Edgar Valas

MRTVE OČI LONDONA

 1. LARRY HOLT U PARIZU

Sjedeći pred kavanom Cafe cle la Paix u Parizu, Larry

Holt je sa zanimanjem promatrao živu bujicu što se
kretala duž Boulevard des Italiens. U zraku se osjećao dah
proljeća; krošnje drveća su treperile živim zelenilom,
prozračno se nebo plavilo, a sunčeva svjetlost izlijevala na
sve stvari, pozlaćujući boje i dajući nov život brojnim
reklamnim natpisima. Ulicom su tutnjali prepuni
autobusi, a mali su taksiji ulijetali i izlijetali iz prometa
dovodeći u opasnost nehajne pješake.
Na rubu pločnika je, u uobičajenoj pozi s rukama na
leñima, stajao policajac, ramena ogrnutih pelerinom i
pogleda uprtog u šarenilo pred sobom. Iza njega su
pločnikom jurcale gologlave djevojke, polako koračali ljudi
srednjih godina i odsječnim korakom prolazili vojnici.
Ulični prodavači nudili su svoju robu izmeñu kavanskih
stolova; tamnoliki Arapi sa svojim živopisnim prekrivačima
na ramenima, otrcani muškarci sa svežnjevima
razglednica u boji i drugim sličicama koje nisu za svačije
oči. Larry Holt je ushićeno promatrao tu šaroliku bujicu
ljudi i zbivanja uživajući u svom zasluženom odmoru.
Upravo je stigao iz Berlina i sad se poslije gotovo četiri
godine napornog rada po Francuskoj i Njemačkoj opuštao,
osjećajući kako i njega zahvaća praznično raspoloženje.
Koji položaj ima Larry Holt u Scotland Yardu, nisu ni
službenici te ustanove točno znali. Imao je čin inspektora,
ali je obavljao poslove komesara, što je značilo da će vrlo
brzo napredovati do tog položaja i da ga je svojim
uspjesima unaprijed osigurao. No u ovom su trenutku sve
misli o napredovanju, položaju, pa i o samom poslu, bile
vrlo daleko od Larryja. Sjedio je upijajući slatkoću proljeća
svakim dahom, a u privlačnim crtama njegova lica
ogledalo se zadovoljstvo zbog života koji je bujao oko njega
i zbog opuštenosti u kakvoj već odavno nije uživao.
Dozvavši konobara, on plati i ustane. Onako visok i
vitak, lagano je koračao prema svom hotelu. Nikud mu se
nije žurilo; s rukama u džepovima, laganim šeširom
zabačenim na potiljak i s dugim crnim cigarlukom u
blistavo bijelim zubima, hodao je nesvjesno se
osmjehujući.
Predvorje hotela u koje je ušao bilo je dio jednog dru-
gačijeg Pariza; tu su svi bili zauzeti i vrlo užurbani,
posluga je uistinu jurila, pa čak su i poslovično
flegmatični Englezi nekuda hitali. Larry krene prema
dizalu, ali zastane ugledavši kroz ostakljena vrata poznati
lik.
U jednoj od udobnih fotelja predvorja sjedio je,
zavaljen u pozi koja je izražavala elegantnu dokolicu,
jedan čovjek i s užitkom otpuhivao dimove fine cigare.
Larry je oklijevao osmjehujući se. Poznavao je to
duguljasto lice što je zračilo neumornošću, taj sjaj
dijamanata kojim su bili okićeni prsti i kravata čovjeka s
cigarom. Raspoložen za šalu, Larry proñe kroz ostakljena
vrata i približi se čovjeku iza leña.
— Nije li to moj dragi stari prijatelj Fred? — reče tiho,
nagnuvši se nad njegovo rame.
Fred zvan Fleš Fred, internacionalni lupež i kockar,
skoči kao oparen na noge. Njegov je izraz jasno pokazivao
koliko je zaprepašten tim iznenadnim susretom.
— Oh, mister Holt! — promucao je. —Vi ste zaista po-
sljednji čovjek na svijetu kojeg bih ovdje očekivao...
— I posljednji kojeg biste željeli vidjeti — dometne
Larry odmahnuvši glavom. — Kakav li je to sjaj! No, dakle,
Fred, pa vi ste okićeni kao božićno drvce.
Fred Fleš se s nelagodnošću naceri, trudeći se da
djeluje hladnokrvno.
— Ja sada radim pošteno, mister Holt — reče on.
— Lažov uvijek ostane lažov — odvrati Larry mirno.
— Mogu vam se zakleti da... — počco je Fred, nagla-
šavajući svaku riječ, ali ga Larry prekine.
— Čak da mi se zakunete — reče on bez ikakve jutnje
i jednako mirno — i to stojeći izmeñu mrtve ujne i
umirućeg ujaka s rukom na bibliji, ne bih vam vjerovao.
On odmjeri sjajnu Fredovu pojavu; veliku
dijamantsku iglu na kravati i trostruki zlatni lanac preko
kicoškog prsluka, s čijim su se sjajem natjecale blistavo
ulaštene cipele.
— Baš ste čarobni — reče on. — A kakva je igra
upravo u toku? Bez brige — dodao je — ne očekujem
uopće da ćete mi otkriti svoje planove, ali mora da mnogo
obećavaju, čini se.
Fred ovlaži jezikom usne.
— U jednom sam poslu — reče on.
— A kakvu to poslu? — upita Larry. — I čime ćete ga
obaviti? Dinamitom ili otpiračem? Istina, time biste
proširili svoj krug djelatnosti, Fred. Do sada ste samo
perušali zlatnu i neiskusnu mladež i... — zastao je,
dodavši značajno — i praznili džepove još toplim leševima.
Fred je pocrvenio do korijena kose.
— Ne mislite valjda da sam ja bio upetljan u ono
ubojstvo u Montpellieru? — bunio se.
— Ne mislim da ste vi pucali u onog nesretnika — od-
govori Larry — ali je sigurno da su upravo vas vidjeli kako
nagnuti nad njegovo tijelo pretražujete odjeću.
— Samo radi identifikacije — otpovrne Fred nedužno.
— Htio sam saznati tko je to učinio.
— A baš ste viñeni kako razgovarate s onim tko je to
učinio — naglasi Larry. — Jedna postarija dama, gospoña
Prideaux, vidjela je kroz prozor svoje spavaonice da ste ga
zaustavili, a onda pustili da ode. Mogu pretpostaviti da ga
niste besplatno pustili. Sigurno vas je podmazao.
Fred je na tren ušutio. Mrzio je takve džentlmene koji
upotrebljavaju vulgarne izraze kao što je »podmazati«.
— Ali to je bilo prije četiri godine, mister Holt — reče
napokon. — Ne razumijem zašto mi opet stavljate pod nos
tu staru stvar. Osim toga, istraga je već ustanovila da sam
u tome potpuno čist.
Larry se nasmije položivši mu ruku na rame.
— U svakom slučaju, ja sada nisam u službi. Na
dopustu sam i nastojim se dobro zabaviti.
— Znači da nećete u London? — upita ovaj dobacivši
mu brz pogled.
— Ne, neću — odgovori Larry, i učini mu se da je izraz
olakšanja proletio Fredovim licem.
— A ja baš ovih dana idem prijeko — reče Fred
ugodnim tonom — i baš sam se ponadao da ćemo biti
suputnici.
— Žao mi je što ću iznevjeriti vaše nade odvrati Larry
― ali ja putujem u drugom smjeru, prema Monte Carlu.
Pa, do viñenja!
— Sretno! — zaželio mu je Fred, ali pogled kojim ga je
ispratio nije uopće pokazivao iskrenost te želje. Naprotiv.
Inspektor Holt se popeo u svoju sobu i tamo zatekao
svog momka kako sprema iščetkanu odjeću s njegova
kreveta u ormar. Patrick Sunny, koji jc radio za njega već
ñvije godine, bio je ozbiljan miadić okruglih očiju i okrugla
lica. Sada je stao energično četkati sasvim čisto odijelo,
fućkajući melodiju koju je naučio dok je služio u konjici.
Larry priñe prozoru i zagleda se u gužvu na Trgu l’-
Opera.
— Sunny — reče on — ne moraš više četkati to
odijelo. Spakiraj ga.
— Da, sir — reče Sunny.
—Putujcmo u Monte Carlo noćnim vlakom.
— Razumijem, sir — nato će Sunny, koji bi to isto
rekao i da je Larry izrekao namjeru da putuju u Saharu ili
na Sjeverni poi.
— U Monte Carlo, Sunny! — uzvikne Larry. — Na šest
sjajnih, veselih i skupih tjedana odmora. Počni odmah pa-
kirati.
Podigavši slušalicu telefona koji se nalazio na stoliću,
on nazove putničku agenciju.
— Želim prvi razred spavaćih kola u noćnom vlaku do
Monte Carla — rekao je u slušalicu, a onda ponovi
glasnije
— Monte Carlo! Ne, nikakav Calais. Nemam nikakve
namjere da idem u Calais, hvala.
Spustivši slušalicu on se zagleda u momka.
— Grozno je razgovarati s tobom, Sunny — reče mu.
— Ali što ću kad moram govoriti sa nekim. Osim toga
imaš užasno ime. Tko ti je dao to sunčano ime?
— Moji roditelji — Sunny odgovori dostojanstveno,
nastavljajući s četkanjem i ne dižući pogled.
— Mora da su nešto pobrkali, zar ne? — nastavi
Larry.
— Nikad nisam vidio čovjeka koji izgleda manje
sunčano od tebe, a zoveš se Sunny. Ali neka, sad
putujemo na jug, na Cote d’Azur, u zemlju cvijeća, palmi i
narančina drveća. Voliš li naranče, Sunny?
— Manje od oraha, sir — reče Sunny, — iako uopće
ne volim voće.
Larry slegne ramenima i sjedne na rub kreveta,
prigušivši smijeh.
— Šest tjedana ne želim ni čuti za kriminalce.
Nikakva njuškanja po tuñim zločinima — nastavi on
sanjariti — nikakvih pljački, pronevjera, falsificiranja ni
ubojstava, Sunny. Zamisli samo, šest tjedana dolce far
niente.
— Ne igram tu igru, sir — nato će Sunny. — Više
volim onu koja se zove Crni Petar.
Larry posegne za večernjim novinama i preleti očima
naslove. Nevoljko ih je čitao jer su ga mnogi od njih
podsjećali na njegovu profesiju i njene zahtjeve. U Lyonu
je izveñena velika pljačka banke, u Belgiji su opljačkana
poštanska kola. Čitajući tako, naišao je i na članak:

»Muškarac čiji je leš pronañen na stepenicama

koje se s keja spuštaju u Temzu identificiran je kao
Gordon Stuart, bogati Kanañanin. Vjerojatno se
radi o samoubojstvu. Stuart je bio te večeri s nekim
prijateljima u kazalištu. Nestao je u pauzi
predstave i nitko ga nije vidio sve dok njegov leš
nije pronañen. Očekuju se rezultati obdukcije.«
 Pročitavši članak još jedanput, on se namršti.
— Nije baš uobičajeno da netko izmeñu činova iziñe i
počini samoubojstvo, osim ako je predstava užasna — pro-
mrmljao je, na što vjerni Sunny reče:
— Zacijelo, sir.
Larry odbaci novine.
— Čuj, Sunny, ja sam očito poprimio loše navike. Za-
nimaju me svakojake besmislice koje me se uopće ne tiču.
Osim toga, vjerojatno iz istog razloga, primjećujem da si te
moje hlače sasvim krivo složio. Presloži ih, ti lijenčino
jedna!
Ostatak dana je proveo u pripremama za putovanje.
U sedam i pol već je sišao da bi platio hotelski račun.
Prtljaga je bila spremna, a Sunny je stajao uz nju držeći
preko ruke njegov ogrtač. Spremivši račun u džep, Larry je
upravo htio krenuti prema izlazu iz hotela kad mu priñe
hotelski momak.
— Monsieur Holt? — upitao je.
— Taj sam — odgovori Larry sumnjičavo gledajući u
ono što je momak držao u rukama. — Telegram? —
sumnjičavo je upitao. — Ne, ne želim ni da ga vidim.
Ipak ga je primio i rastvorivši plavi papir počeo
nevoljko čitati:
vrlo urgentno stop specijalna policijska služba
stop hitna dostava za Lanyja Holta, Grand hotel, Pariz
Stuartovo utapanje zamršen slučaj stop bit ću
osobno zahvalan ako doñeš odmah i preuzmeš istragu

Brzojav je potpisao glavni komesar koji inspektoru

Holtu nije bio samo šef nego i osobni prijatelj. Larry s
uzdahom spremi telegram u džep.
— Kad stižemo u Monte Carlo, sir? — upita Sunny
kad se okrenuo prema njemu.
— Za točno godinu dana, računajući od danas —
zareži Larry.
— Zbilja, sir? — reče Sunny uljudno. — To mora da je
vrlo dug put.
 2. GOSPODIN JOHN HASON

Fred Grogan, kojeg su zbog blistanja dragulja kojima

se volio kititi, kao i zbog bljesaka njegova nestalnog
karaktera, nazivali Fred Fleš, imao je razloga da bude
nezadovoijan. Ta što bi drugo i mogao osjećati nego
nezadovoljstvo kada je u vlaku što vozi u London ugledao
Larryja Holta, uglednog predstavnika zakona koji ga je
uvjeravao kako namjerava putovati u Monte Carlo. Iako se
Fred Fleš vrlo brižljivo trudio da ga izbjegne, cijelo vrijeme
putovanja mučila ga je sumnja kako ovaj vrlo dobro zna
da su suputnici.
Kad je vlak prispio na londonsku stanicu Victoria,
Fred Fleš je munjevito krenuo prema izlazu, sada već
gotovo siguran u to da su poslovi koji dovode Larryja u
London u nekoj vezi s njegovim, Flešovim, aktivnostima.
Usprkos lupežovoj žurbi ne bi li mu nestao iz vidokruga,
Larry Holt ga je zamijetio kako se udaljava s mnoštvom
putnika i to mu je izmamilo osmijeh, prvi nakon što je
napustio Pariz.
— Otpremi moje stvari kući — reče Larry Sunnyju. —
Ja idem u Scotland Yard. Možda ću doći kući još večeras,
a možda me neće biti sve do sutra uvečer.
— Da vam priredim večernje odijelo? — upita Sunny
koji je svojim životnim zadatkom smatrao da njegov gazda
uvijek izgleda kao elegantan džentlemen. Osim toga,
njegov se dan dijelio točno na tri dijela: odijelo za posao,
odijelo za izlazak i pidžama.
— Ne... Da... Kako god želiš — odgovori mu Larry.
— Jasno, gospodine — uslužno reče Sunny.
Larry se odveze do Yarda i, prebrodivši poteškoće na
ulazu, proizašle iz toga što ga dežurni službenici nisu po-
znavali, uskoro se nañe u velikoj, prostranoj sobi Johna
Hasona. Sir Hason ustane od svog pisaćeg stola i poñe mu
u susret ispružene ruke.
— Dragi moj Larry — reče on — baš lijepo što si se
odrekao odmora. Sjajan si! Naravno, nisam ni trenutka
posumljao u to da ćeš doći, pa sam ti već priredio sobu
četrdeset sedam i tajnika, najzgodnijeg što sam ga ikad
vidio u Scotland Yardu.
Larry i Sir John bili su stari prijatelji i školski
drugovi, i izmeñu njih su vladali naklonost i povjerenje
kakvi se rijetko sreću meñu ljudima iste profesije.
— Ne poznajem tu sobu 47 — reče Larry sa
smiješkom dok je skidao kaput — ali radujem se što ću
upoznati najboljeg tajnika Scotland Yarda. Kako se on
zove?
— Nije on, nego ona — nasmiješi se Hason. —
Gospoñica Diana Ward, koja je radila za mene šest
mjeseci. Siguran sam da je najsposobnija i najpovjerljivija
djevojka koja je ikad za mene radila.
— Oh, žena-tajnik! — smrkne se Larry, ali onda doda
vedrije. — Ako si tako odredio, neka bude, John; ne brine
me ni taj uzor svih vrlina. Pretpostavljam da ima glas kao
turpija i da žvače gumu?
— Pa, ona jest pomalo neprivlačna, ali izgled ionako
nije važan — suho odgovori Sir John. — Sjedni, stari,
moramo razgovarati. Radi se o slučaju Stuart — počne on,
ponudivši Larryja cigaretom. — Tek smo jučer saznali da
je taj Stuart bio vrlo bogat. Ovdje u Engleskoj je živio
posljednjih devet mjeseci, stanujući u pansionu na
Nottingham Placeu. Bio je vrlo tajanstven čovjek, nikamo
nije izlazio, gotovo da nije imao prijatelja i bio je
nevjerojatno povučen. Bilo je poznato, naravno, da ima
novaca, ali koliko ga ima, znali su samo njegovi londonski
bankari. Oni su nam pomogli da otkrijemo njegov identitet
kad su saznali da je mrtav; samo što otkrićem njegova
identiteta i bogatstva nismo ništa bliže otkriću drugih
njegovih tajni.
— Što misliš reći time da nije nikamo izlazio? Zar je
cijelo vrijeme provodio u pansionu?
— Baš sam htio nešto reći i o tome — odgovori Sir
John.
 — Išao je on nekamo, ali nitko ne zna zašto. Obično je
svakog popodneva odlazio autom na jedno te isto mjesto
— u jedan mali zaselak u Kentu, tridesetak kilometara
odavde. Ostavljao bi auto na ulazu u selo i nekamo
odlazio pješke, vraćajući se tek poslije nekoliko sati.
Istragom je ustanovljeno da je dosta vremena provodio u
mjesnoj crkvi, starom saksonskom zdanju sagrañenom
prije mnogo stotina godina. Tamo bi proveo točno dva
sata, a onda bi se vratio k automobilu i odvezao natrag u
pansion na Nottingham Placeu.
— Kako se zove to selo?
— Beverley Manor — odgovori glavni komesar. —
Bakle, da završim: U srijedu uvečer on je, odstupivši od
svog uobičajenog ponašanja, prihvatio poziv nekog dra
Stephena Judda i otišao na premijeru novoga komada u
teatar Macready. Taj dr Stephen Peter Judd je direktor
osiguravajućeg društva »Greenwich«, malog obiteljskog
poduzeća koje usprkos svojoj veličini uživa izvrstan glas u
poslovnom svijetu Cityja. Dr Judd je sposobna osoba koja
skuplja umjetnine i ima prekrasnu kuću u Chelseu. On je
za tu premijeru, koja je, sudeći prema pisanju novina,
savršen neuspjeh, uzeo ložu A, najbolju ložu. Prema
riječima dra Judda, Stuart je došao na predstavu vrlo
uzrujan. U pauzi izmeñu drugog i trećeg čina izišao je iz
kazališta neprimjetno i nije se više vratio. I nitko ga nije
vidio sve dok njegov leš nije nañen na obali Temze.
— Kakvo je vrijeme bilo te noći? — upita Larry.
— Isprva vedro, ali se poslije spustila magla —
odgovori Sir John. — Zapravo, stražar koji patrolira u
četvrti u kojoj je nañeno tijelo kaže da je magla bila vrlo
gusta izmeñu tri i pol i četiri i pol te noći.
Larry kimne.
— Postoji li ikakva mogućnost da je zalutao u magli i
pao u vodu? — upita.
— Sasvim isključeno — odvrati Sir John kategorički.
— Od trenutka kad je nestao, pa sve do dva i pol ujutro na
keju uz Temzu nije uopće bilo magle, a nitko ga tamo nije
vidio. Noć je bila vedra i vidljivost dobra u to vrijeme, ali
on je pronañen tek u zoru.
— Ima tu još nešto, vrlo čudno — nastavi odmah ko-
mesar. — Naime, njegov je leš pronañen na stepenicama, s
nogama u vodi a s tijelom na suhom. Iako je... — dodao je
polako — dolazila plima i voda je tek počela rasti.
Larry se zagleda sa čuñenjem u njega.
— Ne misliš valjda reći da za vrijeme oseke prije nego
što je voda počela rasti, on nije bio tamo. Kako bi onda
dospio do stepenice, s nogama u vodi?
— To se i ja pitam — kimne Sir John. — Samo ako se
utopio istog trenutka nakon što je nestao iz kazališta,
mogao je njegov leš dospjeti tamo, jer je tada bila plima i
razina vode najviša. Poslije, za oseke, voda nije mogla
nanijeti njegov leš na stepenice. Plima je ponovo počela
tek u zoru.
Larry protrlja bradu.
— Čini se nategnutim sve to — reče. — Zar nema
sumnje u to da se uistinu utopio?
— Sasvim isključeno — ponovi Sir John. Izvukavši
ladicu, izvadi iz nje kutiju s nekoliko manjih predmeta. —
Evo, to je sve što smo osim novca našli u njegovim
džepovima — reče. — Sat i lanac, kutija za cigarete i ovaj
smotak smeñeg papira.
Larry posegne za posljednjim predmetom. Bio je to
smotak papira širok približno tri centimetra i još vlažan.
— Ništa ne piše na njemu — reče Sir John. —
Pogledao sam kad su mi ga donijeli, ali sam ga opet
smotao misleći da ga dam na detaljno ispitivanje.
Larry uze sat i razgleda ga; uobičajeni zlatni džepni
sat s poklopcem.
— Ništa nema na njemu — reče, zaklopivši poklopac.
— Osim što je stao u dvanaest i dvadeset, vjerojatno je to
bilo i vrijeme njegove smrti.
Sir John kimne.
— Lanac od zlata i platine — nastavi Larry. — A na
njegovu kraju je... Što bi to bilo?
 Na kraju lanca bila je zlatna cjevčica, dugačka tri do
četiri centimetra.
— Ovo je navlaka za neku olovku, zacijelo — reče
Larry.
— Jeste ii našli kakvu zlatnu olovku?
Sir John odmahne glavom.
— Ne, to je sve što je nañeno. Po svemu sudeći,
Stuart nije običavao nositi prstenje na rukama. Sve
predmete ću poslati u tvoj ured. Dakle, preuzimaš li ovaj
slučaj?
— A po čemu je ovo slučaj? — upita Larry polako. —
Zar misliš da se tu skriva nešto gadno?
Komesar je šutio.
— I da i ne — izgovori napokon. — Nalazim u svemu
tome neke elemente koji govore da se radi o zločinu. Za-
pravo, već samo to što je leš pronañen napola u vodi, u
vrijeme kad je nadolazila plima, a sve indicije govore da je
smrt nastupila u vrijeme oseke, upućuje na to da se ne
radi o običnom utapanju, kao što je to zaključio
mrtvozornik.
Larry se opet zagleña u sat.
— Baš čudno... — reče kao da govori sebi, a onda
doda glasnije. — Mogu li ove stvari odmah odnijeti u svoj
novi ured?
— Očekivao sam da ćeš to htjeti. Naravno da možeš —
odgovori komesar. — Ali zar nećeš prije pregledati leš?
Larry je oklijevao.
— Radije bih prije vidio dra Judda — reče on. — Imaš
li njegovu adresu?
— Sigurno će još biti u svom uredu. On je jedna od
onih neumornih osoba koje rade do kasna. Adresa je:
Bloomsbury Pavement broj 17; ne možeš promašiti kuću.
Larry uze kutiju s predmetima nañenim kod Stuarta i
krene prema vratima.
— A sad da vidimo to čudo od tajnice — reče Sir
Johnu koji se značajno smješkao.
 3. TAJNICA

Soba broj 47 bila je na katu iznad komesarova ureda.

Larry se uspne stepenicama i uputi prema vratima na
kraju dugog hodnika. Pridržavajući jednom rukom kutiju,
on drugom otvori vrata i stupi u malu, ali ugodnu
prostoriju.
— Hallo! — usklikne iznenañeno. — Zar sam
pogriješio sobu?
Djevojka koja je nato ustala iza pisaćeg stola bila je
mlada i prava ljepotica. Gusta kosa boje tamnog zlata čiji
su lepršavi uvojci padali na visoko čelo isticala je sive,
jasne oči što su s čuñenjem gledale u Larryja. Bila je vitka
i vrlo privlačna, a kad se osmjehnula Larry posumnja da
je ikada prije vidio tako ugodan osmijeh i tako gracioznu
djevojku.
— Ovo je ured inspektora Holta — reče ona.
— Hvala bogu! — izgovori Larry zatvarajući vrata za
sobom. Polako je prišao drugom stolu i spustio na njega
kutiju, a djevojka ga je zbunjeno promatrala.
— Ovo je ured inspektora Holta — ponovi ona. — Jesu
li te stvari za njega?
Larry kimne gledajući djevojku još uvijek začuñeno.
— Što je ovo? — upita odjednom, pokazavši šalicu i
lončić na stoliću prekrivenom bijelim stolnjakom.
— Oh, to je za inspektora Holta — odgovori djevojka.
Larry se zagleda u lončić.
— Mlijeko? — uzvikne u čudu.
— Da — potvrdi djevojka. — Inspektor Holt je
gospodin već u postarijim godinama, pa sam pitala
glavnoga komesara što bi mu prijalo poslije putovanja.
Komesar mi je sugerirao da bi inspektoru Holtu
odgovarala dijetna prehrana i mlijeko, pa...
Larry Holt prasne u smijeh, na što ona zastane i
zagleda se začuñeno u njega.
— Ja sam inspektor Holt — reče on otirući oči.
 — Vi? zabezeknula se.
— Da, ja sam taj postariji gospodin — objasni Larry.
— John, hoću reći komesar, malo se našalio s vama
gospoñice... kojoj još ne znam ime. No, dakle, hoćete li
sada biti tako dobri da odete i pošaljete mi moju tajnicu,
miss Ward?
Smiješek zatitra na njenim usnama.
— Ja sam miss Ward — reče mu, na što sad Larry
ostade zabezeknut. No brzo se snašao i, uzvrativši joj
osmijeh, pruži ruku.
— Miss Ward — reče — oboje smo nasamareni.
Izigrao nas je jedan perfidan policijski komesar. Ali, u
svakom slučaju, vrlo mi je drago što sam vas upoznao i
moram priznati da osjećam olakšanje.
— Mogu vam reći da je i meni lakše — osmjehnu se
djevojka i krene prema svom stolu praćena zadivljenim
Larryjevim pogledom.
— Sir John je rekao da vam je šezdeseta, da ste
astmatičar i da moram paziti na to da ne bude propuha u
uredu — objasni ona. — Zato sam postavila i ove zavjese
na prozor, danas poslije podne.
Larry se na trenutak zamisli.
— Čini mi se da je baš dobro što nisam otputovao u
Monte Carlo — reče za sebe i sjedne za drugi stol. — No,
sada bismo mogli početi s poslom, zar ne?
Ona na to otvori svoju stenografsku bilježnicu i izvadi
olovku, a Larry počne vaditi predmete koje je donio u
kutiji.
— Zapišite ovo molim vas — reče on. — Sat marke
Gildman iz Toronta, s poklopcem, ukrašen zlatnom
gravurom; broj A77S432. Na unutrašnjoj strani poklopca
nema nikakvih ureza ni natpisa. Otvorivši poklopac, Larry
navije sat. — Čini se da je bio navijen nekih šest sati prije
nego što je stao.
Djevojka podigne pogled.
— Radi li se tu o slučaju Stuart? — upita.
— Tako je — odvrati Larry. — Što znate o tome?
 — Samo ono što mi je komesar rekao — odgovori
djevojka i doda: — Jadan čovjek! Ali već sam navikla na
takve stvari. Prilično sam otvrdnula; mislim da se to
dogaña i studentima medicine. Osim toga sam dvije
godine radila kao njegovateljica u jednom domu za
slijepce. Od toga čovjek isto mora očvrsnuti, zar ne?
— Zacijelo — odgovori Larry razmišljajući o tome
koliko joj može biti godina i kako je bila mlada kad je već
počela zarañivati za život. Ne bi joj dao više od dvadeset i
jedne, a i to mu se činilo previše s obzirom na njezin
izgled.
— Sviña li vam se ovaj posao? — upita on.
Ona kimnu.
— Volim ga — odgovori. — Sir John kaže da ću se
jednog dana pretvoriti u pravo njuš... — zastala je u pola
riječi.
— Njuškalo? Nemojte reći da postajete njuškalom —
nastavi Larry. — Mislim da to nije ni naziv ni posao za
takvu djevojku. Osim, ako vi ne mislite da je upravo to
tipičan ženski posao...
Odmahnula je glavom.
— Ne, ne mislim tako. Ali mi sada zanemarujemo
posao, mister Holt dometne ona. — Stali smo kod
podataka o satu.
On joj dobaci brz pogled i nastavi razgledavanje pred-
meta.
— Pišite dalje, molim. Lanac od platine i zlata,
dugačak približno 25 centimetara, spojen zlatnim
prstenom sa satom. Na jednom njegovu kraju je zlatna
cjevčica — diktirao je.
— Olovka nije nañena? — upita ona.
— Ne — odgovori on pogleñavši je iznenañeno. — Zar
vam je to odmah upalo u oči?
— Naravno da sam primijetila da to može biti samo
navlaka za olovku — reče ona mirno. — I nožić je, čini se,
nestao ― dometnula je.
Gledao je u nju s još većim čuñenjem.
 — Kakav nožić? — upita.
— Pretpostavljam da je na lancu bio i nožić — objasni
ona. Tuljac je prevelik da bi bio samo za olovku. Osim toga
obično je uz takvu navlaku pričvršćen i nožić. Pogledajte
malo taj prsten iznad navlake, rastvoren je kao da je netko
otrgnuo nožić s njega.
Larry uze opet lanac i pažljivije zagleda u njega. Opa-
zivši drugi prsten, iznenadio se što ga nije prije opazio.
— To je za zlatni nožić kojim se odrezuju vrhovi
cigara, mislite? — upita on.
— Vjerojatno — potvrdi ona kimnuvši. — Nekad su
muškarci nosili takve nožiće na lancu za džepni sat. Oni
mora da su ga otrgnuii s lanca.
— Oni? — upita Larry.
— Onaj tko je ubio Stuarta — objasni djevojka tiho. —
Vjerojatno su htjeli ukloniti sve što bi moglo poslužiti kao
oružje.
Larry opet pogleda lanac.
— Što se tiče nožića, u pravu ste. Na ovom prstenu je
vjerojatno bio nožić. Ali mi još ne znamo da li ga je netko
otrgnuo, kao što ne znamo ni da li je to uopće ubojstvo.
Hm ― spustio je lanac na stol i, pogledavši na svoj sat,
upitao:
— Jeste li nešto zamijetili i kod ostalih stvari?
— Ne, još ih nisam pogledala — odmahnu ona glavom.
Larry se ogleda oko sebe i, opazivši ugrañeni ormar,
upita:
— Je li ovo prazno? — kad je djevojka potvrdno
kimnula, on nastavi: — Onda ćemo sve ovo spremiti tamo
i ispitivanje nastaviti kad se vratim. Moram posjetiti
nekoga.
On spremi kutiju u pretinac i zaključavši ga pruži
djevojci ključeve. Gotovo je stigao do vrata kad zastane,
dosjetivši se.
— Ah, da, vi vjerojatno nećete biti tu kad se vratim.
Pretpostavljam da imate odreñeno radno vrijeme?
— Obično ne ostajem u uredu dulje od dva sata —
reče djevojka ozbiljno.
S istom ozbiljnošću njen se pogled susreo sa
čuñenjem u Larryjevim očima.
— Sumnjam da sam ikad sreo djevojku kao što ste vi
— izgovori Larry polako, u pola glasa, kao da govori sam
sebi.
Ona se zažari rumenilom i spusti pogled. Onda se os-
mjehne i opet podiže oči prema njemu, oči koje su tako
blistale da je Larry morao pomisliti na zvijezde.
— Čini mi se da mi oboje nismo do sada sreli nikog
sličnog nama — reče ona kroz smijeh.
I tako Larry Holt iziñe iz Scotland Yarda zbunjen
saznanjem da se nešto novo i vrlo značajno dogaña u
njegovu životu.

4. FLEŠ FRED I NJEGOV KLIJENT

Iako je Fleš Fred žurno i meñu prvima napustio

stanicu Victoria, ipak je vani pričekao, gledajući iz
prikrajka, sve dok nije bio siguran da se Larry Holt
odvezao taksijem.
To je učinio ne samo zbog žive želje da ga te večeri
nitko ne prati, nego i zbog poštovanja što ga je osjećao
prema oštroumnosti i sposobnosti inspektora Holta.
Diljem Evrope kad bi god lupež sreo lupeža mogli bi se u
jednom sigurno složiti: jedino mjesto gdje bi rado sreli
Larryja Holta bilo je s one strane rijeke Stiksa. Samo što
lopovi ne spominju rijeku Stiks, podzemnu rijeku smrti,
nego kažu manje literarno, ali zato jednostavnije i točnije:
da bi Larryja Holta rado sreli jedino u paklu. Sposobnost
tog čovjeka da svakamo gurne svoj nos i da lupežima
zagorči život, bila je već legendarna; a Fleš Fred je i te
kako imao razloga da se pribojava junaka tih legendi.
Tek pošto je prošlo desetak minuta kako se Holt od-
vezao sa stanice, Fred Fleš se vratio do garderobe i ostavio
svoj kovčeg, a onda izišao na sporedni izlaz u pokrajnu
ulicu do stajališta taksija. Desetak minuta potom izišao je
iz taksija u mirnoj ulici pokraj Bloomsbury Squarea, gdje
se nalazilo nekoliko odvjetničkih kancelarija. Zastao je
pred visokom uskom kućom ukrašenom upadljivo crvenim
opekama i pogledao prema osvijetljenim prozorima na
katu. Uputio se prema stepenicama, ali ga vratar zaustavi
odmjeravajući ga sumnjičavo.
— Svi su uredi sad zatvoreni, gospodine — reče
vratar. ― Otvaramo sutra ujutro u devet sati.
— Zar je i dr Judd zatvorio? — upita Fred premjestivši
cigaru iz jednog kuta usta u drugi.
Vratar je oklijevao.
— Gospodin Judd još radi, gospodine, ali sumnjam da
bi htio da ga itko smeta.
— Oh, vi nesumnjivo sumnjate, zar ne? — podrugnu
se Fred. — A sad se uspnite gore i javite gospodinu da ga
gospodin Walter Smith želi vidjeti. Ne zaboravite ime;
Smith je malo neuobičajeno — dometne smiješeći se.
Vratar ga je odmjeravao u nedoumici.
— Mogao bih samo imati neprilika — progunñao je
ulazeći u manji od dva dizala. Pritisnuvši dugme nestao je
iz Fredova vidokruga.
Ured dra Judda bio je na predzadnjem katu, tako da
je malo potrajalo dok je Fred začuo dizalo kako se vraća.
— Gospodin vas očekuje, gospodine — reče vratar. —
Želite li ovim dizalom?
— Bilo bi vrijeme da me upamtite — reče Fred ulazeći
u dizalo. — Posljednjih sam godina često ovdje.
— Možda nisam bio u službi — odvrati vratar dok se
dizalo polako uspinjalo. Ima nas dvojica, gospodine. Vi ste
bili prijatelj gospodina Davida, možda?
Fred ne trepnu okom niti mu izmakne osmijeh.
— Ne, nisam — reče on kratko. — Nisam ni poznavao
mister Davida.
— Ah, to je bilo tako žalosno, tako žalosno! uzdahne
vratar. — Umro je sasvim iznenada, ima tome četiri
godine. Možete li zamisliti kako je to bilo tužno?
Fred je vrlo dobro mogao zamisliti, štoviše znao je sve
o Davidovoj smrti, ali se čuvao da to ne pokaže. Njemu
osobno, smrt mister Davida otela je dobar izvor prihoda,
»pouzdan« kako je običavao govoriti. Za razliku od toga,
ovaj sadašnji izvor prihoda je vrlo nepouzdan i mogao je
svakog trenutka umjesto njega dobiti koju godinu tamnice;
samo ako bi dragom gospodinu Juddu dojadilo plaćati
ucjenu.
Kad se dizalo zaustavilo, Fred iziñe i krene za
vratarom do vrata na koja ovaj pokuca. Zvučni glas ga
pozove neka uñe i Fred Fleš mimo vratara uplovi u sobu
hladno kimnuvši domaćinu.
Dr Judd ustane i krene mu u susret.
— U redu, možete ići — reče on vrataru dobacivši mu
kovani novac koji ovaj spretno uhvati u zraku.
— Donesite mi cigarete — dodao je dr Judd, a kad se
vrata zatvoriše za vratarom, obrati se on podrugljivo
Fredu.
— Sjednite, vi zgubidane. Pretpostavljam da ste došli
oguliti svoju kilu mesa.
Judd je bio visok, snažan čovjek, izrazitih crta lica i
visoka čela. Imao je oči duboko usañene ispod čela. Iz njih
je osim smisla za humor zračilo još nešto, ali nije uopće
stvarao neugodan dojam. Fred, nimalo uvrijeñen
pozdravom, zavali se u fotelj.
— Dakle, doktore — reče on — evo mene opet.
Dr Judd kimne glavom i potraži u džepu cigarete.
— Tražite li možda cigarete? — upita Fred i ponudi ga
svojom kutijom, ali doktor odmahne glavom osmjehnuvši
se značajno.
— Ne, hvala, gospodine Grogan — reče. — Ne pušim
cigarete koje mi nude gospoda vaše profesije.
— Koje profesije? — zareži Fred Fleš. — Valjda ne mi-
slite da vas namjeravam drogirati?
— Mislio sam da ćete doći — reče Judd ne odgovorivši
na Fredovo pitanje i sjedne. — Ako se dobro sjećam, vi baš
ne volite čekove.
Fred Fleš se naceri.
— Upravo tako, šefe — potvrdio je. — To je moja stara
mana.
Izvadivši snop ključeva iz džepa, dr Judd ode do sefa i
otvori ga. Onda pogledavši preko ramena u Freda, reče:
— Ne trebate zuriti tako brižljivo, stari moj; osim kad
trebam platiti ucjenu nikada ne držim novac u ovom sefu.
Fred iskrivi lice u grimasu.
— Tvrde riječi ne ubijaju nikoga — reče on poslovično.
Izvadivši iz kase jedan paketić, dr Judd opet zatvori
vrata i okrene kjuč. Vrativši se polako do pisaćeg stola,
spusti paketić na nj i zadubi se u bilježnicu koju je izvadio
iz ladice stola.
— Uranili ste, došli ste tri dana prije roka — reče, na
što Fred zadivljeno kimne.
— Kakve vi vijuge imate doktore, kakvo pamćenje!
Točno, došao sam tri dana prije nego što je trebalo, ali to
je stoga što moram žurno otputovati iz Engleske da bih se
u Nici našao s jednim prijateljem.
Doktor gurne paketić preko stola prema njemu, a
Fred ga pažljivo uhvati.
— Tu ima dvanaest stotki, ne trebate brojiti, jer su sve
na broju — reče dr Judñ i zavalivši se u stolici upilji svoj
mirni pogled u Freda. — Ja sam, naravno, najveća budala
na svijetu — nastavio je, — jer samo budala dopušta da ga
tako bezobrazno ucjenjuju. Sve to činim samo zato da bih
sačuvao uspomcnu na svoga mrtvog brata neokaljanu
vašim poganim jezikom.
— No ako uzmemo u obzir kako je vaš dragi brat
lijepo upucao čovjeka tamo u Montpellieru i kako sam se
ja slučajno baš tamo našao, pa mu čak i pomogao da
pobjegne — otpovrne samozadovoljno Fred — što mogu i
dokazati, onda nije čudo što smatram da imam pravo na
sasvim malu naknadu.
— Vi ste nevjerojatan gad — reče Judd jednako
ljubazno i smijcšeći se. — Ali isto me tako nevjerojatno
zabavljate. Nego, pretpostavimo samo što bi bilo da sam
neki drugačiji, zlonamjeran čovjek. Pretpostavimo da se
nañem u škripcu i da ne mogu skupiti novac za vas, što bi
bilo? Zar to ne bi bilo opasno po vas? Da sam drugačiji,
mislim.
Dr Judd se nasmije kao da mu je smiješna i sama
pomisao da bi mogao biti opasan čovjek.
— Za mene to ne bi mijenjalo ništa — odvrati Fred, —
a ne bi moglo nešto promijeniti ni za vas. Jer ja sam sve
činjenice o onom ubojstvu i bijegu zapisao. Sve, pa i to
kako sam mu pomogao da pobjegne i kako sam tog
čovjeka poslije u Londonu prepoznao kao Davida Judda.
Moj zastupnik čuva tu izjavu.
— Vaš odvjetnik?
— Jasno, moj odvjetnik — potvrdi Fred kimnuvši i
sagne se preko stola. — Znate, nisam isprva vjerovao u
smrt vašeg brata. Mislio sam da je to štos ne biste li me
maknuli s puta i nisam vam vjerovao sve dok nisam
pročitao osmrtnicu i dok nisam bio na pogrebu.
Dr Judd se zarumenio; dok je Fred govorio, njegov je
osmijeh sasvim iščezao.
— Zar da čovjek kao što ste vi prlja njegovo ime! —
zarežao je. S njegova je lica sasvim nestao izraz ugodnog
čovjeka koji ima smisla za humor i glas mu je drhtao.
On zaobiñe stol i stane pred Freda, smrknut i bijesan,
ali Fred, kojemu to nije bio prvi slučaj ucjene, i dalje se
smiješkao.
— Moj brat je bio najbolji čovjek koji je ikad živio, naj-
sposobniji, najpametniji — procijedi dr Judd problijedivši.
— Največi čovjek, možda, koji je ikad postojao na svijetu
— glas mu je bio prigušen od navale emocija. — A zbog
gada kao što ste vi... — zastao jc unesavši se Fredu u lice
i, prije nego što se ovaj uspio snaći, zgrabio ga za ovratnik.
— Hej, što vam je! — uzvikne Fred otimajući se.
— Ne radi se o novcu — nastavi dr Judd — nije me
briga za to. Ali spoznaja da je u moći takve ništarije da
uništi jednog, jednog... — glas mu se slomi i on pruži
zgrčenu ruku prema Fredovu licu.
S krikom divlje životinje Fred se baci unatrag svom
snagom i otme se iz njegovih ruku. Odjednom, kao nekom
magijom, u Fredovoj se ruci stvori revolver.
— Diž’ ruke i ne miči se, proklet bio!
A tada jedan ljubazan glas, najljubazniji što može
biti, upita:
— Treba li ovdje nekome možda moja pomoć?
Fred se naglo okrene. S ljubaznim smiješkom, na
vratima je stajao inspektor Larry Holt.

5. OPORUKA

Fred je zurio u uljeza s takvim iznenañenjem da je

izgledao smiješno.
— Vi ne gubite vrijeme, zar ne? — nehotice mu se oteo
uzvik, na što se Larry osmjehnuo.
— Uhvaćeni ste u nedopuštenom nošenju revolvera,
Fred.
— To nije kažnjivo u ovoj zemlji — reče ovaj zlovoljno i
spremi revolver.
Za to je vrijeme doktor Judd došao k sebi.
— Poznajete li gospodina Grogana? — reče ljubazno.
— On je član našeg amaterskog dramskog društva i baš
smo uvježbavali scenu iz »Korzikanske braće«. Nadam se
da smo bili uvjerljivi.
— Mislio sam da je to iz »Julija Cezara« — suho reče
Larry. — Ona scena izmeñu Kasijusa i Bruta, ali ne
sjećam se da u njoj ima igre revolverima.
Doktor je pogledavao čas u Freda, čas u Larryja.
— Čini mi se da vas ne poznajem — reče. Još je bio
blijed, ali mu glas više nije zvučao onako neprirodno.
— Ja sam inspektor Larry Holt iz Scotland Yarda —
reče Larry. — Sad vas ozbiljno pitam, doktore, želite li
zbog nečega ipak optužiti ovog čovjeka?
— Ne, ne, ne — reče Judd smijući se. — Doista, bilo je
to samo nedužno glupiranje.
Larry pogleña jednoga, pa drugoga. Glavni direktor
jednog osiguravajućeg društva, ma kako malog, obično se
ne zabavlja zbijajući nedužne šale s poznatim
kriminalcem.
— Pretpostavljam da poznajete ovog čovjeka.
— Sreli smo se više puta — glatko odgovori Judd.
— Onda sigurno znate i to da je on kriminalac poznat
pod imenom Fred Fleš i da je bio na robiji u našim i fran-
cuskim zatvorima?
Doktor Judd je neko vrijeme šutio.
— Ja sam i sam sumnjao da je tako — reče upola
glasa, ― i vjerojatno vam se moja veza s tim čovjekom čini
čudnom... ali nisam kadar da vam to objasnim.
Larry kimnu. Najuznemirenija osoba u toj sobi bio je
Fred Fleš. Hvatala ga je panika od toga da bi doktor Judd
mogao odati raziog njegova posjeta. No Judd nije to uopće
namjeravao.
— Vi sad možete ići — reče mu kratko. Fred je
drhtavim rukama pripalio cigaretu, trudeći se da vrati
nešto od svoje stare bezbrižne razmetljivosti. Larry je to
promatrao.
— Vama treba »nervin« za živce, Fred — reče. Kad sam
dolazio, vidio sam dolje na uglu otvorenu apoteku.
Fred otkorača prema vratima, neuspjelo pokušavajući
da djeluje ravnodušno. Larry je promatrao njegov odlazak,
a onda se okrenu doktoru.
— Žao mi je što sam došao u tako nezgodnom
trenutku ― reče mu — ali mislim da niste bili ni u kakvoj
opasnosti. Fredovi dramatični efekti uključuju prijetnju,
ali ne i pucnjavu.
— I ja tako mislim — nasmije se doktor. — Izvolite
sjesti, gospodine Holt. Zapravo, ja vas uopće nisam
očekivao. Često radim do kasno u noć.
 — Nikoga nije bilo dolje kad sam došao — rcče Larry.
— Zato sam upao tako iznenada.
Doktor kimnu.
— Poslao sam vratara da mi kupi cigarete.
Uto se na vratima začulo kucanje. Uñe vratar i položi
cigarete na stol.
— Onda, što mogu učiniti za vas? — upita Judd kad
je vratar izišao. Izvukao je cigaretu iz kutije i pripalio je. —
Pretpostavljam da se radi o slučaju Stuart. Jedan od vaših
ljudi je bio tu danas.
Larry potvrdi glavom.
— Da, radi se o slučaju Stuart — reče. Trebam neke
dodatne informacije. Upravo sam preuzeo slučaj. Prekinuo
sam pregledavanje nañenih predmeta da bih razgovarao s
vama prije nego što odete iz kancelarije.
— Ja znam vrlo malo — reče doktor pušeći sa
zadovoljstvom. — Prekjučer navečer bio je sa mnom u
kazalištu. Tih, miran i povučen čovjek. Upoznao sam ga
sasvim slučajno. Zapravo, moj se automobil sudario s
taksijem u kojem je on bio; pri tome sam bio malo
ozlijeñen i on se poslije raspitao za moje zdravlje. Tako je
počelo naše prijateljstvo, ako se to uopće može nazvati
prijateljstvom.
— Ispričajte mi što je bilo one večeri — podsjeti ga
Larry, a doktor se zagleda u strop.
— Pustite da se prisjetim. Vrijeme vam mogu točno
naznačiti jer sam metodičan u svemu. Našli smo se na
ulazu u kazalište u tričetvrt osam i zajedno otišli u ložu A.
To je posljednja loža slijeva, u prvom nizu, a u razini je s
ulicom; parter i prostor za orkestar su ispod te razine.
Sjedili smo zajedno u loži za vrijeme prva dva čina, a onda,
upravo prije no što se trebala spustiti zavjesa poslije
drugog čina, on se ispričao i izišao iz lože. Od tada ga više
nisam vidio?
— Ni jedan od razvodnika ga nije vidio?
— Ne — odgovori doktor — ali mislim da je to
objašnjivo. Bila je to premijera a tada je, znate, i osoblje
zainteresirano za predstavu. Naguraju se u prolaze i kod
ulaza u parter, gledajući na scenu umjesto da obavljaju
svoj posao.
— Da li vam je bilo poznato da je Stuart bio bogat,
gotovo milijunaš? — upita Larry.
— Ne, ni pojma nisam o tome imao — odgovori doktor
iskrenim tonom. — Nisam znao ništa o njegovom životu,
osim da je došao iz Kanade.
Larry je bio razočaran.
— Nadao sam se da ću od vas dobiti više informacija
— reče. — Stuarta nije poznavao nitko osim vas, pa sam,
naravno, mislio da se vama povjeravao.
— Nije se povjeravao ni meni, ni svojem bankaru —
reče doktor. — Tek sam jutros čuo od svog poslovnog
partnera da je bio klijent londonske banke Chatham.
Nitko od nas ne zna o njemu baš ništa, osim da je imućan
čovjek.
Nekoliko minuta poslije Larry je zamišljeno koračao
niz Bloomsbury. Što je Fleš Fred radio u tom uredu? Što
je značio revolver u njegovoj ruci i blijedo lice doktora
Judda? Još jedna tajna na koju je slučajno naišao i za čije
rješavanje nema ni volje ni vremena. Pogotovu ne sada
kad je opterećen slučajem Stuart.
Zamišljeno je zaobišao čovjeka koji je oprezno i
polako hodao udarajući metalnim vrhom svog štapa po
pločniku. Dok je malo poslije stajao uz rub pločnika
zaustavljajući taksi, čovjek ga je sustigao i Larry ga bolje
pogleda.
— Slijepac — zamijeti Larry, ne prekidajući tok svojih
misli zabavljenih neobičnim ponašanjem Freda i doktora, i
uñe u taksi.
Prije nego što će se vratiti u Scotland Yard morao je
otići u mrtvačnicu. Pred Westminsterskom mrtvačnicom,
kamo ga je dovezao taksi, Larry zatekne dvojicu
službenika Scotland Yarda koji su ga čekali.
Obdukcija je ubrzo bila gotova i njome je dokazana
smrt utapanjem, a osim ogrebotine na zaglavku lijeve noge
nije bilo drugih sumnjivih znakova. Poslije toga je Larry u
pokrajnoj prostoriji pregledao utopljenikovu odjeću.
— A ovo je košulja, gospodine — pokazao je službenik
mrtvačnice bijeli zamotak. — Nisu mi jasne ove plave
mrlje sprijeda, na prsima.
Larry uze zamotak i ispod stolne svjetiljke raširi
košulju. Bila je to obična bijela košulja kakva se nosi uz
večernje odijelo. Sprijeda su se na vanjskoj strani košulje
vidjeie modre mrlje, a cijela je košulja bila vlažna.
— To mora da su mrlje od tintene olovke — reče Larry
i istog mu trenutka padne na pamet olovka koja nije pro-
nañena. Zamišljeno je gledao mrlje koje su tvorile tri reda
nekakvih crta i znakova.
Odjednom se dosjeti što bi to moglo biti i okrene
košulju na obratnu stranu. Gotovo je uzviknuo od
iznenañenja. Na unutrašnjoj strani lijeve prednjice bila su
tintenom olovkom ispisana tri reda. Na pojedinim su se
mjestima slova razmočila i tinta se probila na drugu
stranu, tvoreći one čudne mrlje koje je službenik bio
zamijetio.
Riječi su bile razmočene vodom i pojedina slova nečit-
ljiva, ali je Larry ipak mogao jasno pročitati:

»Suočen sa smrću, ja, Gordon Stuart s

Merryhill Rancha iz Calgaryja, ostavljam cijeli
svoj imetak svojoj kćeri Clarissi i zahtijevam da
se ovo prizna kao moja posljednja volja i
oporuka. GORDON STUART.«

Ispod toga se nalazilo nekoliko nečitljivih riječi:

»Sad shva... da me u stupic... namamio o...«
Posljednja riječ kao da je počinjala slovom »o«, ali na
tom se mjestu poruka prekinula.
Larry podigne pogled sa zagonetnih riječi i pogleda u
svoje službenike.
— Ovo je najčudnija oporuka koju sam ikada vidio —
reče prigušenim glasom i odloži košulju.
 Nakon toga se vratio u mrtvačnicu da pomnije
pogleda leš. Zamijetivši da je jedna mrtvačeva šaka
zgrčena, Larry je pokuša ispružiti. Bijesan što je patologu
pri obdukciji promakla ta pojedinost, Larry upre svom
snagom i jedva nekako ispravi mrtvačeve prste. Iz šake
ispadne nešto zvecnuvši o kameni pod. Sagnuvši se, Larry
podigne mali predmet koji je mrtvac tako grčevito držao u
šaki: dugme za manšetu košulje. Nedostajao je dio kojim
se zakopčavala manšeta, dugme je očito bilo istrgnuto.
Larry ga pažljivo pregleda; na podlozi od crnog emajla
isticao se vijenac malih dijamanata. Tražio je dalje, pomno
pregledavajući mrtvaca ali ništa nije našao.
Zamišljeno namrštivši čelo, Larry se zagleda u
dugme. Što sve ovo znači? U kakvoj su vezi sve
novootkrivene pojedinosti? Mora da postoji neka veza
izmeñu svega toga, samo kakva? Sve što je večeras otkrio
jurilo mu je kroz glavu. Fred Fleš i dr Judd, oporuka na
košulji, a sad još i to dugme. Atmosfera nedokučive
misterije zgušnjavala se oko ovog slučaja kao magla u
kojoj su se nazirali obrisi nečeg neljudskog i zločinačkog.
Umorstvo!
Znao je to; slutio je zlo koje se krilo iza te riječi. Dok
se vraćao u svoj ured, osjećao je kao da mu iz svake sjene,
iz svakoga mračnog kutka netko šapće tu riječ:
Umorstvo!

6. BRAILLEOVO PISMO

Djevojka je upravo pripremala čaj na električnom ku-

halu kad Larry uñe u svoj ured.
— Hallo! — pozdravi on. — Gotovo sam zaboravio na
vas.
Ona se osmjehnu.
— Recite mi — dodao je brzo — da li je Stuart imao
dugmad na manšetama?
 Ona kimnu i dohvati sa stola zamotuljak.
— Komesar vam je zaboravio ovo predati: donio je to
tek što ste izišli — reče mu.
Larry otvori paketić. Unutra su bila dva zlatna
dugmeta za manšete, obična, bez grba ili monograma.
Onda je izvadio iz džepa polovicu dugmeta od emajla
s dijamantima i zagledao se pažljivo u njega.
— Što je to? — upita ona. — Zar ste to našli u... —
zastala je na pola pitanja.
On kimnu.
— Našao sam to u njegovoj ruci — potvrdi on
značajno.
— Dakle, mislite da se radi o ubojstvu?
— Siguran sam u to — odgovori Larry. — No bit će to
vrlo teško dokazati i, ako se ne dogodi neko čudo, mogao
bi gad koji je počinio taj zločin ostati neotkriven.
Otvorivši ormar, Larry izvadi kutiju u koju spremi
dva zlatna dugmeta, a uz njih i onu polovicu koju je našao
u mrtvačevoj ruci.
— Sve je to manje od ništa — reče zatresavši glavom.
Onda se dosjeti da još nije pregledao onaj mali smotak
smeñeg papira. Izvadio ga je, rekavši: — Ne znam što bi
ovo moglo biti, ali nadcno je u njegovu džepu.
Raširio je papir na stolu. Djevojka je, stojeći s druge
strane stola, gledala kako rukama poravnava smotanu
traku smeñeg papira dugačkog desetak, a širokog oko pet
centimetara.
— Ovdje ne piše ništa — rekao je i okrenuo papir na
drugu stranu. — Ni ovdje. Sutra ću ga dati fotografirati.
— Čekajte malo — iznenada reče djevojka i uzme
papir. Lagano je svojim nježnim prstima opipala površinu
papira.
Vidio je kako joj je lice problijedilo.
— To sam i mislila — šapnu ona. — A kad sam
zapazila ove neravnine, postala sam gotovo sigurna u to.
— Što je to? — upita Larry naglo.
— Tu su neke riječi ispisane Brailleovim pismom,
onim kojim se služe. slijepci — reče ona i dalje klizeći
prstima po papiru, polako i zbunjcnog izraza na licu.
— Braille? — upita Larry začuñeno, a djevojka
potvrdno kimne.
— Naučila sam ga čitati dok sam radila u zavodu za
slijepe — objasni ona. — Samo što su ovdje neke riječi
oštećene, vjerojatno od vode. Nešto se ipak razaznaje.
Hoćete li zapisati što vam čitam?
Izvadivši olovku i istrgnuvši papir iz bloka, Larry je
čekao začuñen obratom situacije: sad je on bio u ulozi
tajnice, a ona je bila detektiv.
— Prva je riječ »ubijen« — poče ona govoriti. — Zatim
je prazan prostor, a onda ñolazi riječ »dragi«, pa opet
prazno, a nakon toga »more«, i to je sve.
Tajanstvena poruka je sad ležala na stolu izmeñu
njih. Zurili su u nju, a onda se zagledaše jedno u drugo.
Koji se to jadni slijepac javljao iz svog mraka ovim
riječima?
Kakvu tajnu krije taj komadić promočenog papira?
Čije je dugme stiskao mrtvac u svojoj zgrčenoj šaci? Zašto
je ubijen? Novac je ostao u njegovu džepu; nitko nije uzeo
vrijednosti koje je imao uza se. Radi pljačke, dakle, nije
ubijen. A ni iz osvete, jer bio je stranac u ovom gradu.
Ali jedna je činjenuca bila nesumnjiva i Larry je znao
da će ona dalje odreñivati njegove korake.
— Ubojstvo! — reče on značajo tihim glasom. I ja ću
naći čovjeka koji je to učinio, pa makar i u samom paklu!

