Maria Fasce

Prevela sa panjolskog
Duka Geri Koren

Hena com
Za oca, koji je sluao bolero dok sam ja pisala ovaj roman.
Za majku, uvijek.
 Moda e doi dan, kada e mukarac i ena, isti kao mi,
taknuti ovu ljubav, jo dovoljno jaku da opee ruke onima koji je dirnu. Tko smo bili? Zar je bitno?

PABLO NERUDA, Pismo s puta, Kapetanovi stihovi

Dijelii ivota sloeni su poput slike jedne cijele galaktike.

MARGUERITE YOURCENAR, Labirint ivota

I.
 1

U mraku se pojedinosti bolje vide. Svaka se slika spaja sa zvukom i iscrtava, sama i otra, u tami i
u tiini. Recimo, koraci. Korake danju nitko ne primjeuje, jedva se uju. Nitko ne vidi kad ruka
takne drugu ruku. Ili koljeno. Vane se stvari gube. Naramenica sklizne, tijelo uzmakne, a poljupci
u mraku odjekuju poput pucnja. Smijeh se mijea sa svjetlou, ali u tami strai poput groma.
ena se smijala. Nije se smijala kao moja majka ili ene iji sam smijeh ve prije ula, smijala se
jae, glasnije.
Skinula se. Lea potamnjela od sunca, stranjica velika, pomalo sputena. Ali miii na
nogama su kao isklesani, onakvi kakve imaju balerine. Na lijevom listu, tamna mrlja veliine
ljive. Haljina joj obavija glenjeve, kao da stoji usred jezera po kojemu plutaju grudnjak i gaice
zlatne boje.
Pablo nije bio gol. Krenuo je prema prozoru i ula sam struganje dok je povlaio stolac: sjeo
je, izuo cipele, svukao se i sad je iao prema krevetu. S prsa su se prema ramenima irile dlake i
u dva niza sputale niz lea.
Okreni se, opet se nasmijala. Leala je na krevetu, izmeu nogu vidio se crni trokut.
emu se smije? pitao je Pablo.
Ima tijelo malog djeteta: siunu upalu stranjicu i golemu glavu.
ena se i dalje smijala, a Pablo se nadvio nad nju i rukom joj uguio smijeh. Povukao je plahtu
i pokrio im tijela.
Sada sam ula samo dahtanje slino ivotinjskom, a malo poslije priguene jecaje ene, kao
da ju je ozlijedio. Priguen jauk, a onda muk. Zadrala sam dah bojei se da u pomaknuti vjealice
s odjeom. Tek sam tada osjetila miris. Miris jasmina.
Na trenutak sam se pitala nije li ena mrtva. A onda sam ugledala njezinu glavu, pa ruke,
kako izviruju ispod plahti. On je uinio isto to i ona. utjeli su, gledajui u strop.
Ona ustane i sagne se pokraj haljine. Crvena kosa i velike grudi dodirivali su koljena.
Navukla je gaice i grudnjak, a tijelo je opet poprimilo oblik kruke.
Pablo lupne dlanom po jastuku i ona krene prema njemu. Opet je legla pa su zaspali.
Bilo je to treega dana u Isli Negri, u vrijeme popodnevnog poinka. Bila sam otila na kat
pospremiti Pablovu sobu, kad sam zaula smijeh na stubama. Ormar za odjeu bio je otvoren, bilo
je dovoljno mjesta da stanem u njega, pa sam se zatvorila. Na vratima su bile nakoene rebrenice
tako da sam mogla sve vidjeti, a da mene nitko ne primijeti.
Haljina je jo bila na podu. Pablovo hrkanje mijealo se s otkucajima sata na nonom
ormariu. ena nije hrkala, ali se njezino tijelo jednolino pomicalo ispod plahte.
Oprezno sam otvorila vrata ormara i izila. Poput silovitog udara vjetra zapahnuo me miris:
slatkast i ljepljiv, nepoznat.
Otila sam u svoju sobu i zagledala kroz prozor. Ubrzo je na stranja vrata kue iziao Pablo
sa enom. Ili su prema stablima.
Otila sam u kuhinju oprati ruke. Sakupljala sam granje po umi. I borove iglice: Pablo je
njima posipao ribu, govorio je da joj daju poseban okus.
Mama je bila okrenuta leima, nadvijena nad sudoper, kose skupljene na zatiljku. Od uma
vode nije me ula kad sam ula. Crveni prsti borili su se s plahtama. Bile su to bijele plahte koje
smo juer prostrle na Pablov krevet. Plakala je? Ne, moja majka nikad ne plae.
Spustila sam koaru s granjem ispod prozora i proetala po kui.
Sjela sam na jednu od pramanih figura i ostala tamo neko vrijeme, drei se za zailjene
grudi drvene sirene. Kad li e meni narasti? Ve mi je dvanaest godina, a grudi su mi dva jedva
primjetna kamenia.
 2

Zato se ovo mjesto zove Isla Negra1, a uope nismo prelazili more? pitala sam mamu. Po onim
crnim pticama? Kako se zovu?
Da, da, odgovorila je odsutno. Po gavranima, izmiljala je. Te ptice nisu bili gavrani.
Gavrani ne ive kraj mora.
Gledala sam cijelo vrijeme kroz prozor, iekujui kad u ga ugledati i sad je bilo tu - more
obasjano suncem poput blistave vrpce zalijepljene u krajolik.
Mislim da emo uskoro stii, rekla je mama.
Plaa je bila puna stijena i algi, a pijesak su mjestimice prekrivale crne mrlje.
Isla Negra, viknuo je voza.
Sile smo. Par s malim djetetom, debeli mukarac s francuskom kapicom, stariica kose
podijeljene u dvije pletenice.
Mama je neto pitala vozaa, a on joj je pokazao desno, premda se nita nije vidjelo. Zgrabila
je koveg i torbu, a ja dvije plastine vreice pa smo krenule u smjeru koji nam je pokazao voza.
Odjenule smo se kao za grad. Ja sam imala bijelu haljinicu, sada malo izguvanu od
putovanja. U Temucu sam se sunala na terasi, pa mi je bijelo dobro stajalo. Mama je, pak, bila
blijeda. Raspustila je kosu i poeljala razdjeljak sa strane. Meni se sviala sa skupljenom kosom
i razdjeljkom na sredini, kao i uvijek. Obulaje sandale i naminkala usnice. Gotovo se nikad nije
minkala: ru je samo naglaavao njezino bljedilo, borie uz kutove usta, a usnice su izgledale
tanje. I ja sam potajice isprobala taj ru boje trenje i pogledala se u zrcalo: izgledala sam drukije,
kao da imam petnaest, a oi su mi bile svjetlije. Voljela bih da sam se mogla slikati, ali sam
spremila ru u kutijicu i obrisala usnice vatom. Da je mama zaboravila ru u kutijici, bismo li se
vratile da ga potraimo? Ili se vie nikad neemo vratiti?
Puhao je topao i vlaan vjetar. Mami su se iznad usnice nakupljale kapljice znoja i svaki put
kad bi podignula ruku, osjetio bi se kiselkast miris koji je u meni budio glad.
Ile smo stazom kroz vrt. Na vrhu su se vidjele kamene stube i kamena kua.
Uspon uza strmu stazu bio je teak, ali e barem silazak biti lak. Smetali su mi komari i
neprestano sam razmiljala o svojim bijelim cipelama koje e, kad stignem, biti pune zemlje.
Prole smo pokraj fontane s morskim konjicima i nastavile jo uom stazom. Kua je
izgledala kao da pripada vjetici iz Ivice i Marice. Sigurno ima pasa, pomislila sam.
Mama je naslonila koveg i torbu na stablo, nekoliko metara od kue, a ja sam spustila
vreice. Na stazi se pojavio pas isplaena jezika, ba kao to sam zamiljala. Zalajao je i zatrao mi
se ravno u noge. Po tome se razlikuju psi od maaka: psi uvijek napadaju one koji ih se boje, make
ih ignoriraju.
Mama je stajala pred vratima, kao da nema volje pokucati. Popravljala je kosu.
Visok mukarac u koulji kratkih rukava primaknuo se prozoru. A onda je otvorio vrata pa
su se rukovali. Pogledali su me.

1
Isla Negra (Crni otok) - priobalno mjesto u regiji Quisco u sredinjem ileu. Isla Negra najpoznatija je po
kui Pabla Nerude koji je mjestu, premda nije rije o otoku, ime dao po crnim stijenama uz samu obalu. Kuu,
u kojoj je ivio do smrti 1973-, Neruda je jo nedovrenu kupio 1939. od panjolskoga pomorca i u njoj je
ivio s treom enom Matildom Urrutiom. Ljubitelj mora i brodova, Neruda je kuu uredio poput broda
niskih stropova, drvenih podova i uskih hodnika. U svakoj sobi nalazi se neka zbirka - boca, pramanih
ukrasa, zemljovida, brodova u boci i koljaka. U kui se danas nalazi muzej kojim upravlja Zaklada Pabla
Nerude. (nap. prev.)
 Mukarac podigne glavu kao da se s neim eli sloiti.
Elisa, rekao je.
Mama je kimnula. A onda je doao do mjesta gdje sam ekala i zgrabio koveg i vreice.
Zdravo, Elisa. Ja sam Pablo, poljubio me i njegova me brada zagrebla po licu. Pokazao je
prema drugoj strani kue. Tamo ima neto to e ti se svidjeti.
Vjetar je tresao lie. Ovaj je vrt bio vei od onoga sprijeda, a na kraju, s onu stranu grmlja i
sruenih debla i granja, poinjala je uma.
Tu su bila tri zvona privrena na tri daske u obliku trokuta. Veliko zvono visilo je iznad
ostala dva, manja zvona: obitelj zvona. Nisam mogla odoljeti da ne dodirnem jedno od njih, jer bi
me inae mogla zadesiti nesrea. S lijeve strane zvona - dvije drvene sirene golih grudi
usmjerenih prema obali.
Pablo mi je mahao. Bilo me je sram jer me vidio da dodirujem zvona, inilo se da tamo stoji
ve neko vrijeme; bio je sam, bez mame. Priao mi je, a bijela zraka sunca koja je pala na njegovo
veliko i tamno lice, nestala je.
Svia ti se? pitao je irom pokazujui rukom. to?
Sve. Ovo mjesto, Elisa, ponovio je moje ime kao da ga mora nauiti, kao da ga voli
izgovarati, To je sve vae?
Da.
I more?
I ono, okrenuo se. Chu-Tuh, doi.
Pas je priao njegovoj ruci i spustio glavu. Pablo ga je pogladio po slabinama. Gledao me,
oekujui da u ga i ja pogladiti, ali nisam. Chu-Tuh je bilo neobino ime za psa.
Zato se ovo mjesto zove Isla Negra, kad uope nije otok?
Doi, rekao je. Spustio mi je ruku na rame i poveo me dalje. Vidi?
Pogledala sam u smjeru u kojem je pokazivao rukom: velika crna stijena uzdizala se usred
mora, poput oklopa divovske kornjae.
Ali, ako ti se vie svia, promijenit emo mu ime i nazvati ga crvenim. Po makovima.
Pogledala sam oko sebe:
Kojim makovima?
I on je pogledao traei ih.
Kad smo doli, ovdje su rasli makovi, izgledao je kao da se odjednom razoarao. Delia2 ih
je uzgajala, ona ih je donijela. Moramo joj rei da ih vie nema. Ali sada emo podignuti zastavu.
Uao je u kuu i vratio se s komadom platna. Krenuo je prema kraju staze i pokazao mi da
ga slijedim.
Pokraj kamene klupe i jednoga sidra, uzdizao se jarbol. Podignuli smo zastavu, modru, s
ribom u krunici okruenoj rijeju Neruda.

2 Delia del Carril Iraeta (1884.-1989.) - argentinsko-ileanska grafiarka i slikarica. Pabla Nerudu upoznala
je 1934. godine isnjim poela vezu koja je trajala 20 godina. Njoj je tada bilo 50, a njemu 30. (nap. prev.)
 3

Miris eukaliptusa nestao je kada smo preli prag.

Oprezno na stubama, rekao nam je Pablo, a mama me zgrabila za ruku. Oslobodila sam se.
Uli smo u prvu prostoriju, u salon koji je izgledao poput palube. S prozora je pucao pogled
na puinu. Pablo je upalio svjetlo, a crvenkasta svjetlost lustera obasjala je ene izrezbarene od
drva, sline onoj iz vrta.
Moji pramani kipovi, rekao je kao da predstavlja svoje keri.
Kormilo na koje je postavljena staklena ploa sluilo je kao stol, a iznad njega visjeli su
golemi zubi. Zubi uljeure.
Crni divan i dva naslonjaa, jedan konat, a drugi presvuen be rebrastim barunom. Na
jednome zidu visi slika pomorske bitke i uz nju karavela veliine ispruena ovjeka, jako prljavih
jedara.
Vrata su bila niska i uska pa se Pablo morao sagnuti da bi proao. Kua je izgledala poput
morske pilje, a hodnici su bili puni raznih predmeta: keramikih figurica mornara, krinja,
prozoria ukraenih vitrajima.
Na lijevom zidu hodnika Pablo se smijeio s crno-bijele fotografije. Izgledao je poput
djearca koji eka da ga slikaju pa da napokon moe skinuti sako i kravatu i otii se van igrati.
Pokazivao nam je stvari kao da ita oglase: moja zbirka staklenih boca, bar, moje afrike
maske. Globus.
Donio sam ga s jednoga putovanja. Na carini su posumnjali, pa su ga ovdje dolje probuili,
unuo je da nam pokae rupu pa su mu zakripala koljena. Mislili su da nosim viski, smijao se.
Globus je bio smjeten na sredini glavne sobe na katu. Dva su zida prekrivale police s
knjigama. Neke su od njih bile nove, a neke stare, ispucalih hrptova ili u konatom uvezu, od kojih
se prostorijom irio opor miris praine i papira, kao u kolskoj knjinici u Temucu.
Tko je to? pitala sam pokazujui stari portret na zidu.
Bodler, rekao je Pablo.
Pribliila sam se. Na maloj ploici pisalo je: Charles Baudelaire.
Otvorio je vrata kuhinje pa smo izili s druge strane kue. Opet sam bila tu, u vrtu, uz
pramane kipove. Kuhinjski je prozor bio otvoren, pa sam ula Pabla kako govori mami:
Gospoa Delia e ti... vam sve objasniti kad doe. Gdje dri posue i sve ostalo.
Doi, Elisa, pozvala me mama.
Kuhinja je bila povezana s jednom sobom i kupaonicom. Mama je naslonila koveg i vreice
na krevet uza zid: moj e biti onaj uz prozor. S prozora su se vidjeli vrt, zvona, stabla.
Moramo potraiti eki. avle sam ve donijela, rekla je.
Zato?
Da objesimo raspelo i tvojeg anela.
 4

ivi u nekoj kui, ide u neku kolu, u neku crkvu, a onda se odjednom, ostavi ista, nae na
nekom novom mjestu, u nekoj novoj kui, nekom novom krevetu, nekom novom ivotu. A moda
je udno bilo to to nismo oduvijek ivjele u Isli Negri, s Pablom.
Isla Negra mi se sviala. Nije kiilo ni jedan jedini dan. U Temucu je uvijek padala kia. Cijeli
se na ivot u Temucu sada inio kao jedno dugo, kino poslijepodne.
Dom u Isli Negri vie u osjeati kao svoj nego onaj u Temucu, gdje nas gotovo nikad nitko
nije posjeivao, osim Juane. Mamu su gosti inili nervoznom, kao da su je zatekli u nekoj
nepodoptini. Odlazila bi u kupaonicu i eljala se, stavljala ru, mijenjala runike, pospremala u
ormar arape koje je objesila da se osue u kupaonici, izlazila bi kupiti hranu. Kad nije bilo nikoga,
ivjele smo, u kratkim crtama ovako: jele uvijek istim priborom, bez ubrusa, s kuhinjskom krpom
na stolu, za nas obje. U Isli Negri bilo je drukije, kao da je Pablo bio gost koji ostao ivjeti u naoj
kui. A goe smo zapravo bile nas dvije.
Prve veeri mama je prostrla stol za Pabla: bijeli stolnjak, koarica za kruh, ubrus na tanjuru,
aa i pribor za jelo, voda i vino. Sjeo je i zataknuo ubrus za ovratnik; mama mu je odnijela pladanj
s pola peenog pileta okruenog krumpirima i lukom, a onda se vratila u kuhinju jesti sa mnom.
Za koji trenutak uao je Pablo, dok je mama ba u ruci drala batak koji joj je pao na tanjur.
Raquel, ima li limuna?, stajao je na vratima i smijeio mi se.
Mama je poskoila, izvadila limun iz zdjele za voe, stavila ga na tanjuri i pruila mu ne
gledajui ga. Pablo se vratio u salon, veerati okruen drvenim sirenama. Kad bi Delia bila tu, jeo
bi s njom. Kakva je Delia? S koje bi strane stola sjela?
 5

Morale smo doi u Islu Negru jer mama nikako nije mogla nai posao otkako su zatvorili
prodavaonicu krojakog pribora. Pokuala je u pekarnici, pa ak i u ribarnici. Ja sam se nadala da
je nee zaposliti jer nisam mogla podnijeti smrad ribe u kui. Mama uvijek pokupi miris svega s
im radi: kad isti kupaonicu, mirie na luinu, kad ree luk, mirie na luk, a kad pere rublje mirie
na sapun, koji mi je najdrai miris.
Onoga dana kad se ila prijaviti u ribarnicu, ekala sam je u strahu. Vratila se tuna, tunija
nego inae i rekla: Morat emo pokuati neto drugo. Donijela sam joj aj, a ona je sjela, jo u
kaputu i cipelama. Pratila je prstom crtee na stolnjaku, zabrinuta, i ak nije otila u sobu odjenuti
se za po doma, kako je govorila (u papue, isprane hlae i staru muku koulju, koja je moda
pripadala mojem ocu).
Tata ti nije nita ostavio? palo mi je na pamet spomenuti.
Pognula je glavu.
U filmovima su ene nasljeivale goleme kue i ubirale milijune od osiguranja. Tata nam nije
ostavio nita: ni fotografije ni novac. A meni ak ni sjeanje. Umro je kad sam imala jedva dva
mjeseca.
 6

to radi, Elisa?
Pablo je izgledao kao akrobat: na sebi je imao uske kratke hlae, pripijene uz nogu, i majicu
bez rukava. Nita.
Bila sam bosa i kleala sam na krevetu, gledajui kroz prozor nae sobe. To sam doba dana
najvie voljela. I u Temucu. Sunce bi se zacrvenjelo, a nebo postalo ruiasto, pa ljubiasto i za
tren bi ve bila no. Uvijek sam uivala u tom trenutku, kada ljubiasta prelazi u modru i kada se
pojavljuju zvijezde. Ali jo treba najmanje pola sata do trenutka kada e nebo postati plavo.
Doi, rekao je. U ruci je drao crnu krpu.
Potraila sam papue, ali su mi pale pod krevet.
Povukao me za obje ruke i zaustavila sam se pred njim.
Ne boj se.
Prekrio mi je oi rupcem i zavezao ga kao da emo se igrati slijepog mia. Vidi?
Ne, lagala sam. Vidi, sigurno vidi.
Jo je jae stisnuo vor. Zaboljeli su me kapci i vie nita nisam vidjela. Poveo me za ruku iz
sobe. Pazi na stube.
Osjetila sam vlaan pod, a onda kamenje na stazi koje mi je ozljeivalo stopala.
Mekan i mlak pijesak. um valova i kliktanje galebova, lepet krila. Jo vlaniji i vri pijesak.
Hladan. Neto meko i sklisko, poput elatine.
Stala si na meduzu.
Miris mora zapuhivao mi je lice poput vjetra.
Stali smo i u tom mi trenutku val zapljusne glenjeve. Podignula sam prvo jednu pa drugu
nogu i nasmijala se, kao da me netko kaklja. I Pablo se smijao. Odvezao mi je rubac, a ispred
mene se prualo more: srebrno, bijelo od pjene. Lizalo mi je noge poput dobroga psa. Bacimo se.
Gledala sam mu dlake na prsima koje su provirivale ispod majice i sjetila se kako se dalje
sputaju po leima. I gole ene.
Malo mi je hladno...
Sagnuo se i zagrabio vodu rukama, polio me po haljini, aja sam se pokrila. Vodaje bilajako
hladna, a kroz mokru tkaninu vidjele su mi se grudi.
Bacio se na glavu i izronio iz vala naglim pokretom, kao da gubi ravnoteu. Zaao je dublje,
zaplivao, a onda ostao na trenutak miran, leei navodi.
Sjela sam na pijesak i gledala ga.
Vratio se crvenih oiju. Kosa mu se poput alge zalijepila za elo.
Vratili smo se do kue drei se za ruke, premda ja vie nisam imala rubac na oima. Pablova
ruka, hladna, pa onda mlaka na mojoj, izbrisala mi je sve misli, kao maloprije rubac preko oiju.
Nebo je postalo plavo, a ja to opet nisam ni primijetila. Bilo je puno zvijezda, malih, golemih, nikad
ih nisam vidjela toliko.
 7

Mukarac je zamotao jaja u novine. Mama je spustila paket u koaru i primijetila da je papir
vlaan. Jedno se jaje razbilo, ali nije traila da joj ga zamijeni.
A gospoda Delia? pitao je. Jo je u Buenos Airesu?
Da, jo nije dola.
Odgovorila je brzo, kao i uvijek. Florencio - tako se predstavio visoki, mravi mukarac crnih
i rijetkih zuba - imao je puno pitanja: radimo u Isli Negri, kod Nerude?, odakle smo?, svia nam
se ovdje?
To je vaa ki, zar ne? Pa je, ne dajui nam vremena za odgovor, dodao: Kao jaje jajetu.
Ne, odgovorila sam, nisam slina mami. inilo se da ga to zabavlja: Pa kome si onda
slina, tati?
Ni njemu, rekla je mama. Zato ljudi misle da su sva jaja ista? Ja nikad nisam vidjela dva
posve jednaka jaja.
Mama je stavljala u koaru stvari koje nikad nije kupovala u Temucu: crne masline, boce
vina, ananas, bademe, dva avokada. itala je s popisa koji joj je dao Pablo, zajedno s novanikom.
Izvadila je novac i platila. Florencio je pogledao novanice, zatraivi da jednu zamijeni:
Ova je strana, pazite.
Pozdravile smo i izile. Nakon nekoliko koraka, mama je na par sekundi spustila koaru na
prazan plonik, da prikupi snage.
Morale smo prije iskoristiti vrijeme i proetati mjestom, sada, s koarom... rekla sam.
to si htjela vidjeti? Sve je tu, u ovoj ulici.
Pogledala sam iza nas, dalje od prodavaonice, kolu u koju u ii kad pone nastava, bijele
kuice, crkveni toranj. A naprijed, Svratiste kod Svete Klare. Pablo je esto tamo odlazio. Idem
dolje do svratita, govorio bi nam.
Bio je tu ijedan klub, kao u Temucu. Na ulazu je bio stari namjetaj, a neki djeak je ekiem
lupao po stolcu. Prestao je lupati i pozdravio me kad smo proli pokraj njih. Zdravo, samo sam
pomaknula usnice. Mama nije nita vidjela.
Na ulazu je bio plakat na kojemu je pisalo: Draba. U pet popodne.
Uimo u crkvu, rekla je mama.
Crkva je bila manja od one u Temucu. U kropionici je bilo vode, pa sam uronila prste i
prekriila se, kao mama. Sjele smo u zadnju klupu, a onda kleknule. S tog se mjesta vidjela cijela
crkva: s lijeve strane bile su velike jaslice, vee od oltara, s Majkom Bojom moje visine i malim
Isusom veliine prave bebe. Na oltaru, drveni Krist, a malo nie Majka Boja u modrom plastu.
Zaeli tri elje, rekla je mama. Kad prvi put ue u neku crkvu, smije poeljeti tri elje.
Snano je sklopila ruke i stisnula kapke.
to bi ona mogla poeljeti? inilo se da nikad nita ne eli. Ali meni su kroz glavu tutnjale
slike: djeak koji me pogledao na vratima kluba, plaa, Pablo. Da budem sretna u Isli Negri,
zaeljela sam tri puta. Opet sam pogledala mamu i promijenila treu elju: Da mama bude
sretna. Ali znala sam da je to nemogue. Ima ljudi koji nisu stvoreni da budu sretni.
A ipak, kad smo izile, mama se nasmijeila.
Dalje je, ali moemo ii uz obalu, rekla je. Sunce je za nekoliko minuta promijenilo poloaj,
pa nam je sada dolazilo s boka. Ile smo du ograde s koje su se vidjele stijene. Dolje je bila plaa:
pijesak, prozirno more. Neka je ena ulazila u valove. Imala je bijeli kupai kostim i iroke bokove.
Izgledala mi je kao ena koju je Pablo poveo u svoju spavau sobu, ali voda joj je prekrivala noge,
pa nisam mogla vidjeti ima li mrlju na listu.
 Bilo je vrue, ruke su mi ve mirisale na kuhano meso, onako kako mirie koa pod ljetnim
suncem. Dodirnula sam pazuh i pomirisala ruku, usta su mi odjednom bila puna okusa sirovoga
luka. Iz daljine se vidjela Pablova kua. Gledala sam je s ponosom, kao da je moja. A tu neto blie,
na obali, nasukala se laa. Zrcalila se u vodi zaostaloj od valova koji su zapljuskivali pijesak i
bacala sjenu u more. Dvoje djece i pas ulazili su i izlazili kroz prozore. Sigurno je ve dugo ovdje
jer je ve bila posve naranasta od hre. Ptica je uletjela kroz jedan prozor i vie nije izila.
 8

Pablo silazi niz kamene stube. Ima kapu, koulju kratkih rukava, bijelu biljenicu, bez crta, sa
spiralom, u koju je zataknuo nalivpero sa zelenom tintom; u lijevoj ruci nosi lulu i paketi duhana.
Sjeda pokraj mora, premda ga nee gledati dok pie. Otvori biljenicu, gurne ruku u dep i spusti
jedan od onih tekih utega za papir, od stakla sa suhim cvijeem u sredini, da mu ne lete listovi.
Izvadi pero iz iane spirale i odloi ga pokraj biljenice dok si priprema lulu.
U sobi se jo zadrao miris duhana. Na pisaem stolu ispred prozora ima jo staklenih utega
i papira ispisanih zelenom tintom.
Skupljam ih na malenu hrpu i pritiem utegom s morskim konjicem. Podiem morskog
konjica i opet ih razbacujem po pisaem stolu.

Trnje me ibalo, otro kamenje konja mi ranjavalo,

pod razderanom kouljom led je traio moje srce da ga uspava.
Nabujale divlje rijeke, izvirahu mi pred oima
I htjedoe me potopiti.
I odjednom se stvori stablo, kao da je nekamo krenulo,
izbaeno iz ume, pa se uspravi, visoko kao tisuu ljudi,
dok me njegova gusta kronja, prepuna kukaca,
i ve istrunula od kie, htjela smru zaustaviti.

