SUSAN MEISSNER

Tajne sretnoga
života

Prevela s engleskoga
Mirjana Valent

Zagreb, 2017.
 Scan: один
Obrada: plavka

Naslov izvornika
Susan Meissner
Secrets of a Charmed Life
Copyright © Susan Meissner 2015
This edition published by arrangement with The Berkley Publishing Group
Copyright © za hrvatski prijevod Mirjana Valent i Znanje d. o. o., 2017.
Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovog izdanja ne smije se umnožavati ili javno reproducirati u bilo
kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.
Prvi dio
 Prvo poglavlje

KENDRA

Cotswolds, Engleska
STARINSKA engleska kuća od zlaćanog kamena, okružena živicom kupina, izgleda
bezvremeno i kao da je iz neke bajke, samo da na vratašcima ograde nisu privezani baloni
ispunjeni helijem. Nestašno poput djeteta, bršljan se vijugavo penje uza zidove kuće –
sve do mansardnih prozora na drugom katu – gdje je ukroćen u pristojne obrube oko
prozora. Visoke stabljike vrtnog sljeza u pastelnim bojama svečano stoje poredane ispod
prozorskih klupica. Dok zaustavljam auto na kolnom prilazu, škripanje šljunka pod
kotačima zvuči poput pljeskanja, što je i prikladno jer žena koju ću intervjuirati slavi
devedeset treći rođendan. Povučem ručnu kočnicu i sa suvozačkog sjedala uzmem svoju
sportsku torbu. Izlazim iz auta i nađem se u idiličnom okružju – kao s razglednice –
travanj u Cotswoldsu. Ne očekujem poziv da ostanem na današnjoj proslavi, ali
svejedno se tome nadam. Došla sam se diviti načinu na koji Britanci organiziraju
poslijepodnevnu zabavu.
Ne poznajem Isabel MacFarland iako su mi rekli da sam sigurno morala proći
pokraj njezinih akvarela u izlozima oksfordskih darovnih dućana. Još ne znam kako joj
zvuči glas. Preko jednog od mojih profesora pristala je da je intervjuiram, kao osobu koja
je preživjela londonski Blitz, i to samo zato što je prva osoba s kojom sam namjeravala
razgovarati umrla u snu, u jednom staračkom domu u Banburyju. Ispalo je da današnji
dan najviše odgovara objema, a ja ću još stići napisati tekst prije zadanog roka, položiti
završne ispite, nevoljko se oprostiti s Oxfordom i studiranjem u inozemstvu, i vratiti se
u Kaliforniju.
Izlazim iz auta i čestitam si zato što sam sigurno stigla u selo Stow-on-the-Wold, da
pritom nisam nikome upropastila dan. U četiri mjeseca koliko boravim u Oxfordu kao
gostujuća studentica na koledžu Keble, ovim sam se autom dosad koristila tri puta: prvi
put da vidim hoću li se usuditi ponovno ga unajmiti, zatim drugi put, da se pripremim
za treći put, kad sam vozila roditelje i sestru u dvorac Warwick i u Stratford-upon-Avon
kada su mi na polovici semestra došli u posjet. Statistički gledano, ne bih trebala
očekivati nikakvu pohvalu za to što sam stigla ovamo u jednom komadu. Navodno je za
svakog Amerikanca prvih nekoliko vožnji po pogrešnoj strani ceste zapravo i
najsigurnije. Tek nakon desetak puta što se nađe za volanom, vozačica postaje opasna.
Opušta se i postane neoprezna. Zaboravlja gdje je. I tada napravi fatalni pokret i skrene
u suprotnu traku; kad joj opuštenost otupi sva osjetila.
Današnji izlet, četvrti po redu što vozim auto u Engleskoj, još uvijek je daleko od
spomenutog praga nakon kojega opasnost raste, a najvjerojatnije više neću ni voziti prije
završetka semestra. Nisam ni danas morala voziti jer u obližnjem Moreton-in-Marshu
postoji željeznička stanica, ali to također podrazumijeva da morate pješačiti osam
kilometara po uskoj seoskoj cesti između tih dvaju sela, jer autobus vozi vrlo rijetko.
Penelope, moja cimerica i Engleskinja iz Manchestera, imala je hrabrosti da mi u više
navrata posudi svoj auto, a i ovaj je put inzistirala da ga uzmem.
Zastajem na tren pokraj auta i udišem mirise trave, neba i rose – pravo su osvježenje
nakon višetjednog boravka u zagušljivom gradskom zraku. Posvuda oko mene su
baršunasta polja išarana skupinama od po nekoliko stabala i ljupkim kućicama koje
odišu bajkovitošću. Neke imaju slamnate krovove, neke nemaju, ali sve su građene od
svijetlog žućkastog kamena i čini vam se da bi imale okus karamele s maslacem ako biste
ih liznuli. Netko se pojavio na vratima iznad kojih se ruže penjačice dižu u luku. Žena
briše ruke u kuhinjsku krpu i smiješi mi se. Prosijeda kosa lijepo joj je ošišana, duža s
jedne strane lica. Pretpostavljam da je to njegovateljica koja živi s Isabel MacFarland, a
ujedno joj je i domaćica. Zove se Beryl Avery i zapravo mi je ona dala upute kako stići
ovamo.
»Našla si nas!« dovikne mi ona.
Zatvaram vrata Penelopina starog Austin-Morrisa. »Vaše su upute bile savršene. Je
li okej ako se parkiram ovdje?«
»Da, u redu je. Uđi.«
Dok otvaram vratašca ograde, baloni poskakuju na sve strane. Jedan mi se gotovo
prikvačio za remen torbe. Nježno ga odgurnem.
Gospođa Avery mi pridržava ulazna vrata – tamno su crvene boje višnje i lakirana.
»Jako mi je drago što si došla. Ja sam Beryl Avery. Molim te, zovi me Beryl.« Pruža
slobodnu ruku prema meni i ja prelazim preko praga.
»Kendra Van Zant. Puno vam hvala što ste mi dopustili da dođem, naročito kad
imate toliko posla danas popodne. Ne mogu reći koliko sam vam zahvalna.«
Beryl zatvara vrata za nama. Nagađam da je u kasnim šezdesetima. Miriše na kolače,
slatko vrhnje i slične slastice. Na jednom obrazu ima malo brašna.
 »Nema problema«, kaže ona vedro. »Drago mi je što si ovdje. Teta ne govori baš
puno o onome što je doživjela tijekom rata iako bismo svi voljeli da nam priča o tome,
znaš. Kad je netko pita, ona tako brzo promijeni temu kao da je nemoguće da bi ikoga
zanimalo što se događalo tako davno. Ali naravno da nas zanima. I to baš jako, ako se
uzme u obzir ono što joj se dogodilo. Baš smo se ugodno iznenadili kad je tebi rekla da.«
Nisam znala što bih rekla na to, jer i za mene je to bilo iznenađujuće, to što je starica
rekla da. Profesor Briswell rekao mi je da je poznato da je gospođa MacFarland,
istaknuta lokalna umjetnica i prijateljica njegove pokojne majke, zbog bombardiranja
Londona tijekom Blitza morala napustiti svoj dom, ali da o tome nikada ne govori.
»Pitala bih je zašto je pristala samo da se nisam bojala da ću tebi sve pokvariti i da
će se predomisliti«, nastavi Beryl.
Hoću je pitati zašto gospođa MacFarland tako nevoljko govori o ratu kako bih znala
koja pitanja izbjegavati, ali Beryl brzo popuni kratku tišinu prije nego što sam uspjela
išta reći.
»Ali moram ti reći da mi se čini kako je danas pomalo zamišljena. Možda ćeš joj
trebati dati nešto više vremena da ti odgovori na pitanja. Sve je to vjerojatno zbog
meteža oko proslave.«
»Još uvijek nema ništa protiv mojeg dolaska?«
Beryl nagne glavu u stranu. »Mislim da nema. Teško je reći je li ›nema ništa protiv‹
pravi izraz. Teta ne pokazuje otvoreno svoje osjećaje. Rekla bih da je zadovoljna tvojim
posjetom. Mislim da je više brine poslijepodnevna proslava. Nije htjela gnjavažu, ali
bojim se da je upravo to dobila. Nitko me ne sluša kad kažem da ne želi veliko slavlje.«
Prolazimo uskim hodnikom i ulazimo u dnevnu sobu koja izgleda udobno i
privlačno baš poput neke od Tolkienovih hobitskih rupa. U sredini sobe nalazi se veliki
kauč tamnozelene boje i uz njega pripadajuća sofa, ali razdvajaju ih stolići sa staklenim
plohama prepuni knjiga i žutih narcisa u vazama. Pod je prekriven perzijskim sagovima.
Kolica za serviranje čaja stoje u jednom kutu, u drugom je staklena vitrina, a u trećem
polica za knjige L-oblika. Prekrasni akvareli djevojčica s točkastim kišobranima
nanizani su duž zidova.
»Je li to naslikala gospođa MacFarland?« pitam.
»Jest«, odgovara Beryl. »Ima ih posvuda po kući. Prilično je dobra slikarica, ali to
vjerojatno već znaš. Djevojčice s kišobranima zaštitni su joj znak. Sada zbog artritisa više
ne slika. Ima već dosta kako je prestala raditi.« Beryl uzdahne. »To je bio težak dan.
Imala je i previše teških dana, ako mene pitaš. Puno previše.« Žena lagano zatrese
glavom kao da želi otresti težinu tjeskobe kojoj je svjedočila. »Možeš sjesti na sofu i
pričekati da je dovedem.«
Beryl izađe iz sobe, a ja se smjestim na sofa, najprije maknuvši nekoliko ukrasnih
jastuka iza leđa. Čujem glasove iz drugog dijela kuće i smijeh u stražnjem dijelu vrta.
Neko je dijete zacičalo od zadovoljstva. Drugo poviče da je sada na njega red. Zatim
smiren glas odrasle osobe, po tonu bi se reklo da se radi o baki, kako nekome po imenu
Timmy objašnjava da mora dijeliti jedrilicu s nekim drugim tko se zove Garth ili će ga
poslati u kuću.
Vadim diktafon iz torbe i stavljam ga pred sebe na stol nadajući se da Isabel neće
smetati što snimam naš razgovor. Pregledavam pitanja napisana u tabletu i odlučujem
da ću dopustiti da me vode njezini odgovori. Ne želim sabotirati intervju tako da
prebrzo postavljam previše pitanja. Dok vadim kemijsku olovku, čujem kako netko
dolazi vukući stopala po podu.
»Dobro sam, Beryl«, kaže glas, prigušen i smekšan od godina. »Čaj je
pripremljen?«
»Da. Pladanj je spreman«, čujem Beryl u hodniku, ali je ne vidim.
»Lijepo. Možeš ga odmah donijeti.«
»I vaš lijek?«
»Samo čaj, hvala ti.«
»Ali ni jučer ga niste uzeli.«
»Ah, nemoj se sad uzrujavati. Beryl.«
Isabel MacFarland uđe u sobu. Sitna je to ženica prozirne kože, mekane sijede kose
i sva izgleda krhko. Međutim, besprijekorno je odjevena: u suknju boje lavande, koja joj
doseže do koljena, i krem bluzu s gumbima presvučenima satenom. Mala stopala
skrivena su joj u crnim balerinkama. Oko vrata nosi zlatnu ogrlicu. Nokti su joj
nalakirani svjetlucavim ružičastim lakom, a pahuljasta kosa začešljana je straga i
pričvršćena sedefastim češljićem. Nosi neki četvrtasti zamotuljak omotan tkaninom,
koji ima oblik knjige i svezan je vrpcom.
Ustajem, jer mi se čini da će joj možda trebati pomoć.
»Gospođice Van Zant. Drago mi je što se upoznajemo.« Njezin engleski naglasak
drukčiji je od Berylina. Ima u njemu nešto zbog čega zvuči razvučeno.
»Mogu li vam pomoći?« Napravim nekoliko koraka prema njoj.
»Ne. Hvala vam. Molim vas, sjednite.«
Vraćam se na sofu, a ona se polako spušta na kauč nasuprot meni. »Puno vam hvala
što ste me primili«, kažem. »I to na svoj rođendan.«
Mahanjem ruke odbacuje moje zahvaljivanje. »To je dan kao i svaki drugi.«
Beryl se pojavljuje na vratima noseći pladanj s čajem. »Devedeset tri nije dan kao
svaki drugi, teta.«
Isabel MacFarland se nasmiješi kao da se upravo sjetila nečeg smiješnog. Beryl
spušta pladanj i pruža gospođi MacFarland šalicu u koju je već dodala vrhnje i šećer.
Zatim pruža šalicu meni i u čaj mi stavlja žličicu šećera. Zveckanje srebrne žličice u
engleskoj porculanskoj šalici čaja jedan je od zvukova koji će mi nedostajati kad se
vratim u Sjedinjene Američke Države.
»Hvala ti, Beryl«, kaže gospođa MacFarland. »Možeš ostaviti pladanj. I budi tako
dobra pa zatvori vrata tako da nikome ne smetamo.«
Beryl pogledava mene pa gospođu MacFarland s neupitnim razočaranjem na licu.
»Naravno«, kaže ona glumeći vedrinu. Krenula je prema vratima, pogledala nas
pristojno se osmjehnuvši, ali to ju je svakako stajalo napora. Tiho je za sobom zatvorila
vrata.
»Mislim da se nadala kako će moći ostati«, odvažim se reći.
»Beryl je draga družbenica i ne bih mogla ovdje živjeti bez nje, ali voljela bih ipak
imati slobodu da mogu reći što god želim, ako se slažete s tim.«
Nisam spremna za takvu iskrenost. »Hm. Naravno.«
»Kad čovjek dođe u moje godine, zbog tjelesne slabosti ljudi pomisle da mi je i sve
ostalo oslabjelo, uključujući sposobnost donošenja odluka. Ja sam se odlučila sastati s
vama. I moja je odluka da kažem što želim o onome što se dogodilo za vrijeme rata. Ne
treba mi moja draga Beryl, niti je želim ovdje, da me tapša po ruci ili mi govori kako
nisam dobro odgovorila na vaša pitanja. Mogu li te zvati Kendra i oslovljavati te s ti?«
»Da. Da, naravno.«
Gospođa MacFarland otpije čaj, a onda se udobnije namjesti na kauču. »I ti mene
možeš zvati Isabel. Dakle, uživaš li u svojem studiju na Oxfordu, Kendra?«
Njezino zanimanje za moj život djeluje začudno smirujuće. »Otići ću sa suzama u
očima potkraj sljedećeg mjeseca. Uživala sam u svakoj minuti boravka. Svako pojedino
mjesto odiše s tako mnogo prošlosti. To opija.« Pretpostavljam da govorim kao prava
studentica povijesti.
»Zar tamo odakle dolaziš toga nema?«
»Ima. Samo je drukčije. Nije baš tako... drevno. Ondje odakle dolazim, najstarija
zgrada nema ni dvjesto godina. To je samo jedna obična kuća.«
Smiješi mi se. »Naučila sam cijeniti obične kuće.«
Malo sam pocrvenjela. »To ne znači da vaša kuća nije očaravajuća, gospođo
MacFarland. Vaš je dom prekrasan. Je li već dugo u vlasništvu vaše obitelji?«
»Zovi me Isabel, molim te. I da, može se reći da je već dugo u mojoj obitelji. Znači,
studiraš povijest?«
Kimam dok otpijam gutljaj čaja.
»Što te posebno zanima u povijesti?«
Nikada nisam razumjela zašto me svi uvijek pitaju zašto me zanima povijest, kao da
taj predmet nema privlačnosti za one koji ga nisu studirali. Tijekom završne godine u
srednjoj školi kad bi me dobronamjerni odrasli ljudi, a čak i drugi učenici, pitali što ću
studirati i kad bih im odgovorila, sljedeće je pitanje neizostavno bilo da im objasnim
zašto. I tri godine poslije još me uvijek pitaju isto.
»Kako netko može biti nezainteresiran za povijest?« malo se osmjehnem da se ona
ne uvrijedi. Ali zaista, kako netko može preživjeti bombardiranje Londona, a ne vidjeti
koliko je važno cijeniti povijest? Pisac Michael Crhichton je rekao: ›Ako ne znate
povijest, onda ništa ne znate. Samo ste list koji ne zna da je dio stabla.‹«
Isabel kao da moje protupitanje smatra zabavnim. »Ah, ali što je povijest? Je li to
skup zabilježenih podataka o onome što se dogodilo ili naše tumačenje onoga što se
dogodilo?«
»Mislim da je oboje«, odgovaram. »Mora biti oboje. Kakva korist od pamćenja
nekog događaja ako ne zapamtite kako ste se zbog toga osjećali. Kako je utjecao na druge
ljude. Kako su se oni osjećali. Vi ne biste ništa naučili, a ne bi ni itko drugi.«
Isabel stisne usta u tanku oštru crtu, a ja se zapitam jesam li je uvrijedila i upropastila
si posljednju priliku za intervju.
Ali onda Isabel duboko udahne i vidim da se ne ljuti na mene. »Apsolutno si u
pravu, draga moja. Apsolutno u pravu.« Ona otpije još malo čaja, a usne joj se zadrže
iznad ruba šalice. Načas se čini da je negdje daleko, izgubljena u sjećanjima – na nekom
starom i bolnom mjestu uspomena. Zatim je spustila šalicu na tanjurić, po kojemu je
blago zastrugala. »Čime ćeš se baviti, Kendra, kad se vratiš u Ameriku?«
»Čeka me još jedna godina na USC-u , a onda se nadam da ću odmah nastaviti
poslijediplomski studij«, brzo odgovaram, jer jedva čekam da završimo s ugodnim
ćaskanjem i dođemo do onoga zbog čega i jesam tu. »Planiram steći doktorat iz
povijesti, a onda predavati na nekom koledžu.«
»Mlada žena s planovima. Koliko ti je godina, dušo?«
Ne mogu a da se ne narogušim. Ljudi me pitaju za godine samo kad misle da će im
odgovor na neki način biti relevantan. Obično nikada nije.
»Ne moraš mi reći, naravno. Samo sam se pitala«, doda ona.
»Imam dvadeset jednu godinu.«
»Smeta ti što sam pitala.«
»Zapravo ne. Samo me iznenadi kad ljudi to pitaju. Ne znam zašto bi to bilo
važno.«
»Ali upravo je to razlog zašto ti smeta. I ja sam se nekoć tako osjećala. Ljudi se
drukčije ponašaju prema tebi ako misle da si premlada da bi znala što zapravo želiš.«
Narogušenosti nestaje i polako se pretvara u osjećaj srodnosti. »Da, ljudi su upravo
takvi.«
»Potpuno te razumijem. Jesi li najstarija u svojoj obitelji?«
»Imam sestru koja je četiri godine mlađa.«
»Sestru. Samo jednu?«
 Kimnem.
Čini se da joj treba malo vremena da to procesuira. »Slutila sam da si vjerojatno
najstarija. Mi prvorođene kao da imamo neku opsesiju, zar ne? Moramo biti takve.
Nitko nam na stazi ispred nas ne ostavlja mrvice kruha. Mi same krčimo svoje puteve.
A oni mlađi, oni se ugledaju u nas. Gledaju nas – ravnaju se prema nama iako mi to ne
želimo.« Popila je čaj do kraja i pažljivo spustila šalicu na pladanj.
Nisam sigurna kamo smjera. »Pretpostavljam da je tako. Možda. Ne znam baš bi li
se moja sestra složila. Ima prilično čvrsta stajališta. Mislim da bi rekla da je ona ta koja
ostavlja vlastite mrvice.«
Isabel se nasmije, vedro i lepršavo. To je ona vrsta smijeha koja se razlegne kad se
potakne sjećanje; sjećanje na nešto što možda nije bilo nimalo smiješno kad se dogodilo.
»Kako ti se zove sestra?« kaže ona kad je smijeh posustao.
»Chloe.«
Zaklopila je oči kao da jezikom kuša tu riječ. »Kakvo lijepo ime.« Otvorila je oči.
»Imaš fotografiju?«
Izvadim mobitel iz torbe i nađem jednu fotografiju na kojoj smo Chloe i ja s
roditeljima, pred koledžom Christ Church posljednjeg dana njihova boravka ovdje.
Sestra je brineta kao i ja, kosa joj je duga do ramena kao i moja, i ima iste sivo-plave oči.
Ali ona stavlja kečap na sve, igra lakros, svira violinu i želi postati inženjerka građevine.
Chloe i ja smo bliske, ali mene ne zanima ništa od tih stvari. Čak ni kečap.
Pružam joj mobitel, a ona proučava moje i Chloeino nasmiješeno lice.
»Slična ti je«, kaže Isabel.
»Zapravo smo obje slične tati.« Prihvaćam od nje mobitel i nalazim sliku svojih
roditelja, snimljenu istoga dana. Mamini crveni uvojci plešu na povjetarcu, a ona se
široko osmjehuje dok su joj se oči stanjile u dva proreza. Tata ima plave oči i smeđu kosu
malo prosijedu na sljepoočnicama. Zagrlio ju je jednom rukom. Glave im se gotovo
dodiruju.
Isabel proučava i tu sliku, kao da je želi upamtiti. Zatim mi vraća mobitel. »Imaš
lijepu obitelj, Kendra. Nadam se da znaš koliko si sretna.«
Nikada nisam znala što odgovoriti kad mi netko kaže da imam lijepu obitelj. U
tome nema moje zasluge pa mi se čini glupo reći hvala. Ali ipak upravo to kažem i
smiješim se, a onda vraćam mobitel u torbu.
»Dobro onda«, kaže Isabel. Osjećam da naposljetku skreće pozornost na nešto
drugo osim mene. »Charles mi kaže da je ovaj intervju mnogo više nego samo pomoć
za školski esej.«
Treba mi nekoliko trenutaka da shvatim kako je Charles zapravo profesor Briswell.
»Da. Sljedeći mjesec je sedamdeseta obljetnica Dana pobjede nad fašizmom. Jedan moj
drugi profesor kontaktirao je neke londonske novine. Pet najboljih semestarskih radova
bit će objavljeno u novinama u tjednu poslije osmoga svibnja.«
Pomno je promatram da vidim hoće li mi ta dodatna informacija donijeti probleme.
»Znači da će ono što pišeš pročitati mnogo ljudi?«
»Jedino ako moj rad bude izabran. Ali ne znam baš da će biti. Hoće li vam smetati
bude li objavljen?«
»Pisat ćeš tako da osvojiš jedno od mjesta, zar ne? Bit ćeš sretna ako tvoj rad bude
izabran?«
»Pa, da.«
»Taj drugi profesor, on je prijatelj s Charlesom? Možeš li računati na njega da će
procijeniti tvoj esej samo na temelju onoga što si napisala? Bila bi sramota da ga odbaci
samo zato što ti je njegov kolega profesor pomogao da dobiješ intervju.«
Još nisam sigurna pomaže li mi ili odmaže to što će ovaj esej koji pišem možda biti
objavljen u londonskim novinama. »Ne znam jesu li prijatelji. Pretpostavljam da jesu
kad predaju na istom koledžu. No spomenula sam profesoru Briswellu da to radim za
drugi kolegij. Svejedno mi je ljubazno pomogao.«
Isabel se nasloni natrag, a ja vidim da je zadovoljna mojim odgovorom. »Što ti je
Charles rekao o meni?« pita ona.
Prethodno sam već proučila posljedice Blitza na londonsku žensku populaciju i
trebao mi je samo intervju da napišem esej i završim s tim. Kad je umrla žena koju sam
trebala intervjuirati, bilo je prekasno promijeniti temu jer ne bih stigla na vrijeme
završiti rad. To sam onako usput spomenula profesoru Briswellu, a on mi je rekao da bi
se jednu stariju prijateljicu njegove obitelji moglo nagovoriti da mi pomogne. Ali ta je
osoba odbijala intervjue čak i u vezi sa svojim akvarelima po kojima je bila poznata
diljem jugozapadne Engleske. On ju je svejedno pitao i rekao joj da sam u škripcu s
vremenom. Ali i meni je rekao da mogu očekivati da će ona reći ne.
»Rekao mi je da redovito odbijate intervjue«, kažem.
Nasmiješila se. »To je sve?«
»Rekao je da ste poznati po svojim akvarelima. Usput rečeno, sviđaju mi se vaši
radovi.«
»Ah, da. Moje djevojčice s kišobranima.«
Okrenem glavu u smjeru jedne od poznatijih slika u sobi: mlada djevojka u
ružičastoj haljini hoda poljem na kojem blistaju rosne tratinčice, a u rukama drži
prepoznatljiv kišobran s crvenim i bijelim točkama. Sunce proviruje kroz guste oblake.
»Jeste li uvijek slikali djevojčice s kišobranima?«
»Ne. Ne oduvijek.« Brzo je odgovorila, bez oklijevanja. A način na koji je razvukla
posljednju riječ govori mi da se iza odgovora krije još nešto. Ne nudi mi ništa više iako
čekam da još nešto kaže.
 »Reci mi, Kendra«, kaže Isabel nakon stanke. »Što bi htjela znati u vezi s
bombardiranjem Londona? Mislim da o tome postoji na desetke knjiga. Koja ti
informacija nedostaje, a koju ne možeš pročitati u knjigama?«
Pokušavam smisliti odgovor. »Pa, uh, osim što moram nekoga intervjuirati,
mislim... mislim da je činjenična informacija samo pola spoznaje o onome što su ljudi
doživjeli. Drugi dio je njihovo osobno iskustvo. Knjigu ne mogu pitati kako je to
preživjeti bombe.«
Isabel nakrivi glavu na jednu stranu. »Je li to ono što me želiš pitati? Kako je bilo
kad mi je bombardiran dom?«
Pada mi na pamet da sam postavila prilično elementarno pitanje na koje ću sigurno
dobiti jednostavan odgovor. Odjedanput sam potpuno nesigurna u sva svoja pitanja.
Brzo gledam u tablet koji mi leži na krilu i svaka mi rečenica izgleda površno.
Kako je bilo iz noći u noć skrivati se u skloništu?
Jeste li se bojali?
Jeste li izgubili nekoga koga ste voljeli ili do koga vam je bilo stalo?
Jeste li se pitali hoće li to ikada završiti?
»Hoćeš li uključiti tu napravu?«
Naglo podignem glavu. Isabel pokazuje rukom na moj mali diktafon na niskom
stoliću. »Imate li što protiv?«
»Slobodno ga uključi kad si ga već donijela.«
Dok se naginjem nad stolić da pritisnem tipku SNIMANJE, tablet mi padne s krila
na debeli perzijski sag.
Dok mi se prsti obavijaju oko tableta, shvaćam da zapravo postoji samo jedno
pitanje koje treba postaviti toj ženi, koja je sedamdeset godina odbijala sve intervjue i
koja mi je tek deset minuta prije, kad je rekla Beryl da zatvori vrata, napomenula da će
mi reći samo ono što želi.
Stavljam iPad pokraj sebe na jastuk sjedala. »Isabel, što biste mi htjeli ispričati o
ratu?«
Smiješi mi se, zadovoljna i možda impresionirana time što sam tako brzo shvatila
da je to jedino pitanje na koje će mi odgovoriti.
Zastala je na tren, a onda je rekla: »Prije svega, nemam devedeset tri godine. I ne
zovem se Isabel.«
 Drugo poglavlje

EMMY

London, Engleska
1940.
VJENČANICA u izlogu pjenila se poput boce otvorenog pjenušca, navirala je prema
Emmy Downtree koja je stajala s druge strane razbijenog stakla. Sjajne krhotine razasule
su se oko bogatih skuta haljine, svjetlucajući kao da tu i pripadaju. Iza lutke napućenih
usana širile su se žute vrpce, koje su predstavljale zlatno sunce. Pred Emmynim nogama
na pločniku su pod prijetećim kutovima bile razasute šiljate krhotine. Rukom ispisan
papir s riječima »Traži se krojačica«, još djelomično zalijepljen za razbijeni rub stakla,
presavio se preko okvira izloga, a petnaestogodišnja Emmy klekne i nježno odvoji papir
od stakla. Unutra je čula vlasnicu Vjenčanica Primrose kako telefonira policiji i
zahtijeva da ju pažljivo poslušaju. Netko je tijekom noći razbio prednji dio njezine
trgovine.
Julia, Emmyna sedmogodišnja sestra, pogleda je. »Zašto Nijemci ne vole
vjenčanice?«
Emmy se nije nasmijala tome što je njezina sestra zaključila da je Luftwaffe raznijela
izlog na komadiće. Proteklu su godinu živjele sa zavijanjem sirena za zračni napad,
vježbama za slučaj zračnog napada koje su se održavale u školi te obaveznim zavjesama
za zamračivanje prozora. Nekoliko neudobnih noći, kad se činilo da će doći do zračnog
napada, provele su s mamom i desetak susjeda u prepunom skloništu u blizini svoga
stana. Obje su djevojčice prošlo polugodište nosile u školu plinske maske. A Julia i nije
mnogo pogriješila kad je, vidjevši razbijen izlog, zaključila da je ono što im već godinu
dana govore da se može dogoditi svakog trena naposljetku i dogodilo.
 Emmy se uspravi držeći u ruci mali oglas. »Nisu to učinili Nijemci, Zlatice. Nijedan
drugi izlog u ulici nije razbijen. Vidiš? Vjerojatno je automobil skrenuo na pločnik.
Vozač je sigurno dao gas umjesto da zakoči. Tako nekako.«
Julia je stajala zagledana u razbijeno staklo. »Sigurna si?«
»Naravno. Čule bismo sirene, zar ne? Prošla je noć bila mirna.«
Sirene zapravo nisu zavijale već više od tjedan dana, a dvostruko duže nisu čule ni
zujanje Luftwaffe iznad glava. Bilo je tiho kao što je bilo i prije godinu dana, kad nam je
rat bio nešto novo i nepoznato.
»Nitko više neće htjeti ovu haljinu«, reče Julia, očito zadovoljna što nacisti ipak ne
mrze vjenčanice. »Puna je stakla.«
»Može ga se otresti. Kladim se da djevojka koja kupi haljinu nikada neće ni znati
što je s njom bilo.« Emmy prstom odbaci krhotinu stakla s oglasa za krojačicu i pročita
što je na dnu pisalo manjim slovima. Ručno šivanje i prepravci odjeće. Osam do deset
sati tjedno. Raspitati se unutra. Nije prije vidjela taj plakat i pitala se koliko je dugo bio
zalijepljen na izlog. Sigurno tek proteklih nekoliko dana. Emmy je bila dobro upoznata
s tim izlogom u četvrti Primrose i znala je da je oglas nov.
»Ja ne bih nosila tu haljinu. Tvoje mladenke mi se više sviđaju. Ljepše su.«
Emmy se spremno nasmije. »Stvarno to misliš?« Pogledala je iza haljine ženu u
trgovini, koja je sve odlučnije zahtijevala da policija smjesta dođe.
»Ne, nisam opljačkana.« Ženin je glas jasno dopirao do dviju djevojčica na
pločniku. »Ne radi se o tome! Netko se zaletio u moj izlog i razbio ga.«
»Ova vjenčanica ima preširoku suknju«, nastavi Julia. »Tvoje su mnogo ljepše.«
»Moje su samo crteži, Zlatice. Teško je znati kako bi izgledale prave haljine.«
Emmy pogleda prema ljekarni na drugoj strani ulice i kroz prozor ugleda mamu na
blagajni. Uskoro će izaći. Emmy ponovno vrati oglas, ali smjesti ga niže na izlogu i s
licem nadolje. Vratit će se kasnije – kad vlasnica ne bude toliko rastresena – i donijet će
svoje najbolje crteže vjenčanica, kao dokaz da misli ozbiljno.
»Tvoje su ipak ljepše«, reče Julia.
Njihova majka stajala je na pločniku na drugoj strani ulice. Annie Downtree
zakorači između automobila koji su sporo vozili i krene prema svojim kćerima.
Muškarac u blistavom plavom Citroenu stane da je propusti i pozdravi je dignuvši šešir.
Emmy je gledala kako mu se pogled spušta s maminih poput meda smeđih uvojaka na
vitak struk, duge noge i vitke gležnjeve. Kako je između majke i Emmy bilo samo
šesnaest godina razlike, u posljednje vrijeme ljudi su ih zabunom smatrali sestrama.
Emmy se isprva ljutila, ali brzo je shvatila da takva pogreška znači da izgleda poput
odrasle osobe, što je i željela. Što prije postane neovisna o majci, to će prije moći početi
ostvarivati svoje snove. Mama se ionako prema Emmy uglavnom ponašala kao sestra,
jedan trenutak joj je povjeravala svoje tajne, a drugi bi ih uskraćivala, čitala je časopise i
pušila dok je Emmy pripremala večeru, ponekad se noću kasno vraćala kući, tražila bi
Emmyn savjet o Nevilleu, svome povremenom ljubavniku i Julijinu ocu. Majčino
sporadično pokazivanje roditeljske kompetencije uglavnom je bilo usmjereno na Juliju,
koju nikada nisu zabunom smatrali maminom sestrom.
»Krenimo onda«, reče mama kad im je prišla. Lagano je u ručnu torbicu spustila
bijeli paketić, koji je podignula za svojeg poslodavca.
»Mama, vidi što se dogodilo trgovini s vjenčanicama«, reče Julia brzo.
Njihova majka baci nezainteresiran pogled prema razbijenom izlogu. »To je baš
ružno. Ali ovih se dana ionako nitko ne udaje. Dođite. Još moram u mesnicu prije posla.
Gospođa Billingsley zahtijeva šunku.«
»To nije istina«, reče Emmy.
Mama je već bila nekoliko koraka ispred njih, a sada se napola okrenula. »Da, istina
je. Jučer sam ti rekla da danas radim.«
»Mislim, nije istina da se nitko ne udaje. Kad bi to bila istina, ova trgovina više ne
bi bila otvorena.« I vlasnica ne bi tražila nove zaposlenice.
»Zaboga, Em. Traje prokleti rat, ako si slučajno zaboravila.« Naglo se okrenula i
nastavila brzo hodati.
»Ali ovaj izlog nisu razbili Nijemci!« zacvrkuće Julia.
Mama se okrene u pola koraka, još namrštenija. »Čime joj to puniš glavu, Emmy?«
»Ne punim joj glavu ničime. Pitala je jesu li Nijemci bombardirali trgovinu, a ja
sam joj rekla da nisu.«
Mama uzdahne i nastavi hodati.
»Volimo gledati vjenčanice«, reče Julia. »Ne želimo ići u mesnicu.«
»Da, a ja volim gledati krunske dragulje«, dovikne im majka preko ramena.
Emmy odvoji pogled s ostatka razbijenog izloga, organza tkanine i plakata koji je
visio licem nadolje.
Julia uvuče ruku u Emmynu kad su se odmaknule od trgovine, a cipele su im još
škripale po srebrnim krhotinama. »Ne volim mesara. Njegova trgovina smrdi na mrtve
životinje. To mi se ne sviđa.«
»Možemo čekati vani.«
Djevojčice su napravile samo desetak koraka kad je Emmy čula šuštanje metle i
zveckanje stakla na lopatici za smeće. A onda se začuo uzvik popraćen promrmljanom
psovkom. Emmy se okrene i ugleda metlu kako pada na pločnik. Vlasnica trgovine
držala je jednu ruku u drugoj, a lice joj je bilo izobličeno više u ljutnji nego od bola. Pod
nogama su joj ležale metla i lopatica.
 »Sustigni mamu.« Emmy se okrene od Julije i vrati se nekoliko koraka, do mjesta
gdje je stajala vlasnica. Grimizna crta protezala joj se preko dlana, gdje se porezala na
komad stakla.
»Gospođo, jeste li dobro?« upita Emmy.
»Jesam, jesam«, promrmlja vlasnica izvlačeći maramicu iz džepa haljine. Protresla
ju je da se rastvori. Pritisnula je tkaninu na ranu. Emmy se sagnula da joj podigne metlu
i lopaticu za smeće.
»Budi oprezna! Nema smisla da si obje razrežemo ruke«, reče žena.
»Treba li vam pomoć s ovim? Mogu pomesti dok si vi zamotate ruku.«
Žena pozornije pogleda Emmy, kao da nije spremna na takvu spontanu ljubaznost
od nepoznate osobe. Zatim je raširila oči prepoznavši je.
»Znam te. Vidjela sam te kako gledaš moj izlog. Mnogo puta.«
Emmy osjeti kako joj se obrazi žare. »Da, gospođo. Sviđaju mi se... vaše haljine.
Nadam se da ću jednoga dana i ja imati trgovinu vjenčanica.«
Žena se smiješila dok je omatala ranu maramicom, kroz koju je počela prodirati krv
u tankoj grimiznoj crti. »Pa, nadam se da te u budućnosti čekaju bolja vremena.«
Pokazala je glavom prema razbijenom izlogu. »Kao što vidiš, život nije uvijek čaroban
kad sama vodiš svoj posao. Osobito dok traje rat. Ispričaj me, ali moram otići pronaći
malo gaze. Poslije ću to počistiti. No, hvala ti.« Okrenula se da uđe u trgovinu.
»Vidim da tražite novu zaposlenicu«, u dahu reče Emmy.
Žena se okrene, a glavu je nakrivila s blagom zainteresiranošću. »Da, tražim.«
Emmy proguta slinu i potisne svoju nervozu. »Mogu li doći kasnije i razgovarati s
vama o poslu?«
Žena je oklijevala. »Koliko ti je godina?«
»Uskoro ću šesnaest.« Ta joj je mala laž izletjela iz usta prije nego što ju je uspjela
spriječiti. Rođendan će joj biti za nešto manje od godinu dana. Ali s petnaest godina još
je bila dijete. Petnaestogodišnjakinju se još moglo evakuirati.
»Imaš li iskustva?«
Opet je progutala knedlu. »Malo.«
Pritisnuvši maramicu čvršće na dlan, vlasnica jedanput kimne. »Vrati se prije nego
što zatvorim pa ćemo razgovarati. Dakle u šest sati. Očekujem da imaš preporuke.«
»Ah. Hm, okej. Onda u šest. Dobro«, promuca Emmy, a misli su joj se već
usredotočile na to kako će ženu uvjeriti da su njezini crteži vjenčanica dovoljni da
posluže kao preporuka.
»Ime mi je gospođa Crofton i ne volim kad ljudi kasne. Ostavi metlu i lopaticu
ovdje.«
»Ja sam Em – Emmeline Downtree. Doći ću u šest. Hvala vam, gospođo Crofton.«
 Vlasnica uđe u trgovinu bez riječi odmahnuvši glavom. Emmy spusti metlu i
lopaticu ispod izloga i udalji se, začuđena kako se sreća preokrenula u njezinu korist.
Veći dio godine na dan odlaska na tržnicu virila bi u izlog Vjenčanica Primrose, očarana
haljinama koje su poput vila visjele s lutaka i vješalica. Ta novootkrivena sklonost
zasjenila je njezinu ljubav prema skiciranju haljina za vrijeme sati matematike i
izrezivanja bezbrojnih papirnatih lutaka za Juliju. Mama je obično samo prolazila
pokraj Vjenčanica Primrose; ne toliko u žurbi koliko indiferentno. Mama se nikada nije
udavala, a ako se jednoga dana i uda, Emmy je sumnjala da će nositi bijelo. Emmy načas
poželi zahvaliti nitkovu koji se zaletio u izlog gospođe Crofton i tako pokrenuo niz
događaja, koji su rezultirali time da je dobila priliku da dođe na razgovor za posao.
Zašla je za ugao i zamalo se sudarila s Julijom.
»Zašto nisi s mamom?« upita Emmy bez daha.
Julia se namršti na nju. »Ne sviđa mi se u mesnici. Ne sviđa mi se kako tamo
smrdi.«
Emmy zgrabi sestrinu ruku i povuče je sa sobom niz pločnik. »Trebala si učiniti
ono što sam ti rekla.«
»Zašto si razgovarala s onom gospođom?«
»Sada to nije važno.«
»Ali vidjela sam te kako razgovaraš s njom.«
»Samo sam se ponudila da joj pomognem pomesti krhotine.«
»Porezala se.«
»Da.«
Emmy ubrza korak. Mama će ih sigurno prekoriti zato što su toliko zaostale za
njom. Ali vjerojatno neće pitati zašto.
Mamu nije zanimalo zašto Emmy voli gledati izloge s vjenčanicama.
 Treće poglavlje

EMMY je stajala pred ogledalom u sobi koju je dijelila s Julijom i proučavala haljinu koju
je izvukla iz mamina ormara. Izglačala ju je, ali nije bilo načina da ukloni miris mamina
parfema – cvjetnu, ustajalu aromu koja kao da je bila pozivnica za neke druge stvari.
Poput noći tamnoplava haljina s ovratnikom boje bjelokosti i rukavima s manšetama
Emmy nije bila najdraža majčina haljina, ali bila je modernija od ičega što je visjelo među
njezinom odjećom. Drsko se nadala da će joj upravo ta haljina donijeti sreću. Mama je
nosila tu haljinu prije dvije godine kad je bila na razgovoru za posao pomoćne kuharice
kod udovice milijunašice gospođe Billingsley i vratila se kući dobivši posao. Emmy se ne
bi sjećala te pojedinosti s haljinom, ali nana je tada još bila živa i došla im je u posjet.
Bio je užareno vruć srpanjski dan, a rat tada još nije bio ništa više nego ružno
neslaganje između dviju država na kontinentu. Mamina majka, u posjetu iz
Devonshirea, poučavala je Emmy vezenju. Djevojčice su baku vidjele samo kad bi
doputovala k njima, što nije bilo često. Emmy je voljela kad bi došla, iako su se ona i
mama svađale zbog gotovo svega. Uvijek je bila tužna kad bi nana otišla, jedino je bilo
dobro što bi svađe prestale. Baš tog poslijepodneva mama se pojavila iz svoje sobe u
ponoćno plavoj haljini i pozirala je poput manekenke pred kćerima i svojom majkom.
Julia se smijala, a mama se smijala s njom. Nana je odmahivala glavom i rekla mami da
nije mudro gajiti prevelike nade. Mama je dotad radila u hotelskoj praonici rublja.
Koliko je Emmy znala, nikada prije nije bila pomoćna kuharica. I sigurno je da nikada
nije radila za nekoga tako imućnoga.
»A zašto ne bih?« Mama je otvorila pudrijeru i, gledajući se u ogledalcu, prešla
ružem preko usana. Zvučala je samouvjereno, kakvom ju je Emmy oduvijek i pamtila.
»Ugledna nasljednica drukčiji je poslodavac nego što je bio hotel s mnogo gostiju.«
Mama naglo zaklopi pudrijeru. »Što bi to trebalo značiti?«
»Neudana si majka«, promrmlja nana kao da se boji da bi kuhinjski zidovi mogli
čuti skandaloznu istinu i proširiti tu vijest po cijelom Londonu. »To je važno. Ako ta
gospođa Billingsley provjeri tvoje preporuke, sigurno će otkriti da tvoje kćeri imaju
različite očeve, a ti nisi bila udana ni za jednog od njih.«
Mama je napola zatvorila oči i suučesnički se nacerila Emmy – kao što bi učinila
starija sestra. Zahvalila je nani na tom ljubaznom i majčinskom savjetu, a onda je
zalupila vratima kad je odlazila.
Nana je pitala Emmy gdje je majka nabavila tu haljinu.
Emmy nije znala. Ponekad bi se nova odjeća samo pojavila u majčinu ormaru.
»Zar se ne pitaš odakle dobiva odjeću?« upita nana.
»Kaže da joj je daju ljudi za koje radi, kad se zasite tih odjevnih predmeta«,
odgovori Emmy.
»Da, svakako«, promrmlja nana, a onda nastavi pokazivati Emmy kako se veze
savršen satenski bod.
Sat vremena poslije, dok je Emmy vezla tabletić za komodu a nana Juliji pokazivala
svoju drvenu kutiju punu raznobojnih klupka konaca za vez, mama se vratila sva
oduševljena, noseći preko ruke lijepu crnu odoru.
Nana je problijedjela. »Zaposlili su te?«
Emmy je bila zaprepaštena zbog straha u bakinu glasu.
»Nemoj biti toliko iznenađena«, reče mama. »Prokleto dobro znam zakuhati
vodu.«
»Sigurna sam da ima mnogo stvari koje znaš napraviti«, reče nana tiho. Bio je to
gotovo šapat, ali ipak čujan.
Mama je upravo spuštala odoru na naslon kuhinjske stolice i onda se okrenula. »Što
si rekla?«
»Ništa.«
Mama je mirno prišla ulaznim vratima i širom ih otvorila. »Želim da odeš.«
Emmy je pogledavala jednu pa drugu; nešto joj je sigurno promaknulo.
Nana je skupila usne u tanku crtu. Tresnula je poklopcem drvene kutije, zatvorila
je i lagano gurnula prema Emmy. »Vježbaj vez, Emmeline«, rekla je. »Moći ćeš raditi
nešto korisno dok ti je majka vani i zarađuje za život.«
Nana poljubi Juliju na rastanku i ode. Bio je to posljednji put da ju je Emmy vidjela.
Četiri mjeseca poslije umrla je od srčanog udara. U stan je stigao telegram majčina ujaka
Stuarta, naninog starijeg brata, kojeg Emmy nikada nije upoznala. Javio im je da je
preminula. Mama je pročitala telegram, spustila ga na kuhinjski stol i otišla u svoju sobu.
Emmy je satima nije vidjela. Kad je izašla, Emmy je bila puna pitanja. Petogodišnja Julia
imala je samo jedno. Gdje je nana sada? Ali mama nije odgovorila ni na jedno od
Emmynih pitanja. Juliji je rekla da je nana na nebu, gdje je sve savršeno pa se sigurno
osjeća kao kod kuće. Emmy nije razumjela zbog čega su se majka i baka posvađale onog
posljednjeg dana. Koliko je znala, mama je tog dana dobila posao pomoćne kuharice.
Nana je to prikazala kao da mama radi nešto loše u zamjenu za svoj novi posao, ali
gospođa Billingsley nije vodila bordel; bila je ugledna i poštena udovica. A u životu
Annie Downtree nije bilo muškaraca; još otkad ju je prije godinu dana napustio Julijin
otac.
Nedugo nakon što je nana umrla, Emmy je sjedila za kuhinjskim stolom i vezla
cvjetove zvjezdana na jastučnicu. Mama je upravo odlazila na posao i zaustavila se da
pogleda šarenu zbirku konaca u kutiji, a onda je snažno zaklopila poklopac. Emmy je
nakon toga držala kutiju u sobi koju je dijelila sa sestrom.
Julia se sada pojavila na vratima dok je Emmy proučavala svoj odraz u ogledalu.
»Želim ići s tobom u trgovinu vjenčanica.«
Emmy uzme s komode četku za kosu. »Moraš ostati ovdje.«
»Ne želim.«
»Brzo ću se vratiti, Zlatice. Obećavam«, reče Emmy i prođe četkom kroz kosu u
nekoliko brzih poteza.
»Povedi me sa sobom.«
Emmy vrati četku na mjesto, a onda klekne pred sestru i uzme je za ruke. »Neću
ostati dugo. Vratit ću se i prije nego što primijetiš da me nema.«
»Ali uskoro će se smračiti.«
»A ja ću se vratiti prije mraka.«
Julijine oči pune straha blistale su od upornih suza. Noći su bile najteže. Sirene su,
ako su zavijale, gotovo isključivo zavijale noću. Zvučale su kao jadikovka, kao agonija
očajnika.
»Budi dobra i donesi mi naninu kutiju s koncima za vez«, reče Emmy.
»Zašto?«
»Pokazat ću ti.«
Julia priđe Emmynu krevetu, spusti se na koljena i gurne ruku ispod volančića
ukrasne plahte. Izvukla je drvenu kutiju i donijela je sestri.
»Možeš li mi izvaditi sve konce? Istresi ih na moj krevet.«
Dok je Julia radila ono što je sestra od nje zatražila, Emmy uzme torbu u kojoj je
nosila školske knjige, priđe krevetu i sjedne pokraj Julie. Između njih ležala su klupka
konaca, hrpice šarenih boja. Emmy izvuče iz torbe fascikl s natpisom Geometrija, otvori
ga i izvadi papire s crtežima.
»Što radiš sa svojim crtežima vjenčanica?« upita Julia.
»Možda ću ih morati pokazati gospođi u trgovini.«
»Zašto?«
»Kad gospođi kažem da nikada nisam radila u trgovini odjeće, možda me neće
htjeti zaposliti, ali ako joj pokažem crteže, možda hoće.«
 Emmy ispruži ruku prema praznoj kutiji u Julijinu krilu. Šarke i kopča, koji su
nekada bili zlatne boje, s vremenom su postali zelenkasto-smeđi. Prednje plohe i one sa
strane bile su ukrašene izrezbarenim viticama cvijeća, a imale su i ogrebotine od
dugotrajne upotrebe. Emmy je listala crteže, izvukla one najranije pokušaje i bacila ih
na krevet. Otvorila je poklopac i u kutiju položila one najbolje – njih desetak.
»Evo. To je bolje od fascikla za geometriju.«
»Što ako te odbije?«
»Ne može biti gore nego da joj ih uopće nisam pokazala, zar ne?«
»Što ako ti uzme crteže vjenčanica?«
»Neće.«
»Kako znaš?«
»Mislim da nije takva osoba. Osim toga, neću joj dopustiti. Nikome neću dopustiti
da mi oduzme crteže. Okej?«
Julia kimne, ali na licu joj se još zadržao tračak sumnje. Kao da je već znala da vam
dobre stvari obično budu oduzete – naročito u ratno vrijeme.
»Što s ovima?« Julia pokaže rukom na odbačene crteže na krevetu.
»A da, dok me nema, možeš nacrtati ovim mladenkama bukete koje će nositi?
Možeš uzeti moje bojice i ukrasiti im kosu cvijećem, a u rukama im nacrtaj buketiće.
Može?«
Činilo se da je Juha zadovoljna tim zadatkom. »Što ako im želim dati nešto drugo
da nose u ruci? Mora li to biti samo cvijeće?«
Emmy poljubi sestru u vrh plavokosog tjemena. »To može biti što god želiš. Ako ti
se sviđa, nacrtaj ih kako drže klokane.«
Julia se nasmije, a Emmy ustane s kreveta. »Izgledam li dobro?«
»Izgledaš kao mama.«
Emmy kinine. Dovoljno dobro. »Brzo ću se vratiti. Zaključaj vrata. Ne javljaj se
ako netko zvoni. Samo radi na tim crtežima.«
Gurnula je kutiju pod ruku i krenula prema vratima. Sa svakim korakom stopala su
joj malo ispadala iz maminih prevelikih cipela.
 Četvrto poglavlje

RAZBIJENO staklo bilo je pometeno, a nekoliko dugih dasaka zabijene je na okvir

izloga Vjenčanica Primrose. Emmy je ušla u trgovinu, a zveckanje dvaju srebrnih
zvončića pričvršćenih na kvaku najavilo je njezin dolazak. Gospođa Crofton podigne
pogled s bijelog francuskog pisaćeg stolića postavljena uz lijevi zid. Nasuprot njemu
stajale su dvije stolice iz razdoblja kraljice Anne, tapecirane kobaltno-plavim baršunom.
Emmy je zamišljala da je jedna za mladenku, a druga za mladenkinu majku ili sestru, ili
djeverušu. Sjedeći iza tog stolića, gospođa Crofton vjerojatno je razgovarala s tisuću
mladenki.
»Okreni znak na stranu na kojoj piše Zatvoreno«, reče ona. »I spusti zasun.«
Emmy se okrene prema vratima i učini ono što ju je gospođa Crofton zamolila,
koristeći tih nekoliko sekundi da smiri nervozu koja joj je odjedanput procvala u
grudima.
»Molim te, sjedni, gospođice... oprosti, zaboravila sam ti ime«, reče gospođa
Crofton kad je Emmy obavila zadatak. »Dan je bio izluđujući.«
»Emmeline. Emmeline Downtree.« Emmy prijeđe prostor koji ih je dijelio i sjedne
na jednu od stolica.
Gospođa Crofton završi s bilješkama koje je unosila u veliku poslovnu knjigu u
kožnom uvezu, a onda ju je nježno zaklopila povezanom rukom. »Eloise Crofton. Ako
mi se pijanac ne zaleti autom u izlog, onda glupi dobavljači misle da se zbog rata žene ne
odlučuju na udaju.«
Upravo je to Emmy ranije rekla majci, a sada je kimnula.
Gospođa Crofton odloži nalivpero. »Rat stvara mladenke jednako lako kao i
udovice, gospođice Downtree. A znaš li zašto?«
»Jer se ljudi ipak zaljubljuju?« upita Emmy s nadom u glasu.
 »Zato što ljudi moraju vjerovati da je ljubav jača od rata. Vojnik će se oženiti prije
nego što odmaršira na front tako da ga prsten na ruci podsjeća tko je, dok čuči u rovu s
puškom spremnom za ubijanje. Tada ne želiš zaboraviti tko si.« Otvorila je ladicu i
gurnula unutra poslovnu knjigu. »A sada, reci mi koliko se dugo već diviš mojoj
trgovini?«
»Otkad živimo u Whitechapelu. Doselile smo se ovamo prije dvije godine, kad je
majka dobila novi posao.«
Žena je čekala još nešto, ali Emmy je odmah znala da je vjerojatno već previše rekla.
Spomenuti majčin novi posao a ne reći ništa o ocu, značilo je da nešto nije u redu.
»Ah, razumijem. Kako lijepo.« Gospođa Crofton nagne glavu u stranu, a Emmy u
njezinim očima ugleda neizgovoreno pitanje.
»Da, otada svake subote ujutro prolazim pokraj vaše trgovine. Volim vaše haljine.
Tako su lijepe. I... pune obećanja.«
Gospođa Crofton pogleda haljine koje su visjele na vješalicama oko njih, krojačke
lutke i vitke lutke za izlog. »Da. Vrlo su lijepe. Najljepša haljina koju će djevojka nositi
na svoj poseban dan.« Opet se okrenula prema Emmy. »A kakvo imaš iskustvo?«
Emmy pročisti grlo, u kojem se nakupila knedla tjeskobe. »Pa, baka me je naučila
sve bodove za ručno šivanje. Poznajem satenski bod, križiće, plosnati bod, bod osnove,
lančani, omčasti bod – zapravo sve bodove.«
Gospođa Crofton nagne se naprijed i jednom rukom podboči bradu. »Mislila
sam... kakvog iskustva imaš kao trgovkinja?«
Knedla nervoze ponovno se vratila i Emmy je potisne. »Nikakvog. Ali rado bih vam
pokazala svoje bodove. Vaš oglas kaže da vam treba netko tko će šivati ručno i
prepravljati odjeću, ne netko s iskustvom prodavača.«
Gospođa Crofton se nasmiješi. »Imaš pravo. Dođi sa mnom.«
Žena ustane sa stolice, a Emmy pođe za njom u stražnju prostoriju. Dugački stol u
sredini i na njemu haljina. U jednom kutu crno-zlatna singerica. Bale tila i čipke
nagurane u drugom. A u najudaljenijem kutu ormarić i na njemu košare s bijelim
koncem, pakiranjima srebrnih kukica i okica, i staklenim bočicama s gumbima od sedefa
i štrasa.
»Dajem ti dvadeset minuta da slijepim bodom porubiš ovu vjenčanicu. Ako mi se
svidi tvoj rad, primit ću te na pokusni rok. Ako ne, morat ćeš rasporiti porub prije nego
što odeš tako da mogu sama kasnije završiti. Dogovoreno?«
Dok je pristajala, morala se obuzdati da ne zagrli gospođu Crofton.
»Vratit ću se za dvadeset minuta«, reče gospođa Crofton.
Emmy sjedne pred haljinu od šifona mekanog poput perja i spusti kutiju s crtežima
na pod do svojih nogu, malo razočarana što ih nije trebala pokazati gospođi Crofton.
Jedna četvrtina ruba bila je završena, a sitni ubodi iglom gotovo nevidljivi. Emmy
podigne haljinu na krilo, pomoli se Svemogućemu da joj pomogne i nastavi porubljivati.
Njezini su bodovi bili identični kao i oni prije i podjednako nevidljivi. Završila je za
sedamnaest minuta.
Emmy nađe vješalicu i upravo je vješala haljinu o kuku na zidu kad je gospođa
Crofton ušla u sobu noseći plavo-bijelu šalicu čaja. Zrak je odmah zamirisao aromom
Earl Greya.
»Vidi, vidi. Već si gotova?« Odložila je šalicu, podignula suknju haljine i
proučavala porub. »Spretna si s iglom, Emmeline.«
»Hvala.«
»Je li te baka možda naučila šivati i na šivaćoj mašini?«
Emmy se zagleda u singericu u kutu. »Nisam je baš često viđala. Umrla je prije dvije
godine.«
»Ah.« Gospođa Crofton raširi suknju i pogleda kako pada viseći s vješalice. »Vrlo
lijepo. Zapravo, prilično lijepo. Možda ćeš naposljetku i zadovoljiti.«
Emmy pogleda lice gospođe Crofton da se uvjeri kako se iza njezinih riječi ne krije
šala. »Hoćete li me zaposliti?«
»Recimo utorkom i četvrtkom od dva do šest. Možda i jedna do dvije subote
mjesečno. Dvadeset šilinga tjedno. Na kraju mjeseca vidjet ćemo gdje smo. U ovom
trenutku svijet je nesigurno mjesto.«
»Hvala vam, gospođo Crofton. Nećete požaliti.« Emmyne oči ponovno je
privukla singerica u kutu. »Možda bih mogla... To jest, ako ne biste imali ništa
protiv...« Ali nije mogla završiti. Sigurno je bilo prerano moliti za uslugu.
Gospođa Crofton pratila je Emmyn pogled. »Želiš naučiti šivati na mojoj mašini?«
»Ako ne tražim previše.«
»Mogu te naučiti nekoliko stvari ako želiš. Mislim da ćeš brzo shvatiti. Zapravo, za
mene bi bilo bolje kad bi se znala koristiti mašinom.«
Dobiti priliku da nauči šivati na mašini bilo je više nego što se Emmy mogla nadati.
Osjetila je kako su joj se usta otvorila od zahvalnosti i čuđenja.
A onda iz Emmynih usta nadru riječi koje nije trebala reći. Činilo se da naviru iz
izvora oduševljenja koji je bujao u njoj i nije ih se moglo zaustaviti. »Gospođo Crofton,
smijem li vam nešto pokazati?«
»Da? Što to?«
Emmy posegne za kutijom podno svojih nogu, otvori je i pruži ženi crteže.
Pogledavši nekoliko crteža, gospođa Crofton nakrivi glavu, a na licu joj se pojavi
zainteresiranost. »Odakle su ovi crteži?«
»Oni su... moji.« Emmy nije bila sigurna vidi li u široko rastvorenim očima
gospođe Crofton ushit ili razočaranje.
 »Hoćeš mi reći da si ih ti nacrtala? Nisi ih prekopirala iz časopisa?«
Emmy kimne.
Gospođa Crofton pogleda crteže još jedanput. Zastala je kod onog koji je i Emmy
bio najdraži, a prikazivao je usko krojenu haljinu s naboranim korzetom i spuštenim
strukom te suknjom u obliku latica. »Ova me podsjeća na haljinu koju sam imala u
izlogu prošlog proljeća.«
»Ta vaša imala je okrugao izrez i visok struk. Bila je lijepa, ali nijedna žena dugih
nogu ne bi u njoj dobro izgledala.« Emmy srce poskoči u grudima. Previše je rekla.
Gospođa Crofton podigne obrvu, ali oči su joj se smiješile. »Znači tako? A kako si
došla do tog zaključka?«
»Jer gledam kako žene nose haljine. Oduvijek ih gledam. Čak i kad sam crtala
papirnate lutke za svoju sestru. Sve haljine počinju isto. Korzet, rukavi, suknja, struk.
Ali ne mogu svi nositi iste haljine. Vjenčanica je isto haljina.«
Emmy osjeti da previše priča, ali činilo se da je gospođa Crofton fascinirana.
»I nikada nisi ni dotaknula šivaću mašinu?«
»Mogu naučiti. Želim naučiti.«
Gospođa Crofton pogleda crteže u svojoj ruci. »Nije mala stvar sašiti haljinu za
koju moraš napraviti kroj. Zadala si sebi težak zadatak, to je sigurno, ako želiš sašiti
jednu od ovih haljina. Je li to ono što si imala na umu?«
»Da. To jest, ako mislite da su dovoljno dobre.«
»Ova mi se sviđa. I ova.« Gospođa Crofton podigne dva crteža, jedan s lepršavom
haljinom dužine ispod koljena, strukiranu odmah ispod grudi i zvonastim puf
rukavima; druga je bila raskošna duga haljina otvorenih leđa i s prozirnim rukavima.
»Gdje si naučila crtati, ako smijem pitati? Imaš li u školi učitelja crtanja? Ili su te tome
naučili roditelji?«
Emmy osjeti kako joj se u grlu rađa smijeh, ali ga je potisnula. »Ne. Nemam učitelja
crtanja.«
»A tvoji roditelji?«
Pročistila je grlo nakašljavši se tako da joj ne pobjegne smijeh. »Moja majka ne...
Ona ne crta.«
»A otac?«
»Ne bih znala.«
Slijedila je neugodna šutnja. Za Emmy je to bila napetost bez riječi, dobro joj
poznata jer bi uvijek nastupila kad bi je netko pitao o ocu, a ona nije imala odgovor.
Kako je već lako bila slagala o svojim godinama, što bi značilo još malo prepraviti istinu?
Jer nije željela da gospođa Crofton ima ijedan razlog zbog kojeg je ne bi zaposlila.
»Umro je.«
 »Ah. Žao mi je što to čujem.«
»Ne sjećam ga se. To se davno dogodilo. Sama sam naučila crtati, gospođo Crofton.
Posuđivala sam knjige iz knjižnice i vježbala na svakom komadiću papira koji sam našla.
Onda smo se doselile ovamo, vidjela sam haljine u vašoj trgovini i znala sam da želim
dizajnirati vjenčanice. To je ono čime se želim baviti u životu.«
Gospođa Crofton zašuti na tren prije nego što je nastavila. »Bojim se da ti ne mogu
pomoći da napraviš krojeve koje ćeš trebati. To je drukčija vještina. Za to će ti trebati
krojačica.«
Emmy nije poznavala nijednu krojačicu pa je to i rekla.
»Ja znam jednog krojača. Moj bratić Graham. Možda ga uspijem nagovoriti da te
uzme pod svoje. On to čini s mladim dizajnerima ako misli da imaju potencijala. Mogu
ga pitati ako te zanima.«
Toliko je vremena prošlo otkad se netko drugi osim Julije zainteresirao za nešto što
je Emmy bilo važno da su joj sada suze došle na oči, slatke i žareće. Ostala je bez riječi.
Gospođa Crofton se nasmiješi kao da zna da Emmy nije navikla da joj se ugađa.
»Slušaj. Znam kako je to kad drugi ljudi stoje oko tebe i zure, a isto bi ti tako mogli i
pomoći, Emmeline. Tko zna koliko će itko od nas još biti na svijetu da bi razmišljao o
pothvatima većim od vlastitih života? Ne zahvaljuj mi još. Mogu te naučiti šivati na
šivaćoj mašini. I kontaktirat ću bratića da vidim je li zainteresiran za to da te primi kao
svoju naučnicu. Ali na kraju će samo vrijeme reći čeka li te budućnost s vjenčanicama.«
»Ne znam kako da vam zahvalim.«
»Možeš i ti nekome kasnije pomoći, kada za to dođe vrijeme.«
Emmy prstima obriše vlažne oči. Znala je da će taj trenutak zapamtiti za cijeli život,
trenutak kad je netko koga je jedva poznavala ispunio svaku njezinu želju, kako bi i ona
znala da je važna.
»Žao mi je zbog vašeg izloga.« Emmy je vlastiti glas zvučao mladenački.
Brza promjena teme razgovora kao da je iznenadila gospođu Crofton. »Ah! Staklo
se može zamijeniti. Bit će zamijenjeno. Moglo je biti i gore. Uvijek može biti gore.«
Emmy joj ponovno zahvali i gospođa Crofton pođe prema vratima da je isprati.
Nebo je bilo purpurno i pepeljasto sivo i Emmy mora požuriti natrag do njihova stana
prije nego što sunce potpuno zađe. Ljubaznost koju joj je gospođa Crofton iskazala u
tako kratkom vremenu koliko je trebalo da se spusti sumrak, odjedanput joj je poput
cigli pritiskala grudi.
»Gospođo Crofton, nemam ni blizu šesnaest godina«, provali iz Emmy dok je
gospođa Crofton podizala zasun. »U travnju sam tek napunila petnaest. Još je jedanaest
mjeseci do mojeg sljedećeg rođendana. I ne znam tko mi je otac. Ne znam čak ni je li živ
ili mrtav.«
 Žena ništa nije rekla. U jednoj sekundi Emmy je bila sigurna da joj ta zakašnjela
iskrenost nije donijela nikakvo dobro. Zatim je gospođa Crofton otvorila vrata. »Onda
je dobro što ne namjeravam njega zaposliti. Vidimo se u utorak, Emmeline.«
Emmy se vratila kući kao da lebdi u zraku, jedva svjesna plavetnila noći koja je
obavila London i nju. Već je bio mrak kad je trčala posljednjom ulicom do njihova stana.
Otvorivši ulazna vrata, odmah je vidjela da je Julia zaspala za kuhinjskim stolom.
Bojice su bile razasute unaokolo. Provirila je preko sestrice da vidi kako je Julia provela
tih sat vremena dok je nije bilo.
Umjesto buketa, mladenke koje je Emmy ostavila Juliji na brizi sada su držale
goleme crvene kišobrane s točkama.
 Peto poglavlje

KAD je navukla zavjese za zamračivanje i nježno tresući probudila Juliju, Emmy im

objema ispeče tost i ispriča joj novosti. Julia je izgledala sretno, ali bilo je očito da nije
sigurna što Emmyn novi posao znači za nju. U njezinim očima Emmy je vidjela
nesigurnost. Oduvijek je znala da njihova razlika u godinama znači i to da će se ona
mnogo prije osamostaliti nego Julia. Sve do trenutka kad je počela lizati marmeladu s
prstiju, Juliji vjerojatno nije palo na pamet da Emmy ima planove sa svojim crtežima,
planove koji s njom nisu imali veze. Ali Julia je to sada uvidjela. Ona i Emmy će se rastati,
i upravo će joj buduće mladenke oduzeti sestru. Emmy nije ni na trenutak mogla
podnijeti pomisao da će morati ostaviti Juliju kad dođe vrijeme. Sestre su sada u tišini
oprale i obrisale posuđe.
Kad se Julia spremila na spavanje, Emmy joj je čitala iz njezine najdraže knjige,
zbirke s bajkama. Djevojčice su zatim čekale da im se mama vrati s posla.
Kad se nije pojavila ni do deset sati, Emmy otprati Juliju u postelju. Nosila je sa
sobom crteže koje joj je Emmy dala kao da se radi o slikovnici.
»Sviđaju li ti se njihovi kišobrani?« upita Julia raširivši papire poput lepeze, na
svojem krilu pokrivenom pokrivačem.
»Jako mi se sviđaju.«
»Kišobrani s točkicama su mi najdraži. Želim crveni kišobran s točkicama. Sa
zavinutim drškom nalik na lizalicu od sladića.«
»Zvuči savršeno.«
Julia pokaže na jednu mladenku. Na praznom licu nacrtala joj je karikaturalne
detalje, uključujući zubati osmijeh i ogromne trepavice koje su dopirale čak iznad linije
kose. Taj crtež bio je Emmyn drugi pokušaj u crtanju vjenčanica. Donji dio haljine
podsjećao je na čipkani zaslon svjetiljke, koji kao da je netko zgazio. S Julijinim
dodacima crtež je izgledao još više diletantski.
»Ako na dan vjenčanja bude kišilo, trebat će joj kišobran«, rekla je Julia.
 »Pametna si kad misliš tako unaprijed.«
»A kamo ću ja ići dok ti budeš radila u trgovini vjenčanica?«
Bila je to pojedinost o kojoj Emmy još nije htjela razmišljati, iako joj je nekoliko
puta prošla glavom otkad se vratila kući. Govorila je samoj sebi da joj je Julia sestra, a ne
kći. Mama je trebala riješiti taj problem, ne ona. Emmy je već palo na pamet da bi se
Theu, iz susjednog stana, vrlo lako moglo nagovoriti da pripazi Juliju nekoliko sati
tjedno koliko nje i mame neće biti kod kuće. Thea je bila tiha, neudana i povučena, a
dane je provodila njegujući senilnu majku, brinući se za svoju mačku i čitajući knjige o
moru. Obožavala je Juliju. Emmy će to predložiti, ako mama ne bude imala bolju ideju.
»Mama će se pobrinuti za to da te netko čuva, Zlatice. Zato mame i postoje.«
Julia je gledala Emmy, a u očima joj se pojavilo neizgovoreno pitanje. Emmy nije
željela znati koje je to pitanje pa nije ni pitala.
»Zašto i ti ne dođeš u krevet?« upita Julia trenutak poslije.
»Želim pričekati mamu i reći joj da imam novi posao.«
»Ali zašto ti je potreban posao, Emmy? Ti nisi mama. Samo mame trebaju posao.«
Emmy uzme crteže iz Julijinih ruku i spusti ih na stolić između dvaju kreveta.
»Gospođa Crofton će me naučiti šivati, Zlatice. I poznaje nekoga tko bi mi možda
mogao pomoći da iz svojih crteža napravim prave haljine. Zamisli, prave haljine. Eto
zato. A sada se pomoli prije spavanja.« Emmy ustane s kreveta i ugasi svjetlo. Tama je
obavila prostoriju.
»Nemoj potpuno zatvoriti vrata«, rekla je.
»Neću. Slatko sanjaj.«
Emmy se smjestila na sofu i čitala časopis, ali zaspala je čekajući mamu. Nekoliko
sati kasnije, u sivilu zore, okrenuo se ključ u bravi, a Emmy se trgnula i probudila. Brzo
je uspravno sjela, a mama je, podjednako se prenuvši, zamalo pala preko ulaznog praga.
»Zaboga, Emmy«, reče mama kad je uhvatila ravnotežu. »Preplašila si me. Što
radiš tu na sofi?«
Emmy osjeti na njoj miris duhana, čak i s udaljenosti od tri metra.
»Gdje si bila?« reče Emmy, znajući kako zvuči smiješno što ona to pita majku,
umjesto da je obratno, kako je čula da druge majke čine.
Mama zatvori vrata i poravna pramen kose koji je provirio ispod bijele kapice za
služinčad. »Ostala sam dokasna na poslu, a onda je bilo premračno da bih se pješice
vratila. Ne bi bilo sigurno.«
Mama uđe u sobu, a onda produži u kuhinju i zapali svjetlo iznad stola. Odložila je
torbicu i izvukla ukosnice iz kapice. Emmy je došla za njom. Osim ustajalog mirisa
duhana, mama je mirisala i na mušku kolonjsku vodu.
 Ali ne Nevilleovu. Gdje god da je provela noć, to nije bilo s Julijinim ocem, kojega
već mjesecima nije vidjela. Emmy je laknulo, ali i zgadilo joj se. Nije voljela Nevillea, ali
barem je znala tko je on.
»Znači morala si provesti noć kod gospođe Billingsley?« reče Emmy ne
prikrivajući previše sarkazam.
Majka baci kapicu na stol. »Rekla sam ti. Bilo je previše mračno da pješačim sama
kući.« Mama se okrene prema sudoperu, uzme čajnik i počne ga puniti vodom. Bilo je
to njezino uobičajeno ponašanje kad nije željela da je itko uznemirava. Okrenula bi leđa
svemu što joj je dosađivalo i skuhala bi čaj.
Emmy prekriži ruke na grudima. »Znači gospođa Billingsley je počela pušiti. I
upotrebljava mušku kolonjsku vodu? Sigurno vas je sve izludila.«
Mama je zavrnula slavinu i ostala stajati leđima okrenuta kćeri, držeći čajnik za
ručku. Nekoliko sekundi kasnije odlučno ga je spustila na štednjak. Uključila je
plamenik i onda se okrenula prema Emmy. »Raščistimo najprije jednu stvar. Ne
opravdavam se ja tebi. Nisi ti glavna. Ja sam.«
»Znači ne poričeš to? Nisi provela noć kod gospođe Billingsley?« Emmyn glas bio
je dvostruko glasniji, ali nije je bilo briga hoće li probuditi Juliju.
»Ne moram ti ništa objašnjavati.« Mama se okrene prema kuhinjskom ormariću
da uzme limenku s čajem i šalicu. Emmy primijeti kako je vitka u odori sluškinje,
primijeti njezine pune grudi, lijepo oblikovane bokove i noge, gracioznu liniju vrata.
Emmy je vidjela koliko joj je mama lijepa, ali i koliko je slomljena. Imala je samo trideset
jednu godinu, bez ijedne bore i mrljice na licu, bez ijedne sijede vlasi. Emmy nije znala
što je njezina majka željela postati u toj fazi svojega života, ali odjedanput joj je bilo
potpuno jasno da nije sanjala kako će postati sluškinja u kuhinji neke bogatašice. Emmy
nikada nije bila više svjesna toga da je njezino postojanje zarobilo majku u tom životu
preživljavanja, iako nije bilo prvi put da je razmišljala kako je njezino rođenje
promijenilo putanju majčina života. U zaista groznim danima, nakon što je Neville
zauvijek otišao ili kad bi majka slučajno srela nekoga tko je bezbrižno živio normalnim
životom, mama bi se zagledala u Emmy i osjetila teret svih tih izgubljenih godina. Kad
je Emmy imala deset godina, nana joj je rekla da nije ona kriva za to što je rođena. Nego
mama, koja je sa šesnaest dopustila da je zavedu lijepe riječi. To je bilo sve što je Emmy
znala o čovjeku koji joj je bio otac. Znao je zavodljivo govoriti. Emmy je vjerovala da je
nana znala i više od toga, iako se ponašala kao da ne zna. Na Emmynu rodnom listu
pisalo je da je otac nepoznat.
»Kako ne znaš tko mi je otac?« pitala je Emmy jedanput mamu, kad je bila
dovoljno stara da zna kako se prave djeca, ali previše naivna da shvati kako »nepoznat«
također može značiti »neimenovan«.
Mama joj je rekla neka o sebi misli kao o osobi koja ima samo jednog roditelja. Samo
mamu. Nije postojao nitko drugi. Posljednjih godina mama joj je objasnila da je tada
bila na nekoj zabavi i pritom previše popila. Muškarac kojega je jedva poznavala rekao
joj je da je lijepa te večeri, kad se osjećala ružnom. Eto, dogodilo se jednostavno tako.
Emmy nije trebala tom čovjeku posvetiti više nijednu misao.
Ali kako je Emmy mogla ne misliti o čovjeku koji joj je bio otac? On je od mame
učinio ovo što je bila – neudana majka i pomoćna kuhatica koja će se, barem koliko je
Emmy mogla reći, do kraja života mučiti da spoji kraj s krajem.
»Nikada nemoj preuzeti krivnju za nešto nad čime nisi imala kontrolu«, rekla je
nana, a Emmy je u njezinu glasu osjetila da je i sebi često savjetovala isto. Emmy se sada
prisjetila tog savjeta, dok je stajala gledajući mamu kako priprema čaj; a onda su se sve
godine stopile u Emmynu umu i čula je posljednje riječi koje joj je nana uputila.
Vježbaj vez, Emmeline. Moći ćeš raditi nešto korisno dok ti je majka vani i zarađuje
za život.
Te su riječi posramile Emmy kad ih je nana izgovorila. S trinaest godina Emmy je
znala što nana time želi reći. Ali mama je bila tako bijesna, a optužba toliko užasna da je
Emmy odbacila tu misao. Nana i mama često su jedna drugoj govorile strašne stvari.
Stvari koje nisu bile istinite.
Ali sada kao da je upaljeno jarko svjetlo, a zavjese za zamračivanje pale su sa šipki
iznad prozora.
Mama je izbacila nanu iz svoje kuće jer ju je ova optužila da je preko postelje dobila
posao u kućanstvu jedne bogate žene.
Emmy je sada gledala mamu kako toči vodu u okrhnutu šalicu od porculana Royal
Doulton, odbačene iz kuhinje gospođe Billingsky. Umiješala je šećer žličicom koja je
također došla iz kuće Billingsley. Emmy obuhvati pogledom malu kuhinju, lijepe
pločice na podu, dobre slavine za vodu i ormariće od punog drva. Njihov stol za
objedovanje nije bio ništa posebno, ali nije bio ni klimav ni sklepan od dasaka. Sofa, na
tek nekoliko koraka od Emmy, nije bila izjedena moljcima, a tepisi na podu nisu bili
izlizani. Ona i Julia imale su zimi tople pokrivače i udobne krevete u kojima su spavale.
Mama je imala vlastitu sobu. U kuhinji je uvijek bilo hrane i one su uvijek imale cipele i
odjeću. Nisu živjele rasipnički, ali nikada im nije nedostajalo osnovnih stvari – i sve to
samo s plaćom neudane pomoćne kuharice.
Pomoćne kuharice koja je dobila posao bez ikakvog prethodnog iskustva.
Kako to prije nije vidjela? Kako je mogla biti tako glupa i misliti da si pomoćna
kuharica, bez muža i s dvoje djece, može priuštiti ovaj stan, skromno, ali adekvatno
namješten?
Netko je sredio da mama dobije posao kod gospođe Billingsley nakon što je Neville
otišao. Zato je mama bila tako puna samopouzdanja onoga dana kad je išla na razgovor
za posao. Kakva bi osoba učinila takvo što za njezinu majku? Emmy odjednom shvati
zašto je nana bila tako puna bojazni kad se mama vratila kući noseći odoru preko ruke.
Mama sigurno dobiva naknadu za još nešto, a ne samo za zagrijavanje vode za čaj i
kupovanje šunke.
»Kako si to mogla učiniti?« šapne Emmy iza maminih leđa.
Mama se okrenula držeći šalicu podignutu kao da će otpiti iz nje. Prkosno je gledala
Emmy. »Kako sam mogla učiniti što?«
»Kako si to mogla učiniti?«
Majka je spustila šalicu. »Ne znaš ti ništa ni o čemu, Em«, reče mama mirno, »i
zato začepi gubicu.«
Bilo je to kao da je izravno priznala Emmy da joj netko plaća za seks. Emmy ju je
pogledala s gađenjem. »Je li to batler gospođe Billingsley? Njezin vozač?«
Mama se neveselo nasmijala. »Stvarno, Em. Zar je to ono što misliš?«
»Reci mi da griješim!«
Podignula je šalicu kao da nazdravlja prema Emmy. »Griješiš.« Mama prođe
pokraj svoje kćeri, a Emmy pođe za njom u dnevnu sobu. Mama je namaknula zavjese
za zamračivanje, koje su skrivale prozor pokraj ulaznih vrata i blijedi sunčev sjaj polako
je sipio u sobu. Otpila je velik gutljaj čaja.
»Onda objasni sve ovo!« poviče Emmy. »Objasni kako možeš plaćati ovaj stan i
odjeću u svojem ormaru! Objasni kako si dobila posao kao pomoćna kuharica kad
nikada prije nisi to radila! Objasni gdje si bila prošle noći!«
Mama se strelovito okrene, a vrući čaj prolije joj se po ruci. Nije se ni trznula.
»Kako se usuđuješ ovako razgovarati sa mnom nakon svega što sam učinila za
tebe?« Glas joj je bio jednoličan i pod kontrolom, ali oči su joj sjale od bijesa. »Nakon
svega što sam žrtvovala za tebe!«
»Nikada nisam od tebe tražila da se tako poniziš za išta od ovoga!« Emmy
zamahne rukom pred sobom pokazavši na namještaj u sobi.
»Ti nemaš nikakvo pravo da me koriš zbog onoga što činim za tebe.«
»A ti ne možeš mene stalno kriviti za svoje pogreške!«
Nekoliko sekundi Emmy i njezina majka stajale su i bijesno se gledale. Onda je
mama prošla pokraj Emmy i vratila se u kuhinju. Emmy je pošla za njom. Mama si je
točila još čaja u šalicu, ali trenutak poslije zavitlala ju je i bacila u sudoper. Šalica se
razbila, a komadići porculana razletjeli su se poput morske pjene.
»Ne možeš me stalno kriviti za svoje pogreške«, ponovi Emmy. To je bilo sve što
je mogla reći.
Mama spusti obje ruke na radnu plohu ormarića i pogne glavu. Prsni koš joj se dizao
i spuštao, ali nije ispustila nikakav zvuk. Čulo se samo kako udiše i izdiše.
»Platila sam sve što sam ti ikada dala, Emmy«, reče mama mirno. »Plaćala sam i
plaćala.«
 Ta optužba zareže Emmy do srži poput čelične oštrice. »Nisam ja kriva što si ostala
trudna.« Suze su joj se slijevale niz obraze.
»Samo zato što to nije tvoja krivnja, ne znači da nisi dio toga. Ostavi me samu,
Em.«
Emmy napravi nekoliko koraka, ali onda se naglo okrene. Mama joj neće opet sve
pokvariti. Bilo joj je dosta svega. Napustit će stan i maknuti joj se s puta čim bude mogla.
Emmy će se dokazati gospođi Crofton i njezinu bratiću. Prevrnut će nebo i zemlju da
od sebe nešto napravi. Čim stane na noge i pronađe gdje bi mogla živjeti, vratit će se po
Juliju. Mama će biti slobodna živjeti životom kakav želi ili kakav joj je bio uskraćen.
Obje će tada imati ono što najviše žele.
»Dobila sam posao. Radit ću za gospođu u trgovini vjenčanica«, reče Emmy.
Mama se okrene prema njoj. »Što?«
»Rekla sam da sam našla posao. U trgovini vjenčanica. Dva poslijepodneva tjedno
i pokoju subotu.«
»Trgovina vjenčanica.«
»Da, trgovina vjenčanica. Vlasnica će me naučiti šivati. Također je pogledala moje
crteže i rekla da sam nadarena.«
»Ti i tvoje vjenčanice«, reče mama prezirno ispod glasa, ali dovoljno glasno da
Emmy čuje.
»Rekla je da imam talenta! Sviđaju joj se moje vjenčanice!«
»Listovi papira, Emmy! To su samo listovi papira. Čekaj da odrasteš i vidiš kakav
je pravi život. Možeš crtati sve haljine koje poželiš i zamišljati svoj život kao beskrajnu
paradu savršenih dana. Ali to se neće ostvariti samo zato što ti to želiš, a neće ti pomoći
ni sva bijela čipka ovoga svijeta. Trčiš za mjesečinom, Em. Jednoga ćeš se dana sjetiti da
sam ti to rekla. Tada ćeš mi zahvaliti. Vidjet ćeš.«
»Ja sam odrasla osoba. Nisam kao ti.« Riječi su poput otrova kapale s Emmynih
usana, neukusne čak i njoj samoj. Ovaj put mama se trgnula, ali izdržala je Emmyn
pogled.
»Svi su kao ja«, rekla je.
Emmy se okrene od nje.
»Nisam rekla da smiješ prihvatiti posao!« doviknula je za Emmy, gotovo kao da se
naknadno toga sjetila.
»Ne tražim te za dopuštenje.«
»A što ću s Julijom dok ti radiš?« poviče ona jer su Emmy i majka ponovno
poprimile svoje uloge.
»Ja joj nisam majka. Ti si«, poviče Emmy natrag. Emmy krene prema stubama što
su vodile u spavaće sobe da se obuče za taj dan. Na pola puta ugledala je Juliju.
 »Zašto ti i mama vičete?« Julijine su oči bile napola zatvorene od sna. Nije čula
puno toga.
»Mama je razbila šalicu. Malo je žalosna zbog toga. Ostavimo je nakratko samu.«
Emmy povede sestru natrag uza stube u njihovu sobu i zatvori vrata.
 Šesto poglavlje

