Über 1 Million zufriedene Mitglieder

Probieren Sie Scribd KOSTENLOS für 30 Tage aus, um ohne Werbung

oder Unterbrechungen auf über 125 Millionen Titel zuzugreifen!

Gratis-Testversion starten
Jederzeit kündigen.

Lisa Kleypas

Udaja za
Winterbornea

Sa engleskog prevela:
Silvija Čolić

Strani naslov:
Marrying Winterborne #2

Gregu — mojem suprugu i junaku.

S ljubavlju,
L. K.

PRVO POGLAVLJE

G ospodine Winterborne, jedna žena želi razgovarati s vama.

Rhys se naglo namršti preko ruba pisma koje držao u ruci,
zagledavši se oštro u gospođu Fernsby, svoju tajnicu, debeljuškastu
sredovječnu ženu, vrlo urednu i marljivu, ali, nažalost sklonu kvocanju.
— Ne primam stranke na početku radnog vremena — rekao je. — Kao
što znate, prvih pola sata provodim u čitanju pošte i ne želim da me itko
ometa.
Poravnala je okrugle naočale i odlučno mu uzvratila pogled. — Da,
gospodine, ali radi se o jednoj mladoj dami i...
— Ne zanima me i da je kraljica osobno — odbrusio je. — Recite joj da
sam zauzet.
S neskrivenim neodobravanjem slegnula je ramenima, stisnula usnice u
crtu i izašla iz njegova ureda, lupkajući potpeticama u staccatu. Suvišno je
reći, ali zvučalo je poput puščane paljbe.
Uzdahnuo je i spustio pogled na pismo. Rijetko je gubio strpljenje, bio
je to luksuz koji si nije mogao dopustiti, no stjecajem okolnosti posljednjih
tjedan dana bio je prilično zlovoljan i sukladno tomu otresit prema svakomu
tko mu se našao u blizini.
I sve to zbog žene za koju je trebao znati da je ne bi trebao željeti.
Zbog ledi Helen Ravenel... profinjene, bezazlene i sramežljive
aristokratkinje.
Bila je sve što on nije bio.
Uspjelo mu je čak dva tjedna ostati njezinim zaručnikom, prije nego što
je upropastio šansu postati njezinim suprugom. Naravno, samo zato što je
bio previše nagao i silovito je poljubio, onako kako je već dugo želio.

Ukočila se u njegovu naručju i zgroženo ga odgurnula od sebe. Bilo je i više

nego očito da joj je krajnje odbojan. On se razljutio, ona se rasplakala i
pobjegla. I to je bilo to; nakon toga više se nisu vidjeli.
Sljedećeg dana Kathleen, ledi Trenear, udova Helenina pokojnog brata,
došla je k njemu izvijestiti ga da je Helen toliko uznemirena da ne može
ustati iz postelje.
— Pati od jezive glavobolje i rekla je da vas više nikada ne želi vidjeti
— kazala je, bez i trunke krzmanja.
Daleko od toga da Rhys nije mogao razumjeti zašto je Helen prekinula
zaruke. Nisu bili jedno za drugo, to je barem bilo savršeno jasno. Očito,
Svevišnji nije držao da bi se plemenitaška trebala udati za pučanina. Jer, ma
koliko bio imućan, Rhys nije bio džentlmen, ni po porijeklu ni po
obrazovanju, a naposljetku ni po izgledu. Bio je visok i mišićav, tamne puti
i kose, tipičan radnički tip muškarca.
Sada, u tridesetoj godini života, bio je vlasnik najveće robne kuće na
svijetu. A počeo je od male trgovine mješovitom robom na High Streetu,
koja je pripadala njegovu ocu. Posjedovao je tvornice, skladišta, praonice
rublja, zemljišta, kuće, konje... imao je i velik udio u brodarskim i
željezničkim kompanijama.
U daljnjem razmišljanju o tome omelo ga je kucanje na vratima.
Trenutak potom gospođa Fernsby ponovno je upala u njegov ured.
— Da? — upitao je, nestrpljivo zabubnjavši prstima po stolu.
Nije se činilo da je se to osobito dojmilo. — Ako ne želite da mladu
damu silom izbacimo odavde, morat ćete prije ili poslije razgovarati s njom
— odlučno je izgovorila. — Jer rekla je da će čekati koliko god bude
trebalo.
— A mlada dama je...? — upitao je, odjednom zbunjen takvom
upornošću. Bilo je doista čudno čuti takvo što; žene u pravilu nisu bile ni
približno toliko drske, pogotovo ne prema nekomu poput njega.
— Ne želi reći.
U nevjerici je odmahnuo glavom. Kako joj je uopće uspjelo doći do
njegove tajnice? Plaćao je cijelu malu vojsku ljudi koja ga je štitila od
upada nenajavljenih posjetitelja. Gotovo bi pomislio da se radi o...
Smjesta je odbacio tu pomisao, no unatoč tomu puls mu se uvelike
ubrzao.
— Kako izgleda? — upitao je.

