Hanif KUREISHI

Buddha iz predgrađa
 PRVI DIO - U predgrađu
PRVO POGLAVLJE

Zovem se Karim Amir i Englez sam rodom i odgojem, gotovo. Počesto

me smatraju jednom neobičnom vrstom Engleza, odnosno novim sojem
koji je proistekao iz dviju starih povijesti. Pa što me briga — ja Englez
jesam (premda se time ne ponosim), iz predgrađa Južnog Londona i
nekamo idem. Moguće je da sam baš zbog te čudnovate mješavine
kontinenata i krvi, ovoga ovdje i onoga tamo, pripadanja i nepripadanja
nemiran i lako me obuzima dosada. A možda je tome razlog to što sam
rođen u predgrađu. Uostalom, zbog čega istraživati neki unutarnji prostor
kad je dovoljno reći da sam tražio gužvu, ma kakvo kretanje, djelovanje i
seksualnu korist koji su se mogli naći, jer stvari su bile vrlo mučne, tako
spore i teške, u našoj porodici, ni sam ne znam zašto. Iskreno govoreći,
zbog svega toga bio sam potišten i spreman na sve.

A onda se jednoga dana sve promijenilo. Stvari su ujutro bile jedno, a

pred počinak drugo. Bilo mi je se​ damnaest godina.

Toga je dana otac s posla dojurio kući u ne baš tmurnom raspoloženju.

Raspoloženje mu je, kad je on u pitanju, čak bilo uzneseno. Dok je
odlagao torbu iza ulaznih vrata i skidao kišni ogrtač, pa ga prebacivao
preko ograde na stepeništu, mirisao mi je po vlaku. Pograbio je mog
malog brata, Alliea, koji mu je htio pobjeći i poljubio ga; Mamu i mene
izljubio je razdragano kao da smo netom spašeni u zemljotresu. Već
običnije, pružio je Mami večeru: zamotak s ćevapima i čapatijem1, tako
mastan da mu se papirnati omot sav raspadao. Potom, umjesto da se baci
u naslonjač da odgleda vijesti na televiziji i tako pričeka dok
Mama postavi podgrijanu večeru na stol, otišao je u njihovu spavaću
sobu koja se nalazila u prizemlju odmah kraj dnevne sobe. Hitro se
svukao do potkošulje i gaća.

»Donesi mi onaj ružičasti ručnik«, rekao mi je.

 Tako sam i učinio. Otac ga je prostro po podu u spavaćoj sobi i spustio
se na koljena. Baš sam se pitao je li se to iznenada latio religije. Ali ne,
stavio je ruke uz glavu i odbacio se u zrak.

»Moram vježbati«, rekao je prigušenim glasom.

»Što moraš vježbati?«, umno sam ga pitao i pogledao ga sa

zanimanjem i podozrenjem.

»Jebemti, pozvali su me na onu olimpijadu u yogi«, rekao je. Vrlo je

lako znao biti sarkastičan, Tata.

Sada je dubio na glavi, savršeno održavajući ravnotežu. Trbuh mu se

uleknuo. U gaćama mu se ispupčili jaja i pimpek. Na rukama su mu se
napeli poprilični mišići, disao je energično. Poput mnogih Indijaca bio je
onizak, ali je moj Tata bio elegantan i zgodan, profinjenih ruku i
ponašanja. Uz njega su mnogi Englezi izgledali nespretni kao žirafe. Bio
je prsat i snažan. Kao mladić bio je boksač i fanatični rastezač
ekspandera. Ponosio se svojim grudnim košem koliko i naši susjedi
kuhinjskim pokućstvom. Na prvi sunčev smiješak skidao bi košulju, pa s
platnenim naslonjačem i primjerkom »New Statesmana« izlazio u vrt.
Pričao mi je da je u Indiji redovito brijao prsa da bi mu dlake u kasnijim
godinama rasle bujnije. Rekao bih da su mu prsa bila jedino područje u
kojem je mislio unaprijed.

Majka, koja je kao i obično radila po kuhinji, ubrzo je ušla u sobu i

ugledala Tatu kako vježba za Olimpijadu u yogi. Mjesecima to nije radio
pa joj je bilo jasno da je nešto u zraku. Imala je pregaču na cvjetove, a
ruke je neprestance brisala o kuhinjsku krpu, suvenir iz Woburn Abbevja.
Mama je bila gojazna i netjelesna žena, blijeda i oblog lica i dobrodušnih
smeđih očiju. Pretpostavljam da je svoje tijelo smatrala neprikladnim
predmetom koji je okružuje kao da je nasukana na neistražen pusti otok.
Uglavnom je bila plašljiva i popustljiva osoba, no kad bi je tko izazvao,
znala bi postati živčano nasrtljiva, kao sada.

»Allie, idi u krevet«, oštro je rekla bratu kad je promolio glavu kroz
vrata. Na glavi je nosio mrežu da spriječi kosu da mu ne podivlja dok
spava. Rekla je Tati: »Pobogu, Haroone, sve ti je ispalo van i svi te vide!
»Okrenula se prema meni. »Ti ga podržavaš da bude takav. Daj barem
navuci zavjese!

»Ne treba, mamice. Na sto metara odavde nema niti jedne kuće iz koje
nas mogu vidjeti, osim ako ne gledaju kroz dvogled.

»Baš to i rade«, rekla je.

Navukao sam zavjese prema stražnjem vrtu. Soba kao da se istog trena
sabila. Napetost je rasla. Jedva sam čekao da izađem iz kuće. Uvijek sam
želio biti negdje drugdje, ne znam zašto.

Kad je Tata progovorio, glas mu je bio suspregnut i bezsadržajan.

»Karime, čitaj mi iz one knjige o yogi, ali vrlo razgovi​ jetnim glasom.

Odjurio sam i donio knjigu o yogi koju je Tata najviše volio — »Yoga za
žene« — sa slikama zdravih žena u crnim trikoima — koja je stajala među
ostalim knjigama o budizmu, sufizmu, konfucijanizmu i zenu što ih je
kupovao u istočnjačkoj knjižari na Cecil Courtu blizu Charing
Crossa. Čučnuo sam s knjigom kraj njega. Udahnuo je, zadržao dah,
ispustio zrak, pa opet zadržao disanje. Ja inače nisam loše čitao i čak sam
sam sebe zamišljao na pozornici Old Vica kako uzvišeno deklamiram:
»Salamba Sirsasana oživljuje i dosiže duh mladosti, neprocjenjivu
blagodat. Divno je znati da si se spreman suočiti sa životom i iz njega
crpsti svu onu pravu radost što je nudi.«

Na svaku je rečenicu groknuo u znak odobravanja, pa je otvorio oči i

pogledom potražio majku, koja je, pak, zatvorila oči.

Čitao sam dalje: »Ovaj položaj također sprečava opa​ danje kose i
smanjuje sklonost ka sijeđenju.«

To je bio ubod: izbjeći sijede. Sav zadovoljan, otac ustane i navuče

odjeću.

»Bolje mi je. Nekako osjećam da pomalo starim, razu​ miješ.«

Smekšao se. »Uzgred, Margaret, idemo večeras do gospođe Kay?« Otresla
je glavom. »Hajde, zlato. Hajdemo skupa malo van da se provedemo, a?

»Pa nisam ja ta koga Eva želi vidjeti«, rekla je Mama. »Ona mene
ignorira. Zar ne vidiš? Haroone, ona se prema meni ponaša kao prema
psećem govnu. Nisam joj dovoljno Indijka. Tek obična Engleskinja.«

»Znam ja da si ti obična Engleskinja, ali možeš obući sari.« Nasmijao

se. Volio je peckati, ali Mama nije bila podesna žrtva za peckanje, nije
shvaćala da se od čovjeka, kad se s njime pošale, očekuje da se nasmije.

»Osim toga, večeras je«, rekao je Tata, »posebna pri​ lika.«

Bilo je očito da na to navodi. Čekao je da ga pitamo. »Tata, a o čemu se

radi?«

»E, vidiš, vrlo sam ljubazno zamoljen da govorim o dva-tri aspekta

istočnjačke folozofije.«

Tata je progovorio brzo, a onda pokušao prikriti ponos zbog te počasti,

zbog te potvrde važnosti, tako da je stao marljivo uvlačiti potkošulju.

»Mogu ja s tobom kod Eve ako želiš. Inače sam mislio do šahovskog
kluba, ali ako hoćeš, mogu i izostati.«

Rekao sam to nedužno kao vikar jer nisam htio ubrljati stvar tako da
ispadnem pretjerano zagrijan. Otkrio sam u životu da, ukoliko si ti
pretjerano zagrijan, drugi bivaju skloni tome da budu manje zagrijani. A
ako si sam manje zagrijan, to vodi do toga da drugi tek budu zagrijaniji. I
tako, što sam god bivao zagrijaniji, to sam se manje zagrijanim pokazivao.

Tata je izvukao potkošulju iz hlača i objema se rukama hitro pljesnuo

po trbuhu. Pljesak je bio tako glasan i neugodan da je našom malom
kućom odjeknuo kao pucanj pištolja.

»OK, Karime«, rekao mi je Tata, »odi se presvući.« Okrenuo se Mami.

Htio je da i ona bude s njime, da bude svjedokom kako ga drugi poštuju.
»Margaret, kad bi samo još i ti pošla.«
 Odjurio sam gore da se presvučeni. U mojoj sobi, čiji su zidovi inače od
stropa do poda bili prekriveni tapetama, čulo se kako se dolje svađaju.
Hoće li je nagovoriti da pođe? Nadao sam se da neće. Tata je bio mnogo
taštiji kad Mame ne bi bilo u blizini. Stavio sam jednu od meni najdražih
ploča, Dylanovu »Positively 4th Street« kako bih se uveo u raspoloženje
za tu večer.

Spremao sam se nekoliko mjeseci: triput sam izmijenio cjelokupan

izgled. Dolje sam sišao u sedam sati u odjeći za koju sam znao da je prava
za Evinu večer. Nosio sam tirkizno drečave hlače, prozirnu plavo-bijelu
košulju na cvjetiće, antilop čizme s kubanskom petom i grimizni indijski
haljetak sa zlatnim opšavom po rubovima. Oko glave sam navukao povez
da ukrotim trčavu kosu koja mi je bila do ramena. Lice sam natopio Old
Spiceom.

Tata me čekao na vratima, s rukama u džepovima. Nosio je crnu

dolčevitu, crnu jaknu od patvorene kože i sive platnene hlače iz Marksa i
Spencera2. Kad me ugledao, odjednom je postao nestrpljiv.

»Pozdravi se s Mamom«, rekao je.

Mama u dnevnoj sobi gledala »Steptoea i sina«, grickala puslice s

orasima što ih je pred sobom poslagala po ja​ stučiću. To je bio njezin
ritual: dopuštala bi sebi samo po jedan griz svakih petnaest minuta. Zbog
toga je pogledom letjela između sata i TV-a. Katkad bi se ipak raspalila, pa
bi cijelu stvar smlatila za dvije minute. »Pa valjda sam zaslužila svoje
pusle«, branila bi se.

I ona se sva napela kad me vidjela.

»Karime, nemoj nas sramotiti«, rekla je i dalje gledajući TV. »Izgledaš

kao Danny La Rue.«

»A teta Jean?«, rekoh. »Njoj je kosa skroz plava.«

»Starijim ženama je dolično da imaju plavu kosu«, rekla je mama.

Tata i ja smo izišli iz kuće što smo brže mogli. Dok smo na vrhu ulice
čekali autobus 227 kraj nas je prošao jedan moj nastavnik koji je imao
samo jedno oko, a prepoznao me. I veli taj Kiklop: »Ne zaboravi,
fakultetska diploma cijelog života vrijedi po 2000 funti godišnje!«

»Ništa vi ne brinite«, rekao je Tata. »Ići će on na fakultet, itekako. Bit

će vodeći liječnik u Londonu. I moj otac je bio liječnik. Nama je medicina
porodična stvar.«

Do Kavevih nije bilo daleko, svega pet kilometara, ali Tata tamo nikada
ne bi stigao bez mene. A ja sam poznavao sve ulice i autobusne linije.

Tata je u Britaniji od 1950. — preko dvadeset godina — a petnaest od

njih proživio je po južnolondonskim predgrađima. A svejedno je i dalje
tumarao u tom kraju kao Indijac koji je netom sišao s broda i postavlja
pitanja kao: »Je li Dover u Kentu?« Mislio sam da kao službenik
britanske vlade, kao činovnik u državnoj službi, uostalom kao netko tko
je tako slabo plaćen i beznačajan kao što je on, naprosto te stvari mora
znati. Sav sam se znao preznojiti od nelagode kad bi na ulici zaustavljao
strance i raspitivao se kako da stigne do mjesta udaljenog tek stotinjak
metara, i to još u kraju u kojem živi skoro dva desetljeća.

Muškarce je ta njegova naivnost navodila da ga uzmu u zaštitu, a žene

je privlačila njegova nevinost. Došlo bi im da ga privinu na grudi, što li,
onako izgubljena i dečkolikog kako je ponekad znao izgledati. A nije da je
to bilo sasvim nepromišljeno ili da je ostajalo neiskorišteno. Kad sam bio
mali i kad bismo nas dvojica otišli sjesti u Lyon’s Cornerhouse na frappe,
slao me k ženama za drugim stolovima kao goluba glasonošu i nalagao
mi da im izjavim: »Moj tata bi vas htio poljubiti.«

Tata me učio da očijukam sa svakime koga sretnem, i s djevojkama i s

dečkima bez razlike, i tako sam došao do toga da u šarmu, a ne u
pristojnosti i časti ili pak ugledu vidim prvenstveni društveni probitak. A
samom su mi se počeli sviđati čak ljudi bešćutni ili opaki pod uvjetom da
su zanimljivi. Ali, bio sam siguran da Tata tu svoju nježnu karizmu ne
koristi da spava i s kim osim s Mamom, dok su u braku.

Sada, pak, posumnjao sam da ga gospođa Eva Kay — koja se s Tatom

srela prije godinu dana na tribini »pisanje za užitak« u gornjoj
prostoriji King’s Heada u Bromley High Streetu — hoće uzeti u svoje
ruke. Jedan od razloga zbog kojih sam tako žarko žudio ići k njoj.

U njegovoj su prisutnosti žene uzdisale, a nastavnice se ježile. Prije

nekoliko dana, za vrijeme školskog zbora s nastavnicima koji su kao jato
vrana sjedili na pozornici, ravnatelj je razglabao o Vaughanu
Williamsu. Trebali smo slušati njegovu »Fantaziju o zelenom Ušću«. Dok
je Ćifut, nastavnik vjerskog odgoja, pobožno spuštao iglu na prašnja​ vu
ploču, Charlie, koji je stajao samo jedan red od mene, počeo se cimati,
tresti glavom i šaptati: »Ori, ori, seljačino.« »Što se događa?« obraćali
smo se jedni drugima. Uskoro smo shvatili jer čim je ravnatelj zabacio
glavu unazad kako bi se što bolje prepustio tim zrelim
zvukovima Vaughana Williamsa, iz zvučnika je začegrtalo uvodno
šuškanje »Come Together« Dok se Ćifut gurao između ostalih nastavnika
da preuzme gramofon, pola škole je već izgovaralo riječi: »…groove it up
slowly… he got ju-ju eveballs… he got hair down to his knees…«3 Charlie
je zbog toga dobio šibe pred svima.

Sada je nagnuo glavu za jednu tridesetdvojinku inča, naznačujući da

me vidi. Na putu k Evi njega sam namjerno isključio iz svijesti. Nisam
vjerovao da je kući, a zbog toga sam uostalom otišao u Three Tuns, za
slučaj da upadne na ranovečernje piće.

»Čovječe, drago mi je što te vidim«, rekao je dok je polako silazio niz

stepenice.

Zagrlio je Tatu i zazvao ga po imenu. Kakvo je samo​ pouzdanje imao,

i stil, kao uvijek. Dopratio nas je do dnevne sobe, a ja sam uzdrhtao od
uzbuđenja. Tome nije tako u šahovskom klubu.

Mama je često za Evu govorila da je pokvarena razmetnica i blebetuša,

a čak sam i ja primijetio da je donekle luckasta, ali ona je bila jedina
osoba starija od trideset s kojom sam mogao razgovarati. Bila je
neizostavno dobre volje ili obuzeta strašću za nečime. Barem na svoja
osjećanja nije stavljala oklop poput ostatka otužnih ne-mrtvih oko nas.
Sviđao joj se prvi album Rolling Stonesa. Obarao ju je The Third Ear
Band. U našem je predsoblju izvodila plesove Isadore Duncan, a onda mi
pričala tko je bila

Isadora Duncan i zbog čega ona voli velike rupce. Eva je bila na
posljednjem koncertu Creama. Charlie nam je, prije nego ćemo krenuti u
razred, na školskom igralištu pričao o njezinu najnovijem svetogrđu:
njemu i njegovoj djevojci donijela je u krevet jaja sa slaninom i pitala ih
je li im bilo lijepo dok su vodili ljubav.

Kad nam je dolazila u kuću da pokupi Tatu i poveze ga u Književni

krug, uvijek bi prvo dojurila gore u moju sobu da se naruga mojim
slikamaMarca Bolana. »Što čitaš? Pokaži mi nove knjige!«, tražila bi. A
jednom: »Kako možeš voljeti tog Kerouaca, jadni djevče? Znaš li ti onu
sjajnu opasku Trumana Capotea o njemu?«

»Ne.«

»On ti je rekao: To nije pisanje, to je tipkanje.«

»Ali, Eva…«

Da joj očitam lekciju, pročitao sam joj posljednje stra​ nice »Na cesti«.
»Dobra obrana!«, uskliknula je, ali je promrmljala — uvijek je morala
imati posljednju riječ: »Najokrutnija stvar koju možeš učiniti Kerouacu
jest da ga ponovno pročitaš sa tridesetosam godina.« Na odlasku je
otvorila torbu-radosnicu, kako sam je ja zvao. »Evo ti još nešto za
čitanje.« Bio je to »Candide«. »Nazvat ću te u drugu subotu da te
provjerim!«

Najuzbudljiviji trenuci s Evom bili su kad bi ona ležala na mom krevetu

i slušala ploče koje sam joj ja puštao po svojoj želji, a tada bi bivala
prilično prisna i svašta, i govorila bi mi o tajnama svog ljubavnog života.
Muž ju je tukao, rekla je. Nikada nisu vodili ljubav. A ona želi voditi
ljubav, to je najzanosnije osjećanje koje se nudi. Upotrebljavala je riječ
»Jebati«. Hoće živjeti, rekla je. Plašila me; uzbuđivala me; ona je od onog
trenutka kad je ušla u nj na neki način narušila naše cijelo domaćinstvo.

Što je sada smjerala s Tatom? Što se zbiva u njezinoj primaćoj sobi?

 Eva je odgurala pokućstvo uza zid. Naslonjači s uzorkom i stolovi sa
staklenim pločama bili su pridignuti uz police s knjigama. Zavjese
navučene. Četiri sredovječna muškarca i četiri sredovječne žene, sve
Bijelci, prekriženih su nogu sjedili na podu, jeli ananas i pili vino. Malo
postrance, naslonjen leđima uza zid, sjedio je neki čovjek neodredivih
godina — mogao je biti bilo koje dobi između dvadesetpet i četrdesetpet
— u izlizanom crnom sakou od samta i teškim staromodnim crnim
cipelama. Donji dio nogavica na hlačama bio mu je uvučen u čarape. Kosa
mu je bila plava, prljava; džepovi su mu bili natrpani iskrzanim džep​ -
nim knjigama. Nije se činilo da poznaje ikoga od ostalih, a ako jest, nije
bio voljan s njima razgovarati. Sjedio je tako i pušio i doimao se
zainteresirano, ali na neki znanstvenički način. Bio je vrlo napet i
uzrujan.

Čula se neka jednolična glazba koja me podsjećala na pogreb.

Charlie je prošaptao: »Bacha jednostavno moraš voljeti, jel’ da?«

»Pa, nije baš moja krvna grupa.«

»To je u redu. Tamo gore imam nešto što je, mislim, više tvoja krvna
grupa.«

»Gdje ti je stari?«

»Upravo proživljava slom živaca.«

»Znači da ga nema?«

»Otišao je u neko lječilište gdje im se pušta na volju.«

U mojoj obitelji slom živaca je bio nešto egzotično koliko i New

Orleans. Pojma nisam imao što je to povlačilo za sobom, ali me se
Charliejev tata i doimao kao neki živčani lik. Jedini put kad je bio u našoj
kući sjeo je sam-samcat u kuhinju i plačući popravljao nalivpero od mog
Tate, dočim je u dnevnoj sobi Eva pričala o tome da mora kupiti motocikl.
Od toga se, sjećam se, Mami počelo zijevati.
 Tata je sada sjeo na pod. Razgovaralo se o glazbi i knjigama, o imenima
kao što su Dvorak, Krishnamurti i eklekticizam. Promotrivši ih malo
pomnije, ocijenio sam da su ti ljudi bili iz promidžbe ili dizajna ili
uglavnom nekih sličnih umjetničkih poslova. Charliejev je tata dizaj​ -
nirao reklame. Ali čovjeka u crnom izlizanom sakou nisam nikako mogao
dokučiti. Tko god da su bili ti ljudi, tu se odvijala užasna količina himbe
— u samoj toj sobi više negoli u cijeloj Južnoj Engleskoj zajedno.

Da smo kod kuće Tata bi se svemu tome smijao. Ali sada, u samoj srži
svega toga, izgledao je kao da provodi najveličanstvenije trenutke čitava
svog života. Vodio je razgovor, govorio glasno, prekidao ljude i dodirivao
sve najbliže oko sebe. Muškarci i žene — osim onog Izlizanog Sakoa —
pomalo su se na podu oko njega okupljali u krug. Zašto je za nas čuvao
samo mrzovolju i prijekorno gunđanje?

Primijetio sam kako se čovjek koji je sjedio kraj mene okrenuo čovjeku
do sebe i pokazao na mog oca koji je upravo bio u punom izljevu priče o
važnosti postizanja ispražnjene svijesti ženi koja je na sebi imala samo
dugačku mušku košulju i crne hulahupke. Žena je Tati poticajno kimala
glavom. Onaj je čovjek glasnim šapatom rekao svom prijatelju: »Što je
bilo našoj Evi da amo dovede tog smeđeg Indijca? Pa sve će nam
razjebati.«

»Prikazat će nam mistična umijeća.«

»A kamilu je parkirao vani, a?«

»Ne, došao je na čarobnom tepihu.«

»Cyril Lord ili Debenhams?«

Bocnuo sam čovjeka oštro u bubreg. Digao je pogled.

»Karime, dođi sa mnom u moju rupu«, rekao je Charlie, na moje

olakšanje.

Ali prije nego smo uspjeli izići Eva je ugasila glavno svjetlo. Preko
jedine preostale lampe navukla je velik prozirni rubac pa je tako sobu
osvijetljivalo samo slabašno rozikasto svjetlo. Pokreti su joj postali
baletski. Jedan po jedan ljudi zašutješe. Eva im se svima smiješila.

»Da se malo opustimo?«, rekla je. Otkimali su pristanak. Ona žena u

košulji rekla je: »Što da ne?« »Da, da«, rekao je netko drugi. Jedan je
muškarac pljesnuo rukama kao praznim rukavicama i koliko je mogao
razjapio usta, pa isplazio jezik i iskolačio oči kao gargovle4.

Eva se okrenula mom ocu i naklonila mu se na japanski način. »Ovo je

moj dobri i dubinski prijatelj Haroon, on će nam pokazati put. Put.«

»Isus te jebo dragi«, šapnuo sam Charlieju jer sam se sjetio kako Tata
ne zna ni put kroz Beckenham.

»Pazi, pazi dobro«, promrmljao je Charlie i čučnuo.

Tata je sjedio u dnu sobe. Svi su pomno i s iščekivanjem gledali u

njega, iako su se ona dva čovjeka kraj mene kratko pogledala kao da bi se
najradije nasmijali. Tata je govorio sporo i uvjerljivo. Čini se da mu je
uzrujanost što ju je ranije pokazivao sada nestala. Doimao se kao da zna
da posjeduje svu njihovu pažnju i da će oni činiti sve što zatraži od njih.
Bio sam siguran da nikada ranije nije radio ništa takvo. Spremao se da
počne improvizirati.

»Stvari koje će vam se večeras dogoditi učinit će vam mnogo dobra.

Čak vas mogu donekle i promijeniti, ili vas navesti da poželite promjenu
kako biste kao ljudska bića dosegnuli svoj puni potencijal. Ali ima jedna
stvar koju ne smijete raditi. Ne smijete se opirati. Ako se opirete, sve će
ispasti kao vožnja automobilom pod ručnom kočni​ com.«

Zastao je. Oči su im bile na njemu.

»Izvest ćemo neke vježbe na podu. Molim vas, sjednite razdvojenih

nogu.«

Svi su raširili noge. »Podignite ruke.« Podigli su ruke.

»A sada, ispuštajte zrak i protegnite se prema desnom stopalu.«

 Nakon nekoliko osnovnih yoga-položaja naveo ih je da legnu na leda.
Slijedeći njegove blage naredbe, opuštali su prste, jedan po jedan, potom
zapešća, nožne prste, gležnjeve, čela i, začudo, uši. U međuvemenu, Tata
nije gubio vrijeme nego je skinuo cipele i čarape, a onda — mogao sam i
misliti — košulju i čistu rastezljivu potkošulju. Tapkao je oko kruga
sanjara, tu podignuo koju ruku, tamo nogu, opipavao jesu li napeti. Eva,
koja je također ležala na leđima, škiljila je na jedno zločesto oko koje se
polako širilo. Je li ikada do tada vidjela tako tamnoput, čvrst, rutav grudni
koš? Kad je Tata prolepršao kraj nje, rukom mu je dodirnula stopalo.
Čovjek u crnom izlizanom sakou nikako se nije mogao opustiti: samo je
ležao kao snop štapova, prekriženih nogu, sa zapaljenom cigaretom među
prstima i zamišljeno buljio u strop.

Pisnuo sam Charlieu: »Hajdemo odavde da i nas ne hipnotizira kao te

idiote.«

»Zar nije čudesno?«

Na gornjoj deki kuće stajale su ljestve koje su vodile u Charliejevo

potkrovlje.

»Skini sat, molim te«, rekao mi je. »U mom prostoru vrijeme nije
nikakav faktor.« I tako sam spustio sat na pod i popeo se ljestvama u
potkrovlje koje se prostiralo cijelim gornjim dijelom kuće. Sav taj prostor
pripadao je Charlieju. Po iskošenim zidovima i niskom stropu bile su
naslikane mandale i dugokose glave. Nasred sobe stajala je baterija
bubnjeva. Uza zid su bile prislonjene četiri gitare — dvije akustične i
dvaStratocastera. Na sve strane su bili porazbacani veliki jastuci. Gomile
ploča, a četvorica Beatlesa iz razdoblja »Sergeant Peppera« stajala su na
zidu kao božanstva.

»Jesi li čuo što dobro u zadnje vrijeme?«, pitao me dok je palio svijeću.

»Aha.«

Nakon one smirenosti i tišine u dnevnoj sobi glas mi je zazvučao

besmisleno glasno. »Novi album Stonesa. Puštao sam ga danas u
glazbenoj sekciji i rulja je poludjela. Poskidali jakne i kravate i počeli
plesati. Ja sam se popeo na stol! Kao neki paganski obred. Čovječe, da si
bio tamo.«

Po Charliejevu izrazu lica istog sam časa znao da sam ispao životinja,
malograđanin, dijete. Caharlie je zabacio kosu koja mu je padala do
ramena, neko me vrijeme trpeljivo gledao, a onda se nasmiješio.

»E, pa Karime, mislim da je vrijeme da ispereš uši nečime što je zbilja

probavljivo.«

Stavio je ploču Pink Floyda koja se zvala »Umma-gumma«. Prisilio

sam se da slušam, a Charlie mi je sjeo nasuprot, posuo osušene listiće po
duhanu i počeo frkati joint.

»Tata ti je odličan. Zakon. Pametan. I ti svakog jutra radiš te

meditacije?«

Kimnuo sam glavom. Kimanje ne može biti laž, jel’ tako?

»I poješ?«

»Ne pojem baš, bar ne svaki dan.«

A pomislio sam na jutra u našoj kući: Tata jurca po kuhinji i traži

maslinovo ulje da namaze kosu; brat i ja se jagmimo za Daily Mirror;
mama se jada što mora na posao u prodavaonicu obuće.

Charlie mi je pružio pljugu. Povukao sam, pa mu vratio, a lijepo sam

uspio istresti pepeo po prednjoj strani košulje i na njoj progoriti rupicu.
Toliko me puknulo i zamantalo da sam naglo ustao.

»Što ti je?«

»Moram na zahod!«

Sjurio sam se niz ljestve od potkrovlja. U kupaonici Kavovih stajali su

uramljeni plakati za Genetove predstave. Svitci od bambusa i uštavljene
ovčje kože s podebljim Istočnjacima koji su se na njima parili. Imali su
bidet. Dok sam tako sjedio spuštenih hlača i sve razgledavao, doživio sam
izvanredno otkrovenje. Po prvi put sam jasno vidio svoj život: budućnost
i ono što želim raditi. Želio sam uvijek živjeti tako intenzivno:
misticizam, alkohol, seksualne naznake, pametni ljudi, droga. Nikada se
dosada nisam toliko odvalio, a u tom trenutku nisam ništa drugo ni želio.
Otvorila su mi se vrata budućnosti: vidio sam kojim putem treba poći.

A Charlie? Moja ljubav prema njemu bila je neobična kao što to s

ljubavlju i biva: nije bila nesebična. Divio sam mu se više no ikome, ali
mu nisam želio dobro. Nekako sam ga stavljao iznad sebe i htio sam biti
on. Želio sam njegovu obdarenost, lice, stil. Želio sam da se jednog jutra
probudim, a da sve to bude preneseno na mene.

Stajao sam u hodniku na gornjem katu. U kući je utihnulo sve osim

udaljenih zvukova »A Soucerfull of Secrets« koji su dopirali s vrha kuće.
Netko je zapalio mirisne štapiće. Spuznuo sam niz stepenice do prizemlja.
Vrata dnevne sobe bila su otvorena. Provirio sam kroz njih u prigušeno
osvijetljenu sobu. Muškarci iz promidžbe i njihove žene sjedili su
uspravno, prekriženih nogu, ravnih leđa, zatvorenih očiju i disali pravilno
i duboko. Izlizani Sako je sjedio svima okrenut leđima, čitao i pušio. Eve i
Tate nije bilo u sobi. Kamo su mogli otići?

Ostavio sam te hipnotizirane Buddhe i prošao kroz kuću pa do kuhinje.

Stražnja su vrata bila širom otvorena. Zakoračio sam van u mrak. Večer je
bila topla; mjesec pun.

Spustio sam se na koljena. Znao sam da tako treba učiniti — nakon

Tatina izlaganja postao sam visokointuitivan. Prošao sam četvoronoške
kroz sjenicu. Sigurno su nedavno tu vani priredili roštilj jer su mi se u
koljena zabile kao britva oštre ugljene krhotine, ali ipak sam bez
ozbiljnije povrede stigao do ruba travnjaka. Mutno sam vidio da se na
kraju travnjaka nalazi jedna vrtna klupa. Dopuzio sam bliže, a mjesečina
je bila taman dovoljna da na klupi vidim Evu. Provlačila je kaftan preko
glave. Da napregnem oči vidio bih joj grudi. Pa sam se i napregnuo;
naprezao sam se dok mi se oči nisu osušile u dupljama. Napokon sam
saznao da sam u pravu. Eva je imala samo jednu grud. Na mjestu gdje se
tradicionalno trebala nalaziti druga nije bilo ničega, barem koliko sam ja
mogao vidjeti.

A pod svom tom kosom i tijelom i gotovo sav sakriven mom pogledu
nalazio se moj otac. Znao sam da je to Tatica jer je, s malo uvažavanja
prema susjedima, vriskao ponad beckenhamskih vrtova: »On, Bože, Bože
moj, Bože moj.« Umišljam li ja sve to, pitao sam se pod prigradskim
noćnim nebom, to izvikivanje kršćanskih psovki iz usta muslimanskog
otpadnika koji se prerušava u budista?

Uz rezak prasak Eva je ocu rukom zaklopila usta. Pravi završni touche,
pomislio sam i skoro poskočio prema napri​ jed da ga branim. Ali, ti
Boga, što se Eva bacaka! Glave unazad, pogleda u zvijezde, poskakivala je
s trave kao nogometaš, a kosa joj je lepršala. Kakvo je to negdje bilo
opterećenje Tati za dupe. Sigurno će mu usjeci od klupe danima ostati
utisnuti u jadne guzove kao pruge roštilja na šnicli.

Eva mu je smaknula ruku s usta. Počeo se smijati. Sretni se jebač samo

smijao, smijao. Bilo je to veselje nekoga koga nisam poznavao, punog
požudne radosti i sebe sama. To me potpuno spustilo.

Odvukao sam se odatle. U kuhinji sam nalio čašu skoča i strusio je niz
grlo. U uglu kuhinje stajao je Izlizani Sako. Oči su mu gadno poigravale.
Izvadio je ruku. »Shadwell«, rekao je.

Charlie je ležao poleđuške na podu u potkrovlju. Uzeo sam od njega

joint, skinuo čizme i legao.

»Dođi i lezi kraj mene«, rekao mi je. »Bliže.« Stavio mi je šaku na

ruku. »Čuj, nemoj ovo uzeti za zlo.«

»Neću, Charlie, nikad, što god bilo.«

»Moraš manje nositi na sebi.«

»Kako, Charlie, manje nositi?«

»Manje oblačiti. To.«

 Pridigao se na lakat i usredotočio se na mene. Usta su mu bila blizu.
Bio sam osunčan njegovim licem.

»Predlažem ti levisice, košulju s kragnom na zakopča​ vanje, možda

roza ili ljubičasta, i uzak smeđi remen. Baci taj povez s glave.«

»Da bacim povez?«

»Baci ga.«

Strgnuo sam povez s glave i odbacio ga na pod na drugi kraj sobe.

»Za tvoju mamu.«

»E, vidiš, Karime, sada polako počinješ sličiti na bisernu kraljicu.«

Ja, koji sam samo želio biti kao Charlie — tako pametan, tako pravi u
svakom dijelu svoje duše — te sam njegove riječi utetovirao u mozak.
Levisice s košuljom na zakopča​ vanje, možda u vrlo blagoj rozoj ili
ljubičastoj. Cijelog života neću izlaziti u drugome nego samo u tome.

Dok sam ja s gađenjem kontemplirao o sebi i svojoj garderobi da bih se

najradije pomokrio po svakom komadu odjeće, Charlie je legao nazad
zatvorenih očiju i s istinskim odijevalačkim razumijevanjem u svijesti.
Praktički svatko u toj kući bio je u raju osim mene.

Stavio sam Charlieju ruku na bedro. Bez odgovora. Pustio sam je da mu

tamo počiva nekoliko trenutaka sve dok mi na vrške prstiju nije izbio
znoj. Oči su mu i dalje bile zatvorene, ali je u trapericama rastao. Počeo
sam se osjećati samopouzdano. Poludio sam. Srnuo sam za nje​ govim
remenom, za šlicom, za njegovim kurcem, pa ga izvadio na zrak da ga
rashladim. Odao je znak! Trznuo se! Razumjeli smo jedan drugog kroz
jak ljudski elektricitet.

I prije sam u školi izdrkao mnoge penise. Stalno smo jedni druge
mazili, trljali i stiskali. To je razbijalo jed​ noličnost nastave. Ali se
nikada nisam poljubio s muškar​ cem.
 »Gdje si, Charlie?«

Pokušao sam ga poljubiti. Izbjegao mi je usne okrenuvši glavu na

drugu stranu. A kad mi je svršio u ruci, to je bio, kunem se, jedan od
vrhunskih trenutaka mog mlade​ načkog života. U meni su se rasplesale
ulice. Zavijorile su moje zastave, zatrubile moje trube!

I dok sam još oblizivao prste i razmišljao gdje ću kupiti rozu košulju,
začuo sam zvuk koji nisu bili Pink Floyd. Okrenuo sam se i na drugoj
strani potkrovlja ugledao plamteće oči mog Tate, njegov nos, vrat i čuveni
grudni koš kako se provlači kroz četvorouglu rupu na podu. Charlie se
hitro okrenuo. Ja sam skočio. Tata je pojurio prema meni, a za njime, sva
ozarena, Eva. Tata je pogledao Charlieja, pa mene. Eva je omirisala zrak.

»Što su dečki zločesti.«

»Što je, Eva?«, rekao je Charlie.

»Pušite domaćicu.«

Eva je rekla da je vrijeme da nas odveze kući. Spuštali smo se

unatraške niz ljestve. Kako je bio prvi, Tata je u podnožju nagazio na moj
sat, zdrobio ga na komadiće i posjekao nogu.

Pred kućom smo izišli iz automobila, pozdravio sam se s Evom za laku

noć i krenuo. S trijema sam vidio Evu kako pokušava poljubiti Tatu, a on
se pokušavao s njom rukovati.

Kad smo se umorni ušuljali u kuću, unutra je sve bilo u mraku i

hladno. Tata je trebao ustati u pola sedam, a ja u sedam moram raznositi
novine. U predsoblju Tata zamahne rukom da me udari. Više je on bio
pijan nego što sam ja bio odvaljen, pa sam nezahvalnog dripca čvrsto
ščepao.

»Kog si to vraga radio?«

»Šuti!«, rekao sam što sam tiše mogao.

 »Karime, vidio sam te. Bože moj, pa ti si čisti prljavi govnar! Nabiguz!
Moj rođeni sin — pa je li to moguće?«

Bio je razočaran mnome. Poskakivao je od bijesa kao da je netom

saznao da mu je cijela kuća spaljena do temelja. Nisam znao što da radim.
Pa sam počeo oponašati njegov glas kad je bio s promidžbenjacima i
Evom. .

»Opusti se, Tata. Opusti cijelo tijelo od vršaka prstiju na rukama do

prstiju na nogama i pošalji svoju svijest u neki mirni perivoj u kojem…«

»Ma poslat ću ja tebe doktoru da ti malo pregleda ta sjebana jaja!«

Morao sam zaustaviti tu dreku prije nego iziđe Mama i sjate se susjedi.
Prošaptao sam: »Ali, Tata, i ja sam tebe vidio. »

»Ništa ti nisi vidio«, rekao je krajnjim prezirom. Znao je biti vrlo

osoran. Sigurno zbog aristokratskog porijekla. Ali imao sam ga u šaci.

»Mama barem ima dvije sise.«

Tata je ušao u zahod a da nije zatvorio vrata i počeo povraćati. Ušao

sam za njim i trljao mu leđa dok je on izbacivao utrobu. »Ovo noćas neću
ti nikada spominjati«, rekao sam. »A nemoj ni ti.«

»Što si ga takva doveo kući?«, rekla je Mama. Stajala je iza nas u dugoj
kućnoj haljini koja je dosezala skoro do poda, pa je zbog nje izgledala sva
kockasta. Bila je umorna. Podsjetila me na pravi svijet. Došlo mi je da se
izderem na nju: Nosi mi se s tim svijetom!

»Zar nisi mogao malo pripaziti na njega?«, rekla je. Stalno me vukla za
ruku. »Satima sam vas čekala i gledala kroz prozor. Zašto niste nazvali?«

Naposljetku se Tata uspravi i progura između nas.

»Napravi mi krevet u prednjoj sobi«, rekla mi je. »Ne mogu spavati

kraj čovjeka koji smrdi na rigotine i cijelu noć bljuje.«
 Kad sam joj napravio krevet i kad se uvukla u njega — a bio je daleko
preuzak i prekratak da bi joj bilo udobno — rekao sam joj nešto.

»Ja se nikada neću ženiti, OK?«

»Ne zamjeram ti«, rekla je pa se okrenula i zaklopila oči. Pomislio sam

da se baš neće naspavati na tom kauču i bilo mi je žao. Ali me razljutila
zbog načina na koji je kažnjavala samu sebe. Zašto ne može biti jača?
Zašto mu se ne suprotstavi? Ja bih bio jači, zaključio sam. Te noći nisam
otišao u krevet nego sam sjedio i slušao Radio Caroline. Nazirao sam
svijet radosti i mogućnosti što sam ga želio zadržati u svijesti i protegnuti
kao obrazac za budućnost.

Cijeli tjedan nakon te večeri Tata je bio potišten i nije govorio, premda
bi katkada pokazao na nešto, na primjer na sol i papar. Ponekad bi ga
takva gestikulacija uvela u malo složeniji pantomimičarski jezik na način
Marcela Marceaua. Posjetitelji s drugih planeta koji bi provirili kroz
prozor pomislili bi da se igramo obiteljske igre pogađanja jer smo se tako
brat, Mama i ja okupljali oko Tate i jedni drugima izvikivali odgonetke
dok nam je on, bez kom​ promitacije pukim riječima, nastojao pokazati
da je lišće blokiralo kosilicu, da je bočni dio kuće navukao vlagu pa hoće
da se Allie i ja popnemo na ljestve i to sredimo, a Mama neka nam drži
ljestve. Uz večeru smo sjedili i u tišini jeli sfrkane goveđe hamburgere,
krumpiriće i sitne ribice. Mama je jednom briznula u plač i dlanom
tresnula po stolu. »Život mi je grozan, grozan!«, kriknula je. »Zar to
nitko ne shvaća?«

Na trenutak smo je svi iznenađeno pogledali, a onda smo nastavili s

jelom. Mama je kao i obično oprala posuđe i nitko joj nije pomagao. Čim
smo popili čaj, svi smo se brže-bolje razbježali. Moj brat Amar, od mene
mlađi četiri godine, sam je sebe prozvao Allie da bi izbjegao rasističke
neugodnosti. Uvijek je u krevet odlazio što je ranije mogao i sa sobom
nosio modne magazine kao što su bili Vogue, Harper’s and Queen i sve
europsko što bi mu došlo pod ruku. U krevetu je nosio uzanu pidžamu od
crvene svile, sako smokinga što ga je uzeo na općoj rasprodaji, te mrežu
za kosu. »Što fali tome da dobro izgledaš?«, govorio bi dok bi se penjao
na kat. Ja sam, pak, uvečer često odlazio u park, sjedao u zasjenak, gdje je
smrdilo na mokraću, i pušio s drugim dečkima koji su odbjegli od kuće.

Otac je imao vrlo krute stavove o podjeli posla između muškaraca i

žena. Oboje mojih roditelja je radilo: Mama se zaposlila u prodavaonici
cipela na High Streetu ne bi li tako financirala Alliea koji je odlučio
postati baletni plesač, pa je pohađao skupu privatnu školu. Ali Mama je
obavljala sve kućne poslove i kuhala. U vrijeme pauze za ručak odlazila bi
u kupovinu i svake večeri pripremala jelo. Potom bi do pola jedanaest
gledala televiziju. TV je bilo jedino područje njezina posvemašnjeg
autoriteta. Nepi​ sano pravilo kuće bilo je da se uvijek gleda što ona želi;
ako je tko od nas i htio gledati nešto drugo, uopće nije imao izgleda.
Posljednjom energijom za taj dan sasula bi takav napad gnjeva,
samosažaljenja i frustracije da se nitko nije usuđivao sukobiti s njom.
Ginula je za »Steptoeom i sinom«, za »Skrivenom kamerom« i
»Bjeguncem«.

Ako su na TV bile samo reprize ili politički program, tada je voljela

crtati. Ruka joj je samo klizila: bila je išla u umjetničku školu. Godinama
nas je sve crtala, glave nam, po tri na stranici. Tri sebična muškarca, kako
nas je nazivala. Rekla je da nikada nije voljela muškarce jer su muškarci
mučitelji. Prema njoj, nisu to žene puštale plin u Auschwitzu. Niti su
bombardirale Vijetnam. Za vrijeme one Tatine šutnje crtala je mnogo, a
blok za crtanje ostavljala je iza naslonjača zajedno s pletivom, svojim
ratnim dnevnikom iz djetinjstva (»Noćas je zračna uzbuna«) i romanima
Catherine Cookson. Često sam je pokušavao nagovoriti da počne čitati
prave knjige kao što su »Tender is the Night« i »The Dharma Bums«, ali
bi uvijek govorila da su joj slova presitna.

Jednoga poslijepodneva, nekoliko dana usred Velike Mrzovolje,

napravio sam sebi sendvič s maslacem od kiki​ rikija, pod gramofonsku
iglu stavio Who »Uživo u Leedsu« i odvrnuo do daske — da što bolje
proćutim Townshendove moćne akorde u »Summertime Bluesu« — i
otvorio Mamin blok za crtanje. Znao sam da ću naići na nešto. Letio sam
preko stranica dok nisam stigao do golog crteža mog oca.

A kraj njega je, a malčice viša od njega, stajala Eva, također gola, s
onom njezinom jednom velikom sisom. Držali su se za ruke kao
preplašena djeca i gledali prema nama bez taštine i ukrasa, kao da kažu:
Evo, mi samo to, ovo su naša tijela. Izgledali su kao John Lennon i Yoko
Ono. Kako je Mama samo mogla biti toliko nepris​ trana? Kako je uopće
znala da se njih dvoje jebu?

Nije bilo te tajne koja će biti sigurna od mene. Svoja istraživanja nisam
ograničavao samo na Mamu. Zato sam znao i da su Tati, unatoč mirnoći
pluća, oči bile dobrano ispaćene. Zavirio sam u njegovu aktovku i odande
izvukao knjige Lu Poa, Lao Tzua i Christmas Humphreysa.

Znao sam da bi najzanimljivije što se bi se uopće moglo dogoditi u

našoj kući bilo to da za Tatu zazvoni telefon i tako mu šutnju stavi na
kušnju. I kad je tako jedne večeri oko pola jedanaest zazvonilo, pobrinuo
sam se da, ja prvi stignem. Začuvši Evin glas, shvatio sam da sam i sam
jako žudio da je opet čujem.

Rekla mi je: »Zdravo, slatki, zločesti dječače, gdje ti je tata? Što me nisi
zvao? Što čitaš?«

»Što mi preporučuješ, Eva?«

»Najbolje da dođeš k meni, pa ću ti napuniti glavu razornim idejama.«

»Kad mogu doći?«

»Ne moraš pitati — samo bani.«

Otišao sam po Tatu koji je slučajno stajao u pidžami iza vrata spavaće
sobe. Zgrabio je slušalicu. Nisam vjerovao da će više progovoriti u
vlastitoj kući.

»Halo«, rekao je hrapavo kao da je nenaviknut na rabljenje svog glasa.

»Eva, tako mi je drago razgovarati s tobom, ljubavi. Ali glas mi je otišao.
Sumnjam na otekline u grlu. Mogu te nazvati iz ureda?«

Otišao sam u svoju sobu, uključio veliki smeđi radio, pričekao da se

zagrije i dao se na razmišljanje o cijeloj stvari.
 Mama je te noći opet crtala.

Druga stvar koja se zbila, stvar po kojoj sam shvatio da »Bog«, kako
sam sada zvao Tatu, nešto ozbiljno spletkari, bio je čudnovat zvuk što
sam ga čuo iz njegove sobe kad sam se penjao gore na spavanje. Prislonio
sam uho uz bijelo oličena vrata. Da, Bog je govorio sam za sebe, ali ne
intimno. Govorio je polako, glasom dubljim no inače, kao da se obraća
mnoštvu. Psikutao je svoje »s«-ove i preuveličan indijski naglasak.
Godine je proveo pokušava​ jući da što više bude Englez, da bude manje
smiješno upadljiv, a sada se vraćao u svoje prapočetke. Zašto?

Jedne subote ujutro, a nekoliko tjedana kasnije, pozvao me u sobu i

tajanstveno mi rekao: »Vrijedi za večeras?«

»Što: večeras, Bože?«

»Nastupam«, rekao je, neumjesan smanjiti gordost u glasu.

»Zbilja? Opet?«

»Jest, zvali su me. Zahtjev javnosti.«

»To je sjajno. Gdje?«

»Odredište je tajno.« Sretno se potapšao po trbuhu. To je bilo ono što

je sada zaista volio, nastupati. »Cijeli Orpington jedva čeka da me vidi. Bit
ću popularniji od Boba Hopea. Ali mami nemoj ništa spominjati. Ona
nimalo ne razumije moje nastupe, čak ni time uzrokovane istupe. Jesmo
za?«

»Jesmo, Tata.«

»Dobro je, dobro je. Pripremi se.«

»Što da pripremim?«

Nježno me nadlanicom dodirnuo po obrazu. »Odu​ ševljen si, je li?«

Ništa nisam rekao. »Tebi se sviđaju sva ta okupljanja.«
 »Da«, rekoh sramežljivo.

»A ja volim kad si i ti sa mnom, momče. Veoma te mnogo volim. Mi

odrastamo zajedno, je li tako?«

Bio je u pravu — jedva sam čekao taj njegov drugi nastup. Uživao sam u
aktivnosti, ali postojalo je i nešto važno što sam morao saznati. Htio sam
vidjeti je li Tata šarlatan ili u onome što radi zaista ima istine. Konačno,
zadivio je Evu, a onda izveo tešku stvar — oborio je Charlieja. Njegova
magija je djelovala na njih, pa sam mu i dao nadimak »Bog«, ali s
ogradama. Još nije potpuno stekao pravo na to ime. Htio sam vidjeti ima
li Tata, otkako je počeo cvjetati, zaista nešto ponuditi drugim ljudima ili
će ispasti da je samo još jedan od čudaka iz predgrađa.
 DRUGO POGLAVLJE

Tata i Anwar su u Bombavu živjeli vrata do vrata i bili su najbolji

prijatelji od pete godine. Tatin otac, liječnik, sagradio je za sebe, ženu i
dvanaestoro djece krasnu prizemnu drvenu kuću na žalu Juhu. Tata i
Anwar su spavali na trijemu, a zorom trčali do mora i kupali se. U školu
su išli u rikši s konjskom zapregom. Za vikende su igrali kriket, a poslije
škole na obiteljskom igralištu tenis. Sluge bi im tada bile pobirači loptica.
Česte su bile i utakmice kriketa protiv Britanaca, samo što si im morao
puštati da pobijede. Bilo je i stalnih nereda, demonstracija i Hindu-
muslimanskih okršaja. Znalo se dogoditi da ti Hindu prijatelji dođu pod
prozor i izvikuju prostote.

Odlazilo se i na zabave jer je Bombay dom indijske filmske industrije, a

jedan od Tatine starije braće izdavao je filmski časopis. Tata i Anwar rado
su se hvastali svim tim filmskim zvijezdama koje su upoznali i
glumicama s kojima su se poljubili. Jednom, kad sam imao sedam ili
osam godina, Tata mi je rekao da misli da ću ja postati glumac; to je
dobar život, rekao je, a omjer novca u odnosu na rad pozamašan je. Ali,
zapravo je želio da budem liječnik i pitanje glume više se nikada nije
spominja​ lo. Savjetnik za profesionalnu orijentaciju u školi rekao mi je
da bi trebalo da idem u carinsku ili poreznu upravu — očito je mislio da
imam prirodnu darovitost za pomno zavirivanje u tuđe kovčege. Mama je,
pak, htjela da idem u mornaricu, ali, mislim, kopnenu službu, jer sam
volio nositi široke hlače.

Tata je imao idilično djetinjstvo, a dok mi je pripovijedao o svojim i

Anwarovim pustolovinama, često sam se pitao zbog čega je vlastitog sina
ukleo na žalosno predgrađe Londona za koje se kaže da njegovi ljudi kad
se utapljaju pred sobom ne vide cijeli svoj život već odbljesak
vakumiranih dvostrukih prozorskih okana5.

Tek kasnije, kad je došao u Englesku, Tata je shvatio koliko praktični

život može biti kompliciran. Prije nije nikada kuhao, nikada prao posuđe,
nikada sam nije čistio cipele i pravio krevet. To su radile sluge. Tata nam
je rekao da, kad se pokuša sjetiti kuće u Bombayu, nikada sebi ne može
predočiti kuhinju: nikada nije ni bio u njoj. Sjećao se, pak, da mu je
najmiliji sluga bio najuren zbog nepodopština u kuhinji; jednom zbog
toga što je prepečenac pravio tako što bi ležao na leđima, a kruh iznad
plamena pridržavao nožnim prstima, a drugom prilikom zbog toga što je
celer čistio četkicom za zube — i to, slučajno, svojom, a ne gospodarevom,
no to mu nije bilo isprika. Ti nemili događaji od Tate su napravili
socijalista, i to takvog da je zauvijek ostao socijalist.

Mamu je Tatina aristokratska beskorisnost doduše iri​ tirala, ali se i

ona ponosila njihovom porodicom. »Viši su od Churchillovih«, govorila
bi ljudima. »On je u školu išao u kočiji.« To je bilo jamstvo da ne bude
zabune između Tate i rulje indijskih seljaka koji su pedesetih i šezdesetih
došli u Englesku i za koje se govorilo da se nisu srodili s priborom za jelo,
a svakako ni sa zahodom, jer su se penjali na školjku i čučećki srali
odozgo.

Za razliku od njih Tatu je u Englesku poslala njegova obitelj da bi se

školovao. Majka je njemu i Anwaru oplela nekoliko svrabonosnih
vunenih vesta i ispratila ih iz Bombaya natjeravši ih da joj obećaju da
nikada neće postati svinjožderi. Kao i Gandhi i Jinnah prije njega, Tata je
trebalo da se vrati u Indiju kao kvalificiran i uglađen engleski gospodin
odvjetnik i otmjeni balski plesač. Ali Tata se više ne sjeća kada je počeo
shvaćati da više nikada neće vidjeti lice svoje majke. Bio je to njegov
veliki životni jad o kojom se nikada nije razgovaralo, a baš on je, rekao
bih, objašnjavao tu svoju bespomoćnu vezanost uz žene koje će se brinuti
o njemu, žene koje će on voljeti kao što bi volio i majku, kojoj nikada nije
napisao niti jedno jedino pismo.

London, Old Kent Road, za njih je dvojicu bio ledeni šok. Vlažan i pun
magle; ljudi bi se zvali »Sunny Jim«; hrane nikad dosta, a Tata se nikada
nije naviknuo na nakapani prepečenac. »Kao da je nakapalo iz nosa«,
govorio bi odgurujući od sebe osnovu ishrane radničke klase. »Mi​ slio
sam da će tu stalno biti pečenih odrezaka i jorkširskog pudinga.« Ali
hrana se još racionirala, a taj je kraj bio napušten pošto je za vrijeme rata
bombardiran do temelja. Tata se pak čudio i osokolio vidjevši Engleze u
Britaniji. Nikada ranije nije vidio englesku sirotinju, kao perače ulica,
smetlare, prodavače i pipničare. Nikada prije nije vidio Engleza kako
prstima trpa kruh u usta i nitko mu nije rekao da se Englezi ne peru
redovito jer im je voda tako hladna — ako su vode uopće i imali. A kad je
Tata u jednom lokalnom kafiću pokušao razgovarati o Byronu, nitko ga
nije upozorio da nije baš nužno da svaki Englez zna čitati ili da želi da mu
neki tamo Indijac drži prodike o jednom izopačeniku i luđaku.

Na svu sreću, Anwar i Tata su imali gdje stanovati, u dr. Lala, prijatelja
Tatina oca. Dr. Lal je bio čudovišni indijski zubar koji se proglašavao
prijateljem Bertranda Russella. Za vrijeme rata usamljeni je Russell u
Cambridgeu kao odgovor na seksualnu frustraciju dr. Lalu savjetovao
masturbaciju. To Russellovo veliko otkriće bilo je otkrovenje za dr. Lala
koji je tvrdio da je poslije toga stalno bio sretan. Je li njegovo oslobođenje
bilo jedno od onih Russellovih pronicljivih postignuća? Jer da slučajno
dr. Lal u odnosu na spolnost nije bio toliko pravovjeran kad su bila u
pitanju dvojica njegovih mladih i seksualno pohotnih podstanara, moj
otac ne bi sreo moju majku, a ja se ne bih zaljubio u Charlieja.

Anwar je uvijek bio gojazniji od tate s onom svojom zdepastom

drobinom i okruglim licem. Niti jednu rečenicu nije dovršio ako je nije
začinio s nekoliko ubojitih riječi, a volio je prostitutke koje su se motale
oko Hyde Parka. Zvali su ga Baby Face. A bio je i manje gizdav, jer Tata
je, čim bi mu iz Indije stigao mjesečni džeparac, odmah posjećivao Bond
Street da kupi kravate, kao boca zelene sakoe i čarape od tartana, nakon
čega je bio prisiljen posuđivati novac od Baby Facea. Anwar je preko dana
u Sjevernom Londonu studirao aeronautičko strojarstvo, a Tata se trudio
da skrasi oči na pravničkim knjigama. Preko noći su spavali u ordinaciji
gospodina Lala okruženi zubar​ skom opremom, a Anwar je čak sam
spavao na zubarskoj stolici. Jedne noći, pomahnitao od miševa koji su
jurcali oko njih, ali i od seksualne frustracije, i sav zažaren jer su ga
greble mamine vunene veste, Tata je odjenuo jedan od Lalovih
svijetloplavih radnih mantila, uzeo najokrutniju brusilicu i nasrnuo na
Anwara dok je spavao. Anwar se s krikom probudio i spazio budućeg
gurua iz Chislehursta kako mu prilazi sa zubarskom brusilicom. Ta
zaigranost, to odbijanje da išta uzme za ozbiljno, kao da mu sam život
nije važan, karakterizirala je Tatino ponašanje za vrijeme studija. Tata se
naprosto nije mogao usredotočiti. Nikada prije nije radio i to mu sada
nije ni pristajalo. Anwar je počeo govoriti za Tatu: »Haroon svaki dan ima
poziv na šank — u podne i u pola šest.«

Tata se branio: »Ja u pub odlazim razmišljati.«

»Ne ideš razmišljati nego piti«, odgovarao mu je Anwar.

Petkom i subotom odlazili su na ples i blaženo se gušili u dimu uz

Glenna Millera, Counta Basiea i Louisa Armstronga. Tamo je je Tata prvi
put zapeo očima, pa rukama za lijepu djevojku iz radničke klase iz
predgrađa po imenu Margaret. Mama mi je rekla da ga je zavoljela, tog
čovje​ čuljka, od prvog trenutka kad ga je ugledala. Bio je sladak i
ljubazan, a izgledao je krajnje izgubljeno, što je vuklo žene da ga
pokušaju premetnuti u pronađenog.

Bila je tamo i neka Mamina prijateljica s kojom je Baby Face izlazio,

očito čak i hodao, ali Anwar je već bio oženjen, Jeetom, princezom čija je
porodica konjima došla na vjenčanje koje se održalo u britanskoj brdskoj
postaji Muree na sjeveru Pakistana. Jeetina braća su nosila puške koje su
Anwaru unosile nemir pa se zato zaputio u Engle​ sku.

Princeza Jeeta se uskoro pridružila Anwaru u Engleskoj i tako mi je

postala teta Jeeta. Teta Jeeta nimalo nije sličila na princezu, a ja sam joj
se rugao jer nije dobro govorila engleski. Bila je vrlo sramežljiva, a živjeli
su u jednoj prljavoj sobi u Burtonu. Nikakva to palača nije bila, a nalazila
se kraj željezničke pruge. Jednoga je dana Anwar napravio ozbiljnu
pogrešku u kladionici i dobio mnogo novca. Zakupio je u kratkoročan
najam jednu prodavaonicu igračaka u Južnom Londonu. Bio je to otužan
promašaj dok ga Princeza Jeeta nije nagovorila da je zamijeni
voćarnicom. Bili su sređeni. Kupci su hrlili.

Nasuprot njima Tata nije išao nikamo. Obitelj mu je obustavila novac

čim je od doušnika — dr. Lala — otkrila da samo odlazi u bar na nekoliko
pinti6 sirova stouta7 ili tamnog piva, te da nosi svilenu kravatu i zeleni
sako.

Tata je tako na kraju počeo raditi u državnoj službi za tri funte tjedno.
Njegov život, nekada mirna rijeka balzamaste razbibrige, plaža i kriketa,
izrugivanja s Englezima i zubarskim stolicama, sada se pretvorio u kavez
od kišo​ brana i čelične redovnosti. Ispunjavali su ga vlakovi i usrani
sinovi, pipe koje su se u siječnju smrzavale i prskale, loženje ugljenom u
sedam ujutro: preustanovljenje ljubavi u obiteljski život u predgrađu u,
dva gore dva dolje, poluudaljosti od Južnog Londona. Život ga je tukao jer
je bio dijete, nevinašce koje nikada ništa nije imalo sa sobom. Kad su me
jednom ostavili na cijeli dan s njime i kad sam se ukakio, izbezumio se.
Postavio me da stojim gol u kadi i otišao po vrč pa mi je, stojeći na
drugom kraju kupaonice kao da imam kugu, njime pljuskao vodu po
nogama, a drugom se rukom držao za nos.

Ne znam kako je sve to počelo, ali kad mi je bilo deset ili jedanaest,
okrenuo se Lieh Tzuu, Lao Tzeu i Chuang Tzuu kao da ih nitko do tada
nikada nije čitao, kao da su pisali isključivo za njega.

I dalje smo svake subote poslije podne odlazili u posjete Baby Faceu i
Princezi Jeeti, a to je bilo jedino vrijeme kada su zatvarali dućan. Tatino
prijateljevanje s Anwarom još je u biti bilo obijesno, ispunjeno
zajedničkim gledanjem kriketa, boksa, atletike i tenisa. Kad je Tata
jednom svratio k njima s primjerkom »Tajne zlatnog cvijeta« iz
knjižnice, Anwar mu ga je pograbio iz ruke, odmjerio i nasmijao se.

»Kakvim se to budalaštinama baviš?«

Tata bi smjesta počinjao sa: »Anwar, yaar8 , ti ne shvaćaš velike tajne

koje otkrivam! (Kako sam samo sretan što napokon razumijem život!)«,

Anwar ga je prekinuo i bocnuo smotanom cigaretom: »Ti si blesava

kineska budaletina. Kako, bolan, možeš čitati to smeće, a vidiš kako ja
zarađujem novac? Već sam otplatio hipoteku, jebo je ti!«

Tata je toliko žudio da ga Anwar razumije da su mu se tresla koljena.

Mene nije briga za novac. Novca uvijek ima. Moram shvatiti one tajne
stvari.«

Anwar je digao oči prema nebu, pa pogledao Mamu koja je samo sjedila
ubijajući se od dosade. Oboje su prema ocu gajili simpatije i voljeli ga, ali
u tim raspolože​ njima ljubav je bila pomiješana sa sažaljenjem, kao to
da on čini neku tragičnu pogrešku, kao da se, na primjer, pridružuje
Jehovinim svjedocima. Što je on više govorio o Yinu i Yangu, kozmičkoj
svijesti, kineskoj filozofiji i slijeđenju Puta, to se Mama više gubila.
Izgledalo joj je kao da on klizi u neki vanjski prostor, a nju ostavlja iza
sebe; ona je bila žena iz predgrađa, tiha i blaga, a život s dvoje djece i s
Tatom za nju je bio dovoljno težak kao takav. U Tatinim, pak,
istočnjačkim otkrićima istodobno je postojala i dobrana gromada ponosa
koji ga je tjerao da Anwaru ocrni život.

»Tebe zanimaju samo role toaletnog papira, konzerve sardina,

sanitarni ulošci i repica«, rekao je Anwaru. »Ali ima toliko drugih stvari,
yaar, na nebu i na zemlji, više, kvragu, nego što ti uopće možeš sanjati tu
u Pengeu.«

»Ja nemam vremena sanjati!«, prekinuo ga je Anwar. »A ni ti ne bi

smio sanjati. Probudi se! Kako bi bilo, bolan, da stekneš malo
unapređenje, pa da ti Margaret može i nešto lijepo obući. Znaš kakve su
žene, yaar.«

»Bijelci nam nikada neće dati unapređenje«, rekao je Tata. »Niti

jednom Indijcu dokle god na zemlji ima bijelih ljudi. Ne možeš se s njima
nositi — i dalje će misliti da imaju čitav imperij, makar u džepu ne imali
ni dva penija da im ima što zveckati.«

»Haroone, ne daju ti unapređenje jer si lijen. Već ti se priljepci hvataju

po jajima. Ti misliš o tim kineskim stvarima umjesto o kraljici.«

»Kvragu i kraljica! Gledaj, Anware, zar ti nikada ne osjetiš potrebu da

upoznaš sam sebe? A da si sam sebi potpuna zagonetka?«

»Ja ne zanimam nikoga, pa zašto bi onda zanimao sebe?«, povikao je

Anwar. »Počni živjeti!«

I tako su se ti razgovori iznad Anwarova i Jeetina dućana neprekidno

ponavljali, a kad bi svi postali jako zaokupljeni i ratoborni, njihova
kćerkica Jamila i ja mogli bismo se išuljati u dvorište i držalom za metlu i
teniskom lopticom igrati kriket.

Ispod svega tog kineskog busanja stajali su Tatina osamljenost i žudnja

za vječnim napredovanjem. Imao je potrebu da o tim kineskim stvarima
što ih je učio neprekidno priča. Često sam izjutra s njime išao do
putničke stanice gdje je hvatao vlak u osam i trideset za Victoriju. U tih
dvadeset minuta hoda pridruživali su mu se drugi ljudi, najčešće žene,
tajnice, činovnici i pomoćnici koji su također radili u središtu Londona.
Volio im je pričati o postizanju smirene svijesti, o iskrenosti prema
samome sebi, o samorazumijevanju. Slušao sam ih kako govore o svojim
životima, mladićima, potresenim svijestima i o pravom sopstvu na način
na koji, siguran sam, nikada nisu razgovarali ni s kime drugim. Čak ni
mene nisu primijećivali, kao ni tranzis​ tor što sam ga nosio i na njemu
slušao emisiju Tonvya Blackburna na Radio Jedan. Što ih je otac manje
nastojao pridobiti, to ih je više pridobivao; često ne bi izišli iz kuće dok on
ne bi naišao kraj nje. Kad bi zbog straha da će ga učenici iz obližnje
srednje škole u visokom luku gađati kamenjem i čašicama za sladoled
punim mokraće promi​ jenio rutu, mijenjali bi je i oni. U vlaku je Tata je
čitao svoje mističke knjige ili bi se usredotočivao na vrh svog nosa, što je
itekako bio pozamašan cilj. I uvijek bi sa sobom nosio sićušan modri
rječnik veličine kutije šibica, ne bi li svakoga dana naučio po jednu novu
riječ. Za vikenda bih ga provjeravao na značenju analeptike, frutescencije,
policefalusa ili orguloznosti. Gledao bi me i go​ vorio: »Nikad se ne zna
kad će ti koja od tih teških riječi ustrebati, pa da njome zadiviš Engleze.«

Sve dok nije sreo Evu, nije imao s kime dijeliti te svoje kineske stvari i
iznenadio se kako je takvo uzajamno zanimanje uopće moguće.

A sada, pretpostavljao sam, te subotnje večeri, Bog će se ponovno sresti

s Evom. Dao mi je na komadiću papira adresu, pa smo se tako ukrcali na
autobus, ovaj put prema onome što sam ja smatrao unutrašnjošću. Kad
smo izišli na Chislehurtu već je pao mrak, i studen. Poveo sam Tatu prvo
u jednom, pa potom, sve govoreći s autoritetom, u sasvim suprotnim
smjeru. Toliko je bio nabrušen da tamo stigne da se punih dvadeset
minuta nije bunio; ali na kraju je postao otrovan.
 »Gdje smo sada, idiote?«

»Pojma nemam.«

»Iskoristi to malo mozga što si ga od mene naslijedio, klipane jedan!«,

rekao je, a sav se tresao. »Jebemti, već sam se smrznuo, i još kasnimo.«

»Pa Tata, sam si kriv što ti je hladno«, rekao sam mu.

»Ja kriv?«

Naravno da je sam bio kriv jer je otac ispod kaputa nosio tek nešto
nalik povelikoj pidžami. Gornji dio činila je dugačka svilena košulja s
utkanim zmajevima oko vrata. Padala mu je niz prsa pa se prelijevala
preko trbuha i tako još nekoliko kilometara skroz do koljena. Ispod toga
je imao vrećaste hlače i sandale. Ali najglavnije zlodjelo, ono što je
skrivao pod kratkim čupavim kaputićem, bio je grimizni sako sa zlatnim i
srebrnim uzorkom što ga je nosio preko košulje. Da ga je Mama našla da
takav izlazi van, zvala bi policiju, sto posto. Konačno, Bog je državni
službenik, nosi aktovku i kišobran, nema se on što šetkati okolo obučen
kao patuljasti toreador.

Kuće u Chislehurtu imale su staklenike, veliko hrašće i prskalice za

travnjake; vrtove su im uređivali radnici. Ljudima poput nas bilo je silno
impresivno kad bi s obiteljima šetali tim ulicama, kao mi za subotnjih
posjeta teti Jean, da smo sve tretirali kao srednjostaleški ekvivalent
kazališta. Ispuštali bismo samo »Ohhh« i »Ahhh« i zamišljali da sami
tamo živimo, kako bismo se provodili i kako bismo uredili prostor i
opremili vrt za kriket, badminton i stolni tenis. Sjećam se kako je Mama
jednom prijekorno pogledala Tatu, kao da govori: »Kakav si ti muž kad
mi pružaš toliko malo, dok drugi muževi, Alanovi, Barrvyevi, Peterovi i
Rovevi stječu automobile, kuće, imaju praznike, centralno grijanje i
nakit? Ako ništa drugo, barem znaju staviti policu i popraviti ogradu. A
što ti znaš?« Mama se spoticala po onim kvrgama, baš kao nas dvojica
sada, jer su ceste namjerno ostavljene posute kamenjem i rupčagama
kako bi se obične ljude odvratilo da se ne vozikaju gore-dolje.
 Kad smo se napokon zaputili prilazom — s malim zastojem da bi Bog
spletenih prstiju izveo malu vježbu transa u trajanju od nekoliko minuta
— rekao mi je da su vlasnici kuće Carl i Marianne, Evini prijatelji, koji su
nedavno bili na proputovanju kroz Indiju stočnim vagonima. To se
odmah i primjećivalo po Buddhama od sandalovine, mesinganim
pepeljarama i ispruganim gipsanim slonovima koji su resili svaki
dostupniji djelić prostora. I po činjenici da su, dok smo ulazili, Carl i
Marianne stajali bosonogi na vratima, priljubljenih dlanova kao u molitvi
i glava nagnutih kao da su službenici u hramu, a ne dioničari lokalne TV
tvrtke Rumbold & Toedrip za iznajmljivanje.

Čim sam ušao spazio sam Evu kako gleda prema nama. Nosila je
dugačku crvenu haljinu koja je sezala do poda i crveni turban. Obrušila se
prema meni i odmah mi nakon dvanaest poljubaca u ruku utrpala tri
džepne knjige.

»Pomiriši ih!«

Zaburio sam nos između dva vlagom umrljana lista. Mirisali su na

čokoladu.

»Iz staretinarnice! Prava otkrića! A ovo je za tvog tatu.« Dala mi je nov

primjerak Konfucijevih Analecta u prijevodu Arthura Waleya. »Molim te,
pričuvaj mu ih. Je li mu dobro?«

»Mrtav nervozan.«

Preletjela je pogledom preko sobe u kojoj je bilo dvadesetak ljudi.

»Ma ovo ti je simpatična rulja. Pomalo priglupa. Ne vidim da bi mogao

imati ikakvih problema. Moj je san da mu sredim da se sretne s mnogo
odgovornijim ljudima — u Londonu. Namjera mi je da nas sve odvedem u
London!«, rekla je. »Dođi sada da te upoznam s ljudima.«

Nakon što sam prodrmao nekoliko ruku, udobno sam se smjestio na

sjajnu crnu sofu nogu spuštenih na bijeli krzneni tepih, a leđima okrenut
nizu debelih knjiga ručno uvezanih u plastiku — sažeta izdanja (s
ilustracijama) Sajma taštine i Žene u bijelom. Ispred mene je stajalo
nešto što je izgledalo kao šareni dikobraz — svojevrsne svjetlucave
žarulje sa stotinama raznobojnih lelujavih bodljika koji su stršale iz nje i
svjetlucale — predmet koji je, bio sam uvjeren, dizajniran da bi se uživao
uz pomoć halucinogena.

Čuo sam Carla kako kaže: »Na svijetu postoje dvije vrste ljudi — oni
koji su bili u Indiji i oni koji nisu«, što me natjeralo da ustanem i
maknem se na uhomet podalje.

Iza vakuumiranih francuskih prozora s pogledom na njihov dugačak vrt

s fontanom i zlatnim ribicama pod ljubičastim svjetlom nalazio se bar. U
ovakvoj velikoj du​ hovnoj prigodi nije pilo baš mnogo njih, ali ja sam,
pak, glatko mogao maknuti nekoliko pinti. Ipak, to baš ne bi lijepo
izgledalo, to sam čak i sam znao. Marianneina kćerka i još neka starija
djevojka u pripijenim vrućim hlačicama posluživale su lassi9 i ljute
indijske grickalice od kojih se, znao sam, zajamčeno prdi kao starci
od mekinja.

Pridružio sam se iza bara djevojci u vrućim hlačicama i saznao da se

zove Helen i da ide u srednju školu.

»Tata ti izgleda kao čarobnjak«, rekla je. Nasmiješila mi se i izvela dva

hitra koraka postrance, ušla u krug moje privatnosti i, eto je kraj mene.
Ta me njezina izne​ nadna blizina iznenadila i uzbudila. Bio je to,
doduše, manji stupanj iznenađenja na Rihterovoj skali, recimo tri i pol
stupnja, ali registrirao sam ga. U tom su mi trenutku oči bile na Bogu. Je
li zaista izgledao kao čarobnjak, čudotvorac?

Da je bio egzotičan, svakako jest, uostalom vjerojatno je u tom

trenutku bio jedini čovjek u Južnoj Engleskoj (osim, možda, Georgea
Harrisona) koji je nosio crveno-zlatni kaput i indijsku pidžamu. Bio je i
skladan, pravi kućni Nureyev u odnosu na ostale Arbuckle s licima kao
pašteta, u onim uskim košuljama koje ne treba glačati i koje su im
prianjale uz crijeva, te u sivim trapericama John Collier, otrombeljenih i
nabranih šliceva. Tatica je možda bio čarobnjak, jer se (kako je sam
govorio) pomoću vezica za cipele iz svog položaja Indijca u državnoj
službi koji uvijek čisti zube crnim zubnim praškom Monkey Brand što ga
proizvodi Nogi & Co. iz Bombaya pretvorio u mudrog savjetnika za kakva
se sada izdavao. Sexy Sadie!10 Sada je bio u središtu pozornosti. Da ga
samo vide oni iz Whitehalla!

Razgovarao je s Evom, a ona mu je slučajno položila dlan na ruku. Ta je

gesta naprosto vrištala. Jest, urlala je — mi smo skupa, bez zazora se
dodirujemo pred strancima. Zbunjen, okrenuo sam se i prebacio na
Helen.

»Onda?«, rekla je blago. Žudjela me.

To sam znao jer sam razvio prekaljenu metodu odre​ đivanja žudnje.
Ta mi je metoda rekla da me žudi jer ona nije zanimala mene. Kad god
sretnem nekoga privlačnog, zajamčeno je, prema pokvarenim zakonima
koji vladaju svemirom, da će me taj netko smatrati odbojnim ili jed​ -
nostavno preniskim. Taj je zakon jamčio i to da će, kad sam s nekime
poput Helen, a koga ja ne žudim, po svoj prilici taj netko mene gledati
kao što ona sada gleda mene, s griješnim smiješkom, zainteresirana da
mi malo stisne Mikija, što je inače bila stvar koju sam više od svega na
svijetu htio da mi drugi rade, pod uvjetom da mi se sviđaju, što s njom
nije bio slučaj.

Moj otac, taj veliki mudronja, s čijih su usana padale upute kao kiša u
Seattleu, sa mnom nije nikada razgovarao

O seksu. Kad sam jednom, u namjeri da ispitam njegovu liberalnost,

tražio da mi priča o životnim činjenicama (o kojima me škola već
obavijestila, premda sam i dalje zbrkano rabio riječi uterus, skrotum i
vulva) samo je promrmljao: »Uvijek se zna kad je žena spremna za seks.
Da-da. Žare joj se uši.«

Revno sam pogledao Helen u uši. Čak sam pružio ruku i blago je
čupnuo za jedno, zbog znanstvene potvrde. Topljikasto!

Oh, Charlie. Srce mi je čeznulo za njegovim vrelim ušima kad mi ih

osloni na prsa. Ali nakon što smo zadnji put vodili ljubav nije me ni
nazvao niti mu je čak stalo do toga da dođe amo. Izostajao je i iz škole jer
je sa svojim bendom snimao demo-materijal. Bol što sam bio bez tog
dripca, komatozno stanje što sam ga podnosio, olakšavala je samo misao
da bi on i noćas mogao doći i zaiskati još malo mudrosti od mog oca.

Eva i Marianne uzele su organizirati prostor. Stimulirana je industrija

svijeća, spušteni su venecijanski kapci na prozorima, zapaljeni indijski
mirisni štapići od sandalovine i stavljeni u tegle s cvijećem, te je prostrt
mali sag na kojem će se vinuti Buddha iz predgrađa. Eva mu se naklonila
i pružila mu cvijet sunovrata. Bog se nasmiješio ljudima koje je
prepoznao od prošli put. Izgledao je povjer​ ljivo i smireno, opušteniji
nego prije, činio je manje i dozvoljavao obožavateljima da ga ozare
štovanjem što ga je zasigurno bila Eva poticala u svojih prijatelja.

Uto uđoše tetak Ted i teta Jean.

 TREĆE POGLAVLJE

Eto njih — dvoje normalnih nesretnih alkoholičara, ona u ružičastim

cipelama s visokom petom, on u sakou na dvoredno kopčanje, odjeveni
kao za svatove, gotovo su nevino ušli na taj domjenak. Bili su to Mamina
visoka sestra i njezin muž Ted koji je imao firmu za postavljanje
centralnog grijanja zvanu »Grijanje Peter’s«. Očne su im jabučice
doživjele udar kad su ugledali svog šurjaka, znanog kao Harry, kako se
pred njihovim susjedima predaje jogističkom transu. Jean je s naporom
tražila riječi, što je možda bila jedina stvar u koju je ulagala napor. Eva je
podignula prst do usana. Jean su se usta zatvorila polako kao Tower
Bridge. Ted je pogledom lutao po sobi za ključem koji će mu objasniti o
čemu se tu radi. Ugledao me, a ja sam mu kimnuo. Bio je smeten, ali ne
ljut, za razliku od tete Jean.

»Što to Harry radi?«, proustila je.

Ted i Jean nikada nisu Tatu zvali indijskim imenom, Haroon Amir. Za
njih je on uvijek bio »Harry« i drugim su ljudima o njemu govorili kao o
Harryju. Kao prvo, dovoljno zlo je bilo što je Indijac, i bez tog
zastrašujućeg imena. Tatu su zvali Harry od prvog trenutka kad su se
sreli, i tu Tata nije mogao ništa. On je, pak, njih zvao »Džin i Tonik«.

Tetak Ted i ja bili smo velika kompa. Ponekad me znao pozvati da idem
s njime postavljati radijatore. I plaćao me za obavljanje teških poslova.
Jeli bismo sendviče od usoljene govedine i pili čaj iz čuturica. Davao mi je
poštenu napojnicu i vodio me na utrke pasa u Catford i Epsom Dovvns.
Pričao mi je o utrkama golubova. Od malena sam volio tetka Teda jer je
znao stvari koje su znali očevi druge djece, a moj Tata, na moje
razočaranje, nije: pecanje i zračne puške, avioni i kako se jedu puževi.

Mozak mi je radio ubrzano dok sam pokušavao dokučiti kako to da su

se Ted i Jean ovdje našli kao likovi iz Ealing-komedije11 koji ulaze u
Antonionijev film. I oni su bili iz Chislehursta, ali svjetovima daleki od
Carla i Marianne. Usredotočio sam se dok mi se stvari u pameti nisu
počele razbistrivati. Kako se sve to dogodilo? Ono što sam vidio nije me
veselilo.

Sigurno je jadna Mama zapala u takav jad da je svojoj sestri izlanula za

onaj Tatin prvi guruovski pothvat u Beckenhamu. Jean je vjerojatno
doživjela apoplektičan napad od bijesa na slabost svoje sestre što je
dopustila da se takvo što dogodi. Jean je sigurno zbog toga mrzila Mamu.

Kad je Bog objavio — ili, bolje, svega nekoliko sati prije toga od mene
zatražio da objavim — da se vraća kao vidjelac, Mama je sigurno nazvala
svoju mlađu sestru. Jean se sigurno sva napela, pretvorila se u čelični
skalpel, što je i inače bila. Krenula je u akciju. Sigurno je rekla mami da
poznaje Carla i Marianne. Radijatore im je zasigurno postavilo upravo
»Grijanje Peter’s«. A Ted i Jean su zaista živjeli u blizini u jednoj novijoj
kući. To je bio jedini način kako to da Carl i Marianne poznaju Teda i
Jean. U suprotnome bi Carl i Marianne, sa svojim knjigama i pločama i
putovanjima u Indiju, sa svojom »kulturom«, bili anatema za Teda i Jean
koji su mjerili ljude jedino prema moći i novcu. Ostatak je bio hvastanje,
hinjenje. Za Teda i Jean je kultura, zabava, show-business bio Tommy
Steele, čiji su roditelji živjeli odmah iza ugla.

Na drugoj strani, Eva nije imala pojma tko su Ted i Jean. Samo je
razdraženo mahnula prema to dvoje zaka​ šnjelih i čudnovato pristojnih
uljeza.

»Sjednite, sjednite«, psiknula je.

Ted i Jean su pogledali jedno drugo kao da im je rečeno da progutaju

šibicu.

»Da, vi«, dodala je Eva. Znala je ona biti i oštra, dobra stara Eva.

Nije bilo izbora. Ted i Jean su polako spuznuli na pod. Mora da su

godine prošle otkako je teta Jean bila iole blizu tlu, osim kad bi pala od
pića. Svakako nisu ni mogli očekivati da će ta večer biti tako pobožna,
gdje svi zadivljeni sjede oko Tate. Kasnije ćemo zbog toga imati silne
neugode, u to nema sumnje.
 Bog se pripremao otpočeti. Helen je otišla i s ostalima sjela na pod. Ja
sam stajao iza bara i promatrao. Tata je odmjeravao okupljene i smiješio
se pa je tako ustanovio da se smješka i Tedu i Jean. Izraz mu se ni na
trenutak nije promijenio.

Unatoč tome što je Teda i Jean nazivao Džin i Tonik, prema samoj Jean
nije bio netrpeljiv, a Teda je volio, kao što je i ovaj zauzvrat volio njega.
Ted je često s Tatom razgovarao o svojim »malim osobnim
poteškoćama«, jer premda je za Teda bilo zapanjujuće što Tata nema
novaca, osjećao je da Tata razumije život, da je Tata uman. Tako je Ted
Tati povjerio da Jean teško pije, kao i njezinu aferu s mladim mjesnim
vijećnikom, kao i to da mu život počinje izgledati isprazno i kako se
osjeća nezadovoljnim.

Kad bi god imali takve iskrene sjedeljke, Tata bi se pobrinuo da Teda

nekako iskoristi. »Može valjda u isto vrijeme govoriti i raditi, je li tako?«,
govorio bi tata dok bi Ted, ponekad u suzama, umetao tiple u cigle,
praveći, police za Tatine istočnjačke knjige ili dok bi šmirglao vrata, ili
popločavao kupaonicu kao cijenu što ga Tata sluša zavaljen u vrtnu
stolicu od aluminija. »Ted, nemoj mi samo napraviti samoubojstvo prije
nego završiš taj pod«, govorio bi mu.

Večeras Tata nije tratio vrijeme na Džin i Tonik. Pro​ storija je bila
mirna i tiha. Ušutio je i Tata i zagledao se ravno pred sebe. Šutnja je
isprva bila neznatna. Ali kako se nastavljalo, pretvorila se u golemu
tišinu: ništa je usli​ jedilo ničime, nakon čega je ubrzo uslijedilo još više
ničega, a on je samo sjedio, pogleda fiksiranog, ali punog skrbi. Počela mi
se znojiti glava. U grlo su mi nagrnuli baloni smijeha. Pitao sam se hoće li
ih izluđivati i tako u tišini odsjediti čitav sat (i možda izbaciti pokoju
mističnu frazu poput: »Osušeni izmet počiva golubu na glavi«), a onda
obući onaj kratki kaputić i odbauljati nazad svojoj ženi i tako buržoaziju
Chislehursta dovesti do izuzetnog razumi​ jevanja vlastite unutarnje
praznine. Bi li se usudio?

Napokon je otpočeo sa svojom govorancijom, koju je ovaj put propratio

čudnovatim orkestrom psikanja, zastajkivanja i zurenja u publiku. A
psiktao je, mučao i zurio u publiku tako tiho da su se svi oni jadni klipani
morali naginjati prema naprijed kako bi ga čuli. Ali nije bilo nikakva
popuštanja; duljili su uši.

»U uredima i na radnim mjestima volimo drugima govoriti što im je

činiti. Ocrnjujemo ih. Njihov rad ne​ prilično uspoređujemo sa svojim.
Uvijek se natječemo. Razmećemo se i ogovaramo. San nam je da se s
nama postupa lijepo, a sanjamo o tome da sami s drugima postupamo
ružno…«

Iza Tate su se tiho otvorila vrata. Na njima je stajao jedan par — visok
mladić kratke razbarušene, bijelo obo​ jene kose. Nosio je srebrne cipele
i sjajnu srebrnu jaknu. Izgledao je kao čovjek iz svemira. Djevojka je u
usporedbi s njime bila zapuštena. Imala je sedamnaestak, nosila je dugu
hipijevsku košulju, suknju koja joj se vukla po podu i kosu do struka.
Vrata su se zatvorila i oni nestadoše; nitko se nije uznemirio. Svi su
slušali Tatu, ne računajući Jean koja je otresala kosom kao da ga tako
drži podalje od sebe. Bacila je pogled prema Tedu tražeći znak podrške, ali
ga nije dobila: i njega je uvuklo.

Kao upravitelj scene zadovoljan što mu produkcija dobro napreduje i

zna da se više nema što činiti, šmugnuo sam iz sobe kroz francuski
prozor. Posljednje riječi što sam ih čuo bile su: »Moramo pronaći
potpuno nov način življenja.«

Samo Tatino prisustvo istisnulo je ljudima iz glave buku, više negoli

pojedine stvari koje im je govorio. Od mira, spokoja i povjerenja što ih je
lučio i ja sam se osjećao kao da sam satkan od zraka i svjetla, dok sam
tumarao kroz Carlove i Marianneine utihnule miomirisne sobe, tu i tamo
malo zasjeo zagledan u daljinu, ili opet naprosto cunjao okolo. Snažnije
sam postao svjestan i zvukova i tišine; sve je djelovalo oštrije. U jednoj
ari nouveau vazi nalazile su s kamelije i ja sam sebe zatekoh kako
začuđen buljim u njih. Tatin spokoj i koncentracija pomogli su mi da
pronađem novo i iznenađujuće štovanje stabala u vrtu dok sam
razgledavao predmete bez asocijacija i analize. Stablo je bilo oblik i boja,
ne lišće i grane. Ali svježina stvari počela je polako blijedjeti; svijest mi se
ponovno ubrzala, a misli nahrupile. Tata je bio djelotvoran, a ja
zadovoljan. Ipak, čarolija još nije prošla: postojalo je još nešto — glas.
Stajao sam tako u Carlovu i Marianneinu hodniku, a taj mi je glas govorio
poeziju. Svaka riječ je bila razgovijetna jer mi je svijest bila toliko prazna,
toliko jasna. Išlo je ovako:

Jest, dan je; pa što onda sad?

Zar samo stog si ustat rad?

I ustat, što? Jer svanu dan?

Zar legli tek smo što dođe san?

Ljubav nas to spoji unatoč tami,

Pa usprkos svjetlu nek smo skupa sami 12

Bio je to bogat, muški glas koji je dolazio ne iznad mene kao što sam
isprva pomislio — nije mi se to izravno obraćao anđeo — već negdje sa
strane. Pošao sam za njime dok nisam stigao do staklenika gdje sam
ugledao onog momka srebrne kose kako sjedi s djevojkom u stolici za
ljuljanje. Pričao joj je, ne: čitao joj je iz knjižice kožna uveza što ju je
držao u ruci — i naginjao joj se u lice kao da joj riječi želi utisnuti u nj.
Sjedila je ravnodušno, mirisala je na pačuli13, dvaput je povukla pramen
kose s očiju, a on je nastavljao:

Iz Raja zmiju prognaše zauv’jek.

Jelen ranjeni bilje već ne ište

U kojem će srcu svom pronaći l’jek…

Djevojka se na smrt dosađivala, no prilično je živnula i gurnula ga

laktom kad je vidjela kako ih gledam, ja, vječni voajer.

»Oprostite«, rekao sam i okrenuo se.

»Karime, zašto me izbjegavaš?« Sada sam tek vidio da je to Charlie.

 »Ne izbjegavam te. Ovaj, nemam takve namjere. Zašto si se prebacio na
srebro?«

»Da bude zabavnije.«

»Charlie, sto godina te nisam vidio. Što si radio? Brinuo sam se i svašta
zbog tebe.«

»Nema razloga za brigu, maleni. Obavljao sam pripreme za ostatak

života.«

To me zadivilo.

»Da? Kakav će ti biti ostatak života? Znaš već sada?«

»Kad pogledam u budućnost, vidim tri stvari. Uspjeh. Uspjeh…«

»I uspjeh«, dodala je djevojka, umorno. »Nadam se da će biti tako«,

rekao sam. »Čovječe, samo daj.«

Djevojka me pogledala iskosa. »Maleni«, zakikotala se. Onda je

naškubila usne i uši. »Charlie, možeš mi još malo čitati?«

I Charlie je opet počeo, čitao nam je oboma, ali ja se više nisam osjećao
baš pretjerano dobro. Da pošteno rek​ nem, osjećao sam se kao budala.
Trebala mi je hitna doza strojopokretača za glavu od mog Boga, odmah,
ali nisam htio ostaviti Charlieja. Zašto se prebacio na srebro? Jesmo li to
ulazili u novo doba, a da sam ja potpuno propustio primijetiti?

Prisilio sam sam sebe da se vratim u dnevnu sobu. Tatin nastup

sastojao se od polusatnih instrukcija iz psiktanja plus pitanja, pola sata
joge i malo meditacije. Na koncu, kad su već svi ustali i pospano čavrljali,
teta Jean se pozdravila, prilično uvijeno. Vidio sam da želi otići, ali su joj
istodobno oči bile prikovane na Tatu koji se nalazio na drugoj strani sobe,
olakšan i nasmiješen. Kraj njega je bila Eva, a nekoliko ljudi tražilo je
dodatne obavijesti o njegovu učenju. Dvoje od njih zamolilo ga je da dođe
i k njima u kuću i tamo održi takve sjedeljke. Eva se ponašala
posjedovateljski i povela ga dalje od tih gnjavatora, a on je samo
kraljevski klimao glavom.

Prije nego što sam otišao Helen i ja smo izmijenjali adrese i telefonske
brojeve. Charlie i ona djevojaka svađali su se u hodniku. Charlie ju je htio
odvesti kući, ali ona je uporno htjela ići sama, glupača.

»Pa zar me ne želiš?«, rekao je. »Ja tebe zbilja želim. Baš te volim u
ovom trenutku.«

Zašto je bio toliko nestrpljiv? Pitao sam se hoću li ja, kad dođe onaj dan
kad sam poželim nekoga tko mene ne želi, biti u stanju ostati
ravnodušan. Podrugljivo sam zafrktao u njegovu pravcu i otišao van
pričekati Tatu i Evu.

Eto ti ga na. Mene je zaludno voljela Helen, ja sam uzalud volio

Charlieja, a on je uzalud volio gospođicu Pačuli, a ona je bez sumnje
uzaludno voljela nekog drugog jebača. Jedini ljubavni par koji se nije
volio uzaludno bili su Bog i Eva. Bilo i je neugodno tek tako sjediti s
njima u automobilu, s Evom koja je Tati svuda zavlačila ruke. Tata je
stoga podigao jedan autoritativni prst da je opomene — a ona ga ugrize.
Sjedio sam kao dobar sinak i pravio se da me nema.

Je li se tata zbilja zaljubio u Evu? Teško mi je bilo prihvatiti da jest, naš

se svijet činio tako postojanim. Ali, zar sam nije sve obznanio? Na kraju
nastupa dao je Evi tako sočan poljubac da je zazvučalo kao da siše
naranču i rekao joj da bez nje nikada ne bi uspio. A ona mu je uvukla
ruku u kosu dok su Carl i Marianne, držeći se za ruke, bili u molitvenom
položaju, a Ted i Jean su samo stajali i gledali, onako u onim glupim
kaputima, kao prerušeni policajci. Što to nije bilo u redu s Tatom?