7. BRZOJAV IZ CALGARYJA

Diana Ward se zagledala u svog šefa s bljeskom u

lijepim očima.
— Braille — govorio je on poluglasno — znači ovo je
pisano pismom kojim pišu slijepi, zar ne?
 Ona kimnu.
— Da, oni imaju i knjige i novine pisane tim točkastim
znacima — potvrdila je. — Brailleovo pismo se sastoji od
točaka čiji razmak i razmještaj označava pojedina slova.
Uzela je papir.
— Za pisanje takvih slova slijepci upotrebljavaju
spravicu s držalom koje omogućuje pravilnije pisanje, ali
ovo je pisano u žurbi i bez držala. Mogu osjetiti pod
prstima kako je nepravilno punktirano, a ono što ne mogu
pročitati nečitljivo je ne samo zbog oštećenja od vode nego
i zbog toga što je loše napisano.
Larry uze u ruke neobičnu poruku i zagleda se u nju.
— Je li ovo mogao ispisati Stuart svojom olovkom?
Diana odmahne glavom i brzo upita.
— Jeste li našli olovku?
— Ne — odgovori Larry mrzovoljno. — Ali sam otkrio
za što je upotrijebljena njegova olovka.
On otvori zamotak koji je donio i pokaže joj košulju
na čijoj je unutrašnjoj strani prednjice bila zapisana
tragična oporuka.
— Zašto na unutrašnjoj strani? — upitao je
zamišljeno.
— I to još na lijevoj?
Diana je razumjela što ga zbunjuje.
— Pa morao je pisati na lijevoj strani košulje, ako je
pisao desnom rukom — rcče ona.
— Ali zašto iznutra?
Ona odmahne glavom.
— Ne bih znala. Mora da postoji neko jednostavno...
— Znam! — usklikne Larry pobjedonosno. — Napisao
je to iznutra zato da ne bi nitko vidio. Da je napisao
izvana, netko bi to zamijetio i uništio.
Djevojka lagano uzdršće.
— Još nisam dovoljno otvrdnula — objasni s drhtavim
osmijehom. Iza toga se krije nešto užasno, zar ne? Mislim
da ste u pravu. A ako poñemo od pretpostavke da je to
napisano na ovaj način zato da bi ostalo skriveno od očiju
neke osobe, moramo pretpostaviti i to da takva osoba
postoji. To bi značilo da postoji netko koga se Stuart bojao
u vezi s oporukom, kao i to da se radi o ubojstvu s
predumišljajem, jer mora da je netko držao neko vrijeme
Stuarta u svojoj vlasti prije nego što ga je mučki ubio...
Iznenada je zašutjela i porumenjevši oborila oči pred
Larryjevim zadivljcnim pogledom.
— Vi ste uistinu čudesni — reče on blago. — I morat
ću dobro pripaziti da ne bih ostao bez posla.
Ugledavši nedoumicu u njenim očima, on se
osmjehnu.
— Dakle, gospoñice Ward — nastavi on šaljivo —
dobro smo počeli i vi morate računati s mojom
profesionainom ljubomorom.
— Ljubomorom?! — zapanji se ona. — To bi bilo
sasvim apsurdno.
— Ne baš sasvim — reče Larry. — Znam muškarce
koji su ljubomorni na neke žene zbog mnogo beznačajnijih
razloga. A sada — pogledao je na sat i dodao — mislim da
je bolje da poñete kući. Uzet ću taksi. Jeste li daleko?
— Ne, nije daleko. Do Ulice Charing Cross — odgovori
ona.
— Ipak ću vas otpratiti kući — reče Larry. Skoro će
jedan poslije ponoći.
Ona posegne za svojim ogrtačem i šeširom. Kad se
obukla, reče:
— Zahvaljujem vam, ali radije bih sama. Nije daleko.
Zapravo, gospodine Holt, htjela bih da se dogovorimo da
me ne pratite kući kad god radimo do kasna. Sposobna
sam da se brinem o sebi i navikla sam na to. Nemojte zvati
taksi.
— To ćemo još vidjeti — promrmlja Larry brzo
ispunjavajući formular brzojava. — Ako ovo pošaljem na
vrijeme, šef policije u Calgaryju dobit će ga jučer predvečer
u vrijeme čaja.
— Jučer? — upita ona iznenañeno, a onda se dosjeti:
— Pa da, oni zaostaju devct sati za griničkim vremenom.
 — Samo pokušavam da barem nešto znam bolje od
vas ― zagunñao je Larry.
Krenuli su zajedno i nekim se slučajem ispostavilo da
je njen stan baš u smjeru kojim i on treba ići. Otprativši
je, Larry prijeñe preko Regents Parka i uskoro se nañe kod
kuće. Zatekao je Sunnyja kako svojim uobičajenim
mirnim kretnjama prireñuje njegovu pidžamu.
— Sunny — reče Larry dok je raskomoćen ispijao
šalicu tople čokolade — u ovoj zemlji postoji jedan vrlo
neugodan gospodin kojem još ne znam ni ime.
— Pretpostavljam da ih ima više, sir — reče Sunny.
— A postoji u ovoj zemlji i čovjek kojeg zovu javnim
krvnikom ili izvršiocem pravde, i moj je životni posao da tu
dvojicu povežem meñusobno! — nastavio je Larry.
Sutradan ujutro kad je oko osam i pol kročio u svoj
ured, zatekao je svoju mladu tajnicu kako već sreñuje
službene spise, i sve one izvještaje i poštu bez kojih bi
život svakog inspektora Scotland Yarda bio mnogo lakši.
— Brzojav je upravo stigao — reče mu ona. — Nisam
ga otvorila. Morate mi dati instrukcije kako da postupam
s poštom i telegramima.
— Sve ih otvarajte — odgovori Larry. — Ne dobivam
privatna pisma i ničiji obrazi ne bi pocrvenjeli pri čitanju
moje pošte.
Ona mu priñe s brzojavom u ruci.
— Calgary — pročita on adresu pošiljaoca. — Brz
posao, nema što — zabezeknut od iznenañenja, čitao je
dalje:

»Stuart nije imao djece. Nije bio oženjen.«

On pogleda djevojku.
— Prvorazredan štos! — reče.
Uzevši mu telegram iz ruke, djevojka pogleda u
vrijeme odašiljanja.
— Ovo je običan telegram po službenoj dužnosti —
reče ona.
 — Kako to mislite po službenoj dužnosti? — upita
Larry sa smiješkom.
— Očito da su odgovorili odmah čim su dobili naš upit
i da je čovjek koji ga je poslao bez provjere napisao ono što
svi misle da znaju. Drugim riječima, nije se potrudio oko
istrage, nego je upitao još nekoga u svom uredu: »Ima li
Stuart djece i je li oženjen?«, na što mu je ovaj odgovorio
negativno i tako smo dobili brz, ali možda netočan
odgovor.
Larrry savije brzojav i spusti ga na pisaći stol.
— Ali ako tamo svi misle da je Stuart neoženjen, to još
više zamagljuje već nejasnu situaciju. Imamo čovjeka koji
je, sigurno znamo, ubijen i koji je nešto prije svoje smrti
napisao tajnu oporuku na unutarnjoj strani svoje košulje.
Tko zna, možda je to pisao čak i u prisutnosti svojih
ubojica, a da oni nisu ništa opazili. To mi se čini vrlo
vjerojatno.
— I meni — složila se djevojka.
— Dakle, ubijen je čovjek koji je na košulji napisao
oporuku — nastavi Larry — kojom sve ostavlja kćeri.
Čovjek koji je pri zdravom razumu, a nemamo razloga
pretpostaviti da Stuart to nije bio, ne bi tek prije svoje
smrti izmišljao nekakvu nepostojeću kćer. Prema tome
ovaj telegram nije točan.
— Samo — dometne Diana — u Calgaryju bi sigurno
znali da je bio oženjen. Tajni brakovi su možda mogući u
većim gradovima, ali u malim mjestima svatko o svakom
zna sve. Pa čak ako je i živio na farmi, ne bi mogao prikriti
činjenicu da ima ženu i dijete.
Prošle večeri dok su išli kući Larry je ponovio djevojci
sve što mu je rekao glavni komesar. Takvo brzo i potpuno
povjeravanje nije bilo uobičajeno za njega, ali Diana Ward
je brzo stekla njegovo povjerenje.
Djevojka je zamišljeno gledala dolje, u svoj stol.
— Ako se ipak tajno oženio — rekla je polako — to
mora da je bilo u...
— U Londonu, naravno — dometne Larry kimnuvši.
— Pošaljite opet telegram u Calgary i zahtijevajte potpuni
izvještaj o tome što znaju o Stuartu i neka nam jave kada
je posljednji put bio u Londonu.

8. NADGROBNI SPOMENIK

Djevojka kimne i stavivši pred sebe formular

brzojava, počne pisati. Larry je za to vrijeme mehanički
preletio očima prispjele izvještaje. Zatim je otvorio ormar,
izvadio iz njega kutiju i položio je na svoj stol. Izvadio je
stvari iz kutije da ih još jedanput, pri dnevnoj svjetlosti
pregleda. Pogledao je sat, lanac s rastrgnutim prstenom i
na kraju onaj smotak smeñeg papira. Na danjem su
svjetlu znakovi bili uočljiviji i on lagano vrhom prsta
prijeñe preko njih. Osjećao je ispupčenja, ali kako nije
znao Brailleovo pismo ona mu ništa nisu značila. Osim
toga bio je svjestan da bi ih, čak da je poznavao te
znakove, teško razaznavao svojim dodirom koji je u
usporedbi s delikatnošću djevojčine ruke, djelovao grubo i
nespretno. Ona je upravo završila pisanje telegrama i
pruživši mu ga da ga pročita, pozvonila dežurnom
službeniku.
— To je u redu — Larry preda telegram uniformi-
ranom službeniku koji je došao po njega.
— Jeste li zamijetili još nešto na ovom papiru? —
upita Larry tajnicu kad je službenik otišao.
— Pa, jesam — odgovori ona. — Baš sam ga ispitivala
prije nego što ste došli. Nadam se da mi to ne zamjerate?
― dodala je brzo, na što se Larry nasmije.
— Možete ispitivati sve što god želite, osim moje
savjesti ― reče on, i opet svrnu pogled na papir. — Da li
ste opazili da je jedan kraj papira nešto drugačije boje od
drugog?
— Primijetila sam da je jedan kraj papira manje
mokar od drugog još jučer — odgovori ona. — To
objašnjava razliku u boji. Osim toga na sušem dijelu su i
riječi čitljivije. Na primjer riječ »ubojica« kao da nije uopće
bila u vodi, taj je dio papira bio samo malo vlažan, ali ne
mokar.
Larry kimne složivši se s njenim zaključcima.
Djevojka otvori ladicu svog pisaćeg stola i izvadi smotak
papira, nalik na onaj koji je nañen u mrtvačevu džepu.
— Donijela sam danas ovaj papir; to je iz bilježnice za
Brailleovo pismo. Malo sam eksperimentirala s tim:
gurnula sam jedan dio u vodu i pogledajte što se dogodilo
— djevojka pokaže Larryju kako se smotak papira sasvim
razmočio i pretvorio u papirnu masu koja se raspala kad
ga je pokušala razmotati.
— Tako je! — usklikne Larry. Oboje su došli do istog
zaključka, iako na različite načine; ona eksperimentom, a
on logičkim razmišljanjem: smotak smeñeg papira našao
se u Stuartovom džepu onda kad njegovo tijelo više nije
bilo u vodi.
— Njegovo je odijelo bilo dovoljno mokro da se taj
papir, koji je poput bugačice, navlaži i sasvim smoči na
jednom kraju, ali da se našao u vodi sasvim bi se razmočio
— izgovori Larry i nastavi: — Dakle, do sada je jasno
nekoliko stvari: Gordona Stuarta je netko utopio, a nakon
toga se netko bavio njegovim tijelom i taj netko je stavio u
njegov džep ovu poruku. Poruku mora da je stavila osoba
koja je ili slijepa, ili je mislila da... — On zastane i zagleda
se u nju. — Nemoguće! — uzviknuo je iznenañen mišlju
koja mu je pala na pamet.
— Što ste htjeli reći? — upita ona.
— Zar je to moguće?! — namršti se Larry. Ideja koja
mu se vrzmala glavom činila se sasvim apsurdnom: čovjek
ili žena, tko god da je ostavio poruku, možda je računao s
tim da će je upravo Diana Ward moći pročitati.
Njen položaj u Scotland Yardu nije bio točno službeno
odreñen, a to što je dodijeljena njemu za tajnicu bio je
slučaj koji nije nitko mogao predvidjeti. Larry brzo
posegne za telefonom, ali razgovor sa šefom personalnog
odjela Scotland Yarda nije nimalo razjasnio njegovu
nedoumicu: jedini čovjek koji osim Diane Ward poznaje
Brailleovo pismo već mjesecima je na bolovanju.
— Mislim da tu pretpostavku kako je poruka namije-
njena baš meni možete sigurno odbaciti — reče djevojka
kroz smijeh. — Ne, to je napisao slijep čovjek, uvjerena
sam jer bi inače bila puno čitljivije ispisana. Netko tko vidi
mogao bi...
— Čekajte malo, a možda je poruku napisao čovjek
koji vidi, ali u potpunom mraku — prekine je Larry.
Djevojka odmahne glavom.
— Da nije bio slijep, ne bi imao ni napravu pomoću
koje se piše Brailleovim znakovima — otpovrne ona, na što
je Larry mogao jedino priznati da je u pravu.
Spremio je kutiju sa svim do tada nañenim
predmetima opet u ormar i sljedeća su dva sata proveli u
diktiranju i pisanju raznih pisama. U jedanaest sati Larry
uze svoj šešir i kaput.
— A sad ćemo u šetnju — reče on oblačeći kaput.
— Mi? — iznenadi se djevojka.
— Htio bih da idete sa mnom — reče Larry tako auto-
ritativno da djevojka nije više ništa pitala.
Pred ulazom ih je čekao auto čiji je vozač očito već
znao kamo treba voziti.
— Idemo u Beverly Manor, ono mjestance kamo je
Stuart često odlazio — objasni Larry djevojci. — Jako mi je
stalo da saznam čime je tamošnja prastara saksonska
crkvica privlačila tog nesretnika. Ne čini se da je imao
ikakvih arheoloških sklonosti, pa prema tome to sigurno
nisu bili njezini tisućgodišnji zidovi.
Dan je bio izvanredno lijep, pravi proljetni s dovoljno
svježine u zraku da zarumeni mlade i baršunaste obraze.
Živica kraj koje su prolazili zelenjela se mladim lišćem, a
proplanci su bili prošarani žutilom jagorčevine. Larry i
Diana su sjedili jedno uz drugo šutke, uživajući u divnom
danu i osjećajući kako ih osim neobičnog spleta okolnosti
povezuje još nešto što je lebdjelo u zlaćanom zraku
proljeća. Sve oko njih je bujalo životom. Zrakom su
prolijetale cvrkutave ptice zauzete gradnjom gnijezda, a u
jednom dostojanstvenom starinskom vrtu kraj kojeg su
prošli već je procvjetao bijeli jorgovan.
Beverley Manor je bilo zabačeno scoce, kakvih je
mnogo u tom kraju. Osim stare crkvice ovdje nije bilo
ničeg što bi privlačilo posjetioce; bilo je to tipično englesko
malo mjesto u kojem su dani tekli mirno i uvijek istom
kolotečinom.
Larry reče vozaču da stane pred gostionicom. Tamo
su naručili ručak i onda krenuli pješke prema maloj crkvi.
Bilo je to neobično i nimalo lijepo zdanje, jer su se
generacije za generacijom trudile da crkvu uljepšaju svaka
na svoj način, tako da su se na njezine osnovne
jednostavne linije nakalemili romanski, gotički i
normanski arhitektonski stilovi koji su tvorili čudnu
mješavinu.
— Čudna kuća, zar ne? — reče Larry nimalo pobožno
kad su kročili kroz starinski portal crkve.
Vrata crkve su bila otvorena, ali nikog nije bilo u njoj.
Larry se nadao da će na zidovima crkve naći neki zapis ili
spomen-ploču, bilo što što bi mogao povezati sa Stuartom.
Ali osim ploče sa natpisom koji je hvalio nekog davno
pokojnog svećenika i drevnoga kamena postavljenog u
spomen biskupa iz Rochestera, nije bilo ničeg što bi
privuklo Larryjevu pažnju. Već pomalo razočaran, on
stade sistematski pregledavati nadgrobne ploče na groblju
uz crkvu; neke od njih su već bile toliko stare da se nije
moglo razaznati tko leži u tim grobnicama.
Tako su stigli gotovo do kraja groblja, gdje zatekoše
šest radnika kako vuku u platno umotan veliki nov
nadgrobni spomenik prema jednom dobro održavanom
grobu. Larry i djevojka proñu kraj njih i u tišini razgledaše
preostale spomenike.
— Ništa. Bojim se da smo uzalud dolazili ovamo —
reče Larry. — Možemo još pokušati da nešto saznamo u
selu, a onda idemo natrag u London.
Krenuli su s groblja, kad jedan od radnika skine
platno koje je zaklanjalo spomenik što su ga upravo
postavljali.
— Kad smo već tu, mogli bismo pogledati tko leži
ispod ovog — reče Larry i priñe bliže da pogleña.
Jedan od radnika se makne u stranu da mu ne
zaklanja pogled i Larry preneraženo pročita:

†
Ovaj vječni spomen na svoju
suprugu MARGARETU STUART
preminulu 4. svibnja 1899. i na svoju
jedinu kćer JEANE roñenu 10. lipnja
1898. preminulu 1. svibnja 1899.
podiže Gordon Stuart.

Djevojka je stajala kraj njega, jednako ukočena i očiju

prikovanih za natpis na spomeniku.
— Njegova jedina kći!? — usklikne Larry zapanjeno.
— Jedina kći! Pa tko je onda Clarissa?

9. ČOVJEK BEZ PRSTA

Posjet crkvenom uredu nije dao zadovoljavajućih

rezultata. Dobili su informaciju da je Margaret Stuart
umrla na jednoj farmi udaljenoj od mjesta oko tri milje i
da je ta farma od njezine smrti već dvaput promijenila
vlasnika.
— Prije dvadeset godina? — prisjetio se farmer kojeg
su odmah posjetili. — Pa, prije dvadeset godina je u ovoj
kući bilo nekakvo oporavilište za bolesnike. Držala ga je
neka žena.
 Gdje je sad ta žena, farmer nije znao. Nije bila mješ-
tanka. Činilo mu se da je čuo kako je i ona umrla.
— Nikako se nisam mogao sjetiti kako se zove — reče
on. — Zato sam jučer rekao onom gospodinu kako je
najbolje da pita za nju u kući Somersetovih i...
— Jučer? — prekine ga Larry. — Zar se netko jučer
zanimao za nju?
— Da, sir, bio je jedan gospodin iz Londona —
odgovori farmer. — Dovezao se automobilom i nudio mi
pedeset funti samo za to da mu kažem ime žene koja je
držala tu oporavilište, a još sto funti ako mu kažem nešto
o gospoñi koja je tu umrla prije dvadeset godina. Zvala se
Stuart.
— Doista? — uzvikne Larry naslućujući o čemu se
radi. Nitko iz Scotland Yarda ne istražuje na taj način, to
mora da je netko istraživao za svoj račun. — A kako je
izgledao taj gospodin? — upita on.
— Prilično visok čovjek — odgovori farmer. — Nisam
mu dobro vidio lice jer je imao šešir i visoki ovratnik
kaputa. Ali zapazio sam da nema malog prsta na lijevoj
ruci.
Na povratku u London i Larry i Diana su biii zauzeti
svojim mislima. Auto je već utonuo u živ promet Westmin-
stera kad je Larry progovorio.
— Tko li je tako žurno želio doći do podataka o Stuar-
tovima da je bio spreman dati pedeset funti za jedno ime?
― upita se on glasno. — Tko je ta kći Clarissa, i kako
uopće on može imati kćer koja se zove Clarissa kad tamo
piše da njegova jedina kći leži u grobu?
— Što vam je rekao klesar u Beverleyu? — upita
djevojka.
— Kaže da je taj spomenik naručio Stuart osobno.
Običavao je dolaziti svako popodne na ženin grob.
Spomenik je naručio prije dva mjeseca i baš je prošlog
tjedna pogledao kako napreduje.
Larry zamišljeno zagrize donju usnu.
— Mora da je izmeñu tog posjeta prošlog tjedna i noći
kad je ubijen, Stuart saznao da ima još jednu kćer —
nastavi on, ali odmahne glavom. — Ne, takve se stvari ne
dogañaju ― reče oklijevajući, — barem ne u normalnom
životu.
Vrativši se u Scotland Yard, Larry Holt je desetak mi-
nuta razgovarao s glavnim komesarom, a onda se odvezao
u grad, tako da ga djevojka nije vidjela sve do sedam
uvečer. Rekao joj je da ga ne čeka, jer je bila subota kad je
njeno radno vrijeme trebalo završiti u jedan. Ali kad se
vratio, zatekao ju je kako sjedi čitajući za svojim stolom i
nije mu uopće bilo krivo što ga nije poslušala.
— Imam ga! — uzvikne on ulazeći.
— Ubojicu? — skoči djevojka.
— Ma ne, nego Stuartov životopis. Je li stigao odgovor
na telegram?
Diana odmahne glavom.
— Nije ni bitno — reče Larry živahno i stanc koračati
po uredu. — Otkrio sam kad su se vjenčali: u kolovozu
1897, u jednoj crkvi u Highgateu. I znate li što je bilo
dalje?
— Nemam pojma — odgovori ona tiho.
— Bez brige, sve ću vam reći. Tada je Gordon Stuart,
koji je u to vrijeme bio mladić, došao da malo obiñe
Englesku. Ustanovio sam da je od lipnja do kolovoza te
godine stanovao u hotelu Cecil. Onda se oženio
Margaretom Wilson, ali se u hotel vratio sam poslije
nekoliko mjeseci, točnije u ožujku iduće godine. Samo dva
dana nakon povratka, otputovao je u Kanadu. U hotelu
imaju još knjigu gostiju iz tog vremena u kojoj je zapisana
adresa na koju je tražio da mu pošalju pisma koja stignu,
tako da nije bilo teško utvrditi kad je otišao. Poslije toga
sam bio kod župnika one crkve u kojoj su se Gordon
Stuart i Margaret Wilson vjenčali i od njega saznao
najvažnije.
Larry zastane i namršti se prošavši rukom kroz kosu.
— Samo da mi je znati tko je bio onaj čovjek bez
malog prsta na lijevoj ruci, onaj koji se interesirao za
Stuartove — reče ogorčeno.
— Zašto? — iznenadi se djevojka promjenom teme.
— I tamo je bio dan prije mene. Ispitivao je župnika —
objasni Larry i nastavi: — A sad ćete čuti cijelu pripovijest,
onu istu koju je sam Stuart ispričao tom župniku onog
dana kad je odlazio natrag u Kanadu. Od tada pa sve do
prije osam-devet mjeseci Stuart nije više dolazio u London.
Djevojka ga je promatrala ne skidajući s njega oči, a
Larry nastavi govoriti koračajući i dalje po sobi.
— Taj župnik koji ih je vjenčao ima dobro pamćenje i
još se sjeća što je tada bilo. Kaže da je Stuart bio vrlo
napet, stalno u strahu od svog oca koji je tamo u Kanadi
posjedovao prilično bogatstvo. Onog dana prije Stuartova
odlaska pili su čaj njih dvojica u hotelu Cecil i Stuart se
župniku povjerio: namjeravao je ostaviti ženu i sam otići u
Kanadu, jer njegov otac nije uopće znao za to vjenčanje.
Stuart mu je htio najprije to reći, a onda se vratiti po
ženu. Nema sumnje da je bio u užasnom strahu od očeve
reakcije na tu vijest, točnije rečeno, čini se da je očekivao
najgoru moguću reakciju. Da ne duljim, on je sutradan
otputovao i, prema župnikovu uvjerenju, čini se da je
skupljao hrabrost da u prvoj zgodnoj prilici kaže ocu
istinu o svom vjcnčanju.
Larry zastane i slegne ramenima.
— Sudeći prema onom što se dalje dogañalo, nema
sumnje da je Stuart tu hrabrost sasvim izgubio kad se
suočio sa svojim ocem — nastavi on. Čini se čak da je, u
strahu da otac ne bi ipak saznao za vjenčanje, prekinuo
svaku vezu sa svojom ženom.
Djevojka zatrese glavom.
— Kažu da ne valja govoriti loše o mrtvima — reče —
ali se isto tako ne može reći da je on imalo lijepo postupio.
— Slažem se — reče Larry. — To nije bilo nimalo fer.
Ali čini se ipak da je svojoj ženi ostavio dovoljno novaca,
jer je ona, kako kaže župnik, imala dovoljno za pristojan
život. Stuart je otišao u Kanadu u ožujku, a tri mjescca
potom njegova je žena rodila. On to dijete nikada nije vidio
i sigurno ne bi nikada ni znao da ima dijete da ga nije
odjednom ipak počela mučiti savjest. Nakon toliko godina
ta ga je grižnja savjesti vjerojatno natjerala da se vrati u
Englesku i potraži ženu. Mora da je preko nekog detektiva
ili agencije za takve istrage saznao da mu žena i dijete leže
na groblju u Beverley Manoru.
— Ali što je s tom Clarissom? — upita djevojka, na što
Larry slegne ramenima.
— To je još jedna zagonetka koja se mora riješiti.
Diana je sjedila šutke, zamišljena, mršteći svoje lijepe
obrve. Odjednom ona spusti na stol olovku, očito vrlo uz-
buñena i zagleda se u njega sa značajnim pobjedonosnim
smiješkom. Taj smiješak i slavodobitni pogled nagnaše
Larryja da uzvikne:
— Nije moguće da ste riješili tu zagonetku?! — upitao
je, na što ona kimne. — Riješili ste zagonetku Clarisse? —
inzistirao je.
— Čini mi se da to nije uopće velika zagonetka — od-
govori ona mirno. — I mislim da sam baš glupa što se toga
nisam prije sjetila. Jeste li dobili krsni list?
— Nisam stigao i to obaviti. Sutra ću ga dobiti — od-
govori Larry.
— Možda nije ni potreban, znam i bez njega — reče
Diana Ward. — Clarissa mora da je blizanka onog djeteta
na groblju.
— Blizanka?! — ponovi Larry. Djevojka kimne a oči su
joj blistale od zadovoljstva zbog njegova iznenañenja.
— Jasno — dometne ona. — Onaj jadni Stuart imao je
dvije kćeri, blizanke. Jedna je umrla kao dijete, a druga je
ta Clarissa koju Stuart spominje u svojoj čudnoj oporuci i
o kojoj mora da je čuo tek u posljednjim danima svog
života.
Larry se s udivljenjem zagledao u djevojku.
— Čujte, kad vi postanete glavni komesar ovoga grada
― reče on — bit ću vam vrlo zahvalan ako me uzmete za
svog tajnika. Osjećam da ima mnogo toga što bih još
trebao naučiti.
 10. »GOSPODIN« STRAUSS

Fleš Fred nije otputovao iz Londona iako je rekao dru

Juddu da to namjerava. Točnije rečeno, on nije ni mislio
to učiniti. Bio je jedan od onih tipova koji se brzo
prilagoñavaju svakoj situaciji i koji su premazani svim
mastima. Da nije bio takav, ne bi ni mogao živjeti onako
kako je volio; ne bi imao raskošan stan u Ulici Jermyn,
niti bi mogao uživati u predstavama na koje je odlazio
gotovo svake večeri, i to ne pješice. Fleš Fred je bio bistar
momak. Mnoga je gvožña on držao u vatri, a da nikad nije
opekao prste. U njegovu se slučaju potvrñivalo da je ta
mnogostranost osnovna tajna životnog uspjeha.
Te večeri kad je inspektor Holt riješio neke zagonetke
slučaja Stuart, Fleš Fred je zavaljen u udoban naslonjač
svog ugodnog stana uživao u samoći i razmišljao o
nečemu što mu je palo na pamet još tog jutra. Čovjek
njegova karaktera mora uvijek voditi računa o tome kako
da poveća svoje prihode i uskladi ih sa izdacima koji nisu
bili nimalo skromni. Stotinu funti na mjesec iznosi tisuću
i dvije stotine funti na godinu; toliko je jedanput na
godinu i dobivao od blagorodnog gospodina Judda. Nije
loše, ali nije ni blizu onoga što bi on smatrao dobrim.
Tisuću i dvjesta funti na godinu iznosi šest tisuća
funti u pet godina. To je već svota dostojna poštovanja.
Samo, pet je godina vrlo dugo razñoblje u životu čovjeka
kakav je Fleš Fred. A onih tisuću i dvjesta na godinu jedva
da su dovoljni za dva uloga u igri »trente et quarante« i
mogu biti izgubljeni za samo tri minute provedene za
kockarskim stolom.
Zato je Fred razmišljao o dru Juddu. Znao je da je on
kolekcionar, a negdje je čuo kako je kuća dra Judda u
Chelseu pravi trezor umjetnina i starinskog nakita. Osim
toga, Fred je jednom pročitao u novinama da dr Judd
posjeduje neke historijske dragocjenosti čija se vrijednost
procjenjuje na više od pedeset tisuća. Iako Fred nije imao
nikakva smisla za povijest, riječ dragocjenost zapela mu je
za oko i mogao je sasvim lijepo zamisliti drago kamenje
koje blista sjajem dostojnim spomenute svote. Zato se
zavalio u fotelji i svoju teoriju o novcu potrebnom za
ugodan život postavio na aritmetičke osnove.
Kad bi se u jednom danu dočepao deset tisuća funti,
to bi bila samo naplata unaprijed, reče Fred sam sebi.
Tako bi od dra Judda samo unaprijed naplatio ono što bi
mu ovaj isplaćivao osam-devet godina, a osim toga ne bi
morao svake godine biti u Londonu i dolaziti po taj novac.
A tko zna što se sve može dogoditi za godinu dana. Da,
moglo bi mu se dogoditi čak i to da ne može doći po novac,
jer zatvori su poznati po tome: kad se čovjek jednom nañe
u nekom od njih, ne može tek tako otputovati. Svašta se
može dogoditi za godinu dana. Pa čak i to da bude mrtav.
Meñutim, isto tako nije nimalo lako doći do dragocje-
nosti dra Judda i tako naplatiti unaprijed veću svotu. Jer
teško da je bio neoprezan i zacijelo je dobro osigurao svoju
imovinu. I sama pomisao na uobičajene metode provale
vrijeñala je Fredov osjećaj profesionalne časti. Fred je
uvijek držao do toga da se za svoje financije pobrine uz
pomoć drugih sposobnosti: svojom munjevitom spretnošću
da iz svake situacije izvuče neku korist, kao i svojim
okretnim jezikom. Uobičajen provalnički aiat izazivao je u
Fredu osjećaj odvratnosti, već i zbog toga što je zahtijevao
fizički napor. Zato je u tim razmatranjima raznih
mogućnosti da se dokopa novca dra Judda, opet pomislio
na svoju staru metodu. Samo, da li će tada Judd ipak
smoći hrabrosti da ga prijavi?
Razmišljao je o starom znancu kojeg je sreo tog
popodneva. Setajući po Piccadillyju, odjednom se našao
licem u lice s krupnim visokim čovjekom koji je istog
trenutka pokušao umaknuti, ali ga je Fred zgrabio za rame
i čvrsto stegao.
— Vidi, vidi — rekao je — zar to nije njuška starog
broja 278? Pa, kako ste, gospodine Strauss?
Gospodin Strauss je bio vidljivo nervozan.
— Mislim da ste se prevarili, gospodine — odgovori on.
 — Ma ne izvodi — Fred će nimalo uglañeno i, jednako
ga držeći za rame, odvuče u pokrajnu Ulicu Lower Regent.
— Oprostite što vas nisam odmah prepoznao — reče
nervozno Strauss. — Uplašio sam se da ste neki
potkazivač, cinkaroš bolje rečeno.
— Još nisam — reče Fleš Fred. — Pa, kako ti se sviña
na slobodi u starom svijetu, ha? Sjećaš li se još galerije G i
bloka B u Portlandu?
Zdepasti čovjek se opet nervozno namršti. Očito se
nije rado sjećao vremena provedenog u zatvoru, čak ni
kad ga je na to podsjećao momak iz susjedne ćelije.
— A kako ste vi? — odvrati on pitanjem.
Slučajno je Fred Fleš tog jutra izišao iz kuće a da se
nije okitio dragim kamenjem. Ono se nalazilo na sigurnom
u njegovu tajnom džepu.
— Loše — odgovori Fred lažući kao što bi svaki pravi
varalica slagao na to pitanje. Onda naglo upita: — Zašto si
se uplašio da sam cinkaroš?
Strauss je izbjegavao njegov pogled, vidljivo
uznemiren.
— Ma ništa, samo mi je tako palo na pamet —
zbunjeno odgovori.
— Još si u starom poslu?
Fred se upilji u čovjeka koji se počeo znojiti.
— Ne, ja sada radim — ustvrdi ovaj.
— Lupež uvijek ostaje lupež — reče Fred upotrijebivši
riječi Larryja Holta. — Siguran sam da si upravo krenuo
da unovčiš robu.
Čovjek se osvrne oko sebe kao da razmatra
mogućnosti za bijeg, ali Fred nije nikad ispuštao iz ruke
priliku da izvuče korist, ma kako bila mala. Zato,
ispruživši ruku, reče: — Daj amo!
— Imam samo nekoliko stvarčica — bunio se Strauss.
— To nikome neće uzmanjkati; sitnice kad vam kažem.
Nekoliko srebrnih žličica i takve stvari... — brbljao je
zbunjeno.
— Daj! — ponovi Fred. — U gužvi sam i trebam para.
Podijeli to sa mnom i možda ću ti jednom čak i vratiti.
Strauss izvadi spomenute sitnice, nevoljko i psujući
sebi u bradu.
— A sad bismo mogli negdje nešto popiti — reče Fred
živahno kad je smatrao da je dovoljno dobio.
— Ali niste mi gotovo ništa ostavili, ovo jedva da
vrijedi tri funte — gunñao je debeljko. — Uistinu,
gospodine Grogan, mislim da to nije fer — dodao je i
sumnjičavo odmjerio Freda. — Osim toga ne bih rekao da
vama baš ide loše.
— Dojam je varljiv — otpovrne Fred i smijući se uñe u
obližnji bar. Čovjek nazadovoljno krene za njim.
— A što ti sad radiš, službeno mislim? — upita Fred
kad su se smjestili. — Kao sobar ili kao batler?
— Batler — odgovori Strauss. — Posao nije loš, gospo-
dine Grogan.
— Ma, zovi me Fred — reče ovaj ljubazno.
— Dobro, ako se slažeš — odobrovolji se Strauss i
nastavi: — Radim kao batler kod jednog vrlo finog
gospodina.
— Bogat?
Strauss potvrdi glavom.
— Na vagone — nastavi on. — Ali što ja imam od
toga? Istina, on zna da sam odsjedio svoje, iako je vrlo fin
prema meni.
Fred mu se unese u lice.
— Još se i sada drogiraš, ha? — upita on, na što
Strauss pocrveni.
— Da — odgovori on muklo. — Tu i tamo se malo
oraspoložim nečim.
— Dakle, tako — reče Fred. — A tko je taj tvoj gazda?
— Sigurno ga ne poznaješ — Strauss odmahne
glavom.
— To je poslovan čovjek iz Cityja. On je doktor i
direktor jednog osiguravajućeg zavoda.
— Doktor Judd? — upita Fred brzo
— Baš on — odgovori iznenañeno. — Odakle znaš?
 Uskoro zatim su završili svoje ugodno ćaskanje i
razišli se. Ostatak dana je Fleš Fred bio pomalo zamišljen,
a predvečer je, sjedeći u svojcm udobnom naslonjaču,
razvijao teoriju na aritmetičkim osnovama. Kad su njegovi
planovi već poprimili odreñenije oblike, ustao je i odlučio
da se razonodi šetnjom.
Brižljivo se obukao i krenuo prema Strandwardsu,
spreman da svoje zavodničke sposobnosti usmjeri na neku
prikladnu damu. Imao je on privlačan osmijeh za
osamljene djevojke koje su se tamo uz obalu Temze žurile
kući i često ga je uz nekoliko slatkih riječi upotrebljavao
da sklopi ugodno poznanstvo. Ne baš rijetko dogañalo se
da ne uspije, ali su mu zato uspjesi kojima se poslije
naslañivao u sjećanju obilno nadoknañivali propušteno.
Te su večeri, meñutim, djevojke koje je susretao
izmeñu crkve sv. Martina i Stranña redom bile ili
neprivlačne ili su već imale pratioca. No kraj hotela
Merley’s on ugleda ono pravo.
Djevojka je prolazila ispod ulične svjetiljke koja na
trenutak obasja njeno lice. Brzo je prošla kraj njega, ali to
je bilo dovoljno da Fred, zatečen njenom ljepotom,
promijeni smjer i krene za njom. Bila je sama. On ubrza
korak i sustigne je.
— Gdje li smo se mi ono sreli? — upita on skinuvši
šešir. Ali nije stigao ništa više pitati. Netko ga uhvati za
ovratnik i trgne unatrag.
— E, moj Frede, doista ću vas morati jednom ozbiljno
pozvati na red — začuje on omraženi glas Larryja Holta i
osjeti staro nezadovoljstvo.
— Zar vi nikad niste kod kuće, nego uvijek tamo gdje
sam ja? — zavapi Fred i brzo krene drugim smjerom.
Njegova je šetnja uz obalu bila pokvarena gorčinom koja je
sasvim uništila svaki smisao za romantiku; stalno je imao
osjećaj da se snažna ruka inspektora Holta pruža prema
njegovim leñima.

***
 Djevojka je nastavila hodati i ne sluteći da je iza nje
Larry Holt. Nije se osvrtala ni na Freda, jer je na takve
susrete s nametljivcima na ulici već navikla, pa je samo
ubrzala korak.
Stanovala je iznad prodavaonice duhanskih
potrepština u Charing Crossu. Larry je pričekao dok nije
ušla u mračnu vežu, a onda je krenuo dalje.
Ta ga se djevojka neobično dojmila. Uvjeravao je sam
sebe da na njega nisu djelovale njena ljepota i
ženstvenost, već samo umne sposobnosti. Govorio je sam
sebi kako samo zbog njene sposobnosti logičnog mišljenja
i donošenja zaključaka toliko razmišlja o njoj i da to nema
veze s tim što je privlačna djevojka. Upoznao je on prilično
žena s jedne i druge strane zakona i morala, ali nijedna od
njih nije izazvala u njemu neke dublje osjećaje.
To što je Larry Holt govorio sam sa sobom, već je
samo po sebi bilo neobično. Ma koliko se trudio da sam
sebe uvjeri kako to ne znači ništa, već činjenica da mu je
Diana Ward stalno na pameti značila je nešto. A prije
dvadeset i četiri sata nije ni znao da ta djevojka postoji!
Diana Ward je hodajući kući bila zabavljena drugim
mislima. Hodala je zamišljena nad tajnama Stuartova
slučaja. Naslućivala je da bi otkrićem tajanstvene Clarisse
sve bilo riješeno; i da se iza toga krije uzrok Stuartove
smrti.
Otvorila je ulazna vrata i počela se uspinjati mračnim
stubištem. Stanovala je na najvišem katu, u stanu koji je
bio najjeftiniji od tri koliko ih je bilo u kući iznad trafike.
Stanari iz ostala dva stana provodili su vikend izvan grada
i znala je da je sama u kući. Na prvom je katu stanovala
činovnička obitelj, a na drugom jedan novinar sa ženom;
svi su sada bili negdje na selu, a stubište u potpunom
mraku.
Stigavši do drugog odmorišta, ona naglo zastane.
Učinilo joj se da čuje nešto, zapravo više je osjetila neki
šum nego što ga je čula. Stajala je osluškujući, a onda se
nastavi penjati polako i oprezno. Kad je došla na
odmorište ispred svog stana, ni sama ne znajući zašto,
naglo ispruži ruku.
Krv joj se sledila u žilama kad je rukom dodirnula
nečiji kaput! Vrisnu, ali joj nečija ruka, ogromna i snažna
prekrije lice. Otimala se svom snagom, ali je čovjek nije
ispuštao; osjećala je njegovu gotovo nadljudsku snagu i
stisak ruku koje su je obuhvatile kao čelična kliješta.
Odjednom se prestala otimati.
— Oš bit’ mirna? — upita hrapavi glas i stisak koji joj
nije dopuštao da diše, popusti. Grdosija makne ruku s
njenog lica, opustivši se.
Munjevitom kretnjom Diana se oslobodi i u jednom
skoku otvori vrata svog stana, uleti u nj i brzo povuče
zasun na vratima. Zapalivši svjetlo, odahnula je na
trenutak, a onda iz ladice izvuče mali revolver. Diana
Ward nije bila od onih koji lako gube hrabrost, iako joj je
srce panično udaralo. S revolverom u ruci priñe vratima i
otvori ih.
Stajala je osluškujući i grčevito držeći revolver.
Začuvši korake, ispali jedan hitac u mrak prema mjestu
odakle se čuo šum. Netko jaukne i brzi se koraci udalje
niz stepenice. Diana krene za njim. Kad je gotovo bez daha
stigla dolje, zatekla je samo otvorena ulazna vrata. Nikoga
više nije bilo.
Sakrivši revolver u nabor haljine, zakorači na Charing
Cross. U to doba prolaznika gotovo nije bilo i uzalud se
osvrtala ne bi li uočila napadača. Pustom cestom proñe
kamionet neke praonice, a jedan slijepac koji je teturao
udarajući štapom bio je jedina osoba koju je vidjela u
blizini. Gvozdeni vrh njegova štapa udarao je po pločniku
»tap-tap-tap« dok je nesigurno koračao zapomažući:
— Bijedni sam slijepac — govorio je plačljivim glasom.
—Udijelite nešto bijednom slijepcu!
 11. PROVALA U SCOTLAND YARD

— Sunny — reče Larry svojem kućnom momku —

London je užasan grad.
— I ja mislim, sir — složi se Patrick Sunny.
— Ali ipak ima u njemu i nešto što zrači, što svijetli u
ovom groznom grañskom sivilu.
— U pravu ste, sir — reče Sunny. — I ja sam to
zamijetio. Zato i idem tako rado u kino.
— Ma ne govorim ja o kinu — izdere se Larry. — Ono
o čemu ja mislim nema veze s kinematografom. Govorim o
nečem sasvim drugom, nečem duhovnom i jakom.
— Želite li onda whisky, sir? — upita Sunny.
— Napolje! — povika Larry prasnuvši u smijeh. —
Napolje ti odvratni materijalisto! Odlazi u kino.
— Razumijem, sir — ozbiljno će Sunny. — Ali mislim
da je sad malo kasno.
— Onda idi u krevet — otpovrne Larry. — Čekaj malo.
Donesi mi papira i omotnicu.
Bio je odjeven u svoju najdražu kućnu odjeću: stare
hlače za kriket i mekanu košulju, i upravo se spremao da
se prepusti uživanju u svojoj omiljeloj luli.
— Vjeruj mi, Sunny — naglasi on, — sva ona grozna
mjesta ovoga grada izgledaju sasvim drugačije za
proljetnog dana kad je srce...
Prekine ga zvono na ulaznim vratima.
— Tko bi bio u ovo doba noći?! — iznenadi se Larry.
Da ga trebaju iz Scotland Yarda, potražili bi ga telefonski,
što ionako čine suviše često.
— Mislim da je netko pred vratima, sir — reče Sunny.
— Iznenañuje me tvoje mudro zaključivanje. Hajde
otvori!
Čekao je osluškujući glasove. Činilo mu se da čuje
ženski glas, ali prije nego što se stigao upitati tko bi to
mogao biti, vrata se otvoriše i Diana Ward kroči u sobu.
Vidjevši po izrazu njenog lica da se nešto dogodilo, Larry
joj brzo krene u susret.
— Što je bilo? — upita naglo. — Zar vas onaj tip nije
pustio na miru?
— Koji tip? — začudi se ona.
— Fleš Fred.
Ona odmahne glavom.
— Nisam imala pojma da se tako zove — reče
namrštivši se. — Ali da se radi o vrlo neugodnom tipu, to
znam.
— Izvolite, sjeñnite. Želite li malo kave? Upravo sam
namjeravao popiti šalicu. Sunny, donesi dvije kave.
— Razumijem, sir — reče Sunny, a onda doda
značajnim tonom: — Želite li da odem u kino, sir?
Larry je pocrvenio od bijesa.
— Donesi tu kavu i umukni ti, ti... — promrsio je od-
mahnuvši rukom i okrenuo se Diani. — Dakle, što je bilo?
Djevojka mu ispriča što se dogodilo. Larry je slušao
sve ozbiljnijeg izraza lica.
— Kažete da je bio ogroman? Onda to nije mogao biti
Fleš Fred — objasni on. — Što mislite, da nije to bio
možda provalnik kojeg ste svojim dolaskom prekinuli u
poslu?
— Ne bih rekla — odmahne ona glavom. — Mislim da
je to bilo nešto mnogo ozbiljnije. Kad sam se vratila u
stan, našla sam u dnevnoj sobi, u koju inače obično
najprije ulazim jednu veliku košaru za rublje.
— Košaru za rublje ponovi on začuñeno.
Ona kimnu.
— Da, i to košaru koja je iznutra tapecirana nekim
vrlo debelim materijalom, čak je i poklopac obložen. A
unutra sam našla ovo.
Ona mu pruži predmet koji je donijela sa sobom. Bila
je to kapa od kože, nalik na one kojima vozači sportskih
automobila prekrivaju cijelu glavu i lice. Samo što nije
imala otvor za usta.
Larry omirisa kapu, iako to nije bilo ni potrebno jer je
neobičan miris koji se širio iz kape osjetio čim je djevojka
stupila u sobu.
— Natopljena je kloroformom — reče on. — To vas,
dakako, ne bi sasvim onesvijestilo, ali je dovoljno da vas
na neko vrijeme omami.
Počeo je koračati po sobi, s rukama u džepovima i
spuštene glave.
— Jeste li još nešto otkrili? — pitao je.
— Kad sam sišla na ulicu — odgovori ona — upravo
su odlazila kola neke praonice. Tada se nisam na to ni
osvrtala, ali mi je ipak upalo u oči da je natpis »Praonica«
ispisan nevješto i nezgrapnim slovima.
— Ne mogu to razumjeti — reče Larry zbunjeno. —
Onaj tip vas ne bi mogao sam odnijeti. Mora da je u kući
bio još neki pomagač.
— Ne slažem se s vama — otpovrne ona mirno. — Taj
je čovjek užasno jak. U njegovim sam se rukama osjećala
kao dijete i sigurna sam da bi me on mogao bez teškoća
odnijeti u toj košari, a dolje bi mu pomogao šofer.
— Zašto baš vas? — upita Larry zbunjeno. — Zbog
čega bi upravo vas htjeli odnijeti?
Djevojka nije odmah odgovorila.
— Pretpostavljam — reče napokon — da sam možda
slučajno naišla na trag koji vodi do ubojice Gordona
Stuarta. Možda znam nešto čega ni sama nisam svjesna,
nešto što je ključ cijele stvari.
Larry je stajao šutke i vrlo zamišljen.
— Pričekajte malo dok se presvučem — reče i izañe iz
sobe.
Djevojka se osvrne oko sebe, zadovoljno se
ogledavajući po ugodnoj prostoriji. Onda začuje Sunnyja
koji je ušao tek nakon što se pred vratima više puta
značajno nakašljao. Larry koji je to takoñer čuo u
pokrajnoj sobi, stisne usta od bijesa.
— Želite li sa šećerom, gospoñice? — upita Sunny sve-
čano, a kad je djevojka potvrdno kimnula, on nastavi: —
Neke dame ne vole šećer. Zbog debljanja.
— Ja se baš ne moram bojati debljine — osmjehnu se
 ona.
— Ne, gospoñice, ne morate — složi se Sunny jednako
svečano.
Dok su silazili niz stepenice, djevojka je smješkajući
se upitala Larryja da li se Sunny uvijek slaže sa svime što
on kaže.
— Sa svime što sam ikada rekao i što ću reći —
odgovorio je Larry i dodao: — Ponekad bih iskočio iz
vlastite kože. Još nikada nisam susreo osobu koja sve
shvaća tako doslovno i nema vlastitog mišljenja.
Jednom će Larry ipak promijeniti mišljenje o toj Sun-
nyjevoj osobini, ali to je vrijeme još bilo daleko.
Stigli su u kuću u Charing Crossu, gdje Larry počne
pomnu istragu. Baterijskom svjetiljkom koju je ponio pre-
traživao je svaku stepenicu ne bi li otkrio nešto što će raz-
jasniti identitet misterioznog napadača.
— A sad da pogledamo u stan — reče kad su se
popeli.
Razgledao je košaru za rublje koju je djevojka bila
točno opisala.
— Ništa novo nisam saznao — prokomentira. — Pogle-
dajte da li išta nedostaje u stanu.
Djevojka se vratila k njemu u sobu zbunjena lica.
— Nestali su moj zeleni ogrtač i jedan šešir — reče.
— Upadljiv šešir? — upita on brzo.
— Kako to mislite, upadljiv? — čudila se djevojka.
— Da li ga je lako zamijetiti?
— Jest — odgovori ona kroz smijeh. — To je šešir
izrazito žute boje i često sam ga nosila upravo s tim
zelenim ogrtačem.
On značajno kimne.
— Jeste li ga nosili i na posao, u Scotland Yard? —
upita.
— Često — odgovori djcvojka opet se začudivši.
— Onda je jasno — reče on. — Poñite sa mnom. Ne
želim vas ostavljati samu.
Krenula je za njim na ulicu do prve javne govornice,
odakle Larry nazove dežurnog vratara Scotland Yarda.
— Je li miss Ward dolazila nočas u Yard? Ovdje
inspektor Holt — reče u slušalicu.
— Da, gospodine — čuo se odgovor. — Upravo je
otišla.
Larry zagunña bijesno.
— Pa ja nisam uopće bila u Scotland Yardu —
uzvikne djevojka iznenañeno.
— Netko se prerušio u vas — odvrati Larry kratko.
Za pet minuta su stigli pred sumorno zdanje na
Thames Embankmentu i uletjevši unutra krenuli su ravno
prema sobi broj 47. Larry otvori vrata i upali svjetlo.
— Pa da — reče on prigušeno ugledavši otvorena vrata
ormara u kojem su se nalazili predmeti povezani sa Stuar-
tovim slučajcm. Brava je bila razvaljena.
Inspektor Holt priñe ormaru i, izvadivši kutiju,
pogleda u nju. Već je na prvi pogled vidio što nedostaje.
Poruka napisana Brailleovim pismom je isčezla!

12. FANNY WELDON GOVORI ISTINU

Larry brzo priñe telefonu i naredi:

— Pošaljite dvojicu ljudi i jednog dostavljača, samo
brzo!
Djevojka ga je gledala sa zanimanjem. Sada je imala
priliku vidjeti Larryja Holta na djelu; čovjeka za kojeg je
glavni komesar rekao da »ni u snu ne gubi trag«. Čekala je
pred vratima dok nije na miru završio detaljni pregled
sobe. Provalnik se nije potrudio da ponese sobom malu
metalnu polugu kojom je razvalio vrata ormara. Larry je
pomoću komadića papira pažljivo podigne s poda i prinese
svjetlu da bolje vidi.
Na jednom kraju poluge zakačila se nit vune, što je
govorilo o tome da je provalnik vjerojatno imao rukavice.
Jedino mjesto na kojem se Larry nadao da će nešto otkriti
bio je sat. Sudeći prema niti, provalnik je imao debele
rukavice kojima nije mogao dobro razgledati male
predmete u kutiji. Larry se zato nadao da ih je skinuo ako
je otvarao poklopac sata. Pažljivo prinese sat ustima i
dahne, a na njegovoj poleñini od blistavog zlata jasno se
ocrta otisak prsta.
Stigla su i dvojica službenika koje je tražio da mu
pošalju.
— Ima li nekog u daktiloskopskom odjelu? upita.
— Da, tamo je dežurni — odgovori jedan policajac.
— Odnesite ovaj sat dolje. Pazite kako ga držite. Neka
pokuša pomoću praha dobiti otisak, ili neka ga snimi i us-
poredi s kartotekom — objasni Larry.
Provalnik je osim tog otiska učinio još jednu
pogrešku. U košu za papir koji se nalazio ispod stola Larry
je našao komadiće zgužvanog papira. Neke je odmah
odbacio jer su to bili Dianini koncepti nekih službenih
pisama, ali jedan papir odmah privuče njegovu pažnju.
Raširivši ga, ugleda plan prostorije 47 u kojoj su se
nalazili. Plan je bio iscrtan sigurnom i vještom rukom i na
njemu je bio jasno označen položaj stolova i ormara, sa
svim ladicama.
— Pogledajte, tu su označena tri ugrañena ormara —
pokaza Larry. — Jedan od njih bi se trebao nalaziti lijevo
od kamina — reče i pogleda prema kaminu iznenañeno
podigavši obrve. — K vragu, pa on i jest tu, nisam ga prije
opazio. Tko god da je ovo crtao, poznaje ovu sobu bolje od
mene, znate miss Ward — reče i opet se zagleda u plan. —
Ovo je crtao netko tko se razumije u projektantske crteže.
Bolje bismo učinili da smo stvari stavili u čelični sef ispred
kojega bi trebao stalno netko dežurati — dodao je gorko.
Uto se netko pojavi na vratima. Bio je to John Hason
koji je ponekad običavao navratiti noću u svoj ured da na
miru završi poslove koje nije stigao obaviti u dnevnoj
gužvi.
— Što se dogodilo, Larry? — upitao je ulazeći.
 — Baš ništa — odvrati Larry nehajno. Osim što je
netko provalio u Scotland Yard! Što misliš, možda bismo
trebali pozvati policiju? — upita podrugljivo, na što se sir
John naceri. Ali i taj mu je kiseli smiješak brzo nestao s
lica.
— Zar je netko ukrao predmete u vezi sa Stuartovim
slučajem?
— Samo jedan, ali vrijedan — odgovori Larry i nastavi:
— Čuj, baš bismo mogli angažirati skaute da čuvaju
policijsku imovinu!
— Volim kad si duhovit — reče komesar, a onda se
uozbilji i obrativši se jednom policajcu reče: — Pozovite
vratara gore.
Vratar nije nimalo razjasnio situaciju. Bio je uvjeren
da je kraj portirnice prošla miss Ward, rekavši broj sobe u
koju ide. Svi službenici Scotland Yarda su tako dolazili:
kad bi radili prekovremeno ili noću, rekli bi vrataru broj
sobe u kojoj će raditi, i samo prošli. Osoba koja se
prerušila u Dianu Ward isto je tako postupila; rekla je broj
47 i vratar nije imao nikakva razloga da nešto posumnja.
— Da li je neka strana osoba bila danas u sobi? —
upita Larry Dianu.
— Nije — odgovori ona, ali odmah dometne. — Osim
što je poslijepodne došao slijepac. Rekli ste da biste rado
vidjeli čime se ti jadnici služe pri pisanju, sjećate li se?
Zato sam pozvala onog slijepog starca koji prodaje šibice
dolje na obali da doñe.
Larry se sjeti.
— Ali taj slijepac nipošto nije mogao nacrtati plan
sobe ― reče on.
— Sistem ulazaka koji je uobičajen čini mi se pomalo
nemarnim, najblaže rečeno — reče sir John kad je vratar
otišao. — Čovjek nije kriv, treba mijenjati sistem.
— Osim toga, tamo dolje kod porte ima upravo toliko
svjetla da vratar može čitati novine — dometne Larry. O-
krene se prema čovjeku koji je upravo ušao. — Aha, evo i
otisaka.
 Čovjeku koji je upravo ušao lice je zračilo
zañovoljstvom zbog dobro obavljenog posla.
— Imam ih, sir, otprve — reče on. — Fanny Weldon,
Ulica Coram, broj 280. Ovo su njezini otisci i podaci —
pruži Larryju karton.
— Dvaput zatvarana zbog lažnog predstavljanja —
čitao je Larry. — To mora da je prava. Ali kako je upala u
tu igru?
Policajac koji je donio sat natrag iz daktiloskopskog
odjela i stajao po strani očekujući nove naloge, reče:
— Znam tu žensku. Malo je čudna i nikad nije sama
nešto smislila. Uvijek su je drugi uvlačili u svoje planove i
tako bi nadrapala. Nju je Veliki Joe Jeket iskorištavao za
svoje smicalice. Jednom se, ima tome dvije godine,
izdavala za glasovitu glumicu Lottie Home, a drugi put se
prema nečijem nalogu prerušila u barsku damu, a da
uopće nije znala zbog čega. Tom prilikom je Mannicova
banda izvela provalu i olakšala hotel Victor Hugo za tri
hiljadarke.
Larry je slušao sjedeći šutke za stolom, zamišljeno se
podbočivši rukama.
— Jasno je što se dogodilo — reče on. — Tipovi koji su
u ovo upetljani mora da poznaju sve londonske lupeže, pa
su tako unajmili i Fanny. Rekli ste, Ulica Coram 280, zar
ne? Dakle, da vidimo što nam ta Fanny ima reći.
Ali sve do jutra su morali čekati da porazgovaraju s
Fanny Weldon. Kuća broj 280 nalazila se na uglu Ulice
Coram i u njoj su se izdavale namještene sobe. Fanny nije
bila u svojoj sobi. Tek kad je svanulo, jedan se auto
zaustavio pred kućom; žena koja je izišla iz njega plati
vozaču i uputi se prema ulazu. Upravo je posegnula za
kvakom ulaznih vrata kad je Larry Holt uhvati za ruku.
Prigušeno kriknuvši, ona se okrene. Imala je ljepuškasto
lice, ali su joj usta i način govora narušavali privlačnost.
— Hej, što je sad? — upita ona uplašeno.
— Idete sa mnom na malu šetnju — odgovori Larry.
— Pajkan? — upitala je problijedivši.
 — Upravo pajkan — odvrati Larry držeći je za ruku i
krene s njom u obližnju policijsku stanicu, gdje su ga oče-
kivali Diana i dvojica njegovih ljudi.
Putem se Fanny požalila na nesretnu sudbinu.
— Uvijek nadrapam zbog svoje dobrote — reče gorko.
— U čemu je stvar?
— Oskvrnuće! — izusti Larry, a ona se zapanji.
— Oskvrn... Što? Provala u neku crkvu?
— Provala u Scotland Yard — rečc Larry svečano.
Ona duboko uzdahnu.
— To je gadno po mene! — reče.
— I gadnije nego što mislite — dometne Larry.
Kad su stigli u stanicu, on je preda jednoj policajki.
Pretraga je ustanovila da Fanny ima uza se 150 funti,
našto je ona, već došavši k sebi, vrlo glasno insistirala da
se to zapiše.
— Znam ja kako to ide, već su mi nestajale stvari na
policiji — tvrdila je.
Nisu je odveli u ćeliju, nego u malu čekaonicu gdje su
je Larry i Diana počeli ispitivati. Dianina prisutnost
zaintrigirala je Fanny.
— Gle, tu je i vaša mlada dama, kao što vidim — reče
ona zlobno inspektoru. Znalački je odmjerila Dianu. — Je
li to ona koju sam sinoć odglumila?
— Baš tako — reče Larry. A sad, Fanny, hajde da
prijateljski porazgovaramo.
— Samo izvol’te, ako vam se sviña — reče Fanny
nehajno. — Ali mogu vam reći da mi posljednjih mjeseci
ne možete ništa prikačiti.
Larry se naceri.
— Nemam namjere ni da vam sada nešto prikačim —
reče on. — Ako budete iskreni, možda ću vas pustiti da se
izvučete iz ovog. Osim toga Scotland Yard baš ne gine od
želje da cijeli svijet sazna kako ih je prešla jedna ženska i
pokupila im ispred nosa važne dokaze.
Žena se tiho nasmije i opet odmjeri Dianu, a onda joj
namigne.
 — To može samo jedna ženska, jel’ tako dušice? —
upita ne očekujući odgovor. Samo vi nastavite svoju
prijateljsku priču, gos’n Njuškalo. Samo ako mislite da ću
ja sve izlajati, krivo mislite.
— Reći ćete vi meni ono što želim da mi kažete — reče
Larry oštro. — Prije svega reći ćete mi tko vas je unajmio
za ovaj posao.
Ona odmahne glavom.
— Osim toga reći ćete mi kome ste dali to što ste
ukrali ― nastavi inspektor.
Ona opet odmahne glavom, očito dobro raspoložena.
— Ne morate se mučiti da me pitate — uporno će ona
― jer vam neću odgovarati. Možete me strpati u ćeliju, i to
što prije dok ne izgubite glas.
— Strpat ću te u ćeliju — nagne se Larry prema njoj
— tek kad čuješ optužnicu, moja damo.
Ona podiže pogled naglo i uznemireno.
— Možete me optužiti za provalu — reče.
— To je samo početak — odgovori Larry. — Ako nećeš
surañivati i odgovarati kako treba na moja pitanja,
optužba će glasiti: suučesništvo u ubojstvu Gordona
Stuarta, noću dvadeset trećeg travnja.
Zurila je zaprepašteno u njega.
— Ubojstvo? — ponovi. — Bože dragi! Ne mislite
valjda da sam ja umiješana... — glas joj se prekinuo.
— U gadnom si sosu — reče Larry — zato što upravo
pomažeš ubojici da izbjegne kaznu i pravdu. Svojom si
krañom uklonila važan dokaz kojim je policija mogla ući u
trag ubojici. I još ako sada nećeš surañivati, ne gine ti
kazna.
Sad je već bila sasvim ozbiljna i zamislila se nad onim
što je čula.
— Uistinu tako mislite? — upita.
— Upravo tako — naglasi Larry. — Čuj, Fanny, ovo je
ozbiljna stvar i nemoj misliti da samo izvodim djetinjarije.
Govorim ti najozbiljnije i očekujem da ćeš to ozbiljno shva-
titi: uklonila si trag koji je mogao dovesti do ubojice.
 — A tko ste vi? — upita ona.
— Inspektor Larry Holt — odgovori, na što Fanny uz-
dahne.
— Do ñavola! Onda sam zbilja u sosu — promuca,
opet uzdahne i nastavi: — A priča se da ste negdje u
inozemstvu. Dobro, inspektore Holt, reći ću vam sve. Čula
sam dovoljno o vama i znam da držite riječ, čak i kad je
date provalniku.
— Dakle, o tom sam poslu doznala tek jučer popodne
kad mi je telefonski javljeno da se moram naći s Velikim
Jakeom kojeg zovu i Slijepi Jake.
— Slijepi Jake? — ponovi Larry kome ovo ime nije
ništa govorilo. Onda se dosjeti slijepog prodavača šibica za
kojeg je Diana rekla da je jučer bio u uredu. Samo, prema
njenim riječima taj je bio maleni starčić.
— Pajkanima je Slijepi Jake dobro poznat, gospodine
Holt — ustvrdi Fanny. — To je gadan čovjek. Užasan.
Nasmrt se uplašim kad čujem za njega. Ne samo ja; nema
lopova u Londonu koji ga se ne boji. On je već dvaput
odsjedio zbog raznih stvari. Obično radi s još dvojicom koji
nisu ništa bolji od njega, i svi su slijepi. Mi ih zovemo
»mrtvim očima Londona« zato što se snalaze bolje od svih,
a u magli su neulovljivi. Nema tog detektiva koji bi njih
mogao uloviti kad je magla; njima ona uopće ne smeta.
Sef te trojke je Slijepi Jake. Samo, čula sam da su sada
samo dvojica jer je treći ubijen. Već gotovo godinu dana
nismo čuli puno o njima, sve dok se nedavno Slijepi Jake
nije opet pojavio s hrpom para. Mislim da sad rade za
nekog velikog gazdu.
— No, dobro, što je bilo kad si se srela s tim Jakeom?
— Dao mi je plan...
— Ali on ga nije mogao nacrtati — prekine je Larry.
— Nije on, jasno — reče Fanny nestrpljivo, — ali imao
je taj plan. To znam. Ček’ malo, mislim da ga imam u
torbi, pa ako mi je vratite...
— Pusti sad torbu — prekine je Larry. — Plan sam
našao u košu za smeće.
 — Dakle, Slijepi Jake mi je to dao i objasnio mi što da
radim. Dao mi je šešir i ogrtač, i rekao da ih obučem i da
vrataru kažem broj 47.
— Što je rekao da uzmeš?
— Mali smotak smeñeg papira — odgovori ona. —
Rekao mi je da je u kutiji i da moram provaliti u ormar. —
Ona slegnu ramenima. — Nemam pojma odakle je sve to
znao.
— Imam pojma ja — reče Larry i okrene se Diani. —
Onaj stari i slijepi prodavač šibica mora da je imao oštre
oči ― naglasi on i upita Fanny: — Gdje bih mogao naći
Slijepog Jakea?
— Nigdje. Njega nitko ne može naći — odmahne ona
glavom. On nikad ne izlazi danju, ili barem vrlo rijetko.
— Kako izgleda?
— Ogroman je i jak kao bik.
Diana usklikne na ove riječi i brzo upita:
— Ima li bradu?
— Ima nešto nalik na bradu — odgovori žena. —
Nekakvu sivu, rijetku bradu.
— To je napadač iz moje kuće — reče Diana. —
Sigurna sam da je to bio on.
Larry kimne.
— A sada — obrati se on Fanny — da čujemo kome si
dala papir i kada.
— Jutros u dva. Rekao je da će točno u dva biti na
kraju Ulice Arundes, tamo na obali. Već me je čekao kad
sam došla i kao da mu je bilo drago kad sam mu dala
papir, tko bi ga znao.
— Znaš li barem otprilike gdje bi mogao stanovati? —
upita Larry.
Ona odmahne glavom.
— Znam samo da je prije par godina stanovao u
Domu za slijepe u Lissom Lancu, tamo u Paddingtonu
gdje žive mnogi slijepci. Samo mislim da nije više tamo.
Larry je povede natrag u prijavnicu policijske stanice.
— Možete je pustiti, na moju odgovornost — reče. — A
ti, Fanny, javi mi se sutra u deset ujutro u Scotland Yard.
Sobu znaš.
— Da, gospodine — reče Fanny. — A što je s mojim
parama?
Larry zastane kao da se zamislio.
— Možeš ih uzeti — rečc napokon.
— Ako mi još ’ko kaže da pajkani nisu pošteni —
svečano izgovori Fanny trpajuči novac u njedra — čut će
od mene svojeg boga.

