CAROL

2
 Patricia Highsmith

Preveli s engleskog Mima Simić & Josip Šipić

VUKOVIĆ & RUNJIĆ

ZAGREB – 2018.

3
Za Ednu, Jordyja i Jeffa

4
I.

5
 1.

Bila je špica stanke za ručak u radničkoj kantini robne kuće Frankenberg. Ni za

jednim od dugih stolova više nije bilo mjesta i sve je više ljudi pristizalo i čekalo iza
drvenih pregrada kod blagajne. Oni koji su u rukama već imali poslužavnike s hranom
vrzmali su se među stolovima u potrazi za mjestom na koje bi se mogli ugurati ili za
sjedalom koje se netko spremao napustiti, no sve je bilo zauzeto. Buka posuđa, stolica,
glasova, teških koraka i pokretnih vrata koja je odzvanjala prostorijom golih zidova bila
je poput tutnjave divovskog stroja.
Therese je nervozno jela, a pred njom je, naslonjena na zdjelicu za šećer, stajala
brošura “Dobrodošli u Frankenberg”. Tu je debelu brošuru pročitala prošli tjedan,
prvoga dana obuke, no sa sobom nije imala ništa drugo za čitati, a smatrala je da se u
kantini nečim treba zaokupiti. Tako je ponovno čitala o povlasticama za godišnji odmor,
o tri tjedna godišnjeg koji dobivaju oni s petnaestogodišnjim stažem u Frankenbergu,
ručajući specijalitet dana - sivkasti odrezak pečene govedine s kuglicom pire krumpira
prelivenom smeđim umakom, hrpicom graška i hrenom u sićušnoj papirnatoj čašici.
Pokuša zamisliti kako bi bilo imati petnaest godina staža u robnoj kući Frankenberg, ali
zaključi da ne može. Dugoprugaši s dvadeset pet godina dobivaju četiri tjedna godišnjeg,
pisalo je u brošuri. Frankenberg je uz to nudio kampove za ljetne i zimske praznike.
Trebali bi imati i crkvu, pomisli, pa i rodilište. Robna kuća bila je uređena prilično slično
zatvoru, povremeno bi se uplašila spoznaje da je dio nje.
Brzo prelista brošuru i ugleda velikim crnim slovima otisnut tekst koji se protezao
preko dvije stranice: “Jeste li Vi materijal za Frankenberg?”
Pogledom preleti preko prostorije, sve do prozora, i pokuša misliti o nečem drugom.
O onom divnom crno-crvenom norveškom džemperu koji je vidjela u Saksu, koji bi
Richardu mogla kupiti za Božić, osim ako ne nađe novčanik ljepši od onih koje je već
vidjela za dvadeset dolara. O mogućnosti da se iduće nedjelje s Kellyjevima odveze do
West Pointa na hokejsku utakmicu. Veliki pravokutni prozor u prostoriji bio je nalik na
sliku - kojeg ono autora? Mondriana. Kroz mali, četvrtasti odsječak u kutu prozora
vidjelo se bijelo nebo. Ali ptica nije bilo. Kakva bi se scenografija mogla izraditi za
predstavu u robnoj kući? Ponovno se nađe u kantini.
- S tobom je posve drukčije, Terry - govorio joj je Richard. - Ti si, za razliku od
drugih, potpuno uvjerena da ćeš za koji tjedan otići iz robne kuće. - Richard joj je rekao i

6
da bi iduće ljeto mogla biti u Francuskoj. Da će biti. Htio je da pođe s njim, a nju ništa
nije sprječavalo. A i prijatelj, Phil McElroy, pisao mu je da bi joj idući mjesec mogao
srediti posao u jednoj kazališnoj družini. Therese još nije upoznala Phila, ali se malo
uzdala u to da joj može srediti posao. Od rujna je pročešljala cijeli New York, vratila se,
pa ga pročešljala još nekoliko puta, no ništa nije pronašla. Tko bi uopće usred zime
zaposlio vježbenicu scenografkinju koja tek kreće biti vježbenica? Nije se činilo realnim
ni da bi idućeg ljeta mogla s Richardom biti u Europi, sjediti s njim po kavanama na
pločnicima, šetati se s njim po Arlesu, tražiti mjesta koja je oslikao Van Gogh; da će ona i
Richard birati gradove u kojima će se nakratko zaustaviti i slikati. Ovih dana, otkad se
zaposlila u robnoj kući, to joj se činilo sve manje stvarnim.
Znala je što joj smeta u robnoj kući. To je bila jedna od stvari koje ne bi ni pokušala
reći Richardu. Smetalo joj je to što su se u robnoj kući intenzivirale one stvari koje su je
oduvijek mučile, dokle god joj sjećanje seže. Besciljne radnje, besmisleni svakodnevni
poslovi, za koje se činilo da je priječe baviti se onim čim želi, čim se mogla baviti - a
ovdje su komplicirane procedure s vrećama novca, provjerama kaputa i kontrolnim
satovima sprječavale ljude da budu korisni čak i u svom poslu - osjećaj da su svi
zatvoreni i žive na potpuno pogrešnom planetu, do te mjere da se smisao, poruka,
ljubav, ili što već čini sadržaj života, nikako nije moglo izraziti. Podsjećalo ju je to na
razgovore za stolovima, na sofama, s ljudima za čije se riječi činilo da lebde nad
mrtvim, nepokretnim stvarima, i koji nikada nisu mogli dodirnuti strunu života. A kad bi
tko to i pokušao, uputio bi pogled iza uvijek prijetvornog lica, i izrekao nešto tako
savršeno banalno da nitko ne bi mogao povjerovati da je riječ o izlici. A samoća je sve
više bujala jer su se u robnoj kući viđala uvijek ista lica, doduše vrlo malo onih s kojima
bi se moglo porazgovarati, a nikad se nije pokušalo, ili se nije moglo. To nisu bila lica iz
autobusa u prolazu, za koja se čini da govore, koja se vide samo jednom, a
potom zauvijek nestanu.
Dok je svakog jutra u podrumu robne kuće stajala u redu pred kontrolnim satovima,
podsvjesno očima razvrstavajući stalne zaposlenike od privremenih, pitala se kako je
uopće ovamo dospjela - javila se na oglas, naravno, no to nije objašnjavalo sudbinu -
i što joj slijedi umjesto posla scenografkinje. Život joj je bio niz vrludanja. S devetnaest je
bila tjeskobna.
- Moraš naučiti vjerovati ljudima, Therese. Zapamti to - često bi joj govorila sestra
Alicia. Često, veoma često, Therese je to i pokušala.
- Sestro Alicia - šapne Therese razgovijetno, nalazeći utjehu u piskavim sibilantima.
Therese se ponovno uspravi i podigne vilicu, vidjevši da joj se približava čistač.
Ukazalo joj se lice sestre Alicije, koje je na sunčevoj svjetlosti bilo koščato i rumeno
poput ružičastog kamena, te čvrsti plavi val njezinih grudi. Njezina velika koščata prilika
kako skreće u hodnik, između bijelih emajliranih stolova u blagovaonici. Sestra Alicia na
tisuću mjesta, njezine sitne oči koje bi je uvijek prepoznale među drugim djevojkama,
motreći je drukčije od drugih. Therese je to znala, no ružičaste usne sestre Alicije uvijek
bi ostale stroge. Pred očima joj je bila sestra Alicia, pružala joj je zelene pletene rukavice
umotane u finu tkaninu, bez osmijeha, darovavši joj ih bez riječi za njezin osmi
rođendan. Sestra Alicia, koja joj tim istim strogim ustima govori da mora položiti
7
aritmetiku. Kome je drugom uopće bilo stalo je li položila aritmetiku? Therese je čuvala
te zelene rukavice na dnu svog limenog školskog pretinca godinama nakon što je sestra
Alicia otišla u Kaliforniju. Bijela je tkanina s vremenom omlohavila poput prastare krpe,
no ona rukavice i dalje nije nosila. Naposljetku su joj postale premale.
Netko pomakne zdjelicu za šećer pa se brošura prevrne na stol.
Therese pogleda prema rukama nasuprot sebi, bucmastim i ostarjelim ženskim
rukama koje su lomile pecivo trepereći od žudnje, te pohlepno umakale polovicu peciva
u onaj isti smeđi umak. Te su ruke bile ispucane, među vodoravnim se borama na
zglobovima prstiju nalazila prljavština, no na desnoj se ruci isticalo srebrno filigransko
prstenje s bistrozelenim kamenom, na lijevoj zlatan vjenčani prsten, a u kutovima
noktiju ostaci crvenog laka. Therese je gledala kako ruka podiže vilicu punu graška, u
lice nije ni trebala pogledati da bi znala kako izgleda. Sigurno je poput lica svih
pedesetogodišnjakinja zaposlenih u Frankenbergu, obilježeno beskrajnim
iscrpljivanjem i užasom, očiju izobličenih iza naočala koje uvećavaju ili smanjuju i
obraza zapackanih rumenilom koje ne može oživiti njihovo sivilo. Therese nije mogla
pogledati.
- Ti si nova djevojka, zar ne? - glas je bio prodoran i jasan u onoj buci, gotovo
umilan.
- Da - reče Therese i podigne pogled. Sjećala se tog lica. Bilo je to lice čija ju je
iscrpljenost nagnala da vidi sva ostala lica. Bila je to žena koju je Therese, jedne večeri
oko pola sedam, kad je dućan bio prazan, vidjela kako s mezanina mili niz mramorne
stube, kako rukama klizi niz široku mramornu ogradu na stubištu ne bi li malčice
rasteretila žuljevita stopala. Therese je tada pomislila: nije bolesna, nije prosjakinja,
samo radi ovdje.
- Snalaziš se?
Ta se ista žena sada nalazila ovdje i smiješila se, ispod očiju i oko usta imala je one
iste grozne bore. Njezine su oči sad bile doista žive i prilično srdačne.
- Snalaziš se? - ponovi, jer je uokolo vladala buka posuđa i glasova.
Therese navlaži usne. - Da, hvala.
- Sviđa ti se ovdje?
Therese kimne.
- Gotovo? - mladić u bijeloj pregači odrješitim stiskom zahvati ženin tanjur.
Ona ga odbije plašljivom kretnjom i privuče tanjurić nasjeckanih konzerviranih
breskvi. Kao kakve sluzave narančaste ribice, te su se breskve pri svakom zalogaju
prelijevale preko ruba žlice, osim one jedne koju bi žena pojela.
- Ja sam s trećeg kata, s odjela za džempere. Ako me poželiš nešto pitati - reče žena s
dozom nervozne kolebljivosti, kao da pokušava prenijeti poruku prije nego ih odvoje ili
rastave - dođi gore i katkad popričaj sa mnom. Zovem se gđa Robichek, gđa Ruby
Robichek, 544.
- Hvala vam najljepša - reče Therese. I iznenada nestane ružnoća te žene, jer iza
naočala njezine su crvenkasto-smeđe oči bile nježne i zainteresirane za nju. Therese je

8
osjećala kako joj srce lupa, kao da je oživjelo. Gledala je tu ženu kako ustaje od
stola, njezinu nisku, krupnu priliku kako odmiče sve dok se nije izgubila u masi koja je
čekala iza pregrade.
Therese nije otišla posjetiti gđu Robichek, no zato bi je pogledom tražila svakog
jutra oko petnaest do devet kad bi zaposlenici procurili u zgradu, pa bi je tražila u
dizalima te kafeteriji. Nikada je ne bi uočila, no bilo je ugodno tražiti nekog u robnoj
kući. To je osjetno mijenjalo stvari.
Gotovo svakog jutra, kada bi došla raditi na sedmi kat, Therese bi zastala na tren i
gledala vlakić. Samo se taj vlakić nalazio na stolu pokraj dizala. Nije to bio jedan od onih
velikih, lijepih vlakića što su se vrtjeli po podu u dnu odjela za igračke, ali je zato
u svojim klipićima nosio bijes koji ti veći vlakovi nisu posjedovali. Njegova srdžba i
frustracija na zatvorenim ovalnim tračnicama očarale su Therese.
Huhuuuu! oglasio bi se vlak kad bi se slijepo zaletio u tunel od kaširanog papira. I
Čihuhuuuu! kad bi izašao.
Vlakić je bio u pogonu svakog jutra kad bi izašla iz dizala te svake večeri kad bi
završila s poslom. Osjećala je kako svakog dana proklinje ruku koja ga je uključila. U
svakom trzaju njegova prednjeg dijela pri skretanju, u divljoj jurnjavi na ravnim
dionicama tračnica, vidjela je mahnitu i ništavnu potjeru okrutnog gospodara. Na sebi je
nosio tri automobila marke Pullman na čijim su se prozorima vidjele tri sićušne ljudske
figure bezizražajnih lica, iza njih nalazili su se otvoreni teretni vagon s minijaturnim
trupcima od pravoga drva, teretni vagon s umjetnim ugljenom te kola za osoblje koja
su škljocala u zavojima i pripijala se uz jureći vlak poput djeteta uz majčine skute.
Nalikovao je na stvorenje poludjelo u zatočeništvu, nešto što je već umrlo ali se nikad
neće istrošiti, na one otmjene, brzonoge lisice iz zoološkog vrta u Central Parku, čiji se
složeni rad nogu uvijek ponavljao dok bi kružile po kavezima.
Ovog se jutra Therese brzo odmaknula od vlakića te produžila prema odjelu za lutke
u kojem je radila.
U devet sati i pet minuta velika je četvrtasta prostorija odjela za igračke počela
oživljavati. Skidale su se zelene navlake s dugih stolova. Mehaničke igračke počele su
izbacivati i hvatati lopte, zapucale su streljane, a mete se okretale. Sa stola s
domaćim životinjama čulo se skvičanje, kokodakanje i revanje. Dosadno rat-tat-tat-tat-
tat počelo je odjekivati iza Theresinih leđa, to bubnjanje divovskog limenog vojnika koji
je bubnjao cijeli dan, s borbenim pogledom uperenim u dizala. Sa štanda za likovni i
rukotvorine širio se miris svježe gline za modeliranje koji ju je podsjećao na likovnu
učionicu iz djetinjstva te na podrume u školskom dvorištu za koje se govorilo da su
nečija grobnica i u čiju je unutrašnjost znala viriti kroz željezne rešetke.
Gđa Hendrickson, voditeljica odjela za lutke, spuštala je lutke s polica te ih posjedala
na staklene pultove tako da im noge ostanu raširene.
Therese pozdravi gđicu Martucci koja je stajala za blagajnom i ritmično kimajući
glavom brojila novčanice i kovanice iz svoje vreće novca toliko zadubljeno da je Theresi
mogla odzdraviti samo značajnijim kimanjem. Therese je izbrojila dvadeset osam i

9
pedeset iz svoje vreće, zapisala to na bijelu cedulju koja je služila kao omot za račune te
složila i razvrstala novac u ladicu blagajne.
Prve mušterije dotad su već počele pristizati iz dizala, oklijevale su na trenutak s
onim zbunjenim izrazima lica koje su ljudi uvijek imali kad bi se našli na odjelu za
igračke i potom započinjale kružiti.
- Imate li lutke koje piške? - upita je žena.
- Ja bih ovu lutku, samo u žutoj haljini - reče druga žena, gurnuvši lutku prema
Theresi koja se okrenula i s police uzela lutku koju je žena htjela.
Ova žena ima usta i obraze poput moje majke, primijeti Therese, pomalo rupičaste
obraze ispod tamnoružičastog rumenila, odijeljene tankim crvenim ustima ispruganim
vertikalnim crtama.
- Jesu li svepopišanke ove veličine?
Ovdje vještina prodavanja nije bila potrebna. Ljudi su htjeli lutku, i to bilo koju, kao
dar za Božić. Za to se trebalo samo saginjati, izvlačiti kutije u potrazi za lutkom smeđih
očiju a ne plavih, dozvati gđu Hendrickson kako bi otključala vitrinu, što bi ona nevoljko
učinila ako bi bila uvjerena da se dotična lutka ne može naći na skladištu, pažljivo proći
kroz prolaz iza pulta i na pultu za umatanje odložiti kupljenu lutku na gomili kutija
koja je neprestano rasla i vječno se rušila, bez obzira na skladištare koji su često dolazili
iznijeti ambalaže. Gotovo i nije bilo djece za pultom. Lutke je trebao donijeti Djed Mraz
kojeg su predstavljala mahnita lica i pohlepne ruke. Ipak, u svima njima moralo bi
postojati malo dobre volje, pomisli Therese, pa čak i iza tih hladnih, napudranih lica
žena odjevenih u nerc i krzno koje su redovito bile najarogantnije, koje su užurbano
kupovale najveće i najskuplje lutke s pravom kosom i rezervnom odjećom. Sigurno je
bilo ljubavi u onim siromasima koji su čekali na svoj red i tiho pitali za cijenu pojedine
lutke te sa žaljenjem odmahivali glavama i odlazili. Trinaest dolara i pedeset centi za
lutku visoku samo dvadeset pet centimetara.
- Uzmite je - htjela im je reći Therese. - Uistinu je preskupa, no ja ću vam je dati.
Frankenbergu neće nedostajati.
No, žene u kaputima od jeftine tkanine, plahi muškarci zamotani u otrcane šalove
već bi otišli, čeznutljivo pogledavajući prema drugim pultovima dok bi se vraćali put
dizala. Ljudi koji bi došli kupiti lutku, ništa drugo ne bi htjeli. Lutka je bila posebna
vrsta božićnog dara, praktički živa, gotovo pa beba.
Djece gotovo i nije bilo, no povremeno bi se neko pojavilo, redovito djevojčica, a
veoma rijetko kakav dječak, u čvrstom stisku roditelja. Tada bi Therese pokazala lutke
za koje je mislila da bi se djetetu mogle svidjeti. Bila bi strpljiva, pa bi pojedina
lutka konačno donijela preobrazbu dječjem licu, tu reakciju koja bi donijela privid kako
je upravo to svrha svega ovog, i obično bi s tom lutkom dijete otišlo.
Potom, jedne večeri nakon posla, u kavani preko puta, Therese ugleda gđu
Robichek. Therese bi često onamo svratila na kavu prije odlaska kući. Gđa Robichek se
nalazila u dnu kavane, na kraju dugog, vijugavog šanka, i umakala krafnu u šalicu kave.

10
 Therese se probila do nje kroz metež djevojaka, šalica kave i krafni. Kad je stigla do
lakta gospođe Robichek, jedva izusti - Zdravo - te se okrene prema šanku kao da joj je
šalica kave jedini cilj.
- Zdravo - reče gđa Robichek s ravnodušnošću koja je utukla Theresu.
Therese se nije usudila ponovno pogledati gđu Robichek, a sjedile su sasvim
priljubljenih ramena! Therese je ispila pola svoje kave kad gđa Robichek zlovoljno reče:
- Ići ću podzemnom linijom Independent. Pitam se hoćemo li ikad izaći odavde.
Glas joj je bio jednoličan, drugačiji nego onaj dan u kafeteriji. Sada je izgledala poput
one pogrbljene starice koju je Therese vidjela kako mili niza stube.
- Ma izaći ćemo - primiri ju Therese.
Therese je za obje probila put do vrata. I ona je išla podzemnom linijom
Independent. Uvukle su se u tromu masu na ulazu u podzemnu koja ih je postupno i
neminovno povukla niza stube poput otpatka niz odvod. Zaključile su da obje izlaze na
Aveniji Lexington, iako gđa Robichek živi u Pedeset petoj ulici, istočno od Treće avenije.
Therese je otišla do trgovine delikatesa zajedno s gđom Robichek koja je išla kupiti
nešto za večeru. I Therese bi sebi bila kupila nešto za jesti, no u prisutnosti gđe
Robichek nekako nije mogla.
- Imaš li hrane kod kuće?
- Ne, poslije ću nešto kupiti.
- Zašto mi se ne pridružiš na večeri? Ja sam sama. Hajde. - Gđa Robichek slegne
ramenima, kao da to iziskuje manje truda nego osmijeh.
Theresin nagon da se pristojno usprotivi trajao je samo trenutak. - Hvala vam. Bit će
mi drago. - Tada na tezgi ugleda kolač umotan u celofan, voćni kolač nalik na veliku
opeku prekrivenu crvenim trešnjama, i kupi ga gđi Robichek.
Kuća je bila nalik na onu u kojoj je živjela Therese, samo što je smeđi kamen bio
mnogo tamniji i sumorniji. U hodnicima nije bilo svjetla, a kad je gđa Robichek upalila
svjetlo u hodniku trećeg kata, Therese primijeti da kuća nije naročito čista. Ni soba gđe
Robichek nije bila osobito čista, a krevet u njoj nije bio pospremljen. Je li se budila
jednako umorna kao i kad je išla spavati, pitala se Therese. Therese je stajala na sredini
sobe dok je gđa Robichek na umornim nogama hodala prema čajnoj kuhinji, držeći
vrećicu namirnica koju je preuzela iz Theresinih ruku. Sad kad je bila kod kuće, gdje je
nitko ne može vidjeti, mogla si je dopustiti da izgleda onoliko umorno koliko je i bila,
smatrala je Therese.
Therese se nikako nije mogla sjetiti kako je sve počelo. Nije se mogla sjetiti
prijašnjeg razgovora, ali on, naravno, nije ni bio važan. Gđa Robichek se na čudan način
odmaknula od nje, kao u transu, iznenada mrmljajući umjesto govoreći, te se ispružila
na nenamještenom krevetu. Upravo zbog tog stalnog mrmljanja, lažnog osmijeha
isprike, one užasne, šokantne ružnoće njezina malog, teškog tijela s oteklim trbuhom, te
glave nagnute u znak isprike koja ju je i dalje pristojno gledala, nije se mogla prisiliti da
je sluša.

11
 - Nekoć sam imala vlastitu trgovinu odjećom u Queensu. I to veliku - reče gđa
Robichek, a Therese u njezinim riječima primijeti određenu dozu hvalisanja te je počne
slušati unatoč prijeziru. - Znaš, one haljine s V izrezom do struka i malom dugmadi.
Znaš, prije tri, pet godina - gđa Robichek nejasno raširi svoje ukočene ruke u visini
struka. Te su ručice jedva obuhvatile polovicu prednjeg dijela tijela. Pod blijedom
svjetlosti svjetiljke koja je zacrnila sjene ispod njezinih očiju izgledala je silno staro. -
Zvali su ih haljine Caterina. Sjećaš li ih se? Ja sam ih dizajnirala. Izašle su iz moje
trgovine u Queensu. Poznate su, jel’ tako!
Gđa Robichek ustane i ode do škrinjice koja je stajala uz zid. Otvori je, sve vrijeme
govoreći, te krene izvlačiti haljine iz tamne, teške tkanine koju je pustila da spuzne na
pod. Podigne granatno crvenu baršunastu haljinu s bijelim ovratnikom i malom
dugmadi koja su na poprsju oblikovala V izrez.
- Vidiš, imam ih mnogo. Sama sam ih izradila. Druge kuće samo su kopirale. - Iznad
bijelog ovratnika, koji je stisnula uz bradu, groteskno se naginjala ružna glava gđe
Robichek. - Sviđa ti se ova? Dat ću ti jednu. Dođi. Dođi ovamo, probaj koju.
Theresi se gadila ta pomisao. Htjela je da gđa Robichek ponovno legne i odmori, ali
ipak poslušno ustane, i, kao da nema vlastitu volju, krene prema njoj.
Drhtavim i nametljivim kretnjama gđa Robichek prisloni crnu baršunastu haljinu na
Theresu i ona uto shvati kako služi kupce u robnoj kući; baca im džempere bez ikakvog
reda, jer drugačije nikako ne bi mogla. Četiri je godine gđa Robichek radila u
Frankenbergu, prisjeti se Therese.
- Više ti se sviđa ona zelena? Probaj je. - Therese je oklijevala na tren, ispustila je iz
ruku te izabrala drugu, i to onu tamnocrvenu. - Po pet ih prodajem djevojkama u robnoj
kući, no tebi ću jednu pokloniti. Jesu ostaci, ali su još uvijek u modi. Ova ti se više sviđa?
Theresi se više sviđala crvena haljina. Sviđala joj se crvena boja, pogotovo granatno
crvena, a crveni je baršun voljela. Gđa Robichek je gurne prema kutu gdje je mogla svući
odjeću i položiti je na naslonjač. No ona nije htjela tu haljinu, ne kao dar. To ju
je podsjećalo na staru darovanu odjeću u domu, koju je dobivala jer su je praktički
smatrali jednom od djevojčica bez roditelja koje su činile polovicu škole, kojima nikada
nisu stizali pokloni izvana. Therese je svukla džemper pa se osjećala potpuno golom.
Stisnula je svoje nadlaktice koje su bile hladne i neosjetljive.
- Šila sam - uzbuđeno reče gđa Robichek samoj sebi - kako sam samo šila, od jutra
do mraka! Naučavala sam četiri djevojke. No vid mi se pokvario. Slijepa sam na jedno
oko, na ovo. Obuci haljinu. - Ispričala je Theresi sve o operaciji oka. Nije bila
potpuno, već samo djelomično slijepa. No bilo je veoma bolno. Glaukom. Još ju je to
mučilo. I oko i leđa. Pa i stopalo. Kurje oči.
Therese zaključi kako gđa Robichek sve svoje probleme povezuje s nesrećom kako
bi njoj, Theresi, bilo jasno zašto je pala toliko nisko da mora raditi u robnoj kući.
- Odgovara li? - samouvjereno je upita gđa Robichek.
Therese pogleda u ogledalo na vratima ormara. Vidjela je izduženu tanku figuru s
malo užom glavom za čije se obrise činilo da plamte, da se s nje spušta žarkožut plamen
na žarkocrvene naramenice. Pravilni su se nabori haljine spuštali gotovo do gležnjeva.

12
Takvu haljinu, boje crvenije od krvi, nosile su kraljice iz bajki. Odmakne se unatrag,
povuče raspušteni dio haljine iza sebe tako da joj pristaje u rebrima i struku, i ponovno
pogleda u svoje tamnokestenjaste oči u ogledalu. Susrela se sa sobom. To je bila ona, a
ne djevojka u dosadnoj kariranoj suknji i bež džemperu, ne djevojka koja radi na odjelu
za lutke u Frankenbergu.
- Sviđa ti se? - upita je gđa Robichek.
Therese je proučavala iznenađujuće mirna usta, čiji je oblik jasno vidjela, jer na sebi
nije imala više šminke nego kad bi je netko poljubio. Poželi da je u stanju poljubiti tu
osobu u ogledalu i tako je oživiti, no ona je i dalje bila savršeno mirna, poput
naslikana portreta.
- Uzmi je ako ti se sviđa - nestrpljivo ju je nagovarala gđa Robichek, gledajući iz
daljine, vrebajući oko ormara poput prodavača pokraj žena dok isprobavaju kapute i
haljine pred ogledalima robnih kuća.
Ali to neće potrajati, znala je Therese. Pomaknut će se, i sve će nestati. Čak i da
zadrži haljinu, nestat će, zato što je sve bila stvar trenutka, ovog trenutka. Nije htjela tu
haljinu. Pokušala je zamisliti haljinu kako stoji u ormaru njezinog stana, među
ostalom odjećom, no nije uspjela. Krene otkopčavati dugmad i ovratnik.
- Sviđa ti se, zar ne? - upita je gđa Robichek, samouvjereno kao uvijek.
- Da - odlučno reče Therese, priznavši.
Nije mogla odvojiti kukicu od ušice na poleđini ovratnika. Gđa Robichek joj je
morala pomoći, što je jedva dočekala. Osjećala se kao da je netko davi. Što uopće radi
ovdje? Kako si je dopustila da navuče haljinu poput ove? Iznenada su gđa Robichek i
njezin stan bili poput užasnog sna za koji je tek spoznala da sanja. Gđa Robichek je bila
grbavi čuvar tamnice. A ona je ovdje dovedena na mučenje.
- Što je? Nabola si se na kopču?
Theresine se usne otvore kao da će progovoriti, no mislima je bila odsutna. Mislima
je bila daleko, u dalekom vrtlogu što se pojavio na sceni neke zastrašujuće prostorije s
prigušenim svjetlima u kojoj su njih dvije izgledale kao u očajničkoj borbi. A u onoj
točki vrtloga, u kojoj su se nalazile njezine misli, bila je svjesna da je upravo to beznađe
ono čega se grozi. To beznađe boležljivog tijela gđe Robichek i njezina posla, njezine
hrpe haljina u škrinji, njezine ružnoće, to beznađe što je potpuno sačinjavalo kraj
njezina života. Isto tako i beznađe nje same, i činjenice da je uvijek bila i radila ono što je
htjela. Je li njezin život bio samo san, a ovo realnost? Upravo zbog užasa ovog beznađa
poželi svući haljinu i pobjeći prije no što bude kasno, prije nego se cijela nađe u
okovima.
Možda je već kasno. Kao u noćnoj mori. Therese je stajala u sobi u svojoj bijeloj
potkošulji, dršćući, nepomična.
- Što ti je? Hladno ti je? Vruće je.
Bilo je vruće. Radijator je pištao. Soba je mirisala na češnjak i ustajalost starosti, na
lijekove te na čudnovat metal svojstven gđi Robichek. Therese se htjela skljokati u
naslonjač na kojem su joj bili suknja i džemper. Čak i da legne na vlastitu odjeću,

13
pomisli, ne bi ništa značilo. No, nikako ne bi smjela leći. Kad bi legla, bilo bi gotovo.
Okovi bi se zaključali, a ona i grbavac postali bi jedno.
Therese je snažno drhtala. Iznenada se nije mogla kontrolirati. To je bila groznica, a
ne samo strah ili umor.
- Sjedni - iz daljine se začu glas gđe Robichek, ravnodušan i dosadan, kao da se već
naviknula da u njezinoj sobi djevojke osjećaju vrtoglavicu, a njezini suhi i grubi prsti,
također iz daljine, pritisnu Theresine ruke.
Therese se opirala naslonjaču, znajući da će podleći, svjesna da je privlači upravo iz
tog razloga. Skljokala se na naslonjač, osjetila da gđa Robichek povlači njezinu suknju da
bi je izvukla ispod nje, ali nije se mogla pomaknuti. I dalje je bila na istoj razini
svijesti, međutim, još je mogla misliti, iako su tamne ruke naslonjača bile svuda oko nje.
Gđa Robichek je govorila: - U robnoj kući provodiš previše vremena na nogama.
Naporni su ovi Božići. Četiri sam ih vidjela. Moraš naučiti kako se poštedjeti.
Mileći niz stubište i vješajući se o rukohvat. Da se poštedi ručajući u kafeteriji.
Izuvajući cipele sa žuljevitih stopala poput svih onih žena koje sjede na radijatoru
ženskog WC-a, boreći se za komadić radijatora na koji bi stavile novine i sjele na
pet minuta.
Theresin je um bio bistar. Začuđujuće bistar, iako je znala da samo zuri u prostor
pred sobom te da se ne može pomaknuti, čak i da hoće.
- Samo si umorna, dijete - reče gđa Robichek, omatajući joj vunenu deku oko
ramena. - Trebaš se odmoriti, cijeli si dan provela na nogama, a i cijelu večer.
Sjetila se teksta iz Richardovog Eliota. To uopće nije ono što sam htjela. To nikako
nije to. Htjela ga je izgovoriti, no nije mogla micati usnama. U ustima joj je bilo nešto
slatko i vruće. Gđa Robichek je stajala pred njom, točeći nešto iz boce u žlicu, gurajući
joj žlicu među usne. Therese poslušno proguta, ne mareći je li otrov. Sada je već mogla
micati usnama, podići se iz naslonjača, no nije se htjela pomaknuti. Konačno, legne u
naslonjač, dopustivši gđi Robichek da je pokrije dekom, pretvarajući se da će zaspati.
No cijelo je vrijeme promatrala grbavu figuru kako se kreće po sobi, posprema stvari sa
stola, presvlači se za spavanje. Promatrala je kako gđa Robichek svlači veliki korzet s
vezicama a potom pojas na lijepljenje omotan joj oko ramena i gornjeg dijela leđa.
Zatim Therese od užasa zatvori oči, jako ih stišćući sve dok joj škripanje opruge i
zijevanje nisu dali do znanja da je gđa Robichek otišla spavati. No, to nije bilo sve. Gđa
Robichek posegne za budilicom i navije je, ne podižući glavu s jastuka krene tapkati
satom u potrazi za stolicom pokraj kreveta. U mraku je Therese jedva uspjela vidjeti
kako četiri puta diže i spušta ruku sve dok satom nije pronašla stolicu.
Sačekat ću petnaest minuta dok ne zaspi i otići, pomisli Therese.
A kako je bila umorna, napinjala se da potisne grč, onaj nagli napadaj nalik na pad
koji bi se pojavio svake večeri dugo prije sna, kao njegov glasnik. Nije se pojavio. Zato
Therese, pomislivši da je prošlo petnaest minuta, navuče odjeću i tiho ode.
Naposljetku, bilo je vrlo jednostavno samo otvoriti vrata i pobjeći. Bilo je lako, pomisli,
zato što, u biti, uopće nije bježala.

14
 2.

- Terry, sjećaš li se onog tipa Phila McElroya o kojem sam ti govorio? Onog iz stalne
glumačke postave? E pa u gradu je, i kaže da za koji tjedan počinješ s poslom.
- Pravim poslom? Gdje?
- U predstavi u Villageu. Phil nas želi vidjeti večeras. Ispričat ću ti kad se vidimo.
Gotov sam za dvadesetak minuta. Upravo odlazim iz škole.
Therese se do sobe popela trkom, preskočivši tri stube. Upravo se umivala, pa joj se
sapun sasušio na licu. Zurila je u narančastu krpu za pranje koja se nalazila u
umivaoniku.
- Posao! - šapne. Čarobna riječ.
Presvukla se u haljinu, oko vrata objesila kratak srebrni lančić s medaljonom sv.
Kristofora koji joj je Richard poklonio za rođendan te začešljala kosu s malo vode da bi
izgledala urednije. Zatim je u ormar stavila neke krokije i kartonske makete da bi ih
lakše mogla naći kada ih Phil McElroy poželi pogledati.
Ne, nemam nekog pravog iskustva, morat će reći, pa osjeti uteg neuspjeha. Iza sebe
nije imala ni pripravnički staž, osim onog dvodnevnog posla u Montclaireu, ako bi se to
uopće moglo nazvati poslom, gdje je izrađivala kartonske makete koje je amaterska
skupina ipak upotrijebila. Odslušala je dva tečaja scenografije u New Yorku i pročitala
mnogo knjiga. Mogla je čuti Phila McElroya - mladića koji je vjerojatno strastven i vrlo
zaposlen, ali i pomalo živčan što mora doći naći se s njom, uzalud - kako sa žaljenjem
govori da ona ipak nije za taj posao. No, uz Richardovu prisutnost, pomisli Therese, to je
ipak neće toliko slomiti koliko bi je slomilo da je sama. Otkad ga je upoznala, Richard je
oko pet puta dao ili dobio otkaz. Richarda ništa nije manje opterećivalo od gubljenja i
nalaženja poslova. Therese se sjeti kako je prije mjesec dana dobila otkaz u Pelican
Pressu, pa se preplaši. Nisu joj uručili ni službenu obavijest, a jedini razlog za otkaz,
pretpostavljala je, bio je taj što je njezino istraživanje bilo gotovo. Kad je otišla na
razgovor s predsjednikom g. Nussbaumom zbog toga zašto nije dobila obavijest o
otkazu, on nije znao, ili se pretvarao da ne zna što taj pojam znači. “Obafijest o otkaz?
Was?” rekao je nezainteresirano, na što se ona okrenula i pobjegla u strahu da će
zaplakati u njegovom uredu. Lako je Richardu, živi s obitelji koja ga uveseljava. Bilo mu
je lakše i uštedjeti novac. U dvije godine služenja roka u mornarici uštedio je oko dvije
tisuće, te još tisuću godinu poslije. A koliko bi samo vremena njoj trebalo da uštedi

15
petnaest tisuća dolara za mjesto mlađeg člana u udruženju scenografa. Nakon gotovo
dvije godine provedene u New Yorku, imala je jedva petstotinjak dolara.
- Moli za mene - rekla je drvenoj Gospi koja se nalazila na policama za knjige. To je
bila jedina lijepa stvar u njezinom stanu, drvena Gospa koju je kupila već prvog mjeseca
svog boravka u New Yorku. Željela je da u sobi postoji mjesto za nju, bolje od te ružne
police za knjige. Polica je izgledala poput mnoštva naslaganih sanduka za voće obojenih
u crveno. Žudjela je za policom za knjige od prirodno bojenog drva, glatkog od voska.
Spustila se do trgovine delikatesnom robom, kupila šest limenki piva i nešto sira s
plemenitom plijesni. Potom, kada se vratila do stana, sjetila se s kojom je namjerom išla
do dućana - kupiti meso za večeru. Ona i Richard planirali su večerati u stanu. Sad bi se
to moglo promijeniti, no ona nije htjela na vlastitu inicijativu mijenjati planove koji su se
ticali i Richarda, a i spremala se ponovno spustiti do dućana po meso kad se začula
Richardova duga zvonjava. Pritisne dugme za otključavanje vrata.
Richard se trkom popeo stubama, sa smiješkom na licu. - Je li Phil zvao?
- Nije - reče.
- Dobro. To znači da dolazi.
- Kad?
- Za nekoliko minuta, pretpostavljam. Najvjerojatnije neće ostati dugo.
- Zvuči li to stvarno kao pravi posao?
- Tako kaže Phil.
- Znaš li o kakvoj je predstavi riječ?
- Ne znam ništa osim da trebaju nekog za uređenje scene, pa zašto to ne bi bila ti? -
Richard je pogleda s dozom kritike, smiješeći se. - Izgledaš odlično večeras. Nemoj biti
napeta. To je samo mala kazališna skupina u Villageu, a ti si vjerojatno talentiranija od
svih njih zajedno.
Uzela je ogrtač koji je bacio preko stolice te ga objesi u ormar. Ispod ogrtača se
nalazio svitak ugljenog papira koji je donio iz slikarske škole. - Jesi li napravio nešto
dobro danas? - upita.
- Tako-tako. To je nešto na čemu želim raditi kod kuće - reče bezbrižno. - Danas nam
je model bila ona crvenokosa koja mi se sviđa.
Therese je htjela vidjeti njegov crtež, ali znala je da ga Richard vjerojatno ne smatra
dovoljno dobrim. Neke od njegovih prvih slika bile su dobre, poput one sa svjetionikom
u plavim i crnim bojama koja joj je visjela iznad kreveta, a koju je naslikao u
mornarici kad je tek počeo sa slikanjem. No, crtež njegovog života još nije bio dovoljno
dobar, a Therese je sumnjala da će ikad biti. Preko cijelog koljena njegovih žutosmeđih
pamučnih hlača protezala se svježa mrlja ugljena. Na sebi je imao košulju koju je nosio
ispod kute s crno-crvenim kvadratnim uzorkom, i mokasine od jelenje kože u kojima su
njegova velika stopala izgledala poput bezobličnih medvjeđih šapa. Više nalikuje na
drvosječu ili kakvog profesionalnog sportaša, pomisli Therese, nego na išta drugo.
Lakše joj je bilo zamisliti ga sa sjekirom nego s kistom u ruci. Jednom ga je vidjela sa
sjekirom kako u stražnjem dvorištu svoje kuće u Brooklynu siječe drva. Ne dokaže li

16
svojoj obitelji da napreduje u slikarstvu, najvjerojatnije će se ovog ljeta morati priključiti
ocu u poslu s plinskim bocama te otvoriti podružnicu na Long Islandu, kako bi njegov
otac htio.
- Hoćeš li morati raditi ovu subotu? - upita, i dalje se bojeći razgovora o poslu.
- Nadam se da ne. Jesi li ti slobodna?
Upravo se sjetila da nije. - Slobodna sam u petak - reče rezignirano. - Ovu subotu se
radi dokasna.
Richard se nasmije. - To je urota. - Uzeo ju je za ruke i stavio ih oko svog struka te se
prestao neumorno šunjati po sobi. - Možda u nedjelju? Pitali su moji možeš li doći na
večeru, a i ne moramo ostati dugo. Mogu posuditi kamionet pa se popodne
možemo odvesti nekamo.
- U redu. - I ona i Richard rado su sjedili ispred velikog i praznog spremnika plina,
vozili se kamo god zažele, slobodni kao na krilima leptira. Skine ruke s Richarda. Dok ga
je grlila, osjećala se zbunjeno i glupavo, kao da grli deblo. - Kupila sam odrezak
za večeras, no netko ga je u robnoj kući ukrao.
- Ukrao? Odakle?
- S police na kojoj držimo torbe. Ljudi koje zapošljavaju za Božić ne dobivaju
ormariće. - Sada se tome smijala, no ovo poslijepodne umalo je zaplakala. Vukovi,
pomislila je, čopor vukova koji kradu prokletu vrećicu s mesom samo zato što je hrana,
besplatan obrok. Pitala je sve prodavačice jesu li je vidjeli, no zanijekale su. Unošenje
mesa u robnu kuću je zabranjeno, ljutito je rekla gđa Hendrickson. No, što je mogla
učiniti s obzirom na to da se sve mesnice zatvaraju u šest?
Richard je legao na ležaj u atelijeru. Usta su mu bila tanka s neravnim naborima, od
kojih se polovina naginjala prema dolje, što mu je izraz lica činilo dvosmislenim,
ponekad šaljivim, ponekad ogorčenim, a to proturječje čak ni njegove bezizražajne i
iskrene plave oči nisu mogle razjasniti. - Jesi li otišla u ured za izgubljene stvari?
Izgubilo se pola kilograma goveđeg odreska. Odaziva se na ime Mesna Okruglica - reče
sporo i s podsmjehom.
Therese se nasmije pregledavajući police u kuhinji. - To je tebi šala? Gđa
Hendrickson mi je stvarno rekla da odem u ured za izgubljene stvari.
Richard se grohotom nasmije i ustane.
- Ovdje imam limenku kukuruza i salatu. Također imam kruh i maslac. Da odem
kupiti smrznute svinjske odreske?
Richard joj prebaci svoju dugu ruku preko ramena i uzme komad crnog raženog
kruha s police. - Ti ovo zoveš kruhom? To je gljiva. Pogledaj, plavo je poput mandrilove
guzice. Zašto ne pojedeš kruh kad ga kupiš?
- Tim se koristim za snalaženje u mraku. No, budući da se tebi ne sviđa... - Uzela mu
ga je iz ruku i bacila u vrećicu za smeće. - Uostalom, nisam mislila na taj kruh.
- Pokaži mi kruh na koji si mislila.
Zvono pokraj hladnjaka zapišti, a Therese poskoči do gumba za otvaranje.
- To su oni - reče Richard.
17
 Na vratima su se pojavila dva mladića. Richard ih je predstavio kao Phila McElroya i
njegovog brata Dannieja. Phil uopće nije bio onakav kakvim ga je Therese zamišljala.
Nije se doimao ni strastvenim ni ozbiljnim, a ni osobito inteligentnim. A i jedva ju je
pogledao dok su se upoznavali.
Dannie je stajao s kaputom u ruci sve dok ga Therese nije uzela. Nije mogla pronaći
vješalicu za Philov kaput, pa ga on uzme natrag i baci na stolicu tako da je polovica bila
na podu. Bio je to stari, prljavi kamel kaput. Therese ih posluži pivom, sirom i
krekerima, cijelo vrijeme osluškujući kada će Phil i Richard početi razgovarati o poslu.
No, oni su razgovarali o stvarima koje su se događale nakon njihovog zadnjeg susreta u
Kingstonu, u državi New York. Ondje je Richard prošlog ljeta dva tjedna radio na
nekakvim muralima u gostionici u kojoj je Phil konobario.
- Radite li i vi u kazalištu? - upita Dannieja.
- Ne, ne radim - reče Dannie. Doimao se stidljivim ili se možda dosađivao i htio što
prije otići. Bio je stariji od Phila i nešto jače građe. Svojim je tamnosmeđim očima
zamišljeno promatrao svaki predmet u sobi.
- Zasad nemaju ništa osim redatelja i tri glumca - reče Phil Richardu naslanjajući se
na kauč. - Redatelj je tip s kojim sam jednom radio u Philadelphiji. Raymond Cortes. Ako
te preporučim, sigurno upadaš - reče pogledavši Therese.
- Obećao mi je ulogu drugog brata u predstavi. Naslov joj je Mala kiša.
- Komedija? - upita Therese.
- Komedija. U tri čina. Jesi li već napravila koju scenografiju?
- Koliko će scenografija trebati napraviti? - upita Richard, upravo kad je htjela
odgovoriti.
- Najviše dvije, a vjerojatno će im i jedna biti dovoljna. Georgia Halloran igra glavnu
ulogu. Jesi li kojim slučajem pogledala onaj Sartreov komad koji su tu igrali ove jeseni?
Ona je glumila u njemu.
- Georgia? - nasmije se Richard. - Što je bilo s njom i Rudyjem?
Therese s razočaranjem primijeti kako se njihov razgovor usredotočuje na Georgiju
i Rudyja te neke druge ljude koje nije poznavala. Georgia je možda bila jedna od
djevojaka s kojom je Richard bio u vezi, pretpostavi Therese. Jednom je spomenuo da je
bio s otprilike pet djevojaka. Nije se mogla sjetiti nijednog imena osim Celije.
- Je li ovo jedna od tvojih scenografija? - upita Dannie gledajući u kartonsku maketu
obješenu na zidu, a kad ona kimne, ustane kako bi je pogledao.
Sada su Richard i Phil razgovarali o nekom čovjeku koji je odnekud Richardu
dugovao novac. Phil je rekao da ga je sinoć vidio u baru “San Remo”. Philovo su izduženo
lice i njegova podšišana kosa kao u El Greca, pomisli Therese, dok su ista obilježja
kod njegovog brata kao u Indijanca. Ipak, način na koji je Phil govorio potpuno je uništio
iluziju El Greca. Govorio je poput ljudi koje se svakodnevno može sresti u barovima
Villagea, mladih ljudi koji su trebali biti pisci ili glumci, a koji obično nisu ništa radili.
- Vrlo je zgodna - reče Dannie provirujući iza jedne od figurica obješenih na
kartonskoj maketi.

18
 - To je maketa za Petrušku. Za scenu na sajmu - reče, pitajući se zna li on o kojem se
baletu radi. Mogao bi biti odvjetnik, pomisli, ili čak liječnik. Na prstima je imao žućkaste
mrlje koje nisu bile od cigareta.
Richard reče da je gladan, a Phil da skapava od gladi, no nijedan nije taknuo sir pred
njima.
- Trebamo biti ondje za pola sata, Phile - ponovi Dannie.
Potom, trenutak poslije, svi su već stajali i odijevali kapute.
- Hajdemo van pojesti nešto, Terry - reče Richard. - Hoćemo li u onaj češki restoran
na Drugoj aveniji?
- U redu - reče, nastojeći zvučati suglasno. To je to, pretpostavi, i ništa nije
dogovoreno. Htjela je upitati Phila najvažnije pitanje, no to ipak ne učini.
Kad su se spustili na ulicu, krenuli su prema gradu, umjesto u suprotnom smjeru.
Richard je hodao uz Phila, jednom ili dvaput je letimično pogledavši kao da želi vidjeti je
li još tu. Dannie ju je pridržavao kad bi se našli na rubovima pločnika i prelazili
preko prljavih, skliskih površina koje nisu bile ni led ni snijeg, već ostaci snijega što je
pao prije tri tjedna.
- Ti si liječnik? - upita Dannieja.
- Fizičar - odgovori Dannie. - Sad sam na dodiplomskom studiju Sveučilišta New
York. - Nasmiješi joj se, ali se njihov razgovor tu na tren zaustavi.
Potom reče: - To je jako daleko od scenografije, zar ne?
Ona kimne. - Miljama daleko. - Krene ga pitati namjerava li raditi nešto vezano uz
atomsku bombu, ali mu ipak ne postavi to pitanje, jer kakve bi veze to uopće imalo?
- Znaš li kamo idemo? - upita.
On se od srca nasmije pokazujući pravilne bijele zube. - Da. Do podzemne. No Phil
najprije želi nešto pojesti.
Hodali su niz Treću aveniju. Richard je govorio Philu o njihovim planovima da iduće
ljeto otputuju u Europu. Hodajući iza Richarda, poput privjeska, Therese se osjećala
nelagodno jer bi i Phil i Dannie logično mogli pomisliti da je Richardova ljubavnica. No
nije mu bila ljubavnica, niti je Richard očekivao od nje da s njim otputuje u Europu. Veza
im je bila neobična, mislila je, ali tko bi u to povjerovao? Jer iz onog što je vidjela u New
Yorku, svatko je spavao sa svakim s kim bi izašao više od jednom ili dvaput. A dvoje ljudi
s kojima je izlazila prije Richarda - Angelo i Harry - odbacili su je nakon što su zaključili
da ne želi spavati s njima. Te godine kada je upoznala Richarda, tri ili četiri puta je
pokušala spavati s njim, ali nije uspjelo; Richard je rekao da bi volio pričekati. Želio je
pričekati trenutak kad će ga zavoljeti. Richard se htio njome oženiti, i rekao joj da je
prva djevojka koju je zaprosio. Znala je da će je prije putovanja u Europu ponovno
zaprositi, no nije ga voljela dovoljno da bi se udala za nj. Ipak bi od njega prihvatila veći
dio novca za putovanje, pomisli s već poznatim osjećajem krivnje. Potom joj se pred
očima pojavi lik Richardove majke, gđe Semco, kako sa smiješkom odobrava njihovu
vezu, njihovo vjenčanje, na što Therese nesvjesno odmahne glavom.
- Što ti je? - upita Dannie.

19
 - Ništa.
- Hladno ti je?
- Ne. Nimalo.
On ipak privuče njezinu ruku k sebi. Bilo joj je hladno, i inače se osjećala poprilično
jadno. I to zbog napola slobodne, a napola zagušujuće veze s Richardom, znala je. Sve
više su se viđali a da se nisu istinski zbližavali. Ona se još nije zaljubila u njega, ni
nakon deset mjeseci, a možda to nikada neće ni moći bez obzira na činjenicu da joj se
sviđao najviše od svih osoba koje je ikad upoznala, pogotovo muškaraca. Ponekad bi
pomislila da je zaljubljena u njega, i to jutrima dok bi se budila i tupo gledala u strop,
iznenada se sjetivši da ga poznaje, iznenada se sjetivši njegovog lica kako sjaji od ljubavi
prema njoj zbog neke njezine geste privrženosti, prije nego što bi spoznaja o satu, danu i
obavezama, taj vojnički sadržaj ljudskog života, stigla ispuniti prazninu pospanosti.
Ipak, taj osjećaj nije nalikovao na onaj koji je pročitala o ljubavi. Ljubav bi trebala biti
neka vrsta blažene ludosti. Uistinu, ni Richard se nije ponašao kao da je u stanju te
blažene ludosti.
- Oh, sve se zove St. Germain-des-Pres! - uzvikne Phil odmahnuvši rukom. - Dat ću ti
neke adrese prije nego što kreneš. Koliko dugo kaniš biti ondje?
Ispred njih je skrenuo kamion s ogromnim lancima koji su zvečali, pa Therese nije
čula Richardov odgovor. Phil je ušao u trgovinu Riker na uglu Pedeset treće ulice.
- Ne moramo ovdje jesti. Phil samo želi na trenutak zastati. - Na ulazu u trgovinu
Richard joj stisne rame. - Divan dan, zar ne, Terry? Zar ne osjećaš to? Tvoj prvi pravi
posao!
Richard je u to bio uvjeren, a Therese se jako trudila osvijestiti da bi to mogao biti
velik trenutak. Nije mogla ponovno osjetiti čak ni onu sigurnost koje se prisjetila kad je
nakon Richardova poziva gledala u narančastu krpu za pranje u umivaoniku. Naslonila
se na barsku stolicu do one na kojoj je sjedio Phil, a Richard je stajao uz nju i dalje
razgovarao s Philom. Blještavo bijelo svjetlo popločenih bijelih zidova i podova doimalo
se sjajnijim od sunčeve svjetlosti, jer ovdje nije bilo sjena. Vidjela je svaku sjajnu crnu
dlaku Philovih obrva, hrapave i glatke točke na luli koju je Dannie držao u
ruci, nezapaljenu. Vidjela je svaki detalj na Richardovoj ruci koja je mlohavo visjela iz
rukava njegova ogrtača, pa ponovno postane svjesna njihova nesklada s gipkim,
koščatim tijelom. Ruke su mu bile debele i mekane, pokreta jednako nejasnih i slijepih
bez obzira na to podižu li soljenku ili ručku kovčega. Ili joj miluju kosu, pomisli. Njegovi
su dlanovi bili izrazito mekani, kao u djevojke, i pomalo vlažni. Najgore od svega,
redovito bi zaboravio očistiti nokte, čak i kad bi se potrudio urediti se. Nekoliko mu je
puta Therese to i napomenula, no sad je osjećala kako mu više ništa ne može reći a da ga
ne iživcira.
Dannie ju je promatrao. Na tren su joj njegove zamišljene oči privukle pažnju, ali
brzo spusti pogled. Iznenada je uvidjela zašto nije u stanju ponovno osjetiti ono što je
osjećala prije: jednostavno nije vjerovala da može dobiti posao na preporuku
Phila McElroya.
- Jesi li zabrinuta oko tog posla? - Dannie je stajao pokraj nje.

20
 - Nisam.
- Nemoj biti. Phil ti može dati nekoliko savjeta. - Stavio je vršak svoje lule među
usne, i činilo se da će reći još nešto, no okrenuo se i otišao.
Napola je osluškivala razgovor između Phila i Richarda. Razgovarali su o rezervaciji
broda.
Dannie reče: - Usput, kazalište Black Cat je samo nekoliko ulica dalje od Ulice
Morton u kojoj živim. Phil je odsjeo kod mene. Hoćeš nam jednom svratiti na ručak?
- Hvala ti. Bit će mi drago. - Do toga vjerojatno neće doći, pomisli, no bilo je lijepo od
njega što ju je pozvao.
- Što misliš, Terry? - upita Richard. - Je li prerano otići u Europu u ožujku? Bolje je
otići prije nego čekati da svagdje bude gužva.
- Ožujak zvuči dobro - reče.
- Ništa nam ne stoji na putu, zar ne? Nije me briga ako ne završim zimski semestar.
- Ne, ništa nam ne stoji na putu. - Bilo je lako to izreći. Bilo je lako vjerovati u sve to,
jednako kao što je bilo lako ne vjerovati ni u što od toga. A i da je sve to istina, da je
posao stvaran, predstava uspješna, i da može otići u Francusku najmanje s
jednim uspjehom iza sebe... Iznenada, Therese posegne za Richardovom rukom, i spusti
svoju ruku sve do njegovih prstiju. Richard se toliko iznenadi da zastane usred rečenice.
Sljedeće popodne Therese je nazvala Watkinsonov broj koji joj je dao Phil. Javila se
djevojka koja je zvučala vrlo sposobno. G. Cortesa nije bilo, no čuli su za nju od Phila
McElroya. Dobila je posao i trebala je početi raditi dvadeset osmog prosinca, za pedeset
dolara na tjedan. Ako želi, može doći i prije i pokazati g. Cortesu svoje radove, ali to nije
potrebno s obzirom na to da se g. McElroy tako snažno zauzeo za nju.
Therese nazove Phila da mu zahvali, ali nitko se nije javljao. Napiše mu poruku
naslovljenu na kazalište Black Cat.

21
 3.

Roberta Walls, najmlađa šefica na odjelu igračaka, napravila je predah od jutarnje

jurnjave tek toliko da došapne Theresi: - Ako danas ne prodamo ovaj kovčeg od
dvadeset četiri i devedeset pet, u ponedjeljak će mu spustiti cijenu pa će odjel biti u
gubitku od dva dolara! - Roberta kimne prema smeđem kartonskom kovčegu koji se
nalazio na pultu, gurne sive kutije iz svojih ruku u ruke gđice Martucci i užurbano ode.
U dnu dugačkog prolaza Therese je promatrala kako se prodavačice odmiču da bi
Roberti oslobodile put. Roberta je prelijetala po pultovima i cijelom katu od devet ujutro
do šest uvečer. Therese je čula da Roberta pokušava dobiti još jedno promaknuće. Na
sebi je imala crvene naočale poput harlekina a, za razliku od drugih djevojaka, rukavi
zelene kute uvijek su joj bili iznad lakta. Therese je ugleda kako leprša po prolazu i
zaustavlja gđu Hendrickson te joj, gestikulirajući, nešto uzbuđeno priopćava. Gđa
Hendrickson kimne s odobravanjem, pa joj Roberta prisno dotakne rame, a Therese
osjeti navalu ljubomore. Ljubomore, premda uopće nije marila za gđu Hendrickson, čak
je nije podnosila.
- Imate li platnenu lutku koja plače?
Therese nije znala da imaju takve lutke, ali žena je bila uvjerena da ih ima u
Frankenbergu jer je vidjela da ih reklamiraju. Therese izvadi sljedeću kutiju s jedinog
preostalog mjesta na kojem bi se takva lutka mogla naći, ali nje nije bilo.
- Štoh thrahžihš? - upita gđica Santini. Gđica Santini bila je prehlađena.
- Platnenu lutku koja plače - reče Therese. Gđica Santini u posljednje je vrijeme bila
iznimno uljudna prema njoj. Therese se sjeti ukradena mesa. Ali ovog puta gđica Santini
samo podigne obrve, izbaci svoju žarkocrvenu donju usnicu, slegne ramenima i produži.
- Platnenu lutku? S pletenicama? - Gđica Martucci, mršava Talijanka razbarušene
kose s dugim nosom poput vuka, promatrala je Therese. - Nemoj da te Roberta čuje -
reče gđica Martucci osvrćući se oko sebe. - Nemoj da te itko čuje, jer te se lutke nalaze u
podrumu.
- Oh. - Odjel igračaka na katu bio je u ratu s onim u podrumu. Taktika je bila prisiliti
mušteriju na kupnju na sedmom katu, gdje je sve bilo skuplje. Therese je rekla ženi da se
lutke koje traži nalaze u podrumu.
- Potrudi se prodati ovo danas - u prolazu joj dobaci gđica Davis udarajući rukom s
crveno lakiranim noktima po kovčegu od pohabane krokodilske kože.
22
 Therese kimne.
- Imate li lutke s ukočenim nogama? One koje stoje uspravno?
Therese pogleda ženu srednjih godina na štakama, zbog kojih su joj ramena bila
povišena. Njezino je lice bilo drugačije od svih drugih za pultom - nježno, s nekim
razumijevanjem u pogledu, kao da uistinu vidi ono što promatra.
- Ta je malo veća od one kakvu želim - reče žena kada joj je Therese pokazala lutku.
- Žao mi je. Imate li manju?
- Mislim da imamo - Therese krene tražiti po prolazu, svjesna da je žena slijedi na
štakama, zaobilazeći gužvu na pultu, kao da Theresi želi uštedjeti trud pri povratku s
lutkom. Iznenada se Therese poželi neizmjerno potruditi, pronaći točno onakvu
lutku kakvu je žena tražila. Međutim, ni sljedeća lutka nije odgovarala. Nije imala
prirodnu kosu. Therese je provjerila na drugom mjestu i našla istu lutku, samo s
prirodnom kosom. Čak je plakala kad bi se sagnula. Upravo je takvu lutku žena htjela.
Therese pažljivo položi lutku na čistu tkaninu u novoj kutiji.
- Savršeno - ponovi žena. - Ovo šaljem u Australiju prijateljici koja je medicinska
sestra. Diplomirala je sa mnom u školi za medicinske sestre, pa sam izradila malu odoru
poput naše da je odjenem lutki. Hvala vam najljepša. I želim vam sretan Božić!
- I vama sretan Božić! - reče Therese sa smiješkom. Bilo je to prvi put da joj je netko
od mušterija zaželio sretan Božić.
- Jeste li bili na pauzi, gđice Belivet? - upita je oštro gđa Hendrickson, kao da je kori.
Therese još nije bila na pauzi. Imala je džepnu knjigu i roman koji je čitala s police
ispod pulta za zamatanje. Roman je bio Joyceov Portret umjetnika u mladosti, Richard je
žarko želio da ga Therese pročita. Rekao je da ne zna kako bi itko mogao čitati Gertrude
Stein a da nije pročitao nešto od Joycea. Kad je Richard razgovarao s njom o knjigama,
osjećala se pomalo inferiornom. Pregledala je sve knjige sa školskih polica, ali izbor
knjiga u knjižnici reda sv. Margarete bio je daleko od katoličkog, znala je sada, premda
se moglo naći neočekivanih pisaca poput Gertrude Stein.
Hodnik koji je vodio do zahoda blokirala su kolica do vrha natovarena kutijama
dopremljene robe. Therese pričeka.
- Pixie! - vikne jedan od radnika špedicije.
Therese se nasmiješi jer joj se to činilo luckastim. Čak su joj i dolje u garderobi u
podrumu svako jutro i večer vikali: - Pixie!
- Pixie, mene čekaš? - ponovno zaurla hrapavi glas kroz tresak skladišnih kolica.
Uspjela je proći, izmičući se kolicima i radniku koji su jurili prema njoj.
- Ovdje je pušenje zabranjeno! - uzvikne muški glas, ljutit glas nekog upravitelja, na
što djevojke koje su se nalazile ispred Therese s već upaljenim cigaretama stanu
otpuhivati dim u zrak i prije no što uteknu u ženski zahod, jednoglasno viknu: - Što misli
tko je, taj g. Frankenberg?
- Ju-hu! Pixie!
- Ja samo vrebam svoju priliku, Pixie!

23
 Kolica se zaustave pred njom i ona udari nogom o metalni ugao. Nastavi hodati a da
ne pogleda u nogu, premda se bol počela širiti poput spore eksplozije. Potom uđe u
drugi kaos, onaj ženskih glasova, ženskih tijela, i mirisa sredstava za dezinfekciju. Krv
je curila u cipelu, a s najlonke joj je zjapila poderotina. Pritisne razrezanu kožu natrag na
ranu, osjeti mučninu, pa se nasloni na zid, držeći se za slavinu. Nekoliko se sekundi
zadržala na tom mjestu, slušajući metež glasova djevojaka koje su stajale pred
ogledalom. Potom navlaži toaletni papir i njim obriše ranu kako bi nestalo crvenilo s
čarape, ali ono je i dalje izbijalo.
- U redu je, hvala - reče djevojci koja se na trenutak prignula do nje, nakon čega
djevojka ode.
Na kraju joj ne preostane drugo pa ona kupi higijenski uložak na automatu. Izvadi
komadić pamuka iz rupčića te ga gazastim dijelom zaveže za nogu. I onda je došlo
vrijeme da se vrati za pult.
Pogledi su im se sreli u istom trenu, Therese je bila nakratko podignula pogled s
kutije koju je otvarala, a žena je baš tad okrenula glavu i pogledala ravno u nju. Bila je
visoka i lijepa, a njezina izdužena prilika, u raskopčanom krznenom kaputu koji je
naslanjajući ruku na struk držala otvorenim, bila je ljupka. Oči su joj bile sive, bezbojne,
a opet dominantne poput svjetlosti ili vatre, pa Therese, zarobljena njima, nije mogla
odvratiti pogled. Čula je kako mušterija pred njom ponavlja pitanje, ali Therese je
stajala na mjestu, nijema. Žena je također gledala Therese, zabrinuta izraza lica, kao da
je polovica njezinih misli usmjerena na ono što namjerava kupiti, no unatoč tome što je
između njih bilo drugih prodavačica, Therese je bila uvjerena da će doći k njoj. A onda
je Therese ugleda kako se polako približava pultu i začu svoje srce kako preskače
otkucaj ne bi li ponovno osjetilo trenutak koje je propustilo, pa osjeti da joj se lice sve
više žari sa svakim korakom kojim joj se primicala.
- Mogu li vidjeti jednu od onih putnih torbi? - upita žena pa se nasloni na pult,
pogledavši dolje kroz njegovu staklenu površinu.
Oštećena putna torba ležala je na samo metar udaljenosti. Therese se okrene i
izvadi kutiju s dna gomile, kutiju koja nikad nije bila otvorena. Kad se uspravila, žena ju
je promatrala svojim mirnim sivim očima, s kojima se Therese nije mogla ni posve
suočiti, niti odvratiti pogled s njih.
- Ona ondje mi se sviđa, ali nju ne mogu dobiti, zar ne? - upita je pokazavši glavom
prema smeđoj putnoj torbi koja se nalazila u izlogu iza Therese.
Imala je svijetle obrve što su pratile očni luk. Usta joj odišu mudrošću poput očiju,
pomisli Therese, a glas joj je baš poput kaputa koji nosi, bogat i mek, i nekako pun tajni.
- Možete - reče Therese.
Therese se vrati u skladište po ključ. Ključ je visio na čavlu s unutrašnje strane
vrata, a nikome osim gđe Hendrickson nije bilo dopušteno dirati ga.
Gđica Davis je ugleda i uzdahne, a Therese reče: - Treba mi - pa izađe.
Otvori izlog, uzme kovčežić i položi ga na pult.

24
 - Dat ćete mi ovaj iz izloga? - Nasmije se kao da razumije. Naslanjajući obje
podlaktice na pult i proučavajući sadržaj kovčežića, reče opušteno: - Uzrujat će ih to, zar
ne?
- Nema veze - reče Therese.
- U redu. Uzet ću taj kovčežić. Platit ću pouzećem. A što je s odjećom? Ide li i ona s
kovčežićem?
U pretincu kovčežića nalazila se odjeća umotana u celofan, s cijenom na ceduljama.
Therese reče: - Ne, odjeća ide posebno. Želite li odjeću za lutke, ova nije toliko dobra kao
ona nasuprot prolaza na odjelu za odjeću lutaka.
- Oh! Hoće li ovo stići do New Jerseyja prije Božića?
- Da, stići će do ponedjeljka. - Ako neće, pomisli Therese, sama će je dostaviti.
- Gđa H. F. Aird - reče žena meko i razgovijetno, a Therese krene ispisivati ime na
zelenu narudžbenicu.
Ime, adresa, grad osvanuli su ispod olovke kojom ih je ispisala poput tajne koju
Therese nikad neće zaboraviti, poput nečeg što će joj se zauvijek urezati u pamćenje.
- Nećeš pogriješiti, zar ne? - upita je žena.
Therese prvi put osjeti njezin parfem, pa umjesto odgovora uzmogne samo
odmahnuti glavom. Pogleda u narudžbenicu na koju je marljivo dodavala potrebne
iznose, i svim silama zaželi da se žena samo nadoveže na svoje posljednje riječi i kaže: -
Je li ti uistinu toliko drago što si me upoznala? Pa zašto se onda ne bismo ponovno
vidjele? Zašto već danas ne bismo otišle na ručak? - Glas joj je bio tako opušten, mogla je
to bez problema reći. Ipak, nakon onog - zar ne? - ništa nije uslijedilo, ništa što bi
Therese rasteretilo srama zbog činjenice da je prepoznata kao nova prodavačica,
zaposlena u vrijeme božićne gužve, bez iskustva i sklona pogreškama. Therese gurne
blok prema njoj da potpiše.
Žena potom dohvati rukavice s pulta, okrene se i polako ode. Therese je promatrala
kako udaljenost među njima postaje sve veća. Njezini su gležnjevi ispod krzna kaputa
bili blijedi i tanki. Nosila je jednostavne crne cipele od antilopa s visokim potpeticama.
- To je narudžba za plaćanje pouzećem?
Therese pogleda u ružno, beznačajno lice gđe Hendrickson. - Da, gđo Hendrickson.
- Zar ne znaš da mušteriji trebaš dati gornji dio narudžbenice? Što misliš, na koji će
način potvrditi kupnju kad roba bude dostavljena? Gdje je mušterija? Možeš li je dostići?
- Mogu - bila je udaljena samo nekoliko metara, s druge strane prolaza, na pultu za
odjeću lutaka. Držeći zelenu narudžbenicu u ruci, oklijevala je trenutak, a onda se
odmakne od pulta i krene se probijati do žene, iznenada se posramivši svog izgleda,
stare plave suknje, pamučne bluze - tko god joj je dodijelio tu zelenu kutu uopće je nije
vidio - i ponižavajućih niskih cipela. I užasnog zavoja kroz koji se krv vjerojatno
ponovno probila.
- Trebala bih vam dati ovo - reče i ode, položivši taj jadni mali ostatak papira pored
ruke koja se nalazila na rubu pulta.

25
 Kad se ponovno našla iza pulta, Therese se vrati skladišnim kutijama, zamišljeno ih
izvlačeći i vraćajući na mjesto, kao da nešto traži. Therese pričeka sve dok nije bila
posve sigurna da je žena završila s obavezama na pultu i otišla. Bila je svjesna da trenuci
prolaze poput vremena što je otišlo u nepovrat, poput nepovratne sreće, jer se tad još
mogla okrenuti i vidjeti lice koje više nikad neće ugledati. Također je bila svjesna, sada
kroz maglu i s nekom drugačijom prestravljenošću, onih starih glasova kupaca za
pultom koji su neprekidno tražili pomoć, dozivali je, kao i prigušenog brujanja vlakića,
sastavnog dijela oluje koja se podizala i razdvajala je od te žene.
No, kad se konačno okrenula, ponovno je gledala ravno u te sive oči. Žena je hodala
prema njoj, i kao da se vratilo vrijeme, ona se ponovno nježno nasloni na pult, pokaže na
lutku i zatraži da je pogleda.
Therese uzme lutku, ali joj ona ispadne iz ruku i tresne o stakleni pult. Žena je
promatrala Therese.
- Zvuči nesalomljivo - reče žena.
Therese se nasmiješi.
- Da, uzet ću i ovu - reče tihim i polaganim glasom koji je u čitavoj buci oko njih
stvorio polje tišine. Ponovno joj je rekla svoje ime i adresu koje je Therese zapisivala
polako, kao da ih već nije znala napamet. - Sigurno će stići prije Božića?
- Najkasnije do ponedjeljka. To je dva dana prije Božića.
- Dobro. Ne želim vas uzrujavati.
Therese sveže mašnu na vrpci kojom je omotala kutiju za lutke, ali mašna se
misteriozno odriješi. - Ne! - reče. Ostavljena samo s dubokim osjećajem srama, svezala je
mašnu dok su je ženine oči promatrale.
- Gadan posao, zar ne?
- Da. - Therese presavije narudžbenice oko bijele vrpce, i pričvrsti ih pribadačom.
- Onda mi oprostite što sam se žalila.
Therese je pogleda, pa joj se vrati osjećaj da tu ženu već odnekle poznaje, da će se
svaki čas otkriti, i da će se potom obje nasmijati, i razumjeti. - Ma ne žalite se. Ali ja znam
da će stići. - Therese pogleda na drugu stranu prolaza, gdje je žena maloprije stajala, i
primijeti da na pultu i dalje stoji mala zelena narudžbenica. - Stvarno biste trebali
zadržati onu narudžbenicu.
Oči su joj se promijenile sa smiješkom, obasjala ih je siva, bezbojna vatra koju je
Therese umalo prepoznala, umalo da je se mogla prisjetiti. - Već sam dobivala stvari bez
njih. Uvijek ih izgubim. - Sagne se kako bi potpisala drugu narudžbenicu.
Therese ju je promatrala kako odlazi, sporim korakom kojim je i došla, vidjela ju je
kako pogledava prema pultu pokraj kojeg je prošla i kako nekoliko puta udara crnim
rukavicama o dlan. Potom nestane u dizalu.
Therese se pak okrene sljedećoj mušteriji. Radila je neumorno i strpljivo, ali na
brojkama koje je na računima ispisivala vidjeli su se blijedi tragovi grčevitih pokreta
olovke. Otišla je do ureda g. Logana, što se činilo da traje satima, no sat je pokazivao da
je prošlo samo petnaest minuta i da je došlo vrijeme za umivanje prije ručka. Ukočeno je

26
stajala ispred pokretnog ručnika i sušila ruke, osjećajući se izolirano, odsječeno od svega
i svakog. G. Logan pitao ju je želi li ostati poslije Božića. Mogla bi raditi dolje, na odjelu
kozmetike. Therese je rekla da ne želi.
Poslije podne se spustila do prvog kata i kupila čestitku na odjelu za čestitke.
Čestitka nije bila naročito zanimljiva, ali je barem bila jednostavna, obična plavo-zlatna.
Stajala je s nalivperom odloženim na čestitku, razmišljajući kako bi mogla napisati -
“Divna si” ili “Volim te” - da bi naposljetku napisala nepodnošljivo glupu i neosobnu
stvar: “Posebni pozdrav iz Frankenberga.” Odmah uz potpis dodala je svoj broj, 654- A.
Potom je otišla do pošte u podrumu, oklijevala pri ubacivanju čestitke u
sandučić, iznenada izgubivši odlučnost, pogotovo kad je vidjela da je čestitka već napola
u sandučiću. Što bi se moglo dogoditi? Ionako će za nekoliko dana otići iz robne kuće.
Zašto bi gđi H. F. Aird bilo stalo? Možda će malo nabrati svoje svijetle obrve, nakratko
pogledati čestitku, i zaboraviti. Therese ubaci čestitku u sandučić.
Na putu kući sine joj ideja za scenografiju, kućni interijer više dubok nego širok, s
nekom vrstom vrtloga po sredini na koji bi se s obje strane nastavljale sobe. Htjela je još
tu večer započeti s kartonskom maketom, ali je na kraju samo radila na nacrtu. Htjela se
vidjeti s nekim - ne s Richardom, ni s Jackom ili Alice Kelly koji su živjeli u stanu ispod
nje, možda sa Stellom, Stellom Overtone, scenografkinjom koju je upoznala već u prvim
tjednima boravka u New Yorku. Therese ju nije vidjela, zaključi, od koktel-zabave koju je
Therese priredila prije nego što je otišla iz svog drugog stana. Stella je bila jedna od onih
koji nisu znali gdje sada živi. Therese je bila na putu do telefona u hodniku kad je čula
kratku, oštru zvonjavu na vratima, što je značilo da ima poziv.
- Hvala - odvrati Therese gđi Osborne.
Bio je to Richardov uobičajeni poziv oko devet sati. Richard je htio znati želi li
Therese sutra navečer s njim u kino. Na film koji se prikazivao u Suttonu, a koji još nisu
pogledali. Therese je rekla da ne radi ništa, ali da želi dovršiti jastučnicu. Alice Kelly
joj je rekla da se sutra navečer može spustiti k njoj i koristiti njezin šivaći stroj. Uz to,
mora oprati kosu.
- Operi je večeras, a sutra navečer izađi sa mnom - reče Richard.
- Kasno je. Ne mogu spavati ako mi je glava mokra.
- Ja ću ti je oprati sutra navečer. Nećemo koristiti kadu, samo vjedro.
Nasmiješi se. - Mislim da je bolje ovako. - Kad joj je Richard zadnji put prao kosu,
upala je u kadu. Richard je oponašao odvod kade, svijao se i grgoljio, a ona se smijala
toliko jako da se poskliznula.
- A što kažeš na onu izložbu u subotu? Otvorena je u subotu popodne.
- Ali subotom radim do devet. Ne mogu otići prije pola deset.
- Oh. Pa, ostat ću u blizini škole pa se možemo naći u pola deset. Na uglu Četrdeset
pete i Pete. U redu?
- U redu.
- Ima li što novo?
- Ne. A kod tebe?

