C. W. Gortner - Carica Romanovih PDF

www.balkandownload.
org
www.balkandownload.org
2
Mojoj majci
koja me uvela
u raskošan svijet Romanovih
3
Slava i nesreća u istom se dvorištu nađu.

ruska poslovica
4
5
6
7
8
PRVO POGLAVLJE
T rebale bismo se jednako odjenuti«, rekla sam onog poslijepodneva kad mi se

život zauvijek promijenio. Onda još nisam mogla znati koliko će ta promjena
biti dalekosežna, no slutila sam ju dok sam prekopavala po mnoštvu kutija koje
su stigle iz najfinijih kopenhagenških i londonskih dućana, pune cipela sa
satenskim vrpcama, šeširića, svilena donjeg rublja, haljina, korzeta, rubaca,
kožnatih rukavica i ogrtača od fina kašmira ili škotske vune.
»Jednako?« Moja je sestra Alix stajala na klupici odakle me je začuđeno
gledala dok su mama i sluškinja mahale oko nje i prinosile joj licu i njezinoj vitkoj
figuri komade odjeće ne bi li odredile koji joj najbolje pristaje. »Misliš, kao
blizanke?«
»Da.« Podignula sam dvije kutije i stavila ih jednu na drugu pokraj sebe na
sofu. »Pogledaj. Sad od svega imaš i par viška. Mogle bismo se jednako odjenuti,
a onda vidjeti hoće li nas tvoj zaručnik razlikovati.«
Alix nabere tanke obrve. Njezin me je blagi izraz negodovanja obradovao;
njime je pokazala da ipak nije toliko ravnodušna prema toj cijeloj nesuvisloj
situaciji ma koliko se gradila da jest. No prije nego što mi je uspjela uzvratiti,
majka me je oštro prekorila onim svojim pomalo ozlojeđenim tonom, kao što je
uvijek činila kad god bih napravila ili rekla nešto neprimjereno što se, prema
njezinu mišljenju, događalo odveć često.
»Minnie. Sad je dosta. Odjenuti se kao blizanke, koje gluposti!« Mama je
zacoktala jezikom. »Kao da je Njegovo Kraljevsko Visočanstvo princ od Walesa
slijep. Uostalom, ti i Alix nimalo ne sličite.«
»Jeste li sigurni?« Premda sam htjela zvučati nehajno, i sama sam u svojem
tonu glasa osjetila podbadanje. »Možda i nismo, no on ju je vidio samo jednom.
Možda ju neće ni prepoznati kad ju opet vidi.«
Mama se ukipila s nabranom podsuknjom u ruci. Promatrajući tu
žućkastobijelu svilu, morala sam progutati bijes. U prijašnjim si vremenima takvu
podsuknju nismo mogle priuštiti, kao ni bilo što drugo od tih lijepih stvari kojima
je soba bila zatrpana. Odjeću smo šivale same, a i krpale ju. Bile smo sretne u
svojoj maloj Žutoj palači u Kopenhagenu, uživale smo u izlascima ljeti kad smo
odlazile plivati u moru, na svojim gimnastičkim natjecanjima i glazbenim
večerima nakon skromna objeda pri kojem smo se za stolom posluživale same.
Raskoš nam nije ništa značila jer smo imale jedna drugu. Najveći nam je dar bila
9
naša obitelj. A onda smo se odjednom našle ovdje, pod teretom vidljivih dokaza
da ćemo se uskoro razdvojiti.
Kako se toliko toga moglo promijeniti u tako kratkom vremenu?
»Naravno da će ju Njegovo Visočanstvo voljeti«, napomene mama. »To mu
je, kao njezinu suprugu, dužnost, kao što je i njoj, kao njegovoj supruzi. A što je
tebe spopalo pa si tako prgava i to na dan kad Alix isprobava svadbeno ruho? Zar
ne vidiš da je već dovoljno uzrujana?«
Sestra me je promatrala u odrazu zrcala. Ako je i bila uzrujana, nije to
pokazivala. Izgledala je iscrpljeno i blijedo, njezin su umor odavali podočnjaci
ispod hladnosivih očiju, no držala se staloženo - i to u tolikoj mjeri da me je njezin
mirni pogled razdraživao. Unatoč tomu što nije ni trepnula, morala je znati da
govorim istinu. Bilo je nemoguće predvidjeti hoće li joj brak donijeti sreću ili
žalost. No ona to nikad ne bi priznala naglas, ne pred našom majkom koja se dugo
borila za takav boljitak, a on je pak značio još jednu promjenu u moru njih zbog
čega sam se osjećala izgubljeno i nastojala držati glavu iznad vode.
»Samo sam htjela reći...« Utihnula sam kad me je mama bijesno pogledala.
»Znamo što si htjela reći, Minnie. Ali kažem ti da je dosta.«
Ogorčeno sam gužvala podstavu kutije za šešire. »Možda bih trebala izaći u
šetnju«, promrmljala sam. »Budući da me ovdje ne trebate.«
»Ako ne misliš biti od koristi, onda da, trebala bi.« Mama se okrenula prema
sestri. »Svjež će ti zrak zasigurno popraviti raspoloženje pa nećeš više govoriti s
figom u džepu. Neću dopustiti da takvim glupostima ometaš svoju sestru sad kad
imamo toliko posla.«
Svjež zrak i što manje gluposti - to je bilo mamino rješenje za sve. Ona je,
prije svega, bila razborita, premda bi se od tolikih prevrata, koliko smo ih mi bili
doživjeli u protekloj godini, svakoj drugoj razboritoj ženi pobrkalo u glavi. Ali
Louise iz kuće Hessen-Cassel nije si dopuštala takve slabosti. Prvi je put dokazala
kako čvrsto vjeruje u svoju prosudbu kad se usprotivila svojoj obitelji udavši se
za mojeg oca, a njezina drugog rođaka, Christiana Glücksburga, ni po čemu
poznatog, osiromašenog princa, s kojim je započela skromno, ali ugodno živjeti.
Nas je podizala ne zamarajući se ambicijama. Sada kad se otac neočekivano našao
među nasljednicima našeg kralja bez djece, dok je najstariju kćer pripremala
za brak s prijestolonasljednikom Velike Britanije, mogla je biti proglašena
kraljicom Danske. Pa ipak, ona je tim važnim pripremama pristupila kao što bi
pristupila čišćenju salona. Moja ju je pak figa u džepu, kako ju je ona nazvala,
prenerazila jer takvo što nije bilo primjereno nijednom od njezine djece, pogotovo
ne u svjetlu novih i veličajnih prilika.
Odigla sam svoje široke suknje, otišla do vrata, a onda zastala. Nadala sam se
da će me sestra pozvati da se vratim. Željela sam da Alix nešto kaže, da pokaže
kako joj trebam. Ali kako nije prozborila ni riječ, nadureno sam se osvrnula preko
10
ramena i ugledala je umotanu u svilenu podsuknju, a kraj nje mamu koja je

naređivala sluškinji gdje treba pričvrstiti pribadače, kao da je Alix lutka.
Ili žrtveno janje.
Činilo mi se kako sestrin skorašnji brak nije daleko od toga.
ʛ季
MI NISMO ROĐENE u svili i kadifi. U djetinjstvu nas je mama na to često podsjećala,

da ne bismo očekivale više od onoga što imamo. Oni koji su rođeni bogati, nisu i
sretni u istoj mjeri, tako je govorila dok je sjedila sa mnom i Alix i učila nas kako
ukrasiti šeširiće koje smo izradile same ili kako zakrpati donje rublje. Ljudi
kojima je od rođenja bilo dano sve, ne znaju cijeniti nagrade koje donosi trud. I to
je bio mudar savjet jer nitko nije pobrao više nagrada zbog svojeg truda od mame,
no ja sam u tome pronalazila slabu utjehu dok sam koračala palačom Bernstorff
ne gledajući u kipove i zrcala uzduž zidova kuda sam prolazila lupkajući
potpeticama po parketima dok je za mnom šuštala široka krinolina.
U palaču smo se bili preselili mjesec dana prije, kad je odlučeno da će otac
postati novi danski princ. Smještena na prostranu imanju izvan Kopenhagena,
palača je bila primjerno otmjena i kudikamo veća od naše Žute palače u gradu.
Među ono malo promjena koje su mi se svidjele bili su lijepi vrtovi s velebnim
stablima lipe i stazama za šetnju. Moj mlađi brat Valdemar i sestrica Thyra tamo
su voljeli provoditi vrijeme, zaigrati se, uprljati noge, zavući se u grmlje. No ja
sam tad imala skoro petnaest ljeta i bila sam prestara za dječje igre, iako sam,
pobjegavši u vrt, poželjela da nije tako. Htjela sam opet biti dijete, slobodno trčati
i skrivati se.
Kad sam podigla ruku do čela, shvatila sam da sam zaboravila ponijeti
suncobran ili šešir. Tako sam se izložila mogućnosti da previše potamnim u licu.
I dok sam, grabeći naprijed, zamišljala majčinu reakciju, pomislila sam kako bih
trebala razvezati mrežicu koja me je svrbjela i raspustiti guste uvojke niz vrat te
izazvati skandal. Jedino, nisam imala koga sablazniti. Činilo mi se da su zeleni
vrtovi pusti, no onda sam pred vilom u švedskom stilu, koja je služila kao čajana,
ugledala poznatu priliku u tamnu odijelu kako korača u oblaku dima.
Otac.
Šakama sam zgrabila nabore suknje i ne mareći što sam otkrila gležnjeve,
potrčala preko tratine k njemu. On se začuđen okrenuo, a iz usta mu se pod
naraslim i dojmljivim brkovima izvijao dim. Brkove je bio pustio ne bi li izgledao
otmjenije. Meni su bili smiješni jer mu je kestenjasta i tanka kosa na tjemenu bila
prorijeđena pa se, u usporedbi s tim olinjalim runom, činilo da nad usnama ima
guštik. Budući kralj ili ne, ipak je morao pušiti vani zato što je mama mrzila miris
duhana te ga je molila da prestane uživati u tom »odvratnom poroku«.
11
»Već ste gotove?« Njegovo zabrinuto lice obasja smiješak. Boljelo me je

vidjeti da se i on počeo mijenjati. Otkako je bilo odlučeno da će naslijediti
bolesnoga kralja, otac je izgubio ono bezbrižno držanje, kao da ga je teret krune
već počeo pritiskati.
»Neće još satima, čini mi se.« Namreškala sam nos od prodorna mirisa
duhanskog dima. »Trebaju još razvrstati hrpe odjeće. Mislim da u cijelom
Kopenhagenu više nema ni jedne haljine. Mama je rekla da sam prgava pa sam
otišla.«
»Shvaćam.« Osmjehnuo se i naborao kutove blagih svijetloplavih očiju. »A
jesi li bila prgava, Dagmar?«
To je ime za mene izabrao upravo otac, ono je jedno od mojih krštenih imena
i tad mi je bilo najdraže jer su me svi drugi u obitelji zvali Minnie. Dagmar je bilo
posebno ime kojim sam se izdvajala od drugih, a tako se nekoć zvala i naša slavna
kraljica.
Slegnula sam ramenima. »Ne razumijem zašto je to od tolike važnosti.«
Otac se nasmije. »Tvoja će se sestra udati za sina i nasljednika kraljice
Viktorije. Jednog će dana, ako Bog da, ona biti kraljica Velike Britanije. Većini
je ljudi to uistinu važno.«
»Možda jest mami i kraljici Viktoriji. A koliko je važno i Alix, to ćemo tek
vidjeti.« Na to mu se lice smrklo pa sam dodala: »Samo sam zabrinuta za nju, tata.
Alix se čudno ponaša. Čini mi se da ona sve prihvaća bez pitanja.«
On otpuhne dim, nagne se naprijed kako bi ugasio cigaru na stazi, a onda
opušak spremi u džep kaputića. »Alix i ne treba postavljati pitanja.
Čeka je vrlo utjecajan brak za koji se tvoja majka zalagala, i koji je kraljica
Viktorija odobrila. Alix zna da mora izvršiti svoju dužnost.«
Njegova me je rečenica osupnula. Ja sam bila vjerovala da svoju sestru
poznajem bolje od svih drugih, pa ipak mi nikad nije palo na pamet da je oduvijek
imala izrazit osjećaj za dužnost.
Alix je gotovo tri godine starija od mene, a zajedno smo odrastale dijeleći
spavaću sobu i poduke. Naš najstariji brat Frederik bio je poslan na studij u
inozemstvo, a drugi je brat Vilhelm pohađao Dansku vojnu akademiju, dok su
najmlađa sestra Thyra i treći brat Valdemar tad još bili mala djeca. Stoga smo
Alix i ja bile navezane jedna na drugu u kući u kojoj je uvijek nedostajalo novca,
gdje je vladala naša majka koja bi o blagdanima, kad se obitelj okupljala, pažnjom
obasipala našu braću.
Uvijek me je ljutilo što se toliko posvećivala Frederiku i Vilhelmu, premda
mi je Alix govorila kako je to posve prirodno jer svaka majka više cijeni svoje
sinove. Nisam razumjela zašto kad smo baš mi, kćeri, pomagale održavati
kućanstvo dok su sinovi izbivali. No za razliku od mene - ja sam mrzila beskrajne
kućanske poslove - moja se sestra nikad nije bunila. Noću smo u uskim krevetima,
jedna do druge, šaputale držeći se za ruke ogrubjele od rada. Obećale smo si kako
12
ćemo kupiti kuću uz tjesnac Øresund u kojoj nikad nećemo ribati podove. I kako
ćemo imati stotinu pasa i satima slikati jer smo obje bile dobre u akvarelima. No
sve se to promijenilo onoga časa kad je prihvatila prosidbu princa Alberta
Edwarda. Tad se pretvorila u neku drugu, nije više bila moja privržena sestra.
Odjednom je postala mamina miljenica, bila je stalno na podukama o dvorskim
protokolima, na plesu ili na krojačkim probama. Pripremala se za novi život u
stranoj zemlji, život u kojem ja neću sudjelovati.
»Više ju gotovo i ne viđam«, rekla sam izbjegavajući očev pogled. »Mama
samo ponavlja kako Alix mora napisati važna pisma, kako moraju posjetiti neke
ljude ili kako ona mora nešto isprobati. Čini mi se da nas je već napustila.«
»Jesi li joj što rekla?« on me blago upita. »Možda Alix misli da si ljuta na nju
jer se stalno duriš.«
Na to sam opet zastala. Jesam li bila ljuta? Valjda sam morala biti. Svakako
mi se nije sviđalo to kako je dragovoljno pristala na brak i zaboravila naša
obećanja.
»Izgledam li Vama ljuta?«
»Uvijek.« Uštipnuo me za obraz. »Ti si naša buntovnica.«
»Buntovnica!« uskliknula sam. »Zar samo zato što ne želim da se sve
promijeni? Naš se dom okrenuo naopačke, tata. Takvo što nisam očekivala.«
On uzdahne. »Vidim da ti to teško pada. I žao mi je. Ali brak je najvažnija
prekretnica u životu, Dagmar. Moramo ostaviti one koje volimo i zasnovati svoju
obitelj.« Zastao je. »Ti ćeš uskoro navršiti petnaest godina. Zar nisi još o tome
razmišljala?«
»Naravno da jesam«, uzvratila sam, premda to nije bila istina. Brak je možda
bio neizbježan, no do tada za nj nisam marila. »Ali kako će se Alix udati za nekoga
koga gotovo i ne poznaje? Bertie od Walesa je vidio njezinu fotografiju i zatražio
da se upoznaju. Tek su se o Uskrsu sreli, sjećate se, kad smo svi zajedno išli u
Rumpenheim. Tamo je bila carica s najstarijim sinom i ja sam mislila da se Alix
sviđa carević. Niksi se ona svidjela zasigurno, a s Bertiejem jedva da je izmijenila
koju riječ. I sad ga ona već toliko voli da će se udati za njega?« Otac nije ništa
rekao pa sam nastavila. »Vi ste mamu zacijelo voljeli kad ste ju oženili.«
»Jesam.« Uto mu se lice smekša. »Tvoja je majka bila odlučna i puna života.
Zaljubio sam se na prvi pogled. U mladosti ti je bila nalik. Ona je točno znala što
želi.«
Nisam htjela da me otac tješi. U tom mi trenutku nije godilo to što me je
usporedio s majkom, baš onom koja je dopustila da nam se život stubokom
promijeni.
»Ali prije no što sam upoznao tvoju majku, pokušao sam snubiti Viktoriju«,
dodao je s osmijehom na usnama.
Ostala sam zabezeknuta. »Zar zaista?«
13
»Da, i to ne samo ja. Desetak se prinčeva trudilo. Ona je bila najpoželjnija

nevjesta u Europi. A ja sam bio poprilično smion, premda ne i imućan. Pisao sam
joj pisma i predložio da je posjetim u nadi da će pristati. No trud mi bijaše
uzaludan jer me je s prezirom odbila, kao i nekolicinu drugih, i udala se za Alberta
iz kuće Saxe-Coburg i Gotha.«
»A taj je umro«, promrmljala sam, »i ostavio za sobom udovicu koja se petlja
u naša posla.«
»Hajde, nemoj sad tako. Ne smiješ kriviti kraljicu. Istina je da je caričin sin
pokazao interes za tvoju sestru, no Alix ne želi živjeti u Rusiji jer ne govori njihov
jezik.«
»Ali na ruskom dvoru govore francuski! Vidite da Alix nema pojma! Ona
mrzi kišu, a ja sam čula da u Engleskoj stalno pada. I što će napraviti kad ne bude
mogla izaći a da pritom ne pokisne?«
»Morat ćemo se pobrinuti da ponese dovoljan broj kišobrana.« Otac mi se
opet nasmiješi. »Znam da ti nije lako, ali nećeš ju umiriti svojim sumnjama.«
Lecnula sam se. Bila sam odveć zaokupljena vlastitim osjećajima pa nisam ni
pomislila kako se osjeća Alix. Stala sam uz oca poželjevši da me utješi kad me je
zagrlio oko struka i poljubio u čelo. »Opet ne nosiš šešir«, primijetio je. »Majka
će ti biti bijesna.«
»Dodajte to na njezin popis primjedbi«, uzvratila sam. Njemu su grudi
zahroptale od smijeha kad me je poveo niz stazu, s rukom oko struka. U tom mi
je trenutku pružio osjećaj sigurnosti te sam shvatila kako se bojim da ću izgubiti
i njega. Znala sam da je naš kralj bolestan i da su u jeku pripreme za proglašenje
oca princem. Kakav će nam biti život kad on bude na prijestolju, kad mama
postane kraljica i kad nas danju i noću počne opsjedati mnoštvo slugu i
službenika?
Zadrhtala sam od te pomisli. Otac me čvršće zagrli. »Što te još muči?«
Učinila sam se samoj sebi smiješnom. Svaku bi drugu djevojku obradovao
takav uspon u društvu, to što će se nazivati princezom i biti najstarija kći u kući,
nakon što joj ode sestra. »Hoćemo li se morati preseliti u palaču Amalienborg kad
se vratimo s Alixina vjenčanja?« upitah.
»Bojim se da hoćemo. Kralj Frederik ukazao mi je veliku čast time što sam
postao njegovim nasljednikom, ali ništa od toga nije bilo jednostavno. Trebalo je
proći nekoliko mjeseci da se svi dogovore. Njegovo Veličanstvo sada zahtijeva
da živimo u skladu sa svojim položajem.« Spustio je pogled jer sam niska rastom,
kao i majka, dok je Alix bila visoka i tanka kao otac. »Naša Žuta palača više nije
prikladna za budućeg kralja i kraljicu. Sad će nam ova biti ljetna rezidencija, a ti
ćeš u Amalienborgu imati svoje odaje. Zar to nije krasno? Nakon što si godinama
dijelila spavaću sobu sa sestrom, sada ćeš imati svoje sobe koje ćeš moći urediti
kako želiš.«
14
»K meni će doći i Thyra?« Spomenula sam svoju devetogodišnju sestru koja

me je posvuda udivljeno pratila kad god nije uokolo skakutala s bracom. »Uselit
će se k meni čim bude mogla. Meni ne smeta«, dodala sam. »Ne znam što bih sa
svim tim sobama.«
»Čeka nas još promjena koje ti se ne sviđaju, ha? Morat ćemo se snaći najbolje
što možemo.«
Turobno sam kimnula na što me je pustio i pošao po kaputić. U trenutku kad
je htio izvaditi opušak cigare iz džepa, odjednom se zagleda u palaču. Usmjerila
sam pogled kamo i on te ugledala majku kako nam maše s prozora na katu.
»Izgleda da su završile prije no što smo mislili«, dobaci otac. »No dobro.
Pođimo vidjeti miraz tvoje sestre. Budi ljubazna prema njoj. Zapamti što sam ti
rekao: Alix nije kao ti. Ona neće tako lako otvoriti dušu, zato razgovaraj s njom
nasamo. Sad joj je tvoja potpora najpotrebnija. Ne želim da budete u svađi kad
krenemo u Englesku.«
»Dobro, oče«, uzvratih.«
Ali nisam bila sigurna želim li čuti to što bi mi sestra mogla reći. Što ako
saznam da joj neću nedostajati onoliko koliko bih ja to željela?
15
DRUGO POGLAVLJE
Z a večerom smo sjedili u dvorani osvijetljenoj svijećnjacima. Sada su nam

sluge u livrejama s bijelim rukavicama na rukama posluživali juhu, pečena
lososa, ukusno povrće, netom ispečene pite i boce bordoškoga vina - od takve se
gozbe naša cijela obitelj mogla hraniti tjedan dana. Promatrala sam mamu kako,
savršena držanja, sa svojeg stolca upućuje sluge, kao da je cijelog života
naređivala legijama. Moj mlađi brat i sestra, Valdemar i Thyra, bili su okupani
nakon igre u vrtu i posjednuti na stolce s pozlaćenim okvirima, za stolnjakom
prekriven stol te su sjedili neuobičajeno skrušeno, kao da su zapanjeni nizom
srebrnih vilica, žlica i noževa pokraj svojih tanjura.
»Mala je vilica za salatu«, šapnula sam Thyri pokazavši pribor. »Veća je za
meso i ribu. Ideš od daljih prema bližima. Vidiš?«
Moja sestra kimne. U kosi je oko zagasito zlaćanih kovrča imala svezanu
vrpcu. Kao i ja, Thyra je imala velike, izražajne smeđe oči i prćast nos, što je
naslijedila od oca, dok je mali Valdemar imao svijetlu kosu i put te sivoplave oči
kao majka i Alix.
Dok smo jeli, mama je ispod glasa razgovarala s ocem, zasigurno o mirazu i
pripremama za odlazak u Englesku. Jedva sam ju čula, a nekoć smo u Žutoj palači
za vrijeme jela znali zapodijevati bučne rasprave. To je bio još jedan dokaz kako
naš život više neće biti isti. Uto četverogodišnji Valdemar iznebuha objavi: »Ja
želim ići u Englesku!« na što svi zamuknusmo.
Prinijela sam ustima ubrus kako bih suspregnula hihot.
»Djeca nisu pozvana na vjenčanje«, prekori ga mama. »Ostat ćeš ovdje s
Thyrom i dadiljom dok se...«
»Neću.« Valdemar udari ručicom o stol. »Želim ići!«
Mama pogleda u oca, a on se, kao i ja, suzdržavao da ne prasne u smijeh.
»Christiane, dragi, molim Vas recite našem sinu da takve ispade nećemo trpjeti.«
Otac se sabrao. »Valdemare«, oslovi ga, nastojeći zvučati oštro, »slušaj svoju
majku.«
Bratu se lice smrknulo. Alix ga je podragala po ruci i nešto mu promrmljala.
On ju u nevjerici pogleda i ponovi za njom: »Novi vlak?«
Ona kimne. »Obećavam. Čula sam da u Engleskoj izrađuju lijepe vlakiće.«
16
Morala sam pregristi jezik da ne kažem kako ih prave i u Danskoj. Imali smo
željeznicu koja je pripadala mojoj starijoj braći, i divno je radila, sve dok ju
Valdemar nije zgazio u napadaju bijesa. Alix me je potom iznenadila kad se
okrenula prema roditeljima. »Ne vidim razloga zašto ne bi pošao s nama. Ipak je
riječ o mojem vjenčanju. Ja bih željela da dođe naša cijela obitelj.«
Tko bi rekao? Cijelo to vrijeme ja je nijednom nisam čula kako izražava svoje
mišljenje. Uspravila sam leđa dok je mama nastojala nadvladati izraz neugodna
iznenađenja na licu.
»Ali moramo se pobrinuti za toliko toga. Tamo će biti cijela obitelj kraljice
Viktorije, kao i drugi važni uzvanici. Ne mogu se još i brinuti za djecu.«
»Za njih se može brinuti Minnie.« Alix skrene pogled na mene.
Začula sam se kako pristajem: »Da. Naravno da mogu.«
»Dobro. Onda je sve riješeno«, rekao je otac zvučno odahnuvši na što ga je
mama pogledala stisnutih usana.
Valdemar bi možda pobjedonosno vrisnuo da ga mama nije upozorila
pogledom. On se bio zaokupio tanjurom u kojem je razvlačio pečenu ribu sve dok
mu Alix nije pomogla preuzevši njegovu vilicu. Tad mi se na trenutak zahvalno
nasmiješila, a time me je razriješila dvojbe. Ako ona želi da svi budemo tamo,
onda zacijelo i moja sestra ima sumnji. Odlučila sam kako moram naći vremena i
razgovarati s njom.
Nakon večere Valdemar i Thyra su, unatoč njihovu protivljenju, poslani gore
na spavanje, dok smo se mi ostali okupili u salonu. Otac si je natočio konjak,
majka je dohvatila vezivo. Dok je provlačila konac kroz iglu, ona dobaci:
»Minnie, nešto nam odsviraj.« U palači smo imali velik klavir, nimalo nalik na
trošni pianoforte u našem Žutom dvorcu, no kad sam sjela na stolac i počela
svirati, činilo mi se da su mi se svi prsti pretvorili u palčeve. Uporno sam griješila,
misleći na Alix koja je sjedila uz prozor i zurila u sumrak što se spuštao.
»Minnie, je li to Handela kvariš?« razdražljivo se obrecne mama. Podigla sam
ruke.
Alix je s uzdahom svrnula pogled u sobu. »Dan je bio dug. Mislim da ću se
povući.«
»U ovaj sat?« upita mama. »Ni mrak još nije pao.«
Alix je prišla majci i ocu te ih poljubila u obraz. Kad je krenula prema vratima
salona, skočila sam na noge. »I ja ću s tobom«, objavila sam i prije no što me je
majka mogla dozvati, izašla s njom u hodnik.
Činilo se da Alix ne primjećuje da idem za njom sve dok ju nisam povukla za
rukav. Iznenadila se i zastala. Iz njezina sam opreznog pogleda pročitala kako zna
što ću joj reći.
»Jesi li preumorna za razgovor?« upitah.
Ona se nasmiješi. »Baš me je zanimalo kad ćeš me pitati.«
17
»Mogla si i ti pitati mene«, uzvratila sam i ugrizla se za usnicu jer nisam

željela započeti razgovor u svadljivu tonu. »Pretpostavljam da si imala previše
posla.«
»Uistinu jesam. Nisam imala pojma da planiranje vjenčanja zahtijeva toliko
truda. Vidim li još jednu haljinu ili šešir...« Pogledala me je u oči. »Hoćemo li se
popeti u moju sobu?«
»Ne«, naglo uzvratih. Sad je imala vlastitu ložnicu i nisam htjela gledati hrpe
novih stvari koje će biti poslane u Englesku. »Razgovarajmo u dvorani.«
Dvorana je bila prozračna i popločana crno-bijelim pločicama, a protezala se
dokle i vrt s vanjske strane palače. U sjenovitoj odaji biljke su se poput pernatih
zvijeri iz porculanskih lonaca nadvijale nad bijelim namještajem od vrbova šiblja,
koji sam mrzila jer bih haljinom uvijek zapela za vrh neke od šiba i...
Alix me prekine u oklijevanju. »Možeš sjesti. Ako izvučeš nit, to se može
popraviti. Više ne moramo šivati pod svjetlom svijeće, sad imamo druge da nam
krpaju.«
Ljutito sam sjela na najbliži stolac. Nisam znala podruguje li mi se ili ne.
»Tebi valjda godi imati sluge.«
»Zašto mi ne bi godilo?« Sjela je meni nasuprot. »Lijepo je kad nemaš
slomljene nokte ili iglom izbodene prste.« Pogledi su nam se sreli. »Zar tebi ne
godi?«
Slegnula sam ramenima. »Sluge pričaju. Imaju oči i uši. Bilo bi mi draže kad
se o svakoj minuti mojega života ne bi pričalo na stubištu za služinčad.«
Ona spusti pogled i stane poravnavati čipku na rubu rukava. »Zvučiš ljutito,
Minnie.«
»Zaista?« Nakostriješila sam se kad je ponovila ono što mi je rekao i otac.
»Možda za to imam valjan razlog.«
Sestra me pogleda. Njezine su se oči na upalu licu u tami dvorane činile
ogromnima. »Koji razlog?«
Htjela sam se potužiti kako sam ljuta jer se udaje za nekoga koga nije već
mogla zavoljeti, i kako znam da je za to kriva mama jer ju je ona natjerala da
izvrši svoju dužnost. Ne znajući odakle bih počela, začula sam se kako govorim:
»Zašto si pristala?«
Na to je utihnula. Nije svrnula pogled, no opet ga je zastrla ona daljina. To
me je ohrabrilo da kažem: »Ti ga ne možeš voljeti. Jedva ga i poznaješ.«
Ona počne odmjerenim tonom: »Misliš li da bih pristala udati se za njega ako
bih smatrala da nije prikladan?« Onda nastavi: »Istina je, ja ga još ne poznajem i
ne znam hoće li me usrećiti. Ali on je zatražio moju ruku i on će me učiniti
princezom od Walesa. Prije no što sam pristala, ja sam o tome dobro razmislila.«
»Ti si pristala? Ili je mama pristala? Alix, ja sam uvijek mislila...«
»Što?« prekine me. »Što si ti uvijek mislila?«
18
Osupnuta njezinom ozbiljnošću tražila sam prave riječi. »Ne... ne znam.

Mislila sam da ćemo se obje udati kad se zaljubimo, kao što su se vjenčali otac i
majka.«
Na to se nasmiješila. Ganuo me je taj blagi pomak njezinih usana - tako bi se
pomireno i stoički osmjehnula i onda kad bi se pred njom našla hrpa odjeće koju
je valjalo pokrpati. »Minnie, mi nismo više djeca koja željno iščekuju priče za
laku noć braće Grimm. Otac će postati kralj. Mi se moramo udati i tako izvršiti
dužnost prema svojoj zemlji. Danska možda nije moćna država, no ona još uvijek
ima neprijatelje, a među njima je najzagriženija Pruska. Tom vražjem Bismarku1
nije bilo drago čuti kako će otac, a ne njegov najdraži kandidat, naslijediti
krunu. Prošlo je vrijeme bajki.«
»Bajki?« podigla sam glas. No onda sam zastala i udahnula da se smirim.
Moja revna sestra, koju nikad nije zanimao vanjski svijet, najednom je zborila kao
diplomat. »Ne govorim ja o bajkama. Što je s carevićem? Zar ne misliš da bi nam
se vjenčanjem s njim ukazala čast? Rusko je Carstvo, usudila bih se reći, moćnije
od Britanskoga. Osim toga, Niksa te voli.«
»On voli mene?« U glasu joj je zatitrao smijeh. »Niksa Romanov ne voli
mene.«
»Ne voli? Bogme se činilo da te voli. Vidjela sam kako te je gledao u
Rumpenheimu gdje si upoznala svojeg dežmekastog Bertieja od Walesa. Niksa je
cijelo vrijemo samo s tobom razgovarao. Otac mi je rekao da bi on bio zatražio
tvoju ruku, no ti si rekla kako ne bi mogla živjeti u Rusiji jer ne govoriš njihov
jezik. Alix, na dvoru Romanovih govore francuski. A tvoj je francuski kudikamo
bolji engleskoga.«
»To sam rekla samo zato da Niksu poštedim srama. On me je htio zaprositi
jer mu je tako naredio njegov otac. Car Aleksandar ne želi Pruskinju za snahu.«
»Ti nisi Pruskinja.«
»Nisam. Ali Niksa nije želio mene.« Tad mi se upadljivo zagledala u lice te u
meni probudila nemir. »Zar je moguće da ti zaista ne znaš o čemu govorim?«
Odjednom mi je ponestalo zraka, umalo sam poskočila kad me je dotaknula
rukom.
»On u Rumpenheimu nije prestao gledati tebe«, reče Alix. »Bio je opčinjen.
Svaki put kad je razgovarao sa mnom, samo je za tebe pitao. Htio je zatražiti tvoju
ruku, ali otac nije htio ni čuti. Car je svojeg sina poslao da zaprosi mene. Time što
sam im jasno dala do znanja da nisam zainteresirana, sve sam nas poštedjela
muka.«
Zurila sam u nju bez riječi, što mi se vrlo rijetko znalo dogoditi.
1
Bismarck - Otto Eduard Leopold Bismarck, knez, njemački državnik (1815. - 1898.). Zastupnik u pruskoj
Zemaljskoj skupštini 1847. i u Saveznom parlamentu u Frankfurtu 1851. te 1859. - 1862. pruski poslanik u
Petrogradu i Parizu. Godine 1862. postao je kancelar (predsjednik vlade) i ministar vanjskih poslova Pruske.
Glavni cilj njegove politike bilo je ujedinjenje njemačkih zemalja i ostvarenje njemačke prevlasti u Europi.
19
Ona me potapša po ruci. »O, Minnie. Zar si slijepa? Pa svi su to primijetili.

Čak je i dežmekasti Bertie, kako si ga nazvala, izjavio da se Niksa ponaša kao
zaljubljen labud.«
U mislima sam se vratila u vrijeme koje smo proveli u Rumpenheimu. Sjetila
sam se onog jutarnjeg poletnog jahanja, ručkova koji bi se otegli pod paviljonom
na tratini pokraj dvorca, večernjeg plesa i kartaških igara. No koliko se god ja
trudila, nisam mogla dozvati u sjećanje jasan prizor ruskog prijestolonasljednika;
imala sam samo mutnu sliku neodređene figure u ulaštenim čizmama. No njegovu
sam majku, caricu, poznavala godinama. Ona je bila rođena kao princeza od
Hessena i Darmstadta, iz vladajućeg ogranka majčine loze. Ipak, meni je
carica Marija Aleksandrovna uvijek bila odbojna te mi se činilo da onako umotana
u samurovinu koju si mi nismo mogli priuštiti, svojim uznositim izrazom lica i
tužnim, no prodornim očima šutke osuđuje naše zastarjele navade. Ipak, ona i
mama redovito su izmjenjivale pisma u kojima nas je carica pozivala k sebi kad
god je prolazila kroz Njemačku ili Dansku jer je svake godine odlazila na odmor
u Nicu. Tako smo, u prilikama kad ju je pratio, upoznali i njezina najstarijeg sina
Nikolaja ili Niksu, kako su ga zvali. Za mene je on bio samo još jedan mladić:
pristojan i povlašten, ali ne i prisan. Zapravo mi nije ostalo u sjećanju da je on na
mene obraćao pažnju. Za vrijeme našeg boravka u Rumpenheimu mene je samo
zanimalo je li on naklonjen Alix pa sam na kraju očito zaboravila promotriti i
njega. Ali nije mi se sviđalo čuti da nisam primijetila ono što su, prema sestrinim
riječima, primijetili svi drugi.
»Ne budi smiješna«, uzvratila sam. »On ne bi poželio mene ako bi mogao
dobiti tebe.«
Alix povuče ruku s moje. »Ovo nije natjecanje. On se u tebe zaljubio. Otišao
je iz Rupenhiema ne zaprosivši te samo zato što naš otac ne bi dopustio očijukanje
ako car ne bi prvo odobrio brak. Niksa Romanov neće nikad postati moj muž. No
mogao bi«, dodala je, kao da iznosi neporecivu činjenicu, »biti tvoj.«
Ja sam se toliko zbunila da nisam znala što bih rekla.
»Trebala bi o tome razmisliti«, nastavi Alix. »Niksa se činio odlučnim,
uvjeravao je oca kako će i carica i mama podržati brak. A možda će ga odobriti i
car Aleksandar jer nisi pruska princeza.«
»Ali ja nisam nikakva princeza! Otac još nije okrunjen.«
»U očima svijeta mi već jesmo princeze.« Iz nekog sam razloga zadrhtala od
njezina tona. »Minnie, ti moraš odrasti. Moraš vidjeti svijet onakvim kakav on
jest, a ne onakvim kakvim bi ti voljela da bude. Nas će, kao kćeri danskoga kralja,
prositi kao kraljevske nevjeste.«
»Tebe neće«, podsjetila sam je. »Ti sad pripadaš Bertieju od Walesa.«
»Da.« Ustala je zašuštavši sivom svilom. »O mojoj je budućnosti odlučeno.
O tvojoj pak još nije. Moraš mudro izabrati. Slušaj svoje srce, ali misli glavom.
20
Ljubav će možda sve pobijediti - u sonetima - ali nije uvijek ljubav ta koja će nam
pružiti sigurnost.«
Podigla sam oči i zapiljila se u nju, ukopana u naslonjaču. Od svih mogućih
odgovora, taj nisam očekivala. »Sigurnost?« ponovila sam. »Izabrala si Bertieja
radi... sigurnosti?«
»Da, između ostaloga. Sve i da me je Niksa zaprosio, bila bih ga odbila. Ja
uistinu ne želim živjeti u Rusiji. Ja nisam kao ti. Ja po prirodi nisam pustolovna.«
Zastala je. »Jesi li još ljuta na mene?«
»Nisam ni bila ljuta«, prošaptah.
Ona se opet nasmiješi, no sad joj je osmijeh bio milostiv. »Jesi, bila si. I to
prilično ljuta. Morala si biti. Ali mi smo sestre. I ja ću te uvijek voljeti.«
Poželjela sam ju zagrliti. Pridigla sam se suznih očiju, zaprepaštena onim što
mi je rekla, kao i mojim vlastitim neznanjem o spletkama u koje su nas, poput
kakve nevidljive i neumoljive mašinerije, potajice htjeli uvući, a naše živote
pretvoriti u pakao.
No prije nego što sam ju dodirnula, Alix uzmakne. »Ne sad.« Glas joj je zapeo
u grlu. »Imat ćemo vremena za rastanak. Ali sad još ne.«
Potom je otišla iz dvorane. Dok se udaljavala hodnikom palače i penjala
stubama u svoju sobu, nisam se htjela prepustiti zebnji.
Izgubila sam svoju sestru poradi sigurnosti. To me je saznanje toliko
prenerazilo da se na onu objavu kako bi me nasljednik Romanovih mogao
zaprositi nisam ni osvrnula.
21
TREĆE POGLAVLJE
V ratili smo se u Kopenhagen i svoju Žutu palaču, gdje su sofe bile uleknute i
prekrivene rupcima ne bismo li tako sakrili podstavu od konjske strune koja
je provirivala sa strana, u sobe koje su vonjale na vlagu, gdje su na zidovima bili
naši uokvireni akvareli, a pokraj njih izblijedjele zavjese koje smo bezbroj puta
oprale i pokrpale.
Bilo mi je drago što sam kod kuće, no kako su dani odmicali, tako me je
obuzimala nostalgija. Palača našega djetinjstva počela je blijedjeti poput duha te
se, pred budućnošću koja je prodirala u sadašnjost, povlačila u svoje oronule
zidove.
Majka i Alix bile su nerazdvojne, provodile su sate iza zatvorenih vrata,
nadgledale svaku pojedinost miraza, posjećivale plemićke gospođe koje su, nakon
otkrića da postojimo, počele objavljivati kako za ručkom ugošćuju buduću
princezu od Walesa. I otac je često izbivao, odlazio bi na dvor k bolesnom kralju
kad god bi ga on pozvao, ostavljajući me s djecom da nekako ispunim vrijeme jer
su kućanski poslovi koje sam nekoć obavljala ja sada bili povjereni služinčadi.
U posvemašnju melankoliju nisam zapala jer sam se igrala s bratcem i
sestricom i čitala im naglas bajke iz pohabanih knjiga. No ipak sam se brinula
kako će se snaći to dvoje malenih kad uskoro budu gurnuti pred oči javnosti kao
članovi kraljevske obitelji. Željela sam ih zaštititi, premda sam znala da ne mogu
ništa učiniti - ta jedva sam štitila i samu sebe. Noću sam ležala budna maštajući o
fantastičnim prilikama za bijeg. Prerušeni ćemo se ukrcati na brod i otploviti u
kolonije (koje kolonije - to pak nisam znala), a tamo ćemo živjeti kao obični ljudi
(što ćemo raditi - ni to nisam znala). Ili će otac shvatiti kako ne želi vladati te će
se odreći krune, a mi ćemo ponovno nastaviti živjeti kao prije jer tada ni
kraljica Viktorija neće željeti da se za njezina sina uda Alix, i tako će...
Bila bih se nasmijala svojim maštarijama da nisam znala što nas čeka. No kad
je u Dansku stigla zima i kad se 1863. godine približio mjesec ožujak, a s njim i
Alixin odlazak, o neizbježnosti toga dana šaputale su i pahuljice nošene vjetrom.
Onda je, najednom, vrijeme predaha završilo. Nisam se stigla ni pribrati, a
kuća je već bila u kaosu - kovčege su pakirali i odnosili na brod, mama je na sve
strane izvikivala naredbe užurbanim sluškinjama koje su preko pokućstva
razastirale plahte pa se činilo da je palača prekrivena mrtvačkim pokrovom. Tada
je uistinu bila poput duha.
22
»Bojiš li se?« šapnula sam Alix noć prije no što smo krenuli, nakon što sam
satima čekala da mama izađe iz sobe kako bih sa sestrom mogla biti nasamo.
Odmahnula je glavom. »Zašto bih se bojala?«
No bojala se. Vidjela sam to u njezinim skupljenim usnama i kutu pod kojim
je držala bradu kad smo se ukrcali u vlak za Bruxelles, odakle smo nastavili
putovati brodom kraljice Viktorije koji je ona bila poslala po nas. Naši su se Danci
okupili na dokovima kako bi pozdravili Alix, mahali su joj, izvikivali njezino ime.
Ja sam pak morala zatomiti smijeh. Nikad prije nitko nije izvikivao naša imena i
to mi se činilo nevjerojatnim.
Po dolasku u Englesku moja je podrugljivost prerasla u divljenje.
Tamo je Alix bila dočekana s pompom. Premda je po nama poput hladnih
iglica padala ranoožujska kiša te smo drhtale u novim opravama - koje su nas
prilično koštale, na što nas mama nije prestajala podsjećati - tisuće je podanika
kraljice Viktorije bilo natiskano uz put kojim smo išli u London i klicalo Alix u
natkrivenoj kočiji. Ona se vozila s mamom i Bertiejem, a on nas je dočekao brkat,
s usiljenim smiješkom na usnama, u fraku na kojem se, primijetih, mogao
namirisati trag ženskog parfema. Otac i ja smo se vozili iza sestre. Odlijepila sam
pogled od razdraganih Britanaca, kojima studena kiša naizgled nije nimalo
smetala, i zapiljila se u oca.
On mi je samo usnama oblikovao riječ »kišobrani« natjeravši me da opet
zatomim smijeh.
Da, kišobrani. Alix će trebati hrpa kišobrana.
Na postaji Paddington ukrcali smo se u vlak. Kad smo stigli u dvorac
Windsor, mrak se već odavno bio spustio. Nakon još jedne vožnje kočijom koja
se odužila zato što je more čestitara željelo makar vidjeti novu princezu, osjećala
sam kako mi se noge smrzavaju, dok su mi ruke u novim rukavicama od teleće
kože bile hladne kao led. Pa ipak, kad smo konačno izašli iz kočije i krenuli u
dvorac, jedva da sam osjećala studen.
Umjesto nje me je bila obuzela zebnja zbog susreta s kraljicom. Viktorija je
bila slavna diljem svijeta. U osamnaestoj je godini sjela na prijestolje, za njezine
je vladavine Britanija sveudilj veličala krunu i nesmiljeno širila svoje posjede,
prisvojivši između ostalog i daleku Indiju. No kraljičin sretan brak s princem
Albertom, s kojim je imala devetero djece, prekinula je njegova nagla smrt koju
je oplakivalo cijelo carstvo. Premda onda do nas nisu dopirale vijesti, čak sam i
ja doznala u kakvu je duboku žalost zapala kraljica jer je moja majka bila
napomenula kako bi, da se pitalo Viktoriju, i ona bila pokopana sa suprugom.
Zamišljala sam ju kao drevnu božicu - strogu, nemilosrdnu, u crno zavijenu - i
kad sam ju prvi put vidjela, uvjerila sam se da takva i jest.
Stajala je u predvorju okružena dvorkinjama, među zbirkom širokih,
zvonolikih sukanja i čipkastih kapica. Nije se isticala zato što je nosila crninu -
sve su one bile odjevene u tamne nijanse po uzoru na kraljicu - već zato što je
23
svojim mirnim i zapovjednim držanjem plijenila poglede. Nije bila visoka,

zapravo je bila mnogo niža nego što sam mislila, no nitko ju nije mogao zamijeniti
za neku drugu. Kraljica je Viktorija stajala kao da se svijet okreće oko nje, ne kao
da se ona kreće među svijetom.
Podigla je veo kojim joj je bilo zakriveno lice - očito je još bila u žalosti - i
trepnula vodenastim očima da bi potom zlovoljno upitala: »Gdje ste dosad?«
Nastupila je tišina. Zapitala sam se što bi ona mogla misliti, gdje smo bili, kad
je njezin sin Berthie iskoračio naprijed i samo rekao: »Narod.«
Kraljica je kratko kimnula, kao da je dobila zadovoljavajuće objašnjenje,
potom se zagledala u Alix. I prije no što se moja sestra uspjela duboko nakloniti,
Viktorija ju je zagrlila. »Konačno si tu«, rekla je kao da je dotad samo čeznula za
Alix.
Nato smo se svi mi poklonili. Kad je kraljica zgrabila moju sestru, morala sam
svrnuti pogled jer nisam mogla gledati kako se te punašne, u crno umotane ruke
poput gavranovih krila ovijaju oko Alix.
Viktorija ju je tako dugo grlila da sam se pobojala da će ju ugušiti. A kad se
odmaknula od nje i sve nas prekorila, oči su joj blistale od suza: »Vi uvelike
kasnite. Večera će biti poslužena za sat vremena. Predlažem da odete u svoje sobe
presvući se. Ja vam se ne mogu pridružiti. Ovo me je čekanje umorilo. Vidjet
ćemo se sutra.«
Tako rekavši, kraljica se okrenula i otišla, a za njom povorka sumornih
dvorkinja, kao i čopor neobično poslušnih koker-španijela.
Alix me je pogledala preko ramena. Nije se činila uplašenom. Izgledala je
pomireno.
SLJEDEĆI JE TJEDAN bio ispunjen zbivanjima koja su vodila vjenčanju. U javnosti

se nisam mogla približiti Alix jer su nas stalno okruživale stotine ljudi, dok je u
središtu pažnje bila kraljica te se sve oko nje vrtjelo. No ipak sam svjedočila kako
Alix i Viktorija bjelodano postaju sve naklonjenije jedna drugoj. Kraljica nije bila
od pokazivanja nježnosti, ali za vrijeme večere ili čaja ili jedne od svojih
beskonačnih šetnji u privatnim vrtovima, zajedno s koker-španijelima koji su
uvijek bili uz nju, znala bi tek tako na Alixinu ruku položiti prste - što je pak bila
majčinska, posesivna gesta koja je značila da moja sestra, kao i sve drugo na što
bi kraljica mogla pomisliti, pripada Britaniji.
A to moju zlovolju nije nimalo ublažilo.
Našeg je oca vidno zanemarivala, prema njemu se odnosila kao prema
nevažnu gostu, iako je bio nevjestin otac, nasljednik našeg kralja i vojvoda od
Schleswiga, Holsteina i Lauenburga, makar samo naslovom.
24
Pitala sam se nije li njegovo prijašnje uzaludno udvaranje Viktoriji bilo nešto
čega se ona nije željela sjećati. Jer, ona se pravila da razgovara s njim samo kad
je to zahtijevao protokol, a kako ga je upravo ona određivala, razgovarali su
rijetko. Mama je imala previše briga pa se nije stizala još i time uvrijediti. Kad
god je imala vremena, ona se uzrujavala zbog Alix ili tražila Thyru i Valdemara.
Moj nadzor nad djecom nije bio postojan pa su oboje trčali dvorcem, igrali se
skrivača s djecom Viktorijine kćeri, pruskom princezom Vicky, i pritom prepadali
sluge i zveketali dijelovima oklopa u nišama dugih hodnika.
Jednog vedrog dana (onoliko vedrog koliko je to moguće u Engleskoj) izašli
smo jahati. Otac je bio vrstan jahač još iz vremena prije no što je postao
nasljednikom kralja, kad je služio u Danskoj konjici kako bi nas od skromne plaće
konjanika mogao uzdržavati. On je zahtijevao da svi naučimo jahati još kao djeca.
Alix je voljela konje, no draže su joj bile mirne kobile, dok ja nisam imala takvih
strahova. Meni ništa nije bilo uzbudljivije od jahanja, od osjećaja snage i brzine
na leđima konja. To mi se iskustvo činilo najsličnijim letenju i zato sam se pred
dvorcem rado pridružila gospodi i damama na konjima iz kraljevske konjušnice.
Bila sam ponosna na oca koji se dobro držao te ga je čak i Viktorija
nevoljko pohvalila kad je u dvorištu pokazao koliko je vješt u sedlu.
Ja sam pak morala nekako improvizirati jahaću odjeću. Kako se nitko nije bio
sjetio da će se možda i od mene očekivati da pokažem koliko dobro jašem, i kako
nisam imala prikladnu kapu, kosu sam skupila pod mrežicu i hrabro izdržala
kraljičin začuđeni pogled.
Viktorija nije jahala, već se povukla u svoju sobu, no zato je njezin mlađi sin,
osamnaestogodišnji Alfred sjeo u sedlo. Taj vječito namrgođeni mladić napućenih
usana i majčinih blijedoplavih očiju vrebao je iz pozadine. Izgledao je kao da ga
ne zanima ništa drugo doli hrana i piće, kojima se obilno častio. On se bio
udostojao jahati uza me, no pritom je svojom nogom udario o moju zbog čega je
moj konj trznuo glavom.
»Zabavljaš li se?« upitao me je naceren. Nisam bila sigurna na koju zabavu
misli pa sam se nasmiješila i podbola konja da se pridružim Alix i Bertieju. Pa
iako sam spočetka bila sumnjičava, moj mi se zet ipak svidio. On, koji je
proputovao svijet, čijim se građaninom smatrao, svojom me je naklonošću prema
Alix uvjerio kako će, ako već nije zaljubljen u nju više no što je ona u njega, barem
nastojati njegovati međusobno poštivanje.
U dvorac smo se, nakon boravka vani, vratili u zamjetno boljem raspoloženju.
Kad sam krenula u svoju sobu presvući se za čaj - Viktorija je zahtijevala da svi
budemo prisutni na tom važnom obredu - jedna me je od posvudašnjih i sumornih
dvorkinja presrela.
»Njezino Vas Veličanstvo želi vidjeti.«
Bilo je krajnje neobično to što me kraljica zove nasamo, no nije dolazilo u
obzir da zamolim za malo vremena ne bih li se dotjerala. Zgužvane sam suknje na
brzinu zagladila, lecnuvši se kad sam na prstima osjetila miris konja, pa krenula
25
za dvorskom damom kroz tapiserijama urešene hodnike u sobu obloženu

hrastovinom. Dama je pokucala navrata i ostavila me da pred njima stojim sama.
»Uđi«, doviknula je kraljica.
Kad sam zakoračila u sobu, u njoj je bilo toliko hladno da sam mogla vidjeti
vlastiti dah. Opazila sam kamin, no on je bio prazan i pomno oriban. Soba je, kao
i većina dvorca, bila pretrpana starudijom koja više ničemu nije služila,
neprocjenjivi su predmeti iz srednjeg vijeka stajali iza stolova dok je na njima bilo
mnoštvo porculanskih figurica i dagerotipija u srebrnim okvirima. Zidovi su bili
prekriveni slikama maglovitih obrisa, a kutovi sobe zakrčeni mramornim
poprsjima i knjigama.
Ona je sjedila za pisaćim stolom i snopom papira, s perom u ruci. Već sam
znala da se redovito dopisuje i da svakoga dana satima piše - rodbini poslanice, a
guvernerima u dalekim predjelima Carstva naloge. Kad sam ušla, nije podigla
pogled pa sam ostala stajati pred njom gužvajući rukavice i mrežicu za kosu, no
uto ona reče: »Čula sam da odlično jašeš.«
»Hvala Vam, Vaše Veličanstvo.« Trebam li se pokloniti nakon njezina
komplimenta? Noge su me boljele od jahanja. Ako se poklonim, koliko se duboko
moram nagnuti prije no što se opet bolno uspravim?
Ona je škripala perom po papiru. »Jašeš li često tako?«
»Da, Vaše Veličanstvo. U Danskoj nastojim jahati što češće...«
»Ne pitam te to.« Kraljica me prostrijeli pogledom. »Jašeš li tako?«
Nisam znala na što misli. A tad, kad je spustila pogled, postalo mi je jasno.
»Nisam imala kapu, Vaše Veličanstvo.« Oduprla sam se porivu za zagladim
raščupane uvojke.
»Izgleda da nisi.« Nastavila je pisati. Potom je bugačicom upila tintu i dodala:
»Mogla si ju zatražiti. Sigurna sam da bismo ti našli jednu, Dagmar.«
»Minnie«, napomenuh. Kad sam se začula kako ju ispravljam, pomislih da
sam zacijelo sišla s uma. »Samo me moj otac zove Dagmar.«
»Je li?« Njezin je izraz lica bio neproničan. »A jesi li mu draga?«
Kakvo je to pitanje? Jesam li mu draga!«
»On mi je otac, Vaše Veličanstvo. On voli svoju obitelj. I mi volimo njega.«
Na lice joj se spustila sjena. Trebala sam pregristi jezik. Ta ona je izgubila
muža i voljenog oca svoje djece.
»Tako i treba biti.« Ustala je i krenula prema podstavljenim stolcima pokraj
praznog kamina. »Dođi. Sjedni sa mnom. Željela bih s tobom razgovarati.«
Sjela sam pokraj nje. Stolac je bio golem, činilo mi se da će me progutati, a
jastuk na koji sam sjela - hladan. Kako je mogla cijeli dan sjediti za stolom u
ledenoj sobi u kojoj su mogli skladištiti meso?
»Alfred mi kaže da jašeš kao Engleskinja«, dometne ona.
26
Nasmiješila sam se pretpostavljajući da je i to kompliment. Englezi sve rade

bolje od drugih, prema njezinim riječima.
»Kaže i da uživaš ovdje«, ona nastavi. »Pa je li tako?«
Je li sumnjala u sinove riječi ili je željela doznati koliko cijenim njezino
gostoprimstvo? Sjetivši se kako je zanemarivala mojeg oca, u meni se probudila
sumnja. No prigušila sam ju i uzvratila: »Ovo je lijepa zemlja, Vaše Veličanstvo,
ali u njoj često pada kiša.«
»Kiša je dobra. Za tijelo i za polja.«
»Da, to je istina.« Kako zamorno. Zar me je pozvala nasamo da bismo
razgovarale o nepodnošljivu vremenu ili o razlozima zašto nisam imala prikladan
šešir? Ako ovako nastavimo, neću imati vremena vratiti se u sobu, okupati se,
presvući se i doći u sumornu dvoranu na obvezatni čaj.
Uto ona, bez upozorenja, reče: »Svidjela si se Alfredu. Ti to zasigurno nisi
primijetila. No trebala bi znati da sam nedavno, razmišljajući o nevjesti za njega,
imala tebe na umu.«
Zaista? To me je iznenadilo gotovo u istoj mjeri kao i ono da sam se svidjela
Alfredu. Jer, uistinu, nisam to bila primijetila. Sve i da jesam, nisam to smjela
priznati. Kraljica je smatrala da prava dama nikad ne primjećuje naklonost
gospodina. No kad sam se sjetila Alfredovih prepredenih riječi, umalo sam
zakolutala očima. Ako je njezin sin tako pokazivao naklonost, onda je još mnogo
toga morao naučiti. Pa ipak me je iznenadila ta objava koju mi je htjela priopćiti
nasamo. Zar joj to što je prisvojila moju sestru, kao i Indiju, nije bilo dovoljno?
Zar je mislila da danske princeze dobiva u parovima, kao cipele ili rukavice?
»Željela bih čuti što ti misliš«, rekla je s blagim prijekorom u glasu. »Bojim
se da to ne bi bio dobar brak, no o tvojem će odgovoru ovisiti hoću li razgovarati
s tvojim ocem. Meni je važno - životno važno - da se nitko ne ženi protivno svojim
željama.«
Ja pak nisam vjerovala da išta od toga ovisi o mojim željama. Danske su
princeze možda stizale u parovima, no ona je nevjestu za svojeg sina mogla
izabrati među tolikim drugima. Grlo mi se bilo osušilo od hladnoće, no svejedno
sam progutala zrak i uzvratila: »Ali, Vaše Veličanstvo, ja Njegovo Visočanstvo
ne poznajem.«
»To se da riješiti. Nakon vjenčanja možeš ostati kod nas kao gošća. Tvoja će
sestra biti oduševljena. Bertieju sam na raspolaganje ostavila palače Sandringham
i Marlborough pa će biti dovoljno mjesta. Naravno, ja bih snosila sve tvoje
troškove.«
»Moje troškove? Vaše Veličanstvo, mi nismo toliko siromašni. Moj će otac
uskoro postati kraljem Danske.«
Tad već nisam uspjela suspregnuti gorčinu. Uslijedila je olovna tišina, no
opazila sam kako su joj se svijetle, gotovo nevidljive obrve malčice podigle.
27
»Srčana si«, reče. »I ja sam nekoć bila srčana djevojka. Odveć srčana, rekli bi
neki.«
Uto joj pogled ponovno zastre tama, oči utonu u same sebe, a usne objese.
Morila ju je smrt voljenog Alberta.
»Vaše Veličanstvo, ja sam počašćena time što ste me uzeli u obzir, ali budući
da će moja sestra živjeti tako daleko od nas, ne bih svoje roditelje suočavala s još
jednim gubitkom.«
»Svaka se djevojka mora udati.« Gledala me je posve ravnodušno kao da
ništa, pa čak ni otvoreno odbijanje, ne bi utjecalo na njezino držanje. Kako nisam
ništa uzvratila, ona nastavi: »Da. Bojim se da si odveć srčana. I da tražiš nekoga
tko će ti biti ravan. No dobro. O ovome više nećemo govoriti. Sad moraš požuriti
jer ćeš u protivnom zakasniti na čaj.«
Kratko sam se naklonila i krenula izaći. Ona je zurila u prazni kamin, nije se
ni pomaknula sa stolca. No kad sam već bila na vratima, čula sam kako govori:
»Jadan onaj tko te oženi, Dagmar od Danske. Tebe se ne može lako ukrotiti.«
Zvučalo je kao osuda, to što je rekla. No meni se svidjelo.
ʛ季
U ALIXINU SAM SE SOBU uvukla nakon još jedne smrtno ozbiljne večere za kojom
je, kao i za čajem, sve konce u rukama držala Viktorija - suzdržanu je atmosferu
narušavalo samo posluživanje jela u smeđem umaku i površan razgovor ponad
zveckanja srebrnih vilica i kristalnih čaša.
Moja je sestra raspuštene kose sjedila u kućnom ogrtaču na krevetu i
zadivljeno gledala u raskošnu vjenčanicu na krojačkoj lutki u kutu sobe. Haljina
je bila izrađena od bijele čipke iz Honitona i srebrne tkanine, urešene svilenim
cvjetovima naranče. Pokraj nje je bio otvoren kovčeg s bisernim ogrlicama,
tijarom s dijamantima, kao i drugi dragulji - sve ono što je trebala nositi na
vjenčanju, onako kako je to odredila kraljica.
»Pogledaj.« Ona podigne privjesak s dragim kamenjem. »Prepoznaješ li ga?«
Zagledala sam se u nj. »Je li to Dagmarin Sveti Križ?« upitala sam u nevjerici.
»Replika«, uzvrati Alix. »Ali posve je jednaka izvornom privjesku. Kralj
Frederik mi ga je poslao za dar. Htio je doći na vjenčanje, ali Njezino Veličanstvo
to nije odobrilo.«
Naravno da se Viktorija nije složila. Moglo se očekivati da naš kralj bez djece
i njegova pratiteljica, žena iz puka bez kapi kraljevske krvi, nisu dobrodošli. No
ta je replika slavnoga danskog nakita iz trinaestog stoljeća bila lijepa. Štoviše, bila
je prekrasna i vrjednija od svega onoga što smo Alix ili ja posjedovale. Moja će
sestra uskoro živjeti u najvećoj raskoši, makar će zato možda doživotno podnositi
28
hladnoću, jer Viktorija nije željela priznati kako kamini imaju svoju svrhu te je,
gdje god bi se zatekla, otvarala prozore kako bi u sobe ušao okrjepljujući britanski
zrak.
»Baš je neka vještica, nije li?« Prstima sam dotakla nježnu čipku na obrubu
vjenčanice. Činilo mi se da je načinjena od tučena bjelanjka i šećera. »Svi su u
strahu od nje. Jesi li ju vidjela za večerom?« Spustila sam glas kako bih oponašala
Viktorijin svadljivi ton: Alfrede, dosta s vinom. Tu su i drugi gosti koji bi ga željeli
kušati. Vicky, pobrini se da ti sin ne drži laktove na stolu. Bertie, moramo li
razgovarati o Indiji? Zar ne vidiš da jedemo? Ne želim slušati o slonovim
kljovama.
Alix se namršti. »Ona im je majka. To što čini majčina je dužnost.«
Zvučala je ozlojeđeno. Pomislila sam da je možda ljuta jer nisam dovoljno
pazila na mlađeg brata i sestru, kao što sam bila obećala, pogotovo nakon što su
u salonu, u trci ugazili Viktorijina najdražeg koker-španijela koji je još i zacvilio.
Zato sam dodala: »Mama ti neće nedostajati. Kraljica zvuči kao ona, samo što je
mama ljepša.«
»Ne smiješ to govoriti«, uzvrati Alix, no osmijeh joj zatitra na usnama.
»Danas te je pozvala na privatnu audijenciju. To je prvi put da se takvo što
dogodilo, svi samo o tome govore. Alfred je kasnije otišao k Bertieju. Činio se
uzrujanim.«
»Tko bi znao što mu je? On se uvijek čini uzrujanim. Bit će da ga muči
probava. On previše jede.«
Alix se zahihotala, na što mi je pao kamen sa srca. »Istina. Alfred će biti pretio
prije no što navrši trideset godina. Je li te kraljica pitala za njega?«
»Da znaš da jest.« Uputila sam joj znakovit pogled. »Rekla mi je da sam se
svidjela Alfredu i da je razmišljala o meni kao nevjesti i kako ne vjeruje da bi to
bio dobar brak.« Zastala sam. »Jesi li joj rekla za Niksu?«
»To da je pokazao interes za tebe? Ne. Ona samo zna da sam ga ja odbila.
Rekla je da mi je to bila pametna odluka. Ona misli da je Rusija barbarska zemlja,
odveć neprijazna prema nevjestama iz stranih zemalja.«
»Zacijelo je mislila na danske nevjeste. Romanovi su u prošlosti oženili
mnoge njemačke nevjeste. Nisam čula da je i jedna umrla od njihova barbarstva.«
»Možda se brine za tebe«, napomenula je Alix.
»Zašto bi se brinula? To za koga ću se udati nije njezina briga. A ako sam se
Alfredu toliko svidjela, onda je on to trebao reći meni, a ne prepustiti majci da to
napravi za njega.«
»Sumnjam da je kraljica očekivala kako će Alfred pokazati ikakav interes.«
Alix zastane. »Da si pristala, mogla si ostati sa mnom.«
Ta me je izjava iznenadila. »Je li to ono što želiš?« upitah. »Zar si se
predomislila sad kad si došla tu?« Umalo sam dodala da bih se ja, nakon što sam
upoznala Viktoriju, zasigurno predomislila.
29
»Nisam. Ali sjeti se što sam ti rekla: Slušaj svoje srce...«

»I misli glavom. Nisam zaboravila.«
Gledale smo jedna u drugu i odjednom mi se ta mala udaljenost između nas
učinila golemom, gotovo nepremostivom. »Ne znam što ću bez tebe«, na koncu
sam rekla spustivši pogled. »Više nikad neće biti isto, zar ne?«
»Neće.« Prišla mi je i uzela me za ruke. »Ali mi ćemo uvijek biti iste. Minnie,
obećaj mi da se nećemo promijeniti. Uvijek ćemo biti voljene sestre, bez obzira
na sve.«
»Obećaj mi.« Čvršće mi je stisnula ruke. »Moram to čuti iz tvojih usta.«
Da.« Grlo mi se stisnulo kad sam šapnula: »Obećavam. Zauvijek sestre.«
»Bez obzira na sve.« Ona nagne glavu i poljubi me u vrhove prstiju.
Potom mi dlan prisloni na obraz. »Ti si jaka. Jača nego što misliš. Danas si
odbila kraljicu Viktoriju. Koja bi se druga princeza takvo što usudila?«
Suzdržala sam se pa nisam uzvratila kako ona to nije napravila. Kakvog bi
smisla imalo to reći?
Alix ustane. »Nemoj se brinuti za mene. Znam da ću ovdje biti sretna. Bertie
je tako dobar. Cijeli je život pred nama.«
Nije me utješila ništa više no što sam očekivala. Ali, u onom trenutku, zar je
mogla išta drugo napraviti?
»Sada je svima pao kamen sa srca«, rekla sam kad je otišla do kovčega i
zatvorila ga. »Zamisli samo koju bi buru podigla da si odlučila otkazati
vjenčanje.«
Alix se ukipila. Onda je prasnula u smijeh, pa sam se morala nasmijati i ja.
30
ČETVRTO POGLAVLJE
V jenčanje nije bilo grandiozno, no zato je crkva svetog Georgea u Windsoru,

u kojoj je održano i u čije klupe stane devetsto ljudi, bila dupkom puna.
Bila sam ponosna na sestru koja je svojom vjenčanicom te nakitom od biserja
i dijamanata, što joj je poklonio Bertie, zasjenila čak i kraljičine kćeri. Alix nikada
nije bila ljepša, sva u opalnom svjetlu, pokraj nakićena mladoženje koji se činio
zadovoljnim samim sobom.
Medeni su mjesec trebali provesti na nekom imanju Osborne, gdje je kraljica
bila provela svoj s pokojnim Albertom. Viktorija je nestala nakon primanja za
mladence i doručka u dvorani Waterloo, čim je Alix otišla gore presvući se.
Nestrpljivo sam čekala sestru znajući da će domalo otići vlakom. Kad se pojavila
u bijelom plišu, ogrnuta hermelinskim krznom, svi su se, uključujući i mene,
udivljeno zagledali u nju.
»Kraljevski« - jedino se tom riječju može opisati kako je izgledala. No morala
se pozdraviti u žurbi. Kasnili su, kao što to na vjenčanjima obično biva. Nisam joj
stigla uputiti ni riječ kad me je ovlaš poljubila jer je s Bertiejem, i svom njezinom
i njegovom služinčadi, žurila iz dvorca u kočiju koja ih je potom odvela na
postaju. Za njima je krenulo devetsto uzvanika.
Mi smo otišli sutradan, kraljicu u međuvremenu nismo vidjeli. Nadala sam se
da ju više nikad neću vidjeti. Bilo mi je drago što odlazim, no brinula sam se za
Alix misleći kako ju čeka bračni život pod paskom despotske svekrve.
PO POVRATKU U KOPENHAGEN sredinom ožujka 1863. snašlo nas je još

neočekivanih promjena.
Krajem jeseni 1862. godine, nakon što su s prijestolja zbacili bavarskog kralja
Otta, Grci su odbili ustoličiti njegova brata. Sastavljen je popis kandidata za
novog monarha na kojem je bio i Viktorijin sin Alfred. Na sveopće iznenađenje,
grčka je Narodna skupština 30. ožujka izabrala mog sedamnaestogodišnjeg brata
Vilhelma, koji se dotad činio predodređenim za službu u Kraljevskoj mornarici.
Brat je uzeo naslov Georgiosa I. te je nakon obreda ustoličenja u Kopenhagenu u
listopadu otputovao u Grčku, a to je za našu obitelj značilo još jedan uspon. No
31
meni ga je bilo žao. Na stranu to što je postao kraljem, on je morao izvršiti svoju
dužnost kao i Alix te prihvatiti krunu koju nije želio, krunu koja ga je
odvela daleko od nas. To je samo učvrstilo moju odluku da ću ostati u Danskoj.
I tek što je Vilhelm otišao, otac je bio pozvan uz samrtnu postelju kralja.
Frederikov skandalozan i raskalašen život na koncu je uzeo svoj danak. Preminuo
je u studenome, onako kako je i živio - bučno i bez žaljenja.
Moj je otac postao kralj Christian IX.
Preselili smo se u palaču Amalienborg - ruševno zdanje koje je što prije
trebalo obnoviti. Toga se zadatka prihvatila mama s onom svojom uobičajenom
revnošću i štedljivošću. Službeno sam postala princeza Dagmar od Danske. Kad
sam izjavila kako mi je taj naslov smiješan, majka me je prekorila: »Može se
naslov tebi ne sviđati, no ti jesi princeza.«
»Ali se tako ne osjećam«, uzvratila sam na što je majka naškubila usne.
Otac mi je dodijelio sobe, kao što je bio i obećao, a kada je Thyra očekivano
zatražila da ih dijeli sa mnom, pristala sam na njezinu molbu. Nisam mogla
podnijeti prazne odaje kad u njima nije bila Alix jer bih se tek uz nju osjećala kao
kod kuće.
Uskoro je oca pogodio sukob. Pruska i Austrija osporavale su Danskoj
titularno vlasništvo vojvodstava Schleswig, Holstein i Lauenburg u dnu poluotoka
Jylland, između Sjevernoga i Baltičkoga mora. Otto von Bismarck, pruski
kancelar za vladavine kralja Vilima, Danskoj je objavio rat te prisvojio
vojvodstva, tvrdeći da na vlasništvo nismo imali prava. Otac je, premda
bezuspješno, nastojao posredovati ne bi li vojvodstva vratio pod svoju vlast, no
danske su ga novine zbog poraza oštro kritizirale, što je u meni probudilo mržnju
prema Nijemcima.
Naš je ugled sada bio oslabljen, a to se pak neposredno odrazilo i na mene.
Mama me je pozvala u svoju novu radnu sobu koja je bila pretrpana uzorcima
tkanina i arhitektonskim nacrtima za obnovu palače.
»Dobila sam pismo od Njegova Veličanstva cara Aleksandra II. On je odobrio
sinovu prošnju. Predložio je da pošalje carevića Niksu k nama. Pa nije li to
divno?« rekla je mašući mi pismom. »On će doći ovamo i osobno te zaprositi. To
se obično ne radi«, nastavila je dok sam ja bez riječi stajala pred njom. »To je
velika čast. Romanovi potencijalne nevjeste uvijek pozivaju k sebi na dvor ne bi
li ih procijenili, a Njegovo će Visočanstvo doći k tebi...«
»Ne bi li ih procijenili?« prekinula sam ju. »Zašto?«
»Da odrede jesu li poželjne. Minnie, zar nisi ushićena? Ovo je velika čast«,
nastavila je ponavljati.
»Da, Vi to uporno naglašavate. Ali što ako potencijalnu nevjestu ocijene
nepoželjnom? Što onda?«
Ona je pod suknjom cupkala nogom - nestrpljivo je lupkala po istrošenom
drvenom podu (bila je naredila da stare tepihe iznesu). Iako je to što je radila bilo
32
nevidljivo, nisam ju mogla ne čuti. »Tebe nisu pozvali ne bi li te procijenili. Niksa

te je već vidio. Tebe smatraju poželjnom. Tako misli on, a tako misli i njegov
otac, car.«
Odložila sam pismo. »Nije li ovo ipak neočekivano? Nakon što nas je Pruska
ponizila i ukrala nam naša vojvodstva, ja bih pomislila da će se o meni misliti kao
o krajnje nepoželjnoj.«
Opazila sam kako je gotovo neprimjetno uzmaknula. A kad sam primijetila
nered na njezinu pisaćem stolu, i dokaze spletkarenja, zapitala sam se koliko su
pisama izmijenile ona i carica. Dvije su kraljice određivale budućnost svojih
potomaka, ne obazirući se na političke neprilike, kao što su to činile i tolike druge
prije njih.
»Situacija u kojoj se našao tvoj otac s ovim nema ništa«, ona naposljetku
uzvrati. »Princeza se svejedno mora udati, bez obzira na to tko je kome što
ukrao...«
»Jasno mi je«, priklopila sam jer ona nikad ne bi priznala da nije tako. »Ali
Niksa me gotovo i ne poznaje. Izgleda da ni to ne predstavlja nikakvu zapreku.«
»Zapreka nema. Ne vidim što bi tu moglo biti zapreka.«
»Ja.« Pogledala sam ju u razrogačene oči. »Ja sam zapreka. Ili o tome za koga
ću se udati nemam pravo reći ni riječ, kao što nije imala ni A1ix?«
Na to me je majka dočekala odgovorom: »Alix je mogla reći što je htjela. U
to budi sigurna.«
»Onda ću i ja smjeti reći što mislim?«
Na trenutak sam pomislila da će me početi koriti jer sam nezahvalna i jer sam
u njezinoj pažljivo isprepletenoj mreži napravila rupu. No, umjesto toga, ona mi
uzvrati stisnutim glasom: »Naravno. Tvoj otac i ja - mi te nikad ne bismo prisilili
na brak.«
Kimnula sam. Odlučih kako ću ju držati za riječ. A što je još važnije, znala
sam da će ju i otac držati za riječ. Ako mi se carević ne svidi, vjenčanja neće biti.
DOŠAO JE POČETKOM LJETA kad se rastopljen snijeg slijevao u rijeke, a Danska

osvanula u poljskom cvijeću. Bili smo se preselili u palaču Fredensborg, izvan
Kopenhagena, pokraj jezera Esrum. Mama je smatrala kako će bujni vrtovi i
staklenik s narančama biti idealno mjesto za naš sastanak.
Nisam znala što bih očekivala. Kao što sam bila napomenula Alix, na dvoru
Romanovih govorili su francuski. Sam je dvor bio poznat po svojoj raskoši i
eleganciji - bio je bliži zapadu nego istoku, usprkos istočnjačkim korijenima. No
tad je Rusija za mene predstavljala barbarsko divljaštvo koje im je pripisivala
33
Viktorija. Zamišljala sam beskonačne zime pod snježnim ponoćnim nebom i

krznom ogrnute pogane kako ispijaju votku i razbijaju posuđe. Pritom je sve ono
što je moglo pridonijeti odluci da carevića ocijenim nevrijednim samo raspaljivalo
moju maštu, sve dok moj strah nije poprimio tolike razmjere da sam i ja morala
priznati kako baš sve što sam zamišljala ne može biti stvarno.
No nisam odustala od Svoje odluke. Alix je bila u krivu. Ja nisam pustolovna.
Nisam željela zamijeniti svoju zemlju, obitelj i vjeru - kao luteranka bih se morala
preobratiti na rusku pravoslavnu vjeru - za zamrznute tundre u nekoj mitskoj
zemlji.
Mislila sam kako će doći u pratnji kozaka, no prvi sam ga put vidjela - u
stvarnosti - kad se sam zaputio kroz vrtove prema hrastu pod kojim sam sjedila s
knjigom u krilu.
Tonula sam u drijemež te su mi oči bile na pola koplja, kad sam najednom
začula nečije korake. Trgnuh se i uspravih na što mi knjiga klizne iz krila. Na prvu
sam pomislila kako je muškarac koji dolazi moj otac, jer on je, otkako je bio
izgubio vojvodstva, odlazio u šetnje ne bi li odmorio glavu. Mama se nije jasno
izjasnila kad bi carević mogao doći i ja sam vjerovala kako će ga, prije no što se
pojavi, netko ceremonijalno najaviti.
Pa ipak, bio je tamo - ruski je prijestolonasljednik upitno nakrivljene glave
stajao tek nekoliko koraka od mene. Ja sam, ne misleći, prvo potražila knjigu koja
se u padu s mojega krila zaustavila u uspravnom položaju, no onda mi je sinulo o
čemu je riječ, pa sam ju ostavila gdje je i bila te podigla lice prema njemu.
Bio je naočit. Nisam to mogla poreći. Romanovi su pristala obitelj. Ali nije
bio krupan, zapravo se činio odveć mršavim u kaputiću šivanom po mjeri, sivim
prugastim hlačama te uštirkanoj bijeloj košulji koja mu je pod vratom bila
raskopčana jer nije nosio kravatu. Ta me je ležernost začudila u trenutku kad se
nagnuo ne bi li podigao knjigu. Kad me je pogledao sivoplavim očima, on ponizno
prozbori: »Žao mi je što Vas uznemiravam, Vaše Visočanstvo. Molim Vas,
primite moje isprike.«
Gusta mu je kosa bila tamna, s bakrenastim odsjajem. Imao je naglašene kosti
lica, a usne je, dok je govorio, blago krivio te mi se zbog te majušne nepravilnosti
činio poput vilenjaka. Unatoč svemu, u meni je pobudio zanimanje. Ponašao se
kao da nema prava biti ovdje pa mi stoga želi objasniti zašto je došao.
Slušaj svoje srce.
Začuvši Alixin glas u glavi, usudila sam se osmjehnuti dok mi je pružao
knjigu, poravnavajući zgužvane stranice. »Enoch Arden od lorda Tennysona. Na
engleskome.« On ml ju preda. »Uživate li u čitanju poezije na stranim jezicima,
princezo Dagmar?«
Još se nisam bila naviknula na svoj naslov, no kad ga je on izgovorio s ruskim
naglaskom (bio je naučio i malo danskoga, čime me se dojmio), nije mi zvučao
ružno.
34
»Poslala mi ju je moja sestra Alix«, uzvratih. »Ona kaže da je u Londonu svi

čitaju. Enoch doživi brodolom i kad se na koncu vrati kući, dozna da se njegova
supruga, koja je vjerovala da je on mrtav, udala za njegova najboljeg prijatelja.
Enoch joj ne želi otkriti tko je on, toliko je voli da joj ne želi pokvariti sreću. Na
kraju umre slomljena srca. Poema je tužna. Ne mogu reći da uživam u žalobnim
pjesmama.«
»Ne mogu ni ja, premda su u Rusiji one narodna razbibriga.« Kad se
nasmiješio, sinulo mi je da se nije ni predstavio - razgovarao je sa mnom kao da
smo prijatelji koji su se tu slučajno sreli. I to me je dodatno zbunjivalo.
Ništa se nije uklapalo u moju ideju kako će izgledati naš susret.
»Činite se iznenađenima«, rekao je kad sam ustala. Bio je visok, ali ne previše.
Nisam morala odveć kriviti vrat unatrag ne bih li ga gledala u oči.
»Jesam.« Nisam imala razloga lagati mu. »Nisam mislila da ću vas danas
vidjeti.«
»Ali znali ste da ću doći?« Učinilo mi se da ga je zabrinula pomisao kako
nisam znala, pa sam se natjerala kimnuti, a onda sam, dok je i dalje zurio u me,
dodala: »Zatekli ste me u besposlici. Mojoj se majci to neće svidjeti. Ona se
nadala kako će se naš susret dogoditi u dostojanstvenu ozračju.«
»Onda joj nećemo reći.« Tako me je pozorno gledao da sam se zapitala
nemam li mrlju od trave na licu. »Niste onakvi kakvima sam Vas zamišljao.«
»O?« Je li sad kad me je ponovno vidio, zaključio kako me zapravo ne želi
zaprositi? Jedno je diviti se djevojci iz daljine, koja za to i ne zna, kao što ja nisam
znala u Rumpenheimu, a sasvim je nešto drugo naći se s njom licem u lice te
odlučiti hoćeš li se oženiti njome ili ne. Nesvjesno sam podigla ruku do kose i na
svoju žalost shvatila da je vrpca iskrzanih rubova kojom sam ju bila svezala
gotovo spala s nje. Najednom sam htjela biti ona djevojka koju je vidio prvi put,
ona koja ga je očarala, kako je tvrdila Alix. U sebi sam se prekorila što sam
zanemarila ozbiljnost tog sastanka. Trebala sam se pripremiti, kao što me je mama
bezbroj puta upozorila i dočekati ga kako je priličilo mojem položaju. Ovako će
misliti da sam lijena, u iznošenoj haljini, raspuštene kose, pa još usred
poslijepodneva bez šešira pod stablom čitam poeziju...
»Da«, on potvrdi. »Drugačiji ste. Imate... više duba.«
Morala sam se nasmijati od nevjerice. »To moja majka ne bi rekla.«
»Onda Vas ona ne vidi onako kako Vas vidim ja.« Potom je nastavio pa nisam
stigla uzvratiti na njegovu primjedbu, za koju nisam bila sigurna da je izrečena u
laskavu tonu. »Ja sam dugo priželjkivao ovaj trenutak. I sve sam bio isplanirao u
glavi, ali...« Opet se nasmiješio. Imao je male, bijele zube, no gornja mu je
jedinica bila nakrivljena te je prelazila preko druge - što mi se učinilo kao još
jedna savršena nesavršenost.
»Razočarani ste.«
35
»Ma ne!« Tako je brzo krenuo prema meni da sam pomislila kako će me uzeti
za ruku. Ali nije, no zato je širio i skupljao prste kao da se bori s porivom da to
napravi. »Ni najmanje. A Vi?«
Toga sam se trenutka pribojavala. Sad ću ga morati otpraviti. Znala sam da
on ne bi pokazao kako je uvrijeđen. Bio je odveć pristojan da bi me doveo u
nelagodan položaj. On bi se samo povukao, ta nevjestu je mogao birati diljem
Europe.
No ja sam se začula kako govorim: »Ne. Nisam razočarana.«
On razvuče osmijeh, zablista u licu. Inače je bio prilično blijed i nije se činio
kao netko tko često boravi vani.
»Hoćemo li prošetati?« upitala sam i lecnula se zbog svojeg prijedloga, jer
uvijek je gospodin taj koji treba predložiti, no on mi je nato prišao bliže. Toliko
blizu da je tankim prstima ovlaš dotaknuo moje.
»Bilo bi mi iznimno drago«, uzvratio je.
OSTAO JE S NAMA mjesec dana. Ujutro smo odlazili na jahanje - unatoč tomu što
je djelovao krhko, volio je jahati - ili smo se čamcem vozili po jezeru. Odlazili
smo u šetnje vrtovima bez pratnje (što je bio dokaz kako svi znaju da je ozbiljan
prosac) i tada mi je, kao da je naslutio kako gajim strahove o kojima šutim,
pripovijedao o Rusiji.
Bila sam opčinjena njegovim opisima carstva Romanovih, stepa koje su
naseljavala mongolska plemena, nazubljenih vrhova Kavkaza, gorja u kojem su
živjeli Čerkezi kojima se car bio zakleo kako će ih pokoriti ili uništiti. Pokraj njega
sam zamišljala kako uživam u blagom suncu na Krimu, uz obalu Crnog mora i
kako, slobodno kao ris, trčim pustopoljinama
Sibira. Proveo me je kroz nezemaljski lijep Sankt Peterburg, pod blijedim,
svjetlucavim nebom bijelih noći za koje sam već bila znala jer smo ih ljeti imali
u Danskoj. No on ih je tako čarobno opisao da sam zbog njegovih riječi počela
čeznuti kad ću vidjeti Rusiju. Govorio mi je o povijesnoj odluci svoga oca da
ukine kmetstvo čime je seljake oslobodio stoljetnog služenja feudalcima zbog
čega je Aleksandar II. u svojem Carstvu bio voljeni car.
»U Rusiji imamo mnogo prinčeva i princeza«, objasnio mi je, »no u
kraljevskoj se obitelji nazivamo velikim knezovima ili kneginjama.«
»Kao i u Pruskoj«, uzvratila sam. »Baš zanimljivo. Pa imate li i njih mnogo?«
Na to se zasmijuljio. »Moj bi otac rekao da ih imamo previše. On želi
ograničiti našu samovlast, ali njegova braća - moji stričevi, veliki knezovi - ne
žele za to ni čuti. Oni ne bi da se išta mijenja«, nastavio je i uzeo me za ruku, kao
36
što je sada rado činio dok smo razgovarali, »no mijenjati se mora. Moj otac kaže
da prošlost moramo ostaviti za sobom ako mislimo preživjeti. Romanovu je
dužnost prvo služiti Rusiji, tek onda sebi samome.«
Dojmila me se njegova ljubav prema domovini. To nam je bilo zajedničko jer
sam i ja voljela svoju zemlju. O Danskoj me je često zapitkivao i ja sam spremno
odgovarala, no dok sam se slušala kako hvalim uspjehe naše male zemlje i kad
sam ih, u sebi, usporedila s moći Rusije, postalo mi je jasno kako i nemamo
mnogo toga zajedničkoga. Osim što je bio prijestolonasljednik najmoćnijeg
carstva na svijetu, Niksa je i mnogo putovao, prošao je cijelu Europu, sve do
Azije, a bio je i široko obrazovan kao što samo jedan princ može biti. Najednom
sam postala svjesna kako nemam naobrazbe ni iskustva, kako čitam dosadnu
poeziju, kako su moji akvareli djetinjasti i kako se potajice još znam prevrtati na
tratini, kad me ne gleda mama. Dijelile su nas razlike raspona Finskog zaljeva i
premda se činilo da njemu to ne smeta, bila sam uvjerena kako će njegovoj majci,
carici, zasigurno smetati.
No uskoro sam shvatila da me, unatoč tomu što me je zbunio Niksa, njegova
majka može zbuniti još i više.
Ta suzdržana carica, koja mi je dotad znala uputiti tek pokoju beznačajnu
riječ, bila se potpuno promijenila. Posjetila nas je dok je putovala u Nicu gdje se
svake godine odmarala. Kad sam ju, pod majčinom paskom, dočekala u salonu,
ushićeno me je zagrlila, poljubila u oba obraza u francuskom stilu, onda uhvatila
za nadlaktice i odmjerila onim svojim prodornim i sjetnim pogledom. »Minnie
draga, kako si lijepa. Tako tanka u struku, a velikih i crnih očiju. O, pa ti si
prekrasna.«
Zar zaista jesam? Nisam si mogla pomoći, morala sam pogledati u mamu koja
je sjedila i pucala od ponosa. Sjetila sam se kako je Niksi njegov otac bio naredio
da zaprosi Alix. Bi li carica i za moju sestru rekla da je prekrasna? Je li ovako
zapravo htjela na uljudan način ublažiti nastalu neugodnost? Marija je
Aleksandrovna bila rođena kao princeza, a rusko je, carsko ime dobila kad se
preobratila na pravoslavnu vjeru što je kao strana nevjesta morala učiniti. Ona,
koja je dugi niz godina nadgledala mužev dvor, nije mogla ne znati kako smo se
našle u delikatnoj situaciji.
»Je li kad pozirala za dagerotipiju?« upita carica okrenuvši se prema mami.
Mama umorno uzdahne. »Nije već nekoliko godina.« Pritom ipak nije
nadodala kako je fotografija nešto novo i skupo. Sve i da smo mogli unajmiti
službenog fotografa, nismo imali novca kojim bismo mu platili.
»Onda to moramo napraviti«, nastavi carica. »Moram imati njezin portret da
ga mogu pokazati Aleksandru. Poslat ću po nekoga iz Francuske. Fotografiranje
se usavršilo, znate? Pozirati za dagerotipiju više nije tako naporno kao što je bilo
nekad. Bi li ti to željela, draga?« upitala je i nasmiješena se okrenula prema meni.
Kimnula sam. Posjela me je kraj sebe i zapodjenula kurtoazan razgovor vješto
zaobilazeći sve neugodne teme. Otišla sam jednako zbunjena kao što sam i došla.
37
Bilo je lijepo čuti pohvale, no mene je domalo opet uhvatila ona mučna
sumnjičavost zbog koje sam se počela zatvarati pred Niksom. Nisam to činila
uočljivo, već suptilno, no on je svejedno primijetio.
Nije me još bio zaprosio. Cijenila sam to što je obziran i što me nije zaskočio
pitanjem prije no što je zavrijedio moju naklonost. A onda me je jedne noći nakon
večere, kad su se svi bih povukli u salon, povukao za rukav i poveo do zasjenjene
niše u hodniku.
Nisam ga stigla ni upitati što ga je snašlo kad je rekao: »Zar me ne volite?«
»Zar Vas ne volim?« Preneraženo sam ga pogledala. »Pa mi smo se tek
upoznali.«
On obori pogled. »Ali ja sam mislio...«
»Niksa.« Premda sam inače pazila da ga ne dotaknem prva, sad sam to
napravila. Lagano sam mu položila prste na podlakticu. Kad sam osjetila kako
drhti, ruku sam zadržala na njegovoj. »Što ste mislili?«
»Mislio sam da Vi...« Izgledao je kao da ne može naći pravu riječ. Onda je
ispravio ramena. »Mislio sam da biste jednog dana mogli poželjeti udati se za
me.«
Na trenutak sam u tišini razmislila o njegovim riječima, pa uzvratila:
»Vjerujem da bih mogla. Jednoga dana.«
»Znači, onda biste pristali kad bih...« Činilo se da izgara od želje i da se
istodobno suzdržava od straha da ga ne odbijem. Došlo mi je da se nasmijem. No
smijeh bi bio neprimjeren. Sav je bio napregnut i napet kao struna kad sam
otpovrnula: »Ako me propisno zaprosite, mislim da bih.«
Nato me on nespretno zagrli, pazeći da se mršavim tijelom odveć ne priljubi
uza me. Začula sam kako mi šapće u uho: »Bojim se pitati Vas.«
»Ali morate.« Uzmaknula sam. »Djevojka mora biti zaprošena.«
»Hoćete li se udati za mene?« on dahne. Pobojala sam se da će kleknuti na
koljeno.
»Da«, rekoh.
Jer sam to i željela - a to je pak bilo najneočekivanije od svega.
NAŠE SU ZARUKE moji roditelji i carica dočekali s veseljem. U vrijeme kad je

Niksa, zajedno s majkom, nastavio putovanje u Francusku, vijesti su stigle i u
Englesku. Alix, koja je u siječnju rodila prvo dijete, sina, bijaše toliko ushićena
da je navaljivala kako će nam doći u posjet čim nagovori Viktoriju. Kraljica se
brinula za zdravlje svih u obitelji pa je naredila da mlada majka mora što manje
putovati, premda je od porođaja već bilo prošlo šest mjeseci.
38
»Alix kaže da Bertie želi da oni dođu na vjenčanje«, naglas sam pročitala iz
njezina pisma.
Otac se nasmiješi. »To bi uistinu bilo nešto za pamćenje. Već dugi niz godina
ni jedan član britanske kraljevske obitelji nije stupio u Rusiju. Viktorija i
Aleksandar nisu u najboljim odnosima. Zamisli, tvoj bi brak mogao biti povodom
uspostavljanja prijateljskih odnosa između carstava.«
»Pusti sad to.« Mama mi je iz ruke istrgla Alixino pismo. »Ovdje nije riječ o
politici. Tvoje se mladih zaljubilo i sretno našlo jedno drugo. Ako im Njegovo
Visočanstvo od Walesa želi osobno čestitati na sreći, pravo mu budi.«
Otac mi namigne. Bio je sretan zbog mene, no istodobno ga je rastuživalo to
što ću ga napustiti i otići u stranu zemlju. Tad sam se zaklela kako ću s njim
provoditi više vremena, iako sam ga zbog kraljevih dužnosti jedva uspijevala
vidjeti.
A to što je mama odbijala priznati kako bi brak mogao pridonijeti političkim
odnosima, nije mi značilo ništa. Niksa je izabrao mene, zbog mene. Iako mu
nisam nimalo olakšala prošnju, na koncu je osvojio moje srce - ali ne zato što je
bio carević, već zbog toga kakav je bio u duši. Zaljubila sam se u Niksu
Romanova blage ćudi i plemenita srca.
Ta me je ljubav hranila onih mjeseci dok smo bili razdvojeni, a udaljenost
smo premošćivali učestalo izmjenjujući pisma. Stigao je fotograf iz Pariza,
pozirala sam mu za portret. Fotografiju sam vidjela tek koji tjedan poslije kad smo
dobili uokvirenu kopiju, dok je izvorna bila poslana carici. Bila sam nezadovoljna
svojom slikom na kojoj sam odjevena u bijelu haljinu visoka ovratnika, kose u
nakovrčanim uvojcima ponad ogromnih očiju koje su zasjenile sve drugo na
mojem crno-bijelom licu. Mama je izjavila kako je fotografija savršena. Unajmila
je fotografa za naš dvor te naše brojne portrete odaslala posebnom poštom u Sankt
Peterburg.
Zauzvrat, Niksa je nama poslao svoj portret, kao i fotografije rodbine kako
bih mogla povezati imena s licima članova svoje buduće obitelji Romanov. Na
jednoj su fotografiji car i carica okruženi djecom, uz njih je šest sinova, od kojih
Niksa ima dvadeset i jednu godinu, a veliki knez Pavao četiri, dok jedina
preživjela kći, velika kneginja Marija ima jedanaest. Ta me je slika natjerala na
smijeh te sam majci morala pokazati mladića koji je bio tako krupan da se činilo
kako stoji po strani, premda je bio pokraj Nikse.
»Pogledajte ovoga! On je zacijelo kozak.«
Mama je odmah prigovorila: »Minnie, molim te. To nije kozak. To je veliki
knez Aleksandar, Niksin brat. U obitelji ga zovu Saša. On je samo sedamnaest
mjeseci mlađi od Nikse i njih su dvojica vrlo bliska.«
»Zar jesu?« Zurila sam u toga glomaznog čovjeka koji je nadvisivao sve
ostale. »Niksa ga nije spominjao. Osim toga, on ne sliči nikomu od njih.«
39
Niksa mi je poslao i kutiju knjiga za čitanje, između ostalog i ruske bajke o

vješticama, rasplesanim medvjedima i besmrtnim čarobnjacima, pjesme slavnog
Puškina, koje mi nisu bile nimalo tužne, romane ruskog književnog uzora
Tolstoja, kao i rusku početnicu ne bih li se upoznala s jezikom. Pisao mi je kako
će rusko veleposlanstvo u Kopenhagenu poslati pravoslavnog svećenika koji će
me podučiti o novoj vjeri jer je moje preobraćenje na pravoslavlje bio obvezatan
obred koji nije dolazio u pitanje. Mama me je uvjeravala: »I u Rusiji slave našeg
Spasitelja.«
Kasno u noći katkad sam se budila iz nemirna sna. Dok sam slušala sestricu
Thyru kako diše, pokušavala sam zamisliti Niksu, vidjeti ga u njegovu okruženju,
u onoj znamenitoj Malahitskoj dvorani i velebnom Zimskom dvorcu gdje su
živjeli naraštaji njegovih predaka. Zamišljala sam prvi snijeg, vesele vožnje
saonicama i zaleđene krajolike kojima se putovalo, pucketanje leda koji je Nevu
okovao, a njezine pličine toliko stvrdnuo da se po njima moglo sklizati na
klizaljkama.
Ali nisam mogla te izmaštane prizore dugo zadržati u glavi. Pojavljivali su se
i nestajali poput dima, ostavljajući me rastresenom, u nespokoju koji me je već
počeo izjedati.
»Živci«, rekla je mama kad sam joj se povjerila. »Ako ih nevjesta ne zauzda,
onda ju mogu mučiti. Ne smiješ razmišljati o onome što ne znaš. Misli samo na
to koliko te on voli - budućnost će se pobrinuti za sve ostalo.«
Ona se sukladno tomu i ponašala zaokupivši me planovima za pripremanje
odjeće među kojom su se trebale naći i večernje haljine slavnoga kreatora
Charlesa Fredericka Wortha. Njegove su raskošne kreacije tada smatrane samim
vrhom mode. Nisam pitala kako si možemo dopustiti takvu rasipnost, jer njegov
je salon bio u Parizu, no mama se ionako nije dala pokolebati. Na svoje vjenčanje
moram putovati odjevena po najnovijoj modi kako ne bi pomislili da Danska
zaostaje u vremenu.
Monsieur Worth je haljine, a i korzete, poslao na dražesnim minijaturnim
krojačkim lutkama. Thyra je vriskala od želje za tim otmjenim figuricama, no
mama joj je zabranila da ih dira. Nakon što smo odabrale haljine, mama je rekla
da ćemo otputovati u Pariz kako bi bile sašivene po mjeri. Bila sam ushićena
idejom kako ću doći u Rusiju odjevena poput jedne od tih divnih lutaka.
I tek što smo kupile karte za Pariz, moj se svijet srušio.
40
PETO POGLAVLJE
M ama je ušla u moju sobu s telegramom u ruci. Bili smo se vratili u

Kopenhagen i ja sam pakirala, ili pokušavala pakirati, odjeću razastrtu na
krevetu razmišljajući što od toga ponijeti. Nakon Pariza trebale smo otputovati u
Nicu gdje nas je carica već čekala jer je iz Sankt Peterburga bila otišla ranije zbog
neke neznane tegobe. Mama mi je rekla da Marija Aleksandrovna ima slaba pluća
i da zato mora redovito boraviti uz more. Carica je posjedovala nekoliko palača
pokraj mora u Rusiji, no očito joj je trebalo more izvan muževa carstva. Niksa joj
se bio pridružio kako bismo se mogli naći prije mojeg puta u Rusiju. Kad sam
opazila papir u maminoj ruci, ništa mi od toga nije bilo na umu.
»Je li Vam se javilo Njezino Veličanstvo?« upitala sam podigavši svoj
pohabani slamnati šešir. »Mislite li da će mi šešir biti dovoljan dok budemo
boravili u vili? Rano je proljeće pa neće biti odveć vruće, no ipak ne želim dobiti
mrlje na licu. Ili mislite da mi je bolje ponijeti suncobran?«
Mama reče: »Minnie.« Kad sam začula njezin tihi glas koji je pritom blago
zadrhtao, ukipila sam se na mjestu. Zgužvala sam šešir, slamke su popucale.
Ona se nije micala s praga - ne zato što to nije željela, već zato što nije mogla.
Podigla je ruku i uhvatila se za dovratak kao da bi mogla pasti. »Niksa«, reče.
Šešir mi ispade iz ruku. »Dogodila mu se nesreća.« Nisam rekla ni riječ. Zurila
sam u njezino skamenjeno lice i list papira u ruci, i soba se zavrtjela oko mene.
»Pao je s konja«, nastavila je mama jezivim stisnutim glasom. »Zaboljela su
ga leđa. Nije mogao hodati. Onda je dobio vrućicu. Njezino je Veličanstvo
pozvalo liječnika iz Beča. Minnie, on ima spinalni meningitis.«
Mogla je navesti bilo koju bolest, bilo bi mi isto. Njezine su me riječi pokosile,
srce mi je zabubnjalo u ušima, posegnula sam za nečim, bilo čim, za što ću se
uhvatiti.
Mama je jurnula k meni, uhvatila me oko struka i spustila na krevet gdje sam
ostala klonulo i nijemo sjediti, izgubljena pogleda.
»Tražio je da te vidi«, rekla je. »O, milo moje dijete, moramo požuriti. Već je
primio posljednju pomast. Carica nas moli da smjesta krenemo.«
季季
41
ʛ季
DOTAD U FRANCUSKOJ NISAM BILA, a na koncu od nje ništa nisam vidjela. Četiri
smo dana putovali vlakom kroz odurnu Njemačku. Carica nam je bila poslala
karte za najbolji razred. Iz Dijona nas je njezin vlak odveo u Nicu. Francuski je
car Napoleon III. bio naredio da se otkazu sve druge vožnje kako bismo stigle što
brže. Sjedila sam u vagonu obloženom orahovinom, opremljenom kao palača, s
podstavljenim sjedalima i slugama u livrejama, i zurila kroz prozor u francuski
krajolik, no pritom nisam ništa zamjećivala, već mi se činilo da jurim kroz
beskrajan tunel.
Mama je jedva što govorila. Ni jedna riječ nije mogla ublažiti moju patnju.
Bila sam zaljubljena, trebala sam se vjenčati, a onda sam izgubila zaručnika. Sve
i da me je pokušavala utješiti, ne bih ju bila slušala. Hrabreći ranjeno srce, molila
sam se bez prestanka, dok me je pratilo kloparanje kotača po tračnicama. Molim
te da to nije istina. Molim te da se oporavi. Da ga nekim čudom izliječim. Molim
te, ne daj da umre.
Vjerovala sam da ću, ako umre Niksa, umrijeti i ja. Kao Viktorija nakon
Albertove smrti, i ja ću poželjeti leći kraj njega u grob, jer bez njega svoj život ne
mogu zamisliti.
Vjerovala sam u to cijelim svojim bićem.
No tad sam još bila vrlo mlada.
CARICA NAS JE ČEKALA na ulazu u veličajnu vilu Bermont, koja je stajala među
voćnjacima naranača i mirisnim bagremima, i gledala na Mediteran. Taj mi se
prizor učinio silno okrutnim, to da mjesto takve ljepote može biti poprištem takve
tuge.
Kad nas je carica ranjeno pogledala i zahvalno zagrlila majku, znala sam da
nismo zakasnile. A znala sam i da mi Bog neće uslišiti molitve, premda mi to
nitko nije rekao.
»Tražio je da te vidi čim dođeš«, obratila mi se carica.
»Najprije se moram presvući«, začula sam se kako šapćem. Moj mi se glas
učinio dalekim, kao da to ne govorim ja.
»Gluposti.« Mama me je pogurnula prema carici, a ona me je kroz prozračnu
vilu, koja je mirisala na more, odvela do njegove sobe.
42
»Sad ga ne boli«, prošaptala je kad sam zastala pred vratima. »Dali su mu

laudanum.2 Pođi k njemu, dušo. Čekao je duže no...« Glas joj se slomio.
Duže no što je trebao. Duže no što je Bog namjerio da čeka.
Priđoh njegovu krevetu. Oči su mu bile sklopljene, a lice tako blijedo da se
gotovo stapalo s plahtama. Pod kožom mu se ocrtavala lubanja te se činilo da će
ga ono što ga je napalo pojesti do kosti. Progutala sam suze. Ne smijem pred njim
plakati. Ne smije vidjeti da sam neutješna. Moram mu dati snage, mora znati da
ja...
»Minnie.«
Njegov je glas dopro do mene kroz udaljen šum mora. Prozori su u sobi bili
otvoreni kako bi ulazio zrak. On more nije mogao vidjeti, no barem ga je slušao.
Sjela sam na stolac pokraj njega, uzela ga za ruku. Skamenila sam se koliko
je bila hladna. Kad je podigao pogled, u njegovim sam crveno obrubljenim očima
vidjela strah. Možda zbog laudanuma nije ćutio tjelesnu bol, no osjećao je onu
dublju, u nutrini.
Niksa je znao da će umrijeti.
Otvorio je sasušene usne. »Nemojte«, rekla sam i dohvatila čašu vode s
noćnog ormarića. »Nemojte govoriti. Tu sam. Neću Vas ostaviti.«
On mi stisne ruku i otkloni glavu od čaše kad sam mu ju pokušala prisloniti
uz usta. »Slušajte«, zahripa. Premda nije imao snage, prste mi je zarinuo u dlan.
Nagnula sam se bliže i osjetila vonj njegova daha i neoprana tijela natopljena
znojem. »Morate me saslušati. Moram Vam reći... Ja... Ja sam Vas iznevjerio.
Pokvario sam Vašu sreću. Kao Enoch.«
»Ne. Niste. Nikad.«
»Jesam.« On pomakne ruku do mojeg zglavka i uhvati me za nj. »Ja... Mene
ćete izgubiti. Ne možemo se vjenčati. Obećao sam Vam...«
Ne znam zašto, no u tom mi se trenutku učinilo da sam osjetila nečiju
prisutnost, nečije korake iza vrata te sam pogledala u njih. Nije bilo nikoga.
Vratila sam pogled na Niksu.
»Saša«, on reče. »Obećajte mi da ćete se udati za njega. On mi je brat. On će
Vas voljeti koliko i ja. Voljet će vas i više, zbog mene.«
Možda bih se bila odmaknula u nevjerici da mi njegovi prsti nisu stiskali ruku
kao ledene vitice, a njegovo lice... Moj Bože, njegovo lice. Ta on me je preklinjao.
»Obećajte mi, Minnie.«
Nisam mogla izgovoriti riječi koje je htio čuti. Željela sam ih reći, za njega,
no tad mi se činilo kako padam s beskrajne litice prema moru do kojeg nikad neću
dospjeti, već ću se u zraku bez prestanka vrtjeti sve dok se ne rasplinem.
2
Laudanum - tinktura na bazi opijuma; nekad se propisivala za ublažavanje bolova i smirenje kašlja.
43
Uto je klonuo. Prsti su mu kliznuli s moje ruke te je ležao tako mirno da sam
pomislila kako je zasigurno umro. No onda sam opazila kako mu se prsa gotovo
nezamjetno nadimaju. Nisam se micala sa stolca, gledajući kako odlazi, kao
Enoch u svom čamcu.
44
KAD JE CARICA ponovno došla bdjeti nad Niksom, mama me je povela u odaje
pripremljene za nas. Sluga je u sobu donio jelo koje nisam mogla ni pogledati, a
kamoli kušati. Dok sam se odijevala za počinak, mama me upitala: »Je li ti
spominjao Sašu?«
Pogledala sam ju u žalosne oči zapitavši se kako je mogla znati. »Zašto bi ga
spominjao?«
Na to me je upitno pogledala. »Nije ti ništa rekao?«
»Ne. Zašto me to pitate?«
Zacijelo je osjetila kako mi glas postaje histeričan jer je zirnula u zatvorena
vrata, kao što sam ja bila napravila u Niksinoj sobi, da bi rekla: »Zato što je Saša
tu. Došao je čim je čuo da je Niksa bolestan.«
»On je tu?« Sjetila sam se kako sam, sjedeći pokraj Nikse, imala čudnovat
osjećaj da me netko gleda, da čujem korake pred vratima. Najednom me je
obuzelo gnušanje. »Zašto se nije došao predstaviti?«
»Carica je mislila kako je najbolje da najprije vidiš Niksu. Sašu ćeš upoznati
kasnije. Sutra možda«, dodala je i zbunjeno zastala jer mi nije željela reći da ću
ga vidjeti na posmrtnom bdijenju, ako Niksa preživi noć.
Okrenula sam se prema krevetu, željela sam pobjeći, željela sam sve
zaboraviti.
»Hoću li te doći probuditi ako...«
»Da«, prekinula sam ju.
Ostavila me je samu i zatvorila vrata.
Nisam spavala. Zazivala sam san, no opet sam osjećala onu prisutnost koja
kao da je stajala uz uznožje mojeg kreveta - onog stranca za kojeg me je moj
zaručnik molio da se udam.
OKO NIKSE smo se okupili rano ujutro. Travanjsko je sunce zlatilo more, no prozori
su bili zatvoreni, a u sobi zagušljivo od mirisa mošusa izmiješanog sa
šampanjcem. Tim je pripravkom bečki liječnik nastojao Niksu probuditi iz
obamrlosti.
Pokraj kreveta su stajala dva pravoslavna svećenika - meni su se činili
čudnovatima, s kamilavkama, kapama ravnih klobuka, u crnim
haljama ukrašenima epitrahiljima, stolama od zlaćana brokata. Jedan je od
njih popijevao, a drugi mahao zlatnim kandilom iz kojeg se širio dim i
45
miris tamjana čime je dodatno zagušivao sobu. Kad smo mama i ja ušle, nisam
mogla gledati u njihova ozbiljna, bradata lica ponad Nikse kojem se bližio smrtni
čas.
Onda sam opazila njega: veliki je knez Saša nepomično stajao pokraj majke.
Carica je sjedila sva zgurena na stolcu u onoj istoj tamnoj haljini koju je bila
nosila kad nas je dočekala, što je značilo da je cijelu noć probdjela u sobi. Nije
podigla pogled kad smo mama i ja prošle pokraj uplakanih dvorkinja i drugih
žalobnika. Pomislila sam kako je to zacijelo rusko plemstvo koje inače dolazi u
Nicu i da je zasigurno blisko s carskom obitelji pa je zato tu. No sve mi se to činilo
nedostojnim, grotesknim. Ovo nije predstava, mislila sam, već tužan kraj mlada
života
Stisnutih sam šaka sjela na svoje mjesto pokraj carice. Kad je osjetila da sam
blizu, posegnula je za mojom rukom. Nisam otvorila šaku pa me je držala za nju.
Pogledala sam u njezina drugog sina. Da nisam znala da je on Niksin brat, ne
bih ni pomislila bila da su u rodu. Za razliku od Nikse, Saša se zbog krupne građe
činio nezgrapnim, a zbog svoje se visine držao pogureno. Glava mu je, ponad
snažna vrata, bila isturena naprijed, kosa na čelu već prorijeđena, sivoplave oči
sužene, usne malene i ovješene, a nad njima neskladno tanki brkovi. Meni on nije
imao ništa od Niksine profinjenosti.
Nije mi uzvratio pogled. No tad je i Niksa osjetio da sam u sobi pa je
zacakljenih očiju svrnuo pogled na mene i prošaptao: »Nije li krasna?«
Ako je to pitao Sašu, brat mu nije ništa odgovorio. Svećenik je nastavio
pjevati, a ja od suza više ništa nisam vidjela. Pred smrtni sam se čas otrgla od
carice i kleknula pokraj kreveta. »Ne ostavljajte me«, zavapih prepukla glasa.
On uzdahne. I potom izdahne posljednji put.
Carica muklo zaječi. Kad je zaridala i razbila tišinu, napola sam se okrenula
na koljenima. Uto je neki dotjeran, visok, ćelav muškarac s prosijedim brkovima
i gustim zaliscima stao uz nju ne bi li ju smirio. Saša zakorači ustranu. Ja se nisam
micala. Taj stariji čovjek... činio mi se poznatim. Kad je protisnuo: »Marija,
solnyško3 moje«, sinulo mi je tko je on.
Car Aleksandar. I on je bio tamo.
Moj je zaručnik ležao mrtav, no ja sam unezvijereno, očajnički pogledom
tražila majku. Ugledala sam je iza carice, među ženama koje su rupčićima brisale
lice. Odvratila je pogled. Tad mi je postalo jasno da su ti stranci oko mene, za koje
sam mislila da su plemstvo na odmoru, zapravo carska obitelj.
Nisam to više mogla izdržati, ti mi se ljudi nisu ni udostojali reći tko su, a svi
su, svi do zadnjega, znali koga sam izgubila. Ustala sam zateturavši jer su mi se
skuti haljine bili zapleli oko gležnjeva na što je netko prigušeno dahnuo, valjda
3
Solnyško (rus.) - sunašce.
46
od straha da ću se srušiti na pokojnika. Priskočio je Saša i čvrstom me rukom

uhvatio za rame natjeravši me da ostanem na nogama.
Pogledala sam ga u čelično sive oči. Nisam mu uspjela zahvaliti jer je
prosiktao ispod glasa, da ga samo ja mogu čuti: »Ja sam mu obećao. Nemojte
zaboraviti.«
Nato me je pustio i povukao se u sablasnu tišinu.
Majka me je odvela iz sobe, daleko od lijepe budućnosti za koju sam mislila
da me čeka.
O NIKSINOJ POSLJEDNJOJ ŽELJI više nije bilo riječi. Nikomu nisam priznala što me
je bio zamolio, skrivala sam to u sebi dok smo u pogrebnoj povorci pod bakljama
išli u pravoslavnu crkvu. Nakon mise, kovčeg je ruskim vojnim brodom odvezen
na pogreb u Sankt Peterburg.
Prije no što sam otputovala s mamom, a ona je zahtijevala da odemo u
Rumpenheim kako bih mogla tugovati i odmoriti se, Njihova su se Veličanstva
došla s nama oprostiti. Carica me je privinula k sebi i uručila mi pravoslavnu
Bibliju koja je bila Niksina. »Dijete drago, on će uvijek biti s nama«, šapnula je.
»Sad nam je ostalo sjećanje na njega. I dok god ga se sjećamo, on će živjeti, u raju
i u našim srcima.«
Pred carem sam se naklonila na što me je on, pepeljasta lica, poljubio u obraz.
Glas mu je zadrhtao i odao duboku žalost kad je rekao: »Ti si uvijek dobrodošla
u našoj obitelji. Mi žalimo i zbog tvojega gubitka.« Pokušao mi se nasmiješiti, no
sivoplave oči, one Niksine oči, bile su tamne od tuge. Nenadana smrt najstarijeg
sina i nasljednika zgromila ga je kao i mene.
Stao je ustranu, pogurenih ramena, na što me je treći sin, veliki knez Vladimir
tako srdačno zagrlio da sam se umalo rasplakala. Vladimir je imao nešto od
Niksina šarma, no on se doimao muževnije, bio je stamena tijela, ali je od majke
naslijedio pronicave, smeđe oči. Premda se dotad nismo ni upoznali, osjetila sam
iskrenu naklonost kad mi je rekao: »Morate doći u Sankt Peterburg«, na što se
carica lecnula.
Saša se nije pojavio. Kad nas je carica ispratila na vlak, rekla nam je kako je
carević neutješan i toliko potresen da odbija razgovarati. On je već bio otišao iz
Nice kako bi svog brata ispratio u Rusiju.
Za puta u Dansku majka me je nutkala kolačima i čajem, koje nisam htjela ni
dotaknuti, umiljavala se riječima ne bi li me utješila, podsjećajući me da smo se
Niksa i ja iskreno voljeli i da sam mu na koncu pružila utjehu. Puštala sam da me
njezine riječi preplavljuju, poput onih valova pod Niksinim prozorom čijeg ću se
šapta zauvijek sjećati.
47
Ja sam mu obećao. Nemojte to zaboraviti.

