Knjige.

Club Books

~1~
Knjige.Club Books
Naslov izvornika
The Bridgerions:
Happily Ever After

JULIA QUINN

S engleskog preveo
MATIJA JANEŠ

~2~
 Knjige.Club Books

Za moje čitatelje,
koji nikada nisu prestali pitati:
„I što je bilo dalje“
A i za Paula,
koji nikada nije prestao govoriti:
„Kakva sjajna zamisao!“

~3~
 Knjige.Club Books
ZAHVALA

Dragi čitatelju...
Jesi li se ikad zapitao što je bilo s tvojim omiljenim likovima nakon
što si zatvorio posljednju stranicu? Jesi li poželio još barem mrvicu
svojeg omiljenog romana? Ja jesam i, ako su moji razgovori s
čitateljima ikakav pokazatelj, nisam jedina. Tako sam se nakon
nebrojenih zahtjeva vratila romanima o obitelji Bridgerton i svakom
sam dala drugi epilog - priču koja dolazi poslije priče.
One među vama koji nisu pročitali romane o Bridgertonima htjela bih
upozoriti da neki od tih drugih epiloga možda neće imati previše
smisla bez prethodnog čitanja romana kojem se pridružuju. Za one
među vama koji su pročitali romane o Bridgertonima, nadam se da
ćete uživati u čitanju ovih kratkih priča onoliko koliko sam ja uživala
dok sam ih pisala.
Od srca,
Julia Quinn

~4~
 Knjige.Club Books
VOJVODA I JA

tijeku radnje romana Vojvoda i ja Simon odbije primiti svežanj pisama koje
U mu je napisao njegov pokojni otuđeni otac. Predviđajući da bi jednoga dana
mogao promijeniti mišljenje, Daphne uzme pisma i sakrije ih, ali kad ih na kraju
knjige pruži Simonu, on odluči da ih neće otvoriti. Moja izvorna ideja nije bila da
on to učini; uvijek sam zamišljala da će biti nešto veliko i važno u tim pismima.
Ali kad ih je Daphne pokazala, postalo mi je jasno da Simon ne treba pročitati
očeve riječi. Naposljetku nije bilo važno što je pokojni vojvoda mislio o njemu.
Čitatelji su htjeli znati što piše u pismima, ali ja moram priznati da nisam.
Mene je zanimalo što treba učiniti da ih Simon poželi pročitati...

~5~
 Knjige.Club Books
VOJVODA I JA : DRUGI EPILOG

atematika nikad nije bila jača strana Daphne Basset, ali bez sumnje je mogla
M brojiti do trideset, a kako obično ne bi proteklo više od trideset dana između
njezinih mjesečnih ciklusa, činjenica da je upravo gledala u stolni kalendar i
izbrojila do četrdeset tri bila je razlog za određenu zabrinutost.
- Nemoguće - rekla je u kalendar, napola očekujući da on odgovori. Polako je
sjela, nastojeći se prisjetiti događaja posljednjih šest tjedana. Možda je pogrešno
brojila. Krvarila je kad je bila u posjetu majci, a to je bilo 25. i 26. ožujka, što
je značilo da... Ponovno je izbrojila, ovaj put tjelesno, zabadajući kažiprst u svaki
četvorni centimetar kalendara.
Četrdeset tri dana.
Bila je trudna.
- Bože mili.
Još jedanput kalendar je po tom pitanju bio suzdržan. Ne. Ne, nije moguće.
Ima četrdeset jednu godinu. To ne znači da nijedna žena u povijesti čovječanstva
nije rodila s četrdeset dvije, ali prošlo je sedamnaest godina otkako je zadnji put
začela. Sedamnaest godina prilično ugodnih odnosa s mužem za kojih nisu učinili
ništa - apsolutno ništa - da spriječe začeće.
Daphne je pretpostavila da jednostavno više nije plodna. Rodila je četvero
djece jedno za drugim, svake godine jedno u prve četiri godine braka. Zatim...
ništa.
Začudila se kad je shvatila da joj je najmlađe navršilo godinu dana, a ona nije
bila iznova trudna. A zatim je navršio dvije, pa tri, a njezin je trbuh ostao ravan.
Daphne je pogledala u svoj pomladak - Amelia, Belinda, Caroline i David -
i odlučila da je bila blagoslovljena preko mjere. Četvero djece, zdrave i čile, s
jedrim dječakom koji će jednoga dana zauzeti očevo mjesto kao Vojvoda od
Hastingsa.
Usto, Daphne nije posebno uživala u trudnoći. Gležnjevi su joj oticali i
udebljala bi se u obrazima, a probavni trakt činio je nešto što ona više nikako nije
htjela iskusiti. Pomislila je na svoju šogoricu Lucy, koja bi potpuno blistala
tijekom cijele trudnoće - što je bilo dobro, jer je Lucy upravo bila četrnaest
mjeseci trudna s petim djetetom.
Odnosno devet mjeseci, kako je doista bilo. Ali Daphne ju je vidjela samo
nekoliko dana prije i izgledala je kao da je u četrnaestom mjesecu.
Ogromna. Šokantno ogromna. Ali i dalje blistava i sa zaprepašćujuće tankim
gležnjevima.

~6~
 Knjige.Club Books
- Ne mogu biti trudna - reče Daphne, položivši dlan na svoj ravni trbuh.
Možda je prolazila kroz promjenu. Četrdeset jedan se doduše činilo malčice
prerano, ali s druge strane, to je bila jedna od onih stvari o kojima ljudi nikad
ne govore. Možda je mnogim ženama prestao mjesečni ciklus s četrdeset jednom.
Trebala bi biti sretnom. Zahvalnom. Doista, krvarenje je takva gnjavaža.
Začula je korake kako joj se približavaju u predsoblju i brzo je gurnula knjigu
preko kalendara, iako nije imala pojma što bi to ona mogla skrivati. Bio je to tek
kalendar. Nije bilo velikog crvenog X, praćena zabilješkom - Krvarila danas.
Njezin je muž odlučno zakoračio u sobu. - A, dobro, tu si. Amelia te tražila.
- Mene?
- Ako ima Boga, ne traži mene - Simon je uzvratio.
- Oh, dragi - Daphne je promrmljala. Inače bi odgovorila domišljatije, ali um
joj je još uvijek opterećivala misao da je ili trudna ili vrlo stara.
- Nešto u vezi s haljinom.
- Roza ili zelena?
Simon je zurio u nju. - Ozbiljno?
- Ne, naravno da ti to ne znaš - rekla je smeteno.
Prstima je pritisnuo sljepoočnice i utonuo u stolac nadohvat ruke. - Kad će se
udati?
- Ne prije nego se zaruči.
- A kad će to biti?
Daphne se nasmiješila. - Prošle godine imala je pet ponuda. Ti si inzistirao na
tome da pričeka da se zaljubi.
- Nisam te čuo da se buniš.
- Nisam se bunila.
Uzdahnuo je. - Kako nam je pošlo za rukom u isto vrijeme poslati u društvo
tri djevojke?
- Prokreacijska radinost na početku našeg braka - Daphne je nestašno
odgovorila, a zatim se sjetila kalendara na svom stolu. Onoga s crvenim križićem
koji nitko osim nje nije mogao vidjeti.
- Radinost, ha? - Letimice je pogledao prema otvorenim vratima. - Zanimljiv
izbor riječi.
Djelićem oka uhvatila je njegov izraz i osjetila kako se crveni. - Simone,
podne je!
Njegove usne prešle su u lagani smiješak. - Ne sjećam se da nas je to moglo
zaustaviti kad smo bili na vrhuncu naše radinosti.
- Ako se cure popnu...
Skočio je na noge. - Zaključat ću vrata.
- O, Bože mili, znat će one.
~7~
 Knjige.Club Books
Odlučno je škljocnuo bravom i ponovno se okrenuo prema njoj podigavši
obrvu. - A tko je za to kriv?
Daphne se povukla. Samo za koračić. - Nema šanse da pošaljem bilo koju od
mojih kćeri u brak tako beznadno neupućenu kakva sam ja bila.
- Dražesno neupućenu - promrsio je, prelazeći sobu da je primi za ruku.
Dozvolila mu je da je vukući podigne na noge. - Nisi mislio da je tako
dražesno kad sam pretpostavila da si impotentan.
Trznuo se. - Mnogo toga u životu dražesnije je kad se promotri unazad.
- Simone...
Nosom joj je očešao uho. - Daphne...
Njegove usne prošle su linijom njezina vrata i osjetila je kako se topi.
Dvadeset jedna godina braka i još uvijek...
- Barem navuci zastore - promrmljala je. Doduše, nije bilo moguće da itko
vidi unutra uz tako jarko Sunce, ali osjećat će se ugodnije. Ipak su bili usred
Mayfaira, s cijelim njezinim krugom znanaca koji je lako moguće tumarao iza
prozora.
Odlučno je jurnuo prema prozoru, ali spustio je samo tanko platno. - Volim
kad te mogu vidjeti - rekao je uz dječački osmijeh.
I tada, izuzetno brzo i okretno, pobrinuo se da je vidi cijelu, a ona je bila na
krevetu, tiho je stenjala dok je on ljubio unutarnju stranu njezina koljena.
- Oh, Simone - uzdahnula je. Znala je točno što će sljedeće učiniti. Pomaknut
će se prema gore, ljubeći je i ližući cijelim putem kroz bedro.
I činio je to tako dobro.
- O čemu razmišljaš? - prošaptao je.
- Upravo sada? - pitala je, nastojeći se žmirkanjem otarasiti ošamućenosti.
Jezik mu je bio na pregibu između njezine noge i trbuha, a on je mislio da ona
može razmišljati?
- Znaš li o čemu ja razmišljam? - upitao je.
- Ako ne o meni, bit ću strašno razočarana.
Zahihotao se, primaknuo glavu tako da je može lagano poljubiti u pupak,
zatim se naglo podigao i svojim usnama nježno dodirnuo njezine. - Razmišljao
sam o tome kako je čudesno tako u cijelosti poznavati drugu osobu.
Ona se pridigla i zagrlila ga. Nije si mogla pomoći. Zarila je lice u topli
prijevoj njegova vrata, udahnula njegov poznati miris i rekla: - Volim te.
- Ljubim te.
Aha, dakle napravit će od toga natjecanje, zar ne? Odmaknula se, tek dovoljno
da kaže: - Sanjarim o tebi.
Podignuo je obrvu. - Sanjariš o meni?

~8~
 Knjige.Club Books
- To je najbolje što sam uspjela smisliti u tako kratko vremena. - Lagano je
slegnula ramenima. - I usto, istina je.
- U redu. - Pogled mu se uozbiljio. - Obožavam te.
Daphnine usne su se razdvojile. Njezino je srce snažno zakucalo, zatim se
ubrzalo, i svaka vještina traženja sinonima smjesta ju je napustila. - Mislim da si
pobijedio - rekla je, glasom toliko hrapavim da ga je jedva prepoznala.
On ju je iznova poljubio, dugo, strastveno i slatko do boli. - O, znam da jesam.
Glava joj je pala unazad kad je on ponovno pronašao put do njezina trbuha. -
I dalje me trebaš obožavati - rekla je.
Pomaknuo se niže. - U tome, Vaša Visosti, Vaš sam vjerni sluga.
Nakon toga dugo su šutjeli.

Nekoliko dana poslije Daphne je zatekla samu sebe kako iznova zuri u svoj
kalendar. Sad je prošlo četrdeset šest dana otkako je posljednji put krvarila i još
uvijek ništa nije rekla Simonu. Znala je da treba, ali činilo joj se nekako
prerano. Moglo bi postojati drugo objašnjenje za nestanak njezinih ciklusa -
trebalo se samo prisjetiti njezina posljednjeg susreta s majkom. Violet Bridgerton
cijelo se vrijeme hladila lepezom, ponavljala kako je zrak zagušljiv iako se
Daphne doimao savršeno ugodan.
Jedini put kada je Daphne zatražila da se zapali vatra, Violet joj je toliko
žestoko proturječila da je Daphne napola očekivala da će ona stati u obranu
ognjišta sa žaračem u ruci.
- Da nisi ni šibicu upalila - Violet je progunđala.
Na što je Daphne mudro odgovorila: - Mislim da ću svakako otići po šal. -
Pogledala je u majčinu sobaricu, koja se tresla tik uz kamin. - Hm, a možda biste
i Vi trebali.
Ali sad nije osjećala vrućinu. Osjećala je...
Nije znala što osjeća. Zapravo, osjećala se savršeno normalno.
Što je bilo sumnjivo, budući da se nije osjećala ni najmanje normalno prilikom
prijašnjih trudnoća.
- Mama!
Daphne je naglo okrenula kalendar i digla pogled s pisaćeg stola točno na
vrijeme da ugleda drugu kćer, Belindu, koja je zastala na ulazu u sobu.
- Uđi - reče Daphne, sretna što su je omeli. - Molim.
Belinda je sjela u udoban stolac što je bio u blizini, njezine svijetloplave oči
susrele su majčine uobičajeno izravno. - Moraš učiniti nešto s Caroline.
- Moram? - Daphne je zapitala, a glas joj se nešto duže zadržao na glasu “m”.
Belinda nije primijetila sarkazam. - Ako ne prestane spominjati Fredericka
Snowe-Mann-Formsbyja, poludjet ću.

~9~
 Knjige.Club Books
- Zar je ne možeš jednostavno ignorirati?
- Ime mu je Frederick Snowe... Mann... Formsby!
Daphne je zatreptala.
- Snowman, mama! Snjegović!
- To jest šteta - Daphne je prihvatila. - No, lady Belinda Basset, ne zaboravi
da bi tebe mogli usporediti s prilično obješenom vrstom psa.
Belindin pogled postao je vrlo iznuren i smjesta je postalo jasno da ju je netko
doista usporedio sa psom basetom.
- Ah - reče Daphne, pomalo iznenađena što joj Belinda nikad o tome nije
pričala. - Tako mi je žao.
- Bilo je to davno - Belinda je rekla šmrcajući. - I uvjeravam te, bilo je
izgovoreno jedan jedini put.
Daphne je pritisnula usnice, nastojeći se ne smiješiti. Svakako nije bilo lijepo
poticati na tučnjavu, ali kako si je ona šakama morala prokrčiti put do odrasle dobi
sa sedmero braće i sestara, od kojih su četvorica bili braća, nije si mogla
pomoći da ne izgovori tiho: - Čestitam.
Belinda joj je kraljevski kimnula i zatim rekla: - Hoćeš li razgovarati s
Caroline?
- Što želiš da joj kažem?
- Ne znam. Što god inače kažeš. Čini se da uvijek djeluje.
Negdje je u tome bio kompliment, Daphne je bila prilično sigurna, no prije no
što je mogla proanalizirati rečenicu, osjetila je neugodno svrdlanje u želucu,
popraćeno nekim čudnim pritiskom, a zatim...
- Ispričaj me! - zacviljela je i uspjela doći do zahoda točno na vrijeme da se
posluži noćnom posudom.
Jao, dragi Bože. To nisu bile promjene. Ona je bila trudna.
- Mama?
Daphne je odmahnula rukom prema Belindi, nastojeći je otpraviti.
- Mama? Jesi li dobro?
Daphne je ponovno stala povraćati.
- Idem po oca - Belinda je objavila.
- Ne! - Daphne je prilično jauknula.
- Je li to zbog ribe? Jer učinilo mi se da riba ima pomalo sumnjiv okus.
Daphne je kimnula, misleći da će time završiti taj razgovor.
- Hej, čekaj malo, ti nisi jela ribu. Pamtim to prilično jasno.
Ah, Belinda i njezina vražja sitničavost.
To baš nije bio uzorni majčinski osjećaj, Daphne je pomislila pošto je još
jednom ispraznila utrobu, ali nije se baš osjećala punom ljubavi u tom trenutku.

~ 10 ~
 Knjige.Club Books
- Ti si jela mladog goluba. Ja sam jela ribu, kao i David, ali ti i Caroline jeli
ste samo goluba, a mislim da su otac i Amelia jeli oboje i svi smo jeli juhu, iako...
- Stani! - Daphne je preklinjala. Nije htjela govoriti o hrani. Sam spomen...
- Mislim da je bolje da odem po oca - ponovi Belinda.
- Ne, dobro sam - Daphne je soptala i dalje trzajući dlanom iza leđa
ušutkavajući je. Nije htjela da je Simon vidi takvu. Odmah bi znao što je posrijedi.
Ili što je možda važnije, što će biti posrijedi. Za sedam i pol mjeseci, tjedan
više ili manje.
- Kako ti drago - Belinda je dopustila - ali barem mi dozvoli da odem po tvoju
služavku. Trebala bi leći u krevet.
Daphne je iznova povratila.
- Kad završiš - Belinda se ispravila. - Trebala bi leći u krevet čim završiš s...
ah... tim.
- Moju služavku - Daphne je napokon pristala. Maria će istoga trena prozreti
istinu, ali nikome neće reći ni riječi, bilo posluzi bilo obitelji. I što je možda još
važnije, Maria će točno znati što da donese kao lijek. Imat će ogavan okus i još
gori miris, ali umirit će joj želudac.
Belinda je odjurila, a Daphne se - kad se uvjerila da ništa nije ostalo u njezinu
želucu - odvukla u krevet. Potpuno se umirila; nakon i najmanjeg ljuljuškanja
kreveta osjećala se kao da je na brodu. - Prestara sam za ovo - pojadala se,
jer doista je bila. Bez sumnje, bila je. Ako je sve ostalo po starom - i doista, zašto
bi se ova trudnoća imalo razlikovala od prethodne četiri - mučnina je neće puštati
barem sljedeća dva mjeseca. Post će je održavati vitkom, no to će potrajati samo
do sredine ljeta, kad će se udvostručiti, praktički preko noći. Prsti će joj nateći
toliko da neće moći nositi prstenje, neće stati ni u jedne svoje cipele te će je čak i
obično stubište ostaviti bez daha.
Postat će slon. Dvonožni slon kestenjaste kose.
- Vaša Milosti!
Daphne nije mogla podići glavu, zato je umjesto nje podigla ruku, patetično
nijemo pozdravivši Mariju, koja je sada stajala pokraj kreveta, zureći u nju s
izrazom užasa na licu... koji se brzo mijenjao u izraz sumnje.
- Vaša Milosti - Maria je ponovila, ovaj put s očitom modulacijom glasa.
Nasmiješila se.
- Znam - reče Daphne. - Znam.
- Zna li vojvoda?
- Ne još.
- Pa, nećete to moći dugo skrivati.
- Popodne putuje na nekoliko dana u Clyvedon - rekla je Daphne. - Reći ću
mu kad se vrati.

~ 11 ~
 Knjige.Club Books
- Trebali biste mu reći sada - reče Maria. Dvadeset godina službe služavki je
doista dozvoljavalo da govori ponešto slobodno.
Daphne se pažljivo pridigla u sjedeći položaj, zaustavivši se na kratko da
primiri val mučnine. - Možda se nije primilo - rekla je. - U mojim godinama to je
vrlo često.
- Ah, mislim da se primilo - reče Maria. - Jeste li se dosad pogledali u
ogledalo?
Daphne je odmahnula glavom.
- Zeleni ste.
- Možda se nije...
- Nećete povratiti bebu.
- Maria!
Maria je prekrižila ruke i prostrijelila Daphne pogledom.
- Znate što je istina, Vaša Milosti. Samo je ne želite priznati. Daphne je
zaustila da nešto kaže, ali nije imala što reći.
Znala je da je Maria u pravu.
- Da se dijete nije primilo - reče Maria, malčice nježnije - ne bi Vam bilo tako
zlo. Moja mama imala je osmero djece poslije mene i četiri pobačaja u ranoj fazi.
Nikad nije imala mučninu, niti jedanput, s onima koji se nisu primili.
Daphne je uzdahnula i zatim kimnula, pristajući na tu pomisao. - Svejedno ću
pričekati - reče. - Samo još malo.
- Nije bila sigurna zašto je to htjela zadržati u tajnosti još nekoliko dana, ali
htjela je. A budući da se to njezino tijelo upravo pokušavalo izliti iznutra van,
odlučila je vjerovati da je na njoj da donese odluku.
- O, umalo zaboravih - reče Maria. - Pisao nam je Vaš brat. Dolazi u grad
sljedeći tjedan.
- Colin? - upita Daphne.
Maria kimne. - S obitelji.
- Moraju ostati kod nas - rekla je Daphne. Colin i Penelope nisu imali kuću u
gradu i ne bi li uštedjeli, običavali su ostati ili kod Daphne ili kod njihova starijeg
brata, Anthonyja, koji je naslijedio titulu i sve što ide s njom. - Molim te, reci
Belindi da napiše pismo u moje ime, neka inzistira da dođu u kuću Hastings.
Maria je kimnula i otišla.
Daphne je zajecala i legla spavati.

U vrijeme kad su stigli Colin i Penelope, vodeći sa sobom svoje četvero mile
djece, Daphne je povraćala nekoliko puta dnevno. Simon još uvijek nije znao za
njezinu trudnoću; zadržao se na ladanju - nešto u vezi s poplavljenim poljem -
i sad ga se nije očekivalo do kraja tjedna.

~ 12 ~
 Knjige.Club Books
Ali Daphne nije namjeravala dozvoliti trbuhu sklonom mučnini da je spriječi
da pozdravi svog omiljenog brata. - Coline - uzviknula je, a smiješak joj je
prelazio u pravu euforiju na poznati prizor njegovih blistavih zelenih očiju. -
Prošlo je previše vremena.
- U potpunosti se slažem - rekao je, na brzinu je grleći dok je Penelope
pokušala potjerati njihovu djecu u kuću.
- Ne, tog goluba ne možeš uloviti! - rekla je strogo. - Jako mi je žao, Daphne,
ali... - iznova je izjurila van na ulazno stubište, čvrsto zgrabivši sedmogodišnjeg
Thomasa za ovratnik.
- Budi sretna da su tvoji klipani odrasli - rekao je Colin smijuljeći se pošto je
odstupio za korak. - Mi ne možemo držati... Bože mili, Daff, što ti je?
Bratovo pomanjkanje takta nikad nije bilo upitno.
- Izgledaš grozno - rekao je, kao da nije bilo jasno nakon njegove prve izjave.
- Samo mi je malo zlo - promrmljala je. - Mislim da je od ribe.
- Ujače Coline!
Colinovu pozornost sretno su odvukle Belinda i Caroline, koje su jurile niza
stube s namjernim nedostatkom damske ljupkosti.
- Ti! - rekao je nasmiješen, vukući jednu od njih u zagrljaj. - I ti! - Podigao je
pogled. - Gdje je još jedna ti?
- Amelia je u kupovini - reče Belinda, prije no što je pozornost usmjerila
prema svojim malim rođacima. Agatha je upravo navršila devet, Thomas je imao
sedam, a Jane šest godina. Mali George će napuniti tri sljedeći mjesec.
- Kako samo rastete! - Belinda reče Jane, radosno se smiješeći s visine prema
njoj.
- Narasla sam pet centimetara u mjesec dana! - objavila je.
- U godinu dana - Penelope ju je obzirno ispravila. Ona nije mogla sasvim
doseći Daphne da je zagrli, pa se nagnula naprijed i stisnula joj ruku. - Znam da
su tvoje cure prilično narasle kad sam ih posljednji put vidjela, ali kunem se, i
dalje se iznenadim svaki put kad ih vidim.
- I ja - Daphne je priznala. I dalje je bilo jutara kad bi se probudila i napola
očekivala da će svoje djevojke zateći u pregačicama. Činjenica da su bile dame,
sasvim odrasle...
Bilo je to zbunjujuće.
- Pa, znaš što kažu za majčinstvo - reče Penelope.
- Tko to? - Daphne je promrmljala.
Penelope je zastala tek toliko da joj uputi ironičan smiješak. - Godine lete, a
dani su beskrajni.
- To je nemoguće - Thomas je objavio.
Agatha je ispustila žalostan uzdah. - Tako je doslovan.

~ 13 ~
 Knjige.Club Books
Daphne je ispružila ruku da promrsi Agathinu svijetlosmeđu kosu.
- Je li ti doista samo devet godina? - Obožavala je Agathu, oduvijek. Bilo je
nešto u toj djevojčici, ozbiljnoj i odlučnoj, što ju je oduvijek diralo u srce.
Agatha kao Agatha, smjesta je prepoznala retoričko pitanje i kao podbodena
podigla se na prste da poljubi svoju tetu.
Daphne joj je uzvratila jednakom mjerom cmoknuvši je u obraz, zatim se
okrenula prema mladoj obiteljskoj dadilji, koja je stajala pokraj ulaza držeći
malenoga Georgija.
- A kako si ti, mileni? - protepala je, ispruživši ruke da primi dječaka u
naručje. Bio je punašan i plavokos s ružičastim obrazima i božanstvenim mirisom
bebe usprkos činjenici da zapravo više nije bio beba. - Pojela bih te - rekla je,
praveći se da mu grize vrat. Izvagala ga je, lagano ga zibajući naprijed-natrag na
onaj instinktivan majčinski način.
- Više nisi za zibanje, zar ne? - prošaptala je, iznova ga ljubeći. Koža mu je
bila tako glatka i to ju je vratilo u dane kad je bila mlada majka. Imala je dadilje i
dojilje, naravno, ali nije mogla ni izbrojiti koliko se puta ušuljala u dječju sobu da
ih potajno poljubi u obraz i gleda kako spavaju.
No da. Postala je sentimentalna. To nije bila ništa novo.
- Koliko ti je godina, Georgie? - pitala je, razmišljajući kako bi možda doista
mogla to ponoviti. Doduše, nije imala puno izbora, ali ipak, osjećala se umirenom,
stojeći tako s tim dječakom u naručju.
Agatha ju je povukla za rukav i prošaptala: - On ne zna govoriti.
Daphne je trepnula. - Kako molim?
Agatha je zirnula prema roditeljima, kao da nije sigurna smije li išta govoriti.
Bili su zaposleni čavrljanjem s Belindom i Caroline i nisu ništa primijetili. - On
ne zna govoriti - ponovila je. - Uopće.
Daphne se lagano odmaknula kako bi ponovno mogla pogledati u Georgijevo
lice. Nasmiješio joj se, a oči su mu se u kutovima naborale upravo kao i Colinove.
Daphne je ponovno pogledala u Agathu. - Razumije li što ljudi govore?
Agatha je kimnula. - Svaku riječ. Sigurna sam u to. - Glas joj je prešao u šapat.
- Mislim da su moji majka i otac zabrinuti.
Dijete kojem se bliži treći rođendan i uopće ne govori? Daphne je bila sigurna
da su zabrinuti. Najednom se razlog Colinova i Penelopina neočekivanog
putovanja u grad razjasnio. Došli su se savjetovati. Simon je bio isti takav kao
dijete. Nije zucnuo do četvrte godine. I zatim je godinama mucao. Čak i danas,
kad bi bio posebno uzrujan zbog nečega, vratilo bi mu se i čula bi to u njegovu
glasu. Čudna stanka, ponovljeni zvuk, otezanje. Još uvijek je bio svjestan toga,
iako ni blizu onoliko kao kad su se upoznali.

~ 14 ~
 Knjige.Club Books
Ali mogla mu je to vidjeti u očima. Bljesak boli. Ili možda ljutnje. Na sebe,
na svoju slabost. Daphne je pretpostavila da ima stvari koje ljudi nikad ne nadiđu,
ne u potpunosti.
Daphne je nevoljko predala Georgija natrag njegovoj dadilji i potaknula
Agathu da krene prema stubištu. - Dođi, dušo - rekla je. - Spavaća soba čeka.
Izvukle smo sve stare igračke djevojaka.
Ponosno je gledala kako je Belinda primila Agathu za ruku. - Možeš se igrati
s mojom omiljenom lutkom - Belinda je rekla vrlo ozbiljno.
Agatha je pogledala svoju sestričnu s izrazom koji je jedino mogao biti
protumačen kao poštovanje i zatim pošla za njom uza stube.
Daphne je pričekala dok sva djeca nisu nestala iz vida i zatim se okrenula
prema svojem bratu i njegovoj ženi. - Čaj? - pitala je. - Ili želite svući odjeću u
kojoj ste putovali i preobući se?
- Čaj - Penelope je rekla uzdahnuvši kao iscrpljena majka. - Molim te.
Colin je kimnuo u pristanak i zajedno su otišli u primaću sobu. Kad su sjeli,
Daphne je odlučila da biti izravan jedino ima smisla. To je bio njezin brat, na kraju
krajeva, i on je znao da s njom može razgovarati o bilo čemu.
- Zabrinuti ste zbog Georgija - rekla je. Bila je to izjava, ne pitanje.
- Još nije prozborio ni riječ - Penelope je rekla tiho. Glas joj je bio ravan, ali
nezgodno se zagrcnula.
- Razumije nas - rekao je Colin. - Siguran sam u to. Baš neki dan zamolio sam
ga da pospremi svoje igračke i učinio je to. Smjesta.
- I Simon je bio takav - rekla je Daphne. Pogledala je u Colina pa u Penelope
i ponovno u njega. - Slutim li dobro da ste zato došli? Da porazgovarate sa
Simonom?
- Ponadali smo se da bi nas mogao malo uputiti - rekla je Penelope.
Daphne je polako kimnula. - Sigurna sam da hoće. Zadržao se na ladanju,
nažalost, ali očekujemo ga prije kraja tjedna.
- Nema žurbe - reče Colin.
Kutkom svojeg oka Daphne je vidjela kako je Penelope slegnula ramenima.
Bio je to sitan pokret, ali kakav bi prepoznala svaka majka. Penelope je znala da
nema žurbe. Čekali su gotovo tri godine da Georgie progovori; još nekoliko dana
neće ništa promijeniti. A opet, tako je očajnički htjela nešto učiniti. Poduzeti
nešto, da bi joj dijete bilo zdravo.
Tako daleko otputovati da bi saznali da Simona nema... To je moralo biti
obeshrabrujuće.
- Mislim da je jako dobar znak to što Vas razumije - rekla je Daphne. - Bila
bih mnogo zabrinutija da tome nije tako.
- Sve drugo u vezi s njim je sasvim normalno - Penelope je rekla sa žarom. -
Trči, skače, jede. Čak i čita, ja mislim.
~ 15 ~
 Knjige.Club Books
Colin se okrenuo prema njoj u čudu. - Doista?
- Vjerujem da da - reče Penelope. - Prošli sam ga tjedan vidjela s
Williamovom početnicom.
- Vjerojatno je samo gledao u ilustracije - Colin je obazrivo rekao.
- To sam i ja pomislila, ali zatim sam mu pogledala u oči! - Pomicale su se
naprijed-natrag, slijedeći riječi.
Oboje su se okrenuli prema Daphne, kao da bi ona mogla imati sve odgovore.
- Pretpostavljam da je mogao čitati - rekla je Daphne, osjećajući se pomalo
nepozvanom. Htjela je imati sve odgovore. Htjela im je reći nešto drugo osim
pretpostavljam ili možda. - Još je ponešto malen, ali nema razloga zašto ne
bi mogao čitati.
- Vrlo je bistar - rekla je Penelope.
Colin ju je pogledao najvećim dijelom popustljivo. - Draga...
- Jest! A William je čitao s četiri godine. I Agatha.
- Zapravo - Colin je zamišljen priznao - Agatha je doista počela čitati s tri
godine. Ništa pretjerano komplicirano, ali znam da je čitala kratke riječi. Sjećam
se toga prilično dobro.
- Georgie čita - Penelope je odlučno rekla. - Sigurna sam u to.
- Pa, u tom slučaju, znači da imamo još manje razloga za zabrinutost - reče
Daphne odlučno dobre volje. - Dijete koje čita prije trećeg rođendana neće imati
problema s govorom kad bude spremno za to.
Nije imala pojma je li to doista tako. Ali odlučila je misliti da tako mora biti.
I doista se činilo razumnim. I ako se pokaže da Georgie boluje od mucanja, baš
kao i Simon, njegova će ga obitelj i dalje voljeti i uvažavati i pružiti mu
svu potporu koja mu je potrebna da izraste u divnu osobu kakva će, bila je sigurna,
postati.
Imao je sve ono što Simon nije imao kao dijete.
- Sve će biti u redu - rekla je Daphne, nagnuvši se da primi Penelopin dlan. -
Vidjet ćeš.
Penelopine su se usnice stisnule i Daphne je vidjela kako joj se grlo steže.
Okrenula se, želeći svojoj šogorici dati trenutak da dođe sebi. Colin je mljackao
svoj treći kolačić i posezao za šalicom čaja, te je Daphne svoje sljedeće
pitanje odlučila uputiti njemu.
- Je li sve u redu s ostalom djecom? - upitala je.
Popio je gutljaj čaja. - Sasvim u redu. A s tvojima?
- David je bio pomalo nestašan u školi, ali čini se da se sada smiruje.
Uzeo je još jedan kolačić. - A cure te ne srde?
Daphne je zatreptala u iznenađenju. - Ne, naravno da ne. Zašto pitaš?
- Izgledaš grozno - rekao je.

~ 16 ~
 Knjige.Club Books
- Coline! - ubacila se Penelope.
Slegnuo je ramenima. - Istina je. Pitao sam je isto kad smo stigli.
- Pa ipak - supruga ga je prekorila - ne bi smio...
- Ako joj ja ne mogu nešto reći, tko može? - rekao je otvoreno. - Ili što je još
važnije, tko će?
Penelope je snizila glas do razine žustra šapta. - O takvim stvarima se ne
govori.
Trenutak je zurio u nju. Zatim je pogledao u Daphne. Zatim se ponovno
okrenuo svojoj ženi. - Nemam pojma o čemu govoriš - rekao je.
Penelopine usne su se razdvojile i obrazi su joj malčice porumenjeli. Pomno
je promotrila Daphne, kao da govori dakle?
Daphne je samo uzdahnula. Zar je njezino stanje bilo tako očito?
Penelope je nestrpljivo pogledala u Colina. - Ona je... - Ponovno se okrenula
prema Daphne. - Jesi, zar ne?
Daphne je lagano kimnula potvrđujući.
Penelope je pogledala svoga muža s određenom dozom samozadovoljstva. -
Trudna je.
Colin se skamenio na otprilike polovicu sekunde prije nego je nastavio na svoj
uobičajen hladnokrvan način. - Ne, nije.
- Jest - uzvrati Penelope.
Daphne je odlučila šutjeti. Ionako je osjećala mučninu.
- Najmlađa joj ima sedamnaest - istaknuo je Colin. Bacio je pogled prema
Daphne. - Ima, zar ne?
- Šesnaest - Daphne je promrmljala.
- Šesnaest - ponovio je, ovoga se puta obraćajući Penelope. - Svejedno.
- Svejedno?
Daphne je zijevnula. Nije si mogla pomoći. Jednostavno je ovih dana bila
iscrpljena.
- Coline - reče Penelope, u onom strpljivom, ali malčice pokroviteljskom tonu
koji je Daphne voljela čuti, obraćajući se svom bratu - Davidove godine teško da
imaju veze s...
- To mi je jasno - prekinuo ju je, pogledavši je malčice rasrđeno. - Ali zar ne
misliš, da je namjeravala... - Mahnuo je rukom neodređeno prema Daphne,
ostavljajući je s dvojbom može li se prisiliti da izgovori riječ trudna za vlastitu
sestru.
Pročistio si je grlo. - Pa, ne bi postojao šesnaestogodišnji prekid.
Daphne je na trenutak zatvorila oči, zatim je glavu prepustila naslonu kauča.
Doista bi se trebala osjećati posramljeno. To joj je brat. Iako se služio prilično
nejasnim riječima, govorio je o najintimnijim aspektima njezina braka.
~ 17 ~
 Knjige.Club Books
Ispustila je umoran tihi zvuk, nešto između uzdaha i mumljanja. Bila je
previše pospana da bi se sramila. A možda i previše stara. Žene bi trebale moći
zaobići djevojačke izljeve stidljivosti kad prijeđu četrdesetu.
Osim toga, Colin i Penelope su se rječkali i to je bilo dobro. Udaljilo im je
misli od Georgija.
Daphne se to činilo prilično zabavno, doista. Bilo joj je dražesno gledati
svakog od svoje braće u pat poziciji s vlastitom ženom.
S četrdeset jednom godinom zasigurno nije bila prestara da ne bi osjetila
barem malo zadovoljstva u bratovoj nelagodi. Iako - ponovno je zijevnula - bilo
bi zabavnije da je barem malo budnija da u tome uživa. Ipak...
- Je li zaspala?
Colin je zurio u svoju sestru u nevjerici.
- Mislim da je - odgovori Penelope.
Ispružio je vrat prema njoj da bolje vidi. - Toliko bih joj toga sada mogao
raditi - razmišljao je na glas. - Žabe, skakavci, rijeke koje se pretvaraju u krv.
- Coline!
- To je takva napast.
- To je također dokaz. - Rekla je Penelope s naznakom prikrivenog smiješka.
- Dokaz?
- Trudna je! Baš kao što sam rekla. - Budući da se nije dovoljno brzo složio s
njom, dodala je: - Jesi li je ikad vidio da je zaspala usred razgovora?
- Ne od... - prekinuo se.
Penelopin prikriveni smiješak postao je znatno manje prikrivenim. - O tome
se radi.
- Mrzim kad si u pravu - progunđao je.
- Znam. Šteta za tebe što sam tako često u pravu.
Ponovno je bacio pogled prema Daphne, koja je počela hrkati. - Mislim da
bismo trebali ostati s njom - rekao je, pomalo protiv volje.
- Pozvonit ću da dođe njezina sluškinja - reče Penelope.
- Misliš li da Simon zna?
Penelope je virnula preko ramena čim je dohvatila uzicu zvonca. - Nemam
pojma.
Colin je samo zatresao glavom. - Jadan čovjek, uskoro ga čeka iznenađenje
života.

Kad se Simon konačno vratio u London, s cijelim tjednom zakašnjenja, bio je

iscrpljen. Oduvijek je bio vrjedniji zemljoposjednik od većine - čak i kad je
shvatio da se približava pedesetoj godini. I tako, kad je nekoliko njegovih polja

~ 18 ~
 Knjige.Club Books
bilo poplavljeno, uključujući i ono koje je pružalo sav prihod za jednu obitelj
težaka, zavrnuo je rukave i bacio se na posao rame uz rame sa svojim ljudima.
U prenesenom značenju, naravno. Svi rukavi su bez ikakve sumnje bili
spušteni. Bilo je vraški hladno u Sussexu. Još više kad bi čovjek bio mokar. Što
su, naravno, bili svi, kraj svih tih poplava.
Dakle bio je umoran i bilo mu je i dalje hladno - nije bio siguran hoće li mu
prsti ikad povratiti svoju temperaturu - i nedostajala mu je obitelj. Htio ih je
pozvati da mu se pridruže na selu, ali djevojke su se pripremale za sezonu, a
Daphne je djelovala pomalo slabo kad je bio na odlasku.
Nadao se da to nisu prvi znaci prehlade. Kad bi se razboljela, cijelo kućanstvo
to bi osjetilo.
Smatrala se stoikom. On joj je jedanput pokušao dati do znanja, dok je tonula
u stolac, da pravi stoik ne bi hodao po kući i ponavljao: - Ne, ne, dobro sam.
Zapravo, pokušao joj je to dati do znanja dvaput. Prvi put rekao je nešto na
što ona nije odgovorila. U to vrijeme mislio je da ga nije čula. Gledajući unazad,
međutim, bilo je daleko vjerojatnije da je odlučila ne čuti ga, jer drugi put kad
je progovorio o istinskoj prirodi stoika, njezin je odgovor bio takav da...
Ma, recimo samo da, kad se bude radilo o njegovoj ženi i običnoj prehladi,
njegove usne nikad više neće proizvesti druge riječi osim - sirotice moja - i - hoćeš
li da ti donesem čaj?
Neke stvari muškarac nauči nakon dva desetljeća braka.
Kad je zakoračio u glavno predsoblje, batler je čekao, lica u uobičajenom
izdanju - drugim riječima, potpuno lišena izraza.
- Hvala, Jeffries - Simon je promrmljao, pruživši mu šešir.
- Vaš šogor je ovdje - reče Jeffries.
Simon je zastao. - Koji? - Imao ih je sedam.
- Gospodin Colin Bridgerton, Vaša Milosti. S obitelji.
Simon je nagnuo glavu. - Stvarno? - Nije čuo metež i gungulu.
- Izašli su, Vaša Milosti.
- A vojvotkinja?
- Odmara se.
Simon nije mogao zatomiti jecaj. - Nije bolesna, zar ne?
Jeffries je, na nimalo Jeffriesov način, porumenio. - Ne bih znao reći, Vaša
Milosti.
Simon je motrio Jeffriesa radoznala pogleda. - Je li bolesna ili nije?
Jeffries je progutao slinu, pročistio grlo i zatim rekao: - Vjerujem da je
umorna, Vaša Milosti.
- Umorna - ponovi Simon, najvećim dijelom za sebe budući da je bilo jasno
da bi Jeffries propao u zemlju od neobjašnjiva srama da je nastavio s razgovorom.

~ 19 ~
 Knjige.Club Books
Odmahnuvši glavom, uputio se na kat, dodavši: - Jasno, umorna je. Colin ima
četvero djece mlađe od deset godina i vjerojatno misli da će se morati brinuti za
sve njih dok su ovdje.
Možda će i on na kratko leći kraj nje. I on je bio iscrpljen i uvijek je bolje
spavao pokraj nje.
Vrata njihove sobe bila su zatvorena kad je došao do njih i zamalo je pokucao
- bila mu je to uvijek navika pred zatvorenim vratima, čak i ako su vodila do
njegove vlastite spavaonice - ali u zadnji čas ipak je uhvatio kuglu na vratima i
odškrinuo ih. Možda spava. Ako je doista umorna, treba je pustiti da spava.
Lagano koračajući ušao je u sobu. Zavjese su bile djelomično navučene i
mogao je vidjeti Daphne kako leži u krevetu, mirna poput kipa. Približio joj se na
prstima. Doista se doimala blijedom, iako je na nejasnom svjetlu bilo teško reći.
Zijevnuo je i sjeo na suprotnu stranu kreveta, nagnuvši se da izuje čizme.
Otpustio je kravatu i zatim je cijelu povukao te se prišuljao Daphni. Nije ju
namjeravao probuditi, samo se priviti uz nju da se malo ugrije.
Nedostajala mu je.
Zadržavajući dah dok se namještao, obgrlio ju je, oslonivši je točno ispod
njezina prsnog koša i...
- Brrr!
Daphne je izletjela poput metka i praktički se bacila s kreveta.
- Daphne? - I Simon je sjeo, točno na vrijeme da je vidi kako juri po noćnu
posudu.
Noćnu posudu???
- Jao, draga - rekao je, trzajući se dok je povraćala. - Riba?
- Ne izgovaraj tu riječ - dahtala je.
Mora da je kriva riba. Stvarno će morati potražiti novog prodavača ribe ovdje
u gradu.
Izvukao se iz kreveta da potraži ručnik. - Mogu li ti što donijeti?
Nije odgovorila. On to nije ni očekivao od nje. Svejedno joj je pružio ručnik,
nastojeći ne ustuknuti kad je povratila, po svemu sudeći, četvrti put.
- Jadnice moja - promrmljao je. - Tako mi je žao što ti se to dogodilo. Nije ti
bilo ovako od...
Od...
Jao, mili Bože.
- Daphne? - Glas mu je zadrhtao. Dovraga, cijelo mu je tijelo drhtalo.
Ona je kimnula.
- Ali... Kako?
- Uobičajenim načinom, pretpostavljam - reče sa zahvalnošću uzevši ručnik.

~ 20 ~
 Knjige.Club Books
- Ali prošlo je... Prošlo je... - Pokušao je razmisliti. Nije mogao razmišljati.
Mozak mu je potpuno otkazao.
- Mislim da sam gotova - reče ona. Zvučala je iscrpljeno.
- Možeš li mi donijeti malo vode?
- Jesi li sigurna? - Ako je dobro pamtio, voda će odmah briznuti natrag i
završiti u noćnoj posudi.
- Ondje je - rekla je jedva pokazujući rukom prema vrču na stolu. - Neću je
progutati.
Nalio joj je čašu i pričekao da progrglja.
- Dakle - rekao je, pročistivši grlo nekoliko puta - Ja... Ja...
- Ponovno se zakašljao. Nikako nije uspijevao progovoriti. I ovoga puta nije
mogao kriviti svoje mucanje.
- Svi znaju - reče Daphne, položivši dlan na njegovu podlakticu za oslonac
dok se vraćala u krevet.
- Svi? - ponovio je.
- Nisam planirala ništa reći dok se ne vratiš, ali naslutili su. Usporeno je
kimnuo, još uvijek sve to pokušavajući probaviti. Dijete. U njegovim godinama.
U njezinim godinama.
Bilo je to...
Bilo je to...
Bilo je to čudesno.
Čudio se što ga je to tako naglo zaskočilo. Ali sada, nakon što je početni šok
prošao, osjećao je jedino čistu radost.
- To su divne vijesti! - uskliknuo je. Zakoraknuo je da je zagrli, zatim se
predomislio kad je vidio njezinu blijedu put. - Nikad me ne prestaješ
razveseljavati - rekao je, nespretno je potapšavši po ramenu umjesto zagrljaja.
Ona se trznula i zatvorila oči. - Nemoj ljuljati krevet - zajecala je. - Dobit ću
morsku bolest.
- Ti nikad ne patiš od morske bolesti - podsjetio ju je.
- Patim kad sam trudna.
- Ti si čudna ptica, Daphne Basset - promrmljao je i zatim se odmaknuo da
bi: a) prestao ljuljati krevet, b) uklonio se iz njezine neposredne blizine ako bi se
razljutila zbog usporedbe s pticom.
(Taj naziv je imao svoju povijest. Dok je bila u visokoj trudnoći s Amelijom,
upitala ga je zrači li ili pak jednostavno izgleda kao patka koja se gega. On joj je
rekao da izgleda kao patka koja zrači. To nije bio ispravan odgovor.)
Pročistio je grlo i rekao: - Sirotice moja.
Zatim je pobjegao.

~ 21 ~
 Knjige.Club Books
*
Nekoliko sati kasnije Simon je sjedio za svojim masivnim stolom od hrastovine,
lakata položenih na glatkom drvu, dok je desnim kažiprstom lupkao po vrhu
okrugle čaše za konjak koju je već dvaput napunio.
Bio je to dan za pamćenje.
Otprilike sat vremena nakon što je ostavio Daphne da odrijema vratili su se
Colin i Penelope sa svojim pomlatkom i svi su zajedno pili čaj s kolačićima u
jutarnjoj blagovaonici.
Simon se uputio prema primaćoj sobi, ali Penelope je htjela nešto drugo,
mjesto bez - skupih tkanina i tapetarije.
Mali Georgie zatim mu se nacerio, lica još uvijek umrljana tvari za koju se
Simon nadao da je čokolada.
Dok je Simon zurio u sloj mrvica koje su se prosipale sa stola na pod, kao i u
vlažni ubrus kojim su obrisali čaj koji je Agatha prolila, prisjetio se da su on i
Daphne, dok su djeca bila mala, uvijek ovdje pili čaj.
Čudno kako čovjek zaboravi takve detalje.
Kad je čajanka bila gotova i svi su se razišli, Colin je zatražio da
porazgovaraju nasamo. Otišli su u Simonovu radnu sobu i Colin mu se ondje
povjerio o Georgiju.
Ne govori.
Pogled mu je bistar. Colin misli da čita.
Ali ne govori.
Colin ga je pitao za savjet i Simon je shvatio da mu ga uopće ne može
ponuditi. Razmišljao je o tome prije, jasno. Progonilo ga je svaki put kad bi
Daphne bila trudna, sve dok svako od njegove djece nije počelo slagati rečenice.
Pretpostavio je da će ga progoniti i sad. Doći će novo dijete, nova duša koju
će trebati očajnički voljeti... I koja će ga brinuti.
Jedino što je umio reći Colinu bilo je da voli dječaka. Da razgovara s njim i
hvali ga, te da ga vodi na jahanje i pecanje i sve te stvari koje otac treba raditi sa
sinom.
Sve te stvari koje njegov otac nikad nije rado s njim.
U posljednje vrijeme nije često mislio na njega, svog oca.
To je bilo zbog Daphne. Prije no što su se upoznali Simon je bio opsjednut
osvetom. Toliko je silno želio nauditi ocu, priuštiti mu patnju kakvu je sam prošao
kao dječak, sa svom boli i tjeskobom kad znaš da si odbačen i da nisi dovoljno
dobar.
Nije bilo važno što mu je otac mrtav. Simon je jednako žeđao za osvetom i
bila je potrebna ljubav, najprije s Daphne, a zatim s njegovom djecom, da se otjera
sablast. Najzad je shvatio da se oslobodio kad mu je Daphne dala svežanj pisama

~ 22 ~
 Knjige.Club Books
njegova oca koja su joj povjerena na brigu. Nije ih htio spaliti; nije ih htio poderati
na komadiće.
Nije ih posebno htio ni pročitati.
Pogledao je prema hrpi omotnica, čvrsto svezanih crvenom i zlatnom vrpcom,
i shvatio da ne osjeća ništa. Ni ljutnju, ni tugu, čak ni žaljenje. Bila je to najveća
pobjeda koju je mogao zamisliti.
Nije bio siguran koliko su dugo pisma ležala na Daphninu stolu. Znao je da
ih je spremila u donju ladicu i povremeno bi virnuo provjeriti jesu li još uvijek
ondje.
Ali s vremenom, čak se i to prorjeđivalo. Nije zaboravio na pisma -
povremeno bi se dogodilo nešto što bi ih dozvalo u svijest - ali bez iznimke bi ih
smetnuo s uma. I vjerojatno nije mislio na njih mjesecima kad je otvorio donju
ladicu na svom radnom stolu i vidio da ih je Daphne onamo premjestila.
Bilo je to prije dvadeset godina.
Iako mu je i dalje nedostajalo žara da ih spali ili raskomada, također nikad
nije osjetio potrebu da ih otvori.
Do sad.
Pa, ne.
Možda?
Ponovno ih je pogledao, još uvijek svezane u taj čvor. Je li ih želio otvoriti?
Je li u očevim pismima moglo biti nešto što može pomoći Colinu i Penelope dok
budu usmjeravali Georgija u njegovu potencijalno teškom djetinjstvu?
Ne. To je nemoguće. Njegov otac bio je težak čovjek, bezosjećajno
zlopamtilo. Bio je toliko opsjednut svojim naslijeđem i titulom da je okrenuo leđa
jedinom djetetu. Nije moglo biti ničega - ničega - što bi on napisao a da bi
pomoglo Georgiju.
Simon je uzeo pisma. Papiri su bili sasušeni. Mirisali su na staro.
Vatra u kaminu doimala se novom. Vruća i svijetla i otkupljujuća. Zurio je u
plamenove dok mu se pogled nije zamutio, samo je sjedio ondje beskrajno dugo,
prikovan za posljednje očeve riječi koje mu je uputio. Prije nego mu je otac umro
nisu razgovarali više od pet godina. Ako mu je stari vojvoda išta želio poručiti, to
se nalazilo ondje.
- Simone?
Polako je podigao pogled, jedva se uspjevši istrgnuti iz ošamućenosti. Daphne
je stajala na vratima, ruku je meko oslonila o njihov rub. Nosila je svoju omiljenu
blijedoplavu kućnu haljinu. Imala ju je već godinama; svaki put kad ju je pitao
želi li je zamijeniti, odbila je. Neke su stvari bolje kad su meke i udobne.
- Hoćeš li doći u krevet? - upitala je.

~ 23 ~
 Knjige.Club Books
Kimnuo je i ustao. - Ubrzo. Samo sam... - Pročistio je grlo jer istini za volju -
nije bio siguran što radi. Nije bio siguran čak ni što misli. - Kako se osjećaš? -
pitao ju je.
- Bolje. Uvijek mi je bolje navečer. - Napravila je nekoliko koraka. - Pojela
sam malo tosta te čak i malo pekmeza, i ja... - Zaustavila se, jedini pokret na licu
bio joj je brzi treptaj. Zagledala se u pisma. Kad je ustao, nije primijetio da ih
još uvijek drži u ruci.
- Hoćeš li ih pročitati? - mirno je pitala.
- Mislio sam... Možda... - Progutao je slinu. - Ne znam.
- Ali zašto sad?
- Colin mi je rekao za Georgija. Pomislio sam da bi unutra moglo biti nečega.
- Lagano je pomaknuo ruku, sad je držao kup pisama malo više. - Nešto što bi mu
moglo pomoći.
Daphnine su se usne razdvojile, ali prošlo je nekoliko sekundi prije nego je
uspjela progovoriti. - Mislim da bi ti mogao biti jedan od najljubaznijih,
najvelikodušnijih muškaraca koje sam ikad upoznala.
Pogledao ju je zbunjeno.
- Znam da ih ne želiš pročitati - rekla je.
- Stvarno mi nije važno...
- Jest, važno ti je - blago ga je prekinula. Ne toliko da bi ih uništio, ali ipak ti
nešto znače.
- Vrlo rijetko mislim na njih - reče on. Bila je to istina.
- Znam. - Pružila je ruku i primila njegovu, nježno prelazeći palcem preko
njegovih članaka. - Ali samo zato što si prestao razmišljati o ocu ne znači da ti
nikad nije ništa značio.
Nije govorio. Nije znao što reći.
- Ne čudi me da si ih najzad odlučio čitati da bi pomogao nekom drugom.
Progutao je slinu, a zatim je zgrabio Daphninu ruku kao pojas za spašavanje.
- Želiš li da ih ja otvorim?
Kimnuo je, nečujno joj predajući svežanj.
Daphne se odšetala do stolca koji je bio ondje i sjela, trzajući vrpcu dok se
čvor nije odriješio. - Jesu li poredana? - pitala je.
- Ne znam - priznao je. Ponovno je sjeo za svoj radni stol. Bilo je to dovoljno
daleko da ne može vidjeti stranice.
Kimnula je potvrđujući, zatim je pažljivo otpečatila prvu omotnicu. Oči su joj
prešle recima - ili je barem on pomislio da jesu. Svjetlo je bilo preslabo da bi jasno
vidio njezin izraz lica, ali dovoljno ju je puta vidio kako čita pisma da bi
točno znao kako izgleda dok to čini.
- Imao je grozan rukopis - Daphne je promrmljala.

~ 24 ~
 Knjige.Club Books
- Doista? - Sad kad je o tome razmislio, Simon nije bio siguran da je ikad
vidio očev rukopis. Mora da jest, u nekom trenutku. Ali toga se nije sjećao.
Pričekao je još malo, nastojeći ne zadržavati dah dok je ona okretala stranicu.
- Nije pisao na poleđini - rekla je pomalo iznenađena.
- Razumije se - reče Simon. - Nikad ne bi učinio ništa što bi ukazivalo na
uštedu.
Podigla je pogled i uzdigla obrve.
- Vojvoda od Hastingsa nema potrebu štedjeti - Simon reče sarkastično.
- Stvarno? - Okrenula je novu stranicu, mrmljajući: - Morat ću se sjetiti
sljedeći put kad odem kod krojačice.
Nasmiješio se. Bilo mu je jako drago da mu može izmamiti smiješak u takvoj
prilici.
Kad je prošlo još malo vremena, složila je papire i podigla pogled. Na kratko
je zastala, za slučaj da bi on htio nešto reći, a kad nije, reče: - Ustvari, prilično je
dosadno.
- Dosadno? - Nije bio siguran što je očekivao, ali to nije.
Daphne je lagano slegnula ramenima. - Tiču se žetve, poboljšanja na istočnom
krilu kuće i nekoliko poljodjelaca zakupnika za koje sumnja da ga varaju. -
Pritisnula je usne u znak neodobravanja. - Naravno, nisu. Radi se o gospodinu
Milleru i gospodinu Bethum. Oni nikad nikog ne bi prevarili.
Simon je trepnuo. Mislio je da bi očeva pisma mogla sadržavati ispriku. Ili
ako ne to, onda još optužbi za nesposobnost. Nije mu nikad palo na pamet da bi
mu otac jednostavno poslao računovodstvene izvještaje u vezi s posjedom.
- Otac ti je bio vrlo sumnjičav čovjek - Daphne je promrmljala.
- O, da.
- Da pročitam sljedeće.
- Molim te.
Učinila je to i bilo je prilično jednako, osim što se ovog puta radilo o mostu
koji je trebalo popraviti i prozoru koji nije bio napravljen po njegovim preciznim
uputama.
I tako se nastavilo. Rente, računi, popravci, pritužbe... Povremeno bi se
pokušao približiti, ali nikad osobnije od Razmišljam o tome da sljedeći mjesec
organiziram lovačku zabavu, svakako mi javi jesi li zainteresiran pohoditi je. Bilo
je to zapanjujuće. Otac nije samo zanijekao njegovo postojanje dok ga je smatrao
mucavim idiotom, nego je uspio zanijekati vlastito nijekanje u vrijeme kad je
Simon već govorio jasno i kako Bog zapovijeda. Ponašao se kao da se to nije
nikad dogodilo, kao da nikad nije poželio da mu je vlastiti sin mrtav.
- Bože mili - reče Simon, jer nešto je trebalo reći.
Daphne je podigla pogled. - Haaa?

~ 25 ~
 Knjige.Club Books
- Ništa - promrmljao je.
- Ovo je zadnje - rekla je, podigavši pismo u zrak.
Uzdahnuo je.
- Želiš da ga pročitam?
- Naravno - rekao je sarkastično. - Moglo bi se raditi o rentama. Ili računima.
- Ili o lošoj žetvi - Daphne se našalila, naočigled se trudeći ne smiješiti.
- Ili to - odgovorio je.
- Rente - rekla je kad je pročitala. - I računi.
- Žetva?
Lagano se nasmiješila. - Ta je sezona bila dobra.
Simon je na trenutak zatvorio oči, dok je čudna napetost napuštala njegovo
tijelo.
- To je čudno - reče Daphne. - Pitam se zašto ti to nikad nije poslao.
- Što želiš reći?
- Pa, nije ih poslao. Zar se ne sjećaš? Sve ih je ljubomorno čuvao, zatim ih je
dao lordu Middlethorpeu prije nego je umro.
- Pretpostavljam da je razlog to što sam bio izvan zemlje. Nije znao kamo da
ih pošalje.
- O, da, naravno. - Namrštila se. - Ipak, zanimljivo da je našao vremena da ti
napiše pisma bez nade da ti ih pošalje. Kad bih ja pisala pisma nekome komu ih
ne mogu poslati, razlog bi bio taj što imam nešto reći, nešto smisleno što
bih voljela da znaju, čak i nakon što mene više ne bude.
- Jedan od mnogih aspekata u kojima se razlikuješ od mog oca.
Žalosno se nasmiješila. - Pa, da. Valjda. - Ustala je, spustivši pisma na stolić.
- Idemo u krevet?
Kimnuo je i krenuo uz nju. Ali prije nego ju je primio pod ruku, sagnuo se,
zgrabio pisma i bacio ih u vatru. Daphne je ispustila lagan uzdah okrenuvši se
točno na vrijeme da vidi kako su pocrnjela i nabrala se.
- Nema ničega što bi vrijedilo spasiti - rekao je. Nagnuo se i poljubio je,
jednom u nos i jednom u usta. - Idemo u krevet.
- Što ćeš reći Colinu i Penelope? - pitala je dok su hodali ruku pod ruku prema
stubištu.
- O Georgiju? Isto ono što sam im rekao poslijepodne. - Ponovno ju je
poljubio. Ovaj put u obrvu. - Samo ga volite. To je jedino što mogu. Ako bude
govorio, govorit će. Ako ne bude, neće. Ali u svakom slučaju, sve će biti dobro
sve dok ga budu voljeli.
- Ti, Simone Arthure Fitzranulphe Basset, jako si dobar otac.
Pokušao se ne šepuriti. - Zaboravila si Henry.
- Što?
~ 26 ~
 Knjige.Club Books
- Simon Arthur Henry Fitzranulph Basset.
Ona je na to frknula. - Imaš previše imena.
- Ali ne previše djece. - Zastao je i povukao je prema sebi dok se nisu našli
licem u lice. Stavio je ruku nježno preko njezina trbuha. - Misliš možemo sve to
još jednom?
Kimnula je. - Sve dok te imam.
- Ne - rekao je blago. - Sve dok ja imam tebe.