27
 - Ne. Sutra se idem raspitati za rezervaciju broda. Nazovem te sutra navečer.
Therese ipak nije nazvala Stellu.
Idući dan bio je petak, zadnji petak prije Božića, i najprometniji dan otkad se
Therese zaposlila u Frankenbergu, iako su svi rekli kako će sutra biti još gore. Ljudi su
se natiskivali na staklene pultove zabrinjavajućom žestinom. Kupci koje je dočekivala
nestajali su u ljepljivoj struji koja je ispunila prolaz. Djelovalo je nemoguće da se još ljudi
može natiskati na katu, no dizala su ih samo izbacivala.
- Nije mi jasno zašto ne zatvore ulazna vrata! - prigovori Therese gđici Martucci kad
su se zaustavile pokraj police.
- Što? - upita gđica Martucci koja ju nije čula.
- Gospođice Belivet! - zadere se netko uz zvuk zviždaljke.
Bila je to gđa Hendrickson. Danas se koristila zviždaljkom kako bi privukla pažnju.
Therese se zaputi k njoj, prolazeći pokraj prodavačica, preko praznih kutija koje su se
nalazile na podu.
- Imate poziv - reče joj gđa Hendrickson, pokazujući na telefon pokraj stola za
zamatanje kupljene robe.
Therese načini bespomoćnu gestu koju gđa Hendrickson nije stigla vidjeti. U tom je
trenutku bilo nemoguće išta čuti na telefon. Znala je da je to neka Richardova šala.
Jednom ju je već tako nazvao.
- Halo? - reče.
- Halo, je li to zaposlenica 654 A, Therese Belivet? - kroz šumove i škljocaje začuo se
glas iz centrale. - Izvolite.
- Halo? - ponovila je, i jedva čula odgovor. Odnijela je telefon sa stola do metar
udaljenog skladišta. Žica nije bila dovoljno duga, pa se morala prignuti do poda. - Halo?
- Halo - reče glas s druge strane. - Pa... Htjela sam vam zahvaliti na božićnoj čestitki.
- Oh. Oh, vi ste...
- Ovdje gđa Aird - reče. - Jeste li vi osoba koja je poslala čestitku? Ili ne?
- Jesam - reče Therese, ukočivši se iznenada zbog osjećaja krivnje, kao da je
uhvaćena u zločinu. Sklopi oči i snažno stisne slušalicu, vidjevši ponovno one iste
inteligentne, nasmiješene oči koje je vidjela jučer. - Jako mi je žao ako vas je to
uznemirilo - reče Therese mehanički, glasom kojim se obraćala kupcima.
Žena se nasmije. - Ovo je jako smiješno - reče opušteno, a Therese u njezinu glasu
primijeti onu istu blagu ironiju koju je čula jučer, i zavoljela, pa se nasmije samoj sebi.
- Zbilja? Zašto?
- Vi ste zacijelo ona djevojka s odjela za igračke.
- Da.
- Iznimno je lijepo od vas što ste mi poslali čestitku - reče žena pristojno.
Tad Therese shvati. Mislila je da joj je čestitku poslao muškarac, neki prodavač koji
ju je također posluživao. - Bilo je vrlo ugodno posluživati vas - reče Therese.

28
 - Zbilja? Zašto? - Možda se rugala Theresi. - Pa... s obzirom na to da je Božić, zašto se
barem ne bismo našle na kavi? Ili na piću?
Uto se otvore vrata kroz koja uđe djevojka i stane joj zdesna, a Therese se trzne. -
Da... Bilo bi mi drago.
- Kad? - upita žena. - Sutra ujutro dolazim u New York. Zašto se ne bismo našle na
ručku? Jesi li slobodna sutra?
- Naravno. Slobodna sam od podne do jedan - reče Therese, zureći u djevojku pred
sobom, u njezine nakrivljene i spljoštene mokasine, u stražnji dio njezinih teških
zglobova i potkoljenice u tankim pamučnim čarapama, što su se kretale poput
slonovskih nogu.
- Hoćeš li da te pokupim oko podne na ulazu na Trideset četvrtoj ulici?
- U redu. Ja... - uto se Therese sjeti kako sutra na posao ide točno u jedan. Ima
slobodno prijepodne. Podigne ruku kako bi spriječila da na nju padnu kutije koje je
djevojka izvukla s police. I sama se djevojka zanjihala prema njoj. - Halo? - uzvikne
kroz buku kutija koje su padale.
- Zaaao mi je - iritantno reče gđa Zabriskie, ponovno se probivši do vrata.
- Halo? - ponovi Therese.
Veza se prekinula.

29
 4.

- Zdravo - reče žena smiješeći se.

- Zdravo.
- Je li sve u redu?
- Jest - bar ju je prepoznala, pomisli Therese.
- Imaš li kakvu želju što se restorana tiče? - upita žena dok su bile na pločniku.
- Nemam. Bilo bi lijepo pronaći neki tih restoran, ali takvih nema u ovome kraju.
- Nemaš vremena za East Side? Ne, nemaš, ako imaš samo sat slobodno. Mislim da
znam jedno mjesto, nekoliko blokova zapadno. Misliš da stignemo?
- Da, naravno. - Već je bilo dvanaest i petnaest. Therese je znala da će jako zakasniti,
ali nije nimalo marila.
Na putu prema restoranu nisu se trudile razgovarati. Ponekad bi ih gužva natjerala
da se razdvoje, pa ju je žena jednom nakratko pogledala, preko ručnih kolica s robom,
nasmiješivši se. Ušle su u restoran s drvenim gredama i bijelim stolnjacima koji je
začudo bio tih i poluprazan. Sjele su za dugačak drveni stol, žena je naručila Old-
fashioned bez šećera, predložila Theresi da uzme isto, ili šeri, a kad je Therese počela
oklijevati, otpravila je konobara.
Skine šešir i prstima prođe kroz plavu kosu, jednom sa svake strane, i pogleda
Therese. - A odakle ti ona lijepa ideja za božićnu čestitku?
- Sjetila sam vas se - reče Therese. Pogleda u male biserne naušnice koje nisu bile
sjajnije od njezine kose, ni očiju. Therese pomisli kako je lijepa, iako joj lice nije dobro
vidjela jer se nije usudila gledati ravno u nj. Nešto je vadila iz torbe, ruž i pudrijeru,
pa Therese pogleda u njezinu kutijicu za ruž - zlatnu poput dragulja, u obliku škrinje.
Poželi joj pogledati usne, ali joj blizina sivih očiju koje su svijetlile poput vatre potpuno
odvrati pažnju.
- Ne radiš dugo u robnoj kući, zar ne?
- Ne. Tek dva tjedna.
- I nećeš dugo... vjerojatno - ponudi Therese cigaretom.
Therese uzme cigaretu. - Ne. Radit ću nešto drugo - nagne se prema upaljaču koji je
žena držala upaljen za nju, prema tankoj ruci s oblim crvenim noktima, punoj pjegica.

30
 - A dođe li ti često da šalješ razglednice?
- Razglednice?
- Božićne čestitke - nasmiješi se samoj sebi.
- Naravno da ne - reče Therese.
- Onda, u čast Božiću - dotakne Theresinu čašu i ispije piće. - Gdje živiš? Na
Manhattanu?
Therese joj reče. U Šezdeset trećoj ulici. Reče da su joj roditelji mrtvi. Da zadnje
dvije godine živi u New Yorku i da je prije toga živjela u školi u New Jerseyju. Therese joj
nije rekla da je škola poluvjerska, episkopalna. Nije spomenula sestru Aliciju koju
je obožavala i koje bi se često sjetila, nje i njezinih svijetloplavih očiju, ružnog nosa i
strogoće prožete ljubavlju. I to zato što je od jučer ujutro sestru Aliciju potisnula upravo
ova žena koja joj je sjedila nasuprot.
- A što radiš u slobodno vrijeme? - Od svjetiljke koja se nalazila na stolu oči su joj
postale srebrne, pune bistre svjetlosti. Čak su i biseri na njezinim ušima izgledali živi,
poput kapi vode koju bi već jedan jedini dodir mogao uništiti.
- Ja... - Bi li joj trebala reći da inače radi na scenografskim maketama? Da povremeno
skicira i slika, da rezbari stvari poput mačjih glava i sićušnih figura za baletne dekore, ali
da najviše voli duge šetnje, da jednostavno najviše voli sanjati? Therese je smatrala da
joj to ne mora reći. Smatrala je da oči te žene pri samom pogledu razumiju sve. Therese
ispije još pića koje joj se sviđalo, iako je bilo poput te žene, pomisli, zastrašujuće, i jako.
Žena kimne konobaru, i stignu još dva pića.
- Sviđa mi se to.
- Što? - upita Therese.
- Sviđa mi se činjenica da mi je netko poslao čestitku, netko koga nisam poznavala.
Tako bi trebalo biti za Božić. A pogotovo mi se sviđa ove godine.
- Drago mi je - Therese se nasmije, pitajući se misli li ozbiljno.
- Ti si jako lijepa djevojka - reče. - I jako osjećajna, zar ne?
Možda govori o lutki, pomisli Therese, s obzirom na to da joj je tako opušteno rekla
da je lijepa. - Ja mislim da si ti predivna - reče Therese, ohrabrena drugim pićem, ne
mareći kako bi to moglo zvučati, jer je znala da je žena toga ionako svjesna.
Nasmijala se, zabacujući glavu. Zvuk toga smijeha bio je ljepši od glazbe. U kutu
očiju napravio joj je male bore, a crvene usne nagnao da se stisnu dok je uvlačila dim. Na
trenutak se zagleda u nešto pokraj Therese, nalakćena na stol, oslonivši bradu na ruku u
kojoj je držala cigaretu. Od struka do ramena njezinog pripijenog crnog kompleta
protezala se duga linija, a ponad nje glava s lijepom, razbarušenom, podignutom blond
kosom. Ima tridesetak, možda trideset i dvije godine, pomisli Therese, a njezinoj
bi kćeri, kojoj je kupila onaj kovčežić i lutku, moglo biti šest ili osam godina. Therese je
mogla zamisliti dijete, plave kose, lica zlatnog i sretnog, tankog i skladnog tijela, kako se
neprestano igra. Ipak, djetetovo lice, za razliku od ženina lica nordijske svedenosti
i uskih obraza, nije mogla odrediti.

31
 Therese reče: - Sigurna sam da si mislila kako ti je onu božićnu čestitku poslao
muškarac, zar ne?
- Točno - reče kroz smiješak. - Pomislila sam da je to možda muškarac sa skijaškog
odjela.
- Žao mi je.
- Naprotiv, oduševljena sam - nasloni se o separe. - Sumnjam da bih s njim otišla na
ručak. Stvarno, oduševljena sam.
Therese ponovno osjeti zagonetan i nejasno slatkast miris njezina parfema, miris
koji je podsjećao na tamnozelenu svilu, koji je bio samo njezin, poput mirisa posebnog
cvijeta. Therese se nasloni kako bi mu bila bliže, gledajući u njezinu čašu. Htjela
je odgurnuti stol ustranu i skočiti joj u naručje, skriti nos u zeleno-zlatni šal koji joj se
pripijao uz vrat. Jednom su im se na stolu dotakle nadlanice, Therese je imala osjećaj da
joj je koža na tom mjestu oživjela sama za sebe, pomalo ju je žarila. Therese
nije shvaćala zašto, ali bilo je tako. Letimice joj pogleda u lice, koje je bilo malo okrenuto
ustranu, i ponovno joj se vrati osjećaj da je odnekle poznaje. Ali isto tako je znala da u to
ne treba vjerovati. Nikad prije nije vidjela ovu ženu. Da jest, bi li je mogla zaboraviti? U
tišini, Therese osjeti kako obje čekaju onu drugu da progovori, ali ta šutnja nije bila
neugodna. Stigla su im jela. Naručile su špinat s vrhnjem i jajetom, koji je mirisao na
paru i maslac.
- Kako to da živiš sama? - upita žena, a Therese joj ispriča svoju životnu priču i prije
negoli je toga postala svjesna.
Ipak, nije išla u detalje. U šest rečenica, kao da joj je sve to značilo manje od priče
koju je negdje pročitala. Naposljetku, što su te činjenice uopće značile, je li joj majka
Francuskinja, Engleskinja ili Mađarica, je li joj otac bio irski slikar, ili čehoslovački
odvjetnik, je li bio uspješan, i je li ju majka redu sv. Margarete predstavila
kao problematično, cendravo dijete ili problematičnu, melankoličnu osmogodišnjakinju?
Te je li ondje bila sretna. Jer sad je bila sretna, od danas. Nije imala potrebu za
roditeljima ili vlastitom prošlošću.
- Što može biti dosadnije od prošlosti! - reče Therese, smiješeći se.
- Možda budućnost koja neće imati prošlost.
Therese nije mnogo razmišljala o tome. I dalje se smiješila, kao da je tek naučila
smijati se i kao da ne zna kako se zaustaviti. Žena se smijala s njom, zabavljajući se, a
možda se smijala njoj, pomisli Therese.
- Kakvo je to ime Belivet? - upita.
- Češko. Promijenilo se vremenom - nespretno objasni Therese.
- Originalno je...
- Vrlo je originalno.
- A ti? - upita Therese. - Kako se ti zoveš?
- Ja? Carol. Molim te, nemoj me nikad zvati Carole.
- Molim te, ti mene nemoj nikad zvati Thereese - reče Therese, izgovarajući “th”.

32
 - Koji ti se izgovor sviđa? Therese?
- Da. Tako kako izgovaraš - odgovori. Carol izgovori njezino ime kako bi ga
izgovorili Francuzi - Terez. Navikla se na različite izgovore, a ponekad bi ga i sama
drugačije izgovarala. Sviđao joj se način na koji ga je izgovarala Carol, kao i njezine usne
dok ga izgovaraju. Neodređena čežnja, koje je prije bila samo nejasno svjesna, sada je
postala prepoznatljiva želja. Bila je to tako apsurdna, tako neugodna žudnja, da ju je
Therese izbacila iz glave.
- Što radiš nedjeljom? - upita Carol.
- Kako kada. Ništa posebno. Što ti radiš?
- Ništa... u zadnje vrijeme. Ako me ponekad poželiš posjetiti, dobrodošla si. Ondje
gdje ja živim barem ima nešto prirode. Hoćeš van u nedjelju? - Sive oči sad su gledale
ravno u nju, a Therese se prvi put suočila s njima. Therese je u njima vidjela dozu
humora. I što još? Znatiželju, i izazov.
Hoću - reče Therese.
Koja čudna djevojka. Zašto?
Pala s Marsa - reče Carol.

33
 5.

Richard je stajao na uglu ulice i čekao je, poskakujući od hladnoće s noge na nogu.
Njoj večeras uopće nije hladno, shvati iznenada, iako su se drugi ljudi zgrbili u svojim
kaputima. Primi Richarda za ruku i nježno je stisne.
- Jesi li bio unutra? - upita. Kasnila je deset minuta.
- Naravno da nisam. Čekao sam - prisloni hladne usne i nos na njezin obraz.
- Jesi li imala težak dan?
- Ne.
Večer je bila veoma mračna, unatoč božićnim svjetlima na nekim svjetiljkama.
Therese promotri Richardovo lice pod svjetlom šibice koju je zapalio. Iznad suženih
očiju isticala se čeona kost, za koju pomisli da se doima snažnom poput kitova čela,
dovoljno snažnom da nešto razbije. Lice mu je bilo kao isklesano u drvu, glatko i
jednostavnih crta. Vidjela je kako mu se oči otvaraju poput neočekivanih mrlji plavog
neba u mraku.
On joj se nasmiješi. - Večeras si dobro raspoložena. Jesi za šetnju po kvartu? Unutra
se ne smije pušiti. Želiš cigaretu?
- Ne, hvala.
Krenuli su hodati. Prolazili su pokraj galerije koja se nalazila na drugom katu velike
zgrade, iza niza osvijetljenih stakala ukrašenih božićnim vijencima. Sutra će vidjeti
Carol, pomisli, ujutro u jedanaest. Naći će se s njom samo deset blokova odavde, za
malo manje od dvanaest sati. Ponovno uzme Richarda za ruku, ali joj iznenada postane
neugodno zbog toga. Istočno, u Četrdeset trećoj ulici, vidjela je zviježđe Oriona kako se
proteže točno po sredini neba između zgrada. Naviknula se gledati ga sa školskih
prozora, s prozora svog prvog stana u New Yorku.
- Danas sam sredio rezervacije - reče Richard. - President Taylor isplovljava sedmog
ožujka. Razgovarao sam s biljeterom, i mislim da nam, ako ga nastavim obrađivati, može
srediti kabine na palubi.
- Sedmog ožujka? - u svom je glasu čula uzbuđenje, iako u ovom trenutku uopće nije
htjela poći u Europu.
- Otprilike deset tjedana odmora - reče Richard, uzevši je za ruku.

34
 - Možeš li otkazati rezervacije u slučaju da ne budem mogla ići? - Mogla bi mu i sad
reći da ne želi ići, pomisli, ali on bi je nastavio nagovarati, kao i prije kad je oklijevala.
- Pa... naravno, Terry! - potom se nasmije.
Dok su šetali, Richard joj zanjiše ruku. Kao da su ljubavnici, pomisli Therese. Ono
što je osjećala prema Carol bilo je gotovo poput ljubavi, samo što je Carol žena. Nije to
bila baš ona zaluđenost, ali je sigurno bilo blaženo. Smiješna riječ, no može li uopće biti
sretnija nego što je sad, nego što je bila od četvrtka?
- Želio bih da je dijelimo - reče Richard.
- Što to?
- Sobu! - ispali Richard kroz smijeh, a Therese primijeti da se dvoje ljudi na šetalištu
okrenulo i pogledalo ih. - Da sjednemo nekamo na piće i proslavimo? Možemo otići u
Mansfield, odmah iza ugla.
- Ne da mi se sjediti. Poslije ćemo.
Karte za izložbu dobili su u pola cijene zahvaljujući Richardovim školskim
propusnicama. Galerija se sastojala od niza prostorija visokih svodova s plišanim
tepisima, i bila je kulisa materijalnog bogatstva na čijim su zidovima u gustom nizu
visjele reklame, crteži, litografije, ilustracije, ili što je već visjelo na
prekrcanim zidovima. Richard bi povremeno proučio neke izloške, no Therese ih je
smatrala pomalo depresivnim.
- Jesi li vidjela ovo? - upita Richard, pokazujući komplicirani crtež majstora dok
popravlja telefonsku žicu, koji je Therese negdje već vidjela, a koji joj je večeras bilo
mučno gledati.
- Jesam - reče. Mislila je na nešto drugo. Kad bi prestala škrtariti na sebi kako bi
uštedjela novac za Europu - što je ionako glupo s obzirom na to da onamo neće poći -
mogla bi kupiti nov kaput. Bit će rasprodaja poslije Božića. Na sebi je imala dug
crni kaput u kojem se uvijek osjećala monotono.
Richard je uzme za ruku. - Ne pokazuješ dovoljno poštovanja za tehniku, djevojko.
Ona ga podrugljivo pogleda, pa ga ponovno uzme za ruku. Iznenada osjeti veliku
bliskost prema njemu, toplinu i sreću kakvu je bila osjetila one noći kad ga je upoznala,
na zabavi u Ulici Christopher kamo ju je odvela Frances Cotter. Richard je tada
bio pripit, kakav nikad nije bio otkad je s njom, i govorio o knjigama, politici i ljudima
pozitivnije nego inače. Cijelu je večer razgovarao s njom, i te joj se večeri jako svidio
zbog svog entuzijazma, ambicija, onoga što jest i nije volio, te zato što joj je to bila
prva prava zabava, a on je učinio da joj bude uspješna.
- Ne gledaš - reče Richard.
- Naporno je. Bilo mi je dosta kad i tebi.
Na izlazu su sreli neke ljude koje je Richard poznavao iz Lige; mladića, djevojku i
mladoga crnca. Richard ih upozna s Therese. Vidjela je da nisu Richardovi bliski
prijatelji, no on im je obznanio: - U ožujku putujemo u Europu.
A oni su djelovali kao da im zavide.

35
 Kad su izašli Peta avenija se doimala praznom i u iščekivanju, poput pozornice
nekog dramatičnog prizora. Therese je uz Richarda hodala brzo, s rukama u džepovima.
Danas je negdje zagubila rukavice. Razmišljala je o sutrašnjem danu, o onom što će se
dogoditi u jedanaest sati. Razmišljala je o tome je li moguće da sutra u ovo vrijeme i
dalje bude s Carol.
- Što ćemo sutra? - upita Richard.
- Sutra?
- Sjećaš se. Moji su pitali možeš li u nedjelju doći na večeru.
Therese poklekne, sjetivši se. Posjetila je obitelj Semco četiri ili pet puta, i to
nedjeljom popodne. Obilato bi ručali oko dva sata, a potom bi g. Semco, nizak i ćelav
muškarac, zaželio zaplesati s njom na polku i rusku narodnu glazbu.
- Znaš da ti mama želi sašiti haljinu? - nastavi Richard. - Već je nabavila tkaninu. Želi
ti uzeti mjere.
- Haljinu... to je previše posla. - Therese se sjeti izvezenih bluza gđe Semco, bijelih
bluza s bezbrojnim izvezenim detaljima. Gđa Semco je bila ponosna na svoj ručni rad.
Therese je smatrala kako ne smije prihvatiti tako golem trud.
- Ona to voli - reče Richard. - Onda, što ćemo sutra? Hoćeš li izaći oko podneva?
- Ne ove nedjelje. Nisu planirali ništa veliko, zar ne?
- Nisu - razočarano reče Richard. - Sutra bi samo radila, ili?
- Da. Radije bih tako. - Nije htjela da Richard dozna za Carol, niti da je ikad upozna.
- Ne želiš se ni provozati?
- Ne, hvala. - Theresi se sada nije sviđalo to što je drži za ruku. Ruka mu je bila
vlažna, zbog čega je postala ledeno hladna.
- Nećeš se predomisliti?
Therese odmahne glavom. - Ne - mogla je reći nešto što bi olakšalo situaciju, neke
izlike, ali isto tako nije htjela lagati o sutrašnjim planovima, ne više od onog što je već
slagala. Čula je Richardov uzdah, potom su neko vrijeme hodali u tišini.
- Mama ti želi sašiti bijelu haljinu s čipkastim obrubom. Strašno je frustrirana što u
obitelji nema nijedne djevojke osim Esther.
To mu je bila rođakinja po tazbini, koju je Therese vidjela jednom ili dvaput.
- Kako je Esther?
- Uvijek isto.
Therese oslobodi prste iz Richardove ruke. Iznenada osjeti glad. Svoju je stanku za
ručak provela u pisanju neke vrste pisma za Carol, koje nije poslala niti je to
namjeravala učiniti. Na Trećoj aveniji su sjeli na autobus i potom prošetali do Theresine
kuće. Therese nije htjela pozvati Richarda u stan, no ipak je to učinila.
- Ne, hvala, gibam - reče Richard. Zakorači na prvu stubu. - Večeras si čudno
raspoložena. Miljama si daleko.
- Ma nisam - reče, mrzeći taj osjećaj sputanosti.

36
 - Sad jesi. Sigurno. Uostalom, zar ti...
- Što? - požurivala ga je.
- Ne napredujemo baš, zar ne? - reče, iznenada se uozbiljivši. - Ako ne želiš provoditi
nedjelje sa mnom, kako ćemo zajedno provoditi mjesece po Europi?
- Pa... ako želiš sve otkazati, Richarde...
- Terry, volim te - ljutito dlanom prođe po kosi. - Naravno da ne želim sve otkazati,
ali... - ponovno prekine rečenicu.
Znala je što želi reći, da mu nije pokazivala gotovo nikakve osjećaje, ali on to nikad
ne bi izgovorio jer je vrlo dobro znao da ga ne voli, pa zašto bi onda očekivao da mu
pokaže osjećaje? Ipak, zbog same činjenice da ga ne voli Therese se osjećala krivom, za
sve što je dobila od njega, rođendanski dar, poziv na večeru kod njegove obitelji, pa čak i
njegovo vrijeme. Therese prstima snažno pritisne kameni rukohvat na stubištu. - U
redu... znam. Ne volim te - reče.
- Ne mislim na to, Terry.
- Ako ikad poželiš završiti sve ovo, mislim, viđanje sa mnom, onda to učini. - Ovo
također nije bio prvi put da je to rekla.
- Terry, znaš da bih radije bio s tobom nego i s kim drugim na svijetu. U tome je
problem.
- Pa, ako je problem...
- Voliš li me uopće, Terry? Kako me voliš?
Dopusti mi da prebrojim načine, pomisli. - Ne volim te, ali si mi drag. Večeras sam
osjetila, prije nekoliko trenutaka... - reče, ne mareći kako će te riječi zvučati, zato što su
bile istinite - ... da si mi bliže no ikad dosad.
Richard je pogleda, pomalo u nevjerici. - Stvarno? - Polako se počne penjati
stubama, smijući se, i zastane točno ispod nje. - Pa onda... zašto mi ne dopustiš da
večeras ostanem s tobom, Terry? Zašto ne bismo pokušali?
Već je od njegovog prvog koraka znala da će je to pitati. Sada se osjećala jadno i
posramljeno, sažalijevala je sebe i njega, jer to je bilo potpuno nemoguće, i tako
neugodno, jer ona to nije htjela. Uvijek je imala tu golemu blokadu zbog koje nikad nije
ni htjela pokušati, i koja je sve svela na neku vrstu bijedne neugode i ničeg više, svaki
put kad bi joj postavio to pitanje. Sjetila se prve noći kada mu je dopustila da prespava, i
ponovno osjeti grč u želucu. Bilo je to sve samo ne užitak, pa je usred samog čina
upitala: - Je li ovako ispravno? - Kako može biti ispravno, a tako neugodno, pomislila je
tada. Na to se Richard nasmijao, dugo i glasno, s tolikom iskrenošću da se Therese
razljutila. Drugi put je bilo još gore, vjerojatno zato što je Richard pomislio da su
premostili sve poteškoće. Bilo je toliko bolno da je zaplakala, a Richardu je bilo silno žao,
pa joj je rekao da se osjeća kao nasilnik. Ona se tome usprotivila i rekla mu da nije tako.
Vrlo dobro je znala da nije nasilan, da je anđeo u usporedbi s onim što bi bilo da je
spavala s Angelom Rossijem, na primjer, one noći kada je stajao na istim ovim stubama, i
postavio isto pitanje.
- Terry, draga...

37
 - Ne - reče Therese, napokon došavši do glasa. - Večeras jednostavno ne mogu, a ne
mogu ni poći s tobom u Europu - izusti odurno i beznadno iskreno.
Richardove usne zapanjeno se razdvoje. Therese nije mogla gledati u izraz
nezadovoljstva iznad njih.
- Zašto?
- Zato. Zato što ne mogu - reče, a svaka joj je riječ bila agonija. - Zato što ne želim
spavati s tobom.
- Oh, Terry - nasmije se Richard. - Žao mi je što sam postavio to pitanje. Zaboravi na
to, dušo. I na Europu. Hoćeš?
Therese skrene pogled, i ponovno ugleda Orion, koji se sada pomalo nakrivio na
drugu stranu, zatim ponovno pogleda u Richarda. Ali ne mogu, pomisli. Jednom ću
morati razmisliti o tome, zato što i ti misliš na to. Činilo joj se da izgovara te riječi, da su
krute poput drveća u zraku među njima, iako ništa nije čula. Već mu je to bila rekla, u
svojoj sobi, te jednom u parku Prospect dok je namatala konopac zmaja. No, on njezine
riječi nije uzeo u obzir, i što bi ona sad trebala učiniti, ponoviti ih? - Želiš li svejedno
nakratko svratiti gore? - upita, izmučena sobom, i sramom koji nikako nije mogla
objasniti.
- Ne - reče Richard, nasmijavši se blago, i taj smijeh pun tolerancije i razumijevanja
samo je još više posrami. - Ne, produžit ću. Laku noć, dušo. Volim te, Terry - I uputivši joj
zadnji pogled, ode.

38
 6.

Therese izađe na ulicu i osvrne se, ali ulice su bile puste od ispraznosti nedjeljnog
jutra. Vjetar je vitlao na velikom betonskom uglu robne kuće Frankenberg kao da je
ljutit što nema nijedne ljudske prilike da mu se suprotstavi. Nikog osim nje, pomisli
Therese, pa se iznenada naceri samoj sebi. Mogla se sjetiti malo ugodnijeg mjesta za
sastanak. Zbog vjetra joj zubi protrnu od zime. Carol je kasnila petnaest minuta. Da nije
došla, vjerojatno bi nastavila čekati, cijeli dan i noć. Iz izlaza podzemne željeznice
pojavila se ženska figura, tanka poput trske, žureći u dugom crnom kaputu ispod kojeg
su se stopala pomicala takvom brzinom kao da se četiri stopala vrte na kotaču.
Therese se okrene i ugleda Carol u automobilu koji se nalazio na rubniku s druge
strane ceste. Therese krene prema njoj.
- Zdravo! - reče Carol te se nagne kako bi joj otvorila vrata.
- Zdravo. Mislila sam da nećeš doći.
- Strašno mi je žao što kasnim. Jesi se smrzla?
- Ne - Therese uđe i zalupi vratima. U tamnozelenom automobilu s tamnozelenim
kožnim navlakama bilo je toplo. Carol je polako vozila prema zapadu.
- Hoćemo li svratiti do kuće? Kamo želiš?
- Nije bitno - reče Therese. Vidjela je pjege duž Carolina nosa. Njezina kratka plava
kosa zbog koje Therese pomisli na parfem izložen svjetlu bila je svezana zelenozlatnim
šalom koji joj je obavijao glavu poput trake.
- Hajdemo do kuće. Ondje je lijepo.
Vozile su gornjim dijelom grada. Bilo je poput vožnje valovitom planinom koja bi
mogla pomesti sve na svom putu, ali se potpuno pokoravala Carol.
- Voliš se voziti? - upita Carol, ne gledajući u nju. U ustima je imala cigaretu. Prsti su
joj se lagano naslanjali na volan, kao da ne vozi, kao da negdje opušteno sjedi u
naslonjaču i puši. - Zašto si tako tiha?
Sjurile su se u tunel Lincoln. Dok je zurila kroz vjetrobran, u Theresi se nakupilo
nekakvo divlje, neobjašnjivo uzbuđenje. Zaželi da se tunel sruši i obje ih ubije, da im
tijela zajedno izvuku. Osjećala je da je Carol povremeno pogledava.
- Jesi li doručkovala?

39
 - Nisam - odgovori Therese. Pretpostavi da je blijeda. Htjela je doručkovati, ali joj je
boca mlijeka upala u sudoper, pa je odustala.
- Popij malo kave. U termosici je.
Izašle su iz tunela. Carol se zaustavi uz cestu.
- Ondje ti je - reče Carol, kimnuvši prema termosici koja se nalazila na sjedalu
između njih. Carol potom uzme termosicu i u šalicu natoči kavu svijetlosmeđe boje koja
se pušila.
Therese sa zahvalnošću pogleda u kavu. - Odakle sad ovo?
Carol se nasmije. - Uvijek želiš znati odakle stvari potječu?
Kava je bila vrlo jaka i slatkasta. Okrijepila ju je. Kad je ispila pola šalice, Carol upali
auto. Therese je šutjela. O čemu se moglo razgovarati? O zlatnoj djetelini s četiri lista s
Carolnim imenom i adresom koja se ljuljala s privjeska za ključeve na komandnoj ploči?
O štandu s božićnim drvcima pokraj kojeg su prošli? O ptici koja je sama letjela preko
polja koje je podsjećalo na močvaru? Ne.
Moglo se razgovarati samo o onome što je napisala u pismu koje nije poslala Carol, a
to nije bilo moguće.
- Sviđa ti se ovaj kraj? - upita Carol kad su skrenule na manju cestu.
Upravo su se provezle kroz gradić. Kad su izašle na magistralu koja je vijugala u
obliku velikog polukružnog zavoja, stigle su do bijele dvokatnice čija su bočna krila bila
projektirana u obliku lavljih šapa.
Pred vratima se nalazio metalni otirač, veliki sjajni poštanski sandučić od mjedi, a
promukli pseći lavež dolazio je iz pravca garaže koja se nalazila iza drveća. Kuća miriše
po nekakvom začinu, pomisli Therese, pomiješanom sa slatkastim mirisom koji
sigurno nije od Carolina parfema. Za njom se zatvore vrata uz lagan, ali postojan
dvostruki tresak. Therese se okrene i ugleda Carol kako je promatra zbunjeno, usta
poluotvorenih kao od iznenađenja, pa pomisli kako će Carol svakog časa upitati: - Što
radiš ovdje? - kao da je zaboravila, ili kao da uopće nije planirala dovesti je ovamo.
- U kući nema nikog osim spremačice. A ona je daleko - reče Carol, kao da odgovara
na Theresino pitanje.
- Kuća je divna - reče Therese, i na Carolinu licu ugleda smiješak s tračkom
nestrpljivosti.
- Svući kaput - Carol s glave skine šal i prstima prođe kroz kosu. - Želiš li
doručkovati? Skoro će podne.
- Ne, hvala.
Carol se osvrne po dnevnom boravku, a na lice joj se opet vrati onaj zbunjeni izraz
nezadovoljstva. - Pođimo gore. Ondje je ugodnije.
Therese je slijedila Carol uz široko drveno stubište. Putem su prošle pokraj ulja na
platnu na kojem je bila naslikana djevojčica žute kose i brade ravne kao u Carol, pokraj
prozora koji je gledao na vrt s puteljkom u obliku slova S i fontanom na kojoj se na
tren ukazao plavozelen kip. U gornjem dijelu kuće nalazio se mali hodnik koji je vodio u
četiri ili pet soba. Carol uđe u sobu zelenih tepiha i zidova i uzme cigaretu iz kutije na
40
stolu. Dok ju je palila, letimice pogleda Theresu. Therese nije znala što reći ni učiniti,
a osjećala je kako Carol očekuje od nje da nešto kaže, bilo što. Therese prouči tu
jednostavnu sobu s tamnozelenim tepihom i dugom zelenom klupom koja je bila
obložena jastucima i protezala se uza zid. U sredini sobe nalazio se jednostavan stol od
svijetlog drva. Soba za kartanje, pomisli Therese, iako je zbog knjiga, glazbenih albuma i
nedostatka slika više nalikovala na radnu sobu.
- Moja omiljena soba - reče Carol na izlasku. - Ali, moja soba je ondje.
Therese pogleda prema sobi prekoputa. U njoj su se nalazile pamučne navlake s
cvjetnim uzorkom i namještaj od svijetla drva poput onog u prethodnoj sobi. Na
toaletnom stoliću nalazilo se ogledalo koje je odražavalo sunčevu svjetlost, premda je u
sobi nije bilo. Krevet je bio bračni. Na tamnoj komodi s druge strane sobe nalazile su se
četke za odjeću. Therese je uzalud tražila njegovu sliku. Na toaletnom stoliću stajala je
slika Carol s djevojčicom plave kose u naručju. Uz nju, u srebrnom okviru, slika žene
tamne kovrčave kose i širokog osmijeha.
- Imaš kćerkicu, zar ne? - upita Therese.
Carol otvori zidni ormarić. - Da - reče. - Želiš li Colu?
Brujanje hladnjaka sad je postalo glasnije. U kući su se čuli samo njihovi zvukovi.
Therese nije htjela hladno piće, ali je uzela bocu i odnijela je dolje, prateći Carol, kroz
kuhinju pa u stražnji vrt koji je vidjela s prozora. Iza fontane nalazilo se mnogo
biljaka, metar visokih i umotanih u jutene vreće koje su, stojeći u skupini, nalikovale na
nešto, pomisli Therese, ali nije znala na što. Carol pričvrsti vezicu koju je olabavio vjetar.
Onako sagnuta u teškoj vunenoj suknji i plavom pletenom džemperu, njezina je
figura izgledala čvrsto, poput njezina lica, za razliku od tankih gležnjeva. Činilo se kao da
je Carol na nekoliko minuta zaboravila na nju, polako šetajući vrtom, gazeći čvrsto u
mokasinama, kao da se u hladnom vrtu bez cvijeća konačno osjeća ugodno. Bez kaputa
je bilo silno hladno, no kako se činilo da Carol ni toga nije svjesna, Therese je pokuša
oponašati.
- Što bi htjela raditi? - upita Carol. - Prošetati? Slušati ploče?
- Sa svime sam zadovoljna - reče joj Therese.
Nešto je brine i na kraju je ipak zažalila što ju je pozvala k sebi, pomisli Therese.
Krenule su natrag puteljkom koji je vodio do vrata.
- A kako ti se sviđa na poslu? - upita je Carol u kuhinji, i dalje djelujući odsutno.
Gledala je u veliki hladnjak. Podignula je dva tanjura umotana u voštani papir. - Dobro bi
mi došao ručak, a tebi?
Therese joj je htjela ispričati o poslu u kazalištu Black Cat. To bi imalo neku težinu,
smatrala je, bila bi to jedina važna stvar koju bi mogla reći o sebi. Ali ovo nije bio pravi
trenutak. Odgovarala je polako, pokušavajući zvučati distancirano poput Carol, iako
je čula kako iz nje progovara sram: - Pretpostavljam da je i to svojevrsna škola. Učim
kako istovremeno biti lopov, lažov i pjesnik - Therese zalegne u stolicu kako bi joj glava
bila na toplom suncu. Htjela je reći, i kako voljeti. Nikoga nije voljela prije Carol, čak ni
sestru Aliciju.
Carol je pogleda. - Kako se postaje pjesnikom?
41
 - Osjećajući stvari... pretjerano, pretpostavljam - savjesno odgovori Therese.
- A kako se postaje lopovom? - Carol je polizala nešto s palca, mršteći se. - Ne želiš
puding od karamela?
- Ne, hvala. Ništa još nisam ukrala, ali sigurna sam da to ondje nije teško. Sve je puno
džepnih knjiga, i vrlo je lako uzeti nešto. Znaju ti ukrasti meso koje kupiš za večeru -
nasmije se Therese. S Carol se tome moglo smijati. S Carol se svemu moglo smijati.
Narezale su hladnu piletinu, uz umak od brusnica, zelene masline i hrskavi lisnati
celer. No Carol ostavi svoje jelo i ode u dnevni boravak. Vratila se s čašom viskija u ruci,
u koju je dodala malo vode. Therese ju je promatrala. Zatim su dugo gledale jedna drugu.
Carol je stajala na vratima, a Therese je bila za stolom, gledala preko ramena, i nije jela.
Carol tiho upita: - Pa, upoznaješ li mnogo ljudi na ovaj način? Zar ne bi trebala paziti
s kim se upuštaš u razgovor?
- O, da - nasmije se Therese.
- Ili s kim ideš na ručak? - Caroline oči zaiskre. - Tako možeš naletjeti na otmičara -
zavrtjela je piće u čaši bez leda, ispila ga, a njezina tanka srebrna narukvica zveckala je o
čašu. - Onda... upoznaješ li mnogo ljudi na ovaj način?
- Ne - reče Therese.
- Ne mnogo? Samo nekolicinu?
- Poput tebe? - Therese je mirno pogleda u oči.
Carol je samo zurila u nju, kao da od Therese očekuje riječ više, rečenicu više. Ali
potom odloži čašu na štednjak. - Sviraš li klavir?
- Pomalo.
- Dođi i odsviraj nešto - a kad Therese krene odbijati, reče zapovjednim tonom: - Ma
nije me briga kako sviraš. Samo odsviraj nešto.
Therese je svirala Scarlattijevu sonatu koju je naučila u domu. Carol je sjedila u
naslonjaču na drugom kraju sobe i slušala, opušteno i nepomično, nije čak ni otpila
gutljaj nove čaše viskija s vodom. Therese je svirala Sonatu u C-duru koja je bila nešto
sporija i prilično jednostavna, puna rastavljenih oktava, no učinila joj se dosadnom,
potom pretencioznom u dijelu s trilerima, pa prestane svirati. Iznenada joj je bilo
previše, njezine ruke na tipkama na kojima je svirala Carol, Carol koja je gleda napola
sklopljenih očiju, Carolina kuća oko nje, i glazba kojoj se predala, koja ju je učinila
ranjivom. Uzdahne, a ruke joj padnu u krilo.
- Jesi li se umorila? - upita smireno Carol.
Učinilo joj se kako se to pitanje ne odnosi na ovaj trenutak, već na cijeli život.
- Da.
Carol joj priđe s leđa i stavi joj ruke na ramena. Therese zamisli njezine ruke - gipke
i snažne, njezine nježne tetive kako se ističu dok joj stišću ramena. Dok je pomicala ruke
prema njezinu vratu i ispod brade, učinilo joj se da je prošlo cijelo jedno doba, doba tako
intenzivnog uzbuđenja koje je zasjenilo sav užitak trenutka u kojem joj je Carol zabacila

42
glavu unatrag te joj nježno poljubila vrhove kose. Therese taj poljubac uopće nije
osjetila.
- Pođi sa mnom - reče Carol.
Ponovno su pošle na kat. Dok su se uspinjale, Therese se naslanjala na rukohvat
stubišta, što je iznenada podsjeti na gđu Robichek.
- Mislim da bi bilo dobro da odspavaš malo - reče Carol, skidajući s kreveta pamučni
prekrivač cvjetnog uzorka.
- Hvala, ali stvarno nisam...
- Izuj se - reče Carol nježno, tonom koji je zahtijevao poslušnost.
Therese pogleda krevet. Sinoć je malo spavala. - Mislim da neću zaspati, ali ako
zaspim...
- Probudit ću te za pola sata. - Kad je legla, Carol stavi prekrivač preko nje i sjedne
na rub kreveta. - Koliko ti je godina, Therese?
Iako se u tom trenutku nije mogla suočiti s njezinim očima, Therese je ipak pogleda,
ne mareći ako istog trenutka umre, ako je Carol zadavi onako ispruženu i bespomoćnu u
njezinom krevetu, kao uljeza. - Devetnaest - kako je staro to zazvučalo. Starije
od devedeset.
Caroline obrve se namršte, iako se nasmiješila. Therese je osjećala kako Carol vrlo
intenzivno razmišlja o nečem, kako se ta misao može opipati u zraku između njih. Zatim
Carol zavuče ruke ispod njezinih ramena, i nasloni glavu na njezin vrat, a Therese osjeti
napetost koja je isijavala iz Carolina tijela te uzdah od kojeg joj je vrat postao topao i koji
je nosio miris Caroline kose.
- Ti si dijete - reče Carol, kao da prigovara. Podigne glavu. - Želiš li nešto?
Therese se sjeti onog o čemu je razmišljala u restoranu, pa se posrami.
- Želiš li nešto? - ponovi Carol.
- Ništa, hvala.
Carol ustane, ode do toaletnog stolića i zapali cigaretu. Therese ju je promatrala
napola otvorenih očiju, zabrinuta zbog Carolinog nespokoja, iako je voljela njezine
cigarete i gledati je kako puši.
- Želiš li nešto popiti?
Therese je znala da misli na vodu. Zaključila je to po nježnom i brižnom zvuku
njezina glasa kojim joj se obraćala kao da je dijete koje ima vrućicu. Tad Therese reče:
- Rado bih popila malo toplog mlijeka.
Caroline se usne pomaknu kao da se smije. - Toplog mlijeka - reče podrugljivo.
Potom izađe iz sobe.
Therese je ležala u limbu tjeskobe i pospanosti, sve dok se Carol nije ponovno
pojavila u sobi s bijelom šalicom mlijeka i tanjurićem u ruci, zatvorivši vrata za sobom.
- Mlijeko je prekipjelo pa ima skorupa - reče Carol, iznervirana. - Žao mi je.
No, Therese se to svidjelo jer je znala da bi Carol uvijek učinila isto, da bi joj mlijeko
prekipjelo dok bi mislila na nešto drugo.
43
 - Sviđa li ti se tako? Bez ičeg?
Therese kimne.
- Uh - reče Carol, pa sjedne na rukohvat naslonjača, promatrajući je.
Therese se nasloni na lakat. Mlijeko je bilo toliko vruće da ga je jedva mogla
dodirnuti usnama. Ono malo mlijeka što je otpila, razlilo joj se po ustima stvarajući
mješavinu organskih okusa.
Činilo joj se da mlijeko ima okus kostiju i krvi, toplog mesa, ili kose, da je neslano
poput krede, a ipak živo poput rastućeg embrija. Cijela je šalica bila vruća, no Therese je
ispije do kraja, poput likova iz bajki koji ispijaju napitak koji će ih preobraziti, ili naivnog
ratnika koji ispija smrtonosno piće. Potom Carol priđe i uzme šalicu te postavi tri pitanja
kojih je Therese jedva bila svjesna, o sreći, robnoj kući i budućnosti. Therese se čula
kako odgovara. Čula je svoj glas kako se iznenada izdiže iz mumljanja, poput izvora nad
kojim nema kontrolu, da bi shvatila da plače. Govorila je Carol o svemu čega se boji i što
joj smeta, o svojoj usamljenosti, o Richardu te o golemim razočaranjima. I o
svojim roditeljima. Da joj majka nije mrtva. Ali da je Therese nije vidjela od svoje
četrnaeste.
Carol joj je postavljala pitanja, a ona je odgovarala, iako nije htjela razgovarati o
svojoj majci. Majka nije bila toliko važna, nije čak ni činila jedno od razočaranja. Ali otac
jest. On je bio druga priča. Umro je kad joj je bilo šest - odvjetnik čeških korijena koji je
cijeloga života htio biti slikar. Bio je potpuno drugačiji, nježan, suosjećajan, nikad u
ljutnji nije povisio ton na ženu koja mu je prigovarala jer nije bio ni dobar odvjetnik ni
dobar slikar. Nikad nije bio jak, umro je od upale pluća, ali je Therese smatrala da ga je
ubila majka. Carol ju je stalno ispitivala, pa joj je Therese ispričala kako ju je majka s
osam godina odvela u školu u Montclaireu, kako je poslije toga nije redovito posjećivala
jer je stalno putovala po zemlji. Majka joj je bila pijanistica - ne i prvorazredna, kakva je
mogla biti, ali je uvijek nalazila posla jer je bila prodorna. A kad je Therese bilo kakvih
deset godina, majka joj se ponovno udala. Therese ju je za vrijeme božićnih blagdana
posjetila u kući na Long Islandu, i oni su je pitali hoće li ostati, ali ne kao da to zbilja žele.
A Therese se nije sviđao njezin muž Nick, zato što je bio poput njezine majke, velik,
tamne kose, prodorna glasa, te silovitih i strastvenih pokreta. Therese je bila sigurna da
će im brak biti savršen. Majka joj je tada bila trudna, i sad ih je dvoje djece. Nakon što je
provela tjedan s njima, Therese se vratila u dom. Nakon toga, majka ju je posjetila svega
tri ili četiri puta, uvijek s nekakvim darom, bluzom, knjigom, jedanput čak kozmetikom
koju je Therese prezirala samo zato što ju je podsjećala na majčine slabašne, namazane
trepavice, njezine darove koje joj je smeteno poklanjala, poput licemjernih ponuda za
mir. Jednom je u posjet došla s dječačićem, njezinim polubratom, nakon čega je Therese
shvatila da je autsajder. Majka joj nije voljela oca, odlučila je ostaviti je u školi s osam
godina, pa zašto se sad uopće trudila s posjetima, zašto ju je uopće priznavala? Therese
bi bila sretnija da je bila siroče poput polovice djevojaka u školi. Napokon, Therese je
rekla majci da je nikad više ne želi vidjeti, što se i dogodilo, a onaj izraz srama i srdžbe,
nervozan pogled smeđih očiju, grčevit osmijeh i šutnja - to je zadnje čega se sjećala u
vezi s majkom. Potom je ušla u petnaestu. Sestre iz škole znale su da joj majka više ne
piše. Zamolile su je da joj ponovno počne pisati, što je ona i učinila, ali Therese nije

44
odgovarala. Potom, kada je imala sedamnaest i maturirala, škola je od njezine majke
zatražila dvjesto dolara. Therese nije željela njezin novac, ali ona ga je ipak poslala, a
Therese ga je uzela.
- Žao mi je što sam to učinila. Nikom to nisam rekla osim tebi. Jednog dana želim
vratiti taj novac.
- Besmislice - reče Carol nježno. Sjedila je na rukohvatu naslonjača, brade
naslonjene na ruku, smiješeći se i promatrajući Therese. - Bila si još dijete. Kad
zaboraviš da joj trebaš vratiti novac, tad ćeš odrasti.
Therese nije rekla ništa.
- Zar ne misliš da ćeš je htjeti ponovno vidjeti? Možda za nekoliko godina?
Therese odmahne glavom. Nasmiješi se, ali su joj iz očiju i dalje tekle suze. - Ne
želim više govoriti o tome.
- Zna li Richard sve ovo?
- Ne. Samo da je živa. Je li to bitno? To nije ono što je bitno.
Osjećala je da će, isplače li se dovoljno, iz sebe izbaciti sve; umor, samoću, i
razočaranje, kao da je sve to sačinjavalo suze. Bilo joj je drago što ju je Carol pustila da
se isplače. Carol je stajala pokraj toaletnog stolića, okrenuta leđima. Therese je
ukočeno ležala u krevetu, naslonjena na lakat, izmučena napola potisnutim jecajima.
- Više nikad neću plakati - reče.
- Hoćeš - začulo se struganje šibice.
Therese uzme još jedan rupčić i ispuše nos.
- Koga još imaš osim Richarda? - upita Carol.
Sve ih je bila napustila. Imala je Lilly, te g. i gđu Anderson u prvoj kući u kojoj je
živjela otkad je u New Yorku. Frances Cotter i Tima u Pelican Pressu. Lois Vavricu,
djevojku koja je također bila u domu. A koga ima sad? Kellyjeve koji žive na drugom
katu kod gospođe Osborne. I Richarda. - Kad sam prošli mjesec dobila otkaz - reče
Therese - bilo me sram, pa sam se odselila... - prestala je govoriti.
- Kamo si se odselila?
- To nikom nisam rekla, osim Richardu. Samo sam nestala. Valjda je to bila moja
zamisao o početku novog života, no najviše me bilo sram. Nisam htjela da itko dozna
gdje sam.
Carol se nasmije. - Nestanak. To mi se sviđa. Sretna si što to možeš učiniti. Slobodna
si. Shvaćaš li ti to?
Therese je šutjela.
- Ne - Carol odgovori umjesto nje.
Na toaletnom stoliću pokraj kojeg se nalazila Carol čuli su se prigušeni otkucaji
pravokutnog sata, koji Therese pogleda, i, kao što je već nebrojeno puta učinila u robnoj
kući, vremenu pridoda značenje. Bilo je nešto malo poslije četiri i petnaest, pa se
odjednom zabrine da predugo leži tu, da Carol možda nekoga očekuje.

45
 Tada se začuje zvonjava telefona, iznenadna i duga poput vriska histerične žene u
hodniku, pa se obje pokrenu.
Carol ustane i dvaput udari nečim o dlan, kao što je to činila s rukavicama u robnoj
kući. Telefon ponovno zavrišti, a Therese je bila sigurna da će Carol baciti to što je držala
u ruci, da će taj predmet baciti o zid na drugoj strani sobe. No Carol se samo okrene i
tiho odloži predmet te napusti sobu.
Therese je čula Carolin glas iz hodnika. Nije htjela slušati što govori. Ustala je te
navukla suknju i cipele. Sada je vidjela što je Carol držala u ruci. Bila je to žlica za cipele
od potamnjelog drva. Netko drugi bi je već bio bacio, pomisli Therese. Tada je
pronašla riječ za ono što je osjećala prema Carol: ponos. Čula je Carolin glas kako
ponavlja iste tonove, i sada, kad je otvorila vrata kako bi izašla iz sobe, začu riječi: -
Imam goste - predočivši to smireno i treći put kao prepreku. - Mislim da je to odličan
razlog. Koji bi mogao biti bolji? ... Zašto ne sutra? Ako ti...
Potom je uslijedila tišina, sve dok Carol nije zakoračila na stubište, a Therese je
znala da joj je sugovornik spustio slušalicu. Tko se to usudio učiniti, zapita se Therese.
- Ne bih li trebala poći? - upita Therese.
Carol je pogleda na isti način kao i onda kad su ušle u kuću. - Ne, ako ne želiš. Ne.
Poslije ćemo se provozati, ako želiš.
Znala je da Carol više nije bilo do vožnje. Therese krene namještati krevet.
- Pusti taj krevet - Carol ju je promatrala iz hodnika. - Samo zatvori vrata.
- Tko dolazi?
Carol se okrene i ode u zelenu sobu. - Moj muž - reče. - Hargess.
Potom se dvaput začulo zvono na ulaznim vratima i škljocanje zasuna brave.
- Nećemo tako naglo završiti danas - promrmlja Carol. - Dođi dolje, Therese.
Therese odjednom osjeti slabost, zbog straha, ne od tog muškarca, već zato što je
njegov dolazak uzrujao Carol.
Penjao se po stubištu. Kad je ugledao Therese, uspori, a na licu mu se pojavi blag
izraz iznenađenja. Potom pogleda u Carol.
- Harge, ovo je gđica Belivet - reče Carol. - G. Aird.
- Drago mi je - reče Therese.
Harge je ovlaš pogleda, no njegove nemirne plave oči ipak su je cijelu proučile. Bio
je muškarac snažne građe i ružičasta lica. Jedna mu je obrva bila viša od druge i blago se
stanjivala u sredini, kao da je oštećena ožiljkom. - Drago mi je. - Potom se obrati Carol: -
Žao mi je što vas ometam. Samo sam došao po neke stvari. - Prođe pokraj nje i otvori
vrata sobe koju Therese nije vidjela. - Stvari za Rindy - nadoda.
- Slike sa zida? - upita Carol.
Muškarac je šutio.
Carol i Therese spustile su se u prizemlje. Kad su se našle u dnevnom boravku, Carol
sjedne, a Therese ostane stajati.
- Odsviraj još nešto, ako želiš - reče Carol.
46
 Therese odmahne glavom.
- Daj odsviraj nešto - reče Carol odlučno.
Therese se preplaši iznenadnog bijesa što se zabjelasao u njezinim očima. - Ne mogu
- reče Therese, tvrdoglava poput mazge.
I Carol se povuče. Čak se i nasmije.
Čule su Hargea kako se ushodao po hodniku, kako se zaustavlja i zatim polako
spušta stubištem. Therese je prvo vidjela Hargeovo tijelo u tamnoj odjeći, a onda i
njegovo ružičasto lice.
- Ne mogu naći onaj komplet vodenih boja. Mislio sam da je u mojoj sobi - reče sa
žaljenjem.
- Znam gdje je - Carol ustane i krene prema stubištu.
- Pretpostavljam da želiš da joj uzmem neke stvari za Božić - reče Harge.
- Hvala, ja ću joj ih dati - Carol se popne na kat.
Netom su rastavljeni, pomisli Therese, ili su pred razvodom.
Harge pogleda Therese. Na njegovom izražajnom licu čudnovato su se miješale
tjeskoba i dosada. Koža oko usana bila mu je čvrsta i napeta, natežući mu linije usana pa
se činilo da ih i nema. - Jeste li iz New Yorka? - upita.
Therese osjeti omalovažavanje i neuljudnost u tom pitanju, poput bolnog šamara. -
Da, iz New Yorka sam - odgovori.
Spremao se postaviti još jedno pitanje kad se Carol spusti stubištem. Therese se
bodrila da izdrži tih nekoliko minuta nasamo s njim. Sad, kad se opustila, zadrhti,
svjesna da je to primijetio.
- Hvala - reče Harge dok je uzimao kutiju. Uputi se prema svom ogrtaču koji je
Therese uočila na dvosjedu, ležao je široko rastvoren s crnim rukavima raširenim kao u
borbi i spremnim da zauzmu kuću. - Doviđenja - reče joj Harge. Pri izlasku odjene
ogrtač.
- Abbyina prijateljica? - tiho dobaci Carol.
- Moja prijateljica - odgovori Carol.
- Hoćeš li odnijeti darove za Rindy? Kada?
- Što ako joj ne darujem ništa, Harge?
- Carol... - Zaustavio se pod trijemom, Therese je načula kako govori nešto o
izazivanju nelagodne situacije. Potom reče: - Idem sad do Cynthije. Mogu li svratiti na
putu kući? Bit će to prije osam.
- Harge, koja je svrha? - reče Carol umorno. - Pogotovo kad si ti tako neugodan.
- Jer se tiče Rindy. - Potom više nije mogla razabrati Hargeove riječi.
Sljedećeg trenutka Carol je sama ušla u kuću i zatvorila vrata. Stajala je ispred vrata
s rukama iza leđa, a onda su začule kako automobil odlazi. Carol je sigurno pristala na to
da se sastanu večeras, pomisli Therese.

47
 - Idem ja - reče Therese. Carol je šutjela. Među njima je zavladalo mrtvilo, pa se
Therese osjećala sve nelagodnije. - Bilo bi bolje da odem, zar ne?
- Da. Žao mi je. Oprosti zbog Hargea. Nije uvijek tako nepristojan. Pogriješila sam
rekavši da imam goste.
- Nema veze.
Carolino se čelo nabora i ona procijedi: - Mogu li te večeras ispratiti do vlaka
umjesto da te vozim kući?
- Nema problema. - Ne bi mogla podnijeti da je Carol vozi kući i da se večeras vraća
sama po mraku.
Šutjele su i u automobilu. Therese je otvorila vrata čim se automobil zaustavio na
kolodvoru.
- Vlak ti kreće za oko četiri minute - reče Carol.
Therese iznenada ispali: - Hoću li te ponovno vidjeti?
Carol joj se samo nasmiješi, pomalo prijekorno, dok se između njih podizalo staklo. -
Au revoir - reče.
Naravno, naravno da će je ponovno vidjeti, pomisli Therese. Kakvo idiotsko pitanje.
Automobil je brzo krenuo unatrag, zaokrenuo, i nestao u mraku.
Therese ponovno zaželi da je u robnoj kući, da je ponedjeljak, jer bi se moglo
dogoditi da Carol tad ponovno svrati. No, to se vjerojatno neće dogoditi. U utorak je
Badnjak. Dotad bi mogla nazvati Carol, makar da joj čestita Božić.
No nije prošao ni trenutak da nije pomislila na Carol, i sve o čemu je mislila činilo se
vezanim uz Carol. Mračne ravne ulice New Yorka, sutrašnji radni dan, boca mlijeka koja
joj je ispala i razbila se u sudoperu, ništa te večeri nije bilo bitno. Bacila se na krevet i na
komadu papira olovkom povukla crtu. Pa pažljivo još jednu i još jednu. Oko nje se
stvorio jedan nov svijet, poput svijetle šume u kojoj svjetlucaju milijuni listova.

48
 7.

Muškarac ga je promatrao, nemarno ga držeći između palca i kažiprsta. Bio je ćelav,

izuzevši nekoliko dugih crnih vlasi koje su izrasle s onoga što je nekoć bio rub vlasišta,
slijepljenih znojem preko golog tjemena. Izbacio je donju usnu s prijezirom i
neodobravanjem koji su mu okamenili lice čim je Therese došla do pulta i prozborila
prve riječi.
- Ne - rekao je napokon.
- Zar mi doista ništa ne možete dati za njega? - upita Therese.
Čovjek dodatno izbaci usnu. - Možda pedeset centi - i hitne ga natrag preko pulta.
Theresini ga prsti posesivno prekriju. - A za ovo? - iz džepa svog kaputa izvadi
srebrn lančić s medaljonom sv. Kristofora.
Pokretima palca i kažiprsta ponovno je pokazivao prijezir, okrećući kovinu poput
nekog otpatka. - Dva i pedeset.
Ali vrijedi najmanje dvadeset dolara, htjela je reći, no ipak nije jer to su svi govorili. -
Hvala - podigne lančić i ode.
Tko su ti sretnici, pitala se, koji su uspjeli prodati svoje stare džepne noževe,
pokvarene ručne satove i makete aviona što su hrpimice visjeli u izlogu? Nije mogla
odoljeti da se ne osvrne i pogleda kroz izlog zalagaonice, gdje je ponovno vidjela lice
muškarea ispod reda lovačkih noževa. Gledao je i on Therese, smiješeći se. Osjećala je da
razumije svaki njezin pokret. Therese požuri niz pločnik.
Therese se vratila za deset minuta. Založila je srebrni medaljon za dva dolara i
pedeset centi.
Požurila je prema zapadu, pretrčala preko Avenije Lexington i Avenije Park te
skrenula u Aveniju Madison. U džepu je stiskala kutijicu sve dok joj njezini oštri rubovi
nisu porezali prste. Dala joj ju je sestra Beatrice. Bila je napravljena od tamnoga drva s
kockastim sedefastim intarzijama. Nije joj mogla procijeniti vrijednost, ali
pretpostavljala je da je prilično dragocjena. E pa sad je znala da nije. Ušla je u kožarsku
radnju.
- Mogu li vidjeti onu crnu iz izloga, onu s remenom i zlatnim kopčama - reče Therese
prodavačici.

49
 Radilo se o torbici koju je uočila još prošle subote ujutro kad je pošla naći se s Carol
na ručku. Činila se taman za Carol, onako na prvi pogled. Pomislila je, čak i ako se Carol
ne pojavi tog dana, ako je više nikad ne vidi, mora kupiti tu torbicu i poslati joj je.
- Uzet ću je - reče Therese.
- To je sedamdeset jedan i osamnaest s porezom - reče prodavačica. - Želite li da
vam je zamotam?
- Da, molim vas - Therese prebroji šest zgužvanih novčanica od deset dolara i stavi
ih na pult zajedno s ostatkom novca. - Mogu li je ostaviti ovdje do šest i trideset?
Therese stavi račun u novčanik i napusti prodavaonicu. Nije htjela riskirati i odnijeti
torbicu u robnu kuću. Netko bi je mogao ukrasti, čak i na Badnjak. Therese se nasmije.
Bio joj je to zadnji radni dan u robnoj kući. A za četiri dana trebala je započeti s poslom u
Black Catu. Phil joj je trebao donijeti primjerak drame dan nakon Božića.
Prošla je pokraj Brentana. Izlozi su mu bili prepuni satenskih vrpci, knjiga s kožnim
koricama i slika vitezova u oklopima. Therese se okrene i uđe u trgovinu, ne da bi kupila
nešto, već samo da, na trenutak, razgleda, da vidi imaju li nešto ljepše od one torbice.
Za oko joj zapne ilustracija izložena na pultu. Prikazivala je mladog viteza na
bijelom konju kako jaše kroz šumu nalik na buket, u pratnji paževa, od kojih je
posljednji nosio jastuk na kojem je zlatan prsten. Uzela je knjigu uvezanu u kožu.
Unutar korica nalazila se cijena od dvadeset pet dolara. Kad bi otišla u banku i uzela još
dvadeset pet dolara, mogla bi je kupiti. Što je dvadeset pet dolara? Nije trebala založiti
srebrni medaljon. Znala je da ga je založila samo zato što joj ga je Richard dao, a ona
ga više nije htjela. Zatvori knjigu i pogleda rubove stranica koji su bili poput konkavne
zlatne poluge. No, bi li Carol uistinu htjela knjigu srednjovjekovnih ljubavnih pjesama?
Nije znala. Brzo odloži knjigu i ode.
Na gornjem katu, na odjelu za lutke, gđica Santini hodala je iza pulta, svakome
nudeći slatkiše iz velike kutije.
- Uzmi dva - reče Theresi. - Šalju ih s odjela slatkiša.
- I hoću. - Zamisli, pomisli ona grickajući nugat, božićno raspoloženje obuzelo je i
odjel slatkiša. Atmosfera u robnoj kući bila je čudna. Prije svega, vladala je neuobičajena
tišina. Bila je prepuna mušterija, no nije se činilo da su u žurbi, premda je bio
Badnjak. Therese nakratko pogleda prema dizalima, tražeći Carol. Ako se Carol ne
pojavi, a najvjerojatnije neće, Therese će je nazvati u šest i trideset, samo da joj čestita
Božić. Therese je znala Carolin broj telefona. Vidjela ga je na telefonu u kući.
- Gospođice Belivet! - začuo se glas gđe Hendrickson, a Therese poskoči. No, gđa
Hendrickson samo mahne rukom prema dostavljaču Western Uniona koji položi
telegram pred Therese.
Therese se nečitko potpiše na telegram, pa ga otvori. U njemu je pisalo: ČEKAM TE
DOLJE U PET SATI. CAROL.
Therese zgužva telegram. Palcem ga je snažno stiskala o dlan, i promatrala starog
dostavljača kako se vraća u smjeru dizala. Teško je koračao, toliko pogrbljen da je
koljena zabacivao daleko preda se, a gamaše su mu bile labave i klimave.

50
 - Izgledaš jako sretno - sjetno joj reče gđa Zabriskie dok je prolazila pokraj nje.
Therese se nasmiješi. - I jesam - gđa Zabriskie joj je bila rekla da ima bebu staru dva
mjeseca, i da joj je muž trenutačno nezaposlen. Therese se pitala vole li se uopće gđa
Zabriskie i njezin muž, i jesu li uistinu sretni. Možda i jesu, no na bezizražajnom licu
gđe Zabriskie, kao ni u njezinom teškom koraku nije bilo ničeg što bi upućivalo na to.
Možda je gđa Zabriskie nekad i bila sretna kao što je ona sada. Možda je ta sreća nestala.
Sjetila se da je čitala, čak joj je i Richard jednom rekao, kako ljubav umire nakon
druge godine braka. To je bila okrutna stvar, trik. Pokušala je zamisliti Carolino lice,
miris njezina parfema, kako počinju gubiti smisao. No je li uopće mogla reći da voli
Carol? Naišla je na pitanje na koje nije mogla dati odgovor.
U petnaest do pet Therese je otišla gđi Hendrickson te je zamolila da je pusti pola
sata prije. Možda je gđa Hendrickson pomislila kako onaj telegram ima veze s tim, no
pustila ju je ne prigovorivši ni pogledom, što je bila još jedna stvar koja je dan činila
čudnim.
Carol ju je čekala u foajeu u kojem su se već prije sastale.
- Zdravo - reče Therese. - Gotova sam.
- S čim?
- S poslom. Ovdje - no, Carol je djelovala deprimirano, što je odmah snuždilo
Therese. Svejedno reče: - Bila sam strašno sretna kad sam dobila telegram.
- Nisam znala hoćeš li biti slobodna. Jesi li slobodna večeras?
- Naravno.
I nastave hodati, polako, među svjetinom koja se naguravala. Carol je nosila svoje
fine visoke cipele od antilopa zbog kojih je bila nekoliko centimetara viša od Therese.
Počelo je sniježiti prije sat vremena, no snijeg je u tom trenutku već prestajao
padati. Snijeg na tlu bio je tanak poput koprene, kao da je netko po ulicama i pločnicima
rasprostro tanku bijelu vunu.
- Trebali smo se naći s Abby večeras, ali je zauzeta - reče Carol. - Ipak, možemo se
provozati autom, ako želiš. Lijepo je vidjeti te. Baš si anđeo što si slobodna večeras. Znaš
li to?
- Ne - reče Therese, i dalje sretna unatoč svom i Carolnom tjeskobnom raspoloženju.
Therese je osjećala da se nešto dogodilo.
- Ima li ovdje neko mjesto gdje možemo popiti kavu?
- Ima. Malo istočnije.
Therese je mislila na jednu od zalogajnica između Pete avenije i Avenije Madison, no
Carol se odluči za mali bar s ceradom na ulazu. Konobar se isprva nećkao, pa rekao da je
vrijeme koktela, no kad se Carol zaputila prema izlazu ipak ih je poslužio
kavom. Therese je bila uzrujana zbog torbice. Nije ju htjela uzeti dok je s Carol, iako bi
bila zamotana.
- Nešto se dogodilo? - upita Therese.