13. DOM ZA SLIJEPE

— Draga moja — reče Larry ljubazno Diani — sada je

uistinu vrijeme da idete u krevet.
Diana odlučno strese glavom.
— Ali nisam umorna — reče. Zar ne bih mogla s
vama? Znate da ste obećali kako ćemo zajcdno raditi na
ovom slučaju, stalno.
— Ali nisam vam obećao da nećete uopće spavati —
otpovrne Larry smiješeći se. — Osim toga izgledate
umorni. Mislim da se jutros i ne može poduzeti ništa
pametnije od spavanja. I to odmah. Evo, čak je i taksi na
mojoj strani — reče on ugledavši taksi koji je prolazio
cestom i zafućka mu.
Bila je uistinu neizdrživo umorna i znala je da su
njegove riječi točne. Ipak je i dalje pokušavala protestirati.
Uzalud, Larry je bio odlučan. Otvorivši vrata taksija, reče:
— Hajde, narednik Harvey će vas otpratiti.
Kad je ušla u taksi, inspektor se tiho obrati
naredniku Harveyu.
— Uñi u njen stan prije nje i pažljivo ga pretraži, a
onda ostani pred vratima sve dok ti ne doñe smjena.
Gledao je za vozilom dok mu nije nestalo s vidika, a
onda se okrenuo policajcu u civilu koji je stajao uz njega.
 — Sada, naredniče — reče mu — krenimo da malo po-
gledamo taj Dom za slijepe.
Potrajalo je dok nije naišao drugi slobodan taksi, tako
da su neko vrijeme hodali pločnikom. Izbijalo je točno šest
sati ujutro sa zvonika obližnje crkve kad su stali pred
Domom za slijepe. Bila je to neugledna kućerina zastrtih
prozora. Na dugoj crnoj ploči na pročelju kuće nazirala su
se isprana slova: »Toddov dom za bijedne slijepce.«
Larry je očekivao da će dugo čekati da im otvore, ali
se prevario: tek što su pozvonili, vrata se otvoriše i na
pragu se pojavi sitan čovjek.
— Tko je? — upita on i dometne: — Nije Toby, a nije
ni Harry. Tko ste, recite.
Larry se zagleda u njegove slijepe oči.
— Htio bih govoriti s upravnikom — reče.
— Odmah, gospodine — obrati mu se slijepac glasom
punim poštovanja. — Samo malo pričekajte, hoćete li?
Larry kimne iako je znao da to ovaj ne može vidjeti.
Čovječuljak ode dugim hodnikom i nestane u tami. Uskoro
su opet začuli njegove žustre korake i on se pojavi praćen
visokim čovjekom u svećeničkoj odori. Njegove su oči bile
zakrivene tamnim naočalama i očito da je i on hodao
voñen instinktom i navikom.
— Izvolite uñite — reče čovjek ugodnim glasom. Bio je
glatko izbrijan i dostojanstvenog držanja, što je odudaralo
od bijedne okoline. — Ja sam John Dearborn, svećenik —
predstavi se.
— Rijetko nas tko posjećuje — nastavi ljubazno,
glasom čiji je pravilan izgovor upućivao na više
obrazovanje. — Bojim se da Toddov dom nije omiljelo
mjesto.
Nije ničim pokazao da je iznenañen posjetom tako
rano ujutro.
— Pazite, gospodo, ovdje su stepenice — reče on i
nastavi hodati pred njima. — Čujem po koracima da ste
dvojica. Ovuda, gospodo!
Otvorio je vrata i oni uñoše u prostoriju čiji goli zidovi
odmah upadnu Larryju u oči. Onda se sjeti da slijepcima
slike po zidovima ne znače ništa.
Sa stola je dopirao šum magnetofona čija se vrpca o-
kretala. Upravnik u nekoliko hitrih koraka priñe slolu i
pritisne dugme.
— Upravo sam diktirao — objasni osmjehnuvši se. —
Znate, bavim se literaturom, pa diktiram; poslije to dajem
pretipkati.
Kad su sjeli, upravnik napipa svoju stolicu i sjedne za
stol.
— Dakle gospodo — reče — čemu imam zahvaliti vaš
posjet?
— Ja sam inspektor Scotland Yarda — predstavi se
Larry. ― Zovem se Holt.
Svećenik se lagano nakloni.
— Nadam se da vas neprilike s nekim nesretnikom iz
mojeg Doma nisu dovele ovamo — rečc on.
— Još ne znam — nato će Larry. — Upravo sam u
potrazi za čovjekom kojeg zovu Slijepi Jake.
— Slijepi Jake? — ponovi svećenik polako. — Ne znam
da se čovjek tog imena nalazi ovdje, barem ne otkad sam
ja upravnik. Ovdje sam već četvrtu godinu — doda. —
Istina, prije toga se ovdje okupljao ološ, najgori ološ, jer je
bivši upravnik dopustio da ovamo uñu najgori meñu
londonskim slijepcima. Znate, slijepci su ljudi kao i svi
drugi, na svoj način hrabri i ponekad divni. Ali i meñu
njima ima svakojakih, gorih i od onih koji vide. Jeste li
možda čuli za »mrtve oči«?
— Tek ovog jutra — odgovori Larry našto svećenik
kimne.
— Riješili smo se takvih i očistili sav ološ odavde.
Sada ovdje stanuju samo ljudi dostojni poštovanja, iako
su nesretnici, i mi činimo sve što je u našoj moći za njih.
Želite li razgledati Dom?
— Dakle, vi ne znate za Slijepog Jakea? — upita Larry
umjesto odgovora.
— Nikad nisam čuo za njcga — odgovori John
Dearborn ― ali mogli bismo sc zajcdno raspitati u Domu.
Dom se sastojao od četiri spavaonice i jedne
zajedničke sobe u kojoj su zatekli gotovo sve štićenike
kako sjede pušeći jeftine cigarete.
— Samo trenutak — reče upravnik Dearborn i uñe u
prostoriju, ostavivši ih na hodniku. Uskoro se vratio
odmahujući glavom.
— Nitko ne poznaje Slijepog Jakca, samo je jedan
nekad čuo za njega.
Kad su obišli spavaonice na prvom katu, upravnik
reče:
— Pretpostavljam da vam je dosta razgledavanja.
Larry podiže glavu osluškujući.
— Čini mi se da netko stenje.
— Da, tako je. To je vrlo žalostan slučaj — reče
upravnik.
— Gore su zasebne sobe u kojima se nalaze oni koji
mogu malo više platiti za smještaj. Jednog od njih, bojim
se, napušta zdrav razum. Žao mi je, ali to sam morao
prijaviti nadležnima.
— Možemo li gore? — upita Larry.
— Izvolite — odgovori svećenik nakon kratkog
oklijevanja. — Jedino se bojim da vam neće biti ugodno
čuti izraze koje upotrebljava taj jadnik — reče on uspinjući
se oprezno stepenicama.
U maloj sobici je ležao iscrpljen čovjek od kojih
šezdeset godina, nemirno se prevrćući po krevetu i
neprekidno govoreći kao da priča s nekim koga samo on
može vidjeti. Larry zastane u čudu i zagleda se u njega.
— Životinjo jedna! Kukavice! — stenjao je čovjek na
krevetu. — Za ovo ćeš visiti, pazi što ti kažem! Visit ćeš
zbog ovog!
— Grozno — reče svećenik John Dearborn i okrene se
da ode odmahujući glavom sve vrijeme. — Hajdemo,
gospodo!
Ali Larry se nije micao.
— Neka Jake, platit ćeš to! Zapamti moje riječi, ovo će
te gadno stajati! Pusti njih neka sami obavljaju svoje
prljave poslove! Nisam mu ja stavio papir u džep, kažem ti!
Larry priñe krevctu i uhvati slijepca za ruku.
— Boli me, pusti mi ruku — uzvikne starac i Larry ga
posluša.
— Probudi se, stari! — reče mu. — Hoću govoriti s to-
bom.
Čovjek je i dalje nerazgovijctno brbljao i Larry ga opet
uhvati za ruku.
— Ostavi me na miru! — zagunña starac. — Neću više
neprilika!
— Kako se zoveš? — upita Larry.
— Ne želim opet neprilike — ponovi čovjek.
— Vidite da bulazni — reče John Dearborn. — Čini se
da je uobrazio da ga netko od ovih dolje okrivljuje zbog ne-
čega.
— Ali spomenuo je Jakea — ustvrdi Larry.
— Ima dolje jedan Jake, Jake Horley. Želite li ga
možda vidjeti? To je dragi mali starčić.
Razočaran i zamišljen, Larry siñe stepenicama i dolje
se pozdravi s Dearbornom.
— Drago mi je što je policija posjetila ovaj dom. I
nadam se da ćete preporučiti i drugim ljudima da malo
svrate k nama i vide s kakvim se teškoćama borimo —
izjavi upravnik dostojanstveno, a onda upita: — Prije nego
što odete, možda biste mi mogli reći zbog čega tražite tog
Slijepog Jakea? Moji će štićenici vjerojatno htjeti znati
čemu zahvaljujemo vaš posjet, pa ću ih morati zadovoljiti
nekim objašnjenjem.
— No, to je barem jednostavno — osmjehnu se Larry.
Jeñna ga žena optužuje da ju je naveo da počini provalu.
Policajac u civilu koji je bio s Larryjem pogleda u
njega zaprepašteno zato što je prekršio policijsku praksu
da ne daje takve informacije.
Prišavši vratima Larry zastane s rukom na kvaki.
— Oprostite što ću vam postaviti jedno pitanje koje je
možda neumjesno, gospodine Dearborn — reče on
uglañeno.
— Da li ste i vi potpuno...?
— Oh, da — odgovori ovaj ljubazno na nedorečeno
pita- nje. — I ja sam potpuno slijep. Ove naočale su zbog
taštine, da tako kažem. Vjerujem da s njima izgledam
ugodnije — lagano se nasmijao.
— Do viñenja! — reče Larry stegnuvši mu ruku, a
onda otvori vrata i nañe se oči u oči s Flešom Fredom.
Fred je stajao kao ošinut gromom. Onda, ne obazirući
se na opasnost da tresne na leña, poñe unatrag niz
stepenice pred ulazom. Larry ga je promatrao sa
znatiželjom znalca koji je ugledao zanimljivu vrstu insekta.
— No, tko je sad kome za petama, vi meni, ili ja
vama? —upita on ljubazno. — I što znači da ste na
nogama tako rano? Zar su vaši poslovi potrajali cijelu noć,
ha Fred?
Uvijek blagoglagoljivi Fred kao da je izgubio dar
govora. Cijelim putem od svog stana u Ulici Jermyn do
Paddingtona on je tako pomno pazio da ga tko ne slijedi!
Sada je ostao bez riječi.
— Aha! — napokon doñe do daha i glasa. — Tako
znači, to je bila zamka, zar ne? Mogao sam to i misliti. Ali
nemate mi što prikačiti, gospodine Holt.
— Imao bih ja vama mnogo toga — otpovrne Larry
jednako prijazno, i zatvori za sobom vrata Doma. — Ne
sviña mi se ni vaše lice ni bljeskanje tih dragulja na vama,
a da i ne govorim o vašem kartonu u kartoteci. No, što je,
Fred? Dovodi li vas milosrñe tako rano u ovaj dom? Ili vas
je probuñena savjest nagnala da doñete i date dobrovoljni
prilog?
— Ne izvodite, inspektore — zareži Fred i na Larryjevo
iznenañenje uputi se pokraj njega niz ulicu.
— Zar nećete u Toddov dom? — upita Larry.
— Ne, neću — odvrati Fred.
Hodali su šutke. Elegantan i okićen, hodajući izmeñu
dvojice pajkana, Fred se duboko zamislio. Tek kad su
došli do ugla Edgware Roada, on malo doñe k sebi.
 — Ipak ne znam zašto me vodite. Ne možete me
strpati u bajbok zbog tamo nekih starih grijeha.
U trenucima uzbuñenja Fred bi pomalo izgubio ugla-
ñenost izražavanja.
— Bajbok? — naglasi Larry. — Da kažem pravo, ni ja
ne znam zašto idete s nama. Čini mi se da ste sami pošli i
isto mi se tako čini da mi uopće nismo željni vašeg
društva.
Fred se naglo zaustavi.
— Hoćete reći da nisam uhapšen? — upita on s nev-
jericom.
— Što se mene tiče, niste — odgovori Larry. — Jedino
ako narednik Reed ima neki zaseban razgovor s vama.
— Nikako — nasmije se narednik Reed. — Tko kaže
da ste uhapšeni, Fred?
— Dakle, svašta! — usklikne Fred. — Kakva je to igra?
— Koga poznajete u Domu za slijepe?
— Baš nikoga. Prvi put ga vidim — ustvrdi Fred. —
Morao sam mljekara pitati za put.
— Mogli ste pitati nekog policajca — promrmlja Larry.
— Ima ih dovoljno.
― I previše za moj ukus — odbrusi Fred podrugljivo,
a onda dometne, uozbiljivši se: — Nego, inspektore,
vjerujem da me džentlmen kao vi neće usositi, pa...
Larry se ne osvrne na taj kompliment.
— Pa? — ponovi on, na što Fred posegne u džep i
izvuče neko pismo.
— Što kažete na ovo? — upita on pružajući ga.
Larry otvori pismo adresirano na Freda Grogana i pro-
čita:
»Spremaju se da te uhapse, i to sutra.
Larry Holt već ima nalog za hapšenje. Doñi u
Toddov dom na Lissom Laneu u šest i pol
ujutro i traži čovjeka koji se zove Lew. On će ti
dati informacije kako da ne budeš praćen i ne
reci nikome kamo ideš.«
Pismo je bilo nepotpisano. Larry ga spremi u
omotnicu i htjede ga vratiti Fredu, ali se predomisli.
— Imate li što protiv da ga zadržim? — upita on.
— Nimalo. Ali mi, molim vas, recite — upita Fred za-
brinuto — koliko ima istine u tome da ću biti uhapšen?
Larry odmahne glavom.
— Koliko znam niste na popisu i ja nemam nikakva
naloga, Fred — odgovori on. — Ako ne skrenete s puta,
možete živjeti bez straha od policije dokle želite.
— Zvuči prokleto dobro — reče Fred i brzo skrene u
prvu ulicu. Larry i narednik Reed nastaviše put.

14. POSJETILAC FANNY WELDON

Kuća u Ulici Coram bila je sa sobama za

iznajmljivanje. Fanny je imala dvije sobe, jednu okrenutu
prema Ulici Coram, a druga je gledala na stražnje dvorište.
Dobro je živjela i dobro je plaćala, ne izazivajući gotovo
nikakve neprilike i čuvajući se bilo kakva skandala. Bez
zamjerke. Bila je stanarka kakvu bi poželjela svaka
gazdarica i to je njezina stanodavka znala cijeniti.
Noć je Fanny provela burno, ali to nije nadoknadila
danju. Odspavala je tri sata, a onda se zabavila onim
poslovima koji su poznati svakoj ženi koja drži do svog
izgleda.
— Noćas ste kasno došli, gospoñice Weldon, zar ne?
— rekla je gazdarica donijevši čaj.
Fanny slegne ramenima.
— Točnije rečeno, noćas nisam ni legla — odgovori. —
Bila sam na plesu. Koliko je sati?
— Točno šest. Mislila sam da spavate i nisam vas
htjela prije smetati.
— Večeras ću ranije leći — zijevne Fanny. — Ima li što
novo?
— Gotovo ništa, draga — odgovori gazdarica s
profesionalnom nježnošću u glasu. — Jeñino što se u sobu
preko puta vaše uselio neki mladi gospodin iz
Manchestera, vrlo fin — reče pokazujući prstom prema
vratima, a onda dometne: — Osim toga, mister Hooper
opet gnjavi oko večere i... ― nastavila je nabrajati dogañaje
i ogovaranja koji su bili svakidašnjica pansiona.
— Pošaljite mi neki narezak, ili hladnu večeru —
prekine je Fanny. — Idem ranije u krevet. Sutra imam vrlo
važan sastanak.
Pomislivši na sutrašnji razgovor s Larryjem Holtom,
Fanny uzdahne bez imalo oduševljenja.
Bilo je sedam i pol kad je, polako se skinuvši, legla u
krevet. Bila je mrtva umorna i zaspala je čim je dodirnula
jastuk. Nema nikakve razlike izmeñu sna ljudi s ove i s
one strane zakona. Savjest lupeža je obično tako čvrsto
uspavana da i njima dopušta miran san, često puta
mirniji od sna mnogih pravednika. Meñutim, Fanny je bila
premorena i zato je sanjala, što se inače vrlo rijetko
dogañalo. Sanjala je strahote. Golema zdanja na čijim je
rubovima krovova teturala, stalno u opasnosti od pada; pa
onda čovjeka koji je proganja velikim blistavim nožem, na
što se, vrisnuvši, probudila. Prevrtala se neko vrijeme po
krevetu, a onda opet utonula u san, najgori od sviju.
Sanjala je da je optužena za ubojstvo Gordona Stuarta.
Iako nikad nije čula za njega dok ga inspektor Holt nije
spomenuo, u snu ga je vidjela kao mlitavog mladića.
A onda je sanjala dan svog pogubljenja: odveli su je iz
ćelije ruku vezanih na leñima, i dok je polako koračala
pokraj nje je svećenik sav u bijelom mrmljao molitve i
mahao joj križem pred očima. Ušla je u praznu, tjeskobnu
prostoriju gdje ju je čekao krvnik; cerio se, a lice mu je sve
više bilo nalik na užasno lice Slijepog Jakea. Odjednom je
osjetila uže oko vrata. Pokuša vrisnuti, ali nije mogla. Uže
se stezalo i davilo je. Gušeći se, ona se probudi.
Dvije su joj snažne ruke stezale vrat; pri odbljesku
ulične svjetiljke iznad sebe ugleda užasno lice Slijepog
Jakea. To nije bio prizor iz sna; bila je to java! Svijest o
tome ispuni je stravom i ona se pokuša oteti. Uzalud. Jake
joj je jednim koljenom prikovao tijelo za krevet i rukama
joj stezao vrat, šapćući riječi koje je samo ona morala čuti.
— Fanny, cinkala si me! — šaptao je piskutavo. — Ot-
kucala si me, prokleta bila! Mene, jadnog Slijepog Jakea!
Htjela si me strpati pod led, ha? Ali znam ja to, šapnuo mi
je drug iz Doma. Zato je sad svršeno s tobom, čuješ li,
zmijo?
Upinjući se da vrisne ili barem još jedanput udahne,
hvatala je zrak. Već je osjećala kako joj bubnja krv u
sljepoočnicama dok su joj nemilosrdne ruke sve jače
stezale grlo.
A onda odjednom bljesnu svjetlo. Na vratima je stajao
»fini mladić iz Manchestera«, zapravo Larry Holt koji je u-
najmio sobu preko puta, očekujući da će se Slijepi Jake
doći osvetiti kad čuje da ga je neka žena izdala. U sobi
preko puta čekao je da čuje mekane korake Slijepog Jakea
i sad je stajao na pragu, s dugačkim browningom u ruci i
prijeteći gledao u napadača.
— Diži ruke, Jake! — reče on, našto se Slijepi Jake,
koji nije mogao vidjeti svjetlo i koji je tek na riječi shvatio
da je netko u sobi, naglo okrenc zarežavši kao tigar u
stupici.

15. BORBA U MRAKU

Za trenutak su svi stajali tako kako su se zatekli,

ukočeni i ne progovorivši, a onda Slijepi Jake polako
podigne ruke.
— Sigurno imate pucaljku, ha? — zareži on. — Nećete
valjda upucati jadnog starca, gos’n Holt?
— Kreni polako naprijed — reče Larry — i ne
pokušavaj nikakve trikove ako ne želiš stradati.
— Već sam dovoljno stradao, gos’n Holt — gunñao je
slijepac.
Vrijedilo ga je vidjeti. Koračao je lako, kao kakva
djevojka i njegovo mu je šesto čulo omogućavalo da
nasluti svaku zapreku.
Larry je bio u nedoumici. Prilazeći mu, čovjek je
zauzeo takav položaj da se ošamućena Fanny nalazila na
nišanu Larryjeva pištolja. Bio je spreman da puca i na
najmanji znak Jakeova otpora, ali moglo bi se dogoditi da
pri tom ozlijedi i Fanny Weldon.
Odjednom, prije nego što se mogao odlučiti što da
učini dogodilo se nešto što je potpuno izmijenilo situaciju.
Hodajući prema njemu uzdignutih ruku, gorostas dodirnu
žarulju koja je visila sa stropa i prije no što se Larry stigao
snaći, stegne je rukom. Zarulja se rasprsne i soba utone u
mrak.
Nikakvo pucanje sada nije dolazilo u obzir. Larry se
ustremi naprijed, napevši sve mišiće u očekivanju Jakeova
naleta. Jake ga zgrabi i Larryja zapanji snaga tih golemih
ruku. Diana nije uopće pretjerivala kad je rekla da je jak
kao bik.
Larry, koji je i sam bio snažan čovjek, osjećao se u
gvozdenom stisku jakog slijepca sasvim bespomoćan.
Kako bi se to po njega završilo, nije se usuñivao ni
zamisliti. Na sreću, sa stubišta se začuje neki glas i lupa
vrata, našto Slijepi Jake samo odbaci detektiva u drugi
kraj sobe kao da je snop sijena. Larry se ošamućen sruči
kraj zida.
Istog trenutka Slijepi Jake se baci prema vratima i
sleti niz stepenice brže nego što bi sletio ijedan čovjek
zdravih očiju.
Larry se s mukom uspravi na noge i izvadivši iz džepa
baterijsku svjetiljku potraži na podu pištolj koji mu je
ispao. Podigavši ga, pritrči prozoru, otvori ga i pogleda niz
ulicu. Slijepi Jake je već zamaknuo za ugao.
Netko je donio drugu žarulju i namjestio je, pa se
sada inspektor okrene djevojci. Ležala je bez svijesti, a
crvene mrlje na vratu svjedočile su o snazi i nakani
Slijepog Jakea.
— Bilo bi dobro da pošaljete po liječnika — reče gaz-
darici koja je stajala na vratima sumnjičavo ga gledajući.
— Što radite u ovoj sobi? — upitala je sumnjičavo. —
Pozvat ću policajca.
— Pozovite dva — nato će Larry. — Ali i liječnika, i to
smjesta.
Na sreću se policijska stanica nalazila u blizini i
policijski je liječnik brzo došao.
Za to se vrijeme Fanny vratila u život, ali je od
sjećanja na proživljenu stravu dobila histeričan napadaj
sasvim nalik na ludilo.
— Mislim da bi bilo najbolje otpremiti je u bolnicu,
doktore — predloži Larry, a liječnik kimne slažući se s
njim.
Zapanjeno je promatrao modrice koje su se sve jače
isticale na Fannynu vratu.
— Ovo nisu mogli učiniti ljudski prsti — reče on. —
Mora da ju je stegnuo nekim instrumentom.
Larry se nasmije. Bio je to vrlo kiseli smijeh.
— Ako tako mislite, doktore — reče — pogleñajte i moj
vrat — pokazao je crvene znakove na mjestu gdje ga je
Jake zgrabio.
— Hočete reći da je običan čovjek to učinio? — upita
doktor s nevjericom.
— Nije baš običan, ali da je čovjek, to znam —
odgovori Larry. — Nisam baš sklon pretjerivanju, ali taj
me je čovjek zgrabio i bacio u drugi kraj sobe kao da sam
teniska lopta.
Doktor zazviždi. Za to se vrijeme gazdarica uvjerila u
Larryjevu bona fide i zbunjeno je mucala ispričavajući se i
uvjeravajući ga suznih očiju da je za njezinu kuću velika
sreća i čast što je bio prisutan tragičnim dogañajima te
burne noći.
Sišavši na ulicu, Larry duboko udahne svjež zrak. U
glavi mu se kovitlalo od svega što je prošao; bio je
izubijan, bijesan i razočaran. Činjenica da je njega, Larryja
Holta, koji se ponosio pobjedama u mnogim amaterskim
mečevima, netko mogao samo tako baciti u kut, nije ga
toliko tjerala u bijes kao svijest o tome da mu je zločinac
pobjegao. Sada se Londonom i dalje slobodno kreće čovjek
opasan kao tigar, jak kao medvjed, s inteligencijom koja
jedva da je bila veća od inteligencije gorile.
— Dakle, to je cijeli zoološki vrt u jednom čovjeku, i to
izvan kaveza — reče sam sebi nakon što je slikovitim
usporedbama odredio sve vrline noćašnjeg napadača.
Pol sata poslije sve su policijske stanice imale njegov
opis i lov na Slijepog Jakea je počeo.
Larry je ušao u svoj stan kad su izbijala tri sata.
Zatekao je usnulog Sunnyja kako čeka u naslonjaču.
Probudio ga je, lagano ga potapšavši po ramenu.
— Sunny — reče mu — ono što sam doživio
posljednjih sati, dovoljno mi je za cijeli život.
— Vjerujem, sir — složi se Sunny dolazeći k sebi.―
Želite li ipak kavu, sir?
Larry je mislio, razmišljao, premišljao. Stojeći kraj ka-
mina s rukama u džepovima, zurio je u vatru.
— Zgrabio me je za potiljak, Sunny — reče tiho — i
zavitlao preko sobe.
— Jest, sir — reče na to Sunny. — U koje vrijeme
ujutro želite svoj čaj?
Onako umoran i izubijan, Larry se ipak morao
nasmijati.
— Kad bi me donijeli kući slomljenog vrata — upita
razdraženo, — što bi ti učinio?
— Otkazao bih vaše jutarnje novine, sir — odgovori
Sunny ne oklijevajući. — To bih svakako trebao učiniti.
— Što je s tvojim srcem?! — usklikne Larry.
— Ništa, sir — odvrati Sunny bez uzbuñenja. —
Liječnik kaže da imam problema samo s probavom.
Larryju nije preostalo drugo nego da nemoćno slegne
ramenima. Skinuo je košulju i bacio je u kut, ostavio
hlače na podu i ne obukavši pidžamu zavukao se u krevet
pokrivši se preko glave. Učinio je to dijelom zbog umora, a
dijelom zbog toga što je znao da Sunnyja uzbuñuje samo
ako se ne ponaša kao džentlmen. A noćni odmor jednog
džentlmena Sunny nije mogao zamisliti bez pidžame.

16. GOSPODIN GROGAN SUSREĆE DAMU

U ponedjeljak je u crkvi sv. Georgea na Hannover-

skveru bilo vrlo živo; očito je bilo u toku vrlo otmjeno
vjenčanje, a sudeći prema automobilima koji su zakrčili
obje strane ulice, sretnici i uzvanici su bili iz gornje klase i
dobrog imovnog stanja.
Meñu uzvanicima je bio i gospodin Grogan, ili Fleš
Fred koji, istina, nije bio pozvan, ali se tu izvrsno snalazio.
Nije bio pozvan zbog dva razloga. Prvi je razlog bio taj što
ga nitko iz svojte mlade ili mladoženje nije ni poznavao, a
drugi što ga oni ne bi pozvali i da su ga poznavali,
pogotovu tada ne. No te sitnice nisu zabrinjavale Freda.
On je znao da se mnogi iz obitelji mlade i mladoženje sada
susreću prvi put i da će pri njihovu suzdržanom
medusobnom procjenjivanju, njegova pojava ostaviti dobar
dojam. A dobar dojam značio je i dobro mjesto u prvim
redovima te obiteljske predstave u kojoj se mnogi nisu
poznavali. I tako je Fleš Fred s predivnim cilindrom,
blistavobijelih rukavica i odišući besprijekornom
elegancijom uplovio u crkvu sv. Georgea, uvjeren da su
mnogi pomisliii kako je upravo on mladoženja.
No nije njega na to vjenčanje privukla samo želja za
visokim društvom. Prije svega ga je privukao sjaj dragulja,
za koje je znao da će, u skladu sa zahtjevima mode u tom
društvu, blistati na mnogim ženama. Ne, nije on pomišljao
na kakvu sitnu krañu. Kao dobar general koji šalje
izvidnicu, došao je da vidi kakve mogućnosti pruža sav taj
sjaj za neke veće pothvate.
Ceremonija vjenčanja ga nije zanimala, promatrao ju
je neko vrijeme preko volje kao da gleda ne suviše
zanimljiv običaj nekog plemena. Onda, kad se gnjavaža
oduljila, stane se vrpoljiti i ogledavati, razmišljajući o tome
da li da promijeni mjesto i stane negdje gdje bi mogao
bolje vidjeti uzvanike. Uto napokon odjeknuše posljednji
trijumfalni taktovi, a mlada i miadoženja krenu iz crkve
djeiujući strašno posramljeni. Svatovi poñu za njima i
Fred im se priključi budno gledajući oko sebe.
Stojeći na stepenicama, premišljao je da li da im se
priključi i na svadbenom veseiju, kad odjednom osjeti
nečiju ruku na ramenu. Okrenuo se naglo.
— Hallo, dr Judd! — odahne s olakšanjem. — Misiio
sam da je opet onaj Holt. Taj tip mi je već dokrajčio živce
svojim iznenadnim pojavljivanjem.
Dr Judd, koji je u svom jutarnjem odijelu izgledao
upravo onako kako treba da izgleda uspješan poslovni
čovjek ujutro, strogo ga pogleda.
— Rekli ste da putujete u Nicu — rcče on.
— Pobjegao mi je vlak — odvrati Fred glatko — pa je
moj drugar otputovao sam. Ostajem ovdje još nekoliko
dana, a onda ću, nadam se, uistinu otići.
Dr Judd se zamislio.
— Hajde da prošećcmo malo — rcče on. — Htio bih da
razgovaramo.
— Hodali su bez riječi jedan uz drugog do Hannover- -
skvera, a onda skrenuše u Ulicu Bond.
— I vi ćete meni dokrajčiti živce, znate, gospodine
Grogan — izgovori napokon dr Judd. — Prije sam barem
mislio da živite negdje u Evropi i da tamo izvodite svoje
vratolomije. Umjesto toga, saznajem da živite ovdje, u Ulici
Jermyn, i to sjajnim životom.
— Ali, koliko sam shvatio, bili ste uvjereni da sam ot-
putovao, nije li tako? — upita Fred brzo.
— Ne, ništa takvo nisam rekao — odvrati dr Judd
mirno.
— Samo sam vas podsjetio da ste rekli kako ćete
otputovati u Nicu.
— Dakle, znali ste da sam tu — zaključi Fred.
— Da, čuo sam da ste ovdje — potvrdi dr Judd i
nastavi:
 — No, gospodine Grogan, što mislite o tome da nas
dvojica sklopimo neku vrsta kompromisa?
Fred se pretvorio u uho.
— Kakvu vrstu? — upitao je oprezno.
— Pretpostavimo — odgovori Judd — da vam dam
stanovitu svotu pod uvjetom da me više ne uznemiravate?
Ništa ne bi Fredovim planovima odgovaralo bolje od
toga što je čuo. Pod pretpostavkom, razumljivo, da bi
spomenuta svota značila sigurnost i odmor od stalnog
smišljanja novih načina zarade.
— Ja se slažem — reče on nakon kratke stanke, našto
ga dr Judd ozbiljno pogleda.
— Samo, ovaj put budite od riječi — naglasi on. — Ne
želim tek tako ostati bez dvanaest tisuća funti...
— Dvanaest! — ponovi brzo Frcd. — To zvuči kao
sasvim pristojna svota.
— Samo, opet ponavljam — nastavi Judd — ne
namjeravam ostati bez tih novaca ako mi ne garantirate
da me nećete više gnjaviti. Mogli bismo o tome još malo
popričati sutra, poslije večere. Hoćete li doći k meni u
Chelse na večeru, sutra u osam?
Fred ne oklijevajući kimne.
— Bit će još puno ljudi na večeri, i to ljudi — objasni
dr Judd, koji vas ne poznaju. Molio bih vas da budete
ljubazni i da ne uključite perušanje nekog od njih u svoje
buduće planove.
— Zar ne smatrate da sam suviše džentlmen za takvo
nešto? — upita Fred glasom prepunim uvrijeñene taštine.
— Ne smatram — odgovori Judd kratko i ode od njega
skrenuvši bez pozdrava za ugao Ulice Bond.
Dvanaest tisuća funti! Sjajna svota. Pogodba je
obećavala ispunjenje njegovih želja i Fred se osjeti nekako
laganim i zaleprša prema Piccadillyju.
Dok je tako razigranošću svoje mašte uživao u
zamišljanju budućeg života, ugleda na drugoj strani ulice
poznato lice. Lice te djevojke nije bilo od onih koja bi se
lako mogla zaboraviti, pa, iako ga je jednoć vidio samo na
tren pri svjetlu ulične svjetiljke na Strandu, nije ga
zaboravio. Prešao je ulicu i krenuo za djevojkom, ovaj put
se pomno osvrnuvši iza sebe. No, napokon, Larry Holt mu
nije bio za petama.
— Prilika je najbolja što može biti — promrmlja sam
sebi, uvjeren da je tog jutra besprijekorno elegantan i u
svom najboljem izdanju.
Prestigavši je na uglu pred Piccadillyjem, s blistavim
osmijehom skine šešir i lagano se nakloni. Diana, kojoj se
njegovo lice učini odnekud poznatim, htjede mu pružiti
ruku, uvjerena da je znanac kojeg će se ubrzo sjetiti, ali
Fred učini pogrešku izgovorivši otrcanu frazu:
— Gdje li smo se mi ono sreli? — na što ona povuče
ruku.
— Ljepotice — nastavi Frcd — vi ste ukras ovog
svijeta i ja jednostavno moram da se pobliže upoznam sa
vama!
S već izrečenom frazom, ovaj je nastavak spadao u
njegove uobičajene formule kojima je postigao mnoge
uspjehe.
— Onda je najbolje da me jednom posjetite — reče
ona, na što se Fleš Fred zapanji munjevitim uspjehom
svoje tak- tike.
Otvorivši torbicu, djevojka izvuče posjetnicu i na nju
napiše ncki broj.
— Najljepše zahvaljujem — reče Fred dok je
elegantnom kretnjom posegao za posjetnicom. — Dat ću i
ja vama svoju, odmah. A što mislite o jednoj večeri udvoje,
gospoñice... —pogledavši u kartu pročilao je: — gospoñica
Diana Ward, kakvo divno ime — dodao je, ponovivši: —
Diana! Soba 47... ― odjednom mu se lice smrkne. —
Scotland Yard! — promrsio je gorko.
— Da, radim tamo s inspektorom Larryjem Holtom —
dometne djevojka slatkim glasom. Fred se zagrcne.
— Ako nije on tu, onda ste vi, ako nema vas, onda je
sigurno on — uzviknuo je Fred. — Zar ne može jedan dže-
ntlmen imati bar malo mira od vas?!
 Tog poslijepodneva Diana je svog šefa nešto zamolila
zbog čega on osjeti mali ubod razočarenja.
— Naravno — odgovorio joj je — slobodni ste večeras.
Nadam se da ćete se lijepo provesti. Idete li na ples?
Ona kimne.
— Fino — trudio se da mu glas zvuči srdačno. —
Želim vam dobru zabavu.
Djelovao je pomalo suzdržano, kao čovjek toliko udu-
bljen u svoj posao da ne može shvatiti kako se netko u to
vrijeme može zabavljati. Diana mora da je sve to pročitala
s njegova lica. Zabacivši glavu pokretom koji joj je davao
posebnu dražest i koji je već više puta zamijetio, ona mu
reče:
— Idem na taj ples iz dužnosti, mister Holt. Nije mi
bilo ni nakraj pameti da bih išla, ali mladić koji me je
pozvao je sin vlasnika onog istog osiguravajućeg zavoda
gdje sam radila šest mjeseci kao tajnica.
— Čini mi se da ste vi počeli raditi još kao dijete —
osmjrhnuo se Larry. — Jeste li išli u neku dobru školu?
— Išla sam u javnu školu — mirno mu odgovori na to.
— Tetka koja me podigla na noge bila je vrlo
siromašna.
— Niste uopće poznavali roditelje?
Diana odmahne glavom.
— Nadam se da vas ne podsjećam na nestalu Clarissu
― osmjehnula se. — Moja je priča mnogo manje
romantična. Uvijek sam očekivala da ću o svom ocu
doznati preko kartoteke Scotland Yarda, ili da će me
obavijestiti kad ga puste iz zatvora, ako je još živ. Moja
tetka, gospoña Ward, uvijek je o njemu govorila nimalo
laskavo. Zapravo, nije nikad htjela mnogo govoriti o
njemu, ali iz načina kako ga je spominjala shvatila sam
da neću čuti ništa lijepo. No da ne duljim, dobro ste rekli
da sam vrlo rano počela zarañivati za život.
— Rekli ste da na taj ples idete iz dužnosti — prešao
je inspektor na ugodniju temu. — Što ste time mislili?
Diana priñe stolu, uzme svoju torbicu i otvorivši je,
pokaže mu pismo.
— Sigurno će vas zainteresirati to što piše —
osmjehnula mu se. — Piše mi žena moga bivšeg šefa,
gospoña Gray, koja me voli kao svoju kćer i želi da to
uistinu postanem.
Larryja je to što je čuo zainteresiralo, ali se trudio da
to ne pokaže. Ništa nije rekao, osjećajući da su sva pitanja
koja bi joj htio postaviti indiskretna, a osim toga nije bio
kadar izraziti bilo kakvo zadovoljstvo zbog te izjave, jer je
osjećao sasvim suprotno.
— Ali ne idem zbog toga — prekine djevojka šutnju. —
Ovaj dodatak na kraju njenog pisma me je nagnao da se
odlučim na taj ples — rekla je i pročitala:

U posljednje smo viijeme imali dosta

briga. Kompa- njon mog muža je na Baltiku
izgubio jedan brod, a osim toga je moj suprug
morao isplatiti vrlo visoku svotu zbog smrti
nekog Stuarta.

— Stuarta? — iznenadi se Larry. — Ne, ne bih rekao

da je to naš Stuart. Koliko znam, on nije bio osiguran kod
tog mistera Graya. U vezi s tim, sad sam se sjetio da još
nismo opovrgnuli nalaz mrtvozornika koji je njegovu smrt
proglasio nesretnim slučajem utapanja. Piše Stuart, ha?
— kimnuvši on ponovi njegovo ime, kao da govori sam
sebi, a onda pogledavši u djevojku reče:
— Dugujem vam ispriku, Diana — oslovio ju je prvi
put imenom. — Mislio sam da vam je važna jedino zabava
i da ste smetnuli s uma slučaj kojim se bavimo.
Zatečena njegovim tonom, djevojka se zagleda u njega
blistavih očiju a lice joj se blago zarumenjelo.
— Stalno ga imam na umu — reče upola glasa. —
Osim toga... lijepo je raditi s vama — dometnula je tiho, a
onda naglo promijenila temu i ispričala mu svoju
avanturu s »blistavim« Fredom.
— Jadni stari Fred — prigušio je Larry smijeh. — Sad
ste barem sigurni da će se držati podalje od vas.
Neko su vrijeme šutke radili nagnuvši glave svaki nad
svojim papirima, a onda Larry upita:
— Kad se namjeravate vratiti s tog plesa?
— Zašto? — iznenadila se.
— Bilo bi mi drago da poslije toga svratite ovamo ili da
vas pričekam pred vašom kućom u Charing Crossu.
Zanima me što ćete saznati.
Zamišljeno se zagleda u svoje ruke.
— Doći ću u Yard — reče. — Bit ću tu poslije
jedanaest.
Pogledavši ga kroz napola spuštene trepavice, vidjela
je kako opipava modrice na vratu.
— Boli li vas to? — upitala je blago.
— Nije strašno — odgovori Larry. — Samo naoko je
gore nego što jest, što ne bih mogao reći za svoju taštinu.
Na njoj će dugo ostati tragovi.
— Mora da je taj tip užasno jak — uzdrhtala je. — Kad
se samo sjetim one noći na stepenicama, nikad to neću za-
boraviti. Zar nema baš nikakvih novosti o njemu?
— Nikakvih — odgovori Larry. — Kao da je propao u
zemlju.
— Je li dom pod prismotrom?
— Dom? — izncnadio se. — Ne, nisam to smatrao po-
trebnim. Upravitelj je, čini mi se, čovjek na mjestu. Intere-
sirao sam se kod šefa tog policijskog okruga i on mi je
rekao da su svi njegovi pitomci pošteni ljudi i da može
jamčiti za svakog, izuzev onog Lewa. Tako se zove onaj
jadnik kojeg sam zatekao u sobi na katu... čini se da nije
pri zdravoj pameti.
— Htjela bih vas zamoliti nešto — reče nato djevojka.
— Da li biste htjeli sutra otići sa mnom u taj dom?
— Pa, mogu... — oklijevao je. — Ali...
— Kad vas molim, hoćete li?
— Sigurno da hoću, samo ne znam zašto. Čini mi se
da nas ništa što tamo možemo saznati neće dovesti bliže
ubojici Stuarta.
 — Tko zna? — otpovrne djevojka zamišljeno.
Kasnije su otišli zajedno u obližnju restauraciju da
pojedu nešto; bilo im je ugodno dok su neobavezno
čavrljali i Larry se nije sjećao kad mu je jelo tako prijalo.
Kad su se vratili na posao on se usredotočio na to da
detaljnim pregledom svih dokumenata i podataka do kojih
je mogao doći ustanovi da li je točna Dianina teorija da je
Stuartova žena rodila blizanke. U knjizi roñenih nije bilo
nikakvih podataka o tome i činilo se kao da djeca nisu bila
prijavljena nijednom matičnom uredu.
— Još jedna zagonctka — reče Larry mrzovoljno.
— Možda uopće nije zagonetka nego nemarnost — do-
metne djevojka. — Trebalo bi upisati djecu, ali neke žene
uopće ne mare za formalnosli kao što je prijavljivanje
djece. Čudim se, ali čini se da je i gospoña Stuart bila
takva.
Osmijeh koji je popratio te njene riječi natjera Larryja
da je upitno pogleda.
— Nije ona jeñina — objasni mu djevojka — to sam
mislila reći. Moja tetka, koja nije bila tako fina gospoña,
mrzila je cijepljenja, prijave i registracije bilo koje vrste.
Sve što je bilo vezano uz službene osobe, čak i školovanje.
— Što je bilo s njom? Je li umrla? — upita Larry.
Djevojka je šutjela kao da ne želi odgovoriti.
— Ne... nije umrla — reče napokon.
Ton kojim je to izgovorila privukao je Larryjevu
pažnju i on zamijeti kako je pocrvenjela.
— Nisam trebala ni početi govoriti o nečemu — rekla
je tiho — o čemu bih najradije šutjela. Ja... ja nisam
odrasla u finoj obitelji, to je najmanje što mogu reći. Moja
tetka čije ime nosim, je pokrala svog šefa, a to joj nije bilo
ni prvi ni posljeñnji put. U svakom slučaju, kad mi je bilo
dvanaest godina nekamo je nestala i više je nikad nisam
vidjela.
Prešavši preko sobe, Larry joj priñe i položi ruku na
rame.
— Draga moja — reče joj blago — to što ste usprkos
svemu postali svoj čovjek i što ste izborili svoje mjesto u
životu, nešto je čime se možete samo ponositi. I ja se vrlo
ponosim vama.
Kad je podigla glavu, oči su joj bile pune suza.
— Mislim da je pila — pričala je dalje, ali s manje
gorčine.
— No nisam u to sasvim sigurna. Kad sam je najviše
trebala, bila je dobra prema meni, zato često zaželim da
saznam što je poslije bilo s njom. Samo, nekako me je
strah od onog što bih mogla čuti.
— Možda je u zatvoru?
Djevojka odmahne glavom.
— Ne, prije bih rekla da je u nekom zavodu za alko-
holičare — odgovorila je, a onda je očito u želji da govori o
nečem drugom naglo upitala: — Dakle, što ćcmo raditi
sada?
Larry joj je izdiktirao nekoliko pisama i dao upute što
će dalje raditi, a onda je odlučio da iziñe.
Činilo mu se da se svakim korakom misterija
Stuartove smrti sve više zapleće. Stalno je nailazio na
ćorsokake i svaki put kad je mislio da naslućuje trag
nailazio je na zid i morao se vraćati tamo odakle je počeo.
Čak je pretpostavka da je Stuartova smrt ubojstvo a ne
nesretni slučaj ili samoubojstvo još bila samo
pretpostavka. Nije bilo ničega čime bi mogao nepobitno
dokazati da je Stuart uistinu ubijen, a još nije našao ni
siguran motiv za to ubojstvo. Cijela se teorija oko tog
slučaja temeljila samo na činjenici da je tijelo pronañeno
na stepcnicama kamo ga u vrijeme smrti voda nije mogla
nanijeti, i na papiriću ispisanom Brailleovim pismom, koji
je uza sve to i ukraden.
Hodajući tako i razmišljajući o svemu, odjednom zas-
tane. Stojeći na pločniku Northumberland-avenije izvadio
je iz džepa notes.
— Umorstvo... dear... more — odmahujući glavom
poluglasno je čitao riječi koje su bile na onom papiriću.
— Zašto je pisalo »dear«? — pitao se u čudu. To može
značiti »dragi«, riječ kojom Englezi započinju mnoga
pisma, ali zašto bi netko na papiriću koji je očito krišom
od ubojica tutnuo u mrtvačev džep, pisao tako nešto?
Možda postoji još neko tumačenje koje je promaklo Diani
koja mu je diktirala riječi dok ih je čitala s papirića.
— Dear, dear, dear — ponavljao je hodajući dalje. A
onda odjednom, bez ikakva razloga, on pomisli na jedno
ime. Dearborn! Nasmijavši se sam sebi, tu je ideju odmah
odbacio. Kakve veze može imati s ovim ime jednog
upravnika doma za slijepe? Dearborn je čovjek dostojan
poštovanja, dobročinitelj onih jadnika koji žive kao i on u
vječnom mraku! Opet je odmahnuo glavom i ubrzao korak.
Često se dogaña, u što su se mnogi ljudi uvjerili, da
se igrom slučaja čovjek u kratko vrijeme susretne s onim
na koga je pomislio. Tako je i s prezimenima: ako čuje
neko neobično prezime, može biti siguran da će se u roku
od dvadeset i četiri sata opet susresti s njim. Tako je i
Larry, hodajući Shaftesbury-avenijom pokraj nekog teatra
krajem oka zapazio na oglasnoj ploči ime zbog kojeg je
zastao na mjestu. Približivši sc plakatu pročitao je:
— John Dearborn.
Dearborn je, dakle, pisac komada koji će te večeri biti
na sceni teatra. Kakva teatra? Da bi saznao odgovor na
ovo pitanje koje mu se odmah nametnulo, Larry se udalji
do ruba pločnika i podigne glavu prema natpisu iznad
ulaza. Macready! A upravo iz Macready-teatra je Gordon
Stuart iščezao!
Bez oklijevanja se uputio kroz predvorje prema
blagajni kazališta. Brzim pogledom na plan sjedala, koji je
blagajnik držao pred sobom, ustanovio je da je vrlo malo
ulaznica prodano za večerašnju predstavu.
— Možete li mi reći gdje da nañem gospodina Johna
Dearborna? — upitao je.
Blagajnik je podigao glavu i pogledao ga s izrazom do-
sade i rezignacije.
— Jeste li možda prijatelj upravitelja?
— Nisam — odgovori Larry — niti ga poznajem.
 — Onda niste ni prijatelj gospodina Dearborna? —
upita blagajnik istim rezigniranim tonom, na što Larry
odmahne glavom.
— Ako je tako — nastavi blagajnik — onda slušajte
što ću vam reći. Nekome moram reći što mislim. Nemam
pojma gdje biste mogli naći gospodina Johna Dearborna i
bilo bi mi jako drago kad ni naš upravitelj ne bi imao
pojma o njemu! Odlazim odavde još ovog tjedna — naglasi
on — pa me prema tome nije briga čak i da me on čuje.
On je najgori pisac kojeg su svijet i teatar ikada vidjeli! Eh,
sad mi je lakše kad sam to rekao. Ali možda ste
namjeravali kojim slučajem kupiti ulaznicu? —
podrugljivo je dodao.
— Ni govora — odgovori Larry.
— Ne bih vam ni preporučio — dometne blagajnik i
nastavi: — U subotu je bilo šest gledalaca na predstavi, a
večeras će, čini se, biti trojica. Predstava je zanimljiva
jedino za bolničare iz ludnice koji iz nje mogu nešto
saznati o načinu razmišljanja svojih pacijenata. A kad god
koji luñak pobjegne, možete biti sigurni da će doći ovamo.
— Niste mi odgovorili na pitanje — prekine ga Larry.
— Gdje mogu naći autora toga nesretnoga komada?
Blagajnik slegne ramcnima.
— On drži nekakav zavod tamo na West Endu. Jadni
šašavac, slijep je i nije nimalo lijepo od mene što tako o
njemu govorim. Ali što mogu kad piše tako užasne stvari?
— Bavi li se konstantno pisanjem? — upita Larry.
— Konstantno i te kako — odgovori drugi tužno. —
Bojim se da on piše i kada spava.
— I zar se sva njegova djela postavljaju na scenu?
Čovjek samo kimnu.
— I sva propadaju?
Ovaj opet kimnu.
— Ali kako to? Pa nijedno kazalište ne postavlja na
scenu djela neuspjelog autora.
— Osim ovoga — rečc blagajnik beznadno. — Zato i
jest ovako živo u Macready-teatru.
 — Koliko dugo već John Dearborn piše? — upita
Larry sve više začuñen.
— Oh, zasigurno već deset godina. S tim da neki
komadi i nisu tako loši, samo su ludi.
— Dolazi li on ikad ovamo?
— Nikad — odmahne čovjek glavom. — Ne znam zbog
čega, ali nikad nije došao. Čak ni na probe.
— Još jedno pitanje. Kome pripada ovo kazalište?
— Jednom društvu — odgovori blagajnik već preko
volje jer mu je očito već bilo dosta pitanja. — Da sad i ja
vas nešto pitam. Zašto vas sve to zanima?
— Tek tako — odgovori Larry osmjehnuvši se. Bilo mu
je jasno da je blagajnik izgubio volju za razgovor i da od
njega neće više ništa saznati, zato iziñe iz kazališta.
Tek sada mu ništa nije bilo jasno. Zamišljeno je
napravio nekoliko koraka. Još ni sada nije mogao zamisliti
nikakvu vezu izmeñu riječi zapisane na onom papiriću i
svećenika Johna Dearborna. Ali isto tako nije mogao
zamisliti ni da je taj isti ljubazni čovjek i filantrop autor
užasnih kazališnih predstava.
Odjednom se sjetio nečega i vratio u kazalište.
— Htio bih vas zamoliti za jednu uslugu — reče
blagajniku — naime, želio bih malo pogledati unutra.
Blagajnik je pristao preko volje i pozvao razvodnika.
— Moramo paziti, tamo je potpuni mrak — reče mu
ovaj. —Dvorana još nije rasvijetljena.
Pošavši s njim do dvorane, Larry se osvrne oko sebe,
ali nije mogao mnogo vidjeti pri slabom pomoćnom svjetlu.
Stao je kod prvih redova sjedala.
— Gdje je loža A? — upitao je Larry koji je zbog te lože
i htio vidjeti kazalište.
Razvodnik ga je poveo dugim prolazom iza teškog zas-
tora do hodnika iz kojeg se ulazilo u lože. Otvorio je vrata
na kraju hodnika. Larry uñe u ložu. I ovdje je bio
polumrak, pa on kresnu šibicom.
Pri titravom svjetlu nije vidio ništa po čemu bi se ta
loža razlikovala od drugih, osim što je pod bio zastrt
mekanim i skupocjenim sagom. Osim toga u loži su bila
tri naslonjača vrlo lijepo izrezbarena.
— Imaju li sve lože ovakva sjedala? — upitao je
razvodnika.
— Nemaju — odgovori ovaj. — Samo loža A.
Izišavši na hodnik, Larry pogleda oko sebe. Nasuprot
ulazu u ložu A nalazio se na zidu crveni prekrivač. Larry
ga odmakne i otkrije da su iza njega uska metalna vrata
na kojima je crvenim slovima pisalo: »Izlaz u slučaju
požara«.
— Kuda ovo vodi? — upitao je.
— U pokrajnu ulicu, gospodine — reče mu razvodnik.
― U Ulicu Cowley. Nije baš prava ulica, nego samo prolaz
koji pripada kazalištu i zatvoren je na jednom kraju.
Larry mu pruži napojnicu i kroz predvorje iziñe iz ka-
zališta. U tom je trenutku bio bliže rješenju Stuartova
ubojstva nego ikada prije. Osjećao je to.
U deset i pol te večeri već je sjeñio u svome uredu i
nestrpljivo očekivao djevojku. Kako se bližilo jeñanaest
sati kad su se dogovorili da se ona vrati s plesa, Larry je
gotovo uspio uvjeriti sam sebe da je nestrpljenje s kojim je
očekuje rezultat samo profesionalne znatiželje za ono što
će mu reći.
Došla je desetak minuta ranije nego što je rekla.
Larry, koji ju je do tada viñao samo u svakidašnjoj odjeći
za posao, bio je osupnut njenim izgledom. Zračila je
ljepotom i elegancijom tako da ni Larry niti bilo tko drugi
ne bi nikad mogao pogoditi koliko je malo stajala njezina
jednostavna haljina od crnog tila. Ukrasi koji su u skladu
s haljinom krasili njenu kosu boje zlata nisu stajali više od
deset šilinga. Ali to Larry nije mogao znati, pa i da je znao
ne bi ništa manje bio ushićen njenom pojavom koja mu je
gotovo oduzela dar govora.
— No sad mi ovaj ured tako bijedno djeluje — rekao je
napokon — uz taj vaš sjaj.
Ona se samo osmjehnula umjesto odgovora i Larry
gotovo sasvim smetne s uma razlog njihova sastanka. Zato
se iznenañeno trgnuo kad je ona pobjedonosno uzviknula:
— Otkrila sam!
— Otkrili?! — promucao je, a onda je došao k sebi: —
Ah, da, vaš prijatelj iz osiguravajućeg zavoda vam je rekao
nešto.
Otvorivši malu torbicu od crnog satena, djevojka
izvadi list papira.
— Evo, zapisala sam sve — rekla je i dodala: — Moj
bivši šef gospodin Gray teško je stradao zbog Stuartove
smrti. I, toliko da znate, to je onaj isti Stuart.
Larry lagano zazviždi.
— Što je bilo? — upitao je.
— Gray ima osiguravajući zavod — objašnjavala je. —
Kad se netko osigura na veliku svotu za slučaj smrti, onda
zavod koji ga je osigurao ne želi sam snositi rizik i zato po-
nudi drugim osiguravajućim zavodima reosiguranje takve
police. Tako dijele rizik i pošto je osigurani čovjek umro
treba isplatiti tri tisuće funti.
— Tri tisuće funti? — zapanji se Larry. — Zaboga pa
na koliku je svotu onda Stuart bio osiguran ako je to samo
dio?
— Pitala sam i to — reče djevojka značajno i zagleda
se u papir pred sobom. — Polica u čijcm je reosiguranju
sudjelovao mistrr Gray glasi na 50.000 funti, i to nije sve.
On mi je rekao da postoji još jedna takva polica na istu
svotu.
Larry sjedne. Oči su mu sjajile.
— Dakle tako! Tu se krije neki posao za koji je
poslužila Stuartova smrt, zar ne? Osiguranje na sto tisuća
funti! Je li vaš prijatelj platio svoj dio?
— Naravno — odgovori djevojka. — Morao je. Zavod
koji je ugovorio osiguranje i ispostavio policu tražio je da
plati reosiguranje. Nije mogao ništa drugo nego da stvori
taj novac.
— A kako se zove društvo koje je osiguralo Stuarta?
Djevojka je neko vrijeme šutke gledala u njega.
— Osiguravajuće društvo Greenwich — izgovorila je
polako i naglašavajući svaku rijcč.
Larry skoči na noge.
— Dr Judd — reče prigušenim glasom.