~ 27 ~
 Knjige.Club Books
VIKONT KOJI ME VOLIO

ez sumnje, čitateljima je najdraži prizor u Vikontu koji me volio (a možda i u

B svim mojim knjigama) onaj u kojem se Bridgertoni okupe da igraju pall mall,
devetnaestostoljetnu verziju kroketa. Opako su natjecateljski nastrojeni i nimalo
ne poštuju pravila, naime već su odavno odlučili da je od pobjede bolje jedino
učiniti sve da tvoji braća i sestre izgube. Kad je došlo vrijeme da se vratim
likovima iz ove knjige, znala sam da to mora biti o uzvratnom susretu u pall mallu.

~ 28 ~
 Knjige.Club Books
VIKONT KOJI ME VOLIO: DRUGI EPILOG

Dva dana do meča...

ate je toptala preko tratine, okrećući se preko ramena da se uvjeri da je suprug

K ne slijedi. U petnaest godina braka naučila je par stvari i znala je da će on
bdjeti nad svakim njezinim korakom.
Ali ona je bila lukava. I bila je odlučna. I znala je da Anthonyjev komornik
može hiniti da se dogodila najčudesnija nesreća s odjećom. Nešto što bi
uključivalo pekmez na glačalu ili možda najezdu u svlačionici - pauke, miševe,
doista je bilo svejedno što - Kate je drage volje prepustila detalje sluzi sve dok je
Anthony primjereno zabavljen dovoljno dugo da ona pobjegne.
- Moj je, samo moj - zahihotala se, uglavnom istim tonovima koje je
upotrijebila tijekom prošlomjesečne obiteljske izvedbe Macbetha Bridgertonovih.
Njezin najstariji sin podijelio je uloge; njoj je dodijeljena Prva Vještica.
Kate se pravila da nije primijetila kad ga je Anthony nagradio novim konjem.
Sad će platiti. Košulje će mu poprimiti ružičaste mrlje od malinova pekmeza,
a ona...
Široki osmijeh prelazio joj je u smijeh.
- Moj, moj, moj, moooj - pjevala je, snažno otvorivši vrata daščare na
posljednjem slogu, koji je sasvim slučajno bio niska ozbiljna nota Beethovenove
Pete.
- Moj, moj, moj, moooj.
Dočepat će ga se. Njezin je. Mogla ga je praktički okusiti. Bila je spremna
okusiti ga, kad bi to značilo da će na neki način ostati kraj nje. Jasno, nije voljela
jesti drvo, ali ovo nije bilo obično oruđe uništenja. Bio je to...
Bat smrti.
- Moj, moj, moj, moj, moj, moj, moj, moj, moj, moj, moj, moooj - nastavila
je, prešavši na prpošan dio koji je slijedio za poznatim refrenom.
Jedva se uspjela suzdržati kad je bacila pokrivač na stranu. Pribor za pall mall
nalazit će se u kutu, kao i uvijek, i samo za trenutak...
- Ovo tražiš?
Kate se okrenula na petama. Ondje je bio Anthony, stajao je na ulazu,
dijabolično se smijao dok je u ruci vrtio crni bat za pall mall.
Košulja mu je bila zasljepljujuće bijela.
- Ti... Ti...
~ 29 ~
 Knjige.Club Books
Jedna od njegovih obrva opasno se podigla. - Nikad nisi uspijevala naći prave
riječi kad se naljutiš.
- Kako si ti to... Kako si ti to...
Nagnuo se naprijed, škiljeći. - Platio sam mu pet funti.
- Dao si Miltonu pet funti? - Bože mili, bila je to praktički njegova godišnja
plaća.
- To je puno jeftinije nego da zamjenjujem sve svoje košulje - rekao je mrka
pogleda. - Pekmez od malina. Stvarno. Zar ne gledaš kako uštedjeti?
Kate je s čežnjom zurila u bat.
- Meč je za tri dana - reče Anthony sa zadovoljnim uzdahom - i ja sam već
pobijedio.
Kate mu nije proturječila. Ostali Bridgertoni mogli su misliti da godišnji
uzvratni meč u pall mallu počinje i završava istoga dana, ali ona i Anthony su
znali da nije tako.
Tri godine za redom uspjela se dočepati bata prije njega. Vrag je odnio ako
dozvoli da je pobijedi ovaj put.
- Odustani sada, draga ženo - Anthony ju je bocnuo. - Priznaj poraz i svi ćemo
biti sretniji.
Kate je blago udahnula, gotovo kao da se pomirila s tim.
Anthonyjeve oči su se stisnule.
Kate je dokono prešla prstima po dekolteu svoje haljine.
Anthonyjeve oči su se širom otvorile.
- Ovdje unutra je vruće, ne čini li ti se? - pitala je nježnim i umiljatim glasom,
jako uspuhana.
- Ti mala namigušo - promrmljao je.
Povukla je tkaninu s ramena. Ispod nije nosila ništa.
- Nema gumba? - prošaptao je.
Odmahnula je glavom. Nije bila glupa. Čak i najbolje osmišljeni planovi
mogu se izjaloviti. Uvijek se moraš prigodno odjenuti. U zraku se još uvijek
osjećalo malo hladnoće i osjećala je kako joj se bradavice skupljaju u
uvrijeđene male pupoljke.
Kate je zadrhtala, a zatim je to pokušala prikriti dahtanjem, kao da je strašno
uzbuđena.
Što je mogla biti, da nije bila svom dušom usredotočena na nastojanje da se
ne usredotočuje na bat u ruci njezina muža.
Da ne spominjemo hladnoću.
- Dražesno - Anthony je promrmljao, ispruživši ruku i milujući njezine grudi
sa strane.
Kate je zastenjala. Nikad se tomu nije mogla oduprijeti.
~ 30 ~
 Knjige.Club Books
Anthony se polako nasmiješio, zatim je pomaknuo dlan naprijed, dok nije
ugledao njezinu bradavicu između prstiju.
Kate je dahnula i pogled joj je skliznuo prema njegovom. Izgledao je - ne baš
kao da kalkulira, ali ipak prilično skoncentrirano. I palo joj je na pamet - on je
točno znao čemu ona ne bi nikad mogla odoljeti.
- Ah, ženo - promrmljao je, stisnuvši joj dojku od dolje i podižući je dok nije
cijela stala u njegov dlan.
Nasmiješio se.
Kate je zaustavila dah.
Nagnuo se naprijed i stavio bradavicu u usta.
- Ah! - Više nije ništa glumila.
Ponovio je torturu s druge strane.
Zatim je odstupio.
I još jedan korak.
Kate je mirno stajala, dašćući.
- Ah, da imam sliku ovog prizora - rekao je. - Objesio bih je u svojoj radnoj
sobi.
Kate je ostala otvorenih usta.
Trijumfalno je podigao bat. - Zbogom, draga ženo. - Izašao je iz daščare,
zatim je ponovno provirio s glavom unutra. - Nastoj se ne prehladiti. Nikako ne
bi htjela propustiti uzvratni meč, zar ne?
Imao je sreće, Kate je poslije razmišljala, da se nije dosjetila uzeti jednu od
kugli za pall mall dok je kopala u potrazi za priborom. Iako, kad bolje razmisli,
njegova je glava vjerojatno pretvrda da bi je uspjela razbiti.

Dan prije meča

Bilo je malo toliko ugodnih trenutaka, Anthony je zaključio, poput posvemašnje

pobjede nad vlastitom ženom. Ovisilo je o ženi, naravno, ali kako je on odlučio
oženiti ženu iznimne inteligencije i smisla za humor, njegovi trenuci, bio je
siguran, bili su ugodniji od onih većine.
Naslađivao se time dok je pio čaj u radnoj sobi, zadovoljno uzdišući i piljeći
u crni bat, koji je ležao na njegovu stolu poput vrijedna trofeja. Izgledao je divno,
svjetlucajući na jutarnjoj svjetlosti - ili barem svjetlucajući na mjestima gdje nije
bio ostrugan i ofucan od desetljeća grube igre.
Nije bilo važno. Anthony je volio svako pojedino uleknuće i zarez. Možda je
to bilo djetinjasto, čak nezrelo, ali obožavao ga je.

~ 31 ~
 Knjige.Club Books
Najvećim dijelom obožavao je to što ga posjeduje, ali svejedno mu je i on sam
bio drag. Kad bi uspio zaboraviti da ga je briljantno ščepao Kate ispred nosa,
zapravo bi se prisjetio da bat označava nešto drugo...
Dan kad se zaljubio.
Nije to, doduše, uvidio tada. Nije ni Kate, pretpostavio je, ali bio je siguran
da ih je toga dana sudbina odredila za zajednički život - na dan neslavnog meča u
pall mallu.
Ona mu je namijenila ružičasti bat. Poslala je njegovu kuglu u jezero.
Bože, kakva žena.
Bilo je to izvrsnih petnaest godina.
Zadovoljno se nasmiješio, zatim pogled ponovno usmjerio prema crnom batu.
Svake godine igrali su uzvratni meč. Svi izvorni igrači - Anthony, Kate, njegov
brat Colin, njegova sestra Daphne i njezin muž Simon te Katina sestra Edwina -
svi bi se spremno sjatili na Aubrey Hall svakoga proljeća i zauzeli svoje pozicije
na terenu koji je svaki put bio drugačiji. Neki su dolazili iz strasti, a neki iz čiste
razonode, ali svi su bili ondje, svake godine.
A ove godine...
Anthony se veselo hihotao. On je imao bat, a Kate nije. Život je dobar. Život
je jako jako dobar.

- Kaaate!
Kate je digla pogled s knjige.
- Kaaate!
Pokušala je procijeniti koliko je daleko. Nakon što je petnaest godina slušala
izvikivanje svog imena u baš tom stilu, postala je prilično vješta u računanju
vremena između prvog krika i pojave njezina muža.
To nije bila tako jednostavna računica kako se moglo činiti. Trebalo je uzeti
u obzir njezin položaj - je li bila na katu ili dolje, vidljiva s ulaznih vrata itd.
Zatim je trebalo uključiti djecu. Jesu li kod kuće? Možda su mu na putu?
Usporila bi ga, to je sigurno, možda i za cijelu minutu i...
- Ti!
Kate je trepnula u čudu. Anthony je bio na ulaznim vratima, dahtao je od
napetosti i piljio u nju s iznenađujućom razinom otrova u pogledu.
- Gdje je? - zahtijevao je.
Pa, možda i ne tako iznenađujućom.
Hladnokrvno je trepnula. - Bi li htio sjesti? - upitala ga je. - Izgledaš pomalo
prenapregnuto.
- Kate...
- Nisi tako mlad kako si nekad bio - rekla je uzdahnuvši.
~ 32 ~
 Knjige.Club Books
- Kate... - Zvuk se pojačavao.
- Mogu pozvoniti da nam donesu čaj - rekla je umiljato.
- Bila je zaključana - zarežao je. - Moja radna soba bila je zaključana.
- Doista? - promrmljala je.
- Ja imam jedini ključ.
- Imaš li?
Razrogačio je oči. - Što si učinila?
Okrenula je stranicu, iako nije gledala u slova. - Kad?
- Kako to misliš kad?
- Mislim... - Zastala je, jer to nije bio trenutak da prijeđe preko svega bez
propisne mentalne proslave.
- Kad? Jutros? Ili prošli mjesec?
Trebao mu je trenutak. Ne više od sekunde ili dvije, ali to je bilo dovoljno da
Kate vidi kako mu se izraz lica mijenja iz zbunjenosti u sumnju pa u bijes.
Bilo je veličanstveno. Čarobno. Dražesno. Rado bi prasnula u grohot, ali to bi
samo potaknulo još jedan mjesec zajedljivih šala, a upravo ga je uspjela zaustaviti.
- Napravila si kopiju ključa moje radne sobe?
- Žena sam ti - rekla je, pogledavajući u svoje nokte. - Među nama ne bi smjelo
biti tajni, zar se ne slažeš?
- Napravila si kopiju ključa?
- Ne bi volio da ja imam tajne pred tobom, zar ne?
Prstima je stiskao okvir vrata sve dok mu članci nisu pobijelili. - Prestani me
gledati kao da uživaš u ovome - rekao je makinalno.
- Ah, ali to bi bila laž, a grijeh je lagati vlastitom suprugu.
Čudni zvuci gušenja počeli su izvirati iz njegova grla.
Kate se nasmiješila. - Nisam li se u nekom trenutku obvezala na iskrenost?
- To je bila poslušnost - progunđao je.
- Poslušnost? Nema šanse.
- Gdje je?
Slegnula je ramenima. - Neću reći.
- Kate!
Počela je pjevušiti. - Neću reeeći.
- Ženo... - Približio joj se. Opasno.
Kate je progutala slinu. Postojala je mala, zapravo prilično sićušna, ali ipak
stvarna mogućnost da je otišla mrvicu predaleko.
- Zavezat ću te za krevet - upozorio ju je.

~ 33 ~
 Knjige.Club Books
- Daaa - rekla je, pristajući na njegovu ideju dok je mjerila udaljenost do vrata.
- Ali možda mi to ustvari neće smetati.
Razrogačio je oči, ne baš s čežnjom - još je uvijek bio previše usredotočen na
bat za pall mall da bi bilo tako - ali pomislila je da je vidjela bljesak... zanimanja
u njima.
- Da te zavežem, kažeš - promrmljao je idući naprijed - i svidjelo bi ti se, ha?
Kate je prozrela njegove namjere i zinula. - Ne bi valjda!
- O, bih.
Namjeravao je ponoviti točku. Zavezat će je i ostaviti ondje dok bude tražio
bat.
Ne ako se nju pita.
Kate se popela preko naslona za ruke svoj stolca i zatim umakla iza njega.
Uvijek je dobro imati fizičke prepreke u ovakvim situacijama.
- Oh, Kaaate - bocnuo ju je, krećući se prema njoj.
- Moja je - izjavila je. - Bila je moja prija petnaest godina i još uvijek je moja.
- Bila je moja prije no što je bila tvoja.
- Ali oženio si me!
- I zbog toga je tvoja?
Nije ništa rekla, samo je prikovala pogled za njegov. Ostala je bez daha,
zadihana, uhvaćena u napetosti trenutka.
I tada, brzo poput munje, on je skočio naprijed, pruživši ruku preko stolca, i
primio je za rame na trenutak dok mu se nije izmigoljila.
- Nikad je nećeš pronaći - gotovo je vrisnula, bježeći iza kauča.
- Nemoj misliti da ćeš mi uspjeti pobjeći - upozorio ju je, zaobišavši kauč,
čime se postavio između nje i kreveta.
Zagledala se u prozor.
- Poginut ćeš od pada - reče on.
- Oh, za Boga miloga - glas je dopro s vrata.
Kate i Anthony su se okrenuli. Anthonyjev brat Colin stajao je ondje, motreći
ih oboje s gađenjem.
- Coline - reče Anthony ozbiljno. - Lijepo te vidjeti. Colin je tek podigao
obrvu. - Pretpostavljam da tražiš ovo? Kate je zinula. Držao je crni bat. - Kako
si...
Colin je pomilovao tupi, zaobljeni kraj gotovo s ljubavlju.
- Mogu govoriti samo u svoje ime, jasno - rekao je radosno uzdahnuvši - ali
što se mene tiče, već sam pobijedio.

Dan meča

~ 34 ~
 Knjige.Club Books

- Nikako da shvatim - napomene Anthonyjeva sestra Daphne - zašto si ti taj koji

postavlja teren?
- Zato što je vražja zemlja moja - odbrusio je. Podigao je ruku da zakloni oči
od Sunca dok je proučavao svoje djelo. Ovaj put napravio je sjajan posao, ako
smije reći. Bilo je dijabolično.
- Ima li šanse da se obuzdaš od prostota u društvu dama? - To pak reče
Daphnin suprug Simon, Vojvoda od Hastingsa.
- Ona nije dama - progunđa Anthony. - Ona mi je sestra.
- Ona mi je žena.
Anthony se nakesio. - Prije je bila moja sestra.
Simon se okrenuo prema Kate, koja je tuckala svojim batom - zelenim, kojim
je bila zadovoljna, kako je izjavila, ali Anthony je znao istinu - po travi.
- Kako ga - pitao ju je - podnosiš?
Slegnula je ramenima. - To je dar kakav rijetki posjeduju.
Colin je preuzeo inicijativu, držeći čvrsto crni bat kao da je Sveti gral. -
Hoćemo li početi? - upitao je svečano.
Simonove usne pokrenule su se u čudu. - Bat smrti?
- Vrlo sam spretan - Colin je potvrdio.
- Podmitio je sluškinju - Kate je progunđala.
- Ti si podmitila mog komornika - Anthony je objavio.
- I ti si!
- Ja nisam nikoga podmitio - reče Simon nikome posebno.
Daphne ga je pokroviteljski pljesnula po ruci. - Ti se nisi rodio u ovoj obitelji.
- Nije ni ona - uzvratio je, pokazujući prema Kate.
Daphne je promislila o tome. - Ona je anomalija - konačno je zaključila.
- Anomalija? - upitala je Kate.
- To je najveći mogući kompliment - Daphne ju je obavijestila. Zastala je,
zatim je dodala: - U ovom kontekstu. - Zatim se okrenula prema Colinu. - Koliko?
- Što koliko?
- Koliko si dao sluškinji?
On je slegnuo ramenima. - Deset funti.
- Jesi li lud? - upitao je Anthony.
- Ti si komorniku dao pet - podsjetila ga je Kate.
- Nadam se da to nije bila jedna od dobrih sluškinja - gunđao je Anthony - jer
će s tolikim novcem u džepu do kraja dana bez sumnje dati otkaz.
- Sve naše sluškinje su dobre - reče Kate pomalo iziritirana.
- Deset funti - ponovila je Daphne, odmahujući glavom. - Reći ću tvojoj ženi.
~ 35 ~
 Knjige.Club Books
- Samo izvoli - reče Colin ravnodušno dok je kimao prema brežuljku koji se
spuštao prema terenu za pall mall. - Eno je ondje.
Daphne je pogledala prema gore. - Penelope je ovdje?
- Penelope je ovdje? - viknuo je Anthony. - Zašto?
- Ona mi je žena - uzvratio je Colin.
- Nikad dosad nije došla.
- Htjela me vidjeti kako pobjeđujem - odgovori Colin, počastivši brata
laganim smiješkom.
Anthony se odupro porivu da ga zadavi. Jedva. - A kako znaš da ćeš
pobijediti?
Colin je zamahnuo crnim batom pred njim. - Već jesam.
- Dobar dan svima - reče Penelope, silazeći laganim korakom prema društvu.
- Nema navijanja - upozori je Anthony.
Penelope je zbunjeno trepnula. - Molim lijepo?
- I ni pod kojim okolnostima - nastavio je, jer doista se netko trebao pobrinuti
za to da igra zadrži dozu dostojanstvenosti - ne možeš se približiti mužu na manje
od deset koraka.
Penelope je pogledala u Colina, devet puta kimnula glavom dok je brojala
korake među njima, i zakoračila unatrag.
- Nema varanja - upozori Anthony.
- Barem ne novih vrsta varanja - pridoda Simon. - Prethodno ustanovljene
tehnike varanja dozvoljene su.
- Smijem li razgovarati s mužem dok traje igra? - Penelope je ljupko upitala.
- Ne! - hukne zbor sastavljen od triju glasova.
- Zacijelo si primijetila - reče joj Simon - da se nisam tome usprotivio.
- Kako rekoh - kazala je Daphne, okrznuvši ga na putu prema vratašcima za
pall mall koja je išla provjeriti - nisi rođena u ovoj obitelj.
- Gdje je Edwina? - Colin je žustro upitao, škiljeći prema kući.
- Svaki čas će sići - odgovori Kate. - Završava s doručkom.
- Odgađa igru.
Kate se okrenula prema Daphne. - Moja sestra ne dijeli našu predanost igri.
- Misli da smo svi ludi?
- Dobrim dijelom.
- Kako bilo, lijepo od nje što silazi ovamo svake godine - reče Daphne.
- To je tradicija - progunđa Anthony. On se dokopao narančastog bata i mahao
njime prema imaginarnoj kugli, škiljeći dok je uvježbavao udarac.
- Nije vježbao na ovom terenu, zar ne? - upita Colin.
- Kako bi? - pitao je Simon. - Tek ga je jutros postavio. Svi smo ga gledali.
~ 36 ~
 Knjige.Club Books
Colin se nije obazirao na njega i iznova se obratio Kate. - Jesi li primijetila da
u zadnje vrijeme neobično nestaje noću?
Zinula je prema njemu. - Misliš da se iskradao da bi igrao pall mall na
mjesečini.
- Ne bi me čudilo - Colin je progunđao.
- Ne bi ni mene - uzvrati Kate - ali uvjeravam te, spavao je u svom krevetu.
- Nije to pitanje kreveta - obavijestio ju je Colin. - To je pitanje natjecanja.
- To ne djeluje kao prikladan razgovor pred damom - reče Simon, ali bilo je
očito da i sam uživa.
Anthony je uputio rasrđen pogled prema Colinu, zatim je jedan za svaki slučaj
odaslao u Simonovu smjeru. Razgovor je postajao sve apsurdniji, a meč je već
odavno trebao započeti. - Gdje je doista Edwina? - upitao je.
- Vidim je kako silazi niz brijeg - odvrati Kate.
Podigao je pogled i ugledao Edwinu Bagwell, Katinu mlađu sestru, kako se
vuče niz padinu. Nikad nije bila previše sklona aktivnostima na otvorenom i
mogao ju je točno zamisliti kako uzdiše i koluta očima.
- Ove godine ružičasti za mene - izjavi Daphne, izvlačeći jedan od preostalih
batova s hrpe. - Osjećam se ženstveno i nježno. - Uputila je vragolast pogled
svojoj braći. - Osjećaj vara.
Simon je pružio ruku iza nje i odabrao žuti bat. - Plavi za Edwinu, naravno.
- Edwina uvijek dobije plavi - Kate reče Penelope.
- Zašto?
Kate je zastala. - Ne znam.
- A što je s ljubičastim? - upita Penelope.
- O, taj nikad ne koristimo.
- Zašto?
Kate je ponovno zastala. - Ne znam.
- To je tradicija - Anthony se ubacio.
- Zašto onda vi ostali mijenjate boje svake godine? - Penelope je ustrajala.
Anthony se okrenuo prema bratu. - Uvijek toliko ispituje?
- Uvijek.
Ponovno se okrenuo prema Penelope i rekao: - Zato što to volimo.
- Evo me! - Edwina je radosno uzviknula dok se približavala ostatku igrača. -
Ah, ponovno plavi. Kako obzirno. - Uzela je svoju opremu, zatim se okrenula
prema Anthonyju. - Hoćemo li zaigrati?
On je kimnuo, a zatim se okrenuo prema Simonu. - Ti igraš prvi, Hastings.
- Kao i uvijek - promrmljao je i postavio kuglu na početni položaj. -
Odmaknite se - upozorio ih je, iako nitko nije bio unutar dosega bata. Odvukao je

~ 37 ~
 Knjige.Club Books
bat unatrag i zatim zamahnuo njime sjajno udarivši kuglu. Kugla je kliznula
tratinom, ravno i glatko, i zaustavila se na nekoliko metara od sljedećih vratašca.
- Ha, izvrsno! - Penelope ga je bodrila, plješćući.
- Rekao sam da nema navijanja - progunđa Anthony. Zar danas nitko ne umije
slušati?
- Čak ni za Simona? - uzvrati Penelope. - Mislila sam da se to odnosi samo na
Colina.
- Anthony je pažljivo namjestio svoju kuglu na tlo. - To ometa.
- Kao da mi ostali ne ometamo - prokomentirao je Colin. - Slobodno navijaj,
draga.
Ali bila je tiho dok je Anthony ciljao. On je zamahnuo čak i snažnije od
vojvode i njegova se kugla otkotrljala dalje.
- Hmmm, nisi baš imao sreće - reče Kate.
Anthony se okrenuo prema njoj sumnjičavo. - Kako to misliš? Bio je to sjajan
udarac.
- Pa, da, ali...!
- Udaljite se - naredi Colin, stupajući prema početnom položaju.
Anthony je razmijenio pogled sa svojom ženom. - Što želiš reći?
- Ništa - reče ona ležerno - samo to da je malo blatnjavo ondje.
- Blatnjavo? - Anthony pogleda prema svojoj kugli. - Nije kišilo danima.
- Hmmm, nije.
Ponovno je pogledao prema svojoj ženi. Svojoj izluđujućoj, dijaboličnoj ženi,
koja će uskoro biti zatvorena u tamnicu. - Kako je postalo blatnjavo?
- Pa sad, možda ne blatnjavo...
- Ne blatnjavo - ponovio je, s mnogo više strpljivosti no što je zaslužila.
- Lokvasto bi moglo biti primjerenije.
Ponestalo mu je riječi.
- Lokavo? - lagano se namrštila. - Kako se tvori pridjev od lokva?
Zakoračio je prema njoj. Ona je pobjegla iza Daphne.
- Što se događa? - upita Daphne, okrenuvši se.
Kate je provirila glavom i trijumfalno se nasmiješila. - Doista vjerujem da će
me ubiti.
- Kraj toliko svjedoka? - upita Simon.
- Kako se - pitao je Anthony - stvorila lokva usred najsušeg proljeća koje
pamtim?
Kate mu je uputila još jedan od svojih iritantnih širokih osmijeha. - Prolila
sam čaj.
- Dovoljno da se stvori cijela lokva?

~ 38 ~
 Knjige.Club Books
Slegnula je ramenima. - Bilo mi je hladno.
- Hladno.
- I bila sam žedna.
- I čini se također nespretna - Simon se uključio.
Anthony se zapiljio u njega.
- Dakle, ako je misliš ubiti - reče Simon - bi li mogao pričekati da se moja
žena izvuče između vas? - Okrenuo se prema Kate. - Kako si znala gdje da
napraviš lokvu?
- On je jako predvidljiv - odgovorila je.
Anthony je rastegnuo prste i procijenio širinu njezina vrata.
- Svake godine isto - rekla je, smiješeći se ravno prema njemu. - Uvijek staviš
prva vratašca na isto mjesto i uvijek udariš kuglu točno na isti način.
Colin je odabrao taj trenutak da se vrati. - Ti si na redu, Kate.
Iskočila je iza Daphninih leđa i odjurila prema startnoj poziciji. - U ljubavi i
ratu sve je dopušteno, mužiću - uskliknula je radosno. I zatim se sagnula, naciljala
i potjerala zelenu kuglu.
Točno u lokvu.
Anthony je sretno uzdahnuo. Ipak ima pravde na ovome svijetu.

Trideset minuta poslije Kate je čekala pokraj svoje kugle blizu trećih vratašca.
- Šteta zbog blata - reče Colin, ležerno prolazeći pokraj nje.
Prostrijelila ga je pogledom.
Daphne je prošla uz nju trenutak potom. - Imaš malo na... - Pokazala je prema
njezinoj kosi. - Da, ondje - dodala je kad se Kate bijesno počešala po sljepoočnici.
- Iako ima još malo, pa... - Pročistila je grlo. - Hm, svugdje.
Kate ju je prostrijelila pogledom.
Simon im se pridružio. Bože mili, zar svi trebaju proći pokraj trećih vratašca
kako bi dospjeli do šestih?
- Imaš malo blata - reče susretljivo.
Katini prsti čvršće su se privili oko njezina bata. Njegova glava bila je tako,
tako blizu.
- Ali barem je pomiješano s čajem - dodao je.
- Kakve to veze ima i sa čim? - upita Daphne.
- Nisam siguran - Kate ga je čula kako govori dok su on i Daphne polazili
prema vratašcima broj pet - ali činilo se da trebam nešto reći.
Kate je brojila do deset u sebi i tada se predvidljivo Edwina pojavila kraj nje,
a na tri koraka udaljenosti pratila ju je Penelope. Njih dvije postale su nešto poput

~ 39 ~
 Knjige.Club Books
tima, pri čemu je Edwina izvodila sve udarce, a Penelope je razmišljala
o strategiji.
- Jao, Kate - reče Edwina uz uzdah žaljenja.
- Nemoj ništa reći - Kate je progunđala.
- Ipak, lokva je tvoje djelo - Edwina je istaknula.
- Čija si ti sestra? - upita Kate.
Edwina joj uputi vragolast smiješak. - Sestrinska privrženost ne zasjenjuje
moj osjećaj za fair play.
- Ovo je pall mall. Tu nema fair playa.
- Naizgled nema - napomenu Penelope.
- Deset koraka - upozori Kate.
- Od Colina, ne od tebe - uzvratila je Penelope. - Iako, kad razmislim, cijelo
ću se vrijeme držati barem za duljinu bata podalje.
- Hoćemo li krenuti? - zanimalo je Edwinu. Okrenula se prema Kate. - Upravo
smo završile s četvrtim vratašcima.
- I baš ste morale ići obilaznim putem? - promrmlja Kate.
- Činilo se fer da te posjetimo - usprotivi se Edwina.
Penelope i ona okrenule su se i nastavile dalje, a tada se Kate izlanula. Nije si
mogla pomoći:
- Gdje je Anthony?
Edwina i Penelope su se okrenule. - Stvarno želiš znati? - upita Penelope.
Kate se prisilila kimnuti.
- Na posljednjim vratašcima, bojim se - odgovori Penelope.
- Ispred ili iza? - odbrusila je.
- Kako molim?
- Je li ispred ili iza vratašca? - ponovila je razdražljivo. I zatim, kad Penelope
nije smjesta odgovorila, dodala je: - Je li već prošao kroz vražju stvar?
Penelope je zatreptala u čudu. - Hm, nije. Potrebna su mu još dva udarca, rekla
bih. Možda tri.
Kate ih je namrštena gledala kako odlaze. Ona neće pobijediti - za to više nije
bilo šanse. Ali ako ona ne može pobijediti, onda, tako joj svega, neće ni Anthony.
Danas nije zaslužio da se proslavi, ne nakon što joj je podmetnuo nogu i bacio je
u blatnjavu lokvu.
O, tvrdio je on da je bila nesreća, ali Kate je bilo više nego sumnjivo da mu
je kugla iskočila iz lokve točno u onom trenutku kad je ona zakoračila naprijed
dohvatiti svoju kuglu. Morala je lagano poskočiti kako bi je izbjegla i upravo si
je čestitala koliko je to bilo blizu kad se Anthony okrenuo i naočigled lažno
izgovorio: - Jesi li dobro?

~ 40 ~
 Knjige.Club Books
Njegov bat okrenuo se s njim, prigodno u razini gležnja. Kate nije mogla
preskočiti i njega i završila je u blatu.
S licem prema dolje.
I zatim je Anthony imao obraza pružiti joj rupčić.
Htjela ga je ubiti.
Ubiti.
Ubiti, ubiti, ubiti.
Ali prvo će se pobrinuti da ne pobijedi.

Anthony se široko osmjehivao - čak je i zviždao - dok je čekao svoj red. Trebalo
je strašno puno vremena da ponovno dođe red na njega, s Kate koja je bila toliko
pozadi da je netko trebao otrčati po nju da joj javi kad je njezin red, da
ne spominjemo Edwinu, koja nikada nije uspjela shvatiti važnost brze igre. Bilo
je dovoljno teško posljednjih četrnaest godina, kad bi se vukla kao da ima cijeli
dan, ali sad je s njom bila i Penelope, koja joj nije dozvoljavala da udari kuglu bez
njezine analize i savjeta.
Ali ovaj put Anthonyju to nije smetalo. Bio je u vodstvu, toliko da ga nitko
nije mogao uloviti. A kako bi njegova pobjeda bila još slađa, Kate je bila na
zadnjem mjestu.
Toliko daleko da se nije mogla nadati da će ikoga prestići.
To je gotovo moglo nadoknaditi činjenicu da je Colin zgrabio bat smrti.
Okrenuo se prema zadnjim vratašcima. Trebao mu je jedan udarac da namjesti
kuglu i još jedan da je provuče između njih. Nakon toga samo ju je trebao voditi
do završnog položaja i završiti igru laganim udarcem.
Mačji kašalj.
Osvrnuo se preko ramena. Vidio je Daphne kako stoji pokraj starog hrasta.
Bila je na vrhu brijega te stoga imala bolji pregled od njega.
- Tko je na redu? - poviče on.
Ispružila je vrat i pogledala ostale koji su igrali u podnožju brijega. - Čini mi
se Colin - reče ponovno se okrećući - što znači da je Kate sljedeća.
On se nasmijao čuvši to.
Postavio je teren malo drugačije ove godine, nekako u krug. Igrači su trebali
skretati u igri, što je značilo da je u pravoj liniji on zapravo bio bliže Kate nego
drugima. Ustvari, bilo je dovoljno da se pomakne nekih deset metara prema jugu
i moći će je gledati kako jedva napreduje prema četvrtim vratašcima.
Ili su to bila tek treća?
Bilo kako bilo, nije to namjeravao propustiti.
Stoga je sa širokim osmijehom na licu lagano potrčao. Treba li viknuti? Više
će je razljutiti ako vikne.

~ 41 ~
 Knjige.Club Books
Ali to bi bilo okrutno. A s druge strane...
TOK!
Anthony je prekinuo svoja mozganja i podigao pogled točno na vrijeme da
vidi kako zelena kugla juri prema njemu.
Koji vrag?
Kate se stala pobjednički cerekati, podigla svoje suknje i stala trčati u drugom
smjeru.
- Za ime Božje, što radiš? - upitao je Anthony. - Četvrta vratašca su prema
tamo. - Energično je pokazao prstom u pravom smjeru iako je znao da ona zna
gdje su.
- Tek sam na trećim vratašcima - rekla je vragolasto - i, u svakom slučaju,
pozdravila sam se s pobjedom. Više nema nade za to, zar ne?
Anthony ju je pogledao, zatim je pogledao svoju kuglu kako mirno počiva
pokraj zadnjih vratašca.
Zatim je ponovno pogledao u nju.
- Nećeš to učiniti - zarežao je.
Ona je polako razvukla usne u osmijeh.
Podmukao.
Poput vještice.
- Gledaj me - reče ona.
Upravo u tom trenutku pojavio se Colin dotrčavši preko brda. - Ti si na redu,
Anthony!
- Kako je to moguće? - zanimalo ga je. - Kate je upravo bila, dakle između su
još Daphne, Edwina i Simon.
- Jako smo brzo odigrali - reče Simon, koračajući prema njemu. - Nipošto ovo
nismo htjeli propustiti.
- Ah, za ime Božje - prošaptao je, gledajući kako se ostatak žuri da dođe.
Ljutito je otkoračao do svoje kugle, škiljeći dok je ciljao.
- Oprezno s korijenom drveta! - vikne Penelope.
Anthony je stisnuo zube.
- To nije bilo navijanje - reče ona, potpuno bezizražajnog lica. - Upozorenje
se sigurno ne broji pod navijanje...
- Ušuti - zarežao je Anthony.
- Svatko od nas ima svoje mjesto u ovoj igri - rekla je, a usne su joj se trzale.
Anthony se okrenuo. - Colin! - zagrmio je. - Ako ne želiš postati udovac,
molim te da ušutkaš svoju ženu.
Colin je prišao Penelope. - Volim te - rekao je, ljubeći je u vrat.
- A ja...

~ 42 ~
 Knjige.Club Books
- Prekinite! - eksplodira Anthony. Kad su se svi pogledi okrenuli prema
njemu, dodao je gunđajući: - Pokušavam se koncentrirati.
Kate mu je okretno prišla.
- Odlazi od mene, ženo.
- Samo želim vidjeti - reče ona. - Jedva da sam imala prilike išta vidjeti u ovoj
igri, kad sam cijelo vrijeme tako daleko iza.
Namrštio se. - Mogao bih biti odgovoran za blato i, molim te, primijeti da sam
naglasio riječ mogao, što ne uključuje nikakvu vrstu potvrde s moje strane.
Zastao je, prilično očito ignorirajući ostatak društva, koji je zurio u njega.
- Međutim - nastavio je - ne uspijevam razabrati kako sam ja odgovoran za
tvoje zadnje mjesto.
- Od blata su mi dlanovi postali skliski - odbrusila mu je. - Nisam mogla
pravilno primiti bat.
Colin teška srca reče da ne čuju ostali. - Bojim se da nije uvjerljivo, Kate.
Morat ću taj bod dodijeliti Anthonyju, koliko god me to boljelo.
- U redu - reče ona, nakon što je Colina prostrijelila pogledom. - Nitko osim
mene nije kriv. Ipak.
I zatim je zašutjela.
- Hm, ipak što? - Edwina najzad upita.
Kate je stojeći ondje djelovala kao kraljica sa svojim žezlom, sva prekrivena
blatom. - Ipak - nastavila je kraljevski - ne moram se s time slagati. Iako se radi o
pall mallu, iako smo mi Bridgertoni i sve, ne moram igrati pošteno.
Anthony je zavrtio glavom i ponovno se sagnuo da nacilja.
- Ovaj put je u pravu - reče Colin, iritantan kakav je bio. - Dobar sportski duh
nikad nije puno vrijedio u ovoj igri.
- Tišina - progunđa Anthony.
- Ustvari - Colin je nastavio - moglo bi se tvrditi da...
- Rekao sam tišina.
- ...da je istina upravo suprotno i da loš sportski duh...
- Začepi, Coline.
- ...zapravo treba slaviti i...
Anthony je odlučio odustati i zamahnuti. Ovim tempom stajat će ovdje do
Miholja. Colin nikad ne bi prestao govoriti, ne kad uoči priliku da živcira brata.
Anthony se prisilio da ne čuje ništa osim vjetra. Ili je to barem pokušao.
Naciljao je.
Povukao se unatrag.
Tok!
Ne presnažno, ne presnažno.

~ 43 ~
 Knjige.Club Books
Kugla se otkotrljala, nažalost ne dovoljno daleko. Neće je uspjeti provući kroz
zadnja vratašca u sljedećem pokušaju. Barem ne bez takve božanske intervencije
koja će njegovu kuglu poslati oko kamena veličine šake.
- Coline, ti si sljedeći - reče Daphne, ali on je već trčao natrag do svoje kugle.
Lagano ju je udario bez ciljanja, a zatim viknuo: - Kate!
Zakoračila je naprijed, trepćući dok je provjeravala topografiju tla. Njezina je
kugla bila otprilike 30 centimetara udaljena od njegove. Kamen je, međutim, bio
s druge strane, što je značilo da, ako ga želi sabotirati, neće ga uspjeti
poslati predaleko - kamen će sigurno zaustaviti kuglu.
- Zanimljiva dilema - promrmlja Anthony.
Kate je kružila oko kugli. - Bila bi to romantična gesta - razmišljala je na glas
- kad bih ti dopustila da pobijediš.
- Hah, ne radi se o tome hoćeš li mi ti dopustiti - podbô ju je.
- Pogrešan odgovor - rekla je i naciljala.
Anthony je zaškiljio. Što ona to radi?
Kate je pošteno pogodila kuglu, ne ciljajući izravno u njegovu kuglu, nego u
lijevu stranu. Njezina se kugla zabila u njegovu, zavrtjela je i poslala udesno. Zbog
kuta je nije mogla potjerati onoliko daleko koliko bi mogla izravnim
pogotkom, ali uspjela ju je poslati na sam vrh brežuljka.
Na sam vrh brežuljka.
Na sam vrh brežuljka.
A zatim niz brežuljak.
Kate je ispustila radostan usklik koji bio sasvim primjeren bojnom polju.
- Platit ćeš - reče Anthony.
Bila je prezaposlena skakutanjem da bi obraćala pozornost na njega.
- Što misliš tko će sada pobijediti? - upita Penelope.
- Znaš - reče Anthony tiho - nije me briga. - I zatim se prošetao do zelene
kugle i naciljao.
- Pričekaj, nije tvoj red! - viknu Edwina.
- I nije tvoja kugla - doda Penelope.
- Ma nemoj? - promrmljao je i zatim snažno zamahnuo i zakucao svoj bat u
Katinu kuglu poslavši je strelovito preko tratine, preko blaže padine i u jezero.
Kate je ispustila bijesan uzdah. - To nije baš bilo sportski od tebe!
Iritantno joj se nasmiješio. - U ljubavi i u ratu i tako dalje, ženo.
- Ti ćeš je pecati - odbrusila mu je.
- Tebi treba kupanje.
Daphne se podsmjehnula i zatim rekla: - Mislim da je moj red. Hoćemo li
nastaviti?

~ 44 ~
 Knjige.Club Books
Ona je krenula, a Simon, Edwina i Penelope za njom.
- Coline! - zareži Daphne.
- Oh, u redu - progunđao je i također krenuo za njima.
Kate je pogledala u svog muža, a usne su joj počele podrhtavati. - Dakle -
rekla je, češući se po mjestu na uhu koje je bilo napose umrljano blatom -
pretpostavljam da je za nas meč završen.
- Rekao bih.
- Sjajan posao si odradio ove godine.
- I ti - dodao je, smijući joj se s visine. - Za lokvu je trebalo nadahnuće.
- I mislila sam - rekla je bez imalo skromnosti. - A što se blata tiče...
- To nije bilo baš namjerno - promrmljao je.
- Ja bih učinila isto - priznala je.
- Da, znam.
- Prljava sam - rekla je ona gledajući svoje tijelo.
- Eno ondje je jezero - reče on.
- Jako je hladno.
- Onda kupka?
Nasmijala se zavodnički. - Pridružit ćeš mi se?
- Pa naravno.
Ispružio je ruku i zajedno su laganim korakom krenuli natrag prema kući.
- Jesmo li im trebali reći da smo odustali? - upita Kate.
- Nismo.
- Colin će pokušati ukrasti crni bat, znaš.
Pogledao ju je sa zanimanjem. - Misliš da će ga pokušati odnijeti iz Aubrey
Halla?
- Ne bi li i ti?
- Apsolutno - odgovorio je vrlo energično. - Morat ćemo udružiti snage.
- O, da.
- Hodali su dalje još nekoliko metara i zatim Kate reče: - Ali kad ga jednom
vratimo...
Pogledao ju je u užasu. - Ah, tada svatko odgovara za sebe. Nisi valjda
mislila...
- Ne - reče brže-bolje. - Nipošto.
- Onda smo se dogovorili - rekao je Anthony, nekako s olakšanjem. Doista,
kakva bi to bila zabava kad ne bi mogao potući Kate.
Hodali su još nekoliko sekundi a zatim je Kate rekla. - Ja ću pobijediti
dogodine.

~ 45 ~
 Knjige.Club Books
- Znam da misliš da hoćeš.
- Ne, doista hoću. Imam ideje. Strategije.
Anthony se nasmijao, zatim se sagnuo da je poljubi, usprkos blatu. - I ja imam
ideje - rekao je uz smiješak. - I mnogo, mnogo strategija.
Oblizala si je usne. - Više ne govorimo o pall mallu, zar ne?
On je otresao glavom.
Obgrlila ga je, dlanovima mu spuštajući glavu prema svojoj glavi. I tada,
netom prije no što će njegove usne prihvatiti njezine, čuo ju je kako uzdiše...
- Dobro.

~ 46 ~
 Knjige.Club Books
DŽENTLMENSKA PONUDA

žentlmenska ponuda moje je iskazivanje počasti Pepeljugi, ali ubrzo je

D postalo bjelodano da se u priči pojavljuje previše zločestih polusestara. Dok
je Rosamund zlobna i bezobzirna, Posy ima zlatno srce, a kad priča dosegne
vrhunac, ona je ta koja sve stavlja na kocku da spasi stvar. Jedino se čini poštenim
da i ona doživi svoj sretni završetak...

~ 47 ~
 Knjige.Club Books
DŽENTLMENSKA PONUDA: DRUGI EPILOG

dvadeset pet godina gospođicu Posy Reiling smatrali su gotovo usidjelicom.

S Neki su držali da je prešla granicu koja dijeli mladu gospođicu od beznadne
stare cure; dvadeset treća se često spominjala kao neugodna kronološka međa.
No Posy je, kako bi lady Bridgerton (njezina neslužbena tutorica) često
primijetila, bila jedinstven slučaj.
Posy je, branila ju je lady Bridgerton, debitirala teku dvadesetoj, možda
dvadeset prvoj.
Eloise Bridgerton, najstarija neudana kći iz kuće, izrazila se malo odsječnije:
Posynih nekoliko prvih godina društvenog života bilo je bezvrijedno i ne bi joj se
smjele ubrajati u staž.
Eloisina najmlađa sestra Hyacinth, koju nitko nikad nije mogao verbalno
nadjačati, jednostavno je izjavila da su Posyne godine između sedamnaeste i
dvadeset druge bile - katastrofa.
U tome je trenutku lady Bridgerton uzdahnula, nalila si žestoko piće i utonula
u naslonjač. Eloise, čiji je jezik bio jednako oštar kao i Hyacinthin (iako, na sreću,
ublažen određenom diskretnošću), prokomentirala je da je bolje da što brže udaju
Hyacinth ili će im majka postati alkoholičarka.
Lady Bridgerton nije se obazrela na komentar, iako je u sebi pomislila kako
bi mogao biti istina.
Hyacinth je bila takva.
Ali ovo je priča o Posy. I kako je Hyacinth sklona preuzeti glavnu ulogu u
svemu u što je uključena, molim Vas da doista zaboravite na nju do kraja ove
priče.
Istina je da su Posyne prve godine na bračnom tržištu bile prava katastrofa.
Bila je istina da je debitirala u društvu sa sedamnaest, kako i priliči. I ustvari, bila
je pokćerka pokojnoga grofa od Penwooda, koji je tako razborito pripremio miraz
prije svoje prijevremene smrti nekoliko godina prije.
Bila je savršeno ugodna oku, možda jedino malko punašna, svi su joj zubi bili
na broju i više nego jedanput primijećeno je da ima neuobičajeno ljupke oči.
Tko god bi je sudio prema izgledu ne bi razumio zašto je tako dugo bila čak i
bez obične ponude.
Ali tko bi je god sudio prema izgledu možda ne bi znao za Posynu majku
Aramintu Gunningworth, bogatu udovu i groficu od Penwooda.
Araminta je bila izvanredno lijepa, ljepša čak od Posyne starije sestre
Rosamund koja je bila blagoslovljena zlatnom kosom, ustima poput ružina
~ 48 ~
 Knjige.Club Books
pupoljka i nebesko plavim očima. Araminta je također bila ambiciozna i
neizmjerno ponosna na svoj uzlazak od nižeg plemstva do aristokracije. Prošla je
put od gospođice Wincheslea preko gospođe Reiling do lady Penwood, iako, ako
se nju pita, rasla je pod staklenim zvonom.
No Araminta je zakazala u jednom pogledu; nije umjela grofa obdariti
nasljednikom. Što je značilo da se, usprkos onom lady ispred svog imena, nije
domogla strašno goleme moći. Niti je imala pristupa vrsti imetka za koji je
osjećala da na nj ima pravo.
I tako je svoje nade položila u Rosamund. Rosamund će, bila je sigurna,
pronaći sjajnu partiju. Rosamund je bila prekrasna. Rosamund je znala pjevati i
svirati klavir, a ako nije imala dara za iglu, znala je točno kako podbosti Posy,
koja je imala taj dar. A kako Posy nije voljela uzastopne tragove igle na koži,
Rosamundin vez uvijek je bio vrhunski.
Posyn vez, s druge strane, uglavnom je bio nedovršen.
A kako novac nije bio onoliko obilan koliko je Araminta htjela da ostalo
plemstvo misli, sve je ulagala u Rosamundinu garderobu, i Rosamundinu poduku,
i Rosamundino sve.
Ne bi dozvolila da Posy izgleda sramotno otrcano, ali doista nije imalo smisla
trošiti više no što je bilo nužno na nju. Ne možeš olovo pretvoriti u zlato, a sigurno
ne možeš Posy pretvoriti u Rosamund.
Ali.
(I to je prilično veliki “ali”).
Za Aramintu se nije sve odvilo najbolje. To je strašno duga priča, koja
vjerojatno zaslužuje zasebnu knjigu, ali bit će dovoljno kazati da je Araminta
oštetila za nasljedstvo još jednu mladu djevojku, stanovitu Sophie Beckett, koja
je, kako se pokazalo, bila grofova nezakonita kći. Sasvim bi se izvukla iz toga, jer
tko mari za kopile, da Sophie nije imala drskosti zaljubiti se u Benedicta
Bridgertona, drugog sina iz već spomenute (i iznimno utjecajne) obitelji.
To ne bi bilo dovoljno da zapečati Aramintinu sudbinu, no Benedict je odlučio
uzvratiti Sophie ljubav. Ludo se zaljubio. I dok je još mogao prijeći preko novčane
prevare, nipošto nije mogao preko toga što je Sophie završila u zatvoru (po
uglavnom lažnim optužbama).
Dragoj Sophie crno se pisalo, čak i uz intervenciju Benedicta i njegove majke,
već spomenute lady Bridgerton. Ali tko bi se drugi pojavio da spasi stvar nego
Posy?
Posy, koju su ignorirali većinu života.
Posy, koja je godinama osjećala krivnju jer nije ustala protiv majke.
Posy, koja je još uvijek bila malko punašna i nikad neće biti lijepa kao sestra,
ali koja će uvijek imati najljupkije oči.

~ 49 ~
 Knjige.Club Books
Araminta je se odrekla na licu mjesta, no prije nego je Posy uopće mogla na
trenutak razmisliti je li to sretna ili nesretna okolnost, lady Bridgerton pozvala ju
je da živi u njezinu domu koliko god bude htjela.
Posy je možda dvadeset dvije godine njezina sestra podbadala, ali nije ona
bila glupa. Drage volje je pristala i nije se čak ni udostojila vratiti kući pokupiti
svoje stvari.
Što se Araminte tiče, ona se brzo uvjerila da joj je u interesu da ništa javno ne
komentira o onoj koja će uskoro postati Sophie Bridgerton, osim ako je ne želi
proglasiti divnom osobom.
Što nije učinila. Ali nije ni hodala naokolo nazivajući je kopiletom, što su svi
od nje očekivali.
Sve to objašnjava (na svjesno pritom okolišajući) zašto je lady Bridgerton bila
Posyna neslužbena tutorica i zašto ju je smatrala jedinstvenim slučajem. Prema
njezinu mišljenju Posy nije službeno izašla u društvo sve dok nije došla živjeti s
njom. Bez obzira na Penwoodov miraz, tko bi se živ zagledao u djevojku u odjeći
koja joj ne pristaje, koja je uvijek bila po strani, trudeći se svim silama da je ni
vlastita majka ne primijeti?
Pa ako je i dalje bila neudana s dvadeset pet, to je bez sumnje odgovaralo
dvadesetoj godini kod svakog drugog. Ili je barem tako tvrdila lady Bridgerton.
I nitko joj zapravo nije htio proturječiti.
Posy je pak često govorila da joj život nije uistinu započeo dok nije otišla u
zatvor.
To je najčešće iziskivalo određeno pojašnjenje, no tako je bilo sa svim
Posynim izjavama.
Posy to nije smetalo. Bridgertoni su doista voljeli njezina pojašnjenja. Voljeli
su nju.
Štoviše, ona je nekako voljela sebe.
Što je najvažnija stvar koju je ikad spoznala.

Sophie Bridgerton držala je svoj život gotovo savršenim. Obožavala je svog muža,
voljela je svoj topli dom i bila je prilično uvjerena da su njezina dva sinčića
najzgodnija i najbriljantnija bića koja su se ikad igdje rodila i... ma bilo koje i...
koje se može zamisliti.
Istina, morali su živjeti na selu jer su Sophie, usprkos golemom utjecaju
obitelji Bridgerton, na račun njezina rođenja, teško mogle ugostiti neke od
najzahtjevnijih londonskih žena.
(Sophie ih je nazivala zahtjevnima. Benedict ih je nazivao sasvim drugačije.)
No to nije bilo važno. Ne doista. Ona i Benedict više su voljeli život na selu,
zato to nije bila velika šteta. Iako će uvijek kružiti glasine o nedoličnosti Sophina
rođenja, službena priča bila je da je ona daleka - i sasvim zakonita - rođakinja

~ 50 ~
 Knjige.Club Books
pokojnog grofa od Penwooda. Iako nitko nije vjerovao Araminti kad je potvrdila
tu priču, ona ju je doista potvrdila.
Sophie je znala da će do vremena kad njezina djeca odrastu glasine dovoljno
zastarjeti tako da im se nijedna vrata neće zatvoriti, za slučaj da požele zauzeti
svoje mjesto u londonskom društvu.
Sve je bilo dobro. Sve je bilo savršeno.
Gotovo sve. Doista, jedino što je trebala učiniti bilo je pronaći muža za Posy.
Ne bilo kakvog muža, dakako. Posy je zaslužila najbolje.
- Ona nije za svakog - Sophie je priznala Benedictu dan prije - ali to ne znači
da nije savršena partija.
- Naravno da ne - promrmljao je. Pokušavao je čitati novine. Bile su stare tri
dana, ali za njega su i dalje bile novosti.
Oštro ga je pogledala.
- Mislim, naravno - brzo je rekao. I zatim, kad ona nije smjesta nastavila dalje,
ispravio se: - Mislim, u svakom slučaju nekome će biti krasna supruga.
Sophie je uzdahnula. - Problem je u tome što većina čini se ne shvaća kako je
ona divna.
Benedict je propisno kimnuo. Razumio je svoju ulogu u toj sceni. Bio je to
razgovor, one vrste koji ustvari nije razgovor. Sophie je razmišljala na glas, a
njegova je zadaća bila da je povremeno podrži riječju ili gestom.
- To je barem ono što tvoja majka javlja - Sophie je nastavila.
- Hmmm.
- Ne pozivaju je na ples ni blizu onoliko koliko bi trebali.
- Muškarci su životinje - Benedict se složio, okrećući sljedeću stranicu.
- Istina - reče Sophie pomalo uzbuđeno. - S iznimkom mojeg trenutačnog
društva, naravno.
- Oh, naravno.
- Većinu vremena - dodala je pomalo razdražljivo.
Odmahnuo je rukom. - Nije to ništa.
- Slušaš li me? - upitala ga je fiksirajući ga pogledom.
- Čuo sam svaku riječ - uvjeravao ju je spustivši papir dovoljno da je vidi
preko gornjeg ruba. Nije doista vidio kako ga fiksira, ali dovoljno ju je dobro
poznavao da bi joj to čuo u glasu.
- Moramo Posy pronaći muža.
Razmislio je o tome. - Možda ga ne želi.
- Naravno da želi!
- Čuo sam da govore - Benedict je razmišljao - da svaka žena želi muža, ali
po mojem iskustvu, to i nije baš istina.

~ 51 ~
 Knjige.Club Books
Sophie je samo zurila u njega, što njega nije čudilo. Bila je to prilično duga
izjava, s obzirom na to da ju je izgovorio čovjek s novinama.
- Uzmi na primjer Eloise - reče on. Odmahnuo je glavom, što mu je bio
uobičajen pokret kad bi razmišljao o sestri. - Koliko je muškaraca do sad odbila?
- Barem trojicu - reče Sophie - ali nije u tome stvar.
- U čemu je onda stvar?
- U Posy.
- Točno - rekao je polako.
Sophie se nagnula naprijed, u pogledu joj se odrazila čudna mješavina
zbunjenosti i odlučnosti. - Ne znam zašto ta gospoda ne vide kako je divna.
- Nju treba znati cijeniti - reče Benedict, istog trena uviđajući da nije trebao
izraziti svoje stvarno mišljenje.
- Molim.?
- Sama si rekla da nije za svakog.
- Ali ti ne bi trebao... - Bacila se natrag u naslonjač. - Zaboravi.
- Što si htjela reći?
- Ništa.
- Sophie - nije odustajao.
- Tek to da se ti ne bi trebao složiti sa mnom - promrmljala je. - Ali čak i ja
shvaćam koliko je to smiješno.
Bilo je čudesno, Benedict je već odavno spoznao, imati razboritu ženu.
Sophie je utihnula na neko vrijeme i Benedict bi se ponovno zadubio u svoje
novine da nije bilo tako zanimljivo gledati njezino lice. Zagrizla je usnicu, zatim
ispustila umoran uzdah, zatim se malko uspravila, zatim se namrštila.
Doista, mogao bi je gledati cijelo poslijepodne.
- Možeš li se nekoga sjetiti? - najednom upita.
- Za Posy?
Prostrijelila ga je pogledom, kao da govori: - A za koga drugog?
On je izdahnuo. Trebao je predvidjeti to pitanje, ali počeo je razmišljati o slici
na kojoj je radio u svojem atelijeru. Bio je to Sophin portret, četvrti koji je naslikao
u njihove tri godine braka. Počeo je razmišljati o tome da mu njena usta nisu
ispala baš dobro. Nije se radilo toliko o usnama koliko o kutu usta. Dobar
portretist treba razumjeti mišiće ljudskoga tijela, čak i one na licu i...
- Benedicte!
- Što misliš o gospodinu Folsomu - reče on brzo.
- Odvjetniku?
Kimnuo je.
Djeluje prepredeno.

~ 52 ~
 Knjige.Club Books
Bila je u pravu, zaključio je, kad je bolje promislio. - A sir Reginald?
Sophie ga je još jednom prostrijelila pogledom, naočigled razočarana
njegovim izborom. - On je debeo.
- Isto kao i...
- Ona nije - Sophie ga prekine. - Ona je ugodno popunjena.
- Namjeravao sam reći isto kao i gospodin Folsom - reče Benedict, osjećajući
potrebu da se brani - ali da si se ti odlučila usredotočiti na njegovu prepredenost.
- Aha.
Dozvolio si je neznatan smiješak.
- Prepredenost je puno gora od pretjerane težine - promumljala je.
- Potpuno se slažem - reče Benedict. - Što je s gospodinom Woodsonom?
- S kim?
- Novim župnikom. Onim za kojeg si rekla...
- ...da ima divan osmijeh! - Sophie dovrši uzbuđeno. - O, Benedict, to je
savršena ideja! Volim te, volim te, volim te! - Uto je praktički preskočila niski
stol između njih i skočila mu u naručje.
- Pa, i ja tebe volim - rekao je on i čestitao si što je bio dovoljno dalekovidan
da prije zatvori vrata primaće sobe.
Novine su mu odletjele preko ramena i svijet je bio dobro mjesto.
Sezona je polako završila nekoliko tjedana poslije i Posy je stoga odlučila
prihvatiti Sophin poziv da ih posjeti na dulje vrijeme. London je ljeti bio vruć i
ljepljiv i nekako je neugodno mirisao i kraći boravak na selu izgledao je kao prava
stvar. Usto, nije vidjela nijedno svoje kumče nekoliko mjeseci i bila je užasnuta
kad joj je Sophie pisala da Alexander već pomalo izlazi iz bucmaste faze malog
djeteta.
Jao, moglo ga se gnječiti, divan je bio. Morala ga je posjetiti prije nego previše
smršavi. Jednostavno je morala.
A bilo bi lijepo i vidjeti Sophie. Pisala je da se i dalje osjeća pomalo slabo, a
Posy je voljela biti od pomoći.
Nakon nekoliko dana posjeta ona i Sophie pile su čaj i razgovor je, kao što se
povremeno događalo, skrenuo na Aramintu i Rosemund, na koje bi Posy
povremeno naišla u Londonu. Nakon više od godine dana šutnje majka ju je
konačno počela prihvaćati, ali razgovori su svejedno bili kratki i ukočeni. Tako
je, Posy je zaključila, najbolje. Možda joj majka nije imala što reći, ali ni ona nije
imala što reći majci.
Kako su se susreti redali, nailazio je osjećaj oslobođenja.
- Vidjela sam je ispred klobučarnice - reče Posy, poslužujući si čaj točno
onako kako je voljela, s više mlijeka i bez šećera. - Upravo je bila sišla stubama i
nisam je mogla izbjeći, a zatim sam shvatila da je ni ne želim izbjeći. Nisam

~ 53 ~
 Knjige.Club Books
doduše htjela razgovarati s njom, jasno. - Srknula je. - Prije bi se reklo da nisam
željela trošiti energiju na skrivanje.
Sophie je kimnula s odobravanjem.
- I zatim smo razgovarale i, ustvari, nismo rekle ništa, iako je ona uspjela
ubaciti jednu svoju malu domišljatu uvredu.
- Mrzim to.
- Znam. Tako je dobra u tome.
- To je dar - primijeti Sophie. - Nije dobar dar, ali dar jest.
- Pa - nastavi Posy - moram reći da sam se ponijela zrelo u vezi s tim susretom.
Pustila sam je da kaže što želi, a zatim sam joj rekla doviđenja. I tada sam došla
do čudesne spoznaje.
- Koje to?
Posy se nasmiješila. - Sviđam se sama sebi.
- Pa, naravno - reče Sophie, trepćući zbunjeno.
- Ne, ne, ne razumiješ - reče Posy. Bilo je to čudno, jer Sophie je trebala
savršeno razumjeti. Ona je bila jedina osoba na svijetu koja je znala što znači
živjeti kao Aramintino neželjeno dijete. Ali bilo je nešto tako vedro kod
Sophie. Oduvijek je bilo. Čak i kad se Araminta prema njoj praktički odnosila kao
prema ropkinji, Sophie nikad nije djelovala poraženo. U njoj je uvijek bio
jedinstven duh, energija. To nije bio prkos; Sophie je bila najmanje prkosna osoba
koju je Posy poznavala, osim možda sebe same.
Ne prkos... Žilavost. Da, to je upravo bilo to.
Bilo kako bilo, Sophie je trebala razumjeti što je Posy mislila, ali nije, pa je
Posy rekla: - Nisam se uvijek samoj sebi sviđala. A zašto i bih? Vlastitoj se majci
nisam sviđala.
- Jao, Posy - reče Sophie, dok su joj se oči caklile od suza - ne smiješ...
- Ne, ne - reče Posy dobrodušno. - Ne brini za to. To me ne muči.
Sophie ju je samo gledala.
- Barem ne više - ispravi se Posy. Bacila je pogled na tanjur s kolačićima koji
je stajao između njih. Stvarno ga ne treba pojesti. Već je pojela tri i htjela je još
tri pa je to možda značilo da se, ako pojede jedan, ustvari suzdržala od toga
da pojede dva...
Spojila je ruke na koljenima i vrtjela palčevima. Vjerojatno ga ne treba
pojesti. Vjerojatno bi ih trebala ostaviti za Sophie, koja je nedavno rodila i treba
povratiti snagu. Iako je Sophie doista izgledala oporavljeno, a mali Alexander
već je imao četiri mjeseca...
- Posy?
Dignula je pogled.
- Nešto nije u redu?

~ 54 ~
 Knjige.Club Books
Posy je lagano slegnula ramenima. - Ne mogu odlučiti želim li pojesti kolačić.
Sophie je trepnula. - Kolačić? Stvarno?
- Postoje barem dva razloga zašto ne bih trebala, a vjerojatno i više. - Zastala
je, mršteći se.
- Izgledala si prilično ozbiljno - prokomentira Sophie. - Gotovo kao da
konjugiraš na latinskom.
- A ne, izgledala bih daleko spokojnije da sam konjugirala na latinskom -
izjavi Posy. - To bi bilo prilično jednostavno, kako ne znam ništa o tome. O
kolačićima, s druge strane, promišljam u beskraj. - Uzdahnula je i spustila pogled
prema svom struku. - Na moju veliku žalost.
- Ne budi šašava, Posy - prekorila ju je Sophie. - Ti si najdražesnija žena za
koju znam.
Posy se nasmiješila i uzela kolačić. Najčudesnije kod Sophie bilo je to što nije
lagala. Sophie je doista držala da je ona najdražesnija žena za koju zna. Ali s druge
strane, Sophie je oduvijek bila taj tip osobe. Ona bi vidjela ljupkost gdje su drugi
vidjeli... Pa, gdje se drugi nisu ni udostojali pogledati, da budemo iskreni.
Posy je zagrizla i žvakala, zaključivši da je bez daljnjeg vrijedilo. Maslac,
šećer i brašno. Što može biti bolje?
- Danas sam primila pismo lady Bridgerton - prokomentira Sophie.
Posy je zainteresirano podigla pogled. Teoretski, lady Bridgerton mogla je
biti Sophina šogorica, žena sadašnjega vikonta. Ali obje su znale da je mislila na
Benedictovu majku. Njima će ona uvijek biti lady Bridgerton. Druga je bila
Kate. Što je bilo dobro, jer Kate je odgovaralo to mjesto u obitelji.
- Rekla je da ju je posjetio gospodin Fibberly. - Budući da Posy nije ništa
komentirala, Sophie je dodala: - Tražio je tebe.
- Ha, naravno da jest - reče Posy odlučivši da će ipak pojesti taj četvrti kolačić.
- Hyacinth je premlada, a Eloise se grozi.
- Ja se grozim Eloise - priznala je Sophie. - Ili sam barem običavala. Hyacinth
ću se pak, sigurna sam, groziti do groba.
- Samo trebaš znati kako s njom - reče Posy uz pokret ruke. Bila je istina,
Hyacinth Bridgerton bila je grozna, ali njih dvije uvijek su se prilično dobro
slagale. Tomu je bilo tako vjerojatno zbog Hyacinthina čvrstog (netko bi
rekao nepopustljivog) smisla za pravednost. Kad je saznala da Posy majka nikad
nije voljela onako kao Rosamund...
Ma, Posy nikad nije voljela ogovarati i nije namjeravala sada početi, ali
recimo tek to da Araminta nikad više nije okusila ribu.
Ni piletinu.
Posy je to saznala od sluga, a oni su uvijek imali najtočnije tračeve.
- Ali nešto si mi namjeravala kazati o gospodinu Fibberlyju - reče Sophie,
nastavljajući srkati čaj.
~ 55 ~
 Knjige.Club Books
Posy je slegnula ramenima, iako nije imala takvih namjera. - On je tako
dosadan.
- A zgodan?
Posy je iznova slegnula ramenima. - Nisam sigurna.
- Najčešće je samo potrebno pogledati u lice.
- Ne mogu prijeći preko njegove dosadnosti. Mislim da se nikad ne smije.
- Ne može biti toliko loš.
- O, može, uvjeravam te. - Posegnula je za novim kolačićem prije nego je
shvatila da to nije namjeravala. Ah, dobro, sad joj je već u ruci, nije ga samo
mogla vratiti. Mahala je njime u zraku dok je govorila, nastojeći izraziti svoju
misao. - Ponekad ispušta one grozne zvukove poput hrm hrm hrm i mislim da on
misli da se smije, ali očito nije tako.
Sophie se stala smijuljiti, iako je izgledala kao da misli da to ne bi smjela.
- I uopće mi ne primjećuje grudi!
- Posy!
- To mi je jedini atribut.
- Nije istina! - Sophie je bacila pogled prema primaćoj sobi iako nije bilo
nikoga u blizini. - Ne mogu vjerovati da si to rekla.
Posy je frustrirano izdahnula. - Ne smijem izgovoriti grudi u Londonu, a sad
to ne smijem učiniti ni u Wiltshireu?
- Ne kad očekujem novoga župnika - reče Sophie.
Komadić Posyna kolačića odlomio se i pao joj u krilo. - Molim?
- Nisam ti rekla?
Posy se sumnjičavo zagledala u nju. Mnogi su smatrali da Sophie ne zna
lagati, ali to je bilo samo zato što je imala tako anđeoski pogled. I rijetko je lagala.
I zato su svi pretpostavili da će, ako bude stvarno lagala, biti grozna u tome.
Posy ju je, međutim, dobro poznavala. - Ne - reče, tarući si suknju - nisi mi
rekla.
- Što mi je bilo - promumlja Sophie. Uzela je kolačić i zagrizla ga.
Posy je zurila u nju. - Znaš li što sad ne radim?
Sophie je odmahnula glavom.
- Ne kolutam očima jer se nastojim vladati kako odgovara mojim godinama i
zrelosti.
- Doista djeluješ vrlo ozbiljno.
Posy ju je još jednom prostrijelila pogledom. - On je neoženjen,
pretpostavljam.
- Hm, da.

~ 56 ~
 Knjige.Club Books
Posy podigne lijevu obrvu, prepreden izraz lica bio je možda jedini koristan
dar koji je naslijedila od majke. - Koliko je taj župnik star?
- Ne znam - prizna Sophie - ali dlake na glavi su mu na broju.
- Tu smo, dakle - promrmlja Posy.
- Sjetila sam se tebe kad sam ga srela - kazala je Sophie - jer se on smiješi.
Jer se on smiješio? Posy je počela misliti da je Sophie pomalo pobenavila. -
Kako molim?
- Tako se često smiješi. I tako dobro. - Sophie se na to nasmiješi. - Nisam
mogla ne pomisliti na tebe.
Posy je ovaj put doista zakolutala očima, zatim je tomu smjesta pridodala: -
Odlučila sam odustati od zrelosti.
- Nema problema.
- Susret ću se s tvojim župnikom - reče Posy - ali trebala bi znati da sam
odlučila težiti ekscentričnosti.
- Želim ti svu sreću u tome - rekla je Sophie, ne bez sarkazma.
- Ne misliš da mogu?
- Ti si najmanje ekscentrična osoba koju poznajem.
To je bilo točno, naravno, ali ako Posy treba provesti život kao usidjelica,
htjela je biti ekscentrična usidjelica sa širokim šeširom, a ne očajna sa stisnutim
usnicama.
- Kako se zove? - pitala je.
Ali prije no što je Sophie uspjela odgovoriti, čule su kako se otvaraju ulazna
vrata, a onda joj je batler ponudio odgovor najavivši: - Gospodin Woodson Vas
je došao posjetiti, gospođice Bridgerton.
Sakrila je napola pojedeni kolačić ispod salvete i elegantno je preplela prste
u krilu. Malo se srdila na Sophie što je pozvala samca na čaj a da je nije upozorila,
ali ipak nije bilo razloga da ne ostavi dobar dojam. S iščekivanjem je
gledala prema vratima, strpljivo čekajući dok su se koraci gospodina Woodsona
približavali.
A tada...
A tada...
Iskreno, ne bi imalo smisla pokušati to prepričati jer nije upamtila gotovo ništa
od onoga što je uslijedilo.
Ugledala ga je i bilo je to kao da joj je, nakon dvadeset pet godina života, srce
konačno zakucalo.

Hugh Woodson nikad nije bio najcjenjeniji dječak u školi. Nikad nije bio
najzgodniji ili najbolji sportaš. Nikad nije bio najpametniji, ni najveći snob, ni
najgluplji. No bio je, i to cijeloga života, najomiljeniji.

~ 57 ~
 Knjige.Club Books
Ljudi su ga voljeli. Oduvijek. Pretpostavljao je da je to zato što je zauzvrat
gotovo sve volio. Njegova majka klela se da joj je iz utrobe izišao nasmiješen. To
bi jako često govorila, iako je Hugh sumnjao da je to činila samo da bi njezinu
ocu dala šlagvort da kaže: - Jao, Georgette, znaš da se radilo tek o plinovima.
Što bi uvijek bez iznimke njih oboje natjeralo u hihot.
To što bi se i Hugh uglavnom smijao bilo je dokaz njegove ljubavi prema
roditeljima i njegova generalnog prihvaćanja sama sebe.
Međutim, koliko god da ga voljeli, činilo se da nikad nije privlačio žene. One
su ga obožavale, naravno, i povjeravale mu svoje najbolnije tajne, ali uvijek su to
činile na način koji je Hugha navodio da misli da ga smatraju onom zabavnom
i pouzdanom vrstom muškarca.
Najgore u svemu bilo je to što je svaka žena koju je poznavao bila apsolutno
uvjerena da poznaje savršenu ženu za njega ili, ako ne poznaje, da takva žena
doista postoji.
Nije prošlo nezamijećeno da nikad nijedna žena nije sebe smatrala tom
savršenom ženom. Barem je Hugh to zamijetio. Svi drugi bili su toga nesvjesni.
Ali on se nije obazirao, to nije imalo smisla. I kako je uvijek slutio da su žene
pametniji spol, i dalje se nadao da savršena žena ondje negdje postoji.
Na kraju krajeva, barem je pedesetak žena to reklo. Nisu sve mogle biti u
krivu.
No Hugh se približavao tridesetoj, a gospođica Savršenstvo još se nije imala
potrebu pokazati. Hugha je stala spopadati misao da bi trebao uzeti stvari u svoje
ruke, jedino što uopće nije imao pojma kako to učiniti, posebice zato što se
netom zaposlio u prilično mirnom dijelu Wiltshirea, a u njegovoj župi kanda nije
bilo niti jedne neudane žene u pravim godinama.
Nevjerojatno, ali istinito.
Možda bi se trebao prošetati do Gloucestershirea sljedeće nedjelje. Ondje
nema župnika i zamolit će da uskoči i održi propovijed-dvije dok ne pronađu
novog župnika. Ondje mora da ima barem jedna neudana ženska osoba.
Nemoguće da je cijeli Cotswolds ostao bez i jedne.
Ali ovo nije bio trenutak da se mozga o tome. Upravo je stizao na čaj s
gospođicom Bridgerton, bio je silno zahvalan na tom pozivu. Još uvijek se
upoznavao s krajem i njegovim žiteljima, ali bila je dovoljno jedno bogoslužje da
uvidi kako gospođicu Bridgerton svi vole i poštuju. Usto se činila prilično
pametnom i dragom.
Nadao se da je sklona tračevima. Doista mu je trebao netko tko će ga
informirati o mjesnom životu. Čovjek uistinu ne može biti pravi pastir ako ne
poznaje povijest ovaca.
Također je čuo da njezina kuharica spravlja jako ukusan čaj. Posebno su bili
istaknuti kolačići.

~ 58 ~
 Knjige.Club Books
- Gospodin Woodson Vas je došao posjetiti, gospođice Bridgerton.
Hugh je zakoračio u primaću sobu čim je batler izgovorio njegovo ime. Bilo
mu je drago što je zaboravio ručati, jer kuća je mirisala divno i...
I tada je uglavnom sve zaboravio.
Zašto je došao.
Tko je on.
Čak i boju neba, i miris trave.
Zapravo, stojeći ondje ispod lučnog ulaza u primaću sobu Bridgertonovih,
znao je jedno i samo jedno.
Žena na sofi, ona s izuzetnim očima koja nije bila gospođa Bridgerton, bila je
gospođica Savršena.

Sophie Bridgerton znala je ponešto o ljubavi na prvi pogled. Nju je, nekoć davno,
pogodila njezina poslovična munja, ostala je skamenjena bez daha u strasti,
opojnoj sreći i s čudnim trncima koji su joj plazili po cijelom tijelu.
Ili se ona barem toga tako sjećala.
Također se sjećala da je, dok se u njezinu slučaju Kupidova strijela pokazala
prilično preciznom, njoj i Benedictu trebalo prilično vremena da dođu do onog
“živjeli su dugo i sretno”. Stoga, iako se htjela s užitkom zavaliti u naslonjač dok
je gledala kako Posy i gospodin Woodson zure jedno u drugo kao par zaljubljenih
golupčića, drugi dio nje - krajnje praktičan, onaj u vezi s njezinim izvanbračnim
rođenjem, sa sviješću da svijet nije samo med i mlijeko - nastojao je prigušiti
njezino uzbuđenje.
No Sophie je, koliko god njezino djetinjstvo bilo loše (a djelomično je bilo
prilično grozno) i koliko god okrutnosti i poniženja prošla u životu (a ni u tom joj
se baš i nije posrećilo), u srcu bila neizlječivi romantik.
Što ju je dovelo k Posy.
Bilo je istina da ju je Posy posjećivala nekoliko puta godišnje i bilo je istina
da je jedan od tih posjeta gotovo uvijek padao na kraj sezone, ali Sophie je možda
ubacila malo više preklinjanja u svoj zadnji poziv. Možda je malo pretjerivala kad
je opisivala kako djeca brzo rastu i moguće je da je ustvari lagala kad je rekla da
se osjeća loše.
Ali u ovom slučaju cilj sasvim opravdava sredstva. O da, Posy joj je rekla da
će joj samačka budućnost savršeno odgovarati, ali ona joj nije ni na tren
povjerovala. Ili, preciznije rečeno, Sophie je mislila da Posy misli da će joj
savršeno odgovarati. No bilo je dovoljno gledati kako se Posy privija uz Williama
i Alexandera da bi se znalo da je rođena za majčinstvo i da bi svijet bio mnogo
siromašnije mjesto da Posy nema četu djece koju će nazivati svojom.

~ 59 ~
 Knjige.Club Books
Istina je da se Sophie više puta pobrinula upoznati Posy sa svakim
neoženjenim kavalirom na kojeg je u tom trenutku naišla u Wiltshireu, ali ovaj
put...
Ovaj put Sophie je znala.
Ovaj put radilo se o ljubavi.
- Gospodine Woodsone - reče, pokušavajući se ne smijati poput luđakinje -
mogu li Vas upoznati sa svojom dragom sestrom, gospođicom Posy Reiling?
Gospodin Woodson izgledao je kao da misli da mu iz usta izlaze riječi, ali
istina je bila da je zurio u Posy kao da je upravo sreo Afroditu.
- Posy - nastavi Sophie - ovo je gospodin Woodson, naš novi župnik. Tek je
nedavno stigao, da razmislim, prije tri tjedna.
Stanovao je ovdje gotovo dva mjeseca. Sophie je to savršeno znala, ali silno
je htjela znati sluša li dovoljno pozorno da je ispravi.
On je samo kimnuo, ne skidajući pogled s Posy.
- Gospodine Woodsone - promrmljala je Sophie - budite slobodni sjesti.
Uspio je razumjeti njezine riječi i spustio se u stolac.
- Čaj, gospodine Woodson? - zapitala je Sophie.
On je kimnuo.
- Hoćeš li nam ti naliti, Posy?
Posy je kimnula.
Sophie je pričekala, a kad je postalo razvidno da Posy neće učiniti mnogo
osim smiješiti se gospodinu Woodsonu, rekla je: - Posy.
Posy se okrenula da je pogleda, ali glava joj se pokrenula tako sporo i
nevoljko, kao da je golemi magnet usmjerio svoju silu prema njoj.
- Hoćeš li ti naliti čaj gospodinu Woodsonu? - promrmlja Sophie, nastojeći
zadržati smiješak.
- Ah. Naravno. - Posy se okrenula natrag prema župniku, a onaj budalast
smiješak vratio joj se na lice. - Jeste li za malo čaja?
Sophie bi inače spomenula da je već ponudila čajem gospodina Woodsona,
ali u tom susretu ništa nije bilo kao inače, tako da se odlučila jednostavno povući
na stolac i promatrati.
- Prijao bi mi čaj, gospodine Woodsone - reče Posy. - Više no išta.
Doista, pomislila je Sophie, bilo je to kao da nje uopće nema.
- Kakav čaj volite? - upita Posy.
- Kako god Vi želite.
E sad, to je previše. Koji muškarac se tako slijepo zaljubi da mu postane
svejedno kakav čaj pije? Ovo je Engleska, za Boga miloga. Štoviše, ovo je čaj.
- Imamo i mlijeka i šećera - reče Sophie, ne mogavši si pomoći. Namjeravala
je sjediti i gledati, ali stvarno, čak ni zadnji romantičar ne bi mogao ostati u tišini.
~ 60 ~
 Knjige.Club Books
Gospodin Woodson je nije čuo.
- Bilo što od toga dvoga bilo bi prikladno u Vašoj šalici - dodala je.
- Vi imate izuzetne oči - rekao je on, a glas mu je bio pun čuđenja, kao da ne
može sasvim vjerovati da je u ondje u toj sobi, s Posy.
- Vaš smiješak - uzvrati Posy. - Zbilja je... dražestan.
Nagnuo se naprijed. - Volite li ruže, gospođice Reiling?
Posy je kimnula.
- Moram Vam donijeti koju.
Sophie je odustala od nastojanja da ostane ozbiljna i konačno se prepustila
širokom osmijehu. Ionako nitko od njih dvoje nije gledao u nju. - Imamo ruže -
reče ona.
Nema odgovora.
- U stražnjem dvorištu.
Ponovno ništa.
- Kamo bi vas dvoje mogli otići u šetnju.
Bilo je to kao da ih je netko ubô.
- Oh, hoćemo li?
- To bi bilo divno.
- Molim Vas, dozvolite mi da...
- Uzmite mi ruku.
- Ja bih...
- Molim Vas...
Kad su Posy i gospodin Woodson već stigli do vrata, Sophie je teško mogla
reći tko je što rekao. A u šalicu gospodina Woodsona nije natočena niti kap čaja.
Sophie je pričekala cijelu minutu i zatim je prasnula u smijeh, usta pokrivši
dlanom da priguši zvuk, iako nije bila sigurna čemu to. Bio je to smijeh čiste
radosti. Kao i ponosa jer je sve to organizirala.
- Čemu se ti smiješ? - Bio je to Benedict koji je ušetao u sobu, prstiju
umrljanih bojom. - Aha, kolačići. Izvrsno. Pregladnio sam. Jutros sam zaboravio
jesti. - Uzeo je zadnji i namrštio se. - Mogli ste mi ostaviti više.
- Posy je krivac - reče Sophie nasmijana. - I gospodin Woodson. Predviđam
vrlo kratke zaruke.
Benedict je razrogačio oči. Okrenuo se prema vratima, zatim prema prozoru.
- Gdje su?
- Iza. Ne možemo ih vidjeti odavde.
Zamišljeno je žvakao. - Ali mogli bismo iz mojeg atelijera.
Nijedno od njih nije se pomaknulo otprilike dvije sekunde. Ali samo dvije
sekunde.

~ 61 ~
 Knjige.Club Books
Otrčali su prema vratima, gurajući se i probijajući si put hodnikom prema
Benedictovom atelijeru, koji je izvirivao sa stražnje strane kuće, dobivajući
svjetlost s triju strana. Sophie je stigla prva, iako ne sasvim poštenim načinom, i
zinula od zaprepaštenosti.
- Što je ovo? - reče Benedict s vrata.
- Oni se ljube!
Zakoračio je naprijed. - Nije istina.
- O, jest.
On je stao pokraj nje i razjapio usta. - Pa, vrag me odnio.
I Sophie, koja nikad nije psovala, odgovori: - Znam, znam.
- A tek su se upoznali? Doista?
- Ti si mene poljubio prve večeri kad smo se upoznali - istaknula je.
- To je bilo drugačije.
Sophie je uspjela odvući pozornost od para koji se ljubi na tratini tek dovoljno
dugo da upita: - Kako?
Razmislio je na tren i zatim odgovorio: - Bio je krabuljni ples.
- Aha, dakle u redu je poljubiti osobu ako ne znaš tko je?
- Nije pošteno, Sophie - rekao je cokćući i vrteći glavom. - Pitao sam se te i
nisi mi htjela reći.
To je bilo istinito u dovoljnoj mjeri da stavi točku na taj konkretni dio
razgovora i stajali su ondje još trenutak, besramno gledajući Posy i župnika. Oni
su se prestali ljubiti i sad su razgovarali - sto na sat, kako se činilo. Posy bi nešto
rekla i tada bi gospodin Woodson energično kimnuo i prekinuo je, pa bi ona
prekinula njega i zatim je on izgledao kao da se smijulji, ni manje ni više, a onda
je Posy počela govoriti tako živo da je rukama mahala oko glave.
- O čemu bi, pobogu, mogli razgovarati? - pitala se Sophie.
- Vjerojatno o svemu što su trebali reći prije nego ju je on poljubio. - Benedict
se namrštio, prekriživši ruke. - Koliko dugo uopće ovo između njih već traje?
- U isto vrijeme smo naletjeli na njih.
- Ne, mislim, kad je on stigao? Jesu li uopće razgovarali prije... - Mahnuo je
rukom prema prozoru, pokazujući prema paru, koji je izgledao spreman za novi
poljubac.
- Jesu, naravno, ali... - Sophie je zastala da razmisli. Ni jedno ni drugo, ni
Posy ni gospodin Woodson nisu baš bili pričljivi pri susretu. Ustvari, nije se mogla
sjetiti ni jedne bitne riječi koja je bila izrečena. - Pa, nisu puno, bojim se.
Benedict je polako kimnuo. - Misliš da bih trebao izići do njih?
Sophie je pogledala u njega, zatim u prozor i zatim opet u njega. - Jesi li
poludio?
On je slegnuo ramenima. - Ona je sad moja sestra i ovo je moja kuća...
~ 62 ~
 Knjige.Club Books
- Da se nisi usudio!
- Zar dakle ne bih trebao štiti njezinu čast?
- To joj je prvi poljubac!
Podigao je obrvu. - A mi je ovdje uhodimo.
- Imam pravo na to - reče Sophie indignirano. - Ja sam sve to organizirala.
- Ma nemoj? Ako se ne varam, ja sam predložio gospodina Woodsona.
- Ali nisi ništa poduzeo po tom pitanju.
- To je tvoj posao, draga.
Sophie je razmišljala o tome da mu uzvrati, jer njegov je ton bio iritantan, ali
doista je bio u pravu. Ona je prilično uživala pokušavajući pronaći nekoga za Posy
i bez sumnje je uživala u očitom uspjehu.
- Znaš - reče Benedict zamišljeno - jednog dana mogli bismo imati kćer.
Sophie se okrenula prema njemu. Inače nije bio od takvih izjava koje djeluju
kao grom iz vedra neba. - Kako molim?
Pokazao je prema golupčićima na tratini. - Ma mislim, ovo bi mogla biti sjajna
vježba za mene. Prilično sam uvjeren da želim biti prezaštitnički nastrojen otac.
Mogao bih izjuriti poput bika i pocijepati ga na komadiće.
Sophie je zajecala. Nesretni gospodin Woodson ne bi imao šanse.
- Da ga izazovem na dvoboj?
Ona je odmahnula glavom.
- U redu, ali ako je polegne na tlo, umiješat ću se.
- Neće - jao, dragi Bože! - Sophie se nagnula naprijed, lice gotovo priljubivši
uz staklo. - Jao, moj Bože!
Zgrožena, nije ni usta pokrila zbog svoje hule.
Benedict je uzdahnuo, zatim je skupio šake. - Stvarno ne želim ozlijediti ruke.
Dopola sam dovršio tvoj portret i tako mi dobro ide.
Sophie je jedan dlan položila na njegovu podlakticu, zadržavši ga na mjestu
iako ustvari nije nikamo išao. - Ne - rekla je - nemoj... - Zinula je. - Jao meni.
Možda bismo doista trebali nešto učiniti.
- Još uvijek nisu na tlu.
- Benedicte!
- Inače bih rekao da se pozove svećenik - prokomentirao je - ali čini se da nas
je to i uvalilo u ove neprilike.
Sophie je progutala slinu. - Možda možeš nabaviti posebnu dozvolu suda za
njih dvoje? Kao svadbeni dar?
On se široko osmjehnuo. - Smatraj to riješenim.

Bilo je to veličanstveno vjenčanje. A taj poljubac na kraju...

~ 63 ~
 Knjige.Club Books
Nikoga nije iznenadilo kad je Posy nakon devet mjeseci dobila dijete, a poslije
godišnje po jedno. Pomno je osmislila imena svojem pomlatku, a gospodin
Woodson, koji je kao župnik bio omiljen jednako kao i u svim drugim
životnim ulogama, previše ju je obožavao da bi se suprotstavio bilo kojem njezinu
izboru.
Prvo je došla Sophia, iz očitih razloga, a zatim Benedict. Sljedeća bi bila
Violet, da je Sophie nije preklinjala da ne bude. Oduvijek je željela to ime za svoju
kćer i bilo bi previše konfuzije kad su njihove obitelji živjele tako blizu. Tako da
se Posy odlučila za Georgette, po Hughovoj majci, za koju je mislila da se
najljepše smiješi.
Zatim je došao John, po Hughovom ocu. Poprilično dugo činilo se da će on
ostati jedina beba u obitelji. Nakon što je rađala svakog lipnja četiri godine za
redom, Posy je stala s trudnoćama. Sve je radila isto kao i prije, povjerila se
Sophie; on i Hugh i dalje su bili vrlo zaljubljeni. Činilo se da je njezino tijelo
jednostavno odlučilo da je gotovo s djecom.
I to je bila sreća. S dvije djevojčice i dva dječaka, svima s jednoznamenkastim
godinama, imala je pune ruke posla.
No tada, kad je Johnu bilo pet godina, Posy je jedno jutro ustala i povratila na
pod. To je moglo značiti samo jedno i sljedeće jeseni rodila je djevojčicu.
Sophie je prisustvovala porodu, kao i uvijek. - Kako ćeš je nazvati? - pitala
je.
Posy je spustila pogled prema savršenom malom stvorenju u svojem naručju.
Spavalo je duboko i, iako je znala da se novorođenčad ne smije, beba je doista
izgledala kao da je zbog nečega vesela.
Možda zato što je rođena. Možda će ova sa smiješkom jurnuti u život. Dobro
raspoloženje bit će njezino omiljeno oružje.
Kakvo li će divno ljudsko biće biti!
- Araminta - Posy najednom reče.
Sophie je zamalo pala u nesvijest. - Molim?
- Želim je nazvati Araminta. Prilično sam sigurna.
Posy je pomilovala bebin obraz, zatim ju je nježno dodirnula ispod brade.
Sophie kao da nije mogla prestati okretati glavom. - Ali tvoja majka... Ne
mogu vjerovati da bi...
- Ne dajem joj to ime radi moje majke - Posy ju je blago prekinula. - Dajem
joj ga zbog moje majke. To je drugačije.
Sophie je izgledala zbunjeno, ali nagnula se da bolje pogleda dijete. - Doista
je prilično slatka - promumljala je.
Posy se nasmiješila, ni trenutak ne skidajući pogled s bebinog lica. - Znam.
- Pretpostavljam da bih se mogla priviknuti na njega - reče Sophie, kimajući
glavom na pristanak. Migoljila je prstom između djetetove glave i tijela, lagano
~ 64 ~
 Knjige.Club Books
mu poškakljavši dlan dok se sitni prstići nisu instinktivno omotali oko njezina
prsta. - Dobra večer, Araminta - rekla je. - Drago mi je.
- Minty - reče Posy.
Sophie je podigla pogled. - Molim?
- Zovem je Minty. Araminta će poslužiti za rodoslovno stablo, ali ona je za
mene Minty.
Sophie je pritisnula usne trseći se da se ne nasmije. - Tvojoj majci to se uopće
neće svidjeti.
- Da - promrmlja Posy - neće, zar ne?
- Minty - reče Sophie, iskušavajući kako zvuči kad se izgovori. - Sviđa mi se.
Ne, mislim da ga obožavam. Pristaje joj.
Posy je poljubila Minty u potiljak. - Kakva ćeš ti cura biti? - prošaptala je. -
Slatka i poslušna?
Sophie se na to stala smijuljiti. Bila je prisutna na dvanaest poroda - četvero
njezine vlastite djece, pet Posyne i tri Benedictove sestre Eloise. Nikad nije čula
da je dijete na ovaj svijet došlo s tako tihim plačem kao kod male Minty. - Ova će
ti - reče odlučno - zadati puno glavobolja.
Kao što i jest. Ali to je, dragi čitatelju, druga priča...

~ 65 ~
 Knjige.Club Books
GOSPODIN BRIDGERTON

eći da je u Gospodinu Bridgertonu raskrivena velika tajna bilo bi premalo.

R No Eloise Bridgerton - jedan od najvažnijih sporednih likova u knjizi -
napustila je grad prije no što je cijeli London saznao istinu o lady
Whistledown. Mnogi među mojim čitateljima očekivali su da će u sljedećoj knjizi
(Sir Philipu s ljubavlju) naići na prizor u kojem će se Eloise “otkriti” ali takav se
prizor nikako nije mogao uklopiti u knjigu. S vremenom, međutim, Eloise će
morati saznati i sad je red na drugi epilog...

~ 66 ~
 Knjige.Club Books
GOSPODIN BRIDGERTON: DRUGI EPILOG

isi joj rekao?

N Penelope Bridgerton trebala je reći više i ustvari voljela bi da je rekla više,
ali riječi su teško izlazile, samo je zinula. Njezin muž upravo se vratio iz
lude jurnjave po jugu Engleske s trojicom svoje braće u potjeri za svojom sestrom
Eloise, koja je, po svemu sudeći, pobjegla da se preuda za...
Jao, dragi Bože.
- Je li udana? - Penelope uzbuđeno upita.
Colin je bacio šešir na stolac spretnim laganim pomakom ručnog zgloba, a
jedan kut usana podigao mu se u zadovoljan smiješak dok se vrtio u zraku u
savršenoj vodoravnoj putanji. - Još nije - odgovorio je.
Znači, nije pobjegla da se preuda. Ali jest pobjegla. I to potajno. Eloise, koja
je bila Penelopina najbolja prijateljica. Eloise, koja je Penelope govorila sve.
Eloise koja, čini se, Penelope nije sve govorila, pobjegla je u kuću muškarca
kojega nitko od njih nije poznavao, ostavivši poruku u kojoj uvjerava obitelj da
će sve biti dobro i da se ne brinu.
Da se ne brinu???
Nebesa, čovjek bi pomislio da Eloise Bridgerton bolje poznaje obitelj. Bili su
izvan sebe, sve do zadnjega. Penelope je ostala sa svojom novom svekrvom dok
je muškarac tražio Eloise. Violet Bridgerton nije ništa otkrivala u licu, ali koža joj
je bila sasvim siva i Penelope nije mogla ne primijetiti kako joj se dlanovi tresu
sa svakim pokretom.
A Colin se sada vratio i ponašao kao da je sve u redu, ne odgovarajući ni na
jedno od njezinih pitanja kako bi ona htjela i povrh svega toga...
- Kako to da joj nisi rekao? - ponovila je, pušući mu za vratom.
Uvalio se u stolac i slegnuo ramenima. - Stvarno nije bilo prilike.
- Nije te bilo pet dana!
- Da, mislim, nisam ih sve proveo s Eloise. Dan puta tamo, dan natrag, uzmi
u obzir.
- Ali... Ali...
Colin je skupio točno dovoljno energije da baci pogled po sobi. - Nisi li
pozvala čaj?
- Jesam, naravno - reče Penelope zamišljeno, jer joj nije trebalo više od tjedan
dana braka da nauči da je, kad je njezin novi muž u pitanju, najbolje uvijek hranu
i piće imati spremnima. - Ali, Colin...

~ 67 ~
 Knjige.Club Books
- Doista sam požurio natrag, znaš.
- Vidim - rekla je, primijetivši njegovu vlažnu kosu razbarušenu na vjetru. -
Jesi li jahao?
Kimnuo je.
- Od Gloucestershirea?
- Zapravo Wiltshirea. Prespavao smo kod Benedicta. - Ali...
Šarmantno se nasmiješio. - Nedostajala si mi.
A Penelope nije toliko navikla na njegove izraze nježnosti da bi izbjegla
crvenjenje. - I ti si meni nedostajao, ali...
- Dođi sjedni kod mene.
Gdje? Penelope samo što nije upitala. Jer je jedina ravna površina bilo
njegovo krilo.
Njegov smiješak, samo utjelovljenje šarma, postajao je sve strastveniji. -
Upravo mi sada nedostaješ - promrmljao je.
Pogled joj je na trenutak skliznuo na prednji dio njegovih hlača, što joj je
izazvalo snažan osjećaj srama. Colin je ispustio grohot i Penelope je prekrižila
ruke. - Coline, nemoj - upozorila ga je.
- Što nemoj? - upitao ju je praveći se nevin.
- Čak i da nismo u dnevnom boravku, i čak i da zavjese nisu otvorene...
- Lako rješive sitnice - prokomentirao je bacivši pogled prema prozoru.
- I čak - progunđala je, glasom koji je postajao viši, ali ne i glasniji - da i ne
očekujemo sluškinju da svakoga časa uđe, jadnica savijena pod težinom pladnja s
tvojim čajem, činjenica je da...
Colin je uzdahnuo.
- ...mi nisi odgovorio na pitanje!
Zatreptao je. - Posve sam zaboravio o čemu se radilo.
Prošlo je punih deset sekundi prije nego je progovorila. I tada: - Ubit ću te.
- U to sam siguran - rekao je bezbrižno. - Zapravo, jedino je pitanje kada.
- Coline!
- Moglo bi to biti prije no što sam mislio - promumljao je.
- Ali istini za volju, mislio sam da ću doživjeti moždani udar, uzrokovan lošim
ponašanjem.
Zagledala se u njega.
- Tvojim lošim ponašanjem - pojasnio je.
- Nisam se ponašala loše prije nego sam upoznala tebe - uzvratila mu je.
- O, ho, ho - nasmijao se. - Ta ti je dobra.
I Penelope je bila prisiljena ušutjeti. Jer, svega mu, bio je u pravu. I upravo se
o tome ovdje radilo, doista. Njezin suprug ju je, nakon što je ušao u predvorje,

~ 68 ~
 Knjige.Club Books
riješio se kaputa i poljubio je prilično strastveno u usta (pred batlerom!),
bezbrižno obavijestio: - E da, usput, nisam joj rekao da si ti Whistledownica.
Ako je postojalo išta što bi se moglo podvesti pod ružno ponašanje, moralo je
to biti deset godina koje je provela kao autorica sad notornog Društvenog biltena
lady Whistledown. U proteklom desetljeću Penelope je, skrivena iza pseudonima,
uspjela izvrijeđati uglavnom svakog društvenog člana, čak i sebe. (Jasno, postalo
bi sumnjivo da se nikad nije našalila sa sobom i, usto, doista je izgledala kao
prezreli agrumi u groznoj žutoj i narančastoj odjeći koju ju je majka uvijek tjerala
da nosi.)
Penelope se „umirovila“ točno pred vjenčanje, ali pokušaj ucjene uvjerio je
Colina da će biti najbolje da otkrije njezinu tajnu u velikom stilu i tako je objavio
njezin identitet na svečanom plesu kod svoje sestre Daphne. Sve je bilo vrlo
romantično i vrlo, pa, grandiozno, ali pred kraj večeri postalo je očito da je Eloise
nestala.
Eloise je godinama bila Penelopina najbliža prijateljica, ali čak ni ona nije
znala Penelopinu veliku tajnu. A sada je još uvijek nije znala. Napustila je zabavu
prije no što ju je Colin objavio i čini se da joj nije bio u stanju išta reći kad ju
je konačno pronašao.
- Iskreno - reče Colin, glasom u kojem se krila za njega netipična primjesa
iziritiranosti - nije to ni zaslužila, nakon svega što nam je priuštila.
- Pa istina - promrmlja Penelope, osjećajući se nelojalnom čak i dok je to
izgovarala. No cijeli klan Bridgerton poludio je od brige. Eloise je ostavila
bilješku, istina, ali nekako se pomiješala s majčinom redovnom poštom i prošao
je cijeli dan prije nego se obitelj uvjerila da Eloise nisu oteli. Pa čak ni tada nitko
nije bio spokojan; Eloise je možda otišla svojevoljno, ali trebao je proteći još
jedan dan okretanja njezine spavaonice naglavačke prije nego li su pronašli pismo
Sira Philipa Cranea koje je dalo naslutiti kamo je mogla pobjeći.
Kad se sve to uzme u obzir, Colin je doista bio donekle u pravu.
- Kroz nekoliko dana moramo se vratiti radi vjenčanja - rekao je. - Reći ćemo
joj tada.
- Jao, ali ne možemo!
Zastao je. Zatim se nasmiješio. - A zašto ne? - pitao je, pomno je promatrajući.
- Bit će to njezin dan vjenčanja - Penelope je pojasnila, svjesna da se on nadao
daleko opakijem razlogu. - Sva pažnja mora biti usmjerena na nju. Ne mogu joj
reći nešto takvo.
- Tu je mrvicu više altruizma no što mi godi - razmišljao je na glas - ali krajnji
rezultat je isti, dakle imaš moje odobrenje...
- Ne treba mi tvoje odobrenje - Penelope ga je prekinula.
- U svakom slučaju, imaš ga - reče blago. - Držat ćemo Eloise u neznanju. -
Spojio je prste na rukama i uzdahnuo glasno i s užitkom. - Bit će to izuzetno
vjenčanje.
~ 69 ~
 Knjige.Club Books
Sluškinja je stigla upravo u tom trenutku, noseći krcat pladanj za čaj. Penelope
je pokušala previdjeti da je tiho progunđala kad ga je konačno mogla spustiti.
- Možete zatvoriti vrata za sobom - kazao je Colin kad se sluškinja konačno
uspravila.
Penelope je bacila pogled prema vratima, zatim prema svom suprugu, koji je
ustao i navlačio zavjese.
- Coline! - uskliknula je, jer njegove su je ruke kradom obujmile, a usne su
mu bile na njezinu vratu i mogla je osjetiti kako se rastapa u njegovu zagrljaju. -
Mislila sam da želiš prezalogajiti - uzdisala je.
- Želim - promumljao je, potežući korzet njezine haljine. - Ali tebe želim više.
I kako je Penelope zaronila u jastuke koji su se nekako našli na čupavom sagu
ispod njih, uistinu se osjećala prilično voljenom.

Nekoliko dana poslije Penelope je sjedila u kočiji zureći kroz prozor i koreći samu
sebe.
Colin je spavao.
Glupa je što je toliko nervozna jer će ponovno vidjeti Eloise. Eloise, za Boga
miloga. Bile su bliske kao sestre više od desetljeća. Još bliže. Iako, možda... ne
onoliko bliske koliko su obje mislile. Imale su tajne, i jedna i druga. Penelope
je htjela Eloise zavrnuti vratom jer joj nije rekla za svoga prosca, ali zapravo nije
imala argumenata. Kad Eloise sazna da je Penelope lady Whistledown...
Penelope je protrnula. Colin se možda radovao tom trenutku - u svom
uživanju bio je potpuno vražji - ali njoj je prije bilo muka, doslovno. Nije jela
cijeli dan, a nije bila tip koji bi preskakao doručak.
Stiskala si je dlanove i ispružila vrat da bolje vidi kroz prozor - pomislila je
da su možda skrenuli na cestu za Romney Hall, ali nije bila sigurna - zatim je
ponovno pogledala u Colina.
Još uvijek je spavao.
Udarila ga je. Lagano, jasno, jer nije samu sebe držala otvoreno nasilnom, ali
doista, nije pošteno da on spava kao mala beba od trenutka kad se kočija
pokrenula. Namjestio se u sjedalu, pitao je li joj udobno i zatim, prije nego je
uopće dospjela do pitanju u - Vrlo udobno, hvala na pitanju - oči su mu se
sklopile.
Za trideset je sekundi hrkao.
Stvarno nije bilo pošteno. Uvijek bi zaspao prije nje i noću.
Ponovno ga je udarila, ovaj put jače.
Nešto je promumljao u snu, lagano se namjestio i srušio se u kut.
Penelope mu se primicala. Bliže, bliže...
Zatim je savila lakat u oštar kut i ubola ga u rebra.

~ 70 ~
 Knjige.Club Books
- Št...? - Colin se smjesta probudio, žmirkajući i kašljući. - Što? Što? Što?
- Mislim da smo stigli - reče Penelope.
Pogledao je kroz prozor, zatim opet u nju. - I morala si me o tome obavijestiti
upirući oružje u mene?
- Bio je to moj lakat.
Bacio je pogled prema njezinoj ruci. - Ti, draga, imaš iznimno koščate
laktove.
Penelope je bila prilično uvjerena da njezini laktovi - ili bilo koji dio nje što
se toga tiče - nisu ni najmanje koščati, ali nije izgledalo kao da može puno dobiti
proturječeći mu, pa je iznova rekla: - Mislim da smo stigli.
Colin se nagnuo prema prozoru i nekoliko puta sneno trepnuo. - Mislim da si
u pravu.
- Lijepo je - reče Penelope odmjerivši iznimno dobro njegovano zemljište. -
Zašto si mi rekao da je zapušteno?
- Jest - odgovori Colin, pruživši joj njezin šal. - Uzmi - rekao je uz osoran
osmijeh, kao da još nije navikao brinuti o tuđoj dobrobiti kako je činio s njom. -
Bit će prohladno.
Bilo je još prilično rano ujutro; konačište u kojem su prespavali bilo je
udaljeno samo sat vremena vožnje. Većina obitelji ostala je s Benedictom i
Sophie, ali njihova kuća nije bila dovoljno velika da ugosti sve Bridgertone. Usto,
Colin je objasnio, tek su se vjenčali. Treba im privatnost.
Penelope se obavila mekom vunom i naslonila se na njega da bolje vidi kroz
prozor. I to, da budemo iskreni, samo zato što se voljela nasloniti na njega. - Meni
izgleda lijepo - rekla je. - Nikad nisam vidjela takve ruže.
- Ljepše je izvana nego iznutra - Colin je objasnio dok se kočija zaustavljala.
- Ali očekujem da Eloise to promijeni.
Sam je otvorio vrata i iskočio van, zatim joj pružio ruku da joj pomogne sići.
- Dođite, lady Whistledown...
- Gospođa Bridgerton - ispravila ga je.
- Kako god se želiš nazivati - rekao je široko se smiješeći - i dalje si moja. A
ovo je tvoj labuđi pjev.
Kad je Colin prekoračio prag onoga što će biti novi dom njegove sestre,
obuzeo ga je neočekivan osjećaj olakšanja. Koliko god ga je ljutila, volio je svoju
sestru. Nisu bili posebno bliski dok su odrastali; on je svojom dobi bio mnogo
bliži Daphne, a Eloise ga je često tek kopkala u primisli. No prethodne godine su
ih zbližile i, da nije bilo Eloise, on možda nikad ne bi otkrio da postoji Penelope.
A bez Penelope, on bi bio...
Bilo je to čudno. Nije mogao zamisliti što bi bio bez nje.
Pogledao je ženu s kojom se netom vjenčao. Pogledom je ispitivala predvorje,
pokušavajući da to ne izgleda preočito. Lice joj je bilo bezizražajno, ali on je znao
~ 71 ~
 Knjige.Club Books
da joj ništa ne može promaknuti. A sutra, kad budu razglabali o svemu što
su danas proživjeli, ona će se prisjetiti svega do zadnjeg detalja.
Imala je slonovsko pamćenje. Volio je to.
- Gospodine Bridgertone - reče batler, lagano kimajući u pozdrav. -
Dobrodošli natrag u Romney Hall.
- Zadovoljstvo nam je, Gunning - promrmlja Colin. - Jako mi je žao za prošli
put.
Penelope je upitno pogledala prema njemu.
- Ušli smo nekako... naglo - objasni Colin.
Batler je zacijelo primijetio Penelopin uspaničen pogled, jer je brzo dodao: -
Ja sam se uklonio.
- Aha - zaustila je - jako mi je...
- Sir Philip nije - Gunning ju je prekinuo.
- Aha. - Penelope se nezgodno zakašljala. - Hoće li mu biti dobro?
- Vrat mu je malo natekao - reče Colin bezbrižno. - Očekujem da mu je do
sada već bolje. - Uhvatio ju je kako baca pogled prema njegovim rukama i smijulji
se. - Ah, nisam ja - rekao je, primivši je za ruku da je povede niz hodnik. - Ja sam
samo gledao.
Iskrivila je lice. - Mislim da bi to moglo biti gore.
- Lako moguće - rekao je radosno. - Ali na kraju je sve ispalo dobro. Sad mi
se čovjek prilično dopada i radije... Ah, majko, tu si.
I doista, Violet Bridgerton žurila je hodnikom. - Kasnite - rekla je, iako je
Colin bio prilično siguran da ne kasne. Sagnuo se da je poljubi u obraz koji mu je
ponudila, zatim se uklonio u stranu dok je njegova majka prilazila Penelope da
primi oba njezina dlana. - Draga, trebamo te pozadi. Na kraju krajeva, ti si počasna
domaćica.
Colin je imao iznenadno priviđenje prizora - čopor brbljavih žena, sve jedna
drugoj govori o nevažnim detaljima o kojima nije mario, a još ih je manje razumio.
Jedna je drugoj rekla sve i...
Naglo se okrenuo. - Da nisi - upozorio ju je - rekla ni riječ.
- Kako molim. - Penelope je moralno indignirano frknula. - Upravo sam ja
rekla da joj ne smijemo reći na dan njezina vjenčanja.
- Obraćao sam se majci - rekao je.
Violet je odmahnula glavom. - Eloise će nas ubiti.
- Već nas je skoro ubila, kad je pobjegla kao kakva glupača - reče Colin
neuobičajeno razdražljivo. - Već sam uputio druge da ne otvaraju usta.
- Čak i Hyacinth? - upita Penelope sumnjičavo.
- Posebno Hyacinth.
- Jesi li je podmitio? - upita Violet. - Jer neće upaliti osim ako je nisi podmitio.
~ 72 ~
 Knjige.Club Books
- Bože mili - promrmlja Colin. - Čovjek bi pomislio da sam se jučer priključio
ovoj obitelji. Naravno da sam je podmitio. - Okrenuo se prema Penelope. - Bez
uvrede prema novopridošlicama.
- Nema problema - rekla je. - Što si joj dao?
Pomislio je na svoje cjenkanje sa svojom najmlađom sestrom i gotovo je
protrnuo. - Dvadeset funti.
- Dvadeset funti! - uzvikne Violet. - Jesi li poludio?
Valjda bi ti prošla bolje - uzvratio je. - I dao sam joj samo polovicu. Ne bih
vjerovao toj curi koliko je crnog pod noktom. Ali ako bude držala usta zatvorena,
bit ću još deset funti lakši.
Colin se okrenuo prema majci. - Pokušao sam s deset, ali nije se htjela
predomisliti.
Violet je uzdahnula: - Trebala bih te špotati zbog toga.
- Ali nećeš. - Colin joj se široko osmjehnuo.
- Neka mi Bog pomogne - bilo je jedino što je odgovorila.
- Neka Bog pomogne onome koji će biti dovoljno lud da je oženi -
prokomentirao je.
- Mislim da je Hyacinth kvalitetnija nego što bi vas dvoje mogli priznati -
ubacila se Penelope. - Ne biste je trebali podcjenjivati.
- Dragi Bože - uzvrati Colin - ne podcjenjujemo je.
- Tako si draga - reče Violet, nagnuvši se naprijed da neplanirano zagrli
Penelope.
- Samo ju je puka sreća spriječila da zavlada svijetom - prošaptao je Colin.
- Ne obaziri se na njega - Violet reče Penelope. - A ti - doda okrenuvši se
prema Colinu - moraš se smjesta uputiti u crkvu. Ostatak muškaraca već je ondje.
To je samo pet minuta hoda.
- Namjeravaš hodati? - upita u nedoumici.
- Naravno da ne - majka mu odgovori prezrivo. - I sigurno ne možemo
namijeniti kočiju samo za tebe.
- Ni u snu je ne bih tražio - odgovori Colin, odlučivši da je samotna šetnja po
svježem jutarnjem zraku svakako bolja od vožnje u zatvorenoj kočiji s njegovim
ženskim članovima obitelji.
Nagnuo se da ženu poljubi u obraz. Odmah pokraj njezina uha. - Zapamti -
prošaptao je - nema pričanja o ovome.
- Mogu čuvati tajnu - odgovorila je.
- Daleko je lakše čuvati tajnu od tisuću ljudi nego od samo jednog čovjeka -
rekao je on. - Mnogo je manje krivnje u tome.
Ona je pocrvenjela, kad ju je ponovno poljubio pokraj uha.
- Poznajem te tako dobro - prošaptao je.
~ 73 ~
 Knjige.Club Books
Praktički je mogao čuti kako cvokoće zubima dok je odlazio.

- Penelope!
Eloise je poskočila s mjesta da je pozdravi, ali Hyacinth, koja je nadgledala
kako joj rade frizuru, stavila je ruku na njezino rame uz tih, gotovo prijeteći: -
Dolje.
I Eloise, koja bi inače Hyacinth prostrijelila pogledom, krotko je nastavila
sjediti.
Penelope je pogledala u Daphne, koja je naizgled nadgledala Hyacinth.
- Ovo je bilo dugo jutro - reče Daphne.
Penelope se približila, nježno se probila pored Hyacinth i oprezno zagrlila
Eloise kako joj ne bi razbarušila frizuru. - Izgledaš prekrasno - rekla je.
- Hvala ti - odgovori Eloise, ali usne su joj se tresle, a oči su joj bile vlažne i
prijetile su da će svakoga časa proplakati.
Više od ičega Penelope ju je htjela odvesti u stranu i reći joj da će sve biti u
redu i da se ne treba udati za sir Philipa ako ne želi, ali na kraju, Penelope nije
znala da će sve biti u redu, i prije je slutila da se Eloise doista treba udati za sir
Philipa.
Načula je neke stvari. Eloise je boravila u Romney Hallu već više od tjedna
bez pratilje. Ako se to pročuje, a sigurno hoće, može se pozdraviti sa svojim
ugledom. Penelope je bolje od ikoga znala koliko su glasine jake i žilave. Usto,
Penelope je čula da su Eloise i Anthony razgovarali.
Pitanje vjenčanja, izgledalo je, bilo je riješeno.
- Tako mi je drago što si ovdje - reče Eloise.
- Zaboga, znaš da nikad ne bih propustila tvoje vjenčanje.
- Znam. - Eloisine su usne zadrhtale i zatim joj je lice poprimilo onaj izraz
koji ljudi imaju kad nastoje izgledati hrabro i doista misle da u tome uspijevaju. -
Znam - ponovila je, malo staloženije. - Naravno da ne bi. Ali to ne umanjuje moju
radost što te vidim.
Bila je to čudnovato ukočena rečenica iz Eloisinih usta, i na trenutak je
Penelope zaboravila vlastite tajne, vlastite strahove i brige. Eloise joj je bila
najbliža prijateljica. Colin je bio njezina ljubav, njezina strast i njezina duša, ali
upravo je Eloise, više no itko drugi, oblikovala Penelopin odrasli život. Penelope
nije mogla zamisliti kakvo bi bilo njezino posljednje desetljeće bez Eloisina
smiješka, njezina smijeha i njezina vječno dobra raspoloženja.
Eloise ju je voljela čak i više od njezine vlastite obitelji.
- Eloise - reče Penelope, čučnuvši pokraj nje tako da joj može staviti ruku
preko ramena. Očistila je grlo, ponajviše zato što se spremala postaviti pitanje na
koje odgovor vjerojatno nije bio važan. - Eloise - reče ponovno, a glas joj se stišao
gotovo do šapta. - Želiš li ovo?
~ 74 ~
 Knjige.Club Books
- Naravno - odgovori Eloise.
No Penelope nije bila sigurna vjeruje li joj. - Vol... - Naglo se zaustavila. I
načinila je onu malu gestu usnama kao pokušaj da se osmjehne. I zatim je upitala:
- Sviđa li ti se? Tvoj sir Philip.
Eloise je kimnula. - On je... kompliciran.
Nakon čega je Penelope sjela. - Šališ se.
- U ovakvom času?
- Nisi li ti uvijek tvrdila da su muškarci jednostavna bića?
Eloise ju je pogledala s neobično bespomoćnim izrazom.
- Mislila sam da jesu.
Penelope se nagnula prema njoj, svjesna da je Hyacinthin sluh kao u psa. -
Sviđaš li mu se?
- Misli da previše govorim.
- Ti doista previše govoriš - odvrati Penelope.
Eloise ju je prostrijelila pogledom. - Mogla bi se barem smiješiti.
- Istina je. Ali meni je to dražesno.
- Mislim da je i njemu. - Eloise se iskreveljila. - Ponekad.
- Eloise! - Violet je pozvala s vrata. - Stvarno bismo trebali krenuti.
- Ne želimo da mladoženja pomisli da si pobjegla - Hyacinth ju je pecnula.
Eloise je ustala i ispravila ramena. - U zadnje vrijeme dovoljno sam bježala,
zar ne? - Okrenula se prema Penelope s mudrim, zamišljenim osmijehom. -
Vrijeme je da počnem ići prema, a prestanem odlaziti od.
Penelope ju je pogledala zaintrigirano. - Što kažeš?
No Eloise je samo odmahnula glavom. - Samo nešto što sam nedavno čula.
Bila je to zanimljiva izjava, ali nije bilo vrijeme za daljnja ispitivanja, stoga
je Penelope pošla za ostatkom obitelji. Međutim, čim je napravila nekoliko
koraka, zaustavio ju je zvuk Eloisina glasa.
- Penelope!
Penelope se okrenula. Eloise je još uvijek bila na vratima, dobra tri metra iza
nje. Imala je čudan pogled, kakav Penelope nije baš umjela dešifrirati. Penelope
je pričekala, ali Eloise je šutjela.
- Eloise? - Penelope reče tiho, jer izgledalo je kao da Eloise želi nešto reći,
samo nije sigurna kako. Ili možda što.
I tada...
- Žao mi je. - Eloise je ispalila, riječi su klizile njezinim usnama zapanjujućom
brzinom, čak i za nju.
- Žao ti je - Penelope ponovi, uglavnom od iznenađenja.

~ 75 ~
 Knjige.Club Books
Nije doista razmišljala o tome što bi Eloise mogla reći u tom trenutku, ali
isprika se nikako ne bi našla na tom popisu. - Zbog čega?
- Jer sam ti tajila stvari. To nije bilo lijepo od mene.
Penelope je progutala slinu. Dragi Bože.
- Opraštaš mi? - Eloisin glas bio je nježan, ali očima ju je preklinjala i
Penelope se osjetila kao zadnji licemjer.
- Naravno - promucala je. - Nije to ništa. - I nije bilo ništa, barem u usporedbi
s njezinim vlastitim tajnama.
- Trebala sam ti reći o svojoj prepisci sa sir Philipom. Ne znam zašto nisam
otpočetka - nastavi Eloise. - No zatim, kasnije, kad ste se ti i Colin počeli
zaljubljivati... Mislim da nisam... Mislim da nisam jer je bio moj.
Penelope je kimnula. Znala je ona dobro što znači htjeti nešto samo za sebe.
Eloise se nervozno nasmijala. - A pogledaj me sad.
Penelope ju je pogledala. - Izgledaš prekrasno. - Bila je to istina.
Eloise nije bila bezbrižna mladenka, ali je zato sjajila i Penelope je osjetila da
je brige polako napuštaju i konačno nestaju. Sve će biti dobro. Penelope nije znala
hoće li Eloise doživjeti jednako blaženstvo u braku kao i ona, ali barem će biti
sretna i zadovoljna.
I tko je ona da tvrdi da se upravo vjenčani par neće ludo zaljubiti? I čudnije
stvari su se događale.
Provukla je svoju ruku kroz Eloisinu nadlakticu i odvela je van u hodnik, gdje
je Violet podigla glas do dosad neslućene glasnoće.
- Mislim da tvoja majka želi da se požurimo - prošapće Penelope.
- Eloiiise - Violet se proderala. - SMJESTA!
Eloise je podigla obrve bacajući letimičan pogled prema Penelope. - Kako si
to zaključila?
Ali nisu se požurile. Ruku pod ruku šetale su niz hodnik kao da je prolaz
između klupa u crkvi.
- Tko bi pomislio da ćemo se obje udati s nekoliko mjeseci razmaka? -
prokomentirala je Penelope. - Nismo li trebale zajedno postati stare babe?
- Još uvijek možemo biti stare babe - Eloise radosno odgovori. - Samo ćemo
biti udane stare babe.
- Bit će to sjajno.
- Veličanstveno!
- Izvrsno!
- Bit ćemo predvodnice bapske mode!
- Arbitri bapskog ukusa.
- O čemu - upita Hyacinth s rukama na kukovima - to vas dvije pričate?
Eloise je podigla bradu i gledala ju ispod oka. - Premlada si da bi razumjela.
~ 76 ~
 Knjige.Club Books
I zatim su se ona i Penelope malne srušile od smijuljenja.
- One su poludjele, majko - obznani Hyacinth.
Violet je milo zurila u svoju kćer i snahu, koje su obje dosegle nepopularnu
dob od dvadeset osam godina prije nego su se udale. - Ostavi ih, Hyacinth - rekla
je, odvodeći je prema kočiji koja je čekala. - Brzo će doći. - I zatim je
dodala, gotovo kao primisao: - Premlada si da bi razumjela.

Nakon obreda, nakon prijama i nakon što se mogao jednom za svagda uvjeriti da
će sir Philip Crane doista biti prihvatljiv suprug njegovoj sestri, Colin je uspio
pronaći tih kut u koji je mogao odgurati svoju ženu i razgovarati s njom nasamo.
- Sluti li? - upitao je, široko se osmjehujući.
- Grozan si - odgovori Penelope. - Na njezinom smo vjenčanju.
Što nije bio jedan od uobičajenih odgovora na pitanje sa samo dvama
odgovorima. Colin se odupro porivu da ispusti nestrpljiv uzdah i umjesto toga
ponudio joj je prilično uglađen i pristojan: - Time želiš reći?
Penelope je zurila u njega punih deset sekundi i zatim je promrmljala: - Ne
znam o čemu je Eloise govorila. Muškarci su beskrajno jednostavna bića.
- Pa... istina - Colin se složio, jer mu je već dugo bilo očito da je ženski mozak
krajnja i potpuna nepoznanica. - No kakve to veze ima i s čime?
Penelope je zirnula preko oba ramena prije nego je počela šaptati. - Zašto bi
uopće razmišljala o Whistledownici u ovakvom trenutku?
U tome je imala pravo, koliko god Colin to nije bio spreman priznati. U
njegovu umu sve se odvilo kao da je Eloise nekako bila svjesna da je ona jedina
osoba koja nije znala za tajnu o identitetu lady Whistledown.
Što je bez sumnje bilo smiješno, ali ipak je nudilo zadovoljavajuće dnevno
sanjarenje.
- Hmmm - reče on.
Penelope ga je sumnjičavo pogledala. - O čemu razmišljaš?
- Jesi li sigurna da joj ne možemo reći na dan njezina vjenčanja?
- Coline...
- Jer ako joj ne kažemo, ona će to sigurno saznati od nekoga, a ne čini se
pošteno da ne budemo prisutni i vidimo joj lice.
- Coline, ne.
- Nakon svega što si morala proći, zar ne bi rekla da zaslužuješ vidjeti njezinu
reakciju?
- Ne - Penelope reče polako. - Ne. Ne, ne bih rekla.
- Ah, prejeftino se prodaješ, draga moja - rekao je on, dobrohotno joj se
smješkajući. - A usto, razmišljaj o Eloise.
- Ne vidim što drugo činim cijelo jutro.
~ 77 ~
 Knjige.Club Books
Odmahnuo je glavom. - To bi je uništilo. Da čuje groznu istinu od potpunog
stranca.
- Nije grozna - Penelope mu je uzvratila - i kako znaš da bi bio stranac?
- Cijela moja obitelj morala nam se zakleti na tajnost. Koga drugoga ona
poznaje u ovom okrugu bogu za leđima?
- Meni se Gloucestershire nekako sviđa - kazala je Penelope, simpatično
stisnuvši zube. - Doima mi se ugodno.
- Da - reče on smireno, zagledavši se u njezino namršteno čelo, blijedo lice i
stisnute oči. - Izgledaš kao da ti je ugodno.
- Nisi li ti inzistirao da je držimo u neznanju koliko god je to u našoj moći?
- Točno, koliko je u našoj moći - uzvrati Colin. - U mojoj moći - pokazao je
prema sebi iako nije bilo potrebno - nije da i dalje šutim.
- Ne mogu vjerovati da si se predomislio.
Slegnuo je ramenima. - Nije li to muška povlastica?
Na to su joj se usne odvojile i Colin je poželio pronaći kut istovremeno skrovit
i tih, jer ona je praktički preklinjala za poljubac, bila ona toga svjesna ili ne.
No on je bio strpljiv muškarac a oni su doduše imali onu udobnu sobu
rezerviranu u konačištu, i još je trebalo napraviti dosta spački upravo ovdje na
ovom vjenčanju. - Oh, Penelope - reče on hrapavim glasom, saginjući se više no
što se pristoji, čak i s vlastitom ženom - zar se ne želiš malo zabaviti?
Pocrvenila je kao paprika. - Ne ovdje.
Glasno se nasmijao na to.
- Nisam mislila na to - promrmljala je.
- Nisam ni ja, što se tog tiče - uzvratio joj je, s osmijehom na licu kojeg se
nikako nije mogao riješiti - ali drago mi je da ti to tako lako dolazi u misli. - Hinio
je da se ogledava po sobi. - Što misliš kad bi bilo pristojno otići?
- Nikako ne još.
Hinio je da razmišlja. - Hmmm, da, vjerojatno si u pravu oko toga. Šteta. Ali
- sad je hinio da je živnuo - to nam doduše ostavlja vremena da napravimo spačku.
Ponovno je ostala bez teksta. Njemu se to dopadalo. - Hoćemo li? - prošaptao
je.
- Ne znam što ću ja s tobom.
- Moramo poraditi na ovome - rekao je, odmahujući glavom. - Nisam siguran
da sasvim shvaćaš mehanizam pitanja s dvama odgovorima.
- Mislim da bi trebao sjesti - rekla je, a u očima joj je sad zasjao onaj pogled
oprezne iscrpljenosti koji je najčešće rezerviran za malu djecu.
Ili odrasle budale.
- I zatim - nastavila je - mislim da bi trebao ostati sjediti.
- Do daljnjega?
~ 78 ~
 Knjige.Club Books
- Da.
Sjeo je samo da bije mučio. I tada...
- Neee, mislim da bih radije radio spačke.
Bio je ponovno na nogama i već je pohitao u potragu za Eloise prije no što je
Penelope uopće mogla pokušati skočiti za njim.
- Coline, nemoj! - viknula je, a glas joj se odbijao od zidova primaće sobe.
Uspjela se zaderati - kako drugačije - upravo u onom trenutku kad su svi drugi
svadbeni gosti zastali da udahnu.
Puna prostorija Bridgertona. Kakve su šanse za to?
Penelope se prisilno nasmiješila vidjevši kako se dvadesetak glava zarotiralo
prema njoj. - Ništa, ništa - rekla je, glas joj je bio isprekidan i veseo. - Jako mi je
žao zbog smetnje.
I čini se da je Colinova obitelj bila prilično navikla da se on nađe u situacijama
koje zahtijevaju odgovor: - Coline, nemoj! - jer svi su nastavili svoje razgovore
jedva pogledavši još jednom u njezinu smjeru.
Osim Hyacinth.
- Jao, dovraga - promrmlja Penelope ispod glasa i pojuri dalje.
No Hyacinth je bila brza. - Što se događa? - upitala je, iznimno okretno
uhvativši korak s Penelope.
- Ništa - odgovori Penelope, jer samo joj je još trebalo da se Hyacinth pridoda
katastrofi.
- Reći će joj, zar ne? - Hyacinth je bila ustrajna, ispustila je „uf“ i „oprosti“
dok se probijala pokraj jednog od svoje braće.
- Ne - Penelope reče odlučno, migoljeći između Daphnine djece - neće.
- Hoće.
Penelope je zastala na trenutak i okrenula se. - Zar nitko od vas nikad nikoga
ne sluša?
- Ja ne - reče Hyacinth veselo.
Penelope je odmahnula glavom i krenula dalje, a Hyacinth joj je puhala za
vratom. Kad je došla do Colina, on je stajao pokraj mladenaca i provukao je ruku
ispod Eloisine nadlaktice, smijući joj se kao da nikad nije pomislio na to da:
a) je nauči plivati tako da je baci u jezero
b) joj izreže deset centimetara kose dok spava
c) je veže za drvo tako da ga ne prati u lokalnu krčmu.
Naravno, pomislio je sve troje, a dvoje je doista učinio.
(Čak se ni Colin ne bi usudio učiniti nešto tako trajno kao što je strizanje.)
- Eloise - reče Penelope, nekako se bez daha pokušavajući riješiti Hyacinth.

~ 79 ~
 Knjige.Club Books
- Penelope. - No u Eloisinu glasu osjećala se znatiželja. Što nije iznenadilo
Penelope; Eloise nije bila glupa i bila je itekako svjesna da normalan način
ponašanja njezina brata ne uključuje njoj upućene blažene osmijehe.
- Eloise - reče Hyacinth, bez razloga koji bi Penelope bio proničan.
- Hyacinth.
Penelope se okrenula prema suprugu. - Coline.
Izgledao je kao da se zabavlja. - Penelope. Hyacinth.
Hyacinth se široko osmjehnula. - Coline. - A zatim: - Sir Phillipe.
- Dame. - sir Philip je, kako se činilo, cijenio konciznost.
- Dosta! - Eloise je eksplodirala. - Što se događa?
- Recitiramo naša krsna imena, čini se - reče Hyacinth.
- Penelope ti je nešto htjela reći - reče Colin.
- Nisam.
- Jest.
- Jesam - reče Penelope, razmišljajući brzo. Hitro je zakoračila naprijed
primivši Eloisine dlanove. - Čestitam. Tako sam sretna zbog tebe.
- To si mi trebala reći? - pitala je Eloise.
- Da.
- Ne.
A Hyacinth će: - Neizmjerno uživam.
- Hm, kako ljubazno od Vas što to kažete - reče sir Philip, djelujući pomalo
zbunjeno njezinom nenadanom potrebom da pohvali domaćina. Penelope je
zatvorila oči na kratko i umorno uzdahnula, ona će morati jadnika odvesti na
stranu i uputiti ga u specifičnosti koje proizlaze iz ulaska u obitelj Bridgerton
ženidbom.
A budući da je tako dobro poznavala svoje nove članove obitelji, znala je da
nema šanse da će uspjeti sačuvati svoju tajnu, okrenula se prema Eloise i rekla: -
Mogu li na trenutak porazgovarati s tobom nasamo?
- Sa mnom?
Bilo je to dovoljno da Penelope poželi nekoga zadaviti. Bilo koga. - Da - rekla
je strpljivo - s tobom.
- I sa mnom - Colin se ubacio.
- I sa mnom - doda Hyacinth.
- Ne s tobom - reče Penelope, ne gnjaveći se da je pogleda.
- Ali sa mnom da - primetnu Colin, provukavši svoju slobodnu ruku ispod
Penelopine nadlaktice.
- Može li to čekati? - pristojno upita sir Philip. - Ovo je njezin svadbeni dan i
pretpostavljam da ga ne želi propustiti.

~ 80 ~
 Knjige.Club Books
- Znam - reče Penelope umorno. - Jako mi je žao.
- U redu je - reče Eloise, oslobodivši se iz Colinova stiska i okrećući se prema
svom novopečenom suprugu. Prošaptala mu je nekoliko riječi koje Penelope nije
mogla čuti, a zatim rekla: - Točno iza onih vrata nalazi se maleni salon. Hoćemo
li?
Ona je povela, što je odgovaralo Penelope jer joj je dalo vremena da Colinu
kaže: - Nećeš ništa reći.
Iznenadio ju je kimnuvši i zatim joj je šutke pridržao vrata dok je ulazila u
prostoriju iza Eloise.
- Ovo neće dugo trajati - reče Penelope ispričavajući se. - Barem se nadam da
neće.
Eloise nije ništa rekla, samo ju je pogledala izrazom koji je bio, Penelope je
bila upravo toliko prisutna umom da primijeti, netipično spokojan.
Brak joj je zacijelo činio dobro, pomisli Penelope, jer Eloise koju je poznavala
u takvom bi trenutku grizla nokte. Velika tajna, misterij koji treba otkriti - Eloise
je voljela takve stvari.
No ona je samo stajala ondje, mirno čekajući s laganim smiješkom na licu.
Penelope je zbunjeno pogledala u Colina, ali on je naizgled njezine upute uzeo k
srcu i usta su mu bila zaključana.
- Eloise - započnu Penelope.
Eloise se smiješila. Lagano. Samo u kutu usana, kao da se suzdržava. - Da?
Penelope je pročistila grlo. - Eloise - ponovno reče - nešto ti moram reći.
- Stvarno?
Penelope je stisnula oči. Trenutak sigurno nije bio pogodan za sarkazam.
Udahnula je obuzdavši se da ispali jednako škrt odgovor i rekla: - Nisam ti to
htjela reći na tvoj svadbeni dan - u tom je trenu svog supruga prostrijelila
pogledom - ali čini se da nemam izbora.
Eloise je nekoliko puta trepnula, ali osim toga njezino spokojno držanje nije
se promijenilo.
- Ne znam kako bih ti to drugačije rekla - Penelope je nastavila tapkati u
mjestu, osjećajući se istinski bolesno - ali dok te nije bilo... Drugim riječima, one
noći kad si otišla, zapravo...
Eloise se nagnula. Pokret je bio lagan, ali Penelope ga je uhvatila i na trenutak
je pomislila - pa sad, nije ništa jasno mislila, sigurno ne nešto što bi mogla izraziti
u prikladnoj rečenici. Ali ju jest uhvatila neka nelagoda - drugačija vrsta nelagode
od one koju je već osjećala. Bila je to sumnjiva vrsta nelagode, i...
- Ja sam Whistledownica - ispalila je jer, da je čekala još malo duže, mislila
je da bi joj mozak mogao eksplodirati.
A Eloise je rekla: - Znam.

~ 81 ~
 Knjige.Club Books
Penelope je sjela na najbliži čvrst predmet, koji je, pokazalo se, bio stol. -
Znaš.
Eloise je slegnula ramenim. - Znam.
- Kako?
- Hyacinth mi je rekla.
- Molim? - ubaci se Colin, kao da će nekoga zadaviti. Ili možda točnije, kao
da će zadaviti Hyacinth.
- Sigurna sam da je s druge strane vrata - prošapće Eloise kimnuvši. - Za slučaj
da želiš...
No Colin je bio korak ispred nje i silovito je otvorio vrata od malenog salona.
Naravno, Hyacinth je upala unutra.
- Hyacinth! - reče Penelope u nevjerici.
- Ma, molim te - uzvrati Hyacinth, poravnavši suknju. - Nisi valjda mislila da
neću prisluškivati, zar ne? Dovoljno me poznaješ.
- Zakrenut ću ti vratom - zareži Colin. - Dogovorili smo se.
Hyacinth slegnu ramenima. - Zapravo mi, istini za volju, ne treba dvadeset
funti.
- Već sam ti dao deset.
- Znam - reče Hyacinth radosno se smješkajući.
- Hyacinth! - uzviknu Eloise.
- Što ne znači - nastavi Hyacinth skromno - da ne želim preostalih deset.
- Sinoć mi je rekla - objasnila je Eloise, opasno stišćući oči - ali tek nakon što
me obavijestila da zna tko je lady Whistledown i da ustvari cijelo društvo zna, ali
da će me to znanje koštati dvadeset funti.
- Nije ti palo na pamet - upita Penelope - da si jednostavno mogla upitati
nekog drugog ako je cijelo društvo znalo?
- Cijelo društvo nije u mojoj spavaonici u dva ujutro - odbrusi Eloise.
- Razmišljam o tome da kupim šešir - Hyacinth je razmišljala naglas. - Ili
možda ponija.
Eloise ju je grdo pogledala, a zatim se okrenula prema Penelope. - Jesi li ti
doista Whistledown?
- Jesam - prizna Penelope - ili bolje... - Bacila je pogled prema Colinu, ne baš
sigurna zašto to čini osim zato što ga jako voli i što ju je toliko dobro poznavao,
a kad je vidio njezin mali nesigurni smiješak, uzvratio joj je osmijehom,
bez obzira na to koliko je bio bijesan na Hyacinth.
I to je i učinio. Nekako, usprkos svemu, znao je što joj treba. Uvijek je znao.
Penelope se ponovno okrenula prema Eloise. - Bila sam - ispravila se. - Više
ne. Povukla sam se.

~ 82 ~
 Knjige.Club Books
No, naravno, Eloise je to već znala. Oproštajno pismo lady W. procirkuliralo
je puno prije nego je Eloise otišla iz grada.
- Zauvijek - doda Penelope. - Ljudi su pitali, ali neću se dati nagovoriti da
ponovno uzmem pero u ruke. - Zastala je, razmišljajući o pisanijama kojih se
prihvatila kod kuće. - Barem ne kao Whistledownica. - Pogledala je u Eloise, koja
je sjela pokraj nje na stol. Lice joj je bilo nekako bezizražajno i nije ništa rekla
već stoljećima - pa, stoljećima barem za Eloise.
Penelope se pokušala nasmiješiti. - Zapravo, razmišljam o tome da napišem
roman.
I dalje ništa od Eloise, iako je treptala prilično brzo i mrštila se kao da
razmišlja o nečem jako teškom.
I tada je Penelope primila jednu od njezinih ruku i rekla ono što je doista
osjećala. - Žao mi je, Eloise.
Eloise je zurila nekako bezizražajno u susjedni stol, ali u tom se trenutku
okrenula i pogledom pronašla Penelopin pogled. - Žao ti je? - ponovila je i zvučala
je nesigurno, kao da žaljenje nikako ne može biti ispravan osjećaj, ili barem ne u
dovoljnoj mjeri.
Penelope se obeshrabrila. - Tako mi je žao - ponovila je. - Trebala sam ti reći.
Trebala sam...
- Jesi li luda? - upita Eloise, konačno naizgled povrativši pozornost. - Naravno
da mi nisi trebala reći. Ja nikad ne bih mogla čuvati tu tajnu.
Penelope je držala vrijednim spomena što je to priznala.
- Tako sam ponosna na tebe - nastavi Eloise. - Na trenutak zaboravi na
pisanje, ne mogu ni zamisliti sav taj posao i jednoga dana - kad ne bude moj
svadbeni dan - inzistirat ću da mi kažeš sve o tome.
- Znači, iznenadilo te to? - prošapće Penelope.
Eloise ju je pogledala nekako ironično. - Blago rečeno.
- Trebala sam joj donijeti stolac - prokomentira Hyacinth.
- Već sam sjedila - progunđa Eloise.
Hyacinth je odmahnula rukom. - Svejedno.
- Ignoriraj je - reče Eloise, čvrsto se usredotočivši na Penelope. - Doista, ne
znam kako da ti kažem koliko sam impresionirana - mislim, sad kad sam nadišla
šokiranost.
- Stvarno? - Penelope do tog trenutka nije palo na pamet koliko je čeznula za
Eloisinim odobravanjem.
- Skrivati to od svih nas tako dugo - reče Eloise, odmahujući glavom sporo i
zadivljeno. - Od mene. Od nje. - Pokazala je prstom u smjeru Hyacinth. - To si
stvarno izvrsno izvela. - Uto se nagnula i čvrsto zagrlila Penelope.
- Ne ljutiš se na mene?

~ 83 ~
 Knjige.Club Books
Eloise se povukla i otvorila usta, a Penelope je znala da se spremala reći „ne“
na što bi vjerojatno uslijedilo „naravno da ne“.
No riječi su ostale u Eloisinim ustima i samo je sjedila ondje, nekako
zamišljena i iznenađena dok naposljetku nije rekla: - Ne.
Penelope je osjetila da su joj se obrve podigle. - Jesi li sigurna? - Jer Eloise
nije zvučala sigurno. Iskreno, nije baš zvučala kao Eloise.
- Bilo bi drugačije da sam još uvijek u Londonu - Eloise reče tiho - i da nemam
drugog posla. Ali ovo... - Bacila je pogled oko prostorije, nekako neodređeno
gestikulirajući prema prozoru. - Ovdje. Jednostavno nije isto. To je drugačiji život
- rekla je tiho. - Ja sam druga osoba. Barem malo.
- lady Crane - Penelope ju je podsjetila.
Eloise se nasmiješila. - Lijepo od Vas što ste me podsjetili na to, gospođo
Bridgerton.
Penelope se umalo nasmijala. - Možeš li to vjerovati?
- Što se tiče tebe ili mene? - upita Eloise.
- Obje.
Colin, koji je bio na pristojnoj udaljenosti - a jednom je rukom čvrsto stisnuo
Hyacinthinu nadlakticu da nju zadrži na pristojnoj udaljenosti - zakoračio je. -
Vjerojatno bismo se trebali vratiti - tiho je rekao. Ispružio je ruku i
pomogao, najprije Penelope, a zatim Eloise, da ustanu. - Ti bi se - rekao je,
naginjući se da poljubi sestru u obraz - svakako trebala vratiti.
Eloise se sjetno nasmiješila, iznova u ulozi sramežljive mlade, i kimnula. Još
jednom stisnuvši Penelopinu ruku, očešala se u prolazu o Hyacinth (kolutajući
očima dok je to činila) i vratila se na svoju svadbenu zabavu.
Penelope ju je gledala kako odlazi, ispreplevši nadlakticu s Colinovom i
lagano se naslonivši na njega. Oboje su stajali ondje zadovoljno u tišini,
besposleno gledajući u sad prazan okvir vrata, slušajući zvukove zabave kako se
prenose zrakom.
- Misliš li da bi bilo pristojno da odemo? - prošaptao je.
- Vjerojatno ne bi.
- Misliš li da bi nam Eloise to zamjerila?
Penelope je odmahnula glavom.
Colinove ruke čvrsto su je obavile i osjetila je kako joj njegove usne nježno
dodiruju uho. - Idemo - rekao je.
Nije se bunila.

Dana dvadeset petog svibnja, godine 1824., točno jedan dan nakon udaje Eloise
Bridgerton za sir Philipa Cranea, tri pisma dostavljena su u sobu gospodina i

~ 84 ~
 Knjige.Club Books
gospođe Bridgerton, gostiju u konačištu Rose and Bramble Inn u blizini
Tetburyja u Gloucestershireu. Došla su zajedno; sva su bila iz Romney Halla.
- Koje ćemo otvoriti prvo? - upita Penelope, raširivši ih pred sobom na
krevetu.
Colin se riješio majice koju je navukao da otvori vrata. - Prepuštam to tvojem
dobrom ukusu kao i uvijek.
- Kao i uvijek?
Odvukao se natrag u krevet uz nju. Sarkazam ju je činio izrazito privlačnom.
Nije znao ni za koga drugog s tim darom. - Kao i uvijek kad mi odgovara - ispravio
se.
- Prvo, tvoja majka - reče Penelope pograbivši jedno od pisama s plahte.
Strgnula je pečat i pažljivo razmotala papir.
Colin je gledao kako čita. Oči su joj se raširile, zatim su joj se obrve podigle,
zatim su joj se usne nabrale u kutovima, kao da se smiješi iako to ne želi. - Što
ona ima reći? - pitao je on.
- Oprašta nam.
- Vjerujem da ne bi imalo smisla pitati što to.
Penelope ga je ozbiljno pogledala. - Jer smo napustili svadbu ranije.
- Rekla si mi da Eloise neće smetati.
- I sigurna sam da nije. Ali ovo je tvoja majka.
- Piši joj natrag i slobodno joj kaži da ću, ako se ikad ponovno uda, ostati do
samog kraja.
- Neću to učiniti - odgovori Penelope, kolutajući očima. - U svakom slučaju,
ne vjerujem da očekuje odgovor.
- Stvarno? - Sad se on zainteresirao, jer njegova je majka uvijek očekivala
odgovor. - Što smo onda učinili da zaradimo njezin oprost?
- Hm, spomenula je nešto o pravovremenom rađanju unuka.
Colin se široko osmjehnuo. - Ti se to crveniš?
- Ne.
- Da, crveniš se.
Udarila ga je laktom u rebra. - Nije istina. Evo ti, pročitaj sam ako to toliko
želiš. Ja ću pročitati Hyacinthino.
- Pretpostavljam da mi nije vratila deset funti - progunđa Colin.
Penelope je razvila papir i protresla ga. Ništa nije zalepršalo iz njega.
- Ta lija ima sreće što mi je sestra - promrmljao je.
- Baš ne znaš gubiti - Penelope ga je špotala. - Nadigrala te, i to briljantno.
- Daj, molim te - podrugljivo se nasmijao - nisam te vidio da jučer popodne
hvališ njezinu lukavost.

~ 85 ~
 Knjige.Club Books
Odmahnula je na njegove primjedbe. - Da, pa neke se stvari bolje uoče s
vremenskim odmakom.
- Što ona ima za reći? - upita Colin, naginjući se preko njena ramena.
Poznajući Hyacinth, to je vjerojatno neki plan da iznudi više novca iz njegovih
džepova.
- Zapravo je prilično dražesno - reče Penelope. - Ništa ni najmanje podlo.
- Jesi li pročitala obje strane? - upita Colin sumnjičavo.
- Pisala je samo sjedne strane.
- Netipično neekonomično za nju - dodao je, skeptično.
- Bože, Colin, to je samo izvještaj sa svadbe nakon što smo otišli. I moram
reći, ima vrlo precizno oko za humor i pojedinosti. Ona bi bila dobra
Whistledownica.
- Tako nam Bog pomogao.
Posljednje pismo bilo je od Eloise i, za razliku od preostala dva, bilo je
upućeno samo Penelope. Colin je bio znatiželjan, naravno - tko ne bi bio? No
maknuo se i dao Penelope privatnost. Njezinu prijateljstvu s njegovom sestrom
istovremeno se divio i cijenio ga. Bio je blizak sa svojom braćom - iznimno. Ali
nikad nije vidio tako dubok prijateljski odnos kao onaj između Penelope i Eloise.
- Oh! - ispustila je Penelope okrećući stranicu. Eloisino je pismo bilo prilično
duže od prethodna dva, uspjela je ispisati dva lista, s obje strane. - Ta lija.
- Što je učinila? - upita Colin.
- Ma, nije ništa - odgovori Penelope, iako joj se na licu oslikavala srditost. -
Nisi bio ondje, ali u jutro vjenčanja stalno se ispričavala što ima tajne preda mnom
i uopće mi nije palo na pamet da me pokušavala navesti da priznam da i sama
imam tajne. Uspjela me natjerati da se osjećam grozno.
Glas joj je postupno iščeznuo dok je čitala sljedeću stranicu. Colin se naslonio
na mekane jastuke, ne mičući pogled sa ženina lica. Volio je gledati kako joj se
oči miču s lijeva na desno prateći riječi. Volio je gledati kako joj se usne miču dok
se smiješila ili mrštila. Bilo je to, zapravo, uistinu čudesno kakvo je zadovoljstvo
osjećao samo gledajući svoju ženu dok čita.
Sve dok se nije zagrcnula i sasvim problijedjela.
Podignuo se na laktovima. - Što je sad?
Penelope je odmahnula glavom i progunđala. - Jao, prefrigana je.
Kvragu i privatnost. Zgrabio je pismo. - Što je rekla?
- Ondje dolje - reče Penelope, pokazujući sva nesretna prema dnu. - Na kraju.
Colin je odgurnuo njezin prst i počeo čitati. - Bože mili, raspisala se -
promrmljao je. - Ništa ne razumijem.
- Osveta - reče Penelope. - Kaže da je moja tajna bila veća od njezine.
- Bila je.

~ 86 ~
 Knjige.Club Books
- Kaže da joj dugujem.
Colin je promislio o tome. - Vjerojatno duguješ.
- Da izravnamo račune.
Pomilovao ju je po ruci. - Bojim se da je to način na koji mi Bridgertoni
razmišljamo. Nikad se nisi takmičila u sportu s nama, zar ne?
Penelope je jauknula. - Kaže da će konzultirati Hyacinth.
Colin je osjetio kako mu krv napušta lice.
- Znam - reče Penelope, odmahujući glavom. - Nikad više nećemo biti sigurni.
Colin ju je zagrlio i povukao je bliže. - Nismo li rekli da želimo otputovati u
Italiju?
- Ili Indiju?
Nasmiješio se i poljubio ju u nos. - Ili možemo jednostavno ostati ovdje.
- U konačištu Rose and Bramble?
- Mislili smo ostati do sutra ujutro. To je zadnje mjesto na kojem bi nas
Hyacinth tražila.
Penelope ga je pogledala, pogled joj je postajao sve topliji i možda malo
nestašan. - Nemam prijekog posla u Londonu barem dva tjedna.
Okrenuo se i završio iznad nje, gurajući je nadolje dok se nije našla sasvim u
ležećem položaju. - Moja majka nam je doista rekla da nam neće oprostiti dok joj
ne dademo unučad.
- Nije to baš tako striktno rekla.
Poljubio ju je, točno u osjetljivo mjesto iza njezine ušne školjke od čega bi se
uvijek izvijala. - Pravi se da jest!
- Pa, u tom slučaju - ah!
Njegove su usne kliznule njezinim trbuhom. - Ah? - promrmljao je.
- Bolje da se primimo... Ah!
Podigao je pogled. - Htjela si reći?
- Posla - jedva je uspjela procijediti.
Nasmijao se u njezinu kožu. - Vaš sam pokorni sluga, gospođo Bridgerton.
Uvijek.

~ 87 ~
 Knjige.Club Books
SIR PHILIPU S LJUBAVLJU

ijetko se događalo da pišem o tako nametljivoj djeci kao što su Amanda i

R Oliver Crane, usamljenim blizancima sira Philipa Cranea. Činilo se
nemogućim da izrastu u zrele, razumne odrasle ljude, ali mislila da je, ako ih itko
može dovesti u red, to njihova nova maćeha, Eloise (rođena Bridgerton) Crane.
Dugo sam se htjela okušati u pisanju u prvom licu, stoga sam odlučila svijet
promatrati očima odrasle Amande. Ona se trebala zaljubiti, a Philip i Eloise će
morati gledati kako se to ostvaruje.

~ 88 ~
 Knjige.Club Books
SIR PHILIPU S LJUBAVLJU: DRUGI EPILOG

isam najstrpljivija osoba na svijetu. Gotovo da uopće ne podnosim glupost.

N Zbog toga sam bila ponosna na sebe dok sam držala jezik za zubima ovo
poslijepodne, na čaju s obitelji Brougham.
Broughami su naši susjedi, i to zadnjih šest godina, otkako je gospodin
Brougham naslijedio posjed svog strica, kojeg su također zvali gospodin
Brougham. Imaju četiri kćeri i krajnje razmaženog sina. Srećom, sin je pet godina
mlađi od mene, što znači da neću trebati razmatrati mogućnost da se udam za
njega. (Iako moje sestre Penelope i Georgiana, devet i deset godina mlađe od
mene, neće biti te sreće.) Kćeri Brougham jedna od druge starije su po godinu
dana, najstarija je dvije godine starija od mene, a najmlađa dvije mlađa. Savršeno
su ljupke, možda jedino mrvicu preumiljate i preljubazne za moj ukus. Međutim,
u posljednje vrijeme bilo ih je nemoguće podnijeti.
Razlog je to što i ja imam brata, a on nije pet godina mlađi od njih. Zapravo,
mi smo blizanci, što ga čini bračnom prilikom za svaku od njih.
Očekivano, Oliver se nije htio mojoj majci, Penelope i meni pridružiti na čaju.
No evo što se dogodilo i evo zašto sam zadovoljna sobom jer nisam rekla ono
što sam htjela reći, a to je bilo: - Vi ste, nema sumnje, idiot.
Srkala sam čaj, nastojeći zadržati šalicu kod usana što je moguće duže kako
bih izbjegla pitanja o Oliveru, kad je gospođa Brougham rekla: - Mora da je vrlo
intrigantno biti blizanac. Kaži mi, draga Amanda, kako se to razlikuje od slučaja
kad nisi blizanac?
Nadam se da ne trebam objašnjavati zašto je to pitanje bilo tako kretensko.
Kako bih joj ja mogla reći koja je razlika, kad sam otprilike sto posto svog života
živjela kao blizanka te stoga imam upravo nimalo iskustva kao neblizanka.
Mora da mi se prezir odrazio na licu jer mi je majka uputila jedan od svojih
legendarnih pogleda upozorenja u trenutku kad su mi se usne razdvojile da
odgovorim. Budući da nisam htjela sramotiti majku (a ne zato što bih osjećala
potrebu da gospođu Brougham učinim pred samom sobom pametnijom nego je
uistinu bila), rekla sam: - Pretpostavljam da čovjek uvijek ima nekog druga.
- Ali tvoj brat sad nije ovdje - reče jedna od djevojaka Brougham.
- Moj otac nije uvijek s mojom majkom, a ipak pretpostavljam da ga smatra
njezinim drugom - odgovorila sam.
- Teško da se brat može uspoređivati sa suprugom - cijuknula je gospođa
Brougham.

~ 89 ~
 Knjige.Club Books
- Nadam se da je tako - uzvratila sam joj. Doista, to je jedan od najsmješnijih
razgovora u kojem sam sudjelovala. I Penelope je, kad smo se vratili kući,
izgledala kao da je muče neka pitanja.
Majka mi je uputila još jedan pogled, kojim mi je poručivala da točno zna
kakva to pitanja muče Penelope i nije htjela odgovoriti na njih. No, kako je moja
majka uvijek govorila da cijeni žensku radoznalost...
Dakle, kopa svoju vlastitu jamu.
Trebala bih spomenuti da sam, kopanje jame na stranu, uvjerena da imam
najbolju majku u Engleskoj. I za razliku od onoga kako se osjeća neblizanac, o
čemu nemam spoznaja, dobro znam kako je to imati drugu majku, stoga sam,
po mome mišljenju, potpuno mjerodavna suditi o tome.
Moja majka, Eloise Crane, zapravo je moja pomajka, iako joj se tako obraćam
samo kad me to zatraže u svrhu pojašnjavanja. Udala se za mog oca kad smo
Oliver i ja imali osam godina i prilično sam uvjerena da nas je sve spasila. Teško
je objasniti kakve smo živote vodili prije nego je ona ušla u njih. Svakako bih
mogla opisati događaje, ali njihov ton, atmosferu u našoj kući...
Zapravo ne znam kako to izraziti.
Moja majka - moja biološka majka - ubila se. Većinu svog života to nisam
znala. Mislila sam da je umrla u groznici, što je, vjerujem, točno. Ono što mi nitko
nije rekao jest da je groznicu uzrokovao njezin pokušaj utapanja u jezeru po cičoj
zimi.
Nemam si namjeru oduzeti život, ali moram reći, nikad ne bih odabrala tu
metodu.
Znam da bih trebala osjećati sažaljenje i sućut prema njoj. Moja sadašnja
majka bila joj je daljnja rođakinja i kaže mi da je cijeli život bila tužna. Kaže mi
da su neki ljudi takvi, baš kao što su drugi sve vrijeme neprirodno veseli. Ali ne
mogu si pomoći da ne pomislim - ako se mislila ubiti, mogla je to učiniti i ranije.
Možda kad sam ja bila malo dijete. Ili još bolje, dojenče. To bi mi svakako
olakšalo život.
Pitala sam ujaka Hugha (koji mi zapravo nije ujak, ali oženjen je polusestrom
šogorice moje sadašnje majke i živi vrlo blizu nas i župnik je) hoću li u pakao
zbog takvih misli. Rekao je da neću, da njemu, iskreno, to ima puno smisla.
Doista mi je njegova župa draža od moje.
Ali radi se o tome da ovako imam sjećanja na nju. Marinu, moju prvu majku.
Ne želim imati sjećanja na nju. Ova koja imam maglovita su i konfuzna. Ne mogu
se sjetiti kako joj je doista zvučao glas. Oliver kaže da je razlog to što jedva da je
govorila. Ne mogu se sjetiti je li govorila ili nije. Ne mogu se sjetiti točnog oblika
njezina lica niti se mogu sjetiti njezina mirisa.
Umjesto toga sjećam se da stojim pred njezinim vratima i osjećam se vrlo
malenom i preplašena sam. I sjećam se da sam puno hodala na prstima, jer smo

~ 90 ~
 Knjige.Club Books
znali da ne smijemo praviti buku. Sjećam se da sam uvijek bila nekako
nervozna, kao da sam znala da će se dogoditi nešto loše.
I uistinu jest.
Ne bi li sjećanje trebalo biti konkretno? Dobro bi mi došlo sjećanje na
trenutak, ili na lice, ili na zvuk. Umjesto toga imam nejasne osjećaje i k tomu
uopće nisu osjećaji sreće.
Jednom sam upitala Olivera ima li ista sjećanja i samo je slegnuo ramenima i
rekao da uopće ne razmišlja o njoj. Nisam sigurna vjerujem li mu. Pretpostavljam
da mu vjerojatno vjerujem; on često ne razbija previše glavu time. Ili,
možda točnije, on ne razbija previše glavu ni sa čim. Možemo se samo nadati da
će, kad se oženi (što sestre Brougham jedva čekaju), odabrati mladu s jednakim
nedostatkom misaonosti i senzibilnosti. U suprotnom će biti ogorčena. On,
naravno, neće; ne bi ni primijetio njezinu ogorčenost.
Rekli su mi da su muškarci takvi.
Moj otac, na primjer, apsolutno ništa ne primjećuje. Osim ako ste, jasno,
biljka, tada će primijetiti sve. On je botaničar i mogao bi se bez problema cijeli
dan šetkati staklenikom. Potpuno mi je nespojiv s mojom majkom, koja je
živahna, otvorena i nikad joj ne ponestane tema za razgovor, no kad su zajedno,
očito je da se jako vole. Prošli sam ih tjedan uhvatila kako se ljube u vrtu. Bila
sam šokirana. Majka se bliži četrdesetoj, a otac je još stariji.
No skrenula sam s teme. Pričala sam o obitelji Brougham, konkretnije o
budalastom ispitivanju gospođe Brougham kako je to ne biti blizanac. Bila sam,
kako već spomenuh, prilično zadovoljna sobom što nisam bila nepristojna, kad
je gospođa Brougham rekla nešto što je doista bilo zanimljivo.
- Moj nećak nam dolazi u posjet poslijepodne.
Svaka od djevojaka Brougham uspravila se u svom stolcu. Kunem se, bilo je
to kao kad učiteljica uđe u razred i svi se iz prirodnog položaja usprave kao da
imaju metlu u leđima.
Iz toga sam smjesta zaključila da je nećak gospođe Brougham u dobi za
ženidbu, da je vjerojatno imućan i da možda ima oku ugodne crte lica.
- Nisi nam spomenula da Ian dolazi u posjet - reče jedna od kćeri.
- Ne dolazi - odgovori gospođa Brougham. - Još je uvijek na Oxfordu, kao što
dobro znate. Dolazi Charles.
Puf. Oduševljenje kćeri Brougham najednom se raspršilo.
- Aha - reče jedna od njih. - Charlie.
- Danas, kažeš - reče druga, bez imalo ushita.
A zatim je treća rekla: - Morat ću sakriti svoje lutke.
Četvrta nije rekla ništa. Samo je nastavila piti čaj i izgledala je kao da joj sve
to dosađuje.

~ 91 ~
 Knjige.Club Books
- Zašto moraš sakriti svoje lutke? - upita Penelope. Istini za volju, i ja sam se
isto to pitala, ali pitanje se činilo predjetinjastim za damu od devetnaest godina.
- To je bilo prije dvanaest godina, Dulcie - reče gospođa Brougham. - Dragi
Bože, imaš pamćenje kao slon.
- Ne može se zaboraviti ono što je on učinio mojim lutkama - Dulcie je rekla
sumorno.
- Što je učinio?
Dulcie je rukom oponašala rezanje grkljana. Penelope je zinula, a ja moram
priznati da je bilo nešto prilično stravično u Dulcinu izrazu lica.
- On je životinja - rekla je jedna od Dulcinih sestara.
- On nije životinja - naglasila je gospođa Brougham.
Djevojke Brougham sve su pogledale prema nama, jednoglasno u tišini
tresući glavama kao da govore: Ne slušaj je.
- Koliko Vaš nećak sad ima godina? - upita moja majka.
- Dvadeset dvije - odgovori gospođa Brougham, nekako zahvalna zbog
pitanja. - Prošli mjesec diplomirao je na Oxfordu.
- Stariji je od Iana godinu dana - objasni jedna od djevojaka.
Kimnula sam, iako teško da sam išta mogla reći o Ianu - kojega nikad nisam
upoznala.
- Nije tako zgodan.
- Ni tako drag.
Pogledala sam u zadnju kćer Brougham, čekajući da da svoj doprinos. Ali ona
je samo zijevnula.
- Koliko će dugo ostati? - upita moja majka pristojno.
- Dva tjedna - odgovori gospođa Brougham, ali zapravo je stigla ispustiti samo
- dva tje... - prije nego se jedna od njezinih kćeri razočarano stala jadati.
- Dva tjedna! Polovica mjeseca!
- Htjela sam da nam se pridruži na mjesnom sastanku - rekla je gospođa
Brougham.
To je naišlo na još više gunđanja. Moram priznati, počeo me zanimati taj
Charles. Svatko tko bi izazvao takvu grozu među kćerima Brougham mora da ima
neke pozitivne odlike.
Nije da mi se, odmah moram dodati, ne sviđaju kćeri Brougham. Za razliku
od njihova brata, nijednoj od njih ne ispunjava se svaka i najsitnija željica te stoga
uopće nisu nepodnošljive. Ali jesu - kako da kažem - mirne i krotke te zato nisu
prirodno društvo za mene (na koju ti pridjevi nikad nisu primijenjeni). Iskreno, ne
vjerujem da sam ikad vidjela da je ijedna izrazila čvrsto mišljenje i o čemu. Ako
sve četiri toliko preziru nekoga - pa, ako ništa drugo, taj mora da je zanimljiv.
- Voli li Vaš nećak jahati? - upita moja majka.

~ 92 ~
 Knjige.Club Books
Gospođa Brougham sijevnula je lukavim pogledom. - Vjerujem da voli.
- Možda će Amanda pristati da mu pokaže okolinu. - Na to se moja majka
nasmijala potpuno netipično za nju nevino i dražesno.
Možda bih trebala dodati da je jedan od razloga zašto sam uvjerena da imam
najbolju majku u Engleskoj taj što je rijeko nevina i dražesna. Oh, nemojte krivo
shvatiti - ona ima zlatno srce i sve bi učinila za svoju obitelj. Ali odrastala je kao
peto dijete u obitelji od osmero i može biti nevjerojatno prefrigana i podmukla.
Usto, ne može ju se nadvladati u razgovoru. Vjerujte mi, probala sam.
Kad me predložila kao vodiča, nisam mogla učiniti ništa drugo nego pristati,
iako su se tri od četiri sestre Brougham počele smijuljiti. (Četvrta je i dalje
izgledala kao da se dosađuje. Počela sam se pitati je li s njom sve u redu.)
- Sutra - reče gospođa Brougham oduševljeno. Pljesnula je rukama i
nasmiješila se. - Poslat ću ga sutra k Vama. Je li to u redu?
Opet sam mogla odgovoriti jedino da, što sam i učinila, pitajući se na što sam
to upravo pristala.

Sljedeće poslijepodne bila sam obučena u svoje najbolje jahaće odijelo i lijeno
sam se vukla primaćom sobom, pitajući se hoće li se tajanstveni Charles
Brougham doista pojaviti. Ako se ne pojavi, pomislila sam, imat će na to pravo.
Bilo bi to nepristojno, naravno, jer bi time prekršio obećanje koje je u njegovo
ime dala njegova teta, ali svejedno, on zapravo i nije tražio tog Trojanskog konja
lokalnog plemstva koji mu nude.
Igra riječima nije bila namjerna.
Moja majka nije čak ni pokušala poreći da je preuzela ulogu ljubavnog
posrednika. To me iznenadilo; pomislila sam da će se barem lagano pobuniti. No
umjesto toga, podsjetila me da sam odbila provesti sezonu u Londonu i zatim
stala objašnjavati kako u našem kutku Gloucestershirea nedostaje poželjne
gospode u pravim godinama.
Podsjetila sam je da ona svog muža nije pronašla u Londonu.
Zatim je rekla nešto što je započinjalo s - bilo kako mu drago - i zatim je tako
hitro promijenila temu i s toliko obrata da nisam mogla pratiti ništa od onoga što
je rekla.
Što je, prilično sam sigurna, i bila njezina namjera.
Moja majka nije ustvari bila uzrujana što sam odbila sezonu; ona je prilično
voljela naš život na selu i samo nebo zna da moj otac u gradu ne bi preživio više
od tjedan dana. Majka me prozvala bezobzirnom što tako govorim, ali vjerujem da
se u sebi složila sa mnom - očevu pozornost odvukla bi neka biljka u parku i više
ga nikad ne bismo pronašli. (Mom ocu je nekako lako odvući pozornost.)
Ili bi, a priznajem da je ovo vjerojatnije, na zabavi rekao nešto sasvim
neprimjereno. Za razliku od moje majke, otac nema dara za pristojan razgovor i

~ 93 ~
 Knjige.Club Books
sigurno ne uočava potrebu za dvoznačnostima i domišljatim misaonim obratima.
Što se njega tiče, čovjek treba reći ono što misli.
Volim svog oca, ali jasno je da ga se treba držati podalje od grada.
Mogla sam provesti sezonu u Londonu, da sam htjela. Obitelj moje majke ima
iznimno dobra poznanstva. Njezin brat je vikont, a njezine sestre udane su za
vojvodu, grofa i baruna. Primili bi me na sve ekskluzivne zabave. Ali stvarno
nisam htjela ići. Ne bih imala nikakvu slobodu. Ovdje mogu ići u šetnje ili na
jahanje sama, dovoljno je da nekome kažem kamo idem. U Londonu mlada dama
ne smije čak ni zakoračiti na ulazne stube bez pratnje.
Meni to zvuči stravično.
Ali vratimo se mojoj majci. Nije joj smetalo što sam odbacila sezonu jer to je
značilo da neće morati biti razdvojena od oca nekoliko mjeseci. (Budući da bi,
kako smo odlučile, on morao ostati kod kuće.) Ali istovremeno je bila istinski
zabrinuta za moju budućnost. Stoga se uputila u malenu misiju. Ako ja ne naletim
na dobra ženika, ona će ga dovesti k meni.
I eto Charlesa Broughama.
Do dva sata on još uvijek nije bio stigao i, moram priznati, to me sve više
nerviralo. Dan je bio vruć, onoliko koliko može biti vruć u Gloucestershireu i
moje tamnozeleno odijelo, koje mi je bilo tako elegantno i otmjeno kad sam ga
obukla, počelo mi je smetati.
Sama sam počela klonuti.
Moja majka i gospođa Brougham nekako su uspjele zaboraviti utvrditi
vrijeme nećakova posjeta te sam bila prisiljena biti odjevena i spremna točno u
podne.
- Što misliš koje vrijeme označava kraj poslijepodneva? - upitala sam, hladeći
se presavijenim novinama.
- Hmmm? - moja majka je pisala pismo - vjerojatno nekom od svoje
mnogobrojne braće - i zapravo nije slušala. Doimala se prilično dražesnom sjedeći
pokraj prozora. Nisam imala pojma kako bi izgledala moja biološka majka
kao starija žena, jer se nije udostojila poživjeti toliko dugo, ali Eloise nije izgubila
ni tračak ljepote. Kosa joj je još uvijek bila bogata, boje kestena, a koža glatka.
Oči joj je teško opisati - zapravo mijenjaju boju.
Kaže mi da je u mladosti nikad nisu smatrali ljepoticom. Nitko ne bi pomislio
da je neprivlačna i zapravo je bila prilično popularna, ali nikad je nisu smatrali
rijetkim draguljem. Kaže mi da inteligentne žene bolje stare.
To mi je zanimljivo i nadam se da je dobar predznak za moju vlastitu
budućnost.
No u sadašnjosti me nije brinula nikakva budućnost koja bi izlazila iz okvira
sljedećih deset minuta, nakon čega ću, bila sam uvjerena, umrijeti od vrućine. -
Poslijepodne - ponovila sam. - Što bi rekla kad završava? U četiri sata?
Pet? Molim te, reci da nije šest.
~ 94 ~
 Knjige.Club Books
Konačno je podigla pogled. - O čemu govoriš?
- O gospodinu Broughamu. Rekli smo poslijepodne, zar ne?
Pogledala je u mene bezizražajno.
- Mogu ga prestati čekati onog trenutka kad poslijepodne prijeđe u večer, zar
ne?
Majka je na trenutak zastala s perom u zraku. - Ne bi trebala biti tako
nestrpljiva, Amanda.
- Nisam - naglasila sam. - Nego mi je vruće.
Zamislila se nad tim. - Vruće je ovdje, zar ne?
Kimnula sam. - Odijelo mi je vuneno.
Iskesila se, ali primijetila sam da nije predložila da se presvučeni. Nije
spremna žrtvovati potencijalnog prosca za nešto tako beznačajno kao što je
vrijeme. Nastavila sam se hladiti.
- Mislim da se ne preziva Brougham - reče majka.
- Molim?
- Vjerujem da je u vezi s gospođom Brougham, ne s gospodinom. Ne znam
koje mu je obiteljsko ime.
Slegnula sam ramenima.
Vratila se svom pismu. Moja majka piše neuobičajeno puno pisama. O čemu,
to ne mogu ni zamisliti. Svoju obitelj ne bih nazvala dosadnom, ali sigurno smo
kao i drugi. Njezinim sestrama sigurno je već dosadilo čitati „Georgiana je
svladala francusku konjugaciju“ i „Frederick je ogulio koljeno“.
Moja majka voli primati pisma i kaže da čovjek treba slati da bi primao, pa je
stoga eno za njezinim radnim stolom, skoro svaki dan, prepričava dosadne detalje
naših života.
- Netko dolazi - reče ona, baš kad sam počela drijemati na kauču. Uspravila
sam se i okrenula se prema prozoru. Nema sumnje, kočija se približavala
pristupnom stazom.
- Mislila sam da smo trebali ići na jahanje - rekla sam pomalo srdito. Zar sam
se znojila u svom odijelu za jahanje nizašto?
- I jeste - prošapće majka, a obrve su joj se sastavile dok je gledala kako se
kočija približava.
Nisam pomislila da gospodin Brougham - ili tko je već bio u kočiji - može
vidjeti u primaću sobu kroz otvoren prozor, ali za svaki slučaj zadržala sam svoj
dostojanstven položaj na kauču, lagano naginjući glavu kako bih mogla
promatrati što se događa na stazi.
Kočija se zaustavila i gospodin je iskočio van, ali leđa je okrenuo kući i nisam
mogla vidjeti ništa osim njegove visine (prosječne) i njegove kose (tamne). Zatim
je podigao ruke i pomogao dami da siđe.

~ 95 ~
 Knjige.Club Books
Dulcie Brougham!
- Što ona radi ovdje? - rekla sam indignirano.
I tada, kad je Dulcie objema stopalima bila sigurno na tlu, gospodin je
pomogao još jednoj mladoj dami i zatim još jednoj. I zatim još jednoj.
- Je li poveo sve djevojke Brougham? - upita moja majka.
- Čini se da jest.
- Mislila sam da ga mrze.
Zatresla sam glavom. - Čini se da ne.
Razlog da sestre promijene mišljenje postao je jasan nekoliko trenutaka
kasnije, kad je Gunning najavio njihov dolazak.
Ne znam kako je rođak Charles izgledao nekoć, ali sada... Pa, kažimo samo
da bi ga svaka mlada dama smatrala oku ugodnim. Kosa mu je bila gusta i lagano
valovita te sam čak i iz sobe mogla vidjeti da su mu trepavice smiješno duge.
Usne su mu pripadale onoj vrsti usana koje uvijek izgledaju kao da samo što se
ne nasmiju, što je po mome sudu najbolja vrsta usana koje se mogu imati.
Ne kažem da sam osjećala išta do li pristojan interes, ali sestre Brougham
trsile su se iz petnih žila koja će mu ponuditi nadlakticu.
- Dulcie - reče moja majka, prišavši joj s osmijehom dobrodošlice. - I Antonia.
I Sarah. - Udahnula je. - I Cordelia, također. Kakvo ugodno iznenađenje sve vas
vidjeti.
Dokaz vještine moje majke kao domaćice jest da je doista zvučala kao da joj
je ugodno.
- Nismo mogle pustiti dragog rođaka Charlesa da dođe sam - objasnila je
Dulcie.
- On ne zna put - dodala je Antonia.
Put nije mogao biti lakši - samo se morao uvesti u selo, skrenuti desno kod
crkve i samo je još jedna milja do naše pristupne staze.
Ali to nisam rekla. Ali jesam pogledala prema rođaku Charlesu pomalo
sućutno. To nije mogla biti zabavna vožnja.
- Charles, dragi - prozbori Dulcie - ovo su lady Crane i gospođica Amanda
Crane.
Poklonila sam se uz sagibanje koljena, pitajući se hoću li se morati popeti u
tu kočiju sa svih petero. Nadala sam se da neću. Ako je vruće u kući, u kočiji bi
bilo gadno.
- lady Crane, Amanda - nastavi Dulcie - moj dragi rođak Charles, gospodin
Farraday.
Podignula sam glavu na to. Moja majka bila je u pravu - nije se prezivao
Brougham. Jao meni, je li to značilo da je rodbina s gospođe Brougham?
Gospodin Brougham mi je od njih dvoje djelovao razboritijim.

~ 96 ~
 Knjige.Club Books
Gospodin Farraday se pristojno naklonio i na djelić sekunde njegov je pogled
uhvatio moj.
U ovom bih trenutku trebala reći da nisam romantična. Ili barem ne mislim
da jesam. Da jesam, otišla bih u London sad kad je sezona. Dane bih provodila
čitajući poeziju, a noći plešući, flertujući i lumpujući.
Nipošto ne vjerujem u ljubav na prvi pogled. Čak su mi i moji roditelji, koji
se vole više no itko koga znam, rekli da se nisu zaljubili istoga trenutka.
No kad su se moje oči srele s očima gospodina Farradaya...
Kao što rekoh, to nije bila ljubav na prvi pogled, jer ne vjerujem u takvo što.
Nije to zapravo bilo ništa na prvi pogled, ali bilo je nešto... uzajamno
prepoznavanje... smisao za humor. Nisam sigurna kako to opisati.
Pretpostavljam da bih, da me prisile, rekla da je to bio osjećaj kao da se
poznajemo. Da ga nekako već poznajem. Što je, naravno, bilo smiješno.
Ali ne toliko smiješno kao njegove rođakinje, koje su ukrašene cvrkutale i
lepršale naokolo. Naočigled su odlučile da rođak Charles više nije životinja i, ako
će se itko udati za njega, bit će to jedna od njih.
- Gospodine Farraday - rekla sam i mogla sam osjetiti kako mi se rub usana
bora u pokušaju da zadržim osmijeh. - Gospođo Crane - rekao je, s prilično
jednakim izrazom.
Nagnuo se nad mojom rukom i poljubio je, na veliki užas Dulcie, koja je
stajala pokraj mene.
Iznova moram naglasiti da nisam romantična. Ali unutrašnjost mi je doista
lagano poskočila kad su mi njegove usne dotakle kožu.
- Nažalost, odjevena sam za jahanje - rekla sam mu, pokazujući na svoje
jahaće odijelo.
- Bome jeste. - Skrušeno sam bacila pogled prema njegovim rođakinjama,
koje svakako nisu bile odjevene ni za kakvu vrstu sportske aktivnosti. - Baš je
divan dan - promrmljala sam.
- Djevojke - reče moja majka, odlučno gledajući sestre Brougham - zašto mi
se ne biste pridružile dok Amanda i vaš rođak jašu? Ipak sam obećala vašoj majci
da će mu ona pokazati okolinu.
Antonia je zaustila da se buni, ali nije dorasla Eloise Crane, i doista nije
pustila ni glasa prije no što je moja majka rekla: - Oliver će smjesta sići.
To je riješilo stvar. Sjele su, sve četiri, u ravnoj liniji na kauč poredane po
visini, s identičnim spokojnim osmjesima na licu.
Gotovo da mi je bilo žao Olivera.
- Nisam poveo svog konja - gospodin Farraday reče žaleći.
- Nije važno - odgovorila sam. - Imamo izvrsne konjušnice. Sigurna sam da
možemo pronaći nešto što će Vam odgovarati.

~ 97 ~
 Knjige.Club Books
I tako smo otišli, na vrata primaće sobe, zatim izvan kuće, zatim iza ugla na
stražnju tratinu, a zatim...
Gospodin Farraday se naslonio na zid smijući se: - O, hvala Vam - reče
uzbuđeno. - Hvala Vam, hvala Vam.
Nisam bila sigurna trebam li hiniti da ništa ne razumijem. Teško sam mogla
biti iskrena a da ne uvrijedim njegove rođakinje, što nisam htjela učiniti. Kao što
sam spomenula, ne gajim antipatiju prema sestrama Brougham, čak i ako su
mi djelovale pomalo smiješno to poslijepodne.
- Recite da znate jahati.
- Naravno.
Pokazao je prema kući. - Nitko od njih ne zna.
- Nije istina - odgovorila sam, zbunjena. Znam da sam ih vidjela na konjskim
leđima u nekom trenutku.
- Znaju sjediti u sedlu - rekao je, a u očima mu je sjajilo nešto što bi se jedino
moglo nazvati odvažnošću - ali ne znaju jahati.
- Shvaćam - promrmljala sam. Razmotrila sam svoje mogućnosti i rekla: - Ja
znam.
Pogledao me, a jedan mu se kut usana izvinuo prema gore. Oči su mu imale
prilično lijepu sjenu zelene, išarane smeđim točkicama. I opet me obuzeo taj
čudan osjećaj slaganja.
Nadam se da nisam neskromna kad kažem da sam u nekoliko stvari prilično
dobra. Znam pucati iz pištolja (no ne i iz puške, i ne onako dobro kao moja majka,
koja je neobično dobra). Znam računati duplo brže od Olivera, ako sam
opskrbljena olovkom i papirom. Znam pecati i znam plivati, a iznad svega znam
jahati.
- Dođite za mnom - rekla sam pokazujući prema konjušnicama.
Došao je, loveći moj korak. - Recite mi, gospođice Crane - rekao je glasom
koji je odavao zaigranost - čime su Vas potkupili da se pojavite ovo poslijepodne.
- Mislite da Vaše društvo nije bilo dovoljna nagrada?
- Niste me poznavali - istaknuo je.
- Istina. - Skrenuli smo na stazu koja je vodila prema konjušnicama i bila sam
sretna što se povjetarac pojačava. - Zapravo, majka me nadmudrila.
- Priznajete da ste nadmudreni - promrmljao je. - Zanimljivo.
- Ne poznajete moju majku.
- Ne - odlučno je rekao - impresioniram sam. Većina ljudi to ne bi priznala.
- Kao što rekoh, ne poznajete moju majku. - Okrenula sam se prema njemu i
nasmiješila se. - Ona je jedna od osmero braće i sestara. Pobijediti je u bilo čemu
prefriganom pravi je podvig.

~ 98 ~
 Knjige.Club Books
Došli smo do konjušnica, ali zastala sam prije nego sam ušla. - A što je s
Vama, gospodine Farradayu? - upitala sam. - Čime su Vas potkupili da se pojavite
ovo poslijepodne?
- I ja sam izigran - rekao je. - Rekli su mi da ću izbjeći svoje rođakinje.
Na to sam prasnula u smijeh. Istina, neprilično, ali neizbježno.
- Napale su me upravo kad sam bio na odlasku - reče mi tužno.
- Žestoke su - rekoh, krajnje ozbiljna.
- Bile su brojčano nadmoćne.
- Mislila sam da im se ne sviđate - rekla sam.
- I ja. - Stavio je dlanove na bokove. - To je jedini razlog zašto sam pristao na
posjet.
- Što ste im točno učinili kad ste bili djeca? - pitala sam.
- Bolje bi pitanje bilo - što su one učinile meni?
Znala sam da ne smijem tvrditi da je u prednosti zbog svog spola. Četiri
djevojke lako svladaju jednog dečka. Sukobila sam se s Oliverom nebrojeno puta
kao dijete i, iako on to nikad ne bi priznao, češće sam ja njega pobijedila nego on
mene.
- Žabe? - upitala sam, misleći na svoje djetinje psine.
- Kriv sam - priznao je srameći se.
- Mrtva riba?
Nije ništa rekao, ali izrazom lica je jasno pokazao krivnju.
- Koju od njih? - pitala sam nastojeći si predočiti Dulcin užas.
- Sve.
Duboko sam udahnula. - Istovremeno?
Kimnuo je.
Bila sam impresionirana. Vjerujem da većini dama to ne bi bilo privlačno, ali
ja sam uvijek imala neobičan smisao za humor. - Jeste li ikad priredili duha od
brašna? - upitala sam.
Podigao je obrve i nagnuo se. - Ispričajte mi.
I tako sam mu ispričala o svojoj majci i kako smo je Oliver i ja pokušali
prestrašiti i otjerati prije nego se udala za mog oca. Bili smo prave životinje.
Istinske. Ne samo nestašna djeca, nego prava i potpuna pošast na licu zemlje.
Pravo je čudo da nas otac nije otpremio u popravilište. Najznamenitiji od naših
podviga bio je kad smo postavili kantu s brašnom iznad njezinih vrata tako da je
zapraši kad zakorači u hodnik.
Samo što smo kantu napunili skoro do vrha, tako da je to bilo više prekrivanje
nego zaprašivanje. Ma ustvari smo je zakopali.
Također, nismo računali na to da će je kanta pogoditi u glavu.

~ 99 ~
 Knjige.Club Books
Kad sam rekla da nas je ulazak moje sadašnje majke u naše živote sve spasio,
mislila sam to prilično doslovno. Oliver i ja toliko smo čeznuli za pažnjom, a moj
otac, koliko god sad bio drag, nije imao pojma kako nas obuzdati.
Sve sam to ispričala gospodinu Farradayu. Bilo je to tako čudno. Nisam imala
pojma zašto sam govorila tako dugo i rekla tako puno. Pomislila sam da je to zato
što on baš umije slušati, ali mi je poslije rekao da ne zna, da ustvari uopće ne umije
slušati i inače prečesto prekida ljude.
Ali mene nije. Slušao je, a ja sam govorila, a zatim sam ja slušala, a on je
govorio i pričao mi je o svom bratu Ianu, koji ima anđeosko lice i uljudne manire.
Kako mu svi laskaju, iako je Charles stariji. Kako ga Charles ipak nikad ne
bi mogao mrziti, jer na kraju krajeva, Ian je ipak dobar momak.
- Želite li još uvijek ići na jahanje? - pitala sam, kad sam primijetila da je
Sunce već počelo tonuti na nebu. Nisam imala predodžbu koliko smo dugo stajali
ondje, govoreći i slušajući, slušajući i govoreći.
Na moje veliko iznenađenje Charles je rekao: - Ne, radije prošećimo.
I jesmo.

Kasnije iste večeri još je uvijek bilo toplo, pa sam nakon večere izišla na zrak.
Sunce je potonulo ispod obzorja, ali još uvijek nije bio potpuni mrak. Sjela sam
na stube u stražnjem dvorištu, licem okrenuta prema zapadu da mogu gledati
posljednje djeliće dnevne svjetlosti kako se mijenjaju iz boje lavande
u tamnoljubičastu i crnu.
Volim ovaj dio večeri.
Sjedila sam ondje prilično dugo, dovoljno dugo da se pojave zvijezde,
dovoljno dugo da moram rukama obgrliti tijelo da se zaštitim od hladnoće. Nisam
ponijela šal. Valjda nisam mislila da ću tako dugo sjediti vani. Baš sam se
spremala uputiti natrag unutra kad sam čula kako se netko približava.
Bio je to moj otac, na putu kući iz svog staklenika. Držao je fenjer i ruke su
mu bile prljave. Nešto u vezi s pogledom na njega nagnalo me da se ponovno
osjetim kao dijete. Bio je golem muškarac i, prije nego je oženio Eloise, još onda
kad se nije činilo da zna što bi rekao vlastitoj djeci, uvijek sam se kraj njega
osjećala sigurnom. Bio mi je otac i zaštitit će me. Nije to trebao izgovoriti,
jednostavno sam znala.
- Kasno si vani - rekao je i sjeo pokraj mene. Spustio je fenjer na pod i obrisao
ruke o radne hlače, rješavajući se zemlje.
- Samo razmišljam - odgovorila sam.
Kimnuo je, a zatim oslonio laktove na bedra i pogledao u nebo. - Ima li
večeras zvijezda padalica?
Odmahnula sam glavom, iako mi nije bio okrenut licem. - Nema.
- Trebaš li jednu?

~ 100 ~
 Knjige.Club Books
Nasmiješila sam se za sebe. Htio me pitati želim li zaželjeti želju. Cijelo
vrijeme zajedno smo gledali u zvijezde i smišljali želje kad sam bila mala, ali
nekako smo napustili tu naviku.
- Ne - rekla sam. Bila sam u introspektivnom raspoloženju, razmišljala sam o
Charlesu i pitala se što znači da sam cijelo poslijepodne provela s njim, a sad
nisam mogla dočekati sutra da ga vidim. Ali nisam osjećala da mi netko
treba ispunjavati želje. Barem ne još.
- Ja uvijek imam neke želje - prokomentirao je.
- Imaš? - okrenula sam se prema njemu, naginjući glavu u stranu dok sam
pogledom obuhvaćala njegov profil. Znam da je bio strašno nesretan prije nego je
upoznao moju sadašnju majku, ali to je sve bilo daleko iza njega. Ako je neki
muškarac ikad imao sretan i ispunjen život, onda je to on.
- Što uglavnom poželiš? - upitala sam.
- Zdravlje i sreću moje djece, prvo i najvažnije.
- To se ne računa - rekoh, osjećajući kako se smiješim.
- Da, misliš? - Pogledao me i u očima mu se odražavala zabavljenost. -
Uvjeravam te, to je prva stvar na koju pomislim ujutro i zadnja prije nego legnem
na spavanje.
- Stvarno?
- Imam petero djece, Amanda, i svako od vas zdravo je i jako. I koliko ja
znam, svi ste sretni. Vjerojatno je puka sreća što ste svi ispali tako dobri, ali neću
izazivati nikakvu kob želeći išta drugo.
Na kratko sam pomislila na to. Nikad mi nije palo na pamet poželjeti nešto
što već imam. - Je li strašno biti roditelj? - pitala sam.
- Nešto najstrašnije na svijetu.
Ne znam što sam mislila da će reći, ali to nije bilo to. Ali tada sam shvatila -
obraćao mi se kao odrasloj osobi. Ne znam je li to ikad prije doista učinio. Ipak
mi je bio otac i ja sam mu ipak bila kći, ali prešla sam neki tajanstveni prag.
Bilo je to uzbudljivo i tužno u isti mah.
Sjedili smo još nekoliko minuta, nišaneći sazviježđa i ne rekavši ništa važno.
I tada, upravo kad sam se namjeravala uputiti natrag unutra, rekao je. - Tvoja
majka je rekla da te je poslijepodne posjetio jedan kavalir.
- I četiri njegove rođakinje - prokomentirala sam u šali.
Pogledao me podigavši obrve, tihi prijekor što nisam ozbiljna.
- Da - rekoh. - Posjetio me.
- Je li ti se svidio?
- Da. - Osjetila sam neku rastuću lakoću, kao da u unutrašnjosti imam
balončiće. - Jest.
Malo je razmislio i tada rekao: - Morat ću nabaviti vrlo dug štap.

~ 101 ~
 Knjige.Club Books
- Što?
- Tvojoj majci znao sam reći da ću, kad budeš dovoljno odrasla da ti se
udvaraju, morati batinama otjerati kavalira.
Bilo je nešto gotovo dražesno u tome. - Stvarno?
- Pa, ne kad si bila vrlo mala. Tad si bila takva noćna mora da sam očajavao
hoće li te itko ikada htjeti.
- Oče!
Lagano se nasmijao. - Nemoj mi reći da ne znaš da je to istina.
Nisam mu mogla proturječiti.
- Ali kad si bila malo starija, počeo sam viđati prve tračke žene koja ćeš
postati... - Uzdahnuo je. - Bože mili, ako postoji trenutak kad je strašno biti
roditelj...
- A sad?
Razmislio je na trenutak. - Pretpostavljam da se sad jedino mogu nadati da
sam te dovoljno dobro odgojio da možeš donositi razumne odluke. - Zastao je. - I
naravno, ako netko samo i pomisli da s tobom postupa loše, zadržat ću taj štap
kod sebe.
Nasmiješila sam se, zatim sam se lagano pomakla prema njemu da mogu
osloniti glavu na njegovo rame. - Volim te, oče.
- I ja tebe volim, Amanda. - Okrenuo se i poljubio me u potiljak. - I ja tebe
volim.

Usput, doista sam se udala za Charlesa i moj otac nijedanput nije trebao zamahnuti
štapom. Vjenčanje se odvilo šest mjeseci poslije, nakon primjerenog perioda
zaljubljenosti i pomalo neprimjerenih zaruka. Ali ja sigurno neću staviti na papir
ni jedan od događaja zbog kojih su zaruke bile neprimjerene.
Moja majka je inzistirala na tome da sa mnom obavi uobičajeni razgovor prije
vjenčanja, no to je učinjeno noć prije vjenčanja, kad informacija više nije bila
nova, ali nisam se odala. Svejedno sam stekla dojam da su ona i moj otac možda
također preduhitrili svoje bračne zavjete. Bila sam šokirana. Šokirana. To je
potpuno nespojivo s njima. Sad kad sam upoznala tjelesne vidove ljubavi, sama
pomisao na moje roditelje...
To je previše.
Charlesova obiteljska kuća je u Dorsetu, vrlo blizu mora, ali budući da mu je
otac živ i zdrav, podigli smo dom u Somersetu, na pola puta između njegove
obitelji i moje. On ne voli grad, kao ni ja. Razmišlja da se počne baviti uzgojem
konja, i to je vrlo čudno, ali čini se da uzgajanje biljaka i uzgajanje konja nisu
posve različiti. On i moj otac postali su veliki prijatelji, što je dražesno, osim što
nas sad moj otac prilično često posjećuje.

~ 102 ~
 Knjige.Club Books
Naša nova kuća nije velika i sve su sobe prilično blizu jedna drugoj. Charles
je osmislio novu igru koju je nazvao „da vidimo koliko Amanda može biti tiha“.
U nastavku izvodi svu silu nepodopština sa mnom - sve to dok moj otac spava
preko puta hodnika!
Sav je vražji, ali ga obožavam. Posebno kad...
Oh, samo malo, nisam namjeravala pisati takve stvari, zar ne?
Znajte samo da imam širok osmijeh dok se prisjećam toga.
I da to nije ušlo u moj predbračni razgovor s majkom.
Valjda moram priznati da sam jučer izgubila u igri. Uopće nisam bila tiha.
Moj otac nije rekao ni riječ. Ali otišao je prilično neočekivano to
poslijepodne, navodeći neki botanički hitan slučaj.
Nisam znala da biljke imaju hitne slučajeve, ali čim je otišao, Charles je
inzistirao na tome da provjerimo imaju li naše ruže problem, koji god bio, koji je
moj otac primijetio kod svojih ruža.
Samo što je on iz nekog razloga htio provjeriti ruže koje su već bile odrezane
i stavljene u vazu u našoj spavaćoj sobi.
- Igrat ćemo novu igru - šapnuo mi je na uho. - Da vidimo koliko Amanda
može biti glasna.
- Kako da pobijedim? - upitala sam. - I koja je nagrada?
Znam biti vrlo natjecateljski raspoložena, on isto, ali mislim da mogu sa
sigurnošću reći da smo taj put oboje pobijedili.
A nagrada je bila dražesna, doista.

~ 103 ~
 Knjige.Club Books
KAD JE BIO GREŠAN

oram priznati da mi, kad sam stavila točku na roman Kad je bio grešan, nije
M palo na pamet razmišljati hoće li Francesca i Michael imati djece. Njihova
ljubavna priča bila je toliko dirljiva i potpuna da sam osjećala da sam s
njima, takoreći, zatvorila knjigu. Ali nekoliko dana nakon što je objavljena, počeli
su mi se javljati čitatelji i svi su htjeli znati isto: je li Francesca ikad dobila dijete
koje je toliko silno željela? Kad sam sjela napisati drugi epilog, znala sam da je
to pitanje na koje moram odgovoriti...

~ 104 ~
 Knjige.Club Books
KAD JE BIO GREŠAN: DRUGI EPILOG

rojila je iznova.
B Brojanje, uvijek brojanje.
Sedam dana od njezine zadnje menstruacije.
Šest do plodnih dana.
Dvadeset četiri do trideset jedan do kad može očekivati da će ponovno
krvariti, pod uvjetom da nije začela.
Što vjerojatno nije.
Prošle su tri godine otkako se udala za Michaela. Tri godine. Imala je trideset
tri bolne menstruacije. Naravno, prebrojila ih je; načinila je male depresivne
okomite crte na komadu papira koji je sakrila u svojem radnom stolu, u daljem
stražnjem kutu srednje ladice, koju Michael neće otvarati.
To bi ga boljelo. Ne zato što je htio dijete, što je bila istina, nego prije zato što
ga je ona toliko očajno htjela.
A on je htio da ga ona ima. Možda i više no što ga je sam htio.
Pokušala je sakriti svoju tugu. Pokušala se smiješiti za doručkom i pravila se
da nije važno što ima komad tkanine između nogu, ali Michael je to uvijek vidio
u njezinim očima i činilo se da je taj dan čvršće grli i da je češće ljubi u obrvu.
Pokušavala si je govoriti da treba izbrojiti koliko je puta blagoslovljena. I
činila bi to. O, itekako bi činila. Svakodnevno.
Ona je Francesca Bridgerton Stirling, grofica od Kilmartina, blagoslovljena
dvjema obiteljima punima ljubavi - jednom u kojoj se rodila i drugom koju je
stekla - dvaput - kroz brak.
Ima muža o kakvom većina žena može samo sanjati. Zgodnog, smiješnog,
inteligentnog i tako ludo zaljubljenog u nju, kao što je i ona u njega. Michael ju
je nasmijavao. Njezine je dane pretvarao u radost, a njezine noći u
pustolovinu. Voljela je razgovarati s njim, hodati s njim, jednostavno sjediti u istoj
prostoriji s njim i krišom ga pogledavati dok bi se oboje pretvarali da čitaju knjigu.
Bila je sretna. Uistinu je bila. I da nikad nema dijete, barem ima tog muškarca
- tog divnog, čudesnog, čarobnog muškarca koji je razumije tako da ostaje bez
daha.
Poznavao ju je. Poznavao je svaki njen djelić, pa ipak, nikad je nije prestao
zapanjivati i postavljati joj izazove.
Voljela ga je. Svakim svojim dahom, voljela ga je.

~ 105 ~
 Knjige.Club Books
I većinu vremena to je bilo dovoljno. Većinu vremena bilo je više nego
dovoljno.
Ali kasno noću, nakon što bi on zaspao, a ona bi i dalje ležala budna, privijena
uz njega, osjećala je prazninu za koju se bojala da je nijedno od njih dvoje nikad
neće moći ispuniti. Dodirnula bi si trbuh i bio je ravan kao i uvijek, rugao bi joj
se svojim odbijanjem da učini ono što je htjela više od ičega na svijetu.
I ona bi tada plakala.

Za to mora postojati neko ime, razmišljao je Michael dok je stajao na svojem

prozoru, gledajući Francescu kako nestaje za brežuljkom u smjeru groblja obitelji
Kilmartin. Mora postojati ime za ovaj određeni tip patnje, mučenja, doista. Sve
što je u životu želio bilo je da je učini sretnom. A doista, bilo je i drugih stvari -
mir, zdravlje, blagostanje za težake njegovih polja, razboriti muškarci u
premijerskoj fotelji sljedećih stotinu godina. No, na koncu konca, htio je da
Francesca bude sretna.
Volio ju je. Oduvijek. Bila je to, ili je barem trebala biti, najmanje
komplicirana stvar na svijetu. Volio ju je. Točka. I pomaknuo bi nebo i zemlju,
da je samo umio, da bi je učinio sretnom.
No ono što je htjela više od ičega drugog, ono za čim je toliko čeznula i toliko
se hrabro borila da sakrije bol što to ne može imati, to joj, čini se, nije mogao dati.
Dijete.
I smiješno u svemu jest to što je i on počeo osjećati istu bol.
U početku ju je osjećao samo za nju. Ona je htjela dijete, pa ga je stoga i on
htio. Ona je htjela biti majka, pa je stoga i on htio da bude. Htio ju je gledati kako
drži dijete, ne zato što bi to bilo njegovo dijete, nego zato što bi bilo njezino.
Htio je da ona ima ono što želi. I, sebično, on je htio biti taj muškarac koji će
joj to dati.
Ali poslije je i on počeo osjećati bol. Kad bi posjetili nekog od njezinih mnogo
braće i sestara, smjesta bi ih okružio nov naraštaj djece. Vukli bi ga za nogu,
klicali - ujače Michael - i zavijali kroz smijeh kad bi ih bacao u zrak, uvijek
preklinjući za još jednu minutu, još jedan okret, još jedan potajni pepermint
bombon.
Bridgertoni su bili čudesno plodni. Svi kao da su rađali točno onaj broj djece
koji su željeli. I onda možda još jedno, za svaki slučaj.
Osim Francesce.
Petsto osamdeset četiri dana poslije Francesca je izišla iz kočije Kilmartinovih
i udahnula svježi, čisti zrak pokrajine Kent. Proljeće je već bilo u zamahu i Sunce
joj je grijalo obraze, ali kad je vjetar zapuhao, sa sobom bi donio zadnje komadiće
zime. No Francesca nije marila za to. Oduvijek je voljela trnce koje izaziva hladan

~ 106 ~
 Knjige.Club Books
vjetar na koži. Michaela je to izluđivalo - uvijek se žalio da se nikad nije zapravo
priviknuo na život u hladnoj klimi nakon tolikih godina u Indiji.
Žalila je što nije mogao poći s njom na dalek put do Škotske radi krštenja
Hyacinthine kćerkice Isabelle. On će se, naravno, pojaviti; ona i Michael nisu
propustili niti jedno krštenje svojih nećakinja i nećaka.
No poslovi u Edinburghu odgodili su njegov dolazak. I Francesca je mogla
odgoditi svoje putovanje, ali već puno mjeseci nije vidjela svoju obitelj i
nedostajali su joj. Bilo je to smiješno. Kad je bila mlađa, uvijek je jedva čekala da
pobjegne, da podigne vlastito kućanstvo, stvori vlastiti identitet. Ali sada, dok je
gledala kako joj nećakinje i nećaci rastu, primijetila je kako ih češće posjećuje.
Nije htjela propustiti važne događaje. Slučilo se da je baš bila u posjetu kad je
Colinova kći Agatha napravila prve korake. Ostala je bez daha. Iako je te noći
tiho plakala u krevetu, suze u njezinim očima jer je gledala Aggie kako se gega
naprijed i smije bile su suze čiste radosti.
Ako neće biti majka, onda će, pobogu, barem imati te trenutke. Nije mogla
podnijeti pomisao na život bez njih.
Francesca se nasmiješila kad je pružila ogrtač slugi i krenula poznatim
hodnicima Aubrey Halla. Velik dio djetinjstva provela je ovdje i u kući
Bridgertona u Londonu. Anthony i njegova žena načinili su neke preinake, ali
uglavnom je sve bilo onako kao i uvijek. Zidovi su i dalje bili obojeni istom onom
krem bijelom bojom koja je lagano bacala na boju breskve. A Fragonardova slika
koju je njezin otac kupio majci za trideseti rođendan i dalje je visjela iznad stola
tik uz ulazna vrata ružičastoga salona.
- Francesca!
Okrenula se. Bila je to njezina majka, ustajući sa sjedala u salonu.
- Koliko već dugo stojiš ovdje? - upita Violet, prilazeći joj da je pozdravi.
Francesca je zagrlila majku. - Ne dugo. Divila sam se slici.
Violet je stala pokraj nje i zajedno su promatrale Fragonarda. - Čudesan je,
zar ne? - promrmljala je, s nježnim, sjetnim osmijehom na licu.
- Obožavam ga - reče Francesca. - Oduvijek. Podsjeća me na oca.
Violet se začuđeno okrenula prema njoj. - Doista?
Francesca je shvaćala njezinu reakciju. Na slici je bila mlada žena koja drži
buket s utaknutom porukom. Nije to bila baš muška tema. Ali gledala je preko
ramena i izraz lica bio joj je pomalo vragolast, kao da bi se, uz pravi poticaj,
mogla nasmijati. Francesca se nije mogla dobro sjetiti odnosa njezinih roditelja;
nije imala više od šest godina kad joj je otac umro. Ali sjetila se smijeha. Zvuka
očeva dubokog, zvonkog grohota - živio je u njoj.
- Vjerujem da je vaš brak morao biti takav - rekla je Francesca pokazujući
prema slici.

~ 107 ~
 Knjige.Club Books
Violet je odstupila za pola koraka i nagnula glavu u stranu. - Vjerujem da si
u pravu - rekla je, izgledajući nekako razgaljeno tim otkrićem. - Nikad to nisam
tako vidjela.
- Trebala bi sliku ponijeti sa sobom natrag u London - reče Francesca. - Tvoja
je, zar ne?
Violet se zarumenjela i na kratko je Francesca u njezinim očima ugledala
odsjaj djevojčice kakva mora da je bila. - Da - rekla je - ali mjesto joj je ovdje.
Ovdje mi ju je poklonio. I ovdje - pokazala je na njezino počasno mjesto na zidu
- ovdje smo je zajedno objesili.
- Bili ste vrlo sretni - reče Francesca. To nije bilo pitanje, tek zamjedba.
- Kao što ste i vi.
Francesca je kimnula.
Violet je ispružila ruku i primila njezinu, nježno je gladeći dok su obje
nastavile proučavati sliku. Francesca je točno znala o čemu joj majka razmišlja -
o njezinoj neplodnosti i činjenici da naizgled imaju prešutni dogovor da nikad o
tome ne govore, i doista, zašto i bi? Što bi Violet uopće mogla reći da sve popravi?
Francesca nije mogla reći ništa jer bi se njezina majka samo osjećala gore, te
su stoga samo stajale ondje kao i uvijek, razmišljajući o istom, ali nikad o tome
ne govoreći, pitajući se koja od njih dvije pati više.
Francesca je pomislila da bi to mogla biti ona - na kraju krajeva, ona je imala
jalovu maternicu. Ali možda je bol njezine majke bila oštrija. Violet je ipak bila
njezina majka i tugovala je nad izgubljenim snovima svojega djeteta. Zar to nije
bolno? A ironija je bila u tome što Francesca to nikad neće znati. Nikad neće znati
kako je patiti zbog djeteta jer nikad neće znati kako je to biti majkom.
Bilo joj je skoro trideset tri. Nije poznavala nijednu udanu damu koja je
dosegla tu dob a da nije začela dijete. Činilo se kao da djeca stižu ili odmah ili
uopće ne stižu.
- Je li Hyacinth stigla? - upita Francesca, i dalje gledajući u sliku, i dalje zureći
u bljesak u ženinu oku.
- Nije još. Ali Eloise će doći kasnije popodne. Ona...
No Francesca je to čula u majčinu glasu prije nego je zastala. - Znači trudna
je? - upitala je.
Trenutak tišine, a zatim: - Da.
- To je divno. - To je i mislila. Doista jest, svakim djelićem svog bića. Samo
nije znala kako da to tako i zvuči.
Nije htjela gledati majku u lice. Jer tad bi se rasplakala.
Francesca je pročistila grlo, naginjući glavu u stranu kao da postoji djelić
Fragonardove slike koji još nije proučila. - Još netko? - upitala je.
Osjetila je kako se majka lagano ukočila kraj nje i pitala se ne odlučuje li to
Violet isplati li se praviti da ne razumije što je točno htjela reći.
~ 108 ~
 Knjige.Club Books
- Lucy - majka je tiho rekla.
Francesca se konačno okrenula i sučelila s Violet, izvlačeći ruku iz majčina
stiska. - Molim? - rekla je. Lucy i Gregory bili su u braku manje od dvije godine,
a ovo će im biti drugo dijete.
Violet je kimnula. - Žao mi je.
- Ne govori to - reče Francesca, prestravljena mutnoćom svog glasa. - Ne
govori da ti je žao. Ne treba ti biti žao zbog toga.
- Ne - reče majka tiho. - Nisam to mislila.
- Trebala bi biti radosna zbog njih.
- Jesam!
- Više radosna zbog njih no što si žalosna zbog mene - Francesca je jedva
izgovorila.
- Francesca...
Violet joj je pokušala pružiti ruku, ali Francesca se odmaknula. - Obećaj mi -
rekla je. - Moraš mi obećati da će tvoja radost uvijek biti veća od tvoje žalosti.
Violet ju je bespomoćno pogledala i Francesca je shvatila da majka ne zna što
bi rekla. Cijeli svoj život Violet je bila najdivnija majka puna razumijevanja.
Uvijek se činilo da zna što joj djeca trebaju, točno kad to trebaju - bila to lijepa
riječ ili blagi poticaj, ili čak snažan udarac po turu.
Ali sada, u ovom trenutku, Violet je bila izgubljena. A Francesca je bila
zaslužna za to.
- Žao mi, majko - rekla je, a riječi su samo izlazile. - Tako mi je žao. Tako mi
je žao.
- Ne. - Violet je pohrlila da je zagrli i ovaj put Francesca se nije odmaknula.
- Ne, dušo - Violet je ponovila, lagano joj gladeći kosu. - Ne govori to, molim te,
ne govori to.
Tješila ju je i tepala joj, a Francesca je pustila da je majka grli. A kad su
Francescine vruće, tihe suze pale na majčino rame, nijedna nije rekla ni riječ.

Vrijeme do Michaelova dolaska dva dana kasnije Francesca je ispunila

pripremama za krštenje male Isabelle i njezin razgovor s majkom, ako nije pao u
zaborav, a onda je zauzeo mjesto u zaleđu njezinih misli. Na kraju krajeva, ništa
od toga nije bilo novo. Francesca je bila jednako jalova kao i svaki put kad bi
došla u Englesku u posjet obitelji. Jedina je razlika bila ta što je ovaj put doista s
nekim razgovarala o tome. Kratko.
Koliko je mogla.
Pa ipak, nekako, neki joj je kamen pao sa srca. Dok je stajala u hodniku kad
su je majčine ruke grlile, nešto je iz nje isteklo zajedno s njezinim suzama.

~ 109 ~
 Knjige.Club Books
I dok je i dalje tugovala za bebama koje nikad neće imati, prvi put u dugo
vremena osjetila se nesputano sretnom.
Bilo je to čudno i divno i uopće to nije htjela propitivati.
- Ujna Francesca! Ujna Francesca!
Francesca se nasmiješila dok je provlačila svoju ruku ispod nadlaktice svoje
nećakinje. Charlotte je bila Anthonyjevo najmanje dijete, za mjesec će dana
napuniti osam godina. - Što je bilo, lutko?
- Jesi vidjela bebinu haljinu? Tako je duga.
- Znam.
- I tako nabrana.
- Krsne haljine trebaju biti nabrane. Čak i dječaci budu prekriveni čipkom.
- To je nekako šteta - reče Charlotte sliježući ramenima. - Isabella ne zna da
nosi nešto tako lijepo.
- Ha, ali mi znamo.
Charlotte se na trenutak zamislila nad tim. - Ali nije mi to važno, a tebi?
Francesca se nasmijala. - Ne, mislim da nije. Voljela bih je bez obzira na to
što nosi.
Njih dvije nastavile su sporu šetnju kroz vrt, berući presličice kojima će
ukrasiti kapelicu. Skoro su napunile košaru kad su začule nepogrešiv zvuk kočije
koja je dolazila prilaznom stazom.
- Pitam se tko je sad - reče Charlotte, podižući se na prste kao da bi joj to
doista moglo pomoći da bolje vidi kočiju.
- Nisam sigurna - uzvrati Francesca. Mnogo su članova obitelji očekivali to
popodne.
- Možda ujak Michael.
Francesca se nasmiješila. - Nadam se.
- Obožavam ujaka Michaela - reče Charlotte uzdahnuvši i Francesca samo što
se nije nasmijala jer je taj pogled svoje nećakinje vidjela već tisuću puta.
Žene su obožavale Michaela. Činilo se da čak ni sedmogodišnjakinje nisu
imune na njegov šarm.
- Pa, vrlo je zgodan - Francesca reče sa zadrškom.
Charlotte je slegnula ramenima. - Valjda je.
- Valjda je? - odgovori Francesca jedva se uspijevajući ne nasmiješiti.
- Meni se sviđa jer me baca u zrak dok otac ne gleda.
- Istina, voli zaobilaziti pravila.
Charlotte se široko osmjehnula. - Znam. Zato ništa ne govorim ocu.

~ 110 ~
 Knjige.Club Books
Francesca nikad nije Anthonyja smatrala posebno ozbiljnim, ali bio je glava
obitelji više od dvadeset godina i pretpostavila je da mu je to iskustvo donijelo
određenu dozu ljubavi prema redu.
I treba reći - doista je volio biti glavni.
- Bit će to naša tajna - reče Francesca, saginjući se da joj šapne na uho. - I
svaki put kad nas budeš htjela doći posjetiti u Škotskoj, slobodno dođi. Mi
zaobilazimo pravila cijelo vrijeme.
Charlotte je razrogačila oči. - Stvarno?
- Ponekad za večeru jedemo doručak.
- Sjajno.
- I hodamo po kiši.
Charlotte je slegnula ramenima. - Svi hodaju po kiši.
- Vjerujem da da, ali mi ponekad plešemo.
Charlotte je odstupila. - Mogu li sad ići s tobom?
- To ovisi o tvojim roditeljima, lutko. - Francesca se nasmijala i pružila ruku
Charlotte. - Ali plesati možemo odmah.
- Ovdje?
Francesca je kimnula.
- Gdje nas svi mogu vidjeti.
Francesca se ogledala oko sebe. - Ne vidim da nas itko gleda. A čak i da gleda,
tko mari za to?
Charlotte je napućila usne i Francesca gotovo da je mogla vidjeti njezine
misli. - Ja ne! - objavila je i provukla svoju ruku ispod Francescine nadlaktice.
Zajedno su lagano zacupkale džig, zatim zaplesale i škotski ples, okrećući se i
vrteći se dok nisu ostale bez daha.
- Ah, kad bi barem padala kiša!
- Pa to uopće ne bi bilo zabavno - začuo se novi glas.
- Ujače Michael! - Charlotte je kriknula pojurivši prema njemu.
- I mene se smjesta zaboravi - reče Francesca ironično se smiješeći.
Michael ju je toplo pogledao preko Charlottine glave. - Ja nisam - promrmljao
je.
- Ujna Francesca i ja smo plesale - rekla mu je Charlotte.
- Znam. Vidio sam vas iz kuće. Posebno mi se svidio onaj novi.
- Koji novi?
Michael se pravio da izgleda zbunjeno. - Novi ples koji ste izvele.
- Nismo plesale nikakve nove plesove - odgovori Charlotte dok su joj se usne
spajale.

~ 111 ~
 Knjige.Club Books
- A kakav je onda bio onaj ples u kojem si se bacila u travu? Francesca se
ugrizla za usnu da se odupre osmijehu.
- Pale smo, ujače Michael.
- Niste!
- Jesmo!
- Bio je to energičan ples - Francesca je potvrdila.
- Onda mora da ste izuzetno graciozne jer je sasvim izgledalo kao da ste to
učinile namjerno.
- Nismo! Nismo! - reče Charlotte uzbuđeno. - Stvarno smo samo pale.
Slučajno!
- A onda mislim da ću vam vjerovati - rekao je uz uzdah - ali samo zato što
mislim da ste prevjerodostojne da biste lagale.
Pogledala ga je u oči pogledom koji izaziva sućut. - Nikad ti ne bih lagala,
ujače Michael - rekla je.
Poljubio ju je u obraz i posjeo je. - Tvoja majka kaže da je vrijeme za večeru.
- Ali tek si stigao!
- Ne idem ja nikamo. Potrebna ti je energija nakon tolikog plesanja.
- Nisam gladna - pokušala je.
- Baš šteta - rekao je on - jer sam te popodne htio naučiti plesati valcer, a to
sigurno ne možeš raditi na prazan želudac.
Charlottine oči raširile su se gotovo do veličine kruga.
- Stvarno? Otac kaže da to ne mogu učiti prije desetog rođendana.
Michael joj je uputio jedan od onih razornih poluosmijeha od kojih bi
Francesca još uvijek protrnula. - Ne trebamo mu reći, zar ne?
- Ah, ujače Michael, volim te - rekla je gorljivo i zatim, nakon krajnje
energičnog zagrljaja, Charlotte je otrčala u Aubrey Hall.
- I tako pade još jedna - rekla je Francesca tresući glavom, dok je gledala kako
joj nećakinja juri preko polja.
Michael ju je primio za ruku i povukao je prema sebi. - Što bi to trebalo
značiti?
Francesca se lagano nasmiješila i tiho uzdahnula te rekla: - Nikad ti ne bih
lagala.
Intenzivno ju je poljubio. - Svakako se nadam da ne bi.
Pogledala je u njegove srebrnkaste oči i prepustila se njegovu toplom tijelu. -
Čini se da nijedna žena nije imuna na to.
- Kako li sam dakle sretan što sam pokleknuo pod čarima samo jedne.
- Sretna sam ja.
- Pa, jesi - rekao je hinjenom skromnošću - ali nisam to namjeravao reći.

~ 112 ~
 Knjige.Club Books
Ona ga je pljesnula po nadlaktici.
Na to ju je poljubio. - Nedostajala si mi.
- I ti meni.
- A kako je klan Bridgerton? - upitao je, spojivši svoju nadlakticu s njezinom.
- Prilično dobro - odgovori Francesca. - Zapravo, divno se provodim.
- Zapravo? - ponovio je, s izrazom zabave na licu.
Francesca ga je odvukla dalje od kuće. Više od tjedna nije ga vidjela i nije ga
odmah htjela dijeliti s drugima. - Kako to misliš?
- Rekla si zapravo. Kao da si iznenađena.
- Naravno da nisam - rekla je. Ali zatim je promislila. - Uvijek se krasno
provedem kad posjetim svoju obitelj - rekla je oprezno.
- Ali...
- Ali ovaj je put bolje. - Slegnula je ramenima. - Ne znam zašto.
Što baš i nije bilo istina. Onaj trenutak s majkom - bilo je čarolije u onim
suzama.
Ali nije mu to mogla reći. Samo bi čuo onaj dio o plakanju i ništa drugo, i
tada bi se zabrinuo, a ona bi se osjećala grozno što ga brine, bila je umorna od
svega toga.
Usto, on je muškarac. Ionako nikad ne bi shvatio.
- Osjećam se sretno - objavila je. - Je li nešto u zraku?
- Sunce doista sija - primijetio je.
Veselo je slegnula samo jednim ramenom i naslonila se na stablo. - Ptice
pjevaju.
- Cvijeće pupa?
- Samo nekoliko cvjetova - priznala je.
Osvrnuo se na krajolik. - Sad je još samo potreban mali anđeoski zečić koji
skače preko polja.
Radosno se nasmiješila i nagnula se prema njemu na poljubac. - Bukolička
idila je divna tvar.
- Doista. - Njegove su usne pronašle njezine s uobičajenom glađu. -
Nedostajala si mi - rekao je, a glas mu je postao hrapav od želje.
Lagano je zastenjala kad joj je gricnuo usnu školjku. - Znam. Već si rekao.
- Vrijedi ponavljanja.
Francesca je htjela reći nešto domišljato o tome kako se nikad ne umori od
slušanja toga, ali u tom je trenutku nekako ostala bez daha pritisnuta na stablo,
dok je jednu nogu podigla oko njegova kuka.
- Imaš puno previše odjeće - progunđao je.

~ 113 ~
 Knjige.Club Books
- Malo smo preblizu kući - rekla je dašćući, a u trbuhu joj je rasla želja dok se
sve jače privijao uz nju.
- Koliko - promumljao je dok mu se jedna ruka zavlačila pod njenu suknju -
bi bilo ne preblizu?
- Malo.
Odmaknuo se i zagledao se u nju. - Stvarno?
- Stvarno. - Usne su joj se iskrivile i osjetila se dijabolično. Osjećala je moć.
I htjela je preuzeti inicijativu. Nad njim. Nad svojim životom. Nad svim.
- Dođi sa mnom - rekla je naglo, zgrabila ga za ruku i potrčala.
Michaelu je nedostajala njegova žena. Noću, kad nije bila pokraj njega, krevet
je bio hladan, a zrak se činio praznim.
Čak i kad je bio umoran i tijelo mu nije bilo gladno nje, čeznuo je za njezinom
prisutnosti, njezinim mirisom, njezinom toplinom.
Nedostajao mu je zvuk njezina disanja. Nedostajalo mu je ono kako se madrac
drugačije pomiče kad je na njemu drugo tijelo.
Iako je ona bila suzdržanija od njega i puno manje sklona upotrebi tako
strastvenih riječi, znao je da osjeća isto. Pa usprkos tome, bio je ugodno iznenađen
što trči poljem, prepuštajući joj vodstvo, znajući da će kroz nekoliko kratkih
minuta on biti zakopan duboko u njoj.
- Ovdje - rekla je, postupno kočeći u podnožju brežuljka.
- Ovdje? - upitao je sumnjičavo. Nije bilo pokrova drveća, ničega što bi ih
zaštitilo od pogleda mogućih prolaznika.
Sjela je. - Ovuda nitko ne prolazi.
- Nitko?
- Trava je vrlo meka - rekla je zavodljivo, tapkajući dlanom po mjestu pokraj
sebe.
- Uopće neću pitati kako to znaš - promrmljao je.
- S piknika - rekla je, s dražesno srditim izrazom - s mojim lutkama.
Skinuo je kaput i položio ga na travu kao deku. Teren je bio u laganoj kosini,
što mu se činilo udobnijim za nju nego da je vodoravan.
Pogledao ju je. Pogledao je kaput. Nije se pomaknula.
- Ti - rekla je.
- Ja?
- Lezi - naredila je.
Učinio je to. Spremno.
I tada, prije nego je imao vremena išta prokomentirati, zadirkivati je ili
nagovarati, pa čak ni udahnuti, sjela je na njega u jahaćem položaju.
- Jao, dragi B... - zadahtao se i nije uspio dovršiti rečenicu. Sad ga je ljubila,
a usta su joj bila vruća i bijesna i agresivna. Sve je to bilo slasno poznato - uživao
~ 114 ~
 Knjige.Club Books
je u tome što poznaje svaki njen djelić, od oblina njezinih grudi do ritma
njezinih poljubaca - pa ipak, ovaj put djelovala je nekako...
Novo.
Obnovljeno.
Jednu je ruku smjestio iza njezine glave. Kod kuće je volio izvlačiti ukosnice
jednu po jednu, gledajući kako joj se svaki uvojak obara iz frizure. Ali danas je
previše žudio, previše ginuo, i nije imao strpljenja za...
- Odakle sad to? - upitao je. Odmaknula mu je ruku.
Zamamno je napola sklopila oči. - Ja sam glavna - prošaptala je.
Njegovo se tijelo ukrutilo. Pa još više. Bože mili, ubit će ga.
- Ne budi spora - procijedio je.
Ali nije mu se činilo da ga ona sluša. Nije se žurila, otkopčavala mu je hlače,
rukama mu prelazila trbuhom dok ga nije pronašla.
- Frannie...
Jedan prst. To je sve što mu je dala. Jedan prst lagan kao perce uzduž njegova
uda.
Okrenula se, pogledala ga. - Ovo je zabavno - prokomentirala je.
On se samo usredotočio na nastojanje da diše.
- Volim te - rekla je nježno i on je primijetio kako ustaje.
Podignula je suknju na bedra dok se namještala i tada, nevjerojatno hitrim
trzajem, primila ga je u sebe, a tijelo joj je počivalo na njegovom, ostavljajući ga
uglavljenog do korijena.
Onda se poželio pomaknuti. Poželio se na silu podići ili je prevrnuti i navaliti
na nju dok se oboje ne izgube u zagrljaju, ali njezine su ruke čvrsto držale njegove
kukove i kad je pogledao u nju, oči su joj bile zatvorene i izgledala je gotovo kao
da se koncentrira.
Disala je sporo i ujednačeno, ali i glasno, a sa svakim izdahom kao da ga je
sve više pritiskala.
- Frannie - progunđao je, jer nije znao što bi drugo. Htio je da se kreće brže.
Ili žešće. Ili nešto, ali ona se samo ljuljala naprijed natrag, a bedra su joj se istezala
i izvijala u divnom bolu. Zgrabio joj je bedra, pokušavajući je pomaknuti gore-
dolje, ali ona je otvorila oči i zatresla glavom uz nježan, blaženi smiješak.
- Ovako mi se sviđa.
On je htio nešto drugo. Trebao je nešto drugo, ali kad je ona pogledala prema
njemu, izgledala je tako prokleto sretno da joj ništa nije mogao uskratiti. I tada se,
prema očekivanju, ona počela tresti i to je bilo čudno jer je jako dobro
poznavao kako je to kad ona doživi vrhunac, a opet, ovaj se put činilo nježnijim...
i snažnijim u isti mah.

~ 115 ~
 Knjige.Club Books
Zaljuljala se na stranu, pa naprijed-nazad i zatim je tiho kriknula i klonula na
njega.
I tada je, na njegovo savršeno iznenađenje, on svršio. Nije mislio da je
spreman. Nije mislio da je uopće blizu vrhuncu, doduše ne bi mu trebalo dugo da
se mogao pomaknuti ispod nje. No tada je, bez upozorenja, jednostavno
eksplodirao.
Ležali su tako neko vrijeme dok su sunčeve zrake nježno padale po njima.
Zaronila je glavu u njegov vrat i on ju je držao, pitajući se kako je moguće da se
takvi trenuci uopće pojave.
Jer to je bilo savršeno. I ostao bi ondje zauvijek, kad bi samo mogao. I iako
je nije pitao, znao je da ona osjeća isto.

Namjeravali su ići kući dva dana nakon krštenja, Francesca je razmišljala dok je
gledala kako jedan od njezinih nećaka ruši drugoga na tlo, ali evo ih, tri tjedna su
već ovdje i nisu se ni počeli pakirati.
- Nadam se da nitko nije ništa slomio.
Francesca se smiješila svojoj sestri Eloise, koja je također odlučila produžiti
svoj posjet i još ostati na Aubrey Hallu. - Nije - odgovorila je, lagano se prenuvši
kad je budući vojvoda od Hastingsa - poznat i kao Davey, jedanaestogodišnjak -
ispustio ratni poklič skačući s drveta. - Ali nije da se nisu trudili.
Eloise je sjela pokraj nje i nagnula glavu prema Suncu. - Malo mi fali da
stavim na glavu svoj bonnet, kunem se - reče.
- Teško mi je dokučiti pravila igre - primijeti Francesca.
Eloise nije ni otvorila oči. - To je zato što ih nema.
Francesca je promatrala taj kaos novim očima. Oliver, Eloisin
dvanaestogodišnji posinak, dočepao se lopte - kada se pojavila lopta? - i jurio je
tratinom. Činilo se da je dosegao svoj cilj - iako Francesca ne bi mogla sa
sigurnošću reći je li to bio divovski hrastov panj koji je bio ondje otkako je
ona bila dijete ili Miles, Anthonyjev drugi sin, koji je sjedio prekriženih nogu i
ruku otkako je Francesca izišla iz kuće prije deset minuta.
No što god da je bilo na djelu, Oliver mora da je osvojio bod, jer je udario
loptu snažno u tlo i stao skakati s pobjedničkim klicanjem. Miles je zacijelo bio u
njegovu timu - to joj je bila prva naznaka da postoje timovi - jer je skočio na noge
i jednako proslavio.
Eloise je otvorila jedno oko. - Reci da mi dijete nije nikoga ubilo.
- Nije.
- Nitko nije ubio njega?
Francesca se nasmiješila. - Nije.
- Dobro. - Eloise je zijevnula i iznova se namjestila u svojoj ležaljci.
Francesca je razmislila o njezinim riječima. - Eloise?
~ 116 ~
 Knjige.Club Books
- Hmmm?
- Voliš li ikad... - Namrštila se. To stvarno nije bio pravi način da se ovo pita.
- Voliš li ikad Olivera i Amandu...
- Manje? - Eloise je nadopunila.
- Da.
Eloise se uspravila i otvorila oči. - Ne.
- Stvarno? - Nije da joj Francesca nije vjerovala. Voljela je svoje nećakinje i
nećake svakim svojim dahom; položila bi život za svakoga od njih - čak i za
Olivera i Amandu - bez imalo oklijevanja.
Ali ona nije rodila. Nikad nije nosila dijete u utrobi - barem ne zadugo - i nije
znala promijeni li to išta. Uveća li.
Da ima dijete, svoje vlastito, nastalo od njezine i Michaelove krvi, bi li
najednom shvatila da ta ljubav koju sad osjeća za Charlotte i Olivera i Milesa i za
sve druge - bi li ona najednom djelovala kao sitnica naspram onoga što bi osjećala
u srcu prema vlastitom djetetu?
Postoji li razlika?
Želi li ona da postoji razlika?
- Ja sam mislila da postoji - Eloise je priznala. - Naravno da sam voljela
Olivera i Amandu puno prije nego sam dobila Penelope. Kako ne bi? Oni su
djelići Philipa. I - nastavila je i postajala je sve zamišljenija, kao da nikad prije
nije dublje promišljala o tome - oni su... oni. A ja sam im majka.
Francesca se tužno nasmiješila.
- Pa ipak - Eloise je nastavila - prije no što sam dobila Penelope, a čak i dok
sam je nosila, mislila sam da će biti drugačije. - Zastala je. - I jesi drugačije. -
Ponovno je zastala. - Ali nije manje. Nije to pitanje razina ili količina, ili čak...
prirode. - Eloise je slegnula ramenima. - Ne znam to objasniti.
Francesca je vratila pogled na igru, koja se nastavljala novom žestinom. - Ne
- rekla je blago - mislim da si objasnila.
Nastupila je duga tišina, a onda je Eloise rekla: - Ne... govoriš o tome često.
Francesca je blago zatresla glavom. - Ne.
- Želiš li?
Na trenutak je razmislila o tome. - Ne znam. - Okrenula se prema sestri.
Većinu djetinjstva imale su nesuglasica, ali na toliko načina Eloise je bila kao
druga strana iste medalje. Bile su tako slične, izuzev boje očiju, a čak su i isti dan
slavile rođendan, samo ih je godina dijelila.
Eloise ju je gledala s nježnom radoznalošću, sa suosjećanjem koje bi prije
samo nekoliko tjedana izazivalo golemu tugu. Ali sada je jednostavno bilo
utješno, Francesca nije osjećala da je žale, osjećala se voljenom.

~ 117 ~
 Knjige.Club Books
- Sretna sam - reče Francesca. I bila je. Doista je bila. Za promjenu, nije
osjećala onu bolnu prazninu koja se skriva negdje u pozadini. Čak je i zaboravila
brojiti. Nije znala koliko je dana prošlo od njezine posljednje menstruacije i
osjećaj je bio tako krvavo dobar.
- Mrzim brojeve.
- Kako to misliš?
Zatomila je smiješak. - Ma ništa.
Sunce, koje je bilo zamračeno iza tankog sloja oblaka, naglo se pojavilo.
Eloise je zaklonila oči rukom naslonivši se natrag. - Bože mili - komentirala je. -
Mislim da je Oliver upravo sjeo na Milesa.
Francesca se nasmijala i onda je, prije nego je uopće znala što želi, ustala. -
Misliš li da će me pripustiti u igru?
Eloise ju je pogledala kao da je sišla s uma, što je, Francesca je pomislila
slegnuvši ramenima, možda bila istina.
Eloise je pogledala u Francescu i zatim u dječake, a zatim opet u Francescu.
I onda je ustala. - Ako ćeš ti, i ja ću.
- Ti ne možeš - reče Francesca - trudna si.
- Vrlo kratko - reče Eloise prezrivo. - Osim toga, Oliver se ne bi usudio sjesti
na mene. - Ispružila je ruku. - Hoćemo li?
- Mislim da hoćemo. - Francesca je spojila svoju nadlakticu sa sestrinom i
zajedno su otrčale niz brežuljak, vičući kao luđakinje i uživajući u svakom
trenutku.

- Čujem da si priredila pravu scenu ovo poslijepodne - reče Michael, sjedeći na

rubu kreveta.
Francesca se nije pomaknula. Čak nije ni trepnula. - Iscrpljena sam - jedino
je što je rekla.
Primio je prašnjavi rub njezine haljine. - I prljava.
Preumorna sam za pranje.
- Anthony je rekao da je Miles bio prilično impresioniran. Navodno prilično
dobro bacaš, za curu.
- Bilo bi to sjajno - odgovorila je - da su me obavijestili da se ne smijem
koristiti rukama.
Tiho se nasmijao. - Koju ste točno igru igrali?
- Nemam pojma. - Iscrpljeno je i nečujno uzdahnula. - Bi li mi htio izmasirati
stopala?
Pomaknuo se dublje u krevet i podigao joj haljinu do listova. Stopala su joj
bila prljava. - Dragi Bože - uzviknuo je. - Zar si hodala bosa?
- Nisam baš mogla igrati u papučama.

~ 118 ~
 Knjige.Club Books
- Kakva je bila Eloise?
- Ona, reklo bi se, baca kao muško.
- Mislio sam da se ne smijete koristiti rukama.
Na to se ona ozlojeđeno podigla na laktove. - Znam. Ovisilo je na kojem se
kraju polja nalaziš. Tko je čuo za takvo što?
Primio joj je stopalo, zabilježivši u mislima da ih poslije mora oprati - to jest
svoje ruke, neka se ona sama pobrine za svoja stopala. - Nisam imao pojma da
imaš takav sportski duh - prokomentirao je.
- To nam je obiteljska crta - promumljala je. - Ne, ne, tamo. Da, točno tu. Jače.
Ooohhh...
- Zašto mi se čini da sam ovo već čuo - razmišljao je na glas - samo što sam
se ja puno bolje zabavljao.
- Samo šuti i nastavi mi masirati stopalo.
- Na usluzi sam Vam, Vaše Veličanstvo - promrmljao je, smiješeći se kad je
ona shvatila da joj savršeno odgovara da je tako oslovljavaju. Nakon minute-dvije
tišine, isprekidane povremenim Francescinim stenjanjem, on je upitao: - Koliko
još želiš ostati?
- Jedva čekaš da odeš kući?
- Imam nekih poslova - odgovorio je - ali ništa što ne bi moglo čekati. Zapravo
uživam s tvojom obitelji.
Podignula je obrvu i nasmiješila se. - Zapravo?
- Doista. Iako jest bilo pomalo zabrinjavajuće kad me je tvoja sestra pobijedila
u gađanju.
- Ona pobijedi svakog. Oduvijek je tako. Sljedeći put gađaj s Gregoryjem. On
ne može pogoditi ni drvo.
Michael je prešao na drugo stopalo. Francesca je izgledala tako sretno i
opušteno. Ne samo sada, nego i za večerom, u primaćoj sobi, i kad je naganjala
svoje nećakinje i nećake, te čak i noću, kad je vodio ljubav s njom u njihovu
golemom krevetu s baldahinom. On je bio spreman za povratak kući, natrag u
kuću Kilmartin, koja je bila stara i hladna, ali neuklonjivo njihova. Ali on bi drage
volje ostao ovdje zauvijek, ako je to značilo da će Francesca uvijek djelovati
ovako.
- Mislim da si u pravu - rekla je.
- Naravno da jesam - odgovorio je - ali s čim u vezi točno?
- Vrijeme je za odlazak kući.
- Nisam rekao da jest. Samo sam htio ispitati tvoje namjere.
- Nisi ni trebao reći - rekla je.
- Ako želiš ostati...

~ 119 ~
 Knjige.Club Books
Zatresla je glavom. - Ne želim. Želim ići kući. Našoj kući. - Stenjući je sjela
na sredinu kreveta savivši noge ispod sebe. - Ovo je bilo lijepo i divno sam se
provela, ali nedostaje mi kuća Kilmartin.
Jesi li sigurna?
- Ti mi nedostaješ.
Podignuo je obrve. - Ovdje sam.
Nasmiješila se i nagnula naprijed. - Nedostaje mi da te imam za sebe.
- Trebaš samo reći riječ, moja gospo. Bilo kad, bilo gdje. Otet ću te i ispuniti
ti želju.
Lagano se nasmijala. - Možda upravo sada.
Pomislio je da je to izvrsna ideja, ali njegovo ga je viteštvo prisililo da kaže:
- Mislio sam da si u boli.
- Ne toliko. Ne ako ti obaviš sav posao.
- To, moja draga, nije nikakav problem. - Povukao je majicu preko glave,
legao pokraj nje i dao joj dug i strastven poljubac. Odmaknuo se zadovoljno
uzdahnuvši i zatim je samo gledao u nju. - Prekrasna si - prošaptao je. - Više no
ikad.
Nasmiješila se - onim lijenim, toplim osmijehom koji je govorio da je nedavno
bila zadovoljena, ili je znala da će uskoro biti.
Volio je taj osmijeh.
Krenuo je otkopčavati gumbe na poleđini njezine bluze i bio je već na pola
puta kad mu je najednom misao došla u glavu. - Čekaj - rekao je. - Možeš li?
- Mogu li što?
Zastao je, mršteći se dok je pokušavao brojiti u glavi. Zar ne bi trebala
krvariti? - Zar ti nije vrijeme? - upitao je.
Usne su joj se razdvojile i trepnula je. - Nije - rekla je, zvučeći pomalo
preneraženo - ne njegovim pitanjem, nego svojim odgovorom. - Ne, nemam.
Promijenio je položaj, pomičući se nekoliko centimetara unatrag da joj može
bolje vidjeti lice. - Misliš li...?
- Ne znam. - Sad je treptala užurbano i mogao je čuti kako joj se disanje
ubrzava. - Pretpostavljam. Mogao bih...
Htio je kliknuti od radosti, ali nije se usudio. Ne još. - Kad misliš da...
- ...ću znati? Ne znam. Možda...
- ...za mjesec dana? Dva?
- Možda dva. Možda prije. Ne znam. - Ruka joj je poletjela prema trbuhu. -
Možda se ne primi.
- Moguće - rekao je oprezno.
- Ali moglo bi.
- Moglo bi.
~ 120 ~
 Knjige.Club Books
Osjetio je kako smijeh ključa u njemu, čudno uzbuđenje u svom trbuhu, koje
je raslo i škakljalo ga dok mu nije probilo na usne.
- Ne možemo biti sigurni - upozorila ga je, ali mogao je vidjeti da je i ona
uzbuđena.
- Ne možemo - rekao je, ali nekako je znao da jesu.
- Ne želim se ispuniti nadom.
- Ne, ne, naravno da ne smijemo.
Oči su joj se razrogačile i obje ruke stavila je na trbuh, još uvijek savršeno,
potpuno ravan.
- Osjećaš li išta? - šapnuo je.
Zatresla je glavom. - Ionako bi bilo prerano.
On je to znao. I znao je da zna. Nije znao zašto je to pitao.
I tada je Francesca rekla nešto vrlo neobično. - Ali on je ondje - prošaptala je.
- Znam to.
- Frannie... - ako je bila u krivu, ako joj to ponovno slomi srce - jednostavno
nije mislio da će to moći podnijeti.
Ali ona je odmahivala glavom. - Istina je - rekla je i nije navaljivala. Nije ga
pokušavala uvjeriti, ili čak sebe. Mogao je to čuti u njezinom glasu. Nekako je
znala.
- Je li ti bilo zlo? - upitao je.
Zatresla je glavom.
- Jesi li - Bože mili, nisi trebala igrati s momcima popodne.
- Eloise jest.
- Eloise neka radi što ju je volja. Ona nije ti.
Nasmiješila se. Poput Gospe se nasmiješila, mogao se zakleti. I rekla je: -
Neću se slomiti.
Prisjetio se kad je pobacila prije više godina. Nije bilo njegovo dijete, ali
osjetio je njezinu bol, koja je palila, kao da su mu šakom stisnuli srce. Njegov
rođak - njezin prvi muž - umro je prije jedva nekoliko tjedana i oboje su bili
uzdrmani tim gubitkom. Kad je izgubila Johnovo dijete...
Nije vjerovao da ni ona ni on mogu preživjeti još jedan takav gubitak.
- Francesca - rekao je ozbiljno - moraš se čuvati. Molim te.
- Ono se neće ponoviti - rekla je, odmahujući glavom.
- Kako znaš?
Nesigurno je slegnula ramenima. - Ne znam. Jednostavno znam.
Bože mili, molio se da je u pravu. - Želiš li to podijeliti sa svojom obitelji? -
pitao ju je mirno.

~ 121 ~
 Knjige.Club Books
Zatresla je glavom. - Ne još. Ne zato što bih se bojala - brže-bolje je dodala.
- Samo želim... - Stisnula je usne u presladak uzbuđen smiješak. - Neko ga vrijeme
samo želim za sebe. Za nas.
Odvukao joj je ruke prema svojim usnama. - Koliko je dugo neko vrijeme?
- Nisam sigurna. - Ali pogled joj je postajao lukav. - Nisam sasvim sigurna...

Godinu dana poslije...

Violet Bridgerton svu je svoju djecu voljela jednako, ali ih je voljela i različito. A
kad se radilo o tome koliko joj nedostaju, tu se ponašala onako kako je smatrala
najlogičnijim. Srce joj je čeznulo najviše za onim djetetom koje je najmanje
viđala. I to je bio razlog zašto je, dok je u primaćoj sobi u Aubrey Hallu čekala da
kočija koja je nosila grb Kilmartinovih prođe prilaznom stazom, bila nemirna i
nestrpljiva, svakih pet minuta skačući na noge da pogleda kroz prozor.
- Pisala je da stižu danas - Kate ju je uvjeravala.
- Znam - odgovori Violet s pokajničkim osmijehom. - Samo, nisam je vidjela
cijelu godinu. Znam da je Škotska daleko, ali nikad se nije dogodilo da cijelu
godinu nisam vidjela neko od svoje djece.
- Stvarno? - upita Kate. - To je čudesno.
- Svi mi imamo svoje prioritete - reče Violet, odlučivši da se nema smisla
pokušati praviti da nije nervozna. Odložila je vez i otišla do prozora, istežući vrat
kad je pomislila da vidi neke odbljeske na Suncu.
- Čak i kad je Colin puno putovao? - zapita Kate.
- Tristo četrdeset dva dana bilo je najduže koliko je izbivao - odgovori Violet.
- Dok je putovao Mediteranom.
- Brojili ste?
Violet je slegnula ramenima. - Ne mogu si pomoći. Volim brojiti. - Pomislila
je koliko se nabrojila dok su joj djeca odrastala, uvjeravajući se da je broj djece
jednak na kraju šetnje kao i na početku. - Dobro je imati kontrolu nad stvarima.
Kate se nasmiješila dok je posezala za kolijevkom pod svojim nogama i
zaljuljala je. - Ja se neću žaliti na logistiku čuvanja četvero djece.
Violet je prešla sobu da potajno pogleda svoje najmlađe unuče. Mala Mary
došla je nekako kao iznenađenje, toliko godina nakon Charlotte. Kate je mislila
da je gotova s rađanjem, ali tada, prije deset mjeseci, ustala je iz kreveta, mirno
se odšetala do noćne posude, ispraznila je sadržaj svog želuca i objavila
Anthonyju: - Mislim da ćemo ponovno biti roditelji.
Tako su barem rekli Violet. Ona se pobrinula da ne ulazi u spavaće sobe svoje
odrasle djece osim u slučaju bolesti ili rađanja.

~ 122 ~
 Knjige.Club Books
- Ja se nikad nisam žalila - Violet reče tiho. Kate to nije čula, no Violet nije
htjela ni čuti i nasmiješila se Mary, koja je slatko spavala pod ljubičastom
dekicom. - Mislim da bi tvoja majka bila presretna - reče, pogledavši Kate.
Kate je kimnula, a oči su joj se ispunile suzama. Njezina majka - zapravo
njezina pomajka, ali Mary Sheffield odgajala ju je otkako je bila djevojčica -
preminula je mjesec dana prije no što je Kate shvatila da je trudna. - Znam da
zvuči besmisleno - reče Kate, saginjući se da izbliza promotri djetetovo lice - ali
zaklela bih se da malo podsjeća na nju.
Violet je zatreptala i nagnula glavu u stranu. - Mislim da si u pravu.
- Ima nešto u očima.
- Ne, stvar je u nosu.
- Mislite? Ja sam mislila da je prije... O, pogledajte! - Kate je pokazala prema
prozoru. - Je li ono Francesca?
Violet se uspravila i odjurila prema prozoru. - Jest! - uzviknula je. - O, i Sunce
sija. Čekat ću vani.
Ni ne pogledavši iza sebe, zgrabila je šal sa stolića sa strane i odjurila u
hodnik. Toliko je mnogo vremena prošlo otkako je vidjela Frannie, ali to nije bio
jedini razlog zašto ju je tako silno željela vidjeti. Francesca se promijenila za svog
posljednjeg boravka, onomad kad se Isabella krstila. Bilo je to teško objasniti, ali
Violet je osjetila da se nešto u njoj pomaknulo.
Od sve njezine djece Francesca je uvijek bila najtiše, najpovučenije. Voljela
je svoju obitelj, ali je također voljela biti odvojena od njih, stvarajući vlastiti
identitet, gradeći vlastiti život. Nije bilo iznenađenje što nikad nije željela
podijeliti svoje osjećaje o najbolnijem kutku svojeg života - svojoj neplodnosti.
No posljednji put, iako o tome nisu govorile eksplicitno, nešto se ipak dogodilo
između njih i Violet gotovo da je osjetila da je u stanju upiti nešto od njezine boli.
Kad je Francesca otputovala, spao joj je veo s očiju. Violet nije mogla reći je
li konačno prihvatila svoju sudbinu ili je jednostavno naučila kako da se raduje
onome što ima, ali Francesca je prvi put u zadnje vrijeme, koliko je Violet pamtila,
djelovala sretno bez rezervi.
Violet je protrčala kroz hodnik - stvarno, u njezinim godinama! - i širom
otvorila ulazna vrata kako bi pričekala na prilaznoj stazi. Francescina kočija samo
što nije stigla, još posljednji okret tako da jedna od vrata gledaju prema kući.
Violet je kroz prozor mogla vidjeti Michaela. Mahnuo je. Ona se nasmiješila.
- Ah, nedostajali ste mi! - uzviknula je, žureći naprijed dok je iskakao van. -
Morate mi obećati da više nikad neću toliko čekati.
- Ja Vam ništa ne mogu odbiti - rekao je, saginjući se da je poljubi u obraz.
Zatim se okrenuo, pružajući ruku da pomogne Francesci.
Violet je zagrlila svoju kćer, a zatim se odmaknula da je bolje pogleda.
Frannie je...

~ 123 ~
 Knjige.Club Books
Sjajila.
Potpuno je zračila.
- Nedostajala si mi, majko - reče.
Violet bi na to nešto odgovorila, ali iznenada se zagrcnula. Osjetila je kako su
joj se usne stisnule, a zatim kako im se kut izvija dok se borila da zadrži suze. Nije
znala otkuda toliko emocija. Istina, prošlo je više od godine dana, ali nije li već
prošla tristo četrdeset dva dana prije? Ovo nije bilo puno drugačije.
- Imam nešto za tebe - reče Francesca i Violet se mogla zakleti da se i njoj oči
cakle.
Francesca se ponovno okrenula prema kočiji i pružila ruke. Na vratima se
pojavila sluškinja, držeći neku vrstu zavežljaja, koji je zatim predala svojoj
gospodarici.
Violet je zinula. Bože mili, to ne može biti...
- Majko - Francesca reče tiho, njišući dragocjen mali zavežljaj - ovo je John.
Suze koje su strpljivo čekale u Violetinim očima počele su se kotrljati. -
Frannie - prošaptala je, uzimajući dijete u ruke - zašto mi nisi rekla?
A Francesca - njezino iritantno i nepronično treće dijete - rekla je: - Ne znam.
- Prekrasan je - reče Violet, ne mareći za to što joj nisu rekli. U tom trenutku
nije marila ni za što - osim za dječačića u rukama, koji je zurio u nju s nevjerojatno
mudrim izrazom.
- Ima tvoje oči - reče Violet, gledajući u Francescu.
Frannie je kimnula i osmijeh joj je bio gotovo budalast, kao da ne može
vjerovati. - Znam.
- I tvoje usne.
- Mislim da si u pravu.
- I tvoj... Jao meni, mislim da ima i tvoj nos.
- Rečeno mi je - Michael je rekao ironičnim glasom - da sam i ja bio uključen
u njegovo stvaranje, ali još uvijek čekam da vidim neke dokaze.
Francesca ga je pogledala s toliko ljubavi da je Violet skoro ostala bez daha.
- Šarmantan je na tebe - reče.
Violet se nasmijala, pa još jednom. U njoj je bilo previše sreće - nije je nikako
mogla zadržati u sebi. - Mislim da je vrijeme da predstavimo ovog mališana
njegovoj obitelji - rekla je, - Zar ne?
Francesca je ispružila ruke da uzme dijete, ali Violet se okrenula na drugu
stranu. - Ne još - rekla je. Htjela ga je držati još malo. Možda do utorka.
- Majko, mislim da bi mogao biti gladan.
Violet je pogledala ironično. - Dat će nam do znanja. - Ali...
- Znam ponešto o bebama, Francesca Bridgerton Stirling. - Violet se široko
osmjehnula Johnu. - One, na primjer, obožavaju svoje bake.
~ 124 ~
 Knjige.Club Books
On je zagrgoljio i zagukao, a zatim se - bila je sigurna u to - nasmiješio.
- Dođi sa mnom, maleni - šapnula je - imam ti toliko toga reći.
A iza nje Francesca se okrenula prema Michaelu i rekla: - Misliš li da ćemo
ga dobiti natrag tijekom ovog posjeta?
Zatresao je glavom, a zatim dodao: - Dobit ćemo vremena da mališanu
pribavimo sestru.
- Michaele!
- Slušaj muškarca - Violet je viknula, niti se ne okrenuvši.
- Bože mili - Francesca je promumljala.
Ali slušala je.
I uživala je.
I devet mjeseci kasnije, zaželjela je dobrodošlicu Janet Helen Stirling.
Koja je bila ista otac.

~ 125 ~
 Knjige.Club Books
TAJNA NJEGOVA POLJUPCA

d svih svršetaka mojih knjiga čitatelji su se najviše žalili na svršetak Tajne

O njegova poljupca, kad Hyacinthina kći pronađe dijamante koje je Hyacinth
tražila cijelo desetljeće... I zatim ih vraća na isto mjesto. Smatrala sam da bi
upravo to učinila kći Hyacinth i Garetha i zaista, nije li pjesnička pravda u tome
da je Hyacinth (lik koji jedino mogu nazvati “pravom mustrom” imala upravo
takvu kćer?
Ali na kraju sam se složila s čitateljima: Hyacinth je zaslužila pronaći te
dijamante... Kad-tad.

~ 126 ~
 Knjige.Club Books
TAJNA NJEGOVA POLJUPCA: DRUGI EPILOG

1847. i napravljen je puni krug. Doista.

m.
H Dakle, bilo je službeno.
Ona joj je postala svoja majka.
Hyacinth St. Claire odupirala se potrebi da uroni lice u dlanove dok je sjedila
na meko podstavljenoj klupi madam Langlois, daleko najbolje krojačice u cijelom
Londonu.
Brojila je do deset, na trima jezicima, i onda, za svaki slučaj, progutala slinu
i izdahnula. Jer, stvarno, ne bi bilo dobro ljutiti se na tom javnom mjestu.
Nebitno koliko je silno željela zadaviti svoju kćer.
- Mamice. - Isabella je provirila glavom iza zastora. Hyacinth je primijetila
da je to bila izjava, a ne pitanje.
- Da? - odgovorila je, namještajući izraz lica takve spokojne vedrine da bi
mogla pozirati za jednu od slika s temom pietà koje su vidjeli kad su posljednji
put posjetili Rim.
- Ne ružičasto.
Hyacinth je odmahnula rukom. Bilo što, samo da ne mora govoriti.
- Ne ni ljubičasto.
- Ne bih rekla da sam predložila ljubičasto - promrmlja Hyacinth.
- Plava nije dobra, ni crvena i, iskreno, jednostavno ne razumijem zašto
društvo toliko inzistira na bijeloj, pa dobro, ako bih mogla iskazati svoje
mišljenje...
Hyacinth je osjetila malaksalost. Tko bi rekao da će majčinstvo biti tako
iscrpljujuće? I doista, zar se dosad nije trebala naviknuti na to?
- ...djevojka treba nositi boju koja najviše odgovara njezinu tenu, a ne onu
koju neka precijenjena šeprtlja iz Almacka drži modernom.
- Potpuno se slažem - reče Hyacinth.
- Doista? - Isabellino lice razvedrilo se i Hyacinth je ostala bez daha, jer u tom
trenutku izgledala je tako slično njezinoj majci da je to bilo gotovo jezivo.
- Da - reče Hyacinth - ali dobit ćeš i barem jednu bijelu. - Ali...
- Nema ali!
- Ali...

~ 127 ~
 Knjige.Club Books
- Isabella.
Isabella je promrmljala nešto na talijanskom.
- Čula sam te - Hyacinth reče oštro.
Isabella se nasmiješila, usne su joj se tako umiljato izvinule da bi samo njezina
majka (svakako ne njezin otac, koji je bez ustezanja priznavao da joj jede iz ruke)
umjela prepoznati prikrivenu prepredenost. - Ali jesi li razumjela? - upitala je tri
puta brzo za redom trepnuvši.
A kako je Hyacinth znala da će je uhvatiti u laži, stisnula je zube i rekla istinu.
- Nisam.
- Nisam ni mislila - reče Isabella. - Ali ako te zanima, rekla sam...
- Nisam... - Hyacinth se zaustavila, snižavajući ton glasa; panika pred onim
što bi Isabella mogla reći izazvala je njezin preglasan odgovor. Pročistila je grlo.
- Ne sad. Ne ovdje - dodala je znakovito. Bože mili, kći joj nema osjećaj za
pristojnost. Ona ima svoje stavove i, dok je Hyacinth uvijek na strani žene sa
stavovima, još je više na strani žene koja zna kad da podijeli te stavove.
Isabella je iskoračila iz svlačionice, odjevena u divnu bijelu haljinu sa
smećkasto zelenim obrubom za koju je Hyacinth znala da joj se neće svidjeti i
sjela je kraj nje na klupu. - Što to šapćeš? - upitala je.
- Nisam šaptala - reče Hyacinth.
- Usne su ti se pomicale.
- Stvarno?
- Jesu - Isabella je potvrdila.
- Ako baš moraš znati, ispričavala sam se tvojoj baki.
- Baki Violet? - upita Isabella, ogledavajući se uokolo. - Je li ovdje?
- Ne, ali pomislila sam da ipak zaslužuje moje kajanje.
Isabella je trepnula i upitno nagnula glavu na stranu. - Zašto?
- Za svaki put - reče Hyacinth, nezadovoljna kako joj glas zvuči umorno - za
svaki put koji mi je rekla: „Nadam se da će ti dijete biti isto ti..“
- I jesam - reče Isabella, iznenadivši je laganim poljupcem u obraz. - Nije li
to doista krasno?
Hyacinth je pogledala u svoju kćer. Isabella je imala devetnaest godina.
Debitirala je prije godinu dana, s velikim uspjehom. Mnogo je ljepša, razmišljala
je Hyacinth prilično objektivno, nego što je ona ikad bila. Njezina crvenkasta
plava kosa oduzimala je dah, naslijeđe nekog davno zaboravljenog pretka s Bog
zna koje obiteljske strane. A kovrče - Bože, one su Isabelli bile trn u oku, ali
Hyacinth ih je obožavala. Kad je Isabella bila malo dijete, padale su u savršenim
malim uvojcima, potpuno neukrotive i uvijek ljupke.
A sada... Ponekad bi Hyacinth pogledala u nju i ugledala ženu koja je postala
i ostala bi bez daha, tako bi snažan bio osjećaj koji bi joj pritisnuo prsa. Bila je to

~ 128 ~
 Knjige.Club Books
ljubav kakvu nije mogla ni zamisliti, tako moćna i tako nježna, a
istovremeno, cura ju je doslovno izluđivala.
Na primjer, upravo sada.
Isabella joj se nedužno smješkala. Previše nedužno, istini za volju, i zatim je
spustila pogled prema pomalo širokom skutu na haljini koja se Hyacinth svidjela
(a Isabella je mrzila) i zamišljeno se zagledala u obrub od zelene vrpce.
- Mamice? - rekla je.
Ovaj je put to bilo pitanje, ne izjava, što je značilo da Isabella nešto želi i (za
promjenu) nije bila sigurna kako da to ostvari.
- Misliš li da ove godine...
- Ne - reče Hyacinth. I ovaj se put doista u sebi ispričala svojoj majci. Bože
mili, je li Violet prolazila kroz ovo? Osam puta?
- Ne znaš ni što sam te namjeravala pitati.
- Naravno da znam što si namjeravala pitati. Kad ćeš naučiti da ja uvijek
znam?
- Ma to nije istina.
- Više je istina nego što nije.
- Ponekad si baš nadmena, znaš?
Hyacinth je slegnula ramenima. - Ja sam ti majka.
Isabelline usne su se spojile u ravnu liniju i Hyacinth je imala pune četiri
sekunde mira prije nego što je ona upitala: - Ali misliš da ove godine možemo...
- Nećemo putovati.
Isabelline su se usne razdvojile u čudu. Hyacinth se oduprla porivu da
pobjednički poviče.
- Kako si zna...
Hyacinth je pomilovala kćerin dlan. - Rekla sam ti, ja uvijek znam. I, iako
sam sigurna da bismo svi uživali u kratkom putovanju, ostat ćemo u Londonu za
vrijeme sezone i ti ćeš se, moja djevojko, smiješiti i plesati i tražiti muža.
Što smo ono rekli, da će postati ista majka?
Hyacinth je izdahnula. Violet Bridgerton vjerojatno se upravo tome smijala.
Zapravo, vjerojatno se smijala tome devetnaest godina. - Ista ti - Violet je voljela
kazati, smiješeći se Hyacinth dok je četkala Isabelline kovrče. - Ista ti.
- Ista ti, majko - Hyacinth je mrmljala sa smiješkom, zamišljajući Violetino
lice. - Sada sam i ja ista ti.

Otprilike sat vremena kasnije. I Gareth je narastao i promijenio se, iako, uskoro
ćemo vidjeti, ni na jedan od načina koji bi bio važan...
Gareth St. Claire naslonio se u stolcu, zastavši da gucne konjak i ogleda se po
uredu. Dobro i na vrijeme obavljen posao doista je izazivao izniman osjećaj
~ 129 ~
 Knjige.Club Books
zadovoljstva. Nije na njega navikao u svojoj mladosti, ali je sada počeo uživati
u njemu gotovo na dnevnoj bazi.
Trebalo mu je nekoliko godina da obnovi imetak obitelji St. Claire u
zamjetnoj mjeri. Njegov otac - nikad ustvari nije bio u stanju zvati ga drugačije -
stao je sa sustavnom pljačkom i prešao na neku vrstu nemara kad je saznao istinu
o Garethovu rođenju. Gareth je stoga pretpostavio da je moglo biti puno gore.
No kad je Gareth preuzeo titulu, ustanovio je da je naslijedio dugove, hipoteke
i kuće koje su gotovo potpuno ispražnjene od vrijednosti. Hyacinthin miraz, koji
se uvećao razboritim ulaganjima poslije njihova braka, puno je doprinio
rješavanju situacije, ali ipak, Gareth je morao raditi napornije i marljivije no što
je ikad mislio da može kako bi obitelj izvukao iz dugova.
Smiješno u svemu je bilo to što je uživao.
Tko bi rekao da će baš on pronaći takvo zadovoljstvo u teškom radu? Radni
stol bio mu je besprijekoran, njegove poslovne knjige čiste i uredne i mogao je
doći do bilo kojeg važnog dokumenta u manje od minute. Njegovo knjigovodstvo
uvijek je bilo uredno, imetak mu je rastao i težaci su mu bili sretni i imućni.
Srknuo je još jedan gutljaj pića, puštajući da mu blaga vatra klizne niz grlo.
Raj.
Život je savršen. Istinski. Savršen.
George je završavao studij na Cambridgeu, Isabella će sigurno izabrati
supruga ove godine, a Hyacinth...
Nasmijao se u bradu. Hyacinth je i dalje bila Hyacinth. Postala je malo
flegmatičnija s godinama, ili joj je možda samo majčinstvo istupilo oštre bridove,
ali i dalje je bila ona ista izravna, zabavna, savršeno čudesna Hyacinth.
Izluđivala ga je polovicu vremena, ali bila je to lijepa vrsta ludila i, iako je on
ponekad uzdisao pred prijateljima i umorno kimao kad bi se svi oni tužili na svoje
žene, potajno je znao da je najsretniji muškarac u Londonu. Dovraga, u Engleskoj.
Na svijetu.
Odložio je piće, zatim je lupnuo prstima po elegantno umotanoj kutiji
smještenoj u kutu njegova radnog stola. Kupio ju je tog jutra kod madam LaFleur,
u trgovini s haljinama koju Hyacinth, znao je, ne posjećuje, kako bi je
poštedio sramote da mora imati posla s trgovcima koji su znali svaki komad
donjeg rublja iz njezine garderobe.
Francuska svila, belgijska čipka.
Nasmiješio se. Samo malo francuske svile, porubljene sićušnom količinom
belgijske čipke.
Izgledalo bi božanstveno na njoj.
Ono malo što je bilo ondje.
Naslonio se u stolcu, naslađujući se dnevnim snom. Bit će to duga, divna noć.
Možda čak...

~ 130 ~
 Knjige.Club Books
Obrve su mu se podigle kad se pokušao sjetiti dnevnog rasporeda njegove
žene. Možda čak i dugo, divno poslijepodne. Kad bi se trebala vratiti kući? I hoće
li ijedno od djece biti s njom?
Zatvorio je oči, zamišljajući je u različitim fazama razodijevanja, praćenim
različitim zanimljivim pozama, praćenim različitim fascinantnim aktivnostima.
Progunđao je. Morat će se vratiti kući vrlo brzo, jer mašta mu je bila
preaktivna da ne bi bila zadovoljena i...
- Garethe!
Ne baš najugodniji ton na svijetu. Ljupka erotska izmaglica koja je plutala
nad njegovom glavom potpuno se rasplinula.
Pa, gotovo potpuno. Hyacinth možda nije djelovala nimalo naklonjena ideji o
malo poslijepodnevne tjelovježbe dok je stajala na vratima, škiljeći i stisnute
čeljusti, ali bila je ondje i to je već bila pobjeda pola bitke.
- Zatvori vrata - promrmljao je, ustajući na noge.
- Znaš li što je učinila tvoja kći?
- Misliš tvoja kći?
- Naša kći - reče otresito. Ali zatvorila je vrata.
- Želim li znati?
- Garethe!
- U redu - uzdahnuo je, za čim je uslijedilo pokorno: - Što je učinila?
Već je, naravno, vodio taj razgovor. Nebrojeno puta. Odgovor je obično imao
veze s brakom i Isabellinim ponešto nekonvencionalnim stavovima o toj temi. I,
jasno, Hyacinthinom frustriranošću cijelom situacijom.
Rijetko je od toga odstupao.
- Pa, ne radi se toliko o tome što je učinila - reče Hyacinth.
Suspregnuo je smiješak. Ni to nije bilo neočekivano.
- Više se radi o tome što ne želi učiniti.
- Skočiti na tvoju naredbu?
- Garethe.
Prepolovio je udaljenost između njih. - Nisam li ja dovoljan?
- Kako molim?
Ispružio je ruku, povukao je za šaku prema sebi. - Ja uvijek skačem na tvoju
naredbu - promrmljao je.
Prepoznala je njegov pogled. - Sad? - Okrenula se na mjestu dok nije ugledala
zatvorena vrata. - Isabella je gore.
- Neće čuti.
- Ali mogla bi...
Usne su mu pronašle njezin vrat. - Možemo zaključati vrata.

~ 131 ~
 Knjige.Club Books
- Ali znat će...
Primio se gumba na njezinoj bluzi. Bio je jako dobar s gumbima. - Ona je
pametna cura - reče ona, zakoračivši unatrag kako bi uživala u radu njegovih ruku
kad je tkanina spala s nje. Volio je kad mu žena nije nosila košulju.
- Garethe!
Sagnuo se i stavio u usta dojku s ružičastim vrhom prije nego se mogla
pobuniti.
- Jao, Garethe! - I koljena su joj zaklecala. Dovoljno da je on podigne i odnese
na kauč. S ekstra mekim jastučićima.
- Još?
- Bože, da - zajecala je.
Zavukao je dlan ispod njezine suknje i ostavio je u nesvijesti. - Kakav jalovi
otpor - promrmljao je. - Priznaj. Uvijek me želiš.
- Dvadeset godina braka nije dovoljno priznanje?
- Dvadeset dvije godine, i želim to čuti s tvojih usana.
Zastenjala je kad je njegov prst kliznuo u nju. - Gotovo uvijek - priznala je. -
Gotovo te uvijek želim.
Uzdahnuo je da pojača dramatski učinak, iako se smiješio u njezin vrat. -
Onda ću se morati više potruditi.
Pogledao ju je. Zurila je u njega vragolasto, sigurno zbog svoga kratkotrajnog
nastojanja za poštenjem i ugledom.
- Puno više - složila se. - I mrvicu brže, kad smo već kod toga.
Na to se glasno nasmijao.
- Garethe! - Hyacinth je u četiri zida mogla biti raskalašena, ali uvijek je bila
svjesna prisutnosti sluga.
- Ne brini - rekao je sa smiješkom. - Bit ću tih. Bit ću vrlo, vrlo tih. - Jednim
lakim pokretom skupio je njezin skut dosta iznad njezina pasa i skliznuo dolje dok
mu glava nije ostala između njezinih nogu. - Ti si ta, dušo, koja će trebati pripaziti
na glasnoću.
- Oh. Oh. Oh...
- Još?
- Definitivno još.
Tad ju je stao lizati. Imala je rajski okus. I kad se grčila, to je uvijek bilo
posebno iskustvo.
- Jao, nebesa. Jao meni... Jao meni...
Nasmiješio se u nju, zatim je načinio krug dok nije ispustila tihi krik. Volio
joj je to činiti, volio ju je dovoditi, svoju sposobnu i elokventnu ženu, do potpune
nesvijesti.

~ 132 ~
 Knjige.Club Books
Dvadeset dvije godine. Tko bi rekao da će nakon dvadeset dvije godine on i
dalje voljeti ovu ženu, ovu jednu jedinu ženu, i tu jedinu ženu toliko intenzivno?
- Ah, Garethe - dahtala je - Ah, Garethe... Još, Garethe...
Udvostručio je svoje napore. Bila je blizu. Tako ju je dobro poznavao,
poznavao je pregibe i oblik njezina tijela, način na koji se pomiče kad je seksualno
uzbuđena, kako diše kad ga želi. Bila je blizu.
I tada je svršila, povijajući se i dašćući dok joj tijelo nije klonulo.
Nasmijao se je sebi u bradu dok ga je ona odgurivala. Uvijek bi to učinila kad
bi bila gotova, tvrdeći da ne može podnijeti ni dodir više, da će sigurno umrijeti
ako joj ne dopuste da se spusti u normalu.
On se pomaknuo, privijajući se uz njezino tijelo dok joj nije vidio lice. - To
je bilo lijepo - rekla je ona.
Podignuo je obrvu. - Lijepo?
- Vrlo lijepo.
- Dovoljno lijepo da mi se odužiš?
Usne su joj se iskrivile. - O, ne znam je li bilo toliko lijepo.
Odvukao je ruku prema hlačama. - Onda ću morati ponuditi ponavljanje.
Razdvojila je usne u čudu.
- Varijaciju na temu, ako hoćeš.
Okrenula je vrat pogledavši prema dolje. - Što to radiš?
On se lascivno nasmiješio. - Uživam u plodovima svog rada. - Zatim je ona
zinula kad je kliznuo u nju, a on je zinuo od čistog užitka i zatim pomislio kako
je silno voli.
A zatim više ni o čemu posebno nije mislio.

Sljedeći dan. Nismo stvarno mislili da će Hyacinth odustati, zar ne?

Kasno poslijepodne zateklo je Hyacinth u njezinoj drugoj najdražoj razonodi.
Iako najdraža nije zvučalo kao pravi pridjev, niti je razonoda bila prava imenica.
Kompulzija bi vjerojatno bolje odgovarala opisu, kao i bijedna, ili
možda neumoljiva. Kukavna?
Neizbježna.
Uzdahnula je. Definitivno neizbježna. Neizbježna kompulzija.
Koliko dugo već živi u toj kući? Petnaest godina?
Petnaest godina. Petnaest godina i nekoliko mjeseci pride i još uvijek je tražila
one nesretne dragulje.
Čovjek bi pomislio da će do sada odustati. Svakako, svatko drugi odustao bi
do sada. Ona je bila, morala je priznati, najsmješnije tvrdoglava osoba koju je
poznavala.

~ 133 ~
 Knjige.Club Books
Osim, možda, njezine kćeri. Hyacinth nije nikad Isabelli rekla za dragulje,
ako ni zbog čega drugog, onda zato što je znala da će se priključiti potrazi s
nezdravim žarom koji nije zaostajao za njezinim. Nije rekla ni svom sinu
Georgeu, jer bi on rekao Isabelli. A Hyacinth nikad ne bi uspjela udati tu djevojku
kad bi ona mislila da se u njezinu domu skriva bogatstvo dragulja.
Ne radi se o tome da je Isabella htjela dragulje radi bogatstva. Hyacinth je
dovoljno poznavala svoju kćer da uvidi kako je po nekim pitanjima - moguće
većini - Isabella baš kao ona. A Hyacinthina potraga za draguljima nije nikad bila
vođena novcem koji bi mogla donijeti. O, drage volje priznala bi da bi Garethu i
njoj novac dobro došao (a još bi im bolje došao prije nekoliko godina). Ali nije se
radilo o tome. Radilo se o principu. O slavi.
Radilo se o očajničkoj potrebi da konačno stisne u šaku to prokleto kamenje,
protrese ga pred muževim licem i kaže: - Vidiš? Vidiš? Nisam bila luda sve ove
godine!
Gareth je već odavno odustao od dragulja. - Vjerojatno nikad nisu ni postojali
- rekao joj je. Netko ih je sigurno pronašao prije mnogo godina. Žive u kući St.
Claire već petnaest godina, pobogu. Da ih je Hyacinth imala naći, do sada bi
već znala gdje su, pa zašto se onda nastavlja mučiti?
Izvrsno pitanje.
Hyacinth je stisnula zube dok je puzala po podu kupaonice sigurno po
osamstoti put u životu. Sve je to već znala. Tako joj Bog pomogao, znala je, ali
nije mogla sad odustati.
Ako sad odustane, što će reći za posljednjih petnaest godina? Protraćeno
vrijeme? Sve to vrijeme protraćeno?
Nije mogla podnijeti tu misao.
Usto, ona stvarno nije bila tip koji bi odustao, zar ne? Ako jest, to bi bilo
potpuno u suprotnosti sa svime što je znala o sebi. Bi li to značilo da stari?
Nije bila spremna ostariti. Možda je to prokletstvo situacije da si najmlađe od
osmero djece. Taj nikad nije stvarno spreman da ostari.
Spustila se čak još niže, prislonivši obraz na hladnu keramičku pločicu tako
da može istražiti ispod kade. Nijedna stara dama to ne bi učinila, bi li? Nijedna
stara dama...
- Ah, tu si, Hyacinth.
Bio je to Gareth, provirio je glavom. Nije izgledao ni najmanje iznenađen što
svoju ženu zatječe u tako čudnom položaju. Ali nije propustio reći: - Prošlo je
nekoliko mjeseci otkad si posljednji put tražila, zar ne?
Podignula je pogled. - Nečeg sam se dosjetila.
- Čega se nisi prije dosjetila?
- Da - reče otresito, besramno lažući.
- Gledati iza pločica? - pristojno je zapitao.

~ 134 ~
 Knjige.Club Books
- Ispod kade - rekla je nevoljko, premjestivši se u sjedeći položaj.
On je zatreptao, usmjerivši pogled prema velikoj kadi s nogama. - Jesi li je
pomaknula? - upitao je s nevjericom u glasu.
Kimnula je. Nevjerojatno je koliku snagu čovjek može skupiti kad je pravilno
motiviran.
Pogledao je u nju, zatim u kadu, zatim opet u nju. - Ne - rekao je. - Nije
moguće. Nisi...
- Jesam.
- Nisi mogla...
- Mogla sam - rekla je, počinjući uživati. Ovih dana nije ga uspjela iznenaditi
ni blizu onoliko često koliko bi željela.
- Samo nekoliko centimetara - priznala je.
Ponovno je pogledao u kadu.
- Možda samo dva - prihvatila je.
Na trenutak je pomislila da će on jednostavno slegnuti ramenima i prepustiti
je njezinim nastojanjima, ali onda ju je iznenadio rekavši: - Bi li ti trebala pomoć?
Trebalo joj je nekoliko sekundi da pronikne u značenje. - S kadom? - upitala
je.
On je kimnuo i prešao kratku udaljenost do ruba kade. - Ako je možeš sama
pomaknuti dva centimetra - rekao je - sigurno nas dvoje možemo trostruko toliko.
Ili više.
Hyacinth je stala na noge. - Mislila sam da ne vjeruješ da su dragulji još uvijek
ovdje.
- I ne vjerujem. - Položio je dlanove na svoja bedra dok je ispitivao kadu,
tražeći gdje da je najbolje primi. - Ali ti vjeruješ i ovo sigurno spada u domenu
muževih obveza.
- Aha. - Hyacinth je progutala slinu, osjećajući se pomalo krivom što ga je
smatrala tako nekolegijalnim. - Hvala ti.
Pokazao joj je da primi s druge strane. - Jesi li dizala? - upitao je. - Ili gurala.
- Gurala. I to ramenima. - Pokazala je prema uskom procjepu između kade i
zida. - Uvukla sam se unutra, zatim sam podložila rame točno ispod ruba i...
No Garethova ruka već je bila u zraku kako bi je zaustavio.
- Dosta - reče. - Nemoj mi reći. Preklinjem te.
- Zašto ne?
Pogledao je u nju za dugo prije no što je odgovorio. - Ustvari ne znam. Ali ne
želim znati detalje.
- U redu. - Otišla je na mjesto koje joj je naznačio i primila rub. - U svakom
slučaju, hvala.
- Zadovo... - Zastao je. - Ma, nije mi zadovoljstvo. Ali je nešto.
~ 135 ~
 Knjige.Club Books
Nasmiješila se za sebe. Doista je bio najbolji suprug na svijetu.
Tri pokušaja kasnije, međutim, postalo je jasno da tako neće pomaknuti kadu.
- Morat ćemo koristiti metodu uguraj se i guraj - Hyacinth je obznanila. - To je
jedini način.
Gareth je rezignirano kimnuo prema njoj i zajedno su se uvukli u uzak prostor
između kade i zida.
- Moram reći - rekao je, savivši koljena i oslonivši potplate cipela o zid - u
ovome svemu nema nimalo dostojanstva.
Hyacinth na to nije htjela odgovoriti, pa je samo gunđala. Neka protumači
njezine zvukove kako god želi.
- Ovo bi se stvarno trebalo računati - promrmljao je.
Kako molim?
- Ovo. - Mahnuo je rukom, što je moglo značiti bilo što, budući da ona nije
bila sasvim sigurna misli li na zid, pod, kadu ili neku česticu zraka koja lebdi u
zraku.
- Nije ovo neka velika gesta - nastavio je - ali rekao bih, ako ikad, na primjer,
zaboravim tvoj rođendan, da bi mi ovo trebalo malko pomoći da ti ne padnem u
nemilost.
Hyacinth je podigla obrvu. - Ne bi to učinio iz dobrote svog srca?
Svečano je kimnuo. - Bih. Ustvari, i činim. Ali čovjek nikad ne zna kad ti...
- Oh, pobogu - Hyacinth je promumljala. - Postojiš da bi me mučio, zar ne?
- To um održava oštrim - rekao je srdačno. - U redu. Idemo na posao?
Kimnula je.
- Kad nabrojim do tri - rekao je, prislonivši rame. - Jedan, dva, tri. - Uzdišući
i stenjući oboje su svom snagom prionuli na zadatak i kada je nevoljko kliznula
podom. Buka je bila grozna, sve je strugalo i škripalo, a kad je Hyacinth spustila
pogled, vidjela je neprivlačne bijele tragove što presijecaju tlo. - Jao meni -
promrmljala je.
Gareth se okrenuo i lice mu je stalo poprimati iziritiran izraz kad je vidio da
su pomaknuli kadu svega deset centimetara. - Očekivao bih da smo više
napredovali - reče.
- Teško je - reče ona, prilično nepotrebno.
Kraće vrijeme samo je treptao gledajući u komadić poda koji su otkrili. - Što
dalje planiraš? - upitao je.
Usta su joj se iskrivila u pomalo zbunjenom izrazu. - Nisam sigurna - priznala
je. - Provjeriti pod, valjda.
- Nisi to već uradila? - I tada, kad nije odgovorila u, pa, pola sekunde, on je
dodao: - U petnaest godina otkako si se preselila ovamo?

~ 136 ~
 Knjige.Club Books
- Već sam ispipala pod, naravno - rekla je brzo, jer je bilo prilično očito da
joj ruka stane ispod kade. - Ali to jednostavno nije isto što i vizualna provjera i...
- Sretno ti - prekinuo ju je ustavši.
- Odlaziš?
- Htjela si da ostanem?
Nije očekivala da će ostati, ali sad kad je već bio ovdje... - Da - rekla je,
iznenađena vlastitim odgovorom. - Zašto ne?
Tada joj se nasmiješio a izraz lica bio mu je tako topao i pun ljubavi i, što je
najbolje, poznat. - Doduše, mogao bih ti kupiti dijamantnu ogrlicu - rekao je tiho
i ponovno sjeo.
Ispružila je ruku, položila svoj dlan na njegov. - Znam da bi.
Sjedili su u tišini otprilike minutu i zatim se Hyacinth pomaknula bliže mužu,
izdahnuvši s ugodom kad se naslonila se na njega, položivši glavu na njegovo
rame. - Znaš li zašto te volim? - rekla je nježno.
Isprepleo je prste s njezinima. - Zašto?
- Mogao si mi kupiti ogrlicu - rekla je. - I mogao si je sakriti. - Okrenula je
glavu tako da ga može poljubiti u pregib vrata. - Mogao si je sakriti samo da bih
je ja mogla pronaći. Ali nisi.
- Ja...
- I nemoj reći da ti nikad nije palo na pamet - rekla je, okrenuvši se tako da je
iznova gledala u zid, samo nekoliko centimetara od nje. Ali glava joj je počivala
na njegovu ramenu i on je gledao isti zid i, iako nisu bili sučelice, ruke su im i
dalje bile spojene, a na neki način taj je položaj bio upravo ono što bi brak trebao
biti.
- Naime, ja te poznajem - rekla je, osjećajući kako se u njoj budi smiješak. -
Poznajem te i ti poznaješ mene i to je nešto najdivnije.
Stisnuo joj je ruku, a zatim je poljubio u tjeme. - Ako je ovdje, pronaći ćeš je.
Uzdahnula je. - Ili umrijeti pokušavajući.
Nasmijao se je u svoju bradu.
- To nije trebalo biti smiješno - upozorila ga je.
- Ali jest.
- Znam.
- Volim te - rekao je.
- Znam.
I doista, što je više mogla poželjeti?

U isto vrijeme, dva metra dalje...

Isabella je navikla na lakrdije svojih roditelja. Prihvatila je činjenicu da su se
hvatali po mračnim kutovima mnogo češće no što bi se reklo. Nije marila za
~ 137 ~
 Knjige.Club Books
činjenicu da joj je majka jedna od najelokventnijih žena u Londonu ili da joj je
otac još uvijek tako zgodan da njegovi vlastiti prijatelji uzdišu i mucaju u njegovoj
prisutnosti. Ustvari, nekako je više uživala što je kći tako nekonvencionalnog
para. O da, na van oni su svakako bili oličenje doličnosti i imali su izvrsnu
reputaciju vedrih ljudi.
Ali iza zatvorenih vrata kuće St. Claire...
Isabella je znala da njezine prijateljice ne potiču da izražavaju svoje
mišljenje kao ona. Većinu njezinih prijateljica nisu poticali da imaju ikakvo
mišljenje. I sigurno skoro sve mlade dame za koje je znala nisu imale prilike učiti
moderne jezike, niti odgoditi društveni debi na godinu dana kako bi putovale
Europom. Tako, kad se podvuče crta, Isabella se osjećala prilično sretnom u vezi
svojih roditelja i, ako se prijeđe preko povremenih epizoda kad se ljudi ne
ponašaju sukladno svojoj dobi - pa, vrijedilo je i naučila je ignorirati velik dio
njihova ponašanja.
No kad je tog poslijepodneva tražila majku, da se predomisli o pitanju bijele
haljine s budalastim zelenim obrubom, mogla je dodati - pronašla svoje roditelje
na podu kupaonice kako guraju kadu...
Pa, iskreno, to je bilo malo previše, čak i za obitelj St. Claire.
I tko bi je mogao kriviti što je ostala prisluškivati?
Njezina majka ne, zaključi Isabella dok se saginjala da bolje čuje. Nije bilo
šanse da bi Hyacinth St. Claire učinila pravu stvar i otišla. Nije bilo moguće živjeti
s tom ženom devetnaest godina i to ne naučiti. A što se tiče njezina oca - pa,
Isabella je bila sklona misliti da bi i on ostao da posluša, pogotovo kad su joj tako
sve olakšali, gledajući u zid, s leđima okrenutima otvorenim vratima, čak i s
kadom koja se ispriječila između.
- Što dalje planiraš? - pitao je njezin otac, a glas mu je odražavao onu posebnu
vrstu zabavljenosti koja kao da je bila rezervirana za njezinu majku.
- Ne znam - odgovorila je njezina majka, zvučeći netipično za nju... Pa, ne
nesigurno, ali svakako ne sigurno kao inače.
- Provjeriti pod, valjda.
Provjeriti pod? O čemu su pobogu mogli razgovarati? Isabella se nagnula
naprijed da bolje čuje, upravo na vrijeme da čuje oca kako govori:
- Nisi to već uradila? U petnaest godina otkako si se preselila ovamo?
- Već sam ispipala pod, naravno - uzvratila je majka, sad zvučeći puno više
kao ona. - Ali to jednostavno nije isto što i vizualna provjera i...
- Sretno ti - reče njezin otac, i tada - O, ne! On odlazi!
Isabella se počela odmicati, ali onda se nešto zacijelo dogodilo jer je ponovno
sjeo. Iznova se prišuljala otvorenom okviru vrata...
Oprezno, oprezno sad, on bi mogao ustati svakoga trena. Zadržavši zrak
sagnula se, pogleda prikovana za zatiljke roditeljskih glava.

~ 138 ~
 Knjige.Club Books
- Doduše, mogao bih ti kupiti dijamantnu ogrlicu - rekao je njezin otac.
Dijamantnu ogrlicu?
Dijamantnu...
Petnaest godina.
Pomaknuti kadu?
U kupaonici?
Petnaest godina.
Njezina majka traži već petnaest godina.
Dijamantnu ogrlicu?
Neku dijamantnu ogrlicu.
Dijamantnu...
Jao. Dobri. Bože.
Što će sada? Što će sada?
Znala je što treba učiniti, ali Bože mili, kako da to učini?
I što da kaže? Što bi uopće mogla reći...
Mora zasad zaboraviti na to. Mora zaboraviti jer njezina majka ponovno
govori i kaže: - Mogao si mi kupiti ogrlicu. I mogao si je sakriti. Mogao si je
sakriti samo da bih je ja mogla pronaći. Ali nisi.
Bilo je toliko ljubavi u njezinom glasu da je Isabellu zaboljelo srce. I nešto u
tome kao da je sažimalo sve što su njezini roditelji bili. Pred njima samima, i
jednim i drugim.
Pred svojom djecom.
I najednom, trenutak je postao preosoban da bi ga se uhodilo, čak i za nju.
Išuljala se iz prostorije, zatim je otrčala u svoje odaje i potonula u stolac čim je
zatvorila vrata.
Jer znala je što njezina majka traži tako dugo.
Ležalo je u donjoj ladici njezina radnog stola. I bilo je to više od ogrlice. Bio
je to cijeli set - ogrlica, narukvica i prsten, pravo pravcato bogatstvo dijamanata,
svaki kamen optočen dvama krhkim akvamarinima. Isabella ih je pronašla kad
je imala deset godina, skrivene u malenom otvoru iza jedne od orijentalnih pločica
u dječjoj kupaonici. Trebala je nešto reći. Znala je da treba. Ali nije, a čak nije ni
bila sigurna zašto.
Možda zato što ih je ona pronašla. Možda zato što je voljela imati tajnu.
Možda zato što nije mislila da pripadaju nekom drugom, ili čak da itko zna za
njih. Svakako nije pomislila da ih majka traži već petnaest godina.
Njezina majka!
Njezina majka zadnja je osoba za koju bi ljudi pomislila da skriva tajnu. Nitko
ne bi Isabelli zamjerio što nije pomislila, kad je otkrila dijamante: - O, moja majka
sigurno ovo traži i odlučila mi je to, iz nekih svojih podmuklih razloga, ne reći.
~ 139 ~
 Knjige.Club Books
Doista, na kraju krajeva, ovo je stvarno bila majčina greška. Da joj je
Hyacinth rekla da traži dragulje, Isabella bi istoga trena priznala. Ili, ako ne istoga
trena, onda dovoljno brzo da bi svačija savjest bila mirna.
Kad smo kod savjesti, njezina je sada vrištala. Bio je to krajnje neugodan - i
nepoznat - osjećaj.
Istina je da Isabella nije bila šećer i med, da se nije samo slatko smješkala i
bila licemjerno pobožna. Gospode, ne, izbjegavala je takve djevojke kao kugu.
Ali isto tako, činila je rijetko što zbog čega bi se poslije osjećala krivom, ako ni
zbog čega drugog, onda možda - i samo možda - zato što su njezini pojmovi
pristojnosti i moralnosti bili malo fleksibilniji.
No sad joj se želudac okretao i žuč joj se neobično podizala prema grlu. Ruke
su joj se tresle i bilo joj je zlo. Nije imala groznicu, čak ni povišenu temperaturu,
jednostavno joj je bilo zlo. Zbog nje same.
Ispustivši težak uzdah, Isabella je ustala i prešla sobu na putu do svog radnog
stola, delikatnog rokoko komada koji je njezina istoimena prabaka donijela iz
Italije. Ondje je spremila dragulje prije tri godine, kad je konačno napustila
dječju sobu na najvišem katu. Otkrila je tajni pretinac na poleđini donje ladice. To
je nije posebno iznenadilo; činilo se da postoji neuobičajeno puno tajnih pretinaca
u namještaju u kući St. Claire, koji je većinom bio uvezen iz Italije. No to i jest bio
dar, i to vrlo prikladan, te se jednoga dana, dok joj obitelj bila na nekoj mondenoj
društvenoj svečanosti za koju su procijenili da je Isabella premlada, odšuljala
natrag u dječju sobu, uzela dragulje s mjesta gdje su bili skriveni iza pločice (koju
je prilično vješto ponovno prilijepila) i premjestila ih u svoj radni stol.
Ostat će ondje, osim u rijetkim prilikama kad bi ih Isabella izvadila i
isprobala, razmišljajući kako bi lijepo išli s njezinom novom haljinom, ali kako će
objasniti svojim roditeljima odakle joj?
Sad se činilo da nikakvo objašnjenje neće biti potrebno. Ili možda drugačija
vrsta objašnjenja. Sasvim drugačija vrsta.
Namjestivši se u stolac za radnim stolom, Isabella se sagnula i izvadila
dragulje iz tajnog pretinca. I dalje su bili u istoj onoj platnenoj vrećici u kojoj ih
je našla. Izvukla ih je i stvorila luksuznu hrpicu na radnom stolu. Nije znala puno
o draguljima, ali ovi su sigurno bili vrhunske kakvoće. Hvatali su sunčevu
svjetlost neopisivo čarobno, gotovo kao da je svaki kamen nekako upijao svjetlost
i zatim je raspršivao u svim smjerovima.
Isabella se nije smatrala pohlepnom ni materijalistkinjom, ali u prisutnosti
takvog blaga razumjela je kako dijamanti čovjeka mogu pomalo otjerati u ludilo.
Ili zašto žene očajnički ginu za svakim novim komadom, svakim još većim
kamenom, preciznije izrezanim od prošloga.
Ali ti dragulji nisu joj pripadali. Možda nisu pripadali nikome. No ako je itko
imao pravo na njih, to je svakako bila njezina majka. Isabella nije znala kako ni
zašto je Hyacinth znala da postoje, ali to kao da nije bilo važno. Njezina majka na

~ 140 ~
 Knjige.Club Books
neki način bila je povezana s tim draguljima, imala je o njima neko važno znanje.
I ako su ikome pripadali, pripadali su njoj.
Isabella ih je nevoljko ugurala natrag u vreću i zavezala zlatnim užetom da
nijedan komad ne ispadne. Znala je što sad treba učiniti. Znala je točno što treba.
No nakon toga...
Mučenje će se sastojati u čekanju.

Godinu dana poslije

Prošla su dva mjeseca otkako je Hyacinth posljednji put tražila dragulje, no Gareth
je bio zauzet nekim imovinskim poslom, nije imala dobru knjigu koju bi čitala i,
dakle, jednostavno ju je... zasvrbjelo.
To se znalo dogoditi s vremena na vrijeme. Mjesecima ne bi tražila, tjednima
i danima ne bi uopće razmišljala o dijamantima i zatim bi se nešto dogodilo da je
podsjeti, da se počne pitati, i evo je opet - opsjednuta i frustrirana, šulja se kućom
da nitko ne bi shvatio što to smjera.
A istina je bila da ju je bilo sram. Svejedno kako je itko gledao na to, bila je
u najmanju ruku pomalo blesava. Ili su dragulji skriveni u kući St. Claire i ona ih
nije pronašla unatoč šesnaestogodišnjem traganju, ili nisu skriveni i ona trči za
utvarom. Ne može ni zamisliti kako je to uspjela objasniti svojoj djeci, sluge su je
zasigurno smatrale ne samo malo ludom (svi su je prije ili kasnije morali uhvatiti
kako njuška u kupaonici), a Gareth - pa sad, bio je drag i povlađivao joj je, pa
ipak, Hyacinth je svoje aktivnosti držala za sebe.
Tako je jednostavno bilo bolje.
Odlučila je da će poslijepodne tražiti u kupaonici u dječjoj sobi. Nije bilo
posebnog razloga, jasno, ali dovršila je sustavno pretraživanje svih kupaonica za
poslugu (za to se uvijek tražilo tankoćutnosti i lukavosti), a prije toga pretražila
je vlastitu kupaonicu, pa se stoga dječja soba činila kao dobar izbor. Nakon toga
premjestit će se u neku od kupaonica na drugom katu. George je zasnovao vlastitu
obitelj i, ako doista postoji milosrdni Bog, neće proći dugo dok se Isabella ne uda i
Hyacinth se neće morati brinuti da će se netko spotaknuti o nju dok tapka, njuška
i vrlo vjerojatno skida pločice sa zida.
Hyacinth je stavila dlanove na bedra i duboko udahnula dok je pregledavala
malenu prostoriju. Oduvijek ju je voljela. Pločice su bile, ili su se barem tako
doimale, orijentalne i Hyacinth nije mogla izbjeći pomisao da istočnjaci teže
mirnijem životu zacijelo mnogo manje od Britanaca, jer su joj boje svaki put
dizale raspoloženje - same kobaltno i nebesko plave, sa žutim i narančastim
prugama.
Hyacinth je jednom bila na jugu Italije na plaži. Izgledala je upravo kao ova
soba, sunčano i blistavo, kakvi naizgled nikada nisu uspijevali biti engleski žalovi.

~ 141 ~
 Knjige.Club Books
Zaškiljila je pod kutnim štukaturama, tražeći pukotine ili usjeke, a zatim se
spustila na koljena i ruke da prema običaju provjeri pločice pri dnu.
Nije znala što se nadala naći, što bi se najednom moglo pojaviti što nije
primijetila tijekom prošle, preciznije tijekom desetak prethodnih pretraga.
Ali morala je nastaviti. Morala je jer jednostavno nije imala izbora. Nešto u
njoj jednostavno je nije puštalo na miru. I...
Zastala je. Zatreptala. Što je to?
Polako, jer nije doista vjerovala da je pronašla nešto novo - već preko
desetljeća nijedna od njezinih pretraga nije se vidljivo promijenila - nagnula se
naprijed.
Pukotina.
Bila je malena. Neprimjetna. Ali svakako se radilo o pukotini, koja je išla od
poda do vrha prve pločice, penjala se nekih petnaest centimetara. Nije to bilo nešto
što bi većina primijetila, ali Hyacinth nije bila kao većina i, koliko to god zvučalo
tužno, praktički je napravila karijeru od pregledavanja kupaonica.
Frustrirana što se ne umije sasvim približiti, premjestila se na podlaktice i
koljena, a zatim je prislonila obraz o pod. Ispipala je pločicu desno od pukotine,
zatim lijevo.
Ništa.
Zarila je nokat u rub pukotine. Komadić žbuke zavukao joj se ispod nokta.
Čudno uzbuđenje stalo joj je rasti u prsima, pritišćući je, komešajući se,
gotovo joj oduzimajući dah.
- Smiri se - šapnula je, a čak su i te riječi izašle isprekidane. Uzela je maleno
dlijeto koje je uvijek nosila u pretragama. - Vjerojatno nije ništa. Vjerojatno...
Zabila je dlijeto u pukotinu, svakako s više snage nego što je bilo potrebno. I
zatim je okrenula. Ako je jedna od pločica labava, sila će je izgurati van i...
- Oh!
Pločica je doslovno iskočila, prizemljivši se na podu uz zveket. Iza nje nalazio
se malen utor.
Hyacinth je čvrsto stisnula oči. Cijeli svoj odrasli život čekala je ovaj trenutak
i sad se nije usuđivala ni pogledati. - Molim te - prošaptala je. - Molim te.
Posegnula je rukom.
- Molim te. O, molim te.
Nešto je napipala. Nešto meko. Poput baršuna.
Prstima koji su podrhtavali izvukla je to van. Bila je to malena vreća, zavezana
mekom, svilenkastom uzicom.
Hyacinth se polako uspravila, prekriživši noge tako da je sjedila po turski.
Jedan prst zavukla je u vreću, otvarajući usta, koja su prethodno bila čvrsto
zatvorena.

~ 142 ~
 Knjige.Club Books
I tada ju je desnom rukom preokrenula tresući njen sadržaj u svoj lijevi dlan.
O, moj B...
- Garethe! - vrisnula je. - Garethe!
- Uspjela sam - prošaptala je, piljeći u lokvu dragulja koja se izlijevala iz
njezine lijeve ruke. - Uspjela sam.
I zatim je riknula.
- USPJELA SAM!!!
Ovila je ogrlicu oko vrata, dok je narukvicu i prsten i dalje čvrsto držala u
šaci.
- Uspjela sam, uspjela sam, uspjela sam. - Sad je to pjevala, skakala, gotovo
plešući, gotovo plačući. - Uspjela sam!
- Hyacinth! - Bio je to Gareth, koji je ostao bez daha jer se uspeo četirima
serijama stuba dvije po dvije.
Pogledala ga je i mogla se zakleti da mu oči sjaje. - Uspjela sam! - Smijala se,
gotovo luđački. - Uspjela sam!
Neko vrijeme mogao je jedino zuriti u nju. Lice mu se objesilo i Hyacinth je
pomislila da bi se doista mogao onesvijestiti.
- Uspjela sam - ponovila je. - Uspjela sam.
I zatim ju je primio za ruku, uzeo je prsten i stavio joj ga na prst. - Doista jesi
- reče, sagnuvši se da je poljubi u zglobove prsta. - Doista jesi.

U isto vrijeme, jedan kat niže...

- Garethe!
Isabella je podigla pogled s knjige koju je čitala i preusmjerila ga prema stropu.
Njezina spavaonica bila je točno ispod dječje sobe, zapravo, u liniji s kupaonicom.
- Uspjela sam!
Isabella se vratila knjizi.
I nasmiješila se.

~ 143 ~
 Knjige.Club Books
NA PUTU DO VJENČANJA

išući druge epiloge, pokušala sam odgovoriti na pitanja koja ostaju kod
P čitatelja. Kad se radi o romanu Na putu do vjenčanja, pitanje koje sam
najčešće čula nakon njegove objave bilo je: Kako su Gregory i Lucy nazvali sve
te bebe? Priznajem da ni sama ne znam kako uobličiti priču koja će se baviti
davanjem imena devetero male djece (srećom, ne svima odjednom), stoga sam
odlučila započeti s drugim epilogom tamo gdje prvi završava - kad Lucy
posljednji put rađa. I zato što svi - čak i Bridgertoni moraju naići na poteškoće,
nisam im htjela olakšati...

~ 144 ~
 Knjige.Club Books
NA PUTU DO VJENČANJA: DRUGI EPILOG

21. lipnja 1840.

Cutbank Manor
Nr. Winkfield, Berks.

Moj najdraži Garethe,

nadam se da si dobro. Teško mi je povjerovati da su prošla gotovo dva tjedna
otkako sam napustila kuću St. Claire i pošla u Berkshire. Lucy je golema; čini se
nevjerojatnim da još nije rodila. Da sam se toliko udebljala s Georgeom ili
Isabellom, sigurna sam da bih se žalila bez kraja.
(Sigurna sam i u to da me nećeš podsjećati na žalbe koje sam izgovarala dok
sam bila u sličnom stanju.)
Lucy doduše tvrdi da se ne osjeća kao za prethodnih trudnoća. Smatram da
joj moram vjerovati. Vidjela sam je netom prije nego li je rodila Bena i mogu se
zakleti da je plesala džig. Priznala bih da sam osjećala strašnu zavist, ali bilo bi
nepristojno i nemajčinski priznati takve osjećaje, a kao što znamo, ja sam uvijek
pristojna. I povremeno majka.
Kad već govorimo o našem potomstvu, Isabella se lijepo zabavlja. Vjerujem
da će biti zadovoljna što ostaje s rođakinjama cijelo ljeto. Učila ih je kako psovati
na talijanskom. Uložila sam mrvicu energije da je prekorim, ali sigurna sam da
je shvatila da sam potajno bila oduševljena. Svaka bi žena trebala znati psovati
na drugom jeziku kad nam pristojno društvo nije ostavilo tu mogućnost na
engleskom.
Nisam sigurna kad ću doći kući. Ovim korakom ne bih se iznenadila da se
Lucina trudnoća produži do srpnja. A onda sam, naravno, obećala ostati još neko
vrijeme kad se beba pojavi. Možda bi trebao poslati Georgea da nas posjeti. Ne
vjerujem da bi itko primijetio da se još jedno dijete priključilo trenutačnoj hordi.
Tvoja odana žena,
Hyacinth

P.S. Dobro je što još uvijek nisam zapečatila pismo. Lucy je upravo rodila
blizanke. Blizanke! Svega mi, što će pobogu s još dvoje djece? Zadrhtim na tu
pomisao.

- Ne mogu ovo ponovno.

~ 145 ~
 Knjige.Club Books
Lucy Bridgerton već je to znala reći, točnije, sedam puta, ali ovaj je to put
doista mislila. Nije se radilo toliko o tome što je rodila svoje deveto dijete prije
samo trideset minuta; postala je pravi stručnjak za rađanje djece i mogla je
izbaciti novo uz minimalnu nelagodu. Radilo se samo o tome... Blizanci! Zašto
joj nitko nije rekao da bi mogla nositi blizance. Nije ni čudo što se osjećala tako
prokleto nelagodno zadnjih nekoliko mjeseci. Nosila je dvije bebe u svom trbuhu,
očito zabavljene boksačkim mečom.
- Dvije cure - rekao je njezin suprug. Gregory ju je pogledao široko se
smiješeći. - Pa, to će unijeti neravnotežu. Dečki će biti razočarani.
- Dečki će se domoći vlastitih kuća, glasati i nositi hlače - rekla je Gregoryjeva
sestra Hyacinth, koja je došla pomoći Lucy pri kraju njezine trudnoće. - Izdržat
će oni to.
Lucy se uspjela lagano nasmijati. Hyacinth je prema običaju pogodila u srž.
- Zna li ti muž da si postala križarka? - upita Gregory.
- Muž me podupire u svemu - Hyacinth reče ljupko, ne skidajući pogled s
malenog omotanog djeteta u svojem naručju. - Uvijek.
- Tvoj muž je svetac - prokomentira Gregory, gučući prema vlastitom
malenom zavežljaju. - Ili možda samo lud. U svakom slučaju, beskrajno smo mu
zahvalni što te oženio.
- Kako ga podnosiš? - upita Hyacinth, nagnuvši se prema Lucy, koja se doista
počela osjećati prilično čudno. Lucy je otvorila usta da odgovori, ali Gregory ju
je preduhitrio.
- Život joj činim beskrajnom radošću - rekao je - punom ljupkosti i svjetla i
svega savršenog i dobrog.
Hyacinth ga je pogledala kao da bi mogla povratiti.
- Ti si jednostavno ljubomorna - reče joj Gregory.
- Na što? - zapita Hyacinth.
Odbacio je pitanje kao beznačajno odmahnuvši rukom. Lucy je zatvorila oči
i nasmiješila se, uživajući u njihovu međusobnu potpirivanju. Gregory i Hyacinth
stalno su provocirali jedno drugo - čak i sad kad su se oboje bližili četrdesetom
rođendanu. Ipak, usprkos stalnom podbadanju - ili baš zbog toga - među njima je
postojala čelična veza. Posebno je Hyacinth bila beskrajno odana; trebale su joj
dvije godine da se zbliži s Lucy nakon njezina vjenčanja s Gregoryjem.
Lucy je smatrala da je Hyacinth donekle u pravu. Lucy je bila tako blizu da
se uda za pogrešnog čovjeka. Zapravo, ne, ona se doista udala za pogrešnog
čovjeka, ali srećom po nju, udruženi utjecaji vikonta i grofa (uz izdašnu donaciju
Engleskoj crkvi) omogućio je poništenje braka kad to, tehnički govoreći, ne bi
bilo moguće.
Ali sve je to bio lanjski snijeg. Hyacinth joj je sada bila sestra, uz bok sa svim
Gregoryjevim sestrama. Bilo je divno udati se u veliku obitelj. To je vjerojatno

~ 146 ~
 Knjige.Club Books
bio razlog zašto je Lucy bila tako radosna što su ona i Gregory i sami na
kraju dobili tako veliko potomstvo.
- Devetero - reče tiho, otvarajući oči da pogleda dva zavežljaja koji su još
čekali imena. I kosu. - Tko bi pomislio da ćemo imati devetero?
- Moja majka će zasigurno reći da bi svaka razumna osoba stala na osmom -
reče Gregory. Nasmiješio se prema Lucy.
- Bi li je voljela držati?
Osjetila je kako je preplavljuje poznata majčinska sreća.
- O, da.
Babica joj je pomogla da se malo više uspravi i Lucy je ispružila ruke da primi
jednu od svojih tek rođenih kćeri.
- Vrlo je ružičasta - promrmljala je, privivši maleni svežanj blizu prsa. Sićušna
djevojčica vrištala je iz svega grla. Kakav divan zvuk, zaključila je Lucy.
- Ružičasta je izvrsna boja - izjavi Gregory. - Moja sretna boja.
- Ova ima dobar stisak - prokomentira Hyacinth, okrećući se na stranu tako
da svatko može vidjeti njezin mali prst koji je uhvatila bebina šačica.
- Oboje su vrlo zdravi - reče babica. - Znate, blizanci često nisu.
Gregory se sagnuo da poljubi Lucy u čelo. - Ja sam vrlo sretan muškarac -
prošaptao je.
Lucy se slabašno nasmiješila. I ona se osjećala sretnom, gotovo čudesno
sretnom, ali bila je jednostavno preumorna da kaže išta osim: - Mislim da smo
gotovi. Molim te, reci mi da smo gotovi.
Gregory se nasmiješio s ljubavlju. - Gotovi smo - izjavio je. - Ili barem u mjeri
koliko je do mene.
Lucy je zahvalno kimnula. Ni ona nije bila spremna odustati od ugode
bračnoga kreveta, ali doista, moralo je postojati nešto da zaustave stalni priljev
beba.
- Kako ćemo ih nazvati? - upita Gregory, kreveljeći se djetetu u Hyacinthinim
rukama.
Lucy je kimnula babici i predala joj dijete kako bi mogla iznova leći. Ruke su
joj bile slabe, nije imala povjerenja u sebe da bi sigurno držala dijete, čak ni ovdje
na svom krevetu. - Nisi li htio da bude Eloise? - promrmljala je, zatvorivši oči. Svu
svoju djecu nazvali su prema vlastitoj braći i sestrama: Katharine, Richard,
Hermione, Daphne, Anthony, Benedict i Colin. Eloise je bila očit izbor za
sljedeću djevojčicu.
- Znam - reče Gregory i mogla mu je u glasu osjetiti da se smiješi. - Ali nisam
planirao za dvije.
Na to se Hyacinth okrenula uzdahnuvši. - Drugo ćete nazvati Francesca - rekla
je optužujućim glasom.

~ 147 ~
 Knjige.Club Books
- Pa - reče Gregory, zvučeći možda pomalo samozadovoljno - ona jest
sljedeća po redu.
Hyacinth je zastala razjapljenih usta i Lucy uopće ne bi začudilo da je para
počela izbijati iz njezinih ušiju. - Ne mogu vjerovati - rekla je, sad sasvim bijesno
gledajući u Gregoryja. - Nazvat ćete svoju djecu po svakom mogućem bratu i
sestri osim mene.
- To je samo slučajnost, uvjeravam te - reče Gregory. - Bio sam siguran da će
i Francesca ostati izvan.
- Čak i Kate ima imenjakinju!
- Kate je imala važnu ulogu u našem zaljubljivanju - podsjeti je Gregory. - Ti
si pak Lucy napala u crkvi.
Lucy bi prasnula u smijeh samo da je imala energije.
Hyacinth je, međutim, ostala ozbiljna. - Trebala se udati za drugoga.
- Doista si kivna, draga sestro. - Gregory se okrenuo prema Lucy. -
Jednostavno ne može prijeći preko toga, zar ne? - Ponovno je držao jednu od beba,
samo koju, Lucy nije imala pojma. Ni on vjerojatno nije znao. - Prekrasna je -
rekao je, podižući pogled da se nasmiješi Lucy. - Iako, malena. Manja nego su bili
drugi, mislim.
- Blizanci su uvijek mali - reče babica.
- O, naravno - promrmljao je.
- Nisu mi se činili malenima - reče Lucy. Pokušala se ponovno pridignuti kako
bi mogla držati drugo dijete, ali ruke su joj otkazale. - Tako sam umorna - reče.
Babica se namrštila. - Trudovi nisu tako dugo trajali.
- Bila su dva djeteta - podsjetio ju je Gregory.
- Da, ali toliko ih je rodila prije - uzvrati babica oštrim glasom. - Porodi su
sve lakši što više djece imate.
- Ne osjećam se dobro - reče Lucy.
Gregory je predao dijete sluškinji i zagledao se u nju. - Što ne valja?
- Blijeda je - Lucy je čula Hyacinth kako govori.
Ali nije zvučala kao inače. Glas joj je bio metalan i zvučao je kao da govori
kroz dugu, tanku cijev.
- Lucy? Lucy?
Pokušala je odgovoriti. Mislila je da odgovara. Ali nije mogla reći miču li joj
se usne i definitivno nije čula vlastiti glas.
- Nešto nije u redu - reče Gregory. Zvučao je ozbiljno. Zvučao je prestrašeno.
- Gdje je dr. Jarvis?
- Otišao je - odgovori babica. - Još je jedno dijete na putu... odvjetnikova žena.
Lucy je pokušala otvoriti oči. Htjela mu je vidjeti lice, reći mu da je dobro.
Ali nije bila dobro. Nije je zapravo boljelo; barem ne više no što tijelo inače boli
~ 148 ~
 Knjige.Club Books
poslije poroda. Nije to mogla dobro opisati. Jednostavno je osjećala da nešto nije
u redu.
- Lucy? - Gregoryjev glas borio se da se probije kroz maglu. - Lucy! - Primio
joj je ruku, stisnuo je, a zatim je protresao.
Htjela ga je utješiti, ali osjećala se tako daleko. I taj osjećaj da nešto nije u
redu širio se posvuda, klizeći od njezina trbuha prema njezinim udovima, ravno
dolje prema njezinim nožnim prstima.
Možda neće biti tako loše ako bude savršeno mirna. Možda kad bi zaspala...
- Što joj je? - upita Gregory. Bebe su kričale iza njega, ali barem su se izvijale
i bile ružičaste, dok je Lucy...
- Lucy? - Nastojao je zvučati urgentno, ali u njegovim ušima to je zvučalo tek
prestravljeno. - Lucy?
Lice joj je bilo blijedo; usne beskrvne. Nije doista bila u nesvijesti, ali nije ni
reagirala.
- Što nije u redu s njom?
Babica je pojurila do podnožja kreveta i pogledala ispod pokrivača.
Uzdahnula je, a kad je podigla pogled, lice joj je bilo gotovo jednako blijedo kao
Lucino.
Gregory je pogledao dolje, točno na vrijeme da vidi grimiznu mrlju kako se
širi plahtom.
- Donesite mi još ručnika - babica je viknula i Gregoryju nije trebalo dvaput
reći da je posluša.
- Trebat će mi više - reče ona ozbiljno. Gurnula ih je nekoliko pod Lucina
bedra. - Idite, idite!
- Idem ja - reče Hyacinth. - Ti ostani.
Izjurila je na hodnik, ostavljajući Gregoryja da stoji pokraj babice,
bespomoćan i nemoćan. Koji to muškarac mirno stoji dok mu žena krvari?
Ali on nije znao što da radi. Nije znao ništa osim dodavati ručnike babici, koja
ih je pritiskala uz Lucy sirovom silom.
Zaustio je da kaže... nešto. Možda je izrekao riječ. Nije bio siguran. Možda je
to bio samo zvuk, grozan, prestravljen zvuk koji je izbio iz njegovih dubina.
- Gdje su ručnici? - upitala je babica.
Gregory je kimnuo i otrčao na hodnik, osjećajući olakšanje jer je dobio
zadatak. - Hyacinth! Hya...
Lucy je vrisnula.
- Jao, moj Bože. - Gregory se okrenuo, držeći se za okvir vrata kao oslonac.
Nije bila stvar u krvi. Mogao se nositi s krvlju. Bila je stvar u kriku. Nikad nije
čuo da ljudsko biće ispušta takav zvuk.

~ 149 ~
 Knjige.Club Books
- Što joj radite? - pitao je. Glas mu je drhtao dok se odgurivao od zida. Bilo
je to teško gledati, a još teže slušati, ali možda bi mogao držati Lucinu ruku.
- Masiram joj trbuh - babica je progunđala. Snažno je stisnula prema dolje, a
zatim je izažela. Lucy je iznova kriknula i umalo istrgnula Gregoryjeve prste.
- Mislim da to baš nije dobra ideja - rekao je. - Istiskujete joj krv. Ne smije
izgubiti...
- Morat ćete mi vjerovati - babica reče uljudno. - Već sam to vidjela. Prestala
sam brojiti.
Gregory je osjetio kako mu usne oblikuju pitanje: - Jesu li preživjele? - Ali
nije pitao. Babičino lice bilo je pretmurno. Nije htio znati odgovor.
Sad su se već Lucini krikovi raščinili na stenjanje, ali to je nekako bilo još
gore. Disala je brzo i plitko, stisnula je oči od boli izazvane babičinim udarcima.
- Molim Vas, neka prestane - jecala je.
Gregory je izvan sebe gledao u babicu. Sad se koristila objema rukama,
jednom bi posezala gore...
- Jao, Bože. - Okrenuo se. Nije mogao gledati. - Moraš joj pustiti da ti
pomogne - rekao je Lucy.
- Evo ručnika! - reče Hyacinth, uletjevši u sobu. Naglo je zastala, zureći u
Lucy. - Jao, moj Bože! - Glas joj je zadrhtao. - Gregory?
- Zašuti. - Nije htio slušati svoju sestru. Nije joj se htio obraćati, nije htio
odgovarati na njezina pitanja. On ne zna. Za ime Boga, zar ne može shvatiti da ne
zna što se događa?
I prisiliti ga da to naglas prizna bila bi najokrutnija vrsta mučenja.
- Boli - Lucy je jecala. - Boli.
- Znam. Znam. Da mogu umjesto tebe, rado bih. Kunem ti se. - Stisnuo joj je
dlan svojim dvjema šakama, nastojeći da nešto njegove snage prijeđe u nju.
Njezin stisak postajao je sve slabiji, jačao bi samo kad bi babica napravila
posebno nagao pokret.
I tada se Lucin dlan opustio.
Gregory je prestao disati. Pogledao je u babicu s užasom. I dalje je stajala kraj
podnožja kreveta, lice joj je bilo prekriveno tmurnom odlučnošću dok je radila.
Zatim je prestala, oči su joj se stiskale dok je odstupala. Nije ništa rekla.
Hyacinth se skamenila, dok su joj ručnici još uvijek bili poslagani u rukama.
- Što... Što... - Ali glas joj nije bio čak ni šapat, nije imala snage dovršiti misao.
Babica je ispružila ruku i dotaknula zakrvavljen krevet oko Lucy. - Mislim...
da je to sve - reče.
Gregory je pogledao svoju ženu, koja je ležala jezivo mirno. Zatim se okrenuo
prema babici. Mogao je vidjeti kako joj se prsa podižu i spuštaju, uzimajući velike
udahe zraka koje si nije dopustila dok je bila oko Lucy.
- Kako to mislite - upitao je, jedva prevaljujući riječi preko usana - to je sve?
~ 150 ~
 Knjige.Club Books
- Gotovo je s krvarenjem.
Gregory se polako iznova okrenuo prema Lucy. Gotovo je s krvarenjem. Što
to znači? Zar svako krvarenje ne prestane, prije ili kasnije?
Zašto babica samo stoji? Zar ne bi trebala nešto raditi? Zar ne bi on trebao
nešto raditi? Ili je Lucy...
Ponovno se okrenuo prema babici, vidno tjeskoban.
- Nije mrtva - babica reče brzo. - Barem ja ne mislim da jest.
- Vi ne mislite da jest? - ponovio je, povisujući ton glasa.
Babica se odgegala naprijed. Bila je prekrivena krvlju i izgledala je iscrpljeno,
no Gregoryja nije bilo briga je li ona spremna odustati. - Pomognite joj - zatražio
je.
Babica je primila Lucin zglavak i opipala puls. Brzo je kimnula kad ga je
pronašla, ali zatim je rekla: - Učinila sam sve što sam mogla.
- Ne - reče Gregory, jer je odbijao vjerovati da je to sve. Nešto se uvijek može
učiniti. - Ne - ponovi. - Ne!
- Gregory - reče Hyacinth, dodirujući mu rame.
Otresao je njezinu ruku. - Učinite nešto - rekao je, prijeteći zakoraknuvši
prema babici. - Morate nešto učiniti.
- Izgubila je mnogo krvi - reče babica, prepustivši se zidu. - Možemo samo
čekati. Nemam kako znati kojim će putem krenuti. Neke se žene oporave. Druge...
- Glas joj se utišao. Možda je razlog bio taj što to nije htjela izgovoriti. Ili se
možda radilo o izrazu Gregoryjeva lica.
Gregory je progutao slinu. Nije bio naročito nagle ćudi; oduvijek je bio
razuman muškarac. Ali potreba da nasrne na nekoga, da udari po zidu, da nađe
način kako da sakupi svu tu krv i vrati je natrag u nju...
Jedva da je mogao disati od snage tih osjećaja.
Hyacinth mu je tiho prišla. Pronašla je njegov dlan i ne razmišljajući on je
isprepleo svoje prste s njezinima. Čekao je da ona kaže nešto poput: Bit će ona
dobro. Ili: Sve će biti u redu, samo vjeruj.
Ali nije to učinila. Bila je to Hyacinth, a ona nikad nije lagala. Ali bila je
ovdje. Hvala Bogu da je bila ovdje.
Stisnula mu je šaku i on je znao da će ostati koliko je god bude trebao.
Zatreptao je prema babici, pokušavajući doći do glasa.
- Što ako... - Ne. - Što kad - rekao je isprekidano. - Što ćemo kad se probudi?
Babica je prvo pogledala u Hyacinth, što je njega iz nekoga razloga živciralo.
- Bit će vrlo slaba - rekla je.
- Ali bit će dobro? - upitao je, praktički skačući na njezine riječi.
Babica ga je pogledala s groznim izrazom lica. Graničilo je sa sažaljenjem. S
tugom. I rezigniranošću. - Teško je reći - reče najzad.

~ 151 ~
 Knjige.Club Books
Gregory ju je ispitivački gledao, očajnički tražeći nešto što nije otrcana fraza
ili poluodgovor. - Što dovraga to znači?
Babica je pogledala u neku točku mimo njegovih očiju. - Mogla bi se pojaviti
infekcija. Događa se često u ovakvim slučajevima.
- Zašto?
Babica je trepnula.
- Zašto? - gotovo da je rikao. Hyacinthina šaka stisnula je njegovu.
- Ne znam. - Babica je odstupila za korak. - Jednostavno je tako.
Gregory se okrenuo natrag prema Lucy, nije više mogao gledati babicu. Bila
je prekrivena krvlju - Lucinom krvlju - i možda ovo nije bila njezina greška - ali
nije mogao podnijeti pogled na nju ni trenutak više.
- Dr. Jarvis se mora vratiti - rekao je tiho, primajući Lucinu nepokretnu ruku.
- Pobrinut ću se za to - reče Hyacinth. - I dovest ću nekoga radi plahti.
Gregory nije podigao pogled.
- I ja sada odlazim - reče babica.
Nije ništa odgovorio. Čuo je stopala kako se kreću podom, za kojima je
slijedio nježan šum zatvaranja vrata, ali cijelo vrijeme zurio je u Lucino lice.
- Lucy - prošaptao je, trseći se da mu glas bude zadirkujući. - La-la-la-Lucy.
- Bio je to budalast refren koji je izmislila njihova kći Hermione kad je imala četiri
godine. - La-la-la-Lucy.
Pomno joj je gledao lice. Je li se upravo nasmiješila? Učinilo mu se da joj se
izraz mrvicu promijenio.
- La-la-la-Lucy. - Glas mu je drhtao, ali nastavio je. - La-la-la-Lucy.
Osjećao se kao idiot. Zvučao je kao idiot, ali nije imao pojma što drugo reći.
Inače nikad nije ostao bez riječi. Sigurno ne s Lucy. Ali sada... Što da čovjek kaže
u takvoj situaciji?
Stoga je samo sjedio. Sjedio je, činilo mu se, satima. Sjedio je i nastojao ne
zaboraviti disati. Sjedio je i prekrio usta svaki put kad bi osjetio da će gorko
zajecati, jer nije htio da ona to čuje. Sjedio je i očajnički pokušavao ne misliti na
to kakav bi mu život bio bez nje.
Ona mu je bila cijeli svijet. Poslije su dobili djecu i više mu nije bila sve, ali
ipak, bila je središte svega. Sunce. Njegovo Sunce, oko kojeg se sve važno
okretalo.
Lucy. Ona je bila djevojka koju je obožavao a da to nije shvatio dok nije bilo
skoro prekasno. Bila je tako savršena, tako u potpunosti njegova druga polovica
da je gotovo nije zamijetio. Čekao je ljubav ispunjenu strašću i dramom; nije mu
uopće palo na pamet da bi prava ljubav mogla biti nešto krajnje ugodno i sasvim
jednostavno.

~ 152 ~
 Knjige.Club Books
S Lucy je mogao sjediti satima i ne izgovoriti ni riječ. Ili su mogli ćaskati do
mile volje. Mogao je reći nešto glupo i ne mariti za to. Mogao je voditi ljubav s
njom cijelu noć ili nekoliko tjedana provoditi noć jednostavno privijen uz nju.
Bilo je svejedno. Ništa od toga nije bilo važno jer su oboje znali.
- Ne mogu to bez tebe - izlanuo je. Prokletstvo, sat vremena nije ništa rekao i
to je prvo što je izgovorio? - Mislim, mogu, jer ću morati, ali bit će grozno i,
iskreno, neću baš biti na visini. Ja sam dobar otac, ali samo zato što si ti dobra
majka.
Ako ona umre...
Čvrsto je zatvorio oči, nastojeći odagnati tu misao. Toliko se trudio zadržati
te tri riječi dalje od svog uma.
Tri riječi. - Tri riječi - trebale su biti Ja te volim. A ne...
Duboko je udahnuo protrnuvši. Morao je prestati tako razmišljati.
Prozor je bio odškrinut da blagi povjetarac može ući i Gregory je začuo
radostan krik izvana. Jedno od njegove djece - jedan od dječaka, sudeći po zvuku.
Bilo je sunčano i pretpostavio je da igraju neku igru utrkivanja na tratini.
Lucy ih je voljela gledati kako vani trče. Voljela je i trčati s njima, čak i kad
je bila u toliko dubokoj trudnoći da je trčala poput patke.
- Lucy - prošaptao je, nastojeći da mu glas ne drhti. - Ne napuštaj me. Molim
te, ne napuštaj.
- Tebe trebaju više - protisnuo je, promijenivši položaj kako bi mogao držati
njezinu ruku u obje svoje. - Djeca. Oni tebe trebaju više. Znam da to znaš. Nikad
to ne bi rekli, ali znaš to. I ja te trebam. Mislim da i to znaš.
Ali nije odgovorila. Nije se pomaknula.
Ali disala je. Barem je, Bogu hvala, disala.
- Oče?
Gregory se prenuo na glas svog najstarijeg djeteta i brzo se okrenuo od nje
želeći samo brže-bolje doći k sebi.
- Došla sam vidjeti bebe - reče Katharine dok je ulazila u sobu. - Tetka
Hyacinth je rekla da mogu.
Kimnuo je, ne usuđujući se govoriti.
- Vrlo su mile - kazala je Katharine. - Bebe, hoću reći. Ne tetka Hyacinth.
Na svoje zaprepaštenje, Gregory se zatekao kako se smiješi. - Ne - rekao je -
nitko ne bi tetku Hyacinth nazvao milom.
- Ali ja nju volim - Katharine reče brzo.
- Znam - odgovori on, konačno se okrenuvši da je pogleda. Uvijek vjerna,
takva je njegova Katharine. - I ja.
Katharine je napravila nekoliko koraka, zastavši blizu podnožja kreveta. -
Zašto mama još uvijek spava?

~ 153 ~
 Knjige.Club Books
Progutao je slinu. - Pa, vrlo je umorna, maco. Treba jako puno energije da bi
rodila dijete. A duplo više za dvoje.
Katharine je svečano kimnula, ali nije bio siguran vjeruje li mu. Gledala je
majku namrštena - ne baš zabrinuta, ali vrlo, vrlo radoznala. - Blijeda je - reče
konačno.
- Stvarno misliš? - odgovori Gregory.
- Bijela je kao plahta.
I on je upravo to mislio, ali nastojao je ne zvučati zabrinuto, pa je jednostavno
rekao: - Možda malo bljeđa nego inače.
Katharine ga je na trenutak pogledala, a zatim je sjela na stolac pokraj njega.
Sjedila je uspravno, a dlanove je lijepo prekrižila u krilu i Gregory se sam mogao
diviti njezinoj pojavi. Prije gotovo dvanaest godina Katharine Hazel Bridgerton
došla je na ovaj svijet, a on je postao otac. Bio je to, shvatio je istoga trena kad su
mu je predali u naručje, njegov istinski poziv. On je bio mlađi sin; on neće
naslijediti titulu, a nije bio za vojsku ili kler. Njegovo mjesto u životu bilo je ono
uvažena zemljoposjednika.
I oca.
Kad je spustio pogled u bebu Katharine, dok su joj oči još uvijek bile tamno
sive kakve su imala sva njegova djeca dok su bila majušna, znao je. Zašto je ovdje,
koja mu je zadaća... Tada je to saznao. Postojao je da bi vodio to čudesno
malo biće u zrelost, zaštitio je i pazio na nju.
Obožavao je svu svoju djecu, ali uvijek će imati posebnu vezu s Katharine jer
ona ga je naučila za što je bio suđen.
- Drugi je žele vidjeti - rekla je. Gledala je u pod, promatrala svoju desnu nogu
koju je ljuljala naprijed-natrag.
- Potrebno joj je još odmora, maco.
- Znam.
Gregory je čekao da ona nastavi. Nije mu rekla što joj je doista u mislima.
Imao je osjećaj da je Katharine ta koja želi vidjeti svoju majku. Da želi sjesti na
rub kreveta i smijati se i cerekati i zatim prenijeti do u zadnji detalj svoj sat u
prirodi s guvernantama.
Drugi - mališani - vjerojatno su bili nesvjesni.
Ali Katharine je uvijek bila nevjerojatno bliska Lucy. Bile su kao prst i nokat.
Izgledom si nisu uopće nalikovale; Katharine je bila iznimno slična svojoj
imenjakinji, Gregoryjevoj šogorici, sadašnjoj vikontesi Bridgerton. To nije imalo
nikakvog smisla, jer nisu bile u krvnom srodstvu, ali obje Katharine imale su
jednaku crnu kosu i zaobljeno lice. Oči im nisu bile iste boje, ali njihov oblik bio
je identičan.
Iznutra, međutim, Katharine - njegova Katharine - bila je baš kao Lucy.
Žudjela je za redom. U stvarima je morala uočiti neki uzorak. Da je mogla majci

~ 154 ~
 Knjige.Club Books
prepričati jučerašnji sat u prirodi, započela bi s cvijećem koje su vidjeli. Ne bi ga
se svega prisjetila, ali svakako bi znala koliko ga je bilo koje boje. I Gregoryja ne
bi iznenadilo da mu guvernante poslije priđu i kažu da je Katharine zahtijevala da
se prošeću još jednu milju tako da „ružičasti“ dostignu „žute“.
Poštenje u svemu, to je bila njegova Katharine.
- Mimsy kaže da će bebe dobiti imena po teti Eloise i teti Francesci - reče
Katharine, pošto je zamahnula nogom trideset dva puta.
(Brojio je. Gregory nije mogao vjerovati da je brojio.)
- Kao i obično - odgovorio je - Mimsy je u pravu. - Mimsy je bila dječja
dadilja i dojilja, a i kandidatkinja za svetost ako se njega pita.
- Nije znala koje bi im moglo biti drugo ime.
Gregory se namrštio. - Mislim da još nismo stigli odlučivati o tome.
Katharine se zagledala u njega uznemirujuće izravno. - Mama se prvo treba
odmoriti?
- Hm, da - odgovori Gregory, otklanjajući pogled od njezina. Nije bio ponosan
na sebe što je pogledao u stranu, ali nije imao drugog izbora ako nije htio plakati
pred djetetom.
- Mislim da bi se jedna od njih trebala zvati Hyacinth - objavi Katharine.
On je kimnuo. - Eloise Hyacinth ili Francesca Hyacinth?
Katharine je stisnula usnice razmišljajući, a zatim je rekla, prilično odlučno:
- Francesca Hyacinth. Zvonko je. Iako...
Gregory je pričekao da ona dovrši svoju misao, a kada ona to nije učinila, on
ju je ponukao: - Iako...?
- Zvuči pomalo cvjetno.
- Nisam siguran da se to može izbjeći s imenom Hyacinth.
- Istina - reče Katharine zamišljeno - ali što ako ne ispadne milom i nježnom?
- Poput tvoje tetke Hyacinth? - promrmljao je. Neke se stvari jednostavno nisu
mogle prešutjeti.
- Ona jest malo grozničava - reče Katharine, bez trunke sarkazma.
- Grozničava ili grozomorna?
- O, samo grozničava. Teta Hyacinth nije uopće grozomorna.
- Nemoj to njoj reći.
Katharine je trepnula ne shvaćajući. - Misliš da želi biti grozomorna?
- I grozničava.
- Kako čudno - promrmlja. Zatim je digla pogled, posebno bistar. - Mislim da
će teta Hyacinth uživati kada dijete nazovete po njoj.
Gregory je osjetio da mu se na licu pojavljuje osmijeh. Pravi, ne nešto
izmišljeno kako bi mu se kći osjećala sigurnije. - Da - reče tiho - uživat će.

~ 155 ~
 Knjige.Club Books
- Vjerojatno je mislila da to neće doživjeti - Katharine nastavi - budući da ste
ti i mama išli po redu. Svi smo znali da će djevojčica biti Eloise.
- A tko je mogao očekivati blizance?
- Svejedno - reče Katharine - tu je još teta Francesca koju je trebalo uzeti u
obzir. Mama je trebala poželjeti imati trojke kako bi se jedno dijete zvalo po tetki
Hyacinth.
Trojke. Gregory nije bio vjernik, ali nije mu bilo lako potisnuti želju da se
prekriži.
- I sve bi trebale biti djevojčice - doda Katharine - što se doista čini
matematički nevjerojatnim.
- Doista - promrmlja on.
Ona se nasmiješila. I on se nasmiješio. I primili su se za ruke.
- Razmišljala sam... - Započe Katharine.
- Da, maco?
- Ako će Francesca biti Francesca Hyacinth, onda Eloise treba biti Eloise
Lucy. Jer mama je najbolja majka na svijetu.
Gregory se borio protiv knedle koja mu je rasla u grlu. - Da - reče promuklo
- najbolja je.
- Mislim da bi se mami to svidjelo - rekla je Katharine. - A ti?
Nekako je uspio kimnuti. - Ona bi vjerojatno rekla da dijete nazovemo po
nekome drugom. Ona je vrlo velikodušna.
- Znam. Zato to moramo učiniti dok još uvijek spava. Prije nego ima priliku
raspravljati. Jer hoće, znaš.
Gregory se nasmijao sebi u bradu.
- Reći će da to nismo smjeli učiniti - reče Katharine - ali potajno će biti
oduševljena.
Gregory je progutao još jednu knedlu u grlu, ali ovu je, na sreću, rodila
očinska ljubav. - Mislim da si u pravu.
Katharine se radosno nasmiješila.
Promrsio joj je kosu. Uskoro će biti prestara za takve znake ljubavi; reći će
joj da joj ne uneređuje frizuru. Ali zasad joj je mrsio kosu koliko god je mogao.
Nasmiješio joj se. - Kako tako dobro poznaješ svoju mamu?
Pogledala ga je s blagim izrazom lica. Već su vodili ovaj razgovor. - Jer sam
ista ona.
- Ista - složio se. Držali su se još nekoliko trenutaka dok mu nešto nije palo
na pamet. - Lucy ili Lucinda?
- Ma, Lucy - reče Katharine, istoga trena shvaćajući na što on misli. - Ona
zapravo nije Lucinda.

~ 156 ~
 Knjige.Club Books
Gregory je uzdahnuo i bacio pogled u svoju ženu, koja je i dalje spavala u
svom krevetu. - Nije - reče tiho - nije. - Osjetio je kako je dlan njezine kćeri
kliznuo u njegov, malen i topao.
- La-la-la-Lucy - rekla je Katharine, a u glasu joj je mogao čuti tih osmijeh.
- La-la-la-Lucy - ponovio je. I, čudesno, čuo je smiješak i u svom glasu.

Nekoliko sati kasnije vratio se dr. Jarvis, umoran i izgužvana odijela pošto je
porodio još jedno dijete u selu. Gregory je dobro poznavao doktora; Peter Jarvis
je netom završio studij kad su Gregory i Lucy odlučili živjeti blizu Winkfielda i
otad im je služio kao obiteljski liječnik. On i Gregory bili su otprilike istih godina
i često su večerali zajedno svih ovih godina. Gospodin Jarvis također je bio dobar
Lucin prijatelj i njihova djeca često su se zajedno igrala.
Ali za svih njihovih godina prijateljstva Gregory nikad nije vidio takav izraz
na Peterovu licu. Usne su mu se izvinule u kutovima i nije bilo uobičajenih
dosjetki prije no što je pregledao Lucy.
Hyacinth je također bila ondje, nakon što je inzistirala da Lucy treba potporu
još jedne žene u sobi. - Kao da bi ijedan od vas uopće mogao zamisliti svu težinu
rađanja - rekla je, pomalo prezrivo.
Gregory nije ništa rekao. Samo se pomaknuo u stranu da pusti sestru da uđe.
Bilo je nešto utješno u njezinoj grozničavoj pojavi. Ili možda nadahnjujuće.
Hyacinth je bila silna; čovjek skoro da bi povjerovao da ona može prisiliti Lucy
da se izliječi.
Oboje su se odmaknuli dok je doktor pipao Lucino bilo i slušao joj srce. I
tada, na Gregoryjevo potpuno zaprepaštenje, Peter ju je grubo uhvatio za ramena
i stao tresti.
- Što to radiš? - vrisnu Gregory, skačući da se umiješa.
- Budim je - reče Peter odlučno.
- Ali zar se ne treba odmarati?
- Mora se probuditi.
- Ali... - Gregory nije dobro znao protiv čega se buni i, istini za volju, nije bilo
važno, jer ga je Peter prekinuo rekavši mu:
- Za Boga miloga, Bridgerton, moramo se uvjeriti da se može probuditi. -
Ponovno ju je protresao i ovaj put glasno rekao: - lady Lucinda! lady Lucinda!
- Nije ona nikakva Lucinda - Gregory je čuo samoga sebe kako izgovara, a
zatim je iskoračio i viknuo: - Lucy? Lucy?
Promijenila je položaj, mumljajući nešto u snu.
Gregory je bacio oštar pogled prema Peteru, oči su mu bile pune pitanja.
- Probaj je navesti da ti odgovori - reče Peter.

~ 157 ~
 Knjige.Club Books
- Pustite da ja pokušam - reče Hyacinth žestoko. Gregory je gledao kako se
sagiba i nešto govori Lucy na uho.
- Što govoriš? - upitao je.
Hyacinth je odmahnula glavom. - Ne želiš znati.
- Oh, za Boga miloga - progunđao je odgurnuvši je u stranu. Primio je Lucinu
ruku i stisnuo je snažnije nego maloprije. - Lucy! Koliko ima stuba na stražnjem
stubištu od kuhinje do prvog kata?
Nije otvorila oči, ali ispustila je zvuk za koji se njemu učinilo da je...
- Rekla si petnaest? - upitao ju je.
Frknula je i ovaj ju je put čuo jasno. - Šesnaest.
- O, hvala Bogu. - Gregory je ispustio njezinu ruku i srušio se u stolac pokraj
njezina kreveta. - Evo - reče. - Evo. Dobro je. Bit će dobro.
- Gregory... - Ali Peterov glas nije djelovao ohrabrujuće.
- Rekao si mi da je trebamo probuditi.
- I jesmo - Peter kruto potvrdi. - I jako je dobar znak to što smo uspjeli. Ali to
ne znači...
- Ne govori to - reče Gregory tiho.
- Ali moraš...
- Ne govori to!
Peter je ušutio. Samo je stajao ondje, gledajući u njega s groznim izrazom
lica. Bila je to sućut i saučešće i žal i sve ono što nikad nije htio vidjeti na
liječnikovu licu.
Gregory se pogurio. Učinio je što su od njega tražili. Probudio je Lucy, ako
samo i na tren. Sad je ponovno spavala, savijena na boku, s licem okrenutim na
drugu stranu.
- Učinio sam što si tražio - reče mirno. Ponovno je pogledao Petera. - Učinio
sam što si tražio - ponovio je, ovaj put oštrije.
- Znam - Peter je rekao nježno - i ne mogu ti reći koliko je ohrabrujuće što je
progovorila. Ali to nam nije garancija.
Gregory je pokušao nešto reći, ali grlo mu se stiskalo. Onaj grozan osjećaj
gušenja ponovno ga je obuzeo i jedino što je mogao bilo je disati. Kad bi mogao
samo disati i ne činiti ništa drugo, možda bi se uspio suzdržati od plakanja
pred svojim prijateljem.
- Tijelo treba povratiti snagu nakon gubitka krvi - objasnio je Peter. - Mogla
bi još dugo spavati. I mogla bi... - Pročistio je grlo. - I mogla bi se nikada ne
probuditi.
- Naravno da će se probuditi - reče Hyacinth oštro. - Jedanput je to učinila,
može ponovno.

~ 158 ~
 Knjige.Club Books
Doktor ju je letimice pogledao prije nego je pozornost ponovno usmjerio na
Gregoryja. - Ako sve prođe dobro, mislim da možemo očekivati prilično
uobičajen oporavak. Moglo bi potrajati - upozorio je. - Ne mogu biti siguran
koliko je krvi izgubila. Moglo bi potrajati mjesecima da tijelo povrati potrebne
tekućine.
Gregory je polako kimnuo.
- Bit će slaba. Rekao bih da će trebati ostati u krevetu barem mjesec dana.
- To joj se neće svidjeti.
Peter je pročistio grlo. U nelagodi. - Poslat ćete po mene ako dođe do
promjene?
Gregory je nijemo kimnuo.
- Ne - reče Hyacinth, iskoračivši da zakračuna vrata. - Ja imam još pitanja.
- Žao mi je - doktor reče tiho. - Nemam više odgovora.
I čak ni Hyacinth nije mogla protiv toga.

Kad je svanulo jutro, svijetlo i neobjašnjivo vedro, Gregory se probudio u Lucinoj

bolesničkoj sobi, još uvijek u stolcu pokraj njezina kreveta. Ona je spavala, ali
bila je nemirna, proizvodeći svoje uobičajene zvuke u snu dok je mijenjala
položaje. I tada, čudesno, otvorila je oči.
- Lucy? - Gregory joj je zgrabio dlan, a zatim se trebao prisiliti da popusti
stisak.
- Žedna sam - jedva je procijedila.
Kimnuo je i jurnuo da joj donese čašu vode. - Tako si me... Nisam... - Ali nije
mogao reći ništa više. Glas mu se raspao u tisuću komadića i izašao je samo bolni
jecaj. Ukipio se, okrenuvši joj leđa dok je pokušavao doći k sebi. Ruka mu
se tresla; voda se prolila po njegovu rukavu.
Čuo je kako Lucy pokušava izgovoriti njegovo ime i znao je da se mora
smiriti. Ona je ta koja je umalo umrla; neće se srušiti sad kad ga treba.
Duboko je udahnuo. Zatim još jednom. - Izvoli - rekao je, nastojeći zvučati
vedro dok se okretao. Približio joj je Čašu, a zatim je smjesta shvatio svoju
pogrešku. Bila je preslaba da drži čašu, a još se je manje mogla podići u sjedeći
položaj.
Položio ju je na stol u blizini, zatim ju je nježno obgrlio rukama da joj
pomogne da se pridigne. - Pusti da samo namjestim jastuke - prošaptao je,
premještajući ih i oblikujući dok nije bio zadovoljan njezinim osloncem. Prinio je
čašu njezinim usnama i sasvim lagano je nagnuo. Lucy je popila gutljajčić, a
zatim je natrag sjela, dašćući od napora potrebnog da popije.
Gregory ju je gledao u tišini. Nije vjerovao da je unijela u sebe više od par
kapi. - Moraš više piti - rekao je.
Kimnula je, gotovo neprimjetno, a zatim rekla: - Sad ću.
~ 159 ~
 Knjige.Club Books
- Bi li ti bilo lakše žličicom?
Zatvorila je oči i još jednom slabo kimnula.
Ogledao se po sobi. Netko mu je sinoć donio čaj i nisu došli po šalicu.
Vjerojatno ga nisu htjeli ometati. Gregory je zaključio da je brzina važnija od
čistoće i izvukao žličicu iz posude sa šećerom. Zatim je pomislio - vjerojatno bi
joj dobro došlo malo šećera, pa je prenio cijelu posudu.
- Izvoli - promrmljao je, nudeći joj punu žličicu vode. - Želiš li i malo šećera?
Kimnula je, pa je stavio malo na njezin jezik.
- Što se dogodilo? - pitala je.
Zurio je u nju u nevjerici. - Ne znaš?
Nekoliko je puta trepnula. - Jesam li krvarila?
- Poprilično - procijedio je. Nikako to nije mogao podrobnije opisati. Nije htio
opisati navalu krvi kojoj je svjedočio. Nije htio da sazna a, iskreno govoreći, i sam
je htio zaboraviti.
Namrštila se i nagnula glavu na stranu. Nakon nekoliko trenutaka Gregory je
shvatio da joj pogled bježi prema nogama kreveta.
- Počistili smo - rekao je, a na usnama mu se ocrtao sitan osmijeh. To je bila
prava Lucy, pobrinut će se da je sve uredno.
Lagano je kimnula. Zatim je rekla: - Umorna sam.
- Dr. Jarvis je rekao da ćeš biti slaba nekoliko mjeseci. Mislim da ćeš morati
ostati u krevetu neko vrijeme.
Progunđala je, ali čak je i to bio slabo. - Mrzim kad moram odležati.
On se nasmiješio. Lucy je bila djelatna; oduvijek je bila. Voljela je popravljati
stvari, izrađivati stvari, svakoga usrećivati. Neaktivnost ju je ubijala.
Loša metafora. No istina je.
Nagnuo se prema njoj s ozbiljnim izrazom lica. - Ostat ćeš u krevetu, makar
te morao vezati.
- Nisi ti taj tip - rekla je, pomičući lagano bradu. Izgledalo mu je da namješta
bezbrižnu facu, ali činilo se da treba uložiti energiju da bi se bilo drzak.
Ponovno je zatvorila oči i lagano uzdahnula.
- Jedanput te jesam - rekao je.
Ispustila je smiješan zvuk za koji je pomislio da bi doista mogao biti smijeh.
- Jesi, zar ne?
On se sagnuo i vrlo je nježno poljubio u usne. - Spasio sam stvar.
- Ti uvijek spasiš stvar.
- Ne. - Progutao je slinu. - Ti si ta.
Pogledi su im se sreli, duboko su se i intenzivno promatrali. Gregory je osjetio
neki pritisak iznutra i na trenutak je bio siguran da će ponovno zajecati. Ali tada,

~ 160 ~
 Knjige.Club Books
upravo kad je osjetio da se lomi, ona je lagano slegnula ramenima i rekla: - Sad
se ne bih mogla pomaknuti, zar ne?
Pošto je donekle povratio duševni mir, ustao je da pogleda je li preostao ijedan
kolačić na poslužavniku za čaj. - Sjeti se toga za tjedan dana. - Nije sumnjao da
će pokušati ustati iz kreveta puno prije no što je preporučeno.
- Gdje su bebe?
Gregory je zastao, a zatim se okrenuo. - Ne znam - polako je odgovorio. Dragi
Bože, potpuno je zaboravio. - U dječjoj sobi, pretpostavljam. Obje su savršeno.
Ružičaste i glasne i sve što bi i trebale biti.
Lucy se slabašno nasmiješila i ispustila još jedan umoran zvuk. - Mogu li ih
vidjeti?
- Naravno. Reći ću da ih odmah donesu.
- Ali druge ne - reče Lucy, a oči su joj se maglile. - Ne želim da me vide
ovakvu.
- Meni izgledaš divno - reče on. Prišao je bliže i sjeo na rub kreveta. - Rekao
bih da bi mogla biti nešto najdivnije što sam ikad vidio.
- Prestani - rekla je, jer Lucy nikad nije bila naročito dobra u primanju
komplimenata. Ali vidio je kako joj se usne lagano iskrivljuju, lebdeći između
smiješka i jecaja.
- Katharine je bila ovdje jučer - rekao joj je.
Naglo je otvorila oči.
- Ne, ne, ne brini - brzo je rekao. - Rekao sam joj da samo spavaš. Što je i bilo
istina. Nije zabrinuta.
- Jesi li siguran?
Kimnuo je. - Nazvala te je La-la-la-Lucy.
Lucy se nasmiješila. - Čudesna je.
- Ista ti.
- Nije zbog toga čud...
- Upravo zato - prekinuo ju je sa širokim osmijehom. - I skoro sam ti zaboravio
reći. Dala je imena bebama.
- Mislila sam da si im ti dao imena.
- Jesam. Uzmi još malo vode. - Zastao je na trenutak da unese u nju još malo
tekućine. Ključ će biti u odvraćanju pozornosti, zaključio je. Malo sad, malo
kasnije i ispit će cijelu čašu do dna. - Katharine je smislila njihova druga
imena. Francesca Hyacinth i Eloise Lucy.
- Eloise...?
- Lucy - završio je umjesto nje. - Eloise Lucy. Nije li dražesno?
Na njegovo iznenađenje, ona se nije bunila. Samo je kimnula, jedva
primjetno, dok su joj se oči punile suzama.
~ 161 ~
 Knjige.Club Books
- Rekla je da je to zato što si ti najbolja majka na svijetu - dodao je nježno.
Tada se doista rasplakala, velike tihe suze klizile su joj iz očiju.
- Želiš li da ti sada donesem bebe? - upitao je.
Ona je kimnula. - Molim te. I... - Zastala je i Gregory je vidio kako joj se grlo
steže. - I dovedi i ostale.
- Jesi li sigurna?
Ponovno je kimnula. - Ako mi možeš pomoći da se uspravim, mislim da mogu
svladati zagrljaje i poljupce.
Suze koje se tako trudio potisnuti kliznule su mu iz očiju. - Ne znam ni za što
drugo što bi ti moglo pomoći da se prije oporaviš. - Otišao je do vrata i zatim se
okrenuo kad mu je dlan bio na kvaki. - Volim te, La-la-la-Lucy.
- I ja tebe volim.

Gregory je zacijelo upozorio djecu da se ponašaju posebno dolično, zaključila je

Lucy, jer kad su ušetali u njezinu sobu (slatko od najstarijeg prema najmlađemu,
tako da su tjemenima tvorili ljupko malo stubište), bili su toliko tihi i smjestili se
uza zid, a dlanovi su im bili dražesno spojeni sprijeda.
Lucy nije imala pojma tko su ta djeca. Njezina djeca nikad nisu stajala tako
mirno.
- Ovdje sam usamljena - rekla je i stampedo bi se obrušio prema krevetu da
Gregory nije skočio usred razularene gomile i opasno se zaderao: - Nježno!
Iako, kad se bolje promisli, nije toliko njegova verbalna naredba zadržala
rijeku u koritu, koliko njegove ruke koje su spriječile barem troje djece da se ne
katapultiraju na madrac.
- Mimsy mi ne da da vidim bebe - promrmlja četverogodišnji Ben.
- To je zato što se već mjesec dana nisi okupao - uzvrati Anthony, dvije godine
stariji od njega, gotovo u dan.
- Kako je to moguće? - Gregory se pitao na glas.
- On je vrlo podmukao - obavijestila ga je Daphne. No pokušavala se probiti
bliže Lucy, pa su joj riječi bile prigušene.
- Koliko se može biti podmukao kad tako bazdiš? - upita Hermione.
- Valjam se u cvijeću svaki dan - reče Ben vragolasto.
Lucy je zastala na trenutak, a zatim je zaključila da bi bilo najbolje ne
razmišljati previše podrobno o onome što joj je sin upravo rekao - Hm, koje je to
cvijeće?
- Pa, ruže nisu - rekao joj je, zvučeći kao da ne vjeruje da je uopće pitala.
Daphne se nagnula prema njemu i nježno udahnula. - Božuri - obznanila je.

~ 162 ~
 Knjige.Club Books
- To ne možeš znati tako da ga ponjušiš - Hermione reče indignirano. Između
dvije djevojke razmak je bio samo godinu i pol i kad si nisu šaptale tajne, svađale
su se poput...
Pa, zapravo, svađale su se poput Bridgertona.
- Imam jako dobar njuh - reče Daphne. Podigla je pogled, čekajući da to netko
potvrdi.
- Miris božura vrlo je specifičan - potvrdi Katharine. Sjedila je pokraj noge
kreveta s Richardom. Lucy se pitala kad su njih dvoje odlučili da su prestari da se
bace zajedno na jastuke. Tako su rasli, svi oni. Čak ni mali Colin više
nije izgledao kao beba.
- Mama? - rekao je žalosno.
- Dođi ovamo, dušo - prošaptala je, ispruživši ruke prema njemu. Bio je kao
mali bumbar, s punašnim obrazima i klecavim koljenima, i ona je doista mislila
da će joj on biti zadnji. Ali sada je imala još dvije, čvrsto omotane u
svojim kolijevkama, spremne da srastu sa svojim imenima.
Eloise Lucy i Francesca Hyacinth. Imenjakinje su im bile prave.
- Volim te, mama - reče Colin, a njegov mali vrući vrat tražio je pregib njezina
vrata.
- I ja tebe volim - Lucy je procijedila. - Sve vas volim.
- Kad ćeš izaći iz kreveta? - upita Ben.
- Nisam još sigurna. I dalje sam strašno umorna. Moglo bi proći nekoliko
tjedana.
- Nekoliko tjedana? - ponovio je, iskreno šokiran.
- Vidjet ćemo - promrmljala je. Zatim se nasmiješila. - Već sad se osjećam
puno bolje.
I bila je. Još uvijek je bila umorna, više no ikad koliko je pamtila. Ruke su joj
bile teške, a noge kao balvani, ali srce joj je bilo lako i lepršavo.
- Volim vas sve - najednom je izjavila. - Tebe - rekla je Katharine - i tebe, i
tebe, i tebe, i tebe, i tebe, i tebe. I dvije bebe u dnevnoj sobi.
- Još ih ni ne znaš - Hermione je primijetila.
- Znam da ih volim. - Bacila je pogled prema Gregoryju. Stajao je kraj vrata,
u pozadini gdje ga nitko od djece nije mogao vidjeti. Suze su mu tekle licem. - I
znam da volim tebe - rekla je tiho.
On je kimnuo, a zatim je obrisao lice nadlanicom. - Vaša majka treba počinuti
- rekao je, i Lucy se pitala jesu li djeca čula drhtanje u njegovu glasu.
Ako i jesu, nisu ništa rekli. Malo su gunđali, ali prodefilirali su vani gotovo
jednako dolično kako su i ušli. Gregory je išao zadnji, zavirivši glavom natrag u
sobu prije nego je zatvorio vrata. - Brzo se vraćam - rekao je.

~ 163 ~
 Knjige.Club Books
Kimnula je u odgovor, a zatim je ponovno potonula u krevet. - Volim vas sve
- ponovila je, zadovoljna kako su joj riječi izmamile osmijeh na lice. - Volim vas
sve.
I bilo je istina. Doista jest.

23. lipnja 1840.

Cutbank Manor
Nr. Winkfield, Berks.

Dragi Garethe,
još uvijek sam u Berkshireu. Porod blizanki bio je prilično dramatičan i Lucy
treba ostati u krevetu barem mjesec dana. Brat mi kaže da će se snaći bez mene,
ali to je toliko neistinito da mi se smije. Sama Lucy preklinjala me da ostanem -
dok on nije slušao, jasno; treba uvijek uzeti u obzir osjetljivost mužjaka naše
vrste. (Znam da ćeš se složiti sa mnom; čak i ti moraš priznati da su žene daleko
korisnije u bolesničkoj sobi.)
Jako je dobro što sam bila ovdje. Nisam sigurna da bi preživjela porod bez
mene. Izgubila je mnogo krvi i bilo je trenutaka kad nismo bili sigurni hoće li
vratiti svijest. Dala sam si zadatak da joj uputim par ozbiljnih riječi nasamo. Ne
pamtim točne formulacije, ali moguće da sam joj zaprijetila da ću je osakatiti.
Možda sam čak i naglasila prijetnju dodavši: - Znaš da ću to učiniti.
Jasno, govorila sam pod pretpostavkom da je preslaba da primijeti bitno
proturječje u toj izjavi - da se nije probudila, ne bi baš koristilo osakatiti je.
Sigurna sam da mi se sad smiješ. Ali ona je doista bacila sumnjičav pogled
prema meni. I doista je prošaptala od srca: - Hvala ti.
Dakle, bit ću ovdje još neko vrijeme. Doista mi strašno nedostaješ. U ovakvim
prilikama čovjek se sjeti što je uistinu važno. Lucy je nedavno izjavila da voli sve.
Vjerujem da oboje znamo kako ja nikad neću imati dovoljno strpljivosti za to, ali
svakako volim tebe. I volim nju. I Isabellu i Georgea. I Gregoryja. I, stvarno,
prilično puno ljudi.
Ja sam sretna žena, doista.
Tvoja žena koja te voli,
Hyacinth

~ 164 ~
 Knjige.Club Books
VIOLETIN PROCVAT

jubavni romani po definiciji imaju zatvorene svršetke. Junak i junakinja

L zavjetovali su se na ljubav i jasno je da je taj sretan svršetak zauvijek. To,
međutim, znači da autor ne može napisati istinski nastavak; kada bih oživjela
istog junaka i junakinju iz prethodne knjige, morala bih prvo ugroziti njezin sretan
kraj prije što nego im osiguram novi.
Romantični nizovi su pak kolekcije motiva koji se nastavljaju, sa sporednim
likovima koji se vraćaju kako bi bili protagonisti vlastitih romana i bivšim
glavnim likovima koji uskoče po potrebi. Autor rijetko ima priliku osmisliti lik
i promatrati ga kako raste iz knjige u knjigu.
Zbog toga je Violet Bridgerton bila tako posebna. Kad se prvi put pojavila u
Vojvoda i ja, bila je prilično plošna, uobičajena devetnaestostoljetna mama. Ali
tijekom osam knjiga postala je puno više od toga. Sa svakim romanom o
obitelji Bridgerton nešto se novo otkrilo i, kad sam dovršila Na putu do vjenčanja,
postala je moj omiljeni lik u cijeloj seriji. Čitatelji su zahtijevali da napišem sretan
svršetak za Violet, ali nisam mogla. Doista nisam mogla - stvarno ne vjerujem
da bih mogla osmisliti junaka dovoljno dobra za nju. Ali i sama sam htjela naučiti
više o Violet, a pisanje Violetina procvata bilo je čin ljubavi. Nadam se da ćete
uživati u njoj.

~ 165 ~
 Knjige.Club Books
VIOLETIN PROCVAT: NOVELA

Surrey, Engleska 1774.

iolet Elizabeth! Što to pobogu radiš?

V Na zvuk razjarena glasa guvernante Violet Ledger je zastala, razmatrajući
koje su joj opcije. Činilo se malo vjerojatnim da bi mogla pledirati potpunu
nevinost; ipak su je uhvatili s rukama u pekmezu.
Ili bolje u borovnicama. Zgrabila je pitu od borovnica koja je oduzimala dah
i kojoj se još vrući nadjev počeo prelijevati preko ruba posude.
- Violet... - do nje je dopro ozbiljan glas gospođice Fernburst.
Mogla je reći da je gladna. Gospođica Fernburst jako je dobro znala da je
Violet luda za slatkim. Nije bilo sasvim nemoguće da je htjela pobjeći s cijelom
pitom i pojesti je...
Kamo? Violet je razmišljala brzo. Kamo bi se moglo otići s cijelom pitom od
borovnica? Svakako ne natrag u svoju sobu; nema šanse da bi uspjela sakriti
dokaze. Gospođica Fernburst nikad ne bi povjerovala da je Violet tako glupa da
to učini.
Ne, ako je krala pitu da bi je pojela, odnijela bi je van. Upravo kamo se uputila.
Iako ne baš da bi pojela pitu.
Još bi mogla i tu laž preobratiti u istinu.
- Jeste li za malo pite, gospođice Fernburst? - upita Violet ljupko. Nasmiješila
se i zatreptala, savršeno svjesna da usprkos svojih osam i pol godina izgleda kao
da ima šest i ni dana više. Većinu vremena to ju je smetalo - na kraju krajeva,
nitko ne voli da ga smatraju bebom. Ali nije bila nesklona tomu da iskoristi svoj
sitan stas kad je situacija to tražila.
- Idem na piknik - doda Violet da pojasni.
- S kim? - sumnjičavo upita gospođica Fernburst.
- O, sa svojim lutkama. Mette i Sonijom i Francescom i Fionom Marie i... -
Violet je ispalila cijeli niz imena, izmišljajući ih u hodu. Doduše, imala je
smiješno puno lutaka. Kao jedino dijete u svom naraštaju, usprkos tome što je
imala vojsku tetki i ujaka, svakodnevno su je zasipali darovima. Netko bi im
uvijek došao u posjet u Surreyu - blizina Londona svakom je naprosto previše
odgovarala da bi odoljeli - i činilo se da su lutke monden poklon.
Violet se nasmiješila. Gospođica Fernburst bila bi ponosna kako razmišlja na
francuskom. Stvarno je bilo šteta što to nikako nije mogla pokazati.

~ 166 ~
 Knjige.Club Books
- Gospođice Violet - reče gospođica Fernburst ozbiljno - morate smjesta
vratiti tu pitu u kuhinju.
- Cijelu?
- Naravno da je morate vratiti cijelu - reče gospođica Fernburst ljutitim
glasom. - Nemate čak ni pribor kojim biste si odrezali komad. Ili ga pojeli.
Istina. Ali Violetine namjere s pitom nisu uključivale nikakav pribor. Već je
duboko zaglibila, stoga se zakopala još i dublje odgovarajući: - Nisam mogla
ponijeti sve. Planirala sam se vratiti po žlicu.
- I ostaviti pitu u dvorištu da je vrane osakate?
- Pa, zapravo nisam o tome razmišljala.
- O čemu nisi zapravo razmišljala? - začuo se dubok, gromak glas koji je
mogao pripadati jedino njezinom ocu. Gospodin Ledger se približio. - Violet, što
pobogu radiš u primaćoj sobi s pitom?
- Upravo to sada pokušavam ustanoviti - reče gospođica Fernburst usiljeno.
- Pa... - Violet je otezala, nastojeći ne bacati čeznutljiv pogled prema
francuskim vratima koja su vodila prema travnjaku. Sad je gotova. Nikad nije
mogla lagati ocu. Mogao je prozreti sve. Nije znala kako to uspijeva; mora da je
bilo nešto u njezinim očima.
- Rekla je da planira piknik u vrtu sa svojim lutkama - izvijesti gospođica
Fernburst.
- Stvarno. - To nije bilo pitanje, nego izjava. Njezin ju je otac predobro
poznavao da bi postavljao takva pitanja.
Violet je kimnula. Pa sad, samo lagano. Ili je možda samo trznula bradom.
- Jer ti uvijek hraniš svoje lutke pravom hranom - reče njezin otac.
Ona nije rekla ništa.
- Violet - reče otac ozbiljno - što si planirala s tom pitom?
- Hm... - Njezine oči kao da se nisu mogle odlijepiti od točke na podu neka
dva metra lijevo od nje.
- Violet?
- To je trebala biti samo mala zamka - promumljala je.
- Mala što?
- Zamka. Za onog dječaka Bridgertona.
- Za... - Otac joj se nasmijao. Bila je sigurna da to nije planirao i, nakon što je
prekrio usta dlanom, lice mu je ponovno postalo ozbiljno.
- Odvratan je - rekla je prije nego ju je mogao prekoriti.
- Ma, nije tako loš.
- Grozan je, oče. Znaš da je. I uopće ne živi ovdje u Upper Smedleyju. Samo
je u posjetu. Pomislila bih da zna kako se pristojno ponašati - otac mu je vikont,
ali...
~ 167 ~
 Knjige.Club Books
- Violet...
- Nije kavalir - reče s prezirom.
- Ima devet godina.
- Deset - ispravila ga je formalno. - I smatram da desetogodišnjak treba znati
kako se ponaša gost u kući.
- On nam nije gost u kući - naglasi njezin otac. - U posjetu je Millertonima.
- Kako god - reče Violet, razmišljajući kako bi vrlo rado prekrižila ruke. Ali i
dalje je držala tu nesretnu pitu.
Otac je pričekao da dovrši misao. Ali nije.
- Daj pitu gospođici Fernburst - naredi otac.
- Dobar gost u kući ne ponaša se odvratno prema susjedima - pobuni se Violet.
- Pitu, Violet.
Predala ju je gospođici Fernburst koja, što se tog tiče, nije izgledala kao da je
previše želi. - Da je odnesem natrag u kuhinju? - upita guvernanta.
- Molim Vas - reče Violetin otac.
Violet je pričekala dok gospođica Fernburst nije nestala iza ugla, a zatim je
podigla pogled prema ocu s razočaranom ekspresijom. - Stavio mi je brašno u
kosu, oče.
- Mašnu? - ponovio je. - Zar vi djevojke ne volite takve stvari?
- Brašno, oče! Brašno! S kakvim se peku kolači! Gospođica Fernburst morala
mi je dvadeset minuta prati kosu da ga očisti. I nemoj se smijati!
- Ne smijem se!
- Smiješ - optužila ga je. - Htio bi. Vidim ti na licu.
- Samo se pitam kako je to mladiću pošlo za rukom.
- Ne znam - Violet progunđa. I to je bio vrhunac uvrede. Uspio ju je prekriti
fino prosijanim brašnom i još uvijek nije znala kako je to uspio. Jedne je minute
hodala vrtom, a sljedeće se spotaknula i...
Paf! Brašno posvuda.
- Pa - reče njezin otac salomonski - mislim da on odlazi krajem tjedna. Dakle,
nećeš morati trpjeti njegovu prisutnost još dugo. Ako uopće - dodao je. - Nemamo
dogovoren posjet Millertonovima za vikend, zar ne?
- Nismo imali dogovoreno ni jučer - odgovori Violet - pa me ipak uspio
zabrašniti.
- Kako znaš da je to bio on?
- Ah, znam - reče ona ljutito. Jer dok je pljucala i kihala i mahala rukom u
oblaku brašna, čula ga je kako se pobjednički hihoće. Da nije imala toliko brašna
u očima, vjerojatno bi ga i vidjela, kako se široko osmjehuje na taj svoj
grozan dječački način.

~ 168 ~
 Knjige.Club Books
- Doimao se savršeno ugodnim kad je s Georgijem Millertonom došao na čaj
u ponedjeljak.
- Ne dok tebe nije bilo u prostoriji.
- Ah. Dakle... - Otac je zastao, zamišljeno je napućio usne. - Žao mi je što to
moram reći, ali to je životna lekcija koju ćeš brzo naučiti. Momci su odvratni.
Violet je trepnula. - Ali... ali...
Gospodin Ledger je slegnuo ramenima. - Siguran sam da će ti se majka složiti.
- Ali i ti si momak.
Violet je u nevjerici zurila u njega. Istina je da su se njezini roditelji znali
otkad su bili mala djeca, ali nije mogla povjerovati da bi se njezin otac ikad
ponašao loše prema njezinoj majci. Bio je tako brižljiv i obziran prema njoj.
Uvijek joj je ljubio ruku i smiješio joj se pogledom.
- Vjerojatno mu se sviđaš - reče gospodin Ledger. - Momku Bridgertonu -
dodao je, kao da je to bilo potrebno.
Violet je užasnuto zinula. - Ne sviđam.
- Možda ne - reče njezin otac sporazumno. - Možda je samo odvratan. Ali
vjerojatno misli da si zgodna. To momci rade kad im je djevojka zgodna. Znaš da
i ja držim da si neobično zgodna.
- Ti si mi otac - reče, uputivši mu pogled. Svi znaju da je očevima dužnost
držati da su im kćeri zgodne.
- Reći ću ti što ćemo - rekao je, sagnuvši se i dodirnuvši je nježno po bradi. -
Ako te taj momak Bridgerton - kako si ono rekla da se zove?
- Edmund.
- Edmund, tako je, naravno. Ako te Edmund Bridgerton bude ponovno
gnjavio, ja ću ga osobno pozvati kako bih ti obranio čast.
- Na dvoboj? - uzdahnu Violet, trnci su je prolazili posvuda od stravičnog
užitka.
- Do smrti - potvrdi njezin otac. - Ili možda samo oštra bukvica. Radije ne bih
na vješala zbog ubojstva devetogodišnjaka.
- Desetogodišnjaka - ispravila ga je Violet.
- Desetogodišnjaka. Reklo bi se da znaš dosta o mladom gosparu Bridgertonu.
Violet je otvorila usta da se brani jer, na kraju krajeva, kako je mogla izbjeći
da sazna nekoliko detalja o Edmundu Bridgertonu; prisili su je da sjedi u istoj
primaćoj sobi s njim dva sata u ponedjeljak. Ali znala je da je otac zadirkuje. Da je
rekla još samo nešto, on nikad ne bi prestao.
- Mogu li se sada vratiti u svoju sobu? - upitala je učtivo. Otac je kimnuo na
pristanak. - Ali poslijepodne nema pite za desert.
Violet je razjapila usta. - Ali...

~ 169 ~
 Knjige.Club Books
- Nema rasprave, molit ću lijepo. Jutros si bila vrlo spremna žrtvovati pitu. Ne
čini se ispravnim da je jedeš nakon što si osujećena u svom planu.
Violet je spojila usne u buntovni izraz.
Nevoljko je kimnula i zatim otišla prema stubištu. - Mrzim Edmunda
Bridgertona - promrmljala je.
- Kako molim? - poviče njezin otac.
- Mrzim Edmunda Bridgertona! - viknula je. - I nije me briga ako drugi to
znaju!
Njezin se otac nasmijao, zbog čega je samo bila još ljuća. Momci su doista
odvratni. Ali napose Edmund Bridgerton.