PRVI mjesec u Vjenčanicama Primrose bio je čaroban unatoč tome što su se sirene za
zračni napad javljale gotovo svake noći i unatoč napetosti između Emmy i majke.
Emmy je popustila i predložila mami da razgovara s Theom i zamoli je da pripazi
Juliju dok je Emmy na poslu. Bio je to prijedlog na koji je njihova susjeda bez djece
spremno i rado pristala. Činilo se da ni Juliji to ne smeta, iako je Theina stara majka
mislila da je Julia njezina školska prijateljica iz velškog sela u kojemu je odrasla. Za Juliju
je to bilo malo zbunjujuće jer nije znala što da mislio tome.
Ipak, situacija nije mogla biti bolja. Thea je bila pouzdana, jedva da je ikada izlazila
iz stana, obožavala je Juliju i odbila je da joj se plaća za taj posao. Taj brzi dogovor ublažio
je maminu ljutnju zbog toga što je Emmy prihvatila posao ne posavjetovavši se s njom.
Njezino negodovanje zbog toga što je Emmy imala sreće brzo se rastopilo u
ambivalentnost na koju je Emmy već bila navikla.
Nakon one svađe u rano nedjeljno jutro, Emmy je pomislila da počinje shvaćati
zašto je indiferentnost bila mami prihvatljiva kad se radilo o njezinoj starijoj kćeri. To
je sigurno bilo zato što ju je Emmy podsjećala na nju samu. Emmy je bila gotovo istih
godina kao i mama kad je zatrudnjela; Emmy je imala pred sobom život baš kao i ona
prije nego što je sa šesnaest postala majka. Emmy je htjela vjerovati da se majka tako
malo uključuje u njezin život zato da se njezina loša sreća ne bi odrazila na Emmy, ali
bilo je zbunjujuće misliti kako bi mama činila nešto tako plemenito samo zbog Emmy.
Majčin način iskazivanja ljubavi, ako je to bila ljubav, bio je tajanstven.
Kad bi ušla u trgovinu vjenčanica, Emmy je mogla zaboraviti na sve što se događa
kod kuće. Bilo je lako raditi za gospođu Crofton. Emmy je samo morala doći na vrijeme
i obaviti svoj zadatak. Dok je šivala u stražnjoj sobi, mogla je čuti kako gospođa uslužuje
zabrinute buduće mladenke, pomaže im izabrati haljinu sa stalka za odjeću – nijedna
nije htjela čekati da joj se haljina sašije – i uvjerava ih da bez obzira na rat mogu imati
prekrasno vjenčanje, pa makar samo u haljini i s mladoženjom.
 Gospođa Crofton je također bila strpljiva u poučavanju rada sa singericom,
impresivnom napravom koja kao da je imala svoju volju. Igla se pokretala vrlo brzo i bila
je iznimno precizna. Prve subote poslijepodne, kad je jenjala jutarnja gužva, a
popodnevni kupci još se nisu pojavili, Emmy je iznova i iznova navodila konac u iglu
pedeset puta tako da je to mogla sigurno učiniti i sklopljenih očiju. A onda je prošila
deset ravnih linija i deset figura u obliku broja osam, pola na laganom muslinu, a pola
na krepu, koji nije opraštao pogrešku. Kad je završila, gospođa Crofton je rekla da je
Emmy bolja nego što je ona bila kad je počela učiti i da će s vremenom i vježbanjem
Emmy moći svladati i krep, saten, šifon, taft i sve ostale tkanine koje su lepršale kao zrak
ili plivale kao voda kad bi ih švelja pokušala voditi ispod igle tanke poput mačjeg brka.
Prve subote u lipnju, nakon što je pokazala Emmy kako prepraviti gornji dio haljine
tako da pristaje ženi s grudima manjima od onih za kakve je haljina krojena, gospođa
Crofton rekla je Emmy da joj se javio bratić Graham Dabney.
»Punac mu je jako bolestan i sada je otišao sa suprugom u Edinburgh, gdje se
njegova žena brine za oca. Ne znam kada će se vratiti u London. On misli uskoro. Ali
rekao je, ako su tvoji crteži onako dobri kako sam mu ih opisala, da bi se volio sastati s
tobom i razgovarati o tome da ti postane mentor.«
Emmy nije bila sigurna što to znači. Zvučalo je krasno, ali također je znala da si to
neće moći priuštiti. »Znači li to... Hoću li mu morati plaćati?« upitala je.
»Graham je rekao da će te, ako si pravi talent, naučiti kako izrađivati krojeve, a ti
ćeš zauzvrat raditi u njegovu studiju ovdje u Londonu. On dizajnira za nekoliko
kazališta u West Endu i uvijek mu treba dodatnih ruku koje se razumiju u svečanu
odjeću. Već je to radio s mladim dizajnerima kojima je nedostajala poduka i iskustvo.
Zvuči li ti to prihvatljivo?«
Zvučalo je upravo savršeno.
»Tisuću puta da«, reče Emmy.
»Nisam mu rekla da još nemaš šesnaest godina. Možda bi to zasada htjela zadržati
za sebe. A ako škola opet počne, morat ćeš se s njim dogovoriti za raspored kojim će i on
biti zadovoljan, ako odlučiš nastaviti školovanje. On zna biti malo zahtjevan kada radi
na produkciji predstave. Naravno, ja i dalje očekujem da za mene radiš desetak sati.
Hoće li tvoja majka imati što protiv ako te toliko neće biti kod kuće?«
»Sama donosim odluke o svojem vremenu«, reče Emmy, a onda brzo doda:
»Mama sa mnom postupa kao s odraslom osobom.«
»Sretna si što je tako, Emmeline. Sumnjam da bi ovo moglo proći da ona nije
takva.«
Emmy je možda bila sretna. Dotad nije vidjela prednost mamina opuštenog
roditeljstva.
 »Još nešto«, reče gospođa Crofton. »Graham je zatražio da vidi nekoliko tvojih
crteža. Voljela bih mu poslati poštom ona dva koja mi se najviše sviđaju.«
Koliko god je Emmy htjela imati sve ono što je gospođa Crofton upravo obećala,
pomisao da mora predati svoja dva najbolja crteža muškarcu kojega nikada nije vidjela,
odmah je u njoj izazvala tjeskobu. U očima joj se sigurno vidjela panika.
»Ne moraš se brinuti zbog toga što ćeš mu ih poslati, Emmeline«, reče gospođa
Crofton. »On je također dizajner. Zna kako treba čuvati rad kolegice. Da sam na
tvojem mjestu, i ja bih se malo uplašila, ali ne bih dopustila da me to spriječi da mu ih
pošaljem. Ovo je golema prilika. On ne bi tražio da ih vidi da ga nisam zaintrigirala
onime što sam mu o tebi pričala.«
U djeliću sekunde Emmy je razmišljala da gospođi Crofton kaže kako je ne zanima
ponuda gospodina Dabneyja ako to podrazumijeva da mu mora poslati svoja dva crteža
čak i prije nego što ga je upoznala. Ali tek što je zamislila kako izgovara te riječi, shvatila
je da je dovedena do raskrižja koje joj može promijeniti život. Odluči li zadržati sve
vjenčanice u kutiji i nikad ih nikome ne pokazati, vrlo je moguće da ti crteži nikada neće
izaći iz kutije. Mama je rekla da ako nešto želiš, ne znači da će se to i dogoditi. Emmy je
morala učiniti nešto više, a ne samo željeti.
»U redu«, reče Emmy. »Donijet ću ih u utorak.«
Već se spuštala večer kad se Emmy vratila u stan. Zrak je unutra bio zagušljiv i vruć
iako je metalni ventilator izvijao vrat s jedne strane na drugu, od prozorske klupice do
ulaznih vrata. Osim zujanja ventilatora stan je bio sablasno tih za jedno subotnje
predvečerje. Emmy zakorači u kuhinju i zatekne mamu još u odori kako sjedi za
kuhinjskim stolom s visokom čašom za sok. Na sredini stola nalazila se boca viskija,
zgužvani rupčić i pošta koja je stigla tog dana. Sve se dodirivalo, posloženo u trokut
neizgovorene tuge. Podignula je pogled prema Emmy, a oči su joj, crvene od ranijih suza,
blistale od omamljujućeg djelovanja alkohola. Ukosnice su joj se olabavjele u kosi, a
jedan dugačak pramen graciozno se spuštao na rame. Svjetiljka iznad stola bacala je
blago i suosjećajno svjetlo na mamu, bocu, rupčić i dvije otvorene kuverte.
»Očekivala sam te ranije«, promrmlja mama bez imalo ljutnje. Kao da je bila
ljubomorna što je Emmy bila te sreće da je dotad bila negdje drugdje, a ne u stanu.
»Učila sam šivati na šivaćoj mašini. Što se dogodilo? Gdje je Julia?« Emmyno se
čelo orosilo znojem. U kuhinji je bilo sparno i vruće. Prišla je prozoru iznad sudopera i
otvorila ga da pusti unutra povjetarac, ali dočekao ju je samo ustajao zrak. Opet se
okrenula mami. »Zašto piješ? Što se dogodilo?«
Mama ispije do kraja jantarno žutu tekućinu u čaši i nježno je spusti. Prstima je
dodirivala kut usana. »Neville je imao automobilsku nesreću. Poginuo je.«
Emmy baci pogled na dva otvorena pisma na stolu. »Kako znaš? Tko ti je rekao?
Gdje je Julia?«
 Mama podigne pogled. »Pisala mi je njegova majka. Tako je, njegova majka. Ona
nije mrtva. A ni njegov otac. Imala si pravo u vezi s njim, o, pametna moja Emmeline.
Pokušala si mi reći da je lažac i varalica. Ali nisam te htjela slušati.« Podignula je čašu,
zagledala se u njezinu prazninu i spustila je na stol. »Ni prezime mu nije onakvo kako
mi je rekao. Black mu je bilo umjetničko ime za kazalište.«
Emmy priđe majci. »Mama, gdje je Julia?«
Mama odmahne rukom kao da odbacuje Emmynu zabrinutost, a drugom uzme
rupčić. »Kod susjede Thee. Mačka se omacila. Ona ne zna.« Mama posegne za bocom
i natoči piće u čašu. »Neće ni saznati.«
»Što hoćeš reći?«
»Upravo to. Neće saznati.« Mama ispije viski i napravi grimasu. Rupčićem je
obrisala usta. »Ti joj nećeš reći, Em. Neću joj učiniti ono što sam učinila tebi.«
»Mama...«
»Ozbiljno to mislim, Emmy. Nemoj joj reći! Pusti je neka o njemu misli što želi.
Ima pravo misliti što želi.« Mama posegne za bocom. Emmy se nagne nad nju i
odmakne bocu od njezine ispružene ruke.
»Prestani«, reče Emmy.
»Julia ima svako pravo misliti što želi!« Svježe suze obrubile su majčine staklaste
oči. »Nemoj joj reći! Ozbiljno to mislim, Emmy!«
Emmy stavi bocu na vrh hladnjaka i dok je majci bila okrenuta leđima, procijenila
je vlastitu reakciju na vijest o Nevilleovoj pogibiji. Ništa nije osjećala. Neville, uglavnom
nezaposlen glumac, s prekidima je živio s njima četiri godine, počevši kad su Juliji bile
dvije. Emmy se nije sviđalo kako se ponašao prema mami, a nije joj se sviđalo ni kako je
nju počeo gledati kad se počela razvijati u ženu. Ali Julia je uživala kad je Neville govorio
kao starac ili francuski slikar ili američki kauboj. Voljela je njegove izmišljene priče i
luckaste pjesme. Bio je otac kakvog je svako dijete željelo. Nikada nije na Juliju podignuo
glas, nikada je nije korio, nikada joj nije govorio što da misli. Zatim bi nestao i nije ga
bilo mjesecima, a onda bi se vratio s fantastičnom pričom o pustolovini koju je doživio,
donosio bi drangulije za Juliju i isprike za mamu. Znao je da Emmy prozire njegove laži
i prenemaganje pa njoj ništa ne bi donio. Bio je zgodan i talentiran. Također je bio
oportunist i plejboj. Emmy je slavila onoga dana kad je rekao da zauvijek odlazi, iako su
Julia i mama plakale.
Nisu od njega čule ni riječ gotovo godinu dana. Julia je vjerovala da je negdje u Indiji
na snimanju filma. Njegova smrt za Emmy nije ništa značila.
»Jesi li čula što sam rekla?« ljutito je pitala mama. »Emmy, nemoj joj reći.«
Emmy se okrene od hladnjaka. »Jednoga dana Julia neće biti zadovoljna nejasnim
odgovorima na pitanje gdje je on.«
»Danas nije taj dan.« Mama pruži prema njoj čašu za sok.
 Emmy uzme čašu i stavi je u sudoper gdje se posuđe od doručka još namakalo.
»Nikada nisam rekla da je Neville lažac i prevarant.«
»Znala si da mu ne bih trebala vjerovati. Bila si samo dijete, a ipak si znala. Bože,
kakva ironija.«
Emmy otvori ormarić i izvadi konzervu govedine, crni raženi kruh i staklenku
bresaka, jer mama očito nije imala planove za večeru. »Što je bilo, bilo je, mama.«
»Zašto mi je rekao da su mu roditelji mrtvi? Koja je bila svrha toga?« Mama zgužva
rupčić i baci ga na stol pokraj pisama. »Zašto je to učinio?«
»Je li to sada zaista važno?« Emmy razreze šest kriški kruha, čupne nekoliko
pahuljica plijesni i stavi kruh na tanjur.
»Meni je važno! Zašto mi je rekao da su mu roditelji umrli?«
Emmy je mogla zamisliti mnogo razloga zbog kojih je Neville lagao mami o svojim
roditeljima, od kojih je jedan svakako bio da se želio useliti k njima; mami je bilo mnogo
lakše dočekati ga raširenih ruku ako misli da on nema kamo otići. »Zato što je želio da
se sažališ nad njim. Ili zato što je volio lagati i vidjeti može li se s tim izvući. Bio je glumac,
mama. Zarađivao je za život pretvarajući se da je nešto što nije.« Emmy otvori hladnjak
i izvadi staklenku senfa.
»Baš si prava gospođica sveznalica«, promrmlja mama.
»Pitala si me. Samo ti odgovaram na pitanje. Lagao ti je zato što je to odgovaralo
njegovim ciljevima.«
»Rekao mi je da nema novca i da se ne može vjenčati sa mnom. Jesam li ti ikada to
rekla? Kakva sam glupača bila. Otac mu je profesor! On vjerojatno ima puno novca.
Kakva sam budala bila. Čovjek bi pomislio da ću ipak biti opreznija...« Nije dovršila
rečenicu.
Emmy otvori konzervu, a masno-slatkasti miris konzerviranog mesa prožme zrak u
maloj kuhinji. »Ako ne želiš da odmah kažem Juliji, neću. Ali ako me pita zašto mu
treba toliko dugo da se vrati iz Indije ili gdje već ona misli da se on nalazi, ne namjeravam
joj lagati.«
Mama je duboko udahnula. »Nećeš morati. Ja ću joj reći na svoj način, kada sama
izaberem. Ako te pita gdje je on, reci joj da ne znaš. Jer i ne znaš.«
Majka se zagledala u pisma na stolu. Emmy je palo na pamet da Nevilleova majka,
budući da zna za njezinu mamu, možda zna i da Neville ima kćer.
»Kako te je njegova majka pronašla?« upita Emmy. »Zna li ona za Juliju?«
»Zna«, reče mama polako glasom u kojem se čuo ton kalkuliranja. »Dok je umirao
u bolnici u Dublinu, rekao je roditeljima da ima kćer u Londonu. Eto gdje je bio. U
Dublinu. Sigurno je živio s nekom ženom upola mlađom od sebe.«
»I?«
Mama okrene glavu. »I, što?«
 Emmy spusti konzervu. »Žele li je oni vidjeti?«
Mama uzme gornje pismo i spremi ga u džep. »Nije važno ako to žele.«
»Što bi to trebalo značiti?«
»Upravo to. Nije važno ako to žele. Neće je vidjeti. Želim da oni to žele jako dugo
vremena. Želim da oni žele vidjeti Juliju, ali ja im to neću omogućiti. Želim da oni to
toliko silno žele da ih gotovo dovede do ludila.«
Emmy vilicom izvadi vodenastu krišku mesa i pljusne je na jednu od kriški kruha.
Sok je poprskao radnu plohu. »Izvrsna ideja, mama. Tako pravedna prema Juliji.«
Mama ustane na nestabilne noge i snažno povuče Emmy za ruku, prisilivši je da je
pogleda. Mesni sok iz konzerve prelije se preko Emmynih prstiju i umrlja pod.
»Tako je. To jest izvrsna ideja. To je moja izvrsna ideja. Julia zaslužuje imati ono
što je s pravom njezino. Baš kao i svi mi. Baš kao i ti, Emmeline.« Mama joj pusti ruku.
»A ja se namjeravam pobrinuti da ona to i dobije.«
Emmy je gledala kako je majka kleknula na pod i rupčićem vlažnim od suza i viskija
počela brisati mesni sok s poda.
»Oni očito znaju gdje živiš, mama. Zar zaista misliš da ćeš moći spriječiti te ljude
da vide Juliju sve dok od njih ne dobiješ ono što želiš?«
Mama ustane i uspravi se u jednom brzom pokretu. »Zar to misliš? Da se radi o
onome što ja želim? Je li se ikada radilo o onome što ja želim?«
Emmy se okrene sendvičima. »Uvijek je samo to«, promrmlja ona.
Mama opet povuče Emmy za ruku, ovaj put nježnije. Njezin smiren dodir iznenadio
je Emmy.
»Griješiš, Em.« Mama podigne ruku da dotakne kćerino lice, ali Emmy se nehotice
trznula. Mama joj je nježno stavila jedan kovrčavi pramen iza uha. »Jednog ću ti dana
to dokazati.«
Na tren između njih kao da nije postojala razlika u godinama, nije bilo međusobnog
nerazumijevanja ni suprotstavljanja. Bile su samo dvije žene koje su pokušavale isklesati
sretan život iz divovske gromade životnih okolnosti.
A onda je trenutak prošao. Mama je iz džepa izvukla pismo, držala ga je iznad kante
za smeće i vidjela kako je Emmy promatra. Zatim ga je gurnula natrag u džep i opet sjela.
»Ima jedan dizajner koji me želi naučiti kako izrađivati krojeve za moje
vjenčanice«, reče Emmy trenutak poslije. »On je bratić gospođe Crofton. Želi vidjeti
dva moja crteža. Možda će me podučavati, a da za to da određen broj sati radim u
njegovu studiju. Dizajnira kostime za West End.«
Mami se od zabrinutosti nabralo čelo. Emmy je vidjela da majka smišlja odgovor
koji ona neće htjeti čuti.
»Uskoro će mi biti šesnaest. Gotovo sam odrasla osoba«, reče Emmy, već u
obrambenom tonu.
 »Em, uskoro ne znači da već jesi. Još nisi odrasla. Barem ne u očima zakona.«
»Ali znam da mogu dodatno raditi. Čak i kad u rujnu počne škola. Mogu to
izdržati. Ionako mi je ostala još samo jedna godina.« Emmyn glas dizao se do prodornih
visina, ali umirila ga je da dokaže kako je razumna odrasla osoba što je i tvrdila. »Mama,
to neće biti problem.«
»Škola neće početi u rujnu.«
»Kako to misliš? Naravno da hoće«, reče Emmy.
Mama uzme drugo pismo koje je stiglo toga dana i pruži joj ga.
Emmy obriše ruke u kuhinjsku krpu i uzme pismo.
Papir je bio čvrst i mirisao je na tintu i nešto važno. Kao povratna adresa navedena
je ona školska. Čim su joj prsti dotaknuli pismo, Emmy je osjetila da će pismo
promijeniti sve što se tog dana dogodilo. Pogled joj je zastao na riječima »invazija« i
»sigurnost«.
»Emmy, tebe i Juliju evakuirat će na selo«, reče mama. »Ovaj put su ozbiljni u vezi
s tim. Sljedeći tjedan odlaziš iz Londona. Sva djeca odlaze.«
 Sedmo poglavlje

PRVI put su londonska djeca evakuirana prije gotovo godinu dana, ali tada je mama
odlučno odbila poslati Emmy i Juliju od kuće. Tvrdila je da rata još nema, barem ne na
engleskom tlu, i da ona ne namjerava staviti svoje kćeri u vlak i poslati ih bogzna kamo.
Emmy se sjećala da je mama to rekla njezinim učiteljicama u školi, susjedi Thei i svima
koji su pitali zašto su Julia i Emmy još u Londonu. Emmy je pamtila još nešto što je
vidjela u majčinim očima osim prkosa. Mama je osjećala da joj nije u interesu poslati ih
na selo, ali Emmy nije bila sigurna zbog kojih razloga. Činilo se da ima nešto više iza
mamina odbijanja, a ne samo nespremnost da se razdvoji od svojih kćeri.
Nikada se još nije dogodilo da London ostane bez sve djece; nijedan prethodni rat
nije zahtijevao takvo što. Posljednji egzodus u potrazi za sigurnijim domom bio je u
vrijeme kuge, a i tada su samo bogati bježali iz gradova. Ovaj put uzrok premještanja nije
bila bolest nego bezbrojni vojni avioni što su nosili bombe. Zapanjujuća je bila pomisao
da Njemačka može gađati Englesku iz zraka i pokoriti je a da ne stupi nogom na njezino
tlo. Ali mama se rugala ideji da je jedini način na koji će Emmy i Julia biti sigurne taj da
ih se povjeri na čuvanje neznancima.
»Ti i Julia ne idete nikamo«, rekla je u kolovozu 1939., kada je stiglo pismo
savjetujući je da pripremi kćeri za evakuaciju. Dok su druga djeca iz susjedstva vukući
noge išla u školu, noseći kovčege i plinske maske, a za njima su hodale njihove uplakane
majke, Emmy i Julia ostale su kod kuće i igrale damu. Neke majke, koje su dan prije
svisoka gledale mamu, navodno su se progurale kroz policijski kordon na željezničkoj
stanici i zgrabile svoju djecu prije nego što su se ukrcala. One koje su ih hrabro ispratile
mašući rukom, tjedan dana poslije dobile su razglednicu od službenika za smještaj s
informacijama gdje su im i kod koga djeca smještena. Kad su se mnogi njezini prijatelji
iz razreda počeli vraćati kući u grad, Emmy je saznala da su udomitelji stizali na mjesta
okupljanja u crkvama i društvenim domovima po selima kako bi pogledali mnoštvo
djece pristigle iz Londona, a onda bi odabrali one koje bi željeli, kao da su kupci na
aukciji. Jedna Julijina šestogodišnja prijateljica odvojena je od brata jer, tako se barem
priča, on je mogao raditi na polju, a ona ne. Ta je djevojčica i šest mjeseci poslije imala
noćne more. Na kraju je sve bilo uzalud. Zloguki proroci, koji su predviđali da će
Luftwaffe sravniti London sa zemljom, nisu bili u pravu.
Emmy i Julia nisu bile jedina djeca čiji se roditelji nisu mogli ili htjeli pokoriti
zamisli da je evakuacija jedino rješenje koje ima smisla. Neki roditelji iz ulice u kojoj je
živjela obitelj Downtree također su ostavili djecu kod kuće, a i nekoliko njih iz susjedne
ulice. Julia i Emmy su se s tom djecom okupljale u jednoj od kuća gdje su imale
improviziranu nastavu, jer škole su bile zatvorene nakon što su djeca otišla iz grada. Ali
za mjesec dana ponovno su se otvorile jer se većina djece vratila. U to su vrijeme svi
zaključili da će Britanija dobiti rat na poljima Francuske i u zraku iznad Engleskog
kanala.
Ali kad je nekoliko mjeseci poslije pao Dunkirk, sirene za zračni napad zavijale su
sve češće, a zloguki proroci počeli su spominjati ponovnu evakuaciju djece iz Londona.
Emmy tome nije pridavala pozornost. Mama ih je prvi put zadržala kod kuće; učinit će
isto ako se situacija ponovi.
Emmy je bila sretna što je za prve evakuacije ostala kod kuće. A sada je uporno
tražila da ostane i kod druge evakuacije. No ovaj put mama nije htjela ni čuti za to.
Emmy se pola sata prepirala s njom.
Tvrdila je da je prestara da bude evakuirana.
Prave opasnosti zapravo nije ni bilo.
Kako mama zna da će njih dvije biti na sigurnom samo zato što nisu u Londonu?
A pravi je razlog, naravno, bio taj što je Emmy dobila posao. A bio je tu i dizajner
koji je želio vidjeti njezine crteže.
Emmy nije željela ići.
Mama je imala odgovor na svaku ispriku koju joj je Emmy ponudila. Prema pismu
koje je držala u ruci, sva djeca do petnaeste godine, a i ona koja imaju petnaest, trebaju
biti evakuirana. Opasnost je stvarna. Jedino sigurno mjesto je negdje na selu, u
unutrašnjosti zemlje.
A što se Emmyna poslića tiče, kako ga je mama nazvala, zar Emmy zaista misli da će
netko kupovati vjenčanice sada kad se rat zaista nadvio nad njih?
Osim toga, Julia ne može ići sama. Ne nakon onoga što se prošli put dogodilo onoj
djeci iz njezina razreda.
»Moraš ići s njom«, rekla je mama. »Završile smo razgovor o tome. Ideš.«
»Molim te, mama, ne tjeraj me.«
»To ne ovisi o meni!«
»Naravno da ovisi. Možeš učiniti kao i prošli put. Jednostavno ih nemoj
poslušati.«
 Majci su se oči zacaklile od emocija. »Ovaj put je drukčije. Stvarno moraš ići,
Emmy. Tako je najbolje.«
Emmy je htjela majku zgrabiti za ramena i prodrmati je. Protresti je sve dok joj sve
ne kaže.
»Hoćeš reći najbolje za tebe«, reče Emmy umjesto toga. »Sada možeš provoditi
noći s kim želiš, kad god želiš i koliko često želiš.«
Emmy je čekala da dobije pljusku. Htjela ju je. Htjela je osjetiti ubod majčina
prijekora. Željela je da se otisak ruke izdigne na njezinoj koži i procvjeta grimizno
crveno pred mamom.
Mama je lagano dignula ruku, a Emmy se pripremila na udarac.
Ali pljuska nije došla. Mama je spustila ruku i trenutak poslije pustila je da joj visi
uz tijelo.
»Ti i Julia odlazite u srijedu«, rekla je. »Nemoj joj reći za Nevillea. Ne treba baš
sada to saznati. Ovo će joj biti dovoljno teško. Moraš ići s njom, Em. Mrzi me ako želiš,
ali znaj da je ne mogu poslati samu. Znaš da ne mogu.«
Mama se okrenula i izašla iz kuhinje.
Emmy se osjećala kao da je ipak dobila pljusku.

EMMY se užasavala trenutka kad će gospođi Crofton reći da je prisiljena otići iz

Londona. Sljedeća dva dana nakon što je majka primila obavijest, Emmy je razmišljala
o tome kako će u utorak doći na posao i gospođu Crofton obavijestiti da će biti
evakuirana. Zamišljala je kako joj gospođa Crofton odgovara da joj neće moći sačuvati
posao do povratka. Emmy je u mislima čula gospođu Crofton kako govori da nema
načina da sada od bratića sakrije Emmyne godine i da se Emmy može nadati kako će ga
opet pridobiti kad bude starija, pod pretpostavkom da još bude zainteresiran za nju.
Zamišljala je gospođu Crofton kako mrmlja da bi bilo najbolje da joj uopće nije
ponudila posao. Nije željela da joj se te riječi stalno vrte po glavi, ali ponavljale su se i
ponavljale sve dok joj se nije činilo da je već rekla gospođi Crofton i da su joj snovi već
umrli. Sve u vezi s tom situacijom izgledalo je tako nepošteno. Emmy nije mogla na
majku svaliti svu krivnju zbog preokreta događaja, ali trebao joj je netko tko će biti kriv
za rat. Ljutila se na majku zato što je inzistirala da se i ona evakuira s Julijom, kao da
Emmyna sigurnost nije bila važna.
Mama se u ponedjeljak navečer vratila sa sastanka u školi s popisom stvari koje su
djevojčice morale ponijeti sa sobom. Julia je bila puna pitanja i uzbuđena što će se
vlakom voziti na selo kao kakva bogata nasljednica. Oduševila se idejom da jesen
provede na nekom seoskom imanju, gdje će jahati konje – kao da ih sva domaćinstva na
selu drže – i što će uzgajati bundeve, bacati kamenčiće u ribnjak i brojiti zvijezde. Emmy
je imala samo jedno pitanje. Koliko će dugo evakuacija trajati? Prethodne godine djeca
su se počela vraćati kućama već nakon mjesec dana. Mogla se samo nadati da će i ovaj
put biti tako. Morala se vratiti u London. Jer neće je čekati ova prilika koju je dobila
zahvaljujući svojim crtežima.
Ali želje ne postaju stvarnost samo svojim postojanjem.
U utorak poslijepodne prije odlaska na posao Emmy je kao i obično odvela Juliju
susjedi Thei. Njihova je susjeda upravo pripremala kutiju s namirnicama za svoje
takozvano Andersonovo sklonište. Bila je to kućica od valovitog lima, prekrivena
zemljom i napola zakopana u tlu u njezinu stražnjem vrtu.
Stan obitelji Downtree bio je spojen s Theinim i s još šest ostalih u nizu, tako da su
njihovi domovi, građeni od cigle i sa sobama na katu izgledali kao jedna dugačka kuća
sa sedam identičnih ulaznih vrata. Svaki od uskih stanova imao je straga malen vrt. Svi
su vrtovi bili odvojeni zidovima od cigle. Susjedi su tu sadili cvijeće, rajčice i držali
lončanice s maćuhicama. Obitelj Downtree imala je plosnatu kamenu ploču, divlje
izraslu živicu i golu zemlju. Thea je u svojem minijaturnom vrtu dala napraviti
Andersonovo sklonište nakon što su joj rekli da njezina mačka nije dobrodošla u
javnom skloništu, zapravo podrumu u kući postolara na kraju ulice. Njezino privatno
sklonište zauzelo je sav prostor od jednog zida vrta do drugog. Sklonište Andy izgledalo
je kao pseća kućica, koju je sagradio netko tko nema pojma kako se ono treba
konstruirati pa su zidari odlučili zakopati dokaze da su ikada pokušali nešto podići.
Mama je sklonište smatrala odvratnim; Julia ga se jednostavno užasavala.
»O, moj Bože, zar me i danas trebaš da ti pričuvam Juliju?« Theine oči blistale su
od nervoze. Vijest o drugoj evakuaciji natjerala je sve ljude u ulici da se pripreme za
najgore, što god to bilo.
»Danas ipak moram ići na posao. Posljednji mi je dan... barem na neko vrijeme«,
reče Emmy. »Nadam se da ću se brzo vratiti.«
Thea je zurila u Emmy kao da ova govori stranim jezikom koji Thea ne razumije.
»Brzo?« pitala je.
»Da. Nadam se da će ova evakuacija biti kao i ona prethodna.«
Thea je u ruci držala košaru od pruća punu keksa, konzervi sardina i boca soda-
vode, ali spustila ju je i rekla Juliji, koja je stajala pokraj nje, da je mama mačka preselila
svoje mačiće u ladicu komode pa neka ode i pogleda kako su slatki. Čim je Julia potrčala
na kat, Thea se okrenula prema Emmy.
»Emmeline, zar ti majka nije rekla kako stvari stoje?«
Zbog tona njezina glasa Emmy se odmah osjetila poput neinformiranog djeteta, baš
kao što su i svi tvrdili da jest. »Što hoćete reći?«
»Francuska je okupirana i...«
»Znam to«, usklikne Emmy. Ne može se reći da nikada nije čitala novine ni slušala
radio.
 »Da, ali to znači da sada Nijemci mogu doprijeti do nas. U svojim avionima mogu
preletjeti Kanal. Ovo sada nije kao što je bilo prošli put. Kažu da Nijemci planiraju
bombardirati London.«
»To su rekli i prije godinu dana.«
»Da, ali prije godinu dana Nijemci nisu imali Francusku.«
Sada je na Emmy bio red da se zagleda u nju kao da ne razumije jezik kojim Thea
govori.
»Mi smo na otoku«, reče Emmy. »Nacisti se ne mogu dokotrljati ovamo sa svojim
tenkovima kao što su učinili drugdje.«
»Ali upravo zato nitko ne može reći koliko će ovo trajati. Nikako ne bih voljela da
odeš odavde misleći kako ćeš se vratiti za mjesec dana. Novine kažu...«
Emmy nije željela više ništa čuti. Bila je umorna od svih i svega što je odlučivalo o
stvarima koje su njoj bile važne. Prekinula je Theu u pola rečenice. »Moram ići, Thea,
ili ću zakasniti. Oprosti. Doći ću po Juliju prije šest i trideset.«
Emmy je znala da je bila krajnje nepristojna, ali jednostavno se morala udaljiti od
Thee i njezine kutije s namirnicama za sklonište, i od straha u njezinim očima. Otišla je
u stan po ona dva crteža koja je obećala donijeti gospođi Crofton. Na tren ih je prislonila
na grudi. Oni će joj čuvati mjesto, ako ne u trgovini gospođe Crofton, onda u planovima
za budućnost gospodina Dabneyja. Moralo je tako biti.
Krenula je prema trgovini vjenčanica i na uglovima ulica prolazila je pokraj zidova
podignutih od vreća pijeska, pokraj kojih je i ona kao i svi drugi prolazila već godinu
dana i jedva da ih je više primjećivala. Svi prolaznici kao da su bili zamišljeni u žurbi, ne
pozdravljajući jedni druge, bez kimanja i bez osmijeha. Činilo se kao da je skori odlazak
četvrt milijuna djece značio da će London izgubiti svoju nevinost, a nitko nije sigurno
znao što učiniti u predvečerje tog gubitka.
Emmy je stigla do Vjenčanica Primrose i otvorila vrata. Trgovina je bila prazna,
osim jedne mlade žene koja je kupovala veo.
Samo veo.
Emmy je iz razgovora žene i gospođe Crofton zaključila da se žena udaje u petak
ujutro u crkvi Sveti Martin u Polju, da će imati veo i haljinu od bijelog točkastog
švicarskog batista, koju je već nosila u travnju na klavirskom recitalu. Njezin budući
suprug sa svojim vodom odlazi u rat u subotu popodne.
Dok je gospođa Crofton dovršavala naplatu, Emmy je otišla u stražnju sobu da vidi
kakav je posao šivanja čeka tog poslijepodneva, ali na dugačkom stolu nije bilo ničega.
Nekoliko trenutaka poslije pridružila joj se gospođa Crofton. Izgledala je izmučeno, kao
da nije dobro spavala ili kao da je ručala nešto što se sada bućkalo u njoj.
»Gospođo Crofton, jeste li dobro?« upita Emmy.
 Uspjela se blijedo osmjehnuti. »Pitaj me to kada rat završi, Emmeline, i možda ću
imati neki odgovor za tebe.« Gospođa Crofton spusti pogled na Emmyne ruke.
»Donijela si ih.«
»Naravno.« Emmy joj pruži crteže.
Oklijevala je i nije ih odmah uzela. »Imaš li mi što reći?«
Te su riječi prenule Emmy, ali sekundu poslije bilo joj je drago što je gospođa
Crofton nagađala da će je poslati iz grada.
»Majka me prisiljava da odem. Žao mi je, gospođo Crofton. Nisam znala da će se
to dogoditi kad sam prihvatila posao.«
Žena kimne i zagleda se u crteže u Emmynoj ruci. »Zaista sam mislila da se mogu
pretvarati da se nemam zbog čega brinuti dok god radim svoj posao i prodajem
vjenčanice mladim sretnim djevojkama.«
Emmy nije unaprijed pripremila odgovore na nešto što bi gospođa Crofton rekla, a
što nema veze s njom pa sada nije imala spremne riječi.
»Želiš li još uvijek da ih pošaljem svojem bratiću?« Glas gospođe Crofton bio je
bez emocija i snage, kao da više nije bilo važno što je upoznala Emmy i što su joj se
svidjeli njezini crteži, i što joj je htjela pomoći da se upusti u posao kao buduća
dizajnerica vjenčanih haljina.
»Svakako to želim. Evakuacija ništa ne mijenja.«
Gospođa Crofton pogleda Emmy. »Osim što se nećeš nalaziti u Londonu.«
»Ali vratit ću se čim budem mogla. Silno želim da pošaljete crteže gospodinu
Dabneyju i voljela bih znati kada će on ponovno biti u gradu.«
Žena se nasmije, kratko, prigušenim smijehom punim umora. »Oh,
samouvjerenost mladosti! Ti bi htjela da svi do Božića pijemo pjenušac slaveći pobjedu.
Sin moje susjede je u britanskoj mornarici, a ona mi kaže da on ni približno ne zna
koliko dugo će ovo potrajati. Više ne dobivam haljine od svojih nabavljača u Parizu. Bit
će teško prodavati vjenčanice kad nemam nijednu koju bih prodala. I ako svi londonski
dizajneri krenu u brda, što ću onda ja?«
»Možete prodavati moje.«
Ovaj put njezin je smijeh bio od srca i glasan. »A od čega ću ih sašiti, od bolničkih
plahti? Tko će trošiti novac na vjenčanicu ako zavlada nestašica hrane kao što se govori?
Ili ako bombe budu padale svake noći? Zar vas u školi ne uče o onome što se trenutačno
događa?«
»Škola ne radi. A rat stvara mladenke baš kao što stvara i udovice. To ste mi vi
rekli.«
»Ali ne u tako velikom broju. Jučer i danas nisam imala nijednog kupca osim ove
mlade žene, koja je kupila samo veo.«
 »Dajte ove crteže bratiću. Molim vas, gospođo Crofton. Obećavam da ću se vratiti
čim budem mogla. Bio rat ili ne bio.«
Ona glasno ispuše zrak. »Dobro.«
»I javite mi kada se on vrati u London.«
Gospođa Crofton kimne. »Pošalji mi svoju adresu kad se smjestiš.«
Trenutak su tako stajale i gledale se.
»Danas nemam za tebe posla, Emmeline«, naposljetku reče gospođa Crofton.
»Možete me naučiti kako podstaviti korzet.«
Podignula je kutove usana u neki poluosmijeh. »Gotovo da ti zavidim. Zato što
odlaziš odavde. Daleko od svega ovoga. Ne znaš kako ti je dobro.«
»Zamijenila bih se s vama istoga trena.«
Gospođa Crofton nježno se osmjehne. »Da si moja kći, Emmeline, učinila bih isto
što i tvoja mama. I ja bih te poslala na selo u sigurnost. Nekoć sam imala kćer, znaš.«
Emmy to nije znala.
Gospođa Crofton zagleda se u zid iza nje kao da je to prozor u prošlost. »Umrla je
od groznice sa šest godina.«
»Žao mi je, gospođo Crofton.«
Njezina poslodavka načas se zadrži tu, na rubu između sadašnjosti i prošlosti, a onda
se okrene prema zidu i uključi električni čajnik što je stajao na stoliću pokraj zahoda.
Emmy je pričekala da čuje još nešto o pokojnoj kćeri, ali gospođa Crofton samo je
rekla da joj je strašno žao što je ostala bez šećera, a u dućanima ga se više ne može kupiti.
 Osmo poglavlje

ONOGA dana kad su Emmy i Julia odlazile iz Londona lipanjsko sunce veselo se
pojavilo iza oblaka i sve obavilo raskošnom i pretjeranom toplinom. Emmy bi više
voljela trezveniju maglu ili kakav iznenadni pljusak. Nije željela da nebo podupire ovaj
plan dok ona i sestra nevoljko koračaju prema Julijinoj školi, s kovčegom u ruci i dok
čekaju usred gomile suncem obasjanih majki punih emocija, dječice širom otvorenih
očiju i službenika u odorama, koji se pretvaraju da je ono što rade potpuno normalno.
Njih dvije će iz škole nastaviti put autobusom, zatim vlakom, i naposljetku
automobilom ili kamionom, ili ciganskim kolima – tko je zapravo znao? – do onog
mjesta koje će otada zvati svojim domom.
Dok se pakirala, Emmyna jedina utjeha bilo je to što je našla ključ stražnjih vrata
trgovine Primrose, ključ koji je zaboravila vratiti gospođi Crofton dok su se opraštale.
Bilo je to poput nekog znamena da će se morati vratiti u London i odnijeti ključ gospođi
Crofton. Spustila ga je u džep suknje i prstima opipavala njegov oblik, a onda je izvukla
ruku.
Stigle su u školu petnaest minuta kasnije nego što je mami rečeno da dođu, ali čini
se da nije bilo važno što su zakasnile. Redovi u kojima su roditelji čekali da registriraju
djecu bili su dugi i zavojiti, i unatoč sunčanu vremenu svi kao da su dijelili isti osječaj:
tihi očaj. Živahno brbljanje nervoznih adolescenata bilo je neznatno glasnije od
uzbuđenih glasova roditelja, koji su željeli više informacija nego što im je itko od
nadležnih mogao dati. Službenici za smještaj po kućama kojima su se obraćali sjedili su
iza dugih stolova i jedva dizali pogled s gomila papira, jer bili su usredotočeni na to da
ne izgube nečije dijete u toj drugoj evakuaciji. Najmlađa djeca čvrsto su držala majke za
ruku. Neka su već iz prethodne evakuacije znala kakvu će traumu doživjeti i skrivala su
lica u skutima majčine suknje. Najstarija djeca – tinejdžeri poput Emmy – ogledavala
su se uokolo u nevjerici, izgledajući kao da bi najradije nestala u nekoj drugoj dimenziji
dok se odrasli igraju rata. Emmy nije vidjela nikoga poznatog, vjerojatno zato što su
došle pred Julijinu školu, a ne pred njezinu.
Mama se vratila iz jednog od dugih redova noseći kartonske kartice na uzicama, za
Emmy i Juliju, i naljepnice za prtljagu na kojima je pisalo njihovo ime, dob, mamino ime
i njihova londonska adresa. Julia je odmah objesila oko vrata karticu s imenom.
»Neću to nositi«, rekla je Emmy vrativši svoju karticu mami.
»Moraš«, rekla je mama ignorirajući ispruženu ruku svoje kćeri. Sagnula se da
pričvrsti naljepnice na kovčege pokraj svojih nogu.
Emmy obavije uzicu kartice oko ručke kutije u kojoj je nosila obaveznu plinsku
masku. Mama se uspravila, vidjela da Emmy oko vrata nema obješeno ime i uspuhano
progovorila.
»Emmy, molim te. Jednostavno to učini.«
»Mama, nemam pet godina.«
»Onda se nemoj tako ni ponašati.«
Mama je strgnula karticu s ručke Emmyne kutije s plinskom maskom i prebacila joj
je oko vrata.
»Što ovdje piše?« Julia se zagledala u sitno ispisana slova ispod svojeg i mamina
imena na kartici.
»Moreton-in-Marsh«, reče mama i poravna Julijinu kopču za kosu. »Tamo ide
vaš vlak.«
»Što znači Marsh1?« Julijino čelo se naboralo.
»To je velika blatnjava bara«, reče Emmy ispod glasa.
»Moreton-in-Marsh je lijep gradić u grofoviji Gloucestershire«, reče mama Juliji
nakon što je oštro pogledala Emmy. »Gospodin kod kojega sam vas prijavila kaže mi da
je to ljupko mjesto. U Cotswoldsu. Još neka djeca iz tvoje škole idu tamo, Julia, pa ćeš
ipak nekoga poznavati.«
»A iz moje škole? Ima li nekoga iz moje škole?« upita Emmy glasom punim
cinizma.
Mama se okrene prema njoj. »Mnogo će tvojih vršnjaka biti evakuirano, Emmy.
Mnogo. Pogledaj oko sebe. Prestani otežavati situaciju.«
Emmy nije otežavala situaciju. Svi ostali su to činili. To nije bio njezin rat. Ni za što
od onoga što se događalo oko nje ona nije bila kriva niti je to imalo kakve veze s njom.
Službenik u odori progovorio je na razglas i pozvao one koji idu na zapad u
Gloucestershire i Oxfordshire. Došao je trenutak da se ukrcaju u autobus koji će ih
odvesti do željezničke stanice.
 Emmy podigne svoj kovčeg, a mama je uhvati za ruku. »Ne daj im da vas razdvoje«,
rekla je nježno, ali odlučno. »Ako tko pokuša, priredi mu pakao. Obećavaš?«
Emmyn kovčeg, plinska maska i kutija s crtežima, a koju je sada držala u rukama,
odjedanput su postali lagani u usporedbi s teretom prisile da se odrekne svih dobrih
stvari koje su joj se nedavno dogodile. Činilo joj se kao da joj snovi bježe spiralno se
dižući u zrak, pokraj baražnih balona što su lebdjeli na nebu poput golemih mrtvih
napuhanih riba. Emmy je ostavljala i puštala iz ruku toliko toga, a ipak je u srcu osjećala
težinu.
Kad nije dobila odgovor, mama stisne Emmynu nadlakticu. »Obećaj mi, Emmy.«
»Ona je tvoja kći«, šapne Emmy, a suze joj navru na oči. Voljela je Juliju, ali ne bi
pristala otići iz Londona da nije morala paziti na Juliju. S Julijom bi se trebala evakuirati
mama, ne ona.
»A ti si joj sestra.«
Muškarac iz autobusa opet ih je pozvao.
Kartica s imenom oko Emmyna vrata zalepršala je između nje i mame, podigla joj
se s grudi na sekundu jer ju je povjetarac zakovitlao.
Emmy pogleda u majčine zlatno-smeđe oči. »Ti sve pokvariš.« Riječi su joj prešle
preko usana lagano kao pjesma, ali čim ih je izrekla, poželjela ih je povući natrag i
gurnuti na ono tamno mjesto gdje su bile skrivene otkad je mama dobila obavijest o
evakuaciji.
Mama je podignula jednu obrvu, samo jednu, i to minimalno. »Nisam tražila da se
ovo dogodi.« Pustila je Emmynu ruku. »Ništa od ovoga. Budi oprezna kad kažeš da
nešto mrziš, Em.«
Mama se nagnula naprijed prema Juliji, čije je lice preplavila nesigurnost. »Ti sada
ostani s Emmy i nemoj joj praviti probleme, dušo. U redu?« Mama je povukla Juliju u
zagrljaj. Kad je pustila mlađu kćer i uspravila se, mamine oči bile su vlažne. »Slušajte
ljude koji će se brinuti za vas. Doći ću vam u posjet čim budem mogla. Pisat ću vam. A i
vi možete pisati meni.«
Julia kimne. Činilo se da je zadovoljna što će moći mami pisati pisma – nešto što
još nikada nije činila – i dobivati nečija pisma, jer to joj je bila nova i uzbudljiva ideja.
Ali onda je u trenu raširila oči u panici. »Čekaj. Što je s Nevilleom? Što ako se vrati?
Neće znati gdje sam!«
»Da, mama. Što je s Nevilleom?« ponovi Emmy glasom u kojem nije bilo Julijine
uznemirenosti, nego samo puno drskosti. Koliko bi dugo trebala glumiti pred Julijom
da joj je otac još živ?
Mama je ignorirala Emmy. »Ja ću se za to pobrinuti, dušo.«
»Reći ćeš mu?« upita Julia sada manje uznemirena, ali još zabrinuta, i možda čak
ljuta na samu sebe što prije nije na to pomislila.
 »Da, za sve ću se ja pobrinuti.«
Mama je odgovorila na Julijino pitanje tako da joj zapravo ništa nije rekla, a onda se
okrenula prema Emmy. Nije ispružila ruke da je zagrli. Umjesto toga uhvatila ju je
rukom lagano za bradu. »Ne zaboravi što sam ti rekla, Emmy.«
Emmy nije trebalo posebno govoriti da pazi na mlađu sestru. Ona je skrbila o Juliji
više od njihove majke. Uvijek je tako bilo, čak i u onim rijetkim trenucima kad se ljutila
zbog te odgovornosti. »Zar zaista misliš da bih dopustila da joj se išta dogodi?« reče
Emmy i izvuče bradu iz majčina laganog stiska.
Mama pusti ruku da joj padne uz tijelo. »Mislila san na to da pomno biraš što ćeš
mrziti. Ne znaš sve. Znam da misliš kako znaš, ali ne znaš.«
»A ti misliš da ti znaš sve. Ne znaš što je gospođa Crofton rekla o mojim crtežima,
jer ne želiš znati. Nisi čak ni pitala. Tebi oni ne znače ništa. Ali meni znače sve, mama.
Tako da znaš.«
Mama odmahne glavom. »Zaboga, Emmeline. Tako si mlada...«
»Samo zato što sam mlada, ne znači da ne mogu donositi odluke o svojoj
budućnosti. Od svih ljudi, ti bi to trebala najbolje znati.«
Jedan službenik prošao je pokraj njih i vidio kartice s Emmynim i Julijinim imenima
i njihova odredišta. »Dođite, djevojke. Odmah, idemo. Uskoro ćete opet vidjeti mamu.
Hajde, krenimo.«
Službenik je lagano spustio ruku Emmy na leđa, a ona je uzela slikovnicu s bajkama
Juliji iz ruku, a onda je obavila ručku kutije s plinskom maskom oko zapešća. Emmy
pridoda knjigu onome što je već nosila ispod ruke.
»Svoj kovčeg nosi u jednoj ruci, a drugom se primi za moju suknju. I ne puštaj«,
reče joj Emmy. Udaljile su se od mame noseći kovčege koji su se prethodnog dana
pojavili u njihovu stanu – niotkuda – i koji su lagano mirisali na mušku kolonjsku
poslije brijanja. U drugoj ruci Emmy je nosila Julijinu slikovnicu, kutiju s crtežima i
vrećicu s ručkom za koji je mama rekla da ga je za nju i Juliju kupila gospođa Billingsley
u svojem omiljenom dućanu sendviča.
Julia se okrenula da mahne majci prije nego što se popela u crveni autobus na kat,
koji je stigao ovamo sa svoje uobičajene rute prevoženja turista po Londonu. I Emmy se
okrenula. Mama je nepomično stajala ruku prekriženih na grudima dok su oko nje ljudi
žurili. Na licu joj se nije moglo ništa pročitati. Izvukla je jednu ruku i uzvratila Juliji
pozdrav, mahnuvši joj i otpuhnuvši poljubac. Kad joj se pogled susreo s Emmynim,
lagano je podignula bradu kao da joj želi reći da je zadovoljna što je Emmy shvatila da
njih dvije ipak nisu toliko različite.
 Deveto poglavlje

EMMY se samo jedanput prije vozila vlakom iz središnjeg Londona. Bilo je to za vrijeme
jednog od razdoblja dok je Neville živio s mamom. Odveo ih je sve u Brighton da
provedu dan na plaži uz more. Želio je povesti samo mamu; Emmy se sjećala koliko je
to bilo očito. Ali tada nisu živjele u Whitechapelu pa nisu imale Theu za susjedu. Nije
bilo nikoga tko bi preko vikenda pripazio na djevojčice. Mami se tamo nisu sviđali
susjedi, a prema maminim riječima, ni oni nisu voljeli nju. Emmy je smatrala da im se
nije sviđalo Nevilleovo dolaženje i odlaženje iz njihova stana, a ponekad bi doveo kojeg
prijatelja glumca i vrlo često su do tri ujutro glasno uvježbavali tekstove iz vulgarnih
predstava u kojima su glumili. Jedine prijateljice koje je mama imale bile su pralje u
hotelu gdje je radila, ali nijedna od njih nije htjela cijeli vikend čuvati djevojčice od tri i
jedanaest godina.
Emmy se tada svidjelo voziti vlakom.
Svidjelo joj se more.
Ostatak vikenda nije bio vrijedan pamćenja.
Dok su ona i Julia sada u vlaku sjedile jedna do druge, htjela je ostati ljuta na mamu,
na Nijemce, na Britanski ratni ured i na samog Svemogućega zato što su je izvukli iz
Londona kad je bila na putu da sve dobije.
Ali dok su svjetla grada ostajala iza njih a krajolik se pretvarao u nježne brežuljke i
žuta polja, više nije mogla ostati ljuta. Kloparanje vlaka, priroda koju je gledala kroz
prozor, pa čak i ručak koji je podijelila s Julijom – najbolji koji su ikada imale – sve je to
smirilo Emmy i dovelo je u stanje uobičajene melankolije. Kad su presjeli u Oxfordu i
nastavili posljednji dio puta vlakom, Emmyn bijes rastopio se u nešto nalik na tugu.
U vlaku za Moreton-in-Marsh nalazilo se sedamdesetero djece, ali u pratnji nije bila
nijedna učiteljica, kao što je bio slučaj s većim skupinama, nego samo jedna gospođa u
odori, koja je Emmy malo podsjećala na nanu. Bila je iste građe, imala je istu srebrnasto-
smeđu kosu. Dopustila je da je Emmy, kao najstarija u njihovoj skupini, zove Alice, a ne
gospođa Braughton. Prije nego što su stigli u stanicu Moreton-in-Marsh, Alice je
zamolila Emmy da pripazi na trojicu malih dječaka – svi su bili iz Julijina razreda – koji
su sjedili iza njih i cijelim se putem od Oxforda, svih četrdeset pet minuta, smijali,
naguravali i nogama udarali u naslon sjedala djevojčica.
»Samo pripazi da se ne odvoje iz skupine«, rekla je Alice kad se začula zviždaljka i
vlak počeo ulaziti u stanicu. »Netko će nas dočekati na stanici, a onda ćemo pješice otići
do gradske vijećnice. Kratka šetnja. Ja ću paziti na skupinu straga. Bilo bi izvrsno kad bi
ti ostala u sredini.«
Emmy kimne i bez riječi pristane.
»Samo budi hrabra«, reče Alice pogrešno protumačivši Emmynu šutnju kao
plahost. Stisnula je Emmy rame prije nego što se vratila na svoje sjedalo u prednjem
dijelu vagona.
Kad su sišli s vlaka, trebalo je neko vrijeme da Emmy okupi dječake i uvjeri ih da joj
ostanu na oku, gdje ih može lako vidjeti. Zatim su sva djeca stala u red, a službenica ih
je prebrojila i usporedila imena s onima na popisu u svojoj ruci. Svi su kovčezi
natovareni na kamion da ih djeca ne nose tri ulice, koliko je trebalo prijeći do vijećnice,
gdje će ih onda razvrstati. A potom će mladi Londonci krenuti dalje, poput vojnika što
marširaju na bojište ili zatvorenika u svoje ćelije, pomislila je Emmy.
»Moram na zahod«, promrmlja Julia, čvrsto držeći Emmy za ruku.
»Pa bila si u Oxfordu.«
»Ali to je bilo davno.«
»Misli na nešto drugo. Čim stignemo na sljedeće odredište, pronaći ću ti zahod.«
»Ne mogu misliti na nešto drugo!«
»Da, možeš.«
Tri dječaka ispred njih zaustavila su se da pogledaju mrtvu pticu na pločniku.
»Idemo, dečki«, reče Emmy.
»Julia, izazivam te da ju dotakneš«, reče jedan dječak.
»Ja tebe izazivam da je pojedeš!« uzvrati mu Julia čvršće stegnuvši sestrinu ruku.
Emmy šutne nogom malo beživotno tijelo. Odletjelo je u jarak. »Poslije se možete
nadmetati u izazovima. Sad krenite dalje.«
Nastavili su svojim putem, pokraj trgovina, kafića i raznih poslovnih prostora.
Gradić je pomalo sličio Brightonu. Zgrade su bile stisnute jedna uz drugu, bilo je malo
taksija i nije bilo crvenih autobusa na kat. Ali nije bilo mirisa mora, nitko na pločniku
nije prodavao kolače ni sladoled. U Brightonu kao da nitko nije ni primijetio da su oni
stigli, niti mario kad su otišli. Ovdje su svi prestajali s onim što su radili i gledali kolonu
djece, počevši od brijača koji je meo prag, trgovca koji je stajao pokraj drvenih sanduka
punih repe do žena u nimalo lijepim haljinama koje su obavljale popodnevnu kupnju.
 Dvije mlade majke gurale su dječja kolica po pločniku i sklonile se u stranu tako da
se skupina djece ne mora razdvojiti. Emmy je čula kako jedna šapće drugoj: »Ah! To su
djeca iz Londona. Jadni siročići!«
Druga je odgovorila: »Možeš li zamisliti da i ti tako pošalješ svoje dijete od kuće?«
»Ili da jedno primiš u kuću? Zaboga, ne znamo ništa o njima.«
»Ni mi ne znamo ništa o vama«, šapne Emmy dok su ona i Julia prolazile pokraj
njih.
Nije više čula što govore majke s kolicima, a nije se ni osvrnula da ih pogleda.
Prošli su još jednu ulicu i našli se pred gradskom vijećnicom u glavnoj ulici. Sa svake
strane uz rub pločnika bili su parkirani automobili. Nekoliko odraslih, uglavnom žena,
stajalo je vani na stubama i promatralo djecu koja su prolazila pokraj njih.
»Dobro došli u Moreton-in-Marsh«, pozdravila ih je jedna od njih, ali po tonu
glasa reklo bi se da je bila nervozna što je došlo toliko djece. Mladi došljaci bili su dokaz
da je sada sve drukčije. Rat više nije bio igrarija, kako su to neki dosad govorili. Bio je
stvaran. Djeca iz Londona bila su tu kao dokaz.
Uveli su ih u veliku sobu za primanje punu stolova, stolica na sklapanje i ljudi koji
su razgovarali u malim skupinama. Njihova prtljaga je već stigla i dva su je muškarca
istovarivala s kola. Slagali su kovčege poput domino kockica uza stražnji zid. Za jednim
stolom službenici su sjedili sa svojim papirima i tvrdim podlošcima za pisanje. Na
drugom su se nalazile čaše s vodom, keksi i kolačići od bjelanjaka. Dječaci na koje je
Emmy pazila pojurili su prema stolu s hranom, a ona ih nije spriječila. Učinila je što su
od nje zatražili – dovela ih je ovamo ne izgubivši ih putem.
Emmy se ogledala oko sebe tražeći znak koji je upućivao na toalet, našla ga je i
krenula ravno u tom smjeru vodeći Juliju za ruku.
»Moraš ostati sa svojom grupom«, rekla joj je jedna žena s trakom oko nadlaktice.
»Moja sestra mora na zahod«, reče Emmy i nastavi hodati.
»Što oni ljudi tamo rade?« upita Julia dok ju je Emmy vodila niz uzak hodnik do
jednih vrata, a bila su dvoja, na kojima je pisalo WC.
»Tu su zbog nas.« Emmy otvori sestri vrata.
»Ali zašto nas tako gledaju?«
»Nikada prije nisu vidjeli djecu iz Londona pa smo im ti i ja kao dvije princeze.
Zato.«
To ju je zadovoljilo. Pustila je Emmynu ruku.
Kad su se vratile u veliku prostoriju, Julia je rekla da je gladna. Krenule su prema
stolu s vodom i keksima, a Emmy nije mogla ne primijetiti kako ih ljudi gledaju dok se
ona i Julia približavaju stolu. Proučavali su cijene li djevojke njihovo gostoprimstvo. U
jednoj ludoj sekundi Emmy je poželjela sagnuti se i polizati svaki kolačič od bjelanjaka.
 »Uzmi samo jedan«, promrmljala je Juliji. »Dok ne budeš sigurna da je svatko
dobio barem po jedan kolačić.«
»Znam kako dijeliti s drugima, Emmy«, promrmlja Julia, a čelo joj se naboralo od
ljutnje.
Jedna žena priđe mikrofonu i lupne ga. Začuje se glasno štropotanje, a slijedio ga je
kratak pisak. »U redu je«, reče ona. »Neka sva djeca stanu iza mene pa možemo početi.
Ako ste došli po jedno ili dvoje evakuirane djece, molim vas da dođete meni slijeva tako
da zadržimo sve u savršenom redu. Izvrsno.«
Svi su učinili kako im je rečeno.
Dok se gomila odraslih kretala tako da stanu na mjesto gdje će licem biti okrenuti
djeci, Emmy je primijetila da njihovi izrazi nisu bili nimalo drukčiji od onih koje je
nekoliko sati prije vidjela u školskom dvorištu. Ti ljudi sa sela osjećali su istu strepnju
pomiješanu s nadom. Htjeli su vjerovati, baš kao i roditelji u školskom dvorištu, da je to
ispravan tijek stvari koje treba poduzeti; evakuacija je bila način na koji će se njihova
nacija boriti, a ipak zaštititi nedužne. Netko će morati svoje dijete prepustiti na skrb
neznancu, a netko će morati primiti voljeno dijete osobe koju nikada nisu upoznali. Rat
je zahtijevao da u Engleskoj više ne postoje neznanci.
Tek kad su seljani počeli birati djecu koju će odvesti kući, Emmy je primijetila kako
su dvije skupine odraslih ipak bile različite. Roditelji u školskom dvorištu nisu mogli
ništa birati; ni kojim će autobusom njihovo dijete krenuti, ni grad u koji će otići, ni
obitelj koja će ga primiti. S druge pak strane, ovi ljudi dobro su zagledavali evakuiranu
djecu kao da kupuju gusku za Božić.
Udomitelje, kako ih je nazvala žena za mikrofonom, pozvali su da razgovaraju s
djecom tako da se »svi bolje upoznaju«.
Kad su se ljudi počeli kretati prema njima, Julia je zgrabila Emmy za ruku. Prsti
njezine sestrice bili su ljepljivi od kolača.
Približio im se jedan bračni par. Bili su stariji od mame, ali mlađi nego što bi bila
nana. Žena je mirisala na laštilo za pokućstvo, a muškarac je imao divovski madež na
obrazu, koji je izgledao kao pečeni komad govedine.
Predstavili su se djevojčicama, rekli su da se zovu gospodin i gospođa Trimble i da
im je drago što su se upoznali. Zatim su ih pitali kako se zovu.
»Ja sam Emmeline Downtree, a ovo je moja sestra Julia«, rekla je Emmy. Julia je
gledala široko otvorivši oči, ali ništa nije rekla.
Žena se sagnula i dotaknula Julijinu plavu svilenkastu kosu. »Ah, pravi si mali
kerubin.«
Julia podigne pogled prema Emmy, koja je u sestrinim očima vidjela pitanje. Što je
kerubin?
»Reci hvala«, šapne Emmy.
 Julia je posluša.
Žena se naviri u Julijinu karticu s imenom, a onda joj se čelo nabora od sažaljenja.
»Ah, znači, imaš samo mamu? Što se dogodilo tvojem tati, malena?«
»On je u Indiji«, reče Julia. »Snima film o blagu sedam izgubljenih prinčeva.«
»Što je to?« upita muškarac.
Julia ponosno ponovi svoj odgovor.
Gospodin i gospođa Trimble okrenu svoja iznenađena lica prema Emmy.
»Što vaš otac točno radi u Indiji?« upita je žena.
Nakon cijelog jutra u kojemu nije znala što se zapravo događa, sada kad su je pitali
o nečemu o čemu je mnogo znala, Juliji se razvezao jezik. »Neville nije njezin tata«,
reče Julia bez imalo posramljenosti. »On je samo moj tata. Ali ja ga zovem Neville. Ne
znamo tko je Emmyn otac.«
Bračni par je sablažnjeno zurio u Emmy. Njoj je bilo svejedno. Ako ih nitko ne bude
želio, možda će nju i Juliju staviti natrag na vlak i vratiti ih u London. Prošlo je nekoliko
dugih sekundi prije nego što su se gospodin i gospođa Trimble oporavili od šoka.
»Nisi li malo prestara da bi te poslali na selo?« gospodin Trimble naposljetku upita
Emmy.
Emmy se nasmije; nije si mogla pomoći. Posljednjih pet dana pokušavala je svakog
uvjeriti upravo u to, ali nitko je nije htio slušati. I evo je sada u tom čudnom seocetu,
stoji pred bračnim parom koji je očito zaprepašten detaljima njezina postojanja, a
muškarac je upravo izgovorio – bez ikakva poticaja s Emmyne strane – ono što je
očajnički željela da svi drugi kažu.
»O, zaboga!« promrmljala je žena. Emmyn smijeh u pogrešnom trenutku samo je
pojačao dojam kod gospođe Trimble da Emmy nije poželjna za udomljavanje.
»Potpuno se slažem s vama«, reče Emmy obuzdavši svoj smiješak. »Vjerujte mi,
radije bih bila kod kuće nego stajala ovdje i razgovarala s vama.«
Sekunde tišine.
»Dobro, onda ćemo uzeti samo malu Juliju. Može li tako, Howarde?«
»Ne«, reče Emmy prije nego što je gospodin Trimble stigao odgovoriti.
»Molim?« reče žena.
»Rekla sam ne.«
Alice, koja je stajala nedaleko od njih, sada zabrinuta lica priđe djevojčicama.
»Nastojimo ne razdvajati braću i sestre ako to ikako možemo«, reče ona pogledavajući
malo Emmy, malo bračni par.
»Onda ćete morati nastaviti dalje s kupnjom«, reče Emmy. »Julia ostaje sa
mnom.«
 Alice prekori Emmy pogledom. Shvatila je što joj žena želi reći. Nešto poput:
Molim te, možeš li pokušati biti ljubaznija?
»Idemo dalje, Margaret.« Muškarac spusti ruku na leđa svoje supruge i odvede je
dalje od dviju sestara.
»Ali, Howarde, želim malenu«, bunila se žena.
Howard Trimble ignorirao je suprugu i pogledao Emmy. »Jedan savjet«, reče on s
lažnom ljubaznošću. »Takvo ponašanje neće te nikamo odvesti. Trebala bi misliti na
svoju sestru.«
»Upravo to i činim«, odgovori Emmy oponašajući njegov ton glasa. »Ona ostaje
sa mnom.«
Njihov razgovor privukao je nečiju pozornost. Dok su se Howard i Margaret
Trimble udaljavali, Emmy primijeti da su ostali razgovori utihnuli. Ljudi su zurili u nju.
Alice se približi i nagne k njoj. »Vidim da nisi sretna što si ovdje, Emmeline, ali,
molim te, pokušaj biti pristojna ili se bojim da te nitko neće htjeti uzeti.«
»Nije me briga ako me nitko ne želi uzeti. I tko su ovi ljudi da svisoka gledaju na
nas i odlučuju koga od nas žele? Mi bismo trebali birati njih.«
Alice je blago ušutka. »Govori tiho.«
Sada su sve oči bile uperene u Emmy. Ona i Julia će se svakog trena ponovno naći u
vlaku; bila je sigurna u to. »Neću tiho govoriti. Neću dopustiti da sestru i mene
prodajete kao robove. Ovo je ponižavajuće.«
»No, no. Sigurna sam da su sve ovo dobri ljudi.«
»Mi smo bili prisiljeni napustiti svoje domove i zar zato nismo dobri ljudi? Zar smo
zaista zaslužili da nas ovako probiru i ogledavaju nas poput lubenica na sajmištu?«
Sada se u sobi nije čulo ništa osim Emmyna glasa.
Nekoliko koraka dalje Howard Trimble je odmahivao glavom. Nije se čudio što je
Emmy tako ružno govorila. Što se i moglo očekivati od nekoga poput nje –
izvanbračnog djeteta.
Jedan dugi trenutak prevladavali su samo tišina i pogledi širom otvorenih očiju.
Onda je Emmy krajičkom oka zamijetila neki pokret. I tada se začuo glas.
»Drago dijete, imaš potpuno pravo.«
Emmy se okrene. Žena koja je progovorila bila je starija od bračnog para Trimble.
Imala je srebrno sijedu kosu, s ostacima nekadašnje kestenjaste boje, a splela ju je u
pletenicu koja joj je padala preko ramena i spuštala se pokraj lijeve dojke. Bila je vitka i
visoka, a koža joj je bila naborana na lijep način, kao da se jednoga dana počela smiješiti
i poslije više nikada nije prestala. Na sebi je imala bluzu plavu poput različka, vunenu
suknju s uzorkom riblje kosti i s jednom mrljom na rubu što je govorilo da je tog dana
radila nešto u vrtu. Naočale na nosu bile su joj malo naherene; možda je nedavno sjela
na njih i morala ih sama ponovno vratiti u pravi oblik.
 »Molim te, oprosti nam na našoj nesmotrenosti«, reče žena.
Emmy u njezinu glasu nije čula ni sarkazam ni patronizirajući ton, ali ipak nije ništa
rekla.
»Molim te, poslušaj me«, nastavila je žena. »Zovem se Charlotte Havelock. Bila
bi mi velika čast da iskažem dobrodošlicu tebi i tvojoj sestri Juliji u svojoj kući Thistle
House tijekom ovih nemirnih ratnih dana. Imam lijepu sobu u kojoj biste spavale i vrt
u kojem se možete igrati i čitati, a obećavam da ću se prema vama odnositi s poštovanjem
koje zaslužujete. To jest, ako vi želite mene.«
Ponovno je u prostoriji zavladala šutnja. Emmy osjeti kako je Julia vuče za suknju.
Pogledala je sestru.
»Ona mi se sviđa«, šapnula je.
Žena se nasmiješila.
U prostoriji je bilo tiho kao u knjižnici i svi su još uvijek promatrali Emmy. Alice
joj kimne. Bio je to znak očaja, kojemu nisu trebale riječi. Željela je da netko želi uzeti
Emmy; to bi joj olakšalo posao. O povratku u London nije bilo ni riječi; Emmy joj je to
vidjela u očima. Morat će pronaći smještaj za djevojčice, ako ne ovdje u Moreton-in-
Marshu, onda u nekom drugom gradiću. Emmy se nije mogla vratiti u London i kad bi
odbila ponudu Charlotte Havelock.
Ali ona će se svakako vratiti u London.
Vratit će se na ovaj ili onaj način. Bilo je to samo pitanje vremena.
»Dobro«, rekla je Emmy.
Charlotte Havelock ispruži ruku i Emmy je nakon kratkog oklijevanja prihvati.
Charlottein stisak bio je topao i čvrst.
»Hoćemo li najprije riješiti dokumentaciju?« Pustila je Emmynu ruku, a Alice ih
je, usta otvorenih od iznenađenja, povela do službenog stola da se dovrši potreban
postupak. Prošlo je nekoliko sekundi dok se u prostoriji opet nije začulo brujanje
razgovora.
Charlotte je ispunila formular dajući svoje podatke za kontakt tako da mama može
znati gdje će Emmy i Julia živjeti. Dok je Charlotte pisala, Emmy joj je pogledala preko
ramena. Njezin dom, Thistle House, bio je smješten u selu Stow-on-the-Wold, mjestu
za koje Emmy nikada nije čula.
Charlotte odloži nalivpero i okrene se sestrama.
»Pođimo kući.«
 Deseto poglavlje

CESTA između Moreton-in-Marsha i Stow-on-the-Wolda bila je uska ali ravna, vodila

ih je pokraj kamenih zidova, ovaca na ispaši, polja sa sijenom i seoskih kućica od
žućkastog kamena. London i sve što je Emmy ostavila za sobom izgledalo je potpuno
daleko. Bilo je kao da putuju vremenom u prošlost ili možda u neki potpuno drukčiji
svijet. Tu nije bilo vreća s pijeskom ni oznaka gdje se nalaze skloništa u slučaju zračnog
napada, na beskrajnom nebu nije bilo baražnih balona. Emmy se pitala kako itko u tom
golemom krajoliku uopće zna da je zemlja u ratu.
Ona i Julia sjedile su sprijeda pokraj Charlotte u prašnoj plavoj krntiji, koja je
štektala poput parnog stroja dok je vozila. Bio je to pravi izlet od sedam i pol kilometara
između dvaju gradića, rekla je Charlotte, ali kako je živjela na rubu Stowa, činit će se kao
da je osam.
Žena je ispunjavala tišinu pričajući djevojčicama o sebi tako da se Emmy mogla
opustiti i pamtiti put kojim su išle kako bi se uskoro jednoga dana, bude li morala, mogla
sama vratiti u London.
Charlotte je imala šezdeset šest godina, bila je učiteljica u mirovini i udovica već pet
godina. Ona i njezin suprug Oliver nisu bili blagoslovljeni decom, ali imala je mlađu
sestru Rose, koja je zbog svojih teškoća na mnogo načina bila poput djeteta pa je
Charlotte osjećala da ima priliku iskazati majčinske osjećaje.
Oliver je, blagoslovljen bio, imao željeznariju u Stow-on-the-Woldu, koju je
naslijedio od oca, a ovaj pak od svojega oca. Bio je prilično spretan i volio je graditi razne
stvari. Ona je imala zahod u kući prije negoli itko drugi, a sve zahvaljujući Oliveru. Kuća
je bila stara sto godina i sve je vrijeme bila u rukama Oliverove obitelji, a imala je i lijepo
ime Thistle2 House. Mnoge kuće u Cotswoldsu imale su imena.
»Što znači cot’s wold?« upita Julia.
 Charlotte Havelock se nasmiješi. »Cotswolds je sve što vidiš kroz prozor.
Kilometrima daleko. Stotine kilometara. Zamisli Englesku kao vrlo veliku knjigu.
Cotswolds bi bio malo poglavlje u sredini, negdje gdje ima puno vapnenca i još više
ovaca.«
»Ali što je cot’s wold? Želim to vidjeti.«
»Ah, točno znam što misliš. I ja bih voljela to vidjeti. Evo o čemu se radi. Svi se slažu
da wold znači brežuljci, ali ne slažu se oko toga što su cots.«
»To je lako«, reče Julia. »Cots su mali kreveti.«
»Zaista, tako je.« Charlotte se široko smiješila. »Imaš pravo, Julia.«
Charlotte je tada djevojčicama ispričala da je rođena u Cornwall, u priobalnom
kraju, i da je Olivera upoznala na vjenčanju njegova brata u Bristolu 1893. Zaljubili su
se i vjenčali godinu dana poslije i ona se doselila u Thistle House. Ta je kuća otada njezin
dom. Ona i muž uzeli su k sebi Rose prije osamnaest godina, kad je umrla Charlotteina
i Roseina majka.
»Znam da nisam rođena ovdje u Cotswoldsu, ali osjećam se kao da jesam. Ovaj kraj
ima neki poseban način na koji vas dočeka dobrodošlicom čak i ako ste stranac.«
Njezine su im riječi trebale prenijeti tu dobrodošlicu, ali Emmy nije htjela zamišljati
da bi mogla pripadati ovamo, čak ni na kratko vrijeme. Ipak, osjetila je lagan zagrljaj
Charlotteina svijeta u kojemu naizgled nije bilo rata i gdje se činilo da je sve premazano
žućkastim maslacem.
»Nikada nisam vidjela toliko kuća i velikih zgrada, a sve su sagrađene od istog
žućkastog kamena«, reče Emmy.
»To je kamen iz Cotswolda. Ležimo na golemim pločama vapnenca. Neizmjerne
su ga količine. Već stoljećima se ljudi njime koriste u gradnji. Kad desetljećima bude
izložen vremenskim uvjetima, poprima boju meda i to je vrlo lijepo. Možeš li zamisliti
kako bi bilo kad bi starenjem postajao ružičast?«
»Ja volim ružičastu boju«, javi se Julia.
»Lijepa boja za cvijeće, ali ne i za kuće«, reče Charlotte.
»Tu je... lijepo je ovdje«, reče Emmy, koja kao da se nije mogla odvojiti od dojma
koji je na nju ostavljao novi okoliš.
Žena kimne. »I ja tako mislim, Emmeline. Znam da ovo nije tvoj dom. Voljela bih
da nije rat. Ali zaista želim da osjetiš kako ovo jest tvoj dom koliko god će dugo to morati
biti za djecu kao što ste vi.«
Njezine su riječi nosile težinu zbog ozbiljnosti onoga što bi se moglo dogoditi.
Nitko nije znao koliko će dugo rat potrajati ni koliko će se dugo Engleska moći braniti.
Ali Emmy nije htjela pokleknuti pred takvim negativnim mislima već prvi dan
evakuacije.
»Sigurna sam da to neće dugo trajati«, rekla je.
 »Nadam se da imaš pravo. Zaista se nadam.«
Nekoliko trenutaka sve tri su šutjele.
Kad je Charlotte ponovno progovorila, glas joj je bio vedar. »A sada, biste li me vi
djevojke voljele zvati gospođa Havelock ili teta Charlotte?«
»Meni se sviđa teta Charlotte«, odgovori Julia.
Ta žena, koliko god ljubazna bila, nije bila Emmyna tetka. »Ja više volim gospođa
Havelock«, rekla je.
Charlotte pogleda Emmy na tren, skrenuvši pogled s ceste na nekoliko sekundi.
»Znaš, Emmeline, gotovo si odrasla osoba. Kako bi bilo da me zoveš samo Charlotte?«
»Meni odgovara.«
»Onda u redu. To je riješeno. A evo nas u Stowu.«
Ušle su u selo kakvo je Moreton možda bio prije pedeset godina. Trgovine i uredi
izgrađeni od kotsvoldskog kamena pružali su se sa svake strane ulice, koja je vodila u
središte gradića. Neke su kuće imale slamnate krovove, a neke krovove od šindre. Prošle
su pokraj gradske vijećnice, pivnice, dućana mješovitom robom, banke, mesnice, zubara.
Činilo se da ima sve što jednom gradiću treba da bi mogao samostalno preživjeti bez
ikakve interakcije s vanjskim svijetom.
»Eno željeznarije«, reče Charlotte i pokaže na svijetlosmeđu kuću s blistavim
crvenim natpisom i crnim slovima. »Sada se zove Željeznarija Browne i sinovi. Nekada
je bila Željeznarija Havelock. Prodali smo je one godine kad je Ollie otišao u mirovinu.
Subotom popodne običavala sam s njim piti čaj, prije nego što je došla Rose. Dovezla
bih se biciklom i u košari donijela čaj. Ako idete onom ulicom, doći ćete do željezničke
stanice pa vaša mama, ako bude htjela doći i vidjeti vas, može doći ravno ovamo. Ah, a
ovdje je i moja crkva.« Charlotte pokaže glavom na zgradu poput dvorca, s jarko plavim
vratima i zvonikom koji se izdizao iznad vrhova stabala. »A onim putem ide se u
osnovnu školu. Srednju smo već prošli, ostala je iza nas. Pokazat ću vam ih jedanput ako
želite.«
»U redu«, rekla je Emmy pristojno koliko je mogla. Nije baš vidjela smisao toga.
Bio je lipanj. Škola će početi tek za tri mjeseca.
Zatim su se opet našle izvan grada na uskoj seoskoj cesti s drvoredom sa svake strane.
»Ovo je cesta Maugersbury«, reče Charlotte. »Zbog rata nadležni u selu morali su
maknuti sve putokaze, ali svatko zna da ova cesta vodi u mali Maugersbury. Rose i ja
živimo na rubu oba gradića. Maugersubury je malen, samo nekoliko kuća, nekoliko
farmi i vlastelinska kuća. A sad mi pričajte o sebi. Što vi djevojke volite raditi kad niste
u školi?«
Emmy kimne Juliji da može prva odgovoriti na pitanje. »Pa, ja volim ići u park i
igrati se s papirnatim lutkama i volim Theinu mačku i mačiće, a volim ići i svojoj
prijateljici Sybil jer ima mnogo igračaka. I vlastiti servis za čaj.«
 »Jako lijepo.« Charlotte je blistala od zadovoljstva. »Moj stražnji vrt je gotovo kao
park. Imam mnogo voćaka i mali ribnjak, povrtnjak i kokoši. A imam i servis za čaj, koji
sam imala još kao mala djevojčica. Morat ću ga izvaditi za tebe.«
»Imate li ponija?« upita Julia. Emmy je vidjela da je Julia živnula prvi put otkad je
Theina mačka izlegla mačiće.
»Nemam ponija. Ali moja susjeda ima dvije koze. Edgara i Clementine. A moj
drugi susjed ima minijaturnog konja, koji se zove Jingles.«
Julia naglo okrene glavu i pogleda Emmy očiju blistavih od očekivanog veselja, a
uzbuđeno lice kao da je govorilo: »Jesam ti rekla«.
»A ti, Emmeline? Što ti voliš raditi?«
»Emmy crta mladenke«, reče Julia prije nego što je Emmy stigla odgovoriti.
»Crta mladenke?«
»Njihove haljine. Nacrtala ih je cijelu hrpu. Neke je i meni dala. Imam ih u svojoj
knjizi. Hoćete li pogledati?«
»Mogla bih, ali ne sada, dok vozim.« Charlotte letimično pogleda Emmy nadajući
se potpunijem objašnjenju.
»Volim crtati i dizajnirati vjenčanice«, reče Emmy. »Nadam se, mislim, to jest
planiram postati dizajnerica. Imala sam posao u trgovini vjenčanica. Sve do danas.«
»Ah. Razumijem. Žao mi je što si ga morala napustiti, Emmeline.«
Njezino suosjećanje bilo je iskreno i potpuno, gotovo previše za Emmy.
»Njezine su haljine zaista lijepe«, nastavi Julia, a Emmy je bila sretna što ih je Julia
prekinula. »Čuva ih u drvenoj kutiji namijenjenoj za čuvanje crteža. Volim ih gledati,
a Emmy mi to dopusti svaki put kad to želim, ali samo kad je ona prisutna. Ne smijem
ih izvadii iz kutije ako ona nije kod kuće.«
»I ja bih ih voljela pogledati«, reče Charlotte. »To jest, ako nemaš ništa protiv
toga da mi ih pokažeš.«
»Hm. Svakako«, reče Emmy. Charlotteino zanimanje, gotovo majčinski brižno,
bilo joj je neobično drago.
»Ako želiš, mogu ti jedanput pokazati svoju vjenčanicu«, reče Charlotte sa širokim
osmijehom. »O, zaboga, Emmeline. Samo da vidiš što je bilo moderno kad sam se ja
udavala. Bi li je voljela vidjeti?«
Emmy kimne, a osmijeh joj razvuče kutove usana. Shvatila je da ne može govoriti.
Charlotte kao da je to primijetila i nastavila. Činilo se kao da zna da Emmy treba
temu za razgovor kako bi se prebacila na nešto što nije toliko osobno.
»Dakle, samo što nismo stigle u Thistle House«, reče Charlotte. »Djevojke,
moram vam reći da je moja sestra Rose draga, ali pomalo je zaboravljiva i slaboumna.
Samo je godinu dana mlađa od mene, ali učinile biste mi veliku uslugu ako biste o njoj
mislile – ako nemate ništa protiv – kao da ima samo pet godina.«
»Zašto misli da ima pet godina?« upita Julia iskreno zabrinuta.
»Ne misli ona da ima pet godina. Jednostavno joj je teško razmišljati kao odrasla
osoba. Rose je davno doživjela nesreću. Bila je jako loše i mislili smo da će umrijeti.
Naposljetku nam se vratila, ali bila je drukčija. Kad se probudila iz kome, bila je opet
kao petogodišnje dijete i takva je ostala.«
»Koliko je imala godina kad se to dogodilo?« U Emmy se probudilo suosjećanje
kakvo može osjećati samo osoba koja ima sestru.
»Bilo joj je trinaest. Davno je to bilo.«
»Žao mi je.« Emmy nije znala što bi drugo rekla.
»U redu je. Roditelji i ja naučili smo voljeti novu Rose. To zapravo i nije bilo
teško.« Charlotte se nervozno nasmijala, kao da joj je ona nesreća još svježa u mislima.
»Nakon što smo se oprostili od stare Rose. Evo, stigle smo.«
Skrenule su na usku pošljunčanu stazu široku samo za jedan auto, koja je nakon
laganog zavoja vodila do kuće sagrađene od kotsvoldskog kamena, a ukrasne su grede
bila obojene tamnozeleno. Ruže penjačice divlje su rasle oko ulaznih vrata, a bršljan se
penjao sa sporednih zidova. Mansardni prozori na drugom katu imali su prozorske
sandučiće s bijelim i ružičastim pelargonijama. Iznad ulaznih vrata u kamen zida
zakucana je mjedena ovalna ploča s natpisom THISTLE HOUSE. Kuća je bila tako
čarobna, kao iz bajke, da je Emmy instinktivno gurnula ruku u džep suknje i dotaknula
kartu sa željezničke stanice Paddington i ključ trgovine Primrose. Morala se podsjetiti
da se tog jutra zaista bila probudila u Londonu. Julia je također bila puna dojmova. U
njihovu malom kutku svijeta nije bilo ovakve kuće, a taj kutak bio je sve što je njezina
sestra poznavala. Julia je na grudima stiskala svoju knjigu bajki, a oči je razrogačila od
čuđenja i sumnje.
Izašle su iz auta.
Charlotte je nosila Julijin kovčeg. Pošla je kamenom popločanom stazom do
ulaznih vrata i širom ih otvorila. »Emmeline i Julia, dobro došle u kuću Thistle. Moj
dom je i vaš dom.«
Kratak i uzak hodnik vodio je u salon i do stubišta ravno naprijed, a bile su tu i
kuhinja, ostava i toalet slijeva i blagovaonica i dnevni boravak zdesna. Dok je Charlotte
izbivala, na Rose je pazila susjeda. Gospođa Tinley ih je pozdravila, a onda je otišla kroz
vrt i vratila se kući.
Rose je sličila Charlotti; imala je isti nos i bradu, iste oči, čak i istu dugu sijedu
pletenicu. Glasovi su im bili jednake boje i visine. Ta njihova sličnost kao da je
naglašavala koliko su Julia i Emmy različite. Julia je bila svijetle puti, imala je zelene oči
i plavu kosu baš kao i Neville. Emmyna je kosa bila tamnija, smeđa kao i mamina, a imale
su i iste oči.
Charlotte povede djevojčice do stola za kojim je sjedila Rose okružena hrpama
časopisa. »Rose, ovo su djeca iz Londona o kojoj sam ti pričala. Ovo je Emmeline, a ovo
je Julia.«
Rose je ležerno žmirkala gledajući djevojčice. »Hoće li spavati u mojoj sobi?« upita
ona naposljetku mršteći se.
»Ne, odsjest će u sobi za goste. Sjećaš se?«
Rose je jedan dugi trenutak proučavala sestre. »Zeleni ručnici su moji. Ali podijelit
ću ih s vama.« Onda se nagnula nad svoj časopis.
»Kako bi bilo da vam sada pokažem vašu sobu, a onda ćemo lijepo popiti čaj u
vrtu?«
Vratile su se do ulaznih vrata i stubištem se popele na kat, gdje su bile tri spavaće
sobe. Gostinska je bila obojena u žućkaste nijanse, imala je mansardne prozore ukrašene
kratkim zavjesama i već poznatim crnim zavjesama za zamračivanje. Znači ipak su i tu
znali za rat, pomisli Emmy. Jedan pokraj drugoga u sobi su bila dva kreveta, svaki s četiri
stupa i baldahinom, a na njima popluni s uzorkom tratinčica, dok su s madraca do poda
padali ukrasni nabori. Uz svaki krevet stajao je pripadajući noćni ormarić. Nasuprot
krevetima na drugoj strani sobe stajao je visoki ormar, obojen bijelo i ukrašen
suncokretima. Visoka komoda, također obojena bijelo i sa žutim staklenim kuglastim
ručkama, smjestila se ispod kosog zida, a duž drugoga pisaći stol s malom svjetiljkom sa
stalkom nalik na guščji vrat. Do pisaćeg stola nalazio se veći stol, djevojčicama do struka
i prekriven čipkom. Bila je to najljepša soba koju je Emmy ikada vidjela.
»Ispraznila sam za vas sve osim donje ladice komode«, reče Charlotte. »I više od
pola ormara za odjeću. Stavila sam papir za pisanje u stolić tako da možete pisati kući i
javiti se mami i prijateljima koliko god često želite. Svoju sam adresu zapisala na kartici
tako da svima možete javiti gdje se nalazite.«
»Hvala vam«, promrmlja Emmy, jer u tom je trenutku mogla jedino to izgovoriti.
Slijedila je duga stanka dok su Emmy i Julia gledale sobu koja će biti njihova.
»Možda biste se voljele raskomotiti i raspakiran? Ili biste to radije učinile poslije, a
sada došle u vrt na čaj?« upita Charlotte.
Julia je napokon došla do glasa. »Možemo li vidjeti kokoši?«
Charlotte se nasmije. »Naravno! Pođite za mnom.«
Okrenula se da pođe, a Julia joj je već bila za petama. Uhvatila je Charlottu za ruku
prije nego što su izašle iz sobe.
Emmy se načas zaprepastila vidjevši kako je Julia tako slobodno posegnula za
Charlotteinom rukom.
Ali, samo na sekundu.
 Toliko joj je trebalo da shvati da je ova situacija savršena – za Juliju.
Namjeravala je već te večeri napisati pismo gospođi Crofton i poslati joj svoju novu
adresu. Kad dođe dan da gospođa Crofton javi Emmy da se gospodin Dabney vratio u
London, ona će se iskrasti i ostaviti Juliju ovdje bez ikakve grižnje savjesti. Julia će tu biti
sretna. A Emmy će biti sretna što se može vratiti u London i nastaviti sa svojim životom.
Svi će biti sretni.
Emmy pođe za sestrom.
 Jedanaesto poglavlje