17. ZALAGAONICA

Inspektor Holt otprati Dianu dolje i pred vratima su

još malo zastali razgovarajući. Nju je tamo čekao
elegantan automobil i požurila se da mu objasni čiji je.
Žena njenog bivšeg šefa gospoña Gray insistirala je da
njihov vozač najprije odveze Dianu, pa da se onda vrati po
njih, oko dva sata. Predložila je Larryju da se odvezu
zajedno.
— Žao mi je što moram odbiti — reče na to Larry —
ali čekam telefonski poziv. Naložio sam Harveyu da obavi
jednu istragu i on mi je obećao da će se javiti oko ponoći.
Ona se prijekorno zagleña u njcga.
— Zar vam nije svega dosta? — pitala je. — I zar vi
nikad ne spavate?
Inspektor se nasmijao.
— Ja sam vam od onih sretnika kojima ne treba
mnogo sna — reče pomalo razmetljivo.
Uto im priñe policajac iz prizemlja.
— Imate poziv — reče.
— Podite sa mnom — pozove Larry Dianu. — Možda
riješim stvar, pa se onda mogu odvesti tim autom kao
pravi milijunaš.
Požurio se u svoju sobu, a djevojka za njim. Nije ga
zvao narednik Harvey, nego inspcktor policijske stanice u
Oxford Laneu.
— Je li to inspektor Holt? — pitao je.
— Da, ja sam — odgovori Larry.
— Vi ste poslali opis dugmeta koje tražite? Od crnog
emajla s dijamantima?
 — Jesam — odgovori Larry brzo.
— Čujte — nastavio je čovjek — jedan od kompanjona
zalagaonice »Emden & Smith« gospodin Emden otkupio je
par dugmadi za manšete koji odgovara vašem opisu objav-
ljenom u službenom listu.
— Imate li ih? — upita Larry žurno.
— Ne, nisu kod nas — odgovori inspektor — ali ovdje
je gospodin Emden, pa možete s njim razgovarati. On
može dugmad donijeti ujutro. Slučajno je večeras pročitao
opis u našem listu »Potraga« i odmah je došao u stanicu.
Živi u blizini.
— Dolazim odmah — rekao je Larry i spustio
slušalicu.
— Što je bilo? — upitala je djevojka. — Zar su našli
dugme koje nedostaje?
Larry odmahne glavom.
— Našli su par dugmadi koji izgleda upravo onako
kao onaj dio koji sam našao u ruci Gordona Stuarta —
objašnjavao je pomalo zbunjeno. — Ne razumijem to. Da
su našli polovicu dugmeta, ili drugo dugme, bilo bi mi
jasnije.
Još zamišljen, on se zagleda u telefon, a onda rcče
dežurnom telefonistu:
— Ako se javi narednik Harvey, recite mu da me opet
nazove, ili neka doñe ovamo i pričeka dok se vratim. Idem
u policijsku stanicu Oxford Lane.
Kad su izišli, rekao je Diani:
— Dakle, sad prihvaćam vašu ljubaznu ponudu da se
ovom pokretnom palačom odvezem do vaše kuće.
Pozdravivši se s dostojanstvenim i strpljivim vozačem,
izišli su iz automobila pred Dianinom kućom. Čovjek koji
se šetkao pred njom podiže ruku i službeno pozdravi
Larryja.
— Niste valjda naredili da paze na mene? — iznenadi
se djevojka. — Mislim da to nije potrebno.
— Moje mi iskustvo kaže da je to i te kako potrebno ―
namršti se Larry. — Onaj pozamašni džentlmen koji me je
bacio preko sobe kao da sam loptica zacijelo ne pati od
nedostatka upornosti i hrabrosti. Sigurni ste da nema još
koji ulaz u kuću? — obrati se detcktivu.
— Nema, uvjeren sam. Dobro sam sve osmotrio; bio
sam i u stanu.
Ona zapanjeno zastane.
— Kako? — promucala je.
— Dao sam da se napravi duplikat ključeva vašcg
stana ― objasni inspektor. — Nadam se da mi to nećete
zamjeriti. ― Kad je na to samo nijemo oñmahnula glavom,
Larry doda:
— Kad već govorimo o ključevima, ispostavilo se da
pojava Slijepog Jakea u stanu Fanny Weldon nije uopće
takva misterija kako se činilo. Ona mu je osobno dala
ključeve kad su se dogovarali za sastank poslije provale, u
subotu noću. Zapravo, on je zahtijevao da mu ih da ako se
mimoiñu, a ona nije imala hrabrosti da to odbije. Poslije,
kad su se sastali na keju, on joj je ključevc vratio, ali mora
da je napravio duplikat. Na tu epizodu s ključevima bila je
potpuno zaboravila, inače se ne bi usudila onako mirno
leći i zaspati.
Zaželjevši joj laku noć, Larry je Dianu prepustio brizi
detektiva i uputio se pješice prema Oxford Laneu.
Gospodin Emden koji ga je tamo očekivao bio je mali
susretljiv čovjek s naočalima.
— Slučajno sam u službenom listu pogledao popis
ukradenih stvari koje se tražc i naišao na vaš opis,
gospodine Holt — objasni on smiješeći se.
— Kažete da imate takav par, cijeli par?
— Upravo tako, gospodine — odgovori čovjek. — Za-
ložen je ovog jutra. Slučajno sam baš ja bio u zalagaonici
kad je čovjek donio tu dugmad. Obično ne saobraćam s
mušterijama, nego se nalazim otraga i sreñujcm račune,
ali jutros je moj namještenik morao hitno izići pa sam ga
zamijenio. Otkupio sam tu dugmad za četiri funte.
— To nije uobičajena standardna dugmad, zar ne? —
upita Larry.
 — Upravo tako — složio se čovjck — vrlo neobična
dugmad. Nikad prije nisam vidio takvu dugmad. Mora da
je izrañena u Francuskoj. Nije jako oštećena, ali kako
nedostaju tri dijamanta nisam dao više od četiri funte.
— Poznajete li čovjeka koji je dugmad založio?
— Ne, gospodine. Bio je to neki elegantan momak koji
mi je rekao da mu je dugmad dosadila i da je samo zbog
toga prodaje. Ja mislim da... — zastao je.
— Da? — nukao ga je Larry nestrpljivo da nastavi.
— Pa, čini mi se — oklijcvao je čovjek — ne mogu
tvrditi, ali usprkos njegovoj eleganciji mislim da je to jedan
od onih varalica kakvih je puno u zapadnom dijelu
Londona. Možda je istina to što je rekao da ne prodaje
zbog novca, ali sigurno ne ni zato što mu je ta dugmad
dodijala. Mislim da je se htio brzo riješiti. Obično takvi
lopovi prodaju robu u zalagaonici, iako je to najlakši način
da zaglave u policiji.
Larry kimne.
— Elegantno odjeven — ponovio je zamišljeno, a onda
brzo upitao: — Je li možda imao kakav nakit od
dijamanata?
— Upravo tako, gospodine — potvrdi maleni čovjek
svojim uobičajenim izrazom. — Zbog toga sam se i odlučio
da ih uzmem, iako mi je sve bilo sumnjivo. Ali čovjek s
onolikim dijamantima možda govori istinu kad kaže da mu
je ta dugmad dosadila, to sam mislio. Osim toga, četiri
funte nisu neki novac za njih, a on je pristao bez riječi.
— Pod kojim ste imenom upisali njegov zalog? —
upita Larry.
— Rekao je da se zove Frederick i dao je neku adresu,
pretpostavljam izmišljenu.
— Fleš Fred! — uzvikne Larry. — Sad sam već
siguran. Da li je Ulica Jermyn u vašem rajonu? — upita
inspektora stanice.
— Jest — odgovori ovaj.
— Pošaljite nekoliko ljudi da dovedu Fleša Freda. Do-
vedite ga najprije ovamo — rekao je Larry i dodao: — Onda
ćemo vidjeti što ćemo dalje s njim.
— Da ga uhapsim? — upita inspektor.
— Za sada ga treba preslušati. Morat će imati vrlo
uvjerljivo objašnjenje za ovo ako se bude htio izvući i ovaj
put. Dakle, gospodine Emden — rekao je okrenuvši se
vlasniku zalagaonice — žao mi je, ali ne mogu čekati sve
do jutra, pa vas moram zamoliti da odemo zajedno u
zalagaonicu i pogledamo tu dugmad.
— Samo izvolite — rekao je čovjek. — Mogu vam reći
da sam to i očekivao. Ponio sam ključeve. Zalagaonica je
blizu, nema više od pet minuta do nje pješice.
Praćeni jednim detektivom u civilu, otišli su do
zalagaonice. Emden je izvadio ključ i htio otključati vrata,
ali je iznenañeno ustanovio da su već otključana.
— Gle, pa otključana su — namrštio se i jurnuo u
hodnik. Druga vrata nije ni pokušao otključavati; odmah
je vidio da su otvorena. Pri svjetlu svoje baterijske
svjetiljke Larry je odmah zapazio tragove na vratima koja
su bila razvaljena nekom polugom. Emden uleti u sobu i
upali svjetlo.
Prostorija je izgledala kao i svaka zalagaonica, a na
pultu je ležala poslovna knjiga u koju su upisivani
založeni predmeti.
— Kamo ste spremili dugmañ? — odmah upita Larry.
— Tamo je u blagajni otraga u mojoj privatnoj
kancelariji ― odgovori čovjek i pokaza na knjigu: — Ovdje
je broj pod kojim je pohranjena.
— Vidim, vidim, a kraj toga piše »pohranjeno u kasi«
— dometne Larry podrugljivo. — Uvjeren sam da je ta vaša
blagajna imala posjetioca.
Pokazalo se da su njegove riječi točne. Veliki sef
»siguran protiv provale« izgledao je sasvim drugačije nego
kad ga reklamiraju. Na čeličnoj je stijenki zjapila velika
rupa na mjestu gdje bi bila brava.
U blagajni nije bilo ničega; baš ni jedne jedine
založene dragocjenosti. Sve je iščezlo ni jednog zamotka
nije bilo u njoj.
 — Mislim — nacerio se Larry mrzovoljno — da su
uzeli i dugmad. Mogu čak reći da sam uvjeren u to.

18. U STANU FLEŠA FREDA

Nakon uviñaja, u kojem o provali u zalagaonicu nisu

saznali ništa više, Larry Holt se vratio u policijsku stanicu
da bi tamo saznao o jednoj drugoj provali. Fleš Fred nije
bio u svom gnijezdu.
— Trebali ste ići tamo s nama da vidite na što je nalik
njegov stan — rekao mu je policajac, koji se vratio bez
Freda.
— Tamo mora da se nešto vrlo čudno odigralo.
— Više ne vjerujem da u bilo čemu što je povezano sa
slučajem Stuart ima išta što nije čudno! — bjesnio je
Larry.
Fleš Fred je stanovao u Modley Housu, kući koja se
nalazila u Ulici Jermyn. Vratar te najamne kuće, u kojoj
su stanovali većinom samci, imao je štošta da ispriča.
— Mister Grogan je došao oko jedanaest sati večeras
— pričao je on inspektoru — i popeo se u svoj stan. Poslije
sam mu odnio sifon soda-vode koju je naručio i zaželio mu
laku noć.
— Poslije toga — nastavljao je vratar — prošetao sam
se po kući i provjerio vrata, pa se uputih u svoju
vratarnicu da večeram i prolistam večernje novine.
Vratarnica o kojoj je vratar govorio bio je malen ogra-
ñeni prostor u prizemlju i stanari su bili dužni predavati
ključeve.
— Oko jedanaest i trideset — pričao je dalje vratar —
učinilo mi se da čujem pucanj i nečiji vrisak. Izišao sam iz
vratarnice i zastao na hodniku, osluškujući. Buka koju
sam začuo natjerala me da se uspnem uza stepenice na
kat odakle je dolazila; tamo sam opet zastao i slušao. Kroz
prozorčić iznad vrata gospodina Grogana vidio sam svjetlo.
Kako je to bilo jedino svjetlo na cijelom katu, prišao sam i
pokucao. Nakon kraćeg čekanja vrata su se otvorila i na
njima sam vidio mister Grogana. Da sam čovjek slabijih
živaca zasigurno bih se onesvijestio, tako je izgleñao. U
ruci je držao velik nož, a odijelo mu je bilo krvavo. »Oh, to
ste vi. Uñite«, rekao mi je. Ušao sam i zaprepastio se. Kako
je tamo izgledalo! Stolice prevrnute na podu, stol isto tako,
a svuña okoio razbijene čaše i krhotine boca. Prozor ispod
kojeg su vatrogasne stepenice bio je širom otvoren. »Što se
dogodilo, gospodine?« upitao sam ga. »Ništa posebno«,
odgovorio mi je. »Imao sam posla s provalnikom. To je sve.
Donesite mi whisky sa sodom.« Tako je rekao, ali drhtao je
kao list na vjetru i vidjelo se da je izvan sebc. Mrmljao je
još nešto, sam za sebe, tako da nisam uopće razumio o
čemu govori. Kad sam se vratio s whiskyjcm on je već
očistio onaj nož od krvi i izgledao je mirniji. Zatekao sam
ga kako, nagnut kroz prozor, gleda ljestve koje vode dolje.
Onda sam zamijetio da je jedna od slika na zidu probijena
tanetom iz pištolja. Znao sam to jer sam u policijskom
listu vidio jednom takvu sliku probijenu metkom.
Upozorio sam ga da bi mogao imati neugodnosti ako se
ostali stanari budu tužili na buku. On mi je nato dao
pedeset funti i rekao neka se ne brinem. To je za
stanarinu i ostale troškove, tako je rekao i došao da me
moli da pazim na stan dok se ne vrati, jer upravo putuje u
inozemstvo. — Vratar se zapuhao od pričanja i zastao da
udahne zraka.
— I što se onda dogodilo? — upitao je Larry.
— Onda je on, gospodine, došao dolje s kovčegom u
ruci. Sjeo je u taksi i odvezao se. Nisam ga više vidio.
Larry je pretražio sobu Fleša Freda i uvjerio se da ju
je vratar dobro opisao. Nasred stropa visio je luster sa tri
žarulje. Jeñna od njih je bila zdrobljena. Inspektor upozori
vratara na to.
— Čujte, sir — reče na to vratar — ove se žarulje
mogu uključivati različito, samo jedna ili sve tri. Gospodin
Grogan je obično palio samo jednu.
Larry značajno kimne.
— Sasvim mi je jasno što se dogodilo s njom — reče.
Mogao je zamisliti scenu koja se odigrala u toj sobi:
provalnik je ušao kroz prozor. Kad je Fleš Fred izvukao
pištolj i zaprijetio mu, provalnik je krenuo prema njemu
uzdignutih ruku, napipao žarulju i smrskao je svojom
ručetinom. Fred mora da je pucao, ali se onaj bacio na
njega i hitac je promašio. Kao i svi medunarodni varalice,
Fred je bio snalažljiv i premazan svim mastima. Ukratko,
bio je dovoljno bistar i dovoljno lukav da se nikad ne
odvaja od svojeg noža, a imao je nepovjerenje prema
vatrenom oružju, koje se ovom prilkom pokazalo
opravdanim. Tako je on dočekao čelični zagrljaj Slijepog
Jakea — jer to je mogao biti samo Slijepi Jake ― nožcm
koji je bio takoñer od čelika, ali uz to i oštar. Nato ga je
Slijepi Jake ispustio i pobjegao kroz prozor, putem kojim
je i došao. Samo, gdje je sada Fred? U tom je trenutku
Larry osjećao nešto poput simpatije prema tom
domišljatom lupežu. Dakle, namjerno ili slučajno, i Fred je
upao u dogañaje koji su protiv njega izazvali Stuartove
ubojice.
Što znači taj trag? Vodi li ga bliže rješenju slučaja?
Mora naći Fleša Freda, mislio je Larry. I to odmah, jer
to možda znači da se u Fredovim rukama nalazi konačno
rješenje zagonetke.
Vrativši se kući, Larry je odande telefonirao u
Scotlanñ Yard. Kad je čuo da je narednik Harvey javio
kako nije uspio ništa doznati, on se, prigušujući
razočaranje, okupao i svalio u krevet. Spavao je četiri
sata, a onda ga je probudio Sunny kojem je to naložio
prije nego što je legao. Sunny je, s jednakim mirom kao i
svakog jutra, držao u rukama poslužavnik s čajcm.
— Koliko je sati? — upita Larry trljajući oči.
— Devet ujutro, sir — odgovori Sunny. — Poštar je
već bio tu. I novine su stigle.
— Donesi mi pisma — naloži Larry ustajući žustro.
 Pregledavao ih je dok je pio čaj.
Onda naglo odloži šalicu i zagleda se u omotnicu na
kojoj nije bilo ni marke ni poštanskog žiga.
— Kako je ovo stiglo? — upitao je Sunnyja, koji je
upra- vo ušao u sobu.
— Bio je u poštanskom sandučiću — odgovori Sunny.
— Mora da ga je netko ubacio.
— Oh, ti pametnjakoviću — zareži Larry. — Jasno da
ga je netko ubacio, nije se došetalo samo.
— Drago mi je da se slažete sa mnom, sir — reče na to
Sunny kojem ništa nije moglo pomutiti raspoloženje.
Otvorivši omotnicu, inspektor izvadi komadić papira.
Bez ikakvih uvodnih uglañenosti, u pismu je pisalo:
Bilo bi vam bolje da se pozabavite nekim
dnigim slučajem, gospodine Holt. Ako ne
poslušate ovaj savjet, možete imati velikih
neprilika.
— Pa, naravno — promrmlja Larry i pozvoni Sunnyju
koji je otišao u kuhinju.
— Sunny — reče mu kad je došao na vrata — daj mi
moj kaput. Trebam neke papire iz unutarnjeg džepa.
Užurbano je prevrtao po papirima kad mu ih je
Sunny donio. Našao je onaj koji mu je dao Fleš Fred; poziv
da se zbog svojeg bijega javi rano ujutro u Toddov Dom za
slijepe.
Usporedivši pismo sa značajnim savjetom koji je
primio tog jutra, i taj poziv koji je primio Fleš Fred, Larry
gotovo uzvikne. Oba je pisma napisala ista ruka!

19. ŽENA KOJA JE PODIGLA OSIGURNINU

— Znajte, gospoñice Ward, da se ja više ne snalazim

— rekao je Larry ulazeći u svoj ured.
Djevojka prekine posao, na trenutak zastane s
rukama nad tipkama pisaćeg stroja, a onda se okrene na
stolici. — A meni se čini da je slučaj sve jasniji — reče
mirno.
— Bilo bi mi drago da i ja to mogu reći — progunña
Larry i nastavi: — Možda bi bilo dobro da još jedanput raz-
motrim situaciju — reče došetavši se do svoje stolice i
nalaktivši se na naslon.
— Prvo, imamo bogatog Kanañanina koji je, kako se
čini, došao ovamo i zatekao grob svoje žene i kćeri —
nabrajao je savijajući prste. — On je ubijen i to za vrijeme
kazališne predstave, ili možda poslije nje. Predstava je bila
u Macready-teatru, a njen je autor John Dearborn, koji
piše najgore komade na svijetu, barem tako kažu. To ipak
nije dovoljno da bismo mogli reći da je ubojica zato što je
takav pisac. Dapače, on je ugleñan čovjek, svećenik koji
život posvećuje brizi za nesretne slijepce. Dalje, ubijeni je
Stuart ostavio oporuku, i to na unutrašnjoj strani svoje
košulje. Cijeli njegov imetak trebao bi prema toj oporuci
pripasti njegovoj kćeri, za koju još nismo ustanovili da li
uopće postoji. Svi dokazi koje smo našli manje su od
ništa: papirić ispisan Brailleovim pismom, i dio dugmeta
za manšete od crnog emajla s dijamantima, koji smo našli
u njegovoj ruci. To je sve što bi nešto značilo. Onaj papirić
s Breilleovim pismom ukraden je odavde, iz samog
Scotland Yarda. Što se tiče dugmeta, poznato nam je samo
to da je na neki način Fred Fleš došao do istog takva para
i da ga je odnio u zalagaonicu. Taj par je nekome prilično
važan, jer je provaljeno u tu istu zalagaonicu. To što su
usput nestali i drugi predmeti iz blagajne, čini se da uopće
nije bitno; važna je dugmad. Zatim — nabrajao je Larry
sve mrzovoljnije — znamo da je Slijepi Jake, koji mora da
je pomoćnik osoba koje su sve ovo zamijesile, pokušao
najprije oteti vas, a zatim je htio ubiti Fanny Weldon koja
je iz Scotland Yarda uzela onaj papir. To sve donekle ra-
zumijem, isto kao što mi je donekle jasno zbog čega je
trebao Fred Fleš biti uklonjen. Meñutim jedno nikako ne
mogu shvatiti i to me najviše mući — osmjehnuo se Larry
zbunjeno i naglasio: — Zašto su vas htjeli ukloniti?
 Djevojka odmahne glavom.
— I za mene je to zagonetka — rekla je.
— Drugo, ili peto, ne znam više — nabrajao je Larry
dalje, — jest to da smo saznali kako je Stuart bio osiguran
na vrlo visoku svotu kod osiguravajućeg društva
Greenwich. Direktor tog društva je dr Judd, koji taj posao
nije ni pokušao sakriti.
— Jeste li vidjeli doktora Judda? — upita djevojka. —
On vam je to potvrdio?
— Razgovarao sam s njim telefonski — odgovori Larry.
— Vidjet ću ga ovog jutra. Možda biste htjeli sa mnom
najprije tamo, a popodne ćemo u Dom za slijepe.
Njeno je lice zasjalo.
— Čini se da uživate u ovoj igri. Je li tako? —
osmjehnuo joj se inspektor kad je to vidio.
— Ne znam da li je baš igra, ali mogu reći da želim su-
djelovati u svakom koraku — odgovorila je i dodala: —
Samo, jučer sam stekla dojam da vam to nije drago.
Larry s nelagodnošću izbjegne njen pogled.
— To je bilo samo na trenutak — priznao je — i žao
mi je zbog toga. Osim toga, zar vi morate raditi i u svoje
slobodno vrijeme?
— To uopće nije važno. Važno mi je jedino da što prije
vidim kako je ubojice Gordona Stuarta dostigla pravda —
odgovorila je odlučno. Na to Larry nije imao što reći, pa su
krenuli prema uredu doktora Judda.
Judd je očekivao inspektora, ali je jedva prikrio izne-
nañenje kad je ovaj ušao u njegov ured u društvu.
— Ovo je dr Judd, a ovo je moja tajnica, gospoñica
Ward ― predstavio ih je Larry jedno drugom. — Ona ima
izvrsno pamćenje, a osim toga možda će trebati zabilježiti
nešto od našeg razgovora.
— Drago mi je — rekao je dr Judd, ali činilo se kao da
mu djevojčina prisutnost uopće ne odgovara. Barem je
Larry bio uvjeren kako se na Juddovu licu očituje izvjesna
nelagodnost.
— Drago mi je da ste došli — obratio se Judd
inspektoru.
— Ionako sam htio što prije porazgovarati s vama o
onom čovjeku kojeg ste ovdje zatekli prošli put. Bojim se
da ste stekli sasvim krivi dojam, što vam, s obzirom na
ono što ste vidjeli ne mogu ni zamjeriti. Jeste li ga poslije
vidjeli?
— Odonda ga nisam niti vidio niti sam išta čuo o
njemu ― lagao je Larry, pa se Diana morala svojski truditi
da ne pokaže svoje iznenañenje.
— Dobro, onda — reče dr Judd pripaljujući novu ciga-
retu. — O tome, uostalom, možemo govoriti i kojom
drugom prilikom. Neće vam smetati što pušim, miss
Ward? — obratio se djevojci koja na to odmahne glavom, a
on nastavi: — Znate, ja sam vam strastveni pušač. Pušim
gotovo stotinu cigareta na dan, i to već dvadeset i pet
godina, i time utjerujem u laž sva zastrašivanja o njihovu
lošem utjecaju na zdravlje kojima nam prijete strastveni
protivnici pušenja!
Te je riječi dr Judd popratio tako ljubaznim
osmijehom da je Diana zatekla samu sebe kako mu
uzvraća osmijehom. Udahnuvši dim sa zadovoljstvom, dr
Judd posegne u ladicu svog stola i izvuče odatle fascikl za
spise.
— Ovdje su police osiguranja — reče otvarajući
fascikl.
— Kao što ćete i sami vidjeti, sve se treba isplatiti
jednoj osobi čije mi je ime naknadno saopćeno. Tek onog
dana kad je Stuart umro, dobio sam njegov nalog da se
osiguranje sa svih polica koje je sklopio za slučaj svoje
smrti treba isplatiti upravo toj osobi. Ta je osoba i
zahtijevala isplatu na temelju prijepisa izvatka iz knjige
umrlih. Mrtvozornik je ustanovio utapanje.
— Taj prijepis može dobiti svatko, za samo pet šilinga
― reče Larry, što Judd potvrdi glavom.
— To nije bitno — dometne on mirno. — Za nas je to
dovoljno da osobi na čije su ime ispostavljene police ispla-
timo osigurninu. Nema zakonskog razloga da odbijemo to
potraživanje. Zato smo novac isplatili.
— Kako ste isplatili? Čekom ili gotovinom?
— Prema želji dotične gospoñe, isplatili smo čekom na
donosioca.
— Gospoñe? — uskliknuše Larry i Diana u isto
vrijeme. Diana je ostala otvorenih usta od iznenañenja.
Dr Judd se s osmijehom zagleda u nju i kimne.
— Mogu vam reći da ne bih imao ništa protiv takve
tajnice koja se toliko uživljava u posao — nasmijao se.
— No, recite, tko je bila ta gospoña? — nestrpljivo
upita Larry.
Doktor izvadi iz fascikla dva dokumenta i pruži jedan
od njih inspektoru.
— Ovo je priznanica — reče. — Kao što vidite, potvrda
glasi na stotinu tisuća funti.
Larry se zagleda u priznanicu. Pročitao je potpis još
jedanput ne vjerujući svojim očima. Pisalo je: Clarissa
Stuart!

20. DIANINA NESVJESTICA

I dalje ne vjerujući svojim očima, Larry je htio

potvrdu pružiti Diani, ali ona ju je već pročitala preko
njegova ramena.
— Clarissa Stuart? — ponovio je polako naglas. — Po-
znajete li vi tu gospoñu?
— Nisam je nikad prije vidio, niti čuo za nju —
odgovori živahno doktor. — Ali ona je imala sve
dokumente potrebne da podigne osigurninu.
— Kako izgleda? — upitao je Larry nakon kratke
šutnje.
Pripalivši novu cigaretu na opušku stare, dr Judd
odbaci opušak i tek tada odgovori.
— Mlada, privlačna, izvanredno elegantno odjevena —
rekao je kratko.
 — Je li izgledala potištena zbog svega?
— Uopće nije — odgovorio je doktor. — Dapače, činilo
mi se da je vrlo dobro raspoložena.
Diana i Larry se zagledaše jedno u drugo s istim
čuñenjem u očima.
— Da li je ostavila adresu? — upitao je Larry, opet se
okrenuvši doktoru koji ih je promatrao.
— Ne, to nije bilo potrebno — odgovori ovaj. — Kao
što sam vam rekao, tražila je ček na donosioca. Onda se
predomislila i rekla da joj to ne odgovara, pa sam poslao
svog službenika u banku. On je unovčio ček i donio novac
koji sam onda dao njoj.
— Dakle, ipak je bila gotovina — zaključi Larry.
— Da, na kraju je ipak dobila gotovinu — potvrdi
Judd.
— Nikad je prije niste vidjeli? — insistirao je Larry.
Dr Judd zaniječe glavom.
— Što se mene tiče, to uopče nije važno — rcče. —
Nisam imao nikakva razloga da posumnjam u njezine
riječi da je kći Gordona Stuarta.
Kad su izišli na ulicu, Larry i Diana su šutke hodali
jedno uz drugo.
— To je nevjerojatno! — promrmljao je Larry napokon,
a onda se obratio vozaču taksija koji ih je čekao: — Vozite
u Nottingham Place broj 304.
— Kamo iñemo? — iznenadila se djevojka.
— U pansion u kojem je Stuart stanovao — odgovori
Larry. — Tamo sam narednika Harveya ostavio da istraži
što se može saznati. On je sposoban čovjek, ali možda je
nešto propustio. Čini mi se da je Stuart morao imati nekog
posjetioca posljednjeg dana, ako je tek tada saznao da ima
još jednu kći. Kako bi inače to saznao kad on sam nije
išao nikamo osim na groblje?
— Mislite da ga je kći posjetila? — upita brzo Diana.
— Ta tajanstvena Clarissa, mislim.
— Moguće je — odgovori Larry — ali to tek treba da
saznamo.
 Kuća pred koju su stigli bila je velika i lijepa i
djelovala je ugodno; bio je to upravo onakav pansion
kakav su voljeli imućni Amerikanci. Larry i Diana su
pričekali nekoliko minuta u ugodnom i prostranom
predvorju. Onda im priñe niska postarija žena sijeñe kose.
— Vi ste gospoña Portland, zar ne? — upita Larry. —
Zovem se Holt. Ja sam iz Scotland Yarda.
Nezadovoljstvo se očitovalo na licu vlasnice pansiona.
— Oh, bože! — rekla je, vidljivo uznemirena njcgovim
rijcčima. — Nadala sam se da neću više imati posla s po-
licijom. Ovo će moju kuću dovesti na loš glas i ja ću opet
imati neugodnosti. Jadni se gospodin ubio zar ne? Zašto je
to učinio, nemam pojma — odmahivala je glavom. — A
nikad ga nisam vidjela tako dobro raspoloženog kao onu
večer kad je išao u kazalište. Inače je uvijek bio nekako
utučen, tako da mi ga je gotovo bilo žao gledati...
— Te je večeri bio raspoložen? — prekine je Larry
brzo.
— Neobično raspoložen?
Ona kimne.
— Je li tog poslijepodneva primio nekoga u posjetu?
— Nije, gospodine — odgovori vlasnica, na što se Lar-
ryjevo lice opusti od razočarenja. — Nikada nije primio ni-
koga. To sam vcć rekla detektivu kojeg ste vjerojatno vi
poslali. Tog je poslijepodncva izišao i vratio se nešto ranije
nego obično, tako da je u sobi zatekao čistačicu. Znate,
nisam ga očekivala, inače bi njegova soba bila već
pospremljena kao što je uvijek bila prije nego što bi se
vratio. Baš sam tada slučajno prolazila hodnikom i čula
kako s nekim razgovara. I to je bilo neobično. Tog je dana
sve bilo drugačije nego...
— Tko je bio taj »netko« s kim je razgovarao? —
prekine je Larry. Vlasnica pansiona odmahne rukom.
— Samo spremačica koju ponekad uzmem da
pomogne čistačici kad ima mnogo posla — odgovori ona.
— Koliko je dugo ta žena bila u njegovoj sobi? — upita
Larry.
 — Gotovo cio sat — glasio je neočekivan odgovor.
— Jedan sat? — ponovi Larry. — Što je on imao raz-
govarati sa spremačicom cijeli sat? O čemu su pričali?
Ona odmahne glavom.
— Nemam pojma. Kažem vam da je tog dana sve bilo
neuobičajeno. Čak je i ta spremačica otišla a da joj nisam
platila. Mora da je izišla odmah nakon što je napustila
sobu mistera Stuarta. Nisam je nikad više vidjela.
— Jeste li to rekli naredniku Harveyu? — upita Larry.
— Nisam, zar je to važno? — iznenadi se žena. —
Nisam mislila da ga zanima taj mali kućni incident. Pitao
me je da li je mister Stuart primio kakva posjetioca i ja
sam mu odgovorila da nije, kao što je i bilo.
— Kako se zove ta žena?
— Ne znam točno — odgovori vlasnica pansiona. —
Zvali smo je Emma. Još me nešto čudi u vezi s njom.
Ostavila je ovdje svoj vjenčani prstcn. Kao i obično,
skinula ga je prije nego što je počela s čišćenjcm i dala mi
ga da ga pričuvam. To je pomalo neobičan prsten za takvu
ženu, pola od platine, a pola od zlata i mora da je velika
dragocjenost za nju... Oh! ― uzviknula je vlasnica
odjednom. — Pridržite mladu damu!
Larry se brzo okrene i u posljednji trenutak prihvati
Dianu, koja je bez svijesti klizila na pod.

21. ČOVJEK KOJI JE OGLUŠIO

Pažljivo je odnio Dianu do divana koji se nalazio u

prostoriji i položio je na njega. Gotovo istog trenutka ona
otvori oči.
— Baš sam glupača — reče ona i pokuša se dignuti,
ali je Larry pritiskom na rame prisili da opet legne.
— Morate još malo ležati. Što vam je bilo?
 — Mislim da je to zbog zraka. Ovdje je malo zagušljivo
― objasni djevojka.
Prostorija je uistinu bila zagušljiva. Još kad su ušli
unutra Larry je zamijetio kako je toplo. Vlasnica priñe
prozoru gunñajući:
— Uvijek govorim posluzi da ovu prostoriju prozrače,
inače je težak zrak, ali me nikad ne slušaju — govorila je.
— Toplo je kao u peći. Jako mi je žao.
Larry je, iako mu to nije bilo prvi put da vidi neku
ženu kako se onesvješćuje, bio vrlo zabrinut. Diana mu se
pokušala osmjehnuti.
— Ne sjećam se da mi se ikada dogodila takva glupost
― rekla je i odlučno sjela.
— Najbolje bi bilo da idete kući — tvrdio je Larry jed-
nako zabrinuto promatrajući njcno bljedilo.
Šalica čaja koju je vlasnica pansiona ubrzo donijela
vratila je nešto boje u Dianine obraze.
— Neću kući — rekla je živahno. — Idem s vama u
Toddov dom. Obećali ste mi. Čim iziñem na svjež zrak, bit
će mi dobro, to je samo prolazna slabost. Ako baš hoćete,
mogli bismo svratiti u Regents park, koji je tu u blizini i
vidjet ćete kako će mi od tog zraka i svježine drveća biti
bolje.
Larry je morao priznati da je u pravu; kad su
prošetali parkom, Diana je izgledala sasvim svježe i
zdravo.
— No tko je od nas dvoje taj koji se premalo odmara?
― zadirkivao ju je Larry. — Iako ste neumorni, morate
priznati da sve ovo prelazi vaše snage, kolegice.
Ona odmahne glavom.
— Ozbiljno ću se naljutiti ako to nastavite tvrditi. To
je bilo samo zbog zraka. I ne morate se bojati da ću vam
se opet onesvijestiti na rukama — rekla je odlučno, a onda
dodala: — Osim toga, čak i kad bi postojala i najmanja
mogućnost da se to opet dogodi, zar nije bolje da ste u
blizini nego da budem sama u svojoj sobi?
— Ima nečeg u tome što kažete — morao je priznati
Larry. — Ali svejedno nisam siguran da je posjet Toddovu
domu najbolji način da provedete popodne. Tamo nema
baš ničeg ugodnog.
— To me ne zabrinjava — brzo je rekla. — Molim vas
idemo tamo. Kad vas molim!
Pobijeñen, Larry je uhvati za ruku i reče prigušenim
glasom:
— Možete ići kamo god hoćete, Diana, kad vam je
tako stalo do toga.
Tek kad su krenuli dalje, Larry se sjetio da je u brizi
zbog Dianine nesvjestice sasvim zaboravio da od vlasnice
pansiona zatraži da vidi prsten o kojem je govorila. Bilo je
još mnogo toga što je htio pitati, ali ga je djevojčin pad u
nesvijest prekinuo.
Kad su otišli na ručak u restauraciju na Piccadillyju,
Larry je odande telefonirao naredniku Harveyu i rekao mu
neka opet uznemiri gospoñu Portland i njen pansion ne bi
li što doznao o spremačici Emmi koju je spomenula.
Nakon ručka su krenuli u Scotland Yard gdje ih je Harvey
već čekao.
— Doznao sam nešto o toj Emmi — rekao je narednik
čim su ušli u sobu 47. Prema ozbiljnom tonu njegova
glasa Larry je odmah shvatio da je bio u pravu kad je
povezao tu ženu sa smrću Gordona Stuarta.
— Živi, odnosno živjela jc u Camden-Townu — nastavi
Harvey. — Kod jednog vojnog penzionera i njegove žene.
— No, jeste li je vidjeli?
— Nisam, sir. Nije više tamo — odgovori Harvey. —
Nije ñolazila kući još od onog dana kad je Stuart ubijen.
Larry namršti lice u grimasu.
— Ovo je pravi trag i tu se krije pravo objašnjenje
Stuartove smrti, čini mi se — reče. — Ta spremačica
Emma bi nam štošta mogla reći. Je li uzela i svoje stvari?
— Nije — odgovorio je Harvey. — U tome i jest stvar.
Nije im ništa rekla da namjerava otići i nije uzela ništa od
svojih stvari, osim onog što je imala na sebi.
— Napišite njen opis — rcče na to Larry — i dajte ga
svim policijskim stanicama. Ima li kakvih novosti o
Slijepom Jakeu?
— Nema, sir.
— Ni o Fredu?
— Ne, sir — ponovi narednik.
— lako smo već dovoljno zaposiili gradsku policiju i
opteretili jadne pajkane — nasmije se Larry — moram
zahtijevati da traže još jednu osobu. Radi se o Clarissi
Stuart. Zapišite: mlaña, privlačna i dobro odjevena, možda
se nalazi u nekom boljem hotelu. Pretražite sva mjesta
gdje bi se mogla nalaziti takva žena i izvijestite me što
prije o rezultatu.
Harvey službenim pozdravom podiže ruku do šešira i
iziñe. Larry se odšeta do svog stola. Stajao je tamo
zagledan u stol i zamišljen.
— Ne znam što će mi uopće stol u uredu — rekao je. ―
Ionako nikad ne sjedim za njim.
Spustivši se na svoju stolicu, on se nalakti i pogleda
u djevojku. — Dakle, miss Ward — reče — možemo još
jednu zagonetku pribrojiti ostalima. Emma je iščezla
jednako iznenadno kao što je iščczao Stuart, pa zatim Fleš
Fred. Mora da je čovjek koji je uzrokovao njen nestanak
isti onaj koji je nedavno htio Fanny Weldon lišiti života.
— Slijepi Jake? — upita djevojka.
— Upravo on — potvrdi inspektor. — Užasan čovjek.
Ne mogu pomisliti na njega a da se sav ne naježim.
i Kakvo neobično priznanje za jednog hrabrog detek-
tiva — pecne ga djevojka. — Pogotovu ako se pomisli da je
i on ljudsko biće.
— Uz to još i ranjeno ljudsko biće — osmjehne se
Larry ― jer ne sumnjam u sposobnost Freda Fleša da
barata nožem. Sjećam se kad sam ga zbog te sposobnosti
koju je pokazao u sukobu sa svojim suparnikom
Lerouxom, proganjao mjesecima.
— Mislite li da su ga sad ulovili? — zabrinula se
djevojka.
Zanijekao je odmahnuvši glavom.
 — Ne, prije bih rekao da se Fred negdje pritajio. Po-
bjegao je upravo zato da ga ne bismo uhvatili.
— Znači da ste sigurni kako on nije njihov čovjek?
— Fred? — nasmije se inspektor. — Ne, Fred sigurno
nije ničiji čovjek. On je vuk samotnjak, ili bolje rečeno
lisac samotnjak i nikada nije u čoporu. On ne bira način
da sebi omogući lagodan život, ali se vrlo ponosi time što
ne pripada nikakvoj bandi. Zato ga i nije lako uhvatiti. On
je u Londonu ― promrmlja Larry i doda nešto glasnije: —
Imam osjećaj da ćemo ga uskoro vidjeti.
Nije ni pretpostavljao kako će se brzo obistiniti
njegove riječi.
Sljedećeg je sata Larry radio unesavši se sasvim u
svoje papire kao da je zaboravio na Dianinu prisutnost.
Nije se osvrtao na upitne poglede koje mu je dobacivala,
poglede koji su ga trebali podsjetiti kako je obećao da će
posjetiti Toddov dom.
Ispisivao je stranicu za stranicom, kao što je činio
uvijek kad bi imao vremena. Pišući o slučaju kojim se
bavio kao da piše priču, postalo bi mu mnogo toga jasnije.
Barem je prije bilo tako. Ovaj put nije došao ni do kakvih
novih zaključaka. Zato nezadovoljno odloži olovku i spremi
papir u ladicu. Ustao je i prišao prozoru. Stajao je tako
zagledan u vidik koji se pružao ispod njega: na obale
Temze i grañevine koje su se gubile u plavoj izmaglici, na
ozelenjelo drveće i brze autobuse, kao i na užurbane
pješake. Osjećao je pulsiranje velikoga grada i, kao uvijek,
bio je zatečen mišlju na sve tajne koje taj grad krije.
Kad se okrenuo i susreo Dianin upitan pogled, Larry
se počeše, nimalo romantično, po nosu.
— Ako još uvijek želite u taj dom, ja sam tu — reče joj.
— Sad je po mom mišljenju već vrijeme da krenemo.
Službeni automobil ih je dovezao do ugla Lissom-Gro-
vea odakle su pješice otišli prema domu, praćeni dvojicom
detektiva u civilu koji su ih tamo pričekali. Tako su domu
prišli s druge strane.
— Kakva je to kuća? — upitao je Larry pokazujući na
mračnu grañevinu zastrtih prozora koja se nalazila s te
strane doma.
— Tu je nekada bila praonica — odgovori jedan od de-
tektiva. — Iza nje je dvorište i nekakvo dugačko skladište.
— Praonica? — ponovi djevojka zamišljeno. — Sjećate
li se da su kola neke praonice bila pred mojom kućom one
noći kad su me pokušali oteti?
— Prokletstvo! — uzvikne Larry. — Upravo tako!
— Ali to ne mogu biti kola ove praonice, gospoñice —
napomene detektiv. — Ova ne radi već godinu dana.
Nakon što je bankrotirala, netko ju je otkupio, ali čini mi
se da nije više otpočela s radom.
— Ova vrata kraj kuće vode ravno u dvorište,
pretpostavljam? — upitno će Larry nato.
— Da, inspektore. Samo, nikad nisam vidio da odavde
izlaze neka kola, pa mislim da u dvorištu i nema nikakvih
kola — reče detektiv koji je dobro poznavao to područje, a
onda dometne: — Premda kraj tih silnih vozila koja danas
prolaze našim ulicama, čovjek nikada ne može biti
siguran.
Larry se uspne uz onih nekoliko stepenica koje su
vodile do vrata doma i zazvoni. Otvorio je isti onaj
čovječuljak.
— Četvorica! — uzviknuo ie. — I to sve stranci! Što
želite?
— Htio bih govoriti s misterom Dearbornom — na to
će Larry.
— Oh da, vi ste bili ovdje ono jutro. U šest ujutro, ako
se ne varam — reče otprve čovječuljak i odbrza mračnim
hodnikom. — Doñite ovamo! — viknuo je nekome. —
Četvorica su, gospodine!
Svećenik John Dearborn se odmah pojavi u hodniku i
poñe im u susret.
— Gospodin Holt? Čini mi se da sam prepoznao vaš
glas ― reče i pozove ih u svoju kancelariju. Mali
magnetofon se okretao, a na stolu je ležala hrpa stranica
ispisanih pisaćim strojem. Dearborn isključi magnetofon i
prijeñe rukom preko ispisanih stranica, a onda stane kraj
svog stola. — Imam jednog čovjcka koji mi dolazi navečer i
čita mi ono što je pretipkano — reče kao da je pogodio
Larryjeve misli i upita: — Što vas večeras dovodi ovamo?
Jeste li našli onog Slijepog Jakea?
— Susreo sam ga, ali ga nisam našao. Prije bi se reklo
da je on našao mene — otpovrne Larry mrzovoljno. — Htio
bih još jcdnom razgledati ovu kuću. Sa mnom je i jedna
dama.
— Ma nemojte! Drago mi je — reče svećenik Dearborn
uz lagani naklon.
Djevojka, koja se nalazila blizu njega, nato mu
automatski pruži ruku i svećenik je srdačno prihvati.
— Radujem se da vam mogu pokazati kuću. Čini se
da je još netko s vama? — upitao je.
Larry ga upozna s dvojicom detektiva. Krenuli su
zajedno uz stepenice.
— Mogli bismo ovaj put početi odozgo, pa se spuštati
― rekao jc svećenik hodajući žustro pred njima. — Naš
prijatelj Lew još je u svojoj sobici.
— Zar se ne bojite što ovdje držite čovjeka koji nije sa-
svim pri sebi?
— Vrlo je slab — odgovori Dearborn — pa nemam
srca da ga otpremim u ludnicu. lako sam svjestan da ću
to prije ili poslije morati učiniti.
Kad su stigli na gornji kat, Larry poluglasno upita
Dianu:
— Želite !i vidjeti toga starog jadnika? Nije baš
sasvim... ― ušutio je ne dovršivši rečenicu.
— Da, hoću da ga vidim — odlučno će djevojka. — Zar
ste zaboravili da sam bila njegovateljica slijepih? Svašta
sam vidjela.
Dearborn ih uvede u malu prostoriju. Bez sunčeva
svjetla, sada je bila osvijetljena samo svjetlom što je
dopiralo sa stubišta. Larry se dosjeti da slijepima ne treba
svjetlo.
Starac je ležao mirno na leñima, sklopljenih ruku.
Ništa nije brbljao i bio je začudo mnogo mirniji nego kad
ga je Larry posljedni put vidio.
— Kako ste danas? — upita ga Larry.
Čovjck nije odgovorio. Djevojka mu pride i položi mu
ruku na rame.
— Osjećate li se bolje? — upitala ga je.
— Tko je to? Jesi li ti, Jim? — pitao je stari. — Donio
si mi večeru?
— Je li vam bolje? — ponovi Diana pitanje.
— Donesi mi i čaj, hoćeš li? — reče na to Lew i opet se
ispruži u krevetu sklopljenih ruku, vrativši se u stanje o-
tupljenosti u kojem su ga zatekli.
Djevojka se nagnula nada nj pažljivo ga gledajući.
Nato je starac, kao da je osjetio njenu blizinu, ispružio
ruku i dodirnuo joj lice.
— Je li to žena? — upitao je.
Dearborn se ugura izmeñu njih i uhvati starčevu
ruku meñu svoje.
— Danas ti je bolje, zar ne, Lew? — reče svećenik, a
stari zatrepta slijepim očima.
— Dobro sam, sir — potvrdi. — Osjećam se izvrsno,
hvala.
Diana je izišla iz sobice s takvim izrazom u očima da
se Larry zabrinuo.
— Što je bilo? — pitao je tiho.
— Taj je čovjek mrtav — odgovorila je.
— Mrtav? — ponovi on zaprepašteno. — Kako mrtav,
kad je živ?
Djevojka zaniječe glavom.
— Diana, ja vas ne razumijem — nato će Larry. Na
trenutak se zabrinuo da su njene nerazumljive riječi u vezi
s nesvjesticom i da ona ne zna šlo govori.
— Mrtav! — opet će ona a nešto ga je u njenom glasu
natjeralo da zadršće. — Isto je tako mrtav kao da leži
hladan i ukočcn u tom krevetu. Oh, to je okrutno, kako
okrutno!
Larry se osvrne. John Dearborn i detektivi još su bili
u sobici slijepog starca.
— Što hoćete reći, Diana? — upitao je.
— Zar niste vidjeli? Ja sam to odmah zapazila jer sam
već jednom prije vidjela tako nešto — objašnjavala je
glasom koji je podrhtavao. — Oko njegovih ušiju vide se
crni tragovi, ja sam ih zamijetila. To su tragovi baruta. Taj
je čovjek oglušen.
— Oglušen? — uzvikne Larry ne shvaćajući još
značenje toga.
— Rekli ste mi da je taj čovjek nešto pričao kad ste
bili tu posljednji put — nastavila je djevojka tiho i brzo. —
Sad sam shvatila što mu se dogodilo. Ispalili su hitac iz
pištolja tik uz njegove uši i tako ga ubili.
— Još ne razumijem.
— Možete li zamisliti — naglašavala je svaku riječ —
što znači kad je netko i gluh i slijep?
— Bože moj! — zastenje Larry, tek sada shvativši stra-
hotu o kojoj mu djevojka govori.
— Eto, to se dogodilo s tim čovjekom kojeg zovu Lew.
Netko kome je ipak bilo stalo da ostane živ sasvim ga je
onemogućio da svjedoči protiv njega.
— Zar mislite... — počeo je Larry.
— Da — prekine ga djevojka. — Mislim da je stari Lew
onaj čovjek koji je u Stuartov džep stavio poruku ispisanu
Brailleovim pismom.

22. NESTANAK DIANE WARD

Odakle joj ti zaključci? Radi li se samo o logičnom

razmišljanju? Ili o njenom znanju? Ta su pitanja
prolijetala Larryjevom glavom, ali prije nego što joj je
mogao postaviti ijedno od njih, iz sobice je izišao John
Dearborn i svi su se uputili niz stepenice.
Kat niže, svećenik otvori vrata spavaonice koju je
Larry već vidio. Spavaonica se sastojala od tri prostorije
koje su se nizale jedna do druge.
Larry je naredio detektivima da ostanu vani; jedan se
uputio u prizemlje i stao kod izlaznih vrata, a drugi je
ostao na stepenicama koje su vodilc na kat.
— Ima li svjella? — upitao je Dearborn kad su ušli u
prvu spavaonicu.
— Sasvim dovoljno — odgovori Larry.
— Rečeno mi je da je odavde vrlo lijep pogled — prišao
je Dearborn prozoru s kojeg se vidjelo samo prljavo i za-
pušteno dvorište i nekoliko otrcanih krovova.
Larry nije ništa rekao. Možda je netko u dobroj
namjeri htio da tom neistinom razveseli svećenika i Larry
ga nije želio razočarati.
— Prozor je zatvoren, zar ne? — upita opet svećenik.
— Hoćete li ga, molim vas, otvoriti?
Larry je jedva, uz zaglušnu škripu otvorio stari
prozor. Struja svježeg zraka nagrne u sobu.
— Hvala vam — na to će Dearborn i započne: — A
sada bi možda vaša mlada pratilja htjela pogledati...
Larry se okrene i iznenañeno osvrne po sobi. Djevojke
nije bilo. On brzo priñe vratima prostorije i upita detektiva
koji je stajao kod stepcnica:
— Zar je miss Ward otišla?
— Ne, nije ni izlazila iz sobe, sir — odgovori ovaj iz-
nenañeno. — Pa ušla je u sobu zajedno sa vama.
Larry je zurio u njega.
— Nije izišla? — ponovi zaprepašteno. — Sigurni ste?
— Potpuno, sir!
On dovikne drugom detektivu koji je stajao u
prizemlju:
— Jesi li vidio miss Ward? Je li izišla iz kuće?
— Nisam — odgovori ovaj. — Kroz ova vrata sigurno
nije izišla. Cijelo vrijeme sam tu i nisam skinuo pogled s
njih.
Larry se vratio u spavaonicu. Razgledao je i druge
prostorije, ali sve su bile prazne. U spavaonici nije bilo
ničeg osim željeznog kreveta i jednog ormara na zidu
nasuprot kamina. Osjećao je sve jaču uznemirenost i srce
mu je tuklo od straha kakav nije nikad osjetio za samog
sebe.
Otvorio je ormar. U njemu nije bilo ničeg osim
prljavog rublja. Jednim pokretom ruke izbacio je to iz
ormara i pokucao po stražnjoj stijenci. Bila je čvrsta i
nepokretna.
— Jeste li našli mladu damu? — upitao je Dearborn.
— Ne, nisam — otpovrne brzo Larry. — Ima li osim
ovih vrata još ncki izlaz iz spavaonice?
Upravitelj Dcarborn zaniječe glavom.
— Nema — odgovorio je začuñeno. — Zašto pitate?
Oh, zasigurno mislite na neki izlaz u slučaju požara.
Namjeravamo to srediti i napraviti neki izlaz, ali...
Larry ga više nije slušao. Bio je blijed i drhtao je od
uzbuñenja i straha za djcvojku. Pozvao je detektiva i
naredio mu:
— Nećete izlaziti iz ove prostorije sve dok ne dobijete
smjenu. A vi — rekao je drugom detektivu — odmah tele-
fonirajte Scotland Yardu u moje ime i recite neka pošalju
dvadesctak ljudi. Osim toga, pozovite stražara koji se
nalazi na uglu Lissom-Grovea. Neka stane pred ulazna
vrata.
— Što se dogodilo? — pitao je u čudu svećenik
Dearborn i dodao nesretno: — Ovakvi trenuci kad ne
mogu biti od pomoći tjeraju me da zažalim zbog svojeg
nedostatka.
— Možda bi bilo najbolje da odete u svoju radnu sobu
― reče mu Larry Ijubazno. — Bojim se da ni moje zdrave
oči nisu spriječile zločin koji se ovdje dogodio — dometnuo
je ogorčeno.
Kako se to moglo dogoditi? Nije ništa čuo. Mislio je da
se Diana nalazi iza njega, bio je uvjeren u to. Znao je da je
u sobu ušla, jer je zastao da je prvu propusti kroz vrata,
toga se sasvim jasno sjećao. Sjećao se i toga da je krenula
nalijevo i gledala tu stranu sobe kad je on pošao prema
prozoru. Onda je otvarao prozor. Tako je, mora da je tada
nestala!
Prisjećao se kakvu je buku izazvao taj prozor dok ga
je otvarao, tako da je to moglo zaglušiti svaki drugi šum.
Samo, to je trajalo prekratko da bi itko za to vrijeme
mogao nešto učiniti, a osim toga detektiv tvrdi da ona nije
izišla iz sobe.
Zaokupljen takvim mislima, Larry je pretražio svaki
kut u potrazi za nekim tajnim vratima. Kuckao je po
zidovima, podizao prekrivače, ali sve uzalud. Diana Ward
kao da je u zemlju propala, kao da se pretvorila u zrnce
prašine koje je izletjelo kroz prozor.