— U žalobnoj je odjeći i lice joj je skriveno iza vela. Vitka je i visoka.

Vrlo uljudna, aristokratska držanja — suho je izrecitirala gospođa Fernsby.
— O, Bože — promrmljao je, boreći se potisnuti navalu žudnje. Činilo
se nemogućim da bi ga Helen nakon svega mogla potražiti, no u dubini duše
znao je da će se to dogoditi. Znao je, iako je odbio vjerovati u to. Bez riječi
je ustao i dugim se koracima uputio prema vratima.
— Zaboga, ne možete se pred damom pojaviti u košulji zavrnutih
rukava — upozorila ga je tajnica, požurivši za njim.
— Spustite ih i odjenite...
Uzalud. Već je prošao kroz njezin ured i izašao u hodnik. Tamo, na
jednoj od kožnih stolica poredanih uza zid, sjedila je... ona.
Stao je kao ukopan i zagledao se u vitku, visoku mladu damu, otmjena
držanja.
Naravno, bila je to Helen. Iako joj je veo skrivao lice, smjesta ju je
prepoznao.
Polako joj je prišao i bez riječi se zagledao u nju. Grlo mu je bilo
stegnuto od jada, želudac mu se od navale gnjeva stisnuo u čvor, a ipak,
požudno je udahnuo njezin slatkasti miris i smjesta se uspalio. Tu uistinu
nije bilo pomoći, uvijek je tako djelovala na njega.
Kako se usudila doći ovamo bez pratnje? Uistinu suludo od nje,
pomislio je, tako se kockati s reputacijom. Morat će se pobrinuti da ode
prije nego što je netko prepozna.
Ipak, prije toga morao je saznati zašto je došla. Helen pouzdano nije bila
iskusna zavodnica. Upravo suprotno, bila je prilično stidljiva. No i pametna.
O, da. Jedno je bilo sigurno — znala je što radi. Ne bi se upustila u nešto
toliko rizično kad za to ne bi postojao jako dobar razlog.
Začuvši zvuk tipkanja po pisaćem stroju iz jednog od ureda, prenuo se i
svrnuo pogled na gospođu Fernsby koja je mirno stajala na pragu svoje
sobe. — Kad je već tu, odvojit ću malo vremena za razgovor s mladom
damom. Pobrinite se da nas nitko ne ometa — rekao je i pozvao Helen da
pođe s njim.
Bez riječi je ustala i pošla s njim u njegov ured. Haljina joj je bila
pomalo otrcana, jasan znak oskudice njezine obitelji.
Nisu bili jedini plemenitaši koji su u to vrijeme spali na niske grane.
Ponovno se upitao što želi od njega. Jesu li Ravenelovi u tako lošoj
financijskoj situaciji da bi se ipak pristala poniziti udajom za njega?

Tako mu svega na svijetu, doista bi volio čuti kako ga moli da je oženi.