Te su me riječi proganjale. Jer, iako ja to obećanje nisam mogla izreći,
osjećala sam se dužnom ispuniti ga.
48
ŠESTO POGLAVLJE
U Rumpenheimu me je svako malo spopadala vrućica koja je bila neobjašnjiva

našim liječnicima, ali ne i mami. Ona je znala kako me, poput tamne sjene,
mori žalost, no riješila je kako neće dopustiti da me shrva do kraja. Odvodila me
je u šetnje vrtovima, a tamo bih plakala jer su me stabla podsjećala na hrast pod
kojim mi je prišao Niksa. Tjerala me je da idem jahati, no onda sam plakala jer
bih se sjetila kako je Niksi pad s konja donio smrt. Tražila je da satima sjedim kraj
nje u salonu i da zajedno vežemo, no vezivo bi ubrzo bilo mokro od suza.
Raspakirala je haljine poslane iz Pariza, plaćene i zgotovljene bez proba, no bila
sam toliko smršavjela da mi ni jedna od njih nije pristajala. A kad bih vidjela
te divne haljine od svijetlo ružičasta satena, bijele i žućkaste svile, sašivene ne bih
li u Rusiji izgledala blistavije, tad bih plakala još i više.
Naposljetku je odustala od pokušaja da mi nečim drugim zaokupi misli.
»Njega više nema«, iz čista je mira izjavila jednog jutra. »I ti tu ne možeš ništa
promijeniti.«
Zapiljila sam se u nju. »Zar mislite da ja to ne znam?«
»Zašto onda to činiš? Zar moraš i ti umrijeti? Je li to razlog zašto si toliko
slaba pa baš ništa ne želiš raditi, ne želiš čak ni jesti, nego jedva da što kljucneš
kao ptica? Neću to dopustiti. Voljela si čovjeka i izgubila ga, kao i mnoge druge
žene. I nećeš ništa postići ako i ti umreš, samo ćeš za sobom ostaviti još veću
žalost. Zar želiš da i tebe položimo u grob?«
»A što želite da napravim?« zavikala sam, premda pred majkom nisam nikad
podizala glas.
»Želim da živiš. Tuguj za njim, ali živi. Niksa te ne bi volio vidjeti takvu. On
je samo želio da budeš sretna.«
»On je rekao da mi je pokvario sreću! I - i da me je iznevjerio!« Zarinula sam
lice u ruke.
Uto je prišla i spustila mi ruku na rame. »Nije on kriv i nisi ti kriva. To je bila
Božja volja. Što prije to prihvatiš, bit će ti lakše. Molim te, pokušaj. Za mene. Za
svog oca. Za svoju braću i sestre. Mi smo strašno zabrinuti za tebe.«
Moja sestra...
Podigla sam lice prema majci. »Alix. Želim ju vidjeti.«
»I vidjet ćeš ju. Sad ću joj odmah napisati pismo.«
49
»Ne. Ne u Engleskoj.« Stresla sam se od same pomisli da bih mogla sresti

Viktoriju koja je onomad žalila onoga tko bi se oženio mnome. »Ona mora doći
ovamo.«
»Dobro«, rekla je mama. »Doći će.«
ALIX JE STIGLA s mužem Bertiejem, njihovim sinom Albertom Victorom i drugim

sinom, djetešcem Georgeom. Rekla nam je kako je, pozivajući se na okolnosti,
zahtijevala da krene na put, premda joj je kraljica prigovarala. Sestra mi je, samim
time što je bila uza me, pomogla ublažiti tugu. Bertie se bio toliko udebljao da mi
se činio zdepastim, onako brkat i crven u licu, u uskom fraku koji mu se napinjao
preko trbuha. No bio je brižan, izrazio mi je sućut. A bio je i vidno ponosan otac
te me je slučajno natjerao na smijeh kad je podigao sinčića Georgea, na što je
dijete prdnulo. Mama je užasnuto upitala: »Cime vi hranite to jadno
dijete?« Bertie je mirno uzvratio: »Majčinim mlijekom. Izgleda da je George
naslijedio moju hanoversku probavu.«
I Alix se bila malo popunila, no zato je bila samo još ljepša. Činilo mi se da
je zadovoljna u braku. Ona me je bila uzela pod svoje te izjavila kako ne smijemo
razgovarati ni o čemu ozbiljnom - sad kad smo se ponovno našle, moramo
provoditi vrijeme najbolje što možemo. A to najbolje uključivalo je brojne obroke
ne bi li me udebljala, kartaške igre, čitanje poezije i sviranje klavira udvoje.
Odlazile smo i u svoje druge palače pa bismo promatrale mamu kako se ljuti zbog
prljavih prozora. Tamo sam se, prvi put od Niksine smrti, glasno nasmijala kad je
Alix bijesno udarila nogom o pod ne bi li odvratila mamu od čišćenja, podsjetivši
ju kako je ona kraljica i kako za to ima sluge.
Alix me je iscijelila. Svojom je prisutnošću učinila ono što nikom drugom nije
uspjelo. »I u najgorim trenutcima život ide dalje«, podsjetila me je dok smo sjedile
i vezle prekrivač za zipku. »Ti si još vrlo mlada. Kad mine bol, imat ćeš se čemu
radovati.«
»Čemu, primjerice?« upitala sam. »Sad kad sam - kako to Francuzi kažu? Une
demoiselle a marier4.
»Da, sad si to. Zapravo si princeza za udaju. Jesi li razmišljala o tome
otkako...«
Njegovo ime nismo spominjale. Tako je bilo prešutno dogovoreno između
nas dviju. No u tom sam trenutku, oraspoložena vezenjem i Georgeovim
gugutanjem, najednom poželjela skinuti s duše teret one tajne i zaliječiti ranu kako
4
Une demoiselle à marier (franc.) - djevojka za udaju.
50
bih ponovno osjetila mir. Povjerila sam joj što me je molio Niksa i što mi je poslije
rekao Saša.
Sestra je raširila oči: »Nisi mu valjda to obećala?«
Oborila sam pogled. »Trebala sam. Sad mi je žao. Otišao je s ovog svijeta bez
mojeg obećanja.«
»Ne smiješ žaliti. Ta on je umirao. On nije znao što govori.«
»Znao je«, tiho sam uzvratila. »Saša je njegove riječi uzeo k srcu. I htio mi je
to dati do znanja. Niksa je to zacijelo uistinu želio.«
»A ti?« Uperila je pogled u mene. »Želiš li ti to?«
»Ne znam. Valjda i ne mogu znati dok se...«
»Dok se za njega ne udaš«, dovrši Alix. »Ali što ako tek onda shvatiš da to
nije ono što si željela? Što se onda može učiniti? Nemoj ni pomišljati na razvod
ili razdvojen život.«
Pokušala sam se osmjehnuti. »Da, skandal ne dolazi u obzir. Mama takvo što
ne bi dopustila.«
»Onda se moramo raspitati. Moraš pouzdano saznati što Saša kani. Dosad se
niste dopisivali? Nije zatražio da dođe u posjet...« Zastala je kad sam odmahnula
glavom. »Naravno da nije«, ona nastavi. »Ako i jest, mama ti nije ništa rekla. I
neće ti ni reći sve dok ne ocijeni da si to spremna čuti. Pa, jesi li spremna?«
Utihnula sam. »Iskreno, ne znam«, na koncu sam priznala. »Ako on to doista
kani, onda bih se trebala pripremiti. Niksa...« Glas mi je zapeo u grlu. Progutala
sam i prisilila se nastaviti, izreći njegovo ime naglas. »Niksa me iznenadio. Ne
želim da me opet netko iznenadi.«
Sestra se tužno osmjehnula. »Razumijem.«
MAMA JE NA KONCU priznala da je pisala pisma. Zapravo su tijekom godine dana

službenog žalovanja ona i carica izmijenile mnoga pisma, a čak je i car dao svoje
odobrenje. Što se Saše tiče, on se javno ni o čemu nije izjašnjavao, no majka mi
je svejedno htjela naglasiti kako su glasine da je ostavio ljubavnicu bile
neutemeljene. Čim je progovorila, bilo mi je jasno da je i zažalila. Namrštila sam
se. Očito je u glasini bilo i neke istine.
Bez obzira na to je li Saša ostavio ljubavnicu ne bi li dokazao svoju
nepokolebljivost, meni je to bio dokaz da će u brak ući samo zbog obveze. No
Alix je to drugačije shvatila. Prema njezinim riječima, bilo je jasno kako se
odlučio posvetiti samo i jedino meni.
51
»Svi mladići vole imati družice«, tako mi je rekla. »Mnogi od njih nikad i ne
odustanu. Ako on jest, onda je to prava potvrda njegova karaktera. Minnie, on
čeka tebe. Sad ti moraš odlučiti.«
Suzdržala se od ponavljanja savjeta kako trebam slušati srce i misliti glavom,
no to se dalo iščitati iz njezinih riječi. Dobila sam drugu priliku za brak s
carevićem s kojim bih, kao carevna, živjela u Rusiji. Takvo se što neće ponoviti.
No ja sam, podrivena sumnjom, oklijevala sve dok Alix nije otišla u Englesku, a
otad sam beskrajne sate provodila razmišljajući bez kraja i konca, dok sam se za
besanih noći iznova i iznova prisjećala onog razgovora uz samrtnu postelju.
Onda je mama opet preuzela konce u svoje ruke. »On je spreman doći u posjet
i osobno te zaprositi. Ne trebam te ni podsjećati koliko je to izuzetno.«
Spremala sam se za počinak i češljala kosu pred zrcalom. Svoju sam sluškinju
Sophie bila otpustila, ionako sam za nju malokad imala posla. Promatrala sam
majčin odraz u zrcalu pa upitala: »Otkad za to znate?«
»Nisam zn...« Sama se prekinula. »Neću ti lagati. Carica mi je to rekla kad
smo došle u Nicu. Niksa je svoju želju povjerio majci i Saši. Onda mi se nije činilo
primjerenim to ti govoriti. Nisi bila u stanju o tome razmisliti.«
Baš onako kao što sam i sumnjala. Odložila sam četku. »On je divljak.
Zasiktao je na mene kao zmija, a brat mu se još nije bio ni ohladio u postelji.«
Namrštila sam se i nastavila: »Što mislite da bih trebala napraviti?« Htjela sam
izbjeći njezina pitanja koja bi neumitno dovela do odgovora kako je Niksa isto
zatražio od mene i kako sam mu uskratila odgovor.
»Ne znam što bih ti savjetovala. Toliko si se napatila...« Uzdahnula je. »On
nije Niksa. Ali nije ni neljubazan. Možda i jest pomalo grub, kao što ti kažeš,
barem pojavnošću, no nije on za to kriv. Saša je kao drugi sin odgajan za službu
u Carskoj straži. Nitko nije mislio da će se naći u ovoj situaciji.«
»Kao što nitko nije mislio da ću se ja naći u ovoj«, priklopila sam.
»Istina. Pa ipak, vi biste mogli jedno za drugo toliko toga napraviti. U braku
ne ovisi sve o ljubavi, ako postoji uzajamno povjerenje i poštivanje.
A ljubav se u međuvremenu može i razviti među onima koji joj se predano
posvete. Carica me uvjerava da je Saša predan.«
»Je li to što je ostavio ljubavnicu dokaz njegove predanosti?« upitala sam
jetko jer se više nisam mogla suspregnuti.
Mama me zamišljeno pogleda. »Minnie, ja razumijem zašto si nevoljna.
Znam da ti je Niksina smrt teško pala i znam da promjene ne prihvaćaš lako. Ali
ti se svejedno moraš udati i roditi djecu, imati svoj dom.«
»Je li to dovoljno?« Zadrhtala sam od njezina nepokolebljivog tona, no ipak
sam joj uzvratila odmjerenim glasom: »Je li dovoljno imati svoj dom i djecu i
nadati se kako će se jednog dana roditi i ljubav? Ja sam još uvijek danska princeza,
kao što ste me toliko puta podsjetili. Zasigurno brak s Romanovim nije moja
jedina prilika da postanem supruga i majka.«
52
Ona uzdahne. »Još si premlada da bi razumjela kako stoje stvari u životu. Ti

si za mnoge sad udovica, premda se nisi udala za Niksu. A carević je samo jedan.«
Lecnula sam se na tu okrutnu opasku kako sam smrću čovjeka kojeg sam voljela
spala na niže grane, no ona nastavi: »Brak sa Sašom može sve promijeniti. On ti
može osigurati položaj na kojem ćeš biti jedna od najmoćnijih žena svijeta. Ako
se s vremenom rodi ljubav, to bolje, no brak je, sam po sebi, velika čast.« Trznula
sam se jer me baš tim riječima nagovarala na udaju za Niksu. »Jednog će dana,
ako Bog da, on biti car. I daj Bože njegovu ocu još mnogo godina vladavine.
Razmisli samo što ćeš kao carevna, a kasnije carica, moći ostvariti. Danskoj bi
mogla neizmjerno pomoći. Žena može vladati čak i u sjeni prijestolja.«
»Vladati?« Tad sam ju pogledala ravno u oči. »Ja ne želim vladati.«
»Ali vladat ćeš, htjela ti to ili ne.« Opet me je uznemirila tim neumoljivim
glasom. »Supruge vladara to moraju činiti. Misliš li da bi tvoj otac bio kralj kakav
jest bez mene? Ja sam bič koji ga tjera. Ja sam njegove oči i uši, njegov savjetnik
i njegova savjest. Bez nas bi muškarci većinom ostali dječaci. Naša je obitelj
postala ovo što jest zbog mene, zato što se nikad nisam prestala truditi da
postignemo više od onoga što smo imali.«
Najednom mi je postalo jasno. »Vilhelm. Jeste li Vi...?«
»Jesam. Tvojem sam bratu priskrbila grčku krunu jer sam ga kao kandidata
predložila Viktoriji. Ona je jedna od rijetkih koja svoju moć može javno
pokazivati, iako je žena. I majka. Znala je da bi Grci za svojeg kralja mogli
predložiti Alfreda, no ona im ga nije bila voljna dati. Zato je spremno prihvatila
moj prijedlog da im ponudi Jonske otoke, važan britanski protektorat,5 ne bi li
izabrali Vilhelma. Ovakav utjecaj i ti možeš imati, možeš djelovati između država
i pridonijeti svojoj lozi, ali samo ako mudro izabereš.«
Nije pričekala moj odgovor. Ostavila me je za toaletnim stolićem, zapanjenu
i zgroženu. Ali i udivljenu. Prvi put u životu nisam u njoj vidjela zahtjevnu majku.
Vidjela sam ženu koja je počela ni od čega i uspjela za sve nas osigurati važno
mjesto.
I premda to nisam htjela priznati, ona je odlučila umjesto mene. Shvatila sam
da ću se udati za Sašu i pristati na taj život, kao što je to od mene zatražio Niksa.
Iako nisam zaljubljena.
季季
5
Protektorat - država ili područje pod zaštitom moćnije države. Država zaštitnica ima pravo izravno ili neizravno
utjecati na vanjske poslove države štićenice.
53
SLUŽBENA JE POTVRDA stigla s pečatom Romanovih, dvoglavim orlom utisnutim

u zlatan vosak. Prema običaju, morala sam se vjenčati u studenome, mjesecu
određenom za vjenčanje carevića. Mama je organizirala sve pripreme te me je
ostavljala da satima sjedim s ruskim tutorom i pravoslavnim svećenikom koji me
je podučavao novoj vjeri. Onda nam se pismom javila Alix, obavijestivši nas kako
je opet trudna, s trećim djetetom, i kako joj je Viktorija zabranila putovati pa neće
moći prisustvovati mojem vjenčanju u Rusiji.
Mama je prezirno otpuhnula kroz nos. »Viktorija nije sretna zbog tvojih
zaruka samo zato što si odbila njezina Alfreda.«
Nisam ništa rekla. Bilo mi je žao što zbog toga trpi moja sestra, no bilo mi je
i drago što sam opet naljutila Viktoriju.
Nisam bila spremna pozdraviti se, i ne bih bila još dugo, no stiglo je vrijeme
za odlazak. Putovala sam s tri dvorske dame, svojom sluškinjom Sophie i crnom
koker-španijelkom Ljepota koju mi je poklonio otac. »Da imaš uza se nešto živo
iz Danske«, rekao je na što sam se rasplakala i zagrlila ga. Potom sam se ukrcala
na netom obnovljeni kraljevski brod Slesvig. Moj me je brat, princ Frederik, želio
pratiti u Rusiju kao naš izaslanik, no majka i otac tomu nisu bili skloni jer njegovo
putovanje nisu mogli platiti. Nedopustivo visoki izdatci za moju odjeću i miraz
bili su ispraznili naše riznice.
Tad sam ju zagrlila. Nakon što smo toliko toga prošle, ni jedna od nas nije
mogla govoriti. Mama se odmaknula i prošaptala: »Nemoj zaboraviti tko si.« Uto
me je prepustila Frederiku koji me je poveo na brod.
U luci su se, poput čeličnih morskih nemani, uzdizale dvije ruske krstarice,
moja službena pratnja u carevu domovinu. S njihovih su brodova ispalili počasnu
paljbu, a na mom su zapjevali dansku himnu:
U Danskoj sam rođen, tu je moj dom,

tu su moji korijeni, tu je moj svijet.
Danski je jezik kao majčin glas mio,
on i moje srce zajedno zbore...
Volim te, Danska, domovino moja!
Pjevala sam i ja, kujicu sam držala u rukama, iza mene su na palubi stajali
Frederik i dvorske dame. Boljela me je duša što napuštam svoju zemlju.
No moja zemlja, znala sam, nikad neće napustiti mene.
54
55
SEDMO POGLAVLJE
O d svih bajki koje sam pročitala u knjigama što mi ih je poslao Niksa, meni je
najdraža bila ona gdje piše kako je Rusija tako crvena i zlaćana zbog žar-
ptice. Zao je čarobnjak zavidio mladoj seoskoj djevojci na njezinu umijeću tkanja
i začarao ju je. Pretvorivši ju u žar-pticu, htio ju je prisvojiti, no na nebu, kamo ju
je odnio, žar-ptica je uginula i njezino se perje razasulo po zemlji, gdje ga je
plodno tlo upilo, a njegovu boju podarilo lišću na drveću, poljskom cvijeću i
nošnji muzika, ruskih seljaka.
Kasnije sam spoznala kako je crvena nijansa žar-ptice uistinu boja Rusije - ta
grimizna boja krvi, zdravlja, blagostanja i sreće. Isticala se na svakom domu, na
štandovima tržnica, na katedrali gdje su pod ikonama svetaca, pričvršćene
filigranskim lančićima, gorjele crvene svjetiljke. Crvena je bila i boja kuća, trojki,
kočija, saonica. Crvenom su bili iscrtani ornamenti na vratima, zabatima,
strehama, zidovima. Finim su crvenim koncem bili izvezeni rupčići i sarafani,
ženski haljetci bez rukava. Drveni je alat, pod sjajnim lakom, bio obojen jarko
crvenom. I kozaci su, u čast mojega dolaska, stupali u odorama krvavocrvena
obruba.
No, u novoj domovini nisam viđala samo crvenu. U Sankt Peterburg došla
sam prije prvog snijega, kad je na kristalno oštrom svjetlu taj veličanstveni grad,
zvan Venecija Sjevera, sjao u stotinama sedefastih nijansi - tirkiznoj,
svijetlozelenoj, boji bjelokosti, azurnoj, svijetloružičastoj. Odsijevale su s
lukovičastih kupola katedrale, fasada palača, neobičnih natpisa nad trgovinama,
mostova ponad Neve i brojnih kanala između otočića i kopna. Takvo što nikad
prije nisam bila vidjela. Stajala sam na palubi i zurila u grad posve udivljena.
Niksa mi ga je bio opisao, no kad sam ga vidjela svojim očima, činilo mi se da
dolazim u neobično, bajno mjesto nalik na raj.
Nije mi bilo dopušteno iskrcati se. Mjesto toga su car i carica, moj zaručnik
Saša i njegova braća, veliki knezovi Vladimir, Aleksej, Sergej i mali Pavao te,
naizgled starmala, velika kneginja Marija, došli na brod Frederiku i meni izraziti
dobrodošlicu. Ostala sam iznenađena kad mi je prišao sam car i na običnom,
kositrenom tanjuru ponudio kruh i sol - što je tradicionalni ruski izraz
dobrodošlice - premda su se nad lukom već bili rasprskavali silni vatrometi
pretvorivši noćno nebo u svjetlucav, bljeskav svod.
Sljedećeg smo dana brat i ja otvorenim kočijama, u pratnji husarskih
konjanika, krenuli kroz grad. Kuda je prolazio car, narod je klicao i, kao pred
56
Bogom, padao na koljena. Bili smo zaglušeni njihovim povicima: »Bože, čuvaj
cara!« što mi se činilo pravim dokazom kako ruski narod voli svoje vladare. No
tad se u kočiji okrenula carica rekavši: »Tvoj je dolazak za narod Božji znak.
Došla si nam u mjesecu slave Križa, kad je križ svetog Andrije pao s neba.«
Oprezno se nasmiješih. Meni se to činilo praznovjerjem jer sam odgojena u
luteranskoj vjeri koja se nije bavila idolopoklonstvom. Ipak, željela sam vidjeti
još toga, upoznati taj veličajni grad. Na moje razočaranje, čim je procesija
završila, vratili smo se u luku i ukrcali na raskošan carski jedrenjak Aleksandriju
koji je tu noć bio usidren uz moj brod.
Plovili smo zaljevom Baltičkog mora, nedaleko od grada, i stigli u carevu
ljetnu rezidenciju Peterhof, a to je pak veleban kompleks palača izgrađenih uzduž
strme, stjenovite obale. Njegovu veličinu nisam mogla ni pojmiti. Pred palačama
su se prostirali golemi, zadivljujući perivoji i fontane s kaskadama. Središnje
zdanje čak i nije bilo toliko velebno - imalo je samo trideset soba - no meni se
činilo da bi cijela Danska mogla stati u tek jednu, freskama oslikanu, dvoranu za
bankete.
Nakon Peterhofa, carskim smo vlakom nastavili putovati dublje u
unutrašnjost zemlje, sve do raskošnog nebeskoplavog i zlatnog Katarinina dvorca
u Carskom Selu, a on je bio još jedna carska ljetna rezidencija okružena lijepim i
spokojnim perivojima. Tamo smo ostali šest dana. No tad sam već bila iscrpljena
te mi je očajnički trebao odmor. Bila sam preplavljena mnoštvom dojmova i
osjećaja. Ćutila sam se malenom pred tolikom velebnošću, u zemlji čije je
bogatstvo nadmašivalo sve za što sam dotad bila čula. Ipak, još me je više brinulo
to što mi se činilo kako su car i carica oduševljeni mojim dolaskom, dok carević
Saša nije.
Jedva da mi je uputio koju riječ. No zato je njegovu šutljivost nadoknađivao
razgovorljivi Vladimir. On me je poveo u očaravajući obilazak Katarinina i
obližnjeg Aleksandrova dvorca, gdje smo zašli u goleme mramorne dvorane,
oslikane sobe i salone. Vladimir mi je ponosno pokazao i raskoš otmjenih odaja
znanih kao Zlatna galerija, među kojima je bila i zadivljujuća plesna dvorana s
kristalnim svijećnjacima i baroknim, zlatnim štukaturama.
U Jantarnoj sam sobi ostala zapanjena. Cijela je odaja, potpuno obložena
jantarnim pločama, sa zrcalima i zlatnim listićima, nadnaravno blistala
žućkastonarančastim sjajem. Pokušavala sam zamisliti koliko je truda i novca
trebalo uložiti da bi se napravilo takvo čudo dok sam oprezno dodirivala
svjetlucavu oplatu nad kojom je stajao kip anđela optočen zlatom. Vladimir je
napomenuo: »Ovu je sobu pruski kralj Fridrik Vilim I. darovao Petru Velikom. U
početku je bila predviđena za berlinski Gradski dvorac, no Petru se bila toliko
svidjela da mu ju je kralj ponudio u čast savezništva. Ovdje ju je postavila Petrova
kći, carica Elizabeta. Tijekom vremena ona je dorađivana, a sad u njoj ima više
od šest tona jantara.«
57
»Mislila sam da jantar lako puca«, uzvratih. »Kako su umjetnici ovo uspjeli
napraviti?«
»Jantar postane rastezljiv ako se pažljivo zagrijava u ulju«, objasni Vladimir.
»Komadi jantara mogu se spojiti tako što im se površina premaže lanenim uljem,
zatim se dijelovi zagriju i pritisnu dok su još vreli.« Nasmijao se. »Mi Romanovi
ne štedimo. Ako Vas je ovo zadivilo, što će tek biti kad dođete u Zimski dvorac u
Sankt Peterburgu?«
»Ovako zacijelo izgleda Versailles«, prošaptala sam. Odaju sam mogla
usporediti jedino s tim dvorcem. O slavnom sam boravištu francuskog Kralja
Sunca bila čula mnoge priče.
Za nama je, stupajući u čizmama koje su zvonko udarale o intarzijama ukrašen
pod, došao Saša i dobacio: »Vidite ovo?« Kad sam se iznenađeno okrenula prema
njemu, on podigne šaku. »Ovom bih«, reče, »ruskom rukom, mogao savinuti cijeli
Versailles kao konjsku potkovu.«
»O?« Bilo mi je toliko drago što je progovorio da nije bilo važno o čemu
zapravo govori. »To bih voljela vidjeti.«
Vladimir se nasmijao. »Nemojte ga izazivati. On će to i napraviti.«
Tog istog dana, za vrijeme večere, Saša je pred cijelim dvorom uzeo srebrni
pladanj i potom ga, gledajući me u oči, savio kao da je od gline. Zatim je
iskrivljeni pladanj bacio ustranu te izjavio: »Rusija nema na čemu zavidjeti ni
jednoj jedinoj zemlji.«
»On Vas želi zadiviti«, rekao je Vladimir dok me je pratio na plesni podij.
»Boji se da ćete ga držati slabom zamjenom za Niksu.«
Nisam ništa odgovorila, premda mi se nije svidjelo čuti kako Saša misli da će
javnim pokazivanjem snage zadobiti moju naklonost. Pa ipak, kad sam pomislila
da ću se udati za takvog čovjeka, nisam dopustila da me obuzme nostalgija za
domom, već sam se prepustila čarima plesa.
U tome sam bila izvrsna. Toliko sam bila uvježbana da se gotovo nisam ni
umorila nakon dvije kvadrile i mojeg najdražeg plesa, vesele poljske mazurke.
»Svojim ćete plesnim umijećem osvojiti ruska srca«, dobacio mi je zadihani
Vladimir. Crveno mu je lice bilo orošeno znojem. »U Rusiji nitko ne podcjenjuje
umijeće plesanja. A izgleda da ni u Danskoj nije drugačije.«
Zatekla sam se u mislima kako je šteta što mi on nije zaručnik jer Saša je sve
plesove odsjedio. U ritmu glazbe udarao je dlanovima po bedrima i nogama o pod,
no nije mi se nijednom pokušao pridružiti.
Sljedećeg smo se dana carskim vlakom vratili u Sankt Peterburg.
U otvorenoj smo se kočiji vozili niz široki Nevski prospekt do Zimskog
dvorca. I opet se mnoštvo tiskalo uz put - klicali su i skidali kape čim bi nas
ugledali. Pokraj mene, Saša je sjedio mirno. U plavoj je odori Carske straže
izgledao otmjenije, no tanki su mu brkovi stršali na krutom licu, dok mu se pogled
58
u blago izbočenim, plavosivim očima činio suzdržanim, kao da je sva ta pompa

tek zamoran posao koji mora odraditi.
Kad je kočija prošla kroz vrata Narva, podignuta u čast ruske pobjede nad
Napoleonom, a potom izašla na velik trg u čijem je središtu obelisk Aleksandra I.
od crvena granita, ostala sam bez daha.
Ravno preda mnom stajao je Zimski dvorac.
Zdanje se prostiralo uzduž obale rijeke, i ja ga svojim pogledom nisam mogla
obuhvatiti. Na pročelju te monumentalne građevine u žarkoj cinober boji isticali
su se bijeli stupovi sa zlatnim kapitelima, a kad je sunce jače zasjalo i obasjalo
dvorac, golemi su se, pravokutni prozori bijelih okvira pretvorili u zrcalne
površine. Zaklonila sam oči i podigla pogled prema krovovima načičkanima
brončanim kipovima. Za takvo bi što netko pomislio kako je pretjerano, barokno
nakaradno, no dvorac se, uza sve to, činio gotovo prozračnim, kao iz bajke.
»Tu ima više od tisuću soba«, pripomene Saša.
Zapanjena sam se okrenula prema njemu. »Pa kako u dvorcu itko ikoga uspije
naći?«
»Snađu se. Ali mi tu nećemo živjeti. Nakon vjenčanja bit ćemo u palači
Aničkov. Blizu je, ali nije preblizu. Meni je draže biti podalje od dvora.«
Nasmiješih se kolebljivo. Je li me time mislio umiriti?
Uto su stražari zapuhali u zlatne rogove i mi uđosmo u dvorac. Iznutra mi se
učinio još veličajnijim: preda mnom su bili beskrajni hodnici od alabastera i
nizovi zrcala, dvorane sa stupovljem od lapisa lazulija, oniksa i malahita, pa stube
od skliskog, žućkastobijelog mramora uz koje mi se, u teškim vunenim suknjama,
bilo teško popeti.
Sophie je žurila za mnom vodeći na uzici Ljepotu. Odjednom se na vrhu stuba
naša skupina podijelila. Muškarci su krenuli na jednu stranu, dok su me žene,
predvođene caricom, povele u labirint zapadnog krila i dalje, u odaje urešene
crvenim brokatom, s podstavljenim stolcima i sofama, pozlaćenim pisaćim i
toaletnim stolićima i velikim krevetom s baldahinom u kojem nas je moglo
spavati desetero. Ja sam samo stajala i gledala. Sjetila sam se kako smo Alix i ja
zimi znale spavati stisnute na jednom klimavom krevetu i kako smo u pukotine
na okvirima prozora umetale vunu ne bismo li ublažile nalete studena vjetra.
Dvorske su se dame povukle u predsoblje, a u sobi je sa mnom ostala samo
carica. Tad sam već bila klonula dok me je pod kaputom do gležnjeva oblijevao
znoj. I moje su stvari bile u sobi, poslagane u kutu. No ti su mi se jadni kovčezi,
u usporedbi s raskoši koju sam vidjela, činili poput rasklimanih gajbi. Samoj sam
se sebi učinila prosjakinjom; morala sam se suzdržati da ne briznem u gorak plač.
Ljepota je zalajala i pogledala me vlažnim očima dok joj je jezik visio iz usta.
»Žedna je«, upozorila sam Sofie koja se činila jednako zapanjenom kao i ja.
»Već satima nije pila.«
59
»Eaupour le chien«,6 naredi carica. Na to je jedna od dama iz predsoblja

donijela lavor i spustila ga pred moju kujicu koja je navalila piti prolijevajući vodu
po baršunastu, crvenom sagu.
»I ti si zacijelo umorna i žedna«, pripomene carica. A kad je i ona tako blagim
glasom priznala koliko sam iscrpljena, suze su mi navrle na oči. Zatreptala sam i
zacakljenih očiju prošaptala: »Ja... ja više ne znam što bih, Veličanstvo.«
»O, dijete.« Prišla mi je. »Ovdje me nemoj zvati Veličanstvo. Samo Marija.«
Zagrlila me je prislonivši mi hladnu ruku na zatiljak. Kad sam joj naslonila glavu
na koščato rame, spopala me je tolika čežnja za majkom da mi je pobjegao jecaj.
Carica izvadi rupčić iz džepa suknje i obriše mi obraze. »Hajde, mila. Ako
želiš, sutra mu možemo zajedno otići na grob.«
Moju je tugu bila krivo protumačila. Mislila je kako plačem za Niksom, a ja
sam ga se, na svoju sramotu, jedva i sjetila, dok mi je moj dom nedostajao više no
što sam mogla i zamisliti.
Kimnula sam. »Da. Voljela bih... ga posjetiti.«
»On leži u katedrali svetog Petra i Pavla.« Spustila mi je ruku s vrata i uhvatila
me za moju. Prsti su joj bili hladni kao da je i sam spomen njegova groba isisao
iz nje svu toplinu. Pa iako joj je glas zadrhtao, u njemu sam nazrela i nepokolebljiv
ton. »S vremenom ćeš se naviknuti. Spočetka nije lako - doći u ovu zemlju - no
svi se mi naviknemo, dijete. Moramo. Ne daj se obeshrabriti. Ti si sad Romanova.
Svoju ulogu moraš prihvatiti i prigrliti. Drugačije se ne može preživjeti.«
Na to mi pusti ruku. »Pobrinut ću se da dobiješ sve što ti treba. Ti se sada za
toliko toga trebaš pripremiti: za preobraćenje, za miraz, za brak.« Blijedo se
osmjehnula i povukla iz sobe rekavši: »Ja znam da ćeš nas sve iznenaditi.«
Čim je carica izašla u predsoblje, Sophie je požurila pomoći mi. Kad sam
počela otkopčavati kaput, shvatila sam da su mi prsti utrnuli u rukavicama,
premda je u sobi - i cijelom dvorcu - bilo vruće jer nas je iz kuta grijala ogromna
glinena pecka. Ta odlična ruska peć, postavljena na nožice s pandžama, isijavala
je toplinu kao golema vapnenica. Činilo mi se da ću se ugušiti ako odmah ne
svučem gornje slojeve odjeće. No tad je u sobu ušla elegantna mlada žena
kestenjaste kose i zanimljiva, ako ne već lijepa lica. Naklonila se. »Ja sam
Aleksandra Apraksina, princeza Obolenska. Moj muž, princ, glavni je dvorjanin
u kućanstvu Njegova Visočanstva. Ja ću Vam služiti i biti Vaša glavna dvorska
dama.« Nasmiješila se. »Ako je Vašem Visočanstvu draže, može me zvati Tanja.«
Odahnula sam, spočetka iznenađena tom ležernošću u ophođenju. »A Vi
mene zovite Minnie.«
»Minnie«, ponovila je oprezno, kao da nikad prije nije čula za to ime.
Pomogla je Sofie skinuti mi grijač za ruke, rukavice, kaput i šešir, a zatim se
dohvatila mojih kovčega koje je valjalo raspakirati. Sjedila sam na neudobnu
6
Eau pour le chien (franc.) - Donesite vode za psa.
60
stolcu presvučenom crvenim brokatom i gledala ju kako napućenih usana

poravnava moje zgužvano rublje.
»Bojim se da moja čipka nije tako fina kao vaša«, pripomenuti. Umalo sam
dodala kako ništa od onoga što sam donijela - osim mojih pariških haljina u
kutijama sa satenskom podstavom - nije ni približno fino kao njihove stvari.
»To nije važno«, uzvrati Tanja. »Njegovo se Carsko Veličanstvo već za to
pobrinulo. Običaj je da car za svoju snahu pripremi miraz. Sad ga Vi samo trebate
ocijeniti.«
»Danas?« Pomislih kako to neću moći podnijeti, jer to bi značilo da ću se
iznova morati suočiti s neimaštinom vlastite obitelji.
»Sutra poslijepodne, nakon što s Njezinim Veličanstvom posjetite katedralu
svetog Petra i Pavla.« Potom je uputila Sophie kako će posložiti moje stvari, no
meni se u tom trenutku činilo da ih jednako tako može i baciti. Sve, osim haljina
s potpisom Wortha.
Podigla sam Ljepotu u krilo i zagnjurila lice u njezino krzno. Mirisala je na
hladan zrak izvana i laneno ulje kojim je bilo premazano drvo u dvorcu. Uzalud
sam pokušavala osjetiti miris doma. Preplavljena strahom da ću ga zaboraviti,
željela sam ga zadržati u sjećanju.
No premda je bila »nešto živo iz Danske«, Ljepota je mirisala jedino na
Rusiju.
61
OSMO POGLAVLJE
P red raskošnim ikonostasom7 ležao je jednostavan sarkofag od bijela mramora

s ogradom od lijevana željeza na kojoj je bila pločica s njegovim imenom,
godinom rođenja i smrti. Na sarkofagu je bio i začudan, zlatni pravoslavni križ s
tri poprečna kraka.
Velika je kneginja Marija bila tražila da ide s nama da bi potom, dok smo
kočijom prelazili most do otoka Zajači na kojem je, nadvisujući sve ostalo u
gradu, stajao zvonik katedrale s anđelom na vrhu, ona govorila bez kraja i konca
o svemu što god bi joj palo na pamet. No čim smo ušli u tamjanom zagušenu
crkvu gdje su pod svijetlozelenim svodom oslikanim freskama dugoprstoga
Krista svjetlucale tanke voštanice, a u nas gledala lica s ikona, Marija je ušutjela
i uhvatila majku za ruku. Pred grobom smo kleknule. Pod našim koljenima nije
bila ni klupica ni jastučić - pravoslavne su se mise služile pred vjernicima na
nogama. Starice su, zaogrnute rupcima, u tamnim haljinama i ogrtačima, molile i
palile svijeće te nas nisu ni primijetile.
Iz palače sam donijela vijenac ruža kojih tamo nikad nije nedostajalo, već ih
je uvijek bilo u vazama na stolovima i mramornim posudama u hodnicima.
Položila sam vijenac na grob i prošaptala molitvu na ruskom, onu što sam je bila
pažljivo upamtila.
Čula sam kako carica plače.
Kasnije, dok smo se vraćale u dvorac, kad se rijeka već bila uzburkala, a zrak
postao studen, velika me je kneginja upitala: »Jeste li Vi jako voljeli mojega brata
Niksu?«
»Jesam.« Osmjehnula sam se ne bih li prikrila tugu koju je njezino pitanje u
meni probudilo.
»Nisam ga dugo poznavala, no bio je vrlo ljubazan prema meni. Mi... mi smo
se trebali vjenčati.«
»A sad ćete se vjenčati sa Sašom.« Namrštila se. »Volite li i njega?«
Carica se činila odsutnom, bila je zadubljena u misli, zagledana u rijeku. No
ja sam ju na tren ipak pogledala, začuđena pronicavošću njezine kćeri.
»Voljet ću ga«, uzvratila sam na koncu. »To će mi, kao supruzi, biti dužnost.«
7
Ikonostas - pregrada u pravoslavnim crkvama koja dijeli svetište od prostora za vjernike.
62
Marija porazmisli. »Ako volite moju braću, onda nas dvije moramo biti
sestre.«
Nagnula sam se i poljubila ju u obraz. »Onda smo sestre«, krotko potvrdih.
MOJ JE MIRAZ, kao i sve ostalo, bio više nego izdašan i raskošan. Izložen na
stolovima prekrivenim stolnjacima zauzimao je cijelu dvoranu, a nad njim su
stražarili Turci s turbanima koji su čuvali i samoga cara. Bijaše tu sablji,
hermelinskog krzna, bundi od risova krzna, kaputa i ogrtača, kaputića, haljina,
čizama od izvezene kože, rukavica obrubljenih krznom, raznobojnih rubaca, finih
svilenih čarapa i divnog svilenog donjeg rublja te bezbroj neizbježnih, čipkastih
rupčića, bez kojih je jedna ruska nevjesta bila nezamisliva. I rupčići su bili toliko
lijepo izrađeni da su već oni zasjenjivali sve što sam donijela. Osim toga, u onakve
se ne bih ni usudila ispuhati nos.
»Moram li pregledati baš sve to?« neveselo sam upitala Tanju. Carica se bila
povukla u svoje sobe. Zbog njezina sam se upornog kašlja pobojala kako ju je naš
posjet Niksinu grobu toliko ganuo da se razboljela. Umjesto nje, pridružila mi se
Marija. Trčkarala je između stolova i prstima dodirivala odjeću kao da opipava
igračke dok je pred stražarima kamenih lica ona svoje krivila u smiješne grimase.
»Ne morate sve«, uzvratila je Tanja. »Zapravo ne morate ništa od toga, ako je
Vaše Visočanstvo zadovoljno.«
»Da... zadovoljna... sam«, zastajkujući sam potvrdila, no na koncu sam još
satima razgledavala miraz, zadivljena krasnim darovima znajući da se za njih
pobrinuo sam car, moj svekar.
ʛ季
SLJEDEĆI SU TJEDNI bili ustrojeni prema isplaniranim obvezama koje sam morala
obavljati otkako bih se probudila sve dok ne bih dobila dopuštenje da se,
premorena, srušim u krevet.
Moje se preobraćenje na pravoslavnu vjeru zbilo za dvosatna, sumornog
obreda, kad sam se zagušena dimom iz kandila kojima su mahali oko mene,
morala odreći svoje luteranske vjere, prokleti ju i triput pljunuti. Budući da sam
na to morala pristati, samoj sam sebi objasnila kako je vjera u Boga važnija od
načina kako ju netko svjedoči. Tad sam dobila i novo rusko ime, nazvali su me
Marija Fjodorovna. To obiteljsko prezime znači »dar Božji« i bilo je uobičajeno
za većinu stranih nevjesta. Potom su me, prije moje prve pravoslavne mise,
pomazali i odveli da poljubim ikone.
63
Na svečanoj su me večeri priređenoj meni u čast prvi put najavili titulom

Njezino Carsko Visočanstvo velika kneginja Marija Fjodorovna. Nosila sam
plavu haljinu koja je otkrivala ramena, s lentom od bijela satena i safirnim brošem
u obliku zvijezde, dok sam na glavi imala rusku tradicionalnu krunu u obliku
polumjeseca, kokošnik ukrašen dijamantima i biserima. Kad je počeo ples, moje
mi se ruho već činilo teškim kao olovo. No plesala sam s krunom na glavi ne
skrivajući ponos.
Obred mi se vjenčanja, pak, činio nedokučivim. Pripreme je nadgledao bahat
voditelj dvorskih protokola koji je moje neznanje doživljavao kao vrijeđanje.
Tanja je cijelo vrijeme bila uza me, ona me je savjetovala i prevodila mi na
francuski kad bi voditelj, izgubivši strpljenje, počeo na njemačkom. Ja se
njemački nisam bila potrudila naučiti, što sam trebala napraviti jer su ga, kao i
francuski, govorili gotovo svi na dvoru. Zapravo sam najrjeđe čula ruski. Tanja
mi je objasnila kako se njime na dvoru ne govori, što me je začudilo. Izbjegavali
su govoriti na materinskom jeziku.
No tad sam već bila revno proučavala knjige iz povijesti pa sam znala kako je
Petar Veliki želio Rusiju približiti Europi, i kako su ga u tome podržali i njegovi
nasljednici. Loza Romanovih više nije ni bila u potpunosti ruska, Katarina Velika
bila je rođena u Poljskoj, a za Romanova se vjenčala prije no što je izvela državni
udar i zauzela prijestolje. U svojim navadama i načinu života, carski je dvor bio
nalik na bilo koji drugi europski dvor, samo što je u Rusiji taj život bio isprepleten
s drevnim slavenskim običajima o kojima sam ja trebala znati čak i detalje. I
dok sam se trudila sve to naučiti, čeznula sam za nekim komu bih se
mogla povjeriti. Iako je moj brat još bio na ruskom dvoru, on je, kao danski princ,
morao izvršavati svoje obveze te je s Vladimirom i carskim službenicima često
odlazio u posjete u okolicu grada. Sašu jedva da sam i viđala, osim na službenim
večerama i primanjima. On se uistinu držao po strani, zbog čega sam bila još
zabrinutija. Nikad prije nisam se osjećala toliko nedoraslom i osamljenom. Nakon
banketa i balova, u svojoj sam ložnici zapadala u očaj. Kako ću sve to preživjeti?
Kako ću časno služiti Danskoj time što ću se udati za čovjeka kojeg i ne poznajem,
čovjeka koji će jednog dana, za mnogo godina, možda postati carem?
Devetoga studenoga, kad je jutro osvanulo s prvim snijegom, konačno su me
poveli u Malahitsku odaju na obred.
Samo je odijevanje vjenčanice trajalo tri duga sata. Frizer je, službeno pozvan
za tu priliku, nakovrčao moje tamne uvojke i namjestio mi ih uz lice, onako kako
je to voljela nositi Katarina Velika. U velikom sam zrcalu, koje je nekad pripadalo
nećakinji Petra Velikog, i bilo jedino zrcalo u kojem se buduća nevjesta
Romanovih smjela vidjeti, gledala kako pod naborima ruskog srebrnog ruha i
crvena plašta obrubljena hermelinskim krznom nestaje Dagmar od Danske. Na
glavu su mi stavili dijademu Katarine Velike u čijem je središtu bio ružičasti
dijamant, povrh nje nevjestinu polukružnu krunu s dijamantima, a preko njih
srebrnkasti veo. Moje ruke i vrat resile su niske biserja i dragog kamenja.
64
Izgledala sam očaravajuće, no oprema koju sam nosila bila je toliko teška da
sam morala uprijeti svu snagu dok sam, u pratnji cara i brata, koračala do carske
kapelice. Pod tim sam raskošnim ruhom bila mokra od znoja, od treme me je
zanosilo u koraku, a kad sam se popela na podij presvučen crvenim sagom i stala
pokraj Saše u plavosrebrnoj vojnoj odori, na tren mi se učinilo da ću se
onesvijestiti.
Svejednako postojana držanja, on samo ispruži ruku i zadrži me na mjestu.
Ukipila sam se, kao ukopana, sjetivši se kako me je pridržao nakon Niksine smrti.
Ja sam mu obećao. Nemojte to zaboraviti.
Mitropolit8 je vodio obred vjenčanja u kojem smo triput obišli oltar. Nisam
znala što osjeća Saša, on koji je bio prisiljen oženiti me samo zato što je to obećao
svom bratu na samrti. Krišom sam pogledavala u njegov nepomični profil. Pitala
sam se hoće li me imalo voljeti, ili će me zamrziti jer sam mu pokvarila život,
prisilivši ga da izvrši dužnost, ne samo kao carević, već i kao moj suprug koji će
mi morati podariti nasljednike te skrbiti za moje blagostanje i sreću. I sve će to
morati napraviti zbog žene koju ne voli, zbog žene koja još voli njegova pokojnog
brata.
Još sam o tome razmišljala kad je obred završio. Uslijedila je molitva za
carsku obitelj u kojoj su spomenuli i mene. Prišli su nam car i carica, poljubili nas
u obraze. Carica mi je šapnula: »Zapamti da si sada jedna od nas.«
Vani je stotinu pušaka ispalilo počasnu paljbu od koje su se zatresli prozori u
palači. Objavili su narodu kako ima novu carevnu. Zatim su nas poveli kroz
dugačke hodnike, pokraj naklonjenih dvorjana, sve do balkona koji je, presvučen
crvenim baršunom, bio isturen nad trgom. Pod pahuljama snijega izašli smo na
hladan zrak na što je okupljen narod - njih tisuće i tisuće u masi, kako mi se
zapanjenoj činilo - udario u gromoglasno klicanje. U prvom trenu nisam razabrala
što viču, no onda mi je sinulo kako na ruskom kliču:
»Bože, čuvaj carevnu!«
I tad me je, dok sam promatrala kako narod moje nove domovine izvikuje
moju novu titulu, preplavio val topline od kojeg više nisam osjećala onaj mraz.
Ne znam ni kako ni zašto, ali odjednom sam shvatila da se udajom za ruskog
nasljednika nisam samo vezala za stranca, već sam učinila kudikamo više od toga.
Vezala sam se za dinastiju i za carstvo, i za generacije žena koje su prije mene
ispunile dužnost prema svojoj zemlji. Nisam više bila osiromašena kći iz jednoć
neugledne obitelji, ni beznačajna princeza. Sad sam postala Romanova i čekali su
me svi izazovi, povlastice i obveze koje mi je moj naslov donio.
»Pokažite majci Rusiji da i Vi volite nju«, uputi me Saša. Uzeo me je za ruku
i podigao ju na što je narod uzvratio gromkim klicanjem.
»Bože, čuvaj Carska Visočanstva!«
8
Mitropolit - u Pravoslavnoj crkvi vrhovni poglavar episkopije (manje, nezavisne crkvene provincije).
65
Više nisam bila Dagmar od Danske, već Njezino Carsko Visočanstvo Marija
Fjodorovna.
ZA VRIJEME PRIMANJA bilo mi je dopušteno svući plašt. Od trenutka kad sam se

riješila tog tereta, radosno sam iščekivala svečanu večeru na kojoj se trebala naći
cijela carska obitelj i stotine drugih plemića i plemkinja - svi su oni bili osigurali
svoje mjesto za stolom, pod svijećnjacima, pokraj korintskih stupova i golemih
prozora u dvorani Nikolaj. Prema običaju, mi nismo sjedili s ostalim uzvanicima,
već smo jeli u zasebnoj dvorani, no car se potom otišao družiti s uzvanicima koji
pak u njegovoj prisutnosti nisu smjeli ustajati. Taj mi se način ophođenja činio
čudnovatim, s obzirom na to da se sve drugo odvijalo prema strogom protokolu.
Primanje je beskonačno trajalo. Carica je Tanji bila dala popis uzvanika te me
je ona naučila kako pravilno izgovoriti njihova imena i titule, a uputila me je i u
druge pojedinosti, primjerice, koji naslov ima najstariji sin u lozi Preobraženski
ili čija se kći nedavno udala. Mislila sam kako će mi iz glave pretrpane
informacijama sve to ishlapjeti, no u pravo sam se vrijeme, kad su plemići sa
svojim suprugama počeli izlaziti preda me, sjetila svega. Sudeći prema ushitu s
kojim su slušali moja pitanja, ostavila sam dobar dojam.
»Odličan početak«, šapnula mi je Tanja prije no što sam za carem krenula u
našu dvoranu. »Oni neće zaboraviti kako ste bili ljubazni. Glas se brzo proširi.
Ništa od njega ne putuje brže. Čim počne sezona, svi će Vas pozivati. A tako će
Vaše Visočanstvo osvojiti svijet. Jedna po jedna obitelj, jedan po jedan salon.«
Ta mi se ideja učinila zamornom, no tad sam već bila dvanaest sati na nogama
i gladna kao vuk. Kad sam navalila na jelo, pečenu divljač u umaku od šljiva, čak
mi je i Saša, koji je za vrijeme primanja ukočeno stajao kraj mene, uputio pogled.
»Vi niste izbirljiva teka, čini mi se.«
»Zar bih trebala biti?« Zastala sam, s vilicom na pola puta do usta.
»U Versaillesu možda«, uzvratio je, »ali ovdje ne.«
Nakon jela, prešli smo u susjednu dvoranu za bal, koji smo Saša i ja otvorili
mazurkom. Nismo ju uzorno otplesali. On mi je gazio po prstima, činio se
ozlojeđen pozornošću ostalih. Čim je ples završio, povukao me je ustranu. No
onda se preda mnom, rumen od vina, naklonio Vladimir. Saša nas je bijesno
ispratio pogledom kad smo se uputili na podij. Za razliku od njega, Vladimir je
skladnim pokretima zasjenio sve ostale plesače. Bal je potrajao dugo u noć, no ja
sam bila svejednako čila. Ples je za mene uvijek bio blagotvoran. Ponovno sam
se osjetila punom elana, no tad me je čekalo još jedno iskušenje - prva bračna noć.
66
Prema običaju, nevjesta i mladoženja Romanov prvu bračnu noć nisu

provodili na dvoru, već u carevoj privatnoj dači.9 Bila sam se ponadala kako će se
zbog snijega i hladnoće od toga možda odustati, no na koncu se ipak zaputismo.
Saša i ja smo se, u pratnji dvorjana, ukrcali u kočiju s osam konja te vratolomnom
brzinom odjurili iz grada na selo. Ruska je noć poput tinte plavila zemlju. Dok
smo se približavali imanju osvijetljenom bakljama, čula sam kako negdje u
nepreglednoj, snijegom prekrivenoj divljini zavija vuk.
Dočekali su nas tradicionalno nam ponudivši raženi kruh i sol. Tanja me je
odvela u moje sobe, gdje su mi dvorkinje skinule haljinu i odjenule me u jednu od
onih izvezenih spavaćica iz miraza. Zatim su me povele u bračnu ložnicu
ukrašenu vijencima cvijeća, gdje je na srebrnom postolju stajao krevet. Dale su
mi da poljubim blagoslovljenu ikonu, ušuškale me u plahte poškropljene svetom
vodom i ostavile samu.
Srce mi je bubnjalo u ušima dok sam čekala. I čekala. Privukla sam mekan
pokrivač od medvjeđeg krzna i utonuvši pod njim u krevet, umalo zadrijemala,
kad su se vrata otvorila. Soba je bila u mraku, no onaj tko je išao za Sašom, nosio
je svijeću, pa je on s praga sobe bacao veliku sjenu čineći se golemim. Morao je
sagnuti glavu kako ne bi udario u nadvratnik.
»Onda?« Podbočen je stao preda me.
Bila sam zapanjena, u tolikoj mjeri, da nisam mogla reći ni riječ. On je bio
navukao veliki kućni ogrtač od metalne tkanine koji je sličio oklopu, dok je na
glavi nosio turban ukrašen paunovim perjem, poput onih turskih stražara. U
trenutku kad je krenuo prema meni, nešto je zazveckalo zbog čega sam se pridigla
u krevetu. Saša je na nogama imao orijentalne papuče sa zvončićima na zavinutu
vrhu.
Pokušala sam se zaustaviti. Osjetila sam kako se podiže u meni i kako
neobuzdano navire sav onaj nakupljeni umor, nevjerica i radost. Ali nisam se
uspjela suzdržati, već sam prasnula u smijeh, a potom više nisam mogla stati. Na
oči su mi navirale suze i slijevale se niz obraze dok je on samo preneraženo stajao.
Najprije je problijedio, onda posivio, dok je oči suzio u dva uska proreza.
»Običaj je da se carević ovako odjene za prvu bračnu noć«, zarežao je. »Zar
ćete mi se izrugivati?«
Uozbiljila sam se čim sam se sjetila kako je golim rukama savio onaj srebrni
pladanj. »Izrugivati nipošto«, uzvratih. »Ali morate priznati da je ovo bilo...
neočekivano.«
»Ja sam ovdje dvorska luda.« Bijesno je pogledao prema vratima koja je
njegov sluga zatvorio, nakon što je svijeću ostavio na stoliću. »Onaj će voditelj
protokola zažaliti. Rekao sam mu da ne marim za običaje i kako neću dopustiti da
od mene prave...«
»Zaboravite običaj.« Pomaknula sam se u krevetu. »Dođite, Saša.«
9
Dača - kuća na ladanju u Rusiji.
67
To je bio prvi put da sam njegovo ime izgovorilo prisno. Primijetih da je to i

osjetio, spustio je pogled i stao gužvati smiješnu odoru.
Za tu sam noć bila nespremna, kao i on. I svi nam oni predbračni obredi kroz
koje smo prošli izvan ove sobe nisu mogli pomoći. Sad smo bili muž i žena, i
trebali smo učiniti ono što vjenčani čine. Nije da sam bila potpuno neupućena u
ono što trebam napraviti, no on je zasigurno bio u prednosti. Ako su glasine bile
istinite, imao je ljubavnicu. Ja sam bila djevica.
»Neću budete li se smijali«, reče. »Budete li se smijali, ja ću...« Glas mu je
utihnuo te je najednom zamukao kao da ne zna što treba učiniti ne bi li zadržao
dostojanstvo. To mi se svidjelo. Premda je znao biti okrutan, nije bio i
bezosjećajan.
»Neću se smijati«, obećah, na što je on, kao čovjek koji se sprema skočiti u
hladno more, strgnuo ogrtač preko glave i srušio pritom i turban. Papuče su, kad
ih je zbacio, glasno zazveckale. I ta je oprema zacijelo bila teška jer mu je lanena
noćna košulja bila mokra. Pa ipak, kad se popeo u krevet, nisam ništa osjetila, ni
tračak zapaha znoja. Mirisao je svježe, na sapun.
Bio se okupao prije no što mi je došao.
Ležali smo jedno uz drugo, ne mičući se, kad sam začula: »Ja znam da me Vi
ne volite, ali kad bismo samo...«
»Molim?« Okrenuh se prema njemu. Svijeća je dogorijevala i bacala sve
manje svjetla. U nadirućoj tami njegov mi se profil činio nacrtanim, obris sam
mogla pratiti prstom.
»Kad bismo samo pokušali«, on dovrši. »Želim da budemo sretni, Marija.«
»Minnie«, uzvratih. »Svi me zovu Minnie.«
Na to on ušuti, a onda pripomene: »Meni se više sviđa Manja. Ovdje je to
Marija od milja, ali može značiti i da je netko buntovan... Vi me podsjećate na
buntovnicu.«
Morala sam se nasmiješiti. »I moj me je otac tako nazvao. Onda dobro, bit ću
Manja...« Potom napomenuh: »Saša, i ja želim da budemo sretni.«
Što sam drugo mogla reći? Bili smo vjenčani. Niksa više nije bio među nama
i nisam željela da ostanemo u sjeni moje ljubavi prema njemu. Ja sam svoje
izabrala. Pokraj mene je bio čovjek kojem sam se zavjetovala da ću ga voljeti i
poštovati u dobru i zlu, u bolesti i zdravlju. On je trebao mene koliko sam ja
trebala njega. I on se zavjetovao, kao i ja.
Saša ispruži ruku preko kreveta i oprezno mi dodirne grudi. Sklopila sam oči.
On se primicao sve bliže ne prestajući me milovati. Najednom se taj glomazni
čovjek pretvorio u oličenje bojažljive nježnosti. Oklijevao je prije no što je svoje
usne spustio na moje. Naš prvi pravi poljubac. Nije njime u meni pobudio strast,
no nije mi bio ni neugodan. Dah mu je bio svjež, kao i tijelo.
Kad mi je dotaknuo bedro, osjetila sam da se uzbudio. Promrmljao je: »Vi ste
tako sitni. Kao dijete... Ne bih Vas htio povrijediti.«
68
»Nećete me povrijediti.« Potražila sam ga rukom. »Samo budite nježni.«

I bio je nježan. Nije mi bilo odbojno to što smo činili.
Na moje iznenađenje, nije mi bilo nimalo odbojno.
69
DEVETO POGLAVLJE
Z ima je bila divna, pod uvjetom da predugo ne boravite vani. U Danskoj sam
već bila doživjela oštre zime, no ruska je studen bila drugačija zvjerka. Ipak,
činilo se da većini Rusa ne smeta ni hladnoća koja probija do kosti, ni mjeseci pod
snijegom, ni studeni vjetrovi koji su zavijali nad Nevom pretvarajući rijeku i
kanale u led. Rusi su, poput pogana, uživali graditi snježna brda i niz njih se
spuštati kao niz tobogane. Ali nitko nije volio dugo hodati. Zato je posvuda bilo
obojenih saonica i droški, otvorenih kočija, kao i upadljivih trojki, troprega za
vožnju po snijegu kojima su upravljali bradati kočijaši u kaftanima
podstavljenima vunom. No na ulicama je uvijek bilo živo, na svakom je uglu
stajao kotao u kojem je gorjela vatra, ljudi su išli za svojim poslovima. A
u dobrostojećim kućama ojačanih zidova gorjela je ona znamenita ruska peć te su
se između čvrstih kapaka prozora i debelih zavjesa na prozorima dvostruka okna
rosila od pare.
Grad je u sezoni prštao od društvena života. Zbivanja bi počela oko ponoći, a
trajala sve do svitanja. Gala večere, opere, balovi, kazališne predstave i koncerti
orkestara, sve se to održavalo u osvijetljenim dvoranama, kazalištima i palačama.
Cijelo se bogatstvo trošilo na gorivo za peći, voštane svijeće i plin za svijećnjake.
Veliki su pladnjevi bili zatrpani poslasticama iz trgovina gdje su meso i ribu od
prijašnje zime čuvali zamrznute među blokovima leda. Jedino sam u Rusiji čula
za zamrznutu hranu, čijom sam količinom bila osupnuta. Bilo je tu sočnih i slanih
jesetra i pastrva, jarebica, tetrijeba, divljači, šunke, kobasica, ali i žitarica, sušena
voća, orašastih plodova, pa i tankih šparoga i povrća uzgojena u staklenicima.
Gostoprimstvo je Rusima služilo na čast, a zima doba kad se jede, pije i slavi.
Zimi se trebalo veseliti i Rusi su u veselju uživali.
Saša i ja smo se bili smjestili u palaču Aničkov na križanju Nevskog
prospekta10 i kanala Fontanka - kuća je bila prostrana te je imala unutrašnji vrt i
velik ribnjak, što mi se naročito svidjelo. Iz svoje sam nove palače trojkom
odlazila u posjete plemićkim obiteljima. Kao što je to bila predvidjela Tanja, svi
su me željno htjeli ugostiti. Pozivnice su stizale svakoga dana. Saša je gunđao da
se ne bih vratila kući dok se Neva ne otopi »kad bi se pitalo te praznoglave
budale«, no meni se činilo da se, kao nova carevna, moram i zabaviti, dok je Tanja
10
Nevski prospekt - Nevska avenija, najveća i najvažnija ulica u Sankt Peterburgu uz obalu rijeke Neve.
70
naglašavala važnost uspostavljanja srdačnih odnosa, naročito s careva tri brata,

njegovim dvjema sestrama i njihovim obiteljima.
Uživala sam biti u središtu pozornosti. Nisu mi bili dosadni razgovori na
francuskom jer su svi opčinjeno govorili o zadnjoj operi, predstavi ili romanu.
Hrana je bila slasna, a glazba koja se slušala, djela Rimskoga-Korsakova,
Musorgskoga i Borodina, uzvišena. Nosila sam krasne nove haljine koje sam
naručivala iz pariških i peterburških modnih kuća. Nakovrčane kose ukrašene
perjem, češljićima s dragim kamenjem ili biserima, urešena svjetlucavim nakitom,
bezbrižno bih plesala cijelu noć jer u plesu nije bilo ničega nedoličnog. Za razliku
od nekih drugih dama, ja sam se uvijek vraćala kući. Saša je znao zanovijetati, ali
me nikad nije sprječavao. I sam je rekao kako jedno od nas mora odlaziti u
društvo, »a onda je bolje da idete Vi, moja Manja.« I on je imao svoje zabave,
mjesta na koja je odlazio s bratom Vladimirom i drugim časnicima. Nisam pitala
kamo su sve zalazili. Na njega je pazio princ Obolenski, Tanjin muž, i Saša je,
kao i ja, uvijek dolazio kući, makar očiju podlivenih od votke.
Ipak, protokol mu je nalagao da zajedno sa mnom ide na gala večere u Zimski
dvorac gdje ih se znalo okupiti na tisuće. Uzavrelu dvoranu Nikolaj krasili su
cvijetnjaci ruža i aleje lovora. No Saša je sve to mrzio. Za tih bi se večeri mrštio,
popravljao odoru i redovito odviše pio. A kad bi se napio, zaboravio bi na
stidljivost i zasvirao tubu zajedno s orkestrom. Imao je dobar sluh i lijepo je
svirao, kad je bio trijezan. No češće bi se iz čista mira razbjesnio i natjerao me da
ga odvedem kući i ušuškam u krevetu. Ja bih se potom vratila u dvorac i ostala do
zore.
Imala sam sve o čemu sam mogla sanjati - bogatstvo i moćan položaj. Cijeli
mi je grad bio pod nogama. Ususret Bogojavljenju, kad je vrijeme darivanja,
priredila sam svoj prvi bal u palači. Tjednima prije nadgledala sam pripreme i
naređivala svojim nemarnim sluškinjama. Nered i prljavština u ruskim su
kućanstvima bili uobičajeni. Dovoljno mi je bilo vidjeti koliko su neuredni ormari
s posteljinom. Sluškinje su me zbunjeno gledale kad sam im naredila da prvo
razvrstaju plahte, potom da one pohabane i moljcima izjedene bace te ih zamijene
mirisnima i novima. Ni jedna se dvorska dama, a kamoli carevna, nije bavila
održavanjem kućanstva, no ja sam svoje djetinjstvo provela obavljajući kućanske
poslove pod majčinom paskom, što se, na koncu, pokazalo važnim.
»Ovi podovi moraju biti oribani«, napomenula sam sluškinjama. »Prašinu
treba brisati svakoga dana. Vi se valjda kupate, zar ne?« dodala sam kad su na
moje riječi zinule u čudu. »E pa, i kuću valja čistiti. U njoj živimo.«
No Rusi su se, za razliku od nebrige o kući, opsesivno brinuli o čistoći tijela.
Javne parne kupelji bile su otvorene za muškarce i žene tijekom cijele godine.
Moja je kupaonica bila u potpunosti opremljena, a Saša se kupao svaka dva dana,
čak i za najjače zime. Zato me je čudilo kako tako profinjeni ljudi ne opažaju
slojeve pepela iz peći i ognjišta nataložene na svim površinama. O meni se pričalo
kao o nemilosrdnoj jer sam nenajavljeno znala provjeravati koliko je što čisto i
71
miriše li posteljina, no s vremenom su moje sluškinje shvatile da, ako žele ostati
u službi, moraju napraviti to što sam im rekla. One koje su vrijedno radile, bile su
i nagrađene. Ja sam, kao carevna, svake godine dobivala lijepu sumu, koju je bio
odredio sam car, i mislila sam kako slugama valja pošteno platiti.
Zimi su dani bili kratki, a noći duge, no kuće i crkve sjale su od plamena
svijeća i odzvanjale od pjesama. U siječnju se, spočetka nevoljko, ono blijedo
danje svjetlo uspjelo zadržati malo duže te smo na Bogojavljenje u procesiji otišli
na blagoslov vode. Nakon što su na površini Neve u ledu iskopali rupu te otkrili
njezine mutne dubine, mitropolit je u rijeku umočio svoj štap i time ju blagoslovio.
Caru su donijeli malo nevske vode da ju popije, a potom je narod na rupu navalio
vjedrima jer se govorilo kako je blagoslovljena voda čudotvorna. U travnju je
ledom okovana Neva popucala te su s tvrđave topovskom paljbom navijestili
proljeće.
U tom savršenom svijetu jedino mi je još nedostajalo dijete. No Saša i ja smo
redovito uživali u bračnim dužnostima. Bila sam uvjerena kako ću uskoro zanijeti.
Imala sam devetnaest godina, bila sam carevna.
Zar mi se išta od onog što bih poželjela moglo uskratiti?
72
DESETO POGLAVLJE
H oćete li danas s nama u šetnju?« upitala me je trinaestogodišnja Marija.

Veliku sam kneginju zatekla u predsoblju careve radne sobe. Gledala me je
krupnim, plavim očima koje su sjale od nade. Proljetne šetnje njezina oca uzduž
dijela obale zvanog Quai de la Cour,11 ispred Zimskog dvorca, već su bile postale
dio tradicije. Nakon što bi pregledao službene izvještaje, Aleksandar bi izašao u
šetnju te bi, ostavivši za sobom svu ceremonijalnost cara, putom pozdravljao
svoje podanike. On je vjerovao kako se Otac Rusije, jer tako su ga zvali, ne smije
udaljiti od naroda. Njegov je poziv da mu se pridružim za mene značio čast.
»Hoću«, osmjehnula sam se Mariji. Ona je bila u bijeloj haljini, spletene
kestenjaste kose pod šeširićem za sunce. »Kako ste lijepi.« Nisam ju viđala
onoliko često koliko sam to željela. Na zimske gala večeri nije dolazila jer je bila
premlada, kao i njezina mlađa braća, veliki knezovi Sergej i Pavao. Sve troje
podučavali su tutori, no dječaci su bili pripremani za vojnu službu. Zato mi je bilo
drago kad sam ju vidjela kako sjedi na sofi, mazi careva irskog setera Milorda i
pritom plazi jezik stražarima s turbanima na glavi.
Marija dramatično uzdahne. »Napokon. Zima je tako dosadna.«
Sjela sam pokraj nje. »Ali Vi nećete zauvijek biti dijete. Kad postanete žena,
zima Vam se neće činiti dosadnom.«
Na to je iskrivila lice u profinjen izraz gađenja. »Mama je još u Nici. I ona
mrzi zimu.«
»Da. Njoj zima teško pada«, uzvratih. Bila je premlada da bi shvatila kako je
carica sve krhkijeg zdravlja i kako je u Nicu ili na Krim često odlazila ne samo
zbog svojega kašlja, i navodno ugodnije klime, već i zato što je tako izbjegavala
sve ono što joj je nalagao društveni život Sankt Peterburga. »Ali sad kad je došlo
proljeće, sad će se brzo vratiti. A ovoga ćemo ljeta ići u Peterhof i Carsko Selo.
Bit će lijepo. Tamo možete trčati po svim onim divnim vrtovima.«
Željela sam da Marija trči, da se igra i smije i uživa u preostalom dobu
djetinjstva. Tad sam već bila uvidjela kako sam ja imala sreće što sam odrastala
bez strogih pravila i protokola. Jer, premda je Marija bila živahna, premda je
voljela trčati palačom, spuštati se niz mramorne ograde stubišta i pomagati
slugama u livrejama koji su laštili pod tako što bi u podstavljenim papučama
11
Quai de la Cour (franc.) - letnica pred dvorcem.
73
klizala po njemu, njoj kao djetetu, koje je ujedno bilo i velika kneginja, život nije
bio lak. To više što joj je majka dugo izbivala, a otac vladao Carstvom.
»Valjda«, dobacila je naizgled ravnodušno, kako to samo djeca znaju. Onda
mi se nagnula malo bliže i dodala: »Ako nas, umjesto toga, nihilisti ne potjeraju
u tvrđavu Gatčina.«
Začuđeno sam ju pogledala. »Odakle Vam sad to?«
»Tata je maloprije vikao na nekog ministra. Oni ne žele da on izlazi u šetnje.
Opet su mu prijetili nihilisti.«
Prožela me je jeza. Prenerazilo me je čuti takvo što iz njezinih usta jer dotad
nisam ni znala kako caru zaista prijeti ta čudnovata skupina anarhista i
nezadovoljnika koja je, nadjenuvši si ime »nihilisti«, pozivala narod na pobunu.
Naravno da sam o njima već bila slušala u salonima. No tad su ih gotovo svi
otpisivali kao libertarijanske provokatore koji imaju previše slobodnog vremena
pa zato mašu barjakom u ime potlačenih i bivših kmetova. Oni su, pak, nakon
ukidanja kmetstva, ostali bez zemlje, ali su i dalje morali plaćati poreze te su se u
sve većem broju počeli doseljavati u gradove ne bi li našli posla.
»Nemojte da Vas to brine«, uzvratih Mariji. »To nije...«
Zastala sam jer je u tom trenutku iz sobe izašao car. Visok i mršav, moj je
svekar nosio svoj stari frak, kravatu i šešir, a rukom u rukavici pridržavao štap.
Nasmiješen je pogledao u Mariju, koja mu je pritrčala u zagrljaj, a potom u mene.
»Vi ste uvijek spremni na vrijeme, mila«, dobacio mi je kroz guste brkove.
»Trebali ste im reći da me obavijeste da ste tu.«
»Njima?« Pogledala sam u stražare koji su stajali nepomično poput kipova.
Na to se zasmijuljio i uzeo me pod ruku. Koračali smo dvorcem, dok su pokraj
nas cupkali Marija i Milord, te u pratnji stražara stigli do bočnog izlaza, no tu im
je car naredio da ne idu za nama. Vani ipak nije krenuo u uobičajenom smjeru,
prema šetnici uz Nevu, već nas je poveo prema Ulici Sadovaja. U uobičajenoj
odjeći, s crnim fedora šeširom na glavi, prolazio je pokraj ljudi koji ga nisu ni
primjećivali. Kad smo za sobom ostavili dvorac Mihajlovski, gdje se održavala
vojna obuka, našli smo se pred Ljetnim vrtom - oazom zelenila na otočiću između
kanala Fontanka i Labud.
»Danas ćemo u perivoj?«
Aleksandar mrko kimne. »Uspijemo li pobjeći onim bezumnicima što me
prate.« Nije mi pojasnio na koje bezumnike misli, no kad sam se nervozno
osvrnula preko ramena, čvršće me je stisnuo za ruku. »Dođite. Ovdje ćemo imati
privatnosti. Od nje ne mislim odustati.«
Marija je pred nama skakutala s Milordom. »Nemojte daleko!« dovikne im
Aleksandar dok smo prolazili pokraj brijestova i raznobojnih mramornih fontana.
»Rečeno mi je da obala rijeke više nije sigurna«, on nastavi. »Ako je vjerovati
mojim ministrima, više nigdje izvan dvorca nije sigurno. No oni su kao kokoši,
stalno kvocaju.«
74
»Marija je načula razgovor«, pripomenula sam i otvorila suncobran kako bih

zaštitila lice od sunca.
»Zar jest?« Car me potapša po ruci. »Ona više nije dijete. Ne može ni biti s
obzirom na to kako živimo. Marija previše toga čuje. Sluge pričaju. Svi pričaju.
No, kao što rekoh, samo su podigli bespotrebnu buku. Netko bi pomislio da me
na svakom uglu čeka nihilist atentator.«
»Znači, istina je?« Zastala sam. »Oni su zaista prijetili Vašem Veličanstvu?«
»Zar ste sumnjali u to? Mila, Rusija nije onakva kakvom se čini.«
Pogledala sam ga u oči. »Ne razumijem. Tko su ti nihilisti koji prijete caru?«
On mi se činio zabrinutim, pogledavao je prema Mariji koja je u tom trenutku
korila Milorda jer se odlučio pomokriti nasred staze. »Ime im govori sve: na
latinskom nihil znači ništa. Oni odbacuju sve autoritete i tvrde kako će anarhija
donijeti promjene. Preziru našu monarhiju, naše plemstvo, našu Crkvu. Oni bi,
kao što je to napravila rulja za Francuske revolucije, uništili sve ono što mi
predstavljamo.«
Tad mi se učinilo da se na nas spustila sjena, premda je nebo bilo bez oblačka
- to beskrajno, kristalno, proljetno rusko nebo. »Ali, to nema smisla. Vi ste
oslobodili seljake i ukinuli kmetstvo. Vi ste Car Osloboditelj. Vas narod
obožava.«
On uzdahne. »Moj narod nisu nihilisti. Moj narod samo želi živjeti sa što
manje muke. Ovi su pobunjenici nezadovoljnici. Većinom su to intelektualci, no
oni nastupaju gorljivo, poput revolucionara. Kako doznajem, u stavovima nisu
uvijek ujedinjeni, ali oni vjeruju kako sam oslobodio kmetove ne bi li sad radili
kao robovi u našim novim tvornicama. Mi činimo sve što možemo ne bismo li ih
zaustavili, no oni posvuda siju strah u nadi da ću pristati na reforme ili se odreći
krune. Draže bi im bilo ovo drugo. Oni od cara nemaju nikakve koristi.«
»Ali to je nedopustivo! To je izdaja!« uzviknuh na što i Marija podigne
pogled.
Aleksandar joj mahne neka nastavi hodati. »Koliko god mi je ovo teško
priznati, i makar to možda jest izdaja, ne mogu reći kako je sve ono što oni tvrde
neutemeljeno. Seljaci zaista pate. Ja sam ukinuo kmetstvo, ali ne možete tek tako
ukinuti i stoljetnu tradiciju s kojom su bili povezani. Nisam bio predvidio koje će
to posljedice imati. Sad kad nemaju obveza prema zemljoposjednicima, seljaci su
prepušteni sami sebi, a kad dođu ovamo tražiti posao, onda ih iskorištavaju jer su
mnogi nepismeni. Da sam to onda znao, možda ne bih bio onoliko ustrajavao
promijeniti im život. Malobrojni su spremni promjenu prihvatiti ako im ona ne
donosi boljitak.«
Nisam mogla ni zamisliti to što mi je predočio. Kad sam se sjetila kako su
ljudi klečali u snijegu dok je car prolazio u kočiji, zapitah se nisam li bila naivna.
Zar nisam primjećivala mrak koji je već nagrizao pozlaćenu sliku mojeg života?
75
U tom mi je trenutku sinulo kako smo sami, u perivoju, i ja ustrašeno zaustih:

»Ali, ako su oni za Vas opasni, onda ne bismo...«
»Ne, ne, ne.« Car je odmahnuo glavom. »Neću se skrivati u onoj kamenoj kuli
niti će me stražari posvuda pratiti u stopu. Sudbini ne možemo pobjeći.« Onda me
je poveo prema ljetnoj palači Petra Velikoga, pokraj umjetnog jezera na samom
kraju perivoja. »Nemojte da Vas to brine«, nastavio je, izrekavši upravo ono što
sam ja bila napomenula Mariji. »Nihilisti su naporni, no nisu me još ubili.«
»Bože, sačuvaj.« Bila bih se prekrstila da nisam jednom rukom držala
suncobran, a drugu naslanjala na carevu podlakticu.
»Upravo tako. Ali oni ne vjeruju u Boga.« Kratko se zasmijao, potom ušutio.
Neko sam vrijeme slušala kako lupka štapom o stazu, kad je rekao: »Želio bih s
Vama razgovarati o Saši. Jeste li sretni s njim? Samo, molim Vas, nemojte mi
govoriti ono što mislite da bih volio čuti. Toga sam se već naslušao na dvoru.
Recite mi istinu. Je li Vam vjeran?«
Premda nije izrekao ništa određeno, znala sam na što misli. »Da. On ima
svojih navada, ali ne i takvih.« Zagledala sam se svekru u lice. »Zašto me to
pitate?«
»Bez razloga. Samo sam se sjetio kako se bio bijesno usprotivio kad je čuo da
od nje mora odustati prije no što se vjenča s Vama.« Uto je prijekorno zacoktao
jezikom. »Marija! Pusti psa da napravi što mora tamo gdje on hoće.« Gledao je
kako mu se kći pokunjeno udaljava prema jezeru pokraj Ljetne palače, kad me je
najednom obuzeo nemir. Saša je uistinu ostavio ljubavnicu, car mi je to upravo
potvrdio. Stegnulo mi se srce. Ali, ja nisam primjećivala nikakve naznake nevjere.
Saša je s Vladimirom odlazio u skitnje, no to ne znači da je i...
»Minnie?« Dozvao me je Aleksandrov glas. »Bit ću vrlo zadovoljan kažete li
mi da Vam ljubavnica više ne predstavlja razlog za zabrinutost. To onda znači da
je Saša održao riječ.«
Zbunjeno sam uzvratila: »Vaše Veličanstvo, mi se još ne poznajemo dobro.
No Saša je... ljubazan prema meni.«
»Ljubazan? To baš i nije riječ hvale koju bih očekivao od netom udane
nevjeste, no valjda je ljubaznost u braku podcijenjena. Ali, volite li ga?« car naglo
doda.
»Ja...« Zamukla sam. Nisam mu željela lagati jer me je iskreno pitao. »Ja ću
ga naučiti voljeti. Kad je o tome riječ, za ljubav treba vremena.«
»Da, treba. Nekima.« Na to mu se izraz lica blago promijenio, kao da ga je
tuga smekšala pa mi se u isti čas učinio i mlađim, i vremešnijim. »Ja sam svoju
ženu nekoć mnogo volio.«
To što mi je sjetno povjerio u meni je probudilo nemir. Govorio je kao da ju
ne voli više, ali kako je to bilo moguće? U braku su bili više od dvadeset godina,
dobili su osmero djece, rano su pretrpjeli gubitak najstarije kćeri, a potom i
Niksinu smrt. Ja bih pomislila da ih takve kušnje mogu samo zbližiti. No onda
76
sam se sjetila kako carica zna često izbivati i kako očito ima potrebu pobjeći iz
carstva. Je li tako bježala i od muža?
Car je zastao i nasmijao se kad je Marija potrčala k njemu te mu iz džepa fraka
izvadila rupčić svezan kao zavežljaj. S njim u ruci otrčala je do jezera, a potom iz
njega stala rasipati mrvice kruha. No patke nisu marile za kruh, već su se držale
zajedno na sredini jezera kako bi bile što dalje od naćuljena psa.
»Neće ih dozvati sve dok je Milord tu«, dobaci Aleksandar. »Ali ona bi, da
joj dopustim, ostala tu cijeli dan nudeći im kruh. Tvrdoglava je. Kao i Saša. Jeste
li znali da su ga braća zvala Vol?«
»Vol?« Nadimak mu je toliko pristajao da sam se morala nasmijati.
»Odgovara mu. On uistinu ima temperament bika. A i njegovu izdržljivost.«
»Vi ga poznajete bolje no što mislite. Dok je bio dijete, njegovi su tutori
očajavali. Uvjeravali su me kako on nije za učenje. Savjetovali su mi da ga
pošaljem u vojsku gdje će ga barem naučiti disciplini. I tko bi pomislio da će me
baš on jednog dana naslijediti?«
Uzdahnuo je kad je vidio kako Marija bijesno udara nogom o tlo jer ju patke
odbijaju poslušati. »On sad mora učiti. Ako se ova zloguka upozorenja obistine
prije vremena, Saša neće biti spreman preuzeti prijestolje. A ja ne mogu Carstvo
ostaviti čovjeku koji ne zna vladati. Ovaj svijet nema milosti za okrunjene
budale.« On vrati pogled na mene. »Hoćete li mu pomoći?«
»Ja?« iznenađeno uzvratih. »Vaše Veličanstvo, ni ja nisam dovoljno
obrazovana.«
»Ali Vi čitate. Vi volite knjige. Vi osvajate srca. Nemojte mi govoriti da nije
tako. Već sam dovoljno čuo od svojih snaha koje samo govore kako ste krasni i
pametni. A velike kneginje neće hvaliti drugu ženu osim ako dotična nije uistinu
zasjenila njihova postignuća. Vi biste mu mogli naći tutora, založiti se da on nešto
napravi, osim što slijedi Vladimira. Mladi znaju biti jako nepromišljeni, a
Vladimir i nije neki uzor. Vino, balerine, trkaći konji. Njegovo će me trošenje
dovesti do bankrota. Saši je potrebno vodstvo. On nije Niksa.«
»Nije«, tiho sam ponovila. »On nije Niksa.«
»Vi biste mogli naći nekoga komu će on vjerovati. Na dvoru su ga podučavali
brojni tutori, možda ću mu jedan od njih odgovarati. Ali on ne smije posumnjati
da je to za njega pripremljeno, moramo ga namamiti kao...«
»Bika u tor«, dometnuh s blagim smiješkom na usnama ne bih li ublažila
podrugljivost svojih riječi. »Mislim da mu neće škoditi pročita li još što, osim
novina.«
»I pokušajte ga naučiti umjerenosti«, doda car. »Saša previše pije, a on ne
smije ugroziti svoje zdravlje. Za razliku od Vladimira koji može bančiti do mile
volje, Saša će naslijediti prijestolje, a nakon njega, njegov sin.« Zastao je.
»Nadam se da ću te sretne vijesti uskoro čuti, mila. Careviću treba sin. Njih
nekoliko, budete li mogli.«
77
»Mi pokušavamo«, zasramljeno uzvratih.

»A sve drugo je, kako kažemo, u Božjim rukama.« No uto se car
poluzatvorenih vjeđa zagleda nekamo iza mene. »Ah. Izgleda da su nas ipak
našli.«
Okrenula sam se i opazila dva čovjeka u neuglednoj odjeći kako zirkaju u nas
skriveni iza vrba. Zinuh od iznenađenja. Aleksandar dometne: »To su žandari koje
su poslali iz dvorca. Moji se ministri ne daju razuvjeriti, no ja imam druge planove
i zato ih moram izbjeći. Bi li Vam smetalo ako bih Vas i Mariju prepustio njima
na brigu? Zasigurno je u blizini i kočija kojom će Vas odvesti u dvorac.«
Nisam ni uspjela odgovoriti, a car je već nabio šešir na glavu i prošao pokraj
Ljetne palače pa izbio na brijestovima zasjenjenu stazu koja je vodila do drugog
izlaza iz perivoja. Za minutu je nestao. Dva su žandara izašla iz skrovišta, no očito
nisu znali što im je činiti jer sam ja sama ostala stajati na mjestu, dok je Marija
gledala za ocem za kojim je otrčao i njezin pas.
»Sad će ga čuvati Milord«, rekla sam joj i podragala je po kosi kad se
namrštena okrenula prema meni. Šešir joj je visio o vrpci na leđima. Žandari su
nas ispratili do prednjeg ulaza gdje nas je doista čekala kočija, no tad se Marija
namrgodila još više. Sjele smo u kočiju na što se bijesno zapiljila kroz prozor.
Kad sam podigla ruku htijući navući zastor, ne bih li nas zaklonila od pogleda,
ona se obrecne: »To nam ne treba. Nihilisti ne traže nas. Oni žele tatu, a on je
otišao k onoj ženi.«
Preneraženo sam zinula sam u nju. Nakon svega što sam tog dana
neočekivano saznala, nisam bila sigurna da želim čuti još toga. »Dijete drago, Vi
griješite. Vaš se otac samo želio malo prošetati sam. Katkad je vrlo naporno biti
car i...«
»A što Vi znate?« odbrusila je i podsjetila me na Sašu. »On je stalno posjećuje
kad mama nije tu. Jednom me je čak i odveo k njoj.«
»Njoj?« Osjetila sam kako mi je srce sišlo u pete.
»Da. Njegovoj ljubavnici.« Marija se okrene i zabulji kroz prozor, kočijaš
pucne bičem, konji povukoše kočiju.
Kroz prozor sam vidjela kako dva žandara žure natrag u perivoj, no znala sam
da cara neće naći. Aleksandar je već bio nestao s vidika jer je otišao na sastanak
sa svojom tajnom družicom - on za kojega nikada ne bih pomislila da ju ima.
ʛ季
HTJELA SAM PITATI Sašu zna li i on. Pretpostavljala sam da mora znati ako zna
njegova sestra. No onda sam pomislila kako možda i ne zna, jer njega ne zanimaju
glasine na dvoru. Nisam stigla ni razmisliti hoću li ga pitati ili ne, kad mi je moj
78
muž usmjerio pažnju na nešto drugo. Čim sam ušla u blagovaonicu, uručio mi je
pismo koje je stiglo od moje majke. Na brzinu sam ga pročitala.
»Moj brat Vilhem nam dolazi u posjet. Zajedno s Bertiejem i mojom sestrom
Alix!«
Bila sam toliko uzbuđena da sam prestala misliti na carevu tajnu. Brinula sam
se za Alix koja mi je silno nedostajala. Frederik se nakon mojeg vjenčanja bio
vratio u Dansku, no mi smo se u obitelji redovito dopisivali pa sam tako saznala
da je Alix rodila djevojčicu, princezu Louise. Nedugo nakon porođaja, moja je
sestra dobila reumatsku groznicu. Bila sam zabrinuta za njezino zdravlje te mi je
laknulo kad sam čula da se oporavila i da može putovati.
Saša je sumnjičavo otpuhnuo kroz nos. »Bit će da nije samo to posrijedi.«
»Mama kaže da se Villy mora oženiti.« Preklopila sam pismo. »Njegovi grčki
savjetnici zahtijevaju da nevjesta bude pravoslavne vjeroispovijesti. Villy se nije
preobratio, a oni se žele osigurati da će svoje nasljednike podizati u pravoslavnoj
vjeri. Mama je zamolila Alix i mene da joj pomognemo naći nevjestu. Moramo
odmah obavijestiti dvor da oni dolaze. Moramo dogovoriti važne sastanke.«
»Ako je kraljica Viktorija dopustila svojem nasljedniku i njegovoj supruzi da
dođu ovamo, onda budite uvjereni kako je dvor o tome već obaviješten«, priklopi
Saša.
Potom se opet posvetio novinama i svojem doručku, jajetu na oko. Tog je
jutra kasno ustao jer je noć prije bio vani. Kad sam se sjetila kako je zateturao u
sobu u četiri ujutro, toliko pijan da je jedva stajao na nogama, u meni se probudila
sumnja. No onda sam se prisjetila kako mi je zagnjurio glavu u vrat i promrmljao:
»Minnie, moja Manja«, pokušavajući me odvući u krevet. No ja sam se usprotivila
i rekla mu neka se ode otrijezniti u svoju sobu pa ćemo se vidjeti ujutro. Nismo
se vidjeli jer me je njegov otac pozvao u šetnju te sam izašla prije no što se Saša
probudio. Car je pak bio okorjeli ranoranilac...
No kad sam razmislila o svemu što sam doznala, ipak sam se umirila. Saša je
jednu ljubavnicu ostavio, a bio je odveć neoprezan da bi mogao skrivati drugu.
Ako to nije uspjelo samom caru, kako bi se onda snašao moj muž?
»No«, nadovezah se, »ako Villy traži nevjestu, onda mu moramo pomoći.
Supruga će mu donijeti dobro.«
»Nećemo ni spominjati koje će dobro donijeti Danskoj i Rusiji. No što se
Villyja i Grčke, pa i Velike Britanije tiče, to ćemo tek vidjeti.«
»O?« Piljila sam u njega sve dok nije spustio novine. Na brkovima je imao
mrvice žumanjka. »Mislite li Vi kako supruga ne može baš ničemu pridonijeti?«
»Ne. Ja nimalo ne sumnjam u to da može«, on uzvrati. »Dođite, mila moja
Manja. Meni u krilo.« Raširio je velika bedra pod ogrtačem, koji se bio rastvorio
jer ga je loše privezao oko struka, otkrivši nabreklu muškost u gaćama.
Nasmijala sam se. »Ništa od toga. Pojedite doručak, onda pođite gore pa se
okupajte i odjenite. Dolazi moja obitelj. Moramo toliko toga obaviti. Svojim ćemo
79
se potrebama posvetiti kasnije. Ali ne prije«, dodala sam, sjetivši se razgovora s

carem, »nego što nađemo valjana tutora.«
»Tutora?« pogledao me je kao da sam mu rekla neka protrči gol Nevskim
prospektom.
»Da. Za nas oboje. Mi se moramo propisno obrazovati. Ja želim znati više o...
o svemu. A Vi trebate početi čitati i druge stvari, osim novina i jelovnika
gostionica u koje odlazite s Vladimirom. Vi ćete sastaviti popis tutora, potom
ćemo razgovarati s poželjnim kandidatima.«
On se već nadimao od bijesa. »Ja ne poznajem ni jednog poželjnog
kandidata.«
»Morali biste. Zar niste na dvoru imali tutore?« upitala sam i istog trena
zažalila, sjetivši se da mi je car rekao kako su tutori nad njim očajavali.
Laknulo mi je kad je promrmljao: »Jedan mi se bio svidio. Ali mislim da se
ja nisam svidio njemu.«
»O, pa sad ćete mu se svidjeti. Pišite mu. Poručite da ga želimo vidjeti. I to
odmah.«
ʛ季
ZVAO SE POBEDONOSCEV, bio je toliko tanak da je gotovo ostavljao dojam

izgladnjela čovjeka, a držao se tako uspravno da mi se činilo kako se i ne može
sagnuti, no njegovu pogledu iza naočala obrubljenih žicom ništa nije moglo
promaknuti. Na moje uporno zapitkivanje, Saša mi je zlovoljno objasnio kako je
Pobedonoscev odvjetnik i bivši student teologije kojeg je car izabrao da mu
podučava sinove, i kako je on taj tutor kojem se moj muž kao dijete divio i želio
dokazati. Primijetila sam da je Pobedonoscev omirisao zrak kad je ušao u salon.
U vazama je bilo svježe cvijeće, a u kutovima sobe paprat u kineskim loncima.
On je sve to odmjerio kao da želi reći kako je priroda nešto što ga ne zanima i
kako ne kani promijeniti svoje mišljenje.
»Mladiću«, reče tutor. Zaprepastila sam se kad se Saša na njegove riječi
gotovo skutrio na stolcu. »Moram priznati da ste me iznenadili.« Zatim se kiselo
nasmiješio i meni. »Vaša Visosti.«
Natočila sam mu čaj u šalicu, što sam inače činila samo za svojega muža. »Mi
smo tražili čovjeka od znanja i ugleda kako bi nam pomogao u izobrazbi. Kako
doznajem, Vi ste visoko obučeni, s obzirom na to da ste podučavali careve
sinove.«
»Još podučavam velike knezove Pavla i Sergeja. To mi je najveća čast«,
uzvratio je otpivši čaj. Čaj je bio ruski, a poslužila sam ga nakon što se namakao
u samovaru sve dok nije postigao onaj trpki okus. Njemu se lice nije nimalo
promijenilo čime je pokazao da napitak zadovoljava njegova očekivanja. »No
80
bojim se da sa Sašom nisam imao uspjeha. Je li tako, mladiću?« Pogledao je u

mojeg muža. »Unatoč svim mojim naporima, naš se carević otisnuo u svijet
opremljen najtanjim ogrtačem znanja.«
Nije me dirnuo njegov oholi ton, ali sama metafora jest. »Bojim se da smo
oboje slabo opremljeni«, rekoh.
Saša je zagunđao. »Znam čitati i pisati. To bi trebalo biti dovoljno...«
Zaustavila sam ga dotaknuvši mu bedro pod stolom.
Pobedonoscev je sjedio i šutio, kao da razmišlja o mojoj ponudi. Ali nije me
mogao zavarati. Za njega je pomoći Saši da se pripremi za vladanje bilo odveć
izazovno. A budući da je tvrdio kako jednom nije uspio, iz ponosa nas nije mogao
odbiti.
»Povijest. Mislim da bismo trebali početi s njom«, tutor na koncu izusti. A
onda nastavi neočekivano gorljivo: »Izvan naših gradova, Rusija je pustopoljina
gdje caruju predrasude i neznanje.« Potom dramatično zastane. »Seljake je lako
zavesti. No oni moraju slušati cara, jer cara im je, da njima vlada, poslao Bog.«
Osmjehnuh se, premda sam od njegovih riječi zadrhtala jer su me podsjetile
na ono što mi je Aleksandar rekao o nihilistima. Saša je, začudo, nevoljko kimnuo.
Moj muž je, kao i Pobedonoscev, podržavao autokraciju.
»Onda ćemo početi s poviješću«, složih se. »Zamolit ću Vas za popis knjiga
i pobrinuti se da ih dobijemo.«
»Knjige, da.« Ispio je čaj i poletno ustao, što se nije moglo očekivati od
čovjeka tako kruta držanja. »Vaše Visočanstvo, ovoga ću Vam tjedna poslati
popis knjiga. Počašćen sam Vašim pozivom. I vjerujem kako ćemo zajedničkim
radom svi biti vrlo zadovoljni.«
Čim je izašao, Saša je prasnuo: »On me drži za glupana! Rekao je >Vaš
poziv< gledajući u Vas, kao da ja nisam tu. Uvijek me je omalovažavao. On je
mom ocu savjetovao kako je za mene jedino vojska dobra. Možda je njemu i bila
dobra, ali meni nije.«
»Saša«, uzdahnula sam. »Rekli ste mi da ga cijenite. On ima najbolje
preporuke.«
»Ja sam ga bio cijenio. Toliko sam htio zavrijediti njegovo dobro mišljenje da
su mi se braća počela izrugivati. Govorili su: >Pogledaj Vola. Čeka da mu
Pobedonoscev stavi jaram.< Ja sam im htio dokazati da nemaju pravo, no on je
rekao ocu kako ja ne mogu ništa naučiti...« Okrenuo se od mene jer je zadrhtao
kad se sjetio kako su ga ponižavali u djetinjstvu.
Priđoh mu. »Ali, Saša. Vi više niste taj dječak. Vi ste sada carević. Samo se
trebate toga prihvatiti. I uskoro ćete vidjeti kako Vam dobro ide.
Ja ću učiti s Vama, zajedno ćemo se tomu posvetiti kao muž i žena. Kad dođe
vrijeme, mi moramo biti spremni.«
81
Otresao je sa sebe moju nježnu ruku i moje riječi utjehe. Bijesno me je ošinuo
pogledom i zarežao: »Bolje Vam je da se latite mijenjanja plahti za svoju sestru«,
na što je izletio iz sobe i tako zalupio vratima da su se na zidovima zaljuljali
akvareli koje sam bila donijela iz Danske.
Uzdahnula sam. Znala sam da će se sad ljutiti neko vrijeme, no znala sam i
kako je svjestan da imam pravo. On mora naučiti vladati. O tome ovise i njegova
i naša budućnost.
No to što sam imala pravo nije mi nimalo olakšalo posao.
82
JEDANAESTO POGLAVLJE
V illy, Bertie i Alix dođoše koncem svibnja 1867., u vrijeme onih svijetlih
»bijelih noći« kad Sunce ne zalazi u potpunosti pa se cijeli Sankt Peterburg
blistavo svjetluca. Nakon nekoliko gala večeri, otišli smo u Petehof gdje smo Alix
i ja konačno mogle do mile volje čavrljati.
»Zar se nisi brinula da će Bertieja možda uplesti u skandal?« pitala sam ju
dok smo sjedile na terasi uz obalu mora i uživale u slanu mirisu lahora s Baltika.
Na sveopće iznenađenje, Saši se Bertie odmah svidio te je princu od Walesa i
mojem bratu, zajedno s uvijek spremnim Vladimirom, pravio društvo. Njihovo je
bančenje i opijanje votkom na zloglasnoj Novaji Derevnji - otočiću na Nevi gdje
je povazdan bilo mandolina, Roma i pića - bilo glavna tema u novinama diljem
Europe.
Alix samo slegne ramenima, kao da ju to ne dira. »Misliš, u veći skandal od
onoga u Londonu? Teško da bi to bilo moguće.«
»Zar je i u Londonu plesao na stolu u gostionici poput husara ili nosio šubaru
i jeo piroške na uličnim štandovima?« počela sam ju zadirkivati. »Bojim se da se
to Viktoriji neće svidjeti.«
»I neće.« Nije mi uzvratila pogled. »Ali i to mi je draže od onih drugih
gluposti koje radi.«
Začudila me je, htjela sam ispitati detalje, no onda sam opazila da gleda u
svojeg muža koji se šetao vrtom s Villyjem i nezgrapnim Sašom. Ja sam se pak
zbog svojeg muža bojala skandala, jer je Saša bio riješio kako će Bertieja dočekati
kao pravi ruski domaćin.
»Zašto pitaš?« Alix me pogleda. »Zar se brineš zbog Saše?«
Sad sam ja otklonila pogled. »On je carević. Što god mi napravimo, ostat će
zabilježeno. Novinari i društvo ovdje su nemilosrdni.«
»Svugdje su novinari i društvo nemilosrdni. I ne moraš se zbog njega brinuti.
On je svim svojim srcem samo tvoj. Još nisam vidjela muškarca koji toliko voli
svoju ženu.«
Zastala sam. »Stvarno to misliš?«
Ona se osmjehne. »O, Minnie. Zar si slijepa? Trebala bi širom otvoriti oči i
manje mariti za riječi. On te obožava.« Onda je tišim glasom dodala: »Zapravo
me čudi da mu već nisi rodila dijete. Je li što drugo posrijedi, osim tvoje
bezrazložne sumnjičavosti?«
83
»Nije«, uzvratih oštrije no što sam to htjela. »Nisam još zanijela, ali
pokušavamo.«
»Dobro je.« Ona se nagne bliže i šapne mi u uho: »Dok god pokušavate.«
Uzmaknula sam odglumivši kako me je njezin sugestivni ton sablaznio, na što
smo obje prasnule u smijeh, pa su nam car i carica uputili pogled.
»Njezino je Carsko Veličanstvo previše omršavjelo otkako sam ju zadnji put
vidjela«, primijetila je Alix. »A i taj kašalj... Nadam se da nije ništa ozbiljno.«
Suzdržala sam se i nisam pogledala u caricu koja je, otkako se bila vratila na
dvor, izgledala poput duha i često tražila posjete liječnika. Tiho napomenuh:
»Liječnici se boje sušice.«
»O, ne.« Alix je bolno iskrivila lice. »Jadna žena. To je grozna bolest.
Godinama traje, a nema joj lijeka. Car je zacijelo izvan sebe od brige nakon toliko
godina braka.«
Premda sam joj htjela povjeriti što sam doznala o Aleksandru, ipak sam
zadržala jezik za zubima. Sestra mi se činila nekako drugačijom, suzdržanijom.
Taj dojam nije neposredno pokvario naš odnos, no bio se nadvio nad nas poput
vela koji nisam smjela podignuti. Nakon što mi je natuknula ono o Bertiejevu
ponašanju u Londonu, zapitala sam se koliko bi neobzirno bilo podijeliti s njom
vijesti o carevoj nevjeri. Ipak nisam bila toliko slijepa da ne bih uvidjela kako mi
sestra daje do znanja da možda i Bertie vrluda.
Odlučila sam promijeniti temu. »Sad kad smo zajedno, možemo potražiti
nevjestu za Villyja. Oni samo banče po gradu pa Villy dosad nije našao ni jednu.
Što kažeš na carevu kćer? Znam da Marija ima samo trinaest, a naš brat dvadeset
i jednu. No oni bi se mogli zaručiti ako bi Villy pričekao da Marija poraste.«
»Marija ga ne primjećuje«, priklopi Alix. »Osim ako on ne vesla u čamcu u
kojem sjede ona i Olga. Jadni je Villy dobro istegnuo mišiće ramena.« Onda
zastane i znakovito me pogleda. »Meni se čini da mu se više sviđa Olga. Koliko
ona ima godina?«
»Uskoro šesnaest.« Uzvratila sam joj pogled. »Zar ti stvarno misliš...?«
Alix se nasmijala. »Nisam li rekla da si slijepa? Minnie, svaki put kad dođe
Olga, Villy s nje ne skida pogleda. Osim toga, ona je i poželjna. Kći careva brata,
odgojena u pravoslavnoj vjeri.«
»Da, ali...« Razmislila sam. »Morali bismo pitati njezina oca, velikog kneza
Konstantina, a i cara, dakako. Nisam sigurna da bi to oni odobrili.«
»Možda bismo prvo trebale pitati Yillyja«, dometne Alex.
Ja baš i nisam vjerovala da je Villy zainteresiran. Konstantinova je kći Olga
bila vrlo plaha djevojka koju nije krasila naročita ljepota, premda je imala lijepe
oči Romanovih. Bila je najstarija kći u obitelji sa šestero bučne djece i živjela je
zaštićena od vanjskog svijeta, kao i sve ostale djevojke njezina staleža. Meni se
činila jednako nezrelom kao i Marija. Pa ipak, kad smo upitale Villyja, on nam je
priznao da mu je Olga draga. Veliki je knez Konstatntin pokazao oduševljenje te
84
više nismo imale razloga za sumnju. Aleksandar nije bio najsretniji Villyjevim
izborom, no naposljetku je izjavio kako se tomu neće protiviti ako djevojka
pristane. Olga se, pak, na Alixino i moje pitanje, zarumenjela i promrmljala
kako je time počašćena natjeravši me da se zapitam zna li ona uopće što znači taj
brak. No kako je Villy bio ushićen, Alix i ja smo prionule na pripreme za
vjenčanje. Na koncu je održano u Zimskom dvorcu u listopadu i bilo je krasno.
Villy je nevjestu odveo u Dansku da upozna naše roditelje da bi potom otišli u
Grčku.
Nakon što sam pet mjeseci provela s Alix, na rastanku sam se rasplakala.
Nisam ju htjela pustiti kad mi je na dokovima promrmljala: »Trebaš voljeti Sašu,
Minnie. On nije profinjen kao Niksa, ali on te voli svim svojim srcem. Više od
toga u životu ne možeš ni poželjeti.«
Nisam znala kad ću ponovno vidjeti sestru, no njezin sam savjet primila srcu
i odlučila ga poslušati. Više se nisam preispitivala je li mi Saša vjeran, posvetila
sam se našim podukama koje je vodio Pobedonoscev, društvenim obvezama i
kućanstvu.
U vrijeme kad je Sankt Peterburg zasuo snijeg, a katedrale odzvanjale od
božićnih napjeva, napokon sam okrila da nosim dijete.
POČETKOM SVIBNJA - šestoga u mjesecu - probudila sam se prije svitanja kad me

je naglo proparao bol. Posegnuh rukom između nogu i osjetih kako je sve poda
mnom mokro. Uto me opet presječe bol od kojeg sam ostala bez daha i ja
ustrašeno pritisnuh zvonce na noćnom ormariću.
Tanja i Sophie dotrčaše trepćući, naherenih noćnih kapica. One su spavale u
sobi do moje. U Aleksandrovu smo palaču bili došli sredinom travnja kako bih se
pripremila za porođaj. Odgađala sam to koliko god sam mogla jer nikako nisam
željela svoju palaču Aničkov zamijeniti za dosadno i udaljeno imanje na selu.
Bunila sam se i govorila kako sam trudna, a ne bolesna. Na kraju sam pristala
samo zato što je carica ustrajavala da dijete mora biti rođeno u Carskom Selu te
sam se smjestila nasuprot perivoju, u raskošnim odajama uređenim za moj
boravak.
»Saša«, protisnuh Tanji. »Haj’te brzo po njega... Mislim da je vrijeme.«
Premda su me, zbog oblika mojeg trbuha, svi uvjeravali da nosim dječaka, ja
sam samoj sebi govorila kako ne marim za to. Bio on sin ili kći, dijete ću jednako
voljeti. No kad je Saša banuo u sobu te vidio babicu nagnutu nad mojim raširenim
bedrima i Sophie kako mi briše čelo dok ja jaučem od bola, u trenu je problijedio
i počeo vikati na sve strane: »Moja će žena roditi sina! Javite odmah u Zimski
dvorac! Recite im da požure!«
85
Između trudova od kojih nisam mogla udahnuti, uspjela sam dobaciti Saši:
»Zašto da požure? Mogu se poroditi i bez...«
»Ne.« Saša je Tanju prostrijelio pogledom. »Nemojte ju ni trena ostavljati
samu. Moji otac i majka moraju biti prisutni na porođaju.«
Nakon što je sav smeten izletio iz sobe i nastavio dvorjanima izvikivati
naredbe, te tako o mojoj muci obavijestio cijelu palaču, iskrivila sam lice od
nelagode: »Znači li to da moram odgađati porođaj sve dok oni ne stignu?«
Tanja kimne. »Takav je protokol, Vaša Visosti.«
Dva sata kasnije stigli su car i carica kako bi, zajedno sa Sašom, bdjeli nada
mnom, no mene je bilo stid. O desetom satu, taman kad sam pomislila da bih to
dijete rado izvadila svojim golim rukama, osjetila sam kako je odjednom izašlo.
Pupčanu su vrpcu prerezali. Začuh kako su dijete pljesnuli po mokroj stražnjici,
zatim njegov plač u znak protesta. Kad sam se, ošamućena i iznemogla, srušila na
znojem natopljene jastuke, čula sam Sašu kad je uzviknuo: »Sin!«
Carica je na to tužno pripomenula: »Rodio se na slavu svetog Joba. Moramo
se moliti da Bog i njega ne stavi na kušnju kao što je stavio jadnog Joba ne bi li
dokazao svoju vjeru.«
Htjela sam joj uzvratiti kako je Bog već dovoljno iskušavao majku samim
porođajnim mukama, no bila sam odveć iscrpljena, a carica bolesna. U obitelji se
već prešutno znalo da ima sušicu. I bilo mi je žao carice, znala sam kako još
duboko tuguje za Niksom.
»Dajte da ga vidim«, prošaptah. Tanja mi je dijete umotano u bijelu tkaninu
položila na grudi. Kad mi je šačicom dodirnuo dojku, obuze me osjećaj kao nikad
prije.
Moje dijete. Moj sin. Konačno je došao na svijet. Moj mali dječak.
»Nazvat ćemo ga Nikolaj«, reče Saša. »U čast mojem djedu.« Onda zastane i
pogleda u me. Za vrijeme porođaja većinu je vremena stajao okrenut ili koračao
po sobi, no dok sam ja vrištala i jaukala, nije me nijednom pogledao. Sad jest.
»Manja?«
Sa Saše sam umorno svrnula pogled na Aleksandra koji je grlio caricu. On mi
se osmjehne: »To je sretno ime za cara.«
»Da«, prošaptah. »Zvat će se Nikolaj.«
BIO JE SAVRŠEN na Sašu je imao plavosive oči, a na mene svilenu, tamnu kosu koja
mu je kasnije posvijetlila. I bio je majušan, a mirisao nježno i blago. Nije mi bilo
drago čuti da moram uposliti dojilju. Ja sam ga željela dojiti sama i kad god bih
mogla, dovukla bih se do kolijevke, otpustila dadilju i dala mu da siše iz mojih
86
bolnih bradavica. Imala sam izobilje mlijeka. Moja je trudnoća prošla uredno, no
svejedno sam se morala pridržavati svih mjera opreza kako ne bih dobila mliječnu
groznicu ili koju drugu smrtonosnu boljku rotkinja. Osim toga, mučila me je
caričina praznovjerna primjedba o danu kad se Nikolaj rodio. Nisam
dijelila njezinu pobožnu sklonost misticizmu, no ipak sam vjerovala kako ću
nas dojenjem, kao hamajlijom, zaštititi oboje.
Za krštenje sam Nikiju - tako smo ga svi zvali - odjenula haljinicu od pamuka
i čipke koju sam sama bila izvezla, i podbradnik na kojem je bilo njegovo ime i
datum rođenja. Car mu je darovao zlatni križ Romanovih i svečano oglasio
krštenje svojeg unuka: s tvrđava je odjeknula paljba tristo pušaka, dok se
šampanjac dijelio posvuda, u velikim palačama i plemićkim kućama, kao i
gostionicama uz obalu rijeke.
Saša se ponosno šepirio. No kad smo ostali sami, prišapnuo je: »Nije li
premalen? Majka kaže da smo Vladimir i ja, kad smo se rodili, bili dvaput veći.«
»Svako je dijete drugačije. Ja sam sitna. Ali sam i jaka. Nisam li ga nosila
devet mjeseci? Narast će on u ruskog medvjeda, poput Vas.«
Saša neuvjerljivo kimne. »Svejedno ga ne smijemo previše maziti. Kad sam
ja bio mali, mi smo spavali na poljskim krevetima i kupali se u hladnoj vodi. Nisu
nas ničim obasipali da se ne bismo uzoholili. Kao što znate, odaje mojeg oca još
su u najstrožem redu.« Saša je lutao pogledom po salonu zakrčenom loncima s
cvijećem, japanskim oslikanim paravanima i mnoštvom drugih drangulija koje
sam, kad mi se što svidjelo, kupovala na sajmu. Na svakom su stolu bile uokvirene
fotografije, na zidu umjetničke slike. Voljela sam biti okružena takvim stvarima,
pogotovo zimi. Među njima sam se osjećala ugodno, kao što se i treba osjećati u
vlastitome domu.
»On je dijete«, priklopih. »I još dugo neće spavati na poljskom krevetu.«
Saša je zahroptao od smijeha. »Moja je labudica postala lavica. Jao si ga
onome tko dirne u njezino mladunče.«
Veću istinu nije mogao reći. Prema uzoru na vlastito djetinjstvo, bila sam
odlučila da ću svojeg sina podizati sama i da neću upošljavati druge koji bi se,
mjesto mene, za njega brinuli. Čak sam zbog skrbi o djetetu odgodila i poduke
kod Pobedonosceva koje mi, na koncu, ionako nisu donijele mnogo jer je tutor
sav svoj trud ulagao u Sašu. Moj se muž, unatoč zanovijetanju, tako gorljivo latio
učenja da nije čak ni pitao zašto izbivam s poduka. Otkako sam prestala slušati
zamorne poslijepodnevne lekcije, imala sam više vremena te sam, dok je Niki
spavao, opet počela pisati pisma. Majka i ja bismo izmijenile jedno svakoga
tjedna. Ona mi je nenametljivo savjetovala kako dijete odbiti od dojke i kako ga
hraniti, a uz to mi je i napomenula da ga ne povijam u pelene jer to
sprječava prirodan rast. Radila sam sve što mi je preporučila, i svađala se s
dadiljom. Majčinstvo sam doživjela kao dar kojemu sam se u potpunosti posvetila,
i dužnost koju sam uživala obavljati. Najdraže mi je bilo odvesti se kočijom sa
zabundanim Nikijem pa ga pokazati raznježenoj svojti ili prošetati se s carem i
87
Nikijem u kolicima šetnicom i Ljetnim vrtom. No tad sam već zahtijevala stalnu
pratnju žandara.
Toliko sam bila zaokupljena svojim sinčićem da nisam osjećala potrebu za
još djece, premda se to od mene očekivalo. Nakon nekoliko tjedana oporavka od
porođaja Saša se vratio u moj krevet.
U to je vrijeme ljubav o kojoj mi je govorila Alix, savjetovavši me da je gajim,
premda je onomad nisam u potpunosti osjećala, počela u meni rasti. Iako se oko
Nikijeva odgoja nismo u svemu slagali, dijete nas je zbližilo te sam muževe izraze
privrženosti, njegove velike ruke i nježne dodire željno prihvaćala. On je bio
jedini muškarac kojeg sam imala, no drugoga nisam mogla ni zamisliti - Saša je
bio obziran i nježan, od njegova vlastitog užitka bio mu je važniji moj. Kad bi me
čuo kako glasno uzdišem, znao bi mi šapnuti: »Ako žena uživa, rodit će sina. Tako
su mi rekli«, na što bih ga primila još dublje, makar bih mu uzvratila: »Kakve
gluposti.«
Uskoro sam opet zatrudnjela. Skoro točno godinu dana nakon Nikijeva
rođenja, ponovno sam rodila sina koji je dobio ime Aleksandar po svojem djedu,
caru. I on je bio prekrasno djetešce i, na Sašin ponos i sreću, veći od Nikija.
»A sad želimo sestrice«, dobacio je Saša dok je Aleksandra ljuljuškao u
rukama. »Dječacima trebaju sestre.«
Zakolutala sam očima. »Još ne. Majci treba odmor.«
»Zar ćeš mužu zaključati vrata, ženo?« upita on.
»Bude li potrebno«, uzvratila sam, no znao je da to neću učiniti. Nasmiješila
sam se kad sam ga vidjela kako ljubi Aleksandra u bucmaste obraščiće dok ga naš
sin pokušava uhvatiti za brkove.
»Ovaj je snažan«, napomene Saša. »Pravi Romanov. Naučit ću ga kako će
ustrijeliti vepra.«
Uvjeravala sam se kako je prirodno da je otac skloniji snažnijem nasljedniku,
premda mi to nije imalo smisla. Niki je bio manji, no i on je bio zdrav i lijepo
građen.
Godine 1870., u vrijeme kad se bližio prvi rođendan mog drugog sina, trebali
smo otputovati u Dansku i posjetiti moje roditelje. Saša je bio pokazao veliko
zanimanje za moju zemlju, i ja sam mu je zdušno željela pokazati. No tad je mali
Aleksandar odjednom dobio vrućicu. Saša je sav u strahu obavijestio dvorac. Kad
je carev liječnik izašao iz dječje sobe i žalobnim glasom objavio: »Vaše
Visočanstvo, bojim se da ima meningitis«, tako sam strašno kriknula da je i Saša
zdvojno uzmaknuo.
»On ima samo jedanaest mjeseci! On nije pao s konja!« Znajući da je ista
bolest odnijela Niksu, u nevjerici nisam slušala liječnika kad mi je htio objasniti
kako meningitis ne izaziva uvijek ozljeda. Luda od boli pohitala sam u dječju
sobu. Nisam nikomu dopuštala da se približi mojem sinu.
88
Sjedila sam pokraj kolijevke i s izmučena mu lišća brisala onaj grozni znoj
koji ga je bez prestanka oblijevao, a on se izvijao i jecao sve dok nije najednom
utihnuo. I tad sam opet vidjela Niksu u onoj vili, njegovo ispijeno lice i molećive
oči, i moj se svijet raspao.
Sve u meni, i sve oko mene, prekrio je mrak.
Nisam ni znala da je preminuo sve dok u sobu nije ušao Saša i spustio mi
drhtavu ruku na rame. »Manja, ljubavi moja. Dođite.« Glas mu se lomio. »Niki...
Vas treba.«
Zbog straha od zaraze, moj je stariji sin bio s dadiljom u palači Tauride.
Pogledala sam u Sašu i prošaptala: »Ne dajte da ga odnesu.«
On me podigne sa stolca kraj kolijevke i odvede do vrata. Kad sam se
pokušala okrenuti, čvršće me je stisnuo. »Nemojte se osvrtati.«
Bila sam odveć slomljena da bih prisustvovala pogrebu. Saša je gledao kako
ga polažu u grobnicu u katedrali svetog Petra i Pavla. Carica je s Krima, gdje se i
sama borila sa smrtonosnom boljkom, poslala dirljivo pismo sućuti, podsjetivši
me kako nam Bog katkad zna uzeti ono što najviše volimo.
Zgužvala sam pismo i bacila ga zaridavši. Te me je večeri Saša našao na podu.
Tanja i Sofie mu rekoše kako su me pokušavale podignuti, no on zagrmi na njih
neka izađu van. Zaista su pokušavale. Ali ja sam u tim jezivim trenutcima,
zamišljajući kako moje drago dijete leži hladno i nepokretno u bijelu sarkofagu,
samo željela umrijeti.
»Manja.« Saša se spustio kraj mene, uzeo me u naručaj. »Ne smijete si to
činiti. Bog nas mnogo voli kad je našega malenog pozvao k sebi.«
»Bog mi ga je uzeo, kao što mi je uzeo i Niksu«, zaplakah. »Bog mene ne
voli.«
Saša mi dlanovima obujmi lice. »Ne smijete tako bogohuliti, mila. Bog Vas
zasigurno voli više od drugih kad je od Vas tražio takvu žrtvu.« Trznula sam se
na te blage riječi prijekora, no on nastavi: »I ja tugujem za našim sinčićem, ali Vi
- Vi ste moj život. Bez Vas meni ovaj svijet ne znači ništa.«
Oči mu se napuniše suzama. Nikad ga prije nisam vidjela da plače. Spustio je
pogled, šapnuo: »Ja znam da Vam nikad neću biti ono što je bio Niksa.« I tad sam
spoznala ono što si dugo nisam htjela priznati. Ja sam se, u nekom usputnom
trenutku kojeg nisam bila ni svjesna, u Sašu zaljubila - u njegovu stamenu pojavu
i neobičnu ranjivost, u njegovu stalnu posvećenost meni. On takav nije morao biti
jer je, kao i njegova braća, mogao imati toliko drugih žena. Pa ipak, premda je
zasigurno mogao čuti kako je Saša Vol bio te sreće da se oženio zaručnicom
svojega pokojnog brata, on se nijednom nije pokolebao. Nijednom mi nije
prigovorio za onu tajnu ranu koju sam nosila od Niksine smrti, i koju je sad opet
otvorila smrt našeg sina.
On mi je, umjesto toga, dao svoje srce. Svoje veliko, volovsko srce puno
strepnje.
89
»Saša.«
Njemu se izraz lica promijeni, kao da se najednom pribrao. »Nije važno ako
me ne volite kao što ja volim Vas. Niki i ja... mi Vas obojica trebamo.«
»Volim Vas«, rekoh prepukla glasa. »Volim Vas, mužu moj.«
On polako izdahne kao da je dotad imao čvor u prsima i privine me bliže.
»Imat ćemo mi još djece«, reče. »Obećavam Vam. Još mnogo djece. I ovu će kuću
do krova ispunjati njihov smijeh. Onda se našeg sinčića nećete sjećati s tolikom
tugom.«
Te su me nježne riječi slomile. Začuh se kako govorim: »Vodite me kući.«
Saša promrmlja: »Mi smo kod kuće, ljubavi. Rusija je naš dom.«
»Želim Dansku. Želim svoju zemlju. Svoje roditelje.«
Na to me čvršće zagrli. »Onda ćemo otići u Dansku. Čim se dogovorimo.
Tražit ću dopust od oca.«
U tom sam se trenutku, dok smo se držali jedno drugoga kao dvoje preživjelih
nakon nesreće, predala Saši do kraja. Sljedećih nekoliko tjedana, dok smo se
pripremali za putovanje, prisiljavala sam se nastaviti živjeti zbog njega i zbog
našeg Nikija. On je zbunjeno slutio da sam žalosna, a uz to je bio premalen da bi
shvatio kakvu je prazninu osjećao nakon što su iz dječje sobe odnijeli praznu
kolijevku njegova brace.
Morala sam biti jaka za obojicu. Jer, kao što sam ja njima značila život, i oni
su ga značili meni.
90
DVANAESTO POGLAVLJE
M oji su nas majka i otac radosno dočekali. Kao i uvijek, mama je preuzela
brigu nada mnom te odredila kako će mi izdašna hrana i svjež zrak ojačati
duh i tijelo.
»Sama si kost i koža!« uzviknula je. »Ne možemo dopustiti da se tako
uništavaš. Ti imaš muža i sina o kojima se trebaš brinuti.«
Moja šesnaestogodišnja sestra Thyra nije bila u palači. Ona se bila zaljubila u
danskog časnika - što je bio loš odabir jer se jedan časnik nije mogao oženiti
princezom. Mama se morala umiješati i spriječiti tu vezu tako što je neutješnu
Thyru poslala u Atenu k Villyju i njegovoj supruzi u nadi da će tamo zaliječiti
slomljeno srce.
No zato je došla Alix s Bertiejem i dječicom. Moja je sestra rodila drugu kćer,
Victoriju, iste godine kad i ja Nikija, a sljedeće je godine Alix dobila i treću
djevojčicu, Maud. I opet je bila noseća, s uzdahom mi je priznala, no kako je još
bila u ranom stadiju trudnoće, odlučila se oglušiti na kraljičinu uobičajenu
zabranu putovanja. Dok smo šetali vrtovima u Fredensborgu, moj je sin trčkarao
za Alixinim Georgeom. On je bio tri godine stariji i pravi despot. Nikiju je i
svojem starijem bratu Albertu naređivao strogim tonom.
»Moj George misli kako se mora nametnuti«, pripomene Alix. »Drugi je sin
uvijek najzahtjevniji jer zna da nije prvi...« Uto se naglo zaustavi i uhvati me za
ruku. »Oprosti. Ne mislim glavom. Svake godine rađam pa mi više ne radi
mozak.«
»Nemoj se ispričavati.« Zatreptala sam da zaustavim suze. »Imaš divnu djecu.
Ti i Bertie ih jako volite, i pogledaj...«, rekla sam ne bih li odagnala sjenu koja joj
se nadvila nad licem, »Saša je opčinjen. Koja je to luda ruska glava.«
Moj se muž po tratini kretao na sve četiri, u zgužvanoj lanenoj košulji i
širokim hlačama kakve su nosili mužići.12 Čim bismo se maknuli od dvora, on
nije želio odjenuti ništa drugo doli tu staru košulju, iznošene hlače i pohabane
čizme. Djeca su vriskala od veselja i penjala mu se na široka leđa, a pomogao im
je Bertie koji se gušio od smijeha dok je Saša puzao uokolo i vrtio glavom
pretvarajući se da djecu grize za noge.
12
Mužik - ruski seljak.
91
»On voli djecu. I on je jedno veliko dijete.« Sestra se okrenula prema meni.
»Jesi li možda razmišljala kad bi ponovno mogla...«
Progutala sam knedlu. »Da. Uskoro. Oboje želimo još djece.«
Ona se vedrije nasmiješi. »Djeca su naša utjeha. Zbog njih svakoga dana
ustajemo iz kreveta, ma što bilo, sve dok ne porastu i napuste nas.«
Meni se činilo da su se Alix i Bertie udaljili - iako nisam znala zašto, taj me
je osjećaj stalno pratio. Jedne se večeri Alix povukla rano. Muškarci su bili popili
sav konjak i popušili previše cigara, potom pijani doteturali u svoje sobe. U salonu
smo ostale samo majka i ja. »Čini li se i Vama da je Alix nesretna?« upitah je.
Ona je krpala čarape. Majka ni nakon krunjenja nije prestala krpati svoju i
očevu odjeću, što me je rastuživalo, te sam odlučila kako ću joj davati određenu
sumu ne bi li poboljšali svoje skromne prilike. Nije podigla pogled od igle i konca
kad me je upozorila: »To ju ne smiješ pitati.«
»Zašto? Zar Vam je što rekla?« Ako jest, nisam bila sigurna da to želim i
doznati. Bertieja sam bila zavoljela ne samo zbog toga što mu je Saša bio drag
već i zato što je bio zet kakvog bih samo mogla poželjeti. Prijazan, nikad
bezobrazan, engleski protivnik Pruske. U to su vrijeme Francuska i Pruska bile na
rubu rata, a Bertie je otvoreno izjavljivao kako njemačku agresivnost treba
zauzdati. Viktoriji se to nije nimalo sviđalo.
Mama je duboko uzdahnula. »Nije mi rekla ništa određeno. Ali dala mi je do
znanja kako se mora praviti slijepa. Bertie je dobar muž, no i on, kao i svaki drugi
muškarac, ima svoje slabosti.«
»Mislite, ljubavnice«, uzvratih bez krzmanja, na što je podigla pogled.
»Kao što rekoh, to ju ne smiješ pitati. Nećeš ništa postići, osim što ćeš ju
posramiti. On nju voli, bez obzira na sve. I čini mi se da ju voli više no što je
svjestan toga.«
Nastavila sam čitati, no slova su mi postajala sve mutnija pa sam se i ja
ispričala te otišla gore u dječju sobu. Dječaci su spavali zajedno, šćućureni kao
psići. Alixine su djevojčice spavale u susjednoj sobi, a s njima je bila i dadilja
kako bi ih utješila ako bi počele plakati. Nikija sam podragala po kosi i maknula
s njega Georgeovu ruku koju je Alixin sin bio posesivno prebacio preko mojega.
Potom sam niz hodnik otišla do Sašine sobe. Mi odaje nismo dijelili, čak ni u
Rusiji. Njegove su bile bez ikakvih ukrasa, moje pak nisu. Saša je dolazio u moj
krevet kad god bismo poželjeli podijeliti intimnost, no dogovorili smo se kako
ćemo, poradi umjerenosti, spavati u odvojenim krevetima.
Pred vratima sam ga čula kako hrče. Ipak sam ušla, presvukla se u spavaćicu
i uvukla u krevet koji je od njegova tijela bio ugrijan kao peć. Kad sam se
sklupčala uz njega, on nešto promrmlja i privine se bliže. Osjetih njegovu muškost
u dnu leđa. Olakšala sam mu zadigavši spavaćicu.
»Želim dijete, Saša«, dahnula sam kad je ušao u mene. »Želim još jednog
sina.«
92
ʛ季
U VRIJEME kad je niz avenije zaplesalo i ono zadnje jesensko lišće, bila sam
sigurna. Imala sam mučnine, ujutro bih povraćala na što bi se Tanja uzletjela oko
mene. Saši nisam ništa govorila sve do konca studenoga, kad me je pregledao naš
dvorski liječnik i potvrdio da sam trudna. Premda smo bili sretni zbog vijesti, Saša
je postao nemoguć, možda zato što smo izgubili mlađeg sina. Zahtijevao je da
boravim u palači i ne radim ništa što bi mi moglo biti naporno.
»Sad kad počinje sezona?« upitah. »Vaša je majka otišla na Krim. Tko će
otvoriti gala večer u Zimskom dvorcu? Uz Vašeg oca mora biti carevna. I ja ću
tamo biti.«
Saša je bio ljut, no nije me mogao spriječiti - ta nije me mogao zaključati u
palači. Navukao je plavo-sivu odoru s tregerima od sobove kože i otišao sa mnom
na dvor, gdje sam, unatoč svojem novom stanju, uspjela plesati, koketirati i
razgovarati. Saša se žario od bijesa, no svejednako me je pratio u korak. Čak je i
Vladimir primijetio kako ga nikad nije vidio tako nepopustljivog.
»Zar ste mu dali razlog da posumnja u Vas?« zadirkivao me je dok smo plesali
dvoranom Nikolaj, pod kristalnim svijećnjacima.
»Nikad«, uzvratih. »A nije li vrijeme da Vi, moj djeveru, prestanete vrludati
i nađete sebi prikladnu nevjestu?«
»Molim? Zar dvije balerine iz Marijinskog teatra nisu prikladne?«
»Zbilja.« Klepnula sam ga lepezom po ramenu. »Vaš mi se otac još prošlog
tjedna potužio kako su Vaši kockarski dugovi prevršili svaku mjeru. Ako se
uskoro ne oženite i ne počnete ponašati kao veliki knez, car će Vas otpisati. I što
ćete onda s balerinama?«
Vladimir zabaci onu lavlju glavu i prasne u smijeh. No njegova je sreća
domalo splasnula kad je priznao: »Moram naći ženu. Otac je rekao da je to
bespogovoran uvjet ako i dalje želim primati novac. I zato ću poći u inozemstvo i
napraviti veliki krug - jer to mi veliki knezovi radimo - pa možda i nađem jednu.
Poželite mi sreću, Minnie. Kakva šteta što ste Vi već zauzeti.« Namignuo mi je,
drznik jedan. »Vama bih se oženio istog trena.« »Vi ste nepopravljivi. A sreću ću
poželjeti samo dami. Trebat će joj.« Kad se naklonio, a ja krenula k Saši, koji me
je namrgođeno čekao, Vladimir dovikne: »Bila ona sretna ili ne, od balerina ne
kanim odustati.« U to nisam ni sumnjala.
季季
93
KAD SU NIZ NEVU prema moru počeli plutati komadi okopnjela leda, a Ljetni vrt
osvanuo u svibanjskom cvijeću, opet sam se našla u krevetu u Carskom Selu. No
toga sam puta rodila već nakon nekoliko sati. Dobili smo trećeg sina i nazvali ga
Georgij. Saša se šepirio noseći ga uplakanog u rukama. Georgij je bio snažan,
pravi Romanov, i njegov mi je dolazak na svijet malo ublažio tugu za malenim
Aleksandrom. Sad smo imali dva živa i zdrava sina.
Niki je, na Sašino razočarenje, ostao sitan te se više držao mene nego oca.
Premda je naš prvo rođeni sin bio još malen, Saša se prema njemu ponašao odveć
strogo. Jednog sam ih jutra, nakon što me je na to upozorila Sofie, zatekla u
kupaonici gdje je jadni Niki drhtureći stajao gol u kadi dok ga je Saša polijevao
hladnom vodom.
»Jeste li Vi ludi?« Odgurnula sam muža i Nikija umotala u ručnik. »Pa on ima
tek četiri godine. Za Boga miloga, što ste nakanili?«
»Ojačati ga.« Saša je isturio donju usnu kao što je uvijek činio kad bi se našao
pred problemom, pa bio to prekuhan kupus u tanjuru ili težak tutorov zadatak.
»On mora naučiti da ga u životu ne čekaju mekani jastuci ili majčine nježne ruke.«
»Vi ste divljak, eto što! Zbog Vas bi mogao dobiti upalu pluća. Ako Vas još
jednom uhvatim da mu ovo radite, Vi ćete naučiti koliko majčine ruke mogu biti
okrutne.«
Izašao je zalupivši vratima kupaonice. Niki prošapće: »Tata me mrzi.«
»Ne. Ne, dragi moj dječače. Tata te ne mrzi. On je samo - on je...«
»Divljak?« upita Niki. Nasmijala sam se privinuvši ga sebi. »Da. On je jedan
veliki divlji mužik. Hoćemo li ga poslati da ide mlatiti žito?«
Moj sin nakrivi glavu, kao da je taj prijedlog ocijenio dobrim. Otad sam pazila
da ga Saša ne ugnjetava.
»Zar želite da on odrasta u strahu od Vas? « Moj muž se namrštio kad sam ga
to upitala.
On uzvrati: »Bolje da me se boji nego da bude poput Sergeja.« Zastala sam.
Njegov je mlađi brat, veliki knez Sergej, imao petnaest godina - još mu je jedna
nedostajala do punoljetnosti. Bio je primjeran u učenju, tečno je govorio nekoliko
jezika, između ostalog i talijanski, te je Dantea čitao u izvorniku. Imao je i dara
za glazbu, u orkestru Zimskog dvorca svirao je flautu. Sergej je bio visok i mršav
kao roda, no izrazito lijep, naglašenih jagodičnih kostiju kao u kakva renesansnog
princa i smeđezelenih očiju koje su se, poput mačjih, na svjetlu činile jantarnima.
»A što nedostaje Sergeju? Marljiv je, obrazovan i...«
94
»Vi ne čujete sve što ja čujem.« Saša ustane od stola. »Moj brat Pavao mi je
kazao... neke stvari. Koje ja neću ponoviti. Ali zapamtite što sam rekao. Nikolaj
neće biti kao Sergej. Neće, ako se mene pita.«
Sa Sašom se nije vrijedilo prepirati kad je bio takva raspoloženja. Osim toga,
što god mu je Pavao rekao, nije moglo biti tako strašno kako je on to predočio.
Carevi su najmlađi sinovi, Pavao i Sergej, bili nerazdvojni. Zajedno su odrastali,
putovali s majkom na Krim i u Nicu sve dok se carica nije ozbiljno razboljela. U
dvorcu su zajedno išli na poduke i trsili se naći svoje mjesto u svijetu kojim su
vladala njihova starija braća, Saša, Vladimir i Aleksej.
Odlučila sam kako nikome neću dopustiti da u Nikija usadi strah. Moj
prvorođeni sin nije bio kao ni jedan Romanov. Već tada sam to znala i nisam to
smatrala manom. Naprotiv.
Već smo imali dovoljno hvastavih Romanovih.
95
TRINAESTO POGLAVLJE
N akon što je obišao Europu, Vladimir se vratio na dvor. Na svojem je putu

usrećio bezbrojne vlasnike kockarnica i hotela, a ni glumice nisu ostale
zakinute.
Došao nam je u posjet u palaču Aničkov. Saša je bio izašao sa psima, svojim
lovačkim terijerom Moskom i mojom Ljepotom. Dok smo pili čaj, primijetih
Vladimirova nova puceta za manžete, izrađena od oniksa i smaragda, s
ugraviranim inicijalima. Taj se zaista nije znao suzdržati. Zavrtjeh očima, kad on
najednom reče: »Našao sam ženu.«
»Zar jeste?« Nakon svega što mi je ispripovjedio o svojim pustolovinama, i
računa kojima je opet razbjesnio cara, pomislila sam da mu je potraga za
nevjestom bila zadnja na pameti.
»Da«, uzvrati Vladimir. »Ona mi odgovara. A izgleda da ja njoj odgovaram
još više. Ona je već bila zaručena, no raskinula je zaruke kako bi se mogla udati
za mene.«
Pretpostavljala sam kako je ta poduzetna dama bacila oko na Vladimirove
povlastice. Nekim je ženama odgovaralo imati razbludna muža carskih primanja,
naklonjena balerinama i konjskim utrkama, jer su tako imale vremena za svoje
užitke.
»A tko je ta sretnica?« upitah.
On udahne kroza zube. »Vama se neće svidjeti.«
»Zašto ne? Ja sam mislila da se Vi nikad nećete oženiti, s obzirom na to kako
živite.«
»Ona je Njemica«, uzvrati moj djever. Ruka mi se u trenu ohladila na
samovaru i prije no što sam uspjela išta zaustiti, on nastavi: »Vojvotkinja Marie
od Mecklenburg-Schwerina, kći velikog vojvode Fredericka II. Otac joj ima
slavenske krvi jer je njegova prabaka bila kći cara Pavla I. No njezina je obitelj u
prijateljskim odnosima s kancelarom Bismarckom i novim njemačkim carem.«
Nisam mu natočila još čaja, već sam se naslonila u naslonjaču i šutke ga
odmjerila prijekornim pogledom na što on progunđa: »Pa svi su htjeli da nađem
ženu. Zar ćete me sad osuđivati zato što se ona rodila tamo?«
96
»Ja neću. Vi sigurno znate što je najbolje.« No moj je glas odavao da ne

mislim tako pa on počne u tugaljivu tonu, kojim me nije nimalo ganuo: »Minnie,
za razliku od Vas, mnoge princeze nisu voljne doći ovamo i pristati na ovakav
život. Ja razumijem da ste ogorčeni na Njemačku otkako je porazila Francusku,
ali, molim Vas, nemojte mi i Vi zamjerati. Već sam dovoljno čuo od oca.«
»To što sam ja ogorčena s ovim nema nikakve veze«, uzvratih. »Protivi li se
tomu Njegovo Veličanstvo?«
»U teoriji ne. Ali u praksi...« Vladimir stade vrtjeti puceta na manžetama.
»Ona se ne želi preobratiti. Marie kaže da je njezina najveća dužnost služiti Bogu,
i kako Bog želi da ona ostane luteranka.«
»Ha, samo Nijemci mogu tvrditi da pouzdano znaju što od nas želi dragi
Bog.«
»Ali, bit ćete ljubazni prema njoj kad dođe?« on upita. »Vi ste carevna. Ja o
Vama ovisim.«
»Ako dođe. Preobraćenje nevjeste koja se treba udati za Romanova nikad nije
dolazilo u pitanje.«
»O, doći će ona«, na to će Vladimir. Nisam znala je li zabrinut ili siguran u
svoj odgovor. »Marie je uvjerena kako zna što želi dragi Bog, no ako Bog ne misli
tako, ona se neće predomisliti.«
»Zvuči očaravajuće«, neveselo dobacih. »Jedva ju čekam upoznati.«
ʛ季
MARIE OD MECKLENBURG-SCHERINA odbila se preobratiti. No car Aleksandar je

toliko htio da se Vladimir skrasi, dok vojvotkinjin otac više nije znao što bi s
neukrotivom kćeri, da je, na kraju, postignut dogovor. Prvi put u sto pedeset
godina odlučeno je kako će se veliki knez Romanov oženiti nevjestom koja nije
prihvatila pravoslavnu vjeru.
Saša je bio bijesan. I njemu je, kao i Bertieju, i mojoj obitelji, Pruska bila
mrska, što sam ja izražavala i javno, pogotovo nakon katastrofalnog rata koji je
Napoleona III. koštao carstva i nesmiljene opsade Pariza. Ja sam se bila nadala
porazu Pruske čime bi Danska ponovno vratila oduzeta vojvodstva. Sada je Saša
svoju žuč izlijevao na Vladimira; u Zimskom ga je dvorcu zasuo prijekorima, a
caru rekao kako će taj brak biti »sramota«. Na koncu sam svojeg muža morala
podsjetiti da katkad ono što ne možemo prožvakati, moramo progutati.
»O, Vladimir će se nagutati«, uzvratio je Saša. »Ta će ga njemačka krava vući
za nos sve dok ne potroši njegov zadnji rubalj.«
»Možda. Ali ona će biti velika kneginja Vladimirovič i mi se tome moramo
prilagoditi.«
97
Naposljetku ipak nije postala velika kneginja Vladimirovič, već je uzela

obiteljsko prezime Pavlovna ne bi li naglasila kako potječe iz loze Romanovih.
Došla je 1874., i u naše živote unijela kaos.
NISAM ŽELJELA da mi se ona svidi. Otkako smo bili izgubili danska vojvodstva,
mržnja prema Nijemcima mi se ukorijenila u duši. Bila sam zgrožena tim brakom,
a onda me je dodatno ozlojedilo vidjeti kako car svojoj novoj nevjesti poklanja
stokaratni smaragd koji nekoć pripadao Katarini Velikoj, a Vladimir petokaratni
rubin, kao i divnu smaragdnu ogrlicu, ništa manje lijepu od mojega
nakita. Gledajući kako bujna kneginja Pavlovna, urešena poput carice,
korača prolazom do oltara u katedrali Kazan, likujući sam pomislila kako ni
svi dragulji iz riznice Romanovih ne mogu ublažiti to četvrtasto njemačko lice
naglašene vilice. No morala sam priznati da ima izražajne smeđe oči i dojmljiv
nastup, premda je bila pozamašna.
Car mi je jasno dao do znanja kako očekuje da se s njom sprijateljim, sviđala
se ona meni ili ne. Tražio je čak i više od toga. »Ona je tvrdoglava žena«,
napomenuo je. »Htjela je Vladimira i sad ga je dobila. To što će ona učiniti s njim
izvan je moje moći, ali ne želim da radi predstave. Pobrinite se da shvati što se od
nje očekuje. Znate, ja prezirem vulgarnost.«
Time mi je natuknuo što misli o svojoj novoj nevjesti te sam, kad su se ona i
Vladimir vratili s medenog mjeseca, odlučila kako ću je posjetiti u Vladimirovoj
palači u najcjenjenijem dijelu grada, blizu Zimskog dvorca. No kad sam stigla, u
predvorju palače sve je bučalo od radnika, uza zidove su stajale visoke skele, dok
su podovi bili zastrti ceradama.
Sišla je niz središnje stube u zelenoj svilenoj haljini koja je straga bila
podstavljena jastučićem. Kovrčavu je, kestenjastu kosu, svjetliju od moje, a
gušćih kovrča, bila jedva ukrotila češljićima s dijamantima. Sva namirisana, ona
me zagrli i ovlaš poljubi u oba obraza pa me povede gore, u svoj salon. Tamo je
već bio poslužen set za čaj Limoges, a dvostruka su, pozlaćena vrata prigušivala
buku iz prizemlja.
»Renoviramo«, ona nepotrebno pripomene na francuskom s tvrdim
naglaskom. Kao prava Njemica, nije se zamarala svojim izgovorom, što je,
kasnije se pokazalo, samo pridonijelo njezinu šarmu »Ovoj schloss13 treba ženska
ruka. Novo pokućstvo, novi parketi, novi tapecirung - sve. Vladimir ovdje gotovo
nije ni boravio. Možete misliti koliko je zapustio palaču.«
»Vidim.« Bila sam riješila da ću govoriti što manje. Neka ona pripovijeda i
tako se otkriva. Marie je sjedila na sofi presvučenoj čohom i mahnula sluškinji da
13
Schloss (njem.) - palača, dvorac.
98
izađe čim je poslužila čaj. Potom je svu svoju pozornost usmjerila na me. Zapiljila
se u mene prodornim, gotovo svrdlajućim pogledom.
»Sve mi morate ispričati. Toliko želim da budemo prijateljice.«
»Trebalo bi mi puno vremena da Vam ispričam sve«, uzvratih. »Nego, recite
Vi meni kako Vam se svidjela Rusija. Sjećam se, kad sam ja prvi put došla, sve
mi se činilo čudnim.«
»Stvarno?« Ona otpije čaj, onda dohvati srebrnu tabakeru ukrašenu biserima.
Otvori ju, izvadi tanku crnu cigaretu, kresne šibicu pa odveć napući usne i otpuhne
dim. »Meni Rusija uopće nije čudna.«
Na to se ja zagledah u nju.
»O, želite li Vi jednu?« Ona mi pruži tabakeru. Ja nisam pušila, no činilo mi
se da me izaziva time što mi ju nudi, pa sam uzela cigaretu, pripalila ju i počela
kašljati čim sam u grlu osjetila kiseo dim. Na oči su mi došle suze; odložih
cigaretu u kristalnu pepeljaru koja je stajala na stoliću. Ona se nasloni držeći svoju
među prstima. »Ja volim popušiti cigaretu uz čaj. Tako to rade u Parizu i Berlinu.
Sada sve princeze puše.«
Namjerno je spomenula Berlin. Ja se natjerah uzeti svoju i povući dim. Od
toga me je spopao takav kašalj da je ona uznemireno napola ustala sa sofe, no ja
nekako protisnuh: »Ovaj je jači od onoga na koji sam navikla.«
»Ovo je ruski duhan«, dobaci Marie. »A koji ste Vi pušili?« No onda se
osmjehne. »Vi dosad niste pušili, ali odsad hoćete. Ja se divim ženama koje se ne
predaju.«
»Nisam znala da je ovo natjecanje«, uzvratih. I premda sam bila odlučila kako
ću zadržati odstojanje, shvatila sam da mi se počinje sviđati. Bila je drugačija no
što sam očekivala. Nije mi se činilo da iz nje progovara ona teutonska14
agresivnost, već jasan osjećaj da zna tko je i što je. I to me je ugodno iznenadilo
jer imala je tek dvadeset ljeta.
»Šogorice se uvijek natječu«, napomene Marie. »Ali ja se nadam da ćemo nas
dvije to nadići i postati prijateljski naklonjene suparnice.«
»Suparnice?«
»Pa da. Ja sam ovdje nakanila biti u središtu pozornosti.« Uto se nagne prema
meni. »Ne možete ni zamisliti koliko su moji dani bili bezlični prije no što sam
upoznala Vladimira. On me je spasio od života u kojem bih se samo dosađivala i
služila.«
U ovo zadnje sam sumnjala. Činilo mi se da ona nije nikomu voljna služiti.
»Onda je za Vas Vladimir premija«, dobacih. Zacijelo je naslutila koliko sam
ironična jer se nasmijala - neočekivano je prasnula u smijeh u kojem nije bilo
ničega prijetvornog.
14
Teutonci - germansko pleme sa sjeveroistoka Europe koje je u 2. st. pljačkaškim pohodima došlo preko Galije
do Rimskog Carstva; u srednjem vijeku naziv za Nijemce.
99
»Bogme, premija. Da, Vladimir je razvratnik. Ja to već znam i ne možete me

iznenaditi. Balerine, konji, kockarski dugovi - sve mi je rekao. Zahtijevala sam da
mi kaže. Morate biti sigurni u kojoj banci otvarate račun.«
»Da, on je živio poprilično lepršavo. Bojim se da Vas čeka poprilično posla.«
»A, ne. To čeka njega. Ja sam mu vrlo jasno dala do znanja što očekujem. Sad
je na njemu da to ispuni. Ako misli da ću ja podmirivati njegove dugove, onda se
grdno vara.«
»A balerine?«
Ona slegne ramenima. »Zvijer ne možete pripitomiti, možete ju samo ukrotiti
da napravi ono što tražite.«
Zasmijuljila sam se jer nisam mogla odoljeti. »Ukrotiti Vladimira? Vi ste
neustrašivi.«
»Čega se imam bojati?« Na to ugasi cigaretu u pepeljari gdje je moja
dogorijevala u štapić od pepela. »On mi je muž. Ja tražim da poštuje moja
jednostavna pravila, no povrh toga, on može raditi što ga je volja. A ako ih ne želi
poštovati, i ja ću naći ljubavnika. Žena to može, znate.«
Koliko su god njezine riječi bile zapanjujuće, nisam bila zapanjena. Ona je
govorila posve otvoreno, kao da navodi uvjete trgovačkog ugovora. No zacijelo
sam ipak izgledala začuđeno, jer je pokazala na tabakeru. »Uzmite još jednu. U
početku se treba naviknuti, no kasnije prijaju.« Poslušala sam ju, i opet stala
kašljati, no tad sam odlučila da ću svladati to poročno umijeće. Uto me ona upita
umilnim glasom: »Jesam li Vas šokirala?«
»Ni najmanje. Zar ste mislili da hoćete?«
»O pa, nadala sam se.« Onda ponovno slegne ramenima. »Mislila sam da se
nećemo lijepo slagati, Minnie.« Podigla je čajnik i nalila čaj u moju šalicu. »Vi
mene zovite Miechen.«
ʛ季
TO ŠTO JE REKLA, zaista je i mislila. Čim je počela sezona, plemstvu je otvorila

vrata još nedovršene palače. Premda sam ja, kao carevna, na dvoru bila neosporno
prva dama, to više što je carica stalno izbivala, Miechen se, kao što me je i
upozorila, u Sankt Peterburgu nakanila nametnuti.
Saša je - vidno ozlojeđen jer sam ga natjerala da pođe sa mnom i navuče
zlatno-zelenu odoru pukovnije Preobraženski - odmjerio renovirano zdanje
zarežavši: »Zar je sa Zimskog dvorca skinula svu pozlatu i donijela je ovamo?«
»Čini se prilično razmetljivo«, složila sam se njim jer je tako uistinu i bilo.
Nakon renovacije, sve je bilo u raznobojnom mramoru i zlatnim anđelčićima.
100
Saša je zaškrgutao zubima kad su nas Vladimir i Miechen došli pozdraviti.