SA šalicom čaja u ruci Charlotte i Emmy smjestile su se na jastučićima na metalnim

stolicama, u hladu visoke topole, dok je Julia trčkarala po vrtu. Rose se vukla za Julijom
s blagim, ali neupitnim zanimanjem. Terasa na kojoj su sjedile pijuckajući čaj bila je
popločana kotvoldskim kamenom i s tri strane okružena stablima, gredicama cvijeća,
velikim povrtnjakom, voćkama, kokošinjcem, a izvan dosega Charlotteina imanja
nalazio se i mutan ribnjak koji je na drugom kraju nestajao skriven trskom, a u daljini se
protezao horizont biserno-plavog neba.
»Ne moram se brinuti da će se Julia previše približiti ribnjaku, zar ne?« reče Emmy
dok je Julia skakutala iza dviju šumskih pataka koje su se gegale prema vodi.
»Potpuno je plitko uz rub. Osim ako ne misliš da će se zatrčati i naglavce skočiti u
vodu«, odgovori Charlotte. »Sigurna sam da će sve biti u redu. Rose će poći za njom
ako se previše približi.«
»Zaista hoće?«
»Ne zato što bi osjetila moguću opasnost. Jednostavno zna da ne volim blatne
cipele po kući.«
Emmy otpije gutljaj čaja i udobnije sjedne na stolici.
»Već dugo je paziš i imaš osjećaj odgovornosti za sestru, zar ne?« reče Charlotte,
ali pogled je uperila u Juliju udaljenu pedesetak metara.
Na tren Emmy nije bila sigurna kako odgovoriti. Osjetila je divljenje u Charlotteinu
glasu, ili možda solidarnost jer je bilo očito da je i ona preuzela odgovornost za svoju
sestru Rose, iako u mnogo većoj mjeri. »Pretpostavljam da je tako. Nije baš da sam
imala izbora. Naša mama nije... Ona nije kao većina majki. Ona je...« Emmy osjeti kao
da je glas izdaje. Nije znala koju riječ zapravo traži.
»Je li bolesna?«
Emmy odmahne glavom. Kratko se i tiho nasmije i protiv svoje volje. »Ne. Nije
bolesna. Ona je... Imala je samo šesnaest godina kad je mene rodila. Nikada se nije
udavala, a Julia i ja nemamo istog oca. Njezina majka – moja nana – bila je stroga prema
njoj. Nisu se slagale. Mislim da je to što je mama ostala trudna – dva puta – bilo nešto
što joj nana nikada nije oprostila.«
»Ali potrebno je dvoje da bi se stvorilo dijete«, reče Charlotte nježno i natoči si još
čaja iz čajnika, koji je stajao na stoliću između njih. Ponudila je čajnik i Emmy, koja je
bez riječi pružila šalicu.
Charlottein blag ali iskren glas iznenadio je Emmy. Mama joj je ponekad govorila o
muškarcima, uglavnom kako im Emmy ne bi trebala vjerovati, pogotovo onima koji bi
joj govorili kako lijepo izgleda. Mama nije nikada s Emmy razgovarala o seksu. Sve što
je Emmy znala o tome kako se prave djeca, naučila je od svojih prijateljica u školi, u
prigušenim razgovorima popraćenima hihotanjem.
»Zar se nijedan od vaših očeva nije pobrinuo za vašu majku?« nastavi Charlotte
kad Emmy nije ništa rekla.
»Ah, da. Neville je – on je Julijin otac – volio očinske dužnosti kad mu je bilo
zgodno i kad mu to nije smetalo da uživa u stvarima koje je više volio. Nije znao
postupati s novcem, ako je to ono što ste mislili. Kad bi ga imao, odmah bi ga i potrošio.
Bio je glumac. I većinu vremena bio je nezaposlen.«
»Bio?«
Emmy pogleda prema Juliji, koja je trčkarala gore-dolje uz obalu ribnjaka.
»Nedavno je poginuo u automobilskoj nesreći u Dublinu.«
»Oh, baš mi je žao.«
Emmy ponovno pogleda Charlottu. »Julia ne zna da je poginuo. Misli da je još u
Indiji. Kad bi nestao bez riječi, mama je uvijek izmišljala priče o tome gdje se Neville
nalazi, tako da ona i sada misli da je na putu. Prošlo je godinu dana otkad ga nije
vidjela.«
Charlotte zamišljeno kimne. »Razumijem. A Julia ne pita za njega?«
»Ponekad. Mogu proći tjedni a da ga ne spomene, a onda ugleda nešto što je
podsjeti na njega i tada pita kad će se vratiti.«
»Neobično je da ga zove imenom, zar ne?«
Emmy slegne ramenima. »Njemu je tako odgovaralo. A Juliji je bilo svejedno.
Sviđalo joj se kad bi joj tu i tamo donosio razne sitnice i igračke, i nikada nije činio ništa
što mala djece ne žele da roditelji čine, primjerice nije inzistirao da jede povrće ni tražio
od nje da pospremi svoju sobu.«
»Znači ti misliš da joj ne bi trebalo reći da je umro?«
»Mama je ta koja smatra da joj još ne treba reći. Saznala je za njegovu pogibiju istoga
dana kad je stigla obavijest o evakuaciji. Mama je rekla da bi sve to bilo previše
odjedanput za Juliju. Natjerala me je da obećam da joj ništa neću reći. Zato i nisam.«
U daljini Rose je kleknula, a Julia za njom. Rose joj je pokazivala nešto u vodi.
 »Vjerojatno jedna od kornjača«, reče Charlotte kao da čita Emmyne misli.
»Imamo ih nekoliko koje vole naš dio ribnjaka.«
Emmy je gledala kako Julia stavlja ruku u vodu, ciči od ushita i onda izvlači ruku.
»A što je s tvojim ocem, ako smijem pitati?« reče Charlotte.
Emmy je oklijevala trenutak prije nego što je odgovorila. »Smijete pitati, ali nemam
puno za reći o njemu. Ne znam tko je on. Mama je rekla da nije osoba o kojoj bih ikada
trebala razmišljati.«
Charlotteino čelo se nabora. »Znači nije bila zaljubljena u njega?«
Emmy opet slegne ramenima. »Mislim da nije. Ne znam. Navodno ga je upoznala
na zabavi. Na kojoj je previše popila.«
»U tako mladoj dobi?«
»Događa se.«
»I nitko mladica nije pozvao na odgovornost?«
Emmy je uvijek zamišljala kako je mama na toj zabavi koja joj je promijenila život
srela nekoga starijeg od sebe, a ne nekog tinejdžera kao što je i sama bila. Tek tu, sjedeći
sa Charlottom i razgovarajući o onome o čemu mama i nana nikada nisu, Emmy je
odjedanput shvatila da je, ako je njezin otac bio tek nekoliko godina stariji od mame,
zapravo iskoristio maloljetnu djevojku, a to je bilo kršenje zakona. Sigurno bi ga uhitili
da ga je njezina mama odala. Emmy je bila ljuta na samu sebe zato što nikada o tome
nije razmišljala.
Pogledala je Charlottu, a na licu joj se moralo vidjeti da je shvatila nešto čemu dotad
nije posvećivala pozornost.
»Što je, dušo?« reče Charlotte.
»Ništa.« Emmy ispije čaj dokraja.
Sve je imalo smisla. Nitko nije od njezina oca tražio odgovornost jer ga mama nije
imenovala. Zato je između mame i nane bilo toliko animoziteta. Svaki roditelj, čija bi
šesnaestogodišnja kći ostala trudna, želio bi znati tko je otac. Ako je mama odbijala reći,
što je sigurno bio slučaj, to je moglo biti samo zbog triju razloga kojih se Emmy mogla
sjetiti: Štitila je tog čovjeka, sramila se priznati da mu ne zna ime ili je s njim sklopila
dogovor.
Emmy odloži šalicu na stolić, ljutita što je petnaest godina bila zadovoljna
neodređenim odgovorima na pitanje o tome tko joj je otac.
»Emmeline?«
»Možemo li razgovarati o nečemu drugome?«
Kratka šutnja. »Naravno.«
U tom je trenutku Julia pozvala Emmy da dođe i pogleda bebe kornjače. Ona i
Charlotte su ustale, a Emmy je bilo drago što je prekinut razgovor koji nije željela
nastaviti, makar djelomično. Znala je da će se ponovno vratiti na to te večeri dok bude
ležala u neobičnom krevetu.
Nekoliko sekundi poslije već su sve bile na obali ribnjaka, a Julia je prstom
pokazivala nekoliko kornjačica što su plivale u plićaku dok su im mali oklopi blistali u
vodi. Nekoliko koraka dalje šumske patke, koje je Julia maloprije pratila, zaplivale su
prema sredini ribnjaka. Dva vilina konjica proletjela su pokraj njih i okrznula površinu
vode.
Okružena takvim prirodnim divotama, Emmy shvati koliko je teško vjerovati da
negdje traje rat.
Jedini dokaz toga bila je njezina prisutnost tu pokraj ribnjaka usred tog nepoznatog
krajolika.

KADA su se vratile u kuću, Emmy i Julia otišle su na kat raspakirati se i složiti odjeću.
Charlotte im je rekla da se te prve večeri mogu odmoriti u svojoj sobi dok ona priprema
večeru u prizemlju, a sutra će sve tri sjesti za stol i odlučiti tko će ubuduće što raditi.
Dok je Emmy vješala jednu od Julijinih haljina, sestra je upita što je Charlotte time
mislila.
»Pretpostavljam da očekuje da i mi nešto radimo. Postavimo stol, raščistimo ga
poslije jela, iznesemo smeće. Takve stvari.«
»Misliš li da će mi dopustiti hraniti kokoši?«
Emmy objesi vješalicu na prečku u ormaru. »Sigurna sam da hoće. Dodaj mi svoj
džemper.«
Julia joj doda džemper i zaklopi poklopac svojeg kovčega. »Ovdje nije tako loše kao
što sam mislila da će biti. Teta Charlotte je draga. A i kuća joj ljupko miriše.«
»Zlatice, za miris se ne kaže ljupko nego lijepo. Gurni kovčeg ispod kreveta kao što
sam i ja učinila sa svojim, tako da se ne spotakneš preko njega.«
»Zašto je ti ne zoveš teta Charlotte?« upita Julia gurajući kovčeg iza volančića
ukrasne plahte.
»Prestara sam da zovem ›teta‹ nekoga tko mi zaista nije teta. Ali ti si mlada. Za
tebe je to u redu.«
Julia se uspravi iz klečećeg položaja i svom težinom sjedne na krevet. »Što bismo
sada trebale raditi?«
Emmy zatvori vrata ormara. »Što bi voljela raditi?«
»Mogu li gledati mladenke?«
»Ne sada.«
»Zašto?«
 Emmy nije imala dobar razlog osim što je bila umorna i jedan vrlo zamoran dan
bližio se kraju. »Možda poslije. Zašto ne bi sada napisala pismo mami? Možeš joj
ispričati sve o patkama i kornjačama.«
»Dobro, ali trebat ću pomoć s velikim riječima.«
Emmy reče Juliji da će joj pomoći sa svakom riječi koju neće znati točno napisati.
Otvorila je ladicu pisaćeg stolića. Unutra je našla papir za pisanje u tri boje, nekoliko
naoštrenih olovaka i nalivpero. Bilo je uzbudljivo vidjeti da sada ima mnogo papira na
kojemu će moći crtati svoje haljine. Emmy je od prve mjesečne plaće namjeravala kupiti
papir za crtanje, ali takav specijalan papir također je bio racioniran i bilo ga je teže naći.
Odlučila je da će joj, počevši od idućeg dana, cilj biti da svakoga tjedna nacrta novu
haljinu tako da se uvijek može nečemu unaprijed radovati. Ali zasad Emmy izvuče dva
lista papira – jedan za svaku od njih – te olovku za Juliju i nalivpero za sebe.
Emmy je pisaći stolić prepustila Juliji, a sama je sjela na krevet s Julijinom knjigom
bajki kao podloškom za pisanje na krilu. Dok je Julia pisala o vožnji vlakom, mrtvoj ptici
na ulici, njihovoj sobi sa žutim detaljima, Charlotteinim i Roseinim dugim pletenicama
i njihovu lijepom vrtu, Emmy je također pisala svoje pismo.

Poštovana gospođo Crofton,

sestra i ja odsjele smo kod jedne starije žene po imenu Charlotte Havelock u mjestašcu
nedaleko od Stow-on-the-Wolda u Gloucestershireu. Bila bih vam vrlo zahvalna ako mi možete
javiti kada se vaš bratić bude vratio u London tako da se mogu sastati s njim kako smo planirale.
Nastavit ću raditi na novim crtežima i pitat ću gospođu Havelock ima li šivaću mašinu na kojoj
bih mogla vježbati dok sam ovdje. Nadam se da ću vas uskoro vidjeti i vjerujem da ste dobro i
na sigurnom.
S poštovanjem,
Emmeline Downtree

Thistle House
3 Maugersbury Road,
Stow-on-the-Wold,

Gloucestershire

P.S. Još imam ključ od stražnjih vrata koji ste mi dali.

Pozvane su na večeru upravo kad je Emmy završila adresiranje njihovih pisama.

Ponijela ih je u prizemlje da ujutro budu poslana poštom. Povodom njihova prvog
objeda Charlotte je postavila stol u blagovaonici. Kad je Emmy pitala kako da pošalje
pisma, Charlotte kao da je bila zadovoljna što su djevojčice napisale pisma dok su bile u
sobi.
 »Vašoj će mami biti drago dobiti vijesti od vas«, rekla je stavljajući na stol tanjur
kuhanih krumpira začinjenih peršinom. Rukom im je dala znak da odaberu stolice gdje
će sjesti. Rose je već sjedila i razmatala svoj ubrus i presavijala ga.
»Emmy nije pisala mami. Samo sam ja«, izjavi Julia spustivši se na stolicu.
Charlotte lagano podigne glavu da pogleda dvije omotnice u Emmynoj ruci.
Sigurno se pitala kome je Emmy pisala. »Sutra možemo poslati vaša pisma. Možda
možemo odšetati u grad i to učiniti. Samo osamsto metara. Bit će dobro da protegnete
noge.«
»Meni trebaju nove gumene čizme«, objavi Rose ne dižući pogled s ubrusa koji je
presavijala.
»Tvoje su čizme još dosta dobre, Rose. Ali voljele bismo da i ti pođeš s nama.
Emmeline, dušo, molim te, sjedni.«
Emmy sjedne pokraj Julije, a Charlotte donese tanjur narezane šunke, nešto što
dvije djevojčice nisu vidjele od Božića.
Kad je i Charlotte sjela, pružila je ruke prema svojoj sestri i prema Emmy na drugoj
strani.
»Hoćemo li zahvaliti Bogu za vaš siguran dolazak?«
Prošlo je mnogo vremena otkad su Emmy i Julia bile u istoj sobi s nekim tko je s
poštovanjem govorio o Bogu. Primila je sestru za ruku, pognula je glavu i pogledala
prema Juliji da vidi čini li ona isto.
Charlotteina molitva bila je kratka i sažeta. Zahvalila je Bogu na djevojčicama,
zamolila da one i svi koje vole budu sigurni u ovim nesigurnim vremenima, i da sve one
budu uvijek zahvalne na Božjim milostivim darovima. Dok su jele, Julia je brbljala o
tome kako izgleda njihov stan u Londonu, o davnom izletu u Brighton na plažu i kako
jako mrzi sirene za zračni napad. Emmy joj je dopustila da vodi razgovor u kojemu su
Charlotte i Rose očito uživale i uvidjela je da dvije starije sestre nisu imale mnogo prilika
biti izložene živahnom dječjem brbljanju.
Nakon što su djevojčice pomogle s pranjem posuđa, sve četiri smjestile su se u salonu
da gledaju Charlotteine obiteljske fotografije. Pala je noć. Charlotte je zapalila nekoliko
svjetiljki i navukla zavjese za zamračenje sakrivši tako nebo puno zvijezda.
 Dvanaesto poglavlje

UNATOČ lijepoj sobi, Emmy je teško usnula prve noći u kući Thistle. Otišla je na
spavanje kad i Julia iako je mogla duže ostati sa Charlottom i Rose da je htjela. Dok su
gledale Charlotteine i Roseine obiteljske fotografije, Julia je postala zamišljena. Činilo
se da je sada, prvi put od obavijesti o evakuaciji, potpunije shvaćala da su ona i Emmy
morale otići zato što London nije siguran. To je značilo da mama nije na sigurnom. Julia
nije htjela sama ići na spavanje u neobičnoj kući i s takvim teškim mislima.
Emmy je razmaknula zavjese nakon što je ugasila svjetlo tako da je blistavi mjesec,
koji je posljednjih mjeseci postao neprijatelj Londona, sada mogao obasjati sobu
bjeličastim polusvjetlom i odagnati potpuni mrak.
Sjedila je na rubu Julijina kreveta i gladila je po leđima da je uljuljka u san, ali prošlo
je dosta vremena prije nego što ju je sestra prestala zapitkivati: »Zašto mama nije došla
s nama? Zašto nije ovdje s nama? Što ako Nijemci dođu u London?«
Kad je Julia naposljetku zaspala, Emmy se uvukla u postelju. Imala je i svojih briga
koje joj nisu dale da usne, prije svega to što je izgubila posao, sastanak s gospodinom
Dabneyjem koji nije željela propustiti i pomisao na to da je mama svojevoljno preuzela
na sebe odgovornost da je odgaja sama.
Što je Emmy više o tome razmišljala, to je više razumjela ono što dotada nije
primjećivala.
Kakav je to muškarac kojeg je šesnaestogodišnja mama odlučila ostaviti
neimenovanog na rodnom listu? Muškarac koji nije htio da ga se optuži za spolni odnos
s maloljetnicom, eto kakav čovjek. A kako si je drukčije mogao osigurati maminu šutnju
ako u to nije bio uključen novac? Ona je sigurno na taj način financirala prvih nekoliko
godina života kao samohrana majka. Morala je biti neka odšteta. Tako je mogla ostati u
Londonu dok je bila s malim djetetom umjesto da ostane sa svojom majkom u
Devonshireu. Emmy se pitala koliko dugo je novac dostajao. Jer u jednom trenutku
mama je upoznala Nevillea i dopustila da opet ostane trudna. Ali taj put imala je
dvadeset četiri godine. Kako nije dobila novac, možda se nadala da će se napokon udati.
No problem je bio u tome što Neville nije imao osjećaj odgovornosti. Njegova trudna
djevojka nije bila problem, a svakako nije bila njegov problem. I mama je također
pogriješila, jer se zaljubila u čovjeka koji je bio otac njezina drugog djeteta, ali nije se htio
njome oženiti. A kada se to dogodilo, nije bilo važno što je Neville jedan dan imao
mnogo novca, a već sljedeći ništa, ili to što nije imao skrupula. Bila je zaljubljena u njega
sve do dana kad je zauvijek otišao. Ljubav nije funkcionirala onako kako se mama bila
nadala.
Ljubav ju je iznevjerila. Ali novac nije.
Je li se na kraju tome vratila? Je li to bio razlog zbog kojega se preselila u ljepši stan
nego što bi si ga mogla priuštiti kao pomoćna kuharica, nakon što ju je Neville ostavio?
Je li to bio razlog zašto su imale tople postelje, dovoljno hrane i kovčege pune odjeće kad
je došlo do evakuacije?
Je li netko majci davao novac? Ali za što bi taj novac mogao biti osim za seks? Mama
nije imala ništa ponuditi osim svojeg lijepog tijela.
Emmy je sjedila u krevetu s osjećajem gađenja i bolne duše zbog toga što je njezina
majka postala. Sjedila je tako nekoliko dugih minuta, polako je udisala i ispuštala zrak
iz pluća kao da želi smiriti gromoglasno lupanje srca. Prebacila je noge preko ruba
kreveta, sagnula se i dohvatila ispod kreveta svoju kutiju. Otvorila je bravicu i izvadila
crteže. Rasprostrla ih je na zgužvanom pokrivaču, sada obasjanom jarkom mjesečinom.
Blago svjetlo bacalo je nježan bijeli odsjaj na prozračne vjenčanice tako da se činilo
kao da je svaka na tren dotaknuta čarolijom.
Nije bilo važno što nacrtane glave nisu imale lice. Već su same haljine odisale
uzvišenošću i savršenstvom, upravo onako kako se očekuje da zrači i sama mladenka na
svoj dan iz snova, na dan kad je sve u njezinu svijetu kako treba.
Nije ni čudno što je Emmy toliko voljela te haljine. Svaka je bila simbol onoga što
je željela za sebe u svojem tužnom životu.
Emmy nije čula Juliju, koja je ustala iz kreveta, a nije osjetila ni suze na svojem licu.
Sestra joj se iznenada našla uz nju, dopuzala je do nje i položila joj glavu na rame.
Julijina mala ruka obavila se oko sestrinih leđa. Emmy je spustila glavu prema
Julijinoj.
»I meni mama nedostaje«, šapnula je Julia.

SUTRADAN za doručkom Charlotte je napravila popis poslova za djevojčice tako da

osjećaju da je kuća Thistle njihov dom. Gosti ne obavljaju kućanske poslove, rekla je
Charlotte. A ona nije htjela da se djevojčice osjećaju kao gosti; a nije htjela ni da se
dosađuju. Škola je počinjala tek u rujnu, što je značilo da imaju gotovo tri mjeseca da se
nečim zabave. Emmy još nije mogla potpuno prihvatiti to da će i u rujnu biti tu kod
Charlotte, ali ništa nije rekla.
Juliji se ostvarila želja da hrani kokoši, da im donosi vodu, mijenja slamu i skuplja
jaja. Emmy će se brinuti za pranje njihova rublja, posteljinu i ručnike, a isto tako će prati
i usisavati podove. Rose, koja je sjedila za stolom dok su se dijelili poslovi i željela je
sudjelovati u razgovoru, dobila je zaduženje da briše prašinu. Emmy je pomislila da Rose
neće zapravo ni zapamtiti da je tražila da se i njoj dodijeli neki zadatak. Djevojčice će se
izmjenjivati u postavljanju stola, pranju i brisanju posuđa.
Za povrtnjak i voćke brinut će se sve četiri, rekla je Charlotte, jer na oboje je trebalo
neprekidno paziti da ne zarastu u korov, da ih ne napadnu nametnici, loše vrijeme, a i
zato što bi se moglo dogoditi da će ih voćnjak i povrtnjak hraniti ako se hrana još više
racionira. Maslac, slanina i šećer racionirani su od početka godine, a meso, sir i voće
nedugo nakon toga, jer je sve manje brodova s hranom moglo proći pokraj njemačkih
podmornica koje su patrolirale Engleskim kanalom. Nitko u Londonu nije imao vrt koji
bi se veličinom mogao mjeriti sa Charlottenim. Bilo je neobično misliti da ovdje na selu
knjižica s bonovima za kupnju na točkice nije određivala što ćete jesti nego je prije imala
utjecaj na stanje vašeg povrtnjaka i kokošinjca.
Charlotte je također odredila da Julia i Emmy trebaju svaki tjedan pročitati jednu
knjigu kako bi osvježile um, a majci bi trebale pisati dvaput mjesečno ili onoliko dugo
dok ne potroše papir i olovke. Nedavno je i papir racioniran, rekla je Charlotte, a Emmy
se zbog toga natmurila. Neće si moći dopustiti da nemarno crta haljine ako želi da im
papir potraje za pisanje pisama. Charlotte je u dnevnoj sobi imala mnogo knjiga, ali
Emmy je sumnjala da bi joj dopustila istrgnuti prazne stranice na kraju svake knjige
kako bi skicirala svoje vjenčanice.
Sve četiri su se poslije ručka prošetale do grada da pošalju pisma, zaustavile su se u
knjižnici tako da djevojčice posude knjige za prvi tjedan, zatim su kupile meso, suhi grah
i druge namirnice koje Charlotte nije mogla uzgajati u svojem vrtu. Prolaznici na ulici i
u trgovinama gledali su Emmy i njezinu sestru s prijateljskim, ali i opreznim osmijesima.
Bilo je očito da nitko ne zna što bi trebao očekivati. Ako je evakuacija završila i sva su
djeca napustila London, što bi drugo moglo slijediti osim brutalnog napada kojega su se
svi bojali? Dvije žene s kojima ih je Charlotte upoznala rekle su da su im sinovi u ratu
negdje daleko, gdje se bore da bi se one mogle vratiti svojim roditeljima. Kao da su htjele
djevojčicama dati do znanja da rat, iako ga u Cotswoldsu nema, ipak mogu osjetiti.
U selu je bilo još djece evakuirane iz Londona, ne samo one koja su došla njihovim
vlakom nego i drugim. Baš kad se Emmy spremala ući u knjižnicu, prepoznala je dvoje
djece, sestru i brata iz njihova vagona. Pogledi su im se susreli preko ulice i kao da je
ostvarena komunikacija bez riječi. U tom prešutnom pozdravu kao da su izmijenili
činjenicu da nitko od njih nije završio kod nekog luđaka ili tiranina. Žena kod koje je
bilo ono drugo dvoje djece bila je mlađa od Charlotte i za ruku je držala malog dječaka,
koji je očito bio njezin sin. Emmy je u tom trenutku bilo drago što se ona i Julia ne
moraju nadmetati za pažnju s djetetom udomiteljice.
U pošti ih je Charlotte upoznala s poštaricom, vjerojatno najvišom ženom koju je
Emmy ikada vidjela. Pružila joj je pisma, a poštarica ih je primila odlučno kimajući i s
riječima da su potrebna samo dva dana da pisma stignu do Londona. Pružajući pismo
za gospođu Crofton, Emmy se pomolila Bogu za pomoć. Znala je da je sebično tražiti
nešto što je služilo samo njezinim interesima, kao što je bio sastanak s jednim krojačem
usred rata, ali također je znala da rat neće trajati zauvijek. Jednoga će dana završiti. I svi
će se moći vratiti onome što su radili prije – sanjati o onome što su sanjali prije i planirati
što su prije planirali.
Emmy je već mozgala o tome kako će se neopaženo iskrasti i vratiti u London. Taj
zastrašujući proces počet će kad primi odgovor gospođe Crofton, a Charlottu neće ni
pitati za dopuštenje. Neće putovanje započeti tu u Stowu, gdje bi je netko mogao
prepoznati. Morat će nekako doći do Moretona, gdje će privući mnogo manje
pozornosti.
Kad su izašle iz pošte, Charlotte se zaustavila da kupi novine Daily Mail, za koje je
rekla da ih uzima otprilike svaki drugi dan. Emmy se brzo ponudila da odlazak u grad
po novine stavi na svoj popis dužnosti. Šetnja do grada, daleko od pozornih očiju,
omogućila bi Emmy da pošalje onoliko pisama gospođi Crofton koliko će biti potrebno
a da to nitko ne zna. Činilo se da Charlotte misli kako će londonske novine za Emmy
predstavljati neku vezu s pravim domom. Također nije imala razloga sumnjati u
Emmyne motive.
»Naravno«, rekla je.
Prije povratka kući zaustavile su se i pred trgovinom s raznom jeftinom robom. Dok
su one čekali vani s Rose i rukama punim knjiga iz knjižnice, Charlotte je ušla kupiti
gorku sol i bočicu aspirina. Vratila se nekoliko minuta kasnije noseći to, zajedno s
nekoliko olovaka neobična izgleda i deset listova debljeg papira za crtanje.
»Tako da možeš i dalje crtati svoje vjenčanice.« Charlotte pruži papir i olovke
Emmy. »Olovke su posebno namijenjene skiciranju. Takvima se koriste slikari i
navodno su upravo ono što ti treba.«
Emmy je trebalo nekoliko trenutaka da povrati glas. »Hvala vam«, promrmljala je,
ali od iznenađenja njezina je zahvalnost zvučala malodušno.
Julia se zagledala u olovke i papir omotan tankim zaštitnim papirom, a onda se
okrenula prema Charlotti s vrlo jasnim pogledom koji je govorio »a što je sa mnom«.
Charlotte joj promrsi kosu. »Julia, imam nešto i za tebe kad se vratimo kući.«
»Stvarno? Što to?«
»Pođimo kući pa ću ti pokazati.«
 Julia se razvedrila i sva sretna uhvatila Charlottu za ruku. Dok su njih dvije išle
naprijed, Rose je krenula hodajući pokraj Emmy.
Nisu napravile više od nekoliko koraka kad je Emmy u svojoj ruci osjetila Roseinu.
Vrativši se kući, Julia je jedva mogla dočekati da odlože i spreme ono što su kupile.
»Daj mi samo toliko vremena da pripremim čaj za Rose i onda ću ti pokazati«,
rekla je Charlotte stavljajući vodu da zakuha. Emmy je papir za crtanje i olovke odnijela
u sobu i položila ih na poklopac svoje drvene kutije na noćnom stoliću. Vrativši se u
prizemlje, donijela je vrhnje i šećer dok je Charlotte točila Rose čaj i pokrivala vrući
čajnik zaštitnom navlakom za očuvanje topline. Pružila je Emmy dva keksa od cjelovitih
žitarica.
»Molim te, dušo, dodaj ih Rose«, rekla je Emmy, a onda se okrenula Juliji.
»Dobro. Samo da sada nađem baterijsku svjetiljku.« S police pokraj stražnjih vrata
Charlotte uzme baterijsku svjetiljku i izađe iz kuhinje. »Dođite sa mnom, gospođice
Julia.«
Julia pođe za njom veselo poskakujući.
Emmy odnese kekse do Rose, a onda su obje gledale za Charlottom i Julijom koje
su izašle.
»Kamo idu?« reče Rose i namršti čelo.
»Ne znam.«
»Neću da idu u moju sobu. Ne bi trebale ići u moju sobu. To je moja soba.«
Emmy je čula Charlottu i Juliju na stubama. Čula ih je i Rose.
»To je moja soba. Moje stvari.« Rose nije zvučala uznemireno i nije napravila
nijedan pokret da ustane sa stolice. Bilo je to najneobičnije protivljenje koje je Emmy
vidjela. Otpor bez napora.
Emmynu je znatiželju pobudilo, i ne samo zbog Rose, što to Charlotte namjerava
dati Juliji. Okrenula se starijoj ženi.
»Želiš li da odem pogledati što to one rade?« upita Emmy.
Rose otmjeno uzme u ruke svoju šalicu. »Zaboga, da. To je moja soba. I moje
stvari.«
Sretna što joj može udovoljiti, Emmy pođe prema stubištu.
Ali Charlotte i Julia su krenule u žutu sobu, ne u Roseinu. Charlotte se okrenula
prema Emmy kad se pojavila iza njih i činilo se da je sretna što ih je Emmy slijedila.
»Rose je htjela da provjerim da niste otišle u njezinu sobu«, Emmy objasni.
Charlotte se samo osmjehnula. Onda se opet okrenula prema unutrašnjosti sobe,
gdje se nalazio stolić za pisanje. Podignula je čipkani stolnjak s većeg susjednog stola i
otkrila vratašca u zidu između drvenih nogu stola.
 Charlotte se spustila na koljena i zapalila baterijsku svjetiljku. »Prošlo je dosta
vremena otkad sam imala potrebu kopati ovdje. Hoću provjeriti da nema pauka i bilo
kakvih drugih buba.« Dok ih je otvarala, šarke na vratašcima su škripale kao da se bune
što ih uznemirava.
Nagnula se naprijed, gurnula glavu unutra i obasjavala sve svjetiljkom. »Hmm«,
rekla je. »Vidiš, vidiš. Samo malo paučine.« Izvukla je glavu van. »Julia, mlada si i
dovoljno malena. Možeš li se uvući unutra i dodati mi kutiju na čijim su stranicama
naslikane staklenke? I onu veću ispod? Nijedna nije teška.«
Juliji nije trebalo dvaput reći. Charlotte se makne s puta, a Julia klekne. Charlotte
joj pruži baterijsku svjetiljku i Julia se uvuče u skučeni prostor i nestane unutra. Emmy
je čula struganje po drvetu, zatim se pojavila jedna kutija, a sekundu poslije i druga.
»Ima tu i kutija s knjigama«, začuje se Julijin glas.
»To su samo stare školske knjige. Neka ostanu«, reče Charlotte i obriše rukom
prašinu s prve kutije. Čestice prašine digle su se do sunčanih zraka popodnevnog sunca
što su koso padale u sobu.
Julia se pojavila vani, a duga plava kosa bila joj je raskuštrana oko lica.
»Vrlo dobro, Julia«, reče Charlotte kad je Julia potpuno dopuzala van, a Charlotte
je zatvorila vratašca. Uzela je baterijsku svjetiljku iz Julijinih ruku i ugasila je.
»Što je u njima?« upita Julia puna znatiželje.
Charlotte se nasmiješi i otvori prvu kutiju. Unutra su se nalazili smotuljci od tankog
muslina. Charlotte izvuče jedan. U tkanini je bila zamotana dječja porculanska šalica za
čaj s uzorkom jesenskog lišća.
»Ah!« klikne Julia.
»To je moj servis za čaj kad sam bila djevojčica. Želim da ga smatraš svojim dok god
si ovdje. U redu?«
Julia je od čuđenja ostala bez riječi, a Charlotte je nastavila odmatati dijelove. Servis
se sastojao od četiri šalice s tanjurićima, četiri tanjura, vrčića za vrhnje, zdjelice za šećer
i malog četvrtastog čajnika s grlićem u obliku labuda.
Onda je Charlotte otvorila drugu kutiju, u kojoj su se nalazile dvije lutke, jedna
zlaćane kose, a druga brineta, i manju kutiju s odjećom za lutke zamotanom u svileni
papir.
Stavila je lutke Juliji u naručje.
»Ovu smeđokosu zvala sam Guinevere, a ovu drugu Henrietta, ali ti ih možeš zvati
kako god želiš. Možeš se s njima igrati i tvoje su dok si ovdje. Ali želim da se dobro brineš
za njih. Nemoj ih ostavljati izvan kuće, trgati im odjeću ili ih nositi do stola gdje jedemo.
Možeš li to?«
 Julia svečano kimne, očiju punih zaprepaštenja. »Obećavam«, šapnula je. Privukla
je lutke na grudi i svaku poljubila u glavu. »Sviđaju mi se njihova imena, teta
Charlotte.«
Charlotte ustane i podigne manju kutiju s neodmotanim servisom za čaj, koji je
unutra bio složen pod čudnim kutovima. »Oprat ću servis i onda će biti spreman za
uporabu. Zvuči li ti to dobro?«
Julia kimne, toliko oduševljena da se to nije moglo izraziti riječima. Emmy je nikada
u životu nije vidjela tako sretnu.
Potražila je Charlottein pogled. »Hvala vam na ovome«, reče Emmy tiho.
»Još ću ti nešto pokazati.«
Emmy pođe za Charlotte u njezinu sobu s druge strane hodnika. Žena je spustila
kutiju sa servisom za čaj na krevet i prišla ormaru. Otvorila ga je i izvadila dugačku,
duboku kutiju s police iznad prečke na kojoj su visjele haljine i bluze.
Charlotte spusti kutiju na krevet. Dignula je poklopac, odmaknula svileni papir i
izvukla haljinu boje bjelokosti, čija je suknja svjetlucala ukrašena sićušnim biserima koji
su s vremenom poprimili sivkastu boju. Čipkani rukavi bili su čvrsto zakopčani do lakta
odakle su se širili do ramena poput balona u stilu viktorijanske elegancije. Gornji dio
haljine bio je usko krojen, a zgužvana raskošna suknja davala je naslutiti da je haljina
nekada bila prekrasna.
»Moja vjenčanica«, promrmlja Charlotte gledajući u haljinu, ne u Emmy.
»Predivna je.«
Okrenula se prema Emmy. »Pomislila sam da bi te ona mogla nadahnuti. Katkad
stari kroj izazove rađanje nove ideje. Ti... možeš rasparati šavove ako želiš. Ako će ti to
pomoći.«
Emmy dotakne tkaninu, saten prigušenog sjaja kao da ju je mrmljajući pozdravljao.
»Ne bih mogla učiniti takvo što«, šapnula je.
»Nikome ne koristi ovako spremljena u kutiji«, nastavi Charlotte. »Više nije
moderna, a ja nemam kćeri kojoj bih je dala. Zar ne bi bilo pametnije da je rasporiš i
proučiš kako je sašivena? Mogla bi se koristiti nekim dijelovima da je osvježiš ili smisliti
potpuno novi kroj. Ne samo crtež nego stvarnu haljinu.«
»Vi biste mi to dopustili?« upita Emmy s nevjericom.
»Bila bih sretna kad bi to učinila. Nemam šivaću mašinu. Ali imam oštre škare,
nekoliko špula bijeloga konca i mnogo šivaćih igala. Morat ćeš sve učiniti ručno, ali
mislim da ćeš se dobro zabaviti tijekom ovih dugih ljetnih mjeseci.«
Poput Julije, i Emmy je shvatila da ne može riječima izraziti svoju zahvalnost. Reći
jednostavno hvala takvoj darežljivosti zvučalo bi šuplje.
Zato je smislila da kaže nešto drugo. »Biste li voljeli vidjeti moje crteže?«
 Sljedećih nekoliko minuta dok se Julia u drugoj sobi igrala s Guinevere i
Henriettom, Charlotte i Emmy sjele su na krevet i gledale crteže iz kutije s
vjenčanicama.
Charlotte je rekla da su to najljepše haljine koje je ikada vidjela.
Dan koji za Emmy i Juliju nije mogao biti ljepši završio je još i bolje. U kasno
poslijepodne, kad je došlo vrijeme da se pobrinu za kokoši, počelo je blago kišiti.
Charlotte je dopustila Juliji da uzme njezin kišobran: crveni točkasti kišobran sa
zavojitom crnom ručkom, koja je izgledala kao slatkiš od slatkog korijena.
 Trinaesto poglavlje

DANI u kući Thistle ušli su u kolotečinu kao što to već biva. Kad bi složile krevete i
poslije doručka raščistile stol, jutra su prolazila radeći u povrtnjaku, čupajući korov u
dijelu s bobicama, trgajući suhe glavice cvijeća i zalijevajući gredice s cvijećem, jabuke,
šljive i kruške, od svakih po nekoliko stabala. Kako su vrijeme provodile izvan kuće,
djevojčicama je bilo vruće i oznojile bi se, ali Juliji je to bio najdraži dio dana i prijepodne
bi brzo proletjelo. Ponedjeljkom i petkom poslije ručka Emmy bi pješice otišla u grad
po Charlotteine novine. Poslijepodneva su provodile u kući čitajući, slažući slagalice od
mnogo dijelova ili pišući mami. U kasnopopodnevnom čaju obično su uživale u domu
neke od susjeda. Sve susjede kao da su bile istih godina kao i Charlotte, ili starije. Julia i
Emmy bile su jedina djeca među Charlotteinim prijateljicama, a to što su evakuirane iz
Londona činilo ih je posebno zanimljivima. Navečer bi, nakon što bi malo slušale radio
BBC, Charlotte i Rose plele, Julia bi se igrala s lutkama ili čajnim servisom, ili oboma, a
Emmy bi rašivala Charlotteinu vjenčanicu. To joj je bio najdraži dio dana.
Bilo je dana kad bi ih Charlotte sve ukrcala u svoj stari plavi auto i pošle bi u
Moreton ili Cheltenham, k Roseinu liječniku ili u kupnju u trgovine koje su bile bolje
opskrbljene robom, iako su i redovi u njima bili duži. Nedjeljom bi odlazile na misu u
crkvu s plavim vratima, koju im je Charlotte pokazala prvi dan kad su stigle. Emmy se
vikar sviđao i uživala je kako im glasovi odjekuju kad bi pjevali duhovne pjesme,
izgovarali Vjerovanje ili molili. Kameni podovi i zidovi činili su zvuk jačim nego što je
doista bio. I razgovijetnim. Crkva je bila jedno od nekoliko mjesta gdje su viđale drugu
djecu iz Londona, sve njih istodobno. Baš kao i Julia i Emmy, ćinilo se da su se i djeca
uklopila u novu sredinu. Emmy nije imala potrebu razgovarati s drugom djecom, ali
malo se iznenadila da ni oni nisu imali tu potrebu, iako ih je većina bila mlađa. Kao da
su svi uspostavili nesigurnu ravnotežu između onoga gdje sada žive i gdje im je pravi
dom. Razgovarati međusobno značilo bi poigravati se tom ravnotežom.
 Emmy je skupila hrabrost i rasparala sve šavove na Charlotteinoj vjenčanici, za što
joj je trebao gotovo cijeli tjedan. Onda je rasprostrla dijelove tako da ih je mogla proučiti
i usporediti s crtežima iz svoje kutije. Nekih večeri Charlotte bi sjedila s njom dok je
radila, a katkad i Rose, a tada bi Emmy uvijek bila nervozna jer je Rose bila uvjerena da
je haljina u dijelovima zbog njezina vjenčanja i brinula se hoće li je Emmy sašiti na
vrijeme.
Mamino prvo pismo stiglo je potkraj lipnja, gotovo dva tjedna nakon njihova
dolaska u Stow. Pisala je da joj kćeri nedostaju, da grad izgleda čudno bez djece i da se,
otkad su njih dvije otišle, gotovo svake noći čuju uznemirujuće zračne sirene. Emmy je
mislila da to baš i nije prava istina. Čitala je novine koje je kupovala za Charlotte. Druga
polovica lipnja bila je relativno mirna u Londonu. Julia i Emmy otišle su iz grada tjedan
dana nakon što je gospodin Churchill na radiju objavio da će se Britanija boriti protiv
Nijemaca na svakoj plaži, ulici, brdu i polju i da se nikada, ama baš nikada neće predati.
To je Hitleru bila takoreći pozivnica da dođe i vidi hoće li Britanija upravo tako
postupiti. A ipak, do napada na London nije došlo. Ono malo bombi što je palo na
otvorenim prostorima izvan gradova, primjerice one u Addingtonu i Colneyju, bile su
toliko nevažne i tako daleko od gradskog središta da su se neki pitali nije li London ipak
najsigurnije mjesto. Tamo nije bilo pistâ za mitraljiranje ni vojnika ni aviona koje bi
trebalo srušiti u zraku. London je bio grad civila – trgovaca, vatrogasaca, stražara i majki
bez djece. Ali djevojčice su pisale mami da i ona njima nedostaje, neka čvrsto navlači
zavjese za zamračivanje i pazi na sirene za zračni napad.
Stiglo je samo jedno pismo gospođe Crofton, potkraj lipnja. Emmy ga je pročitala
dok je išla u grad, a zatim ga je sakrila u džep. Gospođi Crofton javio se bratić. Vrlo su
ga zainteresirala dva crteža koja mu je poslala i želio je o nečemu razgovarati s gospođom
Crofton kad se vrati u London, najvjerojatnije negdje u kolovozu. Ona nije znala o
čemu se radi niti ima li uopće veze s Emmy, ali mislila je da bi moglo biti tako. Također
je pisala da joj Emmy nedostaje u trgovini i da posao ide vrlo slabo. Emmy joj je smjesta
otpisala i poslala pismo prije nego što se vratila u kuću Thistle. Napisala je da joj
nedostaje posao u trgovini vjenčanica i da vježba šivati ručno.
Sredinom srpnja Charlotte je u vrtu posadila zimske bundeve, nešto što je već
nekoliko godina htjela učiniti, ali nije, jer nije znala što bi s obilnim urodom. Sada će u
gradovima biti mnogo ljudi kojima će moći dati bundevu, ako one same budu imale više
nego što im treba. Također su zasadile sadnice rajčica, koje je Charlotte uzgojila u
svibnju, u središnjem dijelu povrtnjaka, a ubrale su i prve rane krumpire, ciklu i mrkvu.
Jednoga dana potkraj srpnja Charlotte je otišla u trgovinu tkanina u Moreton i
vratila se kući s balom kariranog muslina, koji je bio požutio i vlasnica trgovine nije ga
mogla prodati. Nije se radilo o cijeloj bali; mrlja se nije pokazala sve dok vlasnica nije
prodala gotovo pola metraže. No ono što je ostalo, bilo je više nego dovoljno da Emmy
pokuša skrojiti dijelove za svoju haljinu. Nije bilo važno hoće li pogriješiti i izrezati
dijelove koje neće moći iskoristiti. Charlotte je tkaninu dobila gotovo besplatno, jer joj
je vlasnica bila dobra prijateljica.
Šivati sve na ruke bio je spor proces, ali Emmy je shvatila da je napravila manje
pogrešaka nego kad se koristila impresivnom singericom gospođe Crofton. U srpnju je
nacrtala još dvije haljine, jednu koja se temeljila na kroju Charlotteine haljine i drugu
po uzoru na balsku haljinu jedne od lutaka.
Kako su dani polako prelazili u kolovoz, Emmy je shvatila da je tužna zato što će
kradomice morati otići iz kuće Thistle na sastanak s bratićem gospođe Crofton i da se
možda neće vratiti. Ako joj gospodin Dabney ponudi šegrtovanje, Emmy je bila
spremna prihvatiti i zamoliti ga da joj dopusti da noću spava na podu njegova studija.
Nije se namjeravala vratiti u majčin stan. Emmy čak nije željela da mama zna gdje se
nalazi. Nije je brinulo što će mama vjerojatno biti bijesna ili što će nedostajati Juliji, jer
Julija će biti na sigurnom i za nju će se dobro brinuti u kući Thistle, koliko god dugo rat
trajao.
Ali Emmy je brinulo to što će svojim postupkom razočarati Charlottu. Nije
očekivala da će Charlotte biti ljutita kao što će biti mama, a ni tužna kao Julia. Emmy
se bojala da će Charlotte biti povrijeđena. Nije željela da Charlotte pomisli da je, nakon
sve ljubaznosti koju joj je iskazala, nezahvalna. Noću u krevetu Emmy je zamišljala što
će napisati u porukama koje će ostaviti za Juliju i Charlottu. Morat će biti tajnovita u
vezi s time kamo ide, tako da nijedna od njih dvije ne upozori mamu. I mora im reći da
je njezin postupak mudar i praktičan, jer razmišlja unaprijed o životu koji će voditi
jednoga dana kada rat završi. A vrijeme da se Emmy pripremi za taj život bilo je sada.
Prilika se ukazala sada. Nije mogla znati hoće li se takva šansa opet pojaviti.
Ako se uopće ikada pojavi.
Gospodin Dabney možda uopće nije zainteresiran za to da mentorira Emmy.
Možda je njegova ideja samo kupiti njezine modele. Ona ih neće prodati.
Što će se tada dogoditi? Hoće li to značiti kraj?
Emmy nije htjela ni razmišljati o tome da on samo to želi.
Od mame je došlo još nekoliko pisama. Nije im imala puno toga za reći i nije
razmišljala o tome kad bi ih mogla posjetiti, iako im je jedna službenica za smještaj u
Moretonu, neka gospođa Howell, rekla da mama može slobodno doći kad god želi.
Emmy je htjela vjerovati da je to zato što bi mami bilo teško vidjeti ih u sredini koju je
Julia detaljno opisala, uz veliku pomoć oko točnog pisanja. Charlotte se brinula za svaku
njihovu potrebu, davala im je manje poslove, osmislila raspored kojeg su se držale, davala
im ciljeve koje su mogle ostvariti i poticala ih da ostvare ono za što su bile nadarene.
Kako se kolovoz sve više bližio kraju, Emmy je postajala sve nemirnija, očekujući
vijest od gospođe Crofton.
 Potkraj mjeseca dogodile su se dvije stvari. U noći na subotu 24. kolovoza Luftwaffe
je bombardirala London, uništila nekoliko kuća i ubila brojne građane. Do te subotnje
noći Londonci su čuli samo udaljenu paljbu i vidjeli daleke tragove dima na nebu nakon
zračne borbe lovaca iznad Engleskog kanala. Dotada su novine i radio izvještavali o
neprekidnom ratovanju. Ali to je bilo prvi put da je London bombardiran noću. Bombe
su pale na Aldgate, Bloomsbury, Bethnal Green, Finsbury, Hackney, Stepney,
Shoreditch i West Ham. Emmy je sutradan na radiju čula da su na mnogim mjestima
istočnog Londona izbili požari, da je plamen sukljao kroz tvorničke prozore, a zidovi su
se urušavali kao da su od papira. Pogođen je i Ramsgate. U tom obalnom gradu poginula
je trideset jedna osoba, a više od tisuću kuća srušeno je ili oštećeno. Emmy je uvjeravala
Juliju, koja je uspjela čuti ljude da razgovaraju o tim strašnim pojedinostima unatoč
tome što su je i ona i Charlotte pokušale zaštititi od toga, da bombe nisu pale ni blizu
Whitechapela i da je mama na sigurnome.
Prošlo je nekoliko napetih dana i svi su čekali da vide što će se sljedeće dogoditi.
BBC je objavio da je RAF uzvratio napadima na Berlin. U Londonu je opet bilo mirno.
A Emmy je upravo to željela čuti, jer je u ponedjeljak, 2. rujna primila drugo pismo
gospođe Crofton.

Draga Emmeline,

moj bratić Graham Dabney napokon se vratio u London. Prije dva tjedna umro mu je punac,
pokoj mu duši. Njegova žena obavlja posljednje pripreme za preuzimanje vlasništva nad
kućom koju im je ostavio. Imam za tebe uzbudljive vijesti. Barem se nadam da su uzbudljive.
U posljednjem si mi pismu napisala da nećeš imati problema s povratkom u London kako bi se
sastala s mojim bratićem da razgovarate o tvojem naukovanju. Ako je moguće, voljela bih da
se ti i ja nađemo u njegovu stanu u Knightsbridgeu u četiri sata u subotu 7. rujna i razgovarat
ćemo o tvojoj zamisli. Donesi sve svoje crteže, dušo. I povedi i svoju majku jer će ti morati dati
dopuštenje za ono što bismo voljeli učiniti.
Ponestaje mi mjesta za pisanje na ovom papiru. Sve ću ti objasniti kad stigneš ovamo.
Zasada, samo znaj da moj bratić, njegova supruga i ja želimo pridonijeti ratnim naporima i brizi
o najmlađim građanima. Ako već negdje moraš biti evakuirana, zašto ne bi živjela kod nekoga
tko te može podučavati tijekom tvojeg boravka? Grahamova adresa zasad je Trg Cadogen br.
14.
Želim ti siguran put,
Eloise Crofton

Emmy je pročitala pismo tri puta jer se svakih nekoliko sekundi htjela uvjeriti da ne
sanja i da se njezino strpljenje zaista naposljetku isplatilo. Gospodin Dabney ne samo
da joj je želio postati mentor; on i supruga rado bi je udomili. Žele za nju biti druga
Charlotte. Gospodin Dabney je očekivao da ona ponese crteže u London.
 Ali također su htjeli da dovede i mamu, a Emmy bi na samu tu pomisao srce zastalo
na mahove. Sada nije mogla o tome razmišljati.
Nije htjela o tome sada razmišljati.
Jedino se morala usredotočiti da u subotu ode u London i da to nitko ne primijeti.
 Četrnaesto poglavlje

PLAN se počeo rađati u Emmynoj glavi dok je te noći ležala u krevetu.

Morala je biti na željezničkoj stanici u Knightsbridgeu prije četiri sata popodne. Od
njihovih izleta u Stow znala je da to znači da mora stići na vlak u Moretonu najkasnije
u podne. Put do Oxforda trajao je jedan sat, a tamo će morati presjesti i još se sat i pol
voziti do stanice Paddington u Londonu, a onda još dvadeset minuta od Paddingtona
do Knightsbridgea, plus vrijeme za sva ta presjedanja. Ako krene poslije dvanaest,
vjerojatno neće stići na vrijeme.
Emmy je bila sigurna da iz Moretona ima barem jedan vlak koji polazi prije
podneva. Ta je pojedinost nije zabrinjavala. Najteži dio njezina putovanja bit će kako
neopaženo stići do Moretona u subotu ujutro.
Koliko je vidjela, postojao je samo jedan način da to izvede – morat će se iskrasti iz
kuće usred noći i po mraku pješačiti osam kilometara do Moretona. Ako krene u tri
ujutro, nitko je neće vidjeti, čak ni mljekar nije vani u taj rani sat. Uzet će samo ono što
joj stane u školsku torbu. Emmy je procijenila da joj do Moretona treba barem dva sata
hoda po mraku i onda će se malo prije zore naći na željezničkoj stanici. Morat će se
negdje sakriti na sat ili dva, a kad se stanica otvori, kupit će kartu za London, za prvi vlak
koji kreće ujutro. Bude li sve išlo po planu, stići će u Knightsbridge prije jedan, dobra tri
sata prije nego što će se sastati s gospođom Crofton i njezinim bratićem.
Sve što dotada mora učiniti jest napisati dva pisma – jedno Charlotti i jedno Juliji
– i smisliti kako će uvjeriti gospodina Dabneyja da ne pozove njezinu majku. I sljedeća
tri dana pretvarati se kao da se ne događa ništa neobično.
Napisati ta pisma bilo je teže nego što je Emmy isprva zamišljala. Uz vrlo malo
privatnosti u kući Thistle, morat će pisma napisati pri svjetlosti svijeće u svojoj sobi ili
pronaći mirni kutak petkom kad je odlazila u grad. Kako nije znala gdje Charlotte drži
svijeće i nije mogla smisliti neki razlog zbog kojega bi joj trebala svijeća, odlučila je
napisati pisma u Stowu, u malom trokutastom parku preko puta Charlotteine crkve. U
petak popodne krenula je u selo odmah poslije ručka. Nikome nije rekla ni riječ o tome
zato da je Julia ili Rose ne bi pitale mogu li poći s njom. Kad je kupila novine za
Charlottu, smjestila se na usamljenoj klupici u parku. Mogao ju je vidjeti svatko tko je
prolazio, ali sigurno je izgledala kao mlada žena koja piše obično pismo rođakinji ili
prijateljici. Kad je namjestila papir i uzela nalivpero, teškoća nije bila u tome što nema
privatnosti nego je bio problem pronaći riječi koje će napisati. Julijino pismo moralo je
biti jednostavno i napisano tako da se ne uspaniči, a to se za Emmy pokazalo najvećim
izazovom.

Draga moja Julia,

dobila sam poziv i morala sam otići jer mi netko vrlo ljubazan želi pomoći da svoje ideje za
vjenčanice pretvorim u stvarnost. Zamisli samo! One više neće biti samo crteži nego prave
haljine! Voljela bih da te mogu povesti sa sobom; zaista bih to rado učinila. Ali mama bi se
previše brinula za tebe, a na mene bi se naljutila. Želim da ostaneš ovdje s tetom Charlottom
dok me nema. Ona će se dobro brinuti za tebe. Prije nego očekuješ, sva će se djeca vratiti kući
u London, a ja ću te doći posjetiti u stanu i pokazati ti haljine. Zar to neće biti lijepo?
Budi dobra djevojčica i slušaj tetu Charlottu. Vrijeme će brzo proći, obećavam ti.
Voli te,
Emmy

Dok je Emmy još jedanput čitala pismo, u grudima joj se razbukta bol zbog pomisli
na to da će ostaviti Juliju, možda čak tijekom trajanja cijelog rata. Hoće li proći mjeseci
prije nego što je Emmy opet vidi? Godine? Hoće li joj Julia oprostiti što ju je napustila
usred noći? Dok je presavijala pismo i stavljala ga u omotnicu koju je ponijela, molila se
da Julia jednoga dana shvati zašto je moralo biti ovako. Na prednjoj strani kuverte
napisala je Julijino ime i puhanjem osušila slova. Emmy dotakne slovo J da se uvjeri da
se riječ neće zamrljati u džepu. Kažiprst joj se zadržao na zavijutku donjeg dijela slova.
Jako je sličio dršku kišobrana. Bol u grudima prijetila je da se razmaše u nešto nalik na
stravu zbog pomisli da napušta Juliju. Emmy brzo spusti pismo u džep suknje tako da
ga više ne mora gledati. Zatim je krenula pisati novo pismo.

Draga Charlotte,

jako mi je žao što se moram vratiti u London na ovakav način, zbog čega ćete se sigurno
razočarati. Bili ste izuzetno ljubazni i darežljivi prema mojoj sestri i meni i uvijek ću vam ostati
dužnik. Pružila mi se prilika da radim s nekim tko mi može pomoći pretvoriti crteže vjenčanica
u prave haljine. To je prilika koju ne mogu propustiti. Ne želim vas time uvrijediti i molim vas
da svoje osjećaje, kakve god budete imali prema meni zbog ovoga što sam učinila, ne
pokazujete pred mojom sestrom. Molim vas, nemojte joj ništa zamjeriti zbog mojih postupaka;
samo je pazite i čuvajte.
 Hvala vam na svemu što ste učinili za mene i što ćete nastaviti činiti za Juliju.
Nadam se da ćete mi moći oprostiti.
Budite uvjereni da sam na sigurnom kod pouzdanih ljudi.
S poštovanjem,
Emmeline Downtree

Emmy je pročitala pismo nekoliko puta da se uvjeri kako nema više ništa dodati, a
što bi moglo umanjiti Charlotteinu bol i tugu. Dok je presavijala pismo, već je mogla
osjetiti težinu Charlotteina jada. Spremila je pismo u omotnicu i napisala na njoj
Charlotteino ime. Kad se tinta posušila, Emmy spremi i drugo pismo u džep suknje
zajedno s prvim.
Kad se vratila u kuću Thistle, iznenadila se jer ju je obuzela melankolija kad je
shvatila da će otići za manje od dvadeset četiri sata, možda da se nikada ne vrati. Nikada
više. Rat će naposljetku završiti, Juliju će poslati kući, a Emmy neće imati potrebu – a
možda ni dobiti poziv – da se vrati u kuću Thistle. Polako se penjala stubama do svoje
sobe da privremeno sakrije pisma u kutiju s crtežima.
Ostatak dana prolazio je vrlo sporo. Emmy se nije mogla koncentrirati na
jednostavne zadatke niti završiti išta što bi počela. Iako se trudila djelovati bezbrižno,
kasno popodne Charlotte ju je pitala osjeća li se dobro. Zbunjena, Emmy je odgovorila
da su to oni dani u mjesecu, a Charlotte je odmah skuhala biljni čaj za smirenje i rekla
da je »svojevremeno« i sebi pripremala takav napitak.
Emmy joj je zahvalila na čaju i krenula u svoju sobu da pojača dojam kako se ne
osjeća dobro. Kad je otvorila vrata, Julia je sjedila na Emmynu krevetu, a na krilu je imala
otvorenu drvenu kutiju s crtežima vjenčanica. Pismo adresirano na Charlottu ležalo je
otvoreno pokraj njezina koljena, vjerojatno nepročitano jer ga je Emmy napisala
spojenim pisanim slovima. Međutim, pismo adresirano na nju držala je u ruci. Iako se
Julia prenula kad je Emmy ušla u sobu, krivnja zbog toga što je uhvaćena s drvenom
kutijom koju je otvorila bez dopuštenja brzo se pretvorila u optužujući šok. Po izrazu
njezina lica Emmy je zaključila da je Julia pročitala pismo. Emmy je bila pažljivo ispisala
velika tiskana slova baš zato da ih lako može pročitati.
»Što radiš?« uzvikne Emmy iako je bilo jasno kao dan što Julia radi. I ono što
njezina sestrica sada zna.
Emmy naglo zakorači prema krevetu i prolije vrući čaj preko zapešća i po podu.
Spustila je šalicu na noćni ormarić i otela pismo Juliji iz ruke.
»Što sam ti rekla o tome da ne smiješ otvarati drvenu kutiju bez mene?« prekorila
ju je Emmy. Posegnula je za Charlotteinim pismom i dvije kuverte, a drugom je rukom
zgrabila kutiju. »Ne smiješ je vaditi i otvarati ako me prije toga ne pitaš!«
Emmyno srce snažno je tuklo, a ruke su joj se tresle iako ih je očajnički pokušala
smiriti. Gurnula je pisma u kutiju i snažno spustila poklopac.
 »Kamo ideš?« Julijin glas bio je tek šapat.
»Najprije me moraš pitati«, ponovi Emmy ignorirajući Julijino pitanje.
»Kamo ideš? Zašto ovo pismo? Što radiš?«
Sa svakim pitanjem Julijin glas postajao je sve glasniji.
»Stišaj se! Nema ništa što bi ti sada trebala znati.«
»Namjeravaš pobjeći? Je li to ono što misliš napraviti?«
»Julia...«
»Namjeravala si ponijeti sa sobom kutiju s crtežima, a mene ostaviti ovdje, zar ne?
To si namjeravala učiniti!«
»Julia, molim te!« Emmy ju je preklinjala, a sav bijes je nestao. Zamijenio ga je
strah. Sjela je na krevet pokraj sestre, stišćući na grudima zatvorenu kutiju. »Molim te,
ne govori glasno. Dobro?«
»Ne možeš me samo tako ostaviti ovdje! Kako bi me mogla ostaviti ovdje?«
Emmy spusti kutiju između njih i nježno uhvati Juliju za ruku. »Julia, slušaj me.
Moraš mi vjerovati. Katkad odrasli moraju učiniti stvari koje naizgled nemaju smisla
i...«
»Ti nisi odrasla!« Julia naglo izvuče ruku iz njezina stiska.
»Da, jesam. Uskoro ću imati šesnaesti rođendan. Više nisam malo dijete. Moram
misliti na svoju budućnost i što ću učiniti sa svojim životom.«
»Trebala bi biti sa mnom.« Julia se namrštena okrene od Emmy.
»Julia, pogledaj me.« Emmy je čekala dok se Julia nije okrenula licem prema njoj.
»Znaš koliko volim svoje vjenčanice. Od svih ljudi, ti najbolje znaš koliko su mi one
važne. Dobila sam priliku napraviti od njih prave haljine. U životu ti se neke šanse ukažu
samo jedanput. Samo jedna prilika. Moram ići.«
Julia se zagledala u kutiju s crtežima, koja je ležala između nje i Emmy. Na licu su
joj se izmjenjivali izrazi prezira i želje. U tom trenutku Emmy je vidjela da Julia mrzi
crteže vjenčanica u kutiji u jednakoj mjeri u kojoj ih ona voli.
»Povedi me sa sobom«, reče Julia.
»Ne mogu.«
»Da, možeš!«
»Julia, razmisli malo. Ovdje si sretna. Imaš lijepu sobu. I tetu Charlotte i tetu Rose.
Imaš servis za čaj kojim se možeš igrati, a i Guinevere i Henriettu i svu njihovu lijepu
odjeću. Sljedeći tjedan počinje škola i moći ćeš se igrati s drugim djevojčicama, koje si
vidjela u crkvi i u selu. Imaš i kokoši za koje se brineš. I ribnjak i kornjače. Ovdje ti se
sviđa. Znam da je tako.«
Juliji su se u kutovima očiju pojavile suze. »Zar se tebi ovdje ne sviđa?«
 Emmy joj priđe bliže i zagrli je jednom rukom. »Ovo je lijepo mjesto. A Charlotte
i Rose su prekrasne osobe. Ne odlazim zato što mi se tu ne sviđa. To nipošto nije razlog.
Da nisam dobila ovu priliku da sašijem svoje haljine, ostala bih. Ali moram ići. Jednoga
dana kad budeš stara kao ja, razumjet ćeš zašto.«
»Hoću da ostaneš ovdje sa mnom.«
»Ostala bih da mogu. Ali ne mogu. Bit će ti ovdje dobro i bez mene.« Emmy pojača
stisak ruke oko sestrinih ramena.
Na trenutak je Emmy pomislila da je uvjerila Juliju, ali onda je osjetila kako se
ukočila u njezinu zagrljaju.
»Ne.«
»Julia.«
»Povedi me sa sobom ili ću reći teti Charlotti.«
Emmy zastane dah u grlu. Spustila je obje ruke na Julijina ramena i okrenula je
sestru prema sebi. »Julia, ne mogu te povesti.«
Julia se izmigolji iz njezina stiska, spusti se s kreveta i stane pred nju. »Povedi me sa
sobom ili ću odmah sve reći teti Charlotti.« Julijin pogled bio je tvrd poput čelika.
»Julia, ne čini to. Molim te.«
»Onda nemoj ići. Ostani ovdje.«
»Moram ići!«
»Onda me povedi sa sobom. Ili ću reći teti Charlotti.«
Emmy poželi viknuti na nju. Baciti nešto na nju. Udariti šakom u zid. Ali nije mogla
učiniti ništa od toga.
Mogla je jedino pristati da će povesti Juliju i onda se nadati da je Julia, kad usred
noći bude spremna krenuti, neće čuti i da će se moći neopaženo iskrasti iz kuće.
»U redu«, reče Emmy. »Povest ću te.«
Julia ju je gledala trenutak kao da se pita je li dobro čula što je Emmy rekla. Bilo je
jasno da je očekivala kako će joj sestra reći da mora ostati.
»Kada?« upita Julia.
»Sutra ujutro, vrlo rano, prije nego što dođe mljekar. Ali ne smiješ ništa spakirati,
Julia. Ne možeš ponijeti kovčeg ni svoju knjigu bajki. Preteški su. Razumiješ? Te stvari
moraš ostaviti ovdje i možda ih više nikada nećeš vidjeti. I ja ostavljam svoje stvari. Uzet
ću samo drvenu kutiju s crtežima. Razumiješ li što ti govorim?«
Julia kimne. Lice joj je bilo vrlo zamišljeno.
»Večeras me ne smiješ čudno gledati za večerom niti mi postavljati pitanja ili bilo
što slično. Moraš se ponašati kao da je sve normalno. U redu?«
Julia kao da se duboko zamislila. Nije odgovorila.
»U redu?« upita Emmy ponovno.
 »Znam kako se ponašati normalno«, reče Julia nabravši jednu obrvu.
Iz prizemlja su začule Charlottu kako doziva Juliju. Večeras je bio njezin red da
postavi stol.
Julia priđe vratima i otvori ih. »Dolazim!« viknula je.
»Ni riječi, Julia«, promrmlja Emmy.
»Znam kako biti normalna«, ponovi Julia i ode.
Ostatak poslijepodneva i večeri Julia je održala riječ. Ničim nije pokazala da te noći
namjerava pobjeći s Emmy, nije bila čak ni nervozna. Poslije večere neko su vrijeme
slušale BBC. Ali nije bilo ničega osim vijesti o tome kako nad Engleskim kanalom bjesne
bitke u zraku. Charlotte je ugasila radio i sve četiri su slagale slagalicu. Naposljetku, kad
je prošlo devet sati, Juliju su poslali na spavanje, a i Emmy joj se pridružila. Misleći kako
Emmy još ima menstrualne grčeve, Charlotti se ništa nije učinilo neobično. Poslala ju
je u krevet s još jednom šalicom biljnog čaja.
Gore u sobi Emmy je posložila na krevet sve što je mogla staviti u školsku torbu.
Novčanik sa svim novcem koji je imala – ono što je zaradila u dva mjeseca rada u trgovini
Primrose i nešto malo što im je mama poslala – paketić keksa koji je uzela iz smočnice,
rezervno donje rublje, pastu i četkicu za zube i kutiju s crtežima vjenčanica, koju je
zamotala u šal tako da joj se uglovi ne zabijaju u tijelo dok s torbom preko ramena hoda
osam kilometara do Moretona.
Omotnicu namijenjenu Charlotti već je izvadila iz kutije i sada je ležala na krevetu.
»Što si napisala u pismu teti Charlotti?« upita Julia.
»Isto što i tebi.« Emmy uzme pismo i postavi ga na noćni ormarić, gdje će ga
Charlotte ujutro primijetiti.
»Ali moraš joj reći da sam otišla s tobom. Neće znati da sam s tobom ako joj to ne
kažeš.«
Emmy se bila nadala da se Julia toga neće sjetiti. Ali samo je stajala i zurila u Emmy,
koja je znala da će morati učiniti točno onako kako je sestra rekla. Julia i ona bile su
neprekidno zajedno od trenutka kad je otvorila kutiju i našla kuverte. Znala je da Emmy
nije ništa dodatno napisala u Charlotteinu pismu. Emmy je odlučila da to nije važno.
Ujutro kad se Julia probudi, Emmy će već biti daleko. Charlotte će zbrojiti dva i dva.
Razumjet će zašto je u prvom dijelu pisma Emmy moli da pazi na Juliju, a u post
scriptumu joj kaže da i Julia odlazi s njom. A k tome, Julia će biti ovdje da objasni sve
nejasnoće.
»Donesi mi nalivpero iz pisaćeg stola.«
Julia učini kako joj je rečeno. Emmy uzme omotnicu, izvadi jedini list papira i
zagladi ga na noćnom stoliću.
Ispod mjesta gdje se potpisala Emmy je dodala:
P.S. Julia je tražila da pođe sa mnom.
 Vratila je pismo u omotnicu i ostavila ga na noćnom ormariću. Zatim je rekla Juliji
da obuče pidžamu.
»Zašto ne spavamo u odjeći?« upita Julia mršteći se.
»Zato što bi se zgužvala. Ne želimo privući pozornost na sebe, zar ne?«
Julia ozbiljno odmahne glavom. Zatim se presvukla, objesila odjeću na stup kreveta
i uskočila pod pokrivače.
I Emmy je navukla svoju pidžamu i upravo se spremala leći kad je Julia sjela u
krevetu. »Moram nešto popiti, Emmy. Previše sam uzbuđena. Žedna sam.«
»Ako previše piješ, stalno ćeš ići na zahod.«
»Samo mali gutljaj. Molim te. Neću moći zaspati ako ništa ne popijem. Previše sam
uzbuđena.«
Emmy uzdahne i ustane, izađe iz sobe i pođe u prizemlje. Rose je već otišla na
spavanje, a Charlotte je zaključavala stražnja vrata i gasila svjetla.
Emmy osjeti kako je obuzima grižnja savjesti kad joj se Charlotte nasmiješila i pitala
je treba li joj što.
»Samo malo vode za Juliju«, reče Emmy.
Charlotte se lagano nasmije, uzme čašu iz ormarića i dopola je napuni vodom iz
slavine. »Je li ovo dovoljno?«
»Savršeno«, reče Emmy uzimajući čašu.
»Laku noć, Emmeline.«
»Da. Laku noć. Hvala.«
Izlazeći iz kuhinje, Emmy je osjetila na sebi Charlottein pogled. Silno je željela
pobjeći od tih suosjećajnih očiju. Ali hodala je smireno noseći čašu vode za Juliju, polako
se uspela stubama i otvorila vrata sobe.
Julia je sjedila u krevetu željno čekajući vodu. Popila ju je u jednom gutljaju.
»Hoće li se mama iznenaditi kad nas vidi?« upita Julia kad je Emmy uzela čašu od
nje.
Emmy pomiluje sestru po glavi. Bilo je teško ostati ljuta na nju. »Da«, reče Emmy
jer nije mogla reći ništa drugo.
Ušuškala je Juliju u krevetu.
»Probudi me kad dođe vrijeme da krenemo«, reče Julia zijevajući.
»Slatko sanjaj«, odgovorila je Emmy.
Ugasila je svjetlo i legla u krevet, okrenuvši leđa Juliji tako da sestra ne vidi da ona
drži oči otvorene.
Kad je Julijino disanje postalo ujednačeno i sporo, Emmy se okrenula, razvukla
zavjese za zamračivanje i na mjesečini gledala sestru kako spava. Navirila se i prema
nebu, zahvalna zbog toga što oblaci ne skrivaju zvijezde i blistav mjesec.
 Nije namjeravala zadrijemati, ali sljedeće što je čula bilo je kako sat u prizemlju
otkucava dva.
Uspravno je sjela na krevetu, sretna što je tek dva, a ne više. Emmy si nije mogla
dopustiti da riskira i opet zaspi. Tiho je ustala i osluškivala zvukove u kući, koji bi
upućivali na to da su Rose i Charlotte budne. Kako ništa nije čula, Emmy skine
spavaćicu i gurne je u torbu. Odjenula je istu odjeću koju je nosila dan prije, uzela jaknu
s naslona stolca i sagnula se da uzme torbu. Kad se uspravila, ispred njihova je prozora
zahukala sova, a Julijine oči naglo su se otvorile.
»Je li vrijeme za polazak?« šapnula je.
Emmyn um brzo je pokušao pronaći izlaz iz tog škripca. Imala je vremena. Mogla je
još malo čekati.
»Nije. Spavaj još malo.«
Julia sjedne. Vidjela je Emmyn pospremljen krevet i da je sestra već odjevena.
»Zašto ti ne spavaš?«
»Ja... ne mogu više spavati.«
Julia prebaci noge preko ruba kreveta. »Ni ja.«
»Zlatice, još nije vrijeme za kretanje.«
»Ali ne mogu više spavati.«
Dok je Emmy smišljala odgovor, glas razuma kao da joj je jedva čujno mrmljao kako
je to trenutak koji zahtijeva da odvagne posljedice i razmotri moguća rješenja. Stajala je
na raskrižju, napola svjesna da će je odluka odvesti putem s kojega neće biti povratka.
Ali umjesto dva odabira, vidjela je samo jednu mogućnost – jer samo je to željela
vidjeti.
Emmy je u mislima tjerala od sebe glas koji joj je šaputao.
Prisjećat će se te mjesečinom obasjane noći i stalno se iznova pitati što bi se dogodilo
da je uzela u obzir da je neka božanska sila poslala sovu koja je probudila Juliju, tako da
te noći ne ode iz kuće Thistle. Je li sova poslana na stablo pred njihovim prozorom i je
li dozvala sestru iz sna tako da Emmy može zastati i razmisliti da uvijek, baš uvijek
postoji i drugi put koji se može izabrati, čak ako se čini da nije ništa drugo osim
popločane staze usred pustoši?
Te noći kad Julia više nije mogla zaspati, Emmy je vidjela samo ono što je htjela.
»Dobro«, reče Emmy i uzdahne glasno koliko se usudila. »Krenimo onda. Ne
smiješ pustiti ni glasa, Julia. Ni pisnuti.«
Dok se Julia odijevala na mjesečini, Emmy je složila njezin krevet i odlučila odvesti
Juliju ravno u stan. Ako Thea ne bude kod kuće, reći će svojoj sestri da pričeka dok se
mama vrati s posla. Emmy će još imati vremena stići do četiri u Knightsbridge. Poslije
će se nositi s majčinim bijesom, ako bude morala. Što se tiče Julije... pa, mama će lako u
nedjelju vratiti njezinu sestru u kuću Thistle. Vrlo lako.
 Mama je imala adresu.
U nedjelju je imala slobodan dan.
Ionako je dugovala Charlotti posjet.
Emmy se nije imala zbog čega brinuti.
Uzela je torbu i zajedno s Julijom na vršcima prstiju sišla niza stube. Izašle su na
prednja vrata i našle se u zvijezdama obasjanoj noći.
 Petnaesto poglavlje

KENDRA

PRENULO me kucanje na vratima, ali Isabel je samo okrenula glavu prema zvuku.
Vrata su se malo otvorila i Beryl je promolila glavom u salon. »Mogu li vam donijeti
svježeg čaja, dame?« Riječi su bile pristojne, ali ton i izraz lica bili su puni brige. Vidim
da misli kako intervju predugo traje, da iscrpljujem Isabel i potencijalno sabotiram
proslavu.
»Meni su dovoljne ove dvije šalice koje sam popila«, odgovori Isabel ne oklijevajući
ni trena i bez ikakve naznake umora. Okrenula se prema meni. »Kendra? Bi li htjela još
čaja?«
»Ne, dosta mi je. Hvala vam lijepa.«
Isabel se opet okrene prema Beryl. »Draga, možeš odnijeti pladanj s čajem.«
Beryl uđe u sobu, a tjeskoba je tek malo popustila dok je dizala pladanj. »Mogu li
vam donijeti što drugo? Teta, trebate li se odmoriti? Hoćete li sada uzeti lijek?«
»Ne, ali hvala ti. Ništa nam ne treba.«
Prije nego što je izašla, Beryl se okrenula prema nama. »Ako mogu što donijeti...«
»Budi sigurna da ćemo ti reći. Ne brini se za nas. Pobrini se za detalje proslave,
Beryl.«
»U redu«, reče Beryl, koja očito nije bila uvjerena, a onda je zatvorila vrata za
sobom.
Usmjerim pozornost natrag na Isabel. Ne pokazuje znakove umora, ali sigurno je
umorna nakon što je proteklih sat vremena govorila bez prestanka. Sretna sam što sam
napunila bateriju diktafona. Ništa nisam zapisala u blok, toliko sam bila opčinjena
njezinim riječima. Iza mjesta gdje Isabel sjedi, vidim jednu od njezinih slika Djevojčica
s kišobranima i sada znam odakle potječu točkasti kišobrani, iako ne znam kako. Jedino
znam da je Isabel na neki način povezana s pričom koju mi pripovijeda o dvije sestre, od
kojih se jedna zove Emmeline, a druga Julia.
K tome, nalazimo se u kući Thistle. Neki dijelovi njezine priče događali su se upravo
ovdje, u ovoj sobi.
Isabel duboko diše kao da joj treba svježega zraka da bi nastavila. Spremam se pitati
ne bi li se ipak htjela malo odmoriti, ali onda je progovorila.
»Ti studiraš povijest i vjerojatno znaš kamo su dvije sestre krenule, zar ne, s
obzirom na to da je bio sedmi rujna.«
Kimnem. »Tog dana počeo je Blitz.«
Isabel izvadi rupčić iz džepa suknje i ispuše nos, nježno i s uvježbanom otmjenošću.
»Upravo tako.«
»Ali Emmy to nije mogla znati.«
»Ne, nije mogla.« Presavila je rupčić i odložila ga na stolić pokraj sebe.
Onda se nježno nasmijala. »Neobično je zabavno kako je Emmy bila ponosna što
je sa sestricom uspjela po mraku doći do Moretona, iako je jedan dio puta nosila Juliju,
kad se ova umorila od hodanja. Zatim su se morale sakriti u ženskom zahodu kao miševi,
sve dok se nije otvorila blagajna. Dok su pješačile, Emmy je smislila dobar razlog zašto
kupuje karte za London iako to nikoga ne bi trebalo zanimati. Ali znala je da će
upravitelj željezničke stanice biti znatiželjan. U ono vrijeme djeca nisu putovala sama u
London, nego ih je na tisuće odlazilo iz grada. Zato su čovjeku na blagajni rekle da im je
majka smrtno bolesna i da ih je teta pozvala da se vrate u grad i oproste s majkom prije
nego što ode na drugi svijet. Ah, Kendra. Kako su ih svi suosjećajno gledali. Nosač – koji
im nije trebao jer, naravno, nisu imale prtljagu – i kondukter, i svi su se potrudili da
budu posebno ljubazni prema sirotim djevojčicama, čija je majka bila na samrti. Emmy
je bila toliko uvjerljiva da je nekoliko puta, dok je vlak kloparao po tračnicama, morala
šapnuti Juliji da je sve izmislila. Jer Julia je gotovo bila uvjerena da im je majka na
samrtnoj postelji.
»A kad su izašle iz stanice podzemne željeznice u blizini svojega stana, čovjek bi
mogao pomisliti da je Emmy izvela najveći podvig u modernoj povijesti. Toliko je bila
ponosna na samu sebe.« Isabel se nasmijala s više energije. »A sve vrijeme najveći se
podvig već događao, jer su se stotine Luftwaffeinih pilota penjali u svoje pilotske
kabine.«
Osmijeh joj je polako zamro na usnama. Okrenula se prema meni.
»Jesi li znala, Kendra, da piloti RAF-a koji su ugledali njemačke bombardere kako
kreću prema obalama Engleske nikada nisu istodobno vidjeli toliko letjelica u zraku?
Nikada nisu vidjeli ništa slično. Njihov dolazak izgledao je kao da je nebom razastrta
crna plahta.«
 »Ja... ja to ne mogu ni zamisliti.« Ostala sam bez riječi i već osjećam tjeskobu zbog
onoga što mi se sprema ispričati. Znam da nikako ne može biti nešto dobro.
»Ne. Naravno da ne možeš. Radarska stanica u Forenessu prva ih je uočila, još dok
je Emmy putovala prema Knightsbridgeu. Nije li to čudno? Ti su avioni već bili u zraku,
već su se kretali prema Londonu dok je Emmy išla na svoj sastanak, a nitko ništa nije
znao.«
Isabel kao da se povukla na neko zaštićeno mjesto na kojemu su bile sačuvane
pojedinosti toga sedmoga rujna. Saznala ih je nakon što se sve dogodilo, možda
mjesecima poslije, možda godinama poslije, i čini se da ih je pohranila da ih iznese sada,
ovdje sa mnom.
»Cijeli je London bio u onom uobičajenom kretanju za raznim poslovima koje su
ljudi radili subotom ujutro. Vodnica WAAF-a3 u radarskoj stanici bila je zbunjena
veličinom nadolazeće formacije na radarskom zaslonu pa je pozvala jednog od viših
časnika. Nije mogla vjerovati svojim očima. ›Što je to?‹, vjerojatno je rekla pokazujući
na monstruozni oblak na zaslonu. Možeš li je zamisliti, Kendra?«
Kimnula sam. Mogla sam zamisliti.
»Onda je i radar u Doveru primijetio divovsku sjenu, a i onaj u Ryeu«, nastavi
Isabel. »A kako li su samo brzo počeli govoriti preko radioveza da upozore svoje
drugove po oružju da armada iz pakla dolazi preko Kanala prema njima.«
Zašutjela je na tren. Gotovo da mogu čuti grleno zujanje svih onih strojeva.
Isabel se okrene prema prozoru kad je povjetarac uhvatio zavjesu i podignuo je
prema nama, kao da nas pozdravlja. Izvana u sobu dopre dječji smijeh.
»Počelo je na južnoj strani Temze otprilike u pola pet.« Glas kao da joj se odvojio
od tijela. »Emmyn sastanak s gospodinom Dabneyjem upravo je završio kad su se
oglasile sirene. Svi su potrčali u sklonište, mogli su čuti avione i osjetiti udare onoga što
se zbivalo na riječnim dokovima. Bilo je...« Zastala je i zatresla glavom kao da traži prave
riječi. »Bilo je kao da je počeo kraj svijeta. Kraj svega.«
Tada Isabel polako podigne glavu i pogleda me. »Još vrlo dugo poslije toga Emmy
je željela da je to doista bio kraj svijeta. Još vrlo vrlo dugo.«
Drugi dio
 Šesnaesto poglavlje

EMMY

KADA su Emmy i Julia stigle u stan, izgledalo je kao da nikada nisu ni otišle. Dva i pol
mjeseca koliko su bile u kući Thistle činila su se mnogo duža nego sada kad su prešle
preko praga, a dani provedeni sa Charlottom odmah su poprimili oblik dugog sna.
Emmy kao da je sve šaptalo da ih nije bilo tek jedan dan; sve osim stvari koje su svjedočile
o majčinim dugim noćima bez njih dvije. Na kauču u dnevnoj sobi bili su nabacani
jastuci, nepospremljeno oprano rublje i razbacani časopisi. Naokolo su bile šalice za čaj
i omoti keksa, tanjuri i zdjelice s ostacima sasušene hrane. Na niskom stoliću cijela
zbirka praznih bočica lakova za nokte. Nagurane zajedno, izgledale su kao manja
skupina disidenata.
»Mama je neuredna«, reče Julia dok su se probijale iz dnevne sobe u kuhinju, koja
je bila podjednako nepospremljena kao i prednja soba.
»Nedostajemo joj«, reče Emmy. »Dok nismo tu, nema za koga čistiti stan. To je
sve.«
»Gladna sam.« Julia se namrštila na komadiće suhog jajeta i tosta na tanjuru, koji
je stajao na kuhinjskom stolu.
Emmy pogleda na svoj ručni sat. Bio je tek jedan sat – imala
je dovoljno vremena prije nego što bude morala ponovno vlakom u Knightsbridge.
»Ulij vodu s deterdžentom u sudoper i stavi unutra mamino posuđe da se namače«,
rekla je. »Pogledat ću što ima za jelo.«
U ormarićima mama nije imala baš puno hrane, ali Emmy je pronašla pola kruha i
konzervu graha pa je mogla Juliji pripremiti zapečeni grah na tostu. Dok se grah
zagrijavao na peći, djevojčice su prošle stanom, pokupile posuđe koje je mama posvuda
ostavila i odnijele ga u kuhinju da se namače. Također su raščistile stvari s kauča, složile
rublje, časopise i novine. Potpuno prazne bočice laka za nokte Emmy je bacila u smeće.
Dvije u kojima je još bilo malo laka stavila je na maminu komodu, na kojoj je našla
gomile papira, ženskih čarapa, češljeva za kosu i rupčića.
Emmy je Juliji dala ručak, a onda otišla do susjede Thee da vidi je li kod kuće. Nitko
se nije javljao kad je pokucala.
Vratila se u stan i sjela uz Juliju, koja je napola pojela obrok.
»Zlatice, Thea sada nije kod kuće pa ćeš morati biti hrabra djevojčica i pričekati
ovdje da se mama vrati kući s posla. To neće dugo potrajati. Ako malo odrijemaš,
vrijeme će brzo proći. Onda je možeš iznenaditi kad dođe i ugleda te.«
Julia je lizala umak od graha s vilice. »Kamo ideš?«
»Popodne moram biti na jednom mjestu.«
Julia pogleda u tanjur i nabode komad tosta vilicom. »Ima li to veze s
vjenčanicama?«
»Da.«
»Mama ne zna kamo ideš, zar ne?«
Emmy zastane samo na tren. »Ne. Ne još. Ovo je naša tajna. Tvoja i moja. Želim je
iznenaditi.«
»Čime ćeš je iznenaditi?« Julia je bila sumnjičava.
Sjedeći na stolici, Emmy se nagnula naprijed sa željom da i Julia osjeti njezino
uzbuđenje. »Kad sašijem svoje prave haljine, kad ih ljudi budu kupovali u trgovinama
a žene ih nosile na svojim vjenčanjima, mama će biti ponosna na mene.«
Julija zavrti kockicu tosta u grahu, a onda ga nabode. »Kad ćeš se vratiti kući?«
Bit će bolje da Emmy što manje o tome kaže. »Nisam sigurna.«
Julia je zamišljeno žvakala, gotovo kao da si nešto želi smjestiti u glavu. »Mama će
se ljutiti na tebe.«
Emmy je ustala sa stolice i uzela račun za struju, koji se nalazio među mnogim
drugim otvorenim pismima na kuhinjskom ormariću. Izvukla je račun iz omotnice,
koju je praznu donijela na stol zajedno s nalivperom.
»Isprva hoće, da, vjerojatno će se ljutiti na mene«, reče Emmy i ponovno sjedne.
»Napisat ću joj poruku. Kad se vrati kući, pobrini se da je pročita. U redu?«
Julia kimne, ali sumnja u njezinim očima bila je uznemirujuća. Emmy je uvijek
mogla privoljeti Juliju na gotovo sve što je htjela. Ali u tom trenutku Julia nije izgledala
nimalo uvjereno u to da je Emmy na pragu ostvarenja svojih snova.
»Pobrinut ćeš se da mama ovo vidi?« reče Emmy, ovaj put s više siline.
Julia polako kimne, a stotine malih misli rojile su se iza lica na kojemu se ništa nije
dalo pročitati. Emmy se zadovoljila kimanjem.
»Obećaj mi da ćeš joj dati poruku«, navaljivala je Emmy.
»Obećavam«, odgovori Julia ne oklijevajući ni sekunde.
 Emmy nije mogla trošiti vrijeme na to da pokušava dokučiti Julijine misli. Sestra joj
je izgledala umorno. Možda se tome može pripisati njezino čudno ponašanje, koje je
moglo biti posljedica nedovoljnog sna prethodne noći.
»Brzo ću napisati poruku, a tebe smjestiti na kauč da pričekaš mamu. Dobro?«
»Dobro.«
Emmy odvrne poklopac nalivpera i preokrene omotnicu na naličje.