Previe rijei. Mogu se napisati samo nou: nikome ne navire toliko rijei kad se probudi.
Chu-Tuh se ispruio ispod stola, kao da Pablo pie naglas, za njega.
Vraam se do vlanog i raspremljenog kreveta. Udiem miris plahti, ali onaj se miris ne
vraa; samo velika vlana mrlja koja mirie po sumporu, kao oni uti tapii kojima mama lijei
bolne miie.
Pospremam u ormar njegovu pidamu, plavu, mekanu pidamu na pruge koja se osuila
bre od plahti i koja isto mirie po sumporu. S druge su strane haljine. Delijine haljine: jedna crna,
dugaka, irokih rukava; druga siva, s vrpcom oko vrata; jedna bordo s cvjetiima; karirana bijelo-
siva suknja; nekoliko bijelih bluza i irokih hlaa. Uzimam bordo haljinu i odlazim do ovalnog
zrcala, ali haljina se nabire po mojem tijelu i vue po podu. U donjem dijelu ormara stoje cipele:
crne bez potpetica, s potpeticama, od antilopa i konate, be izmice ukraene vrpcama. Na
gornjoj polici - nekoliko okruglih kutija, a u njima slamnati eiri, mali crni eir, pa jo jedan
sivi.
Plahte su ve suhe. Samo ih moram nategnuti sjedne i druge strane, poravnati jastuke,
prostrti prekriva i podvinuti ga pod oba jastuka, kako mi je pokazala mama.
Na stolu u dvoritu listovi biljenice bore se s utegom za papir. Pero se otkotrljalo do ruba,
a lula stoji kraj biljenice.
Raquel, to danas jedemo?
Pablov glas odzvanja iz kue. Pablo podie poklopce s lonaca. Od te grmljavine tresu se
zidovi, podrhtavaju krhki predmeti.
Vjeam Delijinu haljinu i opet se gledam u zrcalu, ovalu u koji tono stane moje tijelo.
Popravljam kosu rukom i silazim niza stube.
Nas troje ivimo u toj kui poput obitelji. Delia jo nije dola.
 9

Probudila me buka automobila. Bila je subota, mama mi je doputala da subotom due spavam,
kao u Temucu. Delia, pomislila sam. Svukla sam spavaicu i odjenula bijelu haljinu. Jako brzo
sam se umila i oprala zube.
Voza joj je pruio ruku dok je izlazila. Pablo je na sebi imao plavu koulju koju nikad nisam
vidjela.
Objesila mu se oko vrata, a on ju je zavrtio u zraku. Poljubili su se kao na filmu.
Delia. Be suknja, duga i ravna, bijela bluza, crne cipele s bijelim resicama. Kosa. Tamna,
blista na suncu, oiana do brade. Nijedna ena koju sam poznavala nije imala takvu frizuru. Samo
filmske glumice. Oi naminkane crnom olovkom, crvene usnice.
Delia, ovo je Elisa. Elisa, ovo je Delia.
Delia se izmakne iz njegova zagrljaja, nagne se kao da sam jo nia nego to sam bila i poljubi
me. Njezin parfem.
Zdravo, Elisa.
Zdravo.
Ostala sam nepomino stajati dok su oni odlazili prema kui. Nijemi prizor: ni prije, dok su
razgovarali, nisam ih ula. im su zamaknuli za vrata, zvui su se vratili: automobil se udaljavao,
Chu-Tuh je lajao, pod vruim suncem visoko na nebu.
 10

aa s vodom blistala je poput zrcala u maminoj ruci, upijajui svu svjetlost.

Hvala, Raquel, rekla je Delia. Nasmijeila joj se i njezino se lice promijenilo. Izgledala je
drukije. Nisam znala koja Delia mi se vie svia.
Mama je pridravala tanjuri na kojemu je poivala aa. Gledala ju je: cipele, nain na koji
je Delia prekriila noge dok je sjedila. Zatim je otila u kuhinju, kao da je neto zaboravila na
tednjaku.
Delija je sjedila na rubu sofe. Pablo je privue k sebi i poljubi. Bio je to nespretan, nervozan
poljubac. Njoj se sviao. Vitkom je rukom obgrlila Pabla oko vrata.
Imamjedan dar, poskoila je ustajui. Elisa, donese mi torbu? Raquel ju je odnijela u
sobu.
Voljela sam sluati kako izgovara moje i mamino ime. Svialo mi se kako govori, drukije
naglaavajui rijei. Valjda tako govore svi u Buenos Airesu.
Radio, rekao je Pablo. Oi su mu zasjale.
Delia je okrenula gumb. Zaula se buka kao da netko grebe po hrapavoj povrini, a onda se
odjednom zaula glazba. Pomalo tuna melodija ipak nas je razveselila. Da se poeli zavrtjeti u
bijeloj haljini vrlo iroke suknje.
Razmaknula sam zastore i u sobu je ulo jo vie svjetlosti. Pablo je prstima bubnjao po
naslonu sofe.
Sving, rekla je Delia. Zapleimo, pokuala ga je povui da ustane, ali Pablo se odupirao.
Mraviu3, pa zna da ne pleem.
Daj onda ti, Elisa.
Povukla me za ruke i zavrtjele smo se uz glazbu. Kad bih pogrijeila, ona bi mi spustila ruke
na kukove i promijenila smjer.
Pjesma je zavrila. Spiker je rekao svoje ime i ime skladatelja, na engleskome.
Bit e dobra plesaica, rekla mi je Delia i opet sjela kraj Pabla. Naslonila mu je glavu na
rame. Skinula je cipele i primaknula noge: noge su joj bile jako duge i vitke, a nokti premazani
crvenim lakom.

3
Hormiguica (mravi) nadimak Delie del Carril bio je Hormiga, Hormiguita (mrav, mravi) (nap. prev.)
 11

Koliko je godina mogla imati? etrdeset? Pedeset? Na sebi je imala kratke hlae cvjetnoga uzorka
koje nisam vidjela u ormaru. Pogledala sam joj noge i naborana koljena. Sve godine koje je ukrala
starosti nakupile su se u koljenima.
Elisa, hoe li poi sa mnom do svratita? Idemo kupiti kolae.
Mama je ula u salon i pogledala isto to i ja: Delijine kratke hlae i noge. Onda mene. Meni
bi bilo drae da me nije vidjela kako izlazim s Delijom.
Raquel, povest u Elisu u selo da mi pomogne izabrati kola, rekla je. Stigao je ostatak
moje prtljage, moj slikarski pribor, pokazala je koveg, velike smotuljke zamotane u smei papir,
metalnu kutiju. Samo sve ostavi tu, poslije emo vidjeti kamo emo s time.
Vidjela si barku?
Jesam, rekla sam gledajui oksidiranu barku. Ve dugo je tu?
Ne znam.
Delijin parfem na mahove je dopirao do mene, ovisno kako je vjetar puhao. Nekad se mijeao
s mirisom mora.
Blizu barke leali su komadi eljeza. Podsjeala je na ivotinju koja je stigla do obale, gubei
kosti putem.
Jesi li ve plovila brodom? pitala sam je.
Jesam. Svake godine putovali smo brodom u Europu, a put je trajao mjesecima. Najednom
je putu uginula moja najdraa kravica, odjednom se rastuila poput djevojice kojoj je uginuo
ljubimac. Najalosnije mi je sjeanje na trenutak kad sam se morala iskrcati s broda i ostaviti je
tamo. Nisam je mogla pokopati.
Prema nama je dolazio neki djeak na biciklu. Usporio je prolazei pokraj nas. Opet mu je
tamna kosa prekrivala oi. Okrenuo se i nastavio me gledati, a ja sam se prepala da e pasti.
Pozna ga? pitala je Delia.
Ne.
Bio je to isti onaj koji me pozdravio na rasprodaji namjetaja u klubu; onaj koji je lupao
ekiem. Neki mukarac ju je pozdravio skinuvi eir. Tko je to? pitala sam je. Delia se
nasmijeila. Ne poznam ga.
Nastavile smo dalje, a osmijeh joj je nestao s lica. Uskoro u postati nevidljiva, reklaje.
Nevidljiva?
Da, kad proe neke godine nitko te vie ne gleda.
Vrata su se otvorila uz zvuk zvonia i pred nama se pojavila visoka ena s pregaom. Stajala
je iza pulta. Dobar dan.
Bio je tamo hladnjak sa staklenim vratima, pun kolaa: s jagodama, okoladom, merengom,
pita od limuna. Koji ti se svia? pitala me Delia. Svi osim onoga s merengom.
Ni ja ne volim merengu.
Vratile smo se do ene. minkala je usnice gledajui se u malo zrcalo.
Ve ste izabrale? pospremila je zrcalo. Schwartzwald, rekla je Delia.
ena je otila do hladnjaka i vratila se s okoladnim kolaem. Vrpca pregae previe joj je
stiskala struk, a grudi su joj virile iz izreza bluze. Na trenutak sam se zapitala je li to ona gola ena,
ali nije imala mrlju na listu.
Delia izvue novanicu iz novanika. ena otvori blagajnu, kao da je automobil i kao da nam
eli pokazati kako dobro vozi.
Puno hvala. Vidimo se uskoro.
Ve smo bile na vratima kad je pitala:
Vi ste Delia, zar ne? Jesam.
Ja sam Blanca. Drago mi je.
Bude li nam se svidio kola, ubrzo emo se vratiti.
 12

K rijeci je povedoh tada

Misle da djevojka je,
Al' bila je ve udana.

U noi, na Jakovljevo,
S dogovorom ko' da bjee.
Svjetla bjehu pogaena,
A krijesnice upaljene.

Kod posljednjih tamo kua

Takoh njene grudi snene i odmah se otvorile
ko' zumbula kite cvjetne.4

Jedna djevojka irom je zinula, a onda bez rijei zatvorila usta. Pablo je stao usred prostorije,
drei knjigu u jednoj, a lulu u drugoj ruci. itao je emotivnim glasom i polako, jako polako.
Gledali su ga oni, dvojica mladia ijedan mukarac zalizan briljantinom, ali ponajvie su ga
gledale one ispod ijih su se suknja nazirali tanki glenjevi. Kosa im je bila podignuta s ela i
skupljena. Te stihove nije napisao Pablo, niti su bili posveeni njima, ali njegov je glas stvarao
suprotnu iluziju.
U koli u Temucu nauila sam mnoge pjesme o mjesecu, o olujama, pjesme o majci, domovini
ili prijateljstvu. Nijedna mi se nije toliko svidjela kao ova koju je sad itao Pablo, premda mi se
nije sviao njegov glas, drukiji od onoga kojim je obino govorio. Rukom u kojoj je drao lulu
crtao je krunice u zraku, kao da dirigira orkestru, a oni, sluatelji, njegovi su glazbenici.
Pladanj s posudicom za eer i malim alicama za kavu postao mi je teak, ali nisam se
usudila podijeliti kavu bojei se da ga ne prekinem. Okrenula sam se da pitam mamu, ali tamo
nije bila mama nego Delia. Naminkala se kao i onoga dana kad je stigla. A onda su, premda je
Pablo i dalje itao, svi pogledi skrenuli prema njoj.
Prevarila se golubica, / prevarila. / Umjesto na sjever, na jug je poletjela. / Misle da je voda
penica. / Prevarila se...5
Delia mi prie i apne na uho: Da je tvoja suknja bluza, / tvoje srce, njena kua. / Prevarila
se, prije nego to ju je Pablo dovrio svojim sporim glasom.
To je pjesma Rafaela Albertija. On nas je upoznao u Madridu. Toliko sam sluala o Nerudi i
onda je jednoga dana uao u Pivovaru kod Pote i tu su nas upoznali. Krenuo je prema meni, sjeo
kraj mene, spustio mi ruku na rame i vie je nije skidao.
Pablo je zavrio itanje i svi su pljeskali. Sjeo je u naslonja i opet poeo puniti lulu.
Delia i ja posluile smo kavu i eer. Ja sam bila nevidljiva, mogla sam sve promatrati ispod
oka.

4 prve tri kitice pjesme panjolskoga pjesnika Federica (inicije Lorce Nevjerna ena)(prijevod Nikole
Milievia) (nap. prev.)
5
Pjesma Lapaloma (Golubica) panjolskog pjesnika Rafaela Albertija. Pjesma je napisana 1941. i objavljena
u zbirci Entre el clavel y espada (Izmeu karanfila i maa), posveena Pablu Nerudi. Zbirka, prva koju je
Alberti napisao u progonstvu, objavljena je u Buenos Airesu. (nap. prev.)
 Meni se najvie svia Nevjerna ena, koja poinje zapoeto. Svia mi se ono: 'k rijeci je
povedoh tada', rekla je jedna od djevojaka, ona najljepa. Pablo ju je zadovoljno promatrao.
Gledao joj je glenjeve. Delia mu ju je predstavila kad je dola: To je Julia, ki Gutierrezovih. eli
biti knjievnica.
Pjesnici se zapravo dijele u dvije skupine: ima debele i mrave pjesnike. Federico i Rafael
su debeli pjesnici, kao ja. Makar sam i ja bio mrav i jadan, u mladosti. Odijevao sam se u crno,
poput imia.
Pogledao je jednoga od mladia, koji ga je zadivljeno sluao. Vidjela sam ga kako pomie
usnice u nekim dijelovima pjesama, kao da izgovara stihove koje ve zna.
Ti, Jorge, nisi debeo. Ali pie vrlo mirno. Ima samo jedan problem: prezime. Biti pisac u
ileu i zvati se Edwards jako je teko.
Ostali su se nasmijali. A sada, dosta kave.
Stao je iza anka i poeo ulijevati pia u trbuast vr. Mijeao je drvenom kuhaom.
Delia mu je donijela pladanj s onim staklenim aicama, plavim i zelenim, koje smo drali u
kuhinjskom ormaru. Pablo je natoio pie, a ona pokupila alice od kave i dijelila ae.
Svi su htjeli biti umjetnici. Bili su tako lijepi, ali su se pravili da su neto drugo, da su
osjeajniji i pametniji, sposobni iznenaditi Nerudu, velikoga pjesnika, dobitnika Dravne nagrade
za knjievnost, autora Pjesama u suton, Dvadeset ljubavnih pjesama ijedne oajne, Rezidencije u
zemlji, knjiga koje su bile u knjinici i koje jo nisam proitala.
Pablo ih je otpratio do ceste. Vidjela sam, izdaleka, kako se oprata od Julije milujui je po
kosi.
 13

Delia je bila pomalo poput djevojaka koje su dolazile sluati Nerudu, premda nije pisala. Ni mama
ni ja nismo eljele biti umjetnice. Ja sam se eljela zaljubiti, eljela sam da se netko zaljubi u mene,
nisam eljela biti siromana. Nisam znala to eli mama. Moda smo, jednostavno, svi eljeli neto
drugo od onoga to smo imali.
Delia je ujutro u toj istoj prostoriji postavila tafelaj. Na sebi je imala jako iroku bijelu
koulju, zasukanih rukava, umrljanu naranastom bojom i kratke hlae na cvjetie. Bila je bosa. I
ona se preruila u slikaricu. Kad je Pablo iziao u vrt, pisati pokraj mora, ona je stala pred tafelaj
i zabila bijelo platno na okvir.
Voljela sam miris Delijinih slika, miris slian laku za nokte koji je imala u kupaonici. Ali jo
vie mi se sviao miris terpentina kojim je istila kistove. Miris po katranu.
Slikala je irokim pokretima ruke. Ja sam je gledala kako se pribliava platnu i odmie od
njega, s paletom u ruci, kako mijea boje. Slike konja bile su u kutiji za alat, u dnu vrta. Tamo je
uvala i akvarele, pastele, platna i papire. Slikala je konje na papiru, crnom tintom. Ja sam otvarala
boice i mirisala tintu: isti je bio miris novih knjiga koje je donosila Pablu iz Buenos Airesa.
Voljela sam je gledati kako slika, ali jo sam vie voljela gledati kako priprema platna.
Rastvorila bi veliko bijelo platno i razrezala ga na kvadrate i pravokutnike. Ja bih joj pomagala da
ih opere u kadi, hladnom vodom, da bi se izravnali. Onda bismo ih vjeale da se osue na uetu.
Ta bijela platna prostrta na suncu bila su ljepa od slika.
Jednom je naslikala seriju slika na izguvanom platnu.
Zato je platno naguvano? pitao ju je Pablo.
To je nova tehnika, odgovorila je.
Lae. To je zato da ih ne mora glaati.
Delia je slikala konje ili skupine ljudi. Moda je to bilo to, a moda neto posve drugo. U tome
je bila razlika izmeu Delijinih slika i pjesama koje je itao Pablo. Nije bilo drugih rijei kojima bi
se moglo izrei ono to su govorili stihovi, osim tih iznenaujuih i jednostavnih u isto vrijeme.
Ja jo nisam bila upoznala ljubav ni zaborav, ali sam razumjela da je ljubav kratka, a zaborav dug,
kao u Nerudinoj pjesmi.6 Delijini likovi nisu mi govorili nita.
Zato je morala slikati, ako je znala ivjeti, ako je svoj ivot pretvarala u umjetnost? Znala se
kretati, govoriti, smijati se. Znala je odabrati glazbu, odjeu, cvijee. Promatrala sam usredotoen
Delijin izraz, posve razliit od odsutnoga pogleda koji sam poznavala, kojim je gledala dok je
puila, naslonjena, na kunom pragu, promatrala more, zaboravljajui da u ruci dri cigaretu,
trenutak prije nego to e s nje pasti pepeo.
Pablo je uao i stao pokraj Delije, ispred slike.
Baca se na ivotinje, Mraviu? Kako se zove ova?
Jo ne znam, odgovorila je kao da joj Pablovo miljenje nije bitno. A bilo joj je. Zapravo,
slikala je za njega. Moda zato slike nisu bile dobre. Znala sam da nisu dobre. Delia je slikala za
Pabla, ali je eljela slikati za sebe. Pablo je pisao za sebe, za sve, ni za koga.
Ne zna kako se zove, ni zato sije naslikala, rekao je smijeei se. Umjetnost je opasna
tekuina.

6
Rije je o stihovima Vie je ne volim, zaista, no moda je ipak volim? / Ljubav je tako kratka, a zaborav
tako dug iz pjesme br. 20 (Noas bih mogao napisati najtunije stihove...) Nerudine zbirke Dvadeset
ljubavnih pjesama i jedna oajna objavljene 1924. u Santiagu (prema prijevodu Zvonimira Goloba iz 1978.
objavljenom u izdanju GZH Zagreb), (nap.prev.)
 Pitala sam se ne citira li moda neku pjesmu.
Pogledaj more, pokazao je prema prozoru, prema moru koje je izgledalo kao da e svaki
as preplaviti prostoriju. Delia je i dalje slikala, kao da ga ne slua, ali se mrtila. Ue, malo se
kupa, pusti da ti voda ue u pore, a da to ni ne primijeti, izie i osui se na suncu: kap mora
ostala je u tebi. Drugi se, pak, ubace u umjetnost poput vreice aja. Vidjela si to se dogodi kad
ostanu predugo u vodi? Napuhnu se, raspadnu i to vie nije ni aj ni voda.
Delia je htjela neto rei, ali on je naglo zagrli i paleta padne na pod.
Ostavila sam ih da se ljube i ula u kuhinju. Mama je bila nagnuta nad sudoper i prstima jela
ostatke okoladnoga kolaa.
 14

Moram brisati prainu s knjiga, ali ih ne smijem premjetati, objasnio mi je Pablo. Moraju ostati
tako, nove kraj starih, razliitih hrbata i veliina, poredane abecednim redom.
Jedna knjiga je pala i Delia je podigne. Odletio je list papira. Delia ga je proitala i vratila ga
na mjesto.
ekala sam da ode i otvorila knjigu na mjestu gdje je bio list. Knjiga je bila napisana na
engleskom, ali ta stranica nije: bila je ispisana Pablovim rukopisom, njegovom zelenom tintom.
'Frigidne ene nikad nisu ljubomorne, jednostavno zato to ne razumiju tue osjeaje.
Moda ima pravo, sloila se. Ja samo elim da bude sretan. Ne elim te vidjeti
nesretnoga. Doputam, dakle, sve to te ini sretnim.
Tvoja elja je puka isprika. Ako odem u krevet s drugom, to e biti razlog da i ti ode u
krevet s kim god hoe, zar ne?
'To je nebitno. Ja samo elim da bude sretan.' 'Toliko da mi i krevet prostre, bude li
trebalo?' 'Moda'7
The End of the Affair, Graham Greene. Graham je sigurno muko ime. Nijedna ena ne bi
mogla napisati ovakav dijalog.
Otila sam po rjenik. Svi su bili na prvoj polici, bilo je tu rjenika raznih jezika. Potraila
sam onaj panjolske kraljevske akademije.
Frigidna: koja pati od frigidnosti (nedostatka seksualne elje ili uitka).
Kao da sam otkrila da postoji jo jedan planet na kojemu ivi dio ljudskoga roda.
Spustila sam peruku i sila niza stube. Delia je gledala prema plai. Okrenula se.
Danas e mi pomoi da se obojim, Elisa.
Spustila je glavu i pokazala mi kosu. Centimetar kose uz kou bio je potpuno bijel. Nikad to
nisam primijetila. Delijine oi bile su zamagljene, kao da razmilja o neem drugome, a ne o
bijelom izrastu.
Stajala sam gledajui je kako ide prema plai. Hod joj je bio gibak i uspravan, u rukama nije
nosila nita. Poput klizaice.
Vidjela sam jednom nastup klizaica u cirkusu koji je gostovao u Temucu. Podignuli su veliki
areni ator izvan grada. Iz cirkusa se sjeam mirisa slonova, straha koji su u meni izazvali
klaunovi i klizaica. Elegantne i lagane klizile su zaleenom pistom. Tako je Delia prolazila ulicom
i ivotom, nosei to manje prtljage. Mama i ja smo, s druge strane, u Islu Negru stigle natovarene
paketima. Nismo mogle ii na plau ili u mjesto bez torbe u ruci. Ne bih prepoznala mamu na ulici
da je vidim bez torbe, bila je dio nje kao i mrave noge i tanke usnice. Da bismo se negdje nastanile
u ivotu, trebao nam je neki uteg. Deliji nije. Ono to joj je trebalo imala je na sebi: poela je skidati
haljinu, a ispod nje imala je crni kupai kostim. Ostavit e haljinu pokraj cipela, na pijesku, ui u
vodu ili proetati plaom, moda do barke. Vratit e se suha i zlatna, odjenuti i obuti i vratiti u
kuu u vrijeme veere.

7 Odlomak iz romana Grahama Greena Kraj ljubavne prie objavljenog 1951. (nap.prev.)
 15

I dalje je kiilo u Isli Negri. Mama je utonula u popodnevni san. Dok sam bila mala ljeti bi me silila
da spavam popodne. Leala bih na leima, sluala otkucaje sata, gledala u strop; do pet sati prola
bi cijela vjenost.
Sad sam bila u kuhinji, glave sputene na ruke poloene na stol koji je mirisao po luini. Kad
nasloni uho na drvo, bolje se uje um kie: blag dok pada po zemlji, glasan po kamenom putu.
Gdje li je samo Chu-Tuh? Psima ne smeta kad se smoe, make mrze vodu.
Oprezno sam otvorila vrata nae sobe. Mama je spavala otkrivena, makar je kia blago
rashladila zrak. Pribliila sam se: leala je na lijevom boku, skupljenih nogu i ruku stisnutih
izmeu njih. Imala je dlaice po nogama koje su potamnjele od sunca od glenjeva do koljena, jer
mama nikad nije odijevala kupai kostim. Nije voljela more, govorila je. Ali zapravo nije voljela
svoje tijelo.
Imala je pjege po dekolteu, gdje bi je ponekad uhvatilo sunce, i po rukama. Kosa joj se
rasplela, a kopa pala na jastuk. Pogledala sam joj korijen kose: bio je taman, s tri sijede vlasi koje
nikad prije nisam vidjela. Kapci su joj treptali. Sanja, pomislih. to mama sanja?
Legla sam na krevet u papuama, oponaajui njezin poloaj.
Kia je padala sve jae, a kapi ibale prozore. Kroz rebrenice su prolazile zrake svjetlosti
koje su prugama iarale pod i plahte.
to radi? pitala je mama otvorivi oi.
Pokuavam zaspati, ali ne mogu.
Koliko je sati?
Pogledale smo sat na nonom ormariu: etiri. Pomislila sam da e mi rei odspavajmo jo
malo, alije rekla:
Mogle bismo zamijestiti kruh.
Otile smo u kuhinju koja se inila svjetlijom, u usporedbi sa sobom.
Izvadila je iz hladnjaka plastinu kutijicu na kojoj je crvenim slovima pisalo: kvasac. Otvorila
je kutiju s branom i bacila ga ravno na stol.
Dodala mi je vr s vodom.
Mora ulijevati dok ja mijesim.
Pomijeala je kvasac i vodu s branom pokretima koji su podsjeali na valove.
Poslije smo napravile kuglice veliine narane. Ulila je ulje u posudu za peenje i stavila ih
u penicu. Ja sam jednu odvojila.
Prestalo je kiiti. Izila sam iz kue i sjela na prag s kojega se vidjela plaa, drei sirovi kruh
u rukama.
Prinijela sam ga nosu. Bio je to kiselkast i mlak miris, koji je udarao u glavu. Miris koji se
osjeao u mraku Pablove sobe kad su on i ena s mrljom na listu zaspali.
 16

Ne, zapravo se nisu upoznali u Pivovari kod Pote nego u kui Rafaela Albertija. Jednoga
popodneva Pablo je pozvonio navrata i Delia je, u modrom kostimu i cipelama s potpeticom, bez
urbe prila eljeznoj ogradi.
Pablo je imao smijean eir, ali ga je skinuo da je pozdravi:
Dobar dan, traim Rafaela Albertija. Ja sam Pablo Neruda.
Znam, reklaje Delia. Rafaela nema, ali ja sam tu.
Otvorila je vrata i povela ga za ruku do kue. Pokazala mu je naslonja u salonu i sjela na
drugi, nasuprot njemu.
Pablo je gledao slike i namjetaj da izbjegne Delijin pogled, a ona se nije inila spremnom
zapoeti bilo kakav razgovor niti ga bilo ime ponuditi. Ustala je i otila do bara. Bilo je pet
popodne. Pablo je mislio da e ga ponuditi viskijem, erijem ili anisovaom iz Chinchona koja mu
se tako sviala, ali Delia je uzela cigarete, upalja i cigaretpic i vratila se na mjesto. Suknja joj se
lagano zadigla dok je sjedala. Promatrala je Pabla. Posebno se zagledala u njegove bijele cipele. I
Pablo ih je gledao: bile su besprijekorne.
Delia je popuila cigaretu, ponovno ustala, nagazila mu na vrh cipela i za ruku ga povela u
svoju sobu.
Gledala me u zrcalu. Obrva i kose premazanih zelenom smjesom i s cigaretpicom u ustima.
Moda je izmislila taj susret u Madridu, ja joj nisam proturjeila.
Moji su se prsti prestali pomicati u njezinoj kosi. Miris amonijaka i boje pekao me za oi.
Zatvori vrata, Elisa. Mukarci ne vole znati da se bojamo.
Skinula sam rukavice pa smo popile aj i pojele prepeenac s avokadom koji sam donijela
na pladnju. Izgledala je ljupko: s runikom prebaenim preko ramena, zelenom kosom i vitkim
rukama kojima je prinosila alicu ustima.
Vidi onaj brod?
Pokazala mi je brod s bijelim jedrima koji je stajao na konzoli. Uvijek mi se sviao.
Naruio mi ga je Pablo. Kupio ga je u Barceloni. Jo se sjeam njegovog pisma: 'Ba nam je
bilo lijepo zajedno. Prvi put sam sam podrezao nokte. A elim i da mi kupi brodi, hitno ga
trebam.' Joj! Ba me pee.
Slijedila sam je do kupaonice. Nagnula je glavu nad kadu. Zeleni sloj je nestao i pod vodom
se pojavila njezina tamna kosa.
Osuila sam je runikom i odmah je bila kovrava.
Nitko me ne poznaje s takvom kosom, smijala se.
Razveselila sam se kad sam otkrila da ima kovravu kosu, kao ja. Ali kratko je trajala:
pokazala mi je kako da je eljam razdvajajui je u male pramenove koje je pridravala kopama
uz glavu i kako u je posuiti suilom izvlaei ih etkom.
Jae vuci, ne boj se, govorila je. Na ormariu je bilo nekoliko boica s kremama. Krema
doktorice Asian pisalo je na etiketama.
Ah, arobne kreme za vjenu mladost, otvorila je posudicu i stavila mi je pod nos. Mirisala
je na glinu. Stavljam ih prije spavanja, ali ne kad je Pablo sa mnom.
Naminkala je usnice: prela je tamnom olovkom po rubu, a onda nanijela ru i stisnula
usnice:
Da se ne sjaje, objasnila mi je. Ne volim sjaj, ni na usnicama ni na odjei.
Poslije je crnom olovkom izvukla crtu uz trepavice.
 Pablo je itao dnevnik na sofi u salonu. Gledao ju je kako se sputa niza stube. Ostavila mu
je trag od rua na obrazu koji je trajao do veeri.
 17