Njoj je, kad mu se nehajno nasmiješila, uputio prezriv pogled. Za razliku od mene
koja sam bila u jednostavnoj bijeloj svilenoj opravi, s ogrlicom od dijamanata i
bisera, ona je nosila raskošnu narančastu svilenu haljinu po najnovijoj modi.
Bijela su joj, zaobljena ramena, ponad dugih, satenskih rukavica, bila naprašena
i, na Sašino zgražanje, gola. Na sebe je bila natrpala sav mogući nakit, uključujući
i onu zadivljujuću smaragdnu ogrlicu. Zaista je izgledala vulgarno, čega se car i
pribojavao, no činilo se kako nju ni najmanje ne dira to što misli moj muž, ili
bilo tko drugi pa je Saša bijesno odmjerio svog brata kad me je uzela pod ruku i
povela u salon pun ljudi.
Tijekom večeri, šampanjac, konjak i vino tekli su u potocima. Kavijara,
dimljena lososa i raznoraznih pašteta iz uvoza bilo je u izobilju, na zlatnim su ih
pladnjevima nosili sluge u livrejama s upadljivim ljubičastim grbom Miecheinina
vojvodstva. Saša se nije trudio sakriti svoje gađenje, no Vladimir se činio
zadovoljnim, blaženim čak, što mi se dotad činilo nemogućim. Kružio je oko
svoje žene kao zvijezda u njezinoj orbiti, a ostale uzvanike šarmirao upućenošću
i znanjem stvorivši ugodno ozračje.
»Ne razumijem što on u njoj vidi«, napomenuo je Saša koji sat kasnije, kad
smo se vratili kući. »Ona je obična pokondirena tikva. Palača im je sad odvratna,
a ovom je večerom prevršila svaku mjeru. Ona će Vladimira dovesti do bankrota
prije prve godišnjice braka.«
»On je znao koga ženi, i ona ga nije zavaravala.«
»Ali hoće«, uzvratio je. »Takve žene uvijek zavaraju.«
Miechen je u meni izazvala i divljenje i zavist. Ona je bila odredila uvjete
njihova braka, nije se brinula zbog ljubavnica, a Vladimira je ipak nekako uspjela
podčiniti. Štoviše, imala je muža koji joj je davao komplimente, muža koji je volio
biti u društvu, diviti se i izazivati udivljenje. Odjednom sam Saši počela zamjerati,
a i prigovarati, što ne voli ići na balove, već u svojoj pohabanoj odjeći ostaje u
palači. Jednom me je nakon prepirke uhvatio kako uzrujano pušim u salonu.
Toliko me je prepao kad je banuo na vrata da sam se u hipu okrenula prema njemu
i sakrila cigaretu iza leđa.
»Iza Vas se dimi«, dobacio je. »Pazite da se ne zapalite.«
Počela sam pušiti svakoga dana. Miechen je imala pravo: na duhan sam se
bila navikla, no ipak sam samoj sebi odredila kako neću pušiti u javnosti, a u
palači ne više od četiri cigarete na dan. Nisam željela da za to itko dozna, osim
Saše, no kad bih došla poljubiti sinove za laku noć, Niki bi katkad namreškao nos
dobacivši: »Mama, smrdite na cigare.«
Miechenin je utjecaj, poput otrova, prodirao u mene. Jednom me je prilikom,
kad sam nju i Vladimira bila pozvala k nama u palaču, obuzeo čudan osjećaj da
me ona odmjerava i procjenjuje, kao da je ona ta koja odlučuje imamo li pravo
biti to što jesmo. Mojim se haljinama nije podsmjehivala, no otkako sam saznala
da ona nema ni jednu haljinu novog pariškog modnog kreatora Felixa, jer izdašne
101
sume ostavlja samo u kući Worth, i ja sam ih tamo kupila barem deset. Ona se
divila uređenju mojih odaja, čak me je pitala gdje sam nabavila japanske
paravane, jer su i njoj trebali. No dok su moji krasili salon gdje su ih svi mogli
vidjeti, njezini su, u pretrpanom budoaru, bili pozadina svilom presvučenim
naslonjačima.
Nisam znala reći jesmo li prijateljski naklonjene suparnice ili tu nema nikakva
prijateljstva, no činilo mi se da ona za to i ne mari. Ja sam marila, a nisam trebala,
i to me je najviše zabrinjavalo.
Jednoga ću dana biti carica Rusije, a ona je to vrlo dobro znala.
102
ČETRNAESTO POGLAVLJE
D ok smo u otvorenim kočijama prolazili Londonom, Alix i ja straga, a ispred

nas Saša s Bertiejem, engleski nam je narod pljeskao, a s neba nije pala ni
kap kiše. Morala sam se nasmiješiti kad sam se sjetila svojeg prvog posjeta.
Tad sam bila samo Dagmar od Danske, mlađa sestra nove princeze od Walesa,
a Viktorija je željela doznati koliko sam prikladna kao nevjesta za njezina sina
Alfreda. Vratila sam se kao Njezino Carsko Visočanstvo Marija Fjodorovna, čime
sam utrla put carevoj kćeri Mariji jer ona se, neočekivano, zaručila ni za koga
drugog doli Alfreda koji je sad nosio titulu vojvode od Edinburgha. Kad me je
Alix u pismu bila izvijestila kako se Alfred, na okupljanju njemačke rodbine u
vojvodstvu Hessen-Darmstadt, zaljubio u Marie, prvo što mi je palo na pamet bilo
je da on očito ne može zauzdati svoje tjelesne porive. Zar se on nije bio zaljubio
u mene u vrijeme zaruka moje starije sestre? Viktorija i Aleksandar su, nakon
dugih pregovora, odobrili njihov brak naznačivši time i neočekivano pomirenje.
Londonske su novine nagađale kako su dva carstva raskrstila sablje nad
teritorijima u Aziji, dok su peterburške, kao i obično, pisale da Britanija spletkari
ne bi li potkopala Rusiju. Kako bi naglasila da je brak sklopljen iz ljubavi, a ne iz
političkih razloga, Viktorija je pristala pozvati Sašu i mene u posjet.
»Mahnimo im«, rekoh Aleksandri. Ona podigne obrve, no ipak napravi to što
sam predložila. Svjetina je, neuobičajeno pričljiva za Britance, izvikivala naša
imena.
Nasmijala sam se i naslonila na podstavljeno sjedalo pa nastavismo prema
Buckinghamskoj palači. »Baš se zabavljamo«, dobacih i pokazah sestri na naše
prugaste haljine i vesele šeširiće ukrašene umjetnim trešnjama - moja je ideja bila
da se odjenemo jednako i tako zbunimo cijeli dvor.
Alix se podsmjehnula. »Konačno ti se ispunila želja. No sigurna sam da će
kraljica znati tko si čim te vidi.«
»Nadam se da hoće«, uzvratih.
Viktorija nas, naravno, nije dočekala, već se bila povukla u dvorac Windsore
da bi izbjegla svu gužvu oko našeg dolaska. Ja sam, usprkos tomu, bila nakanila
uživati. Na balu koji je održan nama u čast, Alix i ja smo se opet odjenule jednako,
u haljine od plava satena. Nosile smo i jednak nakit, a plesale svaka sa svojim
djeverom. Njih su oba bila pustila bradu kako bi podržala našu igru. Uzvanici su
se, ne bi li nas bolje vidjeli, penjali na stolce, stolove, čak i na lonce s cvijećem.
103
Viktorija nam je iz Windsora poslala kratku obavijest kako je zapanjena našim

djetinjastim ponašanjem.
U Engleskoj smo ostali tri tjedna, obilazili smo kraljevska imanja, no na
koncu smo nekoliko dana morali provesti u Windsoru s Njezinim Veličanstvom.
Tad mi se kraljica učinila ostarjelom i svadljivom, gledala me je vodenastim
pogledom kao da ne vjeruje svojim očima.
»Ona je mislila da se nećeš udati za Sašu«, šapnula mi je Alix dok smo, kao
nekad kad smo bile djevojčice, ležale jedna uz drugu u njezinu krevetu jer
Windsor je, usprkos ljetnim ugodnim temperaturama, bio negostoljubivo vlažan.
»Nije ona željela ni da se Alffie oženi Marijom, no Bertie joj je rekao da se svijet
mijenja. Upozorio ju je da više ne smijemo biti u lošim odnosima s Rusijom.«
»Nadam se da s time slaže i Alfred«, napomenuh. »Jesi li vidjela kakvo je lice
napravio večeras kad ga je Saša nakon večere stjerao u kut? Mislila sam da će
početi plakati kad mu je priprijetio da se prema Mariji odnosi s poštovanjem koje
ona zaslužuje.«
Alix privuče pokrivač do brade. »Saša se ne treba brinuti što se Marije tiče.
Mi ćemo se pobrinuti da ona ima sve što joj treba.«
Njezin me je odgovor zabrinuo. Na povratku u Sankt Peterburg moj muž je
rekao točno ono oko čega su se vrtjele moje misli. »Taj brak je greška. Moja sestra
nema pojma za koga se udaje. Ona je samo htjela biti nevjesta, a sad je čeka život
na onom sumornom otoku, s mužom veprom i svekrvom, ojađenom kraljicom.«
»No zato ste Vi išli u lov i jeli do mile volje«, potapšala sam ga po trbuhu.
»Bogme ste se udebljali od divljači s tog sumornog otoka.«
»Uživao sam u fazanima i društvu Bertieja i Alix«, priklopi Saša. »Ni u čemu
drugom.«
Marija je gorjela od nestrpljenja kad me je dočekala; željela je čuti što mislim
o kraljici, Engleskoj i njezinu budućem mužu. Začula sam se kako joj ponavljam
Alixine riječi. Što sam drugo mogla kad su pripreme za vjenčanje u Zimskom
dvorcu već bile počele?
»Moja Vas sestra Alix željno iščekuje«, stadoh ju uvjeravati. »Ona će se
pobrinuti da imate sve što Vam treba.«
Marija je bila toliko nervozna da nije ni primijetila kako nisam spomenula
njezina muža - baš onoga koji se za nju trebao pobrinuti. Zapitah se nije li Saša
dobro prozreo njezine motive.
I nije prošlo ni tjedan dana nakon vjenčanja i odlaska u Englesku kad se
Marija u pismu potužila caru. Kraljica joj je zabranila da upali vatru u kaminu u
Balmoralu, a kad se na večeri pojavila s dijamantima ukrašenom tijarom russe15,
koju joj je bio poklonio njezin otac, Viktorija se nakostriješila rekavši da je
»pretjerana« dok je znakovito gledala u svoje kćeri, od kojih nijedna nije imala
15
Russe (franc.) - ruska
104
»nešto tako lijepo«. Marija je bila očajna, čeznula je za domom. Naposljetku me

je, zdvojan, pozvao car.
»Nisam to trebao dopustiti«, potužio se. »Otpočetka sam bio protiv toga, ali
Marija me je preklinjala. Ona je govorila da ga voli.«
»I Vi ste joj povjerovali? Marija ima tek dvadeset ljeta, a cijeli je život provela
u ovom dvorcu! Što ona može znati o ljubavi?«
Car umorno uzdahne. »Nisam joj htio uskratiti želju. Ona mi je jedina kći, a
ja sam se zakleo da ju neću prisiljavati na udaju za nekoga koga ne voli.«
Rekla sam mu da ću pisati sestri i zamoliti ju da bude od pomoći Mariji. Znala
sam da će trebati vremena da se Marija, kao i sve druge nevjeste u tuđini, navikne
na kompromise. No dok sam odlazila iz Aleksandrove radne sobe, u glavi su mi
zvonile caričine riječi.
Spočetka nije lako doći u ovu zemlju, ali mi se prilagodimo, dijete. Moramo.
Bojala sam se kako će ta prilagodba zatrti Marijin ruski duh.
U PROLJEĆE1875. na svijet je došla moja tamnooka vilica, kći Ksenija. Prije

porođaja nisam htjela otići u Carsko Selo, već sam zahtijevala da ostanem u našoj
palači. Kako sam rodila djevojčicu, bila je dočekana s manje pompe.
No Saša je bio sav raznježen. Obožavao je Kseniju, a otkako se ona rodila, ni
sinove više nije odgajao tako strogo. Saša joj je kupio lutke, čipkaste haljinice,
lijepe kapice i drvenog konjića na kojeg bi ju posjeo i ljuljao naprijed-natrag dok
je ona vriskala od sreće. Uz troje djece u kući, dva sina i kćer, bila sam toliko
zaokupljena obitelji da nisam ni primjećivala kako su nam pred vratima
anarhisti...
Sve dok nihilisti nisu pokušali ubiti cara dok se šetao Ljetnim vrtom. Žandari,
kojima Aleksandar više nije uspijevao pobjeći, spasiše cara tako što su se bacili
na atentatora prije no što je uspio ispaliti hitac. Ali nakon pomutnje koja je nastala,
Aleksandar više nije izlazio u šetnje. Vrijeme je provodio u Zimskom dvorcu, a
kad god je izlazio u kočiji ojačanih zidova, pod odjećom je morao nositi
neprobojan prsluk. »Oni će me progoniti kao vuka«, jednom mi se požalio.
»To je on sam sebi napravio«, tvrdio je Saša. »Moj otac priča o donošenju
ustava čime bi dopustio Dumi16 da ograniči našu samovlast. Pobedonoscev kaže
kako je to kraj svega što smo predstavljali. Autokracija,
Pravoslavna crkva i nacija - to su tri stupa na kojima počiva Rusija. Bog je
odredio da car vlada, a ne da se protivi Božjoj volji.«
16
Duma - u kneževskoj i carskoj Rusiji naziv za predstavničku, izborničku ili upravnu ustanovu.
105
U tom sam trenutku gorko zažalila što sam uposlila tutora. Nakon što sam
rodila Nikija, prestala sam ići na poduke pa nisam bila ni svjesna koliko je
poguban utjecaj koji Pobedonoscev ima na mog muža.
»Ako on tako kaže, onda je fanatik. Takvi stavovi ne vrijede u svijetu u kojem
sada živimo«, uzvratih. Saša me je zaprepašteno gledao. »Vaš mi je otac rekao da
bivši kmetovi pate. Kako nemaju zemlje, prisiljeni su doći u grad i raditi u
tvornicama gdje jedva zarađuju za život. Mnogi su nepismeni i zato ih
iskorištavaju.«
»Tako je odvajkada u Rusiji. Zar ćete dovoditi u pitanje naše božansko pravo
da vladamo ovim carstvom kao što smo stoljećima vladali?«
Nepromišljeno sam se izbrbljala, shvatih. No tad mi je postalo jasno da
svojem mužu moram što prije proširiti vidike jer će se, u protivnom, neslaganje s
carem samo produbiti. »Nihilisti su se pojavili baš zato što ste tako stoljećima
vladali. Vaš otac ne kani ukinuti sve ono na čemu počiva dinastija, ali on uviđa
kako moraju nastupiti promjene. U svakom slučaju, ne možemo ovako nastaviti i
čekati kad će ga naciljati drugi atentator.«
Saša se žario od bijesa. »Možda ih ne kani ukinuti, ali svojim govorima o
ustavu on samo potiče nihiliste. Ako to ne napravi car, napravit će oni, mjesto
njega.« Saša mi pruži letak. »Pročitajte.«
Spustila sam pogled i počela čitati riječi ispisane tintom na jeftinu papiru.
Narode Rusije - vi žrtve ugnjetavača - izađite s vilama u rukama, a vratite se
kad zapalite palače i džepove napunite novcem koji vam s pravom pripada.
Najednom me je obuzeo strah i bijes. »Odakle Vam ovo?« upitah, premda
sam odgovor već znala. »Je li ovu gadariju u našu kuću donio Pobedonoscev?«
»Takve letke tiskaju u ilegalnim tiskarama po cijelome gradu. On mi je htio
pokazati da nihilisti huškaju narod, te kmetove koji pate, da ustanu protiv nas.«
Bila sam prestravljena. I premda sam tek tada shvatila koliko malo uistinu
znam, svejednako mi je bilo žao siromaha. Ja sam živjela u svijetu u kojem nisam
mogla znati kako žive tisuće drugih ljudi oko mene, te sam držala kako se time ja
i ne trebam baviti - car je donosio zakone i brinuo se za blagostanje svojeg naroda.
Sada mi je najednom postalo jasno da će sve ono što volim i poznajem možda biti
uništeno uspiju li nihilisti u svojem naumu.
»Za ovo bi ih trebalo pogubiti«, zareži Saša. »Trebalo bi ih objesiti na trgu
ispred palače i pokazati im da nećemo trpjeti pobunjenike. No mjesto toga, moj je
otac, kojeg Vi branite, pomilovao onog kretena koji ga je htio ustrijeliti i pustio
ga da se vrati svojim štakorima što se skrivaju na tavanima po cijelome gradu. A
taj sljedećeg puta neće promašiti. Sljedećeg puta on će ga ubiti...«
»Saša, tiše«, upozorih ga. Niki se, na sagu pokraj kamina, na tren prestao
igrati s drvenim vojnicima i zabrinuto zagledao u nas.
»Neka uči«, priklopi Saša. »Neka zna da car ne ovisi o narodu, već vlada
milošću Božjom.«
106
Željela sam otpustiti Pobedonosceva, no znala sam da Saša to neće dopustiti.

Štoviše, on je tom groznom čovjeku dopustio da u naš salon dovodi svakojake
ljude čija stajališta ja nisam mogla ni pojmiti. Nekakvi sveučilišni profesori i
mršavi pisci u pohabanim kaputima držali su govore o slobodi, što je pak bilo
sasvim protuslovno Pobedonoscevim načelima. Bila sam zgrožena kad se jedan
od tih pisaca, čiji je dah smrdio na vino, nacerio i rekao: »Koliko bi obitelji u ovoj
palači moglo ugodno živjeti, što mislite, Madame!«
»Jedna«, ljutito sam priklopila suzdržavši se da ga ne upozorim kao sam ja za
njega Carsko Visočanstvo. »Moja obitelj. Mislite li da bismo trebali iznajmljivati
naše sobe?«
»Evo zašto Vi ne razumijete što Vam se događa pred nosom.« Čovjek se
posprdno nasmijao i okrenuo prema drugima koji su me gledali kao da sam
priglupo dijete. Saša je, zbog velike uvrede koju su mi nanijeli, poljubičastio od
bijesa. No onda je pogledao u Pobedonosceva koji se samo ironično podsmjehnuo
i moj je muž progutao ono što je htio reći. Tad mi je postalo savršeno jasno. Naš
je tutor bio namjerno pozvao upravo one ljude koje je prezirao ne bi li nam
dokazao kako će, dopustimo li radikalima da čine što ih je volja, nastati kaos.
Sljedećeg sam dana, da izbjegnem to sumorno ozračje u palači, odvela djecu
u posjet Miechen. Tamo je cijela legija dvorjana nadgledala mojeg Nikija i njezina
jednogodišnjeg sina Kirila. Dječaci su trčali po dječjoj sobi nalik na manju plesnu
dvoranu. Bila je prekrcana igračkama, a strop su joj krasile zlatne štukature.
»Taj će nas tutor baciti u nemilost«, potužih se dok sam pušila jednu za
drugom, zaboravivši na svoje ograničenje. »Aleksandar je bijesan. Izgrdio je Sašu
rekavši mu da u našem salonu zabavlja revolucionare.«
»Baš neugodno«, složila se Miechen. »Žao mi je što ću Vas dodatno
uznemiriti, Minnie, ali moram Vam reći da se o tome već i u društvu priča.«
»Priča se u društvu?« Glas mi je zadrhtao od nevjerice.
»Da. Pričaju kako u palaču Aničkov može ući tko hoće, pa čak i nihilisti.
Samo trebaju pročitati Dostojevskoga i skinuti kravatu.« Slegnula je ramenima
kao da se ispričava. »Znate, ja u takvim razgovorima ne sudjelujem, ali ne mogu
ih ne čuti.«
»To... to je strašno«, prošaptah. Njoj u očima na tren zabljesne zloba,
likovanje što je u mom savršenom životu otkrila napuklinu.
»Da«, ona ponovi. »Ja to zasigurno ne bih trpjela. Niti bih Njegovu
Veličanstvu prouzročila neugodu zato što želim udovoljiti nekom unajmljenom
čovjeku kojeg još i plaćam.«
»On je sluga.« Ustadoh u hipu. »Sluge ne određuju tko smije ući u moju
kuću.«
Ona se hladno nasmije. »O pa, nadam se da je tako.«
107
Svojoj sam sluškinji naredila da mi dovede sinove i donese Kseniju u košari

te sam se vratila u palaču puna prezira i bijesa. Sašu sam, čim se vratio kući nakon
vojne službe, presrela u predvorju prije no što je raskopčao šinjel.
»Želite li Vi da nas zbog Pobedonosceva kleveću i isključe s dvora? Pobrinite
se da ta okupljanja smjesta prestanu. Izvijestite svojeg tutora da Vas može
nastaviti podučavati, ali u ograničenoj mjeri. I recite mu da u ovu kuću više neće
dovesti ni jednu od onih spodoba.«
Pogleda me sumnjičavo poluspuštenih vjeđa: »Naređuje li mi to moja žena?«
»Da.« Okrenuh se na peti. »Ako ne želite da se Vaša žena i djeca odsele
nekamo drugamo, napravite onako kako Vam je naredila.«
ʛ季
POBEDONOSCEV se nije bunio. On je svoj cilj bio postigao: u Sašu je usadio

nepopustljivost, čime se našao u opreci s carem, koji je zbog ukidanja kmetstva i
novih, nepovoljnih prilika, nihilistima dao povod za pobunu. Prema tutoru sam
jedva uspijevala biti pristojna. Toliko me je razbjesnilo to što ga ne mogu izbaciti
iz kuće da sam nenajavljeno banula Aleksandru u radnu sobu.
»Minnie.« Sjedio je za radnim stolom, nad papirima, s perom u ruci, dok mu
je pokraj nogu spavao stari Milord. Kad mi je vidio lice, on počne: »Nemojte mi
ništa govoriti u Sašinu obranu. On je prešao svaku mjeru. Ta okupljanja u Vašem
salonu i taj luđak Pobedonoscev koji mu puni glavu otrovom... Kako ste to mogli
dopustiti? Ja sam vrlo razočaran. Čak me ni Miechen svojim pretjerivanjem nije
uspjela tako uvrijediti.«
»Nemam riječi isprike«, uzvratih. »Vi ste me bili zamolili da usmjerim Sašu.
Kako ga je Pobedonoscev podučavao u djetinjstvu, a potom nastavio podučavati
Vaše sinove, velikog kneza Pavla i...«
»On ih više ne podučava. Taj čovjek više ne smije kročiti u dvorac. Trebao
bih ga poslati u Sibir pa da tamo uči osuđenike kako ne poštivati cara.«
Zakoraknula sam bliže njemu. »S okupljanjima je gotovo. Rekla sam Saši da
to više ne dopuštam. Što još mogu učiniti? Njezino je Veličanstvo malokad na
dvoru, no možda ona ima dodatne dužnosti koje bih mogla preuzeti. Voljela bih
popraviti to što je učinjeno.«
»Možete li to?« Aleksandar odloži pero i prijeđe tintom umrljanom rukom
preko umorna lica. Primijetih da je ostario. Opterećivale su ga prijetnje nihilista,
ženina bolest, a zasigurno i tajna ljubavnica. »Moj je brat Nikolaj ostavio suprugu
da bi mogao biti sa ženom iz puka. Za mojeg se drugog brata Konstantina, čija se
jedina kći udala za Vašega brata, govori da je okultist, da poziva proroke i
108
strannike17 u svoj dom gdje ga oni nagovaraju da mi preotme prijestolje. Moja kći
Marija strašno je nesretna u Engleskoj. I kao da sve to nije dovoljno, na Balkanu
su počela previranja. Turci iz Osmanskog Carstva objavili su nam rat. Kako
mislite popraviti išta od toga?«
»Ne znam«, uzvratih zdvojno. »Ali valjda mogu barem nešto napraviti.«
On se zagleda u me. »Vi ste mi oduvijek dragi. Vi ste moja najdraža nevjesta
jer se nikad ne uplićete u ono što nisu Vaša posla. Žao mi je što je Saša stao na
suprotnu stranu jer on ne razumije ozbiljnost situacije. Ja ne mogu dopustiti da
cijelo Carstvo srlja u pobunu kad je rješenje nadomak ruke - tu su skupština i
Duma, a njih je odobrio narod. Ta bi dva tijela stala na kraj svim kritikama, i tako
bismo se spasili. Jednom sam Vam bio rekao kako se bojim da sam pogriješio kad
sam oslobodio kmetove, no sad mi je jasno da sam pogriješio što nisam oslobodio
cijelu Rusiju. Ipak, drago mi je što ne dijelite neodobravanje mojega sina.«
Pokušao se nasmiješiti, no to je više sličilo grimasi. »Moja je supruga
predsjednica Crvenoga križa. To je počasno mjesto, ali sad kad izbije rat, trebat
će nam svaka pomoć te organizacije. Odobrit ću da Vi preuzmete Marijine
dužnosti., dok će ona zadržati, naslov.« Zdušno sam kimnula na rubu suza, jer car
je još imao, makar narušeno, povjerenje u mene. »Ali morate znati da, kao i sve
ostalo, ni ta organizacija nije onakva kakvom bi trebala biti. Čuo sam pritužbe
kako iz fondova nestaje novac, kako se njome loše upravlja, kako vlada
posvemašnja nezainteresiranost. Izgleda da ni jedan službenik u mojem Carstvu
ne misli da mora pošteno raditi, ako se nekako može provući.«
»Ja nadgledam svoje kućanstvo. Mogu i Crveni križ.«
On uzdahne. »Eh, kad bi to barem bilo isto.«
17
Strannik (rus.) - hodočasnik; lutalica.
109
PETNAESTO POGLAVLJE
O vo je odjel za neudane majke.« Glavna je nadglednica peterburškog Crvenog

križa zastala sa mnom na pragu velike, slabo osvijetljene sobe, gdje su, jedna
do druge, na željeznim krevetima ležale bolesne žene izmučene kašljem. S vrata
sam, kad sam htjela zakoračiti unutra, čak i kroz zaštitnu masku osjetila smrad -
zapahnuo me je vonj neopranih tijela, otvorenih rana, gnoja, izlučevina i alkohola
za dezinfekciju.
Glavna me je sestra zadržala. »One imaju gripu ili tifus. Zarazne su, Vaše
Carsko Visočanstvo.«
Zavirila sam u sobu. Činilo mi se da krevetima nema kraja. »Toliko ih je
mnogo?« upitah. Taj me je prizor duboko potresao. Dužnosti sam u Crvenom
križu bila preuzela ne bih li izašla ususret Aleksandru i tako se pomirila s njim,
no nadala sam se kako ću time pokazati i suosjećanje za nevoljnike. Ipak, nisam
očekivala da ću potrebite zateći u tako strašnom stanju niti da ih ima toliko. Nakon
što sam obišla bolnicu, bila sam na rubu suza. Svim tim ljudima trebalo je pomoći,
što se činilo neizvedivim. Na koncu, suočena s bijedom takvih razmjera, više
nisam mogla tvrditi da ne razumijem zašto nas nihilisti žele smaknuti. Mi smo
živjeli u sjaju i raskoši, dok je Rusija patila pred našim obnevidjelim očima.
»Ovdje nije ni četvrtina potrebitih koji žive u gradu«, napomene nadglednica.
»Mi se brinemo samo za najbolesnije. Većina njih su prostitutke ili radnice u
tvornici. Na donjem su katu njihova djeca, od kojih će mnoga uskoro postati
siročad, i njih je dvaput više. Ali, Vaša Visosti, mi ne prestajemo otpravljati druge
kojima je jednako tako potrebna naša pomoć. Nemamo dovoljno ni kreveta ni
osoblja da bismo ih primili.«
Poželjela sam ući unutra i ponuditi im bilo kakvu pomoć, no nadglednica me
povede do ureda gdje sam sjela i klonula od zgroženosti.
»Kao što je Vaše Visočanstvo moglo vidjeti, nedostaje nam sredstava.«
Nadstojnica je stala iza hrpe papira. »Mi ne znamo kamo odlaze sredstva koja je
carsko ministarstvo dodijelilo nama, ali ona ovamo ne stižu. Trenutačno ne
možemo platiti ni liječnike. Bolnicu samo što nismo zatvorili. To je sramota.«
Promatrala sam pljesnive zidove i slušala zviždanje vjetra kroz napukle okvire
prozora znajući da nadglednica ne pretjeruje. Bolnica se uistinu raspadala.
»Pobrinut će se da dobijete sredstva«, uzvratih. »Osobno ću razgovarati s
ministrom financija, a, bude li potrebno, novac ću donijeti sama.«
110
Ona mi zahvalno kimne, no u njezinu sam glasu nazrela sumnjičavost. »Mi

smo zaista počašćeni što se za nas brine Vaše Visočanstvo.«
Bila sam joj nakanila dokazati kako nisam samo zabrinuta. Ipak, da bi se
raspetljali birokratski čvorovi, moralo je proći nekoliko mjeseci, no nakon toga je
više od polovice sredstava namijenjenih Crvenom križu konačno dospjelo u
nekorumpirane ruke. Ja sam se tomu bila nesmiljeno posvetila, pozivala sam
službenike, tražila izvještaje. Ako bih primijetila da netko od njih pokušava
vrdati, zaprijetila bih da ću ih prijaviti caru. Glas se proširio i uskoro su na sam
spomen mojeg imena zlotvori bježali u mišje rupe. Nije me zanimalo njihovo
kažnjavanje - niti sam za to imala ovlasti, premda bih voljela da jesam - već sam
se usmjerila na to da se Crveni križ obnovi i da dobije potrebna sredstva, pa sam
i sama donirala značajne sume od svojih primanja. S vremenom su upravitelji
fondova shvatili da će, pođe li što po krivu, odgovarati nikomu drugom doli meni.
Moj mi je rad priskrbio i ljepšu sliku u javnosti, no nisam za to marila.
Novinari su me hvalili jer pokazujem interes i za druge stvari, osim za modu i gala
večere, a znali su natuknuti kako bi i druge velike kneginje mogle slijediti moj
primjer, čime je ono napadanje Romanovih zbog nezainteresiranosti bilo malo
ublaženo. Svakog sam dana odlazila u bolnicu gdje sam se izučila za bolničarku.
Obilazila sam odjele ne obazirući se na
Sašina upozorenja kako ugrožavam vlastito zdravlje. Uključila sam i svoju
djecu - pomagala su mi u pripremi paketa za potrebite koji su satima čekali u redu
pred dobrotvornim ustanovama. Financirala sam renovaciju odjela, koji su
nazvali mojim imenom. Željela sam otvoriti ustanove za obrazovanje kako bi
osiromašene žene mogle postati i što drugo, osim švelja, prostitutki i radnica u
tvornicama, no moje je planove osujetio rat protiv Turaka.
Po mojim se vodstvom odazvao i Crveni križ, vlakom smo na bojišnicu slali
medicinske potrepštine, bolničare i sve ostalo što im je bilo potrebno. Saša je bio
imenovan zapovjednikom pukovnije te je i on na ratištu mogao izgubiti život. Bila
sam strašno zabrinuta, no nisam posustajala u poslu. Konačno sam našla način da
svojoj novoj domovini budem od pomoči, da Rusiji vratim bar malo onoga što je
ona dala meni.
Članovi carske obitelji imali su dužnosti. Ja sam spoznala koja je moja.
RAT JE PROUZROČIO ogroman broj žrtava. Carev je nećak poginuo na bojištu, gdje
se nalazio i Saša. Premirala sam od brige sve dok me nisu obavijestili da je živ i
zdrav. Svi su se muškarci iz carske obitelji, sposobni za obavljanje dužnosti,
morali odazvati pozivu. Zahvaljivali smo Bogu što ih nije poginulo više. Krajem
1877. Turci su pretrpjeli nenadoknadive gubitke i naša je vojska došla do
111
Carigrada, glavnoga grada Osmanskog Carstva. Pobojavši se da će Rusija zauzeti

taj drevni grad i zaposjesti više no što bi bilo prihvatljivo, Britanija je poslala flotu
bojnih brodova ne bi li spriječila našu mornaricu da napadne Turke. Car je, pod
pritiskom Britanije, na koncu pristao na primirje kojim su se Turci odrekli
Rumunjske, Srbije i Crne Gore, dok je Bugarska dobila autonomiju. Čim je
Aleksandar pristao, Austro-Ugarska je zauzela Bosnu i Hercegovinu, a Velika
Britanija Cipar koji je dotad bio pod Turcima.
Kakvu je god Aleksandar pobjedu izvojevao, rat je ostao obilježen državnom
korupcijom što je u konačnici pripomoglo da se car i Saša opet zbliže. Moj je muž
bio jedini zapovjednik koji nije bio optužen za pronevjeru sredstava zbog čega su
na bojišnicu stizale vojničke čizme i uniforme od trošnih materijala, crvljivo
meso, kruh od brašna izmiješana s piljevinom i lomljive oštrice bajoneta što je
mnoge ruske vojnike koštalo života. Aleksandar je Saši povjerio da istraži
zlouporabu položaja. Pod istragom su se našli svi visoki časnici, uključujući
starije knezove i Vladimira. Kad mu je Saša na koncu podastro iscrpan izvještaj,
car je problijedio kao krpa. Veliki su knezovi, kao i Vladimir, morali platiti velike
kazne. Novinske su naslovnice osvanule s vijestima o skandalu.
»Zanemarivali su svoje dužnosti«, napomenuo je Saša. »Oni svi krive svoje
podređene, a zaboravljaju da su ih baš oni ovlastili. Naravno, kad mačke nema u
kući, miševi kolo vode.« Glasno se podsmjehnuo. »Sad ćemo vidjeti koliko će
visoko Miechen dignuti nos kad shvati da joj je od Vladimirovih primanja ostala
bijedna suma i da njihovu palaču svi izbjegavaju.«
Baš u vrijeme tih previranja saznala sam da sam ponovno trudna. Bilo mi je
žao što zbog svojeg stanja, i nemira u Europi, ne mogu otići na neočekivano
vjenčanje sestre Thyre i princa Ernesta Augusta, nasljednika vojvode od
Hanovera. Kako je Pruska tad bila pripojila Hanover, moja se sestra udala za
princa bez carstva. No začudila me je brzina kojom se sve to dogodilo, pa sam
posumnjala kako iza toga stoji naša majka koja je Thyru željela sačuvati od
neprikladnih veza.
Moj treći sin Mihail, ili Miša, kako smo ga zvali, rodio se u prosincu 1878.
To dijete, koje smo začeli u vrijeme rata, bilo je najnježnije od svih. Ono kao da
se samom svojom prirodom protivilo svom nasilju koje je prethodilo njegovu
rođenju. Niki i Georgij bili su mu dali nadimak »Padalo« jer je, kad je malo
narastao, imao naviku baciti se na najbliži stolac kao da je njegovu duhu tijelo
odveć teško. Voljela sam ga svim srcem, a Saša ga je, možda zato što se rodio
nakon što je on svjedočio užasima rata, obasipao nježnošću koju je dotad
pokazivao samo prema Kseniji.
S njih četvero, tri sina i kćeri, na koncu sam podlegla neizbježnom i na
Alixinu preporuku, zaposlila englesku dadilju Mrs Franklin. No i sama sam se
nastavila baviti djecom, nadgledala sam njihovo obrazovanje i uvijek zahtijevala
da se okupimo za večerom. S vremenom ih je Saša ipak nastavio odgajati po svom
pa su dječaci spavali na tvrdim krevetima i kupali se u hladnoj vodi. Njihov je
112
otac ustrajavao u strogoći jer je vjerovao kako je to nužno za jačanje karaktera.

No dok su bili manji, u našem je domu uvijek bilo vremena za igru, toplinu,
dragost i mnogo ljubavi.
Željela sam da se sva moja djeca uvijek osjećaju voljeno.
ʛ季
MOJA JE IDEJA bila da cara svake nedjelje pozovemo k sebi na ručak. U to su se

vrijeme on i Saša trudili pronaći zajednički jezik pa mi se činilo kako će im u tome
pomoći druženje nevezano za dvorske dužnosti.
Aleksandar je očaravao moju djecu koja bi ga prvo pozdravila službenim
»Vaše Carsko Veličanstvo djede« da bi mu se onda uspentrala u krilo. Car je
strpljivo podnosio njihovo brbljanje, a bio je očaran blagim Misom koji bi uvijek
sjeo blizu njega.
Znala sam da je car u žalosti. Carica se bila vratila iz Nice posljednji put; iz
svojih je odaja u Zimskom dvorcu mogla otići samo u lijesu.
Kad sam joj sa Sašom došla u posjet, ražalostilo me je vidjeti ju u onakvom
stanju. Marija je bila sama kost i koža, jedva je disala iskašljavaj ući krvave
ugruške. Saša nije pokazivao nimalo suosjećanja za svojeg oca koji je tugovao što
će izgubiti ženu. Ako bi razgovor krenuo u tom smjeru, Saša bi zašutio, na što mu
car ne bi uputio ni riječ prijekora. Pitala sam se nije li i moj muž konačno doznao
za carev preljub.
Ako i nisam u to bila sigurna, Miechen me je, na koncu, riješila svake dvojbe.
I ona se bila našla u nemilosti nakon otkrića o muževu ratnom profiterstvu zbog
čega im je mjesecima bilo zabranjeno doći na dvor, sve dok Vladimir nije cara
zamolio za oprost. No Miechen se nije nimalo pokunjila već je cijele sezone
nastavila odlaziti u druge salone, a tamo se držala jednako uznosito, okićena
nakitom kojim je zasljepljivala uzvanike. Kao i uvijek, bila je upućena u sve
glasine.
»Svi već znaju za to«, pripomenula je. »Ako Saša ne zna, onda je gluh. Ona
se zove Katarina Dolgorukova. Otac joj je bio princ i bliski prijatelj Njegova
Veličanstva, ali i nepopravljivi kockar koji je svojim dugovima uništio obitelj. Na
samrtnoj je postelji molio cara da se pobrine za njegovu djecu. Aleksandar je
dječake poslao u vojnu akademiju, a Katarinu i njezinu sestru upisao na Institut
Smoljni, koji - to Vam ne trebam ni reći - pohađaju samo plemićka djeca.
Utemeljila ga je, ni manje ni više, nego Katarina Velika.«
»Da«, promrmljah. »Institut je samo za odabrane. Carica je pokroviteljica.«
»Tako je. Ali Njegovo je Veličanstvo ipak platilo njihov smještaj i školarinu.
Nakon što je Katarina diplomirala, priuštio joj je ugodan život u gradu. Ona je još
neudana, premda je prešla tridesetu, ali je i dalje njegova štićenica. Pa sad, ne
113
trebate biti vidoviti da biste zaključili zašto njegova kočija dolazi pred njezinu
kuću. Izgleda da to traje već godinama. Kažu«, nastavi ona oporim glasom, »da
gdjekad on tamo provede i noć, a neki čak tvrde da mu je rodila dijete.«
Ja sam kršila ruke u krilu, no ona samo doda: »Shvaćate koliki je to skandal.«
U tom sam je trenutku umalo zapitala odakle joj pravo da osuđuje, kad
Vladimir u krevet dovodi balerine, dok ona troši njegov novac na uljepšavanje
palače i svoje figure. No zadržala sam jezik za zubima. Nije bilo ni mjesto ni
vrijeme. Miechen je ionako samo ponovila ono što su govorili drugi. Ništa od toga
više nije bila tajna, no ona je svejedno uspjela u meni izazvati gnušanje. Miechen
našem svekru nikad nije oprostila to što je Vladimir za svoja nedjela bio prozvan
javno, dok je ona, kao velika kneginja, doživjela poniženje.
Saši se nisam usuđivala reći za naš razgovor. Ako je i on znao za očevu
ljubavnicu, o tome je šutio dok je sjedio za nedjeljnim ručkom. Kad se razgovor
ne bi doticao Sašine majke, činilo se da on i car izglađuju razmirice, makar samo
na površini.
Tad smo doznali kako će caricu, koja je već bila na samrti, posjetiti njezin
brat, veliki vojvoda od Hessena. Aleksandar je poslao mog muža da ga dočeka na
željezničkoj postaji i doprati u Zimski dvorac, što je bila očita potvrda kako je
Saša opet u carevoj milosti. Po vojvodu je, zajedno sa stražom, otišao u hladno
veljačko poslijepodne dok sam ja ostala kod kuće i poslala djecu rano u krevet ne
bih li se pripremila za banket vojvodi u čast. Carica je bila odveć bolesna da bi ga
dočekala pa smo njezina brata trebali primiti car i ja.
No kad sam trojkom stigla u Zimski dvorac, Saša još nije bio tamo.
»Vlak kasni«, napomenuo je Vladimir. »Otac je ljut. Znate kako on ne voli
kašnjenja. Ako ga želite vidjeti, on je u salonu. Ja ću ostati ovdje i čekati Sašu.«
Odigla sam tešku haljinu i krenula uza stubište Jordan koje vodi do salona.
Tamo sam zatekla Aleksandra kako korača gore-dolje. »Gdje je on?« Car se
namršten okrenuo prema meni. »Zar ne može ni jednu stvar napraviti onako kako
mu je rečeno? Naše je primanje trebalo biti održano u osamnaest i petnaest.«
»Vaše Veličanstvo, moj muž nije odgovoran za kašnjenje vlaka«, uzvratih.
Aleksandar skupi usta u crtu. Uto je njegov dvorjanin došao reći da su
Njegovo Visočanstvo i naš uzvanik stigli. Car je krenuo iz salona, a za njim i
velike kneginje, kao i nacerena Miechen kojoj je godilo čuti kako se Aleksandar
oštro obrecnuo na Sašin račun.
I taman kad smo došli do vrha stuba, na čijem su dnu bili Saša, Vladimir i
veliki vojvoda, najednom su zatreperila plinska svjetla.
Potom se zatresao mramorni pod.
Miechen me prestravljeno pogleda. Stale smo caru uz bok, no tek što sam ga
uhvatila pod ruku, ogroman se, kristalni svijećnjak otkine sa stropa, stropošta na
stube i raspe u tisuće komadića. Za njim su stali padati komadi žbuke. Velike se
kneginje razbježaše vrišteći. Nisam ih mogla čuti, no vidjela sam da su im usta
114
otvorena, a oči razrogačene od straha, ali tad sam izgubila tlo pod nogama jer nam
se s leđa prolomila strahovita grmljavina od koje se potresao hodnik.
Odjednom smo se našli u mraku. Kad se u hodniku uskovitlala zagušljiva
prašina od eksplozije, do mene su doprli zastrašujući jauci i zapomaganje. Sva
zaprašena tražila sam za što se uhvatiti.
»Minnie!« Aleksandrova su usta bila kraj mojeg uha. On je vikao, no meni se
činilo da mu glas dolazi kroz usku i dugačku cijev. Car me, ošamućenu, podigne
na noge i stane dozivati druge. Kad su se svi javili prestravljenim glasom, začula
sam Miechen, i tad mi je došlo do glave.
»Saša!« vrisnuh na sav glas. Podno nas ništa se nije vidjelo. U smrtnom strahu
pomislih kako su cijele stube raznesene dok su se Saša, Vladimir i veliki vojvoda
penjali njima...
»Svjetla!« zaviče car. Iz drugih soba požuriše sluge. Činilo se da je prošla
cijela vječnost dok su donijeli kerozinske svjetiljke i svijeće. Svjetlo je bilo slabo,
no pod njim se dalo vidjeti da su stube ostale čitave. Na njihovu mramornom
podnožju ležali su Saša, Vladimir i veliki vojvoda. Kad sam se zatrčala k njima
preko komada žbuke i stakla od svijećnjaka, Saša je prvi ustao i zateturao.
Zaljuljao se, zatreptao, onda pomogao osupnutom vojvodi da se osovi na
noge. Vladimir se uspravio krvava čela. Ja sam cipelicama drobila krš dok sam
mužu hitala u zagrljaj. Uhvatio me i nije me puštao dok su Aleksandar, Miechen
i ostale kneginje, raščupanih uvojaka i nakrivljenih frizura, poput miševa trčale
niza stube osvijetljene svijećama. Potom svi istrčasmo na trg pred palačom gdje
se straža već bila okupila.
Dok su oko nas sipile pahuljice, kroz smrskane smo prozore gledali kako u
odaji gdje smo trebali večerati gori narančast plamen. Stajali smo tako i drhturili
od zime kad je car dreknuo na jednog od stražara: »Što se dogodilo?«
»Eksplozija, Vaše Veličanstvo«, promucao je kozak s kapom od janjećeg
krzna. Onda se preneraženo zagledao u dvoranu koju je već proždirala vatra.
»Eksplodiralo je u podrumu ispod vojarne Finske garde.« Kozak se prekrsti.
»Sačuvaj nas, Bože. Odred je bio unutra.«
»Zasigurno je mnogo ozlijeđenih«, upozori car. On počne izvikivati naredbe,
na što sam pustila Sašinu ruku. »Treba im pomoć. Ja sam se izučila za
bolničarku.«
Krenula sam i mahnula Miechen da me slijedi. Njoj je naprašeno lice bilo
umrljano čađom i jedna joj je cipela nedostajala, no odmah mi se pridružila, što
je bilo za pohvalu. Zajedno s drugim kneginjama i dvorskim damama, požurile
smo preko trga u suprotno krilo dvorca, pa dolje u podrume odakle smo donijele
plahte za zavoje, madrace iz soba za služinčad, vjedra vruće vode i medicinske
potrepštine. U histeriju nisam zapala jer sam bila obučena bolničarka Crvenog
križa te sam ostale uputila kako ćemo organizirati prihvat za ozlijeđene. Čim je
115
vatra bila ugašena, car, Saša, Vladimir, knezovi i sluge golim su rukama navalili
kopati u ruševinama vojarne odakle su izvukli nekoliko preživjelih.
Neki su ljudi ostali bez udova, odjeća im je bila prilijepljena za spaljeno meso.
Ja nisam ni primijetila da mi je haljina natopljena krvlju sve dok iz bolnice, nakon
nekoliko sati, nisu stigli liječnici i sestre te preuzeli ranjene. Na koncu je, čađav,
došao Saša i poveo me kući.
Dok smo se vozili kočijom u palaču Aničkov, naslonila sam glavu na njegova
prsa. On je sav vonjao na dim. Kad me je zagrlio, izgovorio je samo jednu riječ:
»Ubojice.«
ʛ季
»PLIN NIJE nigdje puštao.« Sašino je lice bilo bezizražajno, govorio je hladnim
glasom. »Oni su se uvukli u dvorac. Radnici su popravljali cijevi kanalizacije u
podrumu. Jedan od njih, tesar, unio je eksploziv. Štapin po štapin. Valjda ga je
tjednima unosio. Časnik koji provjerava propusnice sjetio se kako je taj tesar bio
došao kasnije, baš na onaj dan kad se trebao održati banket.«
»Tesar«, ponovih za njim jer nisam mogla vjerovati.
»Da. Zacijelo je namjestio detonator tako da dinamit eksplodira u vrijeme kad
smo mi trebali biti u dvorani.« Saša, dok je govorio, nije pokazivao osjećaje - tako
je mogao prepričavati i nešto što s nama nije imalo veze. No godine braka naučile
su me kako je moj muž najbješnji onda kad poprimi hladno držanje. »Da je uspio,
sve bi nas bio ubio. Umjesto nas, usmrtio je osam pripadnika Finske garde u
vojarni, dvanaest slugu u predvorju te ranio četrdeset i pet drugih. Neki su zadobili
takve opekotine da se više neće moći oporaviti.«
Zapiljio se u mene, na što sam splela prste. Sjedila sam u našem salonu i činilo
mi se da bi i njega svakog časa mogla raznijeti eksplozija. U ušima mi je prestalo
zvoniti i ruke su mi se smirile tek nakon nekoliko dana. Saša se vratio u dvorac
sljedećeg jutra ne bi li pretražio ruševine i pokrenuo službenu istragu.
»Znači, to su napravili...?« na koncu se usudih reći.
On kimne. »Nihilisti. Otac je naredio da se uhite svi sumnjivi disidenti. Sada
se zakleo kako neće imati milosti. On više ne smije riskirati. Sljedećeg je mjeseca
proslava njegova srebrnog jubileja.«
»Trebamo li i mi prisustvovati?« jedva čujno priupitah.
»Naravno. Ne smijemo im pokazati strah. To ne dolazi u obzir. Doći ćemo i
gledat ćemo ih ravno u kukavičje oči pa neka znaju da nas nisu zastrašili.«
»Ali mi ne znamo ni tko su oni!. Ne znamo kako izgledaju. To bi mogao biti
bilo tko. Bože dragi, ako su postavili bombu u dvorac, onda nitko od nas nije na
sigurnom.«
116
Kad sam briznula u plač, Saša mi je spustio ruku na rame. »Minnie«, tiho je
dometnuo, »ako im sad popustimo, nećemo prestati bježati.«
Progutala sam grcaj. »Ali djeca... Djecu ne smijemo dovoditi u opasnost.«
»I nećemo«, uzvrati Saša. »Djeca će, barem neko vrijeme, biti podalje od
dvora.«
ʛ季
TESAR KOJI JE PLANIRAO naše ubojstvo na koncu nije pronađen. No zato je car, na
Sašino zahtijevanje, ustrojio moćnu tajnu policiju, nazvanu Ohrana, čiji je zadatak
bilo uhićenje članova disidentskih skupina. Saša je tvrdio kako im na svakog
kojeg uhite, još deset pobjegne. Zvučao je kao da cijeli Peterburg vrvi nihilistima.
Tako se žestoko zaklinjao na osvetu da sam ga morala upozoriti neka takve stvari
više ne govori pred djecom, pogotovo nakon što nas je Niki pitao može li se
nihilist uvući u palaču dok spavamo i sve nas pobiti. Sve ono što sam činila ne bih
li svojoj djeci priskrbila osjećaj sigurnosti, bilo je uništeno jednim groznim
potezom.
I premda to nisam sebi htjela priznati, već tada sam slutila da naš svijet više
nikada neće biti isti.
117
ŠESNAESTO POGLAVLJE
M arija je, kad sam ju zagrlila, gorko zaridala. Bila je došla iz Engleske vidjeti
svoju majku, caricu, koja je sad ležala u kapelici, na odru ukrašenu bijelim
ružama. Odala sam joj počast i poljubila ju u hladne, upale obraze, sjetivši se kako
me je pokušavala utješiti nakon Niksine smrti, potom kad sam izgubila dijete.
Pomislih koliko se usamljenom i bespomoćnom morala osjećati pred takvim
udarcima sudbine.
»Ona je sad s Bogom«, tješila sam Mariju koja mi se učinila prerano
ostarjelom i pretilom, nimalo nalik na onu mladu i živahnu kneginju što je u
Ljetnom vrtu skakutala za Milordom. »Pokoj joj duši.«
»Bože, koliko se napatila«, šapnula je Marija. »O, Minnie, da ste ju samo
vidjeli... Bilo je strašno. Na kraju više nije mogla ni disati.«
Zapeklo me je grizodušje što joj nisam došla u posjet - jer mi je nakon
eksplozije Saša zabranio da dolazim u Zimski dvorac - no uto je Marija naglo
dahnula. Napola se okrenuh i na pragu opazih Aleksandra. Stajao je na vratima i
gledao nekamo pokraj žena zavijenih u crno što su zajedno s njegovom kćeri
sjedile na mrtvačkom bdijenju.
Marija se otrgne i zareži na oca: »Kako ste mogli?«
Aleksandar se ukipi.
»Mogla sam ih čuti«, dometne ona. »Svakog sam dana slušala kako iznad nas
trče, igraju se i smiju, dok je moja majka, Vaša carica, ležala u samrtnim mukama.
U ovaj ste dvorac dovodili svoju kurvu i kopilad da ju muče pred samu smrt.«
»Dijete moje...« počne car na što se i ja zapiljih u njega. Marija je za carevu
ljubavnicu znala godinama, i ona mi je prva za nju rekla, ali takvo što učiniti...
Kao i Mariji, i meni se činilo nezamislivim to da je u dvorac doveo ljubavnicu
dok mu je supruga umirala. Nju, i izvanbračnu djecu. Ostala sam zabezeknuta kad
je i Marija potvrdila da ih ima.
Ona podigne ruku. Na trenutak sam se pobojala da će ga udariti. Umjesto toga,
drhtavim je prstom pokazala na vrata. »Vi ovdje ne zaslužujete biti. Ja Vas se
sramim. Ako Vi nemate nimalo stida, mi se svi stidimo u Vaše ime.«
To je pak bila neoprostiva uvreda, kakvu car nikomu ne bi dopustio. Pa ipak
se okrenuo i otišao pognute glave, na što je Marija stala zdvojno jecati. Okružiše
ju druge žene. Ja sam na prstima izašla iz kapelice u nakani da potražim
Aleksandra i pružim mu riječ utjehe, premda je i mene uzrujalo to što je učinio.
118
No car je već bio otišao. U predsoblju su, u tišini, sjedili Saša i njegovih četvero
braće. U tom su trenutku svi carevi sinovi bili na istoj strani - svojim su mrkim
pogledom osuđivali oca.
Dok su caricu nosili u katedralu da ju polože pokraj Nikse, narod je stajao uz
put te bacao cvijeće i blagoslovljene novčiće na kovčeg. Žalovanje je trebalo
trajati četrdeset dana i u tom su razdoblju sva društvena zbivanja bila odgođena.
Nedugo nakon majčine smrti Saša je odlučio da ćemo se preko ljeta odseliti u
palaču Jelagin, na istoimenom otočiću na ušću Neve. Iz tog se prostranog,
velebnog zdanja, s predvorjem nadsvođenim kupolom i cijelim nizom dvorana,
pružao lijep pogled na rijeku. Meni je ipak nedostajao dom, moja radna soba čiji
su zidovi bili presvučeni svilom boje maline, i salon s mojim drangulijama, no, s
obzirom na okolnosti, palača je tad bila bolje rješenje. Barem nisam strahovala da
će nihilisti baciti bombu preko ograde dok mi se djeca igraju u vrtu.
Tamo sam se posvetila pisanju pisama koja su čekali Alix i moji roditelji. Oni
su bili silno zabrinuti zbog stanja u Rusiji. Alix me je nagovarala da dođem u
Dansku i ostanem malo duže, a tako sam kanila i napraviti čim završi razdoblje
žalovanja. No nedugo nakon pogreba carice, kad se Sankt Peterburg počeo
isparavati od srpanjske vrućine, Saša je otišao u posjet Vladimiru. Vratio se
bijesan kao ris.
»Pozvani smo. Svi mi. U Zimski dvorac. Na večeru.«
»Večeru?« začudih se. »Već? Ali još smo u žalovanju.«
»Tako je naredio car. I nemojte se pretvarati da ne znate zašto.«
Tajna je konačno bila otkrivena i bačena mi pred noge.
»Da«, on nastavi. »Primit ćemo princezu Katarinu Jurijevskaju. To je sad
njezina titula koju joj je dodijelio car. Oženio se njome i priznao njezinih troje
djece.«
»Troje!« Skočila sam na noge, na što mi je daska na kojoj sam pisala kliznula
iz krila i tresnula na pod. Papiri se razletješe; prepala sam i ostarjelu kujicu
Ljepotu.
»Što?« Saša me ljutito odmjeri. »Ja sam mislio da ste o svemu obaviješteni.
Vladimirova je njemačka krava zasigurno znala za sve. Odmah nam je došla reći
čim je stigao poziv od cara. Izgleda da su svi znali kako je u krevet dovodio
štićenicu u koju je posijao i svoje sjeme.«
Preneraženo sam ga i užasnuto gledala, a onda se sjetila Marije koja je u
Englesku bila otišla netom nakon pogreba i otada s ocem nije izmijenila ni riječ.
Nisam uspjela ni progovoriti, a Saša je već nastavio: »Samo da znate da je
Njemica izvela pravu predstavu tvrdeći kako ona tu ženu neće priznati. A izgleda
i da je dovoljno upućena, premda je luteranka. Rekla je da je car prekršio pravilo
naše svete Crkve koja nalaže barem četrdeset dana žalovanja prije ponovne
ženidbe. Vladimir se pak ne može oglušiti na poziv jer bi onda mogao opet pasti
119
u nemilost. Oni si to ne mogu priuštiti.« Saša se gorko nasmije. »Bez njegova

novca, kako će ona kititi palaču?«
Na to sam podigla glavu. »Miechen možda mora doći na večeru. Ali mi ne
moramo.«
»O, moramo.« Saša čvrsto stegne vilicu. »Neću propustiti priliku da im
pokažem što mislimo o njoj. A Vi ćete poći sa mnom i uresiti se. Odjenite srebrnu
haljinu, stavite safire. Očito više nismo u žalosti.«
Saša izleti iz sobe. Ljepota me tužno pogleda sa svojeg jastuka.
Car se oženio svojom ljubavnicom. Tako nam Bog pomogao.
BILA JE BJELOPUTA i tanka, gotovo bolno krhka. Premda smo bile istih godina, kad
sam ju vidjela, najednom me je, protiv volje, obuzelo sažaljenje. U bijeloj se
haljini, s kokošnikom18 ukrašenim biserima, činila kao siroče u tuđoj odjeći. Ili
srna pred lovcima dok nas je gledala velikim plavim očima punim straha. Nitko
se, osim mene, nije trudio ublažiti dojam koji smo ostavljali.
I djeca su bila prisutna jer je tako zahtijevao car. Stajali smo u skupinama,
poredani prema položaju - prvi smo bili Saša i ja s Nikijem i Georgijem, jer sam
jedino njih htjela povesti. Iza nas, careva braća zajedno s obiteljima: Konstantin
orlovskoga nosa, uznosita držanja, u crveno-zlaćanoj odori, zatim debeli Nikolaj,
ismijavani brat u nemilosti, i zadnji, najmlađi, uljudni Mihail. Carevi drugi sinovi
- Vladimir, Aleksej, Sergej i Pavao - stajali su zajedno, očito bijesni. Miechen je,
od glave do pete u plavoj svili i dijamantima, zurila u strop kao da ju jedino
zanimaju freske.
Niki je tad imao dvanaest godina, a Georgij devet i jedva su čekali upoznati
svoje nepoznate rođake. Gurkali su se laktovima i došaptavali s četvoricom sinova
velikog kneza Mihaila, ponajviše s lijepim dvanaestogodišnjim Sandrom. Dok
smo ih stišavali, nastala je još veća pomutnja jer djeca nisu znala zašto su tamo.
Iza cara i njegove nove supruge stajao je zlatokosi dječak nježna lica i
prepoznatljivih, sivoplavih očiju. Nije imao više od osam godina, a došao je samo
on jer su njihove dvije kćeri još bile premalene. Moji su sinovi bili udivljeni
neočekivanim gostima. Niki me povuče za rukav i šapne: »Tko je ono?«
Saša ga ošine pogledom. »Nitko.«
»Njegovo Carsko Veličanstvo, car i vrhovni vladar Rusije, Aleksandar II. i
princeza Jurijevskaja«, najavi glavni dvorjanin kreštavim glasom kojim je samo
pridonio posvemašnjoj napetosti. On udari bjelokosnim štapom o pod na što se
umah poklonismo. Ali u naklonu nismo ostali onoliko koliko smo trebali. Saša
18
Kokošnik - ruska tradicionalna kruna u obliku polumjeseca.
120
me naglo dohvati za rame i uspravi kad je pred nas došao car. Aleksandar je imao
boje u obrazima te se činilo da se pomladio, taj čovjek od šezdeset i dvije godine
koji je nedavno pokopao ženu. Nakon što je Saši uzvratio mrk pogled, jer moj se
muž pravio da ne vidi njegovu novu suprugu, Aleksandar se okrene prema meni.
»Minnie«, car počne odmjereno, »ovo je princeza Katarina Jurijevskaja. Moja
supruga.«
Osjećala sam kako me okupljeni svrdlaju pogledom. Svi su čekali što ću
učiniti jer sam carevom ženidbom postala druga dama na dvoru. Saša me je bio
upozorio da ničim ne pokažem kako ju prihvaćam, pa ipak je nisam mogla osloviti
drugačije od onoga kako ju je predstavio car. No kad sam vidjela kako joj usne
drhte, i kako suspreže suze, osjetih samilost prema njoj. Nju se nije moglo kriviti.
Zar se mogla nositi s našom osudom, ona koja je još u djetinjstvu postala carevom
štićenicom i otada ovisila o njemu?
Naklonih glavu i promrmljah: »Vaše Carsko Visočanstvo.«
Ostale su velike kneginje slijedile moj primjer. Jedino joj je Miechen prezrivo
okrenula obraz. Nakon mučne ceremonije upoznavanja, krenusmo u dvoranu za
blagovanje, ne onu gdje je eksplodirala bomba, jer nju su još renovirali, već u
prostran paviljon. Tamo smo barem sjedili na većoj udaljenosti, pa ogorčenost
uzvanika nije toliko dolazila do izražaja.
Princeza je sjedila na mjestu pokojne carice i zdvojno pokušavala zapodjenuti
razgovor. No uzvanici bi redom protisnuli tek pokoju riječ i odvratili pogled. Na
dnu stola bio je Saša, ponad širokih ramena nosio je epolete, a činio se
skamenjenim. Zurio je u oca preko vaza s cvijećem, svijećnjaka i pladnjeva
natrpanih hranom.
Nikad prije mi na ruskom dvoru nije bilo toliko neugodno. Kad su poslužili
kavu i kolače, Saša zareži: »Mi sad idemo.«
Trznula sam se. »Ali nismo još gotovi. Dječaci se tako lijepo druže sa
sinovima Vašeg strica. Nije u redu da sad...«
»Smjesta.« Ustao je i nadvio se kao planina, na što je cijela dvorana zašutjela.
Za vrijeme večere car nije nijednom pogledao u sina, no sad se u njega zapiljio.
»Vi ćete ostati.«
Saša baci čist ubrus na stol. On jelo nije ni dotaknuo. »Nikolaj! Georgij!
Pozdravite se s rođacima. Vrijeme je za spavanje.«
Kad su se dječaci žurno ispričali, Saša se okrene prema meni. »Idete li,
suprugo?«
Miechen mi se iskesi pokazavši oštre zube.
»Vi ćete ostati«, ponovno zagrmi car, no ja sam već bila ustala i navlačila
ogrtač dok je Saša, držeći naše sinove za uska ramena, odlazio iz dvorane.
Nije moglo biti jasnije što je poručio caru. Tada su moj muž i svekar postali
neprijatelji.
121
»PROSLAVE TRAJU od jutra do sutra«, izvijestila me je Miechen. K meni je bila

došla barkom te izrazila oduševljenje našom palačom, da bi potom upitala: »A
nije li ovdje, ovako blizu Nevi, užasno vlažno?« Pregledala je moju najnoviju
zbirku slika - bila sam počela nabavljati djela ruskih umjetnika - i uzviknula: »Pa
Vi nikad niste besposleni! Ove su slike posve drugačije. Na njima su seljaci i
sajmovi. Takvo što nismo se navikli gledati.«
»Saši se sviđaju. On želi da oko nas budu ruska djela. Kaže da naša djeca
trebaju naučiti kako nije samo zapadnjačka umjetnost vrijedna izlaganja.«
»Hm. Ove se slike neće tako skoro izložiti u Ermitažu«,19 zaključila je
Miechen.
Sjedile smo u salonu i pijuckale čaj dok mi je ona prepričavala glasine s dvora.
Premda se Miechen bila uzoholila pred princezom, car je njezino ponašanje očito
odlučio zanemariti. Naše pak nije. Mi nismo bili dobrodošli pa sam propustila
gala večeru u čast Katarini.
»A ja sam mislila da niste došli jer ste otišli u Dansku«, dobacila mi je
uvrijeđenim tonom. »Da sam znala da niste otišli, ne bih se bila ni ja pojavila.«
Prisilih se nasmiješiti jer sam znala da ipak bi. »Carski mi je tajnik poručio da
mogu u Dansku kad god hoću, no djeci i Saši je zabranjeno otići. A kako ja neću
putovati bez njih, moram se strpjeti.«
»Aleksandar je Vašoj obitelji zabranio odlazak?« Ona se podsmjehne kroz
nos. »Pa to je ponižavajuće, to kako se car ponaša. Zamislite samo kakav obraz
on mora imati da bi nam priuštio takvu sramotu.« Miechen me odmjeri.
»Pretpostavljam da to što ne dolazite na njezina primanja znači da Vi i dalje ne
razgovarate s njim.«
»Razgovarala bih, kad bi to htio i Saša.« Uzdahnula sam. Od toga sam već
bila umorna i nije mi bilo do pretvaranja. »On kaže da bi radije bio prognan u
Sibir. Ne može mu oprostiti uvredu koju je nanio uspomeni na njegovu pokojnu
majku.«
»Ne bi ni trebao«, napomene Miechen, no nije se činila udivljenom Sašinim
držanjem. Naprotiv, činilo se kako joj godi to što je moj muž sad u carevoj
nemilosti. »To je neoprostivo... Sramota. Vladimir misli isto, ali...«
»On si to ne može dopustiti.« Nisam se trudila ublažiti zajedljiv ton. »Jasno
mi je. Car ju je oženio. I mi to ne možemo promijeniti.«
»Ali on će ju i okruniti. Upamtite što sam Vam rekla. Ovo je samo početak.
Sljedeće ćemo godine biti pozvani na njezino pomazanje u Moskvi.«
19
Ermitaž - muzej u Sankt Peterburgu, jedan od najvećih i najpoznatijih na svijetu, znamenit po osobito vrijednoj
zbirci europskog slikarstva.
122
»Zar stvarno mislite da će to učiniti?« Nisam to mogla ni zamisliti. Jer meni

se činilo da Katarina, osim što je nespremna, krunu možda i ne želi.
Miechen nastavi: »Zadnji put kad sam bila kod njih, car je doveo i njihova
sina. Izvodila se nekakva predstava s pantomimičarima i talijanskim
žonglerima...« Prezrivo je otpuhnula. »To je najvulgarnija vrsta zabave, ali što
više možemo očekivati? U svakom slučaju, car je dječaka posjeo u krilo i pitao:
»Bi li ti želio postati veliki vojvoda?« I to pred svima! Pa sad, ako to nije najava
onog što će se dogoditi, onda ne znam što jest.«
Nisam znala što bih joj uzvratila. Koliko god sam voljela Aleksandra, više
nisam za njeg imala opravdanja.
»Taj je brak osudila cijela Europa«, doda Miechen žvačući peti makaron s
tanjura. »Zasigurno ste čuli što je rekla Viktorija? Niste? Ona se bogme najviše
uzrujala. Izjavila je: >Kako će se sačuvati čistoća kraljevske krvi kad su carevi
počeli ulaziti u morganatske brakove?«<20
»Da, to zvuči kao ona«, promrmljah. Nisam joj htjela priznati, no Alix me je
u pismu bila detaljno izvijestila kako je kraljica izrazila svoje nezadovoljstvo.
»Konstantin je izvan sebe«, nastavi Miechen.
Dok je govorila, zirnula sam prema vratima salona, premda sam, kao i uvijek
kad bi ona došla, slugama naredila da ne ulaze. Nikad nisam znala što će reći.
Ali uto ona spusti glas: »On u Mramornoj palači održava sastanke. Tamo o
nastalom stanju raspravlja s braćom i drugima. I Vladimir je jednom bio.«
Sjetila sam se kako mi je Aleksandar rekao da se za Konstantina govori da je
okultist, i da se druži sa sumnjivim ljudima, a takvih je u Rusiji bilo mnogo:
strannike, ili hodočasnike, štovali su seljaci, dok su jurodiviji, ili sveti luđaci,
posjećivali plemićke salone gdje su govorili o nevidljivim silama i pritom zavodili
ili pljačkali lakovjerne. Ne bih nikad pomislila da će se Vladimir, svjetski čovjek
naklonjen Europi, naći na takvu okupljanju.
»Samo je došao čuti što govore«, objasnila je Miechen primijetivši da sam
zašutjela. »On ih ne opravdava. Vi znate da on prezire taj nesuvisli misticizam.
No izgleda da Konstantin ne poziva ljude radi čitanja iz karata. Trebam li što
dodati?«
»Ne.« Otpila sam čaj. Već se bio ohladio i postao gorak. »Govoriti o takvim
stvarima ravno je izdaji. Vladimiru bi bilo pametnije izbjegavati okupljanja kod
Konstantina.«
»I ja sam mu to rekla. Ali, što je - tu je. Protiv cara spletkare njegova vlastita
braća. Ako ju on zaista okruni, neće moći reći da nije bio upozoren.«
Zveknuvši sam spustila šalicu na tanjurić. »A je li upozoren?« To je otišlo
predaleko. Jedno je bilo slušati govorkanja, što mi je, ako ćemo iskreno, i
20
Morganatski brak - brak između muškarca iz vladarske ili plemićke obitelji i žene nižega stupnja staleško-
društvene ljestvice.
123
nedostajalo, ali čuti takvo što - to je već bilo nešto sasvim drugo. To je bilo
opasno.
»Mislim da jest«, ona uzvrati. »Ali ako nije, onda će zasigurno biti upozoren,
zar ne?«
Miechen je to izrekla kao prijedlog. Znala je da isključenje s dvora nisam
zaslužila niti željela. Nisam odobravala to što je napravio car, no s druge sam
strane morala misliti i na svoj položaj. Čameći na otoku, nisam si pomagala. Ni
sebi, a ni njoj. Njoj je na dvoru trebala prijateljska suparnica. S kim bi se inače
natjecala?
Otišla je zadovoljna - prepričala mi je sve glasine i još me je potakla da nešto
poduzmem. Potom sam se vratila u svoju sobu i zagledala u rijeku. Iz vrta su
dopirali glasovi dadilje i moje djece. Nad obalom su se rojili komarči. U palači
nismo mogli provesti i rujan. Koliko je god palača bila lijepa i zaštićena, Miechen
je imala pravo: živjeti u izolaciji nikomu nije činilo dobro.
Kad smo te večeri Saša i ja sjeli za stol, već sam bila odlučila. Vratit ćemo se
u svoju palaču Aničkov.
I tražit ću da vidim cara.
124
SEDAMNAESTO POGLAVLJE
A leksandar me je pustio da čekam cijelu jesen. U sezoni sam poštivala

prešutnu zabranu dolaska na dvor, no na društvena sam zbivanja svejednako
dolazila, između ostalog, i na kostimiranu zabavu u Vladimirovoj palači gdje se
Miechen velikodušno potrudila i poredala uzvanike kako bi me pozdravili. Kamo
god sam išla, srdačno su me dočekivali. Štoviše, zbog nepovoljnih prilika u
kojima sam se našla, dočekivali su me toplije no što bi to inače činili. Princezu
jurijevskaju mahom su osuđivali nazivajući ju bezobzirnom zavodnicom, dok su
cara ismijavali zbog njegove opčinjenosti. Ja ih u razgovorima nisam kudila - na
koncu, ona je bila careva supruga, a on djed mojoj djeci - no godilo mi je čuti kako
sa mnom suosjećaju. Razmišljala sam: kad glas o mojem povratku u društvo
stigne u dvorac, Aleksandar će morati odlučiti. Ili će me primiti, ili će obznaniti
da kani razbaštiniti Sašu.
Mučila me je ova potonja mogućnost. Nasljednici su i prije znali ostati bez
prijestolja, makar nasilnim putem. Petar Veliki ubio je vlastita sina.
Katarina Velika svrgnula je supruga Petra III. koji je kasnije bio ubijen. Nisam
strahovala da će car fizički nauditi mom mužu, no razbaštinjenje je bilo gotovo
jednako pogubno. Aleksandrov se bijes još nije bio utišao. Nekoć je na moje
zamolbe odgovarao smjesta. Zapravo, prije nisam ni trebala moliti za prijam kod
cara jer su njegova vrata bila uvijek otvorena obitelji. Sad je primao samo one koji
su njegovoj supruzi iskazali poštovanje.
O Bogojavljenju sam progutala ponos i Katarini poslala divnu ogrlicu i
naušnice od plavih bisera koje je pokojna carica bila ostavila meni. Znala sam da
će Saša biti strašno bijesan dozna li za moj čin, pa sam se pobrinula da do toga ne
dođe. Nakit sam zamijenila identičnim primjercima koje je za mene bio izradio
cijenjeni draguljar Gustav Fabergé. Njega je diskrecija krasila u istoj mjeri kao i
umijeće.
Moj je dar otopio led oko careva srca. Pozvao me je nakon novogodišnje gala
večere na kojoj je svečano najavio 1881. te s Katarinom, pred cijelim dvorom,
otplesao polonezu.
Čim sam ušla u njegovu radnu sobu, pogled mi je pao na prazan jastuk pokraj
njegova stola gdje je uvijek spavao Milord. Nisam stigla ni upitati zašto ga nema,
kad car reče: »Uginuo je.«
»Žao mi je, Vaše Veličanstvo«, uzvratih. »Bio je krasan pas.«
125
»I vjeran prijatelj, što je danas rijetkost.« Aleksandar se odmakne od stola i

jastuka na kojem je još bilo riđih psećih dlaka. »Naredio sam da ga pokopaju na
groblju za kućne ljubimce, pokraj Katarinine palače. Zaslužio je barem toliko.«
Kimnula sam stišćući rukavice u ruci. Nisam se držala prisno niti sam sjela
dok mi nije pokazao stolac. Potom je prišao prozoru s kojeg se vidjelo unutarnje
dvorište. Njegova je radna soba u dvorcu bila s unutarnje strane, što mu se zacijelo
nije sviđalo jer mu se u to vrijeme i cijeli život okrenuo prema unutra. Zbog
prijetnji nihilista više nije svakodnevno odlazio u šetnje, a drugim je brakom
izazvao opće nezadovoljstvo.
»Željeli ste me vidjeti«, car naposljetku reče. Nije se trudio olakšati mi.
»Da. Željela sam s Vama razgovarati o...« Glas mi je zapeo u grlu. Sad kad
sam se našla pred carem, nisam znala kojim se riječima založiti da Sašu poštedi
daljnje nemilosti.
»Minnie.« U njegovu glasu nije bilo blagosti, ali ni prijekora. »Oboje znamo
zašto ste tu. Ovakve se stvari ne rješavaju čvrstom rukom. Saša mi nikad neće
oprostiti. To mu nije u prirodi. Ja bih morao poništiti brak, potjerati i nju i djecu.
A ja to ne mogu.«
»Znam«, rekoh. Jer sam zaista znala. Tad mi je postalo jasno ono što drugi
nisu željeli uvidjeti. Car se zaljubio. Njegova je strast prema carici bila isparila,
čemu su nesumnjivo pridonijeli gubitci, njezina bolest i duga izbivanja, kao i
monotonost života koji su proveli zajedno. Katarina je u caru ponovno probudila
strast. Boriti se protiv nje bilo je beskorisno - značilo je samo poraz.
»Vi možda znate«, nadoveže se Aleksandar, »ali Saša ne zna. Ako i zna, on
za to ne haje. Njemu moja sreća ne znači ništa.« Blago je zahramao kad je krenuo
prema meni, a na moj zabrinuti pogled samo je odmahnuo glavom. »Spotaknuo
sam se kad sam se igrao s djecom. To su očinske brige.«
Je li se ikad igrao sa Sašom i drugim sinovima? Ne bih rekla da jest. Sudeći
prema onome što mi je ispričao moj muž, on je bio strogo odgajan i zato je tako
podizao i naše sinove. On i njegova braća nisu znali za drugo.
U tom mi je trenutku izletjelo: »Konstantin spletkari protiv Vas.« Nisam mu
to kanila reći tako brzo. Namjeravala sam se prvo založiti za Sašu, postići da se
on vrati na svoje mjesto, a onda ih obojicu navesti da spriječe Konstantinovo
podrivanje.
»Naravno.« Aleksandar me umorno pogleda. »Svi oni spletkare, u većoj ili
manjoj mjeri. Oni misle da sam slab i gledaju kako to iskoristiti. No uspiju li u
svom naumu, neće naslijediti prijestolje na kojem sam ja sjedio.«
U njegovu sam glasu čula prijetnju, što mi se zacijelo vidjelo na licu, jer car
je na tren utihnuo, zagladio brkove, a onda rekao: »Vrijeme je. Napisao sam
proglas o sazivanju ustavne skupštine.«
Ostala sam sjediti kao ukopana, zapljusnulo me je upravo ono čega se Saša
pribojavao i zbog čega je bjesnio. Aleksandar se vrati za stol i podigne list papira.
126
»Za ovo je zaslužna moja Katarina. Ovo Carstvo ne može nastaviti po starom, ono
ne može biti igralište za nekolicinu povlaštenih. Narod mora imati pravo glasa. I
ja ću mu ga dati. Mi ćemo i dalje vladati, ali ne kao prije. Sad moramo uspostaviti
Dumu u kojoj će biti izabrani predstavnici, čime će se naša autokracija postupno
ograničavati. Za to će trebati vremena i zasigurno će se mnogi protiviti. Prvi među
njima - Vaš muž. Ali dok ja budem car, Rusija će dobiti svoj ustav. To
moramo napraviti ako mislimo preživjeti.«
Nisam se mogla pomaknuti. Nisam mogla ni govoriti. To je bila objava rata
vlastitoj obitelji. Zadrhtala sam pomislivši kakve će to posljedice izazvati.
»Vi se ne slažete?« on upita.
Navlastito iznenađenje, šapnuh: »Slažem se.«
»I mislio sam da hoćete. Vaša domovina ima ustav, kao i većina monarhija u
Europi. Čak i kraljica Viktorija i njemački car odgovaraju parlamentu. Jedino se
mi držimo kao da će nam mongolske horde upasti u zemlju i oduzeti nam naše
božansko pravo da činimo što nas je volja. Nismo ništa naučili iz povijesti. Kao
da nismo vidjeli što se dogodilo Francuzima i Amerikancima. Kad narod nema
pravo glasa o vlasti, onda se narod počne boriti, i to nasilno ako treba. Vladari se
mogu smaknuti. Luj XVI. je giljotiniran. Predsjednik Lincoln ubijen. Na koncu,
svi smo mi smrtni.«
»Vaše...« Car me nepokolebljivo pogleda. »Vaše su težnje čestite.« Nisam
sam mu napomenula kako je ubojstvu predsjednika Lincolna prethodio građanski
rat koji je razorio Ameriku, no shvatila sam što mi želi reći. Čak i mudar vladar
može pasti.
»Ah, moja Minnie.« On se nasmiješi. »Napokon ste me razumjeli. Vi znate
da govorim istinu. Nagledali ste se patnje u Crvenom križu. Bili ste u ovom
dvorcu kad su nas htjeli raznijeti eksplozivom. Njihova je logika primitivna, a
metode okrutne, no razlozi su im... Tko god ima oči i uši, ne može ne razumjeti.
Ja sam se dugo preispitivao dok nisam shvatio, no moja Katarina nije poput nas.
Ona sve vidi.« Car nastavi: »Da mogu, ja bih abdicirao. Ali Rusija nije spremna
za tako veliku promjenu. To moramo napraviti polako i postupno. U to ju moramo
uvesti tako da ne posumnja...«
»Kao bika u tor«, blago pripomenuh.
Car se zasmijulji. »Kao okovana medvjeda iz špilje, ako ćemo preciznije.«
Na trenutak smo oboje zašutjeli. A onda ga upozorih: »Morate reći Saši.«
Ustala sam. Sad kad mi je car jasno dao do znanja što namjerava, nisam više
smjela oklijevati. »On mora znati prije nego išta obznanite u javnosti. On je
carević. Ako prvo ne kažete njemu, on će to doživjeti kao najveću uvredu. Barem
toliko zaslužuje«, namjerno sam ponovila careve riječi.
Aleksandar se namršti. »Nisam raspoložen za još jednu večeru i njegove
uvrede.«
127
»Ručak onda«, predložili. »Ja ću sve dogovoriti. Možete doći u nedjelju

nakon mise u našu palaču Aničkov i onda mu reći. Ako treba doći do prepirke,
barem će biti u četiri zida.«
»O, do prepirke će doći sigurno.« On još više nabora čelo. »Ali neće me
razuvjeriti, ma što god on kazao. Upozoravam vas, Minnie. Ja ću se pobrinuti da
njega, i Konstantina, i sve one koji mi se usude suprotstaviti, zatvore u kulu ili
prognaju iz zemlje.«
Kimnuh. »Razumijem.« Saša ne bi razumio, no svejedno ga se moralo
obavijestiti.
»Ja sad idem na Krim«, napomene Aleksandar. »Vratit ću se u ožujku.
Dogovorite ručak za tada. I, Minnie«, on doda kad sam već bila na vratima, »o
ovome Saši ni riječi. Ja ću ga obavijestiti. Ako on ima što reći, neka to kaže prvo
meni.«
SAŠI SM BILA TAJILA da znam za carevu ljubavnicu. Nije mi se to sviđalo, no

napravila sam to zbog mira u kući. Ali skrivati ovu tajnu činilo mi se jednakim
mojem vlastitom nevjerstvu. Stalno mi je bilo na vrhu jezika, gorjelo mi je ustima.
Ne bih li olakšala savjest, za doručkom sam priznala mužu da sam posjetila cara.
»Zar mislite da ja to ne znam?« on upita. »Osim dvorjana koji se bave
glasinama, ništa ne prolazi nezamijećeno. Niste bili ni izašli iz njegove radne
sobe, a do mene je već stigla vijest.« Preklopio je novine i mahnuo dugogodišnjem
slugi Ivanu da mu nalije još čaja. »I? Što je rekao? Moram li se poniziti, dopuzati
na koljenima i poljubiti ruku njegovoj priležnici u dvorani Nikolaj?«
»On je shvatio da je pogriješio.« Uzela sam pogačicu i stala po njoj mazati
džem ne bih li izbjegla mužev pogled. »On razumije da je sve bilo odveć naglo.
U krivo vrijeme. Nada se pomirenju i ne želi biti s Vama u svađi. On...« Malčice
sam podigla glas. »On razumije koliko nam je sve ovo bilo teško. Rekao je da će
s Vama razgovarati o svojim planovima kad se vrati s Krima.«
Odjednom mi je ponestalo zraka, činilo mi se da stojim na rubu provalije. Iza
nas, Ivan je ukipljeno stajao. Kad sam ga pogledala, kliznuo je van.
»Znači tako.« Saša podigne šalicu. »On se nada pomirenju. Ne želi biti u
svađi. Želi razgovarati o svojim planovima. Kao, na primjer, o...?«
»Ne znam. Nije mi rekao.« Nikad više, zaklela sam se samoj sebi. Nikad više
neću mu lagati. Činilo mi se da sam ga ružno prevarila, kao da sam ga namamila
u zamku.
»Nije Vam rekao jer on nema drugih planova doli okruniti ju kao caricu i
živjeti s njom u grijehu.« Saša nastavi čitati novine, ravnodušna lica. »Ali, Vi ćete
se naći s njim?« upitah. »Neće biti neuljudni?«
128
Saša nije podigao pogled. »Neuljudan je on. Ali, da, naći ću se s njim. Ako
on dođe k meni ovamo.«
ʛ季
NAKON VELJAČE stigao je i ožujak kad je grad zasuo kasan snijeg. Pripremala sam
se za ručak koji sam, preko careva tajnika, dogovorila za nedjelju, trinaestoga
ožujka. Nakon mise Aleksandar će, kao i obično, obići Carsku konjaničku
akademiju. Potom će objaviti da ide u posjet bratu Mihailu, a zapravo će obojica
doći u palaču Aničkov. Kako bih poduprla njegovu lažnu priču, ja sam pozvala
Mihajlove sinove da zajedno s mojima idu na klizanje i za tu priliku kupila nove
klizaljke. Time sam caru pružila odličnu izliku da sa svojim bratom tobože dođe
po djecu. Umjesto toga, njih će dvojica ostati na ručku.
Na dogovoreni sam dan odjenula uzak, crni kaputić i suknju od plava baršuna
do gležnjeva, na glavu nataknula nakrivljen šeširić i obula crvene klizaljke. Potom
sam otišla provjeriti jesu li spremni Niki i Georgij. Miša je bio prehlađen te sam
ga umotala u šal, dok je petogodišnja Ksenija plakala što ne ide s nama pa sam ju
morala utješiti.
»Ali ti još ne znaš klizati, dušo«, govorila sam i brisala joj suze s obraza. Mrs
Franklin nas je samo gledala skupljenih usana. Ona je bila odlična dadilja, no nije
odobravala tetošenje. Tvrdila je kako djecu treba ostaviti da plaču sve dok ne
shvate da suzama neće ništa postići, no ja sam joj jednom uzvratila: »U ovoj se
kući postiže«, i tako ju ušutkala.
»Siđite čim zavežete klizaljke!« doviknula sam Nikiju i Georgiju. Oni su se
povazdan natjecali tko će biti brži pa smo ih zato uvijek duže čekali.
U salonu, Saša je sjedio za mojim stolom s intarzijama od markazita. Uvijek
mi je bilo smiješno vidjeti ga kad bi se na premalenom stolcu tako zgrbio nad
stolom jer mi se činio poput diva. On je u svojoj radnoj sobi imao stol, no u mojem
je salonu bilo toplije zato što je u njem gorjela peć. U njegovoj je pak odaji bilo
hladno kao u škrinji jer ju je odbijao grijati.
»Mi idemo klizati«, podsjetih ga.
»Koliko ćete se dugo zadržati?« upita Saša izvadivši vrh pera iz usta.
»Dok ne stigne Vaš otac, pretpostavljam.« Poljubila sam ga u bradat obraz.
Saša je u svojoj trideset i sedmoj godini već bio ostao bez većine kose pa je
ponovno pustio bradu vjerujući kako zbog nje izgleda »autentično ruski«, no
njegove su mi čekinje greble usne. Zato sam ga gricnula za uho i dobacila:
»Trebali biste se obrijati.«
»Ne bih«, on uzvrati, na što sam sišla u predvorje čekati dječake. Dok je
Sophie odmotavala kutije s novim klizaljkama, zagledah se kroz bočni prozor.
Snijeg je i dalje padao, lagano, ali bez prestanka. Hoćemo li zbog njega morati
129
sve odgoditi? pomislih. Bude li tako, sto nas čeka? Ono čega sam se još više bojala
bilo je cirkularno pismo koje se za tjedan dana moglo pojaviti na dvoru i tako
najaviti proglas o ovlaštenju Dume. Saša bi bio lud od bijesa; više ništa ne bih
mogla učiniti ne bih li spriječila veliki sukob između muža i svekra.
Niki i Georgij skakutali su niza stube. Okrenula sam se i strogo ih pogledala
- jer Saša im je bezbroj puta rekao da se ne spuštaju kao pijani kozaci - kad začuh
udaljen prasak. Dječaci ga nisu zamijetili, zgrabili su klizaljke, no Sophie jest jer
me je pogledala. U sljedećem je trenutku Saša izašao na vrata boravka: »Počasna
paljba u ovaj sat?«
Nisam mu stigla uzvratiti jer je najednom odjeknula eksplozija, no ta je bila
kudikamo jača te su se od nje zatresli prozori. Čula sam kako su u salonu koji je
gledao na Nevski prospekt popucala stakla.
Saša me pogleda i uhvati za ruku.
»Ne«, šapnuh kad me je povukao k vratima. On ih širom otvori te pogledasmo
van. U daljini se, kroz guste pahulje snijega, nazirao oblak crna dima.
»Smjesta pripremite našu trojku«, naredi Saša. Sophie ustane. Dječaci su,
zbunjeni, ispustili klizaljke; one glasno zveknuše o mramorni pod. Pokušah im se
osmjehnuti, no srce mi je tako brzo tuklo i činilo mi se da će mi pozliti.
Pred vrata dovezoše naše saonice s upregnutim konjima. »Idiote!« Saša
zaviče na konjušara. »Rekao sam kočiju! Dovezi kočiju!«
»Rekli ste trojku«, prošaptah.
»Zar jesam?«
Kimnuh.
»Mama, zar nećemo ići klizati?« oglasi se Georgij. Odmahnuh glavom. Niki
je bio problijedio, kao da je već znao ono što se nitko nije usudio reći.
»O, Bože!« Saša je stao koračati. »Koliko im treba da naprave to što sam
rekao?« Nije još bio skrenuo za ugao prema konjušnicama kad je zveckanje
opreme najavilo kočiju; stizala je pred vrata. »Donesite njegov kaput«, dobacih
Sophie. Saša je na snijegu stajao gologlav, u samoj košulji, i zurio u kočiju kao
da je zaboravio zašto je naredio da je dovezu. Kad mi je Sophie dodala njegov
šinjel i vunenu kapu, mahnula sam dječacima. »Idemo.«
Niki me uzme za ruku, no Georgij ustukne. »Ja ću se za njega pobrinuti, Vaše
Visočanstvo«, pripomene Sophie. »Pođite. Njegovo Visočanstvo čeka.«
S Nikijem, koji mi je stiskao ruku, dođoh do kočije. Dok smo se penjali u nju,
Saša nabaci na se kaput i kapu.
»U dvorac«, naredi kočijašu.
130
ʛ季
JURILI SMO ULICOM pokraj Katarinina kanala. Niki se naslonio na me, osjećala
sam kako drhti. Zagrlila sam ga navukavši nam krzno preko nogu kad Saša
najednom duboko i glasno udahne. Kroz prozor vidjeh kako se ljudi krste dok ih
policija pokušava zadržati da ne umaču krpe u lokve krvi na ugaženu snijegu.
Nedaleko od nas ležala je prevrnuta kočija s raskomadanim konjem čija se utroba
razlijevala na cestu. Pred nama su se, poput krvavih žljebova usječenih sabljom,
pružali tamnocrveni tragovi. Bili su gotovo crni na sivom svjetlu.
»Nemoj gledati.« Nikiju sam pokrila oči kad je podigao glavu.
Kočija skrene u stražnje dvorište dvorca, kamo su tragovi i vodili, te naglo
stane. Saša je gurnuo vrata i bijesno odmjerio odred Preobraženski, kojemu je bio
zapovjednik, jer su nam vojnici bajunetama prepriječili prolaz.
»Ide carević!« zagrmi Saša na što se oni žurno razdvojiše. Primijetih da i su
svi pod čunjastim kapama s dvoglavim orlom blijedi. Obuze me onaj užasan,
pouzdan osjećaj da se dogodilo nešto strašno.
Carska je trojka stajala pokraj stražnjeg ulaza. Na snijegu se grušala gusta krv.
Toliko je krvi bilo da su mi čizme šljapkale po njoj kad sam s Nikijem krenula za
Sašom. U dvorcu je već bila Olga, supruga velikog kneza Mihaila, i njezini sinovi,
odjeveni za klizanje. Kad me je vidjela, bacila mi se u naručaj i umalo Nikija
srušila na pod. On mi se morao uhvatiti za kaputić kad je zavapila: »Rekli su mi
da je Miša poginuo! I da je bačena bomba! Bože, smiluj nam se.«
Nikiju je prišao njezin sin Sandro, visoki petnaestogodišnjak koji je već tad
imao naglašene kosti lica Romanovih. Čula sam ga kako šapće: »Moj otac nije
poginuo. On nije bio u toj trojki. Ali naš jadni djed...«
Saša projuri pokraj Mihajlovih sinova i krene uza stube. I one su bile umazane
krvlju. Polako sam krenula za njim, s Nikijem, uplakanom Olgom, i njezinim
dječacima. Prešli smo hodnik gdje su sluge u livrejama klečali na koljenima i došli
do careve radne sobe.
Kroz otvorena vrata izađe Mihail. Još je bio u šinjelu poprskanom krvlju. On
nešto promrmlja Saši. Moj muž isturi glavu, mahne mi i uđe u sobu.
Olga zajeca: »Ja ne mogu.« Tad ju je uhvatio Mihail jer mu se bacila u ruke
kao da će se onesvijestiti. No i ja sam se tako osjećala kad sam s Nikijem ušla u
sobu gdje sam prije nepuna dva mjeseca razgovarala s Aleksandrom. Otmjena je
odaja, s bijelim oplatama i stolovima s brojnim obiteljskim fotografijama, bila
puna ministara, dvorjana i članova obitelji. Miechen je bila u kutu, među velikim
kneginjama. Pogledi su nam se susreli na što sam ja svrnula svoj kad su se preda
mnom prisutni razdvojili. Ugledah kako nešto neopisivo leži na kauču nad kojim
stoji carski liječnik, doktor Botkin. Pokraj njih je molio mitropolit. Saša je gledao
u pod, kao skamenjen.
131
Niki počne plakati. Okrenuh ga i šapnuh: »Pođi k teti Miechen.« Ja nisam

mogla odvratiti pogled od toga grozomornog prizora već sam, kao opčinjena,
prilazila korak po korak.
Aleksandar je bio neprepoznatljiv. Lice mu je bilo razneseno, jedno je oko
stršalo van. Tamo gdje su nekad bila usta zijevala je rupa puna slomljenih zuba
ponad smrskane vilice. Dok je izdisao, krv je liptala iz rana i slijevala se na sag.
Još je bio u ostatcima razderane oprave, no hlače su mu visjele ponad krvavih
batrljaka. Car nije imao noge.
Vladari mogu biti smaknuti... Na koncu, svi smo mi smrtni.
Obuze me silna žalost. Okrenuh se i požurih k Miechen koja je grlila Nikija.
Ona me povuče u stranu dok sam se suzdržavala da ne briznem u plač.
»Dvije bombe«, obavijesti me. »Bila su dvojica, na mostu preko kanala.
Najprije su bacili jednu i promašili. Pogodili su kozačku stražu. Aleksandar je
izašao vidjeti ranjene, a Mihail za njim da ga zadrži. Onda je drugi atentator, kojeg
nitko nije vidio, bacio drugu bombu. Njome ga je, kao što vidite, direktno
pogodio...«
»Nemojte.« Poželjela sam Nikiju začepiti uši. Njegovo je suzno lice bilo
zdvojno kao da će svakog časa početi vrištati. »Nemojte više. Molim Vas.«
»On neće preživjeti«, reče Miechen. »Na to se morate pripremiti.«
Dok je govorila, pogledah u Sašu. Nije više stajao uz oca, nego pokraj
četvrtasta prozora. Izvana je već dopiralo žamorenje svjetine; saznali su za
nesreću i počeli se okupljati na trgu pred dvorcem.
Vladimir, u nedjeljnom odijelu, s kravatom i prslukom ukrašenim lancem,
priđe Saši i spusti mu ruku na rame. Stade mu nešto žurno šaptati. Saša ga je
slušao u pozi kakvu je zauzimao kad bi čuo nešto neočekivano - ili nemilo.
»Morate«, začuli kako Vladimir ustrajava prigušenim glasom. Saša kratko
kimne. Vladimir krene iz sobe i mahne ministrima te oni izađu za njim. U hodniku
je koračao veliki knez Konstantin, činilo se da je još mršaviji nego inače, da se
sav skvrčio. Trznuo se kad je, ne pogledavši ga, pokraj njega prošao Vladimir.
Kad sam vratila pogled na Sašu, on je sa svojeg mjesta kraj prozora zurio u
ojađenog strica.
Uto kroz bočna vrata u sobu vrišteći utrči žena u bijeloj, čipkastoj haljini. Svi
ustuknuše kad se princeza Jurijevskaja bacila na cara. Velike kneginje, sve one
što su ju prezirale i odbacivale, preneraženo zanijemiše kad je princeza stala
očajnički grliti carevu krvavu glavu.
»Ne, ne, ne«., ječala je. Bez razmišljanja poskočih k njoj i povukoh ju k sebi.
Ona se sva sklupčala pod mojim rukama, te smo obje pale na koljena, na
zakrvljeni pod. Osjećala sam kako joj se, pretankoj, pod kožom tresu same kosti.
»Tišina, molim«, oglasi se doktor Botkin. On pogleda u carsku obitelj na što
svi priđoše malo bliže, ali ne i sasvim blizu. Zaobišli su princezu i mene, očiju
uprtih u cara. Aleksandar zahropće - i umiri se.
132
Botkin provjeri puls. »Car je mrtav«, objavi sa suzama u očima.

Katarina zamukne. Učinilo mi se da će se tog časa raspasti.
Ulaz u dvorac čuvao je odred Preobraženski, no netko je glasniku prenio
vijest. Vani, na trgu, odjekne gromko: »Bože, čuvaj cara Aleksandra III.!«
U sobi su svi kleknuli i pomolili se za dušu pokojnika. Mitropolitu, koji je tog
jutra vodio misu, glas je drhtao dok je pojao nad carem. Netko je od mene preuzeo
klonulu Katarinu; bila se onesvijestila.
Ustala sam i krenula k Saši. Muž me je zamišljeno gledao. Na tren sam
premrla jer mi se učinilo da mu je na usnama zatitrao smiješak.
No uto u sobu uđe Vladimir s policijskim prefektom.
»Naređuje li što Vaše Veličanstvo?« upita prefekt. Načas nisam razumjela
zašto se obraća mrtvom caru, no onda mi je sinulo da pitanje postavlja Saši. I
nevoljni se perfekt činio zgromljenim - car je bio ubijen dok ga je trebala čuvati
policija. Kad sam pogledala u hodnik, Konstantina više nije bilo.
Pretpostavljala sam da će Saša narediti uhićenje svojega strica. No, umjesto
toga, on se obruši: »Vaša je policija beskorisna. Dopustili ste da se zločinci rastrče
kao vukovi. Otpušteni ste. Zasad će vojska preuzeti nadzor. Zlotvori koji su ubili
mojeg oca moraju biti smaknuti. I to smjesta.« Saša se okrene prema Vladimiru,
ne obazrevši se na prefekta koji se klanjao do poda. »Okupite kabinet. Doći ću za
sat vremena. I recite metropolitu da se pripremi jer ću u dvorani svetog Georgija
dati prisegu odanosti. Svi moraju biti prisutni. Pozovite svećenike jer će
prisegu dati i vojska.«
»Na Vašu zapovijed, Carsko Veličanstvo«, Vladimir Saši uputi zavjerenički
pogled. Onda tihim glasom doda: »Naći ću ga. Naći ću ga i dovesti k Vama.«
»Napravite to«, zareži Saša. »Ako treba, preokrenite cijeli dvorac.«
Prije no što sam ga stigla upitati koga Vladimir treba naći, Saša me uzme za
ruku. U trenu je nadišao sva moja očekivanja. Dok smo koračali prema stubištu
Jordan, a sluge klečali na koljenima, nije im uputio ni jedan pogled. Hodao je
uspravno, uzdignute brade. Nije se gegao, nije nespretno mahao rukama, nije na
jakom vratu nezgrapno isturio glavu.
Saša je postao car Aleksandar III., vrhovni vladar Rusije.
A ja sam, posve u nevjerici, bila njegova carica.
133
134
OSAMNAESTO POGLAVLJE
M orali smo ga poljubiti u čelo nakon mise, dvaput na dan i tako sedam dana«,
potužila sam se Alix. »Strašno nešto. Kad su ga balzamirali, pogrebnici su
dali sve od sebe, ali car je bio... Nisu mogli sakriti ono što je pretrpio. A tek
vonj...« Zadrhtala sam. »Trećeg sam ga dana mogla osjetiti još prije no što bih
ušla u kapelu.«
Nakon careve smrti, prvi sam se put našla sa sestrom nasamo te sam joj
napokon mogla opisati sav onaj užas kojem smo svjedočili. Jedino sam s njom o
tome mogla posve otvoreno razgovarati. Alix i Bertie su bili stigli u zadnji čas
kako bi prisustvovali polaganju Aleksandra u grobnicu u katedrali svetog Petra i
Pavla, što su napravili usprkos upozorenju prestravljene kraljice Viktorije kako je
Rusija postala brlog ubojica koji samo vrebaju vladare. Ali Alix, za razliku od
mene, nije vidjela razneseno lice cara.
»Ne mogu to ni zamisliti«, ona uzvrati. »Kakva okrutnost... Nemam riječi...«
»I sad ovo«, pokazah oko sebe, na zatrpane sobe u prizemlju tvrđave Gatčina,
koja je od grada bila udaljena šezdeset kilometara vožnje vlakom. »Ovo je gotovo
vojarna. Opasani smo visokim zidom, okruženi ogradom od lijevana željeza.«
Srce mi je sišlo u pete kad mi je pogled pao na kovčege s mojim stvarima koje još
nisam bila raspakirala. »Ni u odaje se nismo smjestili, već ovdje, u dvoranu
Arsenal jer je nju lakše braniti budu li nas napali. Ja sam htjela ostati u palači
Aničkov ili se preseliti u Zimski dvorac, no osiguranje je tražilo da odemo iz
grada. Saša još odgađa krunidbu u Moskvi. Ne želi mi reći kad ćemo se moći
vratiti u grad.«
Bez razmišljanja uzeh cigaretu iz srebrne tabakere koju sam držala u džepu i
pripalih ju drhtavim prstima. Alix me pogleda u čudu. »Ne mogu prestati drhtati«,
objasnih. »Liječnici kažu da imam živčani poremećaj. Ne mogu ni jesti niti
spavati i...«
»Da, ne izgledaš dobro.« Ona se namršti. »Kad si počela s tim?«
»S ovim?« Sinulo mi je da bulji u mene jer pušim. »Miechen me je naučila.
Izgleda da sve princeze u Europi puše.«
»U Engleskoj ne puše. Minnie, to nije dobro za tebe.«
Uputih joj ozlojeđen pogled. »Ovo mi smiruje živce. Zar nisi maloprije rekla
da nemaš riječi?«
135
Dok sam uvlačila dim, ona naškubi usne pa reče: »Ako Saša misli da je zasad
najbolje ostati tu, onda se moraš prilagoditi.« Potom neuvjerljivo doda: »Ovdje i
nije tako loše. Palaču samo treba oličiti, a kad rasporediš svoje pokućstvo i
slike...«
»Nemoj, molim te.« Otresla sam pepeo u šalicu za čaj. »Ovo mjesto, koliko
je tvrđava, toliko je i grobnica. Ovdje nas mogu i žive pokopati.« Primijetila sam
da mi je glas prigušen od nemoćna bijesa koji me je držao otkako sam shvatila da
ćemo nakon ubojstva Aleksandra živjeti u strahu. »Nakon što je Petar Veliki
otišao iz Moskve kako bi podigao Sankt Peterburg, ni jedan car više nije odlazio
iz glavnoga grada. Razumijem da su, nakon one grozne eksplozije, svi zabrinuti,
ali ovo... Pa mi smo carska obitelj, a sada bez kozačke straže ne možemo ni
proviriti nosom. Tajna policija prati nas u korak. Saša mi je jednom rekao: >Ako
im sad popustimo, više nećemo prestati bježati.< Zar ovo nije popuštanje
tim čudovištima?«
»Ali, njih su uhitili?« upita Alix.
»Da.« Ljutito sam otpuhnula dim. »I jedna je žena bila uključena. Ona je to
organizirala, zamisli gdje - u trgovini sirom. Ona je bila na kanalu i mahnula im
rupčićem da stiže Aleksandrova kočija. Svih četvero je pogubljeno - i to
vješanjem.«
»Dragi Bože.« Alix je kršila ruke u krilu.
Ugasih cigaretu. Željela sam popušiti još jednu, no onda bih morala slušati
njezino prigovaranje. »Kao što si rekla, morat ćemo se prilagoditi dok se ne
vratimo u grad. Saša mora nadgledati kabinet, službenike i vojsku i vladati cijelim
Carstvom. A to ne može iz Gatčine...«
Odjednom mi je pobjegao jecaj. Alix se prepala i ustala, a ja rukom pokrila
usta. Bila sam rekla sebi da neću plakati jer suze, kao što je tvrdila Mrs Franklin,
ne rješavaju ništa. Pa ipak, u tom sam trenutku htjela zavapiti - zbog nepravde,
zbog strašne smrti cara koji je oslobodio kmetove i toliko toga želio učiniti za
Rusiju, i zbog groznog stanja koje nas je snašlo, a iz kojeg, činilo mi se, više
nećemo izaći.
»O, Minnie.« Alix me zagrli. »Mi ne znamo zašto nas Bog u ovakvim
trenutcima stavlja na kušnju. Ali barem imaš Sašu, on će te zaštititi.«
»Saša se promijenio«, prošaptah, lica priljubljena uz njezino rame.
»Izgubio je oca na strašan način. Naravno da se promijenio...«
»Ne.« Odmaknula sam se. »Nije samo to. On... on je spalio proglas.«
»Proglas?« Alix začuđeno ponovi.
»Proglas o ustavu.« Natjerala sam se povjeriti joj tajnu koja me je progonila
gotovo više od svekrove smrti. »Aleksandar je kanio ovlastiti skupštinu i Vladimir
je za to znao. Našao je proglas u Aleksandrovu stolu. Bio je pretražio cijelu sobu,
ali jedan je pretinac bio zaključan. Aleksandrov mu je sluga rekao da ključ ima
136
Katarina Jurijevskaja. Vladimir joj je zaprijetio da će, ne da li mu ključ, nju i

njezinu djecu izbaciti na ulicu.«
Alix problijedi.
»Dala mu je ključ«, nastavih, »a Saša je zato njoj i djeci odobrio godišnju
sumu koju će primati pod uvjetom da žive izvan Rusije. Vladimir je proglas donio
ovamo. Tu su ga spalili, u kaminu. Trebao je biti objavljen kao cirkularno pismo,
dan nakon što je Aleksandar...« Uzalud sam pokušavala sakriti očaj u glasu. »To
je bio posljednji čin njegova oca, a on ga je uništio. Aleksandar mu je kanio reći,
no na kraju nije stigao. Na dvoru su zaplijenjena sva cirkularna pisma. Saša je
naredio da se unište svi proglasi koji se Ohrani učine sumnjivima. On kaže da
Rusija ne zaslužuje naše povjerenje.«
»On to čini radi zemlje«, prošapće Alix. »I radi budućnosti vaše djece.«
Pogledah ju u oči. »On možda vjeruje u to. Ali kakva nas onda budućnost
čeka?«
ʛ季
SAŠA JE MORAO boraviti u Sankt Peterburgu. Premda se sva oprema dvora mogla
premjestiti u Gatčinu, car si to nije mogao dopustiti. Kako bismo mogli
komunicirati, naredio je da između nas uspostave telegrafsku vezu.
Mislila sam da će mi silno nedostajati. No u početku nije, što me je zabrinulo.
Ja sam Sašu bila zavoljela usprkos njegovoj neuglađenosti i zaziranju od
društvenih zbivanja na koja sam voljela odlaziti. Pokušavala sam tu nevoljkost i
nedostatak ljubaznosti pripisati njegovu odgoju. On je bio pripreman za časnika u
Carskoj gardi, a ne za carevića. No tako je bio podizan i njegov brat, veliki knez
Vladimir koji je pak svoju Miechen obasipao komplimentima. No otkako se Saša
naglo promijenio, otkako je spalio Aleksandrovo posljednje djelo, ispunjala me je
zlosutna sumnja. Pitala sam se nije li mi čovjek za kojeg sam se udala ipak stran,
iako mi je Alix uporno ponavljala kako on voli svoju obitelj i kako čini ono
što mora ne bi li nas zaštitio i održao jedinstvo Carstva kojim vlada otkako mu je
ubijen otac.
Ipak, kad se Alix s Bertiejem vratila u Engesku, a ja ostala sama s djecom,
okružena mnoštvom slugu čija imena nisam ni znala, počela sam čeznuti za
mužem. Za njegovom bliskošću, za grohotom kojim bi dočekao moje primjedbe i
za našim intimnim trenutcima. Nedostajao mi je više no što sam mislila da mi
može nedostajati, jer on je bio moje uporište otkako smo se neočekivano našli na
mjestu cara i carice.
Kako bih ublažila jade, odlučila sam se prihvatiti velikog zadatka i naučiti sve
o četiristo javnih institucija, među kojima su bile i bolnice, ubožnice i sirotišta
kojima sam ja, kao carica, postala pokroviteljicom. Posvetila sam se i obvezama
137
u Crvenome križu, otvaranju centara za obuku žena koje sam sada mogla
financirati. Osim toga, postala sam i službena pokroviteljica Instituta Smoljni za
djevojke, tog bastiona obrazovanja koji je utemeljila Katarina Velika. Donirala
sam novac ruskom Društvu za zaštitu životinja; bilo mi je drago što im mogu
pomoći. Rekla sam sebi da ne smijem zaboraviti što sam sve doživjela za
vladavine pokojnoga svekra. Iako sam znala da njegov proglas neće nikad izaći
na svjetlo dana, odlučila sam, u znak sjećanja na Aleksandra, učiniti sve što mogu
za narod kojim vladamo, pa makar to ne bilo dovoljno. Jer, uvijek je bilo
kudikamo više onih kojima je trebalo pomoći no što sam ih ja, svojim zalaganjem,
uspijevala zbrinuti.
Moja su djeca s vremenom zavoljela dvoranu za igru gdje su im stajale
igračke, pisaći stolovi, stol za bilijar i ljuljačka koju im je objesio Saša. Hvatali su
se oko mene, igrali se skrivača, trčali kroz zakrivljenu galeriju Česma gdje bi se
skrivali iza divnih tapiserija, ili velikih skulptura od žada i porculanskih urni u
Kineskoj galeriji. Dopuštala sam im igru, iako sam znala da, ako što razbiju, to
nećemo moći nadoknaditi. Moja su se mlađa djeca bila navikla, nisu me
zapitkivala zašto živimo tako daleko od kuće u gradu. U Gatčini su imali poduke
i mogli su boraviti vani, u našim vrtovima. No Niki je bio osjetljiviji od drugih.
Jedne sam se noći probudila i zatekla ga kako stoji pokraj mojeg kreveta i
drhti u noćnoj košulji. Kad sam ga zagrlila u strahu da je dobio vrućicu, prošaptao
je: »Pas. Čuo sam ga kako laje.«
»Pas? Koji pas, dušo?« U palači smo ih imali nekoliko, ali ni jedan nije bio s
nama, osim Sašinih lovačkih pasa koje je držao u psetarnici. Moja draga Ljepota
bila je uginula u vremešnoj dobi od šesnaest godina, a za njom je tugovao i Niki.
On je volio sve životinje. U kovčežiću smo ju odnijeli na groblje kućnih ljubimaca
iza Katarinine palače u Carskom Selu, i pokopali pokraj djedova Milorda. Nikiju
sam morala obećati da ću joj staviti nadgrobni kamen.
»Duh Pavlova psa«, rekao je moj sin prestravljena lica, raširenih očiju.
Na tren nisam znala o čemu govori, no onda mi je sinulo. U Gatčini je bio
zadavljen car Pavao I. te se pričalo da je njegov žalosni pas tako tužno zavijao za
njim da su i psa morali usmrtiti.
»O, dijete drago.« Povukla sam ga k sebi u krevet. »To je samo tvoja mašta.
Ovdje nema duhova. Preplašilo te zavijanje vjetra.«
»Sluge su rekli da su to duhovi«. Niki se pripio uza me. Tad je imao trinaest
godina, bio je mršav i krakat, isturenih laktova i koljena, no u srcu je i dalje bio
kao malo dijete te bi se uznemirio za sitnicu.
»Dobro«, uzvratih milujući ga po gustoj kosi. »Što ćemo onda napraviti da
otjeramo duhove? Možda da nabavimo novog psića?«
On podigne glavu. »Hrta?« dahne. To mu je bila najveća želja. Dugodlaki je
ruski hrt bio cijenjen zbog oštra vida, spretnosti i brzine kojom je lovio plijen, no
138
Saša je Nikijevu želju već bio odbio ispuniti rekavši da je on premalen i da neće
znati dresirati tako vrijedna psa.
Zagrlih ga. »Dobit ćeš hrta.«
Raspitala sam se kod uzgajivača. Sljedećeg nam je tjedna stigla bijela
kuštrava kujica. Niki je bio izvan sebe od sreće. Nazvao ju je Junona i posvuda
vodio sa sobom. Strpljivo ju je dresirao i korio svaki put kad bi se pomokrila na
tepih. Uskoro su on, Georgij i Miša od Junone htjeli napraviti vojnika za svoje
igre. Na leđa su joj privezali izubijani štit i tako s njom marširali. Zabavljalo me
je gledati ih kako ju pokušavaju naučiti da ne lovi zečeve što su skakali u vrtu.
Ipak ih je nekoliko uhvatila. Naredila sam da se oderu i pripreme za večeru, a
dječacima objasnila kako joj je lov u prirodi.
Prvi Uskrs proslavili smo tiho jer je uslijedio nedugo nakon Aleksandrove
smrti. Saša je, poštujući vrijeme žalovanja, otkazao sve službene proslave, a za
Uskrs nije došao u Gatčinu. Kad se vratio koji tjedan kasnije, umoran i željan
svoje obitelji, ostala sam iznenađena koliko se promijenio. Bio je pustio bradu, a
u javnosti je, odbacivši službenu odoru, stalno nosio široku jaknu i košulju preko
hlača čije je nogavice udijevao u pohabane čizme. Kad sam ga pitala priliči li caru
tako se odijevati, odgovorio mi je da mu je tako udobnije i da car može nositi što
god hoće.
»Osim toga, ovo se narodu sviđa«, dobacio je. »Zovu me Car Mužik, Otac
Rusije koji se odijeva kao seljak. Vide me kao svojega, a ja to i želim.«
Zakolutala sam očima na njegovo objašnjenje, no on se bacio među djecu i
zagrmio od smijeha kad ga je i Junona skočila pozdraviti. Niki je problijedio kao
krpa i požurio ju zaustaviti.
Saša mi uputi pogled. »Niste me poslušali, Manja. U našoj je kući hrt.«
»Trebao nam je ljubimac«, uzvratih. »Da ste bili tu, možda bismo Vas bili
pitali.«
Već sam bila spremna založiti se za psa jer mi se činilo da će Niki briznuti u
plač na sam nagovještaj Sašina neodobravanja. No moj se muž lukavo nasmiješi.
»U to baš i ne vjerujem«, priklopi. »Ali budući da nismo proslavili Uskrs,
naručio sam nešto posebno za Vas.«
U Rusiji su se za Uskrs tradicionalno darivala tvrdo kuhana, obojena jaja. Koji
mjesec kasnije stigao je paket. Saša je samodopadno stajao kraj mene dok sam
razmotavala namirisane papire u koje bilo umotano bijelo, emajlirano jaje.
»Baš lijepo«, rekla sam premda na njemu nije bilo nikakvih ukrasa, baš ničega
po čemu bi se razlikovalo od replike običnog jaja.
Saša se već smijuljio. »Naručio sam ga kod Fabergéa. Pogledajte.« On se
nagne, škljocne spravicom i podigne gornju polovicu. Otvorila se poput poklopca,
a unutra je, na moje oduševljenje, sjao žumanjak od zlata. Na njem je sjedila
zlatna kokica s rubinima mjesto očiju.
139
Nasmijala sam se od nevjerice. »Kao matrjoške,21 skrivene jedna u drugoj.«

»To nije sve«, doda Saša. »Otvorite kvočku.«
Bila je tako sitna i fino izrađena da sam najpažljivije otvorila jedva vidljiv
prozorčić na njezinoj sredini. Unutra je bila mala, dijamantima ukrašena replika
naše kraljevske krune. Pogledah u Sašu, on kimne, pa vrhom prsta otvorih krunu.
Georgij, Niki, Miša i Ksenija udivljeni su stajali oko mene kad se, nekim tajnim
mehanizmom, u kruni podigla minijaturna slika Gatčine i biserima uokvireni,
njihovi sićušni portreti.
Na oči su mi nadošle suze. Dok sam, poput dragulj-ptice, držala tu spravicu u
rukama, prošaptah: »Ovo je kao iz raja.«
»Moja Manja je moj raj«, naglasi Saša tronuto.
Jaje je zauzelo počasno mjesto u odaji gdje su bile izložene naše umjetnine.
Drugi su mu se članovi obitelji uvelike divili te je Fabergé uskoro bio zatrpan
narudžbama. Otada smo se svake godine za Uskrs tako darivali. Jaja su bila vrlo
skupocjena i majstoru je trebalo godinu dana ili više da ih izradi. Ali ni jedno
njihovo jaje nije moglo nadmašiti ona koja je naručivao moj muž jer se nitko nije
usudio potrošiti toliko novca. Čak ni Miechen nije imala hrabrosti natjecati se s
njim.
I drugi su Sašini darovi bili jednako skupocjeni. Poklanjao mi je rubine, safire,
niske bisera veličine višnje, broševe, naušnice, narukvice od bijela zlata s
ružičastim dijamantima.
»Sviđaju li Vam se Vaši novi uresi, Manja?« mrmljao je dok me je pritiskao
velikim tijelom, od čega je škripao cijeli krevet. »Trebali biste ih staviti na
sljedećem prijamu.«
»Ovdje?« Preneraženo ga pogledah. »U ovoj tamnici? Pokraj Vas kad se
odjenete kao seljak? Ne mislite li kako bi bolje bilo da onda stavim rubac na glavu
i pregaču oko vrata?«
On se namršti. »Neće zauvijek biti ovako.«
»A kad će to zauvijek završiti?« Sjela sam u krevetu i poduprla se jastucima.
»Već je prošlo šest mjeseci. Stiže sezona. Što ćemo raditi ovdje? Dovoziti
uzvanike vlakom?«
Namjerno sam to rekla drsko, no on uzvrati: »Zašto ne? Uredite palaču po
svojoj volji. Priredite gala večeru i pozovite ih ovamo. Oni moraju doći tamo gdje
smo mi.«
Zapiljih se u njega. »Govorite li ozbiljno?«
»Posve ozbiljno.« Na to me jakom rukom obavije oko struka, privuče i stisne
uza se. »Nismo već odavno«, promrmlja i zagnjuri mi glavu u vrat na što ga
malodušno odgurnuh. »Moja Manja miriše na francuski parfem. Ja bih ju lickao.«
21
Matrjoška - ruska drvena lutka na rasklapanje u kojoj se kriju manje lutke. U Hrvatskoj poznatija pod nazivom
babuška.
140
»Ali Vi mrzite sve što je francusko«, lupnuh ga po prsima. »U sobama nema

francuskih slika. Samo ruska umjetnost. Za stolom ne smijemo govoriti francuski.
Samo ruski. Jadnu ste djecu natjerali da dan i noć čitaju knjige ne bi li naučili
jezik.«
Saša dobaci: »Moraju znati da su Rusi. Nemaju se što sramiti.«
»Istina. Nemaju.« Obujmih mu dlanovima bradato lice i zagledah mu se u
plavosive oči koje, premda su bile jednake nijanse kao Aleksandrove, njegovima
nisu nimalo sličile. Saša nije pokazivao osjećaje nakon što mu je otac ubijen, no
znala sam kako otada čini sve što može ne bi li ga osvetio, a nas zaštitio. »Želim
se vratiti u palaču Aničkov, Saša. Nedostaje mi naš dom. Nedostaje mi život u
Sankt Peterburgu. Tamo smo bili sretni.«
»Zar sada niste sretni?« Licem mu preletje tuga.
»S Vama sam uvijek sretna. Ali mogla bih biti još sretnija.«
Na tren je utihnuo, onda reče: »Ohrana mi dojavljuje kako pobunjenici bježe
kao miševi, ili već trunu u zatvoru.«
»Znači, sada smo sigurni? Možemo se vratiti?«
»Sigurni nismo nikad. Ali, zar Vas mogu odbiti? Otvorit ćemo palaču
Aničkov i tamo provesti sljedeću sezonu.« Dahnula sam, bacila mu se zagrljaj i
stala ga ljubiti, na što se on nasmije iz grla. »Ali prvo, moja mi Manja zauzvrat
mora nešto dati.«
Prestala sam ga ljubiti kad sam osjetila kako mi se rukom penje uz bedro i
zadiže spavaćicu. »Samo to?« promrmljah. »Našeg je Cara Mužika lako
zadovoljiti.«
»Taj nikad nije zadovoljan.« On nastavi kliziti rukom. »Ali zasad će se utješiti
ovim.«
Te smo noći u mračnoj sobi, pod svodom koji je bio tako nisko da ga je Saša
mogao dotaknuti rukom, začeli svoje zadnje dijete.
141
DEVETNAESTO POGLAVLJE
I ako sam tada već bila trudna i imala mnoge dužnosti, prihvatila sam se uređenja
palače Gatčina. Sljedećeg sam ju rujna otvorila priredivši veličanstven bal.
Dvorane s obnovljenim, pozlaćenim štukaturama bile su pune cvijeća uzgojena u
staklenicima na Krimu i mojih nakićenih uzvanika koji su iz Sankt Peterburga
došli privatnim vlakom.
»Minnie! Kako ste samo vitki, a nema dugo da ste rodili malu Olgu«,
primijetila je Miechen dok je odmjeravala moju ružičastu svilenu haljinu
pomodnog, četvrtastog dekoltea i uskog donjeg dijela na kojem su se sa stražnje
strane, pod ušivenim jastučićem, nizali nabrani lila volani, te moje ukosnice od
ružičastih dijamanta u obliku leptira sa smaragdnim ticalima. Ona je, kao i uvijek,
bila sjajno odjevena u francuski crni saten. Za razliku od mene, Miechen se, nakon
što je u siječnju rodila jedinu kćer, Elenu, još više raširila premda je već bila
punašna. No dodatne je kilograme nosila s uobičajenom nehajnošću.
»Olga se rodila prije tri mjeseca«, podsjetih ju. »A dok sam ju nosila, nisam
se gotovo nimalo udebljala. Ona ima sitne kosti, kao i ja«, dodala sam kroz
smijeh, »premda je u licu ista otac.«
»Da...« Miechen je zavidno promatrala krasnu kolekciju tapiserija koja je
nekoć pripadala carici, supruzi Pavla I. Ja sam naložila da ju se izvadi iz pohrane
te izloži u palači. »Vi ste od ove stare tvrđave napravili čudo. A ja sam mislila da
ćete se ovdje nasmrt dosađivati.«
»Ovo je kraljevska rezidencija. Aleksandar je ovamo dolazio kad bi išao u
lov. Sad mi je palača već postala draga.«
»Zar Vi idete u lov?« ona iznenađeno razrogači oči. »Ja sam mislila da Vi
volite sva Božja stvorenja. I niste li baš Vi osnovali ono Društvo za zaštitu
životinja?«
»Miechen, Vi dobro znate da to nije isto. Da, i ja sam naučila pucati iz puške.
Većinom sam lovila tetrijebe i jarebice. Ali volim i ribolov. Naše je Srebrno jezero
puno pastrva. Osim toga, djeca se na imanju mogu rastrčati širokim poljima, a to
ona vole.«
Miechen se počne hihotati. »Minnie, postali ste prava hausfrau. Da vas netko
čuje što govorite, pomislio bi da Vam Sankt Peterburg uopće ne nedostaje.«
U njezinu sam veselu tonu nazrela podbadanje. U Gatčini nisam bila toliko
izolirana da ne bih znala za njezina raskošna primanja u palači koju nije prestajala
142
uređivati. Ona je, u mojoj odsutnosti, bila nakanila od nje napraviti središte
zabave i tako zasjeniti dvor. Vladimiru je dobro došlo Sašino proglašenje carem.
Moj se muž oduvijek oslanjao na mlađega brata, no Miechen je bila ta koja je
požnjela nagrade jer dok u gradu nije prebivala carica, svi su dolazili k njoj.
Uzela sam ju pod ruku. Oko zglavaka je, ponad dugih rukavica, nosila
dijamantne narukvice. »U grad se vraćamo prije no što počne sezona.«
Ona je gotovo zastala na mjestu. »Već?«
»Saša kaže da je sigurno sad kad je nihiliste natjerao u bijeg. Pristao je da
određena razdoblja provodimo u gradu. Ali nećemo boraviti u Zimskom dvorcu.
Tamo nećemo odlaziti, osim poradi službenih dužnosti.«
»O, pa Saša im je zasigurno pokazao zube. Onaj tko mu se suprotstavi
jednostavno poziva Ohranu da ga uhiti i odvede u Sibir. A otamo se nitko nije
vratio.« Govorila je namjerno nehajno, kao što je uvijek činila kad se nadala
uznemiriti me vijestima. »Priča se da je sve škole koje naginju radikalnom učenju
stavio pod nadzor, oglobio ili zatvorio. Neki se usuđuju reći da je naš Car Mužik
postao tiranin.«
»Zaista?« Nisam joj htjela pokazati da me je imalo uzrujala. »A tko to
govori?«
»Oh, oni uvijek isti otrcani intelektualci i novinari«, ona uzvrati bezbrižno, a
potom se zagleda u dva prijestolja koja sam bila pronašla u podrumu palače i dala
ih ponovno pozlatiti. »Jesu li ova starinska? Baš lijepo... Nego, izgleda da su
mnogi odlučili otići iz Rusije. Tvrde da je ovdje sloboda govora postala grijeh.«
»Šteta.« Uspjela sam suspregnuti osmijeh kad sam vidjela kako je zinula u
divne, minijature satove koji su pripadali Petru Velikom, a sada stajali izloženi u
vitrinama. »Onda ti isti zacijelo ne znaju da Car Mužik financira izložbe ruskih
umjetnika i ulaže u našu industriju koja, kao što znate, i te kako zaostaje za
europskima.«
Ona me podrugljivo pogleda. »Da, sad sve one čudnovate slike seljaka i
sajmova vise u Ermitažu. Dođe vam da se zapitate što će učiniti sljedeće. No bilo
kako bilo... Ne bih Vas sad željela prepasti.«
»Prepasti me?« odmjerih ju. »A čime to?«
»Nisu svi pobijeni, Minnie. šaša je nihiliste natjerao u bijeg, ili se sad skrivaju
u rupama, ali oni i dalje predstavljaju prijetnju. Njihovi se letci i cirkulari, premda
u daleko manjem broju, mogu i dalje naći. Ako ih tko poželi potražiti.«
Na ovo nisam mogla zauzdati prijekor u glasu. »Tražite li ih Vi?«
»Ja? Pa zašto bih? Ali ne možete ne čuti za njih. Osim ako ne boravite u Sankt
Peterburgu.«
Pustila sam joj ruku kad smo došle nadomak dvorane osvijetljene plinskim
svjetiljkama gdje su me već čekali poredani uzvanici. »Onda je pravo vrijeme da
se vratimo«, dobacih. Krenula sam naprijed i ostavila je za sobom. »Car i carica
trebaju čuti sve što govore njihovi podanici.«
143
BILA SAM PRESRETNA kad sam se vratila u Sankt Peterburg. Naredila sam
sluškinjama da maknu plahte kojima je bio prekriveno pokućstvo, da rastvore sve
prozore, izribaju sve podove. Palača Aničkov nije se bila promijenila iznutra, no
s vanjske je strane bio srušen cijeli dio gdje je izgrađen novi, visoki zid i podzemni
tunel za bijeg.
Djeca su bila snuždena kad su odlazila iz Gatčine jer su u toj tvrđavi uživali
veću slobodu, no uskoro su ih oraspoložili posjeti rođaka Mihajloviča.
Sedmogodišnja bi se Ksenija svaki put zacrvenjela kad bi došao lijepi Sandro koji
je bio devet godina stariji od nje i Nikijev najbolji prijatelj. Vitak, tamnoplavih
očiju i punih usna, Sandro je bio pravi kavalir - uvijek bi zastao pozdraviti Kseniju
te bi pridodao kako je lijepa, a ona bi ga zatravljeno gledala.
Za djecu je bilo dobro to što se druže s vršnjacima, a za mene to što sam opet
u društvu. Bila sam slobodna i željna odlazaka na večere, na operu i balet, gdje
sam u javnosti nastupala kao carica koja se ne da zaplašiti neprestanim
govorkanjem o nezadovoljstvu naroda koje je izazvao moj muž kad je, kao što je
Miechen rekla, uistinu pokazao zube. Nakon što je godinama usvajao gledišta
svojeg tutora, Saša ih je sad projicirao van. Njegovo se autokratsko načelo
odražavalo u svemu što je radio. Bilo je jasno da on neće biti liberalan car, poput
svojeg oca.
A onda nas je sve iznenadio.
ʛ季
BILI SMO SE VRATILI u Gatčinu. Saša je trebao otići u Moskvu i pripremiti se za

krunidbu, taj stoljećima star i razrađen obred pri kojem je trebalo paziti na bezbroj
pojedinosti. On ga je odgađao gotovo dvije godine gunđajući kako je to naporan,
skup i bespotreban postupak, sve dok ga nisam podsjetila kako je on, premda je
ponosan na svoj nadimak Car Mužik, ipak car, a cara se mora okruniti. Nakon što
sam cijelo jutro s njim proučavala raspored puta koji su mu bili poslali njegovi
službenici, Saša je izjavio da je umoran te se zatvorio u svoju sobu ne bi li
odrijemao na pohabanu kauču jer on nije dopuštao da išta promijenim u
njegovoj sobi. Ja sam se pozabavila ublažavanjem Olginih muka zbog
izbijanja zubića i novim rasporedom poduka za Nikija. Mojeg su najstarijeg
sina, novog carevića, morali podučavati novi tutori. No to što na podukama više
nije sjedio s braćom, izazvalo je buru negodovanja.
»Zašto ne mogu učiti zajedno s Nikijem?« potužio se Georgij. On je bio moje
najživlje dijete i unatoč tomu što je imao slaba pluća, volio se upuštati u spačke.
144
Oponašao je svoje tutore posve uvjerljivo, čime je braću tjerao na smijeh, a

učiteljima podrivao dostojanstvo.
»Zato što je Niki nasljednik. Tebe će nastaviti podučavati tutor Heath.«
»Heath, Heath«, zakriještala je Popka, Georgijeva zelena papiga, koju mu je
nepromišljeno poklonio stric Vladimir. Ptica je, po uzoru na mojega sina,
izražavala nepoštivanje. Jednog sam se poslijepodneva morala suzdržati da ne
prasnem u smijeh kad je tutor Heath istrčao iz učionice držeći se za ćelavu glavu.
Nisam znala da on nosi tupe sve dok ga nisam ugledala u papiginim kandžama.
»To nije pošteno. Zašto je baš on nasljednik?« ustrajavao je Georgij.
»Zato što je on prvorođeni sin«, objasnila mu je Ksenija. Bila se sklupčala
kraj prozora s knjigom u krilu. Ona je voljela čitati i vazda je bila nad knjigom.
»Prestani cviliti, Georgij. Bez Nikija će nam biti zabavnije. On je vječito
ozbiljan.«
»Ksenija«, prekorih je. »To nije lijepo reći. Niki je ozbiljan jer...«
»Mora mnogo učiti o svojim dužnostima«, priklopi Georgij oponašajući moj
ton glasa, nasmijavši Kseniju. »Znamo, mama. To nam stalno govorite.«
»Znači da ipak slušaš. Već sam bila posumnjala. Sad dovrši svoju zadaću.
Možeš se ti smijati tutoru Heathu koliko hoćeš, ali ćeš od njega učiti. Ili ćeš opet
ostati bez večere.«
Georgij se namrštio poput Saše kad je nevoljko krenuo prema radnom stolu.
On nije volio učiti.
Čim sam ih ostavila, Tanja me je presrela u hodniku. »Minnie«, tako mi se
obratila jer nisam željela da me u kućanstvu oslovljavaju službeno, »došli su
veliki knez Vladimir i njegova supruga, velika kneginja. Uvela sam ih u salon.«
»Sada? Ali nismo se ništa dogovorili. Saša se odmara i...« Zastala sam kad
sam primijetila njezin izraz lica. »Tanja, što je bilo?« Pretrnula sam pomislivši da
se opet dogodila kakva nesreća.
Ona odmah uzvrati: »Nisu ništa rekli. Ali veliki knez izgleda ljut.«
»Zbilja? Što ću sad?« Popravih nakrivljenu punđu - bila sam u dnevnoj haljini
i nisam očekivala goste, no Vladimir se znao razbjesnjeti ako bi dugo čekao - i
siđoh u prizemlje nedotjerana.
Nisam ih stigla ni pozdraviti, a on već zareži: »Jeste li i Vi znali?« Miechen
se, ogrnuta samurovinom, zapiljila u mene.
»Znala što?« upitah.
»Za to«, drekne Vladimir, »što nam je napravio Saša!«
»Nisam.« Sad sam već pokazala ozlojeđenost. Nije mi smetalo što mi se moj
djever obraća familijarno, kao što je uvijek činio, ali takvo ponašanje nisam
odobravala.
»Ona govori istinu«, dobaci Miechen kao da nisam prisutna. »Saša joj ne
govori za ono što misli da ona ne treba znati.«
145
Ošinula sam ju pogledom jer više nisam mogla suspregnuti ljutnju.