Mama,

morala sam se vratiti u London da obavim nešto što mi jako puno znači. Julija je silom htjela
poći sa mnom. Nisam je namjeravala dovesti i žao mi je ako će te razljutiti to što sam je dovela.
Nedostaješ joj. Možeš je slobodno odvesti natrag u kuću Thistle ako želiš. Gospođa Havelock
vrlo je ljubazna žena i Juliji se tamo sviđa.
Ne znam točno kad ću te vidjeti. Molim te, znaj da radim točno ono što si rekla da bih
trebala raditi. Rekla si da željeti nešto ne znači da će se to i dogoditi. Treba nešto poduzeti.
Nadam se da ćeš jednoga dana biti ponosna na mene.
Emmy

Naslonila je omotnicu na šalicu za čaj na kuhinjskom ormariću. Onda je uzela

Julijin tanjur i stavila ga da se namače s ostalim prljavim posuđem. Kad se okrenula,
pružila je Juliji ruku i ona ju je prihvatila.
Otišle su u dnevnu sobu. Emmy je namjestila jastuke. Julia je uspuzala na njih i
odmah legla. Svladali su je nedostatak sna i dugo jutarnje putovanje.
Emmy je zagladila Julijinu kosu odmaknuvši je s lica, odjedanput tužna zašto što
nije bila sigurna kad će ponovno vidjeti sestru. Sigurno nakon rata, ali koliko će to
trajati? Ako je gospodin Dabney i njegova žena planiraju evakuirati na selo, možda bi ih
mogla nagovoriti da povedu i Juliju. Ali... kuća Thistle bila je tako lijepo mjesto i Julia
je tamo bila vrlo sretna. A Dabneyje nije ni poznavala. Emmy nije znala što može
očekivati od njih kao udomitelja. Zapravo, nije ni marila za to. Pretrpjet će bilo kakvu
nebrigu s njihove strane samo da nauči ono što je gospodin Dabney može naučiti.
Ne, dokle god rat bude trajao, za Juliju je najbolje mjesto kod Charlotte.
Emmy se sagnula da je poljubi u čelo. Julija je već tonula u san.
»Mama će se uskoro vratiti kući.«
»Dobro«, šapnula je Julia.
»Nikome ne otvaraj vrata, osim Thei ako čuješ da je došla, dobro? Ostani ovdje na
kauču.«
»Aha.«
Emmy ustane, a sestra se nije pomaknula. »Volim te, Zlatice.«
 Ali Julia je već spavala.
Emmy se sada mogla koncentrirati samo na sebe. Shvatila je da vjerojatno izgleda
neuredno. Otišla je u maminu sobu posuditi haljinu nadajući se da majci neće
nedostajati. Našla ju je straga u ormaru, crvenu haljinu od džerseja s malim
geometrijskim uzorkom i tričetvrt rukavima. Mama je već dugo nije nosila. Kad je
Emmy svukla svoju zgužvanu haljinu, shvatila je i zašto. Haljina je čak i njoj bila
pripijena uz tijelo. Ali bila je deset puta bolja od onoga što je dotad nosila i definitivno
je bila ženska haljina. Zagladila je kosu gledajući se u majčino ogledalo i majčinim je
češljem pokušala ukrotiti uvojke. Onda je uzela zgužvanu haljinu, uredno je presavila i
otišla u svoju i Julijinu sobu, gdje ju je položila na krevet. Vrativši se u dnevnu sobu,
Emmy još jedanput lagano poljubi u čelo usnulu sestru. Podignula je svoju torbu tamo
gdje ju je ostavila pokraj ulaznih vrata i izašla iz stana, a ključ je vratila pod otirač, gdje
ga je i našla.
Knightsbridge je bio udaljen dva kilometra. To je udaljenost koja se mogla
propješačiti da Emmy toga dana nije već prohodala osam kilometara i da je imala više
vremena.
Krenula je prema stanici podzemne željeznice, ali sada nije privlačila poglede
prolaznika. Dok je sa sobom vodila Juliju, bile su vrlo uočljive. Sada je putovala sama i
znala je da više ne izgleda kao dijete. A nije se tako ni osjećala. Posao koji ju je čekao nije
bio dječja zabava.
Dvadeset minuta poslije Emmy se našla na stanici Knightsbridge i imala je dovoljno
vremena da nađe Trg Cadogen. Proučila je plan grada na zidu podzemne željeznice i
vidjela da je ulica koju traži udaljena samo osamsto metara. Emmy je izašla iz stanice na
ulicu Brompton i hodala do Paviliona, prošavši putem pokraj vreća s pijeskom i znakova
koji su upućivali na skloništa. Iznad nje nečujno su lebdjeli baražni baloni i bacali čudne
sjene na pločnik.
Knightsbridge je bio imućan kvart, vrlo sličan Mayfairu, gdje je mama radila svaki
dan. Emmy nije znala koliko je imućna gospođa Crofton. Nikada nije Emmy rekla gdje
živi, ali bratić gospođe Crofton očito je imao novca – ili se bogato oženio. Dok se Emmy
približavala Cadogenu, kuće su postajale sve veće i elegantnije. Našla je dom gospodina
Dabneyja, otmjenu kuću u džordžijanskom stilu, a sa svake strane nizalo se još desetak
istih, bijelih trokatnica. Svaka je bila besprijekorno održavana, s prozorima punim
cvijeća i paprati i ulaznim vratima plavima poput mora, koja su blistala na kasnom
popodnevnom suncu.
Uranila je pet minuta, ali nije imala strpljenja stajati vani i čekati. Sigurno će se
gospodinu i gospođi Dabney i gospođi Crofton svidjeti što je točna. Emmy nije mogla
spriječiti drhtanje ruke dok je pritiskala zvono.
Vrata je otvorila sluškinja u odori, ne mnogo starija od Emmy.
 »Imam dogovoren sastanak s gospodinom Dabneyjem. Zovem se Emmeline
Downtree.« Emmyn je glas zaškripao dok je izgovarala svoje ime.
Sluškinja širom otvori vrata. »Slobodno uđite, molim.«
Emmy pođe za njom u popločano predvorje. S visokog stropa visio je zlatni raskošni
luster. Paprati u lončanicama stajale su sa svake strane visokog ormara, jednog od dvaju
komada namještaja u foajeu. Drugi je bio okrugao stol s mramornom pločom postavljen
u sredini prostorije. Ukrašavala ga je vaza sa srebrno-ružičastim ružama.
»Mogu li uzeti vašu... jaknu?« Sluškinja je nagnula glavu u stranu i ispružila ruku.
Vani je bio vrlo lijep dan. Nitko nije odjenuo jaknu niti je nosio u rukama.
Emmy joj pruži jaknu i osjeti kako joj se žare obrazi.
»I vašu torbu?«
Emmyna ruka instinktivno opipa tkaninom obložene rubove drvene kutije u svojoj
torbi. »Zadržat ću je kod sebe. Hvala.«
Sluškinja je kimnula. »Ovuda, gospođice.«
Uvela ju je u primaću sobu, koja nije bila mnogo veća od mamine, ali itekako se
razlikovala po tome kako je bila namještena. Sofe prekrivene pamučnom tkaninom
cvjetnog uzorka složene su u sredini prostorije, na debelom sagu u nijansama ljubičaste
i boje hrđe. Mramorni kamin krasio je jedan zid, kod drugoga su bila kolica s priborom
za čaj, dok je uz treći bio starinski pisaći stolić. Svi su zidovi bili ukrašeni slikama koje
su prikazivale parkove, šume i ružičnjake. Francuski modni časopisi iz vremena prije
pada Pariza bili su lepezasto rašireni na niskom stoliću za kavu. Emmy nikada prije nije
bila u tako lijepoj sobi, osim kad bi sa školom išli na izlet u kraljevske rezidencije i
muzeje.
»Možda želite sjesti?« Sluškinja joj pokaže na nekoliko sofa i Emmy sjedne,
zahvalna na tome jer su joj noge drhtale.
Sluškinja je izašla, a Emmy je nekoliko puta duboko udahnula da smiri napete živce
i da se podsjeti da je dobila poziv da dođe u tu elegantnu sobu. Bila je pozvana ovamo.
Emmy zavuče ruku u torbu da izvadi kutiju s crtežima i odmota je iz šala tako da
bude spremna gospodinu Dabneyju pokazati crteže. Izvukla je zamotuljak na krilo i
razmotala slojeve tkanine.
Sve ono što je pomno učinila kako bi smirila tjeskobno srce sada se u samo jednom
trenutku rasplinulo.
Unutar šala nalazila se Julijina knjiga bajki.
 Sedamnaesto poglavlje

NEKOLIKO sekundi Emmy nije mogla učiniti ništa osim zuriti u knjigu. Onda je
zaklopila oči i snagom volje pokušala stvoriti na krilu svoju kutiju, jer zacijelo, u šalu
nikako ne može biti Julijina knjiga.
Nije mogla biti.
Nije mogla!
Emmy polako otvori oči i pogled joj padne na poput meda zlaćane korice knjige.
Julia.
Julia!
Kako je mogla učiniti takvo što? Znala je da u torbi nema mjesta za njezinu knjigu.
Znala je kako je taj dan važan za Emmy. Znala je da se Emmy ide naći s nekim tko želi
vidjeti kutiju s crtežima. Znala je...
A onda Emmy odjedanput sve postane jasno. Naravno da je Julia znala. Zato se tako
čudno ponašala dok je ručala. Znala je da Emmy danas nikome neće pokazati svoje
vjenčanice. Emmy je dan prije rekla da ima samo ovu jednu priliku s vjenčanicama. Julia
je zaključila da se, ako se ta prilika eliminira, ona više nikada neće morati brinuti hoće li
ih kutija razdvojiti. Nikada. Znala je da će Emmy otići na ovaj sastanak misleći kako
nosi kutiju s vjenčanicama, a onda će otkriti da nije tako. Emmy će morati otići s tog
sastanka. Bez vjenčanica nema sastanka.
Bez sastanka njih dvije neće se razdvojiti.
Emmy će se morati vratiti u stan. Njoj. Da, Emmy će biti sva izvan sebe od bijesa,
ali morat će se vratiti njoj. Julia je znala gdje je kutija s crtežima, a Emmy nije.
Večer prije u kući Thistle Julia je bila žedna i poslala je Emmy u prizemlje da joj
donese vodu. Trebalo joj je nekoliko minuta da izvadi kutiju, zamota svoju knjigu u šal
i sve vrati u torbu. Kutiju s crtežima najvjerojatnije je gurnula pod krevet dok se Emmy
uspinjala stubama noseći joj vodu.
 Sve je bilo savršeno jasno. Julia nije željela napustiti kuću Thistle, a nije željela ni da
to Emmy učini. Emmy će je sada morati odvesti natrag k Charlotte ako ponovno želi
uzeti svoju kutiju. Kad se vrate, Charlotte će sigurno budno paziti da djevojčice više ne
pušta iz vida.
Emmy više neće smjeti sama odlaziti u grad. Neće više nikamo smjeti ići sama.
Julia je smislila savršen plan. Emmy se pitala je li uopće bila svjesna koliko je bio
briljantan.
Sada je čula glasove izvan sobe; jedan je pripadao gospođi Crofton. Emmy nije imala
crteže koje bi pokazala gospodinu Dabneyju, a nije mogla ni doći do njih ako se ne vrati
u kuću Thistle. U sobi je odjedanput postalo vrlo toplo. Čelo joj se orosilo znojem dok
je pokušavala smisliti razlog zašto je došla na sastanak bez crteža.
Nije mogla ništa smisliti. Crteži su bili razlog zbog kojeg je bila tu. Bilo bi smiješno
reći da ih je zaboravila, a nezamislivo da ih je namjerno ostavila kod kuće.
Vrata su se otvorila i Emmy je ustala.
U sobu je ušla gospođa Crofton, a za njom muškarac i žena koji su oboje bili u
kasnim pedesetima. Muškarac je imao urednu kozju bradicu i naočale s tankim
metalnim okvirom. Bio je odjeven u sivo prugasto odijelo. Žena je nosila blijedo-žutu
haljinu od šifona sa spuštenim strukom i čipkastim rukavima. Kosa joj je bila crna kao
noć; a njegova smeđa, prošarana biserno sijedim vlasima.
»Emmeline, baš je dobro što te opet vidim.« Gospođa Crofton prijeđe preko sobe
i čvrsto stisne Emmyne ruke. »Drago mi je što si mogla doći. Dopusti da te upoznam
sa svojim bratićem i njegovom ženom. Graham i Madeleine Dabney.«
Bračni par priđe da se rukuju s Emmy. Gospodin Dabney imao je čvrst i topao
stisak; gospođa Dabney mekanu i hladnu ruku. Oboje su se pristojno smiješili i rekli da
im je drago što su je upoznali.
»I meni je drago što sam upoznala vas.« Emmy je vlastiti glas čudno zvučao.
»Molim vas, sjednite.« Gospodin Dabney pokaže na sofu, a on i supruga sjednu
nasuprot. Gospođa Crofton sjela je na treću, najmanju od svih.
Mlada žena koja je prije otvorila vrata sada uđe u sobu noseći pladanj s čajem.
Spustila ga je na stol u sredini prostorije i natočila čaj u četiri šalice od tankog porculana.
»Dakle, gospođice Downtree«, počne gospodin Dabney miješajući šećer u svojoj
šalici, »čujem da se nadate kako biste i sami jednoga dana imali svoju liniju vjenčanica.
Možda i vlastiti butik jednoga dana.«
»O, da. Tako je.« Emmyna je šalica drhtala na tanjuriću. Popila je gutljaj iako joj
je čaj opekao usta.
»Recite mi kako je došlo do toga da imate takvu viziju za svoju budućnost.«
Emmy spusti šalicu na tanjurić i stavi ga na stol da se više ne mora truditi čvrsto ga
držati. »Oduvijek me privlači ženska moda. Osobito haljine. Što su elegantnije, to bolje.
Ne znam za ljepši ni elegantniji koncept haljine nego što je to vjenčanica. One su tako...
besprijekorne.«
»Potpuno se slažem s tobom, Emmeline«, reče gospođa Crofton pogledavajući na
ručni sat. »Znaš li koliko još treba prije nego što stigne tvoja majka?«

Ugodno čavrljanje o tome zašto Emmy voli crtati vjenčanice trebalo je samo
popuniti vrijeme dok čekaju da im se pridruži njezina majka. Emmy s mukom proguta
paniku koja ju je obuzela. »Hm. Da. Ona danas radi. Ali ja, uh, mislila sam čuti kakav
je vaš prijedlog, a onda ću joj ga prenijeti, hm, kada se vrati s posla.«
»Oh.« Gospođa Crofton pogleda bratića.
Usta gospodina Dabneyja stisnula su se u tanku crtu. »Više bih volio da sve to
sredimo na jednom sastanku, gospođice Downtree«, rekao je polako, ali s autoritetom.
»U utorak odlazimo iz Londona. Ono što moja supruga i ja predlažemo zahtijeva
dopuštenje vaše majke.«
»Znate, moja majka, hm, gleda na mene kao na odraslu osobu. Zato mogu sama
donositi odluke o svojoj budućnosti kao... dizajnerici.«
Gospodin Dabney se osmjehne. Bio je to kiseo i širok osmijeh zbog kojega se Emmy
osjetila nelagodno. Ono što je upravo rekla, njemu je bilo zabavno, a ne informativno.
»Točno, ali ipak imate samo petnaest godina, gospođice Downtree, zar ne?«
Emmy kimne.
»Onda razumijete da gospođa Dabney i ja moramo imati dopuštenje vaše majke da
vas uzmemo pod svoje krilo, da se tako izrazim. Je li vam moja sestrična rekla što
predlažem?«
»Samo sam joj dala naslutiti, Grahame«, javi se gospođa Crofton. »Napisala sam
pismo na brzinu i rekla da ćemo joj sve objasniti kad dođe ovamo.«
»Ah.« Gospodin Dabney nagne se naprijed i sklopi ruke u pozi čovjeka koji se
sprema zapečatiti pogodbu. »Eloise mi je poslala vaša dva crteža i rekla da nemate
formalno obrazovanje, kako u dizajniranju, tako i u šivanju. To je ono što me najviše
zanima. Ali i crteži koje sam vidio bili su iznenađujuće dobri. Vrlo je pohvalno što ste
ih napravili bez ikakve poduke. Vrlo rado bih vidio i ostatak vaših radova. Ako se ne
varam, čini se da ste prirodno nadareni za to, gospođice Downtree.«
Emmy srce poskoči u grudima i ona se prisili mirno reći: »Hvala vam, gospodine
Dabney.«
»Dakle, moja je praksa da u svojem studiju zaposlim jednu ili dvije pripravnice na
godinu dana. Dizajniram kostime za kazališne produkcije tu u West Endu i drugdje u
Britaniji i Sjevernoj Americi. Volim pridonositi poticanju mladih sposobnih dizajnera,
podučavam ih, a oni mi zauzvrat pomažu u izradi kostima. Vjerujem da vam je Eloise to
rekla?«
 »Da.«
»Kad je moja sestrična vidjela vaše crteže, i ona je bila impresionirana time kako
unatoč neiskustvu imate oko za dizajn pa mi je zbog toga poslala ona dva crteža. Mislila
je da bih vam možda mogao ponuditi šegrtovanje.«
»Da, rekla sam joj to«, reče gospođa Crofton i umirujuće se nasmiješi Emmy,
osmijehom koji je bez riječi govorio da sve ide dobro i da Emmy ne treba biti tako
nervozna.
»Znate, gospođa Dabney i ja želimo dati svoj doprinos ratnim naporima. Eloise mi
kaže da ste evakuirani u Gloucestershire i da ste tamo proveli posljednjih nekoliko
mjeseci.«
»Da, to je točno.« Emmy je jedva mogla disati. Što da mu kaže zašto nema crteže?
Graham Dabney kimne svojoj ženi, a ona mu se nasmiješi. »Gospođa Dabney i ja
raspravljali smo o tome da prihvatimo jednu evakuiranu osobu iz Londona. Palo mi je
na pamet da bismo vam, ovisno o kvaliteti vaših ostalih dizajniranih haljina, mogli
ponuditi da vas u utorak povedemo sa sobom na imanje moje supruge, u okolici
Edinburgha. Tako bih vas mogao poučavati o konstrukciji haljine, izradi krojeva i
slično. A dok učite, možete mi asistirati u stvaranju niza kostima za produkciju La
Bohème u Bostonu. Mislim da će vam posao biti zabavan koliko i poučan. Haljine za La
Bohème prilično su impresivne.«
Emmy proguta s mukom. »O kvaliteti mojih ostalih dizajniranih haljina?«
Gospodin Dabney udobnije se namjesti na sofi i malo se distancira od nje. »Da,
naravno. Bilo bi neobazrivo od mene da vas uzmem u naukovanje ako niste prirodni
talent, čemu se nadam. Već znam da nemate iskustva sa šivanjem. Morate imati ili jedno
ili drugo.« Lagano se nasmijao očekujući da Emmy učini isto.
Gospođa Crofton neodlučno se i prigušeno nasmije, očito nastojeći pridonijeti
opuštenom razgovoru. »Mislim da ćeš biti prilično zadovoljan s ostatkom njezina rada,
Grahame. Možda bi nam sada mogla pokazati svoje ostale crteže, Emmeline?«
Emmy prijeđe pogledom od gospođe Crofton do gospodina Grahama i njegove
ljupke, ali očito plahe supruge. Kome da se od njih troje obrati u nadi da će naići na
razumijevanje?
»Emmeline?« reče gospođa Crofton.
Emmeline zatvori oči, a onda je istina, jedino što je mogla smisliti da kaže, navrla iz
nje. »Nemam ih danas ovdje kod sebe.«
»Zar joj nisi rekla da ih donese?« Kad se obratio sestrični, Emmy je u glasu
Grahama Dabneyja čula neodobravanje.
»Naravno da jesam«, brzo je odgovorila gospođa Crofton. »Emmeline?«
Emmy otvori oči i pogleda je.
»Zašto ih nisi donijela?«
 Molim te, Bože, neka istina bude dovoljna, molila se Svemogućemu.
»Imala sam ih u torbi, u kutiji u kojoj ili inače držim. Ali moja se sestra – tek joj je
sedam godina – brinula da me više neće vidjeti ako odem na ovaj sastanak i ako
postanem vaša naučnica. Umjesto kutije podmetnula je svoju knjigu bajki.« Podignula
je knjigu iz torbe i stavila je na krilo. »Upravo sam sada to otkrila, kad sam čula vaše
glasove pred vratima. Jako mi je žao. Ona je... samo je dijete. Obećavam da ću vam ih
donijeti, ako mi date nekoliko dana da odem po njih.«
»Nekoliko dana?« ponovi gospođa Crofton kao jeka. Drugo dvoje zurilo je u
Emmy, očito još uvijek nastojeći shvatiti što je upravo rekla.
»Moja je sestra zamijenila kutiju s knjigom dok smo još bile u Gloucestershireu.
Moram otputovati tamo u kuću u kojoj smo živjele i uzeti crteže.«
Gospodin Dabney kao da je još procesuirao Emmynu ispriku. »Ali zatvaramo ovu
kuću i u utorak odlazimo.«
»Molim vas«, preklinjala ih je Emmy. »Dajte mi jedan dan da se vratim u
Gloucestershire i uzmem ih. Mogu se vratiti u ponedjeljak i pokazati vam ih.«
»S majkom?« odgovori gospodin Dabney. »Nema smisla da se vratiš u ponedjeljak
bez majke. Ne želim da me uhite zbog otmice.«
»Grahame, dragi.« Gospođa Dabney dotakne suprugovu ruku, ali pogled je
usmjerila na Emmy. Žena je očito vidjela da se u njoj sve prelama.
»Madeleine, ne možemo odvesti petnaestogodišnju djevojku u Škotsku bez
dopuštenja njezine majke.«
»Naravno da ne možemo.« Gospođa Dabney uputi Emmy vrlo suosjećajan pogled.
»Otiđite po svoje crteže, gospođice Downtree. I vratite se u ponedjeljak u isto vrijeme
kao i danas, sa svojom mamom.« Okrenula se suprugu. »To će biti u redu, zar ne,
Grahame?«
»Moramo mnogo toga srediti, ali pretpostavljam da će biti u redu, da. Ali morate
zapamtiti, gospođice Downtree, da vas ne možemo povesti sa sobom ako ne vidim vaše
ostale crteže. Posao će za vas biti prezahtjevan ako nemate prirodnog dara za to. Moram
se uvjeriti da ga imate. Ako nije tako, to neće biti dobro ni za vas ni za mene.«
»Da. Da, hvala vam«, reče Emmy glasom tek malo jačim od šapata. Osjećala je da
bi svakog časa mogla briznuti u plač, a nije htjela da joj ni najmanja suzica kapne iz oka.
Emmy ustane namjeravajući otići. Imala je pred sobom golem zadatak.
I ostali su ustali. Emmy gurne knjigu natrag u torbu. »Oprostite što sam vam danas
potrošila dragocjeno vrijeme, gospodine Dabney.«
Gospođa Crofton ispruži ruku da dotakne Emmynu. »Nisi ti za ovo kriva,
Emmeline. Nisi znala da je sestra u posljednjem trenu zamijenila tvoju kutiju svojom
knjigom.«
 Emmy je bila sigurna da je gospođa Crofton to zapravo rekla zbog svojeg bratića.
Postajalo joj je jasno da Graham Dabney nije čovjek koji bi tolerirao nesavršenost.
Zahtijevao je izvrsnost, a to je bilo upravo ono što je Emmy trebalo i što je željela od
mentora. Nije si mogla dopustiti da ga još jedanput razočara.
»Ne bih rekao da smo uludo potrošili vrijeme, gospođice Downtree, ali odlazimo
u utorak. Sve je već dogovoreno.«
»Doći ću ovamo s majkom u ponedjeljak, u četiri sata. Obećavam.«
Emmy ni najmanje nije željela uplitati mamu, ali sada se sve promijenilo. Očajnički
ju je trebala.
Ne samo da je mama trebala doći s njom na idući sastanak s Dabneyjima; Emmy je
trebala mamu i da u nedjelju pođe s njom u kuću Thistle kako bi odvele Juliju natrag, a
Emmy bi uzela svoju kutiju s crtežima. Bilo je nužno da se vrati s mamom tako da održi
riječ i stigne na Trg Cadogen u ponedjeljak u četiri sata. Samo je mama mogla omogućiti
da se to dogodi.
Emmy se nadala da će svakako moći uvjeriti mamu – ženu čiji su vlastiti snovi bili
okrutno izokrenuti okolnostima koje nije mogla nadzirati – da je pusti otputovati s
Dabneyjima u Škotsku.
Mama će sigurno uvidjeti da Emmy ima priliku postati nešto više od nezakonitog
djeteta, koje je majci ukralo život. Emmy bi mogla postati kreatorica prekrasne odjeće.
Mogla bi biti osoba na koju će mama biti ponosna, umjesto onoga što je Emmy
trenutačno bila: neprekidni podsjetnik na to da su svi planovi koje je imala za život
prekinuti Emmynim rođenjem.
Emmy je zaista željela da se mama ponosi njome.
Morala je pronaći način da uvjeri mamu da joj pomogne.
»Otpratit ću te do vrata, Emmeline«, rekla je gospođa Crofton.
Kad je dobila natrag jaknu, otišle su do izlaznih vrata ne izgovorivši ni riječ.
Gospođa Crofton je otvorila vrata i uhvatila Emmy za ruku. »Pazi da doneseš crteže
kad ponovno dođeš, Emmeline«, rekla je blago. »Ne mogu ti to dovoljno naglasiti.
Graham je vrlo dobar u tome čime se bavi, ali također je i vrlo zahtjevan. Tvoja majka
mora dati pristanak. Kakva god neslaganja postoje između tebe i tvoje majke, moraš ih
prevladati. Ona mora doći s tobom.«
»Razumijem«, odgovorila je Emmy šapatom. »Hvala vam. Hvala vam što se mi
ovo omogućili.«
Gospođa Crofton stisne Emmynu nadlakticu. »Nemam druge obitelji osim
Grahama. Želim da odeš najdalje što možeš, Emmeline. Zaista to želim. Uvijek će te
čekati mjesto u Primroseu.«
Emmy je zagrli, beskrajno zahvalna.
 Kad se odmaknula, oči gospođe Crofton vlažno su sjale. »Vidimo se u
ponedjeljak.«
Vrata se za njom zatvore i Emmy krene niz ulicu.
 Osamnaesto poglavlje

EMMY je žurila koliko su je noge nosile natrag do stanice Knightsbridge, a onda je

gotovo odlebdjela niz stube dolje do tračnica. Bilo je nekoliko minuta do pola pet. Ako
vlak brzo dođe, već za deset minuta mogla bi biti na stanici Oxford Circus. Morat će
trčati do kuće gospođe Billingsley, udaljene nekoliko ulica, da dočeka mamu prije nego
što ona ode, u pet. Morala je pokušati i nadati se da će stići na vrijeme.
Emmy je znala da će mamu, pođe li joj za rukom da je uhvati prije nego što izađe s
posla, moći pripremiti za to da je na kauču kod kuće čeka Julia. Također može vrijeme
dok su zajedno u javnom prijevozu iskoristiti da joj iznese svoju molbu. Mama je
inzistirala da Emmy prati Juliju pri evakuaciji u Gloucestershire zato da bude sigurna
kako Julia neće završiti na nekom groznom mjestu, kod ljudi koji će biti strašni i zli
divovi – ogri. Mama se sada nije morala brinuti zbog toga. Charlotte je bila idealna
majka udomiteljica.
Nije bilo razloga zašto bi mama odbila ljubaznu ponudu Dabneyjevih osim iz čiste
pakosti. Mama je imala svoje mane, ali zloba nije bila jedna od njih.
Uspije li je Emmy nagovoriti da pristane, možda će za nekoliko godina, kada rat
završi, Emmyne haljine visjeti u nekom lijepom butiku. Imat će novca i moći izbaviti
majku od bilo kojeg ponižavajućeg posla koji bi bila prisiljena prihvatiti. Emmy bi im
svima mogla naći lijep stan u nekoj mirnoj ulici, a mama ne bi trebala raditi kao
pomoćna kuharica. Mogla bi raditi u butiku zajedno s Emmy. I Julia također. Njih tri
bile bi okružene čipkom, ljepotom i sretnim mladim ženama koje kupuju haljine za dan
kada žele izgledati kao princeze i tako se i osjećati.
Te su misli vodile Emmy dok je prelazila na drugi vlak na stanici Oxford Circus, a
onda trčala prema kući gospođe Billingsley nedaleko od ulice Regent. Samo je jedanput
bila u njezinu domu. Prošle godine, dan poslije Božića gospođa Billingsley pozvala je sve
zaposlenike na čajanku. Umjesto da poslužuje, mama je sjedila u salonu dok je
unajmljena posluga točila čaj i nudila pladnjeve sa sendvičima i slatkišima. Emmy nije
baš bila sigurna da će pronaći kuću, ali ako treba, pozvonit će na svakim vratima u toj
ulici prije negoli će odustati.
Kad je skrenula u ulicu Regent, dobro je pogledala kuće i odmah bila sigurna da je
blistavo siva kuća s kovanim rešetkama na svakom prozoru, negdje dolje na polovici
ulice, kuća gospođe Billingsley. Osjetila je olakšanje; bilo je dvadeset do pet. Imala je
dosta vremena.
Emmy je pozvonila i čekala, iskoristivši to vrijeme da dođe do daha. Vrata je otvorila
žena koju je Emmy upoznala prošlog Božića, gotovo prije devet mjeseci. Sjećala se da se
žena zove Gladys. Činilo se da se vrlo iznenadila ugledavši Emmy.
»Dobar dan. Ja sam Emmeline Downtree«, rekla je Emmy. »Mogu li možda
pričekati dok moja majka, Annie Downtree, završi s poslom?«
»Ah, zaboga. Je li sve u redu? Mislila sam da ste ti i tvoja sestra evakuirane na selo.«
Emmy je još uvijek neujednačeno disala. »Ne. Da. Hoću reći, da, sve je u redu. Mi
smo samo... danas smo morale doći u London obaviti neke poslove. Molim vas, mogu li
je pričekati?«
»Nažalost, danas je ranije otišla kući. Jesi li sigurna da je sve u redu?«
»Već je otišla?« Emmyno srce, koje je ionako ubrzano tuklo, sada kao da je
napravilo salto. Od svih dana kad je mama mogla ranije otići s posla, to je moralo biti
baš danas.
»Da. Bojim se da je tako. Otišla je u četiri. Možda čak i ranije. Mislim da je ona...«
Ali Gladys nije završila rečenicu. Sirene su naglo proparale zrak. Sirene se nikada
nisu oglašavale tijekom dana i njih dvije su na trenutak zbunjeno stajale, kao da nemaju
pojma što bi ta čudna buka trebala značiti. Luftwaffe nije letjela po danu kad bi
protuzračna obrana mogla srušiti avione. Luftwaffe je letjela noću, koristeći se tamom
za prikrivanje. A ipak, sirene su zavijale.
»Dovraga, što...« Ali Gladysine riječi prekinuo je niz glasnih eksplozija koje su se
začule negdje u blizini. Obje su se žene okrenule prema zvuku. A onda se čulo još
zaglušujućih udara. Iz smjera Temze počeo se dizati dim, s južne i istočne strane od
mjesta gdje su one stajale.
Prošlo je nekoliko sekundi prije nego što je Emmy shvatila da su zapravo čule
bombe. Bačene usred dana.
Dok je to pokušala pojmiti, palo je još bombi. Gladys ju je zgrabila za ruku. »Uđi
unutra, dušo! Imamo podrum!«
Emmy je instinktivno zakoračila natraške kao da se želi osloboditi stiska. »Moram
se vratiti kući.« Emmy se okrenula od Gladys, koja je za njom vikala da se vrati.
»Ne možeš sada otići!« vikala je žena.
 Ali Emmy je već sišla s ulaznih stepenica, prošla kroz vrata ograde i potrčala putem
kojim je došla. Sirene su sve vrijeme zavijale, nebo pred njom ispunjavao je dim, a u
daljini se čula tutnjava eksplozija.
Više nije čula Gladys kako viče za njom da se vrati. Jedva da je bila svjesna drugih
ljudi na pločniku, koji su kao i ona žurili. Emmy se usredotočila samo na to da stigne na
vlak koji ide prema jugoistoku i njezinu domu.
Zaobišla je ugao i umalo se sudarila s muškarcem koji je išao u suprotnom smjeru.
Preskočili su pristojnost i isprike i svatko je nastavio dalje svojim putem. Emmy je
ugledala stube koje su vodile u podzemnu željeznicu.
Dok se približavala, čula je samu sebe kako glasno govori: »Hvala Bogu, hvala Bogu,
hvala Bogu.«
Hvala Bogu što je mama ranije otišla. Nekoliko trenutaka ranije Emmy je bila
uznemirena zato što mama nije bila kod gospođe Billingsley, a sada je gotovo plakala od
olakšanja što je u četiri otišla kući.
To je značilo da Julia nije sama.
Hvala Bogu da Julia nije sama.
Ljudi su se natiskali na stubama koje su vodile dolje u podzemnu. Emmy se progura
niz stube da što prije stigne na vlak. Neki još sigurno voze. Sirene su zavijale već deset
minuta. Probijala se da bude što bliže tračnicama, a sa svih strana okruživale su je žene
koje su se s vrećicama vraćale iz kupnje, muškarci s aktovkama, trgovci, vozači autobusa,
pripadnici civilne protuavionske obrane, konobarice, bankari i prosjaci.
Osjetila je zračnu struju koja je nagovještavala da se vlak približava, a ljudi su se kao
jedan pomaknuli naprijed i pritisnuli je uza zid tako da nije mogla napraviti ni korak.
Čim se vlak zaustavio, svi su potrčali prema vratima. Kad su se otvorila, nekoliko
putnika pokušalo je izaći.
»Što se dogodilo?« poviče jedan od njih.
»Zračni napad!« vikne netko straga u gomili. »Luftwaffe je napala East End.
Cijelo je nebo puno dima!«
Neki su izašli iz vlaka; neki su ostali; drugi su se ukrcavali sve dok više nije bilo
mjesta. Emmy se nije mogla probiti naprijed da bude među onima koji su ušli u vlak. Ali
nije ni bilo važno jer vlak nakon toga nije ni krenuo.
Okrenula se i počela se gurati kroz gomilu natrag prema stubama, ali to je bilo
nemoguće učiniti. Stanica je bila puna ljudi, dodirivali su se laktovima, a izvana se još
uvijek moglo čuti zavijanje sirena, odjek eksplozija, štektanje protuavionskih pušaka, pa
čak i zujanje aviona.
»Kako se zoveš?« upita je jedna žena. Na grudima je stiskala psića. Kosa joj se
oslobodila ukosnica i raspustila preko ramena u čudnom, raskuštranom slapu.
»Emmeline.«
 »Ja sam gospođa Grote. Živiš li u blizini?«
»U Whitechapelu.«
Prigušena eksplozija odjekne kroz zrak njihova skloništa, a gospođa Grote poskoči
i gotovo padne na Emmy. »Oprosti«, reče ona uspravivši se. »Ne podnosim baš glasnu
buku. Ni Percy je ne voli. Je li tako, Percy? Ah, baš mi je drago što sam se šetala sa psom
kad su se oglasile sirene«, reče ona njuškajući psiću vrat. »Baš mi je drago. Sada bi bio
sam kod kuće da sam umjesto u šetnju otišla na tržnicu. Možeš li to uopće zamisliti?«
Emmy je htjela pobjeći od gospođe Grote, njezina psa i njezina čavrljanja, ali nije se
mogla nikuda maknuti.
Nitko od njih nije mogao nikamo otići. Ljudi na stanici mogli su se samo naslanjati
jedni na druge i čekati da vani prestane grmljavina bombi i da sirene utihnu.
Emmy je više od sat vremena čekala na stanici podzemne željeznice i osluškivala
prigušene zvukove bitke koja je gore bjesnjela. Naposljetku, nekoliko minuta poslije šest
vani je svijet utihnuo u usporedbi s onim što se događalo prije. Ljudi su očekivali da će
čuti sirenu za prestanak opasnosti, ali nisu je čuli. Nakon nekoliko minuta neki su
svejedno izašli, unatoč upozorenju stražara civilne obrane koji se tu sklonio s njima, da
nitko ne bi smio napustiti sklonište prije signala za prestanak opasnosti. Pošavši za
onima koji su se progurali van, Emmy se ponovno našla na ulici. Nebo na istoku gorjelo
je zlatnim i sivim plamenom. Baražni baloni koji su lebdjeli u daljini izgledali su
ružičasto na čudnom svjetlu dima i vatre.
Emmy nije htjela da je itko više ispituje o tome tko je i gdje živi. Nije je bilo briga
što se nije oglasila sirena za prestanak opasnosti i što Nijemci možda samo kruže pa će
se vratiti i ponovno ih napasti. Znala je samo da je njezin stan tamo gdje su gorjele vatre
i gdje se dimilo. Morala je stići kući k mami i Juliji.
Krenula je pješice kad se naposljetku ipak oglasila sirena. Nije bila sigurna gdje se
nalazi sve dok nije ugledala znak na kojemu je pisalo da do katedrale svetog Pavla ima
još tri kilometra. Ako uspije pronaći katedralu, pronaći će i put do kuće.
I drugi koji su bili u skloništima a željeli su stići kući ili barem nekamo drugdje, sada
su izašli na ulice. Emmy je čula djeliće njihovih razgovora. Netko je prije slušao vijesti
na radiju. Na dokovima su bjesnjeli požari. Vatra je progutala skladišta. Diljem cijelog
East Enda trgovine, kuće, crkve i škole bile su razorene, oštećene ili u plamenu.
Emmy se okrene čovjeku koji je rekao da je najgore u blizini mosta Tower. »Koje
četvrti? Koje ulice?« upitala ga je.
Odmahnuo je glavom. »Ne znam, dušo. Posvuda. Pogledaj nebo.« Kimnuo je
naprijed prema smjeru kojim su se uputili. Ružičasto-narančasti odsjaj kao da je govorio
da se Zemlja pomaknula sa svoje orbite i da sunce upravo zalazi na istoku.
Dugo pješačenje tog jutra do željezničke stanice Moreton sada joj se činilo kao da
se dogodilo u nekom drugom životu, dok se sve više probijala prema svojem domu u
predvečerje obasjano bojama od kojih joj je bilo mučno. Iz maminih riječi znala je da od
njihove kuće do kuće gospođe Billingsley u Mayfairu ima pet kilometara. Pokušala je
zaustaviti taksi, ali nijedan joj nije htio stati. Ljudi i auti grozničavo su se kretali. Vozila
hitne pomoći jurila su prema East Endu, a preživjeli su kretali na zapad. Kad je Emmy
ugledala kupolu Svetog Pavla, znala je da je prešla tričetvrt puta do kuće. Ostao je još
samo kilometar i pol.
A onda su se opet javile sirene.
Ovaj put glasnije.
Ili je razlog bio taj što ih očajnički nije željela čuti.
Protuzračna obrana pucala je u zrak iznad rijeke. U grudima je osjetila zujanje i
vibracije nadolazećih aviona.
Ljudi oko nje požurili su pronaći sklonište, ali ona im se nije pridružila. Ubrzala je
korak hodajući prema svojem domu, unatoč sve većem umoru.
»Trči, trči!« povikao joj je netko. Emmy začuje zvižduk, sličan zvuku flaute, a onda
se zvuk pretvorio u orkestar ljutitih flauta. Onda je osjetila strašan tresak. Noge su joj se
odigle od tla i Emmy se u djeliću sekunde začudila kako joj je tijelo bestežinski poletjelo.
Ali tada je glavom udarila u cigle i svijet je utihnuo i zamračio se.
 Devetnaesto poglavlje

TAKO sam žedna.

To je bilo prvo što je Emmy pomislila kad se tama razišla.
Čula je ženski glas kako tiho pjevuši neku uspavanku. Emmy nije bila sama.
Tri eksplozije odjeknule su negdje daleko iznad nje. Osjetila je miris pepela, zemlje
i sumpora.
Nešto hladno i mokro dotaknulo joj je čelo pa je otvorila oči.
»Sada je sve u redu«, reče žena koja joj je stavila oblog na glavu. »Bit ćeš dobro. Na
sigurnom si.«
Emmy pogleda oko sebe i ugleda samo sjene i nejasne obrise muškaraca i žena, koji
su okolo čučali poput slijepih putnika na brodu. Ležala je na poljskom krevetu. U glavi
joj je tuklo, a bolio ju je i gležanj.
Zviždanje, tiho ali prepoznatljivo, jer zvuk je bio isti kao i onaj koji je već čula,
proparalo je tišinu. Emmy se napola uspravila prenuvši se, ali žena ju je nježno pritisnula
natrag na krevet. »Ne brini se. Ovdje si sigurna.«
»Gdje sam?« promuklo upita Emmy. »Što se dogodilo?«
»U skloništu si, dušo. Na sigurnom. Bila si bez svijesti, ali jedan vatrogasac donio
te ovamo. Sada si na sigurnom.«
Prvih nekoliko sekundi Emmy nije razumjela što joj žena govori. Sjećala se samo da
je bila na ulici. A onda je čula sirene. I bijesne flaute.
»Koji... koji je dan?«
»Još uvijek je subota, dušo. Kako se zoveš?«
»Emmeline. Gdje sam?«
»Nalaziš se u podrumu Svetoga Pavla. Kako se prezivaš, Emmeline?«
Emmy je ignorirala pitanje. Morala je na tren razmisliti. Bila je na putu kući. Kući.
Hodala je prema svojem domu. Imala je torbu u ruci. Hodala je kući. Kući.
 Julia. I mama.
Emmy naglo sjedne. U glavi joj se vrtjelo.
»Polako, Emmeline. Imaš gadnu čvorugu na glavi. Samo polako.«
»Moram ići.« Obuzela ju je slabost i vrtoglavica i Emmy se gornjim dijelom tijela
sruši na ženu. Ova ju je lagano spustila na krevet.
»Ne možeš sada izaći, Emmeline. Opasno je. Bombe padaju posvuda.«
Kao da to žele potvrditi, nekoliko bombi zatutnji vani i prostorija se zatrese.
»Sve će nas pobiti!« poviče neki muškarac.
»Tiho sada!« žena vikne na njega.
»Ali moja majka i sestra su...« molećivo reče Emmy.
Žena je zabrinuto pogleda. »Jesu li bile s tobom na ulici?«
»Ne. Kod kuće su. Išla sam k njima.«
Potapšala ju je po ruci. »Onda su sigurno i one u skloništu. Baš kao i ti. Željele bi
da i ti ostaneš na sigurnom. Ne možeš sada ići van.«
»Ovo je prokleti Armageddon«, reče drugi čovjek, a zvučao je prestrašeno.
Žena koja je blizu njih pjevušila zašutjela je na tren i rekla muškarcu da začepi.
Dijete je zajecalo i ona je ponovno počela pjevati.
Emmyna torba.
Julijina knjiga.
»Gdje je? Gdje mi je torba?«
Žena podigne torbu. »Evo je. Tu je. Vidiš? Nemaš se zbog čega brinuti. Ovdje si na
sigurnom.«
»Nitko nije siguran«, progunđa netko.
Vani su opet zviždale bijesne flaute, praćene gromoglasnom rikom i prostorija se
ponovno zatresla.
Negdje iza Emmy neki starac počne recitirati dvadeset treći psalam. Žena koja joj je
držala oblog na čelu, pridruži mu se. I nekoliko drugih ljudi.
»Žedna sam«, šapne Emmy.
Žena ispruži ruku iza sebe, napipa stakleni vrč, natoči joj vode u metalnu šalicu i
prinese je Emmynim ustima. Voda je imala okus po metalu. Emmy se opet spusti na
krevet.
Žena odmota šal sa svojih ramena i presavije ga u čvrst pravokutnik. Zatim ga
podmetne Emmy pod glavu.
»Odmori se sada«, rekla je.
Emmy je zaspala.
 Kad se probudila, prostorija je bila u polutami i obavijena neobičnom tišinom
nakon onoliko sati buke. Ljudi su polako i oprezno hodali naokolo. Oni koji nisu imali
krevet na kojemu bi spavali, sada su se ukočeno kretali nakon što su noć proveli na
tvrdom podu.
Emmy se uspravila u sjedeći položaj, ali glava kao da se tome protivila. Podignula je
ruku da dotakne čelo i napipala zavoj od gaze, sav ljepljiv od sasušene krvi. Žena koja ju
je večer prije njegovala, spavala je na podu.
»Je li gotovo?« upitao je netko.
»Tko zna?« odgovori drugi. »Tko išta zna?«
Emmy uzme svoju torbu podno ženinih nogu i oprezno se uspravi, sve se vrijeme
držeći za glavu. Toliko joj se zavrtjelo da se zamalo srušila na krevet. Neki je muškarac
prolazio pokraj i pridržao je, a Emmy mu šapatom zahvali.
Htjela je zahvaliti i ženi koja ju je njegovala, ali morala je požuriti kući k mami i
Juliji. Možda opet jednoga dana sretne tu ženu.
Možda.
Emmy prebaci remen torbe preko ramena i nogom oprezno opipa pod. Lijevi ju je
gležanj neizdrživo bolio. Napravila je nekoliko malih koraka slijedeći one koji su izlazili
iz skloništa. Pošli su niz hodnik, kroz nekoliko dvostrukih vrata i do stubišta koje je
vodilo uvis. Emmy je svladavala jednu po jednu stubu čvrsto se držeći za rukohvat. Sa
svakim korakom smrad pepela i požara bio je sve jači. Svjetlo na vrhu stubišta bilo je
žućkasto, ne od jutarnjeg sunca nego od tisuća požara koji su još gorjeli.
Katedrala svetoga Pavla kao da nije bila oštećena, ali dok je Emmy oprezno kretala
na istok prema svojem domu, razaranje prethodnog dana razotkrilo se u punom svjetlu:
urušene zgrade, razbijeni prozori, pocrnjele cigle, krovovi kojih nije bilo ili su se urušili.
Vatrogasci i spasitelji trčali su uokolo sa stotinama zadataka koje je trebalo obaviti; nisu
se imali vremena baviti petnaestogodišnjom djevojčicom koja je odlučno šepala niz ulice
zakrčene ruševinama. Što se Emmy više približavala njihovu stanu, to joj je srce jače
tuklo. Prošla je preko raskrižja koje je vodilo do Primrosea. Nije znala stoji li još uvijek
trgovina gospođe Crofton, ali nije imala vremena provjeriti. Jedini joj je cilj bio uvjeriti
se da su Julia i mama dobro.
Prošla je pokraj jedne spasilačke ekipe koja je kopala među ruševinama. Pokraj nogu
ležao im je mrtav muškarac, otvorenih očiju i prazna pogleda, a nos i usta bili su mu
prekriveni sasušenom krvlju. Drugog muškarca su zbrinjavali. Cipele su mu odletjele, a
smrskane noge visjele su mu iz nogavica poput rublja na užetu. »Gdje je moja Lucy?«
govorio je.
Dvojica spasitelja odmicala su ruševine i razotkrila ispruženu ruku. »Čekajte.
Dolazimo po vas«, reče jedan od radnika. Posegnuo je za rukom da uvjeri zatrpanu
osobu kako joj stiže pomoć. Ali na njegov dodir ruka i pola odsječene podlaktice
otkotrljaju se prema njemu.
Emmy se okrenula i počela povraćati u jarak. Rijedak sadržaj njezina želuca završio
je na igrački za dječji krevetić.
Naglo se okrenula od prizora prekrivši rukom usta i prisiljavajući se snagom volje
da ne gleda postrance nego samo ispred svojih nogu. Naposljetku je skrenula u svoju
ulicu. Prvih nekoliko kuća bile su cijele. Ali onda je vidjela da je niz kuća preko puta
njezine bio potpuno sravnjen sa zemljom, kuće zdrobljene kao da su napravljene od
kartona. S olakšanjem je vidjela da kuće na njezinoj strani ulice još uvijek stoje. Ali zbog
eksplozija na drugoj strani ulice sva su stakla bila razbijena. Nedostajali su veliki dijelovi
krovova, a Theina ulazna vrata visjela su na jednoj šarci.
Emmy odšepa do svojih ulaznih vrata i napipa ključ ispod otirača. Otvorila ih je i
počela dozivati mamu i Juliju.
Pod u dnevnoj sobi bio je prekriven staklom i pepelom. Šepajući, krenula je u
kuhinju. Tamo je bilo još više razbijenog stakla. Okrenula se i pošla stubama na kat.
»Mama! Julia!«
Emmy gurne vrata majčine sobe. Komadi žbuke ležali su na krevetu. Na prozoru
koji je gledao na ulicu zavjese za zamračivanje visjele su u razderanim trakama.
Odšepala je u Julijinu sobu, gdje ju je dočekao isti prizor.
Nisu bile kod kuće.
U Emmynoj glavi pulsirala je bol. Spustila se u prizemlje u kuhinju i izvukla stolicu
da sjedne. Spustila se na nju s namjerom da ih pričeka dok se ne vrate iz skloništa. Nije
ništa jela gotovo dvadeset četiri sata i začudila se što joj želudac kruleći traži hranu
nakon svega što je tog jutra vidjela. Ali bila je previše umorna da potraži bilo što za jelo.
Nije bilo struje. Što god je ostalo u hladnjaku, vjerojatno se pokvarilo. Nagnula se
naprijed i spustila glavu na stol da se odmori.
Trgnula se iz sna kad je začula neki glas na pragu.
»Kakav prokleti nered.«
Mama.
Hvala Bogu.
Emmy skoči sa stolice tako naglo da se morala pridržati kad su je bolovi podsjetili
da uspori.
»Mama!« viknula je.
Emmy teturajući uđe u dnevnu sobu upravo kad je i mama zakoračila u stan.
Posrnula je prema majci i čvrsto je zagrlila oko vrata. Suze koje je potiskivala otkad
su se sirene prvi put oglasile, sada su slobodno potekle.
 »Zaboga, Emmy!« Mama je gladila Emmy po kosi. Nije se mogla sjetiti kad je
mama to posljednji put činila.
»Oh, mama, toliko sam se brinula.«
»Zašto, zaboga? Što ti se dogodilo? Zašto si ovdje?«
Mama nije zvučala ljutito. Zvučala je iznenađeno. Potpuno iznenađeno. Emmy se
odmakne od nje da je pogleda u lice.
»Zar nisi... nisi vidjela moju poruku? Julia ti nije rekla?«
»Kakvu poruku? Što mi Julia nije rekla? O čemu govoriš? Zašto si ovdje?«
»Mama. Zar jučer nisi došla kući? Otišla si s posla ranije, u četiri sata.«
»Kako ti... Zašto nisi u Gloucestershireu? Zašto si ovdje?« Majčin glas postajao je
sve viši dok je polako shvaćala da se dogodilo nešto strašno.
»Reci mi da si se vratila kući s posla. Reci mi da je Julia s tobom«, mrmljala je
Emmy, a nove suze su već kapale.
Mama je problijedjela. »Julia je s tobom. U Gloucestershireu.«
Emmy osjeti val mučnine. »Kamo si otišla?« prošaptala je.
»Em. Gdje ti je sestra?« Mamin glas je drhtao. »Gdje je ona?«
»Zašto se nisi vratila kući?« poviče Emmy. »Trebala si doći kući!«
Mama položi ruke Emmy na ramena. Nokti su joj zabili u Emmynu kožu. »Gdje ti
je sestra?«
Thea.
Emmy se oslobodi mamina stiska i šepajući prođe pokraj nje. Teturala je preko
građevinskog otpada između njihovih kuća i otvorila Theina oštećena ulazna vrata.
Thein je stan bio više razoren nego njihov. Osim razbijenog stakla i krova koji je
mjestimice nestao, jedan je zid napuknuo i izbočio se prema unutrašnjosti prostorije.
Ali ono što je najviše uznemiravalo bilo je to što je sav namještaj prekriven bijelim
plahtama; izgledalo je kao da je stan bio zapečaćen i u njemu nije bilo ljudi.
»Julia!« vikala je Emmy. »Julia!«
Mama je stajala na pragu Theina stana. »Što se događa? Što si učinila?«
Emmy se okrenula na mjestu i pogledala majku. »Gdje je Thea?«
»Što si učinila?« vikala je mama.
»Trebala si se vratiti kući!« odgovori joj Emmy vičući.
»Što si učinila s mojim djetetom?« vrištala je mama.
»Jeste li vas dvije dobro?«
Obje se žene okrenu prema glasu. Na pločniku je stajao muškarac. Emmy ga je
prepoznala. Bio je to umirovljenik koji je živio tri kuće dalje. Gledao ih je širom
otvorenih očiju.
 Emmy mu šepajući priđe. »Jeste li vidjeli Juliju? Moju sestru. Jeste li je vidjeli ovdje
sinoć?«
Čovjek je zurio u nju. »Mislio sam da su sva djeca iz ove ulice evakuirana.«
»Jeste li je vidjeli?« poviče Emmy.
»Ne. Nisam.«
Mama se stvorila pokraj Emmy. »Emmy, moram znati što se dogodilo!«
Emmy ju je ignorirala. »Jeste li vidjeli Theu? Gospođu koja ovdje živi? Jeste li nju
vidjeli?«
Čovjek je žmirkao. »Otišla je s majkom u Wales. Prije nekoliko dana, mislim.«
»Jeste li sinoć bili u skloništu? Jeste li vidjeli neku djevojčicu? Ima samo sedam
godina.« Jecaji su iskrivili Emmyne riječi.
Muškarac odmahne glavom. »Sinoć u skloništu nije bilo djece, osim jedne mlade
majke s novorođenčetom, a ona se sklonila s ulice.«
Emmy se progura pokraj njega i počne zazivati Julijino ime.
»Da pozovem policiju?« poviče muškarac.
Ali Emmy mu nije mogla odgovoriti. Mogla je samo izvikivati jednu riječ.
»Julia!«
Mama ju je pratila i ponavljala tri iste riječi; tri riječi koje su poput malja padale na
Emmyna leđa.
Što si učinila?
 Dvadeseto poglavlje

BILO je vrijeme, sve dok nije počeo Blitz, kada bi zbog nestalog djeteta policajci trčećim
korakom došli u pomoć. I susjedi i neznanci, svi bi prekinuli ono što su dotad radili i
pridružili bi se potrazi. Onoga trenutka kad bi uspaničeni roditelj ili brat ili sestra
podignuli uzbunu, brižni neznanci ostavili bi sve i krenuli pretraživati obližnje uličice i
zagledati iza živica. Ispitivali bi druge prolaznike jesu li vidjeli nestalo dijete. Svima je
bilo važno što je neko dijete nestalo.
Ali onoga nedjeljnog jutra dok su vatre još gorjele, dok su odnosili poginule i kad
nitko još nije mogao pojmiti veličinu razaranja, nestalo sedmogodišnje dijete bilo je
samo još jedna nesreća u moru sličnih nesreća kakve nitko prije nije vidio. Policijska
postaja u kojoj su Emmy i njezina majka počele svoju bolnu potragu za Julijom bila je
prepuna ljudi koji su željeli informacije o tome gdje se nalaze njihovi dragi, čije su kuće
razorene. Prošao je jedan sat prije nego što je jedan policajac zaprimio njihove podatke.
Dvaput su pitali Emmy zašto je ostavila Juliju samu. »Morala sam otići na zakazani
sastanak«, rekla je. »I mislila sam da će se moja majka vratiti kući s posla.«
»A zašto vi niste došli kući?« upitao je policajac mamu.
»I ja sam imala zakazan sastanak«, reče ona ne skrećući pogled s policajca. »I već
sam smjestila svoju djecu u Gloucestershire pa nisam imala razloga misliti da se moram
vratiti kući, zar ne?«
Policajac odmahne glavom i tako ih je bez riječi prekorio zbog opuštenog shvaćanja
vlastite odgovornosti. »U redu«, reče on kad je završio. »Potražit ćemo je. Može li se
u vašem domu još živjeti?«
»Jedva«, reče mama.
»Bilo bi dobro da ostanete u blizini stana idućih nekoliko dana za slučaj da se sama
vrati.« Policajac odvoji izvještaj s tvrdog podloška na kojemu je pisao i doda ga cijelom
brdu papira na svojem stolu. Zatim je pogledao druge ljudi koji su također došli zatražiti
pomoć. »Sljedeći, molim.«
IZ policijske postaje Emmy i majka otišle su u bolnicu, koja je zbog brojnih ranjenika
pucala po šavovima. Nitko nije primio na liječenje djevojčicu po imenu Julia. Nitko nije
ni vidio djevojčicu koja bi odgovarala opisu.
Obratile su svojem lokalnom stražaru civilne obrane, gospodinu Findleyju, kojega
su zatekle da obilazi dužnosnike čiji je posao bio odrediti ima li pod ruševinama
razorenih kuća u njegovu sektoru još zarobljenih ljudi. On im je umorno rekao neka
pokušaju pitati u Julijinoj školi, jer postojala je blijeda nada da ju je netko sinoć tamo
odveo, s namjerom da bude evakuirana iz Londona. Ali i to se pokazalo neuspješnim.
Škola je izgorjela, ostali su samo vanjski zidovi.
Zatim su otišle do socijalne službe. Lupale su po vratima najbližeg dječjeg doma za
siročad i uvlačile se u svako sklonište u krugu od pet kilometara.
Nitko nije vidio sedmogodišnju djevojčicu. I nitko nije prekinuo ono čime se bavio
da bi Emmy i njezinoj majci pomogao pronaći Juliju. Nitko nije mogao učiniti ništa više
nego samo pitati ista pitanja koja su i svi drugi postavljali.
Jeste li provjerile u bolnici?
Jeste li kontaktirali policiju?
Jeste li pretražile skloništa?
Jeste li kod kuće pogledale u sve ormare? Ispod stubišta? Na tavanu?
Kod susjeda?
Kome god su se obratile, podsjećali su ih da njihova mala tuga ne znači ništa u
usporedbi s cjelokupnim gubicima u londonskom East Endu.
Mama nije htjela ni pogledati Emmy ni razgovarati s njom nakon što joj je Emmy
ispričala zašto se vratila u London i zašto je povela Juliju sa sobom. Tijekom svoje
potrage Emmy i majka su na svako mjesto odlazile zajedno, ali šuteći. Kad su iscrpile sve
opcije, vratile su se u stan s nadom da ih Julia možda tamo čeka, da sjedi na ulaznoj
stepenici, rukama obuhvativši koljena koja je privukla na prsa. Ali na pragu nije bilo
nikoga.
Susjeda s lijeve strane prekrivala je razbijene prozore komadima šperploče. Žena se
zvala Geraldine i radila je u tvornici, a kad je ugledala Emmy i majku, zastala je s čekićem
u ruci.
»Jeste li pronašle malenu?« upitala je.
Mama je odmahnula glavom. Bez riječi je ušla u stan.
»Nitko je nije vidio«, odgovori Emmy.
»Sigurno će se pojaviti«, reče žena, ali u glasu joj se čula sumnja.
Unutra je mama u kuhinji stajala uz sudoper, gledala kroz razbijeni prozor na ono
malo zemlje što je predstavljalo njihov vrt. Ruke je prekrižila na grudima.
 Emmy se spustila na kuhinjsku stolicu, sretna što može odmoriti ozlijeđenu nogu,
ali istodobno se nije htjela nalaziti u istoj prostoriji s mamom i neizdrživom težinom
njezine zabrinutosti.
Majci je već rekla koliko joj je žao, jako žao, i više nije bilo ničega što bi mogla reći.
No svejedno je ponovila.
»Žao mi je, mama.«
Njezina se majka nije okrenula na zvuk Emmyna glasa. Samo je stajala, gledala
raskopanu zemlju i razbacani krš koji je s okolnih kuća pao u njihov vrt.
»Mama?«
»Trebala sam znati da će nešto takvo dogoditi«, promrmljala je mama, više
govoreći razbijenom prozoru nego Emmy.
»Što?«
»Trebala sam znati da će se kada smo ti i ja zajedno, ovo dogoditi.«
Emmy nije znala što je time mislila. Nije ni željela znati.
»Poslala sam te na selo s Julijom iako nisi htjela ići. Vratila si se s njom, a trebala si
je ostaviti tamo gdje je bila«, reče ona. Glas joj je bio neobično lišen emocija.
»Žao mi je, mama«, reče Emmy po stoti put. »Nisam znala da će se to dogoditi.
Mislila sam da će tu biti na sigurnom. Mislila sam da ćeš ti...« Glas joj se utišao.
»Da, mislila si da ću doći kući. U svoj prazan dom, kao što činim svake večeri jer
živim takvim životom.«
Njezino odsutno ponašanje plašilo je Emmy. Ništa nije rekla.
Mama se okrenula da je pogleda. »Zar me ne želiš pitati gdje sam bila prošle noći?
Zar ne želiš znati, jer sam ja kriva za ovo što se dogodilo?«
Emmy poželi da se tlo otvori pod njom i cijelu je proguta. Željela je vrištati sve dok
u sobi ne nestane kisika pa bi se jednostavno srušila mrtva na stolici.
»To je ono što misliš, zar ne? Da je to moja krivnja?«
»Ne mislim tako«, šapne Emmy. »Nisam znala da će se to dogoditi. Samo sam
htjela nešto stvoriti za sebe. Samo... samo sam htjela da budeš ponosna na mene.«
Mama se na nekoliko dugih sekundi zagleda u Emmy. Ruke je još uvijek držala
labavo prekrižene na grudima. »Je li to zaista ono što si htjela? Nisi li ipak htjela sebi
dokazati da si bolja od mene? Oduvijek se sramiš onoga što sam ja. Nije ni čudno što si
skočila na prvu priliku da se makneš iz ovog paklenog života ovdje sa mnom.«
»Nije istina!« poviče Emmy.
»Naravno da je istina. A tko bi te i krivio zbog toga. Nikada nisi bila stvorena za
ovo. Ne za ovo.«
Opet se okrenula prema prozoru.
Šutjele su nekoliko minuta, svaka izgubljena u svojem vlastitom kajanju.
 Kad se okrenula, Emmy je vidjela da je majka donijela odluku. Prošla je pokraj
Emmy kao da ima neki cilj.
Emmy ju je čula kako se penje stubama. Ustala je s kuhinjske stolice i odšepala na
kat. Mama je bila u svojoj sobi i tražila nešto u ormaru. Staklo je škripalo pod Emmynim
stopalima dok je ulazila. Mama izvuče ljubičasto-sivu haljinu koju je donijela kući
prošlog proljeća. Emmy nije znala je li primijetila da Emmy nosi jednu od njezinih
haljina. Ništa nije rekla.
»Što radiš?« upita Emmy.
Mama baci haljinu na krevet i počne otkopčavati gumbe na odori koju je još imala
na sebi. Skinula je radnu odjeću i navukla haljinu. »Ovo ne mogu sama. Treba mi
pomoć.«
»Ali već smo bile na policiji i oni...«
»Ne govorim o policiji. Nije ih briga ni za mene ni za Juliju. Ja sam za njih nitko.
Samo još jedna jadnica koju treba žaliti i za koju nemaju vremena ni mogućnosti da mi
posvete pozornost. Treba mi netko tko ima dobre veze.«
S komode je zgrabila četku za kosu, istresla iz nje prašinu i prošla njome kroz kosu.
Čak je i nakon paklene noći i cijeloga mukotrpnog dana još uvijek izgledala vrlo lijepo.
»Kamo ideš?« upita Emmy tiho.
Mama uzme bočicu parfema i stisne mekanu lopticu. Sobu je ispunio slatkast miris.
»Ostani ovdje«, rekla je. »Ne želim da se Julia vrati i ne nađe nikoga kod kuće.«
Prošla je pokraj Emmy, koja se okrenula i pošla za njom.
»Kamo ideš, mama?«
»Ako se sirene jave, idi u sklonište na uglu ulice. Kad prestane opasnost, vrati se
ovamo najbrže što možeš.«
»Mama!« Emmy pojuri da je sustigne.
Mama je već bila u podnožju stubišta i uzimala ručnu torbicu, odande gdje ju je
spustila pokraj ulaznih vrata. Emmy ju je upravo tada sustigla.
»Mama, molim te! Čekaj.«
Majka se okrene i pogleda Emmy.
»Molim te, mama. Reci mi kamo ideš.«
Mama ju je trenutak gledala. Proučavala je kćerino lice kao da je vidi prvi put nakon
dugo vremena. »Idem po pomoć.«
Emmy osjeti mučninu od pomisli da ide onome kome je prodavala svoje tijelo; bila
je sigurna da se mama tamo uputila. Emmy ju je dovela do ovog trenutka. Zbog nje su
se majčine šanse da nađe Juliju svele na ovo.
»Mama, nemoj ići«, molila ju je Emmy.
»Moram.«
 Tada iz nekog poludjelog dijela sebe Emmy izbaci ponudu koja ju je prestrašila i
ostavila je bez daha čim ju je izrekla, ne samo zato što je bila strašna nego zato što ju je
bila spremna izvršiti. »Povedi me sa sobom. Ja ću to učiniti... učinit ću što god bilo to
što ti moraš učiniti. Ja ću to napraviti. Ovo je moja krivnja.«
Mamine crte lica ublažile su se u pogled koji Emmy nije vidjela otkad je Neville prvi
put ušao u njezin život. Julia je bila beba i mama je tada bila sretna. Ispružila je ruku da
dotakne Emmyno lice i blago joj prstima obuhvatila bradu. »Ne, nije.«
»Jest! Moja je krivnja. Pusti da ja učinim ono što ti moraš učiniti.«
Mama se nasmiješila, spustila ruku i pogledala u stranu. S usana joj je pobjegao
neveseo smijeh. »O, Em. Ti nisi kao ja. Duboko u sebi oduvijek to znam. Nisi kao ja. Ja
sam za sve kriva. Ja ću to popraviti.«
Kad se opet okrenula da pogleda Emmy u oči, u njezinima su blistale suze. »Nađi
nešto čime ćeš pokriti prozore.«
»Mama...«
»Ostani ovdje. Čekaj sestru. Ne izlazi nakon što padne mrak. Nije sigurno.«
Prije nego što je Emmy mogla išta reći, njezina je majka izašla u kaos razrušene ulice,
a ona je gledala za njom kako odlazi, ta prelijepa žena u sivoj haljini, ostavljajući za
sobom trag cvjetnog mirisa.
 Dvadeset prvo poglavlje

KADA je mama otišla, Emmy je počela tražiti nešto čime će pokriti prozore u prednjem
dijelu stana. Geraldine ju je vidjela kako kopa po građevnom materijalu na drugoj strani
ulice tražeći veće komade drveta pa joj je donijela svoje posljednje komade šperploče.
Pomogla je Emmy prekriti prednji prozor u prizemlju, najveći od tri koja su bila
razbijena. Posudila je Emmy čekić i čavle tako da Emmy može zatvoriti i prozorski okvir
u maminoj sobi na katu i mali prozor u zahodu na katu.
Emmy joj je htjela vratiti čekić, ali Geraldine je upita hoće li ona i mama te noći
prespavati u stanu. Kad je Emmy kimnula, rekla je: »Znaš da nema struje, plina ni
tekuće vode?«
»Julia bi se mogla vratiti kući.«
»Ima li tvoja majka pištolj?«
Emmy odmahne glavom, jer nije mogla razumjeti zašto je susjeda to pita.
»Onda zadrži čekić.«
Gledala je Geraldine kako se umorno udaljava noseći jedan kovčeg i odlazi tko zna
kome. Ostatak svoje imovine čvrsto je, koliko je najbolje mogla, spakirala u taj kovčeg.
Vrativši se u stan, Emmy pomete krhotine stakla, protrese jastuke s kauča i nastavi
čekati mamu.
U sumrak se još nije vratila.
Emmy je našla pola paketa keksa i konzervu sardina i pojela ih. Mama se još nije
vratila.
Otišla je na kat u sobu koju je dijelila s Julijom, uzela pokrivač i jastuk s kreveta i
odnijela ih u prizemlje. Namjestila se na kauču tako da čuje ako tko dođe do ulaznih
vrata. U sobi je brzo zavladao potpuni mrak, čim je sunce zašlo, a ono malo svjetla što
se probijalo kroz daske na prozorima nestalo je. Povukla je deku do brade i čvrsto držala
Geraldinein čekić. Minutu poslije počele su zavijati sirene za zračni napad i čulo se
zujanje aviona. Emmy zgrabi deku i čekić i krene u Thein stan. Otvorila je potrgana
ulazna vrata i protrčala kroz kuhinju. Kad je gurnula stražnja vrata, ugledala je Theine
mačke koje su mrtve ležale na stražnjoj stepenici, ispružene kao da ih je tu posložila sama
Smrt. Emmy napravi grimasu i prekorači preko mačaka, a onda uspuže u Andersonovo
sklonište. Jednim je potezom zatvorila vrata i smjestila se što je dublje mogla u vlažnom
skloništu, u kojemu je bilo mračno kao u rogu. Prevrnula je kutiju s nekim metalnim
predmetima koji su se rasuli po zemljanom podu. Tlo pod nogama joj se zanjihalo kad
je negdje u blizini bomba pogodila cilj. Sitna zemlja rasula se po Emmy.
»Prestanite! Prestanite!« poviče Emmy i pritisne rukama uši dok joj je strah kolao
venama.
Sada je bila djevojčica, sama kod kuće, dok su bombe padale uokolo.
Julia!
Emmy je dozivala sestru. Dozivala je mamu.
Dok su padale bombe, nije mogla učiniti ništa drugo nego pokriti se dekom i stezati
u ruci čekić. Emmy će shvatiti da je ta druga noć bila gora od prve. Poginut će četiristo
ljudi, a više od sedamsto bit će ranjeno.
Skladišta duž Temze i ovaj su put bila lake mete, a zgrade koje su u subotu zahvatili
požari ponovno su gorjele. Stotine će se požara spojiti i postati jedan.
A sve to vrijeme Emmy je zgrčeno sjedila u Theinu skloništu, sama i preplašena.
Nije znala u kojem je trenutku zaspala. Znala je samo da je, kad se probudila, u
daljini čula vozila hitne pomoći. Izašla je iz skloništa u maglu dima, pepela i izmaglice.
Njezin dio ulice još je stajao, ali kuće na kraju ostale su bez krova i gornjeg kata. Emmy
se oprezno vratila u stan, zvala je mamu, zvala je Juliju. Ali ulica, stan, sve što je
poznavala, bili su prazni, bez ljudi i tihi. U stanu je otišla na zahod, gdje je voda bila
ustajala i smrdjela jer je nitko nije puštao dva dana. Ono malo hrane što je ostalo u
hladnjaku, također se usmrdjelo. Našla je gutljaj rakije u ormariću iznad hladnjaka i
popila ga jer nije bilo ničega drugog. Onda je otvorila konzervu graha i pojela ga žlicom
onako hladnoga.
Nešto kasnije Emmy je kroz procijep u šperploči ugledala nekog muškarca kako se
približava kući. Možda stražar civilne zaštite? Nije mogla dopustiti da je vidi. On će
inzistirati da ona ode, a to je bilo nešto što Emmy nije mogla učiniti. Ulazna vrata nisu
bila zaključana. Prije nego što je uspjela spustiti zasun, čula ga je kako kuca. Emmy otrči
u kuhinju i izađe na stražnja vrata u vrt prepun žbuke i krša. Tamo se sakrila najbolje
što je mogla, uza zid. U ruci je držala čekić.
Emmy je čula da je muškarac sada u kući.
»Ima li koga? Annie? Jesi li ovdje?«
 Emmy je nepomično stajala uza zid. Glas nije pripadao gospodinu Findleyju. Uopće
nije prepoznala taj glas. Ipak, moći će je vidjeti samo ako dođe u vrt. A sigurno nije bilo
razloga zašto bi on to učinio.
Opet je zvao mamu. Još jedanput.
Onda je otišao.
Emmy je čekala sve dok ga preko vrtnog zida nije vidjela kako odlazi. Imao je lijep
šešir i vuneni kaput.
Je li se trebala pokazati? Nije bila sigurna. Nije ga poznavala. Što je želio od njezine
majke?
Emmy je gledala za muškarcem sve dok nije nestao iz vida.
Onda se vratila unutra i čekala.
Mama se nije vratila.
Emmy je čitala Julijinu knjigu bajki. Spavala je. Pojela je još jednu konzervu
hladnoga graha. Iz stražnjeg vrta gledala je kako gradom gore požari.
Kad je pao mrak, Emmy shvati da je danas ponedjeljak. Gospodin Dabney ju je
očekivao u svojoj kući u četiri sata tog popodneva. Trebala je doći s majkom i crtežima.
On i njegova simpatična žena sutra odlaze u Edinburgh. A ona je trebala poći s
njima, sa svojom drvenom kutijom s crtežima, jer je trebala biti naučnica kod Grahama
Dabneyja.
Bilo je prošlo sedam sati navečer.
A onda su sirene opet počele zavijati.
Još jedanput Emmy je uzela čekić i deku i otrčala u Theino Andersonovo sklonište.
U tom paklenom skrovištu Emmy nije znala da požari gore svuda oko Svetog Pavla,
da je vatra zahvatila kuće s obiju strana Ludgate Hilla. Pogođena je ženska bolnica kao i
škola u kojoj su se sklonile obitelji koje su izgubile dom. Više od četiristo ljudi ubijeno
je i više od tisuću ranjeno te druge noći kad se ona skrivala u Theinu skloništu, treće
noći Blitza. U skrovištu je našla nekoliko konzervi mlijeka, koje je popila, i paket suhih
keksa. I njih je pojela.
Zaspala je kad ju je svladao umor, a grmljavina eksplozija ispunjavala joj je san
užasom.
Ujutro, dok je East End i dalje gorio, Emmy je ušla u Thein stan, jedva primjećujući
mrtve mačke kad je opet zakoračila preko njih.
Trebala je hranu i vodu.
Thea je ispraznila kuhinju prije nego što je s majkom otputovala u Wales, ali Emmy
je našla nekoliko staklenki ukiseljenog povrća, mesne konzerve i druge stvari koje se
neće pokvariti dok nikoga ne bude bilo. Uzela je košaru koju je Thea nosila na tržnicu i
napunila je svom hranom koju je našla, čak i mačjom hranom.
 Odnijela je košaru i čekić natrag u stan i čekala mamu.
Ali ona nije došla.
Ni Julia se nije vratila kući.
Kasno poslijepodne počela je kiša, tužan pljusak, kao da nebo plače. Trajao je sve do
ranih večernjih sati i trebao je odvratiti Luftwaffe od napada. Ali ne. Luftwaffe je dobro
iskoristila zaštitu oblaka. Bombe su ponovno počele padati na grad, a Emmy je još jednu
noć provela u Theinu skloništu.
Kad u srijedu nije bilo ni znaka od mame ni Julije, Emmy je sakrila košaru s hranom
u svoj ormar na katu i odlučila izaći i potražiti ih.
Otišla je na mjesta koja su mama i ona ranije obišle. Također je potražila u
skloništima gdje su se okupljali ljudi bez doma. Nitko u bolnici nije vidio Juliju, a nije
bilo zabilježeno ni da su Julia ili mama primljene na liječenje. Emmy se vratila u
policijsku postaju, u kojoj su vladali gužva i kaos kao i tri dana prije. Na dužnosti je bio
neki drugi policajac pa mu je morala objašnjavati kako je Julia nestala.
»A gdje ti je sada majka?« upita taj novi policajac gledajući nekamo pokraj Emmy.
Emmy je bila dijete, a on nije imao vremena za djecu.
»Negdje je vani i traži moju sestru.« To i nije bila laž.
Bilo je očito da je njega brinulo to što je Emmy u postaji sama, bez majke. »Slušaj,
nisam čuo ni za kakvu djevojčicu koja bi se tu pojavila. Neka tvoja mama pogleda kod
susjeda, prijateljica tvoje sestre i...«
Emmy ga je prekinula. »Nemamo više susjeda! Ulica nam je bombardirana. Svi su
otišli. To je ono što vam govorim. Sestra mi je nestala prve noći bombardiranja.«
Namrštio se kad ga je prekinula. »Dovedi majku ovamo i napravit ću službeni
zapisnik.«
»Već smo to učinile!« poviče Emmy. »U nedjelju. Danas je srijeda. Nema je već
četiri dana!«
Policajac zaprijeti prstom Emmy. »Zar misliš da si jedina osoba u Londonu koja
danas ima svoju tužnu priču? Znaš li koliko je ljudi poginulo i nestalo? Reci svojoj mami
da sljedeći put ona dođe ovamo. S tobom sam završio.«
Okrenuo se od Emmy da pomogne nekome drugome.
Ona je ostala zaprepašteno stajati, jer nije mogla vjerovati da joj nitko ne može
pomoći. Jedna starija žena sjedila je na klupi. Izgledalo je kao da već jako dugo čeka.
Savinula je prst i pozvala Emmy da joj se približi.
»Čula sam što si rekla policajcu i jako mi je žao što ti je sestra nestala«, reče ona.
»Mrzim što ti ja to moram reći, ali ti i mama trebale biste provjeriti izvješene popise u
nekom od info centara.«
Emmy nije imala pojma o čemu žena govori. »Gdje?«
 Žena ju je uhvatila za ruku i nježno je stisnula. »Oni imaju popise, dušo. Imena
onih koji su poginuli. Imaju popis.«
Emmy osjeti kako joj je krv nestala iz lica. »Ne znam o čemu govorite.« Ali znala
je. Znala je što žena govori.
Žena ju je pustila i potapšala je po ruci. »Dušo, reci svojoj mami da provjeri u
najbližem info centru. Ima jedan odmah ovdje iza ugla. Reci mami da se tamo raspita.«
Žena je povukla ruku i završila razgovor. Okrenula se od Emmy i zagledala u red
ljudi koji su čekali pomoć. Emmy je tako dobila trenutak mira da shvati kako Julijino
tijelo možda leži u nekoj mrtvačnici i čeka nekoga od obitelji da je identificira.
Emmy izađe iz postaje otupjela od straha i užasa.
Hodala je, nekako stavljajući nogu pred nogu, i otišla do info centra, kako ga je ona
žena nazvala. Ušla je unutra i pridružila se gomili ljudi koji su tražili informacije. Um
kao da joj je upao u ono stanje između sna i jave dok je čekala svoj red. Ljudi ispred nje
također su htjeli vidjeti popise. Službenica Dobrovoljne udruge žena, u zelenoj odori,
izložila je na pultu najnovija izvješća o poginulima. Ljudi koji su zbog toga došli,
pomaknuli su se naprijed da pogledaju. Muškarac u redu ispred Emmy pogleda i okrene
se od pulta, a na licu mu se vidjelo olakšanje. Emmy se sagne da provjeri popis. Pogled
joj je putovao preko slova abecede. Pokraj A, B, C, a onda je došla do D.
I ugledala ga je.
Downtree.
Srce joj se ukočilo u grudima.
Downtree.
A onda je ugledala i ime, odvojeno od Downtree malim, nježnim zarezom.
Anne Louise.
Na popisu poginulih nije se nalazilo Julijino ime.
Nego majčino.
 Dvadeset drugo poglavlje