London
Devet godina podije

- Kažem ti, Violet - gospođica Mary Filloby reče neuvjerljivo, dobro što nismo
ekstremno lijepe. To bi učinilo sve tako kompliciranim.
- Kako kompliciranim? - Violet bi voljela pitati. Jer iz njezina stolca (uza zid,
s nepopularnim djevojkama, gledajući djevojke koje jesu popularne), ekstremna
ljepota nije se doimala tako lošom.
Ali nije se potrudila pitati. Nije trebala. Mary je samo jedanput udahnula prije
nego je zajecala:
- Pogledaj je! Pogledaj je!
Violet ju je već gledala,
- Ima osam udvarača - reče Mary, a glas joj je bio čudna mješavina zavisti i
gađenja.
- Ja sam ih izbrojila devet - promrmlja Violet.
Mary je prekrižila ruke. - Odbijam uključiti vlastitog brata.
Zajedno su uzdahnule, sa svim četirima očima na lady Begoniji Dixon, koja
je, sa svojim usnama poput ružina pupoljka, nebesko plavim očima i savršeno
oblikovanim ramenima začarala mušku polovicu londonskog društva svega
nekoliko dana pošto je stigla u grad. I kosa joj je vjerojatno veličanstvena, Violet
pomisli uzrujano. Hvala Bogu na perikama. Doista, one su unosile ravnotežu,
dopuštajući djevojkama s tamno plavom kosom da konkuriraju onima sa
svijetlim, kovrčavima, zlatnim uvojcima.
Doduše Violet nije imala ništa protiv svoje tamno plave kose. Bila je savršeno
prihvatljiva. Čak i sjajna. Samo nije bila kovrčava ili zlatna.
- Koliko dugo već sjedimo ovdje? - Mary se pitala na glas.
- Tri četvrt sata - Violet je procijenila.
- Tako dugo?
~ 170 ~
 Knjige.Club Books
Violet je razočarano kimnula. - Bojim se da da.
- Nema dovoljno muškaraca - reče Mary. Glas joj je izgubio oštrinu i zvučala
je pomalo malodušno. Ali bila je istina. Nije bilo dovoljno muškaraca. Previše ih
je otišlo u rat u kolonije i previše ih se nije vratilo. K tomu treba pridodati
štetu koju je činila lady Begonia Dixon (devetorica muškaraca manje za njih
ostale istoga trena, Violet je pomislila mrzovoljno) i manjak je doista bio
ekstreman.
- Plesala sam samo jedanput cijele večeri - reče Mary. Uslijedila je stanka, a
zatim: - A ti?
- Dvaput - prizna Violet. - Ali jedanput sam s tvojim bratom.
- O. Pa, to se onda ne računa.
- Računa se - Violet joj je odbrusila. Thomas Filloby je kavalir s dvije noge i
sa svim zubima i, što se nje ticalo, računao se.
- Čak ti se ni ne sviđa moj brat.
Mogla je ili biti bezobrazna ili lagati, pa je Violet samo načinila malen i
zabavan pokret glavom koji je mogao biti protumačen ovako ili onako.
- Da bar ti imaš brata - reče Mary.
- Da te može pozvati na ples?
Mary je kimnula.
- Žao mi je. - Violet je zastala na trenutak, očekujući da Mary kaže: - Nije
tvoja krivica - ali Marina pozornost napokon se odlijepila od lady Begonije Dixon
i sada je škiljila prema nekome pokraj stola s limunadom.
- Tko je to? - upita Mary.
Violet je nagnula glavu na stranu. - Vojvoda od Ashbournea, rekla bih.
- Ne, ne on - reče Mary razdražljivo. - Onaj do njega.
Violet je zatresla glavom. - Ne znam. - Nije mogla dobro vidjeti tog
gospodina, ali bila je prilično sigurna da ga ne pozna. Bio je visok, iako ne
previsok, i stajao je s atletskim šarmom muškarca koji se savršeno osjeća u
vlastitom tijelu. Nije mu trebala vidjeti lice izbliza da bi znala da je zgodan. Jer
čak i da nije elegantan, čak i da mu lice nije djelo Michelangela, i dalje bi bio
zgodan.
Bio je samouvjeren, a samouvjereni muškarci uvijek su zgodni.
- Nov je - reče Mary odmjeravajući ga.
- Daj mu par minuta - reče Violet ravnim glasom. - Naći će on lady Begoniju
na vrijeme.
Ali rečeni kavalir kao da nije primjećivao lady Begoniju, koliko god to bilo
nevjerojatno. Vrzmao se pokraj stola s limunadom, popio šest čaša, a zatim se
sporo odšetao do zakuske, gdje je halapljivo pojeo zapanjujuću količinu hrane.

~ 171 ~
 Knjige.Club Books
Violet nije bila sigurna zašto prati njegovo kretanje prostorijom, osim što je
bio nov, a njoj je bilo dosadno.
I bio je mlad. I zgodan.
Ali ponajviše zato što joj je bilo dosadno. Mary je njezin bratić u trećem
koljenu pozvao na ples te je Violet ostala sama u svom stolcu nepopularne
djevojke, bez drugog posla osim brojenja kanapea koje je novi kavalir pojeo.
Gdje joj je majka? Svakako je vrijeme za odlazak. Zrak je bio težak, a njoj je
bilo vruće i nije se činilo kao da će zaraditi treći ples, i...
- Zdravo! - začuo se glas. - Znam Vas.
Violet je trepnula podižući pogled. Bio je. to on! Gladan kao vuk, kavalir koji
može pojesti dvanaest kanapea.
Nije imala pojma tko je on.
- Vi ste gospođica Violet Ledger - reče on.
Zapravo, gospođica Ledger,; kako nije imala stariju sestru, ali nije ga
ispravila. Način na koji je izgovorio njezino puno ime kao da je govorio da je
poznaje već dugo, ili ju je možda poznavao prije puno vremena.
- Žao mi je - promrmljala je, jer nikad joj nije išlo glumljenje poznanstva -
Ja...
- Edmund Bridgerton - rekao je bezbrižno se nasmiješivši. - Upoznao sam Vas
prije puno godina. Bio sam u posjetu Georgeu Millertonu. - Ogledao se po
prostoriji. - Jeste li ga vidjeli? Trebao bi biti ovdje.
- Hm, da - odgovori Violet, pomalo iznenađena ljubaznošću gospodina
Bridgertona. Ljudi u Londonu uglavnom nisu tako srdačni. Što ne znači da je njoj
srdačnost smetala. Samo, odrasla je nenaviknuta na to.
- Trebali bismo se naći - gospodin Bridgerton reče odsutno, i dalje gledajući
na sve strane.
Violet je pročistila grlo. - Ovdje je. Plesala sam s njim prije.
Gospodin Bridgerton zamislio se nad tim na trenutak, a zatim se srušio u
stolac pokraj njezinog. - Mislim da Vas nisam vidio otkako sam imao deset
godina.
Violet se još uvijek pokušala prisjetiti.
Nasmiješio se ne gledajući je izravno u lice. - Pogodio sam Vas svojim
projektilom od brašna.
Zinula je. - To ste bili Vi?
Ponovno se nasmiješio. - Sad se sjećate.
- Zaboravila sam Vam ime - rekla je.
- Šokirali ste me.
Violet se okrenula na stolcu, smiješeći se na silu. - Bila sam tako ljuta...
On se stao smijati. - Da ste si samo vidjeli lice.
~ 172 ~
 Knjige.Club Books
- Ništa nisam mogla vidjeti. Brašno mi je bilo u očima.
- Iznenadilo me što nikad niste tražili osvetu.
- Pokušala sam - uvjeravala ga je. - No otac me uhvatio.
On je kimnuo, kao da ima ponešto iskustva baš s tom vrstom frustracije. -
Nadam se da je bilo nešto veličanstveno.
- Mislim da je uključivalo pitu.
Kimnuo je s odobravanjem.
- Bilo bi to briljantno - rekla mu je.
Podignuo je obrvu. - Jagoda?
- Borovnica - rekla je, s dijaboličnim glasom već samo prisjećajući se.
- Još bolje. - Naslonio se i raskomotio. Nešto je kod njega bilo jako opušteno
i fleksibilno, kao da se glatko prilagođava svakoj situaciji. Držanje mu je bilo
pravilno kao u svakog kavalira, pa ipak...
Bio je drugačiji.
Violet nije bila sigurna kako da ga opiše, ali nešto na njemu pričinjalo joj je
ugodu. Zbog njega se osjećala sretnom. Slobodnom.
Jer je on bio takav. Bila je dovoljna samo minuta kraj njega da shvati da je on
najsretnija i najslobodnija osoba koju će ikad upoznati.
- Jeste li ikad imali priliku upotrijebiti svoje oružje? - upitao je.
Pogledala ga je upitno.
- Pitu - podsjetio ju je.
- Aha. Nisam. Otac bi mi otkinuo glavu. I usto, nisam imala koga napasti.
- Sigurno ste mogli pronaći neki razlog da nasrnete na Georgija - reče
gospodin Bridgerton.
- Ne napadam bez povoda - reče Violet uz osmijeh za koji se nadala da je
zamamno vragolast - a Georgie Millerton nikad me nije pobrašnio.
- Poštena dama - reče gospodin Bridgerton. - Najbolji tip.
Violet je osjetila kako joj obrazi postaju smiješno užareni.
Hvala Bogu da je Sunce gotovo potonulo i nije puno svjetla dopiralo kroz
prozor. Kraj treperavih svijeća koje su jedine osvjetljavale prostoriju, možda nije
primijetio da joj je lice postalo ružičasto.
- Nije bilo brata ili sestre koji bi zaslužili Vaš gnjev? - upita gospodin
Bridgerton. - Jest nekako šteta da savršeno pripremljena pita propadne.
- Ako se dobro sjećam - odgovori Violet - nije propala. Svi su dobili komad
za desert te večeri osim mene. I, u svakom slučaju, nemam braće ni sestara.
- Stvarno? - Namrštio se. - Čudno da se ne sjećam toga u vezi Vas.
- Sjećate li se puno toga? - upitala je nesigurno. - Jer ja...

~ 173 ~
 Knjige.Club Books
- Ne sjećate se? - dovršio je njezinu rečenicu. Tiho se nasmijao. - Ne brinite.
Ne vrijeđam se. Ja nikad ne zaboravljam lica. To je dar i prokletstvo.
Violet je pomislila na svaki put - uključujući i ovaj sada - kad se nije sjetila
imena osobe koja stoji pred njom. - Kako takvo što može biti prokletstvo?
Nagnuo se prema njoj zavodljivo nakrivivši glavu. - Čovjeku slomi srce,
znate, kad zgodne dame ne zapamte njegovo ime.
- Joj! - Osjetila je kako joj je lice porumenjelo. - Jako mi je žao, ali morate
shvatiti, to je bilo tako davno, i...
- Stanite - rekao je smijući se. - Šalio sam se.
- O, naravno. - Zacvokotala je zubima. Naravno da ju je zadirkivao. Kako je
mogla biti tako glupa da to ne shvati. Iako...
Je li je upravo nazvao zgodnom?
- Rekli ste da nemate braće ni sestara - rekao je, vješto vraćajući razgovor na
prijašnju točku. I prvi put osjetila je kao da može računati na njegovu punu
pozornost. Nije jednim okom gledao u gomilu, dokono tražeći Georgea
Millertona. Gledao je u nju, ravno u njezine oči, i bilo je to stravično uzbudljivo.
Progutala je slinu, sjetivši se njegova pitanja oko dvije sekunde prekasno da
bi razgovor bio gladak. - Nemam braće ni sestara - reče, a glas joj je izašao prebrzo
kako bi nadoknadio zaostatak. - Bila sam teško dijete.
Razrogačio je oči u uzbuđenju. - Stvarno?
- Ne, mislim, bila sam problematična beba. Na porodu. - Nebesa, kamo su
nestale njezine govorne vještine? - Liječnik je mojoj majci preporučio da ne rađa
više. - Nezadovoljna je progutala slinu, odlučna da iznova pronađe svoj mozak.
- A Vi?
- A ja? - zadirkivao ju je.
- Imate li braće i sestara?
- Troje. Dvije sestre i brata.
Pomisao na troje dodatnih ljudi u njezinu često samotnom djetinjstvu
najednom je zvučala čudesno. - Jeste li bliski? - zapitala je.
Na trenutak je razmislio o tome. - Mislim da jesmo. Nikad ustvari nisam
razmišljao o tome. Hugo mi je prilična suprotnost, ali ipak ga smatram najbližim
prijateljem.
- A Vaše sestre? Jesu li one mlađe ili starije?
- I jedno i drugo. Billie je sedam godina starija od mene. Konačno se udala,
pa je ne viđam često, ali Georgiana je samo malo mlađa. Vjerojatno je Vaših
godina.
- Zar onda nije ovdje u Londonu?
- Debitirat će sljedeće godine. Moji roditelji tvrde da se još uvijek oporavljaju
od Billina debija.

~ 174 ~
 Knjige.Club Books
Violet je osjetila kako joj se obrve podižu, ali znala je da ne smije...
- Smijete pitati - rekao joj je.
- Što je učinila? - smjesta je rekla.
Nagnuo se prema njoj sa zavjereničkim sjajem u očima. - Nikad nisam saznao
sve detalje, ali načuo sam nešto o vatri.
Violet je duboko udahnula - u šoku i zapanjenosti.
- I o slomljenoj kosti - dodao je.
- Oh, jadnica.
- Ne njezinoj slomljenoj kosti.
Violet je prigušila smijeh. - O ne. Nisam smjela...
- Smijete se smijati - rekao joj je.
I jest. Smijeh je izletio iz nje, glasan i dražestan, a kad je shvatila da ljudi zure
u nju, bilo joj je svejedno.
Sjedili su zajedno nekoliko trenutaka, tišina među njima bila je ugodna poput
izlaska Sunca. Violet je pogledom pratila lordove i dame koji su plesali pred
njom; nekako je znala da ako se usudi okrenuti i pogledati u gospodina
Bridgertona, nikad više neće moći odvratiti pogled.
Glazba je završila, ali kad je spustila pogled, vidjela je da tapka stopalima. I
on isto, a tada...
- Gospođice Ledger, jeste li za ples?
Tada se okrenula i sada ga jest pogledala. I shvatila je, bila je istina; neće moći
odvratiti pogled. Od njegova lica i od života koji se protegnuo pred njom, savršen
i ukusan kao ona pita od borovnica otprije toliko godina.
Primila ga je za ruku i to se doimalo poput obećanja. - Ništa mi sad ne bi
pasalo poput plesa.

Negdje u Sussexu
Šest mjeseci poslije

- Kamo idemo?
Violet Bridgerton bila je Violet Bridgerton već točno osam sati i za to vrijeme
jako joj se sviđalo novo prezime.
- O, to je iznenađenje - reče Edmund, podmuklo joj se smiješeći na svojoj
strani kočije.
Zapravo, ne baš na svojoj strani kočije. Praktički mu je bila u krilu.
I... sad mu jest bila u krilu.
- Volim te - rekao je, smijući se njezinom kriku iznenađenja.
- Ne onoliko koliko ja tebe volim.

~ 175 ~
 Knjige.Club Books
Uputio joj je svoj pokroviteljski pogled. - Ti samo misliš da znaš o čemu
govoriš.
Nasmijala se. Nije bilo prvi put da vode taj razgovor.
- U redu - dopustio je. - Možda ti mene voliš više, ali ja ću tebe voljeti bolje.
- Pričekao je trenutak. - Zar nećeš upitati što to znači?
Violet je pomislila na sve načine na koje ju je dosad volio. Nisu preduhitrili
bračne zavjete, ali nisu bili ni sasvim čedni.
Odlučila je da je bolje ne pitati. - Samo mi reci kamo idemo - rekla je umjesto
toga.
On se nasmijao, jednom rukom neprimjetno je obgrlivši. - Na naš medeni
mjesec - prošaptao je, a riječi su mu tople i slasne padale po njenoj koži.
- Ali kamo?
- Sve u svoje vrijeme, moja draga gospođo Bridgerton. Sve u svoje vrijeme.
Pokušala se odvući natrag na svoju stranu kočije - to je, podsjetila se, dolično
ponašanje - ali on se s time nije složio i spriječio ju je rukom. - Kamo si to
krenula? - progunđao je.
- Upravo se o tome radi. Ne znam!
Edmund se nasmijao na to, snažno i ushićeno i tako savršeno, veličanstveno
toplo. Bio je jako sretan. Nju je činio sretnom. Njezina majka je izjavila da je on
premlad, da bi Violet trebala potražiti zrelijeg kavalira, po mogućnosti nekoga
koji je već preuzeo svoju titulu. Ali od tog prvog divnog trenutka na plesnom
podiju, kad su im se dlanovi spojili i prvi ga je put istinski pogledala u oči, Violet
nije mogla zamisliti život s bilo kime osim s Edmundom Bridgertonom.
On je bio njena druga polovica, ključ za koji je ona bila ključanica. Zajedno
će biti mladi, i zatim će zajedno ostariti. Držat će se za ruke, preseliti se na selo i
imati beba i beba.
Njezina djeca neće biti usamljena. Htjela je jato. Četu. Htjela je buku, smijeh
i sve ono što joj je Edmund pružao, uz svjež zrak i torte od jagoda i...
Pa, i povremeni izlet u London. Nije bila tolika seljanka da ne bi poželjela
imati haljinu s potpisom madame Lamontaine. I, naravno, nije bilo šanse da cijele
godine ne bi otišla na operu. Ali osim toga - i tu i tamo zabava; bila je ona
društvena - htjela je majčinstvo.
Čeznula je za tim.
Ali nije shvatila koliko to očajnički želi dok nije srela Edmunda. Kao da se
nešto u njoj povuklo u pozadinu, ne dopuštajući joj da poželi imati djecu dok ne
pronađe jedinog muškarca s kojim može zamisliti da je ima.
- Samo što nismo stigli - reče on, vireći kroz prozor.
- Stigli...?
Kočija je već prije usporila; sad se zaustavila i Edmund je podigao pogled uz
zavjerenički smiješak. - Ovamo - dovršio je njezinu misao.
~ 176 ~
 Knjige.Club Books
Vrata su se širom otvorila i on je sišao te pružio ruku da njoj pomogne sići.
Pažljivo je zakoračila - posljednje što je htjela je da padne na lice na zemlju na
svoju večer vjenčanja - i zatim podigla pogled.
- Hare and Hounds? - upitala je začuđeno.
- Ni manje ni više - reče ponosno. Kao da po Engleskoj nije bilo rasuto na
stotine konačišta koja su izgledala potpuno isto.
Nekoliko je puta trepnula. - Konačište?
- Upravo tako. - Nagnuo se da joj zavjerenički govori na uho. - Pretpostavljam
da se pitaš zašto sam odabrao takvo mjesto.
- Pa... da. - Nije se radilo o tome da s konačištem nešto nije bilo u redu. Izvana
je svakako izgledalo održavano. I ako ju je doveo ovamo, mora da je čisto i
udobno.
- U ovome je problem - reče on, dovukavši njezine dlanove do svojih usana.
- Ako odemo kući, morat ću te upoznati sa svim slugama. Doduše, samo ih je šest,
ali ipak... Njihovi će osjećaji biti strašno povrijeđeni ako im ne udijelimo potrebnu
pozornost.
- Naravno - reče Violet, još uvijek pomalo pod dojmom činjenice da će uskoro
postati gazdarica vlastite kuće. Edmundov otac darovao mu je malo toplo
vlastelinstvo prije samo mjesec dana. Nije bilo veliko, ali bilo je njihovo.
- Da ne spominjem - doda Edmund - da kad ne siđem na doručak sutradan, ili
sljedeći... - Zastao je na trenutak, kao da razmišlja o nečemu strahovito važnom
prije nego će dovršiti ono - ili sljedeći...
- Nećemo silaziti na doručak?
Pogledao ju je u oči. - O ne.
Violet je pocrvenjela. Do nožnih prstiju.
- Barem ne tjedan dana.
Progutala je slinu, nastojeći ignorirati opojni klupko očekivanja koji se
odmotavao u njoj.
- Dakle, vidiš - rekao je sporo razvlačeći usta u smiješak - kad bismo proveli
tjedan, ili bolje možda dva...
- Dva tjedna? - vrisnula je.
On je umiljato slegnuo ramenima. - Moguće je.
- Jao meni.
- Bilo bi te strahovito stid pred poslugom.
- Ali tebe ne bi - reče ona.
- Nije to nešto što bi kod muškaraca izazivalo stid - reče on skromno.
- Ali ovdje u konačištu... - reče ona.
- Možemo ostati u svojoj sobi cijeli mjesec ako želimo i onda se nikad ne
vratiti!
~ 177 ~
 Knjige.Club Books
- Mjesec? - ponovila je. U tom trenutku nije bila sigurna je li pocrvenjela ili
problijedjela.
- Ja sam za ako si ti - reče on vragolasto.
- Edmund!
- Ah, u redu, pretpostavljam da postoji par poslova zbog kojih ćemo se morati
pojaviti prije Uskrsa.
- Edmund...
- Za tebe gospodine Bridgertone.
- Tako službeno?
- Samo zato što ću onda ja tebe moći zvati gospođa Bridgerton.
Bilo je to nevjerojatno, kako ju je uspijevao učiniti tako šašavo sretno jednom
jedinom rečenicom.
- Hoćemo li unutra? - upitao je podigavši joj ruku na poticaj. - Jesi li gladna?
- Hm, ne - reče ona, iako je malo bila.
- Hvala Bogu.
- Edmund! - nasmijala se, jer sada je već hodao toliko brzo da je morala
poskakivati da ga dostigne.
- Tvoj suprug - reče on, naglo zastavši isključivo kako bi se (bila je sigurna)
ona zabila u njega - vrlo je nestrpljiv muškarac.
- Ma stvarno? - promrmljala je. Počinjala se osjećati ženstveno, moćno.
Nije odgovorio; već su stigli do recepcije i Edmund je preuzimao rezervacije.
- Bi li ti smetalo ako te ne odnesem uza stube? - rekao je čim je završio. - Ti
si laka kao perce, naravno, a ja sam dovoljno muško...
- Edmund!
- Ma nekako mi se žuri.
I njegove oči - oh, njegove oči - sjajile su s tisuću obećanja i ona je htjela znati
svako od njih.
- I meni - reče ona tiho, položivši svoj dlan u njegov. - Prilično.
- Ah, dovraga - reče on promuklim glasom i primi ju u naručje. - Ne mogu
odoljeti.
- Dovoljno bi bilo preko praga - reče ona, smijući se cijelim putem gore po
stubama.
- Ne za mene. - Nogom je otvorio vrata njezine sobe, zatim ju je bacio na
krevet tako da ih je mogao zatvoriti i zaključati za sobom.
Legao je na nju, krećući se mačjom agilnošću koju nikad nije vidjela kod
njega. - Volim te - rekao je, a usne su mu dodirivale njezine i dlanovi mu se našli
pod suknjom.

~ 178 ~
 Knjige.Club Books
- Ja tebe volim više - dahtala je jer ono što je on radio - trebalo je zabraniti
zakonom.
- Ali ja... - prošaptao je, ljubeći je sve dolje do njezine noge i tada - nebesa -
opet gore. Ja ću tebe voljeti bolje.
Odjeća kao da joj je odletjela, ali nije osjetila sram. Bilo je to čudesno, da
može ležati pod tim muškarcem, da ga može gledati kako je gleda, vidi je - cijelu
nju - i ne osjeća stid, ni nelagodu.
- Jao, Bože, Violet - zastenjao je, smještajući se nespretno između njezinih
nogu. - Moram ti reći, nemam puno iskustva s ovim.
- Nemam ni ja - uzdahnula je.
- Ja nikad...
To joj je privuklo pozornost. - Nisi nikad?
Odmahnuo je glavom. - Mislim da sam čekao tebe.
Ostala je bez daha i zatim, uz polagan, neodoljiv smiješak, rekla je: - Za
nekoga tko nije nikad, prilično ti dobro ide.
Na trenutak je pomislila da je vidjela suze u njegovim očima, ali tada su
nestale kao rukom odnesene i zamijenio ih je pakostan sjaj. - Namjeravam
napredovati s vremenom - rekao joj je.
- Kao i ja - uzvratila je jednako lukavo.
On se nasmijao i ona se nasmijala i združili su se.
I iako je bila istina da su oboje napredovali s vremenom, taj prvi put, ležeći
na vrhunskom krevetu od perja u konačištu Hare and Hounds...
Bilo je veličanstveno dobro.

Aubrey Hall, Kent

Dvadeset godina poslije

Onog trenutka kad je Violet čula Eloise kako kriči, znala je da nešto nimalo nije
u redu.
Nije da njezina djeca nikad nisu vikala. Cijelo su vrijeme vikala, uglavnom
jedni na druge. Ali ovo nije bilo vikanje, bio je to krik. I nije ga uzrokovala ljutnja
ili frustracija ili pogrešno usmjeren smisao za nepravdu.
Bio je to krik užasa.
Violet je potrčala kućom, brzinom koja je trebala biti nemoguća u osmom
mjesecu trudnoće. Potrčala je niza stube preko velikog predvorja. Protrčala je kroz
ulazna vrata, niz stube na trijemu...
I Eloise je cijelo vrijeme kričala. - Što je to? - dahtala je kad je konačno uočila
lice svoje sedmogodišnje kćeri. Stajala je na rubu tratine, blizu ulaza u labirint od
živice, i još je uvijek kričala.
~ 179 ~
 Knjige.Club Books
- Eloise - preklinjala ju je Violet, primivši joj lice dlanovima. - Eloise, molim
te, samo mi reci što nije u redu.
Eloisin krik pretvorio se u jecanje i prekrila je dlanovima uši, tresući glavom
bez prestanka.
- Eloise, moraš... - Violetine riječi naglo su prekinute. Dijete koje je nosila
bilo je teško i nisko položeno i bol koja joj je prostrujala trbuhom od sveg tog
trčanja ošamutila ju je. Duboko je udahnula, nastojeći usporiti disanje, i
položila je dlanove pod trbuh, pokušavajući ga poduprijeti izvana.
- Tata! - Eloise je zaridala. Bila je to, čini se, jedina riječ koju je uspijevala
oblikovati kroz plač.
Ledena gromada straha spustila se na Violetina prsa. - Što govoriš?
- Tata - Eloise je dahtala - Tata-tata-tata...
Violet ju je pljusnula. Bit će to jedini put da je udarila dijete.
Eloise je razrogačila oči dok je snažno udisala zrak. Ništa nije rekla, ali
okrenula je glavu prema ulazu u labirint. I tada je Violet vidjela.
Stopalo.
- Edmunde? - prošaptala je. A zatim je to isto viknula.
Otrčala je do labirinta, do stopala u čizmi koje je virilo iz labirinta,
priljubljeno uz nogu, koja mora da je bila priljubljena uz tijelo, koje je ležalo na
tlu.
Uopće se ne mičući.
- Edmunde, o Edmunde, o Edmunde - rekla je, iznova i iznova, nešto između
jecaja i plača.
Kad je došla do njega, znala je. Umro je. Ležao je na leđima, s očima još
uvijek otvorenima, ali ništa od njega nije ostalo. Otišao je. Imao je trideset devet
godina i umro je.
- Što se dogodilo? - prošaptala je, uzbuđeno ga je dirala, stiskala mu ruku,
zglavak, njegov obraz. Njezin um je znao da ga ne može vratiti, a čak je i njezino
srce to znalo, ali njezine ruke to nekako nisu htjele prihvatiti. Nije ga mogla
prestati doticati... pipkajući, bodući, vukući i cijelo vrijeme jecajući.
- Mama?
Bila je to Eloise, pojavila se iza nje.
- Mama?
Nije se mogla okrenuti. Nije mogla. Nije mogla pogledati u lice svog djeteta,
znajući da joj je ona sad jedini roditelj.
- Bila je pčela, mama. Ubola ga je pčela.
Violet se ukipila. Pčela? Kako to misli, pčela? Svakog u nekom trenutku
života ubode pčela. Natekne, pocrveni, boli.
Ne ubije te.

~ 180 ~
 Knjige.Club Books
- Rekao je da nije ništa - reče Eloise, glas joj je drhtao. - Rekao je da ga nije
ni zaboljelo.
Violet je zurila u svog supruga, glavom je poricala. Kako to da to nije boljelo?
Ubilo ga je. Stisnula je usnice pokušavajući oblikovati pitanje, pokušavajući
ispustiti prokleti zvuk, ali jedino što je uspjela procijediti bilo je: - K-k-k-k... -
A nije ni znala što uopće želi pitati. Kad se to dogodilo? Kazao je još nešto? Koje
mjesto je to bilo?
A je li bilo važno? Je li išta od toga bilo važno?
- Nije mogao disati - reče Eloise. Violet je mogla osjetiti kako joj je kćerina
prisutnost sve bliža i tada, nečujno, Eloisin dlan kliznuo je u njezin.
Violet ga je pritisnula.
- Počeo je ispuštati ovakav zvuk - Eloise ga je pokušala oponašati i zvučalo
je grozno - kao da se guši. I tada... Jao, mama. Jao, mama! - Bacila se prema Violet
i zarila glavu gdje je nekoć bio pregib kuka. Ali sada je ondje bio samo trbuh,
golem, masivan trbuh, s djetetom koje nikad neće upoznati oca.
- Moram sjesti - prošapće Violet. - Moram... - Onesvijestila se. Eloise je
ublažila njezin pad.

Kad je Violet došla sebi, bila je okružena poslugom. Svi su imali izraze
šokiranosti i žala. Neki nisu mogli susresti njezin pogled.
- Moramo te odvesti u krevet - nadstojnica je rekla žustro. Podigla je pogled.
- Imamo li slamaricu?
Violet je zatresla glavom dok je puštala lakaja da joj pomogne sjesti. - Ne,
mogu hodati.
- Stvarno mislim...
- Rekla sam da mogu hodati - eksplodirala je. A zatim je eksplodirala iznutra
i nešto je u njoj buknulo. Duboko je i nesvjesno udahnula.
- Dozvolite da Vam pomognem - batler je rekao nježno. Obavio je ruku oko
njezinih leđa i pažljivo joj pomogao da se pridigne.
- Ne mogu - ali Edmunde... - Ponovno se okrenula, ali nije se mogla natjerati
da to učini. To nije on, rekla si je. On nije takav.
On nije bio takav.
Progutala je slinu. - Eloise? - upitala je.
- Dadilja ju je već odvela u sobu - reče nadstojnica i prijeđe s druge strane
Violet.
Violet je kimnula.
- Gospođo, moramo Vas odvesti u krevet. Ovo nije dobro za bebu.
Violet je položila dlan na svoj trbuh. Beba se ritala kao luda. Što je bilo
očekivano. Ova se i ritala, i udarala, i okretala, i štucala, i nikad, baš nikad nije

~ 181 ~
 Knjige.Club Books
prestajala. Bila je vrlo drugačija od ostalih. I to je dobro, pretpostavila je. Ova
će morati biti snažna.
Zadržala je jecaj. Obje će morati biti snažne.
- Jeste li nešto rekli? - nadglednica je rekla, vodeći je prema kući.
Violet je odmahnula glavom. - Moram leći - prošaptala je.
Nadglednica je kimnula, a zatim se okrenula prema lakaju s hitnošću u
pogledu.
- Dovedite babicu.

Nije joj trebala babica. Svi su bili u nevjerici, s obzirom na šok koji je prošla i
kasnu fazu trudnoće, ali dijete je odbijalo izaći. Violet je provela još tri tjedna u
krevetu, jedući jer mora i nastojeći se podsjetiti da mora biti snažna. Edmunda
više nije bilo, ali imala je sedmero djece koja su je trebala, osmero uključujući
tvrdoglavca u njezinom trbuhu.
I tada je napokon, poslije brza i laka poroda, babica objavila: - Djevojčica je
- i položila sitan tih zavežljaj u Violetino naručje.
Djevojčica. Violet to nije mogla vjerovati. Uvjerila je samu sebe da će biti
dječak. Nazvala bi ga Edmund, kvragu i slaganje po abecedi njezinih prvih
sedmero djece. Zvat će se Edmund i izgledat će kao Edmund, jer to je svakako
bio jedini način da svemu ovome da neki smisao.
Ali bila je djevojčica, malo ružičasto stvorenje koje se poslije prvoga plača
nije oglasilo.
- Dobro jutro - Violet joj reče, jer nije znala što drugo reći. Spustila je pogled
i ugledala vlastito lice - manje, malo okruglije - ali definitivno ne Edmundovo.
Beba ju je pogledala, ravno u njezine oči, mada je Violet znala da to ne može
biti. Djeca to ne čine tako brzo po rođenju. Violet je to dobro znala; bilo joj je to
osmo.
Ali ovo... Kao da nije znala da ne bi trebala tako zuriti u majku. A zatim je
trepnula. Dvaput. Učinila je to sasvim zapanjujuće namjerno, kao da govori: -
Ovdje sam. I točno znam što radim.
Violet je ostala bez daha, tako potpuno i trenutno zaljubljena da je to jedva
mogla izdržati. I zatim je dijete zaplakalo kako nikad u životu nije čula. Tako je
glasno zaridala da je babica poskočila. Vrištala je i vrištala i vrištala, a čak i kad
se babica zabrinula a sluškinje utrčavale u sobu, Violet se samo mogla smijati.
- Savršena je - izjavila je, pokušavajući namjestiti malenu vrištačicu na prsa.
- Potpuno je savršena.
- Kako ćete je nazvati? - upita babica, kad se beba zaokupila nastojeći shvatiti
kako se sisa.
- Hyacinth - Violet je odlučila. Bio je to Edmundov omiljeni cvijet, zumbuli
koji bi svake godine naglo promolili glave pozdravljajući proljeće. Označavali su
~ 182 ~
 Knjige.Club Books
novo rađanje krajolika, a ova Hyacinth - njezin hijacint - označit će
Violetino novo rođenje.
Činjenica da će s imenom na H savršeno slijediti iza Anthonyja, Benedicta,
Colina, Daphne, Eloise, Francesce i Gregoryja... Ma to je sve činilo samo još
savršenijim.
Netko je pokucao na vrata i dadilja Pickend provirila je glavu. - Djevojke bi
rado vidjele mladu damu - rekla je babici. - Ako je spremna.
Babica je pogledala Violet, koja je kimnula. Dadilja je uvela troje djece za
koju je odgovarala uz ozbiljno: - Zapamtite o čemu smo razgovarale. Nemojte
zamarati svoju majku.
Daphne je prišla krevetu, a Eloise i Francesca za njom. Imale su Edmundovu
gustu kestenjastu kosu - kao sva njezina djeca - i Violet se pitala hoće li Hyacinth
biti ista. Upravo sada imala je tek sitan čuperak boje breskve.
- Djevojčica je? - Eloise naglo upita.
Violet se nasmiješila i premjestila da pokaže bebu. - Jest.
- O, hvala Bogu - reče Eloise dramatično uzdahnuvši. - Trebala nam je još
jedna.
Francesca je pokraj nje kimnula. Nju je Edmund uvijek nazivao Eloisina
„slučajna blizanka“. Njih dvije imale su isti rođendan, s godinom razlike. Sa
svojih šest godina Francesca je uglavnom slijedila Eloisino vodstvo. Eloise je bila
glasnija, odvažnija. No tu i tamo Francesca bi ih sve iznenadila i učinila nešto
sasvim po svom.
Ali ne i ovaj put. Stajala je pokraj Eloise, čvrsto držeći svoju plišanu lutku,
slažući se sa svime što je rekla njezina starija sestra.
Violet je pogledala u Daphne, svoju najstariju djevojčicu. Imala je skoro
jedanaest, svakako dovoljno velika da drži dijete. - Želiš li je vidjeti? - upita
Violet.
Daphne je zatresla glavom. Brzo je treptala, kako bi činila kad je bila
zbunjena, i zatim se iznenada uspravila. - Ti se smiješiš - rekla je.
Violet je ponovno spustila pogled prema Hyacinth, koja je pustila njezinu
dojku i duboko zaspala. - Istina - rekla je i mogla je to čuti u svojem glasu.
Zaboravila je kako joj glas zvuči dok se smiješi.
- Nisi se smiješila otkad je tata umro - reče Daphne.
- Nisam? - Violet je podigla pogled prema njoj. Je li to moguće? Nije se
smiješila tri tjedna? Nije se činilo čudnim. Usne su joj se izvinule dok se
prisjećala, možda s malčice olakšanja, kao da uranja u lijepe uspomene.
- Nisi - potvrdi Daphne.
Mora da je u pravu, uvidi Violet. Ako se nije uspjela smiješiti pred svojom
djecom, onda to sigurno nije činila u samoći. Žalost koju je osjećala... Zinula je

~ 183 ~
 Knjige.Club Books
pred njom, cijelu je progutala. Bila je nešto teško, tjelesno, umarala ju je,
podčinjavala.
Nitko se ne bi mogao smiješiti kraj toga.
- Kako se zove? - upita Francesca.
- Hyacinth. - Violet je promijenila položaj tako da djevojke mogu vidjeti
bebino lice. - Što kažeš?
Francesca je nagnula glavu u stranu. - Ne izgleda kao Hyacinth - Francesca je
izjavila.
- Da, izgleda - Eloise reče žustro. - Sva je ružičasta.
Francesca je slegnula ramenima, popustivši joj.
- Nikad neće upoznati tatu - reče Daphne tiho.
- Neće - reče Violet. - Neće.
Nitko nije ništa rekao i onda je Francesca - malena Francesca - rekla: -
Možemo joj pričati o njemu.
Violet je suspregnula jecaj. Nije plakala pred svojom djecom od tog prvog
dana. Suze je rezervirala za trenutke samoće, ali sada ih nije mogla zaustaviti. -
Mislim - mislim da je to izvrsna ideja, Frannie.
Francesca se radosno nasmiješila i zatim se ušuljala u krevet i vrpoljila dok
nije pronašla savršeno mjesto uz majčin desni bok. Eloise je bila sljedeća, a zatim
Daphne, i sve su se tri - sve djevojke Bridgerton - zagledale u najnoviju
članicu svoje obitelji.
- Bio je jako visok - započe Francesca.
- Ne tako visok - reče Eloise. - Benedict je viši. Francesca je prešla preko
njezinih riječi. - Bio je visok. I puno se smiješio.
- Nosio nas je na ramenima - reče Daphne, a glas joj je počeo drhtati - dok
nismo previše narasle.
- I smijao se - reče Eloise. - Volio se smijati. Imao je najbolji smijeh, naš tata...

London
Trinaest godina poslije

Violet je život posvetila pomaganju svih osmero svoje djece da se sretno snađu u
životu i uglavnom joj nije smetao beskraj zadataka koje je to podrazumijevalo.
Bile su tu zabave i pozivi i krojači i kitničari, i to što se tiče samo djevojaka.
Njezini sinovi trebali su da ih se vodi jednako, ako ne i više. Jedina je razlika bila
ta što je društvo momcima priuštilo znatno više slobode, što je značilo da Violet
ne treba nadzirati njihove živote do u zadnji detalj.
No naravno da je pokušala. Na kraju krajeva, bila je majka.

~ 184 ~
 Knjige.Club Books
Ipak, imala je osjećaj da njezin majčinski posao nikad neće biti tako zahtjevan
kao upravo u to vrijeme, u proljeće 1815.
Znala je da se, uzevši život u cjelini, nema za što buniti. U posljednjih šest
mjeseci Napoleon je pobjegao iz Elbe, golem vulkan eruptirao je na Istočnim
Indijama i nekoliko stotina britanskih vojnika izgubilo je živote u bici kod New
Orleansa - vođenoj greškom nakon što je potpisano primirje s Amerikancima.
Violet je pak imala osmero zdrave djece, od koje je svako u ovom trenutku s obje
noge stajalo na engleskom tlu.
Pa ipak.
Uvijek postoji neki pa ipak, zar ne?
Ovo je proljeće donijelo prvu (i Violet se nadala posljednju) sezonu u kojoj
je imala dvije djevojke „na tržištu“.
Eloise je debitirala 1814. i svatko bi njen debi proglasio uspjehom. Tri bračne
ponude u tri mjeseca. Violet je bila u sedmom nebu. Doduše, ne bi dozvolila
Eloise da pristane na dvije od njih - muškarci su bili prestari. Violet nije marila za
to koliko su kavaliri visoko na društvenoj ljestvici; neće se njena kći vezati za
nekoga tko će umrijeti prije nego ona doživi tridesetu.
To se naravno moglo dogoditi i mladom mužu. Bolest, nesreće, hirovite
smrtonosne pčele... Svašta je muškarca moglo pokositi u najboljim godinama. Pa
ipak, veća je vjerojatnost da umre star muškarac nego mlad.
A čak ako to i ne bude slučaj... Koja bi se mlada djevojka pri zdravoj pameti
htjela udati za muškarca koji je prošao šezdesetu?
No samo su dvojica Eloisinih pretendenata bila isključena zbog dobi. Trećem
je samo godina dana nedostajala do tridesete i imao je nižu titulu i vrlo značajan
imetak. S lordom Tarragonom sve je bilo u redu. Violet je bila sigurna da će
on nekome biti divan muž.
Samo ne Eloise.
Dakle evo ih sad tu. Eloise je bila u svojoj drugoj sezoni a Francesca u prvoj
i Violet je bila iscrpljena. Nije mogla natjerati čak ni Daphne da služi kao
povremena pratilja. Njezina najstarija kći udala se za grofa od Hastingsa prije
dvije godine i zatim se hitro pobrinula da ostane trudna za cijelo vrijeme trajanja
sezone 1814. Kao i 1815.
Violet je silno htjela imati unuka i bila je presretna kraj još dvoje koji će brzo
stići (Anthonyjeva žena također je čekala dijete), no doista, ženi je ponekad
potrebna pomoć. Ovo poslijepodne, na primjer, bilo je prava katastrofa.
Ma, u redu, možda je katastrofa blago pretjerivanje, ali stvarno, tko je smatrao
dobrom zamisli organiziranje krabuljnog plesa? Jer Violet je bila sigurna da ona
nije. I ona sigurno nije pristala sudjelovati kao kraljica Elizabeth. Ili ako jest, nije
pristala na krunu. Bila je teška barem tri kilograma i strašno je strahovala da će
joj odletjeti s glave svaki put kad bi trznula na jednu ili drugu stranu, nastojeći
Eloise i Francescu držati na oku.
~ 185 ~
 Knjige.Club Books
Nije ni čudo da ju je vrat bolio.
Ali jedna majka nikad ne može biti previše oprezna, pogotovo na krabuljnom
plesu, kad mladi kavaliri (i poneka mlada dama) svoje kostime vide kao dozvolu
da se loše vladaju. Da vidimo, ondje je bila Eloise, poravnavajući svoj kostim
Atene dok je čavrljala s Penelope Featherington. Koja je bila odjevena kao
vilenjakinja, jadnica.
Gdje je Francesca? Bože mili, ta djevojka mogla je postati nevidljiva u golom
polju. I kad je već kod toga, gdje je Benedict? On je obećao plesati s Penelope, a
sasvim je nestao.
Kamo je on...
- Uf!
- Oh, oprostite - reče Violet, odvajajući se od gospodina koji je naizgled bio
odjeven kao...
Kao on sam, zapravo. S maskom.
Ipak, nije ga prepoznala. Ni glas ni lice pod maskom. Bio je prosječne visine,
tamne kose i elegantnog držanja.
- Dobra večer, Vaša Visosti - reče on.
Violet je trepnula, a zatim se sjetila - kruna. Iako, kako je mogla zaboraviti
čudovište od tri kilograma na svojoj glavi, nikad neće znati.
- Dobra večer - odgovorila je.
- Tražite li nekoga?
Ponovno se pitala o tom glasu i ponovno nije ništa zaključila. - Nekolicinu,
zapravo - promrmljala je. - Neuspješno.
- Moja sućut - reče on, uzimajući njezin dlan i naginjući se nada nj uz
poljubac. - Moja malenkost nastoji svesti svoja traganja na samo nekog u isto
vrijeme.
- Nemate osmero djece - Violet umalo uzvrati, ali obuzdala je jezik u
posljednjem trenutku. Ako ona ne zna identitet tog kavalira, postoji šansa da ni
on ne zna njezin.
I naravno, on je također mogao imati osmero djece. Ona nije bila jedina osoba
u Londonu tako blagoslovljena u svojem braku. Usto, kosa na njegovim
sljepoočnicama bila je prošarana sivkasto, pa je vjerojatno bio dovoljno star da
bude otac tolikima.
- Je li prihvatljivo da ponizni kavalir zatraži ples s kraljicom? - upitao ju je.
Violet je zamalo odbila. Vrlo je rijetko plesala u javnosti. Nije bila protiv
plesanja ili ga pak držala nedoličnim. Edmunda nije bilo već više od 12 godina.
Još uvijek je žalila za njim, ali nije bila u žalovanju. On to ne bi htio. Nosila je
svijetle boje i održavala je bogat društven život, ali ipak, rijetko je plesala.
Jednostavno nije htjela.

~ 186 ~
 Knjige.Club Books
Ali zatim se on nasmiješio i nešto u vezi s tim podsjetilo ju je kako se Edmund
smiješio - to vječno dječačko, vječno ironično krivljenje usana. Od toga bi joj srce
uvijek poskočilo i, iako osmijeh ovoga kavalira nije postizao baš to, ipak
je probudio nešto u njoj. Nešto pomalo vragolasto, bezbrižno.
Nešto mlado.
- To bi bilo divno - rekla je, stavljajući svoj dlan na njegov.

- Zar to majka pleše? - Eloise je prošaptala Francesci.

- Bolje pitanje - Francesca uzvrati - s kim to pleše?
Eloise je ispružila vrat, ne zamarajući se time da sakrije svoje zanimanje. -
Nemam pojma.
- Pitaj Penelope - predloži Francesca. - Ona, čini se, uvijek zna tko je tko.
Eloise se ponovno okrenula, ovaj put pretražujući drugu stranu prostorije. -
Gdje je doista Penelope?
- Gdje je Benedict? - upita Colin, idući polako prema sestri.
- Ne znam - odgovori Eloise. - Gdje je Penelope?
On je slegnuo ramenima. - Kad sam je zadnji put vidio, skrivala se iza biljke
u tegli. Čovjek bi pomislio da će se s tim kostimom vilenjakinje bolje kamuflirati.
- Colin! - Eloise ga je pljusnula po nadlaktici. - Odi je pozovi na ples.
- Već jesam! - Trepnuo je. - Zar ono majka pleše?
- Zato smo i tražili Penelope - reče Francesca.
Colin je samo zurio u nju, zinuo je.
- Rekli smo to s razlogom - reče Francesca odmahnuvši rukom. - Znaš li s kim
pleše?
Colin je odmahnuo glavom. - Mrzim krabuljne plesove. Tko je došao na ovu
ideju?
- Hyacinth - Eloise reče ogorčeno.
- Hyacinth? - ponovi Colin.
Francesca je zaškiljila. - Ona je vuče sve konce - progunđala je.
- Neka nam Bog pomogne kad odraste - rekao je Colin.
Nitko to nije trebao reći, ali licima su kazali svoj skupni amen.
- Doista, tko to pleše s majkom? - upita Colin.
- Ne znamo - odgovori Eloise. - Zato smo tražili Penelope. Ona, čini se, uvijek
zna takve stvari.
- Zna?
Eloise ga je mrko pogledala. - Primjećuješ li što?
- Puno toga, zapravo - reče on srdačno. - Samo uglavnom ne ono što ti želiš
da primijetim.

~ 187 ~
 Knjige.Club Books
- Stajat ćemo ovdje - obznanila je Eloise - dok ples ne završi. I onda ćemo je
pitati.
- Pitati koga?
Svi su podigli pogled. Anthony, njihov najstariji brat, je stigao.
- Majka pleše - reče Francesca, iako to ustvari nije ponudilo odgovor na
njegovo pitanje.
- S kim? - upita Anthony.
- Ne znamo - reče mu Colin.
- I mislite je ispitivati o tome?
- To je bio Eloisin plan - odgovori Colin.
- Nisam čula da ste se bunili - uzvrati Eloise.
Anthonyjeve obrve su se spojile. - Rekao bih da kavalir traži da ga se ispita.
- Je li ti ikad palo na pamet - Colin upita nikoga napose - da je kao žena od
pedeset dvije godine ona savršeno sposobna sama birati svoje plesne partnere?
- Ne - odgovori Anthony, a njegov oštar slog prerezao je Francescino: - Ona
nam je majka.
- Zapravo, tek joj je pedeset jedna - reče Eloise. Na Francescin uzrujan pogled
samo je dodala: - Pa istina je.
Colin je uputio zbunjen pogled svojim sestrama prije nego se okrenuo
Anthonyju. - Jesi li vidio Benedicta?
Anthony je slegnuo ramenima. - Maloprije je plesao.
- S nekim koga ne poznam - reče Eloise povišenim intenzitetom. I tonom.
Njezina dva brata i sestra okrenuli su se prema njoj.
- Nikome od vas to nije neobično - upitala je - da i majka i Benedict plešu s
tajanstvenim neznancima?
- Ustvari ne - promrmlja Colin. Uslijedila je stanka dok su svi nastavljali
gledati kako im majka izvodi elegantne korake na plesnom podiju, a zatim je
dodao: - Pada mi na pamet da bi to mogao biti razlog zašto ona nikad ne pleše.
Anthony je autoritarno podigao obrvu.
- Stojimo ovdje već nekoliko minuta i samo nagađamo o njezinu ponašanju -
zaključi Colin.
Tišina i zatim Eloisino: - I?
- Ona nam je majka - reče Francesca.
- Ne misliš li da zaslužuje malo privatnosti? Ne, nemoj odgovoriti na to -
zaključi Colin. - Idem potražiti Benedicta.
- Ne misliš li da on zaslužuje malo privatnosti? - usprotivila se Eloise.

~ 188 ~
 Knjige.Club Books
- Ne - odgovori Colin. - No, u svakom slučaju, ne mora brinuti. Ako Benedict
ne želi da ga se nađe, neću ga naći. - Uz ironičan pozdrav odšetao je prema stolu
sa zakuskom, iako je bilo prilično očito da Benedict nije u blizini kolačića.
- Evo je, dolazi - Francesca je prosiktala i, doista, ples je završio a Violet se
vraćala prema vanjskom rubu sale.
- Majko - reče Anthony ozbiljno čim je stigla do svoje djece.
- Anthony - reče ona uz smiješak - nisam te vidjela cijelu večer. Kako je Kate?
Tako mi je žao što se nije osjećala dovoljno dobro da dođe.
- S kim si plesala? - zapitao je Anthony,
Violet je trepnula. - Kako molim?
- S kim si plesala? - ponovi Eloise.
- Iskreno? - reče Violet s blagim smiješkom. - Ne znam.
Anthony je prekrižio ruke. - Kako je to moguće?
- Ovo je krabuljni ples - reče Violet pomalo veselo. - Tajni identiteti i slično.
- Hoćeš li ponovno plesati s njim? - upita Eloise.
- Vjerojatno neću - reče Violet, bacajući pogled prema mnoštvu. - Jeste li
vidjeli Benedicta? Trebao je plesati s Penelope Featherington.
- Ne pokušavaj promijeniti temu - rekla je Eloise.
Violet se okrenula prema njoj i ovaj put njezine oči odražavale su lagani
prijekor. - Zar je postojala tema?
- Mi samo gledamo što je najbolje za tebe - reče Anthony, nakon što je
nekoliko puta pročistio grlo.
- Sigurna sam u to - promrmlja Violet, a nitko se nije usudio komentirati blagi
prizvuk nadmoćnosti u njezinu glasu.
- Radi se o tome da ti tako rijetko plešeš - objasni Francesca.
- Rijetko - reče Violet u šali - ne nikad.
I tada je Francesca glasno objavila ono što su se svi pitali u sebi: - Sviđa li ti
se?
- Muškarac s kojim sam upravo plesala? Ne znam mu čak ni ime.
- Ali...
- Vrlo se lijepio smiješio - ubaci se Violet - i pitao me jesam li za ples.
- I?
Violet je slegnula ramenima. - I to je sve. Puno je govorio o svojoj kolekciji
drvenih pataka. Sumnjam da ćemo se ponovno sresti. - Kimnula je prema svojoj
djeci. - Ispričajte me...
Anthony, Eloise i Francesca gledali su je kako odlazi. Nakon dugog trenutka
tišine, Anthony reče: - Dobro.
- Dobro - složi se Francesca.

~ 189 ~
 Knjige.Club Books
U iščekivanju su gledali u Eloise, koja im je uputila iziritiran pogled i napokon
uskliknula: - Ne, to nije prošlo dobro.
Uslijedila je još jedna neprekinuta tišina, a zatim je Eloise upitala: - Mislite li
da će se ikad preudati?
- Ne znam - reče Anthony.
Eloise je pročistila grlo. - I što mi mislimo o tome?
Francesca ju je pogledala s očitim prezirom. - Sad govoriš o sebi u množini?
- Ne. Iskreno želim znati što mi mislimo o tome. Jer nisam sigurna što ja
mislim.
- Držim da... - započe Anthony. Ali prošlo je nekoliko sekundi prije no što je
polako rekao: - Držim da mi držimo da ona može donositi samostalne odluke.
Nitko od njih nije primijetio Violet koja je stajala iza njih, zakrivena velikom
dekorativnom paprati, smiješeći se.

Aubrey Hall, Kent

Godinama poslije

Starenje nema puno dobrih strana, ali ovo je, pomislila je Violet uz radostan uzdah
dok je gledala nekolicinu svoje mlađe unučadi kako se zabavljaju na travnjaku,
jedna od njih.
Sedamdeset pet. Tko bi ikad rekao da će doseći tu dob? Njezina djeca pitala
su je što želi; velik je to događaj, rekli su, treba proslaviti uz veliku zabavu.
- Samo obitelj - bio je Violetin odgovor. Svejedno će biti velika. Ima osmero
djece, trideset troje unučadi i petero praunučad!. Svako njihovo obiteljsko
okupljanje bit će veliko.
- O čemu razmišljaš, mama? - upita Daphne, sjedajući pokraj nje u jednom od
udobnih naslonjača koje su Kate i Anthony nedavno nabavili za Aubrey Hall.
- Uglavnom o tome kako sam sretna.
Daphne se ironično nasmiješila. - Uvijek to kažeš.
Violet je slegnula jednim ramenom. - Uvijek i jesam.
- Stvarno? - Daphne nije zvučala kao da joj doista vjeruje.
- Kad sam sa svima vama.
Daphne je pratila majčin pogled i zajedno su gledale djecu. Violet nije bila
sigurna koliko ih je vani. Prestala je brojiti kad su počeli igrati igru koja je
uključivala tenisku lopticu, četiri loptice za badminton i kladu. Mora da je bilo
zabavno, jer zaklela bi se da je vidjela trojicu dječaka kako skaču s drveća da se
priključe.
- Mislim da su to svi - rekla je.

~ 190 ~
 Knjige.Club Books
Daphne je trepnula, a zatim upitala: - Na travnjaku? Mislim da nisu. Mary je
unutra, sigurna sam. Vidjela sam se s Jane i...
- Ne, hoću reći mislim da sam gotova s unučadi. - Okrenula se prema Daphne
i nasmiješila. - Ne vjerujem da će mi ih moja djeca dati više.
- Pa Ja sigurno neću - reče Daphne s izrazom koji je davao do znanja: - Niti
pomišljati! - A Lucy ne može. Doktor ju je natjerao da obeća. A... - Zastala je i
Violet je jednostavno uživala gledajući njezino lice. Bilo je tako zabavno
gledati kako njezina djeca razmišljaju. Nitko ti ne kaže unaprijed koliko je kad
postaneš roditelj zabavno gledati ih kako izvršavaju najmirniju aktivnost.
Spavanje i razmišljanje. Dovijeka bi mogla gledati kako joj pomladak to čini.
Čak i sad, kad je njih sedam od devet prešlo dob od četrdeset.
- U pravu si - Daphne konačno zaključi - mislim da smo svi završili.
- Ako ne bude iznenađenja - doda Violet, jer doista, ona ne bi imala ništa
protiv ako netko od njezine djece rodi još jednog, zadnjeg unuka.
- Pa, da - reče Daphne, sjetno uzdahnuvši - znam sve o iznenađenjima.
Violet se nasmijala. - I ne bi ništa mijenjala u životu?
Daphne se nasmiješila. - Ne.
- On je jednostavno pao sa stabla - reče Violet pokazujući prema travnjaku.
- Stabla?
- Namjerno - Violet ju je utješila.
- U to ne sumnjam. Kunem se da je taj dječak napola majmun. - Daphne je
pogledala prema travnjaku, brzo je pogledom prelazila s jedne na drugu stranu,
tražeći Edwarda, svojeg najmlađeg sina. - Tako mi je drago da smo ovdje.
On treba braću i sestre, jadničak. Ostala četvorica se ne računaju; toliko su stariji.
Violet je ispružila vrat. - Čini se da je ušao u raspravu s Anthonyjem i Benom.
- Ide li mu?
Violet je blago zažmirila. - Čini se da on i Anthony rade zajedno... O, čekaj,
eno dolazi Daphne. Mala Daphne - dodala je, kao da je bilo potrebno.
- To bi trebalo unijeti ravnotežu - reče Daphne, široko se osmjehujući dok je
gledala kako njezina imenjakinja udara uho njezina sina.
Violet se nasmiješila i zijevnula.
- Jesi li umorna, mama?
- Mrvicu. - Violet je mrzila priznati takve stvari; njezina djeca uvijek su bila
tako pripravna kad su trebala brinuti o njoj. Kao da uopće nisu shvaćali da bi
sedamdesetpetogodišnja žena mogla voljeti odrijemati jednostavno zato što je to
voljela cijeli život.
Daphne, doduše, nije inzistirala i opuštale su se u naslonjačima u ugodnoj
tišini dok, odjednom, Daphne nije upitala: - Jesi li stvarno sretna, mama?
- Naravno - Violet ju je pogledala s čuđenjem. - Zašto pitaš tako što?

~ 191 ~
 Knjige.Club Books
- Ma samo... Pa... Ti si sama.
Violet se nasmijala. - Rijetko sam sama, Daphne.
- Znaš što mislim. Tate nema skoro četrdeset godina i ti nikad...
Dobro se zabavljajući, Violet je pričekala da dovrši rečenicu. Kad je postalo
jasno da se Daphne ne može natjerati da to učini, Violet se sažalila nad njom i
upitala je: - Pokušavaš li pitati jesam li ikad imala ljubavnika?
- Ne! - Daphne je eksplodirala, iako je Violet bila prilično sigurna da se to
pitala.
- Dakle, nisam - Violet je hladno odgovorila. - Ako baš moraš znati.
- Čini se da moram - progunđa Daphne.
- Nikad to nisam ni poželjela - reče Violet.
- Nikad?
Violet je slegnula ramenima. - Nisam se zavjetovala niti išta tako formalno.
Pretpostavljam, da se pružila prilika i da je naišao pravi muškarac, mogla sam...
- Udati se za njega - Daphne je dovršila umjesto nje.
Violet joj je uputila neizravan pogled. - Stvarno si puritanka, Daphne.
Daphne je zinula. Ha, to je bilo zabavno.
- O, u redu - reče Violet, sažalivši se nad njom. - Da sam pronašla pravog
muškarca, vjerojatno bih se udala za njega, ako ništa drugo da tebe oslobodim
sablazni nezakonite veze.
- Smijem li te podsjetiti da si se upravo ti jedva natjerala da mi govoriš o
bračnom krevetu noć prije mog vjenčanja?
Violet je odmahnula rukom. - Ja sam odavno prevladala stid, uvjeravam te.
Pa, s Hyacinth...
- Ne želim znati - Daphne reče odlučno.
- Pa, da, vjerojatno ne - prihvati Violet. - S Hyacinth ništa nije uobičajeno.
Daphne nije rekla ništa, stoga je Violet pružila ruku i primila njezinu. - Da,
Daphne - reče vrlo iskreno - sretna sam.
- Ne mogu zamisliti da Simon...
- Ni ja to nisam mogla zamisliti - Violet je prekine. - Ipak, dogodilo se. Mislila
sam da ću umrijeti od boli.
Daphne je progutala slinu.
- Ali nisam. I ne bi ni ti. Istina je da s vremenom doista postane lakše. I
pomisliš da bi možda s nekim drugim mogao pronaći sreću.
- Francesca ju je pronašla - promrmlja Daphne.
- Da, pronašla je. - Violet je na trenutak zatvorila oči, prisjećajući se kako je
strahovito bila zabrinuta za svoju treću kćer tijekom tih godina njezina udovištva.
Bila je tako strahovito sama, nije doduše izbjegavala svoju obitelj, ali nije im se

~ 192 ~
 Knjige.Club Books
ni približila. I za razliku od Violet, ona nije imala djece koja bi joj pomogla iznova
pronaći svoju snagu.
- Ona je dokaz da možeš dva puta pronaći sreću - reče Violet - s dvije različite
ljubavi. Ali, znaš, nije toliko sretna s Michaelom koliko je bila s Johnom. Ne bih
jednog postavljala iznad drugog; ne može se to uspoređivati. Ali različito je.
Pogledala je pred sebe. Uvijek je bila više filozofski raspoložena kad bi
gledala prema obzoru. - Nisam očekivala istu vrstu sreće kakvu sam imala s tvojim
ocem, ali ne bih pristala na manje. I nikad je nisam pronašla.
Okrenula se prema Daphne, zatim je ispružila ruku i primila njezinu. - I,
zapravo, nisam je ni trebala.
- Jao, mama - reče Daphne, a oči su joj se punile suzama.
- Život nije uvijek bio lagan bez tvog oca - reče Violet - ali uvijek je vrijedilo
živjeti.
Uvijek.

Scan i obrada:
Knjige.Club Books

~ 193 ~