»Smanjio nam je primanja!« Vladimir iz džepa za sat istrgne zgužvano
cirkularno pismo. Na blijedom su mu se licu žarile ljubičaste kapilare koje je bio
dobio od previše pića. On stane čitati naglas: » Uredbom Njegova Carskog
Veličanstva, odlučeno je da će se uvesti sljedeće izmjene...«
»Morate li?« prekinuh ga.
On zgužva pismo i baci ga na pod.
»Ograničio je«, nastavi Miechen dok sam ja namjerno gledala u lopticu
papira, »i tko se sve smije nazivati velikim knezom ili kneginjom. Samo se djeca
vladara, ili unuci po muškoj liniji, smiju nazivati Carskim Visočanstvima.
Sukladno tomu, smanjio nam je i primanja. Osim toga, ni jedan član carske
obitelji ne može se vjenčati s nekim tko već nije pravoslavne vjere. Takvi će
brakovi biti poništeni ako ih nije odobrio car.« Miechen razvuče hladan osmijeh.
»Eto, to je ono najvažnije, ali ako želite, Minnie«, ona naglasi moj nadimak,
»možete pročitati i sami. Tu Vam je pred nogama.«
U meni se razbuktao bijes. Takva je drskost bila nedopustiva. No dok sam
tražila prave riječi, s vrata zareži Saša. »Ta dama pred kojom stojite - ona je Vama
carica!«
Vladimir bijesno krene na njega. »Kako nam se usuđuješ ovo učiniti?«
Saša mu hladno otpovrne: »Nemoj mi izigravati cara, brate. Dobivat ćeš
dvadeset tisuća na godinu, što je i te kako više nego što će dobiti naši stričevi. A
mogu ti, jednako tako, odrediti i pet tisuća.«
»Konstantin to neće prihvatiti!« vikne Vladimir. »Mi to nećemo prihvatiti!
Zar ću ja, carev sin, primati milostinju? Zar ću potjerati svoju ženu, s kojom imam
tri sina i kćer, samo zato što nije naše vjere?«
»Prihvati«, uzvrati Saša. »Ili napusti Rusiju. A što se tvoje supruge tiče, brak
je odobrio naš otac. Možeš se smatrati sretnikom kad je o tome riječ.«
Pobojah se da će Vladimira udariti kap. Lice mu je bilo žarko crveno, micao
je usnama kao da će reći ono za što sam se molila da ne kaže. Na koncu i nije, već
se iskalio na Miechen vrisnuvši: »Ja sam dovoljno čuo!«
Pojurio je prema vratima. Kad sam pokušala uhvatiti Miechenin pogled ne
bih li joj pokazala da suosjećam s njom, i da za tu objavu zaista nisam znala, prošla
je pokraj mene bez riječi.
Uhvatila sam se za naslon najbližeg stolca i pritom petom slučajno zgazila
pismo. Podigoh pogled kad sam začula Sašu: »On o sebi ima previsoko mišljenje,
jednako kao i ona. Car se, na kraju, mora najviše paziti vlastite obitelji. Pogledajte
samo kako su se moji stričevi odnosili prema ocu. Oni to neće prihvatiti? Ja to
neću prihvatiti! Oni krše sva pravila. Dolaze i odlaze kako im se hoće, razbacuju
se novcem - i to novcem Carstva kojeg dobivaju više nego što im treba. I opet im
nije dosta!«
146
»Saša.« Morala sam sjesti. »On Vam je brat. Zar ćete se zavaditi s njim zbog
novca?«
On me odmjeri. »Vi mislite da je to nebitna stvar? Novcem koji će se potrošiti
za krunidbu mogla bi se financirati mornarica. Ali Moskovljani žele gledati
procesiju! Iz carske se riznice grabi šakom i kapom, novac se troši na sve mjere
osiguranja i davanja ne bi li se obitelj kitila dijamantima i častila vinom i
pečenkama. Nakotili su se kao zečevi, a sad hoće da ih se zove Vaše Carsko
Visočanstvo ne bi li i dalje žderali iz carskog korita. Ja moram plaćati za
održavanje palača, brodova, vlakova, muzeja, baletnih, glazbenih i umjetničkih
akademija. Svako primanje stranih državnika košta. Kako doznajem, u Zimskom
se dvorcu posteljina mijenja svakoga dana, iako tamo nitko ne boravi. Otpustio
sam većinu tih besposlenih slugu koji povazdan ništa ne rade i zabranio pozlaćene
vrpce na odorama i livrejama.«
Pogledah ga u oči. »Zar smo toliko osiromašili da morate zabraniti pozlaćene
vrpce?«
»Rusija je osiromašena. Otkako imate dužnosti u Crvenom križu, morali biste
znati da trebamo izgraditi bolnice i škole. Ne možemo napredovati tako što ćemo
davati novac stotini velikih knezova, u njihova kućanstva. To je sramota. Ni jedan
dvor u Europi ne troši toliko koliko trošimo mi. Ja to neću dopustiti. Ako car mora
štedjeti, moraju i svi drugi.«
»Znači li to da i ja moram štedjeti?«
»Vi ste carica. Vi morate biti primjer. Hoćete li potrošiti petnaest tisuća
rubalja na bundu od samurovine i deset tisuća na večernju haljinu iz Pariza, kao
što stoji na računima? Tu odluku prepuštam Vama.«
Zapekla me je ta neočekivana primjedba pa uzvratih: »Ne volimo se svi
odijevati kao seljaci.«
»Ja to nisam ni tražio. Ali Njemica mora naučiti gdje joj je mjesto, a jednako
tako i Vladimir.« Kad je već krenuo prema vratima, on nastavi: »Ostali se neće
buniti. Konstantin zna da mora biti zahvalan zato što je ostao živ. Da je bilo po
Vladimirovu, bili bi ga uhitili zbog onog što je učinjeno mom ocu. Ja nisam
odobrio uhićenje. Naš stric možda jest nepodnošljivi ekscentrik, ali on se nikad
ne bi usudio baciti bombu na vlastita brata. Volio bih da to mogu reći i za
svojega.«
Na to se okrene i ode u sobu. U tom mi je trenutku postalo jasno da je okrenuo
novu stranicu. Pomislih da bih mu možda trebala pružiti utjehu. On se kao car
morao nositi sa svim brigama i podnositi sve žrtve koje mu je njegov naslov donio
u danak. Ali to što je sad žrtvovao - objavivši proglas kojim se mogao zavaditi s
obitelji - to sam jedino ja mogla razumjeti. To je bila žrtva za Carstvo. Nitko od
onih što su uživali u carskoj raskoši nije mogao prihvatiti to da je Saši Rusija bila
na prvome mjestu, čak ispred Romanovih.
No ja sam ga zbog toga cijenila i voljela još više.
147
Ali nisam otišla k njemu. Sjedila sam na stolcu sa zgužvanom objavom pod
petom znajući da nam ubuduće neće samo nihilisti predstavljati prijetnju.
148
DVADESETO POGLAVLJE
B io je svibanj, no hladno kao u veljači. Vjetar se nemilosrdno uvlačio pod

moje hermelinsko krzno, nožni su mi se prsti smrzavali u draguljima
ukrašenim cipelicama dok mi se dah pretvarao u studenu paru.
Cijela je Moskva čekala. Tisuće se ljudi tiskalo uz put od palače Petrovski do
Kremlja i njegovih zidina od crvenih opeka te katedrale svetog Vasilija
lukovičastih kupola. Saša je jahao pred nama na bijelu, časničkom konju, u
zelenoj odori bez uresa, s bijelom kapom na glavi. Činio se izdvojenim i golemim
pokraj husara i kozaka pod visokim krznenim šubarama te konjaničke garde pod
kacigama s amblemom orla, ispred neobične povorke predstavnika azijskih
dijelova Carstva.
Mnoge su se moskovske crkve oglasile zvonjavom, no nisu mogle nadjačati
zaglušujuću počasnu paljbu. Dok sam prilazila kočiji od zlata i kristala, činila mi
se silno dalekom. Kruna koju sam nosila na glavi - kraljevska kruna Romanovih
sa svilenim čipkastim velom i isprepletenim niskama biserja i dijamanata - bijaše
teška kao kamen, dok mi se plašt od srebrena brokata poput zamrznuta slapa
spuštao niz leđa.
Ksenija je već sjedila u kočiji, prvi put odjevena u svečanu haljinu, s
kokošnikom na glavi. Nisam željela da na krunidbu ide i ona, a kamoli moji
sinovi, jer mi je muž bio povjerio kako je tajna policija među instalacijama za
električno osvjetljenje u Kremlju - prvi put uvedeno u Rusiju povodom krunidbe
- otkrila eksplozivne naprave povezane s prekidačima. Svaki je centimetar
električnih žica morao biti provjeren. Daljnja ih je istraga odvela na moskovski
tavan gdje su našli mnoštvo šubara s visokim obodom, kakve su među
Moskovljanima bile omiljene, a u njima nitroglicerinske bombe - onakve kakvom
je ubijen Aleksandar. Napad je bio osujećen, no ja sam toliko premirala od brige
da nisam željela ni saslušati Ksenijina zaklinjanja u suzama, sve dok me Saša nije
nagovorio da joj udovoljim. »Ona nam je najstarija kći. Želi se s Vama voziti u
kočiji. Dopustite joj.«
Uredbom je ljudima koji su stajali uz put bilo zabranjeno bacati kape u zrak
kako policiji ne bi promaknuta koja bomba. I usprkos tomu što su nas uvjeravali
da više nismo u opasnosti jer su svi krivci uhićeni, ja sam se jedva nosila s gotovo
paralizirajućim strahom. Kočija se spuštala prema katedrali gdje su me čekali
svećenstvo, mitropolit i Saša. Svjetina je izvikivala moje ime, no ja sam samo
149
zurila u to more otvorenih usta. Kočija u kojoj sam sjedila s kćeri bila je prozirna
i mogla se svakog časa smrskati ako bi pod njom eksplodirala bomba.
Vožnja je, na kraju, trajala sat vremena, no meni se činila beskrajnom. Kad
su se vrata kočije otvorila, uzela sam Kseniju za ruku i krenula van. Saša nas je
dočekao sam, čime je prekršio protokol.
»Manja.« On se nagne prema meni. »Carski Vam nakit pristaje. Bijeli ste
poput labuda. Ali tužni ste. Nasmiješite se, ljubavi moja. Neka narod vidi radost
nove carice.«
Okrenuh se prema mnoštvu; njihovo je klicanje nadolazilo poput valova. Kad
sam podigla ruku, sa strepnjom ih stadoh promatrati tražeći nečije tamno lice,
neku mrku priliku koja nam već priprema smrt jer će baciti eksploziv, a mi
izgorjeti u vatri.
Narod je ushićeno klicao, kraj nas je stajala udivljena Ksenija, koja je kasnije
izluđivala braću hvastajući se pričom o tom danu. Držeći Sašu za ruku,
nastavismo prema Uspenskom saboru, katedrali Marijina Uznesenja, pod čijim su
arkadama bile freske Krista i četiriju evanđelista, a na njezinu vrhu pet pozlaćenih
kupola.
Unutra su se podizali oblaci dima tamjana. Na ikonostasu svjetlucaše tisuće
ikona. Mitropolit je blagoslovio krunu s dijamantnim križem i velikim rubinom
na vrhu, koja je nekoć pripadala Katarini Velikoj, i uručio ju Saši. Svećenici
kleknuše, na što Saša sam sebi krunu položi na glavu. Potom i ja kleknuh pred
njim. On skine krunu i dotakne mi njome čelo, potvrdivši naše zajedništvo, te mi
na glavu stavi krunu carice sa safirom plavim poput mora. Nju sam dotad bila
vidjela samo jednom, na glavi pokojne svekrve, na službenom primanju.
Iznenadilo me je koliko je lagana.
U tom smo se veličajnom trenutku, uronjeni u isparavanje tamjana i brujanje
napjeva, pogledali u oči. Saša me zagrli i prošapće: »Ni jedan čovjek nije volio
svoju ženu koliko ja volim Vas, moja carice.«
ʛ季
PREMA OBIČAJU, proslava za narod održavala se u predgrađu Moskve, na ledini

Hodinskoje polje. Tamo su okrunjeni car i carica trebali podijeliti prigodne
suvenire, čaše i tanjure s carskim simbolima.
Tri dana kasnije, nakon iscrpljujućih gala večera, popeli smo se na podij pod
baldahinom u polju. Naleti vjetra, kakav je samo u Moskvi puhao, napinjali su
baldahin i lupetali njime što je odjekivalo poput pucnjeva pištolja. Kad sam
vidjela kako iz svih mogućih krajeva Rusije nadire svjetina ne bi li od nas što
dobila, pokušala sam suspregnuti strah. Premda je bilo strogo zabranjeno nositi
150
kape, baš svatko od njih mogao je imati bombu - mogla je biti skrivena u izvezenu
rukavu, ili pod suknjama seljanki.
Stajali smo okruženi stražom dok su se pripadnici tajne policije, prerušeni u
trgovce, provlačili kroz svjetinu. No meni se sve to činilo poput tanašne ograde
od šiblja pred tolikom gomilom ljudi koji su već čekali u dva reda, jedan pred
Sašom, drugi preda mnom. Poradi sigurnosti, darove nismo uručivali osobno, već
su to umjesto nas radili dvorjani u neprobojnim prslucima. Pa ipak, kako bi koja
obitelj prišla po jeftin kositreni tanjur ili čašu - osim sentimentalne vrijednosti,
drugu nisu imali - ja bih zarinula nokte u dlan. Zacijelo sam se bila ukipila jer mi
je Saša uputio pogled kojim me je natjerao da se osmjehnem. Za vrijeme
cijelog obreda krunidbe on nije odavao nikakvu strepnju, premda ju je
morao osjećati. Pred očima puka bio je slika i prilika strogoga batjuške22, ruskoga
bogomdanog oca.
Red se činio beskrajnim. Od iscrpljenosti mi se već činilo da ću se
onesvijestiti kad se preda mnom pojavila majka s djetetom. Moj joj dvorjanin
krene uručiti tanjur. Majka je bila bez rupca na glavi, što je bio ili znak poniznosti,
ili joj je tako bilo naređeno zbog mjera sigurnosti. Nepomično sam stajala na
podiju kad ona molećivo podigne pogled prema meni. Nije mi se činila starom,
no tamna joj je kosa bila prošarana sjedinama odajući njezino podrijetlo - bila je
seljanka, prerano ostarjela od teška rada. Pramenje kose, ispalo iz vijenca koji je
bila splela na glavi, lepršalo je na vjetru. Obrazi joj bijahu upali od gladi i patnje.
Ona odmahne glavom nad tanjurom i nešto prozbori na ruskom s jakim
naglaskom. Nisam ju razumjela jer nisam poznavala narječje kraja iz kojeg je
došla. Moj dvorjanin podvikne na nju pruživši joj tanjur na što se ona skrušeno
usprotivi i gurne dijete ispred sebe, kao da se njime brani.
Vjetar je razmotao rubac s djetetove glave i kad sam uzmaknula, preplavljena
strahom od napada, opazih da mu obrazi osuti čirevima.
Dvorjanin je već mahao straži da odvedu ženu čiji je pogled bio prikovan za
mene. Nisam ni shvatila što činim kad sam iz svojega suhog i stisnutoga grla
začula: »Čekajte.« Natjerala sam se doći do ruba podija koji je bio spušten pa mi
se činilo da sam na njemu potpuno izložena. »Što ona govori?«
»Ništa, Vaša Visosti«, nestrpljivo uzvrati dvorjanin koji je i sam zacijelo bio
umoran jer je satima stajao na nogama i dijelio tanjure. »Nešto o blagoslovu.«
»Blagoslovu?« okrenuh se prema Saši s upitnim izrazom na licu.
»Ona želi da joj blagoslovite dijete«, Saša mi tiho reče. »Neki mužići vjeruju
kako dodir cara ili carice liječi. To je praznovjerje, Manja. Ne morate to
napraviti.«
Vratih pogled na ženu. Uza nju su već stajali stražari, spremni ju otpraviti. No
onda pogledah u to jadno dijete - dječaka ili djevojčicu? - i začuh glas u glavi.
22
Batjuška (rus.) - otac od milja, tatica.
151
Ne dajte se zastrašiti. Vi ste sad Romanova. Svoju ulogu morate prihvatiti i

prigrliti. Drugačije se ne može preživjeti.
Od svih mogućih ljudi, ja sam se u tom trenutku sjetila svoje svekrve koja je
već odavno bila u grobu. Jer, postala sam carica, kao što je i ona nekoć bila. No
ona je na kraju svoju ulogu izbjegavala, shrvana gubitcima i muževom nevjerom.
Ja sam odučila da neću slijediti njezin primjer.
Sišla sam niz pokrajnje stube i odmahnula zbunjenom dvorjaninu da se makne
ne bih li pristupila ženi. Stražari su se već bili naoštrili, no zanemarila sam njihove
upozoravajuće poglede.
Dijete je imalo velike oči, smeđe poput majčinih, no njegove bijahu prazne,
kao da je u njima utrnut svaki osjećaj. U tom trenu kao da me je prožeo kakav
drevan instinkt, ja ispružih ruku u raskošno izvezenu rukavu, položih ju djetetu
na glavu i prošaptah molitvu.
Žena je zajecala i pala na koljena zagrlivši dijete. »Neka Bog čuva Njezino
Veličanstvo«, začuh ju, jer toliko sam mogla razumjeti.
»Ne«, uzvratih. Odjednom su mi na oči navrle suze. »Neka Bog čuva tebe,
rusko dijete.« I pružih joj ruku.
Ona se nagne naprijed i ruku mi ne prihvati svojom, već na nju spusti ispucane
usne. Osjetih da je duboko udahnula, kao da je pred njom nadzemaljsko biće.
Okrenuh se prema dvorjaninu koji je zurio u me razrogačenih očiju, uzeh tanjur
iz njegove ruke i predah ga ženi. Ona ga prisloni na grudi, a niz mršavo lice
potekoše suze. No brzo je nestala među svjetinom koja je, nakon darivanja, čekala
da odemo i da se postave štandovi s hranom te da počne zabava u kojoj su mogli
uživati do kraja dana.
Kad sam ponovno stala kraj Saše, on reče: »Vi ste moj ponos.«
Ja se nisam osjećala ponosno, već oslobođeno. Više se nisam skrivala, nisam
živjela u strahu od nihilista, od smrtonosne eksplozije ili nekoga drugoga
grozomornog čina. Takvo se što i dalje moglo dogoditi, no toga sam dana nadišla
strah. Držala sam se kao prava Romanova.
Mi smo to Rusiji bili dužni. Zaklela sam se da to neću zaboraviti.
ʛ季
SAŠA JE ZAHTIJEVAO da nastavimo po starom. Tvrdio je da se tako ima čemu nadati

dok podnosi beskrajne sastanke kabineta ili rješava probleme u Carstvu i zahtjeve
braće i stričeva koji bi mu banuli u ured kad god bi se bavio kakvim prijeporom
ili prigovorom, a njih su imali vječito. Nitko od njih nije odlazio zadovoljan jer bi
im Saša naredio da izađu van ako bi odbili napraviti ono što bi im rekao.
152
Zbog svega toga Saša je počeo previše piti. Nije pio za dana, dok je izvršavao
svoje dužnosti, no zato bi se nakon večere često znao zatvoriti u svoju sobu. Prije
no što bih otišla na počinak, na prstima bih ušla u njegovu sobu i našla ga izvaljena
na uleknutu kauču, pokraj prazne boce votke. Njegov sluga Ivan nad njim bi bdio
iz kuta sobe, dok bi glavni dvorjanin, Tanjin muž, princ Obolenski, uzrujano
koračao hodnikom. Prebacila bih deku preko onesviještena muža - u takvom se
stanju nije dao probuditi - uklonila bocu, a onda ukorila princa koji bi me
stao uvjeravati kako će učiniti sve što može ne bi li ograničio Sašino piće. Znala
sam da će dati sve od sebe, i da ga Saša neće poslušati, no bilo mi je važno izraziti
svoje nezadovoljstvo.
Kako bih olakšala Saši, ponovno sam uvela stari raspored. Zimu smo proveli
u gradu, gdje smo odlazili na operu i balet, a u Zimskom dvorcu održavali gala
večere na kojima sam ja blistala, a Saša gunđao. U proljeće smo otišli u Gatčinu
gdje smo mogli uživati u prirodi. U rano smo se ljeto preselili u Peterhof na obali
mora, potom u Livadiju na Krimu kako bismo izbjegli vrućinu. A najesen smo
otputovali u Dansku kako bismo se našli s obitelji.
Pridružili su nam se Alix i Bertie s djecom. U Kopenhagenu Saši je vidno
laknulo što se maknuo od Rusije. Za razliku od carskih pretjerivanja, moji su nas
roditelji primili skromno, u domaćem ruhu, što me je podsjetilo na moje haljine
iz djetinjstva.
»Konačno smo izašli iz zatvora!« zagrmio je Saša kad je zakoračio na dok i
krenuo zagrliti mojeg oca i braću. Valdemar se još nije bio oženio, ali Frederik
jest pa je dobio i djecu. Moju smo najmlađu sestru Thyru viđali rijetko jer se njezin
muž nije dao nagovoriti da napusti Austriju, no zato je brat Vilhem iskoristio
priliku da zajedno sa suprugom Olgom i šestero djece dođe iz Grčke.
Mi, žene, preuzele smo brigu nad razigranom djecom među kojima su bila i
moja. U Fredensborgu Saša je uživao u šetnjama uz jezero, ribarenju, jahanju,
veslanju i večerama na trijemu. Dječaci su jurcali oko njega, a on im je uvijek bio
spreman pomoći staviti mamac na udicu ili zagaziti u jezero do koljena i izvući
nasukan čamac. U suton je, u oblaku dima cigara, odlazio u šetnje s mojim ocem,
braćom i Bertiejem, a za njima bi, poput neposlušnih učenika, krenuli i dječaci jer
kamo god je išao tata Saša, i oni su htjeli s njim.
U Danskoj se bio smekšao. Manje je korio Nikija, uzdržavao se od pića i više
se osmjehivao - onim svojim milim smiješkom od kojeg bi mu se naborale vjeđe.
Kad bi se dječaci zaigrali i počeli na njega bacati čarape pune vode, a onda vrišteći
razbježali jer bi on krenuo za njima, Saša se znao tako smijati da je mama jednom
rekla: »Čini mi se da čujem sretnoga cara.«
»On i jest sretan, ovdje«, uzvratila sam i zavalila se pokraj Alix u naslonjač
od vrbovih šiba pušeći tanku rusku cigaretu. Tu moju naviku ni jedna od njih nije
odobravala.
»A je li i carica sretna?« upita Alix i pogleda me ispod oka.
153
Prije no što sam joj uspjela odgovoriti, ubacila se mama: »Naravno da jest. Pa
ja sam joj to i rekla. Kad se dvoje ljudi posvete jedno drugome, onda se rodi i
ljubav.«
A ljubavi je bilo. Među plahtama koje su, osušene na suncu, mirisale na
lavandu, Saša i ja smo se ponovno predavali strasti i smijali se kao djeca. Mama
bi podigla obrvu kad bismo ujutro ustali kasno i sjeli za doručak još raščupani.
Kao da je u Danskoj nekom čarolijom Carstvo za nas prestalo postojati.
Neopterećeni dužnostima, mogli smo biti samo muž i žena, otac i majka, željni
ljubavnici.
»Da mogu, proveo bih naše dane ovako u miru«, uzdahnuo je Saša kad je
došlo vrijeme za odlazak. »Vaš narod zna kako uživati u jednostavnu životu.«
Saša je bio Rus svim svojim srcem, no ono malo vremena provedenog u
Danskoj ugrijalo mu je dušu.
154
DVADESET I PRVO POGLAVLJE
N etko je izgubio podsuknju«, Miechen je uprla prstom u kut dvorane Nikolaj

gdje su stajali mnogi lonci s biljkama i cvijećem iz staklenika.
»Eno tamo, pokraj ljubičastoga grma.«
Kad sam primijetila zgužvanu tkaninu, tek koji metar od dviju velikih
kneginja zabavljenih razgovorom, pokrila sam rukom usta da prigušim hihot.
»Pitam se čija je!«
»Čija bila da bila, i njezina bi se vlasnica morala skrivati iza grma«, dobaci
Miechen. Kad je usne izvila u smiješak, ja sam prasnula u smijeh.
Bile smo na balu u Zimskom dvorcu, upriličenom u povodu zaruka velikog
kneza Sergeja, Sašina dvadesetsedmogodišnjeg brata, i princeze Elisabeth od
Hessena i Rajne, jedne od brojnih Viktorijinih unuka.
Brak sam dogovorila ja. Sergej je, kao odrastao muškarac, ispunio sva
očekivanja iz mladosti. Bio je viši od metar i osamdeset, ali i dalje izrazito vitak
te je u sebi nosio određenu žestinu koju su mnogi krivo iščitavali kao naprasitost.
Nakon što je završio izobrazbu, bio je imenovan zapovjednikom carskog odreda
Preobraženski, elitne jedinice koju je osnovao Petar Veliki. Sergej se vojnoj
karijeri posvetio jednako revno kao što je nekoć sjedio za knjigom. No ipak je već
dugo bio samac pa sam to odlučila popraviti.
»Njemu treba supruga«, napomenula sam Saši. »Osim Vladimira, ni jedan od
Vaše braće nije oženjen. Moja je dužnost ugovarati brakove za članove obitelji,
kad Vi već nemate interesa. Sergej će uskoro imati trideset godina. Imam li Vaše
dopuštenje? Veliki je vojvoda od Hessena i Rajne nakon smrti supruge ostao sa
četiri neudane kćeri, od kojih bi jedna mogla biti prikladna.«
Saša se namršti. »Je li to onaj Nijemac što se oženio jednom od Viktorijinih
kćeri?«
Nisam očekivala da će on takvo što znati jer ga, osim navada trošenja, nisu
zanimala zbivanja ni u vlastitoj obitelji. »Da. Bio se oženio njezinom kćeri Alice
koja je umrla od difterije. Praktički je Viktorija odgojila njezine kćeri jer joj je
Alice bila među najdražima. Njezino odobrenje neću dobiti tek tako.«
»Ako ikako«, dobaci Saša. »Nakon propala braka moje jadne sestre Marije i
onog vepra Alfreda, sumnjam da će Viktorija dopustiti da se itko iz njezine
obitelji vjenča s Romanovim. A sumnjam i da će Sergej to htjeti«, on doda
namrgođeno.
155
Nisam htjela spominjati Mariju. Ona je svoju dužnost bila izvršila i rodila
petero djece, no njezin je brak bio nikakav pa je, čim su joj djeca porasla, zatražila
da živi odvojeno od muža. Od majke je bila naslijedila posjede u vojvodstvu Saxe-
Coburg gdje je mogla živjeti.
»Ali zašto ne bi?« uzvratih. »Vaša je majka bila princeza od Hessena,
posjećivala je Hessen-Darmstadt s Niksom i Vašom braćom. Sergej je tijekom
djetinjstva zasigurno upoznao princeze.«
»Ja nisam nikad posjetio Hessen-Darmstadt s majkom«, on uzvrati hladno,
»ali imate moje dopuštenje. Vrijeme je da se Sergej oženi. Krajnje vrijeme. Ne
želim da nas sramoti.«
Nisam razumjela zašto to govori. Od Sašine braće, Sergej je bio najmarljiviji,
i nikad se o njemu nije čula ružna riječ. Najmlađi je brat, veliki knez Pavao, u
svojoj dvadeset i trećoj godini već zavodio i ostavljao ljubavnice, dok je stariji
Aleksej bio na zlu glasu zbog svojih osvajanja. Jedino se Sergeju nije imalo što
zamjeriti.
Louis od Hessena i Rajne nam je poručio da je njegova druga kći, Elisabeth -
ili Ella kako su ju zvali u obitelji - najprikladnija za udaju. Ella je imala devetnaest
godina, a svemu je išlo u prilog i to što su Sergej i ona, usprkos velikoj udaljenosti,
ipak bili uspostavili vezu nakon što mu je ona poslala ganutljive izraze sućuti u
povodu smrti njegove majke i oca.
Kad je doznao da je Ellin otac pristao i da će se on založiti kod Viktorije da
brak odobri i kraljica, Saša je pozvao Sergeja da dođe iz mjesta Krasnoje Selo
gdje je Sergej veći dio godine provodio zajedno sa svojom jedinicom. Iščekujući
ishod njihova razgovara, koji se odvijao u Sašinoj sobi, nervozno sam koračala
svojom. Pretpostavljala sam da će Saša početi vikati čim mu se Sergej suprotstavi.
No iz sobe nisu dopirali nikakvi zvuci. Kad je Sergej konačno došao k meni,
stao je uspravno kao štap u zeleno-zlaćanoj odori, vrteći oko malog prsta srebrni
prsten koji je nekoć pripadao njegovoj majci. On objavi: »Vjerujem da Vam
trebam čestitati, Veličanstvo. Vjenčat ću se s princezom Elisabeth od Hessena i
Rajne.«
»Ja Vama trebam čestitati!« uskliknula sam od sreće, zanemarivši to što mi se
obratio naslovom, jer Sergej nikad nije propuštao službeno osloviti članove
obitelji.
»Ne.« On se nakloni. »Jedino Vi zaslužujete čestitke, Vaše Veličanstvo.«
Ostavio me je u pomalo razdraženu stanju jer nisam znala je li zadovoljan ili
nije. Kad sam pitala Saša kako se ponio Sergej, moj je muž napravio grimasu.
»Rekao je: >Kako nalaže Vaše Veličanstvom Mislim da bi Vam bolje bilo da
svoju radost podijelite s nevjestom.«
»Ne razumijem zašto mu Sergej nije drag«, povjerila sam se Miechen jednog
poslijepodneva netom prije no što je stigla Ella, kad smo se našle na čaju. Dok su
naši muževi bili i dalje u zategnutim odnosima i jedva razgovarali jedan s drugim,
156
mi smo odlučile ostati prijateljske suparnice, šogorice koje se u sezoni zabavljaju

i natječu. »Sergej možda nije razgovorljiv kao Vaš Vladimir, poduzetan kao
Aleksej ili susretljiv kao Pavao, ali on je vrlo fin, mlad čovjek, makar je malo
hladan i strog poradi svojih dužnosti.«
Miechen se podsmjehne kroz nos. »O, nije on toliko hladan koliko Vam se
čini.«
Naravno, nešto je bila načula. No, na moje iznenađenje, nije mi htjela povjeriti
što, sve dok joj nisam zaprijetila da ću Sergeja pitati sama - ta bližilo se vjenčanje.
»Ne, to ne smijete«, ona uzvrati sva usplahirena. »To nipošto ne smijete
spominjati.«
»Ali što ne smijem spominjati? Ima li on kakvu ljubavnicu ili mu je rulet
porok?« Ne bih time bila iznenađena jer mi se činilo da svi Romanovi, osim Saše,
a možda i Vladimira, moraju, kao da ih je tko prokleo, tjerati supruge u očaj
svojom neizlječivom žudnjom za balerinama, kockom ili kakvom drugom
nevoljom.
»Da je barem to...« Miechen se nagne bliže. »Rekli su mi da je u pitanju jedan
njegov sluga, a osim toga, zna se da on posjećuje određena javna kupališta.
Suosjećam s nevjestom. Jadnoj će djevojci trebati sva potpora.«
U prvom sam se trenutku zbunjeno zagledala u nju. A onda, kad mi je sinulo
o čemu govori, uzvratih: »Nikad ne bih pomislila da ćete i Vi izgovoriti takve
gadosti o članu naše obitelji.«
»No dobro.« Ona se odmakne. »Pitajte Sašu, ako želite.«
Znala je da se to pak neću usuditi. Saša bi se užasnuo od same pomisli da ja
za to znam, a kamoli da o tome razgovaram i povezujem to s njegovim bratom.
No sjetila sam se što mi je kazao još prije nekoliko godina: »Moj brat Pavao mi
je rekao... neke stvari. Stvari koje ja neću ponavljati.« Ja ga nisam ništa pitala.
Nisam željela znati. Tad sam već bila čula za muškarce kojima su draži muškarci.
U Sankt Peterburgu sam živjela dovoljno dugo da bih znala kako u društvu, pod
njegovom uglađenom površinom, ima bluda i nedoličnih veza. Ali Sergej - to mi
se činilo nevjerojatnim.
Za vrijeme gala večere nakon vjenčanja nisam primijetila ništa zašto bih
povjeravala u ono što mi je natuknula Miechen. Ella je bila lijepa, vitka, plavooka,
svijetlosmeđe kose, klasična, ovalnog lica i ljupkih usana. Sergej se pokraj nje
činio sav raznježen. Nadvisivao ju je, no svako bi se malo prignuo kako bi joj
nešto šapnuo u uho - bili su prava, romantična slika velikog kneza i kneginje.
Sad su njih dvoje plesali. Nakon što smo se Miechen i ja nasmijale do suza
zbog neznane dame što je izgubila podsuknju, primijetih kako moja šogorica opet
pogledom pretražuje dvoranu ne bi li našla nešto što će je zabaviti. Saša se bio
povukao rano, kao što je često znao činiti na dvoru, no ja sam bila ponosna što
sam ugovorila taj brak pa sam odlučila ostati, iako je to značilo da ću u neko doba
morati narediti orkestru da prestane svirati, a uzvanicima poželjeti laku noć.
157
»Je li ono Niki?« Miechen podigne lornjon što joj je visio o zlatnu lancu na
raskošnim grudima. Nakon što je rodila djecu, Miechen je izgledala poput jedre
matrone, no zbog tog se viška kilograma doimala još robusnijom. »Jest, on je.
Izgleda da ga je očarala ona Ellina sestra nalik na mišicu. Kako se ono zove?«
Ljutito je coknula jezikom. »Već su mi je dvaput predstavili i opet sam
zaboravila.«
»Alexandra.« Pogledah kamo i ona. »Ella je zove Alicky.«
»Da, Alicky. Eto kakav je dojam na mene ostavila kad sam joj zaboravila ime.
Čini mi se da, nažalost, nije nimalo nalik na sestru.«
Složila sam se. Alexandra od Hessena i Rajne nije sličila sestri. Ipak, imala je
samo dvanaest godina. Bila je četiri godine mlađa od mojeg Nikija koji je navršio
šesnaest, čime je postao punoljetan i dobio počasni čin u husarskoj pukovniji. Te
je večeri nosio vojnu odoru. Njegovoj je vitkoj figuri pristajao crveno-crni
kamzol, te zlatnim vrpcama i krznom obrubljena jakna s kićankama, prebačena
preko jednog ramena.
»Niki je baš ljubazan«, promrmljala je Miechen. »Posvetio se toj jadnoj
fraulein.«
Izazivala me je, a znala sam i zašto. Moj se sin uistinu činio posvećenim
Alicky koja je pred njim sjedila. Gledala ga je ozbiljna lica, a on se bio raspričao,
što je malokad činio u javnosti. Kao i Saši, i njemu je na društvenim zbivanjima
bilo neugodno. Jednom mi se, tiho i oprezno, povjerio kako se zbog mršave građe
osjeća sićušnim pokraj kršnih rođaka Mihajloviča koji su se pak šepirili kao pravi
Romanovi.
»A Saša se tuži kako je odveć sramežljiv«, nastavila je Miechen. »Promijenio
bi mišljenje da sad vidi Nikija. Kakva šteta što je naš car tako rano otišao u
krevet.«
Pogledah ju. Ona se osmjehne. »Morat ćete pripaziti, Minnie. Jer, ostavite li
ovo dvoje nasamo još neko vrijeme, možda ćete na koncu morati progutati svoju
mržnju prema Pruskoj.«
»Oprostit ćete«, rekoh i požurih k sinu koji nije ni primjećivao da se
približavam. No Alicky od Hessena jest jer je problijedjela kao krpa. Nije tako
neprivlačna, pomislih kad je ustala i nespretno se naklonila. Bila je visoka za
svoju dob, mršava, tankih usna, ali kraljevska nosa i guste zlaćano-bakrenaste
kose. Najljepše su na njoj bile plave oči, s natruhom sivoga, koje su se pod
promjenljivim svjetlom električnih svjetiljaka i plinskih svijećnjaka činile gotovo
ljubičastima.
Učinila mi se ljepuškastom djevojkom koja će izrasti u lijepu ženu, iako manje
lijepu od svoje sestre. I u tom sam trenutku shvatila da mi se, zapravo, ne sviđa.
Bila je lijepa njemačka djevojka kojoj je moj sin, carević, posvećivao previše
pažnje, kao što je Miechen primijetila - a to me je zapeklo. No potisnula sam svoje
nezadovoljstvo - Niki je zasigurno samo bio pristojan prema stranoj gošći na
158
dvoru, sestri svoje tete. Trebalo mi je biti drago što se tako uključio, umjesto da
sramežljivo stoji po strani, kao što je inače činio, i čeka kad će večera završiti ne
bi li se vratio svojim knjigama.
»Vaše Carsko Veličanstvo«, ona promrmlja.
Nasmiješih se i pokazah joj rukom da ustane iz naklona. Njoj najednom
obraze i vrat oblije žarko crvenilo. »Minnie«, rekoh nastojeći zvučati prisno. »Sad
kad ti se sestra udala za našeg Sergeja, sad si nam i ti obitelj. A mene svi u obitelji
zovu Minnie.«
Ona spusti pogled i zamukne.
»Alicky mi je pričala koliko joj se svidjela Rusija«, ubaci se Niki. Zamijetih
da mu glas drhti. Namjestila sam mu jaknu na ramenu, kao da bi u protivnom
spala, dobacivši: »Je li, dušo?« Nisam primijetila da je ona išta rekla, umalo sam
dodala, kad sam vratila pogled na nju. »Ti već dugo nisi bila tu. Pa nije Rusija
samo Sankt Peterburg.«
One crvene mrlje proširiše se i na njezin mršavi dekolte. Nosila je svilenu lila
haljinu koja je davno izišla iz mode. Pretpostavljala sam da ju je sama sašila.
Viktorija prema svojoj obitelji nije bila velikodušna, premda ju je opsesivno
nadzirala. Trebala sam se sažaliti nad djevojkom. Majka joj je umrla dok je još
bila dijete, a otac joj je bio neutjecajan, osiromašeni vojvoda. Čak me je u nekoj
mjeri podsjetila na mene u tim godinama, u toj skromnoj opravi. No ipak mi se
činilo da onako stidljiva i smiješno rumena, nema nimalo mojeg duha i
samouvjerenosti.
»Da, Vaše Veličanstvo«, ona uzvrati.
Bilo je očito da ju neću navesti na razgovor.
»Sine.« Kucnuh ga lepezom. »Ne misliš li da je vrijeme da se posvetiš sestri?
Ksenija bi možda željela zaplesati. A s kim će ako ne s tobom?«
»Sa Sandrom«, on uzvrati, na moje iznenađenje. Prije bi se odmah ispričao i
krenuo napraviti ono što sam mu rekla. »Ona s njim pleše cijelu večer.«
»Pa, on joj je rođak. Pođi k njoj. Moraš. Već je kasno, a carević mora otplesati
barem jedan ples sa sestrom prije no što završi bal. Dvor to očekuje.«
Na tren me je pogledao kao da će odbiti. Moje je iznenađenje preraslo u
nevjericu kad se okrenuo prema Alicky i predložio: »Želite li zaplesati sa mnom
i mojom sestrom?«
Pomislih da će se djevojka onesvijestiti. Bila je crvena kao rak. No ona mu
stidljivo kimne i prozbori tako tiho da sam ju jedva čula: »Ako se s tim slaže
Njezino Veličanstvo.«
»Mama?« Niki me odlučno pogleda. U tom mi je trenutku postalo jasno da
moj mali dječak više nije tako malen.
»Naravno.« Prisilih se nasmiješiti.
159
Niki stane u stranu da joj napravi mjesta. Ona se bila sva zbunila i umalo mi
se zaboravila ponovno nespretno nakloniti. Kretala se poput mljekarice. Zar
Viktorija nije naučila svoju unuku ono najosnovnije o ponašanju na dvoru?
Pa ipak, kad su ona i Niki krenuli u dvoranu potražiti Kseniju, učinilo mi se
da su im koraci usklađeni i da su se malko nagnuli jedno prema drugome, kao da
im je zajedno lijepo.
ʛ季
»MISLIM DA BIH SE MOGAO OŽENITI njome kad postane punoljetna«, rekao je Niki
za mjesec dana kad smo sjedili za doručkom. Druga su djeca već završila s
doručkom i otišla gore na poduke. Saša je bio odredio koliko dugo smiju sjediti
za jelom, ali toga sam jutra za Nikija napravila iznimku. Nije mi se činio svoj, bio
je odsutniji duhom nego inače. Premda ga je Saša ljutito odmjerio ponad novina,
rekla sam mu neka ostane za stolom i pojede do kraja.
»Oženiti se kime, sine?« Otpila sam čaj i pogledala u njegov tanjur. Omlet je
bio pojeo dopola. »Molim te, pojedi to. Previše si mršav.«
On stavi zalogaj u usta. Prestravljivala ga je pomisao da će ostati malen. Sad
su mu usta bila puna pa nije mogao odgovoriti, no zato se oglasio Saša ne
podigavši pogled s novina.
»Valjda ne govoriš o onoj djevojci od Hessena. Čuo sam da si uzdisao za njom
dok je bila tu, da si išao u Sergejevu novu palaču kad god si mogao te kočijom s
njom odlazio u Ljetni vrt. Pokazati takvu gostoljubivost sestri stričeve supruge, to
je lijepo, ali sad kad se vratila u očevo vojvodstvo, nadam se da ćeš prestati s tom
budalastom privrženošću.«
Niki se nemilo iznenadio: »Zar ste me Vi pratili?«
Saša se zacereka. »Ohrana je zadužena za sigurnost moje obitelji. Misliš li da
si mogao dolaziti i odlaziti u palaču a da to nitko ne primijeti?«
»Saša.« Spustila sam mu novine na stol. »Zar je to stvarno bilo nužno?«
»Jest«, on uzvrati. »Nismo toliko sigurni da bi moj sin i nasljednik mogao bez
pratnje skitati s nekim curetkom po gradu.«
»Ona nije curetak.« Niki skoči na noge. »Ona je princeza. I - i nisam uzdisao
za njom.« Glas mu je zadrhtao kad ga je Saša pogledao poluzatvorenih vjeđa.
»Nisam.«
»Ako ti tako kažeš.« Saša nije zvučao ljutito, premda je s Nikijem malokad
imao strpljenja. Sada se čak i nasmiješio. »Vidi, vidi. Naš medvjedić ipak zna
pokazati zube.«
160
»Ja sam joj drag.« Niki se uspravi. Smilio mi se kad je isturio mršava prsa. »I
ona je draga meni. Obećali smo jedno drugome da ćemo se dopisivati. Smijem li
joj slati pisma koja neće čitati Ohrana?«
»Dušo, tvoj doručak«, upozorih ga. »Ohladit će se.« Namjerno nisam ništa
rekla, ali nisam željela da se moj sin oženi osiromašenom Njemicom. Takvo je
što bilo dovoljno dobro za velikog kneza. Ali ne i za carevića.
»Oče?« Niki je i dalje stajao. »Smijem li?«
Saša spusti pogled na novine. »Ako ti to želiš. Tvoja ću pisma slati osobno.«
»Hvala, oče.« Niki je sjeo za stol, pojeo doručak, naklonio se i izišao. Nije
me poljubio u obraz kao što je uvijek činio prije poduka.
Čim je otišao, okrenuh se prema Saši. »Ako on to želi? Vi ćete mu slati
pisma?«
Saša slegne ramenima. »Želi joj napisati koje pismo. Što je u tome loše?«
Posegnula sam za svojom tabakerom, premda sam bila odredila da neću pušiti
za stolom. »Loše je to što je ona princeza, kao što je Niki i rekao. Neudana
princeza upitne budućnosti, mogla bih dodati, čijoj je starijoj sestri upala sjekira
u med kad se udala za carskoga velikog kneza.«
»Taj ste brak dogovorili Vi. Hoćete li pripaliti tu cigaretu? Meni ne smeta.«
Iz čistog prkosa, ja ju odložih sa strane. »Brak sam dogovorila radi Sergeja.«
»I ja sam Vam na tome vrlo zahvalan, Manja. Laknulo mi je kad sam vidio
kako je Sergej očaran suprugom.« On preklopi novine pa doda podrugljivim
tonom: »Hoćemo li se sada prepirati? Danas trebam obići konjaničku akademiju.
Ako hoćemo, onda počnimo odmah, jer ću inače zakasniti.«
Uputih mu mrgodan pogled. »Kao što rekoh, ona je neudana, a Nikija je
smotala oko malog prsta. Zar je on dosad pokazivao interes za djevojke?« Zažalila
sam čim sam to izrekla. Time sam svog muža nepromišljeno podsjetila da je
strahovao za Sergeja sve do pred samo vjenčanje. A nakon njega, mladencima je
dodijelio palaču Beloselski-Belozerski da u njoj žive. Takva je velikodušnost u
Sašinu slučaju značila da je umiren. Sergejeve su sklonosti prestale biti sumnjive
onog časa kad je pristao skrasiti se sa suprugom i osnovati obitelj.
»Nikija i trebaju zanimati djevojke«, otpovrne Saša. »On je sada muškarac.«
»Dosad je pokazao interes za samo jednu. Nju. On ima tek šesnaest godina.
Kako može znati koga će htjeti oženiti?«
»A ona ima... koliko? Trinaest?«
»Dvanaest«, jetko priklopih.
»Premlada je za udaju. Minnie, naš sin se mora malo iživjeti. Sad se zaljubio
u lijepu princezu iz Hessena i želi joj pisati pisma. Pa dopustite mu. Proći će ga.
U njegovim godinama mi muškarci uvijek se želimo oženiti prvom djevojkom
koja nam zapne za oko. Ali, na kraju, mi to ne napravimo.«
161
Gurkala sam cigaretu po stolu. Znala sam da ima pravo, no nisam mu to

željela priznati.
»Ako mislite da će mu to činiti bolje«, on nastavi, »mogu pitati Pavla da mu
nađe balerinu. Mislim da je ona mlađahna Mala K. što pleše u Marijinskom teatru
slobodna. Čujem da joj se sviđaju veliki knezovi.«
»Sviđa joj se novac velikih knezova«, dobacih. »Matildi Kšesinskoj od malih
stvari jedino odgovaraju baletne papuče. Sve drugo je, uključujući i njezine
prohtjeve, preveliko i vulgarno.«
On se nagne i poljubi me u usne. »Ona nije kao Alicky od Hessena, praznih
džepova i priprosta, ha?« Onda mi podigne bradu. »Jesmo li se dogovorili?«
Nevoljko kimnuh. »Ali neka ostane na pismima. Ella sad ovdje živi i pozivat
će sestru u posjete. Možda ćemo Alicky viđati češće nego što bismo to željeli.«
Saša se zasmijulji. »Uvjeren sam da ćete ju u tom slučaju podsjetiti gdje joj
je mjesto.«
Kad je izašao, pripalila sam cigaretu i zavalila se u naslonjač da ju popušim.
Dakako. Pokuša li ona opčiniti Nikija, bogme ću ju podsjetiti.
162
DVADESET I DRUGO POGLAVLJE
K ad je napunio devetnaest godina, Niki je primljen u pukovniju

Preobraženski, pod Sergejevim zapovjedništvom, te je otišao živjeti u
stožernu utvrdu u mjestu Krasnoje Selo. To je mjesto jugoistočno od grada i nije
daleko, no Niki je tada veći dio godine izbivao iz doma pa mi je silno nedostajao.
Svakog sam mu tjedna slala pakete sa čistom posteljinom i pisma puna savjeta,
čega se zasigurno sramio, jer je u vojsci trebao imati isti tretman kao i svi drugi.
Moj je Georgij u to vrijeme navršio šesnaest. Izrastao je u visokog i lijepog
mladića, no i dalje ga je mučio bronhitis zbog kojeg sam se stalno brinula. Kao
drugi sin u obitelji, bio je predodređen za vojnu karijeru. Saša je govorio kako ga
će ta boljetica proći, no liječnici su tvrdili da on ima slaba pluća i da život u
vojarnama ne dolazi u obzir.
Ksenija je, u svojoj dvanaestoj, počela pupati ženstvenošću. Njezina se
zaljubljenost u rođaka Sandra bila razvila u obostranu ljubav te su izrazili želju za
vjenčanjem. Saša i ja smo im rekli da to nećemo dopustiti sve dok Ksenija ne
napuni osamnaest. Svojoj sam kćeri napomenula kako mora sazrijeti prije no što
se odluči nekomu tako posvetiti, no ona se nije dala pokolebati. Saša se smijao:
»Ili će se udati za Sandra, ili će biti usidjelica. Nema sumnje da je Vaša kći.«
»Moja?« uzvratih. »Tu romanovsku tvrdoglavost samo je od Vas mogla
naslijediti.«
Miša je napunio osam i bio je naše najmirnije dijete. Ni u jednom od predmeta
nije se posebno isticao, ali mu nije nedostajalo upornosti. Olga tada još nije imala
ni šest te su ona i Miša, zbog razlike u godinama, veći dio vremena provodili u
Gatčini. Ja im se, uza sve svoje obveze, nisam mogla posvetiti onoliko koliko sam
željela. Znala sam da ih moram pripremiti za budući život, no vjerovala sam da
su na selu zaštićeni, a i mi smo im dolazili čim bi sezona završila.
No Olga mi je bila zagonetka. Mišu je obožavala, a Saši uvijek trčala u
zagrljaj da ju podigne i zavrti. Haljine, koje sam za nju bila naručila, nije htjela ni
probati, već bi ih bezvoljno prebirala. Stalno je tražila, tad već pohabanog,
plišanog medvjedića kojeg joj je za drugi rođendan bio poklonio Saša, dok se
drugim igračkama, koje sam joj ja kupila, nije htjela igrati.
»Dušo, daj da operem medu i prišijem mu oči. Izgubio je svoja puceta. Sad je
slijep.«
163
Kad sam joj htjela uzeti medvjedića, ona ga je pritisnula na prsa i uzvratila:
»Moj medo nije slijep. Ti si.«
Njezine su me riječi podsjetile na Alixne: O, Minnie. Zar si slijepa? Zbunjena
i povrijeđena, okrenula sam se i otišla. Od sve svoje djece, jedino do Olge nisam
uspijevala doprijeti, no Saša me je tad utješio rekavši: »Ona Vas sad malokad
viđa. Ali čim počne ići na balove, bit ćete joj najdraži. Tko će ju uljepšati ako ne
njezina majka?«
Ja nisam mislila da će Olga izrasti u ljepoticu, poput Ksenije. Za mojom su se
starijom kćeri, zagonetna lica i graciozne figure, glave već bile počele okretati.
Tješila sam se mišlju kako će se Olga, dok bude odrastala, oslanjati na Sašu i
Mišu.
Ja sam bila posvećena majka svoj svojoj djeci, no njezinu ljubav nisam kanila
prositi.
ʛ季
»PET STUDENATA«, napomenuo je Saša bezbojnim glasom. »Nosili su korice

knjiga u kojima je bio skriven eksploziv. Mi smo, zbog izgradnje crkve, išli
ulicom uz kanal Gribojedov, a to nisu očekivali. Tako smo izbjegli njihov napad.
Ohrana ih je uhitila.«
Vozili smo se kočijom kroz park Gatčina, nakon što smo se vratili iz Sankt
Peterburga, kamo smo bili otišli vidjeti nedovršenu crkvu Kristova uskrsnuća,
znanu i kao crkva Spasa na krvi, koju je Saša dao izgraditi na mjestu
Aleksandrova ubojstva.
Od same pomisli da smo mogli poginuti na tom istom mjestu, briznula sam u
plač. »Saša, ja sam mislila ste nas riješili tih mora. Mislila sam da je s tim gotovo.«
»Manja, nemojte.« Nezgrapno me je potapšao po ruci jer je za nama išla
pratnja, a Saša u javnosti nije volio pokazivati osjećaje. »Činim sve što mogu, ali
oni su poput štakora, samo se množe i šire zarazu. Ona petorica će biti smaknuta,
no ja ne znam kad će osvanuti drugih pet. Mrze me jer im ne želim dati ono što
traže. No ja sam za Rusiju spreman i umrijeti. I neću prestati izvršavati svoju
dužnost sve dok me ne zaustave.«
»A što oni žele? Ovako nas uhoditi?« Ljutito sam brisala suze.
On odvrati pogled. »Vi znate što oni žele. Znali ste od početka.« Koliko me
je užasnulo to što su na nas htjeli baciti bombu, toliko su me prestravile njegove
riječi. On samo nastavi: »Zato ste mojeg oca onog dana pozvali na ručak.« Onda
me pogleda. »Griješim li?«
»Ne«, šapnuh.
164
»Tako sam i mislio. Drago mi je što smo to raščistili. Ne volim tajne među
nama.«
»Aleksandar... bi Vam bio rekao. Ja sam zahtijevala da Vam kaže.«
»Ali na kraju mi je rekao Vladimir. On je za to već bio znao. Naš otac nije bio
lukav koliko je mislio da jest. Vladimira je obavijestio urednik novina koji je
trebao objaviti proglas. I hvala Bogu što je to napravio. Jer sad bih morao ukinuti
ono što nikad ne bih ni dopustio. Ako su nihilisti ubili onog tko im je htio dati to
što su tražili, što bi tek onda napravili kad bi to i dobili?«
Ugrizla sam se za usnicu prešutjevši da sam Aleksandrove težnje i sama
podržavala. Ali sada više ne. Ne otkako sam shvatila što je taj zahtjev
za reformom donio mojem svekru, i što bi mogao donijeti nama. I koliko god sam
se putem dobrotvornog rada zalagala za narod, morala sam se složiti s mužem.
Rusija nije bila spremna za tako drastičnu promjenu.
»Opraštam Vam«, doda Saša. »Znam da ste mislili kako činite ono najbolje.«
Kasnije o tome više nismo razgovarali. Ja tu temu više nisam spominjala, no
moji živci to svejedno nisu mogli izdržati. Kad je Saša primijetio u kakvu sam
stanju, prihvatio je poziv kavkaskih guvernera koji su svojem caru htjeli iskazati
lojalnost.
»Posjet će nam dobro doći«, rekao je. »Kavkažani su pošten narod, a car već
dugo nije posjetio taj kraj. Carskim ćemo vlakom otići s djecom i slugama. Tako
ćemo imati svu udobnost doma, ali bez ovih peterburških mora.«
»Zar nismo najesen trebali ići u Dansku?« upitah, na što mi nije ništa uzvratio.
Samo je stisnuo vilicu podsjetivši me na ono što je bilo. Kimnuh i rekoh: »Dobro
onda.«
U vlaku smo mogli uživati u svim udobnostima, ali ja se nisam mogla opustiti.
Carski je vlak bio raskošan, a vagoni spojeni, preobraženi u spavaonice
presvučene damastom, blagovaonice, salon, kupaonicu, sobe za služinčad i dvije
kuhinje. Naš je vlak bio obojen u plavo te je na vratima svakog vagona bio zlatan
grb s dvoglavim orlom, a pred njim je, strogo nadziranom prugom, išao potpuno
identičan vlak ne bi li se zbunilo potencijalne napadače.
U nekim drugim okolnostima, možda bih bila uživala. Niki je poradi puta u
vojsci dobio dopust. S obuke se vratio širokih ramena, a bio je pustio i bujne
brkove. Alicky od Hessena nije spominjao i ja ga nisam ništa pitala. Moj je
najstariji sin očito volio biti s braćom i sestrama. Oni su mu se smijali i zadirkivali
ga zbog kruta držanja, no on im se radovao, pogotovo Olgi koja ga nije puštala.
Čak je i Georgij bio prestao kašljati. Činilo se da mu je bolje, čak je bio dobio
malo boje u mršavu licu. Navečer, on i Ksenija naglas bi čitali Puškinove pjesme.
No ja ni u jednom trenu nisam mogla zaboraviti kako u tom udaljenom,
planinskom kraju možda idemo ravno u zasjedu, i to zajedno sa svim
osobljem, Ohraninim agentima u običnoj odjeći i kozačkom stražom. Prezirala
sam sve te mjere sigurnosti jer su me stalno podsjećale na opasnost.
165
Pa ipak, posjet nas je na koncu obradovao. Kavkažani su nas dočekali

ponudivši nam kruh i sol, darovali su nam čerkeske, njihove izvezene kaftane, a
za nas su se zavrtjeli i derviši. Sjedila sam u kaftanu, ravnopravno pokraj Saše.
Na Kavkazu je narod obožavao svoje vladarice.
Nakon mjesec dana krenuli smo u Gatčinu, a pred nama naš drugi vlak. Djeca
su tad već postala nemirna, svađala su se bez razloga, a Georgijev se kašalj
pogoršao pa sam mu noću na grudi mazala ljekovitu mast. Ksenija je čeznula za
Sandrom, razdvojenost joj je očito teško padala, a Niki je bio počeo pisati pisma
koja je slao, pretpostavljala sam, u Hessen.
Umorna i na rubu snaga, jedva sam čekala da se vratimo kući. No Saša je bio
raspoložen. Njega je uvijek radovalo vidjeti »radišan narod, nimalo nalik onim
udvoricama u Peterburgu«.
Truckali smo se u vagonu koji nam je bio dnevni boravak, na kraju vlaka.
Georgij je drijemao u naslonjaču, Ksenija i Miša su čitali, Olga crtala, a Niki pisao
pismo. Saša se odmarao i zijevao nakon previše votke za ručkom. Htjela sam
popušiti cigaretu pa sam se ispričala da moram na zahod. Svi su znali zašto idem
u hodnik, no ja sam se uvijek gradila da idem obaviti nešto drugo, premda je
jednom sa mnom izašao i Niki te smo pušili zajedno. Tu je naviku bio pokupio u
vojsci i nije mi se sviđala.
Tad ipak nije krenuo za mnom jer je bio zaokupljen pismom. U hodniku je
bilo hladno pa se zagrnuh šalom, onda izvadih tabakeru. I taman kad sam htjela
pripaliti, vlak poskoči. Šibica mi je opržila prste, cigareta ispala. Kad sam se
sagnula podignuti ju, zagluši me prodorna škripa metala. Vagon se tako naglo
zatresao da sam poletjela naprijed i pala. Uza zid hodnika počeh puzati prema
kupeu. Od straha mi je srce skočilo u grlo.
Nestalo je svjetla.
Ponavljala se ona noć kad je u Zimskom dvorcu odjeknula eksplozija i opet
smo bezumno srljali u užas. Samo što smo sad bili u nagnutom vlaku koji je izletio
iz tračnica. Čula sam kako čelik strahovito škripi i kako, usprkos kočenju, jezivo
struže po tračnicama. Klečala sam u hodniku, zapetljana u suknje, i gušila se od
smrdljive čađe kad je vlak najednom stao. Nekako se iskobeljah i ustadoh, a onda
u nevjerici ugledah smrskan vagon. Pregrada vagona bila je iskrivljena, a dio
krova me je poput oštre, nazupčane ograde, dijelio od obitelji. Sve se u trenu
zavrtjelo oko mene. Osjetih kako mi niz sljepoočicu curi nešto toplo. Podigoh
ruku i na prstima opazih krv.
»Minnie!« začuh Sašu kako viče. »Manja, gdje ste?«
»Ovdje sam!« doviknuh. »Ovdje sam, Saša!« Podigla sam suknje i provukla
se kroz iskrivljen okvir vrata. Saša je bio do pasa u kršu, leđima je pridržavao dio
urušena krova. Lice mu se grčilo, a tijelo drhtalo dok se upinjao svom snagom.
»Djeca«, on protisne. »Nađite ih. Ne znam gdje su.«
166
Stadoh ih zazivati, na što odozgor začuh Nikijev preplašen glas: »Mama,

ovdje smo.« Podigoh pogled i vidjeh ga kako viri kroz rupu na krovu. S njim su
bili Georgij, Miša i Ksenija. Nekako su se uspjeli popeti na krov.
»Olga. Gdje je Olga?« Premrla sam od straha. Učinilo mi se da ću povratiti
kad je Saša zastenjao pod krovom koji je već bio počeo kliziti. Panično stadoh
razgrtati krhotine. Na oštrim sam rubovima raskrvarila ruke dok sam dozivala
Olgu, no samo sam ponavljala u sebi: »Molim te, Bože, da mi je dijete živo.«
Smirih se tek kad se pojavio jedan od kozaka, noseći ju u rukama. Olga je u
nekom trenutku bila ispala iz vagona, no ostala je neozlijeđena. Kad sam ju uzela,
zajecala je: »Sve će nas ubiti.«
»Neće, dušo, neće.« Privinuh ju sebi. Kozak mi je pomogao izaći iz smrskana
vagona koji se, kad je vlak bio iskočio iz tračnica, zabio u drugi. Niki i djeca
poskakaše s krova i stadoše kraj mene.
Sašu su izvlačili više od sat vremena. Kozaci su, uz pomoć stražara i tajne
policije, razgrtali krš oko njega ne bi li mu oslobodili noge, a onda su pod krov
vagona podstavili gredu kako bi ga odigli s njegovih leđa. Imao je tek nekoliko
sekunda da se izmakne prije no što se krov stropoštao na pod. Hramajući je,
rasparanih hlača, s crnim masnicama na lijevom bedru, došao do nas i sve nas
zagrlio. Djeca su bila preplašena, u porezotinama i modricama. Odmah smo ih
pregledali i ustanovili da ni jedno nije ozbiljno ozlijeđeno. Georgij je kašljao zbog
prašine pa sam mu preko usta i nosa prebacila svoj svileni šal. No najviše me je
brinuo Saša. Njegovu je ozlijeđenu nogu trebalo previti. No on se, pod kišicom što
je počela sipiti, bio zagledao u dim i tiho rekao: »Pogledajte, Manja. Bog nas je
spasio.«
Željeznička je nesreća bila strašna. Parna lokomotiva i prvih šest vagona
iskočili su s tračnica i prevrnuli se na nasip. Da smo se bili vozili u jednom od
njih, svi bismo bili poginuli. Preživjeli su iz skrhanih kupea izvlačili poginule i
ozlijeđene, slomljena su tijela polagali na blato pod polomljenim stupovima sa
zapletenim žicama.
»Dok doznaju za ovo, proći će nekoliko sati«, primijetio je Saša. »Ono su
telegrafski stupovi. Moramo se snaći dok ne stigne pomoć.« Krenuo je prema
spasiocima i pozvao one što su oko mjesta nesreće tumarali kao izgubljeni duhovi.
»Djecu ne ispuštajte iz vida«, naredila sam kozaku.
Ksenija se bila pripila uz Olgu koja je nijemo i odsutno zurila preda se.
Krenula sam za Sašom. On se zaputio prema dijelu vlaka koji je najviše stradao.
Niki me uhvati za ruku. »Idem s Vama.«
Čvrsto sam se držala za njega dok smo šljapkali po blatu uz nasip i skupljali
razasute stvari - plahte, jastučnice, ručnike. Ja sam ih sve rasparala u vrpce za
zavoje dok je Niki, s pomoću upaljača i iveraka što su otpali od vlaka, potpalio
vatru da zagrijemo i prokuhamo vodu.
167
Saša se nije osvrtao na nogu koja je oticala dok je tražio preživjele. Niki i ja,
sluge i jedini liječnik koji je putovao vlakom, posvetismo se ozlijeđenima. Na kiši
smo, mokri do kože, gledali kako ljudi umiru od strašnih rana, od lomova i šoka.
U jednom me je trenutku Niki žurno dozvao. Nije uspijevao zaustaviti krvarenje
iz rane na prsima sluškinje koja je s nama putovala iz Gatčine. Ja joj ni ime nisam
znala.
»Ona ne može disati!« prestravljeno je viknuo. »Mama, kako ću joj
pomoći...«
»Prekasno je«, prošaptah. Djevojci je na usta navrla krv, na što je izdahnula.
Nikiju su oči bile pune suza. Nad djevojkom je učinio znak križa dok sam ja
samo bespomoćno stajala. Bila sam silno ponosna na njega, no i žalosna što
svjedoči takvu užasu.
Činilo mi se da je prošla cijela vječnost dok se nije oglasio prodoran zvižduk
spasilačkog vlaka. Naš je drugi vlak bio stigao u Borki. Kako su nam iz grada
uzalud pokušavali poslati telegram, posumnjali su na nesreću. Bila sam iscrpljena.
Jedva sam stajala na nogama kad su nam spasioci pritrčali pomoći. Saša ih je
otpravio zagrmjevši kako je on zbrinut i kako mora pomoći drugima. Tad sam mu
prišla.
»Pustite da liječnici i medicinske sestre preuzmu ozlijeđene«, rekoh. »Mi smo
učinili sve što smo mogli.«
Pogledao me je začuđeno, krvavih ruku od raščišćavanja krša, sav prekriven
čađom i prljavštinom. »Sve ovo«, on prošapće, »a za što? Da bi ubili mene?
Toliko smrti da bi smaknuli jednog čovjeka.«
Muža i djecu povedoh u spasilački vlak. Nakon što su naši smrskani vagoni
uklonjeni, krenuli smo u Borki. Tamo smo na peronu željezničkog kolodvora, u
poderanoj odjeći, održali misu za poginule. Saši su se, bez srama, niz pepeljasto
lice slijevale suze.
»Monstrumi«, šaptao je. »Za ovo će platiti.«
168
DVADESET I TREĆE POGLAVLJE
S tiglo je još molbi.« Spustila sam snop papira na Sašin zatrpani stol.
Do toga sam dana malokad ulazila u njegovu sobu, kad bi se u nju povukao.
»Trebali biste ih pročitati.«
»Zašto?« On se nasloni u škripavu stolcu koji je, kao i sve ostalo pokućstvo u
njegovoj sobi, trebalo davno zamijeniti.
»Jer su ih napisali Vaši podanici. Mislite li i dalje slušati onog ljigavca
Pobedonosceva, iako nam to čini loše? Jer ovim ste novim mjerama kojim kanite
istrijebiti nihiliste... otišli predaleko.«
»Kako to?« Glas mu je bio miran, no znala sam da se u trenu može
razbjesnjeti. Nakon željezničke nesreće Saša je postao krut. Ovlastio je
Ohranu da nastavi puniti zatvore i uveo nove cenzure zbog kojih su mnogi
intelektualci odlazili iz Rusije. Ja sam u javnosti zagovarala njegove stavove jer
sam znala da nas želi zaštititi, no sad ih ipak nisam mogla podržati.
»Svi podanici u Carstvu moraju prihvatiti ruske običaje i pravoslavnu vjeru«,
pročitah naglas. »Zidovi smiju živjeti samo u ograničenom dijelu grada. Vi tražite
da se prilagode, presele ili isele. Izvan gradova opet su počeli pogromi, mnogi su
odlučili otići. Ovo su molbe bogatih Židova iz Sankt Peterburga koji već
godinama doniraju novac u moje dobrotvorne udruge. Što bih im trebala reći?«
»Možda to da zakone donosi Vaš muž«, uzvrati on upozoravajućim tonom.
Tu mi nije bilo mjesto. Nisam se trebala miješati u način na koji on vlada
Carstvom.
»To mi se ne sviđa«, rekoh iznenadivši samu sebe jer ga nikad prije nisam
osporavala. »Oni su i dalje naši podanici. Zar ćete svakog Židova natjerati da se
preobrati ili istjerati iz zemlje?«
»Bude li potrebno - da. Moramo napraviti sve što je potrebno da zaštitimo
Carstvo.«
»Zbilja!« Podigoh ruke u zrak, na što je zatreptao. »A moje dobrotvorne
udruge, naše večere na dvoru - moramo li i njih žrtvovati kako bismo zaštitili
Carstvo?«
»Rekao sam Vam. Nikad više. Nikad nam više neće nauditi. Budemo li zato
morali živjeti ovdje, u Gatčini, bez gala večera i društva, onda će tako biti. Ja
svoju obitelj neću dovesti u opasnost.«
169
Zastala sam. Nisam ga mogla kriviti. Dvorana u Zimskom dvorcu,

Aleksandrova kočija na mostu preko kanala, osujećeni napadi u Moskvi i
Peterburgu, a na kraju - čak i naš vlak, jer Saša je i to pripisivao njima. Nihilisti
su dokazali kako nas mogu napasti bilo gdje, u bilo koje vrijeme i kako ih u tome
ništa neće spriječiti, osim njegovih mjera ili kazne smrću.
»Saša«, nastavih blažim glasom. »Ja Vas razumijem. I ja sam jako zabrinuta.
Ali nihilisti nisu odgovorni za nesreću. Pročitali ste službeni izvještaj. Naša je
lokomotiva bila u lošem stanju, išla je prebrzo, vagoni su bili preopterećeni.«
»Ne vjerujem u to što piše u izvještaju. Oni su odgovorni.«
»Sve i da jesu, ne možemo živjeti u stalnom strahu. Niti za to možemo kriviti
cijelu Rusiju. Jednom ste mi rekli da ne smijemo od njih bježati.«
»Mi ne bježimo.« Dohvatio je štap, ustao od stola. Nakon nesreće Saša je
stalno hramao i više nije mogao hodati bez štapa. Govorio je da hoda »kao stari
bojar23.« Znala sam i da ga bole leđa jer bi katkad zastao i naglo udahnuo, opsovao
ispod glasa i tek onda nastavio. Priznati slabost nije dolazilo u obzir. »Oni su ti
koji bježe. Iz mojeg će Carstva biti istjerani, ili ću ih pogubiti.« Jarosno se
zagledao u me. »Vi slobodno možete financirati dobrotvorne udruge, održavati
balove, biti carica. Zar sam Vam ja to ikad branio? Želite li više novca za svoje
udruge? Dobit ćete ga. Ali ja neću pomagati neprijateljima naše vjere niti ću
dopustiti da nam i jedan pobunjenik prijeti.« Onda je naglo promijenio temu, čime
mi je dao do znanja da je izgubio strpljenje. »Kako je Georgij?«
»Bolje«, uzvratih. Naš je sin bio ponovno dobio jak bronhitis nakon kojeg se
oporavio, no i dalje je bio krhka zdravlja. »Ali mislim da nije dovoljno dobro da
bi pratio Nikija na putovanju sljedeće godine. Zamislite samo da se opet
razboli...«
»Neće on nikad biti dovoljno dobro budete li nad njim treperili. Dajte ga
pustite da živi, ženo!« Saša je krenuo prema polici s knjigama gdje je skrivao bocu
s votkom. Umalo ju je i izvadio, no onda se okrenuo na peti jer se zacijelo sjetio
kako ni to ne odobravam.
»Željela bih umiriti ljude koji su nam uputili molbu«, rekoh na koncu, dok je
Saša zamišljeno stajao kraj stola. »To mi je dužnost. Moje udruge ovise o
njihovim donacijama. Hoćete li se ljutiti ako to obzirno napravim?«
On zagunđa. »Napravite kako hoćete. Ionako je uvijek tako.«
»Hvala.« Izašla sam iz sobe znajući da će potražiti bocu čim zatvorim vrata.
Njegova me je neumjerenost zabrinjavala, no činilo mi se kako ona još više
pogađa moju djecu. Niki se Saše bojao. Od carevića se očekivalo da u svemu što
radi bude izvrstan pa je tako u pukovniji Preobraženski dobio čin potpukovnika,
no Saša se samo podsmjehnuo rekavši kako je mogao i bolje, da nije toliko
vremena potrošio na sonete onoj djevojci iz Hessena.
23
Bojar - pripadnik više srednjovjekovne feudalne aristokracije u Ruskom Carstvu.
170
A to je pak i mene zabrinulo.

U sezoni 1889. Alicky je ponovno došla u Rusiju posjetiti sestru. Elli smo se
u obitelji svi bili divili jer je njezin Sergej bio zahtjevan muž. Svoje je kućanstvo
htio ustrojiti poput vojske, a vojnu je odoru nosio cijelo vrijeme, čak i za
doručkom. No Ella se, ili teta Titinka, kako su je zvala moja djeca, nikad nije
požalila. Kad god smo bili u gradu, ona bi nas pozvala u palaču preko puta
Nevskog prospekta i djeci poslužila makarone i vruću čokoladu. Nijednom nije
prigovorila što joj djeca čizmama raznose snijeg po perzijskim ćilimima.
»Ali ne vidim nikakvih naznaka trudnoće...« Miechen je otpuhnula kroz nos.
»Ili je jalova ili...«
Uzdahnula sam. »Ne može svaka žena zanijeti otprve. Nekima treba
vremena.«
Miechen više nije spominjala Sergeja, ali zato jest Ellinu sestru. »Čujem da
Niki posjećuje Mišicu svakog poslijepodneva nakon obveza u vojci. Čak je prati
na sve balove i primanja. Zacijelo ste posve razočarani.«
»On će uskoro krenuti na putovanje, a ona će se vratiti u Hese. Alicky je
luteranka. Niki je rekao da ju je otac zamolio da se ne preobrati dok je on živ, a
Saša zabranjuje brak s onima koji nisu pravoslavne vjere. Ne vidim zašto bih bila
razočarana.«
»Alicky zasad jest luteranka, no zna ona dobro na koga se namjerila. Ne sreće
se carević svakoga dana.«
Nasmijah se, iako mi nije bilo smiješno. Ja sam se bila pouzdala u Sašine
riječi, nadajući se da će Nikija ta zaluđenost proći. No na moju nevolju, nije ga
prošla. Nisam mogla razumjeti što on u njoj vidi. Pobojah se da je Miechen
mudrija no što sam ja to željela priznati. Zar je ta njemačka neugledna djevojka
zaista kanila mojega sina namamiti na prosidbu?
Bilo kako bilo, jedva sam čekala poslati Nikija na put. Trebao je posjetiti
nekoliko dvorova i ja sam se nadala da će mu koja druga princeza zapeti za oko.
Našemu je nasljedniku trebalo ponuditi izbor, i mi smo se potrudili to mu i pružiti.
No ipak sam se sa sinovima rastala teška srca. Premda su Georgija dotad bili
pregledali brojni liječnici, ni jedan od njih nije uspio naći valjan lijek. Svi su se
složili u tome da moj drugi sin ima slaba pluća, no Georgij se nije obazirao na
moje molbe da ostane kod kuće. Tako sam progutala suze i poslala ih u svijet.
Nisu prošla ni dva mjeseca kad je u Gatčinu stigao Nikijev telegram. Georgij
se razbolio i krenuo kući.
BOJIM SE da je u pitanju sušica«, rekao je doktor Botkin nakon što ga je pregledao.

Georgij se bio vratio u tako lošem stanju da sam se nasmrt prepala. »Zahvaćena
171
su oba plućna krila. Njemu pod hitno treba toplija klima. On ove zime ne može
podnijeti.« Te nam je crne vijesti priopćio tužnim glasom, no činilo mi se i da ih
je izgovorio brzo jer se bojao Sašine reakcije.
No moj je muž sjedio nepomično, kao da je zanijemio, pa sam, umjesto njega,
zavikala ja: »On još nema ni dvadeset godina! Kako je to moguće? Vi ste ga sami
pregledali, doktore. I Vi i Vaši kolege. I nitko nikad nije spominjao sušicu.«
Botkin je zasramljeno kimnuo. »Izgleda da smo svi pogriješili. Ta se bolest
obično ne javlja u tako mladoj dobi, njegovi su simptomi u početku bili
neuobičajeni. Ali sad sam siguran u dijagnozu. Oprostite, Vaše Veličanstvo.
Smjesta ću se povući s mjesta carskog liječnika.«
Uto Saša tiho dobaci: »Vi ste se brinuli za mojeg oca kad je bio u najgorem
stanju. Kako ste mogli znati da se radi o toj bolesti? Sad ste ju dijagnosticirali. Ne
prihvaćam Vašu ostavku.« Dok je govorio, nije gledao u Botkina, već je zurio u
neku udaljenu točku.
»Veličanstvo.« Botkin se nakloni i uzme kovčežić s instrumentima. Čula sam
Georgija kako kašlje u svojoj sobi i krenula prema vratima. »Naša vila na Krimu«,
promrmljah, i dalje u nevjerici. »Odvest ću ga tamo da se oporavi.«
»Vlaga uz more njemu ne odgovara«, napomene Botkin. »On mora ići u više
krajeve. Tamo gdje je suho. Takva klima pogoduje bolesnicima od sušice.
Napredovanje bolesti može se usporiti, i to može trajati godinama, Veličanstvo.«
»Više krajeve?« Zagledah se u doktora.
»On misli na planine.« Saša mahne Botkinu da izađe. Onda konačno pogleda
u mene. »Liječnici su mojoj majci savjetovali to isto. Ali ona ih je odbijala
poslušati. Išla je samo u Nicu, ili na Krim, sve dok nije...« Zagrcnuo se zajecavši.
»Naš sin. Zašto nas Bog stavlja na tolike kušnje?«
Nisam mogla ostati i tješiti ga. Morala sam se pobrinuti za Georgija. No dok
sam sinu davala laudanum u sirupu, koji mu je bio prepisao Botkin, pa sjedila uza
nj sve dok nije zaspao, slušala sam Sašu kako u susjednoj sobi gorko rida. Činilo
mi se da će ono njegovo veliko srce prepući.
ODLUČILI SMO da će otići u vilu u Abastumaniju, u podnožju Kavkaza, blizu grada

Kazbek u kojem je bila i bolnica. Georgij je prihvatio svoju dijagnozu mirna lica,
no tražio je da ostane u Rusiji; nije želio otići u lječilište u neku drugu zemlju. Ja
sam organizirala preseljen i prije no što smo krenuli, poslala pokućstvo i škrinje
pune njegovih stvari. Potom smo se zaputili vlakom, a onda nastavili kočijom
uskom stazom do vile. Ona nije bila carski raskošna, no zato je bila prostrana, sa
širokim trijemom koji je gledao na dolinu. Zadužila sam lokalne stanovnike da
se brinu o mojem sinu. Kad sam sve smjestila, napravila mu krevet i prebacila šal
172
preko ramena, rekoh: »Ovo je samo dok ne ozdraviš. Botkin kaže da ćeš se
oporaviti od ovog suhog, planinskog zraka. Vratit ćeš se čim ti bude bolje.«
On me pogleda. »Ne pomažu mi obećanja koja se neće ostvariti.«
Na oči su mi navrle suze. Georgij me zagrli. Moj je sin tješio mene, premda
je on bio taj koji je morao napustiti dom. »Mislim da će mi se ovdje svidjeti«,
rekao je dok sam ga držala uza se. Moj Georgij, moje najživlje dijete, uvijek
sklono nestašluku, temperamentom najsličnije meni. »Ovdje neću biti Njegovo
Carsko Visočanstvo. Bit ću obični Georgij Aleksandrovič.«
»Nikad.« Obujmila sam mu lice dlanovima. »Ti ćeš uvijek biti veliki knez.«
Ostala sam s njim dva tjedna, a onda sam se morala vratiti. Svoju obitelj nisam
mogla dugo ostaviti samu. Ksenija, Olga i Miša plakali su kad im je brat odlazio,
a Tanja mi je pisala kako se Saša satima zatvara u svoju sobu i izlazi samo u duge
šetnje sa svojim psima, kako u parku Gatčina nisko nabije kapu i hoda gledajući
u tlo, kao da ne želi vidjeti mjesta gdje su se igrala naša djeca. Njegovu sam bol
zbog Georgija osjećala kao kamen na duši. Zaboljela bi me svaki put kad bih
udahnula.
Dok sam se kočijom spuštala niz planinski put do carskog vlaka koji me je
čekao u Kazbeku, Georgij mi je mahao s trijema pred vilom. Neće on morati ostati
tu, rekla sam sebi.
Pa ipak je bilo tako, premda to onda nisam mogla prihvatiti.
»NJEZIN JE OTAC umro. I sad je njezin brat Ernest postao veliki vojvoda od Hessena
i Rajne. On će se u travnju oženiti kćeri tete Marije, Ducky. Doći će svi iz njezine
obitelji, čak i kraljica. I ja želim ići. Alicky me je pozvala.«
Niki je uspravno stajao između nas, no njegov je samouvjereni nastup kvarilo
to što je stalno zirkao u mene.
»Prestani tako gledati u majku«, procijedio je Saša. »Ovog se puta neće
zauzeti za tebe. Ti si, vidim, dobro obaviješten tko se kime ženi. No svoje si
nakane razglasio svima drugima prije nas. Za to si imao obraza pa sad budi
muškarac i pogledaj mene u oči.«
Niki podigne bradu. »Evo, ja Vas sad obavještavam. Učinio sam sve što ste
od mene tražili. Obišao sam druge zemlje, upoznao mnoge princeze...«
»Ja sam čuo da je samo tvoj rođak, onaj grčki razbludnik, upoznao mnoge
princeze. A tebe je samuraj udario u glavu jer si se ponašao kao budala.«
»Nije ga udario samuraj«, dobacih Saši ogorčen pogled. Nikija je u Japanu
bio napao prolaznik kojeg su uvrijedile šale što su ih, vozeći se rikšom, izvodili
moj sin i njegov rođak. Skočio je na njih mačem i Nikija okrznuo po sljepoočici.
173
Samim mu čudom nije posjekao oko. Niki je zaradio ožiljak, a imao je i

povremene glavobolje nakon što je rana zacijelila. »Mogao je poginuti.«
»Ali nije.« Saša je zurio u našeg sina. »Nego je, evo, došao tražiti dopuštenje
da ide na kraljevsko vjenčanje ne bi li se udvarao djevojci koja je svima dala do
znanja kako se ne može preobratiti jer joj to ne dopušta savjest. Zato će gledati
kako se udaje druga. No ako je moja nećakinja Ducky imalo nalik na moju sestru,
onda će ona Alicky od Hessena reći gdje joj je mjesto - a ono u Rusiji nije.«
Niki je progutao slinu. Vidjela sam kako mu se podigla adamova jabučica
ponad uštirkana bijela ovratnika košulje koju je nosio pod novim crno-sivim
odijelom kupljenim u Parizu.
»Jesi li u Parizu, osim što si kupio tu smiješnu odjeću, napravio išta od onog
što sam ti rekao? Jesi li se udvarao princezi Helene, kao što sam ti savjetovao?«
»Jesam«, uzvrati Niki, a Saša zagrmi: »Lažljivče! Njezin mi je otac, grof,
pisao da joj je udvarao tvoj razbludni rođak iz Grčke, dok si joj ti jedva uputio
koju riječ.«
»Ona... ona nije za mene.« Niki se očajnički trudio da ne pogledava u mom
smjeru. Smilio mi se. No tad sam čvrsto odlučila da neću popustiti. Ako bi otišao
u Hessen na vjenčanje Alickyna brata, gdje će biti sva njezina obitelj, tko zna na
što bi to izašlo. Nisam namjeravala dopustiti Viktoriji da gurne Alicky Nikiju u
krilo samo zato da bi njezina unuka jednog dana postala caricom Rusije.
»I nije.« Sašin je ton bio sarkastičan. »Princeza Helene je lijepa i obrazovana,
ali nije za tebe. Za svakog drugog jest, jer ona je kći francuskog
prijestolonasljednika, ali za tebe nije. Tebi valja samo ta bezvrijedna Njemica.
Želiš li nam to reći?«
Na to Niki tiho upita: »Zašto joj se toliko protivite? Ona je rekla da se ne može
preobratiti sve dok joj otac bude živ. Njezin brat nema takvih zahtjeva. Ako bih
mu objasnio što treba napraviti, Alix bi me podržala. Ona zna da se mora
preobratiti prije no što se uda za mene.«
»Ne mora se ona samo preobratiti.« Saša zgrabi štap i ustane te se nadvije nad
Nikija. Svaka čast našem sinu jer nije ni trepnuo kad je Saša zavikao: »Njoj treba
moj pristanak! Koji neće dobiti. Za Boga miloga, brat ti je bolestan, sad živi u
planinama. On bi bio toliko bolji nasljednik od tebe, a ja moram trpjeti tvoje
lakrdije. Idi! Idi u Hessen pa budi prosac na vjenčanju njezina brata. Ali što god
ti kažeš toj Alicky od Hessena, ja na to neću pristati.«
»Oče.« Nikiju je zadrhtao glas. »Ne razumijem. Zašto?«
»Nemam ja vremena slušati tvoje cviljenje.« Saša je krenuo prema vratima.
»Trebam ići u Peterburg. Minnie«, dobaci, »probajte urazumiti tog tikvana prije
no što mu ja utuvim pamet u glavu.«
Izletio je van i viknuo slugi da idu. Niki je zaprepašteno gledao za njim.
»Zatvori vrata i dođi, sjedni kraj mene«, rekoh sinu.
174
On me posluša, a ja pribrah svoje misli. Nisam mogla zanijekati da mi je on

najdraži od djece. Moj se prvorođeni sin uvijek na me oslanjao, što je za njega
bilo i dobro i loše. On je uvijek tražio moj savjet, i ja sam to poticala. Htjela sam
da on ovisi o meni jer je to značilo da ću mu uvijek biti prva. Ali sad to više nisam
bila ja, već ona. Morala sam paziti što govorim, premda se moja nesklonost prema
Alicky već bila prometnula u prezir. Kako je ta Mišica, kako ju je Miechen zvala,
u nekoliko posjeta, s pomoću nekoliko pisama, uspjela opčiniti mojeg sina?
»Tvoj otac ne želi biti grub«, počela sam, jer kad smo ostali sami, Niki je od
očaja ovjesio ramena. »On je jako zabrinut za Georgija, a tebe puno voli. Ali ti si
carević. Tvoj brak nije samo pitanje osobnog izbora, on je od važnosti za Carstvo.
Ona koju izabereš mora biti spremna preuzeti dužnosti koje će joj donijeti
naslov.«
Čak se ni u tom trenutku nisam mogla natjerati reći i ono drugo što mi smeta:
njezino njemačko podrijetlo, koje bih možda i zanemarila da nije bila krajnje
sramežljiva i posve neupućena u dvorski protokol, čime je samo dokazala koliko
je neugledna princeza.
Nisam to tada mogla izreći jer sam znala kako ju time osuđujem. Zar sam ju
ja, njegova majka, mogla unižavati zato što se ne zna ponašati na dvoru, kad ni ja
nisam znala toliko toga kad sam prvi put došla u Rusiju? Ali nije bilo samo to.
Nastranu njezino siromaštvo i neupućenost u život na dvoru, njezin je karakter
bio dovoljan da ju ocijenim kao nepoželjnu. Već je sam Niki bio sramežljiv. Kad
bi ona stala uza nj, bili su sličniji bratu i sestri nego supružnicima. Ni jedno od
njih nije znalo kako strast može izblijedjeti i koliko je truda i strpljenja potrebno
da se održi brak.
»Alicky će se preobratiti, mama. Ona zna što se od nje očekuje.«
»Doista?« Stiskala sam ruke u krilu, premda sam ga željela uzeti za njegove i
kakvom čarolijom izbrisati trag koji mu je ona ostavila na srcu. »Njezino
obrazovanje i nije za pohvalu. Ona o životu na dvoru ne zna ništa. Možda joj se
čini da bi, postavši carevnom, ostvarila sve svoje snove, ali vjeruj mi da nije tako.
Ja to znam. Nekoć sam i sama imala tu titulu.«
»Ali kad se naš otac oženio Vama, ni Vi niste bili ni bogati ni spremni. Pričali
ste nam kako ste Vi i teta Alix same šivale svoju odjeću i kako niste imale
guvernantu jer Vam ju Vaš otac nije mogao priuštiti. U čemu je ona drugačija?«
Zastala sam. Iznenadio me. Vratio mi je moje vlastite riječi u svoju obranu.
»Naša Crkva zabranjuje brak između brata i bratove udovice, ali Vama se otac
ipak oženio«, nastavio je. »Ni Vi niste znali ništa o dvorskom životu, ali ste
naučili. I Alicky će naučiti. Vi joj možete pomoći. Vi ste mi majka. Ja sam joj
rekao da ćete i njoj biti.«
»Niksa i ja se nismo bili vjenčali«, podsjetili ga. On me je i dalje zbunjeno
gledao pa nastavih blagim glasom: »Ja samo želim da o ovome dobro razmisliš.
Ni ona ni ti nemate iskustva, a mi... Mi mislimo da ona nije najbolji izbor za tebe.«
175
»Za mene?« on upita. »Ili za Vas?«

Uzmaknuh. Prozreo me je. Kao što on od mene nije znao ništa sakriti, tako
nisam znala ni ja od njega.
»Je li zbog nje?« on priupita svadljivim glasom. Onaj potiskivani bijes izlazio
je na površinu. »Je li zato što Vam se ona ne sviđa? Zato što nije zabavna,
dopadljiva i pomodna? Zato što nije Ella ili Miechen? Je li zato?«
»Nipošto. Ona možda nije poput Elle, no jedna Miechen u obitelji sasvim je
dovoljna.«
»Ali zašto onda?« On me uhvati za ruku. »Mama, ja ću uskoro napuniti
dvadeset i tri godine. Ako se moram oženiti, zbog sebe i zbog Rusije, kako ste
rekli, zašto onda ne bih uzeo ženu koju volim? Ona je Njemica, znam da Vam se
to ne sviđa, ali mi smo se stoljećima ženili njemačkim nevjestama. Ona će s
vremenom postati kao i vi - Ruskinja. Ona nije kakvom ju držite. Vi nju ne
poznajete.«
»Ne«, priznala sam. »Ja ju ne poznajem.«
»Ksenija će se udati za čovjeka kojeg voli«, on podigne glas ne bi li me
preduhitrio. »Još, ćete neko vrijeme moći govoriti da je premlada, ali Vi želite da
se ona uda za Sandra. Ona će ostati ovdje, neće otići i udati se za princa zbog
kojeg će biti nesretna. Zar ja ne zaslužujem isto?«
Nisam mogla govoriti. Gledala sam u njegovo lijepo lice i molećive oči i opet
je preda mnom bio moj mali dječak. Tražio je utjehu koju mu nikad nisam odbila
pružiti. A ja sam istodobno osjećala želju da ga umirim i ono neobjašnjivo
nepovjerenje prema njoj. Nisam mogla shvatiti zašto se ne radujem što on voli tu
djevojku, koja zacijelo voli njega, jer Niki se nije tek tako zaljubljivao. Nisam
mogla proniknuti u ono čemu se protivim. Osjećala sam to kao tamno mjesto na
duši. Jedino što sam znala, a nisam mogla reći, bilo je kako u kraljevskom braku
sama ljubav nije dovoljna, pa makar se oni voljeli. Na koncu je ljubav počesto
najmanje bitna.
»Da«, uzvratih naposljetku. »Naravno da zaslužuješ isto.« Prije no što sam
uspjela reći kako to ne znači kako će ga ona i usrećiti, Niki mi pusti ruku i ustane.
»Ako tako mislite, onda morate uvjeriti oca. Ja ću biti pratnja Elli na vjenčanju
njezina brata i potrudit ću se da kao predstavnik našeg dvora učinim sve najbolje
što mogu. No za mene bi bila velika sramota kad bi me otac odbio podržati nakon
što zaprosim Alicky.«
Shvatih da je krivo protumačio moje pomirbene riječi, pa žurno dodah kad je
već krenuo prema vratima: »Ti zaboravljaš jednu stvar. Viktorija nije nikad bila
sklona Rusiji. Tebi treba pristanak tvojeg oca, a Alicky pristanak njezine bake.«
»Mi to znamo«, on uzvrati. Sljedećim me je riječima zaprepastio: »Pisao sam
teti Alix. Ona je rekla da će se založiti za nas. Viktorija voli Alicky, a ona joj je
objavila našu želju. Kraljica još nije pristala, ali hoće nakon prosidbe.«
176
On izađe, ja ostadoh sjediti. Viktorija je znala. On je pisao mojoj sestri, iako

je ona još oplakivala smrt najstarijega sina. Albert Victor je nedugo nakon
dvadeset osmog rođendana umro od gripe koja je harala Europom - moju je sestru
pogodila strašna tragedija.
U tom sam se trenutku osjećala kao da mi je tko odjednom uskratio pravo da
nadzirem život svojega sina.
177
DVADESET I ČETVRTO POGLAVLJE
A lix i ja smo se šetale vrtom u Peterhofu zaštićene suncobranima koje su nam

pridržavale dvorske dame. Omaru u zraku ublažavale su fontane.
Ksenija i Sandro su, nakon što su izvojevali svoju bitku i vjenčali se, otišli na
medeni mjesec. Nije mi bilo lako. U počeku sam se protivila, ali Ksenija je bila
napunila devetnaest godina - bila je iste dobi kao i ja kad sam se udala za Sašu.
No moja je kći bila napravila scenu i zaprijetila da će pobjeći - što je bila smiješna
prijetnja kakvu je mogla reći samo zanesena, zaljubljena djevojka, s obzirom na
to da je znala kako joj mogu zabraniti da izađe iz kuće - te sam na kraju popustila.
Iz palače su bili otišli uzvanici, a ostali samo članovi obitelji. Bertie je bio s
mojim mužem, razgledavao je njegovu zbirku pištolja, ili preparirane glave jelena,
ili nešto treće. Moja je sestra zacijelo primijetila u kakvu sam raspoloženju jer je,
čim smo ostale same, rekla: »Saša ne izgleda dobro. Je li bolestan?«
»Bole ga leđa«, uzvratih. »Stalno radi i zabrinut je za Georgija.«
»Je li to sve? Je li ga pregledao liječnik?«
Zastala sam. »Misliš li da ga zanemarujem? Ili bih možda tebi trebala
prepustiti brigu nad mojim mužem kad si je već preuzela nad mojim sinom?« Njoj
je lice bilo zbunjeno pa nastavih: »Ili ti nisi podržala njegovu prosidbu Alexandre,
premda je ona opet izrazila nevoljkost da se preobrati, samo što se ovog puta
pozvala na Viktoriju?«
»Da, ali Viktorija je bila rekla da će o tome odlučiti nakon što Niki neko
vrijeme provede s Alicky u Engleskoj. I ja s tim nemam ništa.«
»Ona će odlučiti treba li njezina unuka prihvatiti prosidbu?« uzvratih. »Kao
da je riječ o kakvu nevažnu princu, a ne o careviću. Nadala sam da će Niki, kad
Viktorija ne odobri brak, ostati bez podrške. Voljela bih da ga je ona odbila. No,
umjesto toga, on je došao kući u škotskom odijelu od tvida, s polucilindrom, i
rekao nam da je Viktorija odobrila brak i kako možemo poslati svećenika da
poduči Alexandru jer se ona pristala preobratiti kad za to dođe vrijeme. Kao da
naš pristanak više ne znači ništa.«
Alix dvorskim damama uputi pogled na što one sklope suncobrane i udalje se.
»Minnie, to što govoriš nije u redu.«
»O?« Poželjela sam cigaretu. Željela sam ju sablazniti - upaliti cigaretu nasred
vrta i otpuhnuti joj dim u lice. »A u redu je meni iza leđa spletkariti u Nikijevu
178
korist? Ja takvo što nikad ne bih napravila. Ja se nikad nisam miješala u tvoju
obitelj.«
Ona uzdahne. »Ti moraš znati da mi Niki nije rekao kako nema tvoje
odobrenje. Nije bilo u redu od njega što me je naveo da ja to pomislim. Da sam
znala da taj brak ne odobravaš, nikad se ne bih bila založila za njega kod kraljice.«
»Kako si mogla znati kad me nikad nisi pitala?« Izvadila sam tabakeru i pred
užasnutom Alix upalila cigaretu. »No Niki je sad dobio Viktorijino odobrenje, a
on ne želi ni jednu drugu. Ono što ja mislim sasvim je nevažno. Moj Georgij je
bolestan, Ksenija je otišla, a sad ću izgubiti i Nikija. To je majčinska sudbina. Mi
ih podignemo, a oni odrastu i ostave nas.«
»Minnie, ja zaista nisam znala.« Alix položi ruku na moju. »Molim te, oprosti
mi. Znam kako si strašno zabrinuta za Georgija. Tu bol poznajem dobro. Ali
Georgij je barem s tobom. Mlad je. Snažan. Bude li se pazio, on s tom bolešću
može još godinama živjeti.«
Preplavila me je krivnja. Ona preda mnom nikad nije jadikovala zbog sina
kojeg je zvala Eddy. Nakon što je umro, poslala sam joj mnoga pisma, i iz njezinih
mi se odgovora činilo da je pomirena sa sudbinom. Ali taj je gubitak na njoj
ostavio traga - nije više bila toliko lijepa, bila je sva zasjenjena tugom zbog onog
što nije mogla prežaliti.
»Ksenija i Sandro se vole«, ona nastavi. »A tako se vole i Niki i Alicky.
Vidjela sam ih zajedno u Engleskoj. Svi su primijetili kako su savršen par - čak i
Viktorija, a ona zbog njihovih zaruka nije nimalo sretnija od tebe.«
»Nisu oni zaručeni ako im to nije odobrio Saša.« Povukla sam ruku i nastavila
pušiti zureći u veliku fontanu, u kojoj je voda pršteći šikljala uvis da bi se potom
slijevala u bazen s pozlaćenim lavovima i kipovima naglašenih mišića.
Alix nije odustajala. »Što je bilo? Što mi ne želiš reći?«
Pročistila sam grlo, onda ugasila cigaretu na stazi pričepivši ju vrhom cipele.
»Imaš obraza pitati me, a znaš što ti ne želim reći.« Okrenuh se prema njoj. »To
zna i Viktorija. Ta djevojka nije prikladna. Ona u sebi nema snagu jedne carevne.«
Alix me zbunjeno pogleda. »Odakle ti sad to? Nju povremeno boli noga,
liječnici kažu da je to jedna vrsta lumbaga, što je posljedica pada u djetinjstvu.
Ona se bila igrala u vrtu u Hessenu i pala na staklenik gdje su zbog mraza bili
sklonili biljke. Vidjela sam joj ožiljke kad smo bile u kupeljima u Bathu. Ali, osim
toga, ona je potpuno zdrava.«
Znala sam kako je to što osjećam iracionalno i kako ni samoj sebi ne mogu
objasniti što joj toliko zamjeram, pa ipak, pokušah to izreći: »Ona govori
francuski s očajnim naglaskom. Toliko je stidljiva da u javnosti jedva progovori
koju riječ. Nema ni primjerno držanje. Kako će se ona nositi s dužnostima
carevićeve supruge? Ja znam koliko to može biti zahtjevno i koliko puta carevna
mora zanemariti svoje želje ne bi li udovoljila drugima. Sumnjam da je Alicky od
Hessena imalo pripremljena za takav život.«
179
»Minnie, ni ti nisi bila pripremljena. A ona, kao i ti, može s vremenom

naučiti.« Nisam se stigla ni pobuniti što me tako olako uspoređuje s njom, kad
ona nastavi: »Kao što kažeš, naša djeca odrastaju. Moraju. Ali ona nas ne
napuštaju. Odlaze samo kad im zbog nas postane neizdrživo ostati. Ne možeš
svojem sinu stati na put i uskratiti mu sreću, ma koliko god mu željela dobro. On
će te zbog toga zamrziti. Zar je to ono što želiš?«
»Ne.« Odjednom sam se samoj sebi učinila rospijom. »Želim da ima ljubljenu
ženu i svoju obitelj. Ali ne s njom. Ona mi nikako nije sjela i...« Izbjegavala sam
sestrin pogled. »Ti zasigurno misliš kako sam nerazumna, ali ja znam, znam u
srcu, da ona nije za njega.«
»On se s tim ne slaže.« Alix nastavi blažim glasom. »Minnie, tvoji su živci
potrošeni. Toliko si se brinula zbog Georgijeve bolesti i Ksenijina vjenčanja, da
ti je sad svega previše. Ali Niki poznaje svoje srce. Oni se vole i žele se vjenčati.
Zar je to tako strašno?«
»Ne znam«, promrmljah. »Ne bi trebalo biti.«
Ona me opet uhvati pod ruku. »I nije. Ta znaš kako je brak iz ljubavi rijedak
dar. Hajde. Idemo vidjeti čime nam se bave muževi prije no što popiju sav konjak.
Ne smiješ se toliko brinuti. Meni se čini da Niki zna dobro procijeniti. Pred
Viktorijom se zaista potrudio ostaviti dobar dojam.« Alix me pogurne u rebra. »A
ne trebam te podsjećati koliko muke to zahtijeva.«
Na koncu sam se ipak nevoljko nasmiješila dok smo koračale ruku pod ruku
i tako se vratile u palaču gdje su Saša i Bertie uistinu ispijali konjak i prepričavali
svoja lovačka iskustva.
Neko vrijeme nisam o tome razmišljala. Uspjela sam to smetnuti s uma.
Život mi je bio lakši dok sam se pretvarala da Alicky od Hessena ne postoji.
»NE MOGU navući čizme.« Saša je u čarapama stajao na pragu mojega salona u
Gatčini i gledao me kao da sam ja za to kriva.
Nakon što su Alix i Bertie otišli, mi smo carskim brodom Polarna zvijezda
otplovili na mjesec dana u Finsku i poveli sa sobom Olgu, Mišu i Georgija. Cijelo
to vrijeme naš se sin gotovo nije ni zakašljao, no ja mu iz silna opreza nisam
dopuštala da pliva u moru. Sašu je oraspoložio Georgijev oporavak pa je opet
uživao u hrani, učio je Olgu kako na udicu nabosti crva - ona bi od gađenja
iskrivila lice, ali bi ga svejedno probola - i pokazivao Misi jata štuka i grgeča u
hladnom finskom moru.
No vratio se u onu svoju turobnost čim smo se sa sinom trebali pozdraviti. Ja
sam se s Georgijem bila vratila u Abastumani gdje mu se stanje naglo pogoršalo
180
i vratio kašalj. Tada je prvi put u rupčić ispljunuo krv. Ostala sam s njim u vili tri
tjedna, bila sam toliko zabrinuta da se od njega nisam micala.
Sad sam ozlojeđeno uzdahnula i ponovno uzela pero da nastavim pisati pismo
jer me je Saša bio prekinuo. »Zacijelo ste ih smočili. Koža se stisnula. Imate
desetak pari čizama. Zar morate nositi uvijek iste, sve dok im ne otpadne potplat?«
»Ni jedne ne mogu obuti.«
Podigoh pogled. On se uhvati za dovratak i ispruži nogu. »Vidite?«
Zagledah se. »Što? Vidim samo jednu veliku...«, na što on strgne čarapu. Na
tren sam ostala bez daha. Prsti su mu bili natečeni, a koža bolesno žuta. Prišla sam
bliže kad je spustio nogu i lecnuo se. »To me boli.«
»Boli Vas? Moramo odmah pozvati doktora Botkina...«
»Ne.« Premda nije htio prihvatiti liječnikovu ostavku, nakon Georgijeve
dijagnoze Saša s Botkinom više nije htio imati posla. »Neću da me on pregledava.
Vjerojatno je u pitanju giht.«
»Sjednite.« Povela sam ga do naslonjača. Kad se oprezno spustio u nj, upitah:
»Bole li Vas još leđa?« On kimne. »To je počelo još prije Ksenijina vjenčanja.«
»Zašto mi niste rekli? Ksenija se udala prije više od dva mjeseca!«
»Evo govorim Vam sada.« On se namršti. »Nemojte dizati paniku. To je giht.
Previše jedem.«
»I to je istina.« No ipak sam Obolenskom rekla da pozove našeg liječnika.
Saša je bio bijesan kad smo u njegovu sobu uveli Botkina koji je za sobom
zatvorio vrata. Ja sam se vratila u salon i tamo pušila i uznemirano šetkala. Kad
se na vratima pojavio Botkin, od samog pogleda na njegovo lice, zastalo mi je
srce.
»Nije giht. Mislim da car ima jaku upalu bubrega. Uzeo sam uzorak urina za
analizu. Veličanstvo, on je znatno smršavio otkako sam ga vidio zadnji put, a
rekao je i da ima problema s disanjem. On kaže da već nakon pola sata hodanja
ostane bez daha, a prije je svakoga dana šetao tri sata u parku.« U glasu sam mu
nazrela blag prijekor. »Zašto me prije niste pozvali?«
»On nije ništa govorio. Nije se tužio. Bili smo u Finskoj. Tamo je bio dobro.
Svaki je dan išao u ribolov...« Srušila sam se u naslonjač preplavljena osjećajem
krivnje. »Nisam primijetila da je izgubio na težini. Imala sam puno posla oko
kćerina vjenčanja i Georgija...«
»Razumijem«, uzvratio je Botkin. »Na muškarcu takve građe gubitak
kilograma lako je previdjeti. Ipak, moram savjetovati mirovanje. Ovo s bubrezima
je opasno. Poznajem stručnjaka za te bolesti, doktora Leydena. Predlažem da ga
pozovemo ovamo iz Berlina...«
»Berlina?« Histerično se nasmijah. »Saša to neće dopustiti. Nijemac. Bože
sačuvaj!«
181
»Vaše Veličanstvo, tko je koje nacionalnosti, to sad nije bitno. Car je vrlo
bolestan.«
Čula sam njegove riječi. Čula sam ih i znala sam da Botkin nije sklon
pretjeranim izjavama, ne nakon Georgija, a pogotovo ne kad je carevo zdravlje u
pitanju. Čula sam ih, ali ih nisam mogla prihvatiti. U meni se nešto zaključalo,
odijelivši me od uviđanja i razuma. »Ako ga odvedem u Livadiju, hoće li mu to
pomoći?«
»Za prvo vrijeme bude li se odmarao. Ali neće njega izliječiti morski zrak.
Njega treba pregledati stručnjak i odrediti mu valjanu terapiju. To je sad
najvažnije. On ima tek četrdeset i devet godina. Bude li slušao savjete liječnika,
on ovo može prebroditi.«
»Razgovarat ću s njim.« Stisnula sam rukohvate naslonjača i natjerala se
ustati. »Ni riječi o ovome dok ja s njim ne popričam. On za to ne smije saznati jer
onda Vaš doktor Leyden neće smjeti kročiti u Rusiju. Znam ja Sašu. On će to
radije spriječiti, nego na to pristati.«
»Smijem li barem telegramom obavijestiti doktora Leydena u kakvu je stanju
car?«
»Smijete. Ali budite oprezni. Ne želim da itko drugi za to dozna.« Botkin se
nakloni. »Vaše Veličanstvo, imate moju riječ.«
SAŠA SE TOLIKO OPIRAO da sam mislila kako ga nikad neću odvesti iz Gatčine.
»Nije to ništa«, grmio je, no od bola više nije mogao glumiti. »To je ili giht,
ili bubrežni kamenac. Jeste li zaboravili da će se ove zime Ksenija predstaviti kao
Sandrova supruga? Imamo obveze. Ne možemo usred listopada otići na dopust na
Krim.«
»Nije to dopust«, pripomenuh dok sam mu zakopčavala šinjel. Visio je na
njemu. Sve je na njemu visjelo, a prije samo šest mjeseci odjeća je na njemu
pucala po šavovima. »To je odmor. Otkazala sam primanja. Ksenija razumije.
Moramo slušati doktora Botkina.«
»Ta budaletina nije ni znala da je Georgij bolestan. Zašto bismo ga slušali
sada?«
»Zbog mene.« Položila sam mu ruke na prsa. »Molim Vas. Učinite ovo zbog
mene. Ne bih mogla podnijeti...« Glas mi se slomio. »Morate ovo napraviti.«
»Manja? Zar plačete?« On mi podigne bradu. »Koji glupan od doktora. A vi
ste se zabrinuli ni zbog čega.« Ipak mi je zadržao ruku pod bradom i nježno me
poljubio, kao što je znao činiti na početku našega braka, dok još nije bio siguran
u moju ljubav. »Ja Vas ne kanim ostaviti.«
182
ʛ季
NA KRIMU je još bilo ugodno, no bližila se zima. Carska je vila ciglena krova bila
izgrađena od drva i kamena i kad bi s Crnog mora krenule olujne kiše, znala je
biti vlažna. Ja sam i dalje premišljala što napraviti. Bila sam poslala telegram
bratu u Grčku i zatražila da nam zimi prepusti kraljevsku vilu na Krfu. Odgovorio
je da nam je kuća na raspolaganju. No to je putovanje moglo biti opasno, s
obzirom na Sašino stanje, makar bismo išli carskim brodom. Na kraju sam
zaključila kako će, za početak, Saši pomoći boravak u Livadiji.
Kad se smjestio u sobu s pogledom na more, stigla je i obitelj. Bilo je
nemoguće skrivati Sašinu bolest. Vijest je procurila i uskoro su njegova braća s
obiteljima zauzela sve sobe. Jedino se Miechen nije pojavila, već je po Vladimiru
poslala poruku da se moli za Sašu. Ksenija i Sandro skratili su medeni mjesec i
došli zajedno s Nikijem. Olgu i Mišu smo bili ostavili u Gatčini, no kako je Saša
često pitao za djecu, na kraju sam morala dovesti i njih. Georgija ipak ne. On je
bio jako bolestan, a vrijeme odveć prevrtljivo. Njegov dolazak nije dolazio u
obzir.
I tako se okupio mali, ali ništa manje zahtjevan dvor. Sašino se stanje tako
brzo pogoršavalo da ni njegovi ministri nisu mogli skrivati brigu, iako je on i dalje
vikao na njih. Svakog je dana pregledavao izvještaje kabineta sjedeći u velikoj
fotelji, ogrnut šalom oko omršavjelih ramena, s okomitom borom urezanom na
čelu.
Niki se nadao oženiti u studenom jer se, prema običaju, u tom mjesecu ženio
carević. Upozorila sam ga: »Molim te, nemoj to spominjati pred ocem. Vidiš da
mu je loše. Nemoj ga sad opterećivati brigama. Pričekaj. Neka se otac najprije
oporavi, onda ćemo odlučiti.«
Niki je bio zabrinut za Sašu pa nije ništa zahtijevao, no znala sam da od svojih
planova neće odustati, iako sam se ja nadala da možda ipak hoće. Iako Saša nije
odobrio taj brak, moj se sin smatrao zaručenim za Alicky od Hessena.
Nisam se mogla svađati s njim. Rastrčala sam se po vili i držala se vedro, a
Kseniju sam ukorila kad sam ju uhvatila kako plače Sandru na ramenu. »Ne želim
to vidjeti! Za Boga miloga, što je tebi? Tvoj će se otac oporaviti. Ruskog se
medvjeda ne može tako lako oboriti.«
Ali noću sam, kad bih ustala s kauča i grlila ga dok bi on mrmljao od boli,
gledala kako se gasi. Jeo je vrlo malo, iz usta mu je curila žuta slina, a kad me je
zamolio da mu donesem cigaru, čim ju je upalio i prinio usnama, stao je kašljati i
pljunuo. »Ne mogu ni pušiti«, zastenjao je. »Kakav jadan kraj života.«
Od njegovih me je riječi preplavila panika. Poslala sam naš carski vlak po
Botkinova njemačkog stručnjaka. Leyden je bio čovjek istančanih manira, a nosio
je starinske naočale kakve je imao Pobedonoscev. Dok je pregledavao Sašu, trpio
183
je njegove psovke i slabašno odmahivanje rukom. Sašini su krici, kad se morao

pomokriti u čašicu, odzvanjali Livadijom.
Nakon što je pod mikroskopom proučio uzorak mokraće, Leyden je došao k
meni. »On ima albuminuriju«, rekao je, no ja o toj bolesti nisam znala ništa.
Gledala sam ga bez riječi.
Liječnik je nastavio bezbojnim glasom: »To je neizlječiva bolest bubrega.
Nažalost, Vaše Veličanstvo, za nju nema učinkovita tretmana. Car umire.«
Botkin ga je otpratio do vrata, pa do kočije, pa do vlaka, jer nisam htjela da
on ostane u vili. Onda sam se pokušala pribrati i ušla u Sašinu sobu.
Sjedio je na stolcu, a natečene noge držao na podstavljenoj klupici.
»Ne govorite ništa«, prošaptao je kad sam ga uzela za ruku. »Budite mirni. Ja
sam miran.«
ʛ季
TO SE VIŠE NIJE MOGLO zatajiti. U kriznim stanjima vijesti se šire brzo. Veliki su
knezovi postali nemirni. Jednog me je jutra, nakon što sam provela groznu noć
bdijući nad Sašom, u hodniku zaustavio Vladimir. Rekao je: »Moramo izdati
službeno priopćenje. Svi već govore o neumitnom kraju mojega brata.«
»Onda ga izdajte«, dobacih, no kad sam već krenula dalje, on napravi nešto
što se nikad prije nije usudio učiniti - uhvati me za ruku. Okrenula sam se, na što
on pripomene: »Niki nije spreman. Sandru je rekao da ne zna vladati i da nikad
nije želio biti car. Ali on zna što on želi. Pozvao ju je telegramom. Njegova je
nevjesta na putu ovamo.«
Otresla sam njegovu ruku i požurila naći Nikija. Na koncu sam ga zatekla sa
Ksenijom u dvorani sa stupovljem. Čim me je ugledao, ukipio se na mjestu, s
cigaretom u ustima.
»Kako si mogao?« zavikah. »Je li to istina? Jesi li ju pozvao ovamo?«
Ksenija žurno počne: »Mama, njemu treba...« Ja ju prostrijelih pogledom,
potom ga uperih u Nikija. »Jesi li? Da si mi odmah rekao!«
On protisne: »Najprije sam pitao oca. On je pristao.«
»Kad?«
»Jučer poslijepodne, kad me je pozvao.« Na oči su mu nadošle suze, no ja
više nisam imala ni milosti ni suosjećanja. I jedno i drugo bila sam iscrpila do
kraja. »Mama, molim Vas nemojte se ljutiti. Pitao sam ga i on je pristao jer ni
jedan car ne bi trebao biti okrunjen bez supruge.«
»Dodvorice!« Drhtala sam od bijesa. Prvi put u životu poželjela sam ga
pljusnuti. »On još nije umro. A sve dok je živ, on je car i on ima suprugu. Mene.
Tvoju majku.«
184
Niki spusti pogled. Ksenija počne molećivo: »Mama, nemojte mu to govoriti.