23. PRAONICA

Larry je užurbanim korakom kružio po spavaonici,

sav izvan sebe od brige i prestrašen kao nikada prije.
Uzalud je pretražio cijelu kuću, od podruma do krova,
zavirujući u sve kutove i zakutke. Ni potragom ni
ispitivanjem svih stanovnika doma ništa nije postigao. Baš
ništa!
Nije prošlo ni pola sata a dom su preplavili policajci
koje je pozvao. Larry je naredio da cijeli kordon opkoli
dom. Jedan ga je detektiv zamijenio na straži u spavaonici
i Larry se izgubljen i zbunjen uputi dolje ne znajući što da
počne sa sobom.
— Postoji li neka veza izmeñu ove i susjedne kuće? —
upitao je upravnika.
— Ne, ne postoji nikakva veza — ne oklijevajući
odgovori Dearborn. — Čak sam prije nekoliko godina
zahtijevao da se pojača i izolira zid izmeñu naše i susjedne
kuće, jer je buka koja je dopirala iz praonice smetala
mojim pitomcima. Tadašnji vlasnik praonice dao je
izgraditi novi zid. Meñutim, koliko znam, praonica više ne
radi, jer je pala pod stečaj a otkupila ju je neka trgovina
koja ju je namjeravala iskoristiti za skladište.
— Ona mala zgrada na kraju dvorišta takoñer pripada
praonici? — upita Larry.
— Tako je — odgovori upravnik.
Larry je izišao iz zgrade doma i u pratnji jednog
narednika iz Scotland Yarda otišao do vrata koja su vodila
u praonicu.
— Mogu vam reći, sir — rekao je ovaj kad je ispitao
vrata, — da sam siguran da kroz njih nije nitko prošao već
odavno. — Kroz rešetke koje su zatvarale ulaz u malo
predvorje provirili su unutra. Prozori su bili prljavi i u
prostoriji nije bilo nikakva namještaja. Larry je sve više
osjećao kako ga obuzima strepnja. Što ako ju je zauvijek
izgubio? Izgubio Dianu!
Tek je sada postao svjestan što mu ona znači.
Drugovao je s njom kratko vrijeme, ali ništa što je prije
doživio, nikakvo prijateljstvo ni profesionalni uspjeh nisu
mu u usporedbi s njom ništa značili. Budućnost mu se
odjednom činila praznom i besmislenom. Dao bi sve samo
da može još jednom osjetiti njenu ruku u svojoj ili čuti
njezin glas. A ona je sada možda u rukama Slijepog Jakea!
Bila je to pomisao od koje je gubio razum.
Trgnuo se i napeo sve svoje snage da doñe k sebi. Ne
smije misliti na to ako želi da bude sposoban da i dalje
traži djevojku.
Opsjednut mišlju o njezinoj sudbini, nije ni tren
povezao njen nestanak sa slučajem Stuart. Sve svoje
snage i sposobnosti usmjerio je samo na to da što prije
pronañe osobu koja mu je tako mnogo značila.
Preskočio je drvenu ogradu dvorišta praonice i stane
ga pretraživati. Tu je napokon otkrio prvi trag koji je
mogao nešto značiti. U mekanoj su zemlji bili utisnuti
tragovi kotača jednog ili više vozila. Idući za tragom, došao
je do velikih crnih vrata na dnu dvorišta koja mora da su
zatvarala nešto poput garaže.
Narednik Harvey, koji ga je šutke slijedio, izvadi
otpirač od kojeg se nikad nije odvajao. U drugom pokušaju
uspio je otvoriti vrata. Šarke na vratima nisu uopće
zaškripale kao što je očekivao. Oba krila su se otvorila
lako i nečujno.
— Mora da su nedavno podmazana i često otvarana —
zaključi Larry.
U garaži su bila dva automobila: velika luksuzna
limuzina i mali kamionet. Larry uñe u garažu i razgleda
vozila pri slabom svjetlu dana koji je bio na izmaku.
— Pogledajte! — uzvikne pokazujući na bočnu
stranicu kamioneta.
Kamionet mora da je bio nedavno nanovo obojen, ali
pažljivim promatranjcm mogla su se ispod tankog sloja
nove boje nazreti nezgrapna slova. Pisalo je: »Praonica«.
— Ona je vidjela takav kamionet one noći kad su je
pokušali oteti pred njezinom kućom — reče Larry
uzbuñeno. Ona bi mogla prepoznati ta kola kad bi... —
zašutio je naglo, osjetivši kako ga riječi guše. Kad bi ih
vidjela, kad bi ikada više išta vidjela!
Limuzina je bila blistava i dobro održavana. Larry
zapiše brojeve obaju vozila razmišljajući o tome da možda
oba pripadaju novim vlasnicima praonice i da nisu
upotrebljavana ni za što nezakonito. Isto tako može biti da
je podudarnost izmeñu kamioneta i onih kola koja su bila
pred Dianinom kućom sasvim slučajna.
Zatvorio je vrata i Harvey ih zaključa otpiračem.
— Javite ove brojeve u Yard — reče mu Larry — i za-
tražite da hitno identificiraju vlasnika.
Harvey je otišao i Larry je ostao sam u pustom
dvorištu. Opet je razgledao tragove. Mora da su nastali
ujutro jer je te noći padala kiša, pa su se na omekšalom
tlu mogli sasvim jasno vidjeti.
Onda je pošao uza zid praonice, oniže zgrade od
crvene opeke s prozorima od mutnog stakla. Kad je došao
do stražnjih vrata do kojih je vodilo nekoliko stepenica,
zastao je naglo. Ugledao jc otisak nečije blatne cipele na
stubištu i brzo se sagnuo da ga bolje osmotri.
Larry se i inače kretao gipko i brzo, a u stanju u
kojem je sad bio njegovi su pokreti bili još hitriji i za nekog
tko bi ga promatrao prilično neočekivani. Tako je i sad
brzina kojom se sagnuo da osmotri trag na stubištu bila
munjevita.
Plok!
Zvuk koji je u istom trenu čuo bio je poput zvuka kad
izlijeće čep iz boce šampanjca, samo nešto oštriji. Iznad
njegove glave, na vratima praonice odjednom se pojavila
rupa, a komadić drveta mu padne za vrat. Larry naglo
odskoči. Vrata su očito probijena metkom iz pištolja. Da se
nije sagnuo baš u pravom trenutku, Sunny bi morao
otkazati jutarnje novine! Ta mu je misao prva proletjela
glavom.
Brzo se okrenuo oko sebe. Zvuk mu je bio poznat i
sad je već bio siguran da je na njega pucao netko iz
pištolja s Maxim-prigušivačem. Čuo je on taj zvuk već
mnogo puta prije. Oštrim je očima sada osmotrio sve
prozore Toddova doma koji se nalazio iza njega, ali ništa
nije zapazio. Dok je tako tragao za nekim znakom koji bi
mu potvrdio da je upravo iz doma pucano u njega, opazio
ja da prozor spavaonice iz koje je iščezla Diana takoñer
gleda na ovo dvorište. Iako uvjeren da se ne treba bojati
novog pucnja, polako je izišao iz dvorišta. Cijelo vrijeme
nije skidao pogled sa prozora doma, spreman da se na
najmanji znak opasnosti baci na zemlju.
Kad je došao do vrata dvorišta, Harvey, koji se u
meñuvremenu vratio i potrudio oko njih svojim otpiračem,
otvori ih. Zamišljen i namršten, Larry iziñe na ulicu. Onda
je ubrzao korak i ušao u dom u kojeg su u sve većem
broju pristizali pitomci na noćni počinak. Dolazili su po
jedan ili dvojica, kuckajući svojim štapovima, a na ulazu
ih je legitimirao policajac.
— Sve su to pošteni grañani? — upita ga Larry. — Je
li netko od njih zapisan u kartoteci?
— Nijedan, sir — odgovori policajac koji je bio iz toga
kraja. —Svi imaju uredne dokumente i do sada nismo s
njima imali problema.
 Popevši se do spavaonice da sa njenih prozora
pogleda putanju kojom je ispaljen metak, Larry je zatekao
zatvorena vrata. Pokušao ih je otvoriti, ali, na svoje
iznenañenje, ustanovi da su zaključana. Pred vratima je
stajao detektiv.
— Što to znači? — upitao je oštro. — Zašto niste
unutra?
— Upravitelj mi je poručio da me zovete da sidem —
objašnjavao je detektiv zbunjeno. — Kad sam sišao, ispos-
tavilo se da me niste zvali. Kad sam se vratio, zatekao sam
zaključana vrata.
— Jesu li zaključana iznutra? — upita Larry.
— Čini mi se da je tako, sir. Samo, nema ključa u
ključanici.
— Tko vam je prenio poruku?
— Onaj čovječuljak koji otvara vrata ove kuće.
— Znam ga — kimne Larry. — Kako vam je objasnio
to što je poruka pogrešna?
— Kazao mi je da mu je netko tko ima isti glas kao
upravitelj rekao da se popne k meni i kaže mi da me
trebate dolje.
— Maknite se na stranu — nato će Larry i snažnim
udarcem noge otvori vrata.
Soba je bila prazna. Larry omirisa zrak.
— Odavde je ispaljen metak, i to vjerojatno onda kad
ste bili dolje — reče. — A sad zapamtite da se ne smijete
maknuti iz ove spavaonice sve dok narednik Harvey ili ja
ne dovedemo čovjeka koji će vas zamijeniti.
— Zapamtio sam, sir — potišteno reče detektiv.
— Ipak, ne morate biti tako utučeni, u ovim vam okol-
nostima ništa ne predbacujem — nastavio je Larry lagano
se osmjehnuvši. — Imamo posla s čudnovatom bandom
koja se služi neuobičajenim metodama i nitko ne može od
vas očekivati da predvidite njihove lukave poteze.
Larry je bio siguran u to da je upravo iz te sobe
ispaljen hitac namijenjen njemu; miris baruta jasno mu je
to govorio. Zato se nije uopće iznenadio kad je pod
krevetom uz prozor našao čahuru. Nakon toga se uputio u
ured upravitelja Dearborna koji ga je dočekao vrlo
uznemiren.
— Koliko još namjeravate držati ovdje svoje ljude, in-
spektore? — pitao ga je odmah. — Moji bi pitomci htjeli u
spavaonicu na počinak.
— Moji će ljudi biti ovdje sve dok pouzdano ne usta-
novim da se Diana Ward ne nalazi u ovoj kući — odbrusi
mu Larry. — Uz to još želim naći i onoga koji je pucao na
mene upravo iz one spavaonice iz koje je ona isčezla.
— Pucao u vas? — ponovi drugi zaprepašteno. — Ne
mislite valjda...
— Mislim upravo ono što sam rekao — prekine ga
Larry.
— Oprostite ako sam neugodan. Dok se detektiv koji
je pozvan u vaše ime nalazio dolje, netko je odande pucao
i zaključao vrata.
— Ne mogu razumjeti sve to — odmahivao je svećenik
glavom. — Upali smo u situaciju koja je po mene jednako
užasna kao što je po vas uznemirujuća.
— Uznemirujuća! — osmjehnuo se gorko Larry. — Bit
će još mnogo uznemiravanja dok otkrijem što se krije iza
toga svega.
Onda ne mogavši odoljeti svom smislu za šalu koji ga
nije ostavljao ni u ovom trenutku, on reče:
— Mogli biste tu situaciju razraditi u jednom od
svojih kazališnih komada, mister Dearborn.
— To je uistinu ideja — odgovori na to upravnik čije je
lice promijenilo boju kad je čuo njegove riječi. Onda do-
metne zamišljeno: — Zahvaljujem na toj ideji. Jeste li već
vidjeli koji moj komad?
— Nisam još — odgovori Larry — ali spremam se da
prvom prilikom posjetim Macready teatar.
Upravitelj potrese glavom.
— Ponekad mislim — reče on — da moja djela nisu
tako dobra kako me uvjeravaju neki prijatelji i baš mi je
žao što niste vidjeli još nijedno. Meñutim, oni ih stalno
prikazuju tako da to ovom domu redovno donosi novac.
— Tko plaća postavljanje vaših djela na scenu? — za-
nimalo je Larryja, koji se malo postidio zbog svoje šale.
— Jedan gospodin kojega moj rad veoma interesira —
odgovori Dearborn. — Nikad ga nisam sreo, ali rekli su mi
da on uvijek pruža podršku mojim djelima. Ponekad mi se
čini da je to samo njegov način da pomogne ovom domu.
— Sigurno da ima razlog za to — reče Larry.
Zvonce telefona prekinulo je ovaj razgovor. Upravitelj
je podigao slušalicu i slušao.
— Da, mislim da je tako najbolje — rekao je i spustio
slušalicu. — Važno pitanje iz kuhinje — objasnio je kroz
smijeh i doñao: — Znate, uveo sam telefone svuda gdje
sam mogao. To nam ušteñuje mnogo trčkaranja.
Tada su začuli buku pred vratima i u ured je kročilo
nekoliko pitomaca doma zahtijevajući u ime svih da im se
dopusti da odu na spavanje. Mnogi od nih su navikli da
rano liježu.
— Čujete li? — okrene se upravitelj inspektoru. — Ne
znam što da radim, stavljate me u težak položaj.
Larry kimne glavom.
— Ljudi iz spavaonice iz koje je iščezla moja tajnica
neka idu u obližnji hotel — rekao je. — Ja ću platiti. Ako
im to ne odgovara, neka se smjeste negdje u domu.
Nemam ništa protiv da premjeste svoje krevete u neku
drugu spavaonicu, no ne dopuštam da se itko zadržava u
toj prostoriji sve dok se miss Warñ ne pronañe.
Rekavši to, uputio se hodnikom do društvene
prostorije u kojoj su se nalazili svi pitomci. Blagim tonom
objasnio im je što se dogodilo. Kratka i sažeta obavijest
bila je dovoljna da te jadnike umiri.
Nakon toga je Larry izišao na hodnik i tamo zastao
razmišljajući što da poduzme. Dok je tako stajao
naslonjen na zid, zamišljena pogleda uprtog u pod,
odjednom začuje neku buku. Odozgo su se čuli koraci,
komešanje i nečiji uzvik. Larry pojuri uz stepenice, a onda
zastane osjećajući kako mu je nestalo daha zbog onog što
je vidio.
Niz stepenice se polako spuštala njemu ususret
Diana Ward. Košulja joj je bila razderana tako da se
vidjelo rame bijelo kao snijeg, a u ruci je držala veliki
pištolj »Smith & Wesson«. Na njenom je blijedom licu titrao
pobjedonosni osmijeh.
Larry je na trenutak stajao tako ukočen gledajući je,
a onda skoči, preleti stepenice koje su ih dijelile i privine
je u svoj zagrljaj.
— Najdraža, draga moja! — jedva je promucao. —
Hvala bogu da te opet vidim!

24. ŠTO SE DOGODILO S DIANOM

Dok je Larry prilazio prozoru da ga otvori, Diana je

bila na drugom kraju sobe i promatrala tapete na zidu.
Opipavala je uzorak na tapetama dodirujući ih vrhovima
prstiju, kao što je vidjela da rade slijepci dok je radila u
Zavodu za slijepe. Htjela je na neki način osjetiti kako ovaj
prostor u kojem žive djeluje na slijepe jadnike. Čula je kad
je upravnik zamolio Larryja da otvori prozor i pogledala
prema njemu, kadli su se odjednom otvorila vrata na
ormaru kraj kojeg se nalazila. Kako je bila okrenuta
leñima, nije vidjela da se vrata otvaraju, samo joj je
odjednom nešto vlažno i mekano prekrilo lice i osjeti kako
je netko podiže.
Na trcnutak je bila paralizirana od iznenañenja, i
prije nego što se uspjela snaći osjetila je kako joj se muti
svijest. Za to ju je vrijeme netko povukao kroz stijenku
ormara, a onda kroz otvor na zidu. I na stražnjoj stijenci
ormara i na zidu iza njega bila su tajna pomična vrata, ali
ih Larry nije mogao otkriti jer su bila od čvrstog materijala
s dobro prikrivenim mehanizmom, koji se otvarao samo s
one strane.
Diana je čula kako se vrata zatvaraju, a onda je došla
k sebi, strgnula s lica vlažnu krpu, udahnula zrak i
vrisnula. Nato joj je lice prekrila velika ruka i netko ju je
vukao kroz dugačak mračan hodnik. Činilo joj se da neće
nikada više vidjeti svjetlost, a onda se otvore neka vrata i
ona ista ruka je gurne u osvijetljenu prostoriju. Pri toj je
svjetlosti ugledala lice svog otmičara. Užasnuta, povukla
se u kut sobe.
Čovjek je bio krupan, najveći čovjek kojeg je ikad vi-
djela. Imao je najmanje dva metra, čemu je odgovarala i ši-
rina njegovih pleća. Na sebi je imao hlače i košulju kratkih
rukava. Mišice ruku obraslih dlakama svjedočile su o
njegovoj snazi. Lice mu je bilo crveno, okruglo i bez ikakva
izraza.
Oči su mu bile mutnoplave i nepokretne. Siva mu je
kosa padala na nisko čelo i niz vrat u neurednim
čupercima. Velika, mesnata usta okruživala mu je brada
neodreñene boje — ni sive ni žute. Goleme uši stršale su iz
kose gotovo pod pravim kutom u odnosu na nepravilnu
glavu. Diana bez daha pomisli kako nikad ne bi mogla ni
zamisliti tako užasno stvorenje.
— Gledaš me, ha? Samo me gledaj i dobro me zapamti
― progovorio je tonom koji je Diani zvučao kao nešto izme-
ñu režanja i hihotanja. — Gdje ti je sad pucaljka? — cerio
se. — Zašto ne pucaš u jadnog starog Jakea, ha? Onaj ti je
sve ispričao o meni, kladim se!
Znala je da time misli na Larryja Holta, ali mu ne
odgovori ništa. Oči su joj brzo pretražile sobu ne bi li našla
išta što bi joj moglo poslužiti kao oružje. Uzalud, osim
golih zidova ništa nije vidjela; u sobi uopće nije bilo
namještaja. Umjesto prozora, gore na stropu je bio otvor s
ventilatorom. Užurbano je tražila po svojoj torbici bilo
kakav predmet kojim bi se mogla obraniti, ali nije nalazila
ništa, čak ni iglu za šešir. Ali, ionako je znala da joj za
borbu protiv čudovišta treba mnogo jače od igle.
— Tražiš čime bi me ubila, ha? — zarežao je. — Čujem
te! A sad da si sjela i bila mirna, curo. Neće tebi ništa
faliti, vidjet ćeš.
 S olakšanjem je ustanovila da joj se ne namjerava pri-
bližiti, ali ono što je zatim rekao opet je uznemiri.
— Računam na to da si zgodna — mrmljao je
prigušeno ― i da bi netko dao mnogo za tebe. Čudim se da
te oni nisu uzeli za sebe. Ali oni baš ne mare za vjenčanje i
takve stvari, zato su te dali Slijepom Jakeu.
Opet se zahihotao i Diana je osjetila kako joj jeza pro-
lazi cijelim tijelom. Način na koji je izgovorio riječ »oni« bio
je pun strahopoštovanja, kao da je ta riječ velikim slovima
zapisana u mraku njegove duše.
— Ne mogu vidjeti tvoju njuškicu pa mi to ne znači
puno, curice. Čak i da ti je lice kao njezino — pokazao je
prstom prema gore — meni je svejedno.
— Nikad nećete izići iz ove kuće — progovorila je
Diana odlučnim glasom, uvjerena da ne smije pokazati
koliko se uplašila. — Tamo u domu je inspektor Holt i do
sada mora da je sve opkoljeno policijom.
Hihot kojim joj je odgovorio sad je zvučao podrugljivo.
— Ima deset izlaza iz kuće — rekao je prezirno. —
Zato su je oni i kupili. Dolje pod podrumom je prolaz
kojim možeš trčati kol’ko hoćeš. Tamo nema nikoga, samo
štakori. Štakori se boje slijepaca.
Gotovo djetinja prostodušnost koja je izbijala iz
njegova govora još je više isticala njegov grozni izgled i
snagu.
— Prije ili poslije će vas uhvatiti — reče ona mirno, a
onda potaknuta iznenadnom inspiracijom dometne: —
Već je uhapsio Lewa.
Jake, koji se upravo okrenuo da iziñe iz sobe, na te
se riječi trgnuo izobličena lica.
— Lew! — zarežao je. — Imaju Lewa!
Neko je vrijeme stajao šutke, a onda prasne u takav
smijeh da se Diani učinilo da su se zatresli zidovi
prostorije.
— Lew će im baš puno reći! — cerekao se. — Kako će
ga pitati kad ne zna gdje je ni ko’ ga pita? Ne može čitat’
ni pisat’. Već je trebao biti mrtav — zakimao je — da, još
kako je taj Lew trebao otegnuti zbog one prljave podvale.
Oni ga nisu ubili, iako je gurnuo papirić u džep onog tipa.
— Sve to mi već znamo — lagala je Diana žustro i
opazila kako mu sc lice smračilo.
— I to ste iščeprkali, ha? — režao je. — Ali nije vam
Lew rekao, nije mogao. Ukokali bi ga poslije toga. Trebali
su ga odmah ukokati, ali oni su rekli da mu je ovako
dosta i da ne valja kad ima previše mrtvaca. Ja i Lew smo
odnijeli. onog tipa na stepenice. — Kimao je sijedom
grivom. — I to ti kažem jer znam zakon. Znam ja zakon
kao svoj džep, da. Ne možeš učiti starog Jakea ničemu.
Diana jc začuñeno slušala ne shvaćajući što znači to
njegovo hvalisanje poznavanjem zakona.
— Žena ne može svjedočiti protiv muža, znam ja —
nastavio je sa zlobnim osmijehom. — Zato ti sve i pričam,
curice.
— Žena! — promucala je ostavši bez daha na tu
pomisao.
— Supruga Jakea Bradforfa, da — mrmljao je on. —
Bradford, to ti je moje ime, znaš, mala, a svećenik iz doma
će nas vjenčati po redu i propisu.
— Budalo jedna! — uzviknula je Diana dršćući od
bijesa i straha. — Zar misliš da će me bilo tko vjenčati s
nekim kao što si ti? Zar misliš da ću ja mirno stajati uz
tebe i da neću vikati na sav glas o svemu što znam?
Sasvim si lud!
On podiže glavu naglašavajući svoje riječi, dok mu je
glas postajao sve tiši i tiši, sve dok nije prešao u značajan
šapat:
— Ima ih i gorih od mene ovdje — govorio je polako —
i možda li ne bi bila tako protiv mene da me ne gledaš,
mlada damo. Mogla bi ti postati slijepa kao ja i gluha kao
Lew, da znaš.
Zašutio je, a Diana se sasvim pribije leñima uza zid.
Onda je progovorio prijetećim glasom:
— A možeš biti i nijema, ako misliš pričati previše! —
glas mu je podrhtavao od bijesa. — Svašta ja mogu učiniti
samo ako mi oni to kažu.
Dok su njegove posljednje riječi još odzvanjale, Jake
iziñe i Diana začu kako se okreće ključ u bravi i spušta
zasun s druge strane vrata. Izgubivši svaku snagu, Diana
se sruči na pod. Zatresla je glavom da doñe k sebi i osjetila
kako joj krv opet struji žilama. Snagom volje natjerala se
da se digne na noge.
Ruke su joj se tresle, a u glavi su joj odzvanjale riječi
Slijepog Jakea. Desetak je minuta hodala po sobi dok se
nije dovoljno sabrala da može opet razmotriti mogućnosti
za bijeg. Znala je da njegove riječi nisu prazna prijetnja.
On je spreman na sve samo ako mu narede oni koje
spominje s takvim strahopoštovanjcm. Za njega ništa ne
znače njezina mladost i ljepota, sve je spreman uništiti na
jednu riječ svojih nalogodavaca. Nikakvu samilost ne može
osjetiti to stvorenje, za njega nečiji život ne znači ništa.
Znala je da mora sabrati misli i brzo nešto učiniti.
Razgledala je vrata, iako joj je odmah bilo jasno da
tuda nije moguć nikakav bijeg. Nije bilo ni stolice da se
popne na nju i pokuša vikati kroz otvor s ventilatorom, što
bi ionako možda samo privuklo njene mučitelje. U sobi
nije bilo ničega, samo električna žarulja.
Gledajući u nju, sjetila se kako joj je Larry pričao da
je Slijepi Jake, hodajući prema njemu, rukom zgrabio
žarulju i zdrobio je. Zar ga nije pri tom mogla strcsti
struja? Na tu je pomisao naglo podigla glavu. Zarulja je
visila na žicama, a one su vodile preko stropa do jedne
kuke i tu su se spuštale sve do utikača. Diana se propne
na prste i dohvati grlo žarulje. Povukla ju je prema sebi
svom snagom, sve dok kuka kojom su žice bile pričvršćene
uz strop nije popustila.
— Dvije stotine volti — pročitala je na grlu žarulje, ali
je to nije zaustavilo.
Vukla je i dalje sve dok nije popustila većina kukica
kojima je izolirana žica bila zakvačena za strop i duž zida.
Ali još nije posligla ono što je htjela. Nije uza se imala
ništa čime bi odvojila grlo žarulje.
 Prišavši šalteru na zidu, Diana ugasi svjetlo. Stala je
nogom na žicu i vukla svom snagom za grlo žarulje sve
dok ga nije uspjela otrgnuti. Pažljivo držeći žicu dalje od
golog kraja, napipala je početak vrpce za izoliranje kojom
su dvije žice bile spojene u jednu i polako je odmotavala.
Cijelo je vrijeme pazila da ne dodirne krajeve iako je znala
da joj ne prijeti opasnost od struje jer je isključila
prekidač. Kad je napipala dva slobodna kraja žice koja su
se sastojala od tankih niti, poput oštre metalne četkice,
bila ja zañovoljna. U mraku je onda napipala svoju
torbicu, pronašla u njoj rukavice i brzo ih navukla.
Uto je začula štropot pred vratima. Opipala je žice da
se uvjeri jesu li krajevi razmaknuti i okrenula prekidač.
Svakom je rukom držala jedan okrajak žice, pazeći da se
ne dotaknu. Stajala je tako nasred sobe čekajući. A onda
su se vrata otvorila.
— Evo mene opet, curice — čula je poznati glas i za-
držala dah dok su se vrata zatvarala. Mrak u sobi nije
ništa značio Jakeu koji je ionako živio u vječnom mraku.
Dianine oči već svikle na mrak nazirale su obrise
njegova golemog tijela pri mutnom svjctlu što je dopiralo iz
otvora na stropu.
— Tony ga je promašio — govorio je Jake kao da priča
sam sebi. — Promašio! — ponovi s prezirom. — Da ja
imam oči, ja bih ga sredio! Ma mogao bih ga upucati ovim
pištoljčićem, samo da ga čujem kako se miče. Ali neka,
udesit ćemo mi tog Holta, lutkice. Kad ga ščepamo, vidjet
će on svojeg boga. Zažalit će što se rodio.
Glas mu je bio nerazgovjetniji tako da Diana nije
mogla razumjeti što još mrmlja. A onda, kao da se tek sad
dosjetio zašto je tu, on uzvikne:
— Doñi ti svom starom Jakeu, curice! — i uputi se
prema njoj. Diana je više osjetila nego što je mogla vidjeti
kako je pružio ruke brundajući: — Doñi svom dobrom
mužiću, lutkice.
Spretan kao mačka usprkos svojoj krupnoći, Jake se
kretao prema njoj. Iako se trudila da se ne pomakne, on
mora da je prcma zvuku njenog disanja odredio gdje se
nalazi. Prije nego što se uspjela snaći, zgrabio ju je za
rame i razderao joj košulju. Tek se tada Diana uspjela
snaći i trgnula se unatrag. Drugom rukom zamahne da se
zgrabi, ali je umjesto nje dodirnuo krajeve žice kroz koju je
sad potekla struja. Zaurlavši, on hitro odskoči.
— Što radiš? — dreknuo je. — Što to radiš, ti mala ga-
duro? Hoćeš me nožem kao onaj tip?
Bijes u njegovu glasu govorio joj je da nema povratka.
Kad se opet zaletio prema njoj ponovo ga je dočekala žica,
ovaj put mu dodirnuvši lice. Jakc sc s krikom sruši na
pod.
— Što je to, što je to? — šaptao je piskutavo. — Ja
sam slijep! Ne možeš ti tako jednom jadnom slijepcu, ti
gaduro mala...
Zgrabio ju je naglo za koljeno i oborio na pod. Istog
mu je trena lice opet dotakla struja i natjerala ga da
izbezumljeno vrišti. Bio je lud od bijesa i straha; stalno
pokušavajući da je dohvati, nailazio je na žice koje su mu
zadavale bol. U trenutku kada je zastao, zadihan kao da
ga je ostavila snaga, Diana mu je oba kraja žice pritisnula
na vrat. Osjećala se kao ubojica, ali nije ispuštala žicu.
Znala je da nema izbora: mora ga ubiti da bi spasila svoj
život.
Kad je osjetila da se više ne miče, Diana makne žice s
njegova vrata. Ležao je mirno, bez znaka života. Drhtavom
rukom pretražila mu je džepove.
Našla je ključeve i pištolj. Onda se uspravila na noge i
nesigurnim koracima prišla vratima. Napipavši bravu,
gurne ključ i zadržavajući dah okrene ga. Vrata se
otvoriše. Diana iziñe na hodnik koji je s desne strane vodio
u praznu sobu sa dva prozora. Još je osjećala smrtni
strah; iako je u ruci držala pištolj koji je našla u Jakcovu
džepu, činilo joj se da je ostavljajući u onoj prostoriji žice
sa strujom ostavila svoje najbolje sredstvo za obranu.
Ogledala se po sobi.
Vrata kroz koja ju je izvukao iz spavaonice lako je
pronašla. Pritisnula je mehanizam i ona se nečujno
pomaknuše. Diana proñe kroz uzak otvor i nañe se u
ormaru. Gurnuvši nogom vrata ormara stvorila se u
spavaonici. Čovjek koji je stajao kraj prozora naglo se
okrene s revolverom u ruci.
— Moj bože! — viknuo je. — Odakle vi, miss Ward?

25. POVRATAK

Dok je naslonjena na Larryjevo rame osjećala oko

sebe njegove ruke, Dianu ispuni osjećaj sigurnosti, mira i
potpune sreće. Ali se polako izvuče iz njegova zagrljaja.
Bilo je dovoljno nekoliko brzih riječi o tome što joj se
dogodilo, pa da cijela četa detektiva i policajaca jurne
prema vratima u ormaru.
Larry prepusti Dianu Harveyevoj brizi i krene za
njima. Sobu u kojoj je Diana bila zatočena zatekli su
praznu. Larry se nije tamo zadržavao, samo je okrenuo
prekidač da isključi struju i krenuo dalje. Nije bilo sumnje
da se cijeli taj dio kuće koji je izgledao kao nenastanjen
stalno upotrebljavao. Pronašli su male prostorije koje su
umjesto prozora imale na stropu otvore s ventilatorima,
vjerojatno zbog toga da se noću ne bi vidjelo svjetlo koje bi
odalo da je kuća nastanjena.
Slijepi Jake nije pretjerivao kad je Diani rekao da
kuća ima desetak izlaza. Iz podruma je vodio podzemni
prolaz sve do labirinta kanalizacije. Kako njihove male
baterijske svjetiljke nisu bile dovoljne da rasvijetle potpuni
mrak koji je tamo vladao, Larry je za sada odustao od
detaljne istrage.
Drugi je izlaz vodio ravno u dvorište u kojem je Larry
bio našao garažu s vozilima. Treći je vodio u kuhinju
Doma za slijepe.
Shvativši da je Slijepi Jake preživio strujni udar i da
je opet uspio umaknuti, Larry se vrati djevojci. Našao ju je
kako sjedi u upraviteljevu uredu, a narednik Harvey nije
se micao od nje. Larry ih iznenañeno pogleda, na što
djevojka podigne jednu ruku. Prigušujući smijeh, Larry je
vidio na njenoj ruci lisice kojima ju je Harvey vezao uza se
da izbjegne svaki rizik i da je sačuva od opasnosti.
— Ovo vam je pametno — reče mu Larry. — Sad ipak
možete otključati lisice.
Kad ga je narednik poslušao, Larry se okrene
upravniku:
— Dakle, gospodine Dearborn, mislim da mi dugujete
neka objašnjenja o čudnovatim dogañajima koji se
odigravaju u vašoj kući.
— Ne bih rekao da se išta čudno dogaña u ovoj kući
— Dearborn će mirno. — Ne smatrate valjda mene
odgovornim za ono što se dogaña u susjedstvu. Rečeno mi
je malo prije da izmeñu naše i susjedne kuće postoji
prolaz, ali mogu vam reći da ñosad nisam imao pojma o
tome. Ako su tamo živjeli neki ljudi...
— Barem šest ljudi je živjelo u susjednoj kući —
prekine ga Larry. — Našli smo krevete i dijelove odjeće.
Činjenica da smo uz to našli i neke knjige, čak i otvorene,
govori sasvim jasno da ti ljudi nisu slijepi.
Dearborn bespomoćno slegne ramenima.
— Što ja tu mogu? — upita. — U ovoj smo kući svi mi
nemoćni pred zloupotrebom povjerenja. Ponekad je
moguće prepoznati kojeg stranca po načinu hoda, glasu ili
kašljanju, ali sasvim je moguće da se netko ovuda kreće
kako hoće. Moguće je čak i to da ovaj dom netko
iskorištava za svoje mračne poslove, a da nitko od nas koji
smo slijepi nema pojma o tome.
Njegovo je objašnjenjc zvučalo Larryju sasvim logično
i nije ga ni pokušao opovrći. Cijela banda zločinaca mogla
se služiti prolazima koji su iz doma vodili u susjednu
kuću, a da to nitko ne zamijeti. Dovoljno je da budu tihi i
da se kreću nečujno. Zato se Larry složio s Dearbornom.
— Uopće ne isključujem tu mogućnost — reče mu. —
I vjerujcm da vam je sve to jednako neugodno kao i meni.
Na svu sreću nije se dogodila nikakva strašna nesreća —
dometnuo je.
Kakva se nesreća uistinu mogla dogoditi čuo je u
automobilu na povratku u Scotland Yard kad mu je Diana
sve potanko ispričala.
— Užasno, doista užasno! — uzviknuo je. — Jadno
moje dijete!
Osjećaj olakšanja zbog svega što je izbjegla ublažio je
neugodno sjećanje. Što su se više približavali Yardu,
Diana je bila mirnija. Zahtijevala je da stanu na uglu
Edgware Roada i tek kad je tamo kupila novu bluzu,
nastavili su put prema Scotland Yardu i tamo će morati
dati izjavu o svemu što se dogodilo.
— Žao mi je onog Dearborna — rekao je Larry kad su
nastavili vožnju. — On je zapravo tragična figura i pomalo
je patetičan, iako pretjerana osjećajnost nije uopće
neobična za čovjeka njegova poziva koji cijeli život
posvećuje brizi za druge. Jeste li osjetili kako vam je
živahno stegao ruku?
Pogledala ga je oštro.
— Da, vrlo sam dobro osjetila — reče čudnim tonom.
— No, Diana — iznenadi se on — što hoćete reći time?
— Oh, ništa — zacvrkutala je — baš ništa. Samo to
da je čovjek prihvatio moju ruku kad sam mu je pružila i
potresao je.
— Pa što ima u tome? — osmjehne se Larry.
— Mnogo više nego što mislite — odgovori ona i
naglasi:
— I mnogo više nego što uopće možete zamisliti.
Larry se zavali u sjedalo i pogleda je sa smiješkom.
— Ponekad me uistinu zbunjujete, Diana. I mogu vam
reći da ste vrlo dražesna zagonetka — rekao je i nježno joj
stisnuo ruku.
Uto se automobil zaustavio pred Scotland Yardom.
Diana je požurila uza stepenice, a Larry je diskretno
pričekao prije nego što je nakon nekog vremena pokucao
na vrata broj 47. Djevojka je već u novoj bluzi sjedila za
stolom.
— Čujte — rekao je on ulazeći — niste mi rekli odakle
vam onaj pištolj s kojim ste se pojavili na stepenicama?
— Uzela sam ga Slijepom Jakeu iz džepa — odgovori.
— Uh! Bilo je grozno dodirivati ga, ali morala sam
pronaći neko oružje i ključeve.
— Nema sumnje da ste rasvijetlili velik dio priče —
reče inspcktor. — Sada znamo da su Slijepi Jake i onaj
Lew...
— Zar ste ga ostavili tamo? — prekine ga djevojka
brzo.
Larry se na to kiselo osmjehnuo.
— Toliko sam pogrešaka učinio u ovom slučaju da ne
bi bilo neobično kad bih morao i ovu pribrojiti — reče. —
No ipak sam dao da ga otpreme u jedan zavod gdje će ga
dobro njegovati. Dakle, Lew i Jake su po nečijem nalogu
imali posla sa Stuartom, bilo prije, bilo poslije njegove
smrti ― nastavio je. — Mora da je banda čvrsto držala
Lewa u svojim rukama, tako da je on u nemogućnosti da
im pobjegne odlučio da im napakosti ili se osveti zbog
nečega. Zato je stavio onu poruku pisanu Brailleovim
pismom u Stuartov džep. Iako to baca novo svjetlo na
cijeli slučaj, nismo u mogućnosti da od Lewa saznamo išta
više. To bi bilo sve, i znači da se istraga opet svela na...
— Niste spomenuli najvažnije otkriće — prekine ga
djevojka značajno se osmjchujući.
Larry skoči sa stolice i ushoda se po sobi dugačkim
koracima.
— Vi ste doista izvanredna djevojka — reče. — Tek što
ja zamislim da sam sabrao sve što nam je poznato o ovom
slučaju, vi istrčite s nečim novim, nečim što upućuje na
novi trag i što sve moje čvrste teorije postavlja naglavce.
— Nije baš tako — otpovrne ona. — Samo sam vas
htjela podsjetiti na onu ženu gore.
— Ženu gore? — zastao je u čudu.
 — Sjećate li se da sam vam rekla kako je Slijepi Jake
pokazao prema gore i rekao mi da čak kad bih imala
njezino lice... — zastala je videći da je on uopće ne sluša.
— Oprostite — rekao je trgnuvši se iz razmišljanja i
nastavio nježno: — Toliko se toga dogaña da se ponašam
kao pravi smetenjak, glupi smetenjak. Sve ovo danas me
je toliko zbunilo da sam zaboravio na neke važne stvari —
mrmljao je prilazeći telefonu.
Okrenuo je broj bolnice Trafalgar.
— Molim vas glavnu sestru ili nekog iz odjela za nje-
govateljice — govorio je u slušalicu a Diana ga je začuñeno
gledala. — Vi ste, sestro? Kako ste? Da, ovdje Larry Holt.
Htio sam vas pitati imate li koju sestru slobodnu. Fino,
treba mi upravo takva. Pošaljite majčinski dobru, ali
odlučnu sestru. Znate moju adresu? Ne, nisam bolestan
— nasmijao se i doñao — ali imam kod sebe nekog tko se
baš ne osjeća dobro... Tako je, jednu damu.
Kad je nakon pozdrava zaklopio slušalicu, susreo se s
Dianinim razrogačenim očima.
— Zar kod vas stanuje neka dama? — upita ona.
— Još ne, ali stanovat će — odgovori Larry. — Ne na-
mjeravam vas ostaviti samu u Charing Crossu. Otići ćete
tamo po svoje stvari i preseliti se na neko vrijeme u moj
stan. Tamo ćete se odmarati uz jednu vrlo finu sestru. I
molio bih vas da svima kažete kako se ne osjećate dobro,
zbog promjene vremena ili tako nešto. Moram čuvati svoj
obraz — dometnuo je sa smiješkom.
— Ali ne mogu to! Nemoguće! — uzvikne djevojka po-
crvenjevši. — Kako mogu da...
— Oh, da, možete — prekine je Larry. — I bit će
upravo onako kako sam rekao. Inače ću morati sjediti na
stepenicama pred vašim stanom i ukočiti se od zime.
Naposljetku je pristala. Večerali su zajedno, a onda se
uputili u Macready-teatar gdje su uspjeli odgledati dva
čina Dearbornove predstave. Poslije drugog čina izjurili su
van zapanjeni.
— Ma kako može itko postavljati takve besmislice na
scenu? — čudila se djevojka dok su hodali prema njenom
stanu.
— Zapanjujuće, zar ne? — nasmije se Larry, kojem
ionako cijelo vrijeme nije silazio smiješak s lica.
— Neobično ste raspoloženi danas — pripomene
Diana.
— Vrlo dobro sam raspoložen večeras — ispravi je
Larry.
— Pogotovu kad pomislim što je Sunny mogao reći
sestri koja je već zasigurno došla u moj stan.
— Što je mogao reći? — nasmije se i ona.
— Dakle, gotovo sam siguran — živahno će Larry —
da je sestra insistirala na tome da se u kući nalazi dama
kojoj je potrebna njega. Sunny je na to mogao reći samo:
»Da, gospoño«, pa sad muku muči gdje da stvori jednu
damu!
Bilo je već prošlo jedanaest kad su s Dianinim
stvarima stigli do Larryjeve kuće. Dizalo više nije radilo
tako da su morali pješice uza stepenice.
— Pazite kako idete — opomene Larry djevojku. —
Ovdje nikad nije dobro osvijelljeno.
Krenuo je pred njom. Na drugom odmorištu naglo je
stao.
— Zaboga! — uzviknuo je. — Tko je to?
Pred njegovim je vratima ležao čovjek, nepomičan i
bez glasa.
Larry se nagne nad njega, a onda pozvoni. Sunny
odmah otvori vrata.
Pri svjetlu koje je ñolazilo iz hodnika, Larry je jasno
mogao vidjeti čovjekovo lice. Disao je isprekidano i
hropćući, a lice mu je bilo obliveno krvlju.
— Sunny, da li je došla sestra?
— Jest, sir — odgovori Sunny gledajući ranjenika.
— No, sad je uistinu potrebna — naglasi Larry.
— Tko je to? — upita Diana gledajući preko njegova
ramena.
— Fleš Fred — odgovori Larry. — I to bliži smrti nego
što je ikada bio.

26. SLJEPOĆA JOHNA DEARBORNA

Oprezno su odnijeli ranjenika u dnevnu sobu i

položili ga na kauč. Srećom, liječnik koji je živio u istoj
kući na katu iznad Larryjeva stana nije još legao na
počinak, tako da je ubrzo došao.
— Teško je ranjen — rekao je pregledajući bolesnika.
— Ima jedan, ne, dva uboda nožem. Osim toga i ova je
rana na glavi od jakog udarca, čini se da ima frakturu
lubanje.
— Mora da je napadnut pred mojim vratima — reče
Larry. — Ne vjerujem da bi u takvu stanju mogao doći
ovamo.
— Sigurno ne bi — odmahnuo je doktor glavom. —
Ponekad ljudi s takvim ozljedama mogu napraviti još koji
korak, ali prije bih rekao da ste u pravu, tj. da se to
dogodilo pred vašim vratima. Poznajete li ga?
— Još kako — odgovori Larry. — On je moj stari
znanac. Recite, doktore, da li mu je život u opasnosti?
— U velikoj opasnosti — potvrdi liječnik. — Od
prijeloma lubanje može biti svašta. Najbolje bi bilo da ga
otpremim u bolnicu. Tamo će ga temeljito pregledati i ako
je potrebno operirati.
Ambulantna su kola ubrzo ñošla i otišla. Jedini trag
koji je ostao za Flešom Fredom bile su tamne mrlje pred
vratima.
Larry se potrudio da sredi misli, odlučivši da će o uz-
rocima napada na Fleša razmišljati kasnije. Sada je
najprije trebalo sve srediti da Diana što prije legne.
Sestra je bila upravo onakva kakvu je zamolio u tele-
fonskom razgovoru. Bila je pozamašna, majčinskog izraza,
ali odlučnih očiju. Larry joj je ukratko rastumačio razloge
njezina dolaska.
 — Jasno da nakon svega nisam mogao dopustiti da
miss Ward spava u stanu pred kojim je doživjela već jedan
napad, pogotovu ne nakon ovoga što se danas dogodilo —
dodao je na kraju, a sestra James žustro se složila s njim.
Svoju je dužnost počela time da je blago ali odlučno
natjerala Dianu da legne u krevet. Ovoj nije preostalo
ništa drugo nego da je posluša, ali joj san nikako nije
dolazio na oči. Oko dva poslije ponoći Larry, koji je pisao
nešto za svojim stolom, začuje šum pred vratima.
Podigavši pogled, ugledao je Dianu. Bila je zaogrnuta
kućnom haljinom, a zlatna joj je kosa padala niz leña.
— Ne mogu spavati — rekla je usplahireno, gotovo
bijesno. Vidjevši koliko je uznemirena, Larry joj bez riječi
primakne udoban naslonjač.
Već sama činjenica da je upala u njegovu sobu u to
doba, govorila mu je da je nešto muči. Sjedila je tiho, s
rukama u krilu. U sobi se čulo samo otkucavanje zidnog
sata.
— O čemu se radi, Diana? — upita Larry tiho. — Što
vas muči?
Ona naglo podigne glavu i pogleda ga.
— Mislite li da se nepotrebno mučim? — pitala je.
— Ne, nego mislim da ste izvanredna djevojka —
nježno će Larry. — I uopće se ne čudim što ste uznemireni
zbog svega što ste doživjeli danas.
Ona odmahne glavom.
— Ne radi se o tome — reče. — Muči me ona žena
gore.
— Gore? — zbuni se Larry, a onda se dosjeti o čemu
govori. — Ah, da, mislite na ženu o kojoj je govorio Slijepi
Jake. Ali, Diana, vi ste se nalazili na najvišem katu i gore
nije bilo ničega. Ta je kuća niža od Toddova doma i ima
samo dva kata.
Diana je opet odmahnula glavom, nezadovoljno.
— Osim toga — dometne on brzo — ako se neka žena
nalazila u kući te bande, nije ništa bolja od njih. To što,
prema riječima Slijepog Jakea, nije lijepa ne znači odmah
da je i nedužna.
— Jadno stvorenje, jadno stvorenje! — promuca
djevojka i odjednom, na Larryjevo iznenañenje, brizne u
plač. — Ne mogu spavati, nemam mira kad pomislim na
nju — jecala je.
— Oni je tamo drže. Ne smiju je pustiti!
— Zašto? — prigušio je Larry uzvik. — Hoćete reći da
je to Clarissa Stuart?
Djevojka podigne pogled pun suza.
— Clarissa Stuart? — ponovila je polako. — Ne, ne
mislim da je to Clarissa Stuart.
— Pa tko je onda? — upita Larry. — Što vi pretpostav-
ljate tko je?
— Ništa ja ne pretpostavljam. Sigurna sam u to — iz-
govori ona mirno naglašavajući riječi — da je ta žena
Emma.
— Spremačica iz pansiona? — skočio je Larry sa
stolice. ― Tako je, imate pravo!
Šutke su gledali jedno u drugo, tako da se u sobi opet
čulo samo kucanje sata. Larry sjedne nasuprot njoj.
— Smatrate, znači, da izmeñu te bande i Stuartova
slučaja postoji povezanost? — upita on.
Djevojka šutke kimne.
— I ja sam uvjeren u tu povezanost — nastavi Larry.
— I to zbog mnogih razloga. Samo mi nije jasno što banda
dobiva njegovom smrću. Osim ako u to kolo nije upletena i
ta Clarissa Stuart.
Slegnuvši umorno ramenima, Diana ustane.
— Čini mi se da su mi jasne sve veze izmeñu svih
osoba u ovom slučaju. Odnosi su vrlo zamršeni, ali mislim
da sam ih proniknula, što znači — zastala je lagano se
osmjehnuvši ― da sam korak ispred vas.
— Mnogo ste vi koraka ispred mene — reče Larry
dobro raspoložcn. — Samo misiim da je sada za vas
najbolje da krenete natrag u krevet.
Ali ona nastavi kao da ga nije čula:
— Ipak jednu osobu nisam mogla povezati s ovim slu-
čajem — reče — bez vašeg objašnjenja.
— Koga to?
— Fleša Freda — odgovori djevojka. — Mislim da je on
samo sitan kriminalac koji se slučajno upleo u sve ovo, a
da ni sam nije imao pojma što se zbiva. — Zašutjela je
kimnuvši, kao da osluškuje vlastite riječi. Onda nastavi: —
Ali ostali nisu nimalo slučajno upleteni. Slijepi Jake koji
izvršava naredbe svojih tajanstvenih gospodara,
spremačica, pa čak ni onaj bijednik Lew sa svojim
uništenim sluhom i uništenim prstima. Niste mu vidjeli
prste, to je još jedna strahota koju su mu učiniii. Htjela
sam vam to reći, ali su nas prekinuli.
— Uništeni prsti? — iznenadi se Larry. — Nisam vidio
nikakve rane na njima.
— Ne radi se o ranama. Koža na vrhovima prstiju mu
je prekrivena plikovima od opekotina — zgrozi se ona. —
Osjetila sam to kad mi je dodirnuo lice.
— Ali zbog čega?
— Zato da se više ne može služiti Brailleovim pismom
― odgovori ona polako.
— To je nemoguće! — užasnu se Larry. — Nemoguće
je da netko može biti tako promišljeno okrutan. Draga
moja, ja sam već štošta vidio i doživio progoneći zločince
po cijeloj Evropi. Ljudi mogu biti okrutni, nemilosrdni i
krvoločni. Zbog osvete ili koristi spremni su na sve i ne
prezaju od zločina, ali ne mogu zamisliti da bi netko
mogao hladnokrvno i smišljeno učiniti takve strahote
jednom bespomoćnom slijepcu.
Ona se opet sjetno osmjehnula.
— Vjerujem da ne možete zamisliti s kakvim ljudima
imamo posla u ovom slučaju — reče. — Inače ne biste
tvrdili da je tako nešto nemoguće. Vi vjerujete čak i
Dearbornu - nasmije se ona odjednom.
— Diana, draga, vi ste sad sva izvan sebe i ne možete
vjerovati nikome. Kako možete sumnjati čak i u toga ne-
sretnog Johna Dearborna koji se sav posvetio svom huma-
nom pozivu i brizi za one jadnike?
 Ona potvrdi glavom.
— Pružila sam mu ruku kad smo došli u njegov ured.
Pružila sam mu ruku i kad smo odlazili — reče ona.
— Pa to ga još ne čini zločincem — nasmije se Larry.
— A kad sam mu pružila ruku on ju je prihvatio —
nastavi ona. — Nemojte zaboraviti da sam ja ipak dvije
godine radila u Zavodu za slijepe — napomene ona i
ponovi značajno: — On je prihvatio moju ruku.
— Zašto je ne bi smio prihvatiti? — upita Larry u
čudu.
— Zato što je ne bi mogao vidjeti — naglasi ona — da
je uistinu slijep. A taj je John Dearborn jednako slijep kao
vi ili ja!

27. TKO IZVODI DEARBORNA?

— Ponovite to još jedanput — zamoli Larry. — Pružili

ste ruku i on ju je prihvatio?
Djevojka kimnu.
— Vi ne znate da se slijepcu pri pozdravu mora
dodirnuti ruka, jer on ne može vidjeti kad mu je netko
pruža. Ali Dearborn je istog trena reagirao, nije bilo
potrebno da ga dodirnem.
Larry se bespomoćno zagleda u nju.
— Ako nije slijep, što radi tamo? — upita. — Jedino
ako kao svećenik...
— Nema nikakva Johna Dearborna na listi svećenika
— prekine ga Diana mirnim glasom. — Pregledala sam sve
liste i nisam našla to ime meñu njima.
Larry je zapanjeno zurio u nju.
— Nevjerojatni ste! No zaboravili ste da je on došao iz
Australije.
— Dokopala sam se i tog popisa — nato će djevojka ne
oklijevajući. — Jedini John Dearborn na listi svećenika iz
Australije je jedan vrlo stari gospodin koji živi u Totoomi i
nipošto nije čovjek o kojem govorimo.
Privukavši stolicu sasvim blizu njegova stola,
nagnula se prema njemu nalaktivši se na stol.
— Čujte, Larry! — počela je govoriti, a onda zastala
rekavši: — Izvan radnog vremena zvat ću vas Larry. —
Kad je na to inspektor zadovoljno kimnuo, ona nastavi: —
Zar vam se ne čini čudnim da se Dearbornova djela stalno
postavljaju na pozornicu iako stalno propadaju? Ta i sami
smo se uvjerili da je grozan pisac?
— I sam sam razmišljao o tome — odgovori Larry, a
Diana kimne.
— Zato bi trebalo vidjeti kakva je uprava Macready-
teatra — nastavi ona. — Istražiti tko ulaže novac u postav-
ljanje tih komada koji donose samo gubitke. I nemojte za-
boraviti da je Stuart nestao upravo iz toga kazališta.
— Sve ja to znam — naglasi Larry. — Ali John
Dearborn! To me zbunjuje.
Ustala je polako.
— Sad tek osječam umor kad sam vam rekla sve što
me muči — osmjehne se ona, a onda se dosjeti: — Jeste li
naredili da paze na praonicu?
— Tamo su dva čovjeka kojima je naloženo da
zaustave svaki automobil koji tamo uñe ili izañe i da
provjere kome pripadaju ona kola.
— Onda mogu mirno u krevet — opet se osmjehnula.
Prolazeći kraj njega, lagano mu je prošla rukom kroz kosu.
— Vjerujem da Emma nije u životnoj opasnosti dokle
god se nalazi u praonici. Bar za sad — reče ona.
— Nemojte time razbijati glavu. Ne brinite, sve će biti
u redu — uvjerljivo reče Larry. Umirena, djevojka iziñe iz
sobe i Larry začuje zatvaranje njenih vrata.
Sutrašnji je dan bio bez značajnih novosti. Policija je
još jedanput pažljivo pretražila zgradu u kojoj se nalazila
praonica i našla u potkrovlju još jednu prostoriju. Bila je
to sasvim mala sobica i nalazila se iznad prostorije u kojoj
je zatočena Diana. Iako su se u njoj jasno vidjeli tragovi
nečijeg boravka, policija ju je zatekla praznu.
 Larry je sebi predbacivao što nije dan prije zahtijevao
tako brižljivu premetačinu kojom bi sigurno odmah otkrio
tu prostoriju. No tada je bio toliko izvan sebe zbog
dogañaja s Dianom da nije mogao voditi o svemu računa.
Sad je bio svjestan uzroka svoje nepažnje, ali ga to uopće
nije opravdavalo u vlastitim očima.
Stalno je mislio na dvije osobe koje bi svakako htio
pronaći: onog čovjeka bez malog prsta koji je stalno bio za
korak ispred njega kad se propitkivao o Stuartovima u
Beverley - Manoru, a druga je osoba bila tajanstvena
Emma. Naslućivao je da se u rukama spremačice Emme
nalazi ključ cijele zagonetke.
— Nikad si neću oprostiti — reče Diani — ako se
nešto dogodi toj ženi.
Ona odmahne glavom.
— Za sada se ne morate bojati za nju — umirivala ga
je. — Ona im sada previše vrijedi. Ja ću znati kad će se
naći u opasnosti.
— Vi? — iznenadi se inspektor. — Dakle, Diana, vi me
sve više zbunjujete svojom tajnovitošću.
Ona sc nasmije i nastavi tipkati na pisaćem stroju.
— Fleš Fred još nije došao k svijesti — pričao je Larry
koji je tog jutra iznimno stigao u ured prijc nje. — Ali čini
se da ima izgleda da preživi. Lijcčnik kaže da se ne radi o
teškom prijelomu lubanje i da će se podliv koji pritiskujući
na mozak uzrokuje nesvjesticu uskoro sam povući.
— Gdje je on, u kojoj bolnici?
— U Bolnici St. Mary — odgovori Larry. — Smješten je
u zasebnoj sobi, a pred vratima stražari policajac. Ne zato
što bi jadni Fred mogao zbrisati — osmjehnuo se — nego
zbog toga što u Londonu postoje osobe koje bi ga rado
zbrisale iz popisa živih, jer bi se tako osjećale sigurnije...
Nije ga trebala pitati što time misli.
— Možda ne bi bilo loše da odemo u bolnicu i da tamo
iz prve ruke saznamo kako mu je sada — reče Larry spuš-
tajući olovku kojom je pravio bilješke na stol. — Hočete li?
Ona bez riječi ostavi dosadne spise koje je
pretipkavala i uzme svoj šešir. Dok se u malom zrcalu
ogledala kako ga je namjestila, Diana upita:
— A što ćete učiniti s Johnom Dearbornom?
Larry se zamišljeno počeša po bradi.
— Ne znam ni sam — odgovori. — Nije kažnjivo ako se
netko predstavlja slijepcem iako to nije. Osim toga —
nastavi ― možda nije potpuno slijep, možda vidi tek toliko
da je spazio kako mu pružate ruku jer ste bili blizu.
Postoji na stotine objašnjenja. Isto je tako mogao vašu
kretnju naslutiti instinktivno, ili je tek tako pružio ruku
očekujući da ćete i vi pružiti svoju.
Ona zatrese glavom.
— Sve je to moguće — reče — iako nije vjerojatno. Me-
ñutim on mi je uzvratio osmijeh kad sam mu se
osmjehnula.
— A tko ne bi? — dobaci Larry galantno.