Elisa. Elisa.
Pablov glas dopirao je preko krova. Nije dolazio ni iz njegove sobe ni iz knjinice, nego iz
sobe koja je uvijek bila zakljuana.
Popela sam se. Vrata su sada bila otvorena. U sobi je bila polica za knjige s golemim morskim
puevima, bilo ih je i u kartonskim kutijama i na podu uz boce razliitih veliina i boja, otvorenih
oiju i usta, nekih s izboinama koje su izgledale kao ui, sline onima u salonu.
Elisa, zadat u ti posebnu zadau.
Jo se nisam naviknula da Pablo izgovara moje ime.
koljke u kutijama su iz Isle Negre, neke sam sakupio eui po plai, neke su mi poklonili.
Hou da jako paljivo obrie prainu s njih. Zamoli Raquel da ti da neku krpu.
U ovoj je knjizi klasifikacija: grupirat e ih po razredima i razvrstati na police.
Uvijek je govorio kao da izgovara vane stvari, ak i kad je govorio o tome koliko soli treba
staviti u vodu za riu.
Poslije emo ispisati imena na etikete i kartonie, kao u muzeju. Tu moe nauiti neto iz
knjiga: klasificirati koljke.
A to ste vi nauili?
Do kada e mi govoriti vi... Iz knjiga? Sve.
Spustio je koljku pua na dlan i gledao ga kao da je iv, otpuhnuo prainu i odmah ga
spustio na policu.
Stavit emo jo polica u knjinicu, tako da svi stanu, danas e mi donijeti daske.
Kihnula sam od praine i pogledala boce. Kad bi Pablo kihnuo, razbile bi se. uao je. Koulja
mu je bila raskopana, a kosa raskutrana.
A to da radim s bocama?
I s njih obrisi prainu, a onda emo ih spustiti u dnevnu sobu.
Zato ih ne ostavite ovdje?
Nikako mu nisam mogla govoriti ti.
Jako su krhke, lako se mogu razbiti. Osim toga, na staklu su naslikana lica. Ne bi mogla
spavati okruena licima koja bi te gledala s tih boca.
Podignula sam pogled. Alija ne spavam u ovoj sobi, htjela sam mu rei. Pablo je zastao i
pogledao oko sebe, kao da mjeri sobu.
Ako stavimo krevet s ove strane, moi e vidjeti more.
Toga popodneva mladi je donio police. Bio je to onaj iz kluba, onaj s biciklom.
Siao je s kamiona koji je vozio onaj Florencio iz prodavaonice, i tada sam primijetila da su
slini. Isti prasti nos, koji na velikom ovjeku poput Florencia izgleda smijeno.
Spustio je police sa stranjega dijela kamiona pa su mu se napeli miii na rukama. Pablo je
krenuo razgovarati s Florencijem i on se pribliio.
Zdravo, rekao je ovaj put glasno. Imao je bijele, ali neravne zube, kao i njegov otac.
Da vidimo te police, Aldo.
Kako se netko uope moe zvati Aldo, pomislila sam.
Pablo i Aldo poeli su postavljati police u knjinici, ja sam donijela krpu iz kuhinje i onda
ostala s njima oistiti boce.
 Knjiga koju mi je Pablo dao stajala je na stoliu. Zvala se Rijetke koljke. Aldo ju je pogledao,
a meni su se istoga trenutka uarili obrazi.
Koliko sam ti duan, pitao ga je Pablo. On spusti pogled.
Nita. Samo mi dopustite da dolazim na vaa predavanja.
 18

Sjela sam na pod, okruena koljkama i uz otvorenu knjigu. Da mi se ne zatvori, pritisnula sam je
jednim velikim puem, zvao se Strombus costatus i donesen je iz Banije.
Kako bih kojega oistila, stavljala sam ga u kutiju. Rijetke sam ostavljala na dnu: oni e ii
na najvidljivije police. One najuobiajenije stavljala sam navie police.
Pogledala bih koljku i onda je potraila u knjizi. Malea ringus. Netko ju je donio iz Perua.
Malea ringus bio je dobro ime za koljku. Mora biti ena.
Otila sam do vrata i zakljuala sobu. Pa sam skinula gaice. Podignula sam haljinu. Rairila
sam noge i pogledala se: ruiasti nabori isti su kao i na koljki. Oko njih izrasle su mi tamne
dlaice, ba kao i ispod pazuha.
Gurnula sam prsti zadrhtala. Stisnula sam i otpustila miie i opet zadrhtala. Zatvorila sam
oi i nastavila pomicati prst. Osjeaj je bio slian kao kad mi je sila, samo ugodan. Od nadraenosti
mi je stao dah. Odjednom mi je cijelo tijelo zatreperilo. Bila sam vlana. Maknula sam prst,
prestraena. Navukla sam gaice i vratila se knjizi.
Cassis cormeta je koljka be i bijele boje i potjee s Havaja. Turbinella angulata izgleda
poput ribe i potjee iz Veracruza. Dobar par Strombusu gigasu, maloj najeenoj koljki ruiaste
boje podrijetlom iz Miamija.
Bilo je kao u koli: trebalo je lijepiti etikete i sve uiti napamet - imena, zemlje, dijelove tijela,
kemijske formule. emu sve to slui? Mene zanimaju druge stvari. Zato Delia eli biti mlada?
Zato Pablo gleda druge ene? Zato je spavao s drugom enom, sa enom koja nije Delia? Koliko
traje pogled jednoga mukarca? Zato razmiljam o Aldu, a nije me ni pozdravio na odlasku i ne
svia mi se?
Zato ljudi unitavaju ili gube ivot zbog ljubavi, a nitko se to ne potrudi prouiti?
Prouavaju se zvijea, matematika, povijest, fizika: sve to nema stvarnu vanost u ivotu. Ili
moda pokuavaju uvesti red i etikete na jedinim mjestima gdje to mogu.
Pala je no. Nautilus pompileus bio je fluorescentan. Opet sam ga potraila u knjizi. Sve
koljke na Filipinima tako sjaje? A gdje su uope Filipini?
Prila sam prozoru i vidjela ih. Ili su prema moru. Delia je preko ramena prebacila vunenu
vestu. Pablo joj je spustio ruku na zatiljak. Naslonila je glavu na njegovo rame. Zamiljala sam
njezin pokret: rukama pridrava vestu u visini grudi, kao da je hladnije nego to je stvarno bilo.
Gledala sam ih sve dok nisu nestali u mraku koji je obavio plau.
Podignula sam ruku na zatiljak i zadrhtala kao i prije. Tijelo mi je puno iznenaenja. Nitko
mi nikad nije dodirnuo zatiljak.
 19

Mama je imala haljinu bez rukava, a miii na rukama tresli su se dok je neto mijeala u loncu.
Od pare joj se zamaglila kosa i orosilo lice.
Zato stavlja kruh?
Kad stavi kruh, cvjetaa ne smrdi.
Tko te to nauio?
Tvoja baka.
Nisam poznavala baku. Nisam poznavala oca. Ali oevi te takvim stvarima nee pouiti.
Sjela sam za stol i poela stvarati crtee od korica kruha. Mora biti tako: kad postaje ena,
majka ti objanjava sve te sitnice. Mrlje od crnog vina skidaju se bijelim vinom; da ne bi plakala
dok ree luk, mora napuniti usta vodom; voda za aj mora vreti, za kavu ne. Kinica i pivo daju
sjaj kosi. To mi je rekla veer prije nego to smo otputovale u Islu Negru. Skupila je kinicu u
vjedru i oprala kosu.
Neki trikovi moda i ne funkcioniraju, s obzirom na to da se osjetio smrad cvjetae. Od
korica kruha napravila sam kuicu - i sruila je.
Mama. Pablo hoe da spavam gore, u sobi sa koljkama.
Na trenutak su joj se ukoila ramena, ali je nastavila mijeati.
Dobro, rekla je, bolje je tako. Imat e vie mjesta i vidjet e more.
Poslije smo odnijele stvari gore. Moramo zabiti avao za kri i anela u novoj sobi.
 20

Aldo je stigao prvi, a sad je, na odlasku, ostao zadnji. Za vrijeme cijeloga predavanja nije rekao
nita. Kad god sam se okrenula, on me gledao. Tada bi spustio pogled i neto crtao u biljenicu.
Svidjelo bi mi se da sam nevidljiva, ali Aldov pogled svia mi se jo vie.
Delia mu je posluila kavu, kao i ostalima. Ja sam se pribliila s posudicom za eer i osjetila
njegov miris. Sapun, lak i boja. Voljela bih da nastavi grabiti eer.
Julia je odjenula crnu haljinu i stavila biserne naunice. Aldo ju nije gledao. Okrenuo se
traei me i nasmijeio mi se.
Vidimo se, Elisa, rekao mi je na vratima.
Ostali su odlazili u automobilima, a on je krenuo pjeke prema selu.
Aldo nije bio zadnji. Julia se spustila s kata.
Traila sam toalet...
Za njom je siao Pablo. Otiao je u kuhinju, a ja sam ga slijedila. Tamo smo bile nas tri: Delia
s pladnjem na kojemu su bile alice, mama i ja, a on je rekao:
Odvest u Juliju na stanicu. Upalio je automobil. Julia je bila kraj njega.
Zvuk motora i Chu-Tuhovo lajanje ula sam opet kasno u noi. Vani su cvrali cvrci, a sat je
otkucao tri puta.
 21

Danas e veerati s nama, Elisa, rekao je Pablo. Pogledala sam tri tanjura na stolu. Mamu nisu
pozvali.
Elisa od danas jede s nama. elim da je naui pristojno jesti.
Delia mi se nasmijeila. Kad se smijeila, kao sada, inilo mi se da letim. Pred Pablovim sam
pogledom, s druge strane, sputala pogled i osjeala se glupo.
Pablo je sjeo na elo stola, a Delia nasuprot njemu. Ja sam sjela izmeu njih dvoje, nasuprot
prozoru. Pokraj svakoga tanjura stajale su dvije vilice i dva noa, a gore dvije lice, jedna velika
ijedna mala, a uz njih dvije ae.
Nije teko, rekla je Delia, ak je i Pablo nauio. Samo mora slijediti zdrav razum. Zato
su ae s desne strane?
Pruila sam desnu ruku i do dirnula jednu. Ona kimne.
Pablo podigne ubrus s tanjura i razmota ga. Htio ga je zataknuti za vrat, kao kad Delije nije
bilo, ali je zastao i prostro ga u krilo.
Prije svega, im sjedne, stavi ubrus u krilo. I ne dodiruje tanjur.
Ako ima vie komada pribora sa svake strane, od kojega e poeti?
Pablo rairi ruke ne podiui dlanove s ubrusa, da mi pomogne.
Od onoga s vanjske strane?
Naravno, Delia podigne vilicu. Uvijek mora priekati da ponu jesti domain ili
domaica.
Jela sam tako paljivo da nisam osjeala okus salate. Celer i jabuka, to mora biti Delijina
ideja.
Ako eli piti, prije toga lagano obrie usnice ubrusom. Odloi pribor na rub tanjura, a
kad zavri, spusti ga zajedno preko tanjura, ovako.
Mama je ula nosei pladanj s piletom i krumpirima. Nismo se pogledale.
Hvala, Raquel, Delia se posluila i dodala mi pladanj.
Uzela sam batak i dva krumpira i dodala pladanj Pablu.
To je sve. A kad jednom naui, radi to te volja, zgrabila je batak rukom i zagrizla.
Smijali smo se, ali ni Pablo ni ja nismo jeli piletinu prstima.
Elisa, pogledaj Delijinu donju eljust, rekao je Pablo. Aristokratkinje su previe sline
svojim konjima.
Nisi vidjela da Delia slika konje? Rodbina su. Isto kao i njezina prijateljica Victoria ili Vicente
Huidobro8, grohotom se nasmijao tako da su mu se zubi vidjeli.
Ne budi nepravedan prema Victoriji, objavila je tvoje pjesme.
Joj, radije ne bih nita objavljivao u asopisu koji objavljuje Ortegu y Gasseta 9...
Pogledala sam mamine crvene ruke kojima je uzimala tanjure i stavljala ih na pladanj. Zaas
se vratila s tri alice, vrem za kavu, posudicom za eer i vriem s vrhnjem.

8 Rije je o Victoriji Ocampo (1890.-1979.), argentinskoj knjievnici i kritiarki iz aristokratske obitelji,

jednoj od najuglednijih Junoamerikanki toga vremena, utemeljiteljici knjievnog asopisa Sur i Vicenteu
Huidobru (1893.-1948.), jednom od najveih ileanskih pjesnika, uz Nerudu i Gabrielu Mistral, zaetniku
avangardnoga smjera kreacionizma. (nap. prev.)
9 Jose Ortega y Gasset (1883.-1955.), panjolski filozof, sociolog i esejist. Blizak republikancima, ali nije bio

sklon ni lijevim ni desnim opcijama. Najpoznatije njegovo djelo je Pobuna masa iz 1930. (nap. prev.)
 Delia je posluila kavu. Bile su to iste alice u kojima posluujemo kavu gostima. Bijele, sa
zlatnim rubom i oslikane ruama s unutarnje strane.
Neto e nauiti puno bre od Pabla, Elisa. Kava se ne smije kuati niti polizati liica.
Pablo ju je polako oblizivao. Spustila sam pogled.
U tome, istina, nema zdravog razuma, rekla je. Ja ne probam kavu i progutam pjenu koja
se stvorila od vrhnja. Moe je iz alice maknuti samo najedan nain - liicom. Ovako, vidi?
Moe to izbjei, Elisa, uvijek i kad ti se ne svia pjenica.
 22

Kroz prozor i otvorena vrata vidjela se poljunana staza od koje su se odbijale kine kapi. Bili
smo u kuhinji i gledali kako kii - mama, ja i Chu-Tuh ispruen ispred stola.
Mama mi je rekla da jo ne idem gore, da ne stvaram buku: Pablo pie.
A to pie, mama?
Pjesme.
Imala je krpu savreno preklopljenu na etvrtine koju je prebacivala iz ruke u ruku dok mi
je govorila. Kakve su? pitala sam, ali ja sam ve znala kakve su. Kao prie, rekla mi je, koje ne
govore ni o emu.
Kao pjesme koje se pjevaju.
Da, kao takve pjesme.
Rado bih se popela u svoju sobu, svoju novu sobu i iz nje promatrala kiu na moru, sivo i
teko nebo, munje koje nestaju u vodi. Mogla bih gledati i koljke. Ponovno ih sloiti.
Mama je ustala i jedva otvorila pipu, kao da bi se s kata mogao uti mlaz i smetati Pablu.
Ti si poznavala Pabla i prije nego to smo dole ovamo? pitala sam napokon. Jesam.
Okrenula mi je lea dok je palila vatru. Potroila je tri ibice prije nego to je uspjela zapaliti
oganj.
Bila si zaljubljena u njega? Bio je zaljubljen u tebe? To je nisam mogla pitati.
Kakav je bio?
Siromaan. I drukije se zvao.
Drukije?
Nedali Ricardo Reyes.
Zato bi netko promijenio ime? ajnik je optao i izbacivao stupove dima. Ustala sam ugasiti
plamenik.
Mama je potraila alice u ormariu i ispustila tanjur koji se razbio na podu.
Sve sam brzo pomela pa smo sjele. Natoila je aj, dodale smo eer i promijeale.
Znala sam da e to napraviti, pa sam to napravila i ja: probala sam aj liicom i poslije
nastavila liicom otpijati aj iz alice.
 23

Pablo me svakoga dana gledao kako se penjem po stepenicama i premjetam s lijeve na desnu
stranu briui knjige. Ja bih u nadi da je on ve dolje, u kuhinji ili u svojoj sobi, odabrala knjigu,
nasumce je otvorila i itala odlomke koje je potcrtao.
Na 170. stranici Bjegunice: Od odreene dobi naa su sjeanja meusobno tako
isprepletena da ono o emu razmiljamo ili knjiga koju itamo vie gotovo nisu vani. U sve smo
ve unijeli djeli sebe, sve je plodno, sve je opasno, toliko da i u reklami za sapun moemo pronai
iste vrijednosti kao i u Pascalovim Mislima.
Malo dalje, na 257.: La je bitno svojstvo ovjeanstva. U njemu moda ima jednako veliku
ulogu kao i potraga za uitkom, koja, k tome, njime upravlja. Laemo da bismo zatitili svoj uitak
ili ast, kada je irenje uitka suprotno asti. Laemo cijeli ivot, pa i onima koji nas vole, a moda
i samo njima.
Nije mi dugo trebalo da zavrim. Nisam je htjela dugo drati izvan knjinice, nisam htjela da
Pablo zna da je itam. Vratila sam je na mjesto. Onda sam osjetila toplu i ljepljivu tekuinu meu
nogama.
Podignula sam suknju: dva traka krvi tekla su do koljena.
Otrala sam u kupaonicu. Rairila sam noge i vidjela krv.
Priala mi je o tome prijateljica iz kole.
Prestraila sam se kad sam na njezinoj suknji vidjela krvavu mrlju, ali ona mi je sve
objasnila. Boli? Pitala sam je. I stvarno ne boli. Ali nije mi rekla ni rijei o mirisu. Namoila sam
prste u krv: mirisala je na bjelanjak. Mama me vidjela kako ulazim u kuhinju, pa sam sakrila gaice
iza lea.
Polako mi se pribliila i zagrlila me.
Postala si djevojka.
 24

Od menstruacije sam bila gladna. Ali nisam mogla jesti nita to bi podsjealo na miris moje krvi:
koljke, jaja.
Prethodne sam veeri s mamom ila u Florencijevu trgovinu. Kupile smo vatu i higijenski
papir pa mi je poslije pokazala kako u napraviti uloke: komad vate omotat u higijenskim
papirom. Stala sam na vrata dok je Florencio pakirao vatu i papir u maminu koaru. Sad e Aldo
doznati, pomislila sam.
Hoe da ti posluim doruak ili e ih ekati? pitala je mama. Ve se dvaput pojavila u
blagovaonici da vidi treba li donijeti kavu.
Priekat u, rekla sam osjeajui se neugodno.
ula sam Pablov glas: Zakasnit e, prepustit e avion, pa e se milostiva gospoda ljutiti.
Siao je s kovegom i ostavio ga pokraj vrata.
Delia je odjenula svjetlosivu haljinu dugih rukava i cipele s potpeticom. Sjela je.
Idem u Buenos Aires, u posjet Victoriji i provjeriti kako mi idu poslovi, pogledala je mene
pa mamu, koja je toila kavu.
Tko je Victoria? pitala sam.
Moja velika prijateljica. Ve e je upoznati...
Nisam htjela da ode, zamiljala sam Pabla samog. Sjetila se ene s mrljom na listu. Julije. Ali
Julia vie nikad nije dola na itanja.
Pablo je bio ozbiljan. Zataknuo je ubrus za ovratnik.
Delia je namazala marmeladu na prepeenac, pogledala na sat i ostavila prepeenac na
tanjuru.
Tono je, zakasnit u.
Pablo skine ubrus. S nogu je popio kavu i iziao s kovegom. Delia i ja ile smo za njim. Stale
smo kraj auta.
Juer, rekla je, kad si s Raquel otila u selo...
to se dogodilo?
Doao je Aldo.
Ali juer nije bilo predavanja.
Znao je to. Pitaoje za tebe.
Pablo tri puta potrubi.
A sad je stvarno kasno, rekla je Delia.
Poljubila me u elo i opet sam osjetila miris jasmina. ak i na njezinom tijelu miris je bio
dalek, poput sjeanja na parfem.
 25

Nasmijana ena, ona s mrljom na listu, ula je u kuu na glavni ulaz.

Imala je cipele s potpeticama koje su glasno odzvanjale dok je hodala velikim koracima,
promatrajui sve oko sebe. Navirila se u kuhinju:
Koliko jo do veere?
Mama nije podignula pogled sa tednjaka.
Pola sata.
Pablo me pozvao.
Elisa. Ovo je Matilde, jedna prijateljica.
Nije bila prijateljica. Odmaknula sam obraz, pa me poljubila pokraj uha.
Sjela je i previe se pribliila stolu. Nije gledala mamu dok joj je posluivala juhu. Nije rekla
hvala. Nije se znala sluiti priborom. Usta je brisala lupkajui se rubom ubrusa s kojega se poslije
na stolnjak preslikala mrlja od rua.
Pablo nita nije primijetio. Glupo se smjekao, kao kad popije malo previe vina.
Mama je donijela kavu i Matilde ju je probala liicom, puhala i pila glasno srui, podignuvi
mali prst dok je podizala alicu.
Sjeli su u salon posluati radio. Smijeh se uo do kuhinje.
Mama je prala tanjure lupajui vie nego inae, udarali su jedan o drugi, pa sam mislila da
e se neki i razbiti. Tekom ih je rukom prebacila na stol. Ja sam ih poela brisati. Panju mi je
odvukao dodir vlane i tople tkanine na porculanu, pa na trenutak nisam razmiljala o Matilde.
Obrisala sam sve do zadnje alice. Onda sam poljubila mamu. Ona me poljubila u elo: Dobro
spavaj.
Nisam mogla dobro spavati: Matilde se popela s Pablom u sobu. Zatvorili su vrata. Smijeh se
opet uo sve do moje sobe.
Ustala sam i pribliila se na prstima. Naslonila sam uho navrata. Opet smijeh, a onda
Matildini uzdisaji.
kripanje kreveta. Vrisak. Njezin.
I opet tiina.
 26

Delia je u Buenos Airesu tek tjedan dana. Kao da je prola godina. Pablo je odlazio u selo - otkako
je Delia otila, iziao bi svaki dan popodne po novine - i ostavljao vrata otvorena, kao uvijek.
Matilde je ula i pozdravila me. Nosila je golemi koveg i odnijela ga u Pablovu sobu.
Spustila se s Delijinim slamnatim eiriem i u kariranim kratkim hlaama. Pablo je ba
doao:
Skini taj eir, rekao je. A poslije je blaim glasom dodao: Ne stoji ti dobro.
Idemo na plau, rekla je. I nije skinula eir.
Pablo nikad ne bi silazio na plau prije kasnog popodneva, ali se otiao gore presvui pa je
siao u kupaim gaicama i kapici.
Vie nije pisao. Vie nije itao. Vie nije mislio. Bio je kao uspavan, hipnotiziran. Kad su se
vratili s plae, ona je nosila eir u ruci. Imala je kratku kosu, do brade. I obojila ju je istom bojom
kao Delia.
 27

Toga sam dana sila kasnije nego obino. U kuhinji su bili Matilde i Pablo. S mamom. Stala sam
pokraj vrata i sluala.
To je jedino objanjenje, govorila je Matilde. Prije dva dana ostavila sam je na komodi, a
sad je nema. Ili ste je uzeli vi ili vaa ki.
Jesi li dobro potraila? pitao je Pablo.
Ve sam ti rekla da jesam. Ako to misli trpiti... Dogovorili smo se...
Ne znam o emu govori, rekla je mama.
Znate vi jako dobro. O bisernoj ogrlici s kopom s briljantima.
Ja sam svaki dan pregledavala sobu, dok sam namjetala krevet. Nikad nisam vidjela bisernu
ogrlicu na komodi. Komoda je bila Delijina. Na komodi je uvijek bio njezin parfem, njezina etka
za kosu. Nikakve ogrlice nije bilo, jer bih je inae ja sigurno isprobala. Matilde je lagala.
Obila sam kuu i ula u maminu sobu. Otvorila je koveg s kojim smo doputovale u Islu
Negru, ali poslije ga je opet spremila na ormar. Uzela je dvije velike torbe i poela pakirati odjeu.
Morat u otii, na neko vrijeme, rekla je. Ali ti ostaje.
Ne, rijei su me guile, mijeajui se sa strahom koji nikad nisam osjetila. Sjela sam na
njezin krevet i gledala je kako slae haljine.
Bluze i hlae, zimsku odjeu. Crveni al. Isplela ga je u Temucu. Kad je ostala bez posla poela
je plesti: rukavice, alove, pulovere za mene, makar mi se nije sviala runo pletena odjea.
Dala mi je al.
Zadri ga, za zimu.
Ali mama, zima je jo daleko. Kad se vrati Delia...
Zadri ga.
Zgrabila je torbe. Htjela sam joj jednu istrgnuti iz ruku, ali nije mi dopustila.
Oprostimo se ovdje, rekla je na dnu vrta.
Zagrlila me. Mirisala je na luinu. Pogladila me po licu. Prsti su joj bili grubi i hladni.
ut emo se telefonom. uvaj se, nije me gledala u oi.
Chu-Tuh je kruio oko nas. Mama ga je pomilovala po slabinama, opet podignula torbe i
krenula.
Slijedila sam je nekoliko koraka. Jo sam drala crveni al u ruci pa sam ga stavila oko vrata.
Chu-Tuh ju je slijedio lajui do kraja ulice, a poslije se vratio k meni. Mama se nije okrenula.
II.
 1

Zrak je bio vru i bez daka vjetra, a s onu stranu prozora, stabla opet puna lia i more, sad ne
vie sivo, nego modro. I cvrkut koji me podsjea na pticu velikih krila koju je naslikala Delia.
Ostajem jo koju minutu u krevetu i milujem se po tijelu. Grudi mi se sada, ak i kad leim
na leima, napokon primjeuju. Malo su okrenute prema van, kao na onim pramanim kipovima
u vrtu. Diram si bradavice, a onda liznem kaiprst i uronim ga meu noge, kao i one veeri kad
sam slagala koljke. Pomiem ga, najprije polako, a onda sve bre. Stavljam ruku na usta jer bih
moda, ne znam, mogla vrisnuti.
Ustajem i traim grudnjak u podnoju kreveta. Jo jedan praktian mamin savjet: skini
grudnjak kad ide spavati. Zadnji put kad sam bila u Temucu poklonila mi je dva. Bili su omotani
u ukrasni papir. Bili su boje koe, od sjajne tkanine. Nisu mi se sviali tako kao oni koje mi je
donosila Delia.
Kad god bi odlazila u Buenos Aires, Delia bi se vraala s darovima: knjigama za Pabla, donjim
rubljem za mene, od tako meke tkanine da mi se inilo da sam gola ispod odjee. Zadnji put mi je
donijela i modru haljinu sa sitnim uzorkom struaka cvijea. Kad nosi svilenu haljinu, rekla mi
je, vie ne hoda na isti nain.
Odijevam je. Izlazim na stube. Nema nikoga. Pablo i Delia sigurno su otili u selo.
Odlazim u njezinu sobu i polako idem prema svojem odrazu u zrcalu. Svila mi miluje kou.
Ne elim je skinuti, ali uvat u je za neku bolju prigodu. Pamtim i svoj odraz u Delijinu zrcalu,
novi pogled koji ne mogu odgonetnuti.
Ljudi uvaju fotografije snimljene u nekom sretnom trenutku u prolosti. Moja je srea
uvijek u budunosti.
 2

Delia sve ee odlazi u Buenos Aires, pozabaviti se svojim poslovima, kako uvijek kae. Kua
se bez nje ini veom. Ja boravim u sobama i prostorima iz kojih izlazi Pablo, kao da sam mu sjena.
Zajedno smo samo u vrijeme jela, jedemo utke, ne gledajui se.
Kad god podignem pribor za jelo ili au, sjetim se Delije. ee se sjeam Delije nego majke.
Kad se vrati, pita me: Zvala si mamu? Jesi li je posjetila?
Zovem je. A nekad i ona nazove mene. Zdravo, kae i eka da ja nastavim. Razgovaramo o
vremenu - u Temucu kii, naravno, u Isli Negri, ne. Pita me za Chu-Tuha ili za Deliju. A ja se
osjeam kao da me telefonska ica ari: Dobro, mama, sad moram prekinuti.
 3