On je neutješan. Svi smo. Niki želi da uza nj bude ona. On misli da bi se trebali
vjenčati prije no... prije no...« Zamukla je jer nije mogla izgovoriti te riječi.
»Ovdje ne«, uzvratih. »Ovdje neće biti vjenčanja.«
Okrenula sam se na peti i krenula. Protutnjala sam blagovaonicom
zaprepastivši pritom velike knezove koji su u neslužbenoj odjeći sjedili za
doručkom, kao da malo dalje od njih ne umire car. Uletjela sam u Sašinu sobu i
zatekla ga kako uspravno sjedi na stolcu. Stari ga je Ivan uspio dići iz kreveta,
okupati i presvući.
»Jeste li dopustili Nikiju da ju pozove ovamo?« upitah.
Saša se osmjehne ispucanim usnama. »Vidim da Vladimir nije gubio
vrijeme.« On mi mahne da priđem. I tad sam se slomila. Stajala sam pred njim,
pred njegovom pruženom rukom i tako gorko zaridala da su mi koljena klecnula.
»Nemojte, Manja, nemojte i Vi. Jedino Vaše suze ne mogu gledati«, on
prošapće, na što se natjerah prići mu. Sklupčala sam se podno njegova stolca i
spustila glavu u muževo krilo. On me podraga po licu i promrmlja: »Pozovite
svoju sestru. Sad će vam trebati. Alix Vam uvijek da snage.«
Sestra mi je odgovorila da će ona i Bertie doći čim budu mogli. Molila sam
se da dođu prije Alicky.
Ali Bog više nije uslišavao moje molitve.
ʛ季
STIGLA JE zakopčana do grla, u tamnosivu ogrtaču, s mnoštvom kovčega i trima

dvorskim damama. U vili više nije bilo slobodnih soba, no za nju sam morala naći
mjesta. Nakon što sam izbacila Vladimira i poslala ga u susjednu vilu, povela sam
ju u spavaonicu koju sam bila pripremila za nju. Ona reče: »Žao mi je što sam Vas
dovela u nepriliku.«
Moj je osmijeh bio usiljen. »Gluposti, draga. Čujem da ćeš uskoro ući u našu
obitelj.«
»Ja sam mislila da već jesam u njoj.« Pogledala me je onim hladnim,
ljubičastim očima što su istodobno bile lijepe i nepronične, jer nisu odražavale
ništa od onog što je možda osjećala. »Moja sestra Ella je velika kneginja,
Sergejeva supruga i Nikijeva teta.«
»Da, naravno. Ali sad ćeš postati članom obitelj na način koji nismo
očekivali.« Izašla sam iz sobe i ostavila ju; nisam više imala strpljenja
za uljudnosti.
185
Poslijepodne je Saša, kad je čuo da je stigla, pozvao nju i Nikija. Kad su

kleknuli pred njim, a on nad njima načinio znak križa, razbistrile su mu se užarene
oči.
»Ostavite me nasamo s mojom novom kćeri«, on reče. Premda sam bila
zabrinuta, morala sam ga poslušati. Ostala je unutra više od sata. Kad je izašla,
blijedi su joj obrazi bili mokri od suza. Niki ju je uzeo za ruku i poveo sa sobom.
Nisam pitala Sašu što joj je rekao, no Niki mi je kasnije priznao.
»Rekao je da je njegova žena njemu bila anđeo i da se nada kako će i ona
meni biti isto.«
Bilo je gotovo. Saša im je dao svoj blagoslov.
ʛ季
PRVOG STUDENOGA jutarnje je nebo bilo zastrto oblacima. Zapuhao je tako snažan
vjetar da su se od njega tresla okna na prozorima. Saša je ječao. Kad sam mu
pomogla da se uspravi - u krevetu više nije mogao ležati od bola, već je noću
sjedio u naslonjaču - iskašljao je krv.
Više se nisam od njega micala. Nisam jela, nisam pila, nisam se presvlačila
niti češljala. Držala sam ga za ruku, on bi čas bio pri svijesti, čas bi ju gubio. U
sobu je došla i obitelj, potom svećenici koji su pojali molitvu za umiruće.
Poljubilo ga je jedno po jedno dijete: Niki, držeći uza se Alexandru, onda Ksenija
sa Sandrom, pa zbunjena i uplakana Olga i, na kraju, tihi Miša koji ju je pokušavao
utješiti.
Činilo se da Saša ne zna da su djeca tu, no kad je sat, negdje u vili, odzvonio
tri puta, ipak se vratio k svijesti. »Prozori«, prošaptao je. »Otvorite ih.«
Podigoh ruku da utišam doktora Botkina, koji se htio usprotiviti, i naredih
Ivanu da ih otvori. U sobu prodre miris soli te udaljen šum valova što su udarali
o stijenje - i vratiše me u jednu drugu vilu, na drugoj obali, gdje me je čekala smrt.
Uto Saša zazove: »Minnie. Jadna moja Minnie.« Trgnuh se i objema ga
rukama obgrlim. »Tu sam«, prošaptah. »Uvijek ću biti tu, voljeni moj.«
Njemu glava klone na moje rame. »Ne rastajemo se zauvijek.«
Tim me je riječima moj muž napustio.
186
187
DVADESET I PETO POGLAVLJE
P osute snijegom, crne su zastave od krepa visjele sa svih uličnih svjetiljaka,

kočija i nadstrešnica. Neva se bila zamrznula, ali nitko nije išao klizati niti
pravio brda od snijega. Pogođena žalošću za Carom Mužikom cijela je Rusija
stala.
Ja sam se povukla u palaču Aničkov s mlađom djecom i Nikijem. Kako on i
Alicky još nisu bili vjenčani, ona je morala boraviti u palači preko puta, kod Elle
i Sergeja. No bila je prisutna kad je Niki održao prisegu odanosti nakon koje je
proglašen carem Nikolom II. Osupnut i preplavljen tugom, moj sin nije imao
snage djelovati. No zato je moj djever Bertie, koji je s Alix ipak stigao prekasno,
poveo velike knezove u pogrebnu povorku do carskoga broda i počasne straže,
odakle su ispratili Sašu.
Alix je ostala sa mnom. Uručila mi je Sašin posljednji dar, emajliranu
narukvicu s rubinima za našu dvadeset i osmu godišnjicu braka koja je padala
točno tjedan dana nakon njegove smrti. Narukvicu je bio povjerio Alix u pismu
koje je ostavio za Bertieja. Zaplakala sam kad sam ju vidjela u Fabergéovoj kutiji,
i zavrištala, kriveći se što nisam primijetila koliko je bio bolestan, žaleći što sam
nekoć svoju ljubav dovodila u pitanje. Sestra me je hranila žlicom i kupala me u
kadi. Odijevala me je u korotu, udovičko ruho, a navečer svlačila kad bismo se
vratile s mise iz kapelice Zimskog dvorca gdje smo ga ljubile u hladno čelo.
Držala me je kad sam zajecala da želim umrijeti jer bez njega živjeti ne mogu.
Tek tad mi je rekla: »Moraš živjeti za svoju obitelj. Tvoja te djeca trebaju.
Niki se mora oženiti i okruniti, a ti ga moraš savjetovati. Život ide dalje, ma koliko
nam se okrutnim i nepravednim činio.«
Ona mi je dala snage, baš kao što je Saša bio rekao da hoće, premda mi se
onda činilo da je nemam nimalo.
Uronjenoj u dim tamjana, u ušima mi je još odzvanjalo brujanje molitava kad
smo nakon zadnje mise lijes položili u grobnicu u katedrali. Nisam mogla gledati
kako njegov mrtvački sanduk, prekriven carskim pokrovom, spuštaju u mramorni
sarkofag, gdje će i ostati.
Nisam mogla vjerovati da ga nema.
U palači je sve moralo ostati isto. Njegova je soba morala biti onakva iz kakve
je posljednji put izašao, njegove stare čizme u ormaru, njegovi izblijedjeli šeširi
na vješalicama, njegovi okrnjeni štapovi tamo gdje ih je jednom bio ostavio.
188
Njegov me je voljeni lovački pas Sparta posvuda pratio. Zavijao bi kad bi došlo
vrijeme za šetnju, a Saša se ne bi pojavio. Činilo se da smo i ja i cijela palača
zastali u vremenu, da čekamo kad će doći, zatoptati čizmama da strese snijeg i
zagunđati kako mu je kabinet pun glupana i kukavica.
Nekad bih ga i čula. Pušeći u svom salonu, iako prozore nisam otvarala,
začula bih ga kroz gust oblak dima: »Manja, Vi previše pušite.« Skočila bih na
noge, zapetljavši se u crne suknje, i pohitala otvoriti vrata, no u hodniku bi bile
samo Tanja ili Sophie, moje stalne čuvarice. One su zabrinuto govorile da ne
jedem koliko bih trebala i da ću zbog tolikog pušenja zapaliti sebe i palaču.
Na koncu sam potonula u obamrlost. I to je bilo bolje od razdorne boli. Dok
nisam ništa osjećala, barem sam mogla živjeti. Alix i Bertie su ostali sa mnom, a
usprkos tomu što je već bila počela zima, zadržali su se i svi dostojanstvenici i
članovi kraljevskih obitelji koji su mu došli odati počast. Znala sam zašto su
ostali. Moji ostarjeli roditelji nisu došli na sprovod. Ja sam im rekla da ne dolaze
jer bi otac zbog artritisa jedva podnio putovanje. No odgovorili su mi kako se
nadaju doći na Nikijevo vjenčanje - što me je zaboljelo kao živa rana jer su me
podsjetili zašto svi drugi ne odlaze. Prezirala sam sažalne poglede i skrušena
šaputanja iza mojih leđa - jadna Minnie - no ono što me je čekalo padalo mi je još
teže.
Kako bih se čime uposlila, sjela sam s Olgom napisati zahvale na brojne izraze
sućuti što sam ih bila primila. Olga je u obitelji, osim Miše, najviše voljela svojeg
oca, no tad je imala samo dvanaest godina te se nakon svoga onoga grčevitog
plakanja, na kraju, i isplakala.
Sad se mrštila dok sam joj govorila što mora napisati na papiru u koji su bili
utisnuti moji inicijali. »Zar baš moramo? Na sva ova pisma? A tko su ti ljudi?«
»To su ljubazni ljudi koji su nam izrazili sućut. I da, moramo im odgovoriti
jer nam to nalaže pristojnost.«
»Oni su pisali Vama.« Olga na onaj svoj karakteristični način isturi donju
vilicu. Tako me je živo podsjetila na Sašu da me je srce zaboljelo. »Njima nije
stalo do mene.«
»Naravno da jest. Stalo im je do svih nas.« Primijetih razdraženost u svojem
glasu, jer Olga me nije prestajala iskušavati. No tad mi se naš razgovor učinio i
dobrim znakom da život ipak ide dalje. »Sad piši. Nakon što ih ti napišeš, ja ću ih
sva potpisati.«
Kad je zgotovila pisma, bila je sva umrljana tintom, i po rukama, i po haljini
i na vrhu prćasta nosa. Nasmiješih se i liznuh prste da ju obrišem. Ona uzmakne -
iznenadila ju je ta majčinska gesta. Onda najednom upita: »Kad će se Niki
oženiti?«
»Sigurno neće prije no što prođe razdoblje žalovanja. Zašto pitaš?«
»Bez razloga«, odveć brzo je uzvratila. Znala sam da Olga s Nikijem odlazi u
svakodnevne posjete u Sergejevu palaču, kako su zvali Ellinu i Sergejevu
189
rezidenciju, pa sam se zapiljila u nju sve dok nije progovorila: »Alicky kaže da je
on sad car i da im ne priliči to što još nisu vjenčani.«
»Misli li možda da bi im više priličilo vjenčati se nakon što su mu oca tek
položili u grob?« podviknuh. Olga, koja se nije bojala mojih povremenih ispada,
uzvrati: »Samo Vam govorim ono što sam čula. Pitali ste.«
Voljela bih da nisam. »Idi, operi ruke i umij se.«
Kad je istrčala van, sjela sam za stol na kojem me je čekala hrpa pisama i
omotnica koje sam trebala zapečatiti. Na dušu mi je sjela tjeskoba poput olovna
oblaka.
Moj se sin mora oženiti njome. A ja ću morati glumiti radost.
ʛ季
VJENČANJE JE ODRŽANO dvadeset i šestog studenoga, na moj četrdeset i sedmi

rođendan. U Rusiji nismo slavili rođendane, već slave prema imenima svetaca pa
se nikomu nije činilo nepriličnim to što se žene na taj dan. Ni meni se to nije činilo
nepriličnim. Neprilično mi je bilo sve to skupa pa nisam više ni marila na koji će
dan vjenčanje pasti. Stričevi, veliki knezovi i ministri stalno su podsjećali Nikija
kako je od iznimne važnosti da se vjenča što prije, i on je na kraju pokleknuo.
Barem mi je tako rekao kad je došao tražiti moje odobrenje. Kimnula sam i
pristala, a samoj sebi rekla da je on donio odluku koju moram poštivati, ma što
god ja osjećala prema njegovoj nevjesti. Možda sam se kao majka ponašala odveć
zaštitnički. Možda će se s vremenom pokazati kako je ona sasvim sposobna
preuzeti moj naslov i dužnosti.
Namjestila sam isto pomirljivo lice dok sam ju pratila u Zimski dvorac na
probe za vjenčanicu. Ona je bila vidno nervozna. Izgledala je lijepo, no bila je
tako blijeda da mi se iz profila činila poput bjelokosne ikone. Priznala je, a da ju
nisam ni pitala, kako je loše spavala.
»To je zbog promjene klime«, rekoh. »Ovdje su noći duge. Trebat će ti
vremena da se navikneš.«
»Valjda je to razlog.« Uzdahnula je dok je gledala kroz prozor kočije prema
dvorcu. »No ja sam svjesna da Vama sve ovo užasno teško pada, kad je uslijedilo
ovako brzo nakon...« Uto me pogleda. »Svim bih srcem voljela da nije tako. Ja
Nikija uistinu volim, ali nikad nisam mislila da će biti ovako. Jako mi je žao zbog
Vas, draga majko.«
Tad mi se prvi put obratila nježno, prvi je put pokazala osjećaje. I ganula me
je jer je otkrila svoju ranjivost, podsjetivši me na to koliko me je brinuo moj brak
sa Sašom, koliko mi se čudnim i zahtjevnim činio dvorski protokol, beskrajne
obveze i ljudi kojima je trebalo udovoljiti. No ja sam najprije bila carevna, i prije
no što sam okrunjena, mogla sam godinama učiti što se od mene očekuje. Ona
190
nije imala vremena. Uskoro se trebala naći na mjestu za koje je bila potpuno
nepripremljena i u tom je trenutku sa mnom bila iskrena. Ona uistinu ništa od toga
nije željela.
Primila sam ju za ruku. Držala sam ju lagano, no ipak sam kroz njezine
rukavice osjećala koliko su joj ruke hladne. »Treba ti krzno.«
On me zbunjeno pogleda.
»U rukavicama«, nastavih. »Fina je koža dobra za proljeće. Ali u siječnju ruke
će ti se smrznuti bez krzna. Ozebline znaju jako boljeti.«
Umalo se osmjehnula. »Zacijelo Vam se činim posve neiskusnom.«
Stisnula sam joj ruku. »Sve smo mi bile neiskusne u tvojoj dobi.«
Više nismo govorile, no dok smo ulazile u dvorac, ona me je i dalje držala za
ruku, kao dijete u strahu da će se izgubiti.
ʛ季
VJENČANJE NIJE bilo raskošno. S obzirom na okolnosti, i nije moglo biti. Ona je
nosila srebrnu haljinu, težak plašt i nevjestinu dijademu na glavi, a uz lice
nakovrčane lokne. Koračala je skladno i tako se popela na podij u kapeli. Nakon
što su izrekli zavjete, ona i Niki okrenuše se prema meni, a ja ih poljubih ne
obazirući se na suze što su mi se slijevale niz obraze.
Niki prošapće: »Mama, molim Vas, nemojte plakati.« Nije njega bilo stid
mojih suza, već je znao kako me je preplavila tuga i uspomene na moje vjenčanje
u toj istoj kapeli, i kako postajem svjesna da više nikad neću biti ni supruga ni
carica.
Sad je Aleksandra Fjodorovna, dobivši rusko ime, bila i jedno i drugo.
Kad su uz zvuke trublji krenuli van, pošla sam za njima s Alix i Bertiejem, a
moja djeca za mnom. Morala sam se predati. Ono što je bilo moje, sad je bilo
njezino. Dobila je moj naslov i mojega sina. I daj Bože, mislila sam, podarit će mi
unuke. Moram se s tim pomiriti. Premda ću, kao carica udovica, prema dvorskim
običajima imati prvenstvo, ona je sad prva dama Carstva. Ne smijem se uplitati.
Svoj ponos moram žrtvovati za Rusiju.
Ali jedna je stvar obećati da ću zaboraviti svoju prošlost, a sasvim druga
učiniti to isto.
ʛ季
NAŠI SU UZVANICI otišli da ih ne bi zatrpao snijeg. Alix me je natjerala da obećam

kako ću s Aleksandrom biti strpljiva. »Zapamti da je njoj u Rusiji sve novo. Ti joj
sad moraš biti majka.«
191
Nikako se od nje nisam htjela rastati, no Alix i Bertie su se zadržali predugo

zbog čega je Viktorija bjesnila da se vrate. Kraljica mi je bila poslala pismo s
izrazima sućuti i knjigu Tennysonovih pjesama. Ona se smatrala prekaljenom u
žalovanju, i njezine su riječi i dar bili od srca. Pisala mi je kao udovica udovici i
ja sam joj na tome bila zahvalna pa sam joj otposlala zahvalu.
Kako u Zimskom dvorcu nitko godinama nije stanovao, odaje je trebalo
obnoviti. Kabinet je, zbog ustaljenosti protokola, tražio da Niki boravi tamo. Za
vrijeme renoviranja Niki i Aleksandra su se, nakon pet dana medenog mjeseca u
Carskom Selu, uselili k meni, u moju palaču. Smjestili su se ispod mene, u četiri
male odaje gdje je Niki boravio u momačko doba.
Onda se k meni uselila i Ksenija sa Sandrom. Osim Georgija, sva su mi djeca
bila ponovno pod krovom. U toplom obiteljskom ozračju svoje sam strepnje
uspjela potisnuti. Niki je svako jutro dolazio u moju blagovaonicu sa mnom
doručkovati, a nakon toga u moju radnu sobu gdje sam mu prenosila sve ono što
sam bila naučila. Datum njegove krunidbe još nije bio određen. U međuvremenu
se trebao upoznati sa svim složenostima koje mu je donio naslov cara.
»Ustav«, savjetovala sam mu. »Vaš mi je djed rekao kako je to jedini način
da spasimo Rusiju i svoju dinastiju jer ćemo tako moći ući u moderno doba.
Morate to učiniti za svoj narod. Vrijeme je da se okanimo autokracije i dopustimo
Dumi da upravlja državom.«
»Otac to nikad nije htio«, on uzvrati. Bio je omršavio, protekli su mjeseci
ostavili traga na njegovu koščatom licu. »Autokracija, nacija, Pravoslavna crkva.
To je bila očeva krilatica. Stričevi mi govore da ju moram slijediti.«
»Mi smo bili u drugačijoj situaciji.« Dok sam to izgovarala, postalo mi je
jasno kako sam, unatoč tomu što sam uvijek podržavala Sašu, nakon njegove smrti
počela nanovo vjerovati u načela pokojnoga svekra. Doživjela sam dovoljno
nesreća da bih znala kako ne možemo nastaviti po starom, pa bili mi na to spremni
ili ne. Rusiji je reforma bila prijeko potrebna. No koliko god ja voljela svojega
sina, on nije bio poput oca. Nije imao Sašinu čvrstinu volje. Nikad ju nije imao,
osim kad se bio nakanio oženiti Alicky. »Vi ne možete vladati na isti način kao
što je vladao Vaš otac. Vaš je djed ubijen. Saša je onako postupao ne bi li
iskorijenio nihiliste i zatro njihov pokret. Oni više nisu prijetnja, a Vi možete
uvesti novi oblik vladavine. Morate nastaviti s djedovim planom - on je htio
ovlastiti skupštinu. Vaši se stričevi s tim ne slažu, no ako ih sad ne zauzdate, oni
će Vas pregaziti.«
»Razmislit ću«, obećao mi je.
Više o tome nije rekao ni riječ. Jednog se jutra nije pojavio na doručku. Ja
sam ga čekala, i čekala. Ksenija je bila trudna s prvim djetetom, morila ju je
jutarnja mučnina, no ona je sjedila za stolom i oprezno me gledala dok sam
kuckala vilicom po tanjuru. Niki do kraja doručka nije poslao obavijest zašto je
odsutan.
»Gdje je on?« Odgurnula sam se od stola.
192
»Mama«, pokušala je Ksenija, »možda njemu i Alicky treba malo

privatnosti...«
»Privatnosti?« zaprepašteno sam ju pogledala. »Sad je osam i trideset ujutro.
Moramo pregledati izvještaje kabineta, napisati pisma, a onda otići u Zimski
dvorac i provjeriti kako napreduje renoviranje. Jedan car nema vremena za
privatnosti.«
Spustila sam se u prizemlje. Vrata su bila odškrinuta. Njihove odaje nisu bile
velike, a Niki je svoj ured smjestio u prvu kako ministri koje je primao ne bi
prolazili kroz ostale sobe. On i Aleksandra bili su unutra. Čula sam njihove
povišene glasove, odavali su razmiricu. Znala sam da ne smijem prisluškivati, no
svejedno sam zastala pred vratima.
»Moram ići«, začuh Nikija. »Nisam bio na doručku. Mama će se zabrinuti.«
»Neka čeka«, uzvrati mu Aleksandra. »Čim ona pucne prstima, Vi trčite k
njoj, a ona Vas zove svake minute. Ona pregledava Vaše izvještaje i pisma, ona o
svemu mora izraziti svoje mišljenje. Nije nam dopustila da se uselimo u Zimski
dvorac, iako su nam ove sobe premalene. A u Carskom smo Selu mogli ostati
samo pet dana jer je ona tražila da se vratimo, premda je tamo daleko udobnije.«
»Sunčice«, zaustio je Niki. Tako ju je on zvao od milja, premda ja u njoj nisam
vidjela ništa vedro. »Ona je u žalosti za mojim ocem. Ona nas sad treba.«
»Ona treba Vas. A Vi trebate napraviti sve što ona kaže, čim ona kaže. Ja, ako
želim koga primiti, moram tražiti dopuštenje da to napravim u njezinu salonu.
Njezini su sluge posvuda, njuškaju što mi radimo. Nama treba privatnost, treba
nam naš dom u kojem ćemo moći imati obitelj.«
Ukipila sam se pred vratima. Ja sam i bila mislila da je ta tobože suzdržana i
stidljiva mlada žena takva karaktera, a sad su mi njezine riječi to potvrdile. Ostala
sam kao ukopana. Cijelo sam vrijeme imala pravo. Štoviše, Miechen je imala
pravo. Aleksandra je znala što hoće. No, je li Niki otpočetka znao da se ona
postavlja tako zahtjevno i zapovjedno kao što se postavljala sada?
Moj je sin umorno uzdahnuo zbog čega mi se učinilo da mu to nije ništa novo
i da su takve prepirke već imali. »Naše odaje u Zimskom dvorcu nisu još gotove.
Mama samo želi ono što je najbolje za nas. Ja još ne znam vladati i...«
»Ona će vladati mjesto Vas. Ona će biti carica udovica, i carica, i car, ako joj
dopustite.«
Zašutio je kad je dodala: »Nije li Vam ona rekla da ovlastite Dumu, premda
bi to potkopalo sve ono što Vi predstavljate? Nije li na oproštajnom banketu za
Alix i Bertieja spustila svoju ruku na Vašu i u dvoranu ušla prva? Ja sam Vas
morala pratiti kao kakav sluga...«
»Ovdje je takvo pravilo«, on ju prekine. »Vi znate da ona kao carica udovica
ima prvenstvo.«
»Ali ona ne mora poštovati to pravilo! Ja sam sad carica. Ako nam ona zaista
želi najbolje, kao što Vi tvrdite, onda mora znati da me time što mi ne dopušta da
193
uđem prva sa svojim mužem, carem, ponižava pred drugima. Ja neću dopustiti da
me se tako zanemaruje.«
Čula sam dovoljno. Gurnula sam vrata, ušla unutra. Niki se okrenuo na peti i
problijedio kao krpa. No Aleksandra me se dojmila svojim držanjem - ona ničim
nije pokazala da je iznenađena. Činilo se kao da je znala da sam ja cijelo vrijeme
stajala iza vrata.
Odmjerila sam pogledom njemačke dvorske dame što su sjedile sobi. Bilo je
vrijeme da ih otpusti i na njihovu mjestu uposli Ruskinje. Onda bi naučila kako
ogovarati me pred slugama ne samo da nije mudro, već je i vrlo nedostojanstveno.
Progovorila sam milim glasom: »Niki, niste došli na doručak, a moramo
pregledati izvještaje kabineta. Jesu li stigli?«
On poskoči k zatrpanu stolu i stane prekopavati po spisima.
Aleksandra mi hladno uzvrati pogled. »Oprostite nam, draga majko. Ja sam
se loše osjećala pa sam zamolila Nikija da ostane i doručkuje sa mnom.«
Na stolu je zaista bio poslužavnik, tanjuri posuti mrvicama, šalice za čaj.
Zacijelo je mojim slugama rekla da im doručak posluže u sobi. Pomislih kako ću
morati razgovarati s Obolenskim koji je nakon Sašine smrti i dalje nadzirao
kućanstvo. U svojoj palači ja izdajem naredbe.
»Uvijek ste dobrodošli za mojim stolom«, uzvratih. »Vjerujem da se sad
osjećate bolje. Je li prerano ponadati se kako je Vaša slabost prva naznaka
radosnih vijesti?«
Njoj se usta skupiše u crtu. Premda to nikad ne bi priznala, znala je da sam
čula njihov razgovor i da je zato zajedljivo podbadam svojim pitanjem.
»Nakon samo mjesec dana braka?« Ona se stane skanjivati. »Tomu se zaista
možemo samo nadati. I da, osjećam se bolje. Hvala.« Uzela je svoje vezivo i stala
provlačiti iglu kad je Niki naglo podigao spis.
»Našao sam ga«, on objavi drhtavim glasom.
»Dobro. Kad budete spremni, dođite gore pa ćemo razgovarati.« Onda
Aleksandri dobacih još jedan osmijeh. »Nadam se da će Vam biti još bolje,
draga...« S tim riječima izađoh.
Ona mu je zasigurno nastavila govoriti, no to me više nije zanimalo čuti.
194
DVADESET I ŠESTO POGLAVLJE
N evjerojatna je.« Upalila sam cigaretu u Miecheninu salonu. »U Zimskom se

dvorcu boja još nije bila ni osušila, no ona je navalila otići iz moje palače. A
sad sjedi u tim renoviranim odajama i ne želi prirediti ni jednu gala večer. Ne želi
ni primati ni odlaziti na primanja. Kako čujem, njezina je prva sezona bila
katastrofalna.«
Bližilo nam se proljeće. Bilo je prošlo četrdeset dana žalovanja, koliko je
nalagala Pravoslavna crkva, no ja sam i dalje nosila crninu. Do posjeta Miechen,
nisam odlazila među društvo, premda mi je osama već bila počela smetati.
Uvjeravala sam se kako otići k Miechen na čaj nije znak nepoštivanja mojeg
pokojnog muža. Ona se proteklo vrijeme držala na distanci što mi je u početku
zasmetalo jer smo ona i ja, bez obzira na Sašine i Vladimirove svađe, ostale
prijateljice, iako površne. No kako je vrijeme prolazilo, počela sam sumnjati da
se Miechen drži po strani iz nekih drugih razloga. Tako sam, na koncu, došla u
njezinu palaču.
Dočekala me je ushićeno, onako krupna, te, kao i uvijek, pomno dotjerana u
svilenoj dnevnoj haljini, sa češljićima s draguljima u kosi. Pred nama je bio set za
čaj Limoges i samovar iz kojeg je isparavao tek pripremljen čaj. »Pa da, bila je
katastrofalna. Svi su govorili kako je nova carica odveć ponosna da bi se družila
s bojarima. Valjda ona nema potrebu dokazati se. Jer, dobila je što je htjela:
dovukla je Nikija u krevet, a Vašu krunu stavila na glavu«, rekla je.
Trebala sam odmah uočiti tu zajedljivost u glasu. Kako su obje bile njemačke
princeze - samo što je Aleksandra bila mlađa i nadaleko moćnijem položaju -
mogla sam očekivati da će ju Miechen ponižavati. No tad sam bila posve obuzeta
vlastitim nezadovoljstvom. »Nema ona još moju krunu. No ipak se mora potruditi,
barem zbog Nikija. Ja sam se bogme trudila dok sam bila na njezinu mjestu, a i
prije, kao carevna. Njezina je dužnost da ju društvo prihvati. Ona neće nikoga
privoljeti bude li se skrivala u svojim odajama.«
Ogorčeno sam otpuhnula dim. Moj je bijes sukljao van, jer sad kad je brana
pukla, više se nisam mogla zaustaviti. »Ona mi zamjera. Prezire to što Niki traži
savjete od mene i što me slušaju njegovi ministri. Zamjera mi to što imam svoja
primanja, što se u palači živi carski, što nadzirem Gatčinu i palaču u Peterhofu,
što imam Polarnu zvijezdu i svoj vlak. A možda upravo sada pregledava moje
račune za haljine ne bi li izračunala koliko trošim.«
195
Miechen od gađenja iskrivi lice. »I uza sve to, nema nikakvih naznaka da je
noseća?«
»Ne.« Ugasila sam cigaretu i upalila novu. »Dovela sam joj nove dvorske
dame. Izvještavaju me da se ona često tuži na različite boljke, ali da još ne
pokazuje nikakve znakove trudnoće. Mislim da problem nije u Nikiju.«
»Naravno. Sad znate zašto Vas nisam posjećivala dok je ona bila u Vašoj
palači.«
»Trebam li Vas podsjetiti da sam ja izgubila muža? Voljela bih da ste me bili
posjetili.«
»Oprostite mi, Minnie.« Ona me uhvati za ruku. »Bojim se da me Saša nije
volio jer smo se on i ja počesto razilazili u mišljenjima, ali na Vas sam mislila
svakoga dana. Bila sam vrlo pogođena njegovom smrću. Sad me žalosti čuti da
ste toliko nezadovoljni, ali...«
»Ali?« Zapiljih se u nju.
Ona povuče ruku. »Pa, usprkos gubitku koji ste pretrpjeli, Vi ste i dalje na
zavidnom položaju. Niki se oslanja na Vas u svom kućanstvu i na sastancima s
kabinetom. Vi ste za nju izabrali dvorske dame, Vaš imetak je nedirnut... Imati
takav utjecaj nije zanemarivo.«
»Ne dogovaram ja njegove sastanke. Kad me on što pita, kažem mu što
mislim.«
»Svejedno, kao carica udovica, na višem ste položaju od nje.«
»Da, i to je ono što mi najviše zamjera«, pripomenula sam sjetivši se
razgovora što sam ga bila načula. »Da se nju pita, ja bih se trebala povući, kao što
bi napravila svaka dostojanstvena udovica.«
»Može se to njoj ne sviđati, ali ona to ne može promijeniti. Vi ćete za Sašom
uvijek tugovati i možda ćete cijelu godinu nositi crninu, ali, s obzirom na
okolnosti, možda biste trebali nagovoriti Nikija da kao novi car priredi bal. Onda
biste svojim primjerom mogli pokazati Aleksandri kako se treba držati carica.«
Razmislila sam o tome. Jer, premda sam zaista cijelu godinu trebala nositi
korotu, ta mi se ideja svidjela. »Ne mogu«, uzvratih naposljetku. »Ksenija treba
roditi u srpnju, a sljedećeg mjeseca idem u Abastumani. Georgij mi je pisao da je
sad mnogo bolje. Moram ga posjetiti. Nisam mu bila dopustila da dođe na Krim
vidjeti Sašu pa je jadan morao tugovati sam.«
Miechen suosjećajno zacokće. »A još mu je sad dopao i naslov carevića.«
»Možda mu se stanje toliko popravilo da se može vratiti u Sankt Peterburg«,
uzvratih zatečena njezinom aluzijom. Bolesni nas nasljednik ne može utješiti, eto
to je mislila.
»Zaista se nadam da je on dobro. A to je onda još jedan razlog da se priredi
bal, zar ne? Tako ćete uvjeriti i dvor i plemstvo kako je sve baš onako kako i treba
biti.«
196
Ništa nije bilo onako kako je trebalo biti, no u tom sam trenutku pomislila da
Miechen ima pravo.
ʛ季
GEORGIJ SE BIO TAKO LIJEPO OPORAVIO da nisam mogla vjerovati. Dok je boravio
u podnožju planine, bio je pustio bradu, a dobio je i boje u obrazima te koji
kilogram više. Svakog je dana vozio bicikl uskim stazama oko vile. Pušio je - što
me je brinulo, ali mu nisam mogla zamjeriti jer sam isto činila i ja - no gotovo se
nije zakašljao cijela dva tjedna koliko sam provela s njim.
Primijetivši neke detalje, zaključila sam da nije usamljen. Nije tu bilo ničeg
upadljivog, tek blage naznake: način na koji mu je bila složena odjeća odavao je
žensku ruku, na noćnom je ormariću bila vaza sa suncokretima. Pretpostavljala
sam da je u pitanju neka lokalna djevojka, ali ga nisam ispitivala. Pod uvjetom da
ne izaziva skandale, ono što je radio, bila je njegova stvar. Ako je tako daleko od
Sankt Peterburga i bilo ljubakanja, to nije ništa značilo. Osim toga, on nije bio
oženjen. No ipak sam mu napomenula da će se od njega, na mjestu novog
carevića, očekivati da preuzme svoje dužnosti po povratku u grad.
On se osmjehne. »Mama, ja i dalje imam sušicu. Ja nisam izliječen.«
»Ljudi mogu godinama živjeti s njom. Pogledaj se, ti si prava slika i prilika
zdravlja.«
»Ovdje jesam. Ovdje se osjećam bolje. Ali ne mogu preuzeti službene
dužnosti. Nadam se da to neće zadugo biti razlogom za brigu. Niki mi je pisao da
je Aleksandra trudna.« On upali cigaretu, ja sjedoh skamenjena.
»Zar Vam nije rekao?«
»Ne, nije mi rekao.«
»Možda je to tek odnedavno.«
»Možda.«
Skratila sam svoj boravak. Ksenija je trebala roditi, a Georgij se činio
zadovoljnim. Kad me je na rastanku poljubio, rekao je: »Budite ljubazni prema
Aleksandri. Niki mi je napisao da Vi i ona niste baš u najboljim odnosima.
Nemojte da se zbog Vas osjeća manje važnom.«
Njegove su me riječi zaprepastile. Niki se povjeravao njemu, a meni ne? Znala
sam da su njih dvojica oduvijek bliska, no ipak sam zbog tih riječi osjetila da mi
se preokreće utroba. Činilo mi se da me isključuju iz onog za što nisam ni znala
da se događa. »Ona o meni ionako nema visoko mišljenje«, uzvratih.
Georgij se nasmiješi. »Mama. Vi niste ni svjesni koliko žestoki znate biti. Ako
ona o Vama nema visoko mišljenje, potrudite se da ga popravi. Napravite to za
Nikija. On već ima dovoljno briga.«
197
U vlaku sam, na povratku, imala dovoljno vremena za razmišljanje. Čim sam

se iskrcala u Sankt Peterburgu, krenula sam ravno u Zimski dvorac.
ʛ季
»ZAŠTO MI NISTE REKLI?« Sjedila sam u Nikijevoj radnoj sobi dok je on pušio
izbjegavajući moj pogled. »Vijesti sam morala čuti od Vašega brata koji živi na
Kavkazu. Znaju li svi u Rusiji, osim mene?«
»Georgij zna jer sam ga htio obavijestiti«, otpovrne Niki. »Ne bih želio da on
misli kako se sad od njega nešto očekuje zato što je postao moj
prijestolonasljednik. Htjeli smo neko vrijeme pričekati prije no što to Botkin
potvrdi.«
Primijetih da govori oprezno. »Da doktor potvrdi? Pa mi žene to znamo, naša
nas tijela obavijeste. Može se tražiti od liječnika da on to posvjedoči, ali mislim
da je to suvišno.«
On odloži cigaretu na pepeljaru, prijeđe rukom preko brade, priđe prozoru.
Bio je tražio da za njega naprave novu radnu sobu - nije se htio smjestiti u onu u
kojoj mu je umro djed. Njegova je gledala na Nevu. Dok je zurio u rijeku što se
na lipanjskom suncu blistala kao široka tirkizna vrpca, Niki tiho reče: »Jedno je
već izgubila.«
Ostala sam u čudu. Opet. »Kada?«
»Nedugo nakon što smo se doselili ovamo. Zato nam je Botkin savjetovao da
pričekamo prije no što objavimo da je trudna. Da budemo sigurni.«
»Zar postoji kakva opasnost?« upitah osupnuta.
»Botkin kaže da je takvo što malo vjerojatno. Ona će uskoro ući u četvrti
mjesec.«
Četvrti mjesec! I cijelo to vrijeme ja nisam ništa znala.
»Voljela bih da ste mi rekli. Kako Vam mogu pomoći ako mi ne vjerujte?«
On se okrene. »Ja Vam vjerujem. Ja bih Vam povjerio svoj život.«
»Da. Ali ona mi ne vjeruje.«
»Mama, njoj je jako teško. Mnogima ste carica i dalje Vi. Ona se osjeća...
neprihvaćenom. Za nju je pobačaj bio poniženje. Nije htjela da itko za to zna.«
»Pogotovo ne ja.«
On uzdahne. »Ne znam što bih još rekao.«
»Rekli ste sasvim dovoljno.« Ustala sam. »Moram k njoj.«
198
ʛ季
SJEDILA JE U NASLONJAČU u svojoj divnoj svijetloplavoj odaji gdje su pogled na

svježu pozlatu i velike prozore zastirali brojni pretrpani stolovi, fotelje s
jastučićima i podstavljene klupice obrubljene vrpcom s resama. Svaki je kutak
nečim bila ispunila. Jedan se cijeli zid bljeskao poput ikonostasa u katedrali - na
njem su bile blagoslovljene ikone. Ta bivša luteranka, koja se protivila
preobraćenju, novoj se vjeri posvetila iznenađujuće žarko.
»Čula sam da ste trudni«, rekoh na što ona pritegne šal oko ramena i zazvoni
porculanskim zvoncem naručivši čaj. Nismo izmijenile uobičajene izraze
uljudnosti. Bila sam odveć umorna od puta i potresena uznemirujućim vijestima
da bih još ulazila u kurtoazne razgovore.
Ona kimne. »Jesam, hvala dragom Bogu.«
»To je divno.« Pomislila sam da bih ju trebala zagrliti i poljubiti, no ona se
držala tako suzdržano da se nisam mogla natjerati. »Tako sam sretna zbog Vas i
Nikija. Dijete je dar što nam zauvijek promijeni život.«
Pitala sam se zna li ona da sam ja jedno dijete izgubila, svojeg drugog sina.
To nas je trebalo zbližiti. Ja sam znala kakvu je bol osjećala, premda ona nije
dočekala porođaj. No Aleksandra nije ničim odavala da zna, a ja ionako nisam
došla prebirati po tužnim sjećanjima, već pokušati popraviti naš odnos.
»Svakog se dana molim da nosim sina«, rekla je dok nam je njezina dvorska
dama nalijevala čaj. Primijetih da nju nisam izabrala ja. Zar je otpustila moje
dvorkinje i dok sam bila na putu opet uposlila svoje?
»Ne biste trebali toliko moliti...« Zaustavih se. Ne smijem ju savjetovati. Nije
me pitala. »Rodili Vi dječaka ili djevojčicu, Vaše će dijete biti voljeno.«
Ona svoj čaj nije ni dotakla. Ohladio joj se dok sam pijuckala svoj. Njoj su od
jakih ruskih mješavina bilja, u kojima sam ja s vremenom naučila uživati, bili
draži engleski čajevi. »To moramo proslaviti«, rekoh nakon poduže stanke, kad
se ona zagledala u daljinu kao da je zaboravila da sjedim pokraj nje. Nikad nisam
doživjela da se trudnica tako ponaša - izgledala je kao da je upala u trans. »Ksenija
će uskoro roditi. Imat ćemo dva povoda za proslavu, možemo prirediti
veličanstvenu gala večeru na kojoj bih Vas ja mogla predstaviti dvoru.«
Tad se trgnula i pogledala me kroz poluskopljene vjeđe. »Nije li prerano za
to?«
Znala sam na što misli, no nisam se dala obeshrabriti. »Ja sam izgubila muža,
no ne trebam se zato skrivati od svijeta ne bih li dokazala koliko sam žalosna. Moj
sin je sad car, Vi ste njegova carica koja će mu roditi prvo dijete. Ovo je pravo
vrijeme da Vas predstavimo.« Nasmijah se, što je i meni samoj zazvučalo
usiljeno. »Valjda ne mislite ostati u ovim sobama sve do porođaja.«
199
»Nisam ovdje mislila uopće ostati. Želim otići u Aleksandrovu palaču u

Carskom Selu. Tamo je vrlo mirno. Tamo se osjećam kao kod kuće.«
»Ali to je predaleko od grada.« U tom sam trenutku zaboravila zašto sam
došla k njoj. »To je ljetna rezidencija. Možete tamo otići prije porođaja, ako želite.
Tako sam ja bila napravila kad sam rodila Nikija, ali zasad morate ostati ovdje.
Neka vas dvor vidi, neka Vam se dive.«
»Teško da će se meni diviti.« Kad je nastavila oporim glasom, nije svrnula
pogled, već me je gledala ravno u oči. »Draga majko, ja znam da mi Vi želite
dobro, ali čini mi se da ne shvaćate kako ja ne mogu biti poput Vas. Ne govorim
ovo da bih Vas uvrijedila. Vi ste bili slika i prilika carice u koju se trebalo ugledati.
Ali ja ne želim nikoga oponašati. Ja znam što govore o meni. >Pogrebna
nevjesta<, tako su napisali u novinama, udala se za cara odveć rano nakon smrti
njegova oca. Dvor i društvo dijele isto mišljenje.«
»Ma Vi pretjerujte«, uzvratih preneražena. Zaprepastilo me je čuti da nije
pošteđena zlobnih ogovaranja, iako se bila povukla iz društva, a, osim toga, naš
je razgovor odlazio u smjeru koji sam po svaku cijenu htjela izbjeći. »Društvo
Vas još nije upoznalo. A bolji će dojam steći tek kad im to dopustite.«
»Zašto?« Ona nabora čelo. »Kao što ste i sami rekli, ja sam carica. Ja ću Rusiji
podariti nasljednika. Zar moram još biti i omiljena?«
Ostala sam bez riječi. Što sam na to trebala odgovoriti?
»Tako bi Vam bilo lakše«, izustih naposljetku.
»Bi li?« Ona opet privuče šal kao da je osjetila nalet hladnoće. »Ja mislim da
me oni trebaju cijeniti bez obzira na sve. Niki me je izabrao za svoju ženu, no to
je bila Božja volja. Zar će oni dovoditi u pitanje volju cara i Svemogućega samo
zato što nisam po njihovoj mjeri?«
»Ne bi trebali.« To joj nisam mogla osporiti, premda se nisam slagala s njom.
»Ali ako se potrudite, oni će Vas prije početi cijeniti.« Bez razmišljanja pružila
sam ruku i uhvatila ju za njezinu, kao što sam bila napravila na dan vjenčanja.
»Ako mi dopustite da Vas predstavim, jamčim Vam da će Vas poštovati i cijeniti.
Ovo prvo se podrazumijeva, ovo se drugo mora zaslužiti. I ja sam to morala
zaslužiti kad sam došla ovamo.«
Ona povuče ruku, na što me obuze neugodan osjećaj kao da ju želi obrisati o
šal. Potom promrmlja: »Ako Vi mislite da je to toliko važno...«
Činilo mi se da će pokleknuti i da sam nadomak onomu što sam htjela postići.
Ispila sam čaj, ponovno se nasmiješila. »Ostavit ću Vas da se odmarate. Ja sam se
tek vratila iz Abastumanija. Pogledajte, još sam u prašnjavu ogrtaču. Za sve ću se
pobrinuti. Kad sastavim popis uzvanika, poslat ću Vam ga da ga pregledate. To
će biti divna večer. Ja znam da ćete ih zadiviti.«
Ona kimne i nagne glavu da ju poljubim u obraz. Opet sam pregrizla jezik pa
joj nisam rekla da trudnoću ne treba prosjediti u naslonjaču. To nije zdravo. U
Britaniji je možda bio običaj provesti trudnoću u kući, za dobro djeteta, no u
200
Rusiji nije. Ja sam za svih svojih trudnoća plesala i ni jedno moje dijete nije zbog
toga patilo.
Suzdržala sam se. Dok sam izlazila, ona nije rekla ni riječ.
BACILA SAM SE na organiziranje gala večere. Pravoslavnog sam svećenika uvjerila

kako se mogu vratiti u društvo pod uvjetom da redovito odlazim na mise
zadušnice za pokojnog Sašu. Satima sam sjedila s Tanjom dok smo sastavljale
popis uzvanika, kojih je na koncu bilo mnoštvo jer nisam htjela isključiti ni jednu
važnu osobu.
Miechen se zasmijuljila kad sam joj pokazala popis. »Udarit će ju kap kao
ovo vidi. Tu ima više od šesto imena. Ona jedva podnosi troje ljudi za čajem.«
Nisam se dala zastrašiti, već sam popis proslijedila Aleksandri. Niki mi je bio
rekao da joj se moja ideja sve više sviđa i da je poželjela vidjeti tko je sve pozvan.
Kad je ujutro došao na sastanak - i dalje smo se viđali svakog dana kako bismo
pregledali njegove izvještaje i razgovarali o poslu - skinuo je šešir, upalio cigaretu
i uručio mi popis.
»Sunčica ga želi prepraviti.«
Pažljivo ga pregledali. Mnoštvo je imena bilo precrtano njezinim perom. »Ali
ovo je više od polovice uzvanika.« Pogledah ga. »Sigurno se šali. Ali zašto ovako?
Ako ovim plemićima uskrati priliku da ju upoznaju, samo će ih uvrijediti.«
On obliže suhe usnice. Previše je pušio, a imao je i tamne podočnjake koji su
odavali besane noći. »Izvijestili su ju da ti uzvanici vode razuzdan život. Ona
misli da oni ne zaslužuju čast da upoznaju caricu.«
Nasmijah se. »Budemo li isključili sve one koji vode razuzdan život, onda
možemo otkazati večer. Pa mi živimo u Sankt Peterburgu! Ovdje svatko skriva
neki grijeh.«
On se lagano nakašlje. »To nije sve.«
»O?« Naslonih se u stolcu iščekujući što će reći.
»Ona te večeri želi nositi krunski nakit.«
Na to sam odmahnula rukom. »Može ga zatražiti. Mislim da je u riznici.«
»Nije sav.« On mi uzvrati pogled. »Ona je tražila da ga pregleda. Nedostaje
tijara s ružičastim dijamantom, ogrlica od bisera i safira i još neki primjerci. U
riznici su starije kolekcije i nakit koji nosi carevna.«
Tad sam se sjetila svojeg krunidbenog dana i Sašinih riječi hvale dok je gledao
moj nakit. Sjetila sam se krunidbe i svih drugih službenih prilika kad sam ga
ponosno nosila. Glas mi se zaoštrio: »Nije istina da ti primjerci nedostaju. Oni su
kod mene, i ona to zna.«
201
On se bez riječi premjesti s noge na nogu.

»Misli li ona da ću joj predati nakit koji sam godinama nosila kao supruga
Vašeg oca?« nastavih jer nisam mogla zatomiti ljutnju. »Pa cijela joj je riznica na
raspolaganju!«
»Mama.« Među prstima mu je dogorijevala cigareta. »Otac Vam je darovao
mnogo nakita koji je bio samo za Vas. Krunski nakit pripada carici.«
»Shvaćam.« Stisnula sam ruku u šaku. »Budući da još nije okrunjena, možda
bi joj bolje bilo razmisliti kako steći naklonost nego kako se uresiti.«
Ugasio je cigaretu u pepeljari na mom stolu. »Ona se želi predstaviti u skladu
sa svojim naslovom. Nakit u riznici je zastario ili ga nosi carevna. Vi ste zadržali
najbolje primjerke jer je njih lakše nositi. Zar joj ne možete udovoljiti?«
»A popis? Trebam li joj i u tome udovoljiti? Trebamo li vašu prvu gala večer
prirediti u mom salonu? Pa ne treba nam dvorana Nikolaj da bismo zabavili
nekoliko starijih plemića i njihove bezgrešne gospođe.«
Njemu se lice smrklo. Dohvatio je šešir i kaput te krenuo prema vratima.
Doviknuh za njim: »Trebamo pregledati Vaše izvještaje.«
»Pa pregledajte ih«, on uzvrati. »Vi ćete ionako napraviti po svom, ma što
god ja rekao.«
ʛ季
VRATILA SAM JOJ prepravljen popis i dogovorila sastanak s Madame

Bulbenkovom, peterburškom modnom kreatoricom koja je bila zadužena za dvor.
Ona je za mene u nebrojenim prilikama kreirala oprave, a sad smo u njezinu
salonu skicirale novu haljinu za nadolazeću gala večer. Kad sam ju pitala je li ju
posjetila Aleksandra, podsmjehnula se kroz nos. »Možda se našoj carici više
sviđaju njemački modni kreatori, Vaše Veličanstvo.«
»Zar ti postoje?« dobacih.
Službeno je razdoblje žalovanja bilo završilo pa sam se opet mogla odjenuti
po modi. Ipak, svoju sam haljinu skrivala sve do same večeri kad sam stigla ranije
ne bih li provjerila kako je uređena dvorana te jesu li ju ukrasili prema mojim
pomnim uputama. Dok sam gledala velike bukete svježeg cvijeće na prozorima i
žućkasto plinsko svjetlo što se odbijalo od ulaštenih zrcala u dvorani, ponovno
sam se osjetila kao ona stara ja, uzbuđena što ću u novoj haljini primiti uzvanike.
U neko sam doba, tijekom priprema, prestala osjećati onu bolnu prazninu koju je
za sobom ostavio Saša. Spopalo me je grizodušje jer nije bila prošla ni godina
dana, no onda sam se podsjetila da žalovati za njim ne znači ponašati se kao
pokajnica. Saša ne bi želio da sam nesretna. Nadala sam se da me on gleda s
nebesa i da se smiješi odobravajući moj naum.
202
Iako to Aleksandru neće obradovati.

Činila se hladnom kao led kad su ona i Niki prišli dočekati uzvanike. Za tu je
priliku odjenula tradicionalnu zlaćanu haljinu i ljubičasti, zlatnim koncem izvezen
plašt, premda se pod njim morala znojiti. Nosila je i nevjestinu dijademu te ogrlicu
od nanizanih dijamanata iz riznice. Ali taj nakit nije mogao doći do izražaja na
koži osutoj mrljama. U šestom je mjesecu trudnoće dobila crveni osip te se činilo
kao da ima rubeolu.
»Mama!« Niki iznenađeno uzvikne.
Zavrtjela sam se pred njim, na što mi se haljina, koja je pratila moju vitku
liniju tijela, zalelujala oko nogu. Bila je od crna satena i tila, ukrašena staklenim
perlicama, dok mi je ramena prekrivao nabran, tamnocrveni šifon. Rukavi su bili
uski, a ne široki i u dnu skupljeni, kako su se onda nosili na dvoru. »Sviđa li Vam
se?«
»Vi...« Niki je ostao bez riječi što sam protumačila kao kompliment. Od
nakita sam nosila samo češljiće od oniksa s rubinima kojima sam učvrstila visoku
punđu - što je Aleksandra morala primijetiti jer me je odmjerila zlobnim
pogledom. Nisam joj poslala nakit koji je bila zatražila, no nisam se ni uresila
njime. Htjela sam joj dokazati kako se može sjati i bez dijamanata.
»Divno izgledate.« Nagnula sam se poljubiti ju ne bi li namirisala moje
skupocjeno ružino ulje Rallet. »Sva u zlatnom i ljubičastom. Baš carski.«
Ona uzmakne.
Uzvanici su već bili poredani kako bi se predstavili. Niki je nosio tamnoplavu
odoru Carske garde i lijepo mu je pristajala. Najprije bi se naklonili njemu, zatim
Aleksandri i meni. Ja bih joj za svakog od njih u uho šapnula ime, kao i naslov
koji sam morala dozvati iz sjećanja. Aleksandra bi pružila ruku da ju poljube i
kruto kimnula, no s uzvanicima nije zapodijevala nikakav razgovor. Oni bi potom
produžili dalje, čestitati Kseniji i Sandru na rođenju kćeri Irine. Primijetila sam
da Aleksandri pod nakovrčanim loknama, koje je zacijelo s mukom bio napravio
dvorski frizer, niz vrat curi znoj. Stajala je ukočeno kao kip, a trbuh je bila sakrila
pod steznikom i naborima raskošne haljine. Umjesto da se pohvali svojim
stanjem, ona ga je tajila kao sramotu.
Svi oni uzvanici što ih je precrtala bili su prisutni. Ja sam ih ipak pozvala.
Otplesala je samo jedan ples, i to polonezu kojom je s Nikijem otvorila bal.
Zatim se vratila na podij i sjela na prijestolje, gdje joj se pridružio zabrinuti Niki.
No tad sam mu prišla i pružila ruku rekavši: »Sine, zaplešimo mazurku.« On
zdvojno pogleda u Aleksandru, ona kimne, i nas dvoje krenusmo na plesni podij.
Uzvanici su nam pod svjetlom svijećnjaka napravili mjesta, a onda su nas
okružili i stali pljeskati i toptati nogama prateći ritam mazurke čiji su korijeni bili
u romskim plesovima. Dok sam se vrtjela u Nikijevim rukama, on je bio nasmijan
od uha do uha jer je i sam uživao u plesu.
203
Kad je mazurka završila, stali smo se probijati kroz gomilu uzvanika od kojih
su me mnogi hvatali za ruku i govorili mi kako je divno vidjeti me tako
raspoloženu. Onda opazih Miechen i Vladimira. On je crvena lica kruto stajao
utegnut u vojnu odoru.
Miechen mi se znakovito nasmiješi i podigne jednu očupanu obrvu.
Okrenuh se prema podiju i vidjeh da Niki stoji sam i zbunjen. Aleksandrino
je mjesto bilo prazno. Otišla je usred gala večere, a jedino je Miechen to
primijetila.
ʛ季
»NAMJERNO STE JU PONIZILI«, rekla mi je Ksenija dok sam sa Sophie nadgledala

pakiranje putnih kovčega. »Otišla je u suzama. Ja sam ju vidjela i umalo sam pošla
za njom. Mama, kako ste mogli? Ona se trebala predstaviti dvoru, a Vi ste se
pobrinuli da bude ismijana.«
»Nisam.« Mahnula sam Sophie da odnese kovčege dolje i ukrca ih u kočiju.
»Ona je odlučila ponašati se kao da ih je počastila samim time što se pojavila. Ni
s kim nije htjela razgovarati, sjedila je na onom prijestolju kao kip. Otišla je po
svojoj volji. Nitko ju nije otjerao.«
Ksenija je bijesno zurila u mene. »Vi ste nemogući! Ja Vas se sramim.«
Zastala sam. Moja je najstarija kći, poput Nikija i Miše, inače bila poslušna
pa me je njezin ispad iznenadio. No Ksenija je dobro opažala. Ja sam namjerno
zanemarila Aleksandrin zahtjev da prepravim popis i vratim joj nakit jer sam ju
na balu nakanila nadmašiti i pokazati joj kako još mnogo toga treba naučiti. No,
po mom je mišljenju, za to mogla kriviti jedino sebe. Da se bila ponašala kao što
to priliči jednoj carici, stekla bi naklonost koja joj je i te kako trebala. Umjesto
toga, ona se držalo drsko i nedostupno.
Sophie je požurila izaći iz sobe kako bi nas ostavila nasamo pa sam Kseniji
uzvratila pogled. »Kako se usuđuješ tako razgovarati sa mnom pred mojoj
sluškinjom?«
»Jer ćete jedino tada saslušati. Što bi otac rekao da je živ? Morate joj se
ispričati. Ona je Nikijeva supruga.«
»Otac nije ni htio da se Niki oženi njome. A ona je otišla u Carsko Selo. Misliš
li da trebam otići tamo samo zato da bih slušala njezine prigovore? Ne dolazi u
obzir. Tvoja baka u Danskoj je bolesna. Moram ju posjetiti. Olga i Miša već su na
brodu, čekaju mene. Dala sam sve od sebe i učinila najbolje što mogu, ali više od
toga ne mogu.«
Ksenija nestrpljivo odmahne. »I ovo je najbolje što možete? Vi zanemarujete
činjenicu da nam je ona carica i da će Vam uskoro roditi unuče.
204
Baka Louise nije bolesna, u Dansku ćete otići samo iz inata. Vi je uvijek
zovete Aleksandra, a ne Alicky, kao da želite naglasiti da ona nije član obitelji i
da mora napraviti ono što Vi, carica udovica kažete.«
»Nikad nisam rekla da ona nije član obitelji. Ali da, ona bi trebala napraviti
ono što ja kažem. Ova je carica udovica bila uza cara trinaest godina, dok je na
dvoru živjela mnogo duže.«
»Mama, ona će uskoro roditi...«
»Rodit će u studenome. Sad je kolovoz. Neću ostati ovdje na ovoj vrućini niti
ću ići u Aleksandrovu palaču i gledati ju kako leži na kauču. Sad me, molim te,
pusti da prođem. Kasnim. Čini mi se da Irina plače. Idi, umiri dijete.«
Ona stane na vrata. »Natjerate li Nikija da izabere, neće Vam se svidjeti
njegov izbor.«
Gotovo sam ju odgurnula. »Vratit ću se kad bude spremna roditi.«
Ksenija uzmakne. Dok sam prolazila pokraj nje, ona dobaci: »Ne pokušate li
popraviti vaš odnos, ona Vam nikad neće oprostiti.«
»Je li pokušala?« upitah, a kad je Ksenija naškubila usne, nastavih: »Nije. Niti
kani to napraviti.«
Otišla sam i ostavila kćer da u nevjerici gleda za mnom. Dok sam se vozila
kočijom u luku, pomislila sam kako će se zasigurno, dok budem u Danskoj, ona i
Sandro iseliti. Neće htjeti ostati pod mojim krovom. Ksenija je bila odana Nikiju
i nisam ju za to mogla kriviti.
Ja sam htjela otići u svoju rodnu zemlju gdje neću slušati o Aleksandri.
Kao što je Saša često znao reći, u Rusiji sam se počela osjećati kao u zatvoru.
205
DVADESET I SEDMO POGLAVLJE
P rimijetila sam da mi je majka postala zaboravna; prigovarala bi mi joj nisam

donijela šal, iako bi već visio preko njezina stolca. Ocu se pogoršao artritis,
ali ga ništa nije moglo spriječiti da, s cigarom u ruci, izađe u šetnju vrtovima
Fredensborga. Miša je tad imao šesnaest, a Olga trinaest, njih su dvoje uživali u
slobodi daleko od dvorskih protokola. Zajedno su veslali u čamcu i čitali istu
knjigu priljubljenih glava, kao što su činili još od malih nogu.
Alix nas je došla posjetiti, ali sama. Bila je nekako tiha i povučena. Kad ju je
mama pitala što ju muči, samo je promrmljala: »Ništa. Malo sam umorna.«
Znala sam da nije u pitanju samo umor. Tištala ju je bol za izgubljenim sinom,
a preboljela je i ozbiljnu groznicu nakon koje joj je noga ostala ukočena te se
tužila da sve slabije čuje. Osim toga, ja sam u Sankt Peterburgu čitala i strane
novine. U rubrici o skandalima londonskih novina Daily News pročitala sam kako
Njegovo Visočanstvo, princa od Walesa, viđaju po gradu s poznatim glumicama.
Šutjela sam jer sam se sjetila majčina davnog upozorenja da to ne spominjem, no
zato sam se posvetila Alix.
Popodne bismo šetale uz jezero, Alix bi provukla svoju ruku pod moju i
oprezno koračala oslanjajući se na štap. Zbog nje je u Engleskoj štap postao
modni dodatak te su ga stotine žena počele nositi po uzoru na svoju princezu.
Pitala sam ju za sina Georgea, koji se oženio zaručnicom pokojnoga brata,
princezom Mary od Tecka, koju su u obitelji zvali May.
»Sretni su«, rekla je. »Kao što znaš, Mary je njemačkog podrijetla, no kako
je rođena i odrasla u Engleskoj, ona se zna ponašati. A moj George toliko sliči
Nikiju - njih su dvojica kao blizanci. No Viktorija nije dobro. Muče ju pobune u
Indiji i trvenja u Irskoj. Nije lako tako dugo vladati Carstvom. Ona u životu nije
stigla uživati, a sama ne trpi nikakvu neposlušnost.«
Na tren je ozlojeđeno namrštila lice podsjetivši me kako se držala kad je bila
mlađa - u ono doba kad je nepokolebljivo odbila carevića i udala se za britanskog
prijestolonasljednika. »Bila je ganuta tvojim pismom u kojem si joj zahvalila na
knjizi pjesama i utješnim riječima nakon Sašine smrti. Ali još se sjeća kako si
izašla jahati bez kape.« Alix zastane. »Nedostaje li ti?«
»Što? Jahanje?«
Ona me pogurne laktom. »Naslov carice. Zasigurno ga nije bilo lako predati.«
206
»I nije. Nekoć sam bila ponosna misleći da ću ga nositi dok ne umrem. Ali
nakon što je otišao šaša, to mi više nije toliko važno.« Zagledala sam se u jezero
jer nisam htjela da primijeti kako je svojim pitanjem uzburkala moju bol zbog
prošlosti i nezadovoljstvo zbog sadašnjosti. »Bez njega ću radije nastaviti ovako.
Manje je naporno.«
»A Niki? Snalazi li se dobro?«
Prisilila sam se nasmiješiti. »Vrlo dobro. Presretan je poradi skorog rođenja
djeteta.« Onda ubrzah da me ne bi stigla pitati o njegovoj ženi. »Ali nije mu lako
biti car. Bojim se da nismo imali dovoljno vremena pripremiti ga. No naučit će.
Mora.«
Ona me pogleda. Zacijelo je već bila znala kakva je situacija u Rusiji.
Aleksandra je redovito pisala Viktoriji, a sumnjam da je o meni imala riječi hvale.
Ili me možda nije ni spominjala. I to bi nešto značilo. Laknulo mi je kad me je o
tome Alix prestala propitkivati.
»Izgledaš krasno, Minnie«, dodala je kasnije. »Ostati bez sina je strašno, ali
ostati bez muža...« Utihnula je. Ona je izgubivši voljenog Eddyja, izgubila i
Bertieja. Ja sam ih obojicu voljela. Žalostilo me je čuti da je nju i muža tugovanje
udaljilo, no nisam ju nagovarala da prizna ono što nije željela reći.
»Mi moramo nastaviti«, napomenuh. »To si ti bila rekla meni. Moramo živjeti
za svoju djecu.«
Ona uzdahne. »Ti si uspjela više od toga. Ti živiš i za sebe.«
ʛ季
ALEKSANDRA JE BILA UNAPRIJED ZABRANILA da drugi prisustvuju porođaju u

njezinoj sobi u Aleksandrovoj palači. I tako, premda sam se vratila, kao što sam
bila obećala, nisam vidjela rođenje svojeg unučeta. Jedino je Niki smio biti unutra
za vrijeme porođaja koji se otegao na mučnih četrnaest sati.
Iz Zimskog sam dvorca dobila obavijest da je Njezino Carsko Veličanstvo
rodilo dijete. Nisam pričekala izbrojiti hitce počasne paljbe s tvrđave - tristo za
sina, a sto i jedan za kćer - već sam se odmah ukrcala u vlak za Carsko Selo. Čim
sam ušla u Nikijevu sobu u Aleksandrovoj palači, znala sam.
»Kći«, on reče kad sam ga poljubila i namreškala nos jer mu je dah vonjao na
cigarete. »Botkin kaže da je zdrava kao dren. Ovoga smo puta dobili kćer, a
sljedećeg ćemo puta dobiti sina. Još smo mladi, Alicky i ja. Imamo vremena.«
Govorio je kao da je te riječi bio pripremio, kao da ih je rekao već prije,
zasigurno njoj. Pritom se trzao kao umoran čovjek koji je predugo stajao na
nogama; prsti su mu drhtali dok je dodirivao stvari po stolu sve dok na kraju nije
posegnuo za cigaretom.
207
»Dajte i meni jednu«, rekoh.

On me iznenađeno pogleda. »Zašto ne? Sami smo.« Niki pripali i proslijedi
mi cigaretu. »Kako je ona?« upitah pa duboko uvukoh dim.
»Možete misliti kako je.«
»Ne mogu. Prosvijetlite me. I, molim Vas, sjednite.«
Utonuo je u kožnati naslonjač i prinio svinute prste licu dok mu se dim
cigarete zaplitao u bradu. Blijede su mu oči na rubovima bile crvene i vodenaste
od umora. »Ona je iscrpljena. Sad spava.«
»Da. To ipak mogu zamisliti nakon četrnaest sati porođaja.«
On je bilo toliko iznuren da nije ni zamijetio sarkazam u mojem glasu. S njom
ništa nije išlo lako, pa čak ni najprirodnije stvari. A prvi je porođaj morao biti
epski.
»Nisam siguran što ona osjeća«, Niki najednom reče. »Kad joj je babica
predala Olgu - odlučili smo je nazvati Olga jer Sunčica voli taj lik u Onjeginu24 -
činila mi se... nezainteresiranom.«
Ili razočaranom. Nakon udaraca koji sam joj zadala na gala večeri, ona se
morala dokazati. Sin, prijestolonasljednik, utro bi joj put do poštovanja koje je tek
trebala zadobiti.
»Umorna je, i sami ste rekli. Ali kad se oporavi, zaljubit će se u dijete. Prvo
je majci uvijek posebno.« Nasmiješih mu se. »Takvi ste Vi bili meni, i još uvijek
ste.«
»To i ja mislim.« Nije zvučao uvjerljivo. »Ali bilo je strašno, mama. Ona je
izgledala kao da će umrijeti. Nisam očekivao toliko krvi. Svi su govorili da je to
uobičajeno, ali ja sam morao izaći iz sobe. Mislio sam da će mi pozliti.«
»Nije to za muškarca. Osim liječnika, ni jednog ne bi trebalo pustiti unutra.
Vaš je otac mrzio gledati kako rađam. Nakon što sam rodila Vas, više nije htio
biti u istoj sobi.«
On se slabašno osmjehne. »Da. Mogu ga zamisliti.«
»Ali dijete je zdravo i dobro građeno? Onda nema razloga za brigu. Dajte joj
vremena. Ona će biti odlična majka, znam da hoće.«
Jedino se tu može dokazati, umalo sam dodala. Ako podbaci i kao majka,
podbacit će u svemu.
»Trebali biste ju poći vidjeti«, napomene Niki. Na prsa mu je pao pepeo s
vrha cigarete. On ga otrese i pritom zamrlja rever.
»Vi biste se trebali okupati i odspavati«, uzvratih. »Neću ju sad uznemiravati.
Jedna rodilja sigurno ne priželjkuje da je dođe buditi svekrva.« »Ne Alicky«, on
reče. »Malu Olgu. Mislim da Vam sliči.«
24
Jevgenij Onjegin - roman u stihovima Aleksandra Sergejeviča Puškina koji je pisao od 1823. do l831.
208
ʛ
BILA JE BUCMASTA, koprcala se i plakala boreći se s dojiljom koja joj je pokušavala
prisloniti usta na bradavicu. Čim sam ju vidjela i čula, osjetih da su mi koljena
klecnula. Tek tad mi je došlo do svijesti koliko sam se pribojavala da će dijete
naslijediti Aleksandrinu slabu krv, no moja je unuka ima imala jaka pluća na Sašu.
»Na Romanove«, začuh se kako govorim.
Dojilja je umorno kimnula. »Stalno je gladna, Vaše Veličanstvo. Otkako se
rodila, ona samo traži još.«
»To je dobro.« Uzela sam nemirno čedo u ruke. Dok me je unučica svojim
iznenađujuće jakim šačicama lupkala po grudima, poljubila sam ju u još grbavo
tjeme i udahnula miris mlijeka kojim je odisala - miris nade, prilika i života, prije
no što joj godine donesu svoje.
Ona se najednom umirila. Oči su joj još bile napola zatvorene, no činilo mi se
da su plavosive, poput Nikijevih. No većina djece ima tu boju očiju dok malo ne
sazrije.
Dojilja se osmjehnula. »Ona zna tko joj je baka.«
»Ona to i treba znati.« Privinula sam ju uza se. »Dobro nam došla, velika
kneginjo Olga Nikolajevna.«
ʛ季
KAO ŠTO SAM I MISLILA da će biti, Aleksandra je, kad se oporavila od porođaja,
svoju kćer počela obasipati pažnjom. Tu je priliku iskoristila da nagovori Nikija
da ostanu živjeti u Aleksandrovoj palači gdje je stvorila intimno obiteljsko ozračje
i, prema Viktorijinoj preporuci, dovela britansku dadilju da joj pomogne oko
Olge.
Nikiju sam dala do znanja da se ne slažem. »Carsko je Selo predaleko. Vas
ljudi moraju viđati.«
»Carskim vlakom u grad možemo stići za sat vremena«, uzvratio je. »Nas je
otac bio preselio u Gatčinu, koja je još udaljenija, i vlada se prilagodila.«
»Mi smo se prilagodili«, napomenuh. »Niki, tad smo to bili napravili poradi
sigurnosti, i nije mi se sviđalo. Kako ćete saznati da se pojavila prijetnja prije no
što već bude prekasno? Vama je kao caru mjesto u gradu.«
»Sunčica u gradu ne želi živjeti. Ona misli da je ovdje nezdravo, grad je
prenapučen, izbijaju bolesti. Ona želi da je Olga na sigurnom.«
»Ne razumijem. Mi smo svi podizali djecu u gradu...« Zastala sam jer sam se
sjetila kako sam izgubila svoje dijete, maloga Aleksandra. Niki se u tom trenu
zatvorio, kao što je uvijek činio kad bih se uzrujala zbog Aleksandre i njezine
209
nerazumljive potrebe za osamom, pa sam se natjerala pregristi jezik. Bez obzira

na udaljenost između Aleksandrove palače i Sankt Peterburga, oboje smo znali
kako to nije napravila samo zbog brige za dijete. Ona nikad nije htjela preuzeti
svoje obveze u društvu, a sad je za to imala savršeno opravdanje.
»Razmišljam da joj kao poklon za Olgino krštenje pošaljem klavir Érard«,
rekla sam umjesto toga. »Mislite li da bi joj se svidio?«
»O, da!« uzvratio je poletno. Hvatao se za svaku slamku nade u moju pomirbu
s njom.
Na kraju joj se i svidio. Niki mi je rekao da se obradovala, da je odmah na
skupocjen poklopac od atlasna drva stavila lončiće s ljubičicama i da otad svaku
večer na njemu svira. I opet sam progutala prijekor. Kad je već sretna u svojoj
novoj palači, pomislih, neka se brine za svoju kćer i neka ponovno zatrudni. Nama
treba carević.
ŠEST MJESECI KASNIJE, na dan kad su Niki i Aleksandra krenuli na krunidbu, vrane
su kreštavo graktale kružeći svibanjskim, čeličnosivim nebom nad Moskvom.
Sudeći po njezinu držanju tijekom ceremonije, ona se jedva čekala vratiti u
palaču. Dok sam gledala kako joj Niki polaže dijademu na glavu - istu onu koju
je Saša bio spustio na moju - preplavili su me osjećaji. Ispričala sam se što neću
prisustvovati na gala večeri u Kremlju i rekla Kseniji da sjedne na moje mjesto.
Moja me kći nije prekorila kad sam joj priznala da sam, začuvši prve taktove
glazbe, imala osjećaj da pljačkaju Sašin grob. Ostala sam u oronulim odajama -
Kremlj je valjalo obnoviti - a onda otišla u krevet i jastucima se pokrila po glavi.
Nije me utješilo ni to što sam likujući pomislila da će Aleksandra, u raskošnoj
haljini, morati dočekati tisuće čestitara. Prvi put od muževe smrti, nisam mogla
podnijeti to što nisam carica.
Kako bi mogao nadzirati krunidbu, Niki je strica Sergeja imenovao
moskovskim generalnim guvernerom. U gradu se širila industrijalizacija, a
posljedično i bijeda, zbog čega su se opet počeli okupljati radikali. Premda
nihilista više nije bilo, njihove su ideje i dalje cvale. Sergej je naredio uhićenje
studenata koji su demonstrirali, a njih je u Moskvi bilo na stotine. Osim toga,
protjerao je Zidove zbog čega je među mnogima došao na loš glas. Jadna je Ella
plakala kad je odlazila iz Sankt Peterburga u Moskvu. Kako sama nije imala djece,
ona se bila posvetila svojim nećacima i nećakinjama Romanovima, a naročito
Mariji i Dmitriju, djeci Sašina najmlađeg brata, velikog kneza Pavla. Pavlova je
supruga, a moja nećakinja po bratu Villyju, umrla kad je rodila Dmitrija.
210
Budući da se nisam pojavila na gala večerama, morala sam pristati na Nikijev

poziv da prisustvujem tradicionalnom darivanju na Kodinka polju. Ipak, strepila
sam da će me preplaviti sjećanje kako sam nekoć tamo stajala sa Sašom.
Toga sam se dana još odijevala kad je Tanja panično utrčala u moju sobu.
Tako sam se naglo okrenula prema njoj da mi je s glave odletio šeširić što ga je
Sophie bila pričvrstila. »Što je? Bože dragi, samo mi nemoj reći da nešto dogodilo
mom sinu!«
»Nije u pitanju Njegovo Veličanstvo«, dahnula je Tanja. »On je dobro, no
upravo nam se javilo Njegovo Visočanstvo, veliki knez Sergej. Na polju se
dogodila nesreća.«
Zgrabila sam šal i krenula prema vratima. Sophie dovikne: »Veličanstvo, Vaš
šeširić!« Dobacila mi ga je dok sam s Tanjom već zurila prema kočiji. Premda je
bilo proljeće, u zraku se još osjećala hladnoća. Tanja se uzvrtjela oko mene,
pričvrstila mi šeširić i spustila veo te pokrila noge dekom kad sam naredila da
krenemo. Tek kad smo izašli na put za polje, u jednom mi je dahu ispričala što se
dogodilo.
Među narodom se bio proširio glas da nema dovoljno tanjura i čaša pa je u
nekom trenutku svjetina navalila i porušila ograde ne bi li se dočepala paviljona
na podiju. Polje je nekoć služilo kao vojno vježbalište te je bilo ispresijecano
rovovima koji kasnije nisu bili valjano zatrpani, već samo posuti rahlom zemljom.
Oni koji su upali u njih, polomili su kosti, a onda su ih pregazili drugi što su jurnuli
po tanjure. Uto su ih kozaci na konjima stali rastjerivati nagajkama, kratkim,
debelim bičevima. Mlatili su njima po rulji ne bi li spriječili pljačku, zbog čega je
nastao strašan stampedo.
Nisam mogla disati kad se kočija zaustavila pred blokadama na cesti. Pokraj
nas su prolazila kola zastrta ceradom pod kojom je izvirivala nečija noga u
zdrobljenoj crvenoj čizmi i ruka u krvavoj seljačkoj košulji. Užasnuto sam sjedila
u kočiji držeći Tanju za hladne ruke bez rukavica, dok su pokraj nas prolazila kola
za kolima.
Netko me je zacijelo bio prepoznao i obavijestio Sergeja jer sam ga uskoro
opazila na vrancu. Približavao nam se u lakom galopu, u vojnoj odori, uspravan u
sedlu, no tad mi se njegovo lice naglašenih jagodičnih kostiju ponad zlaćane,
uredne brade činilo kamenim. Kad me je pogledao, pomislih da su mu jedino
zelene oči žive, no i one su bile hladne kao led. Svjedočio je krvoproliću što se
dogodilo dok je on bio zapovjednik.
»Veličanstvo«, on se nakloni u sedlu. »Morate se vratiti. Proslava je otkazana.
Ja sam mislio da ste obaviješteni.«
Zinula sam u njega. Onda jedva izustila. »Koliko ih je?«
»Nije još utvrđeno. S obzirom na okolnosti, pretpostavljamo kako je broj
žrtava velik.« Iskrivio je lice u grimasu. »Kad se okupi tolika svjetina, onda se
211
takve stvari događaju. Pobunjenici i nezadovoljnici šire kaos gdje god se uspiju
uvući.«
»Je li Niki obaviješten?« Progutala sam bijes. Meni je Sergej uvijek bio drag,
možda zato što drugima nije, no sad kad sam ga čula kako omalovažava veliku
tragediju, u koju se prometnula proslava krunidbe mog sina, osjetila sam gađenje.
»Njega sam smjesta obavijestio. Vaše Veličanstvo, zaista morate otići. Ovdje
nije sigurno.« Već je mojem kočijašu naredio da krene kad sam podigla glas:
»Hoće li on doći? Hoće li on i Aleksandra doći utješiti preživjele?«
Sergej mi nije odgovorio. Samo je ostrugama podbo konja i odjahao. Moja se
kočija čudno zanjihala dok se okretala za Kremlj. Tad sam već drhtala. Kad sam
se s Tanjom pogledala u oči, ona reče: »Ja sam Vas bila izvijestila čim nam je
Sergej dojavio.«
Kimnula sam. »Doći ovamo bila je moja dužnost. Netko je od nas to morao
napraviti.«
Bilo mi je jasno da to neće biti Niki.
PRESVUKLA SAM SE u korotu i otišla u moskovsku bolnicu kamo su bili odvezli

ozlijeđene. Nisam tražila Nikija jer sam znala da će ga salijetati ministri i
službenici koji će zasigurno prigovarati zašto Sergej nije postavio čvršće ograde
čime se mogla spriječiti provala svjetine. Bolnica je bila nalik na bojno polje, na
svakom je ležaju bilo nečije slomljeno tijelo. Na proslavu su bili došli muškarci,
žene i djeca iz svih krajeva Rusije, a sad su ležali polomljenih udova ili do kosti
rasječeni nagajkama kojima su ih divlje udarali kozaci kad su nakanili uspostaviti
red. Kasnije sam doznala da su mnogi od zadobivenih rana umrli. Službeni je
izvještaj naveo više od tisuću žrtava, zbog čega je Niki zaplakao. Sergej ga nije
bio izvijestio o težini nastale situacije, no neki su načuli njegov komentar »kad se
okupi tolika svjetina, onda se takve stvari događaju« - da bi ga kasnije namjerno
krivo protumačili. Ta se izjava proširila Carstvom, a i izvan njega, kao zloguko
proroštvo. Pripisali su je Nikiju te ga osudili zbog njegova navodnog nehaja za
narod.
Kad su pozvali Sergeja da objasni svoje ponašanje, on je izjavio da nije znao
koliko je situacija teška jer je prvo pošao izvijestiti cara, a tek onda otišao na polje
procijeniti štetu. Krivnju je prebacio na svoje podređene koji su trebali nadzirati
proslavu.
»Ponudio je ostavku na mjesto generalnog guvernera«, rekao mi je Niki kad
je te večeri došao k meni blijed kao krpa. Nosio je bijelu vojnu odoru obrubljenu
crnom samurovinom, ordene s dijamantima i carsku lentu. »Odbio sam. Sandro i
njegova braća su bili za, tvrdeći da je Sergej kriv. Onda su ih Vladimir, Aleksej i
212
Pavao optužili da su oni Robespierreovi poklonici, jer kako je Sergej išta od toga
mogao predvidjeti?«
»Nitko to nije mogao predvidjeti«, uzvratih. Bilo mi je drago što nisam bila s
njim i slušala kako veliki knezovi napadaju jedni druge. Mislila sam da će Niki
mudro prihvatiti Sergejevu ostavku, makar samo zato da izbjegne buru
negodovanja koja će osvanuti u novinama. No bila sam odveć iscrpljena nakon
bdijenja u bolnici da bih se prepirala s njim. Kad je rekao: »Vi niste odjeveni«, bit
će da sam zbunjeno pogledala.
»Mama, u našu će se čast održati bal u palači francuskog izaslanstva. Trebamo
doći.«
»Nakon ovoga?« Zgranuto sam ga pogledala. »Otkažite. Moramo pokopati
preminule podanike.«
»Francuska je naš saveznik. Sunčica kaže da moramo ići poradi diplomatskih
odnosa.«
»Otkad ona mari za diplomaciju? Neće nikoga udiviti bude li plesala s tijarom
Katarine Velike na glavi dok se na polju još suši krv našeg naroda.«
On krene prema vratima.
»Niki«, zazvah ga i on zastane. »Molim Vas.« Glas mi je zapeo u grlu. »Vaš
narod Vas treba. Morate me poslušati. Otkažite bal u izaslanstvu i proglasite
službeni dan žalosti. U ovakvoj se situaciji ne možemo bešćutno ponašati.
Aleksandra to možda ne razumije, ali ona nije jedna od nas.«
»Ona me razumije«, moj mi je sin odbrusio.
Onda je trgnuo kvaku na vratima i izašao iz sobe.
213
DVADESET I OSMO POGLAVLJE
D esetoga lipnja 1897. godine s tvrđave se začula topovska paljba. Ispaljen je

sto i jedan hitac. Rodila se moja druga unuka Tatjana - i ona je dobila ime u
čast Puškinu. Dvije godine nakon prvoga, na svijet je došlo još jedno lijepo i
zdravo dijete. Ali ne i sin.
Tada nisam bila u gradu. Otac me je bio žurno pozvao da dođem. Mama se
nadomak osamdesetoj godini počela gasiti. Kad sam stigla u Fredensborg, gdje
me je Alix već čekala, bila je skvrčena i tanka kao grančica, u invalidskim
kolicima. Pretrpjela je moždani udar te je iskrivljena tijela i brade što joj je
podrhtavala na sasušenim grudima izgledala kao duh one stamene majke kakvom
smo je pamtili. Kad je sljedeće godine preminula u snu, Alix i ja smo joj došle na
sprovod. Bile smo neutješne premda smo znale da je tako bolje. Mama bi prezirala
vlastitu nemoć. Otac se zatvorio u svoju sobu i odbijao izaći.
»Sljedeće godine«, šapnula mi je Alix kad smo se rastajale. Nismo se
pretvarale da će se naša obitelj ponovno naći na okupu kao onda kad su vrt i palača
znali biti puni djece. Freddie je na mjestu princa trebao preuzeti većinu očevih
obveza. Znale smo da otac neće još dugo bez majke, no Alix i ja smo obećale da
ćemo mu svake godine dolaziti u posjet, sve dok bude živ.
»Zauvijek sestre«, rekla sam i zagrlila ju.
»Zauvijek«, ponovila je, no kad je krenula prema brodu, zapitah se koliko će
to »zauvijek« trajati. Bila sam nadomak pedeset i prvoj, nisam više bila tako
mlada. Smrt je, odnoseći jedno po jedno, zatirala i svijet koji sam poznavala, a ja
sam tjeskobno iščekivala što će mjesto njega osvanuti.
ʛ季
»TO JE LIJEPA GESTA.« Natjerala sam se osmjehnuti kad je Niki stao preda me u
palači Aničkov. U grad je bio došao poradi službenih poslova nakon što je
Aleksandra rodila treću kćer i to dvije godine nakon Tatjane, kao prema kakvu
rasporedu. »Zar je to stvarno njezina ideja?«
On zbunjeno kimne. »Mi znamo da ste sve do nedavna žalovali za bakom
Louise, ali Sunčica kaže da bi nam bila čast kćeri dati Vaše ime.«
214
»Moje ime je Dagmar«, podsjetila sam ga nastojeći ne zvučati prijekorno.

»Marija je moje pravoslavno ime, nisam ga dobila po rođenju.« No uto primijetih
da mu oči postaju mutne pa sam brže-bolje nastavih: »Ali recite joj da sam uistinu
počašćena. Kao što rekoh, to je lijepa gesta.« Nisam pripomenula kako zapravo
nije ni bitno što ja o tome mislim, s obzirom na to da su kćer dobili prije dva
mjeseca. Oni su već bili odlučili kako će se zvati, a tek su se sad sjetili obavijestiti
i mene.
Na tren se osmjehnuo, no onda smo začuli kuckanje telegrafskog stroja u
Sašinoj staroj sobi. To je bio nov izum, ja sam odnedavna imala jedan u palači, a
Niki u Carskom Selu. No nisam voljela slušati njegovo krčanje pa sam ga zato
dala postaviti u sobu kojom se više nisam služila. Načas smo oboje naćulili uši
kako bismo čuli stiže li Obolenski s porukom, no onda je Niki rekao: »Možda je
od Sunčice«, i požurio izaći.
Ostala sam sjediti stišćući šake. Još jedna kći. Činilo se da ona nikad neće
roditi sina. Dugo se ništa nije čulo i već sam se počela pitati gdje je Niki. Zar je
Aleksandra poslala poruku zbog koje je otišao bez pozdrava? Kad sam krenula
prema vratima salona, začula sam žurno šaputanje u hodniku i Nikija kako govori
mojem dvorjaninu: »Pustite da ju prvo pripremim. Ona...«
Izašla sam u hodnik. »Što je bilo?«
Obolenski je spustio pogled kad se Niki okrenuo prema meni. Bio je blijed
kao smrt dok su mu oči bile pune suza. U ruci je stiskao telegram. »Mama.
Georgij... On je...«
Čula sam njegov glas. Čula sam ono što nije mogao izgovoriti. A ipak ga
nisam mogla čuti. U glavi mi je potmulo zabrujalo, osjetila sam golemu prazninu.
Nisam bila svjesna da su mi koljena klonula sve dok me Niki nije uhvatio da se
ne srušim na pod. Držao me je i gušio se u jecajima. Ja nisam mogla plakati.
Nisam pustila ni suzu.
Moja je tuga bila bezdana, u meni nije bilo ničega.
ʛ季
NAŠLI SU GA U JARKU, pokraj prevrnuta bicikla. Najvjerojatnije je pretrpio veliko

krvarenje, tako je rekao lokalni liječnik, koji je iz Kazbeka došao u Abastumani
pregledati tijelo mojega sina. Ali da bismo bili sigurni, morao bi izvršiti
obdukciju.
Odbila sam. Ja sam već znala što ga je ubilo. Okupala sam mu hladno tijelo i
odjenula mu vojnu odoru. Njegova je žalosna služinčad ponijela lijes do mojeg
vlaka za Sankt Peterburg. Tek kad su njegov kovčeg položili u vagon za prtljagu,
sjetih se da mi se bilo učinilo kako ne živi sam, kako je tu i neka žena. Nisam se
215
sjetila pitati, bila sam toliko shrvana tugom da sam im jedva uspjela reći što
trebaju učiniti jer je Georgij morao biti ispraćen s počastima velikog kneza.
Nikad to neću saznati. On je svoju tajnu odnio u grob. Pokrila sam lice
dlanovima čekajući da me preplavi bol, da mi raskoli slomljeno srce. No umjesto
toga, začula sam njega, kao da sjedi pokraj mene:
Nisam više Njegovo Visočanstvo. Sad sam samo obični Georgij
Aleksandrovič.
Od svih nas, jedino je on živio i umro nesputan našim nevidljivim lancima.
MOJE SU TRI UNUKE bile čarobno lijepe, a kako su bile zaštićene u Carskom Selu,
krasila ih je i anđeoska nevinost. Nisam ih viđala onoliko često koliko sam to
željela. Premda nisam čekala da me pozovu, uvijek bih se najavila kad bih
odlučila doći kako bi se Aleksandra mogla pripremiti. Osim toga, nikad nisam
ostajala predugo. Ona mi nikad nije otvoreno rekla da joj je moje društvo dosadilo,
već bi mi to dala do znanja tako što bi se povukla u svoj lila budoar. Jer, ona je
smatrala kako svemu onomu što joj se čini nepodnošljivim, treba okrenuti leđa.
Ipak ih nije mogla okrenuti suočena sa činjenicom da nam, nakon Georgijeve
smrti, prijestolonasljednik treba što prije.
To je postalo očevidno kad je u moju palaču poslala telegram kojim mi je u
strahu javila da se Niki razbolio na Krimu.
Istog sam časa pohitala na vlak da bih stigla u onu vilu gdje je umro Saša. Već
je bila napola razorena. Niki je bio naredio da sruše staru kako bi na njezinu
mjestu podigli novu ljetnu rezidenciju. Bio je došao nadgledati radove kako bi
palača bila spremna za ljeto.
Od panike gotovo nisam ni zamijetila sumornost toga zdanja što me je užasno
podsjećalo na Sašine posljednje dane. Čekao me je naš liječnik Botkin.
»Trbušni tifus, Vaše Veličanstvo«, rekao je. »Ima vrlo visoku temperaturu.
Niste trebali dolaziti. Bolest je vrlo zarazna. U Vašoj dobi nije dobro izlagati se.«
Trbušni tifus. Ista je bolest umalo odnijela sina moje sestre Alix. Potisnula
sam svu svoju strepnju i rekla: »Neću izgubiti još jednog sina. Ako netko treba
umrijeti, neka to budem ja. Pošaljite telegram carici. Javite joj da ovamo ni u kom
slučaju ne smije doći. Ona se ne smije dovesti u opasnost niti, sačuvaj Bože,
prenijeti bolest u palaču i ugroziti kćeri.«
Niki je buncao. Botkin i ja smo nad njim pomno bdjeli dok su mu po tijelu
izbijale ružičaste mrlje, i dok je plahte natapao znojem. Kupala sam ga, mijenjala
mu posteljinu i molila Boga da preživi. Kad mu je nakon gotovo tjedan dana
vrućica popustila, bio je tako slab i iscrpljen da nije mogao dignuti glavu s jastuka.
Ja sam spavala pokraj njega u naslonjaču, iako je Botkin strahovao da ću se
216
zaraziti. Kad sam ga čula kako se meškolji, nagnula sam glavu nad njegove
osušene usne. Prošaptao je: »Obećajte mi.«
»Što god kažete, sine dragi.« Pomilovala sam ga po ruci na kojoj su se
ocrtavale vene.
»Sunčica. Moje djevojčice...« Jedva je govorio. »Obećajte mi da ćete se
brinuti za njih.«
»Vi ćete ozdraviti. Vrućica je popustila. Odmorite se. Ja sam tu. Ja Vas neću
ostaviti.«
»Obećajte mi«. Zurio je u me, preklinjao me pogledom.
Kimnula sam. »Obećavam. Sad se odmorite, molim Vas.«
Tek nakon tri tjedna oporavio se u toj mjeri da je mogao krenuti na put. U to
smo vrijeme, u dogovoru s ministrom financija, grofom Witteom, odlučili da će
Mišu proglasiti carevićem. Niki je nevoljko pristao napomenuvši da će se Miša
odreći naslova kad on i Aleksandra dobiju sina. Miša je tad imao dvadeset i jednu
godinu i služio je u Konjičkoj gardi. On je izrazio nezadovoljstvo, no na koncu
smo ga uvjerili kako je to samo poradi protokola. Nikijeva nam je bolest otvorila
oči i upozorila nas što bi se moglo dogoditi ako bi on umro, a da prethodno nije
odredio tko će ga naslijediti.
Svi su znali kako nam je prijestolonasljednik prijeko potreban, osim
Aleksandre. Dok se Niki oporavljao u njihovoj palači, ona mu se bila predano
posvetila, dok je mene, jednako tako, prezirala.
»I? Hoće li naš novi carević uskoro tražiti carevnu?« upitala je dok sam
zajedno sa svojim kćerima Ksenijom i Olgom sjedila u njezinu lila budoaru. Njih
su dvije bile došle jer sam ih pozvala da djevojčicama prave društvo dok ja budem
pomagala oko Nikija.
»Nisam o tome razmišljala«, uzvratih, jer i nisam. No zapitah se kako ona to
može, kad je Niki još toliko slab da jedva ustane iz kreveta i ode do radne sobe.
Ona se okrene prema Kseniji. »Da, ali ako ju nađe, onda ću se u javnosti
morati pojaviti bez ikakva nakita. Mišina će nevjesta dobiti moj, jer on pripada
carevni, a carica udovica ne želi dijeliti ono što joj je ostalo.«
U tom mi se času zgadila i bila bih joj to rekla da moje kćeri nisu sjedile u
sobi. Umjesto toga, upalih cigaretu. Kad je skupila vjeđe dajući mi do znanja kako
mrzi kad se u njezinim odajama puši - premda sam više puta u njima namirisala
dim cigarete, čime se odala da i ona katkad pripali - ja nasmiješeno dobacih:
»Jednom kad rodite sina, svi će se računi izravnati. A njegovoj nevjesti godinama
neće trebati nakit.«
Problijedjela je kao krpa, jedino su joj na obrazima iskočile crvene mrlje od
bijesa.
Sljedećeg sam dana s kćerima otišla u Gatčinu, uvjerivši se da je Nikiju bolje.
Dok smo se vozile vlakom, Ksenija počne: »Jeste li ju morali uvrijediti? Sad kad
217
je Miša proglašen carevićem, Vi ste joj natuknuli da ona možda neće nikad roditi
sina.«
»Dosad nije«, rekoh, na što se Olga zasmijulji. Ni njoj, kao ni meni,
Aleksandra nije bila draga. No ona je to od mene znala bolje sakriti zbog svojih
nećakinja koje je voljela. Znala je da ne bi bilo dobro ako bi navukla bijes njihove
majke. Meni ne, ali carevoj je sestri ona mogla zabraniti posjete.
Ksenija zavrti glavom. »Vi se ne date urazumiti, mama. Ako Vam dosad nije
postala neprijateljicom, sada sigurno hoće.«
To sam i čekala. Željela sam se suočiti s njom i reći joj sve što mislim o
njezinu degutantnom ponašanju i filistarskim stavovima. Nisam mogla vjerovati
da je zapodjenula prepirku o nakitu nakon što je moj sin, a njezin muž, za dlaku
izbjegao smrt. Samo zato da joj pokažem koliko je prezirem, vratila sam svoj
krunski nakit u riznicu i obavijestila ju o tome pismom.
Što se mene tiče, mogla se ugušiti u njemu.
VISOK I ELEGANTAN, duguljasta lica na Romanove i nehajna smiješka, Miša je

privlačio pozornost nemalog broja djevojaka, no on me je bio upozorio da se još
ne namjerava skrasiti. U novom je stoljeću moja Olga napunila osamnaest, no ni
ona nije pokazivala nikakav interes za brak. Odlučila sam da se ipak mora
predstaviti na svom prvom balu. Ona nije izrasla u ljepoticu, no bila je privlačna.
Krasile su ju tamne, izražajne oči, premda je u svemu drugom bila Sašino dijete.
»Prvi bal?« uzvratila je. »Zašto? Ja mrzim zabave.«
»Ti misliš da ih mrziš, ali ne možeš znati dok ne probaš.«
»Neću.« Stisnula je vilicu.
»Hoćeš«, priklopih. »I to sa smiješkom na usnama.«
Krojačke probe za haljinu s njom su bile prava muka, dok se na balu toliko
tužila na cipelice koje su joj žuljale prste da sam strepila za plemiće koji bi ju se
usudili onako natmurenu pitati za ples. Čim je večer završila, stala je pred mene i
bacila dijademu. »Eto. Bila sam na prvom balu. I svejedno mrzim zabave.«
Kad je izletjela iz dvorane, Tanji sam uputila ozlojeđen pogled. »Kako ću joj
naći muža?«
»Morat ćete biti vrlo oprezni«, uzvratila je moja dama. »I strpljivi, nadasve.«
218
S OLGINIM JE PRVIM BALOM počela sezona. Tad sam se prvi put pojavila u društvu
nakon žalovanja za Georgijem. Odjenula sam ružičastu baršunastu haljinu sa
žućkastobijelim satenskim uresima i rukavima obrubljenim čipkom. Kad sam ušla
u njezinu palaču i skinula ogrtač, Miechen je uskliknula: »Pa, Minnie, Vi odbijate
ostarjeti! Da sam lakovjerna kao naša mere25 Gigogne, i ja bih pomislila da ste se
udružili sa čudotvorcima i da vam oni brišu godine.«
Tim je nadimkom nazivala Aleksandru, po uzoru na lik iz francuskih
lutkarskih predstava - povučenu ženu što se okruži djecom. Smiješan i zloban,
nadimak se brzo proširio među drugim velikim kneginjama, no kad sam ga i ja
ponovila, Ksenija je najprije preneraženo zinula da bi me potom ukorila. Nije da
mi se nadimak sviđao, no pristajao joj je.
Ipak, Miechenina me je primjedba zabrinula, no tad me je povela u zagušljivu
dvoranu gdje je izjavila kako se Njezinu Carskom Veličanstvu, carici udovici,
sviđa doći jedino na večeri kod velike kneginje Pavlovne. Pretjerala je, naravno,
jer sam kanila doći gdje god me pozovu, no dopustila sam joj tu predstavu znajući
da želi dojmiti svoje uzvanike.
Poslije me je u salonu, gdje smo bile okružene gostima, pitala za Aleksandrinu
nedavno potvrđenu četvrtu trudnoću.
»Stalno se odmara«, napomenuh. »Da njezin kauč može izroditi sinove, već
bi ih imala deset. Iskreno se nadam da će ovoga puta biti sin.«
»I bit će, ako se nju pita.« Miechen je u prolazu kimnula grofici. Smaragdi
oko njezina širokog vrata upadljivo su bliještali pokraj grofičinih blijedih opala. I
opet sam u njezinu glasu osjetila zajedljivost, izdajnički znak da skriva neku tajnu
koju bi rado podijelila sa mnom, pod uvjetom da se ja potrudim doznati ju.
Miechen se uvijek sviđalo biti u nadmoćnoj poziciji i suparnica ju je, da bi
okrenula situaciju, morala nadmudriti.
»Ne može ona naređivati Bogu.« Nije me bilo briga kako zvučim. Još sam
bila bijesna na Aleksandru jer mi je, čim je dobila moje pismo, odgovorila kako
joj se moj nakit više ne čini prikladnim i kako će naručiti novi. Iznudila ga je iz
čiste zlobe, a onda objavila da je trudna pa se sad u nju više nije smjelo taknuti.
Nisam otišla u Aleksandrovu palaču čestitati joj. Nikija sam viđala kad god bi
došao u grad na sastanak s kabinetom. No njezinim prohtjevima više nisam htjela
udovoljavati.
»Bog je nebitan«, uzvrati Miechen, »kad imate doktora Philippea.« Uto
vinsku čašu prinese usnama pretvarajući se da je otpila - znalački je izvela tu
kretnju ne bi li ostavila dojam da razgovaramo o beznačajnim stvarima. Onda me
pogleda. »Zar niste znali? Ona Vas je zaista ostavila u mraku neznanja?«
25
Mere (franc.) - majka.
219
Nasmiješih se da ublažim njezin peckavi ton. »Ako ne griješim, Vi ćete mi

osvijetliti put.«
Miechen se naceri i konačno otvori karte. »Upoznali su se preko zajedničke
prijateljice, Ane Virubove. To je njezina, ni po čemu zanimljiva, dvorska dama.
No naša joj je Gigogne dodijelila kolibu na njihovu imanju gdje njih dvije vezu i
sviraju klavir kao najbolje prijateljice. E sad, izgleda da ju je ta Virubova upoznala
s Philippeom iz Pariza. Ne znam kakve on preporuke ima, ako ih uopće ima. No
navodno je, između ostalog, obdaren i sposobnošću da može komunicirati s
djetetom u utrobi majke. On ga može nagovoriti - ili mu on to naredi? - da
promijeni spol. Gigogne se s njim nalazi u kolibi te Virobove.«
Zastala je kao da je ispričala kakav nevažan trač, iako ništa od onog što je
rekla nije bilo slučajno. Dvorana se zavrtjela oko mene, smučilo mi se od ljudi što
su se šepirili kao paunovi nad kanapeima posluženima na zlatnim pladnjevima.
Nisam mogla govoriti pa ona nastavi: »Ako joj Bog neće udovoljiti, ona mora
nešto poduzeti sama. Zar ne?«
No tad sam se već naoštrila. »Nadam se da se Vi ne bavite ispraznim
naklapanjima.«
Ona uvrijeđeno napući usne. »Sad vidite kako je to. Neke je stvari bolje ne
znati. Ja sam to čula od pouzdanog izvora koji je to rekao Vladimiru.«
»Je li Vladimir rekao Nikiju?« Ako moj sin za to zna, pomislih, onda mu neće
biti drago to što se o čudnovatim sklonostima njegove žene priča u javnosti.
Da nismo bile u društvu, Miechen bi bila zakolutala očima. »Znate Vi dobro
što o svemu tome misli Vladimir. On zna da mu je bolje ništa ne govoriti Nikiju.
Ja sam svoja usta zaključala. I znam pripaziti kad je o carici riječ.«
NA ZBIVANJA U SEZONI odlazila sam radosno, kao i uvijek. Bilo mi je drago što me
i dalje dočekuju jednako srdačno. Družila sam se u salonima, u opernoj kući, u
kazalištu, na gala večerama, nastojeći ne misliti na ono što mi je rekla Miechen.
I tako je bilo sve dok to nisam čula opet, ovoga puta od princeze Zenaide
Nikolajevne Jusupove, žene koja je u Rusiji naslijedila najveće bogatstvo, a u
društvu plijenila najviše pozornosti. Ona se tomu smijala usred gala večere dok
sam ja stajala samo koji metar od nje. Nisam ni trepnula, a Zenaida se već morala
braniti od pitanja kojima su ju zasule znatiželjne dame. Postalo mi je jasno da će
prije no što se Neva otopi, svi oni koji nešto znače u društvu, a i oni koji ne znače
ništa, doznati da se naša carica bavi misticizmom.
Zahtijevajući najstrožu povjerljivost, od francuskog sam izaslanika zatražila
da to ispita. Izvještaj koji sam dobila bio je gori od onoga koji sam očekivala.
220
Naoružana njime jedva sam čekala da Niki dođe u Zimski dvorac i prije došašća
sredi poslove.
Kao ni njegov otac, ni moj sin nije znao zauzdati obitelj. Njegovi bi mu
stričevi znali banuti u sobu bez upozorenja i početi vikati o ovome ili onome.
Zacijelo ga je netko od njih već bio posjetio, jer je, kad sam ušla u radnu sobu,
umorno rekao: »Mama, ako ste došli prigovarati, molim Vas, nemojte. Danas sam
čuo dovoljno. Sad bih najradije abdicirao i otišao čuvati ovce.«
»Nemojte to govoriti ni u šali. Vas je Bog odredio da vladate.«
»Da, to stalno slušam. No valjda moji stričevi ne čuju.« Upalio je cigaretu i
odmjerio me preko hrpe papira. »Što je bilo?«
»Ništa. Zar majka, nakon svih drugih, ne smije posjetiti sina?«
On pokaže na naslonjač. »Slušam.«
Iz unutarnjeg džepa ogrtača izvadila sam kožnatu omotnicu. Potom sam sjela
i namjestila suknje kao da nije bitno što piše u izvještaju. Zanimalo me je kako će
on reagirati dok ga bude čitao pa me je obradovalo to što je namrštio čelo. Uto me
Niki zabrinuto pogleda. »Tko još zna za ovo?«
»Svi, pretpostavljam. Prvo sam to čula od Miechen, onda na balu princeze
Jusupove. Takve se stvari ne mogu zatajiti, čak ni u Carskom Selu.«
On bez riječi preklopi papir. Već mi ga je htio vratiti, kad ja pripomenula:
»Izvještaj sam pripremila za nju. Trebala bi znati da njezin doktor Philippe nema
diplomu liječnika. U Parizu su ga uhitili zbog šarlatanstva.«
»Pročitao sam izvještaj. Znam zašto je bio uhićen.«
»On je prevarant. Hoćete li dopustiti da taj čovjek posjećuje Vašu ženu u
Aleksandrovoj palači?«
»Ne posjećuje on samo nju. I ja sam razgovarao s njim. On uistinu ima moći.
Može komunicirati s mrtvima. Na seansi je za mene dozvao pokojnog oca.«
Toliko me je zaprepastio da sam na tren pomislila kako se vrlo neukusno šali
na moj račun. No kad me je pogledao kao da nije izrekao tu budalaštinu, više se
nisam mogla kontrolirati. »Zar ste poludjeli?« Skočila sam na noge. Umalo sam
briznula u plač. »Kako mi možete to reći, meni, svojoj majci i njegovoj udovici?«
On na to ustane od stola i krene k meni. »Mama, doktor Philippe je naš
prijatelj. Ja imam više samopouzdanja otkako me on savjetuje. On mi je rekao da
me otac čuva.« Uhvatio me je za ruke, no ja sam ih istrgla. »Vi ne znate što sve
moram trpjeti. Nakon ove krize sa pšenicom u pokrajinama su se počeli buniti.
Prema Witteovu savjetu, seljaci su, poradi smanjenja poreza, morali prodavati
urod po sniženim cijenama. Sad ih posvuda mori glad. Huškači ruju u Moskvi -
Sergej je već uhapsio na desetke neprijatelja. A još sam čuo da je brak
Aleksandrina brata propao. Ducky ga je ostavila nakon što je...«
»Ja sam obaviještena o stanju u našoj zemlji«, odsjekoh i dalje zureći u njega,
»kao i o Duckynu braku. Zatekla je svog muža s njegovim slugom u krevetu. Ili
221
je to bio dvorjanin? Strašno. Užasno. Neka to rješava Viktorija. Na koncu konca,

Ducky je njezina unuka.«
»Viktorija umire«, on nastavi tugaljivo. »Sunčica je shrvana žalošću. Željela
bi još jednom vidjeti svoju baku, ali kako je trudna, ne može otputovati u
Englesku.«
Stajala sam osupnuta. Prvo seanse sa šarlatanom, a sad silna tuga za
monarhinjom koja nikad nije bila naklona Rusiji, već je život njegove tete Marije
pretvorila pokoru. Zar je Niki zaboravio tko je?
»Svoju je baku vidjela prije tri godine.« Nisam htjela reći da mi je žao zbog
Viktorijine skore smrti. »Kad ste bili na putovanju pa ste oboje bili posjetili
Englesku.«
Stajao je i šutio, kao da ni sam ne zna što bi. Morala sam biti čvrsta. Previše
sam ga tetošila. Znala sam više no što je on mislio da znam. Živjela sam u Rusiji
više od trideset godina. I znala sam jako dobro što on mora trpjeti. Gledala sam
kao trpe njegov djed i njegov otac prije njega.
»Morate tog čovjeka otpustiti«, rekoh. »Ako novinari načuju za ovo,
izokrenut će sve u farsu. Oni ne smiju doznati da ona viđa lažnog vidovnjaka u
nadi da će roditi sina. Samo Vam Bog može dati to što toliko želite.«
On se vrati za stol i upali drugu cigaretu, premda je soba već bila puna dima
- zbog velike hladnoće nije otvarao prozor.
»Onda?« Poželjela sam udariti nogom o pod i zavikao, kao što su činili
njegovi stričevi. »Pokažite joj izvještaj. Ona mrzi skandale. Kad pročita istinu,
otpustit će ga sama.«
»Ne mogu«, on protisne. »Radije ću podnijeti tisuću šarlatana koji će Sunčici
govoriti sve što ona želi čuti, nego gledati njezine ispade.«
Uhvatila sam se za naslon stolca i progutala gvalju u grlu. Evo ga, konačno
trenutak kojeg sam se odavno pribojavala - moj je sin priznao da je oženio
pogrešnu ženu. No uto on nastavi: »Ona samo želi da ju se poštuje kao caricu.
Osnovala je vlastito dobrotvorno udruženje u kojem bi se plemkinje bavile
šivanjem i izrađivale odjeću za djecu seljaka. Bila se ponadala kako će pomoć
proširiti i na sirotišta. Ali žene iz udruženja uručile su joj popis. Navele su mjesta
gdje bi voljele da im se sinovi rasporede u vojsci, a kćeri na dvoru. Kad ih je
odbila i rekla da bi im to što pomažu siromašnima trebalo biti dovoljno, one su se
povukle. I tako njezin trud nije urodio plodom.«
Pokušala sam zvučati pomirljivo, premda se tako nisam osjećala. »Da me je
bila pitala, mogla sam joj reći. Nitko ne želi raditi besplatno. To je tako. Jedino
ako se postavite vrlo strogo, kao što sam se ja postavila s udrugama pod
pokroviteljstvom Carstva...«
»Udrugama koje joj ne želite prepustiti.« Glas mu se zaoštrio. »Mama, zar joj
se baš u svemu morate suprotstavljati? Najprije nakit. Onda ona očajna gala večer,
zatim Mišino proglašenje carevićem. Meni je bilo jasno da nemamo izbora nakon
222
što je umro Georgij, ali za Sunčicu je to bila velika uvreda. A sad želite da joj
kažem kako ste naredili da se provode istraga o našem prijatelju?« Ugasio je
napola popušenu cigaretu u pretrpanoj pepeljari kad je promrmljao: »Već sam čuo
kako svi misle da ste Vi ta koja vlada Rusijom.«
Mogao me je jednako tako i udariti. Stajala sam stišćući naslon stolca, a onda
podigla bradu da ne počnem plakati ili vikati. »Ne morate se više brinuti. Izvještaj
uništite. Ja se više nikad neću miješati u Vaša posla.«
Okrenula sam se prema vratima očekujući ispriku. To je bio prvi put da smo
se tako posvađali. Nije se ni pomaknuo. Izašla sam a da me nije ni pokušao
zadržati.
Tad sam shvatila kako mi ona nije samo trn u oku. Ona je zatrovala moj odnos
s Nikijem kojeg sam odgajala da me poštuje i cijeni. Ona me nije mogla izgurati
s mojeg mjesta, no zato je mogla učiniti nešto daleko gore. Mogla me je istjerati
iz sinova srca.
Samo zato da ga ne izgubim, morala sam se pokoriti.
223
DVADESET I DEVETO POGLAVLJE
Moja je kći Olga nosila prevelik šešir i kaput zgužvan od puta kad je ušla u salon
u Gatčini i objavila: »Mislim da sam se zaručila.« Nisam se obazrela na njezine
riječi. Trebala sam odgovoriti na pisma koja sam dobila od obitelji, a u Gatčinu
sam se bila povukla da izbjegnem vrlo naporan početak godine. Kraljica Viktorija
umrla je koncem siječnja, pa je Aleksandra nedugo nakon Bogojavljenja počela
odlaziti na beskrajne mise za pokojnicu. Bertie je postao kralj Edward VII., a moja
sestra Alix kraljica. No ja sam cijelo to vrijeme morala biti u Aleksandrovoj palači
zabavljajući svoje unuke, dok je Aleksandra tugovala. Kako bih joj nečim
zaokupila pozornost, ponudila sam joj da nadgleda neke od mojih udruga što je
ona spočetka ljubazno prihvatila, i ubrzo zanemarila, pa su njihovi upravitelji
svoje zahtjeve i dalje slali meni. Ona je bila odveć zaokupljena žalovanjem za
svojom bakom i čuvanjem trudnoće, za što je imala dobar razlog. U Aleksandrinoj
je glavi - a i u našim glavama - njezina jedina dužnost bila da rodi sina.
Sada je preda mnom stajala moja Olga, koju sam u gradu bila ostavila sa
Ksenijom i Sandrom u njihovoj novoj palači na obali Mojka. Jer, moja je kći
radije odlazila na proljetne koncerte i primanja bez mene.
»Divno, dušo«, uzvratih ne podigavši pogled. »Jesi li se lijepo provela?« »Sad
me poslušajte.« Začuvši njezin tenor ipak sam je odmjerila. »Bila sam na gala
večeri u palači Oldenburg. Pozvala me je princeza Jevgenija pa mi se činilo da
moram doći.«
»Naravno. Oldenburgovi su vrlo cijenjena obitelj, a princeza Jevgenija
Maksimilijanovna krasna. Je li bila ljubazna prema tebi?«
Ona hladno otpovrne: »Bila je toliko ljubazna da nisam znala što hoće. Njezin
sin Petar je Kseniji i meni bio u pratnji kad smo otišle gledati balet u Marijinski
teatar. Ja o tome nisam ništa posebno mislila. Ali na gala večeri, princeza me je
povela u drugu odaju gdje me je čekao Petar. On me je tad zaprosio. Nisam mogla
vjerovati.«
Prasnula sam u smijeh. »Koja si ti šaljivica! Petar ima više od trideset godina.
On je zadrti neženja.« Umalo sam dodala kako je i nepopravljiv kockar koji svoju
majku dovodi do očaja.
»On ima trideset i dvije. Rekao mi je da dosad nije upoznao ženu kojom bi se
poželio oženiti. Svakako je htio čuti moj odgovor. Ja sam mu rekla: >Hvala.«<
224
Postalo mi je jasno da se Olga ne šali. Ona nije imala smisla za humor. »I to

je sve?«
»Nije. Kad sam se vratila u salon, svi su mi čestitali. Ksenija se namrgodila.«
Olga iz džepa izvadi pismo. »Ovo je od Petra. On vjeruje da smo zaručeni i traži
Vaše dopuštenje da objavi zaruke.«
Zgrabih pismo da ga pročitam. »On kaže da si pristala!«
»Ja sam rekla: >Hvala.< Znači li to da sam pristala?«
Morala sam ponovno pročitati pismo. »Izgleda da on tako misli.« Odmjerila
sam Olgu dok je stajala u kaputu, pod onim groznim šeširom, i uhvatila se kako
razmišljam: Nema još ni devetnaest godina, a već se odijeva kao usidjelica. No
onda me je preplavila krivnja. »Sviđa li ti se on imalo?« upitah.
»Ne naročito. Ali valjda je bolji od nekih drugih koje i ne poznajem.«
U tom trenutku nisam mogla raspetljati sve ono što sam osjećala. Petar
Oldenburg bio je dovoljno prikladan, i povezan s Romanovima preko majčine
bake koja je bila kći Nikole I., ali njega ne bih nikad preporučila svojoj Olgi. No
kad sam to pomislila, sjetila sam se i vlastitih riječi: Kako ću joj naći muža?
Možda je Olga sama nabasala na rješenje.
»Razmislila sam«, ona nastavi. »Ovako se ne bih morala udati u stranoj
zemlji. Mogla bih ostati ovdje. To je ono što Vi želite.«
»Da«, rekoh. »Ja bih voljela kad bi ti ostala ovdje, ali ti ga očito ne voliš.«
Ona slegne ramenima. »Nisam ni mislila da ću voljeti onoga za kojega ću se
udati. Ja nisam Ksenija.«
U to nije bilo sumnje. Ona je bila pijanistica i slikarica koja je dotad izrazila
samo jednu želju - da otvori svoj umjetnički atelje. Premda sam se trudila najbolje
što sam mogla da ju naučim ljupkosti kakva se očekivala od carske velike
kneginje, ona je živjela u svom svijetu koji je meni bio nedokučiv. Olga nije bila
živahna kao Ksenija niti se kao sestra željela posveti domu, no cijenila sam
njezinu promućurnost. Velika se kneginja zaista morala udati. A kao što je rekla,
malobrojne su u braku pronašle i ljubav.
»Onda moramo pisati Nikiju«, rekoh na kraju. »Ako si posve sigurna?«
»Jesam. Želim se udati čim prije.«
NIKI JE UZVRATIO da je iznenađen, ali da će odobriti brak ako je Olga tako odlučila.
Ja sam ju ponovno pitala je li sigurna jer me je zabrinula ta neobična žurba.
Premda sa svojom najmlađom kćeri nisam uspjela biti bliska onoliko koliko sam
to htjela, nisam željela da Olga napravi veliku grešku zbog koje će žaliti dok je
živa.
225
»Moramo li opet o tome razgovarati?« nestrpljivo mi je uzvratila. »Već sam

Vam rekla. Zašto to ne bi bio on? On me većinu vremena neće gnjaviti, a to je
ono što mi treba.«
Olga se nije kanila predomisliti - a takav je bio i Saša kad bi što odlučio - no
tješilo me je barem to što će ostati u Sankt Peterburgu gdje će mi biti na oku.
Službeno se zaručila za Petra u svibnju 1901. Nakon vjenčanja u kolovozu,
odselila se u palaču Oldenburg na Marsovoj poljani. Miša je bio jako tužan kad je
otišla. Znala sam da će mu nedostajati jer ju je navikao viđati svakoga dana. Od
sve moje djece jedino je još on bio neoženjen, no kako je Miša bio i carević,
njegovu je nevjestu valjalo pomno izabrati.
Nakon Olginih zaruka otišla sam u Dansku vidjeti oca i provesti neko vrijeme
s Alix. U Rusiju sam se vratila kad je Aleksandra rodila četvrto dijete.
NAZVALI SU JE ANASTAZIJA - divna je djevojčica dobila divno ime. Izgledala je

kao anđelčić, imala je zlaćanobakrenaste uvojke i krasne ljubičastoplave oči na
majku. Morala sam priznati da Aleksandra, bez obzira na svoje nedostatke, rađa
predivnu djecu. Moje su četiri unuke bile očaravajuće i zdrave te ni jedna nije
imala ozbiljniju tjelesnu manu. Pa ipak, ovoga je puta Aleksandrino
nezadovoljstvo bilo opipljivo. Niki mi je rekao da je strašno plakala i govorila da
je podbacila jer Rusiji nije podarila carevića. Sada je već očajnički htjela roditi
sina.
Pitala sam se je li to uopće moguće, a kamoli dobro za nju. Aleksandra je već
bila u dvadeset i devetoj godini, približavala se dobi kad plodnost žena postaje
upitna. Svaka je trudnoća na njoj ostavljala traga, a sa svakim je porođajem
riskirala život. Zdravlje joj je bilo u opasnosti, nakon porođaja je zbog lumbaga
tjednima ostajala u krevetu. Bila je sve manje lijepa, sve teža i umornija. Ni jednoj
majci nije lako podizati četiri kćeri, a njoj je to padalo naročito teško jer je život
u palači bila nakanila ustrojiti prema neumoljivu rasporedu na kakvom bi joj
zavidio svaki general.
Ali ja sam svoju lekciju naučila te se u njezina posla nisam miješala. I tu sam
odluku vrlo brzo zažalila.
季季
226
TE JE SEZONE u salonima Sankt Peterburga brujalo od glasina. Ponovno se

pronijela vijest da se Njezino Carsko Veličanstvo savjetuje s misticima. Mene je
uvijek zabrinjavala Aleksandrina sklonost padanju u zanose, kao i njezin nemar
za posljedice. Sad sam se zatekla kako izbjegavam pitanja o doktoru Philippeu i
tajnovitoj prijateljici moje snahe, Ani Virubovoj. Više nije bilo važno to što je
između Engleske i Francuske napetost popustila i što nas Engleska nagovara da
se udružimo u savez kojim bismo pritisnuli Prusku. Nije bilo važno ni to što nam
Japan prijeti da će napasti naše teritorije u Mandžuriji. Jedino što ih je zanimalo
znati bilo je hoće li caričine bizarne sklonosti uroditi plodom.
»Svi će nam se smijati zbog nje«, rekla sam Miechen. »Nakon neuspjela braka
njezina brata, pomislili biste kako će pripaziti da se opet ne izvrgne ruglu.«
»To biste pomislili samo Vi. Jesam li Vam rekla da mi je Ducky poslala
pismo? Moj Bože, što mi je napisala. Ni oni u konjušnici ni oni u kuhinji nisu se
mogli obraniti od njezina muža.«
Iskrivila sam lice od gađenja, premda sam već bila doznala prljave detalje o
propalom braku Aleksandrina brata. »Bilo kako bilo, brak je razvrgnut. Ducky se
vratila u Saxe-Coburg gdje će živjeti s majkom.« Namjerno sam se zapiljila u
Miechen. »Nadam se da ju ne ohrabrujete.«
Ona se uhvati za svoju najnoviju smaragdnu ogrlicu. »Ne znam na što
mislite?«
»Znate Vi vrlo dobro. Nije li Ducky jednom rekla da bi se udala za Vašeg
Kirila?«
Ona se podsmjehne kroz nos. »Da, njih su se dvoje jednom bili povezali, ali
to je bilo davno, kad je on obilazio Europu. No ona se, mjesto za Kirila, odlučila
udati za onog degenerika.«
»Sad to više ne može. Sad je razvedena. Vi znate da je članovima naše obitelji
zabranjeno vjenčati se s razvedenicama. Osim toga, ona i Kiril su prvi rođaci.
Morali bi dobiti poništenje braka od Crkve, što može zatražiti jedino Niki - a on
to neće učiniti.«
»Da, znam. Kirilu sam rekla neka je uzme za ljubavnicu ako mu se još sviđa.«
Kad sam joj uputila preneražen pogled, ona se nasmijala. »Zamislite samo što bi
Gigogne rekla, premda je njezin brat taj koji se treba sramiti. Moj Kiril barem ne
hvata momčiće iz kuhinje.«
Ja sam u glavi ipak imala sliku razočarane Aleksandre - ona je nevoljko
podržala bratov razvod, ali nijednom nije spomenula kolika je njegova krivnja -
što je zasjenilo moje ionako upitno povjerenje u Miechen. Ona je netrpeljivošću
prema mojoj snasi nadmašivala čak i mene.
Kraj sam sezone dočekala u ogorčenu raspoloženju.
227
Aleksandra je opet bila objavila da je trudna, no kad ju je pregledao Botkin i

ustvrdio da nije, ona je briznula u plač i zatvorila se u sobu. Niki se oko nje bio
zdvojno ustrčao, a njegovi ministri oko mene, žaleći se kako je zapustio poslove
od važnosti za Carstvo.
Jedva sam se suzdržala da ne odem u Carsko Selo gdje bih njemu prilijepila
dvije zaušnice, a njoj očitala bukvicu. Sumnje, koje sam nekoć povjerila sestri,
sad su se ostvarivale: Aleksandra nije bila primjerena za caricu i loše je utjecala
na vladanje mojega sina.
»POGRIJEŠILA SAM. Petar je samo htio moj novac, a sad ga nemilice troši.« Olga je
provukla ruku kroz kosu. Ražalostilo me je vidjeti kako joj među prstima ostaju
cijeli pramenovi. »Uskoro će mi trebati vlasulja. Pogledajte. On će me uništiti.
Nisam se trebala udati za njega.«
»Ja sam mislila da ti želiš muža koji će te ostaviti na miru«, rekoh zabrinuto
jer ona je bila na rubu suza - prvi sam je put vidjela takvu.
»Da, ali napraviti tako i prve bračne noći?« ona uzvikne. »I svih ostalih noći?
Samo zato da bi mogao kockati u klubu za gospodu? On ima ljubavnice. Želim se
razvesti. Nemojte mi govoriti da se potrudim. Očajna sam. Ovaj se brak neće
popraviti.«
I što sam mogla? Moja je kći ostavila muža i vratila se kući što je za mene bio
nedopustiv skandal. Miša ju je uzeo pod svoje, on joj je pravio društvo kad je
izlazila u grad, a 1903. s njom je otišao na proslavu dvjestote godišnjice Sankt
Peterburga.
Za tu sam prigodu nagovorila Nikija da u dvorcu priredi bal. Predložila sam
da uzvanici odjenu ruske kostime iz sedamnaestog stoljeća kako bismo ukazali
počast našoj baštini. Svoje obveze ne smijemo zanemarivati, tako sam mislila, a
kako se obitelj već dovoljno osramotila, vrijeme je da priredimo predstavu. Kad
se složio Niki, i svi ostali podržali su moju ideju. Potajno su isprobavali kostime
i jedni drugima odavali detalje kako se ne bi pojavili u istom izdanju.
Ja sam se pobrinula da pošaljemo tristo devedeset pozivnica s mojim
inicijalima jer mi je Aleksandra dala do znanja kako bi radije ostala u Carskom
Selu. No nije joj bilo druge nego doći na bal. Pojavila se smrtno ozbiljna lica u
haljini od srebrna brokata, dok je na glavi nosila krasnu repliku krune sa
smaragdima iz sedamnaestog stoljeća, koju je za nju izradio Fabergé. Pokraj nje,
Niki je stajao u kaftanu od zlaćane svile i čizmama sa zavijenim vrhom. Miechen
je, u svom stilu, odjenula kostim plemkinje feudalke te na glavu stavila kokošnik
s visećim niskama bisera što su joj, poput turbana, ovijale glavu. Ja sam odabrala
krunu s dijamantima, safirima i velom (bila je manja od Miechine, na njezinu
228
radost) i zlaćanobijelu brokatnu haljinu obrubljenu samurovinom koju je nekoć

nosila supruga Petra Velikog. Nju sam našla u pohrani, u Kremlju. Princeza
Zenaida Jusupova nosila je krasnu ljetnu haljinu urešenu biserima u kojoj je izvela
solotočku i oduševila sve uzvanike.
Večer je bila veličanstvena, a protegnula se i na sutradan te me je podsjetila
na ono doba kad sam ja bila carica. Pozirali smo za brojne fotografije. Aleksandra
je, neočekivano, bila ganuta pa se ponudila dati izraditi fotografije za uspomenu
na tu večer. Svaku je potpisala i s bilješkom poslala uzvanicima. Bila je to lijepa
gesta zahvalnosti kakvu je ona malokad pokazivala.
Na balu Miša je Olgu upoznao sa časnikom koji je zajedno s njim služio u
Plavoj konjici, u Gatčini kamo je moj sin bio premješten. Uskoro su tog časnika
Kulikovskog i moju kćer počeli viđati kako se zajedno voze u kočiji te odlaze na
večere. A onda je ta vijest stigla i do mene.
»Tek si se rastala od muža, a već te viđaju s nekakvim časnikom? Svi o tome
govore. Zar nemaš nimalo dostojanstva?«
»Članovi njegove obitelj odavno služe u našoj vojsci«, ona otpovrne. »Bili su
pozvani na bal, pa ne može biti da je nedostojan. No prije no što išta kažete, ja
želim razvod. Petar mi ga mora dati. On je taj koji skriva tajne. Ja ne krijem ništa.«
»Očito«, promrsih kroza stisnute zube. »Ali sve i da ti Niki odobri razvod, ne
možeš se udati za časnika. On nema naslov. Zar si zaboravila da je Nikijev stric,
veliki knez Pavao bio udovac kad se prošle godine oženio ženom iz puka? Niki
mu je oduzeo i naslov i primanja. On je s njom morao otići živjeti u inozemstvo,
a djecu je ostavio na brigu Sergeju i Elli. Je li to ono što želiš?«
»Kao što nemam tajni, nemam ni djece«, ona uzvrati.
Nastavila se viđati s Kulikovskim. Kako je ničim nisam mogla zaplašiti,
uskoro se proširio glas da Olga ima ljubavnika. Sve je to palo na moja pleća.
Nisam mogla utjecati na kćer, nisam mogla spriječiti Aleksandru da upravlja
Nikijem.
U kasnu jesen 1903. Botkin je potvrdio da Aleksandra jest trudna. Doktor
Philippe ju je uvjeravao da nosi sina, ali nitko, osim Nikija i nje, nije u to vjerovao.
Ja - ponajmanje. No dok sam se pripremala za rođenje još jedne unuke, djeteta
koje će biti dobrodošlo, ali ne i nasljednik, najednom smo se našli u ratu protiv
Japana.
Nisam mogla vjerovati što se događa. Nikiju su glavni ministar Witte i drugi
umjereni političari iz kabineta ponavljali kako mora pregovarati ne bi li izbjegao
sukob u Mandžuriji. Čak mu je pisao i Bertie upozorivši ga da je Britanija s
Japanom potpisala dogovor i da će se njegova zemlja, uđemo li u rat, naći u
nezgodnom položaju u odnosu na Rusiju. No Niki se priklonio velikim
knezovima, svojim ratobornim stričevima, a oni su izjavljivali kako je kratak rat
baš ono što nam treba da obnovimo duh patriotizma. Govorili su: »Ma samo što
bacimo šubare na njih, oni će pobjeći kao >žuti psi podvijena repa<.«
229
U veljači 1904. Japan nas je iznenadio napadom na našu luku Port Arthur u
Mandžuriji. Miechenin sin Kiril, koji je tamo služio kao prvi časnik, morao je
skočiti u more ne bi li spasio živu glavu. Naša je slabo pripremljena vojska
uzvratila iz utvrda na brdima, no Japanci su nas, zahvaljujući topovima što su im
ustupili Prusi, zasuli artiljerijom velikog dometa i uništili našu pacifičku vojnu
flotu. Niki je u pojačanje morao poslati baltičke jedinice. Naši su vojnici
nedovršenom Transsibirskom željeznicom prešli tisuće kilometara, no dok su
postavljali privremene tračnice, izgubili su previše vremena i tako sebi utrli put u
strahovit poraz.
Nikijev je ugled strmoglavo pao. Zbog korupcije i nemara, poroka naših
zapovjednika, morao je uvesti sankcije, a nakon što je jedan od vojnih ministara
bio ustrijeljen u Moskvi, oštre je mjere još više postrožio.
Kad je vijest o ubojstvu stigla i u Sankt Peterburg, krv mi se sledila u žilama.
Anonimni su atentatori poslali novinama zloguko upozorenje. Nazvali su se
članovima Socijaldemokratske partije, novog revolucionarnog pokreta koji se
povodio za socijalističkim načelima gorljivog njemačkog filozofa Marxa. I kao
što sam bila govorila Nikiju - dok se on vrtio oko Aleksandre - na mjestu
nekadašnjih nihilista pojavila se nova prijetnja. No tad je već ovlastio Sergeja,
generalnog guvernera Moskve, da počne progoniti nove revolucionarne skupine,
da provodi racije na njihovim okupljanjima i hapsi njihove sljedbenike. Ipak,
nakon rata s Japanom, kad su tisuće nevoljnih ljudi bile unovačene i poslane u
smrt na dalekim bojištima, revolucionari su samo dobili još više poklonika.
Iako sam to od njega opetovano zahtijevala, Niki je odbijao doći u Sankt
Peterburg gdje bi se morao suočiti s prosvjedima. Kako bih nam osnažila duh,
bacila sam se na posao u udrugama, organizirala akcije Crvenog križa kojima smo
na bojišnicu slali lijekove, medicinske sestre i liječnike. No ratovalo se na drugom
kraju svijeta, a žrtava je svakoga dana bilo sve više.
Aleksandra je u kolovozu dobila trudove. Čekajući ishod u Peterhofu, molila
sam se svim srcem da ne podbaci, iako sam već bila odustala od nje. Jer, to joj je
bila zadnja šansa. Rodi li se caru carević, naša će se dinastija nastaviti, što će biti
povod za slavlje čime ćemo narodu odvući pozornost od pogubnog rata s
Japanom.
Niki je došao samo tri sata kasnije, dok sam sa Ksenijom i Olgom zabrinuto
sjedila u predsoblju. Izgledao je kao da se on sam porodio. Kosa mu je bila
slijepljena od znoja, rukavi zavrnuti do lakata jer je, slušajući Aleksandrine muke,
bio skinuo jaknu.
No njegov je umorni osmijeh mogao obasjati cijeli Sankt Peterburg.
»Hvala dragom Bogu«, Niki izusti kad smo u nevjerici skočile na noge.
»Dobio sam sina.«
230
TRIDESETO POGLAVLJE
B
vidio.
io je Božji dar Rusiji - taj snažni dječačić plavosivih očiju na oca, svijetlih
uvojaka i miloga smiješka. Ručicama se znatiželjno hvatao za sve što bi
Kršten je kao Aleksej Nikolajevič dok sam ga ja, njegova baka, držala nad
zlatnom krstionicom u kraljevskoj kapeli u Peterhofu. Prema običaju, Niki i
Aleksandra nisu bili prisutni, no njihove su četiri kćeri u svečanim haljinicama, s
malim kokošnicima ukrašenima biserjem na glavi, stajale iza mene i širom
otvorenih očiju gledale u brata. Kad mu je na čelo kapnula hladna voda, moj je
unuk zakmečao. Anastazija se nasmijala, Tatjana ju je ušutkala. Olga i Marija se
osmjehnuše kad su vidjele da sam prinijela kažiprst usnama pokazavši im da šute.
Nisam se ljutila. On je i trebao biti kršten u radosnu ozračju. On nam je bio
budućnost.
S tvrđave je ispaljeno tristo hitaca. U cijeloj se Rusiji narod poveselio i načas
zaboravio Japan. Aleksandra je, ležeći na kauču, primala čestitare što su pred
palačom čekali u redu. Bilo mi je dojavljeno da se čak i smiješila. Uspjela je
napraviti ono što se malobrojnima činilo mogućim. Na gala večeru, njoj u čast,
ipak nije došla jer se još oporavljala od porođaja. Umjesto nje, otišla sam ja. I
sjala od sreće pokraj Nikija.
Nakon proslave, on se s obitelji vratio u Carsko Selo, a ja nastavila s poslom
u dobrotvornim udrugama. Cijeli sam mjesec dana posjećivala bolničke odjele i
slala kutije medicinskih potrepština na bojište. Jedne me je večeri, kad sam se
nakon posla vratila palaču, na vratima čekao Obolenski.
Niki je javio da hitno dođem.
ʛ季
»ZAŠTO NE PRESTAJE KRVARITI? Pupčani je batrljak otpao. Ranica je već trebala

zarasti. Zar ne možemo baš ništa napraviti?« Stajala sam pokraj kolijevke u kojoj
je Aleksej trzao bucmastim nožicama. Bile su mu privezane za neku odbojnu
napravu kako bi se što manje micao. Neutješno je plakao, bio je gladan, već
danima nepodojen. Meni se činio strašno blijedim, koža mu je bila gotovo
prozirna. Botkin mu je preko pupka stavio novu gazu. Na mjestu gdje je pupčana
231
vrpca bila presječena iz ranice je curila krv. Dok se Aleksej bespomoćno izvijao,
gaza se natopila u trenu.
Jevgenij Botkin prijeđe rukom preko ćelava tjemena. Činio mi se vrlo
zabrinutim. Onda se okrene prema Nikiju. On je sav napregnut gledao u sina koji
je tad imao tek devet tjedana. U kutu sobe molila se sluškinja. Niki joj samo
mahne, na što je izašla propustivši u sobu malo svježega zraka.
»Ovdje je kao u pećnici. Smijemo li otvoriti...« Zastala sam. U sobi nije bilo
prozora.
Niki promrmlja: »Sunčica misli da bi mu zrak izvana mogao naštetiti.«
»Nitko ne traži da otvorimo sve prozore, kao što je Viktorija činila u svom
dvorcu. Ali nije dobro da dijete bude u ovakvoj zatvorenoj prostoriji.« Pogledala
sam u Botkina očekujući da će me podržati. On umorno uzdahne. Nije bio spavao
tri dana, nije se odvajao od Alekseja. Čak ni Aleksandra nije pokazala toliku
izdržljivost. Nakon što se umalo onesvijestila dok je bdjela nad sinom, Niki ju je
odveo u drugu sobu da se odmori, premda se bila usprotivila.
»Problem nije u svježem zraku«, reče Botkin. »Ali ako krvarenje ne
prestane...« On pogleda u Nikija. »Vaše Veličanstvo, tu mogućnost moramo uzeti
u obzir.«
Moj sin odmahne glavom. »Ne.«
»Što Vi želite reći?« saletjela sam Botkina. »Koju mogućnost?«
»Ne!« Nikijev je glas prodorno odjeknuo u zatvorenoj sobi. Na tren, dijete se
umirilo. No onda je opet počelo plakati i Botkin se nadvio nad njega.
Sin me je poveo u hodnik. Bio je naredio da ga napuste svi sluge. Na
krajevima hodnika samo su stajali Abesinci s turbanima kako bi zaustavili
nepozvane.
»Ne smijete o tome govoriti«, on prozbori drhtavim glasom. »Ispred Sunčice
nikad. Obećajte mi.«
»U sobi smo bili samo mi«, uzvratih, no tad sam se sjetila da je sluškinju bio
poslao van. Moja je ljutnja uzmicala pred jezom što mi je prožimala srce. »Niki,
za ime Božje, o kakvoj mogućnosti govori Botkin?«
Moj je sin stajao kao ukopan. Na tren sam pomislila da ga je obuzeo stupor.
No onda je prozborio: »Doktor misli da Aleksej ima bolezn gessenskikh.«
Namrštih se. »Je li to na njemačkom?«
»Prokletstvo Hessenovih«, on objasni. »Ono uzrokuje nezaustavljivo
krvarenje.«
Preneraženo sam ga pogledala. »Ali... to je engleska bolest. Ona se dosad
pojavljivala u Viktorijinoj obitelji. Kako Aleksej može...« Zamukoh. Aleksandra
je Viktorijina unuka.
On drhtavom rukom upali cigaretu. »Kraljičin je sin, princ Leopold, od toga
umro. Aleksandrina sestra Irene imala je sina, Heinricha, koji je od toga umro u
232
četvrtoj godini. Aleksandra misli da je to imao i njezin najmlađi brat, Frittie. On

je umro nakon što je pao s prvog kata. Ona kaže da to nije moglo biti zbog pada
jer nije imao ni jednu posjekotinu. Umro je od unutarnjeg krvarenja.«
Učinilo mi se da je cijela palača utihnula, da se pritajila, te da pozlaćene
štukature nad našim glavama slušaju što govorimo. Činilo mi se da cijelo zdanje
vreba kao zvijer i čeka kad će napasti.
»Može li se izliječiti?« prošaptah.
On se zakašlje na što mu dim navre na nos. »Ne.«
Pomislih da će mi pozliti. Okrenuh se tražeći stolac, naslonjač, nešto na što
bih sjela.
»Mama.« Njegov me je glas dozvao sebi. »Sunčica je shrvana. Ali ako
krvarenje stane, onda ima nade. Botkin kaže da švicarski stručnjaci proučavaju tu
bolest. Nekad se bolesnici oporave. Nekad nastane veliko krvarenje. Mi sad
moramo...«, on potreseno udahne, »... moramo Alekseja pažljivo pratiti. Ako se
pojavi modrica ili oteklina, ako primijetimo da ga nešto boli, to bi mogao biti znak
unutarnjeg krvarenja.«
»Ali kako možemo biti sigurni da on ima tu bolest? Možda je i nema«, rekoh.
No i meni su moje riječi zazvučale preglasno. Kao da sam, govoreći ih,
povjerovala da će se ostvariti.
»Samo će vrijeme pokazati.« Niki je ovjesio ramena. Činilo mi se da se sav
urušio. »Stručnjaci tvrde da se bolest prenosi preko majke. Prije no što ste došli,
Botkin je spomenuo tu bolest na što je Sunčica zavrištala kao životinja kad ju
uhvate u zamku. No Botkin kaže da su simptomi uvijek isti. Mala porezotina, pad,
udarac - sve može izazvati krvarenje. Bolest može biti pogubna. A da bismo
doznali je li...«
»Razumijem.« Pružila sam ruku, uhvatila ga za rukav. »Razumijem.«
»Mi ne smijemo doznati koliko je ona pogubna.« Niki je jedva stajao na
nogama, sva ona radost zbog rođenja sina pala je u vodu. »Bez obzira na sve,
moramo čuvati Alekseja.«
Zagrlila sam ga. Kad je spustio glavu na moje rame, preplavile su ga suze. No
onda se naglo odmaknuo i pogledao niz hodnik prema vratima njezine sobe.
»Moram k njoj.«
»Pođite.« Namjestih mu ovratnik. »Ja ću se pobrinuti za djevojčice. I one su
zacijelo zabrinute.«
Kad sam već krenula, on dovikne: »Zapamtite: Njima ni riječi! One se
premale da bi shvatile. Djeca ponavljaju ono što čuju. Sunčica ne želi da itko zna.«
»Naravno«, uzvratih. No dok sam žurila prema dječjoj sobi, zapitah se što on
kani učiniti. Ako je Aleksej zaista imao tu strašnu bolest, kako ju je mislio sakriti
od vlastite obitelji, a i od svijeta?
233
ALEKSANDRA JE SOBE SVOJIH KĆERI bila opremila običnim pokućstvom od

javorova drva i zavjesama od cica - taj je dekor podsjećao na skromne uvjete u
kakvima je ona odrastala. Dječji su kreveti bili poput vojničkih, od lijevana
željeza, onakvi na kakvima je Saša bio zahtijevao da spavaju naša djeca.
Djevojčice su u parovima dijelile spavaće sobe. Devetogodišnja Olga i
sedmogodišnja Tatjana, zvane »Veliki par«, u svojoj su sobi na zidovima imale
nacrtano cvijeće i voden-konjice i tako ukrašene stolove, dok su im nad krevetima
visjele blagoslovljene ikone. Petogodišnja su Marija i najmlađa Anastazija, ili
»Mali par«, imale sobu po istom uzoru, samo što su na njihovim zidovima bili
nacrtani leptiri i ruže.
Olga je sve sestre bila dovela u svoju sobu i spojila dva uska kreveta. Čim
sam ušla unutra, njihovi su psići zalajali i onjušili moje suknje. Anastazija je
spavala, bucmastim je ručicama držala medvjedića kojeg sam joj donijela iz
Danske i poklonila na imendan. Druge su bile budne. U istom trenu sve tri me
pogledaše. Oči su im se razlikovale u nijansama. Olga je imala blage sivoplave, a
Marija modre.
Premda ih je Aleksandra bila podijelila u parove, svaka je već imala svoj
karakter. Olga je, kao najstarija, bila vođa - i meni najdraža jer sam ju najbolje
poznavala. Kao ni mojoj kćeri, s kojom je dijelila ime, ni njoj nije bilo stalo do
izgleda, već joj je kestenjasta kosa bila često raščupana, a uvojci rasuti. I ona je
voljela slikati i svirati klavir, za što je imala dara.
Marija joj se bila ugnijezdila pod rukom kad me je oprezno upitala: »Hoće li
on umrijeti?«
»Ne... Ma ne.« Natjerala sam se osmjehnuti. »Male bebe često imaju grčeve.«
»Je li to sve?« priupita Olga. Zar je nešto načula? Njihova je dadilja sjedila
pokraj vrata koja vode u njihove sobe, a bila me je čudno pogledala. Ta mi se žena
nije sviđala, pokazala sam joj da ostane na mjestu kako ne bi ušla za mnom i
slušala što govorim djeci.
»Da.« Podigla sam suknje, poželjevši da mogu raskopčati korzet, sjela na
krevet i podragala Anastaziju po zlaćanoj kosi. Ona se znojila - palača je te večeri
bila odveć ugrijana. »To je sve. Braco ima grčeve.«
Marija je pospano zatreptala. Ona je bila vrlo lijepo dijete, premda punašno.
Tatjana je sjedila uspravnih leđa. Tad je još bila premlada, no znala sam da će od
njih četvero, ona biti ljepotica. Imala je bademaste, plavosive oči koje bi, poput
Aleksandrinih, katkad odsijevale ljubičasto, pune usne, bakrenastu kosu na majku
i rimski nos na oca. Bila je visoka za svoju dob, gipkih udova, kao balerina.
»Mi smo čule kako mama plače«, Marija će. »Rekla je tati da je ona proklela
Alekseja. Zašto je to kazala? Mama je dobra. Ona nije zgriješila.«
234
»Vaša je majka zabrinuta. Ali nema nikakvog prokletstva«, uzvratih. »Vaš će

se brat oporaviti. No male su bebe osjetljive, pa s njim morate biti jako pažljive.
Ne smijete se grubo igrati.«
Kako nisam smjela reći istinu, govorila sam sve drugo što sam mogla kako
bih ih pripremila. Premda im nitko nije ništa rekao, djeca su sumnjala, pogotovo
Olga. Ona je bila znatiželjna, za razliku od Tatjane koja se često činila zanesenom,
naslijedivši Aleksandrinu odsutnost duhom. Znala sam da će i Anastazija s
vremenom to primijetiti. Ona i Aleksej povezat će se kao što to najmlađi znaju.
Premda je bila još malena, ona je već dokazala da je oštroumna i smiona. Jedne
sam se večere, kad joj je zbog mojeg posjeta bilo dopušteno da sjedi s odraslima
za stolom, nasmijala ispod glasa jer je zanemarila Aleksandrino upozorenje i
rukama jela grašak.
»To je dijete odveć samovoljno«, potužila se Aleksandra nakon što je
Anastaziju, lica zelena od graška, dadilja odvela od stola. Moja je snaha gledala
ravno u mene kad je to rekla, kao da sam ja za to odgovorna. Bilo je jasno što želi
treći - moja je najmlađa unuka naslijedila moj karakter pa je zato prgava i
jogunasta.
»Onda?« Pogledala sam unuke. Voljela sam ih svim srcem, moje prelijepe
velike kneginje. I one su bile naša budućnost. »Hoćete li biti nježne prema svojem
braci?«
Olga i Marija kimnuše, a Tatjana me ozbiljno pogleda. »Nisu nam dopustili
da se igramo s njim«, reče. »Kad se budemo smjele igrati, bit ćemo pažljive.«
Govorila je o njemu kao da je krhka šalica od porculana. A takav je, pomislih, i
bio. Mogao je pasti i razbiti se.
Nadvila sam se nad Anastaziju. Ona nešto promrmlja i zažareno lice zagnjuri
u medvjedića. Mirisala je na čokoladu, a odavale su ju i mrlje na prstima.
»Vi jedete slatkiše u krevetu?« upitah. Marija se zahihotala. Olga je
zasramljeno spustila pogled, jedino se Tatjana usprotivila: »Ja ne. Ja ne volim
slatkiše.«
»Neću nikomu reći. Ali nemojte pretjerivati...« Štipnula sam Mariju za bok
pa je ciknula: »... jer ćete postati debele kao teta Miechen.«
Djevojčice su smijehom probudile Anastaziju. Ona se zbunjeno osvrne oko
sebe, a onda me milo pogleda. »Amama!« uzvikne, jer ona me je tako zvala, i baci
mi se u zagrljaj. Ona je bila najneobuzdanija od svih njih. I ma koliko god su je
korili zbog toga, ona se nije dala promijeniti. Ljubavlju je obasipala kućne
ljubimce, i sluge, i sve druge koji bi joj se svidjeli. A ako joj se tko ne bi svidio -
kao, primjerice, dadilja - na tu osobu ne bi obraćala pažnju. U tome je, pomislih,
kad sam ju poljubila u obraze ljepljive od bombona, zaista na mene.
Ostala sam s njima na krevetu gdje su se bile stisnule kao psići. Anastazija je
podigla svojeg francuskog buldoga, Svizbika, i ugurala ga među nas. Kad je počeo
njuškati Olgu i Mariju, njih su se dvije stale hihotati.
235
Na koncu su sve pozaspale. Osim Tatjane. Ona je mirno sjedila i gledala

nekamo u daljinu. Dotakoh joj ruku na što ona, ne okrenuvši se, reče. »On nema
grčeve.«
Nije to bilo pitanje, već zaključak koji nisam mogla osporiti.
»Nema«, priznah. »Nema grčeve.«
Ona kimne. »Onda s njim moramo biti vrlo pažljive.«
ʛ季
U RUSIJI SU JE JAVNO OSUĐIVALI gubitak luke Port Arthur i dvadeset tisuća naših
ljudi. U novinama su izašle oštre kritike na račun careva lošeg upravljanja, na
ulice su izašli demonstranti. Kabinet je upozorio Nikija kako sve više ljudi govori
o revoluciji, otkako su to sjeme zla posijali socijaldemokrati. Njegov je ugled i
dalje opadao, a proslavu Aleksejeva rođenja zasjenili su nemiri.
Godine 1904., zbog velikog broja žrtava u Port Arthuru, sva zbivanja u sezoni
bila su otkazana. Obiteljska proslava Božića u Carskom Selu prošla je u napetu
ozračju i prešutnoj strepnji nad carevićem. Krvarenje iz pupka bilo je stalo, na što
je svima pao kamen sa srca, no Botkin je vjerovao da Aleksej ipak ima tu bolest.
Predložio je mjere kako bi u budućnosti bio što više zaštićen, između ostalog je
rekao da bi mu, kad počne puzati, trebalo staviti remenje nalik na uzicu ne bi li ga
tako nadzirali. Aleksandra nije ničim pokazala prestravljenost koju je morala
osjećati, no ja sam tad poželjela reći da se sva djeca znaju udariti i ogrepsti.
Djeca se spotaknu, padnu. On je tad još bio djetešce. No kako će, mislila sam, dok
bude odrastao, zauzdati znatiželju i želju da istražuje svijet oko sebe? Ipak, oni
odlučiše da ni naši psi, kućni ljubimci, ne smiju biti blizu njega - kao da bi ga
ozlijedili samo što bi ga onjušili. Kad su Anastaziji rekli da njezin Svizbik ne
smije u dječju sobu, ona je zbunjeno upitala ono što se nitko drugi nije usudio
reći: »Zašto ne smije? Pa neće Svi ugristi Sunašce.«
»Sunašce« je bilo Aleksandrino ime od milja za sina, no ona sama nije bila
nimalo vedra. Gledala sam ju u dane oko Božića kako se zatvara u sebe, kao u
onu sobu koja je postala dječji zatvor. Izbjegavala je sve što bi moglo utjecati na
Aleksejevo stanje.
»Ne smijete to dopustiti«, naposljetku sam, na rubu očaja, rekla Nikiju kad je
s Aleksandrom došao u Sankt Peterburg na Bogojavljenje i blagoslov vode,
ostavivši djecu u Carskom Selu. »Mi to ne možemo tajiti. Morate reći obitelji. Svi
već pitaju zašto skrivate sina. Objavite proglas. To je bolest, nije prokletstvo. Ona
možda krivi sebe i samo Bog zna koliko mi je žao zbog toga. Ali ovim ćete
pobuditi naklonost naroda. Sad kad smo izgubili Port Anthur, cijela će Rusija stati
uz Vas kad čuje da imate bolesnog sina.«
236
Pogledao me je kao da sam mu rekla neka pred svima ogoli dušu. »Mama,
zdravlje našega sina naša je privatna stvar. Nećemo zbog politike od toga raditi
predstavu. Kako me možete takvo što pitati? Otkad smo mi, carska obitelj, dužni
svoju bol podastirati svijetu?«
»Naša je bol svima vidljiva«, uzvratih. Bilo mi je jasno da kroz njega govori
Aleksandra. »Naši se vojnici povlače kroz Sibir. Bertie, američki predsjednik
Roosevelt i njemački car pozivaju na prekid vatre. Mi smo izgubili svoje uporište
na istoku. Vi morate poboljšati upravljanje državom, odobriti ustupke za koje se
zalagao vaš djed. Otpustite one koji Vam savjetuju drugačije i objavite narodu da
Vam je sin bolestan. Vi morate učiniti sve što je potrebno kako biste zaštitili svoje
prijestolje.«
On stisne ruku u šaku. »Ne dolazi u obzir. Neću pristati na prekid vatre. U
kabinetu sam ostavio Wittea, kao što ste mi bili savjetovali, premda ne odobravam
njegova liberalna načela. Kaznio sam odgovorne za Port Arthur. Ali - ja sam car.
I vladat ću kao što su vladali moji predci. Otac nije htio ukinuti autokraciju. Ako
ovlastim skupštinu i Dumu, vladat ćemo samo na papiru, ako i tako. Ne i nikad,
dok sam živ.«
»Niki...«
On podigne stisnutu ruku. »O ovome više ne želim čuti ni riječ.«
Tad sam ga poslušala. Činilo mi se da jedva ponosi opterećenje zbog rata, šok
zbog Aleksejeve bolesti i Aleksandrinu žalost. Neka mu vrijeme zaliječi rane,
rekoh sebi. A onda ću opet pokušati. I neću prestati sve dok ne uvidi kako je u
suvremenom dobu naša autokracija već osuđena na propast. Ni jedan car više ne
može vladati kao što su vladali njegovi predci.
Ne uvidi li on to sam, oni će ga prisiliti.
STAJALA SAM NA BALKONU ZIMSKOG DVORCA, zajedno s velikim kneginjama i

ukipljenom Aleksandrom u svečanoj haljini. Gledale smo blagoslov vode na Nevi.
Niki i veliki knezovi držali su voštane svijeće pod baldahinom na zamrznutoj
rijeci kad je mitropolit raspelo optočeno draguljima umočio u rupu u ledu.
Bilo je to jedno od onih divnih siječanjskih jutara kad sve blista i sjaji. Narod
je s vjedrima za blagoslovljenu vodu čekao podalje u redu. Od njihova su se daha
podizali oblaci pare. Aleksandra je napregnuto stajala kraj mene, jedva je čekala
da ceremonija završi. Poželjela sam ju prekoriti. Gledale su ju Miechen i druge
velike kneginje - nisam samo ja primijetila koliko nevoljko stoji s nama. Tad su
već bile krenule glasine kako njezin sin boluje od nečega strašnoga i kako neće
preživjeti prvu godinu. Kad me je Miechen dočekala pitanjem, uzvratila sam joj
da je s djetetom sve u redu te da ima tegobe uobičajene za novorođenčad.
237
Ona se na to naceri. »Minnie, zar želite da svi pomisle kako ste lažljivica? Pa
nitko ne bi skrivao carevića zbog kolika.«
Nakon što je izmolio, mitropolit se okrenuo Nikiju s kaležom u ruci, na što je
s tvrđave odjeknula počasna paljba.
Uto se od eksplozije zatresoše balkonska vrata. Velike kneginje stadoše
vrištati i uzmicati ne bi li izbjegle komade stakla. Kad su me zasule krhotine, ja
sam se ukipila, kao paralizirana. Uslijedio je kaos. Iz palače su istrčali stražari
kako bi Nikija i stričeve uveli unutra. Aleksandra se smjesta okrenula te,
odgurujući kneginje, požurila niz hodnik, a za njom njezina kozačka straža.
Miechen je, kao i ja, bila zasuta staklom. Iz porezotine na obrazu curila joj je
krv. Ona zakorači naprijed, na balkon, i zagleda se u oblak prašine što se slijegao
na hladno tlo.
»Topovska je granata pogodila zid ispod nas.« Onda se okrene prema meni.
»Ja sam mislila da topovi povodom svečanosti ispaljuju samo manevarske
granate.«
»Pa da.« Ja sam bila izvan sebe. Nastojala sam se oduprijeti panici, no
osjećala sam kako me guše sjećanja na eksploziju u blagovaonici i iskliznuće
vlaka. Saša je bio zatro nihiliste, no ostala je njihova sjena, a njihov žar da nas
unište sad su preuzeli novi revolucionari. Od Ohrane nismo dobili nikakvu dojavu
o prijetnji, nitko nije bio ozbiljno ozlijeđen, no kad me je Miechen uzela pod ruku
i povela dalje od balkona, osjetih kako me prožima zla slutnja.
»No«, Miechen pripomene dok smo cipelicama tankih potplata drobile staklo
na podu, »ona nije bila manevarska.«
238
TRIDESET I PRVO POGLAVLJE
DEMONSTRANTI KRENULI NA ZIMSKI DVORAC.