Kirurga koji se bavio Fredovim slučajem zatekli su u

bolnici u sobi dežurnih kirurga.
— Došli ste u pravom trenutku — osmjehnuo im se
liječnik. — Vaš je čovjek upravo došao k svijesti.
— Može li govoriti? — upita brzo Larry.
— Mislim da može. U svakom slučaju, sad možete po-
kušati, ako je nužno, da razgovarate s njim. Naravno, on
je još vrlo slab i pri uobičajenim okolnostima ne bih
nikome dopustio da ga uznemirava. No, ako se radi o
policijskoj istrazi i ako je važno...
— Jako je važno — upadne mu Larry odlučno u riječ.
Kirurg im pokaže gdje se nalazi soba. Diana zastane
pred vratima oklijevajući.
— Mogu li i ja? — upitala je.
— Dapače, vaša je prisutnost i te kako potrebna —
naglasi Larry — i to iz službenih razloga. Imate li
stenografsku bilježnicu?
Kad je potvrdila, ušli su u malu bolničku sobu u
kojoj je ležao Fred Grogan zvani Fleš. Glava mu je bila
omotana zavojima i lice blijedo, ali su mu oči zasjale kad
je spazio Larryja.
— Ne bih nikad očekivao da ću se vama obradovati, a
sad mi je drago što vas vidim — reče slabim glasom, a
onda dometne ozbiljno: — Čujte, šefe, što prije morate
osloboditi onu ženu iz ložionice.
— Ženu iz ložionice? — ponovi Larry naglo. — Na koga
mislite?
— Na Clarissinu dadilju — glasio je neočekivani
odgovor. ― A tko je ta Clarissa, ñavo bi ga znao!

28. FLEŠ FRED PRIČA

— A sad ćete, šefe, čuti istinu baš kakva jest — reče

Fred meškoljeći se u krevetu i zauzimajući udobniji
položaj.
— Ne tvrdim da mi se ne može dogoditi laž: to vam je
jedna od Napoleonovih uzrečica u koju nisam nikad
previše vjerovao.
— Uzrečica jest iz tog razdoblja, ali je čovjek drugi —
na to će Larry prikrivajući smiješak. — Ali ne zanima me
povijest, Frede. Hoću što prije čuti cijelu priču.
— Znate, ja sam se u slobodno vrijeme mnogo bavio
čitanjem — nastavi bolesnik neometano — i to povijesti i
prvoklasnih romana. U zatvoru Portland imaju priličnu
knjižnicu, ali im knjige nisu tako dobre kao u Wormwood
Scrubsu. No sad svejedno, mister Holt, bez brige, ispričat
ću vam sve, i to po istini. Samo mislim da će me možda
neke pojedinosti prikazati u lošem svjetlu, zato bi bilo
dobro da ih odmah zaboravite čim ih čujete. Ne bih želio
da zbog njih steknete dojam da sam možda nečasna
osoba.
— I meni ne bi bilo drago kad bi prevladao taj dojam
― odgovori Larry bez smiješka — zato vam obećavam da
ću se potruditi da sve što nema veze sa slučajem Stuart
diskretno zaboravim.
— Bravo! — uzvikne Fred vidljivo oraspoložen i
nastavi:
— Dakle, moja priča počinje prije četiri godine u
Montpellieru. Možda vam nije poznato to mjesto, ha?
— Poznajem ga — odvrati Larry — pa možete ispustiti
sve topografske detalje. Znam svaku kuću od Coq d’Ora do
Palacea.
— E, pa slučajno sam bio tamo i dok sam tako šetkao
i uživao u životu slučajno sam naletio na ilegalnu
kockarnicu koju je vodio neki tip po imenu Floquart. Igrao
se baccarat u kojem obično imam mnogo sreće, pogotovu
ako sam prijatelj s djeliocem karata. No ovaj djelilac nije
bio baš pristupačan, tako da za tri dana nisam ni omirisao
drugi novac osim vlastitoga. A sa svakim je danom i taj
moj novac bio sve tanji. Jedne su me večeri tako operušili
da sam otišao od tog Floquarta bz ikakve mogućnosti da
doñem do svog hotela drugačije osim vlastitim nogama. A
daljina je prilična, znate. Baš sam skretao iz Ulice
Narbonne kad začuh pucanj, pogledao sam u onom
smjeru i ugledao nekog čovjeka kako leži na zemlji i jednog
drugog tipa kako se žurno udaljava. U to vrijeme policijska
služba u Montpellieru nije baš bila kakva bi trebala biti i
žandara nije bilo nigdje na vidiku. Tip koji se udaljavao
mora da je bio siguran da će se izvući bez gužve, a onda
sam se pojavio ja. Upravo je svitalo tako da je bilo dovoljno
svjetla da mu vidim lice: bio je to fin momak dugačke žute
brade i nije se baš oduševio kad me je vidio. Jurnuo sam
pred njega bez zle namjere, a, znate, bio sam baš pod
stečajem. Mislio sam kako ne bi bilo loše da mu
pomognem da se riješi novca koji bi ga mogao kompromi-
tirati. On mi je ispričao neku napetu i uvjerljivu priču o
tome kako mu je čovjek kojeg je upucao napravio gadnu
svinjariju, koju radije ne bih spominjao pred mladom
damom. Kad mi je tutnuo u ruke šesnaest tisuća franaka,
shvatio sam kako je ta priča žalosna i iz čistog sažaljenja
pustio sam ga da ode.
Dobacivši Larryju lukav pogled, Fred se naceri a onda
nastavi:
— Dakle, kako na vidiku još nije bilo nijednog
žandara, vratio sam se k tom momku koji je dobio metak
da ga malo pogledam iako sam znao da bi bilo opasno po
mene kad bi me zatekli nad njim. Poslije su rekli da je bio
prostrijeljen metkom i da je morao ostati na mjestu mrtav,
što nije istina. Kad sam došao do njega bio je još živ, pa
sam se nagnuo nada nj da vidim mogu li mu pomoći prije
nego što ispusti dušu. Pitao sam ga tko ga je upucao, a on
mi reče... — tu Fred zastane da bi pojačao dojam svojih
riječi — da ga je upucao David Judd.
Larry izncnañeno izvi obrve.
— David Judd? — upita. — Je li to neki rod doktoru
Juddu?
— Njegov brat — odgovori Fred. — I tako sam došao
do doktora. Uvijek sam pričao Juddu da sam mu brata
prepoznao na ulici, ali mi je taj jadnik, koji je ubrzo
izdahnuo, sam rekao njegovo ime. Nije mi uspio odgovoriti
zašto je dobio metak. Znao sam da po mene neće biti baš
zdravo ako me nañu kraj leša iako nisam imao pištolj.
Kada sam čuo teški korak žandara koji se spuštao
pokrajnom uličicom klisnuo sam što sam brže mogao, ali
me je netko ipak prepoznao tako da sam morao na sudu
dokazivati da sam čist u svemu tome. Tvrdio sam da sam
tim putem slučajno prolazio idući k liječniku. Na sreću,
imao sam dovoljno mozga da uistinu odem k jednom
liječniku kad sam shvatio da me je pajkan vidio.
Zastao je i promeškoljio se nelagodno, svjestan da će
ga slijedeći njegovi postupci prikazati u nepovoljnom
svjetlu.
— Kad sam se vratio u London — nastavi — smatrao
sam svojom dužnošću da svratim Davidu Juddu, kojeg
nisam zatekao u uredu. Ali zato sam u tom istom uredu
osiguravajućcg društva našao njegova brata. Brat je brat,
pomislio sam i istresao njemu sve što me je mučilo.
 — Vjerujem da vas je jako mučilo s koliko će vas pod-
mazati da biste držali jezik za zubima — na to će Larry.
— To kažete vi, a ne ja, inspektore. Ipak sam
zadivljen, kako brzo shvaćate! — rekao je Fred zadivljeno.
— Dakle, taj doktor Judd se strahovito uzbudio zbog svega
i rekao je da će razgovarati s bratom čim se ovaj vrati s
odmora. I tada se dogodilo nešto što je ugrozilo sve moje
lijepe planove: David Judd je umro. Ulovio je nekakvu
prehladu na povratku iz Škotske i za dvañeset i četiri sata
bio je gotov. Bio sam mu na sprovodu — reče Fred ozbiljno
— i mogu vam reći da ne vjerujem da je tamo itko žalio za
njim kao ja. Gledao sam kako pokopavaju moje lijepe
planove o bezbrižnoj budućnosti. No moram priznati da je
dr Judd postupio kao džentlmen. Rekao je da mu je jako
stalo da očuva bratovu uspomenu od sramote i da je
spreman davati mi svake godine stanovitu svotu za moju
dobru volju da mu tu sramotu ne nanesem svojim
jezikom.
— A čovjek koji je ubijen? On je bio službenik, koliko
se sjećam, zar ne? — upita Larry.
— Da bio je službenik — potvrdi Fred i nastavi polako:
― I to u Osiguravajućem zavodu Greenwich. Zbog nečeg je
ucjenjivao Davida.
Larry tiho fićuknu.
— Osiguravajući zavod Greenwich — reče — i
ucjenjivani David Judd! Zbog čega je ucjenjivan?
Fred odmahnu glavom.
— Ne bih znao, mister Holt. Rekao bih vam da znam.
Ali da je bilo nešto gadno, možete se kladiti. Doktor Judd
mi nije rekao o čemu se radi, samo je napomenuo da mu
je taj tip izvukao hrpu para. Mislim da je to istina jer sam
tog momka viñao kod FIoquarta kako igra u velike novce
— napomene Fred.
— No, da ne duljim — nastavi — mogu vam reći da je
dr Judd ispunio svoje obećanje i da sam za četiri godine
redovito dobivao svoj prihod. Vidite i sami da vam ne ubla-
žujem svoju sliku niti tvrdim da sam postupio
džentlmenski, ionako mi ne biste vjerovali. Tako je to išlo
sve dok jednog dana nisam doktora sreo na nekom
vjenčanju. Bili smo u crkvi obojica, s tim da je on bio
pozvan a ja nisam, što za mene nije bio nikakav problem
— objasnio je Fred ne skanjujući se nimalo i nastavio: —
Tada me je pozvao na večeru u svoju kuću u Chelseu.
Znao sam da mu je kuća krasna i da ima u njoj rijetkosti i
dijamanata. Kako je on odlučio da mi odjednom da veću
svotu umjesto godišnjeg prihoda, jasno da sam odlučio da
prihvatim poziv — zastao je.
— Znate, kod tog doktora radi kao sobar jedan čovjek
― nastavio je nakon kratke stanke — kojeg ne želim
otkucati. Mogu vam samo reći da je to moj stari znanac iz
susjedne ćelije u Portlandu.
— A zove se Strauss — dometne Larry. — Uživa drogu
i tri put je odsjedio svoje.
— I to znate? — uskliknu Freñ. — No, dobro, kao što
sam rekao, on mi je stari znanac. Jednog sam ga dana
sreo na Piccadillyju, baš kad je krenuo da utopi neke
stvarčice koje je ukrao svom gazdi. Predložio sam mu da
mi u ime starog drugarstva priloži nešto i on mi je meñu
ostalim dao par dugmadi za manšete.
Larry na to zine od iznenañenja.
— Tako dakle! To je dugmad doktora Judda?
— Nisam siguran da je baš njegova — odgovori Fred.
— Koliko znam mnogi su ljudi znali ostati preko vikenda u
doktorovoj kući, pa je možda Strauss opelješio nekog od
njih. No svejedno — zastao je Fred oklijevajući, svjestan
da ga planovi s kojima je pošao u kuću dra Judda ne
prikazuju baš kao zahvalna čovjeka. — Znate, namjeravao
sam da uzmem nešto za uspomenu na doktora — nastavi
on. — Dogovorio sam sa Straussom da mi u tome iziñe u
susret zbog starog prijateljstva. Kad sam pozvan na
večeru, mislio sam da mi se pruža prilika za to. Kako
doktor Judd i ja nismo u nekim prisnim odnosima, to nije
trebala biti večera samo za nas dvojicu; rekao mi je da će
doći mnogo ljudi. Došao sam sat ranije i čekao skriven na
drugoj strani ulice da promotrim tko je još pozvan. Čekao
sam do osam, ali nitko nije došao. Još sam pričekao, a
onda ugledah doktora kako je izišao iz kuće i gleda niz
ulicu. Glad me je dobrano mučila tako da sam gotovo
prešao cestu, ali osjećao sam da mi ne bi baš prijala
samotna večera u društvu s čovjekom kojeg sam muzao.
Zato sam i dalje čekao, a onda sam vidio jedan auto-
mobil koji je vozio ravno prema vratima uz kuću. Nije se
zaustavio i već sam očekivao da ću začuti trijesak, kad su
se vrata sama otvorila. »Kakav je to štos?« pitao sam se i
kad je automobil ušao, a vrata se zatvorila za njim odlučio
sam da malo bolje pogledam što se krije iza zida.
Uspentrao sam se na vrata i provirio. Tip koji je izišao iz
automobila bio je onaj isti snagator koji me je pokušao
ukokati u mojem stanu u Ulici Jermyn.
— Slijepi Jake? — upita Larry.
— Nisam imao čast da mi ga predstave — odgovori
Fred podrugljivo. — Kad su se farovi automobila ugasili,
više ništa nisam vidio. Ali čekao sam i dalje. Oko deset
vrata su se sama otvorila i automobil je kliznuo na cestu.
Dok je prolazio kraj mene, skočio sam na nosač prtljage i
tamo se čvrsto držao. Kad je aulo stao na nekom raskršću
kod King’s Roada, spuznuo sam neprimjetno s njega zato
što sam se bojao da u osvijetljenom dijelu grada ne budem
opažen. Na sreću tamo je bilo baš stajalište taksija i ja
sam uletio u jedan taksi i naredio vozaču da prati
automobil koji je kretao. Živo me je zanimalo gdje je rupa
u kojoj živi taj Slijepi Jake, kako kažete da se zove.
Uspinjali smo se kraj Victorije, pa kraj Trga Grosvenor i uz
Park Lane. Kad smo prošli Edgware Roada, ne znam zašto
mi je na pamet palo drvo Tyburn, znate ono na koje su
nekad vješali. Pročitao sam u jednoj knjizi kad sam bio u
ćorki da su nekad vješali ni za šta...
— Preskočite priče o starom Londonu i svoja sjećanja
na zatvorsku literaturu — prekine ga Larry.
— Dakle, slijedili smo ih uspješno. Onda je auto
skrenuo u neku pokrajnu ulicu. Tamo nije bilo prometa
pa nisam htio riskirati da spaze taksi za svojim petama pa
sam platio vozaču i nastavio pješice. Dobro poznajem tu
četvrt tako da mi nije trebalo mnogo da ih nañem. Čini se
da je auto malo kružio uokolo po spletu onih uličica, jer
kad sam vozilo ugledao pred jednim vratima upravo sc
zaustavljalo. Tamo je stajao doktor.
— Doktor Judd? Već je bio tamo? — upita Larry.
Fleš Fred na to kimne i trgne se od boli zbog tog
naglog pokreta. Prošlo je neko vrijeme dok je opet mogao
govoriti.
— Moram pripaziti na ovu svoju glavu ako ne želim o-
stati bez nje — osmjehnuo se bolno i nastavio: — Da,
doktor je vcć bio tamo. Ne znam da li je stigao nekim
drugim automobilom, ili ga nisam vidio u ovom. Iz auta su
izišla dva tipa: Slijepi Jake i još jedan, kojg nisam
poznavao. Doktor mi je izgledao bijesan. U ruci je držao
torbu. »Nimalo mi se ne sviña što ste me pokupili u ovo
doba noći«, rekao je on, a onaj drugi, ne Slijepi Jake, na to
mu je nešto tiho odgovorio. »Gdje je ta žena?« pitao je
doktor, a ona gromada od slijepca je na to rekao: »U
ložionici« i nasmijao se. Drugi tip je nešto opsovao i
naredio mu da drži jezik za zubima. Onda su ušli kroz
velika crna vrata na kojima mora da je nekad pisalo
»Praonica« jer su se slova još nazirala ispod novog
premaza boje.
— Jeste li vidjeli ime ulice? — upita Larry brzo.
— Ulica Reville — odgovori ovaj, a Larry se odmah do-
sjetio koja bi to ulica mogla biti.
— Znam, to je ulica iza Lissom Lanea, paralelna s
njom ― reče.
— Dakle, morao sam nestati odatle da me ne bi vidjeli
― nastavi Frcd. — Zaobišao sam tu četvrt okolnim ulicama
i našao se pred vratima baš kad je doktor izlazio. Ovaj su
put bila samo dvojica, velikog slijepca nije bilo. Nisam
razabrao o čemu pričaju. Onda je doktor glasno zaželio
laku noć, ušao u auto i odvezao se. Onaj drugi je gledao za
stražnjim svjetlima neko vrijeme, tako da sam u strahu da
se ne okrene i opazi me odlučio da proñem kraj njega kao
da nehajno šećem. No mogu vam reći da sam već i prije
zamijetio kako je navika da se govori sam sa sobom
prilično škodljiva i da ima ljudi koji ne mogu ništa protiv
toga. Imao sam tako jednog pajdaša u Barceloni... Dobro,
neću pričati o njemu, mister Holt. Htio sam reći da je i taj
čovjek koji je tamo stajao bio od onih koji govore sami sa
sobom. Dok sam mu prilazio, čuo sam kako mrmlja nešto,
stojeći onako s rukama na leñima i gledajući u smjeru
kojim je otišao auto. Riječi koje sam čuo nisu mi značile
ništa, ali sam ih zapamtio. Rekao je »Clarissina dadilja«.
Ostalo nisam razumio, ali te je riječi ponovio još jedanput.
Uvjeren, kako nije ni opazio da sam prošao kraj njega,
ubrzao sam dalje misleći: »E, moj Fred, sad bi ti bilo
najbolje da odeš do mistera Holta i ispričaš mu sve što si
vidio i čuo.«
Larry kimne.
— Tako sam i učinio, uputio sam se k vama. Meñutim
nisam stigao daleko kad sam osjetio neku jezu za leñima,
pouzdan znak da me netko prati. Nisam vidio nikoga, ali
osjećao sam se jednako neugodno kao onda kad su mi bili
pajkani za petama. Ušao sam u vašu ulicu i zagledao u
kuće tražeći vašu. Promašio sam je i otišao dalje, pa sam
se morao vratiti. Mora da su za to vrijeme oni koji su me
slijedili ušli u kuću i popeli se gore, jer kad sam stigao na
kat, već su me čekali. Zapravo ne znam da li je bio jedan
ili više njih. Znam samo da sam pružio ruku prema vašem
zvonu i dalje se ničeg ne sjećam.
Djevojka koja je brzo bilježila njegove riječi zatvori bi-
lježnicu.
— To bi bilo sve — reče Fred slabim glasom. — Uh,
kako bih sada rado popio nešto!
Desetak minuta potom dva su službena vozila
prepuna policajaca jurila prema zapadnom dijelu grada i
uskoro su stanovnici uličice u kojoj se nalazilo začelje
praonice vidjeli policijsku raciju.
Larry je izdavao upute. Okrenuvši se naredniku, on
upita: — Što je s ovim zidom?
— To je stražnji zid praonica — odgovori Harvey.
— Jeste li našli ložionicu?
— Da, sir — nato će Harvey. — To je obična podzemna
prostorija s jednim velikim kotlom i nekim strojem koji je
radio na paru.
— Otvorite ova vrata — reče Larry. — Jeste li postavili
ljude pred ona druga vrata u Lissom Laneu?
Narednik potvrdi, a onda vješto svojim otpiračem
stane baratati oko brave i vrata se uskoro otvore.
Vodila su u dugačku mračnu prostoriju. Larry naredi
da je osvijetle. Razgledao je dugačku halu od opeke, s
betonskim podom i sa četiri niza praonika. Iz nje su
stepenice s metalnom ogradom vodile nadolje prema
kotlovnici.

29. SKROVIŠTE

— Trebalo bi te biti sram! — rekao je Slijepi Jake

tresući svojom golemom glavom.
Sjedio je na jednoj strani prostorije koja je bila nalik
na cijev, a njegovo je ogorčenje bilo usmjereno na stariju
ženu kukavna izgleda koja se skutrila na drugoj strani s
rukama u krilu i pognute glave. Odjeća joj je bila bijedna i
otrcana, opuštena kosa prošarana sjedinama, a ruke i lice
prljavi.
Prostorija u kojoj su se nalazili ne bi se mogla nazvati
sobom. Više je bila nalik na veliku cijev. Pod je bio
prekriven komadićima opeke, žbuke i izmrvljenog betona.
Na jednom su kraju bila čelična vrata jedva dovoljno velika
da se čovjek kroz njih provuče, a na drugom je kraju
zjapila rupa. Pri svjetlosti svijeće vidjelo se da je tlo i tamo
prekriveno kršem i otpacima.
 — Morala bi se stidjeti — grdio ju je Slijepi Jake. Oni
su dobri prema tebi, a ti, gaduro, cviliš i režiš! Kao štene
kojemu su stali na rep.
Žena zajeca i promrmlja nešto.
— Eh, imala bi ti zašto cmizdriti da je po mojem —
nato će Slijepi Jake. — Što je, zar ti ne dajemo hranu? Zar
nisi imala i udoban krevet sve dok ono njuškalo nije
počelo njuškati okolo?
— Hoću odavde — zacvili žena. — Ovo me ubija.
— Ne još — zasmijulji se Slijepi Jake — ali kad oni
zažele da te ubijem bit ćeš sigurno ubijena.
— Hoću izići iz ovog stravičnog mjesta — zajecala je
žena. — Zašto me držite ovdje?
— Hoćeš li dolje meñu štakore, ha? — zareži Slijepi
Jake.
— A kako si cičala kad su te njuškale te životinjice
dok smo išli kroz prolaz ispod ulice? Ovdje nema štakora,
živa si i zdrava. Sutra ćeš biti u lijepoj kući s čistom
posteljinom na pravom krevetu, pa što još hoćeš? Ti
nezahvalna stara vještice!
Podigla je svoje jadno lice i pogledala slijepca.
— A ti si budala! Govoriš o njima kao da su ti tvoji oni
neki bogovi — reče. — A jednog će te dana odbaciti i
izdati...
— Umukni! — drekne slijcpac. — Što ti znaš o njima?
Ne znaš ti što su sve učinili za mene. Pružili su mi krasan
život, novaca koliko hoću, sve što želim pojesti i popiti.
Čak su me htjeli oženiti jednom mladom i lijepom
lutkicom — zasmijuljio se, a onda se namrštio. — A ona
me gotovo ubila, ta drolja.
— Tko je ona? — upita žena.
— Nije važno, sigurno je ne znaš — odbrusi Jake, ali
onda nastavi kao da mu je drago što govori o toj temi: —
To ti je jedna mlada mirisava i lijepa cura. A osim toga, za-
misli, ona je iz policije!
Žena je šutjela pognute glave. Kad je šutnja potrajaia,
Jake se nagne i dodirne je svojom ručetinom.
 — Čuj, da nećeš opet imati napad, ha? — pitao je za-
brinuto. — Valjña nećeš? Ne možemo sada pozvati
doktora. Ti i tvoji napadi! Drugi put ću te ja probuditi, da
znaš — reče prijetećim glasom. — Još kako ću te
razbuditi! — divlje ju je potresao.
— Budna sam, budna — prestraši se ona. — Nemoj,
slomit ćeš mi ruku.
— Dobro, samo pazi kako se ponašaš — progunña
slijepac, i stane se polako, gotovo pužući primicati kraju
cijevi. Prostor je bio tako stiješnjen da se u njemu ni žena
koja uopće nije bila visoka nije mogla uspraviti. Ipak je
slijepac uspio proći kroz nazubijenu rupu na onom kraju
cijevi. Čula ga je kako razbacuje opeke i proširuje otvor,
kao što je radio gotovo cijeli dan.
Bila je bolesna kad su je dovukli u tu užasnu komoru
i kad je došla k sebi nije znala gdje se nalazi ni kako je
amo dospjela. Bila je svjesna da netko traga za njom, a da
je banda koja je drži zatočenu spremna na sve da bi je
zadržala na skrovitom mjestu. No u uporedbi s onim
užasnim prolazima punim odvratnih životinjica kuda je
prošla, ovdje je uistinu bilo bolje.
Razmišljala je o svemu i kad se Slijepi Jake vratio da
sjedne i odmori se, ona mu reče:
— Mister Stuart bi ti dao mnogo para kad bi me odveo
k njemu.
Slijepac se zasmijulji.
— To si mi već sto put rekla, glupačo, dosadna si s
tim! ― rekao je i počeo je oponašati: — »Mister Stuart će ti
dati mnogo para!« Baš bi mi on dao para!
— Bila sam dadilja njegovoj djeci — jecala je ona — i
onu njegovu nesretnu ženu sam njegovala. Kad sam se
udavala, dao mi je divan prsten.
— Prestani! — zareži muškarac. — Zar nemaš ništa
drugo o čemu bi pričala? Već si mi sto puta pričala o
dadiljenju te njegove djece i o svom glupom prstenu!
— A kad sam mu rekla za Clarissu — nastavi žena
šapćući ― rekao je da će mi dati tisuću funti! Oh, kako
sam se iznenadila kad sam ga vidjela, umalo se nisam
srušila!
Slijepi se Jake nije obazirao na to što ona govori.
Priču je čuo već toliko puta da mu je dojadila.
— Nije znao za blizanke, jadnik. Mislio je da više
nema djece... — nastavljala je žena.
— Da nisi pila kao smuk, znala bi gdje je ona sad —
prekine je Jake — iako je dobro da mu nisi to znala reći. A
oni — naglasio je — bez brige, oni će nju već naći. Čuo
sam da su rekli kako je to fina dama s mnogo para.
— Voljela sam popiti ponešto — priznala je žena — ali
nisu me baš morali strpati u zatvor pa onda u onaj užasni
dom!
Slijepi Jake iznenada podigne glavu i osluhne, a onda
jurne prema njoj i zgrabi je za ramena. Unio joj se u lice.
— Ako zacviliš, gotova si! — šaptao je. — Bit ćeš
mrtva istog trena, jasno? Tiho!
Njegove su osjetljive uši uhvatile šum koraka iznad
njih. Iako su koraci bili prigušeni podom koji se nalazio
iznad cijevi, on ih je čuo. Jednom je rukom obuhvatio
ženu oko ramena, a drugu joj je stavio pred lice.
— Ako zacviliš, gotova si! — ponovio je šapatom. U
tom trenu je netko zakucao po čeličnim vratašcima na
kraju komore i on začuje glas Larryja Holta:
— Ima li koga ovdje?

30. FRED POSUðUJE KLJUČEVE

Diana Ward je upozorila Larryja na veliki zarñali

kotao koji se nalazio ispod praonice. Nekad je taj kotao
opskrbljivao praonicu parom za pogon stroja. Larry
osmotri debela čelična vrata, povuče ih, ali su bila čvrsto
uglavljena. Onda je pokucao tek tako da pokuša.
— Nitko ne bi mogao biti tu unutra — odmahne
glavom.
 — Što mislite, Harvey?
— Sigurno bi se ugušili, sir — odvrati Harvey.
Djevojka je izgleñala razočarana.
— Dakle, ništa nismo otkrili — reče. — A ja sam se
nadala...
Zašutjela je ne dovršivši rečenicu.
Kad su krenuli iz kotlovnice, Diana upita Larryja:
— Jeste li sigurni ña je Fred govorio istinu? — a onda
je brzo dometnula: — Ma jasno da jest. Toliko sam razo-
čarana da postavljam glupa pitanja.
— Što se tiče Freda, on nije baš neki uzor vrlina —
nato će Larry — ali sam ovaj put siguran da je govorio
istinu. Što ćete! Nemamo sreće u ovoj istrazi — reče gorko.
— Ponekad mi se čini da nikad neću riješiti ovaj slučaj.
— Slučaj će biti riješen, i to vrlo brzo — reče uvjereno
djevojka, tako da se Larry u čudu zagledao u nju.
— Onda ćete ga riješiti vi — reče na to. — Jer ja sam
stigao do onog stupnja koji je najopasniji za detektiva, kad
počinje sumnjati u sve po redu. Sumnjam na doktora
Judda, na časnog Dearborna, Fleša Freda, glavnog
komesara sir Johna, pa čak i na vas.
Djevojka se na to nije osmjehnula, kao što je
očekivao.
— Baš sam se pitala kad ćete posumnjati u mene —
reče ozbiljno.
Kad su izišli iz praonice, Diana je otišla s Harveyem u
Scotlanñ Yard, a inspektor se uputio opet u bolnicu, jer se
dosjetio nečega što je htio predložiti ranjenom kockaru.
— Bog mi je svjedok da ne treba vjerovati pajkanima
— reče Fred kad ga je saslušao — ali vi ste nešto drugo.
Evo vam ključeva mog sefa u banci na Chancery Laneu.
Ne znam što mi je ali ja u vas imam povjerenja — reče
ćudljivo. — U tom su pretincu neke stvari za koje ne bih
volio da ih itko vidi, ali vi ćete naći ono što tražite, a da ih
pri tom ne poremetite. Ondje je i svežanj ratnih obveznica
— reče s nelagodom u glasu — koje sam kupio u znoju
lica svojega.
 — Netko se oznojio, okladio bih se — reče Larry
veselo.
— Ne trebate se bojati, Fred. Neću kopati po vašim
tajnama, niti bilo što što bih našao tamo upotrijebiti da
bih vas zatvorio.
Fred se osjećao nelagodno.
―Znao sam da preuzimam rizik kad sam vam ispričao
o tom poslu — reče — zato što je bilo sigurno da ćete ući
dublje u nj, a ja sam bio isto tako siguran da ću vam
pomoći. Da sam bio vani, sve bi bilo lako, jer bih vam
mogao dati ključeve.
— Kakvi su to ključevi? — upita Larry.
— To su duplikati koje sam napravio — odgovori Fred
bez crvenila. — Strauss ih je skinuo s doktorova koluta za
ključeve dok je ovaj spavao i uzeo otiske. Strauss nije loš
momak, ali se drogira; ja se nikad nisam odavao tim zlim
navikama — reče Fred, pun vrlina. — Treba vam bistro
oko i bistar um da biste uspjeli u životu, zar ne, mister
Holt?
— I osam spretnih prstiju uz dva okretna palca —
reče Larry.
Došao je do ključeva bez poteškoća pa se pol sata
kasnije ušetao u sobu 47, pjevušeći nekakvu melodiju i
zveckajući u džepu zlikovačkom imovinom Fleša Freda.
Dianu su, nakon mnogo uvjeravanja, naveli da se
nastani kod Larryja. Sestra matronskog izgleda postala je
stalna institucija u Regent’s Gate Gardensu, okolnost koja
nije bila sasvim po ukusu Patricku Sunnyju, koji se
zatekao u prilici da mora spavati na poljskom krevetu u
kihinji.
— Žao mi je što ti smetam, Sunny — reče Larry Holt
te večeri — a to jest smetanje, pretpostavljam?
— Da, sir — odvrati Sunny. — To jest smetanje.
— Ne jako neugodno, nadam se.
— Ne, sir — reče Sunny. — Nije jako neugodno.
— Dama je bila u opasnosti — odgovori Larry, a to je
Sunny znao jer se o toj stvari vrlo slobodno razgovaralo u
njegovoj nazočnosti, — i bilo ju je nemoguće ostaviti u nje-
nom stanu.
— Da, sir — složi se Sunny. — Kakav ćete ovratnik
nositi danas, sir?
— Bilo koji stari ovratnik — odvrati Larry uz smiješak.
— U svakom slučaju, dama je sigurna dok spava u
ovom stanu.
— Ne, sir — reče Sunny, što je Larryja šokiralo, jer
mu je to bilo prvi put u životu da se Sunny nije složio s
njim.
— Ne? — upita u nevjerici. — Zar nisi čuo što sam
rekao? Rekao sam da je dama ovdje sigurna.
— Ne, sir — reče Sunny. — Jako mi je žao, sir, i
molim da mi oprostite.
— Ali ipak misliš da nije, pretpostavljam? Zašto nije
sigurna?
— Zato što vi niste sigurni, sir — odgovori Sunny
mirno ― a ako vi niste sigurni, ni dama nije sigurna, sir.
Larry se nasmija.
— U redu, neka ti bude — reče. — I, Sunny...
— Da, sir.
— Hoćeš li noćas zatvoriti kuhinjska vrata? Mogao
sam te čuti kako se okrećeš u krevetu i to me je probudilo.
— Vrlo dobro, sir, zatvorit ću kuhinjska vrata —
odgovori Sunny, i tako je i učinio.
Nakon što je Larry otišao u krevet i stanom zavladala
tišina, Sunny je odnio svoj mali poljski krevet u
predsoblje, smjestio ga tako da su mu noge bile
četrdesetak centimetara od vrata, namjestio metlu tako da
joj je struma bila na vratima a kraj se drška oslanjao na
krevet, i povukao se u krpe. Ali je zatvorio kuhinjska
vrata.
U dva sata u noći u bravu je nečujno uguran ključ i
vrata su se otvorila desetak centimetara, pa je metla
nemilosrdno pala na Sunnyjevu glavu. Mogla mu je rasuti
mozak, ali sretnim slučajem nije.
Larry je čuo tri hica ispaljena u brzome slijedu, pa je
iskočio iz kreveta i došao u hodnik, s pištoljem u ruci.
Ugledao je prazni poljski krevet, otvorena vrata, no
Sunny je nestao. Potrčao je niz stepenice i susreo tog
hvale vrijednog čovjeka kako se vraća, vodeći za ovratnik
žgoljavu protuhu, na čijem je zlom licu bio utisnut
iskrivljeni smiješak boli, jer je imao tane u mesnatom
dijelu noge.
— Uvedi ga! — reče Larry i zatvori vrata.
Diana je stajala u prolazu kad su proveli čovjeka, pa
se hitro povukla i ponovno se pojavila na neformalnom
ispitivanju koje je pokrenuo Larry.
Bilo je to ispitivanje koje je kao prolog imalo
Sunnyjevo ispričavanje puno poštovanja.
— Molio bih da mi oprostite, sir, što sam uzajmio vaš
pištolj — reče — kao i zbog toga što je moj krevet bio u
hodniku i što sam vas uznemirio...
— Ni riječi više o tome, Sunny, sinko — reče Larry uz
zahvalan pogled. — O tome ćemo pričati poslije. A sada,
što biste vi imali kazati za sebe? — obratio se zarobljeniku
gadna izgleda.
— Odakle mu pravo da se služi vatrenim oružjem? —
odvratio je čovjek hrapavim glasom.
Larry pomisli da bi ta hrapavost mogla biti posljedica
uzbuñenja, no činilo se da mu je to prirodni glas.
— Nastrijeljen sam, da, jesam! Silazio sam niz
stepenice mirno i tiho koliko god je to bilo moguće, kad je
taj tip izišao i nastrijelio me.
— Nevino djetence! — reče Larry neugodnim tonom.
Prepipao je čovjeku džep pa izvadio nož duge oštrice, koju
je oprobao kažiprstom i palcem. Bila je oštra kao britva.
Larry je ponovno pogledao čovjeka. Bilo mu je oko
trideset i pet godina, bio je upalih očiju i obraza.
— Daj da ti vidim ruke — reče Larry i čovjek ih
mrgodno ispruži. — Jesi bio osuñivan?
— Ne, sir — reče čovjek mrko.
— Tko te je poslao amo?
— Otkrijte!
 — I otkrit ću — odgovori Larry tiho — samo se u tom
otkrivanju ti nećeš najbolje provesti. Tko te je poslao amo?
— Neću kazati — odvrati ćovjek.
— Mislim da hoćcš — reče Larry, odvede ga u kuhinju
i zatvori vrata.
Kad je za deset minuta stigla policija, preuzela je
čovjeka koji se prilično tresao.
— Rekao mi je sve što zna — rcče Larry. — Poslali su
ga amo da pokriva jednog drugog koji je utekao. Kune se
da ne zna tko je taj drugi, no to očito nije Slijepi Jake.
— Kako ste ga naveli da progovori? — upitala je
djevojka, pomalo ustrašeno.
— Zaprijetio sam mu da ću ga oprati — reče Larry, i
ne reče ništa osim istine. — Naravno, nije to bilo zato što
sam mu zaprijetio da ću ga oprati — objasnio je — bilo je
to zato što je sa mnom bio sam u prostoriji, i zbog
činjenice što sam mu mogao bez napora skinuti sako, i
zbog vjerojatnosti da je pranje samo uvod u nekakvu
užasnu torturu što sam ja izmislio, to ga je navelo da
progovori... Usput, njegova rana nije ništa. Vjerojatno će
zacijeliti dok doñe do policijskog ranarnika. A sada mislim
da možemo poći u krevet. Želio bih te vidjeti, Sunny, prije
nego što se povučeš na počinak.
To što mu je rekao, navelo je toga flegmatičnog
čovjeka na to da ostatak tjedna hoda paradnim korakom.

31. ISPROŠENA ZA DORUČKOM

Rijetka je bijela magla visila nad parkom i zakrivala

prazni potez Rotten Rowa; jedan ili dva jahača koji su izišli
u tako rani sat radi kondicijske šetnje samo su još više
naglašavali samotnost mjesta.
Jedan je od tih konjanika bio Sir John Hason, glavni
policijski komesar, koji je uveo običaj da jaše prije
doručka i koji nije ni očekivao društvo niti ga želio. Bio je
zbog toga iznenañen i malčice ojañen kad mu je s leña
prišao jahač, i natjeravši svoga konja u korak, došao Sir
Johnu uz bok.
— Hej, Larry — reče John Hason iznenañeno. — To se
zove neočekivano pojavljivanje! Pomislio sam da si duh.
— I to bih mogao biti, jednog lijepog jutra — reče
Larry ― ne budem li vraški oprezan. Znao sam da ćeš
jahati, i tako sam unajmio kljusinu u ovdašnjoj staji pa
izjahao. Osim toga — reče — zaželio sam se promjene
zraka i htio sam porazgovarati s tobom izvan zatupljujuće
uredske atmosfere.
— Što je novo? — upita Sir John.
— Sinoć se dogodio pokušaj ubojstva, ali to je tako
obična stvar da mi je mrsko o njoj izvještavati kao o
novosti — reče Larry pa ispriča priču o posjeti u dva sata
noću.
— To je najsmušeniji slučaj za koji sam ikad čuo —
reče Sir John Hason zamišljeno. — Ne proñe ni dan a da
se ne pojavi netko novi. Još uvijek pridaješ važnost
dvorkinji?
Larry je kimnuo.
— Poznaješ London bolje od mene, John — reče, jer
izmeñu njega i njegova starog školskog druga nije bilo for-
malnosti u ovakvim prilikama. — Tko je Judd?
— O, Judd! — nasmija se komesar. — Ne mislim da
moraš o njemu razbijati glavu. On je čovjek stanovitog
ugleda u Cityju, iako mi se čini da sam čuo kako mu je
brat bio prilična propalica. Judd praktički posjeduje sve
dionice Osiguravajućeg zavoda Greemvich. To nije neki
jako veliki zavod, ali se uspješno odupro svakom pokušaju
osiguravajućih trustova i velikih kompanija da ga ne
apsorbiraju. To pokazuje narav kojoj se divim. Naslijedili
su dionice od oca pa iz nečega što je djelovalo kao vrlo
klimavo poduzeće izgradili prilično napredan biznis.
— Pogledao sam sinoć upravni odbor — reče Larry. —
Eno ga u Burzinu almanahu. Sjedio sam nakon što su svi
otišli u krevet i pokušao razmrsiti stvari. Znaš li da je
John Dearborn direktor te kompanije?
— Dearborn, onaj dramatičar? — upita Hason hitro.
— Ne, nisam znao. Naravno, direktori u takvoj kompaniji
— nasmiješio se — samo su Juddovi eksponenti. Judd je
vrlo dobar momak, tako su mi rekli, i troši mnogo novaca
na milodare. On praktički uzdržava Dom koji vodi
Dearborn. Možda mu je dao dekorativan direktorski
položaj da bi mu dodao još nešto novaca za njegov
institut.
— I ja sam na to pomišljao — kimnu Larry. — Tko je
Walters?
— Nikad čuo za nj — reče John Hason.
— On je drugi direktor kompanije i takoñer
dekorativna osoba, trebao bih pomisliti. A Cremley?
Ernest John Cremley od Wimbledona.
— On je sasvim sigurno dekorativna osoba — reče ko-
mesar. — Znam ga pomalo, čovjeka s vrlo malo soli i
nezasitnom strasti za kartanjem. Zašto pitaš?
— Zato što su ta dvojica takoñer direktori Kazališnog
udruženja Macready — odgovori Larry tiho. — Juddovo se
ime ne pojavljuje, ali je tu još jedno neobično ime,
vjerojatno njegova eksponenta.
— Kamo nas to vodi? — upita komesar.
— Vodi nas na to — reče Larry zauzdavši konja, da bi
ga zaokrenuo tako da su sada stajali uz bok, a on bio
licem okrenut svome šefu — da Judd kontrolira kazalište
u kojem se prikazuju Dearbornovi komadi. I tako postoji
nekakva veza izmeñu Judda i superintendanta Doma za
slijepe u Paddingtonu.
Sir John je probavio taj podatak prije nego što je pro-
govorio.
— Ne vidim da u tome ima ičega posebno zazornog —
reče. — Na koncu konaca, Dearborn je samo žrtva Slijepog
Jakea, a prema onome što si mi sinoč ispričao u svom
izvještaju, Judd nije ničija žrtva, s izuzetkom našeg
prijatelja Fleša Freda. Mogu sasvim razumjeti zašto je
doktor želio spasiti bratovo ime — nastavio je. — Judd je
obožavao toga svog mlañeg brata, mislio je da je to najbolji
momak na svijetu. Nikad se nisam sreo sa slučajcm da bi
braća iskazivala toliku privrženost jedan drugome. Onog
tjedna kad je David Judd umro, doktor se zatvorio i nije
htio nikoga vidjeti. A što je....!
Komesarov uzvik zaprepaštenog iznenañenja imao je
svog opravdanja, jer je Larry iznenada zaokrenuo konja i
bjesomučno pojahao preko parka, ne upuštajući se u mali
rizik preskakanja niskih ograda.
Ugledao je priliku, nesumnjivo visoku, umotanu do
brade u mornarski kaputić, kako šalabaza stazom što je
vodila prema jednima od vrata parka.
Čovjek je začuo galopiranje kopita pa potrčao ravno i
brzo poput jelena, dosegao vrata pa istrčao na ulicu. Vrata
su bila premalena da bi Larry kroz njih protjerao konja, pa
se ovaj zbacio s njega i, ostavivši ga da se snalazi kako
zna, istrčao na ulicu. Nije vidio ništa više od automobila
koji se odmaknuo od rubnika i brzo se udaljio prema
istoku.
Osvrnuo se za taksijem, ali nije bilo nijednog na
vidiku, pa se slegnuvši ramenima vratio, našao svoga
konja, uzjahao ga i polako otkasao natrag do mjesta na
kojemu je sjedio Sir John.
— Kamo si, do ñavola, odjurio? — upita Sir John.
— Ugledao sam džentlmena kojega sam vrlo željan
sresti ― odgovori Larry pomalo bez daha. — Slijepog
Jakea, koji se zaputio u park na svoju redovitu jutarnju
šetnju, dok ga je vani čekao auto da ga pokupi, kao
savršenog džentlmena. Da sam imao pištolj, priredio bih
Tarlingu još jedan »Misterij tratinčica« da ga rješava. Bilo
bi mi drago da sam našao cvijeće za Slijepog Jakca!
Kad se vratio kući, Diana je bila odjevena; sjedila je
čekajući doručak.
— Mislila sam da se nećete vratiti — rekla je sitno uz-
dahnuvši.
— Čemu uzdah? — upita Larry.
— Zato što... sam mislila da se nećete vratiti na
doručak ― odvrati ona.
Ispričao joj je o jurnjavi u parku.
— To prilično remeti moju teoriju da je Slijepi Jake još
u Domu ili u praonici — reče ona — jer je kuća pod pris-
motrom, zar ne?
— S obadvije strane — odgovori Larry — ali postoji
mnoštvo putova kojim momak može izići, a činjcnica da
odlazi na rane jutarnje kondicijske šetnje i da ljudi koji
stoje iza njega smatraju njegovo zdravlje dovoljno važnim
da mu stave automobil na raspolaganje prilično dokazuje
da je danju zatočen.
Bili su sami, jer sestra još nije dovršila s odijevanjem.
— Ne znam kako će se ovaj slučaj završiti, Diana —
reče Larry nakon kratke šutnje — i ovo je krajnje
prozaičan trenutak da kažem to što ću reći, ali... ali... ali
nakon što ovaj slučaj bude gotov, ne bih želio da ostanete
u Yardu.
Malo je problijedila.
— Mislite da ne zadovoljavam? — reče. — Kao tajnica?
— Vrlo zadovoljavate, i kao tajnica i kao osoba — reče
Larry, iz petnih žila pokušavajući zadržati vlast nad svojim
glasom. — Ne sviña mi se što... Ne sviña mi se da radite.
Nastala je još jedna šutnja.
— Ne mislim da ću nastaviti raditi nakon ovog slučaja
― odgovori ona tiho. — I ja sam pomišljala da odem.
Bio je to neočekivan odgovor i on ga je ispunio osje-
ćajem panike.
— Ne odlazite? — on je upita, a ona se nasmija.
— Zaista ste krajnje nedosljedna osoba. U jednom me
treptaju oka otpuštate, a u drugom se nadate da ne
odlazim ― odgovori ona. Išla je po opasnom terenu, i bila
je sasvim svjesna činjenice. — Na koncu konca —
nastavila je, dostojanstveno zločesta — postoji mnogo
poslova za koje traže sposobne djevojke.
— Ja znam jedan posao za koji se traži sposobna
djevojka — reče Larry gutajuči tko zna što — a posao joj je
da brine o stanu i dijeli skromnu imovinu detektiva
inspektora koji bi jednog dana mogao biti i nešto bolje.
Dok je govorio, jela je trokutasti komadić tosta:
ispustila ga je iz ruke.
— Baš ne znam što time mislite reći — zaplela je
jezikom.
— Mislim reći — odgovori Larry. — Želim se oženiti
vama... Idi do ñavola!
Podigla je pogled otvorenih usta, baš na vrijeme da
vidi kako se zatvaraju vrata pred uvrijeñenim Sunnyjem.
— Užasno mi je žao — propentao je Larry. —
Posljednja se opaska nije odnosila na vas, bože. Ja sam
doista mislio...
— Znam što ste mislili — reče i položi svoju ruku na
njegovu. — Htjeli ste reći da me želite?
— Želim vas tako mnogo — odvrati Larry — da ne
mogu naći riječi kojima bih objasnio svoju želju.
Nije odgovorila. Podnosila je da njena ruka bude pod
njegovom, no kad su joj oči uhvatile iskrivljeni odraz
njezina lica na uglačanom čajniku, nasmijala se. Larry je
brzo povukao ruku, jer je bio osjetljiv muškarac.
— Prilična sam budala, bojim se — rekao je tiho.
Ona se nije pomaknula.
— Vratite ruku. — Glas joj nije bio glasniji od šapata,
no on se pokorio. — A sada mi recite što ste govorili. Na-
smijala sam se sebi u čajniku. Ne izgledam kao osoba
koju bi itko mogao zaprositi u osam i pol ujutro.
— Onda... onda vi znate da sam vas zaprosio? —
upitao je muklo.
Ona kimnu i njene se sjajne oči okrenuše da bi se
susrele s njegovima.
— I... hoćete li? — upita, otkrivši kako je teško slagati
riječi.
— Hoću li što... slušati bračne ponude? — odgovorila
je bezazleno. — Mislim da hoću, dragi Larry: to mi se
prilično sviña.
I tada mu je bila u zagrljaju i on ju je držao čvrsto,
čvrsto.
 I tada je ušao Sunny, no oni ga nisu vidjeli. Prikrao se
tiho, domogao se odmorišta pred vratima pa pozvonio na
zvonce dizala. Djevojka koja je njime upravljala bila je
njegov veliki prijatelj i opskrbljivala ga je mnogim
vrijednim informacijama.
— Louie — reče, a bio je ozbiljniji nego obično —
možeš li mi kazati gdje pri ruci mogu naći stan? Mislim da
ću uskoro spavati vani.
— Spavati vani, Pat? — reče začuñena Louie. (Zvala
ga je Pat zato što mu je to bilo ime, ali mnogo više zbog
toga što joj je on milostivo dopustio tu slobodu.) — Zar će
tvoj gazda uzeti kućanicu?
— Mislim da hoće — odgovori Sunny, vrlo
dostojanstveno. — Mislim da hoće, Louie.
Larry se tog jutra mogao odšetali do svog ureda, ili se
mogao odvesti, ili odlebñjeti. Nije imao jasnog sjećanja o
tome što se dogodilo, ili kako je došao onamo, znao je
samo to da mu je Diana Ward bila s boka i da je bio
beznadno, smiješno, nevjerojatno sretan u svojoj ljubavi.
Bilo je to najneobičnije udvaranje, a bračna je ponuda bila
zaprepašćujući nekonvencionalna. Predočio si je tu scenu,
ali ju je postavio u tihi salon pod prigušenim svjetlima, ili
na kakav grmoviti brežuljak, ili u sjenu staroga drveta
kraj rukavca drevne rijeke.
— Ne pri doručku — reče glasno — o bože, ne.
— Ne pri doručku? — ponovi djevojka. — O, ti misliš...
O da, bilo je smiješno.
— Bilo je čudesno! — odvrati Larry. — Osjećam se sav
nakočoperen.
— Tada ću te lišiti malo tog kočopernog osjećaja —
reče ona mirno. — Htjela bih da mi nešto obećaš.
— Obećat ću ti sve na svijetu, Diana — odvrati on
ekstravagantno. — Zatraži od mene najvišu opeku kape na
dimnjaku, ili komadić Mjeseca...
— Ništa tako teško. Željela bih samo... Pa ipak će to
možda biti teže — reče ona ozbiljno. — Hoćeš li mi obećati
da ni pod kojim okolnostima nećeš tražiti da razvrgnemo
zaruke?
Zaokrenuo se prema njoj i gotovo se zaustavio u
hodu.
— To je lagano — rcče. — Što god te navelo na misao
da bih poželio razvrgnuti te čudesne...
— Znam, znam — prekine ga ona. — Vrlo su čudesne
i za mene, pa ipak — zatrese glavom — hoćeš li mi obećati:
što god se dogodilo, kakav god budekonac slučaja Stuart,
uspiješ li ili ne uspiješ, do kakvih god otkrića došlo, da
nećeš razvrgnuti naše zaruke?
— To ti obećavam — odgovori Larry neobuzdano. —
Nema ničega na svijetu što bi me navelo da povučem i
riječ onoga što sam rekao. Živim u smrtnome strahu da ne
otkriješ kako se bacaš pred nekoga tko te nije dostojan.
Ako to učiniš, kunem se da ću te sudski goniti zbog
kršenja obećanja! Nije se igrati s mojim nježnim
osjećajima!

32. LEW

Kad su stigli u sobu 47, zatckli su dva čovjeka kako

čekaju u hodniku. Jedan je bio policajac u civilu, drugi
suhi čovječuljak koji je zamišljeno sjedio na klupi, s
rukama na koljenima, zureći očima, koje nisu vidjele, u
pod.
Larry zastade pri pogledu na taj prizor.
— Što je to? — upita.
— Oh, oprosti — odgovori djevojka pokajnički. — Tre-
bala sam ti kazati: ja sam poslala po njega.
— Pa to je Lew! — uzviknu Larry iznenañeno, a Diana
kimnu.
— Rekao si mi da mogu pozvati bilo kojeg svjedoka
kojeg želim — otpoče ona, no on je zaustavi.
— Draga, naravno da možeš — odvrati on.
Znatiželjno je pogledao starca, a Lew je, nesvjestan
svega oko sebe, sjedio u svom tamnom i tihom svijetu,
osluškujući vlastite misli.
— Uvedite ga — reče Larry. — Kako ćeš ga navesti da
govori, ili mu saopćiti svoje želje? — upita sažalno
kimajući glavom. — Nikad prije nisam shvatio kakav
užasan jad može donijeti ta kombinacija stanja — nastavi.
— Možeš li razgovarati s njim?
— Mislim da mogu — odvrati djevojka tiho — ali
moraš shvatiti da on nema pojma gdje se nalazi. Po svemu
što zna, još bi mogao biti u toj groznoj kući slijepaca, još i
sad pod paskom ljudi koji su se prema njemu odnosili
onako okrutno.
Larry kimnu.
— Kad si rekla da je mrtav, pomislio sam da nisi pri
sebi ― odvrati Larry — ali sada razumijem.
— Treba mi sačmarica — reče djevojka — i treba mi
uniformirani policajac. — Okrenu se Larryju. — Idem
provjeriti jesam li zaboravila sve što sam naučila u Bolnici
za slijepe ― reče. Uzela je starca za ruku i ovaj je poslušno
pošao za njom.
Uhvatila ga je nježno za obadva zglavka i podigla ih
do svog lica.
— Žena — reče on; tada ona uze malu vazu sa
cvijećem sa stola i pridrža mu je pod nosom.
— Ruže, zar ne? — upita. — To je bolnica.
Znakom je dozvala uniformiranog policajca koji je
stajao na vratima i ponovno podigla starčeve ruke, pustivši
ih da se lagano oslone na ovratnik policajčeva kaputića, pa
na dugmad, da bih ih potom podigla do kacige.
— Cajac! — reče Lew i ustukne.
Ponovno mu je dala cvijeće, ponovno mu podigla ruku
i njegovim starim čvornatim dlanom dodirnula svoj obraz.
— U bolnici sam i policajac pazi na mene. Traže li me
zbog nečega?
Uzela mu je glavu izmeñu svojih dlanova i nježno je
zaljuljala.
— Ne traže, ha? — reče olakšano.
Larry je promatrao tu igru, fasciniran.
 — Jesam li siguran od tih svinja?
Uzela mu je glavu meñu svoje ruke i natjerala je da
kimne.
— Želite li da govorim?
Ponovila je pokret i gurnula mu stolicu, pa ga uputila
na nju.
Policajac u civilu donio je pušku i ona ju je uzela od
njega, pa podigla Lewovu ruku i lagano prešla njome
preko cijevi i kundaka. On zadrhta.
— Da, to su mi učinili — reče. — Tražite ih zbog toga,
zar ne? Bilo je to okrutno i prestrogo nad slijepcem. Zašto
me štipate za lijevu ruku?
Ponovno ga je natjerala da kimne, zatim ga uštinula
za desnu ruku i ne čekajuči njegovo pitanje natjerala ga
da odmahne glavom.
— Shvaćam, shvaćam — reče oduševljeno. — Desna
je ruka ne, a lijeva je ruka da. Ima li tu koga.. od viših?
Dala mu je potvrdan znak.
— Žele li da pričam?
Ponovno mu je potvrdno signalizirala, i on je otpočeo
priču.
On i Slijepi Jake bili su drugovi u nesreći. On je bio
rob tog krupnog čovjeka, gotovo od mladosti, živeći u
strahu, pod vlašću te izuzetne protuhe.
— Radio je takve stvari od kojih bi vam pozlilo da za
njih znate! Radio ih je — kimnuo je Lew. — Stvari o
kojima ne volim misliti, koje me progone noćima.
Tada se prije pet ili šest godina Lewov vlastiti brat
pridružio toj neobičnoj bandi.
— A bio je to i lijep krupan momak, da — rekao je
Lew ponosno — i vidio je! Obično je obilazio vašare
pretvarajući se da ne vidi, ali je imao veličanstveni vid,
čitao je novine i knjige. Krupan momak, sir, s dugačkim
čupavim zaliscima dolje do ovuda. Veličanstven je momak
bio Jim, ali žmukler.
I tada su došli pod utjecaj tih izuzetnih gospodara,
koje je Slijepi Jake običavao spominjati tako pobožnim
tonom. Poslali su ih da iznose tijela iz kuće pri čemu je
Jake pomagao, a pomagali su i Jim i Lew. Lew nije znao
jesu li ti ljudi bili ubijeni, ali je mislio da jesu.
— Bistra su oni banda. Prije šest godina, znate li što
su učinili? — Djelovao je gotovo ponosno zbog genija tih
užasnih Ijudi. — Frknuli smo u rijeku čovjeka s balastom
oko nogu. Pomislili biste da će biti sumnjivo, zar ne, kad
pronañu tijelo? Ali ne! Što mislite od čega je bio balast?
Veliki blok soli, što je taman pristajao oko njegovih nogu, i
čim se sol otopila, evo ga van.
— Je li bio živ kad ste ga bacili? — upitao je Larry, a
djevojka je protrnula.
Čovjek nije mogao čuti, ali je odgovorio gotovo kao da
je mogao.
— Mogao je biti i mrtav, ne sjećam se — nastavio je
Lew. — Nije vikao niti bilo što. Božja je istina, nisam znao
da ćemo ga baciti u vodu! Kako sam mogao znati? Ali je
otišao u vodu. I tada je Jim nestao. Ne znam što mu se do-
godilo. Naprosto je otišao i nikad ga više nismo vidjeli. Bilo
je to prije četiri godine u svibnju, koliko se mogu sjetiti.
Nakon nekog vremena, pričao je Lew, on se uplašio i
počeo predosjećati opasnost za sebe, ako za nju nije već
odranije znao. Uplašio se Jakea i njegovih prijetnji, a još
više zbog misterioznog nestanka svog brata. Nije znao
pisati Brailleovom abecedom, ali je našao čovjeka u
Toddovu domu, »jednog ispravnog«, koji mu je napisao
poruku koju je namjeravao staviti u džep idućoj žrtvi.
Vjerojatno je čuo od Jakea da uskoro imaju »posao«.
— Mislim da ću morati otići — rekla je djevojka, izne-
nada problijedjevši.
Larry ju je izveo u hodnik i donio joj čašu vode.
— Sasvim sam u redu — nasmiješila se odvažno. —
Vrati se i slušaj.
Lew je još pričao kad se Larry vratio, a kad je zvršio,
ovaj je znao gotovo sve što se moglo znati o umorstvu Gor-
dona Stuarta.
 Te se večeri održala konferencija svih šefova odjela,
kojom je predsjedavao Glavni komesar.
— Možda ne možemo suditi samo po iskazu tog
čovjeka ― rekao je Sir John s dostojanstvenom
ozbiljnošću. — Dobit ćemo naloge za hapšenje, ako tako
želite, ali mislim da im još ne pritegnemo lanac sa
znanjem koje imamo. Bolje bi bilo da one glavne
pokušamo uhvatiti krvavih ruku.
Larry se vratio u svoj ured, a djevojka je otišla kući.
Stigao je na vrijeme da bi čuo telefonsko zvonce.
— Je li to mister Holt? — upita nepoznati glas.
Dakle, bilo je neobično u Scotland Yardu primiti
telefonski poziv od bilo koga tko nije policijski ili javni
službenik, zato što se brojevi različitih odjela ne pojavljuju
u telefonskom imeniku.
— Ja sam, inspektor Holt — odvrati Larry.
— Doktor Judd pita možete li smjesta doći u njegov
ured. Ima nešto važno što vam želi prenijeti.
Larry je promislio.
— Da, smjesta dolazim.
Pokupio je Harveya, i taksi ih je ostavio na
Bloomsbury Pavementu.
Larry je očekivao da će u to doba zgrada biti prazna,
no u jednom od gornjih prozora vidjelo se svjetlo. Dugačko
je usko predvorje takoñer bilo osvijetljeno.
Larry je hitro zakoračao kroz predvorje; vratarova je
sobica bila prazna. Na drugome kraju bila su vrata dvaju
automatskih dizala, od kojih je jedno bilo u prizemlju.
— Da poñem gore s vama? — upitao je narednik.
Nije bilo razloga zbog kojeg ne bi trebao, pa ipak...
— Ne, ne, ostanite ovdje — odvratio je Larry.
Zakorači u dizalo i pritisnu bjelokosno dugme
označeno s »Treći kat« i dizalo uz trzaj krene. Zaustavilo se
na trećem katu i Larry, gurnuvši rešetku u stranu, stupi
na odmorište. Odmah nasuprot njemu bila su staklena
vrata, iza kojih je blistalo svjetlo. Riječi »Dr. Judd« bile su
ispisane dovoljno čitko, pa on okrenu bravu na vratima i
stupi u praznu sobu.
Zazvao je, ali mu se nitko nije odazvao pa se, smeten,
vratio na odmorište.
Sva su osjetila u Larryju Holtu bila u stanju
pripravnosti. Doktor Judd nije bio od one vrste individua
koji se upuštaju u neslane viceve, niti bi mu pokušao
podvaliti.
Tada je doživio blago iznenañenje. Došao je lijevim di-
zalom, koje je sada nestalo, a na njegovu je mjestu bilo
desno, koje mora da je bilo na višem katu kad je on došao
do ovog odmorišta. Što je bilo još neobičnije, vrata su
dizala bila širom otvorena.
Tko se uspeo?
Pogledao je niz hodnik, ali nije bilo nikoga na vidiku.
— Je li sve u redu?
Bio je to šuplji glas Harveya, koji je došao kroz okno
dizala.
Stopalo mu je već bilo uzdignuto, samo što ga nije
spustio na pod dizala, kad je u bljesku shvatio da ono što
je mislio da je čvrsta drvena podna oplata nije ništa drugo
do boja i papir. Natrag se više nije mogao povući.
Ravnoteža se pomakla, i čitava je težina njegova tijela bila
izbačena naprijed.
Imao je djelić sckunde za razmišljanje, i tada je, upo-
trijebivši svaki gram snage, svaki atom zamaha što ga je
mogao izvući iz lijeve noge, što je još počivala na čvrstom
rubu odmorišta, skočio prema naprijed i zgrabio reljefni
rub jedne od oplatnih ploča na stražnjoj strani dizala.
Imao je jedva centimetar za koji se mogao pridržati, ali je
izuzetnom snagom ruku zadržao taj zahvat, čak i kad su
mu noge probile papirnati pod i težina se čitavog tijela
prebacila na vrške prstiju. Visio je tako, ovješen u
prostoru, u opasnosti da padne na kamene ploče pod
sobom.
— Brzo, penji se! — povikao je. — Treći kat. U zamci
sam!
Začuo je čegrtanjc drugoga dizala i cvilež motora, no
u isti je čas čuo još jedan zvuk nad sobom; podigavši
pogled, ugledao je neko lice kako ga gleda odozgo iz otvora
na četvrtom katu.
Tada je nešto zviznulo kraj njega i udarilo uz prasak
u oblogu dizala. Na sekundu je gotovo ispustio uporište.
Osjetio je kako se dizalo neobjašnjivo trese, i tada je, na
njegov užas, dizalo koje se uspinjalo, prošlo mimo njega.
— Amo, amo! — povikao je
Lice nad njime kao da je tamnilo; ali je ponovno
ugledao uzdignutu ruku, nešto ga je udarilo u rame,
ispustio je oslonac i pao.

33. LARRY PREGLEDAVA KUĆU

Larry je odgurnuo vrata u prizemlju pa isteturao iz

okna dizala i susreo se sa zanijemjelim doktorom Juddom,
koji je stajao iznenañen, s nevjericom izraženom u svakoj
crti lica.
— Što se dogoñilo? — upitao je zabrinuto.
— Čudo! — odvrati Larry s natrunkom srditosti. —
Čini se da sam pao s metra i pol. Pozvali ste me, doktore
Judd?
Doktor Judd je odmahnuo glavom.
— Bojim se da ne razumijem o čemu se radi — reče.
— Hoćete li se uspeti do mog ureda?
— Ne mislim da je to nužno — odvrati Larry. —
Uputili ste mi telefonsku poruku kojom ste me zamolili da
smjesta doñem amo jer mi imate nešto važno priopćiti.
Idem gore ― reče otrovno. — Na najvišem je katu jedan
džentlmen s kojim bih se želio upoznati.
— Uvjeravam vas, mister Holt — reče doktor ozbiljnim
glasom — da vam nikada nisam poslao poruku da doñete
ili na bilo koji način komunicirao sa vama. Poslao sam
vratara da oñnese jedno pismo i tada se sjetio da nemam
cigareta, pa sam glupo čitavu tu veliki zgradu ostavio bez
nadzora. Niste ušli u krivo dizalo, zar ne?
Spori smiješak ozari Larryjevo lice.
— Zaista mi se čini da jesam — reče on.
— O nebesa! — dahnuo je doktor. — Dakle, mogli ste
se ubiti!
— Kako stvari stoje, ja zapravo i ne znam točno što se
dogodilo — odvrati Larry.
— Samo jedno dizalo radi — objasnio je doktor. —
Nešto je pošlo po krivu s motorima i sada rade u ravnoteži.
To će reći, jedno se dizalo spušta a drugo se diže.
Iskoristivši činjenicu da je sutra nedjelja, radnici su
popravljali pod dizala broj dva, koje se prilično istanjilo...
— I rasprostrli komade papira i platna na njegovo
mjesto, pretpostavljam? — reče Larry; bio je nepristojan i
sasvim svjestan toga. — U svakom slučaju, sad idem gore
— reče, da bismo potom zajedno ušli u ispravno dizalo.
Harvey je bio na pola puta dolje, prema svome šefu,
pa su ga sreli.
— Hvala bogu da niste stradali — reče.
Larry odmahnu glavom.
— Moglo je biti samo metar i pol od tla kad sam pao.
Nisam shvatio da se paklenski lift spušta sve vrijeme dok
je taj džentlemen bacao po meni kojekakve predmete.
— Netko vas je gañao, sir? Čini mi se da sam čuo
kako je komad željeza udario o dno okna.
Dizalo se uspelo samo do trećega kata. Gornji su kat
dosegli stepenicama. Larry se uspeo do zamračenog odmo-
rišta samo da bi otkrio, kao što je i očekivao, da se njegov
napadač izgubio. Kojim je putem otišao uopće nije trebalo
pitati, jer je na stropu na kraju hodnika bila
četverouglasta mrlja svjetla nad kojom je bio podignut
kapak, a ispod nje je bilo nekoliko ukopanih nogostupa.
— Ne mogu vam kazati koliko mi je žao — reče doktor
Juñd kad su mu se ponovno pridružili.
Bio je neobično blijed i glas mu je drhtao.
— Mora da je neka budala izvela neslani vic koji je
mogao imati vrlo ozbiljne posljedice. Kako ste se spasili?
 Ali Larry nije bio raspoložen za duge priče, pa je
ostavio usplahirenog doktora Judda s kratkim »Laku noć!«
— A sutra, Harvey — reče Larry — bit ću u uredu u
devet i pol i htio bih da me ondje dočekate. Sutra počinje
ozbiljno raščišćavanje, i ako bog da, od danas tjedan dana
neće više biti Stuartova misterija.

***

— Draga moja — reče Larry Holt idućeg jutra za do-

ručkom, a ton mu je bio i očinski i brižan — sinoć sam
izmolio jednu dugačku molitvu, a to je bila molitva
zahvalnosti što se tvoje proročanstvo obistinilo.
— O hvatanju bande? — upita ona.
— Nešto tako — odvrati on, ustajući.
— Zar odlaziš bez mene? — upita ona iznenañeno dok
je ustajao od stola.
— Da — zastane okiijevajući — idem slijediti malu nit,
koja uistinu može biti vrlo velika.
Gledala ga je neodlučno.
— Ne bih li mogla poći s tobom? — upitala je.
On odmahnu glavom.
— Ne, to je posao koji moram obaviti iskijučivo
vlastitim snagama — reče. — U svakom slučaju, potrebno
je da prekršim zakon kako bih proveo svoju istragu, a ja
ne mogu na sebe preuzeti odgovornost da sam te skrenuo
s pravog puta.
— Ne mislim da će me to mnogo mučiti — nasmiješila
se — ali mi ne želiš reći, to je to, zar ne?
— Pogodila si otprve — reče Larry. Plemeniti će se
Sunny brinuti o tebi i sprovesti te do Scotland Yarda, pri
čemu će biti sav nabrekao od smrtonosnog oružja.
Sunny je pocrvenio, ali se smjesta snašao.
— Da, sir — reče on — baš razmišljam da pošaljem
vaš kaput u čistionicu kako bi se očistio za zimu.
— Kakve to, za ime svijeta, ima veze s praćenjem gos-
podice Ward do Scotland Yarda? — upita Larry u čudu.
— Nikakve, sir — rcčc Sunny — osim što će u
studenome biti vrlo hladno, a treba dosta vremena da se
očiste kaputi.
— Zapravo — rečc djevojka uz smiješak — Sunny je
krasan pomoćnik i ima vrlo optimističan pogled na ishod
ovog slučaja. Kamo će te nit odvesti? — upita ona. —
Radije bih voljela znati, zato što... — tu zastade. — Ovaj, u
slučaju da te nema, a netko te traži.
— Vodi me u Hampstead — reče Larry.
Ona duboko uzdahnu.
— Užasno sam se plašila da će to biti voñenje nekamo
drugamo — reče ona.
Pitao se zašto se plašila, ali to nije bila tema na kojoj
se želio zadržavati jer joj je bestidno slagao.
Pol sata nakon što je stigao u Yard, dva su se blago
zaprljana muškarca u otrcanim uniformama Sjeverne
gradske plinske kompanije išetala iz Scotland Yarda na
njegovom kraju kod Whitehalla, pri čemu je jedan nosio
torbu s alatom, pa su se ukrcali u autobus. Sišli su na
manje od pol kilometra od svog odredišta i pješice prešli
ostatak puta, zastavši da bi pogledali kuću za koju je
Larry zaključio da će se u njoj naći rješenje misterije smrti
Gordona Stuarta.
Bila je to kuća neobičnog izgleña, gola i sumorna, s
malo prozora, a i ti su bili zagrañeni teškim rešetkama.
— Čovjek koji ju je zamislio mora da je mislio da
projektira zatvor, sir — reče Harvcy.
— Možda i jest — odvrati Larry. — Harvey, ako je
istina ono što nam je rekao slijepac Lew, onda smo stigli
do konca slučaja.
Harvey je bio šokiran.
— Ali to je samo letimičan pregled, sir? — reče. — Vi
ne mislite zaista zaključiti slučaj tim jednim pregledom?
Larry kimnu.
— Kad uñem u tu kuću, pretvorit ću u materijalni
oblik svaki san koji sam sanjao, svaku teoriju koju sam
razvio. Ostat ću ili propasti, ovisno o rezultatu.
— Zna li gospoñica Ward...? — počeo je Harvey
smiono.
— To je jedna od stvari za koju ona ne zna —
nasmiješio se Larry. Prešavši cestu, uspeo se stepenicama
i pozvonio na zvonce.
Vrata je otvorio sluga i njemu se Larry Holt obratio
kratko i autoritativno, nakon čega su uvedeni u
predsoblje.
— Zapamtite, morate naš posjet održati u tajnosti —
reče Larry.
— Možete se pouzdati u mene, mister Holt — odvrati
čovjek koji je bolesno pozelenio kad se pojavio detektiv.
Predvorje je bilo široko i visoko, obloženo
hrastovinom od kariranog mramornog poda do stropa. Sav
se namještaj sastojao od stola i stolice, opazio je Larry.
Nigdje nije bilo vidljivih svjetiljaka, pa je zaključio da
osvjetljenje dolazi od svjetiljki skrivenih u karniši. Danje je
svjetlo dolazilo kroz visoki, uski prozor od zamagljenog
stakla kroz koje su se mogle vidjeti sjene rešetaka. U
predvorju nije bilo stubišta koje bi iz njega vodilo, no
odmah nasuprot uličnim vratima bio je portal za koji je
Larry pretpostavio da skriva stube. Na drugoj strani bila
su još jedna vrata, i to su bili jedini vidljivi izlazi iz
predvorja.
Otvorio je desna vrata i našao se u velikom i lijepo
namještenom salonu. Zidovi su bili prekriveni slikama i
tapiserijama, a na parketnom podu bilo je pol tuceta
perzijskih sagova, za koje je Larry mogao procijeniti da
vrijede imetak.
U sobi je bilo šest prozora ostakljenih vitrajima, i
svaki je bio remek-djelo. Njima sa strane visio je težak
baršunasti zastor koji se mogao povući tako da zadrži sve
svjetlo. Jedan je srebrni električni luster visio posred
prostorije, i nije bilo drugih svjetiljki, iako je i ovdje Larry
pretpostavio da glavno osvjetljenje dolazi od skrivenih
svjetiljki.
 Prešao je do velikog kamina sa srebrnom rešetkom i
priborom za loženje, pa pregledao dva pisma što su ležala
otvorena kraj velikog naslonjača. Bila su beznačajna, pa je
nastavio svoje traganje.
Iz glavne su se prostorije još jedna vrata otvarala na
stubište, koje je vodilo do niza spavaonica, u malu dnevnu
sobu i veliki studio, koji je bio ravno iznad salona i koji je
pokrivao praktički istu površinu.
Njegovo pretraživanje po gornjem katu bilo je više-
manje reda radi, iako je hodnik iz kojeg se ulazilo u
spavaonice pregledao pažljivije i savjesnije. Ali kad se
vratio dolje u salon, već je znao da ono što može otkriti
treba potražiti na nižem katu.
Kad je sišao, u prostoriji je zatekao slugu, pa ga je
oštro otpustio.
— Vrati se u predvorje — reče i ovaj ga zlovoljno po-
sluša.
I sad je Larry svaku minutu posvetio ispitivanju oblo-
ženih zidova prostorije — napose onome zidu koji je bio
nasuprot vratima kroz koja su ušli on i Harvey. Obloge su
bile tako lukavo namještene da mu je trebalo mnogo
vremena prije nego što je pronašao skrivena vrata; i to ne
na mjestu na kojemu ih je tražio, nego u razini s prozorom
s vitrajima. Tada se prisjetio da je izvana, na glavnom zidu
zgrade vidio malu polukružnu izbočinu.
— Evo nas, Harvey! — rekao je ekstatično kad je po-
vukao prema gore izrezbarenu viticu koja je izgledala kao
dio zidnih dekoracija pa razotkrio sićušnu ključanicu.
Izvadio je iz džepa svežanj ključeva pa umetnuo prvi pa
potom drugi. U četvrtom je pokušaju brava kliznula, a
vrata su se otvorila prema unutra.
Imao je pravo! Znao je to u tom trenutku. Radost
zbog uspjeha natjerala mu je srce da brže zakuca —
spoznaja da napokon nešto opipljivo može pokazati, ne
komesaru, ne svojim nadreñenima, već djevojci koja mu je
bila više i od karijere i od života, donijela mu je novu boju
u obraze i blistavije svjetlo u oči.
 Bila je to mala zvonolika prostorija kupolasta svoda,
prostorija tako mala da su vrata, kad su se otvorila,
dodirnula suprotni zid. Bila je napravljena od betona i
stepenice što su vodile u podrum bile su od istog
materijala.
Prvo što mu je zapelo za oko bila je električna
sklopka i on ju je kvrcnuo prema dolje, osvijetlivši niže
odmorište. Još su jedna vrata bila na lijevo i dalje niz
stepenica koji je nestajao u tami. Nitko se nije potrudio da
sakrije ključanicu na tim vratima i jedan ih je od njegovih
ključeva otvorio.
Našao se u betonskoj komori niskoga stropa, otprilike
sto i sedamdeset visokoj, i najtočnije što je mogao
procijeniti, oko tri četvorna metra velikoj prostoriji.
Potražio je električni prekidač i pronašao ga, pa osvijetlio
prostoriju.
— Što mislite o ovome, Harvey?
— Čime se to oni bave? — upitao je Harvey u čudu. —
Centrala za struju?
Larry odmahnu glavom.
— Ne — rcče — nije to električna centrala. Ja se vrlo
slabo razumijem u strojeve, ali mi se čini da bi ta spravica
mogla biti crpka.
Sad je pažljivije pregledao stroj.
— Da, to je crpka — reče — jedna od onakvih kakve
se upotrebljavaju na brodovima da bi se uravnotežili
balastni tankovi.
S nosača na zidu visio je debeli kabel i on ga je
oprezno opipao.
— Elektrika — reče. — Odatle dobiva energiju.
Na zidu je bila i razvodna ploča i poluga koja je
djelovala nezavisno. Pregledao je to pažljivo prije nego što
je otišao do jednoga stroja.
— A ovo je ventilacijski ureñaj — reče uprijevši
prstom u bačvastu spravu. — Opažate izlaz za istrošeni
zrak?
— On je potpuni džentlmen — reče narednik Harvey.
 — Da — složi se Larry, nakon čega su izašli iz
prostorije i zaključali vrata za sobom.
— Vrata tamo prijeko vode u dvorište — reče Larry
uprijevši prstom prema zidu nasuprot strojarnici.
Harvey nije vidio vratas ali je pošao za Larryjem niz
još jedan niz stepenica.
— Deset stepenica — upozori Larry, i tada se nañu
pred vratima. Teška su vrata od armiranog betona visila
na stožerima od oplemenjene bronce. To je Larry provjerio
prije nego što je pošao dalje. Očekivao je da će naići na
broncu i bio bi se iznenadio da su stožeri bili od bilo kojeg
drugog materijala. Bojao se dviju stvari: prvo, da bi vrata
mogla imati kračune, i drugo, da ih je nemoguće otvoriti
iznutra. Ovo je drugo, kao što je mogao vidjeti, bilo
neosnovano, jer je ključanica s vanjske strane bila
pokrivena kapicom. Odmakao ju je u stranu i otvorio
vrata. Teško su se zanjihala prema natrag i on im je
izmjerio rub.
— Deset centimetara ñebela! — reče mrgodno. — Taj
se ne upušta u rizik.
Iza prvih su vrata bila druga od čelika i on i njih
otključa. A sada je zastao i osjetio kako diše sve teže.
— Obratite pažnju na prostoriju u koju ulazimo —
reče Larry Holt — jer to je mjesto gdje je umro Gordon
Stuart!

34. SOBA SMRTI

U ruci je imao baterijsku svjetiljku, no prošlo je nešto

vremena prije nego što je otkrio sklopku koja je bila
postavljena visoko na zidu, kraj nagnutog stropa
stepenica, na najudaljenijoj strani vrata. Klik! i praznina
se pred njima osvijetlila. Odatle gdje je stajao nije mogao
vidjeti ništa osim mjedenog kreveta bez posteljine. Niz
dvije stepenice i tri koraka kroz uski prolaz, i evo ga u
sobi. Pod, strop i zidovi bili su od cementne glazure i sad
je vidio da su tu zapravo dvije prostorije a mislio je da je
samo jedna; druga je bila grubo namještena kao
kupaonica. Nije bilo nikakvih prozora, a nije ih ni
očekivao. Zrak je bio težak i ustajao i bilo je očito da dva
ventilatora u blizini stropa nisu ispravna.
Ali ni kupaonica ni krevet nisu mu privukle pogled,
nego veliki granitni blok u sredini prostorije. U stijeni,
koja je bila kocka sa stranicama od šezdesetak
centimetara, bila je velika čelična karika, a od nje je tekao
tanak rñavi lanac, takoñer čelični. Nakon svakog je metra
lanac prolazio kroz olovni blok čiju je težinu Larry
procijenio na pet kilograma; bila su tri takva bloka. Lanac
se završavao mjedenom negvom.
— Da — reče Larry — mislim da je tako.
Podigao je negvu i pregledao je, i isprobavajući
najprije jedan a potom drugi ključ na bravici, koja je bila
zaštićena pomičnim pokrovcem, ubrzo je vidio kako dva
dijela škljocaju vraćajući se, pa ispustio uzdah.
— Za ovo bogu hvala! — reče. — Bojao sam se da sam
pogriješio ključ.
Skrenuo je pogled na Harveya. Harveyevo je lice bilo
vrijedno proučavanja.
— Što je to, mister Holt? — upita smeteno.
— Operacijska dvorana »Mrtvih očiju« — odvrati Larry
kratko.
— Mislite li kazati da su te sotone...
Larry kimnu. Hodao je ukrug zidova, tražeći mjesto
na koje bi mogao sakriti vodonepropusnu vrećicu što ju je
nosio u džepu. Nije bilo ni pukotine u koju bi je mogao
gurnuti, jer su velike rupe smještene u zid u pravilnim
razmacima bile, i to je znao, bezvrijedne za njegovu svrhu.
Tada mu je pogled pao na granitni blok pa ga je povukao
napregnuvši svu snagu. Polako se nagnuo u stranu. Nije
bilo nužde da se blok takve težine cementom učvršćuje za
pod.
— Daj mi ruku da ga polako spustimo, Harvey —
reče, i sad su oba muškarca spustila blok na stranicu.
Blok je bio dobro prilagoñen i njegova je baza bila
možda samo dva prsta dublja od poda. Radnici se nisu
pobrinuli da mu učvrste temelj, pa je u betonu ostala
udubina, nepravilna i plitka, no dovoljno velika za ono za
što je Larryju trebala. Izvadio je iz džepa vodonepropusnu
vrećicu — koja nije bila ništa veća od vrećice za spužvu —
pa joj na dno stao stavljati različite predmete. Ključ je
slijedio za ključem i tada:
— Ključ od lisičina, ako ga imate, Harvey — reče. —
Moj je ostao u sobi.
Harvey ga je pronašao u džepu od prsluka i predao ga
svom pretpostavljenom.
— I ovo, rekao bih — reče Larry pa izvadi nešto iz
džepa i smjesti u vrećicu.
Zagladio je vrećicu i njen sadržaj ravno koliko se
moglo, i ona je nalegla u udubinu. Tada su njih dvojica
podigli kamen i vratili ga na njegovo mjesto.
— Mogu li pitati — reče zbunjeni Harvey — kakva vam
je ideja?
Larry se nasmija i njegov smijeh zazvuča šuplje u toj
jezivoj sobi koja nikad nije čula smijeh.
— Je li sluga upleten? — upita Harvey.
— Savršeno sam siguran da nije. Ta banda ne bi
vjerovala sluzi — odvrati Larry. — Ne, vjerojatno se drži
svog dijela kuće i vjerojatno ne ulazi čak ni u prijemnu
sobu osim kad mu je gazda kod kuće i ako ga ne otpreme.
Ako ste opazili, ta je kuća izgrañena za specifičnu
namjenu. Primjerice, soba ima vakuumski priključak za
usisač u zidnoj oblozi, u kuhinji je električno dizalo, a
privatno stubište vodi do spavaonica i kabineta na
gornjem katu. Moja teorija, koju nisam imao vremena
potvrditi, da sluga praktički živi u vlastitoj kući, koja
nema veze s ovim dijelom zgrade. Jeste li opazili vrata na-
suprot onome što bih nazvao strojarnicom? Nije ih bilo
lako zamijetiti jer su izgledala kao ostatak zida. A zapravo
su od željeza, kamufliranog kao beton. Ona su na razini
tla i vode do bočnog dvorišta a uzgredno i do garaže.
Harvey je podigao na rame svoj alat.
— To je užasno mjesto, mister Holt — reče stresavši
se.
— Za svih trideset i pet godina policijskog iskustva
nikad nisam bio tako... zaprepašten. To vam zvuči šašavo?
— Ni najmanje — odvrati Larry tiho. — I ja sam tako
zaprepašten da sam ostao bez riječi.
— Vi zaista mislite da su ovdje ti ljudi bili usmrćivani?
— U to sam siguran — reče Larry. — U ovoj se sobi
Gordon Stuart preselio na drugi svijet.
Sad su se vratili u predvorje. Sa strane vrata bila je
uska puškarnica od prozora zastrta vrpcom svilene
tkanine za zavjese, i Harvey joj je prišao i odgurnuo
zavjesu.
— Pred vratima je automobil — reče. — Upravo je
stigao.
Larry mu je prišao s boka i pogledao. Neki je čovjek
izišao iz taksija i upravo je plaćao vozaču.
— Velečasni mister Dearborn — reče Larry. — Kako
zanimljivo!
Larry oklijevaše samo sekundu, a onda otvori vrata, a
velečasni John Dearborn, koji se okrenuo od taksija, i
ruka mu je već bila na šiljcima vrtnih vrata, naglo pogne
glavu kao da se nečega prisjetio pa znakom dozva
taksista.
— Prijatelju — reče — ja vas ne mogu vidjeti, no jeste
li još ovdje?
— Da, sir — odvrati taksist.
— Sjetio sam se da sam htio svratiti na poštu. Biste li
me tamo odvezli?
Ruka mu je počela pipati po zraku i taksist je
prihvati, pa mu naslonivši se, ponovo otvori vrata.
Prije nego što se Larry mogao spustiti niz stepenice,
taksi je već bio u pokretu. Detektiv se okrenu sa sitnim
smiješkom.
— David Judd može pričekati — reče tiho.
 — David Judd? — upita Harvey.
— David Judd! — ponovi Larry Holt. — Tko veli da
ovo nije doba čuda, kad slijepac može vidjeti kao što John
Dearborn vidi, a David Judd, mrtav i pokopan, ludira se
po Londonu u taksiju. Harvey, u ovom gradu živi veliki
detektiv.
— Tako je, sir — odvrati narednik Harvey od srca. —
A njegovo je ime Holt.
— Nije, ali će biti — odvrati Larry mekim glasom

35. ŽENA U GARAŽI

— Čekajte! — reče Larry. Upravo se spremao napustiti

Kuću smrti. — Može nam se pružiti druga prilika da
ležerno pregledamo ovaj kompleks zgrada. Zanimaju me
postrana vrata. — Pošao je do tajnih vrata u salonu,
zatvorio ih za sobom, pa niz stepenice i zastao je nasuprot
strojarnici.
— Ovdje su vrata na dvorište, rekao bih — reče i
prošara baterijskom svjetiljkom po zidu.
Ključanicu je bilo teško naći, ali ju je nakon nekog
vremena otkrio blizu poda u donjem desnom kutu. Kao što
je i očekivao, otvarala su se u natkriti prolaz od ceste.
— Vješt posao — reče iskreno zadivljen.
Bio je u dvorištu i gledao u zid kroz koji je došao.
Ništa nalik na vrata nije bilo vidljivo. Umjesto toga je
gledao u nešto što je imalo izgled prozora napravljenog iz
četiri neprozirne staklene ploče. Isticao se iz zida na
najprirodniji način, s urednim koritašcem sa cvijećem na
prozorskom pragu.
— Ne baš jako nalik na vrata! — reče Larry i doda: —
Vješt posao!
Vratio se dvorišnim vratima i pažijivo ih ispitao.
Zatim se vratio Harveyu.
— Misterij automatskih vrata je riješen — reče. — Kao
što sam i pomišljao, moguće je doći do kuće ili ući u
dvorište i garažu a da posluga o tome ne zna baš ništa.
Kad sam posljednji put bio ovdje, opazio sam nešto što je
bilo nalik na dvije špijunke smještcne na razmaku od
metar i dvadeset i prilično nisko. Nisu mogle biti
namijenjene promatranju jer su obložlne željezom. Jeste li
opazili išta u vezi s automobilom što smo ga viñjeli u
garaži praonice?
— Da, sir — reče Harvey — sprijeda su ispod farova
virile dvije šipke — i Larrv je kimnuo.
— Iz početka sam misiio — odvrati — da je to neki
novi automobilistički izum, ali sada je jasno čemu je to
namijenjeno. Auto se doveze do dvorišnih vrata i te dvije
šipke nalegnu u ono što sam nazvao špijunkama; brava se
potisne unatrag i vrata se otvaraju a vjerojatno i zatvaraju
za njim, pa se tako uklanja potreba za pripomoć posluge,
a osim toga se izbjegava i nezgodna okolnost da njihova
odlaženja i dolaženja opažaju ljudi u kući. Mislim da ćemo
pogledati u garažu pa otići — reče.
Vrata su garaže bila na kraju prilazne staze i
protezala su se čitavom njenom širinom. Larry je potražio
meñu svojim ključevima i malo potom pronašao što je
tražio.
— Pitao sam se na kojim je vratima ta patentna brava
― reče.
Stavio je ključ u bravu i zakrenuo ga, i dok je to činio,
začuo je lagano micanje u garaži.
— Jeste ii čuli? — upita šapatom.
Harvey kimnu pa potegne palicu. Tada je Larry naglo
gurnuo vrata i otvorio ih širom. Ugledao je automobil, no u
garaži očito nije bilo ljudi. Kotači automobila bili su vlažni.
— Taj je ušao jutros — reče Larry.
Tu nema mjesta na kojem bi se mogao sakriti ni
najsitniji čovjek, pomislio je. A tada je začuo krik, vrištav i
bolan, krik nekoga u agoniji, pa je skočio do vrata velike
iimuzine i povukao ih. Tada kao da se oslobodio tornado i
srnuo na njega ― velika je gromada skočila na njih
dvojicu, oborivši ih samom težinom, pa navalila na njih
svojom golemom masom.
Larry jc na sekundu bio ošamućcn, a onda, kad se
osovio na noge, čuo je kako su se vrata garaže zalupila i
škljocanje brave kad se okrenuo ključ. Obadvojica su se
bacila na vrata, no ona nisu popustila ni za prst.
— Žena! — povika Harvey iznenada i pokaže prstom
prema automobilu.
Tu je ležala nepokretna hrpa, pa Larry skoči na papu-
čicu i, podigavši je u naručje, odnese tamo gdje se zraka
svjetla probijala od krovnog prozorčića.
Bila je to žena pedesetih godina, sijeda i musava. Lice
joj već tjednima nije vidjelo vode i sapuna; ruke su joj bile
gotovo crne. Ali se sada kroz prljavštinu njeno lice
pokazalo samrtnički iskešenim, a otisci pandži Slijepog
Jakea isticali su se u grimiznom reljefu na njenom
tankome vratu.
— Dajte vode, Harvey; tu je negdje pipa — reče Larry,
olabavljujuči ženinu bluzu. — Živa je — reče. I tada
shvati.
— Moj bože! — reče tihim glasom. — To je ta
dvorkinja!
Dok se on brinuo o ubogom nesretnom stvorenju,
Harvey je pretražio garažu i pronašao sjekiru. Za pet
minuta brava je bila razvaljena i vrata otvorena.
— Uzmite taj pištolj — reče Larry izvadivši ga iz džepa.
— Nije mi bio od velike koristi, no ako vidite tu svinju,
pucajte u nj. Nemojte se s njim upuštati u rasprave ili
misliti da ga možete zaustaviti tom svojom palicom,
Harvey.
Ali je Slijepi Jake nestao, i on je to znao. Taj slijepac,
s uništenom najdragocjenijom sposobnošću, bio je
ponovno sposoban da se s njim ponese.
Žena je pokazivala znakove povratka u život. Larry ju
je bio izvukao na zrak i sad joj je škropio vodom lice i vrat.
Oči joj zatrepere i otvore se, i ona podigne pogled
namrštivši se.
 — Gdje je gospospoñica Clarissa? — upita promuklo.
— To je ono što vas mislim pitati — odvrati Larry.
Taksi je došao nedugo potom, pa su ponijeli ženu
kroz prostrana vrata, uz stepcnice i kroz lijepi salon.
Zastali su da bi je položili u prijemnoj sobi, i Larry se
osvrnuo po dokazima udobnosti i raskoši kupljenoj
patnjom i bijedom tko zna koliko nedužnih duša koje su
umrle da bi se to huljstvo moglo pozlaćivati i živjeti u
miomirisima.
Tada mu je pogled pao na neskladni lik što je ležao
na perzijskom sagu od tisuću funti, lik koji nije počinio
nikakva zla osim što je poznavao i prepoznao Stuarta, i
koji je zato morao biti osuñen na skrivanja po mračnim
mjestima pod paskom prijatelja poput Slijepog Jakea.
Strauss, batler i bivši robijaš, čekao je u predvorju,
nervozno trljajući ruke.
— Vi niste u tome, ha? — upita Larry.
— Ne, sir — odvrati čovjek mucavo. — Pomislio sam
kad ste došli da je moj džentlmen poslao po vas, zato što
sam... našao nekoliko stvarčica.
— Stvarčica poput crnih emajliranih dugmeta za
manšete, ha? — upita Larry. — Koliko je pari imao od
njih?
— Dva para, sir. Morao sam mu reći kad me je upitao
što je s njima bilo, jer ih zaista nisam ukrao... Napola mi
ih je dao jer su nedostajala tri briljanta.
— Ne brinite, Strauss — reče Larry. — Sad će ih
morati vratiti, pa makar morao obiti zalagaonicu da bi do
njih došao.
Na pločniku se skupila grupa zgubidana, koji su došli
gledati spektakl kako dvojica, očito službenici plinske
kompanije, nose neku gadnu ženu, koja je izgledala kao
da joj je sedamñeset, niz stepenice u taksi.
Svijest joj se vratila prije nego što je taksi daleko od-
makao, pa se počela divlje tresti, prebacujući pogled s jed-
noga na drugoga.
— Sad je s vama sve u redu, Emma — reče Larry
ljubazno.
— Emma? — ponovi ona. — Zar me poznajete, sir?
— Da, poznajem vas — odvrati Larry.
— Onda sam na sigurnom? — upita ona brzo. — O,
na tome bogu hvala! Vi i ne znate kroz što sam sve prošla.
Ne znate vi kroz što sam prošla!
— Mogu zamisliti — reče Larry.
— Kamo je vodite? — upita Harvey tihim glasom. —
Nisam čuo što ste kazali taksistu.
— Vodim je u svoj stan — reče Larry, a narednik
Harvey ga pogleda iznenañeno. — Ne mogu si dopustiti da
punim bolnice svjedocima zločina — nastavi Larry s
blagim smiješkom. — A osim toga, ta žena nije bolesna;
samo je umorna i gladna.
— To je istina — reče Emma žurno. — Znam da
izgledam užasno, ali mi nikad nisu dali prilike da se
operem. Vukli su me iz jedne rupe u drugu. Ja nisam
pučanka, sir, iako sam radila posao služavke. Bila sam
dadilja i odgojila sam djevojčicu, sir... kći moje gospoñe.
Odgojila je kao damu, sir. Malu Clarissu Stuart.
— Clarissu Stuart?
— Zvala sam je Clarissa, sir — reče Emma. — Kad bih
je samo mogla ponovno vidjeti!
— Zvali ste je Clarissa — reče Larry polagano. — Zar
joj to nije bilo ime?
— Da, sir — odvrati žena. — Clarissa Diana, ali ja
sam je običavala zvati Clarissa.
Larry se trgnuo kao da je netko u nj ispalio metak.
— Kako se vi zovete? — upitao je muklim glasom.
— Emma Ward sir. Mladu sam damu zvala Diana
Ward, aii je njezino pravo ime Diana Stuart, i njezin otac
živi u Londonu.
— Diana Stuart! — ponovio je Larry polagano. —
Onda je Diana Stuart nasljednica kojoj je Stuart ostavio
svoj novac. Diana Stuart! — ponovio je začuñenim tonom.
— Moja Diana!
 36. NASLJEDNICA

Gospoña Emma Ward ispričala mu je o sebi praktički

sve što se imaio ispričati prije nego što ih je taksi dovezao
do ulaza u stan.
Ona je bila ta koja je propustila registrirati roñenje
Diane i njene sestre blizanke, i ta joj je pogreška, koje li
neobičnosti, spasila život; jer kad je banda otkrila, i to
nekoliko sati prije Larryja, da je Gordon Stuart ostavio
golemi imetak kćeri čije je postojanje otkrio u slučajnom
susretu sa služavkom na Trgu Nottinghamu, nisu časa
časili da bi se domogli jedinog svjcdoka koji je mogao
potvrditi legalnost i okolnosti Dianina roñenja.
Nikada prije ni u povodu čega nije Larry toliko
čestitao samome sebi koliko zbog činjenice da je Diani
uzeo gardedamu. Jednom je davno ta njegovateljica bila
od koristi; a sada je preuzela tu nesretnu ženu koju je, na
skandaliziranje susjedstva, doveo u svoj stan; sredovječna
sićušna dama pristojna izgleda bila je osoba koja je ušla u
njegovu dnevnu sobu sat nakon što se našla na dohvatu
tople vode i čistih ručnika.
— A sad idem vidjeti gospoñicu... — spotakao se o tu
riječ —... gospoñicu Stuart.
Žena se trgnula.
— Zar znate gdje je ona?
— O, da — reče Larry. — Znam! Ona je sa mnom
već... ― već mu je na jeziku bilo »godinama«, i on je
iskreno vjerovao u riječ koju je već oblikovao; no tada je, s
čudnim osjećajem iznenañenja, shvatio da bi tjedni, i to
vrlo malo njih, kad smo već kod toga, mogli najtočnije
opisati duljinu njegova prijateljstva s »gospoñicom Dianom
Ward«.
Pomislio je da joj telefonski javi vijest, ali joj je to ne-
kako želio reći sam; a bilo je tu i drugih stvari o kojima je
trebalo progovoriti — stvari o kojima je bilo teško i misliti.
O svemu je tome još jednom promislio na svom putu
do Yarda. Diana Ward, siromašna i zavisna, bila je
drukčija djevojka od Clarisse Stuart, nasljednice milijuna
dolara. Mogao je upitati Dianu Ward da se uda za nj i
sretno iščekivati sjedinjenje u koje bi svako od njih
drugome donijelo samo bogatstvo ljubavi. Diana Stuart je
bila bogata žena. Nije sumnjao da će ona biti mila i
velikodušna i željna da se sklopi taj brak; ali će nakon
nekog vremena shvatiti kako su goleme mogućnosti što ih
nudi veliki imetak. A tada će žaliti, rekao je samome sebi;
jer ju je branio čak i kad ju je optuživao. I to je konac tog
slučaja, pomislio je. Pripast će mu lovor, iako to neće biti
njegova zasluga; i dugo odgañano promaknuće ― i ono će
doći, pa će sjediti u uredu, pomoćnik komesara i obavljati
svoju funkciju. Ali sav je uspjeh što ga je postigao bio
zapravo Dianin. Njezin je mozak raspetijao najzamršenije
probleme i pretvorio zamršene niti u potpuno riješen
slučaj.
Bilo je čudno što joj nije pripisao u zasiugu da je
otkrila čak i više od toga. Vjerojatno je to bila uroñena
taština, prikrivena u svim ljudima, koja ga je navela da
tako ljubomorno čuva zaslugu za jedno postignuće —
otkriće njenog identiteta.
Konac slučaja! I kraj svih nadanja za njega, kao što je
znao. Nikad na svijetu nije bilo žene nalik na Dianu Ward.
Bila je prva u njegovu srcu, a bit će i posljednja. Odrekao
je se u svojoj svijesti i navukao sivu koprenu preko
budućnosti, sve je to biio gotovo u trenutku kad je zastao
pred sobom 47 s rukom na kvaki, jedva je se usuñujući
pritisnuti zbog gubitka koji će pretrpjeti. I njegove su prve
riječi glasno izrazile misao koja je uslijedila nakon tog
trenutka oklijevanja.
— Diana — reče — ja sam najsebičnija mrcina na
svijetu.
Pokazala mu je sve svoje bijele zube u nečujnom
smijehu.
— Čekala sam te već više od sata — reče.
— Dobri bože! — dahnu. — Vodim te na ručak.
— Da — kimnu ona — o tome si govorio?
 On odmahnu glavom.
— Želio bih do boga da jesam — reče. — A evo me
opet, kako mislim na sebe i žalim sebe, kad bih trebao biti
sretan zbog dobre sreće koja te je snašla.
Ona skoči na noge.
— Našao si Emmu!
— Pronašao sam Emmu Ward — odgovori on polako
— i našao sam... Clarissu Stuart.
Krenuo je prema njoj, ispruživši obadvije ruke.
— O, mila moja, mila — rcče — tako mi je drago zbog
tebe.
Uhvatila mu je ruke u svoje i podigla jednu do svog
obraza.
— Zar ti nije drago i zbog sebe?
On je ušutio, i ona ga je hitro poglcdala.
— Larry — reče ona — sve sam to znala već dane i
dane... sve od dana kad sam klonula u tom pansionu na
Trgu Nottinghamu. Zar se ne sjećaš?
On se namršti.
— Naravno. Ali zašto...
— Zašto, ti ludice — reče, — znala sam da je to prsten
moje tetke Emme. Oduvijek sam je zvala »tetkom« iako
sam znala da mi to nije. I tada sam naslutila tko je
Gordon Stuart. Znala sam da je ništa ne bi moglo natjerati
da ostavi vjenčani prsten. Znaš li kamo je otišla u takvoj
žurbi?
On odmahnu glavom.
— Da me potraži — reče ona jednostavno. — Naslutila
sam to. Znala sam to instinktivno prije nego što sam čula
za taj prsten. Moj ga joj je otac dao. Znala mi je pričati
kako se bila udala dok je bila u službi kod mojega oca, i
kako joj jd moj otac darovao taj neobični vjenčani prsten
za sve ono što je učinila za moju majku.
— Ti si znala! — rcče on čudeći se. — Ali mi nikada
nisi rekla.
— Danas si se dao u potjdru... — podiže ona
prijekorno prst i zatrdse mu ga pred nosom —... ali mi nisi
rekao! Rekao si da ideš u Hampstead, a otišao si u Chelse.
— Zar i to znaš? — zinu on. — Imam li ja ikakve
zasluge u tom paklenskom... tom slučaju? — brzo se
ispravi.
— Imaš, što si stekao mene — reče ona koketno.
On joj stisnu dlanove jedan na drugi.
— Diana, došao sam zbog jednog ozbiljnog razgovora s
tobom, i to u vezi...
— Znam s čim je sve to u vezi — reče ona. — Možeš si
prištedjeti trud. Ne možeš se oženiti bogatom ženom jer se
bojiš da će te ona htjeti uzdržavati. Mnogo bi se radije
oženio siromašnom: i uzdržavao je, ako bi se ona bila
spremna podvrgnuti takvoj sramoti.
U njenim je očima, koje su se digle do njegovih, bila
obijest.
— Larry! — Protresla mu je ruke s tihim
nestrpljenjem.
— Stvari su sada različite, zar ne? — upita on.
— Ne za mene, Larry odvrati ona. — A u svakom
slučaju, nije ni važno. — Ispustila mu je ruke i vratila se
do svog stola. — Zato što si obećao.
— Obećao? Što sam obećao?
— Jeste ga čuli! — podsmjehnu mu se ona. — Obećao
si mi, što god se dogodilo, kakav god bio zaključak slučaja
Stuart, da to neće utjecati na naše vjenčanje.
— Zar si znala? — upita on zaprepašteno. — Je li to
bio razlog zbog kojeg si me natjerala da obećam?
— Naravno da sam znala. Bila sam bogatašica prilično
dugo vremena i tako sam se navikla na taj osjećaj da se
jedva mogu suspregnuti da uzmem taksi kad ga god
ugleñam!
Prišao joj je i položio ruke na ramena.
— Diana... — otpoče i tada upita: Ili Clarissa?
— Diana, oduvijek — reče ona.
On je poljubi.
— I zauvijek.
 37. JAKEOV KRAJ

Čovjek koji se nazivao velečasnim Johnom

Dearbornom sjedio je za zaključanim vratima svog studija
i sistematski spaljivao papire u malom kaminu što mu je
bio za stolicom. Lišio se svojih modrih naočala i pred
njegovim je očima, prodornima i budnima, gomila
rukopisa, starih pisama, priznanica i ostalih dokumenata,
kopnjela dok nije postala samo zamotak dovoljno malen
da bi stao u džep. Navukao je na njih gumicu i stavio ih
na stranu. Zatim je uzeo težak svežanj rukopisa i ubacio
ga u otvorenu torbu što mu je bila kraj pisaćeg stola; i dok
je sortirao i čitao i uništavao, zamišljeno je zviždukao
nekakvu melodijicu.
Iz jedne od ladica svoga stola izvadio je deblji snop
rukopisa uvezan u tvrde korice. Dokono mu je prevrtao
stranice i ponekad bi ga odličan tekst naveo da čita dalje i
dalje.
— To je prokleto dobro — reče, i to ne jedanput nego
mnogo puta; jer John je Dearborn bio veliki obožavaiac ge-
nija Johna Dearborna.
Naposljetku, s izrazom nećkanja, zatvori svezak
rukopisa i stavi ga vrlo pobožno u torbu.
Kuća je bila prazna, jer torbari još nisu počeli lunjati
prema natrag; i osim čovječuljka koji je obavljao dužnost
vratara i održavao Dom u umivenom stanju te starog
kuhara, koji je dremuckao u kuhinji, nikoga nije bilo u
velikoj zgradi.
Ubrzo potom dovrši pakiranje pa se potapša najprije
po jednom gornjem džepu pa potom po drugom, dok ne
nañe pismo što ga je tražio. Bila je to kratka bilješka
pisana rukom. Napisao ju je Larry Holt dan nakon svoga
prvog posjeta Toddovu domu. Uzeo je pero, i s jednim
okom na prijepisu, napisa rijcč po uzoru na jednu uzetu iz
pisma, zatim usporedi dva pokušaja. Tada iz otvorene
mape što mu je ležala na stolu izvuče list papira sa
zaglavljem pa počne pisati sporo i pomnjivo; sve je vrijeme
dok je pisao zviždukao svoju veselu melodijicu. Napokon
dovrši pa adresira kuvertu, koju je takoñer uzeo iz mape; i
nakon što ju je osušio bugačicom, pa zapečatio pismo i
stavio ga u džep, podvezao je mapu i smjestio je na pod
pokraj torbe. Tad otključa ugrañeni ormar pa izvuče nešto
odjeće i položi na naslon stolice; sada je pjevušio u
laganom diminuendu, no ipak s očitim uživanjem, jednu
ariju iz »Indijske ljubavne lirike«.
Svukao je svoje tmurne svećeničke halje, strgnuo
tijesni bijeli ovratnik pa se počeo odijevati. Sad je bio
čovjek iz grada, u vješto skrojenom odijelu od tvida; stavio
je svećeničke halje u ormar i zatvorio vrata. Tada je sjeo za
stol, s rukama u dlanovima i zamislio se, zamislio.
Odjenuo se gotovo mehanički; mučio ga je čudan
osjećaj nezadovoljstva. Svi će izlazi biti pod prismotrom;
čak i vrtna ograda, nogostup na krovu i put kroz
kotlovnicu.
— Ja sam lud — reče ustajući.
Spustio je pogled na torbu i pisaću mapu, i u njegovu
je izrazu bilo žaljenja. Svukao je sa sebe kaputić i ponovno
se polako razodjenuo. Ovaj put nije otišao do garderobe,
već do dugačkog crnog sanduka pod prozorom, iz kojeg
izvadi različite odjevne predmete i pogleda ih s
odbojnošću.
— Bijedni pelivan — nazva samoga sebe i bio je
pritom istinski pun prezira.
Slijepi Jake je mogao sebi naći put kroz podzemni
kanal. Imao je oštre instinkte slijepca, mogao je poput
mačke proći pokraj stražara, pa čak i propuzati kroz uske
prolaze za koje se činilo nemogućim da bi mogli propustiti
njegovu krupnu figuru.
John Dearborn se odjenuo pa iz sanduka izvadio
platnenu torbu i položio je na stol. Iskrenuo je unju
sadržaj svoje kožnate torbice pa otišao do prednje sobe
Doma i pogledao na ulicu. Dva su policajca, znao je,
čuvala kraj ćorsokaka. Nitko se osim njega nije služio tom
prednjom sobom, a i to samo da bi u nju spremio
rasparene komade namještaja, stare blagajničke knjige i
slično; no njena je prednost bila u tome što je imala vrata
koja su bila jedva metar od izlaznih.
Spustio je vreću pa izišao i pažljivo zatvorio vrata
prije nego se vratio u svoj studio i zaključao se u nj. Sjedio
je ondje deset minuta, čekajući, i tada je do njega dopro
lagani kuc-kuc po vratima. Nečujno je prešao preko sobe
pa otvorio vrata dovoljno da se posjetilac može provući.
Bio je to Slijcpi Jake; lice mu je bilo napregnuto i
podbuhlo, a na njegovu su se širokom čelu isticale modre
vene.
— Upravo sam stigao amo, upravitelju — reče bez
daha.
Ovaj ga je drugi promatrao čeličnim pogledom.
— Što radiš, ovdje, Jake? — upitao ga je tiho. —
Rekao sam ti da ni u kojem slučaju ne ostavljaš ženu sve
dok ne doñem.
— Ovaj, vi niste došli, gospodaru — odvrati slijepac.
Bilo je potresno čuti molbu i poniznost u njegovu tonu.
Njegove su slijepe oči nepomično počivale na tom hladnom
čovjeku kojega je toliko volio i služio mu kao što ljudi
služe sudbini. Krupna, okrutna ljudina, dovoljno jaka da
zdrobi i osakati gospodara kojeg je obožavao, pa ipak
spreman da se pokunji i zacvili na jednu oštru riječ. Slijepi
Jake dao bi sve za Johna Dearborna, bio je najspremniji
izvršilac njegove osvete i rob njegove lakomosti. Ruke su
mu bile krvave, a bilo je noći kad bi u njegovu sobu ulazile
i iz nje izlazile čudne bezlike prilike pa postajale vidljive.
Studene su ga ruke doticale u tim noćima, hladni su mu
ukočeni prsti pipajući tražili vrat, i mogao je osjetiti grubo
trljanje promočenih rukava i vodeni kap-kap-kap.
Ali ništa od toga nije bilo važno. Znoj se slijevao niz
njegovo smežurano lice, velike su mu se usne ovjesile, i
slijepac je vjerojatno osjetio nekakvu jezu u zraku, čim je
upitao s blagim cviležom u glasu:
— Nešto nije u redu, upravitelju?
 — Gdje jc žena? — upita mister Dearborn, a riječi su
mu padale jedna po jcdna poput čeličnih kuglica.
Slijepi Jake se nelagodno promeškolji u svome stolcu.
— Ostavio sam je. Ja nisam mogao...
— Ostavio si je! — Još jedna strahovita stanka. — A
oni su je našli, ha? -Glas Johna Dearborna postao je vrlo
tih.
— Da, našli su je — odvrati čovjek. — Što sam mogao
učiniti? Upravitelju, učinio bih sve za vas. Nisam li vam
služio svojom snagom, gospodaru? Nitko na svijetu nije
tako jak kao ja, stari Slijepi Jake. Nema nikoga tko bi
mogao raditi tako lukavo kao što ja mogu! Nisam li radio
za vas; nisam li ih iznosio za vas? Nisam li ih utepavao za
vas ovim rukama, gospodaru?
Ispružio ih je: velike strašne ruke, čvornate i
ogrubjele, s nadlanicama uprskanim smeñim mrljama, s
dlanovima žutima od žuljcva.
— Izgubio si Holta — odvrati Dearborn hladno,
bestrasno, kao što bi mogao izgovoriti sudac. — Izgubio si
tu ženu. Izgubio si tu djevojku. I sad mi dolaziš i pričaš
što si sve učinio.
— Učinio sam najbolje što sam mogao — odgovori
čovjek ponizno.
— A oni će i tebe uhvatiti. A govoriti znaš.
— Dao bih da mi iščupaju jezik prije no što bih pro-
govorio protiv vas — reče Slijepi Jake divlje, pa tresne
šakom po stolu tako da je stol zapucketao i zatresao se. —
Vi znate da bih umro za vas, gospodaru?
— Da — odvrati Dearborn.
Kliznuo je rukom, ljevicom na kojoj nije bilo prsta
mezimca, pod kaputić pa izvukao kratki, ružni automatski
pištolj velikoga kalibra.
— Progovorit ćeš — reče. — Stvoren si da progovoriš,
Jake.
Jake se nagnuo prema naprijed, a veliko lice mu je
grčevito igralo.
— Ako ja umrem... — otpoče. A tada John Dearborn,
promišljeno nanišanivši, ispali tri hica, i ta se planina
mišića zanjiha i kliznu kraj stola pretvorivši se u hrpu na
tlu. Došla je zadnja ura Slijepog Jakea.

38. BIJEG

Dearborn stavi pištolj u džep, otključa vrata pa iziñe.

Pred njim je stajao čovječuljak što je obavljao vratarsku
dužnost, razjapivši usta.
— Što se dogodilo? — brzo upita. — Tko to puca?
— Iziñi i dovedi policiju — odvrati John Dearborn
mirno.
— Neki je čovjek ubijen.
— O nebesa! — prošaptao je čovječuljak.
— Tamo su na kraju ulice dva policajca. Požuri —
rekao je John Dearborn oštro, pa stao osluškivati
kloparanje njegovih papuča dok je vukao noge niz ulicu.
Dearborn je pričekao na trenutak, zatim ušao u
prednju sobu i zatvorio vrata, ostavši kraj njih,
osluškujući. Začuo je topot nogu, razaznao policajce, čuo
kako prolaze kroz hodnik kao i čavrljanje jednog ili dva
dokona prolaznika koji su došli iza njih; tada je otvorio
vrata. Jedan se policajac nadvio nad Slijepog Jakea.
— To je on, sasvim sigurno — reče. — Jim, odstrani te
ljude i ostani na dužnosti kod vrata dok ne doñe
inspektor. Dobro bi bilo da puhneš u zviždaljku.
Policijska je zvižñaljka zazviždala kroz Lissom Lane, i
mali se grozd preprodavača novosti, koje su bez
ceremonija udaljili sa scene tragedije, skupio oko vrata.
— Što se dogodilo? — upita mister Dearborn a
policajac se dobrodušno nasmiješi.
— Hajte, poštaru — reče — idite i raznesite ta svoja
pisma. — I John Dearborn zabaci torbu na rame.
Jer bijaše izabrao uniformu raznosača pisama, i ona
se pokazala najdjelotvornijom krinkom. Pobjegao je tek
nekoliko minuta pred Larryjev dolazak. Detektiv je bio na
putu da porazgovara s misterom Johnom Dearbornom, a
lisičine što ih je imao u džepu bile su izričito namijenjene
njemu.
Larry je ugledao malu skupinu okupljenu pred
vratima i shvatio da se dogodilo nešto neobično. Ušao je i
nijemo pogledao masivno tijelo svog neprijatelja. Slijepi
Jake je umro na mjestu. Nikad nije doznao što ga je
pogodilo, niti je naslutio opako izdajstvo svog poslodavca
kojemu je tako vjerno služio.
— Taj čovjek mora da je negdje u kući, sir — reče po-
licajac. — Ovaj je mali momak začuo pucnje, a nadglednik
ga je poslao van da dovede policajca. Obojica smo došli
amo, i ja i moj par.
— Jesu li prednja vrata i na trenutak ostala bez
straže? ― upita Larry.
— Samo na sekundu, sir — odvrati policajac. —
Obojica smo ušli zajedno.
— To je bila sekunda u kojoj je naš prijatelj pobjegao
― reče Larry. — Ne mislim da ima ikakve svrhe pretraživati
kuću.
Došao je u pratnji policajaca kojima je stavljeno u
dužnost da Dearborna uhapse, no njihovo pregledavanje i
istraživanje sobe nije dovelo ni do čega značajnog.
Larry se odvezao natrag do Yarda i porazgovarao s
glavnim komesarom. Tada je otišao k Diani.
— Čula sam novosti — reče ona tiho. — Baš je
maločas narednik Harvey bio ovdje. Misliš li da ga je
Dearborn ubio?
— Dearborn je David Judd — odvrati Larry.
— Brat doktora Judda? — reče ona iznenañeno. — Pa
on je mrtav.
Larry odmahnu glavom.
— Taj je veličanstveni sprovod bio dobro izrežiran i ja
sam savršeno siguran da je David otišao tako daleko da se
pobrinuo i za leš. On je vrlo temeljit čovjek. Sjećaš se što
nam je Lew ispričao o svom bratu koji je nestao, o
pristalom momku s bradom? — Ona kimnu. — To je
čovjek kojeg ćemo naći u grobu Davida Judda — reče on.
— Je ii doktor Judd... — otpoče ona, no nije bilo
potrebe da dovrši rečenicu.
— Doktor Judd je do guše u tome — reče Larry. —
Priča o Dearbornu da se vrlo lako objasniti. Dearborn je
bio partner Juddovih i nešto se dogodilo u uredu, nekakav
zločin ili nekakvo umorstvo, možda, koje je David
izmanevrirao da bi izvukao osigurninu, i to je došlo do
ušiju jednoga od službenika. Taj je čovjek ukrao veliku
svotu novca pa otišao u Montpellier i odatle počeo
ucjenjivati Davida. David je pošao za njim i ustrijelio ga.
Vjerojatno to nije bilo umorstvo s predumišljajem, jer
David nije tip čovjeka koji bi pucao nasred trga. No u
svkom slučaju on je pripucao i pri tom ga je vidio Fleš
Fred, koji je do tijela stigao na vrijeme da bi od umirućeg
doznao ime njegova ubojice. Za čovjeka Fredova kalibra to
je značilo da je stekao doživotni dohodak, pa se požurio
natrag u London, susreo se s doktorom Juddom i
vjerojatno rekao pod kojim je uvjetima voljan da drži jezik
za zubima. Judd je zaključio da bi bilo najzgodnije da
David umre; a David je, kao šlo se sjećaš, bio pristali
čovjek s bradom. Meñu svojim najamnicima i znancima
odabrali su Lewova brata kao fizički najsličnijeg Davidu,
pa su ga bez ceremonija dotukli i pokopali kao Davida.
Usput, od potpisnika masne police osiguranja, koja je bila
izdana za Daviña, izvučena je velika svota novca. Mora da
su taj plan već neko vrijeme imali na pameti, jer je mjesec
dana prije Davidove smrti doktor Judd dovršio kupovanje
Toddova doma. To nije bila milosrdna ustanova koliko
poslovna institucija, jer se Toddov dom degradirao do
neke vrste boljeg konačišta, kamo su svraćali najbjedniji
od najbjednijih londonskih slijepih prosjaka. I tu su
famozne Mrtve oči imale svoj glavni stan, i mora da je
David od njih doznao za Toddov dom. Dom je kupljen, i
dan nakon Davidove »smrti« tu se pojavio velečasni John
Dearborn kao novi superintendant. Savršena je istina da
je on istjerao neke zle likove i proveo neke preinake u
strukturi; no on je to učinio samo zato što je htio sprati
ljagu s Toddova doma, dati mu dobar karakter, kako bi
kuću mogao upotrijebiti kao svoj glavni štab bez straha od
policijskih posjeta. Kada je praonička kompanija pala pod
stečaj, Judd je kupio zaostale nekretnine, pa su sam
David i njegova banda proveli preinake. David je, mogao
bih napomenuti, zvanjem arhitekt i on je izgradio kuću u
kojoj živi njegov brat. Znamo da je uposlio strane radnike i
da je kuća izgrañena za specifičnu svrhu — reče Larry
ozbiljno. — S kompleksom praonice u posjedu, Mrtve su
se oči vratile u Lissom Lane, gdje su se pomiješali sa
slijepima, koji ih nisu mogli vidjeti i koji nisu znali za
njihovu prisutnost.
— A što je s doktorom Juddom? — upita ona.
— Njega hapsim — reče Larry. — I hapsim ga na
istom onome mjestu na kojem je nestao tvoj otac: u toj
znamenitoj loži A u kazalištu Macready.
— Hoće li biti ondje? — upita ona iznenañeno.
On kimnu.
— On je ondje gotovo svake večeri — reče Larry tiho.
— Ali zašto ga ne pograbiš sada? — upita ona,
zbunjena.
— Zato što misterij lože A tek treba raščistiti —
odgovori Larry — i slutim da bih to ja mogao učiniti.
U osam sati te večeri ušetao je u predvorje kazališta
Macready.
— Doktor Judd, sir? — upitao je podvornik. — Da, on
je u loži A. Da li vas očekuje?
Larry kimnu. Harvey je bio za to da poñe s njim, ali
ovaj drugi odmahnu glavom.
— Idem sam — reče Larry.
Pošao je hitro niz hodnik i, zaustavivši se samo na
sekundu pred ložom A, pritisnu kvaku na vratima i uñe.
Oči doktora Judda bile su prikovane na pozornicu, i
detektiv je zastao da bi mu se obratio, kad mu je nešto
palo na glavu, nešto pahuljasto i toplo. Djelovalo je kao
vreća obložena vunom. Bila je natopljena kemikalijom
koja mu je oduzela dah i u trenutku ga paralizirala. Tada
je osjetio kako mu se oko vrata steže uzica, pa je trgnuo
pištolj. Prije nego što ga je mogao upotrijebiti, netko ga je
zgrabio. Nešto ga je oštro pogodilo u ruku i ispustio je
pištolj s uzvikom boli, prigušenim u vreći. Svaki bi ga
udisaj samo gušio. Zamahnuo je rukom, ali mu je netko s
leña zahvatio mišice, pa ga bacio licem prema podu.
Nejasno je čuo Dearbornov glas.
— Peter, raspršivač!
Netko mu je ispod brade u vreću ugurao sapnicu i
nešto mu se prodornog mirisa raspršilo pred nosnicama.
Pokušao se silom izvući iz zahvata, no onda je osjetio
koljeno posred leña pa je izgubio svijest.
— Ti si doista genij, Davide — reče doktor Judd
gotovo ushićeno. — Tako savršeno sinhronizirano, tako
lijepo izvedeno! Sjajno, druže dragi, sjajno!
— Otvori vrata i pogledaj van, Peter — reče David i
doktor ga posluša.
Prolaz je bio prazan. Odmah nasuprot loži A na zidu
je bila ovješena zavjesa, i kroz nju ovaj nestane, da bi
nahrupio studeni zrak kad je otvorio vrata požarnog izlaza
koji je vodio na ulicu, gdje je već čekao auto.
Minutu kasnije David Judd je podigao detektiva
lagašno kao da je dijete, pa ga ubacio u limuzinu i zauzeo
mjesto za volanom.
Stigao je do kuće u Chelseu, i u oštrom zaokretu
doveo automobil ravno pred zatvorenu kapiju natkrivene
prilazne staze. U tim masivnim vratima bila su dva velika
kruga, a pred automobilom Daviña Judda bile su dvije
čelične šipke izbačene ispred linije farova i smještene malo
ispod njih. Polako i vješto ñovezao je auto uz nagnutu
kosinu kolnika, tako da su se krajevi dviju šipki
ugnijezdili u »špijunkama«. Tada je zavezao automobil
prema naprijed. Začuo se klik i vrata su se raskrilila. Auto
se ukotrljao, a kad su kotači prešli preko uske poprečne
platforme što se malko ugnula pod njegovom težinom,
vrata su se ponovno zatvorila.
David Judd je zastao nasuprot vratima što su bila
poput prozora, otvorio ih i, podigavši Larryja u naručju,
ušao unutra. Na putu do ćelije gorjela su svjetla, njena su
vrata bila širom otvorena.
Bacio je detektiva na krevet, podigao brončanu negvu
i ona je škljocnula oko jednog Larryjeva gležnja; i tada je,
tek tada, skinuo tešku kožnatu vreću što je pokrivala zato-
čenikovu glavu. Zaudarala je po formalhijadinu i on ju je
bacio u kupaonicu.
Larryjevo je lice bilo grimizno; imao je sve simptome
zadavljenoga, no kad ga je dohvatio noćni zrak, on dahnu.
David se nagne nad njega, opipa mu puls, podigne kapke i
nasmiješi se.
Izišao je tiho, zaključao dvoja vrata i zastao na prvom
odmorištu a onda ušao u ono što je narednik Harvey
nazvao »strojarnicom«. Okrenuo je prekidač i električni
ventilacijski ureñaj lijeno zabruji.
David ponovno ode u dvorište, zastavši samo da bi
zaključao vrata za sobom. Nije imao vremena za gubljenje;
motor njegova automobila još je radio i on uskoči u sjedalo
i otpoče polako voziti natrag. Kad su kotači stigli do uske
mosne vage, kapija se ponovno otvorila. Ostat će tako
otvorena dvadeset sekundi i zatim će se zatvoriti sama od
sebe; i automobil je jedva stigao natraške na kolnik prije
nego što su se ona ponovno spojila.
Automobil je žurno zabrzao natrag. Ovaj put je
skrenuo na sjever i poskočivši zaustavio se nasuprot
stanu Larryja Holta.

39. PISMO ZA LARRYJA

Diana je otišla kući — bilo je neobično kako je za ne-

koliko dana Larryjev stan smatrala svojim domom — prije
večere. Posao je bio obavljen i ostalo je još samo da se
izvrši strog i sumoran proces hapšenja. Očekivala je da će
svakog trenulka zazvoniti telefonsko zvonce i da će čuti
Larryjev glas kako joj veii da su braća iza brave i pod
ključem.
U krilu joj je bila knjiga, ali nije čitala. Njena je
dadilja i čuvarica sjedila u sobi i šila. Sunny je stajao pred
vratima stana, koja su bila otškrinuta, i tihim glasom
raspravljao o nekim temama s Louie, djevojkom iz lifta.
Vjerojatno je Sunny imao vlastitih tajni, no bilo je izvjesno
da je otkriće osobe koja se s njim slagala u većini onoga
što bi rekao, i većini izjava koje bi dao, fasciniralo tog
čovjeka.
Diana jc sjedila pognute glave, rukom blago milujući
grlo, dok su joj misli bile više u budućnosti nego u
tragičnoj prošlosti. Oñjednom je ustala i otišla do
Sunnyjeve sobice, gdje je mirno spavala žena koju je
nazivala »tetkom«; dok se vraćala niz hodnik, nasmiješila
se pri pomisli na tu žensku invaziju Larryjeva momačkog
staništa.
Podigla je knjigu i tada je Sunny pokucao i ušao.
— Ima jedna poruka za vas, gospodice — reče i
predade joj pismo. Bilo je napisano Larryjevim rukopisom;
razderala je kuvertu i pročitala:

»Draga Diana, došlo je do neobičnog

nesporazuma. Doktor Judd mi je ispričao
čudnovatu verziju o smrti tvog oca. Molim te
ukrcaj se u auto koji sam ti poslao i doñi
smjesta do njegove kuće — Endman Gardens
38,
Chelsea. Larry.«

Bacila je pogled na reljefno zaglavlje. Larry je pisao iz

Endman Gardensa.
— Ima li odgovora, gospoñice?
— Da — odvrati djevojka. — Recite šoferu da smjesta
dolazim dolje.
— Idete li van, gospodice? — upita Sunny s
neizvjesnošču u glasu. — Da, odlazim misteru Holtu —
odvrati ona uz smi- ješak.
— Biste li željeli da poñem s vama, gospoñice? —
upita Sunny. — Gospodin ne želi da sami hodate okolo.
— Mislim da je sa mnom večeras sve u redu, Sunny
— reče djevojka ljubazno. — Mnogo vam hvala na vašoj
ponudi.
Brzo se odjenula i sišla. Limuzina je čekala pred
vratima i šofer je dodirnuo kapu.
— Gospoñica Ward? — upita. — Ja sam od doktora.
— Govorio je promuklim glasom kao da je prehlañen.
― Ja sam gospoñica Ward — odvrati ona i uskoči u
limuzinu.
Auto se zaustavio pred mračnom i utihnulom kućom.
— Jesmo li tu? — upita ona.
— Da, gospoñice — odvrati čovjek. — Ako se uspnete
uz ove stepenice i pozvonite na zvonce, sluga će vas
odvesti do gospodina.
Doktor Judd glavom, razdragan i nasmiješen, otvorio
je vrata i uveo je u veličanstvenu sobu.
— Nećete mi zamjeriti ako ovdje pričekate na
trenutak, gospoñice Stuart? — upita on.
Ime joj jc zazvučalo neobično i ona se nasmija.
— Pretpostavljam da se niste navikli da vas zovu tim
imenom, eh? — reče on u izvrsnom raspoloženju. — Sad
idem gore vidjeti našeg zajedničkog prijatelja, pa ću vam
ga dovesti dolje. Možda se možete zabaviti na desetak
minuta. Naša mala konferencija još nije sasvim gotova.
Kimnula je i smjestila se u naslonjač. Prošlo je deset
minuta, pa dvadesct, pa se dvadeset minuta pretvorilo u
četrdeset, no nitko nije došao do nje. Sat srebrnog glasa
na okviru kamina skladno je zazvučao.
— Deset sati! — reče ona iznenañeno. — Pitam se što
ga je zadržalo?
Pa ipak nije osjetila strah, niti je na trenutak
posumnjala da je Larry u kući.
Soba je bila raskošna, lijepa, ljepša od ijedne što ju je
Diana ikada vidjela. Sjedila je sa strane velikog otvorenog
kamina u kojemu je plamtjela vatra, jer je noć bila
prohladna; zadivljeno je kružila pogledom po slikama,
tapiserijama, bogatim zavjesama i glatkim oblogama koje
su bile pozadina svega. Nije bilo nijednoga komada
namještaja u toj sobi, pomislila je, koji nije bio izabran s
pažnjom i razmišljanjem. Sagovi na podu bili su drevni
perzijski; izrezbareni je stol mogao biti plijen iz palače
kakva istočnjačkog cara.
Sjedila je raskošno zavaljena u dubinu velikog
naslonjača, s ilustriranim magazinom na koljenima;
vratila je pogled na vatru i mislila na Larryja. Pitala se o
kakvim to važnim stvarima raspravlja i kakvo je to
objašnjenje što ga je doktor ponudio. Nakon nekog
vremena ponovno je podigla pogled na sat. Deset i pol!
Spustila je novine i nemirno se uzšetala sjajnom
prostorijom, a potom je začula škljocanje vrata i vidjela
kako doktor Judd ulazi iz predvorja.
— Nadam se da se nisle osjećali osamljeno — reče. —
Bit će ovdje vrlo brzo.
Prihvatila je bez razmišljanja da je čovjek o kojem je
doktor govorio Larry Holt.
— Počela sam se brinuti — nasmijcšila se. — Kako je
ovo lijepa soba!
— Da — odvrati on nehajno — zaista je lijepa, ali
ćemo jednoga dana imati još čudesniji salon da vam ga
pokažemo.
— Evo ga — reče doktor; ali čovjek koji je ušao nije
bio Larry. Skočila je na noge s usklikom straha. Čovjek
koji je ušao bio je John Dearborn. Sada nije bilo
pretvaranja. Naočale su nestale i njegove su je oči radosno
odmjeravale.
— Gdje je mister Holt? — upita ona.
Dearborn se tiho nasmijao.
— Možda biste željeli nešto večerati — reče i odgurnu
jednu od obloga sa strane kamina, otkrivajući srebrni
pladanj na kojemu je bio postavljen obrok za jednoga.
— Mi uvečer ne jedemo. — Odnio je poslužavnik k
stolu i rasprostro čipkasti stolnjak.
Djevojka je izgubila boju. Bila je u smrtnoj opasnosti,
ali joj glas nije zadrhtao.
— Gdje je mister Holt? — upitala je ponovno.
— Mister Holt je sasvim sretan. — Sada je progovorio
doktor. — Dat ćemo vam kasnije da ga vidite.
Čudne riječi i još čudniji ton prilično su je uplašili, pa
je ustala iz naslonjača i dohvatila ogrtač.
— Ne mislim da ću još ostati ako mister Holt nije
ovdje, doktore Judd — reče obraćajući se tom
raspoloženom čovjeku. — Možete li me odvesti kući?
Doktor nije odgovorio. Izvukao je ladicu iz lakiranog
pisaćeg stolića i izvadio debeli svežanj papira pa ih uz
široki smiješak predao Dearbornu.
— Prekrasno ćete se zabaviti, gospoñice Stuart —
reče.
— Uistinu, David, to je prekrasno od tebe. Mislio sam
da ćeš večeras biti preumoran.
Djevojka je gledala čas jednoga čas drugoga, ne usu-
ñujući se povjerovati viastitim očima i ušima. Doktor
Judd, koji je do tada bio uljudan do granice ulagivanja,
sad se više na nju nije ni osvrtao.
— Mislim da me niste čuli, doktore Judd — reče
odlučno.
— Željela bih da me vratite u moj... u stan mistera
Holta.
— Misli na odjeću — promrmlja doktor obraćajući se
svom bratu. — Pobrinut ćcš se da odu po nju, zar ne,
Davide?
— Odu po nju? — dahnula jc djevojka. — Što time
mislite?
David Judd — već je prestala misliti o njemu kao o
»Dearbornu« — smjestio se u naslonjač koji je ona
donedavno zaposjedala, i sad je okretao listove svoje
knjige rukopisa.
— Mislim da bi vam bilo bolje najprije nešto pojesti.
Mora da ste vrlo gladni.
— Neću pojesti ništa u ovoj kući dok ne doznam što
ste mislili rckavši da će mi ovamo donijeti odjeću — reče
ona zažareno. — Vratit ću se sama.
— Draga mlada damo... — doktor joj je položio svoj
veliki dlan na ruku —... molim vas nemojte
dekoncentrirati Davida. On će vam pročitati jednu od
svojih lijepih drama. Znate li da je David najveći
dramatičar svijeta... najveća snaga moderne dramaturgije,
koja se možc usporediti, pa čak ga i nadmašiti, s
takozvanim Shakespeareovim genijem.
David je poglcñao brala i njihove su se oči srele.
Bio je tako ozbiljan, tako samouvjeren, da je na
trenutak ostala bez rijcči. I tada:
— Nisam raspoložena za slušanje drama, bez obzira
na to koliko bile lijepe — rcčc ona. Morala se čvrsto
obuzdavati, jer ju je instinkt upozorio da je njezina molba
beznadna.
— Ne mislim da će se vratiti večeras — reče doktor,
gotovo sa žaljenjem. — Možda sutra, kad se oženiš njome?
Izgovorio je to bojažljivo, s molbom u glasu, i na kraju
njegove replike bio je upitnik.
— Ja se neću njome oženiti — odvrati oštro čovjek
zvan Dearborn. — Mislio sam da smo se o tome dogovorili,
brate? Jake je mrtav, ali ima drugih. Zar je to važno tko se
oženi njome?
Diana je onijemila od zgražanja i užasa. Raspravljali
su o njenoj udaji za jednoga od njih, pri čemu je svaki
pokušavao navesti drugoga da se oženi njome, govoreći s
takvom hladnoćom i sigurnošću koji su je ostavljali bez
riječi. Na koncu jc došla do glasa.
— Ne namjeravam se udati ni za jednoga od vas —
reče.
— Ja sam zaručena... za Larryja Holta.
Sad su je obojica gledala, a na doktorovu rumenu
licu pojavio se izraz tjeskobe.
— Zaista šteta — rcče. — Čitava bi se stvar mogla
urediti kad bi mister Holt bio s nama. Na nesreću, iako je
on tijelom s nama, duševno je s nama dalek kao što su
daleko polovi.
— Tijelom s nama? — ponovi ona, pa dobi divlji
napadaj drhtavice. Shvatila je da je pismo koje ju je
domamilo u tu užasnu kuću bilo krivotvoreno, a njena se
nada za spas vrtjela oko uvjerenja da će Larry otkriti
njenu odsutnost pa doći za njom.
I tada su ta dvojica izmijenila poglede, pa je Dearborn
ustao i odložio svoju knjigu s izrazom rezignacije. Dozvao
ju je pokretom i otišao do drugog kraja prostorije i ovdje
pronašao vrata koja jc Larry previdio; jer rubovi obloga
koji su ih pokrivali tako su se preklapali da se nije mogla
vidjeti nikakva pukotina.
— Sam sam projektirao tu kuću — objasni on jednos-
tavno — i sam je izgradio sa samo ñvadeset radnika iz
Toskane.
Poslije će otkriti da je većina toga istina. Komora u
kojoj se zatekla, dovedena u nju opčinjena rastućim
užasom, bila je nenamještena i neureñena. Ispod nogu je
začula čudno brujanje i osjetila neobične vibracije. Tada
se David zaustavio, proprtljao nešto po podu, pa otvorio
mali kapak manji od tridesetak četvornih centimetara.
Kapak je otkrio staklenu ploču, i kad su joj se oči navikle
na neočekivanu perspektivu, ugledala je pod sobom
nekakvu sobicu, očito osvijetljenu sa stropa.
Nije imala vremena uočiti detalje sobe; njen se pogled
izoštrio na prilici što je sjedila na rubu kreveta.
Maramicom je podvezivao ranu na ruci, i u prvi čas ga nije
prepoznala. Tada je on podigao pogled, jer je, iako nije
mogao vidjeti stanovnike gornje prostorije, čuo zvuk
otvaranja kapka.
Zapiljila se i vrisnula, jer je tamo sjedio Larry Holt,
okovan za gležanj.
 40. DIANA POVLAČI POLUGU

Dearborn ju je obujmio oko pasa i odvukao iz te pros-

torije u salon. Kad ju je pustio, koljena su joj popustila i
ona je pala na pod.
— Sve mora biti kako dolikuje — reče doktor Judd s
dostojanstvenom ozbiljnošću. — Ne možemo tolerirati
nikakve vulgarne scene. Izražavam li tvoje mišljenje,
brate?
— Savršeno, dragi moj — odvrati David Judd.
Diana ga je gledala s poda, oslanjajući uzdrhtalo
tijelo na ruke.
— Što ćete učiniti s njim? — upitala je bezglavo.
Braća su se ponovno pogledala.
— Reci joj ti, doktore — reče David blago.
Doktor Judd odmahnu glavom.
— Mislim da joj ti trebaš reći, mili moj Davide — od-
govori on. — Ti si tako delikatan u tim stvarima, bog ti po-
mogao, i sjeti se — dodao je — da je ona tvoja žena.
David je sjeo pa se nagnuo preko oslona za ruke, fik-
sirajući Dianu nepomičnim očima.
— Kad budem gotov s njim — rcče — utopit ću ga.
Poskočila je, s rukom na ustima.
— Moj bože! — dahnu.
Užasna je istina u naletu došla do nje. Ti su ljudi
luñaci! Luñaci koji su sačuvali sve vanjske znakove
normalnosti, koji su iz dana u dan i godinama vodili
poslove sa zdravim ljudima a da nikad nisu odali
petljavinu u svojim bolesnim umovima. S gnušanjem je
odstupila od njih, sve dalje i dalje dok se nije našla leñima
uz oblogu suprotnog zida. To su ubojice njezina oca!
Pomislila je da će se onesvijestiti, ali je zakopala nokte u
dlanove u strahovitom naporu da sačuva svijest. Luñaci, a
ljudi su se očešavali o njih i nikad nisu posumnjali!
— Da čitam? — upita David tiho.
― Da, da, čitajte — odvrati ona žudno.
Larryja će ubiti kad ovaj dovrši čitanje!
 Bila je to misao koja ju je obuzela kad je svoje
ispijeno lice okrenula tom čovjeku. To je laskalo taštini
toga monomanijaka, i on odade svoje uzbudenje
šeprtljavim izgovorom dok je čitao prve dvijd stranice svog
rukopisa.
Potom mu je glas postao smireniji i djevojka je na
vlastito čuñenje otkrila da on u te mrtve i beživotne riječi
unosi ljepotu koju je samo njegov um sposoban vidjeti, no
koju, na neki čudni način, takoñer prenosi i na nju.
Doktor Judd je sa svog naslonjača kliznuo na veliko
medvjeñe krzno ispred vatre i sad je sjedio prekriženih
nogu, s rukama sklopljenima pred sobom, i s velikim,
žudnim licem okrenutim prema bratu. A tu je bila još
jedna stvar koju je djevojka tupo opazila. Dijelovi koji su
se činili briljantnima Davidu bili su briljantni i njegovu
bratu, i kad bi ovaj samodopadno zastao, kao zbog
aplauza, doktor bi uvijek predvidio njegovu želju.
— Sjajno, sjajno! Zar nije genij, gospoñice Stuart? —
upita Peter.
Bacila je brz pogled na drugoga, očekujući da će ga
zateći zbunjenog, no ovaj je sjedio uspravan poput koplja,
sa samodopadnim smiješkom na tmurnome licu i s
dobrohotnošću u očima. A oni su spremali umorstvo! Oni
su pobili mnoge ljude u toj užasnoj kući, pomislila je i
začudila se. Sjedili su ovdje dok su njihove žrtve prolazile
kroz posljednju bitku u jezivom kazematu, pri čemu je
jedan čitao a drugi slušao te otrcale rečenice, te od
starosti izblijedjele situacije za koje su obojica vjerovali da
su djelo genija.
— To nije moje najbolje djelo — reče David, kao da joj
čita misli. — Sviña vam se, naravno?
— Da — odvrati djevojka tihim glasom. — Nastavite,
molim vas.
Nadala se da će ih zadržati time okupirane čitave
noći. Znala je da će policija potražiti Larryja, a možda
netko od njih zna za kuću u Chelseu. Ali je tim nadama
bilo suñeno da se razbiju; njeno je srce divlje poskočilo
kad je vidjela kako David zatvara knjigu rukopisa i nježno
je polaže na stol kraj sebe.
— Brate — reče — mislim da...
Doktor kimnu.
— A bila bi to dražesna stvar, i slikovit početak sve
sreće što leži pred nama kad bi ta ljupka ruka... — Uzeo je
Dianinu ruku, koja se nije opirala, u svoju, i još jednom
nije dovršio rečenicu.
Izvadio je ključeve iz džepa, ključeve koje je Fleš Fred
tako pažljivo prekopirao, i koje je Larry prekopirao još je-
danput, pa odšetao do vrata kroz koja je djevojka ušla u
sobu. Nasmiješio se u bradu kad je stavio ključ u bravu i
raskrilio vrata.
— Hoćete li poći ovuda, djevojko draga? — upita. Ona
zastade oklijevajući i tada, skupivši svu hrabrost, poñe za
njim niz stepenice.
Ponovno su na kraju bila vrata. Ugledala je
prostorijicu ispunjenu mašinerijom kad je on upalio
svjetlo. Otišao je do sklopki.
— Imat ćete čast osloboditi našeg prijatelja, koji nam
se nije ničim zamjerio, mistera Holta.
— Osloboditi ga? — upita ona muklo. — Mislite li to
ozbiljno?
Zastala je oklijevajući, s rukom na crnoj poluzi na
zidu.
— Zašto ne otvorite vrata i pustite ga van? — upita
ona sumnjičavo.
— To će otvoriti vrata i osloboditi ga. Vjerujte mi,
draga moja, ne bih vas prevario u ovakvu trenutku.
Doktor je progovorio svojim najblažim tonom i ona se
nije više nećkala. Svijest joj je bila u kovitlacu. Nije mogla
analizirati ni njihove motive ni njihovu iskrenost, niti je
mogla shvatiti činjenicu da je za te ljude obmana način
mišljenja. Zakrenula je polugu prema natrag, i ona je
krenula mnogo lakše no što je očekivala. Tada je pogledala
na vrata.
— Idemo ga dočekati — reče Dearborn i položi joj
ruku na rame.
Ona se stresla, ali se nije pokušala osloboditi
zagrljaja, i tako je on odvede uz stepenice natrag u salon,
zatvorivši i zaključavši vrata za sobom.
I tada, prije nego što je mogla naslutiti ili preñvidjeti
njegove namjere, stisak je njegove ruke na ramenu postao
čvrst kao stisak škripca, i ona se našla čvrsto stisnuta uz
toga krupnog muškarca.
— Moja žena, rekao bih, brate — reče on.
— Nesumnjivo tvoja žena — odvrati doktor — jer svijet
je tvoj, da u njemu biraš i iz njega uzimaš, mili moj.
— Moja žena — ponovi Dearborn bez emocija i prinese
svoje usne njezinima.
Smrznula se od užasa, nesposobna da se pomakne.
I tada, iznenada kao što ju je i pograbio, pisac je
popustio stisak i uzeo njenu hladnu ruku u svoju.
— Vrati se do vatre, žcno — reče. — Dovršit ću treći
čin toga svog velikog djela i do tada će mister Holt već biti
mrtav.

41. U STUPICI

Larry je sjedio na željeznom krevetu u ćeliji, s bolnom

glavom u rukama. Predvidio je mnogo završetaka te noćne
avanture, ali nije mogao ni zamisliti da će upasti u
stupicu poput štakora, i da će misterij lože A biti
razriješen na tako zaprepašćujući način. I tako, to je
objašnjenje smrti Gordona Stuarta. Prihvatio je poziv
doktora Judda da poñe s njim u ložu, i tamo susreo
zlokobni lik velečasnog Dearborna. Bio je ili drogiran ili
mlatnut po glavi do potpune neosjetljivosti, pa zatim
iznesen na jakim rukama Johna Dearborna kroz izlaz za
nuždu u prolaz i potom su s njim šmugnuli do Kuće
smrti.
 Da je predvidio takav svršetak večeri, pomislio je, u
najmanju bi ruku obavio neke pripreme. Instinktivno je
znao da od svih mjesta na licu zemlje na kojima bi njegova
divljač mogla biti oborena i na kojima bi se moglo ispisati
»Kraj« nad slučajem Stuart, nijedno nije bilo vjerojatno
poput te užasne palače koju su Juddovi izgradili za sebe,
pa je cilj njegova jutrošnjcg posjeta bio dvostruk. Žudio je
doznati za dokaze ljudske opačine i vidjeti ih vlastitim
očima; ali je takoñer želio shvatiti kakva to krajnja
opasnost prijeti njemu i djevojci.
Nasmiješio se pri pomisli na Dianu, koja sada udobno
sjedi kod kuće, i upitao se što bi osjećala da zna za njegov
položaj.
Njegov mu je otmičar uzeo sve oružje što ga je nosio
sa sobom, ali zbog toga se Larry nije pretjerano brinuo.
Ustao je s kreveta i prošetao se uokrug sobe, ali je zbog
težine lanca na gležnju bilo potrebno da ga skupi
olabavljenog čitav metar u ruci. Bacio je jedan pogled na
crne rupe u zidu u blizini poda, jer je to mjesto odakle će
doći opasnost. Dobro i pošteno su ti ljudi zamislili svoju
sobu za pogubljenje. Nikakav krik u pomoć, nikakav zvuk
što bi ga proizveo, ne bi mogao prodrijeti kroz te betonske
zidine. Svjetlo je na stropu bilo zaštićeno debelom i
teškom staklenom kuglom. Podsjećalo ga je na brodsku
oklopljenu svjetiljku.
Želio je provjeriti dužinu lanca, jer je imao obilno vre-
mena, pomislio je. Dearborn bi sada morao biti u kući.
Začuo je škljocaj kapka iznad sebe i podigao pogled, ali
nije vidio ništa. Pričekao je još pol sata i tada prevrnuo
veliki kameni blok za koji je bio pričvršćen lanac. Prije
nego što mu je pogled mogao pasti na vrećicu što ju je tu
ostavio pri prijašnjem posjetu, svjetla je nestalo.
Vrlo zanimljivo, za ovakav se slučaj nije pobrinuo;
oštro je uzdahnuo. Vrećica je bila tu: njegovi su je prsti
dodirivali i izvukli, pa je pipkajući u njoj počeo tražiti
ključeve. Da je bilo svjetla, ne bi bilo teškoće da izabere
onog koji otključava negvu; ali je sada morao iskušati tri,
ali ni jedan nije odgovarao brončanoj skobi oko njegova
gležnja.
Čuo je zvuk, dubok i klokotav, onakav kakav stvara
voda kada se izlijeva iz boce; i tada mu je do nogu došao
studeni kovitlac. Iskušao je još jedan ključ, no i taj je
zatajio. Još gore od toga, ostao je zaglavljen u bravi i nije
se dao izvući.
Čuo je grgljanje vode, koja je dolazila kroz male rupe
u zidu, i muklo bubanje crpke. Cimao je ključ a krupne su
mu se kaplje znoja slijevale niz obraze, i tada ga je, s uz-
dahom olakšanja, uspio izvući. Voda mu je sad već bila
iznad cipela i brzo rasla.
Ostao je još samo jedan ključ kojim je mogao
pokušati; ostali su bili preveliki za tu svrhu. Izvukao ga je,
ali je jezičac zapeo za vrpcu kesice u koju ih je bio stavio,
pa je ključ pao, u vodu. Počeo jc pipati za njim; nestade!
Iznova i iznova zamahivao je rukom kroz uzburkanu vodu,
i njegovi su prsti pipali duž hrapavog betonskog poda. No
napokon ga je uz uzvik napipao, i s naporom podigavši
gležanj, ugurao ga u ključanicu. Okrenuo se. Negva se
rasklopila i bio je slobodan.
Ostala su ipak još dvoja vrata, i on je znao da će,
zbog pritiska vode na njih, biti potreban nadljudski napor
da bi ih otvorio.
Voda mu je sad već bila do pojasa i on se odgegao
kroz prolaz i uz dvije stepenice, držeći nepromočivu kesicu
u zubima. Ključ se okrenuo prilično lagano, ali nije bilo
kvake za koju bi mogao povući, a svake je sekunde rastao
pritisak vode. Stisnuo je zube i stežući ključ objema
rukama, počeo potezati uporno, uporno...

42. DAVIDU SE PRIBLIŽAVA KRAJ

Diana je čula strašne rijcči a da ih u prvi čas nije

razumjela.
 — Do tada će mister Holt već biti mrtav!
Otvorila jc usta da bi kriknula, ali iz njih nije izišao
zvuk. Ubila je Larryja! Svojom je rukom povukla polugu
kojom ga je uništila! Bila je to riječ koju je upotrijebio
Judd. Uništila ga — ali kako? Kad je ta misao poprimila
odreñeniji oblik, zanjihala se prema doktoru i uhvatila ga
za rame tražeći oslonac. Neće se onesvijestiti, rekla je
samoj sebi; neće se one- svijestiti! Mora postojati nekakav
način da se Larry spasi. Ogledala se tražeći bilo kakvo
oružje, ali ga nije bilo; i tada se umirila. To su luñaci i
treba im ugañati. No vrijeme je kratko.
Ponovno je zauzela pažljivu pozu, no njen um i oči
neprestance su radili, i kad se David Judd nagnuo,
ugledala je nešto što joj je u srce unijelo drhtaj nade. Sako
mu je bio otvoren pokazujući tek odbljesak bijele košulje
tamo gdje mu je ruka prolazila kroz prsluk, i na pozadini
te bijele vrpce bila je oštra crna linija. Pogledala je
ponovno i viñjela da je to automatski pištolj, koji je nosio u
navlaci ispod pazuha. Sjetila se kako je čitala o
desperadosima koji su tako nosili pištolje kako bi im bili
pri ruci; vjerojatno je i David čitao o tome.
Bio je usred strastvene ljubavne scene kad je njena
ruka sunula i obujmila držak. Trzajem ga je izvukla i
otkočila, prevrnuvši stolić na kojem je bio pladanj sa
njenom večerom.
— Ako se pomaknete, ubit ću vas — reče ona bez
daha.
— Otvorite ta vrata i pustite ga!
Obojica su bila na nogama, zureći u nju.
— Vi... prekinuli ste me u čitanju — kriknuo je David
tremolirajući glasom uvrijeñenog djeteta. Nije se činilo da
je svjestan ikakve opasnosti.
— Otvorite vrata — dahnu ona — i pustite Larryja
Holta, ili ću vas ubiti!
David se namrštio i položio ruku na okvir kamina.
Vidjela je kako su mu prsti dodirnuli dugme, i dok su
svjetla nestajala, ona je opalila.
 Prasak ju je zaglušio. Sekundu potom njegove su
snažne ruke bile oko nje; odbacio ju je u naslonjač i sad je
stajao bijesno piljeći u nju.
— Prekinuli ste me u čitanju — gotovo je zajecao, i
doktor Judd, namrštena lica, gledao je zabrinuto čas nju,
čas brata. — I sada — reče David hirovito — ja se neću
više vama oženiti.
Njegova je krupna šaka zgrabila rub njezina prsluka
pa je digla na noge. Oči su mu bile mokre od suza, suza
ponosa, suza poniženja. A onda ju je, naglim hirom
umobolnika, ponovno pustio.
— Sad je već mrtav, rekao bih, brate — reče okrenuvši
se doktoru, a ovaj ispusti uzdah olakšanja i kimnu.
— Da, sad, je već mrtav — rcče ovaj. — Voda se diže
brzinom od jednog metra u šest minuta, rekao bih.
— Jedan metar za pet minuta i dvadeset sekundi —
ispravi ga David.
— Poštedite ga za milost božju! — povika djevojka
muklim glasom. — Dat ću vam sve... sve na svijetu što
poželite! Ako je to novac, imat ćete ga!
— Mislim da bi ga trebala vidjeti — reče David, ne
obazirući se na njeno grozničavo preklinjanje.
— Ondje nema svjetla — odvrati doktor i odmahnu
glavom.
— Naravno da nema. Kako sam glup! Uvijek
isključimo svjetlo — reče David, čiji napad bijesa kao da je
prošao. — I onda se voda podiže kroz rupice na dnu ćelije
vrlo, vrlo brzo. Crpi se s krova kuće. Imamo gore veliki
rezervoar, znaš ― nastavi on — a osoba koju utapamo ne
može se popeti zbog težine na nogama. Jednom se jedan
uspeo na krevet... sjećaš se?
— Sjećam se — odvrati doktor ležernim tonom. —
Morali smo dovesti tri metra vode u ćeliju prije nego što je
umro.
Slušala ih je tupo. To je noćna mora, rekla je samoj
sebi, i sada će se probuditi.
― I za to je trebalo mnogo vremena da se iscrpi. Bilo
je to vrlo bezobzirno od njega. Toliko posla — nastavi
David, a njegov ga je brat prvi put gledao zabrinuto.
— Morali smo osušiti krevet — nastavi David — i jesi
li opazio, brate, da je lanac zarñao? To nije u redu. Bode
me u oči.
Okrenuo se i zamišljeno pogledao Dianu.
— Moja žena — reče tihim glasom, a u očima mu se
pojavi iznenadna vatra koja je uplaši. — Moja žena —
ponovi, pa je privuče k sebi s užasnim životinjskim krikom
od kojeg se počela tresti.
— Vas tražim, Judd!
Zavrtio se na peti. Netko jc ušao u sobu i sada je
stajao s pištoljcm upercnim ravno u Davidovo srce.
Bio je to Larry Holt.

43. KRAJ SLUČAJA

— Ne mičite se — reče Larry. — Otpor je besmislen. A

sad slušajte.
Začuo se slabašni zvuk loma u predvorju.
— To su policijski službcnici, i oni su u kući — reče
Larry kratko.
David je polako odgurnuo djevojku od sebe i suočio
se s uljezom, gledajući ga ispod svojih gustih obrva. Larry
nije vidio kako se ovome pomakla ruka, pokret je bio tako
brz. Vjetrić ga je pomilovao po obrazu, obloga se
rascijepila, i dva su pucnja zazvučala kao jedan napola
onesviješćenoj djevojci.
David Judd je ostao na trenutak uspravan, no onda
malo posrnu.
— Moje lijepc drame! — reče i zakrklja.
I tada se, bez ijedne riječi, sruši na pod, mrtav.
— Davide, ne glumi! — baci se doktor Judd na tijelo.
— Daviñe, nd glumi! Nabavit ću ti lijepe glumce za tvoj
rad. Ne volim da to radiš, Davide! To me plaši. Recite mu
da to ne čini.
Krupni muškarac, čije je rumeno lice postalo blijedo,
podigao je vapijući pogled na Larryja Holta, koji je stajao s
pištoljem u ruci iz kojeg se dimilo, i očiju nepomično
uprtih u tu dvojicu.
— Mister Holt, vi na njega imate utjecaja — zacvili
doktor dok mu je licem tekao potok suza. — Recite mu,
molim vas, da to ne čini! Plašim se kada glumi. Ponekad
satima glumi u ovoj sobi: male odlomke iz svojih čudesnih
drama. Morate ga zamoliti da vam pročita koju, mister
Holt. Davide...! — Protresao je tijelo, no David je već bio
tamo kamo ga bratov glas nije mogao doseći.
Doktor ustade. Prešao je do Larryja i položio mu
svoju golemu šaku na ruku poput uplašenog djeteta.
Larry je bio toliko shrvan tragedijom svega toga da nije
mogao progovoriti. Taj odrasli čovjek, čiji je briljantni um
smislio toliko toga i na toliko se toga odvažio, bio je na
trenutak nalik na djetence.
Najednom se doktorova glava podigla.
— Oprostite — reče muklo. — Jadni dečko!
Zagledao se u Larryja Holta dugo i uporno.
— Mister Holt — reče — ponio sam se djetinjasto, ali
sam savršeno duševno zdrav. Prihvaćam svu odgovornost
za svoje čine... i sve čine svojega brata. Znam sasvim
dobro što sam učinio.
Harvey je grunuo u sobu i zastao skamenjen pri
pogledu na prizor; ostao je tako dok ga Larry nije znakom
pozvao da priñe.
— Vodite ga! — reče.
— Volio bih da smo završiii s vama — reče doktor
Judd dok su ga odvodili.
Djevojka je sad vcć bila u Larryjevu naručju, lica
skrivenog na njegovu ramenu.
— To je kraj ružnog vremena — prošapće on, a ona
kimnu. Kad su došli u predvorje, jedan im je od policajaca
što su tamo bili odsalutirao.
— Uhapsili smo slugu, sir. Zaključan je u drugom
dijelu kuće.
— On ne zna ništa o tome — rcče Larry. — Možete ga
slobodno pustiti. I, u svakom slučaju, nisam se potrudio
uzeti nalog za njegovo hapšenje.
Neki je visoki muškarac izišao kroz provaljena vrata
za koja je Larry otkrio da vode u služinske prostorije, pa
uzeo Dianinu ruku u svoju.
— Bilo je to za vas užasno iskustvo, gospoñice Stuart
— reče on, a ona prepozna policijskog komesara i pokuša
se nasmiješiti. — Tu mi je auto. Bolje je da poñete sa
mnom, Larry. Harvey može sprovesti doktora Judda.
Odvezli su se do Scotland Yarda i za vrijeme vožnje
Larry je govorio vrlo malo. Sjedio je kraj Diane držeći je za
ruku i odgovarao na pitanja što mu ih je postavljao
komesar; činio je to kratko i bez ulaženja u potankosti.
Kad su stigli u komesarov ured, tek je onda Larry
progovorio.
— John — reče — nadam se da nećete vladu izvijestiti
o ovome kao o nekom uspjchu za koji sam ja zaslužan.
Sir John ga je pogledao, upitno se namrštivši.
— Naravno da hoću — reče. — Koga bi to drugog bila
zasluga?
Larry je stavio ruku Diani na rame.
— Evo vam najboljeg detektiva što smo ga godinama
imali u Scotland Yardu — reče jednostavno.
Diana se nasmije.
— Ludice — podrugne mu se — naravno da to nisam.
Tko je bio najbolji detektiv za kojeg bi želio da je preuzeo
ovaj slučaj?
— Ti — odvrati on.
Ona odmahnu glavom.
— Najbolji bi detektiv bio doktor Judd, da si mogao
pribaviti njegove usluge. A on bi bio najbolji jer je znao sve
tajne koje smo pokušavali otkriti. Ja sam bila poprilično u
istom položaju; ja sam bila u igri. Jednom kad sam
doznala kao što i jesam, da sam ja Clarissa Stuart, postalo
mi je moguće smućivati te. Jer kad je postalo jasno da je
sirota Emma... zamalo je nazvah tetkom... da je sirota
Emma Ward bila dvorkinja koja je vidjela mog... mog oca, i
koja je otišla u stanju tako silne uzbuñenosti, nije više u
meni bilo nikakve sumnje da mi je on otac. A kad je to
postalo jasno, sve ostalo je bilo prilično lako. Tada sam
shvatila da sam ja cilj bande. Ne, Larry, sjajan jesi i sjajan
si bio.
Larry odmahnu glavom, sa smiješkom.
— U svakom slučaju — upita komesar suho — zar je
važno tko je zaslužan?
— Zašto? — upita Larry iznenadeno.
— Mislio sam, tako dugo dok ostaje u obitelji —
odgovori sir John, a u djevojčino se lice vrati rumenilo.
— Ima puno istine u tome — reče ona — a sad ću ga
odvesti kući.
Te noći, nakon što je otišla u krevet, a Larry sjeo kraj
vatre u kaminu sa svojom lulom od bijelog vrijesa u
zubima i s mirom u duši, k njemu je došao Sunny, noseći
naramak rublja.
— Nedostaju vam dva ovratnika, sir.
— Zamalo nedostaje i čovjek koji ih nosi, Sunny —
nasmijuljio se Larry. — Znaš li što, jedna od prvih stvari
na koje sam pomislio na tom paklenom mjestu bilo je
hoćeš li dobiti vijest na vrijeme da bi otkazao pretplatu na
novine.
— Mogao bih ih uvijek vratiti, sir — odvrati Sunny s
dostojanstvenom ozbiljnošću.
— Ti si vedra duša — reče Larry. — Dobro su te
nazvali Sunny (Sunčani!). Sunny — reče — želio bih ti
kazati da ću se ožcniti.
— Da, sir — odvrati Sunny, a obrve mu se zamišljeno
spletoše.
— Dakle? — upita Larry.
— Dakle, sir — odvrati Sunny polagano — mislim da
će vam trebati nešto novih čarapa. U Monte Carlu se vrlo
lijepo odijevaju.
— Za bogove! — reče Larry, a onda mu se lice snuždi.
 — Ne možcmo ljeti ići u Monte Carlo, ti šašavi stvore.
Bilo bi prevruće. Ne, otići ću u Skotsku na... na... nakon
što se oženim.
Sunny se zainteresirao.
— Onda će vam trebati kilt, sir — reče.

44. TRI CIGARETE

Dva mjeseca kasnije, doktor Judd je sjedio na rubu

vrlo malog kreveta i popušio tri cigarete, jednu za drugom.
Bilo je to kišovito jutro i stakleni kvadrat koji je ćeliji
davao svjetlo kao da je skupljao sve sivilo i sumornost
dana i pretvarao izblijedjelo svjetlo nebesa u olovo.
Doktor je pušio s osjećajem raskoši, jer nije okusio
cigarete većim dijelom posljednja dva mjeseca. U tom su
se času otvorila vrata ćelijd i u nju je ušao Larry. Judd je
skočio na noge i sa smiješkom pozdravio posjetioca.
— Vrlo je lijepo od vas što ste došli, Holt — reče. —
Namjeravao sam ne kazati ništa, ali pri ovim okolnostima,
čini mi se poštenim da čovjek u vašem položaju, koji je u
to uložio tako mnogo ozbiljnog i sjajnog rada, ipak mora
doznati istinu.
Bio je potpuno iskren: Larry je to znao.
— Moj brat David i ja, a to ćete razumjeti, bili smo u
najsrdačnijim odnosima od ranoga djetinjstva. David je bio
moja briga i odgovornost, a i moja radost. Obojicu nas je
majka ostavila u vrlo ranoj životnoj dobi, a otac nam je bio
ekscentričan čovjck kome su djeca malo trebala. I tako
smo odrasli i zajedno pošli u istu školu i na fakultet, i
mislim da imam pravo ako velim da smo jedan drugome
bili posve dovoljni. Prema Davidu sam osjećao divljenje i
ljubav koji su bili iznad svega ljudskoga — reče doktor
spuštajući glas i pogled.
Larry je kimnuo. Već je otkrio tu crtu u njima.
— Nadam se da ne mislite da vam zamjeravam što ste
ubili Davida — reče on. — Daleko od toga. Shvaćam ne-
izbježnost toga i u srcu znam da ga ništa nije moglo
spasiti. Umro je kako bi sam poželio; i u nekom mi je
smislu vrlo drago zbog svega što se dogodilo. Na suñenju
sam uložio krajnji napor da bih sucu i poroti dokazao da
sam savršeno duševno zdrav, i vaš je iskaz pripomogao da
bude izrečena presuda za koju sam znao da je neizbježna.
Hvala vam na tome. Kao što rekoh... — i tu se vratio na
priču s početka svog života, pa ispričao priče o djetinjstvu
svojemu i djetinjstvu svojega brata.
— Kad je moj otac umro — nastavio je — ostavio nam
je Osiguravajući zavod Greenwich na rubu stečaja. Mogu
sa sigurnošću i iskreno kazati da nikad nisam poštovao
svetost ljudskog života. Za mene je ljudsko biće nalik na
svaku drugu životinju: neka vrsta nijemoga Lewa —
objasnio je ležerno, a Larry se jedva mogao svladati od
drhtaja zbog olakog načina kako je spominjao tu ljudsku
olupinu.
— Rekao sam vam to prije nego što poñem dalje, da
ne biste očekivali bilo što poput obrambenog stava s moje
strane. Ako to očekujete, ostat čete razočarani. Posao koji
smo moj brat i ja naslijedili bio je pod stečajem i ja mislim
da smo prvu ideju za opcracije koje su uslijedile stekli kad
smo trebali isplatiti posljedice rizika koji je preuzeo naš
ekscentrični otac, a u koji se mi nikad ne bismo bili
upustili. Ideja te osnove bila jc djelomično moja a
djelomično Davidova. Eksperimente smo počeli tri mjcscca
kasnije kad smo utopili čovjeka, čije vam ime ne moram
kazati, jer ne bi služilo nikakvoj svrsi a nitko nije pod
sumnjom da je krivac njegove smrti. Osigurali smo ga u
vlastitom zavodu, što je vrlo jednostavan proces, a da on o
tome nije imao pojma. Ja sam osobno potpisao medicinski
izvještaj, a David, koji je bio vješt crtač, uz to što je bio
briljantan inženjer, što je bila karijera za koju se školovao,
potpisao je u njegovo ime sve potrebne formulare. Pažljivo
je odabrao čovjeka. Bio je to neki koji nije imao prijatelja i
kojeg su smatrali nekom vrstom pustinjaka. Polica je bila
isplativa u korist nekog fiktivnog imena koje je moj brat
uzeo u Škotskoj, gdje je opremio nekakvu kućicu i ondje
živio zbog potreba ubiranja. Njegova nam je smrt donijela
veliku svotu novaca, jer smo mu reosigurali život pa nije
trebalo učiniti ništa drugo do skupiti novac od potpisnika.
Moj je brat oduvijek bio na neki način pjesnik, i dok je bio
na Oxfordu napisao je dvije ili tri drame koje su odbili
direktori londonskih kazališta. Jedva da vam i treba kazati
— reče on s krajnjom ozbiljnošću — da su to bile sjajne
drame, iako naravno, ne tako dobre kao one što sam ih
poslije postavio u kazalištu Macready.
— Macready je bilo vaše vlasništvo, zar ne? — upita
Larry, a doktor kimnu glavom.
— Kupio sam ga prije nekog vremena radi
postavljanja drama mog dragog Davida — reče on. — Bila
je to jedina stvar za koju sam živio: da Davidu izgradim
ime. On je vrlo rano preuzeo ime Dearborn, i zanimijivo je
da niste usporedili ime što se prije šest godina pojavilo na
oglasima s imenom velcčasnog Johna Dearborna.
— Ona su bila usporeñena — odvrati Larry — i iz toga
smo izvukli odreñene zaključke, ali ne prije nego kad smo
ušli u kasnu fazu istrage.
— Naš je sljedeči eksperiment bio čovjek imenom...
ovaj, nema potrebe da otkrivam ni njegovo ime — reče
doktor. — Morali smo pričekati neko razumno vrijeme
prije nego što ponovno pustimo krv potpisnicima. No tu se
dogodila jedna nesretna okolnost. Jedan je od naših
službenika otkrio da je osoba kojoj je isplaćen novac moj
brat. Otkrio je to najslučajnijim slučajem, pa počeo
ucjenjivati Davida, da bi napokon, uplašivši se posljedica
puta kojim je pošao, ukrao iz ureda znatnu svotu novca
pa otišao u Francusku. David je pošao za njim i ustrijelio
ga u Montpellieru. Taj dio priče znate vrlo dobro, mister
Holt — reče s dobrodušnim smiješkom. — Fleš Fred je
vidio kako je djelo učinjeno, pa je godinama živio od
ucjenjivanja mene, no samo zato što nikad nije prihvatio
poziv na večeru u mojoj kući — dodao je sa sitnim
smiješkom. — A sada prelazim na slučaj Stuart. David,
koji je dobar dio istraživanja obavljao na svoju ruku, bio
je, kao što znate, nestao, što je bila posljedica Fredova
prepoznavanja. Priredili smo mu vrlo lijep sprovod i... —
tu zastade oklijevajući.
— A tijelo je pripadalo Lewovu bratu — reče Larry
tiho.
— Baš tako — potvrdi doktor. — Bio je to nezgodan
čovjek i... morao je otići! Do sad se već čitava stvar pojed-
nostavila — objasni on. — Moj brat je izgradio našu
krasnu kuću, i stvorio komoru smrti s njezinom vodom,
crpkom i ventilatorom, sve je to bilo djelo njegova genija.
Bila je moja ideja da bismo trebali kupiti Toddov dom i,
što je vrlo zanimljivo, dovršio sam kupnju prije nego što je
postalo potrebno da mili David nestane. Mistrr Grogan
vam nije rekao, po svoj prilici, da smo ga žrljeli svim
srrdstvima u našoj moći navrsti da dodr u kazališle
Macrrady kako bi vidio prikazivanje jedne od drama
mojega brata. Spasio se, ali ne ni zbog kakve nadljudske
oštroumnosti, već zbog toga što je posjedovao bijednu
lukavost štakora koji šetka oko mišolovke, znajući da je
ona ovdje, pa ipak bez moći da shvati kako ona djeluje.
— Vratit ću se na Stuarta — rcče. — Upravo smo ra-
zrañivali planove kad je u ložu ušao Stuart, no naši
planovi nisu predviñali da mu išta učinimo dok bude u
kazalištu, zato što smo mislili da bi bilo jednostavno
nagovoriti ga da proñe kroz požarna vrata do automobila
koji je čekao na privatnom putu koji je vlasništvo kazališta
i stoji na njegovu terenu. Stuart je došao. Moj brat,
razumije se, nije bio ondje, iako je bio dovoljno blizu, pri
ruci, ako bih ga zatrebao. Usput, lože A, B i C nikad se
nisu izdavale publici. Na naše iznenañenje, pojavio se u
krajnje uznesenom raspoloženju, pa nam rekao kako je
otkrio da ima kćer. I tada smo prvi put, shvatili da on nije
neki opskurni neznanac, već vrlo bogat čovjek. Odveli smo
ga našoj kući i on je pošao pripravno, i tu smo, mili David
i ja, imali malu raspravu o tome što da se radi. Došli smo
do zaključka da ne postoji ništa odreñeno što bismo mogli
izvući od tog čovjeka ako ga ostavimo na životu, a bilo je
vrlo potrebno, dapače od životne važnosti, da smjesta
dobijemo novac. Potrošio sam mnogo novaca, nekih
stotinu tisuća funti — reče on ležerno, pripaljujući drugu
cigaretu — na umjetnička blaga i još stotinu tisuća funti
na kazalište, tako da smo se našli u velikom škripcu.
Zaključili smo da Stuart treba otići.
Povukao je dim i otpuhnuo kolut prema plafonu.
— Nije se dao bez borbe — rcčc on kratko. — Usput,
imam razloga povjerovati da ste jedan od dugmeta za
manšete koje mi je u toj borbi strgnuo s košulje vratili vi,
mister Holt. Gdje ste ga našli?
— U pokojnikovoj ruci — odvrali Larry, a doktor Judd
kimnu.
— Bojim se da nisam bio sasvim temeljit — reče on —
ali mi je lakše, jer sam mislio da je za to kriv David... on je
u nekim stvarima bio vrlo nehajan. A on nam je ispričao,
mislim Stuart, sve o toj dvorkinji, dao nam je i njezinu
adresu; i tu smo i tada odlučili da pronañcmo Clarissu i
udamo je za nekoga. — Slegnuo je ramenima. — Nije bilo
važno za koga, dokle god smo mogli dokazati njezino
rodenje i zadržati kontrolu nad njenim novcem. Idućeg je
dana moj brat pošao potvrditi priču onoga čovjeka, no tu
je naišao na teškoću. Žena koja je upravljala obdaništem,
a to je bila prepravljena farma, ako se sjećate, gdje je
umrla gospoña Stuart, bila je nestala. Čak ni ponuñena
nagrada nije dovela ni do kakva rezultata. Nismo imali
teškoća da pronañemo i zatočimo dvorkinuju. Slijepi Jake,
koji je bio naš vjerni sluga (i nitko ne žali zbog njegove
smrti više od mene, no ja takoñer shvaćam i to da je bila
nužna, ili se bar pričinjala takvom), dakle Slijepi Jake, kao
što rekoh, hitno ju je otpremio, i prema informacijama
kojima nas je bila sposobna snabdjeti, mogao sam doći do
toga da je Clarissa Stuart Diana Ward. Mogao bih dodati,
za vašu informaciju — reče on, obraćajući se Holtu — da
nam istraga nije oduzela više od pol dana.
 — Postoji jedno pitanje koje bih vam želio postaviti,
doktore — reče Larry tiho. — Tko je namjestio nesretni
slučaj s dizalom?
— David — odvrati doktor sa smiješkom kao da ga je
nešto razveselilo. — David je bio na višem katu i on vam je
bacao stvari na glavu. One je nisu dosegle, naravno, što je
nesretna okolnost. Tada je lako pronašao izlaz preko krova
do susjedne zgrade i nikad vam se nisam divio kao tada
kad ste odustali da se uspnete tim nogostupima što su
tako primamljivo stajali ispod otvorenog kapka. Sišli biste
vrlo brzo ― dodao je značajno. — I to, gospodo, uistinu
zaključuje moju priču. — Tada uzme treću cigaretu, jer je
drugu ispušio vrlo žestoko.
— Zašto ste poštedjeli Lewa? — upita Larry. — Bio je
jedan od vaših pomagača i znao je vaše tajne.
— Bio sam spreman poštedjeti gotovo svakoga ako
moj život nije bio doveden u opasnost — reče doktor Judd.
— Sigurno nisam želio vidjeti kako se svi moji lijepi
planovi ruše zbog smrti nekog bijednog prosjaka koji je bio
sasvim neopasan. Ubijao sam samo kad je to bilo nužno ili
unosno — reče on. — Slijepi Jake je imao neke svoje
osobne krvne osvete i njegov pokušaj s Fanny Weldon je
čisto privatna stvar u kojoj mi nismo imali nikakva
interesa.
Kroz vrata ćelije ušao je neki čovjek, nizak, zbijen i
gologlav, pa doktor Judd povuče dugačak dim iz cigarete,
baci je na pod i pritisne nogom.
— Krvnik, pretpostavljam? — upita ljubazno, pa se o-
krene, stavljajući ruke na leña.
Snažan ga je čovjek čvrsto vezao, a svećenik u bijeloj
halji, čiju je pomoć bio otklonio i koji je čekao pred
vratima, uñe u ćeliju pa krene polako doktoru s boka.
I tako se Larryju izgubio s vida, Larryju koji je ostao
otraga. Vidio je široka pleća posljednji put kad su prolazila
kroz uska vrata što su vodila iz zatvorskog trijema u
dvorište za tjelovježbu, i tu je ostao čekati, osjećajući
neizrecivu i neobjašnjivu tugu.
 Prošla je minuta, i zatim se začuo lom koji je do
njegovih ušiju dopro poput grmljavine i natjerao ga da se
trgne. Bio je to trijesak kapka ispod vješala. Doktor Judd
se pridružio svome bratu.

BABAC