Naravno, ne bi pristao, no rado bi joj vratio milo za drago. Zaslužila je to,
nakon svih muka koje mu je priuštila. Tjedan dana jedva da je i oka sklopio.
Usto, nije bio od onih koji lako opraštaju. Svatko tko mu se ikada ičim
zamjerio, dobio je priliku uvjeriti se u to.
Ušli su u njegov ured. Bila je to mala prostorija s velikim prozorom,
nekoliko komada skupocjenog pokućstva i debelim sagom na podu.
Zatvorivši vrata, prišao je masivnom radnom stolu pa uzeo pješčani sat i
okrenuo ga. Pijesak će iscuriti za petnaest minuta. Morat će se pobrinuti u
tom roku reći sve što ima.
— Petnaest minuta — rekao je, jasno joj davši do znanja da su sada u
njegovu svijetu. A u tom svijetu vrijeme je novac.
Nije rekla ni riječ.
Okrenuo se prema njoj i upitno je pogledao. — Posljednje što sam čuo o
vama bilo je da...
Naglo je ušutio jer je podigla veo i zagledala se u njega dugim mirnim
pogledom, istim onim koji ga je oborio s nogu kad ju je prvi put vidio. Oči
su joj bile srebrnkasto plave, poput mjesečine raspršene kroz oblake.
Blijedoplava kosa bila joj je podignuta u šinjon, s jednim nestašnim
pramenom koji joj se spustio niz dugi tanki vrat.
Dovraga, pomislio je. Kad barem ne bi bila toliko lijepa.
— Ispričavam se — rekla je, pogleda prikovana uz njegov. — Potražila
bih vas i prije, no doista nisam mogla.
— Ni sada ne biste smjeli biti tu.
— Moram porazgovarati s vama — odvratila je i svrnula pogled na
stolicu. — Smijem li...
— Da, naravno. Sjednite — rekao je pa sjeo na rub stola i prekrižio ruke
na prsima. Nije mu bilo ni na kraj pameti primaknuti joj stolicu. Proklet bio
ako će se ponašati poput džentlmena, ionako ga je držala primitivcem. —
Vrijeme curi — podsjetio ju je, kratko pogledavši pješčani sat. — Iskoriste
ga.
Sjela je, poravnala nabore haljine i polako svukla rukavice.
Usta su mu se osušila kad je ugledao njezine lijepe duge prste. Nije se
mogao ne prisjetiti kako je jednom prigodom, tijekom njegova boravka na
Eversby Prioryju, posjedu njezine obitelji, svirala glasovir. Kao opčaran
promatrao je kako njezini prsti vješto skakuću preko tipki, poput malih

