sok, bez obzira na staklene
krhotine. Mnogima su rbine ulazile u usta, ali bi ih ispljunuli i nisu
se ozlijedili. Bilo je i takvih koji su samo bijesno gledali.
Pik Kralj preuzme riječ.
- Pubovi! - klikne. - Zapovijedam vam, odmah odrubite glupku
glavu.
Nije morao reći ništa više. Četiri su puba već isukala mačeve i
počela stupati prema Džokeru.
Više nisam mogao otrpjeti. Skočio sam da se umiješam, ali sam tad
osjetio kako me zadržava jedna snažna ruka.
Džokerovo je lice bilo bespomoćno.
- Samo je jedan Džoker - promrmljao je. - Drugoga... drugoga
nema...
Tad klaunić brizne u plač.
Pubovi uzmaknu. I oni koji su rukama začepili uši i oči, začuđeno
su pogledavali. Proteklih su godina od toga šaljivca doživljavali
toliko psina, a tad su vjerojatno prvi put vidjeli da on može i
plakati.
Vidio sam kako svjetlucaju Frodeove oči. Odjednom sam shvatio da
on, unatoč svemu, nijednu figuru nije toliko volio kao malenoga
svadljivca. Pokušavao je obgrliti Džokera oko ramena.
- No, no... - tješio ga je.
Džoker otrese njegovu ruku. Uto ispred njega stane Herc Kralj
rekavši:
- Podsjetio bih da je zabranjeno odrubiti glavu koja plače.
- Ovtstelkorp! - poviče Pik Pub.
A Herc Kralj nastavi:
- Nadalje, prema drugom je pravilu zabranjeno odrubiti glavu prije
nego što ona prestane govoriti. Nisu još sve karte na stolu. Zato
zapovijedam, stavite Džokera na stol prije nego što mu odrubimo
glavu.
- Hvala, dragi kralju - zajeca Džoker. - Samo ti u ovom pasijansu
imaš trinaest dobrih srdaca.
Četiri su ga puba digla i stavila na stol. Ležao je na leđima, glava
mu je počivala na rukama, jednu je nogu stavio preko druge i u tom
položaju održao dug govor patuljcima koji su se oko njega okupili.
- Posljednji sam došao u ovo selo - počeo je. - A svi znaju da sam bio
drukčiji od vas. Zato sam uglavnom bio povučen.
Patuljci su, iz nepoznata razloga, pozorno slušali Džokera. Uvijek
su se čudili zašto je toliko različit.
- Nigdje nisam kod kuće - nastavio je. - Nisam herc ni karo, nisam
tref ni pik. Nisam kralj ni pub, nisam osmica ni as. Običan sam
džoker, a tko je to, morao sam osobno otkriti. Kad god maknem
glavu, zvončići me podsjećaju da nemam obitelji. Nemam ni boje ni
zanata. Nisam vješt staklarstvu kao kara, nisam pekar kao herčevi,
nemam trefovske mekane ruke ni pikovsku snagu mišića. Tako sam
švrljao i izvana motrio što radite. Zato sam vidio mnogo toga za što
ste vi bili slijepi.
Džoker je ležao na stolu i zaljuljao jednu nogu pa su mu zvončići
tiho zacilinkali.
- Svakoga ste jutra išli na svakodnevni posao, ali nikad zapravo
niste bili budni. Možda ste vidjeli sunce, mjesec, zvijezde na nebu i
sve što se giba, ali zapravo to ipak niste vidjeli. Druga je stvar s
Džokerom, jer on je na svijet došao s tim zločinom da vidi
preduboko i previše.
Tad upadne Karo Dama.
- Gukni, glupane, ako si vidio nešto što mi nismo... pričaj!
- Vidio sam sebe - poviče Džoker. - Vidio sam kako gmižem velikim
vrtom između grmlja i stabala.
- Možeš li ti sebe odozgo vidjeti? - otelo se Herc Dvojki. - Imaju li
tvoje oči krila da polete poput ptica?
- Na neki način imaju. Nije se dovoljno samo gledati u zrcalu koje
vadimo iz džepa, kao što neumorno rade četiri seoske dame. Toliko
su obuzete svojom vanjštinom da i ne opažaju da žive.
- Još nikad nisam čula ovakvu drskost - poviče Karo Dama. - Dokle
će ovaj glupan još ovako brbljati?
- Nije to samo ono što vidim - nastavi Džoker. - To je nešto što u
sebi osjećam. Osjećam da sam živ... Živo biće... Čudno raslinje...
Imam kožu, kosu, nokte... Živ sam lutkar... dohvatljiv kao gumica...
Otkud je taj gumičar? Džoker to pita.
- Zar ćemo mu dopustiti da nastavi? - upita Pik Kralj.
Herc Kralj klimne.
- Živimo! - poviče Džoker, raširi ruke tako da su zvončići
neobuzdano zazveckali. - Živimo u tajanstvenoj bajci pod nebom.
Čudno, kaže Džoker. Neprekidno se morao štipkati za ruku kako bi
se uvjerio da je istina.
- Boli li? - upadne Herc Trojka.
- Osjećam da živim, svaki put kad zazvone zvončići, a to je pri
mojoj najmanjoj kretnji.
Digao je jednu ruku pa je tako snažno stresao da su mnogi patuljci
prestrašeno uzmaknuli.
Herc Kralj se nakašljao i rekao:
- Jesi li otkrio otkud je gumičar?
- Tu ste zagonetku možda i sami odgonetnuli - nato će Džoker. -
Svatko je od vas odgonetnuo tek djelić. Zato što vam je u tintari
tako malo znanja, morate napinjati glavu kako biste smislili
najjednostavniju misao. A sve zato što ste pili previše ljubičastoga
soka. Džoker tvrdi da je on tajanstveni lutkar, ali i vi ste
podjednako tajanstveni kao on. Samo što to ne vidite i ne osjećate,
jer ako se previše pije ljubičasti sok, raspoznaje se samo med,
lavanda, bobice, repica i gramine. Tako švrljate po vrtu, a ne
osjećate da živite. Onaj komu je cijeli svijet u ustima, na posljetku
zaboravlja da ima usta. A onaj tko sve okuse svijeta ima u rukama i
nogama, zaboravlja da je on tajanstveni lutkar. Džoker je
neprekidno pokušavao reći istinu, ali niste imali uši da ga čujete.
Doduše, imali ste kožne nabore uz lice, ali ušni su vam kanali bili
začepljeni jabukama, kruškama, jagodama i bananama. Tako je i s
vidom. Dakako, imali ste oči da gledate, ali zar to imalo pomaže
ukoliko oči samo gledaju gdje je nova boca pića? Tako je to, kaže
Džoker, jer samo Džoker zna istinu.
Patuljci u dvorani već su se počeli pogledavati.
- Otkud je onaj gumičar? - ponovi Herc Kralj.
- Frodeove smo umotvorine - reče Džoker pa raširi ruke. - A
umotvorine su jednoga dana postale toliko životne da su mu počele
bježati iz glave. Nije moguće, kaže Džoker. Isto je tako nemoguće
kao Sunce i Mjesec, kaže on. No istinski su i Sunce i Mjesec.
Patuljci su u dvorani začuđeno gledali Frodea, a mene starac stegne
za ručni zglob.
- To još nije sve - nastavi Džoker. - A tko je Frode? Čudnovat je on
lutkar, kaže Džoker. Živ je pod nebom, kaže on. Na otoku je bio
jedini, ali on zapravo pripada drugim igraćim kartama. Koliko je
karata u tom špilu, ne zna se. Ne zna se ni tko dijeli karte. Džoker
zna samo jedno: i Frode je lutkar koji je odjednom, jednoga jutra,
otkrio da je živ u zraku. Iz kojega je čela iskočio taj lutkar, pita
Džoker. Pita on i pita, sve dok jednoga dana ne dobije odgovor.
Patuljci kao da su se počeli buditi poslije zimskoga sna. Herc
Dvojka i Trojka našle su svoje metle pa počele mesti dvoranu.
Četiri su se kralja zbila u krug obgrlivši jedan drugog oko ramena.
Tiho su razgovarali, sve dok se Herc Kralj nije okrenuo Džokeru i
rekao:
- Kraljevi su u selu tužnim srcem zaključili da glupko govori istinu.
- Zašto je tako tužno to što on govori istinu? - upita Džoker. Još je
ležao na stolu, ali oslanjao se na ruku i gledao Herc Kralja.
Riječ preuzme Karo Kralj.
- Veoma je tužno da nam je Džoker rekao istinu - reče. - Naime, to
znači da gospodar mora umrijeti.
- Zašto gospodar mora umrijeti? - upita Džoker. - Uvijek se mora
poznavati pravilo prije nego što se probode.
Odgovori mu Tref Kralj:
- Sve dok je Frode u selu, podsjećat će nas na to da smo umjetni.
Zato mora umrijeti od pubovskoga mača.
Džoker ustane sa stola i klizne na pod. Najprije odmjeri Frodea, a
nato opet kraljeve, rekavši:
- Nikad nije dobro kad su djelo i majstor preblizu, jer se lako može
dogoditi da počnu jedni drugima ići na živce. S druge strane,
Frodeu ne možemo spočitavati što ima tako bujnu maštu da
njegove umotvorine na posljetku bježe iz njegove glave.
Tref Kralj popravi svoju malenu krunu i reče:
- Svatko je slobodan da mašta što god hoće, ali je dužan upozoriti
svoje umotvorine da su samo plod njegove mašte, inače ih drži
glupima, a umotvorine ga u tom slučaju smiju ubiti.
Sunce se odjednom skrilo iza velikog oblaka. U dvorani se naglo
smračilo.
- Čujete li što kažem, pubovi? - uto će Pik Kralj. - Odrubite
gospodaru glavu!
Skočio sam sa stolice, ali uto riječ preuzme Pik Pub:
- Ne treba, kralju gospodaru, jer gospodar Frode je mrtav.
Odmah sam se okrenuo. Frode je kliznuo sa stolice i beživotno
ležao na podu. Nisam tada prvi put vidio mrtvaca, tako sam znao
da Frode nikad više neće gledati onim sjajnim očima.
Osjećao sam se tako praznim i usamljenim kao što se može osjećati
samo čovjek. Odjednom sam bio posve sâm na čarobnom otoku.
Oko mene su žive igraće karte, ali nitko od patuljaka u špilu nije
čovjek kao ja.
Patuljci su se zbili oko Frodea. Na licima im prazan izraz, još
prazniji nego jučer, kad sam došao u njihovo selo.
Opazio sam kako Herc Asica šapće nešto Herc Kralju na uho. Nato
je potrčala prema vratima i nestala.
- Stali smo na vlastite noge - na posljetku će Džoker. - Frode je sad
mrtav, a ubila su ga njegova stvorenja.
Bio sam tužan, ali i bijesan. Pristupio sam Džokeru, digao ga s tla i
stresao tako da su zazvonili svi zvončići.
- Ti si ga ubio - rekoh. - Ti si iz Frodeove kolibice ukrao ljubičasti
sok, ti si odao tajnu Frodeovih karata.
Spustio sam ga na pod. Nato će Pik Kralj:
- Naš gost ima pravo. Zato ćemo punim pravom glupanu odrubiti
glavu. Onoga koji nas je smatrao glupima oslobodit ćemo se tek kad
se oslobodimo njegova glupana. Pubovi! Odmah odrubite nitkovu
glavu!
Džoker jurne, morao je samo gurnuti nekoliko sedmica i osmica i
već je, kao malo prije Herc Asica, odjurio iz dvorane. Shvatio sam,
isteklo je vrijeme mojega posjeta. Istrčao sam na ulicu između
seoskih kućica. Među kućnim je zidovima još počivao žuti sag
večernjega sunca, ali nigdje na vidiku nije bilo Džokera ni Herc
Asice.
KARO KRALJ ... da bismo morali oko vrata nositi zvono...
Otac se počeo meškoljiti na postelji još prije Frodeove smrti, ali bio
sam toliko obuzet onim što sam čitao da nisam ispuštao iz ruku
žemičkinu knjižicu. Tek kad je počeo gunđati, žurno sam je gurnuo
u džep.
- Jesi li dobro spavao? - upitao sam ga kad se uspravio na postelji.
- Kao u bajci - rekao je, činilo mi se da je raskolačio oči. - A sanjao
sam čudnovate stvari.
- Pričaj! - rekao sam.
Nije ustao. Možda se bojao da će, čim ustane, zaboraviti san.
- Sanjao sam da su ljudi patuljčići kao oni o kojima si mi pričao na
krovnoj terasi. Iako su bili živi, samo smo se ti i ja čudili što smo
živi. Našao se ondje neki stari liječnik koji je iznenada otkrio da svi
patuljci imaju ispod nožnoga palca nekakvu oznaku. Mogla se
vidjeti samo pod povećalom ili mikroskopom. Taj se znak sastojao
od četiriju boja karata i jednog broja od jedan do mnogo milijuna.
Jedan je imao boju herc i broj 728964, a drugi je bio tref i imao broj
60143, treći je, karo, imao broj 2659. Poslije neke vrste prebrojavanja
utvrdilo se da nitko nema isti broj. Čovječanstvo je u tom smislu
veliki pasijans. No, a to je sad važno, pokazalo se da dva patuljka
uopće nemaju taj znak. Zamisli, bili su to Hans Thomas i otac. Zato
su nas se ostali patuljci bojali i zaključili da bismo morali oko vrata
nositi zvono, kako bi svi mogli čuti gdje smo.
Morao sam priznati da mu je san guba, ali smatrao sam da je on
samo malo okitio ono što sam mu sinoć pripovijedao. Na posljetku
je rekao: -Doista je nevjerojatno kakve sve zamisli i primisli imamo
u glavi, ali najdublje su one misli dok spavamo.
- Barem onda kad prethodno ništa žestoko ne nalijemo u tijelo -
rekoh.
Samo mi se široko nasmiješio. Odustao je od nadmudrivanja. Nije
bilo uobičajeno ni to što smo otišli doručkovati prije nego što je
pripalio cigaretu.
Doručak u Hotelu Titania bio je neizrecivo jednostavan, a opet
prvorazredan. U cijenu sobe uračunali su nam nekakav bijedan
doručak, ali ondje je bio i veliki bife, gdje je svatko tko je bogat i
može platiti, mogao naći najbiranije poslastice.
Otac nikad nije mnogo jeo, ali je danas naručio sok, jogurt, jaja,
rajčice, šunku i šparoge. I ja sam uz njega dobio tek.
- Imao si pravo što se tiče moje cuge - priznao je dok je otvarao jaje.
- Gotovo sam zaboravio da je svijet tako jasan.
- Nećeš valjda zato prestati filozofirati? - upitao sam ga.
Uvijek sam se pribojavao da su njegove mudre misli vezane samo
uz alkohol i da će se, čim prestane piti, pretvoriti u posve prosječna
čovjeka.
Začuđeno me odmjerio i rekao:
- Ni govora! Otkud ti sad to? Tek ću sad postati pravim, opasnim
filozofom.
Laknulo mi je, a on se uskoro zahuktao.
- Znaš li zašto se većina ljudi samo gega po svijetu, a uopće se ne
divi svemu što oko sebe vidi? - upitao je.
Odmahnuo sam glavom.
- Zato što im je svijet prešao u naviku.