Mama nas je dočekala u predsoblju, lica djelomično zakrivena iza

telefona. Govorila je malo, ali sam čuo metalni glas Jean na drugom
kraju. Nije se gubilo vremena. Tata je prošišao u svoju sobu. I ja sam se
spremao da jurnem uz stepnice kad Mama reče: »Čekaj malo, dupe
jedno, netko bi s tobom razgovarao.«

»Tko?«
 »Dođi amo.«

Tutnula mi je telefon, a ja sam čuo Jean kako je rekla samo jedno:

»Sutra dođi k nama. Nema izmotavanja. Razumiješ?«

Uvijek je vikala, kao da sam budala. Jebi se, pomislio sam. Nisam joj
htio ići blizu u tom raspoloženju. Ali, naravno, sam sam bio
najradoznalija osoba koju sam ikada upoznao. Otići ću k njima — to sam
znao pod sigurno.

I tako sam idućeg jutra očistio bicikl i začas sam se već drndao po
nedorađenim cestama, sve slijedeći putanju kojom smo sinoć išli Tata i
ja. Vozio sam polako i gledao ljude kako usisavaju, zalijevaju, peru,
glancaju, poliraju, stružu, prebojavaju, raspravljaju i dive se svojim
automobilima. Dan je bio divan, ali njihov obred nije se mijenjao. Žene
su im dovikivale da je ručak na stolu. Ljudi su se sa šeširima i u odijelima
vraćali iz crkve i nosili svaki svoju Bibliju. Djeca umivena i počešljana.

Još nisam bio sasvim spreman za natezanje s Tedom i Jean, pa sam

odlučio svratiti i vidjeti Helen koja je stanovala u blizini. Ranije jutros
upao sam kod Tate i maznuo mu jedan puder Durex Fetherlite — zlu ne
trebalo.

Helen je živjela u velikoj staroj kući smještenoj uvučeno od ceste.

Izgleda da su svi koje sam poznavao, Charlie i ostali, živjeli u velikim
kućama, samo mi ne. Nije bilo ni čudo što sam imao kompleks manje
vrijednosti. Ali Heleninu kuću stoljećima nisu ličili. Grmlje i lijehe su
zarasli, po stazi su izbijali maslačci. Sjenica se napola urušila. Tetak Ted
bi rekao da je to za plakati od stida.

Bicikl sam odložio s vanjske strane i vezao ga lancem uz ogradu.

Pokušao sam otvoriti vrata na ogradi, ali sam ustanovio da su zaglavljena.
Nije mi se s njima dalo gnjaviti; popeo sam se preko. Potegnuo sam
zvono na trijemu, a onda ga čuo kako odzvanja negdje u dubini kuće.
Velim, sablasno. Nije bilo odgovora pa sam se zaputio sa strane.

»Karime, Karime«, brzo mi je, očajničkim glasom, rekla Helen s

prozora iznad glave.

»Hej«, doviknuo sam joj. »Samo sam te htio vidjeti.«

»I ja tebe.«

Počeo sam se živcirati. Uvijek sam htio da se sve zbiva odmah.

»Pa što onda fali? Što ne dođeš van? Kog vraga glumiš Juliju?«

U to kao da joj je netko naglo trgnuo glavu u kuću. Čulo se neko

prigušeno kinjenje — muški glas — i prozor se zalupio. Pa su navučene
zavjese.

»Helen, Helen!«, dozivao sam, odjednom osjetivši da sam povezan s

njom.

Otvorila su se ulazna vrata. Na njima je stajao Helenin. otac. Golema

ljudina crne brade i debelih ručerdi. Zamišljao sam ga da ima dlakava
ramena i, što je još gore, i dlakava leđa, kao Peter Sellers i Sean Connery.
(Vodio sam popis glumaca s dlakavim leđima koji se neprekidno
dopunjavao.) A onda sam problijedio u licu, ali očito ne dovoljno jer je
Rutavi pustio psa što ga je držao, ogromnu dogu, jebote, a ona se zatapka
zainteresirano prema meni, usta razjaplje​ nih kao pećina. Izgledao je
kao da mu je iz kvrge na glavi probio nazubljeni klin pa mu je usta
napunio žutim zubima i slinavim visuljcima. Bočno sam podigao rake da
mi ih psina slučajno ne otrgne. Sigurno sam izgledao kao mje​ sečar, a
kako mi ruke trebaju za druge stvari, nije me baš zasmetala ta barokna
poza, iako sam inače po pravilu fanatično brinuo o tome kako se
doimljem drugima i ponašao se kao da čitav svijet nema boljeg posla
nego da mi neprekidno motri na greške u vrlo složenim i privatnim
postupcima.

»Više se ne’š viđ‘at s mojom ćerkom«, rekao je Rutavi. »Ne vucara se

ona s frajer’ma. I s psima.« »Pa…«

»Jes’ l razumijo?« »Jesam«, rekao sam mrzovoljno. »Nećemo da nam

se Crnč‘ne motaju oko kuće.« »Pa je li toga bilo puno?« »Čega to,
međede?« »Pa Crnaca.« »Đe?« »Pa, oko kuće.«

»Mi to ne damo«, rekao je Rutavi. »Ma da je vas Crnčina ne znam

kol’ko, mi to ne damo. Mi se držimo Enoha. Samo pruž’ ruku prema
mojoj ćerk’, zdrob’ću ti je š ček’ćom! S ček’ćom!«

Rutavi je zalupio ulaznim vratima. Napravio sam nek​ oliko koraka

unazad i okrenuo se da odem. Jebeš Rutavog. Strašno mi se pripišalo.
Odmjerio sam njegov auto, veliki Rover. Odlučio sam mu ispustiti gume.
A za nekoliko sekundi mogu mu se i kroz prozor popisati unutra, a ako
izađe, ja sam već preko ograde, za tren oka. Krenuo sam prema Roveru,
ali sam u taj čas shvatio da me Rutavi ostavio samog s psom koji je
njuškao neko govance na samo koji metar od mene. Počeo se micati.
Stajao sam tako i pretvarao se da sam sjena ili stablo, a potom sam, vrlo
oprezno, psu okrenuo leđa i napravio nekoliko koraka kao da na prstima
hodam po kakvu nesigurnom krovu. Ponadao sam se da će Helen otvoriti
prozor i dozvati me. A i psa. »Oh, Helen, Helen«, šaptao sam.

Moje meke riječi očito su djelovale na psa jer je odjednom nastalo

komešanje, a ja sam na ramenima osjetio nešto čudno. Da, bile su to
pseće šape. Po vratu me zapekao psetov dah. U tom mi je trenutku bilo
jasno što je naumio. Pas se zaljubio u mene — to su mi rekle brze kretnje
po dupetu. Uši su mu bile vrele. Nisam ni mislio da će me džukac ugristi,
a kako su mu pokreti bivali sve brži, odlučio sam se prepustiti. Pas je
zadrhtao na meni.

Poletio sam prema vratima i uspentrao se preko, a dok sam

preskakivao zakvačio sam se onom ružičastom košu​ ljom. Čim sam se
snašao na sigurnom s druge strane, pokupio sam nešto kamenja i zadao
psu nekoliko pogodaka. Jedan mu se rasprsnuo na piksi, ali ga izgleda to
nije uznemirilo. Popeo sam se na bicikl, skinuo jaknu, a na njoj našao
pseću spermu.

Kad sam napokon dotjerao biciklom do prednjeg prilaza k Jean, bio

sam raspoložen grozno, u pizdu strininu. A Jean je uvijek svakoga tjerala
da na ulaznim vratima izuje cipele da joj čovjek slučajno ne bi upropastio
tepih ako dvaput prijeđe preko njega. Kad smo jednom ušli k njoj, Tata je
rekao: »Što je ovo, Jean, hinduistički hram? Je li to ono: bosi sreću
kljaste«? Toliko su bili savjesni prema svemu što su novo kupili da su u
svom troipolgodišnjem autu još na sjedalima imali plastiku. Tata se volio
okrenuti k meni i reći: »Karime, zar u ovom autu nismo kao u suštoj
raskoši?« Zbilja me nasmijao, Tata.

Kad sam tog jutra krenuo, odlučio sam biti uljudan i otmjen, pravi
detektiv Dover, ali s tom psećom žlundrom na stražnjem dijelu jakne, bez
cipela, i umirući koliko mi se pišalo, shvatio sam da bi Fitzgeraldov front
bio naporan. A Jean me odvela ravno u dnevni boravak, posjela me
inovativnom metodom pritiska na ramena i izišla pronaći Teda.

Prišao sam prozoru i pogledao u vrt. Tu su ljeti, u burnim danima

»Grijanja Peter’s« Ted i Jean održavali velebne zabave, ili večerinke,
kako ih je Tata zvao. Moj brat Allie, Ted i ja na travnjaku bismo
postavljali velik šator i bez daha čekali dolazak južnolondonskog i
kentskog društva. Tu su dolazili najvažniji građevinari, bankovni
upravitelji, revizori, mjesni političari i poslovni ljudi sa ženama i
priležnicama. Allie i ja smo voljeli jurcati kroz tu zajapurenu gomilu, zrak
ispunjen mirisom vodica za poslije brijanja i parfema. Posluživali smo
koktele i nudili jagode sa šlagom i gateaux 14, pa sir i čokoladu, a ponekad
bi nam, za uzvrat, žene štipkale obraze, dok smo, pak, mi njihovim
kćerkicama pokušavali zavući ruku pod suknjice.

Mama i Tata su se u tim velikim prigodama, gdje se život mjerio prema

novcu, uvijek osjećali izmješteno i nesigurno. Nikome nisu bili od koristi,
a ni sami od drugih gostiju nisu tražili ništa. Nekako se uvijek činilo kao
da nose krivu odjeću i izgledali su pomalo otrcano. Nakon ispijena galona
Pimma Tata bi uvijek nastojao razgovarati o pravom značenju
materijalizma i o tome kako se misli da živimo u matrijalističkom dobu.
Istina je, govorio je, da doista ne cijenimo vrijednost pojedinačnih
predmeta ili njihovu osobitu ljepotu. Naš materijalizam slavi pohlepu,
pohlepu i status, a ne postojanje i teksturu stvari. Takve misli nisu bile
obrodošle na Jeaninim zabavama i mama bi kradom ustima ili laktom
davala Tati znak da ušuti: odmah bi ostao potišten. Mamina namjera bila
je da ostane neprimjetna, da bude kao svi drugi, dočim se Tata volio
isticati kao žongler na pogrebu.
 U tim su danima Ted i Jean bili mali kralj i kraljica — bogati, moćni,
utjecajni. Jean se odlikovala u poslu upoznavanja, kako poslovnih tako i
romantičnih. Bila je mjesni nadglednik ljubavi, posrednica u brojnim
vezama, upozoravala je, savjetovala, ulagivala se i podupirala iz​ vjesne
brakove dok je nepodesne veze cijepala na komadiće. Znala je sve što se
događa, što kome leži na banci, a što u krevetu.

Jean se doimala neranjivom sve dok se nije upustila i započela aferu s

bljedunjavim dvadesetosam godina starim torijevskim vijećnikom iz
jedne stare vrlo-cijenjene-srednjo-staleške dobrostojeće porodice. Bio je
pravi-pravcati djevac, naivan i nesikusan, lošeg tena, ali ona je bila
nenadmašna. O, da, roditelji su mu nakon šest mjeseci nagazili na cijelu
tu stvar i više se nikada nisu vidjeli. Tugovala je dvije godine, a Ted joj je
iz dana u dan izgledao sve ofucaniji u usporedbi s davno otišlim mladim
torijevcem. Primanja su prestala i ljudi se razišli.

Sada je teta Jean u sobu ušla s tetkom Tedom. On je bio rođena

kukavica, nervozan kao sam vrag. Kenjao je u strahu od sučeljavanja i
svađa bilo koje vrste.

»Zdravo, tetak Ted.«

»Zdravo, sinko«, jadno je prozborio.

Teta Jean je krenula ravno u glavu: »Slušaj, Karime…«

»Kako nogomet«, pitao sam, preduhitrivši je, i osmijehnuo se Tedu.

»Što?«, pitao je tresući glavom. »Spursima15 ide dobro, jel’ da?«

Gledao me kao da sam poludio. Teta Jean pojma nije imala o čemu se
radi. Pojasnio sam. »Vrijeme je već da nas dvojica opet odemo na
utakmicu, jel’ tako?«

Obične riječi, dakako, ali su u Teda obavile svoje. Morao je sjesti. Znao
sam da će od samog spomena nogometa u ovom natezanju oko Tate u
najmanju ruku biti barem neutralan, ako ne i potpuno na mojoj strani.
To sam znao jer sam u vezi s Tedom znao za neka ozbiljnija sranja, za
koje nije htio da ih čuje teta Jean, baš kao što sam i onu zgodu na vrtnoj
klupi zaključao u svojoj pameti protiv Tatice.

Počeo sam se osjećati bolje. To se zove prljavština.

Jedno sam vrijeme zaista želio biti prvi Indijac centarfor koji će grati za
Englesku i škola me poslala na treninge s Milhvallom i Crystal Palaceom.
Naš tim, pak, bili su Spursi, no kako je njihovo igralište daleko u
Sjevernom Londonu, Ted i ja ih nismo često odlazili gledati. Ali kad su
Chelsea bili domaćini, nagovorio sam Teda da me povede. Mama me
pokušavala spriječiti da idem, uvjerena da će mi Shed-boysi16 zabiti
nabrušeni penny u lubanju. Nije baš da sam bio pretjerano lud za
utakmicama uživo. Stojiš tamo na hladnoći, po jajima ti se hvata inje, a
kad netko treba dati gol čitav stadion skače na noge i jedino što vidiš jesu
vuneni šeširi.

Ted, ja i naši sendviči provezli smo se vlakom kroz predgrađa, pa u

London. To je bio put kojim je Tata išao svaki dan, noseći u aktovki
keemu i roti17 i curry od graška umotane u mastan papir. Prije nego
ćemo prijeći rijeku prošli smo iznad slumova Herne Hilla i Brixtona,
mjesta toliko zamamnih i različitih od svega što sam navikao gledati da
sam skočio, spustio prozor i izbuljio se u nizove viktorijanskih kuća u
raspadanju. Vrtovi su bili puni zahrđalog smeća i raskvašnih kaputa;
nizovi izvješena rublja isprekrižali su ruševine. Ted mi je objasnio: »Tu ti
žive Crnčine. Crnjoberi.«

Na povratku s utakmice prignječili su nas u kutu vagona s desecima

drugih navijača Spursa, svih u crnom i s bijelim šalovima. Ja sam nosio
navijačku čegrtaljku koju sam sam napravio u školi. Spursi su pobijedili.
»Tottenham, Totten​ ham!«, skandirali smo.

Kad sam iznova pogledao Teda, u ruci je držao nož. Skočio je na svoje
sjedalo i razbio žarulju u vagonu. Meni je staklo palo u kosu. Gledali smo
Teda kako pažljivo odvrće ogledala s pregrada u vagonu — kao da skida
radijator — pa ih trusi van iz vlaka. Dok smo mu se uzmicali po vagonu
da mu napravimo mjesta — a nitko mu se nije pridružio — Ted je parao
sjedala i iz njih čupao tapecirung. Na koncu mi je tutnuo jednu
nepolomljenu žarulju i pokazao prema otvorenom prozoru.

»Samo daj, uživaj, subota je.«

Ustao sam i zafrndeknuo žarulju što sam mogao dalje, ne shvaćajući da

upravo ulazimo u stanicu Penge. Žarulja se raprsnula o zid uz koji je
sjedio neki stari Indijac. Čovjek je vrisnuo, ustao i otšepao dalje. Momci
iz vlaku sasuli su na njega rasističke kletve. Ted me doveo kući, a Mama
je uperila prstom u mene i pitala ga jesam li bio pristojan.

A sada je reflektore od svojih očiju u mene uperila teta Jean.

»Tvoj nam je tata uvijek bio drag i nikada nismo imali nikakvih
prigovora u vezi s njime što se ženi s Margaret iako se mnogima nije
sviđalo što se ona udaje za obojenog…

»Teta Jean…«

»Patak, ne prekidaj. Tvoja mi je mama sve ispričala o tome kakve

nepodopštine tvoj tata izvodi tamo u Beckenhamu. Pretvara se u
nekakvog budista…«

»Pa on jest budist.«

»I vucara se s onom luđakinjom koja je kao što svi znaju — jer im je

sama rekla — razobličena.

»Teta Jean, razobličena?«

»A jučer, čuj, nismo mogli vjerovati svojim očma, je li tako, Ted? Ted!«

Ted je kimnuo glavom da pokaže da nije mogao vjerovati svojim očima.

»Mi, dakako, smatramo da ta ludost mora smjesta prestati.«

Zavalila se unazad i stala čekati moj odgovor. Velim, teta Jean je zbilja
znala upućivati zastrašujuće poglede, i to tako da sam se odjednom našao
u muci kako potisnuti prdež koji se kanio osloboditi. Prekrižio sam noge i
koliko sam god jače mogao stisnuo se uz naslonjač. Ali nije koristilo. Iz
mene je veselo izbuljbuljao jedan zločesti prdac. Gotovo istog trena
podigao se smradogrdan plin i zalepršao prema teti Jean, koja je i dalje
onako sjedila i čekala da progovorim.

»Teta Jean, nemoj mene ništa pitati. Nije naša stvar što tata radi, je li
tako?«

»E, vidiš, ja se bojim da to što je on izopačen nije samo njegova stvar.

Tiče se svih nas! Svi će misliti da smo svi mi izopačeno poblesavili.
Pomisli samo na »Grijanje Peter’s!«, rekla je pa se okrenula tetku Tedu
koji je preko lica držao jastučić. »Ted, što to radiš?«

Pitao sam je što sam god mogao nevinije: »Teta Jean, kako će to Tatino
ponašanje utjecati na tvoj svagdašnji život?«

Teta Jean je prešla prstima niz nos: »Mama ti više ne može tako«,
rekla je. »Sada je na tebi da smjesta zaustaviš tu budalaštinu. Ako to
napraviš, više o tome nećemo govoriti. Tako mi Boga.«

»Osim na Božić«, dodao je Ted. Volio je izreći krive stvari u krivo

vrijeme kao da djelićak samopoštovanja dolazi iz pobune.

Jean je ustala i onim svojim visokim petama prošetala preko tepiha.

Otvorila je prozor i njušnula svjež vrtni zrak. Taj blagotvorni dašak
skrenuo joj je misli na Kraljevstvo.

»Osim toga, tata ti radi u državnoj službi. Što bi Kraljica rekla kad bi
znala što je naumio?«

»Koja kraljica?«, promrmljao sam za sebe. Naglas sam rekao: »Ne

odgovaram na retorička pitanja«, pa sam ustao i pošao prema vratima.
Dok sam tako stajao shvatio sam da drhtim. Ali Jean mi se nasmiješila
kao da sam se bio složio sa svime što je rekla.

»Ti si dobar dečko, Patak. A sada, daj mi pusicu. Od čega ti je to prljavo

pozadi na kaputu?«
 Tjednima nisam čuo ništa o Džin i Toniku, a za to vrijeme, dakako,
nisam trčkao Tati i na koljenima ga preklinjao da se ostavi tih stvari s
Buddhom jer se one, eto, ne dopadaju teti Jean.

Što se tiče Eve, ni od nje ni riječi. Počeo sam pomišljati da je cijela priča
gotova, i zbog toga sam se prilično ražalostio, a naš se život vratio u
normalu. No, jedne je večeri zazvonio telefon, a javila se mama. Istog je
časa spustila slušalicu. Tata je stajao na vratima svoje sobe. »Tko je to
bio?«, pitao je.

»Nitko«, rekla je Mama s prkosnim pogledom.

 ČETVRTO POGLAVLJE

I na druge je načine bilo jasno da Eva sada više neće ostaviti naše
živote na miru. Bila je prisutna kad bi se Tata povukao i nečime bio
zauzet — svake noći, zapravo; bila je tu kad bi Tata i Mama zajedno
gledali Panoramu; bila je tu kad bi on slušao kakvu tužnu ploču ili kad bi
ma tko spomenuo riječ ljubav. I nitko nije bio sretan. Nemam pojma je li
se Tata potajno sastajao s Evom. Kako bi im to i bilo moguće? Život
redovnog putnika podzemnom željeznicom reguliran je na minutu; ako bi
koji vlak i kasnio ili bio otkazan, uvijek bi začas stizao novi. Uvečer se
nije imalo za što ispričavati: nitko nije nikamo izlazio, nije se ni imalo
ikamo izaći, a Tata se nikada i nije družio ni s kime iz svog ureda. I oni su
nakon posla odlazili iz Londona što su brže mogli. Mama i Tata su
odlazili u kino možda jednom godišnje, s time što bi Tata tamo uvijek
zaspao; jednom su otišli u i kazalište gledati Priču sa zapadne strane.
Nismo se poznavali ni s kim tko je zalazio u pubove, osim tetka Teda:
izlasci u pubove bili su za niži sloj, a tamo gdje smo mi živjeli samo su
bezubi i bestidni bili skloni pjevati uz izdrndane klavire: »Hajde, mala,
baci oko na me u starome Buli i Bushu.«

Tako je jedino vrijeme kada se Tata mogao viđati s Evom bilo u

stankama za ručak, pa su se možda sretali pred uredom da bi ruku pod
ruku otišli na ručak u St. James’s Park, baš kao što su radili i Mama i
Tata dok su još udvarali. Jesu li Tata i Eva vodili ljubav, pojma nemam.
Ali, u njegovoj aktovki sam pronašao ilustriranu knjigu o kineskim
seksualnim položajima koja je sadržavala i »Sple​ tene mandarinske
patke«, kompliciran »Patuljasti bor«, »Mačak i miš dijele rupu«, i
očaravajući »Crni cvrčak pripija se uz granu«.

Sad, je li se crni cvrčak pripijao uz granu ili nije, život je bio napet. Ali
na površini barem, bio je nepomućen sve dok jedne subote ujutro, dva
mjeseca nakon što sam ono bio u posjeti kod Džin i Tonika u kući, nisam
otvorio ulazna vrata, a na njima je stajao Ted. Pogledao sam ga bez
osmijeha i pozdrava, a on mi je uzvratio pogled, sve više zapadajući u
nelagodu dok nije uspio progovoriti:
 »O, sinko, samo sam svratio da pregledam vrt i provjerim jesu li već
izbile ruže.«

»Vrt je sav u cvatu.«

Ted je zakoračio preko praga i zapjevao. »Bit će ptica plavih pera, nad
stijenama kod Dovera.« Pitao me: »Gdje ti je Tata?«

»Slijediš onaj naš razgovorčić, a?«

»Zadrži to za sebe kao što smo se dogovorili«, rekao je idući kraj mene.

»Tetak Ted, već bi bilo vrijeme da opet odemo na utakmicu, je li?

Vlakom, a?«

Otišao je u kuhinju, a tamo je Mama upravo stavljala subotnje pečenje

u pećnicu. Izveo ju je u vrt, a ja sam vidio kako je pita kako je. Odnosno:
što se zbiva s Tatom i Evom i svim onim stvarima u vezi s Buddhom? Što
mu je mama mogla reći? Sve je bilo u redu i nije bilo u redu. Nije bilo
pokazatelja, ali to nije značilo da se nedjelo ne počinja. Obavivši stvar s
Mamom, sve na onaj svoj način poslovnog čovjeka, Ted je odglavinjao do
spavaće sobe u kojoj je Tata boravio. Zabadalo kao i uvijek, išao sam za
njim, čak i kad mi je htio zalupiti vrata pred nosom.

Tata je sjedio na bijelom prekrivaču na svom krevetu i čistio cipele

jednom mojom prošarano bojenom vestom. Tata je svake subote ujutro
strpljivo i brižno laštio cipele — kojih desetak pari. Potom bi glačao
odijela, odabirao košulje za taj tjedan — jedan dan ružičasta, naredni
plava, idući ljubičasta i tako dalje — izabirao puceta za manšete i slagao
kravate kojih je bilo barem stotinu. Sjedio je tako zadubljen, pa se
iznenađeno okrenuo u trenutku kad su se vrata počela otvarati, a na
njima se pojavio golemi zadihani Ted u crnim čizmama i vrećastoj zelenoj
dolčeviti pa ispunio sobu kao konj u zatvorskoj ćeliji uz kojeg se u
usporedbi Tata doimao sićušno i nalik djetetu kojem je sada netko
narušio privatnost. Gledali su jedan u drugoga, Ted divljačan i nespretan,
a Tata naprosto sjedeći u bijeloj vesti i donjem dijelu pidžame, s onim
bikovskim vratom koji mu se niže nastavljao veličanstvenim grudnim
košem i neveličanstvenom trbušinom. Ali Tatu uopće nije bilo briga.
Volio je da ljudi dolaze i odlaze, da kuća bude puna razgovora i životnosti,
kao što je bivalo u Bombayu.

»Joj, Ted, molim te, daj pogledaj mi ovo« »Što to?«

Tedovo je lice preplavio paničan izraz. Kad bi god došao u našu kuću
bio je odlučan da se ne da natjerati da nešto popravlja.

»Samo baci pogled na ovu prokletu izdrndanu krntiju«, rekao je Tata.

Poveo je Teda oko kreveta do rasklimatanog stolića na kojem je držao

gramofon, jednu od onih muzičkih naprava koja je bila pokrivena
jeftinom pustom s malim zvučnikom sprijeda i krhkim svijetlosmeđim
pokretnim tanjurom koji u sredini ima dugačko vreteno za naticanje
long-plejki. Tata je pokazao na njega i obratio se Tedu onako kao što se,
uvjeren sam, nekoć obraćao slugama.

»Srce mi se kida, Ted. Sad ne mogu puštati svoje ploče, Nat King Colea
i Pink Floyd. Pomaži, molim te.«

Ted se nadnio nad njega. Primijetio sam da su mu prsti debeli kao

kobasice, nokti iskrzani, meso okorjelo u prljavštini. Pokušao sam mu
zamisliti ruku na ženskom tijelu. »Zašto ti to Karim ne sredi?«

»On čuva prste kad bude doktor. A osim toga je beskorisna baraba.«

»To je istina«, rekao je Ted, obradovan tom uvredom. »Naravno,

beskorisnost je vječna.«

Nakon tog ničim izazvanog misticizma, Ted se podozrivo zagledao u

Tatu. Ja sam iz Tedovih kola donio izvijač, pa je on sjeo na krevet i uzeo
rastavljati gramofon.

»Harry, Jean mi je rekla da svratim do tebe.« Ted nije znao što bi dalje
rekao, a Tata mu nije pomagao. »Kaže da si ti budist«

To »budist« izgovorio je kao što bi rekao »homosek​ sualac«, da je

ikada imao razloga izgovoriti »homoseksua​ lac«, a to nikad nije bilo.

»Što je to budist”?«

»Pa što je onda bilo ono s izuvanjem cipela prošli tjedan u

Chislehurstu?«, uzvratio mu je Ted.

»Je li ti se gadilo da me slušaš?«

»Meni? Ne, ja ću svakoga poslušati. Ali Jean, njoj se totalno

preokrenuo želudac.«

»Zašto?«

Tata je zbunjivao Teda.

»Pa nije naviknula na takve stvari kao što je budizam. To mora

prestati! Sto god ti s time mislio, to mora prestati, odmah!«

Tata se prebacio u jednu od onih njegovih podmuklih mučaljivosti i

samo je tako sjedio skupljenih palčeva i glave čedno pognute, kao
izgrđeno dijete, ali koje u dubini srca zna da je u pravu.

»Onda, prestaješ, ili što da kažem Jean?«

Ted je bivao sve mrgodniji. Tata je i dalje samo sjedio.

»Reci joj: Harry je ništa.«

To je Tedu, koji je, u nedostatku ičega drugog, imao potrebu za

lamatanjem, iako su mu ruke bile pune dijelova gramofona, oduzelo i
ono malo života.

Potom se Tata, uz promjenu brzine, prebacio na pred​ met. Kao

nogometaš koji dodaje dugu nisku loptu ravno kroz protivničku obranu
počeo je ispitivati Teda kako posao i poslovanje. Ted je uzdahnuo, ali je
zasjao: očito mu je taj predmet bio draži.

»Težak posao, vrlo težak, od jutra do mraka.«

 »Da?«

»I samo radi, radi, radi, u vražju mater!«

Tata je bio nezainteresiran. Ili sam bar ja tako mislio.

A onda je napravio nešto izuzetno. Mislim da čak ni sam nije znao da će

to napraviti. Ustao je i prišao Tedu i položio mu ruku na stražnji dio vrata
i stao ga privlačiti k sebi sve dok mu Tedov nos nije došao do prsa. Ted je
ostao u tom položaju, s gramofonom u krilu, a Tata mu je, prije nego će
progovoriti, gledao u tjeme, najmanje pet minuta. A onda je rekao:
»Previše je rada na ovome svijetu.«

Na neki način Tata je oslobodio Teda obaveze da se ponaša normalno.

Tedu se glas gušio u suzama. »Jedno​ stavno ne mogu prestati«,
projecao je.

»Dakako da možeš.« »Kako ću živjeti?« ,

»A kako živiš sada? Užas. Slijedi svoje osjećaje. Slijedi tok najmanjeg
napora. Radi ono što ti godi — što god to bilo. Pusti kuću nek se sruši.
Plutaj!

»Što pizdiš! Pa moram imati neki napor.«

»Ne napreži se ni pod kakvim okolnostima«, rekao je Tata čvrsto i

prigrlio Tedovu glavu. »Ako se ne prestaneš naprezati, brzo ćeš umrijeti.«

. »Umrijeti? Zar umrijeti?«

»Pa jasno. Naprezanje te uništava. Ne možeš se napre​ zati da se

zaljubiš, je li tako? A napinjanje da vodiš ljubav vodi u impotenciju.
Slijedi svoje osjećaje. Svaki napor je neznanje. Postoji unutarnja
mudrost. Radi samo ono što voliš.

»Jebiga, ako budem slijedio svoje osjećaje, sve će otići u pičku

materinu«, rekao je Ted, mislim. Teško mi je biti siguran kad je on bio
onako nosom stisnut uz Tatu, a iz njega je izlazio groktav zvuk. Pokušao
sam zauzeti bolji promatrački položaj da vidim jesu li tetka Teda oblile
suze, ali opet nisam htio skakati na sve strane i smetati.

»Onda nemoj ništa raditi«, rekao je Bog. »Kuća će se srušiti.«

»Pa što onda? Neka padne.«

»Propast će posao.«

»Ionako je već u kurcu«, zafrktao je Tata.

Ted digne pogled prema njemu. »Kako znaš?«

»Neka propadne. Kroz nekoliko godina napravi nešto drugo.«

»Jean će me ostavitit.«

»Oh, pa Jean te već ostavila.«

»Bože moj, Bože moj, Harry, ti si najgluplje biće koje sam ikada sreo.«

»Da, i ja mislim da sam potpuno glup. Ali ti paklenski patiš. I još se

toga stidiš. Zar sada ljudi ne smiju čak ni patiti? Patiti, Ted.«

Ted je patio. Izdašno je grcao.

»E sad«, rekao je Tata preusmjerujući svoje prioritete, »zašto taj

gramofon zajebava?«

Ted je izletio iz sobe i sreo se s Mamom koja se s punim pladnjem

jorkširskog pudinga penjala uz stepenice. »Što si to napravio tetku
Tedu?«, rekla je, vidno pogođena. Samo je stajala dok je tetak Ted onako
krakat klepetao i panirao ka podnožju stepenica kao žirafa na samrti, i
dalje s Tatinim gramofonom u rukama, pa je naslonio glavu na zid i stao
utrljavati briljantin u tapete, što je svakako bilo jedna od stvari koje su
Mamu inače dovodile do bijesa.

»Oslobodio sam ga«, rekao je Tata, trljajući dlanove.

 Kakav je to vikend bio, s onim gotovo opipljivim nemi​ rom i bolom
između Mame i Tate; njihova netrpeljivost, samo da je imala tvarnu
supstancu, svu bi nam kuću ispunila muljem. Dovoljna bi bila još samo
jedna sićušna opaska ili incident pa da ubiju jedno drugo, ne iz mržnje
nego iz očaja. Kad sam god mogao, ostajao sam gore u sobi, ali sam
neprekidno zamišljao kako jedno pokušava izbosti drugo. I užasavao sam
se od straha da ih neću biti u stanju na vrijeme razdvojiti.

Iduće subote kad smo opet svi bili skupa, a pred nama sati i sati blizine,
otišao sam biciklom van iz predgrađa, sve bježeći od našeg malog doma
smutnje. Postojalo je još jedno mjesto kamo sam mogao ići.

Stigao sam do »Rajskog dućana«, dućana strica Anwara, i ugledao

njihovu kćer Jamilu kako popunjava police. Njezina majka, Princeza
Jeeta, stajala je kraj blagajne. »Rajski dućan« je bio prašnjavo mjesto s
visokim kićenim stropom koji se sav ljuštio. Posred dućana je stajao
nespre​ tan i visok blok polica, a oko njega su se vrzmali kupci koji su
morali preskakati preko limenki i kartonskih kutija. Roba nije imala
nikakva reda. Jeeti je blagajna bila zgurana u ugao iza vrata, pa joj je
uvijek bilo hladno da je preko cijele godine morala nositi rukavice bez
prstiju. Na suprot​ noj strani, u nekom udubljenju, stajala je Anwarova
stolica s koje je on bezizražajno nadgledao dućan. Izvana su bile kištre
zeleni. Raj se otvarao ujutro u osam i zatvarao uvečer u deset. Sada su
radili i nedjeljama, ali su svake godine o Božiću Anwar i Jeeta uzimali
slobodan tjedan. Svake godine nakon Nove Godine grozio sam se slušati
Anwara kako govori: »Još samo tristopedesetsedam dana, pa ćemo se
opet moći slobodno odmarati.«

Ne znam koliko su novca imali. Ali ako su ga uopće imali, zasigurno su

ga negdje zakopavali jer nikada nisu kupili niti jednu od onih stvari za
koje bi drugi ljudi iz Chislehursta i ruku dali: samtene zavjese, stereo,
Martinis, električne kosilice, dvostruka vakuumirana prozorska okna.
Jeetu i Anwara je odavno prošla i sama pomisao na moguće uživanje.
Ponašali su se kao da imaju neograničen broj života: ovaj život nema
nikakve posljedice, on je samo prvi od mnogih stotina koje će nadoći i u
kojima će se naužiti postojanja. Jednako tako ništa nisu znali niti o
vanjskome svijetu. Često sam znao pitati Jeetu tko je ministar vanjskih
poslova Velike Britanije, ili kako se zove kancelar riznice, ali to nikada
nije znala i nije se kajala zbog svog neznanja.

Dok sam zaključavao bicikl uz stup ulične rasvjete, pogledao sam kroz
izlog. Nisam vidio Anwara. Možda je izišao do kladionice. Njegovo odsuće
pogodilo me kao nešto zlokobno jer je uvijek u to vrijeme, onako
neobrijan, s cigaretom i u ofucanom sakou što mu ga je Tata dao još
1954., otpozadi vrebao moguće kupce-kradljivce koje je nazivao KK-ima.
»Danas sam vidio dvojicu KK-a«, znao bi reći. »Karime, točno meni pod
nosom, jebo ih ja. Naprašio sam ih po dupetu da se sve pušilo.«

Promatrao sam Jamilu i pritisnuvši nos na staklo izveo svu silu

prašumskih urlika. Ja sam bio Mowgli koji plaši Shere Khana. Ali, nije
me čula. Divio sam joj se: bila je omalena i mršava, s velikim smeđim
obrvama, tanušnim nosom i malenim metalnim očalama. Kosa joj je bila
mrka i opet joj je izrasla. Hvala Isusu što joj se izgubila ona
afro-»prirodna« trajna kojom je prije nekoliko godina ona​ ko strašila
ljude iz Pengea. Bila je puna snage i poleta, Jamila. Uvijek mi se doimala
kao da je sva nagnuta naprijed, da dokazuje, nagovara. Imala je i tamne
brčiće koji su zadugo bili mnogo impresivniji od mojih. Ako ništa, sličili
su na moje obrve — a ja imam samo jednu koja mi se navija nad očima,
gusta i crna, kao rep manje vjeverice. Rekla mi je da su Rimljanima
spojene obrve bile znak otmjenosti; za Grke su bile znak podmuklosti.
»Što će od tebe nastati: Rimljanin ili Grk?«, rado mi je znala reći.

Odrastao sam s Jamilom i nikada se nismo prestali zajedno igrati.

Jamila i njezini roditelji bili su mi kao druga obitelj. Tješilo me to što
sam uvijek imao mjesto gdje je bilo manje napetosti, i toplo, kamo sam
imao otići kad bi me vlastita obitelj tjerala na pomisao da pobjegnem od
kuće.

Princeza Jeeta me hranila desecima vrelih ćevapa koje sam volio i koje
sam prelijevao chutnevjem18 od manga i omatao čapatijem. Zbog toga me
nazivala Žderač Vatre. Kod Jeete mi je bilo i najdraže mjesto za kupanje.
Ku​ paonica je, doduše, bila u ruševnom stanju, žbuka joj je otpadala sa
zidova, strop se sav runio na pod, a bojler Ascot bio je opasan kao
nagazna mina, no Jeeta bi sjela kraj kade da mi maslinovim uljem
izmasira glavu i blago​ tvornim mi prstima pritiskala svaku udubinu na
lubanji sve dok mi se tijelo sasvim ne oblije znojem. Za uzvrat, Jeeta je
naučila mene i Jamilu kako da joj hodamo po leđima, pa bi tako legla kraj
kreveta, a Jammie i ja bismo trupkali gore-dolje po njoj, sve pridržavajući
se jedno za drugo dok bi nam ona izdavala naredbe: »Pritisnite mi
prstima vrat — tako mi je tvrd, tvrd, kao da je od čelika! Tako tu, tu! Malo
niže! Tako, na tu ispupčinu, na hrbat, tako, gore, na pleća!«

Jamila je bila mnogo naprednija od mene, u svakom pogledu. Odmah

kraj dućana imali su knjižnicu, a knjižničarka, gospođica Cutmore,
godinama je tamo poslije škole primala Jamilu i gostila je čajem.
Gospođica Cutmore je bila misionarka u Africi, ali je voljela Francusku
jer joj se srce slomilo negdje u Bordeauxu. U dobi od trinaest godina
Jamila je neprekidno čitala, Baudelairea, Colette i Radiguet i svu takvu
žestoku robu i posuđivala ploče Ravela kao i francuskih popularnih
pjevača, poput Billieja Hollidayja. Onda ju je uhvatilo da će ona biti
Simone de Beauvoir, a to je bilo u vrijeme kad smo ona i ja već počeli
svakih nekoliko tjedana održavati seks, kad god bismo imali kamo otići —
obično na autobusnom stajalištu, u razvalini od bombardiranja ili u
kakvoj napuštenoj kući. Te su knjige sigurno bile dinamit ili nešto takvo
jer smo te stvari radili čak i u javnim zahodima. Jammie se nije libila
ušetati ravno u muški zahod i za nama zaključati kabinu. Vrlo pariški,
mislila je i nosila perje, za Boga miloga! Sve je to bilo himba, naravno, a
ja, pak, o seksu nisam naučio ništa, ni najmanju pojedinost o tome gdje,
kako, kada, kamo, nisam se ni najmanje lišio svog straha od intimnosti.

U rukama gospođice Cutmore koja ju je voljela Jamila je stekla najviši

rang obrazovanja. Rekao bih da ju je već sama činjenica što je godinama
bila kraj nekoga tko voli pisce, kavu i subverzivne ideje i tko joj govori da
je izuzetna, promijenila nabolje. Stalno sam cendrao da i ja želim imati
takva učitelja.

Ali kad je gospođica Cutmore odselila iz Londona u Bath, Jamila je

postala kivna i počela je mrziti gospođicu Cutmore što je zanemarivala da
je ona Indijka. Jamila je mislila da je gospođica Cutmore doista iz
korijena željela iščupati sve što je u nje bilo stranjsko. »S mojim
roditeljima je razgovarala kao da su seljačine«; rekla mi je Jamila.
Izluđivala me kad je govorila da ju je gospođica Cutmore kolonizirala,
premda je Jamila bila najtvrdokornije biće koje sam ikada sreo; nitko nju
nije mogao preobratiti u kolonijalca. U svakom slučaju, mrzio sam
nezahvalne ljude. Bez gospođice Cutmore Jamila nikada ne bi ni čula za
njec »kolonija«. »Gospođica Cutmore te pokrenula«, rekao sam joj.

Preko posuđivanja ploča Jamila se uskoro okrenula prema Bessie i

Šarah i Dinah i Elli, čije je ploče donosila k nama i puštala ih mom Tati.
Njih bi dvoje sjeli na njegov krevet jedno kraj drugoga, mahali rukama i
zajedno pjevali. Gospođica Cutmore joj je pripovijedala i o jednakosti,
bratstvu i onome trećemu, zaboravio sam što je to bilo, pa je zato Jamila
u svojoj torbi stalno nosila fotografiju Angele Davis, uvijek je nosila crnu
odjeću, a prema nas​ tavnicima je zauzimala svađalački stav. Mjesecima
je bilo Soledad ovo Soledad ono. I da, ponekad smo bili Francuzi, Jammie
i ja, a ponekad smo se pretvarali u Amerikance. Stvar je u tome da je
valjda trebalo da budemo Englezi, ali mi smo za Engleze bili dotepenci,
Crnčine, Pakijaneri i sve ostalo što ide.

U usporedbi s Jammie ja sam, ako je o borbenosti riječ, bio pravi

trtaroš i kukavica. Kad bi me tko pljunuo, ja bih mu praktički bio
zahvalan što me nije natjerao da još glođem mahovinu između kamenih
ploča na ivičnjaku. Ali Jamila je bila doktor za fizičku osvetu. Kad nam je
jednom neki šljaker na starom biciklu, kao da je samo čekao pravi čas, u
prolazu dobacio: »Pakijaneri, jedite govna!«, Jammie se zaletjela za tom
budaletinom kroz promet, pa ga svalila s bicikla i iščupala mu nešto kose
kao oni što plijeve korov u zaraslu vrtu.

A sada pak, danas, kupce je u dućanu posluživala teta Jeeta i u smeđe

im papirnate vrećice trpala kruh, naranče i limenke soka od rajčice.
Jamila me nikako nije primje​ ćivala, pa sam je pričekao pored tete Jeete
koja je i inače imala tako snuždeno lice da je tijekom godina rastjerala
tisuće kupaca, a da nitko od njih nije shvatio da je ona princeza čija braća
nose oružje.

»Teta Jeeta, kako tvoja leđa?«, pitao sam je. »Pogurena od briga kao
ukosnica«, rekla je.
 »Teta Jeeta, kakve tebe brige more kad ti posao tako cvjeta?«

»Hej, pusti sad te moje gnjavaže. Povedi malo Jamilu u šetnju. Molim
te, učini mi to, hoćeš?«

»Nešto nije u redu?«

»Žderaču Vatre, evo ti samosa19. Posebno ljuta za zlo​ česte dečke.«

»Gdje je stric Anwar?« Podarila mi je tugaljiv pogled. »Hej, čuj, reci mi,
tko je predsjednik vlade?«, dodao sam.

Jamila i ja smo izišli i zaprašili kroz Penge. Jamila, hodač i pol, a kad
joj se htjelo preko ceste, naprosto bi zakoračila kroz promet i očekivala da
joj se automobili zaustave ili zbog nje uspore, a tako bi i bilo. Napokon mi
je uputila svoje najomiljenije pitanje svih vremena: »Onda, Krema, što
mi imaš reći? Kakve priče?«

Činjenice je htjela, dobre priče, što ružnije to bolje — priče o

neugodnostima, poniženjima i neuspjesima, gadari​ jama, gdje sperma
frca, inače bi samo odšetala dalje ili nešto poput nezadovoljena
kazališnog gledatelja. Ali ovaj put bio sam spreman. Pripremljene priče
samo su kao piće čekale njezinu žeđ.

Pričao sam joj o Tati i Evi, o ljutnji tete Jean i o tome kako me bila
pritisnula za ramena da sam zbog toga prdnuo. Pričao sam joj o
transovima, o preobraćenim glavešinama iz promidžbe, o bekenemskom
pokušaju da se na vrtnoj klupi pronađe Put. Ali joj ništa nisam rekao onoj
psini i meni. Kad bih je god zapitao što misli što bih sada ja trebao učiniti
u vezi s Tatom, Mamom i Evom, ili da li da opet pobjegnem od kuće ili da
čak zajedno odbjegnemo u London i tamo radimo kao konobari, samo mi
se sve glasnije smijala.

»Pa, jebote, zar ne vidiš da je ovo ozbiljno?«, rekao sam joj. »Tata ne bi
smio Mami nanositi zlo, je li tako? Ne zaslužuje ona to.«

»Ne zaslužuje. Ali čin je već učinjen, je li tako, tamo u vrtu u

Beckenhamu, i to dok si ti gledao iz tvog uobičajenog položaja, klečećki,
je li tako? O, Krema, ti zbilja upadaš u glupe situacije. Shvaćaš li ti da je
to apsolutno karakteristično za tebe, a?«

Sada mi se tako silno smijala da je morala stati, uhvatiti se rukama oko

struka i nagnuti se naprijed da uhvati dah.

A ja sam nastavljao: »Čuj, zar nije trebalo da se Tata suzdrži i da malo

misli na nas, na svoju obitelj? Da smo mu mi na prvom mjestu?«

O tome sam tada govorio po prvi put i tek sam tu shvatio koliko sam
bio tužan zbog cijele te stvari. Cijela nam je obitelj bila u rasapu, a nitko o
tome nije govorio.

»E moj Krema Jeans, ponekad si čisti malograđanin. Obitelji nisu

svetinja, naročito Indijcima koji govore samo o tome, a ponašaju se
suprotno.«

»Tvoj tata nije takav«, rekao sam.

Uvijek me razoružavala. Danas to nisam mogao pod​ nijeti. Bila je

tako jaka, Jammie, tako pod kontrolom i u svemu sigurna što će učiniti.

»A on je voli? Veliš da tvoj Tata voli Evu?«

»Valjda sam to rekao. Mislim da je voli. Ne priča o tome baš na sva

usta.«

»Čuj, Krema, ljubav mora ići svojim putem, je li tako? Ti ne vjeruješ u

ljubav?«

»OK, OK, da, teoretski. Zaboga, Jammie!«

Nisam se ni snašao, a ona me, dok smo prolazili kraj javnog zahoda u
blizini parka, već vukla za ruku. Dok me teglila, udisao sam koktel
mokraće, govana i dezinfekcijskog sredstva koji se za mene inače vezao
uz pojam ljubavi, da sam jednostavno morao stati i porazmisliti. Nisam
vjerovao u monogamiju i bilo što takvo, ali u svijesti sam i dalje bio s
Charliejem i nisam mogao ni pomisliti ni na koga drugog, čak ni na
Jammie.

Znam, neobično je što sam želio spavati i s dečkima i s djevojkama.

Sviđala su mi se snažna tijela i šije u momaka. Volio sam da me muškarci
vode, da me vuče njihova pest; volio sam i kad su mi predmeti — krajevi
kistova, olovke, prsti — u šupku. Ali volio sam i pičke i sise, svu onu
žensku meću, izdužene glatke noge i to kako se žene odijevaju. Mislim da
bi mi, da sam tada morao birati između toga dvoga, prepuklo srce, kao da
se moram odlučiti između Rolling Stonesa i Beatlesa. O cijeloj toj stvari
nisam nikada volio razmišljati kako se na kraju ne bi pokazalo da sam
izopačenik i da mi je potreban neki tretman, hormoni ili elektro-šokovi u
mozak. A kad nisam o tome razmišljao, sebe sam smatrao sretnikom koji
može izlaziti na tulume i odlaziti kući sa svakime od oba spola — doduše,
nije baš da sam bio na previše tuluma, zapravo, nisam bio ni na jednom,
ali da jesam, e, tada bih, ono, iskušao bih oba načina. Ali u tom trenutku
moja glavna ljubav bio je Charlie, a što je još važnije od toga, tu su bili
Tata i Eva. Kako da mislim i na što drugo?

Kad sam, pak, rekao: »A Jammie, što ima s tobom nova? Pričaj mi«,
pokazalo se da je to bio izvrstan potez.

Počela je od početka.

Pod utjecajem Angele Davis Jamila je počela svako​ dnevno vježbati,

učila je karate i judo, ustajala rano i razgibavala se, trčala i radila
sklekove. Samo je klizila kao san, Jamila: mogla je trčati po snijegu a da
za sobom ne ostavi trag. Pripremala se za gerilski rat za koji je znala da će
biti nužan kad se Bijelci konačno okome na Crnce i Azijate i pokušaju nas
potrpati u plinske komore ili nas otisnuti u probušenim čamcima.

To baš i nije bilo besmisleno kako je zvučalo. Kraj u kojem je Jamila

živjela bliži je Londonu negoli naše pred​ građe i daleko siromašniji. Bio
je pun neofašističkih skupina, bandi koje su imale svoje pubove, klubove
i dućane. Subo​ tom su izlazili na High Street i prodavali svoje novine i
pamflete. Operirali su i po školama, koledžima, po no​ gometnim
igralištima kao što su Millwall i Crystal Palace. Po noći su se vucarali po
ulicama, tukli Azijce ili im u poštanske sandučiće trpali govna i zapaljene
krpe. Ta opa​ ka, bijela, mržnje puna lica počesto su održavala javne
skupove i s državnim zastavama paradirala po ulicama, a štitila ih je
policija. Nije bilo naznaka da bi ti ljudi mogli otići — nije bilo ni naznaka
da će im snaga jenjati, već da će se, naprotiv, povećati. Anwarov, Jeetin i
Jamilin život bio je prožet strahom od nasilja. Siguran sam da su
svakodnevno na to mislili. Jeeta je stalno kraj kreveta držala lavore pune
vode za slučaj da netko po noći na dućan baci vatrenu bombu. Jamilino
ponašanje uvelike je bilo prouzročeno mogućnošću da jednoga dana neka
bijela skupina ubije nekoga od nas.

Jamila me kao svoj kadar nastojala unovačiti za vježbe, ali ja nisam bio
u stanju rano ustajati. »Zašto trening mora početi u osam ujutro?«
propištao sam.

»Nije Kuba osvojena tako što se kasno ustajalo, je li tako? Fidel i Che
valjda nisu ustajali u dva poslije podne. Nisu se imali vremena ni brijati!«

Anwaru se nisu sviđale te njezine vježbačke sesije. Mislio je da se ona

na tim treninzima karatea i dugo-prugaškim trčanjima po gradu zapravo
sastaje s dečkima. Katkad je trčala kroz Deptford, a tamo bi je s kućnog
praga, podignute kragne da mu se vidio samo dlakavi nos, promatrao
njen tatica Baby Face i s gađenjem se okretao kad bi mu ona dobacila
poljubac.

A čim bi tatičinu dlakavom nosu bio odaslan poljubac, koji nije

dostizao svoje odredište, Anwar bi se mašao za uvedeni telefon i s njime
se zaključavao u primaću sobu i satima držao liniju. Ostatak vremena
telefon bi bio zaključan. Jamila se morala koristiti telefonskom
govorni​ com. Anwar je potajno zaključio da je došlo vrijeme da se
Jamila uda.

Za tih poziva svome bratu u Bombay Anwar je utanačio stvar s nekim

dečkom koji je žudio za time da dođe živjeti u London kao Jamilin muž.
Samo što taj dečko uopće nije bio dečko. Bilo mu je trideset. Prćija što ju
je vremešni dečko tražio bila je topao kaput iz Moss Bros-a, televizor u
boji i, čudnovato, izdanje cjelokupnih djela Conana Dovlea. Anwar je na
to pristao, ali se konzultirao s Tatom. Tata je zahtjev za Conanom
Dovleom smatrao vrlo čudnim. »Otkud da normalan indijski muškarac
zaželi takvu stvar? O momku se valja podrobnije raspitati — smjesta!«

Ali Anwar se oglušio na Tatino mišljenje. Još od ranije između Tate i

Anwara je postojao razdor kad su u pitanju djeca. Tata se silno ponosio
što ima dva sina. Bio je uvjeren da to znači da ima ‘dobro sjeme’. Anwar
je proizveo samo jednu kćerku, što je značilo da ima ‘loše sjeme’. Tata je
to volio isticati pred Anwarom. »Svakako, yaar, ti imaš potencijala za više
nego samo za jednu curu, a, vidiš, samo jedna pišulja za sve te godine,
hej!«

»Ne zajebaji!«, odgovarao je Anwar, rasrđeno. »Krivnja je do moje

žene. Maternica joj se smežurala kao suha šljiva.«

Anwar je rekao Jamili što je odlučio: ima se udati za Indijca, a on će

doći amo, na se navući kaput i svoju ženu i otada dovijeka sretno živjeti u
njezinu mišićavom naručju.

Anwar će potom za mladence u blizini unajmiti jedan stančić. »Velik,

taman za dvoje djece«, rekao je prenera​ ženoj Jamili. Uzeo ju je za ruku
i dodao: »Uskoro ćeš biti jako sretna.« Mama joj je rekla: »Oboje se jako
veselimo zbog tebe.«

Nimalo ne čudi što osoba Jamilina temperamenta i s uvjerenjima

Angele Davis nije bila odveć polaskana.

»I što si mu rekla?«, pitao sam dok smo šetali.

»Krema, mogla sam se samo okrenuti i otići, mogla sam otići na skrb u
ubožnicu. Svašta. Mogla bih živjeti s prijateljima, bjeguncima od kuće.
Samo da mi nije mame. On se iživljava na Jeeti. Zlostavlja je.«

»Tuče je? Zbilja?«

»Tukao ju je, da, dok mu ja nisam rekla da ću mu kosu odrezati

kuhinjskim nožem samo ako to još jednom učini. Ali zna on kako da joj
od života napravi užas i bez fizičkog nasilja. Ima on puno godina prakse.«
 »Pa čuj«, rekao sam zadovoljan što se više nije imalo što reći o tom
predmetu, »na kraju krajeva, ne može te natjerati da učiniš ono što ne
želiš.«

Naglo se okrenula prema meni. »Itekako može! Ti mog oca dobro

poznaješ, ali ne toliko dobro. Ima još nešto što ti nisam rekla. Hajde sa
mnom. Hajde, Karime, dođi«, navaljivala je.

Vratili smo se do njihova dućana pa mi je tamo na brzinu napravila

ćevap i čapati, ovaj put s crvenim lukom i zelenim čilijem. Ćevap je po
sirovom luku ispustio smeđi sok. Čapati me palio po prstima:
smrtonosno.

»Hajde, Karime, ponesi to gore sa sobom«, rekla mi je.

S blagajne nam je dovikivala njezina mama: »Nemoj, Jamila, nemoj ga

voditi gore!« Pri tome je srušila bocu s mlijekom i preplašila nekog
kupca.

»Pa što je, teta Jeeta«, pitao sam je. Samo što nije zaplakala.

»Dođi«, rekla je Jamila.

Već sam se spremao da u gubicu strpam što je moguće veći komad

ćevapa a da ne povratim, ali Jamila me povukla uz stepenice dok je
njezina mama vikala za njom: »Jamila, Jamila!«

Tu sam već htio otići kući; bilo mi je dosta obiteljskih drama. Da mi je

bilo do tih ibsenovskih stvari, mogao sam ostati i kući. Osim toga,
namjera mi je bila da uz Jamilinu pomoć stvorim mišljenje o Tati i o Evi,
da li da budem slobodouman ili ne. Sada više nije bilo izgleda za
kontemplaciju.

Na pola puta uz stepenice osjetio sam miris po nečemu trulom. Nešto

kao smrdljive noge, čmar i prdež, sve zamuljano u jedno, miješavina
zapaha koja je hrupila ravno u moje široke nosnice. Kat kuće uvijek im je
bio skladište za dućan, s polomljenim pokućstvom, otiscima prstiju po
vratima, zidnim tapetama starim stotinjak godina i opušcima razasutim
po svim površinama, ali nikada nije odisao ni​ kakvim mirisom osim po
čudesnom Jeetinu kuhanju, a ona je stalno kuhala u velikim nagorjelim
tavama.

Anwar je sjedio na krevetu u spavaćoj sobi, a to nije bio njegov

normalni krevet niti je bio na svome normalnom mjestu. Na sebi je imao
iskrzan i upljesnivljen gornji dio pidžame, a primijetio sam da su mu
nokti na nogama uvelike sličili na sjemenke indijskog oraščića. Usta su
mu iz nekog razloga bila otvorena i otrombeljena i dahtao je iako
zasigurno u zadnjih pet minuta nije trčao za auto​ busom. Bio je
neobrijan i mršaviji no što sam ga ikada vidio. Usne su mu bile suhe i
gulile se. Koža mu se doimala žutom, oči upale, a svako oko izgledalo je
kao da leži usred masnice. Uz krevet mu je bila posuda sa zapeklom
nečisti i u njoj lokva mokraće. Nikada prije nisam vidio nikoga na samrti,
ali bio sam siguran da se Anwar kvalificirao. Anwar se zabuljio u moj
ćevap, koji se sav pušio, kao da se radi o nekoj napravi za mučenje.
Ubrzano sam žvakao da ga se otarasim.

»Što mi nisi rekla da je bolestan?«, šapnuo sam Jamili.

Ali nisam stekao uvjerenje da je bolestan tek tako jer joj je zabrinutost
na licu bila prekrivena srdžbom. Upiljila se u svog starog, ali on joj nije
presretao pogled, kao ni moj otkako sam ušao. Piljio je ravno pred sebe
kao što je uvijek radio kad je gledao u televizijski ekran, samo što ovaj
sada nije bio uključen.

»Pa i nije bolestan«, rekla je.

»Nije?«, rekao sam njoj, a onda njemu: »Zdravo, striče Anwar. Onda,
gazda, kako je?«

Glas mu se promijenio: sada je bio slabašan i umoran. »Nosi mi taj

prokleti ćevap dalje od nosa«, rekao je. »I odvedi sa sobom tu
prokletnicu.«

Jamila me dodirnula za ruku. »Pazi.« Sjela je na rub kreveta i nagnula

se prema njemu. »Molim te, molim te, prestani s tim.«
 »Gubi se!«, zagroktao je na nju. »Ti mi nisi kći. Nemam pojma tko si
ti.«

»Zbog svih nas, molim te, prestani! Evo, tu je Karim koji te voli…«

»Tako je, tako je!«, rekao sam. »Donio ti je krasan ukusan ćevap.«

»Pa što ga onda sam jede?«, rekao je Anwar, razumno. Ona mi pograbi
ćevap i počne njime mahati ispred oca. Tu se moj jadni ćevap počeo
raspadati, a po krevetu su se rasuli komadići mesa, čilija i luka. Anwar na
to nije obraćao pažnju.

»O čemu se zapravo radi«, pitao sam je.

»Vidi ga, Karime, već osam dana niti što jede niti što pije! Umrijet će,
Karime ako nešto ne pojede, jel’ da da hoće,!«

»Tako je, gazda. Riknut ćeš ako ne budeš jeo panju kao i svi drugi.«

»Neću jesti. Neka umrem. Ako je Gandhi mogao istjerati Engleze iz

Indije tako što nije jeo, mogu i ja na isti način svoju obitelj natjerati da
ma sluša.«

»Što želiš da ona učini?«

»Da se uda za momka kojeg smo joj odabrali moj brat i ja.«

»Ali, striče Anwar, to je tako staromodno, nesuvre​ meno«,

objašnjavao sam mu. »Danas više nitko ne radi takve stvari. Ljudi danas
idu u brak s nekim u koga su zaljubljeni, ako im se uopće i ide u brak.«

Ta moja govorancija o suvremenom ćudoređu nije ga baš raspametila.

»To nije naš običaj, momče. Naš običaj je krut. Ili će ona napraviti kako
ja kažem ili ću ja umrijeti. To će me ona ubiti.«

Jamila je počela lupati po krevetu. »To je tako glupo! Kakvo trošenje

vremena i života!«
 Anwar je ostao nepoljuljan. On mi se inače uvijek sviđao jer je u svemu
bio tako razložan; njega nisu nepre​ kidno morile brige kao moje
roditelje. Sada je, pak, napra​ vio takvu pometnju zbog jednog običnog
vjenčanja da to nisam mogao shvatiti. Znam samo da mi ga je bilo žao
gledati što radi sam sebi. Nisam mogao vjerovati što sve ljudi sami sebi
rade, kako mogu sjebati čitav svoj život i činiti stvari zbog kojih sve
ispada krivo, kao što je Tatino petljanje s Evom, ili Tedov slom živaca, a
sada stric Anwar koji provodi tu veliku gandijevsku dijetu. A ne radi se o
tome da su ih na te ludorije navele izvanjske okolnosti; to je zbog čiste
utvare u glavama.

Mogu reći da sam sav počeo drhtati od Anwarove iracionalnosti. Znam

da mi se sve potreslo u glavi. Zaključao se u privatnu sobu izvan
domašaja razuma, objašnjenja, dokaza. Čak je i sreća, taj česti stožer
odluke, tu bila ne​ važna — mislim na Jamilinu sreću. Kao i ona, i ja sam
se na neki način želio izraziti tjelesno. Činilo mi se da nam je to bilo
jedino što nam je preostalo.

Ritnuo sam Anwarovu noćnu posudu, prilično jako, tako da je mali val
mokraće zapljusnuo po posteljini koja je visila sa strane kreveta. Nije
obraćao pažnju na mene. Jamila i ja smo samo stajali, spremni da
krenemo van. Ali ja sam sada skrivio što će to stric Anwar spavati u
vlastitoj pišalini. A što ako taj dio plahte kasnije prinese nosu, ustima?
Zar nije uvijek prema meni bio ljubazan, stric Anwar? Zar me nije uvijek
prihvaćao onakvim kakav jesam i nikada me nije izgrdio? Otrčao sam u
kupaonicu po vlažnu krpu i stao sušiti plahtu sve dok se nisam uvjerio da
više ne smrdi. Bilo je iracionalno od mene mrziti nje​ govu iracionalnost
toliko da mu krevetninu poškropim pišalinom. Ali dok sam otirao
njegova govna shvatio sam da on nema pojma o tome što ja to radim dok
tako klečim kraj njega.

Dok sam vani otključavao bicikl, Jamila me izašla ispra​ titi.

»Jammie, što ćeš napraviti?« »Ne znam. Što mi predlažeš?« »Ne znam
ni ja.« »Eto.«

»Ali razmislit ću o tome«, rekao sam. »Obećavam ti da ću ti doći s

nečim.«

»Hvala ti.«

Zaplakala je ne srameći se i nije pokrivala lice niti se trudila da

prestane. A ja sam uvijek zbunjen kad djevojke plaču. Ponekad mi dođe
da ih tresnem što unose pomutnju. Ali Jamila je zbilja bila u govnima.
Sigurno smo barem pola sata tako stajali pred Rajskim dućanom, držali
jedno drugo za ruku i razmišljali svako o svojoj budućnosti.
 PETO POGLAVLJE

Volio sam piti čaj i voziti se biciklom. Biciklom sam se vozio do

prodavaonice čaja na High Streetu da vidim kakve nove vrste imaju. Moja
je soba bila puna kutija i kutija čaja i uvijek sam se veselio kad bih
nabavio nove mješavine s kojima sam u svom čajniku mogao zakuhati
originalnije kombinacije. Od mene se očekivalo da se pripremam za
osvajanje odličnih ocjena iz povijesti, engle​ skog i politike. Ali štogod da
se dogodi, znao sam da neću proći. Bio sam odveć zaokupljen drugim
stvarima. Ponekad sam uzimao speed — »blues«, plave tabletice — da me
održe budnim, ali od njih bih samo ostajao potišten, od njih su mi se
testisi grčili i stalno sam mislio da ću doživjeti srčani udar. Stoga sam
redovito pijuckao začinjeni čaj i po cijele noći slušao ploče. Najdraže su
mi bile one bez melodije. U dućanima na High Streetu lako se moglo doći
do većine glazbe koju sam želio.

Za tih noći, dok bi sve oko mene gluhnulo — najveći dio susjedstva
odlazio je u krevet u pola jedanaest — ulazio sam u drugi svijet. Čitao
sam žurnalistiku Normana Mailera o nekom pustolovu koji se upuštao u
pogibelji, otpor i političko djelovanje; pustolovne priče iz ne baš davne
prošlosti, već iz sasvim bliskih vremena. Od jednog čovjeka u nekoj
kramariji kupio sam jeftin televizor, a kako se ta crno-bijela kanta
pregrijavala, sve mi je smrdilo na mast i ribu, no ja sam kasno noću
slušao o kultovima i eksperimentima u življenju, u Kaliforniji. Po Europi
su terorističke skupine bombardirale kapitalističke ciljeve; u Londonu su
psiholozi govorili da vlastiti život treba živjeti na svoj način, a ne po
uzoru na obitelj, jer se inače može poludjeti. U krevetu bih čitao i časopis
»Rolling Stone«. Ponekad sam osjećao kao da mi se čitav svijet jati u tu
sobicu. A kako sam bivao sve zatrovaniji i frustriraniji, u osvit zore širom
sam otvarao prozor spavaće sobe i tako stajao i gledao preko vrtova,
travnjaka, staklenika, sjenica i prozora sa zastorima. Poželio bih tada
otpočeti život, upravo u takvu trenutku, baš kad sam za to bio spreman.
Potom bi nastupalo vrijeme za raspačavanje novina kojem je slijedila
škola. A i škole mi je već bilo dosta.
 Nedugo prije svega toga jedan me profesor udario i srušio na pod jer
sam mu rekao da je pederko. Taj me nastavnik uvijek tjerao da mu
sjednem na koljeno i po​ stavljao mi pitanja kao: »Koliko je drugi
korijen iz pet tisuća šesjtesedamdeset osam i pol, na što ja nisam mogao
odgovoriti, a on bi me onda škakljao. Vrlo pedagoški, nema što. Jednako
tako već mi je bilo muka što me nazivaju Govnoliki ili Sos od curryja i što
sam kući dolazio prekriven hračcima, šmrkljima, kredom i strugotinama
drveta. U našoj školi mnogo se radilo s drvetom, a mene i moje prijatelje
su druga djeca voljela zaključavati u sprem​ nicu i tjerati nas da
pjevamo: »Manchester United, Manchester United, mi smo tvoji pioniri«
dok bi nam pod grlom držali teslo ili nam sjekli vezice na cipelama. U
školi smo mnogo tesali jer se mislilo da nam sa samom knjigom nekako i
ne ide. Učitelj drvoreza jednog je dana doživio srčani udar točno nama
pred očima kad je jedan malac stavio drugome pimpek u tokarski stroj i
počeo zavrtati ručicu. Jebiga, Charles Dickens, ništa se nije promi​ -
jenilo. Jedan me malac htio žigosati užarenim metalnim grumenom.
Netko mi se, pak, popisao u cipele, a moj je Tata mislio samo o tome da
ću ja postati liječnik. U kojem je to svijetu on živio? Svakoga sam dana
smatrao da sam dobro prošao što sam kući došao bez ozbiljnije povrede.

I tako sam nakon svega osjetio da je vrijeme da se povučem. Nisam

htio raditi ništa osobito. Ništa nije ni trebalo raditi. Moglo se jednostavno
markirati i motati vani, pa što bude, a to mi je sasvim odgovaralo, čak i
više nego da sam carinski službenik ili profesionalni nogometaš ili
gitarist.

Jurcao sam biciklom po Južnom Londonu, a malo mi je nedostajalo da

se u nekoliko navrata sudarim s kamionom dok sam glave sagnute preko
spuštenog upravljača murja vito prebacivao u desetu brzinu, provlačio se
kroz promet ponekad se penjao na rubnjak, pa uz jednosmjerne
ulice naglo kočio, ubrzavao stojeći na pedalama, oduševljavao se mišlju i
kretanjem.

U svijesti mi je vrvjelo od svega. Valjalo je spašavati Jamilu od čovjeka

koji voli Conana Dovlea. Možda je mogla pobjeći od kuće, ali kamo da
ode? Većina njezinih prijatelja iz škole živjela je s roditeljima, a većina
njih, pak, bili su sirotinja; ne bi mogli primiti Jamilu. Apsolutno nije
mogla ni kod nas: Tata bi s Anwarom imao teških sranja. S kime da o
tome razgovaram? Jedina osoba koja bi mogla biti od pomoći, koja bi
mogla biti objektivna i koja bi bila na mojoj strani bila je Eva. Ali trebalo
je da je ne volim jer je njezina ljubav prema mom ocu naguzila cijelu
našu obitelj. Pa ipak, sada kad sam na svom popisu normalnih morao
prekrižiti Anwara i Jeetu, ona je bila jedina zdrava odrasla osoba koju
sam poznavao.

Svakako da je bilo bizarno što se stric Anwar ponašao kao musliman.

Nisam ranije znao da on i u što vjeruje, pa mi je to bila zanimljiva novost,
ustanoviti da je doslovce vlastiti život stavio na kocku zbog principa
apsolutnog patrijarhalnog autoriteta. Zbog postojane i popustljive lju​ -
bavi svoje majke (i razmetljive ekstravagancije svoje čudesne mašte
priđe), no poglavito zbog Anwarove ravnodušnosti, Jamila je izvodila
neke stvari o kojima njezine bijele vršnjakinje ne bi ni sanjale. Za njom
su već bile godine pušenja, pića, seksualnih aktivnosti i plesnjaka, čemu
je pripomoglo to što su s vanjske strane njezine sobe imali izlaz za nuždu,
kao i činjenica da su joj roditelji uvijek bili tako iscrpljeni da su spavali ko
mumije.

Možda su postojale sličnosti između onoga što se doga​ đalo Tati s

otkrivanjem istočnjačke filozofije i s Anwarovim odnedavnim stavovima.
Možda se to kroz njih iživljavao položaj useljenika. Obojica su godinama
bili sretni što žive kao Englezi. Anwar je čak, dok Jeeta ne gleda, klopao
svinjsku paštetu. (Moj Tata svinjetinu nikada nije ni taknuo, premda sam
siguran da je to bio zazor prije negoli vjerski skrupuli, baš kao što ni ja ne
bih jeo konjske bijele bubrege. Ipak kad sam mu jednom, da ga iskušam,
ponudio režanj dimljene slanine, pa mu, kad ga je pohlepno zagrizao,
»Nisam znao da voliš dimljenu slaninu«, odjurio je i kupaonicu i stao
sapunom ispirati usta i zapjenjenih usana zapomagati da će gorjeti u
paklu.)

Sada kad su zašli u godine i kad se činilo da su se tu skrasili, pokazalo

se da se Anwar i Tata negdje u nutrini vraćaju Indiji ili se barem ovdje
opiru engleštini. Za divno čudo: niti jedan od njih zapravo nije iskazivao
nikakvu želju da ponovno vidi svoje korijene. »Indija je truo kraj«,
gunđao je Anwar. »Zbog čega bih opet išao tamo? Prljavština i vrelina, a
da išta tamo napraviš, imaš se namučiti ko sam vrag. Kad bih uopće išao
odavde, onda bi to bila Florida ili Las Vegas da se kockam.« A i moj je
otac bio previše uvučen u ovdašnje stvari a da bi razmišljao o povratku.

Za vrijeme vožnje biciklom mozgao sam o svemu tome. Onda mi se

učinilo da sam vidio oca. Kako je u našem dijelu Londona bilo svega
nekoliko Azijaca, teško da je to mogao biti netko drugi, međutim ova je
osoba imala šal gotovo preko cijelog lica i izgledala kao uzrujani pljačkaš
koji nikako da pronađe banku. Sišao sam s bicikla i zastao na Bromley
High Streetu, odmah uz ploču na kojoj je pisalo »Ovdje je rođen H. G.
Welles«.

Spodoba sa šalom nalazila u gomili kupaca s druge strane ceste. U

našem je predgrađu bilo fanatičnih kupaca. Za njih je kupovanje bilo isto
što i Brazilcima rumba i pjevanje. Subotnja poslijepodneva, kada su ulice
prepune bijelih lica, bila su karnevali konzumerizma i tada bi se roba
razgrabila s polica. A svake godine poslije Božića, uoči rasprodaja, stvarali
bi se redovi od po barem dvadeset idiota koji bi i po dva dana prije
otvaranja na zimskoj studeni spavali pred veletrgovinama, umotani u
deke i izvaljeni po rasklopnim naslonjačima.

Tata se, ako je po normalnome, nikako ne bi zadesio u takvu ludovanju,

ali, eto ga, taj sjedokosi muškarac točno tamo preko puta, visok
stošezdesetpet, ulazi u telefonsku govornicu iako kući u predsoblju
imamo ispravan telefon. Primijetio sam da se nikada ranije nije služio
javnim telefonom. Stavio je naočale i nekoliko puta pročitao uputstva pa
je tek onda u vrh automata stavio gomilu novčića i počeo okretati broj.
Kad je to obavio i počeo razgovarati, oraspoložio se, smijao se i brbljao,
ali je na kraju razgovora ostao potišten. Spustio je slušalicu, okrenuo se i
primijetio me kako ga promatram.

Izišao je iz telefonske govornice, a ja sam pogurao bicikl i kroz gomilu

krenuo prema njemu. Strašno sam želio doznati njegovo mišljenje o
Anwarovm stavovima, ali on u tom trenutku očito nije bio za to
raspoložen.

»Kako je Eva?«, pitao sam ga.

 »Puno te voli.«

Barem se nije pretvarao da nije s njom razgovarao.

»Tata, tebe ili mene?«, rekao sam.

»Tebe, momče. Prijateljski. Pojma nemaš koliko si joj drag. Divi ti se,
misli…«

»Tata, Tata, molim te, reci mi. Jesi li se zaljubio u nju?«

»Zaljubio?«

»Da, zaljubio. Pa znaš. Za Boga miloga, pa znaš.«

Izgleda da ga je to iznenadilo, ne znam zašto. Možda ga je iznenadilo

što sam pogodio. Ili sam nije u svojoj svijesti želio pokrenuti smrtonosnu
primisao o ljubavi.

»Karime«, rekao je, »postala mi je jako bliska. Ona je netko s kime

mogu razgovarati. I sam znaš, zanimaju nas iste stvari.«

Nisam htio biti sarkastičan ili agresivan jer su postojale neke temeljne
svari koje sam želio saznati, pa sam završio tako da sam mu rekao: »Tebi
je sigurno lijepo.«

Izgleda da me nije čuo; usredotočio se na ono što sam govori.

Rekao je: »Mora biti da je to ljubav čim toliko boli.«

»Pa onda, Tata, što ćeš učiniti? Hoćeš li nas ostaviti i otići s njom?«

Na određenim licima postoje određeni izrazi koje ne bih ponovno želio

vidjeti, a taj je bio jedan od njih. Lice su mu natkrilili zbunjenost, patnja i
strah. Bio sam siguran da ni o čemu od toga nije baš previše razmišljao.
Naprosto mu se dogodilo kako se stvari po slučaju i zbivaju. Sada ga je
iznenadilo što se od njega očekuje da očituje svoje viđenje i namjeru koji
stoje iza svega toga ne bi li ga i drugi mogli razumjeti. Ali tu nije bilo
plana, samo strast i snažan osjećaj koji su ga zaskočili.

»Ne znam.«

»Kako se osjećaš?«

»Osjećam se kao da očekujem stvari koje nikada prije nisam osjećao,

stvari vrlo snažne, moćne, sveobuhvatne.«

»Hoćeš reći da Mamu zapravo nikada nisi ni volio?«

Na trenutak se zamislio nad time. Zašto je uopće morao misliti!

»Karime, je li ti ikada netko nedostajao? Neka dje​ vojka?« Sigurno

smo obojica pomislili na Charlieja, jer je dodao ljubazno: »Ili prijatelj?«

Kimnuo sam glavom.

»Kad nisam s Evom, stalno mi nedostaje. Kad u mislima govorim sam

sa sobom, zapravo uvijek razgovaram s njom. Ona razumije mnoge stvari.
Osjećam da ću, ako ne budem s njom, napraviti veliku grešku, da ću
promašiti pravu priliku. A ima još nešto. Nešto što mi je Eva upravo sada
rekla.«

»Da?«

»Viđa se s drugim ljudima.«

»Tata, s kakvim ljudima?«

Stresao se. »Nisam se raspitivao za podrobnosti.«

»Ne valjda s bijelim ljudima u košuljama koje se ne glačaju?«

»Snobe jedan, ne znam što imaš toliko protiv košulja koje se ne

glačaju. Te stvari pogoduju ženama. Sjećaš li se onog žohara Shadwella?«

»Da.«
 »Često je s njime. On je sada u Londonu, radi u kazalištu. Ona misli da
će on jednoga dana biti velika zvjerka. On ti poznaje te umjetničke tipove.
A ona voli sve te umjetničke prdarije. Dolaze joj u kuću na zabave.« Tu je
Tata malo zastao. »Ne radi one stvari s tim žoharom, ah, bojim se, da će
je odvući romantički. Karime, izgubljen sam bez nje.«

»Eva mi je uvijek bila sumnjiva«, rekao sam. »Sviđaju joj se važni

ljudi. Ona to sve radi samo da te ucijeni znam da je tako.«

»Da, a to je dijelom zato što je bez mene nesretna. Ne može me čekati

puste godine. Zamjeraš joj?«

Gurali smo se kroz svjetinu. Opazio sam nekoliko ljudi iz škole, pa sam
okrenuo glavu da ih izbjegnem. Nisam htio da me vide kako plačem.
»Jesi li sve to ispričao Mami?«, rekoh.

»Ne, nisam.«

»Zašto nisi?«

»Jer se tako bojim. Jer će ona jako patiti. Jer joj se ne usuđujem gledati
u oči dok izgovaram te riječi. Jer ćeš i ti jako patiti, a ja bih radije da ja
patim nego da se tebi išta dogodi.«

»Znači, ostat ćeš s Alliejem, sa mnom i s Mamom?«

Nekoliko trenutaka nije odgovarao. Pa ni poslije se nije gnjavio

riječima. Pograbio me i privukao k sebi i počeo me ljubiti, po obrazima,
po nosu, čelu i kosi. To je bilo ludo. Skoro sam ispustio bicikl. Prolaznici
su se zapanjili. Netko je rekao: »Daj, vucite se u svoju rikšu.« Dan se za
mene završavao. Nisam kupio čaj, a tu je bila i radio-emisija Alana
Freemana s pričom o Kingsima koju sam htio čuti. Otrgnuo sam se od
Tate i potrčao, gurajući bicikl uz bok.

»Čekaj malo!«, povikao je.

Okrenuo sam se. »Što je, Tata?«

 Izgledao je potpuno zbunjeno: »Je li ovo prava autobusna stanica?«

Bio je čudan taj razgovor što smo ga imali Tata i ja jer kad sam ga
kasnije sreo kod kuće i sljedećih nekoliko dana, ponašao se kao da se
ništa nije dogodilo, kao da mi nije ispričao da se zaljubio u neku drugu.

Svakoga dana nakon škole nazivao sam Jamilu i svakoga je dana na

moje pitanje »Kako idu stvari?« odgovor bio »Sve po starom, Krema« ili
»Isto, samo još gore.« Dogo​ vorili smo se da se poslije škole nađemo na
Bromley High Streetu, pa ćemo donijeti odluku što nam je činiti.

Ali kad sam toga dana sa skupinom momaka izlazio kroz vrata školskog
dvorišta, ugledao sam Helen. To mi je bilo iznenađenje jer sam jedva na
nju i pomišljao otkako me ono njezin pas pojebao, što je bila neugodnost
koju sam u svijesti povezivao s njom: Helena i pas-jebač išli su mi
nekako skupa. A evo sada stoji pred mojom školom u crnom klošarskom
šeširu i dugačkom zelenom kaputu i čeka drugog dečka. Primijetila me,
pritrčala mi i poljubila me. Nešto me u zadnje vrijeme puno ljube: velim,
trebalo mi je ljubavi. Svatko me mogao poljubiti i svakome bih uzvratio
poljupcem, i to s kamatama.

Dečki, društvo s kojim sam se motao, imali su smrdljive zamršene kose

do ramena i nosili su školske kute u raspadajućem stanju, bez kravata,
bez revera. U zadnje je vrijeme po školi kružilo nešto acida, purple haze,
pa je nekoliko momaka bilo na tripu. I ja sam u vrijeme jutarnje molitve
uzeo pola kartončića, ali to mi je već ishlapjele Neki dečki su
razmjenjivali ploče, Traffic i Faces. Ja sam se iscjenjkao za jednu ploču
Jimmija Hendriksa — »Axis: Bold as Love« — s momkom kojem je, ha,
jebiga, trebao novac da ode na koncert Emerson, Lake i Palmer u
Fairfield Hallu. Znao sam da je budali lova toliko trebala da je bio u
stanju oštećenja i ogrebotine na ploči prikriti pastom za cipele, pa sam joj
površinu ispitao povećalom.

Jedan od tih momaka bio je i Charlie koji se prvi put nakon nekoliko
tjedana udostojio doći u školu. U srebrnim cipelama s visokom petom
stajao je postrani od ostalih iz škvadre. Sada je izgledao manje zanosno i
poetično; lice mu je bilo tvrđe, kosa kratka, jabučice na obrazima jače
naglašene. Bowiejev utjecaj, znao sam. Bowie, tada zvan David Jones,
išao je u našu školu nekoliko godina ranije i njegovo se lice nalazilo na
skupnoj fotografiji u blago​ vaonici. Cesto se moglo zateći dječake kako
na koljenima kleče pred tom ikonom i mole se da postanu pop-zvijezde i
doživotno se riješe posla automehaničara, činovnika u osiguravajućim
zavodima ili nižih građevinskih tehničara. Ali, ne računajući Charlieja,
nitko od nas nije imao visoka očekivanja; mi smo imali spoj sirotinjskih
slutnji i divlje nade. Ja, pak, ja sam imao samo divljačke nade.

Charlie me ignorirao, kao što je ignorirao većinu svojih prijatelja

otkako se pojavio na naslovnoj stranici »Bromley and Kentish Timesa«
sa svojim bendom Mustn’t Grumble, nakon jedne svirke na otvorenom
na mjesnom sportskom igralištu. Dečki iz benda svirali su skupa koje
dvije godine na školskim plesovima i po puhovima i kao predgrupa na
nekoliko većih koncerata, ali nikada ranije nisu bili zabilje​ ženi. Ta
iznenadna slava zadivila je i uzburkala cijelu školu, uključujući i
nastavnike koji su Charlieja zvali »Ćurka«.

Charlie se ozario kad je ugledao Helen, pa nam je prišao. Pojma nisam

imao da je poznaje. Propela se na prste i poljubila ga.

»Kako pokusi?«, pitala ga je zadržavši mu ruku u kosi. »Sjajno. Uskoro

imamo još jednu svirku.« »Doći ću.«

»Ako ne dođeš, nećemo svirati«, rekao je. Ona se na to razvalila od

smijeha. Ubacio sam se. Morao sam i ja ubaciti koju riječ.

»Kako ti je tata, Charlie?«

Razdragano me pogledao. »Mnogo bolje.« Rekao je Helen: »Tata mi je

u bolnici za glavu. Izlazi idući tjedan i stalno priča da se vraća kući Evi.«

»Zbilja?«

Da Eva opet živi sa svojim mužem? To me iznenadilo. A iznenadilo bi i

Tatu, nema sumnje.

»Je li to Evi drago?«, rekao sam.

 »Kao što dobro znaš, punđice, skoro je umrla. Nju sada zaimaju druge
stvari. Drugi ljudi. U redu? Prije bih rekao da će tata biti naprašen svojoj
mami onog časa kad zakorači na naša vrata. I to će biti sve između njih.«

»Ti Boga.«

»Pa da, a ionako ga ni ja baš puno ne volim. Sadist. U našoj će kući

uskoro biti soba za nekoga drugog. Jako brzo će se sve promijeniti u
našim životima. Krema, tvoj mi se tata jako sviđa. Nadahnjuje me.«

Laskalo mi je da to čujem. Baš sam htio reći da će mi on, ako se Eva i

Tata vjenčaju, biti brat, pa ćemo tako počiniti incest, ali uspio sam
začepiti gubicu. Ipak, ta mi je pomisao pričinila priličan nalet ugode. To je
značilo da bih godine i godine bio vezan uz Charlieja, još dugo nakon što
odemo iz škole. Poželio sam poticati Tatu i Evu budu skupa. Naravno da
je na Mami bilo da se opet upre na noge. Možda čak i sama nađe nekoga
drugog, premda sam sumnjao u to.

Iznenada kroz prigradsku ulicu ispred naše škole zatutnji praska

glasnija od ičega što se tu čulo nakon bombardiranja Luftwaffe 1944.
Prozori su se rastvorili, piljari su istrčali na vrata svojih dućana, kupci su
prekinuli rasprave o slanini i okrenuli se, naši su učitelji zabauljali na
biciklima jer ih je buka pogodila kao nalet vjetra, a dječaci su pojurili iz
škole prema vratima školskog dvorišta, dok su, pak, mnogi drugi,
hladnokrvni dečki, slegnuli ramenima i zgađeno se okrenuli i počeli
pljuvati, psovati i udarati nogama.

Ružičasti Vauxall Viva je imao kvadrofonijske zvučnike iz kojih su

treštali Byrds i njihova »Eight Miles High«. Na zadnjem sjedalu bile su
dvije djevojke, a vozio ih je Charliejev menadžer, Riba, visok, uspravan,
zgodan, nekadašnji učenik naše pučke škole o čijem se ocu pričalo da je
mornarički admiral. Pričalo se da mu je majka Lady. Riba je imao kratku
kosu i nosio je ne baš nadahnutu odjeću, kao što je na primjer bila bijela
košulja, zgužvan sako i tenisice. Nije pravio nikakvih ustupaka prema
modi, ali nekako je ipak bio pomaknut i cool. Momak se ničim nije dao
zbuniti. A ta zagonetka imala je samo devetnaest godina, ne baš puno
stariji od nas, ali bio je elegantan, ne običan kao mi, i smatrali smo ga
glavnim, baš pravim momkom da bude zadužen za našeg Charlieja. Skoro
svakog poslijepodneva kad bi Charlie bio u školi, svraćao je da ga pokupi
u studio na vježbanje s bendom.

»Da te povezem?«, doviknuo je Charlie Helen. »Ne danas! Vidimo se!«

Charlie je pošao prema automobilu. Što mu se više približavao, to su

one dvije djevojke bivale uzbuđenije, kao da on pred sobom tjera neki
lahor od kojeg su ustreptale. Kad se popeo u auto i sjeo kraj Ribe,
nagnule su se naprijed i razdragano ga izljubile. Promijenio je frizuru u
vozačevu ogledalu, a ono se čudovište počelo uvlačiti u promet
rastjerujući manje dječake koji su se bili skupili ispred automobila s
namjerom da, tako ti Boga, otvore poklopac na karoseriji i zavire u motor.
Čim je ukazanje odlebdjelo, gomila se začas razišla. »Drkonja«, rekli su
dečki zajedljivo, pometeni ljepotom tog događaja. »Usrani drkonja.« Mi
smo išli kući svojim mamama, svojim preprženim krumpirima i soku od
rajčice, išli smo učiti francuske riječi, za sutra pripremiti nogometnu
opremu. A Charlie bi bio s muzičarima. Izlazio je u klubove u jedan po
ponoći. Možda se sretne i s Andrew Loogom Oldhamom.

Ali, sada sam barem bio s Helen.

»Oprosti za ono što ti se dogodilo kad si došao k nama«, rekla je.

»Obično je prijateljski nastrojen.«

»Ma, starci zbog svačega znaju izgubiti živce.«

»Ne, mislim na psa. Ja ne odobravam da se ljude izrabljuje tjelesno, a

ti?«

»Slušaj«, rekao sam oštro se okrenuvši prema njoj i koristeći se

savjetom što mi ga je jednom dao Charlie o tome kako se postupa sa
ženama -Voli, ali nek’ njih boli.

»Moram na autobus. Ne da mi se tu stajati cijelo poslijepodne i da mi

se smiju kao zadnjoj pizdi. Gdje ti je taj koga čekaš?«

»Pa to si ti, budalo.«

 »Došla si pred mene?«

»Da. Imaš što raditi danas poslijepodne?«

»Ma ništa, naravno.«

»A da onda budeš sa mnom?«

»Vrijedi, odlično.«

Uzela me za ruku pa smo tako krenuli praćeni pogle​ dima momaka iz

škole. Pričala mi je o tome da se sprema pobjeći iz škole i otići živjeti u
San Francisco. Već joj je dosta besmislenog života s roditeljima, a
nevažnost škole tješti joj glavu. Po cijelom zapadnom svijetu javljaju se
oslobodilački pokreti i alternativni načini života — nikada ranije nije bilo
takvih omladinskih križarskih pohoda — a njezin joj Rutavi ne da da
ostaje vani poslije jedanaest. Rekao sam joj da se križarenje mladeži sada
zgrušnjava, da su svi predozirani, ali me nije htjela slušati. A nisam joj
zamjerao. U to vrijeme je sve o čemu smo slušali već prošlo. Ali grozio
sam se njezine pomisli o tome da ode, poglavito stoga što sam se grozio
pomisli da ja ostajem. Charlie je radio velike stvari, Helen se spremala za
bijeg, a što ću ja? Kako da ja pobjegnem?

Podigao sam pogled i opazio Jamilu u crnoj majici i bijelim hlačicama

kako hita prema meni. Zaboravio sam da sam se s njom bio dogovorio za
sastanak. Posljednjih nekoliko metara prešla je u trku, pa je teško disala,
ali više od ljutnje negoli od umora. Upoznao sam je s Helen. Jamila jedva
da ju je pogledala, ali Helen je zadržala ruku u mojoj.

»Amvaru je sve gore i gore«, rekla je Jamila. »On ide do kraja.«

»Hoćeš da vas ostavim na samo?«, pitala je Helen.

Brzo sam joj rekao ne i pitao Jamilu smijem li objasniti Helen o čemu
se radi.

»Smiješ, ako već želiš našu kulturu predstaviti kao smiješnu, a naše
ljude kao staromodne, zadrte i umobolne.«
 I tako sam ispričao Helen o štrajku glađu. Jamila je upadala da pridoda
poneku pojedinost kako bismo saznali za najnovije stanje. Anwar ni
najmanje nije popuštao: niti keks da gricne, niti da gucne čašu vode, niti
je popušio jednu jedincatu cigaretu. Ili će se Jamila pokoriti ili će on
umrijeti u mukama tako što će mu organi jedan po jedan odumrijeti. A
ako ga i odvedu u bolnicu, opet će raditi to isto sve dok mu porodica ne
popusti.

Počelo je kišiti, pa smo nas troje sjeli na autobusnu stanicu. Nije se

imalo kamo otići. Helen je bila strpljiva i pozorna i držala me za ruku da
me smiri. Jamila je rekla: »U sebi sam se pomirila s time da će to biti
noćas, u ponoć, odlučila sam tada otići. Ne mogu dalje podnostiti tu
neizvjesnost.«

Kada smo god inače progovorali o Jamilinu bijegu od kuće, o tome

kamo bi mogla otići i kako da skupimo novac da joj pomognemo da
preživi, rekla bi: »A moja mama?« Anwar bi za sve okrivljavao Jeetu.
Jeetin život postao bi živo umiranje, a da sama nije imala kamo pobjeći.
Ja sam imao sjajnu zamisao da Jamila i Jeeta pobjegnu zajedno, ali Jeeta
nikada ne bi ostavila Anwara: indijske žene nisu takve. Kružili smo i
kružili sve dok Helen nije bljesnula mozgom.

»Idemo pitati tvog tatu«, rekla je. »On je mudar čovjek, tako
produhovljen i…«

»Ma on je čisti lažnjak«, rekla je Jamila.

»Pa bar pokušajmo«, odgovorila je Helen.

I tako smo otišli k meni.

Mama, s onim njezinim gotovo prozirnim bijelim no​ gama koje su joj
stršale iz kućne haljine, sjedila je u dnevnoj sobi i crtala. Brzo je zaklopila
blok za crtanje i ćušnula ga iza naslonjača. Vidjelo se da je umorna od
cjelodnevnog rada u prodavaonici cipela. Stalno sam se inače nakanjivao
da je pitam o svemu tome, ali nikada se nisam uspio uzdići a da je ne
zapitam budalaštinu poput: »Kako je bilo danas?« Sukladno tome, ona o
svom poslu nikada nije ni s kim razgovarala. Jamila je sjela na stolac i
zabuljila se u prazno kao da je sretna što je priču o svom ocu prepustila
drugima.

Helen se baš nije proslavila niti je unaprijedila mirovne mogućnosti na

ovome Svijetu, kad je rekla da je bila na Tatinu nastupu u Chislehurstu.

»Nisam ga gledala«, rekla je Mama.

»Oh, kakva šteta. Bilo je duboko.« Mama je izgledala samosažalno, ali

Helen je samo nastavljala. »Pravo oslo​ bađanje.« Zbog toga sam i
poželjela živjeti u San Franciscu.

»Taj čovjek i mene tjera da poželim živjeti u San Franciscu«, reka je

Mama.

»Onda valjda znači da ste naučili sve što on može poučavati. Jeste li vi
budistkinja?«

Izgledalo je to prilično nesročno, taj razgovor između Mame i Helen.