SMJESTA OTIĐITE.
N eću«, rekla sam Obolenskom. Diktirala sam mu odgovor na Nikijev

telegram. »Obavijestite mojeg sina da ću ostati ovdje i dokazati mu da je sve
u redu.«
Ali ništa nije bilo u redu, što mi je napomenula i Miechen kad me je te večeri
došla posjetiti. Ona je neustrašivo prešla cijeli grad u trojci s uočljivim grbom,
kao da izaziva ubojice da na nju bace bombu. Na obrazu je još imala krasticu jer
smo se našle dva dana nakon što je ona sumnjiva granata pogodila zid ispod
balkona na Zimskom dvorcu. Ni jedan od stražara zaduženih za top u tvrđavi nije
htio priznati da je u njega stavio pravu granatu, makar nehotice. Niki je na koncu
morao otpustiti sve one koji su tog dana bili na dužnosti i izdati odredbu kojom
zabranjuje topovsku paljbu u povodu svečanosti.
»Jeste li čuli?« upitala me je kad je u salonu skinula bundu od samurovine.
»Jesam«, uzvratih. »Niki je naredio da se povučem u Gatčinu. On kaže da će
se sutra održati masovni protesti.«
Ona ozlojeđeno uzdahne. »A Vladimiru je naredio da napadne rulju ako se
približi palači. Vladimir ne zna što da radi. Kaže da su se agenti Ohrane uvukli u
njihove redove. Naravno da među njima ima revolucionara, ali većinom su to
tvornički radnici koji štrajkaju zbog rata i uvjeta rada. Navodno kane ići u povorci
sa svećenikom na čelu, a povest će žene i djecu. Žele nam uputiti molbu. Oni tvrde
da je car uvijek...«
»Osobno primao svoje podanike.« Potonula sam u naslonjač. »Ali ne otkako
je Aleksandar ubijen. Je li Vladimir siguran da dolaze u miru?«
Miechen me pogleda u oči. »Ne bude li tako, Niki je spreman poslati vojsku.«
Poslala sam još jedan telegram zamolivši ga da odmah dođe u grad. On mi je
opet uzvratio da odem. Ja sam ga opet odbila.
Sljedećeg jutra, dvadeset i drugog siječnja, poslala sam po Kseniju. Olga i
Miechen već su bile došle. Okupile smo se u salonu dok su demonstranti išli niz
Nevski prospekt prema Dvorskom trgu. Pjevali su »Bože, čuvaj cara« i nosili
transparente s Nikijevom slikom.
»Znaju li oni da Niki nije tu?« upitala sam i zabrinuto pogledala u Miechen.
239
Ona mrko kimne. »Vladimir ih je obavijestio. Nisu mu vjerovali. Rekli su da

ih njihov Batjuška ne bi napustio u ovako teškim vremenima.«
Uto začusmo pucnje iz pušaka. Poskočih k prozoru koji je gledao na aveniju.
Ljudi su uzmicali unatrag, neki su krvarili, drugi pridržavali ranjene. Ja
zapovjedih slugama: »Pripremite kočije. Moramo smjesta otići.«
»Sada?« prestravljeno upita Ksenija.
Miechen zavrti glavom. »Minnie, sad nije vrijeme. Pokušamo li izaći. ..« Nije
izgovorila što bi moglo uslijediti. »Moramo ostati u palači sve dok smo ovdje na
sigurnom.«
Naredila sam Obolenskom da pred vrata postavi još stražara. Mojoj se palači
nisu približavali, no on se vratio vidno uznemiren, potresen krvoprolićem na ulici.
Pred noć je stigao i Vladimir. Usprkos hladnoći, on se znojio kao da je upravo
došao s bojišta.
»Zapovjednik Carske garde, Vasilčikov.« Vladimir se sruši na kauč na što mu
Miechen pruži čašu s konjakom. »Ta stara budala naredila je da otvore vatru. I to
nasred trga! Oni su pjevali himnu, a on je pucao na njih. Onda je poslao kozake
na konjima, sa sabljama i bičevima.« U jednom je gutljaju iskapio konjak. »Pobili
smo stotine ljudi.«
»Dragi Bože.« Tako sam čvrsto sklopila ruke da mi se prstenje zarežalo u
dlanove. Naši podanici, ubijeni od naše ruke na Dvorskom trgu.
Opet se ponavljalo ono što se dogodilo na polju nakon Nikijeve krunidbe. Na
naša će leđa pasti još više kleveta jer smo im dali još više povoda za prigovore.
Tad sam to trebala reći, no samo sam prošaptala: »Niki će biti izvan sebe. On...«
»On je to naredio!« zaviče Vladimir. »Niki je to naredio. Rekao je da ni po
koju cijenu ne smijemo dopustiti svjetini da se približi dvorcu. A sad će nas oni
raskomadati.«
»On nije znao«, zdvojno sam dodala.
»Znao je!« Vladimir skoči na noge. »Vi ste ga obavijestili telegramom. Ja
sam ga molio da dođe i da im se obrati. Nije me htio saslušati.«
Promatrala sam Vladimira. Tad sam svojeg djevera prvi put vidjela onakvim
kakvim je uistinu bio. Više nije bio šarmantni vragolan iz naših mladih dana, već
čovjek od pedeset i sedam godina, pretio, lošeg zdravlja, bijesan zbog situacije u
kojoj nije mogao dokazati svoju nadmoć. Jer on je vjerovao da bi bio bolji car.
»Znao je, a sad će svi za to kriviti nas. On je slabić koji nikad nije trebao sjesti na
prijestolje. Saša bi ga se sramio. On ga se sramio još onda. Moj je brat umro
premlad, a Rusiju je ostavio jadnom kukavici koji ne zna sam donijeti odluku, već
mu za sve treba odobrenje njegove žene.«
»Vi ste se zaboravili«, napomenuh. »Ja sam careva majka. Savjetujem vam
da odete prije no što kažete nešto što ćete zažaliti i što Vam ja neću moći
oprostiti.«
240
Miechen ga uzme pod ruku. Ošinula me je pogledom kad je promrmljala:

»Idemo, Vladimire. Nitko nas neće izbaciti, pa ni careva majka.«
On se otrgne od nje. Dok je prolazio kraj mene, moj djever reče: »Vi znate da
govorim istinu, Minnie. Vas sam uvijek poštivao, ali ja više neću biti njegov
sluga. Vaš je sin nesposoban. Ako on sam to ne uvidi, svi ćemo plaćati za njegove
greške.«
Ostadoh stajati kao ukopana. Ksenija se bila toliko uzrujala da je počela
plakati, na što ju je Olga stala tapšati po ruci kao da pred njom sjedi rastuženo
dijete. Nisam mogla govoriti. Nisam to mogla priznati.
Pa ipak, i ja sam se pribojavala da je Niki tog puta otišao predaleko.
ʛ季
U SANKT PETERSBURGU i Moskvi izbiše nemiri, na ulicama su se održavale

masovne demonstracije u povodu masakra koji su nazvali »Krvava nedjelja«.
Uvedeno je opsadno stanje. Naoružani su vojnici opkolili grad, dok su tisuće
tvorničkih radnika započele štrajk. Naša je proizvodnja stala, premda nam je za
neriješen rat s Japanom trebala oprema. Svi oni što nisu bili vani, na ulicama gdje
bi mahali barjacima ili raspirivali pobunu, ostadoše unutra gdje su se molili da nas
ne snađe još gora nevolja.
Plemići su svoje palače zatvorili i otišli na produžen odmor u inozemstvo.
»Kao da ih na vratima Narva čekaju giljotine«, šalila se Miechen kad smo se kod
nje našle na čaju. Njezin mi je nemar bio još jedan dokaz da se među vladajućom
klasom nezadovoljstvo naroda zanemaruje ili omalovažava.
Dok sam se vozila natrag u palaču Aničkov u kočiji bez oznaka, prisilila sam
se maknuti zavjese i pogledati kroz prozor. Pokraj mostova sam vidjela prosjake
što su se zbijali na hladnoći i žene ogrnute poderanim šalom, s košarom u ruci.
Išle su na tržnicu čiji su štandovi bili prazni zbog rata. Osjetih kako mi očaj poput
kandže para dušu. Onaj živi grad koji sam poznavala - nestao je. Sad su na ulicama
bili duhovi revolucije, siromaštvo i nezadovoljstvo što se podmuklo uvlačilo
među narod kao što se lopovi prikradaju noću.
Željela sam otići u Dansku posjetiti oca, ali s obzirom na okolnosti, nisam bila
sigurna trebam li otputovati, pa sam se ukrcala na svoj vlak i otišla u Carsko Selo
savjetovati se s Nikijem. Željeznica do Aleksandrove palače, koja je inače služila
samo za carsku obitelj i opskrbu imanja, bila je strogo nadzirana. Vojnici su ušli
čak i u moj vagon ne bi li pregledali moju prtljagu, no tad sam zavikala: »U toj su
kutiji čokolade za moje unuke, a ne bomba!«
U palači sam doznala da se Aleksandra zbog lumbaga povukla u svoju sobu.
Djevojčice su bile sretne kad su me vidjele; one su učile s tutorima. Aleksej je
241
izgledao bucmasto i zadovoljno, njega je predano čuvao njegov mornar, djadka26

Derevenko, tjelohranitelj koji je danonoćno pazio da se carević ne ozlijedi. Kad
sam se nagnula nad njega, moj je unuk zagugutao i dohvatio moju nisku ahatnih
perli što mi je visjela oko ruke nakanivši da ju stavi u usta. Uhvatih ga za zglob
ruke ne bih li ga spriječila. On napući usnice, a onda udari u plač. Ja sam ga,
preplavljena strahom, odmah pregledala tražeći modrice. Nije im bilo ni traga. On
se samo naljutio što sam mu oduzela nešto svjetlucavo za žvakanje.
Čim sam ušla u njegovu sobu, Niki je u me uperio pogled. Lice mu je odavalo
koliko je izmučen posljedicama masakra. On podigne snop papira. »Dvadeset
stranica pisma od njemačkog cara. Kaže da je isto takvo pismo poslao i Vama.
Jeste li ga dobili?«
»Jesam.« Upalih cigaretu. »Nisam ga još pročitala. Pretpostavljam da je
sročio prodiku.«
»Upozorenje«, ispravi me Niki. »Usudio se savjetovati mi da spriječim
revoluciju i poraz od Japana. Kori me što u Moskvi nisam nešto poduzeo prije,
nakon onog nesretnog incidenta na polju i što nisam spriječio ovaj nedavni u
Sankt Peterburgu. Kaže da Sergeju moram oduzeti naslov generalnog guvernera
u Moskvi, jer je moj stric odveć reakcionaran, te objaviti proglas o osnivanju
parlamenta. Moram u svom narodu pobuditi duh patriotizma jer su Rusi očito
izgubili svaki osjećaj za dužnost.« Niki baci opsežno pismo na stol. »On tvrdi da
će se Japanci boriti do zadnjeg vojnika, za razliku od naših mornara koji podižu
pobunu usred bitke ili vojnika koji izvikuju revolucionarne slogane.«
»Njemački car očito o sebi ima visoko mišljenje, kao i svi Nijemci.« Čim sam
to rekla, ugrizla sam se za usnu. Moja netrpeljivost prema Pruskoj bila je već
svima poznata, no ne i dobrodošla u palači, s obzirom na to da je Nikijeva žena
rođenjem bila Njemica. Ipak, činilo se da me on nije ni čuo, koliko je bio
opterećen.
»Možda on ima pravo«, usudih se reći. »Poraz za porazom prouzročit će samo
još veće nezadovoljstvo. U Moskvi i Sankt Peterburgu vlada opsadno stanje, a
radnici žele naše glave. Teško da će to dovesti do stabilnosti.«
»Vi se slažete s njemačkim carem?«
»Ne. Ali njegov savjet ima smisla. Barem što se Sergeja tiče. Vaš je stric
postao najomraženiji Romanov...«
»Nakon mene«, Niki gorko presiječe.
»Vi niste omraženi. Vas optužuju. Vi kao car još možete popraviti stanje. No
Sergej je prekoračio svoje ovlasti, on je tisuće ljudi poslao u zavor ili na vješala.
Kao naš predstavnik, svojim je postupcima na nas navukao bijes naroda. U ime
pomirbe, trebali biste mu reći da odstupi. Time biste dokazali da želite
pomirenje.«
26
Djadka (rus.) - stric.
242
»On je već dao ostavku«, dobaci Niki, na moje iznenađenje. »Nije imao
izbora. Već je dobio prijetnje smrću. Ella je izvan sebe. S njom su Pavlova djeca,
ona se boji za njih. Ona ga je molila da odstupi. Na njegovo ću mjesto morati
postaviti nekoga drugog.«
Gledala sam ga kako korača prema prozoru, s neizbježnom cigaretom u ruci.
»Znam da sam kriv«, izustio je naposljetku. »Vi ste mi savjetovali da dođem u
grad i da se obratim demonstrantima. Vladimir mi je rekao isto. Sad je i on dao
ostavku. Došao je ovamo i poskidao ordene sa svoje uniforme, a meni očitao
bukvicu rekavši da neće služiti u mojem kabinetu jer me sad zovu >Krvavi car<.
I to nakon što je njegov sin Kiril bez mojeg odobrenja otišao u inozemstvo i
oženio Ducky.«
Kad je u pitanju bila obitelj, tu sam već bila na sigurnijem terenu. »Ja sam
Miechen bila rekla da im to neće biti dopušteno. Ona je dobro znala što će
uslijediti ako njezin sin oženi Ducky.«
Niki se vratio za stol. »Da, ali ne mogu sad i to rješavati.« S hrpe je podigao
još jedno pismo. »Ovo je od tete Marije. Ona je kivna jer sam Kirilu oduzeo
naslov i primanja pa sad on i Ducky nemaju oslonac. Ona kaže da sam izdajica
obitelji... Ali Vladimir mi treba na dvoru. Jedino je on pokušao spriječiti vojnike
da otvore vatru. Imao je pravo. Trebao sam ga poslušati. Kao i Vas.«
Što sam mu mogla reći? Trebao je. Znali smo to i on i ja.
»Hoćete li Kirila vratiti na dvor?« upitah misleći na Miechen koja mi je,
nakon svađe s Vladimirom u mojoj palači, okrenula leđa. Nedostajala mi je, iako
nisam znala zašto. Ali s njom nikad ništa nije išlo lako. Pretpostavljala sam da je
ona namjerno nagovorila Kirila da oženi Ducky. Tako je Aleksandrina bivša
nevjesta postala njezina snaha, a to je za Miechen značilo da je carici zadala
ponižavajući udarac - nešto čemu ona nije mogla odoljeti.
Niki uzdahne. »Što drugo mogu napraviti? Ja ne odobravam njihov brak,
Sunčica je ogorčena, ali, u ovoj situaciji, ne mogu dopustiti da još jedni druge
napadamo.«
To je možda bila najmudrija stvar koju je rekao otkako je preuzeo prijestolje,
stoga sam nastavila s više pouzdanja: »I ovaj grozni rat s Japanom nas uništava.
Ako se poradi mira trebamo poniziti, onda napravimo i to. Pošaljite Wittea da
pregovara. Morate djelovati sada, prije no što se situacija pogorša.«
On umorno kimne. »Da. Ovoga puta obećavam da ću učiniti kako Vi kažete.«
季季
243
ALEKSANDRA JE BILA USTALA s kauča ne bi li s nama večerala i poslušala Olgu i

Tatjanu kako zajedno sviraju klavir. Njihovo je imanje bilo na osami pa sam
spavala kao što već tjednima nisam. Nisu me progonile noćne more kao u Sankt
Peterburgu - tamo sam u snovima bježala niz hodnike dok je za mnom trčala rulja.
Osjećala bih kako mi je za petama i premda ju nisam uspijevala vidjeti, uvijek bih
ju jasno čula.
Kad sam se probudila i sišla u blagovaonicu - u palači se za doručkom nismo
okupljali jer je Niki ustajao mnogo ranije od Aleksandre, dok su djevojčice jele u
svojim sobama - zatekla sam sina kako me već čeka. Oči su mu bile crvene kao
da je plakao.
»Ne.« Prestravljeno sam zastala. »Ne opet. Je li Aleksej...?«
»Nije Aleksej.« Niki me uzme za ruku. »Sergej je. Bacili su bombu na
njegovu kočiju dok se vozio iz Kremlja.« Glas mu je zapeo u grlu. »Ubili su ga.«
»Ubili? Nemoguće...« Nisam mogla udahnuti. »Zar nije dao ostavku na
mjesto generalnog guvernera? Pa jučer smo o njemu razgovarali.«
»Raznijeli su ga, kao djeda Aleksandra.« Nikiju je glas drhtao dok je
susprezao suze. »Ella nam je javila telegramom. Ona je otišla po ono što je ostalo
od njega. Ella i Pavlova djeca su trebala ići sa Sergejem, no Dmitrija je zabolio
trbuh pa su ostali kod kuće. I njih bi bili ubili. Eksplozija je bila toliko jaka da se
od nje urušio i zvonik na katedrali.«
Zavrtjelo mi se, uhvatih se za njegove ruke. Pred očima mi iskrsne slika
vitkog, otmjenog Sergeja i njegovih zelenih očiju kad je uspravan u sedlu dojahao
k meni ne bi li me zaustavio na putu za Kodinku. Nisu mu oprostili taj dan. Samo
su čekali čas kad će se osvetiti.
»Ella kaže da od njega ništa nije ostalo, da gotovo nemamo što pokopati.
Naredio sam da se zločinci uhite, ali ova Moskva je postala kaljuža. Tko zna hoće
li ih naći.« Niki proguta. Skupljao je snagu za ono što ga je čekalo. »Sunčica još
ne zna. Ona još spava. Noćas se Aleksej stalno budio. Izbijaju mu zubići. Ona je
bdjela nad njim i hladila mu desni.«
»Moramo otići na sprovod...«, zaustih.
»Ne.« On mi čvršće stisne ruke. »Poslali su prijetnje policiji, napisali su da je
Sergej prvi, ali ne i posljednji. Na sprovod ne smijete otići. Nitko od nas ne smije
ni zakoračiti u Moskvu. Pobrinut ću se da Sergej bude pokopan sa svim počastima,
ali zabranjujem da itko iz obitelji ode na sprovod.«
»Ali Ella se brine za Pavlovu djecu zato što je on u izgnanstvu. Što će oni sad
bez Sergeja?« Promatrala sam mu lice tražeći odgovor, no osjećala sam se
jednako izgubljeno kao i on. Nas je već nosila rijeka nasilja i svaki nas je sljedeći
val mogao potopiti.
244
»Ja ću se pobrinuti da imaju sve što im treba.« Poljubio me je u obraz. »Vi

morate otići što prije. Idite u Dansku. Posjetite tetu Alix u Engleskoj. Nemojte se
vraćati dok Vas ne pozovem.«
Onda je pošao reći Aleksandri da je muž njezine sestre ubijen. Ostala sam
stajati u blagovaonici dok su sluge na prstima posluživali kavu i kolače. Kad sam
čula Aleksandru kako je zdvojno kriknula, pritisnula sam ruku na usta i okrenula
se.
NEDUGO NAKON ŠTO SAM STIGLA u Dansku, Niki je ispunio svoje obećanje i poslao
Wittea u Sjedinjene Američke Države gdje je grof nagovorio predsjednika
Roosevelta da podrži naš prijedlog. Nismo htjeli platiti ratnu odštetu već smo,
umjesto toga, ponudili da se odmah povučemo iz Mandžurije. O Witteu se pronio
glas kako je okončao rat što nas je koštao tisuće života i donio nam revoluciju.
Moj ga je sin nagradio tako što mu je povjerio da sastavi Manifest o uredbama
koje će donijeti poboljšanje - što je bio Nikijev prvi korak prema ustavu.
Witte mi je pisao kako je najava skorašnjih reformi umirila pobunjenike.
Ohranini agenti, što su se kao krtice bili uvukli u redove socijaldemokrata,
dojavljivaše da su huškači ozbiljno zbrinuti jer misle da će, uvedemo li ustavna
prava, njihova revolucija propasti. Ti isti agenti presretali su poruke pristaša
nereda i predvodnika iz Ženeve, a oni su pozivali na nesmiljen otpor. Jedan od
vođa revolucionara, upozorio je Witte, predstavlja veliku prijetnju. Taj je bio
rođen u Rusiji, u bogatoj obitelji bez plemićke titule, a zvali su ga Vladimir
Lenjin. Postao je zagovornik marksizma nakon što su mu starijeg brata smaknuli
za Sašine vladavine pod optužbom da je terorist. Bio je dvaput uhićen zbog
pobune, nakon čega je pobjegao u inozemstvo gdje postao vođa marksističke
radikalne frakcije. Njezini su se članovi nazvali boljševicima, a tražili su
ukinuće vladavine cara nakon čega bi vlast preuzeo proletarijat. Za razliku od
nihilista, koji nikad nisu bili ujedinjeni oko jednog vođe, boljševici su slijedili
Lenjina. Ono što mi Witte nije otvoreno rekao, mogla sam sama zaključiti - moj
se sin našao na opasnoj prekretnici. Ne prestane li braniti autokraciju, mogao bi
ostati bez prijestolja.
Nikiju sam smjesta poslala telegram: Bolje je od nečega odustati nego izgubiti
sve.
Moj je otac tad imao osamdeset i sedam godina, a njegov je dvor nakon
mamine smrti ostao zamrznut u vremenu. Alix mi se nije mogla pridružiti jer je
kao kraljica imala svoje obveze, no došla je moja sestra Thyra. Nakon što se
godinama nismo bile vidjele, Thyra i ja uživale smo provoditi vrijeme zajedno,
smjestile smo se u Amalienborg i odlazile kupovati u Kopenhagen, na radost
danskoga puka. Thyru je brak bio ogorčio i umorio, no nas smo se dvije tješile
245
uspomenama iz djetinjstva kad je život bio daleko jednostavniji. Na rastanku sam

joj obećala da ću ju posjetiti u Austriji.
Još sam bila u Danskoj kad je do mene stigla vijest da su naši poraženi vojnici,
nakon što su se konačno vratili kući, saznali kako neće biti zbrinuti. Rat je rusko
gospodarstvo doveo na rub propasti. Ponovno su izbili nemiri, radnici su krenuli
u opći štrajk i još nasilnije demonstracije zbog čega je cijela zemlja bila
paralizirana. Revolucionari su se okupili u Moskvi gdje su tražili osnivanje
»sovjeta«, ili pokrajinskih savjetodavnih vijeća, čiji bi članovi bili pripadnici
radničke klase. Da misle ozbiljno, dokazali su time što su bacili bombe i ubili
nekoliko vladinih službenika. Witte mi je ponovno pisao zatraživši moju potporu.
Usprkos smetnjama u telegrafskoj vezi, uspjela sam poslati svoj odgovor u kojem
sam Nikija žurno upozorila da što prije ozakoni građanska prava.
Do kraja listopada sve je bilo gotovo. Moj je sin Rusiju proglasio
poluustavnom monarhijom. Dopustio je ustrojavanje Državne dume, ili
parlamenta, kao i prošireno državno vijeće koje će se savjetovati sa sovjetima.
Predložio je uvođenje ograničenja slobode govora, što je skupština odbila. Ono
što je moj svekar davno planirao, sada se konačno ostvarilo. No kad sam Nikiju
javila da se vraćam kući, on mi je napisao da moram čekati.
Bilo mi je tužno proslaviti Božić tako daleko od svoje djece. Trudila sam se
uživati u blagdanima zajedno s ocem i braćom. Oni su se bili ustrčali oko mene
ne bih li se osjećala kao kod kuće, no Danska više nije bila moj dom. Ja sam srcem
bila u Rusiji.
Nakon proslave Nove godine 1906. otac se potužio da ga boli u prsima. Držala
sam ga za skvrčenu ruku kad nas je napustio kao i mama, posve mirno. Alix je
požurila doći na sprovod. Dok smo gledale kako očev lijes polažu kraj majčina u
grobnicu u katedrali Roskilde, sestra me je uhvatila za ruku.
»Sad smo prava siročad«, šapnula je.
KAD SAM VEĆ ODGODILA povratak u Rusiju, odlučila sam da bismo Alix i ja trebale
ispuniti svoj san iz djetinjstva i kupiti kuću u Danskoj. Naš šezdesetdvogodišnji
brat, kralj Frederik VIII., s obitelji se bio preselio u
Amalienborg kako bi obnovio dvor. Freddie je strpljivo živio u pokrajnjem
krilu više od četrdeset godina i premda je uvjeravao Alix i mene kako smo uvijek
dobrodošle, znala sam da sestra, kao ni svekrva, ne treba ostati predugo. Zato sam
nagovorila Alix da sa mnom obiđe nekoliko imanja što su bila na prodaju, i tad
smo našle vilu Hvidøre na obali 0resund.
Sama me je kuća bolno podsjetila na Sašu jer sam pomislila da bi se i njemu
svidjela. Imala je zvonik sa satom u talijanskom stilu, zapušten ružičnjak, vrt pun
246
bilja i voćaka te privatnu plažu s druge strane ceste. Bila je prostrana - Alix i ja
smo imale radne sobe, pet spavaonica i dva boravka, a služinčad svoje sobe.
Jedino, na Alixinu žalost, nije imala kupaonicu.
»Vlasnik nema novca za održavanje«, objasnih joj. »Cijena koju traži je
nebulozna. Ponudit ćemo mu manje, a ono što nam ostane uložiti u renovaciju.«
Morala sam vikati Alix u uho jer se njezina nagluhost bila pogoršala. No na
koncu je pristala pa sam kupila kuću. Odredila sam da ćemo ju osuvremeniti,
uvesti struju, centralno grijanje, promijeniti kanalizacijske cijevi te iskopati tunel
kako bismo mogle izaći na plažu a da pritom ne moramo prelaziti cestu. Alix je
za uređenje interijera predložila britansku tvrtku. Zdušno smo prelistavale
kataloge s uzorcima zidnih tapeta i pokućstva, sve dok se ona nije morala vratiti
u Englesku.
»Sljedeće godine u rujnu«, napomenuh, »doći ćemo ovamo brodom i nećemo
nikomu biti na smetnji. Bit će nam divno, imat ćemo svoju kuću. Onda ćemo moći
biti prava siročad i živjeti skupa.«
Alix se nasmiješila. »Ti uvijek iznađeš način da preživiš.«
Zagrlile smo se i zaklele jedna drugoj, kao što smo uvijek činile na rastanku:
»Zauvijek sestre.«
U travnju mi je Niki javio da dođem na svečano uvođenje Dume. Ukrcala sam
se na vlak sa svojom pratnjom, psima i kovčezima koji bi napunili šest kočija -
izdašno sam trošila na sebe i darove za obitelj - i tako se vratila u Rusiju. Nije me
bilo skoro godinu dana, no nisam bila tužna što odlazim iz Danske. Sad sam imala
kuću u koju sam se mogla vratiti.
Ni slutila nisam da će Hvidøre postati moje utočište.
247
248
TRIDESET I DRUGO POGLAVLJE
P romatrala sam novoizabrane članove Dume na lijevoj strani dvorane svetog

Georgija u Zimskom dvorcu. Bili su u radničkim košuljama i mužičkim
hlačama. Kapu su bili skinuli iz pristojnosti, no oko vrata su nosili onaj grozni
crveni rubac revolucionara. Nekima su lica odražavala drskost, nekima mržnju,
no jedan se od njih tako zlobno cerio da mi je zapeo za oko.
»Tko je onaj?« prosiktala sam Miechen.
»Jedan njihov«, ona mi šapne u uho. »Vladimir kaže da on prima naredbe
izravno od Lenjina. Boljševik do srži. Ne bi me čudilo da je baš on bacio bombu
na Sergeja.«
Grlo mi se stisnulo. Nastojala sam zadržati ravnodušan izraz lica dok sam
stajala uz svoje kćeri. Aleksandra je bila malo dalje, odjevena u bijelu haljinu, kao
i mi, dok je na glavi nosila tijaru urešenu biserima i dijamantima. Niki se u odori
pukovnije Preobraženski na podiju, pod baldahinom, spremao održati svečani
govor.
No meni je pogled uporno bježao na predstavnike što su stajali nama nasuprot.
Po dolasku u dvorac ostala sam zaprepaštena kad sam doznala da je Witte
otpušten i da je na mjesto premijera postavljen Goremikin, šezdesetšestogodišnji
član kabineta koji se dotad nije ničim istaknuo. Kad sam upitala Nikija zašto,
uzvratio je: »Witte je tražio da pristanem na više ustupaka no što sam ih spreman
dati. Ja sam ga zamolio da da ostavku. Više nisam imao povjerenja da radi ono
što je najbolje za nas.«
Njegovo mi se objašnjenje činilo neshvatljivim sve do trenutka kad sam
ugledala te mrgodne ljude što su postali članovima naše vlade. Njihova je strana
bila u oštrom kontrastu s našom, desnom stranom dvorane, gdje su ministri i
predstavnici bili u službenim odorama, a žene u svečanim haljinama.
Niki podigne glas. »Dobrobit ruskih vladara ne može biti odijeljena od
dobrobiti ruskog naroda. Njegova je tuga i naša tuga. Zato vas, sinove odane
Rusiji, pozivam da ne zaboravite na svoju dužnost prema domovini. Pozivam vas
da nam pomognete okončati ove neprimjerne nerede i da, zajedno s nama, učinite
sve što možete ne bismo li ponovno uspostavili mir.«
Dok im je obrazlagao kako kani vladati u sporazumu s Dumom, ali kako
pritom svojem sinu, careviću, ne misli uskratiti pravo koje mu
kao prijestolonasljedniku pripada, pogledala sam u Aleksandru. Lice joj se činilo
249
hladnim, kao i dijamanti što ih je nosila oko vrata. Osjetivši pogled, ona svoj
podigne pa se kivno zapilji u mene.
»Ona krivi Vas«, šapne mi Miechen. »Ona misli da ste nam Vi i Witte priredili
ovo poniženje jer ste Alekseju oduzeli pravo samovlasti koju bi imao kao car.«
Potom se neuvjerljivo nasmiješi. »Da može, ona bi sad bacila bombu. I to na Vas.«
»Ovo smo morali napraviti«, uzvratila sam, a onda najednom zadrhtala od
bijesa. Ja sam se za reformu bila zalagala poradi dobra Rusije i dobra svojega sina,
no u tom ju trenu nisam mogla podržati - nisam se željela podčiniti tim divljim
pobunjenicima što su htjeli Romanovima oduzeti vlast, ono što smo Božjim
pravom imali gotovo tristo godina. To što su izveli ti pljačkaši i ubojice, bila je
lakrdija. Saša bi bio pobjesnio da je vidio do čega smo došli, pomislih. Da je on
živ, do ovoga nikad ne bi ni došlo. On bi bio naredio da ih podave tim crvenim
rupcima, i to na trgu ispred dvorca.
»To ćemo još vidjeti«, dobacila je Miechen.
Kad je Niki završio govor i okrenuo se prema nama, dvoranom se prolomio
pljesak. Mi smo neskriveno zaplakale. No meni su suze navrle na oči jer sam
konačno odahnula. Bilo je gotovo. Učinjeno. Pristali smo. Možda je to zaista bila
lakrdija, no barem smo mogli nastaviti živjeti bez straha od zločinaca.
Jedino Aleksandra nije zaplakala. Njezino je lice bilo kameno.
ʛ季
»MI SE VOLIMO«, priopćio mi je Miša. »Nismo to planirali, i znam da je

komplicirano jer Natalija ima muža, ali mi se želimo vjenčati.«
Razočarano sam promatrala najmlađeg sina. S putovanja sam se tek nedavno
bila vratila u Gatčinu. Tri su godine bile prošle otkako je ovlaštena Duma, ali ništa
nije išlo onako kako smo očekivali. Članovi Dume nisu se slagali ni međusobno,
a ni s Goremikinim (koji se pokazao neučinkovitim, kao što sam se i pribojavala,
pa je na koncu od mene tražio da zamolim Nikija da ga smijeni). Uza sve to,
revolucionari su nam i dalje bili za petama ne prestajući rovariti. Ja sam Nikija
mogla samo savjetovati, a budući da on je moje savjete često zanemarivao,
premda ih je cijenio, odlučila sam provoditi što više vremena u inozemstvu te
svake godine otići u posjet obitelji i prijateljima. Te sam godine otišla u Pariz
i tamo ostala mjesec dana kod svojeg djevera Alekseja. Onda sam se zaputila na
jug Francuske, a, na koncu, u Dansku k bratu. U Hvidøreu mi se pridružila Alix i
ostala sa mnom tri tjedna. Nas smo dvije same kuhale, a navečer zajedno čitale.
Kad god bih otišla iz Rusije, ona bi mi uvijek nedostajala, no čim bih se
vratila, shvatila bih da mi zapravo nedostaje ona prošlost koja više ne postoji. Na
njezinu sam mjestu zatjecala nered, neočekivano i nemilo, kao i sada.
250
»Ne misliš valjda ozbiljno!« uskliknula sam. »Ako ona već ima muža, onda
je udana.«
»Da, ali prije toga se bila razvela. S Wulfertom, drugim mužem, ima kćer...«
»A on je časnik u tvojoj jedinici! Za Boga miloga, što je s tom konjicom?
Mene je sram biti počasna pukovnica. Prvo Olga s Kulikovskim, sad ti sa ženom
drugog časnika. Zar vaš zapovjednik nema nikakva utjecaja na ponašanje svojih
časnika?«
Premda sam se obuzdavala, Mišin se pogled smrknuo. On je uvijek bio moje
najposlušnije dijete, svoje je dužnosti izvršavao predano, a skandale izbjegavao,
iako je imao ljubavnice. Od Olge sam već bila odustala. Ona je paradirala gradom
s Kulikovskim, premda nije dobila razvod, no na Mišu sam računala, na njegovu
pouzdanost. Iako više nije bio carević, on je i dalje bio od velike važnosti za
dinastiju - nakon Alekseja, on bi naslijedio prijestolje. Ja sam mu bila predlagala
nevjeste - princeze Velike Britanije i Švedske - za koje nije pokazivao nikakvo
zanimanje. Ovim me je zaprepastio.
»Wulfert je pristao Nataliji dati razvod«, on doda.
Zaista sam se trudila ostati mirna, no u tom sam trenu lupnula šakom o stol.
»Ne dolazi u obzir. Miša, kako si nam to mogao napraviti? Zar nisi svjestan što
se događa? Premijer Goremikin pokazao se nesposobnim, tvoj ga je brat morao
smijeniti i postaviti novoga. Duma je promašaj, nitko se ni s kim ne može složiti
ni oko čega. Na ulicama svakoga dana demonstriraju. Revolucionari su se usudili
tražiti od Nikija da abdicira. Ako se mi ne održimo, oni će pobijediti. Ti nam
svojim brakom moraš donijeti dobro. A to nam nipošto neće priskrbiti dvaput
razvedena žena jednog časnika bez titule.«
On mi uzvrati pogled, a onda, na moj užas, otpovrne: »Možda bi Niki i trebao
abdicirati. On nikad nije želio vladati. On treba vidjeti kako naš narod živi, kako
gladuje, kako nema posla, kako se bori za goli život. Mnogi više ne vjeruju da ih
car može spasiti.«
Tad sam skočila na noge. »Mi smo dinastija. Ti bi odbacio stoljeća tradicije i
žrtve koje su podnijeli tvoj djed i tvoj otac samo zato da bismo mi mogli biti ovo
što jesmo.«
Oči su mi sijevale od bijesa kad me je pogledao. »Mama, mi Rusiji ovakvi
više ne trebamo. Ni ja nisam ovo želio. Ali želim se oženiti ženom koju sam
izaberem.« Onda je na tren zastao da bi dodao: »Natalija je trudna. Dijete je
moje.«
Ostala sam bez zraka. »Kako... kako možeš znati? Ona još ima muža.«
»Ali s njim ne spava.« Miša provuče ruku kroz istanjenu kosu. Kao i Sašu,
mučilo ga je to što je rano počeo ćelavjeti. Ja sam pak mislila kako mu se sad više
ističe profinjeno čelo, nježne crte lica, pravilan nos, tanki brkovi i izražajne oči.
No počela sam shvaćati da ni njega, kao ni Olgu, zapravo ne poznajem. »Ne vidim
razloga zašto bi mi Niki okrenuo leđa. Njegov je prijestolonasljednik Aleksej.
251
Olga je zaljubljena u drugoga, ali se ne može razvesti od muža. Ksenija i Sandro

su se razišli. Zar moj brat želi da budem nesretan kao i oni?«
»Ne spominji mi Kseniju!« zavikah. »Moraš li mi i ti slomiti srce kao što je
ona napravila? Brak je za cijeli život. Supružnika ne ostavljaš
zbog nerazumijevanja.«
»Mama, Vi znate da se ne radi samo o nerazumijevanju. Sandro u Nici ima
ljubavnicu. On je zatražio razvod, na što ga je Niki izgrdio i tako raskinuo
prijateljstvo. A zbog čega? Ksenija mi je rekla da je ona već duže sumnjala i da je
samo čekala kad će Sandro priznati. Ona bi bila zadovoljna da sve ostane ovako -
da većinu godine provodi s dječacima i Irinom na Krimu i da Sandro povremeno
dođe iz Francuske. Ali to nije ono što ja želim.«
»Niki to nikad neće dopustiti«, ponovih, no već me je hvatala panika. Miša se
možda činio pomirljivim, no kad bi nešto odlučio, i on je bio znao biti tvrdoglav
kao Saša. »Ti si mu brat. Veliki knez. Natalija Wulfert nema titulu. Nema naslov.
Ona je nitko i ništa.«
»Meni nije.« Ispravio se u punoj visini, s kacigom ukrašenom perjem pod
rukom. »Ja sam spreman odreći se svojega čina i naslova. Napravit ću što i stric
Aleksej. Otići ću u inozemstvo. Njemu se Pariz sviđa. Tamo barem može raditi
ono što ga je volja.«
»Aleksej je mnogo putovao, a u Pariz se preselio nakon što smo izgubili Port
Arthur, kad su ubili Sergeja. Osim toga, on nije potencijalni prijestolonasljednik.«
»On se odselio u Pariz jer je njegova ljubavnica još službeno udana«, Miša
uzvrati. »A kako Niki takvu vezu nije dopustio ovdje, Aleksej je otišao da bi
mogao živjeti sa ženom koju voli. Ja mu se zbog toga divim. Zašto ne bih i ja
učinio isto?«
Htjela sam poskočiti k njemu, spustiti mu ruku na rame, zadržati ga, no od
žurbe sam ugazila na rub suknje. »Aleksej je odlučio otići. Ali tvoj drugi stric,
veliki knez Pavao, ostao je bez naslova i primanja jer se oženio ženom iz puka.
Miša, ti si carev brat. Ne smijemo dopustiti još jedan skandal. Obećaj mi da nećeš
učiniti ništa nepromišljeno. Daj si vremena. Izađi iz konjice i preuzmi časničko
mjesto negdje drugdje. Ako se i nakon godinu dana budeš htio oženiti njome, ja
ću se kod Nikija zauzeti za tebe.« Miša podigne bradu, na što sam i ja morala
zabaciti glavu ne bih li ga gledala u oči. »Vi mislite da će to vrijeme riješiti? Želite
da odem i čekam, jer će onda Natalija možda pobaciti ili umrijeti pri porođaju?«
Ustuknula sam. »Kako mi možeš reći te grozote?«
»Mogu jer sam vidio kako se postupa s Olgom.« Zastao je, odmjerio me.
»Tražit ću premještaj u husarsku jedinicu Cernigov, u Oprel izvan Moskve. Ali
upozoravam Vas: Nataliju neću ostaviti. U Sankt Peterburgu sam joj unajmio stan
i ona više ne živi s mužem. Ostavite ju na miru. To je moj uvjet ako želite da
čekam koliko Vi smatrate da je potrebno. Ali pokušate li ju zastrašiti, oženit ću se
252
smjesta. Ja se ne bojim napustiti Rusiju. Zapravo, mislim da bi mi se to moglo i

svidjeti.«
Nisam sam mu uspjela ništa reći jer se okrenuo na peti i izašao.
Samo sam pokrila usta rukom da ne počnem vrištati.
ʛ季
»STRAŠNO!« uzviknula sam Miechen čim sam ušla u njezin salon. »Što da radim?
Miša tvrdi da on nju voli - udanu, već razvedenu ženu bez naslova koja nosi
njegovo dijete. Još jedna sramota za obitelj, uz sve ostalo.«
Ona suosjećajno zacokće. »Stvarno mi Vas je žao, Minnie. Kad sinovi ne žele
poslušati majčin savjet, onda nastupe nevolje. Kao što znate, ni meni Kirilov brak
s Ducky nije pao lako. No katkad, ma koliko nas to boljelo, moramo pustiti sinove
da sami prostru svoju postelju. Tek tad će shvatiti da smo im samo željele čiste
plahte.«
»Ducky je barem princeza! Ta Wulfertovica je iz puka. Kad Niki za to čuje,
bit će lud od bijesa. A Aleksandra će mi time natrljati nos, premda za to nema
prava. Ona se zatvorila u palaču u Carskom Selu, a cijela se zemlja raspada. Ona
samo misli kako zaštititi...« Tu zauzdah svoj bijes.
»Da?« Miechen će podigavši obrvu. »Molim Vas, nemojte se skanjivati zbog
mene. Što god muči carevića, uistinu mora biti ozbiljno. No misli li ga ona skrivati
sve dok ne postane punoljetan?«
Voljela bih da sam šutjela. O mom su unuku i dalje kolale glasine, premda je
imao već pet godina. Bio je snažno i nestašno dijete, a obožavala ga je cijela
obitelj. Miechen sam mogla reći da odonda više nije patio od produženog
krvarenja, premda je znao imati modrice koje su sporo prolazile. Njih bi zadobio
kad god bi se udario o stol ili stolac, nakon što bi uspio pobjeći svojem djadki.
Bilo je očito da je naslijedio tu groznu bolest i premda se Aleksandri nisam
usuđivala reći ni riječ, meni se činilo da zbog nje nije potrebno povući se od svijeta
i toliko nadzirati dijete.
»Ona ne dopušta da djecu viđaju u javnosti«, uzvratih. »Boji se da iza svakoga
grma vreba ubojica. Da se nju pita, nitko od njih ne bi ni odlazio iz Carskog Sela,
osim ljeti na odmor u Finsku.«
»Očito se nju i pita.« Miechen pokaže na naslonjač. »Minnie, sjednite. Uzmite
cigaretu.« Pružila mi je tabakeru. »Turski duhan. Zamalo su me oglobili jer ga
nabavljam izvana bez dozvole. Goremikin se možda pokazao nesposobnim, no
naše je carinike natjerao da rade prekovremeno ne bi li otkrili krijumčarenu robu
za koju onda naplate kaznu.« Miechen se podsmjehne kroz nos. »Poslala sam
malo i Nikiju za njegov imendan. Njemu se toliko svidio da je zamolio turskog
253
izaslanika neka mu pošalje duhana za cijelu godinu. Toliko o zabranjenoj robi

koju nabavlja sam car.«
Upalila sam aromatičnu cigaretu, otpila čaj, a onda joj sve izbrbljala: »Ja sam
Nikiju savjetovala da otpusti Goremikina. Predložila sam mu da vratimo Wittea
koji bi znao predsjedati Dumom, no Niki za to nije htio ni čuti pa smo se na koncu
dogovorili da postavi Stolipina. On je predložio da se za Dumu održe novi izbori.
Sad traži da se povećaju državni fondovi kako bi seljaci mogli dobiti zemlju. Ako
njih zadovoljimo, tvrdi Stolipin, onda revolucionari više neće imati koga slati u
proteste.«
»Ah.« Ona se nasloni na rukohvat naslonjača. »Onda to objašnjava bombu što
je eksplodirala u njegovoj kući nakon što je zabranio sazivanje Dume ne bi li
nametnuo nove izbore.«
Dok sam usnama prinosila cigaretu, zadrhtali su mi prsti. Pogodilo me je samo
sjećanje na taj događaj, ali i bešćutan ton njezina glasa. »Miechen, ne smijete se
tomu podsmjehivati. Od te je bombe poginulo dvadeset i osam uzvanika. Na
njegovu je kćer pao balkon i zdrobio joj noge.«
»Da. Zaista užasno.« Ona u šalicu ubaci četiri kockice šećera. Nije se činila
nimalo potresenom. Što god da se dogodilo, Miechen se nikad nije činila
potresenom.
»Kako možete biti tako mirni?« zdvojno podviknuh. »Pogledajte mene. Moji
živci... Miša i Olga će me otjerati u grob, a mi nećemo imati mira dok god ne
zatremo te monstruozne revolucionare. Oni nas žele natjerati da kleknemo pred
njima.«
»Ili bi nam radije prosvirali glavu... Minnie, ja sam samo racionalna. Nas još
nisu ubili.« Otpila je čaj pa dodala: »A što se Stolipinove kćeri tiče, ona hoda. Ta
njezina ozljeda očito nije bila onoliko teška koliko su Vas uvjeravali. Ili je taj
prijatelj naše Gigogne zaista to što kažu da jest.«
»Prijatelj?« Osjetih kako mi se želudac zgrčio. »Ali doktor Philippe je umro
prije četiri godine.«
»Ne Philippe.« Uživala je što me je uhvatila nespremnu. »Zar ne znate? Kako
čujem, ovaj zadnji je stigao ravno od Dostojevskoga. Kad je ta bomba
eksplodirala u Stolipinovoj kući, Gigogne je smjesta poslala svojeg prijatelja.
Navodno je on iscijelio djevojku. Liječnici su joj htjeli amputirati nogu, no on se
nad njom pomolio. I gle čuda - nakon tjedna dana ona je ustala kao Lazar. Ma
gdje li samo nađe te čudotvorce? Mene kad zabole leđa, nema ni jednoga u
blizini.«
Suzdržala sam se da ju ne zaspem pitanjima. Htjela sam povući dim, no
cigareta se bila ugasila. Kad sam dohvatila njezin pozlaćeni upaljač, ona dobaci:
»Zove se Rasputin.« Izgovorila je to ime kao da ono meni već nešto znači.
Namjerno sam joj dala vremena da razmisli. »Je li?« naposljetku rekoh.
254
»Jest. On nije šarlatan iz Pariza, premda ga je k Gigogne opet dovela ona

Virubova«, Miechen oporo nastavi. »On je sibirski seljak koji tvrdi da mu se
ukazala Gospa Kazanska nakon čega je postao strannik pa sad hodočasti na sveta
mjesta. I to bosonog, naravno. Virubova je čula za njegove navodne iscjeliteljske
moći i otputovala u njegovo selo ne bi li se s njim savjetovala. Onda ga je pozvala
u Aleksandrovu palaču gdje se našao s Gigogne. Čula sam da je ona očarana
njime.« Miechen zastane, odmjeri me. »On sad živi tu, u Sankt Peterburgu, a u
Carsko su ga Selo ponovno pozvali prošloga tjedna. S kojom svrhom, to nitko ne
zna, ali kao što možete pretpostaviti, to sve zanima. Čovjek na tako zlu glasu
posjećuje caricu u njezinoj palači...«
»Na zlu glasu?« Prestala sam se pretvarati da me to ne zanima. »Kako ja za
to ne znam? Ove sam godine u inozemstvu provela samo četiri mjeseca!«
»Ja Vam govorim samo ono što sam čula, Minnie.«
»Da, a gdje ste to čuli?«
»Na ručku u palači Jusupov«, ona uzvrati kao da sam to trebala sama
pretpostaviti. »E da, tamo sam vidjela i Vašu unuku Irinu. Izrasla je u pravu
ljepoticu. Zacijelo joj prija biti dolje, na Krimu. No šteta što Kseniju i Sandra više
ne viđamo tako često. Zaboravila sam, koliko Vaša unuka ima godina?«
»Uskoro će navršiti četrnaest.« Primijetih da sam tako čvrsto stisnula njezinu
šalicu Limoges da bih ju mogla i smrskati. Nisam namjeravala razgovarati o
Kseniji. Zacijelo je već bila podrobno upoznata o neuspjelom braku moje
najstarije kćeri.
»Samo četrnaest? Čini se starijom. Morat ćete ju imati na oku. Izgleda da su
princ Feliks Jusupov i ona naklonjeni jedno drugome, a on već ima dvadeset i
jednu.«
»I što je u tome loše?« uzvratih. »Feliks će naslijediti najveće bogatstvo u
Rusiji. Njegovu majku, princezu Zenaidu, već dugo poznajemo i Vi i ja. Društvo
u kojem se krećemo nije toliko veliko da bismo mogle priječiti ljudima da se
upoznaju. Irina je mogla proći i gore.«
Ona se osmjehne. »Možda ne biste bili tako pomirljivi da o Feliksu znate
nešto više od toga koliko će bogatstvo naslijediti. Dovoljno je reći da on ima isti
porok koji je imao i naš pokojni Sergej. No Feliks to i ne skriva. Njemu ni haljine
nisu mrske, ako me razumijete.«
Razumjela sam. No voljela bih da nisam to doznala. Najednom sam, a to mi
se često događalo kod Miechen, poželjela da nisam došla s njom podijeliti svoje
brige. Počele smo s Mišom i Olgom te mojim strahovima da Rusija srlja u
revoluciju, da bismo završile na prljavim naklapanjima. Nije bilo sumnje da ću
otići u uvjerenju kako sam joj povjerila više no što sam trebala.
Ali nisam još htjela otići. Umjesto toga, izazvah ju pitanjem: »Bili ste počeli
govoriti o tom novom prijatelju?«
255
»Ah, da! Uglavnom, izgleda da se i Feliks zainteresirao za misticizam, čemu

su valjda skloni ti mladi i nehajni bogataši. Zenaida mi je rekla da je otišao u
Moskvu posjetiti Ellu. A ta je jadnica pošašavjela od žalosti za Sergejem.«
Miechen iskrivi lice. »To ludilo je Hessenovima zacijelo u krvi. Ella mu je
pokazala jedan Sergejev prst. Našli su ga na krovu Kremlja i Ella ga sad čuva kao
relikviju. Feliksu je dugo pričala o tome kako se misli odreći svoga bogatstva i
podariti ga samostanu. Zamislite, velika kneginja Romanova hranit će siromahe
kašom!« Miechen se stala smijati, a onda je opazila moj izraz lica.
»Nemojte se tomu rugati«, dobacih. »Ja znam što znači izgubiti muža.«
Zgađeno sam ustala i već dohvatila šal kad ona žurno doda: »Zapravo mi je
Zenaida rekla da Gigogne ima tog novog prijatelja. Igrom slučaja, njezin je sin
Feliks upoznao Anu Virubovu. On je za Rasputina čuo od nje, ili ga je upoznao
na jednom od okupljanja u salonu.«
Zapiljila sam se u nju. »Je li Zenaida rekla još nešto što bih ja trebala znati?«
Miechen odmahne rukom. »Samo to da je Rasputin vrlo omiljen otkako je u
milosti Gigogne. Valjda je to nekima zabavno, no ja ne odlazim na takva
okupljanja. Feliks Jusupov ide. Možda biste trebali posjetiti Zenaidu? Ona tvrdi
da niste došli k njoj više od dvije godine - boji se da Vas nije čime uvrijedila.«
»Nije. A zašto je taj prijatelj na zlu glasu?«
Miechen stane oklijevati natjeravši me da stisnem zube. »On sad ima
popriličan broj sljedbenika. Naravno, sve su to žene, svake vrste. Priča se da on
posjećuje romske krčme i bordele na otocima... Ne bih željela zvučati neukusno.
Minnie, moram li to izgovoriti?«
Otkad to ona nije željela zvučati neukusno?
»Da«, uzvratih. »Ako nećete Vi, onda će netko drugi.«
No tad mi je postalo jasno da njezino skanjivanje zaista nije hinjeno. Da je
bila riječ o kakvu običnom traču, ona se ne bi ustručavala prenijeti ga. Dotad nije
nikad.
»Kažu da je bludnik«, reče. »Spominju orgije. Javna opijanja. On zavodi
sljedbenice, govori im kako Bog želi da zgriješimo jer nam tek onda može
oprostiti. On na raspolaganju ima cijeli harem, premda u Sibiru ima ženu i djecu.
Jesam li rekla dovoljno? Feliks Jusupov mogao bi znati više. Što još želite znati?
Jedan divlji seljak koji je ostavio svoju obitelj da bi se u Sankt Peterburgu
zabavljao kao satir ne može biti valjano društvo za našu caricu.«
Čula sam dovoljno pa naglo promijenih temu. »Aleksej me je odveo u
trgovinu Louisa Cartiera u Parizu. Kakve divne stvari on ima! Kupila sam
nekoliko broševa. Gospodin Cartier kaže da ste mu Vi omiljen kupac i da kod
njega imate otvoren račun.«
Njoj se lice učas razvedrilo. Istog je trena zaboravila na trač ne bismo li
raspredale o njezinoj najvećoj strasti - nakitu. Naložila je sluškinji da spusti
kovčeg kako bi mi pokazala što je zadnje kupila: skupocjenosti od bijelog zlata i
256
dijamanata, kao i rubine, smaragde, safire i topaze na filigranskim, poput čipke

izrađenim broševima u obliku insekata i životinja.
»Pa kad ćete sve ovo nositi?« predbacih joj oporo. Ta si nije prestajala
udovoljavati, makar smo živjeli u posvemašnjem kaosu.
»Nosit ću, naravno da ću nositi. Čim se riješimo ovih napornih revolucionara
i opet otvorimo sezonu. Evo, uzmite ovo.« Pružila mi je emajliranu tabakeru od
zlata obrubljenu ružičastim dijamantima, s ugraviranim M. »Nije li zgodno to što
nam ime počinje istim slovom? Stavite u nju turske cigarete za Nikija.«
Uzalud se usprotivih kako je pretjerano darežljiva - iz palače sam otišla s
novom drangulijom, i puna strepnje. Odlučila sam da Jusupove neću ništa pitati o
svojoj obitelji.
Umjesto toga, otići ću u Carsko Selo i doznati sama.
257
TRIDESET I TREĆE POGLAVLJE
I manje se činilo mirnim, bilo je okruženo ogradom od željeznih sipki i povazdan

nadzirano. Minijaturna se kineska pagoda, postavljena za djecu, na jutarnjoj
magli činila poput egzotične fatamorgane. Premda su koncem studenoga jutra i
dalje bila blaga, na zemlji je već svjetlucao mraz. Hladan me je zrak upozorio da
će u palači biti studeno. Aleksandra je dijelila mišljenje svoje pokojne bake kako
je hladnoća zdrava, iako je, iz čista mira, znala narediti da se nalože peći. Onda
bismo se u odajama znojili.
Od postaje do palače stigla sam kočijom vozeći se kroz perivoj. Po dolasku,
sluge su iznijeli prtljagu. Sam put trajao je tek nešto više od sat vremena, no nikad
nisam dolazila na jedan dan. Uvijek bih se morala spakirati za tjedan dana jer
nikad nisam znala što ću zateći. Ako bi
Aleksandra bila bolesna, a tako je često znalo biti, onda bih morala ostati i
čekati da ju vidim.
Zastala sam u mračnom predvorju palače. Pod je bio od crno-bijelog
mramora, dok su zidove zastirale sjajne tkanine na kojima su visjeli darovi
izaslanika - simbolični ključevi gradova u Carstvu, kao i drugi predmeti s kojima
nitko nije znao što bi. Kolekcija stvari što je sličila ponudi na sajmu bila je
izložena u nišama i vitrinama. Skinula sam hermelinski ogrtač - toga me je dana
zapahnuo val vrućine jer je palača bila ugrijana. Zapitah se je li Niki u svojoj
radnoj sobi ili je s Aleksandrom u njezinim odajama na istočnoj strani palače što
gleda na jezero i vrtove.
Oko mene se uzvrtješe sluge. Kimnuli su kad sam im naredila da moje torbe
odnesu u odaje. Taman sam ih htjela upitati zašto me nitko nije dočekao kad
ugledah dvije prilike kako žure k meni niz hodnik.
Odmah sam prepoznala princa Vladimira Obolenskog. On je bio Nikijev gof
maršal27 i jedan od rijetkih prijatelja od povjerenja. Obolenski je imao kraljevsko
držanje, melankolično, plemićko lice i savršeno ušiljene brkove. U crveno-
zlaćanoj odori taj rođak mojega glavnog dvorjanina izgledao je besprijekorno.
Budući da je služio na tako odgovornu mjestu, izvrsno je poznavao stoljećima star
i zahtjevan dvorski protokol.
Čim me je ugledao, Obolenski ubrza korak. Pokraj njega je hodao neki
nepoznat čovjek neuredne crne brade i kose do ramena, u širokim, muzičkim
27
Gof maršal - dvorski visoki službenik, voditelj protokola i majstor ceremonije.
258
hlačama utaknutim u čizme i dugoj lanenoj seljačkoj košulji. Zar su u palači

uhvatili skitnicu? pomislih kad mi se Obolenski naklonio.
»Vaše Veličanstvo, nismo Vas očekivali«, on reče. Bio je vidno uzrujan što
mi nitko nije izašao u susret.
Pogledah u stranca pokraj njega. Taj se nije naklonio. Bio je niži od princa,
ali nije bio skitnica, iako je izgledao zapušteno. Zapravo se činio dobro
uhranjenim radnikom, snažnih nogu i širokih ramena što su mu napinjala košulju.
Velike je ruke nabreklih vena i tankih prstiju bio sklopio preko trbuha. Oko vrata
mu je na kožnatoj vrpci visjelo drveno raspelo. Imao je opčinjavajuće, gotovo
vještičje oči - svijetloplave i zacakljene poput leda. Promatrao me je s neskrivenim
zanimanjem.
»Zar niste dobili moj telegram?« upitah princa. Morala sam odlijepiti pogled
od stranca kad je svoje debele usne pod zapuštenom bradom razvukao u cerek.
»Jesmo.« Obolenski je zvučao uznemireno, što je za njega bilo posve
neuobičajeno. Bio je ljut što ga nisu obavijestili da stižem vlakom. Poznajući
princa, nečija je glava zbog toga mogla letjeti. »Vaše Veličanstvo, iskreno Vas
molim da mi oprostite. Ostavio sam Vas da čekate - za to nema opravdanja.«
»Nisam čekala dugo.« Osjetih da me obuzima nelagoda. Tko je taj nepoznati
muškarac što bulji u mene? pomislih, i u tom mi trenutku sine: Aleksandrin novi
prijatelj, Rasputin.
»Samo trenutak, Vaše Veličanstvo.« Obolenski krene prema izlazu ne bi li
ispratio stranca. No taj čovjek nije krenuo za njim, već me je nastavio gledati kao
da vidi što osjećam pod kožom. Onda je napravio nagao, gotovo napadan pokret.
Ustuknuh jer mi se učinilo da me želi tradicionalno ruski zagrliti i triput poljubiti,
na što on hrapavim glasom razočarano reče: »Matuška,28 zašto me se bojite? Ja
Vam ne želim zlo.«
»Zašto Vas se bojim?« ponovih za njim. »Ja Vas se nimalo ne bojim.«
Nakrivio je glavu te mu je masna kosa pala preko lica i orlovskoga nosa, a
onda krenuo za Obolenskim. Meni je došlo da se smjesta okupam. Taj je zasigurno
imao buhe. U hodniku je. za sobom ostavio neugodan miris kisela znoja i prljave
odjeće. I ovo je prijatelj kojim je Aleksandra oduševljena? Zar je zaista sišla s
uma? Pa on je tek običan seljak koji očito nije ni čuo za brojna peterburška javna
kupališta.
Koji čas kasnije vratio se Obolenski. On se opet stao ispričavati, a ja njega
uvjeravati da sam dobro, na što me je poveo pokraj abesinske straže što je stajala
pred Nikijevom radnom sobom.
Ta mi je odaja bila najdraža u palači - bila je uređena muški, s ormarima od
ulaštene orahovine i visokim oplatama ponad kojih se pružala široka vrpca zidne
tapete od crvena damasta. Niki je sobu bio ispunio svojim stvarima. Tu su bile
police s njegovim knjigama u kožnatu uvezu i globus na mjedenom postolju. Stol
28
Matuška (rus.) - majčica.
259
mu je bio uredan jer je papire volio razvrstati, a na njem su bile i obiteljske

fotografije u srebrnim i emajliranim okvirima od kojih su mnoge snimile
Aleksandra i djevojčice fotoaparatom Brownie. Zrak je mirisao na duhan i laneno
ulje, na papir i tintu, i na mojega Nikija, koji se tamo imao potrebu povući i uživati
u književnosti.
»Njezino Carsko Veličanstvo carica udovica«, najavio me je princ, naklonio
se i otišao.
Niki je drijemao u zelenu kožnatom naslonjaču s knjigom u krilu. Kad je čuo
da sam ušla, tako je naglo skočio na noge da mu je knjiga pala na pod. »Mama.«
Skinula sam rukavice. »Izgleda da me baš nitko nije očekivao. Morate uvjeriti
Obolenskoga da ga ne držim odgovornim. U palači se mogu smjestiti i sama, ako
je potrebno.«
On upali cigaretu. Još je bio u kućnom ogrtaču, s baršunastom kapicom za
spavanje na glavi. Na stolu je stajao pladanj s nedirnutim doručkom. Zar je toliko
dugo spavao? Uvijek je ustajao satima prije Aleksandre. Do sada se već trebao
odjenuti i jesti.
»Zar ste noć proveli ovdje?« upitah začuđeno.
On kimne. »Aleksandra je iscrpljena. Prepustio sam joj naš krevet.«
Kako sam dolazila u posjete, znala sam da oni, za razliku od drugih bračnih
parova, krevet i dalje dijele, premda imaju zasebne odaje. I to je bio dokaz koliko
su odani i privrženi jedno drugome. No Nikijev me je ton glasa ozbiljno zabrinuo.
»Zar ona nije dobro?« Zapitah se koliko ću morati ostati u palači.
On kimne i pokaže mi da sjednem u naslonjač pokraj njegova. »Brine se za
Alekseja. On se ozlijedio.«
Ukipila sam se na mjestu. Onda sam se natjerala sjesti i počela kopati po
torbici tražeći novu tabakeru. »Je li opasno?« Nisam mogla prigušiti svoj
optužujući ton. »Meni nitko ništa nije javio.«
Niki uzdahne. »Pao je dok se igrao s djevojčicama. Najprije smo mislili da je
samo zadobio modricu, no onda mu je koljeno nateklo...« Glas mu je zapeo u grlu,
na što je nervozno povukao dim i dodao mi svoj srebrni upaljač. »Naraslo je
dvaput veće. Ali taj bol, mama... Ništa mu nije moglo ublažiti bol. Aleksandra je
poslušala doktora Botkina i dala mu salicilnu kiselinu koju ona uzima zbog
lumbaga. Nije pomoglo. Dobio je vrućicu. Nismo znali što da radimo.«
Te su me vijesti prestravile. »Zašto mi niste javili? Ja bih bila odmah došla.«
»Sad je mnogo bolje.« Uto je nastala neugodna tišina u kojoj je Niki do kraja
popušio cigaretu. Pružila sam mu tabakeru. »Turske, od Miechen. Rekla mi je da
ove volite.«
»Zar jest?« Izvadio je cigaretu iz tabakere, a onda stao prevrtati Cartierovu
skupocjenu stvarčicu kao da joj se divi. No, nije se divio. Samo je odgađao
260
trenutak kad će mi nevoljko morati priznati kako bi on bio poslao po mene, da je

to dopustila Aleksandra.
»Ja sam mu baka«, rekoh. »I voljela bih da ste mi javili. Miechen mi je rekla
da Vas posjećuje novi prijatelj. Je li on tu zbog Alekseja?«
Niki skupi vjeđe. »Zna li Miechen što je s mojim sinom?«
»Ne. Naravno da ne zna.« Progovorila sam oštrijim glasom kad sam u njegovu
pitanju nazrela sumnju. »Nisam nikomu rekla, kao što ste naredili. Ali ona misli
da je dijete teško bolesno, kao što misle i svi drugi. No, to smo mogli i
pretpostaviti. Ako ne znaju istinu, ljudi počnu nagađati.« Zastala sam, uvukla dim.
»Je li Vaš novi prijatelj ovaj čovjek što je maloprije otišao?«
»Da. Otac Grigorij. Njega nam je sam Bog poslao.«
U to mi je bilo teško povjerovati. »Zašto?«
»On ima moći...« Niki zastane. Tražio je druge riječi jer je znao da ja u takve
stvari ne vjerujem. »On zna s Aleksejem. On ga umiri. On sjedne kraj njega,
razgovara s njim, moli. On mu može zaustaviti krvarenje. Došao je kad je bilo
najgore. Aleksandra je bila očajna, Nisam imao srca odbiti je, iako ga nisam
poznavao. Ali on je učinio nemoguće.« Njegove oči, umorne od nespavanja,
odavale su olakšanje. »Već istog dana oteklina se počela smanjivati. Nije bilo
krvarenja. Aleksej je još u krevetu, ali otac Grigorij kaže da će se oporaviti. On
nikad ne govori više od toga. On ne obećava, ali nam daje nadu.«
»Shvaćam.« Shvaćala nisam, no odlučila sam mu vjerovati na riječ. Na koncu
konca, zar je bilo važno što jedan prljavi, samoprozvani svetac promrmlja koju
molitvu i pruži im utjehu, ako ne čini drugoga zla? Ma koliko me je sve to
uznemiravalo, i premda mi se on nije svidio, nisam tu imala što prigovoriti. Nada
je bolesnom djetetu prijeko potrebna, makar je u slučaju Aleksejeve bolesti bilo
opasno nadati se previše. Kasnije je razočaranje daleko teže podnijeti.
»Smijem li ga vidjeti?«
»Otac Grigorij je otišao. Vidjeli ste ga. On ne ostaje ovdje. Ja to ne bih
dopustio...«
»Ne njega.« Dotaknula sam mu ruku da ga umirim. »Alekseja.«
»O. Naravno. On je u svojoj sobi. Odvest ću Vas.«
ALEKSEJ JE SPAVAO. Vilenjačko mu je lice bilo blijedo, ali nije odavalo bol. Nogu
su mu bili podigli kako bi nakupljena krv mogla otjecati iz koljena, no ono je bilo
žarko crveno te, kako mi se činilo, i dalje jako upaljeno. Pogledala sam u
Derevenka što je bdio u kutu sobe, privukla stolac pokraj unukova kreveta i sjela
ga gledati kako spava. Kapci su mu treperili. Suspregnula sam suze, podragala ga
261
po mednoj kosi i makla mu je s čela šapnuvši: »Mili naš dječače.« Bio je topao na
dodir, ali ne i vruć.
On otvori plavosive oči. Nikijeve oči. »Bako.«
Nasmiješih se. »Došla sam čim sam mogla. Kako si?«
On zastane kao da procjenjuje svoje stanje. »Ne boli me više.«
»To je dobar znak. Odličan znak. Neće proći ni čas, a ti ćeš već ustati i opet
trčati.« Nisam ga htjela koriti zato što se ponaša kao i svaki drugi dječak.
Aleksandra se dovoljno trudila oko toga. Ona je u njega htjela usaditi osjećaj
izdvojenosti, ne samo zbog naslova, već i zbog bolesti.
»Trčao sam«, on reče. »Zato sam se poskliznuo. Je li mama jako ljuta na
mene?«
»Nije«, pomilovala sam ga po obrazu. »Samo je zabrinuta. Nije ljuta. Na tebe
nikad. Sad se lijepo odmori. Došao ti je tata. Vidiš?« Pomaknula sam se da mu
pristupi Niki koji je dotad čekao u hodniku.
»Sine moj.« On mu se obratio tako mirno da sam morala okrenuti lice. Niki
je za Alekseja bio silno zabrinut, znala sam da je tom brigom preplavljen. Pa ipak,
nije ju nikad pokazivao. Bio je posve staložen kad je sjeo na stolac s kojeg sam
bila ustala ne bih li dohvatila knjigu s noćnog stolića. »Želiš li da ti čitam?«
Na prstima sam izašla iz sobe. Koljeno mu je izgledalo loše, no nije se činilo
da ga boli. Niki je ostao s Aleksejem, a ja pošla vidjeti djevojčice. No njihove su
sobe bile prazne - zatekla sam samo sluškinju što je mijenjala posteljinu.
Predložila mi je da ih pričekam u salonu jer su Njihova Visočanstva izvela pse u
šetnju.
U salonu sam našla Anastaziju kako sjedi na prozorskoj dasci s bilježnicom u
krilu.
Moja je unuka u osmoj godini bila narasla, no znala sam da će ostati sitna jer
je tu crtu naslijedila od moje obitelji. A znala sam i da će biti vrlo lijepa.
Anastazija nije bila profinjena kao Tatjana ili očaravajuća kao Olga, no zato je
bila puna života, plavih, velikih očiju i majčinih bakreno-zlaćanih kovrča koje je
tad bila odmaknula s okrugla lica i nahero svezala vrpcom. Jednostavnu bijelu
haljinu čipkasta poruba umrljala je nečim što je sličilo pekmezu od šljiva koji je
jela za doručak. Čim me je vidjela, skočila mi je u zagrljaj, da bi mi potom
pokazala svoju bilježnicu u kojoj je čuvala prešane latice cvijeća, listove drveća i
vranino pero. Na svakoj je stranici nešto bila ispisala nevještim rukopisom.
»Što ovdje piše, Malankara?« obratih se unuci nadimkom što sam joj ga sama
bila dala. Gledajući ju, onako poletnu i čilu, morala sam se othrvati tuzi kad sam
pomislila na Alekseja.
»To je molitva«, ona uzvrati.
»Na ćirilici? Ne? Ali nije ni na francuskom.«
262
»Na engleskom je«, ona izjavi ponosno, i to s pravom. Iako je bila premalena,
okušala se u pisanju stranog jezika koji su njezini roditelji govorili tečno.
»To je engleska molitva.« Osmjehnula sam se. »A za što se moliš, dijete
drago?«
»Ne za što nego za koga.« Anastazija podigne bradu na isti način kao što je
Aleksandra činila kad bi čula nešto što joj se nije svidjelo. »Za brata. Naš nam je
prijatelj rekao da molitva može izliječiti. Bog će nas najbolje čuti ako svoje
molitve napišemo.«
»O?« Želudac mi se zgrčio. »Daje li vam vaš prijatelj često takve savjete?«
Nastojala sam zvučati spokojno jer je Anastazija bila osjetljiva. Premda je još bila
dijete, ona je, nakon muka kroz koje joj je prošao brat, postala još istančanija -
mogla je osjetiti i ono skriveno.
»Pa on nam je prijatelj, Amama«, uzvratila je kao da je zbunilo moje
neshvaćanje.
»Da, ali ja ga ne poznajem«, podsjetila sam ju sjetivši se njegova cereka i
čudnog pogleda kojim me je odmjeravao. »Zato on meni još nije prijatelj.«
»O.« Prestala se mrštiti. To joj je imalo smisla, no već je bila zaboravila moje
pitanje. Odložila sam bilježnicu i uzela ju za ruke. Dok sam gledala u njezine
prstiće, izgrebene u nezgodama, ili u igri sa psima i kućnim mačkama, ostala sam
začuđena kad sam primijetila koliko su moji prsti tanki i prošarani mrljama pod
prstenjem. Učinilo mi se da su me sustigle godine. Zagledah joj se u oči. »Što ti
još govori tvoj prijatelj?«
Nisam znala reći zašto me on toliko brine. Miechen mi je dala do znanja da
taj čovjek nije primjer vrline, no bilo je nemoguće zamisliti da bi učinio bilo što
prljavo u palači. Aleksandra na dvoru nije dopuštala nikakve prijestupe, kamoli u
svojoj kući. Pa ipak, bilo je očito da je on upoznao moje unuke. U Carskom mu
je Selu bilo dopušteno viđati Alekseja, ali i djevojčice.
»On se zove otac Grigorij. I kaže da Alekseju možemo pomoći molitvama.«
Na tren mi se učinilo da oklijeva. »On kaže da će nas Bog uslišiti jer nas puno
voli.«
Takav sam odgovor mogla i očekivati od djeteta. No glas joj je blago zadrhtao
kad je izrekla nešto me je natjeralo da ju upitam: »A govori li on i druge stvari
tebi ili tvojim sestrama?«
Nije mi ništa odgovorila. No opazila sam ju - tu tajnu u opreznu pogledu. Kad
sam zapovjedila: »Odgovori mi«, ona prošapće: »Mama kaže da ne smijemo
pričati o svom prijatelju...«
Najednom je ušutjela. Onda se odmakla pogledavši u odškrinuta vrata salona
kao da se prepala jer iza njih netko vreba. Kad sam vidjela kako su joj se stisnula
ramena, preplavio me je bijes. Skočila sam na noge. Taman kad sam htjela
narediti onomu tko se skriva da izađe, Anastazija prozbori: »Mama.«
263
Srce mi je tako bubnjalo u ušima da sam se morala napregnuti ne bih li čula

ono što je moja unuka već bila prepoznala - cvilež kotača invalidskih kolica.
Anastazija zgrabi bilježnicu s prozorske daske pa povuče vrpcu iz kose, na
što su joj se vlasi samo još više zapetljale. Nisam ju stigla namjestiti jer je
Aleksandra već bila na vratima.
Ogrnuta lila šalom sjedila je u kolicima u kakvima je moja majka provodila
posljednje dane, a gurala ih je jedna od njezinih dama. Čim je ušla, nastupila je
tišina. Ugledavši me kako stojim pokraj prozora s njezinom kćeri, Aleksandra se
zapiljila u mene.
Naškubila je usta. »Nastja, zašto nisi vani sa sestrama? Sad je vrijeme za
tjelovježbu, ne za besposličarenje u kući.«
I baš je u tom trenutku kroz prozor dopro smijeh i veselo lajanje psa. Olga,
Tatjana i Marija u plavim su kaputima prolazile preko travnjaka dok su psi
razvlačili uzice. Anastazija je stajala kao ukopana.
»Ja sam joj rekla da ostane.« Spustila sam ruku unuci na rame. Osjetih kako
drhti. »Željela sam čuti što sve ona uči.«
Aleksandra mahne dami da izađe ne spuštajući pogled s mene. Njezin me je
izgled zabrinuo, premda me nije iznenadio. Ona više nije bila ona tiha ljepotica
što je osvojila Nikijevo srce. Sada je preda mnom bila žena opterećena lošim
zdravljem i brigama. Ali nisam znala da ju je lumbago toliko onesposobio da su
joj potrebna invalidska kolica. Zar je bila uz Alekseja sve dok se nije srušila? Opet
me je obuzeo bijes. Kako se mogla tako zapustiti? Zar nije znala da se mora
odmoriti i sačuvati snagu za Nikija i kćeri? Naše je neprijateljstvo zacijelo bilo
opipljivo jer me je Anastazija brzo poljubila, onda majku dužno, ali ovlaš
cmoknula u obraz te istrčala kroz vrata.
»Molim te, hodaj!« doviknula je .Aleksandra za njom. »Ne trči.« Vjerojatno
ih je tako opominjala svakoga sata i svakoga dana ne bi li zauzdala Aleksej a, no
to je u Anastazijinu slučaju bilo uzaludno, što je i dokazala jer je, trčeći niz hodnik,
lupkala potplatima o pod.
Nisam se pomaknula kad je Aleksandra zauzela svoje mjesto kraj pozlaćena
stolića prekrivena uokvirenim fotografijama i drangulijama među koje je bio
zalutao i porculanski naprstak. Dok sam ju gledala kako se namješta u kolicima,
morala sam se suzdržati da ju ne izgrdim.
»Vi niste dobro«, ipak pripomenuh kad sam prišla stolcu nasuprot njoj.
»Nisam to znala.«
»Bili ste na putu.« Kad je zatresla zvoncem što je stajalo na stolu, htjela sam
joj uzvratiti da to što svake godine odem na put ne znači da me trebaju isključiti
iz onog što se događa u obitelji. No umjesto toga, sjela sam za stol i zavezala bijes
u grlu.
Aleksandri nije bilo neugodno sjediti u tišini pa je, čekajući čaj, skidala
končiće sa šala. Crvenkastu je kosu bila podigla u punđu; primijetih da je već
264
prošarana sjedinama. Izgledala je kao da ima deset godina više od onih trideset i
sedam. Ja sam u njezinim godinama u najljepšim haljinama plesala do zore - bila
sam neumorna i željna života. Opet sam morala potisnuti ogorčenost što bi me
uvijek spopala kad bih se našla s njom. Prisjetih se da ja ipak nisam morala
podnositi ono što je pogodilo nju.
»Je li Vam Anastazija pokazala što sve uči?« moja snaha najednom upita.
»Nije Vam mogla pokazati«, onda nastavi, ne pričekavši moj odgovor, »jer je sa
sobom imala onu svoju bilježnicu, a u njoj, ako se ne varam, nisu gramatičke
vježbe. Nažalost, ona nije primjerna učenica.«
Ništa joj nije moglo promaknuti. U tome je ostala ista.
»Anastazija mi je pokazala dovoljno«, uzvratih, na što ona svrne pogled.
Uto u salon uđe njezina dama s čajem i stavi ga pred nas. Aleksandra reče:
»Pričekat ćemo da odstoji.« Dama se nakloni i izađe. Kad je i to vrijeme prošlo,
očekivala sam da će ona provjeriti čajnik. Ali čim se nagnula naprijed, lice joj se
zgrčilo od bola. Taj sam zadatak morala preuzeti ja, premda više nisam pamtila
kad sad zadnji put nekom poslužila čaj.
Ona uzdahne. »Sad sam bolje.«
Shvatila sam. Sve je bilo bolje sad kad joj se sin počeo oporavljati. Trebala
sam se složiti s njom - zacijelo je bila luda od brige. No umjesto toga, sjetila sam
se kako je njezin prijatelj nepristojno zurio u me te kako mi je drsko postavio ono
pitanje - i vreo mi je čaj opekao jezik. Nakon još jedne poduže stanke više nisam
mogla izdržati.
»Rekla mi je za Vašeg prijatelja«, napomenuh, namjerno naglasivši ono
Vašeg. »Izgleda da on govori djeci kako je molitva jedini način da pomognu
svojem bratu.«
Aleksandra zastane kad je šalicu već prinijela ustima. »Vidim da ste došli s
razlogom. Recite što imate reći, Marija.«
Nije rekla draga majko ni Minnie, već Marija - nazvala me je mojim ruskim
imenom. Ali kad sam ju čula kako ga je izgovorila, više nisam imala ni
suosjećanja ni razumijevanja, premda sam znala da je završila u kolicima zato što
bdije nad Aleksejem. U tom se trenutku na površinu probila moja zabrinutost za
unuka, kakvu sam nekad osjećala za vlastitu djecu, i moj razgovor s Miechen.
Najednom mi je strašno zasmetalo to što njezin svetac može slobodno lunjati
palačom, dok ja moram svaki svoj dolazak najaviti.
»Kako to možete dopustiti? Tko je on pa uživa toliku slobodu? Priča se da se
on hvasta kako Vas poznaje, da Vaše ime spominje posvuda. Zar ćete dopustiti
tom svojem prijatelju da čini i govori što ga je volja?«
Premda sam se već bila pripremila na to, ona nije ogorčeno stala pobijati moje
riječi. »Mene govorkanja ne zanimaju«, uzvratila je. »Nimalo. A ako Vas zanima
što on čini - on liječi mojega sina, carevića.«
Tako mi Bog pomogao, došlo mi je da joj čaj pljusnem u lice.
265
»On to ne čini. On to ne može.« Osjetila sam da mi je glas napukao, otkrivši

da sam na rubu. »Ta je bolest neizlječiva.«
Njezin je glas bio hladan. »Što su Vam još rekli?«
»To Vi znate. Nemojte me tjerati da ponavljam.«
»Nije ni važno. Meni je Bog poslao oca Grigorija da me vodi kroz kušnje.«
»Je li ga poslao da vodi i Vaše kćeri?«
»Nikad.« Ona čvrsto stisne rukohvate kolica kao da želi ustati. »On ovdje nije
nikad učinio išta neprimjereno. Za njegovih posjeta ja sam uvijek prisutna«, rekla
je potvrdivši mi da, kao i uvijek, o glasinama zna daleko više nego što bi mi
priznala.
»Recite to Sankt Peterburgu«, priklopih. »Recite to Miechen koja tvrdi da...«
»Ne zanima me što tvrdi velika kneginja Pavlovna. Ne zanima me i ne želim
to slušati.« Prostrijelila me je pogledom. U tom mi se času njezina gorljivost
učinila zastrašujućom - kao da me je izazivala da kažem naglas ono što je tvrdila
da ne želi čuti.
»Ne možete zanemarivati društvo i misliti da ljudi neće pričati«, nastavila sam
suzdržavši se da joj otvoreno kažem sve ono što mi je rekla Miechen. »Oni će
uvijek pričati, bez obzira na sve.«
»Zar je to moja briga? Otac Grigorij spasio je Alekseja. To je sve što ja trebam
znati.« Iz vrtova je do nas ponovno dopro smijeh. Djevojčice su sad prolazile
pokraj prozora u suprotnom smjeru i vjetar im je nadimao rupce.
»Nastja, požuri!« Začula sam Olgu kako prigovara Anastaziji i tad mi je
postalo jasno što Aleksandra zacijelo osjeća. Njezine ju kćeri oponašaju i smiju
se vani na jutarnjem zraku, dok njezin sin, onaj kojeg je najviše željela, nikad neće
uživati u bezbrižnu djetinjstvu.
»Vi ne znate što znači ovako patiti«, ona promrmlja.
Kao da mi je nož zabola u srce. »Ja sam izgubila svojeg sina, Georgija. Zar
ste to zaboravili?«
»Nisam.« Pogledala me je ljubičastim očima. Ljubičasta je bila boja njezine
haljine i šala - tom sjetnom nijansom bila je ovijena poput dima ponad zapaljene
lavande. Ona joj se uvlačila pod kožu zagušujući svu radost. »Nikad to neću
zaboraviti. Nećete ni Vi. Zar mi želite isto?«
Na oči su mi navrle suze. Ali zadržala sam ih. Neću pred njom plakati.
»Ja bih za svojeg sina bila umrla«, prošaptah.
Aleksandra opet svrne pogled na prozor pod kojim su prošle djevojčice.
Onda mi uzvrati: »Ja bih voljela da mogu.«
266
NEDUGO NAKON ŠTO SAM SE VRATILA u Sankt Peterburg, moj djever Vladimir,
Miechenin muž, umro je od izljeva krvi na mozak. Premda je bila neutješna,
Miechen je, kao i uvijek, pokazala hrabro lice ne dajući si oduška žalosti. Dok je
pokojnoga muža odijevala u odoru - umro je za ručkom, pušeći cigaru - i
nadgledala pripreme za sprovod, činila se gotovo nedodirljivom. Svi smo bili u
katedrali svetog Petra i Pavla kad su Vladimira položili u grobnicu pokraj roditelja
i braće.
Meni se činilo da je njegovom smrću završilo jedno doba. Sjetila sam se kako
me je Vladimir zagrlio kad je umro Niksa; kako je bio pun života, kako je plijenio
pažnju. Gak i kad smo se svađali, bio je brižan djever. I premda je katkad znao
biti nevjeran, bio je privržen Miechen. Znala sam da nju udovištvo neće
promijeniti stubokom, već blago, kao što je promijenilo i mene. No djeverova je
smrt u meni probudila žal za Sašom i jednog sam jutra naredila kočijašu da me
preveze preko zamrznute Neve do tvrđave i katedrale.
Pod oslikanim svodom kleknula sam pred Sašinim grobom. Nisam tamo
odlazila onoliko često koliko sam možda trebala jer me je njegov mramorni i
postojani sarkofag neumoljivo podsjećao da ga više nikad neću vidjeti u ovom
životu. Bilo mi je odveć bolno pred grobovima onih koje sam voljela - tu su bili
moj muž, moj sinčić, moj Georgij, Niksa, moj svekar i njegova napaćena žena i,
na koncu, Vladimir. Od njih me ništa nije moglo snažnije podsjetiti kako vrijeme
leti, kako prolazimo kroz život ne znajući koji nam je čas posljednji.
»Nedostajete mi«, prošaptala sam. »Nedostajete mi čak i kad ne mislim na
Vas. Nedostaje mi Vaš glas, Vaš apetit. Vaš osmijeh. Nedostajete Rusiji, Saša,
jako joj nedostajete. Rusija Vas treba, a Vi niste tu. Naša mi se djeca čine
strancima. Niki je izgubljen. On ne zna što treba napraviti, kako se suprotstaviti
revolucionarima, ministrima, stričevima. I svojoj ženi. On se zaista trudi. Vidim
da pokušava, ali ja mu ne mogu pomoći. A njegov sin, on je divan dječak...«
Spustila sam glavu, suza mi je kliznula niz obraz. »Ali on nije dobro, Saša. I on
pati. Oni su zgromljeni tugom, brigom i strahom za njega. Strašno se boje. Što će
od njega biti? Što će biti od Rusije ako on umre? Što će biti od nas?«
Grob mi je uzvratio tišinom. Mi smo učili da nas umrli čuvaju i da kad tijelo
propadne, duša ostaje. Pokojni nas nikad ne napuštaju jer žive u našim srcima i
na nebu. Ja sam u to vjerovala. Ali nikad nisam osjećala da je on uza me niti da
me on štiti. Saša je bio uspomena što je već blijedjela, a ja sam zaboravljala što je
volio reći, u čemu je uživao. Katkad bi me njegova slika zabljesnula i ja bih ju
pokušala uhvatiti, zadržati uza se, no tad bi mi se učinilo da grabim zrak - on bi
prostrujao kroza me i nestao, vratio se u prošlost.
»Gdje ste sad?« zapitah. »Gdje ste sad kad Vas toliko trebamo?«
267
Uto sam začula Tanju što je stajala iza mene. »Veličanstvo, vrijeme je... Vlak
za Gatčinu čeka.«
Trznula sam se od bola u leđima, ustala i vratila joj baršunasti jastučić koji je
bila nosila za mene u torbi. U Božjoj kući nije bilo mjesta za svjetovne ugode.
Bog nije htio da se u crkvi odmaramo, da ne bismo zaboravili na dolinu suza vani.
U vlaku za Gatčinu Tanja me je ostavila samu u kupeu. Pušila sam i kroz uski
prozor promatrala krajolik. Kad sam na prozorsko staklo pritisnula dlan,
nadolazeća mi se zima pod prstima učinila kao plamen bez topline.
Prije no što sam stigla u Gatčinu, već sam bila odlučila kako ću u rano proljeće
ponovno na put. Čekali su me zimski mjeseci, tihi Božić zbog Vladimirove smrti
i Aleksejev oporavak. Nogu su mu bili stavili u željeznu protezu kako ne bi savijao
koljeno. On se sad bavio samo mirnim igrama pod stalnim nadzorom Aleksandre
i njegova mornara. Djevojčice su mu čitale, crtale i slikale s njim u dječjoj sobi,
no ponašale su se prema njemu kao da je od stakla. I one su postale urotnice u
šutnji što je vladala u Carskom Selu pa nikad nisu pitale ono što su već znale.
Njihov je brat mogao umrijeti od obična pada. A s njim je mogla propasti i
cijela Rusija.
Nisam slutila što nas čeka. Nisam imala nikakav predosjećaj. Da sam kao
Aleksandra vjerovala u vidovnjake, možda bih ga bila i imala. Ali nije ga imala
ni ona. Mi smo živjeli u snu, bili smo zatvoreni u svom svijetu sjaja i raskoši, kao
blistave figurice u skupocjenim replikama uskrsnih jaja. No svijet se pred našim
vratima počeo raspadati.
268
TRIDESET I ČETVRTO POGLAVLJE
N e. Ne može biti. Ne opet.« Uhvatila sam se za Olgu, Tanja je podigla

telegram što mi je ispao iz ruke.
»Umro je prije tjedan dana«, ona pročita, a onda podigne tužan pogled prema
meni. »Vaš nećak moli da dođete u Englesku što prije. Iskreno mi je žao, Minnie.
Znam koliko Vam je on bio drag. Vaša jadna sestra zacijelo je neutješna.«
Progutala sam. Najednom mi je nestalo zraka. »Ne mogu disati.«
Olga mi je odvezala haljinu na leđima i rastrgla kopče na korzetu. Čim sam
se oslobodila tog oklopa od kitove kosti što mi je stiskao rebra, klonula sam na
stolac i zaridala u dlanove.
Bertie - prijazni, dragi Bertie - mrtav. Kao i moj Saša.
»Kako?« prošaptala sam kroza suze dok me je Olga bespomoćno tapšala po
ramenu. Tanja je poslala Sophie po čaj. »Imao je samo šezdeset i osam godina.
Često je putovao, nikad se nije žalio... Nije bio bolestan. Nitko mi nije javio da je
bolestan.«
Olga uzme telegram od Tanje. »Ne piše kako je umro, samo da dođete što
prije.« Zastala je, htjela me je nekako utješiti, premda sa mnom nije imala takta
ni u veselju, kamoli u žalosti. »Želite li da pođem s Vama?«
»Ne«, odbila sam ju, na što se trznula pa sam dodala: »George nije tražio da
dođe još netko osim mene. Zasigurno me zove zbog Alix. Ali svakako će tražiti
da obitelj prisustvuje sprovodu. Moram mu odgovoriti.« Osovila sam se na noge
pridržavajući se za Olginu ruku. U tom sam se trenu osjetila kao starica. »Moramo
odmah javiti Nikiju.«
»Poslat ću telegram u palaču.« Olga me je odvela do stola, onda krenula
prema vratima. Što god moj nećak odgovori, pomislih, ona neće ići sa mnom.
Jedva je dočekala da izađe iz sobe. Kako mi ona može pomoći dok budem tješila
sestru?
Kad se vratila, ja sam već bila pisala pismo. Uvjeravala sam nećaka da ću doći
čim prije, svojim brodom.
»Niki već zna. I on je dobio telegram... Ali on ne može doći na sprovod.«
Moja je tuga istog časa minula. »Ne želim to ni čuti! Ako ona mora ostati tu
zbog djece, neka ostane. On može ići sam. Umro je kralj Velike Britanije, njegov
tetak. Svi vladari europskih država doći će mu odati počast.«
269
»Nemojte za to kriviti nju«, usprotivila se Olga. »George je tražio da dođete

samo Vi zato što članovi parlamenta tvrde da car, s obzirom na okolnosti, ne bi
trebao doći.«
Kad sam se zbunjeno zagledala u nju, Olga objasni: »Oni mu ne mogu
zajamčiti sigurnost, mama. Kraljevo će tijelo biti izloženo javnosti. Uz tolike
ljudi, Niki neće moći biti zaštićen.«
»Bože mili.« Pogledala sam u svoje nedovršeno pismo. »Onda ovo ne trebam
ni slati. Ako ću pogrebu prisustvovati samo ja, mogu odmah krenuti.«
»Ja mogu ići s Vama«, ona ponovno predloži. »Ne bih željela da budete
sami.«
»Alix je tamo. Ne trebaš se brinuti da ću biti usamljena.«
ʛ季
»NIJE NAM DALA da maknemo očevo tijelo«, povjerio mi se nećak George dok me
je pratio u palaču Sandringham u Norfolku gdje su bili smjestili Alix. »On je
nekoliko tjedana imao jak bronhitis, a onda je dobio infarkt. Mama je osam dana
bdjela nad njegovim tijelom, a kad smo joj pokušali reći da bi ga pogrebnici trebali
balzamirati, ona je počela urlati na nas. Na kraju smo ju morali odvući iz sobe.
Činilo se da ne razumije što govorimo. Ona se cijelo vrijeme ponašala kao da će
otac možda probuditi.«
Upitno me je pogledao. Toliko je sličio Nikiju da mi se činilo kao da svojega
sina gledam u zrcalu. Obojica su bila pristalo građena, obojica su imala veliku
bradu i mirno držanje. »Ja znam da ona gubi sluh, teto Minnie, no je li moguće da
joj gubitak sluha utječe i na um?«
»Na um joj utječe gubitak muža«, uzvratih. »Nema to veze s njezinim sluhom.
Znala je ona da je Bertie umro. Ali nije to mogla prihvatiti.«
»Zbog nje smo ga izložili u Westminsteru. Mislili smo da će joj javno
odavanje počasti možda ublažiti tugu.« Protrljao je bradu i opet me podsjetio na
Nikija. »Nadam se da ćete ju Vi moći utješiti. Ona nikog od nas ne pušta blizu.
Samo sjedi u onoj sobi...«
Osmjehnula sam se da ga ohrabrim. »Učinit ću sve što mogu. Ona će biti
spremna kad za to dođe vrijeme. Vi se pobrinite za Carstvo i svoju obitelj. Oni
Vas trebaju.«
Otmjena fasada palače Sandringham s mnoštvom izbojaka, prozora i tornjića
nije odgovarala njezinoj unutrašnjosti. Glavne su sobe bile prozračne, premda je
u njima bilo previše pokućstva, no zato su salon i blagovaonica bili zakrčeni i
mračni, nalik na odaje u Gatčini koje nam je bio namijenio Saša. Pa ipak, na tom
je seoskom imanju Alix podizala djecu. Tamo se povlačila kako u Londonu ne bi
slušala glasine o Bertiejevu vrludanju.
270
U njezinim su odajama sjedile dvorske dame - mnoge su godinama bile s Alix,

još od davnih dana kad je postala princeza od Walesa. Odjevene u korotu, ustale
su čim su me vidjele.
Izgledale su tipično nepronično britanski - sve su nosile jednake punđe i imale
jednak ukočen izraz lica - pa su me podsjetile na one žalobnice što su posvuda
pratile Viktoriju. Nisam im znala imena jer ih se nikad nisam potrudila zapamtiti,
iako ih je Alix bila spominjala. Ni sad nisam pokušala nadoknaditi svoje neznanje.
»Gdje je Njezino Veličanstvo Kraljica?« upitah.
»Njezino Veličanstvo kraljica Mary je u Buckinghamskoj palači«, uzvrati mi
žena šiljasta nosa, od glave do pete u crnini. »Njezino Veličanstvo kraljica majka
sad je u ložnici i...«
Samo sam prošla pokraj nje, na što je ona prigušila iznenađen udah. Otvorila
sam vrata ložnice i ušla unutra. Bilo je mračno kao u špilji.
Morala sam zastati i zatreptati ne bi li mi se prilagodile oči. U sobi sam nazrela
pamučnom tkaninom presvučene naslonjače i debele zastore što su prekrivali
prozore.
»Rekla sam da nisam gladna. Ostavite me na miru.« Alixin je glas dopro do
mene s lijeve strane. Zakoračila sam naprijed, zaobišla stol zatrpan uokvirenim
fotografijama i oprezno zazvala: »Alix. Gdje si?«
Uslijedio je muk. Onda je zalajao pas na što sam ju ugledala kako raščupana
ustaje s naslonjača pokraj kamina. Nije me čula, već ju je pas upozorio. Kad se
zagledala u me, prošaptala je u nevjerici: »Minnie?« Potom je zateturala naprijed.
»O, Minnie! Ukrali su mi mojega Bertieja.«
Prljavobijeli mi je terijer počeo oprezno njuškati noge čim mi se bacila u
naručaj, a ja sam se na tren užasnuto zapitala je li moja sestra zaista sišla s uma.
Nakon onoga što mi je rekao njezin sin, nije bilo isključeno da jest. No kad se
uhvatila za mene i zaridala, povela sam ju do njezina naslonjača shvativši da nije
luda - samo je bila pokošena udarcem sudbine koji joj je odnio muža i to još nije
mogla prihvatiti. Znala sam da je tako jer sam prepoznala tračak samosvijesti kad
je podigla ruku i pokušala zagladiti raščupane vlasi. Terijer je odlučio kako ne
predstavljam prijetnju pa se smjestio na jastuk pokraj naslonjača odakle me je
gledao tužnim smeđim očima.
»Zove se Cezar«, rekla je kad sam psiću uzvratila suosjećajan pogled. »Bertie
ga je obožavao. Vidiš, tu na ogrlici piše da je on kraljev. Prije mi nije bio privržen.
Ali kako je povazdan lutao palačom i cvilio, donijela sam ga ovamo. Sad me više
ne pušta ni trena.« Pokušala se osmjehnuti. »Njemu ne smeta što izgledam kao
strašilo.«
Tad me je obuzela želja da popušim cigaretu, no suzdržala sam se jer sam
znala da Alix to ne voli. »Svi su jako zabrinuti za tebe«, rekoh glasno da bi me
mogla čuti.
271
»Zar jesu?« Pod očima su joj se modrjeli podočnjaci. »Oni će me brzo

zaboraviti.«
»Nemoj tako.« Osvrnula sam se tražeći zvonce za čaj. »Ne smiješ to govoriti.
Sjeti se što si ti rekla meni kad je umro Saša. Strašno je izgubiti muža, ja to znam.
Ali ti se moraš brinuti za svoju obitelj. George je sada kralj, ti ga moraš
savjetovati. Život ide dalje«, uzvratila sam joj ono što mi jednom bila rekla, »ma
koliko nam se okrutnim i nepravednim činio.«
»Ali ti i ja nismo u istoj poziciji. George ima premijera i parlament koji će ga
savjetovati. Sad je kraljica May. Ovdje se od kraljice udovice očekuje da se
povuče.«
To što je govorila barem je imalo smisla. Više se nisam bojala da je izgubila
razum.
»Ne trebaš se povući, osim ako to nije tvoja želja.« Konačno sam uočila
konopac sa zvončićem uza zid i povukla ga. Kako se nitko nije pojavio, krenula
sam prema vratima. No tad su se naglo otvorila da bi kroz njih provirila ona dama
šiljasta nosa. Tako nas je bojažljivo gledala kao da je strepjela da će ju nešto
pogoditi. Cezar je opet zalajao. Žena je uzmaknula. Bijeli je psić moju Alix čuvao
od tih vrana.
»Donesite vruć čaj«, naredih. »Neka bude jak. I kekse. Ili kolačiće s puno
maslaca.«
»Minnie, nisam gladna...« usprotivila se Alix, no ja sam podigla ruku
pokazavši dami da izađe. »Jest ćeš«, rekla sam kad sam joj ponovno prišla. »Neću
dopustiti da se pretvoriš u sablast. Ti si čuvala mene kad sam ja bila u žalosti. Sad
ću ja čuvati tebe.«
Njoj niz obraze kliznuše suze. »Što ću ja sad, Minnie?«
Zagrlila sam ju bacivši pogled na Cezara jer on je već bio počeo režati. »Živjet
ćeš. To je sve što možeš.«
Dugo je plakala, no ni njezine suze nisu bile nepresušne. Kad je ono najgore
prošlo - kad se uza me gorko isplakala i dala si oduška tuzi - dopustila mi je da ju
počešljam i namjestim frizuru. Onda je otpila malo čaja što ga je poslužila oprezna
dama i bezvoljno gricnula prepečenac s marmeladom. Većinu je ipak dala Cezaru.
Ja sam bila mislila kako su keksi i kolači nezaobilazne namirnice u Britaniji, no u
njezinu ih kućanstvu očito nije bilo.
»Jesi li razmišljala gdje ćeš živjeti?« usudila sam se pitati ju nakon što je
Cezaru obrisala mrvice s njuške. Kad je malo napunila trbuh, počela je sličiti
samoj sebi.
»Želim ostati ovdje. Ovo je moj dom. Bertie mi ga je dao. Georgeu se to
možda neće svidjeti, on je ovdje odrastao pa možda misli da i njegova djeca
trebaju biti tu, ali ja ne mogu živjeti u Londonu, tamo gdje bih se prisjećala svega.
Ja tamo nikad nisam voljela biti.«
272
»Možeš otići u Hvidøre kad god poželiš. Ako od tebe očekuju da se povučeš
s dvora, onda možeš i putovati.« Namjerno sam izbjegavala spomenuti Bertieja.
Ta zašto bih? Znala sam koliko je moja sestra patila u braku. Alix je Bertieja bila
zavoljela i on je bio blagonaklon muž, no unatoč tomu, ona se zacijelo uvijek
osjećala nedovoljno dobrom i lijepom uza sve one glumice i druge privlačne žene
koje je Bertie osvajao s jednakom strašću kakvu ju pokazivao za lov i diplomaciju.
Ona blago uzdahne. »Ne mogu sad na to misliti. Odveć sam umorna.« »Onda
se moraš odmoriti. Imat ćeš vremena o svemu razmisliti.« Odvela sam ju u
susjednu sobu, ušuškala u krevet i sjela pokraj nje. Cezar, kojeg Bertie očito nije
bio naučio da poštuje zabrane, skočio je na krevet i ugnijezdio se kraj Alix.
Zaspala je čim je glavu spustila na jastuk. »Tu sam«, šapnula sam. »Neću te
ostaviti. Mi smo zauvijek sestre.«
ʛ季
DOK JE NAROD pred Westminsterom satima čekao u redu ne bi li vidio kralja na

odru, ja sam dala sve od sebe da uredim Alix kako bi se mogla dostojanstveno
pojaviti u javnosti. Odahnula sam kad sam vidjela da je voljna surađivati, no kad
smo se prije pogreba vratile u Buckinghamsku palaču, zatekla sam ju kako
razvrstava nakit. Neke je primjerke bila odijelila i pažljivo označila.
»Zaboga, Alix, što radiš?«
»Ovo više nije moje.« Ona pokaže na najveću hrpu. »Sad pripada kraljici.
Ovo sad treba nositi May.«
Pregledala sam što je u zbirci. Ništa od toga nije bilo raskošno kao nakit što
sam ga ja nosila kao carica - čak su neki moji vlastiti primjerci bili blistaviji - no
ipak je to bila skupocjena kolekcija u kojoj se isticala dijadema što ju je Alix
nosila na sazivanjima parlamenta i srebrni broš u obliku leptira ukrašen
dijamantima.
»Ti ovo moraš zadržati. Sve ove godine ti si nosila ovaj nakit. Neka May nosi
onaj što ga čuvaju u riznici. Ili u onoj njihovoj londonskoj kuli - gdje god već
čuvaju krunski nakit.«
»Ali, Minnie, ovo je krunski nakit. Ja ga ne mogu zadržati. Takav je
protokol.«
»Zar će netko tražiti da ga vratiš?« Čim sam ju to pitala, neveselo sam se
sjetila kako je Niki bio došao k meni u Aleksandrino ime. »Ja svoj nisam predala«,
rekla sam prešutjevši da sam ga, na kraju, ipak vratila. »Ja sam svoj zadržala i
nosila.«
»Ti si na to imala pravo. Ja moram vratiti nakit sav nakit što mi ga Bertie nije
poklonio i odreći se prvenstva na dvoru. To se od mene očekuje. George mi je
rekao da na pogrebu moram ići iza May.«
273
»E to bogme nećeš«, uzvratila sam i krenula ravno k Georgeu. Prošla sam

pokraj začuđenih dvorjana i ušla u njegovu radnu sobu.
»Bez obzira na protokol«, počela sam odmahnuvši prstom, »svojoj majci
zasigurno ne kanite dodijeliti drugo mjesto. May ima cijeli život biti kraljica. Ovo
će biti posljednji put da Vaša majka stoji pokraj svojega muža i Vašega oca.
Točnije, pokraj njegova lijesa.«
On je promrmljao da bi takvo što bilo vrlo neuobičajeno i da se mora
savjetovati s dvorjanima zaduženima za protokol, no na kraju je bilo po mom.
Alix je išla ispred May, a, osim toga, imala je petlje zatražiti da na čelu pogrebne
povorke ide Cezar. Njega je na uzici vodio Skot te su išli za kočijom s lijesom,
ispred svih drugih poglavara, uključujući i Georgea i osam monarha, a toj se
pogrdi njemački car Vilim II. bio žestoko usprotivio.
»Bertie je Cezara obožavao više nego svoju djecu«, rekla je Alix nakon
sprovoda kad sam se nasmijala sjetivši se careva namrgođena lica. »Zašto se
njegov pas ne bi prvi s njim oprostio?«
Tim me je riječima uvjerila kako će s vremenom prihvatiti činjenicu da je
izgubila voljenog muža i naslov kraljice. No znala sam da ona neće morati proći
kroza sve ono što sam ja kao carica udovica morala podnijeti u Rusiji. Premda je
bila tvrdoglava, May nije bila poput Aleksandre. Alixina se snaha već dokazala
time što na sprovodu nije pokazala nadmoć, već se prilagodila mojoj sestri.
Nakon polaganja u grobnicu u crkvi svetog Georgea u Windsoru, nagovorila
sam Alix da dođe sa mnom u našu kuću u Dansku. Tamo je Cezar uživao u moru
te je po foteljama i krevetima ostavljao mokar pijesak. Ma koliko god ja njega
korila, taj me pas nije slušao.
Onda je došlo vrijeme za rastanak.
»Ne znam kad ćemo se ponovno vidjeti«, rekla je i zagrlila me na što je Cezar
zacvilio. »Čini mi se da sve mogu izdržati dok si ti sa mnom.«
»Svake ću ti godine dolaziti u posjet. Najprije ću doći u Englesku, a onda
možemo zajedno u Hvidøre. Obećavam ti da na ovom svijetu nećeš biti sama dok
god ja budem živa.«
Tek mi je na brodu kojim sam plovila natrag u Rusiju sinulo kako smo Alix i
ja zamijenile mjesta. Moja obožavana starija sestra, kojoj sam nekoć zavidjela jer
se udala prva i otišla, sad je ovisila o meni. Sad joj je bilo potrebno da budem uz
nju - kraljevstvo njezina sina bilo je stabilno, a ona se kao kraljica majka trebala
zadovoljiti svojim vrtovima, unucima i povremenim posjetima seoskom imanju.
Ja taj luksuz nisam imala. Ja sam, u svojim godinama, trebala biti u istoj
poziciji kao i ona. Trebala sam se povući i dosađivati u starosti. No mene je Rusija
trebala, a moja djeca bez mene nisu mogla, iako moje savjete više nisu željela
slušati.
Bez obzira na to što se odnos između Alix i mene promijenio, ja sam joj
svejedno zavidjela.
274
PO POVRATKU U SAN PETERSBURG, njegovo se ime moglo čuti posvuda. U

salonima, gdje su ga navodno primale ugledne dame, kao i u krčmama i
trgovinama uz obalu rijeke, gdje se družio sa svakojakim ološem. I u novinama
su uvelike nagađali tko je taj tajnoviti starec, tako blizak carskoj obitelji.
No novinari bijahu u krivu. Nije on bio starec. Ti vremešni sveti ljudi molili
su se u manastirima i tražili istinu u samoći i tišini. Jedan starec ne bi zabavljao
lakome gospođe u njihovim palačama niti bi prihvaćao pozive svojih sljedbenica
i odlazio k njima. Ne bi provodio noći ispijajući votku, ne bi divljao na otoku
posred Novaje Derevnje i ne bi tvrdio kako je grijeh jedini put k iskupljenju.
Dotad još nitko nije bio dokučio zašto Rasputin posjećuje Carsko Selo, no ja
sam se bojala kako je to samo pitanje vremena jer on sam nije mario za oprez. No
zasad je ipak šutio. Premda se hvalio svojim vezama s carem, Batjuškom, i
caricom, Matuškom, nazivajući ih kao i svi odani seljaci, o Alekseju nije ništa
govorio. I on je bio postao urotnikom, kao i mi ostali.
No s vremenom sam podlegla znatiželji. Rasputina nisam mogla primiti - to
bi bilo nezamislivo - no govorila sam sebi kako moram doznati što više mogu.
Čovjek iz puka, tako blizu prijestolja... Možda je imao skrivene ambicije.
Na kraju sam morala pristati na ono neizbježno i otići u posjet što sam ga
dugovala princezi Zenaidi.
Tanka i lijepa, kristalnih svijetlozelenih očiju i modrocrne kose poput
gavranova perja, Zenaida je, dok je Saša bio živ, bila nezaobilazna uzvanica na
našim gala večerama. Naslijedivši golemo bogatstvo, ona i njezin muž imali su u
posjedu sto tisuća jutara zemlje i trideset velikih imanja. Njezina je zbirka nakita
nadmašivala čak i carsku - među njezinim je primjercima bio i biser španjolske
kraljevske obitelji, Peregrina, kao i dijamantne naušnice Marije Antoanete. U
gradu je boravila u žućkastoj palači na obali kanala Moj ka, blizu Ksenijine
palače. U tom je klasičnom zdanju s privatnim kazalištem i golemim galerijama
bilo izloženo više od tisuću neprocjenjivih umjetničkih djela.
Dočekala me je u velikom crvenom salonu s rokoko reljefnim ukrasima na
zidovima i freskama na stropu. Odjevena u elegantnu crnu haljinu, naredila je da
nam posluže jaku tursku kavu, a onda mi se lijepo osmjehnula i izrazila sućut u
povodu Bertijeve smrti, a potom i Vladimirove. Vladimira je dobro poznavala.
»Velika je žalost sahraniti muža«, dodala je, »što Vi, Minnie, nažalost znate i
sami.«
»Valjda to ovisi o supruzi.« Kušala sam tu jaku kavu, a onda ubacila još jednu
kockicu šećera u jak napitak.
»Ili o suprugu.« Ona se potiho nasmije - to je bila usavršila u salonima. Kako
je znala da su sve oči uperene u nju, nije joj bilo potrebno privlačiti pozornost. »A
275
kako je Njezino Veličanstvo, Vaša sestra?« upitala me je nazvavši Alix njezinom

titulom. Zenaida se nikad nije obraćala u familijarnu tonu.
»Dobro je koliko može biti. Izgleda da u Engleskoj na dvoru nema mjesta za
kraljicu udovicu. Alix je morala predati sav svoj nakit.«
»Baš sav?« Pokazati zaprepaštenje ne bi bilo primjereno, no kako je Zenaida
podigla tanku obrvu, znala sam da ipak jest zatečena.
»Sav kraljevski nakit«, otpovrnula sam. »Kad Vam je suprug kralj, onda se
njegova smrt nesretno odrazi čak i na Vaš nakit.«
Ona zacokće jezikom. Onda bjeloputom rukom dugih noktiju pokaže na moju
torbu. »Dajte da popušimo cigaretu u čast našem susretu, Minnie. Davno je bilo
kad ste me zadnji put posjetili.«
Izvadila sam tabakeru.
»Cartier.« Iako nije vidjela njegov znak, ona odobravajući kimne. »Vrlo lijepa
tabakera. On uistinu zna izraditi zadivljujuće objects d’arts.29 Čujem da je velika
kneginja Pavlovna jedna od njegovih glavnih kupaca.«
»Da, a on bi nam to mogao i dokazati neplaćenim računima na njezino ime«,
dobacila sam, izvadila dvije cigarete i pružila joj upaljač.
Ona se osmjehne. Kako je bila prekaljena posjetiteljica društvenih zbivanja,
njoj je ogovaranje bilo razbibriga. »Veliki je knez Vladimir zacijelo zažalio onaj
dan kad je rekao >da<, harem što se tiče primanja koja je morao dijeliti s njom.«
Tad smo se obje nasmijale - nas dvije što smo pušile i pile kavu u salonu koji
je mogao primiti petsto ljudi. Ona otrese pepeo cigarete u porculanski Fabergéov
tanjurić na stolu pa upita: »Jesam li Vas ja čime uvrijedila?«
»Ne, nikako. Ja sam ta koja je nemarna. No moj raspored ovih dana...«
Uzdahnula sam. »Katkad mi se čini da samo odlazim u inozemstvo i vraćam
se, i opet odlazim... To je valjda cijena dugovječnosti. Naši voljeni odlaze, a mi
se pitamo kad će i nama kucnuti čas.«
»Ma dajte. Pa Vi niste ni dana ostarjeli otkako sam Vas upoznala. Što ne mogu
reći za druge koje sad neću spominjati kako nam ne bih pokvarila ovo
poslijepodne.«
Shvatila sam. Ni njoj ni Miechen Aleksandra nije bila draga. Kako se nije
znala ponašati kao carica, ona je Peterburžanima pokvarila ono najveće veselje -
zabavu. Dovoljan su dokaz bile prazne dvorane u Zimskom dvorcu što su nekoć
blistale u raskoši. Aleksandra se nije ni pojavljivala tamo gdje sam ja vladala u
punom sjaju.
»Zapravo postoji razlog zašto sam Vas došla vidjeti«, najavila sam i najednom
se zasramila svojeg koristoljublja - toliko sam bila opsjednuta svojim problemima
da sam zapustila društvene obveze. »Miechen mi je nešto govorila za Feliksa.«
29
Objects d’arts (franc.) - predmeti od umjetničke vrijednosti.
276
Ona podigne ruku. Sluškinja što je stajala u kutu salona - dovoljno daleko da
nas ne može čuti, ali dovoljno blizu da ju možemo vidjeti - priđe, nalije nam još
kave i nadopuni pladanj kolačićima. Uto je Zenaida otpusti. »Molim Vas, budite
otvoreni. Ako Vam mogu pomoći, rado ću Vam izaći u susret.«
Zahvalno joj se nasmiješih. »Bojim se da ćete pomisliti kako je ovo što ću
reći glupo.«
»Nipošto. Irina je Vaša unuka. Kad je o njoj riječ, vrlo sam stroga prema
Feliksu. Ne dopuštam mu da ju zaprosi dok ona ne napuni osamnaest godina.«
Tek tad sam se sjetila što je Miechen rekla za moju unuku i princa Jusupova.
»Zar je već dotle došlo?«
Da je na njezinu mjestu bila neka druga žena, ta bi se možda učinila
zabrinutom. »Mislila sam da ste došli u Ksenijino ime? Jasno mi je da moj sin
možda nije zaručnik kojeg bi ona i Sandro poželjeli svojoj kćeri.«
Progutala sam. Zenaida je zasigurno bila čula da se moja kći rastala od muža
- nije bilo načina da izbjegnem tu temu. »Ksenija mi još nije ništa rekla. Ona...
sad često boravi na Krimu pa možda i ne zna da se Feliksu sviđa Irina. Ali, da, to
bi morali odlučiti ona i Sandro - Irina je njihovo dijete.«
»Shvaćam.« Odahnula sam kad sam vidjela kako me pozorno sluša. No onda
sam nastavila glasom koji se možda činio neopravdano zavjereničkim: »Ustvari
sam došla zbog Grigorija Rasputina.«
Ona se ničim nije odala, no ipak sam osjetila kako je najednom postala napeta,
kao da je u sobu prodro kakav smrad. Zenaida blago povuče dim cigarete pa mi
uzvrati otpuhujući ga: »Nažalost, u tome Vam ne mogu pomoći. Znam samo ono
što Vam je već rekla Miechen.«
»Miechen misli da ga je Feliks možda upoznao. Čula sam da ga zanima
misticizam i da je čak posjetio Ellu u samostanu u Moskvi. Pomislila sam da
možda...«
»Minnie, draga. I Vi imate dva odrasla sina. Koliko Vam često oni govore o
svojim interesima ili poznanstvima?«
»Malokad.« Natjerala sam se nasmiješiti. »Kao što rekoh, glupo je ovo o čemu
govorim.«
»Nije ni najmanje. Da sam ja na Vašem mjestu, i ja bih bila zabrinuta. Smijem
li biti otvorena?« Kad sam kimnula, ona nastavi: »Njezino Carsko Veličanstvo
nije omiljeno među nama. A to što naša carica dovodi takva čovjeka u svoju
palaču, pokraj četiriju mladih kćeri i sina koji će naslijediti prijestolje - ne samo
da joj ne priliči, već je i vrlo opasno. Ne trebam Vas podsjećati kako su nastupila
teška vremena. U Dumi vlada nered, tajna se policija razularila, revolucionari
podmeću bombe, prijete uništenjem. Ona nema pojma koga je pozvala k sebi. Vuk
je vuk, makar se prerušio u svetca.«
Prožela me je jeza. »Vi mislite da je on vuk?«
277
»Da. Nisam ga još upoznala. No vrata treba zaključati prije no što nam na
njima osvane vuk. To valjda znamo.« Ugasila je cigaretu na tanjuriću. »Ali istina
je da je Feliks posjetio Ellu. Ona ga je nadahnula. Ona je podizala djecu velikog
kneza Pavla otkako im je Sergej bio imenovan skrbnikom, a onda se, nakon
Sergejeve smrti, pobrinula da mladu Mariju zaruči za princa Švedske i da njezin
brat Dmitrij dovrši školovanje prije no što dođe živjeti u palaču. Tek onda je
prodala sve što je imala i novac dala samostanu. Takva je pobožnost primjerna.
Feliks je bio udivljen, on se zakleo da će učiniti isto. Elli sam zahvalna što je
mojem sinu otvorila oči i ukazala mu na patnju u ovome svijetu.«
Umalo sam prasnula u smijeh. »On želi sve svoje darovati samostanu?«
»Zasad da«, ona uzvrati. »No ja sam ga uvjerila da mu je, kao jedinom
preživjelom sinu, prva dužnost održati lozu. Neka se prvo oženi i podari mi unuke,
a onda se može posvetiti dobrotvornom radu. Mogu Vam reći da bih odahnula kad
bi to učinio. Njegova besciljnost ima svoju cijenu.«
»Suosjećam s Vama više no što možete zamisliti«, promrmljala sam
pomislivši na Mišu čija je ljubavnica Natalija rodila sina dok sam bila na putu. On
je sad zbog toga još više žurio oženiti se, premda sam ga molila za još malo
vremena.
Ona me zamišljeno odmjeri. »Ako želite s Feliksom osobno porazgovarati,
reći ću mu da Vas pozove čim se vrati. On sad nije u Rusiji - poslala sam ga na
studij umjetnosti, u Oxford. Rekla sam mu da ga, osim utrka konja i odjeće,
moraju zanimati i druge stvari ako se kani oženiti Irinom. No ja mislim da on nije
upoznao tog čovjeka. Moj sin ima svojih neobičnosti, no vjerujem da bih za to
bila čula. Ovaj grad nije toliko nepregledan da bi Feliks mogao ostati
nezamijećen, pogotovo s obzirom na glas koji se širi o Rasputinu. Naravno da ću
Vas obavijestiti doznam li što novo prije nego se Feliks vrati.«
»bivala Vam«, uzvratih ispivši kavu. Osjećala sam se jadno - ponizila sam se
bez razloga jer sam čula samo ono što sam već znala. »U svakom slučaju, mislim
da bih trebala razgovarati s njim. Ksenija će htjeti čuti što mislim o njemu, ako on
zaprosi moju unuku.«
»Da, mislim da biste trebali. Ja bih željela biti sigurna da se Vi tomu ne
protivite. Feliks katkad zna biti uporan, a sad je nakanio oženiti Irinu. Kao što
rekoh, on se nastoji popraviti, no svejedno se mora nositi sa svojom prošlošću.«
Iz pristojnosti sam ostala još nekih sat vremena raspitujući se o našim
poznanicima, a usput sam doznala i najnovije tračeve. Ništa me od toga nije
utješilo. Nekad sam znala uživati slušajući o izdajama i nevjerama i sitnim lažima
i natjecanjima, no sad mi se činilo da me je svijet, u kojem sam nekoć blistala,
ostavio za sobom. Društvo se nastavilo utrkivati u raskoši vrteći se na svojem
bajnom vrtuljku, ne misleći na budućnost.
Zenaida je bila mudra, no većina onih koje smo poznavale nije. Nisu
primjećivali vuka kako vreba pred njihovim otvorenim vratima.
278
TRIDESET I PETO POGLAVLJE
N iki me je odbio!« zavikala je Olga dok sam sjedila u radnoj sobi u Gatčini
izbjegavajući Mišin pogled. Poželjela sam da istog časa mogu otploviti u
Dansku. Njih su dvoje došli kao kakva ujedinjena fronta, a Olga nije prestajala
govoriti. »Petar se može i dalje nazivati velikim vojvodom, a mene gledaju kao
razvratnu preljubnicu.«
»Petar se ne može nazivati velikim vojvodom«, priklopih. »Niki zna da ste
razdvojeni i on mu ne dopušta da se koristi titulom.«
»Kao da ona što znači«, obrecnula se Olga.
Toliko smo se puta o ovome prepirale - no onda barem nije bio prisutan moj
mlađi sin koji je sad dolijevao ulje na vatru - da više nisam znala što bih rekla.
Ponavljati one iste savjete čak se i meni činilo suvišnim.
»Opet smo suočeni s velikim nemirima. Nova je Duma tek sazvana, a već su
izbila neslaganja. Premijer Stolipin prijeti da će dati ostavku. Revolucionari samo
planiraju kako će nas srušiti. To da vlastitoj sestri dopusti razvod za Nikija
predstavlja sramotu koju on neće dopustiti.«
»Sramota je ono što mu se događa u palači.« Čim bi se razgovor poveo o
Kulikovskom, Olga više nije pazila na svoje riječi. »On se najprije treba pobrinuti
za svoju ženu koja onom starecu dopušta da određuje tko će sjesti na koje
mjesto.«
Poskočila sam na stolcu, no Olga je svejednako zurila u me. »O tome bi pisalo
na svim naslovnicama novina da Ohrana ne uhiti svakog urednika koji spomene
njegove ime. Možda bih Rasputina trebala pitati da mi da razvod.«
»On nije starec«, napomenuh umorno.
»Tko god taj čovjek jest, on ima više utjecaja od nas«, dobaci Olga pa se
okrene prema Miši. »Rekla sam ti da nas neće slušati. Možda je tvoj slučaj bolji.
Ja se vraćam u Ksenijinu kuću. Ovdje više ne mogu ostati ni trena.« Prije no što
sam uspjela išta uzvratiti na tu kivnu primjedbu, izletjela je iz sobe i tresnula
vratima.
»Ovo se ne smije nastaviti«, zaključila sam i Miši uzvratila pogled. »Dok god
je udana, Olga ne smije paradirati gradom sa svojim ljubavnikom. Kakav primjer
ona pruža?«
Miša baci svoj šešir na stolac. »Možda biste o pružanju primjera trebali pitati
Nikija. On za Olgin razvod ne želi ni čuti jer bi se ona udala za Kulikovskoga koji
279
nije plemić, a meni ne želi dopustiti da oženim Nataliju iako imamo sina. S druge
strane, Rasputinu dopušta da čini što ga je volja.«
»Ni-nisam to znala«, uzvratih. U tom sam času zažalila što nakon posjeta
Zenaidi nisam uzela stvar u svoje ruke i suočila se s Nikijem. »Je li istina da on
savjetuje Aleksandru i o političkim pitanjima?«
»Tako se govori«, otpovrne Miša. »To što Niki radi u svojoj palači - to je
njegova stvar. Ja samo želim da i nama dopusti naše. No, umjesto toga, Olgu je
ostavio u ovom jadnom stanju, a moja Natalija mora živjeti kao zatvorenica jer ju
nitko iz društva ne želi primiti.«
»Ja sam te bila upozorila. Ona nema naslov.«
»Vi ste mi rekli da ćete se zauzeti za mene.« Miša je vladao svojim glasom,
no znala sam da je i on, kao i Olga, došao do ruba. »Pa jeste li?«
»Što bi ti htio da kažem? Niki ti ne može dopustiti da protraćiš svoj život sa
ženom koja nije plemićkog roda.«
On se sledio na mjestu, kao što je Saša znao činiti kad bi mu tko nametnuo
kompromis koji nije želio prihvatiti. »Ja ću se oženiti njome, bez obzira na sve.
Makar morao otići u inozemstvo i živjeti u izgnanstvu.«
»Miša. Molim te, pričekaj još malo. Vrati se u konjicu u Gatčini. Moja vila
nije zauzeta. Ona s tvojim sinom može živjeti kod mene. Kad društvo čuje da sam
ju prihvatila, otvorit će joj vrata. Kad za to dođe pravo vrijeme...«
»Pravo vrijeme neće doći nikad«, on me prekine. Nije me pokušao zagovarati
- samo je uzeo šešir i otišao. Barem nije zalupio svim vratima.
Za mjesec je dana preselio Nataliju u Gatčinu. Dotad ju nisam bila upoznala
pa me je iznenadila svojom pojavom. U trideset i prvoj godini nije bila neka
naročita ljepotica, a zasigurno ni drska pustolovka kakvu sam očekivala. Zapravo
mi se činila prilično stidljivom i jednostavnom. No njihova je ljubav bila
neporeciva - prepoznavala sam ju u načinu kako su se gledali, kako su jednom
drugom upućivali ohrabrujuće poglede zbog kojih sam se, uz njih, samoj sebi
činila nevidljivom.
A kad sam ugledala njihova snažnog dječačića, krštenoga Georgij u čast
mojega pokojnog sina, njegov smiješak i nazasitni apetit, nisam mogla ne
pomisliti: evo pravoga Romanova. Bilo me je stid što ga uspoređujem s bolesnim
prijestolonasljednikom kojeg je rodila Aleksandra, no njegova je bolest bila
razlogom što smo se našli u neodrživoj situaciji. Da
Aleksej nije bio naslijedio prokletstvo Hessenovih, ne bi bilo ni Rasputina ni
razdora u obitelji. Razvod bi i dalje bio prijeporan, no možda u manjoj mjeri -
samo da smo imali zdravog carevića.
Upoznavši novog unuka, opet sam osjetila polet, makar se nisam mogla
podičiti odnosom s vlastitom djecom. Ipak, tek me je nenadan posjet premijera
Stolipina natjerao da nešto poduzmem.
280
On je bio nabit i potpuno ćelav čovjek uređene brade i čeličnosivih očiju, a

došao me je upozoriti da se u novoj Dumi mrmlja kako se oko prijestolja motaju
»zle sile«.
»Konačno su usvojili moje prijedloge da reformiramo sovjete u provincijama
i da seljacima dodijelimo državnu zemlju«, napomenuo je. »No državno vijeće to
ne želi odobriti. Za to se krivi Rasputina jer, preko Njezina Veličanstva, loše
utječe na vijeće.«
Sjedila sam i šutjela zabrinuta lica. Ono čega sam se pribojavala bilo je istina.
Taj je mistik zaista imao ambicije i još ga je Aleksandra u tome ohrabrivala.
»Naš ga je mitropolit osudio nakon što je čuo za njegove poroke«, nastavio je
Stolipin. »A ja sam za Njegovo Veličanstvo pripremio izvještaj u kojem sam
naveo sve što sam doznao. Car mi je predložilo da, prije no što ga oklevetana,
upoznam oca Grigorija osobno. I to sam napravio.«
»I...?« Sjetila sam se kako sam bila pripremila izvještaj o doktoru Philippeu i
kako je Niki na nj loše reagirao. Nisam željela da Stolipin padne u nemilost - on
se pokazao učinkovitim u predsjedanju Dumom, a to nam je sad očajnički trebalo.
»On nesumnjivo vjeruje kako ima veliku moć«, Stolipin reče. »Pokušao me
je opčiniti onim svojim čudnim očima, mrmljao je neke nerazumljive riječi i
čudno mahao rukama. Kad sam mu rekao da ne padam na takve prijevare, nije se
pokušao opravdati. Ni jedan čovjek nije u meni izazvao takvo gnušanje.«
Potonula sam dublje u naslonjač. »Zar je toliko opasan?«
Vidjevši da sam uznemirena, Stolipin je ublažio glas. »On nije revolucionar,
Vaše Veličanstvo. Ako išta, odveć je gorljivo posvećen caru i carici. No ipak - on
je seljak kojem njih dvoje previše vjeruju. Postao je nedodirljiv jer su mu oni to
dopustili.«
»Bože dragi...« Prisilila sam se uspraviti leđa. »Što ja mogu učiniti?«
»Bojim se da ne možete mnogo. Treba se pobrinuti i za pisma. On je bio pijan
kad su mu ih ukrali, potom su ih prodali novinama. Ohrana ih traži, ali još ne
znamo kojim su novinama pisma prodana.«
Zinula sam zaprepaštena. »Pisma? Od koga?«
»Od Njezina Veličanstva i Njihovih Visosti, velikih kneginja.«
Užasnuto sam dahnula, na što je Stolipin zastao kao da razmišlja koliko
otvoren smije biti. Kad je vidio da nisam svrnula pogled, on nastavi: »Kao što
Vaše Veličanstvo zacijelo zna, pisma katkad mogu biti krivo protumačena ne bi
li se glasine proširile. Mnogi su naši novinari postali potajni pristalice
revolucionara. Ali mi ne možemo zatvoriti sve novinske kuće u gradu. Dosad smo
davali sve od sebe da nametnemo odredbe Njegova Veličanstva kojim bi se
spriječile kritike Rasputina u tisku. Najuvredljivije prijestupnike smo uhitili, ali
sloboda tiska sastavni je dio ustavnih prava. Čak ju je i sam car istaknuo u svojem
manifestu. On može zadržati neke od svojih povlastica, ali bude li u ovoj mjeri
281
nametao cenzuru, u Dumi će samo potaknuti sumnje kako on ne kani

provesti obećane reforme.«
»Razgovarat ću sa sinom«, napomenuh. »Barem toliko mogu učiniti.«
»Veličanstvo.« On spusti glavu u znak zahvalnosti.
»U međuvremenu, Vi se pobrinite da u Dumi opet ne nastanu podjele u
povodu prijedloga zakona o dodjeli zemlje«, dodala sam. »Budu li seljaci dobili
zemlju, možda će nemiri prestati.«
»Sljedećeg se mjeseca trebam obratiti državnom vijeću u Kijevu. Prijedlog
mora proći. Ipak, neki su novi članovi vijeća dospjeli tamo po preporuci
Rasputina. Budući da ih je time zadužio, oni će glasati kako im on kaže.«
»Ili kako im kaže carica. Odgovornost nije na njemu.«
»Vaše Veličanstvo mudro zbori«, uzvratio je dajući mi do znanja da takvo što
ne čuje često.
ʛ季
SLJEDEĆEG MJESECA Stolipin je otputovao u Kijev kako bi se sastao s državnim

vijećem. Nakon toga je u društvu Nikija, Olge i Tatjane otišao u kijevsku opernu
kuću na izvedbu Bajke o caru Saltanu Rimskoga-Korsakova. Moj je sin otišao u
Kijev na moj nagovor - uvjerila sam ga da opterećenom premijeru treba pružiti
potporu. Iako je u opernoj kući bila postavljena straža, Stolipina je, dok je u stanci
razgovarao s generalom, ustrijelio revolucionar. Ubojica je bio uhvaćen. Kad je
ranjeni Stolipin vidio Nikija kako užasnut ustaje u carskoj loži, podigao je obje
ruke ne bi li mu pokazao da ne prilazi. Niki je usred nastalog nereda morao izvesti
svoje prestravljene kćeri.
Stolipin je umro te iste noći.
Samo koji dan nakon njegova pogreba, novine su objavile Aleksandrino
pismo Rasputinu. Umnožili su ga hektografom,30 a nedopuštene kopije raspačali
po Sankt Peterburgu.季
ʛ季
»ŠTO VAM JOŠ TREBA?« Sjedila sam u Aleksandrovoj palači mašući kopijom koju
je netko bio ostavio pred mojim vratima. »Oni ovo dijele posvuda, kao letke. Svi
ovo čitaju. Vi ga morate potjerati prije no što joj dokraja uništi ionako narušen
ugled.«
Bila sam pričekala da se popije popodnevni čaj i da me dođu vidjeti moje
unuke, Olga i Tatjana. Još su bile blijede nakon onoga što su doživjele u Kijevu.
30
Hektograf - stroj za umnažanje spisa i crteža izrađenih posebnom tintom s pomoću vlažne mase.
282
Divila sam se Aleksejevu crtežu konja i potajno mu pregledala nogu u protezi.