Dok je tresao sol na jaje, nastavio je:
- Nitko ne bi povjerovao u svijet da se dugo godina nije na taj svijet
navikavao. To se lako može potvrditi kod malene djece. Tako ih se
snažno doima sve ono što oko sebe vide... da ne vjeruju vlastitim
očima. Zato u sve upiru prstićem i zapitkuju za sve što vide.
Drukčije je kod nas, odraslih. Sve smo toliko puta vidjeli da, na
posljetku, ukupnu stvarnost prihvaćamo zdravo za gotovo.
Još smo dugo jeli sir i šunku. Kad smo ispraznili tanjure, otac me
upita:
- Hoćemo li jedan drugomu nešto obećati, Hans Thomas?
- Ovisi - odgovorio sam.
Pogledao me duboko u oči.
- Obećajmo jedan drugomu da ćemo ovaj planet napustiti tek kad
malo više doznamo o tome tko smo i odakle smo.
- Dogovoreno -rekoh. Pružio sam mu desnicu preko stola i sve
potkrijepio snažnim stiskom.
- No najprije moramo naći mamu - nadodao sam. - Ne vjerujem da
ćemo bez nje u tome uspjeti.
HERC
HERC AS ...obrnuo sam je i vidio Herc Asicu...
Otac je bio podosta uzrujan kad smo sjeli u automobil pa se odvezli
u Pirej.
Nisam otkrio je li uzrujan zato što se vozimo u Pirej ili zato što
poslije podneva mora telefonirati agentu koji će mu, možda, odati
gdje ćemo naći mamu.
Automobil smo parkirali usred velikoga lučkoga grada i ušli u
međunarodnu luku.
- Ovdje je prije sedamnaest godina bio naš brod - na posljetku će
otac pokazujući mi ruski trgovački brod. Objašnjavao mi je kako se
život sastoji od krugova koji se zatvaraju.
- Kad mu moraš telefonirati?
- Poslije tri sata - rekao je.
Pogledao je na sat. I ja. Bilo je tek podne i pol.
- Sudbina je glava cvjetače koja na sve strane ravnomjerno raste -
rekoh.
Otac razdraženo mahne rukom.
- Što to trabunjaš, Hans Thomas?
Shvatio sam da je poprilično uzrujan zbog onoga što će biti kad
nađemo mamu.
- Gladan sam - rekoh.
To uopće nije bila istina, ali ništa mi drugo nije palo na um u vezi s
cvjetačom. Bilo kako bilo, otišli smo na ručak u slavnu luku
Mikrolimano.
Usput smo prošli uz brod koji je plovio prema otoku imenom
Santorini. Otac mi je ispričao kako je nekoć, davno je to bilo, taj otok
bio mnogo veći, ali je zbog snažne vulkanske erupcije gotovo
potpuno utonuo u more.
Ručali smo musaku, a otac je pripovijedao o ribarima koji su ispred
restorana krpali mreže. Inače gotovo nismo razgovarali za ručkom.
Zato je svaki od nas tri do četiri puta pogledavao na sat. I otac i ja
smo nastojali da ne bude upadljivo, ali ni jedan ni drugi nije mogao
to izvesti vješto, neopazice.
Otac na posljetku reče da mora poći telefonirati. Bilo je petnaest do
tri sata. Prije nego što je otišao, naručio mi je obilan obrok
sladoleda, a ja sam, prije nego što su me njime poslužili, izvukao
povećalo i žemičkinu knjižicu.
Knjižicu sam skrio ispod stola i pokušavao tako čitati, kako me
nitko ne bi otkrio.
Trčao sam uzbrdo u Frodeovu kolibicu. U trku mi se učinilo da pod
nogama čujem potmulu tutnjavu, kao da je tlo, po kojemu sam
jurio, odjednom počelo izmicati.
Kad sam stigao pred Frodeovu kućicu, okrenuo sam se i pogledao
selo. Mnogi su patuljci otišli iz svečane dvorane i trčkarali između
kućica. Jedan se izderao:
- Ubijte ga!
- Obojicu ćemo ubiti! - dometne drugi.
Provalio sam vrata. Kućica je bila užasno prazna sad, kad sam znao
da Frode nikad više neće u nju kročiti. Zadahtan sam klonuo na
klupu.
Kad sam ustao, zagledao sam se u zlatnu ribicu koja je neumorno
plivala u velikoj staklenki na stolu ispred mene. Istodobno sam u
jednome kutu opazio bijelu vrećicu, sašivenu možda od kože
šesteronožnih životinja. Vodu i zlatnu ribicu prelio sam u praznu
bocu koju sam našao na prozorskoj dasci. Bocu i staklenku punu
zlatnih ribica oprezno sam spustio u bijelu vreću. Na polici iznad
vrata našao sam praznu drvenu škrinjicu u kojoj je Frode čuvao
igraće karte otkako je stigao na otok. I nju pospremim u vreću. U
ludoj sam žurbi ubacivao u vreću još neke predmete iz Frodeove
kolibice. Još mi je u ruci bila staklena figurica šesteronošca, moluka,
kad sam odjednom ispred kuće čuo cilinkanje. U sljedećem je
trenutku u kuću uletio Džoker.
- Moramo hitno na more - zadahtano će on.
- Mi? - začuđeno sam ga upitao.
- Da, obojica, veoma je hitno, mornaru.
- Zašto?
- Čarobni se otok iznutra potkopava - rekao mi je.
Tad se sjetim Džokerske igre.
Dok sam vezivao vreću, Džoker je nešto tražio u ormaru. Uskoro je
donio blistavu bocu, do polovice napunjenu ljubičastim sokom.
- I nju - rekao je.
Izišli smo ispred kuće. Ukazao nam se stravičan prizor. Mnoštvo je
patuljaka jurilo uzbrdicom, neki pješice, dok su drugi jahali moluke.
A na čelu četiri puba isukanih mačeva.
- Onuda! - reče Džoker. - Brzo!
Potrčali smo iza kuće te izbili na puteljak koji je krivudao između
stabala poviše sela. Upravo kad smo zamakli u šumicu, vidio sam
kako prvi patuljci stižu na vrh brda.
Džoker je ispred mene skakao kao kozorog. Sjećam se, pomislio
sam kolika je šteta što taj kozorog ima zvončiće, jer će zvonjava
olakšati potjeru onima koji nas slijede.
- Pekarski sin mora naći put do mora - rekao je dok smo trčali.
Govorio sam mu da sam prošao neku veliku nizinu. Ondje sam
vidio goleme pčele i moluke, prije nego što sam naišao na Tref
Dvojku i Tref Trojku koji su obrađivali njivu.
- Ovim putem - reče Džoker i pokaže puteljak koji se lijevo odvajao.
Uskoro smo izišli iz šume. Izbili smo na greben i dolje ugledali
ravnicu gdje sam sreo prve patuljke.
Upravo kad se Džoker počeo spuštati nizbrdicom, spotaknuo se i
posklizao na oštrome kamenju. Njegovi su zvončići tako zacilinkali
da je odjeknulo planinom. Bojao sam se da se ozbiljno ozlijedio. U
podnožju je hitro skočio na noge, raskrilio ruke i promuklo se
nasmijao. Glupko se izvukao bez ijedne ogrebotine.
Bio sam oprezniji od njega. Čim sam sišao, osjetio sam kako mi se
trese tlo pod nogama.
Jurili smo ravnicom koja se odjednom smanjivala u odnosu na onu
kojom sam jučer prolazio. Uskoro smo vidjeli velike pčele. Još su i
sad bile veće nego pčele kod nas, u Njemačkoj, ali činilo mi se da
ipak nisu onako divovske kao kad sam tek stigao.
- Ovuda, mislim - rekoh, pokazujući visoku goru.
- Preko gore? - zdvojno upita Džoker.
Odmahnuo sam glavom.
- Došao sam kroz otvor u planinskoj špilji.
- Onda moramo naći taj otvor, mornaru.
Upre prstom u nizinu. Za nama su jurili svi patuljci. Na čelu
osmorica ili desetorica jahača, na molucima. Šesteronožne su
životinje uzvitlale prah.
Opet sam čuo nekakvu potmulu tutnjavu, a to nije bio grmljavinski
galop moluka. Istodobno sam opazio da je patuljcima, koji su nas
gonili preko nizine, put znatno kraći nego malo prije nama.
Od moluka nas je dijelilo tek nekoliko metara kad sam opazio otvor
u brdu.
- Eno! - povikao sam.
Najprije sam se uvukao ja, a Džoker je pokušavao za mnom, no iako
je bio mnogo sitniji od mene, morao sam ga povući za ruke kako bi
upao u špilju. Sav sam se oznojio, a Džokerove su ruke bile ledene
kao litice.
Čuli smo kako se prvi moluci zaustavljaju ispred špilje. Uto je kroz
otvor pomolio lice Pik Kralj. Stigao nas je samo letimično pogledati
jer se u tili čas otvor potpuno zatvorio. Vidjeli smo ga kako u
posljednjem trenutku povlači ruku natrag.
- Mislim da se ovaj otok skuplja - rekoh.
- Ili se iznutra potkopava - odgovori Džoker. - Moramo se pokušati
izvući dok ga posve ne nestane.
Trčali smo kroz špilju i uskoro iz nje izišli. Izbili smo u duboku
dolinu koja je naglo prestajala pred liticom. Ondje su i dalje
skakutale žabe i gušteri, ali više nisu bili veliki poput kunića.
Jurili smo dolinom, činilo nam se da svakim korakom prelazimo
stotine metara. Ubrzo smo se našli pred žutim ružičnjacima i
raspjevanim leptirima. Leptira je bilo isto onoliko mnogo kao prije,
ali osim nekih divovskoga rasta, sad su i oni bili mnogo manji. Više
nisam čuo njihovu pjesmu, ali možda ju je nadjačavalo suludo
cilinkanje Džokerovih zvončića.
Uskoro smo se popeli na vrhunac s kojega sam onoga jutra nakon
brodoloma gledao izlaz sunca. Činilo nam se kao da lebdimo nad
krajolikom čim bismo tek malo digli noge s tla. S onu smo stranu
vidjeli jezerce u kojemu sam onda plivao, među mnoštvom zlatnih
ribica svih duginih boja. I jezero mi se sad učinilo mnogo manjim
nego što sam ga pamtio. Kad uto... uto ugledamo more. Daleko,
daleko, vidjeli smo kako se bijela pjena razbija o obalu.
Džoker je skakutao i plesao kao dijete.
- Je li to more? - začuđeno je upitao. - Vidi li se more, mornaru?
Nisam mu stigao odgovoriti jer je ispod nas opet odjeknula tutnjava
i grmljavina. Tutnjalo je snažno i gromovito, kao da neki div žvače
kamenje.
- Gora samu sebe ždere - reče Džoker.
Potrčali smo s vrha. U tili smo se čas našli pred jezerom u kojemu
sam onomad plivao. Sad nije bilo veće od lokvice. Zlatnih je ribica
ondje još bilo, plivale su znatno gušće nego prije. Kao da je s neba
pala duga i uzavrela u lokvi.
Dok se Džoker ogledavao, razvezao sam bijelu vreću koju sam
nosio preko ramena. Oprezno sam izvadio veliku staklenku pa je
napunio zlatnim ribicama. Kad sam staklenku htio podići sa zemlje,
prevrnula mi se. Uopće je nisam gurnuo, kao da je pala sama od
sebe. Ili je to bila krivnja zlatnih ribica? Vidio sam kako se od
staklenke odlomila krhotina, ali se Džoker okrenuo i rekao:
- Moramo se požuriti, mornaru.
Pomogao mi je da staklenku napunimo zlatnim ribicama. Strgnuo
sam sa sebe košulju pa čvrsto obavio staklenku, a vreću uprtio.
Staklenku prepunu ribica čvrsto sam stezao uz tijelo.
Odjednom smo čuli tresak, tako prodoran i strahovit kao da se cijeli
otok raspada. Jurili smo među visokim palmama i uskoro stigli u
lagunu u kojoj sam se prije dva dana iskrcao. Najprije sam opazio
čamac.
Lijepo me čekao između dviju palma, upravo onako kako sam ga
ostavio. A kad sam se okrenuo... Da, vidio sam da je otok tek
greben usred širokoga mora. Učinilo mi se da s onu stranu palmica
vidim more. Samo je jedna stvar u malenoj laguni bila drukčija nego
kad sam se tek iskrcao. Široko je more bilo mirno, kao i onda, ali se
uz obalu pjenilo. Shvatio sam, otok tone u more.
Ispod guste sam palme uočio nešto žuto i sjajno. U tili sam čas
prepoznao Herc Asicu. Spustio sam u čamac vreću i staklenku
punu zlatnih ribica. Pristupio sam dok je Džoker plesao oko čamca
kao dijete.
- Herc Asice? - šapnuo sam.
Okrenula se i pogledala me, tako nježno i čeznutljivo da sam se
pobojao, sad će mi se baciti oko vrata.
- Na posljetku sam našla put iz labirinta - rekla je. - Sad znam,
pripadam drugoj obali... Čuješ li kako zapljuskuju valovi s obale
koja je godinama i miljama udaljena od ove obale?
- Ja te ne razumijem - rekao sam.
- Jedan dječak misli na mene - nastavila je. - Ovdje ga nisam našla...
ali možda on nađe mene. Tako sam daleko od njega odlutala, znaš.
Prešla sam more i osjećaje, pretrčala visoke gore i teške misli, ali
netko je ponovno pomiješao karte...
- Eno ih! - odjednom klikne Džoker.
Okrenuo sam se i vidio roj patuljaka. Jurili su kroz palmovu šumicu
prema nama. Na čelu četiri moluka, na kojima su jahala četiri kralja.
- Uhvatite ih! - vikne Pik Kralj. - Opet ih utrpajte u pasijans!
Iz unutrašnjosti otoka odjekne zaglušna tutnjava. Od čuda sam pao
na leđa. Kao čarobnom palicom nestanu i moluci i patuljci. Okrenuo
sam se Herc Asici, ali nje više nije bilo. Jurnuo sam prema palmi na
koju je prije bila naslonjena. A ondje, upravo na mjestu gdje je
stajala Herc Asica, našao sam okrenutu kartu. Obrnuo sam je i vidio
Herc Asicu.
Potekle su mi suze. Istodobno je, kroz plač, na površinu izbijao neki
čudni bijes. Jurnuo sam prema palmiku odakle su dojurili moluci i
patuljci. Upravo kad sam se približio tome mjestu, snažni je vjetar
zavitlao pravim rojem igraćih karata. U ruci sam već držao Herc
Asicu. Uto skupim još pedeset jednu kartu. Sve su bile strahovito
izblijedjele i izlizane na rubovima. Jedva sam razaznavao sličice.
Pedeset i dvije sam karte strpao u džeo.
Kad sam opet pogledao tlo, opazio sam četiri bijela kukca. Svi su
imali šest nogu. Pokušao sam ih uhvatiti, ali su se uvukli pod
kamen.
Opet sam od otočića začuo strahovit tresak, istodobno su mi snažni
valovi zapljusnuli noge. Vidio sam da je Džoker već u čamcu,
zaveslao je prema pučini. Žurno sam gazio prema njemu. Voda mi
je već bila do pojasa kad sam se probio do čamca i skočio preko
ruba.
- I pekarski sin ide - reče Džoker. - Mislili ćemo se sami pokupiti.