Taj me put, kao i uvijek, mama ekala na stanici u Temucu. Nisam imala prtljagu, samo malu
torbicu koju mi je Delia poklonila, s neto novca - davala mi je novac svakoga tjedna, premda ja
nisam govorila da ga trebam - i knjigom, Madame Bovary, koju sam itala na putu.
Ba lijepa torbica, rekla je mama. Ba si lijepa.
Ona je, opet, izgledala nekako iscrpljeno. Spojevi njezinih tankih usnica bili su sputeni i
imala je plave podonjake.
Dobro si, mama?
Jesam, malo sam se prehladila, nita vie.
inilo mi se da se umara hodajui od stanice do doma, novoga doma. Sada ivi s Juanom,
naom susjedom. Obavljale su razne poslove: krojake popravke, kuhale za proslave, pekle
kolae, kruh.
Uvijek su bile u kuhinji koja je mirisala na vaniliju ili enjak, ovisno o tome to su
pripremale.
Juana nije kuhala. Sjedila je za ivaim strojem i kad nas je vidjela da dolazimo, maknula je
nogu s pedale. Imala je ukljuen televizor iz kojega je preglasno tretalo.
Sigurno si gladna, rekla je mama. Ali nisam bila gladna. Ve sam poeljela otii.
Izvukla je iz hladnjaka tanjur na kojemu je bila pita od luka.
Sjela sam za stol na kojemu je bio prostrt stolnjak od kariranog votanog platna, isti kakav
smo imale doma. Moda je to ba taj.
Pojela sam malo pite dok su me one gledale.
Hoe Coca-Cole?
Od pjenuave tekuine mi se podrigivalo. Ne sjeam se da je tako slatka. Priaj, keri.
Nisam znala to bih joj priala. Treba neto?
Htjela sam joj rei da ne trebam, da mi Delia kupuje sve to mi treba. Preutjela sam.
A gospoda Delia je dobro?
Jako dobro, ona mi je rekla da doem.
To je prava srea, mamin je pogled bio izgubljen, kao da prebire po sjeanju u potrazi za
Delijinom slikom. Delia dolazi u Islu Negru. Delia priprema vonu salatu zajedno s njom, u kuhinji.
Ne razgovaraju, usredotoene na guljenje narani.
Ui me engleski i francuski.
Mama je razrogaila oi. I tome se veselila. Idem u kupaonicu, rekla sam.
Prola sam kroz sobu u kojoj su spavale. Kreveti su bili savreno pospremljeni. Na
uzglavljima su visjele krunice i suha maslinova granica, a na komodi je stajala gipsana Djevica
Marija.
Iz kupaonice sam ula kako mama otvara ladicu.
U polumraku sobe pribliila se sa zlatnom medaljicom s Gospinim likom, na laniu. Odavno
mi mama nije bila tako blizu. Htjela mi ju je objesiti oko vrata, ali mi ju je spustila na dlan i stisnula
ga.
Televizor je i dalje bio ukljuen, poele su vijesti. Potraila sam torbicu.
Dobro, idem.
Ispratit u te.
 Mama je uzela veliki novanik i torbu, pojma nemam to je u njoj nosila. Ile smo polako
prema stanici. Osjeala sam golemi teret na dui, tugu koju nisam mogla objasniti i samo sam je
htjela skinuti sa sebe, kao runo pleteni pulover.
 4

ula sam buku kamioneta koji se zaustavljao, a onda i glasove pod prozorom.
Zdravo. Doao sam vidjeti dali neto trebate..., bio je to Aldov glas.
utjela sam i sluala.
Nastupila je duga utnja. Pomislila sam da Aldo ide prema kamionetu i odlazi. Kamionetom
je doao i na zadnja dva predavanja.
Elisa je tu? ula sam onda. Chu-Tuhov lave. Nauila sam raspoznavati njegov lave, kao
jezik. Nije htio otjerati Alda, kao to je to inio s Matilde. Bio je to lave dobrodolice.
Elisa nije tu, lagao je Pablo. Izila je. A onda sam zaula Delijin glas iz vrta:
Doi, Elisa, kao da nije ula Pabla koji je buno uao u kuu i otiao u svoju sobu.
Rukama sam poravnala haljinu i kosu i spustila se.
Aldo je imao kariranu koulju i milovao je Chu-Tuha.
Elisa, napravit u si aj, rekla je Delia. A onda e mi pomoi s biljkama. Ostavila nas je
same.
Aldo je i dalje milovao Chu-Tuhovu glavu.
Zdravo, rekao je.
Zdravo.
Donio sam ti dar.
Iz kamioneta je izvukao veliki paket i pridravao ga uspravljenog na tlu.
Paljivo sam razmotavala papir da ga ne razbijem. Zadnji dar te veliine koji sam dobila bio
je bicikl, kad sam navrila jedanaest godina.
Gdje bi sada mogao biti taj bicikl?
Bilo je to pravokutno zrcalo s okvirom od tamnoga drva. Bilo je moje visine, malo ire od
mojih ramena.
Moe ga objesiti ili nasloniti na pod, uza zid, pokraj police sa koljkama.
Kako je znao da je to moja soba?
Gledala sam se u zrcalu kao da se ne prepoznajem.
Hvala. Zato mi ga daruje?
Da se moe gledati svaki dan. Da vidi kako si lijepa.
Nitko mi to nikad nije rekao. Izgovorio je to ne gledajui me.
Naslonio je zrcalo na kamionet i opet stao pokraj mene. Iznad njegova ramena, tamo u
daljini, morem je plovila jedrilica.
Koliko ima godina? pitala sam ga.
Sedamnaest. esnaest, jo malo pa sedamnaest. Sam sam napravio zrcalo.
Ja sam mislila da eli biti pisac.
Nasmijao se. Nisam znala da li mi se njegov smijeh uope svia.
A zato onda dolazi sluati Pabla?
Nije nita rekao, zagledao se u cipele.
elim biti arhitekt. A ti?
Ne znam.
Pribliio se i dodirnuo mi obraz prstom. Kao da je primaknuo upaljenu ibicu. Ustuknula
sam. Trepavica.
 Pokazao mi je jagodicu prsta, ali trepavica je ve odletjela. Nijedno od nas dvoje nije moglo
zaeljeti tri elje.
teta, rekao je.
Krenula sam prema zrcalu i podigla ga. Bilo je tee nego to se inilo. Da ti pomognem?
Ne, mogu sama. Hvala.
Do prekosutra.
Do prekosutra. Nitko se tako ne pozdravlja. Bio je kao lik iz nekog romana.
Popeo se u kamionet i otiao. Chu-Tuh ga je pratio do kraja ulice.
Na stubama sam se mimo ila s Delijom.
Zrcalo, nije bila naminkana.
Hoemo li zaliti cvijee?
Ah, cvijee, rekla je udarivi se rukom po elu. A onda se nasmijala: bila je to la. Nije nita
trebala.
Naslonila sam zrcalo uz policu sa koljkama. Odmaknem li donji rub od zida, izgledam via
i vitkija. Dodirnula sam obraz koji je on dotaknuo.
Otila sam u knjinicu i potraila Lolitu. Odmah sam nala prizor: profesor Humbert
Humbert vrkom jezika vadi joj zrnce praine iz oka.
Nabokovljeve rijei imale su isti efekt kao Aldov prst na mojem licu.
 5

Victoria je bila jako visoka i nosila je naoale jako debelih stakala s bijelim okvirom u obliku
majih oiju. Crnu haljinu na tokice s ipkom oko vrata i kratak crni kaputi. Veliki eir s
nakrivljenim obodom.
Delia i ona ile su prema kui dok ih je Chu-Tuh pratio trei lijevo-desno. Delijine kratke
hlae cvjetnoga uzorka bile su umrljane sredstvom za izbjeljivanje, a cipele pune blata.
Izgledale su kao sestre, s istom konjskom eljusti o kojoj je govorio Pablo. Nisam mogla
odrediti koja je starija. Frizura je bila ista, makar je Victoria imala tamniju kosu. Delia se vie nije
bojila, a bijeli izrast proirio se jo nekoliko centimetara, prijetei da joj prekrije cijelu glavu.
To je znai slavna Elisa, rekla je Victoria. Pogledale su jedna drugu pa mene, previe brzo
da bih odgonetnuta znaenje njihova pogled.
Delia je donijela tri ae i bocu vina na pladnju. U dvije je ae natoila vino do polovice, a u
treu neto manje i pruila je meni.
Za nas.
Kucnule smo se. Prvi put sam pila vino. Progutala sam velik gutljaj koji mi je udario u glavu.
Taj se okus nije mogao izvui iz groa, kao da je izvuen iz ognja. Pomislila sam na Alda, njegov
prst na mojem obrazu. Pomislila sam na njegova usta. Otpijala sam manje gutljaje, zadravala
neko vrijeme tekuinu u ustima i mislila: moda su poljupci toga okusa.
Spustila sam praznu au na stol i otila u kuhinju.
Delia i Victoria razgovarale su tiho, ne kao Pablo, ali ja sam dobro ula na daljinu. Zatvorila
sam oi i usredotoila se na jedno osjetilo, koje je jaalo kad su se ugasila druga.
Tako si drukija, rekla joj je Victoria. Znala sam to eli rei.
I meni je bila drukija. Vie nije slikala, ali nije bilo to u pitanju. Vie se nije minkala. Kao
da joj nije bilo bitno to ima na sebi i kakva joj je kosa. to je bilo prije: Pablo je vie nije gledao
jer vie nije bila ista? Ili ona vie nije bila ista jer je Pablo vie nije gledao?
A kakva sam bila prije? pitala je Delia glasom koji nisam poznavala.
Bila si Delia del Carril.
Zamiljala sam njihove poglede. Delia i Victoria moda su razgovarale pogledom, kao onda
kad me Delia predstavila.
Za to je Pablo kriv, nastavila je Victoria. to bi ovjek drugo oekivao od mukarca koji
spava u svilenoj pidami.
Kako zna?
Vidjela sam ga ispruenog na sofi. I pogledaj samo tu kuu...
Pablo to zove 'spontana arhitektura'.
Molim te, Walter bi pao u nesvijest da to vidi.
Koji Walter?
Gropius10. Htjela sam ti donijeti na dar jednu njegovu svjetiljku. Ja sam stavila dvije pokraj
kamina u San Isidru. Ali ova soba nije ureena. Najbolje to ti se moe dogoditi je plimni val koji
e sve to odnijeti.
Na trenutak su obje zautjele. Sjetila sam se vlaka koji stoji u stanici.

10 Walter Gropius (1883.-1969.) - njemako-ameriki arhitekt i teoretiar. Jedan od zaetnika

funkcionalistikoga pristupa arhitekturi i industrijskom oblikovanju. Osniva Bauhausa, snano utjecao na
razvoj arhitekture u 20. stoljeu. (nap. prev.)
 Neku veer bila sam kod Girondovih, rekla je onda Victoria. Glas joj je opet bio laki i
veseliji, kao da je vlak opet krenuo prugom okruenom zelenilom. Govorila je istim naglaskom
kao i Delia, ali je zvuala drukije, kao mlaa Victoria. Moe vjerovati? Ponudili su mi kokain.
I prihvatila si?
Naravno.
I?
Ma. Ubrzo mi je postalo muno i morala sam juriti u zahod povratiti.
Napokon su se nasmijale.
To nije bilo od kokaina nego od hrane. Norah nema pojma o kuhanju... rekla je Delia. A ti?
I dalje kuha?
Ponekad. Ne moram, Pablo je jako dobar kuhar.
Ah, barem radi neto produktivno...
Zamislila sam Victorijin pogled. Delija je prekine:
Nestaje mi currjja koji sam donijela iz Indije.
Mogla bi opet otii. Putovanje bi ti dobro dolo...
Ve sam previe putovala s Pablom.
Ba zato, mora putovati bez njega.
Pojavila sam se u salonu. Victoria se ispruila na sofi i gledala nas drei ruke iza glave.
Skinula je cipele. Prsti na nogama bili su joj jako veliki, skoro polovica duine onih na ruci.
Pablo se sjurio niza stube.
Zdravo, Victoria. Tako te lijepo vidjeti, rekao je namjetenim glasom. Ne bi me udilo da
sam ga ugledala u pidami.
Pomogni mi, Elisa. Moramo pripremiti neto za Milostivu gospodu.
Zavezao je pregau i otvorio hladnjak.
Tjesteninu. I salatu. Ti e narezati rajicu na kockice.
Sad sam mogla uti samo smijeh koji je dopirao iz salona.
Gledaj ovo, rekao mi je Pablo i prestao rezati rajice. Ovako e nauiti.
Nasipao je veliku gomilu brana i razbio tri jaja.
Mijesio je rezance kao mama kruh. Ali njegove su ruke bile tako velike. Ovako pune brana
inile su se jo veima.
Delia se pribliila vratima.
Moe aa Mantija, Pablo? Elisa je svoju ve popila.
Pablo zgrabi au i kad se Delia okrenula, udari je po stranjici pobranjenom rukom.
Dovrila sam salatu i otila postaviti stol. Otrala sam u vrt po jasmine. Narezala sam ih i stavila
na sredinu stola u modru posudu da plutaju na povrini vode. To me nauila Delia.
Victoria mi se nasmijala. Leala je na sofi, uzdignutih nonih prstiju i prouavala me otrim
pogledom svojim malim oima.
Poslije jela, Delia i Victoria stavile su eire na glavu. Stigavi do pijeska, skinule su cipele i
nastavile hodati bose uz obalu.
Kad su se vratile, Pablo je jo drijemao. Siao je nepoeljan, neuredan. inilo se da se
njegova ljubaznost iscrpila. Ve je htio da Victoria ode. Bez pozdrava se uputio prema selu.
Nas tri smo popile aj, uz kolaie koje je donijela Victoria: srca od eera i oraha, djeteline
od kukuruznog brana prelivene okoladom. Poslije su uzele cigarete i otile sjesti na klupu u
vrtu.
Ostala sam na trenutak pokraj prozora u dnevnoj sobi, da ih posluam. Ali nisu razgovarale.
 Popela sam se u knjinicu u potrazi za knjigom. Vie se nisam morala praviti da je istim.
Pablo me iznenadio dok sam itala Lolitu, a kad sam je htjela sakriti, rekao mi je: Moe itati
koju god hoe, pod uvjetom da je vrati na mjesto u roku od tjedan dana. Podignuo je prst dokje
govorio, kao da ita na glas. U ovoj knjinici je sve to mora znati. Mnogo vie od onoga to e
te nauiti u koli.
Bilo mi je teko odluiti, izvukla sam jednu, proitala prve redove i vratila je na mjesto.
Voli itati, Victoria je stajala pokraj stuba, s torbom u ruci. Pribliila se i pogledala me iz
dubine svojih kratkovidnih oiju. to ti se najvie svia? to eli biti kad naraste?
Ne znam, rekla sam kao i onda kad me to pitao Aldo. A ti?
Nasmijala se zabacivi glavu. Bio je to smijeh slian njezinom ironinom pogledu.
Ja sam eljela biti balerina. I glumica. Ali otac mi je rekao da e se ubiti ako se ikad popnem
na pozornicu. Ionako je umro. Pa sam mogla glumiti. Bila sam narator u Perzefoni Stravinskog u
Teatru Colon11. Ali sam bila prestara da bih postala glumica pa sam postala urednica.
Delia ju je pozvala.
Donijela sam dvije knjige... Proitala sam ih na putu. Ovu Huxleyjevu moe itati. Druga je
za Deliju.
Sila sam pozdraviti je, ali mi je okrenula lea i mahnula rukom kao da pozdravlja.
Na dnu stuba, Delia joj je zataknula jasmin u zapuak na kaputiu:
Tako e ponijeti komadiak mojega vrta.
Zagrlile su se, a onda me pogledale podignuvi bradu.
Pogledaj, Elisa, rekla je Delia, proi e jo mnogo vremena dok ne vidi opet Chanelov
kaputi.
Victoria se opet nasmijala. Bette Davi u Sve o Evi. Ali Victoria nije bila zla.
I u Perzefoni sam nosila Chanel: haljinu s crnom ipkom. To mi je najbolje sjeanje u ivotu.
Ja nisam htjela biti glumica. Sad su me drugi put pitali to elim biti kad odrastem. Gledala
sam u knjige. Zamislila sam svoje ime na hrptu knjige. Poela sam biljeiti u biljenicu, misli, male
prie kojih sam se sjetila itajui, sonete. Voljela sam se usredotoavati na rime, kao da su
matematiki problem, ali meni su se sviale rijei, a ne brojevi.
Delia je sjedila Pablu u krilu. Smijala se: drukijim smijehom od Victorijina, koji me
podsjeao na ehianti, na kristalne ae.
Popeli su se gore, prema sobi, drei se za ruke. Tada sam ih zadnji put vidjela sretne.
Pablo se ponaao kao ljubomorni mu. Victoria je probudila ljubomoru. Uz Victoriju, Delia
je bila svoja, barem toga popodneva: vedra i blistava. Pablo joj je prije dobacio da je prijetvorna.
Ali Victoria je rekla da je prijetvoran on: troi je, crpi joj snagu.
Idemo u Pariz, inzistirao je.
Opet? Ne mogu stalno biti na putu, mrmljala je Delia.
Legla sam, ugasila svjetlo. U tiini sam opet ula um mora. Krv u mojem tijelu oponaala je
ljuljanje valova.
Dola sam do prozora. Nebo i more bili su crni, a gore visoko - zvijezde. Kakvo je nebo nou
u Parizu? Kakvo je u Temucu? Mama nikad nije gledala nebo.

11 Teatro Colon - najvea operna kua u Buenos Aircsu (nap. prev.)

 6

Ve dvije godine ne ivimo zajedno.

Pablo i Delia na neki nain su me posvojili, a ni mama ni ja nismo se usprotivile. Poniena
Matildinom lai, mama je otila. A Pablo i ja dopustili smo da ode. Ja sam dopustila da ode. Nadala
sam se da e je Delia, kad se vrati, dovesti natrag. Ali Delia je samo rekla: Trebala si otii s
majkom.
Nisam eljela. Nisam joj znala to objasniti, nisam to znala objasniti ni samoj sebi.
Pitala sam mamu, elei da mi dopusti da ostanem u Isli Negri.
Mama, hoe da doem ivjeti s tobom?
Sjedile smo u kuhinji u Temucu. Juana je izila. ekala sam odgovor ne gledajui je.
Elisa, rekla je mama, koja me gotovo nikad nije zvala po imenu, ostani tamo gdje misli
da je tvoj dom. Ustala je i prila sudoperu, otvorivi pipu. inilo se da je voda smiruje, titi od
neke opasnosti, kao da taj zvuk moe sakriti ono to ne eli uti, vidjeti.
Gledala sam mamu s lea, sputenih ramena. Nisam eljela biti kao ona. eljela sam biti kao
Delija. A jo sam toliko toga trebala nauiti.
Juana se vratila iz kupnje s dvije torbe, hladno me pozdravila i poela spremati stvari u
hladnjak.
Kad je mama otila u kupaonicu, rekla mi je: Pokajat e se zbog onoga to si napravila
svojoj majci.
Televizor je i dalje bio ukljuen, ispunjavao je tiinu. Mama je uzela moju praznu alicu.
Imala je pomalo masnu kosu i upaljene, oteene prste. Osjetila sam miris enjaka i deterdenta
kojim je odisalo njezino tijelo. Bio je to miris siromatva i eljela sam ga zaboraviti.
Nisam htjela da me isprati. Udaljila sam se ne okrenuvi se. Pretrala sam blokove kua koji
su me dijelili od stanice, sigurna da mama jo stoji tamo na pragu, makar me vie ne vidi.
 7

Delia je koraala prema kuhinji umotana u crni, svileni kimono oslikan liem i cvijeem svih boja
koji je kupila u Parizu. Vano je kupovati stvari na lijepim mjestima, rekla mi je, ovaj sam
kimono kupila u jednoj ulici u Le Maraisu 12 i svaki put kad ga odjenem, naem se u toj ulici.
Imala je vrlo njene crte lica, oi su joj uvijek bile poluzatvorene. Nije govorila. Mogla je
provesti nekoliko minuta umaui prepeenac ili drati alicu u ruci ne prinosei je usnama.
Pablo je, naprotiv, bio napet i budan. Ustao je od stola ne ekajui da zavrimo.
Pogledala sam jasmine koji su venuli na sredini stola i pomislila: cvijee vene ako ga dira,
ena vene kad je nitko ne dira.
Sad je ve vrijeme za na sat francuskoga, rekla je Delia. Ili je danas na redu engleski? Da,
engleski.
Donesi knjige koje nam je ostavila Victoria, a ja se idem gore presvui.
Ostale su na stoliu napravljenom od kormila, odmah uz zube uljeure. U 7. poglavlju
drugoga dijela romana After Many a Summer13 Victoria je na engleskom napisala na lijevoj
margini: Inteligencija + dobra volja. Ali zato ne i ljubav?.
Preko svih redaka jedne stranice knjige Sex and Character14 Otta Weiningera velikim je
crvenim slovima napisala: Faux15. Zanimalo me to je to njoj tu pogreno. Prevela sam:
Sazrijevanje mukaraca esto prate osjeaji odbojnosti i gaenja; ene, naprotiv, uavi u
pubertet, promatraju razvoj svojega tijela s uzbuenjem i nestrpljivim uitkom.
Delia je silazila niza stube pa sam zatvorila knjige. Otvorila sam biljenicu za engleski.
Onda smo zaule um pa smo pogledale prema vratima. Netko je ubacio pismo. Uzela sam
ga. Za Elisu, pisalo je na omotnici okruglim slovima, a na poleini: Aldo.

Bez sata
Ovoliko te volim:
dok se dan lomi napola poput modroga voa.
Bezukusni su sati
dok ne ugledam tvoje eline oi.
Tada sve je kako treba,
vrijeme prije i poslije tvojega lica.

Srce mi je skoro iskoilo, kao da sam trala. Delia se pribliila. Pokazala sam joj. Strana je,
rekla sam. Ne ini mi se ba tako stranom.
Nije leprava.
Zna kako je govorio Borges? Ni kaput nije leprav, ali zato grije.

12 Le Marais - parika etvrt na desnoj obali Seine (nap. prev.)

13 After Many a Summer (Poslije mnogih ljeta) - roman engleskoga knjievnika Aldousa Huxleyja napisan
1939. U romanu o holivudskom milijunau koji se boji skore smrti, Huxley propituje ameriku kulturu, a
posebno njezinu, kako je smatrao, povrnost i opsjednutost mladou. (nap.prev.)
14 Sex and Character - Spol i karakter (njem. Gescblecht und Charakter), knjiga austrijskoga filozofa Otta

Weiningera (1880.-1903.) objavljena 1903. Autor u knjizi tvrdi da je svako ljudsko bie kombinacija mukih
i enskih elemenata, s time da je muka strana pozitivna, produktivna, svjesna i moralna, dok je enska
negativna, neproduktivna, nesvjesna i nemoralna. Kritiari su ga optuivali za mizoginiju i antisemitizam,
premda je podrijetlom bio idov. (nap. prev.)
15 faux (franc.) - pogreno (nap.prev.)
 Meni ne treba kaput. Bacila sam pjesmu u smee, ali ve sam je znala napamet.
Kad sam se vratila, Delia me gledala mrtei se. Primila me za bradu, uhvatila kosu jednom
rukom i okrenula mi glavu na jednu pa na drugu stranu.
Ima jako lijep vrat, ali se ne vidi od duge kose.
Hoe me oiati?
Uvijek me mama iala. Samo vrhove, uvijek bi govorila. I tako je moja kosa uvijek bila ista:
kestenjasta, ljeti neto svjetlija. Dosezala mi je ispod ramena i kovrala se. To je od vlage,
govorila bi mama koja je isto imala kovravu kosu i uvijek ju je nosila podignutu kad smo bile u
Isli Negri, od prvoga dana. I u Temucu je imala podignutu kosu kad sam je zadnji put vidjela.
Moram je posjetiti, pomislila sam.
Delia me pozvala iz svoje sobe.
Doi, Elisa.
Krevet je jo bio raspremljen. Nisam stigla otii gore da ga pospremim. Otkako nema mame,
ne obaziremo se na vrijeme. ini se da Deliji to nije bitno.
Posjela me ispred komode i vratila se u kupaonicu s eljem, trcaljkom koju je mama
koristila dok je glaala i karama.
Napravila mi je stazu na sredini, smoila mi kosu i brino je poeljala, sjedne pa s druge
strane. Pogledala sam u zrcalo ravnu, tamnu kosu koja mi je padala s obje strane lica.
Prvi je rez napravila u visini eljusti i vrat mi se odmah produio za nekoliko centimetara.
Ova linija, koja ide od brade do vrata, mora biti to dua: to je linija ljepote.
Odrezala je i otraga, iznad ramena, a ja sam odjednom osjetila hladnou. Podignula sam ruku
prema golom zatiljku. Kao da se dodirujem tuom rukom.
Kosa se poela suiti i poele su se stvarati kovre, jo vie skraujui kosu. Pomaknula sam
glavu, na jednu pa na drugu stranu. Bila sam drukija.
Otrala sam se pogledati u zrcalo, Aldovo zrcalo.
Pritisnula sam usnice na staklo, otvorila i zatvorila oi. Poslije sam se bacila na krevet,
dodirujui zatiljkom hladan jastuk. Opet sam spustila ruku meu noge. Prvo polako pa brzo. Brzo
pa polako. Uitak istovremenog osjeanja i zaboravljanja tijela, bio je slian ljuljukanju na
golemom valu.
 8

Imam pismo za gospou Deliu.

Aldo je bio jako miran dok me gledao. Nije mi gledao kosu, gledao mi je lice, vrat:
prouavajui kakvoga je traga ianje ostavilo na njima. Nita nije rekao. Je li oekivao da u mu
rei neto o njegovoj pjesmi?
Zgrabila sam omotnicu. U posljednje je vrijeme on donosio Pablovu ili Delijinu potu. Prvi
put je rekao da se potar razbolio i da ga je zamolio za uslugu. Poslije vie nije bilo isprika.
Chu-Tuh je doao do vrata. Stao je liui mi ruku. Aldo je pogledao psa, moju ruku pa opet
moj vrat.
Dobro. Imam puno posla, lagala sam.
Nisam imala puno posla, ali nisam mogla stajati tamo dok me Aldo utke gleda.
Ula sam u kuu. Na omotnici nije pisalo tko alje pismo. Preko marke je bio peat, a ispod
je pisalo Rim.
Za mene? pitala je Delia. A onda mi je sinulo da bi pismo moglo nositi kakvu lou vijest. U
filmovima u pismima uvijek stiu loe vijesti.
Otvorila je omotnicu noem za pisma koji je stajao na kuhinjskom ormaru. U omotnici su
bile knjiga i pismo. Sjela je, proitala pismo i prelistala knjigu. Dok je itala, suze su joj tekle niz
obraze. Sluaj, Elisa.

Kad tene mogu pogledati u lice gledam tvoja stopala.

Izvijene lukove tvojih stopala, tvojih malih vrstih stopala.

A gle moje noge, izula je cipele i pokazala svoja velika stopala. ekaj, ima jo:

Tvoj struk i grudi, purpurni dvojac bujnih dojki, nemirne oi to nekamo lutaju, sona tvoja usta i
vatrenu kosu, stupicu moj mali.

Sigurno pogaa tko je taj anonimni pjesnik koji je napisao tako lou pjesmu.
Pribliila sam se i pokazala mi je korice knjige Kapetanovi stihovi.
Jeftina pjesma posveena jeftinoj eni. Crvene kose, stropotala se na naslon stolca. I dok
je pisao te pjesme, meni je slao svoja lana pisma: 'Mraviu moj: cvrak je sam pod hladnim
suncem Caprija.'
Pogled joj je zablistao, a onda se ugasio. Vidjela sam takav pogled na maki, nou. I sad sam
ga se bojala.
Otii u.
Prestraeno sam je gledala. I ona e otii, kao i mama?
Ne sada, Elisa. Poslije, kada se on vrati. Otputovat u u Pariz, na neko vrijeme. C'est
inexorable16, pognula je glavu, kao da eli odagnati loe sjeanje. Kad si tuan, mora ii u Pariz.
A ja?