bijelih ptica. Čudno, ali iz nekog samo njoj poznata razloga još uvijek je
nosila prsten kojim ju je zaručio, s brilijantom u obliku ruže.
Ponovno se zagledala u njega. — Držim da biste trebali znati što se
dogodilo — započela je, lagano porumenjevši. — Nisam imala pojma da će
moja šogorica otići k vama. Bojim se da je došlo do velikog nesporazuma.
Nisam se dobro osjećala, no da sam znala da bi joj ikada moglo pasti na
um...
— Rekla je da ne možete ustati iz postelje jer imate napadaj migrene.
— Da, ali...
— Po svemu sudeći, ja sam bio uzrok te migrene.
— Da, no Kathleen je uistinu pretjerala. Nisam...
— Rekla je da me više nikada ne želite vidjeti.
Lice joj je naglo poprimilo jarko ružičastu boju. — Voljela bih da vam
to nije prenijela — tiho je rekla i spustila pogled.
— Nisam to tako mislila. Bila sam posve smušena zbog onoga što se
dogodilo. To je ono što sam vam željela reći.
— Ako vam to nešto znači, ispričavam se — hladno je odvratio.
— Ne želim vašu ispriku. Ono što želim je... nadala sam se...
— Da?
— Mislila sam da ćete razumjeti. Doista mi je neugodno otvoreno
govoriti o tome.
Duboko je uzdahnuo. Nešto unutar njega kao da je umrlo. Ljudi su ga
stalno, manje ili više otvoreno, moljakali za novac. Očito, Helen u tome nije
bila nimalo drugačija. Nije ju osuđivao zbog toga niti se pitao odakle joj
pomisao da joj on nešto duguje ili zašto misli da bi on trebao udovoljiti
njezinoj zamolbi. Nije želio čuti nijedan racionalan razlog za takvo što.
Radije će joj uručiti ček i završiti s tim.
Kako je uopće došao na pomisao da bi išta drugo mogla željeti od
njega? Bilo je to uistinu glupo od njega. Kao da ne zna kako stoje stvari s
tim. Sve se okreće oko novca, tako je uvijek bilo i bit će. Muškarci žude za
lijepim ženama, žene za imućnim muškarcima. Ponizio je Helen dopustivši
si drskost da je strastveno poljubi, i zato si je uzela pravo naplatiti mu to.
Obišao je stol, otvorio ladicu, izvadio čekovnu knjižicu, ispisao ček na
deset tisuća funti pa prišao Helen i pružio joj ga. — Nitko ne mora znati
odakle vam novac — izgovorio je poslovnim tonom. — Ako nemate račun
na koji biste ga položili, otvorit ću vam ga — nastavio je, jer znao je da

žene ne mogu same sebi otvoriti bankovni račun. — Ne brinite, potrudit ću

se da to bude disketno provedeno.
U nevjerici se zagledala u njega. — Odakle vam pomisao da... —
započela je pa pogledala ček i oštro udahnula. — Čemu to? — zgroženo je
upitala.
Namrštio se, zbunjen njezinom reakcijom. — Nije li to ono što ste
željeli, no bilo vam je neugodno pitati?
— Ne. Željela sam... nije važno — rekla je i ljutito pocijepala ček na
komadiće. — Ne trebam novac. Čak i da ga trebam, ne bih ga nikad tražila
od vas.
Nije mogao vjerovati da je tako olako odbacila malo bogatstvo koje joj
je upravo poklonio. Boreći se sa sramom i zlovoljom zbog uskraćena
osjećaja zadovoljstva da se najzad ipak ponio kao gospodin, odjednom je
shvatio da ju je podcijenio. Dovraga, ako ne novac, što želi od njega?
Duboko je udahnula, polako ispustila zrak iz pluća pa ustala i prišla mu.
— Zahvaljujući izvjesnim... sretnim okolnostima, sada smo u puno boljoj
financijskoj situaciji. To znači da moje sestre i ja ne moramo strahovati za
miraz.
Zagledao se u nju. U međuvremenu se uspio dovoljno pribrati i navući
na lice uobičajeno hladnu masku. Doduše, nije mu bilo lako glumiti
hladnoću. Stajala mu je preblizu, toliko blizu da je bio potpuno obavijen
mirisom njezina parfema. Vraški zavodljiva mješavina vanilije i orhideje
calanthe, pomislio je, na trenutak zaustavivši dah. No htio-ne htio, morao je
nastaviti disati, a sa svakim novim udahom pred očima bi mu iskrsnule
nepoćudne slike. Želio ju je na leđima, tu na stolu, i s nogama...
Primorao se potisnuti tu sliku. U njegovu su uredu, podsjetio se. On je
biznismen u skupom odijelu i uglačanim cipelama, a ne divljak. U
očajničkoj želji da poveća udaljenost između njih, ponovno je sjeo na rub
stola. Na njegovo zaprepaštenje, pošla je za njim i stala između njegovih
nogu.
Gledajući je, na trenutak je pomislio da je jedna od vila iz bajki koje je
slušao u djetinjstvu, sačinjena od jezerske magle. Bilo je nešto nezemaljsko
u njoj. Koža poput najfinijeg porculana, zapanjujući kontrast između
blijedoplave kose i tamnih trepavica i obrva. Prozirno plavkaste oči unutar
tankog tamnog obruča. Mogao bi se utopiti u njima.
Brzo je pogledao ustranu. Rekla je nešto o iznenadnoj financijskoj sreći.
Što bi to trebalo značiti? Jesu li njezini nešto naslijedili? Ili im je netko

Über 1 Million zufriedene Mitglieder

Probieren Sie Scribd KOSTENLOS für 30 Tage aus, um ohne Werbung

oder Unterbrechungen auf über 125 Millionen Titel zuzugreifen!