Pružio mi je veslo, a dok smo veslali iz petnih žila, vidjeli smo kako
otok tone u more. Voda je zakuhala i uzavrela oko palma. Kad je
posljednja palma utonula u valovima, vidio sam kako je iz krošnje
otprhnula ptičica.
Morali smo zapeti svom snagom kako nas ne bi uvukao vrtlog
otoka koji je nestao u dubini. Kad smo na posljetku uvukli vesla u
čamac, ruke su mi krvarile. I Džoker je veslao kao pravi, ali su
njegove ruke i sad bile bijele i čiste kao sinoć, kad mi ih je pružio
ispred Frodeove kućice.
Uskoro je sunce utonulo u more. Puštali smo da nas nosi vjetar,
cijelu noć i sutrašnji dan. Više sam puta pokušavao zapodjenuti
neku vrstu razgovora sa svojim suputnikom, ali bih iz njega jedva
izvukao pokoju riječ. Gotovo je neprekidno šutio, a na usnama mu
je titrao prepreden smiješak.
Sutra nas je, kasno navečer, ukrcao neki arendalski jedrenjak na dva
jarbola. Rekli smo da smo plovili na Mariji, koja je potonula prije
nekoliko dana. Vjerojatno smo samo mi preživjeli brodolom.
Jedrenjak je plovio u Marseille. Tijekom duge plovidbe u Europu,
Džoker je šutio, kao i u čamcu za spašavanje. Mornari su ga
smatrali čudakom, ali nitko nije ništa govorio.
Čim smo se iskrcali u Marseilleu, glupko je nestao između dvaju
skladišta. Pokupio se, bez ijedne riječi na rastanku.
Potkraj te godine stigao sam ovamo, u Dorf. Doživio sam nešto tako
čudno da o tome moram (tako sam tad pomislio) razmišljati ostatak
života. Dorf je bio lijepo selo. Ovamo sam došao posve slučajno,
prije pedeset dvije godine.
Videći da nemaju pekara, ovdje sam se nastanio i otvorio
pekarnicu. Pa u rodnome sam Lübecku učio za pekara, prije nego
što sam se otisnuo na more. Otad je ovdje moj dom.
Nikad nikomu nisam ispričao što sam doživio. Ne bi mi vjerovali.
Nisam smio pripovijedati tu pripovijest, jer sam katkad i ja sumnjao
u istinu o čarobnom otoku. No kad sam se iskrcao u Marseilleu,
preko ramena sam nosio bijelu vreću. I vreću i sve što je bilo u njoj
pomno sam čuvao tijekom svih ovih godina.
HERC DVOJKA ...vjerojatno s velike plaže gleda more...
Dignuo sam glavu sa žemičkine knjižice. Već je prošlo tri i pol.
Utvrdio sam da se sladoled ispred mene rastopio.
Tad mi je prvi put palo na um nešto nečuveno: Frode je rekao da
patuljci na čarobnom otoku ne stare kao mi, ljudi. Ako je tako,
Džoker je vjerojatno i sad negdje na svijetu.
Sjetio sam se što mi je otac na starom atenskome trgu ispričao o
pustošenjima vremena. Vrijeme nije imalo nikakvu moć nad
otočnim patuljcima, jer iako su se kretali svijetom i bili isto onako
živi kao ljudi i životinje, nisu od krvi i mesa kao mi.
Na više je mjesta u žemičkinoj knjižici bilo nagovještaja da su
patuljci neranjivi. Ni jedan se nije porezao kad je na Džokerskoj
svečanosti Džoker razlupao sve one boce i čaše. Džoker se nije
ozlijedio kad je kliznuo niz brdo, ruke mu nisu prokrvarile poslije
snažnog veslanja, daleko od potonulog otoka. No to još nije bilo
sve. Pekar Hans mi je rekao da su patuljci hladnoruki...
Odjednom sam se sav naježio.
Patuljak! I njemu su ruke bile hladne. Je li moguće da je čudnovati
patuljak, kojega smo sreli na benzinskoj crpki, onaj isti patuljak koji
je jednom, prije više od stotinu pedeset godina, pobjegao u
Marseilleu, između dvaju skladišta? Zar mi je Džoker dao povećalo
uz pomoć kojega čitam, a onda me uputio do žemičkine knjižice
koju čitam?
Zar se to Džoker pojavljivao u lunaparku u Comu, na
venecijanskome mostu, na brodu koji je plovio u Patras, a i na
velikom atenskome trgu Sintagma?
Pomisao me tako silno uzbuđivala da mi je pozlilo kad sam gledao
rastopljeni sladoled na stolu.
Ogledavao sam se. Ne bih se iznenadio da se patuljčić odjednom
pojavi i ovdje, u Pireju. Uto je otac brzao iz ulice iznad lučkoga
restorana. Prenuo me iz misli.
Iz daljine sam vidio da ipak nije izgubio svaku nadu da ćemo naći
mamu.
Ne znam zašto, ali pomislio sam na Herc Asicu, koja je gledala
more i govorila o nekoj obali koja je godinama i miljama udaljena
od obale na kojoj je čekala prije nego što se odjednom pretvorila u
igraću kartu.
- Doznao sam gdje je ona sad, popodne - reče otac.
Ozbiljno sam klimnuo. U neku smo ruku na kraju putovanja.
- Vjerojatno s velike plaže gleda more - rekao sam.
Otac sjedne do mene.
- Da, lako je moguće. Kako si, do vraga, znao?
Samo sam slegnuo ramenima.
Otac mi je pričao kako mama snima na velikom rtu prema
Egejskome moru, rt se zove Sounion, na samom je južnom kraju
grčkoga kopna, sedamdeset kilometara južno od Atene.
- Na samome su rubu rta velike razvaline Posejdonova hrama -
nastavio je. - Posejdon je bio grčki bog mora. Ispred hrama će
snimati Anitu.
- Mladić iz zemlje daleke... sreće lijepu ženu... kod staroga hrama -
rekao sam.
Otac pun nerazumijevanja uzdahne:
- O čemu trabunjaš?
- Delfijsko proročište - rekao sam. - Pa ti si bio Pitija!
- Dakako, do vraga! Znaš, zapravo sam mislio na Akropolu.
- Ti jesi, ali ne i Apolon, grom i pakao!
Nasmijao se uzrujanim smijehom, nije ga bilo tako lako
protumačiti.
- Pitija je bila tako omamljena da se ne sjeća što je rekla - na
posljetku je priznao.
Mnogih sam se doživljaja na dugom putovanju veoma teško
prisjećao, ali nikad neću zaboraviti vožnju na rt Sounion.
Kad smo projurili kroz sva kupališta južno od Atene, neprekidno
nam je, desno od nas, bilo modro Sredozemno more.
Iako otac i ja nismo mislili ni na što drugo osim na to kako ćemo
opet naći mamu, otac je pokušao povesti razgovor o nečemu posve
drugom. Valjda zato kako mi ne bi ulijevao lažne nade. Jednom me
čak pitao što mislim, jesmo li proveli dobar godišnji odmor.
- Najradije bih te odveo na Rt Horn ili Rt Dobre Nade - jednom je
rekao. - Sad barem ideš na Rt Sounion.
Vožnja je trajala upravo toliko da je ocu trebala čik-pauza. Zastali
smo na uzvisini, u krševitu mjesečevu krajoliku, a ispod strme se
litice pjenilo more. Dolje su se dvije nimfice, kupačice, sunčale na
hridima, poput lijenih tuljanica.
More je bilo tako modro i prozirno da su mi, pri pogledu na nj, suze
navrle na oči. Mislio sam da vidim dno na dubinama od dvadeset
metara, ali otac je tvrdio da je ondje duboko tek osam do deset
metara.
Ništa više nismo govorili. Bila je to najšutljivija čik-pauza tijekom
putovanja.
Mnogo prije nego što smo stigli do velikoga Posejdonova hrama,
vidjeli smo kako se uzdiže na visokom rtu desno.
- Što misliš? - upita otac.
- Misliš, je li ona ondje?
- Tako je - odgovorio je.
- Znam, ona je ondje - rekoh. - I znam da će se s nama vratiti kući, u
Norvešku.
Potmulo se nasmijao.
- Ipak nije tako jednostavno, Hans Thomas. Toliko i ti razumiješ.
Nitko ne napušta svoju obitelj i izbiva više od osam godina da bi se
tek tako dao odvući kući.
- Ona nema izbora - rekao sam.
Ne vjerujem da je ijedan od nas išta više rekao sve dok nismo, četvrt
sata poslije, parkirali automobil ispod velikoga hrama.
Probijali smo se između dvaju turističkih autobusa i pedesetak
Talijana. Morali smo se pretvarati da razgledavamo starine i platiti
dvije stotine drahma kako bismo ušli u područje hrama. Kad smo se
penjali na visoravan, otac je izvadio češalj i zgužvao onaj suludi
šešir što ga je kupio u Delfima.
HERC TROJKA ...skockanu gospođu pod šeširom široka oboda...
Otad se sve događalo tako brzo da mi je i danas teško sabrati
dojmove.
Na kraju visoravni otac opazi dvojicu fotografa i omanju skupinu
ljudi koji očito nisu bili obični turisti. Kad smo se malo približili,
ugledali smo skockanu gospođu pod šeširom široka oboda. Imala je
crne naočale i dugu haljinu boje datulja. Očito je bila u središtu
pozornosti.
- Ona je - reče otac.
Ukočio se kao kip, ali ja sam odmah otišao prema njoj. Otac za
mnom.
- Ne biste li malo predahnuli od tolikog snimanja - rekao sam tako
glasno da su se oba grčka fotografa naglo okrenula, iako nisu
razumjela ni jednu moju riječ.
Sjećam se, tad sam se naljutio. Doista prelazi svaku mjeru kad toliki
tipovi snimaju mamu iz svih uglova, a mi je više od osam godina
nismo vidjeli ni od korova.
Tad se mama ukočila kao kip. Skinula je sunčane naočale i
pogledala me s udaljenosti od desetak ili petnaestak metara. Nato je
odmjerila oca pa opet mene.
Toliko se zbunila da sam o mnogo čemu razmišljao prije nego što se
dogodilo nešto više.
Najprije sam pomišljao da je ne poznajem, pa ipak sam znao da mi
je mama, jer dijete to odmah zna. Istodobno sam pomislio koliko je
neizrecivo lijepa.
Ostatak je usporeni film. Iako je mama prepoznala oca, potrčala je
prema meni. Nekoliko mi je sekunda strahovito bilo žao oca jer se
moglo zaključiti da je mami stalo samo do mene.
Kad je došla do mene, bacila je prelijepi šešir i pokušala me dići u
zrak, ali to joj nije uspjelo, jer nisu se tijekom tih osam godina
događale promjene samo u Grčkoj. Zato me zagrlila i privinula na
prsa.
Sjećam se kako sam prepoznao njezin miris. Godinama se nisam
osjećao tako sretnim. Nije to bila ona sreća koju osjećamo kad
pijemo ili jedemo nešto izvrsno. Ta moja sreća nije bila samo u
ustima, strujala je cijelim tijelom.
- Hans Thomas - uzdahnula je dva puta, ali više nije mogla ništa
reći jer se rasplakala.
Tek kad je opet digla glavu, na pozornicu je stupio otac.
Zakoraknuo je prema nama i rekao:
- Proputovali smo Europu kako bismo te našli.
Više nije morao reći. Mama ga je zagrlila oko vrata i ondje
zaplakala.
Nisu samo snimatelji postali svjedocima slatkokisele priredbe. Više
se turista zaustavilo i zabuljilo u nas, a pojma nisu imali da je
trebalo dvije stotine godina kako bi se pripremio ovaj susret.
Kad se mama isplakala, odjednom se opet vratila u ulogu
fotomodela. Naglo se okrenula i na grčkom vikala snimateljima.
Slijegali su ramenima i odgovorili nešto što je mamu izbacilo iz
takta. Nastala je oštra svađa između mame i fotografa prije nego što
su shvatili da se moraju pokupiti. Uzeli su svoje stvari i udaljili se
područjem oko hrama. Jedan je, dapače, odnio šešir što ga je mama
bacila kad je potrčala prema meni. Blizu okrugloga izlaza jedan je
od njih pokazao sat i dovikivao nam neke proste grčke riječi.
Kad smo ostali prepušteni sebi, bili smo tako zatečeni da ni jedno
od nas troje nije znalo što bi prije reklo ili učinilo. Razmjerno je lako
sresti osobe koje godinama nismo vidjeli. Malo je teže kad se slegne
prvo iznenađenje.
Sunce se već toliko spustilo na nebu da je padalo ispod zabata
staroga Posejdonova hrama. Stupovlje je bacalo duge sjene po
visoravni. Nisam se osobito začudio kad sam na maminoj haljini,
dolje lijevo, opazio crveno srdašce.
Ne znam koliko smo puta obišli hram, ali shvatio sam da nije samo
mami i meni nužno vrijeme kako bismo se opet upoznali. Starome
arendalskomu mornaru nije bilo lako naći ton primjeren otmjenoj
manekenki koja tečno govori grčki i već godinama živi u Grčkoj. Ni
modelu nije bilo nimalo lakše. No mama je pripovijedala o hramu
boga mora, a otac o moru. Jednom je, prije mnogo godina, plovio uz
rt Sounion na putu u Istanbul.
Kad se sunce spustilo iza obzorja, kad je stari hram postajao sve
bistriji i oštrijih obrisa, uputili smo se prema ulazu. Posljednjih sam
se minuta držao pomalo u pozadini, jer hoće li to biti samo kratak
susret ili završetak dugog rastanka, ovisi o dvjema odraslim
osobama koje su se odvojile.
Pa ipak se mama s nama morala odvesti u Atenu, jer je snimatelji
nisu pričekali na parkiralištu. Otac otvori vrata fiata kao da je rolls
royce, a mama predsjednikova gospođa ili nešto u tom smislu.
Prije nego što je otac krenuo, govorili smo svi u jedan glas. Nato
smo pošli prema Ateni. Kad smo prošli prvo selo, dobio sam posao
voditelja razgovora.
U Ateni smo ostavili automobil u hotelskoj garaži pa otišli ispred
ulaza recepcije. Najprije smo dugo nijemo stajali.
Doista smo neumorno brbljali tijekom vožnje otkako smo otišli od
staroga Posejdonova hrama, ali zato ni jedno od nas nije smetnulo s
uma sve što se zapravo događalo oko nas.
Ja sam na posljetku prekinuo mučnu šutnju.
- Bilo bi vrijeme kovati naume za budućnost - rekao sam.
Mama me obrglila jednom rukom oko ramena, a otac promucao
nekoliko mučnih riječi kako sve mora ići svojim redom.
Poslije kratkog natezanja dogovorili smo se da ćemo se utroje
popeti na krovnu terasu kako bismo susret proslavili nekim
osvježavajućim pićem. Otac je mahnuo konobaru i naručio sok sebi
i sinu, a gospođi najskuplji šampanjac koji god imaju.
Konobar se češkao po glavi i začuđeno uzdisao.
- Najprije su dva gospodina slavila samostalno - rekao je. - I onda
opet. A večeras je ženska večer?
Budući da odgovor nije dobio, zabilježio je narudžbu i otapkao u
bar. Mama je, ne znajući pretpovijest, začuđeno pogledavala oca.
