KRALJICE LJUBAVNIH ROMANA

knjiga osamdesetdruga

Naslov izvornika
It's Im His Kiss

Copyright © 2005 by Julie Cotier Pottinger

Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2018.

Nakladnik
Mozaik knjiga

Za nakladnika
Bojan Vidmar

Glavni urednik
Zoran Maljković

Urednik
Zoran Maljković

Grafički urednik
Marko Katilić

Oblikovanje naslovnice
Marija Morić

Ilustracija na naslovnici
© LML Production/Arcangel Images

Tisak
Denona, Zagreb, studeni 2018.
 JULIA QUINN

Tajna njegova
poljupca
S engleskog prevela
DRAGANA GROZDANIĆ
 Posvećeno
Steveu Axelrodu, zbog stotinu različitih razloga.
(Ali posebno zbog kavijara!)

Kao i Paulu, iako on, čini se, misli

da sam od osoba koje kavijar vole dijeliti.
 Spisateljica želi zahvaliti
Eloisi James i Alessandru Vettoriju
na njihovoj stručnoj pomoći oko talijanskoga.
 ako bi zadržao svoje dobro raspoloženje i zdrav razum, Gareth St. Clair
oslanjao se na četiri načela u odnosu sa svojim ocem.
Prvo: uopće nisu razgovarali, osim ako to nije bilo baš nužno.
Drugo: svi ti baš nužni razgovori trajali su što je moguće kraće.
Treće: u slučaju da je trebalo reći nešto više od pozdrava, uvijek je to bilo najbolje
učiniti u nazočnosti treće osobe.
I naposljetku, četvrto: da bi ostvario prvo, drugo i treće načelo, Gareth se morao
ponašati tako da prikupi što je moguće više poziva kako bi školske praznike mogao
provesti s prijateljima.
Drugim riječima, ne kod kuće.
Još preciznije rečeno, daleko od svojega oca.
Sve u svemu, pomislio je Gareth, kad se zamarao mislima o tome, što nije bilo
baš tako često sada kada je svoje taktike izbjegavanja usavršio i sveo ih na pravu
znanost, ta su mu načela dobro služila.
Baš kao i njegovu ocu, jer Richard St. Clair je svojega mlađeg sina volio gotovo
jednako koliko njegov mlađi sin njega. Stoga se Gareth, namrštivši se pri pomisli na
to, silno iznenadio kad su ga iz škole pozvali kući.
I to prisilno.
Službeno pismo njegova oca nije bilo nimalo dvosmisleno. Gareth se smjesta
trebao javiti u Clair Hall.
Bilo je to silno uznemirujuće. Ostala su mu bila još samo dva mjeseca boravka u
Etonu i život u školi bio je u punom jeku, satkan od uzbudljive mješavine igre i
učenja te, naravno, povremenih odlazaka u mjesnu javnu kuću, i to uvijek kasno
noću, i uvijek bi ti odlasci uključivali vino i žene.
Garethov život bio je upravo onakav kakav bi jedan osamnaestogodišnjak
poželio. Pretpostavljao je da će, bude li se uspio držati izvan očeva vidokruga, njegov
život devetnaestogodišnjaka na sličan način biti blagoslovljen. Namjeravao je
najesen odlazak na Cambridge, zajedno sa svim svojim bliskim prijateljima, gdje je
imao namjeru jednakom žestinom nastaviti studiranje i uživanje u društvenom
životu.
Dok se osvrtao po predvorju Clair Halla, duboko je uzdahnuo, nastojeći pokazati
nestrpljivost, ali zazvučalo je više nervozno nego nestrpljivo. Što li je to, zaboga,
barun... kako je nazivao svojega oca... želio od njega? Njegov je otac davno izjavio
kako diže ruke od svojega mlađega sina i da mu plaća školovanje samo zato što se to
od njega očekuje.
Svi su znali da je to točno: izgledalo bi ružno pred njihovim prijateljima i
susjedima da nisu poslali Garetha u neku dobru školu.
Kada bi se putevi Garethu i njegovu ocu ipak ukrižali, barun je obično sve
vrijeme govorio samo o tome kakvo mu je razočaranje sin bio.
To je zauzvrat u Garethu izazivalo želju da ga još više uzruja. Nimalo nije živio
prema očekivanjima.
Gareth je lupkao nogom, osjećajući se poput stranca u vlastitom domu, čekajući
da batler njegovu ocu javi da je stigao. U posljednjih devet godina proveo je tu vrlo
malo vremena da bi osjećao bilo kakvu povezanost. Njemu je to bila samo hrpetina
kamenja koja je pripadala njegovu ocu i koja će, naposljetku, pripasti njegovu
starijem bratu, Georgeu. Ni kuća ni bogatstvo St. Clairovih neće pripasti Garethu.
Znao je da se mora sam snalaziti u životu. Pretpostavljao je da će se nakon
Cambridgea pridružiti vojsci. Jedina druga prihvatljiva grana zanimanja bilo je
svećenstvo, a samo je nebo znalo da nije bio za to.
Gareth se slabo sjećao svoje majke koja je umrla nesretnim slučajem kad mu je
bilo pet godina, ali mogao se ipak prisjetiti kako mu mrsi kosu, smijući se zbog toga
što je uvijek neozbiljan.
– Ti si moj mali vragolan – znala je govoriti, nakon čega bi prošaptala: – Nemoj
to nikada izgubiti. Što god činio, nemoj to izgubiti.
I nije. Stoga je prilično sumnjao u to da bi ga Engleska crkva poželjela primiti u
svoje redove.
– Gospodaru Garethe.
Gareth je na batlerov glas podigao pogled. Guilfoyle je, kao obično, rečenice
izgovarao jednolično, nikada upitno.
– Vaš će vas otac odmah primiti – izgovorio je Guilfoyle. – U svojoj je radnoj
sobi.
Gareth je kimnuo vremešnom batleru i uputio se niz hodnik prema očevoj radnoj
sobi, koja mu je oduvijek bila najmanje draga prostorija u kući. Tamo mu je otac
držao prodike, tamo mu je govorio da ne vrijedi ništa, tamo je hladno nagađao kako
nikada nije ni trebao imati drugoga sina, govoreći kako Gareth samo crpi obiteljski
novac i kalja njihovu čast.
Ne, pomislio je Gareth kad je pokucao na vrata, nema tu nikakvih lijepih
uspomena.
 – Uđi!
Gareth je odgurnuo teška hrastova vrata i ušao u prostoriju. Njegov otac sjedio
je za stolom i nešto švrljao po komadu papira. Dobro izgleda, pomislio je odsutno
Gareth. Njegov je otac uvijek dobro izgledao. Bilo bi lakše da se pretvorio u
zajapurenu karikaturu muškarca, ali ne, lord St. Clair bio je snažan i u formi.
Odavao je dojam muškarca dvadeset godina mlađeg od pedesetak godina koliko je
zapravo imao.
Doimao se onom vrstom čovjeka koju bi dječak poput Garetha trebao poštovati.
To je bol zbog odbacivanja činilo još okrutnijom.
Gareth je strpljivo čekao da njegov otac podigne pogled, ali kad on to nije učinio,
pročistio je grlo.
Nije bilo nikakve reakcije.
Nakašljao se.
Ništa.
Gareth je osjećao kako stišće zube. Bio je to očev ustaljeni obrazac ponašanja...
ne obraćati dovoljno dugo pozornost na nj, kako bi ga podsjetio na to da ga smatra
nebitnim.
Gareth mu se pomislio obratiti s "gospodine". Razmotrio je reći "lorde", palo mu
je napamet čak reći "oče", ali na kraju se samo nemarno naslonio na dovratak i počeo
zviždati.
Njegov otac smjesta je podigao pogled. – Prestani! – prasnuo je.
Gareth se namrštio i utihnuo.
– I uspravi se. Pobogu – rekao je razdražljivo barun. – Koliko sam ti puta već
rekao da je zviždanje znak neodgojenosti?
Gareth je trenutak pričekao, a potom upitao: – Trebam li odgovoriti na to ili je to
bilo retoričko pitanje?
Njegov otac zajapurio se.
Gareth je progutao. Nije to trebao reći. Znao je da će njegov namjerno šaljiv ton
razbjesniti baruna, ali ponekad je bilo prokleto teško držati jezik za zubima.
Godinama je nastojao steći očevu naklonost i naposljetku popustio i odustao.
Pa neka je onda nalazio zadovoljstvo u tome da toga starca učini očajnim, baš
kao što je on očajnim činio njega. Čovjek mora uživati tamo gdje može.
– Iznenađen sam što si tu – rekao je njegov otac.
Gareth je zbunjeno zatreptao. – Ali ti si me pozvao da dođem – rekao je. Očajna
istina bila je to da se... nikada nije protivio svojemu ocu. Ne doista. Bockao je i
podbadao i svakoj svojoj izjavi i postupku dodavao mrvicu drskosti, ali nikada se nije
ponašao izravno prkoseći.
Bio je bijedna kukavica.
 Ali zato mu je u snovima uzvraćao. U snovima je svojemu ocu govorio sve što o
njemu misli, no u stvarnosti se njegov prkos sastojao samo od zviždanja i mrzovoljna
izgleda.
– Jesam, pozvao sam te – izjavio je njegov otac naslonivši se neznatno na naslon
stolca. – Međutim, nikada ne očekujem da ćeš provesti moju zapovijed. Rijetko kada
to činiš.
Gareth nije ništa rekao.
Njegov je otac ustao i prišao obližnjem stolu, na kojemu je držao bocu konjaka. –
Pretpostavljam da se pitaš čemu sve ovo – rekao je.
Gareth je potvrdno kimnuo, ali kako se njegov otac nije potrudio pogledati ga,
dometnuo je: – Da, gospodine.
Barun je zahvalno otpio gutljaj konjaka, puštajući Garetha da čeka, dok se on
zamjetno sladio zlatastom tekućinom. Naposljetku se okrenuo i hladno
se, procjenjujući ga, zagledao u nj. – Napokon sam našao način da budeš
koristan obitelji St. Clair.
Gareth je iznenađeno načinio trzaj glavom. – Našao si?
Njegov otac otpio je još jedan gutljaj, a potom odložio čašu. – Naravno. –
Okrenuo se prema svojemu sinu, prvi put ga izravno pogledavši tijekom razgovora. –
Oženit ćeš se.
– Gospodine? – zavapio je Gareth, umalo povrativši dok je izgovarao tu riječ.
– Ovoga ljeta – potvrdio je lord St. Clair.
Da ne zatetura, Gareth se čvrsto uhvatio za naslon stolice. Za Boga miloga, imao
je osamnaest. Bio je odveć mlad za ženidbu. A što će biti s Cambridgeom? Je li uopće
mogao ići tamo kao oženjen čovjek? I gdje bi smjestio svoju suprugu?
Bože dragi na nebesima, a koga je to trebao oženiti?
– Izvrsna je prilika – nastavio je barun. – Miraz će popraviti naše financije.
– Naše financije? – prošaptao je Gareth.
Pogled lorda St. Claira sreo se s pogledom njegova sina. – Do guše smo u
dugovima – rekao je oštro. – Za godinu dana izgubit ćemo sve što nije očevina.
– Ali... kako?
– Eton nije jeftin – prasnuo je barun.
Nije, ali to zasigurno nije bio razlog da obitelj dovede na rub siromaštva,
pomislio je očajnički Gareth. Nije sve to moglo biti samo zbog njega.
– Koliko god si mi razočaranje – rekao je njegov otac – nisam izbjegavao
odgovornost prema tebi. Školovao si se kao gospodin. Dobio si konja, odjeću i krov
nad glavom. A sada je došlo vrijeme da se ponašaš kao čovjek.
– Tko je ona? – prošaptao je Gareth.
– Ha?
– Tko je ona? – ponovio je, ovaj put nešto glasnije. S kim je to trebao ući u brak?
 – Mary Winthrop – rekao je njegov otac bez uvijanja.
Gareth je osjetio kako mu tijelo ostaje bez krvi. – Mary...
– Wrothamovu kćer – dometnuo je njegov otac.
Kao da to Gareth nije znao. – Ali Mary...
– ...će biti izvrsna supruga – nastavio je barun. – Poslušna je i možeš je otpraviti
na selo poželiš li skitati po gradu sa svojim šašavim prijateljima.
– Ali, oče, Mary...
– Prihvatio sam u tvoje ime – izjavio je njegov otac. – Gotovo je. Sporazum je
potpisan.
Gareth se borio doći do daha. Nemoguće. Pa ne može se nekoga tek tako prisiliti
na brak. Ne u današnje vrijeme.
– Wrotham bi želio da se to obavi u srpnju – dometnuo je njegov otac. – Rekao
sam mu da nemamo ništa protiv.
– Ali... Mary... – dahtao je Gareth. – Ne mogu oženiti Mary!
Grmolika očeva obrva izvila se prema kosi. – Možeš, i hoćeš.
– Ali, oče, ona je... ona je...
– Obična? – dovršio je barun umjesto njega. Potiho se zacerekao. – Neće biti
važno kad bude ispod tebe u krevetu. I ne moraš imati ništa drugo s njom. – Pošao je
prema sinu, sve dok mu nije prišao neugodno blizu. – Moraš se samo pojaviti u crkvi.
Shvaćaš?
Gareth nije ništa rekao. Nije reagirao ni na koji drugi način. Jedva je uspijevao
disati.
Cijeli svoj život poznavao je Mary Winthrop. Bila je godinu starija od njega i više
od sto godina njihovi posjedi su međusobno graničili. Zajedno su se igrali kao djeca,
ali uskoro je postalo očito da Mary baš nije sva svoja. Gareth je ostao njezin
zaštitnik, svaki put kad bi bio kod kuće. Raskrvario je nos većem broju nasilnika koji
su joj se pomislili narugati ili iskoristiti njezinu dragu skromnu narav.
Ali nije ju mogao oženiti. Bila je poput djeteta. Bio bi to grijeh. Pa čak i da nije
bio, nikada to ne bi mogao probaviti. Kako bi ona uopće mogla shvatiti što bi se
trebalo odvijati između njih kao supružnika?
Nikad ne bi mogao spavati s njom. Nikad.
Gareth je piljio u oca, ne mogavši naći prave riječi. Prvi put u životu nije imao
jednostavan odgovor niti je mogao spremno uzvratiti.
Nije bilo riječi. Jednostavno nije bilo riječi za takav trenutak.
– Vidim da se razumijemo – rekao je barun, osmjehujući se na sinovljevu šutnju.
– Ne! – pokuljalo je iz Garetha. Ta jednosložna riječ teško mu se otela iz grla. –
Ne! Ne mogu!
Njegov je otac zaškiljio. – Bit ćeš tamo pa makar te morao vezati.
 – Ne! – Imao je osjećaj da se guši, ali ipak je uspio izustiti: – Oče, Mary je... gle,
još je dijete. Uvijek će takva ostati. To ti je jasno. Ne mogu je oženiti. Bio bi to grijeh.
Barun se zacerekao, prekinuvši napetost brzim okretanjem. – Pokušavaš li to
mene uvjeriti da si od svih ljudi baš ti odjednom otkrio vjeru?
– Ne, ali...
– Nema se tu što raspravljati – ubacio se njegov otac. – Wrotham je bio iznimno
darežljiv što se tiče miraza. Sam Bog zna da mora biti, nastojeći se riješiti kretena.
– Ne govori tako o njoj – prošaptao je Gareth. Možda nije želio oženiti Mary
Winthrop, ali poznavao ju je cio život i nije zaslužila da se tako govori o njoj.
– To je najbolje što ćeš ikada učiniti – rekao je lord St. Clair. – Najbolje što ćeš
ikada imati. Wrothamova nagodba iznimno je darežljiva i dogovorit ću džeparac s
kojim ćeš do kraja života lagodno živjeti.
– Džeparac? – ponovio je tupo Gareth.
Njegov otac kratko se zahihotao. – Nemoj misliti da ću ti povjeriti ukupnu svotu
– rekao je. – Što imaš za reći?
Gareth je teško progutao. – A što će biti sa školom?
– Možeš je nastaviti pohađati – odvratio je otac. – Zapravo, moraš za to zahvaliti
svojoj nevjesti. Ne bih imao mogućnost poslati te bez dogovora za taj brak.
Gareth je stajao na mjestu, nastojeći se prisiliti koliko-toliko jednolično i
normalno disati. Njegov otac znao je koliko mu znači školovanje na Cambridgeu.
Bilo je to jedino oko čega su se njih dvojica slagali. Džentlmenu je bilo potrebno
gospodsko obrazovanje. Nije bilo važno to što je Gareth žudio za cjelokupnim
iskustvom, društvenim i akademskim, dok je lord St. Clair na to gledao isključivo
kao na nešto što muškarac mora učiniti da bi držao do svojega ugleda. Odavno je to
već bilo odlučeno... Gareth će ići na fakultet i steći diplomu.
No sada se činilo da je lord St. Clair znao da ne može platiti obrazovanje
svojemu mlađem sinu. Kada mu je to namjeravao reći? Dok Gareth bude pakirao
stvari?
– Riješeno je, Garethe – rekao je oštro njegov otac. – Moraš to biti ti. George je
nasljednik i ne mogu dopustiti da on okalja krvnu lozu. Osim toga – dometnuo je,
napućivši usne – njega ovome ne bih ni podvrgnuo.
– Ali mene bi? – prošaptao je Gareth. Je li ga njegov otac toliko mrzio? Je li ga
smatrao toliko ništavnim? Podigao je pogled prema svojemu ocu, prema licu koje mu
je izazvalo silnu tugu. Nikada na njemu nije bilo osmijeha, nikada nije bilo ni
ohrabrujuće riječi. Nikada...
– Zašto? – čuo je Gareth samog sebe kako izgovara tu riječ koja je zazvučala
poput ranjene životinje, dirljivo i tugaljivo. – Zašto? – ponovio je.
Njegov otac nije rekao ni riječi, samo je stajao čvrsto se držeći za svoj stol, sve
dok mu zglobovi prsta nisu pobijeljeli. Ni Gareth nije mogao učiniti ništa drugo doli
piljiti, na neki način paraliziran običnim prizorom očevih ruku. – Sin sam ti –
prošaptao je, ne mogavši još uvijek odvojiti pogled s očevih ruku i pogledati ga u lice.
– Tvoj sin. Kako možeš nešto takvo činiti vlastitom sinu?
Tada je njegov otac, koji je uvijek bio spreman za brz i oštar odgovor, čiji je bijes
uvijek bio zaogrnut ledom, a ne vatrom, eksplodirao. Digao je naglo ruke sa stola i
glas mu je demonski zagrmio prostorijom.
– Zaboga, kako to dosad nisi uspio shvatiti? Nisi moj sin! Nikada nisi ni bio moj
sin! Ti si obično kopile, okot šugavi, koji je tvoja majka imala s drugim muškarcem
za moje odsutnosti.
Bijes je pokuljao poput nečega vrelog i očajnog što je previše dugo bilo
zatomljeno i potisnuto. Pogodio je Garetha poput vala koji se oko njega uskovitlao,
stežući ga i gušeći sve dok je jedva uspijevao disati. – Ne! – rekao je, očajnički
odmahujući glavom. Nije to bilo nešto što on nikada nije razmotrio, čemu se čak i
nadao, ali nije moglo biti istina. Izgledao je poput svojega oca. Imali su isti nos, zar
ne? I...
– Hranio sam te – rekao je barun tihim i odlučnim glasom. – Odijevao te i
predstavio svijetu kao svojega sina. Pružio sam ti potporu onda kada bi te neki drugi
muškarac izbacio na ulicu i sada je krajnje vrijeme da mi tu uslugu vratiš.
– Ne – ponovio je Gareth. – Nemoguće. Nalikujem ti. Ja...
Na trenutak je lord St. Clair zašutio, a potom gorko rekao: – Vjeruj mi, nesretna
slučajnost.
– Ali...
– Mogao sam te izbaciti kad si se rodio – ubacio se lord St. Clair – reći tvojoj
majci da se spakira i oboje vas izbaciti na ulicu, ali nisam to učinio. – Smanjio je
razdaljinu između njih i unio se Garethu u lice. – Zakonski sam te priznao kao svoje
dijete. – Potom je bijesno tiho dometnuo: – Dužnik si mi.
– Ne – rekao je Gareth, čiji je glas naposljetku poprimio onu sigurnost koja će
mu biti potrebna dok je živ. – Ne, neću to učiniti.
– Prekinut ću ti dotok sredstava – upozorio ga je barun. – Nećeš više vidjeti ni
novčića od mene. Možeš zaboraviti na svoje snove o Cambridgeu, na svoj...
– Ne – ponovio je Gareth, zvučeći sada drukčije. Osjećao se promijenjenim.
Shvatio je da je ovo kraj. Kraj njegova djetinjstva, kraj njegove bezazlenosti
i početak...
Sam je Bog znao čega je to bio početak.
– Završio sam s tobom – njegov otac... ne, ne njegov otac... je prosiktao. –
Završio.
– Neka bude tako – rekao je Gareth.
I otišao.
 ašto ovo same sebi činimo? – zapitala se naglas Hyacinth Bridgerton.
– Zato što smo dobri i dragi ljudi – odgovorila je njezina šogorica,
sjedajući u... tako im Bog pomogao... prvi red.
– Čovjek bi pomislio – nije se dala smesti Hyacinth, pogledavajući u
prazan stolac do Penelope, s istim uzbuđenjem kakvim bi mogla pokazati
morskog ježa – da smo prošle godine naučile lekciju. Ili možda pretprošle. Ili
možda čak...
– Hyacinth? – zazvala je Penelope.
Hyacinth je podignula pogled prema njoj, upitno izvivši obrvu.
– Sjedni.
Hyacinth je uzdahnula. Ali je sjela.
Smythe-Smith mjuzikl. Na svu sreću, događao se samo jednom godišnje jer
Hyacinth je bila posve sigurna da će joj trebati punih dvanaest mjeseci da joj se uši
oporave.
Hyacinth je još jednom uzdahnula, ovaj put još glasnije nego prije. – Nisam baš
posve sigurna ni da sam dobra ni da sam draga.
– Nisam ni ja – rekla je Penelope – ali svejedno sam odlučila imati vjeru u tebe.
– Prilično sportski od tebe – rekla je Hyacinth.
– Tako sam i mislila.
Hyacinth ju je pogledala ispod oka. – Naravno, nisi imala nimalo izbora u vezi s
tim.
Penelope se okrenula na sjedalu, zaškiljivši. – Što želiš time reći?
– Colin nije želio poći s tobom, zar ne? – rekla je Hyacinth, lukavo je pogledavši.
Colin je bio Hyacinthin brat, koji se prije godinu dana vjenčao s Penelope.
 Penelope je čvrsto stisnula usnice.
– Kako volim kad sam u pravu – rekla je pobjedonosno Hyacinth. – Što je prava
sreća, jer sam često u pravu.
Penelope ju je samo pogledala. – Znaš da si nepodnošljiva.
– Naravno. – Hyacinth se nagnula prema Penelope, vragolasto joj se
smješkajući. – Ali svejedno me voliš, priznaj.
– Ništa ne priznajem do kraja večeri.
– Nakon što obje oglušimo?
– Nakon što vidimo jesi li se pristojno ponašala.
Hyacinth se nasmijala. – Udala si se u našu obitelj. Moraš me voljeti. To je
ugovorna obveza.
– Čudno, ali ne sjećam se toga iz bračnih zavjeta.
– Čudno – uzvratila je Hyacinth. – A ja se savršeno sjećam.
Penelope ju je pogledala i nasmijala se. – Ne znam kako ti to uspijeva, Hyacinth,
ali bez obzira na to što si nesnosna, uvijek nekako uspijevaš biti dražesna.
– To mi je najveći dar – rekla je smjerno Hyacinth.
– Gle, doista zaslužuješ dodatne bodove zbog dolaska ovamo sa mnom večeras –
rekla je Penelope, potapkavši je po ruci.
– Naravno – odgovorila je Hyacinth. – Unatoč svoj mojoj nesnosnosti, zapravo
sam duša ljubaznosti i prijateljstva. – Pomislila je kako će to dosta i biti, gledajući
prizor koji se odvijao na maloj improviziranoj pozornici. Još jedna godina i još jedan
Smythe-Smith mjuzikl. Još jedna prigoda da čovjek shvati na koliko sve načina
može biti uništeno jedno savršeno glazbeno djelo. Hyacinth se svake godine
zaklinjala da sljedeće neće nazočiti, a potom bi se svake godine ipak nekako našla na
tom događanju, ohrabrujuće se osmjehujući četirima djevojkama na pozornici.
– Prošle godine barem sam mogla sjediti otraga – rekla je Hyacinth.
– Točno, jesi – odgovorila je Penelope, sumnjičavo je pogledavši. – Kako ti je to
uspjelo? Felicity, Eloise i ja bile smo posve naprijed.
Hyacinth je slegnula ramenima. – Pravodobni odlazak u ženski zahod.
Zapravo...
– Da se nisi usudila večeras to pokušati – upozorila ju je Penelope. – Ostaviš li
me ovdje samu...
– Ne brini se – rekla je Hyacinth, uzdahnuvši. – Izdržat ću to do kraja. Ali –
dometnula je, upirući prstom na način koji bi njezina majka smatrala nimalo
damskim – želim da moju odanost primiš na znanje.
– Zašto imam osjećaj da svodiš nekakve račune i da ćeš, onda kada to najmanje
očekujem, iskočiti pred mene moleći me za uslugu? – upitala je Penelope.
Hyacinth ju je pogledala i zatreptala. – A zašto bih trebala iskočiti?
 – Ah, gle – rekla je Penelope nakon što se zagledala u svoju šogoricu, kao da je
luđakinja – stiže lady Danbury.
– Gospođo Bridgerton – rekla je lady Danbury, bolje rečeno zarežala je. –
Gospodična Bridgerton.
– Dobra večer, lady Danbury – rekla je Penelope vremešnoj grofici. – Sačuvali
smo vam sjedalo naprijed.
Lady D je zaškiljila i svojim štapom blago bocnula Penelope u gležanj. – Uvijek
misliš na druge, zar ne?
– Naravno – oklijevala je Penelope. – Nisam ni sanjala...
– Haa – rekla je lady Danbury.
Bio je to, pomislila je Hyacinth, grofičin najdraži slog. To i hmmm.
– Premjesti se, Hyacinth – zapovjedila je lady D. – Sjest ću između vas.
Hyacinth se poslušno premjestila jedan stolac ulijevo. – Upravo smo razmatrale
razloge svojega dolaska – rekla je kad se lady Danbury smjestila na svoje mjesto. –
Recimo, ja se ne sjećam.
– Ne mogu govoriti u tvoje ime – rekla je lady D, obraćajući se Hyacinth – ali
ona – glavom je pokazala prema Penelope – je ovdje iz istog razloga iz kojega sam i
ja.
– Zbog glazbe? – upitala je Hyacinth, možda malo pretjerano učtivo.
Lady Danbury ponovno se okrenula prema Hyacinth i lice joj se naboralo u nešto
nalik osmijehu. – Oduvijek si mi se sviđala, Hyacinth Bridgerton.
– I vi meni – odgovorila je Hyacinth.
– Pretpostavljam da je to zato što mi s vremena na vrijeme dođeš čitati – rekla
je lady Danbury.
– Svakoga tjedna – podsjetila ju je Hyacinth.
– S vremena na vrijeme, svakoga tjedna... pfff. – Lady Danbury je, zanemarujući
to, odmahnula rukom. – Svejedno, ako to ne činiš svakodnevno.
Hyacinth je procijenila da je bolje ništa ne reći. Lady D bi zasigurno našla način
da izvrne njezine riječi u obećanje da će je posjećivati svakoga poslijepodneva.
– Mogla bih dometnuti – rekla je šmrckajući lady D – da si prošloga tjedna bila
krajnje neljubazna kad si otišla dok je sirota Priscila visjela sa stijene.
– Što čitate? – upitala je Penelope.
– Gospodična Butterworth i ludi barun – odgovorila je Hyacinth. – I nije visjela.
Još.
– Jesi li čitala unaprijed? – željela je znati lady D.
– Nisam – rekla je Hyacinth, zakolutavši očima. – Ali nije teško predvidjeti.
Gospodična Butterworth već je visjela sa zgrade i sa stabla.
– I još uvijek je živa? – priupitala je Penelope.
 – Rekla sam visjela, a ne bila obješena – promrmljala je Hyacinth. – Šteta.
– Svejedno – ubacila se lady Danbury – baš je bilo neljubazno od tebe što si
mene ostavila visjeti.
– Tu je spisateljica završila poglavlje – rekla je Hyacinth nimalo pokajnički. – A
osim toga, nije li strpljenje vrlina?
– Nipošto – odvratila je lady Danbury, naglasivši to. – A ako tako misliš, onda si
još manje žena nego što mislim da jesi.
Nitko nije shvaćao zašto je Hyacinth svakoga utorka odlazila k lady Danbury,
čitati joj, ali ona je uživala u tim poslijepodnevima provedenim s groficom. Lady
Danbury bila je čangrizava i nadasve iskrena i Hyacinth ju je obožavala.
– Vas dvije zajedno prava ste prijetnja – zapazila je Penelope.
– Moj cilj u životu – izjavila je lady Danbury – jest biti prijetnja što je moguće
većem broju ljudi, tako da ću to shvatiti kao najveći kompliment, gospođo
Bridgerton.
– Zašto me zovete gospođa Bridgerton samo onda kada izražavate svoje
mišljenje u velikom stilu? – upitala je Penelope.
– Tako bolje zvuči – rekla je lady D, naglasivši tu svoju opasku glasnim udarcem
štapa.
Hyacinth se nacerila. Kad ostari, željela je biti poput lady Danbury. Istinu
govoreći, vremešna grofica sviđala joj se više od većine ljudi njezinih godina koje je
poznavala. Nakon tri sezone na bračnom tržištu, Hyacinth se već umorila od istih
ljudi, dan za danom. Ono što je nekada bilo uzbudljivo... balovi, zabave, udvarači...
još uvijek ju je zapravo radovalo... morala je to priznati. Hyacinth nedvojbeno nije
bila od onih djevojaka koje se žale zbog sveg tog bogatstva i povlastica koje je morala
otrpjeti.
Ali nije to bilo isto. Nije više zadržavala dah svaki put kad bi ulazila u plesnu
dvoranu. Ples je sada bio samo ples, a ne čarobna vrtnja kao proteklih godina.
Shvatila je da je nestalo onog uzbuđenja.
Nažalost, svaki put kad bi to spomenula svojoj majci, uvijek bi dobila odgovor da
si nađe supruga. Time bi se, Violet Bridgerton silno se trudila to istaknuti, sve
promijenilo.
Doista.
Hyacinthina majka odavno je bila odustala od suptilnog pretvaranja kada se
radilo o bračnom stanju njezine četvrte, najmlađe kćeri. Hyacinth je sumorno
pomislila kako se to pretvorilo u osobni križarski rat.
Ma kakva Ivana Orleanska. Njezina majka bila je Violet od Mayfaira, koju
nikakva kuga ni pošast ni perfidni ljubavnik neće zaustaviti u potrazi da vidi sve
svoje osmero djece u sretnom braku. Ali ostalo ih je samo dvoje, Gregory i Hyacinth,
no Gregory je zasad imao samo dvadeset četiri godine, što se (prilično nepošteno
prema Hyacinthinu mišljenju) smatralo savršeno prihvatljivom dobi da džentlmen
ostane neženja.
Ali Hyacinth s dvadeset dvije? Jedino što je spriječilo njezinu majku od
potpunog sloma bila je činjenica da je njezina starija sestra Eloise čekala sve do
svoje dvadeset osme prije nego što se naposljetku udala. U usporedbi s njom,
Hyacinth je doslovno još u povojima.
Nitko nije mogao reći da je Hyacinth bespomoćno bila netražena roba, ali čak je i
ona sama morala priznati da se približavala tomu. Dobila je nekoliko bračnih
ponuda nakon svojega prvog pojavljivanja u društvu prije tri godine, ali ne onoliko
koliko bi čovjek pomislio da će dobiti, s obzirom na njezin izgled... Nije baš bila
najljepša djevojka u gradu, ali bila je ljepša od barem polovine njih... i njezin miraz...
ponovno, nije se radilo o najvećem mirazu na tržištu, ali zasigurno je dostajao da
kakav lovac u potrazi za bogatstvom dvaput zastane i pogleda.
Njezine veze su, naravno, bile besprijekorne. Brat joj je bio, kao i njihov otac
prije njega, vikont Bridgerton, i bez obzira na to što njihova obitelj nije možda imala
najuzvišeniju titulu u tom području, bila je neizmjerno omiljena i utjecajna. Ako ni
to nije bilo dovoljno, njezina sestra Daphne bila je vojvotkinja od Hastingsa, a
njezina sestra Francesca grofica od Kilmartina.
Ako se koji muškarac želio povezati s najmoćnijim obiteljima u Britaniji, mogao
je proći puno lošije od Hyacinth Bridgerton.
Ako bi se malo bolje razmislilo o količini bračnih ponuda koje je dobila, a
Hyacinth nije imala problem priznati da jest, počelo je izgledati kao ukleto.
Tri bračne ponude tijekom njezine prve sezone.
Dvije druge.
I jedna prošle godine.
Ali otada nijedna.
Moglo se samo ustvrditi da je postajala sve manje omiljenom. Osim ako netko ne
bi bio dovoljno glup iznijeti takvu tvrdnju, jer bi u tom slučaju Hyacinth morala
zauzeti drugu stranu, neovisno o logici i činjenicama.
Vjerojatno bi osvojila bod. Rijetko je kada neki muškarac... ili žena... mogao
nadmudriti, nadmašiti u govoru ili u raspravi Hyacinth Bridgerton.
U rijetkim trenucima razmišljanja o samoj sebi pomišljala je kako bi to moglo
imati veze s tako alarmantnim opadanjem broja bračnih ponuda.
Nema veze, pomislila je promatrajući djevojke iz Smythe-Smyth mjuzikla kako
se guraju na maloj podignutoj pozornici postavljenoj u prednjem dijelu prostorije.
Nije to značilo da je trebala prihvatiti neku od šest bračnih ponuda koje je dobila.
Trojica prosaca bili su lovci na bogatstvo, dvojica su bili glupani, a jedan je bio
smrtno dosadan.
Bolje ostati neudana nego se lancima okovati za nekoga s kim bi umirala od
dosade. Čak ni njezina majka, koja je bila zagrižena bračna posrednica, nije tomu
mogla proturječiti.
 A što se tiče njezine trenutačne sezone bez bračnih ponuda... ako britanska
gospoda nisu znala cijeniti urođenu vrijednost inteligentne žene svjesne toga koliko
vrijedi, bio je to njihov, a ne njezin problem.
Lady Danbury lupila je štapom po podu, za dlaku izbjegavši Hyacinthinu desnu
nogu. – Pitam – rekla je – je li koja od vas vidjela mojega unuka?
– Kojeg unuka? – upita Hyacinth.
– Kojeg unuka? – ponovila je nestrpljivo lady D. – Kojega unuka? Jedinog kojeg
volim, eto kojeg.
Hyacinth se čak nije ni potrudila prikriti zaprepaštenost. – Gospodin St. Clair
dolazi večeras?
– Znam, znam – hihotala se lady D. – Gotovo da ni sama ne mogu povjerovati u
to. Čekam samo da se snop nebeske svjetlosti probije kroz ovaj strop.
Penelope je namreškala nos. – Mislim da bi se to moglo nazvati bogohuljenjem,
ali nisam sigurna.
– Nije – rekla je Hyacinth, ne pogledavši je. – A zašto dolazi?
Lady Danbury sporo se osmjehnula. Poput zmije. – A zašto to tebe toliko
zanima?
– Uvijek me zanimaju tračevi – rekla je Hyacinth, posve iskreno. – O bilo kome.
Već biste dosad to trebali znati.
– Pa dobro – rekla je lady D, pomalo srdito nakon što je bila osujećena. – Dolazi
zato što sam ga ucijenila.
Hyacinth i Penelope su je pogledale, izvivši obrve.
– Gle – priznala je lady Danbury – ako baš i nije ucjena, onda je strašna doza
grižnje savjesti.
– Naravno – promrmljala je Penelope, istodobno kad je Hyacinth rekla: – To već
ima puno više smisla.
Lady D je uzdahnula. – Možda sam mu rekla da se ne osjećam dobro.
Hyacinth je bila sumnjičava. – Možda?
– Rekla sam mu.
– Sigurno ste to vrlo dobro obavili ako ste ga naveli da večeras dođe ovamo –
rekla je Hyacinth, diveći se. Morali ste cijeniti osjećaj lady Danbury za dramatično,
posebno kad je rezultiralo tako dojmljivom manipulacijom ljudi oko nje. Bio je to dar
koji je i sama Hyacinth razvijala.
– Mislim da ga nikada prije nisam vidjela na nekom mjuziklu – zapazila je
Penelope.
– Hmmm – progunđala je lady D. – Uvjerena sam da nema dovoljno preljubnica
za nj.
 Da je to netko drugi rekao, ta izjava bila bi zaprepašćujuća. Ali to je bila lady
Danbury pa je Hyacinth (a samim time i ostatak pripadnika višega društva) već bio
navikao na njezina prilično zapanjujuća izvrtanja.
Osim toga, trebalo je doista uzeti u obzir čovjeka o kojemu je bila riječ.
Unuk lady Danbury nije bio nitko drugi doli zloglasni Gareth St. Clair. Iako
vjerojatno nije svojom krivnjom stekao tako lošu reputaciju, pomislila je Hyacinth.
Bilo je mnoštvo drugih muškaraca koji se jednako tako nisu ponašali baš pristojno i
nekolicina njih koji su bili lijepi kao grijeh. Ali Gareth St. Clair bio je jedini koji je
iznimno uspješno kombinirao oboje.
Ali njegova reputacija bila je gnjusna.
Bio je u godinama za ženidbu, ali nikada nije došao na vrata nekoj doličnoj
mladoj djevojci, Hyacinth je u to bila prilično sigurna. Da je ikada samo nagovijestio
da se nekome udvara, glasine bi se brzo proširile. Štoviše, Hyacinth bi to čula od
lady Danbury, koja je tračeve voljela još više od nje.
Naravno, bilo je tu još i pitanje njegova oca, lorda St. Claira. Njih dvojica bili su
zamjetno otuđeni, iako nitko nije znao zašto. Hyacinth je smatrala kako je bilo baš
lijepo od Garetha što nikada u javnosti nije iznosio svoje obiteljske razmirice...
posebice nakon što je upoznala njegova oca i pomislila kako je prostak, što ju je
navelo da povjeruje u to kako to nije bila krivnja mladoga St. Claira.
Ali cijela ta afera obavijala je velom tajnovitosti tog već karizmatičnog muškarca
i prema Hyacinthinu mišljenju, činila ga pomalo izazovom kod žena u visokim
društvenim krugovima. Nitko nije bio baš siguran kako gledati na nj. S jedne strane,
majke su usmjeravale svoje kćeri podalje od njega, jer povezanost s Garethom St.
Clairom nije mogla poboljšati reputaciju neke djevojke. S druge strane, njegov brat
je tragično umro mlad prije gotovo godinu dana i sada je on bio nasljednik barunije.
Zbog toga je bio još romantičnija... i još poželjnija pojava. Prošloga mjeseca Hyacinth
je vidjela kako se jedna djevojka onesvijestila... ili se barem pretvarala... kad se
on udostojao doći na bal kod Bevelstokeovih.
Bilo je strašno.
Hyacinth je toj glupoj djevojci pokušala reći da je on tu samo zato što ga je na to
natjerala njegova baka i, naravno, zbog toga što je njegov otac izvan grada. Na kraju
krajeva, svi su znali da su ga povezivali s glumicama i opernim pjevačicama i
zasigurno ne s jednom od dama koje bi mogao sresti na balu kod Belvestokeovih. Ali
tu djevojku nije se dalo prenuti iz njezina pretjerano emotivnog stanja pa se
naposljetku sumnjivo dražesno skljokala na obližnji dvosjed.
Hyacinth je prva ugledala preljev za salatu i gurnula joj ga pod nos. Neka
ponašanja jednostavno se ne mogu tolerirati.
Ali dok je tamo stajala, oživljavajući tu glupu djevojku štetnim plinovima,
zapazila je kako je neodređeno podrugljivo gleda i nije mogla odagnati osjećaj da ju
je smatrao zabavnom.
Na isti način kako su njoj bila zabavna mala djeca i veliki psi.
 Nepotrebno je reći, njegova pozornost nije joj bila baš neki kompliment, onako
prolazna.
– Hmmm.
Hyacinth se okrenula prema lady Danbury koja je još uvijek pogledom tragala
za svojim unukom. – Mislim da još nije stigao – rekla je Hyacinth, a potom tiho
dometnula: – Nitko se nije onesvijestio.
– Ha? Što si rekla?
– Rekla sam kako mislim da još nije stigao.
Lady D je zaškiljila. – Taj dio sam čula.
– Samo sam to rekla – slagala je Hyacinth.
– Lažljivice.
Hyacinth je preko nje pogledala Penelope. – Odvratno se ponaša prema meni,
jesi li ti to znala?
Penelope je slegnula ramenima: – Netko mora.
Lady Danbury široko se osmjehnula, a potom okrenula prema Penelope i rekla:
– Gle, moram pitati... – Pogledala je prema pozornici, izvijajući vratom, dok je
škiljeći promatrala onaj kvartet. – Je li ono ista djevojka na violončelu ove godine?
Penelope je tužno kimnula.
Hyacinth ih je pogledala. – O čemu govorite?
– Ako ne znaš – rekla je gordo lady Danbury – onda ne pratiš i sram te bilo zbog
toga.
Hyacinth je otvorila usta. – Dakle – rekla je, jer alternativa je bila ne reći ništa,
a to nikada nije voljela. Nije bilo ništa nelagodnije nego biti isključen iz neke šale,
osim možda biti prekoren zbog nečega što čovjek nije ni razumio. Okrenula se
ponovno pozornici i pomnije pogledala violončelisticu. Ne uočivši ništa neobično,
ponovno se okrenula prema svojim družicama i htjela progovoriti, ali njih dvije već
su bile zadubljene u razgovor u koji ona nije bila uključena.
Mrzila je kad se to dogodi.
– Hmmm. – Hyacinth se zavalila na naslon stolice i ponovila: – Hmmm.
– Zvučite baš poput moje bake – čula je nad svojim ramenom glas koji se
zabavljao.
Hyacinth je podignula pogled. Iznad nje stajao je Gareth St. Clair, neizbježno u
trenutku njezine najveće neugode. Naravno, jedino prazno sjedalo bilo je pokraj nje.
– Zar ne? – upitala je lady Danbury, pogledavši u unuka i lupivši štapom u pod.
– Brzo te zamjenjuje kao moj ponos i radost.
– Recite mi, gospodična Bridgerton – upitao je gospodin St. Clair, čija se usnica
izvila u podrugljiv poluosmijeh: – Stvara li vas moja baka na svoju sliku i priliku?
Hyacinth nije imala spreman odgovor, čime je bila duboko iziritirana.
 – Premjesti se opet, Hyacinth – zarežala je lady D. – Da sjednem pokraj
Garetha.
Hyacinth se okrenula nešto reći, ali lady Danbury se ubacila: – Netko se mora
pobrinuti za njegovo pristojno ponašanje.
Hyacinth je glasno otpuhnula i pomaknula se za još jedno sjedalo.
– Eto, sinko moj – rekla je lady D, s očitom radošću tapkajući po slobodnu
sjedalu. – Sjedni tu i uživaj.
Dugo ju je gledao prije nego što je naposljetku rekao: – Dužna si mi zbog ovoga,
bako.
– Ha – odgovorila je. – Bez mene ne bi ni postojao!
– Teško za opovrgnuti – promrmljala je Hyacinth.
Gospodin St. Clair okrenuo se pogledati je, vjerojatno samo zato što mu je to
omogućivalo da se okrene od bake. Hyacinth mu se blago osmjehnula, zadovoljna
sama sobom jer nije pokazala nikakvu reakciju.
Uvijek ju je podsjećao na snažnog i grabežljivog lava, prepunog neiscrpne
energije. I kosa mu je bila zlatasta, u tom neobičnom stanju bila je na
granici između svijetlosmeđe i tamnoplave. Nosio ju je raskalašno,
prkoseći uvriježenim pravilima, i pustio je dovoljno dugu da je može vezati u
kratak repić na zatiljku. Bio je visok, iako ne previsok, imao je ljupkost i
snagu sportaša i lice koje je bilo dovoljno nesavršeno da bude zgodno prije
negoli lijepo.
Imao je plave oči. Posve plave. Neugodno plave.
Neugodno plave? Neznatno je odmahnula glavom. Sigurno je to bila najgluplja
misao koja joj je ikada pala na pamet. Njezine oči bile su plave i zasigurno nije bilo
ničega neugodnog u tome.
– A što vas dovodi ovamo, gospodična Bridgerton? – upitao je. – Nisam shvatio
da ste tako velika ljubiteljica glazbe.
– Da voli glazbu – javila se lady D iza njega – već bi pobjegla u Francusku.
– Nikako ne voli da je se isključi iz razgovora, zar ne? – promrmljao je, ne
okrenuvši se. – Uh!
– Štap? – upitala je dražesno Hyacinth.
– Prava je prijetnja za okolinu – promrmljao je.
Hyacinth je sa zanimanjem promatrala kako je posegnuo iza sebe, i ne
okrenuvši čak glavu, obavio prste oko štapa i izvukao ga iz bakina stiska. – Evo –
rekao je, pruživši joj ga. – Pazit ćete na ovo, zar ne? Neće joj trebati dok sjedi.
Hyacinth je zinula. Čak ni ona nikada se nije usudila umiješati kad je bila riječ
o štapu lady Danbury.
– Vidim da sam napokon ostavio dojam na vas – rekao je, sjedajući
samodopadno na svoje mjesto.
 – Da – rekla je Hyacinth prije nego što se uspjela zaustaviti. – Zapravo ne.
Mislim, ne budite blesavi, zasigurno me niste zadivili.
– Baš mi je drago – promrmljao je.
– Htjela sam reći kako uopće nisam ni razmišljala o tome – rekla je, stisnuvši
zube.
Potapkao se po srcu. – Pogođen – rekao je neozbiljno. – I to u samo srce.
Hyacinth je zaškrgutala. Jedino što je bilo gore od toga da te netko ismijava bilo
je ne biti siguran ismijava li te. Sve ostale u Londonu mogla je čitati kao otvorenu
knjigu, ali s Garethom St. Clairom jednostavno nikada nije znala na čemu je. Bacila
je pogled pokraj njega vidjeti sluša li Penelope, ne zbog toga što je to na bilo koji
način smatrala važnim, ali Pen je bila zauzeta smirivanjem lady Danbury, koju
je zabolio gubitak štapa.
Hyacinth se uzvrpoljila na mjestu, osjećajući se neobično okruženom. Lord
Somershall, kojega se ne može smatrati najmršavijim čovjekom u prostoriji, sjedio
joj je s lijeve strane, naginjući se na njezinu stolicu, što ju je navelo da se malo
pomakne udesno, zbog čega se našla još bliže Garethu St. Clairu, koji je posve očito
isijavao vrelinom.
Bože dragi, je li se taj čovjek natakao bocama vruće vode prije izlaska večeras.
Hyacinth je, što je moguće diskretnije, podignula svoj program i poslužila se
njime kao lepezom.
– Nešto nije u redu, gospodična Bridgeton? – priupitao ju je, zabacivši glavu
ustranu dok ju je, zabavljajući se, znatiželjno promatrao.
– Sve je u redu – odgovorila je. – Samo mi je malo prevruće ovdje, ne mislite li
tako?
Promotrio ju je sekundu duže nego što joj se sviđalo, a potom se okrenuo prema
lady Danbury. – Je li tebi prevruće, bako? – upitao je brižno.
– Nimalo – uslijedio je žustar odgovor.
Ponovno se okrenuo prema Hyacinth, neznatno slegnuvši ramenima. – Očito
samo vama – promrmljao je.
– Očito – procijedila je, odlučno gledajući naprijed. Možda je još uvijek bilo
vremena za pobjeći u ženski zahod. Penelope bi je raščetvorila, ali, bi li se to još
uvijek smatralo napuštanjem ako je dvoje ljudi sjedilo između njih? Osim toga,
mogla se uvijek poslužiti lordom Somershallom kao isprikom. Čak se i sada
meškoljio na svojemu sjedalu i udario u nju na način koji Hyacinth nije smatrala
posve slučajnim.
Hyacinth se neznatno premjestila udesno. Samo dva ili tri centimetra... ni
toliko. Posljednje što je željela bilo je biti priljubljen uz Garetha St. Claira. Zapravo,
pretposljednje. Nedvojbeno je gore od toga bila gojazna figura lorda Somershalla.
– Nešto nije u redu, gospodična Bridgerton? – upitao je gospodin St. Clair.
 Odmahnula je glavom, spremajući se pridići, oslonivši se dlanovima o rukohvate
stolice na kojoj je sjedila. Nije mogla...
Klap.
Klap-klap-klap.
Hyacinth je umalo zaječala. Bila je to jedna od Smythe-Smyth dama koja je
davala znak da će koncert upravo započeti. Promaknuo joj je pravi trenutak. Više
nije bilo načina da se pristojno udalji.
Ali barem je mogla naći utjehu u činjenici da nije bila jedina očajna duša. U
trenutku kad su gospodične Smythe-Smith podignule svoja gudala i spustile ih na
instrumente, začula je jecanje gospodina St. Claira, popraćeno iskrenim: – Tako nam
Bog pomogao.
 ostojala je samo jedna osoba na svijetu zbog koje bi Gareth pristojno sjedio i
slušao doista lošu glazbu, a to je bila baka Danbury.
– Nikad više – prošaptao joj je na uho kad mu je nešto što je trebalo biti
Mozart nasrnulo u uši. To, nakon nečega što bi mogao biti Hydn, a što je uslijedilo
nakon nečega što bi mogao biti Handel.
– Ne sjediš pristojno – uzvratila mu je šapatom.
– Mogli smo sjediti odostraga – promrmljao je.
– I propustiti svu tu zabavu?
Nije mu bilo jasno kako je netko Smythe-Smith mjuzikl uopće mogao nazvati
zabavom, ali moglo se reći da je njegova baka pokazivala patološku ljubav prema
tom godišnjem događaju.
Kao obično, četiri Smythe-Smith djevojke bile su smještene na malenoj
pozornici, dvije su svirale violinu, jedna violončelo i jedna glasovir, dok je buka koju
su stvarale bila toliko disonantna da je bilo gotovo dojmljivo.
Gotovo.
– Dobro je što te volim – rekao je preko ramena.
– Ha – odgovorila je, nimalo manje surovo zbog prošaptanog tona. – Dobro je što
te volim.
A potom je... hvala Bogu... završilo, i djevojke su kimnule i naklonile se
klecanjem. Tri su se doimale posve zadovoljne same sobom, dok je jedna od njih...
ona koja je svirala violončelo, izgledala kao da bi se mogla baciti kroz prozor.
Gareth se okrenuo čuvši bakin uzdah. Odmahivala je glavom i doimala se njoj
nesvojstveno sućutno.
Djevojke Smythe-Smith bile su čuvene u Londonu i svaka izvedba je na neki
način neobjašnjivo bila lošija od prethodne. Baš kad bi čovjek pomislio da ne mogu
načiniti veće ruglo od Mozarta, pojavio se novi broj Smythe-Smith rođaka i dokazao
da je to nadasve moguće učiniti.
 Ali bile su to drage djevojke ili mu je tako bilo rečeno. Njegova baka je u jednom
od svojih rijetkih izlijeva ljubaznosti otvoreno ustrajala na tome da netko mora
sjediti u prvom redu i pljeskati jer, kako je rekla: – Tri od njih četiri nisu znale
razlikovati flautu od slona, ali uvijek postoji ona jedna koja je spremna rastopiti se u
očaju.
Očito je baka Danbury, koja nije ni pomislila reći vojvodi da nema izoštren
osjećaj, smatrala životno važnim pljeskati onoj jednoj Smythe-Smith djevojci u
svakoj generaciji čije uho nije bilo od limenke.
Svi su ustali zapljeskati, iako je pretpostavio kako je njegova baka to učinila
samo zato da bi se ponovno domogla svojega štapa, koji joj je Hyacinth Bridgerton ne
usprotivivši se pružila.
– Izdajice – promrmljao je preko ramena.
– To su vaši nožni prsti – odgovorila je.
Ne želeći to, škrto se osmjehnuo. Nikada nije upoznao nikoga poput Hyacinth
Bridgerton. Bila je neodređeno zabavna, neodređeno neugodna, ali čovjek se
jednostavno morao diviti njezinoj dovitljivosti.
Pomislio je kako je Hyacinth Bridgerton imala jedinstvenu i zanimljivu
reputaciju među pripadnicima visokog društva u Londonu. Bila je najmlađe dijete u
obitelji Bridgerton, čija su imena slavno započinjala abecednim redoslijedom, od A
do H. Držali su je, barem teoretski, i to oni koji su za takve stvari marili, dobrom
prilikom za brak. Nikada, čak ni neposredno, nije bila upletena ni u kakav skandal i
njezina obitelj i veze bile su bez premca. Bila je prilično lijepa, na zdrav, nimalo
egzotičan način, s onom svojom gustom kestenastom kosom i plavim očima koje baš
nisu odveć skrivale njezinu pronicljivost. Još važnije od svega, pomislio je Gareth s
dozom cinika, šuškalo se da je njezin najstariji brat, lord Bridgerton, prošle godine
povećao miraz za nju nakon što su prošle tri londonske sezone bez prihvatljive
bračne ponude.
Ali kada se raspitao za nju – naravno, ne zato što je bio zainteresiran, nego zato
što je želio doznati nešto više o toj mladoj dami koja je, kako se činilo, uživala u
provođenju većeg dijela vremena s njegovom bakom – svi njegovi prijatelji protrnuli
su.
– Hyacinth Bridgerton? – ponovio je jedan za njim. – Ne pitaš valjda zbog
ženidbe? Nisi valjda lud.
Drugi ju je nazvao zastrašujućom.
Ali ipak se činilo da im se svima sviđala, bilo je u njoj nekakva šarma zbog
kojega je svima bila draga, no svi su se oni slagali u tome da je ipak bila najbolja u
malim dozama. – Muškarci ne vole žene koje su inteligentnije od njih –
prokomentirao je jedan od njegovih oštroumnijih prijatelja – a Hyacinth Bridgerton
nije od onih koje se pretvaraju da su glupe.
Gareth je u više navrata pomislio kako je ona mlađa inačica njegove bake. S
obzirom na to da na svijetu nije bilo osobe koju je obožavao više od svoje bake
Danbury, barem što se njega tiče, svijetu je bila potrebna samo jedna takva.
 – Nije li ti drago što si došao? – upitala je ta postarija dama, glasom koji je
uspješno nadglasavao pljesak.
Nitko nikada nije pljeskao tako glasno kao publika Smythe-Smith djevojkama.
Svima je uvijek bilo vrlo drago da je koncert završen.
– Nikad više – rekao je odlučno Gareth.
– Naravno – rekla je njegova baka, s pravom dozom nadmenosti da pokaže kako
kroz zube cijedi laž.
Okrenuo se i pogledao je ravno u oči. – Morat ćeš naći nekoga drugoga tko će ti
praviti društvo sljedeće godine.
– Neće mi na pamet pasti tebe ponovno upitati – rekla je baka Danbury.
– Lažeš.
– Kako grozno reći to svojoj voljenoj baki. – Neznatno se nagnula naprijed. –
Kako si znao?
Bacio je pogled na štap koji je mirovao u njezinoj ruci. – Nisi tim štapom
nijednom zamahnula sve otkad si na prijevaru navela gospodičnu Bridgerton da ti
ga vrati – rekao je.
– Glupost – prokomentirala je. – Gospodična Bridgerton je previše oštroumna da
bi se dala nasamariti, zar ne, Hyacinth?
Hyacinth se nagnula naprijed kako bi od njega uspjela vidjeti groficu. –
Oprostite, što ste rekli?
– Samo potvrdi – rekla je baka Danbury. – To će ga uzrujati.
– Naravno – rekla je osmjehujući se.
– I – nastavila je njegova baka, kao da se taj smiješni razgovor nije ni odvijao –
dat ću ti do znanja da sam duša diskrecije kada se radi o mojemu štapu.
Gareth ju je pogledao. – Pravo je čudo da još imam stopala.
– Pravo je čudo da još imaš uši, dragi moj mladiću – rekla je, oholo pokazavši
prezir.
– Ponovno ću ti ga oduzeti – upozorio je.
– A, ne, nećeš – odgovorila je hihoćući se. – Odlazim s Penelope potražiti čašu
limunade. A ti pravi društvo Hyacinth.
Gledao je za njom dok je odlazila, a potom se okrenuo prema Hyacinth, koja se
neznatno škiljeći osvrtala po prostoriji.
– Koga tražite? – upitao je.
– Nikoga posebno. Samo istražujem prizor.
Znatiželjno ju je pogledao. – Zvučite li uvijek kao detektiv?
– Samo kad mi tako odgovara – rekla je, slegnuvši ramenima. – Volim znati što
se događa.
– I, događa li se nešto? – priupitao je.
 – Ne. – Ponovno je zaškiljila, promatrajući dvoje ljudi u udaljenom kutu, u
žučnoj raspravi. – Ali nikad se ne zna.
Othrvao se porivu da odmahne glavom. Bila je najneobičnija žena. Bacio je
pogled na pozornicu. – Jesmo li sigurni?
Naposljetku se okrenula i neuobičajeno izravno ga pogledala onim svojim plavim
očima. – Mislite upitati je li gotovo?
– Da.
Čelo joj se naboralo i u tom trenutku Gareth je zapazio nekoliko pjegica na
njezinu nosu. – Mislim da jest – rekla je. – Koliko znam, nikada prije nisu pravile
stanku.
– Hvala Bogu – rekao je, osjetivši olakšanje. – Zašto to čine?
– Mislite na Smythe-Smiths?
– Da.
Ne trenutak nije progovarala, a potom je samo odmahnula glavom, rekavši: – Ne
znam. Čovjek bi pomislio...
Ipak se predomislila, ne rekavši ništa od onoga što je namjeravala reći. – Ma
nema veze – rekla je.
– Recite mi – poticao ju je, i sam iznenađen svojom znatiželjom.
– Ma ništa – rekla je. – Mislila sam samo reći kako bi čovjek pomislio da im je
netko to dosad rekao. Ali zapravo... – Osvrnula se, bacivši pogled po prostoriji. – Sve
je manje publike tijekom posljednjih godina. Ostaju samo oni dobrodušni.
– Uključujete li i sebe među takve, gospodična Bridgerton?
Podignula je pogled prema njemu, pogledavši ga jasno plavim očima. – Nisam se
mislila opisati takvom, ali pretpostavljam da sam ipak takva. Ali i vaša baka, iako
bi ona to poricala do posljednjeg daha.
Gareth je osjetio poriv da se nasmije gledajući kako njegova baka štapom bocka
vojvodu od Ashbournea u nogu. – Da, poricala bi, zar ne?
Njegova baka s majčine strane je nakon smrti njegova brata Georgea bila jedina
preostala osoba na svijetu koju je istinski volio. Nakon što ga je otac izbacio iz kuće,
uputio se do Danbury Housea u Surreyju i ispričao joj što se dogodilo. Naravno,
prešutio je onaj dio o tome da je kopile.
Gareth je oduvijek sumnjao da bi lady Danbury ustala i počela klicati da je
znala da on nije St. Clair. Nikada nije voljela svojega zeta i zapravo je uvijek za
njega govorila 'onaj nadmeni kreten', ali istina bi otkrila da je njegova majka,
najmlađa kći lady Danbury, bila preljubnica, a on je nije želio obeščastiti na taj
način.
Prilično čudno, ali njegov otac – smiješno da ga je još uvijek tako zvao, čak ni
nakon svih tih godina – nikad ga se nije javno odrekao. Garetha to isprva nije
iznenadilo. Lord St. Clair bio je ponosan čovjek, koji zasigurno ne bi uživao u tome
da ga smatraju rogonjom. Osim toga, vjerojatno se nadao kako će mu ipak uspjeti
zauzdati Garetha i pokoriti ga svojoj volji. Možda ga čak navesti da oženi Mary
Winthrop i ponovo napuni škrinje obitelji St. Clair.
Ali George se u svojoj dvadeset sedmoj godini razbolio od neke neizlječive bolesti
i do tridesete umro.
Ne ostavivši nasljednika.
Tako je Gareth postao nasljednik obitelji St. Clair. I na taj način bio uhvaćen u
škripac. Činilo se da proteklih jedanaest mjeseci nije radio ništa drugo osim čekao.
Prije ili poslije njegov će otac svima onima koje to bude zanimalo objaviti da Gareth
zapravo nije njegov sin. Nedvojbeno barun, čija je treća po redu razbibriga (nakon
lova i uzgoja pasa) bilo praćenje obiteljskog stabla St. Clair sve do Anžuvinaca, neće
dopustiti da njegova titula dođe u ruke kopiletu nepoznata podrijetla.
Gareth je bio prilično siguran da je jedini način na koji bi ga barun mogao lišiti
nasljedstva bio taj da njega i nekolicinu svjedoka odvuče pred odbor za povlaštene u
Gornji dom. Ali bio bi to neugodno odvratan događaj, kojim se vjerojatno ništa ne bi
postiglo. Barun je bio u braku s Garethovom majkom kad je Gareth rođen i pred
očima zakona smatra se zakonitim, bez obzira na njegovu krvnu lozu.
Ali to bi izazvalo golem skandal i posve vjerojatno uništilo Garetha u očima
društva. Bilo je mnoštvo aristokrata koji su imah krv i prezimena različitih
muškaraca, ali o tome se među pripadnicima visokog društva nije razgovaralo.
Barem ne javno.
Njegov otac zasad nije rekao ni riječi.
Gareth se često pitao šuti li barun samo zato da bi njega mučio.
Bacio je pogled po prostoriji, tražeći baku koja je uzimala čašu limunade od
Penelope Bridgerton, koju je na neki način nagovorila da joj udovoljava. Agathu,
lady Danbury, obično su opisivah kao čangrizavu, i to baš oni kojima je bila draga.
Bila je prava lavica u tom visokom društvu, neustrašiva na riječima, spremna
ismijati najveće uglednike, pa čak povremeno i samu sebe. Ali unatoč svojoj
zajedljivosti, bila je čuveno odana onima koje je voljela, a Gareth je znao da je on na
samom vrhu tog popisa.
Kad je otišao k njoj i rekao da ga je otac izbacio, pozelenjela je, ali nikada nije
pokušala iskoristiti moć koju je kao grofica imala da lorda St. Claira primora
ponovno ga primiti.
– Ha! – rekla je njegova baka. – Onda ćeš ostati kod mene.
I ostao je. Platila je troškove Garethova boravka u Cambridgeu, ali kad je
diplomirao (nije bio među najboljima, ali se dobro vladao), obavijestila ga je da mu je
majka ostavila malo nasljedstvo. Gareth nikada nije ni pomislio da je imala svoj
novac, ali lady Danbury izvila je usnice i rekla: – Misliš li da bih dopustila da onaj
kreten ima potpunu kontrolu nad njezinim novcem? Znaš, sastavila sam bračni
ugovor.
Gareth u to nije ni najmanje dvojio.
 Nasljedstvo je Garethu omogućilo prihod kojim je mogao plaćati mali stan i sam
se uzdržavati. Nimalo raskošno, ali dovoljno da mu stvori osjećaj kako nije potpuna
ništarija, što mu je, bio je iznenađen tom spoznajom, značilo više nego što je mislio
da mu znači.
Taj njemu nesvojstven osjećaj odgovornosti vjerojatno je također bio dobra stvar,
jer kad bi preuzeo titulu obitelji St. Clair, naslijedio bi s njom hrpu dugova. Barun je
očito lagao kad je Garethu rekao da bi izgubili sve što nije bila očevina ne oženi li on
Mary Winthrop, ali ipak je bilo jasno da je bogatstvo St. Clairovih u najmanju ruku
bilo oskudno. Štoviše, činilo se da lord St. Clair ne uspijeva upravljati obiteljskim
financijama nimalo bolje nego onda kad je nastojao Garetha nagovoriti na taj brak.
Zapravo, činilo se da sustavno urušava posjed.
Bila je to jedina moguća stvar zbog koje je Gareth smatrao da ga barun nije
namjeravao denuncirati. Krajnja osveta bila bi ostaviti svojega lažnoga sina do guše
u dugovima.
Gareth je znao, svakim djelićem svojega bića, da mu barun nije želio nimalo
sreće u životu. Garetha nije zanimala većina događanja u visokom društvu, ali u
društvenom smislu, London nije bio tako velik grad, pa nije uvijek mogao u
potpunosti uspjeti izbjeći svojega oca. Osim toga, lord St. Clair se nikada nije ni
potrudio sakriti neprijateljstvo.
A što se Garetha tiče... ni on nije bio ništa bolji u čuvanju tih osjećaja u sebi.
Činilo se kako se uvijek utječe svojim starim obrascima ponašanja, namjerno
izazivajući, samo kako bi razbjesnio baruna. Kada su se posljednji put našli zajedno
u društvu, Gareth se previše glasno smijao, a potom previše prisno plesao s čuveno
veselom udovicom.
Lice lorda St. Claira bilo je posve crveno, nakon čega je prosiktao nešto o tome
kako Gareth nije bolji nego što bi trebao biti. Gareth nije bio u potpunosti siguran
što je njegov otac time želio reći. Osim toga, barun je bio pijan. Ali to ga je ostavilo u
snažnom uvjerenju...
Uslijedit će završni potez. Onda kada Gareth to bude najmanje očekivao ili
možda sada kada je postao sumnjičav, točnije, kada je najviše sumnjao. Ali u
trenutku kada je Gareth pokušao načiniti promjenu u životu, krenuti naprijed, izdići
se...
Barun će baš tada povući svoj potez. Gareth je u to bio uvjeren.
I njegov svijet samo će se urušiti.
– Gospodine St. Clair?
Gareth je zatreptao i okrenuo se prema Hyacinth Bridgerton, pomalo bojažljivo
shvativši da ju je zanemario, ponesen mislima. – Oprostite – promrmljao je,
osmjehnuvši joj se sporo i opušteno, osmijehom koji je uvijek djelovao u situaciji
kada je želio smekšati ženski spol. – Sanjario sam.
Kada ga je sumnjičavo pogledala, dometnuo je: – Znate, razmišljam s vremena
na vrijeme.
 Osmjehnula se, iako nevoljko, što je smatrao uspjehom. Onoga dana kad mu ne
uspije navesti ženu da se nasmije znat će da jednostavno treba odustati od života i
preseliti se na Vanjske Hebride.
– U uobičajenim okolnostima – rekao je, s obzirom na to da je prigoda
zahtijevala uljudan razgovor – upitao bih vas jeste li uživali u mjuziklu, ali to se
sada čini pomalo okrutnim.
Neznatno se promeškoljila, što je bilo zanimljivo, jer su većinu mladih žena od
malih nogu učili da ostanu savršeno mirne. Gareth je shvatio kako mu se sviđa zbog
te svoje neumorne energije. I samoga sebe bi katkada zatekao kako nesvjesno
bubnja prstima po plohi stola.
Promatrao joj je lice, čekajući da mu odgovori, ali samo se doimala neodređeno
nelagodno. Naposljetku se nagnula naprijed i prošaptala: – Gospodine St. Clair?
I sam se sagnuo, urotnički izvivši obrvama prema njoj: – Gospodična
Bridgerton?
– Biste li imali što protiv da malo prošećemo po prostoriji?
Pričekao je dovoljno dugo da mu ona neznatnim kimanjem glave dade znak
preko ramena. Lord Somershall se blago meškoljio na svojoj stolici pa se njegovo
pozamašno tijelo našlo tik uz Hyacinth.
– Naravno – rekao je uljudno Gareth, ustao i ponudio joj ruku. – Na kraju
krajeva, moram spasiti lorda Somershalla – rekao je kad su se udaljili nekoliko
koraka.
Naglo ga je pogledala. – Oprostite, nisam čula.
– Da sam kockar – rekao je – kladio bih se na vas četiri naprema jedan.
Otprilike pola sekunde izgledala je zbunjeno, a potom joj je lice ozario
zadovoljan osmijeh. – Hoćete reći da niste kockar? – upitala je.
Nasmijao se. – Nemam ja sredstava biti kockar – rekao je posve iskreno.
– Ali čini se da većinu muškaraca to ne priječi – rekla je živahno.
– Kao ni većinu žena – dometnuo je zabacivši glavu.
– Pun pogodak! – promrmljala je, osvrnuvši se po prostoriji. – Kockari smo, zar
ne?
– A vi, gospodična Bridgerton? Volite li se vi kladiti?
– Naravno – rekla je, iznenadivši ga svojom iskrenošću. – Ali samo onda kada
znam da pobjeđujem.
Zahihotao se. – Neobično – rekao je, usmjeravajući je prema stolu s
osvježavajućim pićima. – Ali vjerujem vam.
– Ah, trebali biste pitati nekoga tko me poznaje – bezbrižno je dometnula.
– Ponovno povrijeđena – rekao je, osmjehnuvši joj se svojim najprivlačnijim
osmijehom. – Mislio sam da vas ja poznajem.
 Zinula je, a potom se zaprepastila jer nije imala odgovor. Gareth se sažalio na
nju i pružio joj čašu limunade. – Iskapite – promrmljao je. – Izgledate žedno.
Zahihotao se kad ga je preko ruba čaše namršteno pogledala, što ju je navelo na
to da ga sprži svojim mrkim pogledom.
Zaključio je kako ima nečega zabavnog u Hyacinth Bridgerton. Bila je pametna,
vrlo pametna, ali odavala je dojam kao da je bila navikla uvijek
biti najinteligentnijom osobom u prostoriji. To se nije činilo neprivlačnim; bila
je prilično dražesna na svoj način i pomislio je kako je morala naučiti iznijeti svoje
mišljenje kako bi se čuo njezin glas u obitelji... s obzirom na to da je bila najmlađa od
osmero djece.
Ali to je samo značilo da je prilično uživao vidjevši da je ostala bez riječi. Bilo je
zabavno zbunjivati je. Gareth se pitao zašto to nije činio češće.
Gledao ju je kako odlaže čašu na stol. – Kažite mi, gospodine St. Clair – rekla je
– što vam je baka rekla kako bi vas privoljela da dođete ovamo večeras.
– Ne vjerujete da sam došao svojevoljno?
Izvila je obrvu. Bio je zadivljen. Nije poznavao ženu koja je to mogla učiniti.
– Pa dobro – rekao je. – Bilo je tu poprilično mlataranja rukama, potom govora o
odlasku njezinu liječniku, a onda mi se učinilo da je uzdahnula.
– Samo jednom?
Sad je on izvio obrve pogledavši prema njoj. – Satkan sam od čvršćeg materijala,
gospodična Bridgerton. Potrajalo je pun sat da me slomi.
Kimnula je. – Dobri ste.
Nagnuo se naprijed i osmjehnuo. – U više toga – promrmljao je.
Zarumenjela se, u čemu je neizmjerno uživao, a potom rekla: – Upozorena sam
na muškarce poput vas.
– Nadam se da jeste.
Nasmijala se. – Mislim da niste ni blizu onoliko opasni koliko biste željeli da
drugi tako misle o vama.
Naherio je glavu: – Zašto?
Nije mu odmah odgovorila, nego je zubima uhvatila donju usnicu razmišljajući
što odgovoriti. – Previše ste ljubazni prema baki – rekla je naposljetku.
– Neki bi rekli da je ona previše ljubazna prema meni.
– Ah, mnogi to kažu – rekla je Hyacinth, slegnuvši ramenima.
Gušio se otpijajući limunadu. – Niste sramežljivi, zar ne?
Hyacinth je pogledala po prostoriji prema Penelope i lady Danbury prije nego
što se ponovno okrenula prema njemu. – Nastojim biti, ali očito
nisam. Pretpostavljam da sam zbog toga još neudana.
Osmjehnuo se. – Zasigurno ne.
 – Ah, doista – rekla je, iako je bilo jasno da se šalio s njom. – Muškarce treba u
brak uhvatiti kao u klopku, bez obzira na to shvaćali oni to ili ne, a čini se da ja
uopće nemam tu sposobnost.
Nacerio se. – Hoćete reći da niste prijetvorni i lukavi?
– Jesam, oboje – priznala je. – Samo nisam suptilna.
– Ne – promrmljao je i nije mogla odrediti je li joj to njegovo slaganje zasmetalo
ili nije.
– Ali recite mi – nastavio je – jer me to jako zanima. – Zašto mislite da se
muškarce mora uhvatiti u bračnu klopku?
– Biste li vi drage volje otišli pred oltar?
– Ne bih, ali...
– Eto vidite, potvrđeno je. – Na neki način se zbog toga osjećala puno bolje.
– Sramite se, gospodična Bridgerton – rekao je. – Nije sportski od vas ne
dopustiti mi da dovršim izjavu.
Kočoperno je naherila glavu. – Imate li nešto zanimljivo reći?
Osmjehnuo se, što je Hyacinth osjetila sve do nožnih prstiju. – Uvijek sam
zanimljiv – promrmljao je.
– Sada me doista pokušavate zastrašiti. – Nije znala odakle to, taj suludi osjećaj
smionosti. Hyacinth nije bila sramežljiva, no nedvojbeno nije bila ni onoliko
suzdržana koliko je trebala biti, ali ni ludo odvažna. Gareth St. Clair nije bio od onih
muškaraca s kojima treba tratiti vrijeme. Igrala se vatrom i bila je svjesna toga, ali
na neki način se nije mogla obuzdati, kao da je svaka izjava koja je proizišla s
njegovih usana bila izazov i morala je upotrijebiti sve svoje sposobnosti da održi
korak s njim.
Ako je ovo bilo nadmetanje, željela je pobijediti.
Ako se dokaže da su neke njezine mane bile kobne, onda je ovo zasigurno bila
jedna od njih.
– Gospodična Bridgerton – rekao je – vas ni sam đavo ne bi mogao prestrašiti.
Prisilila se susresti njegov pogled. – To nije kompliment, zar ne?
Podigao je njezinu ruku, prinio je svojim usnama i na zglobove njezinih prsta
spustio poljubac, lagan poput perca. – To ćete sami morati zaključiti – promrmljao
je.
Svima koji su promatrali bio je pravo oličenje uljudnog ponašanja, ali Hyacinth
je zapazila onaj smioni sjaj u njegovu pogledu i osjetila kako ostaje bez daha, ćuteći
nadiranje elektriciteta kroz tijelo. Razdvojila je usnice, ali nije imala što reći, ni
jednu jedinu riječ, nije bilo ničega osim zraka, a ni njega nije bilo baš dovoljno.
Potom se uspravio, kao da se ništa nije dogodilo, i rekao: – Obavijestite me što
ste zaključili.
Samo je piljila u nj.
 – Mislim na ono o komplimentu – dometnuo je. – Uvjeren sam da ćete mi
poželjeti dati do znanja što osjećam prema vama.
Zinula je.
Osmjehnuo se. Široko. – Bez riječi čak. Počašćen sam.
– Vi...
– Ne, ne – rekao je, podigavši jednu ruku u zrak, pokazujući prema njoj kao da
je jedino što je želio učiniti bilo položiti prst na njezine usnice i ušutkati je. – Ne
kvarite to. Ovaj trenutak previše je dragocjen.
Mogla je nešto reći. Trebala je nešto reći. Ali uspjela je samo stajati kao kreten,
ili ako već ne kao kreten, onda kao netko tko joj nije bio nimalo nalik.
– Doviđenja, gospodična Bridgerton – promrmljao je.
Potom je nestao.
 eka vas žena želi vidjeti, gospodine.
Gareth je podigao pogled sa svojega masivnog stola od mahagonija, koji
je zauzimao gotovo pola njegova radnog sobička. – Žena, kažeš?
Njegov novi osobni sluga potvrdno je kimnuo. – Kaže da vam je šogorica.
– Caroline? – Gareth se odmah pozorno usredotočio. – Uvedi je. Smjesta.
Ustao je, očekujući njezin ulazak u prostoriju. Caroline nije vidio mjesecima,
zapravo, istinu govoreći, vidio ju je samo jednom nakon Georgeova pogreba. Bog je
svjedok da to nije bio nimalo radostan događaj. Gareth je sve vrijeme nastojao
izbjegavati oca, što je bio dodatan stres uz bol koja je prijetila ugušiti ga.
Lord St. Clair bio je naložio sinu da prekine sve bratske odnose s Garethom, ali
George s njim nikada nije prekinuo veze. U svemu drugome George je slušao oca,
osim u tome, zbog čega ga je Gareth još više volio. Barun nije želio da Gareth dođe
na pogreb, ali kada se Gareth progurao u crkvu, čak ni on nije bio spreman napraviti
scenu i dopustiti da ga izbace.
– Garethe?
Okrenuo se od prozora, posve nesvjestan da je gledao kroza nj. – Caroline –
rekao je srdačno, prešavši preko prostorije pozdraviti šogoricu. – Kako si?
Samo je neznatno bespomoćno slegnula ramenima. Bili su pravi par i Gareth
nikada u životu nije vidio tako shrvanu ženu kao što je bila Caroline na Georgeovu
pokopu.
– Znam – rekao je tiho Gareth. I njemu je George nedostajao. Bili su
nevjerojatan dvojac... George, trezven i ozbiljan, i Gareth, koji je uvijek divljao. Ali
osim što su bili braća, bili su i prijatelji i Gareth je rado pomišljao kako su se
međusobno nadopunjavali. U posljednje vrijeme razmišljao je o tome kako bi trebao
pokušati živjeti nešto smirenijim životom i pred očima je imao lik svojega brata koji
ga je u tom smjeru vodio.
– Spremala sam njegove stvari – rekla je Caroline. – I našla nešto za što sam
pomislila da je tvoje.
 Gareth ju je znatiželjno promatrao kad je posegnula u torbu iz koje je izvadila
nekakvu knjižicu. – Nepoznata mi je – rekao je.
– Ne, nije – odgovorila je Caroline, predajući mu je. – Pripadala je tvojoj baki,
očevoj majci.
– Očevoj majci. Gareth nije mogao posve spriječiti grimasu na licu. Caroline nije
znala da Gareth zapravo ne pripada obitelji St. Clair. Gareth nije bio siguran ni u to
je li to George uopće znao. Ako je i znao, nikada nije ništa rekao.
Knjiga je bila mala, u smeđem kožnatom uvezu. Imala je maleni povez koji se
protezao od stražnje strane sve do prednje, gdje se mogao pričvrstiti dugmetom.
Gareth ga je pozorno otkopčao i otvorio knjigu, posvećujući posebnu pozornost već
dotrajalom papiru. – Pa to je dnevnik – rekao je iznenađeno. A potom se morao
nasmijati. Bio je napisan na talijanskom. – Što piše?
– Ne znam – rekla je Caroline. – Nisam znala ni da postoji, sve dok ga prošli
tjedan nisam našla u Georgeovu radnom stolu. Nikad ga nije spomenuo.
Gareth je spustio pogled na dnevnik i otmjeni rukopis kojim su bile oblikovane
riječi koje nije razumio. Majka njegova oca bila je plemenitašica iz jedne talijanske
obitelji. Garetha je uvijek zbunjivalo to što mu je otac bio napola Talijan. Barun je
bio nepodnošljivo ponosan na svoje pretke i rado se hvalisao kako su u Engleskoj još
od normanskih osvajanja. Zapravo, Gareth se ne sjeća da je ikada spomenuo svoje
talijanske korijene.
– George je ostavio poruku u kojoj piše da ti to predam – rekla je Caroline.
Gareth je teška srca ponovno spustio pogled na knjigu. Bio je to samo još dokaz
više da George nije znao da nisu prava braća. Gareth nije bio ni u kakvom krvnom
srodstvu s Isabellom Marinzoli St. Clair i nije polagao nikakvo pravo na njezin
dnevnik.
– Morat ćeš naći nekoga da ti to prevede – rekla je Caroline, sjetno se škrto
osmjehnuvši. – Baš me zanima što piše. George je uvijek s puno ljubavi govorio o
vašoj baki.
Gareth je potvrdno kimnuo. I njemu je ostala u dragom sjećanju, iako nisu
proveli baš puno vremena zajedno. Lord St. Clair nije se baš slagao sa
svojom majkom pa ih Isabella nije često posjećivala. Ali obožavala je due
ragazzi, kako je voljela nazivati svoja dva unuka. Gareth se sjećao da je bio shrvan
kad je kao sedmogodišnjak čuo da je umrla. Ako je bliskost bila i blizu važna poput
krvnoga srodstva, pretpostavio je da je bio prava osoba u čijim je rukama završio
njezin dnevnik.
– Vidjet ću što mogu učiniti – rekao je Gareth. – Vjerujem da neće biti baš tako
teško naći nekoga da to prevede s talijanskoga.
– Ne bih ja to baš bilo kome povjerila – rekla je Caroline. – Na kraju krajeva,
radi se o dnevniku tvoje bake, o njezinim osobnim razmišljanjima.
 Gareth je potvrdno kimnuo. Caroline je bila u pravu. Dugovao je Isabelli toliko
da nađe nekoga od povjerenja tko će prevesti njezine memoare. Točno je znao gdje
treba započeti potragu.
– Odnijet ću to baki Danbury – rekao je odjednom Gareth, važući u ruci dnevnik,
kao da iskušava njegovu težinu. – Ona će znati što s tim.
I znat će, pomislio je. Baka Danbury je za sebe voljela govoriti da je sveznajuća i
uznemirujuća istina bila je ta što je to najčešće i bila.
– Obavijesti me, molim te, što si doznao – rekla je Caroline, zaputivši se prema
vratima.
– Naravno – promrmljao je, iako je ona već bila otišla. Spustio je pogled na onu
knjigu. Pročitao je datum, 10 settembre 1793.
Gareth je odmahnuo glavom i osmjehnuo se. Činilo se da će jedino njegovo
nasljedstvo od obitelji St. Clair biti dnevnik koji čak nije znao ni pročitati.
Ah, koje li ironije.

– Ha? – vrištala je lady Danbury. – Ne govoriš dovoljno glasno.

Hyacinth je pustila da se knjiga iz koje je čitala zaklopi, samo je kažiprstom
zaguranim u nju označavala gdje je stala. Lady Danbury voljela se pretvarati da je
gluha, onda kada joj je tako odgovaralo, a činilo se da joj tako odgovara svaki
put kad bi Hyacinth došla do onih žustrih dijelova melodramatičnih romana
u kojima je grofica posebno uživala.
– Rekla sam – pojasnila je Hyacinth usmjerivši pogled prema očima lady
Danbury – da je naša draga junakinja otežano disala, ne, čekajte da provjerim, bila
je zadihana i bez daha. Podignula je pogled. – Zadihana i bez daha?
– Pfff – rekla je lady Danbury, nestrpljivo odmahnuvši rukom.
Hyacinth je bacila pogled na korice knjige. – Pitam se je li engleski spisateljičin
materinski jezik.
– Nastavi čitati – zapovjedila je lady D.
– Dobro, dakle, da vidimo, gospodična Bumblehead potrčala je poput vjetra kad
je ugledala lorda Savagewooda kako joj prilazi.
Lady Danbury je zaškiljila. – Ali ona se ne zove Bumblehead.
– Trebala bi se zvati – promrmljala je Hyacinth.
– Pa to je istina – složila se lady Danbury – ali nismo mi napisale tu priču, zar
ne?
 Hyacinth je pročistila grlo i ponovno našla ono mjesto u tekstu na kojemu je
stala. – Sve više joj se približavao – nastavila je s čitanjem – i
gospodična Bumbleshoot...
– Hyacinth!
– Butterworth – progunđala je Hyacinth. – Kako god se preživala, potrčala je
prema stijenama. Kraj poglavlja.
– Stijenama? Ponovno? Nije li trčala i na kraju posljednjeg poglavlja?
– Možda je put dug.
Lady Danbury je zaškiljila. – Ne vjerujem ti.
Hyacinth je slegnula ramenima. – Nedvojbeno je istina da bih vam lagala da se
riješim čitanja sljedećih nekoliko ulomaka iznimno opasnog života Priscille
Butterworth, ali zapravo govorim istinu. – Kad lady D nije ništa rekla, Hyacinth je
pružila knjigu i upitala: – Hoćete li sami provjeriti?
– Ne, neću – rekla je lady Danbury izvevši veliku predstavu prihvaćanja. –
Vjerujem ti, ali samo zato što nemam izbora.
Hyacinth ju je oštro pogledala. – Da niste odjednom slijepi i gluhi?
– Nisam – uzdahnula je lady D, dopuštajući da joj ruka drhturi, sve dok nije
položila dlan na čelo. – Samo vježbam svoju dramu.
Hyacinth se glasno nasmijala.
– Ne šalim se – rekla je lady D u čijemu se glasu ponovno osjetio uobičajeno
oštar tenor. – Razmišljam o tome da načinim promjenu u životu. Mogla bih se bolje
snaći na pozornici od većine tih glupača koje se nazivaju glumicama.
– Nažalost – rekla je Hyacinth – čini se da baš nema neke velike potražnje za
ulogama vremešnih grofica.
– Da mi je to bilo tko drugi rekao – rekla je lady D lupkajući svojim štapom po
podu, iako je sjedila na savršeno udobnoj stolici – smatrala bih to uvredom.
– Ali ne i od mene? – upitala je Hyacinth, nastojeći zvučati razočarano.
Lady Danbury zahihotala se. – Znaš li zašto te posebno volim, Hyacinth
Bridgerton?
Hyacinth se nagnula naprijed. – Sva sam se pretvorila u uho.
Lice lady D razvuklo se u naboran osmijeh. – Zbog toga, draga djevojko, jer si
ista kao ja.
– Znate li, lady Danbury – rekla je Hyacinth – da ste to rekli nekoj drugoj,
vjerojatno bi se uvrijedila.
Sićušno tijelo lady D radosno se treslo. – Ali ne i ti?
Hyacinth je odmahnula glavom. – Ja ne.
– Dobro. – Lady Danbury uputila joj je njoj nesvojstven osmijeh, a potom bacila
pogled prema satu na polici iznad kamina. – Mislim da imamo vremena za još jedan
ulomak.
 – Dogovorile smo se po jedno poglavlje svakog utorka – rekla je Hyacinth,
uglavnom samo zato da je uzruja.
Lady D gunđavo je stisnula usne. – U redu – rekla je, lukavo motreći Hyacinth –
onda ćemo razgovarati o nečemu drugom.
Ajme.
– Reci mi, Hyacinth – započela je lady Danbury, naginjući se naprijed – što imaš
u planu ovih dana?
– Zvučite poput moje majke – rekla je dražesno Hyacinth.
– To mi je najveći kompliment – uzvratila joj je lady D. – Sviđa mi se tvoja
majka, iako mi se gotovo nitko ne sviđa.
– Neću joj to zaboraviti reći.
– Aaah. Zna ona to već, a ti mi izbjegavaš odgovoriti na pitanje.
– Moji planovi – odgovorila je Hyacinth, kako ste to jednom obzirno rekli, uvijek
su isti.
– U tome i jest problem. Draga moja djevojko, tebi treba suprug.
– Niste li posve sigurni da se moja majka ne skriva iza zastora i ne šapće vam
što ćete reći?
– Vidiš? – rekla je lady D, široko se osmjehnuvši. – Bila bih dobra na pozornici.
Hyacinth je samo piljila u nju. – Posve ste poludjeli, jeste li svjesni toga?
– Aaah, dovoljno sam stara da govorim ono što mi je na umu. Vjeruj mi, uživat
ćeš u tome kad budeš mojih godina.
– Ja i sada uživam – rekla je Hyacinth.
– Istina – priznala je lady Danbury. – Vjerojatno je to razlog zbog kojega si
dosad ostala neudana.
– Da u Londonu postoji ijedan inteligentan slobodan muškarac – rekla je
Hyacinth, tjeskobno uzdahnuvši – vjerujte mi da bih ga nastojala privući. –
Dopustila je da joj se glava zajedljivo naheri. – Zasigurno me ne biste voljeli vidjeti
udanu za tamo nekog glupana.
– Ne bih, naravno, ali...
– I prestanite spominjati svojega unuka, kao da nisam dovoljno inteligentna da
vidim što smjerate.
Lady D je do kraja otpuhnula: – Ni riječi nisam rekla.
– Ali namjeravali ste.
– Gle, vrlo je drag – promrmljala je lady Danbury, ne pokušavajući to poreći – i
više nego zgodan.
Hyacinth je zagrizla donju usnicu, pokušavajući se ne prisjećati kako se
neobično osjećala u društvu gospodina St. Claira na Smythe-Smith
mjuziklu. Shvatila je da postoji problem s njim. Nije se osjećala svojom u
njegovoj blizini i ta ju je pomisao zbunjivala.
– Vidim da se ne protiviš – rekla je lady D.
– Što se tiče pristalosti vašega unuka? Naravno da ne protivim – odgovorila je
Hyacinth, jer nije baš imalo previše smisla raspravljati o tome. Postojali su neki
ljudi za koje je dobar izgled bio činjenica, a ne mišljenje.
– I? – nastavila je lady Danbury u velikom stilu. – Drago mi je što mogu reći da
je pamet naslijedio s moje strane obitelji, ali mogla bih sa žaljenjem dodati kako to
nije slučaj sa svim mojim potomcima.
Nastojeći izbjeći komentar, Hyacinth je pogledala prema stropu. Najstariji sin
lady Danbury čuveno je zaglavio glavu između rešetaka ulaznih vratnica Windsor
Castlea.
– Nastavi samo, reci – promrmljala je lady D. – Barem dvoje moje djece je
slaboumno, a samo nebo zna za njihovu djecu. Bježim u suprotnom smjeru kada
dođu u grad.
– Nikada ne bih...
– Gle, pomislila si to, s pravom. Tako mi i treba kad sam se udala za lorda
Danburyja, iako sam znala da nema dvije čiste u glavi. Ali Gareth je prava nagrada i
glupa si ako ne...
– Kad smo već kod toga – ubacila se Hyacinth – vaš unuk nije ni najmanje
zainteresiran za mene, kao ni za bilo koju drugu ženu spremnu za udaju.
– Gle, u tome i jest problem – složila se lady Danbury – i da mi život ovisi o
tome, ne znam zašto taj mladić odbacuje djevojke tvoje vrste.
– Moje vrste? – ponovila je Hyacinth.
– Mlade žene koju bi zapravo morao oženiti kad bi joj se udvarao.
Hyacinth je osjećala kako joj se obrazi žare. Obično bi se naslađivala takvom
vrstom razgovora – bilo je puno zabavnije biti nedoličan, naravno, s razlogom – ali
ovaj put uspjela je samo reći: – Ne mislim baš da biste o takvim stvarima trebali
razgovarati sa mnom.
– Aaah – rekla je lady D, nestrpljivo odmahnuvši rukom. – Otkad si ti to postala
tako usiljena?
Hyacinth je zinula, ali činilo se, na svu sreću, da lady Danbury nije željela
odgovor. – Istina, nestaško je – nastavila je grofica – ali nema ničega što ti ne bi
mogla svladati ako to poželiš.
– Ali ne namjeravam...
– Samo malo povuci dolje haljinu kad ga drugi put vidiš – ubacila se lady D,
mašući nestrpljivo rukom ispred lica. – Muškarci gube sav razum pri pogledu na
jedre grudi. Bit će tvoj...
 – Lady Danbury! – Hyacinth je prekrižila ruke na prsima. Imala je ona svoj
ponos i zasigurno neće proganjati tamo nekog razvratnika koji sasvim očito nije
pokazivao zanimanje za brak. Neće si priuštiti takvu vrstu javnog poniženja.
Osim toga, zahtijevalo bi mnogo mašte opisati njezine grudi kao jedre. Hyacinth
je znala da, hvala Bogu, nema mušku građu, ali nije posjedovala ni one atribute
zbog kojih bi neki muškarac dvaput pogledao u to područje neposredno ispod vrata.
– E pa, dobro onda – rekla je lady Danbury, zvučeći iznimno gunđavo, što je za
nju bilo doista pretjerano. – Neću više reći ni riječ.
– Nikada više?
– Sve do... – rekla je odlučno lady D.
– Sve do kada? – upitala je sumnjičavo Hyacinth.
– Ne znam – odgovorila je gotovo istim tonom lady Danbury.
Hyacinth je imala osjećaj da od tada neće proći ni pet minuta.
Grofica je na trenutak zašutjela, ali usne su joj bile napućene, što je ukazivalo
na to da je vjerojatno smišljala izliku. – Znaš li što mislim? – upitala je.
– Obično – odgovorila je Hyacinth.
Lady D se namrgodila. – Baš si previše lajava.
Hyacinth se samo osmjehnula i pojela još jedan keks.
– Mislim – rekla je lady Danbury, očito prelazeći preko uvrijeđenosti – da bismo
trebale napisati knjigu.
Hyacinth se zamalo ugušila hranom. – Molim?
– Potreban mi je izazov – rekla je lady D. – Izoštrava um. A sigurno možemo
napisati nešto bolje od Gospodične Butterworth i slatkorječivog baruna.
– Ludoga baruna – rekla je nagonski Hyacinth.
– Točno – rekla je lady D. – Zasigurno možemo bolje.
– Vjerujem da možemo, ali nameće se pitanje... zašto bismo to željele učiniti?
– Zato što možemo.
Hyacinth je razmotrila kreativnu povezanost s lady Danbury, provođenje sati i
sati...
– Ne – rekla je posve odlučno. – Ne možemo.
– Naravno da možemo – ustrajala je lady D, lupkajući drugi put svojim štapom
tijekom razgovora, što je nedvojbeno bio novi način obuzdavanja. – Ja ću prikupiti
ideje, a ti smisli kako ih uobličiti u riječi.
– Ne zvuči baš kao pravična podjela posla – zapazila je Hyacinth.
– A zašto bi i trebala biti?
Hyacinth je zaustila nešto reći, a potom zaključila da to zapravo nema nimalo
smisla.
 Lady Danbury se na trenutak namrštila, a potom konačno dometnula: – Čuj,
razmisli o mojemu prijedlogu. Bile bismo izvrsna ekipa.
– Protrnem pri samoj pomisli na to – začuo se dubok glas s vrata. – Na što to
pokušavaš nagovoriti sirotu gospodičnu Bridgerton.
– Garethe! – uskliknula je lady Danbury, ne skrivajući zadovoljstvo. – Baš lijepo
od tebe da si napokon došao posjetiti me.
Hyacinth se okrenula. Gareth St. Clair upravo je bio zakoračio u prostoriju,
doimajući se zabrinjavajuće zgodnim u svojoj otmjenoj poslijepodnevnoj odjeći. Kroz
prozor je dopirao snop sunčeve svjetlosti i zaustavljao se na njegovoj kosi poput
sjajnoga zlata.
Iznenadila ju je njegova nazočnost. Hyacinth je dolazila već godinu dana,
svakoga utorka, a ovo je bio tek drugi put da su im se putevi ukrižali. Počela je već
misliti kako je namjerno izbjegava.
Nametalo se pitanje... zbog čega je sada bio tu? Razgovor koji su imali na
Smythe-Smith mjuziklu bio je prvi koji su ikada vodili o nečemu što je nadilazilo
puku uljudnost. Odjednom je bio u bakinu salonu usred njezina tjednog posjeta.
– Napokon? – ponovio je šaljivo gospodin St. Clair. – Vjerujem da sigurno nisi
zaboravila moj posjet prošloga petka. – Okrenuo se prema Hyacinth i na licu mu se
pojavio uvjerljiv izraz zabrinutosti. – Mislite li da možda počinje gubiti pamćenje,
gospodična Bridgerton? Sada joj je, koliko ono može biti, devedeset...
Štap lady D spustio se točno na vrh njegovih nožnih prstiju. – Ni blizu, dragi
moj mladiću – zarežala je – i ako ti je stalo do udova, nećeš više nikada tako
bogohuliti.
– Evanđelje po Agathy Danbury – promrmljala je Hyacinth.
Gospodin St. Clair široko joj se nacerio, što ju je iznenadilo, najprije zbog toga
što nije mislila da će čuti njezinu opasku, a drugo, zato što se zbog toga činio
dječački i nedužno, a dobro je znala da nije ni jedno ni drugo.
Iako...
Hyacinth se opirala porivu da odmahne glavom. Uvijek je postojalo ono iako. Na
stranu opaska lady D o onome "napokon" Gareth St. Clair bio je čest posjetitelj
Danbury Housea. Hyacinth se stoga pitala je li on doista onakva bitanga kakvom su
ga smatrali u društvu. Nijedan istinski đavo ne bi bio toliko odan svojoj baki. Rekla
je to već na onom Smythe-Smith mjuziklu, ali on je vješto promijenio temu.
Bio je zagonetka. A Hyacinth je mrzila zagonetke.
Zapravo, ne, ako ćemo istinu, voljela ih je.
Naravno, ako ih je znala riješiti.
Zagonetka o kojoj je bila riječ ležerno je hodala prostorijom, sagnuvši se spustiti
poljubac na bakin obraz. Hyacinth se zatekla kako pilji u njegov zatiljak, u onaj
bećarski repić koji je doticao rub njegova zelenog kaputa.
 Znala je da on nema previše novca za krojače i da nikada ništa nije tražio od
svoje bake, ali taj mu je kaput pristajao kao saliven.
– Gospodična Bridgerton – rekao je, smjestivši se na dvosjed i lijeno prebacivši
gležanj jedne noge preko koljena druge. Sigurno je utorak.
– Jest – suglasila se Hyacinth.
– Što se događa s Priscillom Butterworth?
Hyacinth je podignula obrve, iznenadivši se što on zna koju knjigu njih dvije
čitaju. – Bježi prema stijenama – odgovorila je. – Strahujem za njezinu sigurnost,
ako baš morate znati. Ili bolje rečeno, strahovala bih – dometnula je – da nije ostalo
još jedanaest poglavlja za pročitati.
– Šteta! – zapazio je. – Knjiga bi bila daleko zanimljivija da je ubijena.
– Jeste li je pročitali? – upitala je ljubazno Hyacinth.
Na trenutak se učinilo da će je pogledati kao da je pita zasigurno se šalite, ali
samo je odvratio: – Baka mi voli prepričati priču svake srijede kad joj dođem u
posjet, što uvijek činim. – Rekavši to, pogledao je baku ispod otežalih kapaka. – Kao
i većinu petaka i nedjelja.
– Ali u prošlu nedjelju nisi bio – kazala je lady D.
– Išao sam u crkvu – odgovorio je mrtvo hladno.
Hyacinth se umalo ugušila jedući keks.
Okrenuo se prema njoj. – Niste li vidjeli kad je munja pogodila crkveni toranj?
Oporavila se uz gutljaj čaja, a potom dražesno osmjehnula. – Previše sam
pobožno slušala propovijed.
– Blebetanja prošloga tjedna – izjavila je lady D. – Mislim da svećenik stari.
Gareth je otvorio usta, ali prije nego što je uspio izustiti i riječ, njegova baka
zamahnula je štapom. – Da se nisi usudio prokomentirati riječima 'kad ti tako
kažeš'... – upozorila je.
– Nije mi bilo ni nakraj pameti – zanijekao je.
– Naravno da jest – izjavila je. – Ne bi bio moj unuk da nije. – Okrenula se
prema Hyacinth. – Slažeš li se?
Vrijedno pohvale, Hyacinth je sklopila ruke u krilu i rekla: – Zapravo, nema
pravog odgovora na to pitanje.
– Pametna djevojka – rekla je odobravajuće lady D.
– Učim od vrhunske majstorice.
Lady Danbury je cvjetala. – Na stranu bezobrazluk – nastavila je odlučno,
pokazujući prema Garethu, kao da je bio kakav zoološki primjerak – ali on je doista
poseban unuk. Nisam boljega mogla dobiti.
Gareth se zabavljao slušajući kako je Hyacinth promrmljala nešto što je značilo
da se slaže, iako to nije mislila.
 – Naravno – dometnula je baka Danbury, odmahnuvši rukom. – Nema se baš s
kime nadmetati. Ostali svi zajedno nemaju ni tri mozga.
Nije to bilo baš najzvučnije odobravanje, s obzirom na to da je imala dvanaestero
živućih unuka.
– Čuo sam da neke životinje jedu svoju mladunčad – promrmljao je Gareth, sam
za sebe.
– S obzirom na to da je danas utorak – rekla je baka, u potpunosti zanemarivši
njegov komentar – što te dovodi ovamo?
Gareth je stezao prste oko knjige koju je držao u džepu. Toliko ga je zaintrigirao
sve otkad mu ju je Caroline predala da je bio posve zaboravio na tjedne susrete
njegove bake s Hyacinth Bridgerton. Da je trezveno razmišljao, navratio bi kasnije,
istoga poslijepodneva, nakon što ona ode.
Ali sada je bila tu, a on im je morao podastrijeti nekakav razlog svojega dolaska.
U protivnom će, tako mu Bog pomogao, njegova baka pomisliti da je došao zbog
gospodične Bridgerton i trebat će mjeseci i mjeseci da je razuvjeri.
– Što je, mladiću? – upitala je njegova baka na njoj jedinstven način. – Govori.
Gareth se okrenuo prema Hyacinth, pomalo zadovoljan kad se uzvrpoljila pred
njegovim intenzivnim pogledom. – Zašto dolazite k mojoj baki? – upitao je.
Slegnula je ramenima. – Zato što mi se ona sviđa.
Potom se nagnula prema naprijed i upitala ga. – A zašto je vi posjećujete?
– Zato što mi je... – Zaustavio se, zatekavši samoga sebe. Nije ju posjećivao samo
zato što mu je bila baka. Lady Danbury mu je predstavljala puno toga. Na pamet mu
je palo ispitivačka, goropadnica, uzrok njegovog postojanja, ali nikada obveza. – I
meni se sviđa – rekao je sporo, ne skidajući pritom pogled s Hyacinth.
Nije ni trepnula. – Dobro.
Potom su ostali netremice zagledani jedno u drugo, kao zarobljeni u nekoj vrsti
bizarnog nadmetanja.
– Nemam nikakvih pritužbi na vaš razgovor – rekla je glasno lady Danbury – ali
o čemu to, dođavola, vas dvoje govorite?
Hyacinth se zavalila na naslon stolice i pogledala lady Danbury kao da se ništa
nije dogodilo. – Pojma nemam – rekla je nestašno i nastavila pijuckati čaj. Odlažući
šalicu na tanjurić, dometnula je: – Pitao me je.
Gareth ju je znatiželjno promatrao. Njegova baka nije baš bila osoba s kojom se
moglo lako sprijateljiti i ako je Hyacinth Bridgerton svojevoljno žrtvovala svoje
utorke poslijepodne da bi bila s njom, onda je to zasigurno bio bod u njezinu korist.
Ne treba ni spomenuti da se lady Danbury rijetko tko sviđao i da je u svakoj
mogućoj prigodi s ushićenjem govorila o gospodičnoj Bridgerton. Naravno, činila je to
samo zato da njih dvoje spoji. Njegova baka nikada nije bila poznata po taktičnosti i
suptilnosti.
 Ali ako je tijekom svih tih godina Gareth nešto naučio, onda je znao da je
njegova baka bila oštroumna u procjeni karaktera. Osim toga, dnevnik je
bio napisan na talijanskom. Čak da u njemu i postoji neka indiskretna
tajna, gospodična Bridgerton za to gotovo nikako ne bi mogla doznati.
Donio je odluku i posegnuo u džep iz kojega je izvukao knjigu.
 yacinth je sa zanimanjem promatrala kako gospodin St. Clair, činilo se,
oklijeva. Bacio je pogled prema njoj i njegove plave oči gotovo neprimjetno su
zaškiljile prije nego što se ponovno okrenuo prema svojoj baki. Hyacinth se
trudila ne izgledati previše zainteresiranom. Očito je nastojao donijeti odluku hoće li
pred njom spomenuti to po što je došao ili ne, pa je pretpostavila kako bi svako
njezino upletanje rezultiralo njegovim čuvanjem tajne.
Ali očito je prošla test, jer je nakon kratkog trenutka šutnje posegnuo u džep iz
kojega je izvadio nešto što se doimalo poput knjižice u kožnatom uvezu.
– Što je to? – upitala je lady Danbury, uzevši predmet u ruke.
– Dnevnik bake St. Clair – odgovorio je. – Caroline mi ga je danas poslijepodne
donijela. Našla ga je među Georgeovim stvarima.
– Na talijanskom je – zapazila je lady D.
– Da, svjestan sam toga.
– Ali zašto si ga donio meni? – upitala je pomalo nestrpljivo.
Gospodin St. Clair joj se napola lijeno osmjehnuo. – Uvijek mi govoriš kako znaš
sve, a ako već ne sve, a ono svakoga.
– To ste i meni danas poslijepodne rekli – pripomogla je Hyacinth, ubacivši se.
Gospodin St. Clair okrenuo se prema njoj, neodređeno pokroviteljski rekavši
"hvala" u isti trenutak kad ju je lady Danbury mrko pogledala.
Hyacinth se uzvrpoljila. Ne zbog mrkog pogleda lady D... na to je bila već
prilično naviknula. Ali nije joj se sviđao osjećaj da gospodin St. Clair smatra da ona
zaslužuje snishodljivost.
– Nadao sam se – obratio se on svojoj baki – da možda poznaješ nekog uglednog
prevoditelja.
– Za talijanski?
– Pa da, čini se da nam je za taj jezik potreban.
 – Hmmm – lady D je tupkala svojim štapom po tepihu, gotovo na isti način na
koji bi svaka druga osoba prstima lupkala po stolu. – Talijanski? Ni
blizu sveprisutan kao francuski, koji bi, naravno, svaka pristojna osoba...
– Ja znam čitati talijanski – ubacila se Hyacinth.
Dva istovjetna para plavih očiju naglo su pogledala prema njoj.
– Šalite se – rekao je gospodin St. Clair, izjavivši to samo pola sekunde prije
nego što je njegova baka upitala: – Znaš?
– Ne znate vi sve o meni – rekla je izvrdavajući Hyacinth. – Naravno, obratila se
lady Danbury, jer gospodin St. Clair jedva da je mogao to tvrditi.
– Ma znam, naravno – rekla je naprasito lady D. – Ali talijanski?
– Kao mala imala sam guvernantu Talijanku – rekla je Hyacinth, slegnuvši
ramenima. – Zabavljalo ju je poučavati me. Ne govorim tečno – dala je do znanja. –
Ali shvatila bih opći smisao na stranici-dvije.
– Ovdje je očito puno više od nekoliko stranica – rekao je gospodin St. Clair,
pokazujući glavom prema dnevniku, koji je još uvijek počivao u rukama njegove
bake.
– Jasno – odgovorila je ogorčeno Hyacinth. – Ali vjerojatno neću pročitati više od
stranicu ili dvije odjednom. Nije ga pisala u stilu drevnih Rimljana, je li?
– To bi bio latinski – otegnuto je izgovorio gospodin St. Clair.
Hyacinth je stisnula zube. – Svejedno – procijedila je.
– Pobogu, mladiću – ubacila se lady Danbury. – Daj joj tu knjigu.
Gospodin St. Clair suzdržao se naglasiti da je još uvijek kod nje i Hyacinth je
pomislila kako je to pokazatelj iznimnog obuzdavanja s njegove strane. Naprotiv,
samo je ustao, izvukao onaj tanki svezak iz bakinih ruku i okrenuo se prema
Hyacinth. Oklijevao je, ali samo trenutak. Hyacinth bi to promaknulo da ga nije
gledala izravno u lice.
Tada joj je prinio knjigu i pružio je, nježno promrmljavši: – Gospodična
Bridgerton.
Hyacinth ju je prihvatila, zadrhtavši zbog nekakvog neobičnog osjećaja da je
upravo učinila nešto daleko moćnije od samog uzimanja knjige u ruku.
– Je li vam hladno, gospodična Bridgerton? – promrmljao je gospodin St. Clair.
Odmahnula je glavom, iskoristivši knjigu da izbjegne pogledati u nj. – Stranice
su tanašne – rekla je, pozorno okrenuvši jednu.
– Što piše? – upitao je gospodin St. Clair.
Hyacinth je zaškrgutala. Nikada nije bilo zabavno raditi nešto pod pritiskom, a
usto je bilo gotovo nemoguće dok joj je Gareth St. Clair disao za vratom.
– Daj joj malo prostora! – zarežala je lady D.
Odmaknuo se, ali ne dovoljno da bi se Hyacinth osjećala imalo ugodno.
– I? – poticao je na odgovor.
 Hyacinth je lagano odmahivala glavom nastojeći shvatiti značenje. – Piše o
svojemu predstojećem vjenčanju – rekla je. – Mislim da se treba udati za vašega
djeda za... – ugrizla se za usnicu dok je pogledom prelijetala po stranici, tražeći
odgovarajuće riječi – ... tri tjedna. Koliko shvaćam, vjenčanje je bilo u Italiji.
Gospodin St. Clair je jednom kimnuo prije nego što ju je ponovno potaknuo da
nastavi, priupitavši: – I?
– I... – Hyacinth je zakrenula nosom, kao što je činila uvijek kad je naporno
razmišljala. Nije to bio posebno privlačan izraz, ali bolje je bilo ne razmišljati o
drugoj mogućnosti, koju je smatrala neprivlačnom.
– Što piše? – poticala je lady Danbury.
– Orrendo, orrendo..., mrmljala je Hyacinth. – Aha, dobro. – Podignula je pogled.
– Nije joj bilo baš drago zbog toga.
– A kome bi bilo? – ubacila se lady D. – Taj čovjek je bio medvjed, ispričavam se
onima u prostoriji s kojima je u krvnom srodstvu.
Gospodin St. Clair se nije obazirao na nju. – Što još piše?
– Rekla sam vam da ne govorim talijanski tečno – naposljetku se obrecnula
Hyacinth. – Treba mi vremena da odgonetnem značenje.
– Ponesi ga kući – rekla je lady Danbury. – Ionako ćeš ga sutra navečer vidjeti.
– Hoću li? – upitala je Hyacinth, istodobno kad se oglasio gospodin St. Clair s: –
Hoće li?
– Pratnja si mi na čitanju poezije kod Pleinsworthovih – rekla je lady D unuku.
– Ili si možda zaboravio?
Hyacinth se zavalila na naslon stolice, uživajući u prizoru Garetha St. Claira,
koji je očito uzrujan samo otvorio i zatvorio usta. Doimao se pomalo poput ribe,
zaključila je, ribe s crtama grčkoga boga, ali ipak ribe.
– Doista... – rekao je. – Zapravo, ne mogu...
– Možeš, i bit ćeš tamo – rekla je lady D. – Obećao si.
Strogo ju je pogledao. – Ne mogu zamisliti...
– Dakle, ako nisi obećao, trebao si to učiniti, i ako me voliš...
Hyacinth se nakašljala da prikrije smijeh, a potom nastojala ne osmjehnuti se
zlobno kad ju je gospodin St. Clair kratko prijekorno pogledao.
– Kada umrem – rekao je – na mojemu grobu nedvojbeno će stajati natpis: 'Volio
je svoju baku, koju nitko drugi ne bi.'
– I što tu ima loše? – upitala je lady Danbury.
– Bit ću tamo – uzdahnuo je.
– Ponesite vatu za uši – savjetovala ga je Hyacinth.
Doimao se užasnutim. – Ne vjerujem da može biti gore od sinoćnjeg mjuzikla.
 Hyacinth nije odoljela, nego je izvila krajičak usana. – Lady Pleinsworth je
nekad bila članica skupine Smythe-Smith.
Na drugoj strani prostorije lady Danbury radosno je likovala.
– Trebala bih poći kući – rekla je Hyacinth, ustajući. – Nastojat ću prevesti prvi
ulomak do sutra navečer, gospodine St. Clair.
– Zahvalan sam vam na tome, gospodična Bridgerton.
Hyacinth je kimnula i prešla prostoriju, nastojeći se ne obazirati na neobično
ushićenje zbog vrtoglavog osjećaja koji joj se javljao u prsima. Pa radilo se samo o
knjizi, zaboga.
A on je bio samo muškarac.
Uznemiravala ju je ta neobična potreba koju je osjećala da na nj ostavi dojam.
Željela je učiniti nešto čime bi dokazala svoju inteligenciju i domišljatost, nešto što
bi ga navelo da je pogleda drugim očima, a ne samo kao da se nejasno zabavlja.
– Dopustite mi da vas ispratim – rekao je gospodin St. Clair, sustižući je.
Hyacinth se okrenula, a potom joj je dah iznenađeno zastao. Nije ni bila svjesna
da joj stoji tako blizu. – Ja... ah...
To je zbog njegovih očiju, pomislila je. Bile su tako plave i jasne da je trebala
pomisliti kako mu može pročitati misli, ali je ipak prije pomislila da je on mogao
pročitati misli njoj.
– Da? – promrmljao je, položivši njezinu ruku na svoj lakat.
Odmahnula je glavom. – Ma ništa.
– Uh, gospodična Bridgerton – rekao je, usmjeravajući je u hodnik – mislim da
vas nikad nisam vidio da ste ostali bez riječi. Osim ono neku večer – dometnuo je,
naherivši neznatno glavu na jednu stranu.
Pogledala ga je, zaškiljivši.
– Na onom mjuziklu – pojasnio joj je. – Bilo je dražesno. – Osmjehnuo se,
uznemirujući je. – Nije li?
Hyacinth je držala jezik za zubima. – Jedva me poznajete, gospodine St. Clair –
rekla je.
– Ali prethodi vam vaša reputacija.
– Kao i vama vaša.
– Pun pogodak, gospodična Bridgerton – rekao je, ali nije baš imala osjećaj da je
osvojila bod.
Hyacinth je ugledala svoju sluškinju koja ju je čekala pokraj vrata pa je povukla
ruku s lakta gospodina St. Claira i prešla preko predvorja. – Do sutra, gospodine St.
Clair – rekla je.
Kada su se vrata za njom zatvorila, bila bi se zaklela da ga je čula kako joj
odgovara: – Arrivederci.
– Udaje se Charlotte Stokehurst – izjavila je Violet Bridgerton.
– Danas? – upitala je Hyacinth, skidajući rukavice.
Majka ju je pogledala. – Zaručila se. Čula sam to jutros od njezine majke.
Hyacinth se osvrnula oko sebe. – Jesi li me čekala u hodniku?
– Za vojvodu od Rentona – dometnula je Violet. – Rentona.
– Imamo li čaja? – upitala je Hyacinth. – Pješačila sam cijelim putem do kuće pa
sam ožednjela.
– Rentona! – uskliknula je Violet, doimajući se kao da će dići ruke uvis od očaja.
– Jesi li me čula?
– Rentona – ponovila je poslušno Hyacinth. – Onoga debelih gležnjeva.
– On je... – Violet se naglo zaustavila. – Zašto si gledala u njegove gležnjeve?
– Nisam mogla ne vidjeti ih – odgovorila je Hyacinth. Pružila je služavki svoju
torbicu u kojoj je bio dnevnik na talijanskom. – Molim te, odnesi ovo u moju sobu.
Violet je pričekala da se služavka izgubi. – Imam čaja u salonu i sve je u redu s
Rentonovim gležnjevima.
Hyacinth je slegnula ramenima. – Ako voliš takve natečene.
– Hyacinth!
Hyacinth je umorno uzdahnula, pošavši za majkom u salon. – Majko, imaš
šestero djece koja su u braku i svi su prilično sretni svojim izborom. Zašto moraš
nastojati mene gurati u nekakav savez koji mi ne odgovara?
Violet je sjela i pripremila šalicu čaja za Hyacinth. – Ne nastojim – rekla je – ali,
Hyacinth, možeš li samo pogledati?
– Majko, ja...
– Ili se barem zbog mene pretvarati?
Hyacinth nije mogla a da se ne osmjehne.
Violet joj je pružila šalicu, a potom je ponovno privukla i dodala još jednu žlicu
šećera. Hyacinth je jedina u obitelji pila čaj sa šećerom i uvijek ga je voljela posebno
dobro zasladiti.
– Hvala ti – rekla je Hyacinth, kušajući napitak. Nije bio onoliko vruć koliko se
njoj sviđalo, ali svejedno ga je popila.
 – Hyacinth – rekla je njezina majka, glasom koji je Hyacinth navodio da pomalo
osjeti grižnju savjesti, iako je znala da ne treba. – Znaš da te samo želim vidjeti
sretnu.
– Znam – odgovorila je Hyacinth. U tome i jest bio problem. Majka ju je samo
željela vidjeti sretnu. Da ju je Violet gurala u brak zbog ugleda u društvu ili
financijskog dobitka, bilo bi joj znatno lakše ne obazirati se na to, ali majka ju je
istinski voljela i željela da ona bude sretna, a ne samo udana. Stoga je Hyacinth dala
sve od sebe da zadrži dobro raspoloženje tijekom svih tih majčinih uzdisanja.
– Nikada te ne bih voljela vidjeti u braku s nekim u čijemu društvu ne uživaš –
nastavila je Violet.
– Znam.
– Ako ne nađeš pravu osobu, bit ću savršeno sretna ako ostaneš neudana.
Hyacinth ju je dvojbeno promotrila.
– Pa dobro – ispravila se Violet – ne baš savršeno sretna, ali znaš da te nikada
ne bih silila na udaju za nekoga tko ti ne odgovara.
– Znam – ponovila je Hyacinth.
– Ali, dušo, nikada nikoga nećeš naći ne budeš li gledala.
– Gledam – usprotivila se Hyacinth. – Ovoga tjedna izlazim gotovo svake večeri,
išla sam čak i na onaj Smythe-Smith mjuzikl sinoć, na kojemu – rekla je naglasivši
to – mogu dometnuti, ti nisi bila.
Violet se zakašljala. – Bojim se da malo kašljem.
Hyacinth nije ništa rekla, ali nikome ne bi promaknuo pogled u njezinim očima.
– Čula sam da si sjedila pokraj Garetha St. Claira – rekla je Violet nakon
određene stanke.
– Imaš li posvuda špijune? – progunđala je Hyacinth.
– Gotovo – odgovorila je Violet. – To uvelike olakšava život.
– Možda tebi.
– Je li ti se svidio? – ustrajala je Violet.
Svidio? Bilo je to posve neobično pitanje. Je li se njoj svidio Gareth St. Clair? Je
li joj se svidjelo što je uvijek imala osjećaj da joj se potiho izruguje, pa čak i nakon
što je pristala prevesti dnevnik njegove bake? Je li joj se svidjelo to što nikada nije
mogla znati o čemu razmišlja ili to što ju je ostavio uznemirenu, ne potpuno svoju?
– Dakle? – priupitala je njezina majka.
– Donekle – izvrdala je Hyacinth.
Violet nije ništa rekla, ali sjaj koji se pojavio u očima njezine majke prestrašio ju
je do same srži.
– Nemoj! – upozorila ju je Hyacinth.
– On bi bio izvrsna prilika, Hyacinth.
 Hyacinth je piljila u svoju majku, koja kao da ima još jednu glavu. – Jesi li
poludjela? Poput mene znaš kakva mu je reputacija.
Violet je to smjesta odbacila. – Njegova reputacija ne bi bila važna kad budete u
braku.
– Bila bi, nastavi li druženja s opernim pjevačicama i njima sličnim.
– Neće – rekla je Violet, odmahnuvši rukom.
– A kako to znaš?
Violet je na trenutak zastala. – Ne znam – rekla je. – Pretpostavljam da je to
samo zbog osjećaja koji imam.
– Majko – rekla je Hyacinth, pretvarajući se da je zabrinuta – ti znaš koliko te
volim...
– Zašto ne očekujem ništa dobro kad te čujem da tako započinješ rečenicu? –
upitala se Violet.
– Ali – ubacila se Hyacinth – moraš mi oprostiti ako odbijem udati se za nekoga
na temelju osjećaja koji ti možda imaš ili nemaš.
Violet je prilično dojmljivom bezbrižnošću ispijala svoj čaj. – To je sljedeći osjećaj
najbliži onome koji ti možda imaš. Ako smijem reći, ono što ja u vezi s tim osjećam
uvijek bude ispravno. – Na Hyacinthin izraz lica, dometnula je: – Dosad još nisam
pogriješila.
Hyacinth je morala priznati da je to točno. Naravno, samoj sebi. Da je to
priznala naglas, njezina majka uzela bi to kao odriješene ruke da progoni gospodina
St. Claira, sve dok vrišteći ne bi pobjegao u šumu.
– Majko – rekla je Hyacinth, zastavši malo duže nego obično kako bi dobila na
vremenu i pribrala misli. – Neću trčati za gospodinom St. Clairom, nije on pravi
muškarac za mene.
– Nisam sigurna da bi prepoznala pravoga muškarca za sebe ni da na kućni
prag dojaše na slonu.
– Pomislila bih kako je slon prilično dobar pokazatelj da trebam pogledati negdje
drugdje.
– Hyacinth.
– Osim toga – dometnula je Hyacinth, pomislivši na to kako se uvijek činilo da je
gospodin St. Clair gleda na onaj svoj neodređeno snishodljiv način – mislim da mu
se baš i ne sviđam.
– Glupost – odvratila je Vilolet, bijesna poput prave mame kokoši. – Svima se
sviđaš.
Hyacinth je na trenutak razmislila o tome. – Ne – rekla je – mislim da se ne
sviđam svima.
– Hyacinth... majka sam ti i znam...
– Majko, ti si posljednja osoba kojoj bi netko rekao da mu se ne sviđam.
 – Svejedno...
– Majko – prekinula ju je Hyacinth, odlažući čvrsto šalicu na tanjurić. – Nije to
važno. Ne smeta mi to što me svi ne obožavaju. Da se želim svima svidjeti, morala
bih sve vrijeme biti ljubazna, dražesna, umiljata i dosadna, i što bi u tome bilo
zabavno?
– Zvučiš poput lady Danbury – rekla je Violet.
– Sviđa mi se lady Danbury.
– I meni, ali to ne znači da je želim za kćer.
– Majko...
– Ne želiš navesti gospodina St. Claira da se zaljubi u tebe zato što ga se bojiš –
rekla je Violet.
Hyacinth se doslovno zgranula. – Nije istina.
– Istina je – uzvratila je Violet, doimajući se neizmjerno zadovoljnom samom
sobom. – Ne znam zašto mi to već prije nije palo na pamet. I nije on jedini.
– Ne znam o čemu govoriš.
– Zašto se još nisi udala? – upitala je Violet.
Hyacinth je na to izravno pitanje zatreptala. – Molim?
– Zašto se nisi udala? – ponovila je Violet. – Želiš li to uopće?
– Naravno da želim. – I željela je, željela je to više nego što se ikada usudila
priznati, vjerojatno više nego što je do toga trenutka uopće shvatila. Pogledala je
svoju majku i vidjela ženku, vođu plemena, ženu koja je tako silno voljela svoju
obitelj da joj je to izmamilo suze na oči. U tom trenutku Hyacinth je shvatila da i
ona želi tako silno voljeti. Željela je djecu. Željela je obitelj.
Ali to nije značilo da se željela udati za prvoga koji naiđe. Hyacinth je bila
nadasve pragmatična i rado bi se udala za nekoga koga nije voljela ako bi joj on u
svim ostalim pogledima odgovarao. Ali, zaboga, je li bilo previše tražiti nekoga
gospodina s mrvicom pameti?
– Majko – rekla je, ublaživši ton, jer znala je da joj Violet želi dobro. – Želim se
udati, kunem ti se da želim. I doista gledam.
Violet je izvila obrve. – Doista?
– Imala sam šest bračnih ponuda – rekla je Hyacinth braneći se – nisam ja kriva
zbog toga što nijedna nije bila odgovarajuća.
– Doduše.
Hyacinth je osjećala kako joj se usnice rastvaraju na ton njezine majke. – Što
želiš time reći?
– Naravno, nijedan od tih muškaraca nije ti odgovarao. Pola njih zanimalo je
tvoje bogatstvo, a što se druge polovine tiče... za mjesec dana sve bi ih rasplakala.
– Kakva nježnost prema tvojemu najmlađem djetetu – promrmljala je Hyacinth.
– Potpuno me razoružava.
 Violet je prezrivo damski otpuhnula. – Daj, molim te, Hyacinth, znaš ti dobro što
ja mislim i znaš da sam u pravu. Nijedan od tih muškaraca nije ti bio ravan.
Potreban ti je netko tko ti može parirati.
– Upravo to pokušavam ti reći.
– Ali moje pitanje tebi glasi... zašto pogrešni muškarci traže tvoju ruku?
Hyacinth je otvorila usta, ali nije imala odgovor.
– Kažeš da želiš naći muškarca koji ti je ravan – rekla je Violet – i držim da
misliš kako to činiš, ali istina je, Hyacinth... svaki put kad upoznaš nekoga tko se
može nositi s tobom, ti ga odbiješ.
– Ne – rekla je Hyacinth, iako ne baš uvjerljivo.
– Gle, zasigurno ih ne ohrabriš – rekla je Violet. Nagnula se naprijed i u pogledu
joj je bila jednaka doza zabrinutosti i prigovora. – Znaš da te silno volim, Hyacinth,
ali voliš voditi igru u razgovoru.
– A tko ne voli? – promrmljala je Hyacinth.
– Muškarac koji ti je ravan neće ti dopustiti da upravljaš njime onako kako to
tebi odgovara.
– Ali ja to i ne želim – usprotivila se Hyacinth.
Violet je uzdahnula. – Bio je to nostalgičan uzdah, prepun ljubavi i topline. –
Voljela bih da ti mogu objasniti kako sam se osjećala onoga dana kad si se rodila –
rekla je.
– Majko? – rekla je nježno Hyacinth. Promjena teme bila je nenadana i Hyacinth
je nekako znala da će joj to što joj je majka namjeravala reći biti važnije od svega
ostalog što je ikada čula u životu.
– Bilo je to odmah nakon smrti tvojega oca, bila sam silno tužna, ne mogu ti ni
reći koliko tužna. Postoji tuga koja čovjeka doslovno izjeda. Pritišće. I čovjek ne
može... – Violet zastane, usne joj se pomaknu i rubovi stisnu, kao kad čovjek guta...
trudeći se ne zaplakati. – Ali čovjek je tu nemoćan. Nema načina da ti to objasnim
ako to sama nisi iskusila.
Hyacinth je kimnula, iako je znala da nikada ne može istinski razumjeti.
– Cijeli posljednji mjesec jednostavno nisam znala što osjećati – nastavila je
Violet čiji je glas postao nježniji. – Nisam znala kako s tobom. Dotad sam već imala
sedmero djece i čovjek bi pomislio da sam stručnjakinja, ali odjednom je sve bilo
novo. Nećeš imati oca, bila sam prestrašena. Bit ću ti sve. Pomišljala sam kako ću i
tvojoj braći i sestrama morati biti sve, ali to je nekako bilo drukčije. S tobom...
Hyacinth ju je samo promatrala, ne mogavši skinuti pogled s majčina lica.
– Bila sam prestrašena – ponovila je Violet. – Užasnuta da bih te na neki način
mogla iznevjeriti.
– Ali nisi – prošaptala je Hyacinth.
Violet se sjetno osmjehnula. – Znam. Vidi samo kako si dobro ispala.
 Hyacinth je osjećala kako joj usne podrhtavaju i nije znala bi li se smijala ili
plakala.
– Ali ne pokušavam ti to reći – nastavila je Violet, čiji je pogled poprimio
neznatno odlučan izraz. – Pokušavam ti reći to da sam, kad si se rodila i kad su mi
te stavili u naručje... čudno, iz nekog razloga bila uvjerena da ćeš biti ista otac.
Mislila sam kako ću kad spustim pogled vidjeti njegovo lice i da će to biti
nekakav znak s nebesa.
Hyacinth je zastao dah dok ju je gledala i pitala se zašto joj majka to nikad prije
nije ispričala. I zašto je ona nikad nije upitala.
– Ali nisi bila – nastavila je Violet. – Izgledala si poput mene. Tada si mi se... o,
Bože, sjećam se toga kao da je jučer bilo... zagledala u oči i trepnula. Dvaput.
– Dvaput? – ponovila je Hyacinth, pitajući se zašto je to važno.
– Dvaput. – Violet ju je pogledala i usne su joj se izvile u neobičan smiješak. –
Zapamtila sam to jer si se doimala vrlo odlučnom. Bilo je to nešto jako neobično.
Pogledala si me kao da želiš reći: 'Točno znam što radim.'
Hyacinth se oteo zrak kroz usne i shvatila je da je to smijeh, kratak, poput
onoga koji iznenadi tijelo.
– A potom si zakmečala – rekla je Violet, odmahujući glavom. – Bože dragi,
pomislila sam da će boja otpasti sa zidova. Osmjehnula sam se. Prvi put sam se tada
nakon smrti tvojega oca osmjehnula.
Violet je uzdahnula, a potom posegnula za svojim čajem. Hyacinth je promatrala
kako njezina majka dolazi k sebi, očajnički je želeći zamoliti da nastavi, ali nekako je
ipak znala da je to bio trenutak koji je zahtijevao šutnju.
Hyacinth je čekala cijelu minutu, nakon čega je naposljetku majka nježno rekla:
– Od toga trenutka si mi jako draga. Volim svu svoju djecu, ali ti... – Podignula je
pogled prema Hyacinthinim očima. – Ti si me spasila.
Hyacinth je osjetila kako je nešto steže u grudima. Nije se mogla pokrenuti na
pravi način, nije mogla disati, uspijevala je samo gledati u lice svoje majke, slušati
njezine riječi i biti vrlo, vrlo zahvalna što je imala toliku sreću da bude njezina kći.
– Na neki način sam se uvijek zaštitnički ponašala prema tebi – rekla je Violet
kad su joj se usne razvukle u škrt smiješak. – I istodobno bila previše popustljiva.
Bila si živahna, posve sigurna u ono tko si i kako se uklapaš u svijet oko sebe. Bila si
snaga prirode i nisam ti željela potkresati krila.
– Hvala ti – prošaptala je Hyacinth, ali te riječi bile su tako nježne da nije ni
bila sigurna da ih je izgovorila naglas.
– Ali, katkada se pitam nisi li zbog svega toga postala nesvjesna ljudi oko sebe.
Hyacinth se odjednom osjetila grozno.
– Ne, ne – brzo je dometnula Violet, zapazivši zaprepašten izraz Hyacinthina
lica. – Draga si, brižna i daleko uviđavnija nego što to ostali shvaćaju, ali... o, dušo,
ne znam kako ti to objasniti – uzdahnula je i nos joj se naborao dok je tražila prave
riječi. – Naviknula si biti posve zadovoljna samom sobom i svime što kažeš.
– I što je u tome loše? – priupitala je Hyacinth, ne obrambeno, nego posve tiho.
– Ništa. Voljela bih da više ljudi ima taj dar. – Violet je sklopila ruke, trljajući
lijevim palcem dlan desne ruke. Bio je to pokret koji je Hyacinth bezbroj puta viđala
kod svoje majke, uvijek kada bi se zadubila u misli.
– Ali smatram da – nastavila je Violet – kada se ne osjećaš tako, kada se dogodi
nešto zbog čega osjećaš nelagodu... gle, tada ne znaš kako postupiti pa bježiš. Ili
odlučiš kako to nije vrijedno toga. – Izravno je pogledala svoju kćer pomalo
rezigniranim pogledom. – Eto, zbog toga se bojim da nikada nećeš naći pravoga
muškarca – rekla je naposljetku. – Ili bolje rečeno, da ćeš ga naći, a da to nećeš ni
znati. Nećeš samoj sebi dopustiti da znaš.
Hyacinth je piljila u svoju majku, osjećajući se šutljivom, malenom i silno
nesigurnom u sebe. Kako se to dogodilo? Kako je ušla ovamo očekujući uobičajen
razgovor o muževima, vjenčanjima i izostanku vjenčanja da bi se na kraju zatekla
ogoljena i raskrinkana, sve dok na kraju uopće više nije bila posve sigurna u to tko
je.
– Razmislit ću o tome – rekla je majci.
– To je sve što mogu tražiti.
Bilo je to sve što je mogla obećati.
 udi će misliti da mi se udvarate – rekla je Hyacinth kad joj je gospodin St.
Clair izravno prišao, ne pretvarajući se da prethodno pogledava po prostoriji.
– Glupost – rekao je, sjedajući na praznu stolicu pokraj nje. – Svi znaju da
se ne udvaram čestitim ženama, osim toga, pomislio bih kako bi vam
zbog toga samo porastao ugled.
– A ja skromnost smatram precijenjenom vrlinom.
Blago joj se osmjehnuo. – Nije da vam želim dati streljivo, ali tužna je
činjenica... većina muškaraca su ovce. Kamo ide jedan, ostali ga slijede. Zar niste
rekli da biste se voljeli udati?
– Ne za nekoga tko vas slijedi poput ovna.
Nato se vragolasto nacerio, osmijehom kojim se, pomislila je Hyacinth, koristio
za zavođenje legija žena. Potom se osvrnuo uokolo, kao da se namjerava upustiti u
nešto tajno, i nagnuo se bliže.
Hyacinth si nije mogla pomoći. Približila mu se – Da? – promrmljala je.
– Prišao sam ovako blizu zbog blejanja.
Hyacinth je pokušala zatomiti smijeh, što je bila pogreška, jer je to prštanje
izgledalo pretjerano neotmjeno.
– Prava sreća da niste pili mlijeko iz čaše – rekao je Gareth, zavalivši se udobno
na naslon stolice. Ostao je slika savršene pribranosti, prokleti muškarac.
Hyacinth je nastojala mrko piljiti u nj, ali bila je posve sigurna da joj nije
uspijevalo prikriti u pogledu da se zabavlja.
– Izašlo bi vam bilo kroz nos – rekao je, slegnuvši ramenima.
– Je li vam itko ikada rekao da to nije nešto čime ćete zadiviti ženu? – upitala je,
kad joj se ponovno vratio glas.
 – Ne pokušavam vas zadiviti – odgovorio je, pogledavajući po prednjem dijelu
prostorije. – Moj Bože – rekao je, iznenađeno zatreptavši. – Što je ono?
Hyacinth je slijedila njegov pogled. Nekoliko potomaka Pleinsworthovih, od
kojih jedan u kostimu pastirice, vrzmalo se uokolo.
– Baš zanimljiva slučajnost – promrmrljao je Gareth.
– Možda je vrijeme da započnemo blejati – složila se.
– Mislio sam kako bi ovo trebao biti poetski recital.
Hyacinth je načinila grimasu i odmahnula glavom. – Bojim se da je to
neočekivana izmjena programa.
– Od jampskog pentametra do Little Bo Peep?1 – upitao je sumnjičavo. – Čini se
previše rastegnutim.
Hyacinth ga je skrušeno pogledala. – Mislim da će ipak biti jampskog
pentametra.
Zinuo je. – Od Peep?
Kimnula je, podižući program koji joj je počivao na krilu. – To je izvorna skladba
– rekla je, kao da time sve objašnjava. – Harriet Pleinsworth: Pastirica, Jednorog i
Henrik VIII.
– Svi oni? Odjednom?
– Ne šalim se – rekla je, odmahujući glavom.
– Naravno. Čak ni vi to ne biste mogli izmisliti.
Hyacinth je odlučila to shvatiti kao kompliment.
– A zašto ja to nisam dobio? – upitao je, uzevši od nje program.
– Vjerujem da su odlučili ne dati ih gospodi – rekla je Hyacinth, pogledavši po
prostoriji. – Zapravo, čovjek se treba diviti dalekovidnosti lady
Pleinsworth. Zasigurno biste bili pobjegli da ste znali što vas čeka.
Gareth se promeškoljio na svojemu mjestu. – Jesu li već zaključali vrata?
– Nisu, ali vaša je baka već stigla.
Hyacinth nije bila posve sigurna, ali uvelike je zvučalo kao da je zaječao.
– Čini se da ne ide ovamo – dometnula je Hyacinth, gledajući kako lady
Danbury sjeda u prolaz nekoliko redova iza.
– Naravno da ne ide – promrmljao je Gareth i Hyacinth je znala da je razmišljao
o istoj stvari o kojoj je mislila i ona.
Bračna posrednica.
Gle, lady Danbury nikada nije ni bila posebno suptilna u vezi s tim.

1
Little Bo Peep - poznata dječja pjesmica. Nap. prev.
 Hyacinth se počela okretati naprijed pa zastala ugledavši majku, za koju je
čuvala prazno mjesto sa svoje desne strane. Violet se pretvarala (prilično loše,
prema Hyacinthinu mišljenju) da je ne vidi i sjela odmah do lady Danbury.
– Dakle – rekla je tiho Hyacinth. Ni njezina majka nikad nije bila poznata po
suptilnosti, ali mislila je kako zbog razgovora koji su prethodno tog poslijepodneva
vodile, Violet ne bi bila tako posve očita.
Bilo bi ipak dobro nekoliko dana razmisliti o svemu tomu.
Zapravo, Hyacinth je cijela dva posljednja dana provela razmišljajući o
razgovoru koji je vodila sa svojom majkom. Nastojala je misliti o svim onim ljudima
koje je upoznala tijekom godina provedenih na bračnom tržištu. Uglavnom se dobro
zabavljala. Govorila je ono što je željela, nasmijavala ljude i prilično uživala u tome
da joj se dive zbog domišljatosti.
Ali postojali su ljudi u čijem se društvu nije osjećala posve ugodno. Nije ih bilo
puno. Tijekom njezine prve sezone, bio je tu gospodin uz kojega nije mogla izgovoriti
ni riječ. Bio je inteligentan i zgodan, i kada ju je pogledao, Hyacinth je pomislila da
bi joj noge mogle popustiti. A onda ju je, prije samo godinu dana, njezin brat Gregory
upoznao s jednim od svojih školskih prijatelja, koji je, Hyacinth je to morala
priznati, bio ciničan, zajedljiv i uistinu joj je odgovarao. Samoj sebi govorila je da joj
se ne sviđa, a potom je majci rekla kako joj se čini da je od onih koji ne bi bili
ljubazni prema životinjama. Ali istina je bila...
Gle, zapravo nije znala što je istina. Nije bila sveznajuća, ma koliko se trudila
ostaviti takav dojam.
Ali takve je muškarce izbjegavala. Govorila je da joj se ne sviđaju, ali možda to
ipak nije bilo tako. Možda se jednostavno samoj sebi nije sviđala kad je bila u
njihovu društvu.
Podignula je pogled. Gospodin St. Clair naslanjao se na naslon stolice, doimajući
se kao da se napola dosađuje i napola zabavlja... bio je to onaj sofisticirani urbani
izraz koji su muškarci diljem Londona nastojali oponašati. Zaključila je kako
gospodin St. Clair to čini bolje od mnogih.
– Doimate se prilično ozbiljnom za večer goveđeg pentametra – zapazio je.
Hyacinth je iznenađeno pogledala na pozornicu. – Očekujemo li i krave?
Vratio joj je onaj mali letak i uzdahnuo. – Pripremam se za najgore.
Hyacinth se osmjehnula. Doista je bio zabavan i oštrouman. Kao i vrlo, vrlo
zgodan, iako to nikada nije bilo upitno.
Shvatila je da je bio sve ono što je sebi oduvijek govorila da traži u suprugu.
Zaboga.
– Jeste li dobro? – upitao je, odjednom se uspravivši u sjedećem položaju.
– Jesam – zakriještala je. – Zašto?
– Izgledali ste.... – Pročistio je grlo. – Dakle, izgledali ste... ah... oprostite mi, ali
ne mogu to reći jednoj ženi.
 – Čak ni onoj na koju ne pokušavate ostaviti dojam? – duhovito je upitala
Hyacinth. Ali glas joj je zvučao pomalo napeto.
Piljio je trenutak u nju, a potom rekao: – Dobro onda. Izgledali ste se kao da ćete
se upravo razboljeti.
– Nikada nisam bolesna – rekla je, odlučno gledajući naprijed. Gareth St. Clair
nije bio sve ono što je u životu željela imati u suprugu. Nije mogao biti. – Osim toga,
ne padam u nesvijest – dometnula je. – Nisam nikad.
– Sada izgledate ljutito – promrmljao je.
– Nisam – rekla je. Bila je prilično zadovoljna time kako je zvučala doista vedro.
Podsjetila se da je imao užasnu reputaciju. Je li se doista željela vezati za
muškarca koji je bio u vezi s velikim brojem žena? Za razliku od većine neudanih
žena, Hyacinth je zapravo znala što su te "veze" uključivale. Naravno, ne iz prve
ruke, ali uspjela je izvući ono najvažnije od svojih starijih udanih sestara. I dok su je
Daphne, Eloise i Francesca uvjeravale kako se s pravim suprugom u tome uživa,
razum je nalagao da je pravi muškarac bio onaj koji je vjeran svojoj supruzi. Za
razliku od toga, gospodin St. Clair bio je u vezi s više od dvadeset žena.
Takvo ponašanje zasigurno nije moglo biti zdravo.
Pa čak i ako je ono "više od dvadeset" bilo pretjerano i ako je pravi broj bio
znatno skromniji, kako se mogla nadmetati? Činjenično je znala da je njegova
posljednja ljubavnica bila nitko drugi doli talijanska sopranistica Maria Bartolomeo,
slavna zbog svoje ljepote koliko i zbog glasa. Čak ni njezina vlastita majka nije
mogla tvrditi da je Hyacinth bila i blizu tako lijepa.
Sigurno je grozno bilo prve bračne večeri znati da ćeš patiti zbog usporedbe.
– Mislim da je ovo početak. – Čula je kako je gospodin St. Clair uzdahnuo.
Sluge su se rastrčale po prostoriji, gaseći svijeće da stvore prigušenu atmosferu.
Hyacinth se okrenula i zapazila profil gospodina St. Claira. Razgranati svijećnjak
iznad njegova ramena ostao je upaljen i pri treperavoj svjetlosti njegova kosa činila
se gotovo prošarana zlatom. Odsutno je pomislila kako je nosio repić i bio jedini
muškarac takve frizure u prostoriji.
Sviđalo joj se to. Nije znala zašto, ali sviđalo joj se.
– Koliko bi loše bilo – čula ga je kad je prošaptao – da potrčim prema vratima?
– Odmah sada? – uzvratila je Hyacinth šapatom, nastojeći se ne obazirati na one
trnce koje je osjećala svaki put kad bi se sagnuo prema njoj. – Vrlo loše.
Tužno uzdahnuvši, zavalio se na naslon stolice, a potom usredotočio na
pozornicu, odajući dojam posve učtiva džentlmena koji se tek neznatno dosađivao.
Ali nakon samo jedne minute, Hyacinth je čula, mekano i samo za njezine uši:
– Beee.
– Beeeeeeeee.
– Pijete li porto, gospodična Bridgerton? – upitao je Gareth, ne skidajući pogled s
pozornice kad je ustao i zapljeskao Pleinsworthovoj djeci.
– Ne, naravno, ali oduvijek sam ga željela kušati. Zašto?
– Zato što oboje zaslužujemo piće.
Čuo je kako je prigušila smijeh, a potom rekao: – Gle, jednorog je bio prilično
sladak.
Frktao je. Jednorogu nije bilo više od deset godina. Bilo bi to posve u redu da
Henrik VIII. nije ustrajao na jahanju bez scenarija. – Čudi me da nisu morali zvati
kirurga – promrmljao je.
Hyacinth se lecnula. – Doista se činilo da malo hrama.
– Jedino što sam mogao bilo je bolno ne cviliti umjesto nje. Zaboga, tko... Ah!
Lady Pleinsworth – rekao je Gareth, nevjerojatnom brzinom namjestivši osmijeh. –
Baš mi je drago vidjeti vas.
– Gospodine St. Clair – rekla je srdačno lady Pleinsworth. – Tako mi je drago što
ste uspjeli doći.
– Ne bih to nizašto propustio.
– Gospodična Bridgerton – rekla je lady Pleinsworth, posve očito želeći čuti malo
tračeva. – Moram li ja to vama zahvaliti zbog pojavljivanja gospodina St. Claira?
– Bojim se da krivnju treba svaliti na njegovu baku – odgovorila je Hyacinth. –
Priprijetila mu je štapom.
Činilo se da lady Pleinsworth nije znala kako zapravo reagirati na to pa se
okrenula Garethu, pročistivši nekoliko puta grlo prije nego što je upitala. – Jeste li
već upoznali moje kćeri?
Garethu je uspjelo ne nakreveljiti se. Upravo iz tog razloga izbjegavao je ovakve
događaje. – Hm, ne, mislim da nisam imao to zadovoljstvo.
– Pastiricu – rekla je radosno lady Pleinsworth.
Gareth je kimnuo. – I jednoroga? – upitao je, osmjehujući se.
– Da – odgovorila je lady Pleinsworth, zbunjeno zatreptavši, zatekavši se možda
u problemu. – Ali ona je još premlada.
– Uvjerena sam da bi gospodin St. Clair bio oduševljen upoznati se s Harriet –
ubacila se Hyacinth prije nego što se obratila Garethu s objašnjenjem: – Pastiricu.
– Naravno – rekao je. – Bio bih.
Hyacinth se ponovno okrenula prema lady Pleinsworth, osmjehnuvši se odveć
nedužno. – Gospodin St. Clair je stručnjak za sve što ima veze s ovcama.
– Gdje je moj štap sada kad ga trebam? – promrmljao je.
 – Molim, nisam vas čula? – rekla je lady Pleinsworth nagnuvši se naprijed.
– Bio bih počašćen upoznati vašu kćer – rekao je, jer se to u tom trenutku činilo
jedinom prihvatljivom izjavom.
– Divno! – uskliknula je lady Pleinsworth, pljesnuvši. – Znam da će biti silno
uzbuđena zbog mogućnosti da vas upozna. – Potom se, rekavši nešto o potrebi da se
pobrine za ostale goste, udaljila.
– Nemojte izgledati tako uzrujano – rekla je Hyacinth kad su ponovno ostali
sami. – Pravi ste ulov.
Procjenjivački ju je pogledao. – Treba li to tako izravno reći?
Slegnula je ramenima. – Ne muškarcu na kojega pokušavaš ostaviti dojam.
– Pun pogodak, gospodična Bridgerton.
Radosno je uzdahnula. – Moje najdraže dvije riječi.
U to nije sumnjao.
– Recite mi, gospodična Bridgerton, jeste li započeli s čitanjem dnevnika moje
bake?
Potvrdno je kimnula. – Čudi me da me to već niste upitali.
– Pastirica mi je odvratila pozornost – rekao je – ali to, molim vas, nemojte reći
njezinoj majci. Sigurno bi pogrešno shvatila.
– Majke to uvijek čine – složila se, pogledavši uokolo.
– Što tražite? – upitao je.
– Hmmm? Ma ništa, samo gledam.
– Što? – ustrajao je na odgovoru.
Okrenula se prema njemu, razrogačeno ga pogledavši, trepćući onim svojim
zapanjujuće plavim očima. – Ništa posebno. Ne želite li znati sve što se događa?
– Samo ono što se tiče mene.
– Doista? – Zastala je. – A ja volim sve znati.
– To shvaćam. Kad smo već kod toga, što ste doznali iz onog dnevnika?
– O, da – rekla je, razvedrivši se pred njegovim pogledom. Činilo se to neobičnom
metaforom, ali bilo je istina. Hyacinth Bridgerton je sasvim sigurno zaiskrila kad je
imala mogućnost autoritativno razgovarati. Najčudnije je bilo to što je Gareth to
smatrao dražesnim.
– Bojim se da sam pročitala samo dvanaest stranica – rekla je. – Majka je
tražila da joj danas poslijepodne pomognem oko prepiske pa nisam imala onoliko
vremena koliko sam željela raditi na tome. Usput rečeno, nisam joj ni rekla za
dnevnik. Nisam bila sigurna treba li to ostati tajna.
Gareth je pomislio na svojega oca, koji bi vjerojatno poželio taj dnevnik, ako ni
zbog čega drugog, onda zbog toga što je bio u Garethovu vlasništvu. – To je tajna –
rekao je. – Barem dok ne odredim drukčije.
 Kimnula je. – Vjerojatno je najbolje ništa ne spominjati dok ne budete znali što
je napisala.
– Što ste doznali?
– Dakle...
Promatrao ju je dok se kreveljila. – Što je? – upitao je.
Razvukla je krajičke usana i spustila ih, kao da se suzdržava reći loše vijesti. –
Zapravo, bojim se da nema ljubaznog načina da to kažem – rekla je.
– Rijetko kada ima, kad se radi o mojoj obitelji.
Znatiželjno ga je promotrila, rekavši: – Nije se baš željela udati za vašega djeda.
– Znam, to ste mi već rekli danas.
– Ali, želim reći da se doista nije željela udati za nj.
– Pametna žena – promrmljao je. – Muškarci u mojoj obitelji su tvrdoglavi
kreteni.
Osmjehnula se. Blago. – Uključujete li tu i sebe?
Trebao je to predvidjeti. – Ali vi ne biste mogli odoljeti, zar ne? – promrmljao je.
– A biste li vi?
– Pretpostavljam da ne bih – priznao je. – Što je još napisala?
– Ne baš puno – odvratila mu je Hyacinth. – Na početku dnevnika bilo joj je tek
sedamnaest. Njezini roditelji forsirali su taj brak i napisala je tri stranice o tome
kako je uzrujana.
– Uzrujana?
Lecnula se. – Pa, moram reći malo više nego uzrujana, ali...
– Ali reći ćemo ipak 'uzrujana'.
– Da – složila se. – Tako je najbolje.
– Kako su se upoznali? – upitao je. – Je li napisala?
Hyacinth je odmahnula glavom. – Nije. Čini se da je započela voditi dnevnik tek
nakon njihova upoznavanja, iako spominje nekakvu zabavu u ujakovoj kući pa je to
vjerojatno bilo to.
Gareth je odsutno kimnuo. – Moj djed je često putovao – rekao je. – Upoznali su
se i vjenčali u Italiji, ali znam samo to.
– Gle, mislim da je nije kompromitirao, ako to želite znati – rekla je Hyacinth. –
Vjerujem da bi ona to spomenula u svojemu dnevniku.
Nije mogao odoljeti a da je malo ne podbode. – A biste li vi?
– Molim?
– Biste li vi u svojemu dnevniku pisali o tome da vas netko kompromitira?
Zarumenjela se, što ga je oduševilo. – Ne vodim dnevnik – rekla je.
Ah, kako mu se to svidjelo. – Ali da vodite...
 – Ali ne vodim – procijedila je.
– Kukavica – rekao je nježno.
– Biste li vi sve svoje tajne zapisali u dnevnik? – uzvratila je protupitanjem.
– Ne bih, naravno – priznao je. – Da ga netko nađe, ne bi bilo nimalo pošteno
prema ljudima koje spominjem.
– Ljudima? – usudila se upitati.
Široko joj se nacerio: – Ženama.
Ponovno se zarumenjela, ali ovaj put ipak nešto blaže i zapitao se je li uopće tog
svjesna. Lice joj je sada bilo ružičasto, s nekoliko rasutih pjegica na nosu. U tom
trenutku većina žena iskalila bi bijes ili se barem pretvarala da to čini, ali ne i
Hyacinth. Promatrao ju je kako neznatno razdvaja usnice... možda da sakrije svoj
izraz nelagode ili zatomi oštar odgovor, nije bio siguran što od toga.
Shvatio je da uživa. Bilo je to teško za povjerovati, s obzirom na to da je stajao
uz glasovir prekriven grančicama i bio posve svjestan kako će ostatak večeri morati
provesti izbjegavajući pastiricu i njezinu ambicioznu majku, ali ipak je uživao.
– Jeste li doista tako zli kako se govorka? – upitala je Hyacinth.
Iznenađeno se trznuo. Nije to očekivao. – Nisam – priznao je. – Ali nemojte
nikome reći.
– Nisam to ni mislila – odvratila je zamišljeno.
Nešto u njezinu glasu ga je prestrašilo. Nije želio da Hyacinth Bridgerton tako
intenzivno razmišlja o njemu. Imao je nekakav neobičan osjećaj da bi ga, bude li
tako razmišljala, mogla prozreti.
Nije bio siguran što bi doznala.
– Prilazi nam vaša baka – rekla je.
– Bogme da – potvrdio je. Bilo mu je drago zbog odvraćanja pozornosti. –
Hoćemo li pokušati pobjeći?
– Prekasno je za to – rekla je Hyacinth, čije su se usnice neznatno izvile. –
Dovodi moju majku.
– Garethe! – začuo se kreštav glas njegove bake.
– Bako – uzvratio je, uljudno joj poljubivši ruku kad mu je prišla. – Uvijek mi je
drago vidjeti te.
– Naravno da ti je drago – odgovorila je vedro.
Gareth se okrenuo postarijoj, neznatno svjetlijoj inačici Hyacinth. – Lady
Bridgerton.
– Gospodine St. Clair – rekla je srdačno lady Bridgerton. – Prošlo je puno
vremena.
– Ne dolazim često na ovakve recitale – rekao je.
 – Da – odvratila je iskreno lady Bridgerton. – Vaša mi je baka rekla da vas je
morala natjerati da dođete.
Okrenuo se prema svojoj baki, izvivši obrve. – Uništitćeš mi reputaciju.
– Već si ti to sam učinio, dragi moj mladiću – rekla je lady D.
– Mislim da on time želi reći da ga svijet neće smatrati poletnim i opasnim
dozna li se kako vam udovoljava – ubacila se Hyacinth.
Zavladala je prilično neugodna tišina kad je shvatila da su svi razumjeli njegovu
opasku. Gareth se sažalio na nju i prekinuo šutnju, rekavši: – Imam večeras još
jedan dogovor, pa se bojim da ću vas morati napustiti.
Lady D se osmjehnula. – Ali vidjet ćemo te u utorak navečer, zar ne?
– Utorak? – priupitao je, shvativši da osmijeh lady Bridgerton nije bio ni blizu
onako nedužan kako je izgledao.
– Moj sin i njegova supruga priređuju veliki bal. Vjerujem da ste primili poziv.
Gareth je bio siguran da ga je primio, ali uglavnom ih je bacao na stranu i ne
pogledavši ih.
– Obećavam vam – nastavila je lady Bridgerton – da tamo neće biti jednoroga.
U zamci. Vrhunskog stručnjaka. – Kako bih mogao odbiti u tom slučaju? – rekao
je ljubazno.
– Izvrsno, vjerujem da će Hyacinth biti oduševljena vidjeti vas tamo.
– Već sam sad izvan sebe od radosti – promrmljala je Hyacinth.
– Hyacinth! – rekla je lady Bridgerton. Okrenula se prema Garethu. – Ne misli
ona to.
Okrenuo se prema Hyacinth. – Shrvan sam.
– Zato što sam izvan sebe ili zato što nisam? – upitala je.
– Što vam više odgovara. – Gareth se obratio cijeloj skupini – Dame –
promrmljao je.
– Ne zaboravite na pastiricu – rekla je Hyacinth, osmjehnuvši se dražesno, iako
pomalo zločesto. – Obećali ste njezinoj majci.
Dođavola. Zaboravio je. Pogledao je po prostoriji. Little Bo Peep počela je svojom
kukom pokazivati prema njemu i Gareth je imao uznemirujući osjećaj da bi ga
mogla zakačiti njome i privući ako joj se dovoljno približi.
– Niste li vas dvije prijateljice? – upitao je on Hyacinth.
– Ma ne – rekla je. – Jedva je poznajem.
– Ne biste li je voljeli upoznati? – procijedio je kroz zube.
Potapkala se prstom po vilici. – Ja... ne. – Umiljato se osmjehnula. – Ali gledat
ću vas izdaleka.
– Izdajice – promrmljao je, okrznuvši je u prolazu dok se upućivao prema
pastirici.
Ostatak večeri nije mogao posve zaboraviti miris njezina parfema.
Ili je to možda bio zvuk njezina tiha hihotanja.
Možda nije bilo ništa od toga. Možda jednostavno nije mogao zaboraviti nju.
 naš li što mislim za koga bi se ti trebala udati? Mislim da bi se trebala udati za
Garetha St. Claira.
Hyacinth je pogledala Felicity Albansdale, svoju najbliskiju prijateljicu,
pogledom na granici između nevjerice i upozorenja. Posve sigurno nije bila spremna
reći da bi se trebala udati za Garetha St. Claira, ali u drugu ruku zapitala se ne bi li
ipak možda trebala malo razmisliti o tome?
Ali, je li bila toliko prozirna?
– Luda si – rekla je, jer nikome nije namjeravala reći da možda pomalo počinje
gajiti nježne osjećaje prema tom muškarcu. Nije voljela činiti ništa ako to nije činila
dobro i imala je onaj malodušni osjećaj da ne zna kako privući muškarca na barem
donekle ženstven ili dostojanstven način.
– Nimalo – odgovorila je Felicity, gledajući prema drugom kraju prostorije u
džentlmena o kojemu je bila riječ. – Bio bi savršen za tebe.
S obzirom na to da Hyacinth posljednjih nekoliko dana nije mislila ni na što
drugo osim na Garetha, njegovu baku i dnevnik njegove druge bake, nije imala
izbora nego reći: – Glupost. Jedva ga poznajem.
– Nitko ga ne poznaje – rekla je Felicity. – Enigma je.
– Gle, ja to ne bih rekla – promrmljala je Hyacinth. Enigma joj je zvučalo
previše romantičnim i...
– Ali jest – ustrajala je Felicity, prekinuvši joj misli. – Što znamo o njemu?
Ništa. Dakle...
– Dakle ništa – dometnula je Hyacinth. – I zasigurno se neću udati za nj.
– Ali moraš za nekoga – kazala je Felicity.
 – Eto što se događa kad ljudi uđu u brak – rekla je s gađenjem Hyacinth. – Samo
žele sve ostale vidjeti u braku.
Felicity, koja se prije pola godine udala za Geoffreyja Albansdalea, samo je
slegnula ramenima. – To je plemenit cilj.
Hyacinth je ponovno bacila pogled prema Garethu, koji je plesao s nadasve
ljupkom, nadasve plavom i nadasve sitnom Jane Hotchkiss. Činilo se da se hvata za
svaku njezinu riječ.
– Ne želim privući Garetha St. Claira.
– Mislim da se dama previše protivi – rekla je vedro Felicity.
Hyacinth je zaškrgutala. – Dama se dvaput usprotivila.
– Ako zastaneš i malo razmisliš...
– Što neću učiniti – ubacila se Hyacinth.
... vidjet ćeš da je on savršena prilika.
– Kako to? – upitala je Hyacinth, iako je znala da će time samo ohrabriti
Felicity.
Felicity se okrenula prema prijateljici i pogledala je izravno u oči. – On je jedina
osoba za koju mislim da je nećeš... ili bolje rečeno ne možeš... zgaziti.
Hyacinth ju je dugo gledala, osjećajući se neugodno izazvanom. – Nije mi baš
jasno trebam li to shvatiti kao kompliment.
– Hyacinth! – uskliknula je Felicity. – Znaš da te nisam namjeravala uvrijediti.
Što je s tobom, zaboga?
– Ništa – promrmljala je Hyacinth. Ali između ovoga razgovora i onoga koji je
prethodno vodila sa svojom majkom, zapitala se kako je to ostali vide.
Nije bila baš sigurna da je to odgovaralo onome kako je ona vidjela samu sebe.
– Nisam htjela reći da želim da se promijeniš – rekla je Felicity, uzevši Hyacinth
prijateljski za ruku. – Zaboga, ne, nipošto. Samo sam željela reći da ti je potreban
netko tko može držati korak s tobom. Moraš i sama priznati da većina ljudi to ne
može.
– Oprosti – odvratila je Hyacinth, odmahnuvši neznatno glavom. – Pretjerala
sam. Samo sam... nekako se posljednjih dana ne osjećam baš svojom.
To je bila istina. Dobro je to skrivala ili je barem mislila da skriva, ali u sebi je
osjećala previranje. Zbog onog razgovora s majkom. Ne, nego zbog onog razgovora s
gospodinom St. Clairom.
Ne, nego zbog svega. Svega odjednom. Imala je osjećaj da više ne zna točno tko
je, što joj je bilo gotovo nemoguće podnijeti.
– Vjerojatno zbog prehlade – rekla je Felicity, osvrnuvši se prema plesnom
podiju. – Čini se da je svi ovaj tjedan imaju.
Hyacinth joj nije proturječila. Bilo bi dobro da se radilo samo o šmrckanju zbog
prehlade.
 – Znam da si u prijateljskim odnosima s njim – nastavila je Felicity. – Čula sam
da ste zajedno sjedili na oba događanja, mjuziklu Smythe-Smith i pjesničkom
recitalu kod Pleinsworthovih.
– Radilo se o predstavi – rekla je odsutno Hyacinth. – U posljednji trenutak
došlo je do promjene.
– Još gore. Mislila sam da ti je uspjelo barem jedno izbjeći.
– Nisu bili tako loši.
– Zato što si sjedila pokraj gospodina St. Claira – rekla je Felicity, lukavo se
osmjehnuvši.
– Grozna si – odvratila je Hyacinth, ne želeći je pogledati. Felicity bi joj sigurno
u očima ugledala istinu da ju je pogledala. Hyacinth je bila dobra lažljivica, ali ne
baš tako dobra. Osim toga, nije mogla prevariti Felicity.
Najgore od svega bilo je to što je... mogla čuti sebe u Felicitynim riječima. Koliko
li je puta na isti takav način ona zadirkivala Felicity prije udaje? Desetak? Više od
toga?
– Trebaš plesati s njim – predložila je Felicity.
Hyacinth je zadržala pogled na plesnoj dvorani. – Ne mogu ja tu ništa ako me ne
zamoli za ples.
– Naravno da hoće. Samo moraš stajati na drugom kraju prostorije, tamo gdje će
te prije vidjeti.
– Neću ga progoniti.
Felicityno lice se razvuklo u osmijeh. – O, sviđa ti se. Ah, baš divno! Nikada
nisam vidjela...
– Ne sviđa mi se – prekinula ju je Hyacinth. Potom je, shvativši kako je nezrelo
zvučala i da joj Felicity nikada ne bi povjerovala, dometnula: – Mislim da bih trebala
vidjeti bi li mi se mogao svidjeti.
– E, to je sada već više nego što si bilo kada rekla o nekom džentlmenu –
istaknula je Felicity. – I nemaš potrebu proganjati ga. Neće se usuditi ignorirati te.
Sestra si njegova domaćina, a osim toga, ne bi li ga njegova baka pozvala na red ako
te ne zamoli za ples?
– Hvala ti što me navodiš da se osjećam tako cijenjenom.
Felicity se cerekala. – Nikada te nisam vidjela takvu i, moram reći, neizmjerno
uživam u tome.
– Drago mi je da barem jedna od nas uživa – progunđala je Hyacinth, ali riječi
su joj zamrle kad je čula Felicityno dahtanje.
– Što je? – upitala je Hyacinth.
Felicity je neznatno zakrenula glavom ulijevo, pokazujući na drugu stranu
prostorije. – Njegov otac – tiho je prošaptala.
 Hyacinth se naglo okrenula, ne pokušavajući sakriti zanimanje. Zaboga, lord St.
Clair je bio tu. Svi u Londonu znali su da otac i sin ne razgovaraju, ali pozivnice su
ipak bile poslane obojici. Činilo se da su otac i sin St. Clair bili iznimno nadareni ne
pojaviti se ondje gdje bi onaj drugi mogao biti, pa su domaćini bili pošteđeni neugode
njihova susreta na domjenku.
Ali večeras je očito nešto pošlo po zlu.
Je li Gareth znao da će njegov otac biti tu? Hyacinth se brzo osvrnula prema
plesnom podiju. Smijao se nečemu što je gospodična Hotchkiss govorila. Ne, nije
znao. Hyacinth je jednom svjedočila zajedničkom pojavljivanju njega i njegova oca.
Bio je na drugoj strani prostorije, ali izraz lica bio mu je napet, u to nije bilo sumnje.
Ni u to da su obojica odjurila kroz različite izlaze.
Hyacinth je promatrala kako se lord St. Clair osvrće po prostoriji. Pogled mu je
zastao na njegovu sinu i lice mu je otvrdnulo.
– Što ćeš učiniti? – prošaptala je Felicity.
Učiniti? Hyacinth je razdvojila usnice pogledavajući od Garetha prema njegovu
ocu. Lord St. Clair, još uvijek nesvjestan njezina pogleda, okrenuo se na peti i izišao,
vjerojatno prema kartaškoj sobi.
Ali nije bilo jamstva da se neće vratiti.
– Učinit ćeš nešto, zar ne? – Felicity je pritiskala. – Moraš.
Hyacinth je bila posve sigurna da to nije istina. Ništa dotad nije učinila. Ali sada
je bilo drukčije. Gareth je bio... dakle, pretpostavila je da joj je bio prijatelj, na neki
neobičan, uznemirujući način. I doista je trebala porazgovarati s njim. Provela je
cijelo jutro i većinu poslijepodneva u svojoj sobi prevodeći dnevnik njegove bake.
Zasigurno će poželjeti znati što je doznala.
Ako tako uspije spriječiti sukob... Uvijek joj je bilo drago biti junakinjom dana,
iako nitko osim Felicity toga nije bio svjestan.
– Zamolit ću ga za ples – izjavila je Hyacinth.
– Hoćeš? – upitala je Felicity, iskolačenih očiju. Hyacinth je bila poznata kao
posebna, ali čak se ni ona nikada nije usudila zamoliti džentlmena za ples.
– Neću praviti veliku scenu oko toga – rekla je Hyacinth. – Nitko za to neće
znati osim gospodina St. Claira. I tebe.
– I onih koji budu stajali uza nj. I onih kojima ti kažu, i onih koji...
– Znaš li što ima lijepo u dugotrajnom prijateljstvu kakvo je naše? – prekinula ju
je Hyacinth.
Felicity je odmahnula glavom.
– Nećeš se doživotno uvrijediti ako ti okrenem leđa i odem.
Potom je Hyacinth učinila upravo to.
Ali drama njezina odlaska bila je znatno umanjena kad je čula Felicityno
hihotanje i: – Sretno!
Garethu se Jane Hotchkiss oduvijek sviđala. Njezina sestra bila je udana za njegova
rođaka, pa su se zbog toga njih dvoje povremeno viđali kod bake Danbury. Što je bilo
još važnije, znao je da je može zamoliti za ples a da se ona pritom ne zapita ima li u
tome nekakve bračne namjere.
Ali u drugu ruku... dobro ga je poznavala. Ili barem dovoljno dobro da zna kada
se ponaša neobično.
– Što tražiš? – upitala je kad se njihova kvadrila bližila kraju.
– Ništa – odgovorio je.
– Dobro onda – rekla je, razdražljivo spojivši svoje blijede svijetle obrve. – Onda
ću te pitati koga tražiš? I nemoj mi samo reći nikoga, jer sve vrijeme plesa izvijaš
vratom.
Naglo je okrenuo glavu i usredotočio se samo na njezino lice. – Jane – rekao je. –
Tvoja mašta nema granica.
– Sad znam da lažeš.
Naravno, bila je u pravu. Sve otkad je prije dvadeset minuta ušao u prostoriju,
tražio je pogledom Hyacinth Bridgerton. Pomislio je kako ju je ugledao prije nego što
je naletio na Jane, ali ispostavilo se da je to bila jedna od njezinih brojnih sestara.
Sve Bridgertonove doimale su se vraški sličnima. S druge strane prostorije bile su
doslovno neraspoznatljive.
Dok je orkestar svirao posljednje taktove njihova plesa, Gareth je uzeo Jane za
ruku i poveo je do drugog kraja prostorije. – Nikada ti ne bih lagao, Jane – rekao je,
uputivši joj zadovoljan poluosmijeh.
– Znam da bi – uzvratila je. – To je jasno kao dan. Pogled te odaje. Izgleda
ozbiljno samo kad lažeš.
– Nemoguće...
– Istina je – rekla je. – Vjeruj mi... O, dobra večer, gospodična Bridgerton.
Gareth se naglo okrenuo i ugledao Hyacinth koja je pred njima stajala poput
prikaze u plavoj svili. Večeras je izgledala posebno dražesno. Kosa joj je bila nekako
drukčija. Nije znao kako, jer rijetko je kada dovoljno pozorno promatrao da zapazi
takve sitne detalje. Ali po nečemu se razlikovala. Drukčije joj je uokvirivala lice, pa
ni ona na neki način nije izgledala isto.
Možda zbog svojih očiju. Činile su se odlučnima, čak i za Hyacinth.
– Gospodična Hotchkiss – rekla je Hyacinth, ljubazno kimnuvši. – Drago mi je
ponovno vas vidjeti.
Jane se srdačno osmjehnula. – Lady Bridgerton uvijek organizira divne zabave.
Molim vas, prenesite joj to.
 – Hoću. Kate je upravo ondje pokraj šampanjca – rekla je Hyacinth, misleći
pritom na svoju šogoricu, trenutačnu lady Bridgerton. – Ako joj to sami želite reći.
Gareth je izvio obrve. Nije znao što Hyacinth smjera, ali bilo mu je jasno da želi
nasamo porazgovarati s njim.
– Aha – promrmljala je Jane. – Najbolje onda da porazgovaram s njom. Želim
vam oboma ugodnu večer.
– Pametna djevojka – rekla je Hyacinth kad su ostali sami.
– Niste bili baš suptilni – zapazio je Gareth.
– Nisam – odgovorila je – ali, zapravo, rijetko kada jesam. Bojim se da se čovjek
s tom vještinom rađa.
Osmjehnuo se. – Sada kad me imate samo za sebe, što ćete sa mnom?
– Ne želite li čuti o dnevniku svoje bake?
– Naravno – rekao je.
– A da zaplešemo? – predložila je.
– Vi to mene pitate za ples? – Svidjelo mu se to.
Namršteno ga je pogledala.
– Ah, to je prava gospodična Bridgerton, – zadirkivao je. – Sjajna poput
nevjerojatnog…
– Imate li što protiv da plešete sa mnom? – procijedila je kroz stisnute zube i
iznenađeno je shvatio da joj to baš nije bilo posve jednostavno. Hyacinth Bridgerton,
koja uglavnom nikada nije ostavljala dojam da je u raskoraku s bilo čime što čini,
bojala se zamoliti ga za ples.
Zabavno.
– Bit će mi drago – smjesta je pristao. – Mogu li vas odvesti na plesni podij ili je
ta povlastica rezervirana za onoga tko pita?
– Možete voditi – rekla je, s ohološću kraljice.
Kad su došli do plesnog podija, više nije bila baš tako sigurna u sebe, i iako je to
vješto skrivala, pogled joj je bježao po prostoriji.
– Koga tražite? – upitao je Gareth, prasnuvši pomalo u smijeh kad je shvatio da
postavlja isto ono pitanje koje je njemu postavila Jane.
– Nikoga – spremno je odgovorila Hyacinth. Vratila je pogled na nj, tolikom
brzinom da mu se od toga umalo zavrtjelo u glavi. – Što je to tako smiješno?
– Ništa – odvratio je. – Posve sigurno ste nekoga tražili, iako vam moram dati
kompliment zbog sposobnosti da izgleda kao da niste.
– Ali nisam – rekla je, otmjeno se naklonivši kad je orkestar započeo s prvim
taktovima valcera.
– Prava ste lažljivica, Hyacinth Bridgerton – promrmljao je, uzimajući je u
naručje. – Ali ne tako dobra kao što mislite da jeste.
 Glazba se počela razlijegati prostorijom. Radilo se o lijepoj melodiji u
tročetvrtinskom taktu. Gareth je oduvijek uživao u plesu, posebno s
nekom atraktivnom partnericom, ali već od prvog koraka bilo je očito... ne, mora
se biti pošten, vjerojatno tek od šestoga... da ovo neće biti posve običan valcer.
Zabavljao se primijetivši da je Hyacinth Bridgerton bila nespretna plesačica.
Gareth nije mogao ne osmjehnuti se.
Nije znao zašto je to smatrao toliko zabavnim. Možda zato što je bila iznimno
sposobna u svemu ostalom što je činila. Čuo je kako je nedavno izazvala jednog
mladića da se natječu u konjskim utrkama u Hyde Parku i pobijedila. Bio je posve
siguran da bi uskoro protivniku probola srce ako bi ikada našla nekoga tko bi bio
spreman poučiti je mačevanju.
Ali kada se radilo o plesu...
Trebao je znati da će ona pokušati voditi.
– Recite mi, gospodična Bridgerton – rekao je, nadajući se da će joj razgovor
malo odvratiti misli, jer činilo se da čovjek graciozno pleše samo kad o tome čvrsto
ne razmišlja. – Koliko ste daleko stigli s dnevnikom?
– Uspjela sam samo deset stranica od našeg posljednjeg razgovora – rekla je. –
Možda ne izgleda puno...
– Izgleda prilično – rekao je, pritisnuvši joj križa malo snažnije. Još malo i
možda bi je mogao prisiliti... da... se... okrene...
Ulijevo.
Ufff.
Bio je to najnaporniji valcer koji je plesao u životu.
– Gle, ne govorim tečno – rekla je. – Rekla sam vam to. Zato mi treba više
vremena nego kad bih mogla samo sjediti i čitati ga kao knjigu.
– Ne trebate se ispričavati – odvratio je, snažno je povukavši udesno.
Nagazila mu je na nožni prst, što bi obično smatrao odmazdom, ali u danim
okolnostima držao je to ipak slučajnošću.
– Oprostite – promrmljala je, zarumenjevši se. – Obično nisam tako nespretna.
Ugrizao se za usnicu. Nije joj se mogao narugati, jer bi joj to slomilo srce.
Shvaćao je kako Hyacinth Bridgerton nije voljela raditi ništa što nije radila dobro.
Pretpostavljao je da pojma nije imala da je iznimno loša plesačica, ako je gaženje
nožnih prstiju smatrala sitnom nespretnošću.
To je objašnjavalo njezinu stalnu potrebu da ga podsjeća na to kako ne govori
tečno talijanski. Vjerojatno nije mogla podnijeti pomisao da on misli kako je bez
pravog razloga spora.
– Morala sam izvaditi nepoznate riječi – rekla je. – Poslat ću ih poštom svojoj
bivšoj guvernanti, koja još uvijek živi u Kentu, i uvjerena sam da će mi ih rado
prevesti. Ali čak i ovako...
 Neznatno je progunđala kad ju je protiv njezine volje zavrtio ulijevo.
– Čak i ovako... – nastavljala je uporno – uspijevam shvatiti većinu značenja.
Zanimljivo je što sve možeš zaključiti poznavajući samo tri četvrtine od ukupnoga.
– Vjerujem – prokomentirao je, uglavnom zato što se od njega očekivalo nekakvo
slaganje. Potom je upitao: – Zašto ne kupite talijanski rječnik? Ja ću snositi trošak.
– Imam ga – rekla je – ali mislim da baš i nije dobar. Pola riječi nedostaje.
– Pola?
– Pa dobro, neke – ispravila se. – Ali, zapravo, nije u tome problem.
Zatreptao je, čekajući da ona nastavi.
Nastavila je. Naravno. – Mislim da talijanski nije autoričin materinski jezik –
rekla je.
– Autorice rječnika? – priupitao je.
– Da. Nije baš idiomatski. – Zastala je, očito duboko zadubljena u sve te
neobične misli koje su joj se u tom trenu vrzmale glavom. Potom je
neznatno slegnula ramenima, zbog čega je izgubila korak u valceru, što nije ni
zapazila, i nastavila: – Ali to nije toliko važno. Dobro napredujem, iako malo
presporo. Stigla sam već do njezina dolaska u Englesku.
– U samo deset stranica?
– Ukupno dvadeset dvije – ispravila ga je Hyacinth. – Ali ne vodi ona dnevnik
svaki dan. Zapravo, često preskoči i nekoliko tjedana. Posvetila je samo jedan
ulomak prelasku preko mora... dovoljno tek da spomene svoje oduševljenje zbog toga
što se vaš djed razbolio.
– Čovjek mora nalaziti sreću ondje gdje može – promrmljao je Gareth.
Hyacinth je potvrdno kimnula. – Osim toga, nigdje ne spominje prvu bračnu noć.
– Mislim da to možemo smatrati malim blagoslovom – rekao je Gareth. Jedino
vjenčanje o kojemu je želio čuti manje nego o vjenčanju bake St. Clair bilo je
vjenčanje bake Danbury.
Bože dragi, to zbilja ne bi mogao podnijeti.
– Čemu taj bolan izgled? – upitala je Hyacinth.
Samo je odmahnuo glavom. – Postoje neke stvari koje čovjek nikada ne bi trebao
znati o svojoj baki i djedu.
Hyacinth se nacerila.
Garethu je na trenutak zastao dah, a potom joj se zauzvrat osmjehnuo. Bilo je
nečega zaraznog u Hyacinthinu osmijehu, nečega što je one koji su se družili s njom
navodilo da prestanu činiti to što su činili, čak i da prestanu razmišljati i samo joj
uzvrate smiješkom.
Kada se Hyacinth osmjehivala... kada se doista osmjehivala, ne onim lažnim
poluosmijesima kakve je imala pokušavajući biti pametna... lice bi joj se preobrazilo.
Oči bi joj zasjale, obrazi se zažarili i...
 Bila je prelijepa.
Čudno kako to nikada prije nije zapazio. Čudno kako nitko drugi to nije zapazio.
Gareth je izlazio po cijelom Londonu, sve otkad je ona prije nekoliko godina dala
znak da pristaje na udaju, ali nikad nije čuo da netko uvredljivo govori o njezinu
izgledu ni da je netko nekada za nju rekao da je lijepa.
Pitao se nisu li ljudi možda bili zauzeti pokušajem praćenja onoga što je govorila
pa nisu imali vremena zastati i na pravi joj se način zagledati u lice.
– Gospodine St. Clair? Gospodine St. Clair?
Spustio je pogled. Gledala ga je nestrpljivo i upitao se koliko mu je puta
izgovorila ime.
– S obzirom na okolnosti, mogla bi me baš zvati imenom – rekao je.
Odobravajuće je kimnula. – Pametno. A i ti se, naravno, možeš tako meni
obraćati.
– Hyacinth – rekao je. – Odgovara ti.
– Bio je to očev najdraži cvijet – objasnila je. – Grozdasti zumbul2 cvati kao lud u
proljeće blizu naše kuće u Kentu i svake godine prvi pokaže svoju boju.
– Boju tvojih očiju – rekao je Gareth.
– Puka slučajnost – priznala je.
– Sigurno je bio oduševljen.
– Nikada nije doznao – rekla je, odvrativši pogled. – Umro je prije mojega
rođenja.
– Žao mi je – rekao je tiho Gareth. Nije dobro poznavao Bridgertonove, ali za
razliku od St. Clairovih, činilo se da se svi međusobno vole. – Znao sam da je davno
preminuo, ali nisam znao da ga nisi upoznala.
– Ne bi trebalo biti važno – kazala je nježno. – Ne bi mi trebalo nedostajati nešto
što nikada nisam imala, ali katkada mi... moram priznati... doista nedostaje.
Pomno je birao riječi. – Teško je to... mislim, ne poznavati vlastitog oca.
Potvrdno je kimnula, spustivši pogled, a potom pogledala preko njegova ramena.
Baš čudno, pomislio je, ali na neki način mu je bilo drago da ga nije poželjela
pogledati u tom trenutku. Dotad je razgovor koji su vodili bio satkan od vragolastih
šala i ogovaranja. Ovo je bilo prvi put da su razgovarali smisleno, na način koji je
otkrivao pravu osobu ispod one koja je bila spremna za dosjetke i opuštene osmijehe.
Nije skidala pogled s nečega iza njegovih leđa, čak ni nakon što ju je onako
vješto okrenuo ulijevo. Nije mogao ne osmjehnuti se. Bila je puno bolja plesačica
sada kada joj je nešto odvraćalo pozornost.
Potom se okrenula, snažno i odlučno zadržavši pogled na njegovu licu. Bilo je
očito da je spremna za promjenu teme razgovora.
– Bi li želio čuti ostatak onoga što sam prevela? – upitala je.
2
Eng. grape hyacinth - grozdasti zumbul ili preslica. Nap. prev.
 – Naravno – odgovorio je.
– Mislim da se ples bliži kraju – rekla je. – Ali čini se da ondje ima malo
slobodna prostora. – Hyacinth je rukom pokazala prema udaljenom kutu plesne
dvorane, gdje je nekoliko stolica bilo postavljeno za one umornih nogu. – Vjerujem
da ćemo uspjeti ugrabiti nekoliko trenutaka nasamo, bez tuđega upletanja.
Valcer se bližio kraju pa je Gareth za korak odstupio i kratko joj se naklonio. –
Hoćemo li? – promrmljao je, pružajući ruku, kako bi ona uspjela provući svoju ispod
njegova lakta.
Kimnula je. Ovaj put dopustio joj je da vodi.
 pćenito, Gareth nije imao posebne koristi od velikih balova. Uvijek je bilo
vruće i krcato, i ma koliko uživao u plesu, shvaćao je da je zapravo velik dio
svojega vremena trošio na dokone razgovore s ljudima koji ga nisu zanimali.
Ali dok je išao prema bočnom hodniku kuće Bridgertonovih, pomislio je kako se
večeras baš dobro zabavlja.
Nakon plesa s Hyacinth, otišli su u kut plesne dvorane gdje ga je izvijestila o
svojemu napretku u prevođenju dnevnika. Unatoč njezinim isprikama, daleko je
odmaknula i zapravo došla do trenutka Isabellina dolaska u Englesku. Nije bio baš
sretan. Njegova baka poskliznula se dok je izlazila iz maloga čamca koji ju je
dovezao do obale, pa je tako njezin prvi susret s britanskom zemljom bio dodir
njezine stražnjice s vlažnim muljem na obali u Doveru.
Naravno, novopečeni suprug nije joj ni pružio ruku da joj pomogne.
Gareth je odmahnuo glavom. Pravo je čudo da još tada nije podvila rep i pobjegla
natrag u Italiju. Naravno, prema Hyacinthinim riječima, ni ondje je nije čekalo išta
posebno. Isabella nije prestajala preklinjati svoje roditelje da je ne udaju za Engleza,
ali oni za to nisu htjeli ni čuti, pa nije zvučalo kako bi je radosno dočekali da je
pobjegla i vratila se kući.
Ali nije mogao predugo ostati u izdvojenom hodniku plesne dvorane s neudanom
damom a da ljudi pritom ne počnu govorkati. Stoga se, kad je Hyacinth završila s
pričom, oprostio od nje predavši je sljedećem gospodinu s njezine plesne kartice.
Njegovi ciljevi za tu večer bili su postignuti (pozdravio je domaćine, plesao s
Hyacinth, doznao koliko je napredovala s dnevnikom) pa je zaključio da bi sada baš
mogao i otići. Bilo je prilično rano; nije bilo razloga da još ne ode u svoj klub ili u
kockarnicu.
Usto, pomislio je s iščekivanjem, nije već neko vrijeme vidio ljubavnicu. Zapravo,
nije mu bila baš ljubavnica. Gareth nije imao dovoljno novca da Mariji osigura život
na kakav je bila naviknula, ali na svu sreću, jedan od njezine prethodne gospode
ostavio joj je zgodnu kućicu u Bloomsburyju. Budući da nije plaćao njezine račune,
nije osjećala nikakvu potrebu da mu bude vjerna, što je bilo gotovo nevažno, jer nije
ni on bio vjeran njoj.
 I tako je to neko vrijeme potrajalo. Činilo se da je jedina žena s kojom se u
posljednje vrijeme družio bila Hyacinth. Bog mu je bio svjedokom da tu nije moglo
biti ljubakanja.
Gareth je promrmljao pozdrav opraštajući se s nekolicinom poznanika pokraj
vrata plesne dvorane, a potom se iskrao u hodnik. Bio je iznenađujuće prazan, s
obzirom na broj ljudi koji su nazočili zabavi. Pošao je prema ulaznom dijelu kuće, ali
se zaustavio. Bilo je daleko do Bloomsburyja, posebice u unajmljenoj kočiji, koja će
mu trebati jer se ovamo dovezao s bakom. Bridgertonovi su u stražnjem dijelu kuće
ostavili prostoriju za gospodu, pobrinuvši se za njihove potrebe. Gareth je odlučio
poslužiti se njome.
Okrenuo se i ponovno pošao istim putem, potom prošao pokraj vrata plesne
dvorane i uputio se malo niže niz hodnik. Nekolicina nasmijane gospode izišla je kad
je stigao do vrata i Gareth ih je prije ulaska kimanjem pozdravio.
Bila je to jedna od prostorija s malom čekaonicom ispred tog unutarnjeg svetišta
koje je omogućavalo malo privatnosti. Vrata druge prostorije bila su zaključana pa je
Gareth potiho za sebe zviždukao, čekajući da dođe na red.
Volio je zviždukati.
My bonnie lies over the ocean...
Uvijek je u sebi pjevao te riječi, zviždukajući.
My bonnie lies over the sea...
Pola pjesama koje je zviždukao imale su riječi koje baš nije mogao dobro pjevati
naglas.
My bonnie lies over the ocean...
– Trebao sam znati da si to ti.
Gareth se sledio, našavši se oči u oči sa svojim ocem koji je, kako je shvatio, bio
osoba koju je strpljivo čekao da se olakša.
– So bring back my bonnie to me – otpjevao je Gareth naglas, dajući posljednjim
riječima lijep dramatičan zamah.
Zapazio je neugodno stezanje očeve vilice. Barun je pjevanje mrzio čak više od
zviždukanja.
– Iznenađen sam što te puštaju unutra – rekao je lord St. Clair, prijetvorno
smirenim glasom.
Gareth je drsko slegnuo ramenima. – Neobično kako krv tako jednostavno ostaje
skrivena u čovjeku, čak i kada nije posve plava. – Pokeraški se osmjehnuo
vremešnom čovjeku. – Svi na svijetu misle da sam tvoj. Nije li to naj...
– Prestani – prosiktao je lord. – Pobogu, dovoljno mi je samo gledati te.
Razbolim se od slušanja.
– Čudno, ali to me uopće ne dira.
 Ali Gareth je osjećao kako se mijenja. Srce mu je kucalo ubrzanije i ćutio je
neobično podrhtavanje u prsima. Osjećao se neusredotočenim, nemirnim i trebala
mu je velika samokontrola da mirno drži ruke spuštene niz tijelo.
Čovjek bi pomislio da se već bio navikao na to, ali svaki put bi ga iznenadilo.
Uvijek je sebi govorio da će vidjeti oca i da mu to neće biti važno, ali ne...
Uvijek mu je bilo važno.
Lord St. Clair zapravo nije bio njegov otac. U tome i jest bio problem. Taj čovjek
uspijevao ga je pretvoriti u nezrela kretena, a uopće mu nije bio otac. Gareth je tko
zna koji put samome sebi govorio da je to nevažno. Da mu on nije važan. Nisu bili u
krvnom srodstvu i barun mu nije trebao značiti ništa više od bilo kojega neznanca
na ulici.
Ali značio mu je. Gareth nije želio njegovo odobravanje. Odavno je već bio
odustao od toga. Osim toga, zašto bi želio potvrdu od čovjeka kojega nije čak ni
poštovao?
Radilo se o nečemu drugom. Nečemu što je bilo puno teže definirati. Ugledao je
baruna i odjednom se morao dokazati i privući nečim pozornost.
Ostaviti dojam.
Morao je kinjiti toga čovjeka. Zato što je, sam Bog mu je svjedok, taj čovjek
kinjio njega.
Osjećao se tako svaki put kad bi ga vidio. Ili barem onda kada su bili prisiljeni
razgovarati. Gareth je znao da sada mora okončati taj kontakt prije nego što učini
nešto zbog čega bi mogao požaliti.
Jer uvijek bi požalio. Svaki put kad bi se u sebi zakleo kako će naučiti, kako će
biti zreliji, opet bi se ponovilo. Ugledao bi svojega oca i ponovno
postajao petnaestogodišnjak; satkan od usiljenih osmijeha i ružna ponašanja.
Ali ovaj put će pokušati. Za Boga miloga, ta bio je u kući Bridgertonovih.
Najmanje što je mogao učiniti bilo je izbjeći scenu.
– Ispričaj me – rekao je, pokušavši se provući pokraj njega.
Ali lord St. Clair koraknuo je u stranu, kako bi im se ramena sudarila. – Znaš,
neće te imati – rekao je, hihoćući se dok je izgovarao te riječi.
Gareth se držao smireno. – O čemu to govoriš?
– Ta Bridgertonova mala. Vidio sam kako uzdišeš za njom.
Na trenutak se Gareth nije pomaknuo. Nije čak ni shvatio da je otac bio u
plesnoj dvorani. To mu je zasmetalo, iako nije trebalo. Dođavola, trebao je klicati od
radosti zbog toga što je naposljetku uspio uživati na nekom događaju a da pritom ne
osjeti žalac zbog prisutnosti lorda St. Claira.
Naprotiv, osjećao se nekako prevarenim. Kao da se barun skrivao od njega.
Kao da ga je špijunirao.
– Nemaš ništa za reći? – izazivao ga je barun.
 Gareth se samo namrštio pogledavši kroz otvorena vrata do pisoara. – Ne, osim
ako ne želiš da gađam odavde – izgovorio je otegnuto.
Barun se okrenuo, shvatio što je ovaj mislio reći, a potom s gađenjem izjavio: –
Ti bi to i učinio.
– Znaš, mislim da bih – rekao je Gareth. Sve do tog trenutka nije mu sinulo...
njegov komentar bio je više prijetnja nego bilo što drugo, ali mogao bi se upustiti u
malo nepristojna ponašanja ako bi to značilo gledati kako žile njegova oca gotovo
pucaju od bijesa.
– Odvratan si.
– Ti si me odgojio.
Izravan udarac. Barun je vidno kiptio prije nego što mu je uzvratio riječima: –
Ali ne zato što sam to želio. Zasigurno nikada nisam ni sanjao da ću morati prenijeti
titulu na tebe.
Gareth je držao jezik za zubima. Rekao bi on još puno toga da razbjesni oca, ali
nikada neće omalovažavati bratovu smrt. Nikada.
– George se sigurno okreće u grobu – rekao je tiho lord St. Clair.
Gareth je tada puknuo. U jednom trenutku stajao je nasred malene prostorije,
ruke su mu ukočeno padale niz tijelo, a već u sljedećem priljubio je oca uza zid,
držeći jednu ruku na njegovom ramenu i drugu na vratu.
– On je moj brat – prosiktao je Gareth.
Baron mu je pljunuo u lice. – On je moj sin.
Garethu su pluća zadrhtala. Imao je osjećaj da nema dovoljno zraka. – On je moj
brat – ponovio je, dajući sve od sebe da mu glas ostane jednoličan. – Možda ne preko
tebe, nego preko naše majke. I volio sam ga.
Na neki je način taj gubitak osjetio još snažnije. Oplakivao je Georgea sve od
njegove smrti, ali sada je imao osjećaj velike rupe koja se u njemu širila zjapeći i nije
znao kako je popuniti.
Imao je samo jednu osobu. Samo svoju baku. Jedinu osobu za koju je istinski
mogao reći da je voli.
I koja je voljela njega.
Nije to dotad shvatio. Možda nije ni želio, ali sada je, stojeći pred čovjekom
kojega je uvijek nazivao ocem, čak i nakon što je doznao istinu, shvatio koliko je
zapravo sam.
Osjetio je gađenje prema samome sebi, prema svojemu ponašanju, prema onome
u što se pretvorio u barunovoj nazočnosti.
Odjednom ga je pustio, uzmaknuvši, gledajući kako barun dolazi do daha.
Ni Gareth nije disao ujednačeno.
Trebao bi poći. Svakako je trebao izići, udaljiti se, biti bilo gdje drugdje, samo ne
tu.
 – Znaj, nikad je nećeš imati – začuo je očev glas.
Gareth je koraknuo prema vratima. Nije bio ni shvatio da se pokrenuo, sve dok
ga barunove riječi nisu zaledile.
– Gospodičnu Bridgerton – pojasnio je njegov otac.
– Ne želim gospodičnu Bridgerton – rekao je oprezno Gareth.
Barun se nasmijao. – Naravno da želiš. Ona je sve ono što ti nisi, sve ono što se
ti nikada ne možeš ni ponadati da ćeš biti.
Gareth je samoga sebe prisilio da se opusti ili da barem izgleda opušteno. –
Dakle, kao prvo – rekao je, kočoperno se osmjehnuvši, znajući da njegov otac to mrzi
– žensko je.
Njegov otac podsmjehnuo se na njegov slabašan pokušaj da se našali. – Nikada
se neće udati za tebe.
– Ne sjećam se da sam je zaprosio.
– Aaah, cijeli tjedan motaš se oko nje, svi o tome pričaju.
Gareth je znao da je njemu nesvojstveno poklanjanje pažnje doličnoj mladoj
dami navelo neke da na to gledaju s čuđenjem, ali znao je i to da ta ogovaranja nisu
bila ni blizu onakva kako je to njegov otac dao naslutiti.
Ali spoznaja da je njegov otac bio opsjednut njime i onim što on čini pružila mu
je pomalo bolesno zadovoljstvo, baš kao što je on bio opsjednut svojim ocem i
njegovim postupcima.
– Gospodična Bridgerton dobra je prijateljica moje bake – rekao je vedro,
uživajući u blagom izvijanju očeve usnice na spomen lady Danbury. Njih dvoje
nikada se nisu voljeli, a kada su razgovarali, lady D mu nikada nije dopuštala da
vodi glavnu riječ. Bila je grofova supruga, a lord St. Clair bio je samo barun. Nikada
mu nije dopuštala da to zaboravi.
– Naravno da je grofičina prijateljica – rekao je barun, brzo se oporavivši. –
Siguran sam da zato i trpi tvoju nazočnost.
– Morao bi pitati gospodičnu Bridgerton – odvratio je vedro Gareth, nastojeći
odagnati tu temu kao nevažnu. Nedvojbeno mu nije namjeravao otkriti da Hyacinth
prevodi Isabellin dnevnik. Lord St. Clair bi zasigurno zahtijevao da mu ga preda, a
to je bilo ono što Gareth ni u kojem slučaju nije namjeravao učiniti.
I to ne samo zato što je posjedovao nešto što bi njegov otac možda poželio imati.
Gareth je istinski želio znati kakve se tajne skrivaju u delikatno rukom ispisanim
stranicama, ili možda nije bilo nikakvih tajni, nego samo svakodnevna monotonija
plemkinje udane za muškarca kojega nije voljela.
U svakom slučaju, želio je čuti to što je imala za reći.
Zato je držao jezik za zubima.
– Možeš pokušati – rekao je blago lord St. Clair – ali oni te nikada neće htjeti.
Krv uvijek teče kako teče. Uvijek.
 – Što želiš time reći? – upitao je Gareth, pozorno pazeći da mu glas zvuči
jednolično. Uvijek je bilo teško odrediti prijeti li mu otac ili samo razlaže o svojim
dvjema najdražim temama: krvnoj lozi i plemstvu.
Lord St. Clair prekrižio je ruke. – Bridgertonovi – rekao je. – Nikada joj neće
dopustiti udaju za tebe, čak ni bude li dovoljno luckasta da se zaljubi u tebe.
– Nije ona...
– Neotesan si – provalilo je iz baruna. – Glup si...
– Nisam... – pokuljalo je iz njegovih usta prije nego što se uspio zaustaviti.
– Ponašaš se glupo – prekinuo ga je barun – i zasigurno nisi dovoljno dobar za
jednu Bridgertonovu. Uskoro će te prozreti.
Gareth se prisilio dovesti disanje pod kontrolu. Barun ga je volio izazivati, volio
mu je govoriti ono na što bi se Gareth usprotivio poput djeteta.
– Na neki način – nastavio je lord St. Clair, čije se lice razvuklo u samodopadan
osmijeh... – to je zanimljivo pitanje.
Gareth je samo piljio u nj, previše bijesan da bi mu priuštio to zadovoljstvo i
upitao ga što time želi reći.
– Molim te, reci mi, tko ti je otac? – razmišljao je barun.
Gareth je zadržao dah. Bio je to prvi put da je barun to spomenuo i izravno ga
upitao. Nazivao je Garetha kopiletom, izrodom i okotom šugavim, a Garethovu
majku mnogim drugim, nimalo laskavim riječima, ali nikada zapravo nije postavio
pitanje o Garethovu očinstvu.
Upitao se... je li doznao istinu?
– To ti znaš bolje od mene – rekao je blago Gareth.
Trenutak je bio naelektriziran i čula se tišina. Gareth nije disao, bio bi zaustavio
srce da ne kuca da je mogao, ali na kraju je lord St. Clair samo rekao: – Tvoja majka
mi nije rekla.
Gareth ga je oprezno motrio. U glasu njegova oca još uvijek se osjećala gorčina,
ali bilo je u njemu još nečega, nekakvog podbadanja i iskušavanja. Gareth je shvatio
da ga je barun ispipavao, pokušavajući doznati je li Gareth doznao nešto o svojemu
očinstvu.
– To te živog izjeda – rekao je Gareth, ne mogavši se prestati smješkati. –
Poželjela je nekoga više od tebe i to te ubija, čak i nakon svih ovih godina.
Na trenutak je pomislio da bi ga barun mogao udariti, ali lord St. Clair
ustuknuo je u posljednji trenutak i ruke su mu klonule niz tijelo. – Nisam volio tvoju
majku – rekao je.
– Nikada nisam ni mislio da jesi – odgovorio je Gareth. Nikada se nije radilo o
ljubavi, nego samo o ponosu. Kada je o barunu bila riječ, uvijek se radilo o ponosu.
– Želim znati – rekao je tiho lord St. Clair. – Želim znati tko je to bio. Nikada joj
nisam oprostio zbog njezinih grijeha, ali ti... ti... – Nasmijao se i taj drhtavi zvuk
dirnuo je Garetha ravno u dušu.
 – Ti si njezin grijeh – rekao je barun. Ponovno se nasmijao i svake sekunde taj
zvuk postajao je još hladniji. – Nikad nećeš doznati. Nikad nećeš doznati čija krv
teče tvojim žilama. Nikad nećeš doznati tko te nije volio dovoljno da bi te priznao
svojim.
Garethu je srce prestalo kucati.
Barun se osmjehnuo. – Razmisli o tome kad sljedeći put zamoliš gospodičnu
Bridgerton za ples. Vjerojatno si sin tamo nekog dimnjačara. – Slegnuo je
ramenima, namjerno prezirno otpuhnuvši. – Ili možda kakva lakaja. Uvijek smo
imali mlade strasne lakaje u Clair Hallu.
Gareth ga je umalo ošamario. Poželio je to. Pobogu, silno je to želio i trebalo mu
je puno više snage, za koju nije ni znao da je posjeduje, kako bi se obuzdao.
– Nisi ništa drugo doli izrod – kazao je lord St. Clair odlazeći prema vratima. –
Jedino to ćeš zauvijek i ostati.
– Jesam, ali sam tvoj izrod – rekao je Gareth, smiješeći se okrutno. – Rođen u
braku, iako ne od tvojega sjemena. – Koraknuo je naprijed i sada su stajali oči u oči.
– Tvoj sam.
Barun je opsovao i udaljio se, drhtavim prstima dohvativši kvaku.
– Zar te to nije dotuklo?
– Ne pokušavaj biti bolji nego što jesi – prosiktao je barun. – Previše je bolno
gledati te kako pokušavaš.
Potom je, prije nego što je Gareth uspio čuti posljednje riječi, barun izjurio iz
prostorije.
Nekoliko trenutaka Gareth je ostao nepomičan, kao da je nešto u njegovu tijelu
prepoznalo potrebu za potpunim mirom, kao da bi se zbog samo jednog pokreta
mogao raspasti.
A potom...
Luđački je mlatarao rukama po zraku i prsti su mu se grčili u opasne kandže.
Čvrsto je stinuo zube da ne vrisne, ali zvuk je ipak proizišao, potmuo i grlen.
Ranjen.
Nije to volio. O, Bože dragi, zašto?
Zašto, zašto, zašto?
Zašto je barun još uvijek imao tu moć nad njim? Nije mu otac. Nikada mu nije
bio otac. Dođavola, Garethu bi trebalo biti drago zbog te činjenice.
I bilo mu je drago. Kada je bio priseban i kada je mogao jasno razmišljati, bilo je.
Ali kada su bili oči u oči i kada je barun šaptao sve Garethove tajne strahove,
nije više bilo važno.
Nije bilo ničega drugog osim boli. Ničega, osim malog dječaka u njemu koji je
iznova i iznova pokušavao, vječno se pitajući zašto nije dovoljno dobar.
 – Trebam poći – promrmljao je Gareth, izjurivši kroz vrata u hodnik. Morao je
otići, pobjeći, daleko od ljudi.
Nije bio pravo društvo. Ne iz onih razloga koje je naveo njegov otac, ali bio je...
– Gospodine St. Clair!
Podigao je pogled.
Hyacinth.
Stajala je u hodniku, sama. Činilo se da svjetlost svijeća titrajući treperi oko
njezine kose, ističući bogate crvene nijanse koje su se prelijevale. Izgledala je divno,
nekako... potpuno.
Shvatio je da joj je život bio ispunjen. Možda nije bila udana, ali imala je svoju
obitelj.
Znala je tko je. Znala je gdje pripada.
Nikada ni na koga nije bio ljubomoran kao na nju u tom trenutku.
– Jesi li dobro? – upitala je.
Ništa nije rekao, ali to je nije spriječilo da kaže: – Vidjela sam ti oca – rekla je
nježno. – Tamo dolje u hodniku. Doimao se bijesnim, ali onda je ugledao mene i
nasmijao se.
Gareth je zario nokte u dlanove.
– Zašto bi se nasmijao? – upitala je Hyacinth. – Gotovo da i ne poznajem tog
čovjeka i...
Zagledao se u jedno mjesto iza njezinih ramena, ali kada je zašutjela, naglo ju je
ponovno pogledao u lice.
– Gospodine St. Clair – rekla je nježno. – Jesi li siguran da je sve u redu? – Čelo
joj se naboralo od zabrinutosti. Nije moglo biti lažno, a potom je još nježnije
dometnula: – Je li rekao nešto što te uzrujalo?
Njegov je otac u jednom bio u pravu. Hyacinth Bridgerton bila je dobra. Možda
je znala uzrujati, voljela upravljati i često ga vraški iživcirati, ali u duši, a to je bio
važno, bila je dobra.
Čuo je očev glas.
Nikada je nećeš imati.
Nisi dovoljno dobar za nju.
Nikada nećeš...
Izrod. Izrod. Izrod.
Pogledao ju je, istinski je pogledao, prešavši pogledom s njezina lica na gola
ramena koja je otkrivao zavodljiv izrez na haljini. Grudi joj nisu bile velike, bile su
podignute, zasigurno nekakvom napravom koja je za cilj imala zadirkivati i vabiti, i
uspio je vidjeti tek nagovještaj udubine između dojki ponad ruba ponoćno plave
svile.
 – Garethe? – prošaptala je.
Nikad ga dotad nije nazvala imenom. Rekao joj je da može, ali nije to nikada
dotad učinila. Bio je posve siguran u to.
Poželio ju je dotaknuti.
Ne, želio ju je potrošiti.
Želio ju je iskoristiti i samom sebi dokazati da je jednako dobar i dostojan poput
nje, možda pokazati ocu da je pripadao i da neće pokvariti svaku dušu koju dotakne.
Ali i više od toga, jednostavno ju je želio.
Razrogačila je oči kad je koraknuo prema njoj, poništivši razdaljinu između njih.
Nije uzmaknula. Razdvojila je usnice i uspio je čuti njezino ubrzano disanje, ali
nije se pomaknula.
Možda nije rekla da, ali nije rekla ni ne.
Pružio je ruku, obgrlio je oko leđa i u trenu privio uza se. Želio ju je. O, Bože,
kako ju je samo želio. Trebala mu je, i to ne samo njegovu tijelu.
Trebao ju je odmah, sada.
Usne su mu našle njezine i uopće nije bio onakav kakav je trebao biti prvi put.
Nije bio ni nježan ni drag. Nije izvodio zavodnički ples, lijeno je draškajući sve dok
ne bude mogla reći ne.
Samo ju je poljubio. Svom svojom snagom, svakim gramom očaja koji mu je
kolao žilama.
Jezikom joj je razdvojio usnice, uronio unutra, kušajući je, u potrazi za njezinom
vrelinom. Osjećao je njezine ruke na svojemu zatiljku. Grlila ga je svom snagom i
osjećao je kako joj srce kuca uz njegova prsa.
Željela ga je. Možda to nije shvaćala, možda nije znala što bi s tim, ali željela ga
je.
Zbog toga se osjećao kao kralj.
Srce mu je snažnije zakucalo i tijelo mu se počelo ukrućivati. Nekako su se našli
uza zid i jedva je uspijevao disati kad mu je ruka krenula nagore, prelazeći preko
njezinih rebara, sve dok nije napipao jedru meku dojku. Stegnuo ju je... nježno, da je
ne prestraši, ali dovoljno snažno da mu u sjećanju ostane njezin oblik, osjećaj i
težina nje u njegovoj ruci.
Bila je savršena. Uspio je kroz haljinu osjetiti kako reagira.
Želio ju je uzeti u usta, skinuti haljinu s njezina tijela i učiniti joj stotinu grešnih
stvari.
Osjećao je kako nestaje otpor iz njezina tijela i čuo kako uzdiše priljubljena uz
njegova usta. Nikada je dotad nitko nije poljubio, bio je posve uvjeren u to. Ali bila je
gorljiva, a on uzbuđen. Osjećao je to po načinu na koji se njezino tijelo prislanjalo uz
njegovo, po načinu na koji su njezini prsti očajnički stiskali njegova ramena.
– Uzvrati mi poljubac – promrmljao je, grickajući joj usnice.
 – Uzvraćam – promrmljala je odgovor.
Odmaknuo se, samo centimetar ili dva. – Treba ti nekoliko lekcija – rekao je
osmjehujući se. – Ali ne brini se, poradit ćemo na tome da budeš dobra u ovome.
Sagnuo se, još jednom je poljubiti... O, Bože, kako je samo uživao u ovome... Ali
ona se odmaknula izmigoljivši mu iz zagrljaja.
– Hyacinth – rekao je promuklo, uhvativši je za ruku. Povukao ju je,
namjeravajući je ponovno privući k sebi, ali izvukla je naglo ruku iz njegove.
Gareth je podigao obrve, čekajući da ona nešto kaže.
Ipak je to bila Hyacinth. Zasigurno će reći nešto.
Ali samo se doimala zaprepaštenom. Bilo joj je zlo od nje same.
Potom je učinila ono što nikada ne bi ni pomislio da bi učinila.
Pobjegla je.
 yacinth je voljela za sebe misliti da je od onih žena koje bi se poljubile s puno
samopouzdanja, a potom se ostatak večeri nastavile ponašati kao da se ništa
nije dogodilo. Voljela je misliti da će biti pribrano hladna kada dođe trenutak
da se prema nekom džentlmenu ponaša sa zasluženim prezirom, da će joj pogled biti
satkan od savršenih komadića leda i da će ga sa stilom vješto uspjeti ignorirati.
U svojoj mašti činila je sve to, i više od toga.
Ali stvarnost ipak nije bila tako slatka.
Kad ju je Gareth zazvao imenom, pokušao je ponovno privući u naručje i
poljubiti je, jedino što joj je palo na pamet bilo je pobjeći.
Samu je sebe uvjerila da to što su mu usne četrdeset treći put dotaknule njezine
nije bilo u skladu s njezinim karakterom.
Nije moglo biti. Nije mogla dopustiti da bude. Bila je Hyacinth Bridgerton.
Hyacinth.
Bridgerton.
A to je svakako trebalo nešto značiti. Jedan poljubac nije ju mogao pretvoriti u
izbezumljenu glupaču.
Osim toga, nije se tu radilo o poljupcu. Nije nju mučio poljubac. Poljubac je
zapravo bio lijep, i da bude iskrena, odavno ga je već trebala iskusiti.
Čovjek bi pomislio da bi se u svijetu i društvu u kojemu je živjela ponosila
svojim netaknutim, nikad poljubljenom statusom. Na kraju krajeva,
samo nagovještaj nedolična ponašanja bio je dovoljan da ženi uništi reputaciju.
 Ali nitko ne može navršiti dvadeset dvije i već četvrtu sezonu biti na
raspolaganju u Londonu a da se ne osjeti barem malo odbačeno zbog toga što je nitko
dosad nije pokušao poljubiti.
A nije nitko. Zaboga, nije Hyacinth tražila da bude obeščašćena, ali nitko se
nikada nije čak ni nagnuo prema njoj ni spustio otežan pogled na njezine usne, kao
da to namjerava učiniti.
Sve do sinoć. Sve dok to nije učinio Gareth St. Clair.
Njezin prvi poriv bio je poskočiti od iznenađenja. Unatoč Garethovu razvratnu
ponašanju, nije pokazao nimalo zanimanja da svoju reputaciju bitange iskuša na
njoj. Na kraju krajeva, imao je tamo negdje u Bloomsburyju onu opernu pjevačicu.
Što je, zaboga, htio s njom?
Pa ipak...
Dakle, pobogu, ni sada nije znala kako je do svega toga došlo. U jednom
trenutku ga je pitala osjeća li se loše. Doimao joj se neobično i bilo je očito da je imao
nekakav sukob sa svojim ocem, unatoč njezinim nastojanjima da se ne sretnu, a već
u drugom trenutku je tako snažno piljio u nju da je zadrhtala. Doimao se
opsjednutim, potrošenim.
Doimao se kao da želi potrošiti nju.
Hyancith svejedno nije mogla odagnati osjećaj da zapravo nije namjeravao
poljubiti nju i da bi zapravo svaka žena koja bi se u tom trenutku našla njemu
sučelice u hodniku bila jednako tako dobra.
Posebno nakon što joj je uz smijeh rekao da se treba poboljšati.
Nije smatrala da je namjeravao biti okrutan, ali njegove su je riječi ipak
zapekle.
– Uzvrati mi poljubac – rekla je samoj sebi, cmizdravo oponašajući njegov glas. –
Uzvrati mi poljubac.
Skljokala se na jastuke. – Jesam. – Zaboga, što je to govorilo o njoj ako
muškarac nije ni mogao odrediti kad mu je pokušavala uzvratiti poljubac?
Čak i ako to nije dobro činila, a Hayacinth to nije bila posve spremna priznati,
jer to se činilo nečim što je trebalo doći prirodno, i zasigurno nešto što je njoj trebalo
doći prirodno. Ali, gle, što se to od nje očekivalo da učini? Da zavitla jezikom kao
mačem? Stavila je ruke na njegova ramena. Nije se opirala u njegovu naručju. Što li
je još trebala učiniti da mu dade do znanja da uživa.
Činilo joj se to bijednom i nepoštenom zagonetkom. Muškarci su voljeli da
njihove žene budu čestite i netaknute, a onda su im se rugali zbog
njihova neiskustva.
Samo je... samo je...
Hyacinth se ugrizla za usnicu, užasnuta time kako je bila korak do plača.
 Samo je mislila da će njezin poljubac biti čaroban. Smatrala je kako će gospodin
o kojemu je bila riječ iz tog susreta izići, ako već ne pod dojmom, a onda barem malo
zadovoljan njezinom izvedbom.
Ali Gareth St. Clair bio je podrugljiv kao obično i Hyacinth se nikako nije
sviđalo što mu je dopustila da se zbog njega samoj sebi učini malenom.
– Ma to je samo poljubac – prošaptala je i njezine riječi raspršile su se praznom
prostorijom. – Samo poljubac. Ništa to ne znači.
Ali znala je, iako je zdušno nastojala lagati samoj sebi, da je to bilo nešto više od
poljupca.
Puno, puno više.
Barem njoj. Tjeskobno je sklopila oči. Bože dragi, dok je ležala tu u krevetu
razmišljajući i razmišljajući, a potom ponovno razmišljajući i domišljajući se, on je
spavao kao klada. Taj čovjek poljubio je...
Nije se ni usudila pretpostaviti koliko je sve žena poljubio, ali zasigurno
dovoljan broj da se ona osjeti najneiskusnijom djevojkom u Londonu.
Kako će se suočiti s njim? A morat će. Ta prevodila je dnevnik njegove bake. Bit
će previše očito bude li ga pokušavala izbjeći.
Posljednje što je željela bilo je dopustiti mu da vidi kako ju je uznemirio. U
životu je postojalo nekoliko stvari koje su ženi bile znatno potrebnije od ponosa, ali
Hyacinth je smatrala da bi se, sve dok je dostojanstvo još uvijek bila opcija, mogla
držati za nj.
A u međuvremenu...
Uzela je dnevnik njegove bake. Cio dan nije prevela ni riječi. Prešla je samo
dvadeset dvije stranice, a bilo ih je barem još sto.
Spustila je pogled na knjižicu koja joj je zatvorena ležala na krilu. Pomislila je
na to da mu je vrati. Zapravo bi je vjerojatno trebala poslati. Tako bi mu i trebalo, da
mora biti prisiljen potražiti neku drugu prevoditeljicu nakon onakva ponašanja
sinoć.
Ali uživala je u dnevniku. Život nije postavljao baš puno izazova pred dobro
odgojene mlade dame. Iskreno, bilo bi lijepo kad bi mogla reći da je cijelu tu knjižicu
prevela s talijanskoga. Zapravo bi to bilo baš lijepo učiniti.
Hyacinth je prstom pomaknula mali označivač stranice kojim se služila da
označi gdje je stala i otvorila knjigu. Isabella je u Englesku stigla usred sezone i
nakon samo tjedan dana provedenog na ladanju, njezin novi suprug odvukao ju je u
London gdje se od nje očekivalo, iako nije tečno govorila engleski, da se druži i
zabavlja kako je priličilo njezinu statusu.
Da stvar bude još gora, majka lorda St. Claira stanovala je u kući Clair House i
bilo je posve očito da nije zadovoljna što mora prepustiti svoju ulogu prve dame
kuće?
 Hyacinth se mrštila dok je nastavljala čitati, zastajkujući svako malo provjeriti
nepoznatu riječ. Udova barunica upletala se u Isabelline odnose sa slugama, izdajući
zapovijedi suprotne od njezinih i otežavajući tako onima koju su novu barunicu sada
smatrali nadležnom gospodaricom.
Zbog toga se taj brak doista nije smatrao privlačnim. Hyacinth je u sebi
pomislila kako će se nastojati udati za muškarca koji nema majku.
– Glavu gore, Isabella – promrmljala je, lecnuvši se dok je čitala o posljednjoj
prepirci. Radilo se o nekakvom dodavanju dagnji na jelovnik, unatoč činjenici da je
Isabella od školjaka dobivala osip.
– Trebaš dati do znanja tko je glavni – obratila se Hyacinth knjizi. – Ti...
Namrštila se, spustivši pogled do posljednjeg datuma. To nije imalo smisla.
Zašto je Isabella govorila o svojemu bambinu?
Hyacinth je triput pročitala riječi prije nego što je ponovno podignula pogled na
datum na vrhu. 24 ottobre 1766.
1766.? Čekaj malo...
Prelistala je jednu stranicu unatrag.
1764.
Isabella je preskočila dvije godine. Zašto bi to učinila?
Hyacinth je brzo prelistala sljedećih dvadesetak stranica. 1766.... 1769....
1769.... 1770.... 1774....
– Nisi baš neka revna voditeljica dnevnika – promrmljala je Hyacinth. Nije ni
čudo da je Isabella uspjela sažeti desetljeća u tako tanak svezak. Često je preskakala
godine između zapisa.
Hyacinth se ponovno vratila na onu stranicu na kojoj se spominjao bambino,
nastavljajući sa svojim zamornim prijevodom. Isabella se vratila u London, ali ovaj
but bez supruga, što joj, činilo se, nije ni najmanje smetalo. Doimalo se da je bila
stekla malo samopouzdanja, iako je uzrok tomu mogla biti smrt udove barunice, što
se prema Hyacinthinoj pretpostavci dogodilo godinu prije.
Našla sam savršeno mjesto, prevela je Hyacinth, zapisavši te riječi na papir. On
nikada neće... Namrštila se. Nije znala ostatak rečenice pa je iscrtkala po papiru
kako bi označila nepreveden izraz i nastavila dalje. Ne smatra me dovoljno
oštroumnom, pročitala je. Pa tako neće posumnjati...
– Zaboga – rekla je Hyacinth, uspravivši se u sjedeći položaj. Preletjela je
stranicu dnevnika i pročitala je što je moguće brže, zaboravivši pritom na pisanje
prijevoda.
– Isabella – rekla je diveći se. – Lisico lukava.
Gareth je duboko udahnuo, skupljajući hrabrost da ovije prste oko teškoga mjedenog
zvekira na ulaznim vratima kuće broj pet u Bruton Streetu, otmjene kućice koju je
Hyacinthina majka kupila nakon što se njezin najstariji sin oženio i preuzeo
Bridgerton House.
Nastojao je ne osjećati potpuno gađenje prema samom sebi zbog osjećaja da mu
je prvotno bila potrebna hrabrost. Zapravo mu i nije bila potrebna hrabrost. Zaboga,
pa nije se bojao. Radilo se... gle, ne, nije to bila prava zebnja. Bila je to...
Zaječao je. U svačijem životu bilo je trenutaka kada bi čovjek učinio sve samo da
nešto odgodi. Ako je značilo da nije pravi muškarac zato što je doista imao osjećaj da
se ne želi nositi s Hyacinth Bridgerton... dakle, bio je posve spreman samoga sebe
nazvati nezrelom mladenačkom ludom.
Iskreno, nije poznavao nikoga tko bi se u ovakvom trenutku poželio nositi s
Hyacinth Bridgerton.
Posve nestrpljiv, zakolutao je očima. Ovo ne bi trebalo biti teško. Ne bi se trebao
osjećati napetim. Dođavola, kao da nikada prije nije poljubio ženu i morao se suočiti
s njom sljedeći dan.
Osim...
Osim što nikada nije poljubio ženu poput Hyacinth, koju pod A) nitko dotad nije
poljubio, a koja je pod B) imala sve razloge pomisliti da bi taj poljubac mogao značiti
nešto više.
Da ne spominjemo činjenicu da se pod C) radilo o Hyacinth.
Jednostavno nije mogao prestati misliti o tome. Ako je bilo nešto što je shvatio u
ovom proteklom tjednu, onda je shvatio to da se Hyacinth posve razlikovala od svih
drugih žena koje je poznavao.
U svakom slučaju, sjedio je cijelo to jutro kod kuće, čekajući paket koji će mu
sigurno stići u pratnji livriranog lakaja, dnevnik svoje bake. Hyacinth ga vjerojatno
više neće željeti prevoditi nakon što ju je sinoć onako duboko povrijedio.
Ali, pomislio je, pomalo obrambeno, nije ju namjeravao povrijediti. Zapravo,
ništa nije namjeravao. Zasigurno je nije namjeravao poljubiti. Nikad mu to nije ni
palo na pamet. Mislio je kako mu ni tada ne bi palo na pamet da nije bio izbačen iz
takta, a ona se u tom trenu nekako stvorila ondje, u hodniku, gotovo kao prizvana
čarolijom.
Neposredno nakon što mu se otac posprdno narugao zbog nje.
A što je drugo, dođavola, trebao učiniti.
Nije to značilo ništa. Uživao je... bio mu je to nedvojbeno veći užitak nego što je
zamišljao, ali to nije značilo ništa.
 Ipak, žene nisu s odobravanjem gledale na to. Izraz njezina lica kad je prekinula
poljubac nije bio primamljiv.
Zapravo, izgledala je prestravljeno.
Zbog toga se on osjećao glupo. Nikada prije nije poljupcem naveo ženu na
gađenje.
Sve se to još preuveličalo poslije, iste večeri, kad je čuo kako ju je netko upitao
za nj i kad je to pitanje odagnala uz smijeh, rekavši da ga nikako nije mogla odbiti
za ples, zato što je previše dobra prijateljica s njegovom bakom.
Što je bila istina. Nedvojbeno je shvatio da je na taj način pokušavala spasiti
obraz, čak i da nije znala da je on može čuti, ali svejedno je previše nalikovalo odjeku
riječi njegova oca a da to ne bi osjetio.
Duboko je uzdahnuo. Nije više bilo odgađanja. Podigao je ruku, namjeravajući
uhvatiti zvekir...
Potom je umalo izgubio ravnotežu kad su se vrata naglo otvorila.
– Pobogu – rekla je Hyacinth, nestrpljivo ga pogledavši – jesi li ikada
namjeravao pokucati?
– Jesi li me promatrala?
– Naravno da jesam. Moja spavaća soba odmah je iznad. Vidim svakoga.
Pitao se zašto ga to nije iznenadilo.
– Poslala sam ti poruku – dometnula je. Pomaknula se u stranu, dajući mu znak
da uđe. – Bez obzira na nedavno ponašanje – nastavila je – čini se da si dovoljno
pristojno odgojen da ne odbiješ izravnu pisanu zamolbu jedne dame.
– Uh... da – rekao je. Čini se da je to bilo jedino što mu je palo na pamet, s
obzirom na to da se suočio s kovitlacem energije i aktivnosti koja je stajala naspram
njega.
Zašto nije bila bijesna na nj? Nije li se očekivalo da bude bijesna?
– Moramo razgovarati – rekla je Hyacinth.
– Naravno – promrmljao je. – Moram se ispričati...
– Ne o tome – odvratila je odbacujući to – iako... – Podignula je pogled. Izraz
njezina lica bio je nešto između zamišljenog i zlovoljnog. – Nedvojbeno bi se trebao
ispričati.
– Naravno, ja...
– Ali nisam te zbog toga zvala – prekinula ga je.
Da je bilo učtivo, prekrižio bi ruke na prsima. – Želiš li da ti se ispričam ili ne?
Hyacinth je bacila pogled na obje strane hodnika, stavila prst na usta i tiho
prošaptala: – Pssst.
– Jesam li iznenada prebačen u knjigu Gospodična Butterworth i ludi barun? –
upitao je glasno Gareth.
 Hyacinth ga je namršteno pogledala, pogledom koji je suštinski bio isključivo
njezin. Radilo se o mrštenju, to je točno, ali s nagovještajem, ne jednim, nego s tri
nagovještaja... nestrpljivosti. Bio je to pogled žene koja je cio život provela čekajući
da je ljudi prate ukorak.
– Uđi – rekla je, pokazavši prema otvorenim ulaznim vratima.
– Kako želiš, damo moja – promrmljao je. Daleko od toga da je prigovarao zbog
toga što se ne mora ispričati.
Slijedio ju je u, kako se ispostavilo, dnevni boravak, ukusno ukrašen nijansama
bež i ružičaste. Bio je vrlo profinjen i izrazito ženski i Gareth se napola zapitao je li
uređen s čistom namjerom da navede muškarce da se osjećaju nelagodno i
prekrupnima.
Hyacinth je mahnula rukom pokazavši mu prema garnituri za sjedenje pa je
pošao promatrajući je znatiželjno dok je pozorno baratala vratima koja nisu bila
posve zatvorena. Zabavljajući se, Gareth je gledao u ta desetak centimetara
odškrinuta vrata. Smiješno kako tako mali prostor može značiti razliku između
pristojnosti i katastrofe.
– Ne želim da nas čuju – rekla je Hyacinth.
Gareth je samo upitno izvio obrve, pričekavši da ona sjedne na počivaljku. Kad
je bio siguran da ona više ne namjerava skočiti i provjeriti je li iza zastora netko tko
prisluškuje, sjeo je u fotelju Hepplewhite koja je bila dijagonalno od počivaljke.
– Trebam ti ispričati nešto u vezi s dnevnikom – rekla je, dok su joj oči sjajile od
uzbuđenja.
Iznenađeno je zatreptao. – Znači, nećeš ga vratiti?
– Naravno da neću. Nemoj misliti da ja... – Zaustavila se i zapazio je kako uvrće
meku zelenu tkaninu svoje suknje. Iz nekog je razloga bio zadovoljan zbog toga.
Osjetio je prilično olakšanje shvativši da nije bila bijesna na nj zbog onog poljupca...
poput svakog muškarca nastojao bi uvelike izbjeći svaku vrstu ženske histerične
scene. Ali istodobno je priželjkivao da je to na neki način utjecalo na nju.
Zaboga, ljubio se bolje od toga.
– Trebala bih vratiti dnevnik – rekla je, zvučeći ponovno kao ona stara. –
Iskreno, trebala bih te primorati da nađeš nekoga drugoga tko će ti to prevesti.
Ništa manje ne zaslužuješ.
– Naravno – oklijevao je.
Pogledala je, dajući mu do znanja da joj se ne sviđa takvo aljkavo slaganje. – Ali
– rekla je, onako kako to samo ona zna.
Gareth se nagnuo naprijed. Činilo se očekivanim.
– Ali – ponovila je – sviđa mi se čitati dnevnik tvoje bake i ne vidim razloga da
se lišim izazova u kojemu neizmjerno uživam samo zato što si se ti bezobzirno
ponašao.
 Gareth nije rekao ništa, s obzirom na to da je njegov posljednji pokušaj
pokazivanja da se slaže bio iznimno loše prihvaćen. Ali uskoro je postalo očito da se
od njega ovaj put ipak očekuje da to prokomentira, pa je brzo zapjevušio: – Ne,
naravno.
Hyacinth je odobravajuće kimnula, a potom dometnula: – A osim toga... – tu se
nagnula naprijed i njezine jarkoplave oči zaiskrile su od uzbuđenja – ... postaje
zanimljivo.
Gareth je osjetio kako mu se želudac okrenuo. Je li Hyacinth otkrila tajnu o
njegovu rođenju? Nije mu nikada sinulo da bi Isabella mogla znati istinu. Na kraju
krajeva, imala je vrlo malo kontakta s vlastitim sinom i rijetko je kada dolazila u
posjet.
Ali ako je ipak znala, možda je to napisala u dnevniku.
– Kako to misliš? – upitao je oprezno.
Hyacinth je s obližnjeg stolića uzela dnevnik. – Tvoja baka imala je tajnu – rekla
je, dok joj je cijelo biće isijavalo uzbuđenjem. Otvorila je knjigu; stranicu je označila
malim otmjenim označivačem, i pružila je, pokazujući kažiprstom rečenicu nasred
stranice pa rekla: – Diamanti, diamanti. – Podignula je pogled, ne mogavši
suspregnuti ushićen cerek. – Znaš li što to znači?
Odmahnuo je glavom. – Bojim se da ne znam.
– Dijamanti, Garethe. To znači dijamanti.
Zatekao se kako gleda u tu stranicu, iako nije mogao razumjeti riječi. – Molim?
– Tvoja baka imala je dragulje, Garethe, i nikada tvojemu djedu nije rekla za
njih.
Zinuo je. – Što to govoriš?
– Njezina baka došla je u posjet nedugo nakon rođenja tvojega oca i donijela
dragulje. Mislim, prstenje. I narukvicu. Isabella o tome nije nikome kazala ni riječi.
– Što je učinila s njima?
– Sakrila ih je. – Hyacinth je sada doslovno odskočila s počivaljke. – Sakrila ih je
u Clair Houseu, ovdje u Londonu. Pisala je kako tvoj djed ne voli baš London pa je
tako postojala manja mogućnost da ih tamo otkrije.
Naposljetku se Hyacinthino oduševljenje počelo polako prenositi na nj. Ali ne
previše... neće sebi dopustiti da se previše uzbudi zbog nečega što će se vjerojatno
pretvoriti u uzaludnu potjeru, no njezina gorljivost bila je zarazna i, prije nego što je
toga postao svjestan, naginjao se naprijed i srce mu je ubrzano zakucalo. – Što
kažeš? – upitao je.
– Kažem – odvratila je, kao da ponavlja nešto što je rekla već pet puta, na sve
moguće načine – da su ti dragulji vjerojatno još uvijek ondje. Ah... – zaustavila se
kad joj se pogled iznenada susreo s njegovim, postavši odjednom uznemirujuće
zbunjena – ... osim ako već ne znaš za njih. Jesu li već u posjedu tvojega oca?
 – Nisu – rekao je Gareth zamišljeno. – Mislim da nisu. Barem koliko je meni
poznato.
– Vidiš? Možemo...
– Ali meni se ionako rijetko kada što govori – prekinuo ju je. – Otac me nikada
nije smatrao bliskom osobom od povjerenja.
Na trenutak joj je pogled postao sućutan, ali uskoro ga je pregazio njezin gotovo
gusarski žar. – Onda su još uvijek ondje – rekla je uzbuđeno. – Ili barem postoji
velika mogućnost da jesu. Moramo ih se domoći.
– Kako... mi? – O, ne.
Ali Hyacinth je bila previše uzbuđena da bi zapazila to što je naglasio. – Zamisli
samo, Garethe – rekla je, posve mu se ležerno sada obraćajući imenom. – To bi
riješilo sve tvoje financijske probleme.
Ustuknuo je. – Što te navodi na to da pomisliš kako imam financijskih
problema?
– Daj, molim te – podsmjehnula se. – Svi to znaju. Ili da ćeš imati ako ih nemaš.
Tvoj otac zadužio se odavde do Nottinghamshirea i natrag. – Zastala je, vjerojatno
udahnuti, a potom rekla: – Clair Hall je u Nottinghamshireu, zar ne?
– Da, jest, ali...
– Dobro. Dakle, znaš da ćeš naslijediti te dugove.
– Svjestan sam toga.
– Postoji li onda ijedan bolji način da si osiguraš solventnost od toga da se
domogneš bakinih dragulja prije nego što ih nađe lord St. Clair? Zato što oboje
znamo da bi ih on prodao i potrošio novac.
– Čini se da znaš mnogo toga o mojemu ocu – rekao je tiho Gareth.
– Glupost – rekla je žustro. – Ne znam o njemu ništa osim da te prezire.
Gareth se škrto osmjehnuo, što ga je i samog iznenadilo. Nije to bila tema koja
bi mu obično na bilo koji način bila šaljiva, ali nitko se dosad nije usudio načeti je
tako iskreno.
– Ne mogu govoriti u tvoje ime – nastavila je Hyacinth, slegnuvši ramenima. –
Ali da ja nekoga prezirem, možeš biti siguran da bih se na sve moguće načine
potrudila da taj ne dobije dragulje koji vrijede pravo bogatstvo.
– Baš kršćanski od tebe – promrmljao je Gareth.
Izvila je obrve. – Nikada nisam ni rekla da sam uzor za dobrotu i svetost.
– Nisi – rekao je Gareth, osjećajući kako mu se usne izvijaju. – Ne, zasigurno
nisi.
Hyacinth je sklopila ruke, a potom oba dlana položila na svoje krilo. Pogledala
ga je s puno očekivanja. – Dakle – rekla je, onda kad je postalo očito da on nema
daljnji komentar. – Kada krećemo?
– Krećemo? – ponovio je.
 – U potragu za dijamantima – rekla je nestrpljivo. – Zar nisi slušao ništa od
onoga što sam ti govorila?
Gareth je odjednom imao užasavajuću sliku onoga što joj je vjerojatno bilo na
umu. Bila je, sigurno, odjevena u crno... o Bože... i to gotovo sigurno u mušku odjeću.
Vjerojatno bi ustrajala na tome da se kroz prozor svoje spavaće sobe spusti niz
zavezane plahte.
– Nikamo mi nećemo ići – rekao je odlučno.
– Naravno da hoćemo – odvratila je. – Moraš se domoći tih dragulja. Ne možeš
dopustiti da tvoj otac dođe u njihov posjed.
– Ići ću ja.
– Nećeš valjda mene ostaviti. – Bila je to izjava, a ne pitanje. Gareth ništa drugo
nije ni očekivao od nje.
– Ako pokušam upasti u Clair House – rekao je Gareth – a to je doista veliko
ako, morat ću to učiniti usred gluhoga doba noći.
– Pa naravno.
Zaboga, ne prestaje li ta žena ikada govoriti? Zastao je, čekajući da bude siguran
da je prestala. Naposljetku je, s velikom predstavom pretjeranog strpljenja, završio
rekavši: – Neću te vući uza se po gradu u ponoć. Zaboravi na trenutak opasnost koje,
uvjeravam te, ima u izobilju. Uhvate li nas, zahtijevali bi od mene da te oženim, a
pretpostavljam da je tvoja želja s obzirom na takav ishod istovjetna mojoj.
Bio je to prenapuhan govor i ton je bio prilično izvještačen i uštogljen, ali
postigao je željeni učinak, prisilivši je da zatvori usta barem dovoljno dugo da
razriješi zamršenu strukturu njegovih rečenica.
Ali potom ih je ponovno otvorila, rekavši: – Gle, nećeš me morati vući.
Gareth je pomislio da bi mu glas mogao eksplodirati. – Zaboga, ženo, zar ne
slušaš ništa od onoga što ti govorim?
– Naravno da slušam. Imam četiri starija brata i znam prepoznati propovijed
bahata muškarca čim ga vidim.
– Ah, zaboga.
– Gospodine St. Clair, ne razmišljaš jasno. – Nagnula se naprijed, podigavši
jednu obrvu na gotovo uznemirujuće povjerljiv način. – Potrebna sam ti.
– Kao što mi trebaju gnojni čirevi – promrmljao je.
– Pretvarat ću se da to nisam čula – rekla je Hyacinth, procijedivši kroz zube. –
Ako drukčije postupim, neću biti sklona pomoći ti u tvojim nastojanjima. A ako ti ne
pomognem...
– Imaš li krajnji cilj?
Hladno ga je pogledala. – Nisi ni blizu onako razborit kakvim sam te zamišljala.
– Neobično, ali ti si baš onoliko razborita kakvom sam te smatrao.
 – Pretvarat ću se da ni to nisam čula – rekla je, nimalo damski uperivši kažiprst
prema njemu. – Čini se da zaboravljaš kako sam od nas dvoje jedina koja znam čitati
talijanski. Ne znam samo kako ćeš naći te dragulje bez moje pomoći.
Zinuo je, i kada se oglasio, progovorio je tihim, zastrašujuće jednoličnim glasom.
– Uskratila bi mi tu informaciju?
– Ne bih, naravno – rekla je Hyacinth. Nije mu mogla slagati, iako je to zaslužio.
– Imam ja nešto časti. Samo sam pokušavala objasniti da ćeš me trebati tamo, u
kući. Moje poznavanje talijanskog nije savršeno. Postoje riječi koje se mogu različito
tumačiti i možda ću trebati vidjeti pravu prostoriju prije nego što budem znala točno
reći o čemu ona govori.
Zaškiljio je.
– Istina je, kunem se! – Brzo je zgrabila knjižicu, prelistala jednu stranicu,
potom još jednu, nakon čega se vratila na početak. – Evo, baš tu, vidi? Armadio. To
bi mogao biti kuhinjski ormarić ili možda ormar za odjeću. Ili... – Zaustavila se,
progutavši slinu. Nije joj se sviđalo priznati da nije bila baš sigurna u to što govori,
čak i ako je ta mana bila jedino što joj je osiguravalo mjesto uz njega kad pođe tražiti
dragulje. – Ako već moraš znati – rekla je, ne mogavši prikriti zlovolju u glasu. – Ne
znam precizno što to znači. Kažem precizno – dometnula je, jer istina je zapravo bila
da je imala poprilično dobru zamisao. Samo joj nije bilo svojstveno priznati
mane koje nije imala.
Za Boga miloga, imala je dosta problema zbog svojih mana.
– Zašto ne pogledaš u onom svojem talijanskom rječniku?
– Nema je u njemu – slagala je. Nije to bila baš toliko preuveličana izmišljotina.
U rječniku je bilo navedeno nekoliko mogućih prijevoda, svakako dovoljno da
Hyacinth istinski ustvrdi da je značenje neprecizno.
Čekala je da on progovori... vjerojatno ne onoliko dugo koliko je trebala, ali činilo
se poput vječnosti. Jednostavno više nije mogla šutjeti. – Mogla bih, ako želiš, pisati
svojoj bivšoj guvernanti i pitati je za precizniju definiciju, ali nije mi baš
najpouzdanija u dopisivanju...
– Što znači?
– Što znači da joj nisam pisala tri godine – priznala je Hyacinth – iako sam
posve sigurna da bi mi sada priskočila u pomoć. Samo pojma nemam koliko je
zauzeta ni kada bi mogla naći vremena da mi odgovori. Posljednje što sam čula bilo
je da je rodila blizance...
– Zašto me to ne iznenađuje?
– Istina je. Sam Bog zna koliko će joj dugo trebati da odgovori. S blizancima ima
neobično puno posla, barem tako kažu i... – Glas joj je izgubio na jačini jer postalo je
očito da je on ne sluša. Krišom ga je pogledala i dovršila, uglavnom zato što je već
unaprijed smislila te riječi pa nije bilo smisla da ih sada ne kaže. – Gle, mislim da
nema dovoljno sredstava da plati dadilju – rekla je, ali glas joj se izgubio na kraju
rečenice.
 Gareth dugo nije progovarao, činilo se beskonačno dugo, prije nego što je
naposljetku rekao: – Ako je to što kažeš točno i ako su ti dragulji još
uvijek skriveni... što nije izvjesno, s obzirom na to da ih je ona sakrila... – pogled
mu je nakratko odlutao uvis dok je računao – ...prije više od šezdeset godina, onda će
zasigurno ostati na tom mjestu dok ne dobijemo točan prijevod od tvoje guvernante.
– Mogao bi čekati? – upitala je Hyacinth, osjećajući kako u nevjerici saginje
glavu. Doista bi mogao čekati?
– Zašto ne?
– Zato što su ondje. Zato... – Zaustavila se, ne mogavši učiniti ništa drugo doli
piljiti u nj kao da je lud. Znala je da svi ljudi ne razmišljaju jednako. A odavno je već
bila shvatila da gotovo nitko ne razmišlja na način na koji je ona razmišljala. Ali nije
mogla zamisliti da bi netko mogao čekati suočen s nečim ovakvim.
Zaboga, da je ona odlučivala o tome, penjali bi se uza zid Clair Housea još te
večeri.
– Razmisli o ovome – rekla je Hyacinth, nagnuvši se naprijed. – Nađe li on te
dragulje u vremenu između ovoga trenutka i onoga kada ti budeš mogao potražiti ih,
nikada to sebi nećeš oprostiti.
Ništa nije rekao, ali osjetila je da je naposljetku doprla do njega.
– Da ne spominjem – nastavila je – da ti ja to nikada ne bih oprostila.
Krišom ga je pogledala. Nije se doimao nimalo dirnut tom izjavom.
Hyacinth je mirno čekala dok je razmišljao o tome što učiniti. Tišina je bila
užasna. Dok je govorila o dnevniku, uspijevala je zaboraviti na to da ju je poljubio,
da je uživala u tome i da on posve očito nije. Smatrala je kako će njihov sljedeći
susret biti nezgodan i neugodan, ali s ciljem i misijom pred sobom, ponovno se
osjećala onom starom. Pa čak i ako je on ne povede u potragu za tim dijamantima,
pretpostavljala je da još uvijek zbog toga duguje Isabelli zahvalnost.
Svejedno, ipak je pomislila kako bi umrla ne povede li je. Ili bi umrla ili bi ga
ubila.
Čvrsto je stiskala ruke, skrivajući ih u naborima suknje. Bila je to nervozna
gesta i sama činjenica da je to činila još više ju je izluđivala. Nije joj se sviđalo kad je
bila nervozna, nije joj se sviđalo to što ju je on činio nervoznom, nije joj se sviđalo to
što mora sjediti tamo i ne progovarati ni riječ dok je on razmatrao njezine
mogućnosti, ali suprotno uvriježenu vjerovanju, znala je povremeno kada treba
držati usta zatvorena. Bilo joj je jasno da više nije imala reći išta što bi ga na bilo
koji način poljuljalo, osim možda...
Ne, čak ni ona nije bila dovoljno luda priprijetiti da će sama otići.
– Što si namjeravala reći? – upitao je Gareth.
– Oprosti, nisam te čula.
Nagnuo se naprijed, pogledavši je nepokolebljivo svojim plavim očima. – Što si
namjeravala reći?
 – Otkud ti to da sam namjeravala nešto reći?
– Vidio sam ti na licu.
Naherila je glavu. – Tako me dobro poznaješ?
– Možda se može činiti zastrašujućim, ali očito te poznajem.
Gledala je kako on ponovno sjeda na svoje mjesto. Podsjetio ju je na njezinu
braću dok se smještao na premalu stolicu. Uvijek su se žalili kako je dnevna soba
njihove majke uređena za sitne ženice, ali tu je svaka sličnost prestajala. Nijedan od
njezine braće nikada nije bio toliko odvažan da kosu nosi zavezanu u vragolast repić
i nitko od njih nikada je nije gledao intenzitetom tih plavih očiju da je zaboravljala
kako se zove.
Činilo se da joj promatra lice u potrazi za nečim. Ili ju je samo možda pokušavao
ušutkati pogledom, čekajući da se slomi pod pritiskom.
Hyacinth je zubima uhvatila donju usnicu... nije bila dovoljno snažna zadržati
savršenu sliku prisebnosti, ali uspjela je ostati uspravne kralješnice i visoko
podignute brade te što je možda još važnije, zatvorenih usta dok je on mozgao nad
mogućnostima koje je imao pred sobom.
Prošla je cijela minuta. Pa dobro, vjerojatno ne više od deset sekunda, ali kao da
je bila minuta. Potom je, naposljetku, ne mogavši to više podnijeti, rekla (iako vrlo
nježno): – Potrebna sam ti.
Na trenutak je spustio pogled na tepih, prije nego što ju je ponovno pogledao u
lice. – Ako te povedem...
– Ah, hvala ti! – uskliknula je, jedva se othrvavši porivu da skoči na noge.
– Rekao sam ako te povedem – nastavio je neuobičajeno ozbiljnim glasom.
Hyacinth se odmah utišala, pogledavši ga poslušno, kako dolikuje.
– Ako te povedem – ponovio je, prodorno je gledajući, – očekujem da poštuješ
moje zapovijedi.
– Naravno.
– Obavit ćemo to onako kako ja budem smatrao da treba.
Oklijevala je.
– Hyacinth
– Naravno – rekla je brzo, jer imala je osjećaj da bi, da nije pristala, na licu
mjesta sve otkazao. – Ali imam dobru zamisao...
– Hyacinth.
– S obzirom na činjenicu da razumijem talijanski, a ti ne – dometnula je brzo.
Pogled koji joj je uputio bio je ujedno iscrpljen i mrk.
– Ne moraš učiniti to što tražim – rekla je naposljetku. – Samo saslušaj.
– Dakle – kazao je, uzdahnuvši. – Poći ćemo u ponedjeljak navečer.
 Hyacinth je iznenađeno razrogačila oči. Nakon sve one gungule koju je stvorio,
nije očekivala da će odlučiti da pođu tako skoro. Ali nije namjeravala prigovoriti. –
Ponedjeljak navečer – složila se.
Jedva je čekala.
 ok se prikradao iza Hyacinthine kuće, Gareth je zaključio da su postojali
mnogobrojni razlozi zbog kojih je trebao posumnjati u svoj zdrav razum.
Prvo: Bila je prošla ponoć.
Drugo: Bit će posve sami.
Treće: Ići će barunovoj kući.
Četvrto: Počinit će razbojništvo.
Od svih loših zamisli, ova je bila najlošija.
Ali nekako ga je nagovorila na to i sad je bio tu gdje jest, protivno razumu,
spreman povesti doličnu mladu gospodičnu iz njezine kuće u noć i posve moguće u
opasnost.
Ne treba ni spomenuti da bi ga Bridgertonovi, načuje li se za ovo, doveli pred
svećenika prije nego što bi uspio doći do daha i bili bi doživotno lancima vezani jedno
za drugo.
Zadrhtao je. Pomislio je na Hyacinth Bridgerton kao na svoju doživotnu
družicu... Na trenutak je zastao, iznenađeno zatreptavši. Zapravo, to uopće nije bilo
strašno, ali istodobno je muškarcu davalo jedan iznimno nelagodan osjećaj.
Znao je da ona misli kako ga je nagovorila na ovo. Možda jest donekle
doprinijela njegovoj odluci, ali istina je bila to da čovjek u Garethovoj financijskoj
situaciji nije mogao sebi dopustiti dići nos i odbiti ponudu, suočen s ovakvom
mogućnošću. Bio je pomalo zaprepašten Hyacinthinom iskrenom procjenom njegove
financijske situacije. Zaboravimo na trenutak da se takve stvari nisu smatrale
uljudnim razgovorom (u svakom slučaju, od nje ne bi ni očekivao da se drži
uobičajenih pravila pristojnosti). Ali nije imao pojma da su svi znali za stanje u
kojemu se nalazio.
Bilo je uznemirujuće.
 No, ono što je bilo neodoljivije i što ga je doista ponukalo da sada potraži te
dragulje i ne čeka dok Hyacinth dobije bolji prijevod dnevnika bila je ona slatka
pomisao da bi ocu pred nosom mogao ugrabiti dijamante.
Takvu priliku bilo je teško propustiti.
Gareth je išao uz rub Hyacinthine kuće do ulaza za poslugu na stražnjoj strani,
nasuprot staji. Dogovorili su se tamo naći točno u pola jedan i nije nimalo dvojio u to
da neće biti spremna i čekati ga odjevena onako kako joj je zapovjedio, sva u crno.
Naravno, bila je ondje, držeći stražnja vrata odškrinuta tek nekoliko
centimetara i provirivala kroz otvor.
– Točan si – rekla je, izvukavši se van.
Gledao ju je u nevjerici. Primila je njegovu zapovijed k srcu i od glave do pete
odjenula se u crno. Osim što joj se oko stopala nije kovitlala suknja. Zapravo, na sebi
je imala hlače i prsluk.
Znao je da će to učiniti. Znao je, ali ipak nije mogao skriti iznenađenje.
– Činilo se puno razumnijim od haljine – rekla je Hyacinth, ispravno
protumačivši njegovu šutnju. – Osim toga, nemam ništa čisto crno. Hvala Bogu,
nikada nisam žalovala.
Gareth je samo piljio. Polako je shvaćao kako postoji razlog zbog kojeg žene ne
nose hlače. Nije znao gdje je nabavila taj svoj kostim... vjerojatno je u mladosti
pripadao nekom od njezine braće. Obavijao joj je tijelo po najskandaloznijoj modi,
ocrtavajući joj obline na način na koji bi Gareth volio da nikada nije ni vidio.
Nije želio znati da Hyacinth Bridgerton ima tako slatku figuru. Nije želio znati
da ima tako duge noge u odnosu na svoju sitnu građu, kao ni to da su joj bokovi tako
blago zaobljeni i da se njišu na taj hipnotizirajući način kad nisu skriveni ispod
svilenih nabora suknje.
Bilo je dovoljno loše to što ju je poljubio. Nije mu trebalo ponovno to poželjeti
učiniti.
– Ne mogu vjerovati da ovo činim – promrmljao je, odmahujući glavom. Pobogu,
zvučao je kao trezvenjak, poput svih onih razboritih prijatelja koje je uvlačio u
nestašluke dok su bili mladi.
Pomislio je da su zapravo znali o čemu su govorili.
Hyacinth ga je optužujući pogledala. – Nema uzmicanja.
– Ne bih se ni usudio pomisliti na to – rekao je uzdahnuvši. Ta žena bi ga
vjerojatno palicom naganjala da se predomisli. – Dođi, bolje da krenemo prije nego
što nas netko zatekne ovdje.
Potvrdno je kimnula, a potom za njim pošla niz Barlow Place. Clair House bila
je udaljena ni četiristo metara odatle pa je Gareth smislio put kojim će poći pješice,
držeći se, kad god budu mogli, mirnije strane ulica, gdje je bila manja vjerojatnost
da ih ugleda netko od pripadnika višega društva koji se kočijom bude vraćao kući s
kakve zabave.
 – Kako si znao da tvoj otac večeras neće biti kod kuće? – prošaptala je Hyacinth
dok su se približavali uglu ulice.
– Nisam te čuo. – Provirio je iza ugla, pobrinuvši se za to da put bude čist.
– Kako si znao da tvoj otac neće biti kod kuće? – ponovila je. – Iznenadilo me da
si imao tu spoznaju. Ne mogu vjerovati da ti odaje svoj raspored.
Gareth je zaškrgutao, iznenađen nadraženošću koje je njezino pitanje izazvalo u
njemu. – Nemam pojma – promrmljao je. – Jednostavno znam. – Zapravo, prokleto
ga je živciralo što je uvijek bio svjestan očevih kretanja, ali barem je imao
zadovoljstvo znajući da je barun zbog toga bio slično uznemiren.
– Ah – uzdahnula je Hyacinth. Bilo je to sve što je rekla. To je bilo dobro. Njoj
nesvojstveno, ali dobro.
Gareth joj je dao znak da pođe za njim dok su se kratko uspinjali uz Hay Hill i
napokon izbili na Dover Street, koja je vodila do uličice iza Clair Housea.
– Kada si zadnji put bio ovdje? – prošaptala je Hyacinth dok su se šuljali do
stražnjeg zida.
– Unutra? – upitao je nabusito. – Prije deset godina, ali, budemo li imali sreće,
na onom prozoru... – pokazao je prema otvoru na prizemlju, tek neznatno izvan
njihova dosega – ... još uvijek će biti slomljen zasun.
Potvrdno je kimnula. – Pitala sam se kako ćemo ući u kuću.
Oboje su na trenutak utihnuli podigavši pogled prema prozoru.
– Više je nego što ti je ostalo u sjećanju? – upitala je Hyacinth, ali nije pričekala
odgovor prije nego što je dometnula: – Dobro je da si me poveo. Možeš me podići.
Gareth je pogledao od nje prema prozoru i natrag. Nekako mu se činilo
pogrešnim prvu nju poslati u kuću. Nije to razmotrio planirajući ulazak.
– Neću valjda ja tebe podići – rekla je nestrpljivo Hyacinth. – Stoga, osim ako
možda negdje nemaš kakav skriveni sanduk ili možda male ljestve...
– Hajde – Gareth je doslovno zarežao, koraknuvši prema njoj ispruženih ruku.
Već je to puno puta dosad činio, ali bilo je znatno drukčije kad je uz njega bila
Hyacinth Bridgerton, a ne netko od njegovih školskih prijatelja.
– Možeš li dosegnuti? – upitao je, podižući je.
– Mhmm – dobio je odgovor.
Gareth je podigao pogled. Gledao je ravno u njezinu stražnjicu. Odlučio je
uživati u tom pogledu, sve dok pojma nije imala da mu ga omogućava.
– Moram samo provući prste ispod ruba – prošaptala je.
– Samo naprijed – rekao je, osmjehnuvši se prvi put te noći.
Smjesta se okrenula. – Zašto odjednom zvučiš tako smireno? – upitala je
sumnjičavo.
– Samo cijenim to što si korisna.
– Ja... – Ponovno je napućila usne. – Znaš što, ne vjerujem ti.
 – Ne bi nikako ni trebala – složio se.
Promatrao je kako je prodrmusala prozor, a potom ga zadignula i otvorila.
– Uspjela! – rekla je, zvučeći pobjedonosno čak i dok je šaptala.
Odobravajući joj je kimnuo. Bila je nepodnošljiva, ali činilo se poštenim odati joj
priznanje kad ga je zaslužila. – Pogurat ću te – rekao je. – Trebala bi moći...
Ali već je bila unutra. Gareth je morao odstupiti i diviti joj se. Hyacinth
Bridgerton bila je rođena sportašica.
To ili nečujna provalnica.
Njezino lice pojavilo se na otvorenom prozoru. – Mislim da nitko nije čuo –
prošaptala je. – Možeš li se sam popeti?
Potvrdno je kimnuo. – Nema problema, sad kad je prozor otvoren. – Kao
školarac je to već nekoliko puta činio, kad bi se vratio kući tijekom praznika. Vanjski
zid bio je od kamena i bilo je nekoliko grubih mjesta i izbojaka dovoljno velikih da na
njih stane nogom. Usto je postojao i onaj kvrgavi dio za koji se mogao uhvatiti
rukom...
Za manje od dvadeset sekunda bio je unutra.
– Zadivljena sam – rekla je Hyacinth, virkajući ponovno kroz prozor.
– Zadivljena si neobičnim stvarima – odvratio je, otresajući prašinu sa sebe.
– Svatko može donijeti cvijeće – rekla je, slegnuvši ramenima.
– Želiš li time reći da je jedino što neki muškarac mora učiniti da bi osvojio tvoje
srce popeti se na zgradu?
Ponovno je pogledala kroz prozor. – Gle, morao bi učiniti malo više od ovoga,
barem dva kata.
Odmahnuo je glavom, ali morao se osmjehnuti. – Rekla si da se u dnevniku
spominje prostorija ukrašena nijansama zelene?
Potvrdno je kimnula. – Nisam baš bila posve sigurna u značenje, mogla bi biti
salon za prijam gostiju ili možda radna soba, ali spomenula je okrugli prozorčić.
– Baruničin ured – zaključio je. – Na drugom je katu, odmah do spavaće sobe.
– Naravno! – prošaptala je, ali njezino je uzbuđenje ipak odzvanjalo. – To bi
imalo savršenog smisla. Posebno ako ga je željela držati podalje od svojega supruga.
Pisala je da on nikada nije ulazio u njezine prostorije.
– Popet ćemo se glavnim stubama – rekao je tiho Gareth. – Tako je manja
vjerojatnost da nas čuju. One stražnje su previše blizu prostorijama za poslugu.
Kimnula je, složivši se, pa su se zajedno šuljali kroz kuću. Bilo je tiho, baš kao
što je Gareth i očekivao. Barun je živio sam i, kada nije bio kod kuće, posluga se rano
povlačila na počinak.
Svi osim jednoga. Gareth se iznenada zaustavio. Bio je potreban trenutak da se
ponovno preispita. Batler bi mogao biti budan. Nikada nije išao spavati kad je
očekivao da bi se lord St. Clair trebao vratiti i možda zatrebati njegovu pomoć.
 – Ovamo – oblikovao je usnama Gareth, obraćajući se Hyacinth, vraćajući se
kako bi pošli drugim putem. Poći će glavnim stubama, ali će zaobilaznim putom stići
onamo.
Hyacinth ga je slijedila i trenutak potom šuljali su se uz stube. Gareth ju je
povukao u stranu. Stube su uvijek škripale u središtu i prilično je sumnjao u to da je
njegov otac imao dovoljno novčanih sredstava da ih dade popraviti.
Kada su se našli na hodniku na katu, poveo je Hyacinth do baruničina ureda.
Bio je to smiješan sobičak pravokutna oblika, s jednim prozorom i troja vrata, od
kojih su jedna vodila u hodnik, druga u baruničinu spavaću sobu, a treća u malu
garderobu koja se češće koristila kao skladište, s obzirom na to da je postojalo puno
udobnije područje za odijevanje, odmah do spavaće sobe.
Gareth je dao znak Hyacinth da uđe, a potom ušao za njom, pozorno zatvorivši
vrata. Ruka mu je bila čvrsto na kvaki kad ju je zakretao.
Zatvorila su se bez šuma. Odahnuo je.
– Sada mi točno reci što je napisala – prošaptao je, razmaknuvši zastore da uđe
malo mjesečeva svjetla.
– Rekla je da je to u armadio – uzvratila je Hyacinth šaptom. – Što vjerojatno
znači ormarić. Ili možda ladičar. Ili... pogled joj je pao na visoku, ali usku vitrinu.
Bila je trokutasta oblika, zavučena u stražnji kut. Drvo vitrine bilo je tamne, bogate
nijanse i stajalo na trima poput vretena tankim nogama. Ispod nje bilo je otprilike
nešto više od pola metra prostora. – To je ta – prošaptala je uzbuđeno Hyacinth. –
Mora biti.
Bila je na drugoj strani prostorije prije nego što se Gareth uopće uspio pokrenuti
i do trenutka kad joj se pridružio, već je bila otvorila jednu ladicu i prekapala po
njoj.
– Prazna – rekla je, mršteći se. – Kleknula je i izvukla donju ladicu. I ta je bila
prazna. Podignula je pogled prema Garethu i rekla. – Misliš li da je netko odnio
njezine stvari nakon što je umrla?
– Pojma nemam – odgovorio je. Nježno je povukao vrata vitrine i otvorio je. Ali i
ona je bila prazna.
Hyacinth je stajala rukama oslonjena o bokove i promatrala vitrinu. – Pojma
nemam gdje bih još... – riječi su joj ostale visjeti u zraku dok je prstima prelazila
preko ukrasnih rezbarija uz gornji rub.
– Možda u radnom stolu – predložio je Gareth, našavši se pokraj stola u dva
koraka.
Ali Hyacinth je odmahivala glavom. – Mislim da nije – rekla je. – Ne bi ona stol
nazvala armadio. Pisalo bi scrivania.
– Ali i on ima ladice – promrmljao je Gareth, izvlačeći ih da vidi što je u njima.
– Ima nešto u tom komadu namještaja – promrmljala je Hyacinth. – Doima se
prilično mediteranski, ne misliš li tako?
 Gareth je podigao pogled. – Da – rekao je sporo, ustajući.
– Ako je to donijela iz Italije – rekla je Hyacinth, neznatno naherivši glavu dok
je procjenjivala vitrinu. – Ili ako joj je to baka donijela kad je došla u posjet...
– Razum nalaže kako bi bilo logično, da bi znala za tajni pretinac – završio je
umjesto nje Gareth.
– I – rekla je Hyacinth, u čijemu se pogledu zrcalilo uzbuđenje. – Njezin suprug
to nije znao.
Gareth je brzo pomaknuo stol udesno i vratio se do vitrine. – Odmakni se –
zapovjedio je, podvukavši prste pod donji rub, kako bi je uspio odmaknuti od zida.
Ali bila je teška, znatno teža nego što je to izgledalo, i uspio ju je pomaknuti samo
nekoliko centimetara, dovoljno da može rukom proći iza nje.
– Osjećaš li što? – prošaptala je Hyacinth.
Odmahnuo je glavom. Nije mogao baš daleko dosegnuti pa je kleknuo i pokušao
odozdol napipati stražnju dasku.
– Ima li čega? – upitala je Hyacinth.
Ponovno je odmahnuo glavom. – Ničega. Trebam samo... Zaledio se prešavši
prstima preko malog drvenog izbojka u obliku pravokutnika.
– Što je to? – upitala je, pokušavajući proviriti iza.
– Nisam siguran – rekao je, ispruživši ruku još nekoliko centimetara. – Nekakva
ručka... ili možda poluga.
– Možeš li je pomaknuti?
– Pokušavam – gotovo je prodahtao. Ručka je bila gotovo izvan njegova dosega
pa se morao uvrtati i izvijati da je uhvati prstima. Prednji donji rub vitrine bolno mu
se zabijao u mišiće nadlaktice i glava mu je bila nezgrapno nakrivljena u stranu, dok
je obrazom bio priljubljen uz njezina vrata.
Sve u svemu, nimalo zahvalan položaj.
– A što kažeš na to da ja probam? – Hyacinth se uvukla do vitrine i provukla
ruku iza. Lako je napipala ručku.
Gareth se smjesta odmaknuo i izvukao ruku ispod vitrine.
– Ne brini se – rekla je, pomalo sućutno. – Ne bi mogao zavući ruku ovamo.
Tijesno je.
– Ma svejedno mi je koje od nas dvoje može doći do ručke – rekao je.
– Svejedno ti je? Ah! – slegnula je ramenima. – Onda ću ja.
– Znam – rekao je.
– Naravno, nije važno, ali...
– Osjećaš li nešto? – prekinuo ju je.
Odmahnula je glavom. – Čini se da se ne pomiče. Probala sam gore-dolje i s
jedne strane na drugu.
 – Gurni unutra.
– Ne ide ni to. Osim ako... – Zastao joj je dah.
– Što je? – priupitao je žurno Gareth.
Kad je podignula pogled prema njemu, oči su joj sjale čak i u prigušeno
osvijetljenoj prostoriji. – Zakrenulo se. Čula sam kako je kliknulo.
– Je li ladica tamo? Možeš li je izvući?
Hyacinth je odmahnula glavom. Usta su joj se naškubila u usredotočen izraz dok
je rukom prelazila niz dasku vitrine. Nije uspjela napipati nikakve pukotine ni
rezove. Polako je klizila dolje, svijajući koljena, sve dok joj ruka nije dotaknula donji
rub, a potom spustila pogled. Na podu je ležao nekakav papirić.
– Je li to tu bilo prije? – upitala je. Ali izgovorila je to nagonski; znala je da nije.
Gareth je kleknuo pokraj nje. – Što to?
– Ovo – rekla je, drhtavim rukama razmotavši komadić papira. – Mislim da je
pao odnekud. Kad sam zakrenula ručku. – Još uvijek na sve četiri, premjestila se
pola metra i papir je bio obasjan uskim snopom mjesečine koja je dopirala kroz
prozor. Gareth je čučnuo pokraj nje, tijelo mu je bilo toplo, čvrsto i nadasve blizu dok
je izravnavala onaj krhki papirić.
– Što piše? – upitao je. Osjetila je na svojoj koži njegov dah kad se nagnuo.
– Ni-nisam sigurna. – Zatreptala je, nastojeći se usredotočiti na riječi. Rukopis
je posve očito bio Isabellin, ali papir je bio nekoliko puta premotan i bilo je teško
pročitati. – Na talijanskom je. Mislim da bi to mogao biti još jedan trag.
Gareth je odmahnuo glavom. – Vjerujem da bi Isabella ovo pretvorila u zabavnu
potragu.
– Znači li to da je bila lukava?
– Ne, ali prekomjerno je voljela igre. – Ponovno se okrenuo prema onoj vitrini. –
Ne iznenađuje me da je imala takav komad pokućstva, s tajnim pregratkom.
Hyacinth je promatrala dok je, pipajući, ruku podvlačio pod vitrinu. – Tu je –
rekao je zahvalno.
– Gdje? – upitala je, pomičući se uza nj.
Uzeo joj je ruku i usmjeravao je do mjesta prema kraju. Činilo se da se komad
drva neznatno zarotirao, ali dovoljno da komad papira isklizne i odleprša na pod.
– Osjećaš li? – promrmljao je.
Kimnula je. Nije mogla biti sigurna je li mislio na drvo ili na vrelinu njegove
ruke na njezinoj. Koža mu je bila topla i neznatno gruba, kao da je radio bez
rukavica. Ali ruka mu je bila krupna, u potpunosti pokrivši njezinu.
Hyacinth je imala osjećaj kao da je obavijena, cijela progutana.
O, Bože, a radilo se samo o njegovoj ruci.
– Trebali bismo to vratiti na mjesto – rekla je brzo, poželjevši nešto što bi je
primoralo da se usredotoči na drugu stvar. Izvukavši ruku iz njegove, ispružila ju je
i vratila drvo na svoje mjesto. Nije se činilo vjerojatnim da bi netko zapazio
promjenu s donje strane vitrine, posebno s obzirom na činjenicu da više od šezdeset
godina nitko nije otkrio tajni pregradak, ali svejedno, činilo se mudrim ostaviti
prizor onakvim kakvim su ga zatekli.
Gareth je kimnuo u znak slaganja, a potom joj dao znak da se skloni u stranu
dok on gurne vitrinu natrag uza zid. – Jesi li našla što korisno u toj poruci? – upitao
je.
– Poruci? Ah, da, poruci – rekla je, osjećajući se kao prava pravcata budala. –
Nisam još, gotovo ništa ne uspijevam pročitati pri ovoj mjesečini. Misliš li da bi bilo
sigurno upaliti...
Zaustavila se. Morala je. Gareth joj je nepopustljivo stavio ruku preko usta.
Razrogačenih očiju zagledala mu se u lice. Držao je prst na usnama i glavom
pokazivao prema vratima.
Uto je Hyacinth začula nekakvo kretanje u hodniku. – Tvoj otac? – oblikovala je
usnama kad je povukao ruku. Ali nije gledao u nju.
Gareth je ustao pa tiho i oprezno prišao vratima. Prislonio je uho uz drvo, a
potom, ni sekundu poslije, brzo ustuknuo i naglo pomaknuo glavu ulijevo.
Hyacinth se u trenu našla pokraj njega i prije nego što je bila svjesna što se
događa, povukao ju je kroz vrata nečega što se činilo velikim ormarom punim odjeće.
Bilo je mračno kao u rogu i nije baš bilo prostora za kretanje. Hyacinth je bila
leđima prislonjena uz nešto što joj se na dodir činilo kao brokatna haljina, a Gareth
je bio leđima prislonjen uz nju.
Nije bila sigurna zna li disati.
Usnama joj je dotaknuo uho i osjećala je više nego što je čula: – Ni riječi!
Vrata koja su povezivala ured s hodnikom škljocnula su otvarajući se i nečiji
teški koraci odjekivali su po podu.
Hyacinth je zadržala dah. Je li to bio Garethov otac?
– Čudno – čula je nečiji muški glas. Zvučalo je kao da dolazi iz smjera prozora,
i...
O, ne. Ostavili su razmaknute zastore.
Hyacinth je čvrsto zgrabila Garetha za ruku, odlučno je stisnuvši, kao da bi mu
to na taj način mogla priopćiti.
Taj netko tko je bio u prostoriji načinio je nekoliko koraka, a potom se zaustavio.
Strahujući od toga da bi mogli biti uhvaćeni, Hyacinth je oprezno rukom posegnula
iza sebe, pokušavajući procijeniti dubinu ormara. Ruka joj nije dodirnula drugi zid
pa se migoljeći uvukla između dviju haljina i smjestila iza njih, povukavši nakratko
Garetha za ruku prije nego što ga je pustila, kako bi i on mogao jednako tako
postupiti. Noge su joj nedvojbeno još uvijek bile vidljive, izvirujući ispod rubova
haljina, ali sada barem neće odmah licem naletjeti na toga tko bi mogao otvoriti
vrata ormara.
 Hyacinth je čula otvaranje i zatvaranje vrata, ali potom su se po tepihu ponovno
začuli koraci. Muškarac u prostoriji očito je samo virnuo u baruničinu spavaću sobu,
za koju joj je Gareth rekao da je bila povezana s malim uredom.
Hyacinth je progutala knedlu. Ako je odvojio vrijeme da provjeri spavaću sobu,
onda je ormar morao biti sljedeći. Još više se ukopala natrag, sve dok ramenom nije
udarila u zid. Gareth je bio odmah uz nju, a potom ju je privlačio k sebi, vukući je u
kut, prije nego što joj je zaklonio tijelo svojim.
Štitio ju je. Štitio ju je tako da se samo njegovo tijelo vidi otvori li netko vrata
ormara.
Hyacinth je čula približavanje koraka. Kvaka je bila labava i rasklimana pa je
zazvečala kad se nečija ruka spustila na nju.
Uhvatila se čvrsto za Garetha, snažno ga stišćući za bočnu stranu kaputa. Bio
joj je besramno blizu, prislanjajući leđa uz nju, tako čvrsto da ga je osjećala cijelom
dužinom, od koljena do ramena.
I svega onoga između.
Prisilila se tiho i ravnomjerno disati. Bilo je nečega u njezinu položaju,
pomiješanog s okolnostima u kojima se zatekla... bila je to kombinacija straha,
svjesnosti i vreline njegova tijela. Osjećala se neobično, čudno, gotovo kao da je bila
zaustavljena u vremenu, spremna odići nožne prste i odlebdjeti.
Imala je najneobičniju potrebu da se priljubi bliže, da gurne naprijed bokove i
ugnijezdi ga. Bila je u ormaru... u neznančevu ormaru u gluho doba noći... i iako je
bila zaleđena od užasa, nije mogla ne osjetiti još nešto... nešto puno moćnije od
straha. Bilo je to uzbuđenje, ushit, nešto opojno i novo zbog čega joj je srce ubrzano
kucalo i krv nadirala, i...
I još nešto. Nešto što nije bila spremna analizirati ni imenovati.
Hyacinth je zagrizla usnicu.
Kvaka se zakrenula.
Zinula je.
Vrata su se otvorila...
Potom su se, nevjerojatno, ponovno zatvorila. Hyacinth je osjetila kako je
klonula uz stražnji zid i kako se Gareth naslonio na nju. Nije joj bilo jasno kako ih
nisu otkrili. Vjerojatno je Gareth bio bolje zaštićen odjećom nego što je mislila. Ili je
možda svjetlost bila previše prigušena ili onome muškarcu nije palo na pamet
pogledati u stopala koja su izvirivala ispod haljina. Ili možda nije dobro vidio ili
možda...
Ili su možda samo imali prokleto veliku sreću.
Čekali su u tišini sve dok nije bilo jasno da je muškarac napustio baruničin
ured, a potom pričekali još pet minuta, da budu posve sigurni. Naposljetku se
Gareth odvojio od nje, proguravši se kroz odjeću do vrata ormara. Hyacinth je čekala
unutra dok nije začula njegov šapat: – Hajdemo.
 Slijedila ga je i u tišini su se šuljali kroz kuću, sve dok nisu došli do prozora
slomljena zasuna. Gareth je skočio prvi i ispružio ruke kako bi ona mogla održati
ravnotežu uza zid te povući i zatvoriti prozor prije nego što skoči na tlo.
– Slijedi me – rekao je, uhvativši je za ruku i povlačeći za sobom dok je trčao
ulicama Mayfaira. Hyacinth je, spotičući se, išla za njim i sa svakim je korakom onaj
djelić straha, koji ju je čvrsto prožeo dok je bila u ormaru, nestajao pred
uzbuđenjem.
Ushitom.
Kad su stigli do Hay Hilla, Hyacinth je imala osjećaj da bi najradije prasnula u
smijeh i naposljetku se morala ukopati i reći: – Stani! Ne mogu disati!
Gareth se zaustavio i okrenuo, uputivši joj ozbiljan pogled. – Trebam te odvesti
kući – rekao je.
– Znam, znam, ja...
Razrogačio je oči. – Smiješ li se ti to?
– Ne! Da. Zapravo... – Bespomoćno se osmjehivala. – Možda.
– Koja si ti luđakinja.
Potvrdno je kimnula, još uvijek se cereći kao blesava. – Mislim da jesam.
Okrenuo se prema njoj, podbočivši se rukama o bokove. – Jesi li poludjela? Mogli
su nas uhvatiti. Ono je bio batler mojega oca, koji, vjeruj mi, nikada nije imao
smisao za humor. Da nas je otkrio, moj otac bi nas bacio u zatvor, a tvoj brat
odvukao ravno u crkvu.
– Znam – rekla je Hyacinth, nastojeći izgledati službeno i dolično.
Nije joj uspjelo.
Jadno.
Naposljetku je odustala i rekla: – Ali, zar nije bilo zabavno?
Na trenutak je pomislila da joj neće odgovoriti. Na trenutak se činilo da mu je
uspijevalo samo tupo i zaprepašteno piljiti u nju, ali potom je začula njegov tih glas,
kad je u nevjerici upitao: – Zabavno?
Potvrdno je kimnula. – Barem malo. – Stisnula je usne, snažno ih nastojeći
spustiti u kutovima. Bilo što, samo da ne prasne u smijeh.
– Luda si – rekao je, doimajući se ozbiljnim, zaprepaštenim i, tako joj Bog
pomogao, istodobno slatkim. – Luda si ko puška – rekao je. – Svi su mi to govorili,
samo im nisam baš vjerovao...
– Netko ti je rekao da sam luda? – prekinula ga je Hyacinth.
– Ekscentrična.
– Ah – napućila je usnice. – Recimo da je to istina.
– Previše posla da bi ga na sebe preuzeo razborit muškarac.
 – Jesu li to rekli? – upitala je, počevši se osjećati kao da joj to baš i nije upućeno
kao kompliment.
– To, i još više od toga – potvrdio je.
Hyacinth je na trenutak razmislila o tome, a potom samo slegnula ramenima. –
Gle, nitko od njih nema nimalo zdrave pameti, baš nitko.
– Zaboga – promrmljao je Gareth. – Zvučiš poput moje bake.
– Već si to rekao – odvratila je Hyacinth. Potom nije mogla odoljeti da ne upita:
– Ali, priznaj mi – rekla je, nagnuvši se još malo. – Iskreno, nisi li bio barem malo
uzbuđen? Onda kada je nestalo straha i kada si znao da nas neće otkriti? Nije li to
bilo – upitala je uzdahnuvši – barem malo lijepo?
Spustio je pogled prema njoj i, možda zbog mjesečine ili je to bila samo njezina
pusta mašta, pomislila je kako mu je nešto bljesnulo u očima. Nešto nježno, pomalo
popustljivo.
– Samo malo – rekao je. – Ali samo malo.
Hyacinth se osmjehnula. – Znala sam da nisi uštogljenko.
Uputio joj je otvoreno izazovan pogled. Nitko ga nikada dotad nije optužio da je
staromodan. – Uštogljenko? – priupitao je s gnušanjem.
– Ukočen.
– Znao sam na što misliš.
– Pa zašto si onda pitao?
– Zato što si ti, gospodična Bridgerton...
I tako se to nastavilo, cijelim putem do kuće.
 yacinth je u sebi pjevušila sjedeći za malim stolom u svojoj spavaćoj sobi,
lupkajući prstima po bugačici. Prevela je i već promijenila prijevod poruke
koju su sinoć našli u malom zelenom uredu, ali još uvijek nije bila zadovoljna
rezultatom. Ipak, ni to joj nije moglo pokvariti dobro raspoloženje.
Naravno, bila je pomalo razočarana zbog toga što sinoć nisu našli dijamante, ali
poruka u vitrini je, čini se, dala naslutiti da dragulji još uvijek mogu biti njihovi. Da
ih mogu uzeti. Barem još uvijek nikome nije uspjelo odgonetnuti tragove koja je
Isabella ostavila iza sebe.
Hyacinth je bila najsretnija kad je imala nekakav zadatak, nekakav cilj, neku
vrstu potrage pred sobom. Voljela je izazov rješavanja zagonetke i analiziranja
tragova. Isabella Marinzoli St. Clair pretvorila je ono što bi nedvojbeno bila obična i
dosadna sezona u najuzbudljivije proljeće u Hyacinthinu životu.
Spustila je pogled na onu poruku, kriveći usta dok se u mislima prisiljavala
vratiti na zadatak pred sobom. Prema Hyacinthinoj optimističnoj pretpostavci,
završila je otprilike sedamdeset posto prijevoda. Ali pomislila je kako je ipak uspjela
prevesti dovoljno da opravda još jedan pokušaj. Sljedeći trag... ili stvarni dijamanti,
budu li imali sreće... gotovo zasigurno nalazio se u knjižnici.
– Pretpostavljam u knjizi – promrmljala je, piljeći slijepo kroz prozor. Pomislila
je na knjižnicu Bridgertonovih, zavučenu duboko u kući njezina brata na Grosvenor
Squareu. Ta prostorija nije bila posebno velika, ali zidove su od poda do stropa
prekrivale police.
 Pune knjiga. Ispunjene njima do posljednjeg milimetra.
– Možda St. Clairove ne zanima previše čitanje – rekla je sama za sebe, ponovno
posvetivši pozornost Isabellinoj poruci. Zasigurno je u onim tajnovito zagonetnim
riječima bilo nešto što je ukazivalo na to koju je knjigu odabrala za svoje skrovište.
Bila je poprilično sigurna da se radilo o nekoj znanstvenoj. Isabella je taj dio poruke
podcrtala, što je Hyacinth navelo na pomisao da je možda ukazivalo na naslov neke
knjige, jer činilo se da nema smisla u kontekstu koji je naglašeno podcrtala. U tom
dijelu koji je podcrtala spominjala se voda i "stvari koje se kreću", što je donekle
zvučalo kao fizika. Hyacinth je nikada nije učila, ali imala je četvoricu braće koji su
išli na fakultet i načula je dosta o njihovu studiranju da bi stvorila
nejasnu spoznaju, ako ne o tom predmetu, a onda barem o onome što je taj
predmet značio.
Ali nije bila baš posve sigurna onako kako je željela biti, ni u svoj prijevod ni u
njegovo značenje. Možda bi, ode li s onim što je dosad prevela Garethu, on iz toga
mogao iščitati nešto što ona ne vidi. Na kraju krajeva, puno je bolje od nje poznavao
kuću i ono što je bilo u njoj. Možda je znao za kakvu neobičnu ili zanimljivu knjigu,
jedinstvenu, koja nije bila nimalo obična.
Gareth.
Osmjehnula se sama za sebe, glupavo se cerekajući. Prije bi umrla nego
dopustila nekome da to vidi.
Nešto se dogodilo sinoć. Nešto posebno.
Nešto važno.
Sviđala mu se. Doista mu se sviđala. Smijali su se i čavrljali cijelim putem do
kuće. Kad ju je na broju pet ostavio kod ulaza za poslugu, značajno ju je, onako kako
samo on to zna, pogledao ispod spuštenih kapaka. I on se smješkao, jedan dio usana
bio mu je podignut, kao da je imao nekakvu tajnu.
Zadrhtala je. Zapravo je bila zaboravila govoriti. Pitala se hoće li je možda
ponovno poljubiti, što, naravno, nije učinio, ali možda...
Možda uskoro.
Nije sumnjala da ga još uvijek pomalo izluđuje. Ali činilo se da on nije jedini
kojega ona izluđuje pa je stoga odlučila ne pridavati tome previše pozornosti.
Ipak, sviđala mu se. Osim toga, poštovao je njezinu oštroumnost. Iako je
povremeno odbijao to pokazati onoliko često koliko bi ona to željela... gle, imala je
četvoricu braće. Odavno je već shvatila kako bi se trebalo dogoditi pravo čudo da ih
navede priznati da bi žena mogla biti pametnija od muškarca ako se radilo o nečemu
što nisu bile tkanine, mirišljavi sapuni i čaj.
Okrenula je glavu i pogledala na sat na polici iznad maloga kamina. Bilo je već
prošlo podne. Gareth je bio obećao navratiti k njoj, vidjeti kako napreduje s
porukom. Ali to vjerojatno nije značilo prije dva, no tehnički je to već bilo
poslijepodne i...
 Naćulila je uši. Je li to netko bio pred vratima? Njezina soba bila je u prednjem
dijelu kuće pa je obično mogla čuti kad netko dolazi ili odlazi. Hyacinth je ustala i
provirila iza zastora, vidjeti je li to netko na ulaznim stubama.
Nije bilo nikoga.
Prišla je vratima i otvorila ih tek toliko da može osluhnuti.
Nije bilo nikoga.
Izišla je u hodnik. Srce joj je lupalo od iščekivanja. Iskreno, nije bilo razloga za
nervozu, ali nije mogla prestati misliti na Garetha, dijamante i...
– Hej, Hyacinth, što radiš?
Umalo je iskočila iz kože.
– Oprosti – rekao je njezin brat Gregory, ne zvučeći uopće kao da se ispričava.
Stajao je iza nje, ili bolje rečeno stajao je iza nje prije nego što se ona naglo okrenula,
iznenađena. Doimao se pomalo raščupanim. Njegovu crvenkastosmeđu kosu
razbarušio je vjetar i bila je za nijansu preduga.
– Ne radi mi to – rekla je, stavivši ruku na srce, kao da bi ga na taj način mogla
smiriti.
Samo je prekrižio ruke i naslonio se jednim ramenom na zid. – To mi najbolje
ide – rekao je nacerivši se.
– Nije baš nešto čime bih se hvalila – rekla je Hyacinth.
Nije se obazirao na uvredu, nego je samo otresao zamišljene dlačice s rukava
jahaćeg kaputa. – Zbog čega se skrivaš?
– Ne skrivam se.
– Naravno da se skrivaš. U tome si najbolja.
Namršteno ga je pogledala, iako je morala znati da ne treba nasjedati na to.
Gregory je bio dvije i pol godine stariji od nje i živio je za to da je uzruja. Oduvijek je
bilo tako. Njih dvoje su po godinama na neki način bili odsječeni od ostale obitelji.
Gregory je bio gotovo četiri godine mlađi od Francesce i dobrih deset od Colina,
drugog najmlađeg sina. Kao posljedica toga, on i Hyacinth uvijek su na neki način
bili sami i pomalo dvojac.
Svađalački, podbadajući, nestašni dvojac, ali ipak dvojac, i premda su bili
nadrasli svoje najgore psine, činilo se da se nijedno nije moglo suzdržati da ne
podbada ono drugo.
– Pomislila sam da sam čula kako je netko ušao – rekla je Hyacinth.
Blago se osmjehnuo. – To sam bio ja.
– Sad mi je jasno. – Stavila je ruku na kvaku i povukla je. – Ispričaj me.
– Danas si malo nervozna.
– Nisam nervozna.
– Naravno da jesi. To je...
 – Nije ono u čemu sam najbolja – zaškrgutala je Hyacinth.
Nacerio se. – Ipak si malo nervozna.
– Ja sam... – Stisnula je zube. Neće se spuštati na ponašanje trogodišnjaka. –
Vraćam se u svoju sobu, moram pročitati jednu knjigu.
Ali prije nego što je uspjela pobjeći, čula ga je kako govori: – Vidio sam te neku
večer s Garethom St. Clairom.
Hyacinth se sledila. Nije mogao nikako znati... nitko ih nije vidio. Bila je
uvjerena u to.
– U Bridgerton Houseu – nastavio je George. – Tamo u kutu plesne dvorane.
Hyacinth je tiho dugo otpuhnula prije nego što se ponovo okrenula.
Gregory ju je promatrao, iznenada se ležerno osmjehnuvši, ali Hyacinth je u
izrazu njegova lica uspjela vidjeti još nešto, nekakvu pronicljivost u pogledu.
Nasuprot tomu kako se uglavnom ponašao, njezin brat nije bio glup. Činilo se da
smatra kako mu je uloga u životu bila paziti na svoju mlađu sestru, vjerojatno zato
što je bio drugi najmlađi u obitelji pa je ona bila jedina s kojom je pokušavao
preuzeti nadređenu ulogu. Ostali to posve sigurno ne bi trpjeli.
– Prijateljica sam s njegovom bakom – rekla je Hyacinth, s obzirom na to da se
to činilo posve neutralnim i dosadnim. – To znaš.
Slegnuo je ramenima. Oboje su to učinili i Hyacinth je katkada imala osjećaj da
gleda u zrcalo, što se činilo suludim, jer je bio samo tridesetak centimetara viši od
nje.
– Izgledali ste zadubljeni u razgovor o nečemu – rekao je.
– Ništa što bi tebe zanimalo.
Zlovoljno je izvio obrvu. – Mogao bih te iznenaditi.
– Rijetko ti kada to uspijeva.
– Jesi li bacila oko na nj?
– Ne tiče te se – rekla je odsječno.
Gregory se doimao pobjedonosno. – Ali tičeš me se ti.
Hyacinth je podignula bradu, pogledavši brata ravno u oči. – Ne znam – rekla je,
jer ju je unatoč njihovim neprestanim prepirkama vjerojatno poznavao bolje od svih
na svijetu. Zasigurno bi odmah znao da laže.
Ili to ili bi je mučio sve dok na kraju ne bi priznala istinu.
Gregoryjeve obrve nestale su ispod šišaka; kosa mu je, doduše, bila preduga i
neprestano mu je padala na oči. – Doista? – upitao je. – E, pa to je vijest.
– Samo za tvoje uši – upozorila ga je Hyacinth. – I nije to još nikakva vijest,
nisam još odlučila.
– Još.
 – Ozbiljna sam, Gregory – rekla je Hyacinth. – Nemoj me tjerati da požalim što
sam ti se povjerila.
– Ne može se tebi baš vjerovati.
Zvučao je previše neozbiljno da bi se osjećala ugodno. Držeći ruke na bokovima,
odvratila mu je: – Rekla sam ti to samo zato što u rijetkim trenucima nisi potpuni
kreten i što te unatoč zdravu razumu doista volim.
Lice mu se uozbiljilo i podsjetila se da je unatoč (po njezinu mišljenju)
kretenskim pokušajima da ispadne bezbrižna ništarija, njezin brat zapravo bio jako
inteligentan i da je imao zlatno srce.
Prepredeno zlatno srce.
– I ne zaboravi – Hyacinth je osjećala potrebu dometnuti – da sam rekla možda.
Obrve su mu se spojile. – Jesi li?
– Ako i nisam, namjeravala sam.
Velikodušno je odmahnuo rukom. – Ako ima nešto što mogu učiniti...
– Ništa – rekla je odlučno. Kroz misli su joj prošle slike Gregoryjeva upletanja. –
Apsolutno ništa. Molim te.
– Sigurno traćenje moje nadarenosti.
– Gregory!
– Dakle – rekao je uz privržen uzdah. – Barem imaš moju privolu.
– Zašto? – upitala je sumnjičavo Hyacinth.
– Bili biste izvrstan par – nastavio je. – Ako ni zbog čega drugoga, pomisli na
djecu.
Znala je da će požaliti, ali ipak je morala upitati: – Kakvu djecu?
Nacerio se. – Dlazesnu sicusnu djecicu koju biste mogli imati zajedno. Garethhh
i Hyathinthhhh. Hyathinth i Gareth. Pledivne CinClair mališane.
Hyacinth je piljila u nj kao da je kreten.
Što je i bio, u to je bila posve sigurna.
Odmahnula je glavom. – Nikako mi nije jasno kako je mama uspjela roditi
sedmero savršeno normalne djece i jednog čudaka.
– Pravi put do dječjeg sobička – Gregory se smijao dok se ona vraćala u sobu. – S
pledivnom malom Sarom i Samuelom Sinclair. O, daaa, i ne zaboravi malecku
Ssssuzannu!
Hyacinth mu je zalupila vrata pred nosom, ali drvo nije bilo dovoljno debelo da
spriječi njegov oproštajni udarac.
– Lak si plijen, Hy. – A potom: – Ne zaboravi sići na čaj.
– Gospodična Bridgerton pije čaj – rekao je batler, dopustivši Garethu da uđe u
predvorje kuće na broju pet.
Gareth je pošao za batlerom niz hodnik do istog onog ružičasto-bež dnevnog
boravka u kojemu se prije tjedan dana našao s Hyacinth.
Pobogu, zar je to bilo prije samo tjedan dana? Učinilo mu se kao cijela vječnost.
Gle, šuljajući se uokolo, kršeći zakon i umalo uništivši reputaciju jedne smjerne
dame, čovjek ostari prije vremena.
Batler je ušao u prostoriju, zapjevušio Garethovo ime i pomaknuo se u stranu
kako bi ovaj mogao ući.
– Gospodin St. Clair!
Gareth se iznenađeno okrenuo i suočio s Hyacinthinom majkom koja je sjedila
na prugastoj počivaljci i odlagala šalicu čaja na tanjurić. Nije znao zašto je bio
iznenađen time što vidi Violet Bridgerton. Zdrav razum nalagao je da će ona u ovo
doba poslijepodneva biti kod kuće, ali iz nekog razloga samo je zamišljao Hyacinth
dolazeći ovamo.
– Lady Bridgerton – rekao je, Okrenuvši se prema njoj uz uljudan naklon. –
Drago mi je vidjeti vas.
– Jeste li se upoznali s mojim sinom? – upitala je.
– Sinom? – Gareth čak nije ni bio svjestan da je još netko u prostoriji.
– Mojim bratom, Gregoryjem – začuo je Hyacinthin glas. Sjedila je sučelice
majci, na jednakoj počivaljci. Pokazala je glavom prema prozoru do mjesta
na kojemu je stajao Gregory Bridgerton, procjenjujući ga svojim
zastrašujućim poluosmijehom.
Usiljeni osmijeh starijeg brata, shvatio je Gareth. Tako bi se vjerojatno i on
ponašao da je imao mlađu sestru, kinjio bi je i štitio.
– Upoznali smo se već – rekao je Gregory.
Gareth je potvrdno kimnuo. Zapravo, nekoliko su im se puta u gradu putevi
ukrižali, s obzirom na to da su istodobno bili studenti na Etonu. Ali Gareth je bio
nekoliko godina mlađi pa se zato nikada nisu bolje upoznali. – Bridgerton. – Gareth
je promrmljao, kimnuvši tom mladom čovjeku.
Gregory je prešao preko prostorije i spustio se pokraj sestre. – Drago mi je
vidjeti vas – rekao je, upućujući te riječi Garethu. – Hyacinth kaže da ste njezin
poseban prijatelj.
– Gregory! – uskliknula je Hyacinth. Brzo se okrenula prema Garethu. – Nisam
rekla ništa takvo.
 – Neutješan sam – rekao je Gareth.
Hyacinth ga je neznatno nabrušeno pogledala, a potom se okrenula prema bratu
i prošaptala: – Prestani.
– Jeste li za čaj, gospodine St. Clair? – upitala je lady Bridgerton, ne obazirući
se na čarku svoje djece, kao da se to nije događalo pred njom. – Posebna mješavina
na koju sam posebno ponosna.
– Rado. – Gareth je sjeo na istu stolicu koju je i posljednji put izabrao, uglavnom
zato što je ostavljao dosta prostora između njega i Gregoryja, iako, istinu govoreći,
nije znao tko bi mu od Bridgertonovih mogao slučajno proliti kipući čaj u krilo.
Položaj je bio neobičan. Bio je za niskim stolom u središtu prostorije, i dok su svi
Bridgertonovi bili na počivaljkama, gotovo se činilo kao da sjedi na njegovu samom
čelu.
– Mlijeko? – upitala je lady Bridgerton.
– Hvala vam – odgovorio je Gareth. – Bez šećera, molio bih.
– Hyacinth u svoj stavlja tri žlice – rekao je Gregory, posegnuvši za komadom
kolača.
– Što se to njega tiče? – procijedila je kroz zube Hyacinth.
– Pa – odgovorio je Gregory, odgrizavši komad i žvačući – on je tvoj poseban
prijatelj.
– Nije... – Okrenula se prema Garethu. – Ne obazirite se na nj.
Bilo je nečega iritantnog u pokroviteljskom ponašanju tog mladog muškarca, ali
Gregory je istodobno izvrsno obavljao posao uzrujavajući Hyacinth, na što je Gareth
mogao gledati samo s odobravanjem.
Stoga je odlučio ne miješati se u to i okrenuo se prema lady Bridgerton, koja mu
je, kako se ispostavilo, ipak bila najbliža. – A kako ste vi danas? – upitao je.
Lady Bridgerton mu se škrto osmjehnula, pružajući mu šalicu kave. – Pametan
čovjek – promrmljala je.
– Zapravo se radi o samoobrani – rekao je neodređeno.
– Ne govorite tako. Oni vam ne bi naudili.
– Ne bi, ali mogao bih biti ozlijeđen u toj unakrsnoj vatri.
Gareth je začuo tih uzdah. Kada je pogledao prema Hyacinth, iz očiju su joj u
njegovu smjeru sijevale bodlje. Njezin brat se cerio.
– Oprostite – rekao je, uglavnom zato što je pomislio da bi trebao. Ali zasigurno
to nije mislio.
– Ne potječete iz velike obitelji, gospodine St. Clair, zar ne? – upitala je lady
Bridgerton.
– Ne – odgovorio je spremno, otpivši gutljaj čaja, koji je bio izvrsne kakvoće. –
Samo ja i brat. – Zaustavio se, zatreptavši, kako bi odagnao navalu tuge koja bi ga
preplavila svaki put pri pomisli na Georgea, a potom završio s: – Preminuo je krajem
prošle godine.
– Ah – rekla je lady Bridgerton, prinijevši ruku usnama. – Žao mi je. Posve sam
zaboravila. Oprostite mi, molim vas. I primite moju iskrenu sućut.
Njezina isprika bila je toliko prirodna i njezina sućut toliko iskrena da je Gareth
gotovo osjetio potrebu utješiti je. Pogledao ju je, ravno u oči, i shvatio da je
razumjela.
Većina ljudi nije, većina njegovih prijatelja nezgrapno ga je tapkala po ramenu i
rekla kako im je žao, ali nisu razumjeli. Možda baka Danbury jest... i ona je žalovala
za Georgeom. Ali to je bilo nekako drukčije, vjerojatno zato što su on i njegova baka
bili jako bliski. Lady Bridgerton je, gotovo bi se moglo reći, neznanka, a ipak joj je
bilo stalo.
Bilo je to dirljivo, gotovo uznemirujuće. Gareth se ne sjeća kad mu je netko nešto
zadnji put rekao a da je to istinski mislio.
Osim, naravno, Hyacinth. Ona je uvijek govorila ono što misli. Ali nikad se nije
ogoljela, nikad se nije pokazala ranjivom.
Pogledao ju je. Sjedila je uspravno, mirno držeći ruke sklopljene u krilu, i
znatiželjno ga promatrala.
Pretpostavio je da je ne može kriviti. I sam je bio takav.
– Hvala – rekao je, Okrenuvši se ponovno prema lady Bridgerton. – George je
bio izniman brat i svijet je siromašniji zbog njegova odlaska.
Lady Bridgerton trenutak nije progovarala, a potom se, kao da mu je uspjela
pročitati misli, osmjehnula i rekla: – Ali nećemo sada o tome. Razgovarat ćemo o
nečemu posve drugom.
Gareth je pogledao u Hyacinth. Bila je smirena, ali zapazio je kako joj se prsa
nadižu i spuštaju dok je dugo i nestrpljivo udisala. Nije sumnjao da je radila na
prijevodu i zasigurno mu je željela reći što je doznala.
Gareth je pozorno potisnuo osmijeh. Bio je uvjeren da bi se Hyacinth pretvarala
da je mrtva ako bi im to moglo omogućiti da nasamo porazgovaraju.
– Lady Danbury vrlo lijepo govori o vama – rekla je lady Bridgerton.
Gareth se ponovno okrenuo prema njoj. – Ponosan sam što sam njezin unuk.
– Oduvijek mi se sviđala vaša baka – rekla je lady Bridgerton, otpivši čaj. –
Znam da je se boji pola Londona...
– Ah, i više od toga – rekao je srčano Gareth.
Lady Bridgerton se zahihotala. – Barem se ona tomu nada.
– Doista.
– No, ja sam je nekako oduvijek smatrala posebno dražesnom – rekla je lady
Bridgerton. – Doista pravim osvježenjem. Ali i vrlo pronicljivom i razumnom u
procjeni karaktera.
 – Prenijet ću joj vaše pozdrave.
– Vrlo lijepo govori o vama – rekla je lady Bridgerton.
Ponavljala se. Gareth nije znao je li to učinila slučajno ili namjerno, ali u
svakom slučaju nije mogla biti puno otvorenija ni da ga je odvela u stranu i ponudila
mu novac da zaprosi njezinu kćer.
Naravno, nije znala da njegov otac zapravo nije lord St. Clair i da on zapravo ne
zna tko mu je otac. Iako je Hyacinthina majka bila dražesna i velikodušna, Gareth je
sumnjao da bi se tako silno trudila oko njega kad bi znala da njegovim žilama
najvjerojatnije teče krv nekog lakaja.
– Moja baka lijepo govori i o vama – rekao je lady Bridgerton.
– A to je priličan kompliment, s obzirom na to da se o rijetko kome pohvalno
izražava.
– Osim o Hyacinth – ubacio se Gregory Bridgerton.
Gareth se okrenuo. Umalo je zaboravio na mlađeg muškarca u prostoriji. –
Naravno – rekao je spremno. – Moja baka obožava vašu sestru.
Gregory se okrenuo prema Hyacinth. – Čitaš li joj još uvijek svake srijede?
– Utorka – ispravila ga je Hyacinth.
– Ah, oprocti.
Gareth je zatreptao. Je li Hyacinthin brat tepao?
– Gospodine St. Clair? – rekla je Hyacinth. Gareth je bio posve siguran da je
svojega brata udarila u rebra.
– Da? – promrmljao je, uglavnom samo zato da pokaže ljubaznost. Zastala je
zazvavši ga i imao je osjećaj da mu je izgovorila ime a da pritom nije razmislila o
onome što će ga upitati.
– Koliko znam, vrstan ste mačevalac? – rekla je naposljetku.
Znatiželjno ju je motrio. Što je time željela reći? – Da, volim mačevati –
odgovorio je.
– Oduvijek sam željela naučiti.
– Pobogu – progunđao je Gregory.
– Bila bih prilično dobra u tome – usprotivila se.
– Ne sumnjam – odgovorio je njezin brat. – Zato te nikada ne bi ni trebali pustiti
na metar udaljenosti od mača. – Okrenuo se prema Garethu – Prilično je opaka.
– Da, zapazio sam to – promrmljao je Gareth, zaključivši da bi Hyacinthin brat
mogao biti bolji nego što mu je u početku izgledao.
Gregory je slegnuo ramenima, posegnuvši za komadom kolača. – Vjerojatno je
zato ne možemo ni udati.
– Gregory! – oglasila se Hyacinth, ali samo zato što se lady Bridgerton ispričala
i pošla za lakajem u hodnik.
 – To je kompliment! – usprotivio se Gregory. – Nisi li cio život čekala da se
složim s tim da si pametnija od svih onih jadnika koji su ti se pokušavali udvarati?
– Možda nećeš vjerovati – uzvratila mu je Hyacinth – ali ne odlazim svake
večeri na spavanje s mišlju: Oh, kad bi mi moj ćaknuti brat udijelio kompliment.
Gareth se gušio pijući čaj.
Gregory se obratio Garethu: – Vidite li sada zašto kažem da je opaka?
– Suzdržao bih se komentara – rekao je Gareth.
– Vidi tko je stigao! – začuo se glas lady Bridgerton. Na vrijeme, pomislio je
Gareth. Za još samo deset sekunda Hyacinth bi uz osmijeh ubila svojega brata.
Gareth se okrenuo prema vratima i smjesta ustao. Iza lady Bridgerton stajala je
jedna od starijih Hyacinthinih sestara, ona koja je bila udana za vojvodu. Ili je
barem on pomislio da je to ta, jer sve su izgledale zaprepašćujuće slično pa nije
mogao biti siguran.
– Daphne! – rekla je Hyacinth. – Dođi, sjedni pokraj mene.
– Nema mjesta pokraj tebe – rekla je Daphne, zbunjeno zatreptavši.
– Bit će – rekla je Hyacinth, ponovno onako vedro, ali otrovno – čim Gregory
ustane.
Gregory je napravio cijelu predstavu od prepuštanja mjesta svojoj starijoj sestri.
– Djeco – rekla je lady Bridgerton kad je ponovno sjela, uzdahnuvši. – Nikad
nisam posve sigurna je li mi drago što ih imam.
Ali nitko tu šalu u njezinu glasu nije mogao zamijeniti ni za što drugo nego za
ljubav. Gareth je bio očaran. Hyacinthin brat bio je pomalo gnjavator ili barem samo
u Hyacinthinoj blizini. Nekoliko je puta čuo kako više od dvoje Bridgertonovih
istodobno razgovara, nadglasavali su se i rijetko kada othrvali porivu da se jedni
drugima lukavo podsmjehnu.
Ali voljeli su se. Sve ispod te graje bilo je zapanjujuće jasno.
– Drago mi je vidjeti vas, vaša milosti – rekao je Gareth mladoj vojvotkinji kad
se smjestila pokraj Hyacinth.
– Molim vas, zovite me Daphne – rekla je, vedro se osmjehnuvši. – Nema
potrebe za službenim ophođenjem ako ste Hyacinthin prijatelj. Osim toga – rekla je
uzevši šalicu i natočivši si malo čaja – ne mogu se osjećati vojvotkinjom u maminu
dnevnom boravku.
– A kako se onda osjećate?
– Hmmm. – Otpila je gutljaj čaja. – Rekla bih samo kao Daphne Bridgerton.
Teško je u ovom klanu odbaciti prezime. Mislim na duh.
– Nadam se da je to kompliment – zapazila je lady Bridgerton.
Daphne se samo osmjehnula svojoj majci. – Bojim se da nikada neću pobjeći od
tebe. Okrenula se prema Garethu. – Samo se u obitelji čovjek može osjećati kao da je
još uvijek dijete.
 Gareth je pomislio na svoj posljednji susret s barunom i izjavio, osjećajući možda
više nego što je trebao reći: – Točno znam što želite reći.
– Da – rekla je vojvotkinja. – Vjerujem da znate.
Gareth nije ništa rekao. Za njegovo udaljavanje od baruna svi su uglavnom
znali, premda im razlog nije bio poznat.
– Kako su djeca, Daphne? – upitala je lady Bridgerton.
– Vragolasto kao obično. David želi psića, po mogućnosti kakvoga koji bi
narastao do veličine ponija, a Caroline se očajnički želi vratiti u Benedict's. – Otpila
je gutljaj čaja i okrenula se prema Garethu. – Moja kći je prošli mjesec provela tri
tjedna s mojim bratom i njegovom obitelji. Daje joj sate crtanja.
– Diplomirani je umjetnik, zar ne?
– Dvije njegove slike su u nacionalnoj galeriji – rekla je lady Bridgerton,
ponosno cvjetajući.
– Ali rijetko kada dolazi u grad – rekla je Hyacinth.
– On i njegova supruga više vole seosku tišinu – rekla je njezina majka, ali glas
joj je postao neznatno tiši. Odlučnost u glasu značila je da ne želi dalje razgovarati o
tome.
Barem ne pred Garethom.
Gareth se pokušao prisjetiti je li ikada čuo za nekakav skandal koji se pripisivao
Benedictu Bridgertonu. Činilo mu se da nije, ali, Gareth je bio desetak godina mlađi
od njega i ako je u njegovoj prošlosti bilo nešto nedolično, vjerojatno se dogodilo prije
Garethova preseljenja u grad.
Pogledao je Hyacinth, ne bi li uočio njezinu reakciju na majčine riječi. Nije to bio
posve prijekor, ali bilo je jasno da je željela spriječiti Hyacinth od daljnje priče.
Ali ako se i uvrijedila, Hyacinth to ničim nije pokazala. Okrenula se prema
prozoru i zagledala van. Obrve su joj se neznatno spojile kad je zatreptala.
– Je li toplo vani? – upitala je, okrenuvši se prema sestri. – Čini se sunčanim.
– Prilično – rekla je Daphne, pijuckajući čaj. – Pješice sam ovamo došla od
Hastings Housea.
– Trebala bih i sama malo prošetati – izjavila je Hyacinth.
Garethu je trebala samo sekunda da prepozna znak. – Rado ću vam biti pratnja,
gospodična Bridgerton.
– Hoćete li? – rekla je Hyacinth, blistavo se osmjehnuvši.
– Bila sam jutros vani – rekla je lady Bridgerton. – Šafrani u parku su
procvjetali. Tamo iza Guard Housea.
Gareth se umalo osmjehnuo. Guard House bila je na udaljenom kraju Hyde
Parka. Potrajalo bi cijelo poslijepodne otići onamo i vratiti se.
Ustao je i ponudio joj ruku. – Hoćemo li onda poći vidjeti šafrane?
 – Bilo bi divno. – Hyacinth je ustala. – Moram samo otići po svoju služavku da
nam bude pratnja.
Gregory se odvojio od prozorske daske na koju se naslanjao. – Možda ću i ja poći
– rekao je.
Hyacinth ga je mrko pogledala.
– Ili možda ipak neću – promrmljao je.
– U svakom slučaju, potreban si mi ovdje – rekla je lady Bridgerton.
– Doista? – Gregory se nedužno osmjehnuo. – Zašto?
– Zato što te trebam – procijedila je.
Gareth se obratio Gregoryju. – Vaša sestra će biti na sigurnom sa mnom – rekao
je. – Dajem vam riječ.
– Ah, ne brinem se ja zbog toga – odvratio je Gregory, blago se osmjehnuvši. –
Pravo je pitanje... hoćete li vi biti sigurni s njom?
Gareth je poslije pomislio kako je bilo dobro što je Hyacinth već bila izišla iz
prostorije, otišavši po kaput i služavku. U protivnom bi, vjerojatno, na licu mjesta
ubila brata.
 voja služavka je od povjerenja? – upitao je Gareth, dok su on i Hyacinth stajali
na pločniku ispred zgrade na broju pet.
– Ah, ne brini se zbog Frances – rekla je Hyacinth, navlačeći rukavice. –
Nas dvije imamo dogovor.
Lijeno je izvio obrve, našalivši se: – Zašto te riječi, koje dolaze s tvojih usana,
izazivaju užas u mojoj duši?
– Vjeruj mi, ne znam – rekla je nestašno Hyacinth. – Ali možeš biti siguran da
nam se neće približiti na manje od petstotinjak metara dok budemo šetali. Samo se
moramo zaustaviti kupiti joj limenku bombona od peperminta.
– Bombona od peperminta?
– Lako je potkupljiva – objasnila je Hyacinth, pogledavši prema Frances koja je
već bila zauzela željenu udaljenost od para, doimajući se kao da se dosađuje. – Kao
sve najbolje služavke.
– Nije mi poznato – promrmljao je Gareth.
– Teško mi je povjerovati u to – rekla je Hyacinth. Vjerojatno je potkupljivao
sluškinje diljem Londona. Hyacinth nije mogla zamisliti da je mogao imati toliko
godina a da s takvom reputacijom nikada nije imao avanturu s nekom ženom koja je
željela da to ostane tajna.
Zagonetno se osmjehnuo. – Džentlmen nikad ne govori.
Hyacinth je odlučila da neće nastavljati o toj temi. Ne zbog toga što nije bila
znatiželjna, nego zbog toga što je smatrala da je mislio to što je rekao, da neće
odavati nikakve tajne, koliko god one slatke mogle biti.
Doista, čemu gubiti energiju ako to nikamo ne vodi?
– Mislila sam da nikada nećemo pobjeći – rekla je kad su stigli do kraja ulice. –
Imam ti toliko toga za reći.
Obratio joj se, s očitim zanimanjem. – Jesi li uspjela prevesti onu poruku?
 Hyacinth se osvrnula iza sebe. Znala je da je rekla da će Frances ostati daleko
iza, ali uvijek je bilo dobro provjeriti, posebno zato što ni Georgeu pojam
podmićivanja nije bio stran.
– Jesam – rekla je, kad je bila sigurna da ih nitko ne može čuti. – Recimo, barem
većinu toga. Dovoljno da doznam da moramo usredotočiti našu potragu na knjižnicu.
Gareth se smijuljio.
– Što je tu smiješno?
– Isabella je bila oštroumnija nego što je davala do znanja. Ako je željela izabrati
prostoriju u koju njezin suprug nije rado zalazio, onda nije mogla izabrati ništa bolje
od knjižnice. Osim spavaće sobe, rekao bih, ali... – Okrenuo se i pogledao je
uznemirujuće očinskim pogledom... – To nije tema za tvoje uši.
– Uobraženko – promrmljala je.
– Ne optužuju me često za to – rekao je, šaljivo se blago smješkajući... – Ali
posve očito izvlačiš najbolje iz mene.
Bio je očito vrlo sarkastičan pa Hyacinth nije preostalo ništa drugo nego
namrštiti se.
– Knjižnica, kažeš – razmišljao je Gareth, nakon trenutka u kojemu je uživao u
Hyacinthinoj nelagodi. – Ima savršenog smisla. Otac mojega oca nije baš bio
intelektualac.
– Nadam se kako to znači da nije posjedovao baš mnogo knjiga – rekla je
Hyacinth, mršteći se. – Pretpostavljam da je ostavila još jedan trag zaguran u neku
od knjiga.
– Nismo mi te sreće – rekao je Gareth, načinivši grimasu. – Možda moj djed nije
volio knjige, ali zato se silno brinuo o dojmu koji ostavlja. Nijedan barun koji je
držao do sebe nije imao kuću bez knjižnice ni knjižnicu bez knjiga.
Hyacinth je zaječala. Trebat će cijela večer da se pregledaju sve knjige u
knjižnici.
Osjetila je treperenje u želucu kad ju je sućutno pogledao. Zaustila je nešto reći,
ali samo je duboko udahnula. Nije se mogla riješiti najneobičnijeg osjećaja da je
iznenađena.
Ali čime, pojma nije imala.
– Možda će ti, kad vidiš što ima ondje, nešto odjednom sinuti – rekao je Gareth.
Neznatno je slegnuo jednim ramenom, usmjeravajući ih iza ugla u Park Lane. –
Meni se takvo što neprestano događa. Obično onda kada to najmanje očekujem.
Hyacinth je, složivši se, potvrdno kimnula, još uvijek pomalo uznemirena onim
neobičnim vrtoglavim osjećajem koji ju je upravo preplavio. – Baš sam se nadala da
bi se to moglo dogoditi – rekla je, prisilivši se ponovno usmjeriti pozornost na to o
čemu su razgovarali. – Ali bojim se da je Isabella bila prilično zagonetna. Ili... ne
znam... možda nije bila namjerno zagonetna, možda ja samo ne znam prevesti sve te
riječi. Svejedno mislim da nećemo naći dijamante, nego samo još jedan trag.
 – Zašto tako misliš?
Zamišljeno je kimnula, rekavši: – Gotovo sam sigurna da moramo pogledati u
knjižnici, posebno u nekoj knjizi. Ne shvaćam kako bi mogla ostaviti dijamante
među stranicama.
– Mogla je izdubiti neku knjigu. Načiniti skriveno mjesto.
Zastao joj je dah. – To mi nije palo na pamet – rekla je, uzbuđeno razrogačivši
oči. – Morat ćemo udvostručiti napore. Mislim... iako nisam sigurna... da će to biti
knjiga znanstvene tematike.
Kimnuo je, to će suziti potragu. – Odavno nisam bio u knjižnici u Clair Houseu,
ali ne sjećam se da je bilo baš puno znanstvenih rasprava.
Hyacinth je malo nakrivila usta, pokušavajući se prisjetiti točnih riječi u onom
tragu. – Spominje se nešto što ima veze s vodom, ali mislim da nije bila biologija.
– Izvrsno odrađeno – kazao je – i ako to već nisam rekao, hvala ti.
Hyacinth se umalo spotaknula. Njegov kompliment bio je posve neočekivan. –
Nema na čemu – odgovorila je, kad se nakon početnog iznenađenja pribrala. – Rado
to činim. Da budem iskrena, ne znam što ću sa sobom kad to završi. Taj dnevnik mi
uistinu predivno pomaže odvratiti misli.
– A od čega ih to želiš odvratiti? – upitao je.
Hyacinth je na trenutak razmislila o tome. – Ne znam – rekla je naposljetku.
Podignula je pogled prema njemu, osjećajući kako su joj se obrve spojile kad su im se
pogledi sreli. – Nije li to tužno?
Odmahnuo je glavom, ali kad se ovaj put nasmiješio, to nije bilo snishodljivo ni
neiskreno. Bio je to samo običan osmijeh. – Mislim da je to normalno – rekao je.
Ali nije baš bila uvjerena. Sve dok uzbuđenje zbog tog dnevnika i potraga za
draguljima nisu ušli u njezin život, nije ni zapazila kako su joj dani bili ukalupljeni:
iste stvari, isti ljudi, ista hrana, isti prizori.
Nije čak ni bila svjesna kako joj je promjena bila očajnički potrebna.
Možda je to bilo još jedno prokletstvo za koje je bila odgovorna Isabella
Marinzoli St. Clair. Možda ona čak nije ni željela promjenu prije nego što je počela
prevoditi taj dnevnik. Možda nije ni znala da je želi.
Ali sada... nakon ovoga...
Imala je osjećaj da ništa više neće biti isto.
– Kada ćemo ponovno u Clair House? – upitala je, silno želeći promijeniti temu
razgovora.
Uzdahnuo je. Ili možda zaječao. – Pretpostavljam da ne bi dobro prihvatila kad
bih ti rekao da ću ići sam.
– Veoma loše – potvrdila je.
– Tako sam i mislio. – Pogledao ju je ispod oka. – Jesu li u tvojoj obitelji svi tako
tvrdoglavi kao ti?
 – Nisu – rekla je posve nesputano. – Iako nisi daleko od toga. Posebno moja
sestra Eloise. Nisi je još upoznao. I Gregory. – Zakolutala je očima. – On je prava
zvijer.
– Zašto mi se čini da si mu za sve ono što ti je učinio deseterostruko vratila?
Naherila je glavu na jednu stranu, pokušavajući se doimati silno krutom i
profinjenom. – Hoćeš reći da ne vjeruješ da mogu okrenuti drugi obraz i ne uzvratiti?
– Ni sekundu.
– Pa dobro, istina je – rekla je, slegnuvši ramenima. Ionako nije mogla još dugo
nastaviti s tom prijevarom. – Ni na propovijedi ne mogu mirno sjediti.
Nacerio se. – Ni ja.
– Lažljivče – optužila ga je. – Čak i ne pokušavaš. Iz najpouzdanijeg izvora znam
da ne ideš u crkvu.
– Najpouzdaniji paze na mene? – neznatno se osmjehnuo. – Baš utješno.
– Tvoja baka.
– Ah – rekao je. – Sad mi je sve jasno. Vjeruješ li da mojoj duši već sada nema
spasa?
– Posve – rekla je. – Ali to nije razlog da nas ostale navedeš na patnju.
Pogledao ju je i nešto zločesto zasjalo mu je u pogledu. – Je li tako silna
gnjavaža biti u crkvi bez moje smirujuće nazočnosti?
– Znaš ti na što ja mislim – rekla je. – Nepošteno je to što bih ja trebala ići kad
ti ne ideš.
– Otkad smo mi takav par da je to za nas uzvraćanje miloga za drago? – upitao
je.
To ju je naglo zaustavilo. Barem na riječima.
Očito nije mogao odoljeti da je još zadirkuje, jer je rekao: – Tvoja obitelji
zasigurno nije bila posebno suptilna u vezi s tim.
– Ah – rekla je, jedva potisnuvši gunđanje. – To?
– To?
– Oni?
– Nisu oni tako loši – rekao je.
– Nisu – složila se – brzo ih se zavoli. Mislim da bih se trebala ispričati.
– Nema potrebe – promrmljao je, ali pomislila je kako je to bila samo nagonska
otrcana fraza.
Hyacinth je uzdahnula. Bila je prilično naviknula na očajničke pokušaje svoje
obitelji da je udaju, ali shvaćala je što bi to moglo biti uznemirujuće za tog sirotog
muškarca. – Ako ćeš se zbog toga bolje osjećati – rekla je, sućutno ga pogledavši –
nisi baš prvi džentlmen koji mi se pokušao nametnuti.
– Kako si to lijepo rekla.
 – Ali, ako malo bolje razmisliš – rekla je – ide nam u prilog ako doista misle da
bismo mogli biti par.
– Kako to misliš?
Mahnito je razmišljala. Još uvijek nije bila sigurna želi li ga pokušati privući, ali
bila je sigurna u to kako ne želi da on to pomisli. Jer ako pomisli... i potom je
odbaci... gle, ne postoji ništa brutalnije od toga.
Ni neutješnije.
– Pa – rekla je smišljajući u hodu – morat ćemo provoditi mnogo vremena
družeći se, barem dok ne prevedem dnevnik. Ako moja obitelj smatra da bi na kraju
tog putovanja mogla biti crkva, daleko manje će prigovarati.
Činilo se da razmišlja o tome. Ali na Hyacinthino iznenađenje, nije rekao ništa,
što je značilo da mora ona.
– Istina je zapravo – rekla je, nastojeći pritom zvučati neusiljeno i nezabrinuto –
da me se luđački žele riješiti.
– Mislim da si nepoštena prema svojoj obitelji – rekao je nježno.
Hyacinth je zabezeknuto zinula. Bilo je u njegovu glasu nečega ozbiljnog i
neočekivanog. – Ah – rekla je, pokušavši naći odgovarajući komentar. – Pa...
Kad se okrenuo, oči su mu neobično snažno zasjale. – Sretna si što ih imaš.
Odjednom se osjećala neugodno. Gareth ju je promatrao s velikim zanimanjem...
kao da je svijet oko njih nestajao. Zaboga, bili su samo u Hyde Parku, razgovarali o
njezinoj obitelji...
– Pa, da... – rekla je naposljetku.
Kad je Gareth progovorio, glas mu je bio oštar. – Samo te vole i žele najbolje za
tebe.
– Želiš li time reći da si ti ono što je za mene najbolje? – zadirkivala ga je
Hyacinth. Zato što ga je morala zadirkivati. Nije znala kako bi inače reagirala na to
njegovo neobično raspoloženje. Svaka druga njezina reakcija previše bi otkrila.
A ovako možda njezina šala njega prisilili da nešto otkrije.
– Znaš ti da nisam to mislio – rekao je gorljivo.
Hyacinth je ustuknula. – Oprosti – rekla je, zbunjena njegovom reakcijom.
Ali nije bio završio. Gledao je izravno u nju. U njegovu pogledu vidjela je bljesak,
kao nikad prije. – Trebala bi smatrati blagoslovom što potječeš iz velike obitelji pune
ljubavi.
– Smatram. Sma...
– Imaš li pojma koliko ljudi ja imam na ovome svijetu? – prekinuo ju je.
Primaknuo se i nadvio nad njom, približivši joj se toliko da joj je bilo neugodno. –
Imaš li? – zahtijevao je odgovor. – Jednu, samo jednu – rekao je ne čekajući. – Moju
baku. Život bih dao za nju.
 Hyacinth nikada u njemu nije vidjela takvu strast. Ni u snu nije vjerovala da je
posjeduje. Obično je bio vrlo smiren, iznimno spokojan. Čak i one noći u Bridgerton
Houseu, kada je bio uzrujan zbog susreta sa svojim ocem, čak je i tada pokazivao
lakomislenost. Tada je shvatila što se to događalo s njim, što ga je činilo drukčijim...
Nikada nije bio posve ozbiljan.
Sve do sada.
Nije mogla odvojiti pogled s njegova lica. Čak ni onda kad se zakrenuo,
ostavljajući joj samo profil. Zagledao se u neku udaljenu točku na obzoru, u neko
stablo ili grm koje nije čak mogao ni odrediti.
– Znaš li kako je to biti sam? – upitao je nježno, još uvijek ne gledajući u nju. –
Ne jedan sat, ne jednu večer. Kako je to kad zasigurno znaš da za nekoliko godina
nećeš imati nikoga.
Zaustila je reći da ne zna, naravno, ali uto je shvatila da on to nije ni izgovorio
kao pitanje.
Čekala je, ne znajući što reći. Zbog toga što je shvatila da bi, ako nešto kaže, ako
mu pokuša dati do znanja da razumije, taj trenutak bio izgubljen i ona nikada ne bi
doznala o čemu je razmišljao.
Dok je tako stajala, zagledana mu u lice dok je bio zadubljen u svoje misli,
shvatila je kako očajnički želi znati o čemu razmišlja.
– Gospodine St. Clair? – naposljetku je prošaptala, nakon što je sat otkucao
punu minutu. – Garethe?
Zapazila je kako mu se usnice pomiču prije nego što mu je čula glas. Jedan kut
usana izvio se u podrugljiv osmijeh i imala je nekakav neobičan osjećaj da je
prihvatio svoju lošu sreću, da je bio spreman prigrliti je i uživati u njoj, jer da je
pokuša uništiti, srce bi mu se jednostavno slomilo.
– Dao bih sve na svijetu da imam još jednu osobu za koju bih žrtvovao svoj život
– rekao je.
Hyacinth je tada shvatila da se neke stvari dogode u trenu. Postojale su neke
stvari koje je čovjek jednostavno znao, bez mogućnosti da ih objasni.
Jer u tom trenutku znala je da će se udati za tog čovjeka.
Nitko drugi neće joj odgovarati kao on.
Gareth St. Clair znao je što je važno, bio je zabavan, ironičan, znao je biti bahato
podrugljiv, ali znao je što je važno.
Hyacinth nikada prije nije shvatila koliko joj je to bilo važno.
Usnice su joj se rastvorile dok ga je promatrala. Poželjela je reći nešto, učiniti
nešto. Naposljetku je shvatila što je to što ona želi od života. Imala je osjećaj da bi
trebala poskočiti, djelujući prema svojemu cilju i pobrinuti se za to da ga ostvari.
Ali bila je zaleđena, bez riječi zagledana u njegov profil. Bilo je nečega u načinu
na koji je stezao vilicu. Doimao se sumorno, opsjednuto. Hyacinth je imala
nesavladiv poriv da ispruži ruku i dotakne ga, da ga ovlaš dodirne prstima po
obrazu, zagladi mu kosu ondje gdje su tamni plavi čuperci njegova repića počivali uz
ovratnik kaputa.
Ali nije to učinila. Nije imala dovoljno hrabrosti.
Iznenada se okrenuo i pogled mu se sreo s njezinim, s toliko siline i jasnoće da
joj je oduzeo dah. Imala je osjećaj da je tek sada vidjela tog muškarca ispod površine.
– Hoćemo li se vratiti? – upitao je. Glas mu je bio vedar i, razočaravajuće,
ponovno uobičajen.
Nestalo je sve ono što se dogodilo među njima.
– Naravno – rekla je Hyacinth. – Nije to bio trenutak da vrši pritisak na nj. –
Kada se želiš vratiti u Clair... – Riječi su joj se izgubile. Gareth se ukipio. Pogled mu
je bio oštro usredotočen preko njezina ramena.
Hyacinth se okrenula vidjeti što mu je to privuklo pozornost.
Ostala je bez daha. Stazom je dolazio njegov otac, prilazeći im.
Brzo se osvrnula oko sebe. Bili su na najmanje omiljenoj strani parka koji, s
obzirom na to, nije bio krcat. Uspjela je na drugoj strani vidjeti nekoliko
pripadnika visokog društva, ali nitko nije bio dovoljno blizu da bi načuo razgovor,
ako Gareth i njegov otac uspiju ostati učtivi.
Hyacinth je ponovno pogledala od jednog člana obitelji St. Clair do drugoga i
shvatila kako ih nikada prije nije vidjela zajedno.
Dio nje želio je povući Garetha u stranu i izbjeći scenu, a drugi je umirao od
znatiželje. Ostanu li tu gdje jesu i bude li imala mogućnost svjedočiti njihovu
razgovoru, možda naposljetku dozna razlog njihove otuđenosti.
Ali nije ovisilo o njoj. To je morala biti Garethova odluka. – Želiš li da pođemo? –
upitala ga je tiho.
Usnice su mu se sporo razdvojile i podigao je bradu nekoliko centimetara. – Ne –
rekao je. Po glasu mu se vidjelo da je zamišljen. – Ovo je javni park.
Hyacinth je pogledavala od Garetha do njegova oca i natrag. Bila je uvjerena da
joj glava odskače poput teniske loptice. – Jesi li siguran? – upitala je, ali nije ju čuo.
Pomislila je kako u tom trenutku ne bi ni top čuo da mu odjekne pokraj samoga uha,
s obzirom na to da je bio previše usredotočen na čovjeka koji im je prilazio, ležerno
šetuckajući.
– Oče – rekao je Gareth, sladunjavo mu se osmjehnuvši. – Baš mi je drago
vidjeti te.
Licem lorda St. Claira preletio je pogled gađenja prije nego što ga je potisnuo. –
Garethe – rekao je jednoličnim, uobičajenim glasom i prema Hyacinthinu mišljenju,
posve bezizražajnim, kao da nisu bili u krvnom srodstvu. – Baš je... neobično...
vidjeti te ovdje s gospodičnom Bridgerton.
Hyacinth je naglo trznula glavom, iznenadivši se. Previše je naglasio njezino
ime. Nije očekivala da će biti uvučena u njihov rat, ali očito se to već dogodilo.
 – Jesi li već upoznala mojega oca? – otegnuto je izgovorio Gareth, postavivši joj
to pitanje iako nije skidao pogled s barunova lica.
– Upoznali su nas – odgovorila je Hyacinth.
– Točno – rekao je lord St. Clair, uzevši joj ruku i sagnuvši se poljubiti joj
zglobove prsta u rukavici. – Dražesni ste kao obično, gospodična Bridgerton.
Bio je to dovoljan dokaz Hyacinth da shvati kako su zasigurno razgovarali o
nečemu drugom, jer znala je da nije uvijek bila dražesna.
– Uživate li u društvu mojega sina? – upitao ju je lord St. Clair i Hyacinth je
zapazila da joj je ponovno netko postavio pitanje, zapravo ne pogledavši je.
– Naravno – odvratila je, prelijećući pogledom od jednog do drugog. – Vrlo je
zabavno društvo. – Potom je, s obzirom na to da nije mogla odoljeti, dometnula. –
Sigurno ste silno ponosni na nj.
Barunu je to privuklo pozornost pa se okrenuo prema njoj. U pogledu mu je
zatreperilo nešto što baš nije bilo šala. – Ponosan – promrmljao je i usne su mu se
izvile u posluosmijeh za koji je pomislila da je prilično nalik Garethovu. – Zanimljiv
pridjev.
– Prije bih rekla prilično izravan – rekla je hladno Hyacinth.
– Kod mojega oca ništa nije izravno – ubacio se Gareth.
Barun je imao nesmiljen pogled. – Moj sin želi reći da sam sposoban vidjeti i
najmanju nijansu u nekoj situaciji... kad ona postoji. – Okrenuo se prema Hyacinth.
– Katkada je, draga moja gospodična Bridgerton, nastala situacija prilično jasno
crna ili bijela.
Zinula je, pogledavši najprije Garetha, a potom ponovno njegova oca. O čemu su
to, dovraga, oni govorili?
Gareth je pojačao stisak oko njezine nadlaktice, ali kad je progovorio, glas mu je
bio vedar i ležeran. Previše ležeran. – Barem jednom se moj otac i ja slažemo. Često
čovjek može posve jasno sagledati svijet.
– Možda u ovom trenutku? – promrmljao je barun.
Joj, ne, poželjela se izlanuti Hyacinth. Što se nje tiče, ovo je bio najapsurdniji i
najzbrkaniji razgovor u njezinu životu, ali držala je jezik za zubima, djelomično zato
što nije bio na nju red da govori, ali djelomično i zbog toga što nije željela reći ništa
što bi spriječilo odvijanje tog prizora.
Obratila se Garethu. Osmjehivao se, ali pogled mu je bio hladan. – Mislim da su
moja mišljenja trenutačno jasna – rekla je nježno.
Potom je, posve nenadano, barun pozornost usmjerio na Hyacinth. – A vi,
gospodična Bridgerton – upitao je. – Vidite li vi stvari crno-bijele ili je vaš svijet
obojen nijansama sive?
– Ovisi – odgovorila je, podižući bradu sve dok ga nije uspjela gledati ravno u
oči. Lord St. Clair bio je visok, zapravo Garethove visine i doimao se zdravim i u
formi. Lice mu je bilo ugodno i iznenađujuće mladenačko, s onim plavim očima i
širokim jagodicama.
Ali Hyacinth se nije svidio. Bilo je u njemu nekakva bijesa, nečega podmuklog i
okrutnog.
Nije joj se sviđalo kako se odnosio prema Garethu.
Gareth joj ništa nije rekao, ali to se jasno kao dan vidjelo na njegovu licu, u
glasu, pa čak i u načinu na koji je držao bradu.
– Vrlo diplomatski odgovor, gospodična Bridgerton – rekao je barun, kimnuvši
joj kratko na pozdrav.
– Neobično – odgovorila je. – Nisam baš često diplomat.
– Ne, niste, zar ne? – promrmljao je... – Imate reputaciju... prilično nepristrane.
Hyacinth je zaškiljila. – Posve zasluženo.
Barun se zahihotao. – Samo, pobrinite se za to da prikupite sve podatke prije
nego što stvorite vlastito mišljenje, gospodična Bridgerton. Ili... – nakrivio je
neznatno glavu i iz tog promijenjenog kuta gledanja lukavo joj se neobično zagledao
u lice... – prije nego što donesete bilo kakve odluke.
Hyacinth je pomislila oštro mu odvratiti; nadala se da bi mogla smisliti nešto na
licu mjesta, ali još uvijek nije znala na što ju je on to upozoravao. Ali prije nego što je
uspjela progovoriti, osjetila je još veću bol kad joj je Gareth ponovno stegnuo
nadlakticu.
– Vrijeme je da pođemo – rekao je. – Obitelj će te čekati.
– Pozdravite ih – rekao je lord St. Clair, otmjeno se kratko naklonivši. – Vaša
obitelj dio je pravih pripadnika visokog društva i uvjeren sam da vam žele sve
najbolje.
Hyacinth je samo piljila u nj. Pojma nije imala što je bio podtekst tog razgovora,
ali posve očito nije imala sve činjenice i nikako joj se nije sviđalo biti u neznanju.
Kad ju je Gareth snažno povukao za ruku, shvatila je da se već počeo udaljavati.
Hyacinth se spotaknula o izbočinu na putu. – Što je sve ovo trebalo značiti? – upitala
je, zadihana, nastojeći ga sustići. Koračao je parkom toliko brzo da nije mogla pratiti
njegov tempo.
– Ništa – odbrusio je.
– Nije to bilo ništa. – Osvrnula se preko ramena vidjeti je li lord St. Clair još
uvijek iza njih. Nije bio, ali ta kretnja ju je, u svakom slučaju, izbacila iz ravnoteže.
Posrnula je i pala na Garetha, ali činilo se da nije bio sklon ponašati se prema njoj
na posebno nježan i brižan način. Ipak se zaustavio dovoljno dugo da ona ponovno
stekne uporište.
– Nije bilo ništa – rekao je. Glas mu je bio oštar, odrješit i još stotinu ostalih
stvari za kakve nije ni pomislila da bi mogao biti.
 Ništa više nije trebala reći. Znala je da nije trebala ništa reći, ali nije uvijek bila
dovoljno oprezna da posluša vlastita upozorenja i, dok ju je povlačio uz sebe,
doslovno je vukući istočno prema Mayfairu, upitala je: – Što ćemo učiniti?
Zaustavio se, tako da se umalo sudarila s njim. – Učiniti? – ponovio je za njom. –
Mi?
– Mi – potvrdila je, iako joj glas nije zvučao onako čvrsto kako je namjeravala.
– Ništa nećemo učiniti – odgovorio je oštra glasa. – Vratit ćemo se tvojoj kući,
ostavit ćemo te na kućnom pragu, a potom ćemo se vratiti u moj mali pretrpani stan
i popiti piće.
– Zašto ga toliko mrziš? – upitala je Hyacinth, nježnim, ali izravnim glasom.
Nije odgovorio i postalo je jasno da joj neće ni odgovoriti. Nije je se ticalo, ali, ah,
kako je samo silno željela znati.
– Hoćeš li da se vratim s tobom ili ćeš prošetati sa svojom služavkom? – upitao je
naposljetku.
Hyacinth se osvrnula preko ramena. Frances je još uvijek bila iza nje, stajala je
blizu velikog brijesta. Nije izgledala kao da se dosađuje.
Hyacinth je uzdahnula. Ovaj put će joj trebati mnogo bombona od peperminta.
 areth je s prilično samoprijezira pomislio kako je bilo neobično da mu jedan
susret s barunom uspije pokvariti savršen dan.
Nije to bilo toliko ni do baruna. Istina, nije mogao podnijeti tog čovjeka, ali
nije to bilo ono što ga je brinulo i zbog čega je noću bio budan. U sebi je samoga sebe
šamarao zbog svoje gluposti.
Nimalo mu se nije sviđalo ono što mu je otac učinio, kako ga je jedan razgovor
mogao pretvoriti u neznanca. Ili ako već ne u neznanca, onda u zapanjujuće dobru
kopiju Garetha Williama St. Claira... u dobi od petnaest godina. Zaboga, bio je sada
odrasla osoba, dvadesetosmogodišnji muškarac. Otišao je od kuće i, čovjek bi se
ponadao, odrastao. Trebao bi se moći ponašati poput odrasle osobe u razgovoru s
barunom. Ne bi se trebao tako osjećati.
Ništa ne bi trebao osjećati. Ništa.
Ali svaki put se ponavljalo isto. Razbjesnio bi se. Postao prgav. Time što je
govorio želio je samo izazivati. Bilo je to nepristojno i nezrelo i nije znao kako
prestati s tim.
Ovaj put se to dogodilo pred Hyacinth.
Bez riječi ju je otpratio kući. Vidio je da je željela razgovarati. Dođavola, čak da
joj to i nije vidio na licu, znao je da želi razgovarati. Hyacinth je uvijek željela
razgovarati. Ali očito je povremeno znala kada prestati, jer cijelim dugim putem
kroz Hyde Park i Mayfair nije progovorila ni riječ. Stigli su pred njezinu kuću.
Služavka Frances još uvijek se vukla petstotinjak metara iza njih.
– Oprosti zbog one scene tamo u parku – rekao je brzo, jer bio je red da se
ispriča.
– Mislim da nitko nije vidio – odgovorila je. – Ili barem mislim da nitko nije čuo.
Nisi ti kriv za to.
Osjetio je kako se osmjehuje, iskrivivši neznatno usne, jer jedino se tako uspio
nasmiješiti. Bila je to njegova krivnja. Možda ga je otac izazivao, ali Gareth je
odavno shvatio da se na to ne treba obazirati.
– Hoćeš li ući? – upitala je Hyacinth.
 Odmahnuo je glavom. – Bolje ne.
Podignula je glavu prema njemu. Pogled joj je bio neuobičajeno ozbiljan. –
Voljela bih da uđeš – rekla je.
Bila je to obična izjava, toliko ogoljena i obična da je znao da ne može odbiti.
Kimnuo joj je pa su se zajedno popeli uz stube. Ostali Bridgertonovi dotad su se bili
razišli, pa su ušli u prazan salon. Hyacinth je čekala pokraj vrata, sve dok nisu došli
do prostora za sjedenje, a potom ih zatvorila. Do kraja.
Gareth je upitno izvio obrve. U nekim krugovima zatvorena vrata bila su
dovoljan znak da se zahtijeva brak.
– Nekad sam mislila – rekla je nedugo potom Hyacinth – da je otac jedino što bi
moj život učinilo boljim.
Ništa nije rekao.
– Svaki put kad bih se naljutila na majku – nastavila je, još uvijek stojeći pokraj
vrata – ili na nekoga od braće i sestara, znala sam pomisliti: Da barem imam oca.
Sve bi bilo savršeno i on bi zasigurno stao na moju stranu. – Podignula je pogled.
Usnice su joj se izvile u umiljat iskrivljen smiješak. – Ne bi, naravno, jer znam da
sam većinu puta bila u krivu, ali takvo razmišljanje pružalo mi je veliku utjehu.
Gareth još uvijek nije progovarao. Uspio je samo stajati ondje i zamišljati se
članom obitelji Bridgerton. Zamišljati se sa svom tom braćom i sestrama, zamišljati
sav taj smijeh. Nije mogao odgovoriti jer bilo je previše bolno pomisliti na to da je
ona sve to imala te unatoč svemu tomu željela još više.
– Uvijek sam bila ljubomorna na one koji imaju oca – rekla je. – Ali više nisam.
Naglo se okrenuo i pogledom potražio njezin. Uzvratila mu je jednakom
izravnošću i shvatio je da ne može odvratiti pogled. Ne da ne treba, nego da ne može.
– Bolje je uopće ne imati oca nego imati onakvog poput tvojega, Garethe – rekla
je tiho. – Jako mi je žao.
Bila je to njegova propast. Pred njim je bila djevojka koja je imala sve... barem
sve ono što je on mislio da želi imati... pa ipak je na neki način razumjela.
– Ja barem imam sjećanja – nastavila je, sjetno se osmjehujući. – Ili barem ono
što su mi drugi ispričali. Znam tko je bio moj otac i znam da je bio dobar čovjek.
Volio bi me da je poživio. Volio bi me bez ikakvih ograda, bezuvjetno.
Usnice su joj zadrhtale. Nikada ih prije nije vidio takve. Pomalo čudne i silno
samopodcjenjujuće. Nimalo nije nalikovalo Hyacinth, zbog čega je bilo posve
hipnotizirajuće.
– Osim toga, znam da me je često – rekla je kratko otpuhnuvši, onako kako
čovjek diše kad ne može posve vjerovati u to što govori, – prilično teško voljeti.
Odjednom je Gareth shvatio da neke stvari sinu u trenu. Postojalo je nešto što je
čovjek jednostavno znao, bez mogućnosti da to objasni, jer dok je tamo stajao,
gledajući je, uspio je samo pomisliti... Ne.
Ne.
 Uopće ne bi bilo teško voljeti Hyacinth Bridgerton.
Nije znao otkud mu je ta misao došla ni koji je neobičan kutak u njegovu mozgu
došao do tog zaključka, jer bio je posve siguran da bi mu bilo gotovo nemoguće živjeti
s njom, ali na neki je način znao da ne bi bilo nimalo teško voljeti je.
– Previše pričam – rekla je.
Bio je duboko zadubljen u vlastite misli. Što je rekla?
– Osim toga, silno sam tvrdoglava.
To je bila istina, ali to je bilo...
– Znam biti pravi davež kad nije po mojemu, iako za sebe volim misliti da sam
uglavnom prilično razumna.
Gareth se nasmijao. Zaboga, navodila je sve razloge zašto ju je bilo teško voljeti.
Naravno, bila je u pravu u svemu što je navela, ali ništa od toga nije se činilo
važnim. Barem ne u tom trenutku.
– Što je? – upitala je sumnjičavo.
– Tiho – rekao je, prešavši razdaljinu između njih.
– Zašto?
– Samo budi tiho.
– Ali...
Stavio je prst na njezine usnice. – Učini mi uslugu – rekao je nježno – i nemoj
reći ni riječ.
Nevjerojatno, poslušala ga je.
Jedan trenutak nije činio ništa, samo ju je gledao. Bila je rijetkost da je bila
mirna, da se nešto na njezinu licu nije pomicalo, da nije govorila ili izražavala svoje
mišljenje, pa makar samo nabiranjem nosa. Samo ju je gledao, nastojeći zapamtiti
kako joj se obrve izvijaju u lijepe lukove i oči postaju sve krupnije dok se naprezala
biti tiho. Uživao je u vrelini njezina daha na svojemu prstu i neobičnom tihom zvuku
koji je ispustila iz dubine grla a da toga nije ni bila svjesna.
Nije se mogao suzdržati. Poljubio ju je.
Uzeo je njezino lice među svoje ruke i spustio usne na njezine. Posljednji put je
bio bijesan i gledao je kao tek nešto malo više od komada zabranjena voća, kao
jedinu djevojku za koju je njegov otac mislio da je on ne može imati.
Ovaj put će to učiniti kako valja. Ovo će biti njihov prvi poljubac.
Poljubac za pamćenje.
Usne su mu bile meke i nježne. Pričekao je da ona uzdahne i prisloni svoje
puteno tijelo uz njegovo. Neće ništa uzeti dok ona jasno ne dade do znanja da je
spremna dati.
A onda će joj ponuditi sebe zauzvrat.
 Ovlaš joj je okrznuo usne svojima, tek toliko da osjeti njihovu mekoću i vrelinu
njezina tijela. Nježno i umilno draškao ju je jezikom, sve dok nije rastvorila usne.
A tada ju je kušao. Bila je dražesna i topla i uzvraćala mu je poljubac
najvragolastijom mješavinom nedužnosti i iskustva koju je mogao
zamisliti. Nedužnosti, jer bilo je posve jasno da nije znala što čini, i iskustva, jer ga
je unatoč svemu tomu izluđivala.
Produbio je poljubac. Ruke su mu kliznule niz njezina leđa, sve dok se jedna nije
zadržala na njezinoj obloj stražnjici, a druga na križima. Privukao ju je k sebi, uz
svoj sve ukrućeniji ud koji se javljao zbog želje. Bilo je bezumno. Bilo je ludo. Stajali
su u salonu njezine majke, metar udaljeni od vrata koja je u svakom trenutku mogao
otvoriti njezin brat koji nedvojbeno ne bi osjetio grižnju savjesti da raščetvori
Garetha.
Unatoč tomu, nije mogao prestati.
Želio ju je. Cijelu ju je želio.
Tako mu Bog pomogao, želio ju je tu, na licu mjesta.
– Sviđa li ti se ovo? – promrmljao je, premjestivši usnice do njezina uha.
Osjetio je kad je kimnula, začuo kad je prodahtala i gricnuo joj ušnu resicu. To
ga je još samo više potaknulo i zapalilo.
– A sviđa li ti se ovo? – prošaptao je, podigavši jednu ruku do njezinih punašnih
grudi.
Ponovno je potvrdno kimnula, ovaj put prošaptavši: – Da!
Nije se mogao suzdržati da se ne osmjehne i samo joj je uspio zavući ruku pod
nabore kaputa, tako da je između njegove ruke i njezina tijela bila tek tanka
tkanina haljine.
– Ovo će ti se još više svidjeti – rekao je zločesto, prešavši dlanom preko nje, sve
dok nije osjetio kako joj se bradavica ukrutila.
Zaječala je i dopustio si je još veću slobodu, uhvativši prstima bradavicu koju je
blago uvrtao i potezao, sve dok nije ponovno zaječala i mahnito ga čvrsto uhvatila za
ramena.
Bila bi dobra u krevetu, zaključio je zadovoljno. Ne bi znala što čini, ali nije ni
važno. Brzo bi naučila i on bi se zabavljao kao nikada u životu poučavajući je.
Bit će njegova.
Njegova.
Potom, kad su mu usne ponovno našle njezine i kad je jezikom posjednički
kliznuo u njezina usta, pomislio je…
Zašto ne?
Zašto je ne oženiti? Zašto n...
 Odmaknuo se, još uvijek držeći njezino lice između svojih dlanova. Neke stvari
treba trezveno razmotriti, čista uma. Sam je Bog bio svjedok da njegov mozak nije
bio čist dok je ljubio Hyacinth.
– Jesam li u nečemu pogriješila? – prošaptala je.
Odmahnuo je glavom, ne mogavši učiniti ništa drugo doli gledati je.
– Pa zaš...
Utišao ju je prstom koji je čvrsto prislonio uz njezine usne.
Zašto je ne oženiti? Činilo se da su svi to željeli. Njegova baka davala je to
naslutiti dulje od godine, a njezina obitelj bila je suptilna poput udarca maljem.
Štoviše, Hyacinth mu se zapravo sviđala, što je bilo više nego što je mogao reći za
većinu žena koje je upoznao tijekom godina što ih je proveo kao neženja. Istina,
većinu vremena ga je izluđivala, ali čak i takva mu se sviđala.
Osim toga, postajalo je sve očitije da neće još dugo moći držati ruke podalje od
nje. Još jedno ovakvo poslijepodne i, upropastit će je.
Mogao ih je zamisliti, stvoriti tu sliku u svojim mislima, ne samo njih dvoje nego
sve ljude u njihovim životima... njezinu obitelj, njegovu baku.
Njegova oca.
Gareth se umalo glasno nasmijao. Kakav bum. Mogao bi oženiti Hyacinth, što se
u njegovim mislima pretvaralo u iznimno ugodno nastojanje, i istodobno nadigrati
baruna.
To bi ga dokrajčilo. Doslovno bi ga dokrajčilo.
Ali, pomislio je, puštajući da mu prsti klize duž njezine vilice kad se odmicao,
trebao je to izvesti na pravi način. Nije uvijek živio prema ispravnim načelima
uljudna ponašanja, ali neke je stvari muškarac morao učiniti kao džentlmen.
Hyacinth nije zaslužila ništa manje od toga.
– Moram ići – promrmljao je, uhvativši je za ruku i prinijevši je svojim usnama,
učtivo se opraštajući.
– Kamo? – izletjelo joj je. Oči su joj još uvijek bile mutne od strasti.
Sviđalo mu se to. Sviđalo mu se što ju je zbunio i više nije bila onako staložena,
po čemu je bila poznata.
– Ima nekoliko stvari o kojima moram razmisliti – rekao je. – I nekolicina onih
koje moram učiniti.
– Ali... što?
Osmjehnuo se, spustivši pogled na nju. – Uskoro ćeš doznati.
– Kada?
Pošao je prema vratima. – Satkana si od pitanja ovoga popodneva, zar ne?
– Ne bih morala biti – uzvratila je, očito se pribravši – da kažeš nešto suvislo.
– Do viđenja, gospodična Bridgerton – promrmljao je, iskravši se u hodnik.
 – Ali kada? – upitala je očajničkim glasom.
Smijao se odlazeći.

– Vikont će vas odmah primiti, gospodine St. Clair.

Gareth je pošao za batlerom lorda Bridgertona hodnikom do privatnih odaja
kuće, koje nikada nije vidio tijekom onih nekoliko puta kad je bio gost u Bridgerton
Houseu.
– U radnoj je sobi – objasnio je batler.
Gareth je potvrdno kimnuo. Činilo se pravim mjestom za jedan takav razgovor.
Lord Bridgerton želi biti glavni i imati situaciju pod kontrolom, što će biti naglašeno
njihovim susretom u njegovom privatnom svetištu.
Kad je Gareth prije pet minuta pokucao na ulazna vrata Bridgeroton Ho'usea,
nije dao nikakvu naznaku batleru po što dolazi, ali nije sumnjao u to da je
Hyacinthin brat, taj gotovo zloglasno moćni vikont Bridgerton, točno znao njegove
namjere.
Zašto bi Gareth inače navraćao? Nikada dotad nije imao razloga za dolazak.
Nakon što se upoznao s Hyacinthinom obitelji, barem s nekolicinom njih, nije dvojio
da se njezina majka već bila našla s njezinim bratom i porazgovarala s njim o
mogućem braku njih dvoje.
– Gospodine St. Clair – oglasio se vikont ustavši od radnoga stola kad je Gareth
ušao u prostoriju. Bilo je obećavajuće. Pravila učtiva ponašanja nisu nalagala da
vikont ustane, ali on je na taj način iskazao poštovanje.
– Lorde Bridgertone – rekao je Gareth, kimnuvši. Hyacinthin brat imao je istu
tamnu kestenjastu kosu poput njegove sestre, iako su mu se tek počele javljati sijede
uz sljepoočnice. Ali taj blagi znak starenja nije znatnije umanjio njegov izgled. Bio je
visok muškarac, vjerojatno desetak godina stariji od Garetha, ali još uvijek u
iznimnoj formi i vrlo snažan. Gareth ga ne bi baš volio sresti u boksačkom ringu. Ili
u dvoboju.
Vikont je pokazao prema velikom kožnatom stolcu smještenom nasuprot njegovu
radnom stolu. – Sjednite – rekao je.
Gareth je sjeo, teško se prisiljavajući ostati smiren i ne bubnjati nervozno
prstima po rukohvatu stolice. Nikada dosad nije bio u takvoj situaciji. Dođavola, bilo
je silno uznemirujuće. Trebao je izgledati smireno, pribrano i organiziranih misli.
Nije smatrao da bi njegova prosidba mogla biti odbijena, ali želio je to iskustvo proći
s mrvicom dostojanstva. Oženi li Hyacinth, cijeli život će viđati vikonta, a nije želio
da ga glava obitelji Bridgerton smatra glupanom.
 – Pretpostavljam da znate zašto sam ovdje – rekao je Gareth.
Vikont, koji je ponovno sjeo za svoj veliki stol od mahagonija, blago je naherio
glavu. Spajao je vrške prstiju ruku, lupkajući jednom o drugu. Ruke su mu bile
sklopljene u oblik šupljeg trokuta. – Možda biste – rekao je – da nas obojicu spasite
moguće neugode, mogli posve jasno iznijeti svoje namjere.
Gareth je udahnuo. Hyacinthin brat nije imao namjeru olakšati mu ovo. Ali to
nije ni bilo važno. Zakleo se da će ovo obaviti kako valja i da neće biti ustrašen.
Podigao je pogled i odlučno se susreo s vikontovim tamnim očima. – Želio bih
oženiti Hyacinth – rekao je. Potom je, s obzirom na to da vikont nije ništa rekao, nije
se čak ni pomaknuo, Gareth dometnuo: – Naravno, ako ona pristaje na to.
Odjednom se dogodilo otprilike osam stvari, ili ih je možda bilo tek dvije-tri i
samo se činilo da ih je osam zato što je sve bilo posve neočekivano.
Kao prvo, vikont je duboko uzdahnuo, blago rečeno, jer bilo je to zapravo više od
uzdaha – dubok uzdah olakšanja zbog kojega se taj čovjek doslovno ispuhao pred
Garethom, što je bilo nevjerojatno. Gareth je vikonta vidio u nekoliko prigoda i bio
posve upoznat s njegovom reputacijom. Nije to bio čovjek koji se povijao ili ječao.
Činilo se kako su mu se uz sve to i usnice pomicale, i da je Gareth bio
sumnjičaviji čovjek, pomislio bi da je vikont rekao: – Hvala ti, Bože.
U kombinaciji s vikontovim pogledom prema nebesima, to se činilo
najvjerojatnijim.
Tada je, dok je Gareth sve to poimao, lord Bridgerton iznenađujuće snažno
spustio dlanove na stol, pogledao Garetha ravno u oči i rekao: – O, da, pristat će.
Sasvim sigurno će pristati.
Nije to bilo posve ono što je Gareth očekivao. – Oprostite? – rekao je, jer iskreno,
ništa mu drugo nije palo na pamet.
– Potrebno mi je piće – kazao je vikont, ustajući. – Valja ovo proslaviti, zar ne?
– Hm... da?
Lord Bridgerton otišao je do ormara s knjigama u udubljenju i s jedne od polica
izvadio bocu od brušenog stakla. – Ne – rekao je samome sebi, odloživši je natrag na
mjesto. – Prava stvar. – Kad se okrenuo prema Garethu, pogled mu je poprimio
neobičan, gotovo vrtoglav sjaj. – Prava stvar, slažete li se sa mnom?
– Ehhh – Gareth nije bio posve siguran što reći na to.
– Prava stvar – rekao je odlučno vikont. Pomaknuo je nekoliko knjiga u stranu i
posegnuo iza, nastojeći izvući bocu konjaka koja se doimala jako starom. – Morao
sam je držati skrivenu – objasnio je, natočivši obilato u dvije čaše.
– Od sluga? – priupitao je Gareth.
– Od braće. – Pružio je jednu čašu Garethu. – Dobro došao u obitelj.
Gareth je prihvatio ponuđeno, pomalo zbunjen kako je sve na kraju ispalo
jednostavno. Ne bi ga iznenadilo ni da je vikont na neki način uspio na licu mjesta
ishoditi posebno dopuštenje i župnika. – Hvala vam, lorde Bridgerton, ja...
 – Zovi me Anthony – prekinuo ga je vikont. – Na kraju krajeva, bit ćemo braća.
– Anthony – ponovio je Gareth. – Samo sam želio...
– Ovo je divan dan – mrmljao je Anthony sam za sebe. – Divan dan. – Oštro je
pogledao prema Garethu. – Nemaš sestre, imaš li?
– Nemam – potvrdio je Gareth.
– Ja ih imam četiri – rekao je Anthony, iskapivši barem trećinu sadržaja svoje
čaše. – Četiri. A sada sam ih se svih riješio. Gotov sam – rekao je, doimajući se kao
da bi svakog trenutka mogao poskočiti od sreće. – Slobodan sam.
– Imaš kćeri, zar ne? – Gareth nije mogao odoljeti da ga ne podsjeti na to.
– Samo jednu i tek su joj tri godine. Imam pred sobom godine i godine dok
ponovno ne budem morao prolaziti kroz ovo. Budem li imao sreće, preobratit će se na
katolicizam i postati redovnica.
Gareth se umalo ugušio gutljajem.
– Dobar je, zar ne? – upitao je Anthony, pogledavši prema boci. – Dvadeset četiri
godine star.
– Mislim da nikada nisam ni pio nešto toliko staro – promrmljao je Gareth.
– Vjerujem da ćeš sada poželjeti razgovarati o uvjetima – rekao je Anthony,
naslanjajući se na rub svojega radnog stola.
Gareth zapravo uopće nije ni razmišljao o uvjetima, što je bilo neobično za
nekoga tko baš nije bio pri novcu. Bio je iznenađen vlastitom odlukom da oženi
Hyacinth pa se nije ni dotaknuo praktičnih aspekata takva zajedništva.
– Općepoznato je da sam prošle godine povećao njezin miraz – rekao je Anthony,
čije je lice postajalo sve ozbiljnije. – Ostat ću pri tome... iako se nadam da to nije
prvotni razlog zbog kojega je želiš uzeti za ženu.
– Naravno da nije – odgovorio je nakostriješeno Gareth.
– Nisam to ni mislio – odvratio je Anthony. – Ali morao sam pitati.
– Ne vjerujem baš da bi ti netko rekao da mu je to namjera – kazao je Gareth.
Anthony ga je oštro pogledao. – Volim za sebe misliti da mogu dovoljno dobro
pročitati nečije lice i znati laže li taj.
– Naravno – rekao je Gareth, ponovno sjedajući.
Ali nije se činilo da se vikont uvrijedio. – Dobro – rekao je. – Njezin udio je...
Gareth je pomalo zbunjeno gledao kako Anthony odmahuje glavom i ostaje bez
riječi... – Lorde? – promrmljao je.
– Ispričavam se – rekao je Anthony, ponovno se naglo usredotočivši. – Vjeruj mi,
trenutačno nisam baš posve svoj.
– Naravno – promrmljao je Gareth, jer je složiti se bio jedini prihvatljiv tijek
radnje u tom trenutku.
 – Mislio sam da nikad neće doći taj dan – kazao je vikont. – Naravno, imali smo
ponude, ali nijednu kojoj sam želio udovoljiti i nijednu u posljednje vrijeme. –
Duboko je uzdahnuo. – Već sam počeo očajavati da je nitko zaslužan neće poželjeti
uzeti za ženu.
– Čini se da o svojoj sestri imaš nedolično loše mišljenje – kazao je hladno
Gareth.
Anthony je podigao pogled i zapravo se osmjehnuo. Donekle. – Nipošto – rekao
je. Nisam ja slijep... vidim ja njezine... hm, jedinstvene kvalitete. – Ustao je i Gareth
je odjednom shvatio kako se lord Bridgerton koristio svojom visinom da zastraši.
Usto je shvatio da ne bi trebao pogrešno protumačiti vikontovo početno pokazivanje
opuštenosti i olakšanja. Bio je opasan čovjek ili je barem takav mogao biti ako
odluči. Gareth to ne bi trebao smetnuti s uma.
– Moja sestra Hyacinth – rekao je sporo vikont, prilazeći prozoru – prava je
dragocjenost. Ne bi to trebao zaboraviti i, ako ti je život mio, ponašat ćeš se prema
njoj kao prema pravom blagu.
Gareth je držao jezik za zubima. Nije se činilo pravim trenutkom da se ubaci.
– Ali... iako je prava nagrada – rekao je Anthony, Okrenuvši se polako i
načinivši nekoliko sigurnih koraka čovjeka koji je bio svjestan svoje moći – Hyacinth
nije jednostavna. Bit ću prvi koji će to priznati. Nema puno muškaraca koji bi mogli
odmjeriti snage s njom i bude li zarobljena u braku s nekim tko ne cijeni... njezinu
jedinstvenu osobnost, bit će očajna.
Gareth još uvijek nije progovarao ni riječ, ne skidajući pogled s vikontova lica.
Anthony mu je uzvratio pogled. – Imaš moje dopuštenje za brak s njom – rekao
je – ali trebaš dobro razmisliti prije nego što je sam to upitaš.
– Što bi to trebalo značiti? – upitao je sumnjičavo Gareth, ustajući.
– Neću joj spomenuti ovaj razgovor. Na tebi je da odlučiš želiš li poduzeti taj
završni korak. Ako ne poduzmeš... – Vikont je slegnuo ramenima, koja su se
spuštala i dizala u neobičnom pokretu. – U tom slučaju – rekao je, zvučeći gotovo
uznemirujuće smireno – ona za to nikada neće doznati.
Koliko je muškaraca vikont prestrašio na takav način, upitao se Gareth. O,
Bože, je li Hyacinth zato tako dugo ostala neudana? Pretpostavio je da bi trebao biti
zahvalan, jer je tako ostala slobodna i mogla se udati za nj, ali, je li shvaćala da je
njezin najstariji brat luđak?
– Ne usrećiš li moju sestru – nastavio je Anthony Bridgerton, gledajući ga s
takvom gorljivošću da je samo potvrdio Garethove sumnje o njegovu zdravu razumu
– ni ti nećeš biti sretan. Sam ću se pobrinuti za to.
Gareth je otvorio usta spremajući se zajedljivo odgovoriti vikontu... dođavola s
ponašanjem prema njemu poput djeteta, uvijeno, u rukavicama, i tapkanja oko njega
na vrhovima prstiju zbog njegove moći i uzvišenosti. Ali u trenutku kad se spremao
uvrijediti svojega budućeg šogora, iz usta mu je izišlo nešto posve drugo.
– Voliš je, zar ne?
 Anthony je nestrpljivo prezirno otpuhnuo. – Pa naravno da je volim, sestra mi
je.
– I ja sam volio svojega brata – rekao je Gareth tiho. – Osim bake, bio je jedina
osoba koju sam imao na ovome svijetu.
– Znači, ne namjeravaš se pomiriti s ocem – rekao je Anthony.
– Ne.
Anthony nije postavljao pitanja, samo je rekao, kimnuvši: – Oženiš li moju
sestru, imat ćeš sve nas.
Gareth je pokušao nešto reći, ali nije imao glasa, nije imao riječi. Nije imao riječi
da opiše osjećaj koji ga je obuzeo.
– U dobru i u zlu – nastavio je vikont, blago se smijuljeći. – Vjeruj mi, često ćeš
poželjeti da je Hyacinth siroče ostavljeno na kućnom pragu, bez igdje ikoga svoga.
– Ne – rekao je odlučno Gareth. – Nikome to ne bih poželio.
Prostorija je na trenutak utihnula, a potom je vikont upitao: – Ima li nešto što
mi želiš reći o njemu?
Nelagoda je počela kolati Garethovim žilama. – O komu?
– O svojemu ocu.
– Nema.
Činilo se da Anthony razmišlja o tome, a potom je upitao: – Hoće li praviti
problem?
– Zbog mene?
– Zbog Hyacinth?
Gareth nije mogao lagati. – Mogao bi.
To je bilo ono najgore. To je bilo ono zbog čega noću nije mogao spavati. Gareth
nije imao pojma što bi barun mogao učiniti. Ili reći.
Ili kako bi se Bridgertonovi osjećali da znaju istinu.
U tom trenutku, Gareth je shvatio da treba učiniti dvije stvari. Kao prvo, morao
se vjenčati s Hyacinth što je moguće prije. Ona... i njezina majka... vjerojatno će
željeti neko od onih apsurdno raskošnih vjenčanja za koje su potrebni mjeseci
planiranja, ali on će morati lupiti šakom o stol i ustrajati na tome da se brzo
vjenčaju.
Drugo, kao neku vrstu osiguranja, morat će učiniti nešto da joj onemogući
uzmak, čak i ako njegov otac istupi s dokazom o sinovu podrijetlu.
Morat će načiniti nekakvu nagodbu s njom. Što je moguće prije. Osim toga, bio je
tu još i Isabellin dnevnik. Možda je znala istinu i, ako je pisala o tome, Hyacinth će
doznati za njegove tajne, čak i bez barunova upletanja.
Gareth nije imao ništa protiv toga da Hyacinth dozna prave činjenice o njegovu
rođenju, ali bilo je nužno da se to dogodi poslije vjenčanja.
Ili nakon što zavođenjem osigura taj mogući događaj.
Gareth nije volio biti stjeran u kut. A nije volio ni morati nešto učiniti.
Ali ovo...
Ovo će, zaključio je, biti pravo zadovoljstvo.
 aa? – vrištala je lady Danbury. – Ne govoriš dovoljno glasno!
Hyacinth je pustila da se knjiga koju je čitala zaklopi. Ostao je samo
kažiprst zaguran u nju i označavao stranicu gdje je stala. – Zašto imam
osjećaj da sam to već čula? – upitala se glasno.
– Jesi – izjavila je lady D. – Nikada ne govoriš dovoljno glasno.
– Čudno, moja mama se nikad ne žali na to.
– Tvoja mama nije stara kao ja – rekla je lady Danbury, prezrivo otpuhnuvši. –
Gdje mi je štap?
Sve otkad je vidjela Garetha u akciji, Hyacinth se osjećala ohrabrenom kad se
radilo o susretu sa štapom lady Danbury. – Sakrila sam ga – rekla je, zločesto se
osmjehnuvši.
Lady Danbury se povukla. – Hyacinth Bridgerton, mačko lukava.
– Mačko?
– Ne volim pse – rekla je lady D, odmahnuvši rukom. – Ni lisice, kad smo već
kod toga.
Hyacinth je odlučila to shvatiti kao kompliment... uvijek je bilo najbolje tako
postupiti kada lady Danbury nije govorila suvislo... pa se ponovno vratila knjizi
Gospodična Butterwoorth i ludi barun i poglavlju sedamnaest. – Da vidimo –
promrmljala je. – Gdje smo ono stale...
– Gdje si ga sakrila?
– Neće biti skriven ako vam kažem, hoće li? – rekla je Hyacinth, ne podižući
pogled.
– Zarobljena sam na ovom stolcu bez njega – rekla je lady D. – Nećeš valjda
jednu staru ženu lišiti njezina jedinog prijevoznog sredstva?
– Hoću – rekla je Hyacinth, još uvijek ne dižući pogled s knjige. – Baš hoću.
 – Provodiš previše vremena s mojim unukom – promrmljala je grofica.
Hyacinth je vrijedno zadržala pozornost na knjizi, ali znala je da neće uspjeti
zadržati posve ozbiljan izraz lica. Udahnula je i napućila usne, kao što je uvijek
činila kad nije željela pogledati nekoga. Ako je suditi po temperaturi njezinih
obraza, bila je zajapurena.
Pobogu.
Pravilo prvo u ophođenju s lady Danbury: Nikad ne pokaži slabost.
Pravilo broj dva je, naravno: Kad sumnjaš, provedi pravilo broj jedan.
– Hyacinth Bridgerton – rekla je previše sporo za nju lady Danbury, što je
značilo da je spremna na najvragolastiju psinu. – Jesu li ti se to obrazi zarumenjeli?
Hyacinth je podignula glavu, bezizražajno je pogledavši. – Ne mogu vidjeti
vlastite obraze.
– Rumeni su.
– Ako vi tako kažete. – Hyacinth je prelistala stranicu, nešto energičnije nego
što je bilo nužno, a potom pogledala u malu poderotinu blizu uveza. Ajme... Ali sada
nije mogla ništa učiniti. Priscilla Butterworth je zasigurno preživjela nešto gore.
– Zašto si crvena? – upitala je lady D.
– Nisam.
– Vjeruj mi, crvena si.
– Nis... – Hyacinth se zaustavila prije nego što su se počele prepirati poput dvoje
djece. – Vruće mi je – rekla je, smatrajući to hvale vrijednim izražavanjem
dostojanstvenog lijepog ponašanja.
– Ali u prostoriji je baš ugodno – rekla je lady Danbury. – Zašto si crvena?
Hyacinth ju je mrko pogledala. – Želite li vi da čitam ovu knjigu ili ne?
– Ne – rekla je odlučno lady D. – Radije bih htjela znati zašto se crveniš?
– Ne crvenim se. – Hyacinth je gotovo vikala.
Lady Danbury se osmjehnula. Na svakom drugom bi to izgledalo privlačno, ali
na njoj je bio opako. – Eto, i sada – rekla je.
– Ako su mi obrazi zajapureni – procijedila je Hyacinth – onda je to od bijesa.
– Na mene – upitala je lady D, položivši onako nedužno ruku na srce.
– Čitat ću sada – izjavila je Hyacinth.
– Ako moraš – rekla je lady D, uzdahnuvši. Pričekala je otprilike sekundu prije
nego što je dometnula: – Vjerujem da se gospodična Butterworth još uvijek penje uz
obronak.
Hyacinth je odlučno posvetila pozornost knjizi koju je držala u ruci.
– Dakle? – zahtijevala je lady Danbury.
– Moram naći gdje sam stala – promrmljala je Hyacinth. Pogledom je preletjela
preko stranice, pokušavajući naći gospodičnu Butterworth i pravi obronak (bilo ih je
više, a ona se penjala uz sve njih), no riječi su joj titrale pred očima i uspjela je
vidjeti samo Garetha.
Garetha, s onim vragolastim očima i savršenim usnama. Garetha s jamicom na
obrazima koju bi porekao čak i kad bi mu ukazala na nju. Garetha...
...koji ju je navodio da zvuči glupavo kao gospodična Butterworth. Zašto bi
porekao da ima jamicu?
Zapravo...
Hyacinth je prelistala nekoliko stranica unatrag. Da, to je bilo to, nasred
šesnaestoga poglavlja:

Oči su mu bile vragolaste i usne savršeno oblikovane. Imao je jamicu na obrazu,

odmah iznad lijevoga kuta usana, koju bi zasigurno porekao da je ikada bila
dovoljno hrabra ukazati mu na nju.

– Moj Bože – promrmljala je Hyacinth. Mislila je da Gareth čak nije ni imao

jamicu.
– Nismo se tako zagubile, zar ne? – zahtijevala je lady D. – Vratila si se barem
tri poglavlja.
– Tražim, tražim – rekla je Hyacinth. Ludjela je. To je sigurno bilo to. Posve
sigurno je izgubila razum ako je sada nesvjesno navodila riječi iz
Gospodične Butterworth.
Pa ipak...
Poljubio ju je.
Doista ju je poljubio. Onaj prvi put, tamo u hodniku u Bridgerton Houseu... bilo
je to nešto posve drugo. Usne su im se dotaknule i, ako ćemo istinu, dotaknulo se još
nešto, ali to nije bio poljubac.
Ne poput ovoga.
Hyacinth je uzdahnula.
– Zašto otpuhuješ? – upitala je lady Danbury.
– Ni zbog čega.
Lady D je čvrsto stisnula usnice. – Nisi svoja danas, gospodična Bridgerton. Nisi
uopće svoja.
Hyacinth se tomu nije željela usprotiviti. – Gospodična Butterworth – čitala je
glasnije nego što je bilo nužno, – penjala se uz obronak, sa svakim
korakom uranjajući prste sve dublje u prljavštinu.
– Mogu li prsti koračati? – upitala je lady D.
– U ovoj knjizi mogu. – Hyacinth je pročistila grlo i nastavila: – Mogla ga je čuti
iza sebe. Smanjivao je razmak između njih i uskoro će biti uhvaćena. Ali kakve su
mu bile namjere? Dobre ili zle?
 – Nadam se zle. Tada će biti zanimljivije.
– U potpunosti se slažem – rekla je Hyacinth. – Kako bi to ona znala? –
nastavila je s čitanjem. – Kako bi to ona znala? Kako BI to ona znala? – Podignula je
pogled. – To sam ja naglasila.
– Prihvaćam – rekla je milostivo lady D.
– Tada se sjetila savjeta koji joj je dala majka, prije nego što je ta blagoslovljena
dama bila nagrađena tako da su je nasmrt iskljucali golubovi...
– Ovo ne može biti stvarno!
– Naravno da ne može. Pa to je samo roman. Ali, kunem vam se, tako piše ovdje
na stranici 193.
– Daj da vidim!
Hyacinth je razrogačila oči. Lady Danbury je često optuživala Hyacinth za
preuveličavanje, ali ovo je bilo prvi put da je doista zahtijevala potvrdu. Ustala je i
prinijela knjigu grofici, pokazujući na ulomak o kojemu je bila riječ.
– E pa, ne mogu vjerovati – kazala je lady Danbury. – Pa tu sirotu ženu doista
su dokrajčili golubovi. – Odmahnula je glavom. – Ne bih voljela tako završiti.
– Vjerojatno se ne trebate brinuti za to – odvratila je Hyacinth, ponovno
zauzevši svoje mjesto.
Lady D je posegnula za štapom, a potom se namrštila shvativši da ga nema. –
Nastavi – zarežala je.
– Dobro – rekla je Hyacinth sama za sebe, spustivši ponovno pogled na knjigu. –
Da vidim. O, da... bila nagrađena tako da su je nasmrt iskljucali golubovi. –
Podignula je pogled i prasnula u smijeh. – Ispričavam se, ali ne mogu to pročitati a
da se ne nasmijem.
– Samo čitaj!
Hyacinth je nekoliko puta pročistila grlo prije nego što je ponovno nastavila. –
Imala je samo dvanaest godina, bila je premlada za takav razgovor, ali možda je
njezina majka predosjetila svoju preranu smrt. Oprostite – ponovno je prekinula
čitanje – ali kako, zaboga, netko može predvidjeti takvo što?
– Pa sama si rekla – odvratila je hladno lady D. – To je samo roman.
Hyacinth je uzdahnula i nastavila s čitanjem: – Majka ju je čvrsto uhvatila za
ruku i s tužnim sjetnim pogledom rekla: 'Draga moja najdraža Priscilla. Na cijelome
svijetu nema ništa dragocjenije od ljubavi.'
Hyacinth je krišom virnula prema lady Danbury, za koju je očekivala da će
prezrivo zafrktati. Ali na njezino veliko iznenađenje, grofica je bila ushićena i
hvatala se za svaku njezinu riječ.
Brzo vrativši pozornost na knjigu, Hyacinth je čitala: – 'Ali postoje prevaranti,
draga Priscilla, postoje muškarci koji će te pokušati iskoristiti bez osjećaja prave
ljubavi.'
– Istina – rekla je lady Danbury.
 Hyacinth je podignula pogled i smjesta joj je bilo jasno da lady Danbury nije ni
shvatila da je to izrekla naglas.
– Pa tako je – rekla je lady D, kao da se brani kad je shvatila da je Hyacinth
gleda.
Ne želeći više groficu dovoditi u neugodan položaj, Hyacinth se ponovno bez
riječi vratila knjizi. Pročistivši grlo, nastavila je: – 'Trebat ćeš vjerovati vlastitim
instinktima, najdraža Priscilla, ali dat ću ti jedan savjet. Primi ga k srcu i nikad ga
nemoj zaboraviti, jer ti se kunem da je istinit.'
Hyacinth je okrenula stranicu, shvativši da ju je knjiga zarobila kao nikada
prije.
– Priscilla se nagnula naprijed, dotaknuvši majčin blijedi obraz. 'A koji to,
mama?' upitala je.
– 'Ako želiš znati voli li te neki džentlmen', rekla je njezina majka, 'postoji samo
jedan način da to zasigurno doznaš.'
Lady Danbury se sada nagnula naprijed. Čak se i Hyacinth nagnula naprijed,
ne ispuštajući knjigu iz ruke.
– 'Sve je u njegovu poljupcu', prošaptala je njezina majka. 'Sve je tu, u njegovu
poljupcu.'
Hyacinth je zinula i nagonski, ne shvaćajući što čini, prinijela ruku usnama.
– Eto – izjavila je lady Danbury. – Nisam to očekivala.
Sve je u njegovu poljupcu. Je li to moglo biti istina?
– Pomislila bih – nastavila je službeno lady D – da je u njegovim djelima ili
postupcima, ali pretpostavljam da onda ne bi zvučalo dovoljno romantično za
gospodičnu Butterworth.
– I ludoga baruna – promrmljala je Hyacinth.
– Točno! Tko bi pri zdravoj pameti želio luđaka?
– Sve je u njegovu poljupcu – prošaptala je Hyacinth sama za sebe.
– Haa? – zakričala je lady D. – Ne čujem te.
– Ma ništa – rekla je brzo Hyacinth, neznatno odmahnuvši glavom kad je
ponovno usmjerila pozornost na groficu. – Samo sam sanjarila.
– Mozgajući o intelektualnim dogmama koje je iznijela majka Butterworth?
– Ne, naravno. – Nakašljala se. – Hoćemo li još čitati?
– Mogle bismo – progunđala je lady D. – Što prije završimo ovu, to ćemo prije
prijeći na drugu.
– Ne trebamo ovu završiti – rekla je Hyacinth, iako će je, ako je ne završe,
krišom odnijeti kući i sama pročitati do kraja.
– Ne budi blesava. Ne možemo ne završiti je. Dala sam dosta novca za tu
glupost. Osim toga... – lady D doimala se onoliko plahom koliko joj je to pošlo za
rukom kad je to rekla, što, mora se priznati, nije bilo baš posebno plaho... – Želim
znati kako završava.
Hyacinth joj se nasmiješila. Bio je to najbliži izraz kojim je lady D bila spremna
pokazati svoje meko srce, pa je Hyacinth stoga pomislila kako to treba potaknuti. –
Dobro onda – rekla je. – Ako mi dopustite da ponovno nađem gdje sam stala...
– Lady Danbury – začuo se dubok jednoličan glas batlera koji je tiho ušao u
salon. – Gospodin St. Clair želi da ga primite.
– I traži dopuštenje? – upitala je lady D. – Obično samo upadne unutra.
Batler je izvio obrvu. Hyacinth takav izraz nikada nije vidjela na batlerovu licu.
– Zahtijevao je da ga primi gospodična Bridgerton.
– Ja? – zakriještala je Hyacinth.
Lady Danbury iznenađeno je zinula. – Hyacinth! – prštala je govoreći. – U
mojemu salonu.
– Tako je rekao.
– Dakle – izjavila je lady D, osvrćući se po prostoriji, iako u njoj nije bilo nikoga
osim Hyacinth i batlera. – Dakle.
– Hoću li ga uvesti? – upitao je batler.
– Naravno – odgovorila je lady Danbury. – Ali ja ne idem nikamo. Sve što mora
reći gospodičnoj Bridgerton može reći preda mnom.
– Što? – upitala je Hyacinth, naposljetku odvrativši pogled od batlera i
okrenuvši se prema lady Danbury. – Ne mogu...
– Ovo je moj salon – rekla je lady D. – I on je moj unuk. A ti si... – Zašutjela je,
pogledavši Hyacinth i u trenu prestala sa svojom oštrom kritikom. – Dakle, ti si ti –
naposljetku je završila. – Hmmm.
– Gospodična Bridgerton – rekao je Gareth pojavivši se na vratima i potpuno ih
ispunivši svojom veličanstvenom pojavom. Okrenuo se prema lady Danbury. – Bako.
– Sve što imaš reći gospodičnoj Bridgerton, možeš reći preda mnom – kazala mu
je.
– Gotovo sam u iskušenju da provjerim tu teoriju – promrmljao je.
– Nešto nije u redu? – upitala je Hyacinth, izdižući se na prednjem dijelu stolice.
Na kraju krajeva, nema tomu ni dva sata da su se bili razišli.
– Sve je u redu – odgovorio je Gareth. Prešao je prostoriju i našao se pokraj nje,
ili barem onoliko blizu njoj koliko je to namještaj dopuštao. Njegova baka piljila je u
nj s neskrivenim zanimanjem i počeo je dvojiti o mudrosti dolaska ovamo ravno iz
Bridgerton Housea.
Ali kada je zakoračio na pločnik, shvatio je da je utorak i to mu se na neki način
učinilo sretnim znakom. Sve je započelo jednog utorka. Pobogu, je li to bilo prije
samo dva tjedna?
 Hyacinth je utorkom čitala njegovoj baki. Svakoga utorka, nepogrješivo u isto
vrijeme, na istome mjestu. Dok je hodao uličicom, duboko razmišljajući o novom
smjeru kojim je njegov život krenuo, točno je znao gdje je u tom trenutku Hyacinth.
Ako ju je želio pitati da se uda za nj, morao je samo kratko prošetati preko Mayfaira
do Danbury Housea.
Vjerojatno je trebao pričekati. Vjerojatno je trebao izabrati puno romantičnije
mjesto i vrijeme, nešto što bi je oborilo s nogu i ostavilo bez daha, navodeći je da
poželi još. Ali donio je odluku, ne želeći više čekati. Osim toga, nakon svega što je
njegova baka učinila za nj tijekom godina, zaslužila je biti prva koja će to doznati.
Ali ipak nije očekivao da će je morati zaprositi pred tom staricom.
Bacio je pogled prema njoj.
– Što je? – zarežala je.
Trebao bi je zamoliti da ode, doista bi trebao, iako...
Ah, dođavola. Ne bi ona otišla iz te prostorije ni da on klekne na koljena i
preklinje je. Ne treba ni spominjati to da će Hyacinth biti iznimno teško odbiti ga u
nazočnosti lady Danbury.
Nije mislio da će ona reći ne, ali doista je imalo smisla posložiti karte u svoju
korist.
– Garethe? – zazvala je nježno Hyacinth.
Okrenuo se prema njoj, pitajući se koliko li je samo stajao tamo mozgajući o
mogućnostima. – Hyacinth – rekao je.
Promatrala ga je iščekujući.
– Hyacinth – ponovio je, ovaj put puno sigurnije. Osmjehnuo se, dopustivši da
mu se pogled stopi s njezinim. – Hyacinth.
– Znamo kako se zove – oglasila se njegova baka.
Gareth se nije obazirao na nju. Odgurnuo je stol u stranu kako bi mogao
kleknuti na jedno koljeno. – Hyacinth – rekao je, uživajući u njezinu dahtanju kad ju
je uhvatio za ruku. – Hoćeš li mi učiniti neizmjernu čast i udati se za mene?
Razrogačila je oči koje su joj se potom zamutile, a usnice, koje je prije samo
nekoliko sati onako slatko ljubio, zadrhtale su. – Ja... ja...
Nije joj bilo svojstveno ostati tako bez riječi i uživao je u tome, posebice u
osjećajima koji su joj bili vidljivi na licu.
– Ja... ja...
– Hoće! – viknula je naposljetku njegova baka. – Hoće, udat će se za tebe!
– Može ona sama to reći – odvratio je.
– Ne – kazala je lady D. – Ne može. Posve očito.
– Hoću – rekla je Hyacinth, kimajući i šmrckajući. – Hoću, udat ću se za tebe.
Podigao je ruku do svojih usana. – Dobro.
 – Dakle – izjavila je njegova baka. – Dakle. – Potom je promrmljala. – Trebam
svoj štap.
– Tamo je iza sata – rekla je Hyacinth, ne skidajući pogled s Garetha.
Lady Danbury iznenađeno je zatreptala, a potom doista ustala i uzela ga.
– Zašto? – upitala je Hyacinth.
Gareth se osmjehnuo. – Što zašto?
– Zašto si me pitao da se udam za tebe?
– Trebalo bi biti jasno.
– Reci joj! – urlala je lady D, lupkajući štapom po tepihu. S ljubavlju je spustila
pogled na štap. – To je sad već puno bolje – promrmljala je.
Gareth i Hyacinth su se okrenuli prema njoj, Hyacinth pomalo nestrpljivo, dok
ju je Gareth gledao onim svojim praznim pogledom koji je dao
naslutiti snishodljivost, podsjećajući je time da griješi.
– Ah, dobro, dobro – promrmljala je lady Danbury. – Pretpostavljam da biste
željeli malo privatnosti.
Ni Gareth ni Hyacinth nisu rekli ni riječ.
– Odlazim, odlazim – rekla je lady D, odšepesavši prema vratima, sumnjivo
manje hitro nego kad je prije samo nekoliko trenutaka prešla prostoriju odlazeći po
svoj štap. – Ali nemojte misliti – rekla je, zastavši na dovratku – da vas zadugo
ostavljam. Poznajem te – rekla je, uperivši štap u Garetha. – Ako misliš da ti
vjerujem kad je o njezinoj kreposti riječ...
– Unuk sam ti.
– Ali to ne znači da si svetac – izjavila je, a potom se izvukla iz prostorije,
zatvorivši vrata za sobom.
Garethu je to bilo upitno. – Mislim da bi ona ipak htjela da te obeščastim –
promrmljao je. – U protivnom ih nikada ne bi dokraja zatvorila.
– Ne budi lud – odvratila je Hyacinth, pokušavajući pukim razmetanjem prikriti
rumenilo za koje je osjećala da joj se širi obrazima.
– Ne, doista mislim da to želi – rekao je, uzeo obje njezine ruke u svoje i pridigao
ih do usana. – Želi te za unuku, vjerojatno više nego što mene želi za unuka, i
dovoljno je podmukla omogućiti da te upropastim ne bi li osigurala takav ishod.
– Neću se predomisliti – promrmljala je Hyacinth, uznemirena zbog njegove
blizine. – Dala sam ti riječ.
Uzeo ju je za jedan prst, čiji je vršak stavio između svojih usana. – Jesi li? –
promrmljao je.
Potvrdno je kimnula, paralizirana prizorom svojega prsta uz njegove usne. –
Nisi mi odgovorio na pitanje – prošaptala je.
Jezikom je napipao blagi nabor ispod njezina nokta i jezikom zapalucao po
njemu. – Jesi li me nešto upitala?
 Kimnula je. Bilo je teško razmišljati dok ju je zavodio i nevjerojatno pomisliti da
ju je uspijevao dovesti do takva stanja ustreptalosti samo jednim prstom
prislonjenim uz njezine usne.
Pomaknuo se, sjedeći pokraj nje na počivaljci, ne ispuštajući joj ni na tren ruku.
– Divno – promrmljao je. – Uskoro ćeš biti moja. – Uzeo ju je za ruku i okrenuo
dlanom nagore. Hyacinth je promatrala kako je gleda, saginje se i prislanja usnice
uz unutarnju stranu njezina zapešća. Njezin dah činio se preglasnim u tišini
prostorije i pitao se što je bilo najzaslužnije za to njezino uzvišeno stanje: osjećaj
njegovih usana na njezinoj koži ili on sam, koji je zavodi samo jednim poljupcem.
– Sviđaju mi se tvoje ruke – rekao je, držeći je za jednu kao da je dragocjeno
blago koje treba dobro proučiti i spremiti negdje na sigurno. – Ali ponajprije tvoja
koža – nastavio je, dopuštajući prstima da lagano klize duž osjetljive kože iznad
njezina zapešća. Dan je bio topao i ispod plašta je nosila ljetnu haljinu na kopčanje,
kratkih spuštenih rukava i... udahnula je... Nastavi li on sa svojim istraživanjem sve
do ramena, pomislila je kako bi se mogla rastopiti na počivaljci.
– Ali sviđa mi se i njihov oblik – rekao je, zagledan u njih kao da su pravo čudo.
– Vitke, tek neznatno zaobljene i snažne. – Podigao je glavu i iz pogleda mu se
vidjelo da se blago šali. – Pomalo si sportašica, zar ne?
Kimnula je.
Usne su mu se izvile u poluosmijeh. – Vidim to po načinu na koji hodaš, na koji
se krećeš. Čak... – pomilovao ju je posljednji put po ruci – ... i prema obliku tvoje
ruke.
Naginjao se prema njoj, sve dok mu lice nije bilo blizu njezina. Osjećala je kako
je ljubi dahom, govoreći: – Krećeš se drukčije od ostalih žena. Pitam se...
– Što? – prošaptala je.
Ruka mu se našla na njezinu boku, a potom na njezinoj nozi, gdje se zadržala na
oblom bedru. Nije ju baš milovao, samo ju je podsjećao na svoju prisutnost vrelinom i
težinom svoje ruke. – Mislim da znaš – promrmljao je.
Hyacinth je osjetila vrelinu u tijelu kad su joj se te nezvane slike javile u
mislima. Znala je što se događalo između muškarca i žene; odavno je ona već bila
ispipala istinu od svojih starijih sestara. Jednom je našla nekakvu skandaloznu
knjigu s erotskim slikama u Gregoryjevoj sobi, punu crteža s Istoka, zbog koje se
osjetila jako neobično.
Ali ništa je nije pripremilo za nadiranje želje koju je osjetila zbog riječi što ih je
Gareth promrmljao. Nije mogla ne zamisliti ga... kako je miluje i ljubi.
Osjetila se slabom zbog toga.
I poželjela ga.
– A ti, zar se ti ne zapitaš? – prošaptao je i osjetila je vrelinu njegovih riječi uz
svoje uho.
Potvrdno je kimnula. Nije mogla lagati. Osjećala se u tom trenutku ogoljenom,
sama njezina duša bila je otvorena za njegov nježan, ali silovit napad.
 – Što zamišljaš? – nije odustajao.
Progutala je, trudeći se ne zapaziti dah koji joj je, kako se činilo, ispunjavao prsa
na neki drukčiji način. – Ne mogu reći – uspjela je izustiti naposljetku.
– Ne, ne možeš, zar ne? – rekao je, znalački se osmjehujući. – Ali to nije ni
važno. – Nagnuo se i spustio joj samo jedan lagan poljubac na usne. – Uskoro ćeš
moći.
Ustao je. – Bojim se da moram otići prije nego što nas moja baka pokuša
špijunirati iz kuće preko puta.
Hyacinth je užasnuto razrogačila oči, pogledavši naglo prema prozoru.
– Ne brini se – rekao je Gareth, smijuljeći se. – Nema ona tako dobar vid.
– Ima teleskop – kazala je Hyacinth, ne prestajući sumnjičavo promatrati
prozor.
– Zašto me to ne iznenađuje? – promrmljao je Gareth, odlazeći prema vratima.
Hyacinth je gledala za njim dok je prelazio prostoriju. Oduvijek ju je podsjećao
na lava. I sada, ali sada je bio njezin i trebala ga je ukrotiti.
– Navratit ću sutra k tebi – kazao je Gareth, ukazavši joj čast malim naklonom.
Potvrdno je kimnula, gledajući ga dok je odlazio. Potom je, kad je nestao,
zakrenula torzo i ponovno gledala ravno.
– O, moj Bo...
– Što je rekao? – upitala je lady Danbury, koja je u prostoriju ušla ni pola
minute nakon Garethova odlaska.
Hyacinth ju je samo bezizražajno pogledala.
– Jesi li ga upitala zašto te pitao da se udaš za nj? – podsjetila ju je lady D. – Što
je rekao?
Hyacinth je zaustila odgovoriti joj i tek tada shvatila da joj na to pitanje nije ni
dao odgovor.
– Rekao je da nije mogao ne oženiti me – slagala je. Bilo je to ono što je željela
čuti od njega. A to je moglo biti ono što je lady Danbury mislila da se dogodilo.
– Ah! – uzdahnula je lady D, prislonivši ruku na prsa. – Divno.
Hyacinth ju je sagledala u novom svjetlu. – Romantični ste – rekla je.
– Oduvijek – odgovorila je lady D, tajnovito se osmjehnuvši, osmijehom kakav
Hyacinth kod nje nije često viđala. – Oduvijek.
 ve je isplanirao i razradio do posljednjeg detalja. Odigrao je to u mislima, sve
osim riječi koje će reći, jer znao je da će one same doći u žaru tog trenutka.
Bit će to nešto lijepo.
Bit će to nešto strastveno.
Bit će to te noći.
Večeras će, pomislio je Gareth s neobičnom mješavinom proračunatosti i ushita,
zavesti Hyacinth.
Imao je neznatnu grižnju savjesti razmatrajući stupanj do kojega je planirao
njezinu propast, ali brzo ju je odagnao. Pa neće je upropastiti i ostaviti vukovima.
Planirao je brak s njom, zaboga.
Nitko to neće znati. Nitko osim njega i Hyacinth.
I njezine savjesti, koja joj nikada neće dopustiti da se izvuče iz zaruka s njim
kad se jednom prepusti svojemu zaručniku.
Isplanirali su da će te večeri pretražiti Clair House. Hyacinth je još prošli tjedan
željela poći, ali Gareth ju je odgovorio. Bilo je prebrzo početi provoditi njegov plan u
djelo pa je izmislio priču o tome kako njegov otac ima goste. Na kraju krajeva, zdrav
razum nalagao je da pođu pretražiti što je moguće prazniju kuću.
S obzirom na to da je bila praktična, Hyacinth se s tim odmah suglasila.
Večeras će biti savršen trenutak. Njegov otac će gotovo sigurno biti na balu kod
Mottramovih, za slučaj da doista odu u Clair House provesti svoju potragu. Još
važnije od toga, Hyacinth je bila spremna.
Pobrinuo se za to da bude.
 Protekla dva tjedna bila su iznenađujući užitak. Bio je prisiljen odlaziti na
zapanjujući broj zabava i balova. Bio je u operi i kazalištu. Ali svuda je odlazio s
Hyacinth i ako je imao nekakve dvojbe o tome je li mudro ulaziti u brak s njom, sada
su nestale. Katkad ga je uzrujavala, povremeno bi ga razbjesnila, ali uvijek je bila
zabavna.
Bit će divna supruga. Možda ne za većinu muškaraca, ali za njega posve
sigurno, što je jedino bilo važno.
No, prvo se morao pobrinuti za to da se ona ne predomisli i ne povuče. Morao je
zapečatiti njihov dogovor i učiniti ga trajnim.
Polako je započeo sa svojim zavođenjem, iskušavajući je pogledima, dodirima i
ukradenim poljupcima. Draškao ju je, uvijek ostavljajući naznaku onoga što bi se
moglo dogoditi. Ostavljao ju je zadihanu, ali je, dođavola, i sam ostajao bez daha.
Započeo je s tim prije dva tjedna, onda kada ju je pitao da se uda za nj, sve
vrijeme znajući da se njihove zaruke moraju obaviti brzo. Započeo je poljupcem.
Samo poljupcem. Samo jednim malim poljupcem.
Večeras će joj pokazati kakav poljubac može biti.

Sve u svemu, sve je prošlo prilično dobro, pomislila je Hyacinth, žureći uza stube u
svoju spavaću sobu.
Više bi voljela da je te noći ostala kod kuće... imala bi više vremena pripremiti se
za odlazak u Clair House, ali Gareth je naglasio kako je bolje da ona ode ako se on
ispriča Mottramovima za nedolazak. U protivnom bi mogli nagađati gdje su. Ali
nakon što je tri sata provela razgovarajući, smijući se i plešući, Hyacinth je ugledala
svoju majku i požalila se na glavobolju. Violet se lijepo zabavljala. Hyacinth je znala
da će tako biti i da njezina majka neće željeti otići, pa je kočijom poslala Hyacinth
kući samu.
Savršeno, savršeno. Sve je ispalo savršeno. Na putu kući nije bilo gužve. Sigurno
je bilo oko ponoći, što je značilo da je Hyacinth imala petnaest minuta za preodjenuti
se i polako se spustiti do stražnjih stuba, pričekati Garetha.
Jedva je čekala.
Nije bila sigurna da će te večeri naći dragulje. Neće je iznenaditi ako je Isabella
ostavila još tragova. Ali bit će barem korak bliže njihovu cilju.
Osim toga, bit će to pustolovina.
Hyacinth se zapitala nije li oduvijek posjedovala tu neustrašivu crtu. Je li je
oduvijek silno uzbuđivala opasnost? Je li samo čekala neku mogućnost da bude
divlja?
Tiho je prošla hodnikom na katu do vrata svoje spavaće sobe. Kuća je bila
utihnula i zasigurno nije željela probuditi ikoga od posluge. Ispružila je ruku i
zakrenula dobro podmazanu kvaku, a potom naglo otvorila vrata i ušla.
 Napokon.
Sada je morala samo...
– Hyacinth.
Umalo je vrisnula.
– Garethe? – protisnula je, gotovo iskolačenih očiju. Zaboga, izležavao se na
njezinu krevetu.
Osmjehnuo se. – Čekam te.
Polako se osvrnula po prostoriji. Kako je ušao unutra? – Što radiš tu? –
prošaptala je mahnito.
– Rano sam stigao – rekao je lijeno. Ali pogled mu je bio žestok i oštar. – Mislio
sam te pričekati.
– Tu?
Slegnuo je ramenima i osmjehnuo se. – Vani je bilo hladno.
Ali nije. Bilo je neuobičajeno toplo za to doba godine. Svi su to zapažali.
– Kako si ušao? – O, moj Bože, je li posluga znala? Je li ga netko vidio?
– Preskočio sam zid.
– Preskočio si... što si? – Pritrčala je prozoru, provirila kroz njega i spustila
pogled. – Kako si...
Ustao je iz kreveta i prišuljao joj se. Obujmio ju je i tiho promrmljao uz njezino
uho: – Nadasve sam pametan.
Nervozno se nasmijala. – Ili si djelomično mačka.
Osjećala je kako se on smješka. – I to – mrmljao je. Nakon kratke stanke,
dometnuo je: – Nedostajala si mi.
– Ja... – Poželjela mu je reći da je i on njoj nedostajao, ali bio je previše blizu i
bila je previše topla, pa ju je glas izdao.
Sagnuo se i usnama dotaknuo meko mjesto neposredno ispod njezina uha.
Dodirnuo ju je toliko nježno da nije bila sigurna je li to bio poljubac, a potom
promrmljao: – Jesi li uživala večeras?
– Jesam. Nisam. Bila sam previše... – Progutala je, ne mogavši podnijeti dodir
njegovih usana a da ne reagira – ... tjeskobna.
Uzeo ju je za ruke i poljubio prvo jednu pa drugu. – Tjeskobna? A zbog čega?
– Zbog dragulja – podsjetila ga je. Zaboga, je li svaka žena imala tako velik
problem s disanjem kad je stajala blizu zgodna muškarca?
– O, da. – Ruka mu je napipala njezin struk i osjetila je kako je privlači k sebi. –
Dragulja.
– Ne želiš li?...
– Ah, želim – promrmljao je, držeći je besramno blizu. – Želim. Jako.
 – Garethe – prodahtala je. Ruke su mu bile na njezinim grudima i usne na
njezinu vratu.
Nije bila sigurna koliko će još dugo moći stajati.
Činio joj je nešto. Izazivao u njoj nepoznate osjećaje. Navodio je da dašće i stenje,
i znala je samo da želi još.
– Svake noći razmišljam o tebi – prošaptao je, priljubljen uz njezinu kožu.
– Stvarno?
– Mhhmm. – Osjećala je uz svoje grlo njegov dubok glas, koji je zvučao gotovo
kao predenje. – Ležim u krevetu i zamišljam te pokraj sebe.
Bio joj je potreban svaki gram snage da bi disala. Ali nekakav djelić nje,
nekakav zločesti i pohotni dio njezine duše, naveo ju je da kaže: – O
čemu razmišljaš?
Smijuljio se, očito zadovoljan njezinim pitanjem. – Razmišljam kako činim ovo –
promrmljao je, i ruka kojom je obuhvaćao njezinu stražnjicu stezala se sve dok nije
bila čvrsto pritisnuta uz dokaz njegove želje.
Ispustila je nekakav zvuk. Možda mu je izgovorila ime.
– Često razmišljam o tome da činim ovo – rekao je, dok je vještim prstima znalca
raskopčavao dugme na poleđini njezine haljine.
Hyacinth je progutala knedlu, pa onda još jednom, shvativši da je raskopčao još
tri dugmeta koliko joj je trebalo za jedan udah.
– Ali najviše od svega – rekao je, glasom koji je sada bio umilan i tih –
razmišljam kako činim ovo.
Prigrlio ju je u naručje i suknja joj se zakovitlala oko nogu u trenutku kad je
gornji dio njezine haljine skliznuo i opasno se zadržao navrh grudi. Čvrsto ga je
uhvatila za ramena i prsti su joj blago utonuli u njegove mišiće. Poželjela je reći
nešto... što bi je moglo učiniti profinjenijom nego što je uistinu bila, ali uspjela je
samo zaprepašteno izgovoriti: – Ah! – postavši lagana i naizgled lebdeći, sve dok je
nije položio na krevet.
Legao je pokraj nje, smjestivši se na bok, i lijeno je milovao po goloj koži ključne
kosti. – Kako si lijepa – promrmljao je. – Tako putena.
– Što to radiš? – prošaptala je.
Osmjehnuo se sporo, poput mačke. – Tebi?
Kimnula je.
– Ovisi – rekao je, nagnuvši se i jezikom draškajući mjesto na kojemu su mu
prethodno bili prsti. – Kako se osjećaš?
– Ne znam – priznala je.
Nasmijao se, tiho, prigušeno i neobično dirljivo. – To je dobro – kazao je kad su
mu prsti napipali raskopčani gornji dio haljine. – Vrlo dobro.
 Povukao je. Hyacinth je duboko udahnula, kao da je bila ogoljena, pred zrakom,
pred noći.
Pred njim.
– Prelijepa si – prošaptao je, osmjehujući joj se. Pitala se može li je njegov dodir
ostaviti tako zadihanu kao njegov pogled. Nije učinio ništa, samo ju je gledao, a ona
se osjećala ukočenom i napetom.
Čeznutljivom.
– Prelijepa si – mrmljao je, a potom je dotaknuo, prešavši lagano rukom preko
vrška njezine dojke, baš kao da je povjetarac.
O, da, ipak je njegov dodir imao veći učinak od njegova pogleda.
Osjetila ga je u želucu, u međunožju. Osjetila ga je do samih vrhova nožnih
prstiju i nije mogla a da se ne izvije, tražeći još, nešto još bliže, još čvršće.
– Mislio sam da ćeš biti savršena – rekao je, počevši mučiti njezinu drugu dojku.
– Ali nisam shvatio. Jednostavno nisam shvatio.
– Što to? – prošaptala je.
Pogledi su im se prikovali. – Da si još bolja – odvratio je. – Bolja od savršenog.
– Ne-nemoguće – rekla je. – Ne možeš... ah! – Učinio je još nešto, nešto još
zločestije, i ako je to bila bitka da dokaže svoju pamet, očajnički je gubila.
– Što ne mogu? – upitao je nedužno, prelazeći prstima preko njezine bradavice,
osjećajući kako se ukrućuje u napeti mali čvor.
– Ne možeš učiniti nešto... ne možeš učiniti nešto...
– Ne mogu? – Vragolasto se osmjehivao, pokušavajući sa svojim trikovima na
drugoj strani. – Mislim da mogu. Mislim da upravo jesam.
– Ne – prodahtala je. – Ne možeš učiniti nešto bolje od savršenog. To nije pravi
engleski.
Tada se umirio. Posve, što ju je iznenadilo. Ali pogled mu je još uvijek tinjao i
kad je preletio preko nje, osjetila ga je. Nije to mogla objasniti, samo je znala da je
osjetila.
– I meni je palo na pamet – promrmljao je. – Savršenstvo je apsolutno, zar ne?
Ne može netko biti malo jedinstven niti može biti više nego savršen. Ali na neki
način... ti to jesi.
– Malo jedinstvena?
Lice mu se polako razvuklo u osmijeh. – Bolja od savršene.
Ispružila je ruku i dotaknula mu obraz, a potom dohvatila čuperak njegove kose
i zataknula ga iza uha. Mjesečina je obasjavala pramenove, zbog čega su se činili još
blještavijim nego obično.
Nije znala što reći, što učiniti. Znala je samo da voli tog čovjeka.
 Nije znala kada se to točno dogodilo. Nije bila njezina odluka da se uda za nj, što
je u trenu postalo jasno. Ta... ta ljubav... polako se uvlačila u nju, kotrljajući se i
dobivajući na brzini, sve dok se jednoga dana nije stvorila tu.
Bila je tu i bila je istinita. Znala je da će ta ljubav uvijek biti u njoj.
Sada mu se, ležeći tu na svojemu krevetu u tajnovitom okrilju noći, poželjela
podati. Poželjela ga je voljeti na sve načine na koje žena može voljeti muškarca.
Željela je da on uzme sve ono što mu je mogla pružiti. Nije bilo važno to što nisu u
braku – uskoro će biti.
Večeras, nije mogla čekati.
– Poljubi me – prošaptala je.
Kad se osmjehnuo, pogled mu je govorio više od usana. – Mislio sam da to nećeš
nikada zatražiti. – Sagnuo se, ali usne su mu samo ovlaš okrznule njezine. Spustile
su se i osjećala je na sebi samo vrelinu njegova daha, sve dok se nisu našle na
njezinoj dojci. A potom je...
– Ahhhhh! – zaječala. Nije to mogao činiti. Je li?
Mogao je. I činio je.
Osjetila je u sebi čisto zadovoljstvo, koje je naglo proželo svaki kutak njezina
tijela. Čvrsto ga je uhvatila za glavu i kad su joj ruke uronile u njegovu gustu ravnu
kosu, više nije znala gura li ili poteže. Mislila je kako to više ne može podnijeti, ali
ipak nije željela da on prestane.
– Garethe – prodahtala je. – Ja... Ti...
Činilo se da su mu ruke posvuda, dodirivao ju je, milovao, povlačio joj haljinu
nadolje, sve niže i niže... dok joj se nije zadržala na bokovima, tek centimetar ili dva
od otkrivanja same srži njezine ženstvenosti.
Hyacinth je počela osjećati paniku u prsima. Željela je to, znala je da to želi, ali
iznenada je bila prestravljena.
– Ne znam što učiniti – rekla je.
– Ne brini se. – Uspravio se, naglo potegnuvši košulju, tako snažno da je bilo
pravo čudo kako nije otkinuo dugmad. – Znam ja.
– Znam, ali...
Prstom joj je dodirnuo usnice. – Pssst. Dopusti da ti pokažem. – Osmjehnuo joj
se vragolastim razdraganim pogledom. – Usudim li se? – zapitao se naglas. –
Trebam li?... Pa... možda...
Podigao je prst koji je držao prislonjen uz njezine usne.
Odmah je progovorila. – Ali bojim se da ću...
Ponovno je vratio prst na staro mjesto. – Znao sam da će se to dogoditi.
Mrko ga je pogledala. Ili ga je barem pokušala pogledati. Gareth je imao
nevjerojatnu sposobnost da je navede da se sama sebi nasmije. Osjećala je kako joj
se usne izvijaju, čak i kada ih je on držao čvrsto stisnutima.
 – Hoćeš li biti tiho? – upitao je, smiješeći joj se.
Kimnula je.
Pretvarao se da razmišlja o tome. – Ne vjerujem ti.
Stavila je ruke na bokove. Sigurno je smiješno izgledala, onako gola od pojasa
naviše.
– Dobro – složio se. – Ali jedine riječi koje ću ti dopustiti da prevališ preko usana
su 'ah, Garethe' i 'to, Garethe'.
Podigao je prst.
– A što kažeš na 'još, Garethe'?
Zadržao je gotovo posve ozbiljan izraz lica. – To će biti prihvatljivo.
Osjećala je kako bi najradije prasnula u smijeh. Nije ispustila nikakav zvuk, ali
svejedno je imala takav osjećaj... onaj smiješni vrtoglavi osjećaj treperenja i leptirića
u želucu. Uživala je u tome. Bila je jako nervozna... ili bolje rečeno, prije je bila
nervozna.
On je odagnao tu nervozu.
Na neki je način znala da će sve biti u redu. Možda je to već dosad činio. Možda
je to dosad činio već stotinu puta, sa ženama koje su bile tisuću puta ljepše od nje.
Nije bilo važno. Bio joj je prvi, a ona njemu posljednja.
Legao je pokraj nje i okrenuo je na bok, privlačeći je k sebi u poljubac. Zavukao
joj je ruke u kosu i raspletao kovrče, sve dok joj se u svilenkastim valovima nije
spustila niz leđa. Osjećala se slobodnom i nesputanom.
Smionom.
Jednu ruku prislonila mu je uz prsa, proučavajući konture njegovih mišića.
Shvatila je da ga nikada dotad nije dotaknula, ne na taj način. Prevlačila je prste
sve do njegova boka, prateći rub hlača.
Mogla je osjetiti kako reagira. Mišići su mu iskakali posvuda gdje bi ga
dotaknula i kada je rukom prešla po njegovu trbuhu, do onoga mjesta između pupka
i posljednjeg komada odjeće koji je na sebi imao, usrknuo je zrak.
Osmjehnula se, osjećajući se moćnom i nadasve ženstvenom.
Savila je prste pa noktima nježno i lagano zagrebla po njegovoj koži, dovoljno
tek da ga škaklja i draška. Imao je ravan trbuh, blago obrastao dlakama koje su
činile crtu i nestajale ispod njegovih hlača.
– Sviđa li ti se ovo? – prošaptala je, kružeći kažiprstom oko njegova pupka.
– Mhhmm. – Glas mu je bio tih, ali uspjela je čuti kako mu dah postaje sve
isprekidaniji.
– A što kažeš na ovo? – Prstom je pratila crtu dlaka i polako povukla prst
nadolje.
Nije rekao ništa, ali pogled mu je govorio "da".
 – A što kažeš na....
– Raskopčaj dugmad – progunđao je.
Ruka joj se ukočila. – Ja? – Nekako joj nije bilo palo na pamet da bi mogla
pomoći njihovu razodijevanju. Činilo joj se to poslom zavodnika.
Uzeo ju je za ruku i prinio je do dugmadi.
Drhtavim prstima Hyacinth je oslobodila svaku kopču, ali nije potegnula
tkaninu hlača. Bilo je to nešto što nije baš bila spremna učiniti.
Činilo se da je Gareth shvatio njezino oklijevanje pa je skočio s kreveta, dovoljno
tek da skine ostatak odjeće sa sebe. Hyacinth je odvratila pogled... u početku.
– O, Bož...
– Ne brini se – rekao je, legavši ponovno pokraj nje. Napipao je rub njezine
haljine i povukao je do kraja. – Nikada se... – poljubio ju je u trbuh – ... ali
baš nikada... – poljubio ju je u bedro – ... nemoj brinuti.
Hyacinth je poželjela reći da neće, da mu vjeruje, ali uto su njegovi prsti
skliznuli između njezinih nogu i uspijevala je još jedino disati.
– Pssst – pjevušio je, pridobivajući je da raširi noge. – Opusti se.
– Jesam – prodahtala je.
– Ne – rekao je, osmjehnuvši joj se. – Nisi.
– Jesam – ustrajala je.
Sagnuo se i popustljivo joj spustio poljubac na nos. – Vjeruj mi – promrmljao je.
– Barem u ovom trenutku imaj povjerenja u mene.
Pokušala se opustiti. Doista jest, ali bilo je to gotovo nemoguće kad je draškajući
njezino tijelo izazivao u njoj pravi pakao. U jednom trenutku njegovi prsti našli su se
na unutarnjoj strani njezinih bedara i već sljedećega su je razdvojili. Dodirivao ju je
ondje gdje je nitko do tada nije dodirnuo.
– Ah, Bo... Ah! – Izvijala se bokovima. Nije znala što učiniti. Nije znala što reći.
Nije znala što osjećati.
– Savršena si – rekao je, prislanjajući usne uz njezino uho. – Savršena.
– Garethe – prodahtala je. – Što to?...
– Vodim ljubav s tobom – odgovorio je. – Vodim ljubav s tobom.
Srce mu je luđački udaralo u prsima. Nije bilo rečeno baš volim te, ali bilo je vrlo
blizu tomu.
U tom trenutku, u tom posljednjem trenutku u kojemu je njezin mozak zapravo
još funkcionirao, gurnuo je prstu nju.
– Garethe! – Zgrabila ga je za ramena. Snažno.
– Pssst. – Radio joj je nešto krajnje zločesto. – Posluga.
– Nije me briga – prodahtala je.
Zagledao se u nju, a potom je... to što je učinio... ponovio. – Mislio sam da jest.
 – Ne, nije. Nije. Ja...
Ponovno je nešto učinio, ovaj put nešto drugo, nešto izvana, i cijelo je njezino
tijelo to osjetilo. – Posve si spremna – rekao je. – Ne mogu vjerovati.
Pomaknuo se i namjestio nad nju, još uvijek je mučeći prstima, ali sada mu je
lice bilo iznad njezina i izgubila se u jasnom dubokom plavetnilu njegovih očiju.
– Garethe – prošaptala je, pojma nemajući što je time mislila reći. To nije bilo
pitanje ni zamolba, zapravo ništa drugo nego njegovo ime. Ali moralo se izreći, zato
što je to bio on.
Bio je to on, tu, s njom.
Bilo je sveto.
Njegova bedra ugnijezdila su se između njezinih i osjetila ga je na svojemu
otvoru, velikog i zahtjevnog. Između njih su još uvijek bili njegovi prsti koji su je
rastvarali, pripremajući je za njegovu muškost.
– Molim te – prostenjala je. Ovaj put to je bila zamolba. Željela je to. Trebala ga
je.
– Molim te – ponovila je.
Polako je ušao u nju. Udahnula je zrak. Bila je zaprepaštena njegovom
veličinom, osjetivši ga u sebi.
– Opusti se – kazao je, samo što nije zvučao opušteno. Podignula je pogled
prema njemu. Lice mu je bilo napeto. Disao je brzo i plitko.
Nije se pomicao, ostavljajući joj vremena da se privikne na nj, a potom ga je
gurnuo malo dublje, dovoljno da je navede da zaječi.
– Opusti se – ponovio je.
– Pokušavam – zaškrgutala je.
Gareth se umalo osmjehnuo. Bilo je nečega umirujućeg u toj izjavi, nečega što je
otkrivalo samu Hyacinthinu bit. Čak i sada, u trenutku koji joj je sigurno bio jedno
od najpotresnijih i najneobičnijih iskustava u životu, bila je... ista.
Bila je svoja.
Shvaćao je da je malo takvih.
Gurnuo ga je još dublje i osjetio kako se opušta i rasteže prihvaćajući ga.
Posljednje što je želio bilo je ozlijediti je. Imao je osjećaj da neće uspjeti
posve odagnati bol, ali uz Božju pomoć, potrudit će se izvesti to što je
moguće savršenije za nju. Ako je to značilo doslovno se uništiti, probat će to
učiniti što je moguće sporije.
Bila je ispod njega, kruta kao daska i stisnutih zuba u očekivanju njegova
prodora. Gareth je umalo zastenjao. Privijao ju je uz sebe, bila je spremna i sada se
silno trudila ne biti nervozna tako što je bila opuštena poput ograde od kovanog
željeza.
Dodirnuo joj je nogu. Bila je napeta kao struna.
 – Hyacinth – promrmljao joj je na uho, trudeći se ne zvučati kao da se zabavlja.
– Mislio sam da si prije samo jednoga trenutka više uživala.
Nastupio je trenutak tišine, nakon čega je rekla: – Možda.
Ugrizao se za usnicu da se ne nasmije. – Misliš li da bi mogla ponovno naći
način da uživaš?
Napućila je usnice, onako kako to samo ona zna... onako kako je činila kad je
znala da je netko zadirkuje i poželjela mu vratiti istom mjerom. – Voljela bih to, da.
Morao joj se diviti. Bila je jedna od rijetkih žena kojaje u takvoj situaciji
uspijevala ostati pribranom.
Liznuo ju je iza uha, odvrativši joj pozornost dok mu se ruka našla između
njezinih nogu. – Mogao bih ti pomoći u tome.
– U čemu? – prodahtala je i znao je po načinu na koji su joj se bokovi trzali da je
ponovno bila na putu zaborava.
– Pa u postizanju onog osjećaja – rekao je, spontano je milujući, dok je ulazio sve
dublje u nju. – Onog osjećaja: Ah, Garethe, to, Garethe, još, Garethe.
– Ah – rekla je, piskutavo zaječavši kad je njegov prst počeo nježno kružiti. –
Tog osjećaja.
– Dobar je to osjećaj – potvrdio je.
– To će me... Ah! – Čvrsto je stisnula zube i progunđala.
– Što će te to? – upitao je, ušavši gotovo do kraja u nju. Zaslužit će medalju za
ovo, zaključio je. Morao je. Zasigurno nijedan muškarac nikada nije toliko vježbao
obuzdavanje.
– Uvaliti u nevolju – prodahtala je.
– Nadam se da hoće – rekao je, a potom ušao još dublje, svladavajući posljednju
prepreku, sve dok se nije posve našao u njoj. Zadrhtao je kad je osjetio njezino
treperenje. Svaki mišić u njegovu tijelu vrištao je na nj, zahtijevajući da djeluje, ali
nije se pomicao. Morao je biti miran. Boljet će je ne ostavi li joj vremena da se
prilagodi, a Gareth nikako nije mogao dopustiti da se njegova nevjesta s bolom sjeća
prvoga puta njihove prisnosti.
Pobogu, moglo bi joj to ostaviti ožiljak za cio život.
Ali ako ju je i boljelo, Hyacinth to nije osjećala jer je počela pomicati bokove
ispod njega, izvijajući se prema njemu i kružeći. Kada joj se zagledao u lice, na
njemu nije vidio ništa drugo osim strasti.
Tada su posljednje spone njegove samokontrole popustile.
Počeo se pomicati. Tijelo mu je zapalo u ritam potrebe koju je osjećao. Njegova
želja povećavala se, sve dok nije bio posve siguran da više ne može izdržati. Tada se
ona slabašno oglasila, zapravo tek blago zaječala, i poželio ju je još više.
Činilo se nemogućim.
Bilo je čarobno.
 Čvrsto ju je zgrabio za ramena i nije mogao olabaviti stisak. Osjećao je
neodoljivu potrebu da je uzme, da je na neki način obilježi i učini svojom.
– Garethe! – prostenjala je. – Ah, Garethe.
Taj zvuk bio je previše za nj. Previše... Sam pogled na nju, njezin miris... osjećao
je kako drhturi i kako će uskoro svršiti.
Stiskao je zube. Ne još. Ne, kad je bila tako blizu.
– Garethe! – prodahtala je.
Ponovno je zavukao ruku između njihovih tijela. Napipao ju je, vlažnu i
natečenu, i ušao još dublje, vjerojatno ne baš onako nježno kako je trebalo, ali posve
sigurno onoliko nježno koliko je mogao.
Pritom nije skidao pogled s njezina lica. Činilo se da joj se pogled zamračio i boja
njezinih očiju postala gotovo boje mora. Razdvojila je usnice, očajnički se boreći doći
do daha dok joj se tijelo izvijalo, privijalo uz njegovo i istraživalo.
– Ah! – vrisnula je. Tada ju je brzo poljubio da priguši taj zvuk. Bila je napeta i
drhturila je, a potom se počela grčiti oko njega. Čvrsto ga je hvatala za ramena, za
vrat, uranjajući prste u njegovu kožu.
Ali nije mario. Nije to mogao ni osjetiti. Nije postojalo ništa drugo osim njezina
iznimna stiska, nje koja ga čvrsto stišće i uvlači u sebe, sve dok nije doslovno
eksplodirao.
Morao ju je ponovno poljubiti, ovaj put da priguši vlastite strastvene krikove.
Nikada prije nije bilo tako. Nije ni znao da je to moguće.
– Ahhhhh! – dahtala je Hyacinth kad se otkotrljao s nje i legao na leđa.
Kimnuo je, previše iscrpljen da bi mogao progovoriti, ali uzeo ju je za ruku. Želio
ju je još dodirivati. Bio mu je potreban taj kontakt.
– Nisam znala – rekla je.
– Ni ja – uspio je nekako izustiti.
– Uvijek je...
Stegnuo joj je ruku i kad je čuo kako se okreće prema njemu, odmahnuo glavom.
– Ah – oglasila se nakon trenutka tišine. – Znaš, dobro je to što ćemo se vjenčati.
Gareth se počeo tresti od smijeha.
– Što ti je? – zahtijevala je odgovor.
Nije mogao progovoriti. Uspio je samo ležati dok je cio krevet podrhtavao od
njegova smijeha.
– Što je tako smiješno?
Zadržao je dah, okrenuo se i zakotrljao, sve dok se ponovno nije našao na njoj,
nos uz nos. – Ti – rekao je.
Počela se mrštiti, ali potom se rastopila u smiješak.
Zločest smiješak.
 Pobogu, kako li će samo uživati u braku s tom ženom.
– Mislim da bismo mogli pomaknuti datum vjenčanja – rekla je.
– Spreman sam sutra te odvući u Škotsku. – Nije se šalio.
– Ne mogu – rekla je. Ali mogao je vidjeti da je nadasve željela da može.
– Bila bi to prava pustolovina – odvratio je, prešavši rukom duž njezina bedra da
zasladi dogovor.
– Razgovarat ću s majkom – obećala je. – Budem li dovoljno gnjavila, uvjerena
sam da možemo upola skratiti trajanje zaruka.
– Pitam se – rekao je – treba li me kao tvojega budućeg supruga zabrinuti
uporaba tog izraza budem li dovoijno gnjavila?
– Ne, pristaneš li na sve moje želje.
– Ta rečenica još me više brine – promrmljao je.
Samo se osmjehnula.
A onda, upravo kada se u svakom pogledu počeo osjećati ugodno, uzdahnula je i
izmigoljila se ispod njega.
– Što je? – upitao je, ali pitanje je prigušilo njegovo nimalo otmjeno spuštanje na
jastuke.
– Dragulji – rekla je, čvrsto privukavši plahtu do prsa kad se uspravila u sjedeći
položaj. – Posve sam zaboravila na njih. Koliko je sati, zaboga? Moramo poći.
– Možeš se kretati?
Zatreptala je. – Ti ne možeš?
– Da ne moram napustiti ovaj krevet prije jutra, mogao bih hrkati do podne.
– Ali dragulji? Naši planovi!
Sklopio je oči. – Možemo poći sutra.
– Ne – rekla je, udarivši ga u rame. – Ne možemo.
– Zašto?
– Zato što već imam planove za sutra i mama će postati sumnjičava budem li se
opet izvlačila na glavobolju. Osim toga, planirali smo to večeras.
Otvorio je jedno oko. – Ali nitko to od nas ne očekuje.
– Gle, ja idem – izjavila je, omotavši se plahtom dok je ustajala iz kreveta.
Gareth je izvio obrve pogledavši svoje golo tijelo. Muževno se nasmiješio
Hyacinth i lice mu se razvuklo u još širi osmijeh kad se zarumenjela i odvratila
pogled.
– Ja... ah... samo se moram oprati – promrmljala je i požurila prema svojoj
garderobi.
Uz veliko oklijevanje (iako mu je Hyacinth bila okrenuta leđima), Gareth je
počeo navlačiti odjeću na sebe. Nije mogao vjerovati da bi ona uopće pomislila na
odlazak onamo. Nisu li djevice trebale biti krute i nije li ih trebalo boljeti nakon
prvoga puta?
Provirila je iza vrata garderobe. – Kupila sam bolje cipele – prošaptala je kao da
je na pozornici. – Za slučaj da moramo trčati.
Odmahnuo je glavom. Nije ona bila obična djevica.
– Jesi li sigurna da to želiš učiniti večeras? – upitao je kad se ponovno pojavila u
svojoj crnoj muškoj odjeći.
– Posve – odgovorila je, skupivši kosu u rep na zatiljku. Podignula je pogled. Oči
su joj sjale od uzbuđenja. – Ti ne želiš?
– Iscrpljen sam.
– Doista? – Pogledala ga je, ne skrivajući znatiželju. – Ja se osjećam posve
drukčije. Zapravo, puna sam energije.
– Shvaćaš li da ćeš me uništiti?
Nacerila se. – Bolje ja nego neka druga.
Uzdahnuo je i uputio se prema prozoru.
– Da te pričekam dolje? – upitala je ljubazno. – Ili ćeš radije stražnjim stubama
sa mnom?
Gareth je zastao, jedne noge na prozorskoj dasci. – Ah, nemam ništa protiv
stražnjih stuba – rekao je.
I pošao za njom.
 idiš li što? – prošaptala je Hyacinth.
– Samo knjige.
Mrko ga je razočarano pogledala, ali odlučila je ne prekoriti ga zbog
nedostatka oduševljenja. Takva prepirka samo bi ih odvratila od zadatka
koji je bio pred njima. – Vidiš li odjeljak u kojemu su samo znanstveni naslovi? –
upitala je onoliko strpljivo koliko joj je to uspjelo. Nakratko je pogledala policu koja
se nalazila pred njom. Na njoj su bila dva romana, dva filozofska djela, povijest stare
Grčke u tri sveska i Uzgoj i hranidba svinja. – Postoji li uopće nekakav poredak? –
uzdahnula je.
– Donekle – stigao je odgovor odozgor. Gareth je stajao na stolčiću i pregledavao
gornje police. – Ne baš.
Hyacinth je izvijala vratom, pogledavajući uvis, sve dok nije imala dobar pogled
na njegov podbradak. – Što vidiš?
– Prilično toga što obrađuje temu početaka Britanije. Ali vidi što sam našao pri
kraju zagurano otraga. – Izvukao je jednu knjižicu s police i bacio je dolje.
Hyacinth ju je spretno uhvatila, a potom je preokretala u ruci, sve dok naslov
nije stajao pravilno. – Ne! – rekla je.
– Teško za povjerovati, zar ne?
Ponovno je spustila pogled. Zlatnim slovima pisalo je: Gospodična Davenport i
mračni markiz. – Ne vjerujem – rekla je.
– Možda bi je mogla ponijeti kući mojoj baki. Ovdje nikome neće nedostajati.
Hyacinth je otvorila knjigu na stranicu s naslovom. – Spisateljica je ista ona
koja je napisala Gospodičnu Butterworth.
– Bit će da je tako – prokomentirao je Gareth savijajući koljena kako bi bolje
pogledao policu ispod.
 – Nismo znale za ovu – rekla je Hyacinth. – Naravno, pročitale smo Gospodičnu
Sainsbury i tajnovitog pukovnika.
– Neka ratna priča?
– Smještena u Portugal. – Hyacinth je ponovo pogledala policu ispred sebe. –
Nije se baš činila autentičnom. Iako, naravno, nikada nisam bila u Portugalu.
Kimnuo je, a potom sišao sa stolčića i premjestio ga pred sljedeći niz polica.
Hyacinth ga je promatrala dok se ponovno penjao i počinjao ispočetka, od najviše
police.
– Podsjeti me – rekao je. – Što ono točno tražimo?
Hyacinth je iz džepa izvukla onu više puta presavijenu poruku. – Discorso
Intorno alle Cose che stanno in su l'acqua.
Na trenutak se zagledao u nju. – Što znači?...
– Razgovor o stvarima koje su u vodi? – Nije to namjeravala izgovoriti kao
pitanje.
Doimao se sumnjičavim. – O stvarima?
– Koje su u vodi. Ili se kreću u njoj – dometnula je. – O che in queiia si muovono.
To je zadnji dio.
– I netko bi to poželio čitati zbog...
– Pojma nemam – rekla je, odmahujući glavom. – Ti si bio na Cambridgeu.
Pročistio je grlo. – Da, jesam, ali nisam baš bio za prirodne znanosti.
Hyacinth je odlučila ne komentirati to. Ponovno se okrenula prema polici ispred
sebe na kojoj je bio komplet od sedam knjiga na temu engleske botanike, dva
Shakespeareova djela i jedna prilično obimna knjiga jednostavna naslova Divlje
cvijeće. – Mislim – rekla je, grickajući na trenutak donju usnicu kad je bacila pogled
na nekoliko polica koje je već bila pregledala – da su ove knjige nekad bile poredane
određenim redoslijedom. Sigurno postoji nekakva organizacija. Ako pogledaš tu... –
pokazala je prema jednoj od prvih polica koje je pregledala – ... radi se isključivo o
poeziji. Ali usred toga nađe se nešto Platonovo, a tamo na kraju Ilustrirana
povijest Danske.
– Točno – rekao je Gareth, zvučeći donekle kao da se krevelji. – Točno.
– Točno? – ponovila je za njim, podigavši pogled.
– Točno. – Zvučao je sada posramljeno. – Za to bi se moglo okriviti mene.
Zatreptala je. – Molim?
– Bio je to jedan od mojih ne baš zrelih trenutaka – priznao je. – Bio sam
bijesan.
– Bio si... bijesan?
– Ispremiješao sam knjige na policama.
– Što si? – Najradije bi vrisnula. Iskreno, bila je prilično ponosna na sebe što to
nije učinila.
 Bojažljivo je slegnuo ramenima. – U to vrijeme, to mi se činilo dojmljivo podlim.
Hyacinth se zatekla kako prazno gleda u policu ispred sebe. – Tko bi ikada
mogao i pomisliti da će ti se to vratiti progoneći te?
– Da. Baš. – Premjestio se do sljedeće police, nakrivljujući glavu dok je čitao
naslove na hrptima. Najgore od svega bilo je to što se ispostavilo da je to bilo malo
previše podlo. – Ali ocu nije ni najmanje zasmetalo.
– Mene bi to dovelo do ludila.
– Da, ali ti čitaš. Moj otac nikada nije ni primijetio da nešto nije kako treba.
– Ali netko je sigurno bio ovdje nakon neznatnog napora koji si uložio u
reorganizaciju. Hyacinth je spustila pogled na knjigu pokraj sebe. – Mislim da je
Gospodična Davenport stara tek nekoliko godina.
Gareth je odmahnuo glavom. – Možda ju je netko tu ostavio. Možda moja
šogorica. Pretpostavljam da ju je netko od posluge zagurao na policu na kojoj je bilo
najviše prostora.
Hyacinth je otpuhnula, pokušavajući smisliti kako nastaviti. – Sjećaš li se kako
su naslovi bili poredani? – upitala je. – Bilo čega? Jesu li bili grupirani po piscu? Ili
po temama?
Gareth je odmahnuo glavom. – Bio sam u žurbi i samo sam nasumce uzimao
knjige i mijenjao im mjesta. – Zaustavio se, otpuhnuvši, položio ruke na bokove i
pogledom prešao po prostoriji. – Ali sjećam se da je bilo prilično toga na temu pasa.
A tamo preko bila je...
Nije dovršio rečenicu. Hyacinth je oštro pogledala prema njemu i zapazila da
bulji u policu pokraj vrata. – Što je to? – upitala je žurno, ustajući.
– Dio s knjigama na talijanskom – rekao je okrenuvši se i krupnim koracima
pošao do suprotne strane prostorije.
Hyacinth mu je bila za petama. – To su sigurno knjige tvoje bake.
– Posljednje koje bi netko iz obitelji St. Clair pomislio otvoriti – promrmljao je
Gareth.
– Vidiš li ih?
Gareth je odmahnuo glavom, dok je prstom prelazio po hrptima knjiga, tražeći
one na talijanskom.
– Pretpostavljam da nisi pomislio ni taj komplet ostaviti netaknutim –
promrmljala je Hyacinth, čučnuvši ispod njega provjeriti donje police.
– Ne sjećam se – priznao je. – Ali zasigurno će većina njih još uvijek biti ondje
gdje im je mjesto. Bio sam se zasitio izvođenja te psine, pa nisam obavio pravi posao.
Većinu sam ostavio ondje gdje su bile dotad. Zapravo... – Odjednom se uspravio. –
Evo ih.
Hyacinth je odmah ustala. – Ima li ih puno?
– Samo dvije police – izjavio je. – Rekao bih da je bilo prilično skupo uvoziti
knjige iz Italije.
 Knjige su bile u razini Hyacinthina lica pa je rekla Garethu da pridrži svijeću
dok je pogledom prelijetala preko naslova, tražeći nešto što zvuči slično onome što je
Isabella napisala u svojoj poruci. Na nekolicini knjiga na hrptu nije pisao cijeli
naslov pa ih je morala izvući kako bi pročitala naslov na prednjoj strani. Svaki put
kad bi to učinila mogla je čuti Garethovo oštro udisanje popraćeno razočaranim
otpuhivanjem kad bi knjigu vratila na policu.
Došla je do kraja donje police, a potom se propela na prste pregledati gornju.
Gareth je stajao iza nje, tako blizu da je u zraku mogla osjetiti mreškanje zbog
vreline njegova tijela.
– Vidiš li što? – upitao je, prošaptavši joj tiho na uho, tako da je osjetila njegov
topao dah. Nije mislila da je namjerno pokušava uznemiriti svojom blizinom, ali
svejedno je to bio krajnji ishod.
– Još ne – odvratila je, odmahujući glavom. Većina Isabellinih knjiga bila je
poezija. Nekolicina njih, činilo se, bili su engleski pjesnici prevedeni na talijanski.
Kad je Hyacinth došla do sredine police, knjige su prestale biti beletristika. Povijest,
filozofija, povijest, povijest...
Hyacinth je zastao dah.
– Što je? – upitao je Gareth.
Drhtavim rukama izvukla je tanak svezak i okrenula ga na naslovnicu, tako da
je sada oboma bila vidljiva.

Galileo Galilei
Discorso intorno alle cose che stanno,
in su I'acqua, o che in quella si muovono

– Točno ono što je napisala u onom tragu – prošaptala je Hyacinth, žurno

dometnuvši: – Osim naznake o gospodinu Galileiju. Bilo bi puno lakše naći knjigu da
smo znali autora.
Gareth je rukom odmahnuo na njezine isprike i pokazao na tekst u njezinoj ruci.
Hyacinth je polako i oprezno otvorila knjigu u potrazi za kakvim izdajničkim
komadićem papira. Nije bita ničega zaguranog u nju pa je okretala stranicu za
stranicom...
Sve dok joj Gareth nije istrgnuo knjigu iz ruku. – Želiš li ostati tu do sljedećega
tjedna? – prošaptao je nestrpljivo. Nimalo nježno, uhvatio je za korice knjige,
Okrenuvši je tako da je hrbat bio gore, a stranice činile naopačke okrenutu lepezu.
– Garethe, ti...
– Pssst. – Pretresao je knjigu, sagnuo se, zavirio odozdol u nju, provirio unutra,
a potom ponovno pretresao, samo ovaj put još snažnije. Naravno, iz knjige se odvojio
komad papira i pao na tepih.
 – Daj mi ga – zahtijevala je Hyacinth nakon što ga se Gareth dočepao. –
Svejedno ga nećeš znati pročitati.
Očito poljuljan njezinom logikom, pružio joj je onaj trag, ali nije se udaljavao,
nego se nadvijao svijećom preko njezina ramena kad je razmotala samo jednom
presavijen komad papira.
– Što piše? – upitao je.
Odmahnula je glavom. – Ne znam.
– Kako to misliš ne...
– Ne znam – obrecnula se, mrzeći što mora priznati poraz. – Ništa ne
prepoznajem. Nisam čak sigurna ni da je to talijanski. Znaš li je li govorila još neki
jezik?
– Pojma nemam.
Hyacinth je stisnula zube, posve obeshrabrena razvojem događaja. Nije ona
nužno mislila da će te večeri naći dragulje, ali nikad joj nije palo na pamet da bi ih
sljedeći trag mogao dovesti ravno do zida.
– Mogu li vidjeti? – upitao je Gareth.
Pružila mu je poruku, promatrajući kako on odmahuje glavom. – Ne znam što je,
ali talijanski nije.
– Ni sličan njemu – rekla je Hyacinth.
Gareth je tiho opsovao. Hyacinth je bila prilično sigurna da to nije trebala čuti.
– Uz tvoje dopuštenje – rekla je, posluživši se onim jednoličnim glasom za koji je
odavno naučila da je bio potreban kada ste imali posla s okrutnim muškarcem –
mogla bih ga pokazati svojemu bratu Colinu. Proputovao je puno zemalja i mogao bi
prepoznati o kojemu je jeziku riječ, iako bez mogućnosti da ga prevede.
Činilo se da Gareth oklijeva pa je dometnula: – Možemo imati povjerenje u
njega, vjeruj mi.
Kimnuo je. – Bolje da sada pođemo. Večeras ionako više ne možemo ništa
učiniti.
Trebalo je malo počistiti. Vratili su knjige na police gdje su bile prije negoli su ih
izvukli. Hyacinth je vratila stolčić na mjesto na kojemu je prethodno stajao, uza zid,
a Gareth je isto učinio sa stolicom. Zastori su ovaj put ostali netaknuti; ionako nije
baš bilo mjesečine koja bi im omogućila da bolje vide.
– Jesi li spremna? – upitao je.
Dograbila je Gospodičnu Davenport i mračnoga markiza. – Jesi li siguran da ovo
nikome neće nedostajati?
Zagurala je Isabellin trag među stranice, da bude na sigurnom. – Prilično.
Hyacinth je gledala kako je prislonio uho uz vrata. U kući nije bilo nikoga kad
su se prije pola sata ušuljali u nju, ali Gareth joj je objasnio da batler nikada nije
išao na počinak prije baruna. Budući da je barun još uvijek bio na balu kod
Mottramovih, to je značilo da je jedna osoba sigurno budna i vjerojatno se motala
negdje u blizini te da se druga osoba može svakoga trena vratiti.
Gareth je stavio prst na usne i dao joj znak da ga slijedi, dok je pozorno zakretao
kvaku na vratima. Odškrinuo ih je centimetar ili dva... tek toliko da proviri kroz
otvor i uvjeri se da je put čist. Zajedno su polako izišli na hodnik, krećući se brzo do
stuba koje su vodile u prizemlje. Bilo je mračno, ali Hyacinth se prilagodila
dovoljno da vidi kamo ide i za manje od minute ponovno su bili u salonu... onom
s neispravnim zasunom na prozoru.
Kao i prošli put, Gareth je izišao prvi, a potom od svojih ruku načinio oslonac za
Hyacinth, da ne izgubi ravnotežu dok zatvara prozor. Potom ju je spustio, udijelio joj
brz poljubac u nos i rekao: – Trebaš poći kući.
Nije mogla ne osmjehnuti se. – Već sam bespomoćno kompromitirana.
– Da, ali ja sam jedini koji zna za to.
Hyacinth je pomislila kako je lijepo od njega što se toliko brine o njezinoj
reputaciji. Na kraju krajeva, doista nije bilo važno hoće li ih netko uhvatiti ili neće.
Spavala je s njim i mora se udati za nj. Žena njezina podrijetla nije mogla učiniti
ništa manje od toga. Zaboga, mogla bi biti trudna, ali čak i ako to nije, više nije bila
djevica.
Znala je što čini kad mu se podala. Znala je posljedice.
Zajedno su se šuljali uličicom do Dover Streeta. Hyacinth je shvatila da su se
morali žurno udaljiti. Bilo bi nezgodno u sitne jutarnje sate naletjeti na koga tko se
vraćao s bala Mottramovih, ali kasno su započeli s potragom i zasigurno će se svi
brzo vraćati kućama. Na ulicama Mayfaira bit će kočija, što je značilo da ona i
Gareth moraju pokušati biti što je moguće manje uočljivi.
Hyacinth nije željela da ih uhvate usred noći. Istina, njihov brak bio je sada
neizbježan, ali svejedno, nije baš uživala pri pomisli na to da bude predmetom
uvredljivih ogovaranja.
– Pričekaj tu – rekao je Gareth, spriječivši je rukom da ne pođe naprijed.
Hyacinth je ostala u sjeni kad je on zakoračio na Dover Street i držala se uza zid,
dok se on nastojao pobrinuti za to da nema nikoga na vidiku. Nakon nekoliko
trenutaka ugledala je Garethovu ruku kojom ju je pozivao.
Zakoračila je na Dover Street, ali samo sekundu poslije začula je Garethov oštar
udah i osjetila kako ju je gurnuo natrag u sjenu.
Prilijepivši se uz stražnji zid zgrade na uglu, čvrsto je uz prsa privijala
Gospodičnu Davenport i u njoj onaj Isabellin trag, čekajući da se Gareth
pojavi pokraj nje.
Potom je začula...
Samo jednu riječ... I glas njegova oca...
– Ti.
 ***

Gareth je imao manje od sekunde da reagira. Nije znao kako se to dogodilo, nije znao
odakle se barun iznenada stvorio, ali nekako mu je uspjelo odgurnuti Hyacinth
natrag u onu uličicu, samo sekundu prije nego što ih je zatekao.
– Pozdrav – rekao je, svojim ležernim glasom, koraknuvši naprijed kako bi
načinio što je moguće veću razdaljinu između njega i one uličice.
Otac mu je krupnim korakom već prilazio, vidno bijesan čak i u noćnoj tmini. –
Što radiš ovdje? – zahtijevao je odgovor.
Gareth je slegnuo ramenima. Bila je to ista ona reakcija koja je njegova oca već
bezbroj puta razbjesnila, samo što ga ovaj put nije namjeravao izazivati. Želio je
zadržati barunovu pozornost. – Evo idem kući – odgovorio je, namjerno nehajno.
Otac ga je sumnjičavo pogledao. – Daleko si od kuće.
– Volim tako malo zastati i povremeno pogledati svoje nasljedstvo – rekao je
Gareth, čiji je osmijeh bio iznimno blag. – Tek da se uvjerim da nisi kuću zapalio do
temelja.
– Nemoj misliti da mi to nije palo na pamet.
– Ah, vjerujem da jest.
Barun je na trenutak zašutio, a potom upitao: – Nisi večeras bio na balu.
Gareth nije bio siguran u to što bi bilo najbolje odgovoriti pa je samo neznatno
podigao obrve i zadržao nepristran izraz.
– A nije bila ni gospodična Bridgerton.
– Nije li? – upitao je blago Gareth, nadajući se da dama o kojoj je bila riječ ima
dovoljno samokontrole da ne iskoči iz uličice vičući: Jesam, bila sam!
– Samo na početku – priznao je barun. – Ali otišla je prilično rano.
Gareth je ponovno slegnuo ramenima. – To je povlastica žene.
– Da se predomisli? – Barun je tek neznatno izvio usne, ali pogled mu je bio
podrugljiv. – Bilo bi ti bolje nadati se da je malo postojanija.
Gareth ga je hladno pogledao. Na neki način se, za divno čudo, osjećao kao da
ima kontrolu nad sobom. Ili barem poput odrasle osobe kakvom se volio smatrati.
Nije imao onu djetinju želju da se okomi ili da kaže nešto samo zato da bi ga
razbjesnio. Pola života potrošio je da na tog čovjeka ostavi dojam, a drugu polovinu
na to da ga razdraži. Ali sada je... napokon... samo želio riješiti ga se.
Nije baš posve osjećao to ništa koje je priželjkivao, ali bilo je prokleto blizu.
Možda, ali samo možda je to bilo zato što je naposljetku našao nekoga da mu
popuni onu prazninu.
– Zasigurno nisi tratio vrijeme s njom – rekao je barun podrugljivim glasom.
 – Džentlmen se mora oženiti – rekao je Gareth. Nije to bila izjava koju je želio
reći pred Hyacinth, ali bilo mu je važnije izvesti smicalicu s ocem nego ispuniti
potrebu koju bi ona mogla imati za romantičnim govorom.
– Da – promrmljao je barun. – Džentlmen mora.
Gareth je osjetio kako se naježio. Znao je što njegov otac da je naslutiti i premda
je već bio kompromitirao Hyacinth, radije bi da ona priču o njegovu rođenju dozna
tek nakon vjenčanja. Tako bi bilo jednostavnije i možda...
Gle, možda ona nikada uopće i ne dozna istinu. Nije se baš činilo vjerojatnim, s
obzirom na zlobu njegova oca i Isabellin dnevnik, ali događale su se i čudnije stvari.
Trebao je poći. – Moram ići sada – rekao je otresito.
Barunove usne izvile su se u neugodan osmijeh. – Da, da – rekao je, izrugujući
se. – Trebat ćeš se malo srediti prije nego što sutra odeš ulizivati se gospodični
Bridgerton.
Gareth je procijedio kroz stisnute zube: – Miči mi se s puta.
Ali barun je nastavljao. – Pitam se samo... kako si je naveo na to da pristane?
Garethu se zamaglilo pred očima. – Rekao sam...
– Jesi li je zaveo? – upitao je njegov otac smijući se. – Jesi li se pobrinuo za to da
ne može reći ne čak i ako....
Gareth to nije namjeravao učiniti. Namjeravao je ostati smiren i uspio bi u tome
da je barun vrijeđao samo njega. Ali kad je spomenuo Hyacinth...
Svladao ga je bijes pa je oca pritisnuo uza zid. – Da mi je više nisi spomenuo –
upozorio je, jedva prepoznavši vlastiti glas.
– Pogriješio bi pokušaš li me ubiti ovdje, na ulici – prodahtao je barun, ali
unatoč tomu, u glasu mu se zadržao zamjetan stupanj mržnje.
– U iskušenju sam.
– Da, ali izgubio bi titulu, a gdje bi onda bio? O, da – rekao je, doslovno se gušeći
dok je izgovarao te riječi – na kraju krvnikova užeta.
Gareth je popustio stisak. Ne zbog očevih riječi, nego zato što je ponovno
zauzdao emocije. Podsjetio se na to da Hyacinth sluša. Bila je odmah iza ugla. Nije
mogao učiniti nešto zbog čega bi poslije požalio.
– Znao sam da ćeš to učiniti – rekao je njegov otac u trenutku kad ga je Gareth
pustio i okrenuo se poći.
Dođavola, uvijek je znao što reći i koje dugme pritisnuti kako bi Garetha
odvratio od toga da učini pravu stvar.
– A što to? – upitao je Gareth, zaledivši se usred koraka.
– Pitati je da se uda za tebe.
Gareth se sporo okrenuo. Njegov otac cerio se, iznimno zadovoljan samim sobom.
Bio je to prizor zbog kojega se Garethu krv sledila u žilama.
 – Jako si predvidljiv – rekao je barun, kočoperno naherivši glavu nekoliko
centimetara. Bio je to pokret koji je Gareth sigurno vidio stotinama puta, možda čak
i tisuću. Bio je pokroviteljski i pun prijezira. I uvijek je uspijevao Garetha navesti na
to da se ponovno osjeti kao dječarac koji se silno trudi da ga otac prihvati.
I svaki put u tome ne uspije.
– Jedna moja riječ – rekao je barun, smješkajući se sam za sebe. – Samo jedna
moja riječ.
Gareth je pozorno birao riječi. Imao je publiku. Nije to smio zaboraviti. Stoga je,
progovorivši, rekao samo: – Nemam pojma o čemu govoriš.
Nato je njegov otac prasnuo u smijeh, zabacio glavu i zaurlao, pokazavši takvo
silno veselje što je ušutkao zaprepaštenog Garetha.
– Ma daj – kazao je, brišući oči. – Rekao sam ti da je ne možeš osvojiti i vidi što
si učinio.
Gareth je osjećao silno stezanje u prsima. Što je to njegov otac govorio? Da je
želio da on oženi Hyacinth?
– Odmah si otišao i pitao je da se uda za tebe – nastavio je barun. – Koliko ti je
trebalo? Dan? Dva? Uvjeren sam ne više od tjedna.
– Moja prošnja gospodične Bridgerton nema nikakve veze s tobom – odvratio je
hladno Gareth.
– Daj, daj – kazao je barun s krajnjim prezirom. – Sve što činiš, činiš zbog mene.
Nisi li dosad već toga svjestan?
Gareth ga je zaprepašteno gledao. Je li to bila istina? Je li bilo barem malo
istine u tome?
– Dakle, vrijeme je da se pokupim na spavanje – kazao je barun, hinjeno
uzdahnuvši. – Bilo je... zabavno, ne misliš li tako?
Gareth nije znao što misliti.
– Ah, prije nego što oženiš gospodičnu Bridgerton – dometnuo je barun preko
ramena kad je kročio na ulazne stube Clair Housea – mogao bi se pobrinuti za to da
riješiš one svoje druge zaruke.
– Što?
Barun se blago osmjehnuo. – Nisi znao? Još uvijek si zaručen za sirotu malu
Mary Winthrop. Nije se dosad udala ni za koga drugoga.
– To ne može biti zakonito.
– Vjeruj mi da jest. – Barun se neznatno nagnuo naprijed. – Pobrinuo sam se za
to.
Gareth je zjapeći stajao tamo i ruke su mu beživotno visjele niz tijelo. Ne bi bio
više zaprepašten ni da je njegov otac skinuo mjesec i stavio ga na glavu.
– Vidimo se na vjenčanju – doviknuo je barun. – Ah, jesam i ja glup. Kojem
vjenčanju? – nasmijao se, popevši se uz još nekoliko stuba koje su vodile prema
ulaznim vratima. – Obavijesti me kad sve to središ. – Kratko je mahnuo, očito
zadovoljan samim sobom, i ušao u kuću.
– O, moj Bože – rekao je Gareth sam za sebe, a potom to ponovio, jer nijedan
trenutak u njegovu životu nije više zahtijevao bogohuljenje: – O, moj Bože.
U kakvoj se zbrci sada našao? Muškarac nije mogao nuditi brak dvjema ženama
istodobno. Nije on zaprosio Mary Winthrop, nego je to učinio barun u njegovo ime i u
tom smislu potpisao dokumente. Gareth pojma nije imao što je to značilo za njegove
planove s Hyacinth, ali nije moglo biti ništa dobro.
Ah, prokletstvo... Hyacinth.
Doista, o, moj Bože. Čula je svaku riječ.
Gareth je potrčao prema uglu, a potom se zaustavio, bacivši pogled prema kući
kako bi se uvjerio da ga otac ne gleda. Kroz prozore se još nije vidjelo svjetlo, ali to
nije značilo...
Ah, dođavola. Tko još mari za to?
Potrčao je iza ugla i naglo se zaustavio nasred uličice, ondje gdje ju je ostavio.
Ali, nje nije bilo.
 arethu je srce stalo.
Dođavola, gdje li je Hyacinth?
Je li u opasnosti? Bilo je kasno i premda su bili u jednom od najskupljih i
najotmjenijih područja Londona, ipak je tu moglo biti lopova, koljača i...
Ne, nije mogla postati žrtvom prljave igre. Ne tu. Čuo bi nešto. Nekakvo
komešanje. Pucanj. Hyacinth nitko nikada ne bi mogao odvesti bez borbe.
I to vrlo glasne borbe.
Što je moglo značiti samo...
Sigurno je čula kako njegov otac spominje Mary Winthrop i pobjegla. Dođavola s
tom ženom. Trebala je biti razumnija.
Gareth je zlovoljno progunđao, položio ruke na bokove i pogledom pretraživao
okolicu. Mogla je pobjeći kući jednim od osam različitih puteva, vjerojatno ih je bilo
čak i više ako se broje sve one ulice i uličice, ali nadao se da je bila dovoljno razumna
izbjeći ih.
Odlučio je krenuti najizravnijim putem. Taj bi je doveo točno na Berkeley Street,
koja je bila dovoljno prometna glavna cesta pa bi se na njoj mogle zateći kočije koje
su se vraćale s bala Mottramovih, ali Hyacinth je vjerojatno bila dovoljno bijesna i
glavni cilj bio joj je što prije doći kući.
Garethu je to posve odgovaralo. Radije bi da je sustigne trač na glavnoj cesti
nego kakav lupež u sporednoj ulici.
Potrčao je prema Berkeley Streetu, usporavajući na svakom raskrižju kako bi u
oba smjera pogledao ulice koje su se križale.
Ništa.
Dođavola, kamo je otišla? Znao je da je neobično spretna za ženu, ali, Bože dragi,
koliko je brzo mogla trčati?
 Projurio je pokraj Charles Streeta i izbio na pravi trg. Pokraj njega se provezla
kočija, ali Gareth nije obratio pozornost na nju. Sutra će se vjerojatno prepričavati
priče o njegovu suludu trčkaranju usred noći ulicama Mayfaira, ali to nije bilo ništa
što njegova reputacija nije mogla podnijeti.
Trčao je rubom trga i naposljetku se našao na Bruton Streetu, prolazeći pokraj
brojeva šesnaest, dvanaest, sedam...
Tada ju je ugledao, trčala je brzinom vjetra, zakrećući iza ugla kako bi u kuću
mogla ući kroz stražnji ulaz.
Kao da mu je cijelo tijelo bilo potaknuto nekakvom neobičnom silnom energijom,
Gareth je potrčao još brže. Ruke su mu lamatale i osjećao je vrelinu u nogama.
Košulja mu je vjerojatno zauvijek bila umrljana znojem, ali nije mario. Uhvatit će on
tu prokletu ženu prije nego što uđe u kuću, a kad je uhvati...
Dođavola, nije znao što će učiniti s njom, ali neće to biti ništa lijepo.
Hyacinth je zaobišla posljednji ugao, usporivši tek toliko da se osvrne. Zinula je
spazivši ga, a potom u cijelom tijelu osjetila odlučnu napetost. Potrčala je prema
stražnjem ulazu za poslugu.
Gareth je zadovoljno zaškiljio. Morat će napipati ključ. Neće joj to sada uspjeti.
Malo je usporio, dovoljno da pokuša doći do daha, a potom se njegov žustar korak
pretvorio u prikradanje.
Sada će se naći u nevolji.
Ali umjesto da posegne iza cigle po ključ, Hyacinth je samo otvorila vrata.
Dođavola! Nisu ih zaključali kad su izišli.
Gareth je ponovo naglo skočio, dao se u trk i umalo uspio.
Umalo.
Stigao je do vrata u trenutku kad mu ih je zalupila pred nosom.
Spustio je ruku na kvaku istodobno kad je začuo kliktaj brave.
Gareth je stisnuo šaku i silno poželio zalupati po vratima. Više od svega poželio
joj je zaurlati ime, vrag odnio pristojno ponašanje. Time bi samo ubrzao njihovo
vjenčanje, što mu je ionako bio cilj.
Ali pretpostavio je kako čovjek ne može pobjeći od onoga što jest i bio je posve
očito prevelik džentlmen da joj tako javno uništi reputaciju.
– O, ne – promrmljao je sam za sebe, krupnim korakom se vrativši do ulaznog
dijela kuće. – To uništenje bit će samo u četiri oka.
Podbočio se rukama o bokove i zagledao prema prozoru njezine spavaće sobe.
Jednom mu je tako uspjelo ući pa bi mogao pokušati ponovno.
Kratak pogled na obje strane ulice uvjerio ga je da se nitko ne približava pa se
brzo popeo uza zid. Ovaj put uspon je bio znatno lakši, jer sada je točno znao gdje
postaviti ruke i noge. Prozor je još uvijek bio malo otvoren, onako kako ga je zadnji
put ostavio, ali tada nije ni pomislio da će se morati ponovno popeti kako bi ušao.
 Prodrmusao ga je i podigao, prebacio se i uz tup udarac pao na tepih u trenutku
kad je Hyacinth ulazila kroz vrata.
– Moraš mi nešto objasniti! – zaurlao je, oslanjajući se na noge poput mačke.
– Ja? – uzvratila je Hyacinth. – Ja? Mislim da ne... – Razdvojila je usnice kad je
sa zakašnjenjem procijenila situaciju. – I gubi se van iz moje sobe!
Namrštio se. – Da se poslužim ulaznim stubama?
– Vratit ćeš se kroz prozor, bijedno pseto.
Gareth je shvatio da nikada nije vidio Hyacinth bijesnu. Znala je biti zlovoljna i
razdražljiva, ali ovako...
Ovo je bilo nešto potpuno drugo.
– Kako se usuđuješ?! – kiptjela je. – Kako se usuđuješ? – A tada, prije nego što
joj je uopće mogao odgovoriti, naglo mu je pritrčala i snažno ga udarila objema
rukama. – Gubi se! – zarežala je. – Smjesta!
– Neću, sve dok mi... – naglasio je to uperivši prst u njezinu ključnu kost – ... ne
obećaš da više nikada nećeš učiniti nešto tako glupo kao što si učinila večeras.
– Aaah! Aaah! – Ispustila je glas kao da se guši, onako kako grca čovjek kad ne
uspijeva izgovoriti ni jedan jedini razumljiv slog. Potom je, konačno, nakon još malo
bijesnog otpuhivanja, tiho rekla, prijetećim glasom: – Nisi u položaju zahtijevati išta
od mene.
– Nisam? – Podigao je obrvu i spustio pogled na nju, bahato se osmjehnuvši. –
Kao tvoj budući suprug...
– Da mi to više nisi spomenuo.
Gareth je osjetio stezanje i komešanje u prsima. – Planiraš li otkazati dogovor?
– Ne – rekla je, bijesno ga gledajući. – Ali ti si se večeras pobrinuo za to, nisi li?
Je li ti to bio cilj? Navesti me da to učinim kako se ne bih mogla udati ni za koga
drugoga?
Garethu je upravo to bila namjera, pa stoga nije rekao ni riječi.
– Požalit ćeš zbog ovog – prosiktala je Hyacinth. – Požalit ćeš ovaj dan. Vjeruj
mi.
– Ah, doista?
– Kao tvoja buduća žena – rekla je, dok joj je sijevalo iz očiju – učinit ću ti život
paklom na zemlji.
Gareth nije nimalo sumnjao u to, ali odlučio se pozabaviti tim problemom kad za
to dođe vrijeme. – Ovdje se ne radi o onome što se među nama prije dogodilo – rekao
je – kao ni o nečemu što si možda čula ili nisi čula od baruna. Ovdje se radi o...
– Ah, za ime... – Hyacinth je u trenu prekinula samu sebe. – Što misliš tko si ti?
Unio joj se u lice. – Čovjek za kojeg ćeš se udati. A ti, Hyacinth Bridgerton, koja
ćeš uskoro postati St. Clair, više nikad nećeš lutati londonskim ulicama bez pratnje,
ni u koje doba dana.
 Na trenutak ništa nije rekla i umalo je samom sebi dopustio pomisliti kako ju je
dirnulo to što se brinuo za njezinu sigurnost. Ali tada je samo ustuknula, rekavši: –
Prilično zgodan trenutak za razvijanje osjećaja pristojnosti.
Othrvao se porivu da je čvrsto zgrabi za ramena i protrese... jedva. – Imaš li ti
uopće pojma kako sam se osjećao kad sam se vratio iza ugla i nisam te ondje
zatekao? Jesi li uopće zastala razmisliti o onome što bi ti se moglo dogoditi prije nego
što si na svoju ruku otrčala?
Bahato je izvila obrvu u savršen luk. – Ništa više od onoga što mi se upravo
dogodilo.
Savršeno je pogađala cilj i Gareth se umalo lecnuo. Ali nije se dao isprovocirati i
glas mu je bio hladan kad je rekao: – Ne misliš to. Uvjeravaš sebe u to, ali ne misliš
tako i zbog toga ću ti oprostiti.
Stajala je mirno, baš posve mirno, samo su joj se prsa nadimala. Ruke su joj bile
spuštene niz tijelo i čvrsto je stiskala šake. Lice joj je postajalo sve crvenije i
crvenije.
– Da mi se više ikada nisi usudio obratiti tim tonom – rekla je naposljetku,
prigušenim, odsječnim i kontroliranim glasom. – Nikada nemoj pretpostavljati da
znaš što mislim.
– Ne brini se, rijetko to činim.
Hyacinth je progutala... jedino na taj način pokazala je nervozu prije nego što je
rekla: – Želim da odeš.
– Tek nakon što mi obećaš.
– Ništa ti ne dugujem, St. Clair. I zasigurno nisi u položaju postavljati zahtjeve.
– Želim da mi obećaš – ponovio je.
Hyacinth je piljila u nj. Kako se samo usuđivao ući ovamo i pokušati tako
ponašati prema njoj? Ona je bila povrijeđena. A on je bio taj koji... On...
O, moj Bože, nije više mogla ni razmišljati.
– Želim da odeš – ponovila je.
Njegov odgovor uslijedio je odmah nakon njezina posljednjeg sloga. – A ja želim
tvoje obećanje.
Stisnula je usne. Bilo je lako obećati takvo što. Zasigurno nije više planirala
nikakve izlete usred noći. Ali obećanje bi nalikovalo na ispriku, a to zadovoljstvo
neće mu priuštiti.
Sve i da je smatraju glupom i nezrelom, neće to učiniti. Ne nakon onoga što joj je
učinio.
– Pobogu – promrmljao je. – Baš si tvrdoglava.
Slabašno mu se osmjehnula. – Uživat ćeš u braku sa mnom.
 – Hyacinth – rekao je, ili bolje rečeno napola uzdahnuo. – Tako mi svega... –
Provukao je ruku kroz kosu. Činilo se da se osvrće posvuda po prostoriji prije nego
što se naposljetku ponovno okrenuo prema njoj. – Shvaćam da si bijesna...
– Ne obraćaj mi se kao djetetu.
– Nisam.
Hladno ga je pogledala. – Jesi.
Zaškrgutao je i nastavio: – Ono što je moj otac rekao za Mary Winthrop...
Zinula je. – Misliš li da je ovo zbog toga?
Piljio je u nju, dvaput trepnuvši prije nego što je rekao: – Nije li?
– Naravno da nije – prštala je. – Zaboga, smatraš li ti to mene glupačom?
– Ja... hm... ne?
– Nadam se da te dovoljno dobro poznajem da znam kako ne bi ponudio brak
dvjema ženama. Barem ne namjerno.
– Točno – rekao je, doimajući se pomalo zbunjenim. – Pa zašto onda...
– Znaš li zašto si me pitao da se udam za tebe? – zahtijevala je odgovor.
– O čemu to govoriš, dovraga?
– Znaš li? – ponovila je. Već ga je to jednom upitala i nije joj odgovorio.
– Naravno da znam. Zato što... – Ali zaustavio se, očito ne znajući što reći.
Odmahnula je glavom, treptanjem nastojeći odagnati suze. – Ne želim te
trenutačno vidjeti.
– Što ti je?
– Nije mi ništa! – vrisnula je, onoliko glasno koliko se usudila.
– Ja barem znam zašto sam prihvatila tvoju bračnu ponudu. Ali ti... ti pojma
nemaš zašto si me zaprosio.
– Onda mi ti reci – pokuljalo je iz njega. – Reci mi što je to što misliš da je tako
prokleto važno. Čini se da uvijek znaš što je za sve i svakoga najbolje, a sada još
posve očito znaš i što tko misli. Pa reci mi onda. Reci mi, Hyacinth...
Lecnula se zbog otrova u njegovu glasu.
– ...reci mi.
Progutala je. Neće odustati. Možda je drhtala, možda nikada u životu nije bila
toliko blizu da se rasplače, ali neće odustati. – Učinio si to – rekla je tiho, kako ne bi
osjetio njezino drhtanje – ...predložio si mi brak... zbog njega.
Samo je piljio u nju, načinivši glavom kretnju koja je značila da traži dodatno
objašnjenje.
– Zbog oca. – Viknula bi to da nije bilo usred noći.
– Dođavola – opsovao je. – Ti to doista misliš? Nema to veze s njim.
Hyacinth ga je sažaljivo pogledala.
 – Ne činim ja ništa zbog njega! – siktao je Gareth, bijesan zbog toga što je to
uopće dala naslutiti. – Ništa mi ne znači.
Odmahnula je glavom. – Zavaravaš se, Garethe. Sve što činiš... činiš zbog njega.
Shvatila sam to tek kad je on to izrekao, ali točno je.
– Više vjeruješ njemu nego meni?
– Ne radi se tu o nečijoj riječi – rekla je, zvučeći umorno i ogorčeno i možda malo
sumorno. – Jednostavno je tako. Pitao... pitao si me da se udam za tebe samo zato
što si mu želio pokazati da to možeš. Nije to imalo nikakve veze sa mnom.
Gareth je bio miran. – Nije istina.
– Nije li? – Osmjehnula se, ali lice joj je bilo tužno, gotovo ogorčeno. – Sigurna
sam da mi ne bi ponudio brak da si znao za obećanje drugoj ženi, ali isto tako znam
kako bi učinio sve da nadigraš svojega oca. Uključujući i brak sa mnom.
Gareth je sporo odmahnuo glavom. – Sve si pogrešno shvatila – rekao je, ali u
sebi je polako počeo gubiti sigurnost. Više nego jednom nedolično je radosno pomislio
da njegov otac mora pozelenjeti od bijesa zbog njegova bračnog uspjeha. I uživao je u
tome. Uživao je u spoznaji da je u šahovskoj igri, kakav je bio njegov odnos s lordom
St. Clairom, naposljetku povukao završni potez.
Šah-mat.
Bilo je iznimno.
Ali nije to bio razlog zbog kojega je zaprosio Hyacinth. Zaprosio ju je zato što...
gle, postojalo je stotinu različitih razloga. Bilo je zamršeno.
Sviđala mu se. Nije li to bilo važno? Sviđala mu se čak i njezina obitelj. Sviđala
se i njegovoj baki. Nije nikako mogao oženiti neku koja se ne bi dobro slagala s lady
Danbury.
I želio ju je. Želio ju je toliko da je ostajao bez daha.
Imalo je smisla oženiti Hyacinth. Još uvijek je imalo smisla.
I to je bilo to. To je samo trebao naglasiti, jednostavno ju je trebao navesti da
shvati. I shvatila bi. Nije ona glupava djevojka. Pa to je Hyacinth.
Zbog toga mu se tako silno sviđala.
Zaustio je reći nešto, dajući rukom znak prije nego što je ijednu riječ prevalio
preko usana. Morao je to ispraviti. Ako ne posve ispraviti, onda barem donekle
objasniti nesporazum. – Sagledaš li ovo razumno... – započeo je.
– Sagledavam – uzvratila mu je, prekinuvši ga prije nego što je uspio dovršiti
misao. – Zaboga, da nisam tako prokleto razumna, već bih se rasplakala. – Vilica joj
se ukočila i progutala je slinu.
A on je u sebi pomislio: O, Bože, sad će se još i rasplakati.
– Znala sam što sam radila večeras – rekla je bolno i tiho. – Znala sam što je to
značilo i znala sam da nema povratka. – Donja usnica joj je zadrhtala i odvratila je
pogled kad je rekla: – Samo nikada nisam očekivala da ću zbog toga požaliti.
 Bilo je to poput udarca u slabine. Povrijedio ju je. Doista ju je povrijedio. Nije
namjeravao. Bio je uvjeren da je pretjerano reagirala, ali povrijedio ju je.
Zaprepastila ga je spoznaja koliko je to povrijedilo njega.
Na trenutak ništa nisu činili, samo su stajali oprezno se promatrajući.
Gareth je poželio nešto reći, pomislio je kako bi možda trebao nešto reći, ali nije
imao pojma što. Riječi mu jednostavno nisu dolazile.
– Znaš li kakav je osjećaj biti nečiji pijun? – upitala je Hyacinth.
– Znam – prošaptao je.
Stisnula je usne. Nije se doimala bijesnom, nego samo... tužnom. – Onda ćeš
shvatiti zašto tražim da odeš.
Bilo je u njemu nečega iskonskog što joj je željelo povikati da ostane, nečega
primitivnog što ju je poželjelo čvrsto uhvatiti i natjerati da shvati. Mogao je
upotrijebiti svoje riječi ili tijelo. Doista nije bilo važno. Samo ju je želio navesti da
shvati.
Ali bilo je u njemu još nečega... nečega tužnog i usamljenog što je znalo što znači
biti povrijeđen. Nekako je znao da, ostane li i pokuša li je prisiliti da shvati, neće
uspjeti. Ne noćas.
Izgubio bi je.
Stoga je samo potvrdno kimnuo. – Poslije ćemo razgovarati o ovome – rekao je.
Nije odgovorila.
Prišao je prozoru. Činilo se pomalo smiješnim i razočaravajućim izići na taj
način, ali, zapravo, tko je još mario za to?
– Ta Mary – oglasila se Hyacinth dok joj je bio okrenut leđima – ne znam u
čemu je problem s njom, ali uvjerena sam da se može riješiti. Moja će obitelj platiti
njezinoj, bude li potrebno.
Pokušavala je uspostaviti kontrolu nad samom sobom i potisnuti bol
usredotočivši se na praktično. Gareth je u tome prepoznao taktiku kojom se i sam
koristio bezbroj puta.
Okrenuo se i pogledao je ravno u oči. – Ona je kći vojvode od Wrothama.
– Ah – zastala je. – Pa to onda mijenja na stvari, ali uvjerena sam da, ako je to
bilo davno...
– Bilo je.
Progutala je prije nego što je upitala: – Je li to uzrok tvojega otuđenja? Te
zaruke?
– Postavljaš previše pitanja za nekoga tko je zahtijevao da odem.
– Udat ću se za tebe – rekla je. – I naposljetku doznati.
– Da, hoćeš – odvratio je. – Ali ne večeras.
To rekavši, izišao je kroz prozor.
 Kad se spustio na zemlju, podigao je pogled, očajnički je želeći još jednom barem
nakratko vidjeti. Sve bi ga zadovoljilo, silueta možda ili čak samo kretnja njezine
sjene iza zastora.
Ali nije bilo ničega.
Nestala je.
 e li gospodin St. Clair otišao iz grada?
Hyacinth je podignula pogled sa svojega prilično neuredna veza, tek toliko da
kaže: – Ne vjerujem, zašto?
Usne njezine majke nakratko su se stisnule prije nego što je rekla: – Ne
navraća već nekoliko dana.
Hyacinth je namjestila blag izraz lica, rekavši: – Vjerujem da ima nekog posla
oko svojega posjeda u Wiltshireu.
Naravno, to je bila laž. Hyacinth je smatrala kako on nije vlasnik nikakva
posjeda, ni u Wiltshireu ni igdje drugdje. Ali, bude li imala sreće, njezinoj će majci
nešto drugo odvući pozornost prije nego što je počne ispitivati o nepostojećim
Garethovim posjedima.
– Aha – promrmlja Violet.
Hyacinth je zabola iglu u tkaninu, neznatno snažnije nego što je bilo potrebno, a
potom spustila pogled na svoj ručni rad, pomalo zarežavši. Bila je grozna vezilja.
Nikada nije imala strpljenja ni oko za detalj, što je vezenje zahtijevalo, ali uvijek je
držala obruč za vez u salonu. Nikada nisi znao kad ti može zatrebati kao
prihvatljiva mogućnost odvraćanja od razgovora.
Godinama je ta prijevara djelovala prilično uspješno. Ali sada kada je Hyacinth
bila jedina kći Bridgertonovih koja je živjela kod kuće, vrijeme za čaj bilo je
rezervirano samo za nju i majku. Nažalost, vez ju je spašavao od razgovora kada se
radilo o tri ili četiri osobe, ali isti trik nije tako dobro prolazio kad se radilo o samo
dvoje ljudi.
– Nešto nije u redu? – upitala je Violet.
– Ma sve je u redu. – Hyacinth nije željela podići pogled, ali izbjegavanjem
pogleda u oči njezina majka postat će sumnjičava, stoga je odložila iglu i podignula
bradu. Što je, tu je, zaključila je, ako već namjerava slagati, onda bi barem mogla
pokušati lagati uvjerljivo. – Jednostavno ima posla. Prilično mu se divim zbog toga.
Ti ne bi ni željela da se udam za nekog zgubidana, zar ne?
 – Ne bih, naravno – promrmljala je Violet. – Ali ipak mi je nekako čudno. Pa
nedavno ste se zaručili.
Bilo koji drugi dan Hyacinth bi se samo okrenula prema svojoj majci i rekla: Ako
me nešto misliš pitati, pitaj.
Osim što bi njezina majka tada postavila pitanje.
A Hyacinth posve sigurno nije željela odgovoriti.
Prošla su već tri dana otkad je doznala istinu o Garethu. Zvučalo je odveć
dramatično, melodramatično čak... "doznala istinu". Zvučalo je kao da je otkrila
neku strašnu tajnu, razotkrila nekakav kostur u obiteljskom ormaru obitelji St.
Clair.
Ali nije bilo nikakve tajne. Ničega mračnog ni opasnog, pa čak ni blago
neugodnog. Samo obična istina koja je sve vrijeme bila pred njom.
A ona je bila previše slijepa da je vidi. Pretpostavila je kako ljubav to učini od
žene.
A ona se posve sigurno zaljubila u nj. To je bilo jasno. Negdje između onoga
trenutka kad je pristala udati se za nj i one noći u kojoj su vodili ljubav, zaljubila se
u nj.
Ali nije ga poznavala. Ili ipak jest? Je li doista mogla reći da ga je poznavala, da
je istinski znala procijeniti tog čovjeka kad nije razumjela ni najelementarniji dio
njegova karaktera?
Iskoristio ju je.
Eto što je učinio. Iskoristio ju je da ispadne pobjednik u vječnoj bitki koju je
vodio protiv oca.
Samoj sebi govorila je kako je glupa i cjepidlaka.
Ne bi li trebalo nešto značiti to što mu se sviđala, to što ju je smatrao
pametnom, zabavnom, katkada i mudrom? Ne bi li trebalo nešto značiti to što je
znala da bi je štitio i cijenio unatoč svojoj pomalo mračnoj prošlosti i bio dobar i
vjeran suprug?
Zbog čega je bilo važno zašto ju je pitao da se uda za nj?
Ne treba li jedino biti važno to da ju je pitao?
Ali bilo je važno. Osjećala se iskorištenom, nebitnom, kao da je tek figura na
velikoj šahovskoj ploči.
Najgore od svega bilo je to... što nije čak ni razumjela igru.
– Prilično čemeran uzdah.
Hyacinth je zatreptala kako bi se usredotočila na lice svoje majke. Ajme, koliko
je dugo sjedila tako zagledana u prazno?
– Postoji li nešto što mi želiš reći? – upitala je nježno Violet.
Hyacinth je odmahnula glavom. Kako bi se takvo što moglo povjeriti majci?
 O, da, znaš, ako te slučajno zanima, nedavno sam shvatila da me je moj zaručnik
pitao da se udam za nj samo zato da razbjesni svojega oca.
E, da, jesam li ti već spomenula da više nisam djevica? Sad više nema povratka.
Ne, to neće ići.
– Pretpostavljam – rekla je Violet, otpivši malo čaja – da ste imali prvu
ljubavničku svađu.
Hyacinth se silno trudila ne zarumenjeti se. Baš ljubavnici.
– Nemaš se zbog čega sramiti – rekla je Violet.
– Nisam posramljena – uzvratila je spremno Hyacinth.
Violet je izvila obrve, a Hyacinth je samu sebe poželjela udariti nogom zbog toga
što je tako olako upala u majčinu stupicu.
– Ma ništa – promrmljala je, ubadajući iglu u svoj vez, sve dok žuti cvijet koji je
izrađivala nije nalikovao na malo pahuljasto pile.
Hyacinth je slegnula ramenima i izvukla malo narančastog konca. – Mogla bih
mu baš napraviti noge i kljun.
– Znam da se smatra nedoličnim pokazati emocije – rekla je Violet. – Zasigurno
ti ne predlažem da se upustiš u nešto što bi se moglo nazvati pretjeranim
dramatiziranjem, ali katkada doista pomaže nekome reći kako se osjećaš.
Hyacinth je podignula pogled, susrevši se izravno s pogledom svoje majke. –
Rijetko kada imam problem s iznošenjem svojih osjećaja drugima.
– Gle, to je istina – rekla je Violet, doimajući se pomalo nezadovoljnom kad joj se
teorija raspala na komadiće.
Hyacinth se vratila svojemu vezu, namrštivši se kad je shvatila da je kljun
stavila previsoko. A dobro, što sad, bilo je to pile sa šeširom za zabavu.
– Možda je – ustrajala je njezina majka – gospodin St. Clair od onih kojima je
teško...
– Znam kako se osjeća – prekinula ju je Hyacinth.
– Ah! – Violet je napućila usne i kratko otpuhnula kroz nos. – Možda nije
siguran kako nastaviti. Kako bi ti trebao pristupiti.
– Zna gdje živim.
Violet je čujno uzdahnula: – Ne olakšavaš mi u vezi s tim.
– Pokušavam vesti. – Hyacinth je kao dokaz podignula svoj ručni rad.
– Pokušavaš izbjeći... – Njezina majka se zaustavila, zatreptavši. – Pitam zašto
taj cvijet ima uho?
– Nije to uho. – Hyacinth je spustila pogled. – Osim toga, to nije cvijet.
– Nije li to jučer bio cvijet?
– Silno sam kreativna – procijedila je Hyacinth, dodavši tom prokletom cvijetu
još jedno uho.
 – U to nikad nije bilo dvojbe – kazala je Violet.
Hyacinth je spustila pogled na onu zbrku na tkanini. – To je mačak – izjavila je.
– Samo mu još trebam dodati rep.
Violet je nakratko šutjela, a potom rekla: – Znaš biti vrlo nezgodna prema
ljudima.
Hyacinth je naglo podignula pogled. – Pa tvoja sam kći! – poviknula je.
– Naravno – odgovorila je Violet, doimajući se pomalo zaprepaštenom
Hyacinthinom reakcijom. – Ali...
– Zašto moraš pretpostaviti da sam, ma što se dogodilo, uvijek ja kriva za nešto?
– Nisam to mislila.
– Jesi. – Hyacinth je pomislila na bezbroj razmirica među braćom i sestrama u
obitelji Bridgerton. – Uvijek to činiš.
Violet je užasnuto prodahtala: – Nije istina, Hyacinth. To je samo zbog toga što
tebe poznajem bolje od gospodina St. Claira i...
– ...i zato znaš sve moje mane?
– Pa... da. – Činilo se da je Violet bila iznenađena vlastitim odgovorom pa je
požurila dometnuti: – To ne znači da gospodin St. Clair nema svoje slabosti i mane,
samo još nisam... Gle, nisam još upoznata s njima.
– Velike su – rekla je ogorčeno Hyacinth. – I posve vjerojatno nepremostive.
– Ah, Hyacinth – rekla je njezina majka, u čijem se glasu osjećala velika
zabrinutost, pa je Hyacinth gotovo briznula u plač. – Pa o čemu je onda riječ?
Hyacinth je odvratila pogled. Ništa nije trebala reći. Njezina majka sada će biti
sva izvan sebe od brige. I Hyacinth će morati sjediti ondje, osjećati se grozno,
očajnički joj se željeti baciti u naručje i ponovno biti dijete.
Kad je bila mala, bila je uvjerena da njezina majka može riješiti svaki problem i
sve učiniti boljim sa samo jednom nježnom riječju i poljupcem u čelo.
Ali više nije bila dijete i ovo nisu bili dječji problemi.
I nije ih mogla povjeriti majci.
– Želiš li se isplakati? – upitala je Violet, nježno i vrlo oprezno.
Hyacinth je odmahnula glavom. Nije se mogla izvući iz toga braka, ali...
Odvratila je pogled, iznenađena smjerom svojih misli. – Je li se ona uopće željela
izvući iz tog braka? Da se nije podala Garethu, da nisu vodili ljubav i da nije bilo
ničega što bi je prisiljavalo da ostane u tim zarukama, što bi učinila?
Posljednja tri dana provela je razmišljajući samo o onoj noći, o onom groznom
trenutku kad je čula kako Garethov otac uz smijeh govori o tome kako ga je prevario
da je zaprosi. U mislima je ponovno proživljavala svaku rečenicu, svaku riječ koje se
uspjela sjetiti, i tek sada zapitala se ono što je zasigurno bilo najvažnije pitanje,
jedino pitanje koje je zapravo bilo važno. I shvatila...
Ostat će.
 Ponovila je to i trebalo je vremena da joj te riječi dopru do svijesti.
Ostat će.
Voljela ga je. Je li to doista bilo tako jednostavno?
– Ne želim se isplakati – rekla je, iako je već bila odmahnula glavom. Neke
stvari jednostavno su zahtijevale da se izgovore naglas.
– A onda ćeš mu morati pomoći – kazala je Violet. – Bez obzira na sve što ga
muči, ti si ta koja mu u tome treba pomoći.
Hyacinth je sporo kimnula, previše zadubljena u vlastite misli da bi ponudila
smisleniji odgovor. Je li mu mogla pomoći? Je li to bilo moguće? Poznavala ga je tek
mjesec dana, a on je imao na raspolaganju cio život da razvije tu mržnju prema ocu.
Možda on ne želi pomoć ili, što je još vjerojatnije, možda ne shvaća da mu je
potrebna. Muškarci nikada ne shvaćaju.
– Vjerujem da mu je stalo do tebe – rekla je njezina majka. – Iskreno vjerujem
da mu je stalo.
– Znam da mu je stalo – potvrdila je tužno Hyacinth. Ali ne onoliko koliko je
mrzio svojega oca.
Onda kada je kleknuo i upitao je da ostatak života provede s njim, da uzme
njegovo prezime i da mu izrodi djecu, to nije bilo zbog nje.
Što je to govorilo o njemu?
Uzdahnula je, osjećajući se silno umornom.
– Ne nalikuje mi to na tebe – rekla je njezina majka.
Hyacinth je podignula pogled.
– Biti tako tiha – pojasnila je Violet. – Čekati.
– Čekati? – ponovila je Hyacinth.
– Njega. Pretpostavljam da to činiš, da čekaš da navrati i zamoli za oprost zbog
toga što je učinio.
– Ja... – Zaustavila se. Nije ni shvaćala da je činila upravo to. Vjerojatno je to bio
djelomično razlog zbog kojega se tako jadno osjećala. Svoju sudbinu i sreću stavila je
u ruke druge osobe, što joj se nikako nije svidjelo.
– Zašto mu ne pošalješ pismo? – predložila je Violet. – Zahtijevaj da te posjeti.
Džentlmen je i ti si mu zaručnica. Neće odbiti.
– Ne – promrmljala je Hyacinth. – Neće. Ali... – Podignula je glavu i uputila
pogled koji je preklinjao za savjet. – Što ću mu reći?
Pitanje je bilo glupo. Violet nije ni znala u čemu je problem, pa kako bi onda
znala ponuditi rješenje? Ipak je nekako, kao i obično, uspjela reći pravu stvar.
– Reci sve ono što ti leži na srcu – kazala je. Nevješto je iskrivila usnice... – I ako
ne upali, predlažem ti da uzmeš knjigu i lupiš ga njome po glavi.
Hyacinth je zatreptala, a potom ponovno trepnula. – Molim?
 – Nisam to rekla – požurila je reći Violet.
Hyacinth je osjetila kako se osmjehuje. – Prilično sam sigurna da jesi.
– Misliš? – promrmljala je Violet, prikrivši osmijeh šalicom čaja.
– Neku veliku knjigu ili malu? – priupitala je Hyacinth.
– Radije veliku, ne misliš li i sama tako?
Hyacinth je potvrdno kimnula. – Imamo li u knjižnici Sabrana Shakespeareova
djela?
Violet je izvila usnice. – Mislim da imamo.
Hyacinth je osjećala nekakve mjehuriće u prsima, nešto što je jako nalikovalo na
smijeh. Bilo je dobro ponovno to osjetiti.
– Volim te, majko – rekla je, odjednom osjetivši silnu potrebu da to kaže naglas.
– Samo sam ti to željela dati do znanja.
– Znam, dušo – odvratila je Violet, čije su oči snažno zasjale. – Volim i ja tebe.
Hyacinth je kimnula. Nikada nije zastala pomisliti kako je to dragocjeno... imati
roditeljsku ljubav. Bilo je to nešto što Gareth nikada nije imao. Sam Bog zna kakvo
mu je bilo djetinjstvo. Nikada nije govorio o tome i Hyacinth se osjetila
posramljenom shvativši da ga to nikada nije ni pitala.
Nije to čak bila ni shvatila dosad.
Možda je, ali samo možda, zaslužio malo razumijevanja od nje.
Ali ipak će je morati moliti za oprost; nije bila baš toliko satkana od ljubaznosti i
milosrđa.
No, mogla bi pokušati razumjeti, zavoljeti ga, i možda bi, ako da sve od sebe,
mogla popuniti tu prazninu u njemu.
Možda mu je mogla biti to nešto što mu je potrebno.
I možda će jedino to biti važno.
U međuvremenu će Hyacinth morati potrošiti malo energije da izazove svoj
sretan kraj. Imala je osjećaj da poruka neće biti dovoljna.
Kucnuo je trenutak da bude drska, da bude smiona.
Trenutak za posjet lavu u njegovu brlogu.
– Hyacinth, pitam te jesi li dobro? – čula je majčin glas.
Odmahivala je glavom, govoreći: – Izvrsno. Samo razmišljam poput lude, ništa
drugo.
Poput zaljubljene lude.
 ekakva velika gesta.
Gareth je zaključio da mu je to bilo potrebno. Nekakva velika gesta.
Žene su voljele velike geste i iako se Hyacinth poprilično razlikovala od
ostalih žena s kojima je bio u vezi, ipak je bila žena i barem malo bi je
dirnula neka velika gesta.
Ne bi li?
– Ma bi – pomislio je ljutito Gareth, jer nije znao što drugo učiniti.
Ali problem s velikim gestama bio je taj što su one najveće zahtijevale novac, a
Gareth ga baš i nije imao, a one za koje nije trebalo mnogo novca obično su
podrazumijevale javno sramoćenje, kada bi neki sirotan recitirao poeziju, pjevao
baladu ili davao nekakve sladunjave izjave pred osamsto svjedoka.
A, ne, zaključio je Gareth, neće on učiniti ništa slično.
Ali, kako je često zapažao, Hyacinth je bila neobična žena, što je značilo da bi
joj... nadao se... odgovarao nekakav neobičan potez.
Pokazat će joj da mu je stalo i ona će zaboraviti na svu onu glupost o njegovu ocu
i sve će biti dobro.
Sve je moralo biti dobro.
– Gospodine St. Clair, imate posjetitelja.
Podigao je pogled. Dugo je sjedio za svojim stolom i pravo je čudo da nije pustio
korijenje. Njegov osobni sluga stajao je na ulazu u njegov ured. S obzirom na to da si
Gareth nije mogao priuštiti batlera.... zapravo, kome je još trebao batler kad su
imali samo četiri prostorije za koje se valjalo brinuti... Phelps je često na sebe
preuzimao te obveze.
– Uvedi ga – rekao je pomalo odsutno Gareth, navukavši nekoliko knjiga preko
papira koji su mu se trenutačno zatekli na stolu.
 – Hm? Kah, kah. Kah, kah, kah.
Gareth je podigao pogled. – Ima neki problem?
– Pa... ne... – Osobni sluga doimao se tjeskobno. Gareth se gotovo sažalio na nj.
Siroti gospodin Phelps nije shvatio da će povremeno obavljati ulogu batlera kad je
došao na razgovor za taj posao i zasigurno ga nikada nisu poučavali batlerskim
vještinama, što je značilo da mu se na licu nikada ne smiju odražavati emocije.
– Gospodine Phelpse? – priupitao je Gareth.
– On je ona, gospodine St. Clair.
– Hermafrodit, gospodine Phelpse? – upitao je Gareth, na što je sirotog batlera
oblilo rumenilo.
Batler, mora mu se odati priznanje, nije reagirao, samo je stegnuo vilicu. – Tu je
gospodična Bridgerton.
Gareth je tako žustro ustao da je bedrima snažno udario o stol. – Tu? – upitao je.
– Sada?
Phelps je kimnuo, doimajući se pomalo zadovoljnim zbog njegove nelagode. –
Dala mi je svoju posjetnicu. Bila je prilično ljubazna. Kao da je sve uobičajeno.
Garethu su se glavom vrzmale razne misli dok je pokušavao shvatiti zašto bi
Hyacinth učinila nešto tako nesmotreno i navratila k njemu, njegovoj kući, usred
bijela dana. Ne znači da bi navraćanje usred noći bilo bolje, ali izvjestan broj
znatiželjnika, onih koji zabadaju nos u tuđe poslove, mogao ju je vidjeti kako ulazi u
zgradu.
– Ah, uvedi je – rekao je. Posve sigurno je nije mogao izbaciti. Očito će je sam
morati vratiti kući. Nije mogao zamisliti da će doći s pravom pratnjom. Vjerojatno
nije povela nikoga osim one svoje služavke koja je voljela bombone od peperminta, a
sam je Bog bio svjedok da ona nije bila nikakva zaštita na londonskim ulicama.
Prekrižio je ruke čekajući je. Njegove odaje bile su posložene u obliku
četverokuta, pa se u radnu sobu moglo ući iz blagovaonice ili iz njegove spavaće
sobe. Nažalost, spremačica je baš taj dan bila izabrala da dvaput godišnje namaže
pod blagovaonice nekim voskom za koji se zaklinjala (prilično glasno i majčinim
grobom) da će od njega pod biti čist i da će se na taj način othrvati bolestima. Kao
posljedica toga, stol je bio naguran uz vrata radne sobe, što je značilo da se u nju
moglo ući samo kroz njegovu spavaću sobu.
Gareth je odmahnuo glavom, progunđavši. Posljednje što mu je trebalo bilo je
zamisliti Hyacinth u svojoj spavaćoj sobi.
Nadao se da se osjećala neugodno prolazeći kroz nju. Bilo je to najmanje što je
zaslužila, dolazeći ovamo na svoju ruku.
– Garethe – zazvala je, pojavivši se na vratima.
Sve njegove dobre namjere nestale su istoga trena.
– Dođavola, što radiš ovdje? – zahtijevao je odgovor.
– I meni je drago vidjeti te – odvratila je smireno, pa se osjećao poput kretena.
 Ali ipak je nastavio: – Mnogi su te mogli vidjeti. Zar nimalo ne mariš za svoju
reputaciju?
Neznatno je slegnula ramenima, skinuvši rukavice. – Zaručena sam i udajem se.
Ne možeš to otkazati, a ni ja ne namjeravam, pa sumnjam da ću biti zauvijek
upropaštena ako me netko vidi.
Gareth je nastojao ne obazirati se na navalu olakšanja koju je osjetio zbog
njezinih riječi. Naravno, nadugačko ju je uvjeravao da ona ne može otkazati i već je
bila rekla da neće, ali svejedno, bilo je to iznenađujuće dobro ponovno čuti.
– Dobro onda – rekao je sporo, pomno birajući riječi. – Zašto si zapravo ovdje?
– Nisam došla da razgovaram o tvojemu ocu – rekla je žustro. – Ako te to brine...
– Ne brine – odbrusio je.
Izvila je obrvu. Dođavola, ali zašto je izabrao oženiti jedinu ženu na svijetu koja
bi to mogla učiniti? Ili barem ženu koju je poznavao.
– Ne – rekao je razdražljivo.
Ništa mu nije rekla, ali uputila mu je pogled koji je govorio da mu nimalo ne
vjeruje. – Došla sam – rekla je – da porazgovaramo o draguljima.
– Draguljima – ponovio je.
– Da – odgovorila je, još uvijek onim usiljenim poslovnim glasom. – Nadam se da
nisi zaboravio na njih.
– Kako bih mogao? – promrmljao je. Shvatio je da ga ona počinje živcirati.
Točnije rečeno, živciralo ju je njezino ponašanje. Još uvijek je bio uzdrman, na rubu,
od samog pogleda na nju. Bila je krajnje hladna, gotovo nadnaravno pribrana.
– Nadam se da ih još uvijek namjeravaš tražiti – rekla je. – Otišli smo predaleko
da bismo sada odustali.
– Što misliš gdje bismo mogli započeti? – upitao je, zadržavši svjesno jednoličan
glas. – Ako se dobro sjećam, čini se da smo naišli na prepreku koja nas je spriječila u
daljnjem napredovanju.
Posegnula je u torbicu i izvukla posljednji Isabellin trag, koji je držala uza se sve
otkad su se prije nekoliko dana rastali. Pažljivo ga je razmotala i izravnala na
njegovu stolu. – Uzela sam si za pravo pokazati ovo svojemu bratu Colinu – rekla je.
Podignula je pogled, podsjetivši ga: – Dao si mi dopuštenje da to učinim.
Kratko joj je potvrdno kimnuo.
– Kao što sam već spomenula, puno je putovao po Europi i čini mu se da bi
moglo biti napisano na jednom od slavenskih jezika. Nakon što je pogledao na
zemljopisnu kartu, pretpostavio je da je to slovenski. – Kad ju je blijedo pogledao,
dometnula je: – Tim jezikom govore u Sloveniji.
Gareth je zatreptao. – Postoji li takva država?
Prvi put se tijekom razgovora Hyacinth osmjehnula. – Postoji. Moram priznati
da ni sama nisam znala za njezino postojanje. Zapravo, više mi se čini nekakvom
regijom, prema sjeveru i istoku Italije.
 – Znači, dio Austro-Ugarske?
Hyacinth je potvrdno kimnula. – I cijeloga Rimskog Carstva prije toga. Je li
tvoja baka bila sa sjevera Italije?
Gareth je odjednom shvatio da nema pojma. Baka Isabella mu je voljela pričati
priče o svojemu djetinjstvu u Italiji, ali bile su to priče o hrani i praznicima... priče
koje bi malenom dječaku mogle biti zanimljive. Ako je nekada i spomenula grad u
kojemu se rodila, bio je previše mlad da bi to zapazio. – Ne znam – rekao je...
osjećajući se prilično glupo... zapravo, pomalo neodgovorno... zbog svojega neznanja.
– Pretpostavljam da jest. Nije bila tamnoputa. Zapravo, imala je ovakvu put, poput
moje.
Hyacinth je kimnula. – To sam se i pitala. Ni ti ni tvoj otac nemate puno
mediteranskog u izgledu.
Gareth se usiljeno osmjehnuo. Nije mogao ništa reći za baruna, ali imao je dobar
razlog zašto on nije izgledao kao da u sebi ima talijanske krvi.
– Dakle – rekla je Hyacinth, ponovno pogledavši u onaj komad papira koji je
položila na njegov radni stol. – Ako je bila sa sjeveroistoka, nameće se razumu da je
mogla živjeti blizu slovenske granice i tako se upoznati s tim jezikom ili ga barem
toliko poznavati da na njemu napiše dvije rečenice.
– Ne mogu zamisliti da je pomišljala kako bi nekome u Engleskoj moglo poći za
rukom prevesti to.
– Točno – kazala je, načinivši živopisnu kretnju u znak slaganja. Kad je postalo
očito da Gareth nema pojma o čemu ona to govori, nastavila je s... – Da želiš neki
trag načiniti posebno teškim, ne bi li ga napisao najneshvatljivijim jezikom koji
postoji?
– Prava je šteta što ne govorim kineski – promrmljao je.
Pogledala ga je razdražljivo... ili nestrpljivo, nije bio siguran, a potom nastavila:
– Osim toga, uvjerena sam da je ovo zasigurno konačan trag. Svatko tko je dogurao
ovako daleko bio je prisiljen potrošiti prilično mnogo energije i posve moguće imati
izdatak da dođe do prijevoda. Ona zasigurno nikoga ne bi prisilila da prolazi dvaput
kroz takvu nevolju.
Gareth je spustio pogled na nepoznate riječi, grickajući donju usnicu i
razmišljajući nad njima.
– Zar se ne slažeš? – pritiskala ga je Hyacinth.
– Podigao je pogled, slegnuvši ramenima. – Ali ti bi.
Zinula je. – Kako to misliš? To jednostavno nije... – Zaustavila se, razmišljajući o
njegovim riječima. – Pa dobro, ja bih. Ali mislim da se oboje možemo složiti da sam,
'u dobru i zlu', malo opakija od tipične žene. Ili kad smo već kod toga, od muškarca –
promrmljala je.
Gareth se cinično osmjehnuo, pitajući se bi li zbog te izjave "u dobru i zlu" trebao
biti nervozniji.
 – Misliš li da bi tvoja baka bila tako nepoštena kao, hm... – pročistila je grlo –
...ja? – Činilo se da joj je potkraj pitanja ponestalo daha i Gareth joj je odjednom
osjetio u pogledu da nije onoliko pribrana koliko je željela da on povjeruje u to.
– Ne znam – rekao je prilično iskreno. – Preminula je još dok sam bio prilično
mlad. Moja sjećanja i zapažanja su sjećanja sedmogodišnjaka.
– Dakle – rekla je, neskriveno nervozno lupkajući prstima po radnom stolu. –
Svakako bismo trebali započeti potragu za nekim tko govori slovenski. – Zakolutala
je očima kad je pomalo cinično dometnula: – Sigurno postoji netko takav u Londonu.
– Bilo bi logično za očekivati – promrmljao je, uglavnom da je podbode. Ne bi to
trebao činiti, trebao je biti daleko mudriji dosad, ali bilo je nečega iznimno...
zabavnog u Hyacinth kad je bila odlučna.
Kao obično, nije razočarala. – U međuvremenu – izjavila je, jednoličnim
činjeničnim glasom – mislim da se trebamo vratiti u Clair House.
– I pretražiti kuću od krova do ulaza? – upitao je, tako učtivo da je moralo biti
jasno da ju je smatrao ludom.
– Ne, naravno – rekla je mršteći se.
Umalo se osmjehnuo. To joj je puno više nalikovalo.
– Ali čini mi se da su – dometnula je – dragulji sigurno skriveni u njezinoj
spavaćoj sobi.
– Zašto misliš tako?
– A gdje bi ih drugo mogla ostaviti?
– U garderobu – predložio je, naherivši glavu. – U salon, na tavan, u batlerov
ormar, u jednu gostinsku sobu, drugu gostinsku sobu...
– Ali gdje bi imalo najviše smisla? – ubacila se, doimajući se prilično zlovoljnom
zbog njegova sarkazma. – Zasad je sve držala u onim dijelovima kuće u koje je tvoj
djed najrjeđe zalazio. A gdje bolje nego u svojoj spavaćoj sobi?
Zamišljeno ju je pogledao, dovoljno dugo da se ona zacrveni. Naposljetku je
rekao: – Znamo da ju je ondje barem dvaput posjetio.
Zatreptala je. – Dvaput?
– Moj otac i njegov mlađi brat. Poginuo je kod Trafalgara – objasnio je, iako ga
to nije ni pitala.
– Ah! – činilo se da ju je to obeshrabrilo. Barem na trenutak. – Žao mi je.
Gareth je slegnuo ramenima. – Bilo je to davno, ali hvala ti.
Sporo je kimnula, doimajući se kao da ne zna što reći. – Točno – kazala je
naposljetku. – Dakle.
– Točno – ponovio je.
– Pa.
– Pa – rekao je nježno.
 – Ah, dođavola sve – pokuljalo je iz nje. – Ne mogu to podnijeti. Nisam takva da
mirno sjedim i gledam, kao ni za to da se stvari pometu pod tepih.
Gareth je zinuo, kao da želi nešto reći, iako pojma nije imao što, ali Hyacinth
nije bila završila.
– Znam da bih trebala šutjeti i znam da to ne bih trebala spominjati, ali ne
mogu, jednostavno ne mogu. – Kad ga je pogledala, doimalo se kao da bi ga željela
čvrsto uhvatiti za ramena i prodrmusati. – Shvaćaš li?
– Ni riječi – priznao je.
– Moram znati! – uskliknula je. – Moram znati zašto si me zaprosio.
Nije to bila tema na koju se želio ponovno vraćati. – Mislio sam da si rekla kako
nisi došla ovamo razgovarati o mojemu ocu.
– Lagala sam – odvratila je. – Nisi mi valjda doista povjerovao, jesi li?
– Nisam – shvatio je. – Ne bih rekao da jesam.
– Samo... ne mogu... – kršila je ruke, doimajući se znatno bolnije i izmučenije
nego što ju je ikada vidio. Nekoliko pramenova kose izvuklo joj se ispod ukosnica,
vjerojatno zbog nervoznih pokreta što ih je činila, i bila je zajapurena.
Ali najveća promjena vidjela joj se u očima. Bilo je očaja u tom pogledu, nekakve
neobične nelagode kakve tamo inače nije bilo.
Tada je shvatio što je to po čemu je Hyacinth posebna, što je ta naglašena odlika
po kojoj se razlikovala od ostatka ljudskoga roda. Uvijek se dobro osjećala u vlastitoj
koži. Znala je tko je, sviđalo joj se to i pretpostavio je da je to uvelike bio razlog zbog
kojega je toliko uživao u njezinu društvu.
Shvatio je da ona ima... i da je bila... puno toga što je on oduvijek želio.
Znala je svoje mjesto na ovome svijetu. Znala je gdje pripada.
Znala je komu pripada.
I on je želio to isto. Želio je to s intenzitetom koji je prodirao u samu dušu. Bila
je to nekakva neobična, gotovo neopisiva ljubomora. Ali postojala je. I spalila ga.
– Ako osjećaš bilo što prema meni – rekla je – shvatit ćeš koliko mi je ovo teško, i
zato, tako ti ljubavi Božje, hoćeš li reći nešto?
– Ja... – Zaustio je nešto reći, ali činilo se da ga riječi guše. Zašto ju je morao
upitati da se uda za nj? Postojalo je stotinu razloga. Tisuću. Pokušao se sjetiti kad
mu je to prvi put palo na pamet. Prisjetio se... odjednom mu je sinulo. Ali nije se
točno sjećao zašto, osim da je to bilo ispravno učiniti.
Ne zato što je bilo očekivano, ne zato što je bilo dolično, nego zato što je bilo
ispravno.
Točno, prošlo mu je kroz misli da će to biti konačna pobjeda u vječnoj igri s
njegovim ocem, ali nije to bio razlog zbog kojega je to učinio.
Učinio je to zato što je morao.
Zato što nije mogao zamisliti da to ne učini.
 Zato što ju je volio.
Osjetio je kako se skliže. Hvala Bogu da je radni stol bio iza njega jer bi u
protivnom završio na podu.
Zaboga, kako se to dogodilo? Bio je zaljubljen u Hyacinth Bridgerton.
Zasigurno se netko negdje smijao tome.
– Idem – rekla je. Glas joj se slamao i tek kad je došla do vrata shvatio je da je
šutio sigurno punu minutu.
– Nemoj! – povikao je. Glas mu je zvučao nemoguće promuklo. – Čekaj! – Potom
je dometnuo: – Molim te.
Zaustavila se, okrenula i zatvorila vrata.
Shvatio je tada da joj mora reći. Ne to da je voli... to joj još nije bio posve
spreman otkriti. Ali morao joj je reći istinu o svojemu podrijetlu. Nije ju mogao na
prijevaru pridobiti za brak.
– Hyacinth, ja...
Riječi su mu zastale u grlu. Nikad to nikome nije rekao. Čak ni svojoj baki.
Nitko osim njega i baruna nije znao istinu.
Deset godina Gareth ju je čuvao u sebi, dopuštajući joj da raste i ispuni ga, sve
dok katkada nije imao osjećaj da je sav satkan od toga, da nije bio ništa drugo nego
tajna. Ništa drugo nego laž.
– Trebam ti reći nešto – kazao je oklijevajući. Sigurno je osjetila da je to bilo
nešto neuobičajeno jer se posve primirila.
A Hyacinth je doista rijetko kada bila mirna.
– Ja... Moj otac...
Bilo je neobično. Nikada to nije mislio reći, nikada nije isprobao te riječi, nije
znao kako ih složiti ni koju rečenicu odabrati.
– Nije mi on otac – izvalio je naposljetku.
Hyacinth je zatreptala. Dvaput.
– Ne znam tko je moj pravi otac.
Još uvijek nije progovarala.
– Vjerujem da nikada neću ni doznati.
Promatrao joj je lice, očekujući nekakvu reakciju. Bilo je bizizražajno, posve
lišeno kretnje, njoj nesvojstveno. A potom je, kad je već bio siguran da ju je zauvijek
izgubio, ogorčeno stisnula usne i rekla: – Dakle, moram priznati da je to olakšanje.
Zinuo je. – Molim?
– Nisam bila baš previše uzbuđena pomišlju da moja djeca naslijede krv lorda
St. Claira. – Slegnula je ramenima, podigavši obrve na njoj svojstven način. – Drago
mi je da imaju njegovu titulu... na kraju krajeva, zgodno ju je imati..., ali njegova
krv je nešto posve drugo. Jesi li svjestan toga da je upadljivo naprasit?
 Gareth je kimnuo. U njemu se stvarao mjehur emocija od kojega mu se počelo
vrtjeti u glavi. – Zapazio sam – čuo je samoga sebe kako govori.
– Pretpostavljam da ćemo to morati čuvati kao tajnu – rekla je, kao da se radilo
tek o najdokonijem ogovaranju. – Tko još zna za to?
Zatreptao je, pomalo ošamućen njezinim praktičnim pristupom problemu. –
Koliko je meni poznato, samo barun i ja.
– I tvoj pravi otac.
– Nadam se da ne zna – kazao je Gareth i shvatio kako je tada prvi put sebi
dopustio to izreći... pomisliti čak.
– Možda i nije znao – rekla je tiho Hyacinth – ili je možda smatrao da će ti biti
bolje sa St. Clairovima, kao plemićkom djetetu.
– Sve ja to znam – odvratio je gorko Gareth. – Ali zbog toga se ne osjećam
nimalo bolje.
– Možda tvoja baka zna nešto više.
Naglo ju je pogledao.
– Isabella – pojasnila je. – U njezinu dnevniku.
– Ali nije mi ona baka.
– Je li se ikada tako ponašala? Kao da nisi njezin?
Odmahnuo je glavom. – Ne – rekao je, zadubivši se u sjećanja. – Voljela me je,
ne znam zašto, ali voljela me je.
– Možda zato – rekla je Hyacinth, s nekakvom neobičnom primjesom u glasu –
što si drag i umiljat.
Srce mu je poskočilo. – Znači, ne želiš prekinuti zaruke? – upitao je, donekle
oprezno.
Uputila mu je neuobičajeno izravan pogled. – A ti?
Odmahnuo je glavom.
– Zašto onda misliš da bih ja to učinila? – upitala je, a usne su joj se razvukle u
blag smiješak.
– Tvoja obitelj mogla bi se usprotiviti.
– Ufff! Nismo mi tako uzvišeni. Supruga mojega brata je nezakonita kći vojvode
od Penwooda i glumice sam Bog zna kakva podrijetla, ali svatko od nas dao bi život
za nju. – Zamišljeno je zaškiljila. – Ali ti nisi nezakonit.
Odmahnuo je glavom. – Na vječni očev očaj.
– Onda ne vidim nikakav problem – rekla je. – Moj brat i Sophie vole živjeti
mirnim životom na selu, djelomično zbog njezine prošlosti, ali mi nećemo
biti prisiljeni na takvo što, osim, naravno, ako ti to želiš.
– Barun bi mogao izazvati golem skandal – upozorio ju je.
Osmjehnula se. – Pokušavaš li ti to mene odgovoriti od udaje za tebe?
 – Samo želim da shvatiš...
– Nadam se da ti je dosad jasno kako je zamorno nastojati me odgovoriti od bilo
čega.
Garethu nije preostalo ništa drugo nego osmjehnuti se na to.
– Tvoj otac neće reći ni riječi – izjavila je. – Koja bi bila svrha tomu? Rođen si u
braku pa ti ne može oduzeti titulu. Ako bi otkrio da si kopile, ujedno bi otkrio da je
on rogonja. – Autoritativno je odmahnula rukom. – A to nijedan muškarac ne želi.
Izvio je usnice. Osjetio je nekakvu promjenu u sebi, kao da je postajao laganiji,
slobodniji. – A ti govoriš u ime svih muškaraca? – promrmljao je, upućujući se sporo
prema njoj.
– Bi li ti volio da se zna da si rogonja?
Odmahnuo je glavom. – Ali ja se ne moram brinuti zbog toga.
Počela se doimati pomalo živčanom, ali i uzbuđenom, kad je smanjio razdaljinu
između njih. – Ne, ako me ti usrećuješ.
– Joj, Hyacinth Bridgerton, je li to prijetnja?
Na licu joj se čitala sramežljivost. – Možda.
Sada ga je samo korak dijelio od nje. – Vidim ja da tu ima posla za mene.
Podignula je bradu i prsa su joj se počela brže spuštati i nadizati. – Nisam baš
laka žena.
Napipao joj je ruku i prinio njezine prste svojim usnama. – Doista uživam u
izazovu.
– Onda je dobro što...
Uzeo je jedan njezin prst i uvukao ga u usta. Prodahtala je.
– ...me ženiš – nekako je završila.
Prešao je na drugi prst. – Mhhm-hmm.
– Ja... Ah... Ja... Ah...
– Doista voliš pričati – rekao je, smijuljeći se.
– Što želiš... ah...
Osmjehnuo se sam za sebe kad je prešao na unutarnju stranu njezina zapešća.
– ...time reći? – Ali u njezinu pitanju nije bilo snažnog udarca. Doslovno se
rastapala uza zid, a on se osjećao poput kralja svijeta.
– Ma ništa važno – promrmljao je, privlačeći je bliže, kako bi joj usnama
dotaknuo vrat. – Samo da jedva čekam da se vjenčamo pa da onda možeš do mile
volje vrištati.
Nije joj mogao vidjeti lice... bio je previše zauzet obraćanjem pozornosti izrezu
na njezinoj haljini, koji je očito morao biti spušten, ali znao je da se zacrvenjela.
Osjećao je njezinu vrelinu ispod kože.
– Garethe – rekla je, blago se protiveći. – Trebali bismo prestati.
 – Ne misliš to – rekao je, zavukavši ruku pod rub njezine suknje kad je postalo
očito da gornji dio haljine ne popušta.
– Ne – uzdahnula je. – Zapravo ne mislim.
Osmjehnuo se. – Dobro.
Zaječala je kad su je njegovi prsti zagolicali uz nogu, nakon čega se sigurno
uhvatila za posljednju trunku zdravog razuma i rekla: – Ali, ne možemo... ah.
– Ne, ne možemo – složio se. Na radnom stolu ne bi bilo udobno, na podu nije
bilo mjesta i tko zna je li Phelps bio zatvorio vanjska vrata njegove spavaće sobe.
Odmaknuo se i vragolasto joj se osmjehnuo. – Ali možemo činiti nešto drugo.
Razrogačila je oči. – A što to? – upitala je, doimajući se znatiželjno sumnjičavom.
Isprepleo je prste s njezinima, a potom joj obje ruke zadigao iznad glave. – Imaš
li povjerenja u mene?
– Nemam – odgovorila je. – Ali ne marim.
Još uvijek joj nježno držeći ruke, naslonio ju je na vrata i krenuo poljubiti je.
Imala je okus po čaju i po...
Njoj.
Mogao bi na prste jedne ruke nabrojiti koliko ju je puta poljubio, ali znao je,
shvaćao je da je to bila njezina suština. Bila je jedinstvena u njegovu naručju dok ju
je ljubio i znao je da ga nijedna druga nikada više ne bi zadovoljila.
Pustio joj je jednu ruku, milujući je nježno uz nadlakticu, do ramena... vrata...
vilice. Potom je njegova druga ruka ispustila njezinu i ponovno našla put do ruba
haljine.
Zaječala je, izgovarajući mu ime, zadihano dašćući dok su njegovi prsti klizili uz
njezinu nogu.
– Opusti se – upućivao ju je. Osjećala je njegove vrele usne uz svoje uho.
– Ne mogu.
– Možeš.
– Ne – rekla je, dograbivši mu lice i prisilivši ga da je pogleda. – Ne mogu.
Gareth se glasno nasmijao, očaran njezinim šefovanjem. – A dobro onda – rekao
je. – Nemoj se opustiti. – Potom je, prije nego što je uopće imala priliku odgovoriti,
zavukao prst ispod njezinih gaćica i dotaknuo je.
– Ah!
– Nema sada opuštanja – rekao je, tiho se smijuljeći.
– Garethe – prodahtala je.
– Ah, Garethe, ne, Garethe, ili još, Garethe? – promrmljao je.
– Još – zaječala je. – Molim te.
– Volim ženu koja zna kada zamoliti – rekao je, udvostručivši napor.
 Spustila je glavu koja joj je dotad bila zabačena kako bi ga mogla pogledati u oči.
– Platit ćeš mi za to – rekla je.
Namrštio se. – Hoću li?
Kimnula je. – Tu, na licu mjesta.
Tiho se nasmijao. – Pošteno.
Nježno ju je milovao, posluživši se blagim trenjem da je dovede do drhtavog
vrhunca. Disala je neujednačeno, usne su joj bile razdvojene i pogled staklen. Volio
je njezino lice, način na koji joj je svjetlost obasjavala jagodice i oblik njezine vilice.
Ali sada je u tome bilo još nečega, kad se izgubila u vlastitoj strasti, što mu je
oduzelo dah. Bila je lijepa... ne poput Helene Trojanske, nego znatno prisnije.
Njezina ljepota bila je njegova. Samo njegova.
I to ga je učinilo poniznim.
Sagnuo se nježno je poljubiti, Unijevši u taj poljubac svu svoju ljubav koju je
osjećao prema njoj. Poželio je uhvatiti njezino dahtanje dok bude svršavala, osjetiti
njezin dah i jecaj u svojim ustima. Škakljao ju je i draškao prstima dok se napinjala
pod njim. Tijelo joj je bilo zarobljeno između njegova tijela i zida koji je stenjao pod
njima.
– Garethe – prodahtala je, prekinuvši poljubac dovoljno tek da ga zazove
imenom.
– Uskoro – obećao je. – Osmjehnuo se. – Možda sad.
Tada je, kad ju je zarobio dati joj posljednji poljubac, kliznuo jednim prstom u
nju, dok ju je drugim nastavio milovati. Osjećao je kako se čvrsto steže oko njega i
kako joj se tijelo snagom strasti doslovno odiže od poda.
Tek tada shvatio je pravu mjeru vlastite želje. Bio mu je ukrućen, bio je napaljen
i očajnički ju je želio. Bio je toliko usredotočen na nju da to nije ni primijetio.
Sve dotad.
Pogledao ju je. Bila je mlitava, bez daha, gotovo bez svijesti, kakvu je nikada
prije nije vidio.
Dođavola.
U redu je to, govorio je samom sebi neuvjerljivo. Cio je život bio pred njima.
Jedan susret s kadom hladne vode neće ga uništiti.
– Zadovoljna? – promrmljao je, uživajući zagledan u nju.
Kimnula je, ali samo joj je to uspjelo.
Spustio joj je poljubac na nos, a potom se sjetio onih papira koje je ostavio na
stolu. Nisu bili posve dovršeni, ali činilo se pravim trenutkom da joj ih pokaže.
– Imam dar za tebe – rekao je.
Oči su joj zasjale. – Da?
Kimnuo je. – Samo imaj na umu da je misao važna.
 Osmjehnula se, pošavši za njim do stola, a potom sjela na stolicu ispred njega.
Gareth je odgurnuo nekoliko knjiga u stranu, a potom pozorno podigao komad
papira. – Nije završen.
– Ne smeta mi – rekla je nježno.
Ali ipak joj ga nije odmah pokazao. – Smatram kako je prilično očito da nećemo
naći dragulje – rekao je.
– Ne! – usprotivila se. – Možemo...
– Psst. Dopusti mi da završim.
Protivilo se to cijelom njezinu biću, ali uspjela je zatvoriti usta.
– Nemam baš puno novca – rekao je.
– Ali to nije važno.
Zajedljivo se osmjehnuo. – Drago mi je što tako misliš, jer nećemo ništa željeti
niti ćemo živjeti poput tvoje braće i sestara.
– Meni sve to nije ni potrebno – rekla je spremno. I nije joj trebalo. Ili se barem
nadala da joj ne treba, ali u dubini duše znala je da ništa ne želi toliko koliko želi
njega.
Doimao se pomalo zahvalnim i možda samo mrvicu neugodno. Vjerojatno će biti
malo gore kad naslijedim titulu – dometnuo je. – Mislim da barun to pokušava
srediti tako da me iz groba učini prosjakom.
– Pokušavaš li ti to mene ponovno odgovoriti od braka?
– A, ne – rekao je. – Sad si posve zaglavila sa mnom, ali želim da znaš da bih ti,
da mogu, darovao svijet. – Pružio je onaj papir. – Počevši s ovim.
Uzela je papir u ruke i spustila pogled. Bio je to crtež. Crtež nje.
Iznenađeno je razrogačila oči. – Jesi li ti ovo nacrtao? – upitala je.
Kimnuo je. – Nisam baš dobro obučen, ali znam...
– Baš je dobar – rekla je, prekinuvši ga. Nikad neće postati slavan umjetnik, ali
sličnost je bila dobra i pomislila je kako joj je u pogledu uhvatio nešto što nije vidjela
ni na jednom od svojih portreta koje je njezina obitelj naručila.
– Razmišljao sam o Isabelli – rekao je, naslanjajući se na svoj radni stol. – Sjetio
sam se priče koju mi je ispričala dok sam bio mali. Bila jedna princeza i zločesti
princ i... – skrušeno se osmjehnuo – ... dijamanta narukvica.
Hyacinth ga je gledala u lice, hipnotizirana toplinom njegova pogleda, a potom
ponovno spustila pogled na onaj crtež. Oko njezina zapešća bila je dijamantna
narukvica.
– Ne vjerujem da je kao ona koju je doista sakrila – rekao je. – Ali sjećam se da
mi ju je takvu opisala. Da samo mogu, nju bih ti dao.
– Garethe, ja... – Osjetila je kako joj suze naviru na oči i prijete kliznuti niz
obraze. – To je najdragocjeniji dar koji sam ikada dobila.
 Doimao se... ne kao da joj ne vjeruje, nego prije kao da nije posve siguran da bi
joj trebao povjerovati. – Ne moraš reći...
– Ali jest – ustrajala je ustajući.
Okrenuo se i podigao još jedan komad papira sa stola. – Nacrtao sam je i ovdje,
samo veću – rekao je. – Da je možeš bolje vidjeti.
Uzela je drugi komad papira u ruke i pogledala. Nacrtao je samu narukvicu, kao
da visi u zraku. – Divna je – rekla je, dotaknuvši sliku prstima.
Samopodcjenjujuće se osmjehnuo. – Ako i ne postoji, trebala bi postojati.
Kimnula je, još uvijek proučavajući crtež. Narukvica je bila divna, svaka spona
bila je u obliku lista. Bila je profinjena, neobična i Hyacinth bi je rado stavila oko
zapešća.
Ali nikad joj ne bi značila onoliko koliko su joj značila ta dva crteža. Nikad.
– Ja... – Podignula je pogled, razdvojivši iznenađeno usnice. Umalo je rekla:
Volim te.
Ali izgovorila je samo: – Sviđaju mi se. – Kada je podignula pogled prema
njemu, pomislila je da joj se istina vidjela u pogledu.
Volim te.
Osmjehnula se i stavila ruku na njegovu. Poželjela je to reći, ali nije bila posve
spremna. Nije znala zašto, osim da se možda bojala prva to izgovoriti. Ona, koja se
gotovo ničega nije bojala, nije smogla hrabrosti izgovoriti te dvije male riječi.
Bilo je nevjerojatno.
Zastrašujuće.
Odlučila je promijeniti raspoloženje. – Još uvijek želim potražiti te dragulje –
rekla je, pročistivši grlo sve dok nije progovorila svojim uobičajenim glasom.
Progunđao je. – Zašto nećeš odustati?
– Zato što... Gle, zato što ne mogu. – Stisnula je usta, mršteći se. – Ne želim da
ih se tvoj otac domogne. Ah! – Podignula je pogled. – Hoću li ga tako zvati?
Slegnuo je ramenima. – Ja ga još uvijek tako zovem. Teško je mijenjati navike.
Prihvatila je to, kimnuvši. – Bez obzira na to što Isabella nije bila tvoja prava
baka, zaslužuješ tu narukvicu.
Duhovito joj se osmjehnuo. – A zašto?
Trenutak je ostala zbunjena. – Zato što zaslužuješ – naposljetku je rekla. –
Netko je mora imati, a ne želim da to bude on, zato što... – Čeznutljivo je pogledala
crtež u svojim rukama. – Zato što je predivna.
– Ne možemo li pričekati da nađemo prevoditelja sa slovenskoga?
Odmahnula je glavom, pokazujući na onu poruku koja je još uvijek bila na stolu.
– A što ako to nije slovenski?
– Mislio sam da si rekla da jest – odgovorio je, posve očito ogorčen.
 – Rekla sam da moj brat misli da jest – uzvratila je. – Znaš li ti koliko jezika ima
u središnjoj Europi?
Tiho je opsovao.
– Znam – rekla je. – Silno je frustrirajuće.
U nevjerici je piljio u nju. – Nisam zato opsovao.
– Nego zašto?
– Zato što ćeš me stajati glave – procijedio je.
Hyacinth se osmjehnula, ispružila kažiprst i uperila ga ravno u njegova prsa. –
Sada znaš zašto je moja obitelj rekla kako jedva čekaju da me se riješe.
– Tako mi Bog pomogao, i te kako znam.
Naherila je glavu na jednu stranu. – Možemo li poći sutra?
– Ne.
– A prekosutra?
– Ne!
– Molim te – pokušala je.
Čvrsto ju je uhvatio za ramena i zakrenuo, pa je sada gledala prema vratima. –
Vodim te kući – izjavio je.
Okrenula se, pokušavajući ga nagovoriti preko ramena. – Mol...
– Ne!
Hyacinth se vukla, dopuštajući joj da je pogura prema vratima. Kada više nije
mogla odgađati, čvrsto je zgrabila kvaku, ali prije nego što ju je zakrenula, posljednji
put se okrenula, zaustila nešto reći i...
– NE!
– Nisam...
– Dobro – doslovno je očajnički zaječao, podigavši obje ruke u zrak. – Pobijedila
si.
– Ah, hvala...
– Ali ti ne ideš.
Sledila se, ostavši otvorenih usta. – Molim – rekla je.
– Poći ću sam – rekao je, doimajući se kao da mu je netko izvadio sve zube. – Ali
ti nećeš.
Piljila je u nj, nastojeći smisliti kako reći "ali to nije pošteno" a da pritom ne
zvuči djetinjasto. Zaključivši da je to nemoguće, pokušala se domisliti kako ga
navesti da joj kaže je li uopće išao.
Prokletstvo, bio je to izgubljen slučaj.
Stoga je odlučila prekrižiti ruke i prostrijeliti ga mrkim pogledom.
Naravno, bez učinka. Samo je piljio u nju, rekavši: – Ne.
 Hyacinth je posljednji put otvorila usta želeći nešto reći, a potom odustala,
uzdahnula i izjavila: – Gle, pretpostavljam kako ne bi bio za ženidbu da te zgazim.
Zabacio je glavu i nasmijao se. – Bit ćeš ti divna supruga, Hyacinth Bridgerton –
rekao je, izguravši je iz prostorije.
– Hmmm.
Zaječao je. – Pobogu, nećeš ako se pretvoriš u moju baku.
– Samo tomu težim – odvratila je vragolasto.
– Šteta – promrmljao je, povlačeći je za ruku, tako da se naglo zaustavila prije
nego što su došli do dnevnog boravka.
Okrenula se prema njemu, upitno ga pogledavši.
Izvio je usnice, glumeći nedužnost. – Gle, ne mogu ovo učiniti svojoj baki.
– Ah! – ciknula je. Kako mu se ruka našla tamo?
– Ili ovo.
– Garethe!
– Da, Garethe, ili ne, Garethe?
Osmjehnula se. Nije si mogla pomoći.
– Još, Garethe.
 ogledajte što imam!
Hyacinth se smješkala stojeći na ulazu u salon lady Danbury, držeći
iznad glave Gospodičnu Davenport i mračnog markiza.
– Neku novu knjigu? – upitala je lady D s mjesta na kojemu je sjedila na
drugoj strani prostorije. Sjedila je u svojoj najdražoj stolici, ali po njezinu držanju to
je jednako tako moglo biti prijestolje.
– Ne bilo kakvu knjigu – rekla je Hyacinth, lukavo se osmjehnuvši kad ju joj je
pružila. – Vidite.
Lady Danbury uzela je knjigu u ruke, spustila pogled i radosno se ozarila. – Ovu
još nismo pročitale – rekla je, a potom ponovno podignula pogled prema Hyacinth. –
Nadam se da je jednako loša poput ostalih.
– Ma dajte, lady Danbury – rekla je Hyacinth, sjedajući pokraj nje. – Ne biste ih
trebali nazivati lošima.
– Nisam rekla da nisu zabavne – rekla je grofica, nestrpljivo prelistavajući
stranice. – Koliko nam je još poglavlja ostalo s dragom gospodičnom Butterworth?
Hyacinth je s obližnjeg stola uzela knjigu o kojoj je bila riječ i otvorila je na
mjestu koje je bila označila prethodnog utorka. – Tri – rekla je, prelistavajući
naprijed-natrag kako bi provjerila.
– Hmmm. Pitam se s koliko još stijena sirota Priscilla može visjeti na toliko
stranica?
– Usudila bih se reći barem s dvije – promrmljala je Hyacinth. – Osim ako je nije
pogodila kuga.
Lady Danbury pokušala je virnuti u knjigu preko njezina ramena. – Misliš li da
je to moguće? Malo bubonske kuge bi za prozu učinilo čuda.
Hyacinth se hihotala. – Možda je to trebao biti podnaslov. Gospodična
Butterworth i ludi barun ili... – dramatično je stišala glas – Malo bubonske kuge.
– Ja bih radije ono: Nasmrt su je iskljucali golubovi.
 – Možda bismo trebale napisati knjigu – rekla je Hyacinth osmjehnuvši se,
spremna baciti se na osamnaesto poglavlje.
Lady Danbury doimala se kao da želi lupiti Hyacinth po glavi. – To ja tebi
govorim.
Hyacinth je naškubila nos i odmahnula glavom. – Ne – rekla je, – to baš ne bi
bilo zabavno, osim naslova. Mislite li da bi netko želio kupiti zbirku zabavnih
naslova?
– Bi, ako bi na naslovnici bilo moje ime – rekla je samouvjereno lady D. – Kad
smo već kod toga, kako napreduje tvoj prijevod dnevnika druge bake mojega unuka?
Hyacinthina glava neznatno je poskočila dok je pokušala pratiti zakukuljenu
rečeničnu strukturu lady D. – Oprostite – rekla je naposljetku, kakve to veze ima s
tim što bi ljudi bili ponukani kupiti knjigu s vašim imenom na koricama?
Lady Danbury snažno je odmahnula rukom, kao da je Hyacinthin komentar bio
nešto tjelesno što je mogla odagnati. – Ništa mi ne govoriš – rekla je.
– Tek sam neznatno prešla polovinu – priznala je Hyacinth. – Ostalo mi je u
sjećanju manje talijanskoga nego što sam mislila, pa mi to predstavlja puno teži
zadatak nego što sam očekivala.
Lady D je kimnula. – Bila je divna žena.
Hyacinth je iznenađeno zatreptala. – Poznavali ste je? Isabellu?
– Naravno. Njezin sin oženio je moju kćer.
– Ah, da – promrmljala je Hyacinth. Nije joj bilo jasno kako joj to prije nije
sinulo. Zapitala se je li lady Danbury znala nešto o okolnostima Garethova rođenja?
Gareth je rekao da nije ili barem da nikada nije razgovarao o tome s njom. Ali možda
su oboje šutjeli pod pretpostavkom da onaj drugi ne zna.
Hyacinth je otvorila usta, a potom ih snažno zatvorila. Nije bilo na njoj da bilo
što kaže. Nije bilo.
Ali...
Ne. Čvrsto je stisnula zube, kao da je to može spriječiti da nešto izlane. Nije
mogla otkriti Garethovu tajnu. Nikako, ni u kojem slučaju to nije mogla.
– Jesi li pojela nešto kiselo? – upitala je nimalo uviđavno lady D. – Izgledaš
prilično bolesno.
– Savršeno sam – rekla je Hyacinth, namjestivši na lice vedar osmijeh. – Samo
sam razmišljala o tom dnevniku. Zapravo, ponijela sam ga, da ga čitam u kočiji. –
Neumorno je radila na prijevodu otkad je prošli tjedan doznala Garethovu tajnu.
Nije bila sigurna hoće li ikada doznati identitet Garethova pravog oca, ali Isabellin
dnevnik činio se najboljim mjestom za započeti potragu.
– Je li? – Lady Danbury zavalila se na naslon stolice, sklopivši oči. – A da mi za
promjenu čitaš iz njega, zašto ne?
– Ali ne razumijete talijanski – naglasila je Hyacinth.
 – Znam, ali to je tako divan jezik, tako melodiozan i tečan. Osim toga, trebam
odrijemati.
– Sigurni ste? – upitala je Hyacinth, posegnuvši u torbicu po dnevnik.
– U to da trebam odrijemati? Na moju veliku žalost, započelo je prije dvije
godine i sada više ne mogu bez toga da svakoga poslijepodneva ne odrijemam.
– Zapravo, mislila sam na čitanje dnevnika – promrmljala je Hyacinth. – Ako
želite zaspati, postoje zasigurno bolji načini nego da vam čitam na talijanskom.
– Joj, Hyacinth – rekla je lady D, proizvevši zvuk koji je sumnjičavo zvučao
poput hihota. – Nudiš li mi se to pjevati uspavanke?
Hyacinth je zakolutala očima. – Zločesti ste poput djeteta.
– Svi smo to bili, draga moja gospodična Bridgerton, svi smo to bili.
Hyacinth je odmahnula glavom i našla ono mjesto do kojega je u dnevniku došla.
Otišla je u proljeće 1793., četiri godine prije Garethova rođenja. Prema onome što je
pročitala u kočiji na putu ovamo, Garethova majka bila je trudna, kako je Hyacinth
pretpostavila, noseći Garethova starijeg brata Georgea. Prije toga imala je dva
pobačaja, ali ni tada nije omiljela svojemu suprugu.
Hyacinth je u toj priči najzanimljivije bilo razočaranje koje je Isabella iznijela o
svojemu sinu. Istina, voljela ga je, ali požalila je do kojega je stupnja dopustila
svojemu suprugu da ga oblikuje. Kao posljedica toga, napisala je Isabella, sin je bio
isti otac. Prema majci ponašao se s prijezirom, a ni njegova supruga nije prošla
nimalo bolje.
Cijelu tu priču Hyacinth je smatrala prilično tužnom. Svidjela joj se Isabella,
kroz čije je pisanje isijavala inteligencija i humor, čak i onda kada Hyacinth nije
uspijevala prevesti svaku riječ. Razmišljala je o tome da su prijateljice i rastužila ju
je spoznaja do kojeg je stupnja Isabellu suprug činio nesretnom.
To je samo pojačalo njezino uvjerenje da je doista važno za koga se udaješ, ne
zbog bogatstva i statusa, iako Hyacinth nije bila baš takav idealist da bi se
pretvarala kako je to posve nevažno.
Ali svatko je imao samo jedan život i akobogda samo jednog supruga. Kako je
lijepo istinski voljeti čovjeka kojemu si se obećao. Nitko nije Isabellu tukao ni
zlostavljao, ali bila je zanemarena. Nitko je nije pitao za njezine stavove i mišljenje.
Suprug bi je poslao u udaljenu ladanjsku kuću i svoje sinove poučavao vlastitim
primjerom. Garethov otac se na isti način ponašao prema svojoj supruzi. Hyacinth je
pretpostavila da bi Garethov stric bio isti takav da je poživio dovoljno dugo da se
oženi.
– Hoćeš li mi čitati ili nećeš? – upitala je lady D, pomalo kreštavim glasom.
Hyacinth je pogledala groficu, koja se nije udostojala ni oči otvoriti,
zahtijevajući. – Oprostite – rekla je, posluživši se prstom da nađe gdje je stala. –
Samo trenutak da... evo, tu smo.
Hyacinth je pročistila grlo i počela čitati na talijanskom. – Si avvicina ili giorno
in cui nascera il mio primo nipote. Prego che sia un maschio...
 Prevela je to u sebi, nastavljajući naglas čitati na talijanskom.

Približava se dan rođenja mojega prvog unuka. Molim se da bude

dječak, voljela bih malu djevojčicu... Vjerojatno bi mi bilo dopušteno
da je više viđam i volim, ali za sve nas bit će bolje bude li dječak.
Bojim se i pomisliti kako bi brzo Anne bila prisiljena trpjeti
raspoloženja mojega sina bude li djevojčica.
Trebala bih više voljeti svojega sina, ali zapravo se brinem za
njegovu suprugu.

Hyacinth je zastala promotriti lady Danbury, uočiti ima li kakvih naznaka da

barem malo razumije talijanski. Na kraju krajeva, čitala je o njezinoj
kćeri. Hyacinth se pitala ima li grofica uopće pojma koliko je taj brak bio tužan,
ali lady D je zamjetno počela hrkati.
Hyacinth je zatreptala iznenađeno i... sumnjičavo. Nije ni u snu pomišljala da bi
lady Danbury mogla tako brzo zaspati. Nekoliko trenutaka bila je tiho, pričekavši da
grofica naglo otvori oči i glasno od nje zahtijeva da nastavi.
Ali nakon minute, Hyacinth je ipak bila uvjerena da je lady D doista zaspala.
Stoga je nastavila čitati sama za sebe, mukotrpno prevodeći u mislima svaku
rečenicu. Sljedeći zapis bio je s datumom od nekoliko mjeseci poslije. Isabella je
izrazila olakšanje zbog toga što je Anne rodila dječaka, kojega su nazvali George.
Barun je bio izvan sebe od ponosa, pa je supruzi darovao zlatnu narukvicu.
Hyacinth je prelistala nekoliko stranica naprijed, pokušavajući vidjeti koliko će
trebati da Isabella dođe do 1797. godine, kada se rodio Gareth. Jedna, dvije, tri...
Brojila je stranice, brzo prelazeći godine. Sedam, osam, devet... ah, 1796. Gareth je
rođen u ožujku pa ako je Isabella pisala o njegovom začeću, to bi bilo tu, a ne 1797.
Bilo je preostalo još samo deset stranica.
I tada joj je sinulo...
Zašto ne preskočiti? Nikakav zakon nije od nje tražio da dnevnik čita savršenim
kronološkim redoslijedom. Jednostavno je mogla proviriti naprijed do 1796. i 1797. i
vidjeti postoji li nešto što se odnosi na Garetha i njegove roditelje. Ako ne postoji,
vratit će se na stranicu gdje je stala i početi čitati iznova.
Nije li lady Danbury bila ona koja je rekla da strpljenje sasvim sigurno nije
vrlina?
Hyacinth je skrušeno bacila pogled na 1793., a potom uzevši pet listova papira
kao jedan, prešla na 1796. godinu.
Natrag... naprijed... natrag.
Naprijed.
Okrenula je na 1796. i tu stavila lijevu ruku da se ne vraća ponovno.
Definitivno naprijed.
 Dana 24. lipnja 1796. – počela je čitati u sebi – stigla sam u Clair House u ljetni
posjet i doznala da je moj sin već otišao u London.
Hyacinth je u mislima brzo oduzimala mjesece. Gareth se rodio u ožujku 1797.
Tri mjeseca odvela su je natrag na prosinac 1796. i još šest do…
Lipnja.
Garethov otac nije bio u gradu.
Jedva uspijevajući disati, Hyacinth je nastavila s čitanjem:

Anne se doimala zadovoljnom što ga nema. Mali George je pravi

dragulj. Je li grozno priznati da sam sretnija kad Richard nije tu?
Velika je radost imati oko sebe sve koje voliš...

Hyacinth se namrštila pročitavši to. Nije tu bilo ničega neobičnog, ničega o

nekom tajnovitom neznancu ni nedoličnom prijatelju.
Podignula je pogled prema lady Danbury, čija je glava sada bila nezgrapno
zabačena. Usne su joj bile neznatno rastvorene.
Hyacinth se odlučno vratila dnevniku, Okrenuvši na sljedeći zapis, tri mjeseca
poslije.
Zgranula se.

Anne je trudna. Svi znamo da dijete ne može biti Richardovo.

Nema ga već dva mjeseca. Dva mjeseca. Strahujem za nju. Bijesan je.
Ali ona neće otkriti istinu.

– Otkrij je – zaškrgutala je Hyacinth. – Otkrij je.

– Haa?
Hyacinth je naglo sklopila dnevnik i podignula pogled. Lady Danbury
promeškoljila se na svojemu sjedalu.
– Zašto si prestala čitati? – upitala je ošamućeno lady D.
– Nisam – slagala je Hyacinth, držeći u ruci dnevnik, tako čvrsto da je pravo
čudo kako korice nisu progorjele. – Zaspali ste.
– Jesam li? – promrmljala je lady D. – Sigurno starim.
Hyacinth se škrto osmjehnula.
– Pa dobro – rekla je lady D, odmahnuvši rukom. Malo se uzvrpoljila,
pomaknuvši se prvo ulijevo, potom udesno, pa ponovno ulijevo. – Sada sam budna.
Vratimo se mi na gospodičnu Butterworth.
Hyacinth je bila užasnuta. – Sada?
– A kada bismo?
 Hyacinth nije imala pravi odgovor na to. – U redu – rekla je, onoliko strpljivo
koliko joj je to uspjelo. Prisilila se odložiti dnevnik pokraj sebe i uzeti Gospodičnu
Butterworth i ludoga baruna.
– Mhhm – pročistila je grlo, Okrenuvši prvu stranicu osamnaestog poglavlja. –
Mhhm.
– Muči te grlo? – priupitala je lady D. – Imam još malo čaja u čajniku.
– Ma nije ništa – odvratila je Hyacinth. Otpuhnula je, spustila pogled i čitala,
daleko manje uživljena u priču nego obično. – Barun je imao tajnu. Priscilla je bila
posve sigurna u to. Jedino je bilo pitanje... hoće li istina ikada biti otkrivena?
– Doista – promrmljala je Hyacinth.
– Haa?
– Mislim da će se dogoditi nešto važno – rekla je Hyacinth, uzdahnuvši.
– Uvijek se dogodi nešto važno, draga moja djevojko – rekla je lady Danbury. – A
ako se ne dogodi, bolje ti je da se ponašaš kao da se dogodilo. Tako ćeš više uživati u
životu.
Taj komentar je za lady Danbury, nesvojstveno njoj, bio filozofski. Hyacinth je
zastala, razmotrivši njezine riječi.
– Nemam strpljenja za trenutačnu modu za dosađivanjem – nastavila je lady
Danbury posegnuvši za svojim štapom, kojim je lupila o pod. – Ha. Otkad je postao
zločin pokazivati zanimanje za nešto?
– Molim?
– Samo ti čitaj – rekla je lady D. – Mislim da napokon dolazimo do pravoga
dijela.
Hyacinth je kimnula. Problem je bio u tome što je ona u onoj drugoj knjizi došla
do pravoga djela. Udahnula je, pokušavajući ponovo vratiti pozornost na Gospodičnu
Butterworth, ali riječi su joj titrale pred očima. Naposljetku je pogledala lady
Danbury i rekla: – Oprostite, biste li imali što protiv da skratim današnji posjet? Ne
osjećam se baš najbolje.
Lady Danbury piljila je u nju, kao da je upravo izjavila da je trudna i da s
Napoleonom čeka dijete ljubavi.
– Rado ću vam to sutra nadoknaditi – žurno je dometnula Hyacinth.
Lady D je zatreptala. – Ali utorak je.
– Jasno mi je to. – Hyacinth je uzdahnula. – Vi ste stvorenje navika, zar ne?
– Glavno obilježje civilizacije je rutina.
– Da, shvaćam, ali...
– Ali znak istinski naprednog uma – ubacila se lady D – jest sposobnost
prilagodbe promijenjenim okolnostima.
Hyacinth je zinula. Ni u najsmjelijim snovima nije mogla zamisliti da lady
Danbury to izgovara.
 – Idi, drago dijete – rekla je lady D, tjerajući je prema vratima. – Učini to što te
zaintrigiralo.
Hyacinth na trenutak nije mogla učiniti ništa, osim samo piljiti u nju, a potom
je, prožeta dragošću i toplinom, pokupila svoje stvari, ustala i prišla lady Danbury.
– Bit ćete moja baka – rekla je, sagnula se i spustila joj poljubac na obraz.
Nikada prije nije pokazala takvu prisnost, ali u tom trenutku to joj se
učinilo ispravnim.
– Ludice mala – kazala je lady Danbury, brišući oči kad je Hyacinth pošla prema
vratima. – U duši sam ti baka već godinama. Čekam samo da ti to službeno potvrdiš.
 oš samo deset minuta i Gareth ne bi bio ondje da čuje kucanje. Navukao je na
sebe svoju grubu vunenu vestu, koju bi njegova baka nazvala prostačkom, ali koja
je imala prednost da se doimala mračnom kao noć. Sjedio je na počivaljci
spremajući se obuti cipele s potplatima u kojima je mogao najtiše hodati, kad ga
je začuo.
Kucanje. Tiho, ali ustrajno.
Kratak pogled na sat rekao mu je da je skoro ponoć. Phelps je već odavno bio
otišao na počinak pa je Gareth sam prišao vratima i stao uz masivno drvo, rekavši: –
Da?
– Ja sam – začuo je odgovor.
Što? Ne, nemoguće...
Naglo je povukao i otvorio vrata.
– Što radiš ovdje? – prosiktao je, uvukavši Hyacinth u prostoriju. Poletjela je
unutra za njim, udarivši u stolicu kad ju je pustio kako bi provirio u hodnik. – Sama
si?
Odmahnula je glavom. – Nemamo vremena za...
– Jesi li poludjela? – prošaptao je bijesno. – Jesi li načisto luda, totalno
poremećena? – Pomislio je na to kako je bio bijesan na nju kad je to zadnji
put učinila lutajući sama Londonom noću. Ali tada je imala nekakvu vrstu isprike, s
obzirom na to da ju je iznenadio njegov otac. Ali ovaj put... Ovaj put...
Jedva se uspijevao suzdržati. – Morat ću te zaključati – rekao je, više sam za
sebe nego njoj. – To je to. To je jedino rješenje. Morat ću te obuzdati i...
– Da me hoćeš sasluša...
 – Ulazi – odbrusio je, zgrabio je za ruku i uvukao u svoju spavaću sobu. Bila je
najudaljenija od Phelpsove male prostorije za poslugu nedaleko od salona. Osobni
sluga obično je spavao kao klada, ali kakve je Gareth sreće, večeras bi se mogao
odlučiti probuditi nešto prigristi u ponoć.
– Garethe – prošaptala je Hyacinth, požurivši iza njega. – Moram ti reći...
Okrenuo se prema njoj, bijesno je pogledavši. – Ne želim od tebe čuti ništa što ne
počinje s: 'Ja sam teška budala.'
Prekrižila je ruke. – Gle, to posve sigurno neću reći.
Mrdao je prstima i svijao ih, jer je ta pomno kontrolirana kretnja bila jedino što
ga je sprječavalo da ne nasrne na nju. Svijet se pretvarao u opasnu nijansu crvene.
Bila mu je samo slika pred očima, slika nje koja sama pretrčava preko Mayfaira
izlažući se opasnosti da bude napadnuta...
– Ubit ću te – procijedio je.
Dođavola, ako će je netko napasti ili napastovati, to bi mogao biti on.
Ali samo je odmahivala glavom, ne slušajući ništa od toga što je govorio. –
Garethe, moram...
– Ne – rekao je odrješito. – Ni riječi. Ništa ne govori. Sjedni tamo – kazao je. –
Tiho, sve dok ne smislim što ću s tobom.
Sjela je i prvi put nije izgledala kao da će otvoriti usta i progovoriti. Zapravo,
doimala se pomalo samodopadnom.
Zbog toga je odmah postao sumnjičav. Pojma nije imao kako je uspjela doznati
da se on te noći odlučio vratiti u Clair House, posljednji put potražiti one dragulje.
Sigurno se nešto izlanuo u vezi s tim tijekom nekog od njihovih nedavnih razgovora.
Volio bi da je bio oprezniji, ali Hyacinth je bila vraški pametna i ako je netko mogao
zaključiti njegove namjere, onda je to bila ona.
Smatrao je to prokleto glupim nastojanjem, jer nije imao nikakav trag gdje bi ti
dijamanti mogli biti, osim Hyacinthine teorije da bi mogli biti u baruničinoj spavaćoj
sobi. Ali obećao joj je da će ići i zasigurno je imao puno veći osjećaj za čast nego što je
mislio, zato što se treći put tog mjeseca spremao otići u Clair House.
Mrko ju je gledao.
Smireno mu se nasmiješila.
To ga je izbacilo iz ravnoteže. To je bilo to. To je bilo apsolutno...
– U redu – rekao je. Glas mu je bio toliko tih da je gotovo drhtao. – Postavit
ćemo neka pravila, ovdje, na licu mjesta.
Ukrutila se. – Molim?
– Kad budemo u braku, nećeš izići iz kuće bez mojega dopuštenja...
– Nikad? – prekinula ga je.
 – Sve dok samoj sebi ne dokažeš da si odgovorna odrasla osoba – završio je,
jedva se prepoznajući u vlastitim riječima. Ali, dođavola, ako je na taj način morao
spasiti tu ludicu od nje same, neka bude.
Nestrpljivo je otpuhnula. – Kada si postao tako nadmen?
– Kad sam se zaljubio u tebe! – Doslovno je zarežao. Ili bi bio zarežao da nisu
bili usred stambene zgrade, nastanjene neženjama koji su dokasna ostajali budni i
voljeli tračati.
– Ti... ti... Što?
Usta su joj se rastvorila u malu elipsu, ali Gareth je otišao predaleko da bi
zapazio taj učinak. – Volim te, kretenušo – rekao je, mlatarajući rukama
poput luđaka. Bilo je nevjerojatno na što ga je svela. Nije se mogao sjetiti kad
je zadnji put tako izgubio živce, kad ga je zadnji put netko razbjesnio toliko da je
jedva uspijevao govoriti.
Naravno, nitko osim nje.
Stisnuo je zube. – Ti si najizluđujuća, najfrustrirajuća...
– Ali...
– I nikad ne znaš kad trebaš prestati pričati. No, tako mi Bog pomogao, svejedno
te volim...
– Ali, Garethe...
– Budem li te morao vezati za taj prokleti krevet samo zato da te sačuvam od
tebe same, Bog mi je svjedok da ću to učiniti.
– Ali, Garethe...
– Ni riječi. Dovraga, ne želim čuti ni riječi više – priprijetio je, nimalo ljubazno
mašući prema njoj prstom. Naposljetku se činilo da mu se ruka zaledila i kažiprst
mu je ostao uperen u jednu točku. Nakon nekoliko trzavih kretnji, uspio se smiriti i
staviti ruke na bokove.
Piljila je u njega krupnim očima, pogledom prepunim čuđenja. Gareth nije
mogao odvratiti pogled s nje kad je sporo ustala i smanjila razdaljinu između njih.
– Voliš me? – prošaptala je.
– Znam da će me to stajati života, ali odgovor je da. – Umorno je uzdahnuo,
jednostavno iscrpljen samom vjerojatnošću svega toga. – Čini se da si ne mogu
pomoći.
– Ah! – Usnice su joj zadrhtale, potom drhturile, a onda se osmjehnula. – Dobro.
– Dobro? – ponovio je. – To je sve što mi imaš reći?
Koraknula je prema njemu i dodirnula mu obraz. – Volim i ja tebe. Iz dubine
duše, cijelim svojim bićem i svim...
Nikada neće doznati što je namjeravala reći, jer riječi su se izgubile pod
njegovim poljupcem.
 – Garethe – prodahtala je, tijekom onoga kratkog trenutka kad je zastao doći do
daha.
– Ne sada – kazao je, a usne su mu ponovno zaposjele njezine. Nije se mogao
zaustaviti. Rekao joj je, a sada će joj to morati pokazati.
Volio ju je. Jednostavno ju je volio.
– Ali, Garethe...
– Pssst... – Držao joj je glavu između dlanova i ljubio je... sve dok nije načinio
pogrešku i oslobodio joj usne, spuštajući se do njezina vrata.
– Garethe, moram ti reći...
– Ne sada – promrmljao je. Druge stvari bile su mu na umu.
– Ali jako je važno i...
Odmaknuo se. – Zaboga, ženo – promrmljao je. – O čemu se radi?
– Moraš me saslušati – rekla je i osjetio je zadovoljštinu zbog toga što je disala
otežano poput njega. – Znam da sam bila luda kad sam ovako kasno došla ovamo.
– Sama – osjetio je potrebu dometnuti.
– Sama – potvrdila je, dok su joj se usnice razdražljivo izvijale. – Ali, kunem ti
se, ne bih učinila ništa tako glupo da nisam morala smjesta razgovarati s tobom.
Usnice su mu ironično podrhtavale. – Zar poruka ne bi bila dovoljna?
Odmahnula je glavom. – Garethe – rekla je. Lice joj je bilo previše ozbiljno, što
mu je oduzelo dah. – Znam tko je tvoj otac.
Kao da mu se tlo izmaklo pod nogama, ali istodobno nije mogao odvojiti pogled
od njezina. Čvrsto ju je zgrabio za ramena. Prsti su mu nedvojbeno snažno uranjali
u njezinu kosu, ali nije se mogao pomaknuti. Upita li ga netko nekada o tome, reći će
da je bila jedino što ga je u tom trenutku pridržalo da se ne sruši.
– Tko? – upitao je, gotovo se prestrašivši njezina odgovora. Cio svoj život, otkad
je odrastao, priželjkivao je taj odgovor, i sada, kada mu je bio nadohvat ruke, jedino
što je osjećao bio je užas.
– Brat tvojega oca – prošaptala je Hyacinth.
Kao da je pretrpio snažan udarac u prsa. – Stric Edward?
– Da – rekla je Hyacinth, gledajući ga s mješavinom ljubavi i zabrinutosti. –
Tako piše u dnevniku tvoje bake. Nije u početku znala. Nitko nije znao. Znali su
samo da to nije mogao biti tvoj ota... hm, barun. Cijelo proljeće i ljeto bio je u
Londonu. A tvoja majka... nije.
– Kako je doznala? – prošaptao je. – I je li bila sigurna?
– Isabella je to shvatila nakon tvojega rođenja – rekla je nježno Hyacinth. –
Rekla je da si previše nalikovao St. Clairovima da bi bio kopile. Edward je u to
vrijeme boravio u Clair Houseu. U odsutnosti tvojega oca.
Gareth je odmahnuo glavom, očajnički pokušavajući shvatiti. – Je li znao?
 – Tvoj otac? Ili tvoj stric?
– Moj... – Okrenuo se i iz prsa mu se oteo neobično tužan zvuk. – Ne znam kako
ga nazvati. Obojicu.
– Tvoj otac... lord St. Clair – ispravila se. – Nije znao, ili je barem Isabella
mislila da ne zna. Nije znao da je Edward tog ljeta bio u Clair Houseu. Jednostavno
nije bio u Oxfordu i... gle, nisam ni ja sigurna što se točno odigralo, ali zvučalo je kao
da je trebao ići s prijateljima u Škotsku. Međutim, nije otišao, nego je došao u Clair
Hall. Tvoja baka je rekla... – Hyacinth se zaustavila i širom razrogačila oči. – Tvoja
baka – promrmljala je. – Ona je doista bila tvoja baka.
Osjetio je na svojemu ramenu njezinu ruku, koja ga je preklinjala da se okrene,
ali je u tom trenutku jednostavno nije mogao pogledati. Sve mu je to bilo previše.
– Garethe, Isabella je bila tvoja baka. Doista je bila.
Sklopio je oči, nastojeći se prisjetiti Isabellina lica. Bilo mu je teško to učiniti, jer
sjećanje je bilo jako staro.
Ali voljela ga je. Toga se sjećao. Voljela ga je.
I znala istinu.
Bi li mu je rekla? Da je poživjela do njegove odrasle dobi, da ga je upoznala kao
odrasla muškarca, bi li mu rekla istinu?
Nikada to neće znati, ali možda... Da je vidjela kako je barun postupao prema
njemu... u što su se oboje pretvorili...
Volio je misliti potvrdno.
– Tvoj stric – oglasila se Hyacinth.
– On je znao – rekao je Gareth tiho i uvjereno.
– Znao je? Kako znaš? Je li ti rekao nešto?
Gareth je odmahnuo glavom. Nije znao kako je bio svjestan da je Edward znao
istinu, ali sada je bio uvjeren u to da jest. Gareth je imao osam godina kada je
posljednji put vidio svojega strica. Bio je dovoljno star da zapamti neke stvari,
dovoljno star da shvati što je važno.
A Edward ga je volio. Edward ga je volio onako kako barun nikada nije. Edward
ga je učio jahati. Edward mu je darovao štene za sedmi rođendan.
Edward, koji je dovoljno dobro poznavao obitelj da zna da bi ih istina sve
uništila. Richard nikada nije oprostio Anne što je začela sina koji nije bio njegov, ali
da je doznao da je njezin ljubavnik bio njegov brat...
Gareth je osjećao kako tone naslonjen uza zid. Uz njegove dvije noge, bio mu je
potreban još nekakav oslonac. Možda je bio blagoslov što je tako dugo potrajalo da
istina iziđe na vidjelo.
– Garethe?
Hyacinth mu je prošaptala ime i osjetio je kad mu je prišla. Nježno mu je dala
ruku, tako da mu se srce slamalo.
 Nije znao što misliti. Nije znao bi li trebao osjećati bijes ili olakšanje. Bio je
pravi St. Clair, ali nakon toliko godina u kojima je sebe smatrao varalicom, bilo je to
teško shvatiti. S obzirom na barunovo ponašanje, je li to uopće bilo nešto čime bi se
trebao ponositi?
Izgubio je previše toga, previše vremena pitao se tko je, odakle je, i...
– Garethe...
Ponovno se oglasila, blago šapćući.
Stisnuo joj je ruku.
A potom je, odjednom...
Shvatio.
Nije to sve bilo nevažno. Bilo je važno, ali shvatio je da mu nije bilo važnije od
nje, da prošlost nije bila onoliko važna kao budućnost te da mu obitelj koju je izgubio
nije bila ni blizu draga kao obitelj koju će stvoriti.
– Volim te – rekao je, i glas mu je naposljetku postao nešto glasniji od šapata.
Okrenuo se. Njegovo srce i duša zrcalili su mu se u pogledu. – Volim te.
Doimala se zbunjenom nenadanom promjenom njegova ponašanja, ali na kraju
se samo osmjehnula... izgledajući kao da bi se najradije zapravo nasmijala. Bio je to
onaj izraz koji je čovjek imao kad je bio previše sretan da bi to zadržao u sebi.
Poželio ju je navesti da svaki dan tako izgleda. Svaki sat. Svaki tren.
– Volim i ja tebe – rekla je.
Uzeo joj je lice između dlanova i poljubio je, duboko, u usta. – Želim ti reći –
kazao je – da te doista volim.
Namrštila se. – Je li to nadmetanje?
– To je sve što želiš – obećao je.
Nacerila se, očaravajućim savršenim osmijehom, onako kako samo ona zna. –
Onda osjećam da te moram upozoriti – rekla je – naherivši glavu na jednu stranu. –
Kada se radi o nadmetanjima i igrama, uvijek pobjeđujem.
– Uvijek?
Pogled joj je postao lukav. – Svaki put kad je važno.
Osjećao je sam kako se osmjehuje, kako postaje rasterećen i kako sve njegove
brige polako nestaju. – A što to točno znači?
– To znači – rekla je, posežući i raskopčavajući dugmad svojega kaputa – da te
doista doista volim.
Ustuknuo je i prekrižio ruke, odmjerivši je. – Reci mi nešto više o tome.
Kaput joj je pao na tlo. – Je li ovo dovoljno?
– Ah, ni blizu.
Pokušala se doimati drskom, ali obrazi su joj se zarumenjeli. – Trebat će mi
pomoć oko ostaloga – rekla je, zatreptavši.
 U trenu se našao pokraj nje. – Živim kako bih ti služio.
– Tako dakle? – Zvučala je zaintrigirana time, tako opasno da je Gareth osjetio
potrebu dometnuti: – U spavaćoj sobi. – Napipao je dvije istovjetne vrpce na
njezinim ramenima koje je povukao i opasno joj olabavio gornji dio haljine.
– Treba li ti još pomoći? – promrmljao je.
Kimnula je.
– Možda... – Zakačio je prstima izrez oko vrata, spremajući se povući tkaninu
naniže, ali položila je ruku na njegovu. Kad je podigao pogled, odmahivala je glavom.
– Ne – rekla je. – Ti.
Potrajao je trenutak da shvati što je time mislila reći, a potom mu se lice sporo
razvuklo u osmijeh. – Ah, naravno – rekao je, prevlačeći vestu preko glave. – Sve što
kažeš.
– Sve?
– Trenutačno – rekao je glatko. – Sve.
Osmjehnula se. – Dugmad.
Primaknuo je prste dugmadi svoje košulje. – Kako želiš. Košulja se u trenu
našla na podu i ostao je gol do pojasa.
Strastveno joj se zagledao u lice. Oči su joj bile razrogačene i usne razdvojene.
Mogao je čuti njezino škripavo disanje, savršeno usklađeno sa spuštanjem i
nadizanjem prsa.
Bila je uzbuđena, i to silno, i jedva se suzdržavao da je ne povuče na krevet.
– Još nešto? – promrmljao je.
Pomaknula je usne i pogled joj je poletio prema njegovim hlačama. Oduševljeno
je shvatio da je bila previše sramežljiva, još uvijek previše nedužna da mu zapovjedi
da ih skine.
– Ovo? – upitao je, zavukavši palac ispod pojasa.
Potvrdno je kimnula.
Skinuo je hlače, ne mičući pritom pogled s njezina lica. Osmjehnuo se... u istom
trenutku kad je razrogačila oči.
Željela je biti profinjena, ali nije bila. Ne još.
– Imaš previše odjeće na sebi – rekao je nježno, primičući joj se, sve dok mu se
lice nije našlo nekoliko centimetara od njezina. Dvama prstima podigao joj je bradu,
sagnuvši se zbog poljupca, dok je drugom rukom napipao rub njezine haljine i
potegnuo je dolje.
Osjećala se slobodnom. Položio je ruku na toplu kožu njezinih leđa, privlačeći je
uza se, sve dok se spljoštenih grudi nije privijala uz njega. Prstima je lagano
prelazio preko osjetljivog udubljenja na njezinoj kralješnici, zaustavivši se na
križima, na mjestu na kojem joj se haljina labavo držala na bokovima.
– Volim te – rekao je, prislanjajući nos uz njezin.
 – Volim i ja tebe.
– Baš mi je drago – odvratio je, osmjehujući joj se, prislonjen uz njezino uho. –
Jer da me ne voliš, sve bi ovo bilo silno neugodno.
Nasmijala se, ali je malo oklijevanja. – Želiš li reći da su te sve tvoje ostale žene
voljele? – upitala je.
Odmaknuo se, obujmivši joj lice dlanovima. – Želim reći – započeo je, pobrinuvši
se za to da mu se zagleda duboko u oči dok je tražio riječi – da ih nikada nisam volio.
Ne znam bih li mogao podnijeti, kad te ovoliko volim, da mi ne uzvraćaš taj osjećaj.
Hyacinth mu je promatrala lice, izgubivši se u dubokom plavetnilu njegovih
očiju. Dotaknula mu je čelo i kosu pa odmaknula jedan zlatan čuperak u stranu,
prije nego što ga je s puno ljubavi zagurala iza njegova uha.
Dio nje želio je zauvijek ostati tako, samo ga gledati u lice i pamtiti svaku plohu
i sjenu, od pune krivulje donje usnice do savršenog luka njegovih obrva. Živjet će s
tim muškarcem, podariti mu svu svoju ljubav i izroditi djecu. Bila je ispunjena
najljepšim osjećajem iščekivanja, kao da je stajala na rubu nečega, spremna upustiti
se u neku veličanstvenu pustolovinu.
Sve je to započelo sada.
Naherila je glavu, nagnula se i propela na prste kako bi mu na usnice spustila
poljubac.
– Volim te – rekla je.
– Voliš, zar ne? – promrmljao je, i shvatila je da je jednako zadivljen tim čudom
poput nje.
– Izludit ću te katkad – upozorila je.
Osmijeh mu je bio iskrivljen, baš kao i ramena: – Ići ću u svoj klub.
– I to isto učiniti meni – dometnula je.
– Možeš popiti čaj s majkom. – Jednom rukom napipao je njezinu, dok ju je
drugom obujmio oko struka, pa su bili povezani gotovo kao da plešu valcer. –
Predivno ćemo se provesti poslije te večeri, ljubeći se i moleći jedno drugo za oprost.
– Garethe – rekla je, pitajući se bi li ovo trebao biti puno ozbiljniji razgovor.
– Nitko ne kaže da trebamo baš svaki trenutak provesti zajedno – kazao je. – Ali
na kraju dana... – sagnuo se i poljubio je prvo u jednu obrvu pa u drugu – ... i većinu
vremena između toga, ne postoji nitko koga bih radije vidio, nitko čiji bih glas radije
čuo i nitko čiji bih um radije istraživao.
Ponovno ju je poljubio. Jednom, sporo i duboko. – Volim te, Hyacinth Bridgerton.
I uvijek ću te voljeti.
– Ah, Garethe. – Voljela bi da je rekla nešto puno smislenije, ali njegove riječi
morat će biti dovoljne za oboje, jer u tom trenutku bila je posve svladana, prepuna
emocija da bi učinila bilo što drugo osim uzdahnula izgovorivši mu ime.
Kada ju je podigao u naručje i ponio do kreveta, uspjela je samo reći: – Da.
 Haljina joj je spala prije nego što su stigli do madraca i u trenutku kada se
našao na njoj, dodirivala su se njihova gola tijela. Bilo je nečega uzbudljivog biti
ispod njega, osjećati njegovu snagu, njegovu moć. Mogao je dominirati njome ako je
htio, ozlijediti je čak, ali ipak je u njegovu naručju postala neprocjenjivo blago.
Ruke su mu lutale posvuda po njoj, svojom vrelinom urezujući stazu u njezinoj
koži. Hyacinth je do same srži osjećala svaki njegov dodir. Kada ju je pomilovao po
ruci, osjetila je to u želucu, dotaknuo joj je rame i osjetila je srsi u nožnim prstima.
Poljubio joj je usnice i srce joj je zapjevalo.
Razdvojio joj je noge i ugnijezdio se uz nju. Mogla ga je osjetiti, snažnog i
ustrajnog, ali ovoga puta nije bilo ni straha ni bojazni, nego samo
nesavladiva potreba da ga posjeduje, da ga primi u sebe i obavije se oko njega.
Željela ga je. Željela je svaki njegov centimetar, svaki komadićak njega koji je on
bio spreman dati.
– Molim te – preklinjala je, napinjući bokove uz njegove. – Molim te.
Ništa nije rekao, ali mogla je čuti potrebu koju je osjećao kroz njegovo otežano
grubo dahtanje. Primaknuo se bliže i smjestio blizu njezina otvora. Izvila se dočekati
ga.
Čvrsto ga je uhvatila za ramena, žarivši prste u njegovu kožu. Bilo je nečega
divljeg u njoj, nečega novog i gladnog. Bio joj je potreban. To joj je bilo potrebno. Bez
odlaganja.
– Garethe – prodahtala je, očajnički ga pokušavajući priviti uza se.
Malo se pomaknuo, promijenio kut i počeo ulaziti u nju.
Bilo je to ono što je željela, ono što je očekivala, ali je prvi njegov dodir ipak bio
šok. Rastezala se, potezala, čak je malo i boljelo, ali osjećaj je bio dobar, osjećala je
da čini nešto ispravno i željela još.
– Hy... Hy... Hy... – izgovarao je dašćući, prodirući sve dublje u nju, sve je više
ispunjavajući, dok naposljetku nije potpuno ušao i tijela im se spojila.
– O, moj Bože – prodahtala je, od sve te siline zabacivši glavu.
Pomicao se naprijed-natrag i zbog trenja je gotovo ostajala bez svijesti. Posezala
je za njim, grebala ga i čvrsto stiskala... čineći sve to samo kako bi ga privukla što
bliže, kako bi postigla vrhunac.
Ovoga je puta znala kamo će.
– Garethe! – ciknula je. Vrisak joj je prigušio usnama, spustivši se po poljubac.
Nešto u njoj počelo se stezati i grčiti, uvijati i napinjati, do trenutka kada je bila
sigurna da će se rasprsnuti. A tada je, kad to više ni sekundu duže ne bi mogla
podnijeti, dosegnula vrhunac. Nešto se u njoj prolomilo, nešto nevjerojatno i istinito.
Dok se izvijala i dok joj je tijelo prijetilo da će se rasprsnuti od te siline, osjetila
je kako Gareth postaje sve mahnitiji i divlji. Zagnjurio je lice u njezin vrat kad je
iskonski kriknuo, izlivši svoje sjeme u nju.
 Trenutak ili možda dva uspjeli su samo disati. Potom se Gareth skotrljao s nje,
još uvijek je čvrsto privijajući uza se dok se smještao na bok.
– Ajme – rekla je. Činilo se da to sažima sve ono što je osjećala. – Ajme.
– Kad ćemo se vjenčati? – upitao je, nježno je privlačeći, sve dok nisu bili svijeni
poput dviju žlica.
– Za šest tjedana.
– Dva – rekao je. – Ne zanima me što ćeš reći majci. Promijeni to na dva ili ću te
odvući do Gretne.
Hyacinth je kimnula, ušuškavši se uza nj, uživajući u osjećaju njega uz sebe. –
Dva – rekla je, doslovno uzdahnuvši tu riječ. – A možda čak i jedan.
– Još bolje – složio se.
Nekoliko trenutaka tako su ležali, uživajući u tišini, a potom se Hyacinth
okrenula u njegovu naručju i izvila vrat da mu može vidjeti lice. – Jesi li večeras
namjeravao otići u Clair House?
– Nisi znala?
Odmahnula je glavom. – Mislila sam da nećeš više ići.
– Obećao sam ti da hoću.
– Ma jesi – rekla je. – Ali mislila sam da lažeš samo da ne bi ispao neljubazan.
Gareth je tiho opsovao. – Stajat ćeš me života. Ne mogu vjerovati da doista nisi
mislila da trebam otići.
– Naravno da jesam – odvratila je. – Ali nisam mislila da hoćeš. – Potom se
uspravila u sjedeći položaj, tako nenadano da se krevet zatresao. Razrogačila je oči.
Pogled joj je zaiskrio i poprimio opasan sjaj. – Hajdemo. Večeras.
Jednostavan odgovor: – Ne.
– Ah, daj, daj, molim te, molim te. Kao vjenčani dar meni.
– Ne – rekao je.
– Shvaćam tvoju nevoljkost...
– Ne – ponovio je, nastojeći ne obazirati se na onaj osjećaj klonuća u želucu, onaj
osjećaj da će popustiti. – Ne, mislim da ne shvaćaš.
– Ali zapravo... – rekla je, vedroga uvjeravajućeg pogleda. – Što imamo izgubiti?
Za dva tjedna ćemo se vjenčati...
Izvio je obrvu.
– Sljedeći tjedan – ispravila se. – Obećavam ti, sljedeći tjedan.
Zamislio se nad tim. Bilo je primamljivo.
– Molim te – rekla je. – Znaš da to želim.
– Zašto se – zapitao se naglas – osjećam kao da sam ponovno na fakultetu sa
svojim izopačenim prijateljima koji me uvjeravaju da moram popiti još tri čaše
džina?
 – Zašto bi poželio biti prijatelj s nekim tko je izopačen? – upitala je, a potom se
zločesto znatiželjno osmjehnula. – I, jesi li to učinio?
Gareth je razmišljao je li mudro odgovoriti na to. Istini za volju, nije želio da ona
zna za njegove najgore školske ispade, ali to će je odvratiti od teme dragulja i...
– Hajdemo – ponovno je poticala. – Znam da to želiš.
– Ja znam što ja želim – promrmljao je, prelazeći rukom po njezinoj stražnjici –
a to nije to.
– Zar ne želiš dragulje? – podbadala je.
Počeo ju je milovati. – Mhhmmmm.
– Garethe – ciknula je, pokušavajući se vrpoljenjem odmaknuti od njega.
– Da, Garethe, ili ne, Garethe?
– Ne – rekla je odlučno, nekako ga izbjegavši, i izmigoljila se na drugu stranu
kreveta. – Ne, Garethe. Sve dok ne odemo do Clair Housea i potražimo dragulje.
– Zaboga – promrmljao je. To je Lizistrata,3 vratila se kući, k meni, u ljudskom
obliku.
Kad je navukla odjeću, preko ramena mu je uputila pobjedonosan osmijeh.
Ustao je, znajući da je poražen. Osim toga, imala je pravo. Njegova glavna briga
bila je njezina reputacija, a sve dok je bila uz njega, bio je posve siguran da je može
sačuvati. Ako će se doista za tjedan ili dva vjenčati, njihove budalaštine, uhvate li ih,
bit će odagnane uz namigivanje i podrugljivo cerekanje. Ipak je osjećao da treba
pružiti barem malo otpora pa je rekao: – Ne bi li trebala biti umorna nakon sve ove
igre u krevetu?
– Pozitivno napunjena energijom.
Umorno je otpuhnuo. – Ali ovo je posljednji put – rekao je ozbiljno.
Smjesta je odgovorila. – Obećavam.
Navukao je na sebe odjeću. – Ozbiljno to mislim. Ako večeras ne nađemo te
dragulje, nećemo više ići onamo dok ih ne naslijedim. Nakon toga možeš tu zgradu
razrušiti kamen po kamen ako želiš.
– Neće biti potrebno – rekla je. – Naći ćemo ih večeras. Osjećam to u kostima.
Garethu je na pamet palo nekoliko odgovora, ali nijedan nije bio za njezine uši.
Skrušeno je pogledala niz sebe. – Nisam baš odjevena za to – rekla je, prelazeći
prstima po naborima suknje. Tkanina je bila tamna, ali na njoj nisu bile one muške
hlače koje je na sebi imala tijekom njihovih dvaju posljednjih pohoda.
Nije se čak potrudio predložiti da odgode potragu. Nije imalo smisla. Zato što je
ona doslovno blistala od uzbuđenja.

3
Lizistrata je komedija antičkoga komediografa Aristofana. U tom djelu žene odlučuju muževima uskratiti
spolne odnose sve dok rat ne završi. Nap. prev.
 Naravno, pokazala je na stopalo koje joj je izvirivalo ispod ruba haljine, rekavši:
– Ali na sebi imam svoju najudobniju obuću, što je zasigurno najvažnije.
– Naravno.
Nije se obazirala na njegovu zajedljivost. – Jesi li spreman?
– Nikad spremniji – rekao je, hineći osmijeh. Ali istina je zapravo bila to da je u
nj posadila sjeme uzbuđenja i već je u mislima planirao put. Da nije želio poći, da
nije vjerovao u svoju sposobnost da je s njim na sigurnom, potjerao bi je u krevet
prije nego što bi joj dopustio nogom kročiti iz kuće u mrak.
Uhvatio ju je za ruku, podignuo je do svojih usana i poljubio. – Hoćemo li
krenuti? – upitao je.
Kimnula je i na vrhovima prstiju ispred njega otapkala u hodnik. – Naći ćemo ih
– rekla je tiho. – Znam da hoćemo.
 ećemo ih naći.
Hyacinth je držala ruke na bokovima, promatrajući baruničinu spavaću
sobu. Petnaest minuta trebalo im je da dođu do Clair Housea, pet da se
uvuku kroz onaj neispravan prozor i ušuljaju u spavaću sobu te posljednjih
deset da u njoj pretraže svaki kut i kutak.
Dragulja nigdje nije bilo.
Od Hyacinth se nije očekivalo da prizna poraz. Zapravo, bilo joj je to toliko
nesvojstveno da su riječi "nećemo ih naći" bile najveće iznenađenje.
Nije joj prije na pamet palo da ih ne bi mogli naći. Stotinama je puta u svojoj
glavi vrtjela taj prizor, zamišljala i planirala, do iznemoglosti razrađivala taj plan,
ali nijednom nije pomislila da bi na kraju mogla ostati praznih ruku.
Imala je osjećaj da je došla do zida.
Možda je bila glupavo optimistična. Možda je jednostavno bila slijepa. Ali ovaj
put nije bila u pravu.
– Odustaješ? – upitao je Gareth, podigavši pogled prema njoj. Čučao je pokraj
kreveta, napipavajući plohe na zidu iza uzglavlja. Zvučao je... ne baš nezadovoljno,
ali pomalo utučeno, ako je to uopće imalo smisla.
Znao je da neće ništa naći. Ili, ako već i nije znao, bio je gotovo siguran u to.
Večeras je išao samo da njoj udovolji. Hyacinth je zaključila da ga zbog toga još više
voli.
Ali činilo se kao da je sada izraz njegova lica, njegov stav, sve u njegovu glasu
govorilo samo jedno: Pokušali smo, nije nam uspjelo, možemo li, molim te, sada otići?
Nije bilo onog zadovoljnog, podrugljivog smiješka ni onog "jesam li ti rekao",
samo činjenično piljenje, uz možda tek naznaku razočaranja, kao da se negdje u
najdubljem kutku svoje nutrine nadao da ipak nije u pravu.
– Hyacinth? – zazvao je Gareth kad nije odgovorila.
– Ja... Gle... – Nije znala što reći.
– Nemamo puno vremena – ubacio se i lice mu je poprimilo čeličan izraz. Bilo je
posve jasno da je njezino vrijeme za razmišljanje isteklo. Ustao je, pljesnuo jednom
rukom o drugu i otresao prašinu s njih. Baruničina spavaća soba bila je zatvorena i
činilo se da nije bila na redovnom rasporedu za čišćenje. – Večeras je barunovo
mjesečno okupljanje s članovima kluba za uzgoj pasa.
– Uzgoj pasa – ponovila je Hyacinth. – U Londonu?
– Nalaze se posljednjeg utorka u mjesecu. Bez iznimke – objasnio je Gareth. –
Čine to godinama, kako bi bili u tijeku s najnovijim spoznajama dok su u Londonu.
– Mijenjaju li se često te spoznaje? – upitala je Hyacinth. Takve slučajne
začkoljice uvijek su je zanimale.
– Pojma nemam – odvratio je žustro Gareth. – Vjerojatno im je to samo isprika
da se okupe i piju. Ti sastanci uvijek završavaju u jedanaest, nakon čega provedu još
dva sata u druženju, što znači da će se barun vratiti kući. – Izvadio je džepni sat i
tiho opsovao. – Sada.
Hyacinth je potišteno kimnula. – Odustajem – rekla je. – Mislim da nikada
nisam izgovorila te riječi ako nisam bila pod prisilom, ali odustajem.
Gareth joj je nježno dotaknuo podbradak. – Nije to smak svijeta, Hy. Pomisli
samo na to da možeš ponovno nastaviti sa svojom misijom kada barun odapne i ja
naslijedim kuću, na koju – dometnuo je zamišljeno – zapravo imam nekakvo pravo. –
Odmahnuo je glavom. – Zamisli to.
– Misliš li da je Isabella htjela da ih netko nađe? – upitala je.
– Ne znam – odgovorio je Gareth. – Čovjek bi pomislio kako je, da je to htjela,
mogla izabrati neki znatno prihvatljiviji jezik od slovenskoga za svoj završni trag.
– Trebali bismo poći – rekla je uzdišući Hyacinth. – U svakom slučaju, trebam se
vratiti kući. Ako namjeravam gnjaviti majku u vezi s promjenom datuma vjenčanja,
želim to učiniti odmah, dok je još pospana i dok ju je lako nagovoriti.
Gareth ju je pogledao, osvrnuvši se preko ramena kad je položio ruku na kvaku.
– Vražja si.
– Nisi u to prije vjerovao?
Osmjehnuo se i potvrdno joj kimnuo kad je bilo sigurno da se mogu išuljati na
hodnik. Zajedno su pošli niz stube do salona s onim neispravnim zasunom na
prozoru. Brzo su se, u tišini, izvukli van i skočili na uličicu.
Gareth je išao prvi, zastavši na samom kraju uličice i ispruživši ruku iza sebe
kako bi zadržao Hyacinth na odstojanju dok ne proviri na Dover Street.
– Hajdemo – prošaptao je, pokazavši glavom prema ulici. Došli su u fijakeru.
Garethov stan nije bio baš blizu da bi se do njega moglo pješice... i ostavili su ga da
ih čeka dva raskrižja dalje. Nije bilo nužno voziti se natrag do Hyacinthine kuće koja
je bila na drugoj strani Mayfaira, ali Gareth je zaključio da bi mogli iskoristiti
fijaker, kad ga već imaju. Bilo je jedno dobro mjesto na kojemu su mogli izići, odmah
iza ugla kuće na broju pet. Zavučeno u sjeni, moglo ga se vidjeti s vrlo malo prozora.
– Ovamo – rekao je Gareth, uzevši Hyacinth za ruku i povukavši je za sobom. –
Dođi, možemo...
 Zaustavio se, spotaknuvši se. Hyacinth je zastala usred koraka.
– Što je to? – prosiktao je, Okrenuvši se pogledati je.
Ali nije gledala u nj. Pogled joj je bio usredotočen na nešto... nekoga... s njezine
desne strane.
Na baruna.
Gareth se zaledio. Lord St. Clair... njegov otac ili njegov stric, kako bi li ga već
trebao zvati... stajao je navrh stuba koje su vodile u Clair House. U ruci je držao
ključ i očito ih je bio ugledao kad se spremao ući u zgradu.
– Zanimljivo – rekao je barun, sa sjajem u očima.
Gareth je osjetio kako mu se prsa nadimaju. Bila je nekakva nagonska vrsta
razmetanja hrabrošću kad je djelomično odgurnuo Hyacinth iza sebe. – Gospodine –
rekao je. Oduvijek ga je tako zvao i neke navike bilo je teško mijenjati.
– Zamisli moju znatiželju – promrmljao je barun. – Ovo je već drugi put da
naletim na tebe ovdje usred noći.
Gareth nije rekao ništa.
– A sada si – lord St. Clair pokazao je na Hyacinth – poveo i svoju divnu
zaručnicu. Moram reći, vrlo neobično. Zna li njezina obitelj da se ona potuca uokolo
poslije ponoći?
– Što hoćeš? – upitao ga je Gareth grubim glasom.
Ali barun se samo zahihotao. – Mislim da je puno umjesnije pitanje što ti hoćeš?
Osim ako me ne pokušavaš uvjeriti da si se tu zatekao samo zato da udahneš malo
svježega noćnog zraka.
Gareth je piljio u nj, tražeći znakove sličnosti. Svi su bili tu: nos, oči, način na
koji je držao ramena. Zbog toga Gareth nikad, sve do onog kobnog dana u barunovu
uredu, nije ni pomislio da bi mogao biti kopile. Kao dijete, bio je vrlo zbunjen zbog
toga što se vlastiti otac prema njemu ponašao s tolikim prijezirom, ali kad je
odrastao dovoljno da shvati odnose među muškarcima i ženama, zapitao se o tome.
Nevjera njegove majke činila mu se vjerojatnim objašnjenjem za takvo očevo
ponašanje prema njemu.
Ali svaki put bi odbacio tu pomisao. Tu je bio taj prokleti nos St. Claira nasred
njegova lica. Ali tada ga je barun pogledao u oči i rekao mu da nije njegov, da ne
može biti i da je taj nos tek puka slučajnost.
Gareth mu je povjerovao. Barun je bio svakakav, ali nije bio glup i zasigurno je
znao zbrojiti dva i dva.
Nijedan od njih dvojice nije ni sanjao da bi nos mogao biti nešto više od puke
slučajnosti i da bi Gareth ipak mogao biti St. Clair.
Pokušao se sjetiti... Je li barun volio svojega brata? Jesu li Richard i Edward St.
Clair bili bliski? Gareth ih se nije mogao sjetiti zajedno, ali njega bi ionako
uglavnom potjerali u dječju sobu.
– Dakle? – zahtijevao je barun. – Što imaš reći u svoju obranu?
 Bilo mu je navrh jezika. Gareth ga je pogledao u oči... čovjeka koji je tolike
godine bio vladajuća sila u njegovu životu... i umalo rekao: Ama baš ništa, striče
Richarde.
Bio bi to najbolji izravan udarac, potpuno iznenađenje, namijenjeno da zapanji i
pogodi.
Vrijedilo bi, samo zbog zaprepaštenja na barunovu licu.
Bilo bi savršeno.
Ali Gareth to ipak nije želio učiniti. Nije mu to trebalo.
I to mu je oduzelo dah.
Prije je pokušavao pogoditi kako bi se njegov otac mogao osjećati. Bi li mu bilo
olakšanje to što će posjed pripasti pravom St. Clairu ili bi, nasuprot tome, bio
bijesan i shrvan spoznajom da ga je vlastiti brat načinio rogonjom?
Prije bi Gareth odvagivao svoje mogućnosti, dovodio ih u ravnotežu, a potom
postupio nagonski i pokušao zadati najrazorniji udarac.
Ali sada...
Nije ga bilo briga.
Nikada nije volio tog čovjeka. Dovraga, nije mu se čak ni sviđao. Ali prvi put u
životu došao je do točke kad mu to jednostavno nije bilo važno.
Bio je zaprepašten činjenicom kako je to dobar osjećaj.
Uhvatio je Hyacinth za ruku pa su isprepleli prste. – Samo smo izišli u šetnju –
rekao je glatko. Bila je to smiješna izjava, ali Gareth je to izrekao onim svojim
uobičajenim glasom, istim tonom kojim se uvijek koristio razgovarajući s barunom. –
Dođite, gospodična Bridgerton – dometnuo je, Okrenuvši se da je povede niz ulicu.
Ali Hyacinth se nije ni pomaknula. Gareth se okrenuo pogledati je. Činila se
zaleđenom na mjestu. Upitno ga je pogledala i znao je da ona ne može povjerovati da
nije ništa rekao.
Gareth je pogledao prvo nju pa lorda St. Claira, a potom se zagledao u sebe.
Shvatio je da mu možda nije bio važan taj vječni rat s barunom, ali istina jest. Ne
zbog toga što je imala snagu povrijediti, nego zato što je bila istina koja se morala
objelodaniti.
Bila je to tajna koja im je obojici dugo određivala život. I bilo je vrijeme da se
obojica oslobode.
– Moram ti nešto reći – izjavio je Gareth, zagledavši se barunu u oči. Nije bilo
nimalo jednostavno biti tako izravan. Nije imao iskustva razgovarati s tim čovjekom
bez imalo zlobe. Stoga se osjećao neobično, ogoljeno.
Lord St. Clair nije rekao ništa, ali izraz lica neznatno mu se promijenio i postao
znatno oprezniji.
– U posjedu sam dnevnika bake St. Clair – rekao je Gareth. Na barunov
zaprepašten izraz lica, dometnuo je: – Caroline ga je našla među
Georgeovim stvarima s porukom na kojoj je pisalo da ga preda meni.
 – Nije znala da joj nisi unuk – rekao je oštro barun.
Gareth je zaustio odvratiti: Ali jesam, no uspio je zatomiti komentar. Učinit će to
na pravi način. Morao je to učiniti na pravi način. Hyacinth je bila uz njega i
odjednom se njegov bijesan stav pretvorio u neiskusan i nezreo. Nije želio da ga ona
takvog vidi. Nije želio biti takav.
– Gospodična Bridgerton zna nešto talijanskoga – nastavio je Gareth
jednoličnim glasom. – Pomogla mi je oko prijevoda.
Barun je pogledao Hyacinth, prodorno je na trenutak odmjerivši pogledom prije
nego što se ponovno okrenuo prema Garethu.
– Isabella je znala tko je moj otac – rekao je nježno Gareth. – Stric Edward.
Barun nije rekao ništa, ni riječi. Osim što je neznatno rastvorio usne, bio je
miran toliko da se Gareth zapitao diše li uopće.
Je li znao? Je li sumnjao?
Dok su Gareth i Hyacinth stajali bez riječi, barun se okrenuo i pogledao niz
ulicu, zagledan u neku udaljenu točku. Kada se ponovno okrenuo, bio je blijed kao
krpa.
Pročistio je grlo i kimnuo. Samo jednom, kao da prima na znanje. – Trebaš
oženiti tu djevojku – rekao je, pokazavši glavom prema Hyacinth. – Samo nebo zna
da će ti biti potreban njezin miraz.
Potom se popeo uz preostale stube, ušao u kuću i zatvorio vrata.
– I to je sve? – rekla je Hyacinth, nakon što je trenutak stajala razjapljenih usta.
– To je sve što je imao za reći?
Gareth je osjećao kako počinje drhtati, a potom, gotovo usputno shvatio da je to
smijeh. Smijao se.
– Ne može to učiniti – usprotivila se Hyacinth, čije su oči gnjevno bljesnule. –
Upravo si otkrio najveću tajnu u životima obojice, a on je na to samo... smiješ li se ti
to?
Gareth je odmahnuo glavom, iako je bilo posve očito da se smijao.
– Što je tako smiješno? – upitala je sumnjičavo Hyacinth.
Izraz lica bio je posve... njezin. Nato se još snažnije nasmijao.
– Što je tako smiješno? – ponovila je pitanje, samo što je ovaj put izgledalo kao
da bi se i ona mogla osmjehnuti. – Garethe – nije prestajala, potežući ga za rukav. –
Reci mi.
Bespomoćno je slegnuo ramenima. – Sretan sam – kazao je i shvatio da je to
istina. Uživao je u životu i zasigurno je imao puno sretnih trenutaka, ali odavno nije
osjetio ovakvu ...potpunu i cjelovitu sreću. Već je bio zaboravio kakav je to osjećaj.
Iznenada je stavila ruku na njegovo čelo. – Imaš li temperaturu? – promrmljala
je.
– Dobro sam. – Privukao ju je u naručje. – Više nego dobro.
 – Garethe! – prodahtala je, spustivši glavu kad se sagnuo da je poljubi. – Jesi li
lud? Nasred smo Dover Streeta i to...
Ušutkao ju je poljupcem.
– Usred noći – prštala je.
Vragolasto se nacerio. – Ali, ne zaboravi da ćemo se sljedećega tjedna vjenčati.
– Da, ali...
– Kad smo već kod toga... – promrmljao je.
Hyacinth je iznenađeno zinula kad je kleknuo na jedno koljeno. – Što to radiš? –
zaskvičala je, mahnito pogledavajući na sve strane. Lord St. Clair zasigurno je
odnekuda virkao na njih i sam Bog zna tko sve još. – Netko će nas vidjeti –
prošaptala je.
Doimao se ravnodušnim. – Ljudi će reći da smo zaljubljeni.
– Ja... – Zaboga, kako se žena može tome usprotiviti?
– Hyacinth Bridgerton – rekao je, uzevši je za ruku. – Hoćeš li se udati za mene?
Zbunjeno je zatreptala. – Već sam rekla da hoću.
– Da, ali kao što si sama rekla, nisam te pitao iz pravih razloga. Uglavnom su
bili pravi, ali ne svi.
– Ja... ja... – Nije mogla naći prave riječi, gušeći se od osjećaja.
Piljio je u nju. Oči su mu sjale, onako jasne i plave, pri nejasnom svjetlu uličnih
svjetiljki. – Pitam te da se udaš za mene zato što te volim – rekao je. – Zato što ne
mogu zamisliti život bez tebe. Želim ugledati tvoje lice ujutro, noću i još stotinu
puta između toga. Želim ostarjeti s tobom. Želim se smijati s tobom. Želim
uzdisati žaleći se prijateljima kako mi zapovijedaš, sve to vrijeme potajno znajući
da sam najsretniji čovjek u gradu.
– Što? – upitala je.
Slegnuo je ramenima. – Muškarac mora držati do svojega ugleda. Prezirali bi
me da shvate kako si savršena.
– Ah. – Ponovno, kako bi se žena mogla protiviti tomu?
Potom mu je pogled postao ozbiljniji. – Želim da budeš moja obitelj. Želim da mi
budeš žena.
Netremice se zagledala u nj. Gledao ju je s neskrivenom ljubavlju i odanošću u
pogledu da gotovo nije znala što učiniti. Doimalo se da je okružuje, obavija i znala je
da je to poezija, da je to glazba.
Da je to ljubav.
Osmjehnuo joj se i samo mu je uspjela uzvratiti smiješkom, nejasno svjesna da
joj obrazi postaju vlažni.
– Hyacinth – zazvao je. – Hyacinth.
Kimnula je, ili je barem pomislila da je kimnula.
 Kad se osovio na noge, stisnuo joj je ruke. – Nikada nisam mislio da ću od svih
ljudi to tebi morati reći, ali, za Boga miloga, reci nešto, ženo!
– Da – rekla je. I bacila mu se u naručje. – Da!
 isi li već pretražila tu sobu?
Hyacinth je podignula pogled s poda baruničine kupaonice. Gareth je
stajao na vratima, piljeći u nju, popustljiva izraza lica.
– Nisam već barem mjesec dana – objasnila je, provjeravajući nema li
kakav labav dio na donjim pločicama... kao da ih nije već bezbroj puta dotad gurkala
i potezala.
– Ljubavi – rekao je Gareth i po glasu mu je već znala što misli.
Naglašeno ga je pogledala. – Nemoj!
– Ljubavi – ponovio je.
– Ne – ponovno se okrenula prema onim pločicama. – Ne želim to čuti. Naći ću
te proklete dragulje, pa makar ih do smrti tražila.
– Hyacinth.
Nije se obazirala na nj, pritišćući rub na kojemu su pločice dodirivale pod.
Gareth ju je nekoliko trenutaka promatrao prije nego što je izjavio: – Uvjeren
sam da si to dosad već radila.
Tek ga je ovlaš pogledala prije nego što je ustala provjeriti prozorsko okno.
– Hyacinth – ponovio je.
Okrenula se tako naglo da je umalo izgubila ravnotežu. – Na onoj poruci piše:
'Čistoća je pola zdravlja i kraljevstvo nebesko doista je bogato.'
– Na slovenskom – rekao je ironično.
– Tri Slovenca su to čitala i svi su jednako preveli – podsjetila ga je.
Trojicu Slovenaca zasigurno nije bilo lako naći.
– Hyacinth – rekao je Gareth, kao da joj već nije dvaput izgovorio ime... i bezbroj
puta dotad, uvijek onim istim, pomalo rezigniranim tonom.
– Mora biti tu – rekla je. – Mora.
Gareth je slegnuo ramenima. – Dobro – odvratio je. – Ali Isabella je prevela
jedan ulomak s talijanskoga i želi da provjeriš njezin uradak.
Hyacinth je zastala, uzdahnula, a potom odvojila prste od prozorske daske. U
dobi od osam godina, njezina je kći poželjela naučiti jezik svoje imenjakinje, pa su
Hyacinth i Gareth uzeli učiteljicu da je poučava tri jutra tjedno. Za godinu dana,
Isabella je nadmašila svoju majku i Hyacinth je bila prisiljena uzeti za sebe
učiteljicu ostala dva jutra, da je može pratiti.
– Zašto ti nikada nisi učio talijanski? – upitala je, kad ju je Gareth proveo kroz
spavaću sobu u hodnik.
– Nemam smisla za jezike – odvratio je bezbrižno. – A ni potrebu za tim, uz moje
dvije dame.
Hyacinth je zakolutala očima. – Neću ti više reći nijednu prostotu – upozorila je.
 Zahihotao se. – Onda ja neću signorini Orsini dati više nijednu novčanicu s
uputama da te nauči proste riječi.
Užasnuta, Hyacinth se okrenula prema njemu. – Nisi valjda?
– Jesam.
Napućila je usne. – Ne doimaš se nimalo pokajnički zbog toga.
– Pokajnički? – Zahihotao se iz dubine grla, a potom sagnuo prisloniti usne uz
njezino uho. Potrudio se naučiti nekoliko riječi na talijanskom i pohraniti ih u
sjećanje, pa joj ih je sada sve do jedne prošaptao.
– Garethe! – zaskvičala je.
– Da, Garethe, ili ne, Garethe?
Uzdahnula je. Nije si mogla pomoći. – Još, Garethe.

Isabella St. Clair lupkala je olovkom po glavi gledajući u riječi koje je upravo
napisala. Bio je to izazov, prevoditi s jednog jezika na drugi. Doslovno značenje
nikada nije bilo posve točno pa je stoga s posebnom pozornošću morala birati izraze.
Ali ovo je bilo savršeno... Pogledala je otvorenu stranicu u Galilejevu Discorso
intorno alle cose che stanno, in su I'acqua, o che in queiia si muovono....
Savršeno, savršeno, savršeno.
Njezine tri najdraže riječi.
Pogledala je prema vratima, iščekujući da se pojavi njezina majka. Isabella je
voljela prevoditi znanstvene tekstove zato što je majka uvijek zapinjala na
tehničkim riječima. Naravno, uvijek je bilo zabavno gledati mamu kako se pretvara
da zapravo zna više talijanskoga od kćeri.
Isabella nije bila zlurada. Napućila je usne, razmislivši o tom. Ne, nije bila
zlurada. Jedina osoba koju je obožavala više od majke bila je njezina
prabaka Danbury, koja je, iako osuđena na invalidska kolica, još uvijek
uspijevala vitlati štapom, gotovo jednako precizno kao jezikom.
Isabella se osmjehnula. Kad odraste, ponajprije je željela postati kao majka, a
potom, kad to postigne, baš kao prabaka.
Uzdahnula je. Bio bi to divan život.
Ali, što ju je tako dugo zadržalo? Odavno je već poslala oca dolje... Valja dodati
da ga je voljela jednakom žestinom, samo on je bio muškarac, pa nije baš težila
postati poput njega.
Nakreveljila se. Njezini roditelji vjerojatno su se hihotali, došaptavali i povukli
nekamo u mračan kut. Pobogu. Bilo je stvarno neugodno.
Isabella je ustala, odustavši od dugog čekanja. Mogla bi baš otići u kupaonicu.
Pozorno odloživši olovku, zadnji je put pogledala prema vratima i otišla do dječjeg
zahoda. Zavučena visoko među strehe stare palače, bila joj je to, pomalo
neočekivano, najdraža prostorija u kući. Nekome se u prošlosti taj sobičak sviđao i
bio je prilično svečano popločen, pretpostavila je po istočnjačkoj modi. Bilo je tu
divne plavičaste i ljeskave boje vode s tračcima žute nalik pravoj sunčevoj svjetlosti.
Da je bio dovoljno velik da Isabella u nj dovuče krevet, učinila bi to. Pomislila je
kako je smiješno to što je najljepša prostorija u kući (barem prema njezinu
mišljenju) bila najjednostavnija.
Dječji zahod? Samo su se prostorije za poslugu smatrale manje prestižnima.
Isabella je obavila posao, zagurala noćnu posudu u kut i uputila se natrag
prema vratima. Ali prije nego što je došla do njih, nešto joj je zapelo za oko.
Nekakva pukotina. Između dviju pločica.
– Toga tu prije nije bilo – promrmljala je Isabella.
Čučnula je, a potom se spustila na stražnjicu da može istražiti pukotinu koja se
protezala od poda do vrha prve pločice, otprilike petnaest centimetara. Većina ljudi
to ne bi ni zapazila, ali Isabella nije bila poput većine. Sve je zapažala.
A ovo je bilo nešto novo.
Ogorčena nemogućnošću da priđe posve blizu, kleknula je i oslonila se na
podlaktice, a potom prislonila obraz uz pod.
– Hmmm. – Gurnula je pločicu udesno s one pukotine, a potom ulijevo. –
Hmmm.
Zašto bi se pukotina odjednom rastvorila na zidu njezine kupaonice? Clair
House, stara više od sto godina, vjerojatno je već bila završila s pomicanjem i
namještanjem. Iako je čula da negdje daleko postoje mjesta gdje se zemlja miče i
podrhtava, to se nije dogodilo nigdje u civiliziranom mjestu poput Londona.
Je li udarila u zid bez razmišljanja? Ispustila nešto?
Ponovno je gurnula i još jednom bocnula.
Povukla je ruku, spremajući se udariti malo jače, ali uto se zaustavila.
Kupaonica njezine majke bila je odmah ispod. Bude li stvarala buku, mamica će
zasigurno doći i zahtijevati da joj kaže što radi. Iako je nedugo prije poslala oca da
ode po njezinu majku, dala bi se kladiti da je mamica još uvijek u svojoj kupaonici.
A kad bi mama ušla u kupaonicu... gle, ili bi u trenu izišla iz nje ili bi se tamo
zadržala cio sat. Vrlo neobično.
Isabella stoga nije željela stvarati veliku buku. Roditelji bi se nedvojbeno mrštili
na njezino razmontiravanje kuće.
Ali, da samo malo pokuca, možda bi...
Probala je s brojalicom, odlučujući koju pločicu napasti. Ispalo je na onu na
lijevoj strani pa je malo jače udarila u nju. Ništa se nije dogodilo.
Zavukla je nokat uz rub pukotine i izvadila komadić žbuke.
– Hmmm. – Možda bi mogla proširiti pukotinu...
 Bacila je pogled iza sebe na kupaonski ormarić i pogled joj je pao na srebrni
češalj. To bi moglo poslužiti. Dohvatila ga je i oprezno postavila posljednji zub češlja
blizu ruba pukotine, a potom ga preciznim kretnjama povukla prema sebi i njime
udarila po žbuci između pločica.
Pukotina se odignula! Pred njezinim očima!
Ponovila je to, ali ovaj put je postavila češalj preko lijeve pločice. Ništa.
Pokušala je preko desne.
A potom još snažnije.
Isabella se zgranula dašćući kad se pukotina doslovno pojavila kroz žbuku,
protežući se sve do vrha pločice. Potom je to još nekoliko puta ponovila, sve dok se
pukotina nije proširila i niz drugu stranu.
Ostala je bez daha. Zavukla je nokte s druge strane pločice i povukla. Pomicala
ju je amo-tamo, mrdala i drmusala, svom snagom je odljepljujući.
Tada je, uz škripu i cviljenje, što ju je podsjetilo na način na koji se njezina
prabaka kretala kada se uspijevala iz invalidskih kolica premjestiti na
krevet, pločica popustila.
Isabella ju je pažljivo odložila, a potom zavirila u ono što je preostalo. Na mjestu
na kojemu je trebao biti samo zid bio je mali pregradak, kvadrat od tek nekoliko
centimetara. Isabella je posegnula rukom u nj, skupivši prste kako bi je mogla uvući.
Napipala je nešto meko. Poput baršuna.
Izvukla ga je. Bila je to vrećica prevezana mekanom svilenom vrpcom.
Isabella se brzo uspravila, prekriživši noge, tako da je sada sjedila poput
Indijanke. Gurnula je jedan prst u vrećicu, razjapivši usta koja su dotad bila čvrsto
stisnuta.
Potom ju je desnom rukom preokrenula, istresavši njezin sadržaj u lijevu ruku.
– O, moj B...
Isabella je brzo zatomila vrisak. Iz vrećice joj je u ruku pljuštao slap pravih
pravcatih dijamanata.
Bila je tu ogrlica. I narukvica. Iako se nije smatrala djevojkom koja bi gubila
razum zbog nakita i odjeće... O, MOJ BOŽE, bilo je to nešto najljepše što je vidjela u
životu.
– Isabella?
Njezina majka. O, ne. O, ne, o, ne, o, ne.
– Isabella? Gdje si?
– U... – Zaustavila se pročistiti grlo, ali glas joj je bio kao da je skvičala. – U
zahodu, majko. Odmah izlazim.
Što učiniti? Što učiniti?
Ah, dobro, znala je što treba učiniti. Ali, što je željela učiniti?
– Je li ovo ovdje tvoj prijevod na stolu? – začula je majčin glas.
 – Hm, jest! – Nakašljala se. – Galileov. Izvornik je odmah uz prijevod.
– Ah. – Njezina je majka zastala. Glas joj je zvučao neobično. – Zašto si... ma
nema veze.
Isabella je unezvijereno gledala u dragulje. Imala je samo trenutak da donese
odluku.
– Isabella! – zazvala ju je majka. – Jesi li se jutros sjetila riješiti zadatke
zbrajanja? Poslijepodne ti počinju satovi plesa. Jesi li zaboravila?
Satovi plesa? Isabellino lice se izobličilo, kao da je progutala lužinu.
– Monsieur Larouche doći će ovamo u dva. Brzo. Stoga ćeš trebati...
Isabella je piljila u one dijamante. Snažno. Toliko snažno da je izgubila periferni
vid i sva buka oko nje u potpunosti je iščeznula. Nestali su zvukovi koji su kroz
otvoren prozor dopirali s ulice. Nestao je glas njezine majke koji je brujao nešto o
satovima plesa i važnosti točnosti. Sve je nestalo, osim krvi koja joj je šumila u
ušima i njezina ubrzanog nejednoličnog disanja.
Isabella je spustila pogled na one dijamante.
A potom se osmjehnula.
I vratila ih natrag.

SVRŠETAK
Epilog II
 mm.
Znači, službeno je.
Postala je ista svoja majka.
Hyacinth St. Clair se borila s nagonom da zakopa svoje lice u ruke dok je sjedila
na tapeciranoj klupi u radnji madame Langlois, najpomodnije modistice u cijelom
Londonu.
Brojila je do deset, na tri jezika, a zatim je, za svaku sigurnost, duboko
udahnula i izdahnula. Jer stvarno nije htjela izgubiti živce u javnosti.
Bez obzira koliko je očajnički htjela zadaviti svoju kćer.
– Mama. – Isabellina glava je provirila iza zavjese. Hyacinth je zapazila da je to
izrekla kao izjavu, a ne pitanje.
– Da? – vratila se iz misli, navukavši na lice izraz takvog spokoja da se možda
mogla zamijeniti za jednu od onih pietà4 koje su vidjeli kada su prošli put putovali u
Rim.
– Ne ružičasto.
Hyacinth je odmahnula rukom. Samo da ne bi progovorila.
– Niti ljubičasto, također.
– Ne vjerujem da sam predložila ljubičasto, – promrmljala je Hyacinth.
– Plava nije pogodna, a ni crvena, i iskreno, ja jednostavno ne razumijem čemu
ovo ustrajavanje društva na bijelom, i dobro, ako mogu izraziti svoje mišljenje...
Hyacinth se osjećala potonulo. Tko bi rekao da majčinstvo može biti tako
zamorno? I stvarno, zar ne bi trebala do sada biti navikla na ovo?
– ...djevojka stvarno treba nositi boju koja najviše nadopunjuje njezin ten, a ne
ono što neka uobražena budala u Almack'su smatra modernim.
– Slažem se od sveg srca, – rekla je Hyacinth.
– Uistinu? – Isabellino lice se ozarilo, a Hyacinth je zastao dah, jer je u tom
trenutku toliko ličila na nju da je to bilo gotovo jezivo.
– Da, – Hyacinth reče, – ali ipak ćeš uzeti nešto bijelo.

4
Pietà (lat. pietas: sućut, sažaljenje) u zapadnoj kršćanskoj umjetnosti, ikonografski motiv sa sjedećim likom Majke
Božje koja u krilu drži mrtvo Isusovo tijelo nakon skidanja s križa. (nap. prev.)
 – Ali...
– Bez ali!
– Ali...
– Isabella.
Isabella je promrmljala nešto na talijanskom.
– Čula sam te, – rekla je Hyacinth oštro.
Isabella se nasmijala, tako slatko da je samo njezina vlastita majka (svakako ne
i njezin otac, koji je slobodno priznavao da ga mota oko malog prsta) mogla
prepoznati prikrivenu neiskrenost. – Ali jesi li razumjela? – pitala je, tri puta brzo
trepnuvši.
Pošto je Hyacinth znala da će se uplesti u zamku sa svojom lažima, stisnula je
zube i rekla istinu. – Ne.
– Nisam ni mislila, – kazala je Isabella. – Ali ako si zainteresirana, ono što sam
rekla je...
– Ne... – Hyacinth je zastala, prisilivši se da se stiša; panika koja ju je obuzela
zbog onoga što je Isabella mogla reći uzrokovala je da bude preglasna. Pročistila je
grlo. – Ne sada. Ne ovdje, – dodala je smisleno. Zaboga, njena kćerka nije imala
smisla za pristojnost. Ona je imala takva stavove, i dok je Hyacinth uvijek bila na
strani žena s stavom, ona je još više bila na strani žena koje su znale kada ih
podijeliti.
Isabella je izašla iz garderobe, odjevena u bijelu haljinu sa obrubom boje kadulje
tako da je Hyacinth znala da će dignuti nos, i sjela pored nje na klupu. – Što to
šapćeš?, – pitala je.
– Ne šapćem, – odgovorila je Hyacinth.
– Miču ti se usne.
– Stvarno?
– Da, – potvrdila je Isabella.
– Ako moraš znati, ispričavala sam se tvojoj baki.
– Baki Violet? – pitala je Isabella, gledajući uokolo. – Je li ona ovdje?
– Ne, ali ipak mislim da zaslužuje moje kajanje.
Isabella je trepnula i upitno podigla glavu. – Zašto?
– Sve to vrijeme, – rekla je Hyacinth, mrzeći koliko joj je glas zvučao umorno. –
Sve to vrijeme mi je govorila, 'Nadam se da ćeš imate dijete baš kao što si i ti...'
– I imaš, – rekla je Isabella, iznenadivši je s laganim poljupcem u obraz. – Nije li
to jednostavno divno?
Hyacinth je pogledala svoju kćer. Isabella je imala devetnaest godina. Godinu
ranije je debitirala sa velikim uspjehom. Ona je, mislila je Hyacinth prilično
objektivno, puno ljepša nego što je sama ikada bila. Kosa joj je prekrasne crvenkasto
plave boje, relikt nekog davno zaboravljenog pretka sa ko zna koje strane obitelji. I
kovrče – oh Bože, one su bile prokletstvo Isabellinog postojanja, ali Hyacinth ih
obožava. Kada je Isabella bila dijete, one bi odskočile u savršenim malim kovrčama,
potpuno neukrotivim i uvijek divnim.
A sada... Ponekad ju je Hyacinth pogledala i vidjela ženu koja je postala, i nije
mogla ni disati, tako je moćna bila emocija koja joj je stiskala prsa. Bila je to ljubav
koju nije mogla zamisliti, tako žestoka i tako nježna, a opet u isto vrijeme djevojka
ju je dovodila do ludila.
Na primjer, upravo sada.
Isabella se nedužno smiješila. Previše nedužno, istinu rečeno, a onda je
pogledala dolje na lagano nabranu suknju na haljini koja se Hyacinth sviđala (i koju
je Isabella mrzila) i odsutno podigla obrub od zelene vrpce.
– Mama? – rekla je.
Ovoga puta je to bilo pitanje, a ne izjava, što je značilo da Isabella nešto željela, i
(za promjenu) nije bila sasvim sigurna kako će to dobiti.
– Misliš li da ove godine...
– Ne, – rekla je Hyacinth. I ovoga puta je uistinu poslala tihu ispriku svojoj
majci. Zaboga, je li to ono što je Violet prošla? Osam puta?
– Ni ne znaš što sam htjela pitati.
– Naravno da znam što si htjela pitati. Kada ćeš naučiti da ja uvijek znam?
– To nije istina.
– Više je istina nego nije.
– Znaš biti prilično uobražena, znaš li to?
Hyacinth je slegnula ramenima. – Ja sam tvoja majka.
Isabelline usne su se stegnute u crtu, a Hyacinth je uživala u punih četiri
sekunde mira prije nego što je pitala, – ali ove godine, misliš li da možemo...
– Nećemo putovati.
Isabella je iznenađeno rastavila usne. Hyacinth je borila sa nagonom da ispusti
trijumfalni vrisak.
– Kako si zn...
Hyacinth je potapšala ruku svoje kćeri. – Rekla sam ti, uvijek znam. I koliko god
sam sigurna da bi svi uživali u malo putovanja, za sezonu ćemo ostati u Londonu, a
ti ćeš se, draga moja, smijati i plesati i tražiti muža.
Još malo o tome da postaje ista njena majka.
Hyacinth je uzdahnula. Violet Bridgerton se u ovom trenutku vjerojatno smijala
zbog ovoga. U stvari, ona se tome smijala već devetnaest godina. – Baš kao i ti, –
Voljela je reći Violet, cerekajući se Hyacinth i raskuštravajući Isabelline kovrče. –
Baš kao i ti.
– Baš kao i ti, majko, – s osmjehom je promrmljala Hyacinth, zamišljajući
Violetino lice u svojim mislima. – A sada sam baš kao ti.
 Gareth St. Clair se naslonio u stolici, zastavši da okusi konjak dok je promatrao
svoj ured. Doista je bio izuzetan osjećaj zadovoljstva u dobro obavljenom poslu,
dovršenom na vrijeme. Nije to bio osjećaj na koji je bio naviknut u mladosti, ali to je
nešto u čemu je sada uživao na dnevnoj bazi.
Trebalo je nekoliko godina da povrati bogatstvo St. Clairovih na respektabilnu
razinu. Njegov otac je – nikada ga nije nazivao drugačije – zaustavio svoju sustavnu
pljačku i pao u opskurno zanemarivanje nakon što je saznao istinu o Garethovom
rođenju. Zato je Gareth pretpostavljao da je to moglo biti puno gore.
Ali kad je Gareth preuzeo titulu, otkrio je da je naslijedio dugove, hipoteke i
kuće iz kojih su bile ispražnjene gotovo sve dragocjenosti. Hyacinth je miraz, koji je
u braku porastao razboritim ulaganjima, nestao da bi se popravila situacija, ali ipak,
Gareth je morao raditi napornije i marljivije nego što je ikada sanjao da je moguće
da bi svoju obitelj iščupao iz dugova.
Smiješno je to što je uživao.
Tko bi pomislio da će on, od svih ljudi, naći takvo zadovoljstvo u teškom radu?
Stol mu je bio besprijekoran, papiri uredni i čisti, i mogao je za manje od minute
pronaći bilo koji važan dokument. Njegove poslovne knjige su uvijek bile točne,
imanja napredna, a zakupci stabilni i uspješni.
Otpio je još jedan gutljaj pića, prepustivši se blagoj vatri koja mu se kotrljala niz
grlo. Raj.
Život je savršen. Uistinu. Savršen.
George je završavao Cambridge, Isabella sigurno će odabrati muža ove godine, a
Hyacinth...
Nasmije se. Hyacinth je još uvijek Hyacinth. S godinama je postala malo
mirnija, ili je možda majčinstvo otupilo njenu oštricu, ali ona je još uvijek bila ista
iskrena, divna, savršeno prekrasna Hyacinth.
Pola vremena ga je izluđivala, ali bila je to lijepa vrsta ludila, i iako je ponekad
uzdahnuo i umorno klimnuo glavom kad su se njegovi prijatelji žalili na svoje žene,
potajno je znao da je najsretniji čovjek u Londonu. Dovraga, čak i Engleskoj. Na
svijetu.
Spustio je piće, a onda lupnuo prstima po elegantno umotanoj kutiji koja je
ležala na uglu njegova stola. Jutros ju je kupio kod madame LaFleur, trgovini odjeće
za koju je znao da ju Hyacinth ne posjećuje tako često, kako bi je poštedio sramote
da se mora nositi s prodavačima koji znaju svaki komad donjeg rublja u njezinom
ormaru.
Francuska svila, belgijska čipka.
 Nasmiješio se. Vrlo malo francuske svile, obrubljene mrvicom belgijske čipke.
Na njoj će izgledati nebeski.
Od čega god bilo.
Sjedio je u stolicu i uživao u sanjarenju. Bit će to duga, lijepa noć. Možda čak...
Podignuo je obrve dok se pokušavao sjetiti rasporeda svoje žene za taj dan.
Možda čak i dugo, divno poslijepodne. Kada je trebala doći kući? I hoće li neko od
djece biti s njom?
Zatvorio je oči, zamišljajući je u različitim stadijima razodjevenosti, nakon čega
su uslijedile raznovrsne zanimljive poze, nakon čega su slijedile razne fascinantne
aktivnosti.
Zastenjao je. Morati će se što skorije vratiti kući, jer je njegova mašta bila
previše aktivna da ne bi bila zadovoljena, i...
– Gareth!
Nije zvučalo baš milozvučno. Prekrasna erotska izmaglica koja mu je plutala
glavom potpuno je nestala. Pa, gotovo u cijelosti. Hyacinth možda nije izgledala
nimalo naklonjena popodnevnim aktivnostima dok je stajala na vratima, suženih
očiju i stisnute čeljusti, ali bila je ovdje, a to je značilo da je pola bitke već dobiveno.
– Zatvori vrata, – promrmljao je dižući se na noge.
– Znaš li što je napravila tvoja kćerka?
– Tvoja kćerka, misliš?
– Naša kćerka, – ispravila ga je, ipak zatvarajući vrata.
– Želim li znati?
– Gareth!
– U redu, – uzdahnuo je, a zatim je uslijedilo poslušno, – što je napravila?
Već su ranije razgovarali o tome. Bezbroj puta. Odgovor je obično imao veze s
nečim što uključuje brak i Isabellinim pomalo nekonvencionalnim pogledima na tu
temu. I naravno, Hyacinthina frustracija zbog cijele situacije.
Rijetka su bila odstupanja.
– Pa, nije toliko ono što je napravila, – rekla je Hyacinth.
Prikrio je osmjeh. To također nije bilo neočekivano.
– Više je u pitanju ono što neće napraviti.
– Skočiti na tvoj ponudu?
– Gareth.
Približio joj se. – Zar ti ja nisam dovoljan?
– Molim?
Posegnuo je za njenom rukom i nježno je privukao. – Uvijek skačem na tvoje
ponude, – promrmljao je.
 Prepoznala je pogled u njegovom oku. – Sada? – Okrenula se i pogledala u
zatvorena vrata. – Isabella je gore.
– Neće čuti.
– Ali mogla bi...
Usne su mu se spustile na njen vrat. – Na vratima je brava.
– Ali ona će znati...
Počeo se baviti s gumbima na njenoj haljini. Bio je jako dobar sa gumbima. –
Ona je pametna djevojka, – rekao je odmičući se kako bi uživao u pogledu dok je
tkanina padala. Volio je kad mu žena nije nosila potkošulju.
– Gareth!
Prignuo se i uzeo u usta jednu ružičastu bradavicu prije nego što je mogla
prigovoriti.
– Oh, Gareth! – Koljena su joj omekšala. To mu je bilo dovoljno da je zgrbi i
odnese na kauč. Onaj sa ekstra-velikim jastucima.
– Još?
– Bože, da, – zastenjala je.
Kliznuo je rukom ispod suknje dok je nije mogao draškati. – Toliki otpor, –
promrmljao je. – Priznaj. Stalno me želiš.
– Dvadeset godina braka ti nije dovoljno priznanje?
– Dvadeset i dvije godine, i želim to čuti sa tvojih usana.
Zastenjala je kad je skliznuo prst unutar nje. – Gotovo uvijek – prizna ona. –
Gotovo uvijek te želim.
Dramatično je uzdahnuo, smješivši joj se uz vrat. – Morati ću više raditi.
Pogledao je u nju. Zurila je u njega sa lukavim izrazom lica, očito završila sa
svojim prolaznim pokušajem kreposti i ugleda.
– Puno žešće, – složila se. – I malo brže, kad si već kod toga.
Na te riječi se glasno nasmijao.
– Gareth! – Hyacinth je možda bila raskalašena u privatnosti, ali uvijek je bila
svjesna slugu.
– Ne brini, – rekao je sa osmijehom. – Bit ću tih. Bit ću vrlo, vrlo tih. – Uz jedan
lak pokret, podigao joj je suknje iznad struka i skliznuo dolje dok mu glava nije bila
između njenih nogu. – Ti si, draga moja, ta koja će morati kontrolirati svoj glas.
– Oh. Oh. Oh…
– Još?
– Definitivno još.
Zatim ju je liznuo. Imala je okus kao raj. I kad se meškoljila, uvijek je bila
poslastica.
– Oh nebesa. Oh…Oh…
 Osmjehnuo se, a zatim je kružio jezikom dok nije ispustila tihi mali vrisak. Volio
joj je to raditi, volio je dovoditi svoju sposobnu i artikuliranu ženu do bezumne
raskalašenosti.
Dvadeset dvije godine. Tko bi pomislio da će nakon dvadeset i dvije godine još
uvijek željeti jednu jedinu ženu, ovu ženu, i to tako intenzivno?
– Oh, Gareth, – dahtala je. – Oh, Gareth… Još, Gareth…
Udvostručio je svoje napore. Bila je blizu. Znao ju je tako dobro, znao je svaku
krivulju i oblik njezina tijela, način na koji se kretala kad je uzbuđena, kako je
disala kad ga je željela. Bila je blizu.
A zatim je svršila, zakrivila se i dahtala dok joj se tijelo nije opustilo.
Nasmijao se kad ga je odgurnula. Uvijek je to činila nakon što bi svršila,
govoreći da ne može podnijeti još jedan dodir, da će zasigurno umrijeti ako joj se ne
pruži prilika da se vrati na normalu.
Pomaknuo se, uvijajući se uz njeno tijelo dok joj nije mogao vidjeti lice. – To je
bilo lijepo, – rekla je.
Podigao je obrve. – Lijepo?
– Jako lijepo.
– Dovoljno lijepo da uzvratiš?
Usne su joj se izvile. – Oh, ne znam jel' bilo toliko lijepo.
Ruka mu se spustila do hlača. – Morat ću onda ponuditi reprizu.
Usne su joj se razdvojile od iznenađenja.
– Varijacija na temu, ako želiš.
Spustila je pogled. – Što radiš?
Lascivno se nasmiješio. – Uživam u plodovima moga truda. – Uzdahnula je kad
je kliznuo u nju, a on je zadahtao od čistog užitka na sve to, misleći kako je jako
puno voli.
A onda nije više ništa mislio.

Kasnog popodneva Hyacinth se vratila na svoju drugu omiljenu razonodu. Mada se

omiljena nije činio pravim pridjevom, niti je razonoda bila ispravna imenica. Prisila
je vjerojatno bolje odgovarala opisu, kao i jadan, ili možda neumoljiv. Jadan?
Neizbježan.
Uzdahnula je. Definitivno neizbježno. Neizbježna prisila.
Koliko je dugo živjela u ovoj kući? Petnaest godina?
 Petnaest godina. Petnaest godina i nekoliko mjeseci povrh toga, a ona je još
uvijek tražila te proklete dragulje.
Netko bi pomislio da je do sada odustala. Zasigurno bi bilo tko drugi već
odustao. Morala je priznati da je bila najtvrdoglavija osoba od svih koje zna.
Osim, možda, njene vlastite kćeri. Hyacinth nikad nije ispričala Isabelli o
draguljima, makar samo zato što je znala da će se Isabella pridružiti potrazi s
nezdravim žarom kako bi se suprotstavila njenom vlastitom. Nije rekla ni svom sinu
Georgeu, jer bi rekao Isabelli. A Hyacinth nikad ne bi udala tu djevojku ako bi ona
pomislila da je u njezinom domu sakriveno bogatstvo u draguljima.
Nije da bi Isabella željela dragulje zbog bogatstva. Hyacinth je znala svoju kćer
dovoljno dobro da zna da je u nekim stvarima – vjerojatno većini – Isabella je bila
točno poput nje. A za Hyacinth potraga za draguljima nikada nije bila radi novca
koji bi mogli donijeti. Oh, ona je otvoreno priznala da bi njoj i Garethu mogao
koristiti novac (i štoviše to je i napravila još prije nekoliko godina). Ali nije to bilo
radi novca. To je bio princip. Bilo je to likovanje.
To je bila očajnička potreba da konačno u svojoj šaci stisne te proklete dragulje i
protrese ih pred licem svog muža i kaže: – Vidiš? Vidiš? Nisam bila luda svih ovih
godina!
Gareth je davno odustao od dragulja. Vjerojatno nisu ni postojali, rekao joj je.
Netko ih je sigurno pronašao već godinama ranije. Zaboga, već su petnaest godina
živjeli u Clair House. Da ih Hyacinth može pronaći, do sada bi ih već našla, pa zašto
je onda nastavila mučiti samu sebe?
Odlično pitanje.
Hyacinth je stisnula zube dok je puzala po podu toaleta, što je zasigurno bilo
osamstoti put u životu. Sve je to znala. Bog joj pomogao, znala je, ali sad nije mogla
odustati. Ako bi sad odustala, što bi to govorilo o u proteklih petnaest godina?
Protraćeno vrijeme? Sve to, protraćeno vrijeme?
Nije mogla podnijeti pomisao na to.
Plus, ona stvarno nije bila vrsta koja odustaje, zar ne? Ako bi, to bi bilo potpuno
u suprotnosti sa svime što zna o sebi. Da li bi to značilo da je ostarila?
Nije bila spremna ostariti. Možda je to bila kletva što je najmlađa od osmero
djece. Jedno nikada nije bilo posve spremno biti star.
Nagnula se niže, prislonivši obraz uz hladnu pločicu na poda, kako bi mogla
zaviriti ispod kade. Nijedna starica to ne bi napravila, zar ne? Ni stara dama ne bi...
– Ah, tu si, Hyacinth.
Bio je to Gareth, provirio je glavom kroz vrata. Nije se ni malo iznenadio kada je
pronašao svoju ženu u tako neobičnom položaju. Međutim, rekao je: – Prošlo je
nekoliko mjeseci od tvoje zadnje pretrage, zar ne?
Podigla je pogled. – Smislila sam nešto.
– Nešto što već nisi?
 – Da, – odbrusila je lažući.
– Provjeriti iza pločica? – pitao je učtivo.
– Ispod kade, – rekla je nevoljko, uspravljajući se u sjedeći položaj.
Trepnuo je, premještajući pogled na veliku kadu. – Jesi li to pomaknula? – upita
on s nevjericom.
Klimnula je. Mogla je prizvati nevjerojatnu količinu snage kada je pravilno
motivirana.
Pogledao ju je, zatim u kadu, a onda ponovo nju. – Ne, – rekao je. – To nije
moguće. Nisi
– Jesam.
– Nisi mogla…
– Mogla sam, – odgovorila je zabavljajući se. Ovih dana ga nije mogla iznenaditi
toliko često koliko je to željela. – Samo nekoliko centimetara, – priznala je.
Nanovo je pogledao na kadu.
– Možda samo jedan, – priznala je.
Na trenutak je mislila da će jednostavno slegnuti ramenima i ostaviti je s
njenim nastojanjima, ali onda ju je iznenadio rekavši: – Želiš li pomoć?
Trebalo joj je nekoliko sekundi da shvati na što je mislio. – S kadom?, – pitala je.
Klimnuo je, prešao kratku udaljenost do kade. – Ako je ti možeš premjestiti za
centimetar, – rekao je, – sigurno to zajedno možemo utrostručiti. Ili čak i više.
Hyacinth se podigla na noge. – Mislila sam da ne vjeruješ da su dragulji još
uvijek ovdje.
– Ja ne. – Stavio je ruke na kukove dok je promatrao kadu tražeći kako bi je
najbolje uhvatio. – Ali ti vjeruješ, a ovo bi zasigurno moralo biti u domeni muževih
obaveza.
– Oh. – Hyacinth je progutala, osjećajući se pomalo krivom što je mislila da je
nepažljiv. – Hvala ti.
Pokazao joj je da uhvati mjesto na suprotnoj strani. – Jesi li je podigla? – upita
on. – Ili gurala?
– Gurala. S ramenima, zapravo. – Pokazala je na usko mjesto između kade i
zida. – Uglavila sam se tamo, onda sam zavukla ramena ispod ruba, i...
Ali Gareth je već podigao ruku da je prekine. – Nemoj više, – rekao je. – Nemoj
mi reći. Preklinjem te.
– Zašto ne?
Dugo ju je gledao prije nego što je odgovorio, – Ne znam baš. Ali ne želim detalje.
– Vrlo dobro. – Otišla je na mjesto koje je pokazao i zgrabila rub. – U svakom
slučaju, hvala.
– To mi je... – zastao je. – Pa, nije mi zadovoljstvo. Ali nešto je.
 Nasmiješila se samoj sebi. On je doista bio najbolji muž.
Međutim, nakon tri pokušaja, postalo je očito da neće na taj način pomaknuti
kadu. – Morat ćemo koristiti klinove i guranje, – izjavila je Hyacinth. – To je jedini
način.
Gareth joj je bez pogovora kimnuo, i zajedno su se stisnuli u uski prostor između
kade i zida.
– Moram reći, – rekao je, savijajući koljena i oslanjajući potplate svojih čizama o
zid, – da je sve ovo prilično nedostojno.
Hyacinth na to nije imala ništa za reći, pa je samo progunđala. Mogao je to
tumačiti kako mu je odgovaralo.
– Ovo bi stvarno trebalo uračunati, – promrmljao je.
– Molim?
– Ovo. – Mahnuo je rukom, što bi moglo značiti bilo što, jer nije bila sasvim
sigurna je li on misli na zid, pod, kadu, ili neke čestice prašine koje su plutale
zrakom.
– Kao gesta, – nastavio je, – ovo nije jako velika stvar, ali mislim, ako ikad
zaboravim tvoj rođendan, na primjer, da bi mi ovo trebalo pomoći da se vratim u
tvoju milost.
Hyacinth je nabrala čelo. – Ne možeš to učiniti zbog dobrote svog srca?
Kraljevski joj je kimnuo. – Mogao bih. I zapravo, jesam. Ali nikada se ne zna
kada jednom…
– Oh, za ime Boga, – progunđala je Hyacinth. – Živiš da me mučiš, zar ne?
– To održava mozak u kondiciji, – rekao je učtivo. – Vrlo dobro. Hoćemo li?
Kimnula je.
– Na moj znak, – rekao je, napinjući ramena. – Jedan, dva... Tri.
Uz dahtanje i stenjanje, uložili su svu svoju težinu u guranje kade koja je klizila
po podu. Buka je bila užasna, svo to grebanje i škripa, a kad je Hyacinth spustila
pogled vidjela je neprivlačne bijele ogrebotine koje su pružale preko pločica. – Oh,
Bože, – promrmljala je.
Gareth se okrenuo, a lice mu se ozlovoljilo kad je vidio da su pomaknuli kadu
samo deset centimetara. – Mislio sam da smo je više pomaknuli, – rekao je.
– Teška je, – rekla je prilično nepotrebno.
Na trenutak je samo trepnuo prema malom dijelu poda koji su otkrili. – Što sad
namjeravaš učiniti?, – pitao je.
Blago je iskrivila usta pomalo zbunjenog izraza lica. – Nisam sigurna, – priznala
je. – Pretpostavljam da ću provjeriti pod.
– Nisi li to već učinila? – a zatim kad mu nije odgovorila dodao, – u ovih
petnaest godina otkad si se ovdje doselila?
 – Prepipala sam pod, naravno, – brzo je odgovorila, jer je bilo očito da joj ruka
stane ispod kade. – Ali to jednostavno nije isto kao vizualni pregled, i…
– Sretno, – prekinuo ju je i ustao.
– Odlaziš?
– Želiš da ostanem?
Nije očekivala da će ostati, ali sada kad je bio ovdje... – da, – rekla je,
iznenađena vlastitim odgovorom. – Zašto ne?
Nasmiješio joj se, a izraz lica mu je bio tako topao i pun ljubavi, i najbolje od
svega, blizak. – Mogao bih ti kupiti dijamantnu ogrlicu, – rekao je nježno, ponovo
sjedajući.
Ispružila je ruku i stavila je preko njegove. – Znam da bi mogao.
Na trenutak su sjedili u tišini, a zatim se Hyacinth približila svom mužu,
zadovoljno uzdahnuvši spustila glavu na njegovo rame. – Znaš li zašto te volim? –
rekla je tiho.
Isprepleo je prste s njenima. – Zašto?
– Mogao si mi kupiti ogrlicu, – rekla je. – I mogao si je sakriti. – Okrenula je
glavu da bi mu mogla poljubiti krivulju vrata. – Mogao si je sakriti samo zato da bi
je ja mogla naći. Ali nisi.
– Ja…
– I nemoj reći da nikada nisi razmišljao o tome, – rekla je, okrećući se natrag,
tako da je opet bila okrenuta prema zidu, udaljena tek nekoliko centimetara. Ali
glava joj je i dalje bila na njegovom ramenu, i iako nisu gledali jedan drugog, ruke su
im i dalje bile isprepletene, i nekako je njihov položaj odavao ono sve što bi brak
trebao i biti.
– Zato što te poznajem, – rekla je, osjećajući osmijeh koji je bujao unutar nje. –
Poznajem te, a i ti mene, i upravo to je najljepša stvar.
Stisnuo joj je ruku, a zatim je poljubio u tjeme. – Ako je ovdje, naći ćeš je.
Uzdahnula je. – Ili umrijeti pokušavajući.
Zacerekao se.
– To ne bi trebalo biti smiješno, – obavijestila ga je.
– Ali je.
– Znam.
– Volim te, – rekao je.
– Znam.
I doista, što bi još mogla poželjeti?
Isabella je bila prilično navikla na budalaštine svojih roditelja. Prihvatila je
činjenicu da su jedan drugoga povlačili u mračne kutove s mnogo više učestalosti
nego što je to bilo pristojno. Nije razmišljala o činjenici da je njena majka bila jedna
od najpoznatijih žena u Londonu ili da je njen otac još uvijek tako zgodan da su
njezine prijateljice uzdisale i mucale u njegovoj prisutnosti. U stvari, ona je više
voljela biti kćer tako nekonvencionalnog para. Izvana su bili u potpunosti prikladni,
to je sigurno, sa reputacijom izuzetno aktivnih osoba.
Ali iza zatvorenih vrata Clair kuće... Isabella je znala da njezini prijatelji nisu
bili ohrabrivani da dijele svoja mišljenja kao što je to bila ona. Većina njenih
prijatelja nisu bili potaknuti da uopće imaju mišljenja. I svakako većina mladih
dama, njenih poznanica, nije imala priliku studirati moderne jezike, niti odgoditi
društveni debi na godinu dana kako bi putovale po kontinentu.
Dakle, kada je sve bilo rečeno i učinjeno, Isabella je mislila da je prilično sretna
što ima takve roditelje, a ako je to značilo previdjeti povremene epizode koje nisu
bile primjerene njihovim godinama, to je bilo vrijedno toga, a ona je naučila
ignorirati mnoga od njihovih ponašanja.
Ali kad je tog popodneva potražila majku, kako bi pristala na bijelu haljinu s
glupim zelenim ukrasima, umjesto toga našla je svoje roditelje na podu u kupaonici
kako guraju kadu...
Pa, stvarno, to je bilo malo previše, čak i za St. Claire.
I tko bi je krivio što je ostala prisluškivati?
Ne njezina majka, zaključila je Isabella dok se naslanjala. Nije bilo šanse da bi
Hyacinth St. Clair učinila ispravnu stvar i otišla. Ne možeš živjeti s tom ženom
devetnaest godina a da to ne naučiš. A što se tiče njezina oca - dobro, Isabella je
mislila da bi i on ostao slušati, pogotovo zato što su joj to tako olakšali, ovako
okrenuti prema zidu, sa leđima naslonjenim na kadu koja je bila između njih i
otvorenih vrata.
– Što ćeš sada napraviti? – pitao je njen otac, njegov glas je bio ispunjen
posebnom vrstom zabave koja je bila rezervirana za njenu majku.
– Nisam sigurna, – odgovorila je majka, zvučeći nekarakteristično… dobro, ne
nesigurno, ali svakako ne baš tako sigurno kao i obično. – Pretpostavljam da ću
provjeriti pod.
Provjeriti pod? O čemu su razgovarali? Isabella se nagnula naprijed da bolje
čuje, baš na vrijeme da čuje kako otac pita: – Nisi li to već učinila… u ovih petnaest
godina otkad si se ovdje doselila?
– Prepipala sam pod, naravno, – odgovorila je majka zazvučavši više poput sebe.
– Ali to jednostavno nije isto kao vizualni pregled, i…
– Sretno, – rekao je njen otac, a zatim… – Oh ne! On odlazi!
 Isabella se počela povlačiti, ali onda se moralo nešto dogoditi jer je ponovo sjeo.
Ponovo se približila otvorenim vratima – pažljivo, sada pažljivo, mogao je u svakom
trenutku ponovo ustati. Zadržavajući dah, nagnula se unutra, ne mogavši skinuti
pogled sa svojih roditelja.
– Mogao bih ti kupiti dijamantnu ogrlicu, – rekao je otac.
Dijamantnu ogrlicu?
Dijamantnu…
Petnaest godina.
Premještanje kade?
U kupaonici?
Petnaest godina.
Njezina majka je petnaest godina tražila.
Dijamantnu ogrlicu?
Dijamantnu ogrlicu.
Dijamantnu…
Oh. Dragi. Bože.
Što će učiniti? Što će učiniti? Znala je što mora učiniti, ali Bože, kako bi to
trebala učiniti?
I što je mogla reći? Što bi mogla reći…
Zaboravi to za sada. Zaboravi na to jer majka opet progovorila i rekla, – Mogao
si mi kupiti ogrlicu. I mogao si je sakriti. Mogao si je sakriti samo zato da bi je ja
mogla naći. Ali nisi.
Bilo je toliko ljubavi u njenom glasu da se Isabelli stislo srce. Nešto u njemu kao
da je saželo sve što su njeni roditelji bili. Sami po sebi, jedan prema drugome.
Svojoj djeci.
I odjednom je trenutak bio previše osoban za špijuniranje, čak i za nju. Pobjegla
je iz sobe i otrčala u svoje odaje, padajući u stolicu čim je zatvorila vrata.
Zato što je znala što je njezina majka tako dugo tražila.
Stajali su u donjoj ladici njenog stola. I to je bilo više od ogrlice. Bio je to cijeli
set – ogrlica, narukvica i prsten, prava kiša dijamanata, svaki kamen uokviren sa
dva delikatna akvamarina. Isabella ih je našla kad je imala deset godina, skrivene u
maloj šupljini iza jedne od turskih pločica u WC-u dječje sobe. Trebala je nešto reći o
njima. Znala je da je trebala. Ali nije, a nije bila sigurna ni zašto nije rekla.
Možda zato što ih je pronašla. Možda zato što je voljela imati tajnu. Možda zato
što nije mislila da pripadaju nekom drugom, ili doista, da itko uopće i zna za njihovo
postojanje. Sigurno nije mislila da ih majka traži petnaest godina.
Njena majka!
 Njena majka je bila posljednja osoba koju bi netko mogao zamisliti da čuva
tajnu. Nitko ne bi optužio Isabellu zato što nije razmišljala, kada je otkrila
dijamante – Oh, sigurno ovo moja majka traži i odlučila je, iz nekih svojih čudnih
razloga, da mi ne govori o tome.
Iskreno, kad je sve rečeno i učinjeno, ovo je doista bila krivnja njene majke. Da
joj je Hyacinth rekla da traži dragulje, Isabella bi joj odmah priznala. Ili ako ne
odmah, onda dovoljno brzo da zadovolji bilo čiju savjest.
A sada, kad se već govori o savjesti, njezina je pulsirala neprijatan mali biljeg u
prsima. To je bio vrlo neugodan – i nepoznat – osjećaj.
Nije da je Isabella bila oličenje slatkoće i dobrote, svi smiješni osmjesi i pobožne
prazne fraze. Bože, ne, izbjegavala je takve djevojke poput kuge. No, iz istog razloga,
rijetko je radila nešto što bi je moglo natjerati da se kasnije osjeća krivom, makar
zato što je možda – i to samo možda – njezino shvaćanje pristojnosti moralo uvijek
biti pomalo fleksibilno.
Ali sada je imala grumen u trbuhu, s neobičnim talentom za slanje žuči u
njezino grlo. Ruke su joj se tresle i osjećala se bolesno. Nije grozničava, samo
bolesna. Sama od sebe.
Ispustivši neujednačen dah, Isabella je ustala i prešla sobu do radnog stola,
delikatnog rokoko komada koji je njena prabaka je donijela iz Italije. Prije tri
godine, nakon što se konačno iselila iz dječje sobe, tamo je spremila dragulje. Otkrila
je tajni odjeljak u donjoj ladici. To je nije posebno iznenadilo; u namještaju u kući
Clair, od kojeg je veći dio uvezen iz Italije, činilo se da postoji neuobičajen broj tajnih
odjeljaka. Ali to je bila blagodat i prilično praktično, i tako se jednog dana, kada je
njena obitelj otišla na neki važni događaj za koji su smatrali da je Isabella premlada
da bi prisustvovala, ušuljala u dječju sobu, uzela dragulje iz skrovišta iza pločice
(koju je prilično oprezno ponovo zalijepila na njeno mjesto), te ih premjestila u svoj
stol.
Od tada su bili tamo, osim u neobičnim prigodama kada ih je Isabella uzela i
probavala, razmišljajući kako bi lijepo izgledali sa njenom novom haljinom, ali kako
roditeljima objasniti njihovo postojanje?
Sada se činilo da nikakvo objašnjenje ne bi bilo potrebno. Ili možda samo
drugačije objašnjenje.
Sasvim drugačije objašnjenje.
Smjestivši se u stolicu, Isabella se nagne i uzme dragulje iz tajnog pretinca. Još
uvijek su se nalazili u istoj vrpcom vezanoj baršunastoj vrećici u kojoj ih je našla.
Oslobodila ih je, formirajući luksuznu hrpicu na radnoj površini. Nije znala puno o
draguljima, ali sigurno su bili najbolje kvalitete. Hvatali su sunčevu svjetlost s
neopisivom magijom, gotovo kao da svaki kamen može nekako uhvatiti svjetlo, a
zatim ga razaslati u svim smjerovima.
Isabella nije voljela misliti da je pohlepna ili materijalist, ali u prisutnosti
takvog blaga, shvatila je kako dijamanti mogu natjerati čovjeka da pomalo poludi.
Ili zašto su žene tako očajnički čeznule za još jednim komadom, još jednim kamenom
koji je bio veći, i finije rezan od onog prije njega.
Ali oni joj nisu pripadali. Možda nisu pripadali nikome. Ali ako je itko imao
pravo na njih, to je svakako bila njezina majka. Isabella nije znala kako i zašto je
Hyacinth znala za njihovo postojanje, ali to nije bilo ni važno. Njezina je majka je na
neki način bila povezana s draguljima, nekim važnim znanjem. I ako su pripadali
nekome, pripadali su njoj.
Isabella ih je nevoljko gurnula natrag u vrećicu i zategnula zlatnu vrpcu tako da
ni jedan od komada nije mogao iskliznuti. Znala je što sada mora napraviti. Točno je
znala što mora napraviti.
Ali nakon toga…
Čekanje će biti mučenje.

Prošla su dva mjeseca otkako je Hyacinth posljednji puta tražila dragulje, ali Gareth
je bio zauzet s nekim stvarima u vezi s nekretninama, a ona nije imala dobru knjigu
koju bi čitala, pa je osjećala... svrbež.
To se događalo s vremena na vrijeme. Mjeseci bi prolazili da ih nije tražila,
tjedni i dani a da nije ni razmišljala o dijamantima. Onda bi se nešto dogodilo da je
podsjeti, počne se pitati, i evo je opet – opsjednuta i frustrirana, šuljajući se po kući
tako da nitko ne može shvatiti što je naumila.
A istina je bila da joj je bilo neugodno. Bez obzira kako je netko gledao na to, ona
je bila pomalo šašava. Ili su dragulji bili skriveni u Claire Houseu i nije ih našla
usprkos šesnaest godina potrage, ili nisu bili skriveni, a ona je jurila za iluzijom.
Nije mogla zamisliti kako bi to mogla objasniti svojoj djeci, sluge su je sigurno
smatrali više nego malo ludom (svako od njih ju je u jednom trenutku uhvatio kako
njuška oko toaleta), i Gareth – pa, on je bio sladak i udovoljavao joj je, ali svejedno,
Hyacinth je držala svoje aktivnosti za sebe.
Tako je bilo bolje.
Za popodnevnu potragu izabrala je kupaonicu u dječjoj sobi. Naravno, ne iz
nekog posebnog razloga, ali završila je sustavno pretraživanje svih toaleta za
poslugu (uvijek je to bilo nastojanje koje je zahtijevalo određenu osjetljivost i
profinjenost), a prije toga je odradila vlastitu kupaonicu, pa se dječja soba činila
dobrim izborom. Nakon toga se premjestila na neke od kupaonica na drugom katu.
George se preselio u svoje odaje i ako Bog doista bude milostiv, Isabella će se uskoro
udati, a Hyacinth se neće morati brinuti da će se netko spotaknuti o nju dok čeprka,
i vrlo vjerojatno skida pločice sa zidova.
Hyacinth je stavila ruke na bokove i duboko udahnula dok je promatrala malu
prostoriju. Uvijek joj se sviđala. Pločice su bile, ili barem izgledale, turske, a
Hijacint je je razmišljala o tome kako istočnjački narodi nemaju tako miran život
kao Britanci, jer je boje nikad nisu uspjele staviti u divno raspoloženje – sva ta
kraljevski plava i tirkizna, sa žutim i narančastim prugama.
Hyacinth je jednom bila na plaži na jugu Italije. Izgledala je točno kao ova
prostorija, sunčano i blještavo, onako kako obala Engleske nikad neće izgledati.
Škiljila je, tražeći pukotine ili udubljenja, a onda se spustila na ruke i koljena
zbog uobičajenog pregleda donjih pločica.
Nije znala što se nadala da će pronaći, što se odjednom moglo pojaviti da nije
otkrila tijekom ostalih, pa barem desetak prethodnih pretraga.
Ali morala je nastaviti. Morala je jer jednostavno nije imala izbora. Postojalo je
nešto u njoj što joj jednostavno ne bi dalo mira. I…
Stala je. Trepnula. Što je to?
Polako, jer nije mogla povjerovati da je pronašla nešto novo – prošlo je više od
deset godina otkad se bilo koje njezino pretraživanje promijenilo na mjerljiv način,
nagnula se.
Pukotina.
Bila je mala. Bila je slaba. Ali definitivno pukotina, koja se pružala od poda do
vrha prve pločice, u dužini od otprilike petnaest centimetara. To nije nešto što bi
primijetila većina ljudi, ali Hyacinth nije bila većina, i bilo je žalosno reći, no ona je
praktički napravila karijeru od inspekcije kupaonica.
Frustrirana svojom nemogućnošću da se približi, pomaknula se na podlakticama
i koljenima, a zatim položila obraz na pod. Gurnula je pločicu desno od pukotine, a
zatim onu lijevo.
Ništa se nije dogodilo.
Stavila je nokat na rub pukotine i ukopala ga. Maleni komad gipsa se zabio pod
njega.
Čudno uzbuđenje joj je počelo rasti u prsima, stišćući, lepršajući, čineći je gotovo
nesposobnom disati.
– Smiri se, – šapnula je, čak su i te riječi iz nje izašle u drhtajima. Zgrabila je
malo dlijeto koje je uvijek nosila sa sobom u svoje potrage. – Vjerojatno nije ništa.
Vjerojatno…
Zaglavila je dlijeto u pukotini, nesumnjivo s više snage nego što je bilo potrebno.
A onda se okrenula. Ako je jedna od pločica bila labava, moment sile će izazvati da
se pritisne prema van, i…
– Oh!
Pločica je doslovno iskočila i uz zveket sletjela na pod. Iza nje bila je mala
šupljina.
Hyacinth je stisnula oči. Cijeli život je čekala na ovaj trenutak, a sada se nije
mogla ni natjerati da pogleda. – Molim te, – šapnula je. – Molim te.
Posegnula je unutra.
 – Molim te. Oh, molim te.
Dodirnula je nešto. Nešto mekano. Poput baršuna.
Izvukla je predmet drhtavim prstima. Bila je to mala vrećica, pri vrhu svezana
mekom, svilenkastom vrpcom.
Hyacinth se polako uspravila i prekrižila noge tako da je sjedila u indijskom
stilu. Kliznula je prstom u vrećicu, proširila čvrsto stisnuti otvor.
A zatim je desnom rukom iskrenula vrećicu i isula njen sadržaj u lijevu ruku.
Oh moj B…
– Gareth! – vrisnula je. – Gareth!
– Uspjela sam, – prošaptala je, zagledavši se u dragulje koji su se sada
prelijevali iz njene lijeve ruke. – Uspjela sam.
A onda je zaurlala.
– USPJELA SAM!!!!
Stavila je ogrlicu oko vrata, još uvijek u ruci stišćući narukvicu i prsten.
– Uspjela sam, uspjela sam, uspjela sam. – Sada je pjevala, skakala gore-dolje,
na trenutke plesala, a onda plakala. – Uspjela sam!
– Hyacinth! – Bio je to Gareth, bez daha od trčanja uza stepenice.
Pogledala ga je i mogla se zakleti da je može osjetiti kako joj oči sjaje. – Uspjela
sam! – Smijala se, gotovo ludo. – Uspjela sam!
Na trenutak je mogao samo buljiti. Lice mu se opustilo, a Hyacinth je pomislila
da bi mogao izgubiti uporište.
– Uspjela sam, – ponovila je. – Uspjela sam.
Onda je uzeo za ruku, i navukao prsten na njen prst. – I jesi, – rekao je,
naginjući se da joj poljubi ruku. – I jesi.

– Gareth!
Isabella je podigla pogled s knjige koju je čitala, gledajući prema stropu. Njezina
spavaonica bila je točno ispod dječje sobe, zapravo u istoj crti s kupaonicom.
– Uspjela sam!
Ponovo se vratila knjizi.
I nasmiješila.