EMMY nikada prije nije bila u mrtvačnici, ni provizornoj, tek za nuždu, ni u pravoj.
Tijela pokrivena plahtama ležala su na podu školske kuhinje, gdje su još prije šest
mjeseci za čvrstim drvenim stolovima djeca jela kobasice i grašak. Poginuli su bili
poredani u ravnomjerne redove, svatko je na prsima imao karton na kojemu je pisalo
ime – ako je bilo poznato – i mjesto gdje su poginuli. Nekoliko službenih osoba kretalo
se između redova prateći rodbinu do prekrivenog tijela člana obitelji kojega su tražili.
Odignuli bi jedan kraj plahte i otkrili samo pola lica; bilo je to dovoljno da majka, brat,
sin ili djed i baka identificiraju i prepoznaju svoje voljene.
Emmy se poslije nije sjećala kako je došla do škole pretvorene u mrtvačnicu ni kako
je prije toga uspjela zapamtiti upute kamo mora ići nakon što su joj rekli gdje će pronaći
majčino tijelo.
Sjećala se da su je pitali koliko je stara, a kad joj se napokon vratio glas, mogla im je
šapatom reći da je u info centru među poginulima našla majčino ime.
Prva je laž prešla preko usana lako kao zrak iz probušenog balona.
Da je rekla da ima petnaest godina i da je sama bez ikoga, to bi značilo osuditi se na
dječji dom ili na još nešto gore. Pozvali bi socijalnog radnika. Uz pratnju bi je nekamo
odveli. Ne bi se mogla vratiti u stan. Ne bi mogla nastaviti tražiti Juliju, čije ime nije bilo
na popisu.
Nije bilo na popisu!
Emmy je bila sve što je Julia imala. Morala je ostati slobodna i bez nekoga tko srbi o
njoj. Morala je.
»Osamnaest«, rekla je Emmy.
A gdje joj je otac?
I druga je laž došla i prošla bez napora.
»Oporavlja se u bolnici. Razdvojili smo se u nedjelju navečer.«
 Žena je Emmy izrazila sućut, ali Emmy nije htjela njezino suosjećanje. Nije od nje
htjela ništa što bi dodalo težinu i stvarnost njezinoj tuzi.
Emmy je bila umorna od briga i stvarnosti. Umorna od straha, tjeskobe, gladi, žeđi
i očaja. Željela je ništa ne osjećati.
Krajnjim naporom suzdržala se da ne pritisne ruku ženi na usta i ne kaže joj da
zaveže o njezinu strašnom gubitku majke.
»Gdje je ona?« upita Emmy, a žena joj reče neka potraži privremenu mrtvačnicu
koja se nalazi pokraj stanice Holborn, gdje su tijela po koja nitko nije došao.
Svaki korak činio joj se kao odbrojavanje dana, tjedana i mjeseci koje joj je rat
oduzimao. Jednom riječju dopustila je da joj neprijatelj proguta šesnaestu i sedamnaestu
godina života – uzeo ih je tako brzo i nepovratno kao što je rat ukrao sve što je dotad
bilo njezino. Samo je toga bila svjesna dok je koračala naprijed.
Više nije mogla biti dijete. Emmy je morala prekinuti s nezrelim brigama i
mladenačkim nadama.
Siroče je riječ koja opisuje dijete bez roditelja. Emmy nije bila dijete.
Bila je jedina nada za Juliju i kao takva skrbnica svoje mlađe sestre.
Emmyna jedina briga bila je Julia.
Izgovarat će svaku laž koju bude morala samo da nađe sestru. Mama bi od Emmy
sada htjela samo jednu stvar. Da nađe Juliju.
Kad je stigla u privremenu mrtvačnicu, imala je osamnaest godina. Osjećala se kao
da ima osamnaest. Više nije bilo povratka.
Prišla je gradskom službeniku koji je izgledao izmučeno. Držao je u ruci podložak
za pisanje i činilo se da mu je zadatak dočekivati ljude koji dolaze u mrtvačnicu. Izgledao
je kao da danima nije spavao.
»Tražim majku«, reče Emmy iznenadivši samu sebe glasom koji je zvučao odraslo.
»Zove se Annie Downtree. Anne Louise Downtree. Rekli su mi da ću ovdje pronaći
njezino tijelo.«
Muškarac pogleda u svoj popis. »Vi ste joj rod?« Glas mu je zvučao podjednako
umorno kako je izgledao.
»Ja sam joj jedini rod.«
Podignuo je pogled da prouči Emmyno lice možda se pitajući tko je ona. Ali Emmy
je znala da više ne izgleda kao dijete.
»Otac mi je umro dok sam bila još dijete.« Laž je opet kliznula s Emmyna jezika a
da nije ni trepnula.
»Istinski mi je žao zbog vašeg gubitka, djevojko. Zaista.«
Emmy nije željela njegovu sućut. »Gdje je ona?«
 On ponovno pogleda popis na podlošku, a onda provjeri i u velikoj knjizi na
obližnjem stolu. Kad je podignuo pogled, odmahnuo je glavom. »Nismo u stanju držati
tijela po koja nitko ne dolazi više od nekoliko dana. Uvijek se raspitamo koliko možemo.
Žao mi je.«
Čudan osjećaj prostruji kroz Emmy. Strah? Praznina? Strava? »Što ste učinili s
njom?« reče ona, a potisnute emocije prigušile su joj glas.
On opet pogleda svoj popis. Kad je podignuo oči, protrljao je bradu gestom onoga
koji se sprema izgovoriti nešto što ga je strah reći. »Propisno je pokopana; to vam mogu
reći. U Tower Hamletsu. Jutros. «
Emmy je trebalo nekoliko sekundi da shvati što joj čovjek govori. Mama je već
pokopana. Pokopana je. Pokopana. »Što je Tower Hamlets?«
»To je javno groblje, gospođice. Nedaleko od stanice Charing Cross. Svi su
propisno pokopani.«
Potisnula je prevladavajući osjećaj gubitka i straha. »Oni?«
»Bilo je i drugih po koje nitko nije došao i koji, koliko znamo, nemaju bliskih
rođaka. Svi su propisno pokopani. S vikarom i sve ostalo.«
»S vikarom«, ponovi Emmy kao jeka.
»Da.«
Emmy zatetura, ali se prihvati rukom za zid.
»Gospođice?« reče on.
»Gdje... gdje je pronađena?«
Muškarac pogleda popis; ovaj put drugu stranicu. »U podrumu hotela Sharington
Crescent. Nažalost, hotel je dobio direktan pogodak. Nitko tko se skrivao u podrumu
nije preživio. Žao mi je.«
Hotel. Bila je u hotelu. »Gdje je to?« upita Emmy bezizražajno.
»Siguran sam da je bilo brzo, gospođice. Siguran sam da nije patila.«
On nije mogao ništa sa sigurnošću tvrditi, znali su to i on i Emmy. »Gdje je taj
hotel?«
»Mislim blizu Covent Gardena.«
»A bilo je i drugih?«
»Drugih?« Zatreptao je i širom otvorio oči.
»Drugih u podrumu? Je li bila s nekim?«
On opet zatrepće. »Ah, da, bilo je i drugih žrtava, koliko čujem. Desetak i više.«
»I svi su došli ovamo?«
Muškarac je pokušao shvatiti zašto Emmy postavlja toliko mnogo pitanja. Zurio je
u nju. »Ne. Ne svi.«
»Samo oni po koje nitko nije došao«, Emmy mu završi rečenicu.
 Napola je kimnuo, možda mu je bilo neugodno zbog nje. »Imamo stvari koje je
imala sa sobom«, reče on. »Njezinu torbicu i ostalo. To još nije pohranjeno. Pričekajte
malo.«
Nestao je u kuhinji, a Emmy ga je čula kako razgovara s nekom ženom.
Muškarac joj je rekao čije stvari Emmy traži, a žena ga je upitala tko ih želi uzeti.
»Kći preminule.«
»Kći?« Žena je zvučala iznenađeno. Emmyn puls počne ubrzano kucati jer se žena
pojavila na vratima. Čelo joj se naboralo od zabrinutosti.
»Jesi li ti kći Anne Downtree ?« upita žena kad je prišla k Emmy.
Emmy osjeti kako je nešto tjera da pobjegne.
»Jesam.« S mukom je progutala sve jači osjećaj nelagode.
»Tvoja udomiteljica već je dobila telegram i dovela te ovamo?«
Drugi val straha prožme joj tijelo. »D-da.«
Žena pogleda iza Emmy prema vratima kroz koja je ušla. »Nitko nam nije javio da
ćete danas doći. Žao mi je što ti moram reći da nisam mogla prepustiti tijelo tvoje majke
tvojoj udomiteljici, čak da sam i htjela. Je li zbog toga došla? Ona te čeka vani?«
Emmy je morala pobjeći.
Ali morala se pretvarati kao da je sve normalno.
»Da, vani je«, reče Emmy polako.
Žena se namršti kao da je uvrijeđena. »I poslala te ovamo unutra samu? Od svih...«
Naglo je zaklopila veliku knjigu s imenima i krenula prema vratima.
Emmy pođe prema ženi i prepriječi joj put.
»Molim vas. Ja... tražila sam je da uđem sama. Željela sam vidjeti majku sama.
Udomiteljica je htjela ući sa mnom, ali ja sam je zamolila da to ne učini.«
Ženin prezir pretvorio se u nešto nalik na suosjećanje.
»Čeka me u ljekarni«, nastavi Emmy. »Moja mala sestra ima... ima astmu.
Trebamo lijek. Otići ću po nju.«
Emmy se okrene prije nego što je itko mogao poći za njom. Krenula je prema
vratima bez žurbe, koliko je mogla, bez majčine torbice ili bilo čega što je imala kod sebe
kad su je pronašli.
Čim se našla vani i zašla za ugao, Emmy potrči koliko su je noge nosile.
Suze su joj navrle na oči dok je jurila niz ulicu, ali Emmy ih je žustro obrisala rukom.
Nakon nekoliko blokova pluća su joj već gorjela bez zraka pa je usporila i počela hodati.
Osvrtala se da vidi prati li je tko.
Znači, poslali su Charlotti telegram da je mama poginula. Hoće li netko doći i
tražiti nju, Emmy? Nije bila sigurna. Hoće li žena u mrtvačnici pretpostaviti da će,
nakon što Emmy udomiteljici kaže da je mama već pokopana, one sjesti na prvi vlak i
otići iz pakla Londona? Valjda hoće, zar ne?
No Emmy svejedno nije mogla ostati u stanu, sada kad su je vidjeli i prepoznali.
Osim toga, tamo nije bilo tekuće vode, struje, plina ni hrane. Morala se drugačije snaći,
ali kako?
Vraćajući se u Whitechapel, Emmy je prošla pokraj više skloništa za beskućnike, ali
kad god bi se približila nekom, osjetila je smrad neopranih tijela i poljskih zahoda. Nije
željela ostati ni u jednom skloništu. Nije se mogla vratiti ni gospođi Billingsley. Udovica
i njezina posluga znali su koliko Emmy ima godina. Oni bi odmah kontaktirali socijalnu
službu.
Ipak, možda bi gospođu Billingsley mogla nagovoriti da joj pomogne pronaći Juliju.
Ako bi je Emmy usrdno zamolila? Žena je imala novca. Mama je očito smatrala da novac
može učiniti ono što policija nije mogla ili nije htjela.
Ali bi li gospođa Billingsley to učinila?
Emmy nije mogla riskirati.
Nije se mogla obratiti nikome poznatome; nijednoj od prijateljica iz škole ni
njihovim obiteljima. Mora biti osamnaestogodišnja Emmeline; žena koja još nije
postojala u očima nijedne osobe koju je poznavala.
Kamo je još mogla poći?
A onda se Emmy sjeti gospođe Crofton. Bi li je Emmy mogla uvjeriti da joj dopusti
ostati s njom? Propustila je priliku da postane naučnica kod Grahama, ali možda bi joj
gospođa Crofton dopustila da ostane kod nje dok Emmy traži Juliju. Emmy će joj
obećati da će se, kad nađe sestru, vratiti k Charlotti. Ona i Julia ostat će u Stowu do
kraja rata, kao što je i bilo planirano. Da, Emmy će tako učiniti. Ponovno će imati svoju
kutiju s crtežima vjenčanica. Pronaći će način da ponovno stekne ono što je izgubila.
Kad rat završi, Emmy će Juliju povesti sa sobom i vratiti se u London. Možda će im
gospođa Crofton dopustiti da budu podstanari kod nje. Gospođa Crofton je nekoć
imala kćer i zbog toga joj je Emmy bila draga. Emmy je to znala. Plaćala bi svoju sobu i
hranu tako što bi radila u trgovini. Noću bi radila na svojim haljinama. Možda će nakon
rata gospodin Dabney pružiti Emmy drugu priliku. Emmy bi još uvijek mogla pronaći
način zbog kojega bi mama bila ponosna na nju. Bog je sigurno dopuštao mrtvim
majkama da pogledaju s neba svoju djecu od koje su grubo odvojene...
Da.
Ali Emmy nije znala gdje gospođa Crofton živi.
Nadala se da trgovina nije bombardirana i odlučila je krenuti prema Vjenčanicama
Primrose. Još je imala ključ stražnjih vrata. Tamo će pričekati gospođu Crofton ili će
malo pretražiti njezin radni stol i možda nađe njezinu kućnu adresu. Gospođa Crofton
sigurno će razumjeti Emmynu potrebu da učini nešto tako previše smjelo.
 Emmy ubrza korak. Bila je nestrpljiva da što prije iz stana uzme sve potrebno i ode
u trgovinu vjenčanica.
Vratila se kući kad se sunce već nisko spustilo na nebu. Izvukla je putnu torbu iz
mamina ormara i u nju stavila sve iz majčine prve ladice na komodi. Bile su tu ženske
čarape, spavaćica, kurija za nakit podstavljena filcom i nekoliko sitnica. Uzela je i tri
majčine haljine, jedne hlače, rukavice i par cipela s visokom potpeticom. Onda je otišla
u svoju sobu i uzela svoje donje rublje, nekoliko komada Julijine odječe tako da se Julia,
kad je pronađe, može presvući. U prizemlju je našla svoju školsku torbu i u nju je
natrpala ono što je ostalo od Theinih namirnica – i čekić – a onda je istrčala iz stana i
niz pustu ulicu.
Sunce je već gotovo zašlo za horizont.
Emmy je ubrzala korak i nasumce birala put kojim je išla noseći svoj nespretan teret.
Daj da je još uvijek čitav, šaptala je nebesima. Daj da je Primrose još tamo.
Prešla je četiri ulice do trgovine za manje od deset minuta. Izbjegavala je gomile šute
od bombardiranih kuća, a cijelim su je putem ljudi sa zanimanjem gledali. Stigla je u
ulicu gdje se nalazila trgovina, i srce joj se poput kamena srušilo u grudima. Zgrada na
uglu ulice bila je samo ljuštura iz koje se dimilo.
Ali trgovina Primrose, četiri kuće niže na suprotnoj strani ulice, još je stajala među
ruševinama.
 Dvadeset treće poglavlje

EMMY je otključala vrata i ušla u trgovinu kroz stražnji ulaz, sigurna da gospođa
Crofton nije tamo, ali ipak ju je pozvala imenom čim je zakoračila u tamnu prostoriju.
Zaključala je za sobom vrata i polako otišla u sobu za prepravke, gdje je prvi put
šivala porub za gospođu Crofton. Ovdje je gospođa Crofton objesila zavjesu za
zamračivanje zbog onih večeri kad je ostajala dokasno i poslije radnog vremena. Emmy
spusti svoje torbe na pod i podigne ruke do prozorčića koji je gledao na stražnju uličicu.
Navukla je zavjesu i pričvrstila je za kukice koje je gospođa Crofton zabila u zid. Zatim
je upalila malu stolnu svjetiljku pokraj šivaće mašine, zahvalna što struja na toj strani
ulice nije isključena. Blijedo žućkasto svjetlo obasjalo je sobičak. Bilo je dovoljno da
može vidjeti gdje staje, ali ne toliko jako da bi ga uočili stražari koji su patrolirali ulicama
pazeći da negdje ne izbije požar.
Emmy uključi električni rešo, napuni čajnik vodom i prvi put od onoga dana kad je
sjedila u elegantnoj dnevnoj sobi gospodina Dabneyja – u nekom drugom životu – pila
je vrući čaj iz starinske lijepe šalice. Uz čaj pojela je i dvije kriške ustajalog kruha koji je
uzela iz Theine kuhinje. Namazala ih je marmeladom.
Dok je žurno napuštala stan, nije se sjetila da bi joj noćas mogli zatrebati deka i
jastuk. Sada je bilo previše mračno da u stolu gospođe Crofton potraži njezinu kućnu
adresu. Emmy će morati spavati u trgovini.
Skinula je odjeću i ostala samo u donjem rublju, a onda je otišla u zahod, gdje je nad
umivaonikom, uz pomoć krpice koju je našla u košari za otpatke, oprala sa sebe
prljavštinu, zemlju i pepeo. Onda je gurnula glavu pod slavinu i oprala kosu, zgađena
prljavom sapunicom koja se nakupila oko odvoda dok je masirala tjeme.
Osušila se malim ručnikom i zatim navukla mamine hlače i bluzu da joj posluže kao
pidžama. Kad je počela raščešljavati kosu četkom koju je uzela iz mamine spavaće sobe,
primijetila je da su u njoj još uvijek majčine vlasi.
 Odmaknula je četku od glave. Dok je gledala u isprepletene vlasi, svoje i mamine,
preplavi je val tuge. Emmy je satima odbijala prihvatiti činjenicu o majčinoj smrti, ne
želeći priznati da je mama poginula. U drastičnim potezima koje je povukla da bi mogla
nastaviti tražiti Juliju, Emmy si nije dopustila da pusti suzu za mamom. Nijednu. Ali
sada, dok je stajala u stražnjoj sobi trgovine vjenčanica, u majčinoj odjeći, s njezinom
četkom u ruci, shrvala ju je sva težina njezina gubitka. Pala je na koljena stišćući četku
na grudima. Kroz tanku tkaninu majčine bluze čekinje su joj bole kožu poput koprive.
Suze su počele teći, kao da su potekle rijeke, dok je klečala i sjedila na petama.
»Mama«, mrmljala je Emmy prisjećajući se majčine ruke na obrazu i posljednjih
riječi koje joj je uputila – posljednjih riječi koje će joj ikada reći – a koje su sada plutale
Emmynim mislima.
Ostani ovdje i čekaj sestru.
Ne izlazi nakon što padne mrak.
Nije sigurno.
S tim riječima izgovorenim na rastanku, Emmy je odjedanput bačena u nepoznati
svijet u kojemu se sve oko nje raspadalo. Bila je sama na mjestu gdje se, tek prije nekoliko
mjeseci, nada polako počela uvlačiti u njezine snove. Sada su joj ti snovi izgledali
prozirni kao izmaglica, kao da pripadaju nekoj drugoj djevojci, nekome koga Emmy
jedva poznaje.
»Mama, mama...« Emmyn glas bio je promukao dok joj je zajedno s tjeskobom
navirao iz grla. Dignula je ruku da obriše suze i uhvatila je blagi miris majčina parfema
na rukavu bluze. Emmy se zgrči na podu i spusti glavu na putnu torbu, stišćući četku za
kosu uz tijelo kao što je noć prije stiskala čekić. Dok je tako ležala na pločicama, počela
je drhtati. Čvrsto je zatvorila oči i u mislima se vratila na plažu u Brightonu, onog
davnog sparnog vikenda dok je Neville još bio dio majčina života. Sjećala se kako joj je
pijesak bio topao među nožnim prstima, a jarko sunce sjalo je i svjetlucalo na vodi, zbog
čega je površina mora izgledala kao da plamti sićušnim plamičcima. Bijeli su se valovi
pjenili na obali nalik na čipku vjenčanih haljina. Mama je stajala pokraj Emmy dok je
ona ukopavala prste u pijesak. Gledale su kako se Neville i Julia igraju na valovima.
Mama joj je spustila ruku na rame. Emmy se tada sjetila vremena prije nego što je Julia
rođena. Dok su ona i mama bile same. Preplavilo ju je sjećanje na jedan dan kad su se
mama i ona u Londonu prskale vodom iz fontane, mama ju je gladila po kosi i rekla joj
da će jednoga dana imati sve što poželi.
A onda je Julia zacičala i pozvala Emmy da joj pomogne kad ju je Neville uhvatio
oko struka i oboje su smijući se pali u vodu. I mama se nasmijala.
Mislim da će biti najbolje da je odeš spasiti, rekla je mama i pokazala glavom prema
moru. Tebe hoće.
 Na trenutak, u jednom odsječku vremena, ona i mama stajale su na pijesku i gledale
iza plivača prema dalekom i golemom Atlantiku.
Bit će najbolje da je odeš spasiti.
»Učinit ću to, mama«, šapne Emmy osjećajući kako polako blijede toplina pijeska
i sunca, a zamjenjuje ih hladnoća keramičkih pločica.
Čim je Emmy promrmljala obećanje, javile su se sirene sa svojim strašnim
zavijanjem i morala je razmotriti koje su joj opcije. Ako istrči van i pridruži se onima
koji žure u najbliže javno sklonište, primijetit će je lokalni stražari civilne zaštite
zaduženi za građane u svojem sektoru. Mogla je otrčati do najbliže stanice podzemne
željeznice, ali oni unutra pitali bi se odakle je došla, kad se tako naglo niotkuda stvorila
i traži mjesto u skloništu u kojemu se oni već danima skrivaju.
Kad se začulo zviždanje prvih bombi praćeno udarima detonacija, Emmy je
instinktivno dopuzala pod šivaću mašinu. Onda je jedna eksplozija zanjihala sve vani i
Emmy je znala da joj treba nešto čime će se pokriti ako se počnu rušiti zidovi. A znala je
i gdje može naći takvu zaštitu. Izašla je ispod šivaće mašine i oteturala u mračno
skladište, gdje je povlačila vjenčanice s vješalica dok se vanjski svijet njihao i poskakivao
od bombi. Otrčala je natrag u sobu za prepravke noseći u naručju metre i metre
pahuljaste tkanine. Uvukla se pod stol za šivanje, a onda se okružila bujnim mekim
haljinama sve dok joj se nije učinilo da bi se mogla ugušiti. Sljedećih sedam sati, do četiri
ujutro, Emmy je bila zgrčena ispod Singerice dok je Luftwaffe tukla London. Svaka riječ
koju je izgovorila bila je obećanje majci.
A onda je sablasna tišina naposljetku najavila skoro svitanje. Emmy je zadrijemala
okružena vjenčanicama.
Probudila se sredinom prijepodneva i izašla iz svoje bijele kukuljice. Glava ju je
boljela od tugovanja za majkom, a obuzelo ju je i neko tupo raspoloženje, no osjetila je
olakšanje zato što njezina ulica i trgovina nisu pretrpjele izravan pogodak. U zahodu je
još bilo vode. Rešo je još radio. Mogla si je skuhati čaj. U ormariću je našla i bočicu
aspirina i uzela dva.
S šalicom čaja u ruci Emmy je odlučila otići u glavnu prostoriju trgovine da
kradomice pogleda van. Upravo dok se spremala proći pokraj sobe za presvlačenje i
radnog stola gospođe Crofton, Emmy uza zid ugleda kovčeg, koji je ondje stajao kao da
je na straži. Na njemu je ležao par rukavica, a na jednom kraju bio je prebačen šal.
Gospođa Crofton se spremala otići. Možda će danas navratiti u trgovinu po svoj kovčeg
i pobjeći iz Londona. Možda će je Emmy moći uvjeriti da odgodi odlazak na nekoliko
dana kako bi joj pomogla tražiti Juliju.
Na strani stola bližoj kovčegu Emmy primijeti urednu hrpu dokumenata i prepozna
oblik i boju britanske putovnice. Ostali su papiri bih presavijeni. Uzela je tu hrpicu
papira i rastvorila prva dva. Dozvola za brak gospođe Crofton i smrtni list pokojnog
supruga. Ostala tri dokumenta bili su njezina dozvola za otvaranje trgovine i rodni i
smrtni list njezine kćeri Isabel. Emmy primijeti da bi Isabel iduće nedjelje navršila
osamnaest, da je poživjela. Toliko povijesti svedeno na nekoliko tankih komada papira.
Osobnih papira.
Emmy ih vrati na mjesto gdje ih je našla, a zažareni obrazi podsjete je da to nisu
njezini dokumenti. Jedna kuverta već s kupljenom markicom, ali neposlana, ležala je
pokraj privatnih dokumenata gospođe Crofton. Bila je adresirana na gospođu
Talmadge, ženu koja je petkom ujutro čistila trgovinu. Emmy pomisli kako mora
pročitati što je napisano u pismu jer je morala znati kakvi su bili planovi gospođe
Crofton. Morala je utvrditi hoće li joj gospođa Crofton moći pomoći.
Pismo nije bilo zapečaćeno. Emmy uzme omotnicu, izvuče jedan jedini list papira i
pročita što je gospođa Crofton napisala. Datum je bio od nedjelje, 8. rujna.

Poštovana gospođo Talmadge,

zatvaram trgovinu na neko vrijeme, možda i na duže, i odlazim iz Londona s bratićem i

njegovom suprugom u Edinburgh.
Odlazimo u utorak ujutro pa mi više neće trebati...

Emmy je prestala čitati.

Danas je bio četvrtak.
Ako je gospođa Crofton otišla u utorak s gospodinom Dabneyjem, zašto nije
ponijela kovčeg? I svoje dokumente?
Zar ni gospodin Dabney još nije otišao?
Duboko u srcu Emmy je pokušala povjerovati da je upravo tako bilo, da je
gospodina Dabneyja nešto zadržalo u Londonu zbog bombardiranja i bude li Emmy
pričekala u trgovini, gospođa Crofton će uskoro naići i uzeti kovčeg i dokumente.
Emmy će joj reći što se dogodilo. Ponudit će joj da na ruke opere haljine koje je
prošle noći uzela za zaštitu. Možda će gospodin Dabney njoj i Juliji, kad je Emmy
pronađe, dopustiti da im se pridruže u Edinburghu.
Gospodin Dabney mogao bi pisati Charlotti i reći da mu pošalje u Edinburgh
drvenu kutiju s crtežima vjenčanica.
Sve bi se još moglo dogovoriti. Možda će se zaista dogoditi da će mama jednoga dana
s neba pogledati na Emmy i vidjeti da je spasila Juliju i napravila nešto od sebe. Možda
je majci na nebu dopušteno da osjeća ponos zbog uspjeha svojeg djeteta.
Možda na nebu možete vidjeti da vaš život na zemlji nije bio uzaludan.
Emmy je samo trebala pronaći Juliju i dobiti pristanak gospodina Dabneyja da mu
se Emmy može poslije pridružiti sa sestrom.
 Ali dok je bila zabavljena tim idiličnim mislima, počela ju je nagrizati sumnja. Danas
je bio četvrtak.
Gospođa Crofton je pismo napisala u nedjelju.
Ona se neće vratiti u trgovinu po svoj kovčeg.
Ili je pobjegla bez njega s bratićem u Edinburgh ili se u nedjelju vratila kući po još
neke stvari, a Luftwaffe ju je pronašla.
Emmy se svom težinom spusti na stolicu i glavu, u kojoj je tuklo, spusti na ruke.
Postojao je način da otkrije je li gospođa Crofton sigurno napustila London. Sve što
je morala učiniti bilo je otići u najbliži info centar i pročitati onaj zastrašujući popis.
Ali ne danas.
Emmy nije mogla danas gledati taj popis.
Trljala je čelo prstima pitajući se koliko se još očekuje od nje da pretrpi. Imala je
hrane samo za još nekoliko dana, nije imala knjižicu s bonovima za racioniranu hranu,
nije imala novca ni dom u kojemu bi mogla ostati neopažena.
Morala je pronaći način kako tragati za Julijom. Ali kako da to učini bez novca? Bez
mame?
Mama...
Emmy zarije vrhove prstiju u sljepoočnice. Više nije mogla razmišljati o tome kako
je izgubila majku. Nije sad mogla početi misliti o tome da je izgubila i gospođu Crofton.
Tuga joj je zamagljivala jasnoću misli i od nje se osjećala slabom. Sada se nije mogla
družiti s njom. Jedino je bilo važno pronaći Juliju. Na neki se način morala ubaciti u
djelovanje civilnih službi tako da iz prve ruke može saznati što se događa s izgubljenom
ili napuštenom djecom. Morala je negdje volontirati tako da ima pristup informacijama.
Možda u Dobrovoljnoj udruzi žena. Žene iz DUŽ-a bile su posvuda sa svojim
službenim bedževima, pomagale su ljudima olakšati patnju, upravljale su evakuacijom
djece, posluživale hranu vatrogascima, pomagale beskućnicima i ranjenima. Ali kako će
se ona, zaboga, predstaviti kao odrasla osoba koja ima pravo biti sama na ulicama
Londona u to ratno vrijeme?
A onda je krajičkom oka ugledala hrpicu papira na stolu.
I rodni list Isabel Crofton.
 Dvadeset četvrto poglavlje

EMMYN novi život kao osamnaestogodišnja Isabel Crofton počeo je nizom novih
rutina.
Za vrijeme zračnih napada skrivala se u trgovini ispod šivaće mašine, prekrivena
desecima vjenčanica. Shvatila je da više voli riskirati pod stolom i gdje ima mogućnost
brzog izlaska na ulicu radije nego da se gura u klaustrofobićnom podzemnom skloništu.
Nijedno privremeno sklonište nije bilo jamstvo da će čovjek preživjeti bombu. Mama
nije preživjela.
Emmy se nije usudila dopustiti da je tko primijeti kako dolazi i odlazi iz Vjenčanica
Primrose. Stražar civilne zaštite za tu gradsku četvrt smatrao je da je gospođa Crofton
otišla iz Londona. Ako slučajno primijeti Emmy i počne je ispitivati, ona će mu
jednostavno reći svoje novo ime. Nije smatrala da će stražar znati da je prava Isabel
umrla prije dvanaest godina. Mama svojem kvartovskom stražaru nikada nije
povjeravala mnogo osobnih podataka. Gospođa Crofton sigurno nije s mnogo ljudi
razgovarala o toj tužnoj činjenici, o gubitku kćeri prije mnogo godina.
Emmy je poslijepodneva provodila volontirajući u Dobrovoljnoj udruzi žena,
osobito tražeći rodbinu ili udomiteljske obitelji koje će primiti siročad iz grada. Imala je
posebno mnogo sućuti za djecu bez oca i majke, isticala se trudom i gorljivošću koji su
zadivili ostale žene u DUŽ-u koje su radile na premještaju i evakuaciji. Bila je neumorna
u pokušajima da nađe najnedužnije i najmlađe žrtve rata i smjesti ih u dobre
udomiteljske obitelji, što je često značilo da je noću ostajala u uredu, spavala na
poljskom krevetu u slučaju da neki stražar civilne zaštite u sitne noćne sate dovede
prestrašeno dijete koje nije bilo evakuirano, a sada je ostalo bez roditelja. Svoj jedan
dnevni obrok jela je u kantini DUŽ-a, katkad sakrivši pecivo ili dva u džep za poslije.
Nije imala hrabrosti s lažnim identitetom prijaviti se za knjižicu s bonovima za hranu,
a potrošila je sve preostale bonove iz knjižice gospođe Crofton.
 Posjećivala je bolnice tražeći siročad, pretraživala je parkove, sporedne uličice i
napuštene domove, tražila je djecu koja su vjerovala da su sigurnija sama, bez tuđe
pomoći.
Sprijateljila se s domaćim i stranim novinarima, a mnoge je mogla naći dok piju u
baru hotela Savoy kasno popodne ili doručkuju u hotelskoj blagovaonici. Govorila im
je da joj jave ako u svojem praćenju ratnih zbivanja u Londonu naiđu na djecu za koju
se nitko ne brine.
Nakon što se već nekoliko tjedana predstavljala kao Isabel i provodila svaki budan
trenutak ili skutrena ispod stola šivaće mašine ili tražeći Juliju, Emmy je počela
zaboravljati svoje stare snove i u tom procesu zaboravljanja našla je prazninu koja je
utrnula osjećaje i ona joj se sretna predala. Vjenčanice koje su je nekada opčinjavale sada
su bile zgužvane, zaprljane i smrdjele su na dim i pepeo. A ipak, štitile su je, bile su
zaštitni jastuk, gotovo zid prema silama zla. Jutrom, kad bi odgurnula vjenčanice
ustranu, još su je pozdravljale šuštanjem, ali ono više nije imalo veze ni s jednim njezinim
snom osim onim da nađe Juliju.
Negdje polovicom mjeseca došlo je do preokreta u bitci za London. Unatoč
neprekidnim noćnim napadima Luftwaffe nije mogla slomiti britansku obranu i zauzeti
London onako kako se to dogodilo s Parizom. Zračni su se napadi nastavili do sredine
rujna, ali nisu bili tako jaki, ili se barem Emmy tako činilo.
Potkraj rujna naposljetku je otišla u jedan info centar i pogledala popis poginulih.
Ime Eloise Crofton našla je na jednom od starijih izvještaja. Njezina poslodavka je
poginula, baš kao što je Emmy i pretpostavljala, u nedjelju navečer 8. rujna, prije nego
što su Dabneyjevi planirali otputovati u Edinburgh, istoga dana kao i mama. Njezin stan
u Islingtonu uništila je bomba, a ona je bila unutra. Emmy je također primijetila da na
popisima poginulih nije bilo Dabneyjevih.
Emmy se na sekundu zapitala je li gospođa Crofton pokopana u Towers Hamletu
zajedno s mamom. Ali ne, vjerojatno nije. Imala je rođake. Gospodin Dabney sigurno je
sutradan došao po nju i odveo je u Edinburgh kao što je bilo planirano, samo u drugoj
vrsti željezničkog vagona.
Emmy je teška srca izašla iz info centra, ali ipak je bila zahvalna. Svojom smrću
gospođa Crofton joj je i ne znajući omogućila da ostane u Londonu i traži Juliju, dala
joj je novo ime i dom, kakav god da je bio. Novi život. Emmy nije znala kada će netko
doći u trgovinu vjenčanica da je isprazni, ali bilo je teško zamisliti da bi se to dogodilo
dok bjesni rat.
Do listopada je već zahladilo i u zraku je bilo mnogo vlage. Emmy je naposljetku
otvorila kovčeg gospođe Crofton – dotad ga je štovala kao njezin posljednji trag na
ovome svijetu – nadajući se da će unutra pronaći zimski kaput, jer Emmy je vlastiti
ostavila u stanu ne misleći na to da se približava jesen. Našla je plavi vuneni kaput,
vunene čarape, nekoliko pletenih pulovera i flanelsku pidžamu. Sve joj je bilo malo
preveliko, ali Emmy se nije žalila. Bit će joj toplo i noću i vani na ulici.
Ponovno je gospođa Crofton darovala Emmy ono najpotrebnije da preživi.
Ponedjeljkom ujutro Emmy je počela redovito odlaziti u hotel Savoy i razgovarati s
pripadnicima stranih novinskih kuća dok bi se oni pripremali za nadolazeći tjedan.
Podsjetila bi ih da oči drže otvorenima za slučaj da negdje još naiđu na djecu bez
roditelja i pokušala od njih dobiti informacije o djeci koja su možda živjela na ulici, a
koju su zaboravili prijaviti. Obično su je srdačno dočekivali i pristojno pozdravljali
kimanjem glave, ali češće se čuo izazovni: »Evo dolazi križarska ratnica Isabel.« Emmy
nije marila za to što reporteri misle o njoj. Nije je bilo briga hoće li oni misliti da njezina
strast za ratnom siročadi graniči s fanatizmom. Jedino je bilo važno hoće li neki od njih
slučajno naići na Juliju.
Jednog jutra potkraj mjeseca, dok je uobičajeno šetala predvorjem i kroz
blagovaonicu, s novinarima je sjedio i jedan Amerikanac. Pitao ju je bi li htjela s njima
popiti kavu dok ih podučava kako prepoznati uličnu djecu. Emmy ga tijekom
prethodnih dolazaka u Savoy nije primijetila i nije bila sigurna uzima li je on za ozbiljno
ili joj se ruga.
»Vi ste novi ovdje?« pitala je.
»Ne baš«, odgovori on široko se smiješeći. »Kuća u kojoj sam živio proteklih
nekoliko mjeseci više ne postoji. Zato mi je Savoy sada dom.«
»I mislite da je tegoban život djece s ulice nešto šaljivo?« odgovori Emmy
podignuvši jednu obrvu.
»Pazi se, Mac«, reče mu jedan od reportera. »Gospođica Crofton natjerat će te da
i u snu tražiš tu izgubljenu dječicu.«
Amerikanac je imao riđu kosu i bio zgodan. Sada se razrogačenih očiju zagledao u
nju, a osmijeh mu je bio još veći. »Ja definitivno ne mislim da je to zabavno, gospođice...
uh, Crofton?«
»Zašto mi se onda smiješite?«
Drugi muškarci za stolom se nasmiju.
»Nisam bio svjestan da vam se osmjehujem, gospođice Crofton.«
Ponovno smijeh.
»Jenkiji imaju dosta razloga za smijeh«, reče jedan reporter, Britanac koji se
cerekao od uha do uha. »Oni misle kako ovo nije njihov rat.«
»Hej, tu sam, zar ne?« reče Amerikanac.
»Prijatelju, ti i tvoj mali radio nećete nam pomoći da dobijemo ovaj rat iz
podzemlja.«
 »Prijatelju, upravo u tome griješiš. Svaki put kad se javljam odavde, vaši američki
prijatelji s druge strane bare slušaju bez daha. Moj vam mali radio već sada pomaže
dobiti ovaj rat. Samo što to još ne znate.«
Britanski reporter se nasmije i ustane, a isto učine i ostali za stolom.
»Možete slobodno prihvatiti njegovu ponudu, gospođice Crofton«, reče britanski
reporter i ponudi Emmy stolicu da sjedne. »Amerikanci još uvijek imaju dobru kavu.«
»Da, molim vas, pridružite mi se«, reče riđokosi muškarac pretvarajući se da je vrlo
ozbiljan.
Emmy se zagledala u njega dok su ostali odlazili razgovarajući. »Vi mi se rugate«,
rekla je kad su svi otišli.
Odmahnuo je glavom i rukom pozvao konobara da donese još jednu šalicu kave.
»Ni najmanje. Želite li sjesti?« Na licu mu se nije moglo ništa pročitati.
»Ono što želim jest da me se shvaća ozbiljno.«
Konobar je donio šalicu kave do stola, ali nije bio siguran pred koga da je stavi.
»To je za gospođicu Crofton«, reče Amerikanac i pokaže glavom na praznu stolicu
gdje je maloprije sjedio britanski reporter.
Konobar se nasmiješi i spusti šalicu.
»Molim vas.« reče Amerikanac i malo razvuče usta u osmijeh.
Emmy sjedne na stolicu. Kava je bila crna i mirisala je, a napola pojeden komad pite
od jabuka ispred Amerikanca kao da ju je dozivao. Gurnuo je tanjur prema njoj.
»Hoćete li ovo što je ostalo? Nije dobra kao kad je napravi moja majka, ali može
proći«, reče on sa sve širim osmijehom.
Emmy je oklijevala samo trenutak, a onda je uzela vilicu koja je već bila na tanjuru i
navalila na desert. Prvi zalogaj bio je božanski. »Ne vjerujem da ovo radim«,
promrmljala je dok je žvakala drugi zalogaj, a onda je shvatila da nijedna odrasla osoba
koja drži do sebe ne bi to učinila. Spustila je vilicu.
»Slobodno je dokrajčite, gospođice Crofton. Pojeo sam koliko sam mogao. Bila bi
sramota da propadne.«
Nakon kratkog oklijevanja Emmy opet uzme vilicu. »Bio bi to zločin. Ne mogu
vjerovati da se kuhari u ovom hotelu mogu domoći šećera i vrhnja, dok se ostatak zemlje
pretvara da su mrkve slatkiši.«
Amerikanac se nasmijao, a zvuk njegova smijeha natjerao je Emmy da podigne glavu
i pogleda ga. Prošlo je dugo vremena, ili joj se barem tako činilo, otkad je čula nekoga da
se smije.
»Oprostite«, reče on. »Volim se osmjehivati i volim se smijati. Ne mislim ništa
loše. Iskreno. Znam da racioniranje hrane nije lako.«
Emmy uzme još jedan zalogaj. »Racioniranje nije najgore od svega.«
 Kad je progutala, on joj pruži ruku.
»Mac MacFarland. Pravo ime mi je Jonah. Ali svi me zovu Mac.«
Emmy polako ispruži desnu ruku prema njemu da se rukuju. »Zar mi nećete reći
kako vam je ime?« reče on široko se osmjehujući.
»Em... Zovem se Isabel.«
»Isabel. Drago mi je što smo se upoznali. Smijem li prijeći na ti i zvati te imenom?«
Prinijela je šalicu kave ustima i slegnula ramenima dok je polako pila i osjećala kako
joj tekućina grije tijelo. »Možete me zvati kako god hoćete ako mi obećate da ćete mi
javiti vidite li ijedno dijete beskućnika, dok vani na ulicama prikupljate svoje vijesti.«
Emmy spusti šalicu, izvadi iz džepa na suknji iskaznicu DUŽ-a i pruži mu je.
»Dobrovoljna udruga žena«, pročita Mac.
»Samo me nazovite na taj broj ako primijetite koje dijete dok radite na terenu.
Osobito male djevojčice.«
Mac spremi karticu u džep i otpije gutljaj kave iz svoje šalice. »Pa, bit ću sretan ako
mogu biti koristan, ali nisam toliko vani na ulicama kao drugi reporteri ovdje iz Savoya.
Inženjer sam zvuka i većinu vremena provodim dolje u bunkeru, tri kata ispod
prizemlja.«
»Što?«
Mac joj zatim objasni da radi u obližnjoj radiopostaji za CBS, za Edwarda Murrowa
i skupinu drugih novinara čiji je zadatak informirati ljude u Sjedinjenim Američkim
Državama o ratu koji je zasad s druge strane oceana. Također joj je rekao da ima dvadeset
šest godina, da dolazi iz Minneapolisa i da je namjerno tražio da ga pošalju u London
kad je Britanija objavila rat Njemačkoj. Rekao je da mu činjenica što se tu nalazi daje
osjećaj kako je i on jedan djelić koji stoji na putu nacistima, jer Amerika se tek mora
pridružiti borbi protiv Hitlera. Radio je u postaji CBS radija na Manhattanu prije nego
što je zatražio da ga pošalju u London, jer je znao da će i jedan njegov prijatelj s koledža,
također novinar, uskoro i sam doći u London.
»Razumijem«, reče Emmy shvativši da je tužno što će joj Mac vjerojatno biti od
slabe koristi. Već tjednima nije ni sa kim razgovarala o nečemu što nije imalo veze s
ratom. Nešto u njemu bilo je smirujuće i kao da je poziva.
»A što s tobom?« reče Mac.
»Što?«
Mac se nasmiješi. »Rekao sam: što je s tobom? Što si radila prije rata?«
Nisam postojala prije rata, pomisli Emmy smišljajući prikladan odgovor.
»Osim ako mi ne želiš reći«, nastavi on.
Ali shvatila je da mu želi reći. Željela je postojati u nečijim očima. Željela je biti više
od prozirne prikaze kojoj je nedostajao beskrajni niz jučerašnjih dana. Pretvarati se da
je Isabel Crofton značilo je imati pravo na neku prošlost. Bilo je to njezino pravo i njezin
privilegij da tu prošlost sada izmisli.
»Majka i ja smo imale trgovinu, Vjenčanice Primrose, u blizini katedrale svetog
Pavla. Ona je poginula prvog vikenda kad je počeo Blitz, a stan nam je uništen. Sada
privremeno živim u trgovini.«
»Ah! Jako mi je žao. A tvoj otac?«
Emmy spusti vilicu na tanjur, jer joj je laž sada bila potpuno stvarna. »Umro je prije
nekoliko godina.«
»Isabel, vrlo mi je žao zbog tvojeg gubitka. Zaista. Ne mogu ni zamisliti koliko je
to teško. A ti se, evo, brineš za potrebe djece koja su ostala bez doma i roditelja, a i sama
si doživjela veliku tugu.«
Emmy se blijedo osmjehne. »Znam kako je to kad ti smrt otme roditelje i kad ti
razore dom. Znam kako je osjećati se izgubljen i sam. Strašno.«
Pitao ju je za njezin posao u DUŽ-u i što je prije rata voljela najviše raditi. Dok su
razgovarali, Emmy je osjetila da se Mac zanima za nju, da ga ona privlači – a ta ju je
pomisao činila istodobno i nervoznom i bila je poticajna. Emmy nikada nije imala
dečka, a samo je jedanput dobila poljubac, prošlog proljeća na školskom plesu. Bio je to
nespretan pokušaj i nije se nimalo žurila skoro ga ponoviti.
Emmy je primijetila da je Mac smatra lijepom, što joj je također bila nova i
zanimljiva ideja. U majčinoj odjeći i s njezinim češljem u kosi, palo joj je na pamet da
možda zaista izgleda kao ona. Mama je uvijek privlačila muške poglede, čak i u odori
sluškinje. Emmy se svidjelo to što je Mac smatra lijepom. Samo je na tren razmišljala o
tome da je on zapravo jedanaest godina stariji od nje, a ne osam, kako je sam vjerovao,
jer pitao ju je za godine. Ali zašto bi to bilo važno? Ona je bila Isabel. Imala je osamnaest
godina.
Kad je nekoliko minuta poslije izlazila iz Savoya, osjećala je na sebi Macov pogled.
Do kraja listopada Mac je svaki ponedjeljak ujutro dolazio u blagovaonicu hotela
Savoy da ne propusti Emmyn dolazak. Od svog bi doručka sačuvao slatko pecivo ili
kolač od lisnatog tijesta i svaki put bi je zamolio da sjedne i uživa u slastici.
Emmy se počela unaprijed radovati tim ukradenim trenucima ugode i zadovoljstva.
To radosno iščekivanje iznenadilo ju je i pretpostavljala je da je opasno tako se osjećati
zbog odlazaka u hotel, dok je Mac to prigrlio od samoga početka i očito smatrao vrlo
simpatičnim.
Ujutro 28. listopada Emmy je došla u Savoy osjećajući se zaista poraženo. Julije nije
bilo već dva mjeseca i Emmy nije bila ništa bliže tome da je pronađe nego onoga dana
kada je nestala. Mac joj je natočio šalicu kave i ponudio da sjedne i ispriča mu što se
dogodilo.
 Njegovo suosjećanje bilo je dobrodošlo. Zapravo, tog joj se jutra sve na njemu
sviđalo. Neobrijana brada, boja njegova glasa, mišići na rukama dok joj je pružao slatko
pecivo. Nije htjela priznati da je on privlači. Htjela je vjerovati da je samo Julia važna.
Ali tog jutra Emmy je osjetila koliko je slaba. Odlučnost, njezina stalna pratilja tijekom
protekla dva mjeseca, očito je ostala u trgovini s haljinama na kojima je spavala. Emmy
je bila sama s muškarcem koji se sada nagnuo prema njoj i stisnuo joj ruku.
»Je li sve u redu?« pitao je.
Priča koju je dotad pažljivo gradila prijetila je da će se urušiti. Osjetila je kako
njezino pravo ja kopa put do površine. Pod Macovom rukom stisnula je prste u šaku
kao da će udariti tu djevojku, svoje staro ja.
»Isabel?«
Emmy odmahne glavom kao da želi spriječiti sablasne ostatke prijašnjeg života da
se uvuku u nabore njezina uma. »Ne!« rekla je. Samoj sebi. Ne Macu.
Ali on je mislio da mu je odgovorila na pitanje.
»Što se dogodilo?« upita on milujući Emmynu stisnutu šaku i potaknuvši je da
opusti prste.
Ne! Nije se mogla vratiti. Nije bilo ni govora o povratku na staro. Pred njom je
stajao samo jedan zadatak. Bila je Isabel.
»Ja... mislim da mi samo nedostaje mama«, šapnula je. Bio je to podjednako dobar
odgovor kao i bilo koji drugi.
Mac položi svoju ruku na njezin dlan. »Žao mi je zbog toga.«
Emmy kao da je bila hipnotizirana toplinom i snagom njegova nježnog stiska. Nitko
je nije dodirnuo već tjednima, još otkad joj je mama položila ruku na obraz one noći kad
je umrla. Emmy se poželi naći u Macovu naručju. Htjela je da je Mac privuče na svoje
grudi, poljubi u čelo i kaže da će sve biti dobro. Htjela je da je njegove ruke obgrle. Htjela
je nestati u njegovu zagrljaju. Zauvijek.
Lagano je ispustila zrak iz pluća kao da smanjuje pritisak te snažne želje za tim da je
on zagrli i voli.
»Što mogu učiniti za tebe?« upita Mac i lagano joj stisne ruku.
Emmy pozove natrag Isabel sa sjenovitog mjesta kamo je odlepršala. Zatresla je
glavom. »Ništa.«
»Mora postojati nešto što mogu učiniti.«
Osjećala je Macovu snažnu ruku i zaštitnički stisak na svojoj, a kad ga je pogledala,
u očima mu je vidjela čežnju za bliskošću i nije morala imati osamnaest godina da to
prepozna, a onda mu je odlučila vjerovati. Dopustiti mu da zaviri u njezinu tajnu, samo
malo, tako da može dobiti ono što je htjela – njegovu pomoć – a on može imati ono što
je on htio – blizak odnos s njom.
»Možda ima nešto«, reče Emmy.
 »Da?«
Emmy se nagne prema njemu i iznese mu svoju molbu. »Tražim jednu djevojčicu.
Zove se Julia Downtree, sedam joj je godina. Nestala je prve noći Blitza. Slučajno je
ostala sama kod kuće, a njezinu su ulicu bombardirali. Nitko je od susjeda nije vidio.
Nije ni na jednom popisu poginulih. Policija je nije vidjela. Nema je ni u bolnicama.
Jednostavno je... nestala.«
»Poznaješ li je osobno?« upita Mac, očito zbunjen Emmynim zanimanjem za to
dijete.
Emmy je imala djelić sekunde da odluči kako odgovoriti. Znala je da će on
udvostručiti napor da joj pomogne bude li mu rekla istinu. Nije mu morala sve reći. Ali
mogla mu je reći sljedeće.
»Ona mi je polusestra. A ja sam ta koja ju je ostavila samu. Nisam mislila da će dugo
ostati sama. Samo... jednostavno se tako dogodilo. Baš sam se vraćala kući kad su pale
prve bombe.«
Drugom rukom Mac posegne u džep na košulji, izvadi tanak notes i stavi ga na stol.
»Rekla si Julia?« Odmaknuo je ruku s njezine i iz istog onog džepa uzeo olovku.
Počeo je pisati.
»Downtree«, odgovori Emmy.
Mac pogleda Emmy. Pretpostavljala je da se on pita hoće li mu objasniti kako to da
ima polusestru.
»Imamo istog oca i to je sve što ću reći o tome.« Što bude manje ispreplitala svoja
dva života objašnjenjima, to bolje. Osim toga, jedan gospodin ne treba znati nikakve
»prljave« detalje.
Više ništa nije rekla, pa je Mac spustio pogled na svoj notes.
»Ima samo sedam godina«, nastavi Emmy. »Plavu kosu. Stan u kojemu je živjela
sa svojom majkom nalazi se nedaleko od ulice Queen Victoria u Whitechapelu.«
»A gdje joj je majka, ako smijem pitati?«
»Nažalost, poginula je druge noći bombardiranja«, reče Emmy, a glas joj malo
zadrhti.
Mac ponovno pogleda Emmy, iznenađen njezinom reakcijom zbog smrti majke
svoje polusestre. Emmy je bilo svejedno što Mac misli. Nije ni pokušavala prikriti
emocije koje su joj se ocrtavale na licu.
»Jako mi je žao, Isabel. Proklet bio ovaj rat. Neka svi nacisti završe u paklu.« Tresao
je glavom kao što ljudi čine kad su nečim zgađeni. A onda je notes i olovku vratio u džep.
»Samo je želim pronaći, Mac. Ja sam joj jedina preostala na ovome svijetu.
Provjerila sam u policiji, u bolnicama i u info centrima. Nigdje nije zabilježeno da je
pronađena. Nitko je od preostalih susjeda nije vidio.«
»Jesi li dobro pregledala stan?«
 »Jesam. Bila sam tamo nekoliko puta. Nema plina ni vode ni struje.«
»Je li po nju mogao doći netko od rodbine ili prijatelja?«
Sada je Emmy prvi put palo na pamet da je Charlotte mogla doći po Juliju. Možda
je to razlog zbog kojeg je svaka potraga koju je pokrenula bila neuspješna. Možda je
Juliju našao neki stražar civilne zaštite i uspio je vratiti udomitelju, gdje je i trebala biti.
Ali od one noći kad su se Julia i ona vratile u London, Emmy je pregledala mnoge
popise evakuirane i razmještene djece. Nigdje nije bilo zabilježeno da je neka Julia
Downtree ponovno evakuirana u svoj udomiteljski dom u Gloucestershireu.
Ono što nije provjerila jest je li izvjesna Charlotte Havelock prijavila da su njezina
udomljena djeca pobjegla. Charlotte je sigurno obavijestila nekoga kada se probudila 7.
rujna i vidjela da su Emmy i Julia otišle. O tome sigurno postoji neki trag u
dokumentima. Sigurno...
»Isabel?«
Emmy se trgne i vrati u sadašnjost. »Što?«
»Nitko drugi?«
»Ne...« Ali misli su joj opet bile daleko. Morala je otkriti je li Julia živa i zdrava kod
Charlotte. Sigurno se upravo kod nje nalazi. I zato joj u Londonu nije bilo ni traga!
Kako se toga prije nije sjetila? Samo zato što na početku potrage nije našla zabilježeno
da se Julia vratila Charlotti, nije značilo da sada takav podatak ne postoji negdje
zabilježen.
Emmy ustane sa stolice i gotovo je prevrne. »Moram se vratiti.«
Macove se oči rašire od iznenađenja. »Samo tako? Nisi... nisi čak pojela ni slatko
pecivo.«
»Ja... zaboravila sam se pobrinuti za nešto važno. Moram... moram ići.«
Mac ustane, ali nije ga uvjerila svojim riječima. »Jesi li se sjetila nečega u vezi sa
sestrom?«
»Da... zapravo ne. Hoću reći, moram ići.«
Emmy krene prema izlazu iz hotela, ali mogla je osjetiti da je Mac odmah iza nje.
Skočio je pred nju da joj otvori vrata prije vratara.
»Mogu li te vidjeti danas poslijepodne? Možda na piću poslije posla?« upita on.
»Ja... ne znam.« Emmy nije mogla ni o čemu drugome misliti osim o tom novom
zadatku koji je pred njom.
»Ne znaš?« Mac se nasmiješi i pridrži joj vrata otvorenima.
Izašli su na ulicu. Padala je slaba kišica, ali u zraku je i dalje smrdjelo na vatru, pepeo
i ruševine. Emmy se okrene k Macu da ga pozdravi.
»Hvala ti«, izgovorila je bez razmišljanja, a onda je krenula ulicom.
»Na čemu?« poviče on za njom.
»Na... slatkom pecivu!« reče ona.
»Nisi ga čak ni pojela!«
Ali Emmy se samo glupavo smješkala i odjurila u kišni dan.
 Dvadeset peto poglavlje

EMMY je jedva mogla pojmiti da bi, nakon toliko tjedana frustracije, ipak mogla
postojati mogućnost da je Julia spašena iz noćne more u kojoj ju je ona ostavila.
Suzdržavala se da ne potrči u lokalni ured DUŽ-a i ponovno nastavi pretraživati
evakuiranu djecu, ovaj put one koji su smješteni kod Charlotte Havelock.
Emmy nije imala izravan pristup svim podacima o evakuiranoj djeci iz East Enda,
ali znala je kamo mora ići i koga treba pitati. Svi su znali da je Isabel Crofton poznata
po tome što se temeljito trudi propisno zbrinuti svako siroče koje joj je bilo povjereno,
pa nikoga nije iznenadilo kad se Emmy, zadihana i pokisla, pojavila u uredu gdje su se
čuvali podaci o smještenoj djeci iz East Enda. Izjavila je da ima informacije o jednom
evakuiranom djetetu, za kojega je njegova udomiteljica javila da je nestalo.
Jedna volonterka DUŽ-a, koja je pomagala službenicima smjestiti djecu u obitelji,
ponudila je Emmy pomoć pa su zajedno pregledavale gomilu knjiga s popisima da vide
je li neka Charlotte Havelock, prije više tjedana, točnije 7. rujna prijavila da je pobjeglo
dvoje djece koje je imala na skrbi. Nakon pola sata pažljivog pretraživanja Emmy je
naposljetku našla zabilješku da je Charlotte nazvala gospođu Howell, zaduženu za
smještaj djece u Moreton-in-Marshu, a ova je obavijestila središnji ured u Londonu da
su Emmeline i Julia Downtree pobjegle, navodno k svojoj majci u London.
Emmy i njezina kolegica nastavile su čitati zapise od 8. rujna nadalje.
Nije bilo novih zapisa o tome da su djevojčice Downtree vraćene gospođi Havelock.
»Jeste li sigurni da dokumenti o tome ne postoje negdje drugdje?« upita Emmy,
dok joj se grlo stezalo.
»Ne vidim zašto bi«, odgovori volonterka DUŽ-a. »Možda biste trebali nazvati
gospođu Howell u Moretonu i provjeriti.«
»Provjeriti što?«
»Provjeriti da se sestre nisu same vratile, a da to nitko nije zabilježio!« odgovori
Emmy, možda malo previše silovito. »Hoću reći, možda su se djeca vratila svojevoljno.
Samo bih to voljela znati. Imam... čula sam da je mlađa sestra Downtree viđena na
ulicama Whitechapela. Samo... samo želim znati je li to moguće. Ona je još dijete.«
Žena slegne ramenima. »Pretpostavljam da je tako.« Uzela je slušalicu i od
operatera zatražila da je spoji s Moretonom. Emmy je čekala i suzdržavala se da ne počne
od nervoze koračati prostorijom.
»Da, ovdje Vera Brindle iz središnjeg ureda«, reče žena nekoliko trenutaka poslije.
»Samo želim provjeriti jesu li se vratile sestre Downtree, koje su u rujnu pobjegle. Bile
su smještene u kući Charlotte Havelock u Stow-on-the-Woldu.«
Nastupio je beskrajan trenutak tišine dok je žena slušala odgovor, koji Emmy nije
mogla čuti. Silno joj je željela oteti slušalicu iz ruke i prinijeti je svojem uhu.
»Ah. Razumijem. Da. Baš tako«, govorila je žena.
Emmy je načas zaklopila oči kako ne bi pljusnula ženu.
»Da. Nema sumnje...«
Zaboga...
»U redu, onda. Najljepše zahvaljujem.« Žena spusti slušalicu i pogleda Emmy.
»Nažalost, od njih ni traga ni glasa.«
Emmy je jedva disala. »Zaista?« uspjela je naposljetku izgovoriti.
Žena je zatvorila knjigu s popisima imena koje su pretraživale, kao da je ta mala stvar
završena za taj dan. Možda zauvijek. »Gospođi Havelock je rečeno da obavijesti
gospođu Howell ako se djevojčice pojave. Ali dosad se nisu vratile. A majka im je
poginula, znaš, to je vrlo tužna priča. Nitko ne zna što se dogodilo s tim djevojčicama.«
Nada koja je još prije nekoliko trenutaka ispunjavala Emmyno srce, naglo se
rasplinula. Hladna i čelična strava ispunila je nastalu prazninu.
Žena potapša Emmy po ruci. »Učinila si što si mogla.«
Emmy se osjećala kao da će povratiti i oduprla se želji da rukom pokrije usta.
»Zaista, Isabel. Ne bi to smjela toliko uzimati k srcu. Inače ćeš poludjeti.«
»Da«, šapne Emmy. »Samo... danas još nisam ništa jela pa...« Glas joj je zamro.
Napor zbog prenemaganja kako je njezina mučnina rezultat toga što je propustila
doručak, bio joj je prevelik. »Hvala vam na pomoći«, promrmlja Emmy i udalji se.
»Trebala bi odmah otići u kantinu i nešto pojesti!« poviče žena za njom. »Nije
pametno tako mnogo raditi na prazan želudac.«
Emmy kimne i nastavi prema izlazu iz ureda za smještaj djece, a onda se ubrzo opet
našla vani na kiši.
Podignula je lice prema vlažnim oblacima i čekala da je ledeni pljusak očisti od
njezinih pogrešaka. Ali znala je da je da je za prolaznike koji su buljili u nju, ona samo
djevojka koja stoji na kiši.
EMMY se tog poslijepodneva nije vratila na dužnost u DUŽ-u. Polako hodajući, vratila
se u trgovinu Primrose, nimalo ne mareći hoće li je itko vidjeti. Ušla je na stražnja vrata
i pokisla do kože skutrila se na hrpi vjenčanica, koje su poput madraca ležale na podu.
Suze nisu dolazile; prešla je granicu nepotrebnih suza. No naposljetku je ipak
zaspala.
Probudila se nekoliko sati poslije. Drhtala je od hladnoće, a koža joj je bila
nadražena od vlažne odjeće. Presvukla se, skuhala šalicu čaja, a vlažne vjenčanice na
kojima je dotad ležala objesila je na vješalice da se posuše.
Satima kasnije kad su sirene počele vrištati, Emmy se nije zavukla pod stol šivaće
mašine. Sjedila je nasred poda, drhteći od hladnoće i molila nebesa da joj daju ono što
je zaslužila.
Ali dok su obične i zapaljive bombe padale po cijelom Londonu, Emmyn smrznuti
ratni kutak ostao je nepokolebljivo uspravan.
Ponovno je zaspala i nije se probudila sve dok na stražnjim vratima nije čula
kucanje. Prva joj je pomisao bila da je trgovina ipak pogođena i sada gori. Posvuda je bilo
vruće. Užareno vruće. Možda se nalazila u paklu i kucanje je zapravo bio zvuk kojim su
oni što su osuđeni na prokletstvo udarali po zidovima svoje tamnice. Zaključila je da je
nije briga za to.
A onda je netko rekao: »Isabel!« i ona je htjela reći: Isabel ne postoji, ali grlo joj je
bilo začepljeno slomljenim staklom i nije mogla ništa odgovoriti. Plameni jezici hvatali
su joj glavu i gorjeli u prsnom košu.
Čula je buku, a onda osjetila zmije na rukama. Obavijale su se oko nje i podigle je s
poda.
»Imam je«, rekla je jedna zmija.
Zmija se ukazala i Evi u rajskom vrtu, zar ne? Zmija je bila vrag. A sada je i nju
ugrabio. Naposljetku joj se želja ispunila.
Emmy je dobila ono što je zaslužila.
Osjetila je zapuh igala koje su je bole po koži, a onda je sve obavio mrak.

EMMY nije znala kad je napokon shvatila da se ipak ne nalazi u paklu. Tijelo joj je još
gorjelo, ali ležala je u krevetu, a ne u jezeru vatre.

Nečija hladna ruka gladila ju je po čelu.

Pokušala je otvoriti oči, ali kapci kao da su joj bili zalijepljeni.
Ne od paklenske vatre nego od vrućice.
Zaspala je.
KADA je naposljetku otvorila oči, neki je tamni lik stajao pokraj nje. Onda se taj lik
pomaknuo bliže i uhvatio je za ruku.
Je li ležala na vjenčanicama? Sve oko nje izgledalo je bijelo. Ali ne, bila je u krevetu.
Pokrivena bijelim plahtama. Posvuda su bile bijele plahte. Nalazila se u sobi punoj
kreveta na kojima su ležali drugi ljudi. Medicinska sestra pojavi se u njezinu vidokrugu
i sagne se nad muškarcem u bijelim zavojima.
»Dobro došla natrag«, reče tamni lik. »Čini se da sam u pravom trenutku došao
u posjet.«
Mac.
Emmy podigne pogled prema njemu.
»Gdje sam?« promrmljala je.
»U Kraljevskoj londonskoj bobici, gdje ti je udobno i toplo.«
Emmy je poznavala tu bolnicu. Mnogo je puta ušla kroz njezina vrata tijekom
posljednja dva mjeseca dok je tražila Juliju.
»Bojim se da sam razotkrio tvoju tajnu, Isabel«, reče Mac.
»Što?« Negdje u njoj probudi se strah. Njezinu tajnu? Zar je znao tko je ona
zapravo? Je li to htio reći?
»Došao sam u tvoju trgovinu u utorak da te nagovorim da večeraš sa mnom. Stražar
civilne zaštite u tvojoj ulici rekao mi je da unutra nema nikoga, ali ja sam ga uvjerio da
ipak ima.«
»Večeru?« Emmy nije mogla sabrano razmišljati. »Koji je danas dan?«
»Petak.«
Emmy se nije mogla sjetiti koji je bio dan kad ga je posljednji put vidjela. Kad je
otrčala na kišu? Što se dogodilo tog dana?
Ponedjeljak.
Emmy ga je vidjela u ponedjeljak.
A onda je otišla do lokalnog ureda za evakuaciju i smještaj djece, gdje je saznala da
Julia nije kod Charlotte. Julije nije nigdje bilo.
»Medicinske mi sestre kažu da ćeš preživjeti. Također kažu da sam tvoj junak.«
Nasmijao se i stisnuo joj ruku. »Možda ćeš mi zato oprostiti?«
»Oprostiti?« Emmy se vrtjelo u glavi.
»Bojim se da se nećeš moći vratiti u majčinu trgovinu.«
»Što?«
»Zapravo, čak i da nisam otkrio tvoju tajnu, svejedno se ne bi mogla vratiti.«
Bilo je to previše za shvatiti. Njezino skrovište s vjenčanicama bilo je njezino
utočište, njezin skroviti raj. Što je htio reći, zašto se ne bi mogla vratiti? Je li netko
dokučio da se lažno predstavlja kao kći Eloise Crofton? Hoće li je uhititi?
 Emmy se počela dizati iz kreveta, ali pala je natrag na jastuke.
Mac je u trenu bio nad njom. »Isabel, još si jako bolesna. Žao mi je. Nisam ti trebao
ništa govoriti. Bilo je to glupo od mene.«
Emmy je bila omamljena od pokušaja da sjedne. »Vode«, promrmljala je.
Mac uzme čašu s ormarića uz njezino uzglavlje. Sjeo je do nje i podignuo joj glavu s
jastuka tako da može piti.
Nježno ju je spustio na jastuk i vratio čašu na ormarić. »Što se dogodilo?« šapne
Emmy.
»Misliš nakon što smo te stražar civilne zaštite i ja našli? Bilo je novo
bombardiranje, Isabel. Samo nekoliko sati poslije. Bojim se da je tvoja trgovina
vjenčanica pogođena. Kao i sve trgovine u toj ulici.«
Julijina knjiga bajki, Isabelin rodni list.
Njezina smrtovnica...
Sve to bilo je u majčinoj putnoj torbi.
»Moram se vratiti...« šapne Emmy.
»Čekaj, Isabel. Pala je zapaljiva bomba. Ništa nije ostalo.«
Mac nije više ništa trebao reći. Znala je što se dogodilo s Julijinom knjigom. I
majčinom putnom torbom, njezinom odjećom i sitnicama. I znala je da se Isabelin
smrtni list također pretvorio u pepeo. Barem ga nitko, tko će možda pretraživati po
ostacima ruševina, neće pronaći i shvatiti da se lažno predstavlja.
»Tvoja torba je ovdje«, reče on. »Ali bojim se da je to sve što sam uspio zgrabiti
onoga dana kad smo te našli.«
»Moja torba? Ovdje?«
Kimnuo je i glavom pokazao na stolicu u kutu. Majčina putna torba bila je tamo
kao neki stari, mudri prijatelj. Još je bila zatvorena kopčom.
»Dodaj mi je!«
Mac se prenuo i nije odmah reagirao, ali onda joj je pustio ruku, prišao stolici i
uhvatio majčinu torbu za iznošene ručke. Donio ju je do Emmy, a ona ju je privinula na
grudi, zagrlila je kao što bi dijete zagrlilo voljenu igračku. Oči su joj se orosile suzama
olakšanja.
Mac ju je zaprepašteno gledao.
»Pripadala je mojoj mami«, reče Emmy nadajući se da je to dovoljno objašnjenje.
»Hvala ti što si se sjetio uzeti je.«
Vratio se i sjeo na stolicu pokraj kreveta. »Nema na čemu.« Nekoliko minuta
između njih vladala je tišina dok je Emmy stiskala uza se posljednju stvar koju je
posjedovala na ovome svijetu.
 »Isabel, kao što možeš pretpostaviti, u bolnici vlada nedostatak slobodnih kreveta.
Sestre žele znati tko će doći po tebe«, reče on nježno. »Imaš li koju prijateljicu ili
rođake ovdje u Londonu koji bi te uzeli k sebi?«
Emmy odmahne glavom i zaklopi oči zbog pomisli da nema kamo poći.
»Imaš li rodbinu negdje u Engleskoj? Postoji li itko koga mogu nazvati za tebe?
Netko kome bih te mogao odvesti?«
Emmy ponovno počne odmahivati glavom. A tada se sjeti kuće Thistle s ružama
penjačicama i kokošima, obližnjeg ribnjaka i mansardnih prozora, i Charlotte s
njezinom dugom sijedom pletenicom. Charlotte. Bi li je ona primila natrag? Ili bi je
prezirala zbog onoga što je učinila? S osjećajem mučnine i teška srca Emmy shvati da
više ne želi tako silno ostati u Londonu i tražiti Juliju. Za nju je sestra bila izgubljena.
Emmy nije zaslužila da je nađe i znala je da to neće doživjeti.
Ali u kući Thistle nalazila se kutija s crtežima vjenčanica.
Iako nije osjećala nikakvo uzbuđenje ni onu staru nadu pri pomisli da će ponovno
u rukama imati svoje crteže, barem će ih opet posjedovati.
»Ima netko«, reče Emmy. »Ona je... moja teta. Živi u Gloucestershireu.«
»Rado ću joj telefonirati u tvoje ime«, reče Mac i doda, »ili te odvesti k njoj.«
To posljednje izgovorio je kao da osobno želi Emmy odvesti k Charlotti, ali ne želi
da to izgleda suviše očito. Posljednje što je Emmy željela, bilo je da Charlotte preko
telefona sazna što je učinila i da još mora doći po nju u London i izvući je iz jame koju
si je sama iskopala.
»Bi li zaista to učinio? Odveo me tamo?« upita Emmy.
Mac se nasmiješi. »Vrlo rado.«
Emmy kimne. Suze su joj se pojavile u očima zbog ljubaznosti tog čovjeka, koji je
mislio da je poznaje.
Mac se nagnuo k njoj, palcem obrisao suzu koja je pobjegla i već joj klizila niz obraz.
Poljubio ju je u čelo.
Nije to bio prvi romantični poljubac dvoje ljubavnika, ali upravo se tako Emmy
činilo. Snažna želja za tim da bude željena – u svakom mogućem smislu – naglo se javila
duboko u njoj. Unatoč svim pogreškama koje je napravila, i dalje je željela biti voljena.
Emmy podigne ruku da dotakne Macovo lice, a on nasloni obraz na njen dlan.
»Da London nije bojno polje, pokušao bih te nagovoriti da ostaneš ovdje sa
mnom«, šapne on i poljubi Emmyno zapešće kojim ga je dodirivala.
Ustao je sa stolice. »Moram se vratiti. Emitiramo za manje od sat vremena. Ali doći
ću sutra, Isabel.«
Stojeći na vratima, Mac se nasmiješi Emmy, a onda se okrenuo i otišao.
 Osluškivala je njegove korake kako se udaljavaju niz hodnik i razmišljala kako nema
ništa loše u tome da ona privlači Maca i da on privlači nju.
Jer ona nije bila ona glupa, nezrela Emmy koja je napustila svoju sestru.
Bila je Isabel.
A Isabel nije učinila ništa pogrešno.
 Dvadeset šesto poglavlje

EMMY nije znala koliko je prepreka Mac morao svladati da bi posudio nečiji auto i
odvezao je u Gloucestershire nakon što je dva dana poslije otpuštena iz bolnice. Kada
ga je pitala kako mu je to uspjelo – i koliko košta benzin – samo je odmahnuo rukom i
rekao da ima prijatelja koji mu je dugovao uslugu.
Onih nekoliko žena s kojima je Emmy radila u DUŽ-u i koje su je došle posjetiti u
bolnici, bile su iskreno tužne čuvši da Emmy odlazi iz Londona; barem koliko su mogle
biti opraštajući se s djevojkom koja je s njima volontirala samo dva mjeseca. Zbog rata
sve su veze izgledale privremene. Sigurno će se pojaviti netko novi tko će zauzeti njezino
mjesto.
Mac je ponudio Emmy da prođe autom pokraj sagorjelih ruševina trgovine
Primrose, ali ona je odbila. Htjela je pamtiti sve onakvo kakvo je bilo, kada je trgovina
bila lijepa, u prometnoj ulici, dok se o ratu samo šuškalo, pa čak i kada su pale prve
bombe, kad je trgovina bila tamno i zamračeno utočište za mladu ženu koja nije imala
kamo poći. Posljednjih osam tjedana Emmy se trudila ostati u Londonu ne bi li pronašla
Juliju, ali onoga dana kada je odlazila, nije mogla dočekati da ode. Dok su se vozili iz
bombardiranog grada, sivog od novembarskih oblaka i neprekidnog dima i pepela, Mac
je uvjeravao Emmy da će i dalje budno tražiti njezinu polusestru. Nastavit će se
raspitivati o njoj među svojim kolegama koji prate mnoga ratna zbivanja. Imao je veze
koje Emmy nije imala i nije napravio nijedan od njezinih pogrešnih poteza. Bio je
savršena osoba za traženje Julije.
Također je pitao Emmy hoće li biti u redu ostane li s njom u kontaktu kada se vrati
u London. Po tome je zaključila da je sve draža Macu – da mu je draga Isabel, križarska
ratnica. Emmy se ni trenutka nije nadala da će se njegova naklonost pretvoriti u nešto
trajno; bio je Amerikanac s privremenim boravkom u inozemstvu. Ali svidjelo joj se
kako se osjeća zbog njega. Svidjela joj se ideja da je Macu draža od ostalih žena koje je
poznavao – starijih, iskusnijih žena. Emmy će uživati u njegovoj pažnji koliko god bude
mogla. Zato mu je odgovorila da bi voljela da ostanu u kontaktu.
U bolnici su smatrali da je Emmy dovoljno dobro da je mogu otpustiti, jer su im
kreveti trebali za ranjenike. No upozorili su je da još tjedan ili dva mora ležati. Počelo
joj se spavati dok se auto kotrljao izlazeći iz grada, a kad joj je u okolici High Wycombea
glava počela klimati, Mac joj je rekao da se ne bori protiv sna. Imao je zemljopisnu kartu.
Stići će sigurno u Stow.
I tako je zaspala.
Otprilike sat kasnije Mac ju je probudio nježno je drmajući. Stigli su u Stow i sad je
iz sela trebao pronaći put do kuće Thistle. Emmy mu je rekla kojim smjerom neka krene
i uskoro su se našli na cesti Maugersbury, na istom onom putu na kojemu je počeo njezin
i Julijin bijeg prije dva mjeseca. Sada joj se činilo da je to bilo jako davno. Nije prošlo
dugo i već su se zaustavili pred kućom Thistle. Iz dimnjaka se nježno izvijao dim, a
prednji su prozori bili osvijetljeni blagim svjetlom.
»Možeš me tu ostaviti«, reče Emmy Macu. Nije mogla odvojiti pogled od čarobne
ljepote te kuće, njezine bezvremenske savršenosti i stoičke nazočnosti.
»Što si rekla?«
Emmy se okrene prema njemu. »Možeš me tu ostaviti.« Morala je nasamo
razgovarati sa Charlottom.
Mac se lagano nasmije. »Nema šanse.« Parkirao je auto postrance i podignuo
ručnu kočnicu.
»Molim te, Mac. Mi, hoću reći, ja i moja teta nismo se... nismo se rastale u najboljim
odnosima. I nisam je nazvala da joj kažem da dolazim.«
Ugasio je motor. »Pa, onda te sigurno neću samo tako tu ostaviti. Što ako kaže ne
i ne dopusti da ostaneš?«
Emmy opet pogleda kuću. Vidjela je lice na prozoru. Charlotteino. »Neće me
odbiti.«
Mac je uhvati za ruku i lagano stisne. »Onda se nemaš zbog čega brinuti.«
»Daj mi sekundu nasamo s njom. Molim te. Pričekaj načas ovdje. Hoćeš li?«
Namrštio se. »Pa, ako misliš da je to potrebno.«
»Mislim«, reče Emmy brzo i izvuče ruku iz njegove. »Daj mi samo trenutak da joj
kažem zašto sam došla. I što... što se dogodilo. Vjerojatno ne zna.«
Crvena vrata su se otvorila i pojavila se Charlotte brišući ruke u kuhinjsku krpu.
Emmy otvori vrata auta i sva se naježi od ledenog vanjskog zraka. »Odmah se
vraćam.«
Dok je izlazila, namjerno je bila okrenuta leđima prema kući. Zatvorila je vrata,
glavu je držala pognutu i prišla kamenom puteljku koji je vodio do ulaznih vrata. Na
sebi je imala majčinu haljinu, njezinu drugu najbolju, plavi vuneni kaput Eloise Crofton
i pletenu kapu, koju joj je Mac kupio da joj ne bude hladno za glavu. Pogleda usmjerenog
na svoje cipele s potpeticom, znala je da izdaleka ne izgleda kao djevojčica od petnaest i
pol godina, koja je prije više tjedana pobjegla iz ove kuće.
Kad se našla tek nekoliko koraka od ulaznih vrata, Emmy podigne glavu prema
Charlotti i pogledi su im se sreli.
»Emmeline!«
Charlotte je izgovorila Emmyno ime kao da je ispustila dah, kao molitvu. Jurnula je
naprijed i privukla Emmy u naručje. Slaba od bolesti i vrlo spremna da je prigrli netko
kome je stalo do nje, Emmy se gotovo srušila u njezinu čvrstom zagrljaju.
»Jesi li dobro?« upita Charlotte, a Emmy u njezinoj sivoj pletenici osjeti miris pite
od jabuka, cimeta i muškatnog oraščića.
Prije nego što je Emmy stigla odgovoriti, Charlotte se odmaknula i pogledala iza
Emmy, prema autu. Emmy u njezinim blistavim šarenicama ugleda ono što su njezine
oči tražile.
Juliju.
Emmy osjeti kao da joj se nož zabio u grudi. »Samo sam ja došla, Charlotte«,
šapnula je.
S rukama još oko Emmynih ramena, Charlotte se oštro zagleda u nju. »Zar je... je
li Julia...?« Ali Charlotte nije mogla dovršiti pitanje.
Emmy odmahne glavom. »Ne znam. Ne znam gdje je.« Obuze je već poznata
mučnina dok je izgovarala te riječi i Emmy zašuti. Charlotte ju je prihvatila upravo u
trenutku kad su joj pred očima počele iskakati iskrice.
»Emmeline, jesi li bolesna?«
Kimnula je.
Charlotteine čvrste ruke u trenu su se opet našle oko nje. »Tko je onaj čovjek u
autu?«
»Prijatelj, zapravo jedini prijatelj kojega imam. Doveo me ovamo. Zove se Mac.
Amerikanac je.« Emmy se nagne prema njoj.
»Idemo unutra.« Charlotte se okrene prema autu i rukom pokaže Macu da dođe
za njima.
Emmy začuje otvaranje vrata auta.
Dopustila je da joj glava padne na Charlotteine grudi. »Charlotte?« šapnula je.
»Da?«
»On misli da se zovem Isabel.«

MAC je ostao manje od sat vremena; dovoljno dugo da popije čaj, a Emmy je znala da
će ga Charlotte time ponuditi, i da se uvjeri da Emmy smije ostati. Imala je samo
nekoliko minuta da Charlotti objasni zašto on misli da se ona zove Isabel Crofton. Kad
je Maca predstavila Charlotti, zamolio je da ode na toalet – vožnja je bila duga – a Emmy
je iskoristila tih nekoliko dragocjenih minuta da ispriča Charlotti zašto je uzela ime
osobe koja je nekoliko godina starija. Zato da bi mogla slobodno tragati za Julijom. Julia
se smatrala nestalom, a nestala je dan prije nego što je mama poginula. Charlotte upita
Emmy tko je Mac, jer činilo se da se boji da je iskoristio Emmy ili nešto još gore, da je
Emmy postala ono što je mama bila: žena koja je davala naklonost da bi zauzvrat dobila
ono što joj je trebalo. Kad su čule puštanje vode u toaletu, Emmy ju je već uvjerila da je
Mac dobar čovjek, koji je samo ljubazan prema njoj. Nije spavala s njim, a on to nije ni
tražio.
Sljedećih četrdeset minuta Charlotte je pokušavala pristojno razgovarati s tim
strancem koji je vozio Emmy više od sto trideset kilometara do kuće Thistle. Međutim,
razgovor je bio usiljen jer bila je nestrpljiva da Emmy postavi pitanja koja su morala
čekati dok Mac ne ode. A Rose, koja kao da je bila nezadovoljna Emmynim povratkom,
sjedila je na stolici pokraj prozora i mrštila se na Emmy sve vrijeme dok su pili čaj.
Napetost u sobi mogla se opipati, ali kako je Emmy rekla Macu da se ona i tetka nisu
baš rastale u prijateljskim odnosima, njemu se sigurno činilo normalnim što se starija
žena osjeća nelagodno u blizini blijede Isabel Crofton, a Rose šuti kao zalivena.
Dok su pili čaj, Charlotte je saznala kako je Mac našao Emmy u nesvijesti od vrućice,
na podu trgovine vjenčanica, samo nekoliko sati prije nego što je cijeli blok kuća
bombardiran i izgorio. Emmy je vidjela da je Charlotte zbunjeno slušala kad je Mac
spomenuo kako ga se dojmilo Isabelino neumorno volontiranje i trud oko pronalaženja
i brige za napuštenu djecu u Londonu, a osobito za njezinu nestalu polusestru Juliju.
Obećao je da će je i sam dalje tražiti. Neizgovoreno pitanje u Charlotteinim očima bilo
je očito. Znači Isabel ima polusestru po imenu Julia?
Nakon što su popili čaj, Charlotte nije ponudila da skuha novi. Mac je shvatio
poruku i ustao sa stolice rekavši da će biti najbolje da krene.
Emmy se također počela dizati s kauča, ali Mac je inzistirao da ne ustaje, što je, čini
se, iznenadilo Charlottu i ostavilo na nju dojam. Kada je otišla u hodnik po njegov šešir
i kaput, Mac priđe kauču i nagne se nad Emmy.
»Jesi li sigurna da će ti biti dobro ovdje kod ovih ljudi?« šapnuo je dotaknuvši joj
usnama čelo.
»Hoće. Charlotte i ja samo moramo razgovarati... o nekim stvarima«, odgovori
Emmy šapatom.
Gurnuo je Emmy u ruku nekoliko novčanica od funte. »Za vlak, ako budeš morala
pobjeći odavde«, rekao je.
Emmy se počela smijati i taj ju je zvuk prenuo kao nešto najčudnije na svijetu.
Činilo joj se da se cijelu vječnost nije smijala. Naglo je prestala.
 »U redu je ponovno se smijati, Isabel«, reče Mac i dotakne joj prstima bradu.
U tom trenutku vratila se Charlotte s njegovim kaputom i pomalo uspaničenim
izrazom na licu. »Hvala vam što ste mi doveli, ah, Isabel. Smijem li vam platiti benzin?«
rekla je pružajući mu njegove stvari.
»Bilo mi je zadovoljstvo, gospođo Havelock«, reče on oblačeći kaput. »Imate vrlo
lijepu kuću. I ljupku nećakinju. Nadam se da ću imati priliku opet vam doći u posjet.«
»Ah. Hm. Hvala vam. Najljepša vam hvala. Prijatelji su uvijek dobrodošli u kući
Thistle«, reče Charlotte trudeći se da zvuči potpuno uvjerljivo.
Mac stavi šešir na glavu i dodirne rub pozdravljajući Emmy.
»Hvala ti, Mac. Na sigurnom putovanju. I molim te, pazi na sebe u Londonu.«
Emmy je iznenada shvatila da se Mac vraća u područje koje je vrlo sličilo liniji bojišnice,
barem koliko je sama znala i doživjela. Odmah se počela brinuti za njega.
Charlotte se okrenula i pošla prema vratima. Mac je namignuo Emmy. »Vidimo
se«, promrmljao je. A onda je otišao.