Razgovarale su o budizmu u Chislehurstu, a sve to na podlozi ekspanzije
svijesti, slobode i festivala. Ali za Mamu je drugi svjetski rat i dalje bio
prisutan na našim ulicama, na ulicama na kojima je odrasla. Često mi je
pričala o noćnim zračnim napadima, o svojim roditeljima koji su se
iscrpljivali u protupožarnoj službi, o kućama u obližnjim ulicama koje su
se u času znale srušiti u prah, o ljudima koji su nenadano nestajali,
vijestima o sinovima palim na frontu. Kakav je to zagrljaj zla ili
mogućnosti ljudskog razaranja bio? Jedino što sam ja materijalno znao o
ratu bio je tijesni odjeljak s čučavcem u protuzračnom skloništu na kraju
našeg vrta što sam ga kao dijete zauzeo za svoju kućicu. I tada je još
sadržavalo redove staklenki s pekmezom i natrule krevete na kat iz 1943.

»Lako je nama govoriti o ljubavi«, rekao sam Helen.

»A rat?»

Jamila je srdito ustala. »Karime, zar mi to govorimo o ratu?«

 »To je važno, to je…«

»Ma ti si idiot. Molim te…« Pa je molećivo pogledala Mamu. »Mi smo

amo došli s određenim razlogom. Što me tjerate da toliko čekam? Hajde
da se posavjetujemo.«

Pokazavši na pregradni zid Mama je rekla: »S njime?«

Jamila je kimnula glavom i počela gristi nokte. Mama se gorko

osmijehnula.

»On ne može sabrati ni sam sebe.«

»To je bila Karimova zamisao«, rekla je Jamila i šmugula iz sobe.

»Nemoj me nasmijavati«, rekla mi je Mama. »Zašto joj to radiš? Zašto

ne napraviš nešto korisno, na primjer da raskrčiš kuhinju? Zašto malo ne
uzmeš čitati školske knjige? Karime, Karime, zašto ne napraviš nešto Jto
će te nekamo odvesti?«

»Daj, nemoj histerizirati«, rekao sam Mami.

»A zašto ne bih?«, odgovorila mi je.

Otišli smo u sobu, a Bog je ležao na krevetu i slušao glazbu na radiju. S

odobravanjem je odmjerio Helen i namignuo mi. Dopala mu se; u tom
mu je trenutku, doduše, bilo drago što uopće s nekime izlazim, samo da
to nisu dečki ili Indijci. Kad sam jedanput kući doveo jednog Jamilina
prijatelja Pakistanca, rekao mi je: »Zašto izlaziš s tim muslimanima?«.
Pitao sam ga: »Zašto ne?«. »S njima uvijek problema preko glave«, rekao
je osorno. »Kakvih problema?«, pitao sam. Nije bio neki majstor za
specifikacije; samo je otresao glavom kao da kaže da je problema toliko
mnogo da ne zna odakle bi počeo. Ali dodao je, tek dokaza radi: »Pa
Dowriejevi i sve to.«

»Anwar je moj najstariji prijatelj na svijetu«, rekao je kad sam mu sve

ispričao. »Mi stari Indijci počeli smo sve manje i manje voljeti ovu
Englesku i vraćamo se nekoj utvarnoj Indiji.«
 Helen je uzela Tatu za ruku i potapšala je kao za utjehu.

»Ali ovo je vaš dom«, rekla je. »Mi volimo što ste vi tu. Vi svojom
tradicijom oplemenjujete našu zemlju.«

Jamila je samo podigla pogled put nebesa. Vidjelo se da je Helen

dovodi do ruba samoubojstva. Mene je samo nasmijala, ali ovo su bila
trezvena posla.

Rekao sam mu: »Bi li otišao do njega?«

»Ne bi on poslušao ni samog Gandhija«, rekla je Jamila.

»U redu«, rekao je Tata. »Vratite se za devedesetpet minuta, a ja ću za

to vrijeme meditirati. Na koncu tog razmišljanja dat ću vam odgovor.«

»Sjajno!«

I tako smo nas troje izišli iz slijepe ulice, a to je za nas bio Victoria
Road. Hodali smo prema pubu otužnim ulicama po kojima su nam
odjekivali koraci, pa kraj izas-ranih parkova, pored viktorijanske škole s
vanjskim za​ hodima, mimo brojnih skloništa od bombi i pokraj uzanih
vrtova i mnoštva soba s pogledom na ulicu u kojima su se nalazili bliski
neznanci i televizori koji su sjali kao svjetlo na izdisaju. Eva je naš kraj
uvijek nazivala »višim dnom«. Bilo je toliko mirno da nitko od nas nije
želio čuti ni vlastiti uzbunjeni glas.

Tu su živjeli g. Whitman, policajac, i njegova žena Noleen; susjedna

vrata bili su umirovljeni par, gospodin i gospođa Holub. Oni su bili
socijalisti u izbjeglištvu iz Čehoslovačke, a mimo njihova znanja njihov se
sin svakog petka i subote uvečer u pidžami iskradao iz kuće da sluša
divljačku glazbu. Njima prekoputa bio je još jedan umi​ rovljeni par,
učitelj i njegova žena, Gothardovi. Do njih je, pak, bila obitelj trgovaca
sjemenjem za ptice na East Endu, Lovelaceovi — stara baka Lovelace bila
je čistačica u zahodu u Librarv Gardens. Dalje uz ulicu živio je izvjestitelj
s Fleet Streeta, g. Nokes, sa ženom i predebelom djecom, te, vrata do
vrata s njima, Scoffieldovi — gospođa Scoffield je bila arhitektica.
 Sve su te kuće bile »sređene«. Jedna je imala nov trijem, druga
dvostruka vakuumirana okna, georgijanske prozore i nova vrata s
mjedenom opremom. Kuhinje su im bile proširene, potkrovlja
prenamijenjena, zidovi uk​ lonjeni, garaže pridodane. To je ta engleska
strast, ne za samodokazivanjem ili kulturom ili umješnošću, već za US-
om, Uradi Sam, za većom i boljom kućom s više modernih tekovina,
brižnim akumuliranjem komfora i, s time, statusa — konkretnog
pokazatelja zarađena novca. Igra je bila u izlaganju. Koliko smo samo
puta za posjeta obiteljima u susjedstvu, prije no što nam se ponudi šalica
čaja, bili vođeni u obilazak kuće — Tata bi uvijek uzdahnuo: »O, eto opet
velike turneje« — da bismo se divili probijenim sobama, spretnim
ormarima i krevetima na kat, tuševima, spremnicima za ugljen i
staklenicima.

U pubu, Chatteron Arms, sjedili su ostarjeli teddy-boysi u sakoima

ukrašenih revera i učvršćenim kokoticama da su izgledali kao brodski
pramci. Bilo je i nekoliko opakih rokera u kožnjacima sa zakovicama i
lancima koji su razgovarali o štemanju, svom glavnom zanimanju. A bilo
je i nekoliko skinheada s djevojkama u rupičastim cipelama, levisicama,
krombi-kaputima i naramenicama. Mnoge sam poznavao iz škole: u pubu
su bili svake večeri, sa svojim očevima, i zauvijek će tu ostati i nikada
nikamo neće otići. Bili su malčice iznenađeni što vide dvoje hipija i Pakija
kako ulaze; bilo je nekoliko izmijenjenih riječi o toj temi i nekoliko
pogleda upućenih u našem pravcu, pa sam pazio da nam se oči ne
susretnu kako im ne bih dao povoda za bijes. Svejedno sam bio
uznemiren jer su na nas mogli skočiti i pri odlasku.

Jamila nije govorila ništa, a Helen je žudjela za pričama o Charlieju, što

je očito bio predmet na kojem je bila spremna maturirati. Jamila nije bila
čak niti prezriva, samo je odsutno u sebe izlijevala pinte piva. S
Charliejem se srela nekoliko puta u našoj kući i nimalo je nije uzbuđivao,
blago rečeno. »Taštino, ime ti je Charlie«, bio je njezin zaključak. Ni
Charlie se nije s njom zamarao. Pa i zašto bi? Jamila mu nije bila od
koristi i nije se s njom imao želju jebati. Jamila je prozirala starog
Charlieja: rekla je da je u njega čelična ambicija pod ljigavo-baršunastim
idealizmom, što je bio običan stil tog uzrasta.
 Helen je veselo tvrdila da Charlie nije samo mala zvijezda u našoj školi
nego da obasjava i druge škole, naročito ženske. Bilo je djevojaka koje su
za Mustn’t Grumble išle od svirke do svirke samo da bi bile blizu tog
momka i snimale su te koncerte na kazetofon. Okolo su, sve dok se ne bi
poderale, znale kružiti rijetke Charliejeve fotografije. Očito, ponudili su
mu ugovor za ploču, ali je Riba odbio, rekavši da još nisu dovoljno dobri.
A, predviđao je Riba, kad jednom budu dobri, bit će najveći bend na
svijetu. Baš me zanima je li Charlie to zbilja znao, osjećao, ili mu je život
što ga je živio iz dana u dan bio sjeban i smušen kao i u svih drugih.

Kasnije te večeri, u pratnji Jamile i Helen, zakucao sam na vrata Tatine

sobe. Nije bilo odgovora.

»Možda je još uvijek na drugoj razini«, rekla je Helen. Pogledao sam

Jamilu i pitao se da li i ona, kao i ja, čuje Tatu kako hrče. Bilo je očito:
počela je bučno lupati na vrata sve dok Tata, uležane kose, nije otvorio i
iznenadio se što nas vidi. Posjedali smo oko njegova kreveta, a on se
udubio u jednu od onih teških šutnji koje sam sada i sam prihvaćao kao
popratnicu mudrosti.

»Živimo u doba sumnje i neizvjesnosti. Stare religije pod kojima su

ljudi živjeli u devedesetdevet cijela devedesetdevet posto ljudske povijesti
raspale su ili su postale nevažne. Naš problem je sekularizam. Zamijenili
smo svoje duhovne vrijednosti za materijalizam. A sada svi tumaraju i
uokolo i pitaju se kako živjeti. Tako se povremeno očajnici i obraćaju čak
i meni.«

»Striko, molim te…«

Tata je za dijelak centimetra podigao kažiprst i Jamila je protiv volje

zašutjela. »Zaključio sam ovako.« Svi smo se toliko usredotočili da sam
se umalo nasmijao.

»Ja vjerujem da je sreća moguća samo ako slijediš vlastite osjećaje,

intuiciju, svoje stvarne prohtjeve. Kad se ponašaš prema dužnosti,
obavezi ili krivnji, žudnji da zado​ voljiš druge, postižeš samo nesreću.
Sreću moraš prihvaćati kad god možeš, ne sebično, već tako da pamtiš da
si ti dio svijeta, da si dio dragih, ne odvojen od njih. Trebaju li ljudi
ostvarivati svoju sreću na račun drugih? Ili treba da su nesretni kako bi
drugi mogli biti sretni? Ne postoji nitko tko se nije suočio s tim
problemom.«

Zastao je da udahne i pogledao nas. Znao sam da u trenutku dok to

govori misli na Evu. Odjednom sam se osjetio prazno i tjeskobno jer sam
shvatio da će otići od nas. A ja nisam htio da ode jer sam ga jako volio.

»Zato, ako sami sebe kažnjavate tako da sami sebe niječete na

puritanski način, na engleski kršćanski način, postojat će samo mržnja i
još veća nesreća.« Onda je pogledao samo Jamilu. »Ljudi stalno traže
savjete. Traže savjete baš kada bi trebalo da se potrude da budu svjesniji
onoga što se događa.«

»Puno ti hvala«, rekla je Jamila.

Bila je ponoć kad sam je otpratio kući. Ulazila je pognute glave. Pitao
sam je je li što odlučila.

»O da, jesam«, rekla je pošavši uz stepenice prema stanu u kojem su

njezini roditelji, njezini mučitelji, ležali budni u odvojenim sobama,
jedno od njih koje se trudilo da umre, a drugo koje je nesumnjivo
zazivalo smrt. U predsoblju je glasno otkucavao strujomjer koji regulira
svjetlo. Helen i ja smo kroz polumrak zurili u Jamilino lice tražeći ključ
za ono što je naumila učiniti. Onda se okrenula, obavijena tamom, i otišla
na spavanje.

Helen je rekla da bi se Jamila trebala udati za tog momka. Rekao sam

ne, trebala bi ga odbiti. Ali to se nije moglo izreći.

Helen i ja popeli smo se u Anerlev Park i legli poleđuške na travu kraj

ljuljački, gledali u nebo, pa skinuli odjeću. Lijepo smo se poševili, samo
što je bilo na brzinu, da se Rutavi ne razbjesni. Zanima me jesmo li, dok
smo to radili, oboje mislili na Charlieja.
 ŠESTO POGLAVLJE

Čovjek koji je kretao put Engleske, k našim ljubopitljivim očima i

prema onom toplom zimskom kaputu što sam ga ja držao u rukama, nije
bio književnik Flaubert iako je imao slične sive brkove, dvostruk
podvaljak i ne baš mnogo kose. Ne, Flaubert je bio niži od mene, negdje
iste visine kao Princeza Jeeta. Ali, za razliku od nje — a pravi oblik
njezina tijela bilo je teško odrediti zbog njezina prostranog salwar
kamiza20 — Changez je imao trbušinu koja je nastupala ispred njega, a
preko nje mu se rastezao tamnocrveni pleteni džemper od viskoze. Ono
kose što mu je Bog ostavio bilo je raštrkano, a bila mu je suha i stršala je
kao da ju je svakog jutra četkao prema gore. Zdravom je rukom gurao
kolica natovarena dvama natrulim kovčezima koje je od trenutnog rasapa
čuvao samo tanki remen od iskrzana pojasa za pidžamu.

Kad je ne-Flaubert zamijetio svoje ime ispisano na komadu kartona što

sam ga ja držao, jednostavno je prestao gurati kolica i pustio ih da stoje
usred užurbane aerodromske gužve i zaputio se prema Jeeti i svojoj
budućoj ženi, Jamili.

Helen se na taj dan svih dana odazvala da nam pomogne, pa smo ona i
ja spasili kolica i teturajući odnijeli Changezovu kramu do stražnjeg
dijela velikog rovera. Helen ništa nije htjela uzeti u ruke kako spada za
slučaj da iz kovčega ne izlete komarci i nanesu joj malariju. Ne-Flaubert
je stajao uz nas i nije ulazio u auto sve dok ja, ovlašten njegovim
potvrdnim kraljevskim kimanjem, nisam napokon zaključao prtljažnik,
uvjerivši ga da su njegovi sveti kovčezi sigurni od dakoita i tagija.

»Možda je navikao na sluge«, rekla je Helen glasno dok sam ja

pridržavao otvorena vrata da bi on mogao ući kraj Jeete i Jamile. Helen i
ja smo otišli naprijed. To je za mene bio slastan trenutak osvete jer je taj
rover pripadao Heleninu ocu, Rutavome. Da je znao da četvoro
Pakijanera gnjetu svoje crne guzice po njegovim dubokim kožnim
sjedalima, da će ih voziti njegova kćer koju je baš netom pojebao jedan od
njih, sigurno ne bi bio zadovoljan čovjek.
 Dotično vjenčanje imalo se održati idućeg dana, a potom će Jamila i
Changez nekoliko noći odsjesti u Ritzu. A danas će se kao dobrodošlica
Changezu u Englesku prirediti mala zabava.

Dok je rover skretao u ulicu i zaustavljao se kraj knjižnice, Anwar je

nespokojno stajao na prozoru Rajskog dućana. Anwar je čak presvukao
odijelo; umjesto uobičaje​ nog primjerka iz ranih pedesetih sada je na
sebi imao neki izradak iz kasnih pedesetih. Sako mu je posvuda bio
prikopčan pribadačama, jer je sada bio sama kost i koža. Nos i jagodice su
mu stršali kao nikada ranije, a bio je bljeđi i od Helen, toliko blijed da mu
više nitko ni usnu ne bi mogao reći da je »čokoladni« ili »crnačko
smeće«, premda se, ipak, sama riječ »smeće« mogla upotrijebiti s punim
pravom. Bio je slab i bilo mu je teško u hodu podizati noge. Kretao se kao
da su mu oko gležnjeva vezane vreće šećera. A kad ga je Changez zagrlio
na ulici, učinilo mi se da sam začuo kako Anwaru krčkaju kosti. Potom je
dvaput pretresao Changezovu ruku i uštipnuo ga za obraz. Čini se da je
Amvaru i taj napor bio zamoran.

Anwar je bio krajnje izdašan zbog Changezova dolaska. Možda je to

imalo nekakve veze s time što sam nije imao sina, a sada ga upravo
stječe; ili je možda uživao u svojoj pobjedi nad ženama. Ma kakav bio
domah njegove samonanesene slabosti, svejedno ga nikada nisam vidio
tako dobre volje kao što je bio zadnjih dana, kao ni tako živčano brbljiva.
Riječi nisu bile njegov prirodni medij, ali tih dana, kad bih im dolazio
pripomoći u dućanu, obavezno bi me — ucjenjujući me samosama,
potocima šerbeta i prilikom da ne radim — odvodio ustranu na poduže
ispiranje ušiju. Uvjeren sam da me odvodio sa strane u spremište, gdje
bismo, podalje od Jeete i Jamile, sjedili na drvenim kutijama kao
zabušanti u tvornici, jer je bio postiđen, ili barem plah, zbog svoje
neslatke pobjede. Princeza Jeeta i Jamila donedavna su bile u
grobljanskom raspoloženju, ni na trenutak nisu Anwaru puštale da uživa
radost svoje tiranije. Stoga mu je, jadnom dripcu, jedino preostalo da
uživa sa mnom. Zar one nikada neće shvatiti plodove njegove mudrosti?

»S novim muškim u ovom okružju stvari će se jako promijeniti«, rekao

mi je pobjedonosno. »Treba preurediti dućan. Treba mi netko da nosi
sanduke od prekupaca. Changez će, kad dođe, s Jamilom voditi dućan.
Tako ću onu ženu« — mislio je na svoju suprugu — »moći izvesti na neko
lijepo mjesto.«

»Na kakvo ćeš je lijepo mjesto izvesti, striko Anware, u operu? Čuo
sam da se upravo daje dobra izvedba Rigoletta.«

»U indijski restoran što ga drži jedan moj prijatelj.«

»I gdje još lijepo?«

»U zoološki vrt, jebo ga ti! Kamo god hoće!« Anwar je postao

sentimentalan, kao što često biva s ljudima s manjkom osjećaja. »Cijeli
život rinta. Zaslužuje da malo predahne. Svima nam je dala puno ljubavi.
Tako puno ljubavi. Samo kad bi te žene mogle usvojiti moje poglede.
Počet će shvaćati tek kad taj dečko dođe amo. Onda će vidjeti, je li tako?«

U tom našem skladištu od tajni uvidio sam i to da Anwar jedva čeka

unuke. Prema Anwaru, Jamila će začas zatrudnjeti i uskoro će na sve
strane jurcati mali Anwarčići. Anwar će voditi računa o njihovu
kulturnom uzdizanju i odvoditi ih u školu i u džamiju dok će Changez,
valjda, preuređivati dućan, prenositi kutije i iznovice pumpati moju
djevojku Jamilu. Dok bismo Anwar i ja vodili te razgovore, Jamila bi s
užitkom otvarala vrata skladišta i samo bi u mene uperila ona dva dna
bačve od svojih očiju kao da to sjedim s Eichmannom.

Gore u stanu Jeeta i Jamila pripremale su preukusnu poslasticu od

keme i alooa21 da se sve pušilo, pa rižu, čapati i nan22. Bilo je tu i Tizera i
krem-sode, piva i lassija za piće i sve je to bilo posluženo na bijelim
stolnjacima sa snježno bijelim papirnatim ubrusima za sve nas. Prema
djevičanskom stanju te dobro izribane sobe koja je gledala na glavnu
cestu prema Londonu ne bi se moglo povjerovati da je u njoj svega koji
tjedan ranije jedan čovjek sam sebe htio izgladniti do smrti.

U početku je sve bilo pravi zemaljski pakao, ta zabava gdje je svatko bio
prestrašen i smeten. Stric Anwar, sušti Oscar Wilde, u onoj je tišini izveo
tri pokušaja da zametne razgovor, ali su mu sva nastojanja propala. Ja
sam prouča​ vao iskrzani tepih. Čak ni Helen, koja je na sve gledala s
velikom blagonaklonom radoznalošću i na koju se uvijek moglo osloniti
zbog njezina veselog i neprimjerenog mišlje​ nja, nije ništa rekla osim
dvaput »hm-hm« i samo je pogledavala kroz prozor.

Changez i Jamila sjedili s odvojeno i, kako sam ih nastojao uhvatiti

pogledaju li jedno drugo, jamčim da između budućih sukrevetnika nije
izmijenjen niti jedan jedini kradomičan pogled. Što će Changez zaključiti
o svojoj ženi kad je napokon pogleda? Dani pripijenih gornjih dijelova
odjeće i mini-sukanja prošli su. Jamila je nosila nešto što je sličilo na
nekoliko vreća: dugačke suknje, vjerojatno tri, jednu preko druge,
izblijedjelo zelenu du​ gačku tuniku ispod koje su joj se blago
zainteresiranim pogledima izlagali spljošteni lukovi grudi bez grudnjaka.
Nosila je uobičajene naočale od socijalnog, a na nogama je imala
neizostavan par smeđih Dr. Martensica koje su odavale dojam da se
sprema za planinarenje. Bila je luda za tom odjećom, oduševljena što je
pronašla izgled koji ce moći rabiti svakoga dana sa željom da poput
kineskog seljaka nikada ne mora misliti što će obući. Jednostavna ideja
poput te, tako tipična za Jamilu koja, što se tiče tijela, nije bila tašta,
drugim je ljudima izgledala ekscentrično, a mene je provjereno
nasmijavala. Jedini stvor kojem to nije izgledalo ekscentrično, jer nije ni
primjećivao, bio je njezin otac. Zbilja je o Jamili znao jako malo. Da ga je
tko pitao za koga je glasala, za imena njezinih prijateljica ili što voli u
životu, ne bi znao odgovoriti. Kao da je zanimanje za nju na neki čudan
način bilo ispod njegova dostojanstva. On nju nije vidio. Postojali su
samo određeni načini na koje se ta žena koja mu je bila kćer imala
ponašati.

Napokon su se pojavila neka četvorica Anwarovih ro​ đaka i donijela

još jela i pića i poklona u vidu odjeće i posuđa. Jedan od tih muškaraca
dao je Jamili vlasulju; za Changeza vijenac od sandalovine. U prostoriji je
ubrzo nastala graja, vreva i živost.

Anwar se počeo upoznavati s Changezom. Nije se doimalo da je i

najmanje njime razočaran, pa mu se stalno smješkao, kimao mu i dirao
ga. Trebalo je vremena pa da Awnar primijeti kako njegov tako silno
iščekivani zet nije razvijeni tjelesni primjerak kakav je očekivao. Nisu
govorili engleski pa ne znam točno što se razgovaralo, ali Anwar je nakon
jednog pogleda, kojem je uslijedilo brižljivo pobliže proučavanje
popraćeno malim iskorakom ustranu zbog boljeg kuta, uzbuđeno
pokazao na Changezovu ruku.

Changez je pomalo uvrtao rukom i smijao se bez primisli; i Anwar se

pokušavao nasmijati. Changezu je lijeva ruka bila nekako suhonjava, a na
vrhu tog stanjenog uda imao je nabreklu kvrgu tvrdog mesa veličine
loptice za golf, malu šaku na kojoj je na mjestu gdje su se trebali nalaziti
spretni prsti, koji su trebali oličiti dućan i prenositi sanduke, iz čvrsta
tkiva stršao samo tanašni palac. Izgledalo je kao da je Changez gurnuo
ruku u vatru pa su mu se tako koža, kost i žile stopili u jedno. Makar sam
poznavao jednog izvrsnog vodoinstalatera koji je radio kod tetka Teda i
koji je umjesto ruke imao samo batrljak, nisam mogao sebi predočiti
Changeza kako jednom rukom pre​ uređuje dućan. Ustvari, sve da je
imao i četiri ruke Mohammeda Alija, sumnjam da bi išta znao s četkom
za ličenje, baš kao i s četkicom za zube, uostalom.

Ako je Anwar sada i imao razloga gajiti manje rezerve u odnosu na

Changeza (premda je Changez izgleda bio oduševljen Anwarom, pa se
smijao svemu što bi on rekao makar to bilo i nešto ozbiljno), to sve skupa
nije bilo ništa u usporedbi s Jamilinom odbojnošću. Je li Changez uopće
imao pojma o odvratnosti kojom će njegova buduća mlada, koja je sada
prišla polici s knjigama, izvadila knjigu Kate Millet, udubila se nekoliko
minuta u nju i potom je vratila na mjesto nakon što ju je majka pogledala
pogledom punim prijekora i sažaljenja, s njime održavati bračni zavjet?

Dan nakon što smo se ono Helen i ja poševili u parku Anerlev, Jamila
me nazvala da mi kaže svoju odluku. Tog sam jutra bio toliko ushićen
zbog svog trijumfa u zavođenju kćeri onog psećeg gazde da sam bio
potpuno zaboravio na Jamilinu veliku odluku. Dok mi je govorila da će se
udati za čovjeka što joj ga je otac izabrao iz milijuna drugih i da je to kraj
cijele te priče, zvučala mi je daleko i hladno. Preživjet će, rekao sam joj.
Ne bi o toj stvari podnijela niti jednu riječ pride.

Neprekidno sam mislio: tipična Jamila, to je samo njoj svojstveno, kao

da joj se sve to događa svakoga dana. Ali ona je pošla za Changeza iz
izopačenosti, u to sam bio siguran. Na kraju krajeva, živjeli smo u
buntovnim i nekon​ vencionalnim vremenima. A Jamilu su zanimali
anarhisti, situacionisti i prognostici vremena i sve je takve stvari
izrezivala iz novina i pokazivala mi ih. Udaja za Changeza bi tako bila, u
njezinoj svijesti, pobuna nad pobunama, sušta stvaralačka novina. Sve će
se u njezinu životu pre​ lomiti, bit će to eksperiment. Tvrdila je da to čini
samo zbog Jeete, ali ja sam bio uvjeren da je u tome bilo i prave,
tvrdoglave samovolje.

Kad je počeo objed, sjeo sam do Changeza. Helen nas je gledala s druge
strane sobe i nije bila u stanju jesti, doslovce zgađena od samog pogleda
na Changeza kako balansira tanjurom na koljenima i vijencem koji mu
stalno upada u dal23, dok zdravom rukom jede, spretno se služeći s to
prstiju što ih ima. Možda nikada nije upotrebljavao nož i vilicu. Naravno,
Jamilu bi to oduševilo. Graktala bi na sve strane svojim prijateljima:
»Znate li vi da se moj muž još nikada nije sreo s priborom za jelo?«

A Changez je izgledao tako usamljeno — izbliza sam primijetio kako

mu iz loše izbrijana lica strše čekinjice — da mu se čak ni ja nisam mogao
podsmijehnuti na svoj uobičajeni način. A obraćao mi se toliko ljubazno i
s toliko nevina zanosa, da mi je došlo da kažem Jamili: »Hej, pa nije tako
loš!«

»Hoćeš li me povesti do ceste da vidim dvije-tri stvari koje bih možda

volio vidjeti?«

»Ma sigurno, kad god hoćeš«, odgovorio sam mu.

»Također, volio bih gledat kriket. Možda bismo mogli ići na Lords.
Ponio sam dvogled.«

»Odlično.«

»A da obiđemo knjižare? Čujem da ovdje na Charing Cross Roadu ima

mnogo takvih ustanova.«

»Ima. Što voliš čitati?«

»Klasike«, rekao je nepokolebljivo. Primijetio sam da on ima i svoju

pompoznu stranu, toliko je djelovao siguran u svoj ukus i sud. »Ti
također voliš klasike?«

»Ne misliš valjda na ona grčka govna. Vergilije, Dante, Homer i takve
stvari?«

»Za mene P. G. Wodehouse i Conan Doyle! Možeš me odvesti do kuće

Sherlocka Holmesa u Baker Streetu? Također, htio bih gledati Sveca i
Mickevja Spilanea. I westerne! Sve u čemu je Randolph Scott! Ili Gary
Cooper! Ili John Wayne!«

Rekoh, da ga iskušam: »Puno je stvari koje možemo napraviti. A

možemo s nama povesti i Jamilu.«

Ne pogledavši je, već trpajući u usta rižu i grašak dok mu se obrazi nisu
zaokružili — a zbilja je bio nezajažljivi žderanja — rekao je: »To bi bila
prava zabava.«

»Vas dva pimpića ste znači sada velika kompa«, prosiktala mi je kasnije
Jamila. Anwar mi je preuzeo Changeza, pa mu je strpljivo uzeo raspredati
o dućanu, o prekupcima i novčanom stanju. Changez je samo stajao,
gledao kroz prozor i češkao dupe, posve zanemarujući tasta koji nije imao
izbora nego da nastavi sa svojim objašnjavanjima. Dok je Anwar pričao,
Changez se okrenuo prema njemu i rekao: »Mišljah da će u Engleskoj
biti mnogo studenije nego što jest.«

Taj non sequitur zaprepastio je i iživcirao Anwara. »Ali ja ti pričam o

cijeni povrća«, rekao je Anwar.

»Čemu?«, pitao je zbunjeno Changez. »Ja sam uglavnom mesožder.«

Anwar na to nije ništa rekao, ali mu je preko lica prešla zapanjenost,

pomutnja i srdžba. Bacio je kratak pogled na Changezovu sparušenu
ruku, tek za potvrdu da mu je brat kao muža njegovoj jedinoj kćeri zaista
amo poslao bogalja.

»Meni Changez izgleda u redu«, rekao sam Jamili. »Voli knjige. Ne

izgleda mi kao neki pretjerani seksualni nezajažljivac«
 »Otkud, jebiga, to znaš? Što se onda ti ne udaš za njega? Tebi se,
uostalom, i sviđaju muškarci.«

»Zato što si se ti odlučila udati za njega.«

»Nisam ja ‘odlučila’ ništa osim da proživim svoj život u miru.«

»Jammie, to si ti izabrala.« Bila je bijesna na mene.

»Pih! Što god bilo, ja ću se za podršku i skrb obratiti tebi.«

Hvala Bogu, pomislio sam, jer se upravo u tom trenutku na primanju

pojavio Tata. Došao je ravno s posla i na sebi je imao svoje najbolje, po
mjeri šivano odijelo Burton’s: žuti sako sa satom na lancu (poklon od
Mame) i prugastu kravatu, plavo s ružičastim, s uzlom debelim kao
komad sapuna. Izgledao je kao papagaj. Uza sve, Tati se sva kosa sjajila
jer je volio stavljati maslinovo ulje, uvjeren da takvo natapanje tjemena
sprečava ćelavost. Nažalost, priđe li mu tko preblizu, odjednom počne
osjećati potrebu da se stane osvrtati za izvorom tog miomirisa — da
možda netko u blizini nije pretjerano začinio salatu? Ipak, u zadnje je
vrijeme prikrivao taj vonj svojom najmilijom vodicom za brijanje,
Rampageom. Tata je sada bio zdepastiji no ikada. Pretvarao se u malog
krmastog Buddhu, ali u usporedbi sa svima ostalima u prostoriji bio je
oličenje životnosti, vedar, neuštogljen, nasmijan. Anwar je pored njega
izgledao kao starac. Tata je toga dana bio uznesen; podsjećao me na
nekog slatkorječivog političara koji je došao u posjetu odrpanu biračkom
tijelu, pa se sve osmjehuje, ljubi djecu, oduševljeno se rukuje — i odlazi
čim mu se ukaže decentna prilika.

Helen mi je stalno govorila: »Karime, vodi me odavde« da mi je zbilja

išla na živce, pa smo tako ubrzo Tata, Helen i ja pošli dolje.

»O čemu se radi?«, pitao sam Helen. »Zbog čega ti je tako prekipjelo?«

»Jedan od Anwarovih rođaka ružno se ponaša prema meni«, rekla je.

Kad bi god prošla blizu tog čovjeka, ustuknuo bi od nje i promrmljao:

»Prasetina, prasetina, prasetina, spolna bolest, spolna bolest, Bjelkinja,
Bjelkinja.« Neovisno o tome, ljutila se na Jamilu što se udaje za
Changeza, od kojeg joj je i na sam pogled bilo zlo. Rekao sam joj da ode u
San Francisco.

Dolje, pak, Anwar je sada vodao Changeza po dućanu. Dok je Anwar

pokazivao, objašnjavao i mahao prema limenkama, paketima, bocama i
četkama, Changez je kimao kao bistar ali zločest učenik koji povlađuje
revnom muzej​ skom upravitelju, ali ništa ne prima u sebe. Changez mi
se nije doimao spremnim da preuzme vođenje Rajskog dućana. Spazivši
me kako odlazim, dotrčao je do mene i uzeo me za ruku.

»Sjećaš se, knjižare, knjižare!«

Znojio se, a to kako se uhvatio za mene pokazivalo je da ne želi da ga

ostavim samog.

»I, molim te«, rekao je, »zovi me po nadimku — Bucko.»

»Bucko?«

»Bucko. Da, a ti?« »Krema.«

»Krema, doviđenja.«

»Doviđenja, Bucko.«

Helen je vani već upalila rover i radio. Začuo sam moje najdraže
stihove iz Abbey Roada: »Uskoro ćemo biti daleko odavde, nagazi na gas
i obrisi suze.« Na moje iznenađenje pred knjižnicom je stajao parkiran i
Evin automobil. A Tata je pridržavao otvorena vrata. Danas je bio čio,
dočim je inače bio sjetan i turoban. Kao da je u svijesti nešto odlučio,
iako još nije bio siguran treba li baš to učiniti. Stoga, umjesto da bude
opušten i zadovoljan, bio je napetiji i manje trpeljiv no ikada.

»Upadaj«, rekao je pokazujući na zadnje sjedalo Evina auta.

»Zašto? Kamo ćemo?«

 »Samo uđi. Ja sam ti otac, zar ne? Zar nisam uvijek brinuo za tebe?«

»Nisi. A ovo je kao da me privodiš u zatvor. Rekao sam ti da ću večeras

biti s Helen.«

»A zar nećeš biti s Evom? Ti voliš Evu. I kod kuće te čeka Charlie. Jako
želi s tobom porazgovarati o nekoliko stvari.«

Eva mi se osmjehivala s vozačkog mjesta. »Cmok, cmok«, rekla mi je.

Znao sam da me hoće obmanuti. Jebiga, tako su glupi ti odrasli, misle da
se ništa od onoga što rade ne može prezreti.

Otišao sam do Helen i rekao joj da se događa nešto teško, da ne znam

točno što, ali da sada moram otići. Poljubila me i odvezla se. Čitav sam se
dan osjećao smireno, premda svjestan da se u Jamilinu životu sve
promijenilo; a sada, istog tog dana, ako sam bio u pravu u vezi s izrazima
na ta dva lica koja su bila sa mnom u automobilu, isto to će se dogoditi i
meni. Mahnuo sam, ne znam zašto, prema Heleninu autu. I više je
nikada nisam vidio. Sviđala mi se, počeli smo izlaziti, a onda se dogodilo
sve ovo i više se nismo vidjeli.

Dok sam sjedio u automobilu iza Eve i Tate i gledao kako rukama
neprekidno lete jedno prema drugome, nije baš trebalo da budem neki
genij pa da spazim da su njih dvoje par. Preda mnom je bilo dvoje
zaljubljenih ljudi, da-da. Za vrijeme vožnje Tata nije skidao pogleda s
Evina lica.

Ta žena koju jedva da sam poznavao, Eva, ukrala mi je oca. Ali, što sam
zapravo ja mislio o njoj. Nisam je čak niti promotrio kako spada.

Taj novi dio mog života nije bila žena koja bi privlačno izgledala i na
običnoj fotografiji za putovnicu. Nije imala konvencionalnu ljepotu, stas
joj nije bio izrazito proporcioniran, a lice joj je bilo pomalo debeljuškasto.
Ali bila je divna jer joj je to okruglo lice, s onom ravnom plavo obojenom
kosom što joj je padala preko čela i u oči, bilo otvoreno lice joj je stalno
bilo u pokretu i to je u nje bilo vrelo ljepote. Njezino je lice bilježilo i
najmanji osjećaj, malo je što skrivalo. Ponekad bi bivala djetinjasta pa bi
je čovjek vidio kao osmogodišnjakinju ili pak kao da joj je sedamnaest ili
dvadesetpet. Različite dobi njezina života kao da su postojale istodobno,
kao da je bila u stanju skakati iz dobi u dob, ovisno o tome kako se osjeća.
Hvala Isusu, u nje nije bilo hladne zrelosti. Kad bi, pak, iskazivala muku i
bol, bivala bi itekako ozbiljna i poštena kao da smo svi mi baš takva
otvorena ljudska bića kao što je ona, a ne svi zajebani, tajnoviti i
prijevarni. Onaj put kad mi je pričala tome kako se usamljenički i
odbačenom osjećala dok je bila s mužem, od tih ispovjednih riječi,
»usamljenički i odbačeno«, od kojih bih se inače valjao po cijeloj sobi,
sav sam se stresao.

Kad bi bila u zanosu, a u zanosu je bila često, ushit bi joj zario s obraza
kao sunce sa zrcala. Živjela je prema van, prema ljudima, i lice joj se
uvijek vidjelo jer joj je rijetko bilo dosadno i glupo. Nije dopuštala da joj
svijet dosadi. A, bogami, bila je brbljuša, stara Eva.

Pripovijedanje joj nije bilo puko neodređeno hvaljenje ili neslaganje,

neka pusta predstava od osjećaja. Ne kažem to. Bilo je u tim osjećajima
činjenica, čvrstih i probavljivih kao kruh. Objasnila mi je porijeklo
paislev-uzoraka24; stekao sam znanja o povijesti Notting Hill Gatea,
upotrebi amere obscure u Vermeera, zbog čega je sestra Charlesa Lamba
ubila svoju majku i o povijesti Tamla Motowna. Sviđale su mi se te stvari,
zapisivao sam ih. Eva mi je razotkrivala svijet. Upravo sam se preko nje
počeo zanimati za život.

Tata se nje, rekao bih, pomalo pribojavao. Eva je bila bistrija od njega i
mnogo sposobnija za osjećanja. On se do tada nikada nije sreo s toliko
mnogo strasti u žena. Djelomice ga je baš to navelo da je zavoli. Pa ipak je
ta ljubav, toliko neodoljiva, toliko zanosna u svome rastu, usprkos svemu
vodila ka uništavanju.

Svakoga sam dana opažao urušavanje u temeljima naše obitelji.

Svakoga dana Tata je, kad bi došao s posla, odlazio u spavaću sobu i nije
odatle izlazio. Odnedavna je počeo poticati Allieja i mene da mu pričamo.
Sjedili bismo unutra s njime i pričali mu o školi. Pretpostavljam da je
volio te izvještaje o tintanim mrljama jer se tada, dok bi naši glasovi
poput dima ispunjavali sobu, pritajen u ovoju od tog dima mogao zavaliti
u krevetu i misliti na Evu. Ili smo sjedili s Mamom i gledali televiziju i
time samo poticali njezin neprekidan nespokoj i samosažalne uzdahe. A
sve vrijeme, kao sve trošnije slavine iz kojih kaplje i koje samo što se
nisu provalile u potkrovlju, po kući su se polako razdirala srca, a da se
nije govorilo ništa.

Na neki način najgore je bilo za malog Allieja, jer ni o čemu nije imao
pojma. Za njega je kuća bila ispunjena patnjom i šeprtljavim pokušajima
da se pravimo da patnje nema. No nitko mu ništa nije govorio. Nitko nije
rekao — Mama i Tata su nesretni zajedno. Sigurno je bio zbunje​ niji od
svih nas; ili ga je možda neznanje štitilo da ne shvati koliko su stvari loše.
Sto god da se događalo u to vrijeme, svi smo se odalečili jedni od drugih.

Kad smo stigli, Eva mi je stavila ruku na rame i rekla mi da odem gore
k Charlieju. »Jer znam da to želiš. Onda dođi dolje. Moramo razgovarati o
nečemu važnome.«

Dok sam se penjao uz stepenice, razmišljao sam o tome koliko mrzim

kad me se svuda pošikava. Napravi ovo, napravi ono, idi tamo, dođi amo.
Vrlo brzo ću otići od kuće, znao sam to. Zašto nisu bili u stanju izravno
izložiti tu tako važnu stvar? Okrenuo sam se načas na vrhu stepenica i
shvatio zašto. Eva i moj Tata zaputili su se u dnevnu sobu, s rukom u
ruci, posežući jedno drugome naniže, hvatali se, izvaljenih jezika, stisnuti
jedno uz drugo čak i prije nego što su minuli kroz vrata. Čuo sam kako su
ih zaključali za sobom. Nisu se mogli strpjeti ni pola sata.

Provirio sam glavom kroz Charliejeva tavanska vrata. Prostor se

promijenio otkad sam zadnji put bio. Charliejeve knjige pjesama, njegovi
crteži, kaubojske čizme, sve je bilo porazbacano. Ormari i ladice otvoreni
kao da se pakira. Odlazio je i preseljavao se. Za početak, odustao je od
toga da bude hippie, što je svakako bilo olakšanje za Ribu, ne samo
profesionalno već i stoga što je to značilo da će mu Riba moći puštati
ploče soula — Otisa Reddinga i te stvari — jedinu glazbu koju je volio.
Sada se Riba raskrečio na crnom čeličnom naslonjaču i smijao se dok je
Charlie pričao i gazio gore-dolje po starom paru izblijedjelih trape​ rica,
košuljama sa širokim ovratnicima i ružičastim cvje​ tićima, po albumu
Barclav James Harvesta i bacao ih van u vrt na danje svjetlo.
 »Ljudi su tako glupo određeni svojim poslom«, govorio je Charlie.
»Mora li se to zbilja događati slučajno? Treba prići ljudima na ulici i reći
im da su postali urednici »The Timesa« za ovaj mjesec. Ili da će biti suci,
ili policijski komesari, ili čuvari zahoda. To mora biti proizvoljno. Ne
smije postojati nikakva veza između imenovanja i osobe osim ako je u
pitanju krajnja nepodobnost za neki položaj. Slažeš se?«

»Bez iznimke?«, ispitivao je Riba, dokono.

»Bez. Postoje ljudi koje treba izuzeti od visokih položaja. To su ljudi

koji trče za autobusima i zabijaju glavu u džepove da vide je li im sitniš
ispao van. Tu su i drugi, oni koji imaju osunačan ten, a po rukama im
ostaju bijele pjege. Takve ljude treba isključiti i kažnjavati ih u posebnim
logorima.«

A onda se Charlie obratio meni iako sam mislio da me nije primijetio:

»Odmah silazim«, kao da sam ga bio obavijestio da ga dolje čeka taksi.

Zasigurno sam izgledao povrijeđeno jer se Charlie malo lecnuo.

»Hej, maleni«, rekao je. »Dođi amo. Možda budemo cimeri. Kako
čujem, puno ćemo se viđati.«

Tako sam se uspentrao kroz rupu i prišao mu. Nagnuo se prema

naprijed da me može obgrliti rukama. Držao me s dragošću, ali to mu je
bila karakteristična gesta, baš kao što je uvijek ljudima govorio da ih voli,
istom bojom glasa za svakoga. Htio sam prekinuti sva ta sranja.

Posegnuo sam iza njega i dobro ga uhvatio za dupe. Bilo ga je podosta,

a od mene je to bilo prilično bezobrazno. Kad je, kao što sam predviđao,
iznenađeno odskočio, zavukao sam mu ruku između nogu i dobrano ga
povukao za mošnice. Smijao se i previjao, ali me svejedno gurnuo preko
sobe na bateriju bubnjeva.

Ostao sam ležati, na rubu suza, praveći se da mi nije ništa, a Charlie je

nastavio gaziti i dolje na ulicu bacati odjeću s cvjetićima i razglabati o
mogućnosti da se policijske snage organiziraju tako da hvataju i zatvaraju
rock-gitariste koji dok sviraju savijaju koljena.
 Nekoliko minuta kasnije, dolje, Eva je sjedila uz mene na počivaljci,
namakala mi čelo i šaptala. »Ludi dječaci, ludi dječaci.« Charlie mi je
smušeno sjedio nasuprot, a Bog je uz njega bivao sve snuždeniji. Eva je
izula cipele, a Tata je skinuo jaknu i kravatu. Bio je pažljivo isplanirao
ovaj skup, a sada je Zen od cijele te stvari poblesavio, jer samo što je Tata
zinuo da progovori, meni je u krilo počela kapati krv iz nosa, što je bilo
posljedica onoga što me Charlie gurnuo u bubnjeve.

Tata je otpočeo stvar na način državnika, kao da se obraća Ujedinjenim

narodima, iskreno rekavši da se zalju​ bio u Evu od trenutka otkad ju je
upoznao i tako dalje. No ubrzo se vinuo s prizemne dosade zbiljskosti i
odlebdio u čišći zrak. »Mi prianjamo uz prošlost«, rekao je, »uz staro, jer
se bojimo. Ja sam se bojao da ne povrijedim Evu, da ne povrijedim
Margaret, a najviše da ne povrijedim sebe.« Te su mi stvari zbilja išle na
živce. »Život nam je postao bljutav, postao je sređen. Svi se bojimo
novoga, bilo čega što nas može navesti na rast i promjenu.« Od svega
toga mišići su mi omlitavili i postali neupotrebljivi da mi je došlo da
odjurim do vrha ulice samo da osjetim da sam opet živ. »Ali to je živo
umiranje, a ne život, to je…«

Bilo mi je dosta. Prekinuo sam ga. »Misliš li ti ikada na to koliko su te

stvari dosadne.«

U sobi je zavladala šutnja, i zabrinutost. Ma jebiga! »Sve ti je to, Tata,

mutno i besmisleno. Mlaka voda.« Svi su me gledali. »Kako ljudi mogu
tako naprosto govoriti samo zato što vole zvuk vlastitog glasa i nikada ne
misle na ljude oko sebe.?«

»Molim te«, preklinjala me Eva, »nemoj se toliko žestiti i ne dopuštati

ocu da dovrši ono što je započeo.«

»Tako je«, rekao je Charlie.

Tata je rekao, a sigurno ga je mnogo koštalo da kaže toliko malo nakon

što sam ga ušutkao: »Odlučio sam i želim biti s Evom.«

Pa su se svi okrenuli i sažalno me pogledali. »A što s nama?«, pitao

sam ga.

»Da, bit ćeš novčano osiguran i moći ćemo se viđati kad god zaželiš. I
sam voliš Evu i Charlieja. Promisli, stječeš obitelj.«

»A Mama? Da li i ona stječe obitelj?«

Tata je ustao i obukao jaknu. »Idem iz ovih stopa razgovarati s njom.«

Mi smo ostali sjediti, a Tata je otišao kući da okonča naš zajednički

život. Eva, Charlie i ja smo zajedno pili i razgovarali o drugim stvarima.
Ne znam o čemu. Rekao sam im da moram ići pišati, ali sam istrčao iz
kuće i počeo hodati ulicama i pitao se koji ću ja kurac sada i pokušavao
sam zamisliti Tatu kako razgovara s Mamom i kako ona sve to prima.
Onda sam otišao do telefonske govornice i naručio plaćeni razgovor, pa
nazvao tetu Jean, koja je kao i obično bila pijana i osorna. Stoga sam joj
rekao samo ono što sam joj namjeravao reći i spustio slušalicu. »Teta
Jean, možda bi bilo dobro da dođeš amo. Bog — hoću reći Tata — odlučio
je da počne živjeti s Evom.«
 SEDMO POGLAVLJE

Život protječe dosadno, mjesecima se ništa ne događa, a onda jednoga

dana, mislim doslovce: jednoga dana, jebiga, sve podivlja i razori se. Kad
sam došao kući Mama i Tata su bili skupa u njihovoj spavaćoj sobi, a
jadni mali Allie stajao vani i lupao po vratima kao da mu je pet godina.
Odvukao sam ga i pokušao ga odvesti gore na kat da ne stekne traume u
djetinjstvu, ali me ritnuo u jaja.

Skoro istog trena stigla je i srčana hitna pomoć: teta Jean i tetak Ted.
Tetak Ted je ostao sjediti vani u autu, ali Jean se stuštila ravno u spavaću
sobu, odgurnuvši me ustranu dok sam pokušavao sačuvati privatnost
svojih ro​ ditelja. Samo mi je doviknula neke zapovijedi.

U roku od četrdeset minuta Mama je bila spremna za odlazak. Nju je

pakirala teta Jean dok sam ja pakirao Allieja. Namislile su da i ja pođem s
njima u Chislehurt, ali sam im rekao da ću kasnije biciklom navratiti do
njih; imao sam ja i svojih aranžmana. Znao sam samo to da k njima neću
ni blizu. Može li postojati išta gore od pre​ seljenja u Chislehurst? Ne
bih ni dva dana bio u stanju podnijeti da mi ujutro prvo što vidim bude
teta Jean, onako bez šminke, lica prazna kao jaje dok doručkuje suhe
šljive, slane losose i cigarete i tjera me da pijem čaj marke Typhoo. I
znam da bi po cijele dane samo psovala Tatu. U međuvremenu, Allie je na
odlasku plakao s Mamom i Jean i vikao: »Tko te jebe, smeće budističko!«

I tako se njih troje pokupilo, lica oblivenih suzama, strahom, bolom i

srdžbom. Tata je vikao za njima: »Kamo ćete svi? Zašto ostavljate ovu
kuću. Ostanite tu!«, ali Jean mu je samo dobacila da začepi labrnju.

Kuća je utihnula kao da u njoj nije bilo nikoga. Tata je s glavom u

rukama neko vrijeme sjedio na stepenicama, a onda se dao na djelovanje.
I on je htio što prije van.

Počeo je u svakojake plastične vrećice trpati cipele, kravate i knjige, ali

je onda prestao, shvativši da je nedostojno prije odlaska opustošiti kuću.
 »Ma nema veze«, rekao je. »Da ne uzmemo ništa, a?«

Dopala mi se ta zamisao: izgledalo mi je aristokratski, izići van praznih

ruku kao da smo iznad svih predmeta.

Naposljetku je Tata nazvao Evu da joj kaže da je zrak čist. Nevoljko je

ušla u kuću, sva onako topla i nježna, i povela Tatu do auta. Potom me
pitala što ja namjeravam, a meni nije bilo druge nego da kažem da želim
poći s njom. Nije ustuknula kako sam očekivao. Samo je rekla: »OK,
ponesi svoje stvari, bit će krasno da si s nama. Skupa će nam svima biti
strašno dobro, pa sam znaš, je li tako?«

Pokupio sam dvadesetak ploča, deset paketića čaja, Rakovu obratnicu i

Na cesti, drame Tenneseeja Williamsa i tako sam otišao živjeti kod Eve. I
Charlieja.

Te me je večeri Eva stavila u čistu slobodnu sobu. Prije nego što sam
pošao u krevet otišao sam u veliku kupaonicu kraj njezine sobe u kojoj
nikad prije nisam bio. U sredini prostora nalazila se kada sa
staromodnom mjedenom mi​ ješalicom za vodu. Uz rub uokolo bile su
svijeće, a do nje staro aluminijsko vjedro. Po policama od orahovine bila
su poredana crvenila za usne, sjenila, sredstva za odstranjivanje šminke,
mlijeko za čišćenje, hidratantne kre​ me, sprejevi za kosu, tekući sapun
za nježnu, osjetljivu i normalnu kožu, sapunčići u egzotičnim omotima i
kutiji​ cama; bilo je tu i grahorica u teglicama i ljusaka od jajeta, ružinih
latica u tanjurićima Wedgewood; pa još bočice s parfemima, vata,
učvršćivači, vrpce za kosu, rajfovi i šam​ poni. To me zbunjivalo: tolika
skrb prema samoj sebi bila mi je odbojna iako je predstavljala svijet
senzualnosti, dah i dodir, blagost i osjećajnost, koji su me dok sam se
razodijevao, palio svijeće i ulazio u Evinu kadu uzbudili kao neočekivano
milovanje.

Kasnije uvečer došla mi je u sobu odjevena u kimono i donijela čašu

šampanjca, a sa sobom je ponijela i neku knjigu. Rekao sam joj da izgleda
sretno i ozareno, od čega je postala još sretnija i ozarenija. Komplimenti
su korisno oruđe u zanatu zvanom prijateljstvo, rekoh sam sebi, a u
njezinim očima vidio sam da je to istina. Rekla je: »Hvala ti što si mi to
rekao. Već dugo nisam bila sretna, ali mislim da ću sada biti.«

»Koja ti je to knjiga?«, rekao sam.

»Sada ću ti pročitati nešto«, rekla je, »da ti pomogne da počneš cijeniti

zvuk dobre proze. I zbog toga što ćeš sljedećih nekoliko mjeseci ti čitati
meni dok budem kuhala i radila po kući. Imaš dobar glas. Tvoj mi je Tata
rekao da si mu spominjao kako ćeš biti glumac.«

»Jesam.«

»Onda mislimo na to.«

Eva je sjedila na rubu kreveta i čitala mi Sebičnog diva, dramatizirajući

sve likove i oponašajući uobraženog vikara pri sentimentalnom svršetku
priče. Nije se pretjerano tru​ dila, samo mi je htjela dati do znanja da
sam s njome na sigurnom, da raskid između mojih roditelja nije
najstršnija stvar koja mi se mogla dogoditi i da ona ima dovoljno ljubavi
da nas sve zakrili. Sada je bila snažna i pouzdana. Čitala mi je dugo, a ja
sam imao dodatni užitak jer sam znao da je otac nestrpljivo čeka da je još
jednom pojebe u toj noći nad noćima koja je zapravo bila njihov medeni
mjesec. Zahvalio sam joj od sveg srca, a ona je rekla: ‘»Ali ti si lijep, a
lijepima treba dati sve što požele.«

»Hej, a što je s ružnima?«

»Ružni«, isplazila je jezik. »Sami su krivi što su ružni. Njih treba

kinjiti, a ne žaliti.«

Nasmijao sam se, ali me to navelo na pomisao odakle je Charlie

naslijedio dio svoje okrutnosti. Kad je Eva otišla i kad sam tako po prvi
ostao ležati u istoj kući s Charliejem, Evom i ocem, razmišljao sam o
tome koja je razlika između zanimljivih ljudi i finih ljudi. I kako oni ne
mogu uvijek biti istovetni. Sa zanimljivim ljudima imaš želju biti — ćud
im je neobična, s njima sve stvari vidiš na svjež način i ništa nije mrtvo
niti se ponavlja. Čeznuo sam za time da saznam kako se Eva nosi sa
stvarima, sto misli o Jamili, recimo, i njezinoj udaji za Changeza. Žudio
sam njezino mišljenje. Eva je mogla biti i snob, to je bilo očito, ali jesam
li što vidio, ili čuo kakav glazbeni komad, ili obišao koje mjesto, ne bih se
zadovoljio sve dok me Eva ne dovede do toga da sve vidim na poseban
način. Ona je stvarima pristupala pod određenim kutom; izvodila je
spo​ jeve. A onda opet, postoje i fini ljudi koji nisu zanimljivi pa i ne
želiš znati što i o čemu misle. Kao mama, dobri su i krotki i zaslužuju više
ljubavi. Ali ima i zanimljivih, kao što je Eva s onom svojom čvrstom,
zanosnom britkošću, koja je sve okončala i na koncu završila u krevetu s
mojim ocem.

Kad se Tata preselio Evi, a Jamila i Changez u svoj stan, imao sam pet
mjesta u kojima sam mogao stanovati: s Mamom u tete Jean; u našoj
praznoj kući; s Tatom i Evom; s Amvarom i Jeetom; ili s Jamilom i
Changezom. Na koncu sam, kad i Charlie, prestao ići u školu, a Eva mi je
sredila da krenem na koledž pa da tako dovršim srednju školu. Činilo se
da će taj koledž biti nešto najbolje što mi se uopće može dogoditi.

Nastavnici su izgledali isto kao i učenici i svi su tamo bili jednaki, ha-
ha, premda sam pravio budalu od sebe, pa sam nastavnike oslovljavao sa
»sir«, a nastavnice s »gospođice«. Osim toga, po prvi put sam bio u istom
razredu s djevojkama i spetljao sam se s groznom gomilom ženskih.
(Ceremonija nevinosti je, što se njih tiče, bila pouzdano ugušena. Stalno
su mi se smijale, ne znam zašto; pretpostavljam da su mislile da sam
nezreo. Na posljetku, tek što sam ja prestao raditi kao raznosač novina, a
njih već čujem kako govore o nekim opasnim stvarima o kojima nisam
imao pojma: abortusi, heroin, Sylvia Plath, prostitucija. Te ženske bile su
pripadnice srednjeg sloja, ali su raskinule sa svojim obiteljima.
Neprekidno su se međusobno dirale, jebale se s nastavnicima i od njih
tražile novac za drogu. O sebi su malo brinule; samo se vukle po
bolnicama zbog ovisnosti o drogi, prekomjernih doza i abortusa. Trudile
su se da skrbe jedna za drugu, a ponekad i za mene. Držale su me slatkim,
pametnim, zgodnim i svašta, što mi je godilo. Sve mi se to sviđalo jer sam
po prvi put u životu bio sam, i jer sam i sam bio potucalo.

Imao sam mnogo slobodnog vremena i umjesto neka​ dašnjeg

postojanog života što sam ga provodio u spavaćoj sobi uz radio i s
roditeljima dolje u prizemlju, sada sam se potucao po raznim kućama i
stanovima i svu svoju opremu za život nosio sa sobom u velikoj platnenoj
torbi i nikada nisam prao kosu. Nisam bio previše nesretan, krstario sam
autobusom po Južnom Londonu i pred​ građima, da nitko ne bi znao
gdje sam. Kad bi netko — Mama, Tata, Ted — pokušao odrediti gdje se
nalazim, uvijek bih bio negdje drugdje; tu i tamo sam odlazio na
predavanja, a potom se odlazio vidjeti s Changezom i Jamilom.

Nisam se htio školovati. To razdoblje mog života nije bilo pogodno za

koncentraciju, zbilja nije. Tata je i dalje bio uvjeren da se ja trudim da
jednom budem nešto — odvjetnik, rekoh mu nedavno jer je čak i on
shvaćao da su one priče o liječniku odsvirale. Ali znao sam da će mu
morati nadoći onaj trenutak u kojem ću mu skresati vijest o tome da smo
se prosvjetni sustav i ja razišli. Znao sam da će mu od toga prepući ono
njegovo useljeničko srce. Ali duh vremena među ljudima koje sam
poznavao iskazi​ vao se kao opće prepuštanje i lijenost. Nismo željeli
novac. Čemu? Mogli smo prolaziti i tako da živimo od roditelja ili
prijatelja ili države. A kad bi nam bilo dosadno, a stalno nam je bilo
dosadno, rijetko smo sami sebe motivira​ li, barem smo se dosađivali za
sebe i radije se izležavali smlavljeni na madracima po ruševnim kućama
nego da radimo u općem pogonu. Nisam htio raditi na mjestu na kojem
se ne može nositi bunda.

Bilo kako bilo, imalo se što gledati — o, da, zanimao me život. Ja sam
bio revnosni svjedok Evine i Tatine ljubavi, a još sam više bio opčinjen
Changezom i Jamilom koji su, ne bi čovjek vjerovao, skupa živjeli u
Južnom Londonu.

Stan Jamile i Changeza, što im ga je unajmio Anwar bilo je nešto nalik

dvosobnoj kutiji u blizini prolaza Catford. Imao je minimum olupana
pokućstva, žute zidove i plin. Jedna spavaća soba, u kojoj je bio dvostruki
madrac pok​ riven indijskim prekrivačem na kojem je sve vrvjelo od
boja, pripadala je Jamili. U vrhu kreveta imala je mali četvrtast stol što
joj ga je Changez kupio kao svadbeni poklon; osobno sam ga nosio iz
obližnje staretinarnice. Preko njega je bio stolnjak s uzorkom Liberty, a ja
sam Jamili kupio bijelu vazu u kojoj su uvijek stajali sunovrati ili ruže.
Olovke i pera držala je u tegli od kikirikijeva maslaca. A po stolu i svuda
oko nje po podu bile su gomile knjiga iz razdoblja nakon gospođice
Cutmore: »Kla​ sici«, kako ih je nazivala — Angela Davis, Baldwin,
Malcolm X, Greer, Millet. Na zidove se nije smjelo stavljati ništa, ali
Jamila je ipak prikucala pjesme Christine Rossetti, Plath, Shelly i drugih
vegetarijanaca koje je kopirala iz knjiga iz knjižnice i čitala ih dok bi malo
protezala noge tako što bi napravila nekoliko koraka po tijesnoj sobi. Na
izbočenu dijelu daske koja je bila prikucana ispod prozora držala je
kazetofon. Od doručka pa sve dok nas troje ne bismo presjekli
kasnonoćnim pivima, stan se orio od Arethe i drugih mama. Jamila
nikada nije zatvarala vrata, pa smo Changez i ja pijuckajući mogli i
promatrati profil naše Jamile pri mukotrpnoj koncentraciji, nagnute
glave, dok je čitala, pjevala i zapisivala nešto u stare školske teke. I njoj je
kao i meni već na vrh glave bilo tih »prastarih, glupih, bjelačkih stvari«
kojima te uče u školi i na koledžu. Ali ona nije ljenčarila, ona se sama
obrazovala. Znala je što želi naučiti i znala je gdje se to nalazi; samo je još
to trebala utuviti u glavu. Dok bih tako promatrao Jamilu, ponekad sam
mislio kako je svijet podijeljen na tri vrste ljudi: na one koji znaju što im
je činiti; na one (najnesretnije) koji nikada ne znaju koja im je svrha u
životu; i one koji sve saznaju kasnije. Ja sam, rekao bih, bio u posljednjoj
kategoriji, ali me to nije sprečavalo da mislim da sam rođen za prvu.

U dnevnoj sobi su bila dva naslonjača i stol za kojim se jela hrana iz

take awaya. Oko njega su bile dvije stolice sa sjedalom od natrule bijele
plastike. Pored njega je bio nizak poljski krevet prekriven smeđim
dekama na kojem je, kako je Jamila od samog početka inzistirala, spavao
Changez. Oko toga nije bilo rasprave, a Changez nije u krucijalnom
trenutku premišljao kada se što — možda — može napraviti. Tako je to
išlo kod njih, baš kao što ga je kad su bili na medenom mjesecu u Ritzu
natjerala da spava na podu kraj kreveta.

Dok je Jamila radila u svojoj sobi, Changez je veselo sjedio na poljskom

krevetu, zdravom rukom iznad sebe pridržavao džepnu knjigu, neku od
njegovih »posebnih«. »Ova je naročito posebna«, znao bi reći dok bi kraj
sebe odlagao opet nekog Spillanea ili Jamesa Hadley Chasea ili Harrolda
Robbinsa. Mislim da se podosta grdnih nevolja zbilo kad sam Changezu
počeo za čitanje davati Harrolda Robbinsa, jer ga je on stimulirao kao što
Conan Doyle nikada nije. Ako netko misli da knjige ne mijenjaju ljude,
nek samo pogleda Changeza kojem su se iznenada ukazale nesanjane
mogućnosti na planu seksa, čovjeka koji se netom oženio, a bio potpuno
celibatan, i koji je Britaniju vidio kao što mi vidimo Švedsku: kao zlatni
rudnik seksual​ nih mogućnosti.

Ali i prije nego što su seksualne muke poštenski zapale u svoj kovitlac,
uskipjele su nedaće između Anwara i Changeza. Uostalom, Changez je
sada još nužnije bio potreban u dućanu otkako je Anwar sam sebe shrvao
onom gandijevskom dijetom, kojom je u prvom redu baš Changeza kanio
dovesti u Britaniju.

Ne bi li pokrenuo Changezovu karijeru u piljarskom poslu, Anwar ga je

poučavao kako se radi na blagajni, gdje se može proći i samo s jednom
rukom i s pola mozga. Anwar je bio vrlo strpljiv s Changezom i obraćao
mu se kao kakvu četvorogodišnjaku, što je uostalom i bio pravi način.
Samo, Changez je bio daleko bistriji nego što je Anwar mislio. Dao je na
znanje da je bespomoćan u zamatanju kruha i uzvraćanju kusura. Ni
aritmetika mu nije išla od ruke. Pred blagajnom su se pravili redovi sve
dok kupci nisu počeli odlaziti. Anwar je stoga predložio da se u poslu za
blagajnom okuša koji drugi put. Već će mu on naći da nešto radi kako bi
ga održao u piljarskom raspoloženju.

Changezu je tako nov posao bio da sjedi na tronošcu iza odjeljka s

povrćem i pazi na kradljivce. Stvar je bila elementarna: primijetiš ih kako
kradu i povičeš: »Vrati to nazad, mamicu ti lopovsku!« Ali Anwar se nije
uputio u činjenicu da je Changez iznašao savršeno umijeće spavanja u
sjedećem položaju. Jamila mi je jednog dana rekla da je Anwar došao u
dućan i otkrio Changeza kako sjedi na stolici i hrče, dok pred njegovim
sklopljenim očima jedan KK trpa u hlače teglu s lososima. Anwar je
praskao po cijelom dućanu. Uzeo je grozd banana i njima gađao zeta i
tako ga je grdno pogodio u prsa da se Changez stropoštao sa stolca i
oderao onu zdravu ruku. Changez je ostao ležati i previjati se,
nesposoban da ustane. Naposljetku je Princeza Jeeta morala pomoći
Changezu da napusti dućan. Anwar se derao na Jeetu i Jamilu, a vikao je
čak i na mene. A ja sam se samo smijao Anwaru, kao i svi ostali, ali nitko
se nije usudio izreći onu jedinu istinitu stvar: sve je to njegova greška.
Bilo mi ga je žao.

Njegov je očaj bivao sve očitiji. Stalno je bio mrzovoljan, nepredvidive

ćudi, a dok je Changez bio kući i liječio bolesnu ruku, ja sam radio u
dućanu, pa mi je tako jednom Anwar prišao. On je već izgubio svako
poštovanje i nadu za Changeza što ih je nekoć imao. »Sto sada radi onaj
debeli beskorisni mamlaz, jebo ga ja?«, raspitivao se. »Je li mu već
bolje?«

»Oporavlja se«, rekoh mu.

»Oporavit ću ja njemu jaja bacačem plamena, da mu jebem ćaću

ćaćina!«, rekao je stric Anwar. »A možda da nazovem Nacionalni front pa
im dam Changezovo ime, što veliš? Kakva ideja, a!«

U međuvremenu je Changezu bilo sve milije i milije ležati na poljskom

krevetu, čitati džepne knjige i vrzmati se sa mnom po gradu. Uvijek je bio
spreman na bilo kakvu pustolovinu koja nije podrazumijevala rad za
bla​ gajnom ili sjedenje na tronošcu. No, kako je bio blago tupav, ili
barem ranjiv i nekako lako povodljiv, a kako je opet bio jedini od
nekoliko ljudi kojima sam se mogao nekažnjeno rugati i njima upravljati,
postali smo kompa. Slijedio me kamo bi mi se god prohtjelo u onom
mom izbjegavanju nastave.

Za razliku od svih ostalih smatrao me potpuno nastra​ nim.

Zaprepastilo ga je kad sam jednom nasred ulice skinuo košulju da mi sise
uhvate malo sunca. »Yaar, ti si vrlo drzak i nekonformist«, često mi je
govorio. »Kako se to oblačiš, kao ciganska skitnica. Što kaže tvoj tata? Zar
te ne disciplinira vrlo oštro?«

»Moj je tata previše zaokupljen ženom s kojom je pobjegao«,

odgovarao sam mu, »a da bi uopće i pomislio na mene.«

»O, Bože, ova zemlja je seksualno poludjela«, rekao je. »Tvoj bi tata
trebao na nekoliko godina nazad kući, a i ti s njim. Možda negdje daleko
na selo.«

Changezova zgađenost nad svakodnevnim stvarima na​ dahnjivala me

da mu pokazujem Južni London. Pitao sam se koliko će mu dugo trebati
da se navikne, odnosno da se, drugim riječima, pokvari. A radio sam na
tome. Dan​ gubili smo danima na plesu u klubu Roza maca, zjakali na
debele matrone na Crovdon Greyhoundu, nedjeljama ujutro očijukali sa
striptizetama u puhovima, spavali za vrijeme Godardovih i
Antonionijevih filmova i uživali se mlatiti na nogometnom igralištu
Millwalla gdje sam tjerao Changeza da preko lica za svaki slučaj nosi šešir
sa spušte​ nim obodom da frajeri ne vide da je Pakić i ne pomisle da sam
i ja njihov.

Changez je novčanu potporu dobivao od Jamile koja je sve plaćala od

svoga večernjeg rada u dućanu. I ja sam mu pripomagao novcem što sam
ga dobivao od Tate. Changezu je i brat slao novac, što je bilo neobično jer
je, zapravo, otkako je Changez dospio na stečevit Zapad moralo biti
obrnuto, ali ja mislim da se tamo u Indiji još slavilo zbog Changezova
odlaska.

Jamila je ubrzo dospjela u radosno stanje ni ljubavi ni odbojnosti

prema svome mužu. Zabavljalo ju je da misli kako sama nastavlja kao da
njega nema. Njih su dvoje kasno uvečer voljeli igrati karte, a ona bi se
tada raspitivala o Indiji. Pričao joj je priče o odbjeglim ženama, premalim
mirazima, preljubima među bogatašima u Bombayu i, naj​ delikatnije, o
političkoj korupciji. Bilo je očito da je pokupio neke naputke iz džepnih
knjiga jer je te priče ispredao kao dijete kad rasteže kaogumu. U tome je
bio dobar i sve je priče povezivao dodatnom gumom i slinom, ponovno
uvodeći likove sa: »Znaš onog ružno-ružnog čovjeka što su ga uhvatili
golog u baraci na kupalištu?«, kao u raspo​ mamljenoj sapunskoj operi,
znajući da će na svršetku dana što ga je provela u isisavanju zamućena
moždanog soka njezina zanesena usta neizbježno izreći: »Hej, Changez,
mužu, ili što mi uopće jesi, zar ne znaš ništa više o onom političkom
starkelji što su ga strpali u zatvor?«

Nasuprot tome on je načinio grešku uljudnosti kad ju je pitao u što

vjeruje u socijalnom i političkom smislu. Jednoga jutra stavila mu je na
prsa Gramscijeve »Tamničke zapise«, ne shvaćajući da njegova ovisnost
o džepnim knjigama nije bila u potpunosti nekritična. »Zašto onda nisi
pročitao ovo, kad te već tako zanima?«, izazivala ga je koji tjedan kasnije.

»Zato što mi je draže to čuti iz tvojih usta.« I htio je to čuti iz njezinih

usta. Htio je gledati kako se usta njegove žene miču jer je ta usta sve više
i više poštivao. Bila su to usta koja je želio upoznati.

Jednoga dana, dok smo se potucali od jedne stareti​ narnice i

mjenjačnice knjiga do druge, Changez me uzeo za ruku i natjerao me da
se stanem s njime lice u lice, što nikako nije bio ugodan pogled.
Naposljetku se, nakon tolikih tjedana drhturenja poput prestrašena ronca
na hridi, prisilio da mi rekne »Što misliš, hoće li Jammie ikad poći sa
mnom u krevet? Napokon, žena mi je. Ja ne namećem ništa nezakonito.
Molim te, ti je poznaješ cijeli život, koja je tvoja istinska i poštena
procjena o mojim izgledima u tom pogledu?«

»Tvoja žena? S tobom u krevet?«

»Da.«

»Nema šanse.«

»Što?«

»Ma nikako, Changez.«

Nije to mogao prihvatiti. Razjasnio sam mu: »Ne bi te dotaknula ni

kroz azbestne rukavice.«

»Zašto? Molim te, budi iskren kao što si i do sada bio o svakoj stvari.
Makar i prostački, Karime, kakav je tvoj predviđaj?«

»Previše si ružan za nju.«

»Zbilja? U licu?«

»U licu. U tijelu. U cjelini. Eto ti.«

»Da?« U tom sam trenutku uhvatio pogled na sebe u izlogu i bio sam
zadovoljan onime što sam vidio. Nisam imao posla, ni obrazovanja i
nikakve budućnosti, ali izgledao sam sasvim dobro, itekako. »I sam znaš,
Jamila je kvalitetna osoba.«
 »Ja bih sa svojom ženom htio imati djecu.« Otresao sam glavom.

»Ne dolazi u obzir.«

Pitanje djece za Changeza-Bucka nije bilo trivijalno. Nedavno se zbila

jedna strahovita nezgoda koja mu je zasigurno ostala u svijesti. Anwar je
zamolio Changeza i mene da operemo pod u dućanu, misleći valjda da bih
ga ja mogao uspješno nadzirati. Pa valjda to neće otići po zlu! Ja sam
ribao, a Changez je kao jadničak držao kantu i stajao u ispražnjenu
dućanu i pitao me imam li mu posuditi još koji roman Harolda Robbinsa.
Uto se pojavio Anwar i stao nas gledati kako radimo. Naposljetku je nešto
odlučio: pitao je Changeza kako je Jamila. Pitao je Changeza da li Jamila
»čeka«.

»Što ‘čeka’«, rekao je Changez.

»Pa mog unuka, jebo ga ti!«, rekao je Anwar. Changez nije rekao ništa
nego se odšuljao unazad, podalje od vatre Anwarova raspaljenog prezira,
koji se potpaljivao bezdanim razočaranjem.

»Valjda«, rekao je Anwar obrativši se meni, »valjda ima nešto među

tim magarećim nogama?«

Na to je iz središta one goleme trbušine Changezu krenula eksplozija.

Kroz njega su protutnjali valovi gnjeva, a lice mu, onako spljošteno kao
meduza, kao da se od​ jednom uvećalo. Čak mu je i ona bolesna ruka
vidno zadrhtala, a cijelo se Buckovo tijelo protreslo od bijesa zbog
poniženja i neshvaćanja.

Povikao je: »Da, između magarećih nogu ima mnogo više nego što ima
između magarećih ušiju!«

Pa je dohvatio prvu mrkvu koja mu je bila na dohvat ruke i zafijuknuo

je na Anwara. Jeeta, koja je sve čula, smjesta je dotrčala. U njoj kao da se
zbog nedavnih događaja oslobodila neka snaga ili naglost; kako je Anwar
kopnio, tako je ona rasla. I nos joj se pretvorio u orlovski kljun. Sada je
taj nos ugurala kao prepreku između Anwara i Changeza tako da nisu
mogli dohvatiti jedan drugoga.
 A onda je sasula jezikovu juhu na Anwara. Nikada je ranije nisam čuo
da tako govori. Bila je neustrašiva. Gullivera bi sparušila svojim dahom.
Anwar se okrenuo i otišao psujući. Mene i Changeza je istjerala van.

Bucko do sada i nije imao dovoljno vremena da se zamisli o svom

engleskom iskustvu, no sada je očito počeo razmišljati o svom položaju.
Uskraćena su mu bračna prava; povremeno mu se priječe ljudska prava;
na sve su se strane javljale nepotrebne poteškoće; oko glave su mu zujale
uvrede kao kiša ispljuvaka — a on je uvaženi muž iz ugledne bombayske
obitelji! Što se to zbiva? Valja se dati na djelovanje! Ali sve po redu.
Changez je tražio nešto po džepovima. Na koncu je naglo izvukao komad
papira na kojem je bio neki telefonski broj. »Kad je tako…«

»Kad je kako?«

»Kad sam tako ružan kao što si mi, na sreću, natuknuo. E, onda ima
nešto što moram napraviti.«

Changez je nazvao nekoga. To je bilo tajanstveno. Onda sam ga morao

odvesti do neke povelike zasebne kuće na dva kata. Vrata je otvorila neka
stara žena — činilo se kao da ga je očekivala — a on mi se, dok je ulazio,
okrenuo i naložio mi da ga pričekam. Dvadesetak minuta sam tamo
stajao kao budala. Kad se pojavio na vratima iza njega sam primijetio
malu, crnokosu Japanku srednjih godina u crvenom kimonu.

»Zove se Shinko«, rekao mi je sretan dok smo se pješice vraćali u stan.

Iz raskopčana šlica Changezu je poput male bijele zastavice virio donji
rub košulje. Odlučio sam da ga ne obavijestim o tome.

»Prostitutka, a?«

»Nemoj biti zajedljiv. To mi je sada prijateljica. Nova prijateljica u

Engleskoj koja je neoprijateljska prema meni.« Pogledao me veselo:
»Radi posao kao što je opisano za T u Harolda Robbinsa! Karime, riješeni
su svi moji proble​ mi! Svoju ženu mogu voljeti na običan način, a
Shinko mogu voljeti na neobičan način! i Molim te, posudi mi funtu. Da
Jamili kupim malo čokolade!«
 Uživao sam u svim tim skitaranjima s Changezom i ubrzo sam ga počeo
smatrati dijelom svoje obitelji, trajnim dijelom svog života. Ali, imao sam
ja i pravu obitelj koju je također trebalo pohoditi — ne Tatu koji je bio
prezauzet, već Mamu. Svakog sam je dana nazivao, ali otkako živim kod
Eve, još se nismo vidjeli; nisam se mogao suočiti ni s kim iz te kuće.

Kad sam se napokon nakanio otići u Chislehurst, ulice po Južnom

Londonu bile su tihe i puste kao da su evakuirane. Tišina je bila
zloslutna; činilo mi se kao da se natuštila i da će svaki čas pasti na mene.
Praktički prvo što sam ugledao kad sam sišao iz vlaka i ponovno krenuo
tim ulicama bili su Rutavi i njegov pas, ona velika doga. Rutavi je pušio
lulu i nešto se smijao sa svojim susjedima, stojeći na dvorišnim vratima.
Prešao sam ulicu i vratio se da ga promotrim. Kako samo može stajati
tako nevino, a onako me naružio? Nisam znao što bih. Snažan poriv
govorio mi je da se vratim na stanicu i sjednem na vlak do Jamile. Stajao
sam tamo najmanje pet minuta, gledao Rutavog i pitao se na koju ću
stranu. Ali, kako da svoj potez objasnim mami kojoj sam obećao svratiti
da se vidimo? Morao sam zapješačiti dalje.

Itekako mi je godilo što sam se podsjetio na to koliko se silno gnušam

predgrađa i kako moram nastaviti svoj put u London i u novi život, da se
pouzdano maknem od ljudi i ulica kao što su ovi.

Od dana kad je otišla iz naše kuće kod tete Jean mama je pala u
postelju i otada nije ustajala. Ali Ted je bio u redu: jedva sam čekao da ga
vidim. Potpuno se promijenio, veli mi Allie; Ted je svoj život izgubio da bi
ga pronašao. Ted je tako predstavljao Tatin trijumf; on je zaista bio netko
koga je Tata oslobodio.

Od onoga dana kad ga je Tata egzorcirao dok je onako sjedio s

gramofonom u krilu tetak Ted nije radio apsolutno ništa. Sada Ted više
nije morao kupati, ustajati u osam i čitati novine dok se ne otvore pubovi.
Poslijepodneva je provodio vani u dugotrajnim šetnjama ili je odlazio na
tečajeve meditacije. Uvečer je odbijao razgovarati — to je bio zavjet šutnje
— a jednom bi tjedno postio po cijeli dan. Bio je sretan, ili sretniji,
neovisno o činjenici da mu je malo što u životu imalo značenja. Ali barem
je to sada spoznao i s time se suočio. Tata mu je rekao da to počne
»istraživati«. Rekao mu je i to da i godine mogu proći dok se smisao ne
pojavi, ali u međuvremenu treba živjeti u sadašnjosti; uživati u nebu,
drveću, cvijeću i u okusu dobre hrane, a možda i ponešto popraviti u
Evinoj kući — Tatinu svjetiljku uz krevet ili kazetofon, na primjer — ako
mu je potrebna kakva praktična terapija. Ted je rekao da će, ako mu bude
trebala terapija, ići na pecanje. Bilo što u vezi s tehnikom moglo bi ga
iznova katapultirati u orbitu.

»Kad sam sebe gledam«, rekao je Ted, »vidim da ležim u visećoj mreži
za spavanje i samo se ljuljam, ljuljam.« Cijelokupno to Tedovo ponašanje
kao da živi u visećoj mreži, to njegovo obraćanje u svoj, tedovski
budizam, kao što je to Tata nazvao, tetu Jean je dovodilo do bijesa. Htjela
je presjeći to ljuljanje u visećoj mreži. »Podivljao je kao i on«, rekla je
Mama, s olakšanjem. Čini se da joj je ta borba između Teda i Jean bila
jedina radost u životu, i tko bi joj mogao prigovoriti? Jean je bjesnjela i
svađala se, a otišla je čak tako daleko da se u svojim nastojanjima da Teda
vrati onoj običnoj ali učinkovitoj nesreći poslužila čak i nježnošću. U
svakom slučaju, više nisu imali prihoda. Ted se nekoć znao hvastati:
»Deset ljudi imam pod sobom«, a sada nije imao nijednog. Pod njim nije
bilo ničega osim pukog zraka i ponora stečaja. Ali Ted se samo smješkao i
govorio: »Jean, ovo mi je posljednja prilika da budem sretan. Ne smijem
je upropastiti.« Teta Jean je jednom bocnula u bolno mjesto i spomenula
brojne vrline njezina bivšeg dečka torijevca, ali Ted joj je uzvratio rekavši
(i to čak jedne večeri za vrijeme zavjeta šutnje): »Što se tebe tiče, taj se
momak nagledao svjetla, je li?«

U kući sam zatekao Teda kako pjeva neku kavansku pjesmu i doslovce
me ugurao u ormar da razgovaramo o njegovoj omiljenoj temi — o Tati.
»Kako ti je otac?«, rekao je važnim šapatom. »Sretan?« Nastavio je
sanjarski kao da govori o nekoj homerskoj pustolovini. »I, veliš, samo
tako ustao i otišao s onom elegantnom ženom. Nevjerojatno. Ne
zamjeram mu. Ja mu zavidim! Pa svi priželjkujemo takvo što, je li tako?
Jednostavno sve presiječeš i kidaj! Ali tko to i radi? Nitko osim tvog tate.

Volio bih ga vidjeti. Da sve podrobno pretresemo. Ali to je u ovoj kući

protuzakonito. Ne smiješ čak ni pričati o tome.« Uto je teta Jean iz
dnevne sobe ušla u predsoblje i Ted je pritisnuo prst na usta. »Ni riječi o
tome.«

»O čemu, tetak?«

»O ničemu, jebiga!«

Kao uvijek teta Jean je i danas bila uspravna i gorda u visokim petama i
tamnoplavoj haljini s prikopčanim dijamantnim brošem u obliku ribe
koja zaranja. Nokti kao besprijekorne sjajne školjkice. Zarila se tako
blještavo kao da je netom svježe oličena; čovjeka bi bilo strah da je
dotakne da slučajno nešto ne zamaže. Doimala se kao da je spremna otići
na neko od onih primanja s koktelom na kojima je svojim usnama
ostavljala mrlje po tuđim obrazima, po čašama, cigaretama, ubrusima,
biskvitima i slamčicama za koktele sve dok rumenilom ne ukrasi i
posljednu stopu prostorije. Ali primanja više nije bilo u toj kući
polumrtvaca, u tom obično starom obitavalištu u kojem su sada prebivali
jedno preobraćeno i jedno slom​ ljeno biće. Jean je bila čvrsta i voljela je
piti; još će ona dugo potegnuti. Ali što će onda kad shvati da je, kad stvari
već jesu takve kakve jesu, osuđena na smrt, a ne samo na privremeno
suspregnuće osnovnog zadovoljstva?

»O, ti si?«, rekla je teta Jean.

»Pa evo, jesam.’«

»Gdje s bio?«

»Na koledžu. Zato i stanujem kod drugih. Da budem bliže koledžu.«

»To se mogu kladiti. Daj, Karime, radije smisli nešto drugo.«

»Allie je tu, a?«

Okrenula se. »Allie je dobar dečko, samo što se malo previše bavi
odijevanjem.«

»Pa da, uvijek je bio za outre 25.«

 »Tri puta dnevno presvlači odjeću. To mi je ženski.«

»Jako ženski.«

»Mislim i da čupa obrve«, rekla je kruto.

»Pa, teta Jean, kad su mu dlakave. U školi ga zovu Kokos.«

»Muškarci i trebaju biti dlakavi, Karime. Obraslost i jest karakteristika

pravih muškaraca.«

»Ti si u zadnje vrijeme postala pravi detektiv, jel’ da? Jesi li razmišljala
o tome da se prijaviš u policiju?« To sam joj rekao dok sam se već penjao
uz stepenice. Dobri moj Allie, pomislio sam.

Nikada baš nisam mnogo mario za Allieja i najveći dio vremena nije mi
ni padalo na pamet da imama brata. Nisam ga dobro poznavao i prezirao
sam ga zbog toga što se pristojno ponaša i što se svuda šulja i priča priče
o meni. Klonio sam ga se kako ostatak obitelji ne bi saznao za moje
naume. Ali sada sam po prvi put bio sretan što je tu, zbog društva Mami i
zbog toga što gnjavi tetu Jean.

Mislim da baš nisam osjetljiv, prije bih se kladio da sam iznutra čisti
klipan i nije me briga ni za koga, ali sam, da ga jebeš, mrzio onaj hod gore
uz stepenice k Mami, a naročito još što mi je odozdo teta Jean pazila na
svaki korak.

»Da si mi ostao tu dolje«, rekla je, »zbilja bih te tresnula po licu.«

»Po kojem obrazu?«

»Po onom prokletom što ga imaš u sebi. Cijelom.«

»Daj, zaveži, dolje!«, rekao sam joj.

»Karime!« Zamalo se ugušila od vlastite srdžbe.

»Teta Jean, gubi se«, rekao sam joj

 »Đubre jedno budističko«, uzvratila mi je. »Vi ste svi bagra
budistička.«

Otišao sam k Mami. Još se čulo kako teta Jean urla za mnom, ali više
nisam razabirao što govori.

Zasebna soba tete Jean u kojoj je sada ležala Mama, skutrena u

ružičastoj spavaćici, imala je čitav jedan zid u ormarima s ogledalima koji
su bili krcati starim ali blješta​ vim haljinama iz onih parfimiranih dana.
Uz krevet su stajale Tedove palice i nekoliko pari prašnjave obuće za golf.
Ništa nisu zbog nje posebno pospremili. Allie mi je rekao preko telefona
da ju je Ted nutkao da jede tako što je išao k njoj i govorio: »Na, Marge,
uzmi ovaj fini komadić ribice i malo kruha i maslaca«, ali je to svršavalo
tako da bi sve sam pojeo.

Kolebao sam se bih li poljubio Mamu ili ne, nekako iz straha da njezina
slabost i nesreća ne prijeđu na mene. Naravno da ni na tren nisam
pomislio da bi možda moja životnost i duh mogli okrijepiti nju.

Sjedili smo neko vrijeme i malo smo govorili dok se ja nisam upustio u
opisivanje Changezovih »bisera«, njegova poljskog kreveta i bizarnog
spektakla čovjeka koji se zalju​ bio u svoju ženu. Ali mama je vrlo brzo
izgubila zanimanje. Ako je ni nevolja drugih ljudi nije mogla oraspoložiti,
onda neće ništa. Svijest joj se pretvorila u staklo i čitav joj se život
skliznuo preko njegove glatke površine. Zamolio sam je da me nacrta.

»Ne mogu, Karime, ne danas«, uzdahnula je.

Navaljivao sam: crtaj me, Mama, crtaj me, crtaj me! Salijetao sam je.
Bio sam strašno ljut i svašta. Nisam joj htio dati da se prepusti pogledu
na život na kojem je sve ovo i inače počivalo, filozofiji koja ju je sabila u
sjenovit zakutak ovoga svijeta. Za mamu je život u osnovi bio pakao.
Izgubiš vid, siluju te, svi ti zaborave na rođendan, Nixon pobijedi na
izborima, muž ti otprhne s plavušom iz Beckenhama, a onda ostariš, ne
možeš više hodati i umreš. I Iz onoga što je počivalo ispod svega nije
moglo izići ništa dobro. Taj je nazor jednako mogao izroditi i stoicizam,
ali u maminu je slučaju vodio ka samosažaljenju. Zato sam se iznenadio
što me na kraju počela crtati, pa se tako njezina ruka još jednom počela
onako blago kretati po papiru, a oči joj napokon bljesnule nekim
zanimanjem. Sjedio sam što sam mogao mirnije. U jednom trenutku je
ustala iz kreveta i, upozorivši me da ne gledam crtež, otišla u kupaonicu,
a ja sam iskoristio priliku i pogledao ga.

»Sjedi mirno«, jeknula je kad se vratila i počela iznova. »Ne mogu ti

dobro uhvatiti oči.«

Kako da je dovedem do toga da shvati? Možda bi trebalo da ništa ne

govorim. Ali ja sam bio racionalist.

»Mama«, rekoh, »ti gledaš, mene, svog starijeg sina, Karima. Ali ta
slika — i baš je odlična, nisam previše kosmat — to je zapravo Tatina
slika, je li tako? Taj njegov veliki nos i dvostruk podvaljak. I ti podočnjaci,
to su njegove stvari, ne moje. Mama, to ni po čemu nije moje lice.«

»E, dragi, očevi i sinovi nalik su jedan drugome, zar ne?« i uputila mi je
značajan pogled. »Obojica ste me ostavili, zar ne?«

»Ja te nisam ostavio«, rekao sam. »Tu sam kad god poželiš. Studiram,
to je sve.«

»Da, znam da studiraš.« Zanimljivo je kako je moja obitelj često bila

sarkastična prema meni i stvarima koje radim. Rekla mi je: »Ja sam
potpuno sama. Nitko me ne voli.«

»Pa ja te volim.«

»Ne, nitko mi ne pomaže. Nitko ništa ne radi da mi pomogne.«

»Mama, ja te volim«, rekao sam. »Makar se ne ponašam uvijek tako.«

»Ne«, rekla je.

Poljubio sam je i privinuo je uza se, a potom sam pokušao izići iz kuće
a da nikome ne kažem zbogom. Išuljao sam se niz stepenice i već sam bio
vani i uspješno se uputio prema vrtu, kadli Ted istrči iza kuće i pograbi
me. Sigurno je vrebao, iščekivao.

»Kaži tati da cijenimo to što je napravio. On je meni napravio veliko

čudo toga!«

»Dobro, hoću«, rekao sam izvlačeći se od njega.

»Nemoj zaboraviti.«

»Ma kakvi.«

Gotovo trčećki sam otišao u Južni London, k Jamili. Napravio sam sebi
vrč čaja od metvice i šutke sjeo za stol u dnevnoj sobi. Svijest mi je bila
sva zbrkana. Pokušavao sam skrenuti misli i usredotočiti se na Jamilu.
Ona je kao i obično sjedila za svojim stolom, lica osvijetljena jeftinom
svjetiljkom za čitanje koja joj je stajala sa strane. Navrh gomile knjiga iz
knjižnice stajala joj je velika tegla divljeg tamnoljubičastog cvijeća i
eukaliptusa. Kad razmišljaš o ljudima kojima se diviš, uvijek imaš na
izbor trenutke — poslijepodneva, možda i čitave tjedne — kad su oni u
svom najboljem stanju, kada im se mladost i mudrost, ljepota i
uravnoteženost savršeno slažu. I dok je Jamila tako sjedila i mrmljajući
sva udubljena čitala, a uza me Changez koji ju je, onako ležeći na krevetu
okružen »bi​ serima« prekrivenim kučinom, časopisima o kriketu i
napola pojedenim paketićima biskvita, također gutao očima, osjetio sam
da je to Jamilin vrhunski trenutak vlastite samosvijesti. Sjedio sam i kao
obožavatelj koji gleda glumicu, kao ljubavnik koji promatra svoju dragu,
zadovoljan što ne mislim na Mamu i na to što bi trebalo da učinim za nju.
Postoji li išta što se može učiniti i za koga?

Changez me pustio da dovršim čaj; tjeskoba mi se pomalo rasplinjivala.

Onda me pogledao.

»OK?« »Što OK?«

Changez se iskoprcao tijelom iz poljskog kreveta kao netko tko

pokušava hodati s pet nogometnih lopti pod rukom. »Dođi.« Povukao me
u tijesnu kuhinjicu.
 »Slušaj Karime«, prošaptao je. »Moram poslijepodne izaći van.«

»Da?«

»Da.«

Pokušao je značajno pokrenuti svoje pompozno obličje. Što god da je

radio, pričinjao mi je radost. A jedan od zajamčenih užitaka u mom životu
bilo je da ga gnjavim. »Pa iziđi onda«, rekoh. »Nema straže da te spriječi,
je li tako?«

»Psssst. Izlazim s mojom prijateljcom Shinko«, rekao je povjerljivo.

»Vodi me na Tower of London. Osim toga, yaar, čitao sam o nekim novim
položajima. Dosta divlje i sve to, kad žena stoji na koljenima. Muškarac
iza. Zato ti ostani ovdje i odvraćaj Jamili pažnju.«

»Da Jamili odvlačim pažnju?«, nasmijao sam se. »Bucko, baš je nju
briga jesi li ti tu ili nisi. Nije je briga gdje si.«

»Što?«

»Pa Changez, zašto bi je i bilo briga?«

»OK, OK«, rekao je obrambeno i ustuknuo. »Razumi​ jem.«

Nastavio sam ga podbadati. »A kad govorimo o polo​ žajima, Changez,

Anwar je nedavno bio u položaju da pita za tvoje zdravlje.« Istoga časa
Changezu su na lice izbili strah i užas. Rajski prizor. Nikako mu to nije
bio omiljen predmet razgovora. »Što je, Changez, usr’o si se od straha.«

»Ta pizda, moj tast, uništit će mi erekciju za čitav ovaj dan«, rekao je.
»Bolje da brišem odavde.«

No ja sam ga obodrio stisnuvši ga za batrljak i nastavio: »Već mi je

muka od toga što mi se stalno jada zbog tebe. Učini nešto u tom
pogledu.«

»Taj mamlaz, što misli, da sam mu ja, sluga? Ja prodavač u dućanu.

Bussines mi nije najbolja strana, yaar, nikako najbolja. Ja sam
intelektualni tip, nisam ja kao oni neo​ brazovani useljenički tipovi koji
dolaze amo da dan i noć rintaju i skroz su prljavi. Reci mu da to
zapamti.«

»OK, reći ću mu. Ali, upozoravam te, Changez, pisat će tvom ocu i bratu
i ispričat će im da si totalna ljenguza. Ja ti to pouzdano govorim jer me
natjerao da mu otkucam izvještaj u toj svari.«

Uhvatio me za ruku. Od uzbune mu se ukočio cijeli stas. »Zaboga, ne!

Ako možeš, ukradi mu to pismo. Molim te.«

»Učinit ću što mogu, Changez, jer te volim kao brata.

»I ja tebe«, rekao je pun ljubavi.

Bilo je vruće pa sam ležao gol na krevetu do Jamile. Pootvarao sam sve
prozore u stanu, natapajući atmosferu automobilskim ispušenjima i
bučanjem nezaposlenih koji su se prepirali na ulici. Jamila je tražila da je
diram pa sam je između nogu trljao vazelinom prema njezinim
naputcima kao: »Jače« i »Malo više truda, molim te« ili »Tako, samo
moraš znati da me upravo maziš a ne čistiš zube«. Približio sam joj se
tako da sam joj nosom dodirnuo uho i pitao je: »Zar ti baš nimalo nije
stalo do Changeza?« Mislim da se iznenadila kako mi je to pitanje uopće
palo na pamet. »Changez je sladak, istina, kako samo grokće od
zadovoljstva dok čita i trapka uokolo i pita me hoću li malo kreme. Ali
udala sam se za njega na silu. Ne želim ga ovdje. I ne vidim zbog čega bi
me moralo biti briga za njega.«

»A, Jamila, što ako te on voli?«

Uspravila se u sjedeći položaj i pogledala me. Ispružila je ruke prema

meni i rekla puna strasti:»Karime, ovaj je svijet pun ljudi koji čeznu za
suosjećanjem i brigom, po​ tlačenih ljudi, kao što su naši ljudi u ovoj
rasističkoj zemlji koji se svakodnevno suočavaju s nasiljem. S njima ja
suosjećam, a ne s mojim mužem. Ustvari, nekad me izu​ zetno smeta.
Gutaču Vatre, taj čovjek jedva da je uopće i živ! To je tako patetično!«
 No dok sam joj sitnim poljupcima prelazio preko trbuha i grudi jer sam
znao da to voli, svugdje je ujedao i grickao u nastojanju da je opustim, i
dalje je umovala o Changezu. Rekla je: »U biti, on je puki nametnik,
seksualno frustriran čovjek. Eto ti što ja mislim o njemu kad o njemu
uopće mislim.«

»Seksualno frustriran? Ali upravo je baš tamo otišao. Da se vidi sa

svojom redovitom kurvom! Zove se Shinko.«

»Ma nije! Zbilja? Istina?«

»Naravno.«

»Joj, pričaj, pričaj!«

I tako sam joj ispričao sve o Changezovu svecu zaštit​ niku, Haroldu
Robbinsu, o Shinko i o pitanjima položaja. To je i nas same navelo da
iskušamo brojne položaje, a to su, u trenutku dok smo mi o tome
razgovarali, bez sumnje radili i Shinko i Changez. Kasnije dok smo držali
jedno drugo u naručju, rekla je: »A ti, Karime? Tužan si, je li?«

Bio sam tužan, istina je. Kako da ne budem kad mislim na Mamu kako
iz dana u dan ostaje ležati u krevetu,potpuno skršen zbog toga što je Tata
odbjegao s drugom ženom? Hoće li se ona ikada oporaviti? Imala je
sjajnih kvaliteta, Mama, šarm i ljubaznost i općenitu uljudnost, ali hoće li
to ikada itko znati cijeniti tako da joj ne nanosi bol?

Onda je Jamila rekla: »Što ćeš ti raditi u životu sada kad si prestao ići u
koledž?«

»Što? Pa nisam prestao. Ne propuštam predavanja baš tako često.

Nemojmo o tome pričati, zbog toga budem utučen. Što ćeš sada ti?«

Zapalila se. »O, ja, ja se ne motam okolo makar ti tako izgleda. Ja se

zbilja spremam za nešto. Samo što još ne znam što. Naprosto osjećam da
moram naučiti neke stvari i da će mi one jednoga dana biti od velike
koristi da razumijem svijet.«
 Ponovno smo vodili ljubav, a mora da smo se bili umorili jer je sigurno
prošlo i bar dva sata kad sam se probudio. Drhtao sam. Jamila je čvrsto
spavala s plahtom preko donje polovice. U maglici sam ispuzao iz kreveta
da podignem pokrivač koji mi je spao na pod, i dok sam ga podizao kratko
sam pogledao prema dnevnoj sobi i spazio, u tami, Changeza kako leži na
svom poljskom krevetu i gleda me. Lice mu je bilo bez izražaja; ozbiljno
ako ništa, ali uglavnom prazno. Izgleda da je već poduže ležao tako
potrbuške. Zatvorio sam vrata spavaće sobe i stao se hitro oblačiti i buditi
Jamilu. Često sam se ranije pitao što bih radio u takvoj situaciji, no ispalo
je jed​ nostavno. Brzo sam se pokupio iz stana i ne pogledavši svog
prijatelja i tako ostavio muža i ženu jedno drugome uz osjećaj da sam ih
sve izdao — i Changeza, i Mamu, i Tatu, i sebe.
 OSMO POGLAVLJE

»Ti ništa ne radiš«, rekao je Tata. »Ti si jedno obično dupe. Sam sebe
uništavaš tom neodgovornošću. Srce me boli zbog toga.«

»Nemoj vikati na mene, ne podnosim to.«

»Moram, mladiću! Da ti to utuvim u glavu. Kako ti je samo uspjelo

pasti sve ispite? Kako je moguće pasti sve do jednoga?«

»Lako. Ne pojaviš se ni na jednom.«

»To si napravio?«

»Jesam.«

»Ali, Karime, zašto, pogotovo što si mi se tu pjevčio da ćeš proći sve te

proklete ispite. Opustio si kuću tako punu povjerenja što sam ti ga
ukazao. Sada vidim i zašto«, rekao je gorko. »Kako si to mogao
napraviti?«

»Zato što nisam raspoložen za studij. Previše sam uznemiren zbog svih
tih stvari koje se događaju. Ostavljaš Mamu i sve. To je velika stvar. To
djeluje na moj život.«

»Nemoj mene okrivljavati što sam uništavaš svoj život«, rekao je. Ali
oči su mu bile pune suza. »Zašto? Zašto? Zašto? Eva, ti se ne miješaj«,
rekao je u trenutku kad je ušla u sobu, zabrinuta zbog vikanja. »Ovaj
momak je čista propast. I što ćeš sada, a?«

»Moram razmisliti.«

»Pa onda razmišljaj, budalo jedna! A kako ćeš razmišljati kad nemaš
mozga?«

Znao sam da će se to dogoditi; gotovo da sam na to bio spreman. Ali

ovaj prezir bio je kao tajfun koji mi je otpuhao sve adute što sam ih imao.
Osjetio sam se nižim nego što sam ikada bio. Tata me počeo ignorirati. A
više ni kod Jamile nisam mogao spavati iz straha da se ne suočim s
Changezom. Zbog toga sam svakodnevno morao gledati Tatu i davati mu
priliku da me proklinje. Da ga jebeš, ne znam zašto je sve to primio tako
osobno. Zbog čega ga je to toliko sekiralo. Kao da je smatrao da nas
dvojicu povezuje jedan život. Ja sam bio ona druga polovica, njegov
produžetak, a umjesto da sam mu komplementaran, zasuo sam ga
govnima.

Zbog toga mi je bilo silno radosno iznenađenje kad sam jednoga dana
otišao otvoriti ulazna vrata Evine kuće, a na njima našao tetka Teda gdje
stoji u zelenom kom​ binezonu, iz ruke mu visi torba s alatom, a
osmijeh mu se razvukao preko cijelog izboranog lica. Zakoračio je u
hodnik i počeo znalački odmjeravati zidove i strop. Izišla je i Eva i
pozdravila ga kao da je umjetnik koji se vraća iz neplodna izgnanstva,
Rimbaud iz Afrike. Uzela ga je za ruku pa su pogledali jedno drugo u oči.

Eva je od Tate čula kakav je Ted pjesnik među zidarima. I kako se

promijenio i odbio dalje raditi pa mu sada propada talent. To je uzbunilo
Evu, pa je utanačila da svi zajedno otiđu na večeru. Poslije toga su išli u
neki jazz-klub na King’s Roadu — tetak Ted nikada ranije nije vidio Crnca
— gdje je Eva prefrigano rekla Tati: »Mislim da je već vrijeme da
preselimo u London, a ti?«

»Meni se sviđa mir u Beckenhamu jer ti tu nitko ne prčka po jajima«,

rekao je Tata s mišlju da je tu kraj razgovora, kako je inače činio kada je
razgovarao s Mamom.

Ali stvari su išle dalje. Između dva bloka jazza Eva je iznijela Tedu
ponudu: Tede, dođi i sredi mi kuću, cijelo ćemo vrijeme svirati ploče
swinga i piti margharitas. Neće ti biti kao da radiš posao. Ted je samo
poskočio zbog mogućnosti da radi s Evom i s Tatom, djelomično zbog
znatiželje — da vidi kakvu je to slobodu Tata ostvario za sebe, a možda bi
je mogao ostvariti i za Teda — a djelomično zbog povraćenog apetita za
radom. Ali te je vijesti trebalo još iznijeti pred tetu Jean. A to je već teži
slučaj.
 Tetu Jean je zapala u smutnju. Posao je tu, i to plaćeni posao, tjedni
posao, i Ted je bio oduševljen što će ga obaviti. Bio je spreman započeti,
ali poslodavac je bila neprijateljica tete Jean, grozna mužokradica,
amputirana žena. Jean je cijeli jedan dan umovala o tome, a mi smo
samo napeto iščekivali. Na koncu je razriješila problem i pristala pustiti
Teda da to obavi, zabranivši nam svima da to kažemo Mami i pod
uvjetom da Ted na kraju svakoga dana da Jean potpun izvještaj o tome
što se točno odi​ gravalo između Tate i Eve. Pristali smo na te uvjete i
dali se na smišljanje razbludnih stvari koje bi Ted mogao pričati Jean.

Eva je znala što hoće: htjela je preurediti cijelu kuću do posljednjeg

centimetra i oko sebe je željela energične, radine ljude. Odmah smo se
dali na posao. Ja sam s olakšanjem digao ruke od toga da se pravim
pametan i postao sam mistični pomoćni radnik. Teglio sam, tovario i
drobio; Eva je bila ta koja misli, a Ted se brinuo da se njezini naputci
izvedu. Tata je prepredeno izbjegao svu prljavštinu zidarskih radova, i
jednom nam pljunuo jednu arapsku kletvu; »Dabogda se nazidali.« Ted
mu je odgovorio kroz mutež za koju je mislio da će Tatu razgaliti:
»Haroone, ja ljubim radost u letu«, rekao je i obrušio se čekićem na zid.

Nas troje zajedno radili smo odlično, ponosno i razi​ grano. Eva je
postala ekscentrična: kad je bila potrebna neka odluka, Ted i ja smo
morali čekati dok se ona povuče na kat i odmeditira najpravilniji oblik
staklenika ili di​ menzije za kuhinju. Smjernice za napredovanje
proizlazile su iz njezina nesvjesnog. To se, pretpostavljam, nije znatno
razlikovalo od onoga što se događalo u knjizi koju sam čitao, Otac i sin
Edmunda Gossea, u kojoj se otac uoči svake krucijalne odluke molio i
čekao Božje upute.

Pred ručak Eva bi nas natjeravala u vrt gdje smo se prvo morali sagibati
i istezati, sjediti ravnih leđa i izmjenično udisali na nosnice, pa bismo tek
onda za jelo dobili salatu i voće. Ted se u sve to upuštao s velikom,
djetinjom bodrošću. Zauzmao bi položaj »kobre« kao da je smišljen baš
za njega. Za razliku od mene čini se da je on uživao u luckastom
ponašanju, misleći da je postao novo, otvoreno biće. Eva nas je poticala
na igru, ali je jednako znala biti i lukav gazda. Radili smo za nju jer smo
je voljeli, ali nam nije tolerirala zabušavanje: bila je perfekcionist i imala
je ukusa, a inzistirala je samo na najboljem materijalu, što je bilo
neuobičajeno u predgrađu gdje su se viktorijanska i edvardijanska zdanja
razarala i ogoljivala tek da bi se ispunila ivericom i pleksiglasom.

Na kraju je cijela kuća oličena bijelo, do posljednje prostorije. »Bijelo je

jedina boja za kuću«, objavila je Eva. Polirani su parketi od smeđeg drva i
postavljeni zeleni prozorski kapci. Iznova su instalirani teški kamini od
kova​ nog željeza, iako na Tedovo negodovanje jer je on dobar dio svog
radnog vijeka proveo odvaljujući kamine kako žene poput moje Mame ne
bi za studenih jutara morale ustajati rano i klečećki pripaljivati vatru.

Potkraj svakoga od tih dana teta Jean bi tetku Tedu na stol gurnula čaj
— i mljeveno meso i krumpiriće ili lijep komad goveđeg buta s tartar-
umakom (nije imao živaca da ustraje u vegetarijanstvu) — pa bi mu sa
svojim žestokim pićem sjela nasuprot i zahtijevala činjenice o Evi i Tati.

»I, tetak Ted, što si joj sinoć rekao?«, pitao bih ga sutradan za vrijeme
posla. A što se imalo reći? Nisam mogao zamisliti tetka Teda kako
kontemplira narav Evine i Tatine prenapregnute sreće ili kako
pripovijeda o tome kako su stalno jedno drugo vukli za donji dio trenirke
i ponajčešće se igrali igara kao da vidimo tko će ugurati štapić u kanticu.

On je možda bio određeniji, pa joj je pričao o onome što je redovito

viđao kad ujutro dođe na posao — Eva u modroj svilenoj pidžami i
crvenom haljetku kako viče, smije se i meni za doručkom izdaje naredbe
ili naglas čita novine. U starim danima Mama i Tata su uzimali Daily
Mirror, to je bilo sve. Eva je voljela zasuti kuću s nekih pet novina i tri
časopisa dnevno, pa bi prelistavala Vogue, New Statesman i Daily Express
i potom tu čitavu gomilu trpala u koš za stari papir kraj kreveta. Možda je
Ted pričao Jean o šetnjama na koje smo nas četvoro odlazili kad bi se Eva
umorila od posla; i o trenucima kad bi Evu zaboljele noge pa je naručivala
taksi — što je za Tatu, Teda i mene bila čista dekadencija Rimljanina.
Izlazili smo na dvosatne turneje Južnim Londonom, a Eva je pila
Guinness i nagnuta kroz prozor klicala dok bismo prolazili Old Kent
Roadom, zaustavljali se kraj glasovitog zdanja kirurške ordinacije dr. Lala
i plesnjaka ljubavi gdje su se Mama i Tata upoznali i spojili. Ipak
sumnjam da je Ted mogao išta pričati o tom veselju i provodu. To nikako
nije bilo ono što je teta Jean htjela čuti. Ne bi joj bilo od koristi.

Ted i ja, dakako, nismo uvijek bili nazočni da bismo pomno pratili
intrigantne uzbudljivosti te nove ljubavi, osobito stoga što su Tata i Eva
mnoge večeri provodili preko rijeke u užem Londonu, odlazili u kazalište
gledati kontroverzne predstave, na njemačke filmove i marksistička
predavanja, kao i na primanja u visokom društvu. Evin stari prijatelj
Shadwell otpočinjao je probijati svoj put kao kazališni redatelj i radio je
kao asistent u Royal Shakespeare Company, vodio radionice s Beckettom
i postavljao drame Artauda i novih pisaca na rubnim punktovima. Eva je
pripomogla Shedwellu tako što mu je dizajnirala jednu od tih produkcija i
napravila kostime. Voljela je takve stvari, a to je dovelo do toga da su ona,
Tata i Shadwell odlazili na ručkove i primanja sa svakojakim (zgodnim)
važnim ljudima — ne od one vrste koju smo poznavali u predgrađu, već
prave stvari: ljude koji su zbilja pisali i režirali predstave, nisu o tome
samo pričali. Eva je htjela i više od toga; s boljestojećima je razgovarala o
pokućstvu i uređenju kuća — stalno su kupovali nove nastambe u
unutrašnjosti, ti ljudi, a ona je znala kako da im bude od koristi.

Kako su samo pristalo i glamurozno izgledali kad su odlazili u London

na takve večeri, Tata u odijelu, a Eva sa šalovima i šeširima, skupocjenim
cipelama i torbicama. Žarili su se od sreće. A ja sam obilazio praznu kuću
ili nazivao Mamu da popričamo; pokatkad bih legao na pod u Charliejevu
potkrovlju i pitao se što on sada radi i kako se provodi. Tata i Eva bi se
vraćali kasno, a ja bih ustajao da ih dočekam i čujem, dok se razodijevaju,
tko je što kome rekao o najnovijoj predstavi ili romanu ili seksi skandalu.
Eva je znala piti šampanjac i u krevetu i gledati televiziju, što me
šokiralo, i berem jednom tjedno govorila je da je odlučna u tome da nas
za naše dobro sve odvede u London. A Tata bi pričao predstavi i govorio
da se autor ne da ni usporediti s Čehovom. Čehov je bio Tatin najdraži
pisac svih vremena i uvijek je govorio da ga Čehovljeve drame podsjećaju
na Indiju. To nikada nisam razumio sve dok nisam shvatio da su
beskorisnost njegovih karaktera, ravnodušnost i čežnja bili tipični za
odrasle ljude što ih je poznavao kad je bio dijete.

Ali jedno pitanje o kojem su Ted i Jean morali razgo​ varati bio je
novac. To je čak i mene uznemiravalo. Krvavo smo trošili novac na kuću.
Za razliku od Mame koja je siromaštvo uzimala kao gotovu činjenicu, Eva
je kupovala što bi joj se god htjelo. Uđe li u dućan, a nešto joj zapne za
oko — knjiga o Matisseovim crtežima, ploča, naušnice Yin i Yang, kineski
šešir — istog bi časa kupovala. Nitko od nas nije imao osjećaj ikakve
grižnje ili krivnje zbog novca. »Zaslužila sam to«, uvijek je govorila.
»Prije, dok sam bila s mužem, bila sam nesretna i neću da opet budem
nesretna.« Ništa je nije moglo zaustaviti. Samo sam joj jedan dan dok
smo ličili stijenu po stijenu spomenuo tu rastrošnost, a ona me odbila
govoreći: »Kad nam ponestane novaca, nabavit ću ja još.«

»Odakle, Eva?«

»Karime, zar već nisi primijetio, svijet je pun novaca! Zar nisi
primijetio kako se slijeva po čitavoj zemlji?«

»Ma jesam, Eva, primijetio sam, samo što se ništa od toga ne slijeva
oko tvoje kuće.«

»Kad nam bude trebalo, povući ću dio k nama.« »U pravu je«, pomalo
pokroviteljski je rekao Tata kad sam kasnije otišao k njemu i ispričao mu
što mi je rekla, u nastojanju da ga navedem da vidi koliko je ona
bezumna. »Da bi k sebi povukao gomile novca, moraš biti u pravilnom
okviru svijesti.«

Da takvo što dođe od nekoga tko se očito nije nalazio u pravom

mentalnom okviru da bi magnetski k sebi pri​ vukao išta osim plaće —
novca o kojem je Anwar govorio kao o »nezasluženom prihodu« —
doimalo se pomalo šaljivo. Ali ljubav i Eva prostrli su tepih Tatine
samouvje​ renosti po kojem se on, sav uskiptio, sada rasplesao.
Prisiljavali su me da se osjećam konzervativno.

Tata je opet počeo nastupati kao guru, jednom tjedno u nas kući, u vezi
s taoizmom i meditacijom kao i prije, osim što je Eva sada inzistirala da
ljudi plate da bi prisustvovali. Tata je imao redovitu i odanu mladu
skupinu sljedbenika — studenata, psihologa, medicinskih sestara,
glazbenika — koji su ga obožavali, a neki od njih znali su biti uspaničeni i
prestravljeni nazivati i dolaziti kasno noću, toliko su ovisili o njegovoj
susretljivosti da ih sasluša. Čak je za priključivanje njegovoj grupi
postojala i lista čekanja. Ja sam za ta posjela morao usisavati sobu, pri​ -
paljivati svijeće, poput glavnog konobara dočekivati goste i posluživati im
indijske slastice. Eva je inzistirala i na tome da on usavrši službu: tjerala
ga je da rano izjutra prije posla konzultira knjige iz ezoterijske biblioteke,
pa bi ga onda za doručkom ispitivala, sigurno istim onim glasom kojim je
nekoć ispitivala je li Charlie napravio domaću zadaću iz tehničkog
crtanja: »I, što si jutros na​ učio?«

Eva je poznavala jednog čovjeka iz mjesnih novina, onog dragovoljnog

novinara koji je bio uvrstio Charlieja na naslovnu stranicu Bromley and
Kentish Timesa, pa je on sada intervjuirao i Tatu. Tatu su slikali u
crvenom sakou i indijskoj pidžami kako sjedi na zlatnom jastuku.
Suputnički kompanjoni iz podzemne željeznice bili su zatečeni tom
njegovom iznenadnom slavom, a Tata mi je s radošću pričao kako su
jedni drugima pokazivali na njega dok je stajao na drugom katu
podzemne željeznice. Tatu je neiz​ mjerno uznosilo što ga prepoznaju
zbog nekog postignuća u životu; sebe je prije Eve već bio počeo gledati
kao promašaj, a svoj život kao zlosretnu činjenicu. Ali u uredu, u kojem je
inače za sve bio neuljuđeni lijeni Indijac koji je pobjegao od žene i djece,
stizale su zamjerke činovnika s kojima je radio: izrugivali su mu se i iza
leđa i pred nosom. Netko je na sliku iz novina nacrtao kao da mu iz usta
izlazi oblačić na kojem piše: »Crne tajne života rješava crnački šarlatan —
o trošku poreznih obveznika.« Tata je govorio da će napustiti posao. Eva
je rekla neka radi što želi; ona će ih oboje izdržavati — od ljubavi, valjda.

Sumnjam da je Ted teti Jean pričao baš o tome, kao ni o drugim

ljubavnim manifestacijama koje su nam is​ punjavale sate — o Evi, na
primjer, kad je oponašala bezbrojne groktaje, uzdahe, krkljanje i
stenjanje koji su obilježavali Tatino govorenje. Jednom smo je Ted i ja
zatekli kako u neraskrčenoj kuhinji niže simfoniju njegovih zvukova kao
što ponosna majka oponaša prve riječi svog djeteta. Tata i Eva su bili u
stanju razgovarati o najbeznačajnijim stvarima, kao što je, na primjer,
narav ljudi što ih otac sreće u vlaku, i to satima da sam ih ja morao
prekidati: »Pa jebemti, o čemu vi to govorite?« Pogledali bi sa
zaprepaštenjem, toliko su znali biti obuzeti. Mislim da im nije bilo važno
što govore; i puke riječi bile su im milovanje, razmjena cvijeća i
poljubaca. A Eva nije mogla nekamo izići iz kuće a da na povratku ne
kaže: »Hej, Haroone, našla sam nešto što će ti se možda svidjeti« —
knjigu o japanskim vrtovima, svileni šal, Watermanovo naliv pero, ploču
Elle Fitzgerald, a jednom zmaja od papira.

Gledajući to u sebi sam razvijao gnjevne teorije o ljubavi. Ljubav bi

valjda morala biti nešto mnogo veliko​ dušnije nego je li taj veleduhovni
egotizam-a-deux? U njihovim rukama ljubav je izgledala kao neko
uskovidno, isključivo, sebično kopile koje uživa na račun žene obez​ -
vrijeđena života koja sada leži u krevetu u kući tete Jean. Cijena što ju je
Tata odabrao platiti za svoju sreću bilo je Mamino zlopatništvo. Kako joj
je samo mogao to učiniti?

Da budem pošten prema njemu, upravo ga je to zlo​ patništvo i

mučilo. On i Eva su se zbog toga posvađali: jer ona je njega smatrala
neukaljanim. A, ruku na srce, kako je i moglo biti drukčije? Bilo je prilika
kada bismo gledali televiziju ili nešto jeli, a njemu bi samo preko lica
zamreškao val grižnje. Grižnja, krivnja i bol jednostavno su ga opsjedale.
Pričao nam je kako je loše postupao s Mamom. Koliko mu je ona mnogo
dala, a on, eto, sada sjedi u toj, tako ugodnoj i životnoj Evinoj kući i jedva
čeka krevet.

»Osjećam se kao zločinac«, nevino je jednom u trenutku zaboravnosti

priznao Evi, istina mu je nesretno izmigoljila van. »Znaš, netko tko
sretno živi od novca osuđen je da podnosi gorku tjelesnu patnju.« Eva
nije mogla a da ne vikne na njega, a on nije mogao shvatiti kako to da ju
je to iznenadno i okrutno povrijedilo. Bila mu je nerazumna.

»Ali ti nju ne želiš! Vas dvoje niste bili jedno za drugo! Vi ste jedno
drugo zaglupljivali. Zar niste bili dovoljno skupa a da to ne znaš?«

»Mogao sam učiniti i više«, rekao je. »Malo se više potruditi da budem
pažljiv. Nije zaslužila da tako pati. Ne vjerujem ljudima koji ostavljaju
druge.«

»Ta tvoja grižnja i kajanje će nas uništiti!«

 »To je dio mene…«

»Molim te, molim te, makni to iz glave.«

Ali kako da makne? To je ležalo na njemu kao voda na limenu krovu i

koja iz dana u dan nagriza i stvara trulež i rđu. I premda više nikada nije
dao takve, gotovo nevine, opaske i premda su Eva i Tata i dalje
neprekidno imali želju da vode ljubav, a uhvatio sam je kako se kikoće
dok s njime izvodi razne idiotske stvari, kao što je šišanje dlaka u ušima i
nosu, i to velikim škarama — postojali su pogledi koji su izmicali svakom
mogućem nadzoru, pogledi koji su me navodili da mislim da je Tata
sposoban jedino za natrulu sreću.

Možda je posrijedi bila baš nada da će tu vodu izbaciti, onog trenutka

kad tu prekrasnu bijelu kuću što ju je Ted dekorirao dovrše i daju na
prodaju. Odlučila je Tatu odvesti odatle. Potražit će stan u Londonu.
Gotovo je s pred​ građem: oni odlaze iz tog kraja. Eva je vjerojatno
mislila da će mu promjena mjesta prekinuti misli na Mamu. Samo što
smo se nas troje s Evinim autom našli na High Streetu, tata je zaplakao
na zadnjem sjedalu.

»Što ti je?«, rekao sam. »Sto se dogodilo?«

»Zbog nje«, odgovorio je. »Učinilo mi se da sam ti vidio majku kako

ulazi u trgovinu. Bila je sama. Neću da bude sama.«

Tata nije mamu nazivao telefonom, nije se s njom viđao, jer je znao da
je, dugoročno gledajući, tako najbolje. Pa ipak je u svakom džepu u sakou
držao njezine fotografije, a one su mu u krivom trenutku ispadale iz
knjiga i rastuživale Evu; a kad bi me pitao za Mamu, nas smo dvojica
morali odlaziti u kupaonicu, dalje od Eve, kao da razgovaramo o nečemu
nedoličnom.

U vrijeme dok je pakirala stvari iz kuće i selila nas u London, Eva je

bila u potrazi za Charliejem, koji se sada samo rijetko pojavljivao. I za
njega je bila očita istina da je naše predgrađe bilo kraj iz kojega treba
seliti, da ono služi samo za otpočinjanje života. A poslije postaješ štakor
ili truneš. Charlie je volio prespavati sad tu sad tamo, ne posjedovati
ništa, nigdje ne živjeti za trajno, okinuti koga stigne; ponekad je čak
vježbao s bendom i pisao pjesme. Živio je tu neumjerenost, još uvijek ne
očajnički, već s užitkom uzbujala života. Ponekad bih se ujutro znao
pro​ buditi, a on bi bio u kuhinji i grozničavo jeo, kao da ne zna kada će
mu opet naići neki kus, kao da je svaki dan pustolovina koja može
okončati bilo gdje. Pa bi otišao.

Tata i Eva putovali su na svaki Charliejev nastup po umjetničkim

koledžima, po pubovima i malim festivalima na blatnjavim igralištima
gdje bi se Eva sve vrijeme previjala i klicala. Tata bi žmirkao negdje
otpozadi, uznemiren glazbom i mnoštvom, divljim Sv. Vidom koji pleše
preko mladih nepomičnih figura ukomiranih u kaljužama od prolivena
piva. Bio je sneveseljen zbog jada, smrdljive odjeće, loših tripova, zbog
četrnaestogodišnjaka što su ih odvozila kola hitne pomoći, slučajnih
jebanja bez ljubavi i bijednih bjegova od obitelji u zapuštene skvotove na
Herne Hillu. Daleko bi on radije da sada daje savjete svojim učenicima —
čestitoj djevojci Fruitbat, možda, ili njezinu nepopustljivo nasmiješenom
dragom, Chogyam-Jonesu, koji je stalno odjeven u nešto što sliči na
kineski tepih; njihovo mu je laskanje postalo nužno. Ali Tata je pratio
Evu svugdje gdje joj je bio potreban. Bilo je izvjesno da život uživa više
nego prije i kad je Eva naposljetku objavila da selimo u London, prihvatio
je da tako i valja.

Dok smo Tata i ja skupljali Charlijeve stvari iz potkrovlja razgovarali

smo o njegovu problemu: činjenica je da njegov bend nije imao
originalan zvuk. Maskota im je bio napadni pjevač-gitarist s izbočenim
jagodicama i djevojačkim tre​ pavicama kojeg su tražili da pozira za
žurnale, a ne da svira u Albert Hallu. Charlie je zbog neuspjeha postao
osoran. Stekao je običaj da sa sobom u džepu nosi knjigu pjesama da bi je
u svakom trenutku mogao otvoriti zbog osjećaja uzvišenosti. To je bila
obijesna afektacija dostojna kakva oksfordskog studenta, osobito stoga
što je to Charlie znao raditi usred razgovora, kao što je to nedavno učinio
kad je imao nastup na jednom koledžu: predsjednik sindikata mu je
nešto govorio, a Charlie posegne rukom u vanjski džep, izvuče knjigu i
otvori je, a čovjek od nevjerice iskolači oči, na što Charlie samo nastavi
pijuckati šalicu toplog piva.
 Kako je on bio smeten momak. Ali Eva je od početka inzistirala na
tome da je on sušti talent, da je lijep i da mu je Bog udahnuo život kroz
kurac. Čisti Orson Welles — u najmanju ruku. Naravno, dugotrajno
znanje o vlastitoj božanstvenosti sada je prožimalo njegovu osobnost. Bio
je ohol, raspušten, nepouzdan i probrano velikodušan. Na​ vodio je
druge da vjeruju da će mu se uskoro iz glave katapultirati svjetski
zasljepljujuće pjesništvo kao nekoć i drugim engleskim dečkima:
Lennonu, Jaggeru, Bowieu. Kao Andre Gide koji je kao mlad očekivao da
će mu se ljudi diviti zbog knjiga što će ih napisati u budućnosti i
Charlieju se počelo sviđati što ga u nekoliko ulica cijene zbog onoga što
obećava. Ali to poštovanje je zaslužio šarmom koji je često brkao sa
sposobnošću. A rekao bih da je šarmirao čak i sam sebe.

U čemu se sastojao taj šarm? Kako me je mogao tako dugo zavoditi?

Sve bih bio činio za Charlieja, pa, evo, i sada mu upravo sređujem ono što
je stekao u svojih dvadeset godina. Nisam bio jedini u toj ranjivosti
prema njemu. I mnogi bi mu drugi rekli »da« i prije nego što bi ih išta
pitao. Kako mu je to uspijevalo? Primijetio sam inačice šarma. Ima onih
koji samo otimaju, a ti su najmanje nadareni. Ima zatim i onih koji su
puni snage, ali im manjkaju druge vrline. Ali tu su snagu barem sami
stvorili, za razliku od naočitih crta lica. Nadalje ima takvih koji sile druge
da ih slušaju; a iznad njih su oni koji te mogu i nasmijati. Drugi te
navode da se diviš njihovu razumu i znanju: to je podvig baš koliko je i
svečanost.

Charlie je imao po trun svega toga; bio je igrač za sve. No, njegova je
snaga bila u sposobnosti da te navede da se diviš sam sebi. Pažnja koju bi
poklanjao drugima, kad bi je uopće poklanjao, bila je potpuna. Znao je
čovjeka gledati kao da mu je on jedina osoba koja ga je ikada zanimala.
Raspitivao bi ti se o životu i izgledalo je kao da ga ushićuje svaki trenutak
zajedničkog razgovora. Bio je odličan slušač, i to bez cinizma. Problem je
bio u tome što su se oko njega jatili sami neurotičari. Njih nitko drugi
nije slušao, ali Charlie bi im to jednom, recimo, priuštio, a oni mu to
nikada ne bi zaboravili; možda je i njih jebao. Eva ih je, pak, bila
prisiljena držati dalje od njega i govorila im da, ako je doista hitno, samo
ostave poruku. A on je znao bježati iz kuće i preskakati ogradu u
stražnjem dvo​ rištu, dok bi ga oni po cijeli dan čekali pred kućom.
 Dugo sam tu stvar gledao na djelu i počeo sam shvaćati Charliejev šarm
kao metodu provalnika koji nagoni vlasnika da ga pozove u kuću, pa mu
onda pokupi imetak. Nisam nimalo sumnjao: to je bila pljačka; ono što je
on želio, bio je tuđi posjed. I uzimao ga je. Sve je to bilo lažno i
prijevarno, no ja sam se tome izuzetno divio. A zabilježio sam te tehnike
jer su bile djelotvorne, naročito s djevoj​ kama.

U krajnjem slučaju, to nije bilo škodljivo. Nikako; Charlie je bio

najsvirepiji i najubitačniji tip zavodnika. Iznuđivao je ne samo seks nego i
ljubav i odanost, ljubaznost i bodrenje, a potom selio dalje. I sam bih s
radošću izvodio ta majstorska umijeća, ali meni je nedostajao jedan bitan
sastojak: Charliejeva snaga i golema silovita žudnja da posjeduje, što god
bilo, samo nek mu je obuzelo maštu. Ne čineći greške, bio je neobično
ambiciozan. Ali s time nije dospijevao nikamo, pa je osjećao frustraciju.
Uviđao je da biva kasno, a, konačno, postigao je samo to da ima truli rock
and roll bend zvan Mustn’t Grumble koji zvuči kao kašalj.

Charlie se rijetko viđao sa svojim ocem dok je ovaj bio na liječenju, ali i
dok je kao tužan stvor živio s njegovom majkom. Ali kad bi Charlie
ostajao u Evinoj kući, sate i sate je provodio s mojim ocem. kojem je
govorio istinu. Zajednički su se divili Charliejevoj ob​ darenosti. Tata mu
je crtao putokaze prema nesvjesnom; upućivao ga u korijene i životni
hod, opremu za putovanje, te kako da se ponaša za upravljačem kad se
približava opasnoj nutrini. Dane i dane je, pod uštapom visokih
očekivanja, Charlie mukotrpno radio ne bi li iz svoje duše iščupao ikakav
komadić ljepote — po mom sudu (a i meni na utjehu) bez ikakva učinka.
Pjesme su mu i dalje bile govno.

Trebalo mi je neko vrijeme da to izmozgam jer sam još uvijek imao

preveliku naklonost prema Charlieju a da bih ga promatrao hladno. Ali
kad sam prepoznao njegovu slabost — žudnju da se uključi u klub zvan
Geniji — znao sam da ga imam. Da sam htio, mogao sam mu se donekle
osvetiti, što bi također — mršave li nadmoći — bio i gorak prijekor mome
vlastitom besciljnom životu.

Katkada sam znao pričati Evi da bih želio biti fotograf ili glumac, ili
možda novinar, najradije inozemni dopisnik iz neke ratne zone, iz
Kambodže ili Belfasta. Bio sam svjestan toga da mrzim autoritete i da ne
volim kad mi se naređuje. Volio sam raditi s Tedom i s Evom, a oni su mi
dopušali da dolazim i odlazim više-manje kad god sam htio. Ali moj cilj je
bio da se priključim Mustn’t Grumble kao ritam-gitarist. Uostalom, znao
sam malo svirati. Kad sam to natuknuo Charlieju, skoro se zagrcnuo od
smijeha. »E, imam jedan posao koji je kao stvoren za tebe«, rekao je.

»Da? A koji to?«

»Počinješ u subotu«, rekao je.

I dao mi je posao da budem povremeni binski radnik Mustn’t

Grumblea. I dalje sam ostao ništica, ali sam tako stekao dobar položaj da
nasrnem na Charlieja kad nastupi povoljan čas.

I bilo je tako jedne večeri, na svirci u umjetničkom koledžu gdje sam

pripomagao tegliti opremu iz kombija. Čuo sam Tatu i Evu kako u baru
analiziraju svirku kao da je u pitanju bio oproštajni nastup Milesa Davisa.
Charlie je bio u prolazu mimo mene, zagrljen s nekom djevojkom kojoj
sise samo što nisu ispale van, pa mi je, da je nasmije, rekao: »Brzo,
Karim, ti šljaker od velika cura, ti prijatelj od Dorothy. Donesi mi jedan
acid u svlačionica i nemoj da ja tebe čekati.«

»Sto se tako žuriš?«, rekao sam mu. »Ionako nikamo ne ideš — ni kao
bend ni kao čovjek.«

Pogledao me nesigurno, uvijajući i gladeći kosu kao uvijek, nije mu bilo

izvjesno šalim li se ili ne. »Kako to misliš?«

Tu smo: imam ga. Zakvačio se.

»Kako to mislim?«

»Da«, rekao je.

»Charlie, da bi se nekamo kretao, moraš biti nadaren. Moraš nešto

imati tu gore«, potapšao sam se po čelu. »A prema svemu viđenom,
čovjek iz zapećka kao što si ti tu nema ništa. Ti imaš izgled i sve, lice, to ti
priznajem. Ali tvoj rad me ne zabavlja, a meni treba zabava. Znaš me.
Treba mi da me zaljulja, jebi ga. A nisam zaljuljan, da ga jebeš. Ma
kakvi.«

Gledao me neko vrijeme, zamišljen. Djevojka ga je vukla za ruku.

Napokon je rekao: »Ne znam ništa o tome. Ionako raspuštam bend. To
što si rekao nema nikakve važnosti.«

Charlie se okrenuo i otišao. Sljedećeg je dana ponovno nestao. Više nije

bilo svirki. Tata i ja smo završili s paki​ ranjem njegovih stvari.

Prije no što sam zaspao maštao sam u krevetu o Londonu i o tome što
ću tamo raditi kad grad bude moj. Odnekud mi je dopirao onaj zvuk što
ga ima London. Nažalost, bili su to ljudi iz Hyde Parka koji su rukama
udarali u bongo-bubnjeve, čule su se i orgulje s »Light My Fire« od
Doorsa. Tamo su dečki koji nose plastove od baršuna i žive slobodnim
životom, tamo su na sve strane tisuće Crnaca pa se neću osjećati kao da
sam izložen; tamo su knjižare s policama časopisa otisnutih velikim
slovima i gužve građana na prepunim stanicama; tamo su trgovine u
kojima se prodaju sve moguće ploče koje poželiš; tamo su zabave na
kojima te djevojke i dečki koje i ne poznaješ vode na gornji kat i jebu se s
tobom; tamo su svakakve droge koje ti pašu. Kao što se vidi, nisam
mnogo tražio od života; to je bio domašaj moje čežnje. Ali, barem su mi
ciljevi bili jasni i znao sam što hoću. Bilo mi je dvadeset godina. Bio sam
spreman za sve.
 DRUGI DIO - U gradu
DEVETO POGLAVLJE

Stan na Zapadnom Kensingtonu zapravo se sastojao od tri velike,

starinske sobe, sa stropovima toliko visokim da sam često blenuo u
dimenzije tih prostorija kao da se nalazim u nekoj napuštenoj katedrali.
A strop je bio i najzanimljiviji dio stana. Zahod je bio na vrhu hodnika i
imao je polomljen prozor kroz koji ti je vjetar šibao ravno po dupetu. Taj
je stan pripadao nekoj Poljakinji koja je tu živjela kao dijete, a zadnjih ga
je petnaest godina izdavala studentima. Kad je umrla Eva ga je kupila
kakav je bio, uključujući i pokućstvo. Sobe su imale prastare naguljene
ukrase pod stropom i zvono s čeličnom drškom za dozivanje posluge iz
prizemlja, u kojem je sada obitavao putni menadžer Thin Lizzy, čovjek
koji je imao tu nesreću, kako me Eva izvijestila, da mu je kosa rasla iz
ramena. Tužni zidovi s kojih je izblijedjela sva boja bili su prekriveni
tamnim naprslim ogledalima i velikim začađavljenim sli​ kama koje su,
dok bismo mi bili vani, nestajale jedna po jedna, premda nije bila nikakva
drugog znaka provale. Najviše je zbunjivala činjenica da Evu njihov
nestanak nije ni najmanje uznemiravao. »Hej, čini mi se da je nestala još
jedna slika«, rekao bih joj ja. »Pa eto, sad ima mjesta za druge stvari«,
odgovarala bi. Naposljetku nam je priznala, a da mi to nismo ni
spominjali da ih je to Charlie krao da ih proda. »Pa što, dečko barem
pokazuje inicijativu«, rekla je. »Zar i Jean Genet nije bio lopov.«

Unutar triju velikih prostorija bili su pregradci koji su tvorili druge,

manje sobe i kuhinju u kojoj se nalazila i kada. Bilo je to nešto kao
studentski stan, bijedan i prljavi ćumez s linoleumom na podu i golemim
bijelim cvjetovima koji su previrali s kamina. Velik prostor u sobama bio
je ispresijecan olupanim pokućstvom. Za mene čak nije bilo kreveta;
spavao sam na ležaljci u dnevnoj sobi. Charlie, koji također nije imao
kamo, povremeno je spavao kraj mene na podu.

Tata je stajao i s odvratnošću odmjeravao stan. Eva mu nije dopustila

da ga ranije pogleda; jednostavno ga je kupila odmah po prodaji kuće u
Backenhamu jer je odande morala iseliti. »Za Boga miloga«, ječao je
Tata, »pa kako ćemo živjeti u takvu smeću?«

Ni sjesti nije htio da mu slučajno iz naslonjača ne izleti kakav pauk.

Eva je prvo morala prekriti naslonjač po​ vezanim najlonskim
vrećicama, pa mu je tek onda bilo dovoljno higijenski za dupe. A Eva je
bila sretna. »Od ovoga zbilja mogu nešto načiniti«, neprekidno je
govorila i hodala uokolo, ali je Tata problijedio; zagrlila ga je točno nasred
sobe i počela ga uzastopce ljubiti za svaki slučaj ako je izgubio živce i
vjera i počeo čeznuti za Mamom. »Što ti misliš?«, rekao je Tata i okrenuo
se prema meni, svojoj drugoj brizi. »Sviđa mi se«, rekao sam, a to ga je
obradovalo. »Hoće li mu biti dobro?«, pitao je Evu. Eva je rekla da. »Ja
ću se pobrinuti za njega«, dodala je sa smiješkom.

Grad je širom rastvorio prozor moje svijesti. Ali biti na mjestu toliko
svijetlom, stamenom i sjajnom — čovjeka hvata vrtoglavica od svakojakih
mogućnosti: to pak ne pomaže nužno da se tih mogućnosti i dokopa. Još
uvijek nisam pojma imao što ću sa sobom. U toj gomili osjećao sam da
nemam smjera i da sam izgubljen. Još nisam uspijevao shvatiti kako grad
djeluje, ali sam počeo otkrivati.

Sam Zapadni Kensington sagrađen je od nizova petorokatnih kuća s

kojih se kida žbuka i koje su ispregrađivane u spavaonice koje su najčešće
zauzimali strani studenti, ljudi na proputovanju i sirotinja koja tu živi
godinama. District Line podzemne željeznice uranja u zemlju na pola
puta duž Baron’s Court Roada do koje vodi usporedno s vlakovima koji
voze ka Charing Cossu, a potom na East End odakle potječe tetak Ted. Za
razliku od predgrađa gdje nije živio nitko od imena — s izuzetkom H. G.
Wellesa — ovdje se nije moglo izbjeći poznate. Sam Gandhi je nekoć imao
sobu na Zapadnom Kensingtonu, a glasoviti kućevlasnik Rachman u
susjednoj je ulici nepre​ kidno čuvao stan za Mandy Rice-Davisa;
Christine Keeler je tu dolazila na čaj. Bombaši IRA-a odsjedaju u tijesnim
sobičcima i sastaju se po pubovima na Hammersmithu iu vrijeme
zatvaranja pjevaju »Oružje za IRA-u«. Tik stanice podzemne željeznice
nekoć je sobu imao i Mesrine.
 Napokon, dakle, London, a meni ništa nije pričinjalo veći užitak nego
da se po cijele dane motam po svom novom području. London mi je
izgledao kao kuća s pet tisuća soba, sve različitih; štos je bio u tome
iznaći na koji su način povezane i na koncu proći kroz sve. Prema
Hammersmithu vodi rijeka i njezini pubovi, prepuni razgalamljenih
glasova srednjeg staleža; a tu su i osamljeni vrtovi koji obrubljuju rijeku
duž Lower Malla i nadsjenjuju šetalište duž burlačke staze prema
Barnesu. Taj dio Lon​ dona izgledao mi je kao selo, ali bez od onih
nepovoljnosti, bez krava i seljaka. U blizini se nalazio skupi Kensington
gdje su kupovale bogate dame, a malo niže pješice je Earls Court sa
svojim muškim i ženskim kurvama djetinjeg lica koji se svađaju i natežu
po pobovima; tu su transvestiti i ovisnici, te mnogi nesnađeni ljudi i sitni
trgovci. Tu su mali hoteli što mirišu na gubu i dezinfekcijska sredstva,
australske putničke agencije, dućani koji rade preko cijele noći, a drže ih
patuljasti Bengalci, barovi za one koji se oblače u kožu sa svojim debelim
brkatim kraljicama s kojima vani izmjenjuju tajnovite poglede, i zalutali
stranci bez novca ali radoznalih pogleda. Na Kensingtonu vas nitko ne
gleda. Na Earls Courtu vas gledaju svi, zanima ih što bi iz vas mogli
izmusti.

No, Zapadni Kensington je međuprostor na kojem ljudi ostaju nakratko

pa onda idu dalje, a ako ostanu to je stoga što su previše odvaljeni.
Mirnije je, ima nešto dućana, niti jedan zanimljiv, i restorana koji se
otvaraju s optimističnom raskoši i uzvanicima, kadli, već kroz neko​ liko
tjedana, vidjet ćete ucviljena vlasnika kako stoji na pragu i pita se gdje je
pogriješio; njegove vam oči govore da taj dio grada neće oživjeti za
njegova života. Ali Eva nije obraćala pažnju na sve te poglede; mislila je
da se baš na tom mjestu i može nešto načiniti. »Ovo će postati mjesto
nad mjestima«, predviđala je dok smo sjedili oko parafinske grijalice, u to
vrijeme jedinog izvora topline, čiji je gornji dio bio načičkan Tatinim
gaćama koje su se tako sušile.

Odmah iza ugla do našeg stana treštao je poznati bar, kuća tučnjava i
droge zvana Nashville. Njegovo pročelje imalo je orahove grede i izrađeno
staklo u obliku Wurlicerova jukeboxa. Svake noći neka bi nova skupina
dizala Zapadni Kensington u zrak.
 Kao što je Eva i znala, lokacija tog stana uvijek će biti mamac za
Charlieja, a kad je jedne večeri svratio da se najede i naspava, ja mu
rekoh: »Hajdemo do Nashvillea.«

Podozrivo me pogledao, a onda kimnuo. Čini se da je isprva bio oran da

pođe, da ispita najnovije bendove i vidi što se zbiva u glazbi. Ali u njegovu
je odgovoru bilo neke otežalosti. Kasnije se htio predomisliti pa mi je
rekao: »Zar ne bi htio da odemo negdje gdje je mirnije nego tamo, negdje
gdje možemo razgovarati?« Charlie je mje​ secima izbjegavao svirke i
koncerte. Bojao se da će uvidjeti da su londonski bendovi odveć dobri, da
će vidjeti neki mlađi sastav s takvom nadarenošću i obećanjima da bi se
njegove krhke nade i aspiracije mogle rasprsnuti u nekom strašnom
trenutku prosvjetljenja i samospoznaje. Ja, pak, u Nashville sam odlazio
svake večeri, a držao sam da je Charliejeva slava što ju je imao u Južnom
Londonu bila najviše što će ikada postići. U Londonu su dečki izgledali
kao iz priče; odijevali su se, hodali i razgovarali kao bogovi. Mi kao da
smo bili iz Bombaya. Nikada nećemo uhvatiti priključak.

Kako se moglo očekivati, ja sam plaćao. Učinio sam to drage volje jer
sam još jako volio njegovo društvo, ali sam imao malo novaca. Kako su se
cijene nekretnina u Londonu kretale nagore, Eva je imala lukav naum da
opremimo stan kao što smo učinili s kućom i da ga prodamo uz interes,
pa da odselimo. No, i dalje je satima meditirala i iščekivala glasove tog
stana da je obavijeste o tome koji su im uzorci boja najmiliji. Kad je riječ
došla, Ted i ja smo se odazvali, i plaćeno nam je. Sve do tada bio sam
potpuno bez novaca, a i Ted je tavorio kod kuće u uspomenama s
Mamom i u nastojanju da Jean odvrati od pića.

Charlie se za čas napio. Sjedili smo u malom dodatnom baru u

Nashvilleu. Primijetio sam da je počeo vonjati. Nije baš prečesto mijenjao
odjeću, a i kad jest, jednostavno bi pokupio što god bi mu došlo pod ruku
— Evine veste, Tatine sakoe i, ali uvijek, moje košulje, koje je posuđivao
da ih poslije više nikada ne bih vidio. Kad bi upao na neki tulum i vidio u
ormaru kakvu bolju košulju, presvukao bi je, a moju ostavljao u zamjenu.
Počeo sam svake noći zaključavati košulje u ladice, samo što sam sada
izgubio ključ i pa su mi tamo ostali svi moji Ben Shermani.
 Jedva sam čekao da Charlieju ispričam kako sam utučen i osamljen
otkako smo se preselili u London. Ali prije nego sam uopće zinuo, Charlie
me preduhitrio. »Imam samoubilački poriv«, objavio mi je značajno, kao
da je u pitanju trudnoća. Rekao je da se vrti u tom krugu očaja u kojem te
ni za jotu nije briga što se događa njemu samome ili bilo kome drugome.

Odmah kraj Charlieja sjedio je jedan poznati nogometaš sa slavnim

stalnim ugovorom i čuo ga je. Ugovor se začas sažalio na Charlieja, čemu
su ljudi inače bili skloni, a Charlie ga je pitao kakav je teret slava kao da
je to nešto što ga se samog tiče iz dana u dan. »Što radite«, rekao je
Charlie, »kad vam novinari ne daju mira? Kad su vam svakog jutra pod
prozorom?« »To je vrijedno toga«, odgo​ vorio je Ugovor. »Ponekad na
igralište istrčavam s erekcijom, toliko sam uzbuđen.«

Plaćao je piva Charlieju, ali ne i meni. Htio sam iz​ bjeći Ugovor i
razgovarati s Charliejem, ali Charlie se nije dao nikamo. Na svu sreću
prethodno sam bio uzeo malo speeda: kad sam na plavima, onda mogu
svašta podnijeti. Svejedno sam osjećao razočaranje. A onda, upravo kad je
netko spomenuo da se u drugoj prostoriji bend priprema za izlazak, sreća
mi se promijenila. Vidio sam kako se Charlie iznenada bacio prema
naprijed i ispovraćao no​ gometašu u krilo, pa onda klonuo nazad na
svoje sjedalo. Ugovor se razbjesnio. Uostalom, u krilu mu se pušila
bljuzga koja se sastojala od zadnjega Charliejeva kineskog obroka. Prije
toga nam je rekao kako te večeri namjerava povesti ženu u šetnju. Kako
bilo, Ugovor je skočio i počeo cipelariti Charlieja po ušima, i to onim
svojim glasovitim nogama, sve dok ga nisu odvukli redari. Meni je
nekako uspjelo da Charlieja izvučem do glavnog šanka i prislonim ga uza
zid. Bio je napola bez svijesti i nastojao se suspreg​ nuti da ne plače.
Shvaćao je na što su stvari dospjele.

»Smiri se«, rekao sam mu. »Kloni se ljudi večeras.«

»Sad mi je bolje, OK?«

»Dobro.«

»Na tren.«
 »OK.«

Opustio sam se i ogledao se po mračnom prostoru na čijem je kraju

bila mala pozornica na kojoj su bili postavljeni bubnjevi i mikrofon.
Možda sam bio obični provincijalac, ali počeo sam primjećivati da se
nalazim među najneobičnijom publikom koju sam ikada vidio na tom
mjestu. Bilo je i tu uobičajenih dugih kosa i sagorjelih glava koje su
visjele u pozadini u samtanim hlačama ili trapericama, čizmama iz kućne
radinosti i kaputima od ovčje kože koji su razgovarali o cijeni autobusa za
Fez, Barclav James Harvestu i o kruhu. To je bila uobičajena klijentela,
odvaljeni stanovnici lokalnih skvotova i podruma.

Ali u središnjem dijelu, blizu pozornice, bilo je tride​ setak momaka u

iscijepanoj crnoj odjeći. A odjeća im je bila puna ziherica. Kosa im je bila
uniformno crna, frizura kratka, ozbiljno kratka, a ako je i bila duga bila je
sva u šiljcima i ukrućena i stršala je prema gore i sa strane kao pregršt
pribadača, samo nije padala prema dolje. Te frizure ne bi mogao
poremetiti niti orkan. Djevojke su bile u gu​ mi i koži i nosile su uz tijelo
pripijene suknje i crne čarape s rupama, imale su bijelo našminkana lica i
sjajan crveni ruž. Režali su i grizli ljude. Te klince su pratila, kako se
pokazalo, tri južnoamerička transvestita u haljinama, na​ šminkana,
zacrvenjenih usana, a jedan od njih je imao oko vrata špagu na kojoj mu
je visio upotrijebljen tampon. Charlie se onako iskrivljen nemirno
uspravljao. Sam je sebe obujmio rukama u samosažaljenju dok smo
odmje​ ravali tu nepoznatu rasu takve neobuzdanosti i originalosti
kakvu nikada nismo ni zamišljali kao moguću. Počeo sam shvaćati što
znači London i s kakvom klasom gnjevnih imamo posla. Dakako da sam
nas uzeo kao mjeru.

»Kakvo je ovo sranje?«, rekao je Charlie. Bio je pun prezira, a pomalo i

bez daha; u glasu mu se osjećao strah.

»Samo hladno, Charlie«, rekao sam mu i nastavio ispitivati publiku.

»Hladno? Sav sam sjeban. Pa upravo me po jajima izbubetao jedan

nogometaš.«
 »I to poznati nogometaš.«

»A gle samo tu pozornicu«, rekao je Charlie. »Kakvo je to smeće? Zašto

si me za to dovlačio amo?«

«Hoćeš onda da idemo?«

»Hoću. Slabo mi je od svega toga.«

»OK«, rekao sam. »Osloni se meni na rame, pa ćemo izaći odavde. Ni

meni se ne dopada kako izgleda. Tako je izopačeno.«

»Je, previše izopačeno.«

»Previše.«

»Je.«

Ali nismo se još ni maknuli, a na pozornicu je dobauljao bend, mladi

dečki u odjeći sličnoj onoj u publike. Oboža​ vatelji su smjesta počeli
skakati gore dolje. Dok su tako skakali u zrak i bacali se postrance, urlali
su i pljuvali na bend sve dok pjevač, neki mršavi dečko mrkvaste boje
kose nije bio sav obliven pljuvačkom. Čini se da je to i očekivao i samo je
uzvraćao publici uvredama i pljuvao po njoj, jednom se bacio na dupe, pio
i motao se po pozornici kao da se nalazi u svom dnevnom boravku.
Namjera mu nije bila da bude karizmatičan; bio bi svoj kako god da se
svijet postavi. Taj klinac htio je biti anti-zvijezda, a ja nisam mogao
skinuti oči s njega. Mora da je tim gore bilo po Charlieja.

»Čisti idiot«, rekao je Charlie. »Je.«

»Kladim se da ni o svirci nemaju pojma. Gle samo te instrumente. Gdje

su ih samo našli, na buvljaku?«

»Tako je«, rekao sam. »Neprofesionalno«, rekao je.

Kad je taj rasklimatani sastav napokon zasvirao, glazba je bila razorna.

Bila je agresivnija i od čega što sam čuo nakon ranih Who. To nije bilo
mir i ljubav; tu nije bilo bubnjarskih solaža i ljigavih sintesajzera. Ni
trunak »pro​ gresivnog« i »eksperimentalnog« nije dopirao od tih
bljedunjavih, opakih klinaca iz državnih stanova, s ježevskim frizurama,
koji su urlali o anarhiji i mržnji. Nijedna pjesma nije trajala dulje od tri
minute, a nakon svake nas je onaj mrkvokosi momak smrtno ispsovao.
Činilo se kao da se dere točno na Charlieja i mene. Osjetio sam kako se
Charlie kraj mene sav napeo. Znao sam da nas London ubija, čim sam
začuo: »Stari smrdljivi hipiji, odjebi. Ko vam jebe mater smrdljivu!
Gnjusni prdonje, kurac. Vucite se u pičku materinu!«, urlao je na nas.

Do samog kraja ni jednom nisam pogledao Charlieja. Kad su se upalila

svjetla primijetio sam kako stoji uspravno i pripravan na sve, dok su mu
ugrušci suhe rigotine krasili oba obraza.

»Idemo«, rekao je.

Zanijemjeli smo; nismo željeli govoriti zbog straha da se ponovno ne

vratimo na naše banalne osobnosti. Oni divlji dečki nahrupili su van.
Charlie i ja laktovima smo probijali put kroz gomilu. Onda se on zaustavi:

«Što je Charlie?«

»Moram ići u svlačionicu i popričati s tim dečkima.«

Frknuo sam. »Zašto misliš da bi oni razgovarali s tobom?«

Pomislio sam da će me udariti, ali dobro je to prihvatio.

»Je, nema razloga da im se svidim«, rekao je. »Da sebe vidim kako
ulazim u svlačionicu, sam bih se izbacio van.«

Šetkali smo Zapadnim Kensingtonom i jeli safaladu i octom natopljene

i presoljene pržene krumpiriće. Ljudi su se okupljali u grupice pred
prodavaonicom hamburgera; drugi su odlazili u indijski dućan na uglu
kupiti cigarete, a potom bi stali na autobusnu stanicu. Tamo u pubu
osob​ lje je počelo na stolove slagati izokrenute stolice i vikalo: »Molim,
požurite, hvala.« Ljudi su se pred pubom prepirali oko toga kamo će
dalje. Plašio sam se grada noću: prdoglavci, protuhe, skitnice i
preprodavači droge derali su se i tražili tučnjavu. Svuda su kružili
policijski kombiji i povremeno bi zakon iskočio na ulicu, hvatao klince za
kose pa bi im glavom tukao o zid. Propali klinci pišali su po kućnim
vežama.

Charlie je bio oduševljen. »To je to, to je to«, govorio je dok smo

hodali. »To je to, jebemti.« Glas mu je kreštao od zanosa. »Večeras su
šezdesete dobile otkaz. Ovi klinci što smo ih vidjeli zatukli su svaku nadu.
Oni su budućnost, jebote.«

»Da, možda, ali mi ih ne možemo slijediti«, rekao sam nehajno.

»Zašto ne?«

»Pa mi očito ne možemo nositi tu gumu, ziherice i ostalo. Na što bismo

sličili. Charlie, zbilja.«

»Karime, zašto ne? Zašto ne, čovječe?« »To nismo mi.«

»Ali mi se moramo promijeniti. Što veliš? Da ne bismo trebali hvatati

priključak? Da dečki iz predgrađa kao mi znaju gdje treba?«

»To bi bilo umjetno«, rekao sam. »Mi nismo kao oni. Mi ne mrzimo
kako oni mrze. Mi za to nemamo razloga. Mi nismo iz državnih stanova.
Nismo prošli kroz ono što su oni prošli.«

Okrenuo se prema meni s jednim od onih svojih najružnijih pogleda.

»Karime, ti nikamo nećeš dospjeti. Ti od svog života ne činiš ništa jer si

kao obično okrenut u krivom smjeru i krivo radiš. Ali nemoj pokušavati
da i mene sa sobom povučeš na dno. Ne trebaju mi tvoja
obeshrabrivanja! Nemoj misliti da ću završiti kao ti!«

»Kao ja?«, jedva sam uspio prozboriti. »Što sam to ja što ti toliko
mrziš?«

Ali Charlie je gledao preko ulice, a ne u mene. Četvoro limača iz

Nashvillea, dva dečka i dvije djevojke, ukrcavali su se u auto. Rigali su i
vrijeđali prolaznike i pucali iz pištolja na vodu. Odmah zatim vidio sam
Charlieja kako kroz promet trči prema njima. U zadnji čas je izbjegao
autobus tako da sam pomislio da će ga oboriti. Kad je ponovno ukazao,
vidio sam ga kako sa sebe trga košulju — i ta je bila moja. Isprva sam
mislio da će je upotrijebiti da njome mahne onim ljudima, ali on ju je
zgužvao i bacio na policijski automobil. Trenutak kasnije onako gol do
pasa uskočio je za klincima u auto, u krilo nekome na prednjem sjedalu.
Još nije stigao zalupiti vrata, a auto je već jurnuo niz North End Road.
Charlie je otišao za novim pustolovinama. Ja sam odšetao kući.

Nekoliko dana kasnije Eva mi je nešto objavila. »Karime«, rekla je.

»Hajde da opet skupa radimo. I vrijeme je. Nazovi tetka Teda.«

»Sjajno«, rekao sam. »Napokon.«

Ali, postojalo je nešto što je htjela prvo napraviti. Naumila je prirediti

malu zabavu za zagrijavanje stana. Ima neka teorija o zabavama koju je
rekla iskušati. Pozoveš ljude za koje misliš da se međusobno ne vole, pa
ih gledaš kako im napreduje zajednička zabava. Iz nekog joj razloga
nisam vjerovao kad je to rekla; nisam bio uvjeren da je to baš pravo. Ali
što god da joj je bila namjera — a i to je bilo nešto — provela je dane i
dane u ispisivanju i markiranju popisa gostiju na komadu debelog,
svijetlo-smeđeg papira koji je stalno nosila sa sobom. Bila je
neuobičajeno tajnovita u vezi s cijelom tom stvari i preko telefona vodila
zagonetne razgovore s Bog te pita kime, ali svakako Tati i meni nije htjela
reći što radi.

Znao sam samo to da je u stvar uključen i Shadwell. Ona je zapravo

koristila njegove veze. Bili su zavjerenici. Očijukala je s njime, zavaravala
ga, molila za usluge. Smetalo me to, ali Tata se nije brinuo. Štitio je
Shadwella; nije se osjećao ugroženim. A to da će se ljudi zaljubljivati u
Evu, to je uzimao pod normalno.

Ali je ipak djelovalo na Tatu. Na primjer, htio je na zabavu pozvati

svoju meditacijsku grupu. Eva je inzistirala da ih ne može doći više od
dvoje. Nije željela da njezina nova uglađena škvadra pomisli da se petlja s
gomilom pletača košara iz Bromleya. Tako su došli Chogya-Jones i
Fruitbat, koji su stigli sat ranije dok je Eva još bila u kadi u kuhinji i
brijala noge. Eva ih je tolerirala jer su plaćali za Tatine misli, a time i za
njezinu večeru, ali kad su otišli u zahod zapjevati, čuo sam je kako, u
trenutku dok je oblačila svijetložutu bluzu za tu sjajnu večer, govori Tati:
»Budućnost ne bi smjela sadržavati previše prošlosti.«

Kasnije, upravo dok je zabava počinjala, a Eva s Tatom raspravljala o

porijeklu riječi »boem«, Fruitbat je izvukla priručnu bilježnicu i zamolila
Tatu smije li zapisati nešto što je on izrekao. Buddha iz predgrađa je
kraljevski kimnuo glavom, ali je izgledalo da bi Eva najradije Fruitbat
škarama odrezala vjeđe.

Kad se ta žudno očekivana zabava napokon zbila, Tata i ja smo nakon

svojih četrdeset minuta shvatili da tu zapravo nikoga ne poznajemo.
Činilo se, pak, da Shadwell poznaje svakoga. Stajao je na vratima i
dočekivao ljude na ulasku, usiljeno se osmjehivao i kikotao, pitao ih kako
to-i-to. Bio je čisti homoseksualac, osim ako i to nije bilo poza,
izvještačenost, način samoprikazivanja. Uza sve, bio je, kao i uvijek,
oličenje zdravlja, odjeven u crne platnene hlače i crne čizme i previjao se
kao manijak. Lice mu je bilo bijelo, koža boginjava, zubi u raspadanju.

Otkako živim u tom stanu, Shadwell je svraćao da vidi Evu barem

jednom tjedno, i to preko dana, kad bi Tata bio u uredu. On i Eva izlazli
su na duge zajedničke šetnje ili u-kino u ICA da gledaju Scorseseove
filmove i izložbe prljavih tanjura. Eva se nije ni trudila da nas, Shadwella
i mene, privede k razgovoru; zapravo mislim da nas je odvraćala od
razgovora. Kad sam god vidio nju i Shadwella zajedno, uvijek su mi
izgledali prilično napeto, kao da su netom imali neku borbu ili dijele
mnoge tajne.

Sada kad se škvadra za domjenak pojavila u blještavoj odjeći, počeo

sam shvaćati da je Eva tu večer iskoristila ne za proslavu već za svoje
otiskivanje u London. Pozvala je sve ljude iz kazališta i filma koje je srela
zadnjih nekoliko godina i mnoge koje nije. Mnogi od njih bili su iz Shad-
wellovih krugova, ljudi koje je sreo istom jednom ili dvaput. Svaki
trećerazredni glumac, pomoćnik filmskog redatelja, vikendski pisac,
povremeni producent i njihovi prijatelji, ako su uopće imali prijatelja,
spuznuli su u naš stan. I dok je moja draga nova Mama (koju sam volio)
sva ozarena kružila prostorom i upoznavala Dereka koji je upravo režirao
Equusa u Contact Theatreu, s Brvanom, koji je bio novinarski slobodni
strijelac koji se specijalizirao za film, ili Karen, koja je tajnica u
književnoj agenciji, s Robertom koji je dizajner; dok je govorila o novom
Dylanovu albumu i o tome što rade Riverside Studios, opažao sam da
žudi za time da sa svoga tijela sljušti žig predgrađa. Nije shvaćala da on
prebiva u krvi, a ne na koži; nije primjećivala da ne postoji ništa
prigradskije od prigradskosti koja se odriče same sebe.

Pravo mi je olakšanje bilo kad sam napokon ugledao nekoga koga

poznajem. Kroz prozor sam spazio Jamilu kako izlazi iz taksija, u pratnji
Changeza i jedne Japanke. Bio sam radostan što opet vidim sretno lice
svog debeljuškastog prijatelja kako pogledava gore prema trošnom
zdanju u kojem se nalazi naš stan. Uhvativši njegov pogled shvatio sam
koliko sam ga zapravo ponovno želo zagrliti i stisnuti one njegove
valjuške od sala. Osim toga, nisam ga vidio od onda kad je onako ležao na
poljskom krevetu i gledao me kako gol spavam s njegovom ljubljenom
suprugom, ženom koju sam uvijek karakterizirao kao nje​ govu sestra.

Naravno, s Jamilom sam često razgovarao preko tele​ fona i očito je

bilo da je Changez — čvrsti, stabilni, nepotresivi Changez — sasvim
poludio nakon onog inci​ denta golotinje u krevetu. Ispsovao je Jamilu i
optužio je za preljub, rodoskvrnuće, izdaju, kurvanje, prevaru, lezbijstvo,
mužomržnju, frigidnost, laž i pomanjkanje sućuti, kao i za sve uobičajene
stvari.

Jamila je tog dana bila jednako pristojna i vatrena i objašnjavala mu je

kome k vragu pripada to prokleto tijelo. I da, uostalom, on s time nema
nikakve veze: zar sam nema redovite jebačine? Neka tu svoju hipokriziju
sam sebi zabije u dupe! Changez, koji je u srcu bio tradicionalni
musliman, objašnjavao joj je učenje Kurana o tom pitanju, a potom ju je,
kada mu riječi nisu bile dovoljne da je uvjeri, pokušao ošamariti. Ali
Jamila se nije dala tući. Zadala je Changezu popriličan udarac
nadlanicom preko otromboljene labrnje, od čega je na dva tjedna
zamuknuo i za to se vrijeme mučenički s natučenom vilicom odvlačio u
svoj poljski krevet — spasonosnu splav u oluji — i nije progovarao.
 Sada smo se rukovali i izgrlili jedan drugoga. Moram priznati da sam se
pomalo plašio da će me možda bocnuti nožem.

»Kako si mi, Changez?« »Izgleda dobro, izgleda dobro.« »Da?«

Rekao mi je bez ikakva oklijevanja: »Nemojmo okolišati kao mačka

oko vruće kaše. Kako da ti oprostim što si mi poševio ženu? Je li lijepo
takvo što napraviti prijatelju, a?«

Bio sam spreman.

»Yaar, ja Jamilu poznajem čitav život. To ti je dugoročan aranžman.

Uvijek je bila moja ako je uopće bila ičija, nikada nije bila ničija i nikada
neće ni biti, to znaš. Ona je samo svoja.«

Dok je sjedajući kimao napaćenom glavom, streslo mu se tužno lice.

»Iznevjerio si me. To je bio udarac u samu srž mog života. Nisam to

mogao podnijeti. To je bilo previše za mene — teško me pogodilo,
Karime, u utrobu.«

Sto se može reći kad ti prijatelj priznaje takve svoje jade bez
osvetoljubivosti i gorčine? Nisam nikada ni smjerao na to da mu udarim
u srž života.

»Kako inače ide vama dvoma?«, pitao sam mijenjajući predmet

razgovora. Sjeo sam uz njega pa smo obojica otvorili po jedan Heineken.
Changez je bio zamišljen i ozbiljan.

»Moram biti realističan u pogledu prilagođavanja. Ja kao Indijac,

nisam naviknut vis-a-vis tih stvari u vezi s mojom ženom. Jamila me
tjera da idem u kupovinu, da perem i čistim po kući. I sprijateljila se sa
Shinko.«

»Shinko?«

Pokazao je na Japanku koja je došla s njim. Pogledao sam je;

prepoznao sam je. Onda mi je svanulo tko je Shinko — njegova
prijateljica prostitutka s kojom je izvodio položaje iz Harolda Robbinsa.
Zaprepastio sam se. Jedva da sam mogao progovoriti, ali sam se zato
zakikotao, jer eto, Changezova žena i njegova kurva zajedno ćaskaju s
Fruitbat o modernom plesu.

Bio sam zbunjen: »Onda znači da je Shinko Jamilina prijateljica?«

»Tek odnedavna, pizdo jedna. Jamila je zaključila da nema dovoljno

prijateljica, pa je otišla k Shinko kući u posjetu. Uostalom, ti si joj pričao
za Shinko, bez razloga, za badava, baš ti hvala, jednog ću dana i ja tebi isto
to napraviti. Mogu ti reći da sam isprva bio paklenski zbunjen i sve to,
kad su te dvije cure sjele točno pred mojim nosom, i to cure koje nisam ja
spojio.«

»I što si napravio«

»Ništa! Odmah su se sprijateljile. Razgovaraju o stva​ rima koje se

inače kriju ispod pokrivača. Te penis, te vagina, te muškarac odozgo, žena
tamo, pa tu, pa svugdje. Nije mi bilo druge nego da trpim poniženja koja
mi se ruše na glavu u ovoj velikoj zemlji! Teško je i to što je Anwar
luđački pomahnitao.«

»O čemu to govoriš, Changez? Ne znam ništa o tome.«

Zavalio se unazad, hladno me odmjerio i zadovoljno se stresao.

»A o čemu ti uopće išta znaš?«

»A?«

»Ti nikamo nećeš dospjeti, moj yaar, baš kao i sada kad me
izbjegavaš.«

»Razumijem te.«

»Zbog toga si jadan«, rekao je.

Kimnuo sam glavom. Istina je da već dugo nisam otišao vidjeti Anwara
i Jeetu, što zbog selidbe, potištenosti i svega, što zbog toga što sam želio
otpočeti nov život u Londonu i upoznati grad.

»Karime, ne ostavljaj svoje ljude za sobom.«

I prije nego što sam imao prilike ostaviti svoje ljude za sobom i otići iz
prve ruke vidjeti kako je Anwar luđački pomahnitao, prišla mi je Eva.

»Oprostite«, rekla je Changezu. »Ustani«, rekla mi je.

»Dobro mi je ovdje«, rekao sam joj.

Povukla me na noge. »Zaboga, Karime, hoćeš li ti ikada išta učiniti za

sebe?« Oči su joj se sjale od uzbuđenja zbog svih tih stvari oko nje. Dok
je govorila nije se prestajala ogledati po prostoriji. »Karime, dragi,
nastupio je veliki trenutak tvog života. Ovdje je netko tko umire za time
da te opet vidi, da te vidi kako spada. Čovjek koji će ti pomoći.«

Povela me kroz gomilu. »Usput mi je šapnula na uho. »Ne govori ništa

osorno i nemoj se ponašati egoistično.«

Naljutilo me kako me odvukla od Changeza. »Zašto?«, rekao sam.

»Pusti njega da govori«, rekla je.

Spomenula je nekoga tko će mi pomoći, ali ja sam pred sobom vidio

samo Shadwella. »O, ne«, rekao sam i pokušao joj se istrgnuti. Ali ona
me i dalje vukla naprijed kao majka zločesto dijete. »Dođi«, rekla je.
»Ovo ti je prilika. Radi se o kazalištu.«

Shadwell nije tražio mnogo bodrenja. Lako je bilo uvidjeti da je

pametan i načitan, ali je jednako tako bio i dosadan. Kao i u mnogih
spektakularnih dosadnjakovića misli su mu bile katalogizirane i
popraćene indeksima. Kad bih mu postavio neko pitanje, rekao bi:
»Odgovor na to — zapravo, nekoliko odgovora na to jesu… A.« Onda biste
dobili točku A, kojoj bi uslijedila točka B, pa C, pa onda na jednoj ruci F,
na drugoj nozi G, sve dok se pred vama ne bi razapela čitava abeceda, a
svako je slovo bilo Sahara preko koje je valjalo prepuzati. Pričao je o
kazalištu i piscima koji mu se sviđaju: Arden, Bond, Orton, Osborne,
Wesker, a svaki bi se od njih ugušio samo od toga što mu je na trenutak
bio u ustima. Neprekidno sam se pokušavao vratiti Changezovu
pretužnom licu koje je zlo​ voljno počivalo na njegovoj zdravoj ruci, dok
su gosti oko njega ispunjavali atmosferu kultiviranim Zagorom. Primi​ -
jetio sam kako Changezove oči milujući prelaze preko stasa njegove žene,
pa se potom odmaraju na uskim bok​ ovima njegove prostitutke dok su
se njih dvije prebacivale na Marthu Reeves i na Vandelas. A onda se
Changez, spontano, progurao i zaplesao s njima, teško odižući noge od
poda poput rasplesanog slona, a laktove izbočio kao da se, na satu drame,
od njega tražilo da bude plamenac. Poželio sam zaplesati s njim i
proslaviti obnovu našeg prijateljstva. Spremao sam se da šmugnem sam
od Shad-wella, ali uhvatio sam Evin pogled. Vrebala me.

»Vidim da želiš uteći«, rekao je Shadwell, »ka karizmatičnijem

folkloru. Ali Eva mi kaže da te zanima gluma.«

»Valjda da, odavno.«

»Što valjda: zanima li te ili ne? Da ja nju zainteresiram za tebe ili ne?«

»Da ako vas zanima.«

»Onda dobro, zanima me. Želio bih da nešto učiniš za mene. Dodijelili
su mi jedno kazalište na jednu sezonu. Bi li došao da za mene odigraš
jedan komad?«

»Da«, rekao sam. »Da, da. Bih?«

Pošto su gosti otišli, u tri ujutro, dok smo mi sjedili među krtogom, a
Chogvam i Fruitbat trpali smeće u plastične vreće, poželio sam s Evom
porazgovarati o Shadwellu. Rekao sam da je paklenski dosadan. Eva se
već bila razjarila; ta Madamme Verdurin Zapadnog Londona držala je da
Tata i ja nismo poštivali kvalitetu njezinih gostiju. »A čijom si se ti
inteligencijom večeras bavio, Karime? Vas ste se dvojica ponašali kao da
smo još uvijek u kolibama. A zločesto je, Karime, kad govoriš da ti je
Shadwell bio dosadan. To je nesreća, a ne mana. Kao da se rodiš s nosom
kao repa.«

»Promijenila je ploču«, rekao sam Tati. Ali me nije slušao. Cijelo je

vrijeme gledao Evu. Onda se razigrao; pogladio je po jastučiću kraj sebe i
rekao: »Dođi, dođi, Evice ta ti kažem jednu tajnu.« I dalje su se igrali
igrica od kojih mi se mučilo, ali im nisam umio umaći — kao što je
stavljanje kitova ulja jedno drugome u nos ili da jedno drugo zovu Miško
i Mučko, za Boga miloga. Chogvam se okrenuo Tati. »Kakvo je vaše
gledanje na pitanje do​ sade?«

Tata je pročistio grlo i rekao da su dosadni ljudi na​ mjerno dosadni.

To je stvar osobnog izbora, a odgovornost se ne može izbjeći kažemo li da
su kao repe. Dosadnjakovići te žele narkotizirati kako čovjek ne bi prema
njima bio osjetljiv.

»U svakom slučaju«, prošaptala je Eva, sjedeći onako kraj Tate i zibala

mu pospanu glavu, pa me pogledala. »Shadwell ima pravo kazalište, a ti
mu se iz nekog razloga sviđaš. Pa da vidimo možemo li ti ponuditi neki
kazališni posao, a? Želiš li to?«

Nisam znao što da joj kažem. To je bila prilika, ali sam je se bojao
prihvatiti, bojao sam se izložiti, pa izne​ vjeriti. Za razliku od Charlieja,
meni volja nije mogla nadjačati kolebanje.

»Odluči se«, rekla je. »Krema, pomoći ću ti, na bilo koji način želiš.«

Uz Evino ravnanje — što je jako voljela — sljedećih sam nekoliko

tjedana pripremao govor Sama Sheparda iz The Mad Dog Blues za
audiciju u Shadwella. Nikada u životu ni na čemu nisam radio toliko
uporno; a niti, kad sam već jednom započeo, ništa nisam toliko grdno
želio. Govor je počinjao: »Nalazio sam se Greyhandovu autobusu koji je
išao od Carslbada za Loving u New Mexicu. Nazad kući da vidim tatu.
Nakon deset godina. Sav gizdav u sakou na dvostruko zakopčavanje i
sjajnih cipela. Vozač povikne »Loving« i ja siđem s autobusa…«

Znao sam što radim; bio sam u potpunosti spreman; ali to nije značilo
da kad je došao taj dan, nisam bio u stanju živčanog sloma. »Je li vam
blizak The Mad Dog Bluesl«, pitao sam Shadwella, siguran da on za njega
nikada nije čuo.

Sjedio je u prvom redu svog kazališta i gledao me, s bilježnicom koja

mu je balansirala na nogavici usmrdjelih hlača. Kimnuo je glavom.
»Shepard je moj čovjek. I malo je momaka koji ne bi htjeli biti on jer je A
privlačan, B zna pisati i glumiti, C zna svirati bubnjeve i D on je divlji
frajer i buntovnik.

»Da.«

»A sada, molim te, izvedi mi The Mad Dog Blues. Sjajno.«

Shadwellovo kazalište činilo je omanje drveno zdanje poput velike

kolibe u prigradskom dijelu Sjevernog Lon​ dona. Imalo je stiješnjeno
predvorje, ali prostranu pozor​ nicu, propisna svjetla i dvjestotinjak
sjedala. Producirali su predstave kao »Francuski bez suza«, zadnjeg
Ayckbourna ili Frayna ili pantomime. To je u prvom redu bilo mjesto za
amatere, ali davale su se i tri profesionalne predstave godišnje,
ponajčešće komadi sa školskim programom poput The Royal Hunt of the
Sun.

Kad sam završio, Shadwell je zapljeskao vršcima prstiju, kao da se boji

da bi jednom rukom mogao na drugu prenijeti neku bolest. Popeo se na
pozornicu.

»Hvala ti, Karime.«

»Dopalo vam se, je li?«, pitao sam, bez daha.

»Toliko da želim da mi to ponoviš«

»Što, ponovno? Ali, gospodine Shadwell, ja mislim da mi je ovo bila

najbolja izvedba.«

Ignorirao me. Imao je ideju. »Samo ovaj put će se javiti dvije stvari: A,
oko glave će ti zujati osa. I B, osa te hoće ubosti. Motivacija ti je — a svi
glumci vole malo motivacije — da je otjeraš, odmahneš, tresneš, OK?«
 »Nisam siguran da bi Sam Shepard odobrio to s osom«, rekao sam
iskreno. »Zbilja ne bi.«

Shadwell se okrenuo i prenaglašeno stao zavirivati u pukotine praznog

kazališta. »Ali njega nema tu, osim ako ja nisam oslijepio.«

Pa se vratio i ponovno sjeo, čekajući da počnem. Osjećao sam se kao

čisti drkadžija dok sam onako mahao na osu. Ali želio sam ulogu, ma
kakva bila. Nisam se mogao suočiti s povratkom u stan na Zapadnom
Kensing-tonu a da ne znam što ću sa svojim životom i da ću zauvijek
morati biti pristojan, a ni od koga poštovan.

Kad sam završio sa Shepardom, Shadwell me zagrlio. »Vrlo dobro

napravljeno! Zaslužio si kavu. Hodi.«

Odveo me u neki šoferski kafić u blizini. Osjećao sam se uzneseno,

naročito kad je rekao: »Baš tragam za glum​ cem kao što si ti.«

Od sreće su mi u glavi zazvonila zvona. Sjeli smo uz kavu. Shawell je

izbacio lakat do pola stola u lokvu od čaja, naslonio lice na dlan i zagledao
se u mene.

»Zbilja?«, rekao sam oduševljeno. »Baš glumca kao što sam ja?«

»Glumca koji će mi odgovarati za tu ulogu.«

»Koju ulogu?«, pitao sam ga.

Nestrpljivo me pogledao: »Ulogu u knjizi.«

Ponekad znam biti vrlo izravan: »Kojoj knjizi?«

»Onoj, Karime, što sam ti rekao da je pročitaš.«

»Ali nisam je pročitao.«

»Pa rekao sam Evi da ti kaže«

»Eva mi ništa nije rekla. Zapamtio bih.«

 »Isuse. Za Boga miloga, poludjet ću. Kvragu, Karime, što ta žena
izigrava?« Pa se uhvatio rukama za glavu.

»Ne pitajte mene«, rekao sam. »Recite mi bar koja je to knjiga. Možda
bih je mogao danas kupiti.«

»Ne budi toliko racionalan«, rekao je. »U pitanju je Knjiga o džungli,

Kippling. Znaš je, naravno.«

»Da, gledao sam film.« »To sam siguran.«

A jest bio umišljeno đubre, stari Shadwell, to je bilo sigurno. Ali ja sam
se odlučio držati pod kontrolom, što god on rekao. A onda se njegovo
ponašanje potpuno promijenilo. Umjesto da govori o poslu, izrekao mi je
nekoliko riječi na pandžapskom ili urdu i izgledao je kao da se želi
upustiti u veliko razglabanje o Rayu, Tagoreu ili nekom takvom. Istini za
volju, kad je govorio, zvučalo je kao da grgori.

»A?«, rekao je. Pročegrtao je još nekoliko riječi. »Ne razumiješ?«

»Ne baš.«

A što sam mogao reći? Nisam ga mogao nadmašiti. Znao sam da će me

zbog toga zamrziti.

»Pa to je tvoj jezik!«

»Pa, ovaj, malo znam. Psovke. Razumijem kad mi netko kaže da sam
kamilin šupak.«

»Naravno. Ali tvoj Tata govori, je li tako. Sigurno.«

Došlo mi je da mu kažem — pa naravno da govori. On govori na usta, a

ne kao ti, pička ti materina usrana.

»Da, ali ne sa mnom«, rekao sam. »Bilo bi glupo. Onda ne bismo znali
što smjera. Stvari su nam ionako previše teške.«
 Shadwell je bio uporan. Činilo se da nema izgleda da će se skinuti s te
teme.

»Pretpostavljam da nikada nisi bio tamo.«

»Gdje?«

Zbog čega je bio s time toliko nasrtljiv?

»Pa znaš gdje. U Bombayu, Delhiju, Madrasu, Bangaloreu,

Trivandrumu, Goi, Punjabu. Zar nikada nisi u nosnicama osjetio onu
prašinu?«

»Nikad, u nosnicama ne.«

»Moraš otići tamo«, rekao je kao da nitko osim njega tamo nikada nije
bio.

»Hoću, OK?«

»Pa da, uzmi naprtnjaču pa obiđi Indiju, kao da ti je to posljednja stvar

na svijetu.«

»U redu, gospodine Shadwell.«

Živio je samo u svojoj pameti, zbilja jest. Potom je zatresao glavom, pa

izveo niz kratkih rezanja iz grla. On se to smijao, uvjeren sam. Išao je sve:
»Ha, ha, ha, ha, ha.« Onda je rekao: »Kakav soj ljudi je izrodilo ovih
dvjesto godina imperijalizma. Da te samo vide oni pioniri iz East India
Company. Kakvo bi to zaprepaštenje bilo. Svi te gledaju i, siguran sam,
misle: gle, indijski dečko, kako je egzotičan, kako zanimljiv, kakve ćemo
samo priče od njega čuti o tetkama i slonovima. A ono — ti iz
Orpingtona.«

»Da.«

»O Bože, kako čudan svijet. Useljenici su opća pojava dvadesetog

stoljeća. Je li?«
 »Gospodine Shadwell…«, počeo sam.

»Znaš, Eva zna biti vrlo naporna žena.«

»Da?«

Sada kad smo promijenili temu, lakše sam disao. »Naj​ bolje žene su ti
uvijek takve«, nastavljao je. »A, vidiš, nije ti dala knjigu. Ona te nastoji
zaštititi od sudbine, a to je da u Engleskoj budeš polukasta. Tebi je to
sigurno teško prihvatiti — pripadati nigdje, željeti nikamo. Rasizam. Je li
ti teško? Molim te, pričaj mi.«

Promatrao me. »Pa, ne znam«, rekao sam braneći se. »Razgovarajmo o

glumi.«

»Zar zbilja ne znaš?«, navaljivao je. »Zar zbilja?«

Na to mu pitanje nisam mogao odgovoriti. Jedva da sam govoriti uopće

i mogao; činilo mi se da su mi se mišići na licu ukočili. Drhtao sam od
zaprepaštenosti zbog toga kako uopće može tako sa mnom razgovarati.
Kao da me poznaje, kao da me ima pravo ispitivati. Na svu sreću, nije
čekao na odgovore.

Rekao je: »Kad sam se s Evom viđao više nego ti sada, uvijek je bila
nepouzdana. Mi to zovemo — izrazito uzrujana. Razumiješ? Svugdje je
bila, Eva, puno je tog vidjela. Kad smo se jednog jutra probudili u
Tangieru, bio sam tamo posjetiti Paula Bowlera — to ti je poznati
homoseksualni pisac — gušila se. Preko noći joj je otpala sva kosa i skoro
je zagušila.

Sam sam ga gledao. »Nevjerojatno, a?«

»Nevjerojatno. To je sigurno bilo psihološki.« I malo mi je nedostajalo

da pridodam da bi vjerojatno i meni opala kosa da moram s njime
provesti duže vrijeme.

»Ali, ja ne želim pričati o prošlosti«, rekao sam.

 »Ne?«

Te stvari u vezi s njim i Evom izazivale su mi nelagodu. Nisam ih želio

znati.

»OK«, rekao je na koncu. Udahnuo sam dah olakšanja. »Sretna s

tvojim ocem, a?«

Isuse, kakvo je on bio nepopustljivo sitno pitalo. Tim svojim

ispitivanjem mogao bi klati ljude, samo što, srećom, nikada nije doslušao
odgovore. Nisu mu trebali, već samo uživanje u vlastitom glasu.

»Nadajmo se da će to potrajati, je li tako?«, rekao je. »Skeptičan si, a?«

Slegnuo sam ramenima. Ali sada sam ja imao što reći. Pa sam krenuo.

»Bilo je u Cubsu. Dobro se sjećam. Knjiga o džungli, to je ono o Baloou

i Baghiri, i te stvari, je li?«

»Upravo to. Sto posto. I?«

»Što: i?«

»I Mowgli.«

»Ma da, i Mowgli.«

Shadwell mi je na licu tragao za odgovorom, možda za žacanjem ili

malim podsmijehom. »Ti si baš pravi za njega«, nastavio je. »Zapravo, ti
si Mowgli. Tamnoput, ma​ li i vižljast i u kostimu ćeš biti sladak, ali
bogomdan. Na​ dam se, ne pretjerano pornografski. Izvjesni kritičari će
pasti na tebe. Da, da. Ha, ha, ha, ha, ha.«

U kafić su ušle neke dvije žene koje su nosile rukopise, pa on poskoči.

Shadwell ih je izgrlio, one njega izljubile, očito bez izražaja. Obraćale su
mu se s poštovanjem. To mi je bio prvi pokazatelj o tome kako očajno
glumci znaju pasti.
 »Našao sam svog Mowglija«, rekao im je Shadwell i pokazao na mene.
»Napokon sam našao svog Mowglija. Nepoznat glumac, baš pravi i
spreman da se probije«

»Bok«, rekla mi je jedna od njih. »Ja sam Roberta«, rekla je druga.

»Bok«, rekao sam.

»Zar nije strahovit?«, rekao je Shadwell. Dvije su me žene odmjerile.

Jednostavno, bio sam savršen. Uspjelo mi je. Dobio sam posao.
 DESETO POGAVLJE

Toga se ljeta i meni i Charlieju mnogošto dogodilo: njemu velike stvari,

meni manje, ali znakovite. Iako Charlieja mjesecima nisam vidio, gotovo
svakodnevno sam na​ zivao Evu zbog potpunog izvještaja. I da, naravno,
Charlie je bio na televiziji i po novinama. Odjednom se nije moglo pobjeći
od njega i njegove razbujale karijere. Uspio je. Sto se mene tiče, ja sam
morao otčekati cijelo ljeto sve do kasne jeseni da počnu pokusi Knjige o
džungli, pa sam se zato vratio u Južni London, sretan u znanju da ću se
uskoro naći u profesionalnoj predstavi, a tamo će, u glumačkoj podjeli,
valjda biti netko u koga ću se moći zaljubiti. Naprosto sam znao da će se
to dogoditi.

Allie je s nekim svojim veleumnim prijateljima iz škole otišao u Italiju

da u Milanu potraži odjeću, tako ti Boga. Nisam htio da Mama bude
sama, sada kad je otišla od Teda i Jean i preselila nazad u staru kuću.
Srećom, u prodavaonici cipela su joj ponovno dali posao, pa smo tako ona
i ja bili skupa istom uvečer i preko vikenda. Mama se sada već osjećala
mnogo bolje i opet je bila aktivna, samo što se kod Teda i Jean jako
udebljala.

I dalje baš nije mnogo pričala, prikrivala je bol i povrijeđenost zbog

glasina i plitkih govorkanja. Ali gledao sam je kako mijenja kuću da više
ne bude njihov — a to je bio puki dom, pun dječjih mrljotina i
funkcionalan — već njezin dom. Po prvi put je počela nositi hlače, držati
dijetu i puštati kosu da joj raste. U nekoj prodavaonici rabljene robe
kupila je stol od borovine, polako ga dolje u vrtu ošmirglala, pa ga onda
učvrstila što nikada prije nije radila; nikada čak nije ni pomišljala da
napravi takvo što. Iznenadio sam se da je uopće znala što je brusni papir;
zbilja sam znao biti glup u svom nepoznavanju ljudi. Uz stol su išle
rasklimane stolice od pruća koje sam sam donio na glavi i Mama je tamo
znala satima sjediti i izrađivati krasnopis — božićne i rođendanske
čestitke na četvrtastom luksuznom papiru. Čistila je kao nikada prije,
marljivo i pomno (to sada nije bio kućni posao) spuštala se na koljena s
ribaćom četkom i vjedrom vode iza ormara i duž lamperije. Oprala je
zidove, prebojila vrata koja su bila uprljana tragovima naših prstiju. Sve
bilje u kući presadila je u nove posude i počela slušati opere.

Ted joj je navraćao s biljkama. Volio je grmlje, naročito grmove

jorgovana koje je Jean dosljedno izbacivala iz svog vrta, pa ih je prenio k
nama. Donosio je i stare radio​ aparate, vrčeve i srebrne svijećnjake, sve
što je pokupio na svojim potucanjima po Južnom Londonu dok je
iščekivao da Eva krene s poslom u novom stanu.

Mnogo sam čitao, primjerene knjige poput Propalih iluzija i Crveno i

crno, rano odlazio u krevet sve pripremajući se za ljubav i rad. Iako sam
se nalazio svega nekoliko kilometara od rijeke, nedostajao mi je London
koji sam tek počeo upoznavati, pa sam se sam sa sobom igrao, kao: da ti
tajna policija zapovijedi da ostatak života proživiš u predgrađu, što bi
učinio? Bi li se ubio? Čitao? Skoro svake noći sam imao more i
preznojavao se. To je bilo zbog toga što sam spavao pod krovom svog
djetinjstva. Kakav god da sam strah imao od budućnosti, to nije bilo ništa
prema mome gnušanju prema prošlosti.

Jednog jutra započeli su pokusi. S tugom sam se oprostio od Mame,

krenuo iz Južnog Londona i ponovno otišao živjeti kod Tate i Eve.
Svakoga sam dana trčao od podzemne do dvorane za vježbanje. Uvečer
sam odlazio posljednji. Volio sam zdušan rad, kao i činjenicu da sam s
deset drugih glumaca, u pubu, kafiću, što pripadam grupi.

Shadwell je očito bio proveo mnoge vikende na Kon​ tinentu i

proučavao europsko kazalište. Želio je neku tjelesnu Knjigu o džungli,
satkanu od pantomime, glasova i tjelesnih iznalaženja. Rekviziti i kostimi
će biti minimalni. Samu džunglu, njezino drveće i močvare, mnoštvo
životinja, vatre i kolibe trebali smo dočarati mi — tijelima, pokretima,
kricima. Većina glumaca, pak, što ih je okupio, do sada nije radila na taj
način. Nakon što smo prvoga dana pet puta optrčali dvoranu da se
zagrijemo, mnoga su pluća ostala iznurena. Jedna je žena do tada radila
samo na radiju — kao disc-jockey. Jedan glumac s kojim sam se
sprijateljio, Terry, ranije se bavio samo agit-propom putujući kombijem
po unutrašnjosti s kompanijom zvanom Avan​ garda i mjuziklom o
rudarskom štrajku 1972. pod nazivom »Kopaj«. A sada se obreo kako
glumi Kaa, nijemu zmiju poznatu po snazi zagrljaja. A Terry je i izgledao
kao da ima moćan zagrljaj. On je cijelu predstavu trebao provesti psičući i
prebacujući se preko konstrukcijskog luka koji se izdizao sa svake strane,
pa preko vrha pozornice i s kojeg vise majmuni i pivom polijevaju Balooa
koji se ne može penjati pa je samo gunđao. Terry je imao četrdeset i koju,
blijedo ljepuškasto lice — miran, širokogrudan, muškarac-momak, velški
radnik. Odmah mi se dopao, naročito stoga što je bio fanatik tjelovježbe,
pa mu je tijelo bilo čvrsto i napeto. Odlučio sam ga zavesti, ali s ne baš
mnogo nade u uspjeh.

Sa Shadwellom se nisam sudarao sve do drugog tjedna, na pokusu

kostima. U početku su prema njemu svi bili puni poštovanja i pažljivo su
slušali njegova uspavljujuća objašnjavanja. Ali ubrzo je većini od nas bio
smiješan, ne samo stoga što je bio pedantan i što je stalno popovao nego i
zato što se bojao toga što je započeo, pa mu se nikako nisu dopadali
prijedlozi sa strane zbog straha da bi se tako pokazalo da griješi. Jednog
me dana odveo ustranu i ostavio me s dizajnericom, nekom nervoznom
djevojkom koja je stalno bila u crnom. Imala je žuti rubac, a u ruci je
držala teglu s nekom mašću boje govna koju je pokušavala sakriti iza
leđa.

»Gospodine Mowgli, ovo je vaš kostim.« Istezao sam vrat da ispitam

sadržaj u njezinoj ruci. »Gdje mi je kostim?« »Skinite se, molim.«

Ispalo je da bih ja na pozornici imao nositi samo neki rubac oko bokova
i smeđu šminku, tako da ću sličiti govnu u donjem dijelu bikinija. Svukao
sam se. »Molim te, nemoj to stavljati na mene«, rekao sam joj, sav
uzdrhtao. »Mo​ ram«, rekla je. »Budi veliki dečko.« Dok me tim smeđim
gnojem od glave do pete premazivala, pomišljao sam na Juliana Sorela u
Crvenom i crnom kako se zbog ambicije pravio nevješt i šutljiv, često
smrvljena ponosa, ali ispod toga čvrst u svojoj nadmoći. Zato sam usta
držao zatvorena čak i dok mi je po koži rukama premazivala onu boju
sušte prljavštine. Nekoliko dana kasnije pitao sam Shadwella za
mogućnost da baš ne budem tako namazan za svoj debut kao
profesionalni glumac. Shadwell je odjednom bio sažet.

»Pa to je kostim, jebo ga Bog! Dok si onako gorljivo prihvaćao svoju

prvu ulogu uopće, jesi li mislio da bi Mowgli možda trebao nositi kaftan?
Odijelo od Saint Laurenta?«

»Ali, gospodine Shadwell — Jeremv — loše se osjećam u njemu.

Osjećam se kao da svi zajedno samo još nadodajemo ružnoću ovom
svijetu.« »Preživjet ćeš.«

Bio je u pravu. Ali unatoč tome što sam se u onom rupcu i pasti za
čizme već počeo osjećati kao svoj na svome i kad sam svoj tekst naučio
prije svih drugih, a u pentranju po konstrukciji postao kompetentan kao
pravi orangutančić, uvidio sam da naši nesporazumi nisu okon​ čani.
Shadwell me poveo na stranu i rekao mi: »Karime, da popričamo o
govoru. Mislim da bi govor morao biti autentičan.«

»Kako misliš, autentičan?«

»Gdje se rodio naš Mowgli?«

»U Indiji.«

»Aha. Nikako u Orpingtonu. A kakav naglasak imaju u Indiji?«

»Indijski naglasak.«

»Sto posto.«

»Ma kakvi, Jeremy. Molim te, nemoj.«

Karime, ti si izabran za ovu ulogu zbog autentičnosti, a ne zbog svoga

stava.«

Jedva sam mogao povjerovati. I premda smo o tome već nekoliko puta
razgovarali, nikako nije htio promijenti mišljenje.

»Samo se ti potrudi«, ponavljao je dok smo izlazili iz dvorane za

pokuse da se raspravimo. »Karime, ti si vrlo konzervativan. Potrudi se pa
ćeš se na kraju osjećati kao pravi Bengalac. Od tebe se očekuje da budeš
glumac, ali ja sumnjam da si ti zapravo egzibicionist.«
 »Jeremy, pa pomozi mi, ja to ne mogu.« Otresao je glavom. Kunem se,
oči su mi se ovlažile. Prošlo je nekoliko dana a da naglasak nismo
ponovno spominjali. Za to vrijeme Shadwell me tjerao da se usre​ -
dotočim na životinjsko glasanje koje sam trebao izvoditi između dijaloga,
pa sam tako, na primjer, kad se obraćam Kaa, migoljivoj zmiji koja
Mowgliju spašava život, morao psikati. Psikati smo morali Jerry i ja
zajedno. Dok sam psikao, na pomoć mi je bila pomisao na Tatu kako je
onda kod Carla i Marianne poučavao Teda i Jean. Biti ljudski zoološki vrt,
to je bilo prihvatljivo, ali preuzeti indijski naglasak, nikako nije spadalo u
moj jelovnik.

Kad se to ponovno spomenulo, bio je prisutan čitav sastav.

»A sada izvedi naglasak«, rekao je Shadwell iznenada. »Vjerujem da si

vježbao kod kuće.«

»Jeremy«, preklinjao sam ga. »To je za mene političko pitanje.«

Divlje me pogledao. Pogledali su me i glumci, većina njih sažalno.

Jedan od njih, Boyd, inače se bavio EST-om, vježbanjima volje i
primarnom terapijom, pa je volio po dvorani bacati stolce, nešto kao izraz
spontanih osjećaja. Zanimalo me bi li možda mogao imati i neki spontani
osjećaj u moju obranu. Ali ništa nije rekao. Pogledao sam prema Terrvju.
Kao aktivni trockijevac, bio me bodrio da bez predrasuda govorim o
uvredama s kojima se suočavam kao sin Indijca. Večerima smo
razgovarali o nejednakosti, imperijalizmu, bjelačkoj supremaciji, o tome
je li seksualno eksperimentiranje puko buržoasko pretjerivanje ili prilog
rastakanju etabliranog društva. Ali sada, kao i svi ostali, ni Terry nije
ništa rekao nego je samo stajao onako u trenirci i samo čekao da opet uz
psikanje otpuže po podu. Pomislio sam: i tebi su draža uopćavanja kao:
»nakon revolucije radnici će biti ispunjeni nevjerojatnom radošću da se
suprotstave fašistima kao što je Shadwell«.

Shadwel je govorio strogo. »Karime, ovo je nadarena i skupa grupa

uvježbanih glumaca. Spremni su da rade, gladni glume, puni ljubavi
prema svom zatajnom umijeću, željni, žudni i usredotočeni. A ti, da, na
žalost, jedini ti od svih njih ovdje, zaustavljaš cijelu produkciju. Hoćeš li
učiniti odgovarajući ustupak što ga od tebe traži iskusni redatelj?«

Poželio sam istrčati iz prostorije, nazad u Južni London gdje sam i

pripadao i iz kojeg sam pogrešno i drsko iskoračio. Zamrzio sam i
Shadwella i čitav glumački sastav.

»Hoću«, rekao sam Shadwellu.

Te večeri u pubu nisam sjedio za istim stolom s drugima, nego sam se s

pintom piva i novinama preselio za šank. Gnušao sam se ostalih glumaca
što se nisu digli za mene i što su mi se smijuljili zbog naglaska što sam ga
na koncu i prihvatio. Terry je ostavio društvo s kojim je sjedio i pridružio
mi se.

»Hajde«, rekao je »naruči još jedno piće. Nemoj to uzimati tako

strašno, glumcima uvijek dopadaju govna.« To »glumcima uvijek
dopadaju govna«, bio je njegov omi​ ljeni izraz. Ispadalo je da je sve
govno za glumce i da se jednostavno s tim trebaš pomiriti — dok je još na
snazi sadašnja trulež.

Pitao sam ga bi li me ljudi poput Gadwella, kako smo ga između

ostaloga međusobno nazivali, pošikavali i nakon revolucije; hoće li tada
uopće biti kazališnih redatelja ili ćemo svi doći na red da drugima kažemo
kako da stanu i što da odjenu. Nije se baš činilo da je Terry o tome ranije
razmišljao pa se zbunio i ostao zagledan u svoj biter i vrećicu čipsa s
dimljenom slaninom.

»I tada će biti kazališnih redatelja«, rekao je na​ posljetku. »Mislim.

Ali će ih izglasavati glumci iz predstave. Ako budu gnjavili, glumci će ih
izbaciti van, pa nek se vrate u tvornicu odakle su i došli.«

»Tvornicu? Kao prvo, kako ćemo ljude kao što je Shadwell uopće
poslati u tvornicu?«

Terry se sada doimao poljuljano; našao se na nesigur​ nom tlu.

»Naredit će mu se.«
 »O! Silom?«

»Nema razloga da uvijek isti ljudi rade ista govna, je li tako? Meni se
ne dopada zamisao da neki ljudi naređuju drugima da rade posao koji
sami ne bi ni taknuli.«

Terry mi se dopadao više od svih što sam ih upoznavao već dugo

vrijeme i s njime sam razgovarao svakoga dana. A on je zbilja vjerovao da
će radnička klasa — o kojoj je govorio kao da se radi o jednodušnom
pojedincu — činiti ponešto drukčije stvari. »Radnička klasa će se vrlo
lako pobrinuti za tu bagru«, rekao je dok je govorio o rasističkim
organizacijama. »Radnička klasa samo što nije grunula«, govorio bi u
drugim prilikama. »Već im je dosta Laburističke stranke. Oni hoće
promjenu društva, odmah!« Njegovo me govorenje podsjetilo na državne
stanove blizu Mamine kuće u kojima bi se »radnička klasa« Terryju
nasmijala u brk — odnosno oni koji ga već ne bi zviznuli iza uha što ih,
kao prvo, uopće naziva radničkom klasom. Želio sam mu reći da
proletarijat u predgrađima ima vrlo snažnu klasnu svijest. Opak je, pun
mržnje i u potpunosti usmjeren prema ljudima ispod sebe. Ali o nekim je
stvarima s njime bilo beznadno razgovarati. Pretpostavljam da se nije
umiješao u moju raspru sa Shadwellom jer je htio da se situacija dodatno
pogorša. Terry nije vjerovao u socijalne radnike, ljevičarske političare,
radikalne odvjetnike, liberale i postupno napredovanje. Više je volio da
stvari budu gore nego bolje. Kada se sve spusti u svoj nadir, tada će doći
do promjene. Tako, da bi se stvari poboljšale, moraju se pogoršati; što je
sada gore, to će bolje biti u budućnosti: ne mogu se ni početi poboljšavati
dok se ne počnu drastično kretati nizbrdo. Tako sam ja tumačio njegove
dokaze. Razdraživao sam ga. Zvao me da se učlanim u Partiju. Rekao je
da bih se trebao učlaniti da dokažem kako moje opredjeljenje za
okončavanje nepravde nije puka tlapnja. Rekao sam mu da ću s veseljem
potpisati, ali pod jednim uvjetom. Mora me poljubiti. To će, rekoh,
dokazati njegovo opredjeljenje za nadvladavanjem njegova urođenog
buržoaskog morala. Tu je rekao je da možda još nisam spreman za
učlanjenje u Partiju.

Terryjeva strast za jednakošću prizivala je moju čišću savjest, a njegova

mržnja prema postojećim autoritetima prizivala je i moju srdžbu. No,
iako sam mrzio nejednakost, to nije značilo da želim da se prema meni
odnose kao prema svakome drugome. Shvatio sam da je ono što sam
volio u Tate i Charlieja bilo to što su uporno nastojali ostati posebni.
Volio sam snagu koju su imali i pozornost što su je zadobivali. Dopadalo
mi se kako su im se ljudi divili i udovoljavali im. Zato sam unatoč žutom
rupcu koji mi je stezao jaja, smeđoj šminki, pa čak i naglasku, uživao u
tome što sam stožer predstave.

Počeo sam sitničavo zanovijetati Sahtvolu. Zahtijevao sam produženo

odmaranje; i može li me tko odvesti kući, tako sam umoran? Stalno sam
pijuckao asamski26 čaj koji mi je za vrijeme uvjež​ bavanja uvijek morao
stajati pri ruci. Može li se glumac taj i taj malo maknuti udesno; ne, malo
dalje. Počeo sam uviđati da mogu i pitati za ono što mi treba. Stekao sam
samopouzdanje.

Kod kuće sam sada provodio malo vremena pa više nisam bio u stanju
na onaj podrobniji način, onako kao da podnosim izvještaje, svjedočiti o
Velikoj Ljubavi. A primijetio sam da je Evino udubljivanje u potankosti
Tatina života jenjalo. Sada su gledali tek poneki film Satyajit Raya i
manje su izlazili u indijske restorane; Eva je odustala od učenja urdu
jezika i prestala za doručkom slušati glazbu na sitaru. Imala je novo
zanimanje: pokrenula je golemu kampanju. Eva je planirala svoj napad
na London.

U stanu su se održavale zabave uz piće i jednom tjedno male večere, što

me smetalo jer sam morao čekati da svi prestanu raspredati svoja
mišljenja o kakvu najnovi​ jem romanu, pa da tek onda odem spavati na
svoj trosjed. A često sam, nakon cjelodnevnih pokusa, morao slušati
Shadwella kako za večerom svima priča kako mu napreduje produkcija
Knjige o džungli, o tome kako je »ekspresionistična«. Na svu sreću, Eva i
Tata su često izlazili jer je Eva prihvaćala sve brojne pozive što su ih ona i
Tata dobivali od redatelja, romanopisaca, pomoćnika urednika, korektora,
homića, i s kim se god drugim srela.

Primijetio sam da je na tim »večerinkama«, kako sam ih i dalje zvao da

je razljutim, Eva od sebe gradila umjet​ ničku osobnost. Ljudi poput nje
vole umjetnike i sve »umjetničko«; svijet je po sebi filter; njegovo
spominjanje pratio je dašak uzvišenosti; to je bio ulaz u nekontrolirano i
nadahnuto. Njezin soj sve bi učinio da za sebe nadjene rajsku riječ
»umjetnik«. (Morali su to činiti sami — nitko drugi ne bi.) Čuo sam
jednom Evu kako kaže: »Ja sam umjetnica, dizajnerica, ja i moj tim
obrađujemo kuće.«

U starim danima, kada smo bili obična obitelj iz predgrađa, Tatu i mene
je ta Evina pretenciozna i snobovska strana zabavljala. A kao da se s
vremenom ta strana stala povlačiti — možda zato što je Tata bio njezin
zahvalni slušač. Ali sada se kvocijent iskazivanja povećavao svakodnevno.
Bilo ga je nemoguće ne vidjeti. Problem je bio u tome što Eva nije bila
bez uspjeha; nakon što je izvela svoj napad, London je nije ignorirao.
Uspinjala se sve više, iz dana u dan. Bilo je fantastično, brojni ručkovi,
večere, piknici, zabave, primanja, doručci uz šampanjac, otvaranja,
zatvaranja, prve večeri, posljednje večeri, noći na koje takvi ljudi odlaze.
Nikada nisu prestajali jesti i piti ili motriti ljude koji nešto izvode. Dok je
Eva gledala kako da osvoji London, napredujući tuđim prostorima na
Islingtonu, Chivvicku I Wandsworthu palac po palac, pri​ manje za
primanjem, veza za vezom, Tata je u potpunosti uživao. Ali nije razabirao
koliko je sve to važno Evi. Tako sam na jednom ručku za zvanice, kad su
se oboje našli u kuhinji gdje su otišli po jogurt i maline, po prvi put čuo
da se jedno od njih s ljutnjom obraća drugome. Eva je rekla: »Za Boga
miloga, zar ne možeš već jednom prestati s tim prokletim misticizmom —
nismo više u Beckenhamu. Ovo su pametni, inteligentni ljudi, navikli na
dokaze, a ne na uvjeravanja, na činjenice, a ne na tlapnje!«

Tata je zabacio glavu i nasmijao se, ne osjetivši silinu njezina

prigovora. »Eva, zar ti ne razumiješ jednu jed​ nostavnu stvar? Oni se
moraju riješiti svoje racionalnosti, svog nepromjenjivog mišljenja i
pačanja u sve i sva. Imaju maniju kontrole! Samo onda kad se riješimo
života i dopustimo unutarnjoj mudrosti da se razbukti, tek tada živimo!«

Pokupio je desert i požurio u sobu i s tim se istim pitanjima obratio

društvu za stolom, a Evi je srdžba samo rasla dok na kraju nije izbila
žestoka diskusija o važnosti intuicije u prijelomnoj fazi znanosti. Zabava
se rasplamsala.
 Za sve vrijeme Tata je otkrivao koliko voli druge ljude. I, bez ikakva
pojma o tome koliko su te osobe bile važne, jesu li radile za BBC ili TLSili
BFI27, prema svakome se odnosio jednakom ljubaznošću.

Jedne večeri nakon pokusa i pića s Terryijem došao sam u stan i

zatekao Charlieja kako se oblači u Evinoj i Tatinoj spavaćoj sobi i šepuri
se pred velikim ogledalom koje je stajalo uz pregradni zid. Isprva ga
uopće nisam prepoznao. Napokon, viđao sam samo fotografije njegove
osobe. Kosa mu je sada bila obojena crno i sva je bila u šiljcima. Nosio je
napola uvučenu napola izvučenu isci​ jepanu majicu na kojoj je imao
rukom naslikan crveni kukasti križ. Crne traperice bile su mu pričvršćene
zihericama, spajalicama i pribadačama. Preko toga je imao crni mantil;
imao je pet pojaseva opasanih oko struka i nešto kao sivi platneni
čupavac pričvršćeno na stražnji dio hlača. A dripac je nosio i jedan od
mojih zelenih sakoa. Eva je cviljela.

»Što se događa?«, pitao sam.

»Ne miješaj se u ovo«, rekao je Charlie, oštro.

»Molim te, Charlie«, preklinjala ga je Eva. »Molim te, skini tu svastiku.

Za drugo me nije briga.«

»E, ako je tako, baš ću je onda ostaviti.« »Charlie…«

»Uvijek sam mrzio to tvoje kurčevo prigovaranje.« »To nije

prigovaranje, to je sažaljenje.« »Dobro, Eva. Više neću dolaziti ovamo.
Postala si čisti davež. Valjda zbog godina. Je li to zbog menopauze?«

Na podu kraj Charlieja je bila hrpa odjeće iz koje je izvlačio jakne,

mantile i košulje i odbacivao ih kao ne​ podesne. Onda je nanio crnilo za
oči. Otišao je iz stana da nikoga od nas nije ni pogledao. Eva je povikala
za njime: »Sjeti se samo onih koji su umrli u logorima! Svinjo jedna,
samo nemoj misliti da ću ti doći večeras. Charlie, zaboravi na moju
podršku, zauvijek!«

Kako je dogovoreno, ja sam te večeri otišao na Charliejev nastup u

jednom klubu u Sohou. Poveo sam i Evu. Nisam je trebao dugo
nagovarati da dođe, a mene samog ništa ne bi spriječilo da precizno vidim
što je to mog školskog druga pretvorilo u ono što je Daly Express nazvao
»fenomenom«. Čak sam se pobrinuo da tamo stignemo sat ranije kako
bih mogao vidjeti sve. Već tada se red za svirku protegnuo oko cijelog
bloka. Eva i ja prolazili smo između mladeži. Evu je gomila oduševljavala,
zapanjivala i plašila. »Kako je to Charlie uspio?«, pitala je. »Karime, zna
li on zbilja što to radi?« Neka su djeca imala tek dvanaestak godina;
većina oko sedamnaest. Bili su odjeveni kao Charlie, uglavnom u crno.
Neki su imali narančasto ili plavo ispruganu kosu pa su izgledali kao
kakadui. Laktarili su se i tukli, psovali se međusobno na pasja kola,
pljuvali na prolaznike i jedni drugima u lice, nasred hladnog i kišnog
natrulog Londona, dok policija na sve to gleda bez uzbuđnja. Kao svoj
ustupak Novom Valu i ja sam nosio crnu košulju, crne traperice, bijele
sokne i crne antilop-cipele, ali sam bio svjestan da imam sasvim
nezanim​ ljivu frizuru. A nisam bio jedini: neki stariji ljudi u sku​ -
pocjenoj i nehajnoj odj

eći iz šezdesetih, u trapericama Fiorucci i antilop čizmama s

kubanskom petom, ti Boga, progonili su bend u nadi da će im se
potpisati.

Pa što je to, onda, Charlie napravio nakon one noći u Nashvilleu?

Spetljao se s pankerima i izbliza vidio što oni rade, kakav je preporod u
njihovoj glazbi. Promijenio je ime svom sastavu u Condemned28, a svoje
ime u Charlie Hero29. I kako se raspoloženje britanske glazbe naglo
prebacilo s jednog obrasca na drugi, od kitnjastog baroka na gnjevni
garage, on je natjerao i skresao svoj bend Mustn ‘t Grumble da postane
jedan od najžešćih novovalnih ili pank bendova.

Ubrzo su Evu neprekidno stali salijetati listovi iz cijele zemlje, časopisi,

semiotičari zbog izjava o novom nihilizmu, novoj beznadnosti i novoj
glazbi koja je to sve iskazivala. Hero je svim zbunjenima ali
zaintresiranima trebao objasni​ ti očaj mladih, što je i činio, i to tako da
je pljuvao na novinare ili ih jednostavno udarao. Imao je pametnu glavu,
Charlie; naučio je da je njegov uspjeh, kao i uspjeh drugih bendova,
zajamčen njegovom sposobnošću da vrijeđa me​ dije. Na njegovu sreću,
Charlie je imao dara za okrutnost. Njegove su uvrede naširoko
objavljivane, kao i njegovi nasrtaji na hipije, ljubav, kraljicu, Micka
Jaggera, politički aktivizam, sam pank. »Mi smo govno«, izjavio je jedne
večeri na televiziji. »Ne znamo svirati, ne znamo pjevati, ne znamo pisati
pjesme, a usrani idioti od ljudi nas vole!« Javljeno je da je dvoje
rasrđenih roditelja na to razbilo svoje televizore. I Eva se pojavila u Daily
Mitrom ispod naslova »Pankerova mama kaže da se ponosi svojim
sinom.«

Čim se Riba osvjedočio da se Charlie pojavio u novinama, odlučno je

promijenio ime u Lice. Jednako se tako pobrinuo da njihova prva ploča
Kristova nevjesta već za nekoliko tjedana bude vani. Uvreda je već bila
pro​ uzročena. Bude li sreće, ploča će biti ocrnjena i zabranjena, što će
zajamčiti vjerodostojnost i novčani uspjeh. Charlieju je napokon išlo od
ruke.

Te večeri, kao i uvijek, Riba je bio uglađen i ponašao se kao gospodin.

Uvjeravao je Evu da on i Charlie točno znaju što rade. Ali ona se brinula.
Poljubila je Ribu, uhvatila ga za ruku i otvoreno ga preklinjala: »Molim
te, molim te, samo nemoj da mi sin postane ovisan o heroinu. Pojma
nemaš kako je on slab.«

Riba nam je sredio dobar položaj u stražnjem dijelu kluba gdje smo
stali na drvene kištre za pivo i držali se jedno za drugo jer se činilo da će
se pod provaliti od vreline i toptanja. Domalo sam se osjetio kao da će se
sva publika sručiti preko mene — a bend je i dalje bio u svlačionici.
Pojavili su se. Dvorana je pomahnitala. »Osuđeni« su odbacili sve iz svog
ranijeg postojanja — kosu, odjeću, glazbu. Nije ih se moglo prepoznati.

I bili su uzrujani, nije im bilo posve ugodno u novoj odjeći. Grunuli su

u svoj repertoar kao da se natječu da vide tko od njih može odsvirati više
pjesma u najkraćem mogućem vremenu i zvučali su kao neuvježbana
inačica sastava što smo ga Charlie i ja gledali u Nashvilleu. Charlie više
nije svirao ritam-gitaru nego je stajao na rubu pozornice i pograbio stalak
za mikrofon, urlao na djecu koja su skakala pogo kao drumski razbojnici,
pljuvala i bacala flaše dok na kraju pozornica nije bila pretrpana
polomljenim staklom. Zadobio je posjekotinu po ruci. Eva je kraj mene
jeknula i pokrila lice rukama. Onda je Charlie razmazao krv preko lica i
otro je o basista.

Ostali »Osuđeni« još uvijek su bili beznačajni, činovnici i javni

službenici u glazbenom poslu. Ali Charlie je bio veličanstven u svom
prkosu, svom proizvedenom gnjevu, bijesu, izazovu. Kakvu je samo moć
imao, kakvo je divljenje iznuđivao, kakvi su smo pogledi bili u
djevojačkim očima. Bio je sjajan: skupio je prave elemente. Čudesna
varka krinke. Jedna jedina mrlja, nacerio sam se u sebi — njegovi
mliječno bijeli i zdravi zubi koji su, po meni, bili izdaja svega drugog.

Onda je nastao metež. Boce su letjele, neznanci su udarali jedni druge,

a Evi u tom krkljancu doleti jedan zub. I ja sam sav bio obliven krvlju.
Djevojke su padale na pod u nesvijest; pozvana je hitna pomoć. Riba nas
je učinkovito izveo van.

Bio sam zamišljen dok smo te noći hodali kroz Soho. Eva je bila kraj
mene, u plavim trapericama i tenisicama, hodala je lako, pokušavala
pjevušiti jednu od Charliejevih pjesama i držati sa mnom korak. Tako
nam je međusobno lako išlo, možda smo i inače mogli zajedno izlaziti.
Ništa nismo govorili; pretpostavljam da je spekulirala o Charliejevoj
budućnosti. Ja pak, manje sam gorio od zavisti nego što sam
predmnijevao. To je bilo zato što je u meni prevladavao jedan snažan
osjećaj: ambicija. Do tada se još nije fokusirala. Ali bio sam posve
zadivljen velikom Charliejevom promišljenom varkom, time kako je
zakucao na vrata mogućnosti, a ona mu se otvorila i pred njime prostrla
svoja dobra. Sad može uzeti što god hoće. Osjećao sam se nesposobnim
za učinkovito djelovanje u svijetu; nisam znao kako se to radi; zbivanja
su me bacala na sve strane. Sada sam počeo uviđati da nije nužno da se
sve odvija na taj način. Moja sreća, napredovanje i obrazovanje mogu
ovisiti o mojoj djelotvornosti — pod uvjetom da se radi o pravoj
djelotvornosti u pravom trenutku. U usporedbi s Charliejevim trijumfom
moj skori nastup u Knjizi o džungli bio je skroman, ali uskoro će oči biti
uprte u mene; to je samo početak, a ja sam bio jak i odlučan. To će me
odvesti prema vrhu.
 Pri ulasku u automobil pogledao sam Evu, a ona mi se nasmiješila.
Osjetio sam da uopće nije razmišljala o Charlieju — osim kao nadahnuću
— već da je, kao i ja, mozgala o tome što bi mogla učiniti na ovome
svijetu. Dok nas je vozila kući, Eva je udarala po upravljaču i pjevala, i
vikala kroz prozor.

»Jel’ da su bili sjajni? Karime, on je prava zvijezda!«

»Je, je.«

»Oni će biti veliki, Karime, ogromni. Samo što će Charlie morati baciti
taj sastav preko palube. Može on i sam, što misliš?«

»Može, ali što će biti s njima?«

»S tim dečkima?« Odmahnula je rukom. »Ali naš se dečko penje.

Penje! Penje!« Nagnula se prema meni i poljubila me u obraz. »A i ti,
OK?«

Pokus u kostimima za Knjigu o džungli prošao je dobro. Svi smo se

iznenadili kako je sve teklo glatko; nitko nije zaboravio tekst, i tehnički je
sve bilo u redu. Zbog toga smo održali prvu oglednu predstavu pred
mnogobrojnom publikom. Kostimi su bili veseli i publika im je pljeskala.
Kad se šumsko vijeće okupilo zbog rasprave o budućnosti ljudskog
mladunčeta, zločesti majmuni podvriskivali su vi​ sokim kricima. Ali kad
je Shere Khan urliknuo iz daljine svojim hamletovskim glasom: »Mali je
moj. Dajte mi ga. Što će Slobodnom Puku ljudsko mladunče?«, negdje
iznad sebe sam začuo neki praskav zvuk. Neprofesionalno sam pogledao
gore i ugledao čeličnu mrežu konstrukcijskog luka kako se ljulja i na
koncu obrušava prema meni dok klinovi pucaju i svjetla se ruše na pod
pozornice. Iz publike su nam dovikivali glasovi na opomenu. Veći dio
prvog reda skočio je na noge i klisnuo uz bočni dio što dalje od opasnosti.
Dezertirao sam iz predstave, kao uostalom i ostali glumci koji su bili na
pozornici, i skočio u publiku. Doskočio sam na Shadwella koji je već bio
na nogama i derao se na tehničare. Predstava je za tu večer otkazana i
publika poslana kućama. Redovi su u pometnji, a Shadwell u pomami.
Odgođena su i dva sljedeća pokusa. Preostao nam je tako još samo jedan
pokus prije prve prikazbe.

Naravno da sam želio sam da mi Mama dođe na prvu predstavu, kao i

Tata. Ali kako jedno drugo nisu vidjeli još od onog dana kad su oboje
otišli iz kuće, nije mi se činilo da je moj debut u Knjizi o džungli baš
najbolji trenutak za njihov ponovni susret. Tako sam Mamu s tetkom
Tedom i tetom Jean pozvao na generalni pokus. Ovaj put nije se ništa
omaknulo po krivu. Nakon svega je tetak Ted, koji je na sebi imao odijelo
i briljantin, objavio raskošan naum. Sve nas skupa vodi u Trader Vics u
hotelu Hilton. Mama se svečano obukla i slađahno je izgledala u plavoj
haljini s izrezom sprijeda. I bila je radosna; već sam zaboravio da se i ona
zna veseliti. U jednom nastupu pomanjkanja stidljivosti napustila je
pro​ davaonicu cipela i sada je radila u prijamnici kod nekog liječnika.
Počela je o bolestima govoriti kao autoritet.

Mama je ronila suze od ponosa zbog mog Mwglija. Jean, koja nije
zaplakala još od smrti Humphrevja Bogarta, ponajčešće se smijala; bila je
dobre volje i pijana.

»Mislila sam da će biti više onako amaterski«, stalno je govorila, očito

iznenađena što se i ja mogu uključiti i u što, a da to nije neki potpuni
promašaj. »Ali zbilja je bilo profesionalno! I čudesan susret svih tih
televizijskih glumaca!«

Ključ da impresioniram Mamu i tetu Jean i, uostalom, najbolji način da

im odvrgnem jezike od prijetećeg pitanja o mom rupcu oko kukova, koji
ih je neizbježno bio tjerao da se tresu od smijeha, bio je taj da ih nakon
predstave upoznam s glumcima i napomenem im u kojim su ih tv-
komedijama i policijskim serijama gledale. Nakon večere otišli smo
plesati u jedan noćni klub na West Endu. Nikada prije nisam vidio Mamu
kako pleše, a ona je jednostavno izula sandale i s tetom Jean zaplesala na
Jackson Five. Bila je to velika noć.

Pa ipak, zamišljao sam da su pohvale što sam ih dobio te noći tek puka
predigra uparene saune od hvalospjeva što ću ih. steći na prvoj predstavi.
Zato sam nakon premijere istrčao iz svlačionice prema mjestu gdje je
čekao Tata, u onom svom crvenom sakou, i svi ostali. Nitko od njih nije
izgledao osobito razdragan. Otišli smo na kraj ulice do obližnjeg
restorana, a još mi nitko ništa nije rekao. »Onda, Tata«, pitao sam, »kako
ti je bilo? Jesi li sretan što nisam postao liječnik?«

Kao budala, zaboravio sam da je Tata mislio da je poštenje vrlina. Bio je

suosjećajan čovjek, Tata, ali nikada na uštrb navlačenja pozornosti na
svoje mišljenje.

»Grozna napirlitana rabota«, rekao je. »I taj grozni jebivjetar Kippling

koji se pravio da je Bijelac koji nešto zna o Indiji! I užasan nastup mog
sina koji izgleda kao crno-bijeli minstrel!«

Eva je prekorila Tatu. »Karim je bio uvjerljiv«, rekla je čvrsto i

pomilovala me po ruci.

Changez je na moju sreću stalno hihotao za vrijeme predstave. »Dobra

zabava«, rekao je. »Opet me vodiš, a?«

Prije nego što smo sjeli u restoranu, Jamila me odvela ustranu i

poljubila me u usta. Osjetio sam na sebi Change-zove oči.

»Divno si izgledao«, rekla je kao da govori kakvu desetogodišnjaku

nakon školske predstave. »Tako nevin i mlad, divno si izložio to lijepo
tijelo, tako vitko i savršeno oblikovano. Ali nema sumnje, predstava je u
potpunosti neofašistička…«

»Jammie…«

»I bilo je odvratno, onaj tvoj naglasak i sva ona govna razmackana po

tebi. Samo si još podgrijavao predrasude…«

»Jammie..«

»I klišeje o Indijcima. A naglasak — ti Boga, pa kako si samo mogao?

Nadam se da se stidiš, je li?«

»Zapravo da.«
 Ali me nije žalila; oponašala je moj naglasak u predsta​ vi. »Ustvari, ti
zapravo nemaš morala, je li tako? Nadam se da ćeš ga steći kasnije kad to
budeš sebi mogao priuštiti.«

»Jamila, sada pretjeruješ«, rekao sam i okrenuo joj leđa. Otišao sam i
sjeo s Changezom.

Jedini drugi značajan događaj te večeri bilo je nešto što se zbilo između
Eve i Shadwella na udaljenijem kraju restorana, kraj zahoda. Shadwell je
stajao naslonjen unazad na zid, a Eva ga je grdila, pestima praveći teže
geste. Preko lica mu je prošlo mnogo gorkih sjena gađenja, boli i
potištenosti. Eva se u jednom trenutku okrenula i pokazala prema meni
kao da ga poziva na odgovornost za nešto što je napravio meni. Da,
Shadwell ju je razočarao. Ali znao sam da njega nikada ništa neće
obeshrabriti; nikada on neće odustati od toga da bude redatelj i nikada
neće biti ni trunke dobar.

I to je bilo to. Knjiga o džungli više se nije spominjala između njih, kao
da nisu bili spremni da me vide kao glumca, već sam im bio draži u svojoj
staroj ulozi nekorisna momka. Predstava je ipak poslovala dobro,
naročito sa školama, a i ja sam se počeo opuštati na pozornici i uživati u
glumi. Izvrgavao sam naglasak i gledatelje tjerao na smijeh povremenim
naglim propadanjem u cockney. »Pre​ kini, Bagheera«, govorio bih.
Sviđalo mi se kad su me kasnije prepoznavali po puhovima i trudio se da
budem uočljiv u slučaju da tkogod hoće moj autogram.

Ponekad je i Shadwell dolazio gledati predstavu, a onda je jednog dana

odjednom postao fin prema meni. Pitao sam Terrvja o čemu se radi. »I ja
sam zbunjen«, rekao je. Potom me Shadwell odveo k Joeu Alenu i
ponudio mi ulogu u svojoj novoj produkciji, a to je trebao biti Moliereov
Le Bourgeois Gentilhomme. Terry, čije je srce bilo toliko meko da je
topilo i moje pa sam mu pomagao da pred tvornicama, na štrajkaškim
crtama i pred stanicom podzemne na East Endu u dvadeset do osam
ujutro prodaje novine, obodrio se. »Prihvati to«, rekao je. »Za tvoje
dobro. Naravno, to je govno za glumce, ali za tebe je to iskustvo.«

»Terry, a ti?«, pitao sam ga jedne večeri. »Ima li kakav posao da te

čeka?«

»Daa.«

»Što?«

»Ništa pouzdano«, rekao je. »Ali čekam poziv.«

»Kakav poziv?«

»Ne mogu ti to reći, Karime. Ali ti u povjerenju mogu reći da će poziv

uslijediti.«

Kad bih došao u kazalište i kad bismo se Terry i ja presvlačili jedan kraj
drugoga, često sam ga imao običaj pitati: »Onda, Terry, je li stigao poziv?
Je li zvao Peter Brook?«

Ili bi netko od nas neposredno prije dizanja zastora uletio u svlačionicu

i rekao Terrvju da netko hitno hoće razgovarati s njim preko telefona.
Dvaput je nasjeo i odju​ rio napola odjeven dajući svima napute da na
nekoliko minuta zadrže predstavu. Nije bio pogođen zbog naše zlobe. »Ne
smetaju me te djetinjarije. Ja znam da će poziv stići. Ovakvo što me
uopće ne smeta. Čekat ću strpljivo.«

Jedne večeri, pred sam početak predstave, šef blagajne nam je

oduševljeno pozvonio iza pozornice i rekao da se za kartu za Knjigu o
džungli predbilježio kazališni ravnatelj Matthevv Pyke. Za petnaest
minuta su svi u glumačkoj podjeli — osim mene — govorili samo o tome.
Nikada ranije nisam u svlačionici vidio takvu uskokotalost, uzrujanost i
razdraganost. Dobro sam znao koliko su takve posjete ravnatelja od
imena krucijalne glumcima koji nepre​ stance brinu za naredni posao.
Knjigu o džungli su već zaboravili: ona je prošlost. Sada su sjedili u
tijesnoj svla​ čionici dok su im po radijatorima visjele netom oprane
stvari, jeli zdravu hranu i neumorno ravnateljima, kaza​ lištima,
agentima, TV-kompanijma i producentima slali informacije i svoje
pojedinačne slabo-izoštrene fotografije. A kad bi se agenti i ravnatelji
glumačke podjele udostojili pojaviti na predstavi i kad bi još ostali do
kraja, što je bilo rijetkost, glumci bi se kasnije jatili oko njih, plaćali im
pića i urlali od smijeha na sve što bi oni rekli. Ginuli su za time da budu
upamćeni: glumčev život ovisi o takvim sjećanjima.

Zbog toga je Pykeova pojava digla toliko uzbuđenje. On je bio naš

najpoznatiji posjetitelj uopće. Imao je vlastitu kompaniju. Do njega se
nije trebalo ići preko nekoga važnog: on je bio važan po svom pravu. Ali
zašto je došao na tu našu pišljivu predstavu? To nismo mogli dokučiti,
iako sam primijetio da je Terry u vezi s cijelom stvari bio vrlo
hladnokrvan.

Prije same predstave nas se nekoliko sjatilo u tijesnu rasvjetnu kabinu,

dok je Pyke, u jeftinim hlačama i bijeloj majici — još je nosio dugu kosu
— sjedao na svoje mjesto. Bio je u pratnji svoje žene, Marlene, plavuše
srednjih godina. Gledali smo ga kako proučava program, okreće stranice i
ispituje naša lica i pravokutne isječke iz naših biografija ispod fotografija.

Ostali glumci su stajali vani i čekali svoj red da uđu i pogledaju Pykea.
Ništa nisam govorio, a i nisam imao pojma tko je uopće Pyke i čime se
bavi. Dramom? Filmom? Operom? Televizijom? Je li Amerikanac?
Naposljetku sam pitao Terrvja; znao sam da neće imati prezira prema
mom neznanju. Terry mi je gorljivo predočio cijelu sliku; Terry kao da je
znao dovoljno da bi mogao napisati cijelu njegovu biografiju.

Pyke je bio zvijezda razbuktale alternativne scene; bio je jedan od

najoriginalnijih redatelja. Radio je i predavao na Magic Theateru u San
Franciscu; vodio je terapiju na Esalen Instituteu u Big Suru s Fitzom
Perlsom; u New Yorku je radio s Chaikinom i La Mamom. U Londonu je s
nekolicinom vršnjaka iz Cambridgea pokrenuo vlastitu kompaniju,
Pokretni Teatar, za koji je pripremao po dvije udarne produkcije godišnje.

Te su se predstave u Londonu davale na koncu vježbenih putovanja po

umjetničkim središtima, omladinskim klu​ bovima i studio-teatrima. Na
Londonske premijere dolazili su ljudi od mode: blistave zvijezde rocka,
drugi glumci poput Terencea Stampa, političari kao što je Tariq Ali,veći
dio uobičajenih ljudi iz glumačke struke, pa čak i publika. O Pykeovim se
predstavama govorilo i zbog nji​ hovih fantastičnih stanki medu
činovima, velebnih prigoda gdje je pomodarska publika dolazila odjevena
takvim stilom da je sličila na kineske seljake, industrijske radnike (radni
kombinezoni) ili na južnoameričke pobunjenike (berete).

Naravno, Terry je na sve to imao svoje tvrdolinijske poglede i dok smo

se mi te napete večeri presvlačili za predstavu iznio ih je pred cijelom
glumačkom postavom kao da govori na sastanku.

»Drugovi, kakve su zapravo te Pykeove stvari? Što je to ustvari —

porazmislite samo na čas — nego gomila reformista i napuhana
»ljevičarska« politika! Njezini tusti glumci hine da su radnička klasa, a
očevi su im neuro-kirurzi. Njezine pohotne glumice — ljepše čak nego sve
vi — a Pyke ih samo skuplja i mazi! Zbog čega bi inače uvijek cijelu
predstavu igrale gole? Postavite sami sebi ta pitanja, drugovi. A za glumce
— uvijek čisto govno!«

Ostali glumci ušutkali su Terryja galamom.

»Ni je to govno za glumce!«, povikali su. »Barem je to pristojan posao

nakon onih Zečića iz džungle, trilera i reklama za pivo.

Terry je već svukao traperice, a dvije su žene gledale kroz rupu na

zastoru, no on je bio spreman propagirati svoju analizu Pykea. Polako je
objesio traperce na vješalicu koju je pak namjestio na zajedničku sajlu
što se protezala kroz cijelu svlačionicu. Volio je kad mu djevojke gledaju
one mišićave noge; a volio je da slušaju njegove mišićne dokaze.

»O, da«, rekao je. »U pravu ste. Ima istine u tome što govorite. Bolje je
to nego sve odjebati. Puno bolje. Eto, drugovi, zato sam ja Pykeu poslao
svoje podatke.«

Svi su zagrajali. Ali imajući u gledalištu Pykea kojega je trebalo

impresionirati, svi smo imali dovoljno razloga da energično preskočimo
željeznu konstrukciju. Predstava je bila najbolja od svih dotada, i u svom
pravom trajanju, napokon. Nedavno smo je bili skratili za deset minuta
po večeri kako bismo imali više vremena za pub. Nakon te predstave hitro
smo se presvukli, bez uobičajenih prepirki, šala i pokušaja da jedni
drugima naglo svučemo gaće. Ja sam, naravno, bio najsporiji jer sam
imao najviše toga skidati sa sebe. Nijedan tuš nije radio pa sam šminku
morao čistiti hladnom kremom i ispljuskati se vodom iz lavaboa. Terry
me nestrpljivo čekao. Kad sam bio gotov i kad smo ostali samo nas
dvojica, obgrlio sam ga rukom i poljubio u obraz.

»Hajde«, rekao je. »Gibajmo. Pyke me čeka.«

»Ostanimo malo tu.«

»Zašto?«

Rekoh: »Razmišljam o tome da se učlanim u Partiju. Htio bih da

porazgovaramo o nekim mojim ideološkim problemima.«

»Sereš«, rekao je. Odmaknuo se od mene. »Ja nisam protiv toga«,

rekao je.

»Čega.«

»Pipanja.«

Ali bio je protiv.

»Ali stvar je u tome što sada moram misliti na svoju budućnost.

Karime, stigao je moj poziv.«

»Da? Je li to to? Je li to taj poziv?«

»Da, jebiga, to je to«, rekao je. »Molim te, hajdemo.«

»Samo da se zakopčam«, rekoh mu.

»Isuse. E, jesi, jesi glupi klinac. OK. Hajde. Pyke me čeka.«

Požurili smo u pub. Nikada ranije nisam vidio Terryja da i za što izgleda
tako pun nade. Zbilja sam želio da dobije taj posao.

Pyke je stajao sa svojom Marlene nalakćen na šank i pijucko malo pivo.

Nije se doimao kao pilački tip. Troje iz naše družine otišlo je do njega i
kratko pročavrljalo s njim. Pyke im je odgovarao, ali izgledalo je kao da
mu se nije dalo micati usnama. Potom je u pub ušao Shadwell, ugledao
Pykea, prezrivo kimnuo prema nama i otišao. A Terry, umjesto da ode k
Pykeu, poveo me do stola u kutu i među neke starce koji su tu pili svake
večeri i hladno cuclao cigarete što ih je sam motao dok smo mi po običaju
pijuckali beton — pintu piva s dolivenim viskijem.

»Pyke baš ne pokazuje puno zanimanja za tebe«, napomenuo sam mu.

Terry je bio spokojan. »Doći će on ovamo. Vrlo je hladnokrvan — znaš i

sam kakvi su ljudi srednjeg staleža. Ništa osjećaji. Pretpostavljam, da
hoće moje iskustvo kao pripadnika radničke klase da svojim djetinjastim
političkim idejama pridoda malo autentičnosti.«

»Kaži mu ne«, savjetovao sam mu.

»I mogao bih, jebiga. Kritičari uvijek govore da je njegov rad »krut« ili
»čistunski« jer voli potpuno do gola očišćene pozornice i kazališta gdje
cigle strše na sve strane i bez rekvizita. Kao da moja mama i radnička
klasa to vole. Oni žele udobna sjedala, francuske prozore i slatkiše.«

Upravo u tom trenutku Pyke se okrenuo prema nama i tek za djelićak

centimetra podigao čašu. Terry mu je uzvratio osmijehom.

»Naravno, i Pyke ima svojih vrlina. Nije samoreklamer kao one ostale
pizde od redatelja, upravitelja i producenata koji žive samo od tuđeg dara.
Nikada ne daje intervjue i nikada ne ide na televiziju. U tome je dobar.
»Ali«, rekao je Terry mračno, nagnuvši se prema meni, »ovo je nešto što
moraš znati, ako budeš imao sreće da jednoga dana radiš s njime.«

Rekao mi je da Pykeov život nije pustinja od krutosti i čistunstva u

praksi. Kad bi neki od neizbježno izopačenih kritičara koji se dive njegovu
radu — a kritičari čija su lica bila uprta u nas zaista su imali izraze kipova
s fontana., dok je bočni prostor uz sjedala bio zakrčen njihovim
invalidskim kolicima — znali su za neke slabosti — izvjesne užitke,
recimo — koje bi bacile drukčije svjetlo na Pykeov rad. »Da, da, itekako
drukčije svjetlo.«
 »Kakvo svjetlo?«

»To ti ne mogu reći.«

»Ali Terry, pa mi ne ništa krijemo jedan od drugoga.«

»Ne, ne, ne mogu ti reći. Oprosti.«

Terry nije odgovarao. Vjerovao je da ljude oblikuju neosobne sile

povijesti, a ne pohlepa, zloba i požuda. A, osim toga, Pyke je upravo
krenuo prema nama. Terry je hitro prignječio cigaretu, pogurnuo stolicu
unazad. Čak je podigao ruke i poravnao kosu. Rukovao se s Pykeom.
Potom nas je upoznao.

»Terry, drago mi je što te vidim«, rekao je Pyke uglađeno.

»I ja tebe, i ja tebe.« »Napravio si odličnu zmiju.«

»Baš ti hvala. I hvala Bogu da netko radi neki pametan posao u ovoj
razmrdanoj zemlji.«

»Na koga to misliš?« »Na tebe, Matthevv.« »A, na mene.« »Da.«

Pyke me pogleda i nasmiješi mi se. »Karime, dođi k nama do šanka da

popijemo piće.«

»Ja?«

»Što da ne?«

»OK. Terry, vidimo se kasnije« rekoh.

Dok sam ustajao Terry me gledao kao da sam upravo ;. objavio da

imam neki privatni prihod. Potonuo je nazad u svoju stolicu i, kad smo
Pyke i ja otišli od stola, strusio je viski u grlo.

Pyke mi je naručio mali biter, a ja sam i razgledavao nizove

preokrenutih boca iznad konobarove glave i nisam „ gledao druge glumce
u pubu, ali sam znao da oni zure u mene. Meditirao sam nekoliko
trenutaka, usredotočio se na disanje, izravno svjestan koliko je plitko.
Kad smo bili namireni pićima, Pyke mi rekao: »Pričaj mi nešto o sebi.«

Oklijevao sam. Pogledao sam Marlene koja je stajala ; iza nas i

razgovarala s nekim glumcem. »Ne znam gdje da počnem.«

»Reci mi nešto što bi me moglo zanimati.« I pogledao me s punom

koncentracijom. Nisam imao izbora. Počeo sam mu pričati brzo i
nepovezano. Ništa nije govorio. Nastavljao sam. Pomislio sam: ja sam
predmet psihoanalize. Počeo sam utvarati da će Pyke razumjeti sve što
mu govorim. Bio sam radostan što je tu; a bilo je stvari koje je trebalo
izreći. I zato sam mu ispričao nešto što nikada nikome nisam rekao —
koliko mrzim Tatu zbog onoga što je napravio Mami i kako Mama pati,
kako je cijela ta stvar bila bolna iako to tek sada počinjem osjećati.

Ostali glumci, koji su se sada okupili oko Terrvjeva stola s kriglama

žutog piva pred sobom, okrenuli su stolice kao da gledaju nogometnu
utakmicu. Sigurno su bili zapre​ pašteni i ozlojađeni što me Pyke uopće
hoće slušati, od svih jedinoga koji jedva da i jest glumac. Pogodila me
spoznaja da nije Mama zapostavila mene nego sam ja zapostavio nju tako
da sam od toga zapeo u govoru, a Pyke mi je nježno rekao: »Mislim da bi
ti se možda svidjelo da budeš u mojoj sljedećoj produkciji.«

Probudio sam se iz retrospektivnog sna i rekao: »Kakva će to biti

predstava?«

Primijetio sam da Pyke kad se sprema progovoriti zamišljeno naginje

glavu na stranu i zagleda se u daljinu. Koketno se služio rukama, polako,
nije lamatao i pokazivao, već je milovao i plovio, kao da ravnim dlanom
prebrisuje preko površine slike.

»Bojim se da ti ne mogu sada pričati.«

»Koliko će ljudi biti u njoj?«

Nastupila je duga stanka. Mahnuo je ispred lica rukom, ispruženih,

urednih prstiju.
 »Nemoj me pitati.«

»Znate li što uopće radite«, pitao sam malo smjelije.

»Ne.«

»Pa, ne znam bih li želio igrati u tako neodređen način. Ja sam, znate,
neiskusan.«

Pyke se složio. »Mislim da bi se sve moglo vrtjeti oko jednog jedinog

problema koji postoji u Engleskoj.«

»Razumijem.«

»Tako je.«

Pogledao me kao da sam siguran što je to.

»Klase«, rekao je. »Je li ti to OK?« »Mislim da jest.«

Dotaknuo me po ramenu. »Dobro. Hvala ti što nam se pridružuješ.«

Kao da sam to ja njemu načinio neku veliku uslugu.

Dopio sam piće, brzo se pozdravio s ostalim glumcima i što sam brže
mogao izišao van, bez želje da zabilježim njihovo kreveljenje i
ljubopitljivost. Kročio sam preko parki​ rališta kad mi netko skoči na
leda. Bio je to Terry.

»Pusti me na miru«, rekao sam mu strogo i odgurnuo ga-

»Tako, znači?«

Nije mu na licu bilo osmijeha. Izgledao je vrlo neraspo-loženo.

Natjerao me da se postidim zbog svoje iznenadne sreće. Šutke sam pošao
prema autobusnoj stanici, a on iza mene. Bilo je hladno, mračno i kišno.

»Je li ti Pyke ponudio ulogu?«, rekao je napokon.

»Jest.« »Lažeš!«
 Ništa mu nisam rekao. »Lažeš!«, rekao je opet. Znao sam da je toliko
razdražen da se ne može kontrolirati; nisam mu mogao zamjeriti zbog
žestine koja ga je obuzela. »Nije istina, nije istina«, rekao je.

Odjednom sam poviknuo u noćni zrak: »Jest, jest, jest, istina je!«
Svijet je u tom trenutku zadobio neku napetost; sada je zazvonio i
zabrujao značenjem i mo​ gućnostima! »Jest, jest, da se jebeš, jest!

Kad sam sutradan došao u kazalište netko je od svlačionice do mjesta

na kojem sam se obično presvlačio prostro prljavi crveni tepih. »Mogu li
ti pomoći da se svučeš?«, rekao je jedan glumac. »Mogu li dobiti
autogram«, rekao je drugi. Dodijeljeni su mi ljiljani, ruže i glumačka
početnica. Zaluđeni EST, Boyd, skinuo je hlače i prema meni pretresao
penisom. »Da nisam Bijelac i da ne pri​ padam srednjem sloju, sada bih i
ja bio u Pvkeovoj pred​ stavi. Očito je da te danas puki dar ne može
nikamo odvesti. U sedamdesetima će u Engleskoj napredovati samo
nesposobnjakovići.«

Nekoliko dana bilo me previše strah reći Shadwellu za Pykeovu ponudu

i da neću raditi Molierea. Bio sam sretan i nisam želio da mi svojim
sprdnjama zagorca radost iščekivanja. Tako je Shedwellikogovno počeo
pripremati svoju sljedeću predstavu kao da ću i ja biti u njoj, sve dok
jednoga dana, baš negdje prije nego što će Knjiga o džungli krenuti, nije
došao k meni u svlačionicu.

»Jeremy«, rekoh mu, »mislim da je najbolje da ti nešto kažem.«

Otišli smo u zajednički zahod, jedinu privatnu prostoriju iza pozornice,

i tu sam mu iznio novosti. Shadwell je kimnuo glavom i blago rekao:
»Nezahvalan si, Karime. Ne bi smio samo tako sve odjebati, to nije u
redu. Svi te ovdje volimo, OK?«

»Jeremy, molim te, razumi — Pyke je velik čovjek. Vrlo je važan.

Dakako, i postoje trenuci u odnosima među ljudima koji su…«

Smradwellov glas naglo se podigao do visine kao na pokusu, a on iziđe

iz zhoda i ode u svlačionicu. Iza nas u dvorani predstava smo što nije
počela i publika je već bila na svojim mjestima. Mogli su čuti svaku riječ.
Osjećao sam se nadasve glupo dok sam onako u onoj pregačici trčao za
njime.

»Kakvi trenuci, budalo jedna neizdrkana?«, rekao je. »Ti nemaš

iskustva da se nosiš s Pvkeom. Za tri dana ćeš biti mljeveno meso za
gulaš. Pojma nemaš kako je Pyke opako zajebano đubre. Dobro,
šarmantan je. Svi zanimljivi ljudi imaju šarma. Ali on će te razapeti!«

»Zbog čega bi on razapinjao nekoga poput mene?«, rekao sam mu

nemoćno. Boyd se smijuljio i ustima pokazao »točno« Terryju koji ga je
ignorirao, ali se čini da je klimao u znak odobravanja Sahtvvellu.

»Iz zajebancije, glupane! Jer takvi ljudi tako funk​ cioniraju!

Pretvaraju se da su demokrati, ali to su sve mali Lenjini…«

Tu se Terry suprotstavio. Pogledao je Shadwella i rekao: »Kamo sreće

da jesu!« Ali Sele se nije dao smetati sada kad je krenuo.

»To su kulturni fašisti i elitisti koji misle da od svih znaju bolje o čemu
se radi! To su paranoični, prestravljeni ljudi!«

Nekolicina ostalih iz glumačke ekipe smijala se prikrivši lice dlanovima

kao djeca u školi kada učitelj kori nekoga od njih. Krenuo sam prema
pozornici po mom crvenom tepihu.

»Baš me briga za to što kažeš. Mogu i sam paziti na sebe.«

»Ha!«, vrisnuo je. »Mali skorojevićki pizdek — to ćemo još vidjeti!«

 JEDANAESTO POGLAVLJE

Proljeće. Neko vrijeme nakon što sam rekao zbogom Bagheeri, Balloou
i ostalima i odjebao Shadwella, a da nisam ni otišao na proslavu završne
večeri, nalazio sam se u čistoj, osvijetljenoj dvorani za pokuse koja je
imala uglačane parkete (pa smo mogli jurcati bosi) u crkvenom predvorju
kraj rijeke, u blizini Chelsea Bridgea. U Pykeovoj grupi je bilo šestoro
glumaca, tri muška i tri ženske. Nas dvoje službeno smo bili »crni« (iako
sam ja istinski najviše svijetlo smeđ). Nitko od nas nije bio stariji od
trideset godina. S Pykeom je do sada radila samo jedna žena patničkog
lica, Carol, također iz predgrađa (pa sam tako odmah smogao njezin
ambiciozni brojčić). Tu je bila i jedna riđokosa žena koja se zvala Eleanor,
tek dvadeset i koja, koja se doimala iskusnom i osjećajnom, a za razliku
od Carol nije sebi pretvarala da je zvijezda. Tu je bila i
devetnaestogodišnja crna glumica Tracey, čvrstih, ali čudnih pogleda.
Draga dva muškarca, Richard (homić) i John, bili su postojani, cinični
glumci od posla koji su već godinama obilazili londonsku periferiju i za
udio u ulazni​ cama glumili po prostorijama iznad pubova, po
podrumima, festivalima i uličnim kazalištima. Jedino što su tražili bila je
dobra uloga, redatelj koji nije budala ili diktator i u blizini radne lokacije
ugodan pub s autentičnim pivom. U grupi je bila i spisateljica, Louise
Lawrence, jedna čestita i samopouzdana žena sa sjevera s debelim
očalama koja je malo govorila, ali je zapisivala sve što bi se reklo, osobito
ako je bilo glupo.

Svakoga jutra u deset išao sam biciklom u Chelsea, gonjen pogonom

Evinih tostova s gljivama i vozio se bez ruku oko dvorane — sve u slavu
života. Nikada ni zbog čega nisam bio toliko razdragan. Bila mi je to
velika prilika, višestruko.

Pyke, u sjajnoj modroj trenirci, atletskog tijela i kose koja mu je već

počela sijedi ti, znao bi sjediti za stolom tako da drži nogu na stolici. Bio
je okružen nasmijanim glumcima i dvjema scenskim poslovoditeljicama i
divio se tim mladim ženama koje su mu bile kao osobne poslužiteljice. Te
scenske poslovoditeljice su vodile računa o njegovim novinama, soku od
naranče i naumljenim putova​ njima u New York. Jedna od njih nosila je
njegov dnevnik, a druga olovku i šiljilo. Prva im je briga bila njegov auto
(za koji je Richard govorio da je »Pykeov penis«, ili da »Pykeov penis
zakrčuje prilaz«, ili »Pykeov penis može od nula na sto za šezdeset
sekundi«). Mnogo su jutara provele za telefonom i dogovarale mu izlaske
sa ženama.

Atmosfera što ju je Pyke stvorio bila je čista suprotnost Shadwellovim

napetim i kaotičnim pokusima, koji su u biti bili oponašanje onoga što je
Shadwell mislio da rade geniji. Pykeovo jutro otpočinjalo je doručkom i
grdnim opačinama za stolom čiju okrutnost i krajnost nikada ranije
nisam doživio. Moja nam Mama nikada ne bi dopustila da govorimo išta
slično tome. Pyke je napadao druge redatelje (»On ne može ravnati ni
zrakom iz probušene gume«); pisce koji mu se nisu sviđali (»S veseljem
bih ga poslao Staljinu na preodgajanje«); i kritičarima (»Trudnici bi bilo
dovoljno samo da mu vidi lice, pa da odmah pobaci«). Nakon toga bismo
ustajali i igrali se lovice ili se utrkivali noseći jedni druge na leđima ili
igrali »Kume, kume, koliko je sati?«.

Ništa mi od toga nije sličilo na rad i volio sam razmišljati o tome što bi
prigradski putnici iz podzemne u našoj ulici, koji nas plaćaju kroz svoj
porez, napravili čoporu odraslih tosteraša, surfera i strojotipkača.

Nakon ručka, a da bismo se ponovno zagrijali, Pyke nas je tjerao da se

igramo igara »da se osjetimo« pri čemu bismo skupljenih nogu i
zatvorenih očiju stali usred kruga i jednostavno se prepuštali. Umorni i
opušteni, cijeloj bismo grupi prošli kroz ruke. Svi bismo se tako ispipali;
grlili se i ljubili. Pyke je na taj način ujedinjavao grupu. Za vrijeme jedne
od takvih igara učinilo mi se da mi je Eleanor ostala u rukama malo duže
nego je trebalo.

Četvrtoga dana, dok smo onako izjutra svi okupljeni sjedili oko njega,
Pyke je zaigrao igru koja me uznemirila, koja me navela da pomislim da
on ima i neku sumračnu stranu. Prefrigano je opkružio pogledom po
grupi i rekao da će predvidjeti tko će od nas s kime spavati. Sve nas je
odmjerio i rekao: »Mislim da znam kojim će se putem kretati u žici.
Zapisat ću svoja predviđanja i pročitat ću vam ih posljednje večeri nakon
zatvaranja predstave. OK?«

Tijekom drugog tjedna zasjalo je sunce pa smo pootvarali prozore. Na

sebi sam imao raskopčanu havajsku košulju koju sam ponekad na trbuhu
vezivao u čvor. Jedna od onih scenskih poslovoditeljica zamalo je ostala
bez daha kad me vidjela, ne šalim se. Svatko bi od nas sjeo u ono što je
Pyke nazivao »vrelo sjedalo«, pri čemu bi se cijela grupa razmjestila u
polukrug i tako bi ga promatrala. Svatko je od nas morao ostalima iz
grupe ispričati priču svog života. »Usredotočite se na ono što mislite kako
vam je određen položaj u društvu«, rekao je Pyke.

Onako skeptičan i sumnjičav, engleski soj je bio zbunjen takvim

kalifornijskim samoizlaganjem, a ja sam ustanovio da su životne priče —
prikazi proturječnosti i jada, zbrke i isprekidane sreće — bile čudnovato
dirljive. Neprekidno sam se kikotao za vrijeme dok je Lawrence iznosila
priču o radu u salonu za masažu u San Franciscu (kad se tamo nasukala),
gdje se žene ne smiju otvoreno nuditi muškar​ cima, jer mogu naletjeti
na policajce. Morale su govoriti: »Gospodine, ima li još koji mišić za
masiranje?« Upravo tu je Lawrence otkrila socijalizam, jer tamo, u šumi
kurčeva i u lokvama sjemena »ubrzo sam shvatila da mi ništa ljudsko
nije strano«, kao što je izjavila.

Richard je pričao o tome kako se želi jebati samo s Crncima i o

klubovima koje stalno obilazi ne bi li ih pridobio. A na Pykeov ushit, a na
moje, pak, čuđenje, Eleanor je pričala kako je radila s jednom
umjetnicom koja ju je nagovorila da joj tekst pjesme »Kravlji zubi poput
pahulja grizu češnjakove peruške« prvo stave u vaginu, pa potom izvade i
tek onda pročitaju. Ta je umjet​ nica inače u vaginu stavljala mikrofon i
publici prenosila grgljanje svoje pičke. Bilo mi je već previše. Zapalio sam
se na Eleanorinu stražnjicu. S vremenom sam odustao od Terryja.

Svakih nekoliko dana nazivao sam Jamilu da joj dam potpun izvješaj o
kravljim zubima nalik pahuljama, o Pykeovu Penisu, San Franciscu,
Havajima i tosterima. Svi su živnuli: Eva je, čim je čula za Pykea, bila
impresionirana; a Tata je bio sretan što uopće nešto radim. A Jamila je
bila jedina osoba za koju sam bio siguran da će mi pourinirati plan.
 Objasnio sam joj one igre i razloge koji su stajali iza njih. »Pyke je
mudar čovjek«, rekao sam joj. »Time što se tako izlažemo jedni pred
drugima doveo nas je do toga da postanemo ranjivi i ovisni jedni o
drugima. Toliko smo bliski kao grupa da je to nevjerojatno!«

»Bah! Niste bliski jedni s drugima. To je krivotvorina, puka tehnika.«

»Mislio sam da vjeruješ u suradnju i te stvari. Komu​ nistička furka i

to.«

»Karime, da ti ispričam što se sve događalo ovdje u dućanu otkako se ti

drpaš s nepoznatima?«

»Kako, što?«

»Ništa. Neću ti pričati. Ti si, Karime, sebično biće koje netko drugi ne
zanima.«

»Što?«

»Samo ti i dalje budi drvo.« I spustila je slušalicu.

Domalo smo se prestali jutrima okupljati u dvorani za pokuse: svatko

je išao svojim pojedinačnim putom istraživanja karaktera s različitih
prečaka socijalne ljestvice. Možda Louis Lawrence te ljude na koncu
iskuša i umasira u isti dramski tekst. Poslijepodne bismo improvizirali
oko likova i počeli graditi prizore. Isprva sam mislio da ću za svoj lik
odabrati Charlieja, ali Pyke me odmah razuvjerio. »Treba nam netko iz
tvog okruženja«, rekao je. »Netko crn.«

»Da?«

Nisam poznavao nikoga crnog, osim što sam išao u školu s jednim
Nigerijcem. Ali nisam znao kako da ga nađem.

»Na koga misliš?«, pitao sam.

»A tvoja obitelj?«, rekao je Pyke. »Stričevi, tete. Oni će predstavi dati

malo raznovrsnosti. Kladim se da su fascinantni.«

Razmišljao sam nekoliko trenutaka.

»Imaš kakvu ideju?«, rekao je.

»Imam nešto«, rekao sam.

»Odlično. Znao sam da ćeš biti pravi čovjek za ovu predstavu.«

Nakon doručka s Tatom i Evom odvezao sam se biciklom preko rijeke,

sve pored igrališta za kriket Oval, pa do Amwarova i Jeetina dućana.
Počeo sam Anwara zamišljati kao lik koji bih igrao, pa sam htio vidjeti
koliko se promijenio od Changezova dolaska koji je bio onoliko
razočarenje da je Anwar — koji je računao da će mu sin dati životnu
transfuziju — naglo ostario, pri čemu mu se prirodni tok truljenja ubrzao
a ne odložio s pomoću svježeg elementa, koji se, očito, pokazao ne baš
tako svježim.

Kad sam stigao, Jeeta je ustala iza blagajne i zagrlila me. Primijetio
sam da se Rajski dućan sada pretvorio u neuredno i sumorno mjesto:
boja se gulila sa zidova, police zamazane, linoleum na podu savijao se i
pucao, nekoliko je svjetala bilo pokvareno pa je cijeli prostor bio
sumračan. S vanjske strane je i povrće u starim kištrama od naranči
izgledalo zapušteno, a i Jeeta se već umorila od struganja rasističkih
grafita koji su se iznova pojavljivali po zidovima čim bi ih jednom
uklonila. Drugi dućani u tom kraju, po cijelom Londonu zapravo, ubrzano
su se modernizirali jer su ih pokupovali bogati Pakistanci i Bengalci.
Recimo, nekoliko braće dođe u London; svaki nađe dva posla, preko dana
u kakvu uredu, a uvečer u nekom restoranu; onda kupe dućan; jednog
brata namjeste za poslovođu, a njegovu ženu stave za blagajnu. Onda
kupe nov dućan i učine isto, sve dok se ne uspostavi lanac. Novac je samo
pritjecao. Ali Anwarov i Jeetin dućan godinama se nije mijenjao. Posao je
bio kilav. Sada im je sve išlo krivo, ali ja nisam želio o tome razmišljati.
Predstava mi je bila mnogo važnija.

Ispričao sam Jeeti za predstavu i što sada hoću — tek toliko da se tuda
motam — makar sam znao da će jedva razumjeti i steći zanimanje. Ali
rekla mi je nešto naročito.

»Što god radio«, rekla je, »ali ako svakodnevno budeš dolazio amo,
moraš natjerati strica da prestane izlaziti van sa štapom.«

»Zašto, strina Jeeta?«

»Karime, nekidan su amo došli neki banditi. Tu sam sjedila, a oni kroz
izlog ubace svinjsku glavu.

Jamila mi nije o tome ništa pričala.

»Jesu li ti što napravili?«

»Mala posjekotina. Krvi je bilo na sve strane, Karime.«

»Što je uradila policija?«

»Rekli su da je drugi dućan. Stvar konkurencije.«

»Sranje.«

»Zločesti dečko, ružne riječi.«

»Oprosti, strina.«

»Stric ti je zbog toga postao čudan. Svakoga dana sa štapom obilazi

ulice i viče bijelim dječacima. Bijeli dečko, udari me ako hoćeš!« I
pocrvenjela je od stida i zbunjenosti. »Idi s njim«, rekla je i stisula mi
ruku.

Strica Anwara sam zatekao gore, u pidžami. Izgledao mi je kao da je

zadnjih nekoliko mjeseci sav nekako skvrčio: noge i tijelo su mu
smršavili, dok mu je glava ostala iste veličine i stajala nasađena na njemu
kao globus na štapu.

»Ćaću ti ćaćina,«, rekao i je za pozdrav, »gdje si do sada?«

 »Odsada ću svaki dan biti s tobom.«

Promrnđao je u znak odobravaj a i nastavio gledati televiziju. Volio je

da sam uz njega, iako je jedva govorio i nikada se nije raspitivao o meni.
Već nekoliko tjedana redovito je posjećivao džamiju, pa sam sada i ja
povremeno odlazio s njime. Džamija je bila jedna ruševna kuća s terasom
u čijoj je blizini vonjalo po bhuna-gostu30. Pod joj je bio posut ljuskama
luka, a Moulvi Qamar-Uddin je sjedio za svojim stolom okružen u kožu
uvezanim knjigama o Islamu i crvenim telefonom i gladio bradu koja mu
je dosezala do trbuha. Anwar se požalio Moulvi da ga se Allah odrekao
usprkos redovitim molitvama i odricanju od petljanja s drugim ženama.
Zar ne voli svoju ženu i nije li joj dao dućan, a ona sada odbija s njime
poći u Bombay.

Anwar se i meni žalio na Jeetu dok smo onako sjedli gore iznad dućana
kao par učenika odbjeglih iz škole. »Sada samo želim da se vratim kući«,
rekao mi je. »Već mi je preko glave ovog prokletog mjesta.«

Ali, kako su dani prolazili ja sam primjećivao kako se Jeeta razvija. Ona
naravno nije htjela natrag kući. Kao da ju je zapravo Jamila poučila o
vlastitim mogućnostima, dijete je bilo primjer roditelju. Princeza je htjela
dobiti dozvolu za prodaju alkohola u istom dućanu. Htjela je prodavati i
novine ne bi li tako povisila prihode. Vidjela je kako to sve uspijeva, ali
Anwar je bio nemoguć, s njime se ni o čemu nije moglo razgovarati.
Poput mnogih musli​ mana — počevši od samog proroka Muhameda čije
su apsolutne postavke poslužile i prokuljale od Boga i izravno potaknule
rast apsolutizma — i Anwar je mislio da je u svemu u pravu. U njegovu
glavu nikada nije ušla niti jedna sumnja.

»Zašto ne prihvatiš Jeetine zamisli?«, pitao sam ga.

»Čemu? I što ću ja, bolan, sa zaradom? Koliko cipela mogu nositi?

Koliko čarapa? Koliko ću bolje jesti? Trideset doručaka umjesto jednog?«
I uvijek je, na kraju, govorio: »Sve je savršeno.«

»Striče, zar vjeruješ da je tako?«, pitao sam ga jednoga dana.

 »Ne«, odgovorio je. »Sve je sve gore.«

Tištao me taj njegov muslimanski fatalizam, kao — Allah je odgovoran

za sve. Sada sam uvijek bio sretan kad bih pobjegao od njega. Ali postojao
je s one strane rijeke mnogo uzbudljiviji projekt što ga je trebalo
potpaliti. Od​ abrao sam Eleanor da se zaljubim u nju i stvar je
napredovala.

Gotovo svake večeri nakon pokusa Eleanor bi rekla, kao što sam se
nadao da hoće: »Onda, doći ćeš mi kasnije praviti društvo?« I zabrinuto
me gledala u lice, grickala nokte, zubima cupkala kožu oko noktiju i oko
prsta uvijala dugu riđu kosu.

Od početka uvježbavanja zapazila je moj strah i ne​ iskustvo i ponudila

mi je utjehu. Eleanor se već pojavljivala u filmovima, na TV i na West
Endu. Kraj nje sam se osjećao kao dječak, ali u njoj je bilo nešto što je
trebalo mene, nešto više nemoćno negoli susretljivo i strastveno, kao da
sam joj utjeha u bolesti, možda netko koga se može dirnuti. Čim sam
primijetio tu slabost, privukao sam joj se bliže. Nikada me se ranije nije
vidjelo s tako zrelom i lijepom ženom, pa sam je poticao da izlazi sa
mnom da ljudi misle da smo par.

Počeo sam odlaziti k njoj u stan na Ladbroke Groveu, dijelu grada što
su ga polako počeli prezaposjedati bogati, ali gdje su se i dalje oko pubova
motali Rasta dileri droge; unutra, pak, nasred stola su znali otvoreno
nožem rezati hašiš. Sada je tu bilo i mnogo pankera, odjevenih poput
Charlieja u ispresijecanu crnu odjeću. To je bila vrhunska moda. Čim bi
od kuće dobio kakvu odjeću, morao si je sasjeći britvom. A bilo je tu i
momka koji su radili kao istraživači, urednici i slično: zajedno su bili na
Oxfordu i harali po vinskim barovima gdje su se dovozili brzim malim
crvenim i modrim talijanskim automobilima, ali sve u strahu da im u
njih ne provale crni dečki, samo što su bili odveć politički pristojni da to
priznaju.

Ali kako sam bio glup — kako naivan. Nepoznavanje Londona zavelo
me da mislim da je Eleanor manje malograđanka nego što se pokazalo.
Odijevala se nemarno, nosila mnogo šalova, živjela na Notting Hillu i —
ponekad — govorila katfordskim naglaskom. Moju bi Mamu Eleanorina
odjeća i manire užasnule, kao i to što je svakih deset sekundi izgovarala
»sranje« i »jebote«. A Evu to ne bi zbunilo: nju bi razočaralo i osupnulo
Eleanorino pri​ krivanje socijalnog porijekla i način na koji je svoje
»veze« uzimala kao zajamčene. Eva bi štošta dala da može tijelom proći
kroz kuće u kojima se Eleanor igrala još kao dijete.

Eleanorin otac je bio Amerikanac i bio je vlasnik banke; majka joj je

bila uvažena engleska slikarica portreta; jedan od braće joj je sveučilišni
profesor. Eleanor je živjela po kućama u unutrašnjosti, išla u javnu školu
u Italiji i poznavala je mnogo liberalnih ljudi i obitelji što su procvali
šezdesetih godina: slikare, romanopisce, predavače, mlade ljude s
imenima kao Candia, Emma, Jasper, Lucy, India i odrasle s imenima
Edward, Caroline, Francis, Douglas i Lady Luckham. Majka joj je bila
prijateljica Kraljice Majke i kad bi se gospa pojavila u svome Bentleyju,
mjesni bi se dječaci okupljali oko automobila i kliktali. Jednoga dana
Eleanor je morala odjuriti s pokusa jer joj je majka naredila da zaokruži
broj uzvanika za ručak u čast Kraljice Majke. Glasovi i jezik tih ljudi
podsjećali su me na Enid Blyton, na Buntera i Jenningsa, na odgojiteljice
i tete u maloj školi, svijet posvemašnje sigurnosti za koji sam mislio da
postoji samo u knjigama. Njima je manjkao svaki pojam o tome koliko
toga zapravo više posjeduju od svih drugih. Pribojavao sam se njihove
samosvijesti, obrazovanja, sta​ tusa, novca i počeo sam uviđati koliko su
važni.

Na moje iznenađenje, ljudi u čije sam ofucane kuće zalazio dok sam iz
noći u noć posvuda povlačio s Eleanor, »pazeći na nju«, prema meni su
bili ljubazni i susretljivi, daleko ugodniji negoli nabusita gomila što ju je
Eva dovla​ čila k sebi. Eleanorino društvo, sa svojom kombinacijom
društvenog položaja, kulture i novca, i ravnodušnošću pre​ ma svemu od
to troje, bilo je upravo onaj koktel koji je zatrovao Evinu dušu, ali mu se
ona nikada nije mogla približiti. To je bilo neusiljeno boemstvo; to je bilo
ono što je ona tražila; to je bio apogej. Pa ipak, prikrivao sam od Eve ovaj
svoj društveni uspon i čuvao ga za onaj savršeni trenutak obrane ili
napada, premda su ona i Tata već čuli da sam bacio oko na Eleanor. To je,
znam, bilo olakšanje za mog oca koji je toliko strahovao da bih ja mogao
naposljetku ispasti homić, premda se nikada nije usuđivao spominjati to
pitanje. U njegovoj muslimanskoj svijesti biti žena dovoljno je zlo; biti
muškarac, a nijekati svoj muški spol izopačeno je i samorazorno, kao i
sve ostalo. Kad bih vidio da se Tatina svijest sprema sletjeti na to pitanje,
uvijek bih se pobrinuo da spomenem Mamu — kako je, što radi — znajući
da je ta njegova teška mora pouzdana za odbacivanje pitanja moga
spolnog us​ mjerenja.

Eleanor nije bila bez svojih ekscentričnosti. Nije voljela izlaziti ako ti
izlasci nisu leteći, tako da može doći i otići kad hoće. Nikada nije
prosjedila čitavu večeru, već bi stizala u tijeku večere, pojela vreću
slatkiša, obišla prostoriju i uzimala u ruke svakojake predmete i
raspitivala se za njihovu povijest, a onda bi me nakon pola sata odvlačila
s iznenadnom žudnjom da pohodi neku drugu zabavu i da porazgovara s
nekim stručnjakom za aferu Profumo.

Često bismo ostajali kući, a ona bi kuhala. Nikada nisam bio za učenje i
za povrće jer sam protiv oboje bio cijepljen u školi, ali većinu tih večeri
Eleanor mi je pravila kelj, prokulice ili šparoge koje je, nakon što bi ih
očistila, nekoliko sekundi umakala u zapržen maslac i češnjak. Drugi put
imali bismo zubatca, koji je imao pomalo opor okus, nešto kao morski
pas, u nabujku s kiselim umakom i peršunom. Obavezno bi tu bila i boca
Chablisa. A ništa od toga nisam nikada prije kušao! Eleanor je mogla
zaspati samo kad se napije, a ja nikada ne bih svojim biciklom otišao kući
a da prije ne ututkam svoje djetešce, pripito, i da je obrađujem s Jean
Rhys ili Antonijom White. A najradije bih, dakako, da sam sam mogao
biti njezina spavaća kapica.

Bilo je jasno da je Eleanor bila u krevetu s velikom i nasumičnom

kolekcijom ljudi, ali kad sam joj predložio da sa mnom pođe u krevet,
rekla je: »Mislim da ne bi trebalo, bar ne u ovom trenutku, što misliš?«
Za mene kao muškarca to je bilo prilično uvredljivo, da ga jebeš. Bilo je tu
stalnih prijateljskih milovanja, a kada bi stvari postale prejake (svakih
nekoliko sati), uzela bi me u zagrljaj i zajecala, ali veliko maženje je
izostajalo.

Uskoro sam dokučio da je glavni Eleanorin zaštitnik i moj glavni

takmac za njezinu naklonost neki muškarac zvani Heater. To je bio neki
mjesni polijevač ulica, neotesan debeli i ružni šesnaesttonski Škot u jakni
od vražje kože kojeg je Eleanor prije tri godine pokupila kao
dobročinstvo. Dolazio je svake večeri kad ne bi bio u kazalištu, posjedio u
stanu čitajući prijevod Balzaca i otrovno i hvastavo iznosio mišljenje o
zadnjoj izvedbi Leara ili Ringa. Poznavao je desetke glumaca, osobito
ljevičarskih kojih je u to političko doba bilo mnogo. Heater je bio jedini
pripadnik radničke klase kojeg je većina njih ikada srela. Tako je postao
neka vrsta simbola masa i sukladno tome dobivao ulaznice za premijere i
potom primanja, pa je tako imao revnosniji društveni život i od Cecila
Beatona. Čak je upadao na pokuse s kostimima kako bi dao svoje
mišljenje kao mišljenje »čovjeka s ulice«. Ako se, pak, niste divili
Heateru — a ja sam mu mrzio svaki onaj ogavni centimetar visine — i
slušali ga kao autentičan glas proletarijata, lako je bilo, ako ste pripadnik
srednjeg staleža (što je značilo da ste rođeni prijestupnik koji je nisko pao
već pri rođenju), da vas drugovi i njihovi smpatizeri vide kao snoba,
elitista, licemjera, proto-Goebbelsa.

Našao sam se tako u prilici da se s Heaterom natječem za Eleanorinu

ljubav. Kad bih joj sjeo preblizu, samo je buljio u mene; jesam li je
slučajno dodirnuo, oči bi mu se izrogačile i buknule kao plinsko kuhalo.
Njegova namjera u životu bila je da pazi na Eleanorinu sreću, što je bio
posao teži negoli metenje ulica jer ona sebe izrazito nije voljela. Da,
Eleanor se gnušala same sebe da je čak u tome tražila pohvale, kojima
onda ne bi vjerovala. No, izvijestila me o tome tako što mi je rekla: »Znaš
li ti što je taj-i-taj rekao jutros? Rekao je, dok me držao u naručju, da voli
moj miris, da voli moju kožu i što ga nasmijavam.«

Kad sam o tom Eleanorinu aspektu porazgovarao sa svojom

savjetnicom, Jamilom, nije me iznevjerila: »Isuse, Krema, Gutaču Vatre,
ti si stopostotno totalno dupe, eto kakvi su ti ti ljudi, glumice i njima
nalik uobražene budale. Svijet gori, oni češljaju obrve Ili se trude, pa to i
čine, na pozornicu staviti ovaj uzbuktali svijet. Nikako da im padne na
pamet da pogase oganj. U što si se ti uvalio?

»U ljubav. Volim je.«

»Ah.«
 »A ona me neće ni poljubiti. Što da radim?«

»Jesam li ti ja sada rame za plakanje?«

»Jesi.«

»Onda OK«, rekla je. »Nemoj je ni pokušavati poljubiti dok ti ja ne

savjetujem. Čekaj.«

Eleanor možda i jest bila uobražena i opsjednuta sobom kao što je

Jamiia rekla, ali isto tako nije znala kako da se brine o sebi. Bila je brižna
samo prema drugima. Kupovala mi je svijeće i košulje i odvodila me
brijaču; znala je provesti po čitav dan na pokusu, potom nahraniti
Heatera i cijelu večer slušati kako on cmizdri o svome potrošenom
životu. »Žene se i rađaju da misle na druge« rekla je kad sam joj rekao da
više štiti samu sebe, da misli na svoje interese. »Kad počnem misliti o
sebi, dođe mi slabo« rekla je.

Heatera je kasnije pokupila svestrano obrazovana ka​ zališna

redateljica koja se zanimala za obespravljene. Heater se sreo s Abbadoom
i (jednom) s Calvinom u njegovoj kući, gdje ga je Svestrano Obrazovana
poticala da priča o borbama noževima, glazgovskoj sirotinji, općenitim
mrač​ nim stvarima i nasilju. Heater bi nakon večere otvarao prozore i
puštao smradu zbiljskog života da uđe unutra. Sam Heater je ugađao tim
zadovoljstvima, jer je znao da tako mora, poput Claptona koji na svakom
nastupu mora odsvirati »Laylu«. Ali Heater je hitro prolazio kroz šibe
samo da bi kasnije mogao nastaviti Beethovenovim kasnijim kvartetima
ili nečime što ga je smetalo u Huvsmansa.

Jedne večeri Heater je bio u Covent Gardenu na La Boheme za

novinare, a Eleanor i ja utonuli smo u trosjed udobno se smjestili, gledali
televiziju i pijuckali. To mi je odgovaralo: biti samo s njom, zapitkivati je
o ljudima u čije je kuće zalazila. Imali su svoje povijesti, ti iz visokih
ladica, a ona ih je pričala kao pripovijesti. Nečiji se djed posvađao s
Lyttonom Stracheyjem; nečiji je, pak, otac bio laburistički peer koji je
imao vezu sa ženom konzervativnog zastupnika u Parlamentu; jedna,
opet, sretna kurva glumi u filmu koji će uskoro biti prikazan i na čiju su
premijeru u Curzon Streetu pozvani svi. Netko je, opet, napisao roman o
njihovoj nekadašnjoj ljubavi, a svima je jasno o kome se radi.

Ipak, sigurno joj je bilo očito da je tog dana baš nisam slušao, pa mi se
okrenula i rekla: »Hej, veseli dečko, daj mi pusu.« To je već zadobilo
moju punu pažnju. »Znaš, Karime, tako mi je to bilo davno, jedva se
sjećam na što su usne nalik.«

»Evo ti onda ovo«, rekao sam joj.

Oćutio sam vrelinu i divotu, a sigurno smo se ljubili kojih pola sata.
Nisam posve siguran koliko je to dugo trajalo jer sam začas prestao
obraćati pozornost na to kakav bi u mojoj mogućoj knjizi trebao biti
poljubac života. Razmišljao sam o drugim stvarima. O, da, zaokupile su
me gnjevne misli koje su mi se nagurale u prednji dio svijesti, ne toliko
da mi otupe usne koliko da ih odvoje od mene, kao da su, na primjer,
očale.

U zadnjih nekoliko tjedana okolnosti su me navele da ustanovim kakva

sam ja neznalica. Odnedavna sam imao sreće i život mi se brzo izmijenio,
ali sam o tome malo razmišljao. A kad bih i mislio o sebi u usporedbi s
onima iz Eleanorina svijeta, jasno mi je bilo da ne znam ništa; bio sam
prazan, intelektualna rupa. Nisam znao čak niti tko je bio Cromwell, za
Boga miloga. Ništa nisam znao o zoologiji, geologiji, astronomiji,
jezicima, matematici, fizici.

Većina djece s kojom sam odrastao prekinula je ško​ lovanje sa

šesnaest i sada su negdje u službi osiguranja ili rade kao auto-mehaničari
ili poslovođe (na odjelu za radio i TV) u robnim kućama. A ja sam otišao s
koledža a da nisam dvaput promislio, unatoč očevim prijekorima. U
predgrađu se na obrazovanje ne gleda kao na osobitu prednost i svakako
se ne shvaća kao vrijednost po sebi. Mnogo je važnije kao mlad ući u
posao. Ali sada sam se nalazio među ljudima koji su pisali knjige onako
prirodno ko što smo mi igrali nogomet. Ono što me razbješnjivalo — što
me dovodilo do toga da se gnušam i njih i sebe — bili su njihovo
samopouzdanje i to njihovo znanje.; lakoća govorenja o umjetnosti,
arhitekturi, putovanju; jezici, rječnik, snalaženje u cijeloj kulturi — imali
su neprocjenjiv i nenadomjestiv kapital.

U mojoj školi učili smo malo francuski, ali bi svatko tko bi nastojao
korektno izgovoriti koju riječ ostao ismijan. Na putovanju u Calais
pretukli smo Žapca iza nekog restorana. Zbog takva neznanja sebe smo
smatrali nad​ moćnima u odnosu na djecu iz privatne škole koja su
imala izbljuvane uniforme i kožne torbe, a pred školom su ih dočekivali
mame i tate. Mi smo bili grublji; prekidali smo nastavu, bili smo borci,
nikada se nismo opterećivali nošenjem školske torbe jer ionako nikada
nismo radili domaće zadaće. Bili smo ponosni što nismo naučili ništa
osim imena nogometaša, članova rock-sastava i riječi »Ja sam morž«31.
Kakvi smo samo idioti bili! Kako krivo upuće​ ni! Kako nismo shvaćali
da upravo sami sebe s veseljem osuđujemo da ne budemo ništa bolje od
strojobravara? Zbog čega to nismo mogli razumjeti? A za Eleanorinu
škvadru riječi i sofisticirane ideje već se nalaze u zraku što ga udišu od
rođenja, a taj je jezik tok koji nanosi najbolje što ti svijet može ponuditi.
Ali za nas je to uvijek mogao biti samo drugi jezik, svjesno stečen.

I kako da ja sada pričam Eleanor o tome kako me pojebala ona psina od

Rutavog kad su prvenstvo imale njezine priče, priče koje su se
nadovezivale na jedan čitav uspostavljeni svijet. Ja sam bio taj koji sam
osjećao da mi prošlost nije dovoljno važna, da nije supstancijalna kao
njezina, da sam je sam odbacio. Nikada nisam pričao o Mami i Tati niti o
predgrađu, premda jesam pričao o Charlieju. Jer, Charlie je bio slavan.
Najednom sam prestao govoriti uopće, a glas mi je zapeo u grlu kad mi je
Eleanor rekla da imam zgodan naglasak.

»Kakav naglasak?«, uspio sam nekako izreći. »To kako izgovaraš,

sjajno.«

»Kako izgovaram?«

Gledala me nestrpljivo, kao da igram neku glupu igru, dok nije shvatila
da sam ozbiljan.

»U tebe je govor ulice, Karime. Ti si iz Južnog Londona — po tome

kako govoriš. Nalik je na cockney, ali nije tako sirov. Nije ti to ništa
neobično. Osim što je, naravno, drukčije od mog govora.«

Naravno. U tom trenutku odlučio sam odbaciti svoj naglasak; kakav

bio, ići će. Govorit ću kao ona. Nije teško. Ostavio sam svoj svijet; morao
sam, morao sam se uzdići. Nije da nisam htio nazad. Još sam uvijek žudio
za pus​ tolovinama i snovima što sam ih poželio one noći kad sam
doživio epifaniju na zahodskoj školjci kod Eve u Beckenhamu. Ali nekako
sam osjećao da zalazim u duboku . vodu.

Nakon poljupca, dok sam stajao u sumračnoj sobi i gledao van na ulicu,
otkazala su mi koljena.

»Eleanor, neću se biti stanju odvesti biciklom do kuće«, rekao sam joj.
»Izgleda da sam izgubio kontrolu nad nogama.«

Rekla mi je, tako meko: »Milo, ne mogu noćas spavati s tobom, u glavi
mi je čitava pometnja, pojma nemaš. Kao da sam negdje drugdje, i puna
mi je - glasova, pjesama, ružnih stvari. Zbog tebe sam sva na mukama. I
sam znaš, je li?«

»Reci, molim te.«

Okrenula se na drugu stranu. »Drugi put, Karime. Ili pitaj bilo koga.
Sigurna sam da će biti sretni da ti mogu pričati.«

Poljubila me na vratima za laku noć. Nisam bio tužan što moram ići.
Znao sam da ću je ionako viđati svaki dan.

Kad je svatko od nas iznašao koji će lik glumiti, Pyke je tražio da ih

predstavimo ostalima iz grupe. Eleanorin lik bila je Engleskinja iz višeg
sloja, stara šezdeset i koju, odrasla u indijskom Raju, netko tko za sebe
vjeruje da je dio britanske veličine, ali upravo s njom propada i postaje,
na svoj užas, seksualno znatiželjna baš onako kakvom je postala i sama
Britanija. Eleanor je to izvela briljantno. Kad je glumila, izostala bi ona
njezina odsutna samosvijest i postajala bi mirna, privlačila nas je k sebi
kao pripovjedač kad utiša glas, i pridodavala točno onoliko rezanja
satiričkoj loptici koliko je bilo potrebno da i dalje nagađamo o njezinu
stavu prema tom liku.
 Završila je uz opće odobravanje i teatralne poljupce. Došao je red na
mene. Ustao sam i izveo svog Anwara. Bio je to monolog koji je govorio o
tome tko je on, kakav je, a sve sam popratio oponašanjem kako se žesti
na ulici. Lako sam uklizio u njega jer sam mnogo vježbao kod Eleanor.
Mislim da mi je rad bio dobar kao i u svih ostalih iz grupe i po prvi put se
nisam osjećao kao da kaskam za svima ostalima.

Nakon čaja svi smo sjeli u krug i razglabali o likovima. Iz nekog

razloga, valjda stoga što je izgledala zbunjeno, Pyke je zapitao Tracey: »Bi
li nam ispričala što miliš o Karimovu liku?«

Ma kako se Tracey doimala kolebljivom, u sebi je zbilja bila jaka. Bila je

dostojanstvena i ozbiljna, ne po​ modna kao većina srednjostaleške
mladeži koja sebi utvara da su glumci. Tracey je bila čestita na onaj
najbolji prigradski način, poštena, ljubazna i nepretenciozna, a odijevala
se poput kakve tajnice; ali jednako se zanimala raznim stva​ rima:
brinula je o tome što znači biti Crnkinja. Djelovala je sramežljivo i kao da
joj je nelagodno u svijetu i iz sve snage se trudila da nestane iz prostorije
i prije nego li je stvarno izišla iz nje. Ali kad sam je vidio na jednoj zabavi
na kojoj su bili samo tamnoputi ljudi, bila je potpuno drukčija —
ekstrovertna, strastvena i divlje rasplesana. Podigla ju je majka koja je
bila čistačica. Po nekoj čud​ novatoj slučajnosti Traceyina je majka ribala
stubište u kući do naše dvorane za pokuse baš kad smo mi vježbali u
parku. Pyke ju je pozvao da u vrijeme stanke za ručak dođe i porazgovara
s našom grupom.

Tracey je redovito govorila malo, pa ju je zato grupa, kad je počela

govoriti o mom Anwaru, slušala zanemarivši diskusiju.

Odjednom je to bila stvar »manjina«.

»Dvije stvari, Karime«, rekla mi je. »Mene zabrinjava Anwarov štrajk

glađu. Vrijeđa me ono što time nastojiš reći. Zbilja mi je bolno! Nisam
sigurna trebamo li to prikazati.«

»Zbilja?«
 »Da.« Govorila mi je kao da mi je jedino potrebno malo pameti.

»Bojim se da to prikazuje Crnce…«

»Indijce…«

»I Crnce i Azijce..«

»Jednog starog Indijca…«

»Kao iracionalnog, smiješnog, histeričnog. I fanatič​ nog.«

»Fanatičnog?« Obratio sam se vrhovnom sudu. Sudac Pyke je pozorno

slušao.

»Nije to fanatičan štrajk glađu. To je hladno proračunata ucjena«

Ali sudac Pyke je dao znak da Tracey nastavi.

»I taj nametnuti brak. Mene to zabrinjava, Karime, uza sve poštovanje,

zabrinjava me.«

Buljio sam u nju ne govoreći ništa. Bila je vrlo uzrujana.

»Reci nam točno što te zabrinjava«, rekla je Eleanor, dobrohotno.

»Odakle uopće da počnem. Tvoja slika je ono što Bijelci ionako misle o
nama. Da smo smiješni, čudna ponašanja i zastarjelih običaja. Mi smo za
Bijelce ionako ljudi bez ljudskosti, a sada eto tebe koji pokazuješ Anwara
kako luđački vitla štapom na bijele dečke. Ne mogu vje​ rovati da se išta
takva može dogoditi. Ti nam pokazuješ neorganizirane nasilnike. Karime,
zbog čega toliko mrziš i sebe i crne ljude.«

Dok je nastavljala, ogledao sam se po grupi. Moja Eleanor je izgledala

skeptično, ali vidio sam da su se drugi bili spremni složiti s Tracey. Teško
je ne složiti se s nekim čiju si mamu netom zatekao kako s vjedrom i
krpom kleči ispred srednjostaleške kuće.

»Kako možeš biti tako reakcionaran?«, rekla je.

 »Ali ovo zvuči kao cenzura.«

»Ne. Istina ima višu vrijednost.«

»Bah. Istina. Tko je definira? Kakva istina? Ti ovdje braniš bjelačku

istinu. Mi ovdje raspredamo o bjelačkoj istini.«

Pogledao sam suca Pykea. Ali on je volio da se stvari kotrljaju. Smatrao

je da su sukobi kreativna stvar.

Na koncu je rekao: »Karime, morat ćeš iznova promi​ sliti.«

»Nisam baš siguran da ću moći.«

»Hoćeš. Nemoj nepotrebno sputavati svoje dosege ni kao glumac niti

kao čovjek.«

»Ali, Matthew, zbog čega to moram?«

Hladno me pogledao. »Jer ja kažem«, i dodao: »Moraš početi

ispočetka.«
 DVANAESTO POGLAVLJE

»Hej, Debeli, što ima nova.«

»Sve isto, sve isto, veliki slavni glumce.« Changez je kihnuo kroz oblak
prašine što ga je podigao. »U kakvoj sada velikoj stvari igraš, pa da se
dođemo smijati.«

»Nemaj brige, čut će se!«

Pripravio sam šalicu čaja od banane i kokosa iz nekoliko limenih

kutijica koje sam uvijek nosio sa sobom u slučaju da domaćin ima samo
»Tajfunov« čaj. Vlastite zalihe naro​ čito su mi trebale kod Changeza jer
je on pravio čaj tako da zamiješa mlijeko, vodu, šećer, vrećicu s čajem i
kardamomom pa sve zakuha petnaest minuta. »Muški čaj«, tako je on to
zvao; ili »Vrhunski čaj. Dobar za erekciju.«

Srećom po mene, Jamila — a nisam želio da sluša što tražim od

Changeza — nije bila kući jer je nedavno počela raditi u Ženskom centru
za Crnce gdje je proučavala rasističke napade na žene. Changez je upravo
brisao pra​ šinu, odjeven u Jamilin ružičasti kućni ogrtač. Valjušci
smeđeg sala podrhtavali su mu i ljuljuškali se dok je peruškom za
prašinu zamahivao prema paučini veličine džepne knjige. Volio je nositi
Jamilinu odjeću: uvijek je na sebi imao pokoji od njezinih džempera ili
bluza ili bi u kaputu sjedio na onom svom poljskom krevetu i oko glave i
preko ušiju omotao neki njezin šal, na indijski način, tako da je izgledao
kao da ima zubobolju.

»Changez, pravimo istraživanje za dramu, na sve strane tragam za

likom, a mislim svoj zasnovati na nekome koga obojica znamo. Taj će biti
povlašten, a sve se mora prikazati. Koja sreća.«

»To je dobro. To je dobro. Jamila, a?« »Ne. Ti.«

»Što? Ja, hej?« Changez se odjednom uspravio i povu​ kao prstima

kroz kosu, kao da se treba fotografirati.
 »Ali, yaar, nisam se obrijao.«

»To je strahovita zamisao. Jedna od najboljih koje sam smislio.«

»Ponosan sam što ću biti predmet vrhunske drame«, rekao je. Ali lice
mu se smrknulo. »Hej, nećeš me prikazati u lošem svjetlu, je li?«

»U lošem svjetlu? Jesi li ti lud? Pokazat ću te baš takvim kakav si.«

To ga je jamstvo izgleda zadovoljilo. Kad sam tako osigurao njegov

pristanak, brzo sam promijenio predmet razgovora.

»A Shinko, Changez? Kako je ona?«

»Ah, sve isto, sve isto«, rekao je sa zadovoljstvom i pokazao naniže na

penis. Znao je da volim tu temu; a kako je to bila jedina stvar kojom se
mogao pohvaliti, obojica smo rado izmjenjivali misli.

»Prošao sam kroz više položaja nego većina muškaraca. Razmišljam o

tome da sastavim priručnik. Jako volim odostraga kad je žena na
koljenima, a ja kao da jašem na konju poput Johna Waynea.«

»Prigovara li ti Jamila za te stvari?«, upitao sam ga i pažljivo ga

promatrao, pitajući se kako da mu portretiram onu kljastu ruku.
»Prostitucija i te stvari.«

»Ti prstom, pa ravno u oko! Isprva su me prezirali kao skroz naopakog

čovjeka, mušku izrabljivačku svinju…«

»Ma nije valjda!«

»Pa sam nekoliko dana morao isključivo masturbirati, po dvaput

dnevno. Shinko je htjela prekinuti cijelu igru i postati vrtlarica i tako.«

»Misliš da bi ona bila dobra vrtlarica?«

Slegnuo je ramenima: »Prsti su joj spretni s korovom. Ali hvala

svemogućem Kristu na Nebesima, shvatili su da Shinko zapravo
izrabljuje mene. Da sam ja žrtva i sve to, pa sam se tako vratio u pogon po
običaju.« Onda me Changez uhvatio za ruku i zagledao mi se u oči.
Sneveselio se. Kakvo je on osjetljivo stvorenje bio. »Mogu li ti nešto
reći?« Zagledao se u daljinu — kroz prozor i u susjedovu kuhinju.
»Možemo ismijati jednu ili dvije stvari oko mog karaktera, u redu, ali ja ti
kažem da je važno ne-smiješno. Ja bih se za pet minuta odrekao svakog
onog položaja koji sam ikada imao samo da svojoj ženi poljubim usne.«

Ženi? Kojoj ženi? Svijest mi je klizila oko njegovih riječi; dok se nisam
sjetio. Uvijek zaboravljam da je oženjen Jamilom. »Žena te još uvijek ne
želi ni taknuti, a?«

Tužno je otresao glavom i progutao. »A ti i ona? Pumpate se redovito?«

»Ne, ne, za Boga miloga, Bucko, nijednom odonda kad si nas gledao. Ne
bi nam bilo isto bez tebe.«

Zagroktao je: »Znači da ona te stvari nema apsolutno nigdje, uopće?«

»Ma nigdje, čovječe.« »To je dobro.«

»Da. Žene nisu kao mi. Njima nije stalno do tih svari. One hoće samo
onda ako im se čovjek dopada. Nama nije važno o kome se radi.«

Nije baš izgledalo da sluša moja zapažanja o psihologiji romantike.

Samo se okrenuo i pogledao me silnom vatrom i odlučnošću, a to nisu
bile kvalitete kojima ga je Bog poškropio. Tresnuo je zdravom rukom po
stolu i vrisnuo: »Natjerat ću je da me zavoli! Hoću jednog dana, znam!«

»Changez«, rekoh mu ozbiljno, »molim te nemoj raču​ nati na to.

Jamilu poznajem čitav život. Pa zar ne vidiš, ona se možda nikada neće
promijeniti prema tebi.«

»Itekako računam na to! Inače mi je život okončan. Sam ću ga

dovršiti!«

»Tvoja stvar, ali…«

 »Naravno da ću to napraviti. Presjeći ću grlo sam sebi.«

»Čime?«

»Kurcem!«

Bacio je šalicu i tanjurić na pod, podigao se i počeo koračati po sobi.

Kljasta mu je ruka inače uvijek mirno stajala uz tijelo, neupotrebljiva
klada. Ali sada je, probivši se iz posuvrnutog rukava ružičastog kućnog
ogrtača, stršala ispred njega i klatila se tamo-amo. Izgleda da je Changez
postao druga osoba i reagirao je iz čistog bola umjesto s onim ironičnim
samopotcjenjivanjem kojim je inače gledao na svoj čudnovat život. Kad je
pogledao u mene, svog prijatelja, u očima mu je bio prezir, i premda sam
se trsio u nastojanju da pomognem toj debeloj mrcini.

»Changez, na ovom svijetu ima i drugih žena. Možda bih te mogao

upoznati s nekim glumicama — ako malo smršaviš. Znam ih na desetine,
a neke su zbilja razvratne. Vole ševu. Neke bi rado priskočile upomoć
Crncima i ljudima iz Trećeg svijeta. Te su prave za tebe. Upoznat ću te.«

»Ti si mali Englez i lice ti je žućkasto kao u vraga. Zbroj tvojih pouka
jednako je ništa! Ja imam svoju ženu. Volim je, a i ona će voljeti mene.
Čekat ću je do sudnjega dana.«

»To bi moglo potrajati.« »Želim je držati u naručju.«

»To je jedino o čemu ti ja i govorim, vrijeme. A u međuvremenu možeš

se…«

»Zajebavati. I zajebavat ću se dok je ne dobijem. I još jedna stvar.

Nećeš se koristiti mojim likom u tim tvojim glumama. Ne, ne, ne,
definitivno. A ako me samo pokušaš pokrasti, ne vidim kako možemo
ostati prijatelji i opet razgovarati! Obećavaš?«

Izbezumio sam se. Što je to — cenzura? »Da obećam? Ma ti si jedna

obična pizda! Ne mogu ti ništa obećati, da ga jebeš! O čemu ti to
govoriš?« Ali kao da sam urlao stijeni. Nešto je u njemu očvrsnulo protiv
mene.
 »Već si mi ušao u život«, rekao je. »Sada mi obećaj da mi nećeš još ući i
na stražnja vrata i portretirati me u svojoj predstavi.«

Bio sam poražen. Što sam mu mogao reći? »OK, OK, obećavam da neću
ulaziti u tebe«, rekao sam na pol srca.

»Ti me voliš omalovažavati, voliš mi se podsmjehivati i u lice mi

govoriti da sam idiot. Jednoga dana razvalit ćeš usta od smijeha. Hoćeš li
održat obećanje?«

Kimnuo sam. Otišao sam.

Do Eleanorina stana sam tjerao bicikl kao manijak. Morao sam s njom
porazgovarati o cijeloj toj situaciji. Prvo sam ostao bez Anwara, a sada
sam izgubio i Changeza. Bez njega mi se može raspasti cijela karijera. Na
kome bih drugome mogao temeljiti lik? Nisam poznavao druge »crne«
ljude. Pyke će me otpustiti.

Kad sam ušao u stubište, Heater je baš izlazio. Pre​ priječio mi je put
poput brda krpetina, ali kako sam god pokušao šmugnuti kraj njega,
tresnuo bih o njegovu smrd​ ljivu tjelesinu.

»Isuse, čovječe! Heater, što ćeš ti tu?« »Kao da je psi grizu«, rekao je.
»Briši, mali.«

»Koji psi, jebote? Morski? Daj, makni se s puta, govnaru, ona i ja

imamo obaviti neke poslove.«

»Depresija. Zato — hvala, danas ne. Dođite koji drugi put.«

Ali ja sam za Heatera bio premalen i prebrz. Šmugnuo sam kraj njega,
ispod njegova smrdljiva pazuha, zadao mu bubotak, i za tren oka se našao
u Eleanorinu stanu i za sobom zaključao vrata. Čuo sam ga kako me
psuje s onu stranu vrata.

»Idi pa jezikom čisti pseća govna po ulici, pizdo rad​ nička!«, izderao
sam se.
 Uputio sam se u Eleanorinu sobu, isprva ne shvaćajući ništa. Odjeće je
bilo na sve strane. Nasred sobe stajala je daska za glačanje, a Eleanor je,
gola, glačala gomilu robe. Glačalo je pritiskala snažno kao da ga nastoji
protjerati kroz dasku i cijelo je vrijeme plakala i suzama kvasila rublje.

»Eleanor, što je? Reci mi, molim te. Zvao te agent s lošim vijestima?«

Prišao sam joj. Micala je suhim usnama, ali nije pro​ govarala. Samo je
neprekidno prelazila glačalom po istoj površini na košulji. Digla je pogled
s glačala, a ja sam se uplašio da ga možda hoće pritisnuti na sebe, na
nadlanicu, ruku. Bila je napola luda.

Isključio sam joj glačalo i jaknom je ogrnuo preko ramena. Ponovno

sam je pitao što je, ali je samo otresla glavom i poškropila me suzama.
Odustao sam od postavlja​ nja glupih pitanja, odveo je do spavaće sobe i
stavio u krevet. Legla je na leđa i zatvorila oči. Uzeo sam je za ruku i
ostao sjediti, gledajući oko sebe razbacanu odjeću, kutijice za šminku,
lakove za kosu i lakove za nokte na toaletnom stoliću, svileni jastuk s
Tajlanda na kojem je bio neki slon, gomile knjiga po podu. Na stoliću kraj
kreveta stajala je velika zlatno uokvirena slika nekog tam​ noputog
čovjeka srednjih godina koji je nosio tamnu vestu okruglog izreza oko
vrata. Imao je kratku kosu, izgledao je atletski i bio vrlo zgodan.
Petpostavljam da je slika snimljena prije kojih četiri-pet godina.

Osjećao sam da Eleanor želi da sam kraj nje, da ne govorim ništa, ali da
ne odem. A kad je utonula u san, prepustio sam se ozbiljnom
razmišljanju o Changezu. Elea​ nor i ja ćemo to pretresti kasnije; u tom
mi trenutku i nije bilo druge.

Ako definiram Changeza, ako počnem raditi na liku zasnovanom na

njemu, ako dripca iskoristim, značilo bi nisam od povjerenja, da sam
lažac. Ali ako ga ne iskoristim, to znači da sam pred čitavom grupom
izveo zajeb, pogotovo nakon kraha mene kao Anwara. Sjedeći tako, počeo
sam shvaćati da mi je to jedan od prvih trenutaka u životu kad sam
svjestan da imam moralnu dvojbu. Nekada sam radio točno ono što sam
htio: vodilja mi je bila žudnja i ništa me nije moglo zaustaviti osim
strana. Ali sada, u početku mojih dvadesetih, nešto je stalo rasti u meni.
Kao što mi se tijelo promijenilo u pubertetu, sada sam stjecao osjećaj
krivnje, osjećaj ne samo za to kako izgledam drugima već kako izgledam
sam sebi, naročito u kršenju samonametnutih zabrana. Možda nitko i ne
bi znao da sam svoj lik u drami utemeljio na Changezu; možda kasnije ni
sam Changez ne bi zamjerio, možda bi bio polaskan. Ali ja bih uvijek znao
što sam učinio, da sam izabrao da budem lažac, da iznevjerim prijatelja,
da nekoga iskoristim. Što da radim? Pojma nisam imao. Bez prestanka
sam to prevrtao po glavi, ali nisam nalazio izlaza.

Pogledao sam Eleanor da provjerim spava li. Pomislio sam na to da se

išuljam iz kuće i odem k Evi da mi na tavi proprži malo miješanog povrća.
Da se okrijepim. Ali kad sam ustao, Eleanor me pogledala; uz to mi se i
blago osmjehivala.

»Hej, baš mi je drago što si tu.«

»Baš sam namjeravao otići i ostaviti te da spavaš.«

»Nemoj, dragi.«

Potapkala je po krevetu. »Uđi, Karime.« Razveselilo me što je vidim

razdraganu da sam je smjesta poslušao, uvukao se kraj nje, navukao
pokrivač i spustio glavu na jastuk do nje. »Karime, idiote jedan mali, pa
skini cipele i odjeću.«

Počela mi se smijati dok sam svlačio hlače; ali, nisam stigao dalje od
koljena, a ona mi je već grickala kurac, preduhitrivši tako bilo kakvu
predigru koja je, kako sam se informirao u mnogobrojnim seksualnim
priručnicima što sam ih proždirao godinama, bitna za rajsko vođenje
ljubavi. Onda dobro, neka Eleanor radi te stvari, pomislio sam, a ja ću
samo ležati i uživati. U njezinoj su duši prebivale krajnosti. U nekim
stanjima mogla je učiniti svašta. Kako stvari stoje, uvijek i jest radila što
joj se prohtije, što, ruku na srce, i nije teško nekome od njezina položaja
tko dolazi iz okruženja gdje je rizik od promašaja minimalan; zapravo, u
njezinu svijetu valja se dobrano potruditi da bi se promašilo.

I tako je to počelo, naš seksualni život. A mene je zgromilo; nikada

ranije nisam imao tako snažan emocion​ alan i fizički osjećaj. Imao sam
želju da svakome ispričam da je strujanje takve životne vatre kroz žile
moguće; jer da to znaju, svi bi to neprekidno radili. Kakav zanos! Za
vrijeme pokusa u kazalištu, čim bih je vidio u dugoj plavo-bijeloj suknji
kad sjedi onako bosonoga, nogu po​ dignutih na stolicu, i između bedara
stišće skupljeno sukno — jer sam joj rekao da ne nosi gaćice — poteklo bi
mi na usta od slutnji. Digao bi mi se i onda bih morao otići s
improvizacija i pobjeći na zahod gdje sam drkao u mislima na nju. Kad bi
po mom smješkanju otkrila da baš zbog toga odlazim, pridružila bi mi se.
Počeli smo razmišljati o tome da bi sve poslovne zgrade morale imati
udobne prostorijice, s cvijećem i glazbom, za masturbaciju i vođenje
ljubavi.

Fizički Eleanor nije bila stidljiva kao ja; nije skrivala žudnju; nije bilo
stida. U bilo kojem trenutku bi me uzela za ruku i spustila je sebi na
grudi pa mi stisnula prste oko bradavica da ih trljam i štipkam. Ili bi
zadignula majicu i dala mi da joj sišem grudi, sve gurajući mi ih prstima
u usta. Ili bi me uzela za ruku i zavukla je sebi pod suknju, željna diranja.
Ponekad smo znali smrknuti malo koke ili speeda ili bismo čvaknuli
hašiša, a ja bih onda svlačio Eleanor na ležaljci tako da sam joj dio po dio
potezao odjeću dok ona ne ostane gola, raširenih nogu, a ja odjeven.
Eleanor je bila i prvo stvorenje koje mi je ilustriralo magične kvalitete
jezika za vrijeme seksa. Njezini su mi šapati odnosili dah, tražila je
jebanje, ispunjivanje, pušenje, pljeskanje, ovako, pa onako, pa na drugi
način: seks je svaki put bio drukčiji. Imao je drukčiji hod, sve novija
milovanja, poljupce koji su trajali po čitav sat, iznenadna sparivanja na
čudnovatim mjestima — iza garaža ili u vlakovima — samo bismo spustili
odjeću. U drugim prilikama seks bi trajao cijelu vječnost kad bih joj ležao
glavom između nogu i, poduhvativši je odozdo pod guzu, lizao joj pičku, a
ona i mi se sama otvarala prstima.

Bilo je prilika kad sam gledajući Eleanor osjećao toliku ljubav —

blistavo je izgledala u licu i u cijelom biću — da nisam mogao izdržati
njezinu snagu i morao sam bježati. Nisam želio toliko duboko osjećati; tu
uznemirenost, tu opsjednutost. Seks sam volio; kao i droga, bio je igra,
opojan. Odrastao sam s dečkima koji su me učili da je seks odvratan.
Smrad, prostota, zbunjenost i konjsko njištanje. Ali za mene je ljubav bila
odveć snažna. Ljubav mi je uplovila ravno u tijelo, u zaliske, mišiće, u
krvotok, dok je seks, kurac, uvijek ostajao izvan. A tada sam opet, u
nekom dijelu sebe, tu ljubav što sam je osjećao htio zapravo ukaljati,
nekako je istisnuti iz svog tijela.

Nisam trebao brinuti. Ljubav mi se već skišnjavala. Užasavao sam se

toga da će mi Eleanor reći da je pala na nekoga drugog ili da će mi objaviti
da sam joj dosadio. Ili da joj nisam dovoljno dobar. Uobičajene stvari.

U život mi se uvukao strah. Ušao mi je u rad. Tamo u predgrađu bilo je

nekih stvari koje su se doimale više kao nelagoda negoli kao strah što ga
je svatko imao od toga što će susjed misliti o njemu. Zbog toga moja
majka nikada nije išla objesiti oprano rublje u vrt a da se nije počešljala.
Mene je baš boljelo dupe za to što drugi misle; ali sada mi je bilo bitno da
se moja gluma dopadne Pykeu i Tracey. Moj položaj u grupi više nije bio
baš visok i bio sam obeshrabren. Čak ni s Evom nisam razgovarao o tome
što mi je činiti.

Uvečer sam kod kuće radio na Changezovu trapavom hodu i kljastoj

ruci, na naglasku koji će, znao sam, bijelim ušima zvučati bizarno,
smiješno i karakteristično za Indiju. Razradio sam priču za Changezov lik
(sada se zvao Tariq) koji željno stiže na Heathrow s kovčegom očišćenim
od gamadi i kojem je u Bomabyu znanac iz putničke agencije objasnio da
je u Engleskoj dovoljno bjelkinji samo šapnuti riječi »skini se« i ona će
odmah spustiti gaćice.

Da je pala koja primjedba na moj portret, napustio bih dvoranu za

pokuse i otišao kući. Stoga sam za grupu svog Tariqa pripremio u duhu
krvožednog prkosa. Toga dana, u toj dvorani kraj rijeke, grupa je
posjedala u polukrug i gledala me. Nastojao sam ne gledati Tracey koja je
sjedila usredotočeno nagnuta prema naprijed. Richard i John su se
zavalili unazad bez izraza. Eleanor mi se osmjehivala da me obodri. Pyke
je kimnuo, s bilježnicom na koljenu; i Louise Lawrence je imala svoju
teku i pet zašiljenih olovaka u pričuvi. A Carol je sjela u položaj lotos,
zabacila glavu i nehajno se opružila.

Kad sam završio, nastupila je tišina. Čini se da je svatko čekao da netko

drugi počne govoriti. Promotrio sam im lica: Eleanor je bila zbunjena, ali
Tracey je već imala primjedbu. Napola je podignula ruku. Došlo mi je da
odem odatle. To je bilo ono čega sam se najviše užasavao, ali sam se
predomislio. No, nekako je i Pyke vidio da je stvar na pomolu. Pokazao je
na Louise i dao joj upute da počne zapisivati.

»Eto ga«, rekao je Pyke. »Tariq dolazi u Englesku, u avionu susreće

englesku novinarku — koju igra Eleanor, ne, Carol. To je zbilja kvalitetno,
pravi mali kolačić iz višeg sloja. On se zbog nje začas nalazi u visokom
društvu, što nama samo pridodaje još jedno područje koje valja ispitati!
Djevojke se na sve strane zaljubljuju u njega zbog njegove slabosti i
potrebe za majčinskom brigom. Tako. Imamo klasu, rasu, jebanje i farsu.
Sto bi drugo čovjek poželio za večernju zabavu?

Tracey su usta bila znalački i istinski začepljena. Došlo mi je da

izljubim Pykea.

»Dobro obavljeno«, rekao mi je.

Glumci su većinom obožavali Mattheya. Napokon, bio je kompleksan,

privlačan muškarac, a oni su mu itekako mnogo dugovali. Naravno, ja
sam prema Pykeu kao i drugi bio dodvoran, ali ispod toga bio sam
skeptičan i volio sam držati razmak. Taj skepticizam sam pripisivao svom
južno-londonskom porijeklu, gdje se držalo da je svatko tko ima
umjetničko ponašanje — odnosno svatko tko je pročitao više od pedeset
knjiga ili zna korektno izgovoriti Mallarme ili zna razliku između
camemberta i briea — u biti šarlatan, snob ili budala.

Zbilja s Pykeom nisam bio odveć prisan sve dok mi jednoga dana nije
puknuo lanac od bicikla, a on zastao da me s pokuša poveze u onom svom
sportskom automo​ bilu, crnoj mašini s crnim kožnim sjedalima koja
obara na leda i nosi niz cestu desetak centimetara od tla. Kroz otvoren
krov jasno se moglo vidjeti nebo. Taj model imao je i zvučnike po vratima
da si osjećao kako po tebi trešte Doors i sve od Jefferson Airplane. U
privatnosti svoga automobila Pyke je mudrovao o seksu, sve u detalje i s
takvim podrobnostima da sam pomislio da je pričanje takvih priča
integralan erotski aspekt ozbiljnog promi​ skuitetnog života. Ili je to
možda samo meni tako ispalo stoga što sam sav bio seksualiziran zbog
Eleanor.

Jedna od prvih stvari koju mi je Pyke rekao, kad smo po prvi put pričali
nasamo, što je bilo kao uvod u njegov karakter kakav jest, bilo je ovo:
»Karime, kad sam ja imao devetnaest godina, sam sam se sebi zakleo na
dvije stvari: da ću postati briljantan redatelj i da ću spavati s koliko god
žena budem mogao.«

Iznenadio sam se našavši da je toliko naivan da se hvasta takvim

željama. Ali, gledajući preda se dok je vozio, pričao je o svojim hobijima:
odlasku na orgije u njujorške klubove za jebanje; o užitku iznalaženja
neobičnih lokacija za obične radnje i neobičnih ljudi s kojima bi te obične
radnje radio.

Za Merlene i Mattheya, koji su stasali šezdesetih i koji su imali

dovoljno novca da svoje maštarije žive i u sedamdesetima, seks je
istodobno bio i rekreativan i in​ formativan. »Mi se tako srećemo sa
zanimljivim ljudima«, rekao je Pyke. »A gdje bi drugdje, ako ne u New
Yorku, mogao sresti, na primjer, neku frizerku iz Wisconsina?«

Marlene je bila ista. Jebala se s laburističkim poslanikom u Parlamentu

i prenosila svojim dijalektičkim prijateljima govorkanja i informacije o
Donjem domu i nizu makinacija Laburističke stranke.

Jedna od Pykeovih najnovijih avantura bila je neka policajka čija

primamljivost nije bila u njezinu ženskom karakteru — toga je bilo malo
— nego u uniformi; a prvenstveno u funkcioniranju policijske bagre, o
kojoj je nakon felacije nadugo Pykeu pripovijedala pojedinosti. Ali Pyke
se počeo umarati od onoga što je opisao kao svoje »zakonsko razdoblje«.
»Sada sam u potrazi za nekom znanstvenicom — astronomkinjom ili
nuklearnom fizičar​ kom. Osjećam da sam se intelektualno pretjerano
ukopao u umjetnost.

Zbog svog zavirivanja u začudne zakutke života, Pyke i Marlene su mi

izgledali više kao smioni novinari negoli kao plivači u svijetu
senzualnosti. Žudnju za time da se udobno priviju uz zbiljski život
iznevjeravalo im je temeljno izdvajanje od njega. A njihova opsjednutost
onime kako svijet djeluje samo je izgleda bila drugi oblik samoopsesije.
Nije baš da sam tu analizu iznio Pykeu: samo sam ga slušao zažarenih
ušiju i uzdahtalih pluća. Želio sam mu se približiti. Svijet se otvarao.
Nikada prije nisam sreo nikoga takva.

Za vrijeme jednog takva sijela istine u automobilu nakon pokusa, kada

sam bio sretno iscrpljen s osjećajem da sam se svojski naradio, Pyke mi
se obratio jednim od onih svojih plemenitih osmijeha koje sam smatrao
vrlo podmuklima. »Hej, moraš znati da sam zadovoljan tvojim prilogom
predstavi. Taj lik što ga razrađuješ bit će silna smijurija. Zato sam ti
odlučio dati jedan potpuno poseban poklon.«

Nebo je promicalo strahovitom brzinom. Zagledao sam se u njega, u

onoj čistoj bijeloj majici i donjem dijelu trenirke. Ruke su mu bile tanke
a lice mu izgledalo umorno i snuždeno; mnogo je trčao. Zatražio sam da
stavi soul-glazbu pa ju je uključio. Naročito mu se dopao »Going to a Go
Go« Smokeyja Robinsona, a kad je nešto volio, onda je htio da se to
neprekidno vrti. A tu Robinsonovu melodiju nije dotada čuo. Baš kad sam
pomislio da on i nije tako cool kao što bi trebao biti, a on eto, potegne
nešto toliko cool u pičku materinu, da sam se skoro smrznuo i u istom
času skoro umro od vreline.

Sve sam ga nešto kao odbijao i govorio mu: »Ali, Matthew, ti si prema
meni već toliko bio naklonjen, već samom činjenicom da si mi dao posao.
Ti možda ni ne shvaćaš što to meni znači.«

»Kako to misliš da ne shvaćam?«, rekao je oštro.

»To mi je promijenilo život. Da me ti nisi izvukao iz ničega, ja bih i

dalje farbao po kućama.«

Zagroktao je: »Ma zajebi to. Nije ti to naklonost — to je posao. E sad,

poklon, to je već naklonost. Ili, bolje: tko je tvoj poklon. Tko. Tko?

»Tko?« Jebemti, zazvučali smo kao kokošji zbor. »Tko je to?«

»Marlene.«
 »Tvoja žena se zove Marlene, je li tako?«

»Sigurno. Ako je želiš, tvoja je. Ona tebe želi.«

»Mene? Zbilja?«

»Da.«

»Želi me? Za što?«

»Kaže da si nevini dečko za kakvim bi Andre Gide poludio. A kako

mislim da Gide više nije živ, morat ćeš biti zadovoljan i s njom, a?«

Nisam bio polaskan.

»Matthew«, rekao sam, »nikada u životu nisam bio toliko polaskan. To

je nevjerojatno.«

»Da?«, osmjehnuo mi se. »To ti je od mene, prijatelju. Poklon. Mali

znak pažnje.«

Nisam htio ispasti nezahvalan, ali znao sam da ne mogu ostati na tome:
u budućnosti bih se mogao naći u nebranu grožđu. Ipak ne bi baš dobro
izgledalo da odbijem Pykeov poklon. Glumci iz čitavog svijeta ruku bi dali
samo da mogu s njime razgovarati i pet minuta, a ja, eto, imam poziv da
mu pojebem ženu. Znao sam da je to privilegij. Znao sam i kakvoću toga
što mi se daje. Bio sam pun uvažavanja, itekako. Ali morao sam biti vrlo
oprezan. U isto vrijeme jedan dio mene — moj kurac, da budem precizan
— dao se navući na njegovu ponudu.

Na koncu sam rekao: »Matthew, moraš znati da hodam s Eleanor.

Zbilja sam odvaljen na nju. A i ona na mene, rekao bih.«

»Pa, naravno, Karime, da znam. Ja sam joj rekao da krene s tobom.«

»Da?«

Hitro me pogledao i kimnuo.

 »Hvala ti«, rekoh.

»Nema na čemu. Ti si jako dobar za nju. Smiruješ je. Vrlo je dugo bila u
depresiji otkako joj je zadnji frajer skončao na onako jeziv način.«

»Je li?«

»A ti ne bi bio?«

»Čovječe, kako ne bih.«

»Naprosto strašno«, rekao je. »A koji je to čovjek bio!«

»Znam.«

»Zgodan, nadaren, karizmatičan. Jesi ga poznavao?«, pitao me.

»Nisam.«

»Drago mi je što ste vas dvoje zajedno«, rekao je Pyke i nasmiješio se.

Ta informacija o Eleanor, to me poharalo. Razmišljao sam o tome što je

Pyke upravo rekao, pokušavajući to spojiti s onime što sam znao o
Eleanor i nekim stvarima koje mi je sama ispričala o svojoj prošlosti. Je li
se to njezin zadnji dečko sam ubio na neki strašan način? Na koji način?
Kada se to dogodilo? Zašto mi nije rekla? Zašto mi nitko drugi nije
rekao? Spremao sam se o svemu pitati Pykea, ali za to je bilo prekasno.
Pyke bi smatrao da sam idiot jer lažem.

A Pyke nije prestajao govoriti, premda sam ga čuo samo napola. Auto
se zaustavio pred stanicom podzemne na zapadnom Kensingtonu. Putnici
su u gomili hrupili na izlaz i doslovce trčali kućama. Sada je Pyke stao
nešto pisati u teku na koljenima.

»Dovedi u subotu i Eleanor. Imat ćemo nekoliko ljudi na večeri. Bit će

divno da vas vidimo oboje. Siguran sam da svi skupa možemo ući u nešto
dobro.«
 Kad sam došao kući, koja je izgledala kao da je bomba pala u nju jer je
Ted počeo raditi u njoj, zatekao sam Tatu kako sjedi i piše; radio je na
knjizi o svom djetinjstvu u Indiji. Kasnije je imao tečaj meditacije u
mjesnoj zajednici. Eva je bila vani. Ponekad sam se užasavao vidjeti Tatu.
Ako nisi u raspoloženju za njega ili mu se nisi bio u stanju oduprijeti,
njegova te osobnost mogla satrti. Znao ti je početi štipati obraze i čupkati
nos i stvari koje je smatrao smješnijima od svega što sam ikada vidio. Ili
bi zadigao džemper i po golom trbuhu otpljeskao na neku melodiju pa bi
te tjerao da pogodiš je li to »Land of Hope and Glory« ili »Mighty
Quinn« u inačici Manfred Manna. Kunem se da je pet puta dnevno
pregledavao naduhlu drobinu, gladio se po trbuhu, stiskao »šlauh« i s
Evom razglabao o njemu kao da je deveto svjetsko čudo ili ju je
pokušavao nagovoriti da ga za nj ugrize.

»Indijci imaju niži centar gravitacije nego Zapadnjaci«, tvrdio je. »Mi
smo centriraniji. Mi živimo iz pravilnog mjesta — iz trbuha. Iz utrobe, ne
iz glave.«

Eva je to podnosila; nasmijavalo ju je. Ali nije meni bio ljubavnik.

Domalo sam počeo gledati Tatu ne kao oca nego kao odvojeno biće s
neizvjesnim značajkama. On je sada bio dio svijeta, ne njegov izvor; na
neki način, a na moju žalost, bio je naprosto druga osoba. A otkako se Eva
onako zdušno dala na posao, nisam se mogao načuditi Tatinoj
bespomoćnosti. Nije znao kako se namješta krevet ili kako se odjeća pere
ili glača. Nije znao kuhati; nije znao skuhati čak ni kavu i čaj.

Nedavno sam bio prilegao i udubio se u svoj tekst, pa sam zamolio Tatu
da mi napravi čaj i tost. Kad sam naposljetku otišao za njim u kuhinju
vidio sam ga kako škarama otvara vrećicu i istresa čaj u šalicu. S
komadom kruha baratao je kao da je posrijedi neki rijedak predmet što ga
je smogao na arheološkom iskapanju. Sada sam ga zbog toga prezirao.
Mislio sam da je divljenje prema njemu što sam ga imao kao dijete bilo
neutemeljeno. Što je on znao raditi? Kakve kvalitete ima? Zašto se prema
mami ponio onako kako se ponio? Više nisam želio biti kao on. Na neki
me način iznevjerio.

»Dođi amo, mrgude«, rekao mi je sada. »Kako pred​ stava?«

 »Dobro.« Počeo je.

»Da, ali pazi da te ne zapostave. Poslušaj me! Reci im da hoćeš ili

glavnu ulogu ili ništa. Ne možeš se spuštati — već si se bio uspeo u
kazalištu kao vodeći glumac Mowglija! Ti si proizvod mog sjemena broj
jedan, je li tako?«

Oponašao sam ga. »Sjeme broj jedan, sjeme broj jedan.« A onda sam
rekao: »Daj drkadžijo, kad ćeš već prestati govoriti tolika sranja?« i izišao
van.

Otišao sam u Nashville. Uzeo sam nekoliko boca Ruddlesa i vrećicu

čipsa s okusom piletine i sjeo, pitajući se zbog čega pubovi moraju biti
tako sumorni, puni tamne drvenine i teškog neudobnog namještaja,
osvijetljeni tako mršavom rasvjetom da jedva vidiš pet metara kroz
zatrovan zrak. Razmišljao sam i o Eleanor i stalno mi se plakalo zbog
sažaljenja prema njoj. Jednako sam tako znao da će mi to osjećanje
minuti, samo neka ostanem dovoljno dugo u pubu. Eleanor očito nije
htjela pričati o svom zadnjem dečku, iako se, eto, ubio na neki strašan
način. To mi zasigurno nikada nije izravno spomenula. Bio sam isključen
iz važnog dijela njezina života. Zbog toga sam počeo sumnjati koliko je
zapravo ona zaljubljena u mene.

U svome sam životu općenito upadao u neke naopake stvari; tlo mi se

ljuljalo pod nogama. I ta večera. Pogledao sam komadić papira na koji je
Pyke ispisao svoju adresu. Sama riječ »večera« zbunjivala me i smetala.
Sve nazivaju krivim imenima, ti Londonci. Ručak je objed, čaj večera,
doručak užina, desert puding.

Morao sam o tim stvarima popričati s prijateljima. Pomoglo bi mi da se

saberem u glavi. Ali kad sam, zabrinut, spomenuo Evi za poziv k Pykeu
(ali ne i njegov poklon), ona nije imala uvida u moje strahove i
zbunjenost. Mislila je da je to strahovita prilika. Savršeno je dobro znala
koliko je Pyke uzvišen pa me zadivljeno odmjerila kao da sam osvojio
plivački pehar. »Moraš kroz koji tjedan jednom Matthewa pozvati amo«,
bio je njezin odgovor. Nadalje, nazvao sam Jamilu. Ona će biti drukčiji
prosuđivač. Počeo sam uviđati koliko je se bojim, njezine »seksualnosti«,
kako se tih dana zvalo jebanje; siline njezinih osjećanja i snage njezina
mišljenja. U Južnom Londonu strast je bila premija. »Onda?«, pitao sam
je. »Što misliš?«

»Joj, ne znam, Krema. Ti ionako uvijek radiš ono što hoćeš. Nikoga ne
slušaš. Ali ja, ja ne bih mogla otići k njemu. Brinem se da će te preuzeti, ti
ljudi. Ustuknjuješ pred zbiljskim svijetom.«

»Kakvim zbiljskim svijetom? Pa nema zbiljskog svijeta, zar ne?«

Strpljivo mi je rekla: »Ma kakvi, na primjer svijet običnih ljudi i govna

kojima se moraju baviti — nezapo​ slenost, loše stanovanje, dosada.
Uskoro nećeš razumjeti ništa od bitnih stvari.«

»Ali, Jammie, ti ljudi su ti vrelo govno od moći i sve to.« A onda sam
napravio grešku. »Zar nisi nimalo zna​ tiželjna da otkriješ kako žive
bogati i uspješni?«

Zafrktala je i počela se smijati. »Dragi moj, mene opremanje kuće

manje zanima nego tebe. I, da ti pravo kažem, nimalo ne želim biti blizu
tih ljudi. Reci, kad nam dolaziš u posjetu? Ostala mi cijela velika lončina
zbilja žestokog dala koju još nismo pojeli. Ni Changezu nisam dala blizu
— čuvam za tebe, moj stari ljubavnice.«

»Hvala ti, Jammie«, rekao sam.

U petak uvečer, na kraju tjedne radionice, Pyke je na odlasku zagrlio

Eleanor i mene, oboje nas poljubio i rekao: »Onda, vidimo se sutra, a?«

»Da«, rekoh. »Onda se vidimo.« »Mi jedva čekamo«, rekao je on. »I

ja«, odgovorio sam.
 TRINAESTO POGLAVLJE

Senzacionalno, pomislio sam dok sam u vagonu linije Bakerloo gledao

odraz svog lica na suprotnom prozoru. Noge su mi plesale, a prstima sam
pucketao na zamišljenu glazbu — na Velvete, »He Was Reallv Saving
Something« — dok je vlak podzemne željeznice tutnjao ispod meni
najdražeg grada, mog zabavišta, mog doma. I moja mala je pjevušila.
Presjeli smo na Piccadillvju i krenuli prema sjeverozapadu, na Brainville,
u Londonu, kraj meni jednako dalek koliko i Marseilles. A kakav sam
razlog ranije uopće i imao da idem na St John’s Wood? Izgledao sam baš
potaman i dobro; valjda zbog povrća. Sklekovi i vježbe kao »Moram,
moram povećati grudni koš« koje mi je preporučila Eva također su
ispunili svoju svrhu tako što su mi izoštrili profil i podigli
samopouzdanje. Ošišao sam se kod Sasoona na Sloane Streetu, a jaja su
mi, netom napudrana talkom, bila miomirisno naprašena i ukusna kao
rahatlokum. Ali odjeća mi je kao uvijek bila prevelika, uglavnom zbog
toga što sam nosio Tatin tamno plavi sako i njegovu kravatu iz Bond
Streeta preko majice od Ronetta koja, jasno, nema ovratnika, a preko nje
Evin ružičasti džemper. Bio sam pomalo živčan, uzdrhtao, moram
priznati, jer mi je prije nepun sat Heater prijetio kuhinjskim nožem kod
Eleanor i rekao: »Pazi na tu ženu, jasno? Ako joj se išta dogodi, ubit ću
te!«

Eleanor je sjedila kraj mene u crnom kostimu s visokim ovratnikom.

Zadignula je kosu, ali nekoliko joj se vitica oslobodilo, baš potaman da
kroz njih provučem prst. »Nikad te još nisam vidio da tako divno
izgledaš«, rekao sam joj. A to sam i mislio. Nisam joj mogao prestati
ljubiti lice. Želio sam je samo držati u naručju i maziti, draškati je, igrati
se s njom.

Uspeli smo se u kuću, veseli i uzbuđeni. Kuća u kojoj je Pyke živio s

Marlene bila je neko četvorokatno zdanje u tihoj ulici, s nedavno
navodnjenim prednjim vrtom, sva zakrčena cvijećem, a pred njom
parkirana dva sportska automobila, jedan crni i jedan plavi. Tu je bilo i
inkriminirano prizemlje u kojem je živjela dadilja koja je pazila na
Pykeova trinaestogodišnjeg sina iz prvog braka.

Do balčaka sam bio instruiran od Terrya koji je gorIjivošću političkog

Maigreta istraživao zločine bogatog sred​ njeg sloja. Terry je sada radio;
napokon mu je stigao onaj poziv. Glumi policijskog narednika u komadu
o policijskoj stanici. To mu je bilo ideološki neugodno iskušenje jer je
uvijek tvrdio da je policija fašistički instrument vladajuće klase. Ali sada,
kao policajac, izvlačio je tone novca, mnogo više nego ja, više nego itko iz
komune u kojoj je živio i neprekidno su ga ljudi preopoznavali na ulici.
Jednako su ga tako pozivali na otvorene prikazivačke vatromete, da
prosuđuje na dramskim natjecanjima i da se pojavljuje na tv-programima
na kojima se natječu poznati. Ljudi su mu dovikivali, okretali se za njime
i buljili u njega na ulici, pa kad ideš s njime bilo je i kao s Charliejem,
samo što Terryja obožavatelji nisu poznavali kao Terryja Tepleva nego
kao Narednika Montyja. Zbog te ironije Narednik Monty je bio naročito
ogorčen na Pykea, čovjeka koji mu je uskratio jedini posao što ga je zaista
želio.

Terry me nedavno odveo na jedan politički miting, nakon kojeg je u

nekom pubu jedna djevojka govorila o životu nakon revolucije. »Ljudi će
i u autobusu čitati Shakespearea i učiti svirati klarinet!«, izvikivala je.
Im​ presionirali su me njezina predanost i nada; i sam sam želio nešto
učiniti. Ali Terry je mislio da još nisam spreman. Za početak mi je dao
jedan mali zadatak. »Drži nam Pykea na oku«, rekao je, »kad si već toliko
dobar s njime. Taj tip je dobar za gotovinu. Već će jednoga dana iskrsnuti
nešto što ćeš i ti moći učiniti. Javit ćemo ti. A ovaj put ti samo pazi —
pogledaj za što bismo ga mogli uhvatiti kad dođe vrijeme da ga
prozovemo politički. A kratkoročno nam možeš pomoći tako da se sretneš
s njegovim sinom.«

»Da se sretnem s njegovim sinom? OK, Narednice Monty.«

Zamahnuo je da me pljusne po licu.

»Nemoj me tako zvati. I pitaj malog — pred svim gostima — u koju

školu ide. Ako nije jedna od najskupljih u Engleskoj, u cijelom Zapadnom
svijetu za te stvari, mijenjam ime u Disraeli«
 »OK, Narednice Monty — ovaj, Disraeli. Ali ne mogu vjerovati da si u
ovome u pravu. Pyke je radikalan, čovječe.«

Terry je frknuo i podrugljivo se nasmijao. »Nemoj ti meni o tim

sjebanim radikalima. To su ti obični liberali« — što je iz njegova aspekta
bilo praktički najgore što je netko uopće mogao biti. »I njihova jedina
korist je u tome što daju novac našoj partiji.«

Uvela nas je sluškinja, smjerna mlada Irkinja. Donijela je Eleanor i

meni šampanjac i nestala u kuhinju — da napravi »večeru«,
pretpostavljao sam. Ostavila nas je da nervozno sjedimo na kožnom
naslonjaču. Pyke i Marlene se »odijevaju«, rečeno nam je. »Razodijevaju,
vjerojatnije«, promrmljao sam. Nije bilo nikoga drugog. Gdje su, kvragu,
ostali.

»Zar nije prekrasno što nas je Pyke pozvao«, rekla je Eleanor. »Sto
misliš, treba li to biti tajna? Inače se ne spetljava previše s glumcima, zar
ne? Ne vjerujem da je pozvao ikoga drugog iz naše podjele, što misliš?«

»Nije.«

»Pa zašto onda mi?«

»Jer nas jako voli.«

»Čuj, što god bilo, ne smijemo jedno drugome priječiti iskustva«, rekla
je nekako nabusito, kao da mi je inače sav smisao života baš da Eleanor
priječim iskustva. I pogledala me kao da mi hoće kroz penis progurati
zrnce riže.

»Kakva iskustva?«, rekao sam dok sam ustajao i počeo šetkati. Nije mi
odgovorila, ali je ostala sjediti i otpuhivati dimove. »Kakva iskustva?«,
ponovio sam. Već mi je up​ ropastila cijelu večer pa sam bio sve
uzrujaniji. Izgleda da ja nisam ništa znao, čak ni činjenice iz života moje
djevojke. »Možda neko iskustvo kakvo si imala sa svojim bivšim
dečkom? S onim što si ga toliko voljela. To misliš?«

»Molim te, ne govori o njemu«, rekla je blago. »On je mrtav, do vraga.«

 »To nije razlog da ne razgovaramo o njemu.« »Ja imam razloga.«
Ustala je. »Moram do zahoda.«

»Eleanor«, zaplakao sam po prvi, ali ne i posljednji put u životu.

»Eleanor, zašto ne pričamo o tim stvarima?«

»Kad ti ne znaš davati. Ne razumiješ drage ljude. Za mene bi bilo

opasno da se otvorim pred tobom.«

I otišla je i ostavila me samog.

Pogledao sam oko sebe. Postao sam klasni detektiv. A Terry je ozbiljno
podcijenio vrstu bogatstva s kojim smo ovdje imali posla. Morat ću s
njime porazgovarati o kvaliteti njegovih dojavničkih izvora. Ovo je bila
impresivna kuća tamnocrvenih i zelenih zidova na kojima su visjeli
moderni portreti — nekoliko Marleneinih, njezina fotografija što ju je
načinio Bailey — i pokućstvo iz šezdesetih: nizak stolić za kavu na kojem
su bili Caulfieldovi i Baconovi katalozi i dva toma tvrdoukoričene
biografije Nye Beva od Michaela Foota. Tri kauča u pastelnim tonovima,
a na zidu iznad njih indijski frizovi; gipsana skulptura s vrpcama i
žaruljama također pričvršćena uza zid: sve je izgledalo kao neka velika
pička. Nehajno ovješene na drugom zidu tri Pykeove uokvirene nagrade,
dok je na stolu stajalo nekoliko statueta i zdjela od brušena stakla s
Pykeovim imenom. Nije bilo nikakvih fotografija niti plakata njegovih
predstava. Da nema tih nagrada, namjernik ne bi mogao dokučiti njegovo
zanimanje.

Eleanor se vratila upravo kad se dvoje M stalo svileno spuštati niz

široko stepenište, Pyke u crnim trapericama i crnoj majici, Marlene,
egzotičnije, u kratkoj bijeloj haljini, golih ruku i nogu, u bijelim
balerinkama. Bila je veličan​ stvena, Marlene, brojnim osmijesima
odavala je žestoku i beskompromisnu seksualnost. Ali, kako bi rekla
moja Ma​ ma, nije baš bila goluždravo pile.

Irska sluškinja je za nas četvoro poslužila pureću salatu pa smo sjeli i

jeli s koljena i nastavili piti šampanjac. Bio sam gladan jer sam namjerno
preskočio ručak kako bih uživao u »večeri«, ali sada nisam mogao puno
pojesti. Izgleda da Marlene i Matthewa hrana nije nimalo zanimala. Ja
sam stalno pogledavao na vrata, u očekivanju da će se pojaviti još neki
ljudi, ali nije nitko. Pyke je slagao. Večeras je bio tih i povučen, kao da mu
se ne da gnjaviti s predstavom od razgovora. Mrmljajući je izgovarao
samo obrasce, kao da hoće podvući banalnost večeri. Najviše je govorila
Marlene, a ja sam, ne bih li rastjerao šutnju, postavljao nebrojena pitanja
da sam se počeo osje​ ćati kao televizijski intervjuer. Pričala nam je o
posebnim ulazima što ih imaju kurve Donjeg Doma, a dok smo jeli onu
puretinu pala je priča o jednom laburističkom poslaniku u Parlamentu
koji za vrijeme seksa voli gledati kako kolju piliće.

Marlene je imala nekoliko tajlandskih štapića, pa smo poslije večere

popušili joint, kadli upadne Percy, Pykeov sin, blijed dečko turobna
izgleda i obrijane glave, s naušni​ com, u prljavoj odjeći, pretjerano krut i
neuredan da bi bio išta nego pripadnik liberalne srednje klase. Meni se
pokrenula terijevska antena i sav sam unaprijedno zadrhtao.

»Uzgred«, Pyke je rekao dečku, »Znaš li ti tko je Karimov bratić?

Charlie Hero.«

Dečko je ostao prikovan. Počeo je zibati tijelom i postavljati pitanja.

Imao je više životnosti nego otac. »On je moj idol. Kakav je?«

Dao sam mu kratku karakternu skicu. Ali nisam mogao iznevjeriti

Terryja. Eto mi prilike.

»U koju školu ideš?«

»Westminster. Čisto sranje.«

»Da? Puna onih ušminkanih frajera?«

»Ma puna medijskih pizdunskih mudraca čiji starci rade na BBC-u. Ja

sam htio ići u dopisnu, ali mi ovo dvoje nije dalo.«

Otišao je iz sobe. Ostatak večeri s gornjeg kata se čuo prigušen zvuk

prvog albuma Condemned, »Kristova nevje​ sta«, koji je svirao stalno iz
početka. Kad je Percy otišao uputio sam Pykeu i Marlene svoj
najznakovitiji pogled, kao da velim: »Izdali ste radničku klasu«, ali
nijedno od njih to nije opazilo. Samo su sjedili i pušili, izgledali su krajnje
dokono kao da im ova večer traje već tisuću godina i da ih ništa i nitko ne
može zanimati niti ih, što je još važnije, pokrenuti.

Osim što je Pyke iznenada ustao, prešao kroz sobu i otvorio vrata na
vrt. Okrenuo se i kimnuo Eleanor koja je razgovarala s Marlene. Eleanor
je istog časa prekinula razgovor, ustala i otcupkala za Pykeom u vrt.
Marlene i ja smo ostali sjediti sami. Onako otvorenih vrata, soba se brzo
rashladila, ali zrak je slatko mirisao, kao da zemlja odiše parfemom. Sto
oni rade tamo vani? Marlene se ponašala kao da se ništa ne događa. Onda
je sebi donijela još jedno piće pa mi prišla i sjela kraj mene. Obgrlila me
rukom, a ja sam se pravio da nije. Napeo sam se, pak, i stao iznositi svoja
razmišljanja. Počeo sam zadobivati jasan utisak da sam ja veličanstven
stvor, što zbog usredotočenja na mene, što zbog ostalog. Ali postojalo je
nešto što sam morao saznati, nešto za što sam bio siguran da će mi ona
moći pomoći.

»Marlene, hoćeš li mi reći nešto što mi zapravo nitko ne govori? Reci

mi što se dogodilo Eleanorinu dečku, Geneu?«

Pogledala me sućutno, ali s blagom nevjericom. »Siguran si da da ti

nitko nije rekao?«

»Marlene, pouzdano znam da mi nitko ništa nije rekao. Mogu ti reći da

me to stavlja pred zid. A svi se ponašaju kao da je to neka krajnje velika
tajna. Nitko ništa ne govori. Smatraju me za običnog drkadžiju.«

»Nije to tajna, samo je još svježe i bolno za Eleanor. OK?« Primaknula

mi se bliže. »Gene je bio mladi Indijac, glumac. Bio je vrlo nadaren i
osjećajan, vitak, ljubazan i jebozovan, s tako divnim licem,: Znao je
mnogo o poeziji i prekrasno je znao recitirati na raznim tulumima. A
specijalnost mu je bila afrička glazba. Radio je s Matthewom jedanput,
davno. Matthew kaže da je bio najbolji mimičar kojeg je ikada imao. Ali
nikada nije dobio posao koji je zasluživao. Praznio je noćne posude u
jednoj bolničkoj TV-seriji. Igrao je kriminalce i taksiste. Nikada nije igrao
Čehova ili Ibsena ili Shakespearea, a zaslužio je. Bio je bolji od mnogih.
Stoga se ljutio zbog mnogo stvari. Policija ga je stalno kupila i privodila
na ispitivanja. Taksiji su jurili ravno na njega. Kad bi ušao u restoran,
govorili bi mu da nema slobodnog mjesta. Živio je u ružnom svijetu u
ovoj lijepoj Engleskoj. Jednoga dana, kad nije uspio upasti u jednu veću
kazališnu kompaniju, više nije mogao izdržati. Naprosto je odvalio. Uzeo
je preveliku dozu. Eleanor je radila. Došla je kući i našla ga mrtva. U to je
vrijeme bila jako mlada.«

»Razumijem.«

»To ti je sve.«

Marlene i ja smo sjedili neko vrijeme. Razmišljao sam o Geneu i o

tome kroza što je sve prošao; što su mu učinili; što je sebi dopustio da
mu se dogodi. Primijetio sam da me Marlene pomno motri.

»Da se malo ljubimo«, rekla je malo kasnije i lagano me pomilovala po

licu.

Uspaničio sam se. »Molim?«

»Samo pusica za početak, da vidimo kako nam ide. Šokiram te?«

»Da, jer si rekla pucica, a ne pusica.«

»To možda kasnije, ali sada…«

Prinijela mi se licem blizu mog. Imala je podočnjake; bila je najstarije

biće s kojim sam se ikada ljubio. Kad smo se razdvojili, a ja gucnuo još
malo šampanjca, iznenad​ nom je dramatičnom gestom podignula ruku,
kao netko tko slavi atletičarsku pobjedu i svukla haljinu. Tijelo joj je bilo
tanano i smeđe, a kad sam je dodirnuo, iznenadio sam se kako je bila
topla, kao da se blago istostirala. To me uzbudilo, a s uzbuđenjem je
nastupila i osnovna naklo​ nost, ali u biti sam se bojao i bilo mi je drago
što se bojim.

Dop me potpuno usporio i odlagao mi je osjećaje i djelovanje. Ne znam

zašto, ali s Thai-štapićima sam odlebdio nazad u predgrađe i Evinu kuću
u Beckenhamu, u onu noć kad sam nosio štampane samtaste hlače i Tati
koji nije znao put i kako sam ga odveo u Three Tuns gdje je svirao Kevin
Ayers, a oko šanka su stajali moji prijatelji koje sam volio i koji su sate i
sate prije toga proveli u sobi spremajući se za večernji izlazak, gdje bi im
najsretniji trenutak bio kad bi im preko odjeće prešao pogled znanih
očiju. Potom, eto Charlieja kako sjedi na stepenicama savršeno odjeven, i
samo gleda. Pa onda one glavešine iz promidžbe kako meditiraju i ja kako
četvoronoške puzim preko travnjaka i zatječem oca gdje sjedi na vrtnoj
klupi i Evu koja lepršave kose sjedi na njemu. Pa sam otišao Charlieju po
utjehu i evo sada gore svira njegova glazba, a on je slavan i svi mu se dive,
a ja sam glumac i glumim u Londonu i poznajem se s pomodnim ljudima
i zalazim u velike kuće kao što je ova, i tu me prihvaćaju i nikoga drugog
ne zovu i ne mogu izdržati nego moraju sa mnom voditi ljubav. I Mama
je tu, sva drhti od bola u duši jer je izdana i konac naše obitelji i sve
ostalo, počevši od te večeri. I Gene je mrtav. Znao je pjesme naizust i
ljutio se što ne može dobiti nikakav posao, a tako sam ga želio sresti i
vidjeti mu lice. Kako da ga ikad zamijenim u Eleanorinim očima.

Pridigao sam se, ali sam u svijesti morao potražiti ključ gdje sam
zapravo. Pomislio sam da mi se ugasilo ono svjetlo u glavi. Ali na drugom
kraju sobe vidio sam par koji je obasjavalo samo svjetlo iz predsoblja. A
na vratima je stajala ona irska djevojka kao na poziv i gledala kako se taj
čudnovati par ljubi i uzajamno trlja rukama. Muškarac je odgurnuo ženu
nazad na ležaj. Iz nekog razloga je skinula crni kostim i crvenu košulju
iako je u njima izgledala u svom najboljem izdanju.

Marlene i ja survali smo se na pod. Već sam bio u njoj i zapazio sam
čudne stvari, kao: kako u pički ima snažne mišiće i koristi ih da njima
steže kurac tako pro​ fesionalno kao moji vlastiti prsti. Kad je htjela da
se prestanem gibati u njoj, samo bi stisnula pičkine mišiće, a ja bih tako
bio osiguran za čitav život.

Kad sam kasnije pogledao, onaj se par razdvojio, a Pykeovo je tijelo

nosilo svoju erekciju u mom pravcu, kao kamion s dizalicom.

»To se zove veselje«, rekao je njegov glas. »Da…«

 Ali prije nego što sam dovršio rečenicu, najzanimljiviji i najradikalniji
engleski redatelj mi je usred riječi ugurao kurac između usana. Mogao
sam cijeniti taj privilegij, ali nije mi se previše dopalo: izgledalo je kao
nametanje.

Mogao je lijepo pitati. Dao sam mu po kurcu južnolondonski bubac —

ne surov niti takav da ugrozim svoj dio u predstavi — ali dovoljan da se
tržne. Podigao sam pogled da mu vidim reakciju i vidio sam kako mumlja
u znak odobravanja. Pyke mi se, srećom ipak odmaknuo od lica. Zbivalo
se nešto značajno. Njegova se pažnja premjestila drugdje.

Eleanor je prišla Pykeu; prišla mu je hitro i strastveno kao da je on u

tom trenutku beskrajno vrijedan, kao da je čula da za nju ima krucijalnu
poruku. Uzela ga je rukama za glavu kao da je kakav dragocjen krčag,
poljubila ga privlačeći mu ponešto izborane usne prema sebi, kao što je
tog jutra spontano k sebi privlačila moju glavu kad smo u dnevnoj sobi u
njezinu stanu jeli grejpfrut. Ruka mu je sada bila između njezinih nogu,
gurao je u nju prst sve do zgloba. Dok ju je tako karao, ona mu je nešto
govorila kao da baja. Protegnuo sam se da sve uhvatim i na svoju bol sam
čuo kako Eleanor šapće koliko se silno želi s njim jebati, kako je to
oduvijek željela još otkako se prvi put zadivila i spazila ga u kazališnom
foajeu — ICA, mislim, ili Roval Court, ili Open Space ili Almost Free, ili
Bush? — u svakom slučaju, koliko ga je god tada željela, bila je previše
zastrašena njegovom glasovitošću, njegovim talentom, statusom, a da bi
mu prišla; a napokon je eto došlo do toga da ga pobliže upozna na onaj
način na koji ga je i željela upoznati.

Marlene je bila kao opčinjena svim time. Kretala se oko njih da bolje
vidi. »Da, da, da«, govorila je. »Tako je divno, tako je divno, ne mogu
vjerovati.«

»Prestani pričati«, prasnuo je Pyke, iznenadno.

»Ali ne mogu vjerovati«, nastavljala je Marlene. »A ti, Karime?«

»Nevjerojatno«, rekao sam.

 To je poremetilo pažnju Eleanor. Sneno je pogledala u mene, potom u
Pykea. Izvadila mu je prste iz pičke i stavila mi ih u usta.

»Nemoj davati svu radost meni«, molećivo je rekla Pykeu. »Molim te,
zašto se vas dvojica malo ne dirate?«

Marlene je živahno kimnula glavom na taj konstruktivan prijedlog.

»Može?«, rekla je Eleanor. A meni je bilo teško odgo​ voriti usta

punih Pykeovih prstiju.

»O da, da«, rekla je Marlene.

»Smiri se«, rekao joj je Pyke.

»Pa smirena sam«, rekla je Marlene. A bila je i pijana.

»Kriste«, rekao je Pyke Eleanor. »Prokleta Marlene.«

Marlene se bacila na kauč, gola, raskrečenih nogu.

»Toliko toga možemo noćas napraviti!«, vriskala je. Pred nama su sati i
sati totalnog užitka. Možemo raditi što god hoćete. Tek smo počeli. Da
vam osvježim pića, pa da se bacimo na stvar. A sada, Karime, hoću da mi
staviš malo leda u pičku. Nije ti teško da odeš do hlad​ njaka?«
 ČETRNAESTO POGLAVLJE

Nalazio sam se u uobičajenom stanju; nisam imao novaca. Stvari su

bile tako očajne da je bilo nužno da radim. Bili smo na pola stanke od
nekoliko tjedana za koje je vrijeme Louise otišla i trudila se da oko
improvizacija i likova što smo ih mi stvorili konstruira cjelovitu kohe​ -
rentnu dramu. Čitav proces postavljanja predstave s Pykeom trajao je
mjesecima. Počeli smo u rano ljeto, a sada je već bila jesen. A osim toga,
Pyke je otišao predavati u Boston. »Radit ćemo na tome koliko god bude
trebalo«, rekao je. »Meni je važan proces, a ne rezultat.« Za vrijeme tog
čekanja ja sam, umjesto da odem na praznike kao Carol, Tracey i Richard,
počeo raditi kao prodavač na štandu na kotačima — kao me Eva nazvala
— zbog preuređenja stana. Nevoljko sam se opet dao na tegljenje šljake.
Bio je to težak, prljav posao, pa sam se iznenadio kad je jedne večeri
Eleanor iznenada rekla da bi sa mnom dijelila posao. »Molim te«, rekla
mi je, »Moram izaći iz ove kućerine. Čim sam tu, počinjem razmišljati.«

Ne želeći da Eleanor razmišlja, a želeći je privući sebi nakon one večeri

s Pykeom (o kojoj nikada nismo razgo​ varali), otišao sam Evi i rekao joj
da zaposli i Eleanor. »Naravno, mora joj se platiti koliko i meni. Mi smo
suradnici«, rekao sam joj.

U to vrijeme Eva je stekla neku novu oštrinu, u svakom pogledu.

Postala je dobro organizirana kao svaki poslovodni ravnatelj; čak je i
hodala brže; bila je uglađenija, odrješitija. Na sve strane sami popisi.
Način na koji se stvari kao što je čišćenje stana zapravo rade više nije bio
obavijen taj​ novitim maglinama. Izljevi i senzualna intuicija nisu značili
i praktičnu glupost. Eva je govorila izravno, bez nepoštenja. A to je plašilo
ljude, osobito vodoinstalatere za koje je to bilo novina. Nikad im nitko
nije znao reći: »A sada mi recite zbog čega ste od tako jednostavnog posla
napravili takav krš i lom? Zar baš uvijek želite biti petorazredni? Zar vam
je posao uvijek tako traljav?«Još je sebi pridodavala pokriće što je
Charliejeva majka. Dvaput su je intervjuirali za subotnje priloge po
novinama.
 Sada je sa mnom bila mrzovoljna. »Ne mogu sebi dopustiti da zaposlim
i Eleanor. Uostalom, rekao si mi da je luda«, rekla je.

»Pa i ti si.«

»Karime, glumci su ti raskalašno društvo. Oni usvajaju smiješne

glasove i izvode oponašanja. Ali nemaju osob​ nosti.«

»Eva, i ja sam glumac.«

»O, jesi, zaboravila sam. Ali o tebi ne mislim kao takvom.«

»Što to govoriš?«

»Nemoj mi se ljutiti, dragi. Stvar je samo u tome da se ne moraš bacati

pred prvu ženu koja pred tobom raširi noge.«

»Eva!«

Od Knjige o zečiću iz džungle naučio sam kako uzvraćati, iako me

mnogo stajalo nadmetanje s Evom. Nisam želio uplaštiti svoju novu
mamicu. Ali rekao sam joj: »Eva, neću raditi za tebe ako ne bude i
Eleanor.«

»U redu, dogovoreno, kad navaljuješ. Ista plaća za oboje. Osim što se

tvoja plaća sada smanjuje za dvadesetpet posto.«

I tako smo Eleanor i ja obavili čitav govnarski posao u onoj velikoj

sobetini punoj bijele prašine, ostrugali čitav stan i istovarili van gomile
žbuke nalik vulkanu. U to je vrijeme za Evu bilo puno posla. Povjereno
joj je da redi-zajnira stan nekog televizijskog producenta koji je ot​ -
putovao u Ameriku. To je Tedu i Evi bio prvi posao vani, pa bi tako, dok
smo Eleanor i ja radili kod nas, ona i Ted bili u tom drugom stanu u
Maida Vale i sređivali planove. Eva i Tata su spavali tamo, a ponekad i ja.

Dok smo radili, Eleanor i ja smo slušali novu glazbu, Clash, Generation
X, Condemned, Adverts, Pretenders i Only Ones; i pili smo vino i jeli
kobasice zatrpane lukom i žestokim senfom. Potkraj dana hvatali smo
autobus 28 za Notting Hill, uvijek sjedeći u prednjem dijelu gornje
plat​ forme dok bi kružio kroz promet Kensington High Streeta. Gledao
sam dolje pod sobom tajnicama u noge, a Eleanor bi u Evening Newsu
istraživala koju ćemo predstavu ići gledati te večeri.

Po povratku u njezin stan tuširali smo se, stavljali na kosu zašećerenu

vodu pa smo tako izgledali kao dikobrazi i presvlačili se u crnu odjeću.
Ponekad sam i ja stavljao šminku za oči i lak za nokte. Odlazili smo na
Bush, u malu prostoriju iznad jednog puba na Shepherd’s Bushu, u
kazalište toliko malo da su oni iz prvog reda držali noge na pozornici.
Glasoviti Royal Court Theatre na Sloan Squareu imao je plišana sjedala, a
predstave su bile takve da ti se mozak zavrti, Caryl Churchill i Sam
Shepard. Ili bismo odlazili u Royal Shakespeare Company’s Warehouse u
mračnom zapuštenom Covent Gardenu, sjedili medu studentima,
Amerikancima i pizdoglavcima iz Sjevernog Londona. Dok si tako
kažnjavao stražnjicu čeličnim ili plastičnim sjedalima, gledao bi sive
podne daske u mini​ malnoj scenografiji, možda četiri stolice i kuhinjski
stol smješten usred poprišta polomljenih boca i bombarderskih ruševina,
uzavreli svijet u kojem suhi led lebdi iznad publike koja se guši. London,
drugim riječima. Glumci su nosili odjeću baš kao što je bila naša, samo
skuplju. Predstave su bile duge po tri sata, kaotične i vrvjele su
anarhističkim i izazovnim prizorima. Pisci su uzimali za gotovo da En​ -
gleska, sa svojom radničkom klasom sastavljenom od šljake, crvenonosih
gubitnika i životinja koje su se hranile fli​ rima, pornografijom i
umjetnom hranom raspada u za​ vršnu klasnu borbu. To su bile
znanstvenofantastične mašta​ rije oksfordski obrazovane djece koja
nikada nije ni otišla od kuće. Srednji sloj je to volio.

Eleanor je uvijek nastupala uzneseno i raspričana. Vo​ ljela je takvu

vrstu kazališta; tu je željela raditi. Obavezno je poznavala po nekoliko
ljudi u publici, ako ne i u predstavi, a ja sam je uvijek tražio da mi kaže s
kolikima je od njih spavala. Koji god broj da je bio i koja god predstava,
sama činjenica da sjedim u toplu mraku kraj nje izazivala mi je erekciju,
a ona je u stankama znala skinuti hulahopke da je diram kako želi.

To su bili najbolji dani: probuditi se i naći Eleanor vrelu kao kolač;

ponekad bi joj se od znoja na prsima napravila lokvica koja joj je izgleda u
snu izbijala- na površinu tijela. Sjećam se kako je jednom na jednoj od
zabava kod tete Jean, Tata pijano rekao predsjedniku opći​ ne, a Mama
je zbog toga nervozno pojela gotovo sve kola​ če koji su bili veličine
damskih šešira: »Mi mali Indijci volimo gojazne bjelkinje mesnatih
bedara.« Možda sam to ja živio njegove snove dok sam grlio Eleanorino
tijelo, dok sam joj onako blago dlanom prelazio preko čitava tijela, potom
je ljubio da je probudim i gurao joj jezik u pičku dole je otvarala oči.
Napola sneni, voljeli smo jedno drugo, ali ponekad su mi u glavu ulazile
uznemirujuće predodžbe. Nas dvoje, zaljubljen i strastven par, ali da bih
dosegnuo vrhunac zatekao sam sebe gdje se pitam kakva su to muškarci
stvorenja kad u takvim trenucima sjedinjena vide silovanja, pokolje,
mučenja, prosipanja utrobe. Razap​ injali su me vragovi. Stalno sam
imao osjećaj da će nam se dogoditi strašne stvari. Nakon što smo Eleanor
i ja završili s raskrčivanjem stana i prije nego će ga preuzeti Ted i Eva,
neko sam vrijeme proveo s Jeetom i Jamilom. Želio sam jedino to da
uvečer radim u dućanu i zaradim malo novaca. Nisam se htio dati uvući
ni u kakav ozbiljni rasap. Ali stvari su se uvelike promijenile.

U to vrijeme stric Anwar više uopće nije spavao. Po cijelu je noć sjedio
na rubu stolice, pušio i pio neislamska pića i mislio zloslutne misli,
sanjao o drugim zemljama, izgubljenim kućama, majkama, plažama.
Anwar više nije radio u dućanu, nije obavljao čak ni onaj nasladni rad kao
što je praćenje kradljivaca i egzibicionista. Jamila ga je često znala naći
pijana na podu, sažeženog od nesreće, i to kad bi izjutra prije posla
svraćala vidjeti mamu. Onaj štrajk glađu nije Anwaru priskrbio
omiljenost u porodici i sada ga više nitko nije posjećivao niti se raspitivao
za stanje njegova prepuklog srca. »Sahranite me na sirotinj​ skom
groblju«, rekao mi je. »Gotovo je sa mnom, moj Karime.« »Dobar si ti,
striko«, rekao sam mu. A PRinceza Jeeta je bivala to snažnija i odlučnija
što je Anwar više klonuo; pokazalo se da ona izrasta u čelični nos poput
kuke kojom bi mogla podići tešku kutiju slane govedine. Sada ga je
puštala da leži pijan na podu, možda je čak u prolazu otirala cipele o
njega kad bi išla podići željezne kapke na svom carstvu povrća. Istom bi
ga Jamila podizala na naslonjač, iako uopće nisu razgovarali, ali su jedno
drugo gledali pomućenom i gnjevnom ljubavlju.

Počeo sam uviđati da Anwarova nesreća nije bila tek samopotaknuta.

Protiv njega je bila cijela kampanja. Otkako je ono sam sebe pokušao
izgladnjeti na smrt, i Princeza Jeeta je na svoj način izgladnjivala svog
muža, ali istančano, iz mjeseca u mjesec. Bilo je to natanko ali
neopipljivo lišavanje. Na primjer, razgovarala je s njime, ali samo
povremeno, i dobro pazila da se ne nasmije. Počeo je patiti od loše
ishrane nepatvorenom ozbiljnošću. Kome se nikada ne pričaju šale, brzo
ga zauzima pomanjkanje poleta. Jeeta mu je kuhala kao i dotada, ali mu
je pripremala samo jednostavnu hranu, svakoga dana istu, podugo nakon
trenutka kad ju je očekivao i donosila mu je kad spava ili se sprema na
molitvu. A jela su bila naročito pripremljena da sigurno izazovu zatvor.
Dani su prolazili bez nade da će se olakšati. »Pun sam govana«, rekao mi
je Anwar. »Kao da sam sav napravljen od betona, jebo ga ja. Govna su mi
i uši začepila, momče moj. Zatvaraju mi nos, naviru mi kroz pore na koži,
jebo je ja i kožu.«

Požalio se Jeeti zbog tog problema s govnima, ali mu ništa nije rekla,
samo što mu se od tog dana promijenio jelovnik. Trbuh mu se rasteretio,
itekako. I tjednima kasnije Anwarovo govno nije ni stiglo do zahodske
školjke; ma protjeralo bi mu i kroz iglene uši. Princeza Jeeta je i dalje
Anwara zapitkivala za gazdinske savjete, ali samo za naj​ manje stvari,
kao da li da naruči kiselo vrhnje ili ne. (Anwar je rekao ne, jer im je
vrhnje ionako uvijek kiselo.) Jednoga dana došla su tri čovjeka što ih je
Jeeta unajmila, pa su odvalili središnji blok polica i tako u Rajskom
dućanu napravili više prostora. Ljudi su instalirali tri niska, dugačka
hladnjaka koji su zapremali velike količine smrznute hrane, uključujući
tu i kiselo vrhnje; a o tim novinama Jeeta Anwaru ništa nije govorila sve
dok nije bilo gotovo. Sigurno je, silazeći niz stepenice u dućan i vidjevši
kako je izmi​ jenjen, pomislio da je poludio.

Barem jednom tjedno Princeza Jeeta je positno davala primjedbe o

Changezu, onako usput, dok bi podizala kakvu kutiju: »Dobar zet ne bi
dao starici da ovo radi.« Ili bi Anwaru pokazivala na djecu, ljubila ih, a
majkama bes​ platno davala hranu, jer sama nikada neće imati unuke,
toliko je još nenaplaćen bio izbor zeta što ga je napravio sjajni Anwarov
brat u Bombavu. Da bi stvar bila još gora, tu i tamo, možda po cijelo
prijepodne bila bi ljubazna, puna ljubavi i pažnje prema Anwaru, a onda,
s lica bi joj nestali osmijesi, na cijeli tjedan bi ga potpuno isključila, sve
dok ne izgubi pojam o tome gdje je i što mu se događa.

Jednoga dana na povratku iz džamije Anwar je kroz mećavu svog bola

nazro nekoga koga je jedva mutno prepoznao, jer davno je bilo otkako se
nisu vidjeli (a i ta se osoba jako udebljala), iako je svakodnevno u
mislima taj lik kamenovao do smrti i preda mnom o njemu govorio kao
»sjebanom ćelavom, beskorisnom bogalju«. Bio je to Changez, a izišao je
sa Shinko u kupovinu, što mu je bilo omiljena razonoda. Bili su u knjižari
gdje se zamjenjuju džepna izdanja, potom u najvećem sex-shopu na
Cartfordu, »Ljubavni salon«, a Changez je u zdravoj ruci nosio smeđi
paket koji je sadržavao novonabavljena pomagala za blud: crvene gaćice s
prorezom, čarape i haltere, časopise zvane Otvori za gospodu i Građanin
Cane i, glavni predmet, veliki kvrgavi penis šo ga je, uz nadoplatu,
namjeravao ugurati Shinko u vrata razvrata dok ona bude uzvikivala »
Jebimej ebimej ebimevelikivelikiveliki!«

Tog nezaboravnog dana Shinko je nosila ananas i grejp​ frut koje bi,
kako je namjeravala, pojela uz čaj da joj se kasnije nisu skotrljali na cestu
i istrunuli zaboravljeni u slivniku uz pločnik. Dok su se oni, Changez i
Shinko, tako probijali po engleskoj kisici, oboje razbrbljani i usporeni,
razgovarali su o svojim poštovanim domovinama, Indiji i Japanu, koji su
im nedostajali očajno, ali ne i dovoljno da sjednu na avion pa tamo i odu.
A Changez, ako sam ja poznavao mog Changeza, psovao je na svakog
Pakistanca i Indijca što bi ga vidio na ulici. »Gle to nižerazredno biće«,
izgovarao bi glasno, zaustavljajući se i pokazujući na svog sunarodnjaka
— možda- konobara koji žuri na posao ili starca koji vuče noge i ide ka
ubožnici ili naročito na skupinu Sikha koji idu u posjetu svom knjigovođi.
»Da, imaju oni dušu, ali razlog tom ružnom nacionalizmu je u tome što
su tako prljavi, što izgledaju tako neuredno, što se tako ružno ponašaju. I
nose tu, za Engleze čudnovatu odjeću, turbane i te stvari. Da bi bili
prihvaćeni, moraju prihvatiti engleski način i zaboraviti svoja prljava
sela! Moraju odlučiti hoće li biti tu ili tamo. A vidi koliko sam ja ovdašnji!
I zašto onaj tamo prosjak ne pogleda Engleza u oči? Nije ni čudo što će ga
Englez udariti!«

Odjednom se ponad Lewishama, preko cijelog Catforda do Bromleva

začuo urlik, Changez se, usred svoje žučljive govorancije, s onim
razmotanim tajnim igračkama, okrenuo koliko je brže mogao, što uopće
nije bilo brzo, nego nešto kao kamion u slijepoj ulici. Ali kad se
premanevrirao s istoka na zapad, vidio je svoga tasta, čovjeka koji ga je
doveo u Englesku, k Shinko, Karimu, poljskom krevetu i Haroldu
Robbinsu, kako glavinja cestom za njime, kako vitla štapom, a iz usta mu
kuljaju kletve kao bijesni psi iz štenare. Changez je smjesta shvatio da ti
zubati psi nisu tek upozorenja niti prazne prijetnje. Ne; razočarani tast je
namjeravao raspaliti svog zeta preko tintare — i po mogućnosti ga
namrtvo izbatinati. Shinko je primijetila da je, iznenađujuće, Changez
ostao potpuno miran. (I u tom se trenutku rodila njezina ljubav prema
njemu.)

Anwar je zamahnuo štapom, ali Changez se nekako izmaknuo u stranu,

u pravi čas, pa iz tuljca u papirnatoj vrećici izvukao onu čvornatu
umjetnu kurčinu i s musli​ manskim ratnim pokličem — barem je
Shinko rekla da je to muslimanski poklič, ali što ona zna — njime
mlatnuo mog strica posred glave. Stric Anwar, koji je došao iz Indije do
Old Kent Roada da bi podstanarčio kod zubara, da bi se svađao i kockao,
ne bi li ostvario svoju sreću i vratio se kući da kao moj djed podigne
zdanje na žalu Juhu, za sve te godine nikada ne bi ni u snu pomislio da će
ga potkraj života netko onesvijestiti seksualnim poma​ galom. Nema te
vračare koja mu je to mogla proreci.

Anwar se ječeći srušio na pločnik.

Shinko je otrčala do telefonske govornice, koju su upravo svježe

zapisala tri malca i pozvala hitnu pomoć. Nešto kasnije tog dana
Changeza je saslušala policija i prozvala ga imigrantom, Pakijanerom,
šljamom, Crnčugom, kopiletom i ubojicom, dok je onaj sramotni umjetni
pimpek stajao na stolu pred njime kao aide memoire. Changezu je prvi
poticaj bio da kaže da je nevin, da mu je policija namjestila taj umjetni
pimpek, jer zna da se takva zlodjela često javljaju. Ali čak je i on znao da
je bolje ne pokušati bjelačkoj engleskoj poroti sugerirati daje pozornik
McCrum okrivljenome tutnuo veliku ružičastu seksualnu igračku u džep.
Zadržali su Changeza pod sumnjom za napad s predumišljajem.

U međuvremenu je Anwar, sa zavojem oko glave zbog kojeg je izgledao

kao Trocki na samrti, ostao tjedan dana na intenzivnoj njezi. Doživio je
srčani udar. Jamila i ja i povremeno Princeza Jeeta stalno smo mu bili uz
krevet. Ali Jeeta je bila okrutna. »Zašto baš moram ići obilaziti to crno
stvorenje?«, rekla je jedne večeri kad smo išli na autobus.

Ne znam zašto, ali Tata uopće nije otišao obići Anwara. Možda sam ja
bio sentimentalniji prema Tatinoj prošlosti nego on sam, ali priželjkivao
sam ta dva čovjeka opet vidjeti zajedno. »Molim te, otiđi mu u bolnicu«,
rekoh mu.

»Ne želim sebi podariti potištenost«, odgovorio je Tata sitničavo.

Tata se ozbiljno razišao s Anwarom. Više uopće nisu razgovarali. Bilo je

to zbog činjenice da je Anwar mislio da Tata nije smio ostaviti mamu.
Pokvareno je učiniti takvu stvar. Imati ljubavnicu, rekao je Anwar, i
prema objema ženama se ponašati jednako — to da, ali nikada ostaviti
svoju ženu. Anwar je uporno tvrdio da je Eva nemoralna žena i da je Tatu
zaveo, da je postao jednako dekadentan i da mu manjka vrijednosti kao i
cijelom društvu. Uostalom, eto, sluša pop-glazbu. »I samo što nije počeo
jesti svinjetinu«, rekao je Anwar. Naravno, sve je to žestilo Tatu koji je
prihvaćao dekadencijski i koruptivan pravac — počeo je neprekidno
upotrebaljavati riječ »amo​ ralno« — ali ne tako da se odnosi na njega.

Eva je bila jedina koja je mogla Tatu pridobiti da ode vidjeti Anwara, ali
ona je ionako rijetko bila kod kuće. Radila je bez prekida. Njih su dvoje
bili strahovit par, i dobar za svakoga od njih, jer je Tata svojim
ignoriranjem svijeta i razvidnom osornošću, pistupom »Radi što želiš«,
neprikrivenom sumnjom ili znanjem, davao Evi podršku i pouzdanje koji
su joj uvijek trebali. Ali dakako, kako je napredovala, tako se i udaljavala
od njega. Eva je uvijek bila vani, a ja sam znao da Tata sada više nego ikad
misli na Mamu i vjerojatno je idealizira. Nije se viđao s njom, ali počeli
su razgovarati preko telefona, i to prije nego sam ja prokljuvio njihove
uzajamne stvari.

Anwar je umro sve buncajući o Bombayu, o plaži, o dječacima iz Škole

Cathedral i zazivajući svoju majku. Jamila je uporno smatrala da ga treba
sahraniti na jednom mjestu koje ona voli, malom travnatom mjestašcu
gdje je često odlazila čitati i gdje se rado sunčala i lutala. Prijatelji su u
obližnjoj džamiji Anwaru oprali tijelo, a petorica Indijaca u svijetloj i
neskladnoj odjeći donijela su mu lijes do groba. Jedan od te petorice bio
je običan, sa zečjom usnom; jedan je imao sijedu bradicu. Otvorili su
poklopac na lijesu, pa sam se i ja pridružio povorci u mimohodu,
neprestance žudan da ništa ne propustim; ali Tata me uhvatio za ruku
kao da sam dječak i nije me puštao makar sam se otimao njegovu stisku.
»Nikada ga nećeš zaboraviti takva«, rekao je. »Sjećaj se strica Anwara iz
drugih prilika.«

»Kakvih prilika?«

»Iz dućana, na primjer.«

»Zbilja?«

»Kako preslaguje police«, rekao je sarkastično.

Onda je nastala mala zbrka jer je jedan od Indijaca izvukao priručni

kompas i objavio da raka nije iskopana tako da gleda u pravom smjeru,
prema Mekki. Ona petorica malo su premjestila lijes i stala mrmljati
riječi iz Kurana. Sve to me podsjetilo na vrijeme kad sam u školi bio
izbačen iz razreda što sam pitao ljude što će nositi u raju. Mislio sam da
sam ja prvi čovjek u povijesti koji je svu religiju smatrao djetinjastom i
neobjašnjivom.

Ali sada, dok sam gledao ta čudna bića — Indijce — doista sam osjećao
da su na neki način moj narod i da sam čitav život uzalud proveo u
nijekanju i izbjegavanju te činjenice. Osjetio sam stid i nepotpunost u
isto vrijeme i kao da sam bio u tajnom sporazumu s mojim nepri​ -
jateljima, s tim Bijelcima koji su htjeli da Indijci budu kao oni.
Djelomično sam za to zamjerao Tati. Napokon, kao ni Anwar, veći dio
svog života nikada nije pokazao nikakvo zanimanje za povratak u Indiju.
U tome je uvijek bio pošten: Engleska mu je u svakom pogledu bila draža.
Stvari djeluju; nema žege; po ulicama ne viđaš strahotne svari u kojima
ne možeš ništa. Nije se ponosio svojom prošlošću, ali nije ni da nije bio
ponosan; ona je naprosto postojala, a nije bilo nikakve svrhe da je
fetišizira kao što su to voljeli neki liberali i azijski radikali.

Kad su spustili lijes u zemlju, a mislim da ne postoji ništa okrutnije od

toga do života samog, Jamila se zanijela kao da joj se oduzela jedna noga,
onesvijestila se i zamalo srušila na kovčeg koji je nestajao. Changez koji
cijeli dan nije skidao očiju sa svoje žene, začas se našao kraj nje, nogu do
gležnja uleglih u blato, ali je, eto, napokon u naručju držao svoju ženu,
tjela su im bila skupa, na njegovu licu ekstatičan izraz, a tamo dolje,
primijetio sam, imao je erekciju. Prilično neprilično za pogreb, pomislio
sam, naročito ako si i ubio žrtvu.

Te noći pošto je Jamila stavila majku na spavanje — a Jeeta je htjela

odmah početi raditi na preuređenju Rajskog dućana — provalio sam dolje
u dućan po smeđe pivo iz New Castlea što smo ga nedavno baš nas troje
zaprimili i odvukao te krupne boce gore na kat. Anwarove su stvari,
naravno, još bile u kući, kao da je to on nekamo otišao pa će se začas
vratiti. A bila je to patetična imovina: papuče, cigarete, umrljani sako i
nekoliko slika zalaska sunca koje je Anwar držao remek-djelima i ostavio
ih meni.

Nas smo troje bili umorni, ali nije nam se spavalo. Osim toga, Jamila i
ja smo morali paziti na Changeza koji je neprekidno cmizdrio, a kojeg
smo između sebe zvali Ubojica S Pimpekom. Gledano izvana Ubojica S
Pimpekom je bio najviše potresen od svih nas — valjda zato što je bio
najmanje Englez — iako ga je žrtva, Anwar, mrzio toliko da je sam sebe
doveo do toga da pogine od svoje mržnje, kad je pokušao od Changezova
mozga napravi krumpir-pire. Promatrajući Changezovo uobičajeno
naškubljeno i drhtavo lice, vidio sam da je on zapravo pogođen zbog
Jamile. Što se tiče starca, bio je sretan što ga se riješio. Changeza je
jedino užasavalo što će Jamila njega okrivljavati što joj je oca tresnuo po
glavi i da ća ga zato voljeti još manje nego što ga je uopće dotada i voljela.

Sama Jamila, pak, bila je mirnija nego inače, što me živciralo jer sam
sada ja morao voditi sav razgovor, ali bila je dostojanstvena i suzdržana,
ranjena a da nije za​ plakala. Otac joj je umro u pogrešnom trenutku,
kada se mnogo što imalo razjasniti i ustanoviti. Nisu još ni počeli zajedno
bivati odrasli ljudi. Još uvijek je tu bio prisutan onaj djelićak raja,
djevojčica koju je na ramenima nosao po dućanu; a onda je jednog dana
otišla, a zamijenila ju je tuđinka, žena koja je izbjegavala zajedništvo i s
kojom nije znao razgovarati. Kako je bio veoma zbunjen, i slab, i
zaljubljen, odlučio se za snagu, i tako ju je samo odalečio od sebe.
Posljednje svoje godine proživio je pitajući se kamo je to nestala i polako
počeo shvaćati da se više nikada neće vratiti i da joj je muž što joj ga je on
izabrao idiot.

Ponovno odjevena u košulju koju nije uvukla u traperice, polegla na

sklepanom narančastom otomanu, Jamila je usnama prinosila bocu
smeđeg piva. Changez i ja smo se međusobno dodavali bocama. Velika li
muslimana, pije na dan pogreba! A samo sam uz njih dvoje osjećao da
sam dio porodice. Nas smo troje bili vezani vezama snažnijim od
osobnosti i snažnijima od pitanja sviđamo li se jedno drugome ili se ne
sviđamo.

Jamila je govorila polako i smisleno. Zanima me je li uzela apaurine.

»Sve ovo navelo me da porazmislim što hoću u svom životu. Već sam
neko vrijeme umorna od stvari ovakvih kakve jesu. Bila sam
konzervativna na način koji mi nije pristajao. Odlazim iz onog stana.
Vratit ćemo ga gazdama, osim ako ti« — bacila je pogled prema Ubojici S
Pimpekom« — hoćeš sam plaćati stanarinu. Ja želim živjeti negdje
drugdje.«

Ubojica je izgledao užasnut. Napustili su ga. Očajnički je naizmjence

gledao svoje prijatelje. U licu mu se ogledalo zaprepaštenje. Tako su se, i
tada, zbile svari. Izmijenjeno je nekoliko jednostavnih riječi, a sve će
zauvijek biti druk​ čije. Danas živiš kao bubreg u loju na svom poljskom
krevetu, a sutra si u govnima do grla. Bila je iskrena, Jamila, a iskrenost
meni nije bila draga metoda. Ni Changez se na nju nikada nije naviknuo.

»Gdje drugdje?«, uspio je izgovoriti.

»Htjela bih pokušati živjeti na drukčiji način. Osjećam se kao da sam

izolirana.«

»Pa ja sam ti tu po cijeli dan.«

 »Changez, ja želim živjeti u jednoj komuni s gomilom ljudi — prijatelja
— u velikoj kući koju su kupili u Peckhamu.«

Pogladila ga je po ruci i iznijela mu novosti. Tada sam je po prvi put

vidio da dragovoljno dodiruje muža.

»Jammie, a Changez?«, pitao sam. »Što bi ti htio?«, pitala ga je.

»Ja bih s tobom. Da idemo zajedno, a? Muž i žena, uvijek zajedno,

usprkos teškim karakterima, a?«

»Ne.« Čvrsto je otresla glavom, ali i s ponešto tuge. »Nije nužno.«

Umiješao sam se: »Jammie, Changez neće biti u stanju preživjeti sam.
A ja uskoro idem na turneju. Što će biti s njime, što misliš?«

Silovito nas je obojicu pogledala, ali obraćala se Changezu.

»O tome ti razmišljaj. Što se ne vratiš svojoj porodici u Bombav? Kako

si mi pričao, tamo imaš kuću. Ima mjesta, imaš sluge i vozača.«

»Ali ti si moja žena.«

»Samo zakonski«, rekla je nježno.

»Ti ćeš mi uvijek biti žena. Zakon je ništa, to sam shvatio. Ali u srcu, ti
si moja Jamila.«

»Ovaj, da, Changez, ali znaš da nikada nije bilo tako.«

»Ja se ne vraćam«, rekao je jednostavno. »Nikada. Ne možeš me

natjerati.«

»Ja te neću tjerati ni na što. Moraš raditi što ti odgo​ vara.«

Changez je bio manje glup nego što sam zamišljao. Dugo je vremena
promatrao Jamilu. Znao je što treba reći. »Za mene je to odviše
zapadnjački«, rekao je. Na trenutak sam pomislio da će čak upotrijebiti
riječ »eurocentrično«, ali odlučio ju je zadržati u rukavu. »Ovdje u ovom
kapitalizmu osjećaja nikoga nije briga za druge. Zar nije tako?«

»Jest, tako je«, složila se Jamila.

»Svatko je prepušten da sam trune. Nitko neće podići drugoga kad

padne na dno. Ovaj industrijski sistem previše je tvrd za mene. I ja zato
padam na dno. »Pa dobro«, rekao je glasno. »Pokušat ću sam.«

»A što ti onda zapravo hoćeš?«, pitala ga je. Oklijevao je. Gledao ju je

molećivo.

A ona je, prebrzo, kobno, da možda nije ni promislila, rekla: »Bi li htio
sa mnom?«

Kimnuo je, a da nije bio u stanju povjerovati rođenim dlakavim ušima.

»Jesi li sigurna da se to može?«

»Ne znam«, rekla je.

»Naravno da se može«, rekao je on.

»Changez…«

»To je dobro«, rekoh ja. »Odlično.«

»Ali nisam još o tome razmišljala.«

»Razmotrit ćemo to na vrijeme«, rekao je.

»Ali, Changez, nisam baš sigurna.«

»Jamila.«

»Ali nećemo biti muž i žena — znaš da se to nikada neće dogoditi, je

li?«, rekla je. »U toj ćeš kući morati preuzeti dio komunskog života.«

»Ja mislim da će stari Changez u komunskom smislu biti super«,

rekao sam jer je Ubojica S Pimpekom opet zaplakao, ovaj put od
olakšanja. »Pomagat će ljudima, prati posude. On ti je čarobnjak s
posuđem i priborom za jelo.«

Htjela ili ne, sada ga je imala na grbači. Više joj nije bilo izlaza. Rekla
je: »Samo, Changez, morat ćeš plaćati za sebe. Zbog toga ne vidim kako
se to može odigrati. Moj otac je plaćao stanarinu za onaj stan, ali ti su
dani prošli. Morat ćeš se sam uzdržavati.« Pa je dodala, kao za probu.
»Možda bi morao naći posao.«

To je bilo previše. Changez me zbunjeno pogledao.

»Uzbudljivo, a?«, rekoh ja.

Sjedili smo tako i razglabali o tome.

On bi išao s njom. Ona se sada više ne može iz toga izvući.

Dok sam gledao Jamilu razmišljao sam o tome kako je postala divna
osoba. Danas je bila tužna, a ipak se prema meni nekoliko puta ponijela
kao prijekorna, prezriva kučka, ali nisam mogao a da ne primijetim da u
njoj prebiva veliko more volje, radosti u svijetu i mnogo energije za
ljubav. Činilo mi se da su njezin feminizam, osjećaj za sebe i borbu što ju
je on uzrokovao, namjere i planovi koje je imala, odnosi — u kojima je
žudjela za uspostavljan​ jem ovog a ne onog oblika — stvari kojima je
samu sebe naučila i sve razumijevanje što joj je to dalo, obasjavali noćas
kad je odlučila krenuti naprijed, Indijka, sama, da živi korisnim životom
u bijeloj Engleskoj.

Kako sam imao nešto slobodnog vremena prije novog početka pokusa,
posudio sam od Teda kombi i pomogao Jamili i Ubojici S Pimpekom da
se smjeste u novu kuću. Dolazeći s kombijem krcatim džepnim
izdanjima, djelima Conana Dovlea i svakojakim seksualnim pomagalima,
izne​ nadio sam se kad sam vidio veliku i zasebnu kuću s dva pročelja
koja se izdizala pozadi glavne ceste od koje ju je zakrivala gusta živica.

Po cijelom vrtu je bilo natrulih jedrenih krila, starih kada,

poluraspadnutih besplatnih časo​ pisa i raskvašena otpada; sama, pak, ta
dična kuća napuknula je kao stara slika. Iz vodovodne cijevi po zidovima
se točila voda. Neka trojica lokalnih skinheada, čak pris​ tojnih koliko i
državni službenici, iako je jedan od njih na licu imao utetoviranu
paukovu mrežu, stajali su pred kućom i rugali se.

Iznutra, stanovanje je bilo puno najzagriženijih i naj​ tvrdokornijih

vegetarijanaca što sam ih ikada vidio, čestitih i punih duha, s diplomama
ovoga ili onoga, koji su razglabali o Cageu i Schumacheru dok su
istodobno, onako u plavim radničkim hlačama i kombinezonima, crpli iz
cisterne. Changez je zastao kraj zastave na kojoj je pisalo »Amerika, gdje
si sada? Zar te nije briga za tvoje sinove i kćeri?« Izgledao mi je kao
Oliver Hardy u sobi punoj Paula Newmana i bio preplašen kao novi dečko
u školi. Kad je netko projurio kraj njega i rekao: »Civilizacija je krenula
krivim putem«, Changez je pogledao kao da bi najradije bio bilo gdje
samo ne u Utopiji. Nisam primijetio karte za tarot, iako je netko rekao da
ide »ljubovati s vrtom«. Ostavio sam tu Changeza i požurio kući da
pridodam nove crte njegovu liku.

Bilo je još nekoliko poslova koji su mi prijali jednako kao i izum

Changeza/Tariqa. Uz pivo i bilježnicu na stolu, po prvi put od djetinjstva
usredotočen na nešto što me do kraja zaokupilo, misli su mi utrkivale:
jedna ideja povlačila je za sobom drugu, kao kad mađioničar izvlači
rupčiće. Otkrio sam pojmove, veze, poticaje za koje prije nisam ni znao da
mi počivaju u pameti. Dok sam tako nanosio nove boje i nijanse, postao
sam energičniji i životniji. Radio sam redovito i vodio sam dnevnik;
shvatio sam da je stvaranje proces srašćivanja koji se ne može požurivati
i koji uključuje strpljenje i, prvenstveno, ljubav. Osobno sam se osjetio
mnogo čvršćim, i ne kao da mi je svijest puko kino za bezbrojne utiske i
osjećaje koji svjetlu​ caju kroz nju. To je bilo vrijedno truda, imalo je
značenje, zbrajalo mi elemente života u jedno. I to je bilo ono što me
Pyke naučio: koliko i sam mogu biti kreativan. Stoga usprkos onome što
mi je učinio, moja zadivljenost njime trajala je i dalje. Nisam mu
zamjerao ni za što; bio sam spreman platiti cijenu za to što je bio
romantik, eksperimentator. Morao je istjerati sve što je želio saznati i
slijedio je svoje osjećaje kamo god oni smjerali, bilo to moje dupe ili
pička moje djevojke.

Kad sam nekoliko tjedana kasnije ponovno otišao do komune, da

prikupim još ideja za Changeza/Tariqa i da vidim kako se Changez
smjestio, otkrio sam da je prednji vrt očišćen. Iza kuće su bile spremne
gomile skela. Bit će tu i nov krov. Pri renoviranju im je savjete davao
tetak Ted, a i sam je nekoliko puta svratio da im pomogne.

Uživao sam gledati kako vegetarijanci i njihovi drugovi rade skupa, čak i
kad su jedan drugoga nazivali drugom. Volio sam ostajati kod njih
dokasna i s njima piti, iako su oni stalno pili organsko vino. A Simon —
radikalski odvjetnik kratke kose, s kravatom i bez brade, koji je izgleda
vodio to stanovanje — kad bi ih uspio nagovoriti da isključe Nashville
Skyline, stavljao bi Charlieja Mingusa i Mahavishnu Orchestra.

Pričao mi je kakav bih ja jazz mogao voljeti jer mi je, da budem iskren,
glazba što sam je sam slušao postala smrtno dosadna

I dok smo tako sjedili, oni bi razgovarili o tome kako ustrojiti pravedno
društvo. Ja nisam govorio ništa, iz straha da ne ispadnem glup; ali znao
sam da ga imati moramo. Za razliku od Terryjeve rulje, ova škvadra nije
željela vlast. Problem je, rekao je Simon, kako zbaciti, ne ove koji su sada
na vlasti, nego čitav princip vladanja.

Odlazeći kući k Evi, ili nazad k Eleanor da prenoćim, čeznuo sam da

mogu ostati s Jamilom i Changezom. Mislio sam da kroz njihovu kuću
prolaze najnovije ideje. Ali mi smo uvježbavali dramu; Louise Lavvrence
je uspjela sklopiti jednu trećinu. Premijera je bila tjednima daleko.
Mnogošto je još trebalo učiniti i to me plašilo.
 PETNAESTO POGLAVLJE

Kad sam jednom gledao Pykea na pokusu u onoj njegovoj omiljenoj

tunici, čije su mu uske hlače oblagale dupe kao jastučasti pokrov i isticale
mu mali kurčić dok se kretao prostorijom, prvi put sam shvatio da sam
ozbiljno iznevjeren. Taj kurčević koji me pojebao u dupe pred Marlene
koja nas je bodrila kao da smo hrvači slobodnog stila — dok je Eleanor
sebi pripravljala piće — zaista me slomio. Sada sam bio siguran, taj me
karonja jebe i na druge načine. Ispitat ću to.

Pomnije sam ga stao promatrati. Bio je dobar redatelj jer je volio druge
ljude, čak i kad bi bili teški. (Na teške je ljude gledao kao na zagonetke
koje treba riješiti.) Glumci su ga voljeli jer je znao da čak i oni mogu za
sebe odabrati pravi put kroz ulogu ako im da prostora. To im je laskalo, a
glumci vole laskanje. Pyke se nikada nije ljutio ili te gurao u smjer kojim
ne želiš ići; njegove su manipulacije bile istančane i učinkovite. Svejedno,
bili su to bolni dani za mene. Ostali, naročito Carol, često su se srdili jer
sam bio sporiji i gluplji nego oni. »Karim ima sve prave kvali​ fikacije za
glumca«, rekla je Carol. »Nema tehnike, nema iskustva, nema stava.«

Tako je Pyke morao sa mnom prolaziti svaku rečenicu i kretati od

prvog prizora. Najveća mi je bojazan bila da će mi Lawrence i Pyke, kad
konačan rukopis bude gotov, dodijeliti tek malu ulogu, i da ću se motati
iza pozornice kao pričuvni kurac. Ali kad je Louise isporučila dramu, na
svoje sam iznenađenje vidio da imam razarač od uloge.

Kako je gluma čudnovata rabota, rekao je Pyke: nastojiš ljude uvjeriti

da si netko drugi, da si nisam-ja. Način da to napraviš jest ovaj, rekao je:
kad si u karakteru i glumiš ne-ja, moraš biti svoj. Da bi napravio svoje ne-
ja stvarnim, moraš krasti od svog autentičnog ja. Pogrešan udar, kriva
nota, bilo što hinjeno, i proziran si publici kao goli katolik u džamiji.
Paradoks nad paradoksima: da bi uspješno bio netko drugi, moraš biti
svoj! To sam naučio!

Na zimu smo otišli na sjever na turneju po studio-kazalištima i

umjetničkim centrima. Odsjedali smo u stu​ denim hotelima u kojima
su se vlasnici prema gostima odnosili kao prema provalnicima, spavali po
nezagrijanim sobama sa zahodima na kraju hodnika, na mjestima bez
telefona gdje su nam poslije osam odbijali poslužiti doručak. »To kako
Englezi spavaju i jedu, dovoljno je da te natjera da poželiš emigrirati u
Italiju«, govorila je Eleanor za doručkom svakoga dana. Za Carol je jedino
bilo važno zaigrati u Londonu; sjever je za nju bio Sibir, ljudi životinje.

Ja sam igrao useljenika netom pristiglog iz nekog malog Indijskog

gradića. Inzistirao sam na tome da sam složim svoj kostim: znao sam da
mogu načiniti nešto prikladno. Nosio sam visoke čizme s plutanom
oplatom, široke hlače boje trešnje koje su mi se zavlačile u dupe kao
toaletni papir, a lamatale mi oko gležnjeva, te točkastu košulju sa širokim
ovratnikom »Concorde« koja mi je prelazila preko revera na sakou.

Na prvoj predstavi, pred gledalištem dvadesetogodišnja​ ka, samo što

sam izišao na pozornicu, a prdio sam od straha, nastao je smijeh, isprva
nesiguran, a onda kad su me jednom prihvatili, grohotan, iz trbuha. Što
sam išao dalje, dizali su me naleti užitka. Bio sam kukavan i komičan lik.
Drugi su glumci imali nabijene rečenice, mnogosložne političke analize,
napade kao bacačem plamena na malodušnu laburističku vladu, ali ja
sam bio taj tko je grijao gledalište. Smijali su se mojim šalama koje su se
odnosile na seksualne ambicije i ponižavanje Indijaca u Engleskoj. Na
nesreću, moji glavni prizori bili su s Carol koja je nakon prve predstave
na pozornici počela ne baš lijepo pogledavati prema meni. Nakon treće
izvedbe izderala se na mene u svlačionici. »Ja ne mogu glumiti uz ovu
osobu — on je imbecil, a ne glumac!« I nazvala je Pykea u London.

Matthew se tog poslijepodneva odvezao nazad u Lon​ don. Prešao je

cijeli put od Manchestera do Londona da bi spavao s jednom prekrasnom
odvjetnicom koja je branila bombaše i borce za slobodu. »Karime, ovo je
savršena prilika«, rekao mi je. »Napokon, skužio sam policiju, ali
formalni zakon, taj potporanj našeg društva, to hoću imati uza se, i to na
jastuku.« Pa je odjurio, a nas prepustio publici i kiši.

Možda je u trenutku kad ga je Carol nazvala Pyke u krevetu raspredao o

sudbini Bradford Eighta ili Leeds Sixa32. Zamišljao sam ga kako oprezno
vodi ljubav s od​ vjetnicom; kako misli na sve — šampanjac, hašiš,
cvijeće — da osigura njezino visoko i strastveno mišljenje o njemu. A
sada mu Carol preko telefona tužaka da ja ispadam kao čovjek iz druge
predstave a ne njihove, iz farse, valjda. Ali kao većina nadarenih ljudi koji
imaju uspjeha kod publike, Pyke je bio blagoslovljen prostonarodskom
crtom. Podržao me: »Karim je ključ ove predstave«, rekao je Carol.

Kad smo nakon obilaska deset gradova stigli u London, dali smo se na
nove pokuse i pripremali se za ogled u umjetničkom centru u Zapadnom
Londonu, nedaleko od Evina stana. Bilo je to pomodno mjesto gdje se
prikazivalo sve ono najnovije iz internacionalnog plesa, kiparstva, filma i
kazališta. Vodila su ga dva izuzetno istančana esteta koji su imali čistotu i
strogost ukusa prema kojoj je u usporedbi Pyke izgledao kao čisti rokoko.
Sjedio sam s njima u restoranu, jeo vlasac i slušao ih kako razgovaraju o
novom plesu i inovativnoj formi zvanoj »performance«. Vidio sam jedan
»performance«. Tu je sudjelovao neki čovjek u kom​ binezonu koji je
preko širokog poda na uzici vukao komad camemberta. Za njime su išla
dva momka u crnom i svirala gitare. To se zvalo Kazališni komad sira.
Poslije sam čuo ljude kako govore: »Dopao mi se originalni image.« Sve
je to stvar obrazovanja. Nikada nisam čuo da se takva pakost izrekne o
pitanjima na koja sam jedva ikad i pomislio. Za te estete, kao i za Pyke
(ali mnogo gore), neka izvedba s glumcem ili neko naročito umijeće pisca
čije sam djelo gledao s Eleanor i o njemu mislio kao »obećavajućem« ili
»pomalo suhoparnom«, bilo je važno koliko i zemljotresi ili brakovi. »Ma
nek’ crknu od raka«, govorili su o tim autorima. Jednako sam tako
zamišljao da bi se rado spojili s Pykeom i razglabali o Stanislavskom i
Artaudu i sve to, ali su jedni druge mrzili iz utrobe. Ta dvojica esteta
jedva da su spominjala čovjeka koji je uvjež​ bavao predstavu u njihovu
kazalištu, osim u pojmovima kao »Onaj čovjek koji čelici traperice«« ili
»Caliban«33. Toj dvojici esteta pomagala je cijela flota izuzetno obučenih
srednjostaleških djevojaka čiji su očevi televizijski tajkuni. Bio je to
čudan sklop: kazalište je bilo na proračunu, a oni su bili radikalni ljudi,
ali sve nekako kao da su svi — ljudi koji su tu radili, novinari, obožavatelji
družine, drugi redatelji i glumci — željeli odgovoriti na jedno jedino
pitanje: hoće li ova predstava imati uspjeha ili neće?
 Ne bih li izbjegao rastuću napetost i brigu, jednog sam jutra otišao
posjetiti Changeza u njegovo novo boravište. Sjajni su ljudi bili ti
vegetarijanci, ali mene je brinulo kako će reagirati kad ustanove da je
Changez debela, beskorisna protuha i da će ga morati vući sa sobom.

U prvi mah ga nisam prepoznao. Dijelom zbog okoliša u kojem je sada

živio. Moj stari Bucko je sjedio u za​ jedničkoj kuhinji od borovine
okružen biljem i gomilama radikalnih novina. Po zidovima su bili posteri
koji su najavljivali demonstracije protiv Južne Afrike i Rodezije, mitinge,
ljetovanja na Kubi i Albaniji. Changez se ošišao nakratko; očerupao je
onaj svoj floberovski brk ispod nosa; na sebi je imo golemi sivi
kombinezon zakopčan do grla. »Izgledaš kao strojobravar«, rekoh mu.
Toplo mi se nas​ miješio. Između ostaloga bio je presretan što je onog
trenutka kad je bilo izvjesno da je Anwar umro od srčanog napada otpala
parnica protiv njega zbog nasrtaja. »Yaar, hoću izvući najviše od života«,
rekao je.

Za stolom s Changezom sjedili su Simon i mlada plavokosa djevojka

Sophie koja je jela kruh u jajetu. Upravo se vratila od neke tvornice pred
kojom je prodavala anarhističke novine.

Kad se Changez, na moje iznenađenje, ponudio da ode do dućana po

mlijeko, pitao sam ih kako mu ide, je li sve u redu. Je li na visini? Bio
sam svjestan da ton moga glasa pokazuje da o Changezu mislim kao o
nižem men​ talnom pacijentu. Ali Simonu i Sophie Changez je bio drag.
Sophie je jednom za njega rekla da je »useljenik-invalid«, što Ubojica S
Pimpekim valjda i jest bio. Možda mu je to i priskrbjelo povjerenje u toj
kući. Očito je da je imao osjećaj za to da ne govori nadugo i naširoko o
tome da je iz porodice koja posjeduje trkaće konje. I zasigurno im je
utajio mnoge priče što ih je znao meni pripovijedati o brojnim slugama s
kojima je imao posla, o svojim analizama kvaliteta koje je držao bitnima
za dobra slugu, kuhara i čistačicu.

»Karime, strašno volim život u komuni«, rekao mi je Changez kad smo

tog dana kasnije otišli u šetnju. »Ovdje obiteljska atmosfera nema
oštrokondži od tetaka. Jedino ti sastanci, yaar. Održavaju ih svakih pet
minuta. Svako malo moramo sjesti i razglabati o ovome pa o onome, o
vrtu, kuhanju, stanju u Engleskoj, stanju u Chileu, stanju u
Čehoslovačkoj. Ova demokracija se raspomamila, moj yaar. A opet, jebem
ti, čudno je to i svašta, ta golotinja koju svaki dan viđaš.«

»Kakva glotinja?«

»Potpuna golotinja. Golotinja do kraja.«

»Kakva potpuna i do kraja golotinja?«

»Tu je pet djevojaka, a mušku stranu predstavljamo samo Simon i ja. A

te djevojke, prema komunističkom principu po kojem se ne stide
pokazati, hodaju potpuno bez odjeće, a sise bez grudnjaka! I bez skrivanja
šumica!«

»Kriste…«

»Ali ja tu ne mogu ostati…«

»Što, nakon svega toga? Zašto, Bucko? Pa vidi samo što sam ti
namjestio! Misli samo na te sise bez grudnjaka, za doručkom!«

»Karime, to mi kida srce, yaar. A Jamila se počela viđati s onim

krasnim momkom, Simonom. Oni su u sobi do moje. Svake ih noći čujem
kako razvaljuju krevet. To mi razara uši, jebemti, kao da dolazi
Kraljevstvo Nebesko.«

»To se jednoga dana moralo dogoditi, Changez. Ako hoćeš, kupit ću ti

prigušivač za uši.« A cerekao sam se u sebi na samu pomisao na to kako
Changez osluškuje kako se iz noći u noć ljubav njegova života kreše u
susjednoj sobi. »Ili, zašto ne zamijeniš sobu?«

Otresao je glavom. Želim biti blizu nje. Volim čuti kad se kreće. Drag
mi je svaki zvuk što ga ona stvara. U ovom trenutku sjedi dolje. U onom
trenutku čita. Volim to znati.«

»Znaš, Changez, ljubav ti zna jako sličiti na glupost.«

 »Ljubav je ljubav, a ona je vječna. Vi na Zapadu više nemate
romantičnu ljubav. Samo pjevate o njoj preko radija. Ovdje nitko ne voli
istinski.«

»A Eva i Tata?«, uzvratio sam mu kao tetka. »To je romantika, zar

nije?«

»To je preljub. Čisto zlo.« »A, shvaćam.«

Bilo mi je drago vidjeti Changeza tako radosna. Izgledao je veselo što je

u svom novom životu izbjegao letargiju, i to u životu za koji sam mislio
da mu nikada neće odgovarati.

Dok smo tako svuda skitali primijetio sam kako je taj dio grada —
Južnog Londona — ustvari opustio i siromašan u usporedbi s Londonom
u kojem sam ja živio. Ovdje su nezaposleni šetkali ulicama ne imajući
kamo otići, muškarci u prljavim kaputima i žene u starim cipelama bez
čarapa. Šetali smo tako i promatrali, a Changez je govorio o tome koliko
voli Engleze, kako su pristojni i obzirni. »To su ti gospoda. Naročito žene.
Neće te nastojati iskoristiti kao što Indijke stalno rade.«

Ta gospoda imala su nezdrava lica; koža im je bila siva. Kuće u

državnom vlasništvu izgledale s kao sklepani zatvorski logori; na sve
strane jurcaju psi; vjetar raznosi smeće; posvuda grafiti. Tu su posađena
oniža stabla koja su nekoć bila omotana zaštitnom žicom, ali je i ona
iskidana. Trgovine su prodavale samo nepodesnu i loše izrađenu odjeću.
Sve je izgledalo jeftino i trošno, tim gore što je sve htjelo biti napirlitano.
Mora da je i Changez mislio isto što i ja. Rekao je. »Možda se ovdje
osjećam kao kod kuće jer me podsjeća na Calcuttu.«

Kad sam rekao da je vrijeme da pođemo, Changezu se promijenilo

raspoloženje. Iz razmišljanja se naglo prebacio u napad koji je izgledao
nekako poslovno, kao da je unaprijed smislio što želi reći, a sada je
nastupio trenutak da to iznese.

»E, Karime, sad mi reci, da možda ne koristiš moj karakter za svoju

predstavu, je li?«
 »Ma kakvi, Changez. Pa već sam ti rekao.«

»Jesi, dao si časnu riječ.«

»Tako je, jesam. U redu?«

Razmišljao je nekoliko trenutaka. »Ali, na kraju krajeva, što vrijedi

tvoja časna riječ?«

»Za sve, čovječe, za sve stvari, jebo ga Bog! Isuse, Changez, malo si se ti
previše uobrazio, u pičku materinu, znaš?

Pogledao me strogo kao da mi ne vjeruje, klipan jedan, pa onda

odgegao kroz Južni London.

Nekoliko dana nakon toga, pošto smo već otpočeli s oglednim

prikazivanjima drame u Londonu, nazvala me Jamila i rekla da su
Changeza napali ispod željezničkog mosta kad se vraćao od Shinko. Te
tipične južnolondonske zimske večeri — tihe, mračne, hladne, maglovite,
vlažne — neka se banda bacila na Changeza, nazivajući ga Pakijanerom,
ne shvaćajući da je on Indijac. Izudarali su ga cipelama po cijelom tijelu i
počeli mu britvom urezivati inicijale Nacionalne fronte na trbuh. A
razbježali su se u trenutku kad je Changez ispustio sirenu svog
muslimanskog ratnog pokliča koji bi se čuo i Buenos Airesu. Naravno, bio
je u šoku; usrao se od straha i sav tresao, veli Jamila. Ali nije se kolebao
kad je u pitanju bila mogućnost da se okoristi ljubaznošću što mu je svi
oko njega ukazuju. Sada mu je Sophie donosila doručak u krevet, a
poštedjeli su ga raznih kuharskih i peračkih dužnosti. Policija, kojoj je
već bilo mučno od Changeza, navlačila je na to da je sam legao ispod
željezničkog mosta i nanio rane po sebi, samo da ih ozloglasi.

Razbjesnio sam se zbog tog napada na Changeza i pitao sam Jamilu

mogu li kako pomoći. Da; ti se napadi stalno događaju. Zato neka onda
iduće subote pođem s Jamilom i njezinim prijateljima na marš.
Nacionalna Fronta paradira obližnjom azijskom četvrti. U Town Hallu će
se održati fašistički skup; napast će azijske dućane i ugroziti im život.
Ljudi tog kraja boje se. Ne možemo ih zaustaviti: možemo samo poći na
marš, pa neka se čuje i naš glas. Rekao sam joj da ću doći.

U zadnje vrijeme spavao sam s Eleanor ne više od jednom tjedno. Ništa

se nije reklo, ali zahladnjela je prema meni. To me nije uzbunilo; volio
sam nakon pokusa otići kući i strah proživljavati nasamo. Za otvorenje
sam se pripremao tako da sam po stanu hodao kao Changez, ali opet ne
tako da ga ismijavam, nego da zađem u pozadinu njegovih čudnovatih
očiju. I Robert de Niro bi bio ponosan na mene.

Prihvatio sam pod izvjesno da je Eleanor večeri pro​ vodila na

tulumima sa svojim prijateljima. Često je i mene pozivala, ali uvidio sam
da se nakon nekoliko sati s njezinom ruljom osjećam tupo i tromo. Život
je tim ljudima nudio usne, ali kako su se vukli s tuluma na tulum,
gledajući uvijek ista lica i govoreći iz noći u noć uvijek iste riječi, to sam
vidio kao poljubac smrti; vidio sam koliko je toga u njih malaksalo i
beskorisno. Kakvu strast ili žudnju ili glad imaju dok tako dangube po
tim svojim londonskim sobama? Rekao sam svom političkom savjetniku,
Naredniku Montvju, da vladajuća klasa nije vrijedna mržnje. Nije se
složio. »Zbog te svoje samodopadnosti samo su još gori«, dokazivao je.

Kad sam nazvao Eleanor i rekao joj da bismo se trebali pridružiti

drugima u oporbi fašistima, ponašanje joj je bilo čudno, pogotovo ako se
uzme u obzir ono što se dogodilo Geneu. Neodlučno se ushodala po
cijelom stanu. S jedne strane morala je ići u kupovinu kod Sainsburyja, s
druge mora tamo nekoga otići posjetiti u bolnicu. »Ljubavi, vidimo se na
demonstracijama«, zaključila je. »Imam takvu zbrku u glavi.« Spustio
sam slušalicu.

Znao sam što mi je činiti. Od mene se očekivalo da se tog jutra

pridružim Jamili, Changezu, Simonu, Sophie i drugima. Pa što? Malo ću
zakasniti. A marš neću pro​ pustiti. Idem ravno tamo.

Čekao sam sat vremena i uhvatio vlak prema sjeveru, prema Pykeu.
Ušao sam u prednji vrt kuće koja je bila nasuprot njegovoj, sjeo na neku
kladu i kroz rupu u živici stao promatrati Pykeovu kuću. Već sam kasnio.
Morat ću taksijem na marš. To će biti OK, samo da me Jamila ne uhvati
kako izlazim iz taksija. Nakon trosatnog čekanja ugledao sam Eleanor
kako prilazi Pykeovoj kući. Koji sam ja genij: kako sam samo bio u pravu!
Eleanor je pozvonila i Pyke joj je smjesta otvorio. Ništa da se poljube,
poglade, nasmiješe — samo su se za njima zatvorila vrata. Potom ništa. A
što sam očekivao? Buljio sam u zatvorena vrata. Što je trebalo da učinim?
To je bilo nešto o čemu nisam razmišljao. A demonstracijski je marš u
punom jeku. Možda bi Pyke i Eleanor htjeli poći? Pričekat ću ih; možda
ću im se očitovati, reći da sam prolazio, a onda neka me odvezu na marš.

Čekao sam još tri sata. Sigurno su sebi priuštili kasni ručak. Počelo se
smračivati. Kad se Eleanor pojavila, pratio sam je do vlaka i za njom ušao
vagon, pa u odjeljku sjeo nasuprot njoj. Prilično se iznenadila kad je digla
pogled i vidjela me kako sjedim. »Što ti radiš na Bakerloo Line?«, pitala
me.

E, sad, baš i nisam bio u obrambenom raspoloženju. Prišao sam i sjeo

do nje. Samo izravno: pitao sam je što je radila kod Pykea umjesto da je
išla svojim tijelom prepriječiti fašiste.

Zabacila je kosu unazad, ogledala se po vlaku tražeći izlaz i rekla da ona

mene može pitati isto. Nije me gledala, ali nije ni izgledala kao da se
brani. »Privlači me Pyke«, rekla je. »On je uzbudljiv čovjek. Možda nisi
primijetio, ali jako je malo takvih.«

»Hoćeš dalje spavati s njim?«

»Da, kad me god pozove.«

»Koliko dugo već to traje?«

»Od onda… od onda kad smo išli k njima na večeru i kad ste ti i Pyke
jedan drugome radili one stvari.«

Prislonila mi se obrazom uz moj. Sladost njezine kože i njezin

posvemašnji miris praktički su me tjerali da se onesvijestim.

»Oh, ljubavi«, rekao sam.

Rekla je: »Karime, želim da budeš sa mnom, i puno sam za tebe

učinila. Ali ne mogu da mi ljudi — muškarci — govore što da radim. Ako
Pyke želi da budem s njime, onda moram slijediti svoju želju. On me
toliko toga treba naučiti. I molim te, molim te, više me nikada nemoj
pratiti.«

Vrata vlaka su se već zatvarala, ali sam se uspio provući. Dok sam
hodao peronom, donio sam odluku da prekinem s Eleanor. U kazalištu ću
je morati viđati svakoga dana, ali joj se više nikada neću obratiti kao
ljubavnik. Gotova je, znači, moja prva ljubavna veza. Bit će drugih. Pyke
joj je bio draži. Slatki Gene, njezin crni ljubavnik, najbolji londonski
mimičar, koji je praznio noćne posude u bol​ ničkim sapunicama, ubio
se jer su mu svakoga dana po​ gledom, opaskom, ponašanjem Englezi
govorili da ga mrze; nikada mu nisu dali da zaboravi da ga smatraju
Crncem, robom, nižim bićem. A ini smo, osvajajući Englesku, osvajali
engleske ruže; posjedovanjem tih nagrada, te ljubaznosti i ljepote,
prkosno smo gledali u oko Imperija i njegove samouznesenosti — u oko
onog Rutavog, u oko one njegove jebene psine. Postali smo dio Engleske i
ipak ponosno stojimo izvan nje. Ali da bismo zaista postali slobodni,
moramo se osloboditi i sve te gorčine i mržnje. Ali, kako je to moguće,
kad se gorčina i mržnja svakodnevno iznova rađaju.

Poslao sam Eleanor dostojanstveno pisamce. Potom se trebalo odljubiti

od nje. To je već bio tvrđi dio. Sve u životu organizira se oko ljudi koji se
zaljubljuju jedno u drugo. Lako se zaljubiti: ali nitko te ne uči kako da se
odljubiš. Nisam znao gdje da počnem.

Ostatak dana motao sam se po Sohou i odsjedio na desetak porno

filmova. Jer tjedan nakon toga mora da sam zapao u svojevrsnu depresiju
i zlovolju i društvenu nesposobnost, jer nimalo nisam mario za ono što je
trebalo biti najvećom večeri moga života — otvorenje predstave.

Tih dana prije otvorenja nisam razgovarao s drugim glumcima.

Intimnost što ju je Pyke izazvao sada je izgledala kao droga koja nam
privremeno jest davala utisak naklo​ nosti i podrške, ali sada je
ishlapjela i vraćala se samo u flash-backovima, kao LSD. Primao sam od
Pykea upute, ali mu više nisam ulazio u auto. Toliko sam mu se divio,
njegovoj nadarenosti, smjelosti i oslobođenosti od konven​ cija, ali sada
sam bio zbunjen. Je li me izdao? Ili mi je možda pomagao jer me odgajao
za ono kako svijet djeluje. Nisam znao. U svakom slučaju, Eleanor mu je
sigurno rekla što se dogodilo između nas pa me se klonio i bio više nego
pristojan. Marlene mi je jednom pisala, govoreći: »Gdje si, mili? Karime,
dušo, hoćeš li mi opet doći?« Nisam odgovorio. Bilo mi je već mučno od
kazališnih ljudi i cijele predstave; zanijemio sam. Kao da mi nije bilo
važno što mi se događa. Katkad bih osjećao ljutnju, ali najveći dio
vremena nisam osjećao ništa; nikada prije nisam osjećao toliko ništa.

Svlačionica je bila krcata cvijećem i posjetnicama, a u jedan sat palo je

više poljubaca negoli u Parizu u čitav jedan dan. Bilo je TV i radio-
intervjua, a neki me novinar pitao za glavne događaje u mom životu.
Nekoliko su me puta fotografirali pored bodljikave žice. (Primijetio sam
da fotografi izgleda vole bodljikavu žicu.) Intenzivno sam živio u svojoj
svijesti, trudeći se da ne gledam Eleanor, trudeći se da toliko ne mrzim
ostale glumce.

A onda, odjednom, to je bilo to, u noći nad noćima, stajao sam sam na
pozornici u punom sjaju svjetala pred četiri stotine u mene uprtih
bjelačkih očiju. Znam da je riječi koje su meni već zvučale previše
poznato i besmisleno i izlazile mi iz usta s odjekom onog »Hej, dobar
dan, kako si?«, publika obdarila životom i značenjem i to toliko da je ta
večer bila trijumf, a ja sam bio — imam to crno na bijelo od autoriteta, i
to kritičara — razdragan i pošten. Napokon.

Nakon predstave popio sam u svlačionici bocu Guinnessa i dovukao se

u predvorje. A tu, točno ispred sebe, vidio sam čudnovat i neobičan
prizor, osobito stoga što na otvorenje nisam nikoga zvao.

Da sam bio na filmu, protrljao bih oči da naznačim da ne vjerujem

onome što vidim. Mama i Tata su razgovarali između sebe i smiješili se.
To se ne očekuje od roditelja. Tu, među punk-šminkerima i leptir-
mašnama, sjajnim cipe​ lama i ženama golih leđa, stajala je Mama,
odjevena u plavo-bijelu haljinu, plavi šešir i smeđe sandale. Do nje u
blizini stajao je moj brat, mali Allie. Pomislio sam samo to kako mali i
stidljivi izgledaju moji Mama i Tata, kako su posijedjeli i krhki i kako
udaljenost na koju su se izdvojili od drugih djeluje neprirodno. Prođeš
čitav život misleći da su ti roditelji ona razorna zaštitnička čudovišta s
beskonačnom nadmoći nad tobom, a onda dođe dan kad se okreneš,
uhvatiš ih neočekivano, a oni su tek slabi, nervozni ljudi koji pokušavaju
nekako preživjeti jedno s drugim.

Eva mi je prišla s pićem i rekla: »Da, divan pogled, je li?« Eva i ja smo
stajali skupa i razgovarali o predstavi. »Govori o našoj zemlji«, rekla je.
»O tome kako smo postali okorjeli i lišeni kreposti. Otpuhala je samo-mit
o tolerantnoj, umjerenoj Engleskoj. Sve mi se ježila kosa na zatiljku. A po
tome znam da je bilo dobro. Svu umjetnost prosuđujem prema tome
kakav mi učinak ima na vrat.«

»Drago mi je, Eva, da ti je tako bilo«, rekao sam. Vidjelo se da je u

lošem stanju. Nisam znao što da joj kažem. Ipak, u blizini je vrebao
Shadwell i čekao da bude gotova sa mnom. A cijelo vrijeme Evin se
pogled nikako nije smirivao — niti jednom se nije približio Mami i Tati,
iako bi mu bilo prirodno da se zaustavi baš na njima. A tamo bi samo
proždirao. Okrenula se Shadwellu, a on mi se osmjehnuo i počeo govoriti.
»Ja sam ushićen, ali ne popuštam jer…«, počeo je. Još sam jednom
pogledao Mamu i Tatu. »Oni se još vole, primjećuješ?«, rekao sam Evi. A
možda i nisam; možda sam samo pomislio. Ponekad ne možeš procijeniti
jesi li štogod izgovorio ili ti je naprosto bilo u pameti.

Odmaknuo sam se i zatekao Terryja kako stoji za šankom s nekom

ženom koja nije izgledala poput ostalih namirisanih i uparađenih
obilazitelja premijera. Terry me nije upoznao s njom. Nije mi želio
priznati. Nije mi pružio ruku. Pa je ona rekla: »Ja sam Yvonne,
prijateljica Matthewa Pykea, policijska službenica s bazom u Sjevernom
Londonu. Narednik Monty i ja« — tu se zakikotala — »upravo
razgovaramo o policijskim postupcima.«

»Zbilja Terry?« Nisam ranije viđao Terryja da tako izgleda, tako

pokunjen; samo je ljuljao glavom kao da su mu uši pune vode. Nije me
gledao. Zbrinuo sam se za njega. Dodirnuo sam mu glavu sa strane. »Što
ti je, Monty?«

»Nemoj me tako zvati, pizdo jedna. Nisam ti ja Monty. Ja sam Terry i

sad sam uzrujan. Reći ću ti što je. Htio bih da sam ja bio tamo na
pozornici. Mogao sam biti i ja. To zaslužujem, OK? A onda, eto tebe. OK?
I zato ja sada glumim policajca u pičku materinu!«

Pošao sam od njega. Sutra će se bolje osjećati. Ali to nije bio kraj priče.
»Hej, hej, kamo ćeš?«, rekao je. Slijedio me. »Ima nešto što moraš
napraviti«, rekao je. »Hoćeš li? Rekao si da hoćeš.«

Na silu me poveo na stranu, podalje od svih, tako da nas ne mogu

prisluškivati. Držao me za ruku. Boljelo me. Ruka mi je počela trnuti.
Nisam je micao.

»Sad«, rekao je. »Dajemo ti poziv.«

»Ne večeras«, rekao sam.

»Ne večeras? Zašto ne večeras? Što tebi znači večeras? Velika stvar?«

Slegnuo sam ramenima. »U redu.«

Rekao sam da ću učiniti ako budem mogao. Znao sam na što smjera.
Nisam htio ispasti kukavica. Znao sam koga mrziti. »Partija hitno treba
sredstva. Otiđi do dvoje ljudi i traži ih novac.

»Koliko?«, rekoh.

»Prepuštamo tebi.«

Prigušeno sam se nasmijao. »Ne budi glup.«

»Pripazi na svoj jezik«, viknuo je. »Pazi na svoju labrnju, jebemti!«

Onda se nasmijao i pogledao me podrugljivo. To je bio neki drukčiji
Terry. »Koliko god možeš.«

»To je, znači, ispit?«

»Stotine«, rekao je. »Hoćemo stotine funti. Traži. Nago​ varaj ih.
Oderi ih. Ukradi im pokućstvo. Podnijet će oni to. Uzmi im sve što možeš.
OK?«

»Je.«

Krenuo sam da odem. Bilo mi ga je dosta. Ali opet me uhvatio za ruku,

onu istu. »Kamo ćeš sad, u pičku materinu?«

»Što?« rekoh. »Nemoj me potezati.«

Bio je ljut, ali ja se nisam srdio nimalo. Nije me bilo briga što se
događa.

»Kako misliš uzeti novac, a da ne znaš imena uključenih strana?«

»OK. Koja su to imena?«, upitao sam.

Trzajem me okrenuo tako da sam sada gledao u zid. Više nisam vidio
roditelje; vidio sam zid i Terrya. Zubi su mu škripali. »Ovo je klasni rat«,
rakao je.

»To znam.«

Spustio je glas. »Jedan je Pyke. Druga je Eleanor.« Zaprepastio sam se.

»Pa to su mi prijatelji.« »Tako je, zato će se prijateljski odazvati.« »Terry,
ne.«

»Karime, da.«

Okrenuo se i promotrio gomilu u restoranskom pro​ storu. »Krasna

rulja. Piće?«

»Ne.«

»Sigurno?«

Kimnuo sam .

»Onda, Karime, vidimo se.«

 »Da.«

Razdvojili smo se. Provrzmao sam se okolo. Poznavao sam mnogo

ljudi, ali sam ih jedva prepoznavao. Na nesreću, za manje od minute
našao sam se kako stojim pred jedinim bićem koje sam htio izbjeći —
pred Changezom.

Sada će trebati otplatiti dugove. Bio sam pripravan. Zbog toga sam bio
toliko uznemiren da sam ga nekoliko dana ranije pokušao odvratiti da
dođe i rekao Jamili: »Mislim da ta večer neće goditi Changezu.« »U tom
slučaju ga onda ja moram voditi«, rekla je, karakteristično. A Changez me
zagrlio i izlupao po leđima. »Vrlo dobra predstava i vrhunska gluma«,
rekao je.

Sumnjičavo sam ga pogledao. Nisam se osjećao nimalo dobro. Želio

sam biti na nekom drugom mjestu. Ne znam zašto, osjećao sam da je to
neka potmula varka. Bio sam spreman. Večeras su svi izišli da me
spopadnu.

»Tako je, a ti mi, Changez, izgledaš sretno. Otkuda takav zanos?«

»Pa svakako pogađaš. Moja Jamila čeka.« Blijedo sam ga pogledao.

»Imat ćemo bebu.«

»Tvoju bebu?«

»Budalo blesava, kako se to može bez seksualnog od​ nosa? Sam

dobro znaš da nisam imao pristup toj počasti.«

»Točno, draga Pameti34. To sam i mislio.«

»I tako čeka Simonovo. Ali svi ćemo imati udjela.«

»Dijete komune?«

Changez je zagroktao od odobravanja. »Pripadništvo cijeloj porodici

prijatelja. Nikada nisam bio tako sretan.«
 Tu mi je prekipjelo, hvala lijepa. Htio sam otkenjati, otići kući. Ali prije
nego mi je to uspjelo, Changez je ispružio mesnatu šapetinu zdrave ruke.
Poskočio sam una​ zad. Eto ga, sad će me smlaviti, pomislio sam.
Indijski sunarodnjak u predvorju bjelačkog kazališta!

»Priđi malo bliže, vrhunski glumce«, rekao je. »I saslušaj moju kritiku.
Drago mi je što si u ulozi sačuvao temeljnu autobiografiju i nisi mi u
karakter ubacivao izmišljotine. Jasno si shvatio da ja nisam stvorenje
koje se može s uspjehom utjelotvoriti. Eto, napokon, tvoja časna riječ ima
časti. To je dobro.«

Obradovao sam se što kraj sebe vidim Jamilu. Ponadao sam se da će

promijeniti predmet razgovora, Ali tko je to s njom? Je li to sigurno
Simon? Sto mu se dogodilo s licem? Simonu je jedno oko bilo povezano;
obraz pod njime pod flasterom; pola glave bilo mu je umotano u gazu.
Jamila je djelovala smrknuto, iako sam joj dvaput čestitao za bebu.
Zapiljila se čvrsto u mene, kao da sam neki zločinac koji siluje. Jebemti, u
čemu je problem, samo sam to htio saznati.

»U čemu je problem?«

»Nisi bio tamo«, rekla je. »Nisam mogla vjerovati. Jednostavno se nisi
pojavio«

Gdje to nisam bio? »Gdje?«, rekoh. Zar te moram podsjećati? Na

demonstracijama, Karime.«

»Jammie, nisam mogao. Imao sam pokus. Kako je bilo? Čujem da je

bilo efikasno i sve to.«

»Ostali ljudi iz tvoje predstave su bili tamo. Simon je prijatelj Tracey.

Ona je bila, u prvim redovima.«

Pogledala je Simona. I ja sam pogledao Simona. Nemo​ guće je bilo

reći kakav je to izraz bio na njegovu licu jer mu je u tom trenutku veći dio
glave bio potpuno sređen.

»Eto kako je bilo. Flaša u glavu. E, moj Karime, kamo ti srljaš kao
osoba?«.

»Tamo«, rekao sam.

Bio sam na odlasku, već sam krenuo van, kadli mi priđe Mama.
Smiješila se pa sam je poljubio. »Puno te volim«, rekla je.

»Bilo dobro, Mama, a?«

»Nisi bio u pregači kao onda«, rekla je. »Bar su ti dali da nosiš svoju
odjeću. Ali ti nisi Indijac. Nikad nisi ni bio u Indiji. Znam ja. Onaj čas kad
bi izišao iz aviona dobio bi proljev.«

»Ma baš me briga«, rekao sam joj. »Ja sam glumac. To je samo posao.«

»Nemoj mi tako govoriti«, rekla je. »Budi ono što jesi.« »Pa da.«

Pogledala je prema Tati koji je sada bio s Evom. Eva mu se ljutito

obraćala. Tata je djelovao kao janješce, ali je podnosio; nije joj uzvraćao.
Ugledao nas je i spustio pogled. »Vuče ga za uši«, rekla je Mama. »Glupa
stara kravetina — neće to biti dobro za tako tvrdoglavo dupe kao što je
on.«

»Odi u zahod i ispuši nos«, rekao sam joj.

»I bolje mi je«, rekla je.

Tu kraj vrata popeo sam se na stolac i odozgo pogledao gomilu budućih

kostura. Za osamdeset godina mnogi će od nas biti mrtvi. Živimo, ne
imajući izbora, kao da tome nije tako, kao da nismo sami, kao da neće
doći trenutak u kojem će svatko od nas spoznati da mu je život prošao, da
bez kočnica vozi prema zidu od opeka. Eva i Tata i dalje su razgovarali;
Ted i Jean su razgovarali; Marlene i Tracey su razgovarale, Changez,
Simon i Allie su razgo​ varali; i nitko od njih sada nije imao neke potrebe
za mnom. Otišao sam van.

U usporedbi s njihovim smrdljivim guzicama i otrovnim razgovorom,

noćni zrak je bio blagotvoran kao mlijeko. Rastvorio sam kožnu jaknu i
raskopčao šlic i tako dao kurcu da osjeti vjetar. Hodao sam prema
zasranoj rijeci Temzi, toj plimi govana koju zagađuju drkači što žive na
brodovima i ljudi koji vole veslanje. Ušao sam na neko vrijeme u
okrepljujući ritam hoda, dok nisam shvatio da me slijedi neka oniža
spodoba koju sam primijetio na nekoliko metara od sebe kako mirno
korača s rukama u džepovima. Bolio me kurac za to.

Htio sam razmišljati o Eleanor i o tome kako mi je bilo bolno viđati je

svaki dan kad je jedino što sam htio bilo da joj se vratim. Dakako da sam
se ponadao da će moja ravnodušnost oživjeti njezino zanimanje za mene,
da ću joj nedostajati i da će me moliti da se vratim k njoj na još koju
kobasičicu skuhanu na pari i posljednji poljubac u bedra. No, u pismu
sam je zamolio da me se kloni; upravo je to i činila i izgleda da je nije
smetalo. Možda da pokušam s njom porazgovarati posljednji put.

Već više nisam mogao podonosti znatiželju za to biće iza sebe, pa sam
se dalje niz rijeku skrio u dovratak nekog puba i onako polugol skočio na
to stvorenje i viknuo: »Tko si ti? Zašto me pratiš?« Kad sam je pustio
ostala je mirna, nije se prestrašila i smiješila se.

»Zadivila me tvoja predstava«, rekla je kad smo nastavili hodati.

»Nasmijao si me. Samo sam ti to htjela reći. Imaš najljepše lice. Te usne.
Vau.«

»Da? Sviđam ti se?«

»Da, i želim s tobom biti nekoliko minuta. Ne smeta ti da te pratim, je

li? Vidjelo se da kaniš otići. Izgledao si užasnuto. Ljut. Kakvo stanje, fuj!
Ne želiš biti sam, je li?«

»Ništa ti ne brini — dobro je imati prijatelja.« Bože, zvučao sam kao

budala. Ali uzela me za ruku i tako smo šetali kraj rijeke, kraj kuće
Williama Morrisa i prema Hogarthovu grobu.

»Čudnovato je da još netko ima iste namjere kao ja«, rekla je žena čije
je ime bilo Hilary.

»Koje namjere?«
 »Da te slijedi«, rekla je.

Okrenuo sam se i ugledao Heatera kako stoji bez želje da se skrije.

Pozdravio sam ga vriskom koji mi se izdigao iz utrobe i poletio u zrak kao
mlaz. Sam Janov bi mi zapljeskao.

»Sto je, Heater, što hoćeš? Daj odjebi i crkni od raka, pizdo jedna
debela, ružna, lažna!«

Zauzeo je stav i sada je čvrsto stajao razdvojenih nogu, jednako

raspoređene težine. Bio je spreman za mene. Htio se tući.

»Uhvatit ću te, pizdo pakistanska! Ne sviđaš mi se! I previše si se igrao

s mojom Eleanor. Ti i Pyke.«

Hilary me uzela za ruku. Bila je mirna. »A da se jednostavno

zaletimo?«, rekla je.

»To ti je dobra ideja«, rekao sam. »OK.« »Hajdemo onda.«

Jurnuo sam prema Heateru i popeo se na njega tako što sam mu stao
na koljeno, ščepao ga za suvratak na kaputu i iskoristio zalet da ga
drmnem čelom po nosu onako kako su me učili u školi. Zahvaljivao sam
Bogu na školovanju. Okrenuo se oko sebe, namještajući nos na licu.
Onda smo Hilary i ja odjurili i derali se, grlili jedno drugo i ljubili se, a
izgledalo je kao da je krvi na sve strane, samo je lila niz nas. Zaboravio
sam da je Heater u svojoj školi naučio da nikamo ne ide bez britve
pričvršćene ispod revera.
 ŠESNAESTO POGLAVLJE

Kazalište je svake večeri bilo puno, a na našu radost, petkom i subotom

ljudi nisu mogli ni ući. Spremali smo dodatne predstave. Predstava mi je
po cijeli dan bila u pameti. Nije je bilo moguće izvesti samo s pola
koncen​ tracije, što sam primijetio jedne večeri pošto sam se našao
nasukan na pozornici, jer sam, zagledavši se u Eleanor, zaboravio u
kojem smo činu predstave. To što me uvečer čekala predstava
upropaštavalo mi je čitav dan, a da to izbjegnem, shvatio sam da mi je
najbolje da premjestim sate i ustajem u tri ili četiri poslijepodne pa mi je
tako predstava počinjala kao ujutro, a poslije sam imao sate i sate da je
zaboravim.

Nakon predstave odlazili smo u kraj s restoranima gdje bi nas samo

pratili pogledi. Ljudi su jedni drugima poka​ zivali na nas. Plaćali su nam
pića; čast im je bila da se se s nama upoznaju. Uporno su nas pozivali na
zabave, da ih začinimo. Odlazili smo, upadali u ponoć punih ruku piva i
vina. Kad bismo došli, nudili su nam droge. Imao sam seks s nekoliko
žena; sada je sve išlo lakše. Dobio sam i agenticu. Ponuđena mi je manja
uloga u jednom televizijskom filmu u kojoj igram taksistu. Imao sam i
malo novaca za provod. Jedne večeri svratio je Pyke i pitao nas želimo li
da odvede predstavu u New York. Postoji ponuda malog ali prestižnog
kazališta. Želimo li zaista ići? »Javite mi ako vas to može smetati«, rekao
je nehajno. »Stvar je na svima vama«.

Pyke nam je nakon predstave dao neke upute, a ja sam ga pitao mogu li
ga posjetiti preko vikenda. Nasmiješio se i potapkao me po dupetu: »U
svako doba«, rekao je. »Zašto ne?«

»Sjedi«, rekao mi je kad sam stigao spreman da ga tražim novac. U

sobu je ušla neka starica u ružičastom najlonskom kućnom ogrtaču i s
usisavačem. »Kasnije, Mayis«, rekao joj je.

»Matthew«, počeo sam.

 »Sjedi dok se otuširam«, rekao je. »Jako ti je hitno?«, pa je izišao i
ostavio me sama u toj prostoriji sa skulpturom pičke. Kao i prije,
prošetao sam okolo. Pomislio sam da mu možda ukradem nešto pa bi to
Terry mogao prodati za Partiju. To bi bilo nešto kao trofej. Odmjeravao
sam vaze i podizao držače za papir, ali nisam imao pojma koliko vrijede.
Spremao sam se da jedan od tih držača za papir strpam u džep, kadli uđe
Marlene u kratkim hlačicama i majici. Ruke i podlaktice bile su joj
umrljane bojom. Izvodila je neke dekoracije. Primijetio sam kako joj je
tijelo sada bilo bolesno blijedo. I ja sam ga ljubio i lizao?

»A, ti si?«, rekla je. Pokazala je malo od onog odu​ ševljenja od prošli
put. Vjerojatno se ohladila prema meni. Takvi ljudi znaju čas gore čas
dolje. »Što smjeraš?«, rekla je. Prišla mi je. Onda je zasjala.

»Daj nam pusicu, Karime.« Nagnula se prema meni i zatvorila oči.

Blago sam joj poljubio usne. Nije otvarala oči. »Pa to nije poljubac. Kad
se ljubim, onda hoću da me se ljubi«, rekla je. Njezin mi se jezik našao u
ustima; usnama je prelazila preko mojih; rukama je vršljala po meni.

»Daj, pusti ga na miru, za Boga miloga«, rekao je Pyke vraćajući se iz

kupaonice. »Gdje je onaj šampon od sandalovine za kupanje koji ja
volim?«

Uspravila se. »Otkud da ja znam? Ne razmećem se ja njime. Nisam ja

muško, pička mu materina. Ne koristim ga.«

Pyke je pretražio Marleneinu torbu; prevrnuo je neko​ liko ladica i iz

njih izvukao stvari. Marlene ga je gledala, stojeći s rukama na bokovima.
Pričekala je da se opet nade u vratima, pa je viknula za njime »Što si tako
drzak? Nemoj sa mnom razgovarati kao da sam ti neka kurca gladna
glumičica. Zašto da ja moga Karima pustim na miru? Ti izlaziš s
njegovom djevojkom.«

Pyke je samo stajao. »Pa jebi se s njim. Što me briga. Znaš da me nije
briga. Radi što god hoćeš, Marlene.«

»Ma jebi se«, rekla je Marlene. »Jebo ti tvoju slobodu, zabij je sam sebi
u dupe.«

»Osim toga, ona mu nije djevojka«, rekao je Pyke.

»Nije mu djevojka?« Marlene se okrenula prema meni. »Je li istina?«

Pa se okrenula Pykeu. »Što si učinio?« Pyke ništa nije rekao. »Puklo je
zbog njega, je li tako, Karime?«

»Hja«, rekoh. Ustao sam. Marlene i Pyke su se gledali s mržnjom.

Rekao sam: »Matthew, navratio sam samo da te nešto pitam. Sitnica.
Neću dugo. Možemo li to obaviti sada?«

»Pa onda ću ostaviti vas dva momka same«, rekla je sarkastično

Marlene.

»Gdje je moj šampon za tijelo?«, pita je Pyke. »Zbilja, gdje je?«

»Ma daj odjebi«, rekla je Marlene izlazeći. »Eto, vidiš«, rekao mi je

Pyke, smirujući se.

Zatražio sam ga novac. Rekao sam mu zbog čega. Tražio sam ga

tristopedeset funti. »Za politiku?«, pitao je. »Za Partiju, je li tako? Jesam
li u pravu?«

»Da.«

»Ti?«

»Da.«

»E, moj Karime. Mora da sam s tobom pogriješio.«

Pokušao sam biti nehajan. »Možda i jesi.«

Gledao me ozbiljno i s ljubaznošću kao da me zaista prozire. »Nisam ti

mislio prigovoriti. Samo nisam shvaćao da si toliko u tome.«

»Zapravo nisam«, rekao sam. »Jednostavno su mi rekli da te pitam.«

 Otišao je po čekovnu knjižicu. »Kladim se da ti nisu rekli da mi to
kažeš.« Uzeo je pero. »Znači, ti si poštar. Ti si ranjiv dečko. Nemoj da te
iskoriste. Uzmi ček.«

Bio je čaroban. Dao mi je ček na petsto, funti. S njim bih mogao

razgovarati čitav dan, ogovarati ,i ćaskati kao što smo radili kod njega u
autu. Ali otišao sam čim sam dobio novac; on nije naročito htio da
ostanem, a ja nisam želio da se uvalim u bilo što s Marlene. Kad sam
izlazio na prednja vrta štrcala je niz stepenice i pozvala me: »Karime,
Karime«, čuo sam i Pykea kako joj govori: »Zar ti nikako ne može
pobjeći?«, a ja sam za sobom zalupio vratima.

Nisam sam sebe mogao natjerati da ponovno odem k Eleanor u stan.

Zato sam je za novac pitao jedne večeri nakon predstave. Bilo je teško s
njom razgovarati. A ispalo je još teže zbog toga što se, dok sam joj to
govorio i objašnjavao joj da to nema veze s ljubavlju nego s poslom,
uspetljala sa stvarima, s mnoštvom predmeta koje je nosila sa sobom u
svlačionicu: knjige, kazete, šminka, fotografije, posjetnice, pisma, odjeća.
Stavila je na glavu nekoliko šešira, za Boga miloga. Sve je to radila zato
što se sada nije htjela suočiti sa mnom, sjesti i izravno me pogledati. Ali
jednako sam tako osjećao da me izbacuje iz svoje svijesti. Ja sam joj
značio malo; nisam joj bio neki značajan gubitak.

A nije baš i da sam je mnogo volio; samo je nisam htio pustiti. Nisam
htio da ostane kao da sam odgurnut ustranu, odbačen, izbačen. A bio
sam. Eto. Ništa tu nisam mogao. Zato sam joj samo rekao što želim.
Kimnula je glavom i uzela knjigu. »Jesi li čitao ovo?«, rekla je. Nisam čak
ni pogledao. Nisam se htio dati uvući u knjige. Ponovno sam je pitao za
isti novac. Za pomoć Partiji; a ona će promijeniti stvari koje treba
promijeniti.

Napokon je rekla: »Ne, ne dam petsto funti.«

»Zašto ne?«

»Razmišljala sam o Geneu…«

 »Ti uvijek razmišljaš o Geneu i…«

»Da. Pa? Zašto ne bih?«

»Zaboravi to Eleanor«, rekao sam joj. »Držimo se ovoga.«

»Gene je bio…«

Tresnuo sam šakom po stolu. Bio sam sit svega. A kroz glavu mi je
neprekidno prolazio stih Boba Dylana: »Opet sam u autu odvaljen na
Memphis blues.«

»Partija. Treba nam novac. To je sve. Ništa drugo. Ništa Gene. Ništa
mi.«

Bila je uporna. »Ja ti nešto govorim. Ne slušaš me.«

»Ti si bogata, je li tako? »Daj malo raspasuj po kolektivu, draga.«

»Ma ti si jedno obično smeće«, rekla je. »Zar nam nije bilo lijepo,
skupa?«

»Je, u redu. Uživao sam. Išli smo u kazalište. Ševili smo se. I onda si
otišla s Pykeom.«

Tada mi se nasmiješila i rekla: »U ovome je stvar. Oni nisu Partija za

Crnce. Oni su Bijelci od glave do pete, ako želiš znati. Ne dam ni pišljiva
boba za takve apartheidske stvari.«

»U redu«, rekao sam ustajući. »Svejedno ti hvala.«

»Karime.« Gledala me. Htjela je reći nešto ljubazno, pa je rekla:

»Nemoj postati ogorčen.«

Kad sam imao slobodan dan otišao sam Terrvyu. On i njegovo društvo
skvotirali su u jednoj kući u Brktonu. Sišao sam s autobusa i krenuo
prema sjeveru, kako me uputio, ispod željezničkog mosta preko kojeg
sam prelazio i onaj put kad je tetak Ted isjekao sjedala; onda kad je
rekao: »Prokleti Crnci.« Bila je to i ista linija kojom je moj otac sve one
godine putovao na posao, s onim svojim modrim rječnikom u torbi.

Te su kuće sagrađene za neki drugi kraj grada, pomislio sam ugledavši

Terryjevo boravište. Bila su to petorokatna zdanja; izdizala su se iznad
lijepih parkova; i trunula su kao što je trunuo sam taj dio grada iako je
cvao u pukotinama. Tu su dečki bili divljiji nego igdje u Londonu. Frizura
što ju je Charlie prisvojio i koju je pomno doradio — crna, na šiljke,
skulpturalna, ornamentalna, za večernje izlaske a ne za rad — otišla je
dalje: prema Mohikancima. Djevojke i momci na glavi su nosili
kompaktan spektar boja za kosu, a preostali dio lubanje bio im je izbrijan.
Crni dečki nosili su rese od kose do pola leđa, štapove i tenisice. Djevojke
su nosile traperice koje su se sužavale iznad gležnjeva; dečki su nosili
crne sado-mazo hlače sa zaklopcima, kopčama i patentnim zatvaračima.
Kraj je bio pun bunkera, skvotova, lezbijskih barova, gey-pubova, narko-
pubova, narkomanskih organizacija. Nije se baš mnogo radilo; ljudi su
gluharili; nutkali su crni hašiš, što sam i uzeo, ali ne od njih.

Kućna su vrata bila otvorena. Lokoti su bili razbijeni. Krenuo sam

ravno gore i unutra našao Terryya. Nosio je kratke hlače i majicu; bio je
bos i vježbao je na dugačkoj strunjači kraj velikog prozora. Na šiji je držao
dizački uteg pa je ustajao i sjedao, ustajao i sjedao i tako gledao ragbi na
crno-bijelom televizoru. Pogledao me u čudu. Dao sam se u potragu za
nečim na što bih mogao sjesti, kakvom čitavom stolicom ili neuprljanim
jastukom. Stan prljav, a Terry tako uspješan glumac! Prije nego sam sjeo
zgrabio me i izgrlio. Mirisao je dobro, na znoj.

»Hej, hej, vidi ti njega, vidi ti samo njega, da tako upadne. Gdje si bio?«

»Narednice Monty«, rekao sam.

»Gdje si bio, reci. Gdje, Karime?«

»Podizao sam novac za tebe«

»Joj, da, zbilja«, rekao je Terry. »Vjerujem ti.«

»Pa zar me nisi pitao?«

 »Jesam, ali…«, zakolutao je očima.

»Tražio si to od mene. Naredio si mi, pička mu materina. Je li tako?

Hoćeš reći da se ne sjećaš?«

»Da se ne sjećam? Pa kako da to zaboravim, Karime, jebo ga Bog? One

večeri. Vau. Sav onaj novac i inteligencija. Oni visokoparni ljudi.
Sveučilišne pizde. Bogate pizdurine, jebo im pas. Ma, tko im jebe mater.
Ne mogu oni pokolebati momka kao ja.«

»Ma nemoj meni«, rekao sam mu.

Rukama je napravio gestu i teško huknuo na usta. »Ali se zbog toga baš
ne osjećam presretnim.«

Otišao je i napravio nam malo čaja, ali imao je »Tajfun« i šalicu koja je
je s vanjske strane imala smeđe mrlje. Stavio je sam je sa strane i dao mu
Pykeov ček. Kratko ga je pogledao; pogledao je u mene. »Dobar posao,
jebote. Mislio sam da se šalimo. Pa to je sjajno. Stari, odlično si to izveo.«

»Samo sam trebao pitati, ništa više. Znaš kakvi su liberali.«

»Da, oni to mogu podnijeti, đubrad.« Ponovno mi je prišao, ali je prije

toga strpao ček u džep na jakni. »Slušaj, ima i drugih stvari koje bi sada
mogao napraviti za Partiju.«

Rekoh mu: »Idem s Pykeom u Ameriku.«

»Zajebi to. Čemu?« Bilo mi je drago ponovno vidjeti Terrvja kad je

uspaljen i srdit. »Sada treba biti u ovoj zemlji. Na koljenima je. Pa i sam
vidiš, zar ne?«

»Da.«

»Naravno, da vidiš. Callaghan ne može dugo. Onda je red na nas.«

»Amerika je OK.«
 »Je, je. Sjajna.« Udario me po ruci. »Dođi.« Osjećao sam da me želi
dirati ili tako nešto. Poljubiti me. Rekao je: »Osim što je obična
fašistička, imperijalistička, rasistička govnara.«

»Da?« »Ona je…«

Rekoh mu: »Tvoje mi se neznanje ponekad gadi. Ta tvoja glupa sjebana

sljepoća prema stvarima. Amerika. Što misliš, odakle je došla pederska
militantnost?« Nije baš da mi je to olakšalo slučaj. Porazmislio sam na
trenutak. Slušao me, nije se prezrivo smješkao. »Ženski pokret. Crnačka
pobuna. O čemu govoriš, Terry, kad govoriš o Americi? To je sranje.
Idiotizam. Kriste!«

»Ne viči na mene. Što govorim? Kažem da te trebam, to je sve! Kažem

da je gadno u vražju mater što ste ti i Pyke postali tako bliski prijatelji
nakon što ti je ono napravio. Je li tako, Je li tako?«

»Što mi je napravio?«, rekao sam. »Ti znaš. Ti si bio tamo.«

»Da ja znam? Što? Reci mi?«

»Čuo sam«, rekao je. »Svi pričaju.«

Okrenuo se. Nije htio više govoriti. Sada nikada neću saznati što se
govori o meni i Pykeu i o onome što mi je napravio.

»U redu«, rekao sam. »Baš me briga.«

»Tebe nije briga ni za što«, rekao je. »Ni s čime nisi povezan, čak niti s
Partijom. Ti ne voliš. Ostani tu i bori se.«

Ushodao sam se po sobi. Terry je na podu imao vreću za spavanje; kraj

kreveta mu je bio nož. Bilo je vrijeme da odem. Poželio sam prolunjati po
tom dijelu Londona. Htio sam nazvati Changeza da kraj mene šetka onim
svojim čaplinovskim nogama. I Terry se ushodao; pogledao sam prema
prozoru ne bih li se savladao. Ljudi koji su tek ponekad napola u pravu
dovodili su me do ludila. Mrzio sam poplavu stavova, sigurnost, olako
govorenje o Kubi i Rusiji, o ekonomiji jer se ispod tvrde strukture riječi
nalazio ponor neznanja i nepoznavanja; i, na neki način, želje da se ne
zna. Ljubavnik Fruitbat Jones, Cho-gyam-Rainbaw-Jones, imao je
pravilo: govorio je samo o stvarima u kojima je imao praktično iskustvo,
stvarima koje je izravno upoznao. Izgleda da je to dobro pravilo.

Već sam zinuo da Terryju ponovno kažem koliko mislim da je budala,

koliko je krut u svojim pogledima, kadli on reče: »Sad kad te Eleanor
izbacila van, možeš doći amo živjeti. U ovom skvotu ima nekoliko
zgodnih radnica. Nećeš oskudijevati.«

»Kladim se«, rekao sam. Prišao sam mu i stavio mu ruku između nogu.
Nisam mislio da će sebi dopustiti da mu se toliko dopadne; nisam mislio
da će mi dati da mu izvučem kurac van, ali rekao bih da to treba pokušati
sa svakime tko ti se sviđa, za svaki slučaj. Nikad se ne zna, moglo bi im se
dopasti, a ako ne, pa što onda? Kad sam jednom bio u sličnom
raspoloženju ustanovio sam da su privlačni ljudi izazov sami po sebi.

»Karime, ne diraj me«, rekao je.

Nastavio sam ga trljati, gurao mu se između nogu, pa mu zario nokte u

jaja, a potom sam mu nakratko promotrio lice. Koliko sam god bio ljut na
Terryja, koliko sam ga god htio poniziti, odjednom sam u njegovim očima
vidio takvu ljudskost, u pokušaju da se nasmiješi — takvu nevi​ nost u
tome kako me nastojao razumjeti, i takvu spremnost na bol, skupa s
neizrečenom željom da ne bude povrijeđen — da sam se povukao. Otišao
sam na drugi kraj sobe. Sjeo sam i zagledao se u zid. Razmišljao sam o
mučenju i bezrazložnom fizičkom bolu. Kako je uopće moguće činiti
takvo što kad su tu oni naročiti pogledi koji vape prema tebi iz ljudskih
dubina i tjeraju te da osjetiš toliku samilost da bi zbog nje najradije
isplakao cijelu godinu?

Prišao sam mu i pružio mu ruku. Pojma nije imao o čemu se radi.

Rekoh: »Terry, vidimo se.«

»Kada?«, pitao je, zabrinut. »Kad se vratim iz Amerike.«

Dopratio me do vrata. Rekao je zbogom, a potom da mu je žao. Da

budem pošten, ne bi mi smetalo da preselim k njemu i živim u Brixtonu,
a vrijeme za takvo što vjerojatno je prošlo. Čekala me Amerika.
 SEDAMNAESTO POGLAVLJE

Nakon premijerne večeri u New Yorku izišli smo iz kazališta i posjedali

u taksije prema stambenoj zgradi na Central Park Southu, blizi hotela
Plaža. Našli smo se na devetstotom katu nečega, a jedan je zid bio od
samog stakla i s njega je pucao pogled na sjeverni dio Manhattana.
Posluga sa srebrnim pladnjevima, na klaviru »As Time Goes By«.
Prepoznao sam razne glumce, a rečeno mi je da tu ima i agenata,
novinara i izdavača. Carol je išla od jednog do drugog i predstavljala se.
Pyke je stajao na jednom mjestu, gotovo na samom središtu prostorije
gdje je radosno i susretljivo primao dobrohotne pohvale i bez sumnje se
nadao sresti frizerku iz Wisconsina. Kao engleski provincijalci, a
grozničavo uplašeni od kapitalističke kon​ taminacije, Tracey, Richard i
ja skutrili smo se u kutu i bili smo nervozni. Eleanor je uživala u
razgovoru s nekim mladim filmskim producentom koji je nosio
pletenicu. Gledajući je sada tako, a da sam u tri mjeseca s njom
progovorio svega nekoliko riječi, shvatio sam koliko sam je malo
poznavao, razumio, volio. Želio sam je, ali nisam želio nju. O čemu sam
razmišljao sve vrijeme što sam bio s njom? Odlučio sam progovoriti s
njom nakon nekoliko pića.

Čovjek koji je ravnao tim kazalištem, dr. Bob, nekada je bio akademičar
i kritičar, oduševljenik »etničkom umjet​ nošću«. Njegova soba u
kazalištu bila je puna peruanskih košara, rezbarenih vesala, afričkih
bubnjeva i slikarija. Znam da je gledao u čabar jer kad smo mi uvježbavali
za otvorenje rekao je: »Ne brinite, sredit ću vam ja već neku primjerenu
glazbu«, kao da mi je to samo još to trebalo da se osjećam kao kod svoje
kuće.

Sada je Tracey i mene posjeo u malo previše istaknute naslonjače u

prednjem djelu prostorije i ušutkao sve pozadi nas. Svi su pomislili su da
će uslijediti govor ili neka objava. U dvoranu su, pak, iznenada uletjela tri
tamnoputa čovjeka koji su nosili bubnjeve i udarali po njima nekakvim
drvenim kukama. Onda se neki Crnac, koji je nosio svijetloružičaste hlače
i bio gol do pasa, raširenih ruku počeo bacakati po cijeloj prostoriji.
Pridružile su mu se neke dvije Crnkinje koje su lamatale rukama. Potom
je u prostoriju uletio još jedan muškarac u svjetlucavim hlačama, pa su
njih četvoro izveli nešto kao ljubavni ples, a sve na pola koraka od Tracey
i mene. A dr. Bob je čučao u kutu i izvikivao: »To!« i »Samo daj!«, kao da
to plešu Haićani. Od toga sam se osjećao kao kolonijalist koji gleda
urođeničku predstavu. Na kraju se prolomio buran pljesak, a dr. Bob nas
je poveo da se rukujemo sa svakime od njih.

Te večeri Eleanor više nisam vidio sve dok se gosti uglavnom nisu
razišli, a Eleanor, Richard, Carol i ja u spavaćoj sobi posjedali oko Pykea.
Pyke je bio vedar i nasmijan. Eto ga, nalazi se u New Yorku i okružen je
obožavateljima. Što bi više i mogao poželjeti? I igrao je jednu od svojih
najmilijih uloga. Osjetio sam miris opa​ snosti. Ali da sam otišao iz sobe,
našao bih se među nepoznatim ljudima. Zato sam ostao iako za to nisam
bio raspoložen.

E sad,«, rekao je, »svi vi — kad biste mogli pojebati jednu jedinu osobu
u ovoj sobi, tko bi to bio? I svi su se nasmijali i pogledali jedni druge
potvrđujući svoj izbor, nastojeći biti smjeli i uperiti prstom jedno na
drugoga i reći: »Tebe, tebe!« Jedan kratak pogled rekao je Pykeu koliko
sam noćas rastresen, pa me isključio. Kimnuo sam mu glavom i
osmjehnuo mu se i rekao Eleanor: »Možemo li malo izići razgovarati?«,
ali Pyke je rekao: »Samo malo, pričekaj, moram vam nešto pročitati.«

»Dođi«, rekao sam Eleanor, ali ona me zadržala za ruku. Znao sam što
će se dogoditi. Pyke je sada vadio svoju teku. I počeo je čitati predviđanja
što ih je ispisao kad smo bili na prvom pokusu u onoj dvorani kraj rijeke
gdje smo, grupe radi, svi bili iskreni. Bože, bio sam pijan i nisam
primjećivao zbog čega su svi bili tako pomni prema Pykeu: kao da je to
Pyke čitao prikaze, ne o predstavama, nego o osobama, odjeći,
uvjerenjima — o nama. U svakom slučaju, čitao je nešto o Carol i Tracey,
ali ja sam legao poleđuške na pod i nisam slušao; ionako me nije
zanimalo. »A sada Karim«, rekao je. »Ovo će te zakovati.«

»Kako znaš?«

»Znam.«
 Počeo je čitati stvari o meni. Lica okupljena oko njega gledala su u
mene i smijala se. Zašto me toliko mrze? Sto sam im ja učinio? Zašto
nisam čvršći? Zašto toliko osjećam sve to?

»Karim očito traži s kim bi se jebao. Bilo djevojku bilo momka:

svejedno mu je, što je u redu. Ali preferirat će djevojku jer će mu ona biti
kao majka. Zbog toga pokušava zagristi svaki kolačić u grupi. Tracey mu
je previše naro​ gušena, previše siromašna; Carol preambiciozna; a
Louis nije njegov fizički tip. To će biti Eleanor. On misli da je ona slatka,
ali ona baš ne pada na njega. Ona je u svakom slučaju i dalje sva sjebana
zbog Genea i osjeća se odgo​ vornom za njegovu smrt. Porazgovarat ću s
njom, reći ću joj da se pobrine za Karima, možda je pridobijem da ga
utaži, da mu da malo samopouzdanja. Moje je predviđanje da će se ona s
njime ševiti, to će u biti biti ševa iz sažaljenja, ali on će jako pasti na nju,
a ona će biti previše fina da mu kaže istinu o bilo čemu. Sve će završiti
suzama.

Otišao sam u drugu sobu. Poželio sam da sam u Londonu; jednostavno

sam htio biti što dalje od tih ljudi. Nazvao sam Charlieja koji je sada živio
u Londonu, ali ga nije bilo. S njime sam već nekoliko puta razgovarao
preko telefona, ali se još nismo vidjeli. Tada me obujmila Eleanorina
ruka; držala me u naručju. Neprekidno sam joj govorio: »Hajdemo,
hajdemo nekamo gdje možemo biti zajedno.« Gledala me sažalno i
govorila ne, ne, mora mi reći istinu, provest će noć s Pykeom, želi ga
upoznati što dublje može. »Pa za to ti ne treba cijela noć«, rekao sam.
Vidio sam Pykea kako okružen ostalima izlazi iz sobe i krenuo sam da ga
uništim. Nisam izveo čist udarac. Nastao je metež; bacakao sam se; ruke i
noge na sve strane. Ali čije? Pomahnitao sam, ritao se, grebao i vrištao.
Htio sam baciti stolicu kroz prozorsko staklo jer sam htio biti na ulici,
htio sam je gledati kako usporeno leti kroz taj prozor. Onda kao da sam
se našao u nekoj kutiji. Zurio sam u uglačano drvo i nisam se mogao
micati. Bio sam prikovan. Gotovo je bilo sigurno da sam mrtav, hvala
Bogu. Čuo sam kako neki američki glas kaže: »Engleske životinje. Cijela
im je kultura propala na dno.«

Ti taksiji u New York Citvju imaju neprobojne odjeljke koji sprečavaju

da upucaš vozača, a imaju i skliska sjedala, tako da sam praktički stalno
bio na podu. Hvala Bogu što je Charlie bio uza me. Obgrlio me rukama
oko grudi i držao da ne padnem pod sjedala. Odbio mi je namjeru da
odemo u topless-bar. A zapravo sam vidio neke Haićane gdje hodaju
ulicom. Spustio sam prozor, naredio vozaču da uspori i poviknuo im:
»Hej, momci, kamo ćete?«

»Prestani, Karime«, rekao mi je Charlie blago.«

»Hajde, momci«, derao sam se. »Haj’mo nekamo. Uži​ vajmo u

Americi!«

Charlie je rekao vozaču da vozi dalje. Barem je bio dobre volje i

radostan što me vidi, čak kad sam se, kad smo izišli iz taksija, htio izvaliti
na pločnik i spavati.

Charlie je te večeri bio na predstavi, ali je nakon izvedbe otišao na

večeru s producentom ploče i zakasnio je na našu zabavu. Kad me
zatekao onesviještena ispod klavira, okruženog gnjevnim glumcima,
poveo me kući. Tracey mi je kasnije rekla da mi je baš raskopčavala
košulju i u tom trenutku ugledala Charlieja kako prilazi. Bio je tako lijep,
rekla je, da je briznula u plač.

Probudio sam se umotan plahtom u lijepoj, svijetloj sobi, ne velikoj, ali

s počivaljkama, brojnim starim nas​ lonjačima, kaminom, i kuhinjom
koja se vidjela koz pre​ gradna vrata. Po zidovima su bili uokvireni
posteri slikarskih izložaba. Bilo je knjiga; mjesto je bilo otmjeno, nikako
puko svratiste rock-zvijezde. Ali tada nisam mogao Char​ lieja smatrati
za rock-zvijezdu. Nisam ga vidio kao bitnu nego povremeno dosadnu
osobu.

Tri-četiri puta sam se ispovraćao, pa sam se tek onda uspio s kavom,

džemom i prepečencem popeti gore do Charlieja. Bio je sam u krevetu.
Kad sam ga probudio, javilo se poznato mi rezanje. Ustao je nasmiješen i
poljubio me. Ispričao mi je mnoge stvari da nisam mogao vjerovati da
dolaze iz njegovih usta.

»Dobrodošao u New York. Znam da si sav posran, ali upriličit ćemo mi

provod za kakav nikada nisi ni znao. Kako je ovo sjajan grad! Promisli
samo, sve te godine bili smo na krivom mjestu. Sada samo hodi tamo i
stavi mi ploču Lightnin’ Hopkinsa. Kakav početak, tako ćemo i nastaviti.«

Charlie i ja proveli smo cijeli dan u šetnji po Villageu uživali frappe s

talijanskim sladoledom. Neka ga je djevojka prepoznala pa nam je prišla i
na stol ostavila poruku. »Hvala ti što svijetu daješ svoj genij«, napisala je.
Na dnu je bio njezin telefonski broj. Charlie joj je kimnuo glavom na
drugu stranu kafića. Zaboravio sam koliko je nezgodno izlaziti s njime.
Svugdje su ga ljudi prepoznavali iako je kosu pokrio crnim vunenim
šeširom i na sebi imao plavi pamučni kombinezon i radničke čizme.

Pojma nisam imao da je toliko slavan u Americi. Skreneš iza ugla, a eto
ti njegova lica prikucanog na ogradi gradilišta ili na osvijetljenoj površini
za plakatiranje. Charlie je sa svojim bendom poduzeo turneju po arenama
i stadionima. Pokazao mi je video-snimke, ali je odbio da ostanemo
sjediti u sobi. Vidio sam zašto. Na pozornici je nosio crnu kožu, srebrne
kopče, lance i uzdignut ovratnik, a pred kraj nastupa stajao je gol do pasa,
mršav i bijel kao Jagger, bjesneći paukovskim stasom kao zlonamjerni
košarkaš po pozornici širokoj kao avionski hangar. Obraćao se ljudima
koji imaju najraspoloživije prihode, homićima, mladim lju​ dima i
naročito djevojkama, a njegov album Ubij za DaDa ostajao je na
ljestvicama i mjesecima nakon objavljivanja.

Ali nestalo je onog njegova prkosa. Njegovo divljaštvo već je bilo

travestija, a glazba, s malo unutarnje raznolikosti, izgubila je dramu i
napadački duh otkako se prenijela iz Engleske i njezine nezaposlenosti,
štrajkova i klasne netr​ peljivosti. Impresioniralo me, pak, da je to
Charlie znao. »Glazba mi je potrošena, OK? Ja nisam Bowie, nemoj
misliti da ja to ne znam. Ali tu između ušiju ima nekih ideja. U
budućnosti bih mogao napraviti dobre stvari, Karime. Ova mi zemlja daje
strašan optimizam. Ljudi ovdje vjeruju da je stvari moguće ostvariti. Ne
bacaju te stalno u očaj kao u Engleskoj.«

Tako je sada unajmio taj troetažni apartman u kući od smeđe opeke na

10. istočnoj ulici da u njemu piše pjesme za sljedeći album i uči saksofon.
Ujutro, dok sam njuškao okolo primijetio sam jedan zaseban stančić u
vrhu kuće. Stojeći već u kaputu, spreman da odem do kazališta i kažem
mu da odlazim — a mislim da je bio vrlo velikodušan i oduševljen što
smo se sreli — rekoh mu: »Charlie, ja i cijela ekipa, svi ti živimo u onom
velikom apartmanu. Ne mogu podnijeti da svaki dan viđam Eleanor. To
mi kida srce.«

Charlie nije oklijevao. »Bit će mi drago da budeš tu.

Useli večeras.«

»Sjajno, čovječe. Hvala ti.«

Sišao sam niz ulicu, nasmijan, veseo što je Charlie i tu u Americi

zadržao svoj cockney naglasak jer mi je prva uspomena na njega bila iz u
škole kad je plakao jer su mu se neki Cigančići rugali što govori tako
gospodski. Dakako, ni ja do tada nisam nikoga čuo da tako govori. Sada se
bavio čak rimama u cockney-žargonu. »Tražim panju u tom sranju«,
rekao bi. Njupa — panja. Ili se spremao obući košulju. »Dobra šulja niš
ne žulja.« Prodavao je engleštinu i za to dobivao mnogo novaca.

Nekoliko dana kasnije preselio sam k njemu. Veći dio dana Charlie je
bio kući, davao intervjue novinarima iz cijelog svijeta, fotografirao se,
isprobavao odjeću i čitao. Pokatkad bi se po cijelom stanu izležavale
mlade kalifornijske djevojke i slušale Nicka Lowea, Lana Duryja i
naročito Elvisa Costella. S tim sam djevojkama razgovarao samo kad su
mi se obraćale jer sam njihovu kombinaciju ljepote, iskustva, praznoće i
okrutnosti smatrao uvredljivom.

Ali bile su tu i tri-četiri njujorške žene, izdavačice, filmske kritičarke,

profesorice s Columbije, sufije koje su izvodile vrtoglave plesove i tako
dalje koje je Charlie satima slušao pa tek potom s njima spavao, a kasnije
ustajao da pribilježi hitne opaske o njihovim razgovorima koje će kasnije
nekoliko dana ponavljati drugima. »One me obrazuju, čovječe«, rekao je
za te zaluđene žene s kojima je razgovarao o međunarodnoj politici,
južnoameričkoj književnosti, plesu, i svojstvu alkohola da pobudi
mistična stanja. U New Yorku se nije stidio svog neznanja: htio je učiti;
želio je prestati lagati i blefirati.
 Dok sam se vrzmao po stanu slušao sam ga kako uči o Le Corbusieru i
vidio sam da se slava, uspjeh i bogatstvo zaista slažu s njime. Bio je
manje uznemiren, gorak i natmuren otkako ga znam. Sada kad se
uzdigao, više nije gledao prema gore i zavidio. Uspjelo mu je ambiciju
ostaviti po strani i postati čovječnim. Spremao se zaigrati na filmu, a
potom u kazalištu. Sretao je prave ljude; putovao je da bi učio. Život mu
je bio bajan.

»Karime, daj da ti kažem nešto«, rekao je za doručkom, jer je to bilo

jedino vrijeme kad smo razgovarali, dok mu je tadašnja djevojka još bila
u krevetu. »Postoji dan kad sam se zaljubio po prvi put. Znao sam da je to
velika ljubav. Proveo sam neko vrijeme u jednoj kući u Santa Moniki
nakon nekoliko nastupa u Los Angelesu u San Franciscou.« (Kako su mi
ta imena bila magična.) »Ta je kuća imala pet terasa na obroncima nekog
strmog, bujno obraslog brijega. Otišao sam na kupanje na jedan bazen s
kojeg je sluga u livreji upravo pomoću mreže povadio lišće. Brisao sam se
i preko telefona razgovarao sa Za​ padnim Kensingtonom, s Evom. Prišla
mi je žena poznatog glumca čija je to kuća bila i pružila mi ključeve svog
motora. Harley. Tada sam zavolio novac. Novac i sve što se njime može
kupiti. Htio sam da više nikada ne budem bez novaca jer mi on svakoga
dana može kupiti život kao ovaj.«

»Vrijeme i novac jesu najbolji, Charlie. Ali ako ne paziš, samo će ti

nanijeti strahote, neumjerenost, pohlepu. Novac ti može presjeći vezu s
običnim životom. Evo, gledaš dolje na svijet, misliš da ga razumiješ, da si
baš kao i ostali, a nemaš pojma, ni o čemu. Jer ljudima su brige zbog
novca srž života, kao i pitanje rada.«

»Baš su mi dragi ovi razgovori«, rekao je. »Navode me da mislim.

Hvala Bogu, sam nisam neumjeren.«

Charlie je bio pun snage. Svaki dan je sjedao u taksi i vozio se do

Central Parka pa bi trčao sat vremena; onda bi na još sat odlazio u
gimnastičku dvoranu. Danima je u to vrijeme jeo samo čudnovate stvari
kao što su mahunjače, vlasac i tofu, a ja sam vani pred kućom na snijegu
jeo hamburgere jer, kako je rekao, »Ne želim životinje između ovih
zidova.« Svakoga četvrtka uvečer svraćao je njegov diler droge. To je
dodatni dašak civliziranosti što ga je zapazio u Santa Moniki, tumačio je
Charlie. Pogotovo ono kako su mu sa svojim Pandorinim kutijama
dolazili bivši studenti filma na NYU i otvarali ih navrh gomile
Charliejevih kataloga MOMA35. Charlie bi liznuo prst i pokazao na tu
količinu trave, ovu količinu koke, nekoliko stvari koje dižu, pa malo onih
koje spuštaju, malo praha da nas dvojica imamo što šmrkati.

Naša se predstava nije dugo davala u New Yorku, svega jedan mjesec
jer je Eleanor morala početi snimanje male uloge u velikom filmu koja
joj je u međuvremenu dodi​ jeljena. Predstava nam nije ostvarivala
dovoljnu dobit pa da na mjesto Eleanor za tu ulogu dovedemo nekoga
drugog; osim toga, i Pyke je otišao predavati u San Francisco.

Ostali su se vratili London, a ja sam potrgao svoju kartu i ostao u New

Yorku. Nisam imao što raditi u Londonu, a tamo bi mi otac nadgledao
besciljnost i isko​ ristio je kao dokaz da sam trebao postati liječnik; ili da
bih, barem, trebao otići liječniku. A u New Yorku mogu bez ograničenja
postojati kao šetajuće mrtvilo.

Volio sam šetati gradom, odlaziti s Charliejem u resto​ ran, obavljati

za njega kupovinu (kupovao sam mu auto​ mobile i nekretnine), javljati
se na telefon i nalaziti se s engleskim glazbenicima koji bi tu bili u
prolazu. Mi smo bili dva engleska momka u Americi, zemlji iz koje je
došla glazba i gdje Mick Jagger, John Lennon i Johnnv Rotten žive
odmah iza ugla. To je bilo ispunjenje sna.

Svejedno, potištenost i mržnja prema samome sebi, žudnja da sam sebe

osakatim polomljenim flašama, tupost i napadi plača, vlastita
nesposobnost da danima ustanem iz kreveta, osjećaj da se svijet kreće i
da me udara, stalno su se nastavljali. Ali znao sam da neću poludjeti; čak
i ako je to rasterećenje, to prepuštanje, bilo sloboda za kojom sam žudio.

Počeo sam se pitati zbog čega sam toliko jak — što je to što me tako
drži na okupu. Pomišljao sam da sam to od Tate naslijedio snažan
instinkt za opstankom. Tata se uvijek osjećao nadmoćnim prema
Englezima; bilo je to naslijeđe njegova indijskog djetinjstva — politički
gnjev pretvarao se u gađenje i prezir. Za njega su u Indiji Englezi bili
smiješni, uštogljeni, nepouzdani, ropski su poštivali pravila. Naveo me da
osjećam da mi ne smijemo sebi dopustiti sramotu poraza pred tim
ljudima. Ne možeš dopustiti bivšim kolonijalistima da te vide na
koljenima, jer oni i očekuju da i bude baš tako. Sada su iscrpljeni, njihov
je imperij prošlost; dani su im odbrojani i sada je red na nas. Nisam želio
da me Tata vidi ovakva jer ne bi bio u stanju razumjeti zašto sam od
svega napravio takvu pometnju kad su svi uvjeti bili dobri, a vrijeme tako
povoljno za napredovanje.

Charlie mi je davao novaca kad bi mi ustrebalo i poticao me da

ostanem u New Yorku: ali nakon šest mjesci rekoh mu da je vrijeme da
pođem. Strahovao sam da će me početi smatrati teretom, štetočinom,
nametnikom, iako mi nikada nije prigovorio. Ali sada se postavio
tvrdokorno i očinski. »Karime, ostani ovdje sa mnom jer tu pripadaš. A
tamo ti sve vrvi od bitangi. Tu imaš sve što ti treba, zar nije tako?«

»Imam, svakako.«

»Pa u čemu je onda problem?«

»Ni u čemu«, rekao sam. »Samo što ja…«

»To je u redu. Haj’mo kupiti neku odjeću OK?«

Nije htio da odem. Bila je tajanstvena ta naša rastuća ovisnost jednoga

o drugome. Pretpostavljam da je volio da mu tu budem kao svjedok. S
drugim je ljudima bio suzdržan, zagonetan, lakoničan; imao je vrline iz
modnog časopisa i uz to nosio traperice. Ali meni je sve volio pričati na
onaj stari način iz škole. Uza me se mogao oduševljavati ljudima koje je
sretao, mjestima koja je posje​ ćivao, darovima kojima su ga zasipali. Ja,
Karim, bio sam taj koji ga je pratio pri ulasku u dugačku limuzinu; ja sam
bio taj tko ga je pratio u rusku čajanu na sjedeljke s filmskim glumcima,
slavnim piscima i filmskim producentima. Ja sam ga pratio kad odlazi
gore sa ženama, raspravlja s intelektualcima i kad ga slikaju za talijanski
Vogue. I samo ja sam znao cijeniti koliko je daleko stigao od svog
izvornog stanja u Beckenhamu. Kao da je bez mene da to proslavim,
Charliejevo napredovanje imalo malo smisla. Drugim riječima, ja sam bio
punomjerno ogledalo, i to ogledalo koje pamti.

Moj prvotni dojam da se Charlie uspjehom izbavio bio je pogrešan;

mnogošto je bilo u Charlieja što nisam bio u mogućnosti vidjeti jer nisam
ni želio. Charlie je volio navoditi Miltonovo: »O mrak, mrak, mrak«: a
Charlie je bio mračan, jadovit, bijesan. Ubrzo sam naučio da su slava i
uspjeh u Britaniji i Americi različite stvari. U Britaniji se smatra
prostačkim kad paradiraš sobom, dok je u Americi slava apsolutna
vrijednost, viša od novca. Rodbina poznatih i slavnih biva slavna — da, to
je nasljedno: djeca zvijezda također su zvijezde. A slava ti priskrbljuje
dobra koja novac ne može polučiti. Slava je bila nešto za čime je Charlie
čeznuo od trenutka kad je prikucao poštovano lice Briana Jonesa na
sobni zid. Ali kad ju je polučio, ubrzo je shvatio da je ne može ostaviti
pred vratima kad se njome zamori. Znao je sa mnom sjediti u
restoranima a da satima ne prozbori niti riječi, a potom bi se izderao
»Zašto ti ljudi bulje u mene kad ja samo hoću dovršiti svoje jelo? Ona
žena tamo, s jastučićem za puder na glavi, može mi popušiti kurac!«
Zahtjevi su prema njemu bili neprekidni. Riba je pazio da Charlie ostane
pred okom javnosti tako da se pojavljivao na TV-pričaonicama i na
otvaranjima galerija gdje je morao biti iščašen i ikonoklastičan. Jedne
večeri pojavio sam se kasno na jednoj zabavi i zatekao ga naslonjena na
šank, a izgledao je smračeno i sit svega, dok je domaćica navaljivala da se
fotografira s njom. Charlie se nije suživio sa svime time; nije imao
milosrđa.

Zbile su se dvije stvari koje su me konačno natjerale da se odlučim

vratiti u Englesku i iziđem iz Charliejeva života. Kad smo se jednoga dana
vraćali sa snimanja u studiju, na ulici nas je presreo neki čovjek. »Ja sam
novinar«, rekao je, s engleskim naglaskom. Imao je svojih četrdeset,
bezlična duha, kose i lica. Smrdio je na piće i doimao se očajno. »Čuli ste
za mene, Tony Bell. Radio sam za Mirror u Londonu. Moram s vama
napraviti intervju. Dogovorimo se u koje vrijeme. Znate, ja sam vrlo
dobar. Ja mogu reći čak i istinu.«

Charlie je otkoračao dalje. Novinar je bio jadan i bestidan. Trčao je uz

nas, po kolniku.
 »Neću te pustiti na miru«, dahtao je. »Ljudi kao ja su ti prvi pronijeli
ime. Ja sam ti čak intervjuirao mater, jebo te.«

Dohvatio je Charlieja za ruku. To je bio koban pokret. Charlie se

obrušio na njega, ali čovjek ga je i dalje držao. Charlie ga je udario
uličarskim zahvatom postrance po glavi i čovjek je ošamućen pao na
koljena i zamlatarao rukama kao netko tko preklinje za pomoć. Charlie
još nije ispucao svoj bijes. Ritnuo je čovjeka u prsa, a kad se svalio
ustranu i uhvatio Charlieja za nogu, zgazio mu je ruku. Čovjek je inače
živio tu u blizini. Barem jednom tjedno viđao sam ga na ulici kako u
zdravoj ruci nosi špeceraj.

Drugi razlog zbog kojeg sam odlučio otići iz New Yorka bio je seksualne
naravi. Charlie je volio eksperimentirati. Još iz školskih dana kad smo
pričali o našim posluživateljicama u školi koje imaju mjesečnicu a s
kojima smo željeli upriličiti kunilingus (a nijedna nije bila ispod
šezdeset), željeli smo jebati žene, što je više moguće. I poput ljudi
poniklih u, vremenu oskudice i racioniranja obroka, nijedan od nas nije
mogao zaboraviti želju što smo je imali za seksom ili poteškoće što smo
ih imali kad smo ga se domogli. Tako smo se neograničeno hvatali žena
koje su nam se same nudile.

Jednoga jutra, dok smo uživali uštipke, granolu i sok od naranče s

ledom u obližnjem kafiću i razgovarali o besmislenoj školi kao da smo išli
na Eaton, Charlie je rekao da ima stvari u seksu o kojima razmišlja,
seksualnih sklonosti koje bi htio iskušati. »Zanima me doživljaj
krajnosti«, rekao je. »Možda bi i tebe zanimalo da malčice zaviriš u takve
stvari, a?«

»Kako hoćeš.«

»Kako kako hoću? Čovječe, ja ti nudim nešto, a ti kažeš kako ja hoću.

Nekad si bio spreman za sve.« Pogledao me s prezirom. »To tvoje malo
smeđe dupence s veseljem bi satima pumpalo najobičniju smrdljivu rupu
i ne bi obraćalo pažnju na gljive i gljivice i…«

»Pa ja sam i dalje spreman za sve.«

 »Jesi, ali kilavo.«

»Ne znam što radim«, rekao sam.

»Slušaj.« Nagnuo se prema meni i pokucao po stolu. »Samo kad se

otisnemo do granice tek onda ćemo naučiti nešto o sebi. To hoću
dosegnuti, rub. Gledaj Kerouaca i ostale frajere.«

»Gledam ih. Pa što onda, Charlie?«

»U svakom slučaju«, rekao je, »ja ti samo kažem. Pusti da završim. Ići
ćemo do kraja. Noćas.«

I tako je te noći u dvanaest k nama došla žena koja se zvala Frankie.

Sišao sam da je uvedem, a Charlie je brže-bolje stavio prvu ploču Velvet
Undergrounda — pola sata nam je trebalo da se odlučimo za glazbu za tu
večer. Frankie je imala kratku, potkresanu kosu, koščato bijelo lice i loše
zube, a bila je mlada, trideset i koju, imala je blag bogat glas i neočekivan
smijeh. Nosila je crnu košulju i crne hlače. Kad sam je pitao »Čime se vi
bavite?«, zazvučao sam kao jedan od onih koji nose košulje koje ne treba
glačati s neke onih davnih Evinih bekenhemskih večeri. Saznao sam da je
Frankie plesačica, zabavljačica, da svira električni čelo. U jednom
trenutku rekla je: »Mene zanima svezivanje. Bol kao igra. Duboka
ljudska ljubav prema bolu. I tebe zanima bol, ne?«

Očito, sada ćemo ustanoviti postoji li žudnja za bolom. Kratko sam

pogledao Charlieja, nastojeći potpaliti malo zajedničke razonode u svemu
tome, ali on se udubio i oštro joj kimnuo. Kad je on ustao, ustao sam i ja.
Frankie me uzela za ruku. Držala je i Charlieja. »Možda biste vas dvojica
htjeli ući jedan drugome, a?«

Pogledao sam Charlieja, prisjećajući se one noći u Backenhamu kad

sam ga pokušao poljubiti, a on odvratio lice. Kako me samo želio — dao
mi je da ga diram — ali je to odbio priznati, kao da tako može sebe
odvojiti od čina iako je ostao prisutan. I Tata je vidio dio toga. A bila je to
i noć kad sam ja vidio Tatu kako na travnjaku ševi Evu, što je bio čin koji
je vodio prema ozbiljnom iznevjeravanju, laganju, prevari i kretanju za
srcem. Večeras je Charliejevo lice bilo otvoreno, toplo; na njemu nije bio
odbijanja, samo zanos. Čekao je da progovorim. Nikada nisam mislio da
me može tako gledati.

Popeli smo se na kat gdje je Charlie već pripremio sobu. Bilo je mračno,
osvijetljeno samo pod jednom svi​ jećom sa svake strane kreveta i trima
na polici s knjigama. Iz nekog razloga glazba je bila gregorijansko
pjevanje. I o tome smo bili satima mudrijali. Nije želio ništa što bi ga
tjeralo da sluša za vrijeme mučenja. Charlie je skinuo odjeću. Bio je
mršaviji no što sam ga ikada vidio, mišićav, zapet. Frankie je zabacila
glavu, da je poljubim. Stajao sam tako, pa pročistio grlo. »Jeste li oboje
sigurni da želite da sam tu i sve ostalo?«

»Zašto ne?«, rekla je Frankie gledajući me preko ra​ mena. »Kako to

misliš?«

»Jesi li sigurna da u ovome želiš gledaoce«

»Pa to je samo seks«, rekla je. »Nema operacije.«

»Ma da, OK, ali…«

»Sjedi, Karime, zaboga«, rekao Charlie. »Ne prdi dalje. Nisi više u
Backenhamu.«

»Znam to.«

»Pa onda, prestani tu stajati i ponašati se kao Englez.«

»Kako misliš, kao Englez?«

»Tako si šokiran, tako krepostan i moralističan, tako bez ljubavi i

nesposoban za ples. Uskogrudi su, Englezi. Tamo vlada kraljevstvo
predrasuda. Nemoj biti takav!«

»Što je Charlie žestok«, rekla je Frankie.

»Pa onda ću se ponašati kao kod kuće«, rekao sam. »Ne obraćajte
pažnju na mene.«

»I nećemo«, rekao je Charlie povrijeđeno.

Smjestio sam se u naslonjač ispod prozora sa zavjesom, u najmračnije

mjesto u sobi gdje će, kako sam se nadao, zaboraviti na mene. Frankie se
skinula do svoje tetovaže, pa su se stali milovati na ortodoksan način.
Sama kost i koža, Frankie, pa je zbilja izgledalo kao da ideš u krevet s
kišobranom. No ja sam pijuckao pinakoladu, a premda sam se znojio od
nedostojnosti svog položaja, razmišljao sam o tome kako je rijetkost
vidjeti kopulaciju drugih parova. A kako to samo može biti poučno!
Kakvo se znanje o maženju, položajima, ponašanju može pokupiti iz
praktičnog primjera! Svakome bih to preporučio!

Frankie je kraj kreveta stavila svoju torbu-svaštaru i iz nje izvukla četiri

kožne vezice kojima je Charlieju zavezala zapešća i gležnjeve. Onda ga je
uzetom vezala za širok, težak krevet i na koncu mu u usta ugurala tamni
rupčić. Još je malo prevrtala po torbi, i eto ti nešto što mi je sličilo na
mrtvog šišmiša. Bila je to kožna kukuljica s patentnim zatvaračem s
prednje strane. Frankie je to na​ vukla Charlieju na glavu i, klečeći na
koljenima, zategnula odostraga, pučeći usne u koncentraciji, kao da
prišiva puce. To sada više nije bio Charlie: bilo je to tijelo s vrećom preko
glave kojem je nestalo pola ljudskosti i bilo je spremno za egzekuciju.

Frankie je sjedila na njemu i posvuda ga ljubila, lizala i sisala kao

ljubavnica. Primijetio sam da se opustio. Onda sam vidio kako ona poseže
za svijećom i drži je iznad njega, prevrće mu je iznad prsa dok vosak nije
počeo padati po njemu. Od toga je poskočio i zagroktao, tako naglo da
sam mu se glasno nasmijao. To će ga naučiti da ne gazi drugim ljudima
po rukama. Onda je vosak izlila skroz po njemu — po trbuhu, bedrima,
stopalima, po kurcu. A ja bih na to, da je to meni vosak tako zacvrčao po
mošnjama, sigurno šiknuo kroz krov. Charlie je očito imao isti poticaj:
batrgao se i ljuljao krevet, ali nju ništa od toga nije sprečavalo da mu
plamenom prijeđe po genitalijama. Charlie mi je tog jutra bio rekao:
»Moramo paziti da budem sasvim siguran. Ne želim pobjeći. Što je ono
Rimbaud rekao? »Ponižavam se koliko je god to moguće. » To je pitanje
dosezanja nepoznatog s pomoću poremećenosti svih osjeta. Ti francuski
pjesnici odgovorni su za mnogo toga. Ja idem do kraja.«

I sve vrijeme dok je on tako putovao u nepoznato ona je migala

usnama po njemu i šaptala mu u ohrabrenje: »Ummmm… to je divan
osjećaj. Ha? Sviđa ti se ovo, je li? Prepusti se, prepusti se. Ovo je divno! A
tek ovo, ovo je zbilja žestoko, Charlie, znam da polako počinješ uživati, je
li?«, rekla je dok mu je doslovno od kurca pravila hot-dog. Kriste,
pomislio sam, što bi Eva rekla da u ovom trenutku može vidjeti svog sina
i mene?

Ta umovanja prekinulo mi je nešto što sam mogao vidjeti ja, ali ne i

Charlie. Izvukla je iz torbe dvije drvene štipaljke i dok mu je jednu
bradavicu grizla zubima, drugu mu je uhvatila štipaljkom, što je, kako
sam primijetio, na njega imalo golem i prilično djelotvoran učinak. To je
popratila štipaljkom na drugu bradavicu. »Opusti se, opusti se«, govorila
mu je, ali pomalo prijeko, činilo mi se, a on je izgleda propištao na uši. Ali
kako mu je govorila, zaista se opustio i prepustio bolu koji je, konačno, i
bio upravo ono što je i htio. Frankie ga je tada pustila onakva i izišla na
nekoliko minuta da mu pusti da se srodi sa željom i samodosuđenim
trpljenjem. Dok se nije vratila, ja sam propitivao vlastite misli. I točno u
onom trenutku kad je ugasila svijeću, podmazala je i ugurala mu je u
dupe shvatio sam da Charlieja više ne volim. Više me nije bilo briga ni za
njega niti za njegove stvari. Više me uopće nije zanimao. Ja sam se kretao
drugom stranom i otkrivao sam sebe kroz ono što sam odbijao. Izgledao
mi je krajnje glupo.

Ustao sam. Iznenadilo me što je Charlie ne samo još živ već što je i
dalje krut. Ustanovio sam to kad sam se primaknuo postrance krevetu do
mjesta u prvom redu, i tamo čučnuo da je gledam kako sjedi na njemu i
jebe ga, dok mi je ona za to vrijeme pokazivala da mu kad bude svršavao
skinem štipaljke sa sisa. Bilo mi je drago što im mogu biti od pomoći.

Kakva je to odlična noć bila, a pokvarilo ju je jedino to što je Frankie

izgubila jednu kontaktnu leću. »Jebo mu Isus mater«, rekla je, »to mi je
jedini par.« Pa smo tako Charlie, Frankie i ja pola sata na sve četiri tragali
po podu. »Morat ćemo raskopati parkete«, rekla je naposljetku Frankie.
»Imate li u kući izvijač?«
 »Posluži se mojim kurcem«, rekao je Charlie. Dao sam joj novac i
riješio je se.

Nakon toga sam se odlučio vratiti u London. Nazvala me moja agentica

i rekla mi da sam u igri za važnu audiciju. Rekla je da mi je to životno
važna audicija, što je očito bio razlog da se ne prijavim. Ali to je ujedno
bila i jedina audicija na koju me moja agentica slala, pa sam je mislio
nagraditi time što ću se pojaviti.

Znao sam da mi Charlie neće dati da odem iz New Yorka, pa mi je

trebalo nekoliko dana da prikupim hrabrost da načnem to pitanje.
Nasmijao se kad sam mu rekao, kao da imam neki pritajen motiv i da
zapravo hoću novac ili takvo što. Odmah me pitao hoću li stalan posao
kod njega. »Već sam te to neko vrijeme mislio pitati«, rekao je. »Spojit
ćemo posao s užitkom. Razgovarat ću s Ribom oko plaće. Bit će
pozamašna. Bit ćeš kao smeđi debeli mačak. OK, maleni?«

»Ne mislim tako, veliki. Idem u London.«

»Ma o čemu ti govoriš? Ideš u London, veliš. A ja idem na svjetsku

turneju. Los Angeles, Sydney, Toronto. Hoću da ideš sa mom.«

»Želim naći posao u Londonu.«

Razljutio se. »Glupo je ostaviti stvari koje se upravo počinju odvijati. Ti

si mi dobar prijatelj. Dobar pomoćnik. Ti sređuješ stvari.«

»Molim te, daj mi novaca da odem. Pitam te da mi pomogneš. Ja to

želim.«

»Ma što ti želiš?«

Ušetao se gore-dolje po sobi i govorio kao profesor koji vodi seminar sa

studentima koje nikada prije nije vidio.

»Engleska je iživljena. Nitko ni u što ne vjeruje. A ovdje, tu su novac i

uspjeh. I ljudi su motivirani. Rade svašta. Engleska je krasno mjesto kad
si bogat, a inače je sjebana žabokrečina od predrasuda, klasne pometnje,
sva. Ništa tamo ne funkcionira. I nitko ne radi…«

»Charlie…«

»I zato ti, definitivno ne dam da odeš. Ako možeš uspjeti ovdje, zašto
da onda ideš drugdje? Kakva je svrha? U Americi možeš dobiti sve što god
poželiš. Što ti želiš? Hajde, reci, što želiš?«

»Charlie, ja te pitam…«

»Čujem ja da me ti pitaš, čovječe! Čujem da vapiš! Ali ja te moram

spasiti.«

To je bilo to. Sjeo je i više nije govorio. Sljedećeg dana, kako ja za

odmazdu nisam ništa govorio, Charlie je iznenada lanuo: »OK, OK, ako ti
to toliko znači, kupit ću ti povratnu kartu za London, ali moraš mi obećati
da ćeš se vratiti.«

Obećao sam. Otresao je glavom: »Neće ti se svidjeti, to ti sada kažem.«

 OSAMNAESTO POGLAVLJE

I tako, s Charlijevim novcem, s gramom koke kao poklonom uz odlazak

i s njegovim upozorenjem u pameti, poletio sam za London. Bio sa sretan
što sam tako učinio: nedostajali su mi roditelji i Eva. Iako sam s njima
razgo​ varao preko telefona, zaželio sam se da im opet vidim lica. Zaželio
sam se svađa s Tatom. Eva je nagovijestila da se spremaju značajne
stvari. »Koje?«, stalno sam je ispitivao. »Ne mogu ti reći dok ne budeš
tu«, rekla je, da me izazove. Pojma nisam imao o čemu govori.

Za vrijeme leta do Londona imao sam grdnu zubobolju pa sam prvog

dana u Engleskoj sredio da odem zubaru. Prošetao sam kroz Chelsea,
sretan što sam se vratio u London, s olakšanjem što opet mogu napasati
oči nečime što je staro. Tako je lijepo oko Chevene Walka, tih kućica koje
se guše u cvijeću s modrim pločicama na pročeljima. Izuzetno je to, sve
dok ne čuješ glasove ljudi koji tu žive.

Sestra me dovela do zubarove stolice, a ja sam mu klimnuo glavom u

znak pozdrava, na što je on nju pitao, s južnoafričkim akcentom: »Zna li
engleski?«

»Poneku riječ«, rekao sam mu.

Šetao sam po središtu Londona i primijetio da je grad preokrenut

naglavce; trulo je zamijenjeno novim, a novo je bilo ružno. Dar za
stvaranjem ljepote negdje se izgubio. Ružnoća je bila i u ljudima. Kao da
su Londonci mrzili jedni druge.

Sreo sam se na piću s Terryjem koji je uvježbavao nove epizode

Narednika Montyja. Jedva me imao vremena vid​ jeti, što zbog
zaposjedanja tvornica, što zbog demonstracija i podrške raznim
štrajkovima. A kad smo uopće razgovarali, to se odnosilo na stanje u
zemlji.

»Možda si već primijetio, Karime, Engleska je gotova. Raspada se.

Otpor ju je doveo u pat-poziciju. Sinoć je vlada potučena na izglasavanju.
Bit će izbori. Došla maca na vratanca. Sad je ili mi ili uspon desnice.«

Terry je predvidio zadnjih četrdeset kriza od mogućih dvadeset, ali je

ogorčena, razlomljena zemlja bila u nere​ dima: štrajkovi, marševi,
zahtjevi za povišenjem plaća. »Mo​ ramo uspostaviti kontrolu«, rekao je.
»Ljudi žele snagu i nov smjer.« Mislio je da će doći do revolucije; ništa ga
drugo nije bilo briga.

Idućeg sam dana razgovarao s producentima i glumcima iz podjele u

sapunskoj operi za koju sam bio predviđen. Imao sam se sresti s njima u
uredu što su ga na jedan tjedan unajmili u Sohou. Ali s njima mi se nije
razgovaralo, pa makar zbog toga morao ići i u Ameriku. Pyke je vodio
brigu o umjetničkom zanatu — ništa jeftino ne smije na pozornicu;
njegov čitav život vezivao se uz kvalitetu onoga što radi. A samo pet
minuta bilo je dovoljno da vidim da su ovo bezvrijedni, skorojevićki ljudi
u pernatim jaknama. Razgovarali su kao da rade na nečemu Sofoklovu.
Onda su tražili da s nekoliko glumaca svaštara koji su već ušli u podjelu
jurcam po prostoru na improviziranom pozorištu s kioskom za ribe i
krumpiriće — kao, neka svađa oko komada bakalara koja dovodi do toga
da se nekome po ruci prevrnula vrela mast. Bili su to dosadni ljudi; a ako
dobijem taj posao, s njima bih trebao provesti mjesece i mjesece.

Na koncu sam otišao. Vratio sam se u stan koji sam unajmio od Ribe;
bezlično ali udobno mjestašce pomalo nalik hotelu. Sjedio sam tako,
pitajući se da li da spakiram stvari i za stalno preselim u New York i
zaposlim se kod Charlieja, kadli zazvoni telefon. Moja agentica je rekla:
»Dobra vijest. Nazvali su me da mi kažu da si dobio ulogu.«

»To je dobro«, rekoh. »Najbolje«, odgovorila mi je.

Ali dva su mi dana trebala da mi značenje ponude dopre do svijesti. O

čemu je zapravo riječ? Dana mi je uloga u jednoj novoj sapunici koja će
se pačati u suvremene teme: mislili su na abortuse i rasističke napade,
stvari koje se ljudima događaju, ali se nikada ne pojavljuju na TV.

Prihvatio sam igrati buntovnog studenta, sina Indijca, vla​ snika nekog
dućana. Takve stvari gledaju milijuni. Imat ću mnogo novaca.
Prepoznavat će me u cijeloj zemlji. Preko noći će mi se promijeniti život.

Kad sam bio siguran da sam dobio posao i kad sam prihvatio ulogu,
odlučio sam s tim novostima otići do Tate i Eve. Čitav sat sam razmišljao
o tome što da obučem i iz nekoliko kutova i u četiri ogledala odmjeravao
svoj odraz, kao što sam činio i za vrijeme i poslije oblačenja nehajne, ali
ne i neuredne odjeće. Nisam htio izgledati kao bankovni činovnik, ali
nisam ni htio da mi se vide ostaci tuge i potištenosti. Obukao sam crnu
vjetrovku od kašmira, sive samtane hlače — bio je to bogat, debeo samt
koji je padao kako valja i nije se gužvao — i crne američke mokasine.

Pred Tatinom i Evinom kućom baš je neki par izlazio iz taksija. Neki
mladić šiljkaste frizure nosio je nekoliko crnih kovčega s fotografskom
opremom i veliku svjetiljku. Pratila ga je otmjena žena srednje dobi u
skupom bež mantilu. Na ženino ogorčenje, kad sam se popeo uz ste​ -
penice i pozvonio na Evino zvono, fotograf mi je mahnuo. Doviknuo mi je
pitanje: »Jesi li ti menadžer Charlieja Heroa?«

»Brat«, odgovorio sam.

Eva je došla na vrata. Na trenutak je bila zbunjena što nas troje stižemo
u isto vrijeme. A isprva me nije prepoznala: zasigurno sam se promijenio,
ali nisam znao kako. Osjećao sam se starijim, to znam. Eva mi je rekla da
na trenutak pričekam u hodniku. Ostao sam i prelistavao poštu i
razmišljao o tome da sam pogriješio što sam otišao iz Amerike. Odbit ću
sapunsku operu i vratiti se. Ona se rukovala s ono dvoje posjetitelja i
posjela ih u stan, vratila se k meni, ispružila ruke izljubila me i izgrlila.

»Eva, tako je mi je drago što te opet vidim. Pojma nemaš kako si mi

nedostajala«, rako sam joj.

»Zašto tako govoriš?«, rekla mi je. »Zar si zaboravio kako se govori

vlastitoj obitelji?«

»Osjećam se malo čudno, Eva.« »Dobro je, ljubavi, razumijem te.«

»Znam da je tako. Zato sam se i vratio.«

 »Tvom će tati biti drago da te vidi«, rekla je. »Nedostaješ mu više nego
svi mi ostali jedni drugima. Razumiješ? Srce mu se kidalo dok te nije
bilo. Rekla sam mu da se Charlie brine za tebe.«

»Zar ga to nije smirilo?« »Ne. Je li Charlie ovisan o heroinu?« »Eva,

kako me možeš pitati takvo što?« »Reci mi u lice.«

»Nije«, rekao sam. »Eva, što se događa? Tko su ti glupi ljudi?«

Spustila je glas. »Nemoj sada. Dajem intervju o ovom stanu za magazin

»Pokućstvo«. Hoću prodati ovaj stan i preseliti. Fotografirat će me i malo
popričati sa mnom. Kako to da si baš danas došao?«

»A koji dan bi ti bilo draže?«

»Prestani«, upozorila me. »Ti si naš zabludjeli sin. Ne kvari mi ovo.«

Odvela me u sobu u kojoj sam nekoć znao spavati na podu. Fotograf je

raspakiravao kovčege. Zaprepastilo me kako je Tata izgledao kad je ustao
da me zagrli. »Hej, momče moj«, rekao je. Nosio je debeli bijeli gipsani
ovratnik koji mu je podbočio bradu oko čeljusti. »Prokleti vrat,
neprestano me boli«, objasnio mi je uz grimasu. »Ovaj mi sanitarni
ručnik skida težinu iz mozga. Pa niz kičmu.«

Pomislio sam kako me, kad sam bio dječak, Tata uvijek nadtrčavao dok
smo jurišali preko parka na bazen za kupanje. I kad bismo se hrvali,
uvijek bi me pritisnuo na pod, sjeo mi na prsa i tjerao me da kažem da se
predajem. A sada se nije mogao pomaknuti bez žacanja. Sada sam ja bio
onaj jači; ne bih se mogao s njime potući — a htio sam — a da ga ne
uništim jednim udarcem.

Kao suprotnost, Eva je izgledala svježe i poslovno, u kratkoj suknji,

crnim čarapama i ravnim cipelama. Kosa joj je bila skupo šišana i
obojena, miris joj je bio divan. U njoj nije bilo ničega prigradskog;
uzdignula se iznad sebe i postala prekrasna žena srednjih godina,
pametna i plemenita. Da, uvijek sam je volio, i to ne samo kao pomajku.
Prema njoj sam uvijek, pa i sada, osjećao strast. Povela je novinarku u
obilazak stana, a uhvativši me za ruku, vodala je i mene s njima. »Dođi
samo da vidiš što smo napravili«, rekla mi je. »Potrudi se da ti se
dopadne, g. Cinični.«

Nije me zadivilo. Prostor je bio veći nego prije. Ugra​ đene su

svakojake ostave i veliko široko predsoblje, a sobe otvorene. Ona i Ted su
se svojski potrudili.

»Kao što vidite, vrlo je ženski i na engleski način«, rekla je novinarki

dok smo pregledali krem tepihe, slikarije s gardenijama, drvene kapke,
engleske rustikalne naslonjače i stolove od pletenog šiblja. U kuhinji je
držala košare suhog cvijeća a na podu kokosova vlakna. »Udobno je, i nije
pretrpano«, nastavljala je. »Iako baš nije ono što je meni najdraže.«

»A tako«, rekla je novinarka.

»Osobno, voljela bih nešto malo japanskije.«

»Japanskije, da?«

»Ali voljela bih kad bih mogla raditi u mnogim stilo​ vima.«

»Kao dobar frizer«, rekla je novinarka. Eva se nije mogla suzdržati:

prije nego joj se uspjelo primiriti uputila je ženi žestok pogled. Glasno
sam se nasmijao.

Fotograf je presložio pokućstvo i fotografirao predmete samo na onim

mjestima na kojima nisu bili izvorno po​ stavljeni. Evu je fotografirao
samo u pozama koje je ona smatrala neudobnima i u kojima je izgledala
neprirodno. Stotinama puta je provlačila prstima kroz kosu, škubila usne
i široko otvarala oči kao da su joj vjeđe prikopčane unazad. A sve je
vrijeme govorila novinarki o preuređenju stana iz prvotne zapuštenosti u
ovaj primjerak kreativnog ko​ rištenja prostora. Izvodila je to tako da je
zvučalo kao da se radi o konstrukciji Notre Dame. Nije joj rekla da odmah
po izlasku tog članka stan namjerava dati na prodaju, koristeći se tako
njime kao polugom da postigne veću cijenu. Kad ju je novinarka upitala:
»Kakva je vaša životna filozofija?«, Eva se ponašala kao da je taj upit
upravo stvar koju je očekivala da će je pitati tijekom tog raspredanja o
unutarnjem uređenju.
 »Moja filozofija života.«

Eva je bacila pogled prema Tati. U normalnim okol​ nostima takvo bi

pitanje njemu bilo povod da se satima raspriča o taoizmu i njegovoj
relaciji prema ženu. Ali ništa nije rekao. Samo je okrenuo glavu. Eva mu
je prišla i sjela kraj njega na naslon trosjeda i pomilovala ga po obrazu
gestom istodobno zaljubljenom i bezličnom. Pokret joj je bio blag.
Gledala ga je s ljubavlju. Uvijek mu je željela ugoditi. Još ga voli,
pomislio sam. I bio sam sretan što se netko brine za njega. Ali nešto mi
se nametnulo: voli li on nju? Nisam bio siguran. Nadgledat ću ih.

Eva je bila samouvjerena, gorda i smirena. Imala je mnogo toga reći,

godinama je razmišljala o svim stvarima; napokon su joj se zamisli
počele usklađivati u glavi. Imala je svjetske nazore, za što bi ona najradije
upotrijebila riječ »paradigma«.

»Prije nego što sam srela ovog čovjeka« rekla je, »nisam imala
hrabrosti, a vjere tek malo. Imala sam rak. Odstra​ njena mi je jedna
dojka. Do sada sam rijetko govorila o tome.« Novinaraka je kimnula kao
da poštuje povjerljivost. »Ali željela sam živjeti. I tako sada u onoj ladici
imam ugovore za nekoliko poslova. Počinjem osjećati da svašta mogu
učiniti — uz pomoć tehnika kao što su meditacija, samosvijest i yoga.
Možda i ponekad zapjevam da usporim svijest. Vidite, počela sam
vjerovati u samopomoć, indi​ vidualnu inicijativu, ljubav prema onome
što radim, u pun razvoj svih pojedinaca. A neprekidno se razočaravam
time koliko malo od sebe očekujemo u ovome svijetu.«

Tvrdo je pogledala fotografa. A on se promeškoljio u sjedalu; dvaput je

otvorio i zatvorio usta. Gotovo da je progovorio. Je li se to njemu
obraćala? Je li to on očekivao premalo od sebe? Ali ponovno je započela.

»Moramo ojačati sami sebe. Pogledajte samo te ljude koji žive po

nečistim javnim stanovima. Očekuju da će netko drugi — Vlada — sve
učiniti za njih. Oni su tek napola ljudi jer su samo polovično djelatni.
Moramo pronaći način da im omogućimo da se razvijaju. Pojedinačno
ljudsko stanovanje nije nešto za što skrbe ni socijalizam i konzer​ -
vativizam.«
 Novinarka je kimnula Evi. Eva joj se nasmiješila. Ali Eva još nije
završila; javile su joj se nove misli. Ranije nije tako govorila, takvom
jasnoćom. Vrpca se vrtjela. Fotograf se nagnuo naprijed i šapnuo nešto
novinarki na uho. »Nemojte je zaboraviti pitati nešto za Heroa«, čuo sam
kako joj govori.

»O tome nemam komentara«, rekla je Eva. Htjela je nastaviti. Glupost

tog pitanja nije je poremetila; željela je razviti svoju temu. Čini se da su je
zaskočile vlastite misli; »Mislim da ja…«, počela je.

Kako je Eva otvorila usta, novinarka je ustala i okrenula se tijelom

prema Tati i tako odsjekla Evu. »Dobili ste pohvale, gospodine.
Komentar? Da li takva filozofija i vama znači tako mnogo?«

Volio sam gledati Evu kad dominira. Napokon, Tata je često

izvještačen, mali kućni tiranin, i kao dijete me tako često maltretirao da
sam mislio da uživa što je u takvu položaju. Pa ipak, ovo mi nije pričinilo
zadovoljstvo koje je moglo. Tata danas nije bio vedar; nije se čak ni
hvastao — govorio je polako, gledajući ravno u novinarku.

»Veći dio svog života proživio sam na Zapadu i ovdje ću umrijeti, iako u
svakom svom htijenju i smislu ostajem Indijac. Nikada neću biti ništa
nego Indijac. Kad sam bio mlad, engleskog smo čovjeka gledali kao
nadmoćno biće.«

»Zaista?«, rekla je novinarka, s užitkom.

»O, da«, rekao je Tata. »I zbog toga smo mu se smijali u ono bijelo lice.
Ali uviđali smo da je njegovo postignuće veliko. Ovo društvo što ste ga vi
stvorili na Zapadu naj​ bogatije je od svih koja su do sada postojala u
povijesti. Tu je novac, da, tu je ispiranje korita. Tu je dominacija nad
prirodom i Trećim svijetom. Dominacija posvuda. A znanost je
najnaprednija. Imate bombe koje vam trebaju da biste se osigurali. Samo
što ipak nešto nedostaje.«

»Da?«, ispitivala je novinarka s manje užitka nego ranije. »Molim vas,

recite nam što nam to nedostaje«
 »Vidite, gospođice, u kulturi se nije zbilo produbljivanje, nikakva
kumulacija mudrosti, nikakvo povišenje duhovnih načina. Znate, postoje
tijelo i svijest. Definitivno. To znamo. Ali, postoji i duša.«

Fotograf Je frknuo. Novinarka ga je ušutkivala, ali on je rekao: »Što

god to značilo?«

»Što god to značilo«, rekao je Tata, dok su mu oči zasvjetlucale od

zloće.

Novinarka je pogledala fotografa. Nije mu predbacila; samo je htjela

van. Ništa od toga neće ući u članak i samo su gubili vrijeme.

Tata je nastavio. »Taj gubitak, ta velika rupa u vašem načinu života,

mene to poražava. Ali na koncu, porazit će vas.«

Nakon toga više nije govorio. Eva i ja smo ga gledali i čekali, ali on je
bio gotov. Novinarka je ugasila kezetofon i stavila vrpcu u torbu. Rekla je:
»Eva, ta božanstvena stolica, gdje ste je nabavili?«

»Je li Charlie sjedio na njoj?«, pitao je fotograf. Bio je već zbunjen, i

ljut na Tatu.

Par je ustao da pođe. »Nažalost, vrijeme je«, rekla je novinarka i žurno

se uputila prema vratima. Ali prije nego što je stigla do njih, vrata su se
otvorila širom i tetak Ted, bez daha i razrogačenih očiju od nade, nagrne
u sobu. »Kamo ćete?«, rekao je novinarki koja je blijedo pogledala tog
ćelavog mahnitavca u vojničkom odijelu i s paketom piva u ruci.

»Na Hampstead.«

»Hampstead?«, rekao je Ted. Kvrcnuo je po ronilačkom satu. »Nisam

zakasnio, možda malo. Žena mi je pala niz stepenice i ozlijedila se.«

»Je li joj dobro?«, upitala je Eva zabrinuto.

»U groznom je stanju, zbilja.« Ted je sjeo, sve nas odmjerio, meni

kimnuo i okrenuo se novinarki. Rastužio se; nije se toga stidio. Rekao je:
»Žao mi je žene, Jean.«

»Ted…«, pokušala ga je prekinuti Eva.

»Ona zaslužuje da je žalimo«, rekao je.

»Zaista?«, rekla je novinarka krećući.

»Da, da! Kako postajemo takvi? Kako se to događa? Danas smo djeca,
lica su nam sjajna i otvorena. Hoćemo saznati kako mašina radi.
Zaljubljeni smo u polarne medvjede. A sutra se bacamo niz stepenice,
pijani i uplakani. I životi su nam prošli. Mrzimo život i mrzimo smrt.«
Okrenuo se fotografu. »Eva mi je rekla da ste nas htjeli fotografirati
skupa. Ja sam njezin partner. Sve radimo zajedno. Želite li mi postaviti
koje pitanje o našim radnim metodama? Jedinstvene su. Za primjer
drugima.«

»Nažalost, moramo krenuti«, rekla je tvrdoguza novin​ ska patka.

»Ma nema veze«, rekla je Eva i blago Tedu dodirnula ruku.

»Ted, ti si budala, jebiga«, rekao je Tata smijući mu se.

»Ne, nisam«, rekao je čvrsto Ted. Zna čovjek da nije budala; nitko ga
ne može uvjeriti da jest.

Tetak Ted se obradovao što me vidi, a i ja njega. Imali smo mnogo toga
reći jedan drugome. Njegova se potištenost razbistrila; opet je bio onakav
kakav je bio prije, kad sam bio mali — oštar, pun elana. Ali nestalo je
nasilnosti, onoga kako je znao gledati svakoga koga po prvi put sreće, kao
da ga taj kani povrijediti, pa on stoga mora prvi povrijediti njega.

»Moj posao, baš ga volim, sinko«, rekao je. »Mogao bih o tome govoriti
za novine. Bio sam napola poludio, sjećaš se toga? Eva me spasila.«

»Tata te spasio.«

»I ja želim spasiti druge od toga da ne vode neistinite živote. I Krema,

živiš li ti neistinitim životom?«

»Da«, rekao sam.

»Što god radio, jebemti, samo nemoj sebi lagati. Ne​ moj…«

Eva se vratila u sobu i rekla mu: »Moramo ići.«

Ted je mahnuo prema Tati. »Haroone, moram s tobom porazgovarati.

Treba mi da me saslušaš. Vrijedi?«

»Ne vrijedi«, rekla je Eva. »Moramo na posao. Hajde.« I tako su Ted i

Eva pošli u Chelsea dogovoriti posao s klijentom. »Navrati krajem tjedna
pa da popijemo pivo«, rekao je Ted.

Kad su otišli Tata me zamolio da mu pripremim sir na prepečencu.

»Samo nemoj da bude previše mek, rekao je. - »Znači da još nisi jeo?«

To je bilo dovoljno da ga pokrene. Rekao je: »Eva više ne mari za mene.

Ima previše posla. Nikada se neću naviknuti na te nove poslovne žene.
Katkad je mrzim. Znam da to ne bih smio reći. Ne mogu podnijeti kad je
kraj mene, ali mrzim kad je nema. Nikada se nisam tako osjećao. Sto mi
se to događa?«

»Tata, nemoj mene pitati.«

Nisam ga htio ostaviti, ali sam se dogovorio s Mamom da ću je

posjetiti. »Moram ići«, rekao sam mu.

»Čuj još samo jednu stvar«, rekao je. »Koju?«

»Ostavljam posao. Već sam dao najavu. Godine sam potratio na tom
poslu.« Podignuo sam ruke. »Sada ću učiti, misliti i slušati. Želim
razgovarati o tome kako živimo svoje živote, koje su naše vrijednosti,
kakvim smo ljudima postali i što bismo mogli biti kad bismo htjeli.
Namjera mi je poticati ljude da misle, da kontempliraju, da se riješe
opsesija. U kojoj se školi uči takva vrijedna meditacija? Želim drugima
pomoći da kontempliraju svoju dubinsku mudrost koju skriva jurnjava
svakodnevnog života. Želim intenzivno živjeti svoj novi život! Dobro, a?«

»To ti je najbolje što si ikada rekao«, rekoh mu blago.

»Misliš?« Tatu je obuzeo visok polet. »Kakve sam sanjarije imao u

zadnje vrijeme. Trenuci kada se izmiruju svemirske suprotnosti. Kakvo
intuiranje dubinskog života! Što misliš, pa mora biti mjesta za slobodne
duhove kao što sam ja, mudre stare budale kao što su sofisti i učitelji
žena koji opijeni idu okolo i raspravljaju o filozofiji, psi​ hologiji i o tome
kako živjeti? Za nas, Karime, koji smo prijevremeno isključeni iz zbilje.
Naše su svijesti bogatije nego što to uopće zamišljamo! Hoću te očite
stvari naglasiti mladim ljudima koji su izgubili sebe.«

»Odlično.«

»Karime, to je smisao mog života.«

Obukao sam jaknu i ostavio ga. Gledao me kako silazim niz ulicu; bio
sam siguran da mi je, i dok sam odlazio, i dalje govorio. Emocionalno
sam bio u uznemirenom stanju. Kući sam zatekao Allieja kako se odijeva
uz pjesme Colea Portera. »Mame nema«, rekao je. Nije se vratila iz doma
zdravlja gdje je sada radila kao recepcionarka za troje liječnika.

Primijetio sam da je postao priličan kicoš, mali Allie. Odjeća mu je bila

talijanska, besprijekorna, smiona i razno​ bojna, a da nije bila vulgarna,
skupocjena i po mjeri: patentni zatvarači su bili potaman, rubovi ravni, a
čarape savršene — čovjeka koji drži do odijevanja uvijek ćeš prepoznati
po čarapama. Nije me čak ni pogledao sa svog mjesta, a sjedio je u
maminu trosjedu od lažne kože s cvjetnim jastučićem pred sobom, dok
su mu cipele stajale na Maminu tepihu Oxfam kao dragulji na toaletnom
papiru. Neki ljudi znaju kako se rade neke stvari i veselilo me vidjeti da je
moj brat jedan od njih. A Allie je imao novaca; radio je u nekog dizajnera
odjeće. Razgovarali smo kao odrasli; morali smo. Ali i stidjeli smo se i
istodobno bili pomalo zbunjeni. Alliejev ironičan stav promijenio se kad
sam mu rekao za onaj posao u sapunskoj operi. Nisam u tome mnogo
postigao: govorio sam kao da ja njima činim uslugu što sam u njoj. Allie
je poskočio i pljesnuo rukama. »To je sjajno! Kakva briljantna vijest.
Karime, odlično si to napravio!« To nisam mogao shvatiti; Allie je samo
nastavljao o tome kao da to nešto znači.

»Ne sliči na tebe da budeš tako oduševljen«; rekao sam mu sumnjičavo

kad je prestao nazivati prijatelje i govoriti im o mom poslu. »Allie, što ti
se iskrivilo u glavi? Zafrkavaš me?«

»Ne, ne, časna riječ. Ona zadnja predstava što si je napravio, s Pykeom
kao redateljem, to je bilo dobro, čak i na trenutak-dva zabavno.«

»Da?«

Zastao je, bojeći se možda da bi ta pohvala mogla ispasti odveć toplom.

»Bilo je dobro — samo hipijevski.«

»Hipijevski? Što je u tome bilo hipijevsko?«

»Previše je idealistična. Politika mi ide na živce. Pa svi mrzimo

cmizdrave ljevičare, je li tako?«

»Zbilja? Zašto?«

»Pa tako. Odjeća im je kao rite. A ja mrzim ljude koji stalno pričaju o
tome da su crni i kako ih progone u školi i kako ih je netko jednom
pljunuo. Znaš ono: samosažaljenje.«

»Pa zar ne bismo trebali — mislim, mi — govoriti o tome?«

»O tome? Zaboga, ne.« Bilo je jasno da je nametnuo temu koju voli.

»Treba umuknuti o tome i nastaviti svojim životom. Barem Crnci imaju
ropsku povijest. Indijci su iznogirani iz Ugande. Tu je bilo razloga za
gorčinu. Ali ljude poput tebe i mene nitko ne trpa u logore, pa i neće. Ne
možemo mi s njima u isti koš, hvala Bogu. Jednako tako trebamo biti
zahvalni i što nemamo bijelu kožu. Meni se ne sviđa kako izgleda bijela
koža, tako je…«

»Allie, prije dva-tri dana bio sam kod zubara…« »Krema, pustimo tvoje
zube malo na miru i…« »Allie…«
 »Dopusti da ti kažem da mi dolazimo iz prednosti. Ne možemo se
praviti da smo posrani potlačeni ljudi. Činimo najbolje sami za sebe.«
Pogledao me kao vjeroučitelj koji ti govori da se ne daš pokolebati. Sad
mi je bio drag; želio sam ga upoznati; ali stvari koje je govorio bile su mi
čudne. »Pa, čestitam, veliki brate. Sapunska opera, to je već nešto za čime
se diže prašina. Televizija je jedini medij koji mi se sviđa.«

Zgužvao sam lice.

»Karime, kazalište mrzim više od opere. To je tako…« Tražio je krivu

riječ. »Tako je izvještačeno. Ali, čuj, Krema, ima nešto što moraš znati za
Mamu.«

Pogledao sam ga kao da mi namjerava reći da ima rak ili tako nešto.
»Kako su se razveli ona se viđa s jednim čovjekom. Jimmy. To traje već
četiri mjeseca i nešto. To je velik šok, OK, znam, ali to jednostavno
moramo prihvatiti i ne pizditi, ako je moguće.«

»Allie..«

Sjedio je hladnokrvno. »Jebiga, Karime, nemoj mene puno pitati. Ne

mogu ti pričati o njemu jer ga nisam ni sreo niti smijem.«

»Zašto ne?«

»A ni ti, OK? Vidio je naše slike iz dobi od deset godina, ali ne kad smo
stariji. Jimmy ne zna mamine prave godine. Ona misli da bi ga šokiralo i
odbilo kad bi otkrio da ima sinove stare kao mi. Zbog toga moramo paziti
na skrivanje profila.«

»Isuse, Allie.«

»Eto ti.«

Uzdahnuo sam. »To je dobro za nju. Zaslužila je.«

»Jimmy je OK. Pristojan je, zaposlen je, ne umače kurac na sve

strane.« A onda mu se povratio onaj zadivlju​ jući pogled, pa je otresao
glavom i fićuknuo. »Sapunska opera, a? To je klasa.«

»Čuj, znaš…« rekao sam. »Nakon što su se Mama i Tata razišli, sve je
krenulo luđački. Nisam znao gdje sam.«

Zagledao se u mene. Osjetio sam krivnju što nisam s njime razgovarao

o tim osjećanjima. »Nemoj sada o tome govoriti«, rekao je. Ni ja to ne
mogu prihvatiti. Predobro znam što misliš.«

Nasmiješio se pomirljivo.

»U redu«, rekao sam.

A onda se nagnuo prema meni i zajedljivo rekao: »Ne viđam Tatu. Kad
mi počne nedostajati, porazgovaram s njime preko telefona. Nemam
puno vremena za ljude koji su pobjegli od svoje žene i djece. Ne krivim te
što si otišao s njime — bio si mlad. Ali Tata je bio sebičan. I što mu je da
napušta posao? Što misliš, je li poludio? Neće imati novca. Eva će ga
morati uzdržavati. I tako će Eva uzdržavati Mamu. Zar to nije groteskno?
A Mama je mrzi. Svi ćemo biti njezini paraziti!«

»Allie…«

»Pa što će on raditi, Franjo Asiški, razglabati o životu, smrti i braku — u

čemu je svjetski ekspert — idiotima koji će ga smatrati pompoznim
starim dosadnjakovićem? Ti Boga, Karime, što se to dogodi ljudima kad
počnu stariti?«

»Zar ti ništa ne razumiješ?« »Što da razumijem?«

»Joj, Allie, kako ti znaš biti glup. Pa zar ne vidiš kako se stvari
odvijaju?«

To ga je izgleda povrijedilo i ispuhalo: nije mi to bilo teško da mu to

učinim, tako je bio nesiguran u sebe. Nisam mogao smisliti kako da mu
se ispričam i vratim nas prethodnom razumijevanju.

Promrmljao je: »Ali ja to ne gledam iz drugog stajališta.«

 Uto se začuo ključ u vratima. Nov zvuk, iako je to bio šum što sam ga
slušao godinama kad se Mama vraćala iz dućana da nam napravi čaj. Bila
je to ona. Izišao sam joj u susret i zagrlio je. Bilo joj je drago što me vidi,
ali ne baš odveć, čim se uvjerila da nisam poginuo i da sam dobio posao.
Zurila se. »Dolazi mi jedan prijatelj«, rekla je zacrvenjevši se, a Allie i ja
smo namignuli jedan dugome. Dok se tuširala i oblačila, obrisali smo joj
prašinu i usisali dnevnu sobu. »Da joj sredimo i stepenice?«, rekao je
Allie.

Mama se spremala cijelu vječnost, a Allie joj je govorio koji nakit da

stavi, koje su joj cipele prave i sve te stvari. A bila je to žena koja se nekoć
nije kupala više nego jednom tjedno. Kad smo se prvi put doselili u tu
kuću, kasnih pedesetih, u njoj čak i nije bilo kupaonice. Tata bi znao
izbočenih koljena sjesti u limenu kacu u dnevnoj sobi, a Allie i ja bismo
jurcali s vrčevima vode koja se grijala na peći.

Sada smo se Allie i ja vrzmali po kući što smo duže mogli da Mamu
malo stavimo na muke zbog pomisli da bi se Jimmy mogao pojaviti i
vidjeti da nas dvojica zajedno imamo oko četrdeset godina. Rekla nam je
»Žar vas dvojica, dečki, nemate kamo otići?«, kadli na vratima zazvoni
zvono. Jadna se Mama sledenila. Gotovo da nas je izgurala na vrata s
vrtne strane i zaključala za nama. A Allie i ja smo se cerekali i počeli se
gađati teniskom lopticom. Onda smo otišli pred prednji dio kuće da
virkamo kroz crno istaknute kvadrate »georgijanskih« prozora što ih je
Mama dala instalirati pa je tako pročelje kuće izgledalo kao
enigmatičarska križaljka.

To je, dakle, Jimmy, zamjena za našeg oca, i sjedi s Mamom na

trosjedu. Bljedunjav čovjek, Englez. To je bilo iznenađenje: nekako sam
očekivao da će kraj nje sjediti Indijac, a kad sam vidio da nije, osjetio sam
prema njoj razočaranje, kao da nas je iznevjerila. A valjda joj je bilo dosta
Indijaca. Jimmy je imao preko trideset pet, bio je čestit i odjeven
jednostavno u sivo odijelo. Bio je kao i mi iz nižeg srednjeg sloja, ali
naočit i pametna izgleda: jedan od onih koji znaju imena svih glumaca u
filmovima Vincenta Minellija i koji čak odlaze na televizijski kviz da to
dokažu. Mama je upravo stala otvarati poklon što mu ga je kupila i u tom
času dignula pogled i spazila svoja dva sina kako kroz zavjese bulje u nju.
Zažarila se u licu i uspaničila, ali je u trenutku pribrala ponos i ignorirala
nas. Pokunjeno smo se povukli.

Nije mi se odmah išlo kući, pa me Allie odveo u neki novi klub u

Covent Gardenu što ga je dizajnirao neki njegov prijatelj. Kako se London
promijenio u deset mje​ seci. Nije više bilo ni hipija ni pankera; umjesto
njih svi su bili ukusno odjeveni, a muškarci su imali kratke kose, bijele
košulje i vrećaste hlače koje su pridržavali remenima. Kao da si se našao
u prostoriji punoj ljudi nalik Georgeu Orwellu, samo što bi se Orwvell
odrekao naušnice. Allie mi je rekao da su to modni dizajneri, fotografi,
grafički umjetnici i tako dalje, mladi i nadareni. Alliejeva djevojka je bila
model, vitka crna djevojka koja nije govorila ništa osim da biti u
sapunskoj operi može samo voditi ka još boljim stvarima. Ja sam gledao
oko sebe ne bih li koga mogao pokupiti, ali bio sam toliko usamljen da
sam znao da im smrdim na usamljenost. Nisam bio dovoljno ravno​ -
dušan da bih koga zaveo.

Pozdravio sam se s Alliejem i vratio se k Ribi. Neko sam vrijeme

prosjedio u tom njegovu stanu nalik špilji; šetkao sam, slušao vrpcu
Captain Beefhearta, »Dropuot Boogie« dok me nije dovelo do ludila;
onda sam opet sjeo; onda sam opet izišao.

Koji sat sam tumarao kasnim ulicama dok nisam zalutao pa sam
pozvao taksi. Rekao sam vozaču da me odveze do Južnog Londona, ali
prvo, i to sam ga sada požurivao, da me odveze nazad do stana. Pričekao
me dok sam po Ribinu stanu tragao za poklonom za Changeza i Jamilu.
Pomirit ću se s njima. Zbilja sam ih volio. I pokazat ću jm koliko tako što
ću im pokloniti Ribin stolnjak. Usput sam zaustavio da uzmem neko jelo
u indijskom restoranu da ih dodatno zadovoljim, u slučaju ako su i dalje
ljuti na mene zbog bilo čega. Vozili smo kraj dućana Princeze Jeete koji je
noću bio zabravljen rešetkama, polugama i kapkom. Pomislio sam na nju
kako spava gore na katu. Hvala Bogu, imam tako zanimljiv život, rekoh
sam sebi.

Pozvonio sam na zvono u komuni i nakon pet minuta na vratima se

pojavio Changez. Iza njega stan je bio u tišini i nije bilo nikakva znaka ma
kakve diskusije o politici. Changez je u rukama držao dijete.
 »Pa pola dva je, yaar«, to je bilo jedino što mi je rekao na pozdrav,
nakon toliko vremena. Okrenuo se nazad u kuću, a ja za njime, osjećajući
se kao pas kojega hoće ritnuti. U ofucanoj dnevnoj sobi sa svim onim
vitrinama i starim naslonjačem vidio sam da se, na moje olakšanje, nije
promijenio i da me neće zasuti govnima. Nije postao malograđanin i nije
se uobrazio. Po nosu mu je ostalo pekmeza, nosio je glomazan
kombinezon kojem su iz mnogobrojnih džepova virile knjige, a
pretpostavio sam, pobliže ga promotrivši, da su mu se razvile pune
ženske grudi. »Evo ti poklon«, rekao sam nudeći mu stolnjak. »Skroz iz
Amerike.«

»Pssssst…«, odgovorio je i pokazao na djetešce ušuškano u deku. Ovo

je kćer ove kuće, Leila Kollontai, i sada je napokon zaspala. Naša beba.
Vrhunska zločestica.« Onjušio je zrak. »Je li to neko jelo na vidiku?«

»Apsolutno.«

»Dal i sve što treba? Ćevapi?«

»Da.«

»Iz one vrhunske kuće karija na uglu?«

»Točno.«

»Ali sigurno se dramatično ohladilo. Otvaraj, otvaraj!«

»Čekaj.«

Rastresao sam stolnjak i stao sa stola micati svakojake papire, prljave

tanjure i Lenjinovu glavu. Ali Changez je žudio za jelom, pa je inzistirao
da Ribin stolnjak razvrzemo preko svega toga. »Gladan, a?«, rekao sam
mu, a on sjeo i počeo iz vrećice čupati gnjecave promočene kartone.

»Jebemti, Karime, ja sam ti na teškim mukama. Cijelo vrijeme jedem

samo krumpire. Ako ne izvrdam, naći će mi posao. A kako ću raditi i
paziti na Leilu Kollontai?«
 »Gdje su ostali?«

»Gospodin Saymon otac je u Americi. Odavno je otišao predavati

povijest prirode. Velik ti je on čovjek, yaar, iako ti to ne cijeniš«

»A Jamila?«, rekao sam nestrpljivo. »Nedostajala mi je.«

»Tu je, netaknuta i sve to, gore. Ali neće joj biti drago da s tobom
razgovara, nikako, ne, ne, ne. Bila bi sretna da ti ispeče jaja na roštilju i
smaže ih s graškom. Dugo ostaješ?«

»Bucko, jebaču debeli, o čemu ti to govoriš? Pa to sam ja, Krema Jeans,

tvoj stari prijatelj koji je potegnuo skroz u močvare Južnog Londona da te
vidi.«

Stresao je glavom, dao mi Leilu Kllontai, koja je imala nabrekle

obraščiće i maslinastu kožu, i otrgnuo poklopce s kartona. Počeo je
prstima u usta trpati guke špinata koje je prelijevao crvenim čilijem.
Changez nije volio ni​ kakav okus u hrani.

Rekoh mu veselo: »Bio sam u Americi, izvodili smo politički teatar.«

Dao sam se u priču o tome što sam radio i hvalio se tulumima na kojima
sam bio, ljudima koje sam sretao i novinama za koje sam dao intervjue.
Ignorirao me i samo punio nabrekle obraze. Dok sam ja tako nastavljao,
iznenada mi je rekao: »Karime moj, ti si u gadnim govnima. I što ćeš
napraviti s time u vezi? Jammie ti neće oprostiti što se nisi pojavio na
onim demonstraci​ jama. Trebalo bi da se zabrineš zbog toga, yaar.«

Ostao sam zgromljen. Naglo smo zašutjeli. Changeza izgleda nije

zanimalo ništa od onoga što sam mu imao reći. Bio sam prisiljen pitati ga
o njemu. »Tebi je sada sigurno drago, a? Simon otišao, pa sada imaš
Jamilu cijelo vrijeme samo za sebe. Ima napretka?«

»Svi napredujemo. Ima jedna druga žena koja dolazi amo.«

»Gdje?!«

»Ma ne, ne. Jamilina prijateljica, budalo.«

 »Jamila ima ljubavnicu? Da li ja to dobro čujem?«, rekao sam.

»Jasno i glasno. Jamila voli dvoje ljudi, to je sve. Jednostavno za

shvatiti. Voli Simona, ali on nije tu. Voli Joannu, a Joanna je tu. Rekla mi
je.«

Buljio sam začuđeno u njega. Kad se otisnuo iz Bombaya pojma nije

imao kakve ga zapetljane neprilike čekaju. »Što ti misliš o svemu tome?«

»Ja?« Bilo mu je neugodno. Kao da više nije htio ništa reći, slučaj je
zatvoren. Tako je on slagao stvari u svojoj glavi, i to mu je bilo dovoljno.
»Ja? Zapravo, kakvo mi točno pitanje postavljaš?« A mogao je dodati:
»Kad već inzistiraš na takvim pitanjima.«

Rekoh: »Pitam te kako se ti, Changez, s tim tvojim naslijeđem

predrasuda protiv praktički čitavog svijeta, nosiš s činjenicom da si
oženjen lezbijkom?«

To ga je pitanje potreslo više nego što sam uopće mogao i pomisliti.

Hvatao je riječi. Naposljetku je rekao, negdje ispod obrva: »Pa i nisam, je
li tako?«

Sada sam se ja zbunio. »Jebiga, što ja znam«, rekao sam. »Mislio sam
da si rekao da vole jedna drugu.«

»Da, vole. I ja sam sav za ljubav«, izjavio je. »Svi u ovoj kući nastoje
voljeti jedni druge!«

»Dobro.«

»Zar ti nisi za ljubav?«, pitao me kao da želi čvrsto ustanoviti

zajednički teren.

»Jesam.«

»Pa onda?«, rekao je. »Meni je dobro sve što Jamila radi. Ja nisam
fašistički tiranin, kao što znaš. Nemam nikakvih predrasuda osim prema
Pakistancima, što je normalno. Onda, na što ti zapravo smjeraš, Karime?
Što pokušavaš…?«

Upravo u tom trenutku otvorila su se vrata i ušla je Jamila. Izgledala

mi je mršavija i starija, obrazi su joj blago upali, a oči se više istaknule, ali
bilo je sada u njoj nešto brže, svjetlije i manje ozbiljno; kao da se lakše
smijala. Zapjevala je neku reggae pjesmu i zaplesala neko​ liko koraka
prema Leili i nazad. Jamilu je pratila neka žena koja je izgledala kao da
ima devetnaest godina, ali pretpostavljam da je bila starija, dvadeset i
koju. Imala je svježe, otvoreno lice i dobar ten. Kratka joj je kosa bila
obojena u plave pramenove, a nosila je crveno-crnu rad​ ničku košulju i
traperice. Dok se Jamila okretala oko sebe, žena se smijala i pljeskala
dlanovima. Upoznala me s Joannom pa mi se nasmiješila, pa se zabuljila
u mene, tjerajući me da se pitam što sam to napravio.

»Zdravo, Karime«, rekla je Jamila i odmaknula se kad sam ustao da je

zagrlim. Uzela je Leilu Kollontai i pitala djetešce jesam li bio dobar.
Poljubila ju je i stala ljuljuškati. Dok su Jammie i Changez razgovarali,
postao sam svjestan novog tona između njih. Pažljivo sam slušao. Što je
to bilo? Bilo je to nježno poštovanje; govorili su jedno s drugim i bez
ljubaznosti i bez podozrenja, kao jednaki. Kako su se stvari promijenile!

U međuvremenu, Joanna se obratila meni: »Jesmo li se već vidjeli?«

»Mislim da nismo.«

»Nismo, u pravu si. Ali sigurna sam da smo se već negdje vidjeli.«
Nastavila me promatrati, zbunjeno.

»On ti je veliki poznati glumac«, upala je Jamila. »Je li tako da jesi,

dragi?«

Joanna je mahnula po zraku. »Tako je. Gledala sam predstavu u kojoj

si glumio. Dopala mi se. Sjajan si bio u njoj. Zbilja ludo.« Okrenula se
Changezu. »I tebi se bilo dopalo, je li tako? Sjećam se da si me nagovarao
da je odem gledati. Rekao si da je točno onako kako jest.«

»A ne, mislim da mi se nije sviđalo toliko koliko sam govorio«,

promrmljao je Changez. »Čega se ja sjećam, ostavilo je malo trajnog traga
u mom pamćenju. To je stvar za bijelce, je’ tako, Jammie?« I Changez
pogleda Jamilu kao da traži potvrdu, ali ona je dojila dijete.

Srećom, taj bezobraznik, Changez, nije razuvjerio Joannu. »Ja sam se

divila tvom nastupu«, rekla je.

»Što ti radiš?«

»Ja sam filmaš«, rekla je. Jamila i ja zajedno radimo jedan

dokumentarac. Onda se okrenula prema Changezu. »Trebale bismo malo
odspavati, Jammie i ja«, rekla je. »Zar ne bi bilo divno kad bismo opet za
doručak imali grejpfrut i tost?«

»Joj, da«, rekao je Changez, raspaljena lica, ali pro​ dornih, zabrinutih
očiju. »Ne brini, bit će, za tebe i Jamilu u devet na licu mjesta.«

»Hvala ti.«

Joanna potom poljubi Changeza. Kad se okrenula, obrisao je obraz.

Jamila je dala Leilu Kollontai Changezu i, pruživši Joanni ruku, otišla.
Gledao sam ih kako odlaze, pa se onda okrenuo Changezu. Bio je ljutit;
izbuljio se i tresao glavom.

»Što ti je?«, rekoh.

»Tjeraš me da mislim na mnoge stvari.«

»Oprosti.«

»Odi uz stepenice i odspavaj u sobi na kraju hodnika. Moram presvući

Leilu. Uneredila se.«

Bio sam odveć umoran da se penjem stepenicama, pa sam, kad je

Changez izišao, legao iza trosjeda i preko sebe navukao pokrivač. Pod je
bio tvrd; nisam mogao zaspati. Svijet mi se zaljuljao kao da mi se tijelo
nalazi u visećoj mreži. Brojao sam udisaje i postao svjestan podizanja i
spuštanja trbuha, šištanja daha kroz nosnice i opuštanja čela. Ali, kao i u
mnogim drugim pokušajima meditacije, začas sam počeo razmišljati o
seksu i drugim stvarima. Kako je Changez napokon bio tupavo
zadovoljan. U nje​ govoj ljubavi nije bilo kolebanja; njegova je ljubav
bila iskrena, potpuna, znao je što osjeća. I Jamila je izgleda bila
zadovoljna što je netko tako voli. Mogla je raditi što hoće, a Changez će je
uvijek stavljati na prvo mjesto; volio ju je više no što je volio sebe.

Probudio sam se sav skvrčen od hladnoće i nisam bio siguran gdje se

nalazim. Nisam ustao nego sam ostao na podu. Začuo sam glasove. Bili
su to Changez i Jamila koji su se očito vratili u tu prostoriju i već neko
vrijeme razgovarali dok je Jamila pokušavala uspavati malu. Imali su
mnogo što reći jedno drugome pa su tako razgovarali o Leilinim
vjetrovima, o kući, danu Simonova povratka — i o tome gdje će spavati —
i o Joanninu dokumentarcu.

Ponovno sam zaspao. Kad sam se opet probudio, Jamila se spremala na

spavanje. »Idem gore«, rekla je. »Daj, mili, i ti malo odspavaj. Joj, Leila
se izvukla iz pelena.«

»Zločestica mala, uneredila je sve što ima na sebi. Čim ustanem, oprat
ću sve u praonici.«

»Hoćeš i moje? Ima svega nekoliko stvarčica. I Joaqnine dokoljenke?

Možeš li…«

»Prepusti ti to sve meni pod kontrolu. Pukovnik Changez.«

»Hvala ti«, rekla je Jamila. »Pukovniče Changez.«

»Glavna stvar je da me silno veseli što dobro jedeš«,, rekao je Changez.

Glas mu je bio utanjen i napet; govorio je brzo, kao da je mislio da će mu
otići čim zatvori usta. »Od sada ću ti davati samo zdravu hranu. Jamila,
zamisli samo: za doručak vrhunski grejpfrut i specijalni topli kruh. Za
ručak vrhunske svježe sardine i svjež kruh, a slijede kruške i meki sir…«

Dosađivao joj je, znam da joj je dosađivao, ali nije se mogao zaustaviti.
Pokušala ga je prekinuti. »Changez, ja…«

»Otkako sam tetu Jeetu obratio na nove pravce, sada prodaje dobru
hranu.« Glas mu se penjao. »Staromodna je, ali ja joj govorim da slijedi
najnovije trendove koje ja otkrivam u časopisima. Oduševljena je mojim
vođenjem. Dok joj ja organiziram dućan, ona izvodi zločestu Leilicu u
park!« Sada je gotovo kričao. »Postavljam joj ogledala da može otkriti
lopove.«

»Odlično, Changez. Samo, molim te, ne viči. Moj otac bi bio ponosan
na tebe. Ti si…«

Nastalo je neko gibanje. Čuo sam Jamilu kako kaže: »Što to radiš?«

»Srce mi lupa«, rekao je. »Poljubit ću te za laku noć.« »OK.«

Začuo se zvuk kao da sisa, popraćen zvukom zado​ voljstva: »Laku

noć, Changez. Hvala ti što si danas pazio na Leilu.«

»Poljubi me, Jamila. Poljubi mi usne.«

»Umm, Changez…« Čuli su se neki fizički zvuči. U zraku se osjećalo

kako mu se digao. Kao da slušam radio. Je li je pograbio? Je li mu se
oduprla. Da se umiješam? »Hvala, Changez, dosta ljubljenja. Zar te
Shinko ne op​ služuje u zadnje vrijeme?«

Changez je dahtao. Zamišljao sam ga kako mu jezičina visi iz usta.

Samo izvođenje tog napada već je za njega bilo previše.

»Karim me pokrenuo, Jammie. Moram ti to objasniti. Taj prokleti

bludni vrag…«

»Što ti je rekao?«, pitala je Jamila kroz smijeh. »Ma on ima svojih

problema, to svi znamo. Ali sladak je on dečko, zar nije, s onim ručicama,
kako barata sa stvarima, s onim obrvama koje mu vijore na sve strane…«

»On ima strahovite osobne probleme, baš kao što si maloprije rekla. A
počinjem misliti da je potpuno izopačen, to kako mi voli stiskati tijelo. A
ja mu objašnjavam, što sam ti ja, naranča? Ja mu kažem…«

»Changez, kasno je i…«

 »Da, da, ali Karim je napokon rekao nešto što ima značenja.«

»Zbilja?«

Changez je bio očajan što to mora reći, ali zastao je na nekoliko

trenutaka da povrati dah, nesiguran čini li grešku ili ne. Jamila ga je
čekala.

»Rekao je da si ti ženska lezbijskog tipa i to. Jamila, nisam mogao

vjerovati što čujem. Smeće, kopile, to sam mu rekao. Bio sam spreman da
ga zbrišem sa zemlje. Moja žena nije takva, je li?«

Jamila je uzdahnula. »Ne bih sada vodila takve razgo​ vore.«

»Nije valjda da radiš te stvari s Joannom, je li«

»Istina je da smo Joanna i ja u ovom trenutku vrlo bliske — vrlo smo

drage jedna drugoj.«

»Drage?«

»Mislim da odavno nisam nekoga toliko voljela. Sigurna sam da znaš

kako je to — sretneš nekoga i želiš biti s njime, hoćeš ga dubinski
upoznati. To je strast valjda, i tako je divno. Tako se osjećam, Changez.
Oprosti ako…«

Izderao se: »Pa što ne valja tvom jedinom mužu ovdje koji ti je
dostupan, pa da se okrećeš izopačenosti? Jesam li ja jedino normalno
biće u ovom trenutku u Engleskoj?«

»Nemoj opet počinjati. Molim te. Jako sam umorna. Napokon sam
sretna. Bucko, pokušaj to prihvatiti.«

»A svi vi u ovoj kući, vi dobri tipovi, pričate o pre​ drasudama o onom

Zidu i onom crnom smeću, i onom Pakijaneru i o onoj jadnoj ženi.«

»Changez, to je uvredljivo, to je…«

 »A što s ružnim izrodima? Što s nama? Što s našim pravom da i nas
netko poljubi?«

»Pa dobivaš poljupce, Changez.«

»Da, samo u zamjenu za funte sterlinga!«

»Molim te, hajdemo u krevet. Ima puno ljudi koji će te ljubiti. Ali ja, na
žalost, ne. Ja ne. Meni je tebe nametnuo moj otac.«

»Da, ja sam nepoželjan.«

»Ali nisi ružan iznutra, Changez, ako ti je potrebna takva pokroviteljska

potvrda.«

Slušao ju je samo polovično; daleko od toga da je sve iscrpio.

»Da, iznutra izgledam kao Shashi Kapoor, to znam pod sigurno«, rekao
je udarajući rukom po koljenu. »Ali neki ljudi zaista imaju ružne svinjske
njuške, i njima je stalno užasno i sve. Ja otpočinjem nacionalnu
kampanju da zaustavim tu predrasudu. A to mora početi tako da je prvo
zaustavim kod vas, ovdje u ovoj prokletoj kući svetih socijalista!«

Uslijedili su ovi šumovi, ali ovaj put više krojački negoli tjelesni.
»Pogledaj«, rekao je. »Pogledaj, pogledaj, barem sam muškarac, zar ne?«

»O, pokrij se. Ne kažem da ti nije naročit. Zaboga Changez, neki tvoji
stavovi o ženama su zastarjeli. Moraš se sabrati. Svijet ide dalje.«

»Pipni ga. Upriliči sebi praznik.«

Brektao je. »Kad budem trebala praznik ići ću na Kubu.«

»Pipni ga, pipni ga ili…«

»Upozoravam te«, rekla mu je. I ni u jednom trenutku nije podigla glas

niti pokazala iole straha. Bila je to ironija, naravno, kao uvijek u Jamile,
ali i potpuna kontrola. »Svatko može biti maknut iz ove kuće
demokratskim glasanjem. A kamo ćeš ti onda, u Bombay?«

»Jamila, ženo moja, primi me«, grcao je.

»Raskrčimo stol i odnesimo ga u kuhinju« rekla je blago. »Hajde,

pukovniče Changez. Moraš se odmoriti.«

»Jamila, preklinjem te…«

»Ne bih htjela da te Joanna zatekne kako tu mlatiš tom gljivom. Kao
što znaš, po njoj su svi muškarci silovatelji, a ako te vidi takva, mislit će
da je to i istina.«

»Ja želim ljubav. Pomozi mi…«

Jamila je nastavljala na svoj odalečeni način. »Ako te Joanna vidi da to

radiš…«

»Pa zašto bi morala vidjeti? Za promjenu, to je samo tvoja i moja

zajednička stvar u nekoliko dragocjenih tre​ nutaka. Nikada se ne viđam
sa svojom ženom nasamo.«

Premjestio sam se jer mi je bilo neudobno. Već mi je bilo previše te

voajerske rabote: u prošlosti bih bio sretan da mogu gledati druge kakao
vode ljubav. Zapravo sam više i gledao nego što sam činio. To sam
smatrao poučnim, to je pokazivalo solidarnost s prijateljima, i tako dalje.
Ali sada, dok sam tako ležao iza počivaljke, znao sam da mi svijest traži
drugu hranu — veće ideje, nove interese. Eva je bila u pravu: ne
zahtijevamo od sebe dovoljno u životu. A ja ću zahtijevati; ustat ću i
zahtijevati. Upravo sam se htio pokazati kad Jamila iznenada reče:
»Kakav je to zvuk?«

»Koji?«

Spustila je glas. »Zvučalo je kao da je netko prdnuo iza trosjeda.

»Prdnuo?«
 Uspravio sam se u sjedeći položaj i pogledao preko ruba trosjeda. »Ja
sam« rekao sam. »Pokušao sam spavati. Ništa nisam čuo.«

»Smeće jedno«, rekao je Changez, koji se još više razbjesnio. Jamila,

idem pozvati policiju zbog ovog pro​ kletog radoznalca. Daj da smjesta
zovem 999!«

Zakopčavao je hlače, ali se i dalje tresao, dahtao i pijuckao. Derao se:

»Uvijek si se rugao mojoj ljubavi prema Jamili. Uvijek si htio stajati
između nas.«

A zapravo, sada je Jamila stala između Changeza i mene da ga spriječi

da me napadne. Otpratila me uz stepenice da se mogu zaključati, na
sigurnom od Changezove srdžbe. Ujutro sam rano ustao i na prstima
prošao kroz uspavanu kuću prema ulaznim vratima. Dok sam išao, začuo
sam Leilu Kollontai kako je zaplakala, potom sam čuo Changeza kako joj
nježno govori na jeziku Urdu.

Nekoliko dana kasnije ponovno sam otišao vidjeti Tatu. Zatekao sam ga
kako u pidžami sjedi na Evinu naslonjaču, a pred njime neki bljedoputi
mladić. Čovjek je bio napet, plačljiv, očajan. Tata je govorio: »Da, da, čitav
je život jedna teška stvar.«

Očito je da su ti klinci s Tatina tečaja stalno navraćali u stan i on se

njima bavio. To je smatrao »suosjećajnom aktivnošću«. Sada je govorio
da, »zarad sklada« svaki dan mora sadržati tri elementa: obrazovanje,
suosjećajnu ak​ tivnost i meditaciju. Tata je to nekoliko puta tjedno
nauča​ vao u obližnjem Centru za yogu. Uvijek sam zamišljao da će se te
Tatine guruovske stvari napokon stišati u Londonu, ali sada je bilo jasno
da mu nikada neće manjkati posla jer je grad pun usamljenih, nesretnih,
nesigurnih ljudi koji traže da ih netko vodi, podržava i žali.

Eva me povela u kuhinju da mi pokaže neke posude za juhu. Kupila je i

Tizianovu reprodukciju mladića s dugom kosom koji je sličio na Charlieja
dok je išao u školu. Po teglama na stolu stajali su tulipani s dugim
stapkama i narcise. »Tako sam sretna«, rekla mi je Eva dok mi je
pokazivala stvari. »Ali mi se žuri. Imaju obaviti neke stvari u vezi sa
smrću. Tako je glupo umrijeti mlad. Ja želim doživjeti stopedeset.«

Kasnije sam sjeo s Tatom. Tijelo mu je sada bilo teško, upadljivo i

debelo, gornji dio lica sastojao mu se od otrombeljenih vrećica sljubljenih
kao svojevrsna naslaga ispod očiju i koje su se jedna po jedna razlijegale
niz lice kao talijanske terase.

»Ništa mi ne pričaš što se tebi događa u životu«, rekao je. Htio sam ga
zaprepastiti vijestima o mojoj sapunskoj operi. Ali kad ja poželim koga
zaprepastiti, to mi baš ne polazi redovito od ruke: zaprepaštenje je obično
posljednje što ih obuzme. »Sada sam u jednoj sapunskoj operi«, rekao
sam čangezovskim načinom. »Vrhunska plaća. Vr​ hunski posao.
Vrhunski ljudi.«

»Nemoj mi se stalno smijati u lice kao idiot«, rekao mi je Tata.

»Pa ne smijem ti se. I nisam.« »I dalje lažeš, kako vidim.« »Tata…«

»Napokon bar radiš nešto vidljivo i što nije landranje«, rekao je.

Pocrvenio sam od srdžbe i uvrijeđenosti. Ne, ne, ne, došlo mi je da

poviknem. Opet smo u raskoraku! Ali to je bilo nemoguće raščistiti.
Možda se pred roditeljima nikada i ne prestaješ osjećati kao
osmogodišnjak. Odlučio si biti zreo, ponašati se na onaj promišljeni
umjesto na prirodan način, čak disati iz dna želuca i svoje roditelje gledati
kao sebi ravne, ali u samo pet minuta nakane ti se raspršuju u pakao i
tada se uzmucaš i vrištiš od bijesa kao bijesno dijete.

Jedva sam uspijevao govoriti dok mi Tata nije postavio za njega vrlo
teško pitanje, iako je to bilo jedino što je htio saznati na svijetu.

»Kako ti je mama«, rekao je.

Rekao sam mu da je dobro, bolje nego što sam je godinama vidio,

dobro raspoložena i aktivna, optimistična i sve. »Dobro je, dobro je«, brzo
je rekao. »Kako je to moguće? Ona je bila i ostala najslađa, ali i najjadnija
žena na svijetu.«
 »Da, ali sada ima nekoga — muškarca — znaš.« »Muškarca? Kakvog
muškarca? Jesi li siguran?«

Nije mogao prestati s pitanjima. »Tko je on? Kakav je? Koliko je star?
Što radi?«

Pažljivo sam birao riječi. Morao sam tako, jer sam primijetio Evu kako
stoji iza Tate u vratima. Stajala je ravnodušno kao da razgovaramo o^
najdražim filmovima. Nije se imala volje okrenuti i otići. Željela je
saznati točno što se zbiva. U svojoj domeni nije željela tajni.

Mamin dečko nije nešto posebno, rekao sam Tati. U svakom slučaju,
nije Beethoven. Ali je mlad i stalo mu je do nje. Tata nije vjerovao da je to
tako jednostavno; ništa ga od toga nije zadovoljavalo. Rekao je: »Što
misliš — iako, naravno, to ne znaš, kako si mogao, nije to tvoja stvar, nije
ni moja, ali mogao si pretpostaviti, ili ti je Allie mogao reći, ili ona,
pogotovo što imaš tako velik nos i stalno ga guraš u tuđe stvari — što
misliš, je li je poljubio?«

»Jest«

»Jesi li siguran?«

»Pa jesam, siguran sam. I ubrizgan joj je nov život, zbilja jest. To je
izvrsno, zar ne?«

To ga je doslovce dotuklo. »Više ništa neće biti isto«, rakao je i okrenuo

lice. Ustao je vidio i Evu. Uplašio je se, vidio sam.

»Ljubavi«, rekao je.

»Haroone, što to radiš?«, rekla je srdito. »Kako uopće možeš tako

razmišljati?«

»Pa ne mislim tako«, rekao je Tata. »Glupost, glupo je kajati se i zbog

čega.« »Ne kajem se.«

»Kaješ se, kaješ, vidi se. A čak ne želiš priznati.« »Molim te, Eva,
nemoj sada.«

Ostao je sjediti i pokušao ju je ne primjećivati, ali netrpeljivost se samo

produbljivala. Svejedno, iznenadio me. Zar je tek sada, nakon tolikog
vremena, shvatio da je odluka da ode od Mame nepovratna? Možda istom
sada shvaća da tu nema šale, igre niti eksperimenta, da ga Mama ne čeka
kući s karijem i čapatijem u pećnici i s električnim pokrivačem.

Te večeri rekao sam da ću pozvati Tatu, Evu, Allieja i njegovu djevojku

na večeru da proslavimo što sam ja dobio posao i što je Tata napustio
svoj. »Kako dobra ideja«, rekla je Eva. »Možda ću i ja nešto objaviti«

Nazvao sam Jammie u komunu i pozvao nju i Changeza da nam se

pridruže. Changez joj je uzeo telefon i rekao da će on izaći ako bude
mogao, ali da nije siguran za Jamilu, zbog zločeste Leile. Osim toga, već
su danas bili vani na biralištu i cijeli dan radili za Laburističku partiju za
izbore.

Odjenuli smo se, a Eva je nagovorila Tatu da odjene nehruovsku jaknu,

s ovratnikom, zakopčanu do grla poput Beatle-sakoa, samo dužu.
Konobari će misliti da je am​ basador ili princ ili takvo što. A ponosila se
njime i neprekidno mu je skupljala zalutale vlasi s hlača, a on je, što ga je
ona više ljubila, izgledao sve zlovoljniji jer je sve otišlo krivo. Taksijem
smo se odvezli do najskupljeg mjesta što sam ga znao u Sohou. Sve sam
platio novcem što sam ga dobio preprodavši kartu za New York.

Restoran je imao tri etaže, zidove modre kao pačja jaja, klavir i nekog
plavokosog momka u večernjem odijelu koji je na njemu svirao. Ljudi su
bili blistavi; bogati; bučni. Eva je na svoju radost i tamo poznavala
nekoliko ljudi i jednog kraljicu srednjih godina, crvena lica i izvaljene
trbušine, koji joj je rekao: »Eva, tu ti je moja adresa. Dođi na večeru u
nedjelju da vidiš moje labradore. Jesi li čula za to-i-to?«, dodao je
spominjući jednog poznatog filmskog redatelja. »I on će doći. A traži
nekoga tko će mu srediti stan u Francuskoj.«

Eva mu je govorila o svom radu i tekućem poslu, dizajniranju i

dekoriranju ladanjske kuće. Ona i Ted će još neko vrijeme morati ostati u
kolibi na selu. To je najveća stvar koja im je ikada naručena. Namjeravala
je zaposliti još nekoliko ljudi da joj pomognu, ali ispalo je da su to tek
neki umišljeni tipovi, rekla je. »Umišljeni, ali ne i misleni, rekao bih«,
rekla je kraljica.

Kako je bilo neizbježno, i mali Allie je tu poznavao nekoliko ljudi, tri

manekenke, pa su nam i one prišle k stolu. Imali smo pravu malu zabavu
i negdje potkraj već su svi znali da ću ja biti na televiziji, kao i tko će biti
sljedeći premijer. Ovo potonje naročito ih je oduševljavalo. A bilo mi je
drago ponovno vidjeti Tatu i Allieja skupa. Tata se posebno trudio oko
njega i neprekidno ga je ljubio i nešto ga zapitkivao, ali Allie je održavao
distancu; bio je vrlo zbunjen, a sam nikada nije volio Evu.

Na moje olakšanje, negdje oko ponoći se pojavio i Changez u svom

kombinezonu, i to sa Shinko. Changez se izgrlio s Tatom, sa mnom i s
Alliejem i pokazao nam Leiline fotografije. Shinko je bila vrlo pažljiva
prema Changezu. Pričala je o njegovoj brizi za Leilu i njegovu poslu u
dućanu kod tete Jeete, i kako je zapostavlja i trubi glasna razmišljanja o
aranžiranju robe u dućanu — pravom smještaju za slakiše u odnosu na
kruh — iako ga je ona pred svima hvalila.

Jeo je u strahovitim količinama, stari Changez, a ja sam ga poticao da

uzme dvije porcije sladoleda od kokosa koje je jeo kao da mu ih netko
hoće oteti. »Naruči što god želiš«, počeo sam uživati u svojoj
velikodušnosti; htio sam iz svega toga izvući što više. Kao da sam
odjednom otkrio nešto u čemu sam dobar i sada to želim činiti bez
prestanka.

Kad su se svi tako okupili i lijepo podnapili i ismijali, Eva je ustala i

kucnula po stolu. Smiješila se i pogladila Tatu po zatiljku kao da se upinje
da je se čuje. Rekla je: »Molim vas malo tišine. Malo tišine, molim,
nekoliko trenutaka. Svi — molim vas!«

Nastala je šutnja. Svi su gledali u nju. Tata je pogledom sijevao po

stolu.

»Moram vam nešto objaviti«, rekla je.

 »Za Boga miloga, daj već jednom«, rekao je Tata.

»Ne mogu«, rekla je. Nagnula mu se do uha. »Je li istina?«, šapnula je.

»Pa reci«, rekao je, zanemarivši to pitanje. »Eva, svi čekaju.«

Ustala je, skupila ruke i baš da progovori, kad se opet okrenula Tati.
»Ne mogu, Haroone.«

»Reci, reci«, rekli smo svi.

»Daj, Eva, saberi se. Vjenčat ćemo se. Da, vjenčat ćemo se. Sreli smo se,
zaljubili se i sada ćemo se vjenčati. Za kojih dva mjeseca. OK? Svi ste
pozvani.«

Naglo je sjela nazad, a Tata je zagrlio. Nešto mu je govorila, ali mi smo

svi digli graju od odobravanja, lupali po stolu i nalijevali pića. Ja sam
ustao i nazdravio im, i svi su se veselili i pljeskali. Bio je to velik,
neoskvrnut događaj. Poslije toga nastupili su sati čestitanja i pića, a oko
našeg stola skupilo se mnogo ljudi; sam nisam morao mnogo razgovarati.
Mogao sam razmišljati o prošlosti i o onome kroza što sam sve prošao
dok sam se borio da sam odredim gdje se nalazi i što zapravo jest srce.
Možda ću u budućnosti dublje živjeti.

I tako sam sjedio u samom središtu ovog starog grada, koji, pak, sam
sjedi u dnu uzanog otoka. Bio sam okružen ljudima koje volim, i
istodobno sam se osjećao sretno i jadno. Razmišljao sam o tome kakva je
zbrka bilo sve ovo do sada, ali da ne mora uvijek biti tako.
1.Čapati (chapati) - vrsta indijskog beskvasnog hljepčića pljosnata oblika
poput lepinje (op. prev.)

2. Lanac robnih kuća

3. Skladba The Beatlesa s albuma »Abby Road« (op. prev.) »Fura se

polako… oči su mu drogirane… kosa mu do koljena

4. Groteskni kip na fontani, obično životinjskog obličja s ljudskim licem,

kojem na usta šiklja vodeni mlaz (op. prev.)

5. Doubble glazing - dvostruka prozorska okna između kojih je vakuum;

u Engleskoj su donedavna na prozorima bila samo jednostruka okna, a
sedamdesetih i osamdesetih godina doubte glazing je bio pitanje prestiža
među pripadnicima srednjeg sloja

6. Pinta - mjera za tekućinu; 0,473 l

7.Stout - vrsta jakog piva s većim postotkom hmelja

8. Yaar- prema are yaar; uzvik u značenju »hej, druže«, baćo, bolan, bre

9. Lassi - mlaćenica, tekućina koja ostaje nakon izdvajanja maslaca iz

mlijeka; napitak od mlijeka u koje su pridodane određene bakterije

10. Sexy Sadie - tako je Lennon nazvao Maherishi Mahesh Yogija

optužujući ga za šarlatanstvo u istoimenoj skladbi s »Bijelog al​ buma«

11. Ealing je dio zapadnog Londona u kojem su se nalazili prvi filmski

studiji i gdje su se snimale lake komedije.

12. John Donne (1572.-1631.); Breake of day

13 Pačuli (patchouli) - prema tamilskom paccili - doslovno: zeleni list;

istočno-indijska menta (Pogostemon cablin) koja daje teško smeđe
mirisno ulje (prema Webster’s New World Dictionarv on Power CD)

14. Gateaux - vrsta nadjevenih kolača

15. Spurs — Tottenham Hotspur Football Club

16. Shed-boys - najvatreniji navijači Chelsea

17. Keema - jelo od mljevenog mesa i povrća; Roti - tanke pogače od

beskvasnog tijesta i bez masnoće, prženi na ploči ili izravno na žaru

18. Chutney — umak od voća (grožđice i mango) sa začinima, biljem i

šećerom s octom ili limunovim sokom

19. Samosa - u masnoći prženi tuljac od beskvasnog tijesta nadjeven

Krumpirom i graškom, no u nekim krajevima nadjev se pripavlja od
racica, mljevene ovčetine i janjetine

20. Salwar kamiz - ženska odjeća, šalvare; dimije i tunika Dakoiti -

pripadnici pljačkaških bandi u Indiji i Burmi Tagi - pripadnik razbojničke
bande

21. Alooa - krumpir

22. Nan kruh od bijelog brašna koji se peče u posebnim pećima (.također
naan); u tradiciji islamskog stanovništva

23. dal (daal) - grahorica; juha od grahorice, nezaobilazni dio sva​ -

kodnevnog obroka i u dravidskoj i u hindu i u islamskoj tradiciji

24. Paisley-uzorak - uzorak raznobojnih »krivuljam« na šalovima u

Indiji, kasnije preko Engleza uvezen u Europu

25. Outre - pretjerano

26. Asamski — prema indijskoj državi Assam Souchong - crni čaj velikih
listova

27. TLS - Times Litetary Supplement BFI - British Film Industry

28. Condemned (Osuđeni) - aluzija na sastav Damned

29. Kureishi je za svog Charlieja Heroa kao uzor imao svog nekadašnjeg
školskog druga, kasnije poznatog kao Billy Idol

30. Bhuna-gost - janjetina s curryjem

31. »I am a Walrus« - kompozicija TheBeatlesa s »The Magical Mistery

Tour«

32. Bradford Eight, Leeds Six - skupine IRA-inih levanata

33. Caliban - nakazni, brutalni Prosperov sluga iz Shakespeareove

»Oluje«

34. Dear Prudence - draga Pameti; kompozicija Jobna Lennona s »Bijelog

albuma«

35. MOMA - Museum of Modern Art u New Yorku

 Table of Contents
PRVI DIO - U predgrađu
PRVO POGLAVLJE
DRUGO POGLAVLJE
TREĆE POGLAVLJE
ČETVRTO POGLAVLJE
PETO POGLAVLJE
ŠESTO POGLAVLJE
SEDMO POGLAVLJE
OSMO POGLAVLJE
DRUGI DIO - U gradu
DEVETO POGLAVLJE
DESETO POGAVLJE
JEDANAESTO POGLAVLJE
DVANAESTO POGLAVLJE
TRINAESTO POGLAVLJE
ČETRNAESTO POGLAVLJE
PETNAESTO POGLAVLJE
ŠESNAESTO POGLAVLJE
SEDAMNAESTO POGLAVLJE
OSAMNAESTO POGLAVLJE