51
 - Nešto što bi dugo trebalo objašnjavati - Carol joj se nasmiješi, no smiješak joj je bio
umoran, a potom uslijedi tišina, prazna tišina, kao da su putovale različitim stranama
svemira.
Vjerojatno je Carol trebala otkazati sastanak kojem se radovala, pomisli Therese.
Carol bi sigurno bila zauzeta za Badnju večer.
- Sigurno te ne zadržavam? - upita Carol.
Therese osjeti kako postaje napeta, bespomoćna. - Trebala bih podignuti nekakav
paket na Aveniji Madison. Nije daleko odavde. Mogu to učiniti sad, ako me pričekaš.
- U redu.
Therese ustane. - Trebat će mi tri minute taksijem. Ali ti me nećeš pričekati, zar ne?
Carol se nasmiješi pa je uhvati za ruku. Stisne joj ruku, pa je ispusti,
nezainteresirano. - Hoću, pričekat ću te.
Dok je sjedila na rubu sjedala u taksiju i dalje je čula nezainteresiran Carolin glas.
Na povratku je promet bio toliko spor da je izašla iz taksija i otrčala do bara.
Carol je i dalje bila ondje, ispivši samo pola šalice kave.
- Neću popiti svoju kavu - reče Therese, jer joj se činilo da je Carol spremna za
odlazak.
- Auto mi je u centru. Pođimo dotamo taksijem.
Uputile su se do poslovne četvrti nedaleko od Batteryja. Carolin auto doveden je iz
podzemne garaže. Carol je vozila prema zapadu i autocesti Westside.
- Ovako je bolje. - Dok je vozila, Carol svuče kaput. - Možeš ga baciti straga?
Ponovno su zašutjele. Carol je vozila brže, mijenjajući trake da bi pretekla
automobile, kao da imaju neko odredište. Therese se spremala nešto reći, bilo što, kad
su došle do mosta George Washington. Iznenada joj padne na pamet da je, ako se Carol
i njezin suprug razvode, Carol danas bila u gradu posjetiti odvjetnika. Taj dio grada bio
je pun odvjetničkih ureda. I nešto je pošlo po zlu. Zašto se razvode? Zato što se Harge
spetljao sa ženom po imenu Cynthia? Theresi je bilo hladno. Carol je otvorila prozor na
njezinoj strani, pa bi svaki put kad bi ubrzale vjetar provalio u unutrašnjost automobila i
obujmio je svojim hladnim rukama.
- Ondje živi Abby - reče Carol, pokazujući glavom preko rijeke.
Therese nije primijetila nikakvo posebno osvjetljenje. - Tko je
Abby?
- Abby? Moja najbolja prijateljica - Carol je potom pogleda. - Nije li ti hladno uz
otvoren prozor?
- Ne.
- Ma sigurno jest - stale su na crveno, a Carol zatvori prozor. Carol je pogleda kao da
je te večeri prvi put uistinu vidi, i pod njezinim pogledom koji joj se spuštao od lica
prema rukama na krilu, Therese se osjeti poput psića kojeg je Carol kupila u
kakvoj psetarnici uz put, i kojeg je tek sad postala svjesna.
- Što se dogodilo, Carol? Razvodiš se?
52
 Carol uzdahne. - Da, razvodim se - reče prilično smireno, i nastavi voziti.
- I njemu je pripalo skrbništvo nad djetetom?
- Upravo večeras.
Therese se spremala postaviti još jedno pitanje, kad Carol reče: - Razgovarajmo o
nečem drugom.
Pokraj njih prođe automobil u kojem su s radija svirale božićne pjesme i svi su
pjevali.
Ona i Carol šutjele su. Prošle su Yonkers, a Therese se činilo kako je svaku šansu da
razgovara s Carol ostavila negdje na putu. Carol je iznenada inzistirala da pojede nešto
jer se bližilo osam, pa su se zaustavile kod malog restorana uz cestu u kojem su
posluživali sendviče s prženim školjkama. Sjele su za šank i naručile kavu i sendviče, ali
Carol nije jela. Carol ju je ispitivala o Richardu, doduše ne onako zabrinuto kao u
nedjelju popodne, već kao da želi spriječiti Therese da je ispituje o njezinu životu.
Postavljala joj je osobna pitanja, no Therese je odgovarala mehanički i nezainteresirano.
Carol je tiho nastavila s pitanjima, puno tiše od šankera koji je tri metra dalje razgovarao
s nekim.
- Spavaš li s njim? - upita Carol.
- Spavala sam. Nekoliko puta - Therese joj je ispričala kako je bilo prvi i ostala tri
puta. Nije joj bilo neugodno govoriti o tome. Nikad prije nije joj se to učinilo toliko
dosadnim i nevažnim. Osjećala je kako Carol može zamisliti svaku minutu tih večeri.
Na sebi je osjećala Carolin objektivni i analitički pogled, i znala da će joj Carol reći kako
se ne čini osobito hladnom ili pak emocionalno napaćenom. No, Carol je šutjela, pa je
Therese s nelagodom zurila u popis pjesama na maloj glazbenoj kutiji pred sobom.
Sjetila se da joj je jednom netko rekao kako ima strastvena usta, nije se mogla sjetiti tko.
- Ponekad treba vremena - reče Carol. - Zar ne vjeruješ u davanje druge prilike?
- Ali... zašto? Nema užitka. A i nisam zaljubljena u njega.
- Zar ne misliš da bi mogla biti, ako riješite to?
- Je li se tako ljudi zaljubljuju?
Carol pogleda gore prema jelenjoj glavi na zidu iza šanka. - Ne - reče, smiješeći se. -
Što ti se sviđa kod Richarda?
- Pa, on je... - No nije bila sigurna je li stvarno bila riječ o iskrenosti. Nije iskren,
smatrala je, u svojoj ambiciji da postane slikar. - Sviđa mi se njegov stav, za razliku od
većine muškaraca. Stvarno se odnosi prema meni kao prema osobi, a ne kao nekoj curi s
kojom može ili ne mora biti. A sviđa mi se i njegova obitelj - sama činjenica da ima
obitelj.
- Mnogo ljudi ima obitelj.
Therese pokuša ponovno. - Fleksibilan je. Mijenja se. Nije poput većine muškaraca
koje možeš etiketirati kao liječnike ili - prodavače osiguranja.
- Mislim da ga poznaješ bolje nego što sam ja poznavala Hargea nakon mjeseci
braka. Barem nećeš ponoviti moju grešku i udati se samo zato što ljudi koje poznaješ
smatraju da je to nešto što treba učiniti u dvadesetima.
53
 - Hoćeš reći da nisi bila zaljubljena?
- Bila sam, poprilično. Harge također. On je bio tip muškarca koji te mogao smotati u
tjedan dana i staviti u džep. Jesi li ikad bila zaljubljena, Therese?
Pričeka, sve dok joj se iznenada na usnama ne pojavi ta riječ, ta laž, puna krivnje. -
Ne.
- Ali htjela bi biti - Carol se nasmije.
- Harge je i dalje zaljubljen u tebe?
Carol nervozno spusti pogled, možda iznenađena njezinom iskrenošću, pomisli
Therese, no nastavi govoriti istim glasom. - Ni sama ne znam. Na neki način,
emocionalno je isti kakav je i bio. Razlika je u tome što sad vidim kakav je uistinu. Rekao
mi je da sam prva žena u koju se zaljubio. Mislim da je to istina, no ne mislim da je
zaljubljen u mene, u pravom smislu te riječi, već nekoliko mjeseci. Istina, nikad ga nije
zanimao netko drugi. Možda bi bio čovječniji da jest. To bih mogla razumjeti i oprostiti.
- Voli li Rindy?
- Lud je za njom - Carol je pogleda, i nasmiješi se. - Ako je zaljubljen u koga, onda je
to Rindy.
- Kakvo je to ime?
- Nerinda. Harge joj je dao to ime. Htio je sina, ali mislim da je čak i sretniji što ima
kćer. Ja sam htjela kćer. Htjela sam dvoje ili troje djece.
- Ali Harge nije?
- Ja nisam - ponovno pogleda Theresu. - Je li ovo pravi razgovor za Badnjak? - Carol
posegne za cigaretom, i uzme onu koju joj je ponudila Therese, Philip Morris.
- Želim znati sve o tebi - reče Therese.
- Nisam htjela još djece jer sam se bojala da će nam brak ionako doživjeti brodolom,
čak i s Rindy. Znači, želiš se zaljubiti? Vjerojatno i hoćeš uskoro, i ako se zaljubiš, uživaj,
jer s vremenom postaje teže.
- Voljeti nekoga?
- Zaljubiti se. Ili čak imati želju za vođenjem ljubavi. Mislim da seks u svima nama
struji slabije nego što želimo vjerovati, pogotovo muškarci. Prve avanture obično nisu
ništa više do li zadovoljavanje znatiželje, a poslije toga sve svedemo na ponavljanje istih
radnji, nastojeći pronaći - što?
- Što? - upita Therese.
- Postoji li uopće prava riječ? Prijatelja, suputnika, ili možda nekog s kim ćemo
dijeliti. Čemu riječi? Mislim, ljudi kroz seks često pokušavaju naći nešto što je mnogo
lakše naći na druge načine.
Znala je da je točno ono što je Carol rekla o znatiželji. - Koji su to drugi načini? -
upita.
Carol je letimice pogleda. - Mislim da je na svakoj osobi da to dokuči. Pitam se mogu
li ovdje dobiti piće.

54
 No, u restoranu su posluživali samo pivo i vino, pa su otišle. Carol se na putu prema
New Yorku nije zaustavljala kako bi popila piće. Carol je upita želi li ići kući ili nakratko
svratiti k njoj, i Therese odabere svratiti. Sjetila se da su je Kellyjevi pozvali na zabavu s
vinom i voćnim kolačima koju večeras organiziraju, i ona je obećala da će doći, ali
pomisli da im neće nedostajati.
- Kako ti zagorčavam život - reče Carol iznenada. - U nedjelju i sada. Večeras nisam
najbolje društvo. Što bi htjela raditi? Želiš li poći u restoran u Newarku u kojem večeras
imaju božićno osvjetljenje i glazbu? To nije noćni klub. Ondje bismo mogle i pristojno
večerati.
- Što se mene tiče... stvarno mi nije do izlaska.
- Cijeli si dan bila u onoj šugavoj robnoj kući, a mi nismo ništa učinile da proslavimo
tvoju slobodu.
- Samo želim biti ovdje s tobom - reče Therese, i čuvši prizvuk isprike u svom glasu,
nasmije se.
Carol odmahne glavom, ne pogledavši je. - Dijete, dijete, gdje se skićeš... sasvim
sama?
Potom, idućeg trena, na autocesti za New Jersey, Carol reče:
- Znam što ćemo - i skrene na šljunčani dio uz cestu, te zaustavi auto. - Izađi sa
mnom.
Našle su se pred osvijetljenim štandovima s nagomilanim božić nim drvcima. Carol
joj je rekla da izabere jedno, ni preveliko ni premalo. Stavile su drvce na stražnje sjedalo,
pa Therese sjedne sprijeda pokraj Carol ruku punih božikovine i grančica jele. Therese
prisloni lice uz njih i udahne tamnozelenu oštrinu njihova mirisa, njihovu čistu aromu
koja je bila poput divlje šume i poput svih božićnih šarenih laža - ukrasa za drvca,
darova, snijega, božić ne glazbe, blagdana. Činjenice da je završila s robnom kućom i da
je sad uz Carol. I predenja motora i iglica s grančica jele koje je mogla dodirnuti prstima.
Sretna sam, sretna, pomisli Therese.
- Hajdemo ukrasiti drvce - reče Carol čim su ušle u kuću.
Carol upali radio u dnevnom boravku i objema pripremi piće.
Na radiju su svirale božićne pjesme, zvona su snažno odjekivala, kao da su u
golemoj crkvi. Carol donese bijeli pamučni prekrivač za snijeg oko drvca, a Therese ga
pospe šećerom da bi se sjajio. Zatim od zlatne vrpce izradi izduženog anđela i postavi ga
na vrh drvca, presavije papirnati rupčić i izradi nisku anđela kako bi ih stavila na
grančice.
- Jako ti dobro ide - reče Carol, promatrajući drvce i stojeći pored kamina. - Izvrsno
je. Samo još darovi nedostaju.
Dar za Carol nalazio se na naslonjaču pored Theresina kaputa, no posveta koju joj je
izradila ostala joj je kod kuće. Nije joj ga htjela dati bez posvete. Therese pogleda u
drvce. - Što nam još treba?
- Ništa. Znaš li koliko je sati?

55
 Radio je završio s emitiranjem. Therese ugleda sat na kaminu. Prošlo je jedan. -
Božić je - reče.
- Najbolje bi bilo da prespavaš ovdje.
- U redu.
- Što radiš sutra?
- Ništa.
Carol joj donese piće koje je stajalo na radiju. - Zar se ne moraš naći s Richardom?
Da, morala se naći s Richardom, u podne. Trebala je cijeli dan biti kod njega. No
mogla je smisliti neku izliku. - Ne, rekla sam da ću se možda naći s njim. Nije važno.
- Mogu te onamo odvesti rano ujutro.
- Sutra si zauzeta?
Carol ispije zadnju kap svog pića. - Da - reče.
Therese krene čistiti nered koji je ostavila, ostatke papirnatog rupčića i komadiće
vrpce. Mrzila je čistiti nakon što bi izradila nešto.
- Tvoj prijatelj Richard čini se poput muškarca kojemu treba žena oko koje će se
truditi. Oženio je ili ne - reče Carol. - Nije li takav?
Čemu sada priča o Richardu, pomisli Therese uzrujano. Osjećala je da se Carol sviđa
Richard, što je mogla biti samo njezina krivnja, pa je probode hladan osjećaj ljubomore,
oštar poput igle.
- Zapravo se tome divim više nego muškarcima koji žive sami, ili misle da žive sami,
a na kraju učine najgluplje pogreške sa ženama.
Therese je gledala u Carolinu kutiju cigareta na stoliću. Apsolutno ništa nije imala
reći o toj temi. Mogla je osjetiti Carolin parfem poput nježne niti u oštrijem mirisu
zimzelenog bilja te ga poželi slijediti, rukama obujmiti Carol.
- To nema nikakve veze s tim jesu li se ljudi vjenčali, zar ne?
- Što? - Therese je pogleda i primijeti kako se lagano smiješi.
- Harge je tip muškarca koji ne dopušta ženi da mu uđe u život. S druge strane, tvoj
se prijatelj Richard možda nikad ne oženi. Ali zadovoljstvo koje će Richard osjetiti od
same pomisli da se želi oženiti - Carol odmjeri Therese od glave do pete. -
Pogrešnim djevojkama - doda. - Plešeš li, Therese? Voliš plesati?
Carol se iznenada doimala hladnom i ogorčenom toliko da je Therese mogla
zaplakati.
- Ne - reče. Nije joj ništa smjela reći o Richardu, pomisli Therese, no sad je bilo
gotovo.
- Umorna si. Hajde spavati.
Carol je otprati do sobe u koju je u nedjelju ušao Harge i skine pokrivače s jednog od
kreveta. To bi mogla biti Hargeova soba, pomisli Therese. Ništa nije upućivalo na to da
se nalaze u dječjoj sobi. Sjetila se Rindynih stvari koje je Harge odnio iz ove sobe,
pa zamisli Hargea kako se najprije seli iz spavaće sobe koju je dijelio s Carol, potom kako

56
dopušta Rindy da donese svoje stvari u ovu sobu, kako ih ovdje drži, izoliravši sebe i
Rindy od Carol.
Carol stavi pidžamu na kraj kreveta. - Laku noć - reče na izlasku. - Sretan Božić. Što
želiš za Božić?
Therese se iznenada nasmiješi. - Ništa.
Te je noći sanjala ptice, izduljene, žarkocrvene ptice nalik na plamence kako šibaju
kroz crnu šumu i za sobom ostavljaju školjkaste uzorke, crvene lukove koji su vijugali
poput njihova zova. Potom otvori oči i stvarno začu taj zvuk, mekan zvižduk koji je
vijugao, dizao se i spuštao s posebnim prizvukom pri kraju, a u pozadini stvaran, nježan
cvrkut ptica. Prozor je bio svijetlosiv. Ponovno se začu taj zvižduk, tik ispod prozora, pa
Therese ustane iz kreveta. Na prilazu se nalazio kabriolet, a u njemu žena koja je
zviždala. Scena je bila poput sna, bez boja, zamagljenih rubova.
Tada začu Carolin šapat, razgovijetno kao da su sve tri u istoj sobi. - Ideš na
spavanje ili ustaješ?
Žena iz auta, noge podignute na sjedalo, reče, jednako nježno: - Oboje - a Therese u
njenim riječima primijeti drhtaj potisnutog smijeha, zbog čega joj se žena odmah svidi. -
Hoćeš da se provozamo? - upita žena. Gledala je u Carolin prozor sa širokim osmijehom
koji je Therese tek počela primjećivati.
- Ludo jedna - šapne Carol.
- Sama si?
- Nisam.
- O-ho.
- U redu je. Želiš li ući?
Žena izađe iz automobila.
Therese priđe vratima sobe i otvori ih. Carol je upravo ulazila u hodnik, pritežući
pojas ogrtača.
- Žao mi je što sam te probudila - reče Carol. - Vrati se na spavanje.
- Nema veze. Mogu li sići?
- Pa, naravno! - Carol se iznenada nasmije. - Uzmi ogrtač iz ormara.
Therese uzme ogrtač, vjerojatno Hargeov, pomisli, pa se spusti stubištem.
- Tko je ukrasio božićno drvce? - upita žena.
Nalazile su se u dnevnom boravku.
- Ona - Carol se okrene prema Therese. - Ovo je Abby. Abby Gerhard, Therese
Belivet.
- Zdravo - reče Abby.
- I vama. - Therese se bila nadala da je to Abby. Abby ju je sad gledala onim istim
svijetlim, pomalo izbuljenim očima, ispunjenim humorom koji je Therese uočila dok je
Abby još bila u autu.
- Lijepo si uredila drvce - reče joj Abby.

57
 - Hoćemo li prestati šaputati? - upita Carol.
Abby protrlja ruke i pođe za Carol prema kuhinji. - Imaš li kave, Carol?
Therese je stajala pokraj kuhinjskog stola i promatrala ih, osjećajući olakšanje jer
Abby više nije obraćala pozornost na nju, samo je svukla kaput i otišla pomoći Carol s
kavom. Njezin struk i bokovi izgledali su savršeno cilindrični, bez izražene stražnje i
prednje strane ispod pletenog ljubičastog kompleta. Ruke su joj bile pomalo nespretne,
primijeti Therese, a stopala nisu bila elegantna poput Carolinih. Izgledala je starije od
Carol, na čelu su joj se nalazile dvije bore koje bi se duboko urezivale kad bi se smijala, a
obrve svijale u visokom luku. Ona i Carol sad su se smijale, pripremajući kavu i cijedeći
sok od naranče, i u kratkim rečenicama govorile ni o čemu, ili o nečem nedovoljno
važnom da bi ih se pratilo.
Osim kad Abby iznenada reče: - Nego... - hvatajući košticu iz posljednje čaše
narančina soka i nehotice brišući prst o vlastitu haljinu - ... kako je stari Harge?
- Kao i obično - reče Carol. Carol je nešto tražila u hladnjaku i Therese koja ju je
promatrala nije uspjela čuti sve što je Abby poslije rekla, ili je to možda bila još jedna od
onih fragmentarnih rečenica koje je samo Carol razumjela, no Carol se na to uspravi i
nasmije, iznenada i glasno, od čega joj se promijeni cijelo lice, pa Therese pomisli, s
iznenadnim osjećajem zavisti, kako ona ne zna tako nasmijati Carol, ali Abby zna.
- Reći ću mu to - reče Carol. - Ne mogu odoljeti.
Radilo se o izviđačkom džepnom nožiću za Hargea.
- I svakako mu reci odakle je - reče Abby, gledajući Therese sa širokim osmijehom,
kao da i ona shvaća šalu. - Odakle si? - upita Theresu kada su sjele za stol u niši na kraju
kuhinje.
- Iz New Yorka - odgovori Carol umjesto nje, pa Therese pomisli kako će Abby reći,
zašto, kako neobično, ili nešto luckasto, ali Abby nije rekla ništa, već samo pogleda
Therese s istim osmijehom iščekivanja, kao da očekuje njezin sljedeći potez.
Iz cijele njihove strke oko doručka na stolu su se našli samo sok od naranče, kava i
tost bez maslaca koji nitko nije htio pojesti. Abby zapali cigaretu prije no što je išta takla.
- Imaš li dovoljno godina da možeš pušiti? - upita Theresu, ponudivši joj crvenu
kutiju na kojoj je pisalo Craven A’s.
Carol odloži žlicu. - Abby, što je ovo? - upita je s osjećajem neugode koji Therese još
nije vidjela.
- Hvala, uzet ću jednu - reče Therese, i uzme cigaretu.
Abby se nalakti na stol. - Što je što? - upita ona Carol.
- Pretpostavljam da si malo nervozna - reče Carol.
- Nakon sati vožnje na otvorenom? Otišla sam iz New Rochellea u dva, došla kući,
pronašla tvoju poruku, i eto me.
Vjerojatno ima sve vrijeme svijeta, pomisli Therese, ne radi ništa po cijele dane
osim onog što joj se prohtije.
- Onda? - reče Abby.

58
 - Pa... nisam dobila prvu rundu - reče Carol.
Abby povuče dim cigarete, ne pokazujući nikakvo iznenađenje.
- Koliko dugo?
- Tri mjeseca.
- Od kad?
- Od sad. Ustvari, od sinoć - Carol nakratko pogleda Therese, zatim spusti pogled
prema svojoj šalici kave, a Therese je znala da Carol neće reći ništa više dok ona ondje
sjedi.
- Još nije gotovo, zar ne? - upita Abby.
- Bojim se da jest - odgovori Carol opušteno, s grčem u glasu.
- Samo usmeno, ali tako će ostati. Što radiš navečer? Kasno.
- Rano navečer ništa. Ručak je danas u dva.
- Nazovi me u neko doba.
- Naravno.
Carol je stajala spuštena pogleda, gledala u čašu narančina soka u svojoj ruci, i
Therese sad primijeti da su joj se usta objesila od tuge, tuge poraza, a ne mudrosti.
- Ja bih otišla na putovanje - reče Abby. - Otiđi nekamo nakratko - Abby potom
pogleda Therese, još jednim od onih bistrih, bezveznih, prijateljskih pogleda, kao da je
želi uključiti u nešto u što ju se ne može uključiti, a Therese se svejedno ukoči pri
pomisli da bi Carol mogla otići od nje.
- Nisam baš raspoložena - reče Carol, no Therese je u tim riječima ipak prepoznala
mogućnost odlaska.
Abby se promeškolji i osvrne oko sebe. - Ovo je mjesto sumorno poput ugljenokopa
u rano jutro, zar ne?
Therese se malčice osmjehne. Ugljenokopa, sa suncem koje je osunčalo prozorski
prag i zimzelenim stablom u pozadini?
Carol je nježno gledala u Abby, paleći jednu od njezinih cigareta. Koliko se dobro
moraju poznavati, pomisli Therese, toliko dobro da jedna drugu nikad ne bi mogle
iznenaditi, krivo se razumjeti.
- Je li zabava bila dobra? - upita Carol.
- Mm - reče Abby ravnodušno. - Znaš li nekog Boba Havershama?
- Ne.
- Bio je ondje večeras. Srela sam ga prije negdje u New Yorku. Što je najsmješnije,
rekao je da počinje raditi kao broker za tvrtku Rattner i Aird.
- Stvarno.
- Nisam mu rekla da poznajem jednog od šefova.
- Koliko je sati? - upita Carol trenutak poslije.
Abby pogleda na svoj ručni sat, mali sat smješten u piramidu od zlatnih ploča. - Pola
osam. Otprilike. Je li ti bitno?
59
 - Želiš još malo odspavati, Therese?
- Ne. U redu je.
- Odvest ću te kad budeš morala ići - reče Carol.
Na kraju ju je vozila Abby, negdje oko deset sati, jer nema što drugo raditi, reče, i
bilo bi joj zadovoljstvo.
I Abby voli hladan zrak, pomisli Therese dok su ubrzavale na autocesti. Tko se još
vozi u kabrioletu usred prosinca?
- Gdje si upoznala Carol? - vikne Abby.
Therese osjeti da bi joj mogla reći gotovo cijelu istinu. - U robnoj kući - dovikne joj
Therese.
- Aha! - Abby je vozila hirovito, tjerajući veliki automobil kroz krivine, ubrzavajući
ondje gdje se nitko nije nadao. - Sviđa ti se?
- Naravno! - Kakvo pitanje! Kao da je pita vjeruje li u Boga.
Kad su skrenule u ulicu Therese pokaže Abby svoju kuću. -
Hoćeš li mi učiniti uslugu? - upita Therese. - Možeš li pričekati trenutak? Želim ti
dati nešto za Carol.
- Naravno - reče Abby.
Therese otrči gore i uzme čestitku koju je izradila te je zatakne ispod vrpce na
Carolinu daru. Odnese ga Abby. - Vidjet ćeš je večeras, zar ne?
Abby kimne, polako, i Therese osjeti izazov u Abbynim znatiželjnim crnim očima, jer
ona će vidjeti Carol a Therese neće, i što tu Therese može?
- I hvala ti na vožnji.
Abby se nasmiješi. - Sigurno ne želiš da te još nekamo odvezem?
- Ne, hvala - reče Therese, također se smiješeći, zato što bi Abby sigurno bilo drago
odvesti je i do Brooklyn Heightsa.
Popne se ulaznim stubama i otvori poštanski sandučić. U njemu su se nalazila dva-
tri pisma, božićne čestitke, jedna od njih iz Frankenberga. Kad je ponovno pogledala na
ulicu, veliki automobil krem boje već je nestao, poput kakve izmišljene stvari, poput
onih ptica iz njezina sna.

60
 8.

- A sad zaželi nešto - reče Richard.

Therese zaželi želju. Zaželjela je želju za Carol.
Richardove ruke bile su joj na ramenima. Stajali su ispod neke stvari nalik na
polumjesec od perla ili na komad morske zvijezde koji je visio sa stropa u hodniku. Bila
je ružna, no obitelj Semco joj je pripisivala gotovo čarobne moći, te bi je izvjesili u
posebnim prilikama. Richardov ju je djed donio iz Rusije.
- Što si zaželjela? - Nasmiješi joj se posesivno. Ovo je bila njegova kuća, i on ju je
upravo poljubio, iako su vrata bila otvorena, a dnevni boravak pun ljudi.
- To se ne smije reći - reče Therese.
- Smije u Rusiji.
- Ali nisam u Rusiji.
Radio odjednom zabuči glasnije, začu se božićna pjesma. Therese iz svoje čaše ispije
ostatak ružičastog likera od jaja.
- Htjela bih u tvoju sobu - reče.
Richard je uzme za ruku, pa krenu uza stube.
- Richarde?
Njegova tetka s cigaršpicom u ruci dozivala ga je s vrata dnevne sobe.
Richard izgovori riječ koju Therese nije razumjela, i mahne rukom prema njoj. Čak i
na drugom katu, kuća je podrhtavala od mahnitog plesa u dnevnoj sobi, plesa koji nije
imao nikakve veze s glazbom. Therese je čula da je pala još jedna čaša, pa
zamisli ružičasti, pjenasti liker od jaja kako se razlijeva po podu. Ovo je još pitomo u
usporedbi s pravim ruskim Božićima koje su prije slavili u prvom tjednu siječnja, reče
Richard. Richard joj se nasmiješi zatvarajući vrata svoje sobe.
- Sviđa mi se moj džemper - reče.
- Drago mi je. - Therese rukama prijeđe preko suknje i sjedne na rub Richardova
kreveta. Teški norveški džemper koji je poklonila Richardu nalazio se na krevetu iza nje,
položen u papirnatu dekoriranu kutiju. Richard je njoj poklonio suknju iz indijske
trgovine, dugačku suknju sa zelenim i zlatnim vrpcama i vezovima. Bila je krasna, ali
Therese nije znala gdje bi je uopće mogla odjenuti.

61
 - Što kažeš na pravu cugu? Od one dolje mi je loše. - Richard iz dna ormarića izvadi
bocu viskija.
Therese odmahne glavom. - Ne, hvala.
- Ovo bi ti godilo.
Ponovno odmahne glavom. Osvrnula se po četvrtastoj sobi visoka stropa, prema
zidnim tapetama s jedva primjetnim uzorkom ružičastih ruža, prema dvama prozorima
koje su zaklanjali zastori od pomalo požutjelog bijelog muslina. S vrata su se
preko zelenog tepiha prostirale dvije blijede pruge, jedna je vodila do komode, a druga
do radnog stola u kutu sobe. Posuda s kistovima i mapa koje su se nalazile na podu
pored radnoga stola bili su jedini znakovi Richardovog bavljenja slikarstvom. Baš kao
što je i slikanje zaokupljalo samo jedan kut njegova mozga, primijeti, pa se zapita koliko
će vremena proći dok slikarstvo ne zamijeni nečim drugim. Također se zapita, kao i
mnogo puta dosad, sviđa li se ona Richardu samo zato što pokazuje više razumijevanja
za njegove ambicije od svih drugih koje poznaje, i zato što smatra da mu njezina kritika
pomaže. Therese nemirno ustane i ode do prozora. Voljela je tu sobu jer je ostala ista i
na istome mjestu, no danas je osjećala poriv da izleti iz nje. Bila je drugačija osoba od
one koja je prije tri tjedna stajala ovdje. Jutros se probudila u Carolnoj kući. Carol je bila
poput tajne koja ju je prožimala, kao i ovu kuću, poput svjetlosti koju samo ona može
vidjeti.
- Danas si drugačija - reče Richard, tako napadno da joj tijelo prožme jeziv osjećaj
opasnosti.
- Možda je to zbog haljine - reče.
Na sebi je imala prastaru plavu haljinu od tafta koju nije odjenula još od prvih
mjeseci života u New Yorku. Ponovno sjedne na krevet i pogleda Richarda koji je stajao
nasred sobe s čašicom čistog viskija u ruci, promatrajući je svojim plavim očima od
lica do nogu u novim crnim cipelama s visokim potpeticama, pa opet natrag do lica.
- Terry - Richard je uzme za ruke, prilijepi ih na krevet uz njene bokove. Glatke,
tanke usne spuste se na njezine, čvrsto, njegov jezik škljocne između njezinih usana i
aromatičnog mirisa svježeg viskija. - Terry, ti si anđeo - reče Richard dubokim glasom, a
ona se sjeti Carol kako izgovara isto.
Gledala ga je kako s poda podiže čašicu i zajedno s bocom stavlja je u ormarić.
Iznenada se osjeti silno nadmoćnom njemu, svim ljudima na donjem katu. Bila je
sretnija od svih njih. Sreća je pomalo nalik na letenje, pomisli, kao da si zmaj. Ovisno o
tome koliko netko otpusti konopce...
- Lijep je? - reče Richard.
Therese se uspravi. - Divan je!
- Jučer sam ga dovršio. Mislio sam, ako dan bude dobar, mogli bismo otići u park i
pustiti ga - Richard se smijuljio poput dječaka, ponosan na svoju rukotvorinu. - Pogledaj
pozadinu.

62
 Bio je to ruski zmaj, pravokutna oblika, svinut poput štita, a tanki okvir bio mu je
zarezan i svezan na krajevima. Na prednjoj strani Richard je naslikao katedralu s
vrtložastim kupolama i crvenim nebom u pozadini.
- Hajdemo ga sada pustiti - reče Therese.
Spustili su se dolje sa zmajem. Svi su ih vidjeli kako ulaze u hodnik, stričevi, tetke i
rođaci, sve dok se u hodniku nije stvorila takva gungula da je Richard morao držati
zmaja u zraku kako bi ga zaštitio. Ta je buka živcirala Therese, no Richardu se sviđala.
- Ostani na šampanjcu, Richarde! - vikne jedna od tetki debela trbuha koji se ispod
satenske haljine probijao poput drugog para grudi.
- Ne mogu - reče Richard, dodavši nešto na ruskom, a Therese obuze osjećaj koji je
često imala kad bi vidjela Richarda s obitelji, da je sigurno došlo do nekakve pogreške,
da je Richard možda siroče, podmetnuto dijete ostavljeno pred vratima i odgojeno
kao sin ove obitelji. No bio je tu i njegov brat Stephen koji je stajao na vratima,
Richardovih plavih očiju, premda čak viši i mršaviji.
- S kakvog krova? - piskutavim glasom upita Richardova majka. - Ovoga krova?
Netko je upitao namjeravaju li s krova puštati zmaja, a kako se na krovu ove kuće
nije moglo stajati, Richardova se majka grohotom nasmije. Uto zalaje pas.
- Sašit ću ti ja tu haljinu! - Richardova majka dovikne Theresi, prijekorno vrteći
prstima. - Znam ti mjere!
Izmjerili su je metrom u dnevnom boravku, usred pjesme i otvaranja darova, a
nekoliko muškaraca također je pokušalo pomoći. Gđa Semco svojom rukom obujmi
Theresin struk, pa je Therese iznenada zagrli i snažno poljubi tako da su joj usne uronile
u mekani, napudrani obraz, i u toj jednoj sekundi kad ju je snažno poljubila i grčevito
stiskala ruku Therese osjeti iskrenu ljubav prema njoj za koju je znala da će se ponovno
skriti kao da nikad nije ni postojala, pa je u istom trenutku pusti.
Zatim su ona i Richard bili slobodni i sami, hodali su dvorišnom stazom. Ne bi bilo
nimalo drugačije, kad bi se vjenčali, pomisli Therese, prilikom posjeta obitelji za Božić.
Richard bi puštao zmajeve čak i kao starac, poput svoga djeda koji je zmajeve puštao
u parku Prospect sve do godine kad je umro, rekao joj je Richard.
Do parka su se odvezli podzemnom željeznicom te pješačili do brda bez drveća na
kojem su bili desetak puta. Therese se osvrne oko sebe. Osim nekoliko dječaka koji su se
igrali nogometnom loptom na livadi pokraj drveća, park se doimao tihim i mirnim. Nije
baš vjetrovito, ne onako kako treba, reče Richard, a nebo je bilo gusto bijelo kao da
donosi snijeg.
Richard uzdahne, ponovno nije uspio. Pokušavao je podići zmaja u zrak trčeći s
njim.
Therese ga je, sjedeći na tlu s rukama oko koljena, promatrala kako podiže glavu i
okreće je u svim smjerovima, kao da je nešto izgubio u zraku. - Evo ga! - Ustala je,
pokazujući prema zmaju.
- Da, ali nije miran.

63
 Richard je svejedno pustio zmaja u zrak, no zmaj se objesi o svoj dugi konopac, da bi
se potom trznuo kao da ga je nešto naglo odgurnulo. Poleti u dugom luku, a zatim se
počne penjati u drugom smjeru.
- Sam je pronašao vjetar! - reče Therese.
- Da, ali je spor.
- Koji mrzovoljan tip. Mogu li ga pridržati?
- Pričekaj dok ga ne podignem još više.
Richard je podizao zmaja dugim zamasima ruku, no zmaj je stajao na mjestu, u
hladnom, nepomičnom zraku. Zlatne kupole katedrale njihale su se s jedne na drugu
stranu kao da cijeli zmaj odmahuje glavom i odbija, a dugi mlohavi rep blesavo je
slijedio, ponavljajući odbijanje.
- Ovo je najbolje što možemo - reče Richard. - Ne bi izdržao da ga još zategnem.
Therese nije skidala pogled sa zmaja. Zmaj se potom umiri i zaustavi, bio je poput
slike katedrale zalijepljene na gustom bijelom nebu. Carol vjerojatno ne voli zmajeve,
pomisli Therese. Oni je ne bi mogli zabaviti. Letimice bi pogledala jednog, i rekla da joj je
to blesavo.
- Želiš ga uzeti?
Richard joj stavi vitlo s konopcem u ruke, a ona ustane. Pomisli kako je Richard
sinoć izrađivao zmaja dok je ona bila s Carol, i zato ju nije nazvao, pa nije znao da nije
bila kod kuće. Da ju je nazvao, spomenuo bi to. Ubrzo bi uslijedila i prva laž.
Zmaj se naglo pokrene, snažno se trznuvši. Therese pusti vitlo da se brzo rotira,
koliko se god usudila pred Richardovim očima, jer zmaj je i dalje bio nisko. Zmaj se
ponovno zaustavi, tvrdoglav u svom mirovanju.
- Trzaj ga! - reče Richard. - Drži ga i dalje u zraku.
Tako je i učinila. Bilo je kao da se igra s dugom elastičnom vrpcom. No sad je
konopac bio vrlo dug i labav, i više od toga nije mogla učiniti kako bi protresla zmaja.
Samo je vukla, vukla, i vukla. Zatim je došao Richard i uzeo ga, a ona je samo
spustila ruke. Disala je brže, a mali mišići u rukama su joj drhtali. Sjela je na tlo. Nije
pobijedila zmaja. Nije ju slušao.
- Možda je konopac pretežak - reče. Konopac je bio nov, mekan i bijel, te debeo
poput crva.
- Konopac je jako lagan. Pogledaj sad. Sad se kreće!
Uspinjao se kratkim, uspravnim trzajima, kao da je odjednom spoznao vlastiti um i
volju za bijegom.
- Otpusti još konopca! - uzviknula je.
Therese ustane. Ispod zmaja proleti ptica. Zurila je u pravokutnik koji je postajao
sve manji, trzajući se unatrag poput uzdignutog jedra. Smatrala je da ovaj zmaj nešto
znači, baš ovaj zmaj, u ovom trenutku.
- Richarde?
- Što?

64
 Mogla ga je vidjeti krajičkom oka kako čuči ispruženih ruku, kao da surfa na dasci. -
Koliko si puta bio zaljubljen? - upita.
Richard se nasmije, kratkim, hrapavim smijehom. - Nijednom do tebe.
- Jesi, bio si zaljubljen. Rekao si mi dvaput.
- Ako brojim ta dva puta, onda mogu i drugih dvanaest - reče Richard brzo, grubo jer
je bio zaokupljen zmajem.
Zmaj se krene spuštati u lukovima.
Therese nije spuštala glas. - Jesi li ikada bio zaljubljen u dečka?
- U dečka? - iznenađeno ponovi Richard.
- Da.
Možda je prošlo pet sekundi prije nego izusti: - Ne - jasnim i odlučnim tonom.
Bar se potrudio odgovoriti, pomisli Therese. Što bi učinio da jesi, htjela ga je pitati,
ali to bi pitanje teško poslužilo svrsi. I dalje je gledala u zmaja. Oboje su gledali u istog
zmaja, ali s različitim mislima. - Jesi li ikad čuo za to? - upita.
- Čuo za to? Misliš za takve ljude? Naravno - Richard je sad stajao uspravno,
namatajući konopac okretanjem vitla u obliku broja osam.
Budući da ju je slušao, Therese reče oprezno: - Ne mislim na takve ljude. Mislim na
dvoje ljudi koji se odjednom zaljube, iz vedra neba. Recimo, dva muškarca ili dvije
djevojke.
Richardovo je lice imalo isti izraz kao da razgovaraju o politici. - Jesam li ikad
upoznao neke od njih? Ne.
Therese pričeka da se ponovno počne baviti zmajem, nastojeći ga što više dignuti u
zrak. Tada primijeti: - To bi se moglo gotovo svakom dogoditi, zar ne?
On nastavi, upravljajući zmajem. - Ali takve se stvari ne dogode same po sebi. Uvijek
postoji nekakav razlog u pozadini svega.
- Da - složi se ona. Therese se mislima vratila u tu pozadinu. Najbliže čega se mogla
sjetiti oko “zaljubljenosti” bili su njezini osjećaji prema dječaku kojeg je nekoliko puta
vidjela u Montclaireu, kad se vozila školskim autobusom. Imao je crnu kovrčavu kosu,
lijepo i ozbiljno lice, i nekih dvanaest godina, te je bio stariji od nje. Sjetila se kratkog
perioda u kojem je svaki dan mislila na njega. No to nije bilo ništa, ništa naspram ovog
što osjeća prema Carol. Je li ljubav ili ne to što osjeća prema Carol? Kojeg li apsurda što
ne zna odgovor. Čula je da se djevojke zaljubljuju, i znala je kakve su to osobe te kako
izgledaju. Ni ona ni Carol ne izgledaju tako. Ipak, ono što osjeća prema Carol prošlo je
sve testove ljubavi i odgovaralo svim opisima. - Misliš li da bih ja to mogla? -
jednostavno upita Therese, prije no što je stigla razmišljati usudi li se postaviti to
pitanje.
- Što! - nasmije se Richard. - Zaljubiti se u djevojku? Naravno da ne! Bože moj, nisi
valjda?
- Ne - reče Therese čudnim, neuvjerljivim tonom, no činilo se da ga Richard nije
primijetio.

65
 - Ponovno je poletio. Pogledaj, Terry!
Zmaj se zaljulja u zraku i poleti, sve brže i brže, a vitlo snažno zavrti u Richardovim
rukama. U svakom slučaju, pomisli Therese, sretnija je nego ikad prije. I zašto se
opterećivati definiranjem stvari?
- Hej! - Richard potrči za vitlom koje je luđački poskakivalo po tlu, kao da i ono hoće
poletjeti. - Želiš ga pridržati? - upita, zgrabivši vitlo. - Praktički te ponese sa sobom!
Therese prihvati vitlo. Na njemu je ostalo još malo konopca, i zmaja je sad dobro
vidjela. Kad je podigla ruke skroz u zrak, osjeti kako je podiže, ugodno i živahno, kao da
bi je zmaj mogao stvarno podići kad bi koristio svu svoju snagu.
- Pusti ga! - poviče Richard, mašući rukama. Usta su mu bila otvorena, a na obrazima
se pojavile dvije crvene točke. - Pusti ga!
- Nema više konopca!
- Presjeći ću ga!
Therese nije mogla vjerovati da je to čula, no pogledavši ga, primijeti kako poseže za
nožem ispod ogrtača. - Nemoj - reče. Richard dotrči, smijući se.
- Nemoj! - reče ljutito. - Jesi lud? - ruke su joj bile umorne, ali sve je jače držala vitlo.
- Presijecimo ga! Tako je zabavnije! - Richard se grubo zaleti u nju jer je gledala
gore.
Therese je povlačila vitlo s jedne strane na drugu, što dalje od njega, zanijemjevši od
ljutnje i zapanjenosti. U trenutku straha, kad je pomislila da je Richard možda stvarno
poludio, zatetura unatrag, izgubi ručicu te joj u ruci ostane samo štap. - Ti si lud! - vikala
je na njega. - Ti si potpuno lud!
- Pa to je samo zmaj! - reče Richard kroz smijeh, ispruživši se prema praznini.
Therese je gledala uzalud, čak ni klimavog konopca nije bilo.
- Zašto si to učinio? - Glas joj je bio piskutav od suza. - Tako divan zmaj!
- Pa to je samo zmaj! - ponovi Richard. - Mogu napraviti drugog!

66
 9.

Therese se počela odijevati, potom se predomisli. I dalje je bila u kućnom ogrtaču,

čitala scenarij Male kiše koji je Phil nedavno donio i koji je sad bio razasut po cijelom
kauču. Carol je rekla da se nalazi na raskrižju Četrdeset osme i Madisona. Može doći
za deset minuta. Therese pogleda po sobi, svoje lice u ogledalu, i odluči da neće ništa
poduzimati.
Odnijela je pepeljare do sudopera i oprala ih te složila scenarij na svoj radni stol.
Zanimalo ju je hoće li Carol sa sobom imati novu torbicu. Carol ju je sinoć nazvala iz New
Jerseyja gdje je bila s Abby, i rekla da je torbica lijepa, ali previše otmjena za
dar. Therese se nasmiješi, prisjetivši se Carolinog prijedloga da joj vrati torbicu. Bar joj
se svidjela.
Zvono na vratima zazvonilo je u tri kratka intervala.
Therese pogleda na stubište i ugleda Carol kako nešto nosi. Potrči dolje.
- Prazan je. To je za tebe - reče Carol sa smiješkom.
Bio je to kovčeg, umotan u dar. Carol makne prste s ručke i pusti Therese da ga nosi.
Therese ga odloži na kauč u svojoj sobi i pažljivo odreže smeđi papir. Bio je to kovčeg od
debele, svijetlo-smeđe kože, savršeno ravan.
- Sjajno izgleda! - reče Therese.
- Sviđa ti se? Uopće ne znam treba li ti kovčeg.
- Naravno, sviđa mi se - baš je ovakav kovčeg bio za nju, upravo ovaj i nijedan drugi.
Na njemu su malim zlatnim slovima bili urezani njezini inicijali - T. M. B. Sjeti se da ju je
na Badnjak Carol pitala za srednje ime.
- Smisli šifru i pogledaj sviđa li ti se iznutra.
Therese to i učini. - Sviđa mi se kako miriše - reče.
- Jesi li zauzeta? Ako jesi, otići ću.
- Nisam. Sjedni. Ne radim ništa - osim što čitam scenarij za predstavu.
- Kakvu predstavu?
- Predstavu za koju trebam izraditi scenografiju - iznenada se sjeti da joj nikad nije
rekla da je scenografkinja.
- Scenografiju za...?

67
 - Ah, da - ja sam scenografkinja. - Uzela je Carolin kaput.
Carol se u čudu nasmiješi. - Zašto mi to dovraga nisi rekla? - upita tiho. - Koliko ćeš
još zečeva izvući iz šešira?
- Ovo mi je prvi pravi posao. I nije brodvejska predstava. Bit će postavljena u
Villageu. Komedija. Još nisam član udruženja. Za to trebam pričekati posao na
Broadwayu.
Carol ju je pitala o udruženju, o članarini za mlade umjetnike koja je koštala tisuću
petsto dolara te članarini za starije od dvije tisuće dolara. Upita je li uštedjela taj novac.
- Ne, samo nekoliko stotina. No, ako dobijem posao, dopustit će mi da platim u
ratama.
Carol je sjedila na stolici na kojoj je često sjedio Richard, promatrajući Therese, a
Therese je iz njezina izraza lica mogla vidjeti da joj je iznenada narasla u očima, ne
shvaćajući zašto joj prije nije spomenula da se bavi scenografijom, da već ima posao. - Pa
- reče Carol - ako nakon ovog dobiješ angažman na Broadwayu, hoćeš li razmisliti o
tome da ti posudim ostatak novca za članarinu? Kao poslovnu pozajmicu?
- Hvala. Ja...
- Htjela bih to učiniti za tebe. U ovim se godinama ne bi smjela opterećivati isplatom
od dvije tisuće dolara.
- Hvala. Ali u idućih nekoliko godina neću biti spremna za posao na Broadwayu.
Carol podigne glavu i lagano otpuhne dim cigarete.
- Oh, oni baš ne mare za pripravnike, zar ne?
Therese se nasmiješi. - Ne. Naravno da ne. Jesi li za piće? Imam bocu viskija od raži.
- Divno. Rado bih popila piće, Therese - Carol ustane i radoznalo pregleda police u
čajnoj kuhinji dok je Therese pripremala piće. - Dobro kuhaš?
- Da. Bolje mi ide kad kuham za nekoga. Radim dobre omlete. Voliš omlet?
- Ne - reče Carol snuždeno, pa se Therese nasmije. - A da mi pokažeš svoje radove?
Therese izvadi mapu iz ormara. Carol sjedne na kauč i sve ih pažljivo pogleda, no po
pitanjima i komentarima Therese pretpostavi kako ih Carol smatra previše bizarnim za
upotrebu, a možda čak nedovoljno dobrim. Carol reče da joj se najviše sviđa scenografija
za Petrušku obješena na zidu.
- Ali to je isto - reče Therese. - Isto kao crteži, samo u formi makete.
- Pa, možda je stvar u tvojim crtežima. U svakom slučaju, vrlo su pozitivni. I to mi se
sviđa kod njih. - Carol s poda uzme svoje piće i nasloni se na kauč. - Vidiš, nisam
pogriješila, zar ne?
- S čim u vezi?
- U vezi s tobom.
Therese nije znala na što misli. Carol joj se smiješila kroz dim cigarete, i to ju je
zbunjivalo. - Zar si ti to pomislila?
- Ne - reče Carol. - Koliko plaćaš ovaj stan?

68
 - Pedeset dolara na mjesec.
Carol cokne jezikom. - Onda ti ne ostane mnogo od plaće, zar ne?
Therese se nagne nad mapu i sveže ju. - Ne. Ali uskoro ću zarađivati više. Neću
zauvijek živjeti ovdje.
- Naravno da nećeš. Putovat ćeš, baš onako kako zamišljaš. Vidjet ćeš kuću u Italiji u
koju ćeš se zaljubiti. A možda ti se svidi i u Francuskoj. Ili u Kaliforniji, Arizoni.
Djevojka se nasmiješi. Vjerojatno neće imati novca za takva putovanja, čak ni kad
dođe do toga. - Zaljube li se ljudi uvijek u ono što ne mogu imati?
- Uvijek - reče Carol, također se smiješeći. Provuče prste kroz kosu. - Mislim da ću
ipak otići na putovanje.
- Na koliko dugo?
- Otprilike mjesec dana.
Therese spremi mapu u ormar. - Kad ideš?
- Odmah. Čim sredim sve što trebam. A tog nema puno.
Therese se okrene. Carol je vrtjela opušak u pepeljari. Ništa joj ne znači, pomisli
Therese, to što se nećemo vidjeti mjesec dana. - Zašto ne odeš nekamo s Abby?
Carol podigne pogled prema njoj, a potom prema stropu. - Mislim da nema vremena.
Therese je zurila u nju. Spomenuvši Abby, nešto je dotaknula. No, s Carolina se lica
sad ništa nije moglo iščitati.
- Lijepo od tebe što mi dopuštaš da se tako često viđamo - reče Carol. - Znaš, u ovom
mi trenutku nije do druženja s ljudima s kojima se inače družim. Ne mogu, zbilja. Svi
smatraju da sve treba činiti u paru.
Kako li je krhka, iznenada pomisli Therese, koliko drukčija od onog dana kad su prvi
put bile na ručku. Carol tad ustane, kao da zna o čemu Therese razmišlja, prođe toliko
blizu nje da su im se ruke dodirnule, pa iz njezina visokog držanja i smješka
Therese iščita izraz samopouzdanja.
- Zašto ne bismo nešto poduzele večeras? - upita Therese. - Ako hoćeš, možeš ostati
ovdje dok ne pročitam scenarij. Možemo zajedno provesti večer.
Carol ne odgovori. Gledala je u teglu s cvijećem koja se nalazila na polici za knjige. -
Kakve su ovo biljke?
- Ne znam.
- Ne znaš?
Sve su biljke bile različite; kaktus s debelim listovima koji nije narastao ni milimetar
otkad ga je kupila prošle godine, druga biljka nalik na minijaturnu palmu te obješena
crveno-zelena stvar koju je trebalo poduprijeti štapom. - Biljke k’o biljke.
Carol se smiješeći okrene. - Biljke k’o biljke - ponovi.
- Što ćemo večeras?

69
 - U redu, izlazimo. Ali neću ostati. Tek je tri. Nazvat ću te oko šest - Carol ubaci
upaljač u torbicu. To nije bila torbica koju joj je poklonila Therese. - Večeras bih htjela
razgledavati namještaj.
- Namještaj? U robnim kućama?
- U robnim kućama ili u Parke-Bernetu. Namještaj me opušta - Carol posegne za
svojim kaputom na naslonjaču, pa Therese ponovno primijeti dugu liniju koja se
protezala od njezina ramena do kožnog remena, pa preko nogu. Bila je lijepa, poput
glazbene note ili čitavog baleta. Bila je lijepa, pa zašto su joj dani sad morali biti toliko
isprazni, upita se Therese, kad je stvorena da živi s ljudima koji je vole, da hoda po
prekrasnoj kući, po prekrasnim gradovima, po obalama plavog mora s dugačkim
horizontom i plavim nebom iza nje.
- Zbogom - reče Carol, i istim pokretom kojim je odjenula kaput obgrli rukom
Theresin struk. Prošao je samo trenutak u kojem, previše zbunjena činjenicom da joj je
Carol iznenada stavila ruku oko struka, nije mogla znati je li to olakšanje, kraj ili
početak, kad se začuo zvuk zvona na vratima, poput zvuka razbijanja mjedenog zida.
Carol se nasmiješi. - Tko je to? - upita.
Dok ju je puštala, Therese na zapešću osjeti ubod nokta Carol na palca.
- Vjerojatno Richard - to je mogao biti samo Richard, poznavala je njegovu dugu
zvonjavu.
- Dobro. Htjela bih ga upoznati.
Therese pritisne dugme, pa se na stubama začulo Richardovo odlučno poskakivanje.
Otvori vrata.
- Zdravo - reče Richard. - Odlučio sam...
- Richarde, ovo je gđa Aird - reče Therese. - Richard Semco.
- Drago mi je - reče Carol.
Richard kimnu, gotovo se nakloni. - Drago mi je - reče, a njegove plave oči bile su
širom otvorene.
Zurili su jedno u drugo. Richard je u rukama držao četvrtastu kutiju, kao da će joj je
pokloniti, a Carol je stajala na mjestu, bez naznaka da će ostati ili otići. Richard položi
kutiju na kraj stola.
- Bio sam u blizini, pa sam pomislio da bih mogao svratiti - reče, a u njegovom
opravdanju Therese je čula notu nesvjesnog svojatanja, kao što je u njegovom
znatiželjnom pogledu vidjela spontano nepovjerenje prema Carol. - Morao sam odnijeti
dar maminoj prijateljici. Ovo su lebkuchen - kimne prema kutiji i šarmantno se
nasmiješi. - Želi li tko kušati?
Carol i Therese odbiju. Carol je promatrala Richarda kako svojim džepnim nožićem
otvara kutiju. Sviđa joj se njegov osmijeh, pomisli Therese. Sviđa joj se, taj mršavi mladić
razbarušene plave kose, širokih i koščatih ramena te velikih, smiješnih stopala
u mokasinama.
- Molim te, sjedni - reče Therese Carol.
- Neću, idem - odgovori.
70
 - Dat ću ti pola, Terry, pa onda idem i ja - reče Richard.
Therese pogleda Carol, a ona se nasmiješi njezinoj napetosti i sjedne na rub kauča.
- U svakom slučaju, ne morate zbog mene žuriti - reče Richard, podignuvši na
kuhinjsku policu papir u kojem se nalazio kolač.
- Nije to zbog tebe. Richarde, ti si slikar, zar ne?
- Da - u usta ubaci komadić glazure koja se počela topiti i pogleda Carol, miran jer
nije kadar biti nemiran, pomisli Therese, iskrenog pogleda jer nije imao što skrivati. - I
vi ste slikarica?
- Nisam - reče Carol, nasmijavši se još jednom. - Ja nisam ništa.
- To je najteže.
- Je li? Jesi li dobar slikar?
- Bit ću. Mogu biti - reče Richard, potpuno miran. - Imaš li piva, Terry? Užasno sam
žedan.
Therese ode do hladnjaka i izvadi dvije boce piva. Richard ponudi Carol pivom, ali
ona odbije. Potom on prođe pokraj kauča, pogledavši kovčeg i omot, i Therese pomisli
kako će nešto prokomentirati, no nije to učinio.
- Terry, mislio sam da bismo večeras mogli u kino. Volio bih pogledati film koji se
prikazuje u Victoriji. Želiš li ići?
- Ne mogu večeras. Imam dogovor s gospođom Aird.
- Oh - Richard pogleda Carol.
Carol ugasi cigaretu i ustane. - Moram ići - nasmiješi se Theresi. - Javit ću ti se oko
šest. Ako se predomisliš, nema veze. Zbogom, Richarde.
- Zbogom - reče Richard.
Dok se spuštala stubama, Carol joj namigne. - Budi dobra - reče joj.
- Odakle se pojavio ovaj kovčeg? - upita Richard kad se vratila u sobu.
- To je dar.
- O čemu se radi, Terry?
- Ni o čemu.
- Jesam li prekinuo nešto važno? Tko je ona?
Therese podigne praznu čašu. Na rubu čaše ostao je trag ruža.
- Ona je žena koju sam upoznala u robnoj kući.
- Je li ti ona darovala ovaj kovčeg?
- Da.
- Lijep dar! Zar je tako bogata?
Therese ga nakratko pogleda. Richardova averzija prema bogatima, prema
buržoaziji, bila je automatska. - Bogata? Misliš, nosi li bunde od nerca? Ne znam. Učinila
sam joj uslugu. Našla sam nešto što je izgubila u robnoj kući.
- Ma nemoj? - reče. - Što? Ništa nisi spomenula.

71
 Oprala je i osušila čašu iz koje je pila Carol te je vratila na policu.
- Ostavila je novčanik na pultu i ja sam joj ga vratila. To je sve.
- Oh. Vraški lijepa nagrada - namršti se. - Terry, o čemu se radi? Nisi valjda i dalje
ljutita zbog onog glupog zmaja?
- Ne, naravno da nisam - reče uzrujano. Htjela je da ode. Stavila je ruke u džepove
ogrtača i prošla po sobi, zastala ondje gdje je stajala Carol, i gledala u teglu s biljkama. -
Phil mi je jutros donio scenarij predstave. Počela sam ga čitati.
- Jesi li zbog toga zabrinuta?
- Zašto misliš da sam zabrinuta? - okrene se.
- Ponovno si miljama daleko.
- Nisam zabrinuta niti sam miljama daleko - udahne duboko. - Smiješno je to...
Toliko si svjestan nekih stanja, a drugih opet nisi.
Richard je pogleda. - U redu, Terry - reče spustivši ramenima, kao da priznaje. Sjeo
je na stolicu i ulio ostatak piva u čašu. - Kakav to spoj imaš večeras s tom ženom?
Dok je ružem prelazila preko njih, Theresine su se usne raširile u osmijeh. Na
trenutak se zagledala u pincetu za obrve koja se nalazila na poličici pričvršćenoj o
unutrašnju stranu vrata ormara. Zatim odloži ruž na policu. - Mislim da idemo na
nekakvu koktel-zabavu. Nekakva božićna stvar u dobrotvorne svrhe. U nekom restoranu
- rekla je.
- Hm. Želiš li ići?
- Rekla sam da želim.
Richard je pio pivo, pomalo se mršteći nad čašom. - A što ćeš raditi nakon toga?
Možda bih mogao biti ovdje i čitati scenarij dok si ti na zabavi, a nakon toga možemo
nešto prigristi i otići u kino.
- Mislila sam da bi mi poslije bilo bolje završiti predstavu. S poslom bih trebala
početi u nedjelju, pa moram imati neke ideje.
Richard ustane. - Da - reče ležerno i uzdahne.
Therese ga je promatrala kako stoji nad kaučom i trati vrijeme gledajući u rukopis.
Zatim se nagnuo, proučavajući naslovnu stranicu, pa ostale stranice. Pogleda na svoj
ručni sat, potom u nju.
- A da ga sada pročitam?
- Pročitaj - odgovori mu otresitim tonom koji Richard nije čuo ili nije htio čuti, jer
samo se naslonio na kauč s rukopisom u rukama i počeo čitati. S police je uzela kutiju
šibica. Ne, on samo prepoznaje da sam “miljama daleko”, pomisli, i to kad se
osjeća usamljenim zbog moje distanciranosti. Odjednom je razmišljala o tome kad su
spavali zajedno, o svojoj distanciranosti nasuprot bliskosti koja je trebala postojati, o
kojoj su svi govorili. Richardu to tad nije smetalo, pretpostavi, zbog same fizičke
činjenice da su zajedno u krevetu. I sad, dok je gledala Richarda koji se sav zadubio u
čitanje, dok ga je gledala kako svojim debelim, tvrdim prstima hvata pramen kose i
rasteže ga ravno prema nosu, kao i toliko puta dosad, palo joj je na pamet kako Richard

72
smatra da je njegovo mjesto u njezinom životu nesporno, kako je njihova veza vječna i
neupitna, jer on je prvi muškarac s kojim je spavala. Therese baci omot šibica na policu i
s nje sruši neku bocu.
Richard se uspravi, osmjehnuvši se iznenađeno. - Što je, Terry?
- Richarde, želim biti sama... cijelo popodne. Imaš li što protiv?
Ustao je. Na licu mu je i dalje stajao izraz iznenađenja. - Ne.
Naravno da ne. - Ponovno spusti rukopis na kauč. - U redu, Terry. Možda je bolje
tako. Možda bi trebala čitati sad... sama - reče polemičnim tonom, kao da uvjerava
samog sebe. Ponovno pogleda na sat. - Mogao bih pokušati malo svratiti k Samu i Joan.
Stajala je na istom mjestu, ne mičući se, razmišljajući samo o tih nekoliko sekundi
koje trebaju proći da bi otišao, a on rukom, pomalo ljepljivom od vlage, prijeđe preko
njezine kose i nagne se da je poljubi. Uto se ona iznenada sjeti knjige o Degasu koju je
kupila nekoliko dana prije, knjige reprodukcija koju je Richard želio, a nigdje ju nije
mogao naći. Izvadi knjigu iz donje ladice radnoga stola. - Našla sam je. Onu knjigu o
Degasu.
- Oh, sjajno. Hvala - uzeo je knjigu objema rukama. Još je bila umotana.
- Gdje si je našla?
- U Frankenbergu. Od svih mjesta.
- U Frankenbergu - Richard se nasmiješi. - To je šest dolara, zar ne?
- Ah, u redu je.
Richard izvadi novčanik. - Ali ja sam te zamolio da mi je kupiš.
- Nema veze, stvarno.
Richard se bunio, ali novac nije uzela. Idućeg trenutka je otišao, obećavši da će je
nazvati sutra u pet. Mogli bi nešto raditi sutra navečer, rekao je.
Carol je nazvala u šest i deset. Želi li u Kinesku četvrt, Carol je upitala. Naravno,
rekla je Therese.
- Pijem koktele s nekim u St. Regisu - reče Carol. - Zašto me ne bi ovdje pokupila? U
maloj prostoriji, ne u velikoj. I slušaj, idemo na neku kazališnu stvar na koju si me
pozvala. Kužiš?
- Na nekakvu božićnu koktel-zabavu u dobrotvorne svrhe?
Carol se nasmije. - Požuri.
Therese pohita.
Carolin se prijatelj zvao Stanley McVeigh, visok i veoma privlačan
četrdesetogodišnjak s brkovima i bokserom na uzici. Carol je bila spremna za odlazak
kad je Therese stigla. Stanley je izašao s njima, otpratio ih do taksija i kroz prozor
vozaču dao novac.
- Tko je on? - upita Therese.
- Stari prijatelj. Sad kad se Harge i ja razvodimo, viđamo se češće.
Therese je pogleda. U Carolinim je očima večeras blistao prekrasan smiješak.

73
 - Sviđa ti se?
- Tako-tako - reče Carol. - Vozaču, možete li nas umjesto na prvu adresu odvesti do
Kineske četvrti?
Počelo je kišiti dok su bile na večeri. Carol je rekla kako u Kineskoj četvrti uvijek
pada, svaki put kad je ondje. No, to im nije naročito smetalo jer su obilazile
prodavaonice, razgledavale i kupovale. Therese je vidjela neke sandale s debelim
potpeticama za koje je mislila da su lijepe, više nalik na perzijske nego na kineske, te ih
je htjela kupiti Carol, ali Carol je rekla da se ne bi svidjele Rindy. Rindy je bila
konzervativna, nije joj se sviđalo čak ni kad bi Carol ljeti izašla bez najlon-čarapa, i Carol
joj je udovoljavala. U istoj su prodavaonici imali kineska odijela od crne sjajne tkanine, s
jednostavnim hlačama i jaknama visoka ovratnika, pa je Carol jedno kupila za Rindy.
Therese je Carol svejedno kupila one sandale, dok je Carol sređivala da se odijelo pošalje
Rindy. Samim je pogledom na sandale znala pravu veličinu, a Carol je ipak godilo što joj
ih je kupila. Potom su provele nesvakidašnjih sat vremena u kineskom kazalištu u kojem
su ljudi u publici spavali ne mareći za gungulu. Na kraju su otišle do grada na kasnu
večeru u restoranu u kojem se svirala harfa. Bila je to sjajna večer, zbilja veličanstvena.

74
 10.

U utorak, petog dana na poslu, Therese je sjedila u stražnjem dijelu kazališta Black
Cat u maloj, nenamještenoj prostoriji bez svoda, čekajući g. Donohuea, novog redatelja,
da dođe i pogleda njezinu kartonsku maketu. Jučer ujutro Donohue je zamijenio Cortesa
na mjestu redatelja, izbacio njezinu prvu maketu, kao i Phila McElroya iz uloge drugog
brata. Phil je jučer ljutito napustio kazalište. Sva sreća što i ona nije izletjela s maketom,
pomisli Therese, pa je slijedila svaku riječ uputa g. Donohuea. Nova maketa nije
uključivala pomični dio koji je postavila u prvoj, čime bi se scena u dnevnoj sobi mogla u
zadnjem činu pretvoriti u scenu na terasi. Činilo se da je g. Donohue ustrajan u
protivljenju svemu neuobičajenom ili čak jednostavnom. S obzirom na to da je cijela
predstava postavljena u dnevnu sobu, dostaje dijaloga iz zadnjeg čina trebalo izmijeniti,
pa su nestale neke od najbistrijih rečenica. Nova joj se maketa sastojala od kamina,
širokih francuskih prozora koji su vodili na terasu, dvojih vrata, sofe i
nekoliko naslonjača te police za knjige. Kad je dovrši, bit će poput sobe iz makete kuće u
Sloanu, stvarna do zadnje pepeljare.
Therese ustane, protegne se i posegne za jaknom od samta obješenom o čavao na
vratima. Bilo je hladno kao u staji. G. Donohue vjerojatno neće doći prije poslijepodneva,
možda se danas uopće ne pojavi ne podsjeti li ga ponovo. Nije trebalo žuriti sa
scenografijom. Mogla bi biti najnevažnija stvar u cijeloj produkciji, no sinoć je dokasna
ostala na nogama, zaneseno radeći na maketi.
Izašla je i ponovno se našla na bočnoj sceni. Svi su se glumci nalazili na pozornici sa
scenarijem u rukama. G. Donohue ih je vodio kroz cijelu predstavu, da bi se suživjeli s
radnjom, rekao je, no činilo se kako ih danas to samo uspavljuje. Cijela se
postava doimala lijenom osim Toma Hardinga, visokog mladića svijetle puti koji je igrao
glavnu ulogu i bio pretjerano oduševljen. Georgiju Halloran mučili su sinusi, pa je
svakog sata morala napraviti pauzu kako bi stavila kapi u nos i prilegla na nekoliko
minuta. Geoffrey Andrews, sredovječni muškarac u ulozi oca glavnog ženskog lika,
neprekidno je prigovarao jer mu se g. Donohue nije sviđao.
- Ne, ne, ne, ne - reče g. Donohue već deseti put tog jutra, zaustavljajući sve, pa svi
spuste njegov scenarij i poslušno se okrenu prema njemu, zbunjeni i uzrujani. - Krenimo
opet od stranice dvadeset i osme.

75
 Therese ga je gledala dok je mahao rukama i pokazivao na govornike, podizao ruku
kako bi ih ušutkao i spuštene glave slijedio scenarij poput dirigenta kakvog orkestra.
Tom Harding joj namigne i rukom prođe niz nos. Idućeg trenutka, Therese se vrati u
prostoriju iza pregrade u kojoj je radila, gdje se osjećala malo manje beskorisnom. Već je
gotovo cijelu predstavu znala napamet. Radnja joj je bila nešto poput šeridanske
komedije zabuna - dva brata pretvaraju se da su sluga i gospodar kako bi
impresionirali nasljednicu u koju je jedan od braće zaljubljen. Dijalozi su bili duhoviti,
sve u svemu nije bilo loše, ali dosadna, prozaična scenografija kakvu je g. Donohue
tražio... Therese se nadala da će nešto popraviti boja koju će upotrijebiti.
G. Donohue ušao je netom poslije dvanaest sati. Pogleda njezinu maketu, podigne je
i pogleda odozdo te s obje strane, ne promijenivši svoj napeti, izmučeni izraz. - Da, ovo
je u redu. Jako mi se sviđa. Vidite koliko je ovo bolje od onih golih zidova koje ste imali
prije, zar ne?
Therese duboko udahne od olakšanja. - Da - reče.
- Scenografija nastaje u skladu s potrebama glumaca. Ovo što radite nije
scenografija za balet, gospođice Belivet.
Ona kimne, također gledajući maketu, i nastojeći vidjeti kako je mogla biti bolja, po
mogućnosti funkcionalnija.
- Stolar dolazi popodne oko četiri. Naći ćemo se i porazgovarati o ovom - g. Donohue
izađe.
Therese je zurila u kartonsku maketu. Bar će je upotrijebiti. Bar će je ona i stolari
učiniti stvarnom. Ode do prozora i pogleda u sivo ali svijetlo zimsko nebo, u stražnje
dijelove nekakvih petokatnica ukrašene protupožarnim ljestvama. Ispred njih nalazila
se mala prazna parcela s kržljavim stablom bez lišća, koje je bilo cijelo iskrivljeno poput
nekakvog otkačenog putokaza. Poželi nazvati Carol i pozvati je na ručak. No, Carol je bila
u autu, udaljena sat i pol.
- Vi ste Beliver?
Therese se okrene prema djevojci na vratima. - Belivet. Telefon?
- Telefon je pokraj reflektora.
- Hvala - Therese požuri, u nadi da je Carol, no pretpostavljajući da je Richard. Carol
još nije nazvala ovamo.
- Halo, ovdje Abby.
- Abby? - Therese se nasmiješi. - Kako si znala da sam ovdje?
- Ti si mi rekla, sjećaš se? Željela bih te vidjeti. Nisam daleko. Jesi li ručala?
Dogovorile su se naći u Palermu, restoranu udaljenom dvije ulice od Black Cata.
Na putu onamo Therese je zviždala neku pjesmu, sretna kao da se nalazi s Carol. Na
podu restorana nalazila se piljevina, a ispod šanka igralo se nekoliko crnih mačića. Abby
je sjedila za stolom u dnu restorana.
- Bok - reče joj Abby kad je prišla. - Izgledaš jako živahno. Gotovo te nisam
prepoznala. Hoćeš popiti nešto?

76
 Therese odmahne glavom. - Ne, hvala.
- Želiš reći da si tako sretna i bez pića? - upita Abby, smijuljeći se onom skrivenom
ironijom koja kod Abby nekako nije bila uvredljiva.
Therese uzme cigaretu koju je Abby ponudila. Abby zna, pomisli. A možda je i ona
zaljubljena u Carol. Zbog toga je Therese bila na oprezu s njom. To je stvorilo prešutno
rivalstvo između njih koje ju je ispunjavalo nekim čudnim uzbuđenjem,
osjećajem određene nadmoći nad Abby - osjećajima koje Therese nikad prije nije
iskusila, o kojima se nikad nije usudila sanjati, osjećajima koji su stoga bili sami po sebi
revolucionarni. Tako je njihov ručak u ovom restoranu postao gotovo jednako važan kao
i susret s Carol.
- Kako je Carol? - upita Therese. Već tri dana nije vidjela Carol.
- Jako dobro - reče Abby, promatrajući je.
Prišao im je konobar i Abby ga upita jesu li dagnje i scaloppine za preporučiti.
- Izvrsni, madam! - široko joj se nasmiješio kao da je posebna gošća.
Abbyno ponašanje, sjaj na njezinu licu, odavali su dojam kako joj je današnji dan, ili
bilo koji drugi dan, poseban praznik. Theresi se to sviđalo. S divljenjem pogleda Abbyn
komplet crveno-plavog uzorka, dugmad za manšete koja je imala spiralni ukras u
obliku slova G, poput srebrne filigranske dugmadi. Abby ju je pitala o poslu u Black Catu.
Therese ga je smatrala dosadnim, no Abby se doimala impresioniranom. Abby je
impresionirana, pomisli Therese, jer ništa ne radi.
- Poznajem neke ljude u produkciji ondje - reče Abby. - Vrlo rado ću te preporučiti.
- Hvala - Therese se igrala poklopcem posude za parmezan koji se nalazio pred
njom. - Znaš li nekog po imenu Andronich? Mislim da je iz Philadelphije.
- Ne - reče Abby.
G. Donohue joj je rekao da idućeg tjedna ode k Andronichu u New York. On
producira predstavu koja se ovog proljeća počinje prikazivati u Philadelphiji, a potom
na Broadwayu.
- Kušaj dagnje - Abby je s užitkom jela svoje. - I Carol ih voli.
- Dugo poznaješ Carol?
- M-hm - kimne Abby, gledajući je bistrim očima koje ništa nisu otkrivale.
- I muža joj znaš, naravno.
Abby ponovno kimne, bez glasa.
Therese se osmjehne. Abby je imala namjeru ispitivati je, pomisli, ali ne i otkriti
nešto o sebi ili Carol.
- Da naručimo vina? Voliš chianti? - Abby pozove konobara pucketajući prstima. -
Donesite nam bocu chiantija, molim. Nekog dobrog. Dobro je za krv - doda Theresi.
Potom je stiglo glavno jelo, dva konobara su se uskomešala oko stola, otvarajući
chianti, nadolijevajući vodu i donoseći svjež maslac. Radio u kutu svirao je tango - bila je
to cilindrična kutijica razbijene prednje strane, ali glazba kao da je dopirala od

77
gudačkog orkestra iza njih, na Abbyn zahtjev. Nije čudo što se sviđa Carol, pomisli
Therese. Nadopunjavala je Carolinu službenost, mogla je natjerati Carol da se nasmije.
- Oduvijek živiš sama? - upita Abby.
- Da. Otkad sam završila školu - Therese uzme gutljaj vina. - A ti? Ili živiš s obitelji?
- S obitelji. Ali imam svoju polovicu kuće.
- Radiš? - usudi se Therese.
- Imala sam neke poslove. Dva ili tri. Zar ti Carol nije rekla da smo nekoć imale
trgovinu namještajem? Imale smo trgovinu malo izvan Elizabetha, na autocesti.
Kupovale bismo antikvitete ili običnu rabljenu robu koju bismo popravljale. Nikad u
životu nisam toliko naporno radila - Abby joj se veselo nasmiješi, kao da je svaka riječ
mogla biti laž. - Potom moj drugi posao. Ja sam entomologinja. Ne baš dobra, ali
dovoljno dobra za trijebiti kukce iz sanduka s talijanskim limunima i sličnih stvari.
Bahamski ljiljani puni su kukaca.
- To sam i ja čula - nasmiješi se Therese.
- Mislim da mi ne vjeruješ.
- Da, vjerujem ti. Radiš li to još?
- Na čekanju sam. Radim samo u hitnim slučajevima. Na Uskrs, na primjer.
Therese je promatrala Abby kako nožem reže odrezak na komadiće prije nego ga
počinje jesti. - Putuješ li često s Carol?
- Često? Ne, zašto? - upita Abby.
- Čini mi se da joj odgovaraš. Jer Carol je toliko ozbiljna.
Therese poželi biti u stanju povesti razgovor do same srži, no što je sama srž, to nije
znala. Vino je sporo i toplo teklo njezinim žilama, sve do vršaka prstiju.
- Ne baš uvijek - ispravi je Abby, glasom u kojem se nazirao smijeh, kao i onda kad
joj se prvi put obratila.
Vino u njezinoj glavi obećavalo je glazbu, poeziju ili istinu, no ona je zaglavila na
rubu. Therese nije mogla smisliti niti jedno prikladno pitanje, jer sva su njezina pitanja
bila toliko značajna.
- Kako si upoznala Carol? - upita Abby.
- Zar ti Carol nije rekla?
- Samo je rekla da te upoznala u Frankenbergu dok si ondje radila.
- Pa, tako je i bilo - reče Therese, osjetivši kako u njoj nekontrolirano raste osjećaj
odbojnosti prema Abby.
- Samo ste počele razgovarati? - upita Abby s osmijehom, pripaljujući cigaretu.
- Posluživala sam je - reče Therese, pa zastane.
A Abby je čekala na točan opis susreta, znala je Therese, no nije ga htjela dati ni
Abby niti ikom drugom. Pripadao je samo njoj. Sigurno joj Carol nije ispričala, pomisli, tu
blesavu priču o božićnoj čestitki. Carol nije bila dovoljno važna da bi joj je ispričala.
- Možeš li mi reći tko je započeo razgovor?

78
 Therese se odjednom nasmije. Posegne za cigaretom i pripali je, i dalje se smiješeći.
Ne, Carol joj nije ispričala o božićnoj čestitki, pa su joj se Abbyna pitanja činila užasno
smiješnima. - Ja sam - reče Therese.
- Jako ti se sviđa, zar ne? - upita Abby.
Therese u tom pitanju pokuša naći neprijateljstvo. No ono nije bilo neprijateljsko,
već ljubomorno. - Da.
- Zašto ti se sviđa?
- Zašto mi se sviđa? A zašto se tebi sviđa?
Abbyne oči i dalje su se smijale. - Poznajem Carol od svoje četvrte godine.
Therese je šutjela.
- Strašno si mlada, zar ne? Imaš li dvadeset i jednu?
- Ne. Ne baš.
- Znaš da Carol sad ima puno briga, zar ne?
- Da.
- I sada je usamljena - doda Abby, gledajući je.
- Misliš da se zato viđa sa mnom? - mirno upita Therese. - Želiš li reći da se ne bih
trebala viđati s njom?
Abbyne širom otvorene oči ipak su dvaput zatreptale. - Ne, nipošto. Ali ne želim da
budeš povrijeđena. Ne želim ni da povrijediš Carol.
- Nikada ne bih povrijedila Carol - reče Therese. - Misliš da bih to učinila?
Abby ju je i dalje oprezno promatrala, nikako nije skidala pogled s nje. - Ne, ne
mislim da bi - odgovori Abby kao da je upravo odlučila o tome. I nasmiješi se sada kao
da ju je nešto posebno odobrovoljilo.
No, Theresi se nije sviđao taj smiješak, i shvativši da joj lice odaje osjećaje, spusti
pogled prema stolu. Pred njom je na tanjuru stajala čaša vrućeg zabaglionea.
- Bi li pošla popodne na koktel-zabavu, Therese? U gornjem dijelu grada, negdje oko
šest sati. Ne znam hoće li biti koji scenograf ondje, ali jedna od organizatorica je glumica.
Therese ugasi cigaretu. - Hoće li Carol biti ondje?
- Ne. Neće. Ali svi su druželjubivi. Mala je to zabava.
- Hvala. Mislim da ne bih trebala ići. Možda ću i večeras morati raditi dokasna.
- Oh. Svakako sam ti namjeravala dati adresu, ali ako nećeš doći...
- Neću - reče Therese.
Nakon što su izašle iz restorana Abby je htjela prošetati po četvrti. Therese pristane,
iako joj je Abby već dodijala. Abby i njezina samouvjerenost, njezina izravna i
neobazriva pitanja, nagnali su Therese da se osjeća inferiornom. Abby joj nije dopustila
ni da plati račun.
Abby reče: - Carol o tebi ima dobro mišljenje, znaš. Kaže da si jako talentirana.
- Stvarno? - reče Therese, ne vjerujući joj u potpunosti. - Meni to nikad nije rekla -
htjela je ubrzati, ali Abby ih je usporavala.
79
 - Moraš znati da te cijeni, ako želi da s njom otputuješ.
Therese je nakratko pogleda i uoči da joj se sada iskreno smiješi.
- Ni o tome mi ništa nije rekla - tiho reče Therese, iako joj se srce uzlupalo.
- Sigurna sam da hoće. Poći ćeš s njom, zar ne?
Zašto bi Abby to trebala znati prije nje, upita se Therese. Osjeti .navalu bijesa na
licu. O čemu se tu radi? Mrzi li je Abby? Ako je što nije dosljedna u tome? Potom, idućeg
trenutka, osjećaj bijesa oslabi, a ona ostane slaba, ranjiva i bespomoćna. Pomisli, ako je
Abby u ovom trenutku stisne uz zid i kaže: - Priznaj. Što želiš od Carol? Koliki dio nje
želiš uzeti od mene? - sigurno bi sve izbrbljala. Sigurno bi rekla: - Želim biti s njom.
Volim biti s njom i kakve to veze ima s tobom?
- Zar to ne bi Carol trebala pitati? Zašto me ispituješ o tim stvarima? - Therese se
trudila zvučati ravnodušno. Bezuspješno.
Abby se zaustavi. - Oprosti - reče, okrećući se prema njoj. - Mislim da sad bolje
razumijem.
- Što?
- Jednostavno... da si dobila.
- Što sam dobila?
- Što - ponovi Abby uzdignute glave, gledajući prema uglu zgrade, prema nebu, pa
Therese odjednom postane bijesno nestrpljiva.
Htjela je da Abby ode kako bi mogla nazvati Carol. Ništa nije bilo važno osim zvuka
Carolinog glasa. Ništa nije bilo važno osim Carol, i zašto si je dopustila da to na trenutak
zaboravi?
- Nije ni čudo što te Carol toliko cijeni - reče Abby, no ako je to i bio kompliment,
Therese ga ne prihvati. - Zbogom, Therese. Sigurno ćemo se vidjeti ponovno - Abby
ispruži ruku.
Therese je prihvati. - Zbogom - reče. Promatrala je Abby kako ide prema
Washingtonskom trgu, sada bržim koracima, visoko uzdignute kovrčave glave.
Therese je otišla do ljekarne na idućem uglu i nazvala Carol. Javila joj se spremačica
i nakon nje Carol.
- U čemu je problem? - upita Carol. - Zvučiš potišteno.
- Ni u čemu. Na poslu je dosadno.
- Radiš nešto večeras? Želiš li van?
Therese sa smiješkom izađe iz ljekarne. Carol će je pokupiti u pola šest. Carol je
inzistirala na tome jer je putovanje vlakom bilo užasno. Na drugoj strani ulice ugleda
Dannieja McElroya kako se udaljava od nje, bez kaputa, s praznom bocom mlijeka u ruci.
- Dannie! - poviče.
Dannie se okrene i zaputi prema njoj. - Svratiš na nekoliko minuta? - uzvikne.
Therese ga je htjela odbiti, no čim joj je prišao, uzme ga za ruku.
- Samo na minutu. Već sam bila na dugom ručku.

80
 Dannie joj se nasmiješi. - Koliko je sati? Učio sam do besvijesti.
- Prošlo je dva - osjetila je da su se Danniejeve ruke stisnule od hladnoće. Koža ispod
tamnih dlaka podlaktice bila se naježila.
- Lud si što izlaziš bez kaputa - reče.
- Bistri mi glavu - pridrži joj željezna vrata koja su vodila do njegovog ulaza. - Phil je
nekamo izašao.
Soba je mirisala na dim lule, više kao da netko kuha vruću čokoladu. Stan je bio
polusuterenski, uglavnom taman, a svjetiljka je bacala toplo svjetlo na uvijek pretrpan
radni stol. Therese pogleda otvorene knjige na stolu, gomilu stranica prepunih
simbola koje nije razumjela, ali ih je voljela gledati. Sve što su ti simboli predstavljali
bilo je istinito i dokazano. Ti simboli bili su snažniji i jasniji od riječi. Osjećala je kako se
Danniejev um na njih zakvačio i kako se njiše od jedne do druge činjenice, kao da se
Dannie šakama uhvatio za čvrste lance i ljulja se kroz prostor. Promatrala ga je kako
priprema sendvič stojeći nad kuhinjskim stolom. Pod bijelom košuljom rame mu je
izgledalo vrlo široko i zaobljenih mišića. Blago su se pomicala dok je kriške salame i sira
slagao na velik komad raženog kruha.
- Da bar češće svratiš, Therese. Jedino srijedom nisam kod kuće oko podneva. Philu
ne bismo smetali dok bismo ručali, čak i ako spava.
- Hoću - reče Therese. Sjedne u njegovu napola okrenutu radnu stolicu. Jednom je
došla na ručak, a jednom nakon posla. Voljela je posjećivati Dannieja. S njim se nije
moralo čavrljati.
U kutu sobe nalazio se Philov nepospremljen kauč te isprepletene deke i plahte. Ta
dva puta kad je svratila krevet je bio nepospremljen, ili je Phil i dalje bio u njemu. Duga
polica za knjige izvučena pod pravim kutovima do kauča označavala je Philov kutak
sobe, koji je vječno bio u neredu, u neredu frustracije i nervoze koji nije bio nimalo nalik
na radni nered Danniejevog radnog stola.
Danniejeva limenka piva šištala je dok ju je otvarao. On se nasloni na zid s pivom i
sendvičem u ruci, smiješeći se, oduševljen njezinom prisutnošću. - Sjećaš li se kad si
rekla kako se fizika ne može primijeniti na ljude?
- Hmm. Slabo.
- Pa, nisam siguran da imaš pravo - reče, odgrizavši komad sendviča. - Uzmimo
prijateljstvo, na primjer. Pada mi na pamet dosta slučajeva gdje dvoje ljudi nemaju ništa
zajedničko. Mislim da postoji određeni razlog za svako prijateljstvo, baš kao što postoji
razlog zašto se neki atomi spajaju, a drugi ne - u prvom slučaju neki faktori nedostaju, u
drugom neki faktori postoje - što misliš? Mislim da su prijateljstva rezultat određenih
potreba koje mogu biti potpuno skrivene objema osobama, ponekad skrivene zauvijek.
- Možda. I meni pada na pamet nekoliko takvih slučajeva - ona i Richard, na primjer.
Richard se slagao s ljudima, probijao se kroz svijet na način na koji ona nije mogla.
Uvijek su je privlačili ljudi koji su imali Richardovu vrstu samouvjerenosti. - A koja je
tvoja slaba točka, Dannie?
- Moja? - reče, smiješeći se. - Želiš mi biti prijateljica?

81
 - Da. Ali ti si najsnažnija osoba koju poznajem.
- Zbilja? Da nabrojim svoje mane?
Nasmiješi se, gledajući ga. Mladića od dvadeset i pet godina koji je znao kamo ide od
svoje četrnaeste. Svu je svoju energiju usmjerio u jednom pravcu - upravo suprotno od
onog što je Richard učinio.
- Imam tajnu i duboko skrivenu potrebu za nekim tko će mi kuhati - reče Dannie - i
za nekim tko će me učiti plesati, i za nekim tko će me podsjetiti da obavim male stvari
poput pranja odjeće ili sisanja.
- I ja se rijetko sjetim oprati odjeću.
- Oh - reče on tužno. - Onda to otpada. A nadao sam se. Imao sam blag osjećaj da
smo jedno drugom suđeni. Jer, vidiš, ono što podrazumijevam pod privlačnosti vrijedi za
prijateljstva, ali i za slučajan pogled na nekog na ulici - za sve uvijek postoji
određeni razlog. Mislim da bi se čak i pjesnici složili sa mnom.
Ona se nasmiješi. - Čak i pjesnici? - pomisli na Carol, pa na Abby, na njihov razgovor
za ručkom koji je bio toliko više od pogleda, a opet toliko manje od toga, i na niz osjećaja
koje je probudio u njoj. To ju je deprimiralo. - Ali moraš uzeti u obzir i ljudske
perverzije, stvari koje nemaju puno smisla.
- Perverzije? To je samo izlika. Riječ koju koriste pjesnici.
- Mislila sam da je koriste psiholozi - reče Therese.
- Mislim, “uzeti u obzir” - to je besmislen pojam. Život je egzaktna znanost s
vlastitim zakonima, samo ih treba pronaći i definirati. Što za tebe nema nikakvog
smisla?
- Ništa. Razmišljala sam o nečemu što uopće nije bitno - odjednom se ponovno
razljuti, kao i na pločniku nakon ručka.
- Što? - uporno će on, mršteći se.
- Poput ručka na kojem sam upravo bila - reče ona.
- S kim?
- Nije važno. Da jest, rekla bih ti. Samo traćenje, kao da gubim nešto, pomislila sam.
Ali možda nešto nije ni postojalo - htjela je zavoljeti Abby jer ju je Carol voljela.
- Osim u tvojoj glavi? I to može biti gubitak.
- Da... ali postoje neki ljudi ili neke stvari koje oni čine a iz kojih ništa na kraju ne
možeš spasiti, jer nemate ništa zajedničko. - Međutim, htjela je razgovarati o nečem
drugom, nikako o tome.
Ni o Abby, ni o Carol, već o nečem otprije. O nečem što je savršeno povezano i
savršeno smisleno. Voljela je Carol. Nasloni čelo na ruku.
Dannie je na trenutak pogleda, pa se odgurne od zida. Okrene se prema štednjaku i
izvadi šibicu iz džepa košulje, a Therese osjeti da je razgovor ostao nedorečen, da će
uvijek ostati nedorečen i nikad se neće dovršiti, što god poslije rekli. No osjećala je, da
bi, kad bi Dannieju prenijela svaku riječ koju su ona i Abby razmijenile, jednom jedinom
rečenicom mogao rasvijetliti sve varke, kao da bi zrak poprskao kemikalijom koja bi u

82
trenu isušila sumaglicu. Ili uvijek postoji nešto do čega logika ne može doprijeti?
Nešto nelogično, skriveno iza ljubomore, sumnje i neprijateljstva u Abbynom govoru,
što predstavlja samu Abby?
- Nije sve jednostavno poput niza kombinacija - nadoda Therese.
- Neke stvari ne reagiraju. Ali sve je živo - okrene se uz širok osmijeh, kao da mu je
još jedan niz misli prostrujio glavom. U ruci je držao šibicu koja je i dalje gorjela. - Poput
ove šibice. Sad ne govorim o fizici, o neuništivosti dima. U stvari, danas sam prilično
pjesnički raspoložen.
- Prema šibici?
- Osjećam da raste, poput biljke, i ne nestaje. Osjećam da pjesniku sve na svijetu
katkad mora imati teksturu biljke. Pa i ovaj stol, poput mog tijela - dodirne stol rubom
dlana. - To je poput osjećaja koji sam imao jašući konja uz brijeg. Bilo je to u
Pennsylvaniji. Tada nisam bio dobar jahač, i sjećam se kako je konj okrenuo glavu i
ugledao brijeg te se sam odlučio popeti, spustivši stražnje noge prije nego što smo
krenuli, da bismo odjednom jurnuli poput munje a mene uopće nije bilo strah. Osjećao
sam potpun sklad s konjem i zemljom, kao da smo jedno stablo čije grane vitla
vjetar. Sjećam se, bio sam uvjeren da mi se u tom trenutku ništa neće dogoditi, ali u
nekom drugom hoće, jednom. I to me činilo jako sretnim. Razmišljao sam o svim ljudima
koji se boje i gomilaju stvari, i same sebe, pa sam pomislio, kad cijeli svijet shvati
kako sam se osjećao penjući se na onaj brijeg, tada će doći do neke vrste prave
ekonomije življenja i upotrebe i korištenja. Znaš što želim reći? - Dannie je bio stisnuo
šaku, no oči su mu sjajile kao da se i dalje samom sebi smije. - Jesi li ikad pohabala
džemper koji si posebno voljela, pa ga naposljetku bacila?
Ona pomisli na zelene rukavice sestre Alicije, koje nije bila nosila niti ih bacila. - Da -
reče.
- Pa, o tome ti govorim. I o janjadi koja nije shvaćala koliko vune gubi dok ih je netko
šišao kako bi izradio taj džemper, jer im je mogla narasti nova vuna. Jako je jednostavno
- okrene se prema posudi za kuhanje kave koju je ponovno bio stavio grijati, a koja je
već proključala.
- Da - znala je. Poput Richarda i zmaja, jer mogao je izraditi novog. Odjednom
pomisli na Abby s osjećajem praznine, kao da ručka nije ni bilo. Na trenutak joj se
učinilo da joj se um prelio preko ruba i prazno pliva prostranstvom. Ustane.
Dannie joj priđe, stavi joj ruke na ramena, pa iako je osjećala da je to samo gesta,
gesta koja zamjenjuje riječi, čarolija je nestala. Uznemirivao ju je njegov dodir, a
uznemirenost je bila trenutak stvarnosti. - Trebala bih se vratiti - reče. - Jako kasnim.
On spusti ruke, pritišćući joj snažno laktove uz tijelo, pa je iznenada poljubi, na
trenutak snažno pritisnuvši svoje usne na njezine, i prije nego je pusti ona osjeti njegov
topli dah na gornjoj usni.
- Točno - reče on, gledajući je.
- Zašto si... - zastane, jer su se nježnost i grubost pomiješale u tom poljupcu, pa nije
znala kako ga shvatiti.

83
 - Zašto, Terry? - reče, sa smiješkom se okrećući od nje. - Zamjeraš li?
- Ne - reče.
- Hoće li Richard?
- Vjerojatno - zakopčala je kaput. - Moram ići - reče, krenuvši prema vratima.
Dannie joj otvori vrata, smijući se bezbrižno, kao da se ništa nije dogodilo. - Dolaziš
sutra? Dođi na ručak.
Ona odmahne glavom. - Sumnjam. Imam posla ovaj tjedan.
- U redu, dođi - sljedeći ponedjeljak, možda?
- U redu. - Ona se također nasmiješi, pa automatski ispruži ruku koju Dannie
pristojno stisne.
Pretrčala je dva bloka ulica do Black Cata. Pomalo nalik na onog konja, pomisli. Ali
ipak nedovoljno, nedovoljno da bi bilo savršeno, u Danniejevom smislu savršenog.

84
 11.

- Razonode dokoličara - reče Carol, sjedeći na ljuljački i pružajući noge preda se. -
Vrijeme je da se Abby ponovno zaposli.
Therese je šutjela. Nije Carol kazala sve o razgovoru za ručkom, no više nije htjela
razgovarati o Abby.
- Zar ne želiš sjesti na udobniju stolicu?
- Ne - reče Therese. Sjedila je na kožnom stolcu uz ljuljačku. Netom prije završile su
s večerom i potom se popele do ove prostorije koju Therese još nije vidjela, staklom
ograđenog trijema izvan zelene sobe.
- Što ti još smeta od onog što je Abby rekla? - upita Carol, i dalje gledajući ravno
preda se, niz svoje duge noge u mornarsko plavim hlačama.
Carol se doimala umornom. Muče je druge stvari, pomisli Therese, stvari mnogo
važnije od ovog. - Ništa. Brine li te to, Carol?
- Brine li me?
- Večeras si drukčija sa mnom.
Carol je letimice pogleda. - Umišljaš - reče, a ugodno vibriranje njezina glasa
ponovno utihne.
Stranica koju je sinoć napisala, pomisli Therese, nema nikakve veze s ovom Carol,
nije namijenjena njoj. Osjećam da sam se zaljubila u tebe, napisala je, i trebalo bi biti
proljeće. Želim da mi sunce pulsira u glavi poput glazbenih nota. Razmišljam o suncu
poput Beethovena, vjetru poput Debussyja i ptičjem zovu poput Stravinskog. No tempo je
samo moj.
- Mislim da me Abby ne voli - primijeti Therese. - Mislim da ne želi da se viđam s
tobom.
- To nije istina. Opet umišljaš.
- Ne mislim da je to rekla - Therese se trudila zvučati smireno poput Carol. - Bila je
jako draga. Pozvala me na koktel-zabavu.
- Čiju zabavu?
- Ne znam. Rekla je, negdje u gornjem dijelu grada. Rekla je da nećeš biti ondje, pa
nisam htjela ići.

85
 - Gdje u gornjem dijelu grada?
- Nije rekla. Samo to da je jedna od organizatorica glumica.
Carol uz škljocaj odloži upaljač na stakleni stol, pa Therese osjeti njezino
nezadovoljstvo. - Tako, dakle - promrmlja Carol, napola samoj sebi. - Sjedni ovamo,
Therese.
Therese ustane i sjedne dublje u ljuljačku.
- Ne smiješ misliti da Abby to osjeća prema tebi. Poznajem je dovoljno dobro da
znam da nije tako.
- U redu - reče Therese.
- No Abby je ponekad nevjerojatno nespretna pri izražavanju.
Therese poželi zaboraviti cijelu stvar. Carol je i dalje bila odsutna, čak i kad bi
govorila, čak i kad bi je gledala. Zraka svjetlosti koja je dolazila iz zelene sobe padala je
preko Carolina tjemena, no Carolino lice sad nije mogla vidjeti.
Carol je bocne nožnim prstom. - Na noge lagane.
No Therese se sporo micala, pa Carol prebaci noge preko Theresine glave i uspravi
se. Therese potom začu korake u susjednoj sobi i u prostoriju uđe bucmasta spremačica
irskog izgleda u sivo-bijeloj uniformi, noseći poslužavnik s kavom, uzdrmavši pod na
verandi svojim brzim, odlučnim koračićima koji su odzvanjali odlučnošću da ugodi.
- Vrhnje je tu, gospođo - reče, pokazujući na vrč koji nije odgovarao servisu za kavu.
Florence letimice pogleda Therese svojim okruglim, bezizražajnim očima s prijateljskim
osmijehom. Imala je pedesetak godina i nosila punđu ispod štirkane bijele vrpce na kapi.
Therese nije znala što bi o njoj mislila, nije mogla utvrditi kome je odana. Therese ju je
dvaput bila čula kako se obraća g. Airdu kao da mu je silno privržena, a je li to učinila
iskreno ili profesionalno, Therese nije znala.
- Još nešto, gospođo? - upita Florence. - Da ugasim svjetla?
- Ne, sviđaju mi se svjetla. Ne treba nam ništa više, hvala. Je li zvala gđa Riordan?
- Nije još, gospođo.
- Kad nazove, reci joj da me nema.
- Hoću, gospođo - Florence je oklijevala. - Pitala sam se jeste li pročitali onu novu
knjigu, gospođo. Onu o Alpama.
- Idi u moju sobu i uzmi je ako je želiš, Florence. Mislim da je ne želim dovršiti.
- Hvala vam, gospođo. Laku noć, gospođo. Laku noć, gospođice.
- Laku noć - reče Carol.
Dok je Carol točila kavu, Therese upita: - Jesi li odlučila kad ideš?
- Možda za kojih tjedan dana - Carol joj doda šalicu kave u kojoj se nalazilo vrhnje. -
Zašto?
- Ništa, samo ćeš mi nedostajati. Naravno.

86
 Carol na trenutak zastane, pa posegne za cigaretom, zadnjom cigaretom, te zgužva
kutiju. - U stvari, mislila sam da bi mi se možda htjela pridružiti. Što misliš, na tri tjedna,
otprilike?
Eto, izgovorila je to, pomisli Therese, opušteno kao da joj predlaže da odu u šetnju. -
Spomenula si to Abby, zar ne?
- Da - reče Carol. - Zašto?
Zašto? Therese riječima nije mogla objasniti zašto ju je to boljelo. - Samo je čudno
što si joj rekla prije nego meni.
- Nisam joj rekla. Samo sam rekla da bih te mogla pitati. - Carol joj priđe i stavi ruke
na ramena. - Gle, nema razloga da tako misliš o Abby - osim ako ti je Abby za ručkom
rekla mnogo više od onog što si mi ispričala.
- Nije - reče Therese. Nije, ali radilo se o onom neizrečenom, što je bilo još gore.
Osjetila je kako se Caroline ruke pomiču s njezinih ramena.
- Abby je moja stara prijateljica - reče Carol. - S njom razgovaram o svemu.
- Da - reče Therese.
- Onda, što kažeš, želiš li ići?
Carol se bila odmaknula od nje, i odjednom joj to nije značilo ništa, samo zbog
načina na koji ju je pozvala, kao da ne mari hoće li ići. - Hvala, mislim da si to sad ne
mogu priuštiti.
- Neće ti trebati mnogo novca. Ići ćemo autom. Ali ako ti je ponuđen posao, onda je
to druga stvar.
Kao da ne bi odbila posao na scenografiji za balet kako bi otišla s Carol - putovala s
njom kroz krajeve koje nikad prije nije vidjela, preko rijeka i planina, ne znajući gdje će
se zateći kad padne noć. Carol je to znala, a i znala je da će morati odbiti ako je pozove
na ovaj način. Therese je odjednom bila uvjerena da se Carol sprda s njom, i to joj je
zamjerala s gorkim osjećajem ljutnje zbog izdaje. I ta se ljutnja pretvorila u odluku da
više nikad ne vidi Carol. Letimice pogleda Carol koja je čekala njezin odgovor, s onim
prkosom samo napola prekrivenim daškom ravnodušnosti, izrazom za koji je Therese
bila sigurna da se nimalo neće promijeniti bude li odgovor negativan. Therese ustane i
krene po cigaretu prema kutiji koja se nalazila na pomoćnom stoliću. U kutiji nije bilo
ničeg osim nekoliko gramofonskih igala i jedne fotografije.
- Što je? - upita Carol promatrajući je.
Therese se činilo da Carol čita sve njezine misli. - Ovo je Rindy na slici - reče
Therese.
- Rindy? Da vidimo.
Therese je promatrala Carolino lice dok je gledala sliku male djevojčice svijetle kose
i ozbiljnog lica, s bijelom bandažom preko koljena. Na slici je Harge stajao u veslačkom
čamcu a Rindy s doka koračala u njegovo naručje.
- Slika nije baš dobra - reče Carol, no lice joj se ipak promijenilo, smekšalo. - Ovdje
ima oko tri godine. Želiš li cigaretu? Tu su. Rindy će idućih tri mjeseca biti kod Hargea.

87
 Therese je to bila pretpostavila iz razgovora koji je Carol tog jutra vodila s Abby. - Je
li i to u New Jerseyju?
- Da. Hargeova obitelj živi u New Jerseyju. Imaju veliku kuću. - Carol pričeka. -
Mislim da će razvod biti okončan za mjesec dana, a Rindy će nakon ožujka biti sa mnom
do kraja godine.
- Oh. Ali vidjet ćeš je i prije ožujka, zar ne?
- Nekoliko puta. Vjerojatno ne prečesto.
Therese pogleda Carolinu ruku koja je, pokraj nje u ljuljački, nemarno držala
fotografiju. - Zar joj nećeš nedostajati?
- Hoću, no jako voli i svog oca.
- Više od tebe?
- Ne. Ne baš. No sad joj je kupio kozu da se igra. Na putu do posla vodi je u školu i
dođe po nju u četiri. Zanemaruje svoj posao zbog nje - a što više možeš tražiti od
muškarca?
- Nisi je vidjela za Božić, zar ne?
- Ne. Zbog nečeg što se dogodilo u odvjetničkom uredu. Tog nas je popodneva
Hargeov odvjetnik htio oboje vidjeti, a Harge je poveo i Rindy. Rindy je rekla da za Božić
želi ići u Hargeovu kuću. Nije znala da ovog Božića ja neću biti ondje. Imaju veliko drvce
koje raste na tratini i uvijek ga ukrase za Božić, pa se Rindy spremila na to. U svakom
slučaju, odvjetnika se dojmila činjenica da dijete za Božić želi kući s ocem. Naravno,
nisam htjela reći Rindy da ja ne idem jer bi bila razočarana. Nikako to nisam mogla reći,
pogotovo ne pred odvjetnikom. Hargeove makinacije su sasvim dovoljne.
Therese je samo stajala, gnječeći nezapaljenu cigaretu među prstima. Carolin glas
bio je smiren, kakav bi možda bio da razgovara s Abby, pomisli Therese. Carol joj nikad
prije nije toliko toga rekla. - Ali odvjetnik je shvatio?
Carol slegne ramenima. - To je Hargeov odvjetnik, a ne moj. Tako sam pristala na tu
nagodbu na tri mjeseca jer ne želim da je bacamo s jednog mjesta na drugo. Ako ću je
imati devet mjeseci, a Harge tri - to može početi i sada.
- Nećeš je ni posjećivati?
Carol je dugo čekala s odgovorom, pa Therese pomisli da ni neće odgovoriti. - Ne
često. Obitelj nije pretjerano srdačna. Svaki dan razgovaram s Rindy telefonom. Ponekad
ona nazove mene.
- Zašto obitelj nije srdačna?
- Nikad im se nisam pretjerano sviđala. Žalili su se još otkad me Harge upoznao na
nekakvoj debitantskoj zabavi. Kritiziranje im je jača strana. Ponekad se pitam tko bi im
odgovarao.
- Zbog čega te kritiziraju?
- Zbog trgovine namještaja, na primjer. No to nije trajalo ni godinu dana. Zatim, što
ne igram bridž, ili ga ne volim. Izabiru čudne stvari, površne stvari.
- Čine se groznima.

88
 - Nisu grozni. Samo se trebaš prilagoditi. Znam što bi htjeli, htjeli bi prazninu koju
mogu ispuniti. Ispunjena osoba ih strašno živcira. Hoćemo pustiti glazbu? Zar nimalo ne
voliš radio?
- Ponekad.
Carol se nasloni na prozorsku klupčicu. - A sad, Rindy svaki dan ima televiziju.
Hopalong Cassidy. Kako bi samo htjela otići na Zapad. Ono je bila zadnja lutka koju sam
joj kupila, Therese. Kupila sam joj je samo zato što je rekla da želi lutku, no ona ih je već
prerasla.
Iza Carol, svjetla s aerodroma blijedo zaparaju noć, i nestanu. Činilo se kako Carolin
glas ostaje u tami. U njegovom bogatijem, veselijem tonu, Therese je mogla čuti bezdan
ljubavi za Rindy, neizmjernu dubinu kakvom valjda nikog drugog neće voljeti. - Harge ti
ne pomaže da je viđaš, zar ne?
- To i sama znaš - reče Carol.
- Ne znam kako onda može biti tako zaljubljen u tebe.
- To nije ljubav. To je prinuda. Mislim da me želi kontrolirati. Možda da sam puno
razuzdanija, ali da nemam vlastito mišljenje o stvarima osim njegovog... Možeš li pratiti
sve ovo?
- Mogu.
- Nikad nisam učinila nešto čime bi ga osramotila u društvu, a to je sve što mu je
doista važno. Postoji jedna žena iz kluba za koju bih htjela da se njome oženio. Njezin
život je u potpunosti ispunjen organiziranjem vrhunskih večernjih zabavica i
oblokavanjem po najboljim barovima. Omogućila je mužu velik uspjeh s tvrtkom za
oglašavanje, pa se on smiješi na njezine sitne mane. Harge se ne bi smiješio, već bi imao
jasan razlog za prigovor. Mislim da me odabrao poput tepiha za dnevnu sobu, i gadno
pogriješio. Sumnjam da je sposoban nekoga voljeti, zbilja. Ono što on ima neka je vrsta
gramzivosti koja je prilično nerazdvojiva od njegove ambicije. Nesposobnost za ljubav
postane neka vrst bolesti, zar ne? - Pogleda Therese. - Možda su takva vremena. Da
netko želi, mogao bi navesti razloge za samoubojstvo ljudskog roda. Čovjek nastoji
sustići vlastite razorne strojeve.
Therese je šutjela. To ju je podsjetilo na tisuće razgovora koje je vodila s Richardom,
Richardom koji je spajao rat i velike kompanije i kongresni lov na vještice te konačno
neke svoje poznanike u jednog velikog neprijatelja čija je jedina kolektivna oznaka
bila mržnja. Sad je i Carol činila isto. To je kod Therese uzdrmalo najdublje slojeve
ličnosti gdje nisu postojale riječi, ne one lake riječi kao što su smrt ili umiranje ili
ubijanje. Te su riječi pripadale nekakvoj budućnosti, a ovo je bila sadašnjost. Neizreciva
tjeskoba, želja da zna, zna bilo što, sa sigurnošću, zapela joj je u grlu pa na trenutak
osjeti kako jedva diše. Misliš li, misliš li, započne. Misliš li da ćemo jednog dana obje
umrijeti nasilnom smrću, da će nas odjednom isključiti? No čak ni to pitanje nije bilo
dovoljno određeno. Možda je to ipak bila samo izjava: Ne želim umrijeti, a da te ne
upoznam. Osjećaš li se i ti tako, Carol? Mogla je izustiti zadnje pitanje, no nije mogla reći
sve ono prije njega.
- Ti pripadaš mladoj generaciji - reče Carol. - I što imaš reći? - sjedne na ljuljačku.

89
 - Mislim da je najvažnije ne bojati se - Therese se okrene i ugleda Carolin osmijeh. -
Smiješ se jer misliš da se bojim.
- Slaba si otprilike kao ova šibica - Carol ostavi šibicu da gori nakon što je zapalila
cigaretu. - No, pod pravim okolnostima, bila bi u stanju spržiti kuću, zar ne?
- Ili grad.
- A bojiš se čak i kratkog putovanja sa mnom. Bojiš se jer misliš da nemaš dovoljno
novca.
- Nije u tome problem.
- Imaš neke čudne vrijednosti, Therese. Pozvala sam te da ideš sa mnom jer bi mi to
godilo. Pomislila sam da bi i tebi bilo korisno, kao i za tvoj posao. No ti si trebala sve
pokvariti svojim blesavim ponosom u vezi s novcem. Poput one torbice koju si
mi poklonila. Potpuno neprikladno. Zašto je ne uzmeš natrag ako ti treba novac? Meni
torbica ne treba. Valjda ti je godilo pokloniti mi je. Vidiš, to je isto. Samo što moji
postupci imaju smisla, a tvoji ne - Carol prođe pokraj nje i ponovno se okrene prema
njoj, pruživši nogu naprijed i uzdignuvši glavu, a njena kratka plava kosa bila je
neupadljiva poput kose nekog kipa. - Onda, misliš da je smiješno?
Therese se smiješila. - Nije me briga za novac - reče tiho.
- Kako to misliš?
- Eto tako - reče Therese. - Imam novca za putovanje. Ići ću.
Carol je zurila u nju. Therese primijeti kako joj nestaje nadureni izraz lica, i potom
se Carol također počne smiješiti, iznenađena, pomalo u nevjerici.
- Onda, dobro - reče Carol. - Oduševljena sam.
- Ja sam oduševljena.
- Što je razlog ovom sretnom prevratu?
Ne znam ni sama, pomisli Therese. - Čini se da ti je uistinu stalo hoću li ići ili ne -
reče Therese jednostavno.
- Naravno da mi je stalo. Pa pozvala sam te, zar ne? - reče Carol, i dalje se smijući, pa
se zavrti na prstima i okrene leđa Therese, krenuvši prema zelenoj sobi.
Therese ju je promatrala kako odlazi, s rukama u džepovima i u mokasinama koje
su lagano i sporo škljocale po podu. Therese pogleda prema ulazu na kojem nije bilo
nikoga. Carol bi bila otišla na jednak način, pomisli Therese, i da je rekla ne, da je rekla
da neće ići. Podigne svoju šalicu kave koju je dopola popila i ponovno je vrati na stol.
Izađe iz sobe i pođe hodnikom, prema vratima Caroline sobe.
- Što radiš?
Carol se nagnula preko toaletnog stolića i pisala. - Što radim?
- ustane i gurne u džep komadić papira. Smiješila se, u očima joj se vidio iskren
osmijeh, kao onog trenutka kad je u kuhinji bila s Abby. - Nešto - reče Carol. - Pustimo
glazbu.
- U redu - osmijeh joj ozari lice.
- Zašto se prvo ne spremiš za spavanje? Kasno je, znaš?
90
 - S tobom uvijek dođu kasni sati.
- Je li to kompliment?
- Večeras ne želim spavati.
Carol ode hodnikom do zelene sobe. - Spremi se. Imaš podočnjake.
Therese se brzo svuče u sobi s bračnim krevetom. Na gramofonu u susjednoj sobi
sviralo je “Embracable You”. Potom zazvoni telefon. Therese otvori gornju ladicu
pisaćeg stola. U njemu se nalazilo samo nekoliko muških rupčića, stara četka za odjeću
i ključ. I nekoliko papira u kutu. Therese podigne iskaznicu obloženu ribljim tutkalom.
Bila je to Hargeova stara vozačka dozvola. Hargess Foster Aird. Dob: 37. Visina: 174 cm.
Težina: 76 kg. Boja kose: plava. Boja očiju: plava. Znala je sve to. Oldsmobile iz
1950. Boja: tamnoplava. Therese je vrati u ladicu i zatvori je. Ode do vrata i posluša.
- Žao mi je, Tessie, ali ipak sam zaglavila - sa žaljenjem je govorila Carol, no glas joj
je bio sretan. - Je li zabava dobra?... Pa, nisam odjevena, a i umorna sam.
Therese ode do noćnog ormarića i uzme cigaretu iz kutije. Philip Morris. Carol ih je
stavila tamo, a ne spremačica, znala je Therese, zato što se Carol sjetila da ih voli.
Therese je stajala naga i slušala glazbu. Svirala je pjesma koju nije poznavala.
Je li Carol opet na telefonu?
- Pa, ne sviđa mi se - čula je kako Carol govori, napola u ljutnji, napola u šali - baš
nimalo, kvragu.
... lako je živjeti... kad si zaljubljen...
- Kako da znam kakvi su ljudi?... Ma nemoj! Stvarno?
Abby, znala je Therese. Otpuhne dim i udahne njegove slatkaste pramenove, sjetivši
se svoje prve cigarete, također Philip Morris, koju je popušila na krovu spavaonice
doma, i njih četiri kako je dijele ukrug.
- Da, idemo - naglasi Carol. - Pa, jesam. Zar ne zvučim tako?
... Za tobom sam luda, al’ zabavno je... Kažu da vrtiš me oko malo prsta... dušo, sjajno
je... ljudi takve stvari ne kuže...
Pjesma je bila dobra. Therese sklopi oči i nasloni se na napola otvorena vrata,
slušajući je. U podlozi vokala čulo se polagano prebiranje po tipkama klavira. I lijena
truba.
Carol reče: - To se samo mene tiče, zar ne? Kakva besmislica! - a Therese se nasmije
njezinoj žestini.
Therese zatvori vrata. Fonograf je spustio sljedeću ploču.
- Dođi se javiti Abby! - reče Carol.
Therese čučne iza vrata kupaonice jer je bila gola. - Zašto?
- Dođi - reče Carol, a Therese odjene ogrtač i krene za njom.
- Halo - reče Abby. - Čujem da ideš.
- Pa nije baš da to prvi put čuješ.

91
 Abby je zvučala blesavo, kao da bi razgovarala cijelu noć. Poželjela je Theresi
ugodno putovanje i govorila o cestama u kukuruznom pojasu, o tome kako zimi znaju
biti loše.
- Oprosti ako sam danas bila gruba - reče Abby već drugi put. - Stvarno mi se sviđaš,
Therese.
- Prekini, prekini! - uzvikne Carol s kata.
- Želi te ponovno čuti - reče Therese.
- Reci Abigail da se kupam.
Therese joj to reče, i kidne.
Carol je u sobu donijela bocu i dvije čašice.
- Što je Abby? - upita Therese.
- Kako to misliš, što joj je? - Carol u čašice natoči piće smeđe boje. - Mislim da je
večeras malo popila.
- Znam. Ali zašto je htjela ručati sa mnom?
- Pa - valjda je imala mnogo razloga. Kušaj ovo.
- Samo se čini nejasnim - reče Therese.
- Što to?
- Cijeli ručak.
Carol joj doda čašicu. - Neke su stvari uvijek nejasne, draga. Carol ju je tad prvi put
oslovila s draga. - Koje stvari? - upita Therese. Htjela je odgovor, jasan odgovor.
Carol uzdahne. - Mnoge stvari. Najvažnije stvari. Kušaj piće. Therese otpije gutljaj
slatkog, tamnosmeđeg pića nalik na kavu s jakom dozom alkohola. - Dobro je.
- Misliš?
- Zašto ga piješ ako ti se ne sviđa?
- Zato što je drukčije. Ovo je za naše putovanje, pa mora biti nešto drukčije - Carol
načini grimasu i ispije piće do kraja.
Pod svjetlom svjetiljke Therese je vidjela sve pjegice na jednoj strani Carolnog lica.
Carolina obrva izgledala je bijelo i poput krila se svinula oko luka njezina čela. Therese
se odjednom osjećala ushićeno. - Koja je ono pjesma svirala maloprije, ona samo s
vokalom i klavirom?
- Otpjevuši je.
Therese otpjevuši dio pjesme, a Carol se nasmiješi.
- “Easy Living” - reče Carol. - To je stara stvar.
- Htjela bih je ponovno čuti.
- A ja bih htjela da odeš spavati. Ponovno ću je pustiti.
Carol ode u zelenu sobu, i ostane ondje dok je svirala pjesma.
Therese je stajala uz vrata njezine sobe i slušala, smiješeći se.

92
 ...Ne žalim nikad ljeta što poklanjam... Lako je dat ih je, kada si zaljubljen. .. Za tebe
učinit ću sve...
Bila je to njezina pjesma. Sve je to osjećala prema Carol. Prije kraja pjesme ode u
kupaonicu i pusti vodu u kadu, uđe u nju pustivši da joj zelenkasta voda pada po
stopalima.
- Hej! - uzvikne Carol. - Jesi li ikad bila u Wyomingu?
- Nisam.
- Vrijeme je da vidiš Ameriku.
Therese podigne ručničić s kojeg se cijedila voda i pritisne ga o koljeno. Voda je bila
već prilično visoko, a grudi su joj plosnato plutale po površini. Proučavala ih je, nastojeći
odlučiti čemu sliče uz ono što već jesu.
- Nemoj zaspati unutra - uzvikne Carol zabrinutim glasom, a Therese je znala da
sjedi na krevetu, gledajući u kartu.
- Neću.
- Pa, neki ljudi zaspu.
- Pričaj mi još o Hargeu - reče ona dok se brisala. - Čime se bavi?
- Raznim stvarima.
- Mislim, kakvim se poslom bavi?
- Ulaganjem u nekretnine.
- Kakav je? Voli li ići u kazalište? Voli li ljude?
- Voli šačicu ljudi koji igraju golf - odlučno će Carol. Zatim nastavi glasnije: - I što
još? Izrazito je pedantan. A zaboravio je svoju najbolju britvu. U ormariću je za lijekove,
pa je možeš pogledati ako želiš, a vjerojatno želiš. Valjda bih mu je trebala poslati
poštom.
Therese otvori ormarić za lijekove. Ugleda britvu. Ormarić je i dalje bio pun muških
stvari, losiona za brijanje i četki za brijanje. - Je li ovo bila njegova soba? - upita dok je
izlazila iz kupaonice. - S koje strane kreveta je spavao?
Carol se nasmiješi. - Nije s tvoje.
- Mogu li dobiti još? - upita Therese gledajući u bocu likera.
- Naravno.
- Mogu te poljubiti za laku noć?
Carol je sklapala autokartu, napućila usne kao da će zazviždati, i čekala. - Ne - reče.
- Zašto ne? - Večeras se sve činilo mogućim.
- Dat ću ti ovo u zamjenu - Carol izvadi ruku iz džepa.
Bio je to ček. Therese pročita iznos od dvjesto dolara koji je Carol napisala. - Čemu
ovo?
- Za put. Ne želim da trošiš novac koji će ti trebati za članstvo u udruženju - Carol
uzme cigaretu. - Neće ti trebati cijeli iznos, samo želim da ga imaš.

93
 - Ali ne treba mi - reče Therese. - Hvala. Nije me briga hoću li potrošiti novac za
članstvo.
- Bez inaćenja - prekine je Carol. - Zadovoljstvo mi je to, sjećaš se?
- Ali neću ga uzeti - zvučala je osorno, pa se lagano nasmiješila dok je spuštala ček
na stol pokraj boce likera. Ali i tresne čekom o stol. Da barem može objasniti Carol.
Novac uopće nije bio bitan, no kako je to Carol pričinjavalo zadovoljstvo, nije ga htjela
odbiti.
- Ne sviđa mi se zamisao - reče Therese. - Smisli nešto drugo - reče gledajući Carol.
Carol ju je gledala, nije se imala namjeru svađati, i Theresi je bilo drago vidjeti to.
- Da mi ugodiš? - upita Carol.
Theresino je lice ozario osmijeh. - Da - reče, i podigne čašicu.
- U redu - reče Carol. - Razmislit ću. Laku noć - Carol zastane pokraj vrata.
Čudan način za poželjeti laku noć, pomisli Therese, u tako važnoj noći. - Laku noć -
odgovori Therese.
Okrene se prema stolu i ponovno ugleda ček. No, na Carol je bilo da ga pokida.
Gurne ga ispod ruba tamnoplavog lanenog stolnjaka, da ga ne vidi.

94
II.

95
 12.

Siječanj.

Bio je u svemu. I bio je cjelina, poput neprobojnih vrata. Njegova hladnoća grad je
zavarila u sivu kapsulu. Siječanj su bili trenuci, i siječanj je bila godina. Siječanj je kišio
trenutke i smrzavao ih u njezinom sjećanju: žena koju je vidjela kako uz svjetlost
šibice nervozno pregledava imena u mračnom ulazu, muškarac koji je načrčkao poruku i
uručio je prijatelju prije negoli su se rastali na pločniku, muškarac koji je duž čitave ulice
trčao za autobusom i uhvatio ga. Činilo se da svaki ljudski čin proizvodi
nekakvu čaroliju. Siječanj je bio mjesec s dva lica, zveckajući poput ludina zvončića,
pucketajući poput smrznuta snijega, neukaljan poput svakog početka, mrk poput starca,
čudesno prepoznatljiv no nepoznat, poput riječi koja se gotovo može opisati.
Mladić imenom Red Malone i ćelavi stolar radili su s njom na scenografiji Male kiše.
G. Donohue je njome bio jako zadovoljan. Rekao je da je zamolio nekog g. Baltina da
dođe pogledati njezin rad. G. Baltin je diplomirao na ruskoj akademiji i osmislio je
nekoliko scenografija za njujorška kazališta. Therese nikad nije čula za njega. Pokušala
je nagovoriti g. Donohuea da joj sredi sastanak s Myronom Blanchardom ili Ivorom
Harkevyjem, no g. Donohue nikad ništa nije obećao. Nije mogao, pretpostavila je.
G. Baltin je stigao jednog poslijepodneva, visok, pogrbljen muškarac u crnom šeširu
i otrcanom mantilu, pažljivo je promotrio maketu koju mu je pokazala. U kazalište je
donijela svega tri ili četiri makete, svoje ponajbolje. G. Baltin je obavijesti o
predstavi koja je trebala krenuti u produkciju za oko šest tjedana. Bit će
mu zadovoljstvo preporučiti je za asistenticu, a Therese reče da bi to bilo jako dobro jer
će dotad ionako biti izvan grada. Posljednjih dana sve je išlo jako dobro. G. Andronich joj
je obećao dvotjedni posao u Philadelphiji sredinom veljače, što bi moglo biti upravo u
vrijeme kad se vrati s putovanja s Carol. Therese zapiše ime i adresu poznanika g.
Baltina.
- On traži nekog novog, pa ga nazovite početkom tjedna - reče g. Baltin. - Bit će to
tek asistentski posao, no njegova bivša pomoćnica, moja studentica, sad radi kod
Harkevyja.
- Oh! Mislite li da biste mi mogli - vi ili on - ugovoriti susret s Harkevyjem?

96
 - Ništa lakše. Sve što trebate učiniti jest nazvati Harkevyjev studio i tražiti Charlesa.
Charlesa Winanta. Recite mu da ste razgovarali sa mnom. Da vidim... nazovite ga u
petak. Petak popodne oko tri.
- Dobro. Hvala vam - petak je bio za čitavih tjedan dana. Harkevy nije bio
nedostupan, Therese je čula, no imao je reputaciju osobe koja nikad ne zakazuje
sastanke, ili se na njima ne pojavljuje ako ih je i zakazao, jer je vrlo zaposlen. No, g.
Baltin je možda znao bolje.
- I ne zaboravite nazvati Ketteringa - reče g. Baltin na odlasku.
Therese opet pogleda ime koje joj je dao: Adolph Kettering,
Kazališne investicije, na privatnoj adresi.
- Nazvat ću ga u ponedjeljak ujutro. Hvala vam puno.
Bio je to dan, subota, kad se nakon posla trebala sastati s
Richardom u Palermu. Preostalo je još jedanaest dana do datuma kad su Carol i ona
planirale krenuti. Ugleda Phila kako s Richardom stoji za šankom.
- Kako je stara “Maca”? - upita je Phil, dovlačeći stolicu za nju. - Radimo i subotom?
- Glumačka ekipa nije radila. Samo moj odjel - odgovori ona.
- Kad je premijera?
- Dvadeset prvog.
- Pogledaj - reče Richard. Pokazivao je na tamnozelenu mrlju od boje na njezinoj
suknji.
- Znam. Davno sam to napravila.
- Što ćeš popiti? - upita Phil.
- Ne znam. Možda pivo, hvala - Richard je Philu, koji mu je stajao s druge strane,
okrenuo leđa i ona među njima osjeti nekakvu napetost. - Jesi li štogod slikao danas? -
upita Richarda.
Richardove su usne bile na oba kraja spuštene. - Morao sam zamijeniti nekog vozača
koji je bio bolestan. Nestalo mi benzina nasred Long Islanda.
- Oh. Smola. Možda bi sutra trebao slikati umjesto da ikamo ideš - već su razgovarali
o tome da sutra odu do Hobokena, prošeću i ručaju u Kući oštriga. No Carol će sutra biti
u gradu i obećala je nazvati.
- Slikat ću budeš li mi pozirala - reče Richard.
Therese je oklijevala s nelagodom. - Nisam uopće raspoložena za poziranje ovih
dana.
- Dobro. Nije bitno - nasmiješi se on. - Ali, kako ću te ikad naslikati ako mi nikad ne
poziraš?
- Zašto ne slikaš iz glave?
Phil ispruži ruku i uzme joj čašu. - Ne pij to. Uzmi nešto bolje. Ja ću ovo popiti.
- Dobro. Probat ću viski od raži s vodom.

97
 Phil joj je sad stajao s druge strane. Izgledao je veselo, no imao je male podočnjake.
Tijekom proteklog tjedna, mrzovoljno raspoložen, pisao je dramu. Nekoliko prizora iz
nje naglas je pročitao na vlastitom novogodišnjem tulumu. Phil ju je nazvao
produžetkom Kafkinog Preobražaja. Sljedećeg jutra, ugrubo je skicirala scenografiju i
pokazala je Philu kad ga je došla posjetiti. Iznenada shvati da je upravo to ono što
Richarda muči.
- Terry, volio bih da iz onog nacrta koji si mi pokazala izradiš maketu koju ćemo
moći fotografirati. Volio bih imati scenografiju koja će ići uz tekst.
Phil joj gurne viski i vodu, pa se tik uz nju nasloni na šank.
- Mogla bih - reče Therese. - Hoćeš li je zaista pokušati postaviti?
- Zašto ne? - Phil se smiješio, dok su je njegove tamne oči izazivale. Zapucketa
prstima prema barmenu. - Račun?
- Ja ću platiti - reče Richard.
- Nećeš. Ovo je na moj račun. - Phil je u ruci držao svoj stari crni novčanik.
Nikad mu neće postaviti predstavu, pomisli Therese, možda je neće ni dovršiti, jer
Philova raspoloženja bila su hirovita.
- Ja sad idem - reče Phil. - Svrati što prije, Terry. Bok, Rich.
Promatrala je kako odlazi i penje se uz malo stubište, otrcaniji negoli ga je ikad prije
vidjela, u sandalama i iznošenom dugom kaputu, no privlačno nonšalantan u toj
odrpanosti. Poput čovjeka koji hoda po vlastitoj kući u omiljenom starom bademantilu,
pomisli Therese. Odmahne mu kroz prednji izlog.
- Čujem da si na novogodišnje jutro Philu nosila sendviče i pivo - reče Richard.
- Da. Nazvao me i rekao da je mamuran.
- Zašto mi to nisi spomenula?
- Valjda sam zaboravila. Nije bilo važno.
- Nije važno. To što... - Richardova ukrućena ruka gestikulirala je polagano,
beznadno - ... to što pola dana provedeš u stanu nekog tipa, i nosiš mu sendviče i pivo?
Nije ti palo na pamet da bih i ja možda htio koji sendvič?
- Da si htio, imao si dovoljno ljudi koji bi ti ga donijeli. U Philovoj smo kući sve pojeli
i popili. Sjećaš se?
Richard kimne svojom izduženom glavom, još uvijek se smiješeći onim
nezadovoljnim osmijehom. - I bila si nasamo s njim, samo vas dvoje.
- O, Richarde... - sjetila se; i bilo je tako nevažno. Dannie se taj dan nije vratio iz
Connecticuta. Proveo je Novu godinu u kući jednog od svojih profesora. Nadala se da će
to poslijepodne Dannie doći k Philu, no Richardu to nikad ne bi palo na pamet, nikad ne
bi pogodio da joj se Dannie sviđa daleko više od Phila.
- Da je bilo koja druga djevojka to učinila, posumnjao bih da se nešto kuha i imao
bih pravo - nastavi Richard.
- Mislim da si bedast.

98
 - A ja mislim da si ti naivna - Richard ju je promatrao hladno, s gorčinom, pa
Therese pomisli da to sigurno ne može biti jedino zbog čega je ogorčen. Ljutila ga je
činjenica što nije bila i nikad ne bi mogla biti ono što priželjkuje, djevojka koja bi ga
strastveno voljela i koja bi s veseljem pošla s njim u Europu. Djevojka poput nje, s
njezinim licem, njezinim ambicijama, no djevojka koja bi ga obožavala.
- Ti nisi Philov tip, znaš - reče on.
- Tko je uopće rekao da jesam? Phil?
- Taj bezveznjak, taj nezreli diletant - promrmlja Richard. - I on se večeras usuđuje
pisnuti, i reći da se tebi živo fućka za mene!
- On nema nikakvo pravo tvrditi takvo što. Ja s njim o tebi ne raspravljam.
- Oh, krasnog li odgovora! To znači da bi, kad bi s njim raspravljala, znao da je to
istina, zar ne? - Richard je to rekao tiho, no glas mu je podrhtavao od bijesa.
- Što to Phil odjednom ima protiv tebe? - upita ona.
- Nije u tome stvar!
- U čemu je stvar? - nestrpljivo će ona.
- Oh, Terry, prestanimo s ovim!
- Kad i nemaš što reći - reče ona, no kad primijeti da se Richard okreće od nje,
premještajući laktove na šank, kao da se fizički svija od boli nanesene njezinim riječima,
iznenada se sažali nad njim. Ono što ga je iritiralo nije bilo ovo sada, niti ono od
prošlog tjedna, već čitava prošla i buduća uzaludnost osjećaja koje je gajio prema njoj.
Richard zabije cigaretu u pepeljaru na šanku. - Što želiš raditi večeras? - upita.
Reci mu za putovanje s Carol, pomisli ona. Dvaput mu je već namjeravala reći, pa
odgodila. - Želiš li ti raditi nešto? - naglasila je posljednju riječ.
- Naravno - reče potišteno. - Što kažeš na to da večeramo, pa zvrcnemo Sama i Joan?
Možda bismo se mogli prošetati do njih večeras.
- Može. - Mrzila je to. Dvoje najdosadnijih ljudi koje je ikad upoznala, trgovac
cipelama i tajnica, u sretnom braku u zapadnoj Dvadesetoj ulici, a znala je da joj njihov
život Richard želi pokazati kao ideal, podsjetiti je da bi i njih dvoje jednog dana mogli
tako živjeti. Mrzila je to, i bilo koje druge večeri bila bi se pobunila, no samilost prema
Richardu još uvijek je bila u njoj, vukući za sobom bezobličnu brazdu krivnje i potrebu
da to ispravi. Iznenada se prisjeti piknika na kojem su bili prethodnog ljeta, pokraj
ceste blizu Tarrytowna, prisjeti se upravo Richarda kako leži na travi i džepnim nožićem
polagano obrađuje pluteni čep na vinskoj boci dok razgovaraju o - čemu? No, sjetila se
tog trenutka zadovoljstva, spoznaje da su toga dana podijelili nešto predivno rijetko
i stvarno, a sad se pitala kamo je to nestalo i na čemu se temeljilo. Jer sad ju je čak i
njegova izdužena, plosnata figura što je stajala pored nje tlačila svojom težinom.
Potiskivala je kivnost, no ona je u njoj postajala sve težom, poput nečeg materijalnog.
Baci pogled na nabijene figure dvojice talijanskih radnika koji su stajali za šankom, i na
dvije djevojke na drugom kraju šanka koje je već prije zamijetila, a sad kad su odlazile
primijeti da nose hlače. Jedna od njih imala je dječačku frizuru. Therese odvrati pogled,
svjesna da ih izbjegava, izbjegava da je vide kako ih promatra.

99
 - Želiš li da jedemo ovdje? Jesi li ogladnjela? - upita Richard.
- Ne. Pođimo drugamo.
I tako su izašli i krenuli prema sjeveru, u smjeru Sama i Joan.
Therese je uvježbavala početne riječi sve dok im smisao nije bio potpuno izbrisan. -
Sjećaš li se gđe Aird, žene koju si upoznao kod mene onoga dana?
- Naravno.
- Pozvala me da joj se pridružim u putovanju automobilom na Zapad na nekoliko
tjedana. Voljela bih poći.
- Na Zapad? U Kaliforniju? - Richard će iznenađeno. - Zašto?
- Zašto?
- Pa... poznaješ li je toliko dobro?
- Družile smo se nekoliko puta.
- Oh. Pa, nisi to spomenula - Richard ju je promatrao, hodajući pored nje dok su mu
se ruke klatile uz tijelo. - Samo vas dvije?
- Da.
- Kad ste mislile krenuti?
- Oko osamnaestog.
- Ovog mjeseca? Onda nećeš vidjeti svoju predstavu.
Ona odmahne glavom. - Ne mislim da ću mnogo propustiti.
- To je, znači, konačno?
- Da.
On na trenutak utihne. - Kakva je kao osoba? Nije valjda da pije ili takvo što?
- Ne - Therese se nasmiješi. - Djeluje li kao da pije?
- Ne. Zapravo mislim da je vrlo zgodna. Samo sam prokleto iznenađen, to je sve.
- Zašto?
- Ti se tako rijetko odlučuješ na bilo što. Vjerojatno ćeš se opet predomisliti.
- Ne vjerujem.
- Možda bih se mogao opet jednom naći s njom i s tobom? Zašto ne bi to
organizirala?
- Rekla je da će sutra biti u gradu. Ne znam koliko ima vremena, ni hoće li se uopće
javiti.
Richard nije nastavio, a nije ni Therese. Te večeri Carol više nisu spominjali.
Nedjeljno jutro Richard je proveo slikajući i, zatim, oko dva, svratio do Theresinog
apartmana. Bio je ondje kad je malo poslije nazvala Carol. Therese joj je rekla da je
Richard s njom, a Carol reče: - Povedi ga sa sobom. - Carol je rekla da je u blizini Plaze
i da se mogu naći ondje, u Palm Roomu.
Pola sata poslije Therese ugleda Carol kako, za stolom u gotovo samom središtu
prostorije, diže pogled prema njima i gotovo kao prvi put, kao odjek strahovitog udarca,

100
ta slika uzdrma Therese. Carol je na sebi imala isti crni komplet zlatnozeleni šal koje
je nosila onoga dana za ručkom. No, sad je Carol poklanjala više pozornosti Richardu
nego njoj.
Njih troje razgovarali su ni o čemu i Therese, vidjevši mirnoću u Carolinim sivim
očima koje su se prema njoj osvrnule tek jednom, vidjevši prilično običan izraz na
Richardovu licu, osjeti svojevrsno razočarenje. Richard se stvarno potrudio doći i naći se
s njom, no Therese pomisli kako je to učinio manje iz znatiželje, a više zato što nije imao
drugog posla. Primijetila je kako Richard promatra Caroline ruke, žarkocrvene
manikirane nokte, vidjela kako primjećuje prsten s bistrim zelenim safirom, i vjenčani
prsten na drugoj ruci. Richard nije mogao reći da su to beskorisne ruke,
besposlene ruke, unatoč podužim noktima. Caroline ruke bile su snažne i pomicale su se
ekonomičnim pokretima. Njezin glas izranjao je iz monotonog žamora drugih glasova
oko njih, s Richardom je vodila razgovor ni o čemu; a jednom se i nasmijala.
Carol je pogleda. - Jesi li rekla Richardu da ćemo možda ići na putovanje? - upita.
- Jesam. Sinoć.
- Na Zapad? - upita Richard.
- Voljela bih poći gore, na sjeverozapad. Ovisit će o cestama.
Therese iznenada postane nestrpljiva. Zašto sjede ovdje i o tome raspravljaju? Sad
su razgovarali o temperaturama i državi Washington.
- Država Washington moj je dom - reče Carol. - Praktički.
Zatim, nekoliko trenutaka poslije, Carol upita želi li tko prošetati parkom. Richard
plati pivo i kavu, izvlačeći novčanicu iz smotka novčanica i sitniša od kojih mu je
nabrekao džep hlača. Kako li je samo tako ravnodušan prema Carol, pomisli
Therese. Osjećala je da je ne vidi, kao što ponekad nije vidio likove u stijenama ili
oblacima kad mu ih je pokušavala pokazati. Sad je pogled spustio na stol. Tanka,
ravnodušna linija njegovih usta bila je razvučena u poluosmijeh dok se uspravljao i
rukom brzo prošao kroz kosu.
Opuštenim korakom hodali su od ulaza u park u Pedeset devetoj ulici prema
zoološkom vrtu, pa kroz zoološki. Prošli su ispod prvog mosta preko staze, gdje je staza
vijugala i započinjao pravi park. Zrak je bio hladan i nepokretan, bilo je pomalo oblačno,
a Therese osjeti nepomičnost u svemu, beživotnu nepokretnost čak i u njihovim
sjenama koje su polagano milile.
- Da odem po kikiriki? - upita Richard.
Carol se sagnula uz rub puta, prstiju ispruženih prema vjeverici. - Imam nešto - tiho
reče, a vjeverica se na zvuk njezina glasa trgne, no onda joj opet priđe, prste joj zgrabi
nervoznim stiskom, zarine zube u nešto, te odjuri. Carol se uspravi, smiješeći se.
- Imala sam u džepu nešto od jutros.
- Hraniš li vjeverice ondje gdje živiš? - upita Richard.
- Vjeverice i tvorove - odgovori Carol.
O kakvim li dosadnim stvarima pričaju, pomisli Therese.

101
 Onda su sjeli na klupu i popušili cigaretu, a Therese, promatrajući minijaturno
sunce kako svoj narančasti plamen konačno spušta među koščate crne grančice stabla,
poželi da je noć već pala i da je nasamo s Carol. Krenuli su natrag. Bude li Carol
sada morala otići kući, pomisli Therese, učinit će nešto divlje. Kao, na primjer, skočiti s
mosta u Pedeset devetoj ulici. Ili uzeti tri tablete Benzedrina koje joj je Richard dao
prošli tjedan.
- Hoćete li da odemo nekamo na čaj? - upita Carol kad su se opet primaknuli
zoološkom vrtu. - Što kažete na ono rusko mjesto pored Carnegie Halla?
- Rumpelmayer je na minutu odavde - reče Richard. - Sviđa ti se Rumpelmayer?
Therese uzdahne. Činilo se da i Carol oklijeva. No, otišli su onamo. Therese je
jednom prilikom ovdje bila s Angelom, prisjeti se. Mjesto joj se nije pretjerano sviđalo.
Zbog jarkog osvjetljenja osjećala se obnaženo, i živciralo ju je što nisi mogao znati
gledaš li stvarnu osobu ili odraz u ogledalu.
- Ne, ništa od toga, hvala - reče Carol, odmahujući glavom na veliki poslužavnik s
kolačima koji je držala konobarica.
No Richard odabere nešto, odabere dva kolača, premda je Therese odbila.
- Čemu to, možda u slučaju da se predomislim? - upita, a Richard joj namigne. Nokti
su mu opet prljavi, primijeti.
Richard upita Carol koji automobil vozi, pa započnu raspravu o prednostima
pojedinih marki automobila. Therese primijeti kako Carol pogledom prelazi preko
stolova pred sobom. Ni njoj se ovdje ne sviđa, pomisli Therese. Therese se zagleda u
muškarca u nakrivljenom ogledalu postavljenom iza Carol. Theresi je bio okrenut
leđima, nagnut prema naprijed, i uzbuđeno je razgovarao s nekom ženom, tresući
ispruženom lijevom rukom kako bi riječima dao zamah. Promatrala je mršavu
sredovječnu ženu s kojom je razgovarao, pa opet njega, pitajući se je li njegova aura
poznatosti stvarna ili je privid poput ogledala, sve dok sjećanje, krhko poput balona
sapunice, u njezinoj svijesti ne ispliva i raspukne se na površini. Bio je to Harge.
Therese pogleda Carol, no da ga je Carol primijetila, pomisli, Carol ne bi znala da je
bio u ogledalu iza nje. Trenutak poslije Therese se osvrne i ugleda Hargea iz profila,
uvelike nalik na onog s fotografija iz kuće koje je nosila u sjećanju - kratak, visok nos,
zaobljen donji dio lica, prorijeđen zalizak plave kose iznad uobičajene crte vlasišta.
Carol ga je zacijelo primijetila, od nje je bio samo tri stola ulijevo.
Carol svrne pogled s Richarda na Therese. - Da - reče joj, smješkajući se i ponovo
pogleda Richarda, te nastavi s onim o čemu je govorila. Ponaša se baš kao prije, pomisli
Therese, nimalo drugačije. Therese pogleda ženu koja je bila s Hargeom. Nije bila
mlada, ni osobito privlačna. Možda jedna od njegovih rođakinja.
Therese onda primijeti kako Carol gnječi dugačku cigaretu. Richard je prestao
govoriti. Bili su spremni za odlazak. Therese je gledala u Hargea u trenutku kad je
zamijetio Carol. Prvi tren kad ju je ugledao, oči su mu se umalo zatvorile, kao da je
morao zaškiljiti da bi povjerovao, a potom je nešto rekao ženi s kojom je bio, ustao i
prišao.
- Carol - reče Harge.
102
 - Zdravo, Harge - ona se okrene Theresi i Richardu. - Ispričajte me na trenutak.
Promatrajući s ulaza gdje je stajala s Richardom, Therese je pokušala proniknuti u
sve, vidjeti što leži iza ponosa i agresivnosti
Hargeova uznemirenog, pognutog lika koji nije bio viši od vrha Carolinog šešira,
vidjeti što leži iza Carolinog popustljivog kimanja dok je govorio, shvatiti - ne ono o
čemu su razgovarali sada, već što su jedno drugome rekli prije pet godina, prije tri
godine, onog dana sa slike s čamcem. Carol ga je nekoć voljela, i tog se bilo mučno
prisjetiti.
- Možemo li sad ići, Terry? - upita Richard.
Therese primijeti kako Carol ženi za Hargeovim stolom kima u znak pozdrava, a
zatim odlazi od Hargea. Harge pogleda mimo Carol, prema njoj i Richardu, i naizgled je
ne prepoznavši, vrati se za svoj stol.
- Ispričavam se - reče Carol kad im se pridružila.
Na pločniku, Therese povuče Richarda na stranu i reče: - Sad ćemo se rastati,
Richarde. Carol želi da s njom odem u posjet nekom prijatelju.
- Oh - namršti se Richard. - Imam ulaznice za onaj koncert večeras, znaš.
Therese se iznenada prisjeti. - Alexov. Zaboravila sam. Žao mi je.
On smrknuto reče: - Nije važno.
Nije bilo važno. Richardov prijatelj Alex pratio je nekoga na violinskom koncertu, i
Richardu je bio dao ulaznice, sjeti se, prije nekoliko tjedana.
- Radije bi bila s njom nego sa mnom, zar ne? - upita on.
Therese primijeti da Carol traži taksi. Carol će ih oboje napustiti za koji trenutak. -
Mogao si mi jutros spomenuti koncert, Richarde, podsjetiti me barem.
- Je li joj to bio suprug? - Richardove oči suzile su se pod namrštenim obrvama. - Što
je ovo, Terry?
- Što je što? - upita ona. - Ne poznajem njezina supruga.
Richard pričeka trenutak, a onda mu se oči prestanu mrštiti.
Nasmiješi se, kao da priznaje da se ponašao nerazumno. - Oprosti. Jednostavno sam
uzeo zdravo za gotovo da ćemo se vidjeti večeras. - Otiđe do Carol. - Laku noć - reče.
Činilo se da odlazi sam, pa Carol upita: - Ideš li prema gradu? Možda te ja mogu
odbaciti.
- Pješice ću, hvala.
- Mislila sam da ste vas dvoje večeras planirali izlazak - reče Carol Theresi.
Therese primijeti da Richard odugovlači, pa ode do Carol, gdje je nije mogao čuti. -
Ništa važno. Radije bih ostala s tobom.
Taksi ukliže do Carol. Carol stavi ruku na kvaku. - Pa, ni naš izlazak nije pretjerano
važan, zašto onda večeras ne bi izašla s Richardom?
Therese pogleda Richarda i shvati da ju je čuo.
- Bok, Therese - reče Carol.

103
 - Laku noć - dovikne Richard.
- Laku noć - reče Therese, gledajući kako Carol za sobom zatvara vrata taksija.
- I, tako... - reče Richard.
Therese se okrene prema njemu. Neće otići na koncert, niti će učiniti išta divlje,
znala je, ništa više divlje no brzim korakom otići kući i početi raditi na scenografiji za
Harkevyja koju je željela dovršiti do utorka. U sekundi koja je Richardu trebala da dođe
do nje, pred sobom je, s polusmrknutim i poluprkosnim fatalizmom, vidjela čitavu večer.
- Svejedno ne želim na koncert - reče.
Na njezino iznenađenje, Richard odstupi i gnjevno uzvikne: - Dobro onda, nemoj! - i
okrene se.
Hodao je Pedeset devetom ulicom prema zapadu svojim labavim, naherenim
korakom koji mu je isturao desno rame pred lijevo, s rukama koje su se neritmično
klatile uz tijelo, i po samom njegovom hodu mogla je vidjeti da je bijesan. Ubrzo joj je
nestao iz vida. Kroz glavu joj prostruji Ketteringovo odbijanje od prošlog ponedjeljka.
Zurila je u mrak kamo je nestao Richard. Nije se osjećala krivom zbog ovog večeras.
Nešto drugo bilo je posrijedi. Zavidjela mu je. Zavidjela mu je na uvjerenju da će ga
uvijek čekati neko mjesto, dom, posao, neka druga osoba za njega. Zavidjela mu je na
tom stavu. Gotovo mu ga je zamjerala.

104
 13.

Richard je pokrenuo razgovor.

- Zašto ti se toliko sviđa?
Bilo je to one večeri kad je Richardu otkazala dogovor jer se pojavila mala šansa da
će navratiti Carol. Carol nije navratila, umjesto toga je došao Richard. Sada, u jedanaest i
pet navečer, u ogromnoj kafeteriji ružičastih zidova u Aveniji Lexington, bila je spremna
započeti razgovor, no Richard ju je preduhitrio.
- Volim biti s njom, volim razgovarati s njom. Sviđa mi se svatko s kim mogu
razgovarati - fraze iz nekog pisma koje je bila napisala Carol i koje joj nikad nije poslala
prolazile su joj glavom kao da odgovaraju na Richardova pitanja. Kao da ispruženih ruku
stojim u pustinji, a ti kišiš po meni.
- Gadno si se zatreskala u nju - reče Richard, s tonom objašnjavanja i zamjeranja.
Therese duboko udahne. Treba li jednostavno reći jesam, ili bi trebala pokušati
objasniti? Što bi od toga on ikad mogao razumjeti, sve i da mu objasni u milijun riječi?
- Zna li ona? Naravno da zna - Richard se namršti i povuče dim. - Ne misliš li da je to
prilično bedasto? Poput zatreskane srednjoškolke.
- Ne razumiješ - reče ona. Bila je vrlo sigurna u sebe. Pročešljat ću te poput glazbe
uhvaćene u krošnjama svih stabala u šumi...
- Što se tu ima razumjeti? Ali ona razumije. Ne bi ti smjela podilaziti. Ne bi se s
tobom smjela ovako poigravati. Nije fer prema tebi.
- Nije fer prema meni?
- Što ona to radi zabavljajući se s tobom? A onda ćeš joj jednog dana dosaditi, pa će
te izbaciti van.
Izbaciti me van, pomisli ona. Što je unutra, a što van? Kako se van izbacuje osjećaj?
Bila je ljutita, no nije se htjela prepirati. Nije rekla ništa.
- Sanjariš!
- Potpuno sam budna. Nikad se nisam osjećala budnijom - sa stola podigne nož za
mazanje i počne palcem trljati gore-dolje po rubu drška. - A da me pustiš na miru?
Namrštio se. - Pustim na miru?
- Da.

105
 - Misliš, i u vezi s Europom?
- Da - reče ona.
- Slušaj, Terry... - Richard se promeškolji u stolici pa se nagne naprijed, oklijevajući,
onda izvuče još jednu cigaretu, neukusno je pripali, baci šibicu na pod. - U nekoj si vrsti
transa! To je gore od...
- Samo zato što se ne želim prepirati s tobom?
- To je gore od čežnje za ljubavlju, jer je potpuno nerazumno. Zar ne razumiješ?
Ne, nije razumjela ni riječ.
- Ali proći će te za tjedan dana. Nadam se. Bože! - ponovno se promeškolji. -
Pomisliti... pomisliti ma i na trenutak da si mi praktički spremna reći zbogom zbog
nekakve bedaste zatreskanosti!
- Nisam ja to rekla. Ti si... - uzvratila mu je pogled, njegovi ukočeni plosnati obrazi
počinjali su crvenjeti u središtu. - No, zašto bih željela biti s tobom ako čitavo vrijeme
raspravljaš o ovome?
Naslonio se u stolici. - U srijedu, ili već sljedeće subote, ovo više uopće nećeš
osjećati. Poznaješ je jedva tri tjedna.
Pogledala je prema pultovima s hranom, gdje su se ljudi polako pomicali u redu,
odabirući ovo i ono, ploveći prema zavoju gdje su se raspršivali.
- Možemo si slobodno reći zbogom - reče ona - jer se nijedno od nas nikad neće
nimalo razlikovati od onog što smo u ovom trenutku.
- Therese, ti si poput osobe koja je toliko skrenula da misli da je razboritija no ikad!
- Oh, prekinimo s tim!
Richardova šaka s nizom članaka uzidanih u bijelo meso posuto sunčevim pjegama
bila je stisnuta na stolu, nepokretna, tek slika šake koja je već čekićala nekakvu
uzaludnu, nečujnu poantu. - Ali, znaš što, ja mislim da tvoja prijateljica zna što radi.
Mislim da čini zločin protiv tebe. Gotovo bih je i prijavio nekom, ali problem je u tome
što ti nisi dijete. Samo se tako ponašaš.
- Zašto toliko dramatiziraš? - upita ona. - Praktički si poludio.
- Ti si stvorila dramu, toliku da si me spremna ostaviti! Što znaš o njoj?
- Što ti znaš o njoj?
- Je li ti se ikad nabacivala?
- Bože! - uzvikne Therese. Došlo joj je da to uzvikne deset puta. Sažimalo je sve,
njezino zatočeništvo sada, ovdje, dosad. - Ne razumiješ.
No, razumio je, i upravo je zato bio bijesan. Ipak, je li razumio da bi se bila osjećala
isto, sve i da je Carol nikad nije dodirnula? Da, i sve i da Carol s njom više nikad nije
prozborila, nakon onog kratkog razgovora o torbi za lutke u robnoj kući. Zapravo, sve
i da Carol s njom uopće nikad nije progovorila, jer sve se dogodilo onog trenutka kad je
ugledala Carol kako stoji nasred dućana i promatra je. Onda, shvativši iznenada koliko
se toga dogodilo od tog susreta, pomisli kakva je nevjerojatna sretnica. Muškarcu i ženi

106
tako je jednostavno pronaći jedno drugo, pronaći nekoga tko će im odgovarati, ali da
ona pronađe Carol...
- Mislim da te razumijem bolje nego što ti razumiješ mene. Ni ti mene zapravo ne
želiš više viđati, jer i sam si rekao da nisam ista osoba. Ako se nastavimo viđati, samo ćeš
sve više postajati - ovakav.
- Terry, zaboravi na trenutak da sam ikad rekao kako želim da me voliš, ili da ja
volim tebe. Hoću reći, tebe kao osobu. Sviđaš mi se. Volio bih...
- Ponekad se pitam zašto misliš da ti se sviđam, ili sam ti se sviđala. S obzirom na to
da me uopće nisi poznavao.
- Ti samu sebe ne poznaješ.
- Ali, poznajem - a poznajem i tebe. Jednoga dana odbacit ćeš slikanje, i mene
zajedno s njim. Baš kao što si odbacio sve drugo što si ikad započeo, koliko znam. Ono s
kemijskom čistionicom, ili s rabljenim automobilima...
- Nije istina - mrzovoljno reče Richard.
- Ali zašto misliš da ti se sviđam? Zato što i sama pomalo slikam, i o tome možemo
razgovarati? Za tebe sam djevojka jednako nepraktična kao što je slikanje za tebe
nepraktičan posao. - Na trenutak je oklijevala, a onda izgovori ostatak. - Ionako znaš
dovoljno o umjetnosti da ti je jasno da nikad nećeš biti dobar slikar. Ti si poput dječaka
koji markira kad god može, znajući čitavo vrijeme čime bi se trebao baviti, i čime ćeš se
naposljetku i baviti, raditi za svog oca.
Richardove plave oči iznenada su se ohladile. Linija njegovih usta sad je bila ravna i
jako kratka, a tanka gornja usna blago iskrivljena. - Stvar zapravo nije u svemu tome, zar
ne?
- Zapravo, da. To je dio tvog inzistiranja kad znaš da je uzalud, i kad znaš da ćeš na
kraju odustati.
- Neću!
- Richarde, nema smisla...
- Predomislit ćeš se, znaš.
Razumjela je. Bilo je to poput pjesme koju joj nije prestajao pjevati.
Tjedan dana poslije Richard je stajao u njezinoj sobi, s istim izrazom mrzovoljnog
bijesa na licu, s istim tonom u glasu. Nazvao je u neuobičajeno vrijeme, u tri poslije
podne i inzistirao na tome da se vide na minutu. Ona je u torbu slagala stvari za vikend
kod Carol. Da nije bila pakirala stvari za odlazak kod Carol, Richard bi možda bio sasvim
drugačije raspoložen, pomisli ona, jer su se u proteklom tjednu vidjeli triput, i nikad
prije prema njoj nije bio toliko ugodan, tako pažljiv.
- Ne možeš mi tek tako narediti da odmarširam iz tvoga života - reče, isturajući
naprijed svoje duge ruke, no s prizvukom usamljenosti, kao da je već kročio na stazu
koja vodi od nje. - Ono što me stvarno vrijeđa jest to što se ponašaš kao da ne vrijedim
ništa, kao da sam potpuno nesposoban. To nije fer prema meni, Terry. Ne mogu se
natjecati!

107
 Ne, pomisli ona, naravno da se ne može natjecati. - Nemam se s tobom oko čega
svađati - reče ona. - Ti si taj koji odabire svađati se oko Carol. Ništa ti nije oduzela, jer
ništa nisi ni imao. No, ako se ne možeš više viđati sa mnom... - zaustavi se, znajući da
se može, i vjerojatno hoće, nastaviti viđati s njom.
- Kakva logika - reče on, podlanicom trljajući oko.
Therese ga je promatrala, zaokupljena pomišlju koja joj je upravo pala na pamet, za
koju iznenada shvati da je istina. Zašto joj nije sinulo one večeri kad su bili u kazalištu,
prije toliko vremena? Mogla je shvatiti iz stotine gesta, riječi, pogleda, tijekom ovog
proteklog tjedna. No sjetila se baš te večeri u kazalištu - iznenadio ju je ulaznicama za
predstavu koju je priželjkivala vidjeti - sjetila se načina na koji joj je te večeri držao
ruku, njegovog glasa preko telefona, nije tek obznanio da će se naći na određenom
mjestu, već ju je vrlo ljubazno pitao može li doći. To joj se nije sviđalo. Nije to bilo
očitovanje ljubavi, već više svojevrsno sredstvo uvlačenja, popločavanje puta za
iznenadna pitanja koja je te večeri tako usputno postavljao: - Kako to misliš, draga ti je?
Želiš li s njom spavati? - Therese je odgovorila: - Da želim, misliš li da bih to rekla tebi? -
a brzi slijed osjećaja - poniženje, ogorčenje, mržnja prema njemu - učini da zanijemi, i
osjeti kako više ne može hodati pored njega. Pogledavši ga, primijetila je kako je gleda
onim mekanim, glupavim smiješkom koji joj se sad u sjećanju učini okrutnim i
nezdravim. Njegova nezdravost možda bi joj bila promaknula, pomisli, da je Richard nije
tako otvoreno pokušavao uvjeriti da je sama nezdrava.
Therese se okrene i ubaci u torbicu četkicu za zube i četku za kosu, a onda se sjeti
da četkicu za zube ima kod Carol.
- Što zapravo želiš od nje, Therese? Što slijedi dalje?
- Zašto te toliko zanima?
Zurio je u nju, i na trenutak, ispod bijesa, ona ugleda čvrstu znatiželju koju je
primijetila i prije, kao da promatra prizor kroz ključanicu. No, znala je da nije toliko
distanciran. Naprotiv, osjeti da nikad prije nije bio toliko vezan uz nju, nikad toliko
odlučan da je ne pusti. To ju je plašilo. Mogla je zamisliti kako se ta odlučnost pretvara u
mržnju, a zatim u nasilnost.
Richard uzdahne, pa savije novine koje je držao u rukama. - Ti me zanimaš. Ne
možeš mi tek tako reći: “Nađi drugu.” Nikad se prema tebi nisam ponašao kao prema
drugima, nikad o tebi nisam razmišljao na taj način.
Nije odgovorila.
- Kvragu! - Richard baci novine prema polici za knjige, okrećući joj leđa.
Novine očešu Gospu, i ona se, kao da je zaprepaštena, zaklima unatrag prema zidu,
prevrne se i otkotrlja s ruba. Richard se baci za njom i zgrabi je objema rukama. Pogleda
Therese i spontano se nasmiješi.
- Hvala - Therese mu je uzme iz ruku. Podigne je kao da će je vratiti na mjesto, a
onda brzo spusti ruke, mlatnuvši kipom o pod.
- Terry!
Gospa je ležala u tri ili četiri komada.

108
 - Pusti to - reče ona. Srce joj je tuklo kao da je ljutita, kao u svađi.
- Ali...
- Goni je kvragu! - uzvikne ona, cipelom pomičući krhotine ustranu.
Trenutak poslije Richard ode, zalupivši vratima.
S čim ovo ima veze, zapita se Therese, s Andronichem ili s Richardom? Tajnica g.
Andronicha nazvala ju je prije sat vremena i obavijestila da je g. Andronich odlučio
umjesto nje zaposliti asistenticu iz Philadelphije. Tako je taj posao neće čekati kad se
vrati s putovanja s Carol. Therese spusti pogled na razbijenu Gospu. Drvo je iznutra bilo
predivno. Raspuklo se čisto, duž prirodne linije.
Carol ju je te večeri detaljno ispitivala o razgovoru s Richardom. Therese je živciralo
što se Carol toliko brine oko toga je li Richard bio povrijeđen.
- Nisi navikla misliti na tuđe osjećaje - reče joj Carol neuvijeno. Bile su u kuhinji i
pripremale kasnu večeru, Carol je spremačici dala slobodnu večer.
- Imaš li dobar razlog vjerovati da nije zaljubljen u tebe? - upita Carol.
- Možda jednostavno ne razumijem kako funkcionira. No meni to ne sliči na ljubav.
A onda, usred večere, usred razgovora o putovanju, Carol iznenada primijeti: - Nisi
uopće trebala razgovarati s Richardom.
Bilo je to prvi put da je Therese išta rekla Carol, išta od prvog razgovora s
Richardom u kafeteriji. - Zašto ne? Jesam li mu trebala lagati?
Carol nije jela. Odjednom ustane, odgurnuvši stolicu. - Premlada si da bi znala što
želiš. Ili o čemu govoriš. Da, u tom slučaju trebaš lagati.
Therese položi vilicu na stol. Promatrala je Carol kako vadi cigaretu i pripaljuje je. -
Morala sam se oprostiti od njega i to sam učinila. To je to. Neću se više viđati s njim.
Carol otvori pretinac na dnu police s knjigama i izvadi bocu. Natoči malo u praznu
čašu i zalupi vratima pretinca. - Zašto si to učinila baš sad? Zašto ne prije dva mjeseca ili
za dva mjeseca? I zašto si spominjala mene?
- Znam... mislim da ga to fascinira.
- Vjerojatno.
- Ali, ako se jednostavno više ne vidim s njim... - Nije mogla dovršiti rečenicu, reći da
ne bi bio sposoban slijediti je, špijunirati je. Takve stvari nije željela reći Carol. Osim
toga, bilo je tu i sjećanje na Richardove oči. - Mislim da će odustati. Rekao je da se ne
može natjecati.
Carol udari rukom po čelu. - Ne može se natjecati - ponavljala je. Vrati se do stola i
natoči nešto vode iz čaše u viski. - Kako istinito. Dovrši večeru. Možda preuveličavam, ne
znam.
No Therese se ne pomakne. Učinila je pogrešnu stvar. I, čak u najboljem slučaju, sve
da je i učinila pravu stvar, nije mogla usrećiti Carol onako kako je Carol usrećivala nju,
pomisli, kao što je pomišljala stotinu puta dotad. Carol je bila sretna tek tu i tamo, na
trenutke koje je Therese hvatala i čuvala. Jedan od njih bio je one večeri kad su skidale

109
božićne ukrase, kad je Carol presavila nisku anđela i stavila ih među stranice knjige. -
Ove ću zadržati - rekla je. - S dvadeset i dva anđela koji me štite, ne mogu izgubiti.
Therese je sad promatrala Carol, i premda ju je Carol gledala, činila je to kroz onaj
veo zaokupljenosti koji je Therese viđala tako često, a koji ih je držao svjetovima
udaljene.
- Fraze - reče Carol. - Ne mogu se natjecati. Ljudi govore o klasicima. Ovakve fraze su
klasici. Stotinu različitih ljudi izgovorit će iste riječi. Postoje fraze za majku, fraze za
kćer, za muža i ljubavnika. “Radije bih te vidio mrtvu.” Predstava je ista, mijenjaju
se samo glumci. Što ono kažu da predstavu čini klasikom, Therese?
- Klasik... - Glas joj je zvučao stisnuto i prigušeno. - Klasik je nešto s osnovnom
ljudskom situacijom.
Kad se Therese probudila, u njezinoj je sobi bilo sunce. Ležala je na trenutak,
promatrajući vodenaste sunčane mrlje kako lelujaju na blijedozelenom stropu, i
osluškivala i najmanji zvuk u kući. Pogleda svoju bluzu, koja je visjela preko ruba
komode. Zašto je u Carolinoj kući bila toliko neuredna? Carol se to nije sviđalo. Pas koji
je živio negdje iza garaža lajao je isprekidano, malodušno. Ugodan trenutak prethodne
večeri bio je telefonski poziv od Rindy. Rindy koja se s rođendanske zabave vratila u
devet i trideset. Smije li prirediti zabavu za svoj rođendan u travnju. Carol reče naravno.
Carol je nakon toga bila drukčija. Govorila je o Europi, i o ljetima u Rapallu.
Therese ustane i ode do prozora, još više ga podigne i nasloni se na prozorsku
dasku, opirući se hladnoći. Nigdje nije bilo takvih jutara kao što su bila jutra s ovog
prozora. Okrugli travnjak iza kolnog prilaza bio je posut pramenovima sunčevih zraka,
nalik na raspršene zlatne iglice. Sunčeve iskre svjetlucale su na vlažnom Ušću živice, a
nebo je bilo svježe, čiste plave boje. Pogleda mjesto na kolnom prilazu gdje je to jutro
bila Abby, i na komadić bijele ograde iza živice koja je označivala kraj tratine. Zemlja je
izgledala mlado, kao da diše, makar je zima već bila osmudila travu. Drveća i živice bilo
je i oko škole u Montclairu, no zelenilo je uvijek završavalo u dijelu crvenog ciglenog
zida, ili sive kamene građevine koja je bila dio škole - ambulante, drvarnice, ostave
za alat - a zelenilo je svakog proljeća djelovalo već ostarjelo, iskorišteno, iznošeno pa
predano sljedećoj generaciji djece; dio školskog inventara, baš kao udžbenici i uniforme.
Odjenula je karirane hlače koje je donijela od kuće i jednu od košulja koju je jednom
prilikom ostavila, a koja je sad bila oprana. Bilo je osam i dvadeset. Carol je voljela ustati
oko pola devet, voljela je da je netko probudi šalicom kave, makar je Therese primijetila
da to nikad nije tražila od Florence.
Kad je sišla u kuhinju, Florence je bila ondje, no tek je pristavila kavu.
- Dobro jutro - reče Therese. - Bi li vam smetalo da ja pripremim doručak? -
Florence nije smetalo druga dva puta kad je našla Therese kako to čini.
- Samo izvolite, gospođice - reče Florence. - Ja ću samo sebi ispeći jaja. Vi volite sami
raditi stvari za gđu Aird, zar ne? - upita izjavnim tonom.
Therese je iz hladnjaka vadila dva jaja. - Da - reče, smiješeći se. Ubaci jedno jaje u
vodu, koja se upravo počinjala zagrijavati. Njezin odgovor zvučao je prilično bezlično, ali
koji drugi odgovor dati? Kad se okrenula, nakon što je postavila poslužavnik za doručak,

110
primijeti da Florence u vodu stavlja drugo jaje. Therese ga izvadi prstima. - Želi samo
jedno jaje - reče Therese. - Ovo je za moj omlet.
- Stvarno? Uvijek je jela dva.
- Pa... više ne jede - reče Therese.
- Ne biste li trebali mjeriti vrijeme za to jaje, gospođice? - Florence joj se stručnjački
nasmiješi. - Evo sata za kuhanje, na vrhu štednjaka.
Therese odmahne glavom. - Ispadne bolje kad pogađam. - Dosad nikad nije
pogriješila s Carolinim jajetom. Carol je voljela malo jače kuhano nego što bi ispalo uz
sat za kuhanje jaja. Therese pogleda Florence, sad usredotočenu na dva jaja koja je
pržila u tavi. Kava je bila gotovo skroz procijeđena. Therese je u tišini pripremala šalicu
za Carol.
Kasnije tog jutra, Therese je pomagala Carol da s travnjaka u stražnji dio kuće unese
bijele željezne stolice i ljuljačku. Bilo bi jednostavnije da je Florence s njima, rekla je
Carol, no Carol ju je bila poslala u kupnju, a onda joj je iznenada došlo da bi
namještaj htjela unijeti u kuću. Bila je to Hargeova ideja, da ga ostave vani čitavu zimu,
rekla je, no njoj se činio previše sumornim. Na kraju je preostala jedna stolica pokraj
okrugle fontane, čvrsta stoličica od bijelog metala s nabreklim sjedalom i četiri čipkaste
noge. Therese ju je promatrala i pitala se tko je sve sjedio na njoj.
- Voljela bih da se više predstava postavlja na otvorenom - reče Therese.
- Što je prvo o čemu razmišljaš kad počneš izrađivati scenografiju? - upita Carol. -
Od čega počinješ?
- Od ugođaja predstave, pretpostavljam. Kako to misliš?
- Razmišljaš li o tome kakva je to vrsta predstave, ili o tome što bi sama voljela
vidjeti?
Uz nejasnu nelagodu, Theresi glavom prostruji jedna od primjedbi g. Donohuea.
Carol je jutros bila raspoložena za svađu. - Mislim da si odlučila smatrati me amaterkom
- reče Therese.
- Mislim da si prilično subjektivna. To je obilježje amaterizma, zar ne?
- Ne uvijek - no znala je što je Carol pod tim mislila.
- Da bi bila apsolutno subjektivna, moraš znati mnogo toga, zar ne? U radovima koje
si mi pokazala mislim da si presubjektivna... a da ne znaš dovoljno.
Therese stisne šake u džepovima. Toliko se nadala da će se Carol svidjeti njezin rad,
bezuvjetno. Užasno ju je povrijedilo to što se Carol nimalo nije svidjelo onih nekoliko
maketa koje joj je pokazala. Carol o tome, stručno, nije znala ništa, no svejedno
je scenografiju mogla uništiti jednom rečenicom.
- Mislim da bi ti malo Zapada moglo dobro doći. Kad si ono rekla da moraš biti
natrag? Sredinom veljače?
- Pa, sad više ne moram... jučer su mi javili.
- Kako to misliš? Propalo je? Posao u Philadelphiji?
- Nazvali su me. Žele nekoga iz Philadelphije.

111
 - Oh, dušo. Žao mi je.
- Ma, takav je to posao - reče Therese. Carolina ruka bila joj je na zatiljku, Carolin
palac trljao ju je iza uha onako kako bi možda mazila psa.
- Nisi mi namjeravala reći.
- Jesam.
- Kad?
- Nekad na putu.
- Jesi li jako razočarana?
- Ne - sigurno će Therese.
Podgrijale su ostatak kave, iznijele je do bijele stolice na travnjaku i podijelile je.
- Hoćemo li otići nekamo van na ručak? - upita Carol. - Hajdemo do kluba. Onda bih
morala u Newark u kupnju. Što kažeš na sako? Bi li voljela sako od tvida?
Therese je sjedila na rubu fontane, s jednom rukom pritisnutom na uho jer ju je
boljelo od hladnoće. - Nije da mi je osobito potreban - reče.
- Ali ja bih te osobito voljela vidjeti u njemu.
Therese je bila na katu i presvlačila se, kad je začula zvonjavu telefona. Čula je
Florence kako kaže: - O, dobro jutro, g. Aird. Da, odmah ću je pozvati - pa Therese ode na
drugi kraj sobe i zatvori vrata. Nemirno počne pospremati sobu, objesi odjeću u
ormar, pa poravna krevet koji je već bila pospremila. Onda Carol pokuca na vrata i
proviri u sobu. - Harge će svratiti za nekoliko minuta. Mislim da neće dugo.
Therese ga nije htjela vidjeti. - Hoćeš da odem prošetati?
Carol se nasmiješi. - Ne. Ostani ovdje i čitaj knjigu, ako želiš.
Therese izvadi knjigu koju je jučer kupila, Oxfordovo izdanje Engleske poezije, i
pokuša čitati, no riječi su ostajale razdvojene i bez značenja. Uznemirivao ju je osjećaj da
se skriva, pa ode do vrata i otvori ih.
Carol je upravo izlazila iz svoje sobe i Therese u njezinim očima na trenutak ugleda
onaj isti neodlučni izraz kojeg se sjećala od prvog trenutka kad je kročila u kuću. Onda
joj reče: - Dođi dolje.
Hargeov automobil dovezao se kad su ulazile u dnevnu sobu. Carol je otišla do vrata,
a Therese ih je čula kako se pozdravljaju, Carol tek srdačno, no Harge veoma veselo, i
Carol uđe u sobu s dugačkom kutijom cvijeća u rukama.
- Harge, ovo je gđica Belivet. Mislim da ste se već sreli - reče Carol.
Hargeove oči malo se suze, a onda se otvore. - O, da. Kako ste?
Florence uđe u sobu i Carol joj preda kutiju s cvijećem.
- Hoćeš li ga staviti u nešto? - reče Carol.
- Ah, tu mi je lula. To sam i mislio - Harge posegne iza bršljana na komodi, i izvuče
lulu.
- Kod kuće je sve u redu? - upita Carol, sjedajući na rub kauča.

112
 - Da. Vrlo dobro - Hargeov nategnuti smiješak nije otkrivao zube, no njegovo lice i
brzi pokreti glave odavali su srdačnost i samozadovoljstvo. S posjedničkim užitkom
promatrao je kako Florence unosi cvijeće, crvene ruže u vazi, i postavlja ga na
stolić ispred kauča.
Therese iznenada poželi da je donijela cvijeće za Carol, donijela ga na bilo koji od
njihovih dosadašnjih pet-šest susreta, i sjeti se cvijeća koje joj je jednog dana donio
Dannie kad je jednostavno svratio do kazališta. Pogleda Hargea, a on skrene pogled pa
mu se uzdignuta obrva još više podigne i pogledom počne strijeljati posvuda, kao da
traži male promjene u sobi. No, sve to može biti tek gluma, to njegovo veselo
raspoloženje. A ako se već trudi glumiti, to sigurno znači da mu je na neki način još
uvijek stalo do Carol.
- Mogu li uzeti jednu za Rindy? - upita Harge.
- Naravno - Carol ustane, i htjede odlomiti cvijet, no Harge pristupi, prisloni malu
oštricu noža na stabljiku, i cvijet otpadne. - Vrlo su lijepe. Hvala ti, Harge.
Harge primakne cvijet nosu. Napola prema Carol, napola prema Therese, reče:
- Dan je prekrasan. Hoćete li se provozati?
- Da. Kanile smo - reče Carol. - Usput, voljela bih svratiti jedno poslijepodne sljedeći
tjedan. Možda u utorak.
Harge na trenutak promisli. - Dobro. Reći ću joj.
- S njom ću se čuti. Mislila sam da obavijestiš svoju obitelj.
Harge kimne jednom, u znak slaganja, pa pogleda Therese. -
Da, sjećam vas se. Dakako. Bili ste ovdje prije koja tri tjedna. Prije Božića.
- Da. Jedne nedjelje - Therese ustane. Htjela ih je ostaviti nasamo. - Idem gore -
Therese reče Carol. - Doviđenja, gospodine Aird.
Harge se lagano nakloni. - Doviđenja.
Dok se penjala stubama čula je Hargea kako kaže: - Pa, sve ti najbolje želim, Carol.
Htio bih to reći. Ne zamjeraš?
Carolin rođendan, pomisli Therese. Naravno, Carol joj ne bi rekla.
Zatvori vrata i pogleda unaokolo po sobi, shvati da traži bilo kakav trag da je tu
prespavala. Nije ga bilo. Zaustavi se pred ogledalom i na trenutak se pogleda, mršteći se.
Nije bila onoliko blijeda kao tri tjedna prije kad ju je Harge vidio; nije se
osjećala otromboljeno i prestrašeno kakvu ju je Harge tada upoznao. Iz gornje ladice
izvadi torbicu, a iz nje ruž za usne. Onda začuje kako Harge kuca na vrata, pa zatvori
ladicu.
- Uđite.
- Ispričavam se. Moram nešto uzeti - brzo je prošao kroz sobu, ušao u kupaonicu i
vratio se nasmiješen, s britvicom u ruci. - Bili ste s Carol u restoranu prošle nedjelje, zar
ne?
- Da - reče Therese.
- Carol kaže da se bavite scenografijom.

113
 - Da.
Pogledom joj je prešao s lica na ruke, na pod, i opet gore. - Nadam se da ćete
potaknuti Carol da više izlazi - reče. - Djelujete mlado i aktivno. Natjerajte je na pokoju
šetnju.
Onda hitro izađe iz sobe, ostavljajući za sobom blagi miris sapuna za brijanje.
Therese baci ruž na krevet, i obriše dlanove o suknju. Pitala se zašto se Harge trudio dati
joj do znanja kako zdravo za gotovo uzima činjenicu da ona s Carol provodi
veliku količinu vremena.
- Therese! - pozove je Carol iznenada. - Siđi!
Carol je sjedila na kauču. Harge je već otišao. Gledala je Therese s blagim
osmijehom. Onda je ušla Florence i Carol reče: - Florence, možeš ga odnijeti drugamo.
Stavi ga u blagovaonicu.
- Da, gospođo.
Carol namigne Theresi.
Nitko nije koristio blagovaonicu, znala je Therese. Carol je radije jela na bilo kojem
drugom mjestu. - Zašto mi nisi rekla da ti je rođendan? - upita Therese.
- Oh! - nasmije se Carol. - Nije. Godišnjica mi je braka. Uzmi kaput pa da idemo.
Dok su izlazile s kolnog prilaza, Carol reče: - Ako nešto ne mogu podnijeti, to je
dvoličnost.
- Što je rekao?
- Ništa bitno - Carol se još uvijek smiješila.
- Ali rekla si da je dvoličan.
- Apsolutno.
- Jer je glumio tako dobro raspoloženje?
- Oh, to je samo dio toga.
- Je li spominjao mene?
- Rekao je da djeluješ kao pristojna djevojka. Je li to nešto novo? - Carol ubrza niz
usku ulicu prema selu. - Rekao je da će za razvod trebati oko šest tjedana više negoli
smo mislili, zbog dodatne papirologije. To su novosti. Misli da bih se u međuvremenu
mogla i predomisliti. To je licemjerje. Mislim da se voli zavaravati.
Je li život, jesu li međuljudski odnosi uvijek ovakvi, zapita se Therese. Nikad čvrst
oslonac pod nogama. Uvijek poput šljunka, pomalo popustljiv, bučan tako da čitav svijet
čuje, pa uvijek i moraš osluškivati kako bi čula glasne, grube stope uljeza.
- Carol, nikad nisam uzela onaj ček, znaš - reče Therese iznenada. - Stavila sam ga
pod stolnjak na stolu pored kreveta.
- Kako ti je to palo na pamet?
- Ne znam. Želiš da ga poderem? Počela sam, one večeri.
- Ako inzistiraš - reče Carol.

114
 14.

Therese spusti pogled na veliku kartonsku kutiju. - Ne želim je ponijeti - ruke su joj
bile pune. - Mogu pustiti gđu Osborne da iznese hranu, a ostatak može ostati ovdje.
- Ponesi je - reče Carol na izlasku iz sobe. Spustila je ostatak stvari, knjige i jakne
koje je Therese odlučila uzeti u posljednjem trenutku.
Therese se vrati gore po kutiju. Stigla je po kuriru prije sat vremena - gomila
sendviča u voštanom papiru, boca kupinova vina, kolač i kutija s bijelom haljinom koju
joj je obećala gđa Semco. Richard s kutijom nije imao nikakve veze, znala je, inače bi u
njoj bila neka knjiga ili dodatna poruka.
Neželjena haljina još uvijek je bila razastrta na kauču, rub tepiha bio je presavinut,
no Therese je bila nestrpljiva da krene. Zatvorila je vrata i s kutijom pohitala niza stube,
pored ulaza Kellyjevih, koji su oboje bili na poslu, pored ulaznih vrata gđe Osborne. S
gđom Osborne pozdravila se prije sat vremena, kad je plaćala stanarinu za sljedeći
mjesec.
Therese je upravo zatvarala vrata automobila kad je s ulaza pozove gđa Osborne. -
Telefon! - poviče gđa Osborne, i Therese oklijevajući izađe iz automobila, misleći da je
Richard.
No bio je Phil McElroy koji je zvao da je pita za jučerašnji razgovor s Harkevyjem.
Sinoć dok su zajedno večerali, Dannieju je govorila o tome. Harkevy joj nije obećao
posao, ali joj je rekao da će ostati u kontaktu, i Therese je osjećala da to uistinu i
misli. Dopustio joj je da ga posjeti iza pozornice u kazalištu gdje je nadgledao set za
Zimski grad. Odabrao je tri njezine kartonske makete i pažljivo ih proučavao, odbacio
jednu kao pomalo dosadnu, ukazao na neke nepraktičnosti na drugoj, a najviše mu se
svidjela ona u obliku predvorja na kojoj je Therese počela raditi one večeri kad se vratila
iz prvog posjeta Carol. On je bio prva osoba koja je ikad ozbiljnije razmotrila njezine
nekonvencionalne makete. Isti tren nazvala je Carol i ispričala joj za sastanak. Rekla je
Philu za razgovor s Harkevyjem, no nije spomenula da je posao s Andronichem propao.
Znala je da to čini kako Richard ne bi doznao. Therese zamoli Phila da joj javi za koju
sljedeću predstavu Harkevy radi scenografiju, jer rekao joj je da se još nije odlučio
između dvije predstave. Imala je veće šanse da je uzme za pripravnicu odabere li
englesku predstavu koju je jučer spominjao.

115
 - Trenutačno ti ne mogu dati nikakvu adresu - reče Therese. - Znam da ćemo doći do
Chicaga.
Phil reče da bi joj mogao poslati pismo na tamošnju glavnu poštu.
- Je li to bio Richard? - upita je Carol kad se vratila.
- Ne. Phil McElroy.
- Znači, Richard ti se nije javio?
- Nije već nekoliko dana. Jutros mi je poslao telegram - Therese je oklijevala, a onda
ga izvadi iz džepa i pročita, “NISAM SE PROMIJENIO, NISI NI TI. PIŠI MI. VOLIM TE.
RICHARD.”
- Mislim da bi ga trebala nazvati - reče Carol. - Nazovi ga od mene.
Planirale su provesti noć kod Carol i krenuti rano sljedeće jutro.
- Hoćeš li večeras odjenuti tu haljinu? - upita Carol.
- Probat ću je. Izgleda poput vjenčanice.
Therese je haljinu odjenula netom prije večere. Pokrivala joj je listove, a straga se
oko struka vezivala dugim bijelim pojasevima koji su sprijeda bili prišiveni i izvezeni.
Sišla je pokazati se Carol. Carol je bila u dnevnoj sobi i pisala pismo.
- Vidi - reče Therese, smiješeći se.
Carol ju je gledala dugo, a onda joj priđe, proučavajući vez na pojasu. - Ovo je
muzejski primjerak. Izgledaš predivno. Nosi je večeras, može?
- Jako je raskošna. - Nije je htjela nositi jer ju je podsjećala na Richarda.
- Koji je to vražji stil, ruski?
Therese se nasmije. Sviđalo joj se kako je Carol psovala, uvijek nonšalantno, i kad je
nitko drugi nije mogao čuti.
- Je li? - ponovi Carol.
Therese se penjala na kat. - Je li što?
- Gdje si to naučila ne odgovarati na pitanja? - upita Carol, glasom ogrubjelim
iznenadnim bijesom.
Caroline oči sjajile su bijesnim bijelim svjetlom koje je u njima vidjela onaj put kad
je odbila svirati klavir. A ono što ju je sad razbjesnilo bilo je jednako beznačajno.
- Oprosti, Carol. Valjda te nisam čula.
- Hajde - reče Carol, okrećući se od nje. - Idi gore i svući je.
To je još uvijek zbog Hargea, pomisli Therese. Therese je na trenutak oklijevala, a
onda ode stubama. Odvezala je pojas i rukave, pogledala se u ogledalo, a zatim ih sve
opet privezala. Želi li Carol da ostane u njoj, onda će to i učiniti.
Večeru su pripremile same jer je Florence već otišla na svoj trotjedni odmor.
Otvorile su nekoliko specijalnih staklenki koje je Carol čuvala, i taman prije večere
pripremile koktele u mikseru.
Therese je mislila da je Carolino loše raspoloženje prošlo, ali kad je htjela natočiti
drugi koktel, Carol reče kratko: - Mislim da si dosta pila.

116
 I Therese je posluša, sa smiješkom. A neraspoloženost se nastavi. Ništa što bi
Therese rekla nije ga moglo promijeniti, a ona je za to krivila haljinu koja ju je sputavala.
Nakon večere, ponijele su sa sobom na trijem kestene u konjaku i kavu, no u
polumraku su jedna s drugom razgovarale još manje, i Therese se osjećala tek prilično
pospano i potišteno.
Idućeg jutra Therese je pred stražnjim ulazom pronašla papirnatu vrećicu. Unutra je
bila igračka, majmunčić sivo-bijelog krzna. Therese ga pokaže Carol.
- Bože - reče Carol tiho, nasmiješivši se. - Jacopo - uzme majmuna i kažiprstom mu
protrlja malčice uprljan bijeli obraz. - Abby i ja smo ga imale u autu, obješenog straga -
reče Carol.
- Donijela ga je Abby? Sinoć?
- Valjda - Carol ode do auta s majmunom i kovčegom.
Therese se sjeti kako se prethodne večeri na sjedalu ljuljačke probudila iz
drijemeža, u potpunoj tišini, te Carol koja tamo sjedi u mraku i gleda ravno preda se.
Carol je sinoć sigurno čula Abbyn automobil. Therese joj pomogne složiti kovčege i
prostirku na stražnjem sjedalu.
- Zašto nije svratila unutra? - upita Therese.
- O, takva je Abby - reče Carol sa smiješkom, a licem joj preleti onaj tračak
sramežljivost koji bi uvijek iznenadio Therese. - Zašto ne odeš nazvati Richarda?
Therese uzdahne. - Sad svakako ne mogu. Dosad je već izašao iz kuće - bilo je osam i
četrdeset, a nastava mu je počinjala u devet.
- Nazovi onda njegovu obitelj. Nećeš li im zahvaliti za paket koji su ti poslali?
- Namjeravala sam im poslati pismo.
- Nazovi ih sad, pa im nećeš morati pisati pismo. Ionako je mnogo pristojnije
nazvati.
Slušalicu je podigla gđa Semco. Therese je pohvalila haljinu i ručni rad gđe Semco te
joj zahvalila na svoj hrani i vinu.
- Richard je upravo izašao iz kuće - reče gđa Semco. - Bit će užasno usamljen. Već se
sad potišteno vuče unaokolo - no onda se nasmije, svojim energičnim, vrištavim
smijehom koji je ispunjavao kuhinju u kojoj je Therese znala da stoji, smijehom koji je
odjekivao kućom, sve do Richardove prazne sobe na gornjem katu. - Je li sve u redu s
tobom i Richardom? - upita gđa Semco s malenim tračkom sumnje, iako je Therese
mogla čuti kako se još uvijek smiješi.
Therese reče da jest. I obeća da će pisati. Nakon toga se osjećala bolje jer je ipak
nazvala.
Carol je upita je li zatvorila prozor u svojoj sobi na katu, pa Therese opet ode gore
jer se nije mogla sjetiti. Prozor nije bila zatvorila, a ni krevet nije pospremila, no sada za
to nije bilo vremena. Florence se može pobrinuti za krevet kad u ponedjeljak dođe
zaključati kuću.

117
 Kad se Therese spustila, Carol je bila na telefonu. Sa smiješkom ispruži slušalicu
prema Theresi. Od prvog zvuka Therese je znala da je Rindy. - ... kod, uh, gospodina
Byrona. To je imanje. Jesi li ikad bila ondje, majko?
- Gdje je to, dušo? - upita Carol.
- Kod gospodina Byrona. On ima konje. Ali ne onakve kakve ti voliš.
- Oh. Nego kakve?
- Pa, ovi su teški.
Therese je pokušala čuti bilo što u piskutavom, prilično smirenom glasu koji je bio
nalik na Carolin, no nije uspijevala. - Halo? - reče Rindy. - Majko?
- Ovdje sam.
- Sad moram ići. Tata je spreman za izlazak - i zakašlje.
- Jesi li prehlađena?
- Nisam.
- Onda ne kašlji u telefon.
- Ja bih da me vodiš sa sobom na putovanje.
- Pa, ne mogu jer moraš u školu. Ali putovat ćemo ovo ljeto.
- Hoćeš li me moći zvati?
- S puta? Naravno da hoću. Svaki dan - Carol uzme telefon i sjedne, ali još uvijek
promatrajući Therese minutu, dvije koliko je razgovarala.
- Zvuči tako ozbiljno - reče Therese.
- Prepričavala mi je jučerašnji veliki dan. Harge joj je dopustio da izostane iz škole.
Carol je Rindy vidjela dva dana prije, sjeti se Therese. Bio je to očito ugodan posjet,
sudeći po onom što je Carol Theresi rekla preko telefona, no nije spominjala detalje, a
Therese ništa nije pitala.
Upravo kad su kretale, Carol odluči posljednji put nazvati Abby. Therese uđe natrag
u kuhinju jer je bilo previše hladno za sjedenje u automobilu.
- Ne znam nijedan gradić u Illinoisu - govorila je Carol. - Zašto Illinois? ... Dobro,
Rockford... Zapamtit ću, mislit ću na Roquefort... Naravno da ću ga paziti. Voljela bih da
si svratila, budalice... Pa, u krivu si, prilično si u krivu.
Therese otpije iz Caroline napola dovršene šalice kave s kuhinjskog stola, s mjesta
gdje su bili tragovi ruža.
- Ni riječ - reče Carol, rastežući rečenicu. - Nitko, koliko je meni poznato, čak ni
Florence... U redu, učini to, mila. Bok!
Pet minuta poslije napuštale su Carolin grad autocestom označenom crvenom
linijom na karti, autocestom kojom će putovati do Chicaga. Nebo je bilo oblačno. Therese
je oko sebe promatrala krajolik koji joj je već bio poznat, guštik s lijeve strane
pored kojeg je prolazila cesta za New York, visok stijeg u daljini koji je obilježavao klub
kojem je pripadala Carol.

118
 Kroz procijep svog prozora Therese propusti malo zraka. Bilo je prilično hladno i
grijanje joj je godilo gležnjevima. Sat na kontrolnoj ploči pokazivao je petnaest do deset,
i ona se iznenada sjeti radnika u Frankenbergovom dućanu, zatvorenih ondje kao u
oboru, u petnaest do deset ujutro, jutros, i sutra ujutro, i jutro nakon toga, i kazaljki sata
kako nadziru svaki njihov pokret. Ali kazaljke sata na kontrolnoj ploči njoj i Carol sada
nisu značile ništa. Njih dvije će spavati ili neće spavati, vozit će ili neće voziti, što god im
se bude sviđalo. Sjeti se gđe Robichek koja ovog trenutka na trećem katu prodaje
pulovere, i koja je ondje sada započela još jednu godinu, svoju petu.
- Zašto si tako tiha? - upita Carol. - Što te muči?
- Ništa. - Nije željela razgovarati. A opet, osjećala je kako je u grlu guši tisuću riječi, i
pročistiti ga mogu možda tek daljina, tisuće milja. Možda ju je gušila sama sloboda.
Negdje u Pennsylvaniji prošle su blijedo osunčanim komadom puta, nalik na
pukotinu u nebu, no oko podneva počne kišiti. Carol je psovala, no zvuk kiše bio je
ugodan, nepravilno bubnjajući po prednjem staklu i krovu automobila.
- Znaš što sam zaboravila? - reče Carol. - Kišni ogrtač. Morat ću ga negdje kupiti.
I Therese iznenada shvati da je zaboravila knjigu koju je čitala. A u njoj se nalazilo
pismo za Carol, na listu papira koji je virio s oba kraja knjige. K vragu. Bila je odvojena
od njezinih drugih knjiga, i zato ju je ostavila, na stolu pored kreveta. Nadala se da
Florence neće odlučiti pogledati je. Pokuša se prisjetiti je li u pismu napisala Carolino
ime, i nije mogla. I ček. I njega je zaboravila poderati.
- Carol, jesi li uzela onaj ček?
- Ček koji sam ti dala?... Rekla si da ćeš ga poderati.
- Nisam. Još uvijek je ispod stolnjaka.
- Ma, nije važno - reče Carol.
Kad su se zaustavile na crpki, Therese u obližnjoj trgovini pokuša kupiti tamno pivo
koje je Carol ponekad voljela popiti, no imali su samo svijetlo. Kupi samo jednu limenku
jer ga Carol nije voljela. Onda su se malom cestom odvezle s autoceste i zaustavile te
otvorile kutiju sa sendvičima koje je napravila Richardova majka. Bilo je i ukiseljenog
povrća, mozzarelle i par tvrdo kuhanih jaja. Therese je zaboravila zatražiti otvarač, pa
nije mogla otvoriti pivo, ali u termosici je bilo kave. Limenku piva stavi na pod stražnjeg
dijela automobila.
- Kavijar. Kako silno, silno lijepo od njih - reče Carol, zavirujući u sendvič.
- Voliš li kavijar?
- Ne. Voljela bih da ga volim.
- Zašto?
Therese je promatrala kako Carol grize mali zalogaj sendviča s kojeg je skinula
gornji komad kruha, zalogaj na mjestu s najviše kavijara. - Zato što ga oni ljudi koji ga
vole obično obožavaju - reče Therese.
Carol se nasmiješi i nastavi žvakati, sporo. - Riječ je o stečenim sklonostima. Stečene
sklonosti uvijek su ugodnije... i teže ih se riješiti.

119
 Therese ulije još kave u šalicu koju su dijelile. Stjecala je sklonost crnoj kavi. - Kako
sam samo napeta bila prvi put kad sam držala ovu šalicu. Taj dan si mi donijela kavu.
Sjećaš se?
- Sjećam.
- Kako to da si taj dan u nju stavila mlijeko?
- Mislila sam da će ti se svidjeti. Zašto si bila toliko napeta?
Therese je pogleda. - Bila sam tako uzbuđena zbog tebe - reče, podižući šalicu. Onda
opet pogleda Carol i na njezinu licu ugleda naglu nepokretnost, nalik na šok. Therese ju
je takvu vidjela već dva ili tri puta prije, kad bi joj rekla nešto slično o tome što osjeća, ili
dala pretjeran kompliment. Therese nije mogla procijeniti je li joj drago ili nije.
Promatrala je Carol kako presavija voštani papir preko druge polovice svog sendviča.
Bilo je i kolača, ali ga Carol nije htjela. Bio je to smeđi kolač sa začinima koji je
Therese često jela kod Richarda. Spremile su sve natrag, u kovčeg u kojem su bile šteke
cigareta i boca viskija, s pomnom urednošću koja bi Therese iritirala kod bilo koga
drugoga osim kod Carol.
- Rekla si da si porijeklom iz države Washington? - upita je Therese.
- Ondje sam rođena, a sad mi je ondje otac. Pisala sam mu da ću ga možda posjetiti,
ako dospijemo tako daleko.
- Je li ti sličan?
- Jesam li ja slična njemu, jesam... više nego majci.
- Čudno je razmišljati o tebi s obitelji.
- Zašto?
- Zato što o tebi razmišljam samo kao o tebi. Suigeneris.
Carol se nasmiješi, dižući glavu dok je vozila. - Hajde, pitaj.
- Braća i sestre? - upita Therese.
- Jedna sestra. Pretpostavljam da ćeš i o njoj htjeti znati sve, zar ne? Zove se Elaine,
ima troje djece i živi u Virginiji. Starija je od mene, i ne znam bi li ti se svidjela. Bila bi ti
dosadna.
Da. Therese ju je mogla zamisliti, poput Caroline sjene, sa svim Carolinim
osobinama, oslabljenim i razvodnjenim.
Kasnije tog poslijepodneva stale su pokraj restorana uz cestu u čijem je prednjem
izlogu bilo izloženo minijaturno nizozemsko selo. Therese se nasloni na željeznu ogradu
pored njega i promotri ga. Iz slavine s jednog kraja istjecala je rječica koja je brzala
ovalnim tokom i okretala vjetrenjaču mlina. Figurice u nizozemskoj nošnji stajale su po
selu, na komadima prave trave. Sjeti se električnog vlaka iz Frankenberga, i bijesne
žestine koja ga je nosila na ovalnom putu otprilike iste dužine kao ovaj potok.
- Nisam ti pričala o vlakiću iz Frankenberga - primijeti Therese. - Jesi li ga uočila kad
si...
- Električni vlakić? - prekine je Carol.

120
 Therese se smiješila, no nešto je iznenada stegne oko srca. Bilo je previše složeno da
se u to upušta, pa je razgovor tu prestao.
Carol naruči juhu za obje. Bile su ukočene i promrzle od vožnje.
- Pitam se hoćeš li uistinu uživati u ovom putovanju - reče Carol. - Ti mnogo više
voliš odraze stvari u ogledalu, zar ne? Imaš svoje vlastito poimanje svega. Na primjer
ona vjetrenjača. Tebi je ona praktički jednaka boravku u Nizozemskoj. Pitam se hoće li
ti se uopće svidjeti pogled na prave planine i prave ljude.
Therese je bila shrvana, jednako kao da ju je Carol upravo optužila da laže. Činilo joj
se kako Carol misli i to da ima vlastito poimanje nje, i da joj to zamjera. Pravi ljudi?
Iznenada se sjeti gđe Robichek. A od nje je pobjegla jer je bila ogavna.
- Kako možeš očekivati da ćeš ikad išta stvoriti ako sva iskustva stječeš iz druge
ruke? - upita je Carol, tihim i ravnomjernim, a opet nemilosrdnim glasom.
Carol ju je tjerala da se osjeća kao da nije postigla ništa, kao da i jest upravo ništa,
tek pramen dima. Carol je živjela poput ljudskog bića, udala se, i imala dijete.
Prilazio im je starac iza pulta. Šepao je. Zastane pored susjednog stola i prekriži
ruke. - Jeste ikad bile u Nizozemskoj? - upita ljubazno.
Carol odgovori. - Ne, nisam. Pretpostavljam da vi jeste. Jeste li vi izradili selo u
izlogu?
On kimne. - Pet godina mi je trebalo.
Therese pogleda muškarčeve koščate prste, mršave ruke s ljubičastim venama koje
su se isprepletale pod tankom kožom. Bolje od Carol znala je koliko je truda i rada otišlo
u to seoce, no nije bila u stanju prozboriti ni riječ.
Muškarac reče Carol: - Imam finih kobasica i šunke u susjednom dućanu, ako volite
domaće iz Pennsylvanije. Uzgajamo vlastite svinje, a tu ih i koljemo i sušimo.
Otišle su u bijelo oličen dio prodavaonice pored restorana. Unutra ih dočeka slastan
miris dimljene šunke, pomiješan s mirisom paljenog drva i začina.
- Odaberimo nešto što nećemo morati kuhati - reče Carol, gledajući u hladnjak
trgovine. - Uzmimo malo ovoga - reče ona mladiću u kapi s pokrivalima za uši.
Therese se prisjeti kako je s gđom Robichek stajala u trgovini delikatesa, i kako je
ona kupovala tanke kriške salame i jetrene kobasice. Natpis na zidu obavještavao je da
dostavljaju svagdje i ona pomisli kako bi gđi Robichek mogla poslati veliku
salamu umotanu u platno, pa zamisli oduševljenje na njezinom licu kad drhtavim
rukama otvori paket i pronađe salamu. No, bi li doista trebala učiniti takvo što, zapita se
Therese, ako joj je motivacija najvjerojatnije samilost, ili osjećaj krivnje, ili nekakva
druga izopačenost u njoj? Therese se namršti, praćakajući se u moru bez pravca i
gravitacije, u kojem je znala samo to da ne treba vjerovati vlastitim nagonima.
- Therese...
Therese se osvrne i Carolina ljepota ošine je poput bljeska krilate Nike sa
Samotrake. Carol je upita misli li da trebaju kupiti čitavu šunku.

121
 Mladić sve zavežljaje pogura preko pulta te uzme Carolinu novčanicu od dvadeset
dolara. I Therese se sjeti gđe Robichek kako te večeri preko pulta drhtavo gura svoju
novčanicu od jednog dolara i kovanicu od 25 centi.
- Vidiš li još nešto? - upita Carol.
- Mislila sam da bih jednoj osobi mogla nešto poslati. Ženi koja radi u trgovini.
Siromašna je i jednom me pozvala na večeru.
Carol uzme ostatak novca. - Koja je to žena?
- Zapravo joj ne želim ništa poslati - Therese odjednom poželi otići.
Carol se namršti na nju kroz dim cigarete. - Učini to.
- Ne želim. Hajdemo, Carol - bilo je opet kao u onoj noćnoj mori, gdje se ne može
maknuti od nje.
- Pošalji - reče Carol. - Zatvori vrata i pošalji joj nešto.
Therese zatvori vrata, odabere kobasicu od šest dolara i na kartici napiše: “Ova stiže
iz Pennsylvanije. Nadam se da će potrajati nekoliko nedjeljnih jutara. S ljubavlju,
Therese Belivet.”
Poslije, u automobilu, Carol ju je ispitivala o gđi Robichek, a Therese je, kao uvijek,
odgovarala kratko, i sa spontanom i potpunom iskrenošću koja bi je poslije deprimirala.
Gđa Robichek i svijet u kojem je živjela bili su toliko različiti od Carolinog; jednako tako
mogla je opisivati drugu životinjsku vrstu, kakvu ružnu zvjerku s drugog planeta. Carol
priču nije komentirala, samo joj je, vozeći, neprestano postavljala pitanja. Nije
komentirala ni onda kad više nije imala pitanja, a napet, zamišljen izraz s kojim je
slušala zadržao joj se na licu čak i kad su počele razgovarati o drugim stvarima. Therese
uvuče palce u dlanove. Zašto je dopuštala da je gđa Robichek progoni? A sad je to
prenijela i na Carol, i više nema povratka.
- Molim te, ne spominji je više, Carol. Obećaj mi.

122
 15.

Sitnim, kratkim koracima i bosonoga, Carol ode do tuš kabine u kutu sobe,
gunđajući na hladnoću. Na nožnim noktima imala je crveni lak, a plava pidžama bila joj
je prevelika.
- Sama si kriva što si toliko podigla prozor - reče Therese.
Carol navuče zastor i Therese začuje kako voda počinje sukljati iz tuša. - Ah, kako
božanstveno vruća! - reče Carol. - Bolja nego sinoć.
Nalazile su se u luksuznoj turističkoj kolibi, s debelim tepihom i lamperijom, sa
svime, od papuča umotanih u celofan do televizora.
Odjevena u kućni ogrtač, Therese je sjedila na svom krevetu i proučavala autokartu,
dlanom mjereći udaljenosti. Dlan i pol označavao je put koji su, teoretski, mogle prijeći u
jednom danu, makar vjerojatno neće. - Danas bismo mogle stići sve do Ohija - reče
Therese.
- Ohio. Poznat po svojim rijekama, gumi, i izvjesnim željezničkim prugama. S naše
lijeve strane, slavni pokretni most Chillicothe, gdje je dvadeset osam Hurona jednom
preklalo stotinu... morona.
Therese se nasmije.
- I gdje su jednom prilikom kampirali Lewis i Clark - doda Carol. - Mislim da ću
danas odjenuti hlače. Možeš li pogledati jesu li u tom kovčegu? Ako nisu, morat ću otići
do auta. Ne one lagane, već tamnoplave od gabardena.
Therese ode do Carolinog velikog kovčega u podnožju kreveta. Bio je pun pulovera i
donjeg rublja i cipela, no hlača nije bilo. Primijetila je niklovanu cijev koja je virila iz
složenog pulovera. Izvadi pulover. Bio je težak. Razmota ga, a onda tako ustukne da ga je
umalo ispustila. Unutra je bio pištolj s bijelim drškom.
- Nema? - upita Carol.
- Nema - Therese zamota pištolj i vrati gdje ga je našla.
- Mila, zaboravila sam ručnik. Mislim da je na stolici.
Therese uzme ručnik i odnese joj ga, a onako nervozna, dok je ručnik stavljala u
Carolinu ispruženu ruku, pogled joj padne s Carolina lica na njezine gole grudi i niže i,
okrećući se, primijeti iznenađenje u Carolinom pogledu. Therese čvrsto sklopi oči
i polako ode do kreveta, pod stisnutim kapcima gledajući prizor Carolinog nagog tijela.
123
 Therese se istušira, a kad je izašla ispod tuša, Carol je bila pred ogledalom, gotovo
odjevena.
- Što te muči?
- Ništa.
Carol se okrene prema njoj, češljajući kosu pomalo tamniju od tuširanja. Njezine
usne sjajile su se od svježeg ruža, među njima cigareta. - Znaš li koliko me puta na dan
tjeraš da te to pitam? -upita. - Ne misliš li da je to malčice sebično?
Za vrijeme doručka Therese upita: - Zašto si ponijela onaj pištolj, Carol?
- O! Znači, to te muči. Pištolj je Hargeov, još jedna stvar koju je zaboravio - Carolin
glas bio je bezbrižan. - Mislila sam da je bolje ponijeti ga nego ga ostaviti.
- Je li napunjen?
- Da, napunjen je. Harge ima dozvolu jer smo jednom imali provalnika.
- Znaš li ga upotrijebiti?
Carol joj se nasmiješi. - Nisam Annie Oakley. Ali znam njime rukovati. Čini se da te to
brine, je li? Ne vjerujem da će mi trebati.
Therese ne reče više ništa o tome. No mučilo ju je svaki put kad bi o tome
razmišljala. Razmišljala je o tome sljedeće večeri, kad je portir s treskom spustio kovčeg
na pločnik. Upitala se bi li pištolj ikad mogao opaliti od takvog udarca.
U Ohiju su snimile nekoliko fotografija, a budući da su ih mogle dati na razvijanje
rano idućeg jutra, dugu večer i noć provele su u gradu imena Defiance. Čitavu su večer
hodale ulicama, gledale izloge trgovina, hodajući tihim naseljem gdje su na
trijemovima svijetlile lampe, a domovi se činili udobnima i sigurnima poput ptičjih
gnijezda. Therese se pribojavala da će Carol besciljne šetnje biti dosadne, no Carol je bila
ta koja je predložila da pođu blok dalje, i skroz na vrh brda, da vide što je na drugoj
strani. Carol je govorila o sebi i Hargeu. Therese je u jednu riječ pokušala zbiti ono što je
razdvojilo Carol i Hargea, no istom bi ih odbacivala - dosada, predbacivanje,
ravnodušnost. Carol joj ispriča kako je jednom prilikom Harge odveo Rindy na ribički
izlet, i nije joj se javljao danima. To je bila osveta za to što je Carol odbila s njim provesti
njegov godišnji odmor na ladanju njegovih u Massachusettsu. Stvar je bila obostrana. A
ove epizode nisu bile početak.
Carol u novčanik stavi dvije fotografije, fotografiju Rindy u jahaćim hlačama i s
polucilindrom koja je bila u prvom dijelu filma, i fotografiju Therese, s cigaretom u
ustima i vjetrom u kosi. Jednu fotografiju na kojoj je Carol, zamotana u kaput, ispala
prilično neugledno, Carol je rekla poslati Abby jer je bila tako loša.
U Chicago su stigle jednog kasnog poslijepodneva, u njegov sivi, rastegnuti nered
ušuljale se iza golemog kamiona tvrtke za prijevoz mesa. Therese je sjedila uspravno,
blizu vjetrobranu. Nije se mogla prisjetiti ničeg sa svoga izleta u taj grad s ocem. Činilo
se da Carol poznaje Chicago jednako dobro kao Manhattan. Pokazala joj je znameniti
Loop, i nakratko su se zaustavile gledati vlakove i prometnu gužvu u pet i trideset
poslije podne. Nije se mogla mjeriti s njujorškom ludnicom u pet i trideset.

124
 U glavnoj pošti Therese pronađe razglednicu od Dannieja, ništa od Phila, i pismo od
Richarda. Therese baci pogled na pismo i primijeti da započinje i završava u nježnom
tonu. Upravo to je i očekivala, da će Richard nabaviti adresu od Phila i napisati joj nježno
pismo. Prije nego što se vratila Carol, spremi pismo u džep.
- Ima li što? - upita Carol.
- Samo razglednica. Od Dannieja. Gotov je s ispitima.
Carol ih odveze do hotela Drake. Imao je crno-bijeli pod s uzorkom šahovske ploče,
fontanu u predvorju, i Therese se činio veličanstvenim. U sobi Carol svuče kaput i baci se
na jedan od kreveta. - Poznajem neke ljude ovdje - rekla je pospano. - Hoćemo li
potražiti nekoga?
No, Carol zaspi prije negoli su stigle odlučiti.
Therese je kroz prozor gledala svjetlom omeđeno jezero i nepravilnu, nepoznatu
crtu visokih zgrada na mirnom, sivkastom nebu. Prizor je bio mrljav i monoton, poput
Pissarroove slike. Usporedba koja se Carol ne bi osobito svidjela, pomisli. Naslonila se
na prozorsku dasku, zureći prema gradu, promatrajući svjetla udaljenog automobila,
isjeckana u točkice i crtice dok je prolazio iza stabala. Bila je sretna. - Zašto ih ne zvrcneš
da nam donesu koktele? - reče Carolin glas iza nje.
- Koji bi htjela?
- Koji bi ti htjela?
- Martini.
Carol zazviždi. - Duple gibsone - prekine je Carol dok je telefonirala. - I pladanj
sendviča. Ma, nek’ donesu četiri martinija.
Dok se Carol tuširala, Therese je čitala Richardovo pismo. Čitavo pismo bilo je
nježno. Nisi poput ostalih djevojaka, pisao je. Čekao ju je i čekat će i dalje, jer apsolutno
je siguran da bi zajedno mogli biti sretni. Htio je da mu piše svaki dan, barem da mu
pošalje razglednicu. Rekao joj je kako je jedne večeri sjedio ponovno iščitavajući tri
pisma koja mu je bila napisala kad je bila u Kingstonu, u državi New York, prošlo ljeto. U
pismu je bilo sentimentalnosti koja nimalo nije bila nalik na Richarda, i Theresina prva
pomisao bila je da se pretvara. Možda, da bi je poslije mogao napasti. Njezina druga
reakcija bila je odbojnost. Vratila se starom zaključku, da je najkraći put da svrši sa svim
to da mu ne piše, da više ništa ne kaže.
Kokteli su stigli, i Therese ih plati, umjesto da potpiše račun. Račun je mogla platiti
samo iza Carolinih leđa.
- Hoćeš li odjenuti svoj crni komplet? - Therese upita Carol kad je ušla.
Carol je pogleda. - Možeš li potražiti na samom dnu tog kovčega? - reče, idući prema
kovčegu. - Izvuci ga, očetkaj, izvjesi ga na pola sata na pari da se izravna.
- Pola sata ćemo piti ovo.
- Tvoja moć uvjeravanja je neodoljiva - Carol ponese komplet u kupaonicu i odvrne
vodu u kadi.
Bio je to komplet koji je imala na sebi onog dana kad su prvi put ručale skupa.

125
 - Znaš li da je ovo prvo piće koje sam popila otkad smo napustile New York? - reče
Carol. - Naravno da ne znaš. Znaš zašto? Sretna sam.
- Prekrasna si - reče Therese.
I Carol joj uputi uvredljiv osmijeh koji je Therese obožavala, i otiđe do stola s
ogledalom. Zabaci žuti svileni šal oko vrata i labavo ga sveže, pa se počne češljati.
Svjetlost svjetiljke uokvirivala je njezinu figuru poput slike, i Therese osjeti da se sve to
već prije dogodilo. Iznenada se prisjeti: žena na prozoru koja češlja svoju dugu kosu,
sjeti se samih opeka u zidu, teksture maglovite kiše toga jutra.
- Što kažeš na malo parfema? - upita Carol, prilazeći joj s bočicom. Prstima dotakne
Theresino čelo na rubu kose, mjestu gdje ju je poljubila onoga dana.
- Podsjećaš me na ženu koju sam jednom vidjela - reče Therese - negdje blizu
Avenije Lexington. Ne ti, već svjetlost. Češljala je kosu prema gore - Therese se zaustavi,
ali Carol je čekala da nastavi. Carol je uvijek čekala, i ona nikad nije mogla reći točno
ono što je htjela. - Rano jednog jutra dok sam išla na posao, sjećam se da je počinjalo
kišiti - ona nastavi, oklijevajući - ugledala sam je kroz prozor.
Nije zapravo mogla nastaviti s pričom, o tome kako je ondje stajala tri ili četiri
minute, priželjkujući da poznaje tu ženu intenzitetom koji joj je crpio snagu,
priželjkujući da ode do te kuće, pokuca na vrata i bude dobrodošla, priželjkujući da
može učiniti to, umjesto da ide na posao u Pelican Press.
- Siroče moje malo - reče Carol.
Therese se nasmiješi. U toj riječi nije bilo ničeg tužnog, nije u njoj bilo žalca, kad ju
je izgovorila Carol.
- Kako ti izgleda majka?
- Imala je crnu kosu - reče Therese brzo. - Nije mi bila nimalo slična. - Therese bi se
uvijek uhvatila kako o majci priča u prošlom vremenu, premda je ovog trenutka bila
živa, negdje u Connecticutu.
- Uistinu misliš da te više nikada neće htjeti vidjeti? - Carol je stajala pred
ogledalom.
- Mislim da neće.
- Što je s tvojom obitelji s očeve strane? Nisi li spomenula da ima brata?
- Nikad ga nisam upoznala. Bio je nekakav geolog, radio je za naftnu kompaniju. Ne
znam gdje je - bilo je jednostavnije pričati o stricu kojeg nikad nije upoznala.
- Kako ti se majka sada zove?
- Esther, gđa Nicolas Strully - to ime značilo joj je tako malo, kao ime iz telefonskog
imenika. Pogleda Carol, iznenada žaleći što je izgovorila to ime. Carol bi jednog dana
mogla... Preplavi je šok osjećaja gubitka, bespomoćnosti. Naposljetku, tako je malo znala
o Carol.
Carol je pogleda. - Nikad to neću spomenuti. Nikad više. Ako će te to drugo piće
rastužiti, nemoj ga popiti. Ne želim da budeš tužna večeras.

126
 Restoran u kojem su večerale gledao je na jezero. Objed im je bio gozba sa
šampanjcem i konjakom za kraj. Bio je to prvi put u Theresinu životu da je bila pripita,
zapravo mnogo pijanija nego što je htjela da Carol primijeti. Lakeshore Drive uvijek joj
je nalikovao na široku aveniju načičkanu palačama koje su redom nalikovale na Bijelu
kuću u Washingtonu. U sjećanju će joj uvijek ostati Carolin glas koji joj govori o kući
ovdje i ondje, gdje je jednom bila, i osjećaj uznemirujuće spoznaje da je ovo nekoć bio
Carolin svijet, poput Rapalla, Pariza i drugih mjesta koja Therese nije poznavala, a koja
su neko vrijeme bila okvir svega što je Carol činila.
Te noći, prije nego što su upalile svjetlo, Carol je sjedila na rubu svog kreveta i
pušila. Therese je ležala u vlastitom krevetu, pospano je promatrajući, pokušavajući
iščitati značenje nemirnog, zbunjenog pogleda u Carolinim očima koje bi na trenutak
zurile u nešto u sobi, a onda se pomaknule. Je li razmišljala o njoj, o Hargeu, ili o Rindy?
Carol je zatražila da je probude sutradan u sedam, da nazove Rindy prije nego ode u
školu. Therese se prisjeti njihova razgovora u Defianceu. Rindy se bila posvađala s
nekom djevojčicom, i Carol je provela petnaest minuta raspravljajući o tome,
pokušavajući nagovoriti Rindy da poduzme prvi korak i ispriča se. Therese je još uvijek
osjećala posljedice pića, peckanje šampanjca koji ju je bolno privlačio Carol. Kad bi samo
upitala, pomisli, Carol bi joj dopustila da večeras spava s njom u istom krevetu. Željela je
više od toga, poljubiti je, osjetiti im tijela jedno do drugoga. Therese pomisli na dvije
djevojke koje je bila vidjela u baru Palermo. One su to činile, znala je, i više od toga. I bi
li je Carol iznenada odgurnula s gnušanjem kad bi je samo htjela držati u naručju? I bi li
nekakva privrženost koju je Carol za nju sad osjećala nestala istog trenutka? Zamišljeni
prizor Carolinog hladnog odbijanja istom joj pomete svaki trunak hrabrosti. No, ponizno
se natrag ušulja kroz pitanje, ne bi li jednostavno mogla upitati može li s njom spavati u
istome krevetu.
- Carol, bi li ti smetalo...
- Sutra idemo do obora - Carol reče u istom trenutku, i Therese prasne u smijeh. -
Što je tako smiješno u tome, dovraga? - upita Carol, gaseći cigaretu, no i ona se smiješila.
- Jednostavno jest. Užasno je smiješno - reče Therese, još uvijek se smijući,
smijehom tjerajući svu čežnju i namjere te večeri.
- Na šampanjcu si - Carol reče, gaseći svjetlo.
Kasnije idućeg popodneva napustile su Chicago i odvezle se u smjeru Rockforda.
Carol je rekla da je ondje možda čeka pismo od Abby, no vjerojatno ne, jer Abby je bila
loša u dopisivanju. Therese ode do postolarske radnje da joj zakrpaju mokasinu, a
kad se vratila, Carol je u autu čitala pismo. - Kojom cestom izlazimo iz grada? - Carolino
lice izgledalo je sretnije.
- Dvadeseticom, prema zapadu.
Carol je uključila radio i mijenjala postaje dok nije pronašla glazbu. - Koji je dobar
grad za večeras na putu za Minneapolis?
- Dubuque - reče Therese, gledajući kartu. - Ili Waterloo, izgleda prilično velik, ali je
na tristo kilometara odavde.
- Možda stignemo.