Gratis-Testversion starten
Jederzeit kündigen.

nešto poklonio? Možda je Devon Trenear napokon mudro uložio novac u

nešto, no znajući njega, to se nije činilo osobito vjerojatnim. Što god bilo,
očito je stekla dojam da su sada u punom boljem položaju. Ako je tako,
moći će se udati za koga bude htjela.
No dolaskom k njemu, stavila je svoju budućnost na kocku. Previše je
riskirala. Mogao bi je uzeti, tu, u uredu, čak i na silu, i nitko ni prstom ne bi
maknuo da joj pomogne. Ali ne, naravno, ne bi to učinio. Nije bio takav, ne
bi joj nanio takvu bol i uništio je umno i tjelesno.
Za njezino dobro, morao ju je brzo i učinkovito udaljiti odavde. I što je
moguće diskretnije. S velikim naporom otrgnuo je pogled s nje i zagledao
se u zid iza njezinih leđa.
— Morate otići odavde — promrmljao je. — Izvest ću vas kroz privatni,
stražnji izlaz. Nitko neće znati da ste bili tu. Niste ni smjeli dolaziti.
— Zašto ne? — tiho je upitala. — I dalje se držim vašom zaručnicom.
Nisam ja bila ta koja je prekinula zaruke.
O čemu, pobogu, govori? Poigrava li se njime? Nije li ga već dovoljno
ranila? Naglo ju je pogledao. Nije ni trepnula.
Duboko je udahnuo. — Oboje znamo da ja nisam muškarac za kojeg
biste se željeli udati. Nikada nisam bio. Krajnje sam vam odbojan.
— Odbojan? — začuđeno je upitala.
Dakle, odlučila je praviti se glupa. To ga je prilično razljutilo. — Da,
naravno — odvratio je, tonom kao da se to samo po sebi razumije. — Za
stolom ste izbjegavali razgovor sa mnom. Pravo rečeno, gdje god bili, bilo
vam je teško i pogledati me. I kao kruna svega, kad sam vas poljubio,
odgurnuli ste me i briznuli u plač.
Očekivao bi da će se posramiti što je razotkrivena, ulovljena u laži.
Umjesto toga, pogledala ga je ravno u oči. Djelovala je smeteno, čak na
neki način i poraženo.
— Iskreno se nadam da ćete mi oprostiti na tome — rekla je i kratko
oborila pogled. — Previše sam stidljiva, oduvijek sam bila takva. Svjesna
sam da se moram potruditi to prevladati. Ali ne, nisam se tako ponašala
prema vama zato što ste mi odbojni. Zapravo, postajem zbunjena i nervozna
u vašoj blizini jer... jer...
Zašutjela je, bespomoćno slegnula ramenima i zagrizla donju usnicu.
Tamno rumenilo proširilo joj se do ruba kose i niz vrat.
— Jer? — upitao je.