NAKON njegova odlaska Emmy shvati da se užasava pomisli na to da će morati

prepričati svaku strašnu stvar koju je učinila i svaki užas kojemu je svjedočila u tjednima
dok je nije bilo ovdje. Kada je Charlotte ispratila Maca i vratila se u dnevnu sobu, Emmy
je odlučila na pitanja koja su sigurno slijedila, odgovarati sa što manje pojedinosti.
»Emmeline, što se dogodilo s tvojom sestrom?« upita Charlotte čim je sjela pokraj
Emmy. »Vlasti su mi javile da Julia nije bila s tvojom majkom kad se sklonila u podrum
onoga hotela.«
Emmy odmahne glavom. »Bila je sama u stanu gdje sam je ostavila. To je trebalo
biti samo nakratko. Mislila sam da će se mama vratiti s posla tog poslijepodneva. I ja sam
se pokušala vratiti u stan, ali, Charlotte, počelo je bombardiranje. Pokušala sam. Bog
zna da sam pokušala! Ali nisam uspjela! A kada je mama poginula, tražila sam Juliju gdje
god sam mogla. Svaki sam dan prolazila pokraj mrtvih tijela i krvi i užasa, i tražila je.«
Dok je Emmy ležala u bolnici, bol zbog gubitka otupjela je, ali sada se opet javila
svom svojom snagom i Emmy se uhvatila za prsni koš.
»Zašto si je ostavila samu? Zašto?« Charlotteine oči bile su pune suza.
Emmy zaklopi oči jer ju je pekla savjest. »Imala sam dogovoren sastanak s
dizajnerom, koji je želio vidjeti moje crteže vjenčanica. Julia mi je zaprijetila da će vam
reći da mislim kradomice otići ako je ne povedem sa sobom. Kunem vam se da nisam
imala namjeru odvesti je odavde. Kad bih mogla vratiti vrijeme, sada bih drukčije
postupila, Charlotte! Nije mi bila namjera povesti je sa sobom.«
Dok su joj suze kapale niz lice, Emmy je očekivala prijekor, koji je zaslužila. Željela
je da je netko ukori zato što je bila tako glupa, tako sebična, tako kratkovidna. Željela je
da Charlotte digne ruku i ispljuska je, iako je znala da Charlotte vjerojatno nikada u
životu nije nikoga pljusnula. Emmy poželi da se barem digne i s gađenjem udalji od nje.
Ali Charlotte nije napravila ništa od toga. Samo je obavila ruke oko Emmyna tijela, koje
je još gorjelo u vrućici, zagrlila je i onda su obje zaplakale. Emmy je mislila da je dosad
već isplakala sve suze. U Londonu su bile beskorisne. Ovdje, u kući Thistle, činilo se kao
da i zidovi žele plakati s njom. Osjećala se ružnom i malenom u Charlotteinu zagrljaju i
kao da je neka prevara to što nije dobila zasluženi prijekor.
»Netko će je pronaći, Emmeline. Sigurna sam u to«, reče Charlotte. Iako je Emmy
očajnički željela da to bude istina, nakostriješila se čuvši ime kojim se više nije koristila.
»Molim vas, nemojte me tako zvati«, rekla je Emmy, ali nije mogla sama izgovoriti
to ime.
Charlotte se odmakne i zatrepće, jer su joj trepavice bile srebrne od suza.
»Molim?«
»Nemojte me tako zvati. Molim vas? Možete li me zvati Isabel?«
Charlotte je proučavala Emmyno lice tražeći djevojku koju je ranije poznavala. »Ali
to nisi ti.«
»Da, sada sam to ja«, reče Emmy. »Ono drugo ime za mene predstavlja samo tugu
i jad.«
»Ali... ne možeš samo tako odlučiti postati netko drugi, Emmeline. I dalje si to ti.
Znam da si prošla pakao, ali ti ćeš...«
»Ne želim da me itko više tako zove.«
Charlotte se ponovno zagledala u Emmy, koja je u njezinim očima vidjela strah,
svojeg starog prijatelja. »Nisi ti kriva za ono što se dogodilo Juliji.«
»Naravno da jesam«, reče Emmy. »Bježeći odavde, odvela sam je sa sobom u
London i ostavila je samu u stanu.«
»Ali nisi znala da će...«
»Odvela sam je sa sobom kad sam pobjegla. I ostavila sam je. Samu«, ponovi
Emmy, glasnije i s oštrinom zbog koje se Charlotte trznula. Emmy je osjećala kako joj
krv tuče u glavi. Ruke su joj se počele tresti.
»Dobro«, reče Charlotte smirujući je. »Zvat ću te kako god želiš. Ako želiš da te
zovem Isabel, zvat ću te Isabel.«
»Isabel ima osamnaest godina«, reče Emmy izazovnim tonom, koji je više sličio
nekom desetogodišnjem djetetu. Ali htjela je da Charlotte zna da ona nije poput drugih
petnaestogodišnjaka u Stowu. Nikada neće biti poput njih.
Charlotte spusti ruku na Emmynu. Ona se isprva tržne. »Ti si, i kao Isabel, više
nego dobro došla u mojem domu«, reče Charlotte nježno. »Kuća Thistle je za ljude
koji se vole i brinu se jedni za druge. Mi se u ovoj kući međusobno poštujemo,
Emmeline. Pomažemo jedni drugima nositi teret. Plačemo jedni zbog drugih i smijemo
se zajedno. Držimo se za ruke kad nestane svjetla i kada se čini da nema izlaza. Zajedno
radimo i zajedno dijelimo stol, zajedno molimo. Bez obzira na to koliko smo stari i kako
se zovemo.«
Čekala je da joj Emmy odgovori ne samo da razumije nego i da je voljna pridržavati
se tog sporazuma. Emmy je oklijevala samo zato što nikada nije poznavala takav dom.
Nije se radilo o tome da je mama bila baš tako loš roditelj. Jednostavno nikada nije pred
Emmy izgovorila takve riječi. Emmy je smatrala da mama ni sama nije vjerovala da je u
stanju stvoriti takav dom.
»Emmeline?« reče Charlotte, a to će biti posljednji put da je tako zove.
»Da.« Emmyne oči bile su pune suza i brisala ih je. »Razumijem.«
»Onda ćeš biti Isabel. Ali postoje uvjeti. Morat ću obavijestiti gospođu Howell u
Moretonu da si se ti, Emmy Downtree, vratila i da želiš nastaviti živjeti sa mnom.
Također moraju znati da je Julia nestala tako da je oni mogu nastaviti tražiti i da nam je
dovedu kada je pronađu. Mnoga djeca ovdje u selu s četrnaest godina prestanu pohađati
školu pa nikome neće biti čudno ako ni ti ne nastaviš ići na nastavu. Ali inzistiram da
završiš obrazovanje ovdje u kući Thistle, uz moju pomoć. Da zaista završiš. Neću ti
dopustiti da prestaneš učiti samo zato što želiš da se prema tebi postupa kao prema
odrasloj osobi. I na kraju, moram inzistirati na tome da više nikada ne odeš iz ove kuće
a da prije toga ne razgovaraš sa mnom. A ja ću isto obećati tebi. Neću popustiti ni u
jednoj od tih stvari. Jesmo li se dogovorile?« Emmy kimne.
Charlotte uhvati Emmyne ruke i stisne ih među svojim dlanovima. »I svakog ću se
dana moliti da nam se Julia vrati. Obećavam ti.«
Emmy se grlo stisnulo, ali htjela je izraziti zahvalnost Charlotti, ako ni za što drugo,
onda za toplu sobu u kojoj će te noći spavati. Emmy se dosad navikla očekivati samo
onoliko sreće koliko stane u jedan dan. »Hvala vam«, rekla je, a te dvije riječi prešle su
joj preko usana tihe i kao da joj grebu grlo.
Charlotte potapša Emmynu ruku ispod svoje, kao da joj je zahvalila odvažnošću
feldmaršala. »Nema na čemu, Isabel.«
 Dvadeset sedmo poglavlje

VEĆ je bila sredina studenog kad je Emmy dovoljno ojačala da može ustati iz bolesničke
postelje, koja je zapravo bila kauč u salonu, ili da može jesti u blagovaonici zajedno sa
Charlottom i Rose. Liječnik u londonskoj bolnici rekao je da Emmy ima uznapredovalu
upalu pluća, iako je Emmy znala da tu ima i više od toga. Nije imala snage popeti se
stubama ni hrabrosti da provede duže vrijeme u spavaćoj sobi, koju je nekada dijelila s
Julijom.
Charlotte se odvezla u Moreton-in-Marsh obavijestiti gospođu Howell da se Emmy
vratila, a kako je Emmy bila preslaba da bi išla s njom, nije morala ići. O Juliji nije bilo
vijesti. Charlotti su savjetovali da podnese molbu kako bi i zakonski postala Emmyna
skrbnica i da može umjesto nje donositi odluke dok ona ne postane punoljetna. Pitala
je Emmy slaže li se s tim, a Emmy je shvatila da joj je svejedno što Charlotte čini ili ne
čini za Emmeline Downtree. Ako je smatrala da je to pametno, onda neka tako postupi.
Charlotte nije htjela Emmy požurivati na učenje pa joj je dopuštala da čita što želi
dok se oporavlja od bolesti i rekla da će nadoknaditi prirodne predmete i matematiku
nakon božićnih praznika. Charlotte je svakog ponedjeljka donosila kući punu košaru
knjiga, čak i nakon što je Emmy dovoljno ojačala da sama ode u Stow u knjižnicu. Emmy
je radije ostajala s Rose prepuštajući Charlotti da odabire knjige koje će ona čitati. Nije
željela da je vide u selu. Oni koji su poznavali Charlotte, sigurno su znali da je Emmy
bila ona buntovna djevojka koja je pobjegla i koja je u bombardiranju izgubila sestru.
Emmy nije željela da je itko gleda, da zure u nju i šapuću o njoj. Ona je bila Isabel, a ne
ona druga djevojka kojom su je oni smatrali. Zato je ostajala u kući Thistle sve dok zaista
nije bilo nužno da izađe. Ako je morala u grad, Charlotte bi pristala odvesti je u
Moreton, gdje ju je malotko poznavao. Posjeti liječniku, zubaru, kupnja odjeće, obuće,
sve to zbivalo se u Moretonu, osim kad su morale otići gospođi Howell, što je Emmy
nastojala izbjeći koliko god je mogla. Na Emmy su svi gledali kao na Isabel, izbjeglicu iz
Londona, koja je pomagala jednoj starijoj ženi, Charlotti Havelock, brinuti se za Rose,
njezinu sestru s posebnim potrebama.
Onoga dana kad se Emmy trebala preseliti natrag u svoju sobu na kat, Charlotte ju
je posjela poslije doručka i upitala što misli o tome da prime dva nova evakuirana djeteta,
sada kad se ona oporavila. Potreba za skrbnicima na selu bila je još uvijek velika, a u kući
Thistle bilo je mjesta. Emmy je laskalo to što ju je Charlotte pitala za mišljenje, jer
zapravo to nije bila dužna učiniti. Emmyna prva reakcija bila je ustuknuti pred bilo
kakvim narušavanjem pažljivo složenog svijeta koji je gradila za sebe, ali kad je Charlotte
rekla da imaju dovoljno mjesta za drugi krevet u njezinoj spavaćoj sobi i da joj se Emmy
može pridružiti, zbog čega će žuta soba biti slobodna, Emmy je shvatila ljepotu
Charlotteina plana. Davala je Emmy mogućnost da ostane u kući Thistle a da ne mora
spavati u gostinskoj sobi koju je dijelila s Julijom. Obje su znale da je svrha plana zaštititi
Emmy od preteškog tereta kajanja baš kao i pružiti dom evakuiranoj djeci.
Kad je Emmy pristala, Charlotte ju je upitala želi li sama premjestiti svoje stvari iz
jedne sobe u drugu ili bi radije da to učini ona, Charlotte. Ormar, pisaći stol i noćni
ormarići još su bili puni Emmynih i Julijinih stvari. I kutija s crtežima vjenčanica bila je
sigurno skrivena u onom malom zidnom ormaru u koji se Julia bila uvukla; Emmy je
bila sigurna u to, iako još nije bila na katu. Charlotte, koja je vjerovala da su crteži nestali
u bombardiranju, očito nakon odlaska djevojčica nije našla kutiju pod krevetom ni u
ormaru, što je značilo da je mali zidni ormar jedino mjesto gdje se kutija mogla nalaziti.
Julia nije imala vremena sakriti je na neko drugo mjesto.
Dok je Charlotte čekala odgovor, Emmy je shvatila kako želi da je ta kutija barem
nestala u bombardiranju. Voljela bi da je bila raznesena u komadiće. Bio bi to prikladan
završetak. Emmy nije znala ima li hrabrosti učiniti ono što su trebale učiniti bombe, jer
to je svakako ono što će morati učiniti s crtežima kad joj se nađu u rukama. Znala je da
ih neće moći ni pogledati, ali... hoće li ih moći uništiti? Dobro će joj poslužiti mjesto u
vrtu gdje su već spaljivale suho granje, samo ako uspije smoći snage da ih se riješi.
»Ja ću se pobrinuti za stvari«, reče Emmy.
Charlotte kimne i ustane da se krene raspitivati o djeci koju treba udomiti.
Emmy se uputi na kat.
Soba je bila hladna i tmurna jer u njoj nije bilo toplih duša koje bi noću spavale u
krevetima. Emmy je najprije promijenila posteljinu, zastavši koji put da se zagleda u
stolić uza zid. Procjenjivala je koliko je spremna ponovno steći vlasništvo nad onime što
ju je razdvojilo od sestre. Kutija je bila tamo; trebala je samo puzeći se uvući u uzak
prostor ormarića i uzeti je.
Ostavit će taj posao za kraj.
Uzela je pletenu košaru i u nju složila ono malo Julijine odjeće što je ostalo, lutke
koje joj je Charlotte dala da se s njima igra i servis za čaj. Spremila je košaru na dno
omanjeg ormara u Charlotteinoj sobi, koji je bio ispražnjen za Emmy. Zatim je
premjestila svoje stvari. Njezine školske torbe više nije bilo, ali imala je majčinu putnu
torbu i ono malo stvari koje je uzela iz stana: Julijinu knjigu bajki, filcom obloženu
kutiju sa sitnicama i Geraldinein čekić.
Objesila je majčinu odjeću, koja je sada bila njezina, kutiju sa sitnicama stavila je na
dodatnu komodu koju su Charlotte i ona dovukle iz Roseine sobe, a Julijinu je knjigu
spremila na policu pokraj prozora. Čekić je dugo držala u rukama prije nego što ga je
gurnula između madraca svog novog kreveta. Nije ga mogla staviti među Charlottein
alat u ormar-spremište u prizemlju, pokraj zahoda. Za nju to nije bio običan čekić. Bio
je nešto potpuno drugo: čelični, teški podsjetnik na ono od čega je odvojena.
Emmy se vratila u žutu sobu, pomela je i obrisala prašinu.
Soba je sada bila čista i spremna za nove stanare. Preostalo joj je učiniti još samo
jednu stvar. Naslonila je metlu na zid, odmaknula stolić od zida razotkrivši tako vrata
ormarića u zidu. Kleknula je i vidjela da su vrata pritvorena, što je bio još jedan dokaz
da je Julia u žurbi gurnula kutiju unutra. Emmy povuče i otvori vrata, a šarke blago
zaškripe kao da prosvjeduju. Nagnula se naprijed i gurnula glavu unutra očekujući da će
vidjeti kutiju kako leži ukoso, nakon što je na brzinu ugurana unutra.
Ali kutije nije bilo.
Spustila se na laktove i dopola otpuzala unutra pričekavši da joj se oči naviknu na
polumrak, a onda počela pipati rukom. Dotaknula je prašnu gomilu knjiga, vezom
ukrašeno sjedalo stolčića, dječjeg konjića, stare cipele i kukicu za njihovo zakopčavanje.
Ali ne i kutiju.
Kutije nije bilo.
Emmy se izvuče iz mračnog ormarića i sjedne na pete. Nije mogla shvatiti kamo ju
je Julia mogla sakriti.
Čudan bol pulsirao je duboko u njoj zbog okrutnosti činjenice da ne može pronaći
kutiju, ali bol je ubrzo i iznenađujuće zamijenilo olakšanje. Ipak neće sama morati
uništiti svoje crteže. Nestali su i sve to više nije bilo važno. Na neki način vjenčanice su
joj oduzete kao pokora za njezine prijestupe.
Još je morala samo ponuditi ostatak onoga što je Emmy nekada bila.
Emmy je dobila ono što svaki lopov pokajnik želi više od svega na svijetu: milostiv
način na koji može nadoknaditi ono što je ukrao.
Okrenula je dlanove uvis na krilu. Ruke su joj bile prazne.
Vani je lagano počeo padati snijeg.
 Dvadeset osmo poglavlje

HUGH i Philip Goodsell, braća stara šest i osam godina, stigli su 6. prosinca. Emmy nije
tražila od Charlotte da dovede dječake, ali čim je s njima ušla u kuću, Emmy je preplavila
zahvalnost prema Charlotti zato što nije kući dovela dvije sestre.
Isprva su bili plahi, jer neko su vrijeme bili beskućnici nakon što im je bombardirana
kuća u blizini kraljevske konjušnice. Njihovi roditelji uspjeli su pronaći mjesto gdje će
živjeti, u četvrti Edgweare kod nekog daljeg rođaka, ali tamo nije bilo mjesta za dječake.
Nakon što su jedva preživjeli, njihov otac više nije htio slušati preklinjanja svoje supruge
da ne razdvaja obitelj.
Dječaci su postali privrženi Emmy i nisu se odvajali od nje kad im je rekla da je i ona
u bombardiranju izgubila dom. A kad su od nje izvukli podatak da je izgubila majku,
dječaci su na sebe preuzeli zadatak da je razveseljavaju. Crtali su joj slike da ih objesi na
zid i međusobno se natjecali tko će se s njom kartati, tko će s njom vješati rublje.
Charlotte je rekla Emmy da je to dokaz koliko im nedostaje majka.
Privrženost dječaka isprva je iznenadila Emmy, ali uskoro joj je to bio melem na
ranu. Osjećala se izranjavano i osjetljivo nakon pročišćavajućeg iskustva u žutoj sobi.
Osjećala je kao da joj se tjelo sastoji isključivo od ružičaste tanke kožice, koja je ogoljena
nakon što se ogulio sloj opečen suncem. Naklonost Hugha i Philipa ublažavala je žarenje
te nove opne.
Rose je zbog pažnje dječaka bila ljubomorna na Emmy; još jedan razlog zbog kojega
se stalno na nju mrštila. Dovoljno je razumjela da zna da je Emmy na neki način
nastavak one djevojke koja je već prije živjela u kući Thistle, i povremeno bi pitala
Emmy: »A gdje je ona druga?« misleći na Juliju.
U nekoliko navrata Rose je izravno rekla Emmy, kao da joj je to iznenada palo na
pamet, da joj Isabel nije pravo ime.
Jedanput kada je to učinila – i to baš pred dječacima – Emmy se nagnula k Rose i
rekla joj da ima jednu tajnu. Emmy je već prije otkrila da Rose voli tajne. Voljela je i
samu riječ »tajne«. Emmy joj je rekla da želi da je zove Isabel jer joj je to najdraže ime.
I da će ona zvati Rose njezinim najdražim imenom, samo ako joj ga želi reći. Roseine oči
zasjale su zbog opojne ideje da je zovu imenom koje je voljela mnogo više nego vlastito.
Odmah se nagnula prema Emmy. »Ofelija«, promrmljala je.
Emmy joj reče da je to prekrasno ime i da će je odsad tako zvati.
Nakon toga Rose više nije bila toliko suzdržana prema Emmy. Bilo je to dobro jer
Emmy nije željela odlaziti u selo, već je išla Charlotte – najčešće u pratnji dječaka – a to
je značilo da je Emmy ostajala kod kuće sama s Rose. Rose je polako sve više počela
uživati družeći se s Emmy, a ne sa Charlottom, što je bilo neobično, no Charlotti se
činilo dražesnim i nimalo je nije povrijedilo. Ona se već dva desetljeća brinula za Rose,
a Emmy je sada u samo nekoliko tjedana uspjela pridobiti njezinu naklonost. Kad je
jednom zatekla Charlottu povrijeđenu zbog Roseine privrženosti njoj, Emmy joj se
ispričala zbog toga, ali Charlotte je samo rekla: »Ne obaziri se na mene«.
Činilo se da Rose misli kako ona i Emmy imaju brdo skrivenih tajni koje dijele, a
zapravo su imale samo jednu. A čak ni to nije bila tajna, jer svi su čuli kako je Emmy
zove Ofelija. Ali ta jedna tajna za Rose je bila poput tisuću. I činila ju je sretnom.
Emmy se brinula za Rose kad bi Charlotte nekamo otišla, pazila je na dječake,
spremala kuću za praznike i život kao da je opet imao smisla. Njih petero pripremalo se
za Božić tako što su se dogovorili da će jedni drugima dati darove koje su sami napravili.
Emmy je davno spremila rasparane dijelove Charlotteine vjenčanice i nije se željela
poigravati s nagodbom između sebe i Boga tako što bi ikome više nešto sašila, pa je zato
uzela onaj novac koji joj je dao Mac i kupila vodene bojice i platno u trgovini za likovnu
opremu u Moretonu. Emmy nikada prije nije slikala, ali u skiciranju haljina nalazila je
kreativni odušak i veselje pa je očekivala da će se isto dogoditi i sa slikanjem.
Navečer, kad bi dječaci otišli na spavanje, Emmy bi postavila provizorni stalak za
platno u praonici pokraj zahoda, jedinom mjestu gdje je imala malo privatnosti, i
eksperimentirala je s kistovima, sjenčanjem i potezima boje. Slikala je ono što je vidjela
u praonici, a te prve večeri bio je to Charlottein kišobran, onaj koji je Julia poželjela
imati jednoga dana. Tijekom sljedećih nekoliko večeri druga slika poprimila je oblik:
nimfa s kosom boje lana držala je crveno-bijeli točkasti kišobran, s drškom nalik na crni
korijen sladića, hodala je po kiši niz stazu ukrašenu cvijećem. Bit će to prva od mnogih
djevojčica s kišobranom, iako će proći još šest godina prije nego što Emmy počne slikati.
Tu svoju prvu sliku Emmy je darovala Charlotti za Božić, koji su zajedno slavile u kući
Thistle. Za Rose je naslikala pergolu s ružama, Hughu konja i Philipu jedrilicu.
Također je dječacima pomogla oko darova za njihove roditelje te za Charlottu i
Rose. Napravili su kalendare od starih čestitki, koje je žena na drugom kraju ulice –
njihova jedina susjeda koja ne bi podigla obrve kad bi Emmy nazvala Isabel –
namjeravala baciti, ali dala ih je Emmy za dječake.
 Tijekom tih tjedana Mac je nekoliko puta nazvao iz Londona, da je pozdravi i da
joj da izvještaj o svojoj neprekinutoj potrazi za Julijom. Emmy je znala da će on Božić
provesti u hotelu pa ga je uz Charlotteino dopuštenje pozvala na ručak. Došao je vlakom
zajedno s Hughovim i Philipovim roditeljima, koji su također bili pozvani.
Dok su na Božić svi sjedili za stolom u blagovaonici, a umjesto guske poslužena im
je jedna od debljih Charlotteinih kokoši, koja je nedavno prestala nesti jaja, Emmy se
čudila kako je prizor bio normalan i predivan. Čak su i Philip i Hugh, koji su se svađali
oko kokošjeg batka, izgledali savršeno uzvišeno.
Poslije ručka, a prije nego što su se vlakom vratili u London, Mac je zamolio Emmy
da odu u kratku šetnju. Dobro su se umotali zbog hladnoće i krenuli van.
Emmy je bila upućena u ratna zbivanja; ona i Charlotte slušale su radio gotovo svake
noći, nakon što bi dječaci i Rose otišli na spavanje, a dobivale su i dva dana stare novine,
jedanput ili dvaput tjedno, da ostanu u tijeku sa zbivanjima. Emmy je znala da je u Blitzu
od rujna naovamo poginulo više od dvadeset tisuća građana, običnih ljudi kao što su bile
njezina mama i Eloise Crofton, a još ih je stotine tisuća ostalo bez doma. Nedugo nakon
što se Emmy vratila u kuću Thistle, stanovništvo Coventryja je desetkovano, a u danima
prije Božića Manchester i Liverpool doživjeli su strašne zračne napade. Na kontinentu
je zarobljeno više od četrdeset tisuća britanskih vojnika.
Emmy baš nije bila raspoložena razgovarati o tim stvarima kad je s Macom izašla u
šetnju, ali kako su to mogli preskočiti? Upravo je rat bio taj koji ih je spojio i bio je jedini
razlog zbog kojega je Mac u Engleskoj, a ne kod kuće u Americi.
Mac je rekao Emmy da se boji kako će sljedeća godina – 1941. – biti vrlo duga.
Situacija će se još više pogoršati prije negoli će se popraviti.
Ali onda ju je primio za ruku i tako su nastavili zajedno hodati cestom Maugersbury.
»Drago mi je što si ovdje u Stowu, iako te gotovo i ne viđam. London nije mjesto za
mladu ženu poput tebe.«
Emmy nije znala što bi mu na to odgovorila. Mac je uopće nije poznavao.
»Volio bih da imam vijesti o tvojoj polusestri«, nastavi on kada ona ništa nije rekla.
»Mrzim što ti moram reći da nemam nikakvu vijest. I još k tome na Božić. Jedina stvar
koja ti može dati nade jest da nigdje nije zabilježeno da je poginula.«
»Gotovo da poželim da jest, jer onda bih barem znala.« Emmy teško uzdahne, a
dah joj se odmah pretvorio u oblačić.
Nekoliko sekundi šutke su hodali.
»Očito si vrlo bliska s njom«, naposljetku reče Mac.
»Jesam«, odgovori Emmy. »Bila mi je... ona je... vrlo mi je privržena. U meni je
nalazila zaštitnicu. Bila sam joj više majka nego starija sestra.«
»Njezina majka često nije bila prisutna?« upita on.
 »Bila... je. Trudila se spojiti kraj s krajem. Bilo je teško. Mislim da je činila najbolje
što je mogla.«
»A vaš je zajednički otac već davno preminuo?«
Emmy osjeti vrtoglavicu od sveg tog ispreplitanja njezinih života, kao da se vrti
ukrug i ako stane, srušit će se.
»Tako je«, reče ona kratko.
»Kakav je on bio, vaš otac?«
Već su se našli gotovo pred gradom i bilo je vrijeme da se zaustave. Emmy je morala
paziti što će reći. I zapamtiti svaku riječ. Zastala je uz drvenu ogradu pred kućom od
kotsvoldskog žućkastog kamena i zagledala se u sivo nebo.
Ako su Julia i ona imale istog oca – a to je Mac vjerovao – onda će ga se Emmy
sigurno sjećati; ona je bila osam godina starija od svoje sestre. Emmy pomisli da stopi
Emmeline i Isabel u jednu osobu jer tada bi svakako mogla svojega bezimenog oca spojiti
s Nevilleom.
»Moj otac nije bio odgovorna osoba. Imao je šarma i volio je biti sretan, ali nije
znao razmišljati dalje od sadašnjeg trenutka.« Izgovorivši to, Emmy se zapita koliko je
to istinito i za njezina vlastita oca, tko god on bio. Sigurno je šarmirao mamu nimalo ne
misleći na sutra.
»Žao mi je što to čujem.« Mac je stajao blizu nje.
Emmy slegne ramenima. »Ne razmišljam mnogo o tome.«
On kao da se iznenadio. »Zaista?«
»Kakve koristi od toga? To ne može ništa promijeniti. Bio je ono što je bio. Ne
namjeravam provesti ostatak života pitajući se zašto.«
Mac se nasmiješi. »Dobro za tebe.« Zašutio je na trenutak. »A kako namjeravaš
provesti ostatak života? Pod pretpostavkom da nas Luftwaffe sve ne ubije.« Lagano se
nasmijao.
Emmy se zagleda u šiljate letvice ograde. Nije imala plan za ostatak života. Više ne.
»Stvarno ne znam.«
Prošlo je još nekoliko sekundi tišine prije nego što je shvatila da bi ga trebala pitati
za njegove planove. »A što je s tobom?«
Mac pogleda prema kućici, baš kao što je ona maloprije učinila, i zagleda se u
bezbojno nebo. »Ako me nacisti ne raznesu u komadiće, želim se vratiti u Minneapolis,
ili možda u Saint Paul, kupiti vlastitu radiostanicu, zaraditi mnogo novca, oženiti se,
imati dvoje djece, s pedeset otići u mirovinu.«
»To je sve?« reče Emmy, a Mac se nasmije.
»Volim znati što želim od života«, reče on.
 »Znati ne znači i imati.« Emmy nije namjeravala zvučati ogorčeno, ali osjetila je
zajedljivost na jeziku.
»Ali ako ne znaš što želiš, ne možeš to ni dohvatiti.«
Htjela mu je reći da posezanje za nečim što smatraš da moraš imati, kad ti je to
nadohvat ruke, kad sve riskiraš da bi to dobio, može čovjeka odvesti ravno u propast.
Ali kako bi Isabel Crofton mogla išta znati o tome?
»Želiš li da se nađemo u Oxfordu za Novu godinu?« upita on.
Emmy se nakašlje da prikrije kako ju je tim riječima ostavio bez daha.
»Ne mislim u hotelu, Isabel. Mislio sam na proslavi. Jedan moj prijatelj iz Londona
ima tamo obitelj. Bilo bi zabavno.«
Oči su joj se napunile suzama zbog neobičnog miješanja zraka, njezina daha i glasa
koji joj se stvarao u grlu.
»Možda.« To je bilo sve što je mogla izgovoriti.
Ali Mac nije uspio doći na proslavu Nove godine u Oxfordu. Dva dana prije
Silvestrova London je bombardiran, i to takvim intenzitetom da se požar poput vihora
proširio gradom i gotovo progutao cijeli East End. Pet je dana prošlo prije nego što je
Mac nazvao Emmy i javio joj da je dobro.
I tako je počela 1941., druga godina rata.
 Dvadeset deveto poglavlje

UKUĆANI u kući Thistle proveli su 1941. privikavajući se na neobičan osjećaj nestašice

koju je došla s ratom. Činilo se da svaki dan donosi gubitak neke male stvari. Tako više
nije bilo ukuhane kreme od limuna, paste za čišćenje mjedi ili toaletnog papira. Slušajući
poziv vlade da svaka obitelj zasadi pobjednički vrt4, Charlotte i Emmy tog su proljeća
udvostručile broj gredica s povrćem i cijelo se ljeto brinule za vrt i voćnjak. Ubirale su
plodove, konzervirale ih i dijelile ujesen i zimi, često odlazeći u Moreton u Charlotteinu
starom plavom autu u koji bi natovarile sanduke hrane da budu poslani dalje u gradove,
gdje se nestašica hrane najviše osjećala. Hugh i Philip brinuli su se za kokoši i pijetlove,
i svako su jutro na putu do škole odlazili u grad s dvadeset jaja koje je Charlotte
poklanjala u dobrotvorne svrhe. Izvještaji iz Londona i drugih krajeva upozoravali su
ljude da neprekidno jednim okom gledaju u nebo jer neprijatelj bi se uskoro mogao naći
i nad Gloucestershireom i, kao i drugdje, zasipati ih svojim gnjevom.
Pokraj Moretona sagrađena je zračna baza Kraljevskog zrakoplovstva i sada je
eskadrila bombardera Wellington uzlijetala i slijetala tek nekoliko kilometara daleko od
njih. Bilo je to nešto novo i koliko god se svidjelo dječacima, Emmy je to mrzila. Bilo joj
je dosta aviona.
Emmy nije izlazila, boravila je uglavnom kod kuće. Tu i tamo otputila bi se u
Oxford da se sastane s Macom, ali samo u društvu drugih ljudi. Kad je završila i druga
godina rata i počela 1942., Mac je jasno dao do znanja da se nada nečemu više, a ne samo
prijateljstvu s Emmy. Želio je izlaziti s njom, kad već nema bolje riječi za to. Je li još itko
odlazio na ljubavne sastanke? Je li rat pružao ljudima tu mogućnost? Emmy nije znala.
A nije ni željela znati. Bojala se svoje srce dati Macu. Uvjeravao ju je više nego jedanput
da je ne želi samo odvesti u krevet. Želio je i dublju emocionalnu intimnost, kakvu bi
dobili ljubavnom i brižnom fizičkom vezom povrh ovoga što imaju, vrlo ozbiljnog
prijateljstva s potencijalom za mnogo više. Dok je potisnuta Emmeline u njoj sazrijevala,
Emmy je postala svjesna sve snažnije potrebe da bude željena na taj način. Ali kako se
mogla dušom i tijelom prepustiti čovjeku koji nije znao da je ona zapravo varalica?
Naposljetku je rekla Macu da ona nije žena za njega, barem ne onakva kakvu je želio
da na taj način bude bliska s njim, ali da joj je njegovo prijateljstvo vrlo dragocjeno. I
bilo je. On je bio jedini prijatelj kojega je imala i željela, a namjerno je imala malobrojan
krug osoba koje je voljela. Charlotte. Rose. Hugh. Philip. Mac. I nitko više.
Nakon tog neugodnog razgovora Mac je nekoliko mjeseci nije nazivao. Počela je
misliti da se njezin krug prijatelja smanjio na četvero. Ali na kraju je Mac pristao samo
na prijateljstvo, ako je to ono što ona želi. Rekao je da razumije kako ona zbog rata ne
želi riskirati i pokloniti svoje srce, ali da će možda, kada rat završi, osjećati drukčije.
Emmy ga je pustila da misli što hoće, jer tako je barem nije potpuno napustio.
Možda će se zaista osjećati drukčije u dalekoj budućnosti. Željela je vjerovati da će
možda biti tako.
Mac nije došao na božićni ručak 1942. Za Amerikance se sve promijenilo, čak i za
one u inozemstvu. Japanci su bombardirali Pearl Harbor i Sjedinjene Američke Države
ušle su u rat, koji se sad proširio i na drugi kraj svijeta.
Sljedeće dvije godine prošle su u slijepoj rutini, živeći u skladu s onim »prepravi i
prekroji« i nadajući se iz dna duše da će se ratna sila ujedinjena protiv Saveznika slomiti
i da će ta zvijer biti uništena. Kako se 1944. bližila kraju, činilo se mogućim da će se crna
sjena rata početi povlačiti.
Bilo je prekrasno zamišljati da će ludilo i nasilje prestati, da će se vratiti mir, a
jednostavna zadovoljstva kao što su šećer, šunka i orasi opet naći put do smočnice kuće
Thistle. Ali Emmy nije željela da njezinu boravku tu dođe kraj. U Londonu nije imala
ništa, a prestala se nadati da će saznati što se dogodilo s Julijom, iako bi dvaput pogledala
svaku plavokosu djevojčicu koju bi srela. Emmy nije znala što bi Isabel Crofton mogla
učiniti sa životom kojim nije upravljao rat. Nije znala za što je sposobna kao Isabel osim
za puko preživljavanje.
U tom smislu Mac je samo donekle mogao pomoći. On i Emmy kao da su sklopili
neku vrstu dogovora. Rekla mu je da ne misli nikada otići iz Cotswoldsa; činilo joj se
kao da je pustila korijenje u tom kraju. A on nije mogao dočekati da rat završi i da se
vrati u Ameriku. I dalje su uživali u zajedničkom druženju, ali on više nije pokušavao
ništa romantično. Bi li takvo što imalo smisla? Emmy je uviđala da kao par njih dvoje
nemaju budućnost.
Mac se počeo viđati s drugim ženama: jednom medicinskom sestrom koju je sreo u
centru za previjanje, s tajnicom koju je upoznao u hotelskom koktel-baru, s balerinom
s kojom se tijekom jednog zračnog napada skrivao u stanici podzemne željeznice. Nije s
njima paradirao pred Emmy, ali želio je da ona za njih sazna od njega, a ne da sazna
nekim drugim putem. Došao je te godine za Božić, ali nakon što je ona odbila njegove
romantične osjećaje, između njih više nije bilo ugodne opuštenosti. Mac joj je i dalje bio
prijatelj, ali sada je bilo drukčije. Bilo je teško opisati što se promijenilo, osim što više
nije bilo očekivanja. Ničega čemu bi se unaprijed radovala.
Rat se primicao kraju. I Emmyna veza s Macom primicala se kraju. Njezino vrijeme
u kući Thistle primicalo se kraju. Bude li samo nepomično stajala, hoće li zidovi njezine
egzistencije izblijedjeli i pretvoriti se u paučinu babljeg ljeta, a onda u ništavilo? Hoće li
se i ona izgubiti u svijetu u koji je prešao Julijin duh kad je nestala?
Emmy se već četiri godina koristila imenom Isabel. Nitko je nije znao kao Emmy
osim gospođe Howell u Moretonu, a i ona je već odavno prestala obraćati pozornost na
Emmy, koja je sada bila prestara i više nije ulazila u plan evakuacije djece. U početku su
gospođe iz Stowa, koje su dobro poznavale Charlottu, također znale da je Isabelino
pravo ime Emmy, ali i one su na to zaboravile kako su prolazile godine. Isabel se pokazala
kao korisna družbenica i pomagala je ostarjelim sestrama i evakuiranoj djeci koju su
udomile. Emmy je pretpostavljala da su te žene, iako je ona u gradu ostavljala dojam da
se drži rezervirano, zacijelo to pripisivale onome što joj je rat oduzeo – izgubila je sestru
i majku. Pa što ako ta Londonka želi da je zovu Isabel.
I zbog toga se 11. veljače 1945., hladnog i vjetrovitog dana, iznenadila kad je primila
debelu omotnicu poslanu iz pošte gospođe Howell, adresiranu na Isabel Crofton,
djevojačkog imena Emmeline Downtree.
Hugh, koji je upravo napunio dvanaest godina, pokupio je pisma iz poštanskog
sandučića na njihovu kolnom putu. Stavio je pristiglu poštu u praznu zdjelu za voće na
kuhinjskom stolu i produžio van, gdje je na rubu ribnjaka zajedno s Philipom izrađivao
jedrilicu iz kore drveta.
Emmy je uočila debelu omotnicu kako viri među manjim pismima i računima i
izvukla je da vidi što je to.
Činjenica da je gospođa Howell javno upotrijebila njezino prijašnje ime razljutila
ju je samo na sekundu, jer toliko je trebalo Emmy da shvati da se u omotnici možda
nalaze vijesti o Juliji. Odnijela je pismo u toalet prije nego što ju je itko vidio, tako da ga
može otvoriti i pročitati u miru.
Ruke su joj drhtale dok je parala omotnicu i vadila list papira i još jednu zapečaćenu
omotnicu. Papir – s potpisom gospođe Howell – bio je zapravo obavijest da je
preporučeno pismo lutalo južnom Engleskom i naposljetku našlo put do Emmy.
Gospođa Howell nadala se da su u njemu dobre vijesti.
Emmy je spustila pismo na rub umivaonika i okrenula u ruci drugu omotnicu. Bila
je adresirana na Emmeline Downtree, na staru adresu u Whitechapelu. Na mjestu
adrese pošaljatelja naveden je odvjetnički ured u Chelseaju.
Emmy razdere omotnicu sa željom da dokumenti u njoj otkriju gdje se nalazi Julia,
sada izgubljena već četiri i pol godine. Ali u pismu o njoj nije bilo ni riječi.
7. siječnja 1945.
Emmeline Downtree
24 Great Trinity Lane
Whitechapel
London

Primijetili smo da niste podigli ostavštinu u iznosu od 30 000 funti, kako je navedeno u
posljednjoj želji i oporuci vašega oca, Henryja Thornea. Ako želite potvrditi i preuzeti svoje
nasljedstvo, bilo bi uputno da se što prije javite u Odvjetnički ured Grimm i Bowker. Molimo
vas da nam najavite svoj dolazak kako bismo vam pripremili ček.
S poštovanjem...

Emmy nije pročitala preostalih nekoliko riječi. Ispustila je pismo iz ruke i ono je
odlepršalo na pločice poda.
 Trideseto poglavlje

EMMY nije očekivala da će opet vidjeti London.

Nije se vratila zato što bi je mamio novac, iako je mislila da je malotko vjerovao da
je to istina. Nije znala kakav će biti život s toliko novca. Dapače, nije ga mogla ni
zamisliti. Umjesto toga u grad ju je privukla ideja da je netko znao za nju. Taj tajnovit
čovjek, koji joj je bio otac, imao je ime, Henry Thorne. A Henry Thorne je znao za nju.
Pred smrt – u svojoj oporuci – priznao ju je kao kćer. Pobrinuo se za nju, na jedini način
na koji to mrtav čovjek može: onime što joj je ostavio.
Emmy je željela saznati nešto o njemu, kako je upoznao mamu, kako je znao gdje će
nju naći, što je mislio o njoj. Htjela je znati je li mu bilo žao što nije bio dio njezina života
i zašto je odlučio da to neće biti. Taj odvjetnik, koji je sigurno poznavao njezina oca,
zacijelo će imati i odgovore na ta pitanja.
Charlotte se ponudila da će ići s Emmy, gotovo da je inzistirala na tome da pođe, ali
Emmy joj se zahvalila i rekla da ide sama. Rose i dječaci ne bi voljeli ostati sami cijeli dan,
a istina je zapravo bila da Emmy nije željela da Charlotte bude na tom sastanku, čak ni
kao svjedokinja. Emmy će morati ponovno navući kožu Emmeline Downtree kako bi
našla odgovore na svoja pitanja. Nije htjela da je itko vidi kao onu staru.
Također joj pravno nije trebala Charlotteina pomoć. Kao Emmeline imala je
devetnaest godina, iako se u dubini duše osjećala kao dvadesetdvogodišnja Isabel.
Rano ujutro 16. veljače Charlotte ju je odvezla do željezničke stanice u Moretonu.
Kad ju je zagrlila na rastanku, oči su joj bile pune suza kao da se oprašta od Emmy jer
ova odlazi na beskonačno putovanje.
»Vraćam se večeras«, rekla je Emmy.
Charlotte je kimnula, smijehom odagnala suze i rekla joj da bude oprezna.
U vlaku Emmy je odabrala sjedalo s kojeg je mogla vidjeti Charlottu na peronu.
Htjela joj je mahati s prozora, nasmiješiti se i uvjeriti Charlottu da se ne brine za nju. A
htjela je i da posljednje što će vidjeti dok vlak bude izlazio iz stanice, bude Charlotteino
lice, njezina podignuta ruka i ona duga sijeda pletenica.
Emmy je cijeli život provela umanjujući svaku misao i osjećaj u vezi sa svojim ocem.
Mama nikada nije htjela razmišljati o njemu, zbog čega je Emmy uvijek mislila da je
majci on bio tek slučajno poznanstvo, koje želi zaboraviti. Zvao se Henry Thorne.
Oporučno joj je ostavio nasljedstvo. Bio je imućan čovjek. Morao je biti. Trideset tisuća
funti bilo je iznimno mnogo novca.
Je li stvorio bogatstvo kao mlad čovjek?
Ili je bio sin bogataša?
Kako je umro? Je li bio vojnik u ratu?
Jesu li njegovi roditelji znali za Emmy?
Kad je nakon tri presjedanja Emmy stigla u Chelsea, u glavi su joj se vrtložile razne
misli. Dok je hodala ulicama prema odvjetničkom uredu, kao da je bila izolirana od
posljedica londonske noćne more duge četiri i pol godine. Tek je nejasno bila svjesna da
gradske ulice ne izgledaju isto, a ni umorni ljudi.
Na pragu Odvjetničkog ureda Grimm i Bowker, u zgradi od crvene cigle prekrivene
bršljanom, u ulici s drvoredom golih grana, Emmy je na tren zastala da smiri zabrinuto
srce. Nije željela gospodina Bowkera zasuti bezbrojnim pitanjima, ali ipak se nadala da
će imati vremena razgovarati s njom. Bilo je toliko toga što je željela znati.
Kad je zakoračila unutra, srebrno zvonce najavilo je njezin dolazak. Iza stola od
ebanovine sjedila je žena u kostimu od tvida i podignula pogled, a onda se nasmiješila
kao da je poznaje.
»Emmeline Downtree«, reče Emmy. »Imam dogovoreno kod gospodina
Bowkera.«
Žena pokaže glavom na tri tapecirane stolice poredane uza zid obložen drvenim
panelima.
»Molim vas, sjednite«, rekla je.
Emmy se okrenula da to učini, ali u tom su se trenutku otvorila vrata iza žene. Na
njima se pojavio sjedokos muškarac u tamno-sivom odijelu, s naočalama s metalnim
okvirom, kratkim brkovima i kozjom bradicom. Očekivao ju je, ali ipak je primijetila da
ga je njezin dolazak malo iznenadio. Zagledao se u nju, zapanjen, ili se barem tako činilo,
njezinim fizičkim izgledom.
»Gospođice Downtree, ovo će trajati kratko. Budite ljubazni i pođite za mnom«,
reče on nekoliko sekundi poslije, s istom usiljenom pristojnošću kao i njegova tajnica.
Emmy je osjetila da bi trebala uzeti novac i otići. Ona njezina mnoga pitanja vrtjela
su joj se po glavi. Koja od njih da ga pita bude li imala vremena?
Pošla je za muškarcem u uzak hodnik, prošli su pokraj dvojih zatvorenih vrata do
trećih, koja su bila otvorena. On uđe u sobu.
 Ured gospodina Bowkera bio je lijepo uređen. Svuda je sjalo ulašteno drvo. Tri zida
prekrivale su police pune crveno i smeđe uvezanih knjiga. Okrenute prema njegovu
radnom stolu stajale su dvije kožom presvučene stolice.
Emmy napravi pokret kao da će sjesti na jednu, ali gospodin Bowker je zaustavi.
»Zapravo, ovdje je vaš ček, gospođice Downtree«, reče on naglasivši njezino
prezime na način koji ju je zbunio. Uzeo je omotnicu s ruba stola.
»Imam nekoliko pitanja«, reče Emmy, začuvši u vlastitom glasu podrhtavanje.
Zapitala se je li i on to čuo.
Podignuo je sijede obrve. »Oprostite?«
Emmy se spustila na jednu od njegovih stolica glumeći samouvjerenost, ali zapravo
je morala sjesti jer se soba počela vrtjeti oko nje.
»Ja... imam nekoliko pitanja.«
Gospodin Bowker zurio je u nju. »Nisam dobio upute da odgovaram na vaša
pitanja, gospođice Downtree.«
Upute? Tko mu je dao upute?
»Voljela bih znati kad mi je otac umro. Nitko me nije obavijestio«, reče Emmy
nastojeći zvučati kao ožalošćena kći.
Njegove podignute obrve sada su se spustile i postale dio loše prikrivenog mrštenja.
»Nisam dobio upute da odgovaram na pitanja. Ako smatrate da imate pravo na nešto
više osim ovog čeka...«
»Da imam pravo?« ponovi Emmy osjećajući kako u njoj raste ogorčenje. »Vi ste...
pisali ste mi da me je otac spomenuo u svojoj oporuci, gospodine Bowker. Vi ste meni
pisali.«
Zinuo je da nešto kaže, ali tajnica je provirila u sobu.
»Ona je na telefonu. Želi razgovarati s vama. Kaže da ne može čekati«, reče tajnica.
Gospodin Bowker se namršti. Pružio je omotnicu prema Emmy. »Vjerujem da smo
s ovime završili, gospođice Downtree.«
Emmy je oklijevala jer nije željela otići bez ijedne informacije. On zakorači prema
njoj i omotnica je bila tek nekoliko centimetara od nje.
Emmy je prihvati. Što je drugo mogla učiniti? Polako je ustala sa stolice, držeći u
ruci mali dokaz da je imala oca koji je znao tko je ona.
Dok ju je tajnica pratila niz hodnik, čula je kako se gospodin Bowker javio na
telefon.
»Nismo se tako dogovorili«, reče on. I onda: »Doista mislim da to neće biti
nužno.« I naposljetku, baš kad su se unutrašnja vrata hodnika zatvorila iza Emmy: »Ali
upravo je otišla.«
 Tko god bio taj s kojim je razgovarao, govorio je o njoj. Osoba na drugom kraju tog
poziva sigurno je bila ona koja je gospodinu Bowkeru dala upute da Emmy preda ček i
pokaže joj vrata.
U tom je trenutku Emmy prvi put naslutila zašto je Henry Thorne čekao da umre
kako bi se pobrinuo za nju kao što bi svaki otac trebao.
Emmy je bila plod nezakonite veze koja je trebala ostati skrivena. I sama je to
oduvijek znala. Ali sada je počela sastavljati preostale dijelove slagalice. Imućni Henry
Thorne nije preuzeo odgovornost za nju dok je živio, ali učinio je to u smrti – otuda i
oporuka – kako ne bi zauvijek bio proklet.
Emmy je htjela izaći iz tog ureda. Ubrzala je korak prema izlaznim vratima i otvorila
ih.
»Čekajte!« reče glas iza nje.
Okrenula se i ugledala gospodina Bowkera kako stoji na vratima hodnika.
»Zamoljeni ste da pričekate automobil koji će doći po vas. Žele vas vidjeti u kući.«
Rekao je to kao da ga netko prisiljava prislonivši mu pištolj uz glavu.
»Tko me želi vidjeti? U kojoj kući?« odgovori Emmy. Jedva je razumjela što on to
govori.
Gospodin Bowker teško uzdahne. »Gospođa Thorne želi razgovarati s vama. Šalje
auto po vas.«
»Njegova... majka?« reče Emmy. Nervozna majka koja popravlja sinove pogreške?
Njezina baka?
On pogleda Emmy kao da je prilično glupava. »Njegova supruga.«
Zbog načina na koji je to rekao osjetila se ružnom i bezvrijednom. Otpadnica od
društva.
Emmy je ruku spustila na kvaku i dvoumila se treba li otići ili ostati.
»Želi s vama izmijeniti samo nekoliko riječi«, ponovi gospodin Bowker i bilo je
očito da mu je rečeno da se pobrine da Emmy ostane i pričeka auto koji dolazi po nju.
»Ja nisam učinila ništa loše«, naglo reče Emmy.
Muškarčeve tvrde crte lica kao da su se mrvicu smekšale. Naravno, nisu mu plaćali
da se brine za Emmyne interese, ali na licu kao da mu se pokazao tračak sućuti.
»Rekli ste da imate neka pitanja«, reče gospodin Bowker. »Ako zaista želite
odgovore, pričekajte auto. Ako ne, otiđite. Reći ću joj da vas nisam mogao zadržati.«
Emmy silno poželi da joj netko kaže što da učini. Trebala je povesti sa sobom
Charlottu. Zbog svojeg prokletog ponosa rekla je Charlotti da je ne treba. I Charlotte
sada nije bila tu. Bila je sama, s odvjetnikom i njegovom tajnicom stisnutih usnica.
»Biste li vi ostali da ste na mojem mjestu?« naposljetku upita Emmy, a u glasu joj
se čuo izazov.
 On zatrese glavom kao da se želi otresti svih mogućih zbrka i neprilika u koje se ljudi
uvale kad dopuste da njima zavladaju želje. »Iskreno, ja bih uzeo ček i otišao.«
Gospođa Thorne nije bila sretna u vezi s ovom situacijom. To je bilo jasno.
»Nisam znala ni kako se zove sve dok mi niste poslali pismo«, reče Emmy, a grlo
joj se stisnulo u djetinjoj tuzi.
»Ona nije znala za vas sve dok nije vidjela oporuku.«
Emmy se osjeti povrijeđenom čuvši ga da tako govori. Osjećala se krivom što je
preživjela na rođenju i udahnula prvi dah.
Ali bila je sigurna da gospodin Bowker nije uključio i sebe u one koji nisu ništa znali.
Znao je za nju. On je sastavio oporuku.
»Zašto nije?« upita Emmy.
»Čini se da ste razumna i pametna djevojka. Siguran sam da možete pogoditi.«
Emmy nije htjela pogađati. Htjela je istinu. Podignula je ruku s kvake i pustila da se
vrata šušteći zatvore.
Sjela je na jednu od stolica i zagladila suknju.
»Kada je umro, gospodine Bowker?«
Emmy je očekivala da će on reći prije godinu dana ili šest mjeseci, pa čak i na Dan
sjećanja5 prije tri mjeseca.
Nije očekivala da će reći da je Henry Thorne umro 8. rujna 1940. u podrumu hotela
Sharington Crescent, držeći u zagrljaju njezinu majku.
 Trideset prvo poglavlje

EMMY je isprva odbila vjerovati da su njezina majka i Henry Thorne bili zajedno u tom
hotelu. To je bilo nemoguće. Ako je to istina, onda je također istina da one noći kad je
Emmy začeta on nije bio tek neki usputni tinejdžer, poznanik s kojim je mama spavala
nakon što je previše popila. Mama ga nije još davno izbacila iz svojih misli kako je
uvjeravala Emmy.
Mama je imala vezu s njim. Kontinuiranu. Tajnu. Emmy je sada mislila na majku,
na onih nekoliko minuta prije nego što je ostavila Emmy u stanu, posljednji put kad ju
je Emmy vidjela. Odlazila je zatražiti pomoć Henryja Thornea. Rekla je da im treba
netko s dobrim vezama. Netko s novcem, tko će im pomoći pronaći Juliju. Kad se Emmy
ponudila učiniti što god se mama spremala učiniti da postigne cilj, mama se nasmijala
tako tužno i čudno, jer je išla upravo Henryju Thorneu po pomoć.
Emmynu ocu.
A njoj nije ništa rekla.
»Koliko... koliko su dugo... Koliko su dugo njih dvoje...« Ali Emmy nije mogla naći
riječi da sroči tako delikatno i intimno pitanje.
Gospodin Bowker tiho se i kiselo nasmije. »Stvarno ne znate, zar ne?«
Emmy odmahne glavom.
»S prekidima od dana kada ste rođeni. Vaša je majka bila šesnaestogodišnja
sluškinja u kući vašega oca. On je bio dvostruko stariji od nje i u nesretnom braku. Kad
je ostala trudna, smjestio ju je u stan na drugoj strani rijeke. Platio je liječnika, bolnicu.
Platio je za vaše pelene, dekice i žene koje su vas čuvale. Nalazio joj je nove poslove kad
su joj trebali i izvlačio je iz neprilika kad bi se u njih uvalila.«
Zrak u sobi postao je zagušljiv od njegova ogorčenja. Ili se to njoj samo učinilo.
»Zato što je morao skrivati što je učinio kako ga ne bi zatvorili i zato da zadrži svoje
bogatstvo i ugled?« upita Emmy smućeno.
 »Zato što je vjerovao da je voli.«
Emmy je od iznenađenja zašutjela.
Prije nego što ga je stigla pitati što je time htio reći, otvorila su se vrata i ušao je stariji
muškarac u crnom odijelu i s kapom na glavi.
»Došao sam po gospođicu Emmeline Downtree«, reče on.
Gospodin Bowker kimne prema svijetu koji je čekao s druge strane otvorenih vrata.
»Pazite što radite, gospođice Downtree.« A onda se na mjestu okrenuo i vratio u svoj
ured.
Emmy je obamrlo pošla prema otmjenom crnom autu koji je čekao uz rub pločnika.
Vozač joj je pomogao ući, ali Emmy se poslije nije sjećala je li joj išta rekao ni kojim je
ulicama vozio prije nego što je skrenuo na zavojit kolni prilaz otmjene kuće, velike kao
što je bio cijeli niz kućica u Whitechapelu. Kuća je bila od sivog kamena, trokatnica,
ukrašena bijelim prozorima. Minijaturni obrezani grmovi krasili su prilaz do masivnih
ulaznih vrata.
Vozač je parkirao auto, a zatim došao s Emmyne strane da joj pomogne izaći.
Rukom je pokazao na široke stube koje su vodile do ulaza. Vrata su se otvorila, a na
pragu se pojavila sluškinja u mornarsko-plavoj haljini s bijelom čipkastom pregačom.
»Molim vas, pođite za mnom«, rekla je. Emmy se polako uspinjala stubama i ušla
u predvorje popločano mramorom. Ogledala i slike u pozlaćenim okvirima visjeli su na
zidovima, koji su se činili beskrajnima.
Sluškinja ju je uvela u sobu koja je očito bila radna soba ili knjižnica. Zidovi su bili
prekriveni knjigama. Kožnate sofe i naslonjači bili su raspoređeni u šarmantnim
skupinama. U kaminu je veselo gorjela vatra i gdje god nisu bile knjige ili koža, blistao
je mahagonij.
Iznad kamina visio je portret muškarca koji joj je izgledao nekako poznato. Sjedio
je, a do njega je stajala punija žena i prebacila ruku oko njegova ramena. Na drugoj strani
bio je dječak, star otprilike dvanaest godina, a jednom se rukom oslonio na naslon očeva
naslonjača. Muškarac na portretu izgledao je kao Emmy. Ili bolje reći, ona je sličila
njemu.
Henryju Thorneu.
Svojem ocu.
Nekoliko dugih trenutaka Emmy je samo stajala i zurila u muškarca koji ju je začeo.
Nije čula korake iza sebe. Onda se naglo javio neki glas.
»Gospođice Downtree.«
Emmy se prene i okrene. Ugledala je ženu s portreta, ali sada je bila starija.
»Da«, odgovori ona.
»Ja sam Agnes Thorne. Hoćete li sjesti?« Ton glasa joj je bio hladan, kao da su joj
riječi isklesane iz leda.
 Emmy sjedne na stolac koji joj je Agnes Thorne ponudila, a žena sjedne nasuprot i
zagladi vunenu suknju. U kosi je imala sjedine, ali lice joj je bilo besprijekorno, usne
pune i crvene, a oko vrata i na ušima svjetlucali su joj biseri. Nije bila ljepotica, ali imala
je odlučno držanje i gracioznost koju je stekla živeći privilegiranim životom. Emmy
osjeti dašak njezina parfema. Imao je miris kao nešto iz potpuno drugog svijeta.
Iz svijeta bogataša.
Donijeli su im čaj i poslužili ga na stoliću između njih. Agnes podigne čajnik.
»Čaj?«
»Da, hvala.«
Žena natoči i pruži Emmy šalicu a da joj pritom čak ni prsti nisu zadrhtali.
»Želim da između nas bude jasno da je ček koji ste dobili završetak priče.« Stavila
je žličicu šećera – nešto što Emmy mjesecima nije vidjela – u svoju šalicu i počela ga
miješati. »Nakon ovoga više neće biti čekova.«
»Molim?«
Agnes pažljivo odloži žličicu na tanjurić. »Vaša veza s ovom obitelji – koliko god
bila neznatna – ovime završava. Više nam se nećete javljati. Je li to jasno?«
U Emmyne obraze navre krv jer ju je preplavilo poniženje. Borila se da ostane mirna
i da ne dopusti ženi da vidi njezin sram. Emmy je trebala odgovore. Zaslužila je
odgovore.
»Ne. Zapravo nije jasno. Imam nekoliko pitanja.«
Žena podigne pogled, iznenađena. A onda je u sljedećem trenutku bila bijesna.
»Gospođice Downtree, niste u položaju da postavljate pitanja. Imate novac moga
muža. Predlažem da ga uzmete i odete.«
»Zašto su trebale četiri i pol godine da saznam da mi je otac mrtav?« upita Emmy.
Agnes šmrcne, spusti šalicu i ustane. »Mislila sam da ćemo moći civilizirano
razgovarati o ovome. Ali sada vidim da ne možemo. Od mene nećete više dobiti ni
šilinga. Niti jedan šiling.«
Emmy nije htjela otići. Još ne. Ostala je sjediti. »Ne želim ništa od vas – u to možete
biti sigurni. Samo želim nekoliko odgovora. Zašto su trebale četiri i pol godine da
saznam da mi je otac mrtav?«
Žena polako sjedne. »Bio je rat. Vrlo je teško pronaći ljude. Više ne živite na
posljednjoj poznatoj adresi. Nismo vas mogli naći.«
Nije govorila istinu; Emmy je u to bila sigurna. »Niste me ni pokušali pronaći, zar
ne?«
Agnes Thorne prebaci jednu nogu preko druge. »Dobro pazite koga optužijete za
laž, gospođice Downtree.«
Emmy ugleda povrijeđenost u ženinim očima dok je to izgovarala. Tada Emmy
padne na pamet da su toj ženi godinama lagali. Henry Thorne održavao je aferu s
njezinom mamom do dana kad su oboje poginuli. A ta žena nije za to znala. Emmy osjeti
neobičnu bliskost s Agnes Thorne. I Emmy je doživjela da su joj lagali o toj istoj stvari.
»Nisam ni znala tko je on«, reče Emmy iznenađena što je srce boli zbog njih dvije.
»Mama mi nikada nije rekla ni riječ. Nisam znala da se i dalje viđa s njim.«
»Da se niste usudili govoriti o tome«, reče Agnes naglasivši prve četiri riječi kao da
su strijele. »Ni riječ!«
»Ali nisam! Nisam znala.«
Ženin prsni koš ubrzano se dizao i spuštao dok je netremice gledala Emmy s divljim
bijesom u očima. »Kako niste znali? Zar mislite da sam tako glupa da povjerujem da
niste znali odakle dolazi vaša odjeća? I hrana? Tko plaća stanarinu za vaš stan? I svaku
igračku koju ste dobili za Božić! Vidjela sam skrivene računovodstvene knjige,
gospođice Downtree. Točno znam koliko je svih tih godina potratio novca na vas i vašu
majku kurvu. On joj je sve plaćao. I nemojte mi govoriti da niste znali!«
Emmy je ostala otvorenih usta, ali nije mogla izgovoriti ni glasa. Nije imala riječi
kojima bi uzvratila na te optužbe. Osjećala se kao da su je namazali katranom i uvaljali
u perje, točno tu u toj lijepoj sobi sa skupocjenim namještajem.
Kći kurve.
Agnes Thorne je uvidjela da sada drži bespomoćnu Emmy u šaci. Nagnula se
naprijed. »Ne znam kako ste saznali za oporuku, ali kažem vam, završila sam s vama.
Ako odete s ovim u novine, potrošit ću svaki peni koji imam da vam zagorčim život kao
što ste i vi meni.«
»Nisam... nikada... dobila sam pismo u kojem me obavještavaju da sam naslijedila
novac«, napokon promuca Emmy.
»Lažljivice.«
»Kunem se da je to istina!«
»Lažete!«
»Nisam znala ni kako se zove moj otac sve dok nisam dobila to pismo. Ništa nisam
znala!«
Agnes Thorne bila je spremna ponovno optužiti Emmy kad nečiji glas prekine
njihovu žestoku prepirku.
»Ona govori istinu, majko.«
Emmy se okrene prema glasu. Na vratima je stajao mladić, možda malo mlađi od
nje. Bio je to dječak s portreta, sada odrastao.
»Coline!« jedva izgovori Agnes. »Što si učinio?«
Mladić uđe u sobu. Emmy je vidjela da sliči majci. Ali oči mu nisu bile pune mržnje
i gađenja.
 »Učinio sam ono što sam ti rekao da ću učiniti kad navršim osamnaest. Rekao sam
gospodinu Bowkeru da je nađe. Taj novac je njezin. Tata joj je to ostavio.«
Agnes kao da se ispuhala i splasnula tu ispred Emmy. Još minutu prije bila je vatrena
ratnica, ali sada se pretvorila u prosjakinju. Ta promjena na njoj bila je nevjerojatna.
»Coline, kako si mogao učiniti takvo što?«
Emmy je čula bol u tim riječima, bolnu izdaju.
»Zato što je to bilo ispravno. Znaš da jest.«
Mladić se okrene prema Emmy i pruži joj ruku. Ona je polako prihvati, bez imalo
oduševljenja, jer još je bila zaprepaštena. »Ja sam Colin Thorne. Vaš polubrat.«
Agnes se trzne i okrene lice u stranu kao da više ne može podnijeti da gleda Emmy
u svojoj kući.
Emmy je pogledavala malo jedno, malo drugo, polubrata za kojega nije znala ni da
postoji, a koji se izložio majčinu gnjevu pobrinuvši se da ona bude isplaćena, i ženu kojoj
je nanijeta nepravda i koja je prekasno saznala da joj je suprug bio nevjeran. A Emmy se
nalazila u sredini, kurvina kći. Neupućeno dijete koje nije moglo znati odakle dolaze
dobre stvari koje je njezina majka imala ili, bolje rečeno, odlučila ne znati. Emmeline.
Ona djevojčica kakva je nekada bila.
Zavukla je ruku u torbicu i napipala ček naslovljen na Emmeline Downtree.
Emmy ga izvuče i spusti na stol pokraj svoje šalice čaja, a onda ustane.
Napravila je nekoliko koraka prema vratima udaljavajući se od mladića koji je želio
da ona dobije nadoknadu i od žene koja je željela da se ona nikada nije ni rodila. Prošlo
je nekoliko sekundi prije nego što je ijedno od njih shvatilo da ih Emmy napušta i
ostavlja im njihov novac.
Colin je pošao za njom. »Čekajte, gospođice Downtree! Čekajte.«
Ali Emmy nije čekala.
»Gospođice Downtree!«
Ruka joj je već bila na kvaki kad ju je Colin dostigao. U ruci je držao omotnicu.
»Ovo je vaše. On je želio da to dobijete.«
Emmy pogleda omotnicu. Takva tanka i mala stvar, a danas je prouzročila toliko
tuge.
»Ali to nije ono što sam ja htjela«, reče ona.
Ostavila ga je stajati pred vratima s omotnicom u raci. Prsti su mu prekrivali riječ
Emmeline napisanu na sredini izvježbanim rukopisom gospodina Bowkera.
 Trideset drugo poglavlje

VANI pred kućom obitelji Thorne vozač je stajao pokraj automobila kao da mu je netko
rekao da se Emmy unutra neće dugo zadržati.
Trgnuo se kad je Emmy izašla i otvorio joj vrata auta. Emmy je bila spremna
pješačiti, ali nije znala gdje se nalazi. Zato je ušla u auto.
»Na Paddington, gospođice?« upita vozač kad je i on sjeo za upravljač.
Emmy se u tom trenutku nije htjela vratiti u kuću Thistle. Ne kao Emmeline, jer to
je bila kad je odlučno izašla iz kuće Thorne zasipana objedama. Više od svega htjela je
otići u trgovinu Primrose, zaspati na gomili vjenčanica i nikada više ne otvoriti oči.
Htjela se probuditi u naručju anđela koji bi joj rekli da je zavrijedila ljubav – da je
daje i da joj bude dana.
Ali u Londonu više nije bilo takvog mjesta. Ne za nju.
Osim možda...
»Hotel Savoy«, rekla je.
Trideset minuta poslije Emmy je bila u predvorju hotela kamo je nekada dolazila
svakog ponedjeljka u svojoj kampanji traženja siročadi po ulicama Londona. Mac nije
bio tamo; bila je tek sredina poslijepodneva. Nema sumnje da se nalazio u podzemnom
studiju radiostanice, upravljajući tipkama i prekidačima dok je netko nagnut nad
mikrofonom opisivao napredovanje Saveznika u Njemačkoj.
Smjestila se u fotelju odlučivši da će ga pričekati.
Emmy nije bila svjesna da je zaspala sve dok se Mac nije nagnuo nad nju i nježno je
drmajući probudio istodobno mrmljajući njezino ime.
Kad je otvorila oči, ugledala je neku ženu kako stoji iza Maca, držala ga je za
nadlakticu i potpuni očaj tog trenutka gotovo ju je dokrajčio. Ali onda se žena udaljila,
jer je očito ugledala nekoga koga je tražila. Mac je sada bio sam.
»Jesi li to zaista ti?« upita Emmy.
 Nasmijao se. »I ja sam upravo tebe htio pitati isto. Što radiš ovdje?«
Emmy ustane i zagrli ga oko vrata čvrsto ga stisnuvši. Njemu je trebao trenutak da
joj odgovori na isti način, ali onda je i on obavio ruke oko nje. Nije baš htjela početi
plakati u njegov ovratnik, ali ipak je to učinila, a nakon što je brana probijena, suze nisu
prestale navirati.
Mac joj dlanovima podupre straga glavu i približi je k sebi. »Isabel. Je li riječ o
Juliji?«
Odmahnula je glavom.
Htjela mu je reći zašto se odjedanput našla u Savoyu, u suzama, u njegovu zagrljaju.
Ali nije imala volje ponoviti svaku ružnu riječ koju je Agnes Thorne izgovorila njoj i o
njoj, i opet sve proživjeti. Osim toga, to nije bila Isabelina, nego Emmelinina priča.
»Samo sam imala užasan dan. Zaista.« Emmy se odmakne, a on joj odmah pruži
rupčić. »Ne želim govoriti o tome.«
»Došla si u London«, reče on. Bilo je to pitanje koje nije zvučalo kao pitanje.
»Morala sam nekoga vidjeti. Nije se moglo izbjeći.«
Proučavao ju je pogledom. »I nije prošlo dobro?«
»Ne. Nije.«
»Sigurna si da ne želiš govoriti o tome?« upita on.
»Potpuno sigurna.«
»Mogu li te onda odvesti na ručak?«
»Neće li tvoja djevojka imati što protiv?« reče Emmy vraćajući mu rupčić i ne
pokušavajući sakriti prezir.
Nasmijao se. »Ona je samo prijateljica, i slučajno je žensko, Isabel.«
»Hoćemo li popiti nešto žestoko?« Emmy je htjela utopiti riječ kurva, kurva,
kurva, koja joj je u glavi odjekivala poput zvonjave. Utopiti riječ u piću.
»Hm. Svakako.« Mac joj ponudi ruku kao oslonac i krenu prema izlazu hotela.
»Usput rečeno, izgledaš prekrasno kad plačeš«, reče on.
Emmy se nagne prema njemu kad su zakoračili u rano predvečerje. Noćas sigurno
neće biti zračnih napada. Njemačkoj više nije ostalo nikakvih aviona koje bi mogla
poslati na njih.
»Ne volim kad plačem«, reče ona. »Tada se osjećam slaba.«
Kliznuo joj je rukom oko struka i poljubio je u sljepoočicu. »Ah, ali upravo nas suze
čine ljudima, Isabel.«
Oslanjala se na Macovu ruku dok su hodali, bila je u njegovu naručju dok su plesali
nakon večere, a onda su se šetali pokraj ruševina duž rijeke i sve je vrijeme osjećala kao
da joj se nešto vratilo nakon dugo vremena. Požari su prestali gorjeti, bombe su prestale
padati, smeće i šuta bili su odvezeni, zemljišta na kojima su nekad stajale zgrade bila su
poravnana i čista, spremna započeti drugi život, život poslije rata. Taj novi život nije bio
tako daleko. Možda nekoliko mjeseci ili do kraja godine, ali ona je osjećala da je plima
odmah iza horizonta i da se vraća. Bila je spremna ponovno osjećati. Osjećati nešto
dobro. Okus čokolade na jeziku. Nove cipele na nogama. Praznike uz more. Prazna
platna na kojima će slikati. Poljupce na vratu i usnama.
Vratili su se u Savoy da vide može li Emmy dobiti sobu, jer je propustila posljednji
vlak za Oxford. Ali hotel je bio pun.
»Dođi u moju sobu, Isabel«, ponudio je Mac. »Spavat ću na podu. Časna
izviđačka.«
I to je doista bio plan.
Mac bi održao zadanu riječ; Emmy je bila sigurna u to.
Ali tijekom noći sanjala je da je zarobljena u podrumu hotela Sharington Crescent,
zakopana u ruševinama i nema nikoga tko bi joj pomogao. Gušila se u tami koja ju je
obavijala. Bit će živa zakopana.
Još gore. Julia je bila s njom, ali oči su joj bile otvorene, staklaste, nije treptala.
Izgledala je kao onaj mrtvac na ulici za vrijeme Blitza, čiji su nos i usta bili umazani
krvlju.
Njezini vriskovi probudili su Maca, koji se u trenu našao pokraj nje, smirujući je i
tješeći. A onda ju je počeo ljubiti. Posvuda. Kad je shvatio što se događa, odmaknuo se i
samo što se nije počeo ispričavati.
Ali ona ga je povukla k sebi u postelju.
Htjela je biti s njim. Htjela je osjećati da je i ona nekome važna.
Kad je Mac isprepleo svoje tijelo s njezinim, onoliko blisko koliko to dvoje ljudi
uopće može biti, Emmy je odjedanput shvatila zašto se mama vraćala Henryju Thorneu,
iako je bio oženjen drugom. Nije se radilo samo o novcu koji joj je davao da može
preživjeti kao samohrana majka. Budio je u njoj osjećaj da je željena. Poželjna.
Dragocjena.
Mama je pristala na zamjenu, baš kao što čini svatko tko drhti pod teretom koji mu
se čini pretežak. Zamijenila je život krajnje bijede za život pun tajni i iluzija, koje su
hranile i odijevale nju i njezine kćeri. Baš kao što je Julia zamijenila kutiju s crtežima
vjenčanica s knjigom bajki kad nije htjela da Emmy ode. Emmy je zamijenila Juliju za
svoja nadanja i težnje kada nije htjela da joj itko govori što može, a što ne može raditi.
Toga je dana Emmy zamijenila odrješenje od grijeha, koje joj je otac oporučno
ostavio, za vlastito dostojanstvo.
Na taj način ljudi nastoje izbalansirati jezičac na vagi kad ga život i svijet pretegnu
u jednu stranu, razmišljala je Emmy. Tek nakon što prođe određeno vrijeme, čovjek
može procijeniti je li možda mogao izdržati teret za koji je u onom trenutku mislio da
je pretežak.
 Ali život se živi u trenutku u kojem ga živiš, mislila je. Nitko osim Boga ne vidi dalje
od današnjeg dana.
Ujutro kad se probudila, Mac joj se pospano smiješio i prstom joj maknuo pramen
kose s očiju. »Dobro jutro«, rekao je.
Emmy se bojala ustati s mjesta na kojemu je ležala. Vrijeme kao da je stalo i nije
htjela da neumoljivo nastavi juriti dalje. Za sebe nije znala koja će djevojka biti nakon
što ustane iz kreveta. Prošaptala je da ne želi otići.
»Onda ostani.«
»Ne mogu. Znaš da ne mogu.«
»Onda se udaj za mene.«
Rekao je to tako brzo. Čekala je da se nasmije i uvjeri je da se šali. Jer sigurno se šalio.
Ali sekunde su prolazile, a on se nije nasmijao.
»Lud sam za tobom. Udaj se za mene, Isabel.«
Emmy se zagledala u njega otvorenih usta ne usuđujući se zamisliti sebe kao sretnu
suprugu jednog dobrog čovjeka. Sreća i ona nisu bile bliske prijateljice. Mac nije imao
pojma koga zapravo prosi.
»Nisam ona za koju me smatraš«, šapne Emmy. Suze su joj se počele skupljati u
očima.
Obrisao ih je poljupcima. »Ti si žena koju volim.«
»Ali otići ćeš kada rat završi.«
»Svatko mora u nekom trenutku otići, Isabel. Život se sastoji od dolazaka i
odlazaka. Pođi sa mnom u Ameriku. Obećavam ti da ću svaki dan nastojati proživjeti
tako da ne požališ svoju odluku.«
Zaklopila je oči da ne zamišlja samu sebe kako napušta Englesku, jedini dom koji je
znala.
Kako napušta Juliju, potpuno i konačno.
»Isabel?«
»Ne znam što učiniti.«
»Voliš li me?«
Onog trenutka kad je postavio pitanje, znala je da ga voli. Zaista ga je voljela. Ali to
što ga voli ne znači da ima pravo na sreću s njim, a ni da ima hrabrosti otići iz Engleske
i pogaziti obećanje koje je dala majci prije mnogo godina na jednoj sunčanoj plaži.
»Zašto je to važno?« reče Emmy dižući se iz kreveta i posegnuvši za svojom
odjećom. Ljubav prema Macu nije mijenjala ništa u vezi s onim tko je ona i što je učinila.
»Isabel.«
Okrenula se prema njemu.
 »Molim te, ne dopusti da te tuga i nesreća koje si upoznala u prošlosti spriječe da
sada prihvatiš sreću«, reče on. »Molim te, nemoj.«
Zbog preplitanja njezina dvaju identiteta – Emmelinine prošlosti i Isabeline
budućnosti – počelo joj se vrtjeti u glavi. »Moram se vratiti kući. Charlotte će se
brinuti.«
»Isabel?«
»Ja... ne mogu sada razmišljati o budućnosti, Mac. Molim te, ne traži to od mene.«
Nije više ništa rekao. Jedva da je progovorio dok ju je pratio do željezničke stanice.
Emmy se vratila u kuću Thistle i ispričala se Charlotti što je prenoćila u Londonu
bez njezina znanja. A onda joj je ispričala što se dogodilo kod odvjetnika i u kući
Thorneovih.
Nije rekla Charlotti da je spavala s Macom.
Ali pretpostavljala je da Charlotte to ionako zna.
Sljedećih tjedana Mac je dvaput nazvao, ali Emmy je brzo prekidala razgovor, nešto
što prije nije činila, barem ne kad je Mac bio u pitanju. Njegova prosidba bez odgovora
visjela je između njih poput ponuđenog dara, a ona se previše bojala ispružiti ruku da ga
uzme. Srce ju je boljelo zbog Maca, jer to što je spavala s njim bilo je od nje
nepromišljeno i sebično.
A nije prošlo ni bez posljedica. Sedam tjedana nakon povratka iz Londona Emmy
je bilo jasno da je trudna.
Dok je neprekidno povraćala u zahodu, dok joj je Charlotte stavljala hladan oblog
straga na vrat, strašna joj je čežnja ispunjavala prazninu koju je osjećala u želucu.
Nedostajala joj je majka.
»Želim svoju mamu«, promuklo je rekla Charlotti između dva povraćanja.
Charlotte se nagnula nad nju i poljubila je u potiljak. »Znam da želiš.«
Tijekom svih ratnih godina Emmy se svakodnevno budila kao Isabel Crofton. Ali
još je bila kći Annie Downtree. I mama je bila u ovakvoj situaciji kao i ona sada: sama,
trudna i zaprepaštena odlukama koje je bila donijela u trenucima slabosti. Mama je
znala gdje pronaći snagu kako bi mogla nastaviti koračati unatoč pogledima ljudi,
praznim danima i usamljenim noćima.
Mama je znala kako preživjeti u svijetu bez snova.
»Ne znam kako ovo učiniti«, naposljetku je prošaptala Emmy.
Charlotte potraži njezin pogled sagnuvši se da okrene svoje lice k Emmynu. »Reci
Macu. On te voli. Znam to sve vrijeme. Mislim da i ti voliš njega. Ovo dijete njegovo je
koliko i tvoje.«
Emmy treptanjem potisne suze koje su prijetile. »Ali... Mac je Amerikanac. Kada
rat završi, vratit će se u Ameriku.«
 Charlotte spusti pogled i kimne. »Znam.«
»Vi... vi biste htjeli da odem s njim? Da odem odavde?« Emmy je jedva mogla
izgovoriti te riječi. Kuća Thistle bila joj je sklonište, utočište nakon što joj je rat sve
oduzeo.
»Ne govorimo o onome što ja želim.« Charlotte je primi za ruku. »Riječ je o
tvojem životu, ne mojem. Moraš pronaći put natrag u svijet, Isabel. Tamo te čeka tvoje
mjesto. Moraš ga pronaći. Znam da si rekla da više nikada nećeš nacrtati nijednu
vjenčanicu, možda i nećeš, ali određeno ti je da učiniš nešto sa svojim životom. Ne
vjerujem da to znači sjediti u kući Thistle i gledati kako vrijeme prolazi.«
»Ali tu se... osjećam sigurno«, reče Emmy jedva dišući.
»Sigurno nije isto što i sretno. Vjeruj mi na riječ, Isabel.«
Na trenutak su zašutjele.
»Neću znati što učiniti sa sobom u Americi«, naposljetku reče Emmy.
Charlotte se nasmiješi. »Stvorit ćeš život s čovjekom kojega voliš i s djetetom koje
ste stvorili. Ostalo ćeš sama otkriti. To je ono što ćemo morati svi učiniti.«
Opet je nakratko zavladala tišina dok je Emmy razmišljala o budućnosti s jedinim
čovjekom kojeg je mogla voljeti. Sve je bilo zastrašujuće veliko za zamišljanje; kao što je
to nekoć bilo i njenoj mami.
Mama.
Ako ona to sada učini, tu će se kći Annie Downtree i Eloise Crofton rastati.
Zauvijek.
Tu će Emmeline Downtree zauvijek izblijedjeti u ništavilo, baš kao i Julia. Kao
mama.
Charlotte se uspravi iz klečećeg položaja i reče Emmy da joj ide skuhati čaj od
kamilice koji će joj smiriti želudac.
»Mogla bi razmisliti o tome da Macu ipak otkriješ tko si. Mislim da mu to neće biti
važno«, reče Charlotte stojeći pokraj vrata.
Emmy promrmlja da, ako mu neće biti važno, onda nema razloga da mu kaže. Jer
njoj je bilo važno. Život se sastojao od dolazaka i odlazaka.
Za Emmy je došao trenutak da ode.

ISABEL Crofton udala se za Jonaha MacFarlanda u londonskoj sudnici 8. svibnja, na

dan kada su Saveznici proglasili pobjedu u Europi.
Kraj neprijateljstava.
Mladenci su otputovali u Ameriku s Isabelinom tek pribavljenom putovnicom,
jednog maglovitog jutra u srpnju nakon dugog vikenda punog suza u kući Thistle, jer se
Emmy sa svima opraštala. Na dan odlaska Isabel se osjećala kao i onoga dana kad je
napuštala London nakon što ju je Mac spasio, očajnički je željela biti što dalje od tog
mjesta. Dok je London ostajao iza nje, osjećala je kako pucaju spone koje su je vezale za
stari život. U kovčegu smještenom duboko u potpalublju imala je nešto trudničke
odjeće, svoje kistove, rodni list, staru kutijicu za sitnice i knjigu bajki.
I čekić.
Više neće vidjeti Englesku.
Čekić će je podsjećati – kako nikada ne bi zaboravila – da je postavši Isabel napravila
potpunu zamjenu.
Zauvijek otići iz Engleske značilo je za sobom ostaviti Emmeline Downtree i
njezinu strašnu tugu.
Činilo se to prihvatljivom zamjenom.
 Trideset treće poglavlje

KENDRA

GLEDAM ženu koja sjedi na sofi nasuprot meni, uokvirena svojim slavnim slikama
djevojčica s kišobranima. Ruke je prekrižila na krilu i zagledala se u njih.
Ona je Emmeline Downtree. Ona je Isabel MacFarland.
»Ali ipak ste se vratili u Englesku«, kažem. »Ovo je kuća Thistle, zar ne?«
Kimnula je. »Da.«
»Što – što vas je natjeralo da se vratite?«
Isabel podigne glavu, ali skrene pogled prema prozoru. »Ah, pretpostavljam da je
to Božja volja. Obično je ruka Božja ta koja pomakne čovjeka, koji se čvrsto drži onoga
što mu ne pripada.« Lagano se nasmijala kao da je pojedinosti njezina povratka još
uvijek mogu iznenaditi.
»Nisam... sigurna da vas razumijem.«
Isabel nagne glavu kako bi me mogla pogledati, ali vrlo letimično.
»Nisi napravila pogreške koje sam ja napravila niti si bačena u oluju koja te
prisiljava donijeti odluke koje nisi spremna donijeti – to znam. Ali nadam se da ćeš se
jednoga dana sjetiti da sam ti rekla da nisi vlasnica svojih grijeha.«
Još sam zbunjena. »Ne želite valjda reći da ljudi nisu odgovorni za ono loše što
naprave?« kažem zapravo ne vjerujući da to hoće reći. Ne nakon svega što mi je
ispričala.
Ona nježno uzdahne pitajući se možda kako da mi to objasni.
Mislim da mi pokušava nešto razotkriti. Možda svoj razlog zašto mi je dopustila da
je intervjuiram?
»Kažem da si, jednom kad doneseš odluku, pa makar i lošu, odigrala svoj potez. Ne
možeš živjeti život kao da u ruci još držiš sve karte.«
 »Jeste li mi zato dopustili da s vama danas razgovaram? Da mi to kažete?«
Isabel se nasmije. »Zaboga, ne. Moj je razlog mnogo sebičniji.« Smiješi se mislima
koje nisam u stanju pogoditi. Odmahuje glavom. »Mnogo sebičniji.«
Čekam da nastavi.
Ona me gleda. »Možda si već zaključila da nisam baš spretna kada trebam biti
otvorena prema ljudima. Dopustila sam ti da me intervjuiraš zato što planiram svoju
povijest ostaviti tebi.«
»Meni?«
Isabel izvije jednu obrvu. »Da, naravno, tebi. Zašto ne tebi? Studiraš povijest. To
je povijest. Moja povijest. I zna je samo šačica ljudi.«
»Vi... zar nikada nikome niste rekli tko ste?«
Kutovi usana podignu joj se u poluosmijeh. »Rekla sam nekolicini. Gwen zna. I
Beryl.«
»Gwen?«
»Moja kći. Moja i Macova. Samo smo nju imali.«
Čujem djecu vani na stubištu. I Isabel ih čuje i okrene se prema tom zvuku
nevinosti.
»Jeste li ikada rekli mužu?« pitam.
Opet se okrenula licem prema meni. »Naposljetku jesam. Trebalo mi je dvadeset
godina, ali naposljetku sam mu rekla.«
»Kada ste se vratili u Englesku?« Dobro sam istražila sve što sam mogla pronaći o
njoj. Znala sam da se umjetnica Isabel MacFarland 1958. vratila s kćeri u posjet
Engleskoj i ostala. Nekoliko mjeseci kasnije pridružio joj se suprug.
»Da«, rekla je razvlačeći riječ i dajući joj značaj koji nisam razumjela. »Kad sam se
vratila u Englesku.«
Isabel posegne za zamotuljkom omotanim u tkaninu, s kojim je prije nekoliko sati
došla u sobu.
»Mac i ja počeli smo vrlo sretni«, reče ona razvezujući vrpcu na zamotuljku.
»Barem onoliko koliko može biti dvoje ljudi koji su preživjeli užase rata. Kupili smo
malu kuću u Saint Paulu, u Minnesoti, i prvih nekoliko godina živjeli smo blizu
njegovih roditelja. Bili su jako dragi prema meni i potpuno zaluđeni Gwen. Bili su
mnogo bolji djed i baka nego što sam ja bila majka. Sve vrijeme brinula sam o njezinoj
sigurnosti. Bila sam sigurna da ću je izgubiti kao što sam izgubila Juliju.
Mac je želio napraviti karijeru na radiju, ali zbog nekog razloga nije mu uspjelo.
Umjesto toga počeo je pisati knjige za djecu. Misterije s junacima kao što su tinejdžer,
budući novinar i njegova prva susjeda slikarica. Joey i Izzy.«
»Vi i Mac?« kažem ponosna na sebe što sam to zaključila.
 »Naravno.« Ona odmota tkaninu. Unutra se nalazila požutjela omotnica i
bilježnica uvezana u kožu, tamna od starosti. »Knjige su se dobro prodavale i mogli smo
živjeti samo od toga«, nastavi ona. »Ja sam imala svoj mali studio i počela sam slikati
djevojčice s kišobranima. Isprva su bile samo za mene. Otkrila sam da me prisjećanje na
Juliju na taj tajnovit način oslobađa krivnje koju sam još uvijek osjećala. Nedostajala mi
je ova kuća, nedostajale su mi Charlotte i Rose, ali nisam se mogla prisiliti da ih dođem
posjetiti, čak ni onda kad su se Macove knjige dobro prodavale i mogla sam si to
priuštiti. A onda sam jednoga dana u travnju 1958. dobila pismo.«
Isabel mi pruži omotnicu. Na njoj nije bilo imena. Pažljivo sam je otvorila i izvukla
tri lista papira boje lavande. Čitala sam naglas:

Draga moja Emmy,

ako čitaš ovo pismo, onda znaš da više nisam među živima i da sam ti u oporuci ostavila kuću
Thistle. Uvijek sam znala da ću je ostaviti tebi, još od onog trenutka kad si mi se vratila prije
sedamnaest godina, nakon što si tako mnogo izgubila. Tog dana shvatila sam da smo ti i ja tako
čvrsto i neraskidivo povezane kao i ljudi koji imaju zajedničko ime i istu krv. Moja si kći isto
onoliko koliko bi to bilo dijete da sam ga eventualno bila rodila.
Nije mi važno što si otišavši iz Engleske da započneš novi život osjećala da je nužno držati
me na distanci, i to ne samo fizičkoj. Znam kako je neizvjesno živjeti ponovno osmišljen život.
Rođendanske i božićne čestitke koje si slala tijekom godina tebi su se možda činile male i
nevažne, ali za mene su bile cijeli svijet, osobito nakon što je Rose preminula. Pisala sam ti
samo onoliko često koliko i ti meni, jer nisam htjela da ti išta poremeti pažljivo uspostavljenu
ravnotežu između onoga što je bilo, što jest i što bi moglo biti.
U srcu su mi nada i molitva da prihvatiš kuću Thistle kao svoje zasluženo nasljedstvo.
Voljela bih da sam je mogla održavati onako lijepom kakva je bila kad si je posljednji put vidjela.
Ispod boje koja se guli, napukle žbuke i podivljalih penjačica, kuća je još grandiozna stara
prijateljica koja čezne za tim da ti izrazi dobrodošlicu.
Ostavila sam kuću Thistle Isabel Crofton MacFarland jer to je ime kojim se sada koristiš i
želim da sa što manje problema preuzmeš svoje vlasništvo. Ali ako naiđeš na neku poteškoću,
moj odvjetnik ima moje zapečaćeno pismo, u kojem potvrđujem tvoj pravi identitet, a koje
treba otvoriti samo u slučaju da se pojave sumnje u tvoje pravo na moju kuću.
Molim te, Emmy, dođi što prije i preuzmi kuću Thistle. Ne znam koliko će mjeseci, ili možda
čak godina, proći od ovog mojeg pisma do trenutka kada ćeš ti ovo čitati. Liječnik kaže da mi
srce popušta, a i ja to osjećam. Najveća mi je želja dati srce svojega doma tebi, draga
Emmeline.
Ali ima još jedan razlog zbog kojega se nadam da ćeš se vratiti i pogledati kuću Thistle.
Neću te opterećivati detaljima tog razloga ako pak želiš prodati kuću bez da je ponovno vidiš i
tako se riješiti i posljednje veze s osobom koja si bila kada sam te prvi put upoznala. Ali ako
dođeš, kao što se istinski nadam da hoćeš, onda ćeš moći učiniti što želiš s pismom koje te
čeka u gornjoj ladici mojeg noćnog ormarića.
Svaki dan otkad si otišla prije dvanaest godina, molila sam se za tebe da smogneš hrabrosti
i oprostiš si zbog onoga što si smatrala neoprostivim postupcima. Prije mnogo desetljeća i ja
sam se osjećala kao i ti, ali milostivo sam dobila hrabrost jer se moj dragi suprug također molio
za mene.
Ja sam bila kriva za Roseinu nesreću, Emmy. Barem sam ja to tako vidjela. Bila sam ljuta
na nju onoga dana kad je sama otišla plivati. Sviđao joj se isti dječak kao i meni, a ona je znala
da mi je vrlo drag. Rose je bila lijepa i graciozna i mogla je zadobiti naklonost svakog dječaka u
našem kraju. Odabrala je Martina zato što se meni sviđao. Bilo je to samo neznatno rivalstvo
između sestara, ništa više, ali dopustila sam da me obuzme, u svakom smislu te riječi.
Onoga dana zamolila me da pođem s njom na plivanje. Preklinjala me. Bio je vrlo vruć dan,
a u blizini ljetovališta kamo smo odlazili svakog kolovoza bilo je jezero. Odbila sam ići s njom
zato što sam bila bijesna na nju. Ja sam imala četrnaest godina, ona trinaest. Kako sam ja bila
starija sestra, roditelji su od mene uvijek očekivali da pazim na nju. Bio je to zadatak koji mi je
postajao sve mrskiji. Rose je očito imala više samopouzdanja, bila je zanimljivija, sposobnija.
A više nismo bile ni mala djeca.
Naši su roditelji, školski nastavnici na praznicima, tog poslijepodneva otišli u grad preuzeti
pristiglu poštu, kupiti namirnice i platiti račune. Mene su ostavili da pazim na sestru. Rose i ja
inače nismo smjele same plivati u jezeru; to je bilo pravilo koje smo znale još odmalena. Ali
ona je svejedno otišla i rekla mi da ću ja biti kriva ako se ona utopi.
Nije se utopila kad je skočila u jezero i udarila glavom u dno, ali život ti može promijeniti i
ako se zamalo ne utopiš. A njoj se, naravno, upravo to dogodilo. Da u tom trenutku slučajno
nisu prolazila dva dječaka koji su išli na pecanje, ona bi umrla. Ali eto, preživjela je, no mozak
joj je predugo ostao bez kisika. Kad nam se naposljetku vratila kući, bila je drukčija. A i ja.
Iako sam znala da nije smjela sama otići na plivanje i da nisam kriva za ono što je učinila,
željela sam da joj se dogodi nešto loše, Emmy. Godinama poslije opsjedala me upravo ta moja
površna, ali žarka želja da joj se dogodi nešto loše. Ona se nije sjećala da me je molila da pođem
s njom. A ja nisam mogla zaboraviti da ipak jest.
U trenucima očaja dopustila sam si vjerovati da mi Bog nije dao djece samo da me kazni
za ono što sam učinila Rose. Ali na kraju sam uvidjela da svi biramo i donosimo odluke, Emmy.
I ja sam donijela svoju; a Rose svoju. Naši su roditelji odlučili ostaviti nas same tog dana. Oni
su dječaci odlučili otići na pecanje. Ja nisam baš tako važna osoba u Božjem univerzumu da
samo moje odluke mogu promijeniti nečiju tuđu sudbinu.
Svi donosimo svoje odluke – ti i ja – u svijetu koji nije savršen. Iako sada želim da sam
onda drugačije odlučila, baš kao što znam da i ti želiš, koja od nas dvije može reći da se u tom
slučaju našim voljenima ništa loše ne bi dogodilo?
Ne smiješ se kriviti za ono što se dogodilo Juliji ništa više nego što se ja trebam kriviti za
ono što se dogodilo Rose. Željela sam ti to reći prije mnogo godina, ali nisam htjela da pomisliš
da svoj gubitak smatram usporedivim s tvojim. Znam da je tvoj veći.
Bila mi je radost poznavati te i voljeti, Emmeline. Svaki dan zahvaljujem Bogu što je tebe
i Juliju doveo u moj život.
Ostavljam ti jedino bogatstvo za koje se nadam da će ti donijeti mir.
Uvijek tvoja,
Charlotte

Podignula sam pogled s pisma. Isabel se opet zagledala kroz prozor, a oči su joj sjale
od neisplakanih suza.
 Kad je progovorila, glas joj je bio promukao. »Mac je sjedio pokraj mene za
kuhinjskim stolom dok sam čitala to pismo, jer mi nije palo na pamet dok sam ga
otvarala da ću morati nešto sakriti od njega. Neprekidno je govorio: ›Isabel, što je to?
Što ne valja?‹ Znala sam da više ne mogu od njega skrivati istinu. Sve sam mu ispričala.
Sljedeći dan je bio vrlo težak. On nije bio sretan. Nisam mu povjerila istinu o tome tko
sam i to ga je jako pogodilo. Sljedećih nekoliko dana jedva da smo razgovarali. Zapravo,
prošli su tjedni. Gwen je vidjela da smo se posvađali i neprestano me zapitkivala o čemu
se radi. Napokon sam joj rekla da mi je jedna daleka teta ostavila sto godina staru seosku
kuću u Engleskoj i da se tata i ja ne slažemo što učiniti s njom.«
Zašutjela je načas, a onda nastavila.
»Došao je i svibanj, a stvari se između mene i Maca nisu poboljšale. Odlučili smo
da će biti najbolje da se preko ljeta vratim u kuću Thistle i procijenim budućnost kuće,
ali i našeg braka. Mac je upravo dovršavao rukopis i našim prijateljima i obitelji nije bilo
čudno što vodim Gwen sa sobom na tri mjeseca u Englesku, gdje ću srediti nasljedstvo,
dok Mac ostaje kod kuće raditi na knjizi. I tako smo učinili. Gwen i ja stigle smo u lipnju
te godine.«
»Ali... ostali ste«, kažem jer je ona zašutjela. »Suprug vam se pridružio, zar ne?«
»Da. Ostali smo.«
»Jeste li ostali zbog onog drugog pisma koje je Charlotte spomenula? Onoga u
njezinu noćnom ormariću?«
Isabel nagne glavu. »Ah, pretpostavljam da je i to imalo neke veze. Ali pismo nije
bio glavni razlog zbog kojeg smo ostali.«
Čekala sam.
»Sjećaš li se da sam ti rekla da nakon što povučeš svoj potez, ne možeš živjeti kao
da još u ruci imaš sve karte?«
»Da«, rekla sam.
A onda mi je pružila u kožu uvezanu buježnicu koju je držala na krilu.
Treći dio
 Trideset četvrto poglavlje

JULIA

8. lipnja 1958.

Draga Emmy,

toliko je mnogo vremena prošlo otkad sam te zamišljala živom da ne znam odakle početi.
Moj terapeutkinja, doktorica Diamant, rekla je da bih se trebala praviti kao da ti pišem
pismo. Da mislim o tebi kao da si živa i da jednostavno počnem pisati. Nije važno kako ću
početi, rekla je; jedino je važno da počnem. Ona misli da će mi činjenica da ti ovako pišem
omogućiti da nastavim sa životom, da tebe ostavim na miru, da se tako izrazim, te da me
više neće progoniti sjećanje na tebe. Zapravo, doktorica Diamant kaže da me ti ne progoniš,
Emmy. Činim to sama sa svime što je ostalo nezavršeno između nas. Ona kaže da će mi ovaj
dnevnik omogućiti da kažem ono što moram. Omogućit će mi da krenem naprijed.
Mislim da je to vrlo čudan odabir riječi. Krenuti naprijed. Kao da sam smrznuta stajala
na jednom mjestu i stoga moram učiniti nešto drastično da se opet pokrenem. Kada se
uopće možemo prestati kretati? Ti i ja znamo bolje od ikoga da se Zemlja nastavlja okretati,
bez obzira na ono što ti se dogodi, i ona te nosi sa sobom željela ti to ili ne. I dalje dišeš, srce
ti nastavlja kucati, sunce i dalje putuje nebom i svijet se vrti. Kad dan završi, uvučeš se u
krevet, a kad se probudiš, čeka te novi dan. Zaista nemaš izbora. Da sam samo mogla
spriječiti stvari da se nastave događati, već bih to davno učinila.
Doktorica Diamant nije moja prva liječnica, ali najdraža mi je. I Simonu se sviđa, a to je
dobro. Mislim da bi ti se Simon svidio. Pametan je, ljubazan i podsjeća me na Nevillea, osim
što je pouzdan, iskren i živ. Ima kovrčavu smeđu kosu, oči boje čokolade i izgleda kao da je
neprekidno iznenađen. Mislim da mi se to kod njega najviše sviđa. Uvijek izgleda kao da će
upravo otkriti nešto zadivljujuće. Zapravo je on taj koji je pronašao doktoricu Diamant.
Jedno dugo razdoblje nisam imala terapeuta. Pretpostavljam da sam mislila kako sam
prerasla potrebu za tim. Kada sam naposljetku prije nekoliko godina odlučila da sam
spremna vratiti se u London, smatrala sam da je to dovoljan dokaz da mi psihoterapija više
ne treba. Naposljetku, prošlo je osamnaest godina. Dragi Bože, čovjek bi pomislio da sada
već držim stvari pod kontrolom, zar ne? Ali onda sam upoznala Simona, zaljubila se i već
sama činjenica da sam neizmjerno sretna prvi put u životu opet me je sludila. Zamalo sam
napustila posao i vratila se kući k baki. Ali Simon me je, blagoslovljen bio, uvjerio da
ostanem. Našao mi je doktoricu Diamant. Simon zna sve što mi se dogodilo. Pa, gotovo sve.
Mislim da nitko ne zna ama baš sve. Ali Simon me voli unatoč tome što sam slomljena i kaže
da će čekati dok ne budem u stanju reći da ću se udati za njega. Pravi je, zar ne?
To je uglavnom i razlog zbog kojega je htio naći nekoga kao što je doktorica Diamant.
I sam je otišao na nekoliko razgovora s njom tako da zna što mi može reći – pretpostavljam,
i ono što mi ne može reći.
Doktorica Diamant ima oko četrdeset godina, možda je i starija, puši tanke smeđe
cigarete i nosi odjeću sa slikama divljih životinja, što me podsjeća na Maroko ili Zanzibar.
Nije nalik ni na jednoga psihijatra kojemu sam odlazila kao djevojčica. Prvi je bio strašan trol
s licem poput mopsa, a zvao se doktor Nielsen. Navodno je bio izvrstan liječnik koji je točno
znao kako izliječiti dijete okovano strahom i tjeskobom. Ali, Emmy, bilo je trenutaka kad
sam ga poželjela baciti s mosta. Neprestano je htio razgovarati samo o onom danu, danu
kada sam te posljednji put vidjela. A to je bila posljednja stvar o kojoj sam željela s njim
razgovarati. O tome nisam htjela ni sa kim razgovarati. Zaboga, to i je razlog zašto sam
prestala govoriti. Znaš, kad se sada osvrnem na to i razmišljam, što je on uopće radio i zašto
je želio da ponovno proživljavam taj dan u njegovoj ordinaciji svaki put kad su me dovukli k
njemu? Što je mislio, zašto sam postala onakva kakva sam bila? Upravo zato što sam morala
proživjeti onaj dan prvi put kad se dogodio.
Baka je naposljetku odlučila da mi doktor Nielsen ne pomaže. Rekla je da je to zato što
je on Amerikanac i da što mi očekujemo? Nije to meni rekla. Rekla je to svojim
sunarodnjacima, Britancima, kad je zaključila da ja i ne slušam, kad i ne govorim.
Idući doktor je bio u redu. Treći, doktor Hunt, bio mi je jako drag, ali oženio se i odselio
nakon samo dvije godine. K njemu sam odlazila od svojeg desetog rođendana do
neposredno prije dvanaestog. Uspio me navesti da izgovorim nekoliko rečenica u
posljednjim mjesecima mojih posjeta njemu, i prije nego što je otišao u Teksas, rekao mi je
da se zapravo ne moram brinuti zbog toga govorim li ili ne. To nije bilo važno. Kada budem
ponovno spremna za verbalnu komunikaciju, znat ću. Nikada nije sreo nekoga poput mene,
tko ne bi progovorio kad je bio spreman. Za to nije postojala čarobna formula. Kad budem
spremna, jednostavno ću opet početi govoriti.
Nikada neću zaboraviti kako sam se osjećala kad je rekao da je upoznao druge ljude
kao što sam ja. Čak sam ga uspjela pitati o tome.
Da, rekao je. Ima mnogo, mnogo ljudi poput mene. Zapravo, svatko je poput mene. Svi
smo osjetljivi na gubitak i izloženi djelovanju traume. Ne postoji nitko tko bi doživio ono što
sam ja a da se ne bi borio tražeći način kako se nositi s tim.
Bilo mi je vrlo drago to čuti. Mrzila sam osjećaj da sam drukčija. Čudakinja. Tako te djeca
zovu kad ne govoriš, Emmy. Nisu mi u lice govorili da sam čudakinja. Ali znala sam što šapću
o meni.
Ona mala Engleskinja ne govori. Osim kad nabraja stvari.
Kako to da ne govori?
Nacisti su joj ubili obitelj, a čak i nije Židovka.
Kako je pobjegla?
Nitko ne zna. Nitko neće nikada saznati.
Zašto broji stvari?
 Jer je šiznula.
Mnogo sam puta htjela reći toj glupoj deci da mi nacisti nisu ubili obitelj, ali da sam to
učinila, možda bi me pitali: Pa tko ih je onda ubio? Nisam imala odgovor na to.
Poslije doktora Hunta nisam više htjela ići drugome i nisu me odmah ni prisiljavali. Rat
je završio nekoliko mjeseci poslije i baka se htjela vratiti u Englesku.
Ja se isprva nisam htjela vratiti.
Zapravo, prvi put kad sam u pet godina progovorila i povikala bilo je kad sam rekla baki
da se ne želim vratiti u Englesku. Bila je sretna čuti me da vičem, ali nakon što je radost
splasnula, prvi put smo se posvađale.
Ali tamo ti je dom, Julia, rekla je.
Nemam dom, vikala sam.
Tvoj dom je sa mnom.
Nemam dom!
Julia, tvoj dom je sa mnom. Ja sam tvoja obitelj. Ja i djed.
Na kraju smo se vratile. Naravno da smo se vratile. Nismo Amerikanke. Baka i djed imaju
lijepu kuću u Woodstocku blizu Oxforda, gdje djed, kojega sam u pet godina vidjela samo
dvaput, predaje književnost. Nedostajale smo mu. Želio je da se vratimo kući.
Dok smo se pakirale odlazeći iz Connecticuta, izričito sam rekla da se ne želim ni
približiti Londonu.
Baka je rekla da nema razloga za to. Ionako je sav u ruševinama.
A ja sam dodala: »Nikada više.«
A ona je rekla da, ako nikada više ne želim vidjeti London, i ne moram.
Brod kojim smo plovile bio je velik kao cijeli grad, ili mi se barem tako činilo. A kad smo
pristali u Southamptonu, djed nas je već čekao u svojem autu.
Pitao me kako je prošlo putovanje. Rekla sam mu da je bilo dobro u usporedbi s
odlaskom, kada su nas podmornice pokušavale potopiti. Oči su mu se napunile suzama kad
sam to rekla, a ja sam se zabrinula pomislivši da mu baka nije rekla kako nam je prvo
putovanje bilo zastrašujuće. Ali nije se radilo o tome. Znao je koliko je bilo strašno. Nego
jednostavno nikada prije nije čuo moj glas.
Zapravo nisam voljela zvuk svojega glasa kada sam ponovno progovorila. Išla sam u
školu s američkom djecom i slušala ih kako govore i iako sama baš nisam mnogo govorila,
njihov čudan način govora uvukao mi se u glavu i pomiješao s onim kako sam govorila prije
pet godina. Ono što je sada izlazilo iz mojih usta, kada sam opet »verbalno komunicirala«,
bila je čudnovata mješavina britanskog i američkog naglaska, zbog čega sam zvučala kao
neki psihopat.
Ne zvučiš kao psihopat, rekla je baka. Gdje si čula tu riječ?
Zvučim neobično.
Julia, zvučiš kao i ostala britanska djeca koja su bila evakuirana u Americi. To se događa
kad uroniš u drugu kulturu.
Ti ne zvučiš kao oni, rekla sam.
To je zato što sam pedeset godina starija od tebe. Ti si mlada. Vratit će ti se ono staro,
Julia. Opet ćeš govoriti kao i prije.
Pretpostavljam da je tako i bilo.
 Baka je bila vrlo sretna što je opet u Engleskoj, u svojoj lijepoj kući, s djedom i svim
prijateljima koje je ostavila kada je sa mnom evakuirana u Connecticut.
Mislim da se i meni kuća svidjela. I tebi bi se svidjela, Em. Straga je veliki vrt s grmovima
malina posađenima u mnogo redova. Imala sam svoju sobu, onu koja je pripadala mojem
ocu. Baka je još imala nekoliko njegovih igračaka i brdo njegovih fotografija dok je bio beba,
školarac i kada je počeo raditi u kazalištu.
Kad bi govorila o Nevilleu, baka bi se ražalostila, ali ipak je govorila o njemu. Mislim da
se bojala da ću ga zaboraviti, jer bila sam tek djevojčica kad je ostavio mamu. Ali neke stvari
ne zaboraviš čak ni ako si vrlo mlad.
Ona ne zna da sam ga uvijek zvala samo Neville. Čak ni nakon svih tih godina još ne zna.
Misli da sam ga zvala tata.
Znaš li zašto sam ga zvala Neville?
Zato što si ga ti tako zvala.
Bojala sam se zvati ga tata, jer mislila sam da ćeš ga i ti tako početi zvati. A nisam ga
htjela dijeliti s tobom, Emmy.
Sada bih, naravno. Sada bih sa tobom djelila sve što imam.
Julia

11. lipnja 1958.

Draga Emmy,

danas smo Simon i ja pokušali pronaći ulicu gdje smo ti, ja i mama živjele u Whitechapelu.
Sada sve izgleda drukčije. Nisam je mogla pronaći. Ne mogu se sjetiti kako se ulica zvala i
ništa mi nije bilo poznato. Ama baš ništa. Znam da smo živjele blizu katedrale svetog Pavla
i da je u blizini bila stanica podzemne željeznice. Ali iako smo prošli mnogim ulicama, našu
nisam našla.
Jednom dijelu mene je laknulo, zato što nisam potpuno sigurna da sam spremna
ponovno vidjeti onu kućicu s našim stanom. A drugi dio mene bio je ljutit, jer moglo se
dogoditi da nađem ulicu i da me to približi jedan korak prema tome da se pomirim sa svime.
Znaš?
Simon je prethodno malo istraživao i znao je da je područje istočno od Svetog Pavla
bilo jako bombardirano, ne samo onoga dana kada sam te posljednji put vidjela nego još
mnogo puta poslije. Rekao je da možda ne mogu naći našu kuću zato što je ona razorena i
na tom mjestu sagrađeno nešto novo. U East Endu ima vrlo mnogo novih kuća. Čini se kao
da je nestalo sve što ga je činilo našim, Emmy. Sveti Pavao još stoji, naravno, ali ništa drugo
čega bih se sjećala.
Kada se ta potraga pokazala neuspješnom, otišli smo potražiti mamin grob. Pokopana
je 12. rujna 1940. u zajedničkoj grobnici sa stotinu drugih siromaha. Nisu znali njezin datum
rođenja, Emmy. Samo su joj napisali ime i datum kad je umrla. Dan nakon što smo se ti i ja
vratile u London.
 Znaš li da je ona mrtva, Emmy? Kad bih te opet mogla vidjeti, ovo bi mi bilo teško izreći,
to da je ona mrtva. Te noći zatekla se u podrumu nekog hotela. Bomba je razorila cijelu
zgradu, koja se srušila na podrum, zgnječivši dvadesetak ljudi koji su se tamo sklonili kad je
počeo zračni napad. Ne znam zašto je bila tamo. Na malom nadgrobnom kamenu to ne
piše. Baka je rekla da je možda bila vani na pločniku i utrčala unutra u sklonište kad se
oglasila sirena.
Baka mi nije odmah rekla da je mama poginula, jer bojala se da ću se potpuno povući u
sebe, potonuti i nikada više neću izroniti. Nije rekla ni da je Neville umro prije mame, čak
prije nego što smo ti i ja bile evakuirane. To je istina. Otputovao je i prije nego što smo mi
otišle iz Londona k teti Charlotti. Ni mama mi to nije rekla. A nije mi rekla ni da imam baku i
djeda, što još uvijek ne razumijem. Baka se ponudila da nas primi, Emmy. Prije nego što smo
otišle k Charlotti. Pisala je mami nakon Nevilleove smrti i rekla joj da nas želi odvesti što
dalje od rata. Mogle smo zajedno otići u Ameriku, ti i ja. Zapravo, ona u pismu nije ponudila
da će uzeti i tebe, jer nije ni znala da postojiš. Ali mnogo poslije toga rekla mi je da bi, da je
znala da imam stariju sestru, ponudila da nas obje odvede u Ameriku.
Ali mama mi nije rekla da joj je baka pisala. Bila sam kod tete Charlotte misleći da je
Neville još u Indiji, a on je već tada bio mrtav. Provele smo sve one tjedne daleko od kuće,
a ja nisam znala da imam baku i djeda koji me žele vidjeti.
Kad sam pitala baku zašto je mama to učinila, rekla mi je da ne trebam razmišljati o
stvarima o kojima mogu samo nagađati. Rekla je da je mami možda trebalo vremena da se
navikne na ideju da imam baku i djeda, rekla je da je Neville umro prije nego što se stigla
naviknuti na to, a onda su Nijemci počeli bombardirati London.
Zašto mi Neville nije rekao da imam baku i djeda?
Baka je rekla da mora napraviti isto što i ja: ne razmišljati o preteškim stvarima o kojima
možemo samo nagađati. Rekla mi je da se djed i Neville ni u čemu nisu slagali. Djed je htio
da Neville ide na Oxford, da stekne dobro obrazovanje, skrasi se i ima uglednu karijeru.
Neville nije htio ništa od toga. Želio je biti u kazalištu. Možda im zato nije rekao da ima kćer,
jer je znao da nije postao otac na ispravan način, a pretpostavljao je da bi djedu to bilo
važno.
Mislim da me je Neville također želio držati podalje od svojih roditelja jer se bojao da
ću, budem li previše u njihovoj blizini, postati isto kao i oni — da neću više biti
impresionirana onim što je on bio. Do tog zaključka došla sam tek kad sam postala malo
starija. Iako mi je baka rekla da ne razbijam glavu takvim stvarima, ipak sam to činila.
Razmišljala sam o mnogim stvarima.
Vjerojatno se pitaš kako sam došla k baki.
Prvo, moraš znati da je Neville imao strašnu automobilsku nesreću u Dublinu. Tamo je
bio, Emmy. Ne u Indiji. Živio je s nekom ženom, vlasnicom malog kazališta. Počeo je režirati
drame i igrokaze, i izašao je van jedne večeri nakon predstave koju je režirao i u kojoj je
glumio. Previše je popio i zaletio se autom u drugo vozilo. Nije poginuo u sudaru. Bio je
teško ranjen, ali nije imao novca za bolnicu. To i nije nešto što bi nas iznenadilo, zar ne? Žena
s kojom je živio uplašila se da će umrijeti bez liječničke pomoći pa je pronašla telefonski broj
njegovih roditelja i nazvala ih. Djed i baka otišli su k njemu da vide mogu li ga prebaciti u
bolnicu u Oxfordu. Ali ozljede su bile preteške. Prije nego što je umro, Neville je roditeljima
rekao za mene. Rekao im je gdje živim i kako mi se zove mama. Baka je rekla da je bilo kao
da je znao da umire i želio im je dati nešto dragocjeno i prelijepo umjesto velike žalosti.
Upravo je to i učinio, rekla je baka.
 Sve mi je to ispričala prije nego što sam ponovno počela govoriti, vjerojatno negdje
tijekom druge godine našeg boravka u Connecticutu. Sjećam se da sam već bila proslavila
osmi rođendan. Još nisam znala za mamu. I nisam znala gdje si ti. Nikada nisam saznala gdje
si.
Bilo je bolno čuti da je Neville umro davno prije, a još gore kad su mi nekoliko tjedana
poslije rekli da je i mama poginula i da je već mjesecima mrtva. U oba slučaja osjećala sam
kako se povlačim u svoju nutrinu, kao da pletem kukuljicu oko sebe.
Baka je znala što se mami dogodilo jer je to djed otkrio i rekao joj. Baka zapravo nikada
nije dobila majčino dopuštenje da me odvede u Ameriku, ali nije mogla čekati da ga dobije
dok su Nijemci bombardirali London svakih pet minuta, a mame nigdje nije bilo. No vjerujem
da je djed sve vrijeme ustrajao u tome da moraju saznati kamo je mama nestala. Djed je
smatrao da nije u redu što me je baka odvela bez mamina dopuštenja, iako sam tada bila
daleko od ratnih zbivanja. Baka je naposljetku popustila i rekla mu neka pokuša nešto
saznati, iako sada znam da se užasno bojala da me mama posvuda traži i da će me uzeti
natrag. Djed je platio nekome da traži mamu i ta je osoba saznala da je mama poginula u
bombardiranju. Njezino je ime bilo na popisu.
Kad mi je baka naposljetku rekla da je mama na nebu, izgovorila sam tri riječi. Prve
nakon tko zna koliko vremena.
Gdje je Emmy?
Baka je rekla: »Tko je Emmy?«
Moja sestra.
Sestra? Je li i ona Nevilleova kći? pitala je baka. Izgledala je kao da će svaki čas imati
srčani napad, jer pomislila je da je Neville imao dvije kćeri u Londonu, a ona je spasila samo
jednu.
Odmahnula sam glavom.
Od drugog tate? pitala je baka.
Kimnula sam.
Ne znam gdje je ona, rekla je. Ali mogu je pokušati pronaći. Želiš li da to učinim?
Završila sam s riječima za sljedećih pet godina. Samo sam kimnula.
Ali baka te nikada nije pronašla. Katkad se pitam koliko se jako trudila da te pronađe.
Znam da tijekom rata nije bilo lako saznati gdje se netko nalazi.
A onda se katkad pitam nije li te možda našla, ali mi nije mogla reći.
Čak i sada, kad je mogu pitati, kad bih je trebala pitati, ne mogu to učiniti.
Završila sam sa svojim traženjem. U svakom telefonskom imeniku koji sam mogla
pronaći tražila sam Emmeline Downtree. U hrabrijim trenucima provjeravala sam groblja i
izvještaje o poginulima u ratu. Čak sam provjeravala svaki časopis s vjenčanicama, svaku
dizajnersku kuću, svaku trgovinu vjenčanica u Londonu, a kako te ne mogu naći u tom
malom univerzumu, bojim se da si sigurno mrtva.
Kad bi mi se mogla ispuniti samo jedna želja, poželjela bih da nisam zamijenila kutiju s
crtežima vjenčanica sa svojom knjigom bajki one noći kad smo otišle od tete Charlotte.
To bih poželjela, Emmy. Pa čak ako bi to bila jedina želja koju bih mogla zaželjeti.
Posvuda sam tražila tvoje vjenčanice. Svaki put kad vidim mladenku, pogledam da
vidim ne nosi li možda neku od tvojih haljina.
Ali kako bi mogla?
 Nemaš nijedan od svojih crteža.
Ja sam ti ih uzela.
Strašno mi je žao, Emmy.
Kad bih se mogla sjetiti prezimena tete Charlotte ili kuće gdje je živjela, ili grada u kojem
je živjela, provjerila bih je li kutija s crtežima još tamo i ostatak života provela tražeći tebe
tako da ti mogu vratiti kutiju. Ali ne sjećam se gdje je bila kuća ni kako se Charlotte prezivala.
Kad sam to pokušala saznati, otkrila sam da je zgradu, u kojoj su čuvani podaci o evakuaciji
East Enda, 1944. razorila leteća bomba V-1.
Ne mogu to popraviti.
Voljela bih da mogu povući ono što sam učinila. Sve vrijeme to želim.
Ovo mi ne pomaže.
Ovo ne pomaže.
Julia
 Trideset peto poglavlje

12. lipnja 1958.

Draga Emmy,

danas sam rekla doktorici Diamant da vođenje dnevnika ne pomaže. Htjela je znati zašto.
Rekla sam joj da se ne osjećam bolje nakon što ti pišem. Zapravo se osjećam gore. Rekla je
da katkad na putu oporavka čovjek mora otvoriti staru ranu. Opet će zaboljeti, možda isto
ili čak i više nego onda kada je tek nastala, ali dok uspostavljaš i prigrljuješ proces, rana će
polako boljeti sve manje. Katkad slomljena kost ne zarasle kako treba i osjećaš neprekidnu
bol jer se kosti koje se ne bi smjele doticati, trljaju jedna o drugu. Jedini način da se to
popravi jest ponovno slomiti kosti i namjestiti ih. Jedino će tako dobro zacijeliti. I ja moram
ponovno slomiti kost.
To je bio njezin način da mi objasni da ću se, dok ti pišem, možda osjećati gore prije
nego što ću se osjećati bolje.
Pretpostavljam da to ima nekog smisla.
Ali nisam znala što bih ti još rekla. Doktorica Diamant zamolila me da pročita što sam
dosad napisala. Dopustila sam joj.
Rekla je da je vrlo ponosna na mene zato što sam tako iskrena prema tebi i da bih
trebala nastaviti. Kako da nastavim? pitala sam.
Predložila je da počnem na početku, kad smo se ti i ja rastale, jer kad bih te ponovno
vidjela, to je ono što bih i sama htjela čuti od tebe. Voljela bih znati što ti se dogodilo nakon
što smo se rastale.
Priznajem da se bojim vratiti u onaj dan, Emmy. Potisnula sam ga vrlo duboko u umu.
Bojim se da ću ga ponovno proživjeti ako ga izvučem s onog tamnog mjesta na kojemu
spava. A ako ga opet proživim, onda ću ponovno postati ona šutljiva djevojčica koja noću
ne može spavati. Doktorica Diamant rekla mi je da je ta djevojčica odrasla. Mogu govoriti s
tom sedmogodišnjakinjom u sebi i reći joj da je uspjela to preživjeti. Ne moram se bojati
pogledati unatrag na ono mjesto gdje je ona bila, jer to je mjesto samo sjećanje, a sjećanja
nemaju moć osim one koju im ja dopustim.
Dobro ću se potruditi to imati na umu dok pišem.
 Simon sjedi tu pokraj mene. Ne zna što mi se sve dogodilo onoga dana kad mi se život
promijenio, ali zna koliko mi ovo teško pada. Rekla sam da ću mu dati da pročita ovaj
dnevnik kada završim, tako da zna s čim se mora nositi. To mi se čini pošteno. U
međuvremenu sjedimo jedno do drugoga za mojim kuhinjskim stolom, a između nas je
samo čajnik. Simon čita dok ti ovo pišem. I svako malo nježno me protrlja po leđima i natoči
još čaja.
Dakle, krenimo. Natrag na početak.
Probudile su me sirene.
Isprva sam mislila da nisi ni otišla jer činilo mi se da si još trenutak prije bila uz mene,
namještala mi jastuke na kauču i govorila da se ne mičem odande i da će mama uskoro doći
kući.
Dozivala sam te dok su sirene zavijale, ali nisi se javljala. Čula sam zvukove pucketanja,
daleki odjek protuavionske obrane i grmljavinske eksplozije koje kao da su dolazile iz
zemlje. Nisi mi rekla što da učinim ako se jave sirene. Zato sam ostala na kauču i jastucima
pokrila glavu i uši. Vrištala sam, dozivala sam tebe – i mamu – iako sam znala da sam sama.
Onda sam, unatoč jastucima na ušima, čula zviždanje bombi. Neke su bile daleko, neke
blizu, a onda su se začule i eksplozije kad bi bombe pale na tlo. Osjećala sam ih u prsnom
košu, u dubini tijela. To nije bila pokusna vježba. To je bilo stvarno. Nijemci su bombardirali
London.
Instinktivno sam znala da bih se trebala negdje skloniti, ali rekla si mi da ostanem u
stanu. Mama će brzo doći. Otpuzala sam u kut ponijevši jastuke s kauča i tamo se skutrila.
Sjećam se da sam plakala i da je moje zavijanje zvučalo kao i sirene vani.
Onda je jako bljesnulo i strašan udarac zatresao je kuću. Prednji prozor se razbio. Sitni
komadići stakla odletjeli su u sobu, pali mi na kosu i u krilo. Posvuda.
Vrištala sam tvoje ime.
Vrištala sam i dozivala mamu.
Odbacila sam jastuke i potrčala prema ulaznim vratima. Kad sam ih otvorila, vidjela sam
da je cijeli niz kuća na drugoj strani ulice obavljen u maglu prašine od srušenih zidova. Tamo
gdje su bila ulazna vrata i gornji katovi, zjapila je praznina. Zrak je bio zagušljiv od dima i
vatre i zujećih divovskih kukaca – aviona koje nisam mogla vidjeti. Činilo se kao da sam se
našla u paklu.
Mogla sam samo stajati tamo i vrištati tvoje ime.
Onda su me zagrlile nečije ruke. Čula sam glas koji izgovara moje ime. Isprva sam
pomislila da je anđeo došao izbaviti me iz pakla. Onda sam pomislila da si to ti, Emmy, da
me budiš iz noćne more. Pala sam u to naručje i osjetila kako me netko diže.
Otvorila sam oči da ti kažem kako sam se preplašila i vidjela da ne sanjam. Nisam bila
na kauču i nisi me ti grlila nastojeći me probuditi. Bila sam u Theinu naručju.
Gdje ti je mama? Gdje je Emmy? vikala je ona noseći me u svoju kuću.
Nisam joj mogla odgovoriti.
Eksplozija je proparala zrak kad je nedaleko pala još jedna bomba. Thea je posrnula, ali
uhvatila se za dovratak. Protrčala je sa mnom kroz dnevnu sobu i sjećam se da je sav
namještaj bio prekriven bijelim plahtama. Onda smo se našle na stražnjim vratima i vidjela
sam što je Thea radila kad su se javile sirene. Njezine dvije mačke i četiri mačića, mnogo veći
nego što su bili kada smo otišle na selo, bili su položeni na pragu stražnjih vrata. Ležali su
tako neobično mirno usred sveg onog kaosa. Znala sam da su mrtvi. Ona ih je ugušila
eterom, Emmy. Tako da ne gladuju na ulicama, jer ona je s majkom odlazila k rođacima u
Wales. Nisam znala da su mnogi vlasnici kućnih ljubimaca u Londonu eutanazirali svoje
životinje jer ih nisu mogli povesti sa sobom dok su bježali iz grada. Thea i njezina majka
namjeravale su sutradan otići iz Londona. Majku je već bila smjestila u jedan hotel u blizini
stanice Paddington. Thea se bila vratila u stan da se pobrine za mačke, tako da to njezina
majka ne mora gledati. Upravo je završila sa strašnim zadatkom kad su počele zavijati
sirene, a i ja.
Sve sam to mnogo kasnije saznala od bake. Tada sam samo znala da je Thea utrčala sa
mnom u svoje Andyjevo sklonište, a da su mačići koje sam voljela i s kojima sam se igrala i
zvala ih posebnim imenima bili mrtvi.
U skloništu je bilo mračno i vlažno. Svaki put kad bi bomba zatresla zemlju, zidovi
skloništa zastenjali bi. Thea me držala u naručju. Ležale smo na poljskom krevetu na podu.
Ljuljala me i pjevala božićne pjesme. Ne znam zašto je to činila. Baka je kasnije rekla da je to
zato što se nije morala koncentrirati na riječi; same su joj dolazile. Ili možda zato što su nas
božićne pjesme poticale da mislimo na darove, Djeda Božićnjaka, pepermint bombone i
djetešce Isusa. Stvari zbog kojih smo se osjećali sigurni, voljeni i sretni.
Ne znam koliko je dugo trajao zračni napad. Samo se sjećam da je došao trenutak kad
su bombe prestale padati, a zvuk eksplozija zamijenilo je zavijanje sirena hitne pomoći. Kad
smo ispuzale iz skloništa, vidjele smo da je svijet oko nas izgubio boju, osim što je sve bilo
u narančastom sjaju požara. Svuda su se kovitlali pepeo i prašina.
Thea me usmjerila da zaobiđem mačke. Beživotna su im tijela bila prekrivena
komadićima crjepova.
Odvela me natrag u stan i počela dozivati mamu: Annie.
Julia, je li te mama dovela natrag iz Gloucestershirea?
Odmahnula sam glavom.
Dušo, kako si došla ovamo? Je li Emmy došla s tobom?
Nisam imala glasa da joj kažem.
Kako ti se zovu udomitelji? Znaš li gdje žive?
Pomislila sam na idiličan svijet koji smo napustile prije samo nekoliko sati, gdje je sve
bilo savršeno osim što mama nije bila tamo. Htjela sam se vratiti. Htjela sam se vratiti u
vremenu i na ono sretno mjesto prije nego što si me ostavila. Prije nego što su došle bombe.
Prije uginulih mačaka.
Charlotte, rekla sam. Bila je to jedina riječ koju sam još dugo poslije izgovarala.
Charlotte? rekla je Thea. Koto se preziva? Nisam se mogla sjetiti.
Zlato, gdje Charlotte živi?
Nisam se mogla sjetiti gdje živi, Emmy. Još uvijek to ne znam.
Thea me uzela za ruku i odvela u kuhinju.
Jeste li ti i Emmy pisale mami? pitala me.
Možda sam joj potvrdno kimnula, jer je Thea počela pregledavati majčinu nedavno
primljenu poštu tražeći naše pismo.
Drži li tvoja mama važne dokumente na nekom posebnom mjestu? Znaš li gdje drži papir
o vašoj evakuaciji i smještaju?
Šutjela sam. Plašt obamrlosti padao je na strah, koji je polako nestajao.
 Otišle smo na kat gazeći po razbijenom staklu, koje je popadalo po stubama. Thea je
ušla u maminu sobu i otvorila gornju ladicu komode. Pogledala je unutra i izvukla jednu
omotnicu. Baka mi je mnogo kasnije rekla da je Thea mislila da je našla naše pismo, jer nije
prepoznala adresu pošiljatelja.
Ali to nije bilo moje i tvoje pismo.
Bilo je to pismo koje joj je baka napisala nakon što je Neville umro. Thea ga je pročitala
dok sam joj se ja držala uz nogu.
I tako se dogodilo da sam došla k baki i djedu, Emmy.
Thea nije mogla pronaći dokument o našem smještaju u udomiteljsku obitelj na kojemu
bi bilo Charlotteino ime i adresa.
Nije znala gdje je mama. Nije znala gdje si ti.
A idući je dan morala otputovati u Wales.
Thea je uzela pismo i otišle smo iz razrušene ulice. Morale smo malo pješačiti prije nego
što je uspjela zaustaviti taksi koji nas je odveo u njezin hotel.
Sirene su ponovno počele zavijati dok smo izlazile iz taksija. Mislim da smo noć provele
u podrumu hotela. Taj dio mi je maglovit u sjećanju.
Ujutro je Thea nazvala djeda i baku. Razgovarali su neko vrijeme, a Thea je govorila vrlo
tiho. Onda je nazvala udovicu za koju je mama radila i zamolila je da mami prenese poruku
da sam ja kod djeda i bake. Sljedeće čega se sjećam jest da sam bila u vlaku s Theom i
njezinom majkom. Putujući u Wales, usput su me odvele u Oxford, gdje su nas na stanici
dočekali djed i baka.
Sjećam se da je Thea rekla baki da mama radi za udovicu po imenu Billingsley, koju je
Thea nazvala tog jutra. Udovičin batler rekao je da će pokušati pronaći mamu i reći joj gdje
sam.
Kad je Thea kleknula da se oprosti sa mnom, snažno sam je zagrlila oko vrata i čvrsto
sam je držala.
Baka i djed će se dobro brinuti za tebe, rekla je. Oni su tvoja obitelj, Julia. Pomoći će ti
pronaći mamu.
Pojačala sam stisak oko Theina vrata.
Morala mi je silom odvojiti ruke od sebe.
Pala sam na pločnik dok je Thea odlazila plačući i brišući suze rupčićem. Djed me
podignuo u naručje.
Zaista se ne sjećam ničega drugog iz tog dana, samo Thee – posljednje karike sa
životom koji sam dotad znala – a ona je postajala sve manja u mojim očima dok se
udaljavala.
Ruka me boli, Emmy.
Sve me boli.
Sada moram prestati pisati.
 Trideset šesto poglavlje

18. lipnja 1958.

Draga Emmy,

morala sam uzeti nekoliko dana predaha od pisanja dnevnika. Kad sam iz sebe izbacila sve
čega se sjećam o onom bombardiranju, ostala sam bez daha. Posljednjih nekoliko dana u
glavi mi je vladala pustoš – bilo mi je teško koncentrirati se na posao i nisam baš dobro
spavala. Doktorica Diamant rekla mi je da bi se to moglo dogoditi i da se ne brinem. Potpuno
je normalno da čovjeku treba neko vrijeme da posloži takva sjećanja, kakva ja sada izvlačim
na površinu. Nažalost, to nije spriječilo Simona da se brine. Nazvao je doktoricu Diamant i
rekao da možda sve to i nije najbolja zamisao. Ne znam što mu je odgovorila, ali Simon je
rekao »u redu«. I ponovio to još nekoliko puta. Tri puta. Nekako ga je uvjerila da je to ipak
dobra zamisao. I evo me ponovno natrag.
Sada je dva ujutro.
Ne mogu spavati pa je onda najbolje da ti pišem.
Teško mi se sjetiti svega iz onih prvih nekoliko dana kod djeda i bake. Čini mi se kao da
mi je mozak podijeljen na prostorije u kojima čuvam sva ta sjećanja, ali neke sobe nemaju
vrata. Znam da su sjećanja unutra, ali nema načina da dođem do njih. Kad je baka u
ponedjeljak nazvala gospođu Billingsley, dva dana nakon bombardiranja, ona joj je rekla da
se mama taj dan nije pojavila na poslu. Gospođa Billingsley je poslala batlera u naš stan da
provjeri je li mama dobro, ali ulica je bila bombardirana, a naš stan prazan. Svi su stanovi na
našoj strani bili prazni. Nije našao nikoga čak ni da pita za nju. Batler je preuzeo na sebe
zadatak da provjeri i u bolnicama, ali nigdje nije bilo podataka o tome da je zaprimljena
Annie Downtree.
Baka i djed su se zabrinuli za mene jer nisam htjela govoriti; čuli su moj glas samo kad
sam vrištala u snu. Baka je rekla djedu da me želi odvesti u Ameriku da me makne što dalje
od rata. I članovi obitelji drugih profesora na Oxfordu bili su evakuirani u Connecticut, u
domove profesora i ostalog osoblja na Sveučilištu Yale. Baka je molila djeda da se raspita
može li i ona ići, iako su svi otišli već prije više tjedana. Djedu se nije svidjela ideja zato što
su njemačke podmornice patrolirale Atlantikom. Jedan brod pun izbjeglica, uglavnom
djece, već je bio torpediran.
 Ali baka je bila uporna. Morala me je maknuti od rata ili će me izgubiti kao što je izgubila
Nevillea, samo na drukčiji način. Čula sam je kad je to rekla.
Već dva dana poslije našli smo se na dokovima Liverpoola i ukrcavale smo se na brod
koji će nas odvesti iz Engleske na gotovo pet godina. Mislim da baka nije mislila da ćemo
tako dugo ostati. Mislim da nitko nije znao da će rat tako dugo trajati. Na popisu putnika
moje su ime naveli kao Julia Waverly. Baka je rekla da bi moj otac želio da nosim njegovo
prezime, jer mi je bilo oduzeto vrlo rano u životu. Nisam htjela novo prezime, ali nisam
mogla raspravljati o tome. Do trenutka kad sam mogla izgovoriti ono što mislim, već sam
podjednako dugo nosila prezime Waverly koliko sam ranije bila Downtree i više mi to nije
bilo toliko važno. Da sam ponovno preuzela prezime Downtree, to te ne bi vratilo meni. I
otada sam Julia Waverly.
Od putovanja preko oceana pamtim da se brod ljuljao kao kolijevka, ali također se
sjećam oglašavanja uzbune, da smo navlačili pojaseve za spašavanje kad bi se njemačke
podmornice našle u istom području i za čas su nam se mogle približiti i raznijeli brod na
komadiće. Sjećam se da mi je baka silom gurala ruke kroz otvore na pojasu za spašavanje,
jer sam se otimala i ritala. Također se sjećam kako je koračala gore-dolje pokraj mojeg
kreveta u našoj kabini. Još vidim njezine cipele kako idu amo-tamo; samo cipele, jer sam se
zavukla ispod kreveta. Sjećam se da sam sanjala da na Theinu stražnjem pragu ne leže
mrtve mačke nego ti, mama i Neville.
Ne sjećam se jasno prvih nekoliko tjedana nakon dolaska. Ta sjećanja ipak nisu potpuno
nejasna, ali nagurana su u jednu sobu, koja nema vrata. Mislim da je čudno što se mogu
sjetiti mirisa oštrog dima, razbijenog stakla pod cipelama i otvorenih očiju onih mačaka, a
ne mogu se sjetiti prvih nekoliko tjedana života u mirnoj Americi.
Tamo nije bilo rata, nije bilo vreća s pijeskom, baražnih balona, a ljudi nisu trčali u
skloništa. Živjeli smo na drugom katu otmjene starinske kuće u mirnoj ulici s drvoredom,
kod jednog profesora povijesti s Yalea, doktora Bowera i njegove žene Florence. Njihovi
sinovi blizanci, Charlie i Randall, bili su u ratnom zrakoplovstvu SAD-a, gdje su se obučavali
za pilote. Baka je dobila veću od dviju soba, s lijepim krevetom s baldahinom, ali često je
spavala u naslonjaču u mojoj sobi. Barem jedno vrijeme.
Moja soba me podsjećala na sobu koju smo ti i ja imale kod tete Charlotte. Nalazila se
u kutu i imala kosi krov koji sam mogla dotaknuti na mjestu gdje se doticao sa zidom. Kad
smo se smjestili, često bih ležala u krevetu, zaklopila oči i zamišljala da sam opet kod tete
Charlotte, a ti si samo nekoliko koraka dalje od mene. Tako bih zaspala svake večeri,
mnogih, mnogih večeri – zamišljajući da si u krevetu pokraj mene, da smo sigurne kod tete
Charlotte, da je kutija s crtežima vjenčanica na noćnom ormariću između nas zajedno s
mojom knjigom bajki.
Ostatak rujna, listopada i studenog su mi izgubljeni, ali sjećam se svojeg prvog Božića
u Americi. Snijeg je prekrio zemlju, u svakom prozoru sjalo je svjetlo, a ispod lijepog
božićnog drvca bili su darovi. Florence je ispekla medenjake u obliku čovječuljaka i ukrasila
ih tako što im je šećernom pastom nacrtala lica i gumbe. Pili smo vruću čokoladu dok je
profesor Bower čitao iz Biblije pokraj vatre koja je veselo pucketala. Profesor i njegova žena
nisu slušali radio, barem ne dok sam ja bila prisutna, pa nisam čula mračne izvještaje o tome
kako je u Europi strašno. Škola je raspuštena – ne sjećam se mnogo prvih mjeseci u školi –
a baka mi je kupila vuneni kaput i kapu od istog materijala, s pomponom, tako da smo u
predvečerje mogle odlaziti u šetnju pod ljubičastim nebom. Sjećam se da sam se prvi put
nakon mnogo tjedana osjećala spokojno. Ali kad sam pod prozorom čula pjevače božićnih
pjesama, ponovno sam se sakrila pod krevet, a baka je opet hodala gore-dolje po lijepoj
sobici i molila me da izađem.
Dugo još nije mogla shvatiti zašto ne mogu podnijeti božićne pjesme. Na neki način i
danas mi je to teško. Kada ih sada čujem u predbožićno vrijeme, želim misliti sretne misli.
Ali neki nemir u meni ne da mi zaboraviti Theu kako pjeva božićne pjesme u svojem
skloništu dok me čvrsto drži zagrljenu, a oko nas se otvorio pakao.
Tog Božića London je doživio strašno bombardiranje. Gore nego onoga dana kada si ti
nestala iz mojeg života, ali za to sam saznala tek mnogo kasnije. Novine nisu stizale u kuću
Bowerovih. Profesor ih je čitao na koledžu i tamo ih ostavljao.
Mislim da sam prvom lječničkom trolu počela odlaziti odmah nakon Božića. Tu i tamo
izgovorila bih neku riječ. Uglavnom »ne« i »ne želim to«. Florence je imala slatkog malog
španijela koji se zvao Pixie. Voljela sam se igrati i razgovarati s njim. Ali nikada ne bih rekla
više od nekoliko rečenica i uvijek bih prestala kad bi se odrasli ukočili poput kipova i počeli
me slušati. Znala sam da će me početi ispitivati budem li pred njima počela izgovarati cijele
rečenice.
I tako sam odlazila doktoru Nielsenu. Pretpostavljam da je na meni iskušao sve trikove
koje je znao. Ali nisam mu vjerovala, Emmy. Nisam vjerovala da bi mogao vratiti vrijeme ako
mu išta kažem. Ti i ja nećemo se moći vratiti u onaj dan kod tete Charlotte kad sam našla
ona pisma koja si napisala. Kad bih mogla iznova proživjeti taj trenutak, rekla bih Charlotti
što namjeravaš učiniti. Otrčala bih u prizemlje i pokazala joj tvoja pisma. Da, znam, ti bi
poludjela od bijesa na mene. Možda bi se ljutila neko vrijeme. Ali onda bi se smekšala kao
što se uvijek događalo. Oprostila bi mi što sam te izdala. I ti i ja bismo provele pet godina
rata zajedno kod tete Charlotte. Ti bi nastavila crtati svoje lijepe haljine. Slavile bismo
rođendane i Božiće, a ja se ne bih morala skrivati pod krevetom. Mama bi nam povremeno
dolazila u posjet. A kad bi rat završio, vratile bismo se u London. Bile bismo zajedno, a ja ne
bih imala potrebu brojiti stvari samo da ne poludim. Ti bi opet radila u trgovini vjenčanica,
gdje ti se sviđalo. (Tražila sam i tu trgovinu, ali nisam je mogla naći.) Ti bi šivala svoje
vjenčanice, koje bi stajale u izlogu baš kao i one druge haljine, osim što bi tvoje bile ljepše,
a ja bih ti govorila: Zar ti nisam rekla?
Je li doktor Nielsen mogao to ostvariti?
Ne, nije mogao.
Želio je da govorim o strašnim stvarima koje su se dogodile, a koje nije mogao
promijeniti. Kakva je bila svrha toga?
Mislim da me je baka odvodila k njemu jer je tvrdio da za ozdravljenje treba vremena.
Do kraja svibnja baka je zaključila da mi on neće uspjeti pomoći. Nastava u školi samo što
nije završila i htjela je da uživam u ljetu pa makar ja šutjela sve vrijeme.
Zapravo mi je bilo žao kad je škola završila. Iako su učitelji iz mene jedva izvukli koju
riječ, imala sam dobre ocjene. Učenje je za mene bio bijeg. Ne škola sama po sebi nego sam
proces učenja. Moj mozak je na taj način bio zaposlen nečime što nije imalo veze s ratom i
mojim gubicima. Kad je doktorski trol predložio da bi baka možda trebala razmisliti o tome
da me smjesti u neku instituciju, pokazala mu je moju svjedodžbu i rekla – barem mi je tako
poslije ispričala – da je ono što mi je zapravo potrebno to da me prestane slati liječnicima
kao što je on.
Ljeto smo provele u brvnari Bowerovih na nekom jezeru. Ne sjećam se kako se jezero
zove. Emmy, tamo je bilo prekrasno. U susjednoj brvnari bila je djevojčica Frannie, godinu
dana mlađa od mene, a baka ju je nazvala neumornom brbljavicom. Frannie se vjerojatno
sviđalo što ja gotovo i nisam govorila dok smo se igrale, jer tako je mogla ispuniti svaki
trenutak tišine svojim neprekidnim čavrljanjem. S Frannie sam se osjećala opušteno.
Isključivo je ona govorila i nikada nije izrazila potrebu da i ja nešto kažem zauzvrat. Bilo je
dana kad sam gotovo zaboravila zašto sam i ja tamo uz nju.
No začudo, bilo je dana a da nisam pomislila na tebe ni bolno žudjela za vremenskim
strojem.
Svako ljeto odlazili smo u brvnaru na jezeru i svake godine tamo bi me čekala Frannie.
Posljednji put otišli smo u ljeto 1944. Bilo mi je jedanaest godina. Frannie nije bila tamo
kad smo stigli. Došla je sredinom srpnja i bila je drukčija. Tiša. Više kao ja. Jednog jutra,
nedugo nakon što je stigla s roditeljima, otišle smo veslati na jezero u malom čamcu. Ona
me nikada prije nije ispitivala o mojem životu. Pretpostavljala sam da su baka i Franniena
majka razgovarale i Frannie je saznala da sam Britanka, koja je pobjegla od rata u Europi. Ali
tog me je dana pitala znam li kakav je rat.
Potvrdno sam kimnula.
Je li strašno? pitala je.
Opet sam kimnula.
Onda mi je rekla da su njezini roditelji dobili telegram. Njezin brat je nestao u akciji,
negdje u Francuskoj. Avion mu je srušen.
Misliš li da se on boji? pitala je Frannie.
Razmišljala sam trenutak o tome i polako sam kimnula. Samo zato što si odrastao, ne
znači da se ne bojiš. Vidjela sam strah u bakinim očima.
Misliš li da mu je dobro?
Htjela je ono što i ja. Znati da joj je brat negdje živ i da će joj se vratiti.
Progovorila sam pred njom. Samo jednu riječ.
Možda.
Nema sumnje da se iznenadila čuvši moj glas, ali još je veće iznenađenje bilo što sam joj
ponudila mrvicu nade.
Djevojčica koja je znala što je rat, rekla joj je da ne gubi nadu.
Ponekad se pitam je li to svrha ovog dnevnika, Emmy. Možda jest, tako da znam da je
moguće gajiti nadu i nastaviti sa svojim životom.
Je li to moguće?
Ne znam.
Umorna sam.
Laku noć, Emmy.
Julia
 Trideset sedmo poglavlje

22. lipnja 1958.

Draga Emmy,

Simon i ja danas popodne idemo na balet. Labuđe jezero. Njegova sestrična pleše u tom
baletu. Nakon predstave održat će se zabava u kući njegove tetke i tetka, u Chelseaju.
Upoznala sam samo njegove roditelje. Večeras ću upoznati i ostale. Njegova brata Dennisa
sa suprugom, Trudie. Njegove bake i djedove, s majčine i očeve strane. Četiri ujaka i strica
sa suprugama i desetak i više bratića i sestrični.
Malo sam nervozna zbog toga.
Nikada ne znam što bih odgovorila kad me ljudi pitaju o mojoj obitelji. Možda me
večeras neće pitati. Možda im je Simon već sve ispričao i možda neću morati sve
objašnjavati deset puta zaredom. Ali ako svi znaju, onda ću biti u središtu patetičnih
pogleda. Kad te znaju kao mladu ženu koja je u ratu izgubila najmilije i bila tragično
odvojena od jedine sestre, ne možeš izbjeći patetične poglede. Zapravo, nitko ne zna što bi
ti rekao, ali jako se trude nešto smisliti. I dok razbijaju glavu ne bi li našli prave riječi, zure u
tebe. Ne čine to namjerno, ali opet čine.
Simon će paziti na mene, hvala Bogu. Mislim da se neće ni na sekundu udaljiti od mene.
Boji se da ću se preplašiti i pobjeći pa će se morati vratiti na početak i iznova mi se udvarati.
Jesam li ti rekla čime se on bavi? Računovođa je u tvrtki u kojoj i ja radim. Naša tvrtka
proizvodi zemljopisne karte, globuse i atlase. Sviđa mi se raditi tamo. Sviđa mi se zamisao
da je važno znati kako postoje mnoga mjesta, a ne samo ono gdje se ti nalaziš. Ja sam
asistentica umjetničkog direktora. To ne znači da sam dobra u crtanju, ne kao ti. Ali dobro
održavam dokumente o istraživanju i surađujem s geodetima i slikarima. Moj šef voli reći
da svakoga držim na uzdi. Rekao mi je da nikada nije sreo nekoga tko može pamtiti sve
detalje kao što mogu ja.
Mislim da je to zbog toga što sam za vrijeme rata bila prisiljena ponovno se izgraditi
kao Julia Waveriy. Bila sam bolno svjesna mnogih pojedinosti svojeg novog života. Znala
sam koliko ima stuba do drugoga kata kuće Bowerovih. Znala sam koliko ima pločica na
podu kupaonice. Znala sam koliko kuglastih kvaka imaju kuhinjski ormarići. I koliko profesor
Bower ima knjiga u svojoj radnoj sobi. Sve sam to prebrojila. Brojenje stvari pomagalo mi je
da se čvrsto držim svojeg novog živoga, jer to je bilo jedino što sam mogla kontrolirati.
Kad bih se sjetila tebe ili mame, stana i mačića i našeg doma, morala bih početi nešto
brojiti da ne poludim. Katkad bi me baka čula kako šapućem brojeve i pravila se da ništa ne
čuje. Jedan od liječnika kojemu me odvela rekao joj je da je to način na koji se nosim s onim
što se dogodilo i da me ne gnjavi zbog toga. Ipak mislim da ju je to zabrinjavalo. Brojiti
ružine pupoljke na sagu dnevne sobe ili letvice na žaluzinama svakako joj se činilo
besmislenim.
Više ne brojim da bih se smirila, ali kada nešto moram prebrojiti, poput fascikala za
prezentaciju na poslu, to me podsjeti koliko sam bila preplašena kad smo se vratili u London
nakon što je rat završio. Baka i ja vratile smo se u Englesku u lipnju 1945. Bilo mi je dvanaest
godina, ali proći će još četiri prije nego što vidim London.
Baš kao i u Americi, škola ovdje u Engleskoj nije mi bila teška, ali u društvenom smislu
bila sam otpadnik. Nas koji smo bili evakuirani u Americi tretirali su drukčije od onih koji su
ratne godine proveli na engleskom selu, uglavnom zbog našeg američkog naglaska, ali i
zato što se vjerovalo da mi nismo trpjeli kao oni koji su ostali. Moje tinejdžerske godine nisu
bile baš najsjajnije. Sramim se reći da sam u nekoliko navrata razmišljala o tome koliko bi
uže trebalo biti dugo i hoće li me jako boljeti...
Prvih nekoliko godina nakon povratka nisam odlazila psihologu, ali baka je osjetila da
mi je teško. Pa mi je našla jednoga. Doktor Bristol je imao tridesetak godina i bio vrlo
zgodan. Sjećam se da sam jedva čekala utorak popodne kad bih odlazila k njemu. Na lijep
je način izmamio iz mene mnogo od ovoga što sam ti ovdje ispričala. On je taj koji je
predložio da bih trebala otići u London, makar samo na nekoliko sati tako da ga se više ne
bojim. Čak se ponudio da će poći s bakom i sa mnom i ja sam odmah pristala, no baka je
rekla da može sve sama.
Baka je odlučila da ćemo otići na čaj u Harrods6. Samo na čaj. Harrods nije bio blizu
Whitechapela ni Svetog Pavla pa neću morati gledati ništa što ne želim osim ako se ne
odlučimo prošetati prema istočnom dijelu grada.
Emmy, jesi li znala da strah možeš osjećati kao težinu? Sigurna sam da vjerojatno znaš.
Sve vrijeme dok smo bile u vlaku, činilo mi se da nosim teret onih devet godina koliko
sam izbivala iz Londona. Kao da je i samo vrijeme bilo opipljiva stvar koju čovjek može staviti
na vagu i onda gledati kako se jezičac naginje udesno.
Dok smo ulazili u stanicu Paddington, počela sam u vagonu tražiti nešto što bih mogla
prebrojiti. Ništa nisam našla pa sam zaklopila oči i brojila sekunde.
Vlak se zaustavio, svi su ustali i krenuli svojim putem. Baka je pričekala da se dignem sa
sjedala prije nego što je i sama ustala. Bez riječi me uzela za ruku i sišle smo iz vlaka. Brojila
sam šešire na glavama dok smo prolazili kroz stanicu i izlazile na ulicu da stanemo u red za
taksi. Kad smo sjele u jedan, baka me je još držala za ruku. Brojila sam autobuse, bicikle i
crne automobile dok smo se približavali Knightsbridgeu, udaljenom nekoliko kilometara.
Kad smo nekoliko minuta poslije izašle iz taksija, usporila sam i brojila samo vlastite
udahe, polagane i ravnomjerne. Mislim da je strah gori od bola. Bol je centraliziran,
prepoznatljiv i polako nestaje dok čekaš. Strah je težina ispod koje se ne možeš izmigoljiti.
Jednostavno moraš smoći snage da stojiš s njime i počneš hodati. Strah ne počne blijedjeti
sve dok ne napraviš korak za koji si mislila da ga ne možeš napraviti.
 Izašla sam iz taksija na ulicu i ostala stajati balansirajući s težinom gotovo jednog
desetljeća punog kajanja i tuge. Baka kao da je osjetila što se sa mnom zbiva i nakon što je
platila taksi, ostala je nepomično stajati uz mene.
Trenutak poslije znala sam da mogu hodati i nositi to kajanje, jer ti bi to od mene tražila.
Popile smo čaj, a baka je pronalazila teme o kojima smo mogle razgovarati, a koje nisu
bile povezane ni sa čim važnim. Bile smo kao i svaka druga djevojka i njezina baka, koje su
popodne provele u kupnji. Sjedila sam na stolici i pila čaj kao u nekom polusnu. Strah nije
samo otežali neprijatelj nego i lažac. Nije bilo onako loše kao što sam mislila da će biti dok
smo tako sjedile u jednoj londonskoj robnoj kući običnog subotnjeg poslijepodneva.
Prošetale smo se do podzemne željeznice kojom smo se vratile do stanice Paddington.
Dogodio se jedan strašan trenutak kad smo prolazile pokraj trgovine vjenčanicama, a ja sam
se sjetila onoga što sam ti ukrala.
Sigurna sam da znaš da sam tvoju kutiju sakrila u onaj uski prostor zidnog ormarića u
koji se može ući samo puzeći, u našoj sobi kod tete Charlotte. Kad si mi otišla donijeti čašu
vode, gurnula sam kutiju na unutrašnju izbočinu okvira iznad malih vrata. Možeš je vidjeti
samo iznutra.
Jako mi je žao, Emmy.
Voljela bih da znaš koliko mi je žao.
Doktor Bristol je bio jako ponosan na mene kad sam sljedeći tjedan otišla k njemu i
ispričala mu o izletu u London. Rekao je da sam prešla most, veliki most. A sada kad sam to
učinila, mogu i češće odlaziti u London, što smo baka i ja i činile sljedeće dvije godine. Čak
smo otišle na misu u Svetog Pavla tako da mogu stajati prilično blizu onoga mjesta gdje
smo ti i ja živjele a da me to ipak ne slomi.
Neposredno prije osamnaestog rođendana prestala sam odlaziti doktoru Bristolu, i to
na njegov savjet, jer on je bio dječji psiholog, a ja više nisam bila dijete. Shvatila sam i da je
oženjen, da je nedavno postao otac pa mi više nije bio onoliko privlačan kao prije. Bio je vrlo
zadovoljan mojim napretkom. Ponovno sam govorila, brojila samo kad se nešto zaista
trebalo prebrojiti i mogla sam stajati na ulicama obnovljenog Londona. Ne samo to;
pripremala sam se otići na koledž i živjeti životom odrasle osobe baš kao i moji vršnjaci.
Svatko ima dobre dane i loše dane, rekao mi je doktor Bristol. Međutim, naučila sam da
postoje dani koji nisu ni dobri ni loši. Postoji dan koji je nešto potpuno drugo.
U takvim si danima zbog nečega nemirna. A taj osjećaj nemira ne čini dobre dane lošima
ili loše dobrima.
Od njega samo osjećaš snažnu potrebu za nečim.
Tada sam shvatila da se moram vratiti živjeti u London, a ne samo odlaziti u posjet.
Vrijeme je da se idem spremiti za balet.
Voli te,
Julia

24. lipnja 1958.

Draga Emmy,
balet je bio čudesan. Zapravo, prelijep. Iznenadila sam se koliko mi je bilo lijepo upoznati
Simonovu obitelj. Nitko me nije pitao za moju obitelj osim da izgovore stvari kao: Simon
kaže da ti je djed profesor književnosti na Oxfordu. Odvukla sam Simona u kut i upitala što
im je ispričao o meni. Odgovorio je da im je samo rekao da sam simpatična i pametna i da
sam u ratu izgubila obitelj. To se može i tako opisati, a ujedno je odgovor na tisuću drugih
pitanja. Ovdje se o ratu govori kao da je bio jučer, iako je prošlo već trinaest godina od Dana
pobjede.
I tako, umjesto da odgovaram na neugodna pitanja o tome gdje mi je dom i imam li
braće i sestara, odgovarala sam na pitanja o tome kako je to biti unuka jednog profesora s
Oxforda.
Baka i djed htjeli su da idem na koledž baš kao što su to htjeli za Nevillea. Pokušala sam,
Emmy. Pokušala sam biti osoba kakva su oni htjeli da budem. Ali otkrila sam da žudim za
Londonom. London kao da me dozivao da se vratim i da se ponovno upoznamo. Između
mene i Londona ostao je nedovršen posao i morala sam se tome posvetiti.
Djed i baka, osobito djed, nisu bili sretni zato što sam htjela odustati od koledža prije
diplome, ali bolje su se nosili s mojom odlukom nego kad je isto odlučio moj otac. Nisu
prekinuli vezu sa mnom ni osobno ni financijski, kao što su učinili s Nevilleom. Katkad u
životu dobiješ drugu priliku. Stvar je bila ovakva: čim sam odlučila da se trebam vratiti,
osjetila sam se spremnom za povratak. Bilo je to nešto najčudnije. Bilo je to 1953., upravo
sam bila navršila dvadeset godina. Toliko si imala i ti kad je rat završio.
Mislim da je to razlog zašto sam se tada vratila.
Tražila sam te u licima prolaznika na ulicama.
Skupila sam hrabrost i odlučnost i sastavila popis svih trgovina vjenčanica. Otišla sam
u svaku tražeći na haljinama tvoje ime ili tvoje lice iza pulta.
Prvi posao dobila sam u telefonskoj kompaniji, zbog čega mi je bilo lako tražiti tvoje
ime u svim telefonskim sustavima u Engleskoj, ali nisam te pronašla.
Djed mi je pomogao pronaći posao u tvrtci Kartografija Masters i sinovi. Išao je u školu
s Reginaldom Mastersom, vlasnikom tvrtke. Tamo sam već tri godine, a Simon dvije.
Sprijateljili smo se i on me je pozvao na ručak. Nikada prije nije imao stalnu djevojku. On je
od onih knjiških tipova. Ja sam prije njega izlazila, ali ne mogu reći da sam imala dečka.
Mladići su me pozivali na izlaske i plesali sa mnom, ali nikada nisam imala dečka koji bi se
brinuo za mene kao što to čini Simon.
Kad sam ga bolje upoznala, saznala sam da je rat proveo daleko od roditelja, na
seoskom imanju u Suffolku, kod udomitelja koji za njega i njegova brata nisu pokazivali ni
desetinu ljubavi koju su imali za vlastitu djecu. Kao da to već nije bilo dovoljno teško, lokalna
su ga djeca zadirkivala zbog načina na koji je govorio, zbog gradskog ponašanja i zato što
je bio knjiški moljac i volio knjige. Kada se nakon pet godina vratio u London, osjećao je kao
da nikamo ne pripada baš kao i ja kad sam se vratila u Englesku. On se ne boji pokazati svoju
osjećajnu stranu, jer to je doista jedina koju ima. Trebala mu je cijela vječnost da skupi
hrabrost i poljubi me.
Sviđa mi se to kod njega, Emmy. Sviđa mi se što zadrhti već i na samu pomisao da će
me poljubiti.
Oženio bi se sa mnom već sutra kad bih mu rekla da.
Stotinu puta mi je rekao da me voli.
 Ali mučim se da i ja njemu kažem isto, iako mislim da je ono što za njega osjećam ljubav.
A to je ono što me plaši. Znam što znači voljeti. Imati život koji je jedinstven i tvoj, imati
ljude u njemu koji su ti i sunce, i mjesec, i zvijezde. Poznajem taj osjećaj.
I užasavam se kako nas to čini slabima.
Simon kaže da nas ljubav ne čini slabima; ona nas otvara. Voljeti ne znači biti krhak nego
biti otključan i otvoren. A kad je nešto otvoreno, druge stvari mogu ući.
Ali neke ti stvari mogu biti oduzete, rekla sam mu. Dok tako stojiš i ne radiš ništa
posebno, sve što voliš može ti biti istrgnuto iz otvorenih ruku.
Ono što ti je u jednom trenutku dano, u sljedećem ti može biti oduzeto.
I zbog toga sam pristala krenuti na terapije doktorici Diamant. Nakon pet godina bez
profesionalnog savjetovanja to je bio razlog zašto sam morala sve ogoljeti pred drugim
psihologom.
Ne osjećam da imam pravo na sreću, Emmy. Tebi sam oduzela tvoju.
Doktorica Diamant kaže da za ono što se ispriječilo između tebe i mene treba okriviti
rat.
Gledam London i vidim sve te nove zgrade. Očito je da je popravljeno sve što je rat
učinio.
A ono što sam ja učinila, ja moram i popraviti.
Želim popraviti ono što sam razbila.
Julia
 Trideset osmo poglavlje

27. lipnja 1958.

Draga Emmy,

evo sjedim u dnevnoj sobi s čašom višnjevače i gledam kako se kiša slijeva niz prozor. Kasno
je i trebala bih već biti u krevetu, ali znam da neću moći zaspati kad se uvučem pod pokrivač.
Previše mi je toga na pameti.
Rekla sam doktorici Diamant da sam ti napisala sve čega sam se mogla sjetiti i da nisam
nimalo bliže tome da kažem da sretnom životu negoli sam bila na početku.
Pitala me znam li što me sprječava. Rekla sam joj da nisam mogla ništa popraviti. Pisanje
tebi nije ništa ispravilo. Htjela sam popraviti ono što sam razbila.
Kad bi mogla to popraviti, što bi učinila? upitala me.
Mislite nešto drugo osim mogućnosti da se vratim natrag u prošlost?
Da.
Pa, kad bih znala gdje je kuća tete Charlotte, možda bih joj pokucala na vrata i zamolila da
provirim u onaj zidni ormarić u spavaćoj sobi desno od stubišta.
Izgovorila sam to pomalo drsko. Kao da ne mislim ozbiljno.
A kad bi znala gdje se nalazi kuća tete Charlotte, bi li to učinila?
Osjetila sam trnce kako mi prolaze kralježnicom dok mi se u mislima ocrtavala
maglovita slika tete Charlotte. Njezina sijeda pletenica, njezin osmijeh s malim zlatnom
zubom straga i njezin plavi auto. Imala je kokoši. Dala mi je da se igram s njezinim lutkama.
S njih dvije. I dala mi je servis za čaj. Sve osim toga nestajalo je u magli.
Ali ne sjećam se gdje je ta kuća, rekla sam. Znam samo da je u Gloucestershireu.
Thea je rekla baki da je kuća tete Charlotte u Gloucestershireu Emmy. Jer njoj je to rekla
mama.
Ali onda su se trnci pojačali. Odjedanput sam se sjetila još nečega, što je gotovo
dvadeset godina bilo skriveno u magli.
Charlotte je imala sestru po imenu Rose, rekla sam.
 Doktorica Diamant kao da se oprezno iznenadila što sam se toga sjetila. Nabrala je čelo.
Vidjela sam da o nečemu razmišlja, kao da se pita je li ono što se sprema predložiti dobra ili
loša ideja.
Jesi li ikada razmišljala o tome da potražiš kuću u kojoj si sakrila sestrine crteže? upitala
me.
Odmahnula sam glavom. Nisam vjerovala da je moguće pronaći kuću tete Charlotte.
Tada je doktorica Diamant rekla da kad bih mogla pronaći kutiju s crtežima – na onom
skrivenom mjestu – onda bih fizički popravila pogrešku. Do nekog bih stupnja popravila ono
što je bilo slomljeno. Ako bih mogla to učiniti, možda bih u sebi našla dovoljno mira da
povjerujem kako zaslužujem biti sretna.
Rekla mi je da odem kući i razmislim o tome što bi mi značilo kad bih opet imala kutiju
s crtežima vjenčanica. Zvuči li mi utješno pomisao da bih je mogla naći? Ili me straši? Hoće li
sa mnom biti sve u redu ako uspijem pronaći kuću, ali kutija ne bude na onom mjestu? Mogu
li podnijeti naporno traganje za kućom koju možda neću naći?
Rekla mi je da ne brzam s odlukom. Nema pogrešnog odgovora, rekla je. Samo biraš
između A ili B. Poput dvaju vrata obojenih istom bojom.
Što mislite da bih trebala učiniti? pitala sam je.
Razmišljala je trenutak. Onda je rekla da sam ti napisala kako više od ičega želim
popraviti činjenicu da sam sakrila kutiju s crtežima. Ako je pronađem, to mi neće vratiti tebe,
ali simbolično ću ispraviti jedan pogrešan čin.
Ispravljen pogrešan čin važan je samo ako možeš povući bol koju si nanijela drugoj osobi,
rekla sam joj.
Da, ali što je s tvojim bolom, Julia? rekla je. To što si učinila, povrijedilo je i tebe. Vjeruješ
da ne zaslužuješ sreću jer si Emmy uskratila njezinu.
Što bih trebala učiniti ako pronađem kutiju? pitala sam. Neću je moći vratiti Emmy.
Na to mi je odgovorila protupitanjem: Što bi htjela učiniti s kutijom?
To je ono što mi noću ne da zaspati, Emmy.
Što bih učinila s tvojim crtežima ako bih ih opet imala?
Simon mi je danas za večerom rekao da će mi pomoći odlučim li krenuti tražiti kuću tete
Charlotte. On ima auto. Možemo subotom odlaziti u Gloucestershire i malo razgledati, što
je svakako najneučinkovitiji način potrage. Ali dokumenti o evakuaciji su nestali kad je
demonska V-1 bomba pala na moju školu. Simon kaže da bismo, ako to želim učiniti, mogli
nabaviti zemljopisnu kartu Gloucestershirea i zaokružiti gradiće koji imaju željezničke
stanice. Mogli bismo s lokalnim dužnosnicima provjeriti sjeća li se tko dviju sestara po imenu
Charlotte i Rose, koje su na početku rata primile evakuiranu djecu iz Londona.
Simon me pitao bih li prepoznala kuću kad bih je vidjela.
Rekla sam mu da nisam sigurna.
Onda me je pitao želim li je zaista pronaći. Jer ne moraš to učiniti, znaš, rekao je.
Nisam mu mogla ništa reći.
Ali sada dok sjedim ovdje i trudim se ne brojiti kišne kapi na prozorskom staklu, nisam
sigurna da želim pokušati.
Mislim da sam sigurna da želim pronaći kutiju s crtežima vjenčanica. Jedino nisam
sigurna da želim pokušati.
 Plaši me sam čin pokušavanja. Bojim se da će potraga biti slična potrazi za našom
kućom i trgovinom vjenčanica.
I za tobom.
U svemu tome doživjela sam neuspjeh.
Ali jedno znam, Emmy. Kad bih mogla pronaći kutiju s crtežima vjenčanica, učinila bih
za tebe ono što si sve vrijeme htjela. Kad bih našla te crteže, učinila bih da se ostvari tvoj
san.
Julia

2. srpnja 1958.

Draga Emmy,

odlučila sam potražiti kuću tete Charlotte. Što više razmišljam o tome, to mi se više čini da
bi je zapravo bilo moguće pronaći. Pitala sam doktoricu Diamant što mi se najgore može
dogoditi pokušam li pronaći tu kuću i ne uspijem.
Uzvratila mi je protupitanjem. Što mislim da bi moglo biti najgore? Pretpostavljam da
se neću osjećati ni bolje ni gore nego što sam sada.
Rekla je da ona smatra, ako je to točna procjena mojih osjećaja, da bih trebala pokušati.
I tako smo Simon i ja nabavili kartu Gloucestershirea i na poslu je raširili na stolu gdje
obično ručamo. Sjećam se da smo, kad smo onoga dana sišle s vlaka, hodale ulicom i opazila
sam da se ne nalazimo u nekom velikom gradu. Bio je to seoski ambijent. Ulice nisu bile
pune taksija ni autobusa, a nije bilo ni visokih zgrada. Sjećam se da su pločnikom hodale
majke gurajući dječja kolica, sjećam se mrtve ptice koju si gurnula vrhom cipele da možemo
proći. Simon je prekrižio veće gradove kao što su Gloucester, Cirencester, Cheltenham i
Swindon. Zaokružili smo sve gradove koji su imali željezničku stanicu 1940. Poslije rata
zatvorili su mnoge željezničke stanice; desetke njih samo u Gloucestershireu, Emmy. Ljudi
se sada voze automobilima.
I dok smo tako proučavali kartu, ugledala sam riječ »Cotswolds« ispisanu velikim
tiskanim slovima. To je ime jedne pokrajine u Gloucestershireu i opet sam osjetila trnce niz
kralježnicu. Privukla sam kartu bliže i glasno šapnula tu riječ. Iste sekunde opet sam nas
vidjela u autu tete Charlotte. Pričala nam je o kamenu zlaćane boje, koji smo posvuda
vidjele, i rekla nam da je to kotsvoldski kamen.
Pokrajina Cotswolds, Emmy. U pravu sam, zar ne?
Okrenula sam se Simonu i rekla mu da smo ti i ja bile smještene negdje u Cotswoldsu.
Simon je počeo nabrajati gradove. Adelstrop, Bourton-on-the-Water, Chipping
Camden, Moreton-in-Marsh, Stow-on-the-Wold. Fairford. Blockley. Naunton. The
Slaughters. Oddington. Tewkesbury.
Ali nijedan mi nije zvučao poznato. Sigurno sam izgledala pomalo zbunjeno, jer Simon
mi je rekao da nije važno, da sam izvrsna jer sam nam u velikoj mjeri suzila područje potrage.
Isplanirao je da krenemo ove subote, a početna točka bit će Fairford, jer to je jedan od prvih
gradića kroz koji ćemo proći dolazeći iz smjera Londona.
Znam da Fairford nije pravo mjesto. Nekako znam da nije. Ali negdje moramo početi.
Istodobno jedva čekam, ali i pomalo oklijevam krenuti u potragu za tvojom kutijom s
crtežima, Emmy.
Čini mi se da bi bilo časno i pošteno to učiniti. Nadam se da će Bog paziti odozgo na
mene i nagraditi me uspjehom. To mi se čini kao vrlo mala stvar koju tražim od njega.
Simon me pitao hoću li reći baki što namjeravam učiniti. Mislim da neću. Sve to
dogodilo se između tebe i mene prije nego što sam nju upoznala. Ona ne može pomoći. A
ako joj kažem i ne uspijem, znat će da sam se potrudila, a ja ću u njezinim očima vidjeti svoj
neuspjeh svaki put kad joj odemo u posjet i ona me upita kako sam.
Ovo je između tebe i mene.
Julia

5. srpnja 1958.

Draga Emmy,

Simon i ja vratili smo se sa svoga prvog izleta na selo, gdje smo tražili kuću tete Charlotte.
On nam grije juhu dok ti ja pišem. Hladno nam je i mokri smo do kože. Ujutro je bilo samo
vlažno, a onda je počela kiša baš kad smo stigli u Fairford i krenuli se raspitivati.
Nije nam palo na pamet sve dok već nismo bili na pola puta da od gradskih vlasti
nećemo dobiti pomoć, jer bila je subota. Nijedan gradski ured neće biti otvoren. Ali Simon
je rekao da se ne brinem. Gradski dužnosnici ionako bi možda nevoljko razgovarali s dvoje
stranaca koji se raspituju o dvjema sestrama kojima čak ni prezime ne znaju.
Željeznička stanica u Fairfordu nije mi izgledala nimalo poznato. Nismo ni izašli iz auta.
Odvezli smo se dalje, do Kempsforda, gdje smo pokisli do kože prije nego što smo
saznali da tamo ne postoji željeznička stanica. Pokušali smo i u Lechladeu, zatim u obližnjem
Burfordu, iako on pripada Oxfordshireu, a ne Gloucestershireu. Onda smo produžili u
Bourton-on-the-Water, prekrasan gradić. Toliko me oduševio da je Simon predložio da se o
sestrama raspitamo u ljekarni, parfumeriji i u parku. Odlučila sam da ću, dok se raspitujem
o Charlotti, reći samo da želim pronaći svoju udomiteljicu i zahvaliti joj što je prije mnogo
godina uzela k sebi moju sestru i mene. Misliš li, Emmy, da su i druga evakuirana djeca isto
postupila kad su odrasla? Jesu li se vratili u domove, k udomiteljima i njihovoj djeci koji su
im pružili sklonište tijekom ratnih godina? Mislim da jesu. To mi se činilo kao vrlo pristojan i
častan razlog zbog kojega se raspitujem naokolo i od neznanaca tražim da mi kažu živi li u
okolici – ili je živjela – neka Charlotte sa sestrom Rose.
Tako sam i učinila. Pitala sam ljude, uglavnom one starije, poznaju li dvije sestre koje se
zovu Charlotte i Rose, jer kod njih sam provela gotovo tri mjeseca početkom rata prije nego
što mi je poginula majka.
Emmy, mnogo je ljudi u Bourton-on-the-Wateru i okolnim gradićima koji su primili
izbjeglice. Ali nitko se ne sjeća dviju sjedokosih sestara po imenu Charlotte i Rose. Pokušali
smo u Upper Rissingtonu i u Little Rissingtonu – malim selima gdje su sve kuće sagrađene
od žućkastog kamena – jer do njih se iz Bourtona može doći pješice.
Sjećam se da smo ti i ja hodale od Charlotteine kuće do željezničke stanice onoga jutra
kad smo se vraćale u London. Bila je to dug put i jednim dijelom si me nosila. Još je bilo
mračno. A ja sam bila umorna. Simon misli da nismo prehodale više od deset kilometara, jer
bila sam premalena da bih mogla više hodati usred noći. A bila sam i preteška da bi me ti
cijelim putem nosila.
Ali u tim gradićima i selima nismo pronašli nikoga tko poznaje sestre.
Ipak smo se provozali nekim seoskim putovima, gledali kuće, uglavnom izgrađene od
istog kamena, a sve su me vrlo podsjećale na Charlotteinu kuću.
Nismo je pronašli.
Ali neobično je što sam stekla neku novu hrabrost.
Osjećaj da mi je sve nekako poznato bio je zaista jak, Emmy.
Julia

12. srpnja 1958.

Draga Emmy,

danas smo opet išli na selo. Ovaj put krenuli smo u Chipping Camden, koji mi nije izgledao
nimalo poznato kad smo ušli u grad. Morala sam se podsjetiti da je prošlo gotovo dvadeset
godina od dana kad smo ti i ja stigle u Gloucestershire. Ali dok smo se približavali gradskom
središtu, počela sam misliti da bismo taj dan možda mogli imati sreće. Željeznička stanica,
raspored ulica i gradska vijećnica – sve mi se smutilo u glavi koliko mi je bilo poznato, ali
istodobno i nepoznato. Opet smo se raspitivali u trgovinama, u knjižnici i u banci poznaje li
itko sestre. Ljudi su nam uglavnom ljubazno i suosjećajno odgovarali. Nekolicina nas je
pogledavala ispod oka ili su jednostavno odmahnuli glavom bez ijedne riječi kad bismo im
postavili pitanje. Popili smo čaj u lijepom kafiću da se osvježimo i Simon je na karti označio
do kojih se obližnjih sela može doći pješice. Sve smo ih obišli, Emmy. Aston Subedge, Broad
Marston i još nekoliko drugih.
Svako je mjesto izgledalo kao da bi moglo biti ono u kojem smo mi živjele. Ali nitko nije
poznavao sestre. Čak smo se prošetali grobljima tražeći njihova imena.
Putem kući osjećala sam se silno obeshrabrena. Pitala sam se naglas nije li Thea možda
pogrešno zapamtila što joj je mama rekla gdje se nalazimo. Možda je zaključila da je to
Gloucestershire. Ili je možda Thea rekla da smo bile u Oxfordshireu, a baka je čula
Gloucestershire, jer i u Oxfordshireu postoje sela od žućkastog kotsvoldskog kamena.
Simon je samo rekao, i to prilično samouvjereno: Pa, onda ćemo pogledati i u svakom
selu u Oxfordshireu.
Način na koji je to izrekao natjerao me je da se zamislim. Nisam mu mogla jasno vidjeti
lice jer je već pala noć i jedino svjetlo koje mu je obasjavalo lice bila su prednja svjetla
malobrojnih automobila koji su dolazili iz suprotnog smjera. Ali u polusjeni sam vidjela
odlučan izraz njegova lica koji me je iznenadio. Nije mu bilo važno što bi se potraga sada
mogla proširiti i uključiti još jednu grofoviju. Bilo je važno samo da nastavimo, kao što bi
učinio mudar knjigovođa ne bi li našao pogrešku u svojim knjigama poslovanja i ispravio je.
Činilo se kao da je čvrsto odlučio pronaći tu kuću kako bi me izliječio, a to je bio drukčiji
razlog od onoga zašto sam je ja tražila. Želio je pronaći kuću da se naposljetku oslobodim
žalosti i kajanja, i udam se za njega. Ja nisam zainteresirana za to da se izliječim. Želim
popraviti ono što sam razbila.
To je nešto potpuno drukčije.
Kada nisam ništa rekla, shvatio je moju šutnju kao tjeskobu zato što sada moramo
pregledati još više gradova i da bi on možda mogao izgubiti zanimanje za mene. Rekao mi
je da se ne brinem, jer jedino sam mu ja važna. Uhvatio me je za ruku.
Volim ga, Emmy. Zaista. I znam da on voli mene. Ali dok smo sjedili tamo u mraku, a u
daljini su treperila svjetla Londona, znala sam da dalje moram nastaviti sama. Ne učinim li
tako, bojim se da ću ja biti ta koja će izgubiti zanimanje za cijelu stvar.
Ne želim se osjećati kao razbijena stvar koju treba popraviti, iako sam možda upravo
to. Ljubavnik bi te trebao vidjeti kao cijelu iako si razbijena na komadiće, jer to je ono što
ljubav čini, zar ne? Ona vidi i dalje od nesavršenosti. Zaboravlja da postoje nesavršenosti.
Simon je izgovorio moje ime.
Pratila sam prstima liniju njegove ruke u svojoj pitajući se kako da mu to kažem. Simone,
rekla sam, bi li imao što protiv da iduće subote idem sama?
Što si to rekla? uzvrati on.
Nastavila sam mu objašnjavati da je pronaći kutiju s crtežima vjenčanica nešto što
moram obaviti sama. Smatrala sam da će riječ »obaviti« zvučati dobro u njegovim ušima.
Nisam mislila da treba znati kako mi se čini da on svojim gorljivim entuzijazmom za našu
potragu zapravo pokazuje manje ljubavi prema meni, a ne više. To bi ga povrijedilo. A na
svijetu već ima dovoljno rana. Rekla sam mu da iz dubine srca cijenim pomoć i potporu koju
mi je pružio, ali da dalje želim nastaviti sama.
Jesi li sigurna da je to dobra zamisao? upitao me. Da ideš sama?
Mislim da je htio sugerirati kako bih se, u svojem krhkom stanju, mogla srušiti od šoka
nađem li kuću i kutiju, ili ću pak biti potpuno shrvana ako ih ne pronađem.
Ali mnogo toga sam preživjela, Emmy. Nije li tako? Nisam li preživjela rat i gubitak
djetinjstva, roditelja i sestre? Nisam li se opet vratila u London? Zar te već dugo ne tražim?
Nisam li pristala pisati ovaj dnevnik? Nisam li se upustila u misiju pronalaženja tvojih crteža
vjenčanica? I nisam li sve to učinila sama?
Stisnula sam Simonu ruku. Simone, to je nešto što samo ja mogu učiniti za sebe, rekla
sam. Bit ću dobro.
Pokušao je iznijeti još nekoliko protuargumenata, ali na kraju je pristao, jer me voli.
Pitala sam ga mogu li uzeti njegov auto, koji mi je već prije znao posuditi, a on je rekao
da nema problema.
Izgledao je malo povrijeđeno kad smo se rastali, ali mislim da se ne osjeća kao da sam
ga duboko ranila. Prije bi se reklo da je razočaran što ne može biti taj koji će me spasiti.
Mislim da poznajem taj osjećaj.
Julia
 Trideset deveto poglavlje

19. srpnja 1958.

Draga Emmy,

mislim da sam pronašla gradić u kojem smo sišle s vlaka i gdje nas je Charlotte dočekala!
Kad sam se danas dovezla u Moreton-in-Marsh, osjećala sam kao da me netko vuče kroz
tunel. Drhtala sam dok sam parkirala Simonov auto i uputila se prema željezničkoj stanici.
Sama stanica nije mi se činila poznatom, ali kad sam izašla iz nje i vratila se na ulicu, gotovo
sam ostala bez daha. Prizor preda mnom bio je poput davno izgubljene fotografije koja je
odlepršala s police u mojem umu. Sve je bilo isto, ali drukčije. Dok sam hodala pločnikom
prema središtu grada, mogla sam vidjeti nas dvije kako nosimo svoje kartonske kutije s
plinskim maskama. Mogla sam ispod ruke osjetiti težinu svoje knjige bajki. Mogla sam
osjetiti svoju ruku u tvojoj. Na pločniku je ležala mrtva ptica, a ispred nas su dječaci iz moje
škole željeli zastati i provjeriti miče li se još. Izazivali su mene da je dotaknem. Ti si je šutnula
vrhom cipele i odletjela je u jarak pokraj ceste.
Ah, Emmy, gotovo sam klonula na tlo zbog osjećaja da se ti nalaziš uz mene.
To je bio taj gradić. Znala sam to.
Prvih nekoliko ljudi kojima sam prišla u trgovini mješovite robe i papirnici činili su se
sumnjičavi kad sam im rekla koga tražim i zašto. A onda sam shvatila da govorim prebrzo i
previše usplahireno. Sigurno sam im izgledala kao luđakinja koja je pobjegla iz neke
institucije i namjerava nožem usmrtiti dvije sestre koje traži. Shvatila sam da se moram
pribrati. Trebala sam negdje sjesti, pogledati kartu i vidjeti odakle smo ti i ja mogle doći
onog davnog jutra kada smo pješačile do Moretona. Charlotte nije tu živjela. Živjela je
negdje drugdje. Ali bila sam blizu.
Otišla sam u kafić, naručila čaj Darjeeling, čija su me toplina i cvjetna aroma smirile dok
sam proučavala kartu. Napravila sam popis gradova iz kojih smo mogle pješice stići do
Moretona. Batsford, Draycott, Bourton-on-the-Hill, Blockley, Chastleton, Broadwell,
Longborough, Stow-on-the-Wold. Oddington.
Popila sam čaj, vratila se u Simonov auto i krenula u sjeverozapadni dio područja koje
sam željela istražiti s namjerom da se odande spuštam južnije. Tako sam danas istražila
Batsford. Blockley, Bourton-on-the-Hill i manja sela Paxton i Aston Magna.
 Nisam pronašla kuću.
A na mjesnim grobljima nisam pronašla imena sestara.
Krenula sam natrag prema Londonu kad je sunce već bilo vrlo nisko. Dovezla sam se
do Simonova stana tako da me može odvesti kući i preuzeti svoj auto. Činio mi se pomalo
tužan što sam tako brzo sama otkrila Moreton. Nije bio tužan zbog mene nego zbog sebe.
Bilo je očito da mu je žao što sam nije odabrao Moreton onaj prvi dan kad smo krenuli
zajedno.
I dalje želiš ići sama iduće subote? pitao me. Možda sam ga trebala pozvati da pođe sa
mnom; vidjela sam da to želi. Ali poljubila sam ga i odbila ponudu.
Sviđa mi se da to radim sama.
Sljedeće subote idem u Chastleton, Broadwell i Longborough.

26. srpnja 1958.

Draga Emmy,

bolesna sam, imam neku gripu.

Subota je, ali umjesto da sjednem u Simonov auto i nastavim potragu, provodim dan u
krevetu s vrućicom. Baka je inzistirala da dođe vlakom i njeguje me, nakon što sam se u
četvrtak vratila s posla, iako mi ne treba toliko pažnje.
Otkad sam počela izlaziti sa Simonom, nisam često odlazila baki i djedu. Mislim da je
ona tražila razlog da me dođe vidjeti, a također je htjela vidjeti kako se Simon i ja slažemo.
Imam dvadeset pet godina i nikada nisam imala dečka. Ona i djed samo su jedanput vidjeli
Simona, kad smo im prije nekoliko mjeseci došli na nedjeljni ručak. Bilo je to prije nego što
me Simon zaprosio i ponudio se odmah dati mi prsten, a ja sam mu rekla da nisam spremna.
Zapravo, nitko ne zna da je to učinio. Možda znaju samo njegovi roditelji. Ja nemam
mnogo prijatelja na poslu ni ovdje u svojoj zgradi. Nisam htjela vjerovati ljudima i pokloniti
im svoje prijateljstvo. Mislim da je to zbog mojih loših tinejdžerskih godina. Tako da nemam
bliskih prijateljica kojima bih se povjeravala. Kad bih možda imala najbolju prijateljicu, rekla
bih joj da me je Simon zaprosio. Ali nemam je. Simon mi je najbolji prijatelj. Sad vidiš kako
će mi biti teško ako ga prestanem zanimati.
On kaže da se to neće dogoditi, ali pitam se kako zna da me može čekati. Nikada prije
to nije činio.
Baka je ostala dva dana, skuhala mi mnogo juhe, oprala rublje i otišla u ljekarnu po sirup
za kašalj. Više puta pitala me što radim u slobodno vrijeme. Mislim da se pitala zašto nisam
kod kuće subotom kad me zove.
Gotovo sam joj rekla što sam radila.
Nisam sigurna zašto joj nisam rekla, osim što bi se ona zabrinula zbog mene, jer bi
mislila da ću požaliti što tražim tu kutiju s crtežima vjenčanica nakon što je učinjeno sve što
se moglo učiniti i više nije važno hoću li je pronaći ili ne.
Otišla je danas vlakom u pet popodne i vratila se kući u Oxford. Bez sumnje, Simon će
uskoro doći da mi čita i da me njeguje.
 Želim samo što prije ozdraviti i vratiti se onome što sam radila prije nego što sam se
razboljela.
Osjećam da sam blizu cilja.
Julia

2. kolovoza 1958.

Draga moja Emmy,

ne znam kako da pretočim u riječi svoje osjećaje. Još sam malo omamljena. Zapravo,
odrvenjela. Nimalo se ne osjećam onako kako sam mislila da ću se osjećati.
Danas sam pronašla kuću tete Charlotte.
Ali ne i kutiju s crtežima vjenčanica.
Bila sam u sobi koju smo zajedno dijelile. Našla sam ormarić u zidu. Otvorila sam
vratašca, koja su bila prebojena i zatvorena.
Kutije nije bilo.
Sada sam opet kod kuće, sjedim u svojem stanu i gledam televiziju sa Simonom. On se
boji otići jer misli da će mi kad ostanem sama, postati jasno da je kutija za mene zauvijek
izgubljena, a s njom i posljednji komadić tebe.
Osjećam se neobično obamrlo.
Našla sam selo kamo nas je Charlotte vodila u knjižnicu posuđivati knjige. Zove se Stow-
on-the-Wold i šest i pol je kilometara udaljeno od Moreton-in-Marsha. Nisam se sjećala
imena tog sela, ali kad sam ugledala crkvu, knjižnicu, pa čak i poštanski ured, znala sam da
je to mjesto koje je Charlotte nazvala svojim, a ti i ja smo bile u njemu – mnogo puta.
Počela sam tako da sam otišla u knjižnicu, uglavnom zato što sam je se sjećala. Pitala
sam stariju od dviju knjižničarki ima li u selu starija žena po imenu Charlotte. Stara oko
osamdeset godina?
Mislite li na Charlottu Havelock? odgovorila je knjižničarka.
Osjećala sam se glupo ne znajući joj prezime pa sam pitala ima li ta Charlotte Havelock
sestru po imenu Rose.
Knjižničarka mi je potvrdila.
O, Emmy, kako mi je srce lupalo u grudima kad sam je pitala gdje ih mogu naći.
Rekla mi je da žali, ali obje su umrle. Ona je baš prije tri mjeseca bila na Charlotteinu
pogrebu. Rose je umrla nekoliko godina prije.
Tri mjeseca, Emmy. Charlotte je bila živa prije tri mjeseca.
Morala sam načas sjesti da mi se sve u glavi posloži. Znala sam da se nema smisla pitati
zašto s potragom nisam ranije počela. Ali kako da ne požalim što je nisam pronašla na
vrijeme?
Knjižničarka se sažalila nada mnom i ponudila mi donijeti čaj ili kavu.
Rekla sam joj samo da moram znati postoji li još Charlotteina kuća.
 Kimnula je i rekla mi da tamo živi jedna Amerikanka s kćeri – barem tijekom ljeta. Žena
je u nekom daljem rodu sa Charlottom. Tako nešto.
Pitala me želim li da me uputi kako pronaći kuću Thistle.
Charlotteina kuća ima ime. Zove se Thistle House. Ti se toga vjerojatno sjećaš. Ti se
vjerojatno svega sjećaš.
Nije mi trebalo dugo da autom prijeđem udaljenost od osamsto metara do kuće. Onog
trenutka kad sam se našla pred kućom, učinilo mi se kao da su se godine razmaknule poput
zavjesa i ti i ja onog prvog dana stojimo pred kućom.
Pokucala sam. Vrata je otvorila tinejdžerica. Pitala me može li mi pomoći. Njezin
američki naglasak čudno je zvučao na tom pragu.
Rekla sam joj da sam živjela u toj kući za vrijeme rata, dok je pripadala Charlotti
Havelock. A onda sam je pitala jesu li joj roditelji kod kuće. Rekla je da joj je otac još u
Americi, a majka se treba vratiti te večeri. Bila sam duboko razočarana. Jer doći tako daleko
– zapravo pronaći pravu kuću – a morati otići i vratiti se drugi put, bilo je emocionalno
iscrpljujuće.
Izvukla sam iz torbice stari račun za namirnice i na poleđini napisala svoj telefonski broj.
Zamolila sam djevojku da moje ime i broj telefona da majci kad se vrati kući i da je zamoli da
me nazove.
Poznaje li vas moja majka? upitala me.
Odgovorila sam niječno. A onda... tko zna zašto sam učinila ono što jesam.
Jednostavno su riječi počele izlaziti iz mene, Emmy. Ispričala sam joj o tebi i tvojim crtežima
vjenčanica i što sam s njima učinila one noći kad smo pobjegle iz kuće Thistle. Rekla sam joj
kako smo se ti i ja razdvojile one prve noći Blitza i da me je baka, za koju nisam ni znala da
imam, odvela u Ameriku. I da te otada nisam vidjela ni čula.
Djevojčine oči bile su pune suza kad sam završila. U šoku sam shvatila da su i moje.
Počela sam joj se ispričavati, ali ona je širom otvorila vrata i rekla mi da uđem i
pogledam je li kutija s crtežima još tamo.
Smatrala sam da to ne bih trebala učiniti dok joj majke nema kod kuće. Ali djevojka je
rekla da ne izgledam nimalo opasno.
Nisam sigurna da bih smjela, rekla sam.
Dovoljno sam stara da se znam paziti. Uđite.
Učinila sam to.
Rekla mi je da se zove Gwen.
Emmy, koliko se sjećam, kuća izgleda isto. S istim namještajem. U dnevnoj sobi je ista
zelena sofa. Isti stol od hrastovine u kuhinji. Isti crveni sag na stubama, koje jednako škripe
dok se njima penješ.
Znači vi ste u rodu sa sestrama Havelock? upitala sam dok smo se penjale, samo da nešto
kažem i smirim se.
Gwen je slegnula ramenima i rekla da nije baš sigurna u kakvoj su rodbinskoj vezi. Rekla
je da joj je majka rođena u Engleskoj, ali preselila se u Ameriku kad se udala za njezina oca.
Gwen je rekla da ne zna mnogo o majčinoj strani obitelji, jer svi su umrli, a majka nikada nije
htjela govoriti o njima.
Došle smo do vrha stubišta i zabljesnula me žuta boja. Soba u kojoj smo spavale još je
u istoj nijansi limunsko žute. Dva su kreveta maknuli i sada se u sobi nalaze sofa i dva
naslonjača presvučeni kariranom tkaninom, žutom poput kanarinca. Pogled mi je odmah
poletio prema zidu na drugom kraju sobe, gdje je nekada stajao stolić prekriven čipkom.
Sada je tamo stajao ormar s knjigama.
Rekla sam Gwen da je zidni ormarić iza ormara s knjigama, a ona nije nimalo oklijevala.
Prišla je ormaru i počela skidati knjige s polica tako da ga možemo odmaknuti od zida.
Dok smo to radile, pitala sam je li joj ovo prvi boravak u Engleskoj, a ona je rekla da jest.
Majka je naslijedila kuću Thistle nakon što je Charlotte Havelock umrla i došle su ovamo
provesti ljeto. Otac je ostao kod kuće u Minnesoti. Pitala sam sviđa li joj se tu. Rekla je da bi
joj se možda i svidjelo kad bi smjela nekamo ići ili nešto raditi. Ali majka se previše brine
zbog nje i to je izluđuje. Bilo mi ju je žao. Podsjetila me malo na tebe, Emmy. Nisam sigurna
zašto. Možda zato što se činilo da jedva čeka odrasti i donositi vlastite odluke. Pitala sam je
koliko joj je godina. Odgovorila mi je da će uskoro imati trinaest.
Kad smo skinule dovoljno knjiga, odmaknule smo ormar i zaista: iza se nalazio zidni
ormarić s prebojenim vratima. Gwen je otrčala u prizemlje i brzo se vratila s odvijačem. Prije
nego što sam je mogla pitati bi li to njezina majka dopustila, počela je strugati rub boje koji
je zapečatio vrata. Boja se razlomila uz zvuk pucketanja. Gwen je otvorila vrata i povukla se
unatrag sjedeći na podu.
Rekla mi je da priđem i pogledam.
Srce mi je snažno tuklo dok sam se napola zavukla unutra i opipala rukom okvir iznad
vrata. Osjetila sam pod prstima prašinu i paučinu, ali kutije nije bilo.
Kutije nije bilo.
Gwen je potrčala u prizemlje i vratila se s baterijskom svjetiljkom. Pitala je može li ona
pokušati. Izvukla sam se van, a ona je ušla u zidni ormarić upalivši pritom svjetlo. Vidjela
sam zraku svjetla kako pleše u skučenom prostoru.
Rekla sam joj da sam kutiju stavila na okvir vrata s unutrašnje strane. Usmjerila je svjetlo
prema tom mjestu, gdje su se vrata sastajala sa zidom.
Nije bilo ničega.
Puzeći je izašla i obje smo sjedile zagledavši se u mračan prostor koji smo raskopale.
Žao mi je, naposljetku je rekla Gwen.
I meni je bilo žao. Obamrlost mi se već širila tijelom poput teškog kaputa koji me brani
od hladnog zimskog vjetra, a koji bi mi prodro do kosti kad bi mogao.
Zatvorile smo vrata, vratile ormar s knjigama na mjesto, a knjige na police. Zatim smo
se spustile u prizemlje.
Više nije bilo razloga da ostanem pa sam joj još jedanput zahvalila i pitala hoće li imati
problema zato što me pustila u kuću.
Slegnula je ramenima kao da ne mari za to.
Rekla sam joj da ću rado razgovarati s njezinom majkom preko telefona i reći joj koliko
je bila uslužna i ljubazna, ali ona se samo nasmiješila i rekla da to nije potrebno.
Rekla sam joj neka ipak majci kaže moje ime i da joj moj broj telefona.
Kad sam odlazila, stajala je na vratima i gledala kako se udaljavam u autu.
Znala sam da ne namjerava majci dati onaj komadić papira sa mojim imenom i
telefonskim brojem.
Ta je djevojka baš kao što si ti bila, Emmy. Želi pronaći svoj put u životu, a svijet joj još
ne želi dati tu slobodu.
Mislim da sam i ja poput nje.
 Kad sam se vratila kući i ispričala Simonu što se dogodilo, pitao me što dalje
namjeravam učiniti. Znam što je htio reći. Želi znati što to znači za nas dvoje.
Ne mogu mu odgovoriti.
Osjećam se kao da sam ispod vode. Potopljena. Kao da visim između mjesta gdje sam
bila i gdje želim biti. Nisam na mjestu gdje bih donijela odluku.
Žao mi je što si izgubila svoje crteže vjenčanica, Emmy. Jako mi je žao.
Julia
 Četrdeseto poglavlje

5. kolovoza 1958.

Draga Emmy,

zaista se trudim učiniti ono što sam rekla da ću učiniti – a to je živjeti s činjenicom da je kutija
s vjenčanicama nestala. Prije nego što sam počela potragu, rekla sam doktorici Diamant da
će sa mnom sve biti u redu ako ništa ne nađem. I Simonu sam rekla isto.
Simon je večeras rekao da žali što me nije odgovorio od traženja.
Ali onda bih se uvijek pitala, rekla sam.
Rekao je da je ponekad bolje pitati se negoli znati.
Doktorica Diamant rekla je da je istina neobičan sudrug. U jednom te trenutku uništi, a
u drugome oduševi. Ali nikada ne vara. I upravo nam zbog toga naposljetku znači utjehu.
Julia

7. kolovoza 1958.

Draga Emmy,

mislim da bismo tu mogle završiti.

Simon misli da bi bilo dobro da te ostavim na miru. Smatra da bih ovaj dnevnik možda
mogla iskoristiti kao komemoraciju za tebe. Mogla bih ga spaliti, a njegov pepeo bi
predstavljao tvoje ostatke. Simon je u nekom članku pročitao da ljudi koji tuguju zbog
gubitka voljene osobe čije tijelo nemaju često imaju potrebu nešto spaliti ili zakopati kako
bi našli potpuno smirenje. Na taj se način opraštamo s voljenima. Privinemo ih na svoje
grudi, plačemo nad njihovim beživotnim tijelom, a onda ih pošaljemo natrag u zemlju.
Mogla bih to učiniti s ovim dnevnikom.
Moram pitati doktoricu Diamant što misli o tome.
 Julia

11. kolovoza 1958.

Draga Emmy,

doktorica Diamant kaže da je to moj dnevnik i mogu s njim učiniti što hoću. Dnevnik je uvijek
bio više o meni nego o tebi. Nije li to čudno? Evo me kako ispisujem za tebe sve ove riječi,
riječi koje nikada nećeš pročitati. Ali to nije problem jer dnevnik je ionako uvijek bio za
mene.
Mislim da ga ne mogu baciti u vatru kamina.
U svakom slučaju, još ne.
Ali mislim da bih mogla završiti s redovitim pisanjem.
S nama je gotovo, zar ne, Emmy? Učinila sam sve što sam mogla da te nađem, sve što
sam mogla kako bih ti vratila ono što sam ti uzela.
Doktorica Diamant me uvjerava, nakon svega što sam joj o tebi ispričala, da bi mi ti
oprostila. Da mi jesi oprostila.
Mislim, ako sada završimo ovdje, možda ću moći naučiti vjerovati u to. Možda ne onako
brzo kako bi Simon želio, ali ako išta znam o vremenu, onda je to da se ono rasteže i hoda
s tobom dok žaluješ. Ostatak svijeta može juriti pokraj tebe vratolomnom brzinom, ali dok
ti učiš živjeti s gubitkom, vrijeme usporava do ritma tvojega disanja.
Nikada te neću zaboraviti, Emmy.
Ali moram te pustiti da odeš.
Zauvijek tvoja sestra,
Julia

15. kolovoza 1958.

Emmy,

jedva mogu vjerovati što se dogodilo.

Gwen je našla kutiju s crtežima vjenčanica.
Našla ju je.
U nekadašnjoj Roseinoj sobi.
Nazvala me jutros dok sam se spremala na posao.
Ostala sam bez riječi.
Želi se sastati sa mnom u Stoweu da mi je preda. Nije mi čak važno to što ne želi da
svratim do kuće Thistle.
 Telefonirala sam na posao i javila da sam bolesna. A Simona sam zamolila da mi posudi
svoj auto.
On želi ići sa mnom, ali nisam mu dopustila. Ne možemo oboje biti bolesni.
Uostalom, želim ići sama.
Emmy, nakon sveg ovog vremena... Donijet ću kući tvoju kutiju s vjenčanicama.

15. kolovoza 1958.

Navečer

Draga moja Emmy,

dok ovo pišem, kutija s crtežima je tu nadesno pokraj mojeg savijenog lakta. Mogu ispružiti
drugu ruku i prijeći prstima preko nje ako to poželim.
Poklopac je malo izgreben, a šarke su zahrđale i popustile. Poklopac ne stoji čvrsto ako
ne zavežeš kutiju, a takvu ju je Gwen i pronašla. Emmy, crteži su unutra. Baš onako kako si
ih ostavila.
Papir je požutio i neki su crteži izblijedjeli, ali ako pobliže pogledam, još mogu razabrati
gotovo svaki detalj koji si nacrtala. Slike pomalo sliče duhovima, ali ne u lošem smislu. Čini
mi se kao da si se materijalizirala iz groba i vratila meni.
Čini se kao da si ti meni dala kutiju s crtežima, a ne da sam je ja vratila tebi.
Kako tipično za tebe da paziš na mene, čak i nakon svega onoga što sam ti učinila.
Želiš li znati kako je Gwen pronašla kutiju?
Imala sam pravo kad sam pomislila da majci neće reći da sam došla k njima. Nije joj
rekla. Bojala se da će je majka koriti zato što me pustila u kuću. Izgleda da je njezina majka
nastoji prekomjerno zaštititi i to je glavni povod nesuglasicama između njih.
A ovo neka ostane samo između tebe i mene, mislim da joj se sviđa imati tajnu koju
može čuvati od mame. Ne slažem se s time; samo govorim ono što mislim.
Uostalom, rekla je da nije mogla prestati misliti o meni nakon što sam otišla. Zbog mene
se osjećala loše i dvaput se vraćala u žutu sobu i puzala u zidni ormarić da provjeri nije li
kutija upala u neku udubinu negdje u zidu.
Bila je u svojoj sobi, nekadašnjoj Roseinoj, i razmišljala o tome kad joj je palo na um da
ako naša soba ima takav ormarić u zidu, možda ga ima i njezina, i možda sam ja pobrkala o
kojoj je prostoriji riječ. U njezinoj sobi uza isti zid stoji komoda od cedrovine. Gwen je nije
htjela micati dok je majka kod kuće; jer čula bi struganje po podu. Zato je pričekala nekoliko
dana, dok majka nije morala otići nešto obaviti u Oxford. Ispraznila je komodu i odmaknula
je od zida. I našla identična vratašca, a iza njih prostor u zidu u koji se moglo ući puzeći.
Unutra, na okviru vrata, nalazila se kutija s crtežima baš kako sam je ja spremila u našoj
sobi. Rose ju je našla i odnijela u svoju sobu; sigurna sam da se tako dogodilo. Onaj ormar
stajao je uz drugi zid kad je Rose spavala u sobi koja je sada Gwenina. Sjećaš se kako su se
Rose sviđali tvoji crteži? Sigurno je pronašla kutiju nakon što smo pobjegle, uzela je i
spremila u svoju sobu. Emmy, znam da je to učinila ona jer je na vrhu svake stranice napisala
svoje ime. Htjela je da crteži vjenčanica budu njezini. I učinila ih je svojima na jedini način na
koji je mogla. I očito da to nikada nije rekla Charlotti.
Gwen nije htjela majci reći što je našla jer bi joj morala objasniti i zašto je krenula u
potragu za kutijom. Zato me zamolila da se nađemo u selu, gdje će mi predati kutiju.
O, Emmy. Izgledala je sretno zato što je dio nečega prekrasnog, nečega što je samo
njezino. Njezina mama nije znala za to pa joj to nije mogla pokvariti niti oduzeti. Tako je
nalik tebi, čak ti je i fizički slična.
Rekla sam joj to.
Rekla sam Gwen da me podsjeća na tebe. I da se nadam da će se predomisliti i reći majci
za mene i za kutiju. Upravo su nam naše tajne razdvojile svjetove, Emmy. Prvo tvoje, a onda
moje.
Ali Gwen je rekla da bi majka pobjesnjela. Strašno bi se posvađale zbog toga i na kraju
je majka više nikada ne bi ostavljala samu u kući. Ni u kući Thistle ni u Saint Paulu kad se
vrate u Ameriku.
Ponudila sam joj da dođem u kuću Thistle i sve objasnim, ali Gwen mi je rekla da to ne
činim. Još je samo nekoliko tjedana prije povratka u Ameriku. Ne želi ih provesti sputana
zbog majke.
Pitala sam je zašto je majka toliko zabrinuta za nju. Gwen kaže da je oduvijek tako. Otac
joj je rekao da je majka u ratu izgubila obitelj i bilo joj je teško govoriti o tome.
Sažalila sam se nad jadnom Gwen.
A bilo mi je žao i njezine majke.
Strašne ti se stvari mogu dogoditi zbog kojih nisi u stanju izložiti se riziku i predati
svijetu ono što voliš; znam to bolje od ikoga drugog.
Ne želim više živjeti sputana kajanjem, Emmy.
Nisam ni shvaćala da upravo tako živim sve dok mi Gwen to nije opisala na taj način.
Pokušala sam je još jedanput nagovoriti da mi dopusti da još jedanput dođem u kuću
Thistle i razgovaram s njezinom majkom, ali rekla je da je majka taj dan u Oxfordu. Navodno
se otišla sastati s davno izgubljenim polubratom, koji je potpuno iznenada stupio u kontakt
s njom.
Na tren sam bila ljubomorna, Emmy, zato što Gwenina majka ima davno izgubljenog
polubrata, koji je izronio iz zakutaka prošlosti i javio joj se. Rekla sam Gwen da je to divno.
Ali ona je samo slegnula ramenima i rekla da bi bilo lijepo da je prije bila znala da majka
ima polubrata.
Zaželjela sam joj sretan povratak u Ameriku i sretan život.
Činilo se kao da je tužna što odlazim.
I ja sam se osjećala neobično tužnom što je ostavljam.
Bilo je kao da opet iznova tebi govorim zbogom.

22. listopada 1958.

Draga Emmy,
nisam imala puno sreće tražeći nekog dizajnera odjeće ili trgovinu vjenčanica koji bi bili
zainteresirani za tvoje crteže.
Ili bolje rečeno, nisam imala nimalo sreće.
Oni s kojima sam razgovarala, bili su prilično impresionirani pričom o kutiji s crtežima
vjenčanica, a osobito ih je dirnulo ono što se dogodilo tebi i meni. Svima je bilo zanimljivo
to što sam htjela da tvoji crteži napokon postanu stvarne haljine, ali njihov stil više nije u
modi, rekla je jedna dizajnerica; druga je rekla da su crteži previše blijedi da bi bili od koristi,
a nekoliko drugih reklo je da crteži nisu moji pa ih ne mogu poklanjati ni prodati. Oni su
tehnički još tvoje vlasništvo, Emmy.
Voljela bih znati ime osobe s kojom si se trebala sastati onoga dana kad je počelo
bombardiranje. Sjećam se da si mi rekla da ti je to jedina prilika da netko otkrije tvoj talent.
Kad bih znala tko je ta osoba i gdje da je nađem, ne bih čekala ni časak i dogovorila bih
sastanak s njom.
Ne sjećam se ni imena gospođe kod koje si radila u trgovini vjenčanica. Trgovine više
nema. Sve na onoj strani ulice gdje je bila mesnica nestalo je; sada su tu nove zgrade.
Nastavit ću pokušavati, Emmy. Nisam odustala. U međuvremenu, Simon i ja smo
odredili datum i sada nosim zaručnički prsten koji mi je pokušao dati prošlog proljeća.
Vjenčat ćemo se 7. travnja.
Na tvoj rođendan.

2. studenoga 1958.

Draga Emmy,

Nemam novih vijesti o crtežima.

Našla sam krojačicu koja je voljna sašiti jednu haljinu prema crtežu – zapravo sam ih
pronašla nekoliko koje šivaju po narudžbi i po dobroj cijeni — ali ona koja mi se najviše sviđa
nije zainteresirana biti dio ekipe koja će pokrenuti novu liniju vjenčanica s tvojim imenom.
Sašit će mi haljinu prema jednom od tvojih modela, ali ta se neće prodavati ni u jednom
butiku. Tu ću haljinu nositi ja.
Polako shvaćam da će mi trebati škrinja s blagom želim li tvoje crteže pretvoriti u prave
vjenčanice. Tada bih mogla samostalno financirati projekt i zatim od vrata do vrata nuditi
haljine trgovinama.
Ali nemam škrinju s blagom.
Djed nije bogataš, ali dobro živi. Mogu se samo nadati da ću ga nagovoriti da mi
pomogne učiniti s tvojim crtežima ono što bi i ti učinila.
No prvo moram djedu i baki ispričati kako sam našla kutiju s crtežima.
I što sam učinila.
Julia
9. studenoga 1958.

Draga Emmy,

djed je rekao ne.

Simon i ja smo danas poslijepodne otišli vlakom u Woodstock i popili čaj kod djeda i
bake. Djed je rekao da mu je žao, ali ni on ni ja ne znamo ništa o poslu s vjenčanicama.
Nemamo znanje ni iskustvo, instinkte, ne poznajemo ljude niti imamo veze.
Rekao je da bi taj proces šivanja haljina prema tvojim crtežima stajao tisuće funti i to
pod uvjetom da nađem krojačicu koja bi mogla proučiti tvoje izblijedjele skice, a onda bih
morala pješice obilaziti London, nositi haljine od trgovine do trgovine nadajući se da će neki
od vlasnika htjeti kupiti haljinu koja je bila moderna prije dvadeset godina i koju je dizajnirala
osoba koja je u međuvremenu nestala s lica zemlje.
Djed ne vidi puno koristi od klipsanja po Londonu s naručjem vjenčanica za koje nitko
do danas nije izrazio nikakvo zanimanje.
Također je rekao da crteži tih haljina nisu doista moji da bih činila s njima što hoću.
Pripadaju tebi. A ja nemam tvoje dopuštenje i malo je vjerojatno da ću ga dobiti.
Djed i baka cijene moju želju da popravim stvari između tebe i mene, ali smatraju da
nemam zbog čega žaliti ni kajati se. Ti i ja smo obje pogriješile onoga dana. Možda je moja
pogreška bila manje ozbiljna, ali djed kaže da nije u tome stvar. Radi se o tome da je London
bombardiran nekoliko sati nakon našeg dolaska. Rat je taj koji je uništio tvoje snove, ne ja.
Stoga i nije do mene da ti vratim ono što je rat razorio.
Simon je sve vrijeme sjedio pokraj mene, gladio me po ruci ispod stola i šutio. Htjela
sam da kaže: Ali Emmyni dizajni vjenčanica vrlo su dobri. Ili: Vozit ću Juliju po Londonu tako
da ne mora hodati West Endom s naručjem vjenčanica. Ili da je makar rekao: Zar ne dugujemo
Julijinoj sestri da tim haljinama barem damo priliku?
Ali nije. Uskoro smo otišli.
Kakva korist od toga što sam našla Emmyne crteže ako neću nešto učiniti s njima? upitala
sam Simona na putu kući.
Odgovorio je da je možda taj pronalazak bio samo za mene. Možda mi je bilo suđeno
pronaći kutiju, zato što mi slučajno upravo treba vjenčanica.
Odaberi jednu za sebe, rekao je Simon. Nosi jednu od sestrinih vjenčanica na svojem
vjenčanju. Zar to ne bi bio dobar razlog zašto si ih pronašla?
Pretpostavljam da ima pravo.
Nakon što me Simon večeras dovezao kući i otišao, rasprostrte sam crteže na
kuhinjskom stolu. One koji su jako izblijedjeli, vratila sam natrag. Nekoliko drugih
jednostavno nisu bili prikladni za moj stas.
Od sedam preostalih izabrala sam jedan koji sam nekada zvala haljina s gumbićima.
Sjećaš je se, Emmy? Zamislila si sićušne gumbe nalik na bisere koji bi se protezali cijelom
prednjom stranom haljine, sve do poda. I visok, usko krojen struk. Rukavi su od prozirne
čipke, izrez oko vrata u obliku srca, a suknja je bogato nabrana s čipkastom podsuknjom.
 Pitam se jesi li ikada zamišljala da će jednoga dana tvoja sestrica nositi jednu od tvojih
haljina.
Možda Simon ima pravo. Možda bi tvoja želja upravo bila da nađem kutiju s crtežima
tako da mogu nositi jednu od tvojih haljina.
Jedva čekam odnijeti crtež krojačici koja mi je pristala sašiti haljinu. Znam što će djed
reći kad mu priopćim da će mi haljina biti šivana po mjeri i da će možda stajati malo više
nego što je očekivao i želio potrošiti. Reći će da mu nije važno. Haljina je za mene, za moje
vjenčanje.
Ona je za moj sretan završetak.
Jedna od nas ga treba imati.
Pretpostavljam da ću to biti ja.
Ili barem onoliko sretan koliko ga sama mogu učiniti.
Julia

19. studenoga 1958.

Draga Emmy,

krojačica koja mi je pristala sašiti haljinu s gumbićima rekla je da bi voljela promijeniti donji
dio tako da ga skrati na midi dužinu, a gornji dio rukava spusti tako da padaju niz ramena.
Rekla je da je stil haljine, takav kakav jest, potpuno zastario.
Htjela sam je zadaviti.
Umjesto toga rekla sam joj da mi se sviđa originalni dizajn baš kakav jest.
Rekla je: Znate li da više nitko ne nosi takve vjenčanice?
A ja sam joj odgovorila da to nije istina, jer ja ću je nositi.
Ali sada vidim zašto nisam ni kod koga mogla pobuditi zanimanje za tvoje crteže,
Emmy.
Zakasnila sam.
Predugo sam čekala da počnem tragati za kutijom.
Julia

2. prosinca 1958.

Draga Emmy,

danas sam bila na prvoj probi. Gotovo sam zaplakala kad sam obukla haljinu iako je tek
djelomično sašivena.
Tako je lijepa, Emmy. Tako nevjerojatno lijepa. Čini mi se da je travanj predaleko.
 Baka je bila sa mnom na probi i zaplakala je.
Vidiš kako je moja sestra bila talentirana, rekla sam joj dok je brisala suze.
Haljina je predivna, rekla je baka.
Krojačica je samo zvocajući rekla nešto kao: Svaka mlada izgleda kao princeza u
vjenčanici koja joj se sviđa.
Kad sam se vratila kući, još sam na koži osjećala dodir haljine. Tvoje haljine, Emmy. Još
je osjećam na sebi, kako me miluje. Kako me drži zagrljenu.
Mislim da mogu biti sretna što ću se udati za Simona u haljini koja je proizašla iz samog
tvog srca. Mislim da bi ti željela da budem sretna udajući se za njega.
Kroz prozor gledam kako vani pada snijeg, bijel poput dijamanata u predvečerje.
Osjećam da si ovdje sa mnom, Emmy. Čini mi se kao da me gledaš s neba, jer sigurno si
u raju, a snijeg je dar koji su ti dopustili da mi daš tako da zapamtim ovaj dan.
Kutija s crtežima je tu na stolu pokraj mene. Palo mi je na um da ću se udati samo
jedanput.
Ne trebaju mi ostali crteži u kutiji.
Imam tvoj oprost. Vidim ga u snijegu s druge strane prozora, a osjetila sam ga i ranije,
kad su me nabori tvoje haljine milovali dok sam sva drhtala.
U kaminu preko puta mene gori slaba vatra i kao da mi šapuće riječi sućuti.
I još nečega.
Sada to uviđam, način na koji te mogu zauvijek zadržati, a također te pustiti da odeš.
Vatra veselo uzdiše, kao da se slaže sa mnom. Kao da je mali prosjak koji moli. Jedva
čeka odigrati svoju ulogu za mene.
Ovaj ću dnevnik sačuvati da me podsjeća, ako mi to ikada bude zatrebalo, da smo se ti
i ja zaista opet našle, našle smo jedna drugu u šavovima moje vjenčanice.
Zbogom, draga sestro.
Uvijek ću te voljeti.
Julia
 Četrdeset prvo poglavlje

KENDRA

KADA sam podignula pogled s Julijina dnevnika, Isabel je drijemala sjedeći na sofi.
Glava joj je pala naprijed na grudi, a do mene dopire nježno hripanje svaki put kad
ispusti zrak iz pluća.
Nekoliko dugih minuta razdire me potreba da je probudim, ali i da je pustim da
spava.
Umirem od želje da saznam kako se Isabel domogla ovog dnevnika. Zacijelo se ipak
našla sa sestrom? Moralo je tako biti. Kako bi ga inače dobila u svoje ruke? Okrenem
glavu prema prozoru jer mi je palo na pamet da je Julia možda u vrtu s ostalim članovima
obitelji.
Dok razmišljam o tome, Isabel se pomakne i probudi, primijeti da sam zatvorila
dnevnik i odmah uspravnije sjedne.
»Ah! Zadrijemala sam. Koliko je sati?«
Bacim pogled na zidni sat iza nje. »Upravo je prošlo pola tri.«
»Jesi li ga pročitala?«
»Da.«
Nježno prihvaća dnevnik iz moje ispružene ruke. »Ti si prva koja ga je pročitala
nakon mnogo godina.«
»Kako ste došli do njega?« Čujem nestrpljivost u svojem glasu.
Ona se znalački osmjehne. »Misliš, je li mi ga Julia dala?«
Kimam i žarko želim čuti da se upravo tako dogodilo.
Isabel prijeđe dlanom preko korica dnevnika. »Da, ona mi ga je dala.«
Preplavilo me olakšanje. »Hvala Bogu«, šapnula sam, a njezin osmijeh postane još
širi.
 »Da, i ja moram zahvaliti Bogu što mi nije dopustio da nastavim sa svojom
tvrdoglavošću.«
»Kako ste pronašle jedna drugu?«
Isabel na tren razmišlja o odgovoru. »Može se reći da nas je Gwen spojila.«
»Naposljetku vam je rekla da je Julia onoga dana došla u kuću, zar ne?« kažem to
sigurna da se upravo tako dogodilo.
»Mislim da se može i tako gledati na to. Kratko rečeno, Julia mi je predala ovaj
dnevnik sjedeći tu gdje ti sada sjediš. Duža verzija priče mnogo je složenija.« Namjestila
si je jastuke na sofi, a ja sam se također udobnije smjestila. »Živjeli smo već gotovo
godinu dana u Ujedinjenom Kraljevstvu, Mac, Gwen i ja. Odlučili smo ostati u kući
Thistle kad nam se Mac pridružio onog prvog ljeta. Njemu i meni trebalo je mirno
mjesto da ponovno izgradimo svoj brak, a kako se Gwenina najbolja prijateljica u
Americi preselila na Zapadnu obalu, Gwen nije imala ništa protiv da ostane tu i ovdje
krene u srednju školu. Uskoro sam imala i druge razloge za ostanak, ali do toga ću već
doći. Još sam živjela kao da Emmeline Downtree nikada nije postojala. Još sam se
nazivala Isabel. Nisam vidjela nikakvu potrebu da razbijem taj mit, a kako sam se nakon
mnogo godina opet našla u kući Thistle, to mi je probudilo staru bol, i smatrala sam da
će se Isabel bolje nositi s tim. Jedina osoba koja je trebala znati istinu bila je Gwen, ali
kakvog je imalo smisla priznati joj ne samo da živim s posuđenim imenom nego i da sam
napustila svoju sedmogodišnju polusestru onoga dana kad su Nijemci počeli
bombardirati London i da je vrlo vjerojatno da je poginula zbog mene? Tražila sam
način da se zbližim s Gwen, a ne da se udaljim od nje, a kako Mac nije baš dobro primio
tu vijest kad sam mu napokon rekla istinu o onome tko sam, bilo je lako zaključiti da
ništa dobroga neće proizaći iz toga ako sada to sve ponovno izvučemo na vidjelo za
Gwen.
Tako smo jednog nedjeljnog poslijepodneva idućeg travnja nas troje otišli na
izložbu u Oxford. Gwen i ja smo pomalo napredovale u našem odnosu. Bila je prilično
sretna u kući Thistle, a stekla je i nove prijatelje. Stvari između Maca i mene također su
se popravile, zbog čega su njih dvoje odlučili poći sa mnom na tu izložbu. Djevojčice s
kišobranima dobro su krenule, kako se već kaže, i izvrsno su se prodavale. Original je još
visio u Charlotteinoj nekadašnjoj spavaćoj sobi u kući Thistle, i neobično je, ali bio je
to jedini podsjetnik na Juliju koji me nije pekao. Slika je imala potpuno drugi učinak,
što me i jest nadahnulo da ih slikam.«
Pogled mi sam od sebe bježi prema Djevojčici s kišobranom, koja visi iza nje.
»Stalno ste iznova slikali Juliju, i to je bilo kao da ste je pronašli?« ponudim
objašnjenje.
Isabel polako zakima. »Možda je bilo tako. Slikati djevojčice s kišobranima svakako
je imalo terapeutski učinak, a kad bih ih prodala, imala sam osjećaj da napokon imam
nešto što mogu vratiti svijetu.« Duboko je udahnula prije nego što je nastavila. »No,
svejedno, Mac je kupio jedne londonske novine da ih čita za ručkom tog poslijepodneva
na izložbi. Kad je završio, Gwen ih je počela listati. Zaustavila se na jednoj stranici i
rekla: ›Ma vidi ti to‹. Upitala sam je što je to našla. Preklopila je stranicu tako da se
vidjela samo fotografija. Gledajući sliku odozgo, bila mi je naopako pa sam vidjela samo
da se radi o fotografiji s vjenčanja.
›Mislim da ti sada mogu reći‹, rekla je Gwen, ›ako obećaš da nećeš poludjeti.‹ A ja
sam rekla: ›Što mi možeš reći?‹ Pružila mi je novine i rekla da je nedugo nakon što smo
došli u Stow ta žena s fotografije došla u kuću Thistle jednoga dana dok nisam bila kod
kuće. Ali, Kendra, nakon tih prvih nekoliko riječi više ništa nisam čula. Samo sam
gledala fotografiju vjenčanice, koju sam poznavala jedino iz svojih zamisli. Gumbići
cijelom dužinom sprijeda, usko krojen korzet, prozračni rukavi. To je bila jedna od
mojih haljina. A onda sam pogledala lice sretne mladenke. Bila je to Julia.«
»O, moj Bože«, promrmljala sam.
»Upravo tako«, rekla je Isabel. »I ti vidiš, zar ne, što je sve Bog poduzeo da me
ponovno spoji s njom. Gotovo da je morao preokrenuti nebo i zemlju kako bi poništio
sve moje pogreške.«
»Što ste učinili?« pitam.
»Pa, Gwen mi je morala ponoviti sve što je rekla, jer ništa nisam čula, a onda ipak
jesam malo poludjela, iako me zamolila da to ne činim. Mac, koji je nedaleko gledao
nečiju izloženu sliku, pritrčao nam je da vidi zbog čega sam se uzrujala. Gurnula sam mu
novine u ruke i jecajući mu rekla tko je to na fotografiji. Dotad već vrlo dugo nisam
izgovorila Julijino ime naglas.
Mac je stalno ponavljao: ›Jesi li sigurna?‹, ali nije bilo zabune oko one vjenčanice i
onog lica iako je prošlo dvadeset godina otkad sam ga zadnji put vidjela. I, naravno,
mladenka s te fotografije, djevojačkog imena Julia Waverly, sigurno je znala za kutiju s
crtežima vjenčanica. Ta Julia je bila moja Julia.«
»I onda ste je potražili? Stupili s njom u kontakt?« Zaprepaštena razvojem
događaja, već sam zamišljala sestre kako se grle u suzama.
Isabel zastane da duboko udahne, kao da joj sjećanje na taj dan još uvijek oduzima
dah.
»Zamolila sam Maca da stupi u kontakt s njom. Nisam znala kakvi su Julijini
osjećaji prema meni, iako sam trebala zaključiti da je to što na vjenčanju nosi jednu od
mojih haljina dokaz da me ne mrzi. Ali nisam mogla podignuti telefonsku slušalicu i
nazvati je kad je Mac saznao gdje živi. Nije mu je bilo teško pronaći. U objavi u
novinama stajalo je da oboje mladih rade u istoj tvrtki zemljopisnih karata u Londonu.
Najteže je bilo čekati do ponedjeljka, kad je Mac nazvao tvrtku i pitao za Juliju.
Nisam htjela biti u kući kad ju je nazvao. Stajala sam na obali ribnjaka dok su njih
dvoje razgovarali. Kad mi se pridružio nekoliko minuta poslije, rekao je da je Julia
plakala od radosti čuvši da sam živa i da će sutradan sa suprugom doći k nama u kuću
Thistle. Pala sam na koljena u vlažnu travu svladana osjećajima kao i onoga dana kad
sam je izgubila. Gwen je izašla za Macom, prišla mi i spustila se pokraj mene, moleći me
da joj oprostim što mi nije rekla da je Julia bila došla ovamo sada već gotovo prije godinu
dana.
Ali znala sam da mi Gwen ne duguje nikakvu ispriku. Sve je odjedanput bilo
blistavo sjajno poput srpanjskog dana, iako su se na horizontu tog jutra gomilali kišni
oblaci. Činilo mi se kao da je siva zavjesa koja je dotad visjela iznad mene sada pala na
tlo, a nebo je plamtjelo svjetlom. Jasno sam vidjela da sam se zbog straha i kajanja previše
zaštitnički odnosila prema Gwen, da se ona dotad osjećala kao da se guši. To što mi nije
htjela reći o neznanki koja se raspitivala za kutiju s crtežima, bila je moja pogreška, ne
njezina. I to što si nisam mogla oprostiti ono što sam učinila, bio je razlog zašto je Julia
za Gwen bila bezimena sjena, duh čije ime nisam izgovarala, a zabranila sam i Macu da
ga ikada izgovori. Gwen mi nije ništa dugovala.«
Isabel zašuti na tren kao da u tim sekundama tišine skuplja snagu.
»Noć prije Julijina dolaska nisam mogla spavati pa sam imala na raspolaganju
mnogo sati u kojima sam razmišljala o svojoj novoj stvarnosti. Vidiš, Isabel sam bila duže
nego Emmy. Nitko me nije znao pod nijednim drugim imenom. A tada sam već imala i
svoje djevojčice s kišobranima. Emmy nije bila nitko. Kad je Mac u moje ime
kontaktirao Juliju, morao joj je reći tko sam postala. Tko jesam. I tko nisam.«
Zatresla sam glavom. »Ali nije istina da Emmy nije bila nitko. Vi jeste Emmy.«
»Jesam li?« Isabel me izravno gleda u oči, kao da traži neku vrstu potvrde.
»Naravno da jeste. Ništa od svega ne bi bilo važno da ispod tog imena koje ste uzeli
niste bili ono što ste uvijek bili.«
Isabel se široko nasmiješi. Izgleda kao ponosan roditelj, čije je dijete nešto shvatilo.
»Imaš pravo, Kendra. Imaš pravo. Ali sigurno već pogađaš da mi je dugo trebalo da
shvatim ono što mi je trebalo biti jasno iste sekunde kad sam opet ugledala Juliju.«
Nagnula je glavu postrance i vidim da se prisjeća onog trenutka kad je vidjela sestru
nakon dvadeset godina. Čekam da mi ispriča kako je bilo. Nekoliko trenutaka kasnije
ona to i čini.
»Mac ju je uveo u ovu sobu. Sjedila sam baš tu gdje i sada sjedim. Bila je vrlo visoka
i lijepa. Viša od mene i sličila je našoj mami, jako joj je sličila. Na sebi je imala ružičastu
haljinu i lančić s privjeskom od rubina. Da sam na ulici prošla pokraj nje a da joj nisam
vidjela lice, možda je ne bih prepoznala. Ali oči su joj bile okrenute prema meni,
netremice su me gledale, i bile su to Julijine oči. Pritrčala mi je u zagrljaj kao da nije
prošlo toliko vremena, kao da je samo ustala s kauča na kojem sam je ostavila, kao da
nije bilo rata, sporog protoka vremena ni tihih godina čežnje. Bila je djevojčica u tijelu
odrasle žene, zagrlila me rukama oko vrata i bez prestanka ponavljala ime koje mi je
mama dala – Emmy.«
Isabel pogleda negdje iza mene, u onaj davni trenutak. Jedna suza klizi mi niz obraz
i ja je brišem prstom.
»To je bio najsretniji dan u mojem životu, Kendra. Nisam mislila da ću doživjeti
da mi Julia odagna onaj teret gubitka koji mi je pritiskao srce.«
Čekam da još nešto kaže. Nakon nekoliko sekundi nastavlja.
»Ja sam za nju bila Emmy, ne Isabel, ali zaista više nisam znala kako biti Emmy za
ikoga drugog. Julia je, čini se, razumjela da sam postala Isabel kako bih je mogla pronaći,
a ostala sam Isabel zato da bih mogla živjeti sama sa sobom, kad se pokazalo da je ne
mogu pronaći. Rekla mi je da je i ona imala svoje načine kako se nositi s pogreškama i
onda mi je dala dnevnik koji je pisala za mene.«
Isabel podigne pogled i susretne se s mojim. »U tom sam dnevniku pronašla mnoge
odgovore, a ipak je potaknuo i nova pitanja. Da sam samo mogla otići gospođi
Billingsley po pomoć, ili da sam otvorila vrata kad je batler došao u naš stan, u oba bih
slučaja saznala da je Thea odvela Juliju Nevilleovim roditeljima i zar je ne bih odmah
pronašla? Ili da sam se sjetila da je mama primila pismo Nevilleovih roditelja, zar ga ne
bih potražila u stanu nakon Julijina nestanka? Bih li zaključila da je netko uzeo pismo
kad ga ne bih mogla pronaći? Ili da sam od samog početka bila iskrena s Gwen i rekla joj
sve o sebi, ne bi li ona znala da je žena koja je došla u kuću Thistle raspitujući se o nekoj
staroj kutiji s crtežima vjenčanica zapravo sestra koju sam izgubila? Ili da, prije svega,
nikada nisam pokušala bježati s tim crtežima, bi li mama ostala živa?«
Vidim njezinu strašnu logiku, ali također vidim da su tu na djelu bile veće sile. »Bio
je rat«, kažem.
Ona polako kima. »Da. Vrlo neobično, rat ima svoj način da nas odriješi od
pogrešaka koje napravimo u njegovoj strašnoj sjeni, ali taj oprost drži u tajnosti. Nisam
shvaćala da se kartam s okrutnim protivnikom, koji u ruci ima dobre karte.«
Obje smo načas zašutjele. »Znači, ostali ste Isabel«, kažem. »Čak i nakon što ste
se opet sastali s Julijom.«
Isabel kima. »Za sve osim za obitelj, da. Što je zapravo ime nego slova na papiru ili
glas koji silazi s usana? Za ostatak svijeta ostala sam Isabel MacFarland, supruga
američkog pisca, slikarica djevojčica s kišobranima, polusestra žene koja se zove Julia
Waverly Massey.«
»Je li Julia danas ovdje?« naposljetku pitam, iako na neki način osjećam da nije.
»Ne.«
Ta mi riječ nikada nije zvučala više konačno.
Isabel nastavlja govoriti i dalje rukom milujući dnevnik. »Njezin sin i snaha došli
su ovamo iz Yorka i njihovo troje odrasle djece i njezina praunuka. Simon je preminuo
prije pet godina. Oženio se dragom ženom iz Leedsa mnogo godina nakon što nam je
Julia otišla, ali ostali smo bliski, on i ja. Simonu je teško palo kad ju je izgubio. Znao je
da ja više od ikoga razumijem kakav je to gubitak.«
Tračak tišine ispružio se između nas. Naposljetku pitam: »Što joj se dogodilo?«
»Rak dojke.«
»Jako mi je žao.«
Ona jedanput kimne, prihvativši moju sućut, a onda joj pogled skrene prema
djevojčici s kišobranom njoj zdesna. »Znaš, odbacila sam dvadeset godina Julijina
života, ali dobila sam ih natrag – sve njih. Umrla je dvadeset godina nakon što smo
pronašle jedna drugu. Bile su to vrlo sretne godine, Kendra. Sretnije nego što sam mogla
zamisliti. Mnogo toga mi je vraćeno.«
Odjedanput sam se sjetila pisma na noćnom ormariću, koje je spomenula
Charlotte. Pitam je želi li mi reći što je pisalo u pismu.
»Bilo je od mojeg polubrata Colina. Tragao je za mnom i pronašao me 1956. kod
Charlotte. Pisao joj je pitajući je želim li komunicirati s njim. Početi iznova. Majka mu
je umrla i ja sam mu ostala jedini rod. Zamisli to.«
»I jeste li?«
Ona se smiješi, ponjuši zrak i pokazuje rukom na otvoreni prozor. »Reci mi, vidiš
li pogrbljenog starog čovjeka koji sjedi pokraj hortenzija i puši lulu?«
Ustajem sa sofe, prilazim prozoru i provirim van. Vidim papirnate ukrase za zabavu,
djecu na travnjaku, nizove stabala voćaka, a na terasi vidim i postarijeg muškarca koji
pućka lulu. Osjećam voćni miris duhana. »Vidim ga.«
»To je moj brat Colin Thorne. Pola djece u vrtu njegovi su praunuci, a njihovi
roditelji moji su nećaci i nećakinje.«
»Je li vam bilo teško oprostiti Colinu zbog onoga što se dogodilo onog dana u kući
vašega oca?« pitam, ali odmah poželim da ništa nisam rekla. To je previše osobno
pitanje.
»Colin nije učinio ništa zbog čega bih mu trebala oprostiti. Ja sam ta koja sam
odlučila vjerovati da me on želi isplatiti kako bih obitelj Thorne ostavila na miru.«
»A on to nije želio?«
»Ono što je želio bila je povezanost s polusestrom. Mislio je da bi početak veze
među nama moglo biti nasljedstvo koje mi je otac ostavio. Ali ja mu nikada nisam
pružila priliku za to.«
»Ali tada ipak jeste.«
»Opet, mislim da me je providnost ponukala da popravim ono polomljeno, gdje
god to mogu. Kad sam se 1958. vratila ovamo, kuća je bila u stadiju raspadanja, polako
se sve rušilo i bili su potrebni veliki popravci koje nisam mogla platiti. Prije nego što sam
se uopće javila Colinu, razmišljala sam kako ću morati prodati kuću. Kad sam se pristala
sastati i popiti s njim čaj u Oxfordu – istog onog dana kad je Julia došla u kuću – predao
mi je bankovnu knjižicu, gdje sam vidjela što je sve učinio s mojim prvotnim iznosom
nasljedstva. Učetverostručio mu je vrijednost. I inzistirao je da uzmem novac. Ne kao
plaću za nešto što jesam ili nisam učinila nego zato što mi je to ostavio naš otac.
Taj mi je novac omogućio da izvršim nužne popravke na kući Thistle i, koliko god
čudno zvuči, time smo Mac i ja dobili sigurnu luku u kojoj smo se mogli ponovno
zbližiti. Mac je shvatio da je jedan od razloga zašto sam za vanjski svijet htjela ostati
Isabel bio on – jer to je bila žena koju je on volio. Mac je bio čovjek koji je znao praštati.
I premda je bio spreman voljeti me kao Emmy, vidio je koliko je i meni Emmy bila
strana. Kao što sam maloprije rekla, nisam pronašla valjan razlog da je uskrsnem.
Graham Dabney je umro prije nekoliko godina, a žena mu se ponovno udala. Bili su
jedina obitelj koju je Eloise Crofton imala i koji su se mogli iznenada pojaviti i postaviti
pitanje o mojem djevojačkom imenu, kojim se više nisam koristila. Mac je ovdje mogao
napisati cijelu novu seriju knjiga. Na kraju smo prodali kuću u Saint Paulu, a kuća
Thistle postala nam je stalni dom. Mac i Colin postali su vrlo dobri prijatelji. Mislim da
je bilo dobro što su imali jedan drugoga i mogli razgovarati. Obojica su znali tko sam
bila prije i mislim da su zbog toga bili bliski.«
Isabel se blago smiješi, a onda joj jedno sjećanje padne na um. »To što sam se
ponovno zbližila s bratom, omogućilo mi je da saznam tko mi je bio otac. Znala sam
njegove mane – tko ih od nas nema? – ali nisam znala ništa o njegovim zaslugama, ako
ih tako mogu nazvati. Mislim da nije namjeravao zavesti mamu dok je bila mlada
sluškinja u njegovoj kući. Oboje su bili gladni ljubavi i emocionalne potpore. Kad si
nečega gladan, često baš ne prosuđuješ najbolje. Znam to bolje od ikoga. Kad je Agnes
umrla, Colin je našao očeve osobne dokumente, što ga je navelo na pomisao da je Henry
zaista volio mamu, a možda i mene. Ali Henry Thorne bio je rob svojeg društvenog
položaja. Nije vidio drugi način da se pobrine za mamu i mene nego tako da joj plaća
stanarinu, daje joj novac za hranu i odjeću, a mene je dodao u svojoj oporuci. Čak i dok
je mama bila s Nevilieom, moj otac joj je i dalje pomagao. Nije bio grozna osoba, a nije
bila ni mama. Odabrali su svoje odluke i donijeli ih, neke dobre, neke loše. Baš kao i ja.
A onda su morali živjeti s tim odabirom, baš kao što sam ja morala živjeti sa svojim. I
kao što ćeš ti morati živjeti sa svojim.«
U tom trenutku ugasio mi se diktafon. Baterija se potpuno istrošila. Obje smo ga
pogledale.
»Pretpostavljam da sam ti dala dovoljno materijala za esej«, kaže Isabel.
Taj nas komentar obje natjera da se nasmijemo. I smijemo se. Ali također me
podsjeti da je, baš kao što sam ja došla ovamo s određenim ciljem, i Isabel MacFarland
sigurno imala svoj razlog zbog kojeg mi je željela dati intervju.
»Želite da učinim nešto za vas, zar ne?« pitam je. »Zato ste pristali na intervju o
ratu, na što nikada ranije niste pristali.«
 Ona me čvrsto gleda. »Da, tako je.«
Oko nas proteže se neka tanka nit tišine, a zatim je pitam što želi od mene.
»Hoću da se izboriš da tvoj rad bude među pet najboljih, koji će biti objavljeni u
londonskim novinama.«
Tiho se nasmijem. »Ali to ne ovisi o meni. Ja...«
»To uvelike ovisi o tebi. Napiši esej kao da ti život ovisi o tome. Ostani budna
dokasna, piši i prepravljaj. Učini sve da to bude najbolji esej koji si kada napisala. Jako
želim da se pojavi u novinama.«
»Isabel, ne mogu natjerati profesora da izabere moj rad. Ne mogu...«
Opet me prekinula.
»Ne bih bila pristala na ovaj razgovor da nisam mislila da si sposobna osvojiti jedno
od tih pet mjesta. Danas nisi samo ti intervjuirala. I ja sam slušala sve što si rekla,
podjednako pozorno kao što si ti slušala mene. Odabrala sam tebe da napišeš moju
povijest. Ti si ta koja ćeš mi dati ono što sam htjela cijelog života, sada kad sam pri
njegovu kraju.«
Na trenutak-dva mogu samo zbunjeno zuriti u nju. Ne mogu joj vratiti davno
ugaslu karijeru dizajnerice vjenčanica ili njezinu pokojnu sestru. I ne mogu joj u
novinskom članku dati ništa osim možda vratiti joj pravo ime.
Ali to nije ono što je cijelog života željela.
Nagnula je glavu prema meni kao da me potiče da se sjetim svega što mi je ispričala
o svojem životu u ovom kratkom vremenu koje sam provela s njom. Što je oduvijek
željela? Što je željela prije nego što je pronašla Juliju?
Prije nego što je izgubila Juliju?
Prije nego što je nacrtala prvu haljinu?
Prije nego što je stajala na suncem okupanoj plaži, porinuvši nožne prste u pijesak,
a majka pokraj nje?
»Željeli ste da vaša majka bude ponosna na vas«, šapnem.
Isabel kimne, a oči joj se napune suzama.
»Možeš iskazati počast mojoj mami tako da je opet oživiš kao osobu od krvi i mesa
i daš joj ime. Želim da ljudi znaju koliko se žrtvovala za mene i Juliju. Anne Louise
Downtree zaboravljena je duša, Kendra. Nije ništa osim navoda od tri riječi u podacima
o ratnim stradanjima i nitko je ne pamti osim mene, njezine kćeri, Emmeline. Ne znam
može li me vidjeti odande gdje se nalazi, ali ako može, želim da me gleda dok stojim na
kraju svojeg životnog puta. Želim da vidi kako razumijem da nema tajni koje bi jamčile
čaroban život. Postoji samo jednostavna istina da si moraš oprostiti zato što si mogla
donositi samo svoje odluke i ničije tuđe.«
Zaprepaštena sam onime što mi sugerira da sam u stanju učiniti za nju i oklijevam
trenutak prije nego što joj odgovorim. »Ako budem napisala ovaj esej onako kako biste
željeli, moram znati zašto ste dosad čekali. Imali ste više od pedeset godina vremena da
objavite tko ste zapravo.«
»Nisam povjesničarka kao ti. Svih ovih godina nisam uviđala ono što vi
povjesničari već znate. Stara sam žena i sada mi se s tobom pruža izvrsna prilika pa je
najbolje da je iskoristim.«
»Što mislite kad kazete ›ono što vi povjesničari već znate‹?«
»Nisi valjda već zaboravila ono što si rekla o povijesti kad si ušla u ovu sobu,
Kendra?« Napola mi se smiješi, napola se mršti.
Misli mi se vraćaju unatrag nekoliko sati kad sam stigla i kad smo Isabel i ja
razgovarale o tome koliko je vrijedno zabilježiti prošlost. Tada sam je pitala što je dobro
u tome da pamtimo neki događaj ako se ne sjećamo kako smo se zbog njega osjećali.
Kako je utjecao na druge. Kakve je osjećaje u njima pobudio. Čovjek ne bi ništa naučio.
»Želite prenijeti dalje ono što ste naučili, zar ne?« pitam.
»Osim činjenice da mi se to čini dobrim djelom, mislim da bi mama htjela da to
učinim. Mislim da bi se ponosila mnome kad bih to učinila.«
Puštam da mi se njezin odgovor slegne. »Ovo će biti tek jedan članak u novinama.
Bojim se da ćete se razočarati.«
»Mnogi su pokreti počeli jednim člankom u nekim novinama. Odgovorna sam
samo za svoje odluke. Biram da ti ispričaš moju priču, Kendra. Tko će je slušati, nije moj
problem ni moj teret. Ali jest ispričati je.«
Na vratima se začuje kucanje i Beryl proviri u sobu. »Svi su došli. Vrijeme je za
proslavu, teta.«
»Odmah dolazimo, Beryl.« Isabel se okrene prema meni. »Ostat ćeš, zar ne? Tu
su ljudi koje trebaš upoznati.«
»Vrlo rado.«
Ona pomalo nesigurno ustane, a ja joj brzo priđem da joj pomognem. Kad se
ustabilila na nogama, Isabel mi zahvali, a onda manikiranom rukom nježno prijeđe
preko čela da odmakne pramen kose. »Kako izgledam za jednu devedesettrogodišnju
staricu?«
»Rekla bih da ne izgledate ni dan starije od devedeset.«
Isabel zabaci glavu i nasmije se. »Ti bi se svidjela Juliji, Kendra. O, da. Svidjela bi
joj se.«
»I ona bi meni bila draga.«
Smijeh joj utihne, ali se je još malo zadrži na usnama. »Znaš, veći dio života bila
sam kukavica.«
Isprva ne kažem ništa. Mudraci iz prošlosti rekli bi da smo – svi mi – samo
nesavršeni ljudi na nesavršenom planetu, koji se pokušavamo pridržavati onoga što je
dobro, lijepo i ispravno.
 »Upravo suprotno«, odgovaram naposljetku. »Mislim da će povijest dokazati da
je Emmeline Downtree bila zapravo vrlo hrabra, kad se uzme u obzir što je sve morala
izdržati.«
Isabel me zamišljeno gleda, a onda u razmišljanju podigne jednu obrvu i uhvati me
za ruku. »Hoćemo li krenuti?«
Pošle smo niz hodnik, u kuhinju, a onda kroz praonicu rublja gdje su vrtna vrata
bila pritvorena i zvukovi proslave poskakivali na povjetarcu. Kad smo zastale na pragu,
oči svih, koji su čekali da se pojavi slavljenica, okrenule su se s očekivanjem prema nama.
Među mnogim licima primjećujem profesora Briswella, kako stoji nekoliko koraka
udaljen od žene koja izgleda kao mlađa verzija Isabel. Tu je još desetak radosne djece,
koja nemaju pojma što je to rat.
Dok izlazimo, jedan kraj čipkane zavjese digne se na lahoru i pomiluje stražnji dio
Isabelina vrata, a zatim padne kao odbačen mladenkin veo.
Zakoračile smo na terasu, a svi prisutni, i mladi i stari, počnu pjevati.
 ZAHVALE

NIJEDAN povijesni roman ne može biti napisan bez pomoći i stručnog vodstva drugih
ljudi, a u mojem slučaju to se itekako potvrdilo radom na ovoj knjizi.
Hvala, Time i Joyce Norris iz Stow-on-the-Wolda, na vašem prijateljstvu i što ste
mi dogovorili sve one intervjue s veteranima u udruzi British Legion. Hvala na mnogim
mejlovima koje smo razmijenili i na tome što ste neumorno odgovarali na moja pitanja.
Sljedeći put ja častim.
Hvala, Tome i Judy Hyde, na vašoj srdačnoj gostoljubivosti: na ribi s krumpirićima;
što ste mi omogućili da upoznam vaše prijatelje, popijem s njima kriglu piva, odigram
kockarsku igru i da razgovaramo o tome kako je bilo biti dijete u vrijeme rata.
Zahvaljujem i Penny Culliford na pomoći oko mnogih stvari i na lijepoj kabaretskoj
predstavi u Batterseaju.
Velika zahvala mojoj iznimno nadarenoj urednici Ellen Edwards na primjedbama
o tome što emocionalno podupire život i zadovoljava dušu i zato što zna kada se moram
zavući dublje u srca svojih likova.
Zahvaljujem profesorici Margaret Dyson sa Sveučilišta Kalifornija u San Diegu, jer
mi je pomogla razumjeti temelje dječje psihologije iz ranih 1940-ih. Britanskoj
spisateljici i povjesničarki Julie Summers zahvaljujem što je sa mnom podijelila svoje
stručno znanje o evakuaciji djece iz Londona.
Mojoj majci, prijateljici i izvrsnoj lektorici, Judy Horning, zahvaljujem što me
pratila na nezaboravnom istraživačkom putovanju u Gloucestershire; što je iščitavala
materijale u Imperijalnom ratnom muzeju u Londonu; što je pješačila po kiši, veselo
uskakala u bezbrojne vlakove i, naravno, čitala nepročišćen tekst.
Ova djela razotkrila su mi ratni svijet Londona i zahvaljujem svima: Amy Hellen
Bell, London Was Ours, Ben Wicks, No Time to Wave Good-bye, Julie Summers,
When the Children Came Home, Lynne Olson, Citizens of London, Peter Stansky,
The First Day of the Blitz, Mark Bernstein i Alex Lubertozzi, World War II on the Air,
Philip Ziegler, London at War, Jessica Mann, Out of Harmʼs Way, Stanley Cloud i
Lynne Olson, The Murrow Boys: Pioneers on the Front Lines of Broadcast Journalism.
I svim onim Britancima koji su sa mnom podijelili svoje ratne priče, znam kako su
vam neka od tih sjećanja bezvremena, čak i nakon svih tih godina. Vidjela sam to u vašim
očima. Posebnu zahvalu upućujem Jean Ashton, Eddieju Warrenu, Ronu Boskhartu,
general-bojniku Cliveu Beckettu, Dorothy Donald, Faith Jaggard, Colinu Mayesu i
Royu Hollowayu.