127
 Skrenule su na autocestu broj 20 prema Freeportu i Galeni, koja je na karti bila
označena zvjezdicom kao dom Ulyssesa S. Granta.
- Što kaže Abby?
- Ništa posebno. Tek jako lijepo pismo.
Carol je malo govorila u autu, pa i u kafiću gdje su se poslije zaustavile da sjednu na
kavu. Carol je otišla do džuboksa i ondje stajala, polako ubacujući novčiće.
- Voljela bi da je Abby pošla s nama, zar ne? - reče Therese.
- Ne - odgovori Carol.
- Drugačija si otkad si dobila pismo od nje.
Carol je pogleda preko stola. - Mila, pa to je samo glupo pismo. Možeš ga pročitati
ako želiš - Carol posegne za torbicom, no ne izvadi pismo.
U nekom trenutku te večeri Therese je zaspala u autu i probudila se sa svjetlima
grada na licu. Carol je obje ruke umorno naslonila na upravljač. Stale su na crveno.
- Ovdje ćemo prenoćiti - reče Carol.
Još uvijek zamotana u umor, Therese je prolazila predvorjem hotela. Vozeći se
dizalom bila je intenzivno svjesna Carol pored sebe, kao da sanja san u kojem je Carol
tema i jedini lik. U sobi je podignula kovčeg s poda na stolicu, otkopčala ga i ostavila, i
stajala pored pisaćeg stola, promatrajući Carol. Kao da su joj osjećaji od proteklih sati, ili
dana, do ovog trenutka bili u pripravnom stanju, i sad su je odjednom preplavili dok je
promatrala Carol kako otvara svoj kovčeg, prvo vadeći, kao što je uvijek činila,
kožnu torbicu koja je sadržavala higijenske potrepštine, bacajući je na krevet.
Promatrala je Caroline ruke, kovrču kose koja joj je visjela preko marame svezane oko
glave, ogrebotinu na vrhu mokasine koju je zaradila prije nekoliko dana.
- Zašto tu stojiš? - upita Carol. - Brzo u krevet, pospanko.
- Carol, volim te.
Carol se uspravi. Therese je u nju zurila prodornim, pospanim pogledom. Onda
Carol završi s vađenjem pidžame iz kovčega i zaklopi ga. Priđe Theresi i stavi joj ruke na
ramena. Čvrsto joj stisne ramena, kao da iz nje izvlači obećanje, ili možda
pokušava utvrditi je li to što je rekla stvarno. Onda je poljubi u usta, kao da su se
poljubile tisuću puta dotad.
- Zar ne znaš da te volim? - rekla je Carol.
Carol odnese pidžamu u kupaonicu i zaustavi se na tren, gledajući u umivaonik.
- Idem van - reče Carol. - Ali odmah se vraćam.
Therese je čekala pored stola dok je Carol bila vani, dok je vrijeme prolazilo
unedogled ili možda uopće nije, dok se vrata nisu otvorila, a Carol opet ušla. Na stol je
stavila papirnatu vrećicu, i Therese je znala da je otišla tek po mlijeko, kao što su ona
ili Carol uvečer često činile.
- Smijem li spavati s tobom? - upita Therese.
- Jesi li vidjela krevet?

128
 Krevet je bio za dvije osobe. Sjedile su u pidžamama, pijući mlijeko i dijeleći naranču
koju Carol nije mogla pojesti do kraja jer je bila previše pospana. Onda Therese stavi
karton s mlijekom na pod i pogleda Carol, koja je već spavala, potrbuške, s
jednom rukom ispruženom, kao što je uvijek činila. Therese ugasi svjetlo. Onda joj Carol
podvuče ruku ispod vrata, pa im se tijela dodirnu čitavom dužinom, sljubljujući se kao
da su za to stvorena. Poput zelene loze, sreća se širila njome, granajući nježne stabljike,
pupajući kroz njezino tkivo. Ukaže joj se slika blijedog, bijelog cvijeta, kako svjetluca,
kao u mraku, ili kroz vodu. Zašto ljudi govore o raju, upita se.
- Spavaj - reče Carol.
Therese se nadala da neće zaspati. No kad osjeti Carolinu ruku kako joj se miče na
ramenu, shvati da je ipak zaspala. Sad je svitalo. Carolini prsti stegnu joj se u kosi, Carol
je poljubi u usta, i Therese iznova prože užitak, kao da je to bio tek produžetak trenutka
kad je Carol podvukla ruku ispod njezina vrata prethodne večeri. Volim te, iznova je
htjela reći Therese, a onda je sve riječi pomeo golicavi i zastrašujući užitak koji se u
valovima širio od Carolinih usana preko njezinog vrata, njezinih ramena, koji joj je
iznenada prosukljao čitavom dužinom tijela. Njezine ruke bile su čvrsto omotane oko
Carol, i nije bila svjesna ničeg osim nje, njezina dlana koji joj je klizio niz rebra, Caroline
kose koja joj je dodirivala gole grudi, a onda joj se učini da joj i samo tijelo nestaje u
koncentričnim krugovima koji su se sve više udaljavali, onamo kamo ih misli više nisu
mogle slijediti. Dok su joj tisuće sjećanja i trenutaka, riječi, prvo “draga”, drugi put kad ju
je Carol srela u robnoj kući, tisuće sjećanja na Carolino lice, njezin glas, trenutke bijesa i
smijeha, poput repa kometa bljeskali umom. A sad je tu bila blijedoplava daljina i
prostor, prostor koji se širio, i u koji se iznenada ispalila poput dugačke strijele. Činilo se
da strijela s lakoćom prelazi nemoguće širok bezdan, da kruži sve više u prostoru, i ne
zaustavlja se. Onda shvati da se još uvijek drži za Carol, da se žestoko trese, i da je
strijela bila ona sama. Ugleda svijetlu Carolinu kosu preko svojih očiju, i sad je Carolina
glava bila tik uz njezinu. I nije morala pitati je li to ispravno, nitko joj nije trebao reći, jer
nije moglo biti ispravnije ni savršenije. Čvrsto je držala Carol uza se, i osjećala Caroline
usne na svojim nasmiješenim usnama. Therese je ležala mirno, gledajući je, Carolino
lice tek nekoliko centimetara od nje, sive oči mirne, kakve ih nikad prije nije vidjela, kao
da su zadržale nešto od onog prostora iz kojeg je upravo sama izronila. I činilo se
čudnim da je to još uvijek Carolino lice, s pjegicama, s nakrivljenom plavom obrvom
koju je poznavala, s ustima sada mirnima kao što su joj bile oči, kakvima ih je Therese
vidjela toliko puta dosad.
- Moj anđeo - reče Carol - pala s neba.
Therese usmjeri pogled na kutove stropa koji su sada bili puno svjetliji, ormarić s
ladicama s isturenim prednjim dijelom i ručkama za ladice u obliku štita, ogledalo bez
okvira s koso odrezanim rubom, zastore sa zelenim uzorkom koji su visjeli ravno pred
prozorom i dva siva vrha zgrade koji su se vidjeli tik iznad prozorske daske. Zauvijek će
pamtiti svaki detalj ove sobe.
- Koji je ovo grad? - upita.
Carol se nasmije. - Ovo? Ovo je Waterloo - posegne za cigaretom. - Nije li to jezivo?

129
Smiješeći se, Therese se podigne na lakat. Carol stavi cigaretu među usne.
- U svakoj je državi nekoliko Waterlooa - reče Therese.

130
 16.

Dok se Carol odijevala, Therese je otišla po novine. Ušla je u dizalo i okrenula se oko
sebe točno u njegovom središtu. Osjećala se pomalo čudno, kao da se sve pomaknulo i
udaljenosti više nisu bile baš iste, ravnoteža nije bila baš ista. Prođe kroz predvorje i ode
do štanda s novinama u kutu.
- Courier i Tribune - rekla je muškarcu, uzimajući ih, a samo izgovaranje riječi bilo je
čudno poput imena novina koje je kupila.
- Osam centi - reče muškarac, a Therese pogleda sitniš koji joj je vratio i primijeti da
je razlika između osam centi i četvrt dolara još uvijek ista.
Lutala je predvorjem, gledala kroz izlog brijačnice gdje su dva muškarca bila na
brijanju. Crnac je laštio cipele. Pored nje prođe visoki muškarac s cigarom i šeširom sa
širokim obodom i u zapadnjačkim čizmama. I ovo predvorje će pamtiti, zauvijek, ljude,
staromodnu drvenariju u dnu pulta recepcije, i muškarca u tamnom ogrtaču koji ju je
pogledao preko novina, pa se uvalio u naslonjač i nastavio čitati pored crno-kremastog
mramornog stupa.
Kad je Therese otvorila vrata sobe, pogled na Carol prože je poput koplja. Na
trenutak je zastala s rukom na kvaki.
Carol je ugleda iz kupaonice, u zraku iznad glave držeći češalj.
Carol je odmjeri od glave do pete. - Nemoj to činiti u javnosti - reče Carol.
Therese baci novine na krevet i priđe joj. Carol je iznenada uzme u zagrljaj. Stajale
su, držeći se, kao da se nikad neće razdvojiti. Therese zadršće, očiju punih suza. Bilo je
teško pronaći riječi u Carolinom zagrljaju, bližem od poljupca.
- Zašto si toliko čekala? - upita Therese.
- Zato što... Mislila sam da neće biti drugog puta, da neću htjeti. Ali to nije istina.
Therese se sjeti Abby, i ta se misao, poput tanke oštrice gorčine, spusti među njih.
Carol je oslobodi.
- Ali iz još jednog razloga... Bila si mi u blizini, kao stalan podsjetnik; a poznajući te,
znala sam da bi bilo silno jednostavno. Žao mi je. Nije bilo pošteno prema tebi.
Therese čvrsto stisne zube. Gledala je Carol kako polako odlazi preko sobe, gledala
kako se prostor širi, i sjetila se prvog puta kad ju je u prodavaonici vidjela kako tako
sporo odlazi, Therese je mislila zauvijek. Carol je voljela i Abby, i Carol si je to
131
predbacivala. Kao što će si predbacivati i to što voli nju, pomisli Therese. Therese je sad
shvaćala zašto su tjedni u prosincu i siječnju bili sastavljeni od ljutnje i neodlučnosti,
naizmjeničnog prijekora i udovoljavanja. No, sad joj je bilo jasno, što god da Carol
kaže riječima, prepreka i neodlučnosti više nije bilo. Više nije bilo ni Abby, nakon ovoga
jutros, što god da se između Carol i Abby dogodilo prije.
- Nije li tako? - upita Carol.
- Mnogo sam sretnija otkad se znamo - reče Therese.
- Mislim da nisi u stanju prosuditi.
- Mogu prosuditi ovo jutro.
Carol ne odgovori. Odgovori joj tek zvuk brave. Carol je zaključala vrata i bile su
same. Therese joj priđe, ravno u naručje.
- Volim te - reče Therese, tek da čuje riječi. - Volim te, volim te.
No, činilo se da joj Carol toga dana namjerno ne pridaje gotovo nimalo pažnje. Još
više bahatosti bilo je u njezinom držanju cigarete, u načinu kako je u rikverc izlazila s
uličnog parkirališta, psujući, ne baš u šali. - Vrag me odnio ako opet platim parking
na mjestu odakle se vidi prerija - reče. No kad bi je Therese uhvatila kako je gleda,
Caroline oči su se smijale. Carol ju je dražila, naslanjajući joj se na rame dok su stajale
pred automatom za cigarete, dodirujući joj stopalo pod stolovima. Therese bi se
istovremeno opustila i ukočila. Razmišljala je o ljudima koje je vidjela kako se drže za
ruke u kinu, i zašto ona i Carol ne bi? No kad je Carol jednostavno uzela pod ruku, dok su
u trgovini stajale izabirući bombonijere, Carol promrmlja: - Nemoj.
Iz trgovine slatkišima u Minneapolisu Therese je poslala bombonijeru gđi Robichek,
i jednu Kellyjevima. Ekstravagantno veliku bombonijeru poslala je Richardovoj majci,
dvostruku s drvenim pretincima, koju će gđa Semco, znala je, poslije iskoristiti za
držanje šivaćeg pribora.
- Jesi li to ikad radila s Abby? - pitala ju je Therese iznenada te večeri u automobilu.
Caroline oči najednom shvate i ona trepne. - Kakva pitanja postavljaš - reče. -
Naravno.
Naravno. Znala je. - A sada...?
- Therese...
Upita ukočeno: - Je li bilo isto kao sa mnom?
Carol se nasmiješi. - Nije, draga.
- Ne misliš li da je ugodnije od spavanja s muškarcima?
Njezin smiješak pokazivao je da se zabavlja. - Ne nužno. Ovisi.
S kim si još bila osim s Richardom?
- Ni sa kim.
- Pa, ne misliš li da bi onda trebala isprobati još neke?
Therese na trenutak ostane bez riječi, no pokuša djelovati bezbrižno, bubnjajući
prstima po knjizi u krilu.
- Mislim, jednom, dušo. Pred tobom su godine.
132
 Therese nije rekla ništa. Nije mogla zamisliti ni da bi ikad ostavila Carol. To je bilo
još jedno užasno pitanje koje joj je isprva palo na pamet, koje joj je poput čekića udaralo
po mozgu, bolno inzistirajući na odgovoru. Hoće li je Carol ikada poželjeti ostaviti?
- Mislim, to s kim spavaš jako ovisi o navici - nastavi Carol. - A ti si premlada da bi
donosila goleme odluke. Ili stvarala navike.
- Ti si tek navika? - upita Therese, smiješeći se, no čula je prijekor u svom glasu. -
Hoćeš reći da nije ništa više od toga?
- Therese... čemu baš sad ta melankolija?
- Nisam melankolična - usprotivi se ona, no tanki led opet joj je bio pod nogama,
nesigurnost. Ili je stvar bila u tome da je uvijek htjela malčice više od onog što je imala,
bez obzira na to koliko je imala? Impulzivno reče: - I Abby te voli, zar ne?
Carol se malo trgne. - Abby me voljela praktički cijeloga života, čak i kao ti.
Therese je zurila u nju.
- Pričat ću ti o tome jednoga dana. Bilo pa prošlo. Prije mnogo, mnogo mjeseci - reče,
tako tiho da ju je Therese jedva čula.
- Samo mjeseci?
- Da.
- Reci mi sada.
- Ovo nije ni vrijeme ni mjesto.
- Nikad nije vrijeme - reče Therese. - Nisi li sama rekla da nikad nije pravo vrijeme?
- Ja sam to rekla? U vezi s čim?
No, ni jedna ni druga na tren nisu rekle ništa jer je nov nalet vjetra udario s kišom,
kao s milijun metaka, po krovu i vjetrobranu, i na trenutak nisu mogle čuti ništa drugo.
Nije bilo grmljavine, kao da se grom, negdje gore, skromno sustegnuo od natjecanja s
ovim drugim bogom kiše. Čekale su u neprikladnom zaklonu brdašca pored ceste.
- Mogu ti ispričati sredinu - reče Carol - jer je smiješno... i ironično. Bilo je to prošle
zime u vrijeme dok smo zajedno vodile trgovinu namještajem. Ali ne mogu početi a da ti
ne ispričam prvi dio... a to je dok smo bile djeca. Naše obitelji živjele su jedna pored
druge u New Jerseyju, pa smo se viđale za vrijeme praznika. Abby je uvijek bila pomalo
zatreskana u mene, vjerovala sam, još kad nam je bilo oko šest ili osam godina. Onda mi
je napisala nekoliko pisama kad joj je bilo nekih četrnaest, dok je pohađala školu izvan
grada. A dotad sam već i čula za djevojke koje vole djevojke. No, knjige također kažu da
nakon te dobi to nestane. - Između njezinih rečenica bile su pauze, kao da je neke
rečenice izostavljala.
- Jesi li išla u školu s njom? - upita Therese.
- Nikad. Otac me poslao u drugu školu, izvan grada. Onda je Abby otišla u Europu
kad joj je bilo šesnaest, a ja nisam bila kod kuće kad se vratila. Srela sam je jednom na
nekoj zabavi negdje u vrijeme kad sam se udala. Abby je tada izgledala prilično
drugačije, ne više kao dečko. Onda smo Harge i ja živjeli u drugom gradu, i više je nisam
vidjela... Zapravo su prošle godine, dugo nakon što se rodila Rindy. Svratila bi ponekad

133
do konjušnica gdje smo Harge i ja išli na jahanje. Nekoliko puta smo jahali svi zajedno.
Onda smo Abby i ja počele igrati tenis subotom popodne kad je Harge igrao golf. Abby i
ja smo se uvijek dobro zabavljale. Abbyina prijašnja zaljubljenost nije mi padala na
pamet, obje smo bile toliko starije i toliko toga se dogodilo. Pomišljala sam na otvaranje
trgovine jer sam se željela manje viđati s Hargeom. Činilo mi se da smo jedno drugom
počeli biti dosadni i da bi to pomoglo. Tako sam pitala Abby želi li mi biti partnerica, pa
smo otvorile trgovinu namještajem. Nakon nekoliko tjedana, na moje iznenađenje,
shvatila sam da me privlači - reče Carol, istim tihim tonom. - Nisam to mogla razumjeti, i
malo sam se bojala... prisjećajući se Abby otprije, i shvaćajući da bi ona mogla osjećati
isto, ili da bismo obje mogle.
Zato sam se trudila da Abby to ne primijeti, i mislim da sam uspjela u tome. No,
naposljetku, evo napokon smiješnog dijela, dogodila se noć u Abbyinoj kući jedne večeri
prošle zime. Ceste su te večeri bile zatrpane snijegom, i Abbyna majka je inzistirala da
obje ostanemo u Abbyinoj sobi, jednostavno zato što soba u kojoj sam prije znala
prespavati nije imala plahte na krevetu, a bilo je kasno. Abby je rekla da će staviti plahte,
obje smo prosvjedovale, ali Abbyina majka je inzistirala - Carol se malčice nasmiješi i
pogleda je, ali Therese je osjećala da je Carol uopće ne vidi. - Tako sam ostala s Abby.
Ništa se ne bi bilo dogodilo da nije bilo te noći, sigurna sam u to. Da nije bilo Abbyine
majke, to je najveća ironija, jer ona o tome ništa ne zna. No, dogodilo se, i osjećala sam se
poput tebe, pretpostavljam, tako sretno - Carol istisne kraj priče, premda joj je glas bio
još uvijek ravnomjeran i bez ikakvih emocija.
Therese je zurila u nju, ne znajući je li ljubomora ili šok ili bijes ono što je odjednom
sve poremetilo. - A nakon toga? - upita.
- Nakon toga sam znala da sam zaljubljena u Abby. Ne znam zašto to ne nazvati
ljubavlju, imalo je sva obilježja. No trajalo je tek dva mjeseca, poput bolesti koja je došla
i otišla. - Carol će drukčijim tonom: - Draga, to nema nikakve veze s tobom, i sad
je gotovo. Znala sam da želiš znati, ali nisam vidjela nijedan razlog zašto bih ti prije
rekla. Tako je nebitno.
- Ali ako si za nju osjećala isto...
- Dva mjeseca? - reče Carol. - Kad imaš muža i dijete, znaš, malo je drukčije.
Drukčije od nje, Carol je mislila, jer nije imala nikakvih odgovornosti. - Je li? Možeš
tek tako početi i završiti?
- Kad su ti šanse slabe - odgovori Carol.
Kiša je jenjavala, ali tek toliko da ju je sad mogla vidjeti kao kišu, a ne kao guste
srebrne plahte.
- Ne vjerujem.
- Prava se javila.
- Zašto si tako cinična?
- Cinična? Jesam li?

134
 Therese nije bila dovoljno sigurna da bi odgovorila. Što znači voljeti nekoga, što je
točno ljubav, zašto joj dođe ili ne dođe kraj? To su bila prava pitanja, ali tko može na njih
odgovoriti?
- Jenjava - reče Carol. - Što kažeš na to da nastavimo i nađemo negdje neki dobar
konjak? Ili je ovo bezalkoholna država?
Vozile su do sljedećeg grada i pronašle pust bar u najvećem hotelu. Konjak je bio
izvrstan, i one naruče još dva. - Konjak je francuski - reče Carol. - Jednog dana ćemo otići
u Francusku.
Therese je među prstima vrtjela oblu čašu. Na kraju bara otkucavao je sat. U daljini
se čuo zvižduk vlaka. A Carol pročisti grlo. Obični zvukovi, no ovaj trenutak nije bio
običan. Nijedan trenutak nije bio nimalo običan od onoga jutra u Waterloou. Therese
je zurila u sjajnu smeđu svjetlost u čaši za konjak, i odjednom nije bilo sumnje da će ona
i Carol jednoga dana otići u Francusku. Onda iz svjetlucavog smeđeg sunca u čaši izroni
Hargeovo lice, usta i nos i oči.
- Harge zna za Abby, zar ne? - upita Therese.
- Da. Pitao me nešto u vezi s njom prije nekoliko mjeseci, pa sam mu rekla čitavu
istinu, od početka do kraja.
- Rekla si mu... - ona se sjeti Richarda, zamisli kako bi Richard reagirao. - Zbog toga
se razvodiš?
- Ne. Razvod nema veze s tim. To je još jedna ironija, to što sam Hargeu rekla nakon
što je sve bilo gotovo. Promašen pokušaj iskrenosti, kad Harge i ja više nismo imali ništa
spasiti. Već smo počeli razgovarati o razvodu. Molim te, ne podsjećaj me na pogreške! -
Carol se namršti.
- Misliš... zasigurno je bio ljubomoran.
- Da. Jer, kako god da sam mu to ispričala, pretpostavljam da je ispalo da mi je više
bilo stalo do Abby u jednom periodu nego do njega ikada. U jednom trenutku, čak i uz
Rindy, bila bih ostavila sve i otišla s njom. Ne znam kako to da nisam.
- I povela Rindy sa sobom?
- Ne znam. Znam da me činjenica da Rindy postoji tada spriječila da napustim
Hargea.
- Žališ zbog toga?
Carol polako odmahne glavom. - Ne. Ne bi potrajalo. Nije potrajalo, i možda sam
znala da neće. Uz brak koji se raspadao, bila sam previše ustrašena i preslaba... -
zaustavi se.
- Bojiš li se sada?
Carol je šutjela.
- Carol...
- Ne bojim se - reče tvrdoglavo, podižući glavu.
Therese pogleda njezino lice iz profila na mutnom svjetlu. Što sad s Rindy, htjela ju
je pitati, što će se dogoditi? Ali znala je da je Carol na rubu strpljenja i da će joj dati

135
nemaran odgovor, ili nikakav. Drugi put, pomisli Therese, ne ovaj tren. To bi
moglo uništiti sve, čak i čvrstoću Carolinog tijela pored nje, a nagib Carolinog tijela u
crnom puloveru činio se kao jedina čvrsta stvar na svijetu. Therese prijeđe palcem niz
Carolino tijelo, od ispod ramena do struka. - Sjećam se da je Hargea posebno
iznerviralo moje putovanje s Abby u Connecticut. Abby i ja smo otišle kupiti neke stvari
za trgovinu. Bilo je to samo dvodnevno putovanje, ali on je rekao: “Meni iza leđa. Morala
si pobjeći” - Carol je to izgovorila s gorčinom. U njezinom glasu bilo je više
samoprijegora nego oponašanja Hargea.
- Spominje li to još uvijek?
- Ne. Je li to nešto o čemu treba govoriti? Treba li se time ponositi?
- Treba li se toga sramiti?
- Da. Znaš to, zar ne? - Carol upita svojim ravnomjernim, izražajnim glasom. - U
očima svijeta to je izopačenost.
Kako je to izgovorila, Therese se nije baš mogla nasmiješiti. - Ne vjeruješ u to.
- I ljudi poput Hargeove obitelji.
- Oni nisu čitav svijet.
- Dovoljni su. A moraš živjeti u svijetu. Ti, mislim... i ne mislim ništa o tome koga
odlučiš voljeti - ona pogleda Therese, i Therese napokon ugleda smiješak kako se polako
budi u njezinim očima, sa sobom donoseći Carol. - Mislim na odgovornosti u svijetu
u kojem žive drugi ljudi i koji možda nije tvoj. Upravo sad nije, i zato sam u New Yorku
za tebe ja bila skroz pogrešna osoba za upoznavanje - jer ti udovoljavam i sprečavam te
u odrastanju.
- Zašto ne prestaneš?
- Pokušat ću. Problem je u tome što ti volim udovoljavati.
- Ti si baš prava osoba za mene - reče Therese.
- Jesam li?
Na ulici, Therese reče: - Pretpostavljam da ni Hargeu ne bi bilo drago da zna da smo
na putu, zar ne?
- Neće doznati.
- Želiš li još uvijek ići u Washington?
- Apsolutno. Ako imaš vremena. Možeš li ostati čitavu veljaču?
Therese kimne. - Osim ako čujem nešto u Salt Lake Cityju. Rekla sam Philu da mi
onamo piše. Šanse su prilično male - Phil vjerojatno neće ni pisati, pomisli. Ali ako bude i
najmanje šanse da dobije posao u New Yorku, trebala bi se vratiti. - Bi li otišla
u Washington bez mene?
Carol je pogleda. - Zapravo, ne bih - reče s malim smiješkom.
Njihova hotelska soba bila je tako pregrijana kad su se vratile te večeri da su na
neko vrijeme morale otvoriti prozore. Carol se nagnula nad prozorsku dasku,
proklinjući vrućinu da bi zabavljala Therese, nazivajući je salamanderom jer ju je mogla
podnijeti. Onda je Carol iznenada upita: - Što ti je Richard rekao jučer?

136
 Therese nije ni znala da Carol zna za posljednje pismo. Ono koje je obećao, u pismu
iz Chicaga, poslati u Minneapolis i u Seattle. - Ništa posebno - reče Therese.
- Samo jedna stranica. Još uvijek želi da mu pišem. A ja ne kanim - pismo je bila
bacila, no sjećala ga se:

Ne javljaš se, i postaje mi jasno kakva si ti nevjerojatna nakupina proturječnosti.

Osjetljiva si, a opet tako neosjetljiva; maštovita, a opet tako nemaštovita... Ako te
zarobi tvoja mušičava prijateljica, javi i doći čupo tebe. Ovo neće potrajati, Terry.
Znam ponešto o tim stvarima. Sreo sam Dannieja i htio je znati što ima kod tebe, što
radiš. Kako bi ti se svidjelo da sam mu ispričao? Nisam mu rekao ništa, za tvoje dobro,
jer mislim da ćeš se jednog dana crvenjeti. Još uvijek te volim, priznajem. Doći ću
po tebe - i pokazati ti kakva je Amerika uistinu - ako ti je dovoljno stalo do mene da mi
pišeš i to mi kažeš...

Bilo je uvredljivo spram Carol, i Therese ga je poderala. Therese je sjedila na

krevetu, rukama obgrlivši koljena, stišćući zapešća u rukavima kućnog ogrtača. Carol je
pretjerala s provjetravanjem, i u sobi je bilo hladno. Vjetrovi Minnesote zaposjeli su
sobu, grabili dim Caroline cigarete i razbijali ga u ništavilo. Therese je promatrala Carol
kako mirno pere zube nad umivaonikom.
- Bila si ozbiljna kad si rekla da mu ne misliš pisati? Tako si odlučila? - upita Carol.
- Da.
Therese je promatrala Carol kako otresa vodu s četkice i okreće se od umivaonika,
pritišćući ručnik na lice.
- Nemojmo više o tome - reče Carol.
Znala je da Carol o tome više neće govoriti. Znala je da ju je Carol bila gurala prema
njemu, do ovog trenutka. Sad se činilo da je možda sve bilo zbog ovog trenutka kad se
Carol okrenula i prišla joj, a njezino je srce izvelo golem iskorak.
Produžile su prema zapadu, kroz Sleepy Eye, Tracy i Pipestone, ponekad vozeći
sporednim putevima, kad bi im došlo. Zapad se pred njima prostirao poput čarobnog
tepiha, istočkan urednim, gustim očicama farmi, štala i spremišta žita koje bi ugledale
pola sata prije nego bi dospjele do njih. Jednom prilikom zaustavile su se pokraj neke
farme upitati mogu li kupiti goriva koliko je potrebno da stignu do sljedeće crpke. Kuća
je mirisala na svjež, hladan sir. Njihovi koraci odzvanjali su prazno i usamljeno
na čvrstim smeđim daskama poda, i u gorljivoj navali patriotizma Therese pomisli -
Amerika. Na zidu je bila slika pijetla, izrađena od raznobojnih komada tkanine prišivenih
na crnu podlogu, tako lijepa da je mogla visjeti u muzeju. Farmer ih je upozorio na led na
cesti koja je išla ravno prema zapadu, pa su skrenule na drugi autoput prema jugu.
Pokraj pruge, u gradu po imenu Sioux Falls, te su noći naišle na mali cirkus. Izvođači
nisu bili pretjerano vješti. Therese i Carol sjedile su u prvom redu na par gajbi naranača.
Nakon predstave jedan od akrobata pozvao ih je u izvođački šator i inzistirao da Carol
dade desetak cirkuskih plakata jer im se divila. Carol ih je nekoliko poslala Abby, i

137
nekoliko Rindy, a Rindy je poslala i zelenog kameleona u kartonskoj kutiji. Tu večer
Therese nikad neće zaboraviti i, za razliku od većine takvih večeri, ova je zabilježena kao
nezaboravna još za svoga trajanja. Bila je takva zbog vrećice kokica koju su podijelile,
zbog cirkusa, i poljupca koji joj je Carol dala iza nekakve kabine u izvođačkom šatoru.
Bila je takva zbog one osobite čarobnosti koja je dopirala od Carol - premda je
Carol njihove dobre trenutke uzimala toliko zdravo za gotovo - i koja je, činilo se,
djelovala na čitav svijet oko njih, zbog toga što se sve savršeno odvijalo, bez razočarenja
ili problema, upravo onako kako su željele.
Therese je iz cirkusa izašla pognute glave, izgubljena u mislima. - Pitam se hoću li
ikad opet poželjeti nešto stvoriti - reče.
- Odakle sad to?
- Mislim... Što li sam ikad pokušavala postići osim ovoga? Sretna sam.
Carol je uzme za nadlakticu i stisne, zarivajući joj palac u ruku tako jako da je
Therese uzviknula. Carol baci pogled na ulični znak i reče: - Peta i Nebraska. Mislim da
ćemo ovuda.
- Što će se dogoditi kad se vratimo u New York? Ne može biti isto, zar ne?
- Može - reče Carol. - Dok ti ne dosadim.
Therese se nasmije. Začuje tihi lepet Carolinog šala na vjetru.
- Možda nećemo živjeti skupa, ali bit će isto.
Ne bi mogle živjeti skupa s Rindy, znala je Therese. Bilo je besmisleno o tome
sanjariti. No bilo je više no dovoljno to što je Carol obećala da će biti isto.
Nadomak granice između Nebraske i Wyominga stale su na večeru u velikom
restoranu građenom poput kolibe u zimzelenoj šumi. Bile su gotovo jedine gošće u
velikoj blagovaonici, i izabrale su stol pored kamina. Raširile su kartu i odlučile krenuti
ravno za Salt Lake City. Ostat će ondje možda nekoliko dana, rekla je Carol, jer je to
zanimljivo mjesto, a ona umorna od vožnje.
- Lusk - reče Therese, gledajući kartu. - Kakvo seksi ime.
Carol zabaci glavu i nasmije se. - Gdje je?
- Na putu.
Carol podigne čašu s vinom i reče: - Chateau Neuf-du-Pape u Nebraski. Čemu da
nazdravimo?
- Nama.
Bilo je to poput jutra u Waterloou, pomisli Therese, trenutak suviše apsolutan i
suviše savršen da bi bio stvaran, makar je bio stvaran; ne samo rekviziti u predstavi -
njihove čaše s brendijem na komodi, iznad njih red jelenjih rogova, Carolin
upaljač, sama vatra. No ponekad se osjećala poput glumice, prisjećala se vlastitog
identiteta tek tu i tamo, s iznenađenjem, kao da je ovih posljednjih dana glumila tuđu
ulogu, ulogu osobe fantastično i pretjerano sretne. Podigne pogled prema borovim
granama učvršćenim između stropnih greda, pogleda muškarca i ženu koji su nečujno
razgovarali za stolom nasuprot zidu, muškarca za stolom koji je, sam, polako pušio
cigarete. Pomisli na muškarca s novinama koji je sjedio u hotelu u Waterloou. Nije li
138
imao iste bezbojne oči i dugačke brazde s obje strane usta? Ili je možda ovaj trenutak
svijesti tek bio toliko sličan onome drugom trenutku?
Noć su provele u Lusku, stotinu i četrdeset kilometara dalje.

139
 17.

- Gđa H. F. Aird? - službenik pogleda Carol nakon što se potpisala. - Jeste li vi gđa
Carol Aird?
- Jesam.
- Poruka za vas - okrene se i izvuče je iz pretinca. - Telegram.
- Hvala - prije negoli ga je otvorila, Carol pogleda Therese, malčice podižući obrve.
Pročita ga, mršteći se, a onda se okrene prema službeniku. - Gdje je hotel Belvedere?
Službenik je uputi.
- Moram podići još jedan telegram - Carol reče Theresi. - Želiš pričekati ovdje dok ga
podignem?
- Od koga je?
- Od Abby.
- U redu. Loše vijesti?
Oči su joj se još uvijek mrštile. - Neću znati dok ga ne vidim. Abby samo piše da me u
hotelu Belvedere čeka telegram.
- Da naručim da nam torbe odnesu gore?
- Pa... pričekaj. Auto je parkiran.
- Zašto ne mogu s tobom?
- Naravno da možeš, ako želiš. Prošećimo. Udaljen je tek nekoliko ulica.
Carol je hodala brzo. Hladnoća je bila oštra. Therese je gledala unaokolo po
plosnatom, urednom gradu, i prisjeti se kako je Carol rekla da je Salt Lake City najčišći
grad u Sjedinjenim Državama. Kad se Belvedere pojavio u vidokrugu, Carol je iznenada
pogleda i reče: - Abby je vjerojatno na pamet pala genijalna ideja da doleti ovamo i
pridruži nam se.
U Belvedereu je Therese otišla kupiti novine, a Carol je otišla do recepcije. Kad se
Therese okrenula prema njoj, Carol je upravo spuštala netom pročitani telegram. Na
njezinu licu vidjela je zaprepaštenost. Polako je prilazila Theresi, a Theresi kroz
glavu proleti pomisao da je Abby mrtva, i da je druga poruka bila od Abbynih roditelja.
- Što se dogodilo? - upita Therese.

140
 - Ništa. Još ne znam - Carol je pogledavala unaokolo i tupkala telegramom po
prstima.
- Moram obaviti jedan razgovor. Možda će potrajati nekoliko minuta - ona pogleda
na sat.
Bilo je petnaest do dva. Hotelski službenik rekao je da će je s New Jerseyjem moći
spojiti za dvadesetak minuta. Carol je u međuvremenu htjela nešto popiti. U hotelu su
pronašle bar.
- U čemu je stvar? Je li Abby bolesna?
Carol se nasmiješi. - Nije. Reći ću ti poslije.
- Je li nešto u vezi s Rindy?
- Nije! - Carol iskapi konjak.
Dok je Carol bila u telefonskoj govornici, Therese je hodala gore-dolje po predvorju.
Vidjela je kako Carol polako kima nekoliko puta, kako nespretno pokušava zapaliti
cigaretu, no u trenutku kad joj je Therese prišla da je pripali, Carol je već uspjela i
odmahujući rukom otjerala Therese. Carol je razgovarala tri ili četiri minute, a onda
izašla i platila račun.
- Što se događa, Carol?
Carol je stajala, na tren gledajući vani kroz ulazna vrata hotela.
- Sad idemo do hotela Temple Square - reče.
Ondje su podigle još jedan telegram. Carol ga otvori i baci pogled na nj, pa ga podere
dok su hodale prema izlazu. - Mislim da ovdje nećemo prenoćiti - reče Carol. - Vratimo
se do auta.
Vratile su se u hotel u kojem je Carol primila prvi telegram. Therese joj nije rekla
ništa, no osjećala je da se dogodilo nešto što je značilo da se Carol mora smjesta vratiti
na Istok. Carol reče službeniku da otkaže njihovu rezervaciju.
- Ostavila bih adresu na koju ćete mi proslijediti poštu bude li je - reče. - Brown
Palace u Denveru.
- Sve sređeno.
- Hvala vam lijepa. Vrijedit će makar za sljedeći tjedan.
U autu Carol upita: - Koji je sljedeći grad prema zapadu?
- Zapadu? - Therese pogleda kartu. - Wendover. Na tom smo potezu. Sto devedeset
kilometara.
- Isuse! - Carol uzvikne iznenada. Zaustavi automobil, uzme kartu i pogleda je. - Što
je s Denverom? - upita Therese.
- Ne želim ići u Denver - Carol savije kartu i pokrene automobil. - Pa, ipak ćemo to
učiniti. Pripali mi cigaretu, dušo, hoćeš? I obrati pažnju na sljedeće mjesto gdje bismo
mogle stati i nešto pojesti.
Nisu još ručale, a prošla su tri sata. O ovom potezu puta razgovarale su prethodne
noći, ravna cesta zapadno od Salt Lake Cityja preko velike pustinje Salt Lake. Imale su
dovoljno goriva, primijeti Therese, i kraj vjerojatno nije bio potpuno opustio, no Carol
141
je bila umorna. Vozile su od šest sati ujutro. Carol je vozila brzo. Tu i tamo pritisnula bi
papučicu gasa do daske i dugo je tako držala prije negoli bi je otpustila. Therese je
zabrinuto pogleda. Osjećala je da bježe od nečega.
- Ima li što iza nas? - upita Carol.
- Ne - na sjedalu između njih, Therese primijeti komadić telegrama koji je virio iz
Caroline torbice, “DOBITI OVO JACOPO.” samo je to mogla pročitati. Prisjeti se da je
Jacopo ime majmunčića na stražnjem sjedalu automobila.
Stigle su do kafića benzinske crpke koji je bio nalik na bradavicu, tako osamljen u
plosnatom pejzažu. Danima se ovdje vjerojatno nitko osim njih nije zaustavio. Carol je
pogleda prekoputa stola s bijelim plastičnim stolnjakom pa se zavali u naslon stolice.
Prije nego što je stigla progovoriti, iz kuhinje u stražnjem dijelu prostorije priđe im
starac u pregači, obavještavajući ih da nema ničega osim šunke i jaja, pa su naručile
šunku i jaja, i kavu. Onda Carol pripali cigaretu i nagne se naprijed, pogleda spuštenog
na stol.
- Znaš što se događa? - upita. - Hargeov detektiv prati nas još od Chicaga.
- Detektiv? Zbog čega?
- Zar ne možeš pretpostaviti? - Carol reče, gotovo šaptom.
Therese se ugrize za jezik. Da, mogla je pretpostaviti. Harge je doznao da putuju
zajedno. - Abby ti je rekla?
- Abby je doznala - Carolini prsti skliznu duž cigarete i žar je opeče. Kad je izvadila
cigaretu iz usta, usne joj počnu krvariti.
Therese se osvrne unaokolo. Mjesto je bilo prazno. - Prati nas? - upita. - S nama je?
- Sad bi mogao biti u Salt Lake Cityju. I provjeravati sve hotele. Prljav je to posao,
draga. Tako mi je žao, žao, žao - Carol se nemirno nasloni u stolici. - Možda bi bilo
najbolje da te stavim na vlak i pošaljem kući.
- Dobro... Ako misliš da je to najbolja zamisao.
- Ne moraš biti umiješana u ovo. Neka me slobodno prate do Aljaske ako žele. Ne
znam što su prikupili dosad. Mislim da nije mnogo.
Therese je ukočeno sjedila na rubu stolice. - Što on skuplja... zabilješke o nama?
Starac se vraćao, donoseći im čaše s vodom.
Carol kimne. - A tu je i trik s diktafonom - reče kad je starac otišao. - Nisam sigurna
da će ići tako daleko. Nisam sigurna da bi Harge to učinio - ugao usana joj zadrhti. Zurila
je u poderotinu na izlizanom, plastičnom, bijelom stolnjaku. - Pitam se jesu li
imali dovoljno vremena za diktafon u Chicagu. To je jedino mjesto na kojem smo ostale
dulje od deset sati. Zapravo se nadam da jesu. Kakva ironija. Sjećaš se Chicaga?
- Naravno - pokušala je suzbiti drhtaj u glasu, no bilo je to pretvaranje, kao
glumljenje samokontrole dok nešto što si voljela leži mrtvo pred tobom. Ovdje će se
morati razdvojiti. - A Waterloo? - iznenada se prisjeti muškarca u predvorju.
- Onamo smo stigle kasno. Ne bi bilo jednostavno.
- Carol, vidjela sam nekoga... Nisam sigurna, ali mislim da sam ga vidjela dvaput.

142
 - Gdje?
- Prvi put u predvorju u Waterloou. Ujutro. Onda mi se učinilo da sam istog
muškarca vidjela u onom restoranu s kaminom.
Pa to je bilo prošle večeri, taj restoran s kaminom.
Carol zatraži da joj detaljno prepriča obje situacije i muškarca potanko opiše. Bilo
ga je teško opisati. Ali sad je iz sve snage napinjala mozak da se prisjeti svakog detalja,
sve do boje njegovih cipela. I bilo je čudno, i prilično užasavajuće, izvlačiti ono što je
najvjerojatnije bilo tek plod njezine mašte i to povezivati sa stvarnom situacijom. Činilo
joj se da čak možda laže Carol, primjećujući kako izraz u Carolinim očima postaje sve
napetiji.
- Što misliš? - upita Therese.
Carol uzdahne. - Što bi itko mogao misliti? Samo čekaj da se pojavi treći put.
Therese spusti pogled na tanjur. Bilo je nemoguće jesti. - To je zbog Rindy, zar ne?
- Da - ona spusti vilicu ne uzevši zalogaj i posegne za cigaretom. - Harge je želi - u
potpunosti. Možda misli da će mu preko ovoga uspjeti.
- Samo zato što putujemo skupa?
- Da.
- Trebala bih te napustiti.
- Dovraga s njim - tiho će Carol, gledajući u stranu, prema kutu prostorije.
Therese je čekala. No što da čeka? - Ovdje negdje mogu uhvatiti bus, a onda vlak.
- Želiš li ići? - upita Carol.
- Naravno da ne želim. Samo mislim da je tako najbolje.
- Bojiš li se?
- Bojim li se? Ne - osjećala je kako je Carolin pogled odmjerava oštro kao onog
trenutka u Waterloou, kad je rekla Carol da je voli.
- Onda neka sam prokleta ako odeš. Želim te uza se.
- Stvarno?
- Da. Jedi jaja. Prestani se glupirati - i Carol se čak malčice nasmiješi. - Hoćemo li u
Reno kao što smo planirale?
- Bilo kamo.
- I, nikamo nam se ne žuri.
Nekoliko trenutaka poslije, kad su se našle na cesti, Therese opet reče: - Nisam
sigurna da je bila riječ o istom muškarcu oba puta, znaš.
- Mislim da si sigurna - reče Carol. Onda, iznenada, na dugoj, ravnoj cesti, zaustavi
automobil. Na trenutak je sjedila u tišini, promatrajući cestu. Onda pogleda Therese. - Ne
mogu ići u Reno. To je malčice prebizarno. Znam jedno prekrasno mjesto južno
od Denvera.
- Denvera?
- Denvera - odlučno reče Carol, i okrene automobil.
143
 18.

Ujutro su ležale jedna drugoj u naručju dugo nakon što je sunce ušlo u sobu. Sunce
ih je grijalo kroz prozor hotela u gradiću čije ime nisu primijetile. Vani, na tlu, bilo je
snijega.
- U parku Estesu bit će snijega - reče joj Carol.
- Što je park Estes?
- Svidjet će ti se. Nije kao Yellowstone. Otvoren je cijele godine.
- Carol, nisi valjda zabrinuta?
Carol je privuče k sebi. - Ponašam li se kao da jesam?
Therese se nije brinula. Prošao je prvi val panike. Pazila je, ali ne kao što je pazila
jučer poslije podne netom nakon Salt Lake Cityja. Carol ju je željela uza se, i što god se
dogodi, s time će se suočiti bez bježanja. Kako bi se mogla bojati i biti
zaljubljena, pomisli Therese. Te dvije stvari ne idu skupa. Kako bi se mogla bojati kad su
njih dvije zajedno bile sve snažnije svaki dan? I svaku noć. Svaka noć bila je drugačija, i
svako jutro. Zajedno su posjedovale čudo.
Cesta u parku Estesu nagibala se prema dolje. Snježni nanosi uz obje strane ceste
postajali su sve viši, a onda su se pojavila svjetla, razapeta preko stabala borova,
natkriljujući cestu. Bilo je to selo smeđih koliba i trgovina i hotela. Čula se glazba, a ljudi
su uzdignutih glava šetali obasjanim ulicama, kao očarani.
- I sviđa mi se - reče Therese.
- To ne znači da možeš prestati paziti na našeg čovuljka.
U sobu su odnijele prijenosni gramofon i puštale ploče koje su upravo kupile i neke
stare iz New Jerseyja. Therese je nekoliko puta pustila “Easy Living”, a Carol je sjedila na
suprotnoj strani prostorije i promatrala je, sjedeći na rubu naslonjača prekriženih ruku.
- Kako li ti je samo grozno sa mnom, zar ne?
- Oh, Carol... - Therese se pokuša nasmiješiti. Bilo je to tek Carolino raspoloženje, tek
trenutak. No Therese se osjeti tako bespomoćnom.
Carol se osvrne prema prozoru. - I zašto nismo otišle u Europu? U Švicarsku. Ili
ovamo doputovale avionom.
- To mi se uopće ne bi svidjelo - Therese baci pogled na žutu košulju od kravlje kože
koju joj je kupila Carol, prebačenu preko naslona stolice. Carol je Rindy poslala zelenu.
Kupila je nekoliko pari srebrnih naušnica, par knjiga i bocu Triple Seca. Pola sata

144
ranije bile su sretne, zajedno šetajući ulicama. - To je od onog zadnjeg viskija koji si
popila dolje - reče Therese. - Viski te deprimira.
- Stvarno?
- Gore od konjaka.
- Odvest ću te na najljepše mjesto koje poznajem s ove strane Sunčane doline - reče.
- Što ne valja sa Sunčanom dolinom? - znala je da Carol voli skijanje.
- Sunčana dolina jednostavno nije to - tajanstveno će Carol. - Ovo mjesto nalazi se u
blizini Colorado Springsa.
U Denveru je Carol zaustavila auto i kod draguljara prodala svoj dijamantni
zaručnički prsten. Therese je to malo uznemirilo, no
Carol reče da joj prsten ne znači ništa i da ionako mrzi dijamante. A i bilo je brže
nego da podiže novac iz banke. Carol je željela stati u hotelu nekoliko kilometara od
Colorado Springsa gdje je bila već prije, no predomislila se gotovo istom što su stigle.
Previše nalikuje na odmorište, rekla je, pa su otišle u hotel koji je leđima bio okrenut
gradu i gledao na planine.
Njihova soba bila je dugačka, od vrata do golemih četvrtastih prozora koji su gledali
na vrt, i dalje, na crvene i bijele planine. Vrt je bio umrljan bjelinom; čudnovate
piramidice od kamena, bijela klupa ili stolica, i djelovao je blesavo u usporedbi s
veličanstvenim pejzažem koji ga je okruživao, ravninom što se dizala u planine i u još
planina, ispunjavajući horizont poput pola svijeta. U sobi je bio žućkast namještaj, slično
boji Caroline kose, a tu je bio i ormar za knjige sjajan kako je samo mogla poželjeti, s
nekoliko dobrih knjiga među lošima, i Therese je znala da dok su ovdje neće pročitati
nijednu od njih. Iznad ormara s knjigama visjela je slika žene s velikim crnim šeširom i
crvenim šalom, a na zidu pored vrata bila je razapeta smeđa koža; ne pravi zidni tepih
već nešto što je netko odrezao od komada kravlje kože. Iznad nje nalazila se kositrena
svjetiljka sa svijećom. Carol je unajmila i sobu do njihove, koja je s ovom bila povezana
vratima, makar je nisu iskoristile ni da u nju stave kovčege. Planirale su ostati
tjedan dana, ili više, ako im se svidi.
Ujutro drugoga dana Therese se vratila s ekspedicije po hotelskom teritoriju i našla
Carol kako stoji uz stolić pored kreveta. Carol je samo pogleda, pa ode do toaletnog
stolića i zagleda ispod njega, a onda ode do visokog zidnog ormara iza zidne pregrade.
- To je to - reče Carol. - A sad sve zaboravimo.
Therese je znala što je tražila. - Nije mi palo na pamet - reče. - Imam osjećaj da smo
mu umakle.
- Osim što je dosad vjerojatno već stigao u Denver - mirno reče Carol. Nasmiješi se,
no malčice iskrivi usta. - I vjerojatno će svratiti ovamo.
To je bila istina, naravno. Bilo je čak i sićušne šanse da ih je detektiv vidio dok su se
vraćale kroz Salt Lake City, i slijedio ih. Ako ih nije pronašao u Salt Lake Cityju, možda će
se raspitati po hotelima. Znala je da je Carol zato ostavila adresu u Denveru, jer zapravo
nisu namjeravale ići u Denver. Therese se baci u naslonjač i pogleda Carol. Carol se
potrudila potražiti prislušni uređaj, no stav joj je bio arogantan. Čak je i izazivala nevolje

145
došavši ovamo. A objašnjenje, razrješenje tih kontradiktornih činjenica, nije bilo nigdje
drugdje nego u samoj Carol, neodlučnoj, u njezinom sporom, nemirnom koraku dok je
sad odlazila prema vratima i okrenula se, u nonšalantnom pokretu njezine glave, i u
nervoznoj liniji njezinih obrva koja je u jednom trenutku odavala razdraženost, a već u
sljedećoj bila mirna. Therese promotri veliku sobu, visoki strop, veliki, četvrtasti,
jednostavni krevet; sobu koja je, usprkos svoj svojoj modernosti, odisala čudnovatom
staromodnošću koju je ona povezivala s američkim zapadom, poput prevelikih
zapadnjačkih sedla koje je primijetila dolje u štali. I nekom vrstom čistoće. A Carol je
ipak tražila diktafon. Therese je promatrala kako se polako vraća prema njoj, još uvijek
u pidžami i ogrtaču. Dođe joj da priđe Carol, zdrobi je u naručju, baci je na krevet, a
činjenica da to nije učinila uznemiri je i ispuni potisnutim no divljim ushitom.
Carol je u zrak ispuhivala dim. - Živo mi se fućka. Nadam se da će novine doznati sve
i Hargeu nabiti na nos nered koji je sam stvorio. Nadam se da će potratiti pedeset tisuća
dolara. Želiš li da danas popodne idemo na izlet na kojem će bankrotirati engleski jezik?
Jesi li već pitala gospođu French?
Gđu French upoznale su prethodne večeri u hotelskoj igračnici. Nije imala
automobil, i Carol ju je upitala bi li se htjela danas s njima provozati.
- Pitala sam je - reče Therese. - Rekla je da će biti spremna odmah nakon ručka.
- Odjeni onu kožnu košulju. - Carol uzme Theresino lice među dlanove, pritisne joj
obraze i poljubi je. - Odjeni je sad.
Do zlatnog rudnika Cripple Creeka trebalo je šest ili sedam sati vožnje, preko Ute
Passa, pa niz planinu. Gđa French išla je s njima, i govorila čitavo vrijeme. Bila je žena od
sedamdesetak godina, s merilendskim naglaskom i slušnim aparatom, spremna da
svaki tren izađe iz automobila i penje se bilo kamo, premda joj je trebalo pomagati svaki
centimetar puta. Therese se silno bojala za nju, makar joj je zapravo bilo odbojno već je i
samo dodirnuti. Činilo joj se da bi se, kad bi pala, gđa French razbila u milijun
komadića. Carol i gđa French razgovarale su o državi Washington koju je gđa French
dobro poznavala jer je posljednjih nekoliko godina ondje živjela s jednim od sinova.
Carol joj je postavila nekoliko pitanja, i gđa French joj je ispričala sve o deset godina
putovanja otkad joj je umro muž, i o svoja dva sina, onom u Washingtonu i onom na
Havajima koji je radio za tvrtku koja se bavila ananasom. I, naravno, gđa French je
obožavala Carol, i uslijedit će još mnogo druženja s gđom French. Kad su se vratile u
hotel bilo je gotovo jedanaest sati. Carol je predložila gđi French da večera s njima u
baru, no gđa French je rekla da je preumorna za bilo što osim žitarica s vrućim mlijekom
koje će pojesti u svojoj sobi.
- Drago mi je - reče Therese kad je otišla. - Draže mi je kad smo same.
- Uistinu, gđice Belivet? Što li samo time želite reći? - reče Carol, otvarajući vrata
bara. - Bilo bi najbolje da sjednete i ispripovijedate mi sve o tome.
No u baru nisu bile nasamo dulje od pet minuta. Dva muškarca, jedan imenom Dave
i drugi kojemu Therese nije znala ime niti je za nj marila, priđu im i upitaju smiju li im se
pridružiti. Bili su to dvojica koji su im prišli prethodne večeri u igračnici i zatražili

146
 Carol da s njima zakarta. Prethodne večeri Carol ih je odbila. Sad im reče: - Naravno,
sjednite. Carol i Dave započeli su razgovor koji je zvučao veoma zanimljivo, no Therese
je sjedila na mjestu s kojeg nije mogla dobro sudjelovati. A muškarac pored Therese htio
je razgovarati o nečem drugom, jahaćem izletu oko Steamboat Springsa, s kojeg se
upravo vratio. Nakon večere Therese je čekala Carolin znak da napuste stol, no Carol je
još uvijek bila zadubljena u razgovor. Therese je čitala o onom posebnom zadovoljstvu
koje ljudima pričinjava činjenica da je netko koga vole privlačan i drugima. Njoj se to
jednostavno nije događalo. Svako malo Carol bi je pogledala i namignula joj. Stoga je
Therese sjedila ondje sat i pol, i uspijevala biti uljudna jer je znala da Carol to želi.
Ljudi koji su im se pridruživali u baru i ponekad u blagovaonici nisu je živcirali
toliko koliko gđa French koja je s njima, automobilom, nekamo išla gotovo svaki dan.
Tad bi Therese preplavio bijes, kojeg se zapravo sramila, jer ju je netko sprečavao da
bude nasamo s Carol.
- Draga, zar ti nikad nije palo na pamet da će jednoga dana i tebi biti sedamdeset i
jedna godina?
- Ne - rekla je Therese.
No bilo je i drugih dana kad bi se same odvezle u planine, skrećući na bilo koju cestu
koju bi ugledale. Jednom su naišle na gradić koji im se svidio pa su ondje prenoćile, bez
pidžama i četkica za zube, bez prošlosti i budućnosti, a noć je postala još jedan od onih
otoka u vremenu koji lebde negdje u srcu ili u sjećanju, nedodirljivi i apsolutni. A možda
to nije bilo ništa drugo do sreća, pomisli Therese, potpuna sreća, užasno rijetka, toliko
rijetka da ju je jako malo ljudi ikada poznavalo. No, ako je to bila tek sreća, onda je
premašila sve uobičajene granice i postala nešto drugo, neka vrsta golemog pritiska,
tako da su joj težina šalice kave u ruci, brzina kojom je mačka prelazila vrt pod
prozorom, bešumni sudar dvaju oblaka, bili gotovo nepodnošljivi. I, baš kao što
prije mjesec dana nije razumjela fenomen iznenadne sreće, tako ni sad nije razumjela
vlastito stanje, koje se činilo kao posljedica. Češće je bilo bolno no ugodno, i stoga se
bojala da sama ima neki ozbiljan i jedinstven nedostatak. Ponekad ju je bilo strah, kao
da unaokolo hoda slomljene kralježnice. Ako bi kad dobila poriv da kaže Carol, riječi bi
se rasplinule i prije negoli bi započela, zbog straha i njezinog uobičajenog nepovjerenja
prema vlastitim reakcijama, straha da su njezine reakcije drugačije od reakcija
drugih ljudi, i da ih stoga čak ni Carol ne bi mogla razumjeti.
Ujutro bi se obično odvezle nekamo u planine i ostavile automobil, tako da se mogu
uspeti na brdo. Besciljno su se vozile krivudavim cestama nalik na kredom iscrtane
bijele linije koje spajaju planinske točke. Iz daljine su se vidjeli oblaci kako leže
probijeni planinskim vrhovima, pa se činilo da lete unaokolo prostorom, malo bliže
nebu no zemlji. Theresino omiljeno mjesto nalazilo se na autocesti iznad Cripple Creeka,
gdje se cesta iznenada pripijala uz rub golema uleknuća. Stotinama metara niže ležao je
sićušan nered napuštenog rudarskog grada. Tu su se mozak i oko međusobno
nadigravali, jer bilo je nemoguće zadržati stabilno poimanje proporcija dolje, nemoguće
usporediti ih bilo kojim ljudskim mjerilom. Njezina vlastita ispružena ruka djelovala je
liliputanski, ili neobično golemo. A grad je zauzimao tek djelić velike udubine u zemlji,
poput jedinstvenog iskustva, jedinstvenog svakodnevnog događaja, smještenog u nekom

147
nemjerljivom teritoriju uma. Plivajući u prostoru, oko se vraćalo i odmaralo na mjestu
koje je nalikovalo na pregaženu kutiju šibica, ljudskom rukom stvorena zbrka gradića.
Therese je pogledom neprestano tražila muškarca s brazdama s obje strane usta, ali
Carol nije nikad. Carol ga nije ni spomenula od drugog dana u Colorado Springsu, a sad
je prošlo već deset dana. Budući da je hotelski restoran bio poznat, svake su večeri
u veliku blagovaonicu dolazili novi ljudi, i Therese se uvijek osvrtala unaokolo, ne
očekujući zapravo da ga vidi, već iz svojevrsnog opreza koji joj je prešao u naviku. No
Carol nije obraćala pažnju ni na koga osim na Waltera, njihovog konobara, koji bi im
uvijek prilazio da upita koju vrstu koktela žele te večeri. Mnogi ljudi su, doduše,
promatrali Carol jer je najčešće bila najprivlačnija žena u prostoriji. A Therese je bila
toliko oduševljena što je s njom, tako ponosna na nju, gledala je u Carol i ni u koga
drugoga. Onda bi, čitajući jelovnik, Carol pod stolom lagano pritisnula Theresino stopalo
ne bi li joj izmamila smiješak.
- Što misliš o Islandu ljeti? - upitala bi Carol jer su odlučile razgovarati o
putovanjima ako bi vladala tišina kad su sjele za stol.
- Moraš li uvijek odabirati tako hladna mjesta? Kad ću uopće stići raditi?
- Ne očajavaj. Da pozovemo gđu French? Misliš li da bi joj smetalo da se držimo za
ruke?
Jednog jutra stigla su tri pisma - od Rindy, Abby i Dannieja. Bilo je to drugo pismo
koje je Carol napisala Abby, koja prije nije imala novosti, i Therese primijeti da Carol
prvo otvara Rindyno pismo. Dannie je pisao kako još uvijek čeka rezultate dvaju
intervjua za posao. I izvijestio je da je Phil rekao kako Harkevy u ožujku
planira izrađivati setove za englesku predstavu Kukavica.
- Slušaj ovo - reče Carol. - “Jesi li vidjela ijednog pasanca u Coloradu? Možeš li mi
poslati jednog, jer se kameleon izgubio? Tatica i ja smo ga tražili po cijeloj kući. Ali ako
mi pošalješ pasanca, on će biti dovoljno velik da se ne izgubi.” Novi odjeljak. “Dobila sam
peticu iz slovkanja, ali samo trojku iz računanja. Mrzim ga. Mrzim učiteljicu. Sad moram
ići. Puse tebi i Abby. Rindy. XX. P S. Puno ti hvala za kožnu košulju. Tatica mi je kupio
veliki bicikl na dva kotača za koji je na Božić rekao da sam premala. Nisam premala.
Bicikl je prekrasan.” Točka. Čemu se truditi? Harge me uvijek nadmaši - Carol odloži
pismo i uzme Abbyno.
- Zašto je Rindy napisala “puse tebi i Abby”? - upita Therese. - Misli da si s Abby?
- Ne. - Carolin drveni nož za otvaranje pisama zastane usred otvaranja Abbyne
kuverte. - Valjda misli da se čujem s njom - reče i raspori kovertu do kraja.
- Mislim, Harge joj to ne bi rekao, zar ne?
- Ne bi, draga - reče Carol, zaokupljena čitanjem Abbyna pisma.
Therese ustane, prijeđe na drugu stranu sobe i stane pored prozora gledajući u
planine. Popodne bi trebala pisati Harkevyju, pomisli, i upitati ga ima li šanse za posao
asistentice u njegovoj grupi u ožujku. Počne u sebi sastavljati pismo. Poput
veličanstvenih crvenih lavova koji zure niz vlastite nosove, planine su joj uzvraćale
pogled. Dvaput je čula kako se Carol smije, no ništa od pisma nije joj pročitala naglas.

148
 - Nema novosti? - Therese je upita kad je završila.
- Nema novosti.
Na cestama u podnožju planina gdje automobili gotovo nikad nisu prolazili, Carol ju
je podučila vožnji. Therese je učila brže no što je ikada išta učila, i nakon nekoliko dana
Carol joj je dopustila da vozi po Colorado Springsu. U Denveru je polagala ispit i
dobila dozvolu. Carol je rekla da može odvoziti pola puta natrag u New York, bude li
htjela.
Jedne večeri, za vrijeme večere, sjedio je sam za stolom slijeva od Carol i iza nje.
Therese se zagrcne na prazno i odloži vilicu. Srce joj počne lupati poput čekića koji želi
iskočiti iz grudi. Kako li je samo stigla do pola obroka, a da ga nije primijetila? Podigne
pogled na Carolino lice i ugleda Carol kako je promatra, čita tim sivim očima koje više
nisu bile mirne kao nekoliko trenutaka prije. Carol se zaustavila usred rečenice. - Uzmi
cigaretu - reče Carol, nudeći joj jednu, pripaljujući je. - Ne zna da ga možeš prepoznati,
zar ne?
- Ne.
- Pa, nemoj da dozna - Carol se nasmiješi, pripali cigaretu i sebi, pa usmjeri pogled u
pravcu suprotnom od detektiva. - Samo polako - doda Carol, istim tonom.
Bilo je lako reći, lako misliti da će ga moći pogledati kad ga sljedeći put vidi, ali
kakvog je smisla imalo pokušavati kad je osjećaj bio poput udara topovske kugle u
glavu?
- Ništa od omleta iznenađenja večeras? - reče Carol, gledajući jelovnik. - To me
deprimira. Znaš što ćemo naručiti? - Ona dozove konobara. - Waltere!
Walter im priđe, smiješeći se, revan da ih posluži, baš kao svake večeri. - Izvolite,
gospođo.
- Dva konjaka, Remy Martin, molim, Waltere - reče Carol.
Piće je pomoglo vrlo malo, ako uopće. Detektiv ih nije pogledao niti jednom. Čitao je
knjigu koju je naslonio na metalni držač za ubruse, no čak i sad Therese je osjećala
sumnju jednako snažnu kao onda u Salt Lake Cityju, nesigurnost koja je na neki način
bila i užasnija od apsolutne sigurnosti da je on detektiv.
- Moramo li proći pored njega? - upita Therese. Iza nje nalazila su se vrata koja su
vodila u bar.
- Da. Tim putem izlazimo - Caroline obrve uzdigle su se s osmijehom, baš kao svake
druge večeri. - Ne može nam ništa. Zar očekuješ da će izvući pištolj?
Therese ju je slijedila, prošla dvadeset centimetara od muškarca čija je glava bila
spuštena prema knjizi. Pred sobom je vidjela Carolinu figuru kako se elegantno savija
dok je pozdravljala gđu French, koja je sjedila sama za stolom.
- Zašto nam se niste pridružili? - upita Carol, i Therese se sjeti da su dvije žene s
kojima je gđa French obično sjedila danas otišle.
Carol je čak ondje stajala nekoliko trenutaka razgovarajući s gđom French, i Therese
joj se divila, no sama ondje nije mogla stajati, pa je produžila i pričekala Carol pored
dizala.

149
 Gore je Carol pronašla spravicu, pričvršćenu u kutu stolića pored kreveta. Carol
uzme škare i, služeći se objema rukama, prereže žicu koja je nestajala ispod tepiha.
- Misliš li da su ga hotelski namještenici pustili unutra? - upita Therese, užasnuta.
- Vjerojatno je imao odgovarajući ključ - Carol iščupa stvarčicu ispod stola i ispusti
je na tepih, crnu kutijicu sa žičanim repom. - Pogledaj, poput štakora je - reče. - Hargeov
portret - njezino se lice iznenada zacrveni.
- Kamo vodi?
- Do neke sobe gdje se snima. Vjerojatno prekoputa naše. Bogu hvala na ovim
luksuznim tepisima koji prekrivaju sve zidove!
Carol šutne diktafon prema sredini sobe.
Therese promotri četvrtastu kutijicu, i zamisli kako upija njihove riječi od prošle
noći. - Pitam se koliko dugo je već tu.
- Što misliš, koliko je dugo bio ovdje, a da ga nisi primijetila?
- Od jučer, u najgorem slučaju - ali čak i dok je to izgovarala, znala je da bi mogla biti
u krivu. Nije mogla vidjeti svako lice u hotelu.
A Carol je odmahivala glavom. - Bi li mu trebalo gotovo dva tjedna da nam uđe u
trag od Salt Lake Cityja dovde? Ne, samo je odlučio objedovati s nama večeras - s čašom
konjaka u ruci, Carol se okrene od police s knjigama. Crvenilo joj se povuklo iz
obraza. Sad se čak malčice nasmiješila Theresi. - Nespretan čovo, nije li? - sjedne na
krevet, prebaci jastuk iza sebe i nasloni se. - Pa, provele smo ovdje već dovoljno
vremena, zar ne?
- Kad želiš da krenemo?
- Možda sutra. Spakirat ćemo se ujutro i krenuti nakon ručka. Što misliš?
Poslije su se spustile do automobila i odvezle se prema zapadu, u tamu. Nećemo ići
dalje prema zapadu, pomisli Therese. Nije mogla prigušiti paniku koja je plesala u samoj
njezinoj srži, koju je osjećala zbog nečega otprije, nečega što se dogodilo davno,
ne ovoga, ne sada. Bila je zabrinuta, no Carol nije. Carol nije tek glumila hladnokrvnost,
ona se uistinu nije bojala. Carol je rekla, što im može, konačno, ali jednostavno nije
željela da je se špijunira.
- Još nešto - reče Carol. - Pokušaj doznati koji auto vozi.
Te noći, dok su se nad autokartom dogovarale o sutrašnjem planu puta i
razgovarale suhoparno poput dviju neznanki, Therese pomisli da ta večer sigurno neće
biti poput prethodne. No kad su se u krevetu poljubile za laku noć, Therese osjeti
njihovo iznenadno oslobađanje, reaktivan skok u objema, kao da su im tijela bila
sazdana od tvari koje su, spojene, neumitno stvarale požudu.

150
 19.

Therese nije uspjela doznati koji automobil vozi jer su automobili bili zaključani u
odvojenim garažama, i premda je iz dnevne sobe mogla vidjeti garaže, toga ga jutra nije
vidjela kako izlazi. Nisu ga vidjele ni za vrijeme ručka.
Kad je čula da odlaze, gđa French je inzistirala da svrate k njoj u sobu na piće. -
Morate popiti jednu putnu - gđa French je rekla Carol. - Ta niste mi dali ni svoju adresu!
Therese se sjeti da su se bile dogovorile razmijeniti cvjetne gomolje. Prisjeti se
jednog dugačkog razgovora u autu, razgovora o gomolju, koji im je učvrstio prijateljstvo.
Carol je ostala nevjerojatno strpljiva do kraja. Nitko ne bi pomislio, vidjevši Carol
kako sjedi na kauču gđe French s čašicom u ruci koju gđa French nije prestajala puniti,
da joj se žuri otići odatle. Kad su se oprostile, gđa French ih obje poljubi u obraz.
Iz Denvera su skrenule na autocestu prema sjeveru, za Wyoming. Stale su na kavu
na mjestu poput onih kakva su voljele, običnom restoranu sa šankom i džuboksom.
Ubacile su novčiće u džuboks, no nije bilo isto kao prije. Therese je znala da neće biti isto
do kraja putovanja, premda je Carol još uvijek spominjala odlazak do Washingtona, a
možda i do Kanade. Therese je osjećala da je Carolin cilj New York.
Prvu noć provele su u turističkom kampu koji je bio izgrađen poput kruga vigvama.
Dok su se svlačile, Carol podigne pogled prema stropu gdje su se spajali potpornji
vigvama i s dosadom u glasu reče: - Koliko su truda neki idioti spremni uložiti - i
iz nekog razloga Therese se to učini urnebesno smiješnim. Smijala se sve dok to Carol
nije postalo zamorno i dok joj nije zaprijetila da će je natjerati da popije punu čašu
konjaka ako ne prestane. I Therese se još uvijek smiješila, stojeći pored prozora s
konjakom u ruci, čekajući da Carol izađe iz kupaonice, kad primijeti automobil kako se
dovozi do velikog uredskog vigvama i zaustavlja se. Trenutak poslije, muškarac koji je
ušao u ured izađe i osvrne se u mraku okruženom vigvamima, a njegovo šuljanje privuče
joj pažnju. Premda mu nije jasno vidjela lice pa ni figuru, odjednom je bila sigurna da je
to detektiv.
- Carol! - pozove.
Carol razgrne zastor tuša i pogleda je, prestajući se brisati. - Je li to...
- Ne znam, ali mislim da jest - reče, primjećujući kako se bijes polako širi Carolnim
licem, ukrućujući ga, i Therese se nađe otriježnjena šokom, kao da je tek sad shvatila
uvredu upućenu njoj ih Carol.
151
 - Isuse! - vikne Carol, i baci ručnik na pod. Navuče ogrtač i sveže pojas. - Onda, što
radi?
- Mislim da će ovdje stati - Therese se odmaknula prema rubu prozora. - U svakom
slučaju, auto mu je još uvijek pred uredom. Ugasimo li svjetlo, mnogo ću bolje vidjeti.
Carol zagunđa. - O, ne, nemoj. Ne mogu. Ne da mi se - reče s krajnjom iznurenošću i
gnušanjem.
I Therese se nasmiješi, iskrivljeno, i suzbije još jedan luđački poriv za smijehom. Da
se nasmijala, Carol bi se razbjesnila.! Onda primijeti kako automobil ulazi ispod vrata
garaže, u mraku! vigvama preko puta. - Da, ostat će ovdje. Crna limuzina s
dvojim vratima.
Carol s uzdahom sjedne na krevet. Nasmiješi se Therese, brzi smiješak iscrpljenosti
i dosade, rezigniranosti i bespomoćnosti i bijesa. - Istuširaj se. A onda se opet odjeni.
- Ali ja ni ne znam je li to uopće on.
- To i jest najužasnije od svega, mila.
Therese se istuširala i odjevena legla pored Carol. Carol je ugasila svjetlo. Pušila je u
mraku i nije govorila ništa, sve dok joj naposljetku ne dodirne ruku i reče: - Idemo.
Kad su se izvezle iz turističkog kampa bilo je tri i trideset. Platile su unaprijed.
Nigdje nije bilo svjetla i, osim ako ih je detektiv promatrao s ugašenim svjetlima, nitko ih
nije primijetio.
- Što želiš, da opet negdje stanemo prespavati? - upita Carol.
- Ne. A ti?
- Ne. Pogledajmo koliku razdaljinu možemo prevaliti - ona pritisne papučicu gasa do
kraja. Cesta je bila čista i glatka dokle god su sezala svjetla.
U svitanje ih zbog prekoračenja brzine zaustavi prometni policajac, i u gradu po
imenu Central City u Nebraski Carol je morala platiti kaznu od dvadeset dolara. Izgubile
su pedeset kilometara jer su morale slijediti policajca natrag u gradić, no Carol je
sve otrpjela bez riječi prigovora, za razliku od nje, za razliku od onoga puta kad je
nagovarala i uspjela odgovoriti policajca od uhićenja zbog prekoračenja brzine, i to
prometnog policajca u New Jerseyju.
- Iritantno - rekla je Carol kad su se vratile u automobil, i to je bilo sve što je rekla,
satima.
Therese se ponudila da vozi, no Carol je rekla da ona želi voziti. I ravna prerija
Nebraske rasprostre se pred njima, žuta od strništa žita, sa smeđim mrljama gole zemlje
i kamenja, varljivo topla na bijelom zimskom suncu. Budući da su sada išle nešto
sporije, Therese obuzme paničan osjećaj da se uopće ne miču, kao da se pomiče zemlja
pod njima, a one stoje na mjestu. Promatrala je cestu za njima, pogledom tražeći još
jedno patrolno vozilo, detektivov automobil, i ono nešto bezimeno, bezoblično, što je
osjećala da ih slijedi od Colorado Springsa. Na zemlji i nebu pogledom je tražila nevažne
događaje kojima je njezin um inzistirao pridati značenje; lešinar koji se polako naginjao
u letu, smjer bale korova koja je pred naletom vjetra poskakivala po izoranom polju, i je
li iz nekog dimnjaka izlazio dim ili ne. Oko osam sati neodoljiva pospanost zalegne joj na

152
kapke i zagrne um, pa se jedva iznenadi kada iza njih ugleda automobil nalik na onaj koji
je čekala, tamnu limuzinu s dvojim vratima.
- Takav je auto iza nas - reče. - Ima žute tablice.
Carol minutu ništa nije govorila, no gledala je u retrovizor i ispuhivala zrak kroz
napućene usne. - Sumnjam. Ako je to on, bolji je no što sam mislila - usporavala je. - Ako
ga pustim da nas pretekne, misliš da ćeš ga moći prepoznati?
- Da. - Nije li ga dosad već mogla prepoznati i najmaglovitijim krajičkom pogleda?
Carol uspori dok gotovo nije zaustavila automobil, izvadi auto-kartu, raširi je preko
upravljača i pogleda je. Drugi se automobil približio, bio je to on u njemu, i provezao se
pored njih.
- Da - reče Therese. Muškarac je nije pogledao.
Carol pritisne papučicu gasa. - Sigurna si, je li tako?
- Apsolutno. - Therese je promatrala kako se brzinomjer penje do sto i preko. - Što
ćeš učiniti?
- Porazgovarati s njim.
Carol smanji brzinu kad se udaljenost među njima smanjila. Prišle su detektivovom
automobilu, vozeći u paralelnoj traci, a on se okrene da ih pogleda, njegova široka ravna
usta nepromijenjena, oči nalik na sive točke, bezizražajne poput usta. Carol rukom
mahne prema dolje. Muškarčev automobil uspori.
- Spusti prozor - reče joj Carol.
Detektivov automobil skrene na pješčani odvojak ceste i zaustavi se.
Carol zaustavi automobil sa stražnjim gumama na autocesti i progovori preko
Therese. - Sviđa vam se naše društvo? - upita.
Muškarac izađe iz svog automobila i zatvori vrata. Oko tri metra tla razdvajala su
automobile; detektiv prijeđe polovinu i zaustavi se. Njegove mrtve očice imale su tamne
okvire oko sivih šarenica, poput praznih i fiksiranih očiju lutke. Nije bio mlad. Lice mu
je bilo pohabano vremenskim uvjetima kroz koja ga je tjerao, a sjena brade
produbljivala je iskrivljene brazde s obje strane usta.
- Radim svoj posao, gđo Aird - reče.
- To je prilično očito. Gadan je to posao, zar ne?
Detektiv je tapkao cigaretom po noktu palca, pa je pripali na jakom vjetru sa
sporošću koja je sugerirala kazališni performans. - Ali barem je uskoro gotov.
- Zašto nas onda ne ostavite na miru? - reče Carol, glasa napetog poput ruke kojom
se oslanjala na upravljač.
- Zato što mi je naloženo da vas slijedim na ovom putovanju. No ako se vraćate u
New York, više neću morati. Savjetujem vam da se vratite, gđo Aird. Vraćate li se?
- Ne, ne vraćam se.
- Jer, imam neke informacije - informacije za koje bih rekao da je u vašem interesu
da se vratite i za njih pobrinete.