16 C'est inexorable (franc.) - To je neminovno, (nap. prev.)

 Ti e biti dobro, Elisa. Mora se vratiti mami. A ako ne, i ti moe u Pariz, na neko vrijeme.
Pourquoi pas17? Tamo imam mnogo prijatelja.
Sjela sam pokraj nje. Zagrlila sam je. Nikad se nismo zagrlile. Potraila sam njezin parfem i
bio je tu, skriven, miris jasmina i drva, blag. Miris odjee u ormaru, miris koji sam osjetila onoga
popodneva kad sam se sakrila i vidjela Pabla i Matilde u krevetu. Moda sam joj to morala
ispriati. Ali onda bi Delia otila puno prije.
O emu razmilja?
Ni o emu, rekla sam.
Ne moe se razmiljati ni o emu. Samo se moe ne razmiljati dok vodi ljubav.
Nije to govorila meni nego sebi, kao i toliko puta. Prela je rukom preko obraza.
Ja to ne radim ve est godina i mislim da vie nikad i neu, nikad vie.
Naslonila je glavu na moje rame i zatvorila oi.
Nikad nismo bile tako blizu.
Pomilovala sam je po glavi i dugo smo ostale tako sjediti.
Odjednom je rekla: Hajde, donesi mi cigarete.
Prestajala je puiti pa opet poinjala, kao i slikati. Puno je puila i slikala, ili tjednima ne bi
radila nijedno ni drugo.
Zazvonio je telefon.
Pablo. Htio je razgovarati s njom.
Reci mu da sam u selu. Reci mu da sam umrla.
Rekla sam mu da je nema, da je izila.
Prije nego to se ubila, Alfonsina Storni18 poslala je oprotajnu pjesmu dnevniku LaNacion:
Ah, i uini mi jo neto: / nazove li opet / reci da prestane zvati, da sam vani....
Bojala sam se svakoga dana kad se Delia bacala u more: nisam htjela da se utopi kao
Alfonsina.
Nije se utopila. Svu je svoju snagu uloila u slikanje i pakiranje slika. Slike na papiru
spremala je u plastine tuljce, okrenuvi naslikanu stranu unutra. Platna je savijala slikom prema
van, ako su bili akrili. Namatala ih je na kartonski tuljac koji neki zovu srce, tako mi je barem
rekla. Bilo je udno to se njezine slike, koje nemaju srca, ovijaju oko njega.

17 Puorquoipas? (franc.) - Zato ne ? (nap. prev.)

18 Alfonsina Stomi (1892.-1938.) - argentinska pjesnikinja, stvara u rasponu od romantizma preko
avangarde sve do ranoga modernizma. Od 1912. ivi u Buenos Airesu gdje preivljava od pouavanja i
novinarstva. Oboljela od raka i osamljena, zadnju pjesmu pod naslovom Idem spavati alje urednitvu
asopisa La Nacion. Sljedeeg jutra njezino je tijelo naeno na plai u Mar del Plati. Njezina smrt posluila je
kao inspiracija Arielu Ramirezu i Felbtu Luni za pjesmu Alfonsinay el mar koju su izvodile mnoge pjevaice,
(nap. prev))
 9

Delia ga je ekala u sobi, ali kad ga je ula kako ulazi, sila je niza stube. Na sebi je imala svilenu
haljinu koja joj je prekrivala naborana koljena i bila je bosa. Ja sam joj prethodne veeri obojila
kosu. Kako god bilo, rei e mu, mora to uiniti sada, u ovoj haljini i s ovim izrazom lica. Ovako:
gotovo mlada, putena, ravnoduna.
Pablo me pozvao s dna stubita:
Elisa, nee me doi pozdraviti?
Bio je blijed i imao je podonjake. Poljubila sam ga. Pitala sam se jesu li se poljubili, ali Delia
je bila jako ozbiljna.
Otvorili smo darove: knjigu za mene (Veliki san Raymonda Chandlera), a za Deliju al od
zelene svile i plou Bole de Nieve19.
Hvala, rekla sam i popela se u svoju sobu.
Nisam zatvorila vrata. Stisnula sam kapke i naulila ui.
Probaj.
Nita nije rekla. Moda je isprobavala zeleni al prije nego to mu je ita rekla. Moda je on
krenuo staviti Bolu de Nieve na gramofon pa e sve biti vedrije. Sjetila sam se jednoga bolera na
koji me upozorila Delia dok su ga putali na radiju: bit u za tebe tek maglovita / slika preputena
sjeanju / kad me jednom zaboravi / kao to je najbolji ba stih / kojega se ne moe sjetiti. Da
bar na ploi nije taj bolero.
Sona tvoja usta i vatrenu kosu, stupicu moj mali?
Delijin glas bio je ironian, pun neizmjerne tuge.
Oprosti mi, rekao je. Za ljubav treba puno truda. Ovo je neto drugo. U ljubav treba uloiti
puno napornoga rada, sama si to rekla. Ali ti si Mrav, ja ne znam raditi, nikad to nisam znao. Ne
znam ni njegovati cvijet! Makovi su uvenuli im si otila.
Zanijemio je. Vjerojatno je rairio ruke onim bombastinim sveenikim pokretom kojim se
nekad razmahivao na predavanjima. Sjetila sam se Victorije, onoga to bi rekla da je sada tu.
Kad sam s tobom, sve postaje tako teko i onda se, odjednom, pojavi druga ena i onda je
sve previe jednostavno... Ne znam. Ne znam to bih ti rekao.
Nemoj nita rei. Ostao si bez glasa, kao i svaki put kad ne eli govoriti, kad ti ne odgovara
da govori.
Delia, ne ljuti se. Pokuajmo ponovno. I tebi je najbolje sa mnom. Gle, pogledaj slike koje si
sada poela slikati.
Na stalku je bila njezina najnovija slika. Opet konj, ali bez usta, izgledao je kao da izlazi iz
slike. Novi Delijini konji nisu stali na platna, bili su golemi kao njezina bol.
Tko je ta ena?
Nitko.
Ne lai. Sam proitaj.
ula sam kako se rastvara pismo. Prole su tri minute duge poput vjenosti. Tko ti je to
napisao?
Nitko: primila sam anonimno pismo o anonimnoj knjizi.
Matilde, cura koja ti je glaala bluze u Meksiku...

19 Bola de Nieve umjetniko ime kubanskoga pjevaa, skladatelja i pijanista Ignacia Jacima Ville
Fernandeza (1911.-1971.), jednoga od najveih kubanskih glazbenika, (nap. prev.)
 Sad mi je jasno. Na tim se putovanjima ona pojavljivala zbog tebe... Cijelo si me vrijeme
varao.
Napokon, poeo je Pablo, kao damu se vratio glas, aja sam se bojala onoga to e rei,
napravila je isto to i ti. Nisam bio sam kad sam stigao u Madrid: bio sam oenjen. Velika je bila
trudna. Znala si to. I legla si u moj krevet. Ili si me povela u svoj.
To to si sad rekao je... prostaki. Ta je ena prosta.
Ja sam to ve znala, ali nisam mogla pronai prikladnu rije. ak i kad ljubavi vie nema,
treba nai prikladnu rije.
 10

Odmah sam okrenula pogled prema prozoru da me Delia ne vidi kako plaem. Nebo je bilo bijelo.
Svaki as e kia. Neu plakati.
Ostavila je koveg na pragu. Sjela je pokraj mene na krevet i pogledom okruila prostoriju:
policu sa koljkama, zrcalo.
Elisa, rekla je, to ti mogu dati da me se sjea?
Ne elim da mi ita ostavlja. elim da ostane.
Tvoj parfem?
Nasmijala se. inila se jako umornom, kao poslije duga puta, a jo nije ni krenula.
Mogla bih ti ga ostaviti, ah mislim da nije dobro da koristi moj parfem. Barem jo za sada.
Da bi se pronaao pravi miris treba puno vremena, ba kao i da bi se pronaao vlastiti glas.
Njezin glas. Htjela bih jednoga dana imati njezin glas.
Onda eir?
Naravno. Ostavila sam ga u ormaru.
To je posudba. Dok se ne vrati. Vratit e se za koji mjesec, rekla mi je. Vratit e se po Pabla.
Po mene.
 11

Nosila sam eir svakoga dana toga dugog ljeta. Svi su dani isti, bez iznenaenja, dani kada bih
poslije doruka odlazila u Pablovu sobu i ureivala papire na pisaem stolu, prije nego to bih
namjestila krevet.
Posljednje noi koju je proveo s Delijom, Pablo je napisao:
Ali, tu je ona koju sam pokuao zagrliti poput vala,
Ona koja je na mojim usnama ostavila tek okus nonoga voa, koja je
zatreperivi poput zvijezde izgorjela poput golubice i odjednom me,
kliznuvi niz moju kou, liznula poput lomae.
Pjesma nije bila dobra. Nisu bile dobre ni one koje je napisao poslije, kad se Matilde ve za
stalno doselila u Islu Negru, s dva kovega i dvije torbe koje je Pablo dovezao u autu.
Kada nekoga volimo, volimo svaku njegovu najsitniju gestu; mrnja je jednako sitniava.
Mrzila sam mrlju na njezinu listu i Matildin smijeh, prva njezina obiljeja koja sam upoznala. Ali
i njezin lak za nokte boje fuksije, pretjerano ljuljanje bokovima dok hoda, uzdignuti mali prst dok
podie alicu, a, posebno, odvratan obiaj koji je imala kad je Pablo ne bi gledao, da njuka vlastiti
zadah iskrivljujui usta.
 12

ivot je katkada nakupina nevolja. I jedino moe ostati miran i ekati. Kao kada te oluja zatekne
bez krova nad glavom. To sam ovaj as smislila i metafora je loa. Ne postoji metafora za smrt.
U Temuco sam stigla poslije podneva. Mama nije dola po mene.
Nebo je bilo ljubiasto-sivo i puhao je teak vjetar koji je nosio suho lie. Vidjela sam dvije
munje i poslije zaula grmljavinu. Ubrzavala sam korak. Nisam htjela da me uhvati kia, kao da
sam neto slutila.
Prethodne me veeri nazvala Juana:
Mama nije dobro. Mora doi.
to joj se dogodilo?
Doi. Radije doi u bolnicu.
Doivjela je nesreu?
Nije. Ne brini se, ali doi to prije.
Bolnica je bila blizu stanice. Bila sam tu prije mnogo godina. Cijepili su me, od ega mi je
ostao bijeli oiljak na ruci.
Mama je bila u sobi broj 13, na prvom katu. Na hodniku su bili neki bolesnici u kolicima,
lanovi njihovih obitelji koji su se hladili lepezama, bolniarke koje su se urile ne podiui buku
u bijelim cipelama slinijim papuama. A miris koji se osjeao bio je mjeavina alkohola i luine.
Gledala sam je, zatvorenih oiju i glatke koe bez bora. Izgledala je tako mlado. Ali kosa, pa
kad je izgubila kosu? Samo se jo nekoliko pramenova dralo za lubanju.
Pribliila sam se, poljubila je i odahnula s olakanjem osjetivi toplu kou njezina lica. Iz
lijeve ruke izlazila je sonda povezana s bocom seruma.
Uhvatila sam je za ruku i otvorila je oi.
Zdravo, mama.
Nasmijeila mi se i stisnula mi ruku. Pogledala je Juanu koja je stajala kraj nje, a onda opet
mene pa je opet zatvorila oi. U krevetu pokraj nje, jedna jako stara ena poela je jecati.
Sestro!
Tako je cijeli dan, rekla je Juana. Mahnula sam joj da se malo udaljimo. Nisam htjela da
mama uje. to joj je?
Rak.
Otkada? Zato me nisi obavijestila?
Zabranila mi je. Kad si zadnji put otila, poslije zadnje kemoterapije, poelo se pogoravati.
Juana se rasplakala, izvukla zguvani rupi iz depa i obrisala obraze.
Odmaraju je od zraenja. Od zraenja? Rijei, cijeli svijet gubi smisao.
Lijenik je rekao da e priekati mjesec dana i onda odluiti hoe li nastaviti kemoterapiju.
Pitala je: hoe li mi otpasti sva kosa. Hoe, rekao je lijenik, ali o tome ne trebate razmiljati.
Juana je opet bila na rubu plaa. Dok je plakala, govorila je viim glasom i morala sam je
uutkivati.
Dola sam s njom, snizila je glas, po nalaze zadnjih pretraga. Tumor se ve rairio cijelim
tijelom.
Nisam mogla vjerovati da bi takva bolest mogla pogoditi moju majku, koja nikad nije imala
ni gripu, koja se nikad ni na to nije alila. Suoena s tom novom krhkou, vidjela sam je u
njezinoj nekadanjoj punoj snazi. Ako se razboljela, vie ni u to nisam mogla biti sigurna.
Gdje ima rak?, pitala sam kao da je bitno.
 Na pluima.
ula sam da se takav rak dobiva od puno puenja, ali mama nikad nije puila. Pablo je cijelo
vrijeme imao lulu u ruci, a nikad nije ni zakaljao.
Juana ispue nos. Pribliila sam se mami i apnula joj:
Odmah dolazim.
Izila sam u hodnik pun ljudi. Grlili su se, neki smijali. Najradije bih ih ispljuskala.
Ila sam prema dnu hodnika. Iza vrata mutnih stakala bila je kapelica.
Prestala sam ii u crkvu otkako je mama otila iz Isle Negre. Ula sam i kleknula u prvu
klupu. Gledala sam Majku Boju rairenih ruku, u modrom i bijelom plastu. Htjela sam da mama
ivi, jo dugo, bar jo neko vrijeme, htjela sam joj toliko toga rei i toliko je toga pitati. Jednostavno
biti s njom - nas dvije sjedimo u kuhinji u Isli Negri, ili u Temucu, u bilo kojoj kuhinji. Zatvorila
sam oi i poela moliti: Oe na, koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje. Mama mi je rekla da se
uvijek moli Majci Bojoj, jer je ena i majka i bolje je razumije. I ja sam joj se molila: Zdravo
Marijo, milosti puna, Gospodin s tobom. I onda: Neka mama ivi, neka mama ivi, neka mama
ivi. Otvorila sam oi i inilo mi se da mi se Majka Boja smijei.
Zurila sam se hodnikom prema sobi. Starica je i dalje stenjala, ali ona je ve dovoljno
poivjela. Spasiti se treba moja mama.
Kako je mlada, rekla sam Juani. Rekla sam to naglas, da mama uje.
To je od lijekova. Daju joj kortikoide.
Onda sam ugledala upale obraze, usta svedena jedva na crtu, kljune kosti koje stre ispod
bolnikog ogrtaa, kosti na rukama, ljubiasti trag na mjestu gdje joj je sonda ulazila u ruku.
Opet sam je poljubila u obraz, malje na glavi. Mamina kosa: njezin jedini zavodniki in,
oprati je kinicom, kao dan prije nego to smo otile u Islu Negru. Raspustiti je nadolasku. Za
Pabla.
Mama, ila sam se pomoliti u bolniku kapelicu. Pomoliti Majci Bojoj. Ozdravit e.
Otvorila je oi.
Ba dobro, nasmijeila se i opet ih zatvorila. Juana se primaknula i poljubila je u elo.
Raquel, ostavit u te malo s Elisom. Idem doma, dovriti narudbu. Brzo u doi.
Sjela sam kraj mame i uhvatila je za ruku. Kao kad sam bila mala, u Temucu. Nisam mogla
zaspati pa sam je zvala iz sobe. Dolazila bi bez rijei, sjela na stolac pokraj mojega kreveta i drala
me za ruku koju sam vrsto stiskala, otklanjajui more, sve dok ne bih zaspala.
Naslonila sam se i na trenutak zaspala.
Osjetila sam maminu hladnu ruku kako stie moju. Dodirnula sam joj hladan obraz. Susjeda
je sve jae stenjala. eljela sam da umre. A umrla je mama. Zagrlila sam njezino tijelo i plakala.
Plakala. Nijemim, gluhim plaem. Predugo sam ekala da zaplaem. Mislila sam da ne trebam
mamu. Da mogu ivjeti bez nje. Ni ona sama nije uinila nita da to sprijei, da me zadri.
Juana je bila nepomina, stajala je navratima sobe, s torbicom na ramenu i plastinom
vreicom u ruci. Pale su joj na pod. Dola je do mame i nadvila se nad nju.
Raquel. Raquel, vikala je. A nije htjela da ti kaem. Nije htjela. Na kraju je pristala: 'Reci
joj samo da sam malo slabana'.
Slabana. Koliko njenosti moe sadrati deminutiv koji izgovara moja majka na samrti.
Vie nemam mamu, nemam mamu nigdje na svijetu. Mogu ii kamo god hou. Gdje u sakriti
ovu golemu bol? Nisam znala patiti, to me mama nije nauila. Nitko me nije nauio. Moe li se
patnja nauiti iz knjiga?
elim ii, rekla sam Juani.
Moram ti prije neto dati.
Potraila je neto u torbi i dala mi omotnicu: Za Elisu. Unutra je bio papir.
To je broj rauna otvorenog na tvoje ime, u banci.
 Opet mi se inilo da govori nekim drugim jezikom, nerazumljivim.
Rekla mi je da ti kaem da moda nije mnogo, ali e ti moda posluiti za put u Pariz.
Spremila sam omotnicu u torbu.
ekaj, i ovo.
Druga, vea omotnica, od utoga papira. Fotografije, rekla je.
I dala mi je jo jednu omotnicu, malu i blijelu, na kojoj je isto pisalo Za Elisu. Bila je
zatvorena. Tri omotnice.
Opet sam zagrlila majku. Bila je hladnija.
Netko je upalio svjetlo u sobi. Koa moje majke bila je siva pod neonskim svjetlom.
Mamice, proaptala sam. Poljubila sam joj kapke. Podignula joj ruku i prinijela je svome
licu. Svijet je stao i vratila se bol.
Moram ii, Juana.
Ali nisam se pomaknula.
to se radi sada, poslije?
Nisam htjela izgovoriti nijednu rije, nisam htjela izgovoriti truplo, pepeo, groblje.
Ne mogu to uiniti, moe li sama?
Juana kimne glavom, zagrize u rupi i pone plakati, opet, jako polako.
 13

Florencio me gledao kao da vidi duha.. to se dogodilo, Elisa?

Nita, prola sam rukom kroz kosu, ali ta kosa nije bila moja, bilo je to moje lice koje jo
gleda moju mrtvu mamu. Trebam Alda.
Alda? Mojeg sina? rekao je zaueno. Doma je. Zatvorit u pa idemo.
Prebrajao je novac iz blagajne i zatvorio je.
Na ulici nije bilo nikoga. Hodali smo utke. Nisam odvajala pogled s ceste. Bolje ponovno
poela rasti, iz eluca se irila prema glavi, rukama, poput razgranatog puzavca punog trnja.
Vraajui se ovamo pregledala sam fotografije: moja majka, mlada, sa mnom u naruju. Duge
i sjajne kose. Njezin obraz uz moj. Ja na biciklu, kose poeljane u dvije pletenice. Ja u njezinu
krilu, s pregaicom iz vrtia, dok ona otvara dar. Mamaje sretna. Ja sam sretna. Ni na jednoj
fotografiji nema mojega oca. Modaje, pomislila sam, fotografije snimio otac.
Ui, rekao je Florencio. Stigli smo do bijele kue ispred koje je bio vrt.
Tu u ga priekati, rekla sam.
Aldo je odmah iziao. Prestraio se kad me ugledao. Savreno je dobro vidio bol, kao da
gleda razjapljenu ranu na elu.
Mama.
utio je, stisnuvi ake.
Idemo na plau, zapovjedila sam.
Odmah dolazim, uao je u kuu i vratio se s plavom jaknom, kojom me ogrnuo oko ramena.
Ili smo prema moru. Nebo je bilo puno zvijezda. Kakva nepravda, toliko je zvijezda na nebu,
a mama je umrla.
Aldo me zagrlio i tako smo hodali obalom. Kao Delia i Pablo toliko puta. A onda je spustio
ruku na moj zatiljak.
Zgrabila sam ga za ruku i povela ga iza stijena. Vidjeli smo mia, projurio je ispred nas.
Skinula sam jaknu i prostrla je na hladan pijesak. Aldo je sjeo pokraj mene. Gledala sam ga i
strah se vratio u njegove oi. Odluila sam daja moram uiniti njemu ono to sam eljela da uini
on meni.
Obuhvatila sam mu lice rukama i stisnula usne na njegove. Imao je suhe i malo hrapave
usnice, poput onih koa kojima je glaao drvo. Ljubili smo se polako, pribliavajui i razmiui
usnice, a onda i jezikom.
Proitala sam ga: poela sam mu otkopavati koulju. Gledao je moje brze prste i svoje tijelo
kao da je tue.
Bio je vitak, nije imao dlaka na prsima kao Pablo. Dodirnula sam mu ruke. Privinula sam se
uz njega, drei se za njegove ruke kao za stube. Osjetila sam hladnou i zagrlila ga. Opet smo se
ljubili. Usta su mu bila slana, nisu bila poput vina, bila su poput mora.
Proao je prstima po mojem dekolteu, klizei nadlanicom po njemu, a onda mi je zavukao
ruke pod bluzu, dodirujui mi struk, lea. Bolje nestajala poput plime. Njegovi su prsti istraivali
pod mojim grudnjakom, dodirivali mi grudi i odjednom sam osjetila da sam vlana meu nogama.
Nije bila krv.
Spustio me na jaknu, ispruio se pokraj mene i opet smo se ljubili. Ruke, kou, prste. Skinula
sam bluzu, muio se s kopom grudnjaka dok napokon nije popustila. Gledao mi je dojke.
Primaknuo je usnice jednoj pa drugoj dok sam ja njega hvatala za sjajnu, tamnu kosu. Skinula sam
gaice jednim brzim pokretom nogu. Pale su mi i cipele. Gurnula sam njegovu ruku meu svoje
noge. Pomicao je prste u meni, kao to sam ja to uinila mnogo puta. Polako, duboko, blizu.
 Zastenjala sam. I opet, malo jae. Mogla bih umrijeti, eljela sam umrijeti. Otkopala sam mu
pojas, gumb hlaa, spustila zatvara. On je uinio sve ostalo, i hlae, i arape. Ljubio mi je vrat,
usta, kao da se ba sjetio da se moramo opet poljubiti. Otvorila sam oi i pogledala ga. Kliznuo je
u mene, vrisnula sam. Bila je to slatka bol. Bol koja brie svaku drugu.
Boli te? pitao je. Ne, ne boli me. Nastavi. I nastavio je. Ja sam se osjeala kao da nekamo
silazim, nestajem s ovoga svijeta, iz ivota, iz smrti.
Gledala sam njegove kapke, pjegice ispod trepavica. Poeo se pomicati bre, prodirati sve
dublje. Muklo je zastenjao, a onda je njegovo tijelo postalo jako teko na mojemu. Bacio se na
pijesak i primio me za ruku.
Opet sam osjetila kako mi neto tee niz noge.
Ne boj se, rekao je. I lagano dodirnuo krv na mojim nogama. Noge su mi utrnule. On je
legao pokraj mene i poljubio me u rame.
Ve je bio jako daleko od mene.
Do nas je doao miris koji sam poznavala. Odjednom se vratila bol. Zagluujua buka mora,
miris seksa. I bol. Moji glava i tijelo kao da su bili od mljevenog stakla.
Ne elim ga nikad vie vidjeti, pomislila sam. Ne elim da me podsjea na mrtvu majku.
Hodala sam jako polako, isputajui ruku koju mi se Aldo tako trudio pruiti. Pokuavala
sam ga ostaviti iza sebe, ali uzalud, slijedio me.
Zastali smo pokraj puta.
Idi, rekla sam.
Pogladio me po glavi. Poljubio u elo kao da sam sveta slika. Djevica iz bolnike kapelice,
pomislila sam, s lanim osmijehom: znala je da e majka umrijeti.
U kui su bila upaljena svjetla. Nije stvarna, pomislila sam.
Izgledala je kao lutkina kua.
 14

I Pablo je izgledao kao lutak. Sjedio je na sofi u pidami, s aom u ruci, a pred njim prazna boca
viskija. Jednim je gutljajem ispio ostatak i rekao mi ne gledajui me:
Doi, Elisa, pozvao me k sebi potapavi sofu, kao to je zvao Matilde ili Chu-Tuha.
Kad sam sjela, ustao je i krenuo u potragu za drugom aom i bocom.
Viski se slijevao niz stijenke ae, kao to pijesak sipi u pjeanom satu. Koji je ono dan?
Koliko je ono prolo otkako je mama umrla?
Pablove su oi bile crvene, kao kad bi izronio iz mora.
Popij sve, rekao je kao da mi daje lijek. Moda je to i bio lijek, pa e bol nestati. Tekuina
mi se slila niz grlo. U istom mi je trenutku preplavila glavu i eludac i osjetila sam kako mi se tijelo
grije kao u vruici.
Opet je natoio i meni i sebi. Ovaj put sam pila polako, zatvarajui oi. Veliki poar guta
umu.
Glava mi je pala na njegovo rame kao da su mi je odsijekli.
Zagrlio me, osjetila sam njegovu ruku na svojem ramenu, a onda miris viskija na licu.
Zaronio je glavu u moju kosu.
Stropotao se na drugi kraj sofe. Usta su mu bila napola otvorena, kao da je mrtav.
Odnijela sam ae u kuhinju, oprala ih, obrisala. Uzela sam praznu bocu i bacila je u smee.
Otila sam u kupaonicu i pustila mlaku vodu da mi tee po licu i tijelu. Dugo sam bila pod
mlazom vode zatvorenih oiju.
Potraila sam spavaicu i krevet. Poelo je svitati, ali ja sam htjela zaspati, zauvijek. Kad se
probudim, pomislih, bit u s druge strane.
III.
 1

Kroz moj prozor u Berthinu stanu vidjelo se pariko nebo koje je Delia tako esto spominjala.
Nebo koje moja majka nikad nee vidjeti.
Satima bih leala ispruena na krevetu. Nebo je mijenjalo boju. Nekad bih se probudila i ve
je bila no. Otvorila bih torbu, izvadila omotnicu i iznova itala: Pablo je tvoj otac. I drugu
omotnicu, s fotografijama. Tri fotografije i etiri rijei.
Zatvorila bih oi, a okrugla bi slova ponovno izvirala jedno po jedno, crno na bijelome, bijelo
na crnome, sve dok ih san ne bi izbrisao.
 2

Berthe je pokucala na vrata. Prila je mojem krevetu s pladnjem na kojemu su bili alica aja i
tanjuri sa arenim, okruglim kolaiima.
Berthini pladnjevi oznaavali su vrijeme. Prisiljavala me jesti, uspavljivala me bijelim
tableticama.
Dosta si spavala, Elisa, rekla je. Macarons. Kladim se da ih nikad nisi jela.
Kolaii su me podsjeali na njezine naoale. Onda sam primijetila da ih nema. Imala je sitne
oi i prazan pogled.
A gdje su ti naoale?
Vie mi ne koriste: ne vidim.
Ustala sam s kreveta i pribliila se. Uhvatila sam je za ruku. Ispustila me.
Znam napamet ovu kuu. Ne ponaaj se prema meni kao prema slijepcu, uzoholila se.
Visoka i, odjednom, tako krhka. Ali neto ipak moe napraviti za mene.
Zaprepateno sam je gledala. Sve sam razumjela, bistrinom koja me odavno napustila: a zato
me Delia ovamo poslala. Takav e mi biti ivot u Parizu: dvorit u Berthe, kao to je moja majka
dvorila Pabla. Doi, rekla je.
Slijedila sam je. U hodniku smo se mimoile sa enom s bijelom pregaom. Nikad je nisam
vidjela, ali otkako sam dola ovamo, gotovo nisam ni izlazila iz sobe.
Ovo je Laurence, moja pomonica. Laurence, gospoica je prijateljica gospode Delije.
Ah, bon.
Savreno govori francuski, bolje nego to u ja ikad govoriti panjolski. Delia je velika
uiteljica, ja sam loa uenica.
ena spusti glavu nekako se udno naklonivi. Pogledala sam joj ruke: sjajne i crvene poput
majinih.
Ule smo u veliku sobu, punu svjetlosti. Krevet je stajao uza zid s velikim prozorom, velikim
ormarom i stolcem za ljuljanje, dok su dva zida bila prekrivena policama s knjigama. Za metalnu
ipku bile su privrene ljestve uz pomo kojih se moglo dosegnuti one najvie.
elim da mi ita.
Krenula je prema stolcu za ljuljanje. Pomislila sam da e sjesti, ali ga je gurnula unatrag i
ponudila mi da sjednem. Donijela je knjigu koja je stajala na njezinom nonom ormariu. Tajnoviti
Buenos Aires20.
Poklonila mi ju je Delia. Molim te, itaj mi Uzvienu ljubav. To je bila zadnja pripovjetka koju
sam sama proitala.
Ispruila se oslonivi se leima o uzglavlje i zatvorila oi. Je li njezino sljepilo jo mranije
ako zatvori oi?
Moj glas, isprva priguen, postajao je sve jasniji kako sam se sve vie zadubljivala u priu,
kao da se sputam u zdenac po svjeu vodu. Glas mi je ispunjavao tijelo, sobu, moda ak i
Berthine oi.

20 Tajnoviti Buenos Aires - Misteriosa Buenos Aires, knjiga pripovjedaka Manuela Mujice Laineza iz 1950.
Knjiga sadri 42 pripovjetke u kojima autor opisuje ivot u Buenos Airesu iz razdoblja od osnutka grada
1536. do 1904. Knjiga je jedan od prvih primjera kljune teme argentinske knjievnosti: borbe izmeu
civilizacije i barbarstva, (nap. prev.)
 Neudanu enu ne primjeuju ni lanovi obitelji ni susjedi, sve dok ne brine u neutjean pla
na potkraljevi! pogrebu, pa svi pomisle da joj je bio ljubavnik. I ta zgoda mijenja joj ivot. Premda
nikad u ivotu nije vidjela potkralja.
Kako sam mogla izdrati toliko bez itanja? Glavu su mi ispunile slike. Slike te prie, ali i
drugih koje sam proitala. One o maloj pijanistici iz pria Carson McCullers koja izgubi svoj dar:
prsti su joj se lijepih za tipke poput mlitavih makarona. O djeaku iz Hemingwayjeve novele
Indijanski logor koji crta zvijezdu navodi dok njegov otac vesla i osjea se besmrtnim.
Alge na obali mora u Isli Negri, pijesak i voda na ijoj se povrini zrcali moj odraz. Mamine
rijei: Pablo je tvoj otac.
 3

Parika godinja doba bila su suprotna onima u Isli Negri. Prolazila sam kroz grad ne gledajui
ga, prelazila Seinu s jedne na drugu stranu, prije nego to bih se vratila na Boulevard Saint-
Germain i u Berthin stan. Samo sam itala i pisala, u svojoj sobi i parikim kavanama, pripovijetke
koje su uvijek zavravale loe.
Svako bismo godinje doba posvetile jednom piscu. To je bila Berthina ideja. Ponekad bih je
prevarila i proitala joj neku svoju priu.
Ne sjeam se ove Cehovljeve prie, mrtila bi se. Iz koje je to knjige?
Iz jedne antologije.
Nevjerojatno je. Kad ena ude u vlak i sretne mukarca svojeg ivota, ostavlja sve i slijedi
ga.
Onda sam odluila izmisliti knjievnicu. Josefinu Linares. Uvjerila sam je da sam je otkrila u
knjinici argentinskoga veleposlanstva.
Zahvaljujui Pablovim oznakama u knjigama nauila sam itati. Ali uz Berthe sam nauila
pisati. Uz nju sam, recimo, nauila da sve pojedinosti u prii, svi opisi, moraju biti povezani. Kao
da izmilja siuan svijet ogranien na prostor prie.
Jednoga dana, kada je Berthe ve znala dvanaest pria Josefine Linares, na objed je dola
ena koja se odijevala poput mukarca. Na sebi je imala hlae i sako, puila je cigaru i imala grub,
promukao glas, zbog ega je, zaudo, bila jo enstvenija.
Marie je urednica u Rivieresu.
Znala sam za tu izdavaku kuu. Objavljivali su nordijske, azijske i latinoamerike autore.
Omoti njihovih knjiga imali su geometrijske ili cvjetne uzorke.
Govorila sam Marie o Josefini Linares, ali nije ula za nju. Rekla sam joj da e joj posuditi
knjigu.
Berthe je govorila naizmjence se okreui meni i Marie, kao da nije slijepa, a ja sam na
trenutak pomislila: i tu nas vara.
Toga popodneva Marie je odnijela moju biljenicu:
Proitat u je s velikim zanimanjem.
Govorila je panjolski s francuskim naglaskom, onom mekoom i tonou koja odraava
nain na koji Francuzi pristupaju bilo kojoj temi. Posve drukijim od argentinskoga naglaska
Delije i Victorije, onom posebnom melodijom koja kao da je govorila, nadilazei rijei: nije bitno,
nita nije bitno.
 4

Sigurna sam da je to uinila namjerno: Berthe je pozvala Philippea k sebi i zamolila me da mu

otvorim vrata. Ve je bila slijepa, a slijepci ne trebaju okulista. Moda je slutila da sam pomalo
umorna od svoje itateljske slube. Ve sam imala osamnaest godina. Berthe mi je jednom rekla,
za objedom, mnoge ene u tvojoj su se dobi ve udale. Delia se udala u trideset estoj. Prvi put.
Victoria u dvadeset drugoj, da bude slobodna i moe putovati.
Rukovali smo se upoznavajui se. Imao je velike i hladne ruke, jako njene. Kad smo se
opratali, primaknuo mi se pomalo nespretno i poljubio me u oba obraza. eli djelovati mlae,
pomislila sam. A i svidio mi se dodir njegova grubog lica.
Poslije e mi Philippe rei da se zaljubio u moje oi. A u to bi se drugo okulist zaljubio?
Te sam ga noi sanjala: imao je bijelu kutu, lijeniku (premda je k Berthe doao u odijelu
od tvida, slinom onima kakva je nosila Marie) i milovao je niz oiju izloenih na metalnoj polici.
Oi su se vrtjele nad zupanicima.
 5

Moje desno oko, oteeno je i nenaminkano. Berthe mi je rekla da se ne minkam jer e se inae
stanje pogorati. Naruila me na pregled kod Philippea. U njegovoj ordinaciji. Philippe se nagnuo
nad moje lice drei povealo sa svjetiljkom. Duboko sam udahnula njegov miris: nije imao
nikakav miris.
Sad u vam izmjeriti oni tlak.
Dok je govorio, osjeala sam njegov dah. Mirisao je na destilirani alkohol. Ponovno se
nagnuo nad mene i nakapao mi kapi u oko.
Posjeo me pred aparat uz koji je sa svake strane stajao stolac. Namjestili smo se svaki sa
svoje strane svojevrsnoga dalekozora i pribliili lica lei. Razdvajalo nas je tek nekoliko
centimetara i ja sam se pitala kako miriem. Teko mi je bilo netremice gledati: to je bio tako
intiman kontakt. Premda sam umjesto njegovih oiju vidjela samo bijelo svjetlo, on je gledao u
dubinu mojih oiju. eljela sam da to prije zavri.
Napisat u vam recept za kapi, rekao je napokon.
Ustao je i poveo prema pisaem stolu. Zapisao je neto na cedulju.
Od ega se to moglo dogoditi? pitala sam. Od prekomjernog itanja?
Prvi put se nasmijao.
Ne... minkate se? Da.
Moda se neki kozmetiki proizvod pokvario.
I kozmetiki proizvodi se kvare?
Da, imaju rok trajanja. Ponajprije sjenila i olovke za oi.
Prvu olovku za oi kupila sam tek kad sam stigla u Pariz. minkala sam se kao Delia,
povlaila sam crtu uz rub trepavica. Nijedna djevojka mojih godina nije se tako minkala.
Volite itati?
Ja? Da...
to itate?
Romane. Pripovjetke.
Kimnuo je. Vrtio je pero u ruci. Pruio mi je recept i kapi.
Po jednu kap svaka etiri sata, rekao je i dodao: Ja volim kriminalistike romane.
Nije skidao pogled s mene. Izmeu nas sad vie nije bilo nikakvog aparata. I inilo se da je
ovo najvea osobna ispovijed za koju je ovaj stidljivi ovjek sposoban.
I ja. Zapravo, svaka dobra pria ima elemente policijskog romana.
To sam negdje proitala. Ustala sam. Posjet lijeniku je zavrio.
Ispratio me do vrata. Pruila sam ruku, a on se, kao i kod Berthe, nagnuo - bio je jako visok
- i dvaput me poljubio.
Prila sam njegovoj tajnici, prsatoj eni koja me podsjeala na Matilde. On joj je dao znak
rukom.
U redu je, rekla je gledajui me znatieljno, ili moda ljubomorno.
Na ulici sam, prije nego to sam se spustila u metro na Gare de Lyon, ukapala dvije kapi u
oko. Philippe je mirisao i na ove kapi za koje mi je dao recept.
 6

Na prvom sastanku pazila sam da ne polieni liicu kad promijeam kavu: Delia bi to pohvalila.
Volim kriminalistike romane u kojima je najmanje bitno tko je krivac. Dijalog, reenica,
ponekad se ne sjeam samo toga. 'Jako ste visoki', 'nije bilo namjerno', ili 'leevi su tei od
slomljenih srca'. To je Chandler.
Previe sam priala. Promatrao me kao da me gleda kroz onaj svoj dalekozor u ordinaciji.
Ja najvie volim Simenona, rekao je njeno, kao da se boji proturjeiti mi.
Simenon je duhovit, ali se inilo da on nije. Moda tu zavrava sva naa mogua
kompatibilnost: nedostatak humora i ljubav prema kriminalistikom romanu. I roni. Uranja u
oceanske dubine u crnom odijelu zalijepljenom za tijelo i bocom za kisik i promatra ribe. To je
zvualo tako egzotino, izgovoreno tamo na Boulevardu Saint-Germain.
Ronjenje me nije privlailo, za razliku od mora. Voljela sam gledati kako se mijenja njegova
povrina, ali ne i unutranjost. Moda sam ista, pomislila sam, i kad su ljudi u pitanju.
Unato tome to je bio star - pedeset, ezdeset? - Philippe je imao iroka ramena i ravan
trbuh. Sigurno je zgodniji gol nego odjeven, pomislila sam. Zaprepastila me moja pomisao.
Pitala sam ga to radi kad nije na poslu, osim to roni. Podignuo je obrve. Nema ba neki
drutveni ivot. Umara se od mnotva ljudi. Ima dana kad pregleda devedeset ljudi. Po jednog
pacijenta svakih petnaest minuta. (Ja sam bila puno due.)
Sigurno zna mnoge prie, kad ima toliko pacijenata, nisam ni primijetila da mu govorim
ti.
Znao je mnoge prie: onu o starici koja je dolazila k njemu jer ne vidi dobro s naoalama.
Dok joj je mjerio dioptriju, ena je rekla: S nedjeljnim naoalama, s druge strane, jako dobro
vidim.
A zato ne nosite njih?
Jer su te samo za nedjelju, bila je uporna.
Ili o mukarcu koji je uao, jako zabrinut, i rekao da se metalizira: cijelo mu se tijelo pretvara
u metal i kad se to proiri do oiju, vie nee vidjeti. Philippe ga je mirno primio. Pregledao mu je
oi - s onim povealom sa svjetiljkom s kojim je pregledao i mene, pomislila sam. Sjetila sam se
njegova mirisa. Mogu vam rei dobru vijest, objavio mu je: Ne mogu vam rei nita za ostatak
tijela, ja sam samo okulist. Ali vae oi se ne pretvaraju u metal. I jo vie od toga, mogu vam
potvrditi da se nee pretvoriti u metal. I tako je pacijent otiao sretan i zahvalan. Drugi pacijent
je sjedei pred ploom sa slovima za provjeru vida itao: 2, 6, 9, 5. Zar ne vidite da su to slova?
pitao je Philippe. A, rekao je ovjek i tono proitao sva slova, sve do zadnjega reda, onoga koji
ja nisam uspjela proitati.
 7

Zanima me sve to kae. Tvoje oi i glas ne daju mi zaspati, dok mislim na tebe. Pisao mi je
svaka dva ili tri dana, priznajui mi neki san ili preporuujui roman. Na putu do ordinacije,
proao bi pokraj Berthine kue i ubacio omotnicu u sandui. Napokon me u jednome od tih
kratkih pisama pozvao na veeru u Le Procope. Pitao me volim li kamenice. Nikad njih nisam
probala.
Konobar, elavi mukarac bez usnica, donio nam je pladanj.
Impresionirala me njihova ljepljivost, kao i ljepljivost koljki i pueva koje sam skupljala u
Isli Negri, ali okus je bio drukiji, podsjeao je na okus srebrne liice.
Istoga su okusa bili i Philippeovi poljupci.
Pogledala sam oko sebe, namjetaj i predmete koji su se nazirali u mraku njegova salona. U
dnu prostorije bio je prozor kroz koji su se vidjela stabla bez lia i ljubiasto nebo.
Philippe nije upalio svjetlo kad smo uli.
U kui se osjeao slabaan miris praine i papira, kao u hodniku s policama u Isli Negri. Ali
tu je bila tek jedna mala polica s knjigama. Pribliila sam joj se dok je on u kuhinji otvarao bocu.
Gotovo su sve knjige bile depna izdanja, uobiajenog formata za kriminalistike romane.
U njegovoj spavaoj sobi iz otvorena ormara virila su tamna odijela, a na policama su,
savreno sloene, leale veste od kamira i bijele koulje. Nije bilo pidama.
Ne spava u pidami.
 8

im bi Philippe otiao u ordinaciju, ja bih ustala i brzo namjestila krevet prije nego to bih izila.
Otkako znam za sebe, svakoga jutra moram namjestiti krevet. Mama, koja mi nikad nije
govorila o seksu, pokazala mi je kako se napinju plahte da budu savreno ravne, tako da se novi
odbije od njih. Tako sam se svakoga jutra sjeala majke. Nas smo dvije, jedna nasuprot drugoj,
namjetale krevet u Temucu, nateui plahte i ravnajui ih dlanom, rasprostirui poplun. Miris
sapuna za rublje i prostiranje plahti u Temucu. Miris naih plahti bio je potpuno drukiji do mirisa
Pablovih. Dok sam namjetala na krevet u Parizu, razmiljala sam o majinu krevetu, koji nikad
nisam prostrla. Razmiljala o svojem braku. Razmiljala o nainu na koji mu i ja vodimo ljubav.
Voditi ljubav: taj mi je izraz uvijek bio tako udan. Mi smo je razvodili. Philippe je prouavao moje
tijelo znatieljom znanstvenika. Kao da moja koa ima oi, a on ih mora otkrivati i prouavati.
Moje su oi reagirale, ili nisu reagirale, na njegova milovanja. Onda sam se pravila da spavam.
Nekad sam spavala, a nekad i nisam. Ubrzo nakon udaje, u ovaj mraan stan u Rue de Grenelle, s
kupaonicom prekrivenom tepisima i kuhinjom obloenom tapetama s ljiljanima u kojoj nikad
nisam kuhala, znala sam da nee potrajati. Krivnja nije leala na Philippeu, a ni na meni. Moda
je bila istina ono to mi je Delia jednom rekla: Pariz je poput ljubomorna ljubavnika, trai svu
tvoju pozornost. Zato je tako ljekovit. Ima toliko kina, prodavaonica, knjiara. I hladnih ulica pod
sivim nebom. etnja je donosila najsenzualniji uitak te zime, najhladnije zime u mojem ivotu.
Ila sam od Montmartrea i Pigallea do parka Monsouris, od Eiffelova tornja do Bastille. Tek sam
sada otkrivala Pariz, nakon to sam tolika popodneva nekih drugih zima lutala bez cilja, prelazei
Seinu do zadnjega mosta, omotana crvenim alom koji mi je isplela mama.
 9

Berthe je umrla u snu.

Ja sam napustila Philippea i vratila se ivjeti s njom, biti njezina itateljica. Bilo je tako lako,
nita se nije promijenilo: ni nae sobe, ni nai omiljeni autori. Nismo morale razgovarati.
Razgovarale smo preko knjiga. Umrla je mjesec dana poslije.
Toga jutra nije odgovorila na moj poziv na doruak. Prila sam joj i bila je hladna, ali ona je
uvijek bila hladna. Opet me vara, pomislila sam, kao kad sam pomislila da nije slijepa, da je sve
farsa i da se pretvara kako ne bi izgubila moje drutvo.
Njezina smrt nije bio udarac. Na neki sam nain na to bila spremna. Moda tako umiru
slijepi: polako se gase, urede svoj ivot i ivote onih koji ih okruuju i odu.
Nisam znala koga bih zvala. Berthe nije imala obitelj. Nisam eljela to ispriati Deliji. Nisam
eljela dijeliti njezinu smrt.
Nazvala sam Philippea. On se pobrinuo za sprovod. Intiman obred u Saint-Severinu, u crkvi
u koju je odlazila Berthe. Ja sam je pratila na misu: ostavila bih je u prvoj klupi i otila jedan sat
proetati po Latinskoj etvrti.
Neki starac je plakao u zadnjoj klupi. Tajna ljubav?
Sveenik je odrao kratak govor: govorio je o Berthinoj velikodunosti, njezinu dobru
raspoloenju. Plakala sam, ne za njom nego za mamom: nisam vidjela njezin lijes, nisam znala
gdje joj je poloen pepeo, nitko joj nije uputio ni rije, nitko je doista nije poznavao. Odjenula sam
crninu za Berthe, crninu koju nisam nosila za majkom.
Kad je zavrila misa, starca iz zadnje klupe vie nije bilo.
Jo sam jednom pogledala unutranjost crkve. Sjetila sam se Berthina mirnog lica,
zatvorenih kapaka koji su se inili tako blagim.
Jedanje pisac, ne sjeam se koji, napisao da na samrtnoj postelji nitko ne pria ni roman ni
poemu nego priu. Koju bi priu ona ispripovijedala?
Prila mi je Marie. Uhvatila me pod ruku i povela prema atriju.
Nije pravi trenutak za ovaj razgovor, ali elim objaviti vau knjigu.
 10

Kako mi je ivot postajao mirniji, tako su mi prie postajale napetije i tjeskobnije. Barem je tako
govorila Marie.
Ipak, u njima ima humora, ak i u oaju, smijeila se. Ali ih je jako teko prevesti.
Sama ih je prevodila, istom brinou kojom je birala dizajn omota ili pisala tekstove za
korice knjige.
Uvijek smo se sastajale u kavani u Rue Saint-Andre des Arts, ispod izdavake kue.
U istom smo trenutku promatrale djevojku s crnom francuskom kapom koja je otpuhivala
dim i gledala kroz prozor. Puila je brzo jednu za drugom i gledala na sat. Ugasila je zadnji opuak
u pepeljari. Pet opuaka. Ostavila je novanicu na stolu i izila. I tu sigurno postoji neka pria.
Od svjetlosti koja je ulazila kroz prozor pekle su me oi. Nisam spavala danima, tjednima.
San mi nije dolazio, ali sam bila previe umorna da bih itala. Nisam znala nabaviti one bijele
tabletice koje mi je dala Berthe kad sam dola u Pariz. Stiskala sam kapke i pokuavala ne
razmiljati ni o emu, sve dok ne bi svanulo. Jutros sam ustala rano, spustila se niz Boulevard
Saint-Michel sve do Seine, prela preko He de la Cite pokraj Notre-Dame i obila otok Saint-Louis
da bih se opet vratila u Latinsku etvrt. Bilo je lake ne razmiljati dok hodam.
Ve sam primila tri pisma itatelja, rekla je odjednom Marie. Po koricama znaju da
Josefina Linares ivi u Parizu. I pitaju me daje li satove pisanja. ele s vama uiti pisati prie.
Francuski autori vie ne piu prie i oni ele nauiti.
Jo mi je govorila vi. To mi se svialo. Onda sam se usredotoila na ono to mi je govorila.
Radije ne bih. Hvala.
Elisa, rekla je Marie, spavate li dobro? Na trenutak je spustila ruku na moju. Da, dobro
spavam.
 11

A ipak sam pristala. Odrala sam jedan teaj pisanja u Berthinu stanu.
Prvoga dana otvorila sam vrata dvjema enama koje su dole zajedno i pitale za Josefinu
Linares. Pomislile su da sam joj ja tajnica. Nikad ne bi rekle da je tako mlada. Ja nikad nisam za
sebe mislila da sam mlada.
Obraa se jednoj osobi koja te slua, a ostale zaboravi. To je savjetovao Pablo Deliji kad je
trebala odrati predavanje iz slikarstva u Santiagu. Ja sam obrnula pravilo: govori svima, osim
onome za koga posebno eli da te slua.
I sad se ja, kao Pablo, igram zavoenja. Nisam to kanila, ali malo pomalo, ilo je k tome pa
sam tako sada eljela da me slua Andre.
Sluao me. O emu ovisi hoe li ostati? O temperaturi, boji moje suknje (bila je tamnozelena,
lanena), o frizuri (chignon koji je lako raspustiti) ili odlomcima koje itamo? Izabrala sam
Hemingwaya: kako ispripovijedati priu kroz opis, bez tumaenja i objanjenja, kao da prizor
promatra kroz staklo i ne uje to likovi govore. A ako uje, dijalozi su varljivi, iskrivljeni u
odnosu na ono to se doista dogodilo.
Najbolji je otvoreni zavretak, rekla je Beatrice.
Je li mi se samo uinilo, ili joj je Andre neto apnuo dok sam ja itala?
elim, rekla sam i pomislila: tvoje tijelo, pripovjetku od pet stranica koja se dogaa u
bolnici.
Oh la, Camille, uvijek Camille, u toj svojoj opatikoj haljini, nita mi nee pasti napamet.
to je precizniji naputak, to moete osjeati veu slobodu. Samo morate zamisliti priu. I
ispriati je kao da je uope ne razumijete.
Ostatak sata proao je brzo. Na kraju su proitali svoje pjesme, zadau s prologa sata. Jedna
od uenica zamolila je da uimo i pisati pjesme. Kao da se to moe nauiti.
Beatrice se pribliila i predala mi svoju, nije ju eljela proitati naglas. Sperma,
genufleksija. Zaokruila sam.
Nemogue je napisati dobru pjesmu koristei te rijei, rekla sam joj.
Neruda je napisao pjesmu pod naslovom Sperma kad je Delia otila. Sjeala sam se jednoga
stiha: Tajno sunce koje otvara i zatvara genitalne valove. To je vjerojatno bila njegova najgora
metafora.
Nerada je napisao neke jako loe pjesme, ali uzevi u obzir ukupnost njegova djela, moda
je bio najvei pjesnik. Uz Victora Hugoa.
Borges, jo jedan veliki pjesnik, premda moji uenici znaju samo za njegove pripovjetke,
govorio je da su najbolji stihovi u povijesti oni Victora Hugoa: C'etait l'heure tranquille / ou les
lions vont boire. Miran sat, kad lavovi idu na pojilo: trenutak kad treba otii.
Ispratila sam ih do vrata. Andre nije bio u grupi.
Promatrao je hrptove knjiga na polici u prolazu. Zrak je bio drukiji: prije ga nije bilo, a sad
je tu.
Natoila sam dvije ae vode. Gledala sam kako mu se voda sputa niz grlo poput kristalne
kuglice, eljela sam biti ta kuglica. Promatrala sam dugaku liniju koja je razdvajala njegov vrat
od brade. Njegov nos, crte njegovih usta iz prolila. Njegove oi: zelene, sive, crne.
Okrenula sam mu lea, raspustila sam kosu. To je bio znak, kao i svaki put.
Krenula sam prema sobi. Zastala sam pred prozorom, promatrajui kronje stabala,
automobile koji su prolazili. Nebo uto i ljubiasto, s crveno obrubljenim oblacima, poput
ugruaka.
 I on je priao prozoru, jo drei au vode u ruci. Uronio je lice u udubinu izmeu mojega
vrata i ramena.
Spustio je au na pisai stol. Zamirila sam.
Polako, mislila sam. Neka traje.
Okrenula sam se i poljubila ga. Jo sam se divila poljupcima. Njegovim: meke usnice dodiruju
moje, dok jezikom istrauje moja usta. Njegova ruka ispod moje suknje. Njegovi prsti, kao jezik.
Rastopila bih se, a onda ishlapila. Bila bi to savrena smrt. Ali jo nisam eljela umrijeti. Aldo,
pomislila sam. I vie nisam razmiljala.
Dodrinula sam njegovu posve kratku kosu, njegov zatiljak. Zadrhtao je.
Otkopala sam mu pojas, spustila hlae. Izuo se i iskoraio iz hlaa. Otkopavala sam jedan
po jedan gumb na njegovoj koulji i skinula mu je.
Skidati mukarca, ne skinuvi odjeu. Gledati ga, dodirivati, ljubiti golog, s novim izrazom
na njegovu licu. Miii se ocrtavaju pod mojim prstima. Bila sam imuna na muku ljepotu, bila
sam previe zaokupljena divei se ljepoti ena. A sada je njegova ljepota pod mojim rukama.
Napeta stranjica, vrsta lea.
Nasmijeio se. ini se da sam otkrila da mu se vie svia da ga skidaju nego kad on skida
druge.
Sad su na nebu bile tri crte: jedna ruiasto-zlatna - poput Matildina donjeg rublja - a iznad
nje, jedna bijela i modra.
Krenuli smo, ja natrake, prema raspremljenom krevetu. Izula sam cipele, skinula suknju,
skinula bluzu, ne raskopavi je, onako preko glave. Jedan se gumb otrgnuo i pao na pod uz
metalan zvuk. Skinula sam arape. Gurnuo me na krevet i poeo milovati moje tijelo. Usnice ni u
jednom trenutku nije odvojio od mojih. Objahala sam ga. Oboje smo se nasmijali kad su nam se
zubi sudarili. Mirisao je na sapun, na novo. Njegovo je tijelo raslo ispod mojega, iznad mojega.
Ako se moje tijelo svia njemu, moda se moe svidjeti i meni.
Priekamo li jo trenutak, pomislila sam, opet u se onesvijestiti. I priekali smo. Stisnula
sam noge propinjui se prema njemu, ali ne putajui ga u sebe. I sva su se osjetila slila na to
mjesto, dok nije uao. Moje tijelo ga je gutalo i potpuno sam se izgubila. Nisam eljela zatvoriti
oi. U mojoj mati nije bilo niega, u mojim sjeanjima nije bilo niega to bi nadmailo ono to je
bilo ispred mene: njegovo lice.
Nije bilo ljubavi, ni krivnje, ni njenosti, ni prijateljstva. Samo elja. Uila sam se postizati
zadovoljstvo pruajui zadovoljstvo. Neko sam se vrijeme uvjeravala da seks nije bitan. Sad sam
znala da je voljeti i eljeti bolje nego biti voljen i eljen. ak i samo eljeti. Nema niega
duhovnijega od elje.
Ja vie nisam vjernica. Moda nikad nisam bila. Ali se sjeam crkve u podne ili u predveerje:
svjetla koje se probija kroz arene vitraje i tiine. Zatvoriti oi i osjetiti tiinu u zraku, s mirisom
tamjana. Bilo je tako lako vjerovati da je Bog tu. Razmiljala sam o planetima, zvijeima, a onda
ni o emu. Otvorivi oi, gledala sam majino lice: zatvorene oi, nekada kratkotrajan gr bola,
drugi put izraz smirenosti koja se odraavala na elu i od koje je otvarala usta. Bila sam sigurna
da tako sada izgleda moje lice.
Kretali smo se u krug, pribliavali, udaljavali. Nije bilo ni milimetra mojega tijela koji nije
preao.
to eli da ti radim? To me nitko nikad nije pitao, to to radi.
Gledala sam njegove kapke, duge trepavice, boju kose. Glatko elo.
Otvorio je oi i pitao - svia ti se. Da. Pa smo nastavili, ja na njemu, on na meni. Zaboravili
smo se ljubiti i odjednom bi se njegove usne nale na mojem ramenu, na vratu, njegova usta na
mojima. Jo, rekla bih polako, jo, jo. Poeo se bre pomicati. Zaboravio je da postojim. Gledala
sam ga kako podie glavu i zabija se sve dublje, ali ipak jo nedovoljno duboko. Opet sam zajecala.
On je i dalje u meni, bori se protiv neega, protiv vlastitoga otpora. To me svaki put iznenadi. Ovaj
svretak poput duge agonije. Srce mu tue vrtoglavom brzinom. A na kraju, smirena tijela upijaju
uitak, kao to pijesak na obali upija vodu dok se povlai val.
Zaspao je. Njegovo tijelo svaki as poskoi. I ja se budim trzajui se u snu, osjeajui kako mi
se tijelo oputa, tone ili pokuava izroniti na povrinu. Ali to je bilo prije, dok sam spavala.
Njegovo je srce i dalje brzo tuklo uz mene. Je li tako i s drugim enama? S Beatrice? Uzrok
prirodnosti kojom sve to radi moda je samo sustavna vjeba.
Moram ga probuditi. Jo samo malo, pomislila sam i opet ga pogledala. Sjetila sam se
Cummingsove pjesme koju sam prevela da je bolje upamtim.