— Jer vas nalazim jako privlačnim — u dahu je izgovorila. — Naočiti

ste, inteligentni, svjetski... uz vas se osjećam glupom i neiskusnom, a ne
želim da o meni tako mislite. Nisam glupa, ali da, neiskusna sam. Kad ste
me poljubili... bila sam potpuno preneražena. Bio je to moj prvi poljubac i
eto... nisam se najbolje snašla u tome.
Dobro je što je sjeo na rub stola, pomislio je Rhys, u protivnom bi mu se
noge odsjekle. Je li moguće da je tako reagirala jer je sramežljiva i
neiskusna, a ne zato što joj je odbojan? Bi li to moglo biti? Srce mu se
odjednom raširilo, poletjelo k njoj. Bože, kako joj je lako rastrojiti ga;
potpuno je izgubio sposobnost hladnog rasuđivanja. Samo nekoliko riječi i
bio je spreman pasti na koljena pred nju.
Dovraga. To joj je bio prvi poljubac, a uzeo ga je drsko, bez pitanja.
Nikada se nije morao previše truditi zavesti neku ženu. Većina njih
nudila mu se, a da se uopće nije morao truditi oko njih. Činilo se da su
spremne pristati na sve, ako ih želi. Među njima našla bi se i pokoja dama;
supruga nekog diplomata ili kontesa čiji je muž otišao na podulje putovanje
svijetom. Sviđao im se jer je bio snažan, potentan i jer je imao veliki ud. To
je bilo sve što im je trebalo od njega.
Jest, bio je snažan poput obronaka Elidir Fawra, planine nad selom
Llanberis u sjeverozapadnom Walesu, gdje je rođen. Njegovi nisu bili
plemenita roda, nitko ga nije učio uglađenu ponašanju. Od rane je mladosti
radio. Prvo je stekao žuljeve izrađujući sanduke za utovar robe, a poslije i
mišiće utovarujući ih u vagone. Bio je gotovo dvostruko teži od Helen i
snažan kao bik. Kad bi je uzeo onako kako je to imao običaj činiti s drugim
ženama, žestoko i strastveno, zdrobio bi je.
Dovraga. Doista se neopisivo glupo ponio. Nije mogao shvatiti što mu
bi da uopće dođe na pomisao uzeti je za ženu. Očito, ambicija ga je potpuno
zaslijepila. Želio ju je, jer bila je prava krasotica, ne samo lijepa nego i
profinjena. Nesvakidašnja, raritetna.
Ponovno je duboko uzdahnuo, gorko svjestan vlastitih ograničenja.
— Kako bilo, sve prolazi, život ide dalje. Uskoro ćete zacijelo upoznati
muškarca dostojna vaše ljepote i porijekla. Ja pouzdano nisam taj — rekao
je i pokušao ustati, no bio je to neuspjeli pokušaj jer mu se Helen još više
približila i s izvjesnim oklijevanjem položila mu ruku na prsa. Ni uz
najbolju volju nije joj se mogao usprotiviti, bilo je to jače od njega.
Apsurdno, ali u usporedbi s njom, on je trenutačno bio taj koji se osjećao
slabašno. Jedino što je mogao bilo je svu preostalo snagu usmjeriti na

održanje samokontrole. Jer bio je u veliku iskušenju da je zgrabi i obljubi,

tu, na debelim sagom pokrivenu podu.
— Biste li... biste li me opet poljubili? — jedva čujno je upitala.
Zatvorio je oči i u nevjerici odmahnuo glavom. Zašto, o zašto se
sudbina poigrava njime? Što je Bogu zgriješio da ga stavlja pred ovakvo
iskušenje? Pomislivši to, gorko se osmjehnuo. Jer da, znao je što. Ciljao je
previsoko, puno više nego što je smio. I da, zaslužio je tu kaznu, kao
podsjetnik na ono što on zapravo jest i što nije i nikada neće biti.
— Nisam džentlmen niti to mogu postati — promuklim je glasom
izgovorio. — Muškarac sam iz naroda, možda uljuđen, no u duši sam i dalje
grubijan.
— Nije važno što niste džentlmen. Sigurna sam da unatoč tomu možete
biti nježni i pažljivi.
Rukama se čvrsto uhvatio za rub stola. Nitko nikada od njega nije tražio
da bude nježan i pažljiv. Kratko se zamislivši, zaključio je da, nažalost, nije
sposoban za takvo što, nema to u sebi.