153
 - Hvala - cinično će Carol. - Hvala vam mnogo na obavijesti. Zasad mi nije u planu
vraćati se. Ali mogu vam dati naš plan putovanja, pa nas možete ostaviti na miru i
napokon se malo naspavati.
Detektiv je pogleda s lažnim i besmislenim osmijehom, nimalo nalik na osobu, već
nalik na stroj, navijen i usmjeren na rad. - Mislim da ćete se vratiti u Nerv York. Dajem
vam mudar savjet. Vaše dijete je na kocki. Pretpostavljam da vam je to jasno?
- Moje dijete je moje vlasništvo!
Na obrazu mu zatitra brazda. - Ljudsko biće nije vlasništvo, gđo Aird.
Carol podigne glas. - Namjeravate li nas slijediti ostatak puta?
- Namjeravate li se vi vratiti u New York?
- Ne.
- Mislim da hoćete - reče detektiv, i polako se okrene prema svom automobilu.
Carol pokrene auto. Posegne za Theresinom rukom i na trenutak je umirujuće
stisne, a onda automobil naglo jurne. Therese je sjedila s laktovima na koljenima,
pritišćući rukama čelo, popuštajući pred dosad nedoživljenom navalom srama i šoka
koju je pred detektivom uspjela potisnuti.
- Carol!
Carol je plakala, tiho. Therese pogleda iskrivljenu liniju njezinih usta koja uopće
nisu bila nalik na Carol, već na iskrivljenu grimasu uplakane djevojčice. S nevjericom je
zurila u suzu koja se kotrljala niz Caroline jagodične kosti.
- Daj mi cigaretu - rekla je Carol.
Kad ju joj je Therese dodala, pripaljenu, već je bila obrisala suzu, i bilo je gotovo.
Carol je vozila minutu, polako, pušeći cigaretu.
- Uvuci se otraga i uzmi pištolj - reče Carol.
Therese se na trenutak ne pomakne.
Carol je pogleda. - Hoćeš li?
Therese se u svojim hlačama spretno prebaci iza, i na sjedalo izvuče tamnoplavi
kovčeg. Otklopi kopče i izvuče pulover s pištoljem.
- Samo mi ga dodaj - reče Carol mirno. - Želim ga u pretincu sa strane - ona posegne
rukom preko ramena, a Therese u nju stavi bijeli držak pištolja, pa sklizne opet na
prednje sjedalo.
Detektiv ih je još uvijek slijedio, pola kilometra iza njih, iza konjske prikolice koja je
na autocestu skrenula s poljske ceste. Carol je Theresu držala za ruku i vozila lijevom
rukom. Therese spusti pogled na blago pjegave prste koji su zarivali svoje
snažne, hladne vrhove u njezin dlan.
- Opet ću porazgovarati s njim - reče Carol, i čvrsto stane na papučicu gasa. - Ako
želiš izaći, iskrcat ću te na sljedećoj crpki ili negdje, i vratiti se po tebe.
- Ne želim te ostavljati - reče Therese. Carol će od detektiva zahtijevati snimke, i
Therese je pred sobom vidjela ranjenu Carol, njega kako izvlači pištolj klizavom
brzinom stručnjaka i ispaljuje metak prije negoli Carol uopće stigne povući okidač. No
154
takve stvari nisu se događale, neće se dogoditi, pomisli ona, stiskajući zube. Gnječila je
Carolinu šaku među svojim prstima.
- Dobro. I ne brini se. Samo želim razgovarati s njim - iznenada skrene na manju
cestu s lijeve strane autoceste. Cesta je vodila uzbrdo među nakošena polja, skretala, pa
išla kroz šumu. Carol je vozila brzo, makar je cesta bila loša. - Dolazi za nama, zar ne?
- Da.
Među valovitim brdima bila je smještena neka farma, a zatim ništa osim stjenovitog
tla s niskim raslinjem i ceste koja je neprestano nestajala u zavojima pred njima. Kad se
cesta pripila uz padinu brijega, Carol prođe zavoj i nehajno zaustavi automobil, napola
na cesti.
Posegne u pretinac sa strane i izvuče pištolj. Otvori nešto na njemu i Therese unutra
ugleda metke. Carol onda pogleda kroz vjetrobran i pusti da joj ruke s pištoljem padnu u
krilo. - Bolje ne, bolje ne - brzo reče, i ispusti pištolj natrag u pretinac. Onda pokrene
auto i izravna ga uz padinu brda. - Ostani u autu - Carol reče Therese, i izađe.
Therese je čula detektivov automobil. Carol je hodala polako u smjeru zvuka, a onda
se iza zavoja pojavio detektivov automobil, ne brzo, ali kočnice su mu zaškripale i Carol
stane sa strane. Therese odškrine vrata i nasloni se kroz prozor.
Muškarac je izašao iz automobila. - Što je sad? - reče, povisujući glas na vjetru.
- A što mislite da je? - Carol mu se malo približi. - Želim sve što imate o meni -
snimke iz diktafona i što već imate.
Detektivove obrve jedva da su se uzdignule iznad blijedih točaka njegovih očiju.
Naslonio se na prednji branik svog automobila, cereći se širokim tankim ustima. Baci
pogled na Therese, a onda natrag na Carol. - Sve je već poslano. Nemam ništa
osim nekoliko dodatnih zabilješki. O vremenima i mjestima.
- U redu, želim ih.
- Mislite, želite ih kupiti?
- Nisam to rekla, rekla sam da ih želim. Radije biste ih prodali?
- Nisam osoba koju se može kupiti - reče on.
- Zašto onda ovo radite, ako ne za novac? - nestrpljivo upita Carol. - Zašto ne zaraditi
malo više? Koliko tražite za ono što imate?
On prekriži ruke. - Rekao sam vam da je sve već poslano. Bacili biste novac.
- Mislim da još niste poslali snimke iz Colorado Springsa - reče Carol.
- Nisam? - upita on sarkastično.
- Niste. Dat ću vam za njih što god zatražite.
On odmjeri Carol od glave do pete, baci pogled na Therese, a usta mu se opet
razvuku.
- Donesite ih - trake, snimke, zabilješke ili štogod već jesu - reče Carol i muškarac se
pomakne.
Otiđe do prtljažnika svoga automobila i Therese začuje zveckanje ključeva dok ga je
otvarao. Therese izađe iz automobila, nesposobna dalje sjediti. Priđe Carol na pola
155
metra i zaustavi se. Detektiv je posezao za nečim u velikom kovčegu. Kad se
ispravio, podignuti poklopac prtljažnika izbije mu šešir s glave. On stane na obod da ga
ne odnese vjetar. U jednoj je ruci držao nešto, premaleno da bi se vidjelo.
- Ovo su dvije - reče. - Pretpostavljam da vrijede petsto. Vrijedile bi i više da ih nema
još u New Yorku.
- Krasan ste trgovac. Ne vjerujem vam - reče Carol.
- Zašto? U New Yorku su prilično tražene - on podigne šešir i zatvori prtljažnik. - Ali
dosad ih već imaju dovoljno. Rekao sam vam da vam je bolje da odete u New York,
gospođo Aird - zgazi cigaretu u prašini, vrteći nožnim palcem ispred sebe.
- Hoćete li se sad vratiti u New York?
- Ja se ne predomišljam - reče Carol.
Detektiv slegne ramenima. - Ja nisam ni na čijoj strani. Što se prije vratite u New
York, prije ćemo moći završiti sa svime.
- Možemo završiti sa svime ovaj tren. Nakon što mi date te snimke, možete krenuti i
produžiti u istom smjeru.
Detektiv je polako ispružio ruku sa stisnutom šakom, kao u igri pogađanja kad u
šaci možda nema ničega. - Jeste li mi spremni dati pet stotina za ove? - upita.
Carol mu pogleda u ruku, a onda otvori torbicu koja joj je visjela s ramena. Izvadi
novčanik, a zatim i čekovnu knjižicu.
- Draži mi je keš - reče.
- Nemam ga.
Ponovo slegne ramenima. - U redu, uzet ću ček.
Carol ga ispuni, naslonivši ga na branik njegova automobila.
Sad kad se pognuo promatrajući Carol, Therese je mogla vidjeti crnu stvarčicu u
njegovoj ruci. Therese se primakne. Muškarac je slovkao svoje ime. Kad mu je Carol dala
ček, on ispusti dvije kutijice u njezinu ruku.
- Koliko dugo ih već sakupljate? - upita ga Carol.
- Poslušajte pa ćete znati.
- Nisam se ovdje došla zafrkavati! - Carol uzvikne, a glas joj prepukne.
On se nasmiješi, presavijajući ček. - Nemojte reći da vas nisam upozorio. Ovo što ste
dobili od mene nije sav materijal. Ima ga podosta u New Yorku.
Carol pričvrsti torbu i okrene se prema automobilu, ni ne gledajući Therese. Onda
se zaustavi i opet se okrene prema detektivu. - Ako imaju sve što žele, sad možete
otkačiti, zar ne? Možete li mi obećati da ćete to učiniti?
Stajao je s rukom na vratima svog automobila, promatrajući je. - Još uvijek sam na
zadatku, gđo Aird - još uvijek radim za svoj ured. Osim ako sad želite uhvatiti avion kući.
Ili drugamo. Dajte mi račun. Morat ću nešto reći svojima u uredu - zašto nemam zadnjih
nekoliko dana u Colorado Springsu - nešto uzbudljivije od ovoga.
- O, neka sami izmisle nešto uzbudljivo!

156
 Detektivov osmijeh otkrije nešto zubi. Vrati se u automobil. Povuče mjenjač, izbaci
glavu kroz prozor da može vidjeti iza sebe, pa brzo okrene automobil. Odveze se prema
autocesti.
Zvuk njegova motora brzo je jenjavao. Carol je polako hodala prema automobilu,
ušla unutra i sjela, kroz vjetrobran zureći u brdašce suhe zemlje nekoliko metara dalje.
Njezino lice bilo je prazno kao da je u nesvijesti.
Therese je bila uz nju. Stavi ruku oko Carolina ramena. Stisne tkaninu kaputa na
ramenu i osjeti se beskorisnom poput stranca.
- O, mislim da je većina svega toga blef - Carol reče iznenada.
No zbog svega toga je Carolino lice postalo sivo, i iz njezina glasa isisana je energija.
Carol otvori šaku i pogleda dvije okrugle kutijice. - Pa, ovo je dovoljno dobro mjesto
za to - izađe iz auta, a Therese ju je slijedila. Carol otvori jednu kutiju i izvadi smotak
vrpce koja je nalikovala na celuloid. - Sićušna, nije li? Pretpostavljam da gori. Spalimo je.
Therese kresne šibicu u zaklonu automobila. Vrpca je gorjela brzo, i Therese je
ispusti na tlo, a onda je ugasi vjetar. Carol reče da se ne mora gnjaviti, mogu obje baciti u
rijeku.
- Koliko je sati? - upita Carol.
- Dvadeset do dvanaest - ona se vrati u automobil, i Carol odmah krene, natrag niz
cestu prema autocesti.
- Iz Omahe ću nazvati Abby, a zatim svoga odvjetnika.
Therese prouči autokartu. Omaha je bila sljedeći velik grad, ako malo skrenu prema
jugu. Carol je djelovala umorno i Therese je osjećala njezin gnjev, još uvijek neutažen, u
tišini koju je održavala. Automobil preskoči preko jaruge i Therese začuje udarac
i zveket limenke piva koja se otkotrljala nekamo ispod prednjeg sjedala, piva koje nisu
uspjele otvoriti prvoga dana. Bila je gladna, satima joj je već bilo mučno od gladi.
- Da ja malo vozim?
- U redu - reče Carol umorno, opuštajući se kao da se predaje. Naglo uspori.
Therese sklizne preko nje, ispod upravljača. - A što kažeš da stanemo na doručak?
- Ne mogu jesti.
- Ili na piće.
- Popijmo ga u Omahi.
Therese je strelicu brzinomjera podignula na sto i držala je nešto ispod sto deset.
Bile su na autocesti broj 30. Onda 275 za Omahu, a cesta nije bila prvoklasna. - Ne
vjeruješ mu ono za diktafonske snimke u New Yorku?
- Ne spominji mi to!... Mučno mi je od toga!
Therese stisne upravljač, a onda se namjerno opusti. Osjeti golemu tugu koja se
nadvila nad njima, pred njima, tugu koja je tek počinjala otkrivati svoje rubove, i u koju
su vozile. Prisjeti se lica detektiva i jedva čitljivog izraza za koji sad shvati da je
bila zloća. Ono što je vidjela u njegovom osmijehu bila je zloća, makar je rekao da nije ni
na čijoj strani, i u njemu je osjećala želju koja je zapravo bila osobna, želju da ih razdvoji,

157
jer je znao da su zajedno. Sad je uvidjela ono što je prije tek naslućivala, to da je čitav
svijet spreman biti njihov neprijatelj, a ono što su ona i Carol imale iznenada nije više
nalikovalo na ljubav ni išta sretno, već na čudovište između njih koje ih obje stišće
zarobljene u šaci.
- Razmišljam o onom čeku - reče Carol.
Kao da se u njoj odronio još jedan kamen. - Misliš li da pretražuju kuću? - upita
Therese.
- Moguće. Sasvim je moguće.
- Mislim da ga neće pronaći. Skroz je ispod prostirke - no u knjizi je bilo pismo.
Čudnovat osjećaj ponosa na trenutak je digne, pa nestane. Bilo je to predivno pismo, i
draže bi joj bilo da pronađu njega nego ček, premda bi oboje imali jednaku
inkriminirajuću težinu, i oboje bi zbog toga bili jednako prljavi. Pismo nije predala, a ček
nije unovčila. Vjerojatnije je bilo da će pronaći pismo, sigurno. Therese se nije mogla
prisiliti da kaže Carol za pismo, iz čistog kukavičluka ili želje da je poštedi, nije znala.
Ugleda most pred sobom. - Evo neke rijeke - reče. - Može ovdje?
- Dovoljno dobro - Carol joj doda kutijice. Poluizgorena vrpca bila je vraćena u
kutiju.
Therese izađe iz automobila i baci ih preko metalne ograde, ne gledajući.
Promatrala je mladića u radničkom odijelu koji je prilazio s druge strane mosta, mrzeći
besmisleni antagonizam koji u sebi osjeti prema njemu.
Iz hotela u Omahi Carol je obavljala telefonske razgovore. Abby nije bila kod kuće i
Carol ostavi poruku da će je nazvati te večeri u šest sati, kad su je očekivali. Carol reče
da nema smisla sad zvati njezinog odvjetnika jer bi po njihovom vremenu trebao biti
na ručku do iza dva sata. Carol se htjela istuširati, a zatim nešto popiti.
U hotelskom baru, u potpunoj tišini, pile su koktele s viskijem.
Therese naruči drugi kad i Carol, ali Carol joj reče da radije nešto pojede. Konobar
obavijesti Carol da u baru ne poslužuju hranu.
- Ona želi nešto pojesti - odlučno reče Carol.
- Blagovaonica je preko puta, gospođo, a tu je i kafić...
- Carol, mogu pričekati - reče Therese.
- Hoćete li mi, molim vas, donijeti jelovnik? Ona bi radije jela ovdje - reče Carol,
gledajući konobara.
Konobar je oklijevao, a onda reče: - Da, gospođo - i otiđe po jelovnik.
Dok je Therese jela kajganu i kobasicu, Carol je pila treće piće. Slabašnim glasom
Carol naposljetku reče: - Mila, mogu li te zamoliti da mi oprostiš?
Ton njezina glasa povrijedi Therese više od pitanja. - Volim te, Carol.
- Ali, shvaćaš li što to znači?
- Da - no onaj trenutak poraza u automobilu, pomisli, to je bio tek trenutak, kao što
je ovaj tren sad bio tek jedna situacija. - Ne vidim zašto bi tako trebalo biti zauvijek. Ne
vidim kako ovo može išta uništiti - reče iskreno.

158
 Carol spusti ruku s lica i nasloni se i sad je, usprkos umoru, izgledala onako kakvom
ju je Therese uvijek doživljavala - oči koje su istovremeno znale biti nježne i stroge dok
su je ispitivale, inteligentne crvene usne, snažne i meke, premda je gornja usna sad
malčice podrhtavala.
- A ti? - upita Therese, shvaćajući iznenada da je pitanje jednako veliko kao ono koje
joj je Carol bez riječi postavila u sobi u Waterloou. Isto pitanje, zapravo.
- Ne. Mislim da imaš pravo - reče Carol. - Tjeraš me da to shvatim.
Carol ode do telefona. Bila su tri sata. Therese je dobila račun, a onda je ondje
sjedila i čekala, pitajući se kad će sve biti gotovo, hoće li riječi ohrabrenja doći od
Carolinog odvjetnika ili od Abby, ili će se stvari pogoršati prije negoli krenu nabolje.
Carol nije bilo oko pola sata.
- Moj odvjetnik još nije ništa čuo - reče. - A ja mu nisam ništa rekla. Ne mogu. Morat
ću to napisati.
- I mislila sam da hoćeš.
- O, jesi li? - Carol reče uz prvi osmijeh toga dana. - Što kažeš da ovdje uzmemo
sobu? Ne da mi se više putovati.
Carol naruči da joj ručak donesu u sobu. Obje su legle malo odspavati, no kad se u
petnaest do pet Therese probudila, Carol nije bilo. Therese pogleda po sobi, primjećujući
Caroline crne rukavice na toaletnom stoliću, i njezine mokasinke, jednu do druge, pored
naslonjača. Therese uzdahne drhtureći, neosvježena snom. Otvori prozor i pogleda
dolje. Soba se nalazila na sedmom ili osmom katu, nije se mogla sjetiti na kojem. Ispred
hotela prošao je tramvaj, ljudi su se kretali u svim pravcima, koračajući s obje strane
pločnika, i njoj glavom prostruji pomisao da skoči. Pogleda u daljinu prema sumornim
obrisima sivih zgrada i zatvori oči. Kad se okrenula, Carol je bila u sobi, stajala je pored
vrata, promatrajući je.
- Gdje si bila? - upita Therese.
- Pisala ono prokleto pismo.
Carol priđe Therese i zagrli je. Kroz sako, Therese osjeti Caroline nokte na svojim
leđima.
Kad je Carol otišla telefonirati, Therese izađe iz sobe i odbaulja hodnikom prema
dizalima. Otišla je do predvorja i ondje sjedila čitajući članak o žišcima u časopisu
Corngrower’s Gazette, pitajući se zna li Abby sve te stvari o kukuruznim žišcima.
Pogledala je na sat, i nakon dvadeset pet minuta opet otišla gore.
Carol je ležala na krevetu i pušila. Therese pričeka da progovori.
- Mila, moram u New York - reče.
Therese je znala da će biti tako. Priđe podnožju kreveta. - Što još kaže Abby?
- Opet se našla s tipom po imenu Bob Haversham - Carol se pridigne, oslanjajući se
na lakat. - No on u ovom trenutku pouzdano ne zna onoliko koliko znam ja. Čini se da
nitko ništa ne zna, osim da se spremaju nevolje. Ništa posebno ne može se dogoditi dok
se ne pojavim ondje. Ali ondje moram biti.

159
 - Dakako. - Bob Haversham bio je Abbyn prijatelj koji je radio u Hargeovoj tvrtki u
Newarku; nije bio ni Hargeov ni Abbyn blizak prijatelj, tek poveznica, slabašna
poveznica između njih dvoje, osoba koja bi mogla znati nešto o tome što Harge radi, ako
bi prepoznao detektiva ili načuo dio telefonskog poziva u Hargeovu uredu. To nije
vrijedilo gotovo ništa, činilo se Theresi.
- Abby će otići po ček - reče Carol, sjedeći na krevetu, posežući za mokasinkama.
- Ima li ključ?
- Da bar. Morat će ga uzeti od Florence. Ali to će biti u redu. Rekla sam joj da kaže
Florence da želim da mi se pošalju neke stvari.
- Možeš li joj reći da uzme i pismo? U knjizi u mojoj sobi ostavila sam pismo za tebe.
Oprosti što ti nisam prije rekla. Nisam znala da ćeš slati Abby onamo.
Carol je namršteno pogleda. - Još nešto?
- Ne. Oprosti što ti nisam prije rekla.
Carol uzdahne i ustane. - O, ne brinimo se više. Sumnjam da će se gnjaviti s kućom,
no svejedno ću reći Abby za pismo. Gdje je?
- U Oxfordovom izdanju Engleske poezije. Mislim da sam knjigu ostavila na komodi -
promatrala je Carol kako gleda po sobi, posvuda osim u nju.
- Ipak ne želim ostati ovdje večeras - reče Carol.
Pola sata poslije sjedile su u automobilu na putu prema istoku. Carol je te večeri
htjela stići u Des Moines. Nakon šutnje koja je trajala više od sata, Carol iznenada
zaustavi automobil na rubu ceste, pogne glavu i uzvikne: - Dovraga!
Na svjetlu automobila u prolazu Therese primijeti tamne kolobare ispod Carolnih
očiju. Carol uopće nije spavala prethodne noći. - Vratimo se u onaj zadnji grad - reče
Therese. - Do Des Moinesa je još uvijek oko sto deset kilometara.
- Želiš da odemo u Arizonu? - upita Carol, kao da je dovoljno okrenuti automobil.
- O, Carol... zašto govoriti o tome? - iznenada je obuzme očaj. Ruke su joj se tresle
dok je palila cigaretu. Doda je Carol.
- Zato što želim govoriti o tome. Možeš li uzeti još tri tjedna slobodno?
- Naravno - naravno, naravno. Što je još bilo važno u usporedbi s bivanjem s Carol,
bilo gdje, bilo kako? Harkevyjeva predstava bila je u ožujku. Harkevy bi je mogao
preporučiti za još neki posao, no poslovi su bili nepouzdani, a Carol nije.
- Ne bih se trebala zadržati u New Yorku dulje od najviše tjedan dana, jer sve je
spremno za razvod. Fred, moj odvjetnik, danas mi je to rekao. Zašto onda ne bismo
provele još koji tjedan u Arizoni? Ili u Novom Meksiku? Ne želim se zadržavati u New
Yorku ostatak zime - Carol je vozila polako. Oči su joj sada bile drugačije. Živnule su,
poput njezina glasa.
- Naravno da bih to voljela. Bilo gdje.
- U redu. Hajdemo. Idemo do Des Moinesa. Što kažeš na to da ti malo voziš?
Zamijenile su mjesta. Kad su stigle u Des Moines i pronašle hotelsku sobu, bilo je
malo prije ponoći.

160
 - Zašto bi se ti uopće vraćala u New York? - upita Carol. - Mogla bi zadržati auto i
čekati me negdje, u Tusconu ili Santa Feu, a ja bih se mogla vratiti zrakoplovom.
- I ostaviti te? - Therese se okrene od ogledala pred kojim se češljala.
Carol se nasmiješi. - Kako to misliš, ostaviti me?
Therese je bila iznenađena, a sad je na Carolinom licu vidjela izraz zbog kojeg se,
premda ju je Carol pozorno promatrala, osjećala isključenom, kao da ju je Carol odbacila
u neki zabačen kutak svoga uma da bi napravila mjesta za nešto važnije.
- Pa, ostaviti te, sada, to sam mislila - Therese reče, vraćajući se ogledalu. - Ne, to bi
mogla biti dobra ideja. Brže ti je.
- Mislila sam da bi ti bilo draže ostati negdje na zapadu. Osim ako ne želiš nešto
raditi tih nekoliko dana u New Yorku - usputno reče Carol.
- Ne želim - užasavala se hladnih dana na Manhattanu, kad bi Carol bila
prezaposlena da se vidi s njom. I sjeti se detektiva. Ako bi Carol išla zrakoplovom, ne bi
je proganjala pomisao da joj je za petama. Već je sve pokušala zamisliti, Carol kako sama
stiže na istok, da se suoči s nečim nepoznatim, s nečim za što se nemoguće pripremiti.
Zamišljala se u Santa Feu, kako čeka telefonski poziv, kako čeka pismo od Carol. Ali biti
tri tisuće kilometara daleko od Carol, to nije mogla zamisliti tako lako.
- Samo jedan tjedan, Carol? - upita, još jednom povlačeći češalj duž razdjeljka,
prebacujući dugu, mekanu kosu na stranu. Udebljala se, no lice joj je bilo mršavije,
primijeti iznenada, i to joj se sviđalo. Djelovala je starije.
U ogledalu ugleda Carol kako joj se približava odostraga, i odgovora nije bilo, tek
užitak Carolinih ruku koje joj klize niz tijelo, zbog čega više nije mogla razmišljati, i
Therese se izmigolji naglije negoli je namjeravala, i zastane kraj ruba toaletnog stolića
gledajući Carol, smetena na trenutak neodređenošću onoga o čemu su razgovarale,
vremenom i prostorom, i jednim metrom koji ih je sad razdvajao, i tri tisuće kilometara.
Još jednom provuče češalj kroz kosu. - Samo oko tjedan dana?
- Tako sam rekla - s osmijehom u pogledu odgovori Carol, no Therese je u odgovoru
čula jednaku strogost kao u njezinu vlastitom pitanju, kao da su razmijenile izazove. -
Ako ti smeta auto, mogu srediti da ga se odveze na istok.
- Ne smeta mi.
- I nemoj se brinuti zbog detektiva. Javit ću Hargeu da dolazim.
- Neću se brinuti zbog toga. - Kako je Carol mogla biti tako hladna u vezi s tim, pitala
se Therese, i razmišljati o svemu osim o tome da će se njih dvije razdvojiti? Odloži češalj
na toaletni stolić.
- Therese, misliš li da ću uživati u tome?
I Therese pomisli na detektive, na razvod, neprijateljstvo, sve ono s čim se Carol
imala suočiti. Carol joj dodirne obraz, čvrsto joj dlanovima pritisne obraze tako da su joj
se usta otvorila poput ribljih, i Therese se morala nasmiješiti. Therese je stajala
pored toaletnog stolića i promatrala je, promatrala svaki pokret njezinih ruku, njezinih
stopala dok je svlačila najlonke i opet obuvala mokasinke. Nakon ove točke, pomisli,
nema riječi. Što su još trebale objasniti, ili pitati, ili obećati riječima? Nisu morale čak ni

161
jedna drugoj vidjeti oči. Therese ju je promatrala kako podiže slušalicu, i onda
potrbuške legne na krevet, dok je Carol obavljala avionsku rezervaciju za sutra, jedna
karta, jedan smjer, sutra u jedanaest prije podne.
- Kamo misliš da bi mogla poći? - upita je Carol.
- Ne znam. Možda se vratim u Sioux Falls.
- Južna Dakota? - nasmiješi se Carol. - Ne bi li ti bio draži Santa Fe? Topliji je.
- Pričekat ću i posjetiti ga s tobom.
- Ne bi u Colorado Springs?
- Ne! - Therese se nasmije i ustane. Ponese četkicu za zube u kupaonicu. - Možda čak
nađem posao negdje na tjedan dana.
- Kakav posao?
- Bilo kakav. Samo da ne moram misliti na tebe, znaš.
- Želim da misliš na mene. Samo ne posao u robnoj kući.
- Ne - Therese je stajala pored vrata kupaonice, promatrajući Carol kako svlači
kombine i odijeva ogrtač.
- Ne brineš se valjda opet zbog novca?
Therese uvuče ruke u džepove ogrtača i prekriži noge. - Ako sam švorc, nije me
briga. Brinut ću se kad sve potrošim.
- Sutra ću ti dati nekoliko stotina za auto.
Prolazeći pored Therese, Carol je povuče za nos. - I ne smiješ koristiti taj auto za
skupljanje nepoznatih osoba - Carol ode u kupaonicu i pusti tuš.
Therese uđe za njom. - Mislila sam da sam ja zauzela ovu kupaonicu.
- Moja je, ali pustit ću te unutra.
- O, hvala - Therese svuče ogrtač u isto vrijeme kad i Carol.
- Onda? - reče Carol.
- Onda? - Therese stane pod tuš.
- Gle ti nju - i Carol uđe pod tuš, pa zavrne Theresi ruku iza leđa, no Therese se samo
zahihoće.
Therese je poželi zagrliti, poljubiti, no slobodna ruka grčevito joj izleti i povuče
Carolinu glavu na sebe, pod mlaz vode, i začuje se užasan zvuk klizanja stopala.
- Prestani, past ćemo! - uzvikne Carol. - Za ime Božje, zar se dvije osobe ne mogu u
miru ni istuširati?

162
 20.

U Sioux Fallsu Therese zaustavi auto pred hotelom u kojem su njih dvije već prije
odsjele, po imenu Warrior. Bilo je pola deset navečer. Prije kojih sat vremena Carol je
već stigla kući, pomisli Therese. U ponoć je trebala nazvati Carol.
Uzela je sobu, dala da joj unesu stvari, pa izašla u šetnju glavnom ulicom. U ulici je
bilo kino, pa se sjeti kako nikad nije pogledala film s Carol. Uđe unutra. No, nije bila
raspoložena pratiti film, iako je u njemu glumila žena čiji je glas pomalo podsjećao
na Carolin, nimalo poput jednoličnih nazalnih glasova koje je slušala oko sebe. Pomisli
na Carol, sada udaljenu više od tisuću milja, na to da će te noći spavati sama, pa ustane i
ponovno ode na ulicu. Vidjela je trgovinu u kojoj je Carol jednog jutra kupila
papirnate rupčiće i zubnu pastu. I ugao na kojem je Carol podignula pogled i pročitala
nazive ulica - Pete i Nebraske. Kupi kutiju cigareta u toj trgovini, vrati se u hotel i sjedne
u predvorje, pušeći cigaretu, uživajući u prvoj cigareti otkako se rastala od Carol,
uživajući u već zaboravljenom stanju samoće. Bilo je to samo fizičko stanje. Doista se
nije osjećala usamljeno. Malo je čitala novine, potom iz torbice izvadi pisma koja su
napisali Dannie i Phil i koja su stigla posljednjih dana njihova boravka u Colorado
Springsu i preleti ih:

... Vidio sam Richarda sasvim samog prije dvije večeri u Palermu (pisalo je u
Philovu pismu). Pitao sam za tebe, pa je rekao da ti ne piše. Pretpostavljam da ste se
malo posvađali, no nisam htio navaljivati s pitanjima. Nije bio raspoložen za razgovor.
A i nismo baš bliski u posljednje vrijeme, kao što znaš... Nahvalio sam te anđelu po
imenu Francis Puckett, koji će uložiti pedeset somova ako izvjesna predstava
iz Francuske bude ovdje postavljena u travnju. Javim ti se još oko toga, jer još nema ni
producenta... I Dannie bi te pozdravio, siguran sam. Uskoro bi mogao otići nekamo,
vidi mu se u očima, pa ću morati u potragu za novom nastambom za zimu, ili naći
cimera... Jesi li dobila izreske iz novina o Maloj kiši koje sam ti poslao?

Sve najbolje,
Phil

163
 U Dannijevom kratkom pismu pisalo je:

Draga Therese,
postoji šansa da odem do obale krajem mjeseca, započeti s poslom u Kaliforniji.
Moram odlučiti između ovog posla (u laboratoriju) i ponude u kemijskoj industriji u
Marylandu. No, ako bismo te nakratko mogli vidjeti u Coloradu ili negdje drugdje,
krenuo bih ranije. Vjerojatno ću prihvatiti posao u Kaliforniji jer mi se čini da više
obećava. Javiš mi gdje ćeš biti? Nema veze. Na mnogo se načina može doći do
Kalifornije. Ako tvojoj prijateljici ne smeta, volio bih s tobom provesti nekoliko dana.
U svakom slučaju, u New Yorku sam do 28. veljače.

S ljubavlju,
Dannie

Još mu nije bila odgovorila. Adresu bi mu poslala odmah sutra, čim mu pronađe
smještaj negdje u gradu. No što se sljedećeg odredišta tiče, o tome bi trebala
porazgovarati s Carol. A kad će Carol moći razgovarati? Pitala se na što li je Carol sve već
naišla večeras u Newjerseyju, pa joj hrabrost turobno splasne. Posegne za novinama i
pogleda datum. 15. veljače. Dvadeset devet dana otkako je s Carol napustila New York.
Zar je moguće da je samo toliko prošlo?
Gore, u svojoj sobi, naručila je poziv za Carol, okupala se i presvukla u pidžamu.
Potom zazvoni telefon.
- Ha-lo - reče Carol, kao da je čekala duže vrijeme. - Kako se zove hotel?
- Warrior. Ali neću ostati ovdje.
- Nisi pokupila nekakve neznance po putu, je li?
Therese se nasmije. Carolin spori glas prolazio je kroz nju kao da je Carol dodiruje. -
Kakve su vijesti? - upita Therese.
- Večeras? Ništa. U kući je ledeno, a Florence može doći tek preksutra. Abby je ovdje.
Želiš je pozdraviti?
- Nije pored tebe?
- Neee. Gore je, u zelenoj sobi iza zatvorenih vrata.
- Stvarno ne bih sad razgovarala s njom.
Carol je htjela znati sve što je radila, kakve su bile ceste, te nosi li žutu ili plavu
pidžamu. - Bit će mi teško večeras zaspati bez tebe.
- Da - u tom trenu, iznenada, Therese osjeti kako joj naviru suze.
- Možeš li reći nešto više od da?
- Volim te.
Carol zazviždi. Potom tišina. - Abby se domogla čeka, draga, no pisma nema. Nije
dobila moj telegram, no svejedno nema nikakvog pisma.

164
 - Jeste li pronašle knjigu?
- Pronašle smo knjigu, no u njoj nema ničega.
Therese se zapita je li pismo ipak moglo biti u njezinu stanu. No, u glavi je imala
sliku pisma u knjizi, kako označava stranicu. - Misliš li da je netko pročešljao kuću?
- Ne, znam to po raznim stvarima. Ne brini oko toga. U redu?
Idućeg trenutka Therese se uvuče u krevet i ugasi svjetlo. Carol ju je zamolila da se
javi i sutra navečer. Carolin glas još joj je neko vrijeme odzvanjao u ušima. Potom je
počne prožimati melankolija. Ležala je na leđima, ruku priljubljenih uz bokove,
osjećajući prazan prostor svuda oko sebe, kao da je na odru, a potom zaspi.
Sljedećeg jutra Therese je pronašla sobu koja joj se sviđala, u kući u jednoj od ulica
koje su se uspinjale, prostranu sobu s prednje strane s lođom prepunom cvijeća i bijelim
zastorima. U njoj su se nalazili krevet s baldahinom i ovalni ukrasni tepih. Žena je
rekla da se iznajmljuje za sedam dolara tjedno, a Therese odgovori kako nije sigurna
hoće li tu biti cijeli tjedan, pa da bi bilo bolje plaćati po danu.
- Svejedno - reče žena. - Odakle ste?
- Iz New Yorka.
- Hoćete li živjeti ovdje?
- Ne. Samo čekam nekog da mi se pridruži.
- Muškarca ili ženu?
Therese se nasmiješi. - Ženu - reče. - Ima li mjesta u onim garažama straga? Došla
sam autom.
Žena reče da su dvije garaže prazne i da ne naplaćuje garažu ako ljudi žive u kući.
Nije bila stara, no držala se zgrbljeno, i bila je krhke građe. Zvala se Elizabeth Cooper.
Reče da već petnaest godina iznajmljuje sobe te da dvoje ili troje ljudi koji su
među prvima unajmili sobe i dalje žive ondje.
Istoga dana upoznala se s Dutchom Huberom i njegovom ženom; držali su
zalogajnicu u blizini gradske knjižnice. On je bio mršav muškarac u pedesetima, sitnih,
znatiželjnih plavih očiju. Njegova supruga Edna bila je debela i zadužena za kuhanje
te mnogo manje razgovorljiva od njega. Prije mnogo godina Dutch je nakratko radio u
New Yorku. Postavljao je pitanja o dijelovima grada koje Therese uopće nije poznavala,
dok je ona govorila o mjestima za koja Dutch nikad nije čuo, ili ih je zaboravio, pa ih je ta
pomalo spora, rastegnuta konverzacija oboje tjerala na smijeh. Dutch je upita želi li s
njim i njegovom ženom poći na utrke motora u subotu, nekoliko kilometara izvan grada,
i Therese pristane.
Kupila je karton i ljepilo i radila na prvoj od maketa koje je po povratku u New York
kanila pokazati Harkevyju. Maketa je bila pri kraju u pola dvanaest, kad je otišla u
Warrior nazvati Carol.
Carol nije bila kod kuće, pa se nitko nije javljao. Therese je pokušavala sve do jedan
sat, a potom se vratila u kuću gđe Cooper.
Therese ju je dobila idućeg jutra oko pola jedanaest. Carol je rekla da je jučer o
svemu raspravila sa svojim odvjetnikom, no da ni ona ni odvjetnik ne mogu ništa učiniti
165
dok ne doznaju Hargeov sljedeći potez. Carol je bila pomalo štura na riječima jer je
imala dogovoren ručak u New Yorku, a i morala je napisati pismo. Po prvi put se činila
napetom zbog Hargeovih postupaka. Već dvaput ga je nazvala i nije ga uspjela dobiti. No,
Therese je najviše uznemirila njezina osornost.
- Nisi se predomislila - reče Therese.
- Naravno da nisam, draga. Sutra navečer priređujem zabavu. Nedostajat ćeš mi.
Na izlasku iz hotela Therese se spotakne o prag i osjeti kako je zapljuskuje prvi
prazni val samoće. Što bi mogla raditi sutra navečer? Čitati u knjižnici dok se u devet ne
zatvori? Raditi na drugoj maketi? U mislima preleti po imenima ljudi za koje je Carol
rekla da dolaze na zabavu - Max i Clara Tibbett, par koji je imao staklenik na autocesti u
blizini Caroline kuće i koje je Therese jednom upoznala, Carolina prijateljica Tessie koju
nikad nije upoznala, i Stanley McVeigh, muškarac koji je bio s Carol one večeri kad
su išle u Kinesku četvrt. Carol nije spomenula Abby.
Također, Carol joj nije rekla da nazove sutra.
Nastavi hodati, a posljednji trenutak kad je vidjela Carol bljesne joj pred očima kao
da se opet događa. Carol joj maše s vrata zrakoplova u zračnoj luci u Des Moinesu, Carol
već mala i daleka, jer je Therese morala stajati iza žičane ograde s druge strane piste.
Rampu su već bili uklonili, no Therese pomisli da ima još nekoliko sekundi dok ne
zatvore vrata, a uto se Carol ponovno ukaže, dovoljno dugo da na sekundu stane na
vratima, pronađe je pogledom i otpuhne joj poljubac. A to što se opet pojavila značilo je
suludo mnogo.
Therese se u subotu odvezla na utrke motora, povezavši Dutcha i Ednu jer je Carolin
auto bio veći. Oni su je potom pozvali k sebi na večeru, no ona odbije. Toga dana nije
stiglo pismo od Carol, a očekivala je barem poruku. Nedjelja ju je bacila u depresiju,
pa čak ni popodnevna vožnja uz rijeku Big Sioux do Dell Rapidsa nije promijenila
scenografiju njezina uma.
U ponedjeljak ujutro otišla je u knjižnicu čitati drame. Zatim, oko dva, kad je u
Dutchovoj zalogajnici popuštala gužva, otišla je onamo na čaj i razgovarala s Dutchom
dok je na džuboksu puštala pjesme koje je nekoć slušala s Carol. Rekla je Dutchu da
auto pripada prijateljici čiji dolazak očekuje. Postupno su je Dutchova pitanja navela da
mu kaže da Carol živi u New Jerseyju, da će vjerojatno doći zrakoplovom, da Carol želi
ići u Meksiko.
- Carol stvarno to želi? - reče Dutch, okrenuvši se prema njoj dok je glancao čašu.
U tom trenutku u Therese se probudi nekakav čudan prijezir jer je izgovorio njezino
ime, pa čvrsto odluči više ne govoriti o Carol, i to ni sa kim u gradu.
U utorak je stiglo Carolino pismo, tek kratka poruka, no u njemu je pisalo da je Fred
oko svega optimističniji, pa se činilo da će razvod biti jedina briga i da bi Carol mogla
krenuti negdje oko dvadeset četvrtog veljače. Therese se smiješila dok je čitala pismo.
Htjela je izaći i proslaviti, no nije imala s kim, pa nije mogla učiniti ništa do li otići u
šetnju, sama popiti piće u baru hotela Warrior, i misliti na Carol, pet dana udaljenu.
Nikoga nije željela pored sebe, osim možda Dannieja. Ili Stellu Overton. Stella je

166
bila vesela, i iako joj nije spomenula Carol - kome je išta mogla reći? - bilo bi je lijepo
vidjeti sada. Davno je planirala Stelli napisati razglednicu, no to još nije učinila.
Kasno navečer napisala je pismo Carol.

Vijesti su divne. Proslavila sam ih jednim daiquirijem u Warrioru. Nisam

konzervativna, no jesi li znala da jedno piće udara kao tri ako piješ solo?... Volim ovaj
grad jer me sve podsjeća na tebe. Znam da ti se ne sviđa više od drugih gradova, no
nije u tome stvar. Hoću reći, prisutna si najviše što mogu podnijeti u tvojoj odsutnosti...

Carol je napisala:

Florence mi se nikad nije sviđala. To kažem kao uvod. Čini se da je Florence

pronašla poruku koju si mi napisala i prodala je Hargeu - po određenoj cijeni. Njezina
je zasluga, zasigurno, i to što je Harge znao kamo idemo (ili barem kamo ja idem). Ne
znam što sam ostavila u kući ili što je ona mogla čuti, mislila sam da sam poprilično
tiha, no ako se Harge potrudio podmititi je, a sigurna sam da jest, tko će ga znati.
Ionako su nas sklepetali u Chicagu. Mila, nisam imala pojma dokle je sve ovo doguralo.
Samo da ti dočaram atmosferu - nitko mi ništa ne govori, stvari se samo iznenada
razotkrivaju. Jedini Harge zna što se događa. Čula sam se s njim telefonski, a on ne želi
reći ništa, što je, naravno, smišljeno kako bi me prisilio napredaju i prije početka
borbe. Ne poznaju me, nitko od njih, ako misle da ću se uistinu predati. Borba je,
naravno, za Rindy, i da, draga, bojim se da će doći do toga, pa ne mogu
krenuti dvadeset četvrtog. To mi je Harge dao do znanja jutros preko telefona kad me
zaskočio spoznajom o pismu. Mislim da bi mu pismo moglo biti najjače oružje (ono s
diktafonom dogodilo se samo u Colorado S.-u, koliko ja znam), zato me i upozorio na
njega. Ali mogu zamisliti kakvo je to pismo, napisano i prije nego smo krenule, pa čak
ni Harge neće moći previše u nj učitati. Harge samo prijeti - posebnim oblikom šutnje -
u nadi da ću potpuno uzmaknuti u vezi s Rindy. Neću, pa će doći do neke vrste
konačnog obračuna, nadam se ne na sudu. Kako bilo, Fredje spreman na sve. On je
divan, jedina osoba koja je iskrena prema meni, no on, nažalost, zna najmanje od svih.
Pitaš nedostaješ li mi. Mislim na tvoj glas, tvoje ruke, i tvoje oči dok gledaju ravno
u moje. Sjećam se tvoje hrabrosti kojoj se nisam ni nadala, i ona mi ulijeva hrabrost.
Nazoveš me, mila? Ne želim te zvati ako ti je telefon u hodniku. Nazovi me oko 7
navečer, ako možeš, što je šest po tvom vremenu.

I Therese je kanila nazvati toga dana, kad stigne telegram:

NEMOJ ME ZVATI NEKO VRIJEME. OBJASNIT ĆU POSLIJE. LJUBIM TE, MILA. CAROL.

Gđa Cooper ju je promatrala kako čita u hodniku. - Od prijateljice? - upita.

- Da.

167
 - Nadam se da nema problema - gđa Cooper imala je naviku piljiti u ljude, pa
Therese namjerno podigne pogled.
- Nema, doći će - reče Therese. - Nešto ju je zadržalo.

168
 21.

Albert Kennedy, dragim ljudima poznat i kao Bert, živio je u sobi u stražnjem dijelu
kuće i bio jedan od prvih podstanara gđe Cooper. Imao je četrdeset pet godina, bio je
rodom iz San Francisca, i sličniji Njujorčanima od svih ljudi koje je Therese upoznala u
gradu, pa ga je već zbog same te činjenice bila sklona izbjegavati. Često je pozivao
Therese da s njim ode u kino, što je učinila samo jednom. Bila je nespokojna, pa je više
voljela lunjati sama, samo promatrati i misliti, jer dani su bili suviše hladni i vjetroviti da
bi vani crtala. A i scene koje su je se isprva dojmile previše su se pohabale da bi ih se
dalo nacrtati, i to od predugog promatranja, predugog iščekivanja. Therese je gotovo
svake večeri išla u knjižnicu; sjedila bi za jednim od dugih stolova i pregledala pola
tuceta knjiga, da bi potom krivudavim putem krenula kući.
Kući bi se samo nakratko vratila te ponovno odlunjala, ukočivši se od ćudljivog
vjetra, ili se prepustivši da je potjera niz ulice kojima inače ne bi išla. Kroz osvijetljeni
prozor vidjela bi djevojku kako sjedi za klavirom, kroz drugi muškarca kako se smije,
kroz treći ženu kako šije. Tada bi se sjetila da ne može ni nazvati Carol, priznala bi sebi
da i ne zna što Carol radi, pa bi se osjećala praznijom od vjetra. Carol joj u pismima nije
rekla sve, osjećala je, nije joj rekla ono najgore.
U knjižnici je listala knjige s fotografijama Europe, mramornim fontanama Sicilije,
suncem okupanim ruševinama Grčke, pa se zapita hoće li ona i Carol ikada otići onamo.
Toliko je toga još bilo pred njima. Prvo putovanje preko Atlantika. I jutra, bilo gdje,
kad će samo podići glavu s jastuka i ugledati Carolino lice, znajući da taj dan pripada
njima te da ih ništa neće rastaviti.
A u mračnom izlogu antikvarnice, u ulici u kojoj nikad nije bila, ugleda predivan
predmet koji joj odmah zarobi srce i pogled. Therese je zurila u predmet, osjećajući kako
u njoj gasi neku zaboravljenu i bezimenu žeđ. Veći dio njegove porculanske površine bio
je oslikan malim žarkim lakiranim romboidima, kraljevsko plavim, tamnocrvenim i
zelenim, s jarkozlatnim rubom sjajnim poput svilena veza, čak i pod tankim slojem
prašine. Na boku se nalazila zlatna uška za prst. Bio je to sićušni stalak za svijećnjak. Tko
li ga je izradio, pitala se, i za koga?
Idućeg se jutra vratila te ga kupila kao dar za Carol.
Istog je jutra stiglo Richardovo pismo koje su proslijedili iz Colorado Springsa.
Therese sjedne na jednu od kamenih klupa u ulici u kojoj se nalazila knjižnica i otvori

169
pismo. Bilo je napisano na papiru s memorandumom: Semco - plinske boce i usluge.
Kuha - Grije - Zaleđuje. Richardovo ime bilo je na vrhu, uz titulu glavnog upravitelja
poslovnice Port Jefferson.

Draga Therese,
zahvaljujući Dannieju doznao sam gdje si. Ovo pismo možda ćeš smatrati
nepotrebnim i moguće je da ono tebi to i jest. Možda si i dalje u izmaglici u kojoj si bila
one večeri kad smo razgovarali u kafeteriji. No za mene je neophodno raščistiti jedno,
a to je da prema tebi ne osjećam ono što sam osjećao čak i prije dva tjedna, pa je
zadnje pismo koje sam ti napisao bilo tek posljednji grčevit pokušaj čije sam
uzaludnosti bio svjestan pišući ga, znajući da nećeš odgovoriti, što sam i htio. Znam
da sam te tada prestao voljeti, a ono što sad najsnažnije osjećam prema tebi jest ono
što je bilo prisutno od početka - gađenje. To kako si se nakačila na tu ženu do te mjere
da si isključila sve druge, i ta veza koja je dosad nedvojbeno zagazila u gnjus i
patologiju, gadi mi se. Znam da neće potrajati, kako sam ti odmah rekao. Jedino je
žalosno to što će se i tebi poslije gaditi, ovisno o tome koliko života potratiš na to. To je
nepostojano i infantilno; kao da se hraniš lopočevim cvjetovima ili kakvim
odurnim slatkišima umjesto kruhom i mesom života. Cesto sam razmišljao o pitanjima
koja si mi postavljala onog dana kad smo puštali zmaja. Da sam bar tad djelovao prije
no što je bilo prekasno, jer tad sam te volio dovoljno da te pokušam izbaviti. Sad više
ne.
Ljudi i dalje pitaju za tebe. Što bi da im kažem? Namjeravam reći im istinu. Samo
tako to mogu izbaciti iz sebe - jer taj teret više ne mogu nositi. Poslao sam neke stvari
koje su ti ostale kod mene na tvoju adresu. Deprimira me svako sjećanje na tebe i
kontakt s tobom; ne želim dodirnuti ni tebe niti išta drugo vezano uza te. Ali sad ti
razborito pišem, dok ti najvjerojatnije ne razumiješ ni riječ. Osim možda ovog: ne
želim više ništa imati s tobom.

Richard

Zamišljala je Richardove tanke, meke usne, zacijelo napete dok je pisao pismo, a
ravna linija usta nije mogla sakriti malu zakrivljenost gornje usnice - na trenutak mu je
jasno vidjela lice, koje potom nestane s blagim trzajem, prigušenim i udaljenim od
nje koliko i galama Richardova pisma. Ustane, vrati pismo u omotnicu, i ode. Nadala se
da mu je uspjelo očistiti se od nje. No, mogla ga je samo zamisliti kako ljudima govori o
njoj s onom neobičnom zagriženošću koju je primijetila u New Yorku prije odlaska.
Zamišljala je Richarda kako s Philom razgovara o njoj dok navečer stoje u Palermu,
zamišljala ga je kako razgovara s Kellyjevima. Nije je briga, što god govorio.
Pitala se što Carol radi sad, u deset sati, jedanaest po njudžersijskom vremenu.
Sluša li optužbe neznanaca? Misli li na nju, i ima li uopće vremena za to?
Dan je bio lijep, hladan i gotovo bez vjetra, sunčan. Mogla bi uzeti auto i nekamo se
odvesti. Tri dana ga nije vozila. Iznenada shvati kako ga i ne želi voziti. Dan kad se

170
odvezla njime, jureći i do sto pedeset na ravnim dijelovima ceste za Dell Rapids,
radosna zbog Carolina pisma, činio se jako davnim.
G. Bowen, jedan od stanara, bio je na prednjoj verandi kuće gđe Cooper kad se
Therese vratila. Sjedio je na suncu, nogu umotanih u deku, a kapu je spustio preko očiju
kao da spava, no ipak uzvikne: - Zdravo! Kako je moja cura?
Ona se zaustavi i nakratko porazgovara s njim, upita ga za artritis, nastojeći biti
pristojna kao što je Carol uvijek bila s gđom French. Nečem su se smijali, pa se Therese
smiješila i nakon što se vratila u sobu. Pogled na pelargoniju skine joj osmijeh s lica.
Zalije pelargoniju i namjesti je na kraj prozorske daske, gdje će biti najduže izložena
suncu. Čak su i vrhovi najmanjih listova postali smeđi. Carol joj je kupila pelargoniju u
Des Moinesu nedugo prije leta. Bršljan je već uvenuo - čovjek iz cvjećarnice upozorio
ih je da je osjetljiv, no Carol ga je svejedno htjela uzeti - a Therese je sumnjala da će i
pelargonija preživjeti. Ipak, šarolika zbirka biljki gđe Cooper cvjetala je na lođi.
- Neprestano hodam gradom - pisala je Carol - no kad bih barem mogla hodati u
jednom smjeru - prema istoku - i napokon doći k tebi. Kada možeš doći, Carol? Ili da ja
dođem k tebi? Ne mogu podnijeti ovako dugu razdvojenost od tebe...
Odgovor je stigao sljedećeg jutra. Iz Carolina pisma na pod hodnika gđe Cooper
izleprša ček. Bio je napisan na iznos od dvjesto pedeset dolara. U pismu - ispisanom
dugim linijama koje su sad bile oblije i labavije, a crta kroz slovo t rastezala se duž
čitave riječi - Carol je pisala da nikako ne može doći iduća dva tjedna, možda ni tad. Ček
je bio namijenjen njoj kako bi se zrakoplovom vratila u New York i sredila da se auto
odveze na istok.
Bolje bih se osjećala da ideš zrakoplovom. Dođi odmah i ne čekaj više - pisalo je u
zadnjem odjeljku.
Carol je pismo napisala u žurbi, vjerojatno je ukrala trenutak da ga napiše, no u
njemu je bilo i hladnoće koja je šokirala Therese. Izađe van, omamljeno hodajući do ugla
i svejedno u poštanski sandučić ubaci pismo koje je napisala sinoć, teško pismo s
tri marke zračne pošte. Za dvanaest je sati mogla vidjeti Carol. Ta je pomisao ne primiri.
Da otputuje već tog jutra? Popodne? Što li su učinili Carol? Pitala se bi li Carol bila
bijesna ako je nazove, bi li to ovu krizu pretvorilo u potpun poraz?
Sjedila je za stolom, negdje, uz kavu i narančin sok, a onda pogleda i drugo pismo u
ruci. U lijevom gornjem kutu uspjela je razaznati švrakopis. Pismo je bilo od gđe R.
Robichek.

Draga Therese,
najljepša ti hvala na slasnoj kobasi koja je stigla prošlog mjeseca. Divna si
djevojka i drago mi je što sam upriliči da ti od srca zahvalim. Lijepo od tebe što si me
se sjetila na svom dalekom putovanju. Svidjele su mi se razglednice, pogotovo ona
velika iz Sioux Fallsa. Kako je u Južnoj Dakoti? Ima li planina i kauboja? Nikad nisam
imala priliku putovati osim po Pennsylvaniji. Sretna si ti djevojka, tako mlada i lijepa i
draga. Ja i dalje radim. U robnoj kući sve je po starom. Sve je isto, samo je zahladnjelo.
Molim te, posjeti me kad se vratiš. Skuhat ću ti finu večeru, bez suhomesnatih
171
 proizvoda. Još jednom ti hvala na kobasi. Dugo mi je potrajala, uistinu je bila posebna
i fina. Svako dobro želi ti tvoja

Ruby Robichek

Therese sklizne sa stolca, ostavi nešto novca na šanku i izleti van. Trčala je sve do
hotela Warrior, nazvala i čekala sa slušalicom na uhu sve dok nije čula kako zvoni
telefon u Carolinoj kući. Nitko se nije javljao. Zazvonilo je dvadeset puta, no nitko se nije
javio. Pomisli nazvati Carolina odvjetnika Freda Haymesa. Odluči da neće. Ni Abby nije
htjela nazvati.
Tog je dana kišilo, a Therese je ležala na krevetu u svojoj sobi, zurila u strop,
iščekujući tri sata kad je kanila opet telefonirati. Oko podneva je gđa Cooper donijela
ručak na poslužavniku. Gđa Cooper je mislila da je bolesna. Therese svejedno nije mogla
jesti i nije znala što će s hranom.
U pet sati je i dalje pokušavala dobiti Carol. Napokon, zvonjava prestane i dođe do
meteža u linijama, nekoliko operatera se međusobno ispitivalo o pozivu, pa su prve
riječi koje je Therese čula od Carol bile - Da, do vraga! - Therese se nasmiješi, a bol u ruci
nestane.
- Halo? - reče Carol otresito.
- Halo? - linija je bila loša. - Dobila sam pismo - ono s čekom. Što se dogodilo,
Carol?... Što?
Carolin izmučeni glas ponovi kroz neprestano škljocanje: Mislim da je linija
ozvučena, Therese... Jesi li dobro? Dolaziš li kući? Ne mogu dugo razgovarati.
Therese se namršti, bez riječi. - Da, mogla bih već danas otići - pa ispali: - Što je bilo,
Carol? Ne mogu više podnijeti to što ništa ne znam!
- Therese! - Carol razvuče tu riječ preko svih Theresinih riječi, kao da ih briše. -
Hoćeš li doći kući da možemo razgovarati?
Therese se učini da čuje Carolin uzdah nestrpljenja. - Ali, sada moram znati. Možeš li
me uopće viđati kad se vratim?
- Drži se svog života, Therese.
Jesu li stvarno razgovarale na taj način? Jesu li stvarno koristile te riječi? - Ali,
možeš li?
- Ne znam - reče Carol.
Žmarci joj prostruje rukom, sve do prstiju kojima je držala slušalicu. Osjećala je da
je Carol mrzi. Jer sve je bila njezina krivnja, njezina glupa pogreška s pismom koje je
Florence pronašla. Nešto se dogodilo i možda je Carol nije mogla ili čak nije htjela
više vidjeti. - Je li suđenje već počelo?
- Gotovo je. Pisala sam ti o tom. Ne mogu više razgovarati. Zbogom, Therese - Carol
pričeka na njezin odgovor. - Moram se oprostiti.
Therese polako odloži slušalicu na kuku.

172
 Stajala je u hotelskom predvorju, zurila u mutne obrise ljudi na recepciji. Iz džepa
izvuče Carolino pismo i ponovno ga pročita, no Carolin je glas bio bliži, nestrpljivo
govoreći: - Hoćeš li doći kući da porazgovaramo uživo? - Izvadi ček i ponovno ga
pogleda, okrene naopako i polako ispara. Komadiće baci u mjedenu pljuvačnicu.
No suze su navrle tek kad se vratila u kuću i ponovno ugledala sobu, bračni krevet s
uleknućem na sredini, svežanj Carolinih pisama na radnom stolu. Ovdje nije mogla
ostati još jednu noć.
Prenoćit će u hotelu, i ako pismo koje je Carol spomenula ne stigne do jutra,
svejedno će otići.
Therese uz napor spusti kovčeg s ormara i otvori ga na krevetu. Svinuti kut bijelog
rupčića virio je iz jednog od pretinaca. Therese ga izvadi i prinese nosu, prisjećajući se
jutra u Des Moinesu kad ga je Carol onamo stavila, poškropivši ga parfemom, uz
posprdnu primjedbu o stavljanju rupčića na to mjesto kojoj se ona nasmijala. Therese je
stajala, jednom se rukom oslanjajući na naslon sjedalice dok joj se druga grčila u šaku
koja se podignula, a potom besciljno pala, dok su joj osjećaji bili mutni poput radnog
stola ili pisama pred njom na koje se mrštila. Tada iznenada posegne za
pismom naslonjenom na knjige u dnu radnog stola. To pismo prije nije vidjela, iako joj je
bilo pred nosom. Therese potrga omotnicu. Na to je pismo Carol mislila. Pismo je bilo
dugo, tinta je na nekim stranicama bila blijedoplava a na drugima tamna, i neke su
riječi bile prekrižene. Pročita prvu stranicu, pa se vrati na početak i pročita je ponovno.

Draga,
na sud neću ni ići. Jutros su mi podastrli privatnu demonstraciju onoga čime me
Harge kani napasti. Da, u posjedu su nekoliko snimaka naših razgovora - naime, iz
Waterlooa, pa bi bilo besmisleno pojaviti se pred sudom. Trebala bih se sramiti, ne
zbog sebe što je najzanimljivije, već zbog vlastita djeteta; da ne spominjem to da ne
želim da i ti svjedočiš. Jutros je sve bilo jednostavno - jednostavno sam se predala. Sad
su važne moje buduće namjere, rekli su odvjetnici. O tome ovisi hoću li više ikad vidjeti
svoje dijete, s obzirom na to da je Harge sad s lakoćom dobio potpuno skrbništvo.
Glavno je pitanje bilo hoću li se prestati viđati s tobom (i drugima poput tebe, rekoše!).
Nije bilo baš tako jasno izneseno. Desetak je lica samo otvaralo usta i govorilo poput
sudaca sudnjeg dana - podsjećajući me na moje dužnosti, položaj i budućnost. (Kakvu
su mi budućnost namijenili? Hoće li je analizirati nakon šest mjeseci?) - a ja sam rekla
da ću se prestati viđati s tobom. Pitam se hoćeš li razumjeti, s obzirom na to da si tako
mlada i nikad nisi imala majku kojoj je očajnički stalo do tebe. Za to su mi obećanje
dali prekrasnu nagradu, privilegij da viđam svoje dijete nekoliko tjedana u godini.
Nekoliko sati poslije - Abby je došla. Razgovaramo o tebi - mnogo te pozdravlja,
kao i ja. Abby me podsjeća na ono što već znam - da si silno mlada i da me obožavaš.
Abby smatra da ti ne bih trebala poslati ovo pismo, već ti objasniti kad se vratiš.
Upravo smo se gadno zakvačile oko toga. Kažem joj da te ne poznaje dobro kao ja, a
sad mi se čini da u nekim stvarima ni mene ne poznaje dobro kao ti, a te su stvari
osjećaji. Danas baš i nisam sretna, zlato moje. Pijem onaj svoj viski od raži i znam da

173
 bi mi rekla da me deprimira. No nisam bila spremna za ovakve dane nakon onih
tjedana s tobom. Bili su to tjedni sreće - tog si bila svjesnija od mene. Iako je sve što
nam se dogodilo bio tek početak. U ovom sam ti pismu htjela reći kako čak i ne znaš
ostatak priče i da ga možda nikad nećeš znati i da ne bi trebala - odnosno da ti nije
suđeno. Nikad se nismo posvađale, a onda se pomirile, znajući da nam je na čitavom
svijetu jedino važno da budemo zajedno. Je li ti ikad bilo toliko stalo do mene, ne
znam. No sve je to samo dio priče, a mi smo upoznale samo početak. I trajalo je
tako kratko. Zato u tebi neće pustiti dublje korijenje. Kažeš da me voliš onakvu kakva
jesam, i kad psujem. Ja kažem da ću te uvijek voljeti, onakvu kakva jesi i kakva ćeš
postati. Rekla bih to i na sudu kad bi to išta značilo onim ljudima ili kad bi moglo
nešto promijeniti, jer tih se riječi ne bojim. Poslat ću ti ovo pismo i mislim da ćeš
shvatiti zašto ti ga šaljem i zašto sam jučer rekla odvjetnicima da se više neću viđati s
tobom i zašto sam to morala reći, a i podcijenila bih te da mislim drukčije ili da mislim
da bi ti draže bilo odugovlačenje.

Prestane čitati i ustane, pa polako ode do pisaćeg stola. Da, shvaćala je zašto je Carol
poslala pismo. Jer Carol voli svoje dijete više od nje. I zbog te činjenice odvjetnici su je
mogli slomiti, prisiliti je da učini točno ono što žele. Therese nije mogla zamisliti Carol
pod prisilom. Ipak, vidjelo se to u njezinu pismu. Bila je to predaja, znala je Therese; ni u
jednom scenariju Carol ne bi dopustila da joj je otmu. Na trenutak joj sine čudesna
spoznaja da je Carol tek djelić sebe posvetila njoj, Theresi, pa odjednom čitav univerzum
prošlog mjeseca, poput goleme laži, napukne i umalo se uruši. Idućeg trenutka Therese
nije vjerovala u to. Ipak, ostala je činjenica da je izabrala svoje dijete. Zurila je u
Richardovu omotnicu na pisaćem stolu, i osjećala kako sve što mu je htjela reći, a nikada
nije, u njoj izrasta u bujicu. Odakle mu pravo da govori o tome koga ona voli i kako? Što
uopće zna o njoj? Zna li uopće išta?

... preuveličano, a opet umanjeno [pročita na sljedećoj stranici Carol na pisma].

No između užitka poljupca i onog što muškarac i žena čine u krevetu čini mi se da je
samo razlika u stupnju. Poljubac se, primjerice, ne smije umanjivati, niti mu o
vrijednosti smije prosuđivati netko drugi. Pitam se ocjenjuju li ovi muškarci svoj užitak
prema tome proizvode li njihove radnje djecu, i smatraju li ih ugodnijima u tom
slučaju. Ipak se sve svodi na užitak, i čemu onda uspoređivati uživanje u sladoledu i
nogometnoj utakmici - ili u Beethovenovom kvartetu i Mona Lisi. Prepuštam to
filozofima. No njihov je stav da sam donekle poremećena ili slijepa (uz neku vrstu
žaljenja, pomislih, zbog činjenice da jedna prilično privlačna žena po svoj prilici nije
dostupna muškarcima). Netko je u cijelu priču ubacio i "estetiku”, naravno, kao
argument protiv mene. Rekla sam, želite li stvarno raspravljati o tom - i to je bio jedini
smiješni trenutak predstave. Najvažniju stvar ipak nisam spomenula i nitko nije ni
pomišljao na nju - a to je da veza između dva muškarca ili dvije žene može biti
potpuna i savršena, kakva nikad ne može biti između muškarca i žene, i da neki ljudi
možda žele upravo to, a drugi pak onu nestalnost i nesigurnost do koje dolazi između
muškarca i žene. Jučer je rečeno, ili barem naznačeno, da će me moje trenutačno

174
 ponašanje odvući u dubine ljudske poročnosti i izopačenosti. Da, poprilično sam
potonula otkad su mi te uzeli. Istina, kad bih morala ovako živjeti i kad bi me
uhodili, napadali, kad nikad ne bih mogla biti dovoljno dugo s nekom osobom da je
imalo dublje upoznam - to je izopačeno. Ili živjeti protiv svoje prirode, e, to je po
definiciji izopačeno.
Draga, svim te ovim zasipam [idući reci su prekriženi]. Ti ćeš se sa svojom
budućnošću nositi bolje od mene, u to sam sigurna. Neka ti ja budem loš primjer. Ako
si sad povrijeđena i više nego što misliš da možeš podnijeti, i ako me zbog toga - bilo
sad ili nekog drugog dana - mrziš; a ovo sam rekla i Abby, onda mi neće biti žao.
Možda ti je bilo suđeno da me upoznaš, kako ti kažeš, i da ti budem jedina, a sad
možeš sve to zaboraviti. Ipak, ako to ne učiniš, zbog cijelog ovog poraza i
trenutačnog jada, znam da si onoga popodneva imala pravo kad si rekla - ne treba
biti ovako. Želim razgovarati s tobom jednom kad se vratiš, ako si voljna, osim ako
smatraš da ne možeš.
Tvoje biljke i dalje cvatu na dvorišnoj verandi. Zalijevam ih svakog dana...

Therese više nije mogla čitati. Iza vrata je čula korake kako se polako spuštaju
stubama i postaju sigurniji u hodniku. Kad su utihnuli, otvori vrata i na trenutak zastane,
odolijevajući nagonu da izađe iz kuće i ostavi sve za sobom. Potom otiđe hodnikom
do vrata gđe Cooper u stražnjem dijelu kuće.
Gđa Cooper odgovori na njezino kucanje, pa Therese izgovori što je pripremila, kako
će te večeri otići. Promatrala je lice gđe Cooper koje je nije slušalo, već samo reagiralo na
njezinu pojavu, pa se činilo da je gđa Cooper njezin vlastiti odraz od kojeg se ne može
otrgnuti.
- Pa, žao mi je, gđice Belivet. Žao mi je što su vam propali planovi - reče, dok su joj se
na licu ocrtavali šok i znatiželja.
Therese se potom vrati u sobu i počne se pakirati, na dno kovčega položivši
poravnane kartonske makete, a zatim knjige. Idućeg trena začuje gđu Cooper kako se
polako približava vratima, kao da nešto nosi, pa Therese pomisli, ako nosi još jedan
poslužavnik, zavrištat će. Gđa Cooper pokuca.
- Kamo da ti proslijedim poštu, dušo, u slučaju da pristigne još koje pismo? - upita
gđa Cooper.
- Ne znam još. To ću vam još javiti - kad se uspravila, Therese se osjećala ošamućeno
i pomalo bolesno.
- Nećeš valjda u New York u ovo doba noći? - za gđu Cooper sve poslije šest bila je
“noć”.
- Neću - reče Therese. - Neću daleko otići - nestrpljivo je čekala da ostane sama.
Pogleda ruku gđe Cooper kako pod strukom podiže sivu pregaču kvadratnog uzorka,
njezine napukle meke kućne papuče izlizane do debljine lista papira koje su hodale
ovim podovima godinama prije njezinog dolaska i koje će nastaviti istim stopama
godinama nakon toga.