Volim svoje tijelo kad uz tvoje se nae. To je tako novo. Miie i drhtaje jo vie. Volim tvoje tijelo.
Volim sve to ini. Ikako to ini. Volim kraljenicu i svaku kost i drhtaj njean i vrst kada te opet i
opet i opet posvuda ljubim, i tu i tamo, volim milovati tvoj uperak ustreptali dok se rastvara... i
oi, velike mrve ljubavi, a moda i osjetiti te ispod sebe, posve novu.

Proitala sam je na prolom satu, dobro pazei da ne gledam Andrea. A ipak, nije ostao
poslije toga. Vidjela sam se kako se sputa niz stube i smije se s Beatrice. Moja utjeha: njezin
smijeh, smijeh imia koji brie svaki trag ljepote s njezina lica.
Sad ga moram probuditi.
Samo je jednom prespavao kod mene. Te smo veeri, kao i danas, bili u biblioteci, kad su svi
otili. Jednostavno smo primaknuli tijela i lica i onjuili se. Poljubila sam ga.
Svia ti se? pitao je Andre taj put. Ti mi se svia. Svia mi se tvoje lice, tvoje tijelo, kako
mirie, kako se odijeva.
Sada nisam odjeven.
Svia mi se to ne govori.
Ne osjeam potrebu. Poslije je govorio. Ja sam dobra sluateljica, cijeli ivot sluam.
Ispriao mi je da trai posao i da mu je profesorica s umjetnike akademije predloila da
pozira kao model. Zamiljala sam ga golog u velikoj amfiteatarskoj dvorani, dok ga promatraju
studenti i profesorica. Kako sam mogla osjeati ljubomoru na nepoznate ene zbog ovjeka
kojega ne volim?
Opet je zadrhtao u gru, u snu. Jednom je zaspao daleko od mojega tijela, miran poput kipa,
a ja se nisam usudila probuditi ga. Ni te noi nisam mogla spavati, uz njegovo tijelo. Bila sam
budna kad me ugrizao za rame i obgrlio oko struka. U zoru smo vodili ljubav, divlje i jo bre.
Ustala sam, otila u kupaonicu, a kad sam izila, on je ve bio odjeven i nemiran poput make koja
eka da joj otvore vrata. Otvorila sam mu ih.
Spavati s nekim znai dosei vii stupanj intimnosti od seksa. Napoleon je zapisao: Da ne
bi izgubili zanimanje jedno za drugoga, brani par mora spavati zajedno; inae e postati stranci.
Uvijek postajemo stranci. Kao Philippe i ja. Bili smo stranci u poetku, mislili smo da smo se
pribliili pa nas je vrijeme opet pretvorilo u strance.
Paljivo izvlaim nogu ispod njegova koljena, a on se ne pomie. Njegova ruka poiva preko
mojega tijela, moram ga odmaknuti. Prenuo se iz sna, protrljao oi i pogledao oko sebe.
Ustala sam iz kreveta i obukla suknju i bluzu.
Pobjei e ti zadnji metro.
Sjedio je poput zlatnoga Bude, gol, na mojem krevetu.
Imam li izbora?
Odmahujem glavom, smijeei se. On ustaje, jako visok, prelijep da bi bio stvaran. Koliko u
jo puta moi promatrati savrenstvo iz takve blizine? Jutros mi se ini da sve radim zadnji put.
Nije vano to imam dvadeset godina.
Opratam se s njim navratima. Kratko me poljubi, a onda ode iz mojega ivota, zauvijek.
 12

Nali su me na klupi na trgiu Saint-Jean le Pauvre kako plaem i viem: Mama. Ne elim da se
ita dogodi mojoj mami.
Kad je Philippe doao po mene u bolnicu Saint-Joseph, ve su mi dali sredstvo za smirenje.
Spavala sam dvadeset etiri sata. To mi je rekla bolniarka. U jednom su mi trenutku obukli
nebeskomodru pidamu. Nikad u ivotu vie neu odjenuti nita te boje.
Philippeu su dali neki papir. Drugi su mu dali da ga potpie.
Moj sat, rekla sam. Sat koji sam dobila od Berthe za roendan.
Sad emo vam donijeti vae stvari, grubo mi je govorila bolniarka. Tako sigurno
razgovaraju s luacima i zarobljenicima, pomislila sam. Doite.
Drugi su pacijenti, u istim nebeskomodrim pidamama, vukli noge hodnikom. Sjetila sam se
knjige Prima Levija. Nisam vidjela nita slinije Auschwitzu od ovoga mjesta.
Bolniarka je otvorila vrata jedne sobe. Na policama su bile crne vree za smee. Dala mi je
jednu, vezanu u vor. U njoj su bili moja torba i odjea: crne hlae i vesta s rupom na laktu,
iznoene cipele.
Otkada se tako odijevam? Nije bilo arapa. U dnu vree bio je moj sat. Stavila sam ga na ruku.
Bilo je est sati? Ujutro? Naveer? Koji je dan?
Otvorila sam torbu. U njemu su, kao i uvijek bile, izlizane i umrljane, dvije omotnice.
Fotografije i pismo.
Philippe mi je gledao noge. Prestala sam ih vui i pokuala sam hodati bre, ali moje su
kretnje bile spore, nisam ih mogla kontrolirati.
Pokai mi papir koji su ti dali, rekla sam mu.
Zgrabio me za ruku, ali bila sam uporna. Onda ga je izvadio iz depa i pruio mi ga.
Primljena u prvim satima nakon ponoi. Dovodi je policija, koja izvjeuje da je pronaena
kako plae ivice na panjolskom. Spominjala je majku i opasnost koja joj prijeti. Mogunost
izoliranog i blagog psihotinog napadaja izazvanog iscrpljenou i nedostatkom sna.
U poetku sumnjiava i tjeskobna, prihvaa narkoleptike i budi se mirna i ljubazna. Vie se
ne primjeuju promjene ponaanja ni agresivnost. Odluuje ju se otpustiti iz bolnice pod paskom
mua, lijenika, nie potpisanog.
Odveo me u svoj dom, koji je nekad bio na. Legla sam na kau. Donio mi je alicu aja.
Kako su ga pozvali? Njegova posjetnica: uvijek u torbi nosim Philippeovu posjetnicu
(lijenik oftalmolog), s adresom ordinacije i brojem telefona.
Milovao mi je ruku ne gledajui me. inilo se da je usredotoen na vene na mojim
zglobovima. I meni su bile udne, izgledale su poput korijenja.
Poslije mi je provukao ruku kroz kosu. Odavno me nitko nije pogladio po kosi s toliko
njenosti i brinosti, kao da sam djevojica u vruici.
Elisa.
Prije me iritirao nain na koji naglaavao moje ime, francuski, ali sada se trudio da moje ime
zvui panjolski i skoro mu je uspjelo.
Ne poznajem te. Ustao je.
Zatvorila sam oi, ali nisam htjela ponovno zaspati. Donio je omotnicu. Nije bila lijenika,
bila je mamina.
Ispriat e mi?
 Sirom sam otvorila oi, kao da u tako bolje vidjeti. Ne sobu u polumraku, nego majku.
Izbrisala sam je iz ivota, a poslije, u svojem ludilu, dovela u opasnost. I sad polako ide prema
meni.
No je bila duga. Govorila sam. Kao da razgovaram sa samom sobom. Kao da itam.
 13

Sastali smo se u istoj kavani gdje smo se sastali i prvi put.

Dolazila sam sama u tu kavanu, na pola puta izmeu Berthine kue i Philippeove ordinacije.
Sjedila sam kao i sada, gledajui prema ulici: Francuskinje, njihovu prozirnu put i nain na koji
im kosa prekriva vrat, padajui preko ramena. Kako kojoj stoji kaput i ru, ili foulard21 vezan oko
vrata. Katkada sam se pitala zato se nisam sprijateljila s nekom od tih ena koje tako sigurno
prelaze ulicu, koje izgledaju kao da idu ususret mukarcu. Mogle su mi pripovijedati o svojim
pustolovinama, pokazati mi novu bluzu ili novu haljinu koju su kupile. Ali u Parizu nisam imala
prijateljica. Nisam ih imala u Isli Negri, ni u Temucu. Tek kolegice iz kole koje sam koji put pitala
za zadau. Pozivale su me k sebi na uinu, ali ja nikad nisam uzvratila pozivom, pa su me
zaboravljale.
Philippe je prelazio cestu. Otkopana kaputa, zaeljane kose koja mu je prekrivala
prevelike ui.
Poljubio me u obraz. Njegov je bio hladan i malo je grebao. Putao je bradu.
Dobro izgleda, rekao je. Malo si se udebljala. Dobro ti stoji.
Naruio je espresso. Kao i ja.
Mislio sam... mijeao je kavu ne gledajui me. Kao i one noi kad me doveo iz bolnice. One
noi kad sam mu ispriala... Elisa. Ima neto...
E, sada da, sad me pogledao. Imao je lijepe sive oi.
Mora ih ponovno vidjeti. Sve: najprije Pabla.
Najeila sam se. Otpila sam gutljaj kave.
Juanu. Deliju. Mora razgovarati s njima, ispriati im, pitati ih. Ali poni od Pabla, inzistirao
je. Mogu ti pomoi.
Lako je, rekla sam podignuvi ramena, pie mi na Berthinu adresu.
I dalje je mijeao hladnu kavu, kao se mora navinuti da bi mogao nastaviti. Pruio je ruku
preko stola i posegnuo za mojom.
Zna? Makar se vie neemo vidjeti, elim biti siguran da si to napravila. Mora se vratiti.
Vratiti se, ponovila sam.
To je, na neki nain, poput bolesti.
Gledala sam ga i spustila pogled, podignuo je ruku i opet je spustio na moju, kao da je otvorio
i zatvorio posudu.
To je poput vrstoga vora koji nosi u sebi. Pravila si se da si ga zaboravila, ali on je postao
jo mraniji. Misli da te ne bolijer si se naviknula na bol. To je bol s kojom se moe ivjeti, ali
takav se ivot ne isplati.
Otkada sa mnom razgovara na ovakav nain? Njegova ruka i dalje vrsto dri moju. Gledam
njegove tanke, duge prste. I prvi put mi se njegove ruke ine lijepim.
Majka mi je prije smrti rekla da ni za ime ne ali, osim za onim to nije napravila.
Onda sam se, kao u snu, ili u mori, sjetila onoga to sam objasnila policajcima, dok su me
vodili u bolnicu. To nije pisalo u lijenikom pismu. Nisam razumjela.
Je li vam jasno? Mama je u opasnosti. Cijelo je ovjeanstvo u opasnosti, a majke znaju tajnu
spasa na Zemlji. Pitajte neku majku to je najbolje za njezino dijete u trenutku smrti: to e biti
najbolje i za svijet. Zato mislite da se i dalje divimo onim renesansnim i gotikim slikama na
kojima su djevica i dijete? Zato nas potresa Pieta? Veliki umjetnici nisu slikali djevicu jer su bili

21 foulard (franc.) - al (nap. prev.)

religiozni. Moda im je Crkva plaala zato, ali ta je umjetnost toliko dugo preivjela zato to se u
njoj skriva nae spasenje. To ne znaju religije, ne znaju znanstvenici, ali znaju veliki umjetnici.
Samo majka zna to je najbolje za sve.
 14

Pablo mi je pisao redovito, svaki mjesec, na Berthinu adresu. Nazvao je samo jednom. Nisam bila
doma i Berthe mu je rekla da moe nazvati poslije. Ali nije zvao. Pisao je kratka pisma, na papiru
iz notesa ili na hotelskom memorandumu, uvijek sa zelenom kemijskom, istom kojom je pisao
pjesme. Prepriavao je zgode ili svakodnevne dogaaje, u mnoini, premda nikad nije spomenuo
Matildino ime. Pisma su ispoetka imala marke Isle Negre, a poslije iz Moskve, Varave,
Barcelone, Bukureta, Praga. Matilde i ja na trnici u Krakovu, pisalo je na poleini fotografije
poslane u jednom od zadnjih pisama.
Kako mu se rukopis promijenio. Nijedan grafolog ne bi rekao da pripada istom ovjeku koji
je ispisivao biljenice u Isli Negri. Rukopis koji je izgledao kao da nestaje, klizi bez uzvisina i
padova vrlo ravnim zamiljenim recima, kao da pie uz pomo ravnala.
Ni tijelo mu vie nije bilo isto: podbradak, veliki trbuh.
Opet sam pogledala fotografiju, ovaj put samo Matilde. Imala je hlae sa zvonolikim
nogavicama koje su joj naglaavale iroke bokove, usku dolevitu i natapiranu crvenu kosu.
Smijala se pokazujui zube, sigurno umrljane od rua.
 15

Nije doveo Matilde na na sastanak u Parizu, u maloj kavani pokraj knjiare L'Herne.
Dola sam ranije i ula provjeriti to ima novo. Bilo je nekoliko zbirki poezije, jedna njegova:
Bikovi, ilustirana sa esnaest Picassovih grafika. Moda je ovo mjesto predloio za susret zato da
vidim njegovu knjigu. Nisam je htjela itati, samo sam gledala Picassove grafike. I Delia je slikala
bikove.
Ula sam u kavanu i sjela za mramorni stoli. Zatim je stigao i on.
Bio je kao na fotografiji: debeo i ostario. Ustala sam i on me zagrlio.
Lice mi je nekoliko trenutaka ostalo zalijepljeno za njegovu jaknu. Osjeala sam snaan miris
naftalina i sjetila se neega to mi je ispriala Delia: Victoria je shvatila da se udala za krivoga
mukarca jer je na dan vjenanja odijelo njezina zarunika mirisalo po naftalinu.
Uronio je glavu u moju kosu. Kroz misli mi je prohujala slika mene kako sjedim kraj njega
na sofi u Isli Negri. Tijelo mi se ukoilo.
Sjeli smo. Morao je odmaknuti stoli da ne udari trbuhom. Imao je jedan crni zub.
Jako si odrasla, rekao mi je. to eli?
au bijelog vina.
On je naruio viski. Viski, ba kao i one noi. Ruka mu je drhtala dok je podizao au.
Naslonio ju je na koljeno.
Hajde, priaj.
Samo sam mu rekla da je Berthe umrla. Odmahnuo je glavom kao da razmilja o neemu
drugom.
Udala si se?
Jesam. Ali vie nisam udana.
Nema djece.
Ne.
Zautio je, promatrajui jantarnu tekuinu. Gurnuo je prst u au i promijeao led. Traio je
novo pitanje ili moda neko sjeanje, kao kad je traio vrijedne koljke na obali, koje su sve
izgledale jednako.
Piem, rekla sam zatim.
to pie?
Prie.
Nisam znala zato sam to rekla. Od drhtaja ruke se trznuo, kao da snima moj glas. Ali nisam
eljela da ih proita.
Nije me traio da ih proita. Naruio je jo jedan viski, a ja jo jednu au vina. Lijenik mi je
dopustio samo jednu. Jo sam pila proklete bijele tabletice i misli su mi bile usporene, usporene.
Zato se ne vrati u Islu Negru?
Rekao je to ne gledajui me.
Delia bi bila oduevljena. Knjinica... Sadje tvoja.
Zar je zaboravio? Darovao je knjinicu Sveuilitu kad je Delia otila. Knjige i koljke. Doli
su po njih velikim kamionom.
Ne treba mi. Ovdje mogu pronai bilo koju od tih knjiga, pokazala sam prema knjiari.
Onda je spustio glas, kao da e mi povjeriti tajnu:
 One stvarno vane pjesme su u mojoj glavi. Romane vie gotovo i ne itam. Vie gotovo
uope ne itam. Mogu prestati itati, ali u pisati do zadnjega dana u ivotu. Zna? Otkrio sam da
katkada sve stane u samo jedan redak. Kao u ovom haiku: 'Kaljem sam.' 'Kaljem sam.', ponovio
je prerezavi zrak dvama zamasima ruke. Ponovno je naslonio ruku na stol, kao da je neki
predmet koji mu ne pripada.
Oi su mu bile staklene. Kao Chu-Tuhove. A gdje je Chu-Tuh?
Ovaj star i umoran ovjek, koji me gledao ne vidjevi me, bio je moj otac. Nikad to nije htio
biti, pa ak ni sad. Nije htio biti ni on sam.
Opet sam pogledala njegove ruke, sada pune pjega. Ve sam mu oprostila. Sad je tek alostan
ovjek.
Izili smo na ulicu. Mrailo se. Lie na stablima promijenilo je boju iz zelene u plavu. Sjetila
sam se jedne njegove pjesme, bio je to skoro haiku, koju sam pronala na njegovu pisaem stolu,
tek neto prije nego to u otii iz Isle Negre: Odakle ti toliko lia, / francusko proljee?
Onda se dogodilo neto neobino: jedan je ovjek na uglu svirao trubu. Bila je to ona skladba
koju je Delia pustila kad je dola u Islu Negru, onoga dana kad sam je upoznala.
Kad je zavrila, pribliila sam se i ubacila novi u njegov eir.
Kako se zove ova pjesma?
In the Mood, Glenn Miller, rekao je mukarac pogledavi me zaueno jer to ne znam. Bilo
je udno, da, da je nikad nisam ponovno ula.
Pitala sam Pabla sjea li se. Gega?
Ove pjesme.
Svia ti se jazz ?
Nije se sjeao ni te veeri. Njemu je sve bilo tako daleko. Bio je daleko od Isle Negre, od Chu-
Tuha, od Delije, od mene, kao one sonde koje lansiraju u svemir, a one ostaju tamo lebdjeti,
zaboravivi svoju misliju, izgubljene u beskonanosti.
IV.
 1

Stala sam pred kuom. Nikad nisam bila tu. Morala sam otii u Europu da bih se vratila u Santiago.
U kuu Guindosovih. Izgledala je kao kua iz ume usred grada.
Delia je otvorila vrata prije nego to sam uope pozvonila, kao da me ekala kraj prozora.
Opet je prkosila vremenu. Imala je sedamdeset, moda osamdeset godina. Nikad nisam
znala koliko je stara. Na sebi je imala ljetnu haljinu kratkih rukava s geometrijskim uzorkom, koju
jo nisam vidjela, a njezina griva, sada potpuno bijela, dodirivala joj je konjsku eljust.
Ja sam imala samo torbu koju mi je darovala, prebaenu preko ramena, i koveg koji mi je
pokuala istrgnuti iz ruke jer je, kako je rekla, preteak za mene.
Poljubila me u obraz, kao da smo se juer rastale. Ja sam ekala da mi se priblii da udahnem
njezin parfem. Bio je isti.
Sa sijedom kosom izgledala je mlae. inilo mi se da su joj oi posivjele.
Potraila je kopu u mojoj kosi, otvorila je i rasplela chignon koji sam nosila na zatiljku.
Ima dugu kosu, kao i prije. Dobro ti stoji. Sada da.
Kuom se na prvi mah irio miris slika, ali onda je Delijin parfem odnosio pobjedu. Toliko
se razlikovala od kue u Isli Negri: gotovo nije bilo namjetaja ni predmeta. Gledala sam njezine
nove slike na zidovima. Nikad nije objesila svoje slike u Isli Negri.
Pomalo su me podsjeale na Picassove slike.
Oi s tri kapka.
Ruke bez noktiju. ene prekrivaju grudi, ali pokazuju stidnicu.
Nisam mogla rei da mi se sviaju. Izvukla sam iz kovega bocu vina koju sam kupila u zadnji
as. Obilazila sam prodavaonice u etvrti pitajui se to bih joj mogla ponijeti, a da ne pogrijeim.
Napokon sam izabrala bocu bordeauxa koji je Berthe posluivala kad bi dolazila Marie ili kad smo
slavile moje vjenanje. I kutiju macarona iz La Duree.
Deliaje otila po ae. Sjele smo u veliki naslonja od crne koe.
Nismo nazdravile niemu. Prinijela je jedan macaron od maline ustima. To je slast.
Nikad je nisam ula da izgovara tu rije. Pred nama, s onu stranu prozora, ruiasto nebo
promijenilo je boju i postalo ljubiasto.
Misli da me volio?
Oi su joj se zacaklile, a onda je potekla jedna suza: pomalo teka i neobina na njezinu licu.
Samo sam je jednom vidjela kako plae, dok je itala pjesmu posveenu Matilde.
Naravno, odgovorila sam.
Izvadila je cigaretu iz kutije na stoliu i uzela je istim pokretom koji sam pamtila. Kroz dim
njezino je lice bilo isto kakvo sam vidjela prvoga dana.
Recitiraj mi pjesme, neku od onih koje mi je napisao Pablo.
Pokuavala sam se prisjetiti, ali nisam bila sigurna da sam dobro zapamtila:
Delia je svjetlost koja prodire kroz otvoren prozor / kroz koji se vide istina i stablo meda,
/ i dugo nisam znao / je li nakon godina boli / ostalo traga njezinoj bistrini, / blagosti koja je
pratila / svu muku moje boli.
Nastavi, molim te. Ne znam tu.
Nisam se sjeala kako ide dalje. Ali bila je jo jedna.
Molim oprost za svoje srce / u kojem bruje pele: / znam da ti, kao i sva bia / med nebeski
dira / i rasipa / mjeseev kamen, vrstinu, / svoje zvijezde, / i najsjajnija od njih ti si. Zato,
putnice / najblaa / niti od elika i meda kojim si me vezala / u bunim godinama / postoji, al
ne kao prauma / u stablu nego u svojoj istini. / I ne razdvaja nas mrnja / nas bia, nego rast, /
cvijet nikad ne vene: uvijek se iznova raa. / Zato mi oprosti / i ja ti opratam / a on je kriv i ona
/ i dolaze i odlaze / preavi milje / u zbunjenosti i nemoi / istina / je / sve to je cvalo / i sunce
ne poznaje oiljke.
utjela je neko vrijeme.
Prekrasno. U kojoj je to knjizi?
Jo ih nije objavio.
teta to se ja svakoga dana sjeam istoga: 'sona tvoja usta / i vatrenu kosu, / stupicu moj
mali.
Opet su joj potekle suze. Nije ih obrisala. Kapnule su na haljinu, a onda ishlapile kao da nije
ni zaplakala.
Moda sam morala ostati. Sve sam mu olakala, otpuhnula je dugaak dim prema prozoru.
Ali mi nismo bili u burujskom braku. Kad nestane ljubavi, nestane i braka. A osim toga, ena
moe tota podnijeti, ali ne i ponienje.
Laem, sve se moe podnijeti, ak i ponienje, jer nita me nije boljelo toliko koliko kad sam
ga ostavila.
Zdrobila je cigaretu u pepeljari, kao da gnjei kukca.
Elisa, dat u ti savjet. Ne volim savjete, ali svejedno u ti ga dati. Nikad nemoj ugasiti
mukarevo samoljublje. Moe ga voljeti kad otkrije sve njegove slabosti, moe voljeti ak i
njegove slabosti, ali on to nee preivjeti.
Nijedan mukarac ne moe preivjeti prezir samoga sebe, mora potraiti drugu, enu koja
e mu se diviti, da bi zaboravio da se prestao voljeti.
Pogledala je prema prozoru. Nije bilo zvijezda.
Ni to nije istina. Moda u morati potraiti kompliciranije objanjenje jer ovo koje postoji
je prejednostavno: ja sam bila, u to vrijeme, ve stara ena, a on me prestao voljeti.
Nisi ostavila samo njega. Ostavila si i mene, htjela sam rei. Da nisi otila... Ali
razgovarale smo o njoj, o njezinoj ljubavi prema Pablu. O njoj i samo njoj. Uvijek je zasjenjivala
druge.
Ustala je.
Bit e bolje da legnemo. Predugo si putovala.
Poljubila me u elo i otpratila u sobu za goste.
U toj sobi bez prozora, odmah uz Delijinu, zaspala sam drugim najdubljim snom u svojem
ivotu. Nisam sanjala, ili ako sam sanjala, sanjala sam da spavam. Kad sam se probudila, ostarjela
sam nekoliko desetljea.
Pogledala sam se u zrcalo na ormaru. Moje oi, usta, elo s tri bore koje su se ve jasno
vidjele, kao iscrtane tintom. Naviknula sam se itati na svome licu bol, radost, nagovjetaje. Rekla
mi je jednom Delia: Ne moe lagati, tvoje lice sve govori.
Posude za doruak bilo je modro, s naslikanim pticama. Delia se uvijek znala okruiti
ljepotom. I ja sam je, sad mi je bilo jasno, uvijek traila, poput prosjaka: komadiak duge u prozoru
u Temucu, zlatno lie na stablima uz stazu. Ljepota - more, isto zvjezdano nebo - zadralo me u
Isli Negri, pomoglo mi da preivim u Parizu.
Eduardo Vilches22, mladi umjetnik, Delijin prijatelj - tako ga je ona predstavila - ponudio mi
je da e me odvesti na kolodvor. Stajao je na vratima, gledajui Deliju s istim divljenjem s kojim
sam je i ja gledala.

22 Eduardo Vilches - ileanski grafiar roen 12. prosinca 1932. Godine l958. prikljuuje se skupini
umjetnika poznatih kao Taller 99 (Atelje 99) na poziv njezina utemeljitelja Nemesia Antiineza. Taller 99
osnovan je radi afirmacije grafike koja je na akademiji u Santiagu do tada bila zapostavljena tehnika, (nap.
prev.)
 Pruio mi je ruku pozdravljajui me i podignuo koveg.
Opet sam ula Deliju:
Kad se vrati, mali, odvest e me doktoru.
Samo mirno, Delia me zgrabila za ruku, koja je odjednom bila hladna. Jo u dugo ivjeti.
Jedino me brine to to ne mogu plesati.
A poslije je, kao i toliko puta dosta, naglo promijenila temu:
Elisa, napokon si ga nala, svoj parfem. Ja nikad nisam stavljala parfem.
 2

Vrata su bila otvorena.

Prvo su mi panju privukle grede kojih prije nije bilo. Na svakoj je bilo napisano ime: Nazim
Hikmet, Paco del Campo, Alberto Sanchez. Nijedna nije nosila ime ene, Matilde nije dopustila.
Ostavila sam koveg i otila u kuhinju. Sve je bilo isto, osim perilice za rublje. Sjeam se kako
je mama prala Pablove plahte i plakala.
Sjela sam za stol. Naslonila sam obraz na drvo.
Nije mirisao na luinu, samo na vlagu.
Kad sam podignula pogled, neka me ena gledala s praga.
Dobar dan. Vi ste sigurno Elisa, zar ne? Ja sam Zulma, drago mi je. Don Pablo me obavijestio
da ete doi. Stavila sam plahte na pranje, rekla je pokazavi perilicu. Dolazim svakoga tjedna
pospremiti kuu. Kae gospodin da e propasti, ne budem li dolazila.
Naglasak: blago razvlai samoglasnike, kao Florencio. Kao Aldo.
Kupila sam par stvarica da bude hrane u hladnjaku. Ali ako trebate jo neto, skoit u do
duana.
Do Florencia?
Florencio je nedavno otiao odavde, ena je zabacila glavu prisjeajui se. Otiao je u
Santiago kad mu je umrla ena i kad mu je sin otiao tamo na fakultet.
Pribliila sam se prozoru da mi ne vidi oi. Otvorila sam pipu i natoila au hladne vode.
Okus vode, potpuno drukiji od okusa parike vode.
Nemojte piti iz pipe, u hladnjaku ima hladne vode.
Natoila mi je vodu iz staklene boce. Popila sam i tu au. Ovaj put je okus bio drukiji. Popila
sam jo au. Kako sam samo edna bila.
A Aldo, njegov sin, rekla sam ne gledajui je, znai ni on ne ivi tu.
No, da, dolazio je vikendom doma. Zadrali su kuu. Ali ve ga neko vrijeme nisam vidjela.
Sakrila sam lice u hladnjaku. Izvukla sam tanjur groa i sjela za stol.
Zaboravila sam koliko volim groe. Mekou koe i sok koji mi se razlijeva po ustima. Jela
sam bobicu po bobicu, polako, zatvorenih oiju, ne razmiljajui ni o emu. Sjeala sam se okusa
kao sjeanja iz kojega se izgubio sav sadraj.
Ne znam koliko je vremena prolo. ena je opet stajala na pragu. Raspustila je kosu i drala
torbu u ruci. Kako se zove? Rekla mi je ime, ali ja sam ga ve zaboravila.
Dobro, rekla je. Idem ja.
A, idete... Koliko sam vam duna? Odmahnula je rukom, kao da je vrijeam. Nita, don
Pablo e sve urediti, nasmijala se. Rekao mi je da ste vi gospodarica i goa u kui.
 3

Vrijeme je postojana tvar koju sjeanje iri i skuplja po svojoj volji. Moje pamenje stalno se
iznova vraa na ovaj prizor: rukav haljine dodiruje mi nos i povraa mi se. uim u ormaru,
zadravajui dah i gledajui gole Pabla i Matilde.
Delijinih haljina vie nema. Nema niega tunijeg od praznog ormara.
Sve ene iz Isle Negre nekad su osjetile taj parfem. Boica je uvijek bila na komodi. Kristalna
boica. Mogu zamisliti ak i mamu kako je isprobala smolastu tekuinu nanijevi je na zapee i,
naravno, Matilde. Ali nijedna nije mirisala tako blago na drvo i jasmin kao Delia. ak i sad mi se
ini da ga osjeam. Prolo je deset godina, ali miris se nije promijenio. ini se da e se s mirisom
i ona pojaviti usred sobe.
 4

Drugo ljeto. Isto svjetlo. Ista stabla. Isto more. Ali ja vie nisam ista.
Gledam se u Aldovo zrcalo. To je zrcalo vidjelo kako mi rastu grudi, stidne dlaice i one ispod
pazuha.
Nos mi se produio, usnice stanjile, kao mamine.
Toliko godina bez nje, a sada mi se ini nemoguim da je vie nema.
Vraam se u kuhinju. Srce mi se stee. Vidim je kako mijea juhu, okree tortilju, kako joj je
pokazala Delia. Jede sama, grabi licom, nagnuta nad tanjur. Vlazi koulje na stolu za glaanje.
Uvijek utljiva i nenametljiva, ba kao oni stari, otporni kuhinjski ormarii.
Kako sam malo znala o njoj. Mislila sam da mama ne skriva nikakvu tajnu i ba je to najvea
tajna. Nije mislila da je dostojna traginog ivota, ali nije bila ni sretna, ili je, pak, imala posve
drugu sliku o srei: bila je sretna kad sam ja bila sretna. Odluila je biti majka. To je bila jedina
vana odluka u njezinu ivotu. Ja sam odluila da to neu biti. Da mi nitko i nita ne moe oduzeti
slobodu. Da me nitko ne napusti, kao to sam ja napustila nju. Napustila sam je u Temucu, a onda
poslije u bolnici.
Mrtva majka: slika koja se iupala iz mojega sjeanja. Nije to bilo teko. Moda sam zato
odluila postati knjievnica: da ponovno napiem svoj ivot, ispravim ga briui dijaloge ili
prizore, lakoom kojom se uklanja redak ili stranica. Ali nije uspjelo.
 5

Juana je inzistirala na tome da dode pred mene na stanicu u Temucu. Namirisala se jednom od
onih jeftinih kolonjskih voda koje je kupovala mama. Kroz kolonjsku vodu probijao se miris luka.
Osjetila sam gr u elucu.
Bila je manja. Ali najvie me se dojmilo kako su joj se promijenile oi: bile su mutne,
nepronine.
Imala je pedeset osam godina, kao i Pablo, koliko bi i mama sad imala. I bila joj je jako slina.
Kao oni parovi koji sa starou postaju sve sliniji.
Ile smo prema kui. Zastala sam i uhvatila Juanu pod ruku.
elim je vidjeti. Mamu.
I zaplakala sam. Suze su nezaustavljivo tekle. Plakala sam kao to je Juana plakala u bolnici.
Spustila mi je ruku na rame. Pogledala je na trenutak prema ulici, kao da razmilja.
Sad?
Kimnula sam pa smo se okrenule prema groblju.
Gledala mi je haljinu, cipele, kosu.
Prava si Francuskinja, reklaje. Drukije govori.
S obje strane ulaza gomilale su se velike posude sa utim krizantemama, bijelim i ruiastim
gladiolama. Cvijeem koje u Parizu nikad nisam vidjela. Kupila sam krizanteme i opet se
rasplakala: nisam znala koje bi se cvijee majci svidjelo.
Nikad nisam bila na groblju. Nisam htjela ii na Pere Lachaise, unato Philippeovu
nagovaranju.
Bilo je poput maloga kamenog grada. Lukovi, aneli i natpisi, plastino cvijee du glavne
staze, mrea pokrajnjih puteljaka i, napokon, veliki zid s mramornim ploama.
Pred jednom od njih, Juana se prekriila brzim i poznatim pokretom, kao netko tko je
pozdravlja svaki dan.
Poivaj u miru, Raquel. Tvoja ki i prijateljica te vole. Ukljuila me u pozdrav, premda je
mislila da ga nikad neu vidjeti.
U bronanoj vazi bile su dvije jo svjee rue.
Tvoja mama ih je najvie voljela.
Crvene rue. Cvijee strasti. Je li joj ih Pablo ikad darovao?
Ali sigurno e joj se svidjeti i tvoje, uzela mi je krizanteme iz ruke i odrezala ih karama
koje je nosila u torbi. Sigurno to esto radi. Vratila mi ih je. Odmah se vraam.
Izvadila je iz torbe praznu boicu umotanu u vreicu. Otila je do pumpe gdje su druge ene
punile svoje boice.
ekala sam je s krizantemama u ruci.
Napunila je maminu vazu i onu s desne strane koja je bila prazna. Zamijenila je rue dvjema
krizantemama u obje vaze.
Onda sam ugledala samu sebe, kako se vraam na ovo groblje, pribliavam ploama.
Stavljam crvene rue u vaze.
Opet sam se rasplakala. Bio je to drukiji pla. Osjeaj slian miru, odreenom obliku
radosti. Mislila sam da i alpinisti osjeaju neto slino kad se popunu na najvie planine.
Sigurno si gladna, rekla je Juana.
Ule smo u restoran blizu groblja. Osjeao se snaan miris enjaka i prene hrane. Nije mi
smetao. Sve to mi je prije smetalo, sad me pokretalo.
 Sjele smo za stol kraj prozora.
to eli pojesti? Juana je sjedila drei torbu na krilu. Sjetila sam je da moda nikad nije
bila u restoranu.
Doao je konobar. Imate juhu od ugora?
Naravno, rekao je mukarac. I ja u isto, rekla je Juana. A za pie? Juana me gledala:
Vr vina, rekla sam.
Stiglo je vino, a ubrzo i tanjuri iz kojih se puilo. Zatvorila sam oi kuajui prvu licu. Kad
je neki okus u meni izazvao toliko osjeaja? Okus fonduea koji sam pripremila uz pomo slijepe
Berthe. Groa neki dan, u Isli Negri.
Uzmi sad / u ruku / enjak i pomiluj / tu bjelokost / dragocjenu / osjeti / miris ljut / pa u
tom asu baci / eanj / i nasjeckan luk / uz rajicu / dok luk / ne poprimi zlatnu boju. Proitala
sam taj recept u Pablovoj biljenici, a poslije i u Losadinu izdanju Oda elementales.
Juana je srkala juhu. Ni to mi nije smetalo.
Priaj mi o tati, o mami i tati. O Pablu i mami. Kako su se upoznali.
Juani je lica pala u tanjur. Pogledala je kroz prozor. Naslonila je ruke, sjajne i natopljene
enjakom, ba poput maminih, na stol.
Na plesu.
Mama je plesala?
Ona je, Pablo nije.
Nije govorila detalje. Kao naslovi u novinama. Hodali su kad im je bilo petnaest, u gimnaziji
u Temucu. Onda je Pablo otiao u Santiago. Bio je jedina mamina ljubav. I on se inio zaljubljenim,
bar u to doba. Vratio se dvadeset godina poslije, jednoga dana, odrati predavanje. Mama ga je
otila sluati i na kraju mu je prila pa su zajedno napustili dvoranu i proveli zajedno ostatak dana
i no. A sljedeeg dana on se vratio u Santiago. Mama je uskoro otkrila da je trudna i odluila me
roditi. Bila je sretna, jednako sretna kao i onih mjesec dana dok je hodala s Pablom. Nije mu htjela
nita rei. Rekla bi mu tek da je nazvao. Nikad nije nazvao. A mama je Juani zabranila da ga potrai.
Kao to joj je zabranila da mi kae da je bolesna.
Divila sam se maminu dostojanstvu, njezinu ponosu. Bio je to nov osjeaj i pirkao je u meni
poput blagog povjetarca.
Sjetila sam se toga mranog centra o kojemu je priao Philippe. Vidjela sam ga u sebi,
obasjana suncem koje ga je prilo sve dok ga nije potpuno izbrisalo.
Napokon ga je pristala nazvati, rekla je Juana. Kad nije uspjela nai posao, ak ni na
ribarnici. Ali morala je to napraviti na svoj nain.
Ja nikad ne bih doznala da mi je otac. Ona bi mu bila slukinja. Samo ga je molila krov nad
glavom i koricu kruha za nas dvije. I da idem u kolu.
Ostatak sam znala.
A zna li je li joj ikad napisao pjesmu?
Ne znam. Tvoja mama mi je nikad nije pokazala, Juana se nagnula nad tanjur da zagrabi
zadnju licu juhe. Ali moda... Ila sam ga nedavno sluati u kazalite Caupolican u Santiagu,
odmah ispod njegove kue, od devet naveer do jako kasno: o pognutoj eni koja pere rublje uz
svjetlost svijea. Rekao je da joj nikad nije vidio lice, ali ja sam mislila da je ta ena bila tvoja
majka, makar nije bila ona. itao je jako lijepu pjesmu koju joj je posvetio. Rekao je neto kao da
su joj zvijezde blistale u kosi i da je bila sama poput planeta.
Sama. Tako je meni izgledao Pablo u Parizu.
Jesi li mi oprostila? pitala sam.
Sad sam prestara da bih mrzila. Uzdahnula je. Skoro sam i njemu oprostila. I Matilde.
Tvoja je mama govorila da se ljudi pretvaraju u ono to vidimo u njima.
 Oi su joj izgubile sjaj od mrnje prema siromatvu, Pablu, meni, smrti. To je bilo to. Sad me
gledala kao netko tko gleda lijepo stablo koje je posadio i brino zalijevao godinama. Pogledom
punim ponosa kojim bi me moda gledala mama da je jo iva.
Pogled moje mame napravio me ovakvom kakva sam. Ne Delijin. Ni Pablov ni Berthin. Ni
Philippeov. Pogled moje mame i - pomislila sam odmah - Aldov.
 6

Sila sam bosa u vrt i ugledala dva maka pokraj ulaza. Okrenula sam njezin broj i priekala da se
javi. Zdravo, Delia. Ovdje Elisa.
Znam tko si, malena. Znam tvoj veseli glas, vjeno mlad.
Mora doi vidjeti makove. Opet su procvali.
 7

Rastreseno me poljubila i nagnula se prema makovima, kao kad se naginje pozdraviti dijete.
Cvijee je tako tajnovito. Kao ljubav: moe ga njegovati koliko god eli, a ono nee rasti
ili pak nikne kad ga najmanje oekuje. Nema objanjenja. Za toliko toga nema objanjenja.
Ula je i pogledala oko sebe. Bacila se na sofu. Suknja joj se podigla do koljena pokazujui
poutjele noge proarane tankim plavim venama.
Victoria je imala pravo, kao i uvijek. Zastraujua kua.
Nasmijala se pridravajui bijelu grivu. Uzela je cigaretu, a ja sam se onda sjetila da mi je
izgorio quiche lorraine. Rekla sam joj.
Nije vano. Ali ipak sam gladna. Otila je u kuhinju i otvorila hladnjak.
Da vidimo. Imamo sira, groa i bocu Mantija. Ne moramo se brinuti.
Izvadila je sir i stavila ga na dasku. Narezala je kruh, natoila dvije ae vina i odnijela sve
na stol. Sjele smo jedna nasuprot drugoj i jele bez tanjura i pribora, kao mama i ja u kuhinji u
Temucu.
Ne proe ni dan da se ne sjetim mame.
Delia kimne. Opet je punila ae.
Ovo je raj za mrtve: sjeanje na one koji su voljeli.
S godinama je postala mudrija. Ili zanosnija.
Pogledala sam joj kou punu mrlja i bora, bjeliastu patinu u oima, poput filma koji se
stvara na nekim tekuinama u raspadu. Delia koja je nadrasla strah, ljubomoru, elju. Starost je
strijela koja nas sustigne na kraju puta. Ja nisam eljela biti mudra, htjela sam nastaviti trati.
Nisam o tome mislila, ali sad mi je palo na pamet. Traim mamino pismo.
Otvori ga, molim te. Proitaj ga.
Moram je nagovarati. I onda ga otvara.
Gledam etiri rijei okrenute prema svjetlu. Papir je zguvan, otvara se na mjestu gdje je
presavijen. Okrugla mamina slova, slova koja se nikad nisu promijenila.
Delia ita. Ponovno ga stavlja u omotnicu. Prua mi je.
Znala sam, Elisa. Svi smo znali.
Trai kavu i otvara kafetijeru. Priprema pladanj s dvije alice i tekuina se ubrzo poinje
uzdizati uz zvuk mjehuria.
Gleda kroz prozor, prema umi i kroz otvorena vrata: prema plai u daljini.
Bila sam jako sretna u ovoj kui. Polako toi kavu.
Ja sam, naprotiv, bila jako nesretna.
Kada? pita. Ali nije ju strah. Sputa kafetijeru na stol.
Kad si otila i ostavila me samu. Sirom otvara oi i zatvara ih, kao svjetla na automobilu.
To je bila cijena koju sam morala platiti. Zbog svojeg ponosa. Nisam se mogla vratiti. Ti si
onda ve bila jaka. Uvijek si bila jaka.
Podie alicu iz koje se pui, primie je usnicama i laganim pokretom odlae na tanjuri.
A bila si i sretna, Elisa.
Sretna? Kada?
ekaj da razmislim.
Reenica tako tipina za nju, iz onog doba kad smo razgovarale dok sam joj bojila kosu, dok
smo etale prema mjestu.
 Onoga dana kad me Pablo uio mijesiti rezance. Jedne noi kad smo gledali zvijezde. Druge
noi kad su Delia i Pablo bili zagrljeni na obali.
Sretna si kad ne zna da si sretna. Bila si sretna kad te Aldo gledao kao blesav.
Ima pravo: Aldo, prvi mukarac koji me pogledao onako kako bi Delia eljela da je gledaju
zauvijek.
teta za njegovu pjesmu, rekla sam. Bila je tako loa.
Aldovu pjesmu sam ja napisala. Gledam je zaprepatena. Nisam znala da pie pjesme.
Ni ja, smije se i odjednom mi njezin smijeh oputa tijelo, kao da sam skinula tijesni korzet.
Napravila sam to jer me molio. Mislio je da e biti bolja od njegovih.
Zamiljam prizor koji nikad nisam vidjela. Aldo i Delia u vrtu. Aldo je moli da napie pjesmu
koju bi mi darovao. I na toj je slici onakva kakvu je zauvijek elim pamtiti: dok pomae Aldu da
se zaljubim u njega.
Idemo dirnuti more?
Trim u sobu, traim njezin eir. Pratio me sve ove godine, kao i crveni al moje majke.
Stavlja ga na glavu. Obod baca sjenu na pola njezina lica.
Ostavljamo cipele uz stazu i hodamo vlanim pijeskom. Delia se saginje i uzima ruiastu
koljku, sprema je u torbu.
Pribliavamo se moru i val nas smoi do koljena. Grabi vodu rukom i prska me.
Djevojica, uvijek je to bila: djevojica koja ja nikad nisam bila.
Idemo do zahrale barke. Staje gledajui prema moru:
Ne moe pridavati toliku vanost nama, tek malim kapljicama vode. Moda jesmo lijepi,
ali ne moemo se usporeivati s oceanom. Ocean je vaan. Kako moe vjerovati da e dua ivjeti
kad kontinent ljudskoga tijela nestane? Dua se razlijeva poput vode iz razbijene boce.
Kako je to strano, pomiljani, dok ona sputa ruku na moje rame.
Elisa. Jako te volim. Nemoj to zaboraviti.
Opet rijei od kojih mi se stee grlo, kao i onda kad sam bila s mamom. Izgovaram ih:
I ja tebe volim.
Mama mi nikad nije rekla volim te. Ni ja njoj to nisam rekla. Nikome. Ni Philippeu. Nisam
ga voljela.
A ipak sam se jednom, prije mnogo godina, pribliila ljubavi.
 8

Haljina od modre svile, blago strukirana, bez gumba, s velikim izrezom na leima. Haljina koju je
lako skinuti. Haljina savrena za ples, za ljetnu veer u Parizu, za smiraj dana u Isli Negri. Ispod
nje, crno satensko donje rublje. Kosa: rasputena, skupljena, rasputena. Lagane cipele, koje je
lako izuti.
Ponovno idem uz obalu prema selu. Kako se put sada ini kratkim. Kako se s vremenom
udaljenosti mijenjaju.
U prodavaonici nije Florencio, znam, nego neki djeak s naoalama koji me gleda. Maem
mu u znak pozdrava.
Prolazim kraj crkve, kole. Idem najdaljim ulicama. Ulicama kojima sam prolazila s
Florencijem, i poslije s Aldom, one noi.
Kruim pod zadnjim zrakama sunca i odjednom mi, najednom uglu, u susret dolazi Chu-Tuh.
Naravno, nije to Chu-Tuh. Nego samo obian pas. Lie mi ruku i sputa glavu da ga
pomilujem.
Smijem se i sjeam. Aldova osmijeha. Uvijek mi se sviao njegov osmijeh.
 Epilog

Dana 16. lipnja 1966. donesena je presuda u korist Pabla Nerude koji je zatraio ponitenje braka
s Delijom del Carril. Dana 28. listopada iste godine vjenao se s Matilde Urrutia u kui u Isli Negri.
U lipnju 1969. Delia del Carril ostvarila je svoj san i izloila slike u Parizu, u Librairie-Gallerie
Josie Peron, 7 Rue Saint-Placide.
Pablo Neruda dobio je Nobelovu nagradu za knjievnost 21. listopada 1971. Umro je od raka
prostate 23. rujna 1973. u 22.30 u Bolnici Svete Marije u Santiagu.
Delia je za to doznala preko radija: jedna ju je prijateljica zatekla kako plae (Vidjela si,
umro je Pablo), ali nije eljela ii na sprovod. Godine 1975. otputovala je u Bogotu na izlobu
pedeset i jedne gravure. Tekst u katalogu napisala je Victoria Ocampo: Ti konji koje je nacrtala
Delia, koji izgledaju tako ivahno, kao na panjaku gdje pasu u gomili i oekuju trenutak kad e
im otvoriti ogradu, simbolini su (...) Definirale smo, svaka na svoj nain, do kraja, neke plemenite
iluzije, a moda i velikodune pogreke. Nauile smo, u svakom sluaju, biti prijateljice, graanke
svijeta u kojemu se ljudi ne spotiu o granice.
Victoria Ocampo umrla je 27. sijenja 1979. Njezini posmrtni ostaci poivaju u obiteljskoj
kripti groblja u Recoleti.
Matilde Urrutia umrla je 5. sijenja 1985. Njezino je tijelo pokopano uz Nerudino u Isli Negri.
Godinu dana poslije objavljeni su njezini memoari Moj ivot s Pablom Nerudom. Delia del Carril
umrla je u zoru 26. srpnja 1989. Njezin pepeo nalazi se na Glavnome groblju u Santiagu.
Juana Castillo umrla je 22. kolovoza 1990. Njezini posmrtni ostaci poivaju na groblju u
Temucu, uz one Raquel Lune.
Elisa Luna i njezin drugi mu, arhitekt Aldo Fernandez ive od 1989. u Isli Negri. Slijedei
Nerudine planove, podignuli su Kuu mladih pjesnika koja svake godine prima mlade pjesnike
iz cijeloga svijeta.
 Autoriina biljeka

Osobe iz ovoga romana izgraene su prema stvarnim osobama, ali sam uzela slobodu i neke
osobe, injenice i dogaaje izmislila. Neruda je, primjerice, planirao podignuti kuu za mlade
pjesnike iz cijeloga svijeta koji bi nekoliko mjeseci provodili piui pokraj mora (planove je
pokazao Sari Facio na Isli Negri), ali kua nikad nije izgraena. Imao je psa koji se zvao Chu-Tuh,
ali ne u onim godinama o kojima govori roman, nego kasnije. Biljeke Victorije Ocampo u
Huxleyevoj i Weiningerovoj knjizi stvarne su (mogu se vidjeti u Vili Ocampo u San Isidru u Buenos
Airesu). Naprotiv, oznaeni odlomci u Nerudinim knjigama izmiljeni su. Tono je da je Delia u
vrijeme popodnevnoga aja jela prepeenac s avokadom. Matilde Urrutia nije imala mrlju na listu.
Citati su uzeti iz sljedeih djela Samo ovjek Pabla Nerude iz 7. Grozdovi Europe iz zbirke
Grozdovi i vjetar (citat se nalazi na str. 18 ovoga romana); Nevjerna ena iz zbirke Ciganski
romancero Federica Garcije Lorce (str. 26, u hrvatskom izdanju koriten prijevod Nikole
Milievia); Golubica iz zbirke Izmeu karanfila i maa Rafaela Albertija objavljene u Buenos
Airesu 1941. (taje knjiga posveena Pablu Nerudi), str. 27; Kraj pustolovine Granama Greenea,
str. 31; Bjegunica, Marcel Proust, str. 47. Citati i biljeke iz After Many a Summer Aldousa Huxleya
i Sex and Character Otta Weiningera (str. 69) odgovaraju izdanjima obiju knjiga izloenih u Vili
Ocampo. Tvoja stopala Pabla Nerude iz zbirke Ljubav, Kapetanovi stihovi str. . Idem spavati
Alfonsine Storni str. 74; Otii Marije Grever, str. 75; Oda ljubavi Pabla Nerude iz Elementarnih
oda, str. 78; Veliki san Ravmonda Chandlera, str. 97; Sjeme Pabla Nerude iz zbirke las manos del
dia, str. 104; Usnuli B Victora Hugoa iz la legende des siecles, str. 104. /like My Body E.E.
Cummingsa iz Complete Poems 1904.-1962., str. 106; Kaljem sam Ozakija Hosaija, str. 115; Ako
sam umro i nisam primijetio / koga u pitati kad je to bilo? Pabla Nerude u Knjizi pitanja
(posmrtno objavljeno djelo) str. 116; ljubavi: Delia I i ljubavi: Delia II. Pabla Nerude u Podsjetnika
iz Isle Negre (str. 119), Oda juhi od ugora Pabla Nerude iz Elementarnih oda (str. 128), Oda nonoj
pralji Pabla Nerude iz Govora na kongresu ena u kazalitu Caupolicdn u Santiagu de Chile,
zabiljeenog u knjizi Roen da bih se rodio (str. 129).
U pisanju ovoga romana, neke su knjige bile od posebne pomoi i nadahnua:

Fernando Saez, Delia del Carril. La mujer argentina del poeta Neruda. Biografia Integra (Delia del
Carril. Argentinska ena pjesnika Nerade. Cjelovita biografija), 1997., izdava Sudamericana,
Santiago de Chile.
Cartas de amor de Pablo Neruda (Ljubavna pisma Pabla Nerade), kompilacija, uvod, biljeke i
pogovor Sergio Fernandez Larrain, 1974., Ediciones Rodas, Madrid.
Jorge Edwards, Adios, poeta (Zbogom, pjesnie), 1990., izdava Tusquets, Santiago de Chile.
Volodia Teitelboim, Neruda, 1996., izdava Sudamericana, Santiago de Chile.
Volodia Teitelboim, Huidobro. La marcha infinita (Huidobro. Beskrajan hod), 1996., izdava
Sudamericana, Santiago de Chile.
Pablo Neruda, Poemas de amor (Ljubavne pjesme), izbor i predgovor Jorge Edwards, 1997.,
izdava Seix Barral, Buenos Aires.
Pablo Neruda, Obras (Djela), I., II. i III. torn, 1993., izdava Losada, Buenos Aires.
Pablo Neruda, Cuadernos de Temuco (Biljeke iz Temuca), urednik i autor predgovora Victor
Farias, 1996., izdava Seix Barral, Buenos Aires.
Pablo Neruda, Para nacer he nacido (Roen da bih se rodio), 1985., izdava Seix Barral, Barcelona.
Pablo Neruda, Confieso que he vivido. Memorias (Priznajem da sam ivio. Sjeanja), 1992., izdava
Planeta, Buenos Aires.
Pablo Neruda, Libro de laspreguntas (Knjiga pitanja), posmrtno objavljeno djelo, 1992., izdava
Planeta, Buenos Aires.
Pablo Neruda, Tus pies toco en la sombraj otros poemas ineditos (Tvoja stopala dodirujem u mraku
i druge neobjavljene pjesme), 2015., izdava Seix Barral, Barcelona.
Matilde Urrutia, Mi vida junto a Pablo Neruda (Moj ivot s Pablom), 1986., izdava Seix Barral,
Santiago de Chile.
Sara Facio, Pablo Neruda, 1988., izdava La Azotea, Buenos Aires.
Margarita Aguirre, Genio y figura de Pablo Neruda (Genij i lik Pabla Nerude), 1964., izdava
Editorial Universitaria de Buenos Aires.
Victoria Ocampo, Testimonios (Svjedoanstva), serije od 1 do 5, 1999., izdava Sudamericana,
Buenos Aires.
Victoria Ocampo, Testimonios (Svjedoanstva), serije od 6 do 10, 1999., izdava Sudamericana,
Buenos Aires.
Victoria Ocampo, Autobiografia (Autobiografija), 1980., izdava Sudamericana, Buenos Aires.
Luis E. Carcamo-Huechante, Entre guerras: las lides de Neruda con Ocampo y Revista Sur (1930-
1940) (Izmeu ratova: prepiranja Nerude i Ocampo i Revista Sur (1930.-1940.)), Atenea, 2007.,
br. 496, II.