Bila je tanka, ali bez modrica. Smiješila sam se i pristojno razgovarala s
Aleksandrom koja nije bila u kolicima. Čak se činila manje uzrujanom - možda
zato što je vjerovala da joj je Stolipinovo ubojstvo dobro došlo. Naš je pokojni
premijer bio napao njezina mistika pa se sad više nije morala bojati. Niki je ipak
pokazao kako vlada situacijom jer je na mjesto premijera postavio Kokovcova,
Stolipinova cijenjenog suradnika i višeg člana kabineta. Kokovcov nije gubio
vrijeme, već je Rasputinu odmah ponudio poveću sumu da nestane. No mistik ga
je odbio.
Čim se Aleksandra pridružila kćerima u šetnji na rujanskom suncu, zaskočila
sam Nikija. Moj me je sin tužna lica gledao ponad cigarete.
»Ona o tome ne želi slušati«, uzvratio je. »On joj je prorekao da će dinastija
propasti, naudi li mu bilo tko iz naše obitelji. I ona mu vjeruje.«
»A Vi? Vjerujte li Vi jednom razvratnom seljaku koji je dopustio da njezina
pisma objave u javnosti i uz to nam prorekao kraj ne bi li zaštitio sam sebe?«
»Otac Grigorij nije želio da ijedno pismo...«
»Ne zanima me što je on želio. Zanima me samo što Vi mislite poduzeti?«
Prije no što mi je uspio odgovoriti, s vrata salona oglasila se Aleksandra. »Ako
što imate reći o nečemu što je moja stvar, onda, molim Vas, recite, draga majko.
Ali recite to meni.«
Promeškoljila sam se na stolcu kad je prošla pokraj mene i sjela u svoj
naslonjač. »Prehladno je za šetnju«, ona objasni zašto se vratila. »Djevojčice sam
poslala gore k Alekseju da budu s njim i slugama.« Potom je navukla prekrivač
preko nogu kao da se već priprema za uvrede što će uslijediti.
»Nije to više samo Vaša stvar«, priklopila sam. »Sad je to stvar cijele Rusije.«
»Sankt Peterburg nije cijela Rusija niti oni što žive u njoj za to mare.«
Podigla sam pismo. »Da ga pročitam pa da vidimo čija je to stvar?«
»Ja sam ga napisala i znam što je u njemu«, ona otpovrne.
»Zbilja?« Ja stadoh čitati naglas. »Moj dragi iskupitelju i mentore, kako mi
sve teško pada kad Vi niste tu. Moja je duša spokojna i ja se jedino mogu odmoriti
kad Vi, moj učitelju, sjedite pokraj mene, kad Vam ljubim ruke i naslanjam glavu
na Vaše blagoslovljeno rame. O, kako li se bezbrižno tad osjećam. I poželim samo
jedno: zauvijek zaspati u Vašim rukama. Kako sam samo sretna kad ste Vi kraj
mene. Brzo mi dođite, ja Vas čekam i zbog Vas mučim samu sebe. Molim Vaš sveti
blagoslov, ljubim Vaše blagoslovljene ruke. Uvijek ću Vas voljeti.«
Gledala sam kako joj se lice napinje. Niki je sjedio prekriženih nogu dok mu
je među prstima dogorijevala cigareta; vidjela sam da je užasnut, ali nisam znala
reći jesu li ga prenerazile riječi njegove žene ili moja drskost što sam ih pročitala
naglas.
283
»Zauvijek zaspati u Vašim rukama?« ponovih. »Zar želite da nam se ismijava

cijeli svijet? Da svi propadnemo zbog tog bezbožnog razvratnika?«
Nije mi ništa odgovorila. Niki se lagano nakašlje. »Naša je privatnost
nedopustivo narušena. Kokovcov ne dopušta da se naša imena povezuju s...«
»Vaše ime s ovim nije ni povezano. Pismo je potpisano s M., skraćeno od
Matuška. Njezina je privatnost nedopustivo narušena. No ona ju je sama narušila,
i to vlastitom rukom.«
Aleksandra, hladna kao led, prozbori: »Jeste li završili? Umorna sam i želim
se odmoriti.«
»Nisam završila.« Bila sam bijesna što se ona ne obazire na vlastito poniženje
i što Niki očito ne želi stati na moju stranu. Skočila sam na noge i zamahnula
pismom kao zastavom. »Vi mislite da ovo možete zanemariti, da će se i ovo
pomesti pod tepih kao i toliko drugih stvari za koje ste se pravili da ih ne vidite.
Stolipin je bio rekao da postoje i druga pisma, od Vaših kćeri. Bojim se i pomisliti
što su napisale jer one mogu slijediti samo Vaš primjer. Dok god Vi budete tražili
njegove savjete, dok budete odmarali glavu na njegovu ramenu, naša će cijela
obitelj biti na udaru! Sve dok nam ne udare na vrata! On mora biti protjeran. Ja
to zahtijevam?.«
Aleksandra je stisnula čeljust. »Vi to zahtijevate?« prošaptala je i u tom je
trenu spala ona krhka fasada srdačnosti koju smo bile održavale zbog Nikija i
djece. »Zahvaljujem Vam što ste nam ukazali na ovo krajnje nepoštivanje
pristojnosti, ali za Vaš zahtjev nema isprike.«
»Za ovo nema isprike!« Bacila sam pismo ustranu. »Isprike nema jer Vi
odbijate vidjeti ono što Vam je pred nosom.« Okrenuh se prema Nikiju.
»Mitropolit ga je osudio. Iskoristite to kao razlog i protjerajte ga.«
Nikijeva se cigareta urušila u hrpicu pepela. Uto se trznuo i otišao do ormara
uza zid te izvadio novi paketić. Dok ga je otvarao, Aleksandra mu se obratila
mednim glasom pod kojim se krila hladnoća oštrice: »Molim Vas, recite dragoj
majci da se ne treba brinuti. Druga su pisma nađena i vraćena. Recite joj, Niki.«
Nije me pogledao kad je promrmljao: »To je istina. Ta su pisma kod nas.«
»Znate li jesu li bile napravljene kopije pisama prije no što su Vam vraćena?«
upitah. Nisam mogla vjerovati da su u stanju tako se graditi ravnodušnima. Znala
sam da nisu. Aleksandrino je pismo bilo dovoljan razlog za osudu. Da ju nisam
poznavala onako dobro, da nisam znala za njezine nemile sklonosti, bila bih
pomislila da se ona u tog prljavog seljaka zaljubila.
Niki nije ništa odgovorio pa sam nastavila: »To ne znate, naravno. No poslat
ćete im Ohranu za vrat pa se neće usuditi objaviti kopije, sve i da ih imaju.
Možemo zahvaliti dragom Bogu što se novine još uvijek nekoga boje, kad se već
ne boje Vas.«
284
Na to me je naglo pogledao - povrijedila sam mu ponos. Bilo mi je drago

vidjeti da je konačno ispravio ramena kad se okrenuo prema Aleksandri. »Možda
je vrijeme da mu kažemo da ode.«
Ona se ukipila kamena lica. Jedino su joj na obrazima počele izbijati crvene
mrlje od bijesa. »I što ćemo onda? Kako ćemo zaštititi sina? Zar je u Rusiji itko
ikad o meni mislio dobro? Ikad?« Onda pogleda u mene.
»Neka pričaju što žele. Bez oca Grigorija mi nemamo nade. Samo on može
iscijeliti mojeg sina.«
Kad sam joj uzvratila pogled, postalo mi je jasno. Rasputin je njoj bio na
prvom mjestu, prije Dume, i naroda, i obitelji. Osjetila sam muku u želudcu kad
sam shvatila da je ona uistinu zaljubljena u njega. Bila je zaljubljena u iluzije
kojima joj se on umiljavao, u mistična obećanja koja joj je šaputao u uho, u nadu
da će Aleksej živjeti dok god on bude tu. A kako bi sačuvala tu krhku nadu, ona
je branila čovjek koji je, u pijanu stanju, dopustio da njezino pismo padne u krive
ruke i da se njezino ime blati. To što je ona činila više nije imalo veze s razumom.
Ona je uistinu bila zaslijepljena krivnjom i strahom za sina.
»Na neko vrijeme«, Niki se konačno oglasio dok je između nas dviju zijevao
ponor. »Poslat ćemo ga da posjeti svoju obitelj u Sibiru. To će biti samo na
određeno vrijeme, Sunčice«, dodao je podigavši glas kad je vidio da se ona već
buni. »Aleksej nije imao novih ozljeda. Pomno ćemo ga čuvati, kao što uvijek
činimo. Čekaju nas sastanci u Moskvi, onda ćemo u vrijeme lova otići u Livadiju
i Spalu. Ništa se neće dogoditi ako on ne bude tu nekoliko mjeseci. Ne možemo
se pretvarati da se ništa nije dogodilo.«
»A što se, zapravo, dogodilo?« Aleksandra omota šal oko sebe kao da se želi
zatvoriti u kukuljicu. »On nikad ništa ne traži. On samo želi služiti i širiti Božju
riječ ne bi li nam u Kristovo ime olakšao patnju. Nitko zdrave pameti neće
vjerovati u gadosti koje o njemu govore.«
»Svi već u njih vjeruju pa bili oni zdrave pameti ili ne«, priklopih. »Ako Vi
nešto ne poduzmete, oni će u njih nastaviti vjerovati. I ne samo to.«
Nije me usrećio Nikijev prijedlog. Izgnanstvo bi bilo bolje, no barem joj se
usprotivio. Tad sam pomislila da Niki Rasputina osuđuje kao i ja, premda se drži
pasivno. Možda je on zaista vjerovao kako tu nema ničeg drugog doli neumjerene
zahvalnosti zabrinute majke, žene koja vjeruje da će joj mistik izliječiti sina. No
to se pismo nije diralo samo u ponos jednog cara. Moralo ga je zapeći i kao
muškarca jer dotad je njegova žena s tolikom strašću govorila samo o njemu.
»Mislim da bi to bilo najbolje.« Pokušao se nasmiješiti. »Ja ću se za to
pobrinuti.«
Ona okrene leđa i njemu i meni te promrmlja: »Ako Vi mislite da je to
najbolje...«
285
Niki me je poveo do svoje radne sobe. Učinilo mi se da je u tih sat vremena

ostario i da ima mnogo više od svoje četrdeset i tri godine. »Hoćete li ostati?« on
upita. »Vaše su odaje uvijek spremne za Vas.«
»Ne. Moj me vlak već čeka na postaji. Moram se vratiti u Gatčinu. Ona će
svakako htjeti da ja ne budem tu pa neću ni biti. Dat ću joj vremena koliko god
joj treba.«
»Mama«, on nastavi kad sam već krenula prema vratima. »Znam koliko Vam
je sve ovo teško palo. Imali ste pravo onako govoriti. Budite sigurni da ćemo ga
udaljiti... Hoćete li poći s nama u Livadiju? Djeca bi to voljela. I ja želim da budete
s nama.«
Natjerala sam se kimnuti, premda nisam bila sigurna da bih trebala poći. »Da,
naravno.«
U tom trenutku nisam htjela razmišljati kako ću podnijeti mjesec dana odmora
u društvu Aleksandre.
ʛ季
NA KRAJU o tome i nisam morala razmišljati. Dok smo se pripremali za put u

Livadiju, stigla je vijest kako je nakon samo šest godina vladavine Danskom moj
brat Freddie umro od moždanog udara.
Na sprovod u katedrali Roskilde sa mnom su došli Miša, Natalija, njihov sin
i Olga, koja je zbog situacije u kojoj se našla, i muža s kojim nije živjela, bila
na rubu živčanog sloma. Iz Engleske je došla Alix. Ubrzo nakon
pogreba, Frederikov je najstariji sin bio okrunjen kao kralj Christian X.
Potom su Miša i Natalija otišli u Nicu na odmor, a Olga, Alix i ja u Hvidøre.
Nedugo nakon što smo sahranili Freddija, stigle su vijesti iz Grčke. Tamo se
Carstvo mojega drugog brata Villyja našlo u oružanom sukobu s Turskom, zbog
čega je on bio protjeran. Villy, njegova žena i sedmero djece morali su pobjeći u
Italiju da bi otamo pregovarali i pristali na stroge uvjete povratka.
Olga je ponovno odlazila u besciljne šetnje obalom, podsjetivši me na Sašu iz
vremena kada smo našega Georgija morali poslati u planine. U salonu sam se
potužila Alix: »Cijeli se svijet okrenuo protiv nas«, rekla sam, slomljena nakon
toliko udaraca.
Alix se skrušeno složila. Jedva me je bila čula jer nisam mogla vikati kad je
u kući, zajedno s nama, bilo još trideset slugu.
Koji dan kasnije dobila sam telegram u kojem je pisalo da odmah dođem u
Spalu.
Unuk Aleksej je umirao.
286
TRIDESET I ŠESTO POGLAVLJE
S a Sašom sam u Kraljevskom lovačkom odmorištu Bialowieža, u Spali u

Poljskoj, bila mnogo puta. Lovci bi svake večeri na podu naslagali trupla
ubijenih životinja. Ponosno su pokazivali svoj ulov kako bi udivili goste dok su
dame pod nosom držale namirisane rupčiće ne bi li prigušile smrad.
U to udaljeno zdanje obloženo kamenom i drvom stigla sam nakon tjedan
dana putovanja, umorna kao pas od poskakivanja kočije po makadamu. Kad sam
napokon izašla iz kočije i, oslanjajući se na Olginu ruku, bolnih leđa othramala
do odmorišta, osjetila sam da zrak vonja na mesnicu.
U glavnoj su dvorani okićenoj rogovima i prepariranim glavama jelena gosti
pijuckali aperitive i razgovarali o jutarnjem lovu kao da ništa nije pošlo po krivu.
Iznenadili su se kad su me ugledali u ogrtaču, pod šeširom s velom, na što su me
okružili i stali pozdravljati te izražavati sućut u povodu bratove smrti. No ja sam
samo htjela izbjeći tu navalu zabrinutih lica i saznati gdje je moj sin, car.
Kad sam već bila pomislila da bih možda trebala popiti konjak i dohvatiti
pušku, niz glavno se stubište strčala Aleksandrina nova dvorska dama, Ana
Demidova. Kreštavim mi je glasom priopćila: »Veličanstvo, Vaše su sobe
spremne. Njihova Carska Veličanstva Vas čekaju. Dođite, dođite.« Mahnula je i
Olgi koja je zbunjeno stajala na ulazu, pokraj hrpe naših kovčega. »Ostavite torbe.
Sluge ih mogu donijeti gore.«
Mrko sam ju pogledala. Naravno da će ih sluge donijeti gore. Zar je mislila
da ćemo ih same vući uza stube? Demidova je bila kao i ona druga Ana što se
sprijateljila Aleksandrom - ona što ju je upoznala s Rasputinom - i nije mi se činila
naročito pametnom. Nabijena i plava, sličila je kćeri kakva imućnoga trgovca, a
svoje je mjesto zaslužila posvemašnjom odanošću i skrušenom poslušnošću.
Aleksandra je tražila da joj sluge budu što poniznije, a Demidova je odgovarala
svim njezinim zahtjevima.
Čim smo se popele na odmorište gdje se razgovor gostiju jedva čuo, obrušila
sam se na damu: »Što sad ovo znači? Sin mi je poslao telegram. Rečeno mi je da
je dijete...«
Olga me zgrabi za ruku i okrene na drugu stranu. Na kraju hodnika, pokraj
otvorenih vrata, stajao je Niki. On prisloni kažiprst na usne.
»Ti ostani ovdje«, dobacila sam Olgi. Sinulo mi je da sam u bijesu umalo
odala tajnu. No kad sam vidjela sve one ljude u prizemlju kako se ugodno druže
287
prije no što krenu u popodnevni lov, pomislila sam da su izmislili razlog ne bi li

me namamili da dođem u Spalu.
»Ja znam«, Olga mi je šapnula u uho, na što sam se skamenila. »Alicky mi je
rekla. Znam za Alekseja.«
Nisam ju mogla ni pogledati.
»Zna i Ksenija. Ja sam joj rekla. Sad pođite.« Položila mi je ruku na križa i
pogurnula me naprijed. Učinilo mi se da se hodnik proteže daleko preda mnom.
Kad sam došla bliže Nikiju, vidjela sam da izgleda poput duha. Jedva se držao na
nogama, oči su mu bile uto nule u sjenu.
»Budite vrlo tihi«, on me upozori. »Napokon je zaspao. Dajemo mu
laudanum, ali... njegovo djelovanje odveć brzo popusti. Taj bol, to je...« Stao je
bočno i pripustio me u sobu.
Derevenko je stajao u kutu, dok je Aleksandra sjedila na stolcu pokraj uskog
kreveta. Zdanje u Spali nije krasila raskoš na koju smo bili navikli. U odmorište
su tek nedavno bili uveli struju, no pod tim se slabim svjetlom ono nije činilo ništa
manje seoskim. Spala je trebala služiti kao dokaz da i mi, naučeni na raskoš,
možemo živjeti kao obični ljudi. Aleksandra se nije okrenula kad sam prišla. Nije
ni trebala. Znala sam da i ona zasigurno izgleda poput duha jer se Aleksej činio
mrtav.
Bio je tako mršav i blijed da su mu se pod kožom ocrtavale plave vene - te
slabe vene bile su njegova pokora. Lijevu su mu nogu, onu istu što je već bila
ozlijeđena, podigli na naslagane jastuke. Noćna mu je košulja bila zadignuta
ponad trbuha, dok su mu gaće bile spuštene ispod genitalija. Vidjeti ga onako
otkrivenoga u prvi mi se mah učinilo nepristojnim, no to je postalo nevažnim čim
sam mu na preponi ugledala jezivu oteklinu što je poput šake napinjala upaljenu
kožu.
Spavao je, ali nemirno. U snu je žalosno cvilio, dok su mu ruke i noge bile
mokre od znoja. Aleksandra mu je na čelu držala krpu, a pokraj svojih nogu lavor.
Kad je podigla krpu ne bi li ju iscijedila, pomislih da ću vidjeti kako iz nje kapa
krv.
»On neće umrijeti«, začula sam ju kako govori. »Ne smije. Ne smije. Ne
smije...«
Okrenula sam se na peti dok mi se u grlu penjao krik. Čula sam goste kako se
vani spremaju za lov, kako ih, prema rasporedu, ustrojava nadglednik. Nakon
posjeta Livadiji, djevojčice su se u pratnji slugu vratile u Carsko Selo - njima lov
nije bio primjerena razonoda. Sve drugo nastavilo se odvijati kao i inače. Nitko
među ljudima što su spremali za lov nije imao pojma što se događa gore na katu.
»Kako?« upitala sam Nikija kad me je poveo do moje sobe na drugom kraju
hodnika.
»Veslao je u Livadiji. Udario je nogom o veslo.« Nikijev glas više nije odavao
osjećaje - bio je toliko izmožden da nije imao snage ni za njih. »Botkin ga je
288
pregledao i naredio da dva tjedna ostane u krevetu. Modrica se bila povukla. Ali
on nije htio mirovati. Stalno je govorio da želi ići van, da smo na odmoru, da se
osjeća dobro. Ne boli me, tako je rekao. Stalno je ponavljao da ga ne boli.« Niki
zavuče ruku u džep ne bi li izvukao paketić cigareta. »Ja sam kriv. Ja sam tražio
da se pridržavamo plana. Aleksej je bio silno uzbuđen što će doći ovamo, ja nisam
ni pomislio da...« Zastao je, na oči su mu navrle suze. »Botkin kaže da postoji
velika mogućnost da upala prijeđe u peritonitis.31 Rekao mi je sastavim priopćenje
kako bih pripremio narod. On misli da Aleksej neće preživjeti.«
»Zar ga ne može operirati?« pitala sam - i shvatila kakvu sam glupost rekla.
Nakon operacije krvi bi bilo u potocima. Moj bi unuk umro od samog zahvata.
»Ništa se ne može učiniti«, on uzvrati. »Ništa, osim moliti se.«
»Onda ću se moliti. Ali kasnije.« Skinula sam šešir i bacila ga na krevet. Olga
je stajala kraj kreveta nasuprot mojemu, pokraj kovčega koje su donijeli sluge.
Pomagala je Demidovoj da nas raspakira. Obje su se ponašale kao da nisu čule ni
riječ našeg razgovora. »Najprije moram pomoći Aleksandri. Ona više ne može
sjediti - koliko je već prošlo?«
»Skoro dvadeset i jedan dan.«
»Spasitelju naš, imaj milosti. Ona se mora odmoriti. Jesti. Presvući se. Vi
imate goste. Što oni govore?«
»Svakog dana dođem vidjeti što su ulovili, a onda s njima ostanem večerati.
Jučer sam s njima išao u lov, no danas sam im poručio da nisam raspoložen. Oni
ništa ne znaju. Sunčica se ne pojavljuje, za nju nitko ne pita.«
Neće ni pitati, pomislih. Svi oni znaju da se Aleksandra neće pojaviti ako to
ikako može izbjeći. Mogla se uopće ne pojaviti, sve dok gosti ne odu, i nikomu to
ne bi bilo čudno.
»Zamijenit ću ju uz krevet, makar sat ili dva.« Kad sam već krenula, on tiho
doda: »Ona čeka.«
Pogledah ga u oči. »Čeka koga? Svećenika?« Posljednju bi pomast on morao
primiti. Naravno da bi ona voljela biti uz njega u posljednjem času.
»Čeka poruku iz Sibira. Ona vjeruje da će ju naš prijatelj poslati.«
»Kako? Po golubu pismonoši? Mi smo kilometrima daleko od najbliže
telegrafske postaje.«
»Ona kaže da će on znati. Da će osjetiti. Znao je i za Stolipina - u snu ga je
vidio kako se vozi kočijom u opernu kuću u Kijevu. Probudio se vičući da
premijera čeka smrt.« Niki udahne. »To se i dogodilo.«
Nisam znala što bih mu rekla. U Aleksejevoj sam sobi Aleksandri spustila
ruku na rame. »Dopustite da ja bdijem nad njim. Obećavam da ću Vas zvati čim
se probudi.«
31
Peritonitis - upala potrbušnice, često nastaje zbog rupture šupljih trbušnih organa ili vanjske ozljede, a zahtijeva
kirurški tretman.
289
Iznenadila me je jer nije oklijevala. S mukom se osovila na noge, a onda me

pogledala ravno u oči - u njezinima nije bilo nimalo sjaja. »On neće umrijeti«,
rekla je. »Znam da neće.«
Probudio se vrišteći. Temperatura mu je skočila toliko visoko da je buncao
kako želi biti pokopan pod nebom. Sad se tragedija što se odvijala pod krovom
odmorišta više nije mogla sakriti. Niki je goste poslao kući, lovinu su morali
staviti na kočiju, a sa sobom su ponijeli i vijesti da su čuli carevićeve jauke.
Niki je naredio da priopćenje bude spremno nakon što je Aleksej utonuo u
takvu tišinu da je Aleksandra vrisnula i prislonila mu uho na tanašna prsa.
»On još diše! Osjećam da diše. Javite našem prijatelju. On će doći. On ga
može spasiti.«
Niki ju zagrli, a ona mu stane šakama udarati po prsima: »Dojavite mu,
preklinjem Vas!« Botkin je za Alekseja pripremio još jedan tonik s laudanumom.
U tom je trenutku Aleksandra jurnula k vratima, izbila mu šalicu iz ruke i
prolila tonik po zidu. »Ne dirajte mi sina!«
Olga je počela plakati pa je morala izaći iz sobe. Aleksej je još disao, no kad
sam mu prstima dotaknula zglob, sledila sam se koliko je bio hladan - smrt je već
bila krenula po njegovo nemoćno tijelo.
Niki je Aleksandru odveo do njihove ložnice; pridržavao ju je oko struka dok
je ona zdvojno zapomagala. Ja sam sjela pokraj unuka.
Pred Derevenkom kamena lica, spustila sam glavu i počela moliti.
Nisam se molila za čudo. Nisam zaklinjala Boga da ga poštedi. Molila sam se
da ga uzme k sebi brzo, da ga riješi nepodnošljivih muka što ih je morao podnositi.
Molila sam se da više ne pati, da siđu anđeli s neba i da ga na svojim krilima
odnesu.
»Sad«, prošaptala sam. »Sad ga uzmi. Ne daj da pati. On je nevino dijete.«
Još sam mu satima brisala čelo od nepresušna znoja, no Aleksej nije puštao
ni glasa. A onda sam najednom iz hodnika začula vrisak što mi je zazvučao poput
jauka. Toliko sam se prepala da sam poskočila, pritisnula krpu na grudi i smočila
haljinu. Derevenko mi pristupi i pruži ruku da mu predam krpu. »Veličanstvo, ako
morate ići, ja ću se za njega brinuti.«
Zastala sam. Trebam li ići vidjeti što je bilo? A što ako Aleksej...
Na vratima se sva zadihana pojavila Olga. »Stigao je. Telegram. Donijeli su
ga iz Varšave. Dođite brzo.«
Ona je sjela uz krevet, a ja požurila u Nikijevu i Aleksandrinu sobu. U
odmorištu je bilo tako tiho da sam mogla čuti zviždanje vjetra u šumi. Dok sam
se približavala sobi gdje je pred ikonama treperio plamen svijeća, vidjela sam
Demidovu u predsoblju. Glavu je bila spustila do sklopljenih ruku. Zaobišla sam
ju i s praga sobe ugledala Aleksandru i Nikija na koljenima.
290
Ona se na to prekrstila, ustala i progurala kraj mene požurivši natrag k Aleksej

u.
Pogledah u Nikija. On blago reče: »Otac Grigorij kaže da bolest nije toliko
opasna koliko se nama čini. Ne smijemo odveć salijetati Alekseja.«
ʛ季
ALEKSANDRA JE ZAKRAČUNALA vrata. Tako su samo ona, Niki, Derevenko i

Botkin mogli bdjeti nad Aleksejem. Demidova nam je, zajedno s glavnom
sluškinjom, pripremila jelo. Olga i ja smo sjedile za dugačkim drvenim stolom u
odaji. Sad kad više nije bilo drugih gostiju, naše su žlice tako glasno udarale o
tanjure za juhu da sam najednom prasnula: »Zašto mi nisi rekla da znaš za
Alekseja?«
Olga podigne pogled. »Ni Vi niste rekli meni.«
»Nikiju sam se zaklela da ću šutjeti. A tebi je rekla Aleksandra. Zašto?«
»Ona je znala da je Stolipin sastavio izvještaj o ocu Grigoriju. Pozvala me je
da mi objasni kako je on Božji čovjek. On Alekseju pomaže, a njoj pruža utjehu.«
»Znam ja dobro kakvu joj on utjehu pruža. A vjerojatno za to zna i cijeli Sankt
Peterburg. Iz Sibira stigne telegram i ona nam zabrani da uđemo u sobu. Unuk će
mi umrijeti, a mi se nećemo moći ni oprostiti s njim.«
»On neće umrijeti«, uzvrati Olga. »Otac Grigorij kaže da će se oporaviti.
Alicky mu vjeruje i svoju vjeru prenosi na Alekseja. Vjera je vrlo moćna, mama.
Kad ste ju Vi izgubili?«
»Ja ju nisam izgubila.« Kad sam vidjela da je Demidova zastala pokraj ploče
na kojoj je rezala pečenje, na stolcu sam se odgurnula unatrag. »Nedopustivo je
da mi vlastita kći drži prodike. Izaći ću u šetnju. Treba mi svježa zraka.«
»Uskoro će pasti noć. Nemojte izlaziti sami.«
»Zašto ne bih? Ionako su poubijali sve životinje u krugu od sto kilometara.«
Uzela sam ogrtač i izletjela van.
Ograđeni pašnjaci uz konjušnicu bili su zastrti maglom, već ih je gutala noć.
Iza odmorišta njihala su se stabla borova, šuštala je visoka trava, žuborila je rijeka.
Podalje se prostirala šuma - govorilo se da tom divljinom lunjaju vukovi. Ja u
Spali nisam nikad vidjela vuka niti je itko od lovaca ijednoga ubio. Navukla sam
kukuljicu ogrtača na glavu i krenula niz glavni put. Htjela sam promatrati nebo.
Na tamnom je svodu, poput trunaka dijamanta, treperila tek pokoja zvijezda.
Duboko sam udahnula. Pokušala sam u sebi dozvati onaj osjećaj mira što bi me
uvijek obuzeo u odmorištu, makar smo tu dolazili poradi lova. Ja sam, uza Sašu,
s vremenom bila zavoljela lov, premda bi me uvijek uhvatila krivnja kad bi se
jelen ili srna, izmoreni od bijega, dršćući ukipili čekajući smrt. Kao što sam i ja
291
sad čekala. Saša se rugao mojoj mekoći. Životinje nemaju osjećaje, tako je
govorio. No svoje je pse obožavao. Kad bi ih ukorio zbog kakva nestašluka, znao
je da će doći k njemu spuštenih ušiju i pokunjeni, ne bi li se ispričali. I oni su
osjećali bol, strah i ljubav. Zašto zvijeri u šumi ne bi osjećale isto?
Ja više nisam znala što bih trebala osjećati. Premda sam zbog Aleksejeve
bolesti bila zgromljena, morala sam se s tim pomiriti. On nije mogao preživjeti.
Ni jedan čovjek, pa čak ni netko poput Rasputina koji je navodno imao moći, nije
mogao s tolike udaljenosti iscijeliti dijete na samrti. Telegram im je samo mogao
pružiti utjehu, ništa više od toga. Morala sam se pripremiti za njegovu smrt.
Kad sam iza sebe začula nečije korake, ukopala sam se na mjestu i nisam se
okrenula sve dok Niki nije rekao: »Mama, ne biste trebali izlaziti sami.«
Pogledala sam preo ramena i zabacila kukuljicu. Na slabom mi se svjetlu
učinio kao da je nacrtan ugljenom. »Je li gotovo?« upitah tiho.
»Još je vrlo slab.« U mraku je bljesnula šibica kad je pripalio cigaretu. Previše
je pušio, pomislih odsutno. To mu nije činilo dobro. »Ali vrućica je popustila.
Botkin je zbunjen. Aleksej se sad odmara bez laudanuma. Sunčica je zahtijevala
da mu prestanemo davati bilo kakve lijekove.«
Znala sam da se ljudi katkad tik prije smrti znaju probuditi. Saša je u Livadiji
bio naredio da otvore prozore što su gledali na more. Ali nitko od nas nije mislio
da će preživjeti. Svi smo znali da mu se bliži kraj.
»Nema više vrućicu?« upitah.
Niki se zagledao u drvećem obrubljen horizont. »Smanjila se i upala. Još ne
možemo biti potpuno sigurni, ali znaci su tu. Napravio je čudo.«
»Jednim telegramom?«
On se okrene prema meni. Nisam mogla odrediti što mu piše na licu. »Vi i
dalje ne vjerujete.«
»Maloprije me je i Olga optužila za isto. Valjda nemam razloga da bih
vjerovala.«
Cigareta je zapucketala, na tren se zažarila kad je povukao dim. Osjetila sam
miris izgorena duhana. »Sunčica ima dovoljno vjere za sve nas.« On se okrene
prema kući. »Nemojte dugo ostati vani. Svjetiljke pokraj ulaze ne rade. Dosad su
već trebale biti upaljene, ali, kao što vidite, nisu. Ne bih želio da se izgubite.«
Potom je otišao, a mene su ponovno okružile tišina i tajanstvena noć.
Sunčica ima dovoljno vjere za sve nas.
Ako joj sin preživi, pomislih, od sada će njezina vjera biti nedodirljiva. Ona
se neće izgubiti. Morala sam se zapitati jesam li ja već izgubljena.
292
TRIDESET I SEDMO POGLAVLJE
S ve se promijenilo nakon Spale. »Tko smo mi da ga osporavamo?« govorila je

Olga. Vlastitim smo očima vidjeli čudo - vrućica je popustila. Alekseju se u
beskrvno lice vratila boja, prošaptao je da je gladan i žedan. A kako je preživio -
to mi nismo mogli objasniti. Nitko to nije mogao, osim Aleksandre. Ona je, nakon
što su Alekseja vratili u Carsko Selo na oporavak, i ponovno mu na nogu
pričvrstili protezu, još gorljivije vjerovala kako joj je sina božanskom moći spasio
otac Grigorij. Kad sam doznala da Rasputin ponovno dolazi u njihovu palaču,
znala sam da ne smijem ni pisnuti. Ja sam bila učinila sve što sam mogla. U
jednom me je trenutku Niki bio poslušao i mistika potjerao iz palače. No znala
sam da se više nikada neće usprotiviti svojoj ženi.
Mjesec dana prije Božića, Niki je došao k meni u Gatčinu. Oporim mi je
glasom objavio: »Dobio sam pismo od Miše. On se u Francuskoj tom Natalijom
oženio. Moli me da ju službeno priznam kao njegovu suprugu i veliku kneginju.
Jeste Vi li znali za to?«
»Ne, naravno da nisam.« Te su me vijesti zaprepastile. Nakon svega što se
dogodilo, nisam to očekivala, premda sam možda trebala. Miša nije znao koliko
je Aleksej bolestan, a od čekanja se umorio pa je na koncu napravio ono čime je
prijetio.
»Kako nam je to mogao učiniti?« nastavio je Niki. »Ja nju nikad neću priznati
niti to može itko iz obitelji. Ako se on odmah ne pokaje za tu ludost i ako ne
poništi brak, oduzet ću mu naslov i primanja. I više neće kročiti u Rusiju.«
»On Vam je brat«, napomenuh, no Niki mu nije kanio oprostiti.
»Ako mi misli ostati brat, onda se pobrinite da napravi kako sam rekao.«
Premda su se već bližili blagdani, dogovorila sam da ću se s Mišom naći u
Engleskoj. Pozvala sam i Alix da me podrži. Došao je s Natalijom i sinom, ali nije
htio priznati da je u bilo čemu pogriješio. »Pravo vrijeme nikad ne bi došlo«, tako
mi je rekao. »Ja se nisam razveo. Oženio sam se. Nisam znao da je Aleksej bio
jako bolestan, ali sad je dobro, zar ne?«
Iako mi se učinilo da Miša zna više o Aleksej u nego što je voljan reći,
suzdržala sam se od pitanja jer sam znala da se on neće predomisliti. Na kraju sam
mogla samo gorko zaplakati. Niki nije dopustio Miši da se vrati u Rusiju. Moji su
se sinovi udaljili jedan od drugoga, a obje su moje kćeri bile nesretne.
293
Prije blagdana otišla sam s Alix u Hvidøre gdje sam potpuno ignorirala svoj
šezdeset i četvrti rođendan.
ʛ季
U DVORANI NIKOLAJ, u Zimskom dvorcu, sjedila sam na postolju s Nikijem i

gledala sedamnaestogodišnju unuku Olgu kako blista u svojoj prvoj balskoj
haljini s kokošnikom ukrašenim dijamantima na glavi.
Ona je otvarala gala večer kojom smo proslavljali 1913. godinu i tri stoljeća
naše dinastije.
»Kako je lijepa«, rekla sam sinu. Uzvratio mi je smiješkom, premda je oko
očiju i usana imao duboke bore. Brinulo me je što je tako ostario -njega je mučilo
to što Miši ne želi oprostiti, a svoj je danak uzela i gotovo devetnaestogodišnja
vladavina Carstvom. Kosa mu je bila velikim dijelom sijeda, a on sam odveć
mršav, sasušene kože od neprestana pušenja. Pa ipak, za gala je večer na moj
nagovor odjenuo zeleno-zlaćanu odoru, Aleksandru ostavio u Carskom Selu, a
Olgu poveo sa sobom.
»Olga me podsjeća na Vas, mama«, dobacio je kad se ona nasmijala mladom
princu što joj je bio u pratnji. Od uzbuđenja što će plesati s carevom najstarijom
kćeri, princ je zaboravio skinuti kapu, no onda mu je kliznula niz čelo i pala pokraj
nogu.
»Zar stvarno?« Zatreptala sam ne bih li odagnala suze. Više se nisam mogla
sjetiti kad sam zadnji put bila tako sretna kao u tom trenutku dok sam gledala
Olgu. Ona je prinčevu kapu bacila u stranu, a onda se, na strastvene zvuke violine
što je zasvirala mazurku, zavrtjela preko podija i uletjela princu ravno u naručje.
»Ima Vaš duh.« Niki me uhvatio za ruku. »Hvala Vam što ste me nagovorili
da ju povedem. I što se trudite oko Miše. Znam da Vam sve ovo nije bilo lako,
pogotovo sad kad je jadni ujak Villy...«
Kad mi je stisnuo ruku, morala sam odvratiti pogled i opet suspregnuti suze.
Tih su me dana progonile.
Mojeg je brata Villyja, grčkog kralja Georgiosa I., ubio turski odmetnik. Imao
je šezdeset i sedam godina. Njegova me je smrt silno pogodila, no na sprovod
nisam mogla otići zbog previranja u Grčkoj. Oplakivala sam ga u Rusiji, a
ožalošćenoj supruzi i djeci poslala dugo pismo sućuti.
»Ovo ljeto morate ostati s nama u Carskom Selu«, dodao je Niki.
»Nedostajete djevojkama i Alekseju. Sunčica je predložila da otamo krenemo u
Livadiju, ako Vam se to sviđa.«
»Da«, protisnula sam. »To bih veoma voljela.«
Je li to bio poziv moje snahe ili mi je sin najednom htio pokazati da mu je
stalo do mene, i to nakon svih kušnji na koje smo stavljeni prošle godine, i kojima
294
smo započeli i novu? To više nije ni važno, rekoh u sebi. Ja sam Aleksandrovu
palaču izbjegavala jednako revno kao što je Aleksandra izbjegavala pojavljivanje
u javnosti. Bila sam svjesna da ona misli kako trebam znati gdje mi je mjesto.
Rasputin se među nama postavio kao stalna, makar nevidljiva, prepreka. Znala
sam da mi ona neće zaboraviti niti oprostiti što sam natjerala Nikija da ga udalji
iz palače pa se zato našao u Sibiru u vrijeme kad je Aleksej zamalo umro. To što
sam uopće bila pozvana da dođem k unucima, za mene je značilo pobjedu.
Mazurka je završila. Kad se princ naklonio Olgi, ona se, ispraćena pljeskom,
vratila k nama rumena u licu. Iz mrežice koja joj je učvršćivala frizuru ispalo joj
je pramenje kestenjaste kose koja je više sličila Nikijevoj u mladim godinama
nego mojoj.
»Oče«, ona će gorljivo. »Hoćete li sljedeći ples otplesati sa mnom?«
»Molim?« On joj pokaže na mlade i nestrpljive plemiće što su ju već čekali u
redu. »Tako bih svim ovim finim mladićima uskratio priliku da uživaju u tvom
društvu.«
Olga se osvrne preko ramena pa razrogači oči.
Začula sam se kako se smijem - i samu sam sebe iznenadila tim oduškom.
»Nećeš zauvijek biti tako mlada. Tvoj otac kaže da ga podsjećaš na mene. Ja takve
izraze divljenja ne bih zanemarila.«
Olga se na tren zamislila, a onda se brzo popela na postolje i poljubila me u
obraz. U toj uzavreloj dvorani osjetih miris parfema što ga je bila nanijela iz moje
bočice. Preplavila me je njezina toplina kad je prošaptala: »Volim Vas, Amama.
Hvala Vam što ste me pozvali.«
Vratila se na podij i s osmijehom na usnama prihvatila poziv za sljedeći ples.
»Da«, došapnula sam Nikiju. »Ona je zaista kao ja, nije li?«
ʛ季
U LJETO se imanje oko Aleksandrove palače činilo idiličnim - nije bilo vruće kao
u gradu odakle su svi plemići bili pobjegli na obalu mora. Na koncu nismo otišli
u Livadiju - Aleksandru je opet bio uhvatio lumbago te se ponovno vratila u
kolica. Činilo mi se da joj je tako i draže, premda joj je pogled bio vječito strog,
bez obzira na to jesu li djeca zbijala šale, gurala ju niz put do umjetnog jezera gdje
su hranila labudove ili joj čitala naglas dok bi ona vezla.
Sada je pokraj nje bio samo Aleksej, a njemu do nogu njegov vjerni koker-
španijel kojem je dao ime Joy.32 Psa je dobio još dok je bio štene kako bi se igrao
s njim i nečim ispunio vrijeme. Aleksej ga je dresirao tako revno da je Joy kao
sjena pratio svaki njegov pokret. Moj je unuk nosio mornarsko odijelo - bijelu
32
Joy (engl.) - radost, sreća, veselje.
295
košulju i kratke plave hlače jer ga je pod dugima žuljala proteza. Ravne smeđe
kose, sivih očiju obrubljenih gustim trepavicama i napućenih usana, podsjećao me
je na vilenjaka. No dok je sjedio na posebnu stolcu, koji mu je omogućavao da
ispruži nogu, i namršteno promatrao svoje sestre, nije se činio nimalo veselim.
S terase što je gledala na vrtove moje su unuke - sve u jednakim bijelim
haljinama u koje ih je Aleksandra odijevala još od malih nogu, premda su u novom
stoljeću bile izašle iz mode - štapovima gurale ulašteni drveni obruč pokušavajući
ga jedna drugoj srušiti. Najmlađa je Anastazija bila neumorna, iako su njezin
obruč najčešće rušile. Osim toga, stalno je padala zbog čega joj je majka naškubila
usta. Činilo se kako Aleksandra ne primjećuje da Olga već ima grudi, ili da
šesnaestogodišnja Tatjana hoda gracilno poput srne te da bi u srebrnoj haljini
izgledala krasno. Čak je i četrnaestogodišnja Marija, toplih plavih očiju i rupica
na obrazima, sada bila u mladenačkoj dobi. No Aleksandra je svejednako
zlovoljno dovikivala: »Budite pažljivije! Umrljat ćete haljine!« kao da su te
djevojke male djevojčice koje nemaju što drugo odjenuti.
»Želim se igrati obručima!« Aleksej je tresnuo knjigom o stol što je stajao
između njega i majke od čega je zazveketao njezin čajnik Wedgwood. Aleksandra
se nikad nije služila ruskim samovarom.
»Aleksej. Moraš li?« Ona uperi pogled u knjigu zbog koje je njezin dragocjeni
čajnik, zajedno sa šalicama, umalo završio u krhotinama na popločanoj terasi.
»Da. Moram. Zašto bi se samo one zabavljale?« Sad se već posve namrgodio.
On se držao kao pravi car. Kad bi prolazio imanjem, tražio bi da ga pozdravi svaki
stražar kojeg bi sreo. Ako mu koji ne bi propisno salutirao, ošinuo bi ga bijesnim
pogledom.
»Vidite li što mi sve moramo trpjeti?« Aleksandra me je umorno pogledala.
»Nema još ni devet godina, a već se ponaša kao autokrat.«
»Pa ja ću biti autokrat«, ustvrdio je Aleksej i pogledao u mene. »Zar ne,
Amama? Bit ću autokrat svih Rusa. Kao i tata.«
Zasmijuljila sam se. »Da, bit ćeš. Ako ne budeš ganjao obruče kao kakva
djevojčica.«
Nadurio se. Nije on morao gurati obruče - on se samo želio igrati sa sestrama
bez straha da će se dovesti u kritično stanje.
»Ti nam možeš čitati«, pripomene Aleksandra. »Hajde. Znaš koliko volim
kad mi čitaš.«
»Neću.« Prekrižio je ruke na mršavim prsima, podsjetivši me na Nikija.
»Čitanje mi je dosadilo. Dosadile su mi i knjige i crtanje i vlakići i igračke.
Želim...«
»Mi znamo što želiš.« Aleksandra mu je spustila ruku na koljeno. »I mi to
želimo. Ali, sunašce moje, molim te, budi strpljiv. Botkin kaže da se lijepo
oporavljaš i da ćemo, ako tako nastaviš, već za mjesec dana skinuti protezu.«
296
Ozlojeđeno je otpuhnuo jer je njemu, kao i svakom djetetu, mjesec dana

značilo cijelu vječnost.
»Djevojke!« Aleksandra je mahnula kćerima. »Dođite. Vašem bratu je
dosadno.«
Velike su kneginje istog časa ostavile obruče i štapove na tratini te oznojene
dotrčale na terasu. Dovukle su i pletene stolice ne bi li zabavile Alekseja, no on
im je jednoličnim tonom glasa dao do znanja kako ga nisu oraspoložile.
Aleksandra se trznula i odložila vezivo. Licem je jedva primjetno odala da ju
sustiže jaka glavobolja. »Pitam se gdje je Niki.« Podigla je ruku do čela ne bi li
se zaštitila od sunca, premda smo sjedile pod ogromnim suncobranom. »Otišao je
jahati s časnicima, ima tomu već nekoliko sati.«
»On voli jahati«, rekoh pomislivši kako je to jedino vrijeme koje moj sin ima
za sebe. »Dobro će mu doći malo vježbe.« Ne bih li je onako mrku malko
razvedrila - jer njoj je, od pitanja o Rasputinu, više smetalo samo ako bi tko
primijetio da njezina muža zanimaju i stvari u kojima ona ne sudjeluje - dodala
sam: »Mogle bismo prirediti bal na kojem će se predstaviti Olga i Tatjana.
Hoćemo li?«
Olga poskoči na stolcu. Čak je i Tatjana, najpovučenija među sestrama i tako
najsličnija majci, izgledala ugodno iznenađeno.
»Bal?« ponovi Aleksandra. »Ne dolazi u obzir. Zimski dvorac nije siguran...«
»Ne u Zimskom dvorcu.« Osjetih kako se u meni budi vražićak - onaj što ju
voli podbadati. »Možemo ga održati u mojoj palači Aničkov. Ne bismo priredili
ništa odveć raskošno, pozvali bismo samo članove obitelji i odabrane uzvanike.
Olga se tako lijepo zabavljala na proslavi trećeg stoljeća dinastije, a Tatjana je već
pristala za bal.«
Činilo se da su obje djevojke zadržale dah kad me je Aleksandra pogledala u
oči. Ona je točno znala što želim, no ja sam svoju stupicu nehotice postavila
savršeno. Mogla je Aleksandra željeti da njezine kćeri zauvijek ostanu
djevičanske princeze, začarane u njezinoj bajci, no Olga se iz Sankt Peterburga
zacijelo vratila puna dojmova o gala večeri na dvoru. Premda se držala povučeno
kao kakav pustinjak, Aleksandra je ipak bila carica. Nije se mogla praviti da ne
zna kako njezine kćeri moraju biti predstavljene društvu. Bilo je vrijeme da ih
uvedemo u svijet u kojem se dogovaraju brakovi.
»Molim Vas, pristanite, mama«, Olga naposljetku dahne jer se više nije mogla
suzdržati.
Aleksandra je nastavila šutjeti. Ona se nije dala natjerati ni na što. Kad sam
krišom pogledala u Tatjanu, ona se nagne i majci nešto šapne u uho. Što god joj
je rekla - Aleksandrina se bora, urezana između obrva, malčice ublažila.
Uzdahnula je i rekla: »Valjda neće biti zla.«
Olga je od sreće pljesnula rukama. »Što ćemo odjenuti?«
297
»Nove haljine, pretpostavljam.« Aleksandra me pogleda. »Sigurna sam da se

i za njih može pobrinuti vaša baka.«
»Da, mogu. Javit ću se Madame Bulbenkovoj čim se vratim u Sankt
Peterburg. Ali morat ćete ranije doći na probe«, napomenula sam djevojkama. »Ja
ću joj reći koje su vaše mjere, no haljina se ne može dovršiti sve dok ju ne probate.
I ne smijete previše jesti dok se ne zgotovi jer kasnije opet treba vremena da se
popusti steznik ili proširi suknja.«
»Bulbenkova?« razočarano će Olga. »A ne pariški modni kreator?«
»Ne«, presiječe Aleksandra. »Nosit ćete ruske haljine. Ako vam to ne
odgovara, onda ne morate ni ići. Nemojte me izazivati. Već sam vam dovoljno
popustila.« Laknulo mi je kad sam shvatila da ipak nije ljuta, već samo blago
ozlojeđena jer sam ju, na koncu, uspjela nagovoriti.
Prije večere Tatjanu sam povukla ustranu zapitavši: »Što si rekla mami?« Ona
se od srca nasmiješi: »Da se nećemo osvrtati ni na jednog mladića kojeg pozovete
Vi.«
Prasnula sam u smijeh gledajući ju kako odlazi u blagovaonicu. Možda je
Tatjana Aleksandri bila najdraža kći, no ona je, kao i Olga, imala nešto mojega.
ʛ季
BILA SAM tako sretna što će djevojke doći k meni u grad. Naredila sam da se cijela
palača prozrači i očisti, da se obriše prašina. Za njih sam pripremila sobe u kojima
su boravili Niki i Aleksandra nakon vjenčanja. Pod jastuke i u ormare stavila sam
im platnene vrećice s lavandom.
No sam odlazak do Madame Bulbenkove pokazao se zahtjevnim. Tatjana i
Olga došle su u pratnji Ohrane. Svakoga smo dana na adresu Bulbenkove morale
ići drugim putom, no nismo znale kojim sve dok ne bismo sjele u kočiju. Ne bismo
li potencijalnim ubojicama zametnule trag, prije nas bi u grad odlazile druge
kočije. Žalostilo me je vidjeti da moje unuke moraju stalno biti pod nadzorom, ali
za razliku od mene, one su od rođenja živjele u svijetu gdje je strah od nasilja bio
sveprisutan pa ga nisu ni dovodile u pitanje.
Na kraju sam odlučila da neće nositi bijele haljine. Premda je ta boja bila
uobičajena za neudane djevojke - i ja sam u svojoj mladosti nosila bijele oprave i
blistala u njima - moje su unuke dotad smjele nositi jedino njih pa su se na
prijedlog bijelih haljina bile pokunjile. Tako je Madame za Olgu kreirala satensku
ružičastu haljinu što je lijepo pristajala uz njezine plave oči i svježu put, a za
Tatjanu maslinastozelenu što je isticala njezin mačji pogled i pomalo žućkast ten.
Haljine su bile jedva dekoltirane, primjereno njihovoj dobi, no ipak su otkrivale
ramena zbog čega se Olga zavrtjela od oduševljenja, a Tatjana zatražila rubac
kojim će se pokriti.
298
No obje su bile prekrasne. Kako bih najavila njihovo predstavljanje, odvela

sam ih u Marijinski teatar gdje smo, zajedno s njihovom tetom Olgom koju su
obožavale, iz carske lože gledale balet. Olga je svoje nećakinje toliko voljela da
je zbog njih i sama dala sašiti haljinu od crvenosmeđa tafta koju je upotpunila
mojim crnim biserima.
Čim smo ušle u ložu, publika je ustala na noge, na što sam morala suspregnuti
suze. Orkestar je zasvirao Bože, čuvaj cara. Ja sam im mahnula, no djevojke su
uzmaknule - one su još pamtile ubojstvo Stolipina u Kijevu.
»Priđite bliže i pozdravite ih«, uputila sam unuke. »Ovo je Marijinski teatar.
Ovdje ste na sigurnom.«
Kad su i one plašljivo podigle ruku u rukavici, dočekao ih je gromoglasan
pljesak. Tad sam se sjetila kako nas, usprkos svim onim nemirima na ulicama, na
nekim mjestima i dalje obožavaju. I Olga i Tatjana srdačno se osmjehnuše kad
smo sjele. Podigla se zavjesa. Ja sam kazalište bila unaprijed obavijestila da
dolazim s unukama i da očekujem pristojnu večer. Prošle je sezone plesač
Nižinski sablaznio publiku jer je nastupao u tajicama pod kojima nije nosio ništa
drugo. Matrone su se kasnije još tjednima skanjivale nad takvom opscenošću.
Sada su izvodili balet Le Talisman u koreografiji kazališta i kostimi su bili
primjerene duljine.
U pauzi sam zatražila da nam, prema običaju, posluže čaj za uzvanike koji me
dođu pozdraviti. No domalo sam primijetila da je i Miechen, u loži nasuprot našoj,
postavila svoj stolić za čaj. Smjesta sam krenula suočiti se s dugogodišnjom
suparnicom, povevši sa sobom Olgu i Tatjanu, dok je moja kći išla za nama i
vrtjela glavom.
Miechen je, kad nas je vidjela, problijedjela kao krpa, a kako je već bila
naprašila lice bijelim puderom i na udovičko ruho - koje više nije morala nositi -
nabacala sav mogući nakit, izgledala je kao nakićena sluškinja.
»Minnie!« uzviknula je. »Olga i Tatjana! I Vaša Olga! Quelle surprise!«33
»Iznenađenje je ova predstava koju izvodite«, obrecnula sam se nakon što je
poljubila moje unuke i pohvalila Olgine bisere. »Čak se ni baletan Nižinski zbog
ovoga ne bi mogao opravdati. Stolić za čaj u loži, a znate da sam u kazalištu? Što
Vam je bilo na pameti? «
»Nisam znala da ste tu«, usprotivila se Miechen.
»Zar niste čuli pljesak kad smo ušle u ložu? I da niste i da jeste, Vi biste
svejedno napravili isto.« Tako sam ju jako uštipnula za bok ispod korzeta da je
poskočila. »I još ste me nakanili osramotiti pred unukama i još pola grada.«
»Vi morate znati da ja takvo što nikad nisam kanila.«
33
Quelle surprise! (franc.) - Koje iznenađenje!
299
»Niste?« Od njezina sam sluge prihvatila staklenu šalicu čaja u srebrnom

filigranskom podstakanniku 34 na što ona ozlojeđeno upita: »A jeste li Vi namjerno
došli baš večeras samo zato da biste me zasjenili?«
Podigoh šalicu. »Pa naravno. Zar mislite da bih propustila takvo što?«
Ponovno smo se zadirkivale kao nekad, u stara dobra vremena. Miechen je
pritisnula ruku na usta da ne bi prasnula u smijeh. Do kraja predstave ostale smo
sjediti u njezinoj loži, a ona je mojim unukama šaptala tračeve u uho. Olga je pak
u moje zasiktala: »Mama, što će reći Alicky kad čuje da ste ih pustili blizu
Miechen? Znate da se njih dvije ne podnose.«
»Dok ona za to čuje, djevojke će već biti u Carskom Selu«, uzvratih. »Možeš
ti reći o Miechen što god hoćeš, ali ona je u društvu zadobila ugled. Neka moje
unuke nauče da to moraju zaslužiti.«
BAL JE PROŠAO u dostojanstvenu ozračju. Dvjestotinjak je probranih uzvanika

ispunilo dvoranu, pa smo njihove dvorjane morali smjestiti u salonu. Unatoč
onom što su obećale majci, Tatjana i Olga nisu zanemarivale uglađene sinove
princeza, a ni svoje rođake, velike knezove što su ih molili za ples. U četiri i
trideset ujutro, kad je bal završio, Olgu su toliko boljele noge da je sutradan jedva
hodala. Tatjana ih je sve opčinila, držala se elegantno i nezainteresirano, no zato
su joj oči izazovno sjale. Obje su bile zatrpane pozivima u salone, na čaj i
druženje.
Nažalost, nisu ih mogle prihvatiti. Aleksandra je bila nepokolebljiva. Čim bal
završi, one se moraju vratiti kući«, tako je bila rekla. Moje su me unuke, prije no
što su otišle, natjerale da im obećam kako ću ih uskoro posjetiti. Korzete su bile
spremile u torbe, a nove haljine u podstavljene kutije, i krenule natrag u Carsko
Selo. Otpratila sam ih do postaje. Kad je vlak krenuo, nagnule su se kroz prozor
vagona ne bi li mi mahnule, iako su ih njihovi čuvari upozoravali da to ne čine.
Pod krznenom kapom, kreiranom po uzoru na husarske, svakoj je lice sjalo od
sreće.
I tad se napokon raspuknuo onaj moj krhki oklop oko srca, što mi se bio
stvorio nakon svih razočaranja i gubitaka koje sam podnijela. Iako sam bila
svjesna da mi je bliži kraj nego početak, moje su me unuke pomlađivale. A njih
je trebalo predstaviti u društvu i biti uz njih dok budu prolazile kroz mladalačke
jade zaljubljena srca, sve dok ne nađu valjana muža, udaju se i osnuju svoju
obitelj. Nova je generacija Romanovih spavala u njima i tek se trebala roditi.
Željela sam biti tu i sve ih dočekati.
34
Podstakannik - držač čaše.
300
TRIDESET I OSMO POGLAVLJE
M akni mi se s puta. Kako se usuđuješ zapriječiti mi ulaz?« Zamahnula sam

kišobranom na bahatog Abesinca ispred vrata zdanja u kojem je boravila
moja netom udana unuka Irina. Iza mene je dosadna engleska kiša bubnjala po
kočiji pokraj pločnika.
Stražar nije ni trepnuo. Nije mi bilo jasno zašto je suprug moje unuke, Feliks
Jusupov, na svoj medeni mjesec poveo i carskoga stražara, no sad sam stajala na
kiši i gubila strpljenje. Možda bih ga bila ubola kišobranom da Feliks nije
doviknuo iznutra: »Pustite ju neka uđe. Ona je carica udovica.«
Progurala sam se pokraj stražara, ljutito protresla kišobran na tepih u
predsoblju, hitnula ga u koš pokraj vješalice za šešire i podigla pogled zapiljivši
se u Feliksa. Iako je bilo rano popodne, dočekao me je na stubištu u turskom
kućnom ogrtaču i s cigaretom u ruci.
»Što je sad ovo?« upitah. »U Londonu smo, nismo u Sarajevu.«35
»Ah.« On se podglas nasmije. »Vidim da ste čuli vijesti.«
»Vijesti su čuli svi u Europi i jedino o tome govore.« Otkopčala sam mokar
kaput i zbacila ga sa sebe. Budući da nisam primijetila ni jednog slugu, pustila
sam da padne na pod i tamo ga ostavila pa krenula uza stube. Lecnula sam se kad
me je opet zaboljelo koljeno. Feliks se spustio koju stubu niže da mi pomogne.
»Ova užasna vlaga«, promrmljala sam i prihvatila njegovu ruku. »Mrzim ju. Od
nje me sve boli.«
Poveo me je u salon na katu, toliko golem da bi se u njemu mogao održati i
bal. Ponesen željom da zadivi Irinu, Feliks je očito zaboravio svoje mladenačke
sanje kako će se odreći zemaljskog blaga i svu svoju imovinu podariti samostanu.
Bili su usred medenog mjeseca koji su provodili u najraskošnijim unajmljenim
kućama i hotelima, putovali su prvom klasom i odlazili u raskošne kupnje. Račune
je, dakako, plaćao Feliks. Dok sam stajala u suknji vlažnoj od kiše i krišom
procjenjivala koliko bi moglo stajati unajmljivanje takve kuće, on je otišao do
komode s posuđem i nalio mi čaja.
»Gdje su Vam sluge?« Prihvatila sam šalicu. »Valjda ne mislite da će se moja
unuka posluživati sama?«
35
U Sarajevu je 28. lipnja 1914. izvršen atentat na austrijskog nadvojvodu i austrougarskog prijestolonasljednika
Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju, što je u konačnici dovelo do izbijanja Prvoga svjetskog rata.
301
On se zasmijulji. »Nipošto. Ali imali smo nekog posla pa sam slugama rekao
da ostanu u svojim sobama. Na vratima je stražar - mislio sam da je to dovoljno.«
Tamna mu je kosa bila besprijekorno začešljana, a oko vrata je, pod
neobičnim ogrtačem, nosio bijel šal pa sam se zapitala kakva su to posla imali.
No nisam ga htjela propitkivati. Kao što sam bila obećala njegovoj majci Zenaidi,
Feliksa sam, kad je zaprosio Irenu, pozvala k sebi na razgovor. Nakon Olgina
propala braka, bila sam odlučila da se ni jedna djevojka iz moje obitelji neće udati
za nečasna muža.
Vitak i elegantan, lijepa lica i Zenaidinih kristalnih očiju, meni se tad učinio
gotovo odveć naočitim. Pokazao se i odveć iskrenim pa mi je priznao da je u
mladosti imao i neprimjernih sklonosti - »što god ste čuli, vjerojatno je istina« - i
da je nedavno diplomirao na Oxfordu, da voli Irinu i da joj kani biti vjeran muž.
Iskreno govoreći, na kraju našeg sastanka i sama sam bila očarana njime te nisam
vidjela razloga zašto bih se usprotivila braku. Feliks je bio toliko bogat da je Irini
mogao pružiti sve. Iako je brak bio morganatski pa Irina na svoje buduće sinove
nije mogla prenijeti nikakvo pravo nasljeđivanja, Ksenija je umorno izjavila da
pristaje jer joj je njezina kći jasno dala do znanja kako ne želi ni jedno ni drugo.
»Takva sam zaklinjanja jednom već slušala«, uzvratila sam ogorčeno, i dalje
ljuta zbog Ksenijina i Sandrina neuspjela braka. Na kraju je vjenčanje moje unuke
i princa Jusupova, uz svu dužnu pompu, održano u kapeli Zimskoga dvorca. Za
vrijeme primanja u palači Jusupov, Zenaida me je zagrlila. »Sad smo prijateljice,
punica i svekrva«, rekla je zaboravivši da je nevjestina majka - Ksenija. Pa ipak,
bilo mi je drago čuti da me tako uvažava - ona je znala da bez mene do vjenčanja
ne bi ni došlo. Sad sam sjedila i pila čaj kod Feliksa koji se smjestio meni
nasuprot.
»Irina će doći za tren«, on pripomene. »Do maloprije je bila u krevetu.«
»Ne trebate me podsjećati - ja znam da ste na medenom mjesecu. Ali, već je
prošlo podne. A vijesti su strašne. Ne samo da su u Bosni ubili austrijskog
prijestolonasljednika, nadvojvodu Franju Ferdinanda i njegovu ženu, već je
Austrija Srbiji objavila rat, a Njemačka ju podržava.«
»Da. Baš nezgodna situacija«, on obzirno potvrdi.
Napućila sam usne te iz torbe izvadila tabakeru. Feliks se odmah nagnuo
naprijed sa svojim zlatnim, emajliranim upaljačem Cartier. »Alix mrzi kad pušim
u palači Marlborough«, napomenuh otpuhujući dim. »Kako ne dopušta da pušim
unutra, neki me je dan uhvatila da pušim na prozoru i još me izgrdila da ću tako
zapaliti grad. Iskreno, svaki put kad ju vidim, sve mi je više nalik na Britanku.«
Feliks se nasmijao. »I sve lošije čuje. Zacijelo Vas živcira to što joj pod
njezinim krovom ne možete doviknuti da Vas pusti na miru.«
Inače nikomu ne bih dopustila da tako govori o mojoj sestri. No on je i
najogorčenije primjedbe znao izreći na šaljiv način pa sam se zatekla kako se
smiješim, premda sam ga ukorila: »Jednog ćete dana prevršiti mjeru.«
302
»U to sam siguran.« Ustao je i opet otišao do čajnika - očito još nije kanio
pozvati slugu. Njegova me je opuštenost na koncu malo umirila. Feliks se nije
činio toliko uzrujanim vijestima što su i mene i cijeli London digle na noge.
»Niki je poslao telegram«, rekla sam kad se vratio s mojom šalicom. »On
misli da će stanje uskoro postati kritično i da se odmah trebamo vratiti kući. Niki
kaže da nitko od nas ne bi smio ostati u inozemstvu.«
Feliks podigne obrvu. »Je li mu to Rasputin rekao?«
»Sad je stvarno dosta«, uzvratih zauzdavši smijeh. »Mi smo dužni podržati
Srbiju. Jedan je čovjek ubio nadvojvodu i njegovu ženu, a njemačkom je caru to
bilo dovoljno da osudi cijelu naciju. Niki će uskoro mobilizirati naše snage. No
svejedno - zbog toga ne može izbiti veliki rat, kao što tvrde u novinama. Zar ćemo
odbaciti sve dosadašnje sporazume samo zbog jednog ubojstva, ma koliko strašno
ono bilo?«
»Nisam baš siguran da neće izbiti«, uzvratio je Feliks i time mi otkrio kako i
nije toliko bezbrižan koliko se čini. Raspršio je onaj moj tanahni mir. »Mislim da
zaista može doći do velikog rata. Njemački je car samo čekao takav povod.«
Sledila sam se sa šalicom u ruci. Nešto sam možda htjela reći, no tad je ušla
moja unuka pa je sve palo u drugi plan. Lijepo joj se lice ozarilo od sreće kad me
je poljubila u oba obraza. »Bako, kako mi je drago što Vas vidim. Nisam znala da
ćete doći tako rano.«
»Nije rano«, progunđala sam. »Zar se i vama moram unaprijed najaviti?«
»Nikad«, otpovrne Feliks, a Irina ode po čaj. Kad sam ga vidjela kako ju prati
pogledom, znala sam da je očaran njome, bez obzira na sklonosti kakve je možda
imao u prošlosti. Kako bi joj mogao odoljeti? Moja je unuka bila očaravajuća kao
i Nikijeva kći Tatjana. Obje su imale kose oči poput sfinginih. Irinina je tamna
kosa ošišana po posljednjoj modi blago uokvirivala njezino lice. Nekada bih se
zaprepastila što sam ih usred dana gotovo zatekla u postelji i što me Irina dočekuju
u čipkastome kućnom ogrtaču, kao da je još u spavaćoj sobi. Ipak, nisam bila u
šoku. To što se nisu zamarali pristojnošću učinilo mi se šarmantnim. Njih su
dvoje bili nalik na mazne mačke prepuštene užitku.
»No?« rekla sam kad je Irina sjela kraj Feliksa i sneno me pogledala. »Što
ćemo napraviti? Niki je zatražio da se vratimo što prije - dok ne zatvore granice.«
»Zar moramo?« Irina se razočarana lica okrenula Feliksu. »Sljedeći smo
tjedan planirali otići u Nicu, posjetiti mamu...« Uzdahnula je. »Zar je situacija
stvarno toliko ozbiljna?«
»Bojim se da jest, ljubavi.« Feliks ju pomiluje po ruci. »Ja ću te braniti.«
Ona napući usne kao što bi napravila svaka devetnaestogodišnja djevojka
udana za starijeg i naočitog muža. Ja pak nisam bila uvjerena u to što je rekao. On
ju je mogao zaštititi jer je bio bogat, no znala sam da Zenaidinin jedini sin
zasigurno neće služiti u vojsci.
»Baš glupo«, ona se potuži. »Ja ne želim otići.«
303
»Nitko od nas ne želi«, otpovrnula sam. I slagala. Ja sam željela otići iz

Engleske. Bila sam tu više od mjesec dana u posjetu Alix, a sad je
mojem strpljenju došao kraj. U palači Marlborough s nagluhom sam sestrom
baš svakoga dana morala sjediti uz čaj i kolačiće i sad, kad je nastupila nova kriza,
jedva sam čekala otići s tog neveselog otoka. No nadala sam se da ću se pridružiti
Feliksu i Irini kad budu krenuli u posjet Kseniji. »Tvoj ujak, car, kaže da se
moramo vratiti u Rusiju.«
»Ali kako?« upita Felix. »Sad nije pametno ploviti jer njemački brodovi
krstare morem.«
»Zašto ne bismo išli kopnom? Nismo još u ratu. Ja ću narediti da moj vlak
dođe po nas u Calais.«
»Budemo li se vraćali vlakom, morat ćemo proći kroz Berlin i Varšavu«, on
me podsjeti. »Kseniju trebamo obavijestiti o promjeni plana.«
»Kakva neprilika. Samo Nijemci mogu sve upropastiti.« Premda sam bila
razdražena, primijetih i da sam sve zabrinutija. Bila je sredina ljeta, a mi na
odmoru, razbacani po Europi. Ako izbije rat, i ako u Berlinu zatvore jedinu
željezničku prugu koja vodi do Sankt Peterburga, kako će se itko od nas vratiti
kući?
»Ja bih mogla poslati telegram princezi Cecelie u Prusku«, predloži Irina.
»Ona se za nas može zauzeti kod svojeg svekra. Ne mogu vjerovati da nam on ne
bi dopustio da prođemo. Pa nismo mi ubili nadvojvodu.«
»Naravno da nas njemački car neće odbiti«, uzvratih izbjegavajući Feliksov
podrugljivi pogled. Bilo je općepoznato da već godinama odbijam prolaziti kroz
Njemačku. »Napravi tako«, rekoh Irini. »Ja ću Kseniji poslati telegram da dođe u
Calais. Kad možete biti spremni?«
»Možemo i sutra, ako treba«, uzvrati Feliks.
Kimnula sam. »Poslat ću po vas svoju kočiju. Alix će biti nesretna.«
ʛ季
MOJA JE SESTRA bila više nego nesretna. Počela je plakati čim sam Sophie i Tanji
rekla da mi spakiraju kovčege. »Ali s nama ćeš biti na sigurnom.
Zašto sada kad rat samo što nije izbio moraš prijeći cijelu Europu? Ne
razumijem.«
»Moram.« Zauzdavši nestrpljivost, podigla sam glas da bi me ona mogla čuti.
»Niki me treba. I Crveni križ me treba. Moramo opremiti naše vojnike, a time se
neće baviti Aleksandra. Alix, molim te, prestani plakati jer ću početi i ja. Ako se
moram suočiti s njemačkim carem, ne mogu pred njega doći kao kakva uplakana
starica.«
304
Alix je zacviljela. Ona se, kao kraljica majka, uistinu trudila prilagoditi
ograničenjima koja joj je donijela nova titula. No bila je usamljena i uvijek je
htjela da ostanem duže no što sam mogla. Bila sam pomislila da bih ju mogla
pozvati u Francusku s nama, a potom u Hvidøre, u Dansku. No sada ništa od toga
nije bilo moguće.
»George misli da nije pametno to što vas Niki tjera da se vratite. Možeš ostati
ovdje koliko god treba, dok se ova situacija ne smiri.«
»Da, rekao mi je«, priklopih. Ona je naginjala glavu ne bi li me čula. »Ni on,
jednako kao ni moj sin, ne želi rat, ali mi ne možemo dopustiti da njemački car
određuje uvjete mira. Alix, ionako nam je teško. Nemojmo otežavati još više.
Uskoro ćemo se opet vidjeti. Moj me sin treba. Da si na mome mjestu, i ti bi
napravila isto.«
Iz Londona sam otišla na rubu živaca. Austrija je preko noći naredila
mobilizaciju, a Njemačka je Rusiji zbog podržavanja Srbije objavila rat. Dok sam
u Doveru čekala svoj vlak, na postaji je zavladao kaos. Morala sam čekati Feliksa
i Irinu kojih još nije bilo na vidiku iako sam na vrijeme po njih poslala svoju
kočiju. Prispjeli su tek kad sam se već ukrcala na brod što je plovio preko kanala.
Došli su zajedno sa svojim psima tužeći se kako su imali problema s prtljagom.
U Calaisu nas je čekao moj vlak, kao što je bilo dogovoreno. Ali tamo nije bila
Ksenija. Ona je poslala telegram da ćemo se naći u Berlinu. Irina me je uvjeravala
da se princeza Cecelie pristala založiti za nas, no onda je moja unuka shvatila da
joj se zagubila prtljaga. Feliks je ostavio upute kamo će ju proslijediti, a mi
smo nastavili dalje, pod upozorenjem da će Njemačka uskoro zatvoriti granice.
Krv mi je ključala u žilama. Morali smo putovati tri duga dana, no morali smo
se i redovito zaustavljati kako bi njemački vojnici mogli ući i pregledati vlak. Kad
smo stigli u Berlin, našli smo se opkoljeni na peronu željezničke postaje.
Iz vlaka nismo mogli izaći zbog razularene rulje. Naredila sam slugama da na
prozore vagona navuku zavjese, no grb na vratima otkrivao je putnike. Svjetina je
na nas počela bacati što god je mogla naći, zasipali su moj vagon blatom i
kamenjem te stali strugati boju i pozlatu sve dok nas nisu okružili vojnici s
bajunetama. Satima smo kao zatvorenici sjedili u zagušljivom vagonu i slušali
kako nas Nijemci psuju, a pokraj nogu nam dašću psi. Jedan iz gomile dobro je
naciljao i kamenom razbio prozor, na što se Irina od straha rasplakala. Na kraju
nam je ruski izaslanik u pratnji njemačkog ministra vanjskih poslova došao reći
da ne možemo nastaviti.
Zaboravila sam na pristojno ponašanje i prst uprla ministru u lice. »Kako se
usuđujete meni naređivati? Ja sam ruska carica udovica!«
»Da, i Vaša je zemlja objavila rat Njemačkoj...« počeo je.
»To je laž! Vi ste nama objavili rat. Zahtijevam da me istog časa primi
njemački car.«
305
»Njegovo Veličanstvo Vam ne može udovoljiti. Vaše se Veličanstvo može

vratiti u Englesku ili otići u Dansku, ali ne kroz Njemačku.«
»Ali ovdje se trebam naći s kćeri!« zavikala sam kad je lupnuo petama,
okrenuo se i otišao. Na to mi je prišao ruski izaslanik. »Ja ću pričekati Njezino
Carsko Visočanstvo. Vaše Veličanstvo mora otići. Sad odmah.«
»Sad?« U nevjerici sam se zagledala u njega.
Feliks ustane te Irini pruži ruku. »Mi ćemo Kseniju pričekati ovdje. Nećemo
otići bez nje.« On mi uputi srdačan smiješak. »Možda smo u ratu, možda se ne
možemo dogovoriti tko ga je komu objavio, ali njemački nas car ne može uhititi.«
Nisam željela otići bez njih, no Feliks je samo odmahnuo kad sam se
usprotivila. Ostavio je sa mnom pse, a Irinu uzeo za ruku i za ruskim izaslanikom
izašao van.
Dva sata kasnije moj je vlak krenuo iz Berlina. Čekala sam koliko god sam
mislila da smijem, ali Ksenija nije došla, za razliku od mnogih ruskih plemića koji
su bili prisiljeni skratiti odmor u Europi. Sve sam ih pustila u vlak jer nisam mogla
gledati kako se preplašeni sklanjaju pred pogrdama rulje. Okružena strancima, sa
psima pokraj nogu, cijelu sam noć putovala u Dansku. Nisam znala što je s mojom
kćeri, mojom unukom i njezinim mužem. Tek kad sam stigla, saznala sam da su
se u zadnji tren uspjeli ukrcati u posljednji, pretrpani vlak iz Berlina za
Kopenhagen. Irini je pozlilo od uzrujavanja, a Ksenija je bila bijesna jer je na
njemačkoj granici morala dugo čekati, a potom su joj iz sigurnosnih razloga
oduzeli kompletnu prtljagu.
»Možda je i bolje što smo ostali bez svojih kovčega«, primijetio je Feliks.
»Dok se Irina bude oporavljala, moći ću nesmetano kupovati.«
Odsjeli su u najskupljem kopenhaškom hotelu. Nakon što sam posjetila unuku
i uvjerila se kako ju najviše mori iscrpljenost - pretpostavila sam da je možda
trudna, što se kasnije pokazalo točnim - odlučila sam s Ksenijom nastaviti put i
vratiti se u Rusiju, a Feliksa i Irinu ostaviti u Danskoj. Moja je kći bila zabrinuta
za Sandra koji je s ljubavnicom bio u Cannesu i danima se nije javljao. Nisam bila
raspoložena za njezine žalopojke pa sam ju prekorila: »Valjda se zna sam vratiti
kući. Ionako mu dopuštaš činiti što ga je volja.«
Ksenija više nije ni zucnula, samo je zamišljeno šutjela dok smo se iz Danske
vozili prema Finskoj. Ondje su nas svečano dočekali jer su iz novina saznali za
naše nevolje u Berlinu.
»Pedeset sam godina morala skrivati svoje osjećaje, no sada, s velikim
zadovoljstvom, mogu napokon reći da prezirem Nijemce«, priopćila
sam novinarima. Moju su izjavu objavili u svim izdanjima. Nadala sam se da će
ju pročitati i njemački car.
No to što sam ja izjavila, više i nije bilo važno. Mađarska se već udružila s
Austrijom. Njemačka je objavila rat Francuskoj i napala Flandriju. Dok smo stigli
306
u Sankt Peterburg, i Velika je Britanija ušla u sukob. Feliks je imao pravo. Izbio
je veliki rat.
Ubojstvo jednog nadvojvode svima nam je donijelo prokletstvo.
307
308
TRIDESET I DEVETO POGLAVLJE
S ankt Peterburg gorio je od rodoljubnog zanosa, što me se i nije naročito

dojmilo. Svjedočila sam ja sličnu raspoloženju u vrijeme drugih sukoba i
znala da se sve može učas preokrenuti. Moj nećak, kralj George V., žurno je
Nikiju slao telegrame upozoravajući ga da je njemački car nasilnom
mobilizacijom stvorio moćne snage za koje nitko od nas nije spreman -
ponajmanje Rusija u kojoj izvan gradova nije bilo ni struje, pa su ljudi radili pod
svjetlom svijeća i živjeli u neznanju, nesvjesni novih užasa koji će uskoro poharati
Europu.
Niki me je, nakon uporna nagovaranja, poslušao te Sašina prvog rođaka,
velikog kneza Nikolaja, kojeg su u obitelji zvali Nikolaša, imenovao vrhovnim
zapovjednikom vojnih snaga. Premda je imao pedeset i sedam godina i bio časnik,
Nikolaša dotad nije predvodio vojsku na bojištu pa je strateško planiranje bilo
povjereno našim generalima. Nikija sam upozorila da ih on, kao car, mora
imenovati jer bi mu rat, zbog svoje nepredvidljivosti, mogao još više narušiti
ugled koji je ionako opao nakon katastrofalnog poraza u sukobu s Japanom.
Moj je djever, pedesetčetverogodišnji veliki knez Pavao, čiju je djecu
podizala Ella, jer je on zbog neodobrena morganatskog braka zadnjih dvanaest
godina proveo u izgnanstvu, molio Nikija da mu oprosti i dodijeli mjesto u vojsci.
I ja sam se bila založila da mu se dopusti povratak. Svoj je naslov ponovno dobio
kad ga je Niki imenovao zapovjednikom Prve jedinice Carske straže. Zdušno sam
se bila zauzela i za Mišu pa mu je Niki dopustio da se vrati iz Engleske nakon
čega je postao generalom u novooformljenoj Kavkaskoj konjici. U znak
pomirenja, Niki je Mišinu četverogodišnjem sinu dodijelio naslov grofa Brasova.
Tada se i Natalija počela nazivati groficom Brasovom, iako nije bila priznata kao
Mišina supruga. Miša je nju i sina doveo u grad gdje se Natalija posvetila
svojim dužnostima i otvorila dvije bolnice. Otišla sam ih obići čim sam za
njih čula. Kad sam iznad vrata, tamo gdje je trebao biti Natalijin portret, vidjela
prazno mjesto, tiho sam se nasmijala. Bili su ga maknuli kako se ja ne bih
uvrijedila.
No za takve nebitne stvari više nisam imala strpljenja. Svi smo se morali
uključiti. Njemačka nam je postala najveća prijetnja; uspjela je podijeliti nacije i
obitelji, uključujući i moju. Budući da je s osiromašenim mužem živjela u Austriji,
moja je sestra Thyra morala stati na njemačku stranu, dok je moj nećak u Danskoj,
309
unatoč tomu što se držao neopredijeljenim, potajice podržavao sile Antante. On

je na moju plažu u Hvidøreu postavio top za obranu.
No kad sam rekla da svi moraju sudjelovati, nisam mislila na Aleksandru, za
koju sam bila sigurna da će se povući. Ona je po rođenju njemačka princeza i na
nju javno mnijenje nije imalo nikakva utjecaja. Kad se u gradu podigao val mržnje
prema Prusima, u Peterburgu su porazbijali izloge njemačkih trgovina i zatražili
da se grad preimenuje u Petrograd kako bi se izbacilo ono njemačko burg.
Zato sam ostala u čudu kad mi je Niki rekao da su Aleksandra, Olga i Tatjana,
slijedeći moj primjer, prošle obuku za bolničarke te da je Aleksandra u
Katarininoj palači otvorila bolnički odjel koji će ona nadzirati. Premda sam bila
iznenađena, to je bilo za pohvalu. Moj je raspored bio do kraja popunjen
obvezama u Crvenom križu, osim toga, bila sam u dobi kad više nisam mogla
raditi u bolničkim odjelima. Taj su zadatak u Zimskom dvorcu preuzele Ksenija i
Olga, a ja sam se prihvatila organiziranja dobrotvornih večera na kojima smo
prikupljali sredstva te na bojište slali medicinske potrepštine. Obratila sam se
svima koje sam poznavala. I Miechen je otvorila svoju palaču i organizirala
dobrotvornu gala večer. U njezine čuvene kristalne zdjele, u kojima ih je nekoć
čekalo drago kamenje, uzvanici su ubacivali rublje za pomoć našim snagama.
Jedino me je rad spašavao od prepuštanja strahu. Od revolucije 1905. jedva
smo se oporavili, a Duma se nije pokazala uspješnom. Ljudi su u ratu postali
zvijeri. Svakog bih dana užasnuto pomislila da ćemo se, pobijede li Nijemci,
okomiti jedni na druge, kao Zenaidini vukovi. I premda nisam posustajala u radu,
čak ni ja nisam mogla spriječiti okorjelu korupciju u birokratskim redovima.
Beskrupulozni su ministri bez ikakve grižnje savjesti potkradali fondove i naše
vojnike slali na bojište bež osnovne opreme. Nikolaši sam morala poslati telegram
zahtijevajući da on osobno odobri prolaz konvoja Crvenog križa jer su ih prije
toga bili proglasili neovlaštenima i vratili u Sankt Peterburg u vrijeme kad je
situacija svakoga sata bivala sve gora.
Kraj 1914. Rusiju je pokosio tugom. Redale su se bitke nepojmljivih razmjera
donoseći nam žalost. Popisi žrtava bili su toliko dugački da su ih novine
objavljivale u posebnim izdanjima. S bojišnica su ranjene vojnike tjednima
prevozili vagonima za stoku, u kojima su ležali u prnjama i gnojnim ranama,
zaraženi ušima, bolesni od dizenterije i stravičnih amputacija izvedenih na terenu.
Sve su bolnice bile pretrpane, a sve su slobodne palače - kojih je ostalo malo -
pretvorene u bolnice. Tamo su dame, koje prije ne bi same ni zakopčale gumb,
radile u groznim uvjetima - sve dok se ne bi onesvijestile od krikova umirućih ili
smrada gangrene.
Njemačka je bila nesmiljena, nadirala je kroz blato i krv u rovovima i haračila
novim, čudovišnim oružjem: bojnim otrovima i artiljerijom. Počela sam
razmišljati da bi nam bolje bilo potpisati ikakav mirovni sporazum nego tako
jezivo gubiti živote - toliki su umirali za nešto što je malo tko razumio. Mislila
310
sam kako ne postoji ništa gore od osvetničkog rata, no tada još nisam znala što
nas čeka.
ʛ季
»MISLITE LI ovdje zauvijek ostati?« upitala me je Miechen čim je bijesna stigla

vlakom u Kijev. S Olgom sam bila otišla u grad na jugu ukrajinske pokrajine kako
bismo ondje otvorile bolnicu za prihvat ranjenika. Nakon što se u proljeće odvio
cijeli niz strahovitih bitaka, Njemačka je porazila Poljsku, a naše su snage bile
desetkovane. Oni koji su uspjeli preživjeti i nekako se vratiti kući, bili su
izgladnjeli, teško ranjeni, s ozeblinama, u poderanoj odjeći. Za njima su nahrupile
poljske izbjeglice noseći sa sobom ono što su uspjeli spasiti.
»Pa Vi znate da sam došla ovamo kako bih pomogla Olgi«, uzvratila sam
Miechen vodeći ju u salon kijevske palače Marijinski na katu. Odaja je bila puna
pokućstva što su ga donijeli iz prizemlja u kojem je sad bilo prihvatilište. »Nismo
imali kamo smjestiti ranjenike. Sve su gradske bolnice pretrpane. Kako je Kijev
bliži bojišnici, Olga je mislila da ovdje trebamo otvoriti prihvatilište za ranjenike
i centar za izbjeglice. Zar joj mogu što zamjeriti? Ona je neumorna - obučava
osoblje, a kao bolničarka provede šesnaest sati na nogama.«
Gledala sam kako Miechen ispitivački promatra stolce, stolove, slike i kipove
prekrivene plahtama poput kakvih zaboravljenih umjetnina. Nisam joj rekla da je
ljubavnik moje najmlađe kćeri, pukovnik Kulikovski, u Poljskoj ranjen u glavu,
što je bio jedan od razloga zašto je Olga odlučila ostati u Kijevu.
»Moram pohvaliti Olgu na njezinu zalaganju«, primijetila je Miechen, »ali,
Minnie, čini mi se da ovdje jednoj carici udovici ne može biti udobno.«
»Budite sigurni da je našim vojnicima i te kako neudobnije«, uzvratila sam.
Sophie sam mahnula da nam donese čaj. Miechen sam ipak odlučila primiti prema
običaju kakav je ona očekivala. »Niste trebali prelaziti toliki put. Ja sam dobro -
koliko, s obzirom na okolnosti, mogu biti.«
»Nisam ja došla vidjeti jeste li dobro. Došla sam Vam reći da je onaj njezin
mistik krajnje opasan.« Prije no što sam uspjela išta uzvratiti, ona nastavi: »On ju
savjetuje. On joj govori koje ministre treba podržati, a koje smijeniti. U Dumi su,
usred zasjedanja, počeli protestirati, tražili su da se nju pošalje u samostan. Grad
je u kaosu - svega nedostaje. Kao što zacijelo znate, naša je vojska tako slabo
opremljena da ne bi mogla zadržati ni čopor pasa, a kamoli njemačku vojsku. Uza
sve to, ona njemačkim ratnim zarobljenicima šalje molitvenike, a preporuke
svojega mistika prenosi Nikiju. Od nje se u Stavki36 više ne može doprijeti do cara.
Posvuda se priča da sad Rasputin vlada Rusijom, da će Niki otpustiti Nikolašu i
36
Stavka (rus.) - stožer.
311
preuzeti mjesto vrhovnog zapovjednika, dok će Aleksandra nadgledati državničke

poslove.«
Nisam prozborila ni riječ kad je Sophie donijela čaj, poslužila nas i povukla
se.
Miechen je zurila u mene. »Hoćete li išta reći? Ili još bolje, išta poduzeti?«
»Što biste da napravim?« Uzvratila sam joj pogled. »Ona nam je već jasno
dala do znanja kako ne dopušta nikakvo uplitanje kad je riječ o mistiku. Mi smo
u ratu. Gine tisuće Rusa, ne mogu se još i protiv nje boriti. «
»Ginut će ih još više ako nešto ne napravite. Nju svi mrze. Zovu ju Nemka,
njemačka doušnica, govore da je taj prljavac njezin ljubavnik. Može ona skrivati
da je o njemu ovisna, ali ja znam istinu.« Uzmaknula sam, a ona nastavi: »Dječak
je bolestan. Ima li poremećaj krvarenja?«
Pokušala sam se suspregnuti, no morala sam se obazreti preko ramena i
pogledati u odškrinuta vrata kroz koja je izašla Sophie. Drugi su sluge prolazili
hodnicima - posvuda je bilo ušiju koje su nas mogle čuti.
»Minnie.« Dozvao me je Miechenin strogi glas, vratila sam pogled na nju.
»Odgovorite mi.«
Progutala sam. Riječi priznanja zapele su mi u grlu, no i to što joj nisam
odgovorila, bilo je dovoljno.
»Tako sam i mislila.« Miechen u šalicu ubaci previše šećera, kao i obično.
Zapitala sam se zašto ne zagrize kockicu, kao što to seljaci rade, i ne otpija čaj
kroz nju. »Ona misli da joj njezin čudotvorac može iscijeliti dijete pa ga zato
brani, no ona će tako upropastiti Rusiju. Vi se morate umiješati. Nitko osim Vas
ne može urazumiti Nikija.«
»Niki mi je obećao da neće preuzeti zapovjedništvo vojske. On je na to mjesto
postavio Nikolašu i neće...«
»Nikolaša gubi rat. Mi ga gubimo. Nijemci nad Londonom lete cepelinima,
zasipaju ga bombama. Ona vjeruje da se Niki mora nametnuti kao vrhovni
zapovjednik jer joj je tako kazao Rasputin. Moj mi je Kiril dojavio da Vaš sin
namjerava Nikolašu razriješiti dužnosti čim se vrati u grad i izvrši smotru nove
Konjaničke garde, iako ne znam što on to ima pregledavati. Zar će u bitku poslati
konje bez konjanika? Mi više nemamo koga unovačiti. Vi to najbolje znate. Gdje
god ste mogli, otvorili ste prihvatilište. Ako ovako nastavimo, do Bogojavljenja
ćemo početi operirati na blagovaonskim stolovima.«
Podigla sam šalicu, no jedva sam ju držala od uzrujanosti.
Miechen suosjećajno zacokće. »Razumijem da ste u nezgodnoj situaciji. On
nije samo naš car, on je i Vaš sin. On ju je izabrao, iako ste znali da nije prikladna.
Kako ćete se sad okomiti na nju kad znate da ima bolesnog sina i kad, kao majka,
znate koliko pati? No moramo ju zaustaviti. Sad nije vrijeme za njezina umišljanja
o vlastitoj veličini. Ona se ne smije petljati u naše poslove, a njezine se sklonosti
prema misticizmu moramo riješiti.«
312
»Riješiti?« Osjetih da me stišće u prsima kao da su u škripcu.

Miechen slegne ramenima. »Može ona u to vjerovati, ali Rasputin nije Božji
čovjek. On je smrtan, kao i mi. Sad je riječ o našem opstanku. Ako joj Niki dopusti
da ona nadgleda vladu dok ju Rasputin savjetuje, onda je samo pitanje vremena
kad će izbiti nova revolucija.«
»Mi to ne smijemo«, preneraženo uzvratih. »Mi smo Romanovi. Mi ne
dopuštamo ubojstva.«
Ona se zacereka. »Otkad to? Romanovi su stoljećima uklanjali svoje
protivnike, a među njima i svoje najbliže. Zar mislite da bi Petar ili Katarina
Velika dopustili da im divlji seljak govori što će učiniti? Taj bi već odavno bio
mrtav.«
Tako sam ju naglo uhvatila za ruku da sam srušila njezinu šalicu. »Ne«,
šapnuh. »Ne smijete ni pomišljati na takav zločin.«
Ona spusti pogled na naše ruke zalivene čajem. »Ne morate se Vi za mene
brinuti. Hoćete li razgovarati s Nikijem?«
»Hoću«, uzvratih. »Vratit ću se u Sankt Peterburg da pregledam izvještaje. I
učinit ću sve što je u mojoj moći da on ne preuzme zapovjedništvo vojske, no Vi
ovo više ne smijete spominjati. Nauditi Rasputinu značilo bi nesreću za nas. Vi
nemate pojma što je ona u stanju učiniti. On joj je prorekao da će propasti cijela
dinastija ako ga netko samo pokuša ozlijediti. To je Aleksandra rekla Nikiju i ona
u to čvrsto vjeruje.«
»Naravno. Vrlo je pametno smislio kako se zaštititi.« Miechen si nalije još
čaja. »Kao što rekoh, on je samo čovjek. Kad ih već umire na tisuće, što će značiti
ako umre još jedan?«
CRVENA VIŠE NIJE BILA boja Rusije. Sad smo zavijeni u crno, u boju rata i
raskomadanih tijela što su razasuta ležala širom Europe. Na peterburškim su
ulicama svi oko ruke nosili crnu vrpcu, crne su zastave visjele ponad ulaznih vrata,
balkona i izloga, crne su zastavice lepršale oko uličnih svjetiljaka, crna je bila i
rijeka kao da po njoj pluta nafta. Grad je zamukao od žalosti, povlačio se u sebe
poput ranjene životinje. Pa ipak, unatoč nevjerici, časnike u odorama viđala sam
u restoranima ili na avenijama u šetnji s njihovim družicama - muškarci koji su
trebali biti na bojištu iz nekog su neznanog razloga, kao da je sve u najboljem
redu, dobili dopusnice da se vrate u grad.
Pred Zimskim dvorcem Niki je vršio smotru naših jedinica - novi su vojnici
trebali biti poslani na Karpate. U plavoj odori, s epoletama obrubljenima zlatnim
resicama, jahao je na konju pred postrojenim ljudima, a za njim Aleksej, u istoj
takvoj odori, na svojemu dresiranom poniju. Niki se držao strogo, nije ohrabrivao
313
svoje ljude. On je bio car, a oni njegovi podanici koji moraju slušati svojega
Batjušku. U sumornu se ozračju, u pratnji sina, hladno suočio s ljudima koje je
bio voljan žrtvovati.
Pozvala sam ga na ručak u palaču Aničkov. Bilo je prošlo već nekoliko
mjeseci otkako sam ga zadnji put vidjela. Nadala sam se da će doći sam, kao i
prije, no s njim su, u znak potpore, došli Aleksandra i djeca. Jelo je bilo posluženo
vani, na terasi. Pričekala sam da djevojke i Aleksej odu šetnju pod nadzorom
svojih djadki, da mogu započeti razgovor.
»Čula sam da Nikolašu kanite razriješiti dužnosti?«
Niki nije ništa odgovorio, samo je pušio sjetno zagledan u daljinu. No
primijetila sam da se Aleksandrino lice napregnulo. Ona nije izgledala dobro. To
što je radila na odjelu u Katarininoj palači bilo je za svaku pohvalu. No ona je,
kao i uvijek, pretjerala pa ju je na koncu uhvatio lumbago zbog čega je tjedne
morala provesti u krevetu. Bila sam preneražena koliko se udebljala. Izgledala je
kao da je sva natečena.
»Je li to istina?« upitala sam i mahnula slugama da uđu te ostave tanjure i
pribor na stolu. Nisam željela da nam išta ometa prepirku. Jer već sam znala da će
do nje doći. To mi je potvrdila Aleksandrina stisnuta čeljust.
»Dosad nije dobio ni jednu bitku«, ona najednom reče. »Dopustio je da padne
Poljska. Zar biste željeli da i nas odvede u poraz? On jest Romanov, ali nije za
vrhovnog zapovjednika. Treba nam netko drugi ako mislimo pobijediti.«
»Taj netko drugi je Niki, pretpostavljam?«
Moj je sin šutio. Ugasio je cigaretu u pepeljari i pripalio novu. Na oštrom sam
mu svjetlu vidjela mrežu bora oko očiju i usne usađene u bradu, stanjene u
nakrivljenu crtu. I Niki je bio ostario, ali za razliku od nje, on je bio odveć mršav
pa mu je odora na ramenima stajala kao na vješalici.
»A tko drugi?« Aleksandra uzdigne bradu. »Car mora služiti svojim
primjerom.«
Miechen me je već bila upozorila, no nije mi bilo svejedno čuti to iz usta moje
snahe. Morala sam ostati mirna. Nisam joj smjela pokazati kolika mržnja u meni
vrije niti ju izgrditi zato što je, kao i uvijek, slijepa kad je riječ o Rusiji.
»Ako smo u tako nepovoljnu položaju, onda on nipošto ne smije preuzeti
zapovjedništvo vojske. Za bilo kakav neuspjeh, krivit će njega. Mislim da bi
mudrije bilo ostaviti Nikolašu na odgovornu mjestu i dopustiti drugim generalima
da ga savjetuju jer njega, bez obzira na poraze, naša vojska poštuje.«
Na ovo je Niki ipak reagirao. Uputio mi je uvrijeđen pogled. »A ja ću biti
kukavica što se krije u pozadini dok moji vojnici ginu za mene?«
»Za nas«, naglasih. »Za Rusiju. Niste Vi počeli ovaj rat. Niste Vi...«
»Dosta«, prekinuo me je prigušenim glasom. »Nikolaša će izgubiti pola
Carstva.«
314
»Ako ga smijenite, mogli biste izgubiti cijelo.«

Aleksandra dohvati štap kao da će ustati. »Kasno je. Mi se moramo vratiti...«
»Vi ćete ostati.« Premda nisam podigla glas, ona se ukipila kao da sam
dreknula na nju. »Vi očito o svemu ovome imate mišljenje i ja sam ga voljna čuti.
Ali želim čuti razborite riječi, ne nekakve fantazije. Želim čuti pouzdane
informacije, ne mahnitanja tog mistika kojeg, protivno mojem savjetu, držite za
savjetnika.« Onda sam ju razbjesnila riječima: »Meni Rasputin ne znači ništa.«
»Vidite li?« Ona se okrene prema Nikiju. »Vidite kako ona sa mnom
razgovara? Kako me omalovažava?«
»Nije istina«, uzvratila sam preduhitrivši Nikija. »Ja ne omalovažavam Vas.
Ali za ovo što dopuštate, više nema razumna objašnjenja. Miechen zna«, dodala
sam, na što se Aleksandra trznula. »Ona mi je rekla. Koliko će proći prije no što
doznaju i drugi?« Nastavila sam kad je ponovno sjela, sleđena od bijesa. »Vijesti
kako je carević bolestan neće nam ići na ruku. Možda bi i išle, u početku. No kad
se i ovdje zarati, to će se opet protumačiti kao znak da nismo sposobni vladati.
Narod bi se mogao okrenuti protiv nas.«
»Ne želim ovo slušati«, Aleksandra počne oštrim tonom. »Vi ste ga htjeli
prognati otkako ste čuli za njega, ali Vi ne znate ništa. Ništa. Prošlog je mjeseca,
kad smo išli u Nikijevu vojnu bazu u Mogilevu, Alekseju udarila krv na nos.
Počelo je još u vlaku, a dok smo stigli u bazu, on se bio onesvijestio. Nismo mogli
zaustaviti krv...« Glas joj je zapeo u grlu, one spremne suze već su joj navirale na
oči. »Mislili smo da će umrijeti. Ali naš je prijatelj došao čim sam ga pozvala i
krvarenje je stalo. Želite li ga i dalje osuđivati sad kad znate kroza što prolazimo?
Želite li nam uskratiti jedinu utjehu koju imamo na ovom nesretnom svijetu?«
Spustila sam pogled. Ne smijem dopustiti da me uvuče u svoju igru, pomislih.
To je njezina provjerena taktika - zaskočiti me pričom o smrtnoj opasnosti, za
koju ja nisam znala, i natjerati me da priznam kako ima pravo. Rasputin nam je
jedina nada jer smo mi nemoćne žrtve sudbine.
»Žao mi je što to čujem«, naposljetku uzvratih, »ali on se petlja u državničke
poslove. On Vas savjetuje, što Dumu dovodi do bijesa. A ja, ni uz najbolju volju,
ne mogu razumjeti što jedan sibirski seljak zna o upravljanju Carstvom?«
Aleksandra ovije prste oko vrha štapa. »On ne želi vlast. On nam samo želi
prenijeti Božju istinu. On nas je savjetovao protiv ovog rata. On vjeruje da nam
jedino car može donijeti mir ako preuzme vrhovno zapovjedništvo. I Niki u to
vjeruje.«
Pljusnula mi je te riječi u lice, na što sam pogledala u sina. »Je li to istina?
Hoćete li poslušati čovjeka nad kojim se zgraža cijela Rusija?«
Niki ustane i s rukava otrese pepeo cigarete. »Mama, ovaj razgovor trebamo
nastaviti nasamo. Djeca se mogu vratiti svakoga časa.« Prije no što se Aleksandra
usprotivila, on podigne ruku. »Sunčice, molim Vas, pričekajte ih. Doći ću za
tren.«
315
Kad je pošao prema palači, lice mu se skamenilo. Odgurnula sam stolac ne

bih li krenula za njim, na što ona zasikće: »Vi ga uvijek poklopite. On zbog Vas
misli da je nesposoban i da ne može sam donijeti odluku. Ali on je naš car. On se
sad mora dokazati.«
Samo sam ju prijekorno pogledala i okrenula se. Nisam joj se udostojala
uzvratiti na takav ispad. Nije više bila vrijedna ni zadnjeg trunka suosjećanja što
sam ga imala za nju.
Čim sam zakoračila u salon, Niki reče: »O ovome više nema razgovora. Ja ću
preuzeti zapovjedništvo vojske. Nikolaša je dokazao da nije zavrijedio to mjesto.«
»Ne smijete.« Stala sam na vratima kao ukopana. Kad sam čula njegov hladni
glas, znala sam da je već bio odlučio, prije no što je došao u Sankt Peterburg. Da
ja nisam to spomenula, ne bi me bio ni obavijestio. Nekako sam, u sveopćem
kaosu, izgubila njegovo povjerenje. »Napravili biste užasnu grešku. Mi gubimo
ovaj rat. Za to će kriviti Vas.« Natjerala sam se zakoračiti k njemu. »Prvo se
konzultirajte s Dumom. Neka Vas oni savjetuju.«
On nije svrnuo pogled. »Njihovih mi je savjeta dosta. Dumu ću raspustiti. Oni
ne čine ništa drugo doli umanjuju moja prava. Guraju me u kut kako bi me mogli
nadglasati. Kad je Rusija u opasnosti, moja je dužnost voditi ju. I ja to više neću
izbjegavati.«
»Ali Vi ništa ne izbjegavate time što dopuštate da Vas vode iskusni ljudi!«
uzviknula sam, premda sam pokušala zatomiti strepnju. »Tako radi i Vaš rođak
George u Engleskoj, pa čak i njemački car! Oni se oslanjaju na sposobne
savjetnike, ne na svoje žene i prijatelje. To je nešto što jedan vladar mora činiti.«
On povuče dim pa otpuhne. »Ja moram činiti ono što mi nalaže moja savjest.
Sunčica s time nema ništa. Mama, molim Vas, nemojte ustrajavati. To je već
gotovo.«
»Gotovo? Kako mislite da je gotovo?«
»Nikolaša je razriješen dužnosti. Sljedećeg ću tjedna u Mogilevu preuzeti
zapovjedništvo vojske.«
Nije mi ništa objasnio, nije mi ni pokušao pomoći da shvatim. Gledao me je
tako neproničnim izrazom lica da mi se činilo da stojim pred strancem.
»A Aleksandra?« nekako sam protisnula. »Hoće li ona zadržati Rasputina kao
svojeg savjetnika i otpuštati ljude kako joj se prohtije, bez ičijeg nadzora?«
»Ona nam želi samo najbolje. A Vi joj ne vjerujete iako biste trebali. Tako je
bilo otpočetka.«
Gledala sam ga u nevjerici. Nisam se uspjela suzdržati, već priklopih: »Vi ste
uistinu budala ako u to vjerujete. Ona jedino sebi želi najbolje. Taj će nas Rasputin
upropastiti zbog nje. Želite da Vas doživljavaju kao cara? Onda se tako i
ponašajte. Protjerajte mistika, zauzdajte suprugu. U protivnom ćete zaista biti
stjerani u kut.«
316
Nije se ni pomaknuo, no vidjela sam da mu se oči žare i da mu se mršavo

tijelo napregnulo pod odorom. »Takve mi stvari ne smijete govoriti. To nije
dostojno ni mene ni Vas.«
»Ne«, uzvratih. »Nedostojno je ovako nastaviti. Predugo sam Vas štitila od
istine. Sad ju morate čuti. Proglasiti sebe vrhovnim zapovjednikom najgora je
greška koju možete učiniti. Vi o vođenju rata ne znate ništa.«
»Ne zna ni Nikolaša. Ali za razliku od njega, ja mogu naučiti.« On svrne
pogled na terasu odakle je dopirao smijeh. Djeca su se već vraćala.
Tad u sobu utrči Anastazija rumenih obraza. Osjetivši napetost između nas,
na tren je zastala, a onda dobacila: »Aleksej je upao u Amamino jezero.«
Niki poleti van. Kad sam se okrenula za njim, Anastazija plaho doda: »Samo
je smočio hlače. Jezero nije duboko.«
»Znam.« Natjerala sam se nasmiješiti. »Jezero uopće nije duboko.«
Vani se Aleksandra uzvrtjela oko Alekseja koji se činio posramljenim. Olga,
Tatjana i Marija zdvojno su stiskale suncobrane dok im je majka, tapkajući
ubrusom Aleksejeve hlače, držala bukvicu. »Vi ste ga trebale čuvati! Gdje je bio
Derevenko? Kako ste mogle dopustiti da se ovo dogodi?«
»Pas je kriv.« Aleksej pokaže na koker-španijela. »Uzica mi se zapetljala oko
nogu. Ali samo sam ugazio u jezero. Nisam se udario. Vidite?« Pokušao je
zadignuti mokru nogavicu, no Aleksandra je već mahala kćerima i pokunjenim
djadkama da idu.
»Pokupite naše stvari«, dobacila je. »On će se prehladiti. Moramo ga odmah
odvesti u Zimski dvorac.«
»Ovdje imam ručnike i kućni ogrtač«, napomenuh. »Može se ugrijati u toploj
vodi u kadi.«
Nije se ni osvrnula na to što sam rekla, već je usana razvučenih u tanku crtu
povela djevojke. Uskoro su sa stražarima i psima izašli kroz dvorišna vrata gdje
su ih čekali automobili - novina koju je Niki uveo u Rusiju, premda ju je smatrao
vrlo nesigurnim prijevoznim sredstvom.
Na odlasku me je poljubio u obraz. Nisam imala vremena moliti ga niti bi on
to dopustio. Kad su krenuli prema Zimskom dvorcu, morala sam zatomiti krik
očaja jer sam najednom shvatila da je Aleksandra imala pravo: svi smo mi bili
nemoćne žrtve sudbine.
Ali njezine sudbine. Sudbine koju nam je ona nakanila nametnuti.
317
ČETRDESETO POGLAVLJE
N akon što sam nekolicinu sluga zadužila da održavaju palaču Aničkov, vratila
sam se u Kijev. Trebala me je Olga, a ja sam trebala nečim ispuniti vrijeme.
U gradu su se i dalje održavale večere, koncerti i kazališne predstave, društvo je
nastavilo jesti, piti i plesati kao da je rat tek kakva neugodnost, no ja za to više
nisam imala volje. Miechen sam poslala kratko pismo obavijestivši ju da odlazim.
Nisam ju mogla pogledati u oči i priznati da sam podbacila jer moj sin niti traži
niti sluša moje savjete.
U Kijevu sam se posvetila prihvatilištu i centru za izbjeglice kamo sam
odnijela deke, odjeću i druge potrepštine iz svoje palače. Uskoro sam od Miechen
dobila pismo: to što je Niki odgodio zasjedanje Dume i javno objavio da je
preuzeo zapovjedništvo vojske, konačno je prodrmalo društvo. Sad je bilo
izbačeno iz svijeta neznanja u kojem je živjelo.
Gigogne je posve zavladala. Kad su u Dumi čuli za odgađanje zasjedanja,
viši je član protiv nje i R. održao dug govor te ih okrivio za naše poraze. Ella je
izašla iz samostana ne bi li razgovarala s G. Ova joj je pokazala vrata. G. protiv
R. ne želi čuti ni riječ.
Pismo sam spalila. Ako Aleksandru njezina sestra, istinska Božja sljedbenica,
nije mogla nagovoriti da se riješi Rasputina, onda tu zaista nitko od nas nije mogao
ništa.
Rat je nastavio potresati svijet, donosio nam je noćne more, a odnosio živote.
Mjesec studeni 1916. godine obilježili su moj šezdeset i deveti rođendan i
pedeseta obljetnica mojeg dolaska u Rusiju. Nisam bila raspoložena za proslave,
no obitelj se, na Nikijev poziv, okupila u Kijevu. Niki je došao s Aleksejem i
uručio mi orden časti na kojem je broj 50 bio izrađen od dijamanata. Miechen mi
je poklonila dragocjenu ikonu na koju su se bili potpisali svi veliki knezovi i
kneginje. Zajedno smo otišli na koncert, a sljedećeg dana na ručak. Niki je,
premda vidno umoran, razgovarao sa svima prisutnima. Došao je i Miša. Bila sam
sretna što su uza me moji sinovi i što nema Aleksandre koja bi nam pokvarila
druženje. No raspoloženje je ipak splasnuo kad je Miša zatražio od Nikija da ga
premjesti na administrativno mjesto u Mogilev. Nakon što je časno služio u svojoj
jedinici, Miša se razbolio od difterije. Kasnije se oporavio, no onda je dobio čir
na želudcu, čemu je pridonijela i loša prehrana u vojnoj bazi. Natalija ga je
preklinjala da se više ne izlaže opasnosti. Za Mišu se založio i moj zet Sandro koji
je tad služio u Carskim zračnim snagama u Kijevu.
318
Ostala sam u čudu kad se Niki namrštio. Znala sam da Aleksandra Miši nije
oprostila morganatski brak, kao ni mogućnost da naslijedi prijestolje. Za nju, on
je predstavljao prijetnju. No pogodilo me je vidjeti Mišino razočarano lice kad mu
je Niki, zaobilazeći odgovor, uzvratio da će »o premještaju razmisliti poslije«.
Miechen nije bila od onih koje se mogu zauzdati pa je ljutito prasnula: »Zar biste
žrtvovali vlastita brata samo zato da udovoljite luđakinji kojom ste se oženili?«
Kad ju je Niki bijesno pogledao, umalo je nastala velika svađa.
Prije no što je otišao, Nikija sam ponovno saletjela: »Molim Vas, premjestite
Mišu u Mogilev. Sad kad je bolestan, on će Vam tamo biti od veće pomoći. I
vratite zapovjedništvo Nikolaši. Napravite to sada, poradi Rusije.«
»Ne mogu«, samo je odsjekao i krenuo na vlak sa sinom. Aleksej mi je
dotrčao i zagrlio me u zadnji tren. U dvanaestoj je godini izrastao u visokog i
mršavog dječaka, nalik na svojeg oca. Premda ga je noga često boljela, pa je
morao stavljati onu odurnu protezu, nije dopuštao da ga ona sputava. »Ne brinite
se, bako«, rekao je. »Ja ću nagovoriti tatu da premjesti strica.«
Ni on nije uspio, no Niki je, možda iz grizodušja, nenadano odobrio Olgin
dugo iščekivani razvod. Zapravo je brak bio službeno poništen jer je Olga tvrdila
da nikad nije bio konzumiran. Kad se konačno oslobodila muža, moja se kći
vratila u Kijev i tiho udala za svojega pukovnika. Ja sam se premišljala trebam li
prisustvovati obredu ili ne - mislila sam da će neki to opet protumačiti kao moje
odobravanje morganatskih brakova. No kad je Miša došao iz vojne baze kako bi
Olgu odveo do oltara, rekao je: »Ona Vam je kći. Zar možete ne doći?«
Pristala sam, no zahtijevala sam da sve ostane u uskom obiteljskom krugu. Na
koncu se nisam ni trebala brinuti. U ratu su se gubili životi pa je malo koga
zanimalo to što se Olga ponovno udala.
U Kijevu je zimi bilo manje snijega, ali zato je studen bila jača. Do Božića
nam je ponestalo goriva za peći. Na koncu smo se grijali na kerozinske svjetiljke
iz kojih se dimilo i žeravnike u bolnici. No vojnici su i dalje umirali. Kad smo
ostali bez svega, Olga je isparala vlastite plahte ne bi li od njih napravila zavoje.
»Moramo se vratiti u Gatčinu«, rekla sam joj kad me je došla vidjeti. Bila je
mrtva umorna, u bolničkoj odori poprskanoj krvlju. »Moje je imanje bolje
opremljeno. Tamo barem nećemo umrijeti od zime.«
Olga je s glave skinula umrljanu kapu. »Mi smo u ratu«, uzvratila je i
podsjetila me kako uvijek podcjenjujem njezinu snagu. »Ranjenike odavde ne
možemo micati, bolničarke su pod mojim nadzorom. Ako morate ići u Gatčinu,
Vi pođite. Ja neću.«
Nisam ju htjela ostaviti pa sam zatražila da nam s mojeg imanja pošalju zalihe.
Olga i Kulikovski bili su u palači, no ja sam boravila u svojem vlaku koji je bilo
lakše zagrijati. Tako sam mogla preživjeti zimu. Usto, stigle su me godine kad me
je hladnoća pogađala više nego prije. Moje su me vršnjakinje Sophie i Tanja
posluživale umotane u šalove, s debelim rukavicama na rukama. Morala sam se
319
nasmijati. »Pogledajte nas! Nalik smo na tri prosjakinje. Tko bi ikad pomislio da
ćemo i ovo doživjeti?«
Smijala sam se ne bih li prikrila svoju bol i poniženje. Ja, koja sam nekoć
uživala na najvećem dvoru na svijetu, sada sam spavala u vlaku. Ma koliko sam
god tad željela pomoći, znala sam da ako umrem, neću pomoći nikomu. Uskoro
sam u palaču Aničkov poslala telegram da ću se vratiti. Drugi sam telegram
odaslala Miechen.
Taman kad sam se spremala za povratak, od nje sam dobila žurno pismo.
Upozorila me je da ostanem gdje jesam. Situacija u Petrogradu bivala je sve gora.
Ljudi su zbog nestašice kruha izazivali nerede, tvornički su radnici ponovno
štrajkali, na trgovima su se održavale demonstracije i držali govori puni bijesa u
kojima su osuđivali rat i caricu. Pričalo se da je više od polovice članova Nikijeva
kabineta dalo ostavku jer ih je na to natjerala Aleksandra. Prema Rasputinovu
savjetu, na ta je mjesta postavila njegove udvorice, e da bi joj ti mistikovi štićenici
govorili samo ono što ona želi čuti. U narodu su o njoj govorili s tolikom kivnjom
i mržnjom da me je čudilo što Aleksandra i dalje vjeruje da je mistik vrijedan
svega toga.
Pa ipak, ono što sam čula na Novu godinu 1917., nisam očekivala. U palaču
Marijinski, gdje sam doručkovala s Olgom, nenajavljen je došao Sandro, Ksenijin
muž za kojeg sam mislila da je na dopustu u Petrogradu, u posjetu svojoj obitelji.
»Rasputin je mrtav«, sav zadihan je protisnuo.
Mi smo se ukipile i zagledale u nj. Nastupila je sablasna tišina. Onda sam
prošaptala: »Kako...?«
Sandro je pogledao u Olgu, no ona se nije pomakla sa stolca. Čim sam vidjela
da se on skanjuje pred njom, znala sam da je riječ o kakvoj grozoti.
»Feliks i Pavlov sin Dmitrij«, Sandro naposljetku reče. »Oni su ga ubili.«
»Molim?« Od užasa i nevjerice napola sam ustala od stola.
»Ako je vjerovati Feliksu, on je sve isplanirao. U svoj je plan uključio
Dmitrija i višeg člana Dume koji je bio govorio protiv Rasputina. Mistika su
namamili u palaču Jusupov pod izlikom da se Irina i Feliks žele s njim savjetovati.
Tamo su mu poslužili kolače s cijanidom.«
»Oni su ga otrovali?« prozborila sam s takvim gnušanjem da se i Sandro
lecnuo.
»Otrov nije ni pola priče«, on nastavi. Činilo mi se da mu sa svakom riječju
postaje sve teže govoriti. »Kako Rasputin ni nakon nekoliko sati nije umro, Feliks
je uzeo Dmitrijev pištolj i više ga puta ustrijelio. Potom su ga bacili u Nevu.
Zacijelo su već bili očajni. Tad su ih vidjeli. Kad se saznalo je Rasputin nestao,
pojavio se svjedok. Aleksandra je zahtijevala istragu. Policija je pretražila rijeku.
Mistiku su pluća bila puna vode.« Sandro je zadrhtao. »Unatoč otrovu i metcima,
on se na koncu utopio. Još je bio živ kad su ga gurnuli pod led. Možete li to
zamisliti?«
320
»Ne mogu«, šapnula sam. Ali mogla sam zamisliti kakva je žalost zavladala
u Carskom Selu gdje Aleksandra nariče i traži osvetu. Kad sam se sjetila svojeg
prvog i jedinog susreta s njim u hodniku Aleksandrove palače, onih prodornih
očiju i hrapava glasa - Matuška, zašto me se bojite? Ja Vam ne želim zla - uhvatila
sam se za rub stola. »Tako nam Bog pomogao, sad smo u još većoj nevolji.«
Pogledala sam u Olgu. »Ona će tražiti njihove glave.«
»Već jest.« Vratih pogled na Sandra.
»Aleksandra je zahtijevala da se Feliksa i Dmitrija uhiti i pogubi. Taj je član
Dume pobjegao iz grada, a Feliks na imanje pokraj Kurska. Jadnog su Dmitrija
poslali na bojište u Perziju.«
»Sad je jadna i Zenaida«, pripomene Olga. To je bilo prvo što je rekla, a
prozborila je ravnodušnim tonom kao da je Rasputinova smrt posve nebitna.
»Zacijelo je izvan sebe od brige.« Moja kći potom ustane, presavije ubrus i odloži
ga pokraj tanjura. »Ja moram ići raditi.«
»Nećeš«, oštro sam odsjekla. »U našoj je obitelji nastupila kriza o kojoj
moramo razgovarati.«
Ona zastane i odmjeri me. »To me se ne tiče, mama. Suosjećam s Dmitrijem,
no s Feliksom? On je iskoristio neko prastaro pravo kojim jedini sin u obitelji ne
mora služiti vojsku. No takvi sinovi, koji nisu bogati kao Feliks, ipak služe. Sada
se barem udostojao nešto napraviti, iako je to što je izveo bilo gadno.«
»Kako možeš...?« uzvratila sam joj krajnje razočaran pogled. »Ti si Irinina
teta. Feliks je njezin muž. Oni imaju kćerčicu. Bude li Aleksandra tražila...«
»Neće«, Sandro ga je žurno upao u riječ. »Razgovarao sam s Miechen,
Kirilom i drugima u obitelji. Svi ćemo potpisati peticiju, tražit ćemo od Nikija da
ga pomiluje. On ne smije kažnjavati svoje najbliže sad kad smo u ratu.«
»I Vi biste ju trebali potpisati«, napomene mi Olga. »Ne sviđa mi se to što je
mistik ubijen, ali, iskreno, oni su nam napravili uslugu.« Nije ništa dodala niti je
pričekala što ću ja reći. Okrenula se i otišla u bolnicu.
Pogledah u Sandra. »Mi od Vas ne tražimo da ju potpišete«, on reče. »Mi
znamo da Vi zbog Nikija, ako ne zbog Aleksandre, ne smijete pokazati da nas
podržavate.«
Zagledala sam se u Sandrove plave oči. On je još bio pristao, no na licu mu
se vidjelo da ga je rat izmorio. Poznavala sam ga otkako je bio dječak i Nikijev
najbolji prijatelj za kojeg se Ksenija htjela udati. Dugo sam u sebi gajila bijes jer
je zbog ljubavnice mojoj kćeri nanio bol, no kad sam vidjela da mu je dužnost na
prvome mjestu i da već ima spremno rješenje, premda je i sam pogođen onim što
se dogodilo. Mogla sam samo kimnuti.
»Potpisat ću«, tiho sam prozborila. »Za Feliksa i Irinu, i za Dmitrija, kojeg je
podigla Ella. Ali ovo je strašno. Takvo što nikad nikomu ne bih poželjela. Čak ni
Rasputinu.«
Sandro je bez riječi spustio pogled.
321
MOJ JE ZET pošao sa mnom na imanje Jusupovih u okolici Kurska, južno od

Moskve. Dugo putovanje vlakom nije mi nimalo popravilo raspoloženje. Zenaidu
sam zatekla uzrujanu i izvan sebe od briga. Nakon što je cijelog života izbjegavala
skandal, sad je bila u njegovu središtu. Feliks se pak, premda vidno potresen,
zainatio kad sam ga počela ispitivati.
»On je bio vrag«, priklopio je. »Sramota za Rusiju. Nešto se moralo učiniti.
Ja sam samo napravio ono što se nitko drugi nije usudio.« Pogledao je u majku -
ona je bila nijema od jada. »Ako moramo, Irina i ja ćemo otići u inozemstvo i
živjeti u izgnanstvu. Moj novac je moj i nitko mi ga ne može oduzeti.«
»Jeste li baš morali uključiti i Dmitrija?« Kad je u mojem glasu začuo bijes,
Feliks je problijedio još više. »Ta što ste Vi mislili? On je sad po vojnoj dužnosti
poslan u Perziju, u jedno od najokrutnijih mjesta na zemlji. On je Romanov. Ali
on se nema čemu uteći kao Vi.« Kako bih bila sigurna da je razumio što želim
reći, dodala sam. »Ubojstvo je najteži zločin. Tu je zakon jasan. Ubojici se može
suditi i pogubiti ga.«
»Ne!« vrisnula je Irina. »Vi to morate spriječiti! Razgovarajte s Nikijem!
Recite mu...«
»Poslat ćemo mu peticiju«, prekinuh ju ublaživši oštrinu u glasu. Irina je
morala ostati pribrana - nije si mogla dopustiti da upadne u histeriju. »Svi smo ju
potpisali. Nitko od nas ne želi da se Feliksu ili Dmitriju dogodi išta loše.«
Sandro je mrko kimnuo. »Nikiju ću osobno predati peticiju. Ako treba, i
kleknut ću pred njim, samo da ga uvjerim.«
»No Feliks se dotad mora pritajiti.« Zurila sam u njega. Došlo mi je da ga
izgrdim, izvičem i pljusnem kao kakvo neposlušno dijete uhvaćeno
u nepodopštini. Jer bilo mi je jasno da je postupio impulzivno, ne razmišljajući o
posljedicama. »Nema hvastanja, Felikse. Nema priče kako ste ubili mistika i
oslobodili nas njegove tiranije. Niki zbog Dmitrija neće zahtijevati suđenje, ali...«
»Ona hoće.« Feliks pogne glavu. »Jasno mi je«, tiho je promrmljao. »Nisam
htio nikakva zla.«
Da sam u sebi imala i trunku radosti, možda bih se bila od nevjerice i
nasmijala. Činilo se da on uopće nije bio svjestan kako će ubojstvom caričina
mistika na sebe navući sav njezin gnjev. Gledala sam ga kako tankim prstima
miluje ruku moje unuke i nisam mogla vjerovati da je on ubio Rasputina. Kako je
u sebi našao hrabrosti?
»Sad je gotovo«, rekla sam. »Ostanite tu i ne mičite se. Za ostalo će se
pobrinuti Sandro.«
322
ʛ季
ČIM SAM SE VRATILA u Kijev, posvetila sam se radu, zajedno s Olgom. U to sam
vrijeme čak cijenila njezinu suzdržanost - nije me ništa pitala o posjetu Feliksu
niti sam joj ja što govorila. Sad kad mistika više nije bilo, ipak je ostala njegova
sjena - ona ista što se nad nas nadvijala i dok je Rasputin bio živ. To me je nagnalo
da Nikiju napišem pismo. Napomenula sam mu da sam potpisala peticiju za oprost
jer smo se kao obitelj tako morali postaviti. Osuditi jednoga od nas značilo bi
osuditi sve nas. Premda ne odobravam to što je učinjeno, uvjeravala sam sina, ne
mogu ni dopustiti da se, na Aleksandrin zahtjev, uhiti i pogubi veliki knez i suprug
moje unuke.
Sandro se iz Carskog Sela vratio toliko iznuren da je samo sjeo na najbliži
stolac i zatresao glavom.
»Zar ne želi?« prestravljeno upitah. »Izvest će ih pred sud?«
»Neće ih izvesti pred sud. I neće biti optuženi. Ali Dmitrij mora ostati u
Perziji, a Feliks je protjeran. Više se nikad ne smije vratiti u Petrograd.« Upalio
je cigaretu, a onda progutao dim na što je stao kašljati izbjegavajući moj pogled.
»Tri su mi dana trebala da uvjerim Nikija. On je bio... sav čudan. Nikad ga nisam
takvoga vidio. Rekao je da ih neće progoniti jer smo svi potpisali peticiju. On je
pod tolikim pritiskom da mi se čini da će dobiti slom živaca. Aleksandra mu daje
biljne tonike za zdravlje, ali on izgleda strašno.«
»Je li bolestan?« Uhvatila sam se za vrat, ovratnik me je najednom počeo
gušiti. Nisam željela biti ni blizu Carskoga Sela. To je bilo zadnje mjesto na kugli
zemaljskoj kamo bih otišla sad kad je ona žalila za mistikom, ali ako se Niki zbog
svega toga razbolio...
»U glavi, možda.« Sandro je oklijevao prije no što je nastavio. »Podsjetio sam
ga da je on odgovoran za ovo što se dogodilo zato što je njoj dopustio da podupire
mistika. Savjetovao sam mu da ju nekamo pošalje, u Livadiju ili nekamo drugdje,
da ju isključi iz donošenja odluka i ponovno sazove Dumu. On je to odbio. A ona
je za sve saznala.«
»Zar je Aleksandra bila tamo?« Premda sam cijenila Sandrovu odlučnost
kojom se zauzeo za Feliksa i Dmitrija, nisam mogla zamisliti da je Nikiju pred
Aleksandrom predložio da ju što hitnije udalji.
»Nije, ali ona posvuda u palači ima doušnike. Nova je telefonska veza
provedena i u njezinu sobu - ona sluša svaki Nikijev razgovor. Ona mu ne dopušta
nimalo privatnosti.«
Zadrhtala sam. »Je li Vama što rekla?«
»Ni riječ. Ali sljedećeg me je jutra Niki odbio primiti. Ostavili su me samoga
da lunjam palačom. Posjetio sam Alekseja i djevojke - one su vrlo zabrinute. U
zraku se osjeća takva napetost da ju možete sjeći nožem. One su stalno u strahu
323
od njezinih ispada.« Sandro me naposljetku pogleda u oči. »Rasputina je dala

pokopati na imanju. Aleksej mi je rekao da on i sestre svakoga dana odlaze moliti
se na grobu. Kao da je taj idiot bio svetac! Ona je luda. Nema drugog objašnjenja.
Ona vlastitu djecu šalje van, na hladnoću, ne bi li odali počast njezinu mrtvom
mistiku. Otišao sam sutradan poslijepodne. Niki se nije došao pozdraviti sa
mnom. On se bio zatvorio u radnu sobu. Jedino me je Aleksej došao ispratiti.
Jadno dijete. Stalno me je zapitkivao zašto je njegov prijatelj ubijen. I što sam mu
mogao reći?«
»Bože, smiluj mu se.« Najednom sam počela plakati. Kad mi je Sandro
zbunjeno spustio ruku na rame, progutala sam žalost i bijes zbog nevolje u koju
su zbog Aleksandre upali moj sin i unučad.
Sandro je promrmljao: »Bože, smiluj se svima nama. Ako se Niki ne pribere
i ne uvede red, dok još može, bojim se da rat nije jedino što ćemo izgubiti.«
324
ČETRDESET I PRVO POGLAVLJE
K raj je došao naglo. Ili mi se barem tako činilo.

U Kijevu smo preživjeli još jednu ubojitu zimu. U bolnici su neki vojnici
umrli od hladnoće. Vani su žene, grleći ozeblu djecu, satima čekale pred
pekarnicama ne bi li dobile koju mrvicu kruha. No u drugim je dijelovima Rusije
bilo daleko gore. Koncem ožujka 1917. posvuda je zavladala nestašica hrane,
goriva i drugih životnih potrepština. Inflacija je dosegla takve visine da je cijelo
gospodarstvo, ratom već dovedeno na rub, naposljetku doživjelo krah. To je pak
pokrenulo masovne demonstracije u Petrogradu i Moskvi. Sad više nitko nije
mogao hiniti da ne zna što se događa. Do mene su doprle vijesti kako bijesni
demonstranti izlaze na avenije, kako mašu crvenim barjacima te izvikuju: »Dolje
car!« Znala sam da nam ponovno prijeti ono čega smo se dugo pribojavali, ono
nezamislivo što su spominjali Miechen i Sandro.
Revolucija.
Snjegovi i naleti studena vjetra bili su potrgali telegrafske žice i prekinuli
telefonske veze. Samo smo ih ponekad uspijevali uspostaviti, no ja sam Nikiju u
Mogilev uporno slala telegrame moleći ga da se vrati u glavni grad i uspostavi
red. Pisala sam mu da se on osobno mora pojaviti i uvjeriti svoje podanike kako
će se i on boriti za njihov život. No on je, umjesto toga, poslao Nikolašu da silom
raščisti ulice. Kad sam čula da je u otvorenoj vatri poginulo više od dvjesto civila,
slomila sam se i zajecala. Olga je problijedjela, a Sandro istog časa telefonirao
Kseniji. Rekao joj je da napusti Petrograd i da se zajedno sa sinovima skloni u
Kursk, kod Jusupovih.
Dana 12. ožujka počeo je naš pad. Najprije su dezertirali pripadnici naših
elitnih jedinica, unovačeni tvornički radnici i oni koji još nisu bili otišli na bojište.
Zapucali su na svoje zapovjednike i pridružili se rulji. U vojarnama, gdje je više
od šezdeset tisuća vojnika čekalo prestrojavanje, izbile su pobune. Ljudi koji su
trebali biti poslani na bojište ubijali su one koji su ih nastojali zadržati u vojsci. I
oni su htjeli demonstrirati zajedno sa svojim »drugovima«, kako su se međusobno
nazivali.
»U Moskvi i Petrogradu zavladali su neredi«, rekao mi je Sandro. On je bio u
kontaktu s našim opterećenim premijerom, no vijesti su do njega stizale u
zakašnjenju od nekoliko dana. »Zgrade vlade opljačkane su i zapaljene. Duma je
sazvala hitan sastanak i pristala na osnivanje privremene vlade u kojoj će biti
325
predstavnici sovjeta radnika i vojnika. Navodno je to napravljeno samo zato da bi

se ograničio utjecaj sovjeta i zauzdala pobuna.«
Zurila sam u Sandra. Sva su mi čula bila otupjela od neprospavanih noći.
»Niki je zbog rata bio odgodio zasjedanje Dume. Ona ne može donositi nikakve
izmjene u vladi ako ju je car privremeno raspustio. I što je taj sovjet koji se s
Dumom dogovora?«
Sandro je na tren ušutio. »Sovjet je predstavničko tijelo naroda, Minnie.
Njegovi se članovi nazivaju boljševicima. Oni zahtijevaju da Niki abdicira.«
Ta me riječ udarila u trbuh. Boljševici - sljedbenici Lenjina na koje me je
Witte još davno upozorio.
»Da abdicira?« ponovih. »Zašto? Da bi oni mogli vladati nama?«
»Abdikacija bi bila u korist Alekseja. No oni će tražiti da on ostane
prijestolonasljednik sve do punoljetnosti. Kako čujem, Niki još ništa
nije odgovorio.«
U to nisam ni sumnjala. Moj je sin zacijelo bio nesvjestan koliko je opasna
situacija u kojoj smo se našli. Onomad nije ni znao koliko je žrtava bilo na polju
Kodinka do kojeg je kočijom mogao doći za manje od sata. Sad ga je od nas
dijelilo zamrznuto prostranstvo; nosio je sav teret zapovjedništva dok su nas
Nijemci satirali. Kako je mogao znati da mu kane oduzeti prijestolje?
»I što ako on na to pristane? Koga predlažu za regenta?«37
Kad je Sandro uzvratio: »Mišu«, zavapila sam od jada. »Ali oni ga moraju
pozvati da preuzme dužnost.« Moj me je zet pokušao smiriti. »On je sad sa svojom
jedinicom na bojištu. Još ima vremena.« Sandro me je uhvatio za ruke, no njegov
stisak gotovo nisam ni osjećala koliko su mi prsti bili obamrli. »Vi morate otići k
Nikiju i reći mu da mora postići dostojanstven sporazum. Duma je Aleksandru i
djecu stavila u kućni pritvor u Carskom Selu kako bi bili zaštićeni. Zasad su na
sigurnom, ali ako boljševici nadvladaju Dumu i preuzmu vlast...«
»Znam. Otići ću.« No ipak sam oklijevala jer više nisam znala što bih trebala
učiniti. Na to se Olga okomila na Sandra: »Jesti li Vi poludjeli? Pa ne možete ju
poslati u vučje ralje!«
Okrenuh se prema njoj - od njezinih mi se riječi sledila krv u žilama. U glavi
mi je odzvanjalo Zenaidinino upozorenje:
Vrata treba zaključati prije no što na njima osvane vuk.
»Ne smijete ići.« Olga me pogleda. »Nikija nitko nije vidio otkako je sve ovo
počelo. Gdje ćete s njim razgovarati?« Onda se ponovno zapiljila u Sandra.
»Recite joj!«
»Što? Što mi trebate reći?« Osjetih kako me hvata slabost, kako mi koljena
klecaju pod suknjama.
37
Regent - privremeni vladar u monarhiji, vršitelj vladarske dužnosti kad je budući vladar još maloljetan ili iz
drugih razloga ne može obavljati dužnost.
326
»Niki je otišao iz Mogileva«, počne Sandro. »Bio je krenuo u Carsko Selo.

No revolucionari su zapriječili ceste. On tamo nije mogao doći. Mi ne znamo gdje
je.«
Srušila sam se na stolac. »Morate saznati«, prošaptala sam. Nisam više imala
glasa.
On kimne. »Nastojim. Činim sve što mogu.«
NIKIJA SU BILI VATILI u Mogilev. Petrogradski mu je sovjet dopustio da se vrati u

vojnu bazu, uzme svoje stvari i pozdravi se s vojnicima. Kad su nam
prokrijumčarili tjedan dana star telegram koji je to i službeno potvrdio, sve je već
bilo odlučeno, a Niki doveden pred gotov čin. Privremena Duma i sovjet preuzeli
su upravljanje državom. Moj sin više nije imao izbora, abdicirao je u svoje i
Aleksejevo ime, a prijestolje prepustio bratu. No kad su otkrili gdje je moj drugi
sin i kad su ga pozvali u Petrograd, Miša je odbio preuzeti dužnost tvrdeći da on
nije zakoniti car i da će naslov prihvatiti samo ako ga izabere ustavotvorna
skupština. Meni se činilo da su mi obojica zabila nož u srce. Oba su moja sina
iznevjerila svetu dužnost prema Rusiji.
»Otići ću k njemu«, rekla sam Olgi nakon što smo od Ksenije dobili telegram
koji je poslala s Feliksova imanja. Javila nam je da ih je Miša odbio i da se odlučio
vratiti u svoju pukovniju. »Niki me sad treba.«
Olga je šutjela i gledala kako u putne kovčege trpam odjeću dok su moji sluge
žurno pripremali vlak. No onda me je najednom zaustavila i pitala: »A što ako ste
zakasnili?«
Nisam ju ni pogledala, samo sam odmjerila hrpu šalova i cipela što je virila
iz otvorena kovčega.
»Što ako se više ništa neće promijeniti, ma što god Vi napravili? Niki je
abdicirao. Njegova su žena i djeca tobože pod zaštitom, a on je bjelodano njihov
zarobljenik. Što ako i Vas odvedu u zarobljeništvo? Što ako odluče da nas sve
treba zatvoriti?«
Okrenuh se prema njoj. »Ne može se tek tako odbaciti tristo godina vladavine
Romanovih. Mi još imamo mnogo pristalica. Nismo mi još ničiji zarobljenici.«
Olga mi je uputila zabrinut pogled. »Mama, ja sam se uvijek divila Vašoj
hrabrosti, čak i kad sam mislila da nemate pravo. Vi ne priznajete poraz. Ali ovoga
puta ne možete pobijediti. Niki je to sam sebi učinio. Sebi i nama. Koliko je puta
bio upozoren da srljamo u propast i...«
»Dosta.« Podigla sam ruku. »Njega su na abdikaciju prisilili Duma i onaj
odurni sovjet. Oni su nam nezakonito oteli vlast. A ti sad zvučiš kao Miechen.
Neću to slušati.«
327
»Miechen je možda ovakva i onakva«, uzvrati Olga, »ali glupa nije.«

Nisam se ni osvrnula na njezine riječi, već sam zatvorila kovčege i obavijestila
sluge da odmah krećem. Tek kad sam se smjestila u vlaku, sinulo mi je da sam
možda spakirala mnoštvo šalova, a ni jedan dodatni par donjeg rublja. Nisam ni
provjerila što sam stavila u torbe, a kako su Tanja i Sophie bile zatečene mojoj
odlukom, zasigurno nisu ni one.
Bilo kako bilo, smjestila sam se u vagon vlaka što je jurio u Mogilev. Stići ću
u njegovu vojnu bazu, pomislih, makar došla u podsuknji.
Spasit ću ga od njega samoga. Dok god je u meni daha, vladat će moj sin.
ʛ季
NAKON ČETIRI DUGA DANA putovanja, stigla sam na postaju u Mogilevu. Snježna
je mećava sve bila zamela u bijelo. Kroz zaleđene se prozore ništa nije vidjelo.
Brisala sam okno rukavicom kad je u moj odjeljak ušao Sandro u vojnoj odori.
»Oni će ga dovesti k nama. Nije nam dopušteno iskrcati se.«
»Toliko o Olginu strahu da će me zarobiti«, frknula sam kroz nos. »Oni se
mene boje, kao što se i trebaju bojati. Da su jedinice došle pozdraviti caricu
udovicu, bila bi to druga priča.«
Sandro se blijedo nasmiješio. »Možda i bi.«
»Jesu li u svim vagonima upaljena svjetla? Neka vide da sam tu.«
Tanji i Sophie naredila sam da me dotjeraju, onoliko koliko su to mogle, s
obzirom na okolnosti. Nisam nosila nakit, nisam bila u raskošnoj haljini. Odjenuh
se u crno, strogo i jednostavno.
Čim mi je Sandro došao reći da će Niki doći na postaju, zatražila sam da
izađem pred njega. Vani me je studen udarila kao šaka. Kad sam udahnula zrak
što se u mojim plućima pretvarao u kristale i zatreptala suznim očima jer mi je
vjetar nosio snijeg u lice, ugledala sam ga u pratnji revolucionara što su oko
rukava nosili crvenu vrpcu. Uza nj nije bilo kozaka. Nije bilo ni protokola koji bi
priličio njegovu naslovu. U pojasom pritegnutu šinjelu, s nakrivljenom kapom što
mu je štitila lice, čak mi se onako bradat učinio poput plaha dječaka kakav je
nekoć bio. No tad sam vidjela koliko se ocijedio. Nisam se mogla pomaknuti, glas
mi je zapeo u grlu.
»Mama.« Kad me je zagrlio i privinuo uza se, kroz šinjel sam mu mogla
napipati kosti ramena. Prošaptao je: »Niste trebali doći. Ovdje nije sigurno.«
Odmaknula sam se i pogledala ga u oči. Nije mi se činio tužnim. Umornim -
da. Premorenim kao da mu je sama duša posve iscrpljena, ali ne i tužnim. Da ga
nisam tako dobro poznavala, možda bih bila pomislila da mu je pao kamen sa
328
srca. »Morala sam doći«, na koncu sam protisnula i uzela ga za ruku. »Dođite. U
vlaku ćemo večerati i razgovarati.«
On se osvrne i pogleda u stražu. Na tren sam se pobojala da nam neće
dopustiti, no ipak su stali sa strane i propustili Nikija da se popne u vlak. Sandro
je krenuo za nama.
»Razgovarat ćemo samo nas dvoje«, dobacih mu, na što se povukao.
Niki je u mojem odjeljku stajao kao da ne zna bi li sjeo ili ne, i kopao po
džepovima tražeći cigarete. Uto sam prozborila što sam smirenije mogla: »Sad mi
sve recite.«
On napola slegne ramenima. »Zacijelo sve već znate. Moji su mi generali rekli
da to moram učiniti kako bih spasio zemlju.«
»Vaši generali ne vladaju Rusijom.«
»Ne vladam ni ja. Ne više. Nikad više, neki bi rekli.« Prije no što sam se
usprotivila, blago je nastavio: »Ja taj teret nikad nisam ni želio. Ako je ovo moja
sudbina, ja ću je prihvatiti. Rodio sam se na slavu svetoga Joba. I ja, kao i on,
moram proći kroz kušnje.«
Progutala sam. On je to voljno učinio. Nije bio prisiljen. Možda je mislio kako
nema izbora, no nije se ni pobunio. Tad mi je postalo jasno da je Olga imala pravo.
Zaista sam zakasnila. Kasnila sam godinama. Aleksandra mu je zatrovala um kao
da mu dala cijanid, ono što je Feliks dao mistiku. Krivila sam jedinu nju, premda
sam znala da nisam pravedna. Moj je sin mogao spriječiti propast da je bio
pokazao potrebnu čvrstinu volje.
Kako nije nastavio, upitah ga: »Što ćete napraviti?«
»Vratit ću se Sunčici i djeci. Oni su zacijelo prestravljeni. Moja me obitelj
treba i...«
»Ne. Razmislite, Niki. Što ćete napraviti kad Vam sve oduzmu? Među njima
ima i boljševika, a oni traže Vašu glavu. Nemojte misliti da je, zato što ste
abdicirali, revolucija gotova. Vi morate zahtijevati časne uvjete predaje.«
Nisam mogla vjerovati da govorim te riječi. Nisam mogla prihvatiti da je sve
ono za što su se borili njegov otac i njegovi predci, moj sin odbacio kao komad
odjeće koji mu ne pristaje. Vladimir je, Bog mu dao spokoj, to bio predvidio. On
mi je to rekao one crne nedjelje kad je na demonstrante ispred Zimskog dvorca
otvorena vatra - rekao mi je da je moj sin nesposoban. Saša bi ga se sramio. Ja
sam ga se sramila, ali mu to nisam mogla reći. Zar bih time išta postigla?
»Koje uvjete?« On je zvučao kao da o budućnosti nije ni razmišljao.
»Kamo ćete otići?« prasnula sam. »Kako ćete Vi i svi mi ovo preživjeti?«
»Ostat ćemo ovdje, naravno.« Njegov me je odgovor zaprepastio. »Rusija je
naš dom.«
Zagrizla sam unutarnju stranu usne i kad sam okusila krv, uzvratih: »Rusija
više nikad neće biti Vaš dom. Vi ste ju napustili onog časa kad ste se odrekli
329
krune. Vi ovdje ne možete ostati. Morate zahtijevati da Vas pošalju u Englesku i

da Vam zajamče siguran put. Morate odmah otići. Dogovorite da Aleksandru i
djecu čim prije maknu iz Carskog Sela, oni odatle ne mogu pobjeći. Pošaljite ih u
Peterhof. Tamo je barem blizu luka, budu li morali bježati. Ali najprije morate Vi
otići. Bez Vas, oni više ne znače ništa. A s Vama će biti u istoj opasnosti kao i
Vi.«
Njemu se lice promijenilo, u trenu je nestao onaj umor. »Ne.«
»Ne?« Zinula sam. »Nećete tražiti da ih zaštite?«
»Sunčica mi je bila poslala telegram - prije svega ovoga - i javila da su
djevojke dobile ospice. Ona ih je njegovala kad je...« Pružio je ruku prema
pepeljari pokraj mojeg sjedala da ugasi cigaretu. »Sve su imale vrućicu i još se
oporavljaju. Sunčica im je morala ošišati kosu. Neću im sad ugrožavati zdravlje.
Kasnije, kad se situacija smiri, vidjet ćemo kamo bismo mogli otići - budemo li
morali. Ali sad nije vrijeme za to.« Uto mu je glas postao ogorčen: »Miša me je
ponovno silno razočarao. Abdicirao sam jer sam vjerovao da će on preuzeti
prijestolje. Ništa nas od ovoga ne bi morilo da je napravio ono što sam tražio.«
»Ništa nas od ovoga ne bi morilo da ste me bili slušali«, uzvratih. I tad sam
ga vidjela - taj očaj što mu je mračio lice. »Trebali ste me slušati. Onda se ništa
od ovoga možda ne bi ni dogodilo.«
On uzdahne. »Možda i bi. Ima li smisla sad mi prigovarati?«
»Ne. Nema. Ali Vi me svejedno morate poslušati. Zbog djece, ako ni zbog
čega drugoga. Zahtijevajte da se nađete s britanskim veleposlanikom. Kralj
George Vam je rođak. On će...«
»Georgeov parlament me ne želi«, Niki me prekine kiselo se osmjehnuvši.
»Krvavi Nikola nije dobrodošao u Engleskoj. To su mi već poručili.«
»Pogriješili su.« Ustala sam. »Ja ću pisati Alix. George zacijelo nije svjestan
ozbiljnosti situacije u kojoj smo se našli, ali čim bude obaviješten, on će valjano
postupiti. Vi morate imati utočište. On nam je obitelj. Dok ste bili djeca, on Vas
je volio kao brata.«
»To više. Nitko ne želi osramoćena brata na svojim vratima.«
Uto se na vratima kupea pojavio Sandro. »Vrijeme je.«
»Već?« Okrenuh se prema njemu. »Pa tek je došao.«
»Vidjet ćemo se sutra.« Niki se nagnuo i poljubio me u obraz, onda izašao
pred stražu koja ga je već čekala. Ja sam preneražena ostala stajati te u nevjerici
pogledala u Sandra.
Kad su me konačno sustigle suze, više ih nisam mogla zaustaviti. Slijevale su
mi se niz lice. Preplavila me je tuga kao što su našu zemlju preplavili oni odurni
crveni barjaci.
330
ʛ季
USPJELI SMO provesti tri dana zajedno. Otišli smo na misu u mogilevsku kapelu.
Prvi put otkako sam došla u Rusiju, u blagoslovu nisu spomenuli imena članova
carske obitelji. Potom smo morali gledati kako na stup u vojnoj bazi, umjesto
carske, podižu zastavu revolucionara. Niki je koračao pred postrojenim
jedinicama. Neki su vojnici plakali i molili ga da mu poljube ruku. U tom je
kratkom trenutku ponovno bio njihov Batjuška. I njegovi su se generali činili
ojađenima, ali nitko od njega nije tražio da preispita svoju odluku. Ionako bi bilo
uzaludno. Moj je sin časno prisegnuo da više neće tražiti povratak na prijestolje.
Nakon što smo u tišini oskudno ručali u vlaku, Sandro nas je ostavio same te
ispratio Nikijeve časnike. Sad kad su bili otpušteni, i oni su, poradi sigurnosti, oko
ruke stavili crvenu vrpcu. Niki mi je rekao kako mu je petrogradski sovjet
dopustio da se vrati svojoj obitelji u Carsko Selo.
»Još možete pobjeći...« zaustila sam sjetivši se ožalošćenih lica vojnika i
generala. »Još ima vremena...«
Odbio je odmahnuvši glavom. »Ono jedino što ja još mogu činiti jest biti
dobar otac i muž. Sve ostalo je... gotovo.«
Na peronu sam ga privinula uza se, nisam se mogla suzdržati. Nisam ga htjela
pustiti dok me je ljubio u obraze i šaptao: »Budite jaki za sve nas, kao što ste
uvijek bili. Uskoro ćemo se opet vidjeti.« Onda se odmaknuo, a uza me stao
Sandro. Zaboravila sam na svoje dostojanstvo i uhvatila se za zeta zatomivši krik
očaja. Nikija su pobunjenički vojnici odveli do njegova vlaka na čijim su se
vagonima još ocrtavala mjesta s kojih su bili skinuti carski grbovi.
Netom prije no što se popeo u vlak, Niki se okrenuo prema meni. Srce mi je
poskočilo. Na tren sam pomislila da je odlučio okupiti svoje ljude i pobjeći.
Podigao je ruku u rukavici. Premda je bio odveć daleko, vidjela sam mu lice kao
da stoji tik preda mnom. Jasno sam vidjela tugu. Duboku, posvemašnju tugu.
Bila bih pala na koljena, u snijeg, da me nije pridržao Sandro.
Nepomično smo stajali na peronu sve dok njegov vlak nije nestao na
beskrajnu obzoru.
331
ČETRDESET I DRUGO POGLAVLJE
U Kijevu nam je revolucija stigla na vrata. Gradskom smo se kočijom, koju

smo morali unajmiti da nas odveze u palaču, probijali kroz mnoštvo
prijetećih civila što su oko rukava nosili crvenu vrpcu, a na kapi značku. Na mjestu
naše počasne straže, u njihovoj kućici, zatekli smo izvaljene revolucionare. Nisu
ni ustali pozdraviti nas. A kad sam pred palačom vidjela stup bez zastave, moja je
tuga prerasla u bijes. Skinuli su naš carski barjak.
Olga je, u bolničkoj odori, požurila izaći pred nas. Prije no što je išta uspjela
reći, ljutito sam naredila: »Odmah izvjesi carsku zastavu. Ovo je i dalje carska
rezidencija.«
»Nemojte sad, mama.« Olga me je povela gore, u naše odaje, u onaj isti salon
gdje sam prije godinu dana primila Miechen. Posvuda su bili dokazi njihova
gnjusna upada: ostavljene prazne boce votke, prljave čaše na stolu, blatnjavi otisci
čizama po parketu, polovica pokućstva što smo ga bili spremili isprevrtana ili
odnesena.
Bijesno sam pogledala u Olgu na što je ona prigušena glasa stala govoriti:
»Oni na ulicama pjevaju Marseljezu, iz zatvora su oslobodili političke zatvorenike
i sa svih zgrada skinuli naše grbove. Članovi kijevskog sovjeta došli su me
obavijestiti da će u ime naroda zauzeti palaču i bolnicu.«
Sandro je problijedio. Zarežala sam: »Neće se usuditi.«
»Mama.« Učinilo mi se da će mi Olga staviti ruku preko usta. »Petrogradski
je sovjet objavio manifest u kojem nas naziva neprijateljima države. Oni nas hoće
zarobiti. Sve nas. Sve do jednog člana carske obitelji.«
»Vidim da tebe nisu uhitili«, priklopih.
»Nisu zato što sam udana za pučanina«, uzvratila je, no nije se činilo kako se
hvali time. Prvi put otkako je kriza počela, moja je kći izgledala prestravljeno.
Sljedeće je riječi uputila Sandru: »Ksenija nam je poslala pismo. Jedan je
kozak riskirao život da mi ga preda. Ona je otišla na imanje Aj-Todor na Krimu,
s Vašim sinovima i Jusupovima. Napisala je da nisu mogli ostati u Kursku. Lenjin
je krenuo u Petrograd gdje kani dignuti revoluciju. Svi bježe. Ksenija nas moli da
im se pridružimo čim budemo mogli. Ja sam čekala da se Vi vratite.«
»Ni govora«, odsjekla sam prije no što je Sandro uspio išta reći. »Mi nećemo
nikamo otići. Mi još ne znamo što će se dogoditi. Nisu svi Rusi revolucionari.
Mnogi još vole cara i uskoro će shvatiti da im on treba. Mi smo još u ratu protiv
332
Njemačke. Bez cara, tko će predvoditi vojsku? Lenjin?« Podsmjehnula sam se.
»A što ćemo s ranjenicima u bolnici? Ja sam predsjednica Crvenog križa. Ne
dolazi u obzir. Mi ćemo ostati ovdje.«
»Ne smijemo.« Olga je zadrhtala. »Mama, poslušajte me, barem jednom u
životu. Vi više niste predsjednica Crvenog križa. Vi više niste carica udovica, a ja
nisam velika kneginja. Čujete li što govorim? Oni će palaču zauzeti, a nas zarobiti.
Ja sam trudna. Neću ovdje ostati i čekati, mi smo u životnoj opasnosti.«
Zastala sam začuvši velike vijesti - nisam ih očekivala. Olga je bila nadomak
trideset i petoj i dotad nije pokazivala želju za majčinstvom. »U kojem si
mjesecu?«
»Trećem valjda. Mi moramo otići. Sandro, možete li nam pomoći?«
Moj je zet umorno kimnuo. »Mogu pokušati. Ovdje valjda imamo
pristalice...«
»Idite mojim vlakom«, prekinuh ga. »Povedite Olgu sa sobom. Kad budete
mogli, pošaljite vlak po mene.«
»Minnie, ako se sad vratimo na postaju, oni će znati da smo naumili otići.
Dosad su Vaš vlak vjerojatno zaplijenili. Dajte mi nekoliko dana da smislim drugi
način.«
»Dobro. Ja ću sutra otići u bolnicu pregledati odjele koje je opremio moj
Crveni križ. Onda ćemo vidjeti jesam li još carica udovica.«
Ma što god Olga rekla, nije me mogla razuvjeriti. Bila je na rubu očaja kad
sam sutradan s Tanjom kočijom otišla do kijevske glavne bolnice. U nju sam često
odlazila jer su tamo bili prebačeni ranjenici kojima na našem odjelu nismo mogli
pružiti potrebnu skrb. Sad su me dočekala zatvorena dvorišna vrata. Stražar me
nije htio pustiti unutra, premda sam zahtijevala. Stajala sam pred ulazom, u
promočenim čizmama, a Tanja me je molila da odemo. Naposljetku je pred nas
žurno izašao upravitelj bolnice, ljubazan i preopterećen čovjek. Kroz rešetke
ograde rekao mi je da im moja pomoć više nije potrebna.
»Otkad to?« Bijesno sam šakom udarila u vrata i, unatoč rukavici, ozlijedila
članke. »Ova je bolnica otvorena isključivo zahvaljujući mojoj pomoći.«
»Vi morate otići iz Kijeva«, on reče. Stražar je zijevnuo i vratio se u kućicu,
na što mi je upravitelj došapnuo: »Vaše Veličanstvo, oni će doći po Vas. To je
samo pitanje vremena.«
»Kako znate? Jeste li i Vi jedan od njih?«
»Nisam, ali to svi znaju. Molim Vas, Veličanstvo. Ja Vas preklinjem da
odete.« Ostavio me je pred vratima i vratio se bolnicu.
Kad sam naredila kočijašu da nas odveze u palaču, Tanja me je tako jako
stisnula za ozlijeđenu ruku da sam se trznula od bola. »Nemojte sad i Vi počinjati.
Nitko nas neće zarobiti.«
Ona mi ruku nije puštala, a ja više nisam vjerovala u vlastite riječi.
333
ʛ季
IZ KIJEVA SMO SE ISKRALI u mrzlu noć, pod kukuljicama tamnih ogrtača. Gradom
su odzvanjali pijani, hrapavi glasovi onih što su slavili. Anarhija je u gradu brzo
zavladala - policijske su snage bile raspuštene, a pravosuđe povjereno kijevskom
sovjetu. Nisam mogla prihvatiti činjenicu da su nas progonili kao zvijeri - tim mi
je riječima moj svekar davno opisao kako su njega vrebali nihilisti.
Premda je Olga grozničavo htjela što prije otići, ja nisam željela otići i ostaviti
naše privatne stvari. Tako su njezin muž Kulikovski, moj vjerni dvorjanin
Obolenski, njegova supruga Tanja i Sophie posrtali vukući teške kovčege. U
mojima nisu bili samo porculan i fotografije. Bila sam spremila i kovčežiće s
nakitom, kao i jedno dragocjeno Fabergéovo jaje - ono reda svetog Georgija koje
mi je poklonio Niki.
Čim nam je Sandro bio dojavio kako je iznašao način za bijeg, Olga i ja smo
najvrjednije primjerke ušile u svoje korzete, no to smo napravile na brzinu pa su
nam se filigranski primjerci, igle broševa i kopče pri svakom koraku zarivali u
rebra. Kasnije smo shvatile da nam je nakit posvuda na torzu napravio rane nalik
na stigme.
Na napuštenu peronu izvan grada ukrcali smo se u stari vlak koji je Sandro
dobio od lojalista na račun našeg imena i nekoliko dragulja. Svi smo bili na iglama
do zadnjega trena kad je vlak krenuo ispustivši crn dim. No čak i kad je ubrzao
prema Krimu, odakle smo morali nastaviti automobilima do Aj-Todora, svi smo
se, zajedno s mojim mopsom Tipom, zbili u jednom kupeu iščekujući hoće li nas
najednom zaustaviti, hoće li u vlak ući boljševici i zarobiti nas.
Nitko od nas nije spavao. Nismo jeli, a gotovo ni pili. Poput pravih izbjeglica,
što smo i postali, tako smo izdržali tri dana, a onda smo stigli u Sevastopolj. Dok
smo se ukrcavali u automobile, u prolazu su nas zlokobno odmjeravale skupine
pobunjenih mornara. Vozila nam je osigurala Vojna zrakoplovna akademija koja
se odazvala na poziv svojeg zapovjednika Sandra - njezini su nas vojnici niz
zavojite ceste odvezli na imanje.
U Aj-Todoru nisam bila godinama. Nakon Sašine smrti na Krim gotovo nisam
ni dolazila. Otići u Livadiju bilo je preopasno - ako bi krenuli za nama, najprije bi
nas došli tražiti u palaču na obali Crnoga mora kamo smo redovito odlazili na
odmor. Bila sam zaboravila koliko je Aj-Todor lijep. Sačinjavalo ga je nekoliko
vila od bijela kamena, s ižlijebljenim tornjićima nalik na arapske, među
čempresima povijenima vjetrom i vrtovima punim jasmina.
Ksenija je istrčala pred nas. Moja se najstarija kći bila ocijedila, ponad upalih
obraza imala je podočnjake. Zaplakala kad mi se bacila u zagrljaj. Okružili su nas
Feliks, Irina i Ksenijinih šest pristalih sinova. Dječaci su zagrlili oca Sandra, koji
nije mogao suspregnuti suze. Olga se držala za svojeg pukovnika, no činilo se da
će od sreće pasti na koljena i poljubiti zemlju na kojoj stoji.
334
Obnoć smo u palači s navučenim zastorima, pod svjetlom svijeća skromno

večerali. Ksenija nam je pripovijedala o njihovu nesretnom bijegu, a prenijela nam
je i djeliće priče - sastavljene od glasina, pisama starih tjedan dana i pokojeg
telegrama - o odlasku drugih članova obitelji.
»Kiril nas je prvi izdao«, rekla je. »Taj je kukavica otišao u Dumu, odrekao
se svih carskih počasti i prisegnuo njihovoj privremenoj vladi.«
»Nijemac uvijek zna komu će se prikloniti.« Upalila sam cigaretu - više nisam
skrivala da pušim. »Miechen ga je radi svoje koristi natjerala da oženi Ducky, a
onda ga je poslala da za nju u Dumi obavi prljavi dio posla. Ona valjda misli da
će zadržati onu neukusnu palaču ako bude hinila da nije jedna od nas.«
»Nije joj uspjelo«, napomene Ksenija. »I ona je morala bježati. Ne znamo
gdje je, ali Kiril je, zajedno s braćom, otišao k njoj, nakon što su dočuli da će biti
zarobljeni.«
Otpuhnula sam kroz nos. »Poznavajući nju, vjerojatno je već na Kavkazu.
Prerušena u Ciganku, s Cartierovim dijamantima skrivenim u korzetu.«
Nakon moje zajedljive šale nastupila je tišina. Onda se prva zahihotala Irina
kojoj je u krilu sjedila dvogodišnja kći, Bebe. Potom se nadovezao Feliks, a on je,
s obzirom na okolnosti, izgledao posve dobro. »Velika kneginja Pavlovna
zasigurno neće dopustiti da je revolucionari liše Cartiera. Ni ja im ne mislim dati
išta svoje, bude li to u mojoj moći.«
U salonu smo tiho zapjevali Bože, čuvaj cara, no klavir se nismo usudili
svirati, od straha da bi nas mogli čuti. Nismo se zavaravali idejom da smo
neprimjetno stigli, no kako nam je pred palačom šumjelo more i kako nam pred
vratima nisu urlali demonstranti, gotovo nam se činilo da smo na sigurnom - da
smo zaštićeni na tom mjestu koje nam je oduvijek bilo utočište. Feliks nas je
uvjeravao da je krimska tatarska pukovnija ostala odana caru i da se dobrovoljno
ponudila nadzirati imanje.
Kad su svi otišli na spavanje, ostala sam sa Ksenijom. Olgu je trudnoća
umarala - dok je sjedila, glava joj je padala od pospanosti sve dok joj nisam rekla
da ide u krevet. Njezin ju je muž pukovnik poveo gore. Njega sam odbijala zvati
imenom Nikolaj da ne bi pomislio kako je to znak obiteljske prisnosti. Najstariju
sam kćer slušala bez riječi. Rekla mi je da je izgubila kontakt s Misom, da ga je
zadnji put vidjela u Gatčini s Natalijom i sinom te da je od privremene vlade
tražila da joj dopusti posjet Carskom Selu, što joj nisu odobrili.
»Odbili su me.« Kršila je ruke. »Nisam se uspjela pozdraviti s Nikijem,
Aleksandrom i djecom.« Shvativši što je rekla, Ksenija se ukipila. Onda je
šapnula: »Što će biti s njima?«
»Ne znam.« Uzela sam ju za ispucane ruke. Sad su joj od pripremanja jela i
nošenja torbi bile poput sluškinjinih, a nekad su bile tako nježne da se tužila da ju
žuljaju rukavice. »Ne smijemo izgubiti nadu. Niki im nije neprijatelj. Pa ni
335
Aleksandra narodu nikad nije željela zlo, unatoč svim svojim pogreškama.
Moramo učiniti sve što možemo kako bismo ih oslobodili i poslali u inozemstvo.«
»Vi ne mislite da...« Ksenija je zamukla.
»Ne govori to«, rekoh. »Nemoj to ni pomisliti. Kakvog smisla ima nauditi
svrgnutom caru ili nevinoj obitelji?«
PROLJEĆE JE NA KRIMU probudilo neukroćenu ljepotu; vrijeme je bilo ugodno,

vrtovi puni cvijeća. Otvorili smo vrata što su vodila na terasu kako bi u vilu ulazio
zrak pomiješan s mirisom divljih ruža i mora. Automobilima smo, u pratnji
tatarske straže, odlazili na izlete, no nismo se previše udaljavali. Irina i Feliks
boravili su u vili Jusupov, nedaleko od nas, no svake su večeri dolazili k nama
nešto pojesti, a često bi i prespavali. Nitko nas nije dirao, no uskoro smo doznali
da nas nisu zaboravili. Ukinuli su nam naša primanja koja nam je dotad slalo
carsko ministarstvo. Sad smo brojili rublje. Ksenija i Sandro su otpustili sluge
koje su bili poveli sa sobom jer ih više nisu mogli plaćati. I hrana je postajala
sve veći problem. Jedva smo što imali staviti pod zub.
Tad je Feliks objavio da kani otići u Petrograd. Ksenija i Sandro su se odmah
usprotivili, bili su užasnuti. No Feliks je u palači Jusupov bio sakrio novac i nakit,
kao i druge umjetnine koje je mogao prodati. Ja sam znala da on neće odustati pa
sam ga zamolila da provjeri kakvo je stanje u palači Aničkov jer od svojih slugu
nisam imala nikakvih vijesti. Irina je zahtijevala da ide s njim te je Bebe ostavila
sa mnom i Ksenijom. Djevojčica je plakala za roditeljima i trčkarala za mnom po
vili. Iako je s nama bila i dadilja, spavala je u kolijevci pokraj mojega kreveta.
Kad je nadošlo ljeto, kupali smo se u moru i spavali s otvorenim prozorima.
U kolovozu je Olga rodila sina i dala mu ime Tikon. Tipično za nju, nije me ni
obavijestila kad je dobila trudove. Za onih mjeseci dok joj je rastao trbuh,
ponovno je bila nalik na onu staru Olgu - u jednom od ormara u vili našla je
slikarsko platno i škripavi stalak. Kad sam vidjela njezine slike živih boja, prizore
rascvjetanih bugenvilija i tirkizna mora, pomislila sam da se Olga najbolje
prilagodila običnom životu jer nikad nije ni voljela ograničenja što ih je nametao
dvor. Čim mi je Ksenija rekla da su počeli trudovi, pojurila sam k najmlađoj kćeri
pa sam tako bila prisutna kad je rodila dijete. Za krštenje sam joj darovala svoj
prsten sa safirom.
Ona se na to slabašno osmjehnula. »Ne mislite li da bi bilo bolje da smo dobili
malo mlijeka?«
»Imamo i to«, napomenuh. »Lokalni su nam zemljoposjednici donijeli
sanduke svježih proizvoda, jaja, mlijeko i sir. Nisu htjeli uzeti ni novčića. Vidiš?
Nisu svi revolucionari. Neki nas još poštuju.«
336
Olga je zagrlila sina. Prvi put u životu činila mi se mirnom, čak blaženom.
Pa ipak, progonilo nas je ono nepoznato. Premda smo izbjegavali nagađati, i
trljati sol u rane, sumnja nas nije napuštala. Od Miše više nismo čuli ni glasa.
Nismo znali što je s Nikijem i njegovom obitelji. Ja sam od svoje rodbine u
inozemstvu bila odsječena. Nije bilo moguće poslati telegram ili pismo. Mogla
sam se samo nadati kako moja sestra Alix, njezin sin, kralj George, i moji rođaci
u Danskoj čine sve što mogu kako bi nam pomogli.
Kad su se Feliks i Irina vratili na imanje automobilom u koji su bili ukrcali
sanduke s priborom za jelo, odjećom, posteljinom i namirnicama, među kojima
su bile dimljena šunka i govedina, zapljeskali smo im kao što bismo nekoć
pljeskali baletu teatra Manjinski. Ksenijinih je šest sinova, od kojih je Andrej
imao dvadeset godina, a Vasilij deset, bilo presretno kad su u jednom sanduku
našli knjige. U to su vrijeme ljutili majku jer su, u stanju mladenačkog nemira,
znali goli golcati s litica skakati u more. Kako su bili strastveni čitatelji, gutali su
sve što je bilo u knjižnici u Aj-Todoru, i sada su napokon dobili nešto korisno
čime su mogli ispuniti vrijeme i prestati gaziti nasade u našem vrtu koji smo
pomno njegovali.
Kad je vidjela što je njezin zet donio, Ksenija više nije tako strogo korila
Feliksa jer je Irini i sebi ugrozio život. Irina je pokušavala dozvati kćer koja se
razrogačenih očiju skrivala iza mojih skuta. Domalo su unuci nekamo otišli s
knjigama, Ksenija i Olga na kat promijeniti posteljinu, a Sandro u kuhinju,
odnijeti namirnice.
Tek tad mi je Feliks rekao da situacija u Petrogradu nije toliko strašna kao što
se priča. »Potpredsjednik sovjeta - Kerenski - on je umjeren«, napomenuo je, na
što sam mu uputila pogled jer je baš taj umjereni političar bio jedan od onih koji
su tražili da Niki abdicira. »Rusiju je proglasio republikom. On očito podržava
boljševike, no ovo stanje nemira mu se ne sviđa. Kerenski želi uvesti red. Ja sam
bez problema ušao u palače.
Ali i drugi su, jednako tako, jer stražari na ulazu primaju mito. Mene su
svejedno pustili da uzmem što hoću.«
Sumnjičavo sam ga pogledala čim mi je rekao da stražari koji čuvaju palače
ne zaustavljaju uljeze. »Jesu li naši domovi opljačkani?«
Feliks je napravio grimasu čime mi je odao da stvari ipak nisu tako
jednostavne kako ih je prikazao. »Ne bih rekao opljačkani. Oni su zaplijenili naše
palače i sve što je u njima. U Mojku sam se morao uvući usred noći ne bih li
provjerio jesu li mamini dragulji još u sefu. I bili su, no pomislio sam da mi ne bi
bilo mudro odnijeti sve. Na postaji su nam pretražili putne kovčege. Nositi hrpu
nakita čak se i meni činilo preopasnim. No ipak sam donio najbolja Rembrandtova
platna, iako sad nitko nema novca za umjetnička djela. Možda će ga imati
poslije.«
»A moja palača Aničkov?« zapitah u strepnji. Zar moj dom, gdje sam živjela
s mužem i podizala djecu, sad stoji otvoren pobunjeničkom ološu?
337
»Još je tamo i većim je dijelom netaknuta«, uzvratio je. »Tamo će smjestiti

jedno od sovjetskih ministarstava. Vaše su sluge raspustili, no otišao sam u palaču,
kao što sam i obećao.« Prišao je jednom od praznih kovčega, onda skinuo njegovu
podstavu ispod koje sam ugledala papirnatu omotnicu. A u njoj - zamotano platno.
»Irina mi je rekla da silno volite ovu sliku.«
Ruke su mi najednom počele drhtati. Razmotala sam ju na blagovaonskom
stolu i ukipila se - preda mnom je bio Sašin portret, onaj u plavoj odori Carske
garde. Moj najdraži portret što je u salonu visio ponad kamina.
»To je sve što sam Vam uspio donijeti«, Feliks je tiho pridodao. »Platno sam
izrezao iz okvira. Oni naše portrete uništavaju. Na trgu sam vidio hrpe izgorjelih
slika. Ali ne i Vašu iz Instituta Smoljni. Kad su ju članovi sovjeta htjeli maknuti,
studenti su stali pred njom i nisu ju dali.«
»Hvala ti«, prošaptala sam. »Ovo mi je daleko vrjednije od bilo kojeg
dragulja.«
»Donio sam i ovo.« Feliks ni manje ni više već iz svoje čizme izvuče
zgužvanu omotnicu. Stavio mi ju je u ruku i rekao: »Od Nikolaja je.«
Kad sam ju stisnula, Irina je dodala: »Kerenski mi je to pismo dao osobno.«
Sjela je na kauč s kćeri koja se dala namamiti majci u krilo. »Staro je nekoliko
mjeseci i oni su ga, naravno, pročitali, ali on je živ i zdrav. Kerenski me je u to
uvjeravao.«
»Ti si otišla potpredsjedniku?« Bila sam osupnuta. Ravno u vučje ralje,
pomislih. I to - moja unuka, ona koja je plakala kad je rulja u Berlinu zasula naš
vlak kamenjem.
Ona kimne. »Zamolila sam ga da me primi. On sad živi u Zimskom dvorcu,
sa svim slugama i stražarima, iako ona odvratna crvena zastava leprša s dvorca.
Primio me je u pradjedovoj radnoj sobi.« Kad sam se trznula od gnušanja što se
potpredsjednik sovjeta uselio u sobu u kojoj je umro moj svekar, onu istu u kojoj
Niki nije želio raditi, Irina je nadodala: »Kerenski o Vama ima visoko mišljenje.
Rekao mi je kako će pokušati dogovoriti da Vam se nastave slati primanja, a
obećao je i poslati polovicu onoga što Vam duguju. On kaže da Vaša prava carice
udovice ne bi trebala biti ukinuta. Ako biste željeli poslati koje pismo u
inozemstvo, on će se potruditi da bude proslijeđeno.« Irina se nasmiješila.
»Haj’te. Pročitajte ga. Feliks ga je, dok smo se vraćali, cijelo vrijeme nosio u
čizmi.«
Prislonila sam pismo na grudi kao hamajliju. »Kasnije ću. Pred obitelji«,
uzvratila sam suspregnuvši želju da rasparam omotnicu. Promatrala sam
Feliksovo lice. »Jeste li što doznali o Miši?«
On odmahne glavom. »Samo znamo da je bio u Gatčini kad su zauzeli imanje.
Nitko ne zna gdje je. Irina je pitala Kerenskog jer smo načuli da je Miša zarobljen.
On je rekao da će se raspitati.«
338
»Raspitati?« Najednom me je obuzeo strah. »Kako je moguće da čovjek koji

predsjeda petrogradskim sovjetom ne zna gdje je carev brat?«
Feliks uzdahne. »Možda je mislio da nam ne smije reći. Dovoljno je riskirao
time što je primio Irinu. Lenjin je u Petrogradu, on je zauzeo palaču one balerine,
Male K., i s njezina balkona drži govore. Kerenski nije radikalist. Kao što rekoh,
on nam ne želi zlo. No on se boji Lenjina. Taj besramni mali izgnanik traži da nas
se zarobi. Sad mnogi trče k njemu. Ljudi misle da će ih Lenjin spasiti.«
»Saša je brata tog malog izgnanika dao pogubiti«, pripomenuh. »Lenjin nas
mrzi. Što god pisalo u ovom pismu, Niki nije siguran. Nitko od nas nije.«
»Zasad jesmo«, otpovrne Feliks. »Ali tko zna do kad će tako biti?«
ʛ季季
PISMO SAM PROČITALA kad sam ostala sama, u svojoj spavaćoj sobi. Pokosilo me
je kad sam vidjela Nikijev rukopis. Dok sam čitala njegove riječi, mogla sam mu
čuti glas, premda je posve očito znao da će ono što napiše, čitati i drugi. Sročio
mi je tek nekoliko redaka, obavijestivši me da se djevojke oporavljaju od ospica,
da je Aleksej dobro i da su na imanju u vrtu posadili povrće.
»Car?« zavapila je Ksenija. »Sad radi kao kmet!«
»Pa što onda?« priklopih. »Radimo i mi. Barem se nečim bavi i boravi na
zraku, što je dobro i za njega i za djecu. Niki mi je jednom rekao da bi radije čuvao
ovce nego vladao Carstvom. On u pismu zvuči sretno.« Lagala sam. Nije mogao
biti sretan dok je bio pod stalnim nadzorom. Niki se možda pred djecom držao
hrabro, no Aleksandra zasigurno nije.
Ona je zacijelo bila na rubu histerije otkako su joj pokvarili idilu u
Aleksandrovoj palači. Moj ju sin u pismu nijednom nije spomenuo.
»Ne smijemo vjerovati u sve što on kaže«, oglasio se Sandro, izrekavši ono
što sam mislila u sebi. »Nije im dopušteno otići s imanja, prema tome - oni su
zarobljenici.«
»Uskoro bi mogli biti pušteni.« Izgovorila sam to s više uvjerenja no što sam
ga osjećala. »Izgleda da u petrogradskom sovjetu imamo pristalicu. Irina, reci im
što je Kerenski kazao.«
Vijesti su ih obradovale, premda nam ni ta polovica novca što su mi ga
dugovali nije bila dovoljna za život. Pa ipak, i to je bio nekakav početak. Pomislih
kako revolucija i nije toliko strašna koliko smo se pribojavali da će biti. Još imamo
pristaše. Još smo zajedno. Možda će revolucionari uvidjeti kako nema smisla
držati Nikija u zarobljeništvu. Možda će ga pustiti da dođe k nama.
Možda će se Rusija, s vremenom, opametiti.
339
ČETRDESET I TREĆE POGLAVLJE
U staj! Dižˋ se!«

Nepoznat mi se glas probio kroz plitak san. Kad sam se s naporom pridigla
u krevetu, čula sam Tipa kako laje u prizemlju i Tanju kako se nekomu
uzrujano protivi u hodniku. Na slabu svjetlu što je ulazilo kroz vrata ugledah
nekoga golemog čovjeka. S praga je skupini drugih, čija lica nisam raspoznavala,
pokazivao na mene. Nisam mogla vjerovati da je taj čovjek zakoračio u moju sobu
i da čujem bat njegovih čizama. Za njim su ušli i drugi, jedan je nosio kerozinsku
svjetiljku što je bacala mutno svjetlo. Privukla sam plahtu na grudi.
»A tko nam je to ovdje, a?« Muškarac mi se zlobno naceri. On i njegovi
pobunjenici bili su odjeveni u velike šinjele ili mornarske jakne i vojničke hlače,
a oko rukava im je stajala crvena vrpca. Taj im je čovjek očito bio vođa jer je u
mene upro prst. Rekao je: »Ustani. Ili ćemo te mi izvući«, na što su se drugi počeli
smijati. Meni se srce tako uzlupalo da sam morala suspregnuti krik.
Boljševici. Tu, u mojoj sobi. Na koncu su došli po nas.
»Ona je carica udovica!« doviknula je Tanja iz hodnika. »Ne smijete...«
»Carica?« Muškarac je prasnuo u smijeh. »Ne vidim ja nikakvu caricu. Vidim
samo staricu koja se izležava u krevetu, u vili gdje ima mjesta za deset obitelji.
Mi u Rusiji više nemamo caricu.« Onda se prestao smijati. »Ja sam Spiro, viši
komesar u sevastopoljskom sovjetu, i nemoj misliti da me možeš omalovažavati.
Što skrivaš u tom krevetu, a?« Zakoračio je prema meni. »Hoćeš li da ga
pretražimo dok si još u njemu? Bi li to željela, drugarice?«
»Kako se usuđujete!« Htjela sam prozboriti samouvjereno, no glas mi je
zadrhtao, što je i on čuo. »Ja sam udovica cara Aleksandra III. Vi ovdje nemate
što raditi.«
On spusti ruku na bok, tik do pištolja u koricama što su mu visjele na opasaču.
»Kaže ona da mi ovdje nemamo što raditi. Udovica Fjodorovna misli da je još u
Zimskom dvorcu. Ah, stare se dame znaju zbuniti. Mi to razumijemo.« On pokaže
na moj paravan za presvlačenje u kutu. »Možeš tamo pričekati dok mi pretražimo
krevet. Mi znamo da nešto skrivaš. Pisma za svoje prijatelje i tko zna što sve ne,
bagro romanovska, gamadi jedna. Diži se. Neću ti ponavljati.«
Tanja se uspjela osloboditi onih koji su ju zadržavali pa je utrčala u sobu.
»Dajte joj malo privatnosti, molim vas. Mi ovdje nemamo ništa. Uzmite ono što
vam se sviđa i otiđite.«
340
Krenula je prema meni sa šalom u rukama. Pomaknula sam se u krevetu i

dopustila joj da mi ga prebaci oko ramena. No kad mi je pomogla ustati, rekla
sam: »Neka ga slobodno pretraže, ja ništa ne skrivam.« Natjerala sam se proći
pokraj komesara i stati iza paravana. »Ali budite pažljivi«, dobacila sam. »Ostalo
mi je vrlo malo stvari. A to što još imam, to mi mnogo znači.«
On samo mahne rukom na što njegovi drugovi, sedmorica njih, počnu
pretraživati sobu. Tanja i ja se uhvatismo jedna za drugu iza paravana. Trzale smo
se slušajući kako prevrću moj radni stol i vade ladice, kako bacaju posteljinu na
pod, izvrću moje kovčege, razbijaju krevet i navijaju budilicu na noćnom
ormariću da zvoni.
Pogledala sam Tanju u prestravljene oči i slabašno se osmjehnula. Neće oni
naći nakit ni ono Fabergéovo jaje koje sam sa sobom donijela iz Kijeva. Mi smo
za takvu premetačinu već bile spremne. Ksenija i ja smo nakit i jaje bile sakrile u
limenke kakaa koje je Feliks donio iz grada. Dijamante, safire, rubine i bisere
zasule smo čokoladnim prahom.
»Ništa«, čula sam kako je jedan od njih prosiktao. »Nema pisama. Ničega što
vrijedi.«
»Ona ih je napisala. To znamo. Poslala ih je preko onog izdajnika
Kerenskoga«, priklopio je komesar. Čula sam kako gazi po nečemu što su razbili.
Onda je zaurlao na nas: »Odjenite se i siđite dolje. Nemojte otezati jer ćemo vas
dovući u spavaćicama.«
Muškarci izađoše van.
»Dragi Bože«, dahnula sam. Tanja je drhtala uza me kad sam provirila iza
paravana i vidjela nered koji su za sobom ostavili. »Nisam trebala slušati Feliksa.
On je rekao da je sigurno slati pisma preko Kerenskoga. No oni su
potpredsjednika očito ispitivali, a on im je sve rekao samo da spasi živu glavu.«
»Kerenski i Duma su pali«, prošaptala je Tanja. Uzrujano je podizala
razbacanu odjeću tražeći moju haljinu za dan. »Kad su provalili u vilu, Sandru su
rekli da je vlast preuzeo drug Lenjin. Sad su boljševici na vlasti, Veličanstvo, tako
nam Bog pomogao.«
Čim mi je zakopčala haljinu, sama sam na zatiljku smotala posijedjelu kosu u
punđu. Sad se na meni vidjelo da imam sedamdeset godina. U sobi nisam htjela
postaviti zrcalo jer sam bila zgrožena kako sam naglo ostarjela. Ona udovica puna
duha što je, činilo se, mogla zaustaviti vrijeme, sad je bila samo uspomena, kao i
naše gala večeri i balovi.
»Nemojte mi govoriti Veličanstvo«., upozorih ju. »Nemojte mi se obraćati
naslovom jer bi nas mogli ubiti.«
Kad je Tanja zinula, strogo sam dodala. »Ne smijete im pokazati da se bojite.
Oni su razbojnici i zločinci. Oni će tražiti da molimo za svoje živote. A mi moliti
nećemo.«
341
ʛ季
MOJA JE OBITELJ bila okupljena u salonu: Ksenija, Olga s djetetom u rukama,

Ksenijini sinovi, Olgin muž i Sandro. Njih su se dvojica očito trudila zadržati
smirenost, iako su im lica odavala brigu. Jusupovi, nasreću, tu noć nisu ostali kod
nas. Podigla sam svojeg preplašenog psića što se skrivao pod klavirom i sjela
pokraj kćeri, a njega stavila u krilo.
Desetak se ljudi motalo po našemu salonu. Mornari u prljavim jaknama, s
pištoljima i bajunetama, dodavali su jedni drugima naše stvari i lupali laktovima
po klaviru što je odzvanjao glasnim i neskladnim tonovima. Prestravilo me je
njihovo oružje. Morala sam se natjerati da hinim ravnodušnost. Nemoj im
pokazati strah. Ma što god napravili.
Uto je u salon ušao komesar Spiro mašući listom papira. Izgledao je kao jedan
od onih brojnih nižih časnika što su napustili našu vojsku kako bi se pridružili
revolucionarima. Pun sebe, nadutih obraza i prsiju, najavio je: »Ja ću vas prozivati
po imenu, a vi se morate odazvati.« Počeo je čitati s papira koji je držao u ruci.
»Aleksandar Mihajlovič.« Sandro kimne. »Ksenija Aleksandrovna.« Moja mu je
kći uzvratila bijesnim pogledom. Potom je pročitao Olgino ime i prezime njezina
muža. Kad je prozvao mene, odbila sam se odazvati. On je već znao da sam tu.
»Svi ste prisutni«, zaključio je, ne gledajući ni u jednog od nas. »Dobro. Ovo
je bilo lako. Sevastopoljski je sovjet naredio da sljedeće članove: Mariju
Fjodorovnu, Kseniju Aleksandrovnu, njezina muža Mihajloviča i njihovih šest
sinova, kao i njihove sluge, odvedem na imanje Djelbar.«
»Djelbar!« Sandro je izgubio onu prividnu smirenost, no ja sam klonula od
olakšanja jer sam očekivala nešto mnogo gore. »Zašto? To imanje nije daleko, a
mi smo pod zaštitom tatarske pukovnije. Nema razloga da...«
»Ni riječi.« Spiro je pogledao mojeg zeta kao da nije siguran bi li se trebao
nasmijati njegovim riječima ili ga udariti. »Uredbom druga Lenjina tamo ćete biti
pod našim nadzorom.« Kad je spomenuo »malog izgnanika«, kako ga je zvao
Felix, Sandro je problijedio. »Tatarska jedinica dobrovoljaca je raspuštena«,
nastavio je Spiro. »Oni ovdje nemaju što raditi, kao što nam je napomenula
udovica Fjodorovna. U Djelbaru ćemo vas štititi mi. Počnite se pakirati. Odmah
krećemo.«
Natjerala sam se pustiti glas iz grla i zapitala: »A Olga Kulikovska?«
Spiro pogleda u papir. »Ona i njezin muž mogu ostati ovdje ili otići kamo
žele. Oni nisu navedeni kao članovi nekadašnje carske obitelji.«
Prije no što se Olga uspjela usprotiviti, ušutkala sam ju pogledom. Ona je bila
slobodna jer se udala za pučanina, tako će barem ona izbjeći raciju. Premda ima
dijete i pune ruke posla, možda će nam moći pomoći.
342
»Smijemo li spakirati hranu?« upitah ponadavši se da ću tako upozoriti Olgu

da nekamo sakrije limenke kakaa. Onda sam shvatila da sam pogriješila.
Spiro je suzio oči. »Ne. U Djelbaru ima dovoljno zaliha.«
Bilo mi je jasno da oni zaliha nemaju. Namjeravah su ukrasti našu hranu, a
nas ostaviti da se snalazimo kako možemo. Kad sam ga pogledala u oči, Spiro se
nacerio.
»Ti se možeš smatrati sretnom, udovice Fjodorovna. Jaltski je sovjet tražio da
vas sve pogubimo kao izdajnike. Ali, dok to ne odobri drug Lenjin, s nama ste
sigurni.«
Nitko se od nas nije mogao ni pomaknuti. Mornari su na tren prestali švrljati
salonom gdje su po volji mjerkali predmete i trpali u džepove ono što im se
svidjelo. Primijetila sam da Sandro ne nosi vjenčani prsten - netko mu je ukrao
zlatnu burmu. Ti su se ljudi tako mrko držali da mi se činilo kako se ni jedan od
njih neće libiti u nas uperiti pištolj.
Kad smo na ulaznim vratima najednom začuli komešanje, Ksenija je
prigušeno vrisnula. Uto je nasmijan, kako bi pokazao da nije nikakva prijetnja, u
salon ušao Feliks. Nosio je kapu i šinjel, a pod njim su mu izvirivale nogavice
svilene pidžame, i to ponad marokanskih crvenih papuča.
Pogledao me je u oči. Dojurio je automobilom čim je doznao da nas kane
zarobiti. Pomislih kako je zasigurno zažalio što me je poticao da napišem pisma.
No voljela bih da je bio ostao kod kuće. Sad su imah i njega. Ostavio je Irinu, kćer
i Zenaidu same, sa šačicom slugu da ih brani.
»Tko si ti?« zarežao je Spiro.
»Feliks Jususpov«, on drsko uzvrati. Kad je vidio komesara kako začuđeno
provjerava što piše na papiru, on dobaci: »Nisam na vašem popisu? Dobro. Jer ne
bih ni trebao biti. Ne tako davno ja sam našoj majčici Rusiji učinio veliku uslugu.«
Ja sam tako čvrsto stisnula svojeg psića da se počeo vrpoljiti ne bi li se
oslobodio. Princ Jusupov, oženjen princezom Irinom Aleksandrovnom, članicom
carske obitelji? Zar je Feliks poludio?
Spiro je podigao upitan pogled. »Je li?«
»Ja sam ubio Rasputina«, izjavio je Feliks na što su mornari počeli roktati od
smijeha. »Ustrijelio sam ga ovim dvjema rukama«, Feliks pokaže dlanove.
»Zapravo, samo jednom. Drugom sam ga drškom pištolja udarao u glavu. Ali vrag
nije htio umrijeti sve dok ga nisam bacio u Nevu. Tek onda je potonuo. Kao
kamen. Ravno na dno.«
Mornari su počeli pljeskati. Osjetivši da gubi nadzor nad situacijom, Spiro
drekne: »Tišina!« te izvadi pištolj iz korica. »Onda i ja moram majčici Rusiji
napraviti uslugu«, komesar procijedi zureći u Feliksa. »Što kažeš, kojeg
neprijatelja države da ubijem prvoga? Udovicu možda?«
Spiro se, s uperenim pištoljem okrenuo prema meni, na što mu je Feliks posve
mirno uzvratio: »Možda bi prvo trebao provjeriti podrum. Tamo ćeš naći odlično
343
vino koje je i samom caru bilo najdraže. Onda bismo mogli zajedno proslaviti
smrt mistika i našu slavnu revoluciju.«
Mornari su učas odbacili onu hinjenu poslušnost. Ostala sam u čudu kad su
Feliksu uzvratili klicanjem i povukli ga sa sobom u podrum tražeći od njega da
im ispriča kako je ubio Rasputina. Spiro je zabezeknuto gledao za njima, a onda
pištolj spremio u korice.
Feliks je bio lud. Mahnit kao što samo ruski princ može biti. On nas je te noći
spasio. Naveo je mornare da banče i opijaju se našim najboljim vinom. Svirao im
je gitaru dok su oni pjevali tugaljive pjesme do zore. Spiru su trebala dva dana da
ponovno ustroji neposlušne vojnike koji su u podrumu ispraznili sve boce, te
Feliksa, poput kakva junaka, nosili na ramenima.
Zahvaljujući nastalu kaosu, Ksenija i Olga uspjele su sakriti limenke kakaa
pod kamene ploče u našem vrtu. Potom smo na brzinu manje primjerke nakita
ušile u podstavu Olgina kaputa.
Kad smo se suznih očiju pozdravljali na izlazu Aj-Todora, Olga se, pod
težinom našega preostalog blaga, držala za svojeg pukovnika.
DJELBAR JE BIO OPASAN visokim zidom uz koji su patrolirali vojnici naoružani

puškama što su ih bili ukrali Nijemcima. Zapovijedao im je drug Zadorozni.
Robustan i nabusit kao Spiro, kojemu je svakoga tjedna slao izvještaj, i on je svoj
zadatak izvršavao krajnje ozbiljno. No za razliku od Spira, Zadorozni nas je
potajice promatrao. Pravila sam se da ga ne vidim, koliko je to bilo moguće, i
izlazila u šetnje usahlim vrtom unutar zidina, premda je jesen već bila donijela
hladnoću. Sa sobom sam vodila Tipa, a pridružili bi mi se i Ksenija i njezin
najstariji sin Andrej. Za jedne od šetnji uhvatila sam Zadoroznija kako gleda u
nas.
»Zar smo Vam toliko neobični?« upitah ga.
On spusti pogled. »Jednom sam Vas bio vidio u Moskvi dok sam još bio
dječak. Činili ste mi se silno... velikima. Poput kipa. Bili ste od glave do pete u
dijamantima i srebru. No sad vidim da ste, ustvari, sitni.«
Nasmiješila sam se. Vidio me je dok je bio dijete. Tad mi se divio i zacijelo
je u njemu ostalo barem malo udivljenja. A to je dobar znak, pomislih. On nam
neće nauditi, osim ako mu to ne narede.
Kako su se Olgin pukovnik i Feliks mogli slobodno kretati, njih su dvojica
dogovorila tjedne posjete. Oni nisu smjeli dolaziti, ali mala Bebe jest, u pratnji
dadilje. Zadorozni djetetu nije pripisivao važnost. Olga bi pisma zakvačila pod
podbradnik moje praunuke, a mi smo joj na isti način slali odgovore. Feliks je
komunicirao s nekim iz Petrograda pa smo doznali da su, dok smo još bili u Aj-
344
Todoru, Niki, Aleksandra i petero djece odvedeni iz Carskog Sela na daleko

imanje u Toboljsku, u Sibiru.
Prvi put otkako su nevolje počele, osjećala sam se slomljenom. Kad su mi na
dušu nalegle tuga i žalost, razboljela sam se i završila u krevetu. Dobila sam
bronhitis. Činilo mi se da ću iskašljati vlastita pluća, drhtala sam u groznici i
mislila kako mi je bolje umrijeti nego ostati živa i dočekati ono što će uslijediti.
Ksenija me je pokušavala utješiti.
»Duma je još mjesecima prije odredila da ih se premjesti«, rekla je i pružila
mi smrdljivi biljni napitak koji je sama pripravila. »Poradi njihove sigurnosti. Oni
su već bili u Sibiru kad su boljševici preuzeli vlast. Sad se za nas bore
bjelogardijci. Lenjin ne može nauditi Nikiju sad kad ima pune ruke posla jer
spašava revoluciju. Ovako je bolje.«
»Kako je bolje to što je Rusija u građanskom ratu i to što će Niki i obitelj
morati podnijeti sibirsku zimu?« zavapila sam. »Kako je to bolje?«
Na koncu nisam umrla, premda sam priželjkivala smrt. Polako sam se
oporavljala, ali zbog kašlja nisam mogla pušiti onoliko koliko sam željela. Kao ni
hranu, tako ni cigarete nije bilo lako nabaviti. Ksenija se razbjesnila kad me je
vidjela kako od jednog stražara tražim cigaretu. Izgrdila me je što se družim s
neprijateljima.
»On je još dječak«, rekla sam te ispljunula mrvice jeftina duhana. »Nema ni
dvadeset. Pogledaj ih. Svi su oni dječaci. Ova je revolucija dječja igra. On nas ne
mrzi. Nitko nas od njih ne mrzi. To mi je on sam rekao.«
»Vaši će nas dječaci ustrijeliti ako im tako naredi Lenjin«, obrecnula se
Ksenija. Sljedećeg puta kad nas je posjetila moja praunuka, u dječjim su kolicima,
pokraj Olgina pisma, bile skrivene i turske cigarete što ih je poslao Feliks. »Ako
već morate pušiti«, rekla je Ksenija, »onda pušite dobar duhan.«
U proljeće 1918. Zadorozni nam je došao reći kako je Lenjin s njemačkim
carem potpisao primirje. Nas je obuzela panika - svakog smo dana prestravljeno
čekali kad će nam kazati da nas vodi u Moskvu, koju je Lenjin proglasio glavnim
boljševičkim gradom. Tamo je ustrojio i Čeku, svoju tajnu policiju, na čijim su
popisima bili svi Romanovi. Najviše sam se brinula za Mišu o kojem nije bilo ni
glasa. Uporno sam se raspitivala, iako odgovor nisam dobivala, sve dok u jednom
trenutku nisam saletjela Zadoroznija.
»Ja sam majka!« zavikala sam. »Vama je revolucija možda donijela slobodu
narodu, ali mojoj je djeci donijela nesreću.«
Na to je tužno zakimao. »Ja Vam se kunem da o Vašem sinu nisam ništa
doznao. Činim sve što mogu. Jaltski sovjet traži da Vas i druge isporučimo njima,
ali ja odgovaram samo drugu Lenjinu i petrogradskom sovjetu.«
Jaltski je sovjet, zauzvrat, došao po nas pod izlikom kako nas želi zaštititi od
nadolazećih njemačkih jedinica što su se povlačile prema Krimu. Zadorozni im je
odbio otvoriti vrata te je na bedeme postavio naoružane ljude, Sandra i moje
345
unuke. Kako nisu dobili ono po što su došli, jaltski su vojnici opljačkali obližnje
vile, među njima i Aj-Todor. Olga i pukovnik morali su pobjeći u vilu Jusupov.
Feliks je draguljima platio lokalnim Tatarima da štite njegovu obitelj. Kad je u
cijeloj pokrajini nastupio kaos, očekivali smo da će nas svakoga časa opkoliti i
poubijati. Zadorozni je odlučio otići kako njegove ljude ne bi snašla njemačka
odmazda. Ponudio nam je da odemo s njim, što smo odbili, pa je puške
na bedemima prepustio Sandru.
Na rastanku mi je s takvom uglađenošću poljubio ruku da sam se na tren
prisjetila onih davnih, slavnih dana. Na oči su mi navrle suze.
»Čuvao Vas dragi Bog«, promrmljao je Zadorozni. »Moja je dužnost bila da
Vas zaštitim.«
Iako je bio revolucionar, duboko u njemu bilo je usađeno ono rusko štovanje
vladara. Kad smo najednom ostali sami, gotovo mi je nedostajao, on i njegovi
divlji drugovi. Sad smo bili prepušteni na milost i nemilost Nijemcima. Čekali
smo hoće li nas osloboditi ili će nas ponovno zarobiti onaj isti car koji je cijelu
Europu odveo u vrtlog rata i uništenja.
Nisam mogla spavati. Koračala sam nervozno sobom, a pod jastukom sam
imala skriven nož.
Kad se na koncu pojavio njemački feldmaršal s odredom vojnika i rekao da
smo pod njihovom zaštitom, nisam ga htjela primiti. Sandro se morao postaviti
kao posrednik između nas dvoje. Prenio mi je carev poziv da se sklonim u
Njemačku, što sam s prezirom odbila.
»Zašto?« Sandro je podigao ruke. »Ne možemo ostati ovdje i nadati se,
protivno svim izgledima, da će Nikija vratiti na prijestolje. Pobijedili bjelogardijci
ili ne - gotovo je. Više nikad nećemo biti carska obitelj.«
»Mi će uvijek biti carska obitelj«, uzvratih. »Njihova je ponuda samo
formalna. Lenjin je s njemačkim carem sklopio mir. Zar mislite da je jedan od
uvjeta bio taj da se nas spasi? Osim toga, kad bi nas oni uspjeli izvući odavde,
samo bismo navukli bijes boljševika na one koji bi ostali.«
Kako je tad pokrajina bila pod njemačkim nadzorom, domalo nam se, s
mužem i djetetom, pridružila i Olga. Uskoro smo napustili Djelbar i otišli u vilu
Harax blizu rta Aj-Todor i luke Jaka. Vrtovi pred tom lijepom plemićkom vilom
u engleskom stilu, s pogledom na Crno more, bili su puni cvjetova kozje krvi.
Nekad je pripadala velikom knezu Georgiju Mihajloviču, prvom rođaku mojega
Saše, kojeg je u međuvremenu zarobila Čeka. Podsjećala me je na Hvidøre. Tamo
sam se osjećala ugodnije, iako smo hrane imali još manje. Do nas su ponovno
stizale vijesti, ali ni jedna od njih nije ublažila moje strahove.
Za Nijemcima su na Krim nahrupili plemići što su bježali iz grada. Pridružili
su nam se i drugi članovi obitelji, a među njima i razočarani, utučeni Nikolaša
kojeg je Niki bio razriješio vojne dužnosti. On se mjesecima skrivao i selio iz
jednog mjesta u drugo kako ga ne bi otkrili. Mislio je da bi ga Nijemci mogli
346
uhititi zbog sudjelovanja u ratu pa su Feliks i Sandro na koncu uposlili tatarskog

tjelohranitelja. Opet se driješila kesa i opet su se dijelili dragulji, ali ovoga puta
ne i naši. Olga se bila potajice vratila u Aj-Todor i uzela naše limenke kakaa koje
smo potom sakrili pod podne daske u vili. »Možda će nam ovo trebati da
otkupimo obitelj«, rekla sam kćerima. »Neka Feliks razdijeli Zenaidin nakit.
Ona je cijelu hrpu bila ostavila u palači, u sefu, i možda će se jednog dana po nju
vratiti. Za nju to neće biti toliki trošak koliki bi bio za nas.«
Svi su pripovijedali strašne priče o pretrpljenim nevoljama i grozotama. Neki
su donijeli i uznemirujuće vijesti. Kako ih je sve primao Feliks, on mi je rekao da
je Mišu uistinu odvela Čeka, nakon što je izdan nalog za uhićenjem. Moj je sin
Nataliju i sina nekamo bio sklonio, no njega su i njegova tajnika uhitili i odveli u
Perm, podno Urala, na granici sa Sibirom. Bila sam luda od brige. Nisam se stigla
ni oporaviti od tog udarca kad sam doznala da su Aleksandrinu sestru Ellu i još
jednu opaticu iz njezina samostana, velikog kneza Sergeja Mihajloviča - Sašina
prvog rođaka, princa Vladimira - sina iz drugog braka mojeg djevera velikog
kneza Pavla i tri sina velikog kneza Konstantina - nećake mojeg pokojnog brata
Villyja i supruge mu Olge, uhitili i odveli u Alapajevsk, na istočnu stranu Urala,
gdje su potom nestali bez traga.
Najviše su me mučile vijesti da su Nikija i njegovu obitelj iz neznana razloga
odveli iz Toboljska. Neki su u nagađanjima išli tako daleko da su govorili kako
su ih spasili Nijemci, što se meni činilo malo vjerojatnim.
Izglednija, i strasnija, bila je priča kako je Lenjin naredio da se Nikija izvede
pred sud u Moskvi i kako su na putu mojeg sina i Aleksandru presreli i zarobili
fanatični članovi uralskog sovjeta koji su zahtijevali da im predaju i djecu.
»Odveli su ih u Jekaterinburg«, rekao je Feliks. »Tamo ih drže u kući nekog
trgovca.«
»Navodno«, ispravih ga. »Nitko koga poznajemo nije ih vidio.«
»Da, nitko od onih koje poznajemo. Ali ta se priča najdulje održala.«
»Dugo se pričalo i da su nas ubili. Pa ipak, evo nas. Živi smo.«
Feliks se pokušao crnohumorno našaliti: »Ako Vi ovo zovete životom.«
»Još dišemo, nije li tako? Dišu i oni. Moramo se moliti.«
I molila sam se. Svakoga sata, svakoga dana. Na skromnoj proslavi Uskrsa, i
noću na koljenima, pokraj kreveta. Molila sam se svim srcem i dušom. Molila sam
se kao što se nikad prije nisam molila. Vjera za koju sam mislila da sam ju izgubila
- i za koju je Niki rekao da ju Aleksandra ima u izobilju - ta krhka i trošna vjera
bila je jedino što mi je ostalo.
No tad sam se molila za čudo.
347
ČETRDESET I ČETVRTO POGLAVLJE
R ujan je 1918. bio paklen. Vrućina bi tek obnoć popustila i prešla u blažu
sparinu. Svoj vrt s povrćem bili smo proširili kako bismo na stolu svakoga
dana imali svježu hranu. Pristizale su nove izbjeglice i tražile utočište u obližnjim
vilama, misleći da će, blizu nas, biti zaštićene. Kako bi njih zabavila, a nama
skrenula misli s briga, odlučila sam prirediti ručak na otvorenom. Olga me je
gledala kao da sam sišla s uma, no Ksenija je tu ideju zdušno prihvatila. »I to je
bolje«, rekla je, »nego da čupamo korov, raspoređujemo ionako jadne zalihe mesa
i čekamo kad ćemo opet čuti glasine stare cijeli tjedan.«
Toga smo dana u vrtu postavljale stolove u sjeni plahta što smo ih bile
prebacile preko konopa za sušenje rublja kako gostima ne bi smetalo sunce, kad
mi je Nikolaša došao reći da nam je pred vratima kanadski pukovnik. »On služi u
Bijeloj gardi«, napomenuo je. »Kaže da se izložio velikoj opasnosti kako bi prešao
pola zemlje i donio nam vijesti iz Britanije.
Izgleda da je Vaša sestra Alix nagovorila kralja Georgea da nam pošalje ratni
brod, što će učiniti čim se Nijemci povuku.«
S Olgom sam i Ksenijom otišla u salon gdje nas je taj Kanađanin, pukovnik
Boyle, čekao s Feliksom. Boyle nam se s mukom naklonio. Jednoć je zacijelo bio
naočit čovjek, kršnih ramena, visok više od metar i osamdeset, no sad je izgledao
kao je spao na manje od polovice svoje nekadašnje težine. Meni se činilo da je
prepješačio cijelu Rusiju i da jedva stoji na nogama. No dojmilo me se to što je
on ipak stajao, strogo i uspravno, kad je prihvatio naš poziv na čaj te odgovorio
na pitanja potvrdivši da je moja sestra zaista uvjerila sina da nam pomogne.
Kad ga je Ksenija zapitala: »Imate li kakvih vijesti o mojem bratu, caru?«,
Boyleu se trznula ruka nagrđena ožiljkom zbog čega je umalo prolio svoju treću
šalicu čaja.
»Ja sam bio u Jekaterinburgu«, oprezno je uzvratio i skrenuo pogled na mene.
Ksenija je nestrpljivo čekala. »I? Jesu li tamo bili moj brat i njegova obitelj?«
Pukovniku je cijelo lice bilo skoreno od prljavštine - sav je bio zaprljan i
trebala mu je dobra kupka. Zatreptao je dok je tražio riječi, na što mi se stisnulo
srce.
»Pa kako se mi ovo ponašamo!« uskliknula sam i zbunila sve prisutne.
»Ksenija, zar ne vidiš da je pukovnik iscrpljen? Moramo ga pustiti da se odmori.
Popodne imamo ručak na otvorenom - može nam se pridružiti kasnije bude li htio.
348
Idemo.« Mahnula sam kćerima. »Neka se Feliks i Nikolaša pobrinu za našega

gosta.«
Ksenija nevoljko ustane i pođe za mnom. Njezin muž više nije bio s nama. Ja
sam se tomu bila žučno protivila, no Sandro je prihvatio ponudu Nijemaca te
zajedno sa sinom Andrejem isplovio iz Jalte ne bi li članice Antante uvjerio kako
se Rusija našla u velikoj krizi jer Lenjinov sporazum s njemačkim carem za nas
nije značio mir.
»Oni Vas neće slušati«, upozoravala sam ga. »Oni su još u ratu. Mislite li da
će prestati ubijati jedni druge poradi našega dobra? Dosad to nisu napravili.«
I Ksenija ga je molila da ostane, no Sandro više nije imao strpljenja. Bila sam
toliko ljuta na njega što nas ostavlja da se nisam ni pozdravila s njime.
Olgu i Kseniju sam povela van, a Boylea ostavila s Feliksom i Nikolašom. No
duhom sam i ja ostala u salonu - progonilo me je ono ojađeno lice pukovnika.
Sat vremena poslije na stol smo postavljale pribor i tanjure, kad me najednom
Ksenija zgrabi za ruku. Lice joj je bilo bijelo kao plahta što je visjela s konopa.
»Feliks je na terasi.«
Okrenuh se i rukom zaklonih oči od sunca. Feliks je stajao kao ukopan. Kad
sam vidjela da ne ide k nama, upitah: »Što je njemu? Zašto samo stoji tamo?«
»Pođite Vi k njemu«, uzvratila mi je Ksenija drhtavim glasom. Pogledala sam
u Olgu koja je pognute glave razvrstavala pribor. Malo mi je nedostajalo da ju
prekorim što je vilice za salatu stavila s pogrešne strane tanjura. No mjesto toga,
okrenuh se na peti i zaputih prema terasi.
Kad sam došla bliže, opazila sam da je Feliksu lice gotovo pepeljasto sivo -
izgledao je kao da je primio strašne vijesti. U tom trenutku više nisam vidjela
englesku vilu iza njega, nisam čula šum mora ni Ksenijine sinove koji su se prije
ručka igrali loptom. Umjesto njih, začula sam unuka Alekseja kao onog dana kad
se poskliznuo pred palačom Aničkov.
Samo sam ugazio u jezero. Nisam se udario. Vidite?
»Minnie.« Feliksov me je tihi glas prenuo iz snatrenja. »Molim Vas, uđite.«
U kući je bilo hladnije. Salon je bio prazan, no u zraku se još osjećao dim
Nikolaševe cigare. Ni on ni pukovnik Boyle više nisu bili tamo.
»Nadam se da ste onog jadnog Kanađanina odveli do kupaonice«, dobacih.
Kad sam prišla stolu na kojem je stajala vaza s divljim zumbulima, što ih je bila
ubrala Ksenija, nagnula sam se i duboko udahnula ne bi li me ispunio njihov miris.
No čim sam to napravila, uzmaknula sam i umalo srušila vazu.
Miris ljiljana. Aleksandrina najdražeg cvijeća. Miris njezin parfema.
Feliks se plitko nakašlje. Nije stigao ni zaustiti kad sam ga preduhitrila
upozorenjem: »Prije no što mi išta kažete, Vi morate znati da boljševici lažu. Lažu
i varaju ne bi li nas mučili.«
349
»Boyle nije boljševik.« On zakorači prema meni. »Čuli ste ga. On je bio tamo.
U Jekaterinburgu. Bjelogardijci su opkolili grad i istjerali Crvenu armiju. Oni su
uspjeli doći do kuće. Mještani je zovu... Kuća s posebnom namjenom. Tako ju je
prozvao uralski sovjet. Bila je prazna. Niki i obitelj nisu bili u njoj.«
Prasnula sam u smijeh - u preglasan, grub smijeh kakvim se nikad nisam
smijala. Samoj sam sebi zazvučala kao strankinja, ogorčena starica koja ne želi
čuti ništa što bi joj pokvarilo zadnje dane idile.
»Naravno da ih nisu zatekli kad oni nisu ni bili tamo. To je samo glasina, kao
i stotine drugih.«
Vidjela sam da Feliks oklijeva, na što sam uhvatila samu sebe kako uzmičem
od njega, kao da želim biti što dalje.
»Našli su dokaze«, on nastavi jedva čujnim glasom. »Sobe su bile
ispremetane. Neke su njihove stvari još bile tamo. U podrumu...« Zastao je kao
da skuplja snagu: »... u podrumu su na zidovima bile rupe od metaka. Na podu
tragovi oštrica bajuneta. Boyle ih je prepoznao. Vidio je i osušenu krv koju je
netko na brzinu pokušao obrisati. On je takve prizore već viđao, u bolnicama na
bojištima. Kaže da su to morale biti lokve krvi.«
Činilo mi se da se od njegovih jezivih riječi sabio zrak u sobi. Pogledala sam
ga u oči. »Vi ste oduvijek bili smioni. Smioniji od svih drugih ljudi koje
poznajem. Dovoljno smioni da ubijete mistika i da se time hvastate.« Na to se
trznuo, a ja nastavih. »No danas ste prevršili mjeru. Zar Vas nije sram meni
govoriti takve monstruozne izmišljotine?«
On pruži ruku. »Minnie, nemojte, molim Vas. Nemojte nijekati. Morate ovo
prihvatiti, radi svih nas. Boyle kaže da su i drugi vojnici to vidjeli. Jedan od njih
imao je fotoaparat, on je snimio fotografiju. Rekao je da će ju poslati Vašem
nećaku, kralju Georgeu.«
»Što? Fotografiju prljavog podruma?« Nisam podigla glas, no osjećala sam
kako se u meni podiže krik - urlik kojim bih smrskala cijeli svijet, samo kad bih
ga pustila. »Što bi time dokazao?«
»Da su ubijeni. Boljševici su ih ubili i uklonili njihova tijela.«
Soba se oko mene zacrnjela. Zaljuljala sam se, zateturala, uhvatila za
naslonjač kao da sam posrnula na palubi broda što ga bacaju valovi. Kad sam se
srušila na nj, pred očima mi je iskrsnula slika mojih unuka u novim haljinama,
kako mašu publici u teatru Marijinski, i Aleksej, kako se mršti na terasi pred
Aleksandrovom palačom jer želi trčati za obručima zajedno sa sestrama, a onda
sam, tako jasno da me je duša zaboljela, vidjela Nikija na peronu u Mogilevu -
okreće se, podiže ruku i maše mi na rastanku.
Budite jaki za sve nas. Uskoro ćemo se ponovno vidjeti.
»Ne«, šapnula sam. »To ne može biti. Ja u to ne vjerujem.«
350
Feliks se preda mnom spustio na koljena. »Nitko od nas u to ne želi vjerovati.

Ali njih već mjesecima nitko nije vidio. U onoj im se kući moralo nešto strašno
dogoditi.« Uto on zastane i pogleda me. »Minnie, to nije sve.«
»Kako?« Nisam ga mogla gledati. Više nije bio onaj dotjerani kicoš koji je
pred vrata bio postavio stražara Abesinca da bi se mogao ljubakati s
Irinom. Sad mu je lice bilo shrvano, a oči tužne, kao da je previše toga vidio.
U njemu sam prepoznala i samu sebe. Zacijelo smo svi tako izgledali.
»Boyle kaže da su neki bjelogardijci otišli u Alapajevsk. Tamo su doznali da
su Ellu, tri Konstantinova sina, princa Vladimira i druge što su bili s njima, ubili
i bacili u rudnik. Mještani su ih tamo odveli. Vojnici su se konopima spustili u
okno i našli njihova tijela. Čeka je naredila da se veliki knez Nikolaj, Georgij
Mihajlovič, Dmitrij Konstatinovič i Vaš djever, veliki knez Pavao iz Vologde,
gdje su bili u izgnanstvu, dovedu u Petrograd. Tamo će ih pogubiti.«
Odjednom sam se počela gušiti, nisam imala zraka. »Glasine. To su samo
glasine i ništa drugo.«
Feliks me uzme za ruku. »To se događa, Minnie. Svima nama. Oni nas žele
istrijebiti.«
U glavi su mi zazvonile Spirove riječi: Bagro romanovska, gamadi jedna...
Tad sam osjetila da Feliks oklijeva. Stisak mu je najednom popustio, kao da
se suzdržava.
»Govorite«, prosiktala sam. »Recite sad, ovoga trena, ili mi se više nemojte
obraćati.«
On prošapće: »Miša«, na što ja istrgoh ruku iz njegove.
»Ne.« Nisam glasno kriknula. Jedva sam zaustila, no njemu su niz upale
obraze počele teći suze. Rekao je: »Odveli su ga u šumu blizu Perma i ubili. Boyle
je to doznao od bjelogardijca koji je u Permu razgovarao s jednim od svjedoka.
Boljševici tvrde da je Mišu netko oteo i da je nestao, što im nitko ne vjeruje.«
»Ne. Ne.« Zavrtjela sam glavom, htjela sam ga maknuti od sebe. Detalji,
pomislih. Kako je Boyle mogao znati te grozomorne detalje? Kako je mogao on
znati, a ne mi? »To nije istina. To...«
»Dosta.« S vrata što su izlazila na terasu oglasila se Olga.
Feliks se na koljenima okrenuo prema njoj. »Ona to mora čuti. Ona mora
znati. Sandro je imao pravo. I Vi to znate. Mi smo sljedeći po koje će doći. Boyle
nas je došao upozoriti...«
»Rekla sam da je dosta.« Olga ga ošine pogledom. Nikad ju nisam takvu
vidjela - bila je slika i prilika Saše, napetih ramena, isturene brade. Činilo se da je
spremna prijeći preko svih prepreka. »Idite Irini, moju majku ostavite na miru.«
On ustane i zatetura. »Žao mi je, Minnie. Užasno mi je žao.« Dok je prolazio
pokraj Olge, čula sam ga kako jeca. Samu sam sebe iznenadila kad sam viknula
351
za njim: »Prestanite blebetati kao dijete. Preplašit ćete sve ostale. Ni riječi! Jeste
li me čuli? Nikomu ni riječi!«
Na to mi je prišla Olga. Skvrčena od bijesa i tuge, okomila sam se na nju. »I
ti si znala?«
»Ja sam se toga pribojavala.« Glas joj je bio prigušen. »U Kijevu sam Vam
rekla da će tražiti naše uhićenje. Naši su životi bili u opasnosti, ali za ovo nisam
znala. Kako bih mogla znati?«
»Nitko nije mogao znati zato što je to nemoguće«, rekla sam slomljena glasa.
»Vjeruješ li ti u to?«
»Zar je važno?« Moja me je najmlađa kći, ona koja je za mene malokad imala
nježnosti ili obzira, gledala blago, onako kao što bi gledala vlastito dijete, strpljivo
čekajući da se smiri nakon ispada.
»Da, važno je«, uzvratila sam. »Ako ti u to vjeruješ, i ako u to vjeruju Feliks,
Nikolaša i svi ostali, onda oni jesu ubijeni. Bila to istina ili ne, mi smo ih ubili jer
smo izgubili nadu.«
»Mama.« Glas joj je zadrhtao. I ona je bila pokošena, no nije mi prišla utješiti
me. Stajala je tamo, ali nije bila zbunjena kao što bi Saša znao biti kad bi me
uhvatio bijes. Bila je postojana i nepokolebljiva kao i on. »Pitam Vas je li važno
zato što sve ovisi o tome vjerujete li Vi. Nitko od nas ne može otići bez Vas, a Vi
nećete otići sve dok...«
»Oni su ti braća.« Uprla sam se o naslonjač i osovila na noge. »Moji sinovi.
Naša krv. Kako možeš? Kako možeš misliti na odlazak dok još ništa ne znamo?
Mi nemamo dokaze, ma što god Kanađanin rekao. Oni bi mogli biti bilo gdje,
možda čekaju da ih spasimo, a mi ovdje raspravljamo trebamo li bježati ili ne.«
»Mi ne raspravljamo«, ona uzvrati. I tad sam opet pomislila kako ju cijelo
vrijeme podcjenjujem. Ona je, unatoč svojim umjetničkim sklonostima i
neprikladnu mužu, u sebi imala više romanovskoga no što sam ja to htjela priznati.
»Jedina osoba koja još raspravlja ste Vi. Mi svi mislimo kako je to zacijelo istina.
Zašto bi inače nestali bez traga? Zašto ih nitko nije vidio? Zašto nema dokaza da
su još živi? Samo što to nitko od nas neće izreći. Nitko od nas to ne može izreći
zato što vas volimo. Što je gore? Reći Vam istinu ili Vas pustiti da vjerujete kako
ćete ih ponovno vidjeti? Što nam je najbolje napraviti da ostanete s nama na
sigurnom?«
»Reći istinu«, prošaptah. »Želim samo istinu.« Ona uzdahne, na što se
sklupčah na naslonjaču. Tad me je Olga zagrlila. Obujmila me je snažnim rukama
što su mi u tom svijetu boli i patnje bile zadnje utočište.
»Možda ju nikad nećemo znati«, ona reče. »Ali u ono što Vi budete vjerovali,
i mi ćemo vjerovati.«
352
ʛ季
PONOVNO NAS JE STIGLA ZIMA. Na Krimu je vjetar probijao do kosti. Mi smo se

bili našli na samom rubu. Ostajali smo bez zaliha jer su Nijemci proždirali sve što
su mogli. U studenom Antanta je s njemačkim carem potpisala primirje. Njemački
se ratni stroj bio pretvorio u krntiju i sad je car, zbog svoje oholosti, morao snositi
posljedice - njegov je režim bio srušen, on izgnan, a Njemačka prisiljena na
ustupke koji će ju dovesti na prosjački štap.
Mi se nismo radovali. Veliki je rat bio gotov, no u Rusiji je bjesnio onaj
građanski - Lenjinovi su Crveni zauzimali sve više teritorija. Koncem ožujka
1919. njemački nas je časnik došao upozoriti da će, po njihovu odlasku, Krim
zauzeti boljševici. Oni nas više nisu mogli štititi, no moj mi je nećak, kralj
Christian, obećao da će me primiti u Danskoj. Moj drugi nećak, kralj George,
potvrdio je da će u Jaltu poslati ratni brod Britanske kraljevske mornarice
Marlborough. Ja njemačkog generala nisam ni vidjela ni čula, no on je drugima
naglasio kako nam je ostao uzak prolaz za bijeg. Za tjedan smo dana morali biti
spremni za odlazak.
»Mi ne smijemo biti ovdje kad dođu Crveni«, objašnjavala je Olga na
obiteljskom sijelu, na Ksenijin četrdeset i četvrti rođendan. Moja je mlađa kći tad
nosila drugo dijete i bila u devetom mjesecu trudnoće. No Olga nije bila nimalo
troma, kao što većina žena u tom stanju zna biti. Ako išta, ona je bila poduzetna.
»Ponudili su nam siguran prolaz i mi ga moramo prihvatiti. Sandro je s Andrejem
u Parizu. Ksenija i djeca im se mogu pridružiti. Mama, Vi možete otići u
Englesku, a zatim u Dansku.«
»Pretpostavljam da ćeš ti s nama?« rekla sam narogušeno. Ona je bila obećala
da će ostati sa mnom i vjerovati u ono u što ja vjerujem, no tad mi se učinilo da
ima druge planove.
»Nikolaj, Tikon i ja ćemo na Kavkaz. U ovom stanju ne bih podnijela
putovanje brodom, a Boyle nam je ponudio da će nas odvesti u planine.
Bjelogardijci su iz pokrajine istjerali Crvene. Ovako će se dijete barem roditi u
Rusiji. Poslije ćemo nekako otići u Europu i naći se s vama.«
»E, nećete.« Bila sam bijesna. »Ja ne idem nikamo pa možeš lijepo roditi
ovdje. Bijela garda još nije izgubila rat. I što ćemo sa svima onima koji su k nama
došli tražiti utočište? Mi smo još Romanovi. Jedino mi stojimo između reda i
kaosa.«
Na to se nadovezala Ksenija. »Mama, Vi ne slušate. Čuli ste generala...«
»Nisam ga čula. Nijemci su vrijedni prezira, jednako kao i boljševici.«
»Dragi Bože!« Ksenija će. »Taj nas je Nijemac, vrijedan prezira, došao
upozoriti! Sve je već isplanirano: ići ćemo samo mi, u potpunoj tajnosti. Moj muž
353
i sinovi su domislili kako. Mi smo napravili ono što ste tražili, ali dosad nismo
čuli ništa osim strahotnih priča...«
Zaustavila se kad ju je Olga prostrijelila pogledom. »Vi ne želite ni pogledati
novine koje su nam ostavili Nijemci«, nastavila je moja mlađa kći. Ubijala me je
tim nepokolebljivim glasom. »Oni po cijeloj Europi drže mise zadušnice za Nikija
i obitelj. Za njih je Rusija izgubljena. Nas već žale. Zar nam stvarno želite takvu
sudbinu?«
Zagledala sam se u nju, potom u Kseniju koja nije mogla zadržati suze.
Nikolaša nije podizao pogled. Feliks je šutio pokraj Irine - od one prepirke o
pukovniku Boyleu svoje je mišljenje malokad izražavao. S druge mu je strane
sjedila majka, princeza Zenaida. Njezin je nekadašnji šarm bio poharan glađu i
strahom. Ona me je pogledala u oči. Molila me je bez riječi - ta žena kojoj su na
bogatstvu nekoć svi zavidjeli. Nakon carskih, njezini su se pozivi na balove
najviše priželjkivali. I sve je to bilo izgubljeno. Za njih je i Niki bio izgubljen.
Pokopan. Već oplakan.
Ali ne i za mene.
Ustala sam i rekla: »Mene je sram što ste mi vi obitelj.«
Nisu se stigli ni usprotiviti, jer sam se popela uza stube i otišla u svoju sobu.
Tanja je bila zatvorila prozor pred večernjom hladnoćom - iako se bližilo proljeće,
noću se u kuću još uvlačila studen. Stajala sam tamo dok me je Tip zabrinuto
promatrao s kreveta. Došlo mi je da sve pobacam u zid. Osjećala sam kako u meni
vrije bijes. Morala sam ga utišati, ugristi se za usnu kako bi me trgnuo bol. Uto
začuh kako netko oprezno kuca na vrata.
Nisam se ni okrenula. »Odlazite. Ja svoje sinove neću nikad napustiti. Je li
vam to jasno?«
»Jest, bako.« Lecnula sam se kad sam čula Irinin blagi glas. Ona je bila
tanahna žena, sličnija izgladnjeloj nego krhkoj ljepotici. Jela je manje od vrapčića
- svoje je obroke davala kćeri. No unatoč blijedom i upalom licu, i dalje je bila
čarobno lijepa. Podsjećala me je na moju unuku Tatjanu. »Mi ćemo ostati s
Vama.«
»Ne, vi morate otići britanskim brodom. U inozemstvu će Feliks moći prodati
Rembrandtova platna. Ona sad vrijede bogatstvo. Time i onim što je ostalo od
Zenaidina nakita, moći ćete uzdržavati obitelj.«
Irina odmahne glavom. »Feliks kaže da Vas je on strašno uznemirio. On Vas
ne želi ostaviti samu. A ja ne mogu otići bez njega.«
Zamalo sam se nasmiješila. »Budi uvjerena da neću biti sama uz ovolike
izbjeglice.«
»A što ako i oni odluče otići?«
»Ne mogu. Čula si što je rekla Ksenija. Britancima je naređeno da izbave
samo mene i moju najužu obitelj. Nikoga drugoga.«
354
Na trenutak je zašutjela, onda nastavila. »Možda biste mogli uvjeriti Britance

da promijene tu naredbu. Jer, ako Vi odbijete otići bez svih ostalih, što će im drugo
preostati?«
Znala sam na što ona cilja. Premda se Feliks u zadnje vrijeme držao skrušeno,
i dalje je bio jednako lukav. On je Irinu poslao da me iskuša. Ja više nisam marila
što će biti sa mnom, no Feliks je znao da nikad ne bih druge dovela u opasnost.
Znao je i da ću, kad to čujem, biti prisiljena donijeti odluku koju sam cijelo
vrijeme izbjegavala.
Na kraju sam pristala. Nisam imala izbora. »Valjda mogu pokušati«, rekoh.
ʛ季
»TO JE IZVAN MOJIH NAREDBI«, izjavio je zapovjednik broda Britanske kraljevske

mornarice Marlborough. »Njegovo je Veličanstvo bilo precizno. Samo Vaše
Veličanstvo i Vaša obitelj.«
»Ali ovdje je usidreno još Vaših brodova? Vaš brod nije jedini?« upitah. Kad
je nevoljko kimnuo, dodala sam: »Ovi su ljudi naši podanici. Pronađite način da
povedete i njih ili otiđe bez nas.«
»Vaše Veličanstvo, meni je naređeno da Vas ukrcam na brod, makar pod
prisilom«, uzvratio je zapovjednik, no naglo je problijedio kad smo, s hrpom
putnih kovčega, pred njega stale Tanja, Sophie i ja, s Tipom u rukama. Nedaleko
od nas, sa svojom prtljagom, bili su Ksenija sa sinovima, Feliks, Irina i Zenaida.
Gledali su kako mučim tog čovjeka koji je došao samo zato da nas spasi.
Podigla sam bradu i pokazala na svoju obitelj. »Hoćete li nas sve prisilno
ukrcati?« Onda sam pogledala u gomilu ljudi na dokovima. »Njima samo trebate
reći da ćete ih zbog mene spasiti i oni će doplivati do Vaših brodova.«
Luku smo trebali napustiti potajno, no vijest se brzo proširila, čemu sam
pridonijela i ja. Čim su izbjeglice doznale kako se spremamo otići, izbila je
panika. Nahrupili su u Jaltu sa svojim kovčezima, kućim ljubimcima i slugama.
Neki od najimućnijih plemića i zemljoposjednika sad su imali samo ono što su
ponijeli u rukama. Ksenija je kraj mene drhtala zabrinuta jer sam u zadnji čas, kad
su već svi bili odahnuli i spakirali se, opet pravila problem. Olga bi to i očekivala
od mene. Ona je, dan prije, s obitelji bila krenula na Kavkaz. Ja sam bjesnila na
Kulikovskoga što je s njom, u visokom stupnju trudnoće, pristao poći na opasan
put u planine. Ali ni Olga me nije htjela poslušati. Ona, koja je radije živjela bez
carske raskoši, sad je tvrdila kako njezino dijete ima krv Romanovih i kako
zato mora biti rođeno u Rusiji.
»Je li Vaše Veličanstvo odlučilo?« upitao je časnik, na onaj britanski način,
kratko i suzdržano. Iako sam odbijala poslušati naredbe njegova vladara, on se
nije činio nimalo uznemirenim.
355
»Jesam. Idemo svi ili nitko.«

Na to je uzdahnuo. »Obavijestit ću flotu. Obećavam da će svi biti ukrcani.«
Pružio mi je ruku kako bi me ispratio do pristaništa. »Hoće li mi Vaše Veličanstvo
vjerovati na riječ?«
Uhvatih ga pod ruku. »Ne održite li ju, mojem prigovaranju neće biti kraja.«
ʛ季
NA RATNOM SAM BRODU Tipa predala Tanji. Ona i Sophie otišle su u potpalublje
kako bi nam pripremile kabinu. Susjednu su trebale dijeliti Ksenija, Irina, Zenaida
i Bebe. Moji unuci, Feliks i Nikolaša morali su spavati gdje i mornari. Nije to bio
udoban brod. Bilo je dogovoreno da ćemo ostati pod zaštitom Britanske
mornarice sve dok ne stignemo na Maltu gdje ćemo se prebaciti na drugi brod i
njime nastaviti do Engleske. Neko sam vrijeme mislila ostati kod Alix, no znala
sam da ću, na koncu, morati otići u Hvidøre, jedinu kuću koja mi je preostala.
Morat ću živjeti u izgnanstvu, daleko od zemlje koju sam zvala domom više od
pedeset godina. No barem ću leći u grob u svojoj domovini.
Ranotravanjski je povjetarac mreškao Crno more. Prišla sam ogradi na
gornjoj palubi i zagledala se u sjenovite krimske rtove zamišljajući mjesta koja
nisam mogla vidjeti: Livadiju, gdje sam se prerano oprostila od Saše, Aj-Todor,
kamo sam pobjegla iz kaosa Carstva, Djelbar, gdje sam mislila da ću umrijeti,
Harax, gdje sam čula za prolivenu krv i ono što nikad neću moći izreći naglas.
Pred očima su mi bila sva ta mjesta, pa i ona dalja: Sankt Peterburg, raskošni
Zimski dvorac, meni draga palača Aničkov, naša utvrda Gatčina i, na kraju,
prazna Aleksandrova palača gdje smo gajili nade u budućnost i zbog nje očajavali.
Kad je brod zabrujao poda mnom, spreman za isplovljavanje, pomislih da ću
zaplakati, no uto mi pogled privuče drugi brod što je prolazio u blizini - ruski
parobrod, nakrcan dobrovoljcima Bijele garde. Gledala sam u njih, opčinjena, sve
dok nisu došli tako blizu da sam mogla razaznati napregnuta lica neznanih
mladića što su još bili voljni boriti se za nas. Svijet koji su oni htjeli sačuvati već
se bio promijenio. Znala sam da će mnogi izgubiti život služeći nama.
Zavukoh ruku u džep, potražih rupčić. Imala sam samo taj trenutak, taj kratki
čas da i oni primijete mene. Podigla sam rupčić, mahnula im. Neka me vide. Neka
znaju da ću ih se uvijek sjećati, premda sam morala otići. Ja sam majka, pomislih.
I oni imaju majke koje možda više nikad neće vidjeti.
Pogledajte me. Pogledajte svoju voljenu Matušku. Pokažite mi da ćete se i vi
mene sjećati.
I već su mi suze bile potekle, zamaglivši mi oči, kad oni pogledaše u me. Stali
su jedan pokraj drugoga uz ogradu parobroda, podigli ruku i svečano mi salutirali.
356
Ponad valova što su zašumjeli između naših brodova, začula sam kako umornim
glasovima zdušno pjevaju:
Bože, čuvaj cara!

Neka naš moćni car vlada nama na slavu,
neka vlada na strah neprijatelju,
naš pravoslavni car.
Bože, čuvaj cara!
Na kraju, nakon svih neuslišanih molitava, Bog me je čuo. Udijelio mi je to

jedno čudo.
Nikad nas neće zaboraviti.
357
POGOVOR
P o dolasku na Maltu, gdje su mnoge izbjeglice kojima je uspjela pomoći

morale ostati, Minnie je, noseći ih u srcu, nastavila za Englesku kamo je sa
Ksenijom i njezinim sinovima stigla u svibnju 1919. Sastanak sa sestrom Alix
zacijelo ju je ganuo, no Minnie se u javnosti, u svijetu koji se još oporavljao od
Prvoga svjetskog rata i nepovratnog pada Ruskog Carstva, uvijek držala hrabro.
Ona, koja je nekoć bila jedna od najbogatijih žena na svijetu, sada je živjela u
oskudici i ovisila o mirovini britanske kraljevske obitelji.
Mnogi su ju dolazili posjetiti, među njima i veliki vojvoda Dmitrij Pavlovič
koji je sudjelovao u ubojstvu Rasputina. Njega je služenje vojske u Perziji na kraju
spasilo od boljševika. Svi oni koji su ju viđali u to doba, govorili su kako je,
premda osiromašena, velikodušna kao i uvijek. Minnie se do kraja života
neumorno borila za ruske izbjeglice. Godinama se među posjetiteljima raspitivala
o nestalim članovima obitelji. U javnosti je uvijek tvrdila kako vjeruje da su
preživjeli, premda su dokazi upućivali na suprotno. Na tisuće je ruskih
zemljoposjednika i plemića bilo ubijeno. Od pedeset i tri Romanova koji su bili u
Rusiji u vrijeme abdikacije kralja Nikole II., osamnaest ih je pogubljeno, dok ih
je trideset i pet uspjelo pobjeći. U srpnju 1918. ubijeno je četrnaest Romanovih, a
među njima i Miša. Njega su, zajedno s njegovim britanskim odanim tajnikom,
Brianom Johnsonom, ubili u šumi blizu Perma. Cara i njegovu obitelj smaknuli
su u kući Ipatjev, u Jekaterinburgu.
Miša je bio prvi koji je stradao od boljševičke ruke. Ni njegovo ni tijelo
njegova tajnika nikad nije pronađeno. Nakon što su Mišu odveli u Perm, Natalija
je sina Georgija prokrijumčarila u Kopenhagen. Ona je ostala u Rusiji gdje je
boljševičke komesare, pa i samog Lenjina, molila da puste Mišu. Na koncu su i
nju bili zatvorili, no Natalija je uspjela pobjeći. Kako su Nijemci, što su se tad
povlačili iz Rusije, vjerovali da je Miša živ i da predvodi kontrarevoluciju, oni su
pomogli Nataliji i njezinoj kćeri iz prvoga braka da pobjegnu u Englesku gdje su
se našle s Georgijem. Da bi mogla uzdržavati obitelj, Natalija je podizala novac s
Mišinih inozemnih bankovnih računa te je, kao i većina izbjeglica, prodala svoj
nakit. O Misi su se širile proturječne glasine sve do 1924. kada ga je Natalija
službeno proglasila mrtvim kako bi naslijedila njegovo imanje u Britaniji,
procijenjeno na mizernih 95 funta. Nakon toga se preselila u Francusku gdje su
troškovi života bili manji. Georgij je 1931. poginuo u automobilskoj nesreći, što
je Nataliju slomilo. Do izbijanja Drugoga svjetskog rata živjela je u krajnjoj
358
oskudici. Umrla je 1952., a pokopana je na groblju Passy u Parizu, pokraj sina i

posljednjeg nasljednika Aleksandra III. po muškoj liniji.
Iako su od 1923. kružile fotografije podruma kuće Ipatjev, nema dokaza da ih
je vidjela Minnie. Valja napomenuti da je Aleksejev vjerni koker-španijel Joy
uspio pobjeći, premda druga dva obiteljska psa nisu. Joy je mjesecima kasnije
nađen kako izgladnio luta oko napuštene kuće. Jedan od stražara zaduženih za
nadzor kuće prepoznao je psa te mu se smilovao. On se za njeg brinuo sve dok ga
u vrijeme povlačenja bjelogardijaca s Urala sa sobom nije uzeo pukovnik
britanske izvidničke jedinice koji se s njim vratio u Englesku. Pas je potom živio
i uginuo u Sefton Lawnu u Windsoru. Pukovnik je kasnije u svojim memoarima
napisao kako se Joy nije nikad oporavio duhom.
Minnie je zacijelo bila saznala da je pas preživio. Često je znala reći: »Nitko
nije vidio da su Nikija pogubili.« Pa ipak, dokazi su bili neosporivi. Možemo
samo nagađati što je Minnie mislila u sebi. S obzirom na to koliko je znala, ostaje
upitno je li u svoje riječi i vjerovala. U to je vrijeme Kiril tražio pravo na
prijestolje pa je Minnie možda smatrala kako ne smije priznati da su joj sinovi
mrtvi - ako bi se ispostavilo da su kojim čudom preživjeli, tako bi se očuvala
muška linija prijestolonasljednika u dinastiji.
No Minnie je, uza sve to, financirala Nikolaja Sokolova, bjelogardijca i
sudskog istražitelja koji je otišao u Jekaterinburg osam mjeseci nakon što su
nestali car i njegova obitelj. On je prvi prikupio svjedočanstva o ubojstvu te je
istražio napušteni rudnik kamo su tijela bila odnesena. Sokolov je zaključio da
nitko iz carske obitelji nije preživio u Kući s posebnom namjenom. Kad je otišao
živjeti u emigraciju, u Francusku, sa sobom je ponio i podrobnu dokumentaciju.
Godine 1993. ruskim su vlastima u istrazi događaja od 16. i 17. srpnja 1918.
poslužili i njegovi zapisi. Prije smrti Sokolov je za caricu udovicu pripremio
izvještaj. Minnie se nije nikad sastala s njim i ne zna se je li taj izvještaj
pročitala. Njegova knjiga Ubijstvo tsarskoj semi (Ubojstvo carske obitelji)
objavljena je posmrtno 1925.
Godine 1927. kuća Ipatjev postala je dijelom Uralskog muzeja revolucije, no
1977., za režima Borisa Jeljcina, bila srušena. Nakon raspada Sovjetskog Saveza
na tom je mjestu podignuta crkva Spasa u krvi.
O nestanku Nikolaja, Aleksandre i petero djece, kao i četvero članova pratnje,
među kojima su bili liječnik Jevgenij Botkin i Aleksandrina sluškinja Ana
Demidova, ispredale su se raznorazne priče. Neki su govorili kako su ipak uspjeli
preživjeti, a pojavile su se i brojni varalice. Najpoznatiji je bio slučaj Anne
Anderson koja je 1922. tvrdila kako je ona princeza Anastazija. Tom se
lukavštinom htjela dočepati legendarnog bogatstva Romanovih. Andersonova je
ustrajavala u toj priči sve do smrti 1984. Nakon iskapanja tijela carske obitelji,
DNK analizom dokazano je da su njezine tvrdnje bile lažne.
Godine 1979. skupina je arheologa pokraj makadama blizu Jekaterinburga, u
rupi prekrivenoj željezničkim pragovima, pronašla izmiješane kosture Nikolaja,
359
Aleksandre, Olge, Tatjane, Anastazije, Botkina, Demidove, sluge i kuhara, no

njihovo je otkriće ostalo u tajnosti. Premda su ubojice tijela bili zalili sumpornom
kiselinom kako bi ih uništili, na kosturima su bile zamjetne rupe od metaka i
rezovi oštrica bajuneta. Posmrtni su ostatci bili ostavljeni u toj privremenoj
grobnici sve do raspada SSSR-a 1991.
DNK analizom utvrđeno je kako Aleksandrin uzorak odgovara uzorku princa
Philippea, vojvode od Edinburgha, koji je s caricom bio povezan po majčinoj
liniji. Mitohondrijskom DNK analizom uzoraka Nikolajeva brata Georgija, kao i
njegova oca i djeda, potvrđeno je da su pronađeni carevi posmrtni ostatci. Ruski
je vrhovni sud Nikolu II. i njegovu obitelj proglasio žrtvama političkog terora te
su kanonizirani kao mučenici. Ostatci posljednjeg cara, carice i triju velikih
kneginja položeni su u grobnicu u katedrali svetog Petra i Pavla.
Godine 2007. godine u plitkoj su jami, nedaleko od nalazišta, pronađeni
kosturi carevića Alekseja i njegove sestre, velike kneginje Marije. Njihova su
tijela nakon pogubljenja bila odvojena od drugih. Godine 2015. novom je DNK
analizom potvrđeno kako postoji vjerojatnost od 99 % da su pronađeni ostatci cara
i njegove obitelji. Ruska pravoslavna crkva dandanas odbija priznati rezultate
analize, a daljnju je istragu onemogućila time što je posmrtne ostatke Alekseja,
Marije, Nikolaja i Aleksandre nekamo premjestila iz grobnice. Kad će se obitelj
što je tako jezivo stradala ponovno okupiti, ostaje nepoznato.
Minnie je 1920. otišla u Dansku da bi se na koncu skrasila u Hvidøreu. Tamo
je, u zajednici iseljenika, bila glavna pokretačka snaga. Svojem je nećaku, kralju
Christianu X., povremeno bila trn u oku jer je, unatoč neimaštini, ostala
nepomirljiva i prkosna.
Godine 1925. umrla je Alix, njezina sestra, što je za Minnie bio posljednji
udarac. Dana 13. listopada 1928. Minnie je u osamdesetoj godini preminula u
Hvidøreu, nadživjevši četvero od šestero djece. Bila je sahranjena u grobnicu u
katedrali Roskilde. Tek joj se 2006., nakon sto četrdeset godina, dogovorom
Danske i Rusije ispunila želja te su ju položili pokraj Saše i najmilijih, u grobnicu
u katedrali svetog Petra i Pavla.
Velika kneginja Marija Pavlovna, poznatija kao Miechen, posljednja je od
Romanovih pobjegla iz Rusije. Ona je, s dvojicom mlađih sinova, bila ostala na
Kavkazu, no na kraju je pred boljševicima morala pobjeći u Anapu, na sjevernoj
obali Crnog mora. Godine 1920., kad je doznala da Bijela garda gubi građanski
rat, Miechen je pristala otići. Ukrcala se na brod za Veneciju, zajedno sa sinom
Andrejem, njegovom ljubavnicom - balerinom Malom K. i njihovim sinčićem.
Velika ju je kneginja Olga srela u luci Novorosijsku. Kasnije je opisala susret s
nenadmašnom Miechen. »U vrijeme kad su i generali jedva uspijevali nabaviti
kartu za vlak, teta Miechen se vozila vlastitim. Vlak je bio trošan, no bio je njezin.
Tad sam ju prvi put u životu poljubila od srca.« Miechen je umrla u rujnu 1920.
Imala je šezdeset i šest godina.
360
Obiteljski prijatelj koji je radio u britanskoj obavještajnoj službi uspio je

Miechen donijeti nakit iz njezina sefa u palači. Ona je, prije smrti, nakit razdijelila
svojoj djeci koja su kasnije najvrjednije primjerke prodala. Kraljica Mary,
supruga kralja Georgea V., kupila je njezinu tijaru s dijamantima i biserima koju
je bio izradio draguljar Bolin. Ona je ostala u zbirci kraljevskoga nakita, a nosila
ju je i kraljica Elizabeta II. Nasljednica Barbara Hutton kupila je slavne
Miechenine smaragde izrađene u draguljarnici Van Cleef & Arpels. Ona je od
ogrlice dala napraviti tijaru. Kasnije ju je kupila glumica Elizabeth Taylor koja je
pak od tijare dala napraviti ogrlicu i naušnice. Draguljar Bulgari, koji je smaragde
prodao glumici, ponovno ih je kupio na aukciji nakon glumičine smrti.
Iako je ruska monarhija prestala postojati, Miechenin se najstariji sin, veliki
knez Kiril Vladimirovič u emigraciji, u Francuskoj, proglasio carem. Minnie i
ostali preživjeli članovi obitelji njegovo su proglašenje opovrgnuli. Velika se
kneginja Marija Vladimirovna, Kirilova unuka, kasnije na isti način proglasila
nasljednicom trona Romanovih.
Minniena se najstarija kći Ksenija na koncu smjestila u Engleskoj, dok je
njezin suprug Sandro živio u Parizu sve do smrti 1933. Ksenijini su izvori
primanja bili nesigurni. Lažne tvrdnje Anne Anderson morala je slušati sve do
1928., kada se navršavala deseta obljetnica nestanka cara Nikole II. Nakon što su
car i njegova obitelj službeno proglašeni mrtvima, ono nepostojeće bogatstvo
Romanovih, koje su mnogi priželjkivali, pripalo je nasljednici Kseniji. Nakon
Minniene smrti, Ksenija je prodala imanje Hvidøre i nakit carice udovice. Od
1937. Ksenija je boravila u kući Wilderness na imanju Hampton Court gdje je i
umrla 1960. Imala je osamdeset i pet godina. Njezin je najmlađi sin, princ
Vasilij, umro 1989.
Nakon bijega iz Rusije, Ksenijina kći Irina i njezin muž Feliks Jusupov
nastavili su pustolovno živjeti. Kako bi uzdržavali obitelj, prodavali
su Rembrandtova platna i putovali Italijom sve dok dijamantima nisu potkupili
službenika za imigraciju te 1920. ušli u Francusku. U Parizu su otvorili modni
salon Irfe, no bio je kratkoga vijeka. Kako su bili veliki filantropi, a uz to i
rastrošno živjeli, uskoro su potrošili svoje bogatstvo. Feliks je 1932. dobio sudski
spor - tužio je MGM zbog neprimjerna filma naslovljenog Rasputin i carica.
Napisao je i memoare kojima je stekao ime kao ubojica Rasputina. Iako su on i
Irina u braku uživali više od pedeset godina, nastavio je imati veze s muškarcima.
Feliks je umro 1967., a Irina je, shrvana žalošću, otišla za njim tri godine poslije.
Pokopani su na ruskom groblju Sainte-Geneviève-des-Bois u Parizu.
Princeza Zenaida je s unukom Bebe živjela u Rimu. Nakon što joj je umro
muž, princeza se preselila u Pariz kako bi bila s Irinom i Feliksom. Tamo je i
umrla 1939. Svoju znamenitu zbirku nakita iz palače Mojka nikad nije dobila jer
su ju 1925. otkrili i prodali boljševici. Kako bi potpomogla obitelj, Zenaida je
prodala one vrjednije primjerke što ih je Feliks bio uspio donijeti. Unuka Bebe,
361
čiji je naslov bio princeza Irina Jusupova, kasnije se udala za ruskoga grofa i s
njime dobila kćer. Umrla je 1983., a pokopana je zajedno s obitelji.
Minniena mlađa kći Olga rodila je drugog sina Gurija na Kavkazu. U
studenom 1919. s obitelji je pobjegla u Novorosijsk. Bila je poslana u izbjeglički
centar pokraj Istanbula, potom prebačena u Beograd. Godine 1920. s obitelji je
stigla u Dansku gdje je nevoljko preuzela poslove majčine tajnice. Kako ni prije
nisu bile najbolje prijateljice, majka i kći često su se svađale. Carica udovica iz
svih je službenih poslova bila isključila njezina muža.
Godine 1925. Olga se u Berlinu našla s Annom Anderson. U njezine tvrdnje
nije povjerovala. Andersonova nije govorila ni ruski ni engleski - jezike koje je
Anastazija odlično poznavala. Careva je najmlađa kći u to doba trebala imati
dvadeset i četiri godine, a Andersenova se Olgi činila mnogo starijom, drugačijih
crta lica. Olga se sažalila nad Andersonovom pretpostavljajući kako je mentalno
nestabilna i kako su ju na tu igru nagovorili nečasni ljudi »ne bi li se domogli
našeg nepostojećeg bogatstva«. Olga je javno opovrgla tvrdnje da joj je
Andersenova nećakinja.
Nakon što je Ksenija prodala majčino imanje, i Olga je dobila dio novca kojim
je kupila farmu blizu Kopenhagena gdje je zajedno s obitelji živjela seoskim
životom. Nastavila je slikati. Njezina su se djela ruskih i danskih motiva
prodavala na aukcijama u europskim gradovima. Neke je svoje slike donirala
ruskim dobrotvornim udrugama.
Za vrijeme Drugoga svjetskog rata Olgini su sinovi služili u danskoj vojsci, a
kratko su vrijeme bili i ratni zarobljenici. Krajem rata kad je ruska vojska
okupirala istočnu Dansku, Rusi su Olgu optužili za zavjereništvo. U strahu da će
biti zarobljena ili ubijena u Staljinovim čistkama, Olga je 1948. s obitelji
emigrirala u Kanadu gdje je kupila farmu u pokrajini Halton, u Ontariju.
Godine 1952., tad već ostarjeli, Olga i njezin muž prodali su farmu i kupili
kućicu u predgrađu Toronta. Velika je kneginja ostala simbolom svega onoga što
su predstavljali Romanovi. Posjećivali su ju uglednici, među kojima i kraljica
Elizabeta II. i princ Philip. Zdravlje Olgina muža bilo je sve lošije pa je i ona
morala prodati preostali dio nakita kako bi mu osigurala zdravstvenu skrb. Godine
1958., nakon njegove smrti, i njezino se zdravlje pogoršalo. Pred kraj života Olga
je s prijateljima emigrantima živjela u stanu iznad kozmetičkog salona. Velika je
kneginja umrla 1960. Imala je sedamdeset i osam godina. Pokopana je kraj muža
na groblju York u Torontu. U njezinu čast sin Tikon osnovao je zakladu koja
se bavi organiziranjem izložaba njezinih radova. Olgina su djela u
zbirkama umjetnina kraljice Elizabete II. i norveške kraljevske obitelji. U
muzeju Ballerup u Danskoj izloženo je stotinjak njezinih radova. Olgin sin
Guri umro je 1984., a Tikon 1993.
U svijetu danas živi više od sto potomaka Romanovih.
Brojni su mi izvori pomogli dok sam pisao ovaj roman. Iako ovo nije cjelovit
popis, nabrojit ću one kojima sam se najčešće služio:
362
Erickson, Carolly. Alexandra: The Last Tsarina. New York: St. Martins
Press, 2001.
Gelardi, Julia P. From Splendor to Revolution. New York: St. Martin’s Press,
2011.
Hall, Corvne. Little Mother of Russia. New York: Holmes & Meier, 2001.
Hough, Richard. Edmard and Alexandra. New York: St. Martin’s Press, 1992.
King, Greg. The Court ofthe Last Tsar. Hoboken, NJ: John Wiley & Sons,
2006.
The Last Empress. New York: Birch Lane Press, 1994.
Massie, Robert K. Nicholas and Alexandra. New York: Random House,
1967.
Massie, Suzanne. Land ofthe Firebird. New York: Simon and Schuster, 1980.
Maylunas, Andrei. Sergei Mironenko. A Lifelong Passion. New York:
Doubleday, 1997.
Nelipa, Margarita. Alexander III: His Life and Regn. Ontario: Gilbert’s
Books, 2014.
Poliakoff, V. Mother Dear. New York: D. Appleton and Company, 1926.
Radzinsky, Edvard. The Last Tsar. New York: Doubleday, 1992.
Rappaport, Helen. The Romanov Sisters. New York: St. Martin s Press, 2014.
Rounding, Virginia. Alix and Nicky. New York: St. Martin’s Press,
2011.
Tisdall, E. E. P. Marie Fedorovna. New York: The John Day Company, 1957.
363
AUTOROVE ZAHVALE
R omanovi su me prvi put zadivili u djetinjstvu, kad sam prelistavao majčinu

knjigu u kojoj su bile objavljene njihove fotografije, kao i prizori njihovih
palača, nakita i objets d’arts. Naročito sam bio udivljen Nikolajem, Aleksandrom
i djecom. Očaran fizičkom ljepotom carske obitelji i ganut njihovom tragičnom
sudbinom, romantično sam zamišljao njihov svijet. Ta obitelj što je živjela u
nepojmljivoj raskoši za mene je značila ono »carsko«. U stvarnosti su njezini
članovi, usprkos svim povlasticama koje su imali, proživljavali patnje, tuge i
radosti, kao i svi mi ostali.
Premda se danas rjeđe spominje, Minnie je u svoje doba bila uvelike
cijenjena. Ona je uistinu zaslužna za reforme koje su trebale pomoći siromašnima.
Osim toga, nastojala je ublažiti mužev despotski način vladanja te se, između
ostalog, založila za Zidove. Osnovala je Društvo za zaštitu životinja u Rusiji. Sina
Nikolu II. vodila je na početku njegove vladavine, no kasnije se nametnula
Aleksandra. Minnie je na svoju snahu bila ogorčena, o čemu postoje i povijesni
zapisi. Ona je smatrala da je Aleksandra u neskladu sa svim onim što je trebala
biti - za nju je ona bila neprikladna, nepripremljena i, što je najgore od svega,
nevoljna prihvatiti dužnosti koje joj je donio naslov. Minnie nije uvijek imala
razumijevanja ni strpljenja za Aleksandrine mane. Kao i svi mi, i ona je znala
pogriješiti.
To što je preživjela bio je dokaz njezine izdržljivosti, kao i sreće. Da je Minnie
1917., kad je izbila revolucija, bila ostala u glavnom gradu, možda bi ju bila snašla
drugačija sudbina, unatoč tomu što se pričalo kako ju Lenjin cijeni, makar teška
srca. Da Minnie tad nije bila izazivala strahopoštovanje, možda bi i bijeg na Krim
bio završio drugačije. Tad ju je Kanađanin bjelogardijac uistinu došao obavijestiti
da su car i njegova obitelj pogubljeni, no ona je u to odbijala povjerovati, barem
u javnosti. Mnoge je živote spasila jer je zahtijevala da Britanci, zajedno
s Romanovima, povedu i druge izbjeglice s Krima.
O Romanovima postoji opsežna dokumentacija, a sačuvani su njihovi
dnevnici i pisma. Trudio sam se vjerno predočiti povijesne događaje i ličnosti, no
dopustio sam si i slobodu pa sam, radi naracije, negdje izmijenio datum ili mjesto
radnje. Neke sam događaje i ličnosti izostavio kako ne bih otišao u preveliku
širinu. Na koncu, ipak je riječ o mojem viđenju povijesnih ličnosti čija ljudska
priroda zna ostati u sjeni legende.
364
Najslobodniji sam bio u opisu liječnika Botkina - u stvarnosti su se otac i sin

Botkin brinuli za careve. Nisam detaljno razrađivao složenu strukturu raznih
duma jer bi opis političkog stanja posljednjih godina Ruskog Carstva bio prilično
zahtjevan. Od 1792. službene titule ruskih vladara bile su car (imperator) i carica
(imperatorica). Carica se gdjekad nazivala i caricom suprugom. Službeno je
posljednja ruska carica bila prva supruga Petra Velikog, dok je Aleksandra, žena
Nikole II., bila posljednja carica supruga.
Dok sam pisao roman, nisam ciljao na to da u potpunosti predočim jedno
povijesno razdoblje, već da portretiram jednu od najslavnijih žena toga doba. Ako
sam napravio koju grešku, nije bilo namjerno. Unaprijed se ispričavam
stručnjacima i obožavateljima koji se možda ne slažu s mojim viđenjima. Katkad
tema Romanovih zna izazvati burne rasprave, što razumijem i cijenim.
Kao i uvijek, moram zahvaliti svojem mužu - on me podržava u strastvenom
istraživanju prošlosti te razumije zašto u kući nisam od velike pomoći dok pišem.
Tu su i moje mačke Boy i Mommy - obožavam ih. One me svojom bezbrižnošću
uveseljavaju. Za svoju agenticu Jennifer Weltz imam samo riječi hvale. Ona je
kamen temeljac moje karijere. Zahvaljujem svima u agenciji Jean V Naggar što
su mi olakšali patnje spisateljskog posla.
Hvala mojoj urednici Susanni Porter na dobrostivim i pronicavim savjetima.
Uvelike mi je pomogla i pomoćna urednica, Emily Hartley. Lektorica Kathy Lord
pomno je pregledala moj rukopis. U izdavačkom svijetu teško bih našao bolje
suradnike. Zahvaljujem izdavačkoj kući Ballantine Books jer i dalje vjeruje kako
za povijesnu fikciju ima mjesta na sve konkurentnijem tržištu.
Posebno zahvaljujem svojim probnim čitateljima i kolegama, Tashi
Alexander, Michelle Moran i Sari Johnson. Vaši su mi promišljeni komentari
pomogli da dotjeram svoj rukopis. Hvala i knjižarama koje me pozivaju na
predstavljanja mojih knjiga.
I, na koncu, ponajviše zahvaljujem vama, dragi čitatelji. Zbog vaših su e-
mailova, komentara na društvenim mrežama i dolazaka na predstavljanje knjiga,
moja istraživanja i rad u samoći vrijedni truda. To što me cijenite kao
pripovjedača za mene je najveće iznenađenje i dar.
Usprkos tomu što su odlazili u lov, većina je Romanovih voljela prirodu. I ja
s njima dijelim poštovanje prema drugim stvorenjima. Mi ovaj planet dijelimo s
bićima koja osjećaju, no ona ne mogu izreći to što misle. Jedino mi možemo
govoriti umjesto njih. Za promjenu, budite njihov glas. Udomite životinju iz
prihvatilišta. Donirajte novac uvaženim organizacijama koje se bore za očuvanje
prirode. Budite odgovorni kad kupujete - svaki je proizvod u trgovinama rezultat
održivog razvoja ili uništenja nečijeg životnog prostora. Djeca ovog planeta vas
trebaju. Hvala vam!
365

C. W. Gortner - Carica Romanovih PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

C. W. Gortner - Carica Romanovih PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

www.balkandownload.

Slava i nesreća u istom se dvorištu nađu.

T rebale bismo se jednako odjenuti«, rekla sam onog poslijepodneva kad mi se

ramena i ugledala je umotanu u svilenu podsuknju, a kraj nje mamu koja je

MI NISMO ROĐENE u svili i kadifi. U djetinjstvu nas je mama na to često podsjećala,

»Već ste gotove?« Njegovo zabrinuto lice obasja smiješak. Boljelo me je

»Da, i to ne samo ja. Desetak se prinčeva trudilo. Ona je bila najpoželjnija

»K meni će doći i Thyra?« Spomenula sam svoju devetogodišnju sestru koja

Z a večerom smo sjedili u dvorani osvijetljenoj svijećnjacima. Sada su nam

»Mogla si i ti pitati mene«, uzvratila sam i ugrizla se za usnicu jer nisam

Osupnuta njezinom ozbiljnošću tražila sam prave riječi. »Ne... ne znam.

Ona me potapša po ruci. »O, Minnie. Zar si slijepa? Pa svi su to primijetili.

svojim mirnim i zapovjednim držanjem plijenila poglede. Nije bila visoka,

SLJEDEĆI JE TJEDAN bio ispunjen zbivanjima koja su vodila vjenčanju. U javnosti

za dvorskom damom kroz tapiserijama urešene hodnike u sobu obloženu

Nasmiješila sam se pretpostavljajući da je i to kompliment. Englezi sve rade

»Nisam. Ali sjeti se što sam ti rekla: Slušaj svoje srce...«

V jenčanje nije bilo grandiozno, no zato je crkva svetog Georgea u Windsoru,

PO POVRATKU U KOPENHAGEN sredinom ožujka 1863. snašlo nas je još

nevidljivo, nisam ju mogla ne čuti. »Tebe nisu pozvali ne bi li te procijenili. Niksa

DOŠAO JE POČETKOM LJETA kad se rastopljen snijeg slijevao u rijeke, a Danska

Viktorija. Zamišljala sam beskonačne zime pod snježnim ponoćnim nebom i

»Poslala mi ju je moja sestra Alix«, uzvratih. »Ona kaže da je u Londonu svi

NAŠE SU ZARUKE moji roditelji i carica dočekali s veseljem. U vrijeme kad je

Niksa mi je poslao i kutiju knjiga za čitanje, između ostalog i ruske bajke o

M ama je ušla u moju sobu s telegramom u ruci. Bili smo se vratili u

»Sad ga ne boli«, prošaptala je kad sam zastala pred vratima. »Dali su mu

od straha da ću se srušiti na pokojnika. Priskočio je Saša i čvrstom me rukom

Ja sam mu obećao. Nemojte to zaboraviti.

U Rumpenheimu me je svako malo spopadala vrućica koja je bila neobjašnjiva

»Ne. Ne u Engleskoj.« Stresla sam se od same pomisli da bih mogla sresti

ALIX JE STIGLA s mužem Bertiejem, njihovim sinom Albertom Victorom i drugim

MAMA JE NA KONCU priznala da je pisala pisma. Zapravo su tijekom godine dana

Ona uzdahne. »Još si premlada da bi razumjela kako stoje stvari u životu. Ti

SLUŽBENA JE POTVRDA stigla s pečatom Romanovih, dvoglavim orlom utisnutim

U Danskoj sam rođen, tu je moj dom,

u blago izbočenim, plavosivim očima činio suzdržanim, kao da je sva ta pompa

»Eaupour le chien«,6 naredi carica. Na to je jedna od dama iz predsoblja

stolcu presvučenom crvenim brokatom i gledala ju kako napućenih usana

P red raskošnim ikonostasom7 ležao je jednostavan sarkofag od bijela mramora

Na svečanoj su me večeri priređenoj meni u čast prvi put najavili titulom

ZA VRIJEME PRIMANJA bilo mi je dopušteno svući plašt. Od trenutka kad sam se

Prema običaju, nevjesta i mladoženja Romanov prvu bračnu noć nisu

To je bio prvi put da sam njegovo ime izgovorilo prisno. Primijetih da je to i

»Nećete me povrijediti.« Potražila sam ga rukom. »Samo budite nježni.«

naglašavala važnost uspostavljanja srdačnih odnosa, naročito s careva tri brata,

H oćete li danas s nama u šetnju?« upitala me je trinaestogodišnja Marija.

»Marija je načula razgovor«, pripomenula sam i otvorila suncobran kako bih

U tom mi je trenutku sinulo kako smo sami, u perivoju, i ja ustrašeno zaustih:

»Mi pokušavamo«, zasramljeno uzvratih.

se potrebama posvetiti kasnije. Ali ne prije«, dodala sam, sjetivši se razgovora s

ZVAO SE POBEDONOSCEV, bio je toliko tanak da je gotovo ostavljao dojam

bojim se da sa Sašom nisam imao uspjeha. Je li tako, mladiću?« Pogledao je u

POČETKOM SVIBNJA - šestoga u mjesecu - probudila sam se prije svitanja kad me

N akon što je obišao Europu, Vladimir se vratio na dvor. Na svojem je putu

»Ja neću. Vi sigurno znate što je najbolje.« No moj je glas odavao da ne

MARIE OD MECKLENBURG-SCHERINA odbila se preobratiti. No car Aleksandar je

Naposljetku ipak nije postala velika kneginja Vladimirovič, već je uzela

»Bogme, premija. Da, Vladimir je razvratnik. Ja to već znam i ne možete me

TO ŠTO JE REKLA, zaista je i mislila. Čim je počela sezona, plemstvu je otvorila

Saša je zaškrgutao zubima kad su nas Vladimir i Miechen došli pozdraviti.

D ok smo u otvorenim kočijama prolazili Londonom, Alix i ja straga, a ispred

Viktorija nam je iz Windsora poslala kratku obavijest kako je zapanjena našim