175
 - Onda, kad budeš znala, javi mi kako ti ide - reče gđa Cooper.
- Hoću.
Odvezla se u hotel, ali ne onaj iz kojeg je uvijek nazivala Carol.
Potom je tako nemirna otišla u šetnju, izbjegavajući sve ulice koje je prošla s Carol.
Mogla se odvesti u drugi grad, pomisli, pa se zaustavi, napola odlučivši vratiti se do auta.
Potom nastavi hodati, više ne mareći gdje se nalazi. Hodala je dok joj nije
postalo hladno, a knjižnica je bila najbliže mjesto da se zagrije. Prođe pokraj zalogajnice
i poviri unutra. Dutch je ugleda, i uz poznat pokret glave, kao da se mora napregnuti da
bi je vidio, uputi joj smiješak i mahne. Automatski, njezina ruka mu odmahne, u
znak oproštaja, i ona se iznenada sjeti svoje sobe u New Yorku, haljine još uvijek
položene na kauču, i presavijenog kuta tepiha. Da bar sad može ispružiti ruku i
poravnati tepih, pomisli. Stajala je i zurila u usku, jednoličnu aveniju s okruglim uličnim
svjetiljkama. Neka je prilika hodala pločnikom prema njoj. Therese se popne stubama
knjižnice.
Gđica Graham, knjižničarka, uputi joj uobičajen pozdrav, no Therese ne uđe u
glavnu čitaonicu. Ondje je večeras bilo dvoje ili troje ljudi, ćelav muškarac s naočalama s
crnim okvirom koji je često sjedio za središnjim stolom, a koliko je samo ona
prosjedila ondje s Carolinim pismom u džepu? S Carol pokraj sebe. Popne se stubama,
prođe pored odjela povijesti i umjetnosti na drugom katu i dođe do trećeg kata na kojem
nikad nije bila. Ondje se nalazila samo velika prašnjava soba sa staklenim vitrinama s
knjigama, nekoliko ulja na platnu i mramornih bisti na postoljima.
Therese sjedne za jedan od stolova, a tijelo joj se bolno opusti. Spusti glavu na
ispružene ruke na stolu, odjednom postavši mlohava i pospana, no već sljedećeg
trenutka odgurne stolicu i ustane. Osjeti trnce užasa po tjemenu. Do tog trenutka
pretvarala se da je Carol nije napustila, da će se po povratku u New York vidjeti s Carol i
da će sve biti, da sve mora biti, kao prije. Nemirno se osvrtala po prostoriji, kao da traga
za kakvom proturječnošću, nekakvom zadovoljštinom. Nakratko osjeti da bi joj se tijelo
moglo skršiti, ili se baciti kroz dugački prozor na drugom kraju sobe.
Zurila je u Homerovu blijedu bistu, znatiželjno uzdignute obrve blago porubljene
prašinom. Okrene se prema vratima, i prvi put uoči sliku iznad grede.
Bila je samo nalik, pomisli, ne sasvim ista, ne ista, no ta ju je spoznaja stresla do srži
i bujala dok je gledala u nju, i shvatila je da je slika identična, samo mnogo veća, i da ju je
vidjela mnogo puta u hodniku koji je vodio do glazbene dvorane prije nego li su je
skinuli dok je još bila mala - nasmiješena žena u raskošnoj haljini s nekog dvora, s
rukom položenom tik ispod vrata, arogantne glave u poluprofilu, kao da ju je slikar
uhvatio u pokretu pa se činilo kako su u pokretu čak i njezine biserne naušnice.
Poznavala je te male, čvrsto oblikovane obraze, pune koraljne usne jednim kutom
nasmiješene, podrugljivo sužene kapke, snažno, ne osobito visoko čelo koje je čak i na
slici djelovalo pomalo istureno preko živih očiju koje su sve unaprijed znale, te su se
istodobno smijale i suosjećale. Bila je to Carol. Sad, u tom dugom trenutku dok nije
mogla skinuti pogled s nje, ta su se usta smiješila, a oči podrugljivo gledale; i posljednji
veo je skinut, razotkrivajući tek sprdnju i likovanje, okončavši tu veličanstvenu izdaju.

176
 Uz uzdah zgražanja Therese protrči ispod slike pa niza stube. U dvorani u prizemlju
gđica Graham joj se obrati, nešto je zabrinuto upita, a Therese začu vlastiti odgovor
nalik na mrmljanje maloumnika, jer još je uvijek uzdisala, očajnički hvatala zrak, pa
prođe pored gđice Graham i izjuri iz zgrade.

177
 22.

Usred kvarta otvorila je vrata nekog kafića, no unutra je svirala pjesma koja je
posvuda pratila nju i Carol, pa zatvori vrata i krene dalje. Glazba je živjela, no svijet je
bio mrtav. I pjesma će jednom zamrijeti, pomisli, ali kako će svijet oživjeti? Kako će se
vratiti njegova sol?
Otišla je do hotela. U sobi je hladnom vodom namočila ručnik za lice i stavila ga
preko očiju. U sobi je bilo hladno, pa je svukla haljinu, izula se i legla u krevet.
Oštar glas, prigušen praznim prostorom, klicao je vani: - Hej, Chicago Sun-Times!
Potom muk, a ona se borila s mislima, pokušavajući zaspati, dok ju je umor već
počeo ljuljati, nelagodno, poput pijanstva. Sad su se u hodniku čuli glasovi ljudi koji su
raspravljali o zametnutoj prtljazi, a nju preplavi osjećaj ispraznosti dok je ležala
natečenih očiju prekrivenih mokrim ručnikom koji je mirisao na lijekove. Glasovi su se
prepirali, a ona osjeti kako joj ponestaje hrabrosti, potom i volje, pa u panici pokuša
misliti na izvanjski svijet, na Dannieja i gđu Robichek, na Frances Cotter iz Pelican
Pressa, na gđu Osborne, te na svoj stan u New Yorku, ali joj um nije htio propitivati
stvari niti ih se odreći, pa joj je sada bio u istom stanju kao i srce i nije se htio odreći
Carol. Ta su se lica stopila, poput glasova u hodniku. Među njima bilo je i lice sestre
Alicije, te lice njezine majke. Zadnja soba u kojoj je spavala u školi. Jutro kad se zorom
iskrala iz doma i trčala po tratini poput mladunčeta neke životinje zaluđenog proljećem,
i vidjela sestru Aliciju koja je također luđački trčala po polju, s bijelim cipelama koje su
bljeskale kao patke u visokoj travi, da bi tek nakon nekoliko minuta shvatila kako sestra
Alicia lovi odbjeglu kokoš. Onaj trenutak u kući majčine prijateljice kad je posegnula za
komadom torte i prevrnula tanjur na pod, zbog čega ju je majka ošamarila. Vidjela je
onu sliku iz predvorja škole; sad je disala i kretala se poput Carol, rugala joj se, bila je
okrutna i odbacila je, ispunjavajući nekakvu zlu i davno određenu svrhu. Theresino se
tijelo zgrči od užasa, dok je u hodniku i dalje trajao razgovor kojeg više nije bila svjesna,
ali koji joj je parao uši poput oštrog, uznemirujućeg zvuka leda koji puca na udaljenom
ribnjaku.
- Kako to misliš, jesi?
- Ne...
- Da jesi, kovčeg bi bio dolje u garderobi...
- Oh, ali rekao sam vam...
178
 - Ali ti želiš da ja izgubim kovčeg, da ne bi izgubio posao!
Njezin je um tumačio rečenice jednu po jednu, poput sporog prevoditelja koji
zaostaje u prijevodu, i na kraju se pogubi.
Uspravila se u krevetu s ostacima ružnog sna u glavi. U sumraku, duboke i guste
sjene punile su kutove sobe. Posegne za prekidačem na lampi i zaškilji na svjetlo. Ubaci
25 centi u radio na zidu, i dosta ga pojača čim se oglasio prvi zvuk. Bio je to muški glas, a
nakon toga otpočne glazba, raspjevano djelo orijentalnog zvuka koje je slušala na satu
glazbene kulture u školi. “Na perzijskoj tržnici”, prisjeti se bez razmišljanja, i sada je
valoviti ritam skladbe koji ju je uvijek podsjećao na devu u hodu vrati u sobicu njezina
doma s ilustracijama iz Verdijevih opera na zidovima iznad visokih drvenih oplata. Čula
je tu skladbu povremeno u New Yorku, ali nikada s Carol, nikad je nije čula niti je se
sjetila otkad je upoznala Carol, pa je ta glazba sad bila poput mosta koji je strelovito
premošćivao vrijeme, ne dotičući ništa. S noćnog ormarića podigne Carolin nož za
otvaranje pisama, drveni nož koji je nekako završio u njezinom kovčegu kad su se
pakirale, pa stisne držak i prijeđe palcem preko oštrice, no činilo se da samo postojanje
tog noža niječe Carol umjesto da je priziva; baš kao što je nije prizivala ni glazba koju
nikad zajedno nisu čule. Pomisli na Carol, uz navalu srdžbe, na Carol poput daleke točke
tišine i beživotnosti.
Therese ode do umivaonika umiti se hladnom vodom. Trebala bi naći posao, i to po
mogućnosti sutra. Zato se zaustavila ovdje, da se zaposli na nekoliko tjedana, da ne plače
po hotelskim sobama. Trebala bi gđi Cooper poslati ime i adresu hotela, čisto
iz pristojnosti. Bila je to još jedna od stvari koje treba učiniti, iako nije htjela. I ima li
smisla ponovno pisati Harkevyju, pitala se, nakon njegove pristojne ali neodređene
poruke u Sioux Fallsu. “...Bit će mi drago da se ponovno vidimo kad se vratite u
New York, ali ne mogu obećati ništa za ovo proljeće. Bilo bi pametno da svratite do g.
Neda Bernsteina, koproducenta, kad se vratite. On više zna o tome što se događa u
scenografskim studijima...” Ne, neće ponovno pisati u vezi s tim.
U predvorju je kupila razglednicu sa slikom jezera Michigana i prisilila se napisati
veselu poruku gđi Robichek. Dok ju je pisala činila joj se lažnom, no kako se udaljavala
od sandučića u koji je ubacila razglednicu, iznenada osjeti energiju u tijelu, živost
u nogama, mladenačku svježinu u krvi koja joj je zagrijala obraze dok je ubrzavala
korak, pa shvati kako je nasuprot gđi Robichek slobodna i blagoslovljena, te da ono što
je napisala nije lažno jer si to itekako može priuštiti. Nije pogrbljena, ni poluslijepa, ni
u bolovima. Zastane pred izlogom trgovine pa brzinski nanese još ruža. Udar vjetra
natjera je da se zaustavi i povrati ravnotežu. No, u hladnoći vjetra osjeti srž proljeća,
poput topla i mlada srca u njemu. Sutra ujutro počet će tražiti posao. Trebala bi moći
živjeti od novca koji joj je ostao i sve što zaradi uštedjeti kako bi se mogla vratiti u New
York. Naravno, mogla bi i javiti svojoj banci da joj pošalju ostatak novca, ali to nije htjela.
Htjela je raditi dva tjedna među ljudima koje ne poznaje, raditi posao koji rade
milijuni drugih. Htjela je biti u tuđoj koži.
Javila se na oglas za službenicu na recepciji u kojem je pisalo da se traži osoba s
nešto daktilografskih vještina i da dođe osobno. Učinila im se prikladnom za posao, pa je
provela cijelo jutro u proučavanju dokumenata. Potom se, nakon ručka, pojavio jedan

179
od šefova i rekao da treba djevojku sa znanjem stenografije. Therese ga nije imala. U
školi su je naučili tipkati, ali stenografiju nisu, pa je ostala bez posla.
Tog je popodneva ponovno pregledala oglase u kojima se tražila pomoć. Potom se
sjetila natpisa na ogradi ispred skladišta nedaleko od hotela. “Traži se djevojka za posao
u uredu i skladištu. Plaća: 40 dolara na tjedan.” Ne budu li tražili znanje
stenografije, mogla bi proći. Bilo je oko tri sata kad je skrenula u vjetrovitu ulicu u kojoj
se nalazilo skladište. Podigne glavu i pusti da joj vjetar otpuše kosu s lica. Sjeti se kako
joj je Carol govorila, volim te gledati kako hodaš. Kad te vidim u daljini, kao da mi hodaš
po dlanu i visoka si petnaestak centimetara. Kroz šum vjetra čula je Carolin tihi glas, pa
osjeti nervozu, gorčinu i strah. Produži korak, potrči malo, kao da može pobjeći iz te
zbrke ljubavi, mržnje i jeda u kojoj su joj misli iznenada zapele.
Pokraj skladišta bila je drvena koliba koja je služila kao ured. Ušla je unutra i
razgovarala s izvjesnim g. Zambrowskim, ćelavim muškarcem sporih kretnji sa zlatnim
lancem džepnog sata koji mu se napeto protezao preko prsiju. Prije negoli ga je
Therese upitala za stenografiju, on reče da mu ne treba. Rekao je da je želi testirati to
popodne i sljedećeg dana. Druge dvije djevojke idućeg su jutra došle radi posla, g.
Zambrowski im je zapisao imena, no prije podneva rekao je da je posao dobila ona.
- Ako vam nije teško dolaziti u osam ujutro - rekao je g. Zambrowski.
- Nije - tog je jutra došla u devet. No, došla bi i u četiri ujutro da je to zatražio.
Radila je od osam do četiri i trideset, posao joj se sastojao od provjere tvorničkih
pošiljki za radionicu prema zaprimljenim narudžbama i od pisanja potvrda. S radnog
stola u uredu drva nije vidjela, no u zraku se osjećao njihov miris, svjež kao da su pile
upravo razotkrile površinu daske američkog borovca, i čula je kako poskakuje i klepeće
u kamionima koji su se zaustavljali u sredini dvorišta. Sviđao joj se posao, i g.
Zambrowski, i drvosječe i vozači koji su dolazili u ured da bi ruke ugrijali uz kamin.
Jedan drvosječa, privlačan mladić oštre i kratke zlaćane brade po imenu Steve, nekoliko
ju je puta pozvao na ručak u obližnju kafeteriju. Pozvao ju je na spoj u subotu navečer,
ali Therese još nije htjela provesti cijelu večer s njim, niti s ikim drugim.
Jedne večeri nazvala ju je Abby.
- Znaš li da sam morala dvaput telefonirati u Južnu Dakotu da te pronađem? - Abby
će uzrujano. - Što radiš ondje? Kad se vraćaš?
Abbyn glas joj silno približi Carol, kao da razgovara upravo s njom. Zbog toga u grlu
ponovno osjeti onu potmulu napetost, pa na trenutak nije mogla ništa odgovoriti.
- Therese?
- Je li Carol s tobom?
- Ona je u Vermontu. Bolesna je - reče Abby promuklim glasom u kojem sada nije
bilo osmijeha. - Odmara se.
- Toliko je bolesna da me ne može nazvati? Hoćeš li mi ti reći, Abby? Je li joj bolje ili
gore?
- Bolje joj je. Zašto se nisi potrudila nazvati i doznati sama?

180
 Therese grčevito stisne telefon. Da, zašto nije? Zato što je razmišljala o slici, a ne o
Carol. - Što joj je? Je li...
- Krasno pitanje. Carol ti je napisala što se dogodilo, nije li?
- Jest.
- Zar onda očekuješ od nje da odskoči poput gumene loptice? Ili da te slijedi po
cijeloj Americi? Što misliš da je ovo, igra skrivača?
Cijeli razgovor koji je vodila s Abby onomad za ručkom sad se sruči na Therese. Po
Abbynom mišljenju, za sve je ona bila kriva. Pismo koje je pronašla Florence bilo je samo
posljednja gruba pogreška.
- Kad se vraćaš? - upita Abby.
- Za desetak dana. Osim ako Carol ne želi da joj prije vratim auto.
- Ne želi. Neće biti kod kuće idućih deset dana.
Therese se prisili izgovoriti: - A što se tiče onog pisma - koje sam napisala Carol -
znaš li jesu li ga našli prije ili poslije?
- Prije ili poslije čega?
- Nakon što su nas detektivi počeli slijediti.
- Našli su ga poslije toga - reče Abby, uzdahnuvši.
Therese ljutito stisne zube. Ali nije bilo važno što Abby misli o njoj, već samo ono
što misli Carol. - Gdje je u Vermontu?
- Na tvom je mjestu ne bih zvala.
- Ali nisi na mom mjestu, a ja je želim nazvati.
- Nemoj. Toliko ti mogu reći. Mogu joj prenijeti svaku poruku - koja je važna. -
Potom je uslijedila hladna tišina. - Carol želi znati trebaš li novac i što je s autom.
- Ne treba mi novac. A s autom je sve u redu - morala joj je postaviti još jedno
pitanje. - Što Rindy zna o ovom?
- Zna što znači riječ razvod. A htjela je ostati s Carol. To nikako ne olakšava situaciju
u kojoj se našla Carol.
U redu, u redu, Therese poželi reći. Ne bi htjela opterećivati
Carol telefoniranjem, pisanjem, ikakvim porukama, osim ako su u vezi s autom.
Drhtala je kad je spustila slušalicu. Istog trenutka podigne slušalicu. - Zovem iz sobe
611. Ne želim više primati međugradske pozive - nikakve.
Pogleda Carolin nož za otvaranje pisama na noćnom ormariću; on je sad
predstavljao Carol, osobu od krvi i mesa, Carol s pjegicama i okrhnutim zubom. Je li išta
dugovala Carol, njoj kao osobi? Nije li se Carol poigravala njome, kako je tvrdio Richard?
Sjeti se Carolinih riječi: Malo je drukčije kad imaš muža i dijete. Namršti se pri pogledu na
otvarač za pisma, ne shvaćajući zašto je iznenada ponovno postao samo otvarač za
pisma, i zašto joj više nije bilo bitno hoće li ga sačuvati ili baciti.
Dva dana poslije stiglo je Abbyno pismo s čekom na sto pedeset dolara za koji joj je
Abby rekla neka se ne brine. Abby je napisala i da se čula s Carol, i da bi Carol voljela da

181
joj se javi, pa joj je dala Carolinu adresu. Pismo je bilo hladno, ali gesta s čekom nije
bila takva. Ček joj nije poslala na Carolin nagovor, bila je uvjerena Therese.
“Hvala ti na čeku”, napiše joj Therese. “Jako lijepo od tebe, ali neću ga unovčiti, niti
mi treba. Zamolila si me da pišem Carol. Mislim da to ne mogu učiniti, niti bih trebala.”
Jednog popodneva na povratku s posla u hotelskom predvorju dočeka je. U početku
nije mogla vjerovati da je taj tamnooki mladić koji je s osmijehom ustao sa stolice i
krenuo prema njoj upravo on. No kada je vidjela njegovu raspuštenu crnu kosu koju je
dodatno razbarušio uzdignuti ovratnik kaputa, i njegov skladni široki osmijeh, sve
postane tako poznato, kao da ga je još jučer vidjela.
- Zdravo, Therese - reče. - Iznenađena?
- Strašno! Već sam odustala od tebe. Ni riječi od tebe već... dva tjedna - sjeti se kako
je rekao da će dvadeset osmoga krenuti iz New Yorka, istog dana kada je ona stigla u
Chicago.
- A ja sam zamalo odustao od tebe - reče Dannie, osmjehnuvši se. - Morao sam
odgoditi odlazak iz New Yorka na neko vrijeme. A i sva sreća da jesam, jer sam te
pokušao dobiti, pa mi je tvoja gazdarica dala adresu - Danniejevi su joj prsti i dalje
čvrsto stiskali lakat. Polako su hodali prema dizalu. - Izgledaš sjajno, Therese.
- Stvarno? Silno mi je drago što te vidim. - Ispred njih se otvore vrata dizala.
- Hoćeš gore sa mnom?
- Pođimo nešto pojesti. Ili ti je prerano za to? Nisam ručao danas.
- Onda sigurno nije prerano.
Otišli su do restorana za koji je Therese čula, a u kojem su specijalitet bili odresci.
Dannie je čak naručio koktele, premda je rijetko pio.
- Sama si ovdje? - upita. - Tvoja gazdarica u Sioux Fallsu mi je rekla da si otišla sama.
- Carol mi se na kraju nije mogla pridružiti.
- Oh. A ti si odlučila ostati duže?
- Da.
- Dokad?
- Sve dosad. Vraćam se idući tjedan.
Dannie ju je slušao, ne skidajući topli tamni pogled s njezina lica, i ne pokazujući
iznenađenje. - Zašto jednostavno ne kreneš na zapad, umjesto na istok, i provedeš neko
vrijeme u Kaliforniji? Dobio sam posao u Oaklandu. Prekosutra moram biti ondje.
- O kakvom je poslu riječ?
- Istraživačkom - baš kako sam tražio. Mnogo sam bolje prošao na ispitima no što
sam očekivao.
- Jesi li bio najbolji u grupi?
- Ne znam. Sumnjam. Nisu ocjenjivali na takav način. Nisi mi odgovorila na pitanje.
- Želim se vratiti u New York, Dannie.

182
 - Oh - nasmiješio se, promatrajući joj kosu i usne, a njoj sine kako je Dannie nikada
nije vidio s toliko šminke. - Iznenada izgledaš tako odraslo - reče. - Promijenila si frizuru,
zar ne?
- Malo.
- Više ne izgledaš preplašeno. Ni toliko ozbiljno.
- To mi je drago - u njegovom društvu bila je sramežljiva, no ipak je osjećala neku
bliskost, i ta je bliskost bila nabijena nečim što nikad nije osjetila s Richardom. Nekom
neizvjesnošću u kojoj je uživala. Malo soli, pomisli. Pogleda u Danniejevu ruku na stolu,
u snažni mišić koji je nabreknuo ispod palca. Sjeti se onog dana u njegovoj sobi, i
njegovih ruku na svojim ramenima. Ta je uspomena bila ugodna.
- Nedostajao sam ti malo, zar ne, Terry?
- Naravno.
- Jesi li ikad pomislila da nešto osjećaš prema meni? Onako kao prema Richardu, na
primjer? - upita, s notom iznenađenja u glasu, kao da postavlja kakvo neobično pitanje.
- Ne znam - odgovori brzo.
- Ali više ne razmišljaš o Richardu, zar ne?
- Dobro znaš da ne.
- O kome je onda riječ? O Carol?
Iznenada, sjedeći nasuprot njemu, osjećala se razgolićeno. - Tako je.
- Ali sad više nije?
Therese je bila zapanjena činjenicom da on te riječi izgovara bez ikakvog
iznenađenja, bez ikakvog stava. - Ne. Sad... o tom ne mogu ni s kim razgovarati, Dannie -
dovrši, a vlastiti joj se glas učini dubokim i tihim, poput glasa druge osobe.
- Ako je to prošlost, ne želiš li onda zaboraviti?
- Ne znam. Ne znam na što točno misliš.
- Pa, je li ti žao?
- Nije. Bih li to ponovila? Bih.
- Misliš, s njom ili nekom drugom?
- S njom - reče Therese. Krajevi usana podignu joj se u smiješak.
- Ali završilo je fijaskom.
- Da. Ali, isto tako bih ga ponovno proživjela.
- I još ga proživljavaš.
Therese je šutjela.
- Hoćeš li je ponovno vidjeti? Smeta ti što ti postavljam sva ova pitanja?
- Ne smeta mi - reče. - Ne, ne namjeravam je ponovno vidjeti. Ne želim.
- Ali neku drugu?
- Drugu ženu? - Therese odmahne glavom. - Ne.

183
 Dannie je pogleda i nasmiješi se, polako. - To je bitno. Bolje rečeno, zbog toga je
nebitno.
- Što hoćeš reći?
- Hoću reći, tako si mlada, Therese. Promijenit ćeš se. Zaboravit ćeš.
Nije se osjećala mladom. - Je li Richard razgovarao s tobom? - upita.
- Nije. Mislim da je htio jedne večeri, ali prekinuo sam ga prije negoli je započeo.
Osjeti kako se kiselo nasmijala, pa povuče zadnji dim cigarete i ugasi je. - Nadam se
da će pronaći nekog tko će ga slušati. On treba publiku.
- Osjeća se odbačeno. Ego mu pati. Nemoj nikada pomisliti da sam poput Richarda.
Ja smatram da svatko ima pravo na svoj život.
Iznenada se sjeti kako je Carol jednom rekla: svaka odrasla osoba ima tajne. Rekla je
to onako usput, u svom stilu, a te su joj se riječi neizbrisivo urezale u pamćenje, poput
adrese koju je zapisala na narudžbenici u Frankenbergu. Poželi Dannieju ispričati
o svemu ostalom, o slici iz knjižnice, o slici iz škole. I o Carol, koja nije slika, već žena s
mužem i djetetom, pjegicama na rukama i navikom da psuje, da iznenada postane
melankolična, ali i s lošom navikom da joj se udovoljava. O ženi koja je pretrpjela mnogo
više u New Yorku nego ona u Južnoj Dakoti. Pogleda u Danniejeve oči, u njegovu bradu
na kojoj se nazirala udubina. Shvati da je sve dotad bila začarana, pa nije mogla
primijetiti nikoga drugog na svijetu osim Carol.
- O čemu sada razmišljaš? - upita on.
- O nečemu što si rekao u New Yorku, o iskorištavanju i odbacivanju stvari.
- Je li se ona ponijela tako prema tebi?
Therese se nasmiješi. - Ja ću se tako ponijeti.
- Onda nađi nekog koga nećeš htjeti odbaciti.
- Tko se neće potrošiti - reče Therese.
- Hoćeš li mi pisati?
- Naravno.
- Piši mi za tri mjeseca.
- Tri mjeseca? - iznenada shvati što je mislio. - Ne prije?
- Ne - smireno ju je promatrao. - To je razumno razdoblje, zar ne?
- Da. U redu. Obećavam.
- Obećaj mi još nešto - uzmi sutra slobodan dan i provedi ga sa mnom. Imam
vremena do devet navečer.
- Ne mogu, Dannie. Imam posla - a i trebam mu reći da odlazim za tjedan dana - nisu
to bili neki razlozi, znala je. Možda je i Dannie toga bio svjestan dok ju je promatrao. Nije
htjela provesti sutrašnji dan s njim; bilo bi previše intenzivno, previše bi je podsjećao na
nju samu, za što još nije bila spremna.

184
 Sljedećeg dana u podne Dannie je svratio do skladišta. Namjeravali su zajedno
ručati, no umjesto toga su cijeli sat šetali uz jezero i razgovarali. Iste večeri u devet
Dannie je zrakoplovom odletio na zapad.
Osam dana poslije zaputila se prema New Yorku. Planirala je odseliti se od gđe
Osborne što prije. Htjela je potražiti neke ljude od kojih je pobjegla prethodne jeseni. A i
pojavit će se neki drugi, novi ljudi. Ovog će proljeća upisati večernju školu. A htjela je
i potpuno promijeniti garderobu. Sve što sada ima, sva odjeća iz ormara u stanu u New
Yorku koje se sjetila činila se djetinjom, poput odjeće koju je nosila prije mnogo godina.
U Chicagu je prošvrljala po robnim kućama i žudjela za odjećom koju si još nije mogla
priuštiti. Sad si je mogla priuštiti samo novu frizuru.

185
 23.

Therese je ušla u svoju staru sobu i odmah primijetila da je rub tepiha ravan. I da
soba izgleda maleno i turobno. Ali da je ipak njezina, s minijaturnim radiom na polici za
knjige, i jastucima na kauču, zrcaleći njezinu osobnost poput davnog potpisa na kojeg je
zaboravila. Poput nekoliko scenografskih maketa koje su visjele na zidu i koje je
namjerno izbjegavala pogledati.
Otišla je do banke, podignula sto od preostalih dvjesto dolara te kupila crnu haljinu i
cipele.
Sutra, pomisli, nazvat ću Abby i srediti nešto u vezi s Carolinim autom, ali ne danas.
Istog je popodneva dogovorila sastanak s Nedom Bernsteinom, koproducentom
engleske predstave za koju bi Harkevy trebao izraditi scenografiju. Uzela je tri makete
od onih koje je izradila na zapadu te fotografije iz Male kiše kako bi mu ih pokazala.
Dobije li pripravnički posao kod Harkevyja, neće imati dovoljno novca za život, ali
postoje drugi izvori zarade koji ne uključuju samo rad u robnim kućama. Jedan od njih
je, primjerice, rad na televiziji.
G. Bernstein nezainteresirano pogleda njezine radove. Therese reče da još nije
razgovarala s g. Harkevyjem i upita g. Bernsteina zna li nešto o tome prima li g. Harkevy
pomoćnike. G. Bernstein odgovori da o tome odlučuje Harkevy, ali koliko on zna,
Harkevy ne treba više pomoćnika. G. Bernstein nije znao ni za jedan drugi scenografski
studio koji trenutačno traži pomoćnike. Tad Therese pomisli na onu haljinu od šezdeset
dolara. I na preostalih sto dolara u banci. Usto je već rekla gđi Osborne da stan može
pokazati komu želi jer se ona seli. Therese još nije znala kamo. Ustala je i zahvalila g.
Bernsteinu na tome što joj je pogledao radove. Učinila je to s osmijehom.
- A televizija? - upita g. Bernstein. - Jeste li pokušah na televiziji? Tako je lakše
probiti se.
- Danas popodne imam sastanak s nekim na Dumontu - prošlog siječnja g. Donohue
joj je dao nekoliko kontakata. G. Harkevy joj je dao još neke.
Potom nazove Harkevyjev studio. Harkevy reče da je upravo na odlasku, ali neka
mu ostavi makete u studiju i da će ih pogledati idućeg jutra.
- Usput, sutra oko pet u St. Regisu je koktel-zabava u čast Genevieve Cranell. Želiš li
svratiti... - reče Harkevy svojom staccato intonacijom koja mu je glas činila matematički
preciznim - ... barem ćemo biti sigurni da ćemo se sutra vidjeti. Možeš li doći?
186
 - Mogu. Bit će mi silno drago. Gdje točno u St. Regisu?
Čitao je s pozivnice. Apartman D. Od pet do sedam. - Ja ću doći prije šest.
Izašla je iz telefonske govornice, sretna kao da joj je Harkevy ponudio partnerstvo.
Prošla je dvanaest blokova dok nije došla do njegova studija i ostavila makete kod
mladića koji nije bio onaj kojega je ondje vidjela u siječnju. Harkevy je često
mijenjao pomoćnike. Prije nego što je zatvorila vrata njegove radne sobe s poštovanjem
se osvrnula po njoj. Možda će joj uskoro dopustiti da dođe. Sutra bi to mogla doznati.
Otišla je do ljekarne na Broadwayu i nazvala Abby u New Jersey. Abbyin je glas
zvučao potpuno drugačije nego kad su se čule dok je bila u Chicagu. Carol se sigurno
osjeća mnogo bolje, pomisli Therese. Ali nije pitala za Carol. Zvala je u vezi auta.
- Mogu doći i odvesti ga ako hoćeš - reče Abby. - Ali zašto ne nazoveš Carol da se
dogovorite? Znam da bi te htjela čuti - Abby je stvarno davala sve od sebe.
- Pa... - Therese je nije htjela nazvati. Ali čega se bojala? Carolinog glasa? Same
Carol? - U redu. Odvest ću auto do nje, osim ako ima nešto protiv. U tom ću te slučaju
ponovno nazvati.
- Kada? Popodne?
- Da. Za nekoliko minuta.
Therese dođe do vrata ljekarne i nekoliko trenutaka zastane pred njima, zureći u
Camelovu reklamu s golemim licem koje je otpuhivalo kolutove dima u obliku divovskih
krafni, u niske, sumorne taksije koji su se u gužvi poslije predstave kretali
poput morskih pasa, u poznatu zbrku oznaka za restorane i barove, cerada, ulaznih
stuba i prozora, tu crvenkastosmeđu pomutnju na ulici koja je bila nalik na stotine
drugih u New Yorku. Sjeti se kako je jednom šetala po nekoj ulici u zapadnom dijelu
grada, s pročeljima od crvenkastosmeđeg pješčenjaka, pokrivenim i obloženim
ljudskošću, ljudskim životima, od kojih neki ondje počinju, a drugi završavaju, pa se sjeti
i osjećaja potlačenosti koji ju je tada obuzeo, i kako je pohitala ulicom da bi što prije
došla do avenije. Prije samo dva ili tri mjeseca. Sada je ista takva ulica ispuni napetošću i
uzbuđenjem, zbog čega poželi strmoglaviti se u nju, niz pločnik pun znakova i kazališta
pod šatorima, užurbano, sudarajući se s ljudima. Okrene se i pođe natrag
prema telefonskim govornicama.
Idućeg trenutka začuje Carolin glas.
- Kad si se vratila, Therese?
Na prvi zvuk njezina glasa nakratko zadršće od šoka, a potom se smiri.
- Jučer.
- Kako si? Izgledaš li isto kao i prije? - Carol je zvučala kao da nešto potiskuje, kao da
je netko pokraj nje, ali Therese je bila sigurna da nema nikoga.
- Ne baš. A ti?
Carol pričeka. - Zvučiš drugačije.
- I jesam.

187
 - Hoću li te vidjeti? Ili ne želiš to? Jednom - bio je to Carolin glas, ali riječi nisu bile
njezine. Bile su oprezne i nesigurne. - Hoćeš li doći popodne? Imaš li auto?
- Popodne se moram naći s nekim ljudima. Ne stignem - je li ikada odbila Carol kada
ju je ona htjela vidjeti? - Želiš li da ti auto dovezem sutra?
- Ne, mogu sama doći po njega. Nisam invalid. Je li te auto slušao?
- U dobrom je stanju - reče Therese. - Ni ogrebotine.
- A kako si ti? - upita Carol, ali Therese ne odgovori. - Hoću li te vidjeti sutra? Jesi li
slobodna popodne?
Dogovorile su se naći u četiri i trideset, u baru Ritz Towera u Pedeset i sedmoj ulici,
i završile razgovor.
Carol je kasnila petnaest minuta. Therese ju je čekala za stolom odakle je mogla
vidjeti staklena vrata bara, i napokon ugleda Carol kako otvara jedna od tih vrata, pa
osjeti napetost praćenu laganom, tupom boli. Carol je nosila isti krzneni kaput, iste
plitke cipele od crnog antilopa koje je nosila onog dana kada ju je Therese ugledala prvi
put, samo je sada podignutu svijetlu kosu ukrašavao crven šal. Vidjela je Carolno lice,
sada mršavije, kako se mijenja od iznenađenja, i rasteže u smiješak kad je Carol ugleda.
- Zdravo - reče Therese.
- Isprva te nisam ni prepoznala - prije negoli je sjela, Carol na trenutak zastane uz
stol, gledajući u Therese. - Lijepo od tebe što si pristala da se nađemo.
- Ne govori to.
Priđe im konobar, i Carol naruči čaj. Therese mehanički naruči isto.
- Mrziš li me, Therese? - upita je Carol.
- Ne - Therese osjeti blagi miris Carolinog parfema, onaj poznati slatkasti miris koji
je odjednom bio nepoznat i stran jer nije pobudio ono što je pobuđivao nekoć. Odloži
kutiju šibica koju je gužvala u ruci. - Kako da te mrzim, Carol?
- Pretpostavljam da bi mogla. I jesi neko vrijeme, zar ne? - reče Carol, kao da iznosi
činjenicu.
- Mrzila te? Nisam - ne baš, mogla je reći. No, znala je da joj Carol to iščitava s lica.
- A sada... sva si odrasla... s frizurom i odjećom odrasle osobe.
Therese se zagleda u njezine sive oči koje su sada bile ozbiljnije, i pomalo sjetne,
unatoč samopouzdanju koje je odavalo ponosno držanje glave, pa spusti pogled,
nesposobna da u njih pronikne. Još je uvijek lijepa, pomisli Therese, i iznenada je prože
osjećaj gubitka. - Naučila sam neke stvari - reče Therese.
- Što to?
- Da ja... - Therese zašuti, sjetivši se portreta u Sioux Fallsu koji joj je smeo misli.
- Znaš, jako lijepo izgledaš - reče Carol. - Iskoračila si u svijet. Je li to zato što si se
maknula od mene?
- Nije - ispali Therese. Namršti se na čaj koji nije htjela. Carol na fraza o “iskoraku”
podsjeti Therese na rođenje, i toga se posrami. Istina, preporodila se otkad je napustila
Carol. Preporodila se onog trenutka kad je vidjela onu sliku u knjižnici, i njezin tadašnji
188
suspregnuti jecaj bio je poput prvog vriska novorođenčeta bačenog u svijet protiv
njegove volje. Pogleda Carol. - U knjižnici u Sioux Fallsu bila je ta jedna slika - reče.
Potom joj ispriča o slici, jednostavno i bez emocija, kao da prepričava priču koja
se dogodila nekom drugom.
A Carol je slušala, ne skidajući pogled s nje. Carol ju je promatrala kao što bi iz
daljine gledala nekog kome ne može pomoći. - Čudno - tiho reče Carol. - I zastrašujuće.
- Tako je i bilo - Therese je znala da Carol razumije. U Carol nim je očima vidjela i
suosjećanje, pa se nasmiješi, ali Carol nije uzvratila osmijehom. Carol je i dalje zurila u
nju. - O čemu razmišljaš? - upita Therese.
Carol uzme cigaretu. - A što misliš? O onom danu u robnoj kući.
Therese se opet nasmiješi. - Bilo je tako divno kad si došla do mene. Zašto si to
učinila?
Carol pričeka. - Iz jako glupog razloga. Zato što si bila jedina djevojka koja nije imala
posla preko glave. A sjećam se i da nisi nosila radnu uniformu.
Therese prasne u smijeh. Carol se samo nasmiješi, ali iznenada ponovno postane
ona stara Carol, kakva je bila u Colorado Springsu, prije nego što se išta dogodilo. Sasvim
iznenada, Therese se sjeti svijećnjaka u torbi. - Kupila sam ti ovo - reče, dok joj je davala
svijećnjak. - Našla sam ga u Sioux Fallsu.
Therese ga je umotala u bijeli rupčić. Carol ga odmota na stolu.
- Divan je - reče Carol. - Isti je ti.
- Hvala. Meni je bio poput tebe - Therese pogleda Carolnu ruku, njezin palac i vršak
srednjeg prsta položene na tanki rub svijećnjaka, baš kao što ih je gledala na tanjurićima
za šalice za kavu u Coloradu, Chicagu, i ostalim zaboravljenim mjestima. Therese sklopi
oči.
- Volim te - reče Carol.
Therese otvori oči, ali ne podigne pogled.
- Znam da ne osjećaš isto prema meni. Zar ne?
Therese joj se htjela usprotiviti, no je li mogla? Nije osjećala što i prije.
- Ne znam, Carol.
- Ista je to stvar - Carolin je glas bio tih, pun iščekivanja, iščekivanja potvrde ili
poricanja.
Therese je zurila u trokutaste komade prepečenca na tanjuru između njih. Pomisli
na Rindy. Dosad je odgađala pitanja o njoj. - Jesi li se vidjela s Rindy?
Carol uzdahne. Therese primijeti kako Carol povlači ruku sa svijećnjaka.
- Jesam, prošlu nedjelju na sat vremena. Valjda me može posjećivati nekoliko dana u
godini. Svake prijestupne. Potpuno sam poražena.
- Mislila sam da si rekla nekoliko tjedana u godini.
- Pa, još su se neke stvari dogodile... na privatnom planu između Hargea i mene.
Nisam htjela pristati na mnoštvo zahtjeva koje je imao. A onda se i obitelj počela
miješati. Odbila sam živjeti prema popisu blesavih zahtjeva koji su sastavili kao da je
189
popis prekršaja... Čak i po cijenu toga da Rindy stave pod ključ i odvoje je od mene, kao
od kakvog čudovišta. Upravo je to bila cijena. Harge je sve rekao odvjetnicima... Sve što
još nisu znali.
- Bože - prošapće Therese. Mogla je zamisliti što to znači, kako Rindy dolazi u posjet
jedno popodne u pratnji zapanjene guvernante koju su već upozorili na Carol i
vjerojatno joj naložili da ne ispušta dijete iz vida, a Rindy će uskoro sve to razumjeti.
Kakav bi užitak takav posjet uopće donio? Harge... Therese nije htjela izustiti njegovo
ime. - Čak je sud bio obzirniji - reče.
- Doduše, ni na sudu nisam pristala na mnogo više, i ondje sam ih odbila.
Therese se nasmiješi, protiv svoje volje, jer bilo joj je drago da je Carol odbila sve
zahtjeve, da je i dalje tako ponosna.
- Ali nije to bilo ročište, znaš, tek rasprava uz prisutnost odvjetnika. Znaš li kako je
nastala snimka u Waterloou? Zabili su čavao u zid, vjerojatno čim smo došle onamo.
- Čavao?
- Sjećam se da sam čula kako netko čekićem nešto zabija u zid. Mislim da je to bilo
kada smo završile s tuširanjem. Sjećaš li se?
- Ne.
Carol se nasmiješi. - Čavao koji snima zvukove poput diktafona. Uzeo je sobu do
naše.
Therese se nije sjećala zvuka čekića, ali je opet preplavi silovitost cijele situacije,
rasturanja, uništavanja...
- Gotovo je - reče Carol. - Znaš, gotovo radije uopće ne bih više viđala Rindy. Nikada
neću inzistirati na tome da se vidimo ako me ona ne bude htjela viđati. To ću prepustiti
njoj.
- Ne mogu zamisliti da bi ikad to mogla htjeti.
Caroline se obrve podignu. - Možemo li pretpostaviti što joj je Harge u stanju
učiniti?
Therese je šutjela. Skrene pogled s Carol, i ugleda sat. Bilo je pet i trideset pet.
Trebala bi biti na koktel-zabavi prije šest, pomisli, ako uopće kani ići. Za zabavu je
odjenula novu crnu haljinu, bijeli šal, nove cipele i nove crne rukavice. Kako nebitnom se
u tom trenutku doimala odjeća. Iznenada se sjeti zelenih vunenih rukavica koje joj je
poklonila sestra Alicia. Jesu li još uvijek na dnu njezine škrinje, umotane u prastari
rupčić? Htjela ih se riješiti.
- Ljudi prebole - reče Carol.
- Da.
- Harge i ja prodajemo kuću, a ja sam unajmila stan u Aveniji Madison. I zaposlila
sam se, vjerovala ili ne. Radit ću za salon namještaja u Četvrtoj Aveniji, kao savjetnica za
nabavu. Neki moji preci sigurno su bili drvodjelci - pogleda Therese. - U svakom slučaju,
plaća je u redu i posao će mi se sviđati. Stan je lijep i velik, dovoljno velik za dvoje.
Nadala sam se da ćeš htjeti živjeti sa mnom, ali pretpostavljam da ipak nećeš.

190
 Theresino srce poskoči, baš kao onog dana kad je u robnoj kući primila Carolin
telefonski poziv. U njoj se nešto pokrene i protiv svoje volje iznenada se osjeti sretnom, i
ponosnom. Bila je ponosna na to što je Carol imala hrabrosti učiniti te stvari, izreći ih, i
što će uvijek biti hrabra. Sjeti se Caroline hrabrosti u susretu s onim detektivom na cesti.
Therese je gutala, nastojeći progutati udarce svog srca. Carol je nije ni pogledala. Carol
je povlačila opušak po pepeljari gore-dolje. Živjeti s Carol? Nekoć je to bilo nemoguće, ali
i njezina najveća želja. Živjeti s njom i s njom dijeliti sve, ljeta i zime, šetati se i čitati s
njom, putovati s njom. Sjeti se dana kada se srdila na Carol, zamišljajući Carol kako joj
postavlja to pitanje, i sebe kako odbija.
- Hoćeš li? - Carol je pogleda.
Therese je osjećala kao da pleše po žici. Srditost je nestala. Ništa nije preostalo osim
odluke pred kojom se našla, tanke žice u zraku, i ničeg što bi je moglo povući ili
odgurnuti s nje. Ali s jedne je strane stajala Carol, a s druge prazan upitnik. S jedne
strane Carol, i sada bi sve bilo drukčije jer su se obje promijenile. Bio bi to nepoznat
svijet, kao što je bio ovaj prošli kad je prvi put stupila u njega. Samo što sada više nije
bilo prepreka. Therese pomisli na Carolin parfem koji joj danas nije značio ništa.
Praznina koju treba popuniti, rekla bi Carol.
- Onda - nestrpljivo će Carol, nasmiješivši se.
- Neću - reče Therese. - Mislim da neću.
Jer bi me ponovno izdala. Tako je mislila u Sioux Fallsu, i to je kanila napisati ili
izgovoriti. Ali Carol je nije izdala. Carol ju je voljela više od svog djeteta. To je bio jedan
od razloga zbog kojih nije pristala na njihove zahtjeve. Kockala se, kao što je to
činila onog dana kada je na cesti pokušala od detektiva dobiti sve materijale, i izgubila u
oba slučaja. Primijetila je kako se Carolino lice mijenja, vidjela je jedva uočljive znakove
iznenađenja i šoka koji su bili tako suptilni da ih je možda tek ona na cijelom svijetu
mogla primijetiti, i stoga na trenutak Therese nije mogla razmišljati.
- Tako si odučila - reče Carol.
- Da.
Carol je zurila u upaljač na stolu. - Onda je to tô.
Therese je pogleda, i dalje želeći ispružiti ruke i dodirnuti Carolinu kosu, čvrsto je
stisnuti svim prstima. Zar Carol nije čula neodlučnost u njezinu glasu? Therese iznenada
poželi pobjeći, pohitati kroz vrata i niz ulicu. Bilo je petnaest do šest. - Moram na koktel-
zabavu. Važno je, jer možda se radi o budućem poslu. Harkevy će biti ondje - bila je
uvjerena da će joj Harkevy dati posao. Nazvala ga je danas oko podneva u vezi s
maketama koje mu je ostavila u studiju. Harkevyju su se svidjele. - Jučer sam dobila i
priliku na televiziji.
Carol podigne glavu i nasmiješi se. - Mala moja maherice. Sad se čini da bi mogla
učiniti nešto dobro. Znaš li da ti se i glas promijenio?
- Zbilja? - Therese je oklijevala, osjećajući da joj je sve teže sjediti ondje. - Carol, ako
hoćeš, dođi na zabavu. Zabava će biti velika, rezervirano je nekoliko soba u hotelu u
znak dobrodošlice ženi koja će odigrati glavnu ulogu u Harkevyjevoj predstavi. Znam da

191
im neće smetati dovedem li nekoga - nije joj baš bilo jasno zašto je poziva, i zašto bi
Carol htjela ići na tu zabavu imalo više od nje.
Carol odmahne glavom. - Ne, hvala, draga. Bolje idi sama. Ja zapravo za minutu
imam dogovor u Elyseeu.
Therese sa stola skupi rukavice i torbicu te ih stavi na krilo. Pogleda u Caroline ruke
s raspršenim blijedim pjegicama - vjenčanog prstena više nije bilo - i u njezine oči.
Osjećala je da Carol više nikada neće vidjeti. Za manje od dvije minute rastat će se
na pločniku. - Auto je parkiran ispred. Lijevo od ulaza. Evo ključeva.
- Znam, vidjela sam ga.
- Hoćeš li ostati? - upita je Therese. - Ja ću platiti.
- Ja ću platiti - reče Carol. - Idi, ako moraš.
Therese ustane. Nije mogla ostaviti Carol da sjedi ondje za stolom s njihove dvije
šalice čaja i pepelom njihovih cigareta. - Nemoj ostati. Pođi sa mnom.
Carol upitno podigne pogled s izrazom iznenađenja na licu. - U redu - reče. - Neke
tvoje stvari ostale su kod mene. Da ih...
- Nema veze - prekine je Therese.
- I tvoje cvijeće. I biljke - Carol plati račun koji je donio konobar. - Što se dogodilo s
cvijećem koje sam ti poklonila?
- Cvijeće koje si mi poklonila... uvenulo je.
Na trenutak im se pogledi susretnu, i Therese skrene pogled.
Rastale su se na pločniku, na križanju Avenije Park i Pedeset i sedme ulice. Therese
pretrči preko avenije, trenutak prije nego što se autima na semaforu upalilo zeleno
svjetlo, pa joj rijeka automobila zakloni pogled na Carol u trenutku kad je krenula
u drugom smjeru. Carol je polako odlazila, pored ulaza Ritz Towera, i dalje. Tako i treba
biti, pomisli Therese; bez dugotrajnog i neodlučnog stiska ruku, bez osvrtanja. U
trenutku kad je ugledala Carol kako dodiruje bravu na vratima auta, sjeti se limenke
piva ispod suvozačeva sjedala, sjeti se kako je limenka zveckala dok je po izlasku iz
tunela Lincoln izlazila na autocestu za New York. Tada je pomislila kako limenku mora
izvaditi iz auta prije nego što ga vrati Carol, ali je zaboravila. Therese požuri prema
hotelu.
Ljudi su se već razlijevali po hodniku ispred soba, pa se konobar s kolicima punim
posuda za led teško probijao do sobe. U sobama je bilo bučno, a Therese nigdje nije
vidjela Bernsteina ni Harkevyja. Ovdje nikoga nije poznavala, ni žive duše. Osim jednog
lica, muškarca s kojim je nekoliko mjeseci prije razgovarala o poslu, od kojeg poslije nije
bilo ništa. Therese se okrene. Jedan joj muškarac tutne čašu u ruku.
- Gospođice - reče teatralno. - Ovo tražite?
- Hvala - nije ostala u njegovu društvu. Učini joj se da u kutu sobe vidi g. Bernsteina.
Na putu joj se našlo nekoliko žena s velikim šeširima.
- Glumica ste? - upita je isti muškarac, probijajući se za njom kroz gužvu.
- Ne. Ja sam scenografkinja.

192
 Bio je to g. Bernstein, pa Therese zaobiđe nekoliko skupina ljudi kako bi došla do
njega. G. Bernstein joj srdačno ispruži bucmastu ruku i ustane s radijatora.
- Gospođice Belivet! - uzvikne. - Gospođa Crawford, savjetnica za šminku...
- Nećemo o poslu! - zakrešti gđa Crawford.
- Gospodin Stevens, g. Fenelon - nastavi g. Bernstein uporno, sve dok se nije
pozdravila s tucetom ljudi, polovici rekavši: - Drago mi je - I Ivor... Ivore! - zazove g.
Bernstein.
I Harkevy je bio ondje, muškarac mršava stasa i uskog lica s brčićima; smiješio joj
se, ispruživši ruku da se pozdrave. - Zdravo - reče on. - Lijepo je opet te vidjeti. Da,
svidjeli su mi se tvoji radovi. Vidim da strepiš - nasmije se kratko.
- Dovoljno da me ubacite? - upita.
- Želiš znati - reče, osmjehnuvši se. - Da, mogu te ubaciti. Dođi do mog studija sutra
oko jedanaest. Stigneš li?
- Da.
- Pridruži mi se poslije. Moram se pozdraviti s ljudima koji odlaze - potom ode.
Therese odloži piće na rub stola i posegne u torbicu za cigaretom. Riješeno je.
Pogleda prema vratima. U tom trenutku u sobu uđe plavokosa žena podignute kose i
očiju intenzivne svijetloplave boje, prouzročivši lagano ushićenje ljudi oko nje. Brzim i
srdačnim pokretima pozdravljala je ljude, i rukovala se s njima, i Therese iznenada
shvati je to Genevieve Cranell, engleska glumica koja će igrati glavnu ulogu. Izgledala je
drukčije nego na fotografijama koje je Therese vidjela. Imala je lice koje je trebalo vidjeti
u akciji da bi bilo privlačno.
- Zdravo, zdravo! - pozdravljala je pogledavajući po sobi i Therese primijeti kako se
na trenutak taj pogled zadržao na njoj, a Therese osjeti isti tip šoka kao onoga dana kada
je prvi put ugledala Carol, i ženine plave oči zaiskre istim zanimanjem kao i njezine,
znala je, kad je ugledala Carol. Ovoga je puta Therese nastavila gledati, dok je druga žena
skrenula pogled i okrenula se.
Therese spusti pogled na čašu u ruci i osjeti navalu vrućine u lice i vrške prstiju,
uzburkanost ne samo krvi, niti samo misli. Već i prije nego što su se upoznale, znala je
da je ta žena poput Carol. I bila je prelijepa. I nije izgledala poput one slike u
knjižnici. Therese se nasmiješi dok je pijuckala piće. Otpije dug gutljaj da se smiri.
- Cvijet, madame? - konobar ispruži poslužavnik pun bijelih orhideja.
- Hvala lijepa - Therese uzme jednu. Nije je uspijevala pričvrstiti, pa joj netko,
možda g. Fenelon ili g. Stevens, priđe i pomogne. - Hvala - reče.
Prilazila joj je Genevieve Cranell, koju je slijedio g. Bernstein. Glumica pozdravi
muškarca pokraj Therese kao da ga dobro poznaje.
- Jeste li se upoznali s gospođicom Cranell? - upita g. Bernstein Theresu.
Therese pogleda ženu. - Ja sam Therese Belivet - primi ženinu ispruženu ruku.
- Kako ste? Znači, vi ste scenografski odjel?

193
 - Nisam. Samo dio njega - i nakon što joj je žena pustila ruku, osjećala je njezin
stisak. Bila je uzbuđena, silno i glupo uzbuđena.
- Zar mi nitko neće donijeti piće? - upita gđica Cranell.
G. Bernstein joj udovolji. G. Bernstein završi s upoznavanjem gđice Cranell s ljudima
koji je još nisu upoznali. Therese je čula gđicu Cranell kako govori da je upravo sletjela i
da joj je prtljaga nagomilana u predvorju, i dok je govorila, Therese primijeti kako je
pogledava preko ramena muškaraca oko nje. Njezin lijepi zatiljak Theresi je bio
uzbudljivo privlačan, kao i vršak njezina nosa uzdignut na čudan, bezbrižan način, što je
bila jedina bezbrižna crta njezina uskog, klasičnog lica. Usne su joj bile prilično
tanke. Djelovala je iznimno pronicljivo, ali i silno pribrano. Ipak, Therese je naslutila da
Genevieve Cranell na zabavi možda neće ponovno razgovarati s njom, jednostavno zato
što je to vjerojatno željela.
Therese se probije do zidnog ogledala i pogleda jesu li joj frizura i ruž i dalje u redu.
- Therese - začuje glas iz blizine. - Voliš li šampanjac?
Therese se okrene i ugleda Genevieve Cranell. - Naravno.
- Naravno. Onda se za nekoliko minuta dogegaj do 619. To je moj apartman. Poslije
imamo zabavu za najuži krug ljudi.
- Silno sam počašćena - reče Therese.
- Onda ne trati žeđ na viski. Odakle ti ta divna haljina?
- Iz Bonwita... divlja ekstravagancija.
Genevieve Cranell se nasmije. Nosila je plavi vuneni komplet koji je uistinu izgledao
poput divlje ekstravagancije. - Izgledaš veoma mlado. Neće ti smetati ako te pitam
koliko ti je godina?
- Dvadeset i jedna.
Zakoluta očima. - Nevjerojatno. Može li itko još imati samo dvadeset i jednu godinu?
Ljudi su promatrali glumicu. Therese je to laskalo, silno joj je laskalo, pa je laska
zamijenila ono što je osjećala, ili mogla osjećati, prema Genevieve Cranell.
Gđica Cranell joj ponudi tabakeru. - Na trenutak sam pomislila da si maloljetna.
- Je li to zločin?
Glumica je samo pogleda s osmijehom u plavim očima, preko plamena upaljača. U
tom trenutku, kad je žena okrenula glavu kako bi zapalila cigaretu, Therese naglo shvati
da joj Genevieve Cranell nikada neće značiti ništa, ništa izuzev ovih pola sata na zabavi,
da uzbuđenje koje sad osjeća neće potrajati, i da se neće vratiti na nekom drugom
mjestu ili u neko drugo vrijeme. Po čemu je to shvatila? Therese je zurila u zategnutu
liniju njezine plave obrve dok se prvi dim pomaljao iz cigarete, no odgovora ondje
nije bilo. Therese iznenada obuzme osjećaj tragedije, gotovo kajanja.
- Jesi li Njujorčanka? - upita je gđica Cranell.
- Vivy!
Ljudi koji su upravo stigli okružili su Genevieve Cranell i odvukli je. Therese se
ponovno nasmiješi i dovrši piće, osjetivši onu početnu umirujuću toplinu skoča kako joj

194
se širi tijelom. Razgovarala je s muškarcem kojeg je prethodnog dana upoznala u uredu
g. Bernsteina te s muškarcem kojeg uopće nije poznavala, i gledala je prema vratima na
drugoj strani sobe koja su u tom trenutku bila samo prazan četverokut, i mislila je na
Carol. Kad bi je ipak došla još jednom upitati o zajedničkom životu, bilo bi to u njezinom
stilu. Bolje rečeno, bilo bi to u stilu stare Carol, no ne i one kakva je sada. Carol je sad na
sastanku u baru Elysee. S Abby? Sa Stanleyjem McVeighom? Therese skrene pogled s
vrata, kao da se boji da bi se Carol mogla pojaviti i da bi joj ponovno morala reći: “Ne”.
Therese prihvati još jedan viski sa sodom, osjetivši kako se ona praznina u njoj polako
puni sviješću o tome da bi se s Genevieve Cranell mogla viđati veoma često, kad bi to
htjela, i da bi mogla biti voljena, unatoč tome što se nikada ne bi vezala.
- Tko je radio scenografiju za Izgubljenog Mesiju, Therese? Sjećaš li se? - upita je
jedan od muškaraca pokraj nje.
- Blanchard? - ispali Therese jer je još razmišljala o Genevieve Cranell, s osjećajem
gnušanja, srama, zbog onoga što je pomislila, i znala da se nikad neće dogoditi. Slušala je
razgovor o Blanchardu i još nekom, čak se i uključila, no svijest joj je ostala zarobljena u
čvoru u kojem se desetak niti križalo i spetljavalo. Jedna od njih bio je Dannie. Jedna je
bila Carol. Jedna je bila Genevieve Cranell. Jedna nit se rastezala izvan svega toga, i nije
završavala u čvoru, no misli su joj bile zarobljene u čvorištu. Sagnula se da bi zapalila
cigaretu, pa osjetila kako još dublje pada u tu mrežu, i hvata se za Dannieja. No, ta
snažna, crna nit nikamo nije vodila. Znala je da neće nastaviti s Danniejem, kao da joj to
govori neki glas pretkazanja. I ponovno je preplavi osjećaj osamljenosti, poput olujnog
vjetra, tajanstven poput suza koje su joj iznenada zakrile oči i za koje je, ponovno
podižući pogled prema vratima, znala da su previše rijetke da bi ih itko primijetio.
- Ne zaboravi - Genevieve Cranell stajala je pokraj nje, pogladila je po ruci i brzo
izgovorila: - Šesto devetnaest. Prebacujemo se - počela je odmicati, pa se vratila.
- Dolaziš? Dolazi i Harkevy.
Therese odmahne glavom. - Hvala, ja... mislila sam da mogu, ali sjetila sam se da
moram biti drugdje.
Žena je upitno pogleda. - Što je, Therese? Nešto se loše dogodilo?
- Ne - nasmiješila se, odlazeći prema vratima. - Hvala na pozivu. Ne dvojim da ćemo
se opet vidjeti.
- Bez sumnje - reče glumica.
Therese ode u susjednu sobu i s hrpe na krevetu uzme kaput. Pohita hodnikom
prema stubištu, pokraj ljudi koji su čekali dizalo, među njima i Genevieve Cranell, ne
mareći je li je vidjela kad se sjurila niz široko stubište kao da od nečega bježi. Nasmiješi
se samoj sebi. Zrak na njezinu čelu bio je svjež i sladak, u ušima joj je šumio pernato
poput krila, i ona osjeti kako leti ulicama i preskače rubnjake. Prema Carol. Možda je
Carol u ovom trenutku to i znala, jer Carol je takve stvari znala i prije. Prijeđe još
jednu ulicu, i ugleda Elysee.
Glavni joj se konobar u foajeu obrati, a ona mu reče: - Tražim nekoga - i krene
prema ulazu.

195
 Stajala je na ulazu promatrajući ljude za stolovima u prostoriji u kojoj je svirao
klavir. Svjetla su bila prigušena pa je isprva nije vidjela, napola skrivenu u sjeni
nasuprot zida u dnu prostorije, lica okrenutog njoj. Ni Carol nije vidjela nju. Nasuprot
njoj sjedio je muškarac, Therese nije znala tko je on. Carol polako podigne ruku i zabaci
kosu, jednom sa svake strane, i Therese se nasmiješi jer taj je pokret bila Carol, Carol
koju je voljela i koju će uvijek voljeti. Oh, na drukčiji način sada, jer je bila drukčija
osoba, i činilo se kao da ponovno susreće Carol, ali to je i dalje bila Carol, nijedna druga. I
uvijek će biti Carol, u tisuću gradova, tisuću kuća, u stranim zemljama kojima će zajedno
putovati, u raju i u paklu. Therese pričeka. Tada, kad odluči krenuti prema njoj, Carol
je ugleda, u trenutku kao u nevjerici, a Therese uoči smiješak kako polako raste, a onda
njezinu ruku kako se naglo podiže, kako brzo i živahno maše u znak pozdrava kakav
Therese nikada prije nije vidjela. Therese krene prema njoj.

196
 POGOVOR

Nadahnuće za knjigu dobila sam krajem 1948. godine dok sam živjela u New Yorku.
Upravo sam bila dovršila Nepoznate iz Nord Expressa, no knjiga nije objavljena do 1949.
godine. Božić se približavao, a ja bila blago depresivna i slaba s novcem, pa sam
se zaposlila kao prodavačica u velikoj robnoj kući na Manhattanu u vrijeme takozvane
božićne groznice koja traje oko mjesec dana. Mislim da sam izdržala dva i pol tjedna.
Zaposlili su me na odjelu igračaka, točnije na pultu s lutkama. Ondje je bilo različitih
vrsta lutaka, skupih i manje skupih, s pravom ili umjetnom kosom, a od najveće su
važnosti ipak bile veličina lutke i odjeća na njoj. Djeca, od kojih su neka jedva nosom
dosezala do staklene vitrine, naguravala su se s majkama ili očevima, ili oboma,
zaslijepljena ponudom najnovijih lutaka koje plaču, otvaraju i zatvaraju oči, ponekad
stoje na nogama i, naravno, obožavaju presvlačenje. Bila je prava navala, pa smo ja i
mojih četiri ili pet mladih kolegica za pultom stajale od osam i trideset ujutro sve do
pauze za ručak. Možda čak i tada? Popodne je vladalo isto stanje.
Jednog je jutra u kaos buke i prometa u trgovini ušetala plavokosa žena u krznenom
kaputu. Nesigurnog se koraka približavala pultu s lutkama - da kupi lutku ili nešto
drugo? - i mislim da je odsutno parom rukavica udarala o dlan. Možda sam je uočila
jer je bila sama, možda zato što je kaput od nerca tada bio rijetkost, i zato što je bila
plavokosa i činilo se kao da isijava. I dalje zamišljena, kupila je lutku, jednu od dvije ili tri
koje sam joj pokazala, a ja sam na račun zapisala njezino ime i adresu jer je lutku trebalo
dostaviti u susjednu državu. Bila je to rutinska transakcija; žena je platila i otišla. No
meni se zavrtjelo u glavi, kao da ću se onesvijestiti, a istovremeno mi se činilo da lebdim,
kao da sam svjedočila ukazanju.
Kao i obično, nakon posla sam se vratila u stan u kojem sam živjela sama. Te sam
večeri na papir stavila ideju, zaplet, priču o plavokosoj i elegantnoj ženi u krznenom
kaputu. U svoju sam bilježnicu tada napisala oko osam stranica teksta. To je bila
cijela priča Cijene soli, kako sam Carol izvorno naslovila. Jednostavno mi je tekla iz pera -
početak, sredina i kraj. Trebalo mi je dva sata, možda i manje, da je napišem.
Idućeg sam se jutra osjećala još čudnije i bila svjesna da sam u groznici. Mora da je
bila nedjelja, jer sjećam se kako sam se ujutro zaputila podzemnom, a tih se dana moralo
raditi i subotom ujutro, te cijelu subotu za vrijeme božićne groznice. Sjećam se da sam
se zamalo onesvijestila pridržavajući se za ručku u vlaku. Prijateljica s kojim sam imala
dogovor imala je ponešto medicinskog znanja, pa sam joj rekla da se osjećam boležljivo i
da sam tuširajući se ujutro zapazila mali plik na abdomenu. Prijateljica ga je pogledala i
rekla: - Vodene kozice - nažalost, nisam bila preboljela tu dječju bolest, iako gotovo sve
druge jesam. Odraslima ona nije ugodna s obzirom na to da se na nekoliko dana
temperatura može popeti i do 40° C, a što je još gore, cijelo lice, trup, nadlaktice, pa
čak uši i nosnice ospu se plikovima koji svrbe i pucaju. Ne smije ih se češati u snu jer
ostaju ožiljci i rupice. Zaražena osoba mjesec dana hoda s krvavim mrljama, vidljivim na
licu, pa izgleda kao da su je izrešetali zračnicom.

197
 U ponedjeljak sam morala javiti da se ne mogu vratiti na posao. Sigurno me neko
šmrkavo dijete zarazilo, ali sam se tako zarazila i ovom knjigom: groznica potiče maštu.
Nisam odmah počela pisati. Radije puštam ideje da vriju tjednima. A kad je roman
Nepoznati iz Nord Expressa netom po objavi prodan Alfredu Hitchcocku koji ga je htio
ekranizirati, moji su mi izdavači i agent poručili: - Napiši još jednu takvu knjigu, pa ćeš
učvrstiti reputaciju... - Kakvu reputaciju? - Harper & Bros, kako se izdavač u tom
trenutku zvao, objavili su Nepoznate iz Nord Expressa kao “Harperov triler”, pa sam
preko noći postala spisateljica “trilera”, iako taj roman u glavi nisam kategorizirala, bio
je to samo roman sa zanimljivom pričom. Napišem li roman o lezbijskoj vezi, hoće li me
proglasiti spisateljicom lezbijskih romana? Moguće, premda možda više nikad neću
dobiti nadahnuće za još jednu takvu knjigu. Zato sam knjigu odlučila ponuditi pod
pseudonimom. Napisala sam je do 1951. Nisam je mogla staviti sa strane na deset
mjeseci i pisati nešto drugo samo zato što bi mi iz komercijalnih razloga bilo mudrije
pisati nov triler.
Harper & Bros odbili su objaviti Cijenu soli, pa sam, nažalost, morala potražiti
drugog američkog izdavača, premda ih ne volim mijenjati. Nakon što se 1952. godine
pojavila u tvrdo ukoričenom izdanju, Cijena soli je dobila nekoliko ozbiljnih i pohvalnih
kritika. No pravi je uspjeh postiglo meko ukoričeno izdanje sljedeće godine, dosegnuvši
gotovo milijunsku nakladu i višemilijunski broj čitatelja. U izdavačku su kuću stizala
pisma obožavatelja naslovljena na Claire Morgan. Sjećam se pošiljki od desetak,
petnaestak pisama nekoliko puta tjedno, mjesecima. Na dosta sam ih odgovorila, no bez
šprance, koju nikad nismo sastavili, nije bilo moguće odgovoriti svima.
Možda Therese, mlada protagonistica moje knjige, djeluje plašljivo i sramežljivo, no
u to su doba gej barovi bili skrovita mjesta na Manhattanu, a njihovi bi posjetitelji izlazili
na prethodnoj ili idućoj postaji podzemne željeznice da tko ne bi posumnjao da su
homoseksualci. Svoju privlačnost Cijena soli duguje i činjenici da glavni likovi dočekaju
sretan završetak, ili barem daju priliku zajedničkoj budućnosti. Prije ove knjige,
homoseksualne osobe u američkim romanima morale su svoju nastranost platiti
rezanjem žila ili utapanjem u bazenima, poneki bi postali heteroseksualni (tako je
rečeno) ili bi jednostavno potonuli - usamljeni, jadni i odbačeni - u depresiju ravnu
paklu. U mnogim sam pismima dobivala poruke poput ove: “Vaša je knjiga prva
ovakvoga tipa sa sretnim završetkom! Ne počinimo svi samoubojstvo, a mnogi od nas
žive sasvim dobro.” Drugi su poručivali: “Hvala na ovakvoj priči. Donekle me podsjeća
na moju...” ili “Imam osamnaest godina i živim u malom mjestu. Muči me usamljenost jer
ne mogu ni sa kim razgovarati...” Ponekad bih odgovorila sugerirajući osobi da ode u
veće mjesto gdje će imati priliku upoznati više ljudi. Koliko se sjećam, u istoj su mi mjeri
pisali i muškarci i žene, što sam smatrala dobrim znakom za knjigu. To se pokazalo
točnim. Pisma su nastavila stizati godinama, pa tako i danas dobijem pokoje. Nikada više
nisam napisala sličnu knjigu. Iduća mi je knjiga bila Šeprtlja. Volim izbjegavati etikete.
No američki ih izdavači obožavaju.

24. svibnja 1989.

198
 O AUTORICI

Američka spisateljica Patricia Highsmith, pravim imenom Mary Patricia Plangman,

rođena je 1921., u Texasu (SAD) a umrla je 1995., u Locarnu u Švicarskoj. Najpoznatija
je po svojim psihološkim trilerima, u kojima se bavi prirodom krivnje, nevinosti, dobra i
zla. Završila je Bernard College u New Yorku i nekoliko se godina poslije zaputila na put
po Europi, gdje se i trajno nastanila. Godine 1950. objavila je Strangers on a Train,
intrigantnu priču o dvojici muškaraca, jednog izrazito zlog, drugog izrazito dobrog, čiji
su se životi neraskidivo isprepleli. Naredne godine roman je doživio i svoju filmsku
adaptaciju, u režiji Alfreda Hitchcocka. Nadareni gospodin Ripley (The Talented Mr.
Ripley) iz 1955. prvi je u nizu romana koji pripovijeda o pustolovinama svidljivog
ubojice Toma Ripleya, koji preuzima indentitete svojih žrtava. Roman Carol (The Price of
Salt) iz 1952. doživio je 2015. filmsku adaptaciju u režiji Todda Haynesa. The Animal-
Lover’s Book of Beastly Murder (1975), knjiga je o životinjama koje ubijaju ljude.
Highsmithova je objavila i dvije zbirke kratkih priča: The Black House (1981) i Tales of
Natural and Unnatural Catastrophes (1987). Svoja razmišljanja o umijeću pisanja
objedinila je u djelu Plotting and Writing Suspense Fiction (1966; revidirano i ponovo
objavljeno 1981.).

199
 O PREVODIOCIMA

Mirna Simić (Zagreb, 1976.) je književnica, prevoditeljica i filmska kritičarka.

Završila je engleski jezik i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u
Zagrebu, a zatim magistrirala na odsjeku rodnih studija na Centralnom europskom
sveučilištu (CEU) u Budimpešti. S engleskog jezika prevodila je prozu, teoriju,
publicistiku te više stotina filmova. Dobitnica je nagrade Vladimir Vuković za najbolju
filmsku kritičarku. Objavila je knjigu kratkih priča Pustolovine Glorije Scott, te knjigu
filmoloških eseja Otporna na Hollywood. Kratke priče uvrštene su joj u brojne domaće i
međunarodne antologije.

Josip Šipić diplomirao je filozofiju i engleski jezik s književnošću na Filozofskom

fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te magistrirao rodne studije na Centralnom europskom
sveučilištu (CEU) u Budimpešti. Trenutno radi kao stručni suradnik u znanosti u Centru
za omladinska i rodna istraživanja Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu.
Sudjeluje u provedbi međunarodnih znanstvenih projekata te je autor više znanstvenih i
stručnih radova. Nedavno mu je objavljen prijevod knjige Matthiewa Flindersa Braneći
politiku: zašto je demokracija bitna u 21. stoljeću u izdanju Fakulteta političkih znanosti
Sveučilišta u Zagrebu.

200