Tek se nije mogla načuditi kad mi je otac uputio ukočeno džokerski
pogled.
Cijeli smo sat razgovarali o svemu i svačemu, a nitko se nije
usuđivao približiti pitanju koje nas je sve pritiskalo. Mama je tad
predložila neka napustim društvo i pođem u hotelsku sobu spavati.
Bio je to njezin doprinos dječjem odgoju nakon što više od osam
godina nije vidjela sina.
Otac mi uputi povjerljiv pogled »učini kako ti je rekla«, a tad mi je
sinulo da vjerojatno zbog mene razgovor tako zapinje. Shvatio sam,
odrasli moraju razgovarati u četiri oka. Na posljetku, oni su se
udaljili jedno od drugoga, ja sam tek osoba koja je sve to još više
zakomplicirala.
Mamu sam dugo grlio, tad mi je šapnula na uho da će me sutra
ujutro odvesti u najskuplju atensku slastičarnu. Već počinju naše
male tajne.
Kad sam se u hotelskoj sobi presvukao, odmah sam se bacio na
žemičkinu knjižicu i nastavio čitati dok sam čekao oca. U
raskupusanoj knjižici više nije preostalo mnogo stranica.
HERC ČETVORKA ...ni mi ne znamo tko dijeli karte...
Pekar Hans prazno je buljio ispred sebe. Duboke, modre oči
neobično su mu se krijesile dok je pripovijedao o čarobnom otoku,
ali sad kao da je iskra ugasla.
U sobici se gotovo potpuno smračilo, odavno je zanoćilo. Samo je iz
kamina slabašno svjetlucalo ono što je prije bila razbuktala vatra.
Pekar Hans ustane i potakne žeravicu žaračem. Na tren je vatra u
kaminu živnula i bacila treperavo svjetlo po staklenkama punim
zlatnih ribica i po drugim čudnovatim predmetima u sobici.
Te sam duge večeri upijao svaku riječ staroga pekara. Kad je počeo
pripovijedati o Frodeovim igraćim kartama, od čuda sam nekoliko
puta ostajao bez daha. Često sam sebe hvatao kako zijevam
poluotvorenih usta. Nisam ga se usuđivao prekinuti, pa iako je
samo tad pričao o Frodeu i čarobnom otoku, siguran sam da se
sjećam svega što mi je rekao.
- Tako se Frode ipak u neku ruku vratio u Europu - zaključio je.
Nisam bio siguran govori li to meni ili samo sebi. Bilo kako bilo,
nisam bio siguran na što misli.
- Misliš li na karte? - upitao sam.
- Pa da, i na njih.
- Naime, te su karte gore, na tavanu, je li?
Starac klimne i pođe u spavaću sobu. Kad se vratio, u ruci je držao
kutijicu, a u njoj igraće karte.
- To su Frodeove karte za pasijans, Alberte.
Spustio je škrinjicu na stol. Osjećao sam kako mi bilo ubrzano kuca
kad sam polako digao snop karata iz kutije pa ga spustio na stol. Na
samome vrhu Herc Četvorka. Oprezno sam prelistavao karte i
svaku pomno proučavao. Boje su toliko izblijedjele da nisam uvijek
točno znao koja je to karta. Neke su i sad bile razgovijetne,
prepoznao sam Karo Puba, Pik Kralja, Tref Dvojku i Herc Asicu.
- To su one karte... koje su trčale po onom otoku? - na posljetku sam
ga upitao.
Starac opet klimne.
Činilo mi se da je svaka karta u mojoj ruci u određenom smislu živa
osoba. Kad sam Herc Kralja digao ispred kamina, sjetio sam se što
je rekao na čudnovatom otoku. Jednom, pomislio sam, jednom je
bio živ patuljak pod nebom. Nekoć je trčao između cvijeća i stabala
u velikom vrtu. Neko sam vrijeme držao u ruci Herc Asicu. Sjetio
sam se kako je rekla da njoj nije mjesto u tim kartama.
- Nedostaje samo Džoker - rekoh kad sam izbrojio točno pedeset
dvije karte.
Pekar Hans klimne.
- Sa mnom je otišao u veliki pasijans. Razumiješ li, sine? I mi smo
živi patuljci pod nebom. Ni mi ne znamo tko dijeli karte.
- Vjeruješ li... da je on i sad negdje u svijetu?
- U to možeš biti posve siguran, sinko. Ništa na ovome svijetu ne
može naškoditi Džokeru.
Pekar Hans okrene leđa kaminu i baci na mene mračne sjene. Na
tren sam se prestrašio. Te mi je noći bilo dvanaest godina. Možda je
kod kuće moj otac izvan sebe od bijesa, zato što sam kod Pekara
Hansa i još nisam kod kuće. No samo me u trijeznim trenucima
čekao kod kuće. Vjerojatno leži negdje u selu dok se ne otrijezni. U
neku je ruku Pekar Hans bio jedina osoba u mojem životu u koju
sam se pouzdao.
- Zacijelo je užasno star - upao sam.
Pekar Hans odlučno odmahne glavom.
- Zar se ne sjećaš? - upita. - Džoker ne stari kao mi.
- Jesi li ga vidio otkako ste doputovali u Europu? - upitao sam.
Pekar Hans klimne.
- Jedan jedini put... Prije pola godine. Učinilo mi se da na tren vidim
njegovo tijelce na ulici ispred pekare. Prije nego što sam izletio na
ulicu, kao da je u zemlju propao. Tad si ti ušao u ovu priču, Alberte.
Onoga popodneva kad sam imao zadovoljstvo istući neke derane
koji su ti zagorčavali život. A to je... bilo točno pedeset dvije godine
nakon što je Frodeov otok potonuo u more. Mnogo sam puta
preračunavao... Posve sam siguran, bilo je to na Džokerski dan...
Zapanjeno sam digao pogled prema njemu. - Zar još vrijedi onaj
stari kalendar? - upitao sam ga.
- Čini se, sinko. Tog sam dana shvatio da si ti onaj zapostavljeni
dječak, kojemu je bolest otela majku. Samo sam ti zato i mogao dati
sjajni napitak i pokazati one lijepe ribice...
Zanijemio sam od čuđenja. Tek sam tad shvatio da se ono, što su
patuljci u selu govorili na Džokerskoj svečanosti, i na mene odnosi.
Duboko sam udahnuo.
- Kako... kako se bajka nastavlja? - upitao sam ga.
- Na čarobnom otoku nisam zapamtio sve rečenice. No, sve ono što
mi, ljudi, čujemo, pohranjeno je u našoj svijesti, ne moramo se svega
toga sjećati. Odjednom to opet izbija na površinu. Upravo dok sam
ti pripovijedao svoje uspomene s čarobnog otoka, sjetio sam se što
je rekla Herc Četvorka kad je Karo Četvorka progovorila o nekom
dječaku, kojemu je pekar obećao sjajno piće i lijepe ribice.
- Da?
- Dječak će ostarjeti i posijedjeti, ali prije nego što umre, doći će mu
nesretni vojnik iz sjeverne zemlje - rekao je Pekar Hans.
Dugo sam zurio u kamin, pun strahopoštovanja prema životu, a taj
me osjećaj nikad poslije nije napustio. U jednoj je jedinoj rečenici bio
obuhvaćen cijeli moj život. Shvatio sam, Pekar Hans uskoro će
umrijeti, a ja ću biti sljedeći pekar u Dorfu. Shvatio sam i to da ću ja
dalje prenositi tajnu ljubičastoga soka i čarobnog otoka. Život ću
provesti u kućici u kojoj sam sada. Ovdje ću se naučiti skrbiti za
zlatne ribice sa čarobnog otoka. A jednoga dana... jednoga će dana
doći nesretni vojnik iz sjeverne zemlje. Znao sam, dotad je još dugo.
Znao sam, moraju proći pedeset dvije godine dok u Dorf ne dođe
novi pekar.
- I zlatne ribice čine dug redoslijed, još od onih koje sam donio s
otoka - nastavi Pekar Hans. - Neke žive samo nekoliko mjeseci, ali
uglavnom požive mnogo godina. Tužno mi je svaki put kad se neka
od njih prestane koprcati u staklenki, jer ni jedna od njih nije kao
druge. To je tajna zlatnih ribica, Alberte, to da je najobičnija ribica
nezamjenjiva individua. Zato ih pokapam pod stablima u šumi.
Nijeme im grobove prekrivam bijelim kamenčićima, jer držim da
svaka zlatna ribica zaslužuje spomenik od trajnijega materijala nego
što je sama.
Samo nekoliko godina nakon što mi je ispričao o čarobnom otoku,
Pekar Hans je umro. Moj otac jednu godinu prije njega. Pekar Hans
me posvojio, oporučno mi je ostavio sve što je imao. Posljednje su
mu riječi, dok sam se nadvijao nad starca kojega sam neizmjerno
zavolio, bile: »Vojnik ne zna da će mu djevojka, ošišana na nulericu,
roditi lijepa sina.«
Shvatio sam, valjda je i to jedna od propuštenih rečenica Džokerske
igre koja mu je, upravo tad, na samrti, prostrujila kroz svijest.
Digao sam pogled sa žemičkine knjižice kad je otac, oko ponoći,
pokucao na vrata.
- Hoće li se s nama vratiti kući, u Arendal? - izlanuo sam gotovo
prije nego što je ušao.
- Vidjet ćemo - kratko je odgovorio.
Na licu sam mu vidio tajanstveni osmijeh. - Mama i ja sutra idemo
u slastičarnicu - rekao sam, kao da se želim uvjeriti da riba nije
pobjegla upravo u trenutku kad ju se spremamo povući u brod.
Otac klimne.
- Na recepciju će doći u jedanaest sati - rekao je. - Gospođa je
otkazala sve druge sastanke.
I otac i ja neko smo vrijeme zurili u strop prije nego što smo zaspali.
Posljednje što je otac rekao, ne znam da li meni ili sebi, bilo je:
- Ne može se, dok izbrojiš do tri, okrenuti brod koji plovi.
- Moguće - odgovorio sam. - Ali sudbina je na našoj strani.
HERC PETICA ...moramo sad biti hladnokrvni kako ne bismo
dijelili nagrade na neviđeno...
Čim sam se sutra ujutro probudio, pokušavao sam se sjetiti što je
točno rekao Pekar Hans o djevojci ošišanoj na nulericu. No uskoro
se otac počeo prevrtati na postelji. I počeo je novi dan.
Poslije doručka smo se s mamom našli na recepciji, a nato je tata
morao otići u hotelsku sobu jer je mama samo mene htjela odvesti u
slastičarnicu. Dogovorili smo se da će nam se ondje otac pridružiti
za dva sata.
U prolazu sam povjerljivo namignuo ocu u znak zahvale na onome
jučer. Nastojao sam mu priopćiti da ću dati sve od sebe kako bih
zabludjelu gospođu priveo razumu.
Kad smo naručili kolače u velikoj slastičarnici, mama mi se duboko
zagledala u oči i rekla:
- Vjerojatno ne razumiješ zašto sam otišla od vas, Hans Thomas.
Nisam se dao zbuniti takvim uvodom.
- Zar želiš reći da ti to razumiješ? - odbrusio sam.
- Možda i ne... potpuno - priznala je.
Nisam bio zadovoljan polovičnim priznanjem.
- Zacijelo ne razumijemo zašto netko jednostavno napuni kovčege,
napušta muža i dijete i nestaje bez traga, osim nekakvih bljutavih
slika u grčkome modnom časopisu.
Na stol su nam donijeli kavu, sok i zamaman kolač, ali sam
nastavio, ne dopustivši da tim napasnicima padnem na lijepak.
- Ako želiš reći da razumiješ zašto punih osam godina nisi svom
rođenom sinu poslala ni razglednicu, onda ćeš sigurno razumjeti
zašto ću ti se sad zahvaliti i ostaviti te samu da ovdje piješ kavu.
Skinula je sunčane naočale i protrljala oči. Nisam vidio tragove
suza, ali možda je, reda radi, pokušavala izmamiti koju kap.
- Nije to tako jednostavno, Hans Thomas - rekla je slomljenim
glasom.
- Godina ima tristo šezdeset pet dana - rekoh. - Osam godina jest
dvije tisuće devetsto dvadeset dana, a nisam uračunao 29. veljače.
Ni ta mi se dva dana prijestupnih godina nije javila moja mama.
Prema mojem je mišljenju to doista posve jednostavno. Matematika
mi dobro ide.
Mislim da sam je dotukao prijestupnim godinama. Način na koji
sam spomenuo svoja dva rođendana prisilio ju je da me uhvati za
ruke te da ih stisne u svojima. Sad su joj suze tekle potocima iako
više nije trljala oči.
- Možeš li mi oprostiti, Hans Thomas? - upitala me. - Ovisi -
odvratio sam. - Jesi li razmišljala o tome koliko pasijansa može
dječak složiti tijekom osam godina? Ni ja ne znam točno, ali mnogo
je tih pasijansa. Na posljetku igraće karte postaju nekom vrstom
nadomjestka za pravu obitelj. No kad pomišljamo na vlastitu
majku, svaki put kad gledamo Herc Asicu, onda tu nešto nije u
redu.
Spomenuo sam Herc Asicu samo da provjerim govori li joj to nešto,
ali samo me zbunjeno gledala.
- Herc Asica? - čudila se.
- Herc Asica, da. Nisi li jučer imala crveno srdašce na haljini?
Pitanje je za koga tuče to srdašce.
- Čuj me, Hans Thomas!
Istinski se isprepadala. Možda je pomislila da joj je sin skrenuo zato
što je toliko godina bila daleko od njega.
- Frka je zato što otac i ja imamo ozbiljnih teškoća s pasijansom
samo zato što se Herc Asica izgubila, u očajničkome pokušaju da
pronađe sebe - rekoh.
Ona kao da je pala s Marsa. Nastavio sam:
- Kod kuće na Hisöyu imamo punu ladicu džokera, ali ništa nam ne
pomaže, jer moramo lutati Europom u potrazi za Herc Asicom.
Nasmiješila se kad sam spomenuo džokera.
- On i sad skuplja džokere? - upitala me.
- Pa i on je džoker - odgovorio sam. - Uvjeren sam da ga uopće ne
poznaješ. Pravi je, razumiješ li? U posljednje mu je vrijeme teško
zato što mora Herc Asicu spasiti iz modne pustolovine i bajke.
Nagnula se preko stola i pokušala me pomilovati po obrazu, ali sam
se odmaknuo. Moramo sad biti hladnokrvni kako ne bismo dijelili
nagrade na neviđeno.
- Mislim da razumijem što misliš pod Herc Asicom - rekla je.
- Izvrsno - odvratio sam. - Samo mi nemoj više govoriti da
razumiješ zašto si od nas otputovala. Naime, objašnjenje te
zagonetke pokopano je u nečemu što se prije dvije stotine godina
dogodilo tajanstvenim igraćim kartama.
- Kako?
- U kartama je stajalo da ćeš doputovati u Atenu kako bi našla sebe.
Riječ je o nečemu tako rijetkom kao što je obiteljsko prokletstvo, a to
ostavlja tragove i u Cigankinom gatarskom umijeću, a i u
žemičkarnici u alpskome selu.
- Vučeš me za nos, Hans Thomas.
Tajanstveno sam odmahivao glavom. Isprva sam se ogledavao po
velikoj prostoriji, a onda sam se naslonio na stol i šapnuo:
- Činjenica je da si se izgubila u događajima na jednom osebujnom
otoku u Atlantskom oceanu, mnogo godina prije nego što su se
baka i djed upoznali u Frolandu. Nadalje, uopće nije slučajno to što
si otputovala upravo u Atenu kako bi našla sebe. Bila si ovamo
privučena svojom zrcalnom slikom.
- Zrcalnom slikom?
Izvadio sam pisaljku pa na ubrus napisao ANITA.
- Pročitaj odostraga - zamolio sam je. Pa dobro je znala grčki.
- ATINA - pročitala je. - Uh, umalo si me prestrašio! Znaš, nikad na
to nisam pomišljala.
- Dakako, nisi - ozbiljno sam odgovorio. - Na mnogo toga nikad nisi
pomišljala. No to sad nija najvažnija tema razgovora.
- A što je važno, Hans Thomas? - Najvažnije je kojom brzinom
možeš napuniti svoj kovčeg - rekao sam joj. - Otac i ja te u neku
ruku čekamo više od dvije stotine godina, počet ćemo gubiti
strpljivost.
Upravo kad sam to rekao, na ulici se stvorio otac.
Mama ga pogleda i nemoćno odmahne rukom.
- Što si s njim radio? - upitala je. - Dječak govori u zagonetkama.
- Uvijek je imao bujnu maštu - reče otac sjedajući na praznu stolicu.
- Inače je to pravi dečko.
Odgovor sam smatrao više nego umjesnim, jer otac nije mogao
znati kakvom sam se taktikom zavaravanja poslužio samo da
mamu namamim da se s nama vrati kući u Arendal.
- Upravo sam počeo - rekao sam. - Tako, na primjer, još ništa nisam
rekao o tajanstvenome patuljku koji nas prati otkako smo prešli
švicarsku granicu.
Mama i otac su se značajno pogledavali, a on reče:
- S tim pričekaj, Hans Thomas. Vjeruj mi!
Već smo toga popodneva shvatili da smo takva obitelj koja ne bi
izdržala da još koju godinu živimo odvojeno, svaki u svom dijelu
svijeta. Valjda sam uspio probuditi majčinski nagon.
Već u slastičarnici, a pogotovo poslije, mama i otac počeli su se
grliti kao svježe zaljubljeni par. Prije spavanja sam uz to uočio i
redovite poljupce. Tumačio sam to time što su mnogo toga
propustili u više od osam godina, ali u nekoliko sam navrata
morao, iz najobičnije pristojnosti, okrenuti glavu.
Zapravo uopće nije važno pripovijedati kako smo na posljetku
mamu ugurali u fiat i počeli se vraćati na sjever.
Otac se, mislim, poprilično čudio kako mama tako lako prihvaća
igru, ali ja sam odavno čvrsto vjerovao da će nestati svih onih teških
osam godina čim je nađemo u Ateni. Uz to sam ustanovio da je
vjerojatno najbrža punjačica kovčega na svijetu. A morala je
prekinuti ugovor, što je nešto najgore što se može ikomu dogoditi
južno od Alpa. Otac je tvrdio da će i kod nas, u Norveškoj, sigurno
dobiti novi ugovor.
Poslije nekoliko užurbanih dana sjeli smo u automobil pa se
najbržim putem, kroz Jugoslaviju, odvezli u sjevernu Italiju. Sjedio
sam straga, kao i prije, ali sad su ispred mene bile dvije odrasle
osobe pa sam imao ozbiljnih teškoća oko čitanja žemičkine knjižice.
Mama se, naime, neprekidno okretala prema meni, a nisam se
usuđivao ni pomisliti na to što bi se moglo dogoditi kad bi ona
vidjela knjižicu koju sam dobio od pekara u Dorfu.
Kad smo, kasno navečer, stigli u sjevernu Italiju, dali su mi posebnu
sobu pa sam mogao nesmetano čitati žemičkinu knjižicu. Čitao sam
sve dok nisam pred zoru zaspao, s knjigom u krilu.
HERC ŠESTICA ...isto tako istinito kao Sunce i Mjesec...
Albert je cijelu noć pripovijedao. Tijekom priče sam ga u nekoliko
navrata vidio kao dvanaestogodišnjaka ili trinaestogodišnjaka.
Sjedio je ispred kamina i zurio u nešto što je, davno je to bilo, bila
usplamtjela vatrica. Nisam ga prekidao dok mi je pripovijedao.
Tako je i on šutio one noći, prije pedeset dvije godine, kad je Pekar
Hans njemu pripovijedao o Frodeu i čudnovatom otoku.
Ustao sam i prišao prozoru koji je gledao na Dorf. Vani je svitalo.
Nad selom se nadvijala maglica, gusti su oblaci lebdjeli iznad
Waldemarova jezera. Visoko, s onu stranu sela, sunce se već počelo
spuštati niz proplanak.
Glavom su mi se motala mnoga pitanja, ali sam šutio, ne znajući
kako bih počeo. Vratio sam se do kamina i opet sjeo do Alberta koji
me tako toplo primio kad sam iscrpljen klonuo ispred njegove
kućice.
Iz pepela u kaminu još su se uspinjali tanki ostaci dima. I tu je u
neku ruku bila jutarnja omaglica.
- Ostat ćeš u selu, Ludwig - reče stari pekar.
Način na koji je to rekao mogao se protumačiti i kao pitanje i kao
zapovijed, a možda i jedno i drugo istodobno.
- Dakako - jednostavno sam odgovorio. Već sam shvatio, postat ću
ovdašnji sljedeći pekar. Shvatio sam i to da ću ja morati novim
naraštajima proslijediti tajnu o čarobnom otoku. - Samo što sad na
to ne mislim - rekoh.
- A o čemu razmišljaš, sinko?
- O Džokerskoj igri. Ako sam ja onaj nesretni vojnik iz sjeverne
zemlje...
- I?
- Onda shvaćam i to da... da gore imam sina - rekao sam, ali više
nisam mogao izdržati, zarinuo sam glavu među ruke i zaplakao.
Stari mi pekar stavi ruku oko ramena.
- Tako je to - procijedio je. - Vojnik ne zna da će mu djevojka,
ošišana na nulericu, roditi lijepa sina.
Pustio me da se isplačem. Kad sam dignuo glavu, rekao mi je:
- Nešto nisam shvatio, ali mi ti možeš objasniti. Zašto su jadnu
djevojku ošišali na nulericu?
- Nisam ni ja znao - odgovorih. - Nisam znao da su joj nanijeli toliko
zla. Slušao sam da su tako postupali poslije oslobođenja. Djevojke
su gubile kosu i čast zato što su hodale s neprijateljskim vojnicima. I
to zato... samo joj se zato više nisam javljao. Možda će ona
zaboraviti, tako sam mislio. Možda ću joj nanijeti još veće zlo ako joj
se javim. Bio sam uvjeren da nitko ne zna za našu vezu. A prevario
sam se, jer kad je zatrudnjela... istina se više nije mogla skriti.
- Razumijem - kratko je odgovorio te se zagledao u prazni kamin.
Ustao sam pa se uzrujano ushodao po sobi.
Zar je moguće da je sve to istina, pitao sam se. A što će biti ako je
Albert luckast, kao što šuškaju dolje, u Schöner Waldemaru?
Odjednom sam ustanovio da uopće nemam dokaza da je istinito
išta od onoga o čemu mi je Albert pripovijedao. Svaka njegova riječ
o Pekaru Hansu i o Frodeu mogla je biti samo smušenjakova
tlapnja. Nisam vidio ni ljubičasti sok ni stare igraće karte.
Jedino su mi uporište bile oskudne riječi o vojniku iz sjeverne
zemlje, ali Albert je i to mogao izmisliti. Preostaje još na nulericu
ošišana djevojka, to je moje jedino pravo uporište. A možda sam se
o njoj izlanuo u snu? Ne bi bilo čudno da sam spominjao djevojku
ošišanu na nulericu. Strahovito sam se pribojavao za Line.
Strahovao sam i da je možda zatrudnjela. Pa da, tako je Albert
polovio istrgnute rečenice koje sam u snu izgovarao pa ih ispekao u
svoju priču. Prebrzo mi je postavio pitanje o djevojci ošišanoj na
nulericu... Bio sam siguran samo u to da me Albert ipak nije cijelu
noć vukao za nos. Vjerovao je u svaku svoju riječ, ali upravo to
možda svjedoči o njegovoj bolesti. Možda je istina sve ono što se
govorka dolje, u selu. Albert je možda umobolnik koji doista živi u
svom posebnom svijetu, u svakom pogledu.
Otkako sam došao u selo, govori mi sinko. Možda je to svojevrsna
jezgra njegove fantastične priče. Albert je priželjkivao sina, mladića
koji će u selu preuzeti njegov posao. Zato je izmislio cijelu smušenu
priču, možda ni sam nije toga svjestan. Slušao sam za takve
slučajeve. Bolesnici su na određenome području geniji, a možda je
Albertovo područje genijalnosti ispredanje maštovitih priča.
Ushodao sam se po sobi, a sunce se i dalje penjalo planinskim
obronkom.
- Tako si nemiran, sinko - odjednom će starac.
Opet sam sjeo uza nj i prisjećao se kako je počela ova noć. Sinoć sam
bio u Schöner Waldemaru kad je Fritz André opet počeo čavrljati o
Albertovim zlatnim ribicama. Vidio sam samo jednu ribicu i uopće
mi se nije činilo čudnim što stari pekar zlatnom ribicom
upotpunjuje svoj usamljenički život. A kad sam, kasno navečer,
došao kući, čuo sam kako Albert hoda po tavanu. Čim sam mu
rekao da sam ga čuo kako gore hoda, sjeli smo ovdje i tako je počela
ta duga noć.
- Sve one zlatne ribice - rekoh. - Pripovijedao si o zlatnim ribicama
koje je Pekar Hans donio s čudnovatog otoka. Možda su i sad u
Dorfu? Ili imaš samo jednu?
Albert se okrenuo pa me pogledao ravno u oči.
- Tako je slaba tvoja vjera, mladiću.
Upravo mi je to rekao. Smeđim mu je očima preletjela sjena.
Postao sam nestrpljiv. Možda sam mu zato što sam mislio na Line,
odgovorio malo žešće nego što sam kanio.
- Odgovori! - povikao sam. - Što je sa zlatnim ribicama?
- Dođi - kratko mi je rekao.
Albert je ustao i otišao u svoju malenu spavaću sobu. Ja za njim.
Povukao je stropne ljestve, upravo onako kao što je, tako mi je
pripovijedao, učinio Pekar Hans kad je on bio dječak.
- Idemo na tavan, Ludwig - šapnuo je.
Penjao se prvi, a ja za njim. Ako je priča o Frodeu i čudnovatom
otoku izmišljena, pomislio sam, Albert je doista bolestan.
Čim sam pogledao preko ruba stropnih vrata, shvatio sam da je sve
ono o čemu mi je Albert cijelu noć pripovijedao, isto tako istinito
kao Sunce i Mjesec. Naime, na tavanu je bilo mnogo staklenaka
punih zlatnih ribica, a u svakoj su plivale ribice svih duginih boja.
Tavan bijaše prepun najčudnijih predmeta. Opazio sam Budu,
staklenoga šesteronošca, moluka, mačeve i sablje. I još mnoge
predmete koji su u doba Albertova dječaštva još bili dolje, u
dnevnoj sobi.
- Pa to... pa to je... pa to je doista fantastično - zamuckivao sam kad
sam kročio na tavan, a pritom nisam mislio samo na zlatne ribice.
Više nisam sumnjao u istinitost priče o čarobnom otoku.
Kroz tavanski je prozorčić prodiralo modrikasto jutarnje svjetlo. U
našem dijelu doline sunce bi zasjalo tek oko podneva, a sad je tavan
bio ispunjen zlaćanim svjetlom koje nikako nije moglo upadati kroz
krovni prozorčić.
- Eno! - šapne Albert i upre prstom u kut ispod krovnog sljemena.
Tad opazim nekakvu staru bocu. Iz nje se širilo blistavo svjetlo po
svim zlatnim ribicama, a i po drugim predmetima na podu, na
klupčicama i u ormarima.
- Ljubičasti sok, sinko. Prošle su pedeset dvije godine otkako ga
nitko nije dirnuo, a sad ćemo nas dvojica odnijeti staru bocu dolje, u
dnevnu sobu.
Sagnuo se i podigao bocu. Kad ju je nagnuo, u njoj je nešto tako
prelijepo zasvjetlucalo da su mi suze navrle na oči.
Upravo kad smo se spremali sići, u drvenoj sam škrinjici ugledao
stare igraće karte.
- Smijem li... pogledati? - upitao sam.
Starac svečano klimne. Dohvatio sam snop trošnih karata. Vidio
sam Herc Šesticu, Tref Dvojku, Pik Damu i Karo Osmicu.
Prebrojavao sam karte.
- Samo pedeset i jedna - procijedio sam.
Starac se ogledavao po tavanu.
- Eno! - na posljetku je pokazao kartu, ispod stare klupčice. Sagnuo
sam se i pridružio je ostalima. Bila je to Herc Asica.
- Ta se uvijek izgubi, ali ipak je uvijek nađem, negdje na tavanu...
Vratio sam karte na mjesto pa smo sišli u dnevnu sobu.
Albert donese čašicu rakije pa je spusti na stol.
- Znaš što će se sada dogoditi - rekao je, a već sam shvatio da je sad
na mene došao red da kušam ljubičasti sok. Prije mene je, točno
prije pedeset dvije godine, Albert sjedio u ovoj istoj dnevnoj sobi i
kušao zagonetni napitak. Pedeset je dvije godine prije njega i Pekar
Hans kušao ljubičasti napitak na čarobnom otoku.
- Zapamti - nato će Albert. -Dobit ćeš samo gutljaj. Složit će ti se
cijeli pasijans prije nego što opet otčepiš bocu. Tako će boca trajati
još mnogim naraštajima.
U čašicu je natočio nekoliko kapi.
- Izvoli - rekao mi je pružajući mi čašicu.
- Ne znam... smijem li - rekao sam.
- Pa, znaš da moraš - odvrati Albert. - Ako kapljice ne održe
obećanje, možda je stari Albert Klages umobolnik koji ti je cijelu noć
bajao laži, a stari pekar to ne smije dopustiti, razumiješ li? Ako sad i
ne sumnjaš u priču, jednoga će dana doći sumnja. Zato je toliko
važno da odmah osjetiš okus svega o čemu sam ti pripovijedao, u
cijelome tijelu. Samo tako možeš postati pekarom u Dorfu.
Prinio sam čašu usnama i iskapio. U nekoliko se sekunda moje tijelo
pretvorilo u bezbroj najrazličitijih okusa.
Kao da sam istodobno na svim trgovima svijeta. Na hamburškome
trgu stavljam u usta rajčicu, na trgu u Lübecku odgrizam sočnu
krušku, na trgu u Zürichu jedem grožđe, na rimskome trgu
smokve, na atenskome jedem orahe i bademe, a na kairskome trgu
datulje. I još mi je mnogo drugih okusa prostrujalo tijelom, neki su
od njih bili toliko strani i čudnovati da mi se činilo da lutam
čarobnim otokom i berem voće s voćaka. To je plod tufa, pomislio
sam, a ono su valjda prstenasta repica i bobice. No to još nije sve.
Odjednom mi se učinilo da sam opet u Arendalu. Posve sam jasno
osjećao okus brusnica i miris Linine kose.
Ne znam koliko sam tako kušao razne okuse ispred kamina. Ne
vjerujem da sam išta govorio Albertu. Na posljetku je starac ustao i
rekao:
- Sada stari pekar mora odspavati. Najprije ću bocu vratiti na tavan,
a vjeruj mi, za sobom uvijek zaključavam tavanska vratašca. No već
si odrastao čovjek. Voće i povrće može biti zdravo i ukusno, ratniče
stari, ali ti zato nećeš postati povrćem i voćem.
Danas nisam posve siguran je li izgovorio upravo te riječi. Znam
samo to da me na nešto upozoravao prije nego što je legao na
počinak. Odnosilo se to na ljubičasti sok i na Frodeove karte za
pasijans.
HERC SEDMICA ...žemičkar viče u čarobnu cijev...
Tek kad sam se kasno ujutro probudio, shvatio sam da je onaj stari
pekar, kojega sam sreo u Dorfu, zapravo moj djed. Ona djevojka,
ošišana na nulericu, nije mogla biti nitko drugi doli moja baka u
Norveškoj.
Doduše, nisam mogao biti posve siguran. Džokerska igra nije
doslovce rekla da je moja baka ona na nulericu ošišana djevojka niti
da je pekar u Dorfu moj djed, ali u Norveškoj sigurno nije bilo
mnogo »njemačkih drolja« imenom Line.
Dakle, potpuna istina još nije izbila na vidjelo. Pekar Hans nije se
mogao sjetiti mnogih rečenica u Džokerovoj igri pa ih nije mogao
prenijeti Albertu ni nikomu drugomu. Hoće li možda te rečenice
ipak jednoga dana stići tako da pasijans bude potpun i uključi
pedeset dvije rečenice?
Čarobni je otok izbrisao sve tragove kad je potonuo u more. Budući
da je Pekar Hans umro, iz njega se više nije moglo ništa izvući.
Vjerojatno nije moguće pokušati opet udahnuti život u Frodeove
karte za pasijans pa vidjeti mogu li se patuljci prisjetiti što su
govorili na priredbi prije sto pedeset godina.
Preostaje samo jedna mogućnost: ako je Džoker još na svijetu,
možemo zamisliti da se on i sad sjeća Džokerske igre...
Znao sam, moram navesti odrasle da se vratimo kroz Dorf, iako
nam je to velik obilazak, a ocu uskoro prestaje godišnji odmor. To
se mora dogoditi a da im ne moram pokazati žemičkinu knjižicu.
Najradije bih samo ušao u pekarnicu pa rekao staromu pekaru: Evo
mene opet, vratio sam se iz južne zemlje. Sa mnom je otac, tvoj sin.
Tako nam je djed bio glavna tema razgovora tijekom doručka.
Odlučio sam pričekati s dramatičnim raspletom sve do kraja
doručka. Shvatio sam, okrnjio sam svoju vjerodostojnost zato što
sam odao neke činjenice iz žemičkine knjižice. Pustit ću ih neka na
miru doručkuju.
Kad je mama otišla po drugu kavu, pogledao sam ocu ravno u oči
te mu odlučno rekao:
- Izvrsno je što smo mamu našli u Ateni, ali nedostaje još jedna
karta pa da zaključimo pasijans. Našao sam i tu kartu.
Otac zabrinuto pogleda mamu. Onda me je prodorno odmjerio i
rekao:
- Što je sad, Hans Thomas? Možeš li mi reći?
Duboko sam mu se zagledao u oči:
- Sjećaš li se pekara koji mi je dao bocu soka i četiri žemičke dok si
se ti, u Schöner Waldemaru, nalijevao alpskom prepečenicom, u
društvu ostalih seljana? Kratko je klimnuo.
- Onaj je pekar tvoj otac, od krvi i mesa - rekao sam.
- Gluposti!
Frknuo je kao izmučeni konj, ali znao sam, neće mi se izvući.
- Ne moramo o tome sad raspravljati - rekao sam. - Samo znaj,
siguran sam, sto posto.
Mama je opet sjela za stol i ojađeno uzdahnula čim je shvatila o
čemu razgovaramo. Iako je otac reagirao podjednako snažno,
mnogo smo se bolje poznavali on i ja. Sigurno mu je jasno da ne
smije otpiliti sve što sam mu rekao prije nego što pobliže prouči
slučaj. Znao je da sam i ja džoker koji katkad zna uočiti velevažne
stvari.
- A zašto misliš da mi je to otac? - samo me upitao.
Nisam mu mogao odati da sam to, crno na bijelome, pročitao u
žemičkinoj knjižici. Umjesto toga sam mu rekao nešto čega sam se
sinoć sjetio.
- Prvo, zvao se Ludwig - počeo sam.
- To je veoma često ime i u Švicarskoj i u Njemačkoj - odgovori mi
otac.
- Moguće, ali mi je pekar rekao da je za vrijeme rata bio u
Grimstadu.
- To ti je rekao?
- Nijetočno na norveškom, ali kad sam mu rekao da sam iz
Arendala, odgovorio mi je da je i on bio u Grimmestadu, pa sam to
protumačio kao Grimstad.
Otac odmahne glavom.
- Grimmestad? To znači užasni grad, tako nekako. Možda je time
mislio i Arendal... Mnogo je njemačkih vojnika bilo na norveškome
jugu, Hans Thomas.
- Svakako - odvratio sam. - No samo je jedan moj djed, a on je pekar
u Dorfu. To se zna.
Na posljetku je otac telefonirao svojoj majci, ne znam je li joj se javio
samo zbog onoga što sam mu rekao ili je ipak zaključio da bi bilo
red nazvati majku pa joj javiti da smo u Ateni našli mamu. Budući
da se baka nije javljala, otac je telefonirao teti Ingrid, a od nje je čuo
da je baka neočekivano otputovala u Alpe.
Prodorno sam zazviždao kad sam to čuo.
- Žemičkar viče u čarobnu cijev, a glas mu se širi stotinama milja -
rekoh.
Otac me odmjerio tako začuđenim pogledom da su u njega mogle
stati sve zagonetke svijeta odjednom.
- Nisi li mi već i prije izrekao tu rečenicu? - upitao me.
- Yes, Sir - odgovorio sam. - Naime, uopće nije isključeno da je i
stari pekar na posljetku shvatio da je sreo svojeg unuka. Uostalom, i
tebe je vidio, a krv nije voda, oče. Ako ništa drugo, možda je ipak
odlučio da bi, poslije tolikih godina, mogao pokušati telefonirati u
Norvešku, nakon što ga je maleni Arendalac upravo posjetio u
pekarnici. Tako ja mislim. A ako je to učinio, uopće nije nezamislivo
da i u Dorfu procvjeta stara ljubav, kao u Ateni.
Tako smo vozili prema sjeveru i Dorfu. Ni mama ni otac nisu
povjerovali da mi je stari pekar djed, ali znali su da ih neću ostaviti
na miru sve dok slučaj pobliže ne prouče.
Kad smo stigli u Como, opet smo noćili u Mini Hotelu Baradello.
Lunaparka više ondje nije bilo, a ni gatare. Tješilo me samo to što
sam opet dobio posebnu sobu. Iako sam nakon duge vožnje bio
iscrpljen, odlučio sam prije spavanja pročitati preostale stranice
žemičkine knjižice.
HERC OSDMICA ...takvo fantastično čudo da ne znamo bismo li se
smijali ili plakali...
Ustao sam i izišao na čistinu ispred kuće. Nije mi bilo lako
uspravno hodati jer su se najrazličitiji okusi u cijelome tijelu borili
za moju pozornost. Dok mi se po lijevome ramenu širila najslasnija
jagodnja krema, u desnome me koljenu probadala kiselkasta
mješavina ogrozda i limuna. Okusi su se tako brzo smjenjivali u
mojem tijelu, tako su često promicali da ih nisam sve stigao
imenovati.
Sad svugdje na svijetu ljudi nešto jedu. Tisuće različitih okusa
ukupno. Kao da sudjelujem u svim njihovim obrocima, kao da
odjednom kušam sve okuse svijeta.
Šetao sam po šumici iznad kolibe. Tek kad se malo smirio vatromet
osjeta, obuzeo me osjećaj koji me nikad poslije nije napuštao.
Kad sam se okrenuo i pogledao selo, prvi sam put shvatio koliko je
nepojmljivo čudo svijet. Kako se može objasniti, pomislio sam, da
ovdje smijemo biti ljudi? Kao da sam otkrio nešto potpuno novo, a
opet kao da otkrivam nešto što mi je bilo na dohvatu otkako sam
bio dijete. Činilo mi se da sam dosad živio omamljen, a moj je život
na zemlji bio poput višegodišnjega zimskog sna.
Pa ja postojim, pomislio sam. Živ sam stvor pod nebom. Prvi sam
put u životu shvatio što je čovjek. Istodobno sam znao, nastavim li
piti čudesni napitak, taj će doživljaj malo-pomalo slabiti, sve dok
posve ne nestane. Okusio bih toliko puta sve okuse ovoga svijeta da
bih se s njima potpuno stopio. Na posljetku uopće ne bih imao
osjećaj da postojim, postao bih rajčica ili šljiva.
Sjeo sam na panjić. Uskoro se iz šume prikrala srna. To nije bilo
nimalo čudno, jer su šume oko Dorfa pune srna, ali nisam se sjećao
da sam ikad prije uviđao koliko je čudo jedno takvo živo biće. Srne
sam, dakako, već vidio, gotovo svakoga dana sam viđao srne. Samo
što nisam shvaćao koliko je nepojmljivo tajanstvena svaka od tih
srna. Sad sam shvatio i zašto je tako. Nisam dao sebi vremena da
doživim srne, upravo zato što sam ih tako često sretao.
Tako je sa svime, tako je s cijelim svijetom, pomislio sam. Sve dok
smo djeca, još imamo sposobnost doživljavati svijet oko sebe, ali
poslije nam cijeli svijet prelazi u naviku. Odrastanje je poput
pijanstva čulnim doživljajima.
Točno sam shvatio što se dogodilo patuljcima na čarobnom otoku.
Imali su svojevrsnu branu protiv proživljavanja najdubljih tajna
postojanja, možda upravo zato što oni nikad nisu bili djeca. A kad
su htjeli nadoknaditi propušteno time što su svakoga dana pili jaki
napitak, uopće nije čudno to što su se, na posljetku, stopili sa svime
oko sebe. Shvatio sam i kakvu su pobjedu izborili i Frode i Džoker
kad su se, unatoč svemu, odrinuli od ljubičastoga soka.
Srna me gledala samo nekoliko trenutaka. Nato je otrčala. Na tren
sam doživio neizrecivu tišinu. Uto se oglasio slavuj onim prelijepim
pojem. Da takvo tijelce može u sebi skupiti toliku zvučnost, dah i
glazbu, to izmiče svakome poimanju. Ovaj je svijet, razmišljao sam,
takvo fantastično čudo da ne znamo bismo li se smijali ili plakali.
Možda bismo morali i jedno i drugo, a to nije lako istodobno.
Sjetio sam se seljančice, bilo joj je tek devetnaest godina, a jednoga
je dana u ovome tjednu došla iz sela u pekarnicu. Nosila je
djevojčicu kojoj su mogla biti dva ili tri tjedna. Malena mi se djeca
nikad nisu sviđala, ali kad sam pogledao djevojčicu u košarici,
učinilo mi se kao da u tom dječjem pogledu vidim neizmjerno
čuđenje. Nisam više o tome razmišljao, ali sad, dok sam na
šumskome panju slušao slavujev pjev, dok se sunčani sag prostirao
preko vrhunaca na drugoj strani sela, sad sam pomislio: kad bi ona
malena djevojčica mogla progovoriti, sigurno bi rekla da je došla u
čudnovat svijet. Nisam propustio mladoj majci čestitati na djetetu, a
zapravo sam morao čestitati malenoj djevojčici. Trebali bismo se
nakloniti svakome novome stanovniku svijeta i reći mu: »Dobro
došao na svijet, maleni prijatelju, neizrecivo si sretan što si smio
doći.«
Neiskazivo je tužno to što smo mi, ljudi, takvi da se privikavamo i
na nešto tako nepojmljivo kao što je život. Odjednom jednoga dana
počinjemo uzimati kao nešto najnormalnije na svijetu to što
postojimo, a poslije, da, prvi put o tome nastavljamo misliti tek kad
odlazimo s ovoga svijeta.
U trupu sam osjećao snažan jagodnji okus. Taj je okus bio predivan,
ali istodobno i tako snažan i moćan da mi je i pozlilo. Ne, nitko me
neće morati nagovarati da više ne pijem ljubičasti sok. Znao sam,
meni su više nego dovoljne šumske borovnice uz srnin ili slavujev
posjet.
Odjednom sam, dok sam tako sjedio na panju, začuo šušanj iz
obližnjega grmlja. Dignuo sam pogled i opazio patuljka koji se
probijao kroz granje.
Srce mi je ludo zakucalo kad sam shvatio da je to Džoker.
Pristupio je još nekoliko koraka. Dijelilo nas je deset do petnaest
metara kad je zaustio.
- Mljac, mljac! - Oblizivao je usnice i rekao: - Osvježili smo se
slasnim pićem, je li? Mljac, mljac, kaže Džoker.
U tijelu mi je još bila pripovijetka o čarobnom otoku pa se zato
nisam prestrašio. Uskoro se izgubilo prvo čuđenje što ga vidim.
Činilo mi se da pripadamo jedan drugomu. I ja sam postao
džokerom u igraćim kartama.
Ustao sam s panja pa mu pristupio. Nije više imao ljubičasto
klaunsko odijelo na zvončiće. Bio je u smeđem odijelu s crnim
prugama.
Pružio sam mu ruku rekavši:
- Znam tko si ti.
Dok mi je stiskao ruku, ispod odijela je odjeknulo slabo cilinkanje
zvončića. Shvatio sam, preko klaunske je odjeće samo navukao
smeđe odijelo. Istodobno sam osjetio kako mu je ruka hladna poput
jutarnje rose.
- Veseli nas stisnuti ruku vojniku iz sjeverne zemlje - rekao mi je.
Čudnovato se smješkao, a zubići su mu sjali kao sedef. Nadodao je:
- Sad je na ovome mladiću red da živi. Sretan ti rođendan, brate!
- Pa meni... meni danas nije rođendan - procijedio sam. - Pst, kad ti
kaže Džoker! Nije se dovoljno samo jedan put roditi, kaže on.
Noćas se preporodio pekarski pomoćnik. Džoker to zna pa mu zato
Džoker čestita rođendan.
Govorio je piskutljivim glasom poput lutka. Ispustio sam mu
hladnu ruku i rekao:
- Sve... sve sam čuo... i o tebi, i o Frodeu, i o ostalima...
- Dakako - rekao je. - Pa danas je Džokerski dan, mladiću, a sutra
počinjemo novu rundu. Opet moraju proći pedeset dvije godine do
sljedeće runde. Dječak sa sjevera sazrijeva u muškarca, ali prije toga
će doći u Dorf. Dobro je što je kao popudbinu dobio povećalo.
Lukavo povećalo, kaže Džoker. Izrađeno je od najboljega stakla
karo, kaže on. Svašta se može strpati u džep kad prsne stara
staklenka puna zlatnih ribica. Džoker je pravi dečko. Taj će dečko
dobiti najtežu od svih zadaća.
Nisam shvaćao na što patuljčić cilja, a on mi se tijesno približio i
šapnuo:
- Svakako valja napisati knjižicu o Frodeovim kartama za pasijans, a
knjižicu ispeći u žemički, jer zlatna ribica neće odati utočnu tajnu,
ali žemička hoće. Tako kaže Džoker. Gotovo!
- Ali...priči o Frodeovim kartama za pasijans nije mjesto u žemički -
prigovorio sam mu.
Od srca se nasmijao.
- Sve ovisi o tome koliko je žemička velika, mladiću. Ili o tome
koliko je malena.
- Priča o čarobnom otoku... i sve ostalo... Tako je duga da bi to
morala biti velika knjiga - odgovorio sam.
Uputio mi je prepreden pogled.
- Ne valja biti tako siguran - reče Džoker. - Ružna je to navika,
ponavlja on. Žemička ne mora biti velika ako su slova u knjižici
sićušna.
- Nevjerujem da ijedan čovjek može ispisati tako sitna slova, a da i
može, neće biti toga tko ih može pročitati.
- Valja samo napisati knjigu, kaže Džoker. Najbolje je odmah početi.
Kada dođe vrijeme, lako će se moći ispisati malena slova. Onaj tko
ima povećalo, vidjet će ih.
Bacio sam pogled u dolinu. Na drugoj se strani nad selom već
prostirao zlatni sag.
Opet sam htio pogledati Džokera, ali je nestao. Žurno sam se
ogledavao na sve strane, ali iščeznuo je u grmlju kao prije njega
srna.
Posve sam iscrpljen silazio prema kolibi. U jednom sam trenutku
umalo izgubio ravnotežu jer me prostrijelio snažan trešnjin okus u
lijevoj nozi, upravo kad sam je kanio spustiti na kamen.
Razmišljao sam o prijateljima u selu. Kad bi samo znali, pomislio
sam. Uskoro će se opet okupiti u Schöner Waldemaru. Moraju o
nečemu brbljati, a što im je bliže nego ogovarati staroga pekara koji
stanuje u usamljenoj kućici, daleko od svih njih? Ionako ga smatraju
čudakom, a uz to su ga, za svaki slučaj, proglasili i ludim. A velika
zagonetka? Pa oni su dio nje. Najveća im je zagonetka na dohvatu
ruke, na vidjelu, ali oni je ne vide. Možda je istina da Albert krije
veliku tajnu, ali najveća je tajna sam svijet.
Znao sam, nikad više neću piti vino u Schöner Waldemaru. Shvatio
sam i to da će jednoga dana oni i mene ogovarati. Za nekoliko ću
godina postati jedinim Džokerom u selu. Kad sam na posljetku
klonuo na ležaj, zaspao sam. Sve do kasna popodneva.
HERC DEVETKA ... svijet još nije zreo da čuje za Frodeove karte...
Osjetih kako me posljednje stranice žemičkine knjižice škakljaju po
kažiprstu. Otkrio sam da su ispisane slovima obične veličine. Tako
sam sad povećalo mogao odložiti na noćni ormarić te nastaviti
čitati, kao posve običnu knjigu.
Bliži se vrijeme kad ćeš stići u Dorf po tajnu o Frodeovim kartama
za pasijans i čarobnom otoku, sinko, mein Sohn. Napisao sam sve
čega se sjećam iz Albertove pripovijesti. A dva mjeseca poslije one
noći, stari je pekar umro. Postao sam seoskim pekarom.
Odmah sam napisao priču o ljubičastome soku, a odlučio sam je
sastaviti na norveškom, kako bi je ti razumio, ali i zato kako je
seljani ne bi mogli pročitati ako je nađu. Poslije sam norveški
potpuno zaboravio.
Nisam htio izgubiti vezu s vama gore, u Norveškoj. Nisam znao
kako bi me Line primila. Nisam se usuđivao prekršiti staro
proročanstvo. Znao sam, jednoga ćeš dana doći u selo.
Knjigu sam pisao na običnome pisaćem stroju. Nije bilo moguće
pisati manja slova. Onda sam, nakon nekoliko tjedana, čuo da je
seoska banka dobila čudesni stroj. Taj je stroj mogao sve više
smanjivati stranice. Kad sam knjigu preslikao osam puta, slova su
postala tako malena da sam uvezao sićušnu knjižicu. Mein Sohn,
sine moj, sigurno si od Džokera dobio povećalo.
Kad sam pisao priču, imao sam samo one rečenice kojih se sjetio
Pekar Hans. Jučer mi je stiglo pismo u kojemu je bila točno opisana
Džokerska igra. Natürlich, pismo mi je, dakako, poslao Džoker.
Čim prođeš kroz Dorf, telefonirat ću Lini. Možda ćemo se jednoga
dana svi naći na okupu.
Ah, svi smo mi, dorfski pekari, džokeri koji dalje prenose
fantastičnu priču. Ova priča nikad ne smije dobiti krila pa uzletjeti,
kao druge priče. No kao i svi džokeri, u velikim i malim
pasijansima, dužni smo ljudima ponavljati kako je svijet
nedokučiva bajka i pustolovina. Znamo, nije lako ljudima otvoriti
oči da vide koliko je svijet velik i nepojmljiv, a sve dok ne shvate da
je zagonetka i ono što im je doista na vidjelu, svijet još nije zreo da
čuje za Frodeove karte na čarobnom otoku.
Jednom će, na istoku, možda cijeli svijet čuti za moju žemičkinu
knjižicu. A dotad svake pedeset dvije godine mora kapnuti
nekoliko kapi ljubičastoga soka.
I još nešto ne smiješ zaboraviti: Džoker obilazi svijet. I kad bi
oslijepjele sve karte velikoga pasijansa, Džoker nikad neće izgubiti
vjeru u to da će nekim ljudima ipak otvoriti oči.
Zdravo ostaj, sinko. Možda si u južnoj zemlji već našao mamu. A
jednoga ćeš dana, kad odrasteš, možda doći u Dorf.
Posljednje su stranice u žemičkinoj knjižici Džokerov opis velike
Džokerske igre, onako kako su je vodili patuljci na čarobnom otoku,
prije mnogo, mnogo godina.
DŽOKERSKA IGRA
Brik, srebra pun, u zapjenjenome moru tone. More izbacuje
mornara na otok koji raste i raste. Prsni džep skriva igraće karte
koje će se osušiti na suncu. Pedeset i tri sličice godinama čine
društvo staklarovu sinu.
Prije nego što su boje izblijedjele, pedeset troje se patuljaka odlilo u
mašti usamljena mornara. Čudnovate figure plešu u gospodarevoj
svijesti. Kada gospodar spava, patuljci žive svojim životom.
Jednoga se lijepoga jutra kralj i pub penju iz tamnice svijesti.
Umotvorine iskaču iz prostora stvaranja u stvarni prostor. Figure,
istresene iz opsjenarova rukava, u zraku otkrivaju da su žive.
Umotvorine su pogledu lijepe, ali sve su, osim jedne, izgubile
razum. Samo jedan jedini džoker u špilu prozire sljepariju.
Sjajni napitak oduzima džokeru izglede. Džoker pljuje sjajni
napitak. Bez seruma laži glupko jasnije razmišlja. Poslije pedeset
dvije godine u selo dolazi brodolomčev unuk.
Istina je u kartama. Istina je da je staklarov sin svoje umotvorine
smatrao glupima. Umotvorine dižu nezapamćenu bunu protiv
gospodara. Uskoro je gospodar mrtav, a ubili su ga patuljci.
Kraljevna Sunčica na more stiže. Čarobni se otok iznutra
potkopava. Patuljci imaju slabe karte. Pekarski sin bježi iz bajke
prije nego što se sve urušilo.
Glupan nestaje iza prljava skladišta u stranoj zemlji. Pekarski sin
bježi u planine i nastanjuje se u zabačenome selu. Pekar krije blaga
čarobnog otoka. U kartama je ono što će se dogoditi.
Selo prima zapostavljenoga dječaka kojemu je bolest otela majku.
Pekar mu daje sjajno piće i pokazuje lijepe ribice. Dječak će ostarjeti
i posijedjeti, ali prije nego što umre, doći će mu nesretni vojnik iz
sjeverne zemlje. Vojnik čuva tajnu čarobnog otoka.
Vojnik ne zna da će mu djevojka, ošišana na nulericu, roditi lijepa
sina. Dječak mora na more jer je neprijateljski sin. Mornar se ženi
lijepom ženom koja mu rađa sina prije nego što sama putuje u
južnu zemlju kako bi našla sebe. Otac i sin traže lijepu ženu koja ne
nalazi sebe.
Hladnoruki patuljak pokazuje put u zabačeno selo, adječaku iz
sjeverne zemlje daje kao popudbinu povećalo. Povećalo se uklapa u
oštećenje na staklenki za zlatne ribice. Zlatna ribica neće odati
otočnu tajnu, ali žemička hoće. Žemičkar je vojnik iz strane zemlje.
U kartama je istina o djedu. Sudbina je zmija, toliko gladna da
proždire sebe. Unutarnja kutija rasprema vanjsku kutiju, kao što
vanjska kutija rasprema unutarnju. Sudbina je glavica cvjetače, koja
na sve strane raste jednomjerno.
Dječak shvaća da mu je žemičkar djed, kao što i žemičkar istodobno
shvaća da je dječak iz sjeverne zemlje njegov unuk, sin njegova sina.
Žemičkar viče u čarobnu cijev, a glas mu se širi stotinama milja.
Mornar pljuje žestoko piće. Lijepa žena, koja nije našla sebe,
umjesto toga nalazi svog voljenog sina.
Pasijans je obiteljsko prokletstvo. Uvijek postoji nekakav džoker
koji prozire opsjenu. Naraštaj slijedi naraštaj, ali svijetom prolazi
glupan kojega ne dodiruje zub vremena. Onaj tko sudbinu prozre,
mora je preživjeti.
HERC DESETICA ...svijetom prolazi glupan kojega ne dodiruje zub
vremena...
Nije bilo lako usnuti u Mini hotelu Baradello kad sam pročitao
posljednje stranice žemičkine knjižice. Hotel uopće nije bio mini. I
Hotel Baradello, a i grad Como oko njega, stopili su mi se u nešto
beskrajno veće.
Što se tiče Džokera, upravo je onako kao što sam mislio. Patuljak na
benzinskoj crpki onaj je vragoljan koji je nestao među marsejskim
skladištima. Naputovao se po svijetu. Na mahove se ukazivao
dorfskim pekarima, inače se potucao svijetom i nigdje nije nalazio
mira. Jedino što je svoje pravo ja krio ispod tanka odijela koje bi
navlačio preko ljubičaste odore pune zveckavih zvončića. Tako
odjeven nije mogao prolaziti prosječnim satelitskim naseljem. Ako
bi negdje predugo ostao, ljudima bi se moglo učiniti čudnim što se
nakon deset, dvadeset ili sto godina uopće ne mijenja.
S čarobnog sam se otoka sjećao da je Džoker mogao trčati i veslati, a
nije se pritom umarao kao mi, obični smrtnici. Koliko znam,
neumorno je jurio za ocem i za mnom otkako smo prešli švicarsku
granicu, ali lako je moguće da je uskočio i u neki vlak.
Posve sam siguran da je Džoker utrčao u veliki pasijans nakon što je
odmaglio iz maloga pasijansa na tajanstvenom otoku. I ovdje je, kao
i ondje, imao važnu zadaću: i velike je i malene patuljke morao, u
redovitim razmacima, podsjećati da su čudnovata bića koje su,
doduše, živa, ali premalo znaju o sebi.
Jedne je godine na Aljasci ili na Kavkazu, dogodine u Africi ili na
Tibetu. Jednog bi se tjedna pojavio u marsejskoj luci, a već bi
sljedećeg tapkao po venecijanskom Trgu svetoga Marka.
Dakle, svi su djelići Džokerske igre na svojemu mjestu. Smatrao
sam lijepim i za dušu i za tijelo što su sad sve rečenice Džokerske
igre posve suvisle, lijepo se uklapaju u cjelinu.
Pekaru Hansu je promakla i jedna kraljevska rečenica: »Naraštaj
slijedi naraštaj, ali svijetom prolazi glupan kojega ne dodiruje zub
vremena.«
Tako bih rado dao ocu da pročita upravo tu rečenicu. Podastro bih
mu je kao dokaz da slika koju mi je zacrtao o pustošenjima vremena
ipak nije tako potpuno crna kao što je on tvrdio. Vrijeme ipak ne
trga sve u dronjke. U špilu postoji džoker koji skakuće kroz stoljeća,
a ne pada mu ni mliječni zubić.
Ha! Učinilo mi se da je to snažno obećanje da čovjekovo čuđenje
nad postojanjem nikad neće umrijeti. Doduše, takvo je čuđenje
rijedak dar, ali zato nikad neće nestati. Izranjat će na površinu sve
dotle dok postoji povijest i čovječanstvo u koje džoker može
utrčavati. Stara je Atena imala Sokrata, a Arendal oca i mene.
Sigurno ima takvih i na drugim mjestima i u drugim vremenima,
iako nas nikad nema previše.
Pekar Hans je dobro čuo posljednju rečenicu Džokerske igre. Još bi
samo trebalo da mu je promakla ta rečenica, koju je, zbog
nestrpljivosti Pik Kralja, čuo čak tri puta: »Onaj tko sudbinu prozre,
mora je preživjeti.« Možda se ta rečenica ponajviše odnosi na
Džokera koji živi iz stoljeća u stoljeće. I meni se činilo da prozirem
sudbinu nakon što sam dugo čitao žemičkinu knjižicu. Nije li tako
sa svim ljudima? Iako nam se naš život na zemlji možda čini
bezgranično kratkim, sudionici smo zajedničke povijesti koja nas
sve nadživljuje. Naime, ne živimo mi samo svoj život. Možemo
razgledavati stare gradove kao što su Delfi i Atena. Ondje se
možemo šetati i upoznati ozračje ljudi koji su prije nas živjeli na
zemlji.
Gledao sam kroz prozor hotelske sobe u omanje unutarnje dvorište.
Dolje je bilo mračno kao u rogu, ali u mojoj je glavi blistalo snažno
svjetlo. Činilo mi se da sam stekao rijedak uvid u povijest
čovječanstva. To je veliki pasijans. Samo je jedna malena karta
nedostajala u mojem obiteljskom pasijansu.
Hoćemo li u Dorfu naći djeda? A možda je baka već ondje, uz
staroga pekara?
Dvorišni je mrak malo-pomalo postajao sve modrikastijim kad sam,
na posljetku, usnuo na postelji, ne presvukavši se u pidžamu.
HERC PUB ...čovječuljka koji je prekapao po stražnjemu sjedalu...
Kad smo sutra ujutro nastavili prema sjeveru, više nismo spominjali
djeda jer je mama vrisnula da je izmišljotina o dorfskome pekaru
doista posljednja kap koju ona može trpjeti od dječačkih šala.
Činilo se da otac nimalo više od mame ne vjeruje u priču o
dorfskom pekaru, ali ipak me obranio, a to sam doista cijenio.
- Kući se vraćamo istim putem - rekao je. - U Dorfu ćemo kupiti
veliku vrećicu žemičaka. U najgorem ćemo se slučaju lijepo najesti.
A što se tiče dječačkih šala, moraš priznati da si toga već godinama
pošteđena.
Mama je sve to izgladila stavivši ruku ocu oko ramena.
- Nisam tako mislila - rekla je.
- Oprezno - promrmljao je.- Pa ja vozim.
Tad se okrenula prema meni.
- Oprosti, Hans Thomas, ne smiješ se previše razočarati zato što taj
pekar ne zna ništa više o djedu nego mi.
Tako je žemičkina svečanost morala pričekati dok ne dođemo u
selo, a to će biti negdje pred večer. Ipak i prije moramo nešto ubaciti
u kljun. Otac je zato skrenuo u Bellinzonu i parkirao u sporednoj
ulici između dvaju restorana.
Dok smo jeli tjesteninu i teleći odrezak, potkrala mi se najveća
pogreška tijekom ovoga putovanja. Počeo sam pripovijedati o
žemičkinoj knjižici.
Možda nam se tada sve ono dogodilo upravo zato što ipak nisam
uspio sačuvati veliku tajnu...
Pričao sam kako sam u jednoj od žemičaka koje mi je stari pekar
stavio u vrećicu, našao knjižicu ispisanu mikroslovima. Dobro mi je
došlo što mi je nešto prije toga patuljak na benzinskoj crpki darovao
povećalo. Ukratko sam im ispričao što sam pročitao u žemičkinoj
knjižici.
Poslije sam se često pitao kako sam tad, samo nekoliko sati prije
povratka u Dorf, mogao biti tako glup pa pogaziti svečano obećanje
koje sam dao staromu pekaru. Mislim da znam i odgovor: toliko
sam usrdno želio da je starac, kojega sam sreo u alpskome selu
doista moj djed, da sam podjednako usrdno priželjkivao i da mama
povjeruje u istinitost te činjenice. Upravo sam time sve užasno
otežao.
Mama je najprije pogledala oca pa onda mene.
- Lijepo je i krasno što imaš tako bujnu maštu, dječače, ali i mašta
mora imati granica.
- Nisi li mi nešto slično pričao i na atenskoj krovnoj terasi? - upadne
otac. - Sjećam se kako sam ti tada pozavidio na bujnoj mašti. Slažem
se s mamom, malo predugo traje ta tvoja psina o žemičkinoj
knjižici.
Ni sam ne znam zašto, ali odjednom sam se rasplakao. Osjećao sam
ponos što sam sve to toliko dugo tajio, a sad, kad sam sve odao
mami i ocu, oni mi ne vjeruju.
- Čekajte! - jecao sam. - Čekajte da se vratimo u automobil, pokazat
ću vam žemičkinu knjižicu, iako sam djedu obećao da ću je zadržati
za sebe.
Ostatak obroka ekspresno je prošao. Imao sam slabu nadu da otac
ipak ostavlja otvorenom i mogućnost da sam rekao istinu.
Otac je na stolu ostavio sto švicarskih franaka, ali nije čekao sitniš.
Potrčali smo na ulicu.
Kad smo se približili automobilu, vidjeli smo čovječuljka koji je
prekapao po stražnjem sjedalu. Do danas nam je tajna kako je
otvorio vrata.
- Čujte vi tamo! - proderao se otac. - Dosta je toga!
I poletio je prema crvenome fiatu. No osoba koja je bila u
automobilu munjevito je skočila i zamakla za sljedeći ulični ugao.
Učinilo mi se da čujem ono prepoznatljivo cilinkanje zvončića dok
je neznanac nestajao.
Otac za njim. Dobro je trčao. Mama i ja čekali smo ga pola sata kod
fiata. Uto je otac dotapkao iza onog istog ugla iza kojega je malo
prije ludo poletio.
- Kao da je u zemlju propao - reče. - Grom i pakao!
Pretraživali smo svoje stvari.
- Ništa mi ne nedostaje - javi se malo poslije mama.
- Ni meni - reče otac koji je provjerio pretinac na komandnoj ploči. -
Tu je prometna, putovnice, novčanik, novac koji smo mijenjali,
čekovna knjižica. Ni džokere mi nije dirao. Možda ga je zanimala
samo cuga.
Sjeli su u automobil. Otac me pustio na stražnje sjedalo.
Osjetio sam vrtloženje u želucu jer sam se tek tada sjetio da sam
žemičkinu knjižicu ostavio ispod džempera. Utvrdio sam da je više
nema!
- Žemičkina knjižica - rekoh. - Odnio je žemičkinu knjižicu!
Ponovno sam zaplakao.
- Bio je to patuljak - jecao sam. - Patuljak mi je ukrao žemičkinu
knjižicu zato što nisam znao sačuvati tajnu.
Na posljetku je mama sjela straga do mene. Dugo me ondje grlila.
- Jadni maleni Hans Thomas - nekoliko je puta ponavljala. - Za sve
sam ja kriva. Lijepo ćemo se utroje vratiti u Arendal, ali prije moraš
malo odspavati.
Poskočio sam ogorčeno.
- Pa idemo u Dorf - rekoh.
Otac je skrenuo na autocestu.
- Dakako, u Dorf - uvjeravao me. - Mornar uvijek drži obećanje.
Malo prije nego što sam zaspao, otac je šapnuo mami: -Doista je
čudno, sva su vrata bila otključana. Valjda si i ti vidjela malca?
- Takav glupan prolazi i kroz zaključana vrata - rekao sam. - A
malen je zato što je on zapravo umjetni čovjek.
I zaspao sam u majčinu krilu.
HERC DAMA ...odjednom je iz stare gostionice izišla žena u
godinama...
Probudio sam se nakon nekoliko sati. Uspravio sam se na stražnjem
sjedalu i vidio da smo već visoko u Alpama.
- Već si se probudio? - upita me otac. - Za pola ćemo sata stići u
Dorf. Prenoćit ćemo u Schöner Waldemaru.
Kad smo malo poslije skrenuli na običnu cestu, a činilo mi se da je
poznajem neizrecivo bolje od bilo koga u automobilu, otac je stao
ispred pekarnice. Odrasli su pokušavali izmijeniti tajne poglede, ali
prozreo sam njihovu igru.
Pekarnica je bila prazna. Jedini je znak života bila zlatna ribica, koja
je neumorno plivala u velikoj staklenki kojoj je nedostajao komad. I
ja sam se osjećao kao riba u akvariju.
- Gledajte - rekao sam i izvadio povećalo iz džepa na hlačama. -Zar
ne vidite da je točno toliko kao krhotina odlomljena od staklenke?
Bio mi je to jedini vidljivi znak da im nisam pričao priče.
- Grom i pakao, tako je - odvrati otac. - Samo što nećemo tako lako
ovdje naći pekara.
Nisam bio posve siguran je li to rekao kako bi sve to okončao na
lijep način ili mi je u dnu duše ipak vjerovao pa se sad strahovito
razočarao zato što nije odmah ovdje našao oca.
Ostavili smo ondje automobil i odšetali do Schöner Waldemara.
Mama me zapitkivala s kim sam se sve igrao u Arendalu.
Pokušavao sam je se osloboditi. Doista slučaj pekara i žemičkine
knjižice nije igra za malu djecu.
Odjednom je iz stare gostionice izišla žena u godinama. Čim nas je
vidjela, poletjela je prema nama.
Baka!
- Majko! - prestrašeno poviče otac.
Ako nitko drugi nije čuo taj povik, valjda su ga barem čuli anđeli
nebeski, jer je, tako mi se učinilo, kliknuo potmulo, srce parateljno.
Baka nas je sve redom grlila. Mami je bilo neugodno, nije znala što
bi. Baka me na posljetku čvrsto privinula na prsa i zaplakala.
- Dječače moj - ponavljala je. - Dobri moj dječače!
I nastavila je plakati.
- A zašto? Zašto? - mucketao je otac.
- Noćas je umro - ozbiljno će baka i sve nas pogleda.
- Tko je umro? - upita mama.
- Ludwig - šapne baka. - Prošlog mi je tjedna telefonirao. Nekoliko
smo dana skupa ovdje proveli. Pripovijedao mi je kako ga je u
pekarnici posjetio dječak. Tek kad je dječak otputovao, Ludwig je iz
nekih razloga pomislio da mu je to unuk, a da mu je onaj muškarac
u crvenom automobilu možda sin. Sve je to tako snažno i žalosno.
Ipak je i lijepo, nadasve je lijepo što sam ga ipak vidjela. Nije
preživio infarkt. Umro je... umro mi je na rukama u bolnici.
Izgubio sam moć svladavanja. Neutješno sam zaplakao. Smatrao
sam da je moja osobna nesreća veća od svih drugih. Utroje su me na
sve moguće načine tješili, ali bio sam neutješan.
Nije nestao samo djed, razmišljao sam. S njim je nestao cijeli svijet.
Više mi ne može potvrditi sve ono što sam pripovijedao o
ljubičastome soku i čarobnom otoku. No to, to možda uopće nije
bilo u planu. Djed je bio star, a meni je žemičkina knjižica bila samo
posuđena.
Kad sam se, nekoliko sati poslije, primirio u Schöner Waldemaru,
bili smo u malenoj blagovaonici u kojoj su se nalazila samo četiri
stola. Na mahove mi je prilazima debela gospođa i zapitkivala:
- Hans Thomas, nicht war? Je li?
- Ne čini li vam se zagonetnim kako to da je odjednom dokučio da
mu je Hans Thomas unuk? - upita baka. - Pa nije znao ni da ima
sina.
Mama je povlađivala klimanjem glave.
- Doista nevjerojatno - rekla je.
Ocu to nije bilo tako jednostavno.
- Smatram da je još tajanstvenije kako je Hans Thomas shvatio da
mu je on djed - rekao je.
Odrasli su me odmjeravali.
- Dječak shvaća da mu je žemičkar djed, kao što i žemičkar
istodobno shvaća da je dječak iz sjeverne zemlje njegov unuk, sin
njegova sina - rekoh.
Ozbiljno su me gledali, gotovo zabrinuto. A ja sam nastavljao:
- Žemičkar viče u čarobnu cijev, a glas mu se širi stotinama milja.
Na taj sam način dobio neku vrstu zadovoljštine nakon svih
njihovih sumnja u moju moć rasuđivanje. Istodobno sam shvatio da
će žemičkina knjižica za sva vremena ostati mojom velikom tajnom.
HERC KRALJ...sjećanja sve više odmiču od onog tko ih je stvorio...
Kad smo opet krenuli na sjever, u automobilu nas je bilo četvero,
dvije osobe više nego kad smo putovali na jug. To nije bilo nimalo
loše, ali istodobno sam razmišljao i o tome kako nam nedostaje
Herc Kralj.
Opet smo prošli blizu malene benzinske postaje koja je imala samo
jednu crpku. Oca je, mislim, gonila usrdna želja da opet sretne
tajanstvenoga patuljka. No glupka nigdje na vidjelu. Nisam se
nimalo čudio, ali otac je kleo i psovao.
Raspitivali smo se u susjedstvu, ali ljudi su nas uvjeravali da je
benzinska crpka zatvorena još od sedamdesetih godina, u doba
naftne krize.
Tu završava veliko putovanje u domovinu filozofije. Mamu smo
našli u Ateni, a u malenu smo alpskom selu sreli djeda. Usput mi se
u dušu urezala duboka rana. Smatrao sam da se ta moja rana grana
daleko, u europsku povijest.
Mnogo poslije povratka u zavičaj baka mi je povjerila da je Ludwig
oporučno sve meni ostavio. Našalio se da bih jednoga dana ja
možda preuzeo pekarnicu u Dorfu, govorila mi je.
Prošlo je već nekoliko godina otkako smo otac i ja morali otputovati
iz Arendala u Atenu kako bismo našli mamu koja je zalutala u
modnoj pustolovini ili bajci.
Sjećam se, kao da je bilo jučer, kako sam sjedio na stražnjem sjedalu
staroga fiata. Potpuno sam siguran da sam na švicarskoj granici od
patuljka dobio maleno povećalo. Povećalo i sad čuvam, a i otac
može posvjedočiti da mi ga je darovao patuljak na benzinskoj
postaji.
Mogu se zakleti, djed je imao u pekarnici u Dorfu zlatnu ribicu. Pa
svi smo je vidjeli. I otac i ja se sjećamo bijelih kamenčića u šumi
iznad dorfske kućice. Iako je prošlo dosta vremena, ne može
izbrisati sjećanje na to da mi je stari pekar dao vreću, a u njoj četiri
žemičke. I dalje u tijelu osjećam okus kruškina soka, ne zaboravljam
da je djed spominjao i jedan mnogo bolji sok.
No zar je u jednoj žemički doista bila knjižica? Jesam li na stražnjem
sjedalu pročitao pripovijest o ljubičastom soku i čarobnom otoku?
Ili sam sve izmislio?
Prolazi vrijeme, a sjećanja sve više odmiču od onog tko ih je stvorio.
Vječito sumnjamo u pouzdanost sjećanja.
Džoker mi je ukrao žemičkinu knjižicu pa sam zato morao prema
sjećanju napisati sve ono što je u njoj bilo. A jesam li se točno svega
sjetio ili sam možda nešto nadovezao, to zna samo delfijsko
proročište.
Možda mi je staro proročanstvo s čarobnog otoka ipak pomoglo da
na posljetku shvatim da sam u Dorfu sreo svoga djeda. A tek kad
smo u Ateni našli mamu, shvatio sam da sam ondje njega sreo. A
kako je to on shvatio?
Imam samo jedan odgovor: djed je napisao žemičkinu knjižicu. Već
je nakon Drugog svjetskog rata čuo ona stara proročanstva.
Možda je najveća zagonetka to što smo se sreli upravo u malenoj
pekarnici, u švicarskom planinskom seocu? Kako smo onamo
dospjeli? Hladnoruki nas je patuljak namamio na dugu
zaobilaznicu.
Ili je vrhunac zagonetke bio onda kad smo, na povratku kući, u
istom selu našli baku?
Možda je najveća od svih tajna to što smo mamu spasili iz modne
pustolovine ili bajke. Naime, ljubav je najveća od svega. Nju
vrijeme ne može izblijedjeti onako lako kao stare uspomene.
Sad nas četvero sretno živimo na Hisöyu. Da, četvero, jer dobio sam
sestricu. Ona je dolje na putu gazila po lišću i kestenju. Zove se
Tone Angelika, uskoro će navršiti pet godina, a po cijeli dan govori
kao vodopad. Možda je ona najveća filozofica.
Vrijeme nas čini odraslima. Vrijeme čini i to da se urušavaju stari
hramovi, a da još stariji otoci tonu u more.
Je li doista u najvećoj žemički iz vrećice bila žemičkina knjižica? Ni
jedno mi se drugo pitanje tako često ne navraća. I ja bih, kao Sokrat,
mogao reći: Znam da ništa ne znam. Sveudilj sam siguran da
Džoker i dalje obilazi svijet. Njegova je briga da u svijetu nikad ne
bude mira. Bilo kad i bilo gdje može se odjednom pojaviti glupko
dugih magarećih ušiju i zveckavih zvončića. Zagledat će nam se
duboko u oči i upitati: »Tko smo i odakle smo?«