Professional Documents
Culture Documents
~1~
Knjigoteka
daša&anna
MARY BALOGH
S engleskoga prevela
IVANA ŠOJAT
~2~
Knjigoteka
daša&anna
1.
kćeri. Dvojica sinova bih su u školi. Dvije njihove kćeri još su se školovale -
s njima je došla i njihova guvernanta. Njihovoj najstarijoj kćeri, gospođici
Philippi Dean, bilo je gotovo devetnaest godina, a nekoliko tjedana ranije
poklonila se pred kraljicom, a na prigodnom balu stupanja u odraslo
društvo imala je pratitelja uz svaku odjevnu kombinaciju. Doista je na
krajnje zadovoljavajući način pristupila pristojnome društvu.
Dok je odmah nakon dolaska u Middlebury Park uz čaj opisivala
trijumf svoje kćeri, gospođa Dean hitro je pridodala kako nipošto nisu
mogli odoljeti pozivu da dva tiha i smirena tjedna provedu na ladanju sa
starim prijateljima.
Starim prijateljima?
Situacija je Vincentu uskoro postala bolno jasna, iako se nitko nije
udostojao objasniti mu. Gospođica Philippa Dean na bračnome je tržištu
bila spremna dati se mladoženji koji će ponuditi najviše. Imala je mlađu
sestru koja ju je sustizala i dvojicu braće u školi koji su prihvatljivo
školovanje željeli nastaviti na sveučilištu. Bilo je malo vjerojatno da su
Deanovi bili nepojmljivo imućni. Došli su, dakle, jasno podrazumijevajući
kako je u Middleburyju suprug za njihovu kćer, te da će se ona u London
vratiti sa svim počastima zaručničkog statusa, i to samo nekoliko mjeseci
nakon formalnog stupanja u svijet odraslih. Bit će to jedinstven trijumf,
osobito zbog činjenice da će si osigurati supruga koji istodobno ima i
bogatstvo i titulu.
A koji je slučajno i slijep.
Gospođica Dean bila je izrazito lijepa, izvijestila je njezina majka,
plavokosa, zelenih očiju i tanana stasa, iako mu njezin izgled nije bio
važan. Ostavljala je dojam slatke i ljubazne djevojke.
Zvučala je i prilično pametno u razgovorima sa svima drugima osim
sa samim Vincentom. Ipak, često je razgovarala s njim tijekom sljedećih
nekoliko dana. Sve žene u kući, osim triju malenih Vincentovih nećakinja,
davale su sve od sebe kako bi njih dvoje povezale i ostavile ih nasamo. I
slijepac je to mogao shvatiti.
Razgovarala je s njim o banalnostima nekako ispod glasa, kao da je u
bolničkoj sobi s pacijentom koji nesigurno lebdi u stanju između života i
smrti. Kad god bi Vincent pokušao razgovor prebaciti na neku značajnu
temu kako bi otkrio nešto o njezinim interesima, stavovima i samome
stanju njezina uma, ona bi se bez odstupanja svim srcem slagala sa svime
što bi on rekao, što je povremeno bilo apsurdno.
- Čvrsto vjerujem - rekao joj je jednog poslijepodneva dok su zajedno
sjedili u cvijetnjaku ispred kuće usprkos prilično hladnom povjetarcu - da
se znanstveni svijet posljednjih nekoliko stoljeća podmuklo urotio protiv
masa, gospođice Dean, sve kako bi nas uvjerio da je Zemlja okrugla. A
~5~
Knjigoteka
daša&anna
~7~
Knjigoteka
daša&anna
bez obzira na društveni ili financijski status, spol ili dob. Bilo je prilično
idilično.
Vincentov dobrostojeći ujak bio se vratio s Dalekog istoka kad je
Vincentu bilo sedamnaest godina, priskrbivši mu časnički čin. Kad je
Martin doznao tu vijest, došao je u Covington House i gužvajući šešir u
ruci pitao može li biti Vincentov pobočnik. Ispostavilo se da takav odnos
neće potrajati. Vincent je izgubio vid tijekom svoje prve bitke. Ali, Martin
je s njim ostao kao njegov sobar, čak i tijekom prvih godina, kad ga
Vincent nije mogao plaćati. Tvrdoglavo je odbijao napustiti službu.
- Mojoj mami bit će drago što me vidi - rekao je sad Martin.
I tati će biti drago, iako će sigurno imati uobičajene podrugljive
primjedbe vezane uz činjenicu da je njegov jedini sin odlučio biti plemićev
sobar.
I tako su otišli.
Putovali su cijelu posljednju noć svojega putovanja, posve iscrpljeni,
pa su u Covington House došli s prvim zrakama zore - tako ga je izvijestio
Martin. Vincent je to mogao i sam shvatiti čim se kočija zaustavila, a
njezina se vrata otvorila. Mogao je čuti nekoliko ptica kako pjevaju
jasnoćom koja odzvanja, koja je tipična za vrijeme prije samog svitanja. A i
zrak je bio prohladan, onako kako to biva u trenutku kad se noć okončava,
a dan još nije potpuno svanuo.
Nije bilo stvarnog razloga za tajnovitost, samo je Vincentu bilo draže
da barem jedno vrijeme nitko ne zna da je u Covington Houseu. Nije htio
pobuditi radoznalost starih prijatelja i susjeda. Nije htio da se pred
njegovim vratima sjate kako bi mu odali poštovanje ili kako bi zadovoljili
svoju znatiželju i doznali kako izgleda slijepac. A nije htio ni da itko piše
njegovoj majci i tako je požuri da čim prije dođe kako bi se brinula o
njemu. Ionako se vjerojatno neće dugo zadržati. Samo mu je trebalo
dovoljno vremena da dovede u red svoje misli.
Ključ ulaznih vrata kuće oduvijek se nalazio iznad nadvratnika, s
unutarnje strane vrtne ostave iza same kuće. Vincent je Handryja poslao
da provjeri je li još ondje. Ako nije, onda će se Martin morati zavući u
podrum kroz prozor. Čisto je sumnjao da je itko u posljednjih šest godina
popravio kračun na tom prozoru, jer nitko ga nije popravljao ni tijekom
Vincentova djetinjstva. Kroz taj se prozor moglo usred noći iskrasti van i
ponovno se vratiti u kuću.
Handry se vratio s ključem. Djelovao je pomalo zahrđao, izvijestio je,
ali pristajao je u bravu koju je otključao uz škripu i s malo napora. Vrata su
se otvorila.
Vincent je otkrio da kuća, usprkos činjenici da je bila zatvorena, ne
zaudara na vlagu niti je zrak ustajao. Spremačice koje je plaćao da svaka
~ 11 ~
Knjigoteka
daša&anna
dva tjedna dolaze čistiti kuću sjajno su obavljale svoj posao. Bio je tu miris,
međutim, nešto nedefinirano što mu je vratilo uspomene na djetinjstvo, na
njegovu majku i sestre, iz vremena kad su još svi živjeli ovdje. Vratile su se
čak i blijede uspomene na njegova oca. Čudno je kako taj miris nije
zamjećivao dok je još živio ovdje - možda zato što mu tad zamjećivanje
mirisa nije bilo potrebno.
Predvorjem je koračao s pomoću štapa. Stari hrastov stol još uvijek je
stajao na istome mjestu, nasuprot vratima, a pokraj njega i dalje je bio
stalak za kišobrane. Preko svega bile su prebačene plahte.
- Ovu kuću poznajem kao naličje vlastitoga dlana - rekao je Martinu
uklanjajući plahtu sa stola i polažući na njega štap. - Sam ću je obići. A
onda ću otići prileći u svoju sobu sat ili dva. Kočije nisu stvorene da bi se u
njima spavalo, zar ne?
- Ne kad su na engleskim cestama - složio se Martin - ali nisam još
uspio pronaći ništa bolje. Otići ću Handryju pomoći oko konja, a potom ću
unijeti tvoje torbe.
Ono što se Vincentu osobito sviđalo kod Martina Fiska bila je
činjenica da se o svim njegovim potrebama skrbio bez žurbe i panike.
Najbolje od svega bilo je to da nije lebdio nad njim. Ako bi se Vincent
slučajno sudario sa zidom ili vratima, ako bi se spotaknuo preko predmeta
koji je ležao na njegovu putu, ako bi, što mu se jednom dogodilo, pao niz
stube ili - što se svima urezalo u pamćenje - naglavce pao u umjetno
jezerce, Martin bi mu priskočio u pomoć kako bi se pozabavio
ogrebotinama, posjekotinama i svim drugim posljedicama nezgode,
iznoseći primjerene ili neprimjerene komentare glasom koji nije
podrhtavao nabijen emocijama.
Svojega bi gospodara čak povremeno izvještavao da je
nespretnjaković.
Bilo je to bolje - ah, beskrajno bolje - od dušobrižničke skrbi kojom ga
obasipaju svi ostali iz njegova okruženja. On je nezahvalni gad, znao je to.
Osim toga, njegovi kolege, članovi Kluba preživjelih, prema njemu se
ophode poput Martina. Bio je to jedan od razloga zašto je toliko uživao u
boravku u Penderris Hallu, kamo je odlazio svake godine. Svi odreda, njih
sedmorica, teško su ranjeni u ratovima, pa svi nose unutarnje ili vanjske
ožiljke, ili i jedne i druge. Svi odreda shvaćaju koliko je frustrirajuća ta
skrb iz sažaljenja.
Kad je u kući ostao sam, zaputio se u dnevni boravak koji mu se
nalazio s lijeve strane, prostorije u kojoj se odvijao sav svakodnevni život.
Sve je bilo onako kako se sjećao i gdje je nekoć bilo, samo je pokućstvo bilo
prekriveno plahtama. Nastavio je dalje do konzervatorija, veće i rjeđe
korištene prostorije. U konzervatoriju je znalo biti plesa. Osam je parova
~ 12 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 14 ~
Knjigoteka
daša&anna
2.
~ 16 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 17 ~
Knjigoteka
daša&anna
gledao kako Vincent Hunt glavom i bradom iz kočije izlazi nakon Martina
Fiska, kovačeva sina. Samo iz tog razloga žurno se vrativši kući, do sedam
ujutro to je priopćio supruzi, malenom sinu kojeg velika vijest uopće nije
zanimala, svojim kolegama, kovaču i njegovoj supruzi, kao i gospodinu
Kerryju koji je u kovačnicu svratio tako rano zato što je jednom od
njegovih konja potkova otpala kasno prethodne večeri.
Do osam sati, radnici s farme - zajedno sa suprugom onog radnika -
vijest su prenijeli svima koje su poznavali ili barem svima koji su se našli
dovoljno blizu da čuju. Gospodin Kerry rekao je mesaru, župniku i
njegovoj staroj majci. Kovačeva supruga, izvan sebe od sreće što joj se sin
kući vratio u ulozi sobara vikonta Darleigha, odnosno Vincenta Hunta,
pohitala je pekaru kako bi obnovila zalihe brašna, pa je o svemu izvijestila
pekara, dvojicu njegovih pomoćnika i troje ranojutarnjih kupaca. A kovač,
također pucajući od ponosa, iako je tresući glavom uvijek s
omalovažavanjem govorio o svojemu sinu sobaru, vijest je prenio šegrtu,
kad se momak sa zakašnjenjem pojavio na radnome mjestu, zbog čega
ovaj prvi put nije morao iznositi cijelu litaniju isprika. Vijest je prenio i
konjušaru sir Clarencea Marcha i župniku koji je u četvrt sata dvaput čuo
istu vijest, ali oba se puta ponašao jednako ushićeno.
Do devet sati bilo je teško pronaći osobu u Barton Coombsu, ali i u
krugu od tri kilometra oko njega, koja nije znala da je vikont Darleigh,
odnosno Vincent Hunt, prije samog svitanja došao u Covington House i
ondje ostao.
Ako je došao tako rano, podijelila je gospođica Waddell svoje
razmišljanje s gospođom Parsons, župnikovom suprugom doista
prikladna prezimena 1 kad su se dvije dame susrele preko živice koja dijeli
njihova stražnja dvorišta, sigurno je putovao cijelu noć, pa sam uživa u
zasluženu odmoru, jadni gospodin. Ne bi bilo uljudno prerano ga posjetiti.
Izvijestit će o tome odbor za doček. Jadni, dragi gospodin.
Župnik je uvježbavao govor dobrodošlice i pitao se nije li odveć
formalan. Jer, na kraju krajeva, vikont Darleigh nekoć je bio samo vedar i
nestašan sin seoskog učitelja. Uza sve ostalo, on je bio i ratni heroj. A sad
je imao i tu dojmljivu titulu. Zaključio je da je ipak bolje biti formalan nego
razmahati se prevelikom bliskošću.
Gospođa Fisk ispekla je štruce kruha i kolače koje je već tjednima u
glavi planirala ispeći. Njezin sin, njezino voljeno jedino dijete, vratio se
kući, usto s vikontom Darleighom, tim vedrim i veselim dječakom koji je
nekoć ludovao s Martinom i odvlačio ga u različite nepodopštine - iako se
Martina i nije moralo previše odvlačiti. Jadni dječak. Jadni gospodin.
Šmrcnula je i otrla suzu nadlanicom brašnom prekrivene ruke.
1
Engl. parson = župnik, pastor, svećenik, vikar (nap. prev.).
~ 18 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 19 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 21 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 22 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 23 ~
Knjigoteka
daša&anna
samo ono što je doznala o njegovu drugom licu, Vincentu Huntu, dok je još
bio dječak. Znala je, međutim, da je uglađen, elegantan i neovisan, jer ga
njegovi sluge nisu morali posvuda voditi kako bi se kretao.
Barem se činilo kako ova večer neće biti dosadna poput ostalih. Moći
će zuriti u vikonta, čak i ako bi pri pogledu na njegovo lice mogla osjetiti
potrebu da povraća ili padne u nesvijest poput Henriette. A moći će
svjedočiti i prvoj fazi udvaranja. To bi moglo biti zabavno.
Iz prostorije se iskrala odmah po odlasku sir Clarencea i otrčala na
kat po crtaći blok i drveni ugljen - njoj važan imetak, budući da nije imala
pravo na redoviti džeparac. Uzela ili je iz Henriettine davno napuštene
učionice. Otići će u šumu iza kuće gdje može biti neprimijećena i nacrtati
krupna, opasna čovjeka snažnih prsa i bicepsa, malene glave, dugih i
tananih nogu što stoji iznad jezovitog sitnog muškarca s povezima preko
očiju koji u debeljuškastoj ruci drži vjenčani prsten, dok dvije žene, jedna
debeljuškasta i sredovječna, druga mlada i tanana, stoje nasuprot njima.
Debela izgleda pobjednički, a mlada shrvano. Kao i uvijek, u donji će desni
kut smjestiti malenog, nacerenog miša.
~ 24 ~
Knjigoteka
daša&anna
3.
~ 26 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 27 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 31 ~
Knjigoteka
daša&anna
U njegovu čast.
Zabacio je glavu i glasno se nasmijao. Tko bi drugi osim stanovnika
Barton Coombsa organizirao ples za slijepca?
Ne smije se, međutim, previše opustiti tijekom ove neočekivano
ugodne epizode, pomislio je u trenutku kad mu je Martin donio mlijeko.
Jer Sir Clarence jasno mu je dao do znanja kako će njegova kći rado
prihvatiti njegovu bračnu ponudu, a lady March na sav se glas hvalila
kćerinim vrlinama i postignućima. Sama gospođica March samo se
smijuljila. Svi su ga odreda htjeli pridobiti, a Marchevi najčešće dobiju ono
što žele, iako očigledno nisu uspjeli u nakani s onim desecima vojvoda,
markiza i grofova - zar ih doista ima toliko, čak i ako računamo one već
oženjene?
Morat će pripaziti. Henrietta March je kao djevojčica bila iznimno
lijepa, a kad ju je posljednji put vidio, dalo se naslutiti da će i kao odrasla
biti prava ljepotica. Bilo joj je tad petnaestak godina. Imala je tamnu kosu i
oči, lijepa stasa. Uvijek je bila moderno i skupo odjevena u haljine što ih je
šivao krojač - odnosno modist, prema sir Clarenceovu rječniku - koji je
dvaput godišnje dolazio iz Londona. Gospođica March uvijek je imala
francusku dadilju i francusku guvernantu, i nikad se nije družila sa
seoskom djecom. Nešto što bi se moglo nazvati komunikacijom s ostalom
djecom događalo se na zabavama prigodom njezinih rođendana, kad bi s
tatom i mamom dočekivala uzvanike i graciozno kimala glavom, tiho
zahvaljujući na čestitkama svih onih koji bi pokraj nje prolazili s puno
poštovanja.
Vincent bi je možda i sažalijevao, da nije bila tako ohola, da za razliku
od svojih roditelja nije prigrlila tako nadmen stav. Slutio je da se nije
promijenila. Barem večeras nije pokazala da je tomu tako. Kad je došla
partitura po koju je njezina majka poslala, zagonetnoj ženi koja ju je
donijela nije izgovorila ni riječ zahvale, je li joj to bila sestrična?
Tko je to bio? Nisu mu je čak ni predstavili, niti su je uključili i u jedan
od razgovora. Jedino što je cijele večeri izgovorila bilo je: Da, tetka. A
sigurno je sve vrijeme bila ondje.
Bio je prilično ogorčen zbog nje, tko god ona bila. Očigledno je član
obitelji, ali ignorirali su je sve dok nije trebala nešto obaviti. Cijelu je večer
sjedila tiho kao miš.
Ne bi ga to trebalo uznemirivati.
Nakon što je pojeo kolač, posegnuo je za čašom mlijeka i iskapio je.
Za Boga miloga, bila je to mučna večer. Razgovor je bio pompozan i
nimalo tečan, glazba nimalo osobita. A veselo je mogao izdržati i jedno i
drugo da su Marchevi bili srdačni ljudi koji su mu nekoć bili dragi. Nije
osjećao grižnju savjesti zbog osjećaja gađenja koji ga je obuzimao pri
~ 33 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 34 ~
Knjigoteka
daša&anna
4.
~ 35 ~
Knjigoteka
daša&anna
I Sophie će ići na događanje. Nisu joj rekli hoće li ići, a ona nije ni
pitala. No, seoska društvena događanja su za sve. Nisu se slale pozivnice.
Na događanje će otići čak i ako bude trebala pješice do svratišta. To je
zapravo ionako kanila učiniti, jer da je tetka Martha znala da namjerava
ići, možda bi je pokušala spriječiti. Ne mogu je spriječiti da ode ako već
bude ondje, zar ne? A kako bi poslije mogli iskazati nezadovoljstvo ako svi
ionako budu ondje? Nije joj namjera praviti scene. Ondje će biti samo
promatrač. Naći će mračan kut i u njemu se stisnuti. Bila je stručnjakinja
za to.
Ići će. Srce joj je tuklo u grudima u trenutku kad je za doručkom
donesena odluka, jer ona nikada nije išla nikamo. U svakom slučaju ne na
društvena događanja. Zadnje su je dvije sezone vodili u London, ali samo
zato što je nisu mogli ostaviti samu u Barton Hallu. Nije, međutim, bila ni
na jednoj zabavi, koncertu ili balu na koje su njezina tetka i Henrietta
svakodnevno odlazile. Kako je mogla ići? Rekla joj je to jednom tetka
Martha kad je natuknula da ne ide na događanja. Bilo je već dovoljno teško
biti sestra i nećakinja gospodina koji je u dvoboju poginuo zato što je
nabio rogove jednom grofu, što je šokantan i ponižavajući događaj koji je
predstavljao samo završno poglavlje jedne nimalo dične karijere. Nikada
ne bi mogli koračati podignute glave kad bi se doznalo da su k sebi primili
njegovu kćer, osobito s obzirom na to kako ta kći izgleda.
Sophie je imala samo jednu haljinu koja je tek izdaleka nalikovala na
večernju opravu. Haljina je bila sašivena za Henriettu kad joj je bilo
četrnaest ili petnaest godina i odjenula ju je samo jednom, za proslavu
svojega rođendana. Nije bilo potrebno prilagođavati je poput ostale
polovne odjeće koja bi dopala Sophie. Bila je od ružičasto-bež muslina i još
je zadržala oblik usprkos činjenici da ju je Sophie morala skratiti i suziti.
Nije bila zadivljujuće lijepa, a i kroj joj je nesumnjivo bio zapanjujuće
zastario, ali ovo ionako nije bilo neki veliki londonski bal. Bilo je to seosko
događanje. Posve sigurno doći će i druge žene koje će biti još jadnije
odjevene, ili barem jednako jadno.
Nakon što je ono troje otišlo kočijom, pješice se zaputila do Foaming
Tankarda, zahvalna Bogu što noć nije ni hladna, ni vlažna, ni vjetrovita.
Osjećala se prilično uzbuđeno.
Nije, dakako, očekivala da će plesati ili razgovarati. Ni nakon dvije
godine nitko nije znao da živi u Barton Coombsu. Nikada je nisu nikome
predstavili, samo bi joj povremeno neki srdačno kimnuli glavom u crkvi,
nakon nedjeljne mise. Ali, ionako je samo htjela gledati ljude kako se
druže i zabavljaju.
Oh, i - priznaj, Sophie! - ponovno vidjeti prelijepog vikonta Darleigha.
Diviti mu se izdaleka.
~ 36 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 38 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 39 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 41 ~
Knjigoteka
daša&anna
Zar baš nikad neće postati samostalno odraslo biće koje samo
razmišlja i djeluje, na koje ne utječe žena? Nije baš uvijek bio takav, zar
ne? Bio je posve samosvjestan momak. Samome je sebi dopustio da izraste
u slabića - ili je barem bio u opasnosti da to postane.
Bio je neopisivo zahvalan gospođici Fry koja mu je, slutio je, hotimice
priskočila u pomoć, iako nije znao zašto. Ona je sestrična gospođice
March, zar ne? Ili je možda spašavala gospođicu March? U svakom slučaju,
bio joj je zahvalan - i znatiželjan. Sad ju je mogao čuti prilično jasno,
shvatio je, kad mu je rekla: Zahvaljujem, gospodine, iako je govorila istim
onim tihim glasom kojim se prošle večeri obratila tetki. Ona sigurno zna
tajnu kako se čuti u buci a da je ne pokušavaš nadglasati onako kako to
čini većina ljudi, nego se glasom provući kroz nju.
- Stigli smo - rekla je jednako mekim glasom. - Jeste li za piće? - upitao
ju je. - Ili biste nešto pojeli?
- Ne, hvala - rekla je. - Maloprije sam popila limunadu.
- Ni ja nisam ni gladan ni žedan - rekao je osmjehnuvši se. Uopće nije
želio jesti ili piti na ovako javnome mjestu. Nije ni sumnjao da gomile očiju
pažljivo motre svaki njegov pokret. - Ima li u blizini ijedna slobodna
stolica? Hoćemo li nakratko sjesti?
- Upravo je započeo novi niz plesova - rekla je. - Ima praznih stolica.
Čim su sjeli jedno pokraj drugoga, on je svoju stolicu okrenuo tako da
joj bude dovoljno blizu da je čuje, ali i da ona čuje njega. Pritom se nadao
da će time barem nakratko obeshrabriti ljude da ih ometaju. Svu je njemu
namijenjenu pozornost istodobno smatrao i dirljivom i zamornom.
- Jeste li vi sestrična gospođice March? - upitao je.
- Da - odgovorila mu je. - Lady March je sestra mojega oca.
- Vaš je otac umro? A vaša majka?
- Oboje su mrtvi - rekla je.
- Žao mi je.
- Hvala.
- Bilo mi je žao - rekao je - što nas sinoć nisu upoznali.
- Oh - rekla je - ja sam posve nevažna.
Glazba je bila glasna i prpošna, mogao je čuti zvuk ritmičnog udaranja
stopala o pod. Njihov razgovor nadglasavao je sve zvukove.
Dobro ju je čuo. Nije znao kako reagirati.
- Možda ste nevažni svojoj tetki, teku, sestrični - rekao je. - Ali,
općenito gledajući? Samoj sebi? Posve sam siguran da ste važni.
~ 42 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 43 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 44 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 45 ~
Knjigoteka
daša&anna
5.
~ 46 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 48 ~
Knjigoteka
daša&anna
Začudo, Sophie je spavala, iako nije imala pojma koliko dugo. Kad se
probudila, sjela je na rub kreveta, nije znala što bi drugo. Gospođa Parsons
zatekla ju je kako tako sjedi, pa je odvela u prizemlje, u salon, gdje su
sjedile, pile kavu i jele svježe ispečene kolače dok župnik nije došao iz
svoje radne sobe. Smiješio se od uha do uha, trljao dlanovima i izgledao
kao da mu je neugodno.
Kad su je pitali ima li planova, Sophie ih je umirivala činjenicom kako
će se ukrcati na putničku kočiju za London. Sir Clarence March dao joj je
novac za put. I da, bit će dobro, da, ondje poznaje neke ljude. Oni će joj
pomoći da pronađe posao. Ne trebaju se brinuti zbog nje. Bili su vrlo
ljubazni.
Dok je sjedila u crkvi, um joj je cijele noći bio tup. Sad joj je u glavi
vladao kaos misli, tjeskobe i užasa, a sve je to morala skrivati od tih dragih
ljudi. Nije namjeravala postati im teret.
Imala je naviku skrivati se od ljudi, čak i kad bi bila izložena njihovim
pogledima.
Nije poznavala nikoga u Londonu, nikoga koga bi željela potražiti. Nije
znala kako će uopće tražiti posao, iako je to možda trebala naučiti čim joj
je umro otac. Naposljetku, bilo joj je petnaest godina. Ali, umjesto toga
otišla je tetki Mary, postupila je onako kako bi postupila svaka djevojka
plemenita podrijetla, i samo sebe dovela u zamku ovisnosti o drugima.
Postoje agencije za zapošljavanje. Morat će pronaći jednu od njih i nadati
se kako joj obiteljsko zaleđe, potpuno radno neiskustvo i izostanak
preporuka neće predstavljati nepremostivu prepreku u pronalaženju
posla. Bilo kakva posla. Ali, što će raditi dok bude tražila posao? Kamo će
poći? Sir Clarence znao je koliko košta karta do Londona, pa joj je dao
točan iznos i nimalo dodatnog novca za obrok tijekom putovanja.
Pokušala je samu sebe zamisliti kako se iskrcala iz kočije u Londonu,
na kraju putovanja.
Pitala se treba li netko u Barton Coombsu ispomoć. Možda vlasnik
Foaming Tankarda. Hoće li joj možda on ponuditi posao, čak i ako će joj
plaća biti spavanje u ostavi za metle i jedan obrok na dan?
Župnik tada kao da je čuo njezine misli.
- Raspitivao sam se, gospođice Fry - rekao je, a ljubazno mu je lice bilo
zabrinuto - ali čini se kako nitko u Barton Coombsu nema posla za mlađu
damu. Zapravo nema posla za žene. Mojoj dragoj supruzi i meni bilo bi
drago da kod nas ostanete dan ili dva, ali...
Glas mu je utihnuo, a on se okrenuo prema gospođi Parsons i
bespomoćno je pogledao.
~ 50 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 52 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 53 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 55 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 56 ~
Knjigoteka
daša&anna
manje zastrašujuće. Ili možda ne. Jer sad je postojala iluzija, ista ona kakvu
je iskusila sinoć, da su dvoje ravnopravnih ljudskih bića koja prijateljski
čavrljaju. Pa ipak... nije među njima bilo baš nikakve ravnopravnosti, osim
temeljne činjenice da su oboje plemenita podrijetla.
- Razmotrimo li to s čisto praktične i materijalne strane - rekao je -
naš bi brak bio nerazmjeran. Vi nemate ništa i nikog, nemate kamo, a
nemate ni novca. Ja, pak, imam posjed, bogatstvo i više rodbine koja me
voli nego što mi je potrebno.
I to je bilo to. Doista se više nije imalo što reći. Zurila je u ponor i
imala dojam da joj je utroba već propala u taj bezdan.
- Druga opcija ne postoji rekla je.
- Postoji. - Nekoliko je trenutaka potom ponovno šutio. - Pobjegao
sam od kuće prije otprilike šest tjedana, čuli ste to. Nisam ispravno
započeo svoj život kao vikont Darleigh iz Middlebury Parka. Dopustio sam
da mojim životom upravljaju svi dobronamjerni ljudi koji su ondje oko
mene živjeli. Oni su sad odlučili kako je vrijeme da se oženim i neće biti
zadovoljni sve dok se to ne dogodi. Želim promijeniti stanje stvari,
gospođice Fry. Koliko bi sve lakše bilo da sam prije tri godine postupio
prema vlastitu nahođenju. Ali nisam, i više nema povratka. Kako da sad
počnem? Možda tako što ću se kući vratiti sa suprugom. Možda ću imati
snage krenuti ispočetka, krenuti drukčije budem li uza se imao nekog tko
će neosporno biti gospodarica Middleburyja. Možda trebam upravo to.
Možda ćete i vi meni učiniti ogromnu uslugu poput one koju ja činim
vama. Naravno, uspijem li vas uvjeriti u to.
- Ali, oženiti neznanku... - rekla je ona.
- Upravo su to prije šest tjedana htjele učiniti moja majka i sestre -
izjavio je. - U Middlebury su je doveli njezini roditelji koji su htjeli da se
dobro uda. Ona sama nije imala želje doći.
Prethodno se nismo upoznali. Ona je bila žrtveno janje. Rekla mi je da
razumije i da joj ne smeta,
- Ah - rekla je ona. - A smetalo joj je?
- Bi li vama smetalo? - upitao ju je.
- Da se udam za slijepca? Ne bi - odgovorila je. Ali, što je to, zaboga,
govorila? Nije pristala udati se za njega. - No, smetalo bi mi kad bi me
netko prisiljavao da učinim ono što ne želim, da oženim nekog koga ne
poznajem, tko u brak neće donijeti ništa, samo činjenicu da joj ne smeta.
Rukom je prošao kroz kosu, izgledao je kao da traži prave riječi.
- Je li to dio dogovora što ste ga spominjali? - upitala je. - Da ćete vi
meni ponuditi materijalnu sigurnost, a ja vama hrabrost da postanete
gospodar vlastitoga posjeda?
~ 58 ~
Knjigoteka
daša&anna
Glasno je uzdahnuo.
- Nije - rekao je. - Sjetite se naših snova.
- Naših nemogućih snova? - Pokušala je nasmijati se, ali tad je
poželjela da nije, zbog patetična zvuka što ga je proizvela.
- Možda i nisu tako nemogući. - Uspravio se i nagnuo naprijed, a lice
mu je djelovalo iskreno, gorljivo, dječački. - Možda možemo imati i snove i
brak.
- Kako? - Njoj su se ta dva koncepta međusobno isključivala.
- Brakovi - rekao je - oni savršeno pristojni, sklapaju se iz svakojakih
razloga. Osobito brakovi više klase. Često su to više savezi, a manje
plodovi ljubavi. A nema ničega pogrešnog u savezništvu. Često tu ima
mnogo poštovanja i naklonosti između partnera. Često žive prilično
neovisno jedno o drugome, a brak opstaje. Viđaju se povremeno i ga je
prijateljske osjećaje. Ali, slobodni su živjeti kako žele. Možda bismo mogli
sklopiti takav brak.
Zaledila se pri samoj pomisli na to. On je i dalje djelovao gorljivo.
- Naposljetku biste možda ipak mogli imati svoju seosku kućicu -
rekao je - s cvijećem, kokošima i mačkama. A ja bih samome sebi konačno
mogao dokazati da mogu biti gospodar Middleburyja i vlastitoga života.
Oboje bismo mogli imati brak koji nam je potreban, a u budućnosti
slobodu, neovisnost i ispunjenje naših snova. Oboje smo mladi. Ispred
sebe imamo još cijeli život, ili se barem možemo nadati dugom životu.
- Kad? - I dalje je osjećala jezu. - Kad bismo s bračne faze mogli prijeći
na onu drugu?
Zurio je preko njezina ramena.
- Za godinu dana? - Rekao je on. - Osim ako nam se dogodi dijete.
Nudim vam istinski brak, gospođice Fry. A dužnost mi je priskrbiti si
nasljednika. Dogodi li nam se dijete, morat ćemo odgoditi snove, barem
neko vrijeme. Ali godinu dana, ako ne bude djeteta. Osim ako ne
priželjkujete duže razdoblje. Ili kraće. No, mislim da će nam trebati godina
dana da se nametnemo kao vikont i vikontesa Darleigh od Middlebury
Parka. A to je nužno. Slažete li se s razdobljem od godine dana?
Nije pristala ni na što. Pomalo se osjećala kao da će se onesvijestiti.
Mogla se udati i istodobno imati život ispunjen tihim zadovoljstvima?
Može li to dvoje istodobno postojati? Trebalo joj je vremena da promisli,
podosta vremena. No, vremena nije bilo. Spustila je glavu i sklopila oči.
- Bila bi to ludost - bilo je sve čega se dosjetila.
- Zašto? - Zvučao je tjeskobno. Tjeskobno zato što je očekivao da će
ona reći ne? Ili zato što je očekivao da će reći da?
~ 59 ~
Knjigoteka
daša&anna
Nije mogla razmišljati. Ali, jedna joj se misao nametnula. - Što ako
nam se dogodi dijete - upitala je - ako nam se dogodi djevojčica?
Promislio je o tome, a potom se... nasmiješio.
- Mislim da bih volio imati kćer - rekao je pa se nasmiješio. - Još jedna
žena koja će upravljati mojim životom.
- Ali, što ako... - bila je uporna - što ako i dalje budete bez nasljednika?
- U tom slučaju... hmmm. - Ponovno je promišljao. - Postanemo li
tijekom godine koju ćemo provesti zajedno prijatelji, a ne vidim razlog
zašto ne bismo, onda se ostatak života ne bismo trebali jedno prema
drugome odnositi kao neznanci, zar ne? Nećemo se rastati, samo ćemo
živjeti odvojeno ako nam tako odgovara. Možda ćemo oboje uživati u
povremenim susretima.
Koji bi trajali dovoljno dugo da začnu dijete? Ili još jedno dijete? I dalje
joj se vrtjelo u glavi. Pokušala je biti racionalna.
- Što ako se dogodi, lorde Darleigh - upitala je - da poželite oženiti
neku drugu ženu u koju ćete se možda zaljubiti?
- Malo je vjerojatno da ću u Middleburyju sresti nekoga takvog -
uzvratio je. - Nadam se da ću biti manje izoliran nego što sam bio
posljednje tri godine, zapravo sam odlučan u nakani da izađem iz izolacije,
ali to je mirno i tiho selo. Osim toga, to je rizik kojemu su izloženi svi u
braku, zar ne? Opasnost da čovjek susretne nekoga koga voli više od
postojećega bračnog partnera? No, kad čovjek stupi u brak, obećava
odanost osobi s kojom stupa u brak, i to je to.
U njegovoj je argumentaciji jednostavno morala postojati rupa
dovoljno velika da kroz nju prođe cijela zaprega s kočijom. I tad joj je na
pamet pala jedna činjenica. Muškarci imaju potrebe, zar ne? Shvatila je to
tijekom godina što ih je provela sa svojim ocem i njegovim prijateljima.
Što je s potrebama lorda Darleigha? Prema dogovoru što ga je predlagao,
od njega će otići kad mu budu dvadeset četiri godina, dakako, ako ne bude
trudna.
Kako će nakon toga zadovoljavati svoje potrebe? Ljubavnice?
Otvorila je usta i udahnula, ali nije uspijevala to prebaciti preko
usana.
On je to učinio umjesto nje.
- U svakom slučaju, mogli bismo se povremeno susretati - izjavio je. -
Ne trebamo se jedno prema drugome odnositi kao da smo stranci. Uz
uzajamni pristanak, dakako.
Ponovno je uslijedila kraća tišina.
- A što ako vi upoznate nekoga i zaljubite se? - upitao je sad on nju.
- Odagnat ću to od sebe - rekla mu je. - Bit ću odana svojemu braku.
~ 60 ~
Knjigoteka
daša&anna
- Nemam ugleda - rekla je. - Moj djed bio je barunet, a tu titulu sad
nosi moj tetak, njegov stariji sin. Obojica su mojega oca razbaštinili davno
prije mojega rođenja. U obitelji je on bio crna ovca. Bio je pustolov, kockar
i... razvratnik. Ponekad bi osvojio pravo bogatstvo, pa bismo iznenada
živjeli u obilju. No, to nikad nije trajalo duže od nekoliko dana ili tjedana.
Izgubio je više novca nego što ga je ikada posjedovao, pa smo često
provodili teške tjedne i mjesece bježeći od ovršitelja i ljudi kojima je
dugovao velike novce. Bio je zgodan i šarmantan i... otjerao je moju majku,
pretpostavljam, trčeći za drugim ženama. Iako je na kraju ona napustila
njega kad mi je bilo pet godina, otišla je s ljubavnikom, bez mene. Bio je to
velik skandal. Umrla je tijekom poroda, tri godine poslije. Moj otac
poginuo je u dvoboju prije pet godina. Upucao ga je bijesan suprug. Bio je
ozloglašen po mnogočemu. Ne bi bilo dobro da vas ljudi povežu sa mnom.
Zagrizla je donju usnu i ponovno sklopila oči.
Čula ga je kako uzdiše.
- Gospođice Fry - rekao je - vi niste ni vaš otac ni vaša majka. Ustao je
potom i načinio nekoliko nesigurnih koraka u njezinu smjeru. Možda se
pribojavao da postoji nekakva prepreka između njezina i njegova stolca.
- Gospođice Fry - pružio je svoju desnu ruku. - Hoćete li mi, molim
vas, pružiti ruku?
Nevoljko je ustala, prišla bliže i položila mu ruku na dlan. Kad je
podigao i drugu ruku, ona mu je pružila desnu, a on je obje njezine ruke
obavio svojim toplim i snažnim prstima.
Spustio se potom pred njom na koljeno.
Oh!
Sagnuo je glavu iznad njezinih ruku.
- Gospođice Fry - rekao je - hoćete li mi udijeliti veliku čast i udati se
za mene? Hoćete li nam oboma pružiti priliku da ostvarimo svoje snove?
Kako je mogla trezveno razmišljati dok je gledala meke i sjajne
pramenove kose na njegovoj pognutoj glavi, dok je osjećala topao i mek
stisak njegovih ruku?
Naslućivala je kako je riječ o impulzivnu muškarcu. Zažalit će već on
ako ona sad prihvati njegovu ponudu. Osobito ako - kad? - se nakon
jednogodišnjeg razdoblja zatekne posve sam, bez mogućnosti da oženi
neku drugu ženu, osim ako ona umre prije njega. Njegovi snovi zvučali su
dobro za godinu ili dvije. Ali, zauvijek? Naslućivala je kako je on jedan od
onih muškaraca koji u konačnici žele biti okruženi toplom obitelji punom
ljubavi.
A što kada je ona u pitanju? Ona, međutim, nije imala izbora. Ili bi se
moglo reći da je konačno imala izbora. Mogla je birati između dviju opcija
~ 62 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 63 ~
Knjigoteka
daša&anna
6.
~ 64 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 65 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 66 ~
Knjigoteka
daša&anna
kad si ostao bez vida, ali to nipošto nije bilo nemoguće. Iznenada ga je
obuzela gorljiva želja da se vrati kući i suoči s većim životnim izazovima.
- Uvjerena sam da je gulaš danas ukusniju nego jučer, Martine rekao
je. - A kruh ne bi mogao biti svježiji.
Zapravo je jedva kušao i jedno i drugo.
- Hvala, gospodine.
Ah, varijacija na temu. Inače mu se obraća sa sir.
- Molim, trebat će mi šešir i štap, Martine - rekao je ustajući od stola. -
Obećao sam gospođici Fry da ću tijekom poslijepodneva otići u šetnju s
njom. Neće padati kiša, zar ne?
Stanka tijekom koje je Martin po svoj prilici pogledao kroz prozor.
- Ne, gospodaru.
- Nećeš me morati otpratiti do župnoga stana rekao mu je Vincent. -
Zapamtio sam put.
- Da, gospodine.
- Martine - rekao je deset minuta kasnije, nakon što je izašao van i
štapom otkrio početak stubišta. - Očekujem da ću gospođicu Fry oženiti za
približno tjedan dana. Sva durenja ovoga svijeta to neće promijeniti.
Možda ćeš mi za pet ili više godina naposljetku uspjeti oprostiti.
- Da, gospodaru.
Dobro, bilo je to bolje od: Ne, gospodaru.
Vincent se sigurno spustio stubama i prešao kratku prilaznu stazu.
Zaustavio se, međutim, na zvuk kočije koja je prolazila seoskom cestom, a
koju se, nepogrešivo, vukla četiri konja. Bilo je previše buke i zveketanja
za samo dva konja. Ako u pitanju nije bila putnička kočija ili neka druga
kočija u prolazu, u Barton Coombsu je samo jedna osoba mogla
posjedovati toliku zapregu.
Kočija je usporila i skrenula prema Covington Houseu. Vincent je
stajao gdje se zatekao, nadajući se da je nasred prilaza i da će ga konji
vidjeti prije nego što ga pregaze.
Nije se trebao brinuti.
- Ah, Darleigh - odjeknuo je veseo glas sir Clarencea Marcha. Sigurno
je otvorio jedan od prozora kočije. - Malo šećete prilaznom stazom, zar ne?
Budite pažljivi.
Vincent mu nije odgovorio, nego je nagnuo glavu u stranu i osluškivao
mukle udarce čizama koji su mu davali do znanja da se kočijaš spustio sa
svojega sjedala. Čuo je potom i zvuk otvaranja vrata kočije i rasklopive
stube. Pri iskrcavanju je čuo veliko komešanje, pa je zaključio da sir
Clarence nije sam.
~ 67 ~
Knjigoteka
daša&anna
putničkoj kočiji. Sir Clarence reći će ti točan iznos. Bih ste toliko ljubazni
da nećakinji svoje supruge date točan iznos kad ste je sinoć otposlali iz
Barton Halla, gospodine, ali to naposljetku neće biti potrebno, pa mi je
zadovoljstvo uz zahvale vam vratiti novac.
Nastavio je koračati prilazom, nadajući se pritom kako neće naići na
konje ili glavom udariti u otvorena vrata kočije.
- Mama? - ponovila je gospođica March iza njegovih leđa, drhtava
glasa.
- Oh, šuti, Henrietta - otresito joj je rekla njezina nježna majka. - Ta
gadura. Nakon svega što sam učinila za nju.
Vincent je štapom napipao okvir vratnica i sigurno izašao na ulicu.
Sjećao se takvih igara - jednome bi djetetu stavili povez na oči, a druga bi
ga djeca vrtjela. Dijete s povezom preko očiju naposljetku bi moralo
dokučiti gdje je. Vincent je, dakako, uvijek varao u toj igri i virio ispod
poveza, jer pretpostavljao je da isto čine i ostala djeca. Volio bi da isto
može i sada. Ali, župni stan nije bio daleko. Pronaći će ga.
Nekako će već pronaći put, pomislio je, usprkos tupom probadanju u
želucu što ga je osjećao i tijekom prijašnjega ishitrena posjeta koji je za
sobom povukao posljedice s kojima će morati živjeti ostatak života.
Prije nego što će stići do župnoga stana, na ulici je čuo kočiju i
četveropreg koji su ulicom išli u smjeru Barton Halla. Činilo se da je netko
ipak odustao od poslijepodnevne vožnje i šetnje.
Tako je sir Clarencea Marcha zaskočio još jednom smicalicom,
pomislio je. Bila je to smicalica koja ga je uistinu ispunila zadovoljstvom.
Osim toga, učinio je neko čime je osvjetlao obraz svojoj dami.
- Odlazite li često u šetnje? Imate li omiljeno mjesto za šetnju? - upitao
je Vincent gospođicu Fry kad su napustili župni stan. - Nekoć sam uživao
poći uskim puteljkom iza kovačnice, preskočiti ogradu, pa se preko livade
spustiti sve do obale rijeke. Dok smo bili dečki, odlazili smo onamo pecati i
plivati. Plivanje je bilo zabranjeno, ali svejedno smo plivali, čak i noću.
- Šećem - odgovorila je ona. - Ponekad samo zađem u šumu parka
Barton Halla, gdje mogu biti sama, a ponekad odem i dalje, kamo god me
noge odnesu. Poznato mi je mjesto o kojem govorite.
Prihvatila je njegovu ruku i uhvatila ga ispod miške, ali sigurno je, baš
kao i sinoć, shvatila kako je on nikamo ne može samouvjereno povesti.
Bilo je izvjesnije da će biti obratno, da će ona voditi njega, usprkos
činjenici da je u drugoj ruci imao štap.
Okrenuo ih je u smjeru kamo su trebali poći, ali gotovo istoga trena
počela ih je dozivati gospođica Waddell koja je živjela pokraj župnoga
~ 69 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 70 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 72 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 73 ~
Knjigoteka
daša&anna
Prstima joj je istraživao lice. Glatko, prilično široko čelo. Visoki lukovi
obrva. Sklopljene oči ponekad smeđe, ponekad boje lješnjaka, kako je bila
rekla. Crvenkastosmeđa kosa. Ali, boja ga više nije zanimala.
Imala je duge trepavice. Malen, ravan nos - nije, međutim, pronašao
nikakvu sličnost između njezina nosa i dugmeta. Topli obrazi meki poput
ružine latice, s jasno definiranim jagodičnim kostima. Snažna donja čeljust
koja je završavala malenom, šiljastom bradom.
- Srcoliko - prošaptao je.
Držeći joj lice između dlanova, palčevima joj je pronašao usne. Široka
usta. Meke, sočne usne. Blago je palčevima prešao preko tih usana, a
potom se zaustavio na njihovim kutovima.
Nije se pomaknula niti je ispustila ikakav zvuk. Mišići njezina lica bili
su opušteni. Nadao se da je cijela tako opuštena. Nije ju htio uznemiriti ni
prestrašiti. Ali, vrhovi njegovih prstiju igrali su ulogu njegovih očiju.
Primaknuo je glavu prema njoj, sve dok na licu nije osjetio toplinu
njezina daha. Nije uzmicala ni prosvjedovala. Prislonio je svoje usne na
njezine.
Nije to zapravo bio poljubac. Njegove usne samo su počivale na
njezinima. Osjećao je. Kušao. Priznanje da su se tek nešto prije zaručili,
obećali jedno drugome.
Usne su joj kratko drhtale pod njegovima, a potom se opustile. Ni ona
njega nije zapravo poljubila. Ali nije se ni odmicala. Možda je prihvaćala
činjenicu da će pripasti jedno drugome.
Blago se potom odmaknuo, ponovno podigao ruke do njezine kose,
prstima prošao kroz nju pa prišao joj pola koraka bliže kako bi njezino lice
privio uza svoj vrat. Polako je ruku spustio niz njezinu kralježnicu kako bi
je cijelu privio uza se.
Sitna. Tanana ili barem jako vitka. Bez naglašenih oblina, iako nije
rukama pažljivije prešao preko njezina tijela. Nije htio. Nije imao pravo na
to. Još ne.
Prepustila se njegovu zagrljaju ni ne pokušavši odgurnuti ga. Rukama
se držala za njegov kaput u visini pojasa.
I samo su tako stajali, koliko dugo, to nije znao.
Točno se opisala. Nije bila obdarena zamamnim oblinama. Možda čak,
kao što je Martin izjavio, izgleda poput dječaka. Posve izvjesno nije bila
lijepa, čak ni zgodna. Posve sigurno nije imala tijelo koje bi privlačilo
muške poglede. Ali, dok je osjećao njezinu toplinu, meki pritisak njezina
tijela uz svoje i miris njezina sapuna, uopće mu nije bilo prokleto važno
kako izgleda.
~ 75 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 76 ~
Knjigoteka
daša&anna
7.
H oćete li poći sa mnom do Covington Housea na čaj prije nego što vas
vratim u župni stan? - upitao je lord Darleigh dok su se nešto poslije
vraćali iz šetnje. - Moramo se posvetiti nekim planovima.
Mi.
Dok su šetali obalom rijeke ili ondje sjedili, nisu načeli ni jednu temu
vezanu za njihovu budućnost. Govorio je o Barton Coombsu i djetinjstvu
što ga je tu proveo, a ona je izradila vjenčić od tratinčica preko kojega je
on prešao prstima kad mu je rekla da je gotov. Potom je uzeo vjenčić i
prilično ga nespretno prebacio preko njezine glave, oko njezina vrata,
nakon što je kratko zapeo za obod šešira.
Oboje su se smijali.
Baš to mu je bilo tako nevjerojatno - činjenica da su se nekoliko puta
zajedno smijali. Oh, bilo je tu i drugih stvari, čak nevjerojatnijih. Dodirnuo
ju je. Znala je da je to učinio samo zato što je ne može vidjeti, ali svejedno
ju je dodirnuo, prstima koji su bili topli, nježni i puni poštovanja. A i
usnama...
I držao ju je u zagrljaju. To je bilo najnevjerojatnije od svega. Privio je
uza se cijelo njezino tijelo. I iako je susret s njegovim mišićavim muževnim
tijelom predstavljao šok, bilo je to i čudo - ah, čisto čudo - zagrljaja u
kojem se našla. Činilo se da mu je stalo. Kao da mu je na određeni način
dragocjena. Kao da za njega ima osobnost.
Bio je ovo nevjerojatno čudan dan. Dan koji je započeo tako
katastrofično započeo je netom iza ponoći, kad su se sir Clarence, tetka
Martha i Henrietta vratili sa zabave nakon nje, kad su svi zajedno bez
kucanja ušli u njezinu spavaću sobu, iako je već bila ugasila svijeću i legla.
Kako je dan koji je tako započeo mogao završiti ovako? A još nije ni bio
gotov. On je htio da uz čaj u Covington Houseu razgovaraju o njihovoj
zajedničkoj budućnosti.
Bez pratilje. Ali, smatrala je kako to ni nije važno. Bili su zaručeni i bio
je dan. Nitko ih nije pratio ni tijekom šetnje. Zapravo, kad je razmišljala o
sebi, nikad joj na pamet nije pala potreba da vodi pratilju.
- Hvala vam - rekla je.
Bila je prilično sigurna da će joj se on svidjeti, a pri pomisli na to suze
su joj navrle na oči i grlo joj se stegnulo. U posljednjih je pet godina
susrela tako malo dragih ljudi, a prije toga još i manje. Oh, koliko li je samo
samosažaljiva bila ta misao! Davno je već shvatila kako je samosažaljenje
istodobno i poraz. Zato se okrenula ironiji u kojoj je pronašla način da se
~ 77 ~
Knjigoteka
daša&anna
izrazi. Kod vikonta Darleigha nije bilo ničega ironičnog, ničega što bi
mogla ismijati - čak ni nespretnost koju je pokazao dok joj je vjenčić
tratinčica vješao oko vrata.
Pitala se je li umilna. Nikada si još nije postavila to pitanje.
Kad su došli do Covington Housea, vrata im je otvorio gospodin Fisk,
sobar lorda Darleigha. Gledao je Sophie ravno u oči dok mu je vikont
govorio da donese čaj u salon. Lice mu je bilo bezizražajno, po uzoru na
lica svih ostalih sluga. Ali, Sophie je iz njegova pogleda iščitala
optuživanje, čak i odbojnost. I bez toga bi pred njim osjećala, nelagodu.
Bio je viši i snažniji od svojega gospodara, pa je više nalikovao na kovača
nego na sobara.
Sophie mu se nije nasmiješila. Ljudi se ne osmjehuju slugama. Sluge
preziru ljude koji im se osmjehuju. Otkrila je to kad je došla živjeti kod
tetke Mary.
Kuća oko koje je posljednje dvije godine ispredala maštarije o obitelji
i prijateljstvu iznutra je izgledala dojmljivije nego što je očekivala. Salon je
bio prostran i četvrtast, opremljen starim pokućstvom koje je djelovalo
udobno, a bio je tu i veliki kamin, francuski prozori koji su gledali na i
dalje lijepo održavan vrt koji je nekoć sigurno bio prepun cvijeća. Na
drugom kraju prostorije bio je klavir, a na njemu kovčežić s violinom.
- Izvolite sjesti - rekao je lord Darleigh gestikulirajući prema kaminu,
pa je Sophie otišla do njega i sjela u naslonjač koji se nalazio pokraj
kamina. Već je znala da je pozorno sluša kad god nagne glavu u stranu.
Nepogrešivo je došao do naslonjača koji se nalazio na suprotnoj strani
kamina i sjeo.
- Vjerujem da bismo trebali otići u London vjenčati se, Sophie - rekao
je. - Posebnim dopuštenjem. Možemo to obaviti u razdoblju od tjedan
dana, a potom ću vas odvesti kući u Gloucestershire. Middlebury je velik,
otmjen dvorac. Park je ogroman i okruženje farmama. Užurbano je to i
razvijeno mjesto. Znam da vas to straši, ali...
Zastao je kad je u prostoriju ušao gospodin Fisk s čajem na pladnju.
Spustio je pladanj na stolić pokraj Sophie, pogledao je ravno u oči i dalje
bezizražajnim pogledom, pa otišao.
- Hvala, Martine - rekao je vikont.
- Gospodine.
Sophie je nalila čaj i šalicu s tanjurićem odložila pokraj vikonta
Darleigha. Na drugi je tanjurić potom položila kolačić, pa sve zajedno
stavila u njegovu ruku.
- Hvala, Sophie - rekao je. Žao mi je. Rekao sam da se moramo
dogovoriti oko planova, nisam li? A potom sam rekao koji su planovi.
~ 78 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 79 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 80 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 81 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 82 ~
Knjigoteka
daša&anna
ugodan smijeh, ali prije dva dana je stekao dojam da se rijetko smije.
Sudeći prema šturim informacijama što mu ih je o sebi rekla, vodila je
silno osamljenički život.
Prije nego što je stigao išta reći, progovorila je ona.
- Pogledajte samo toranj ove crkve - rekla je, a glas joj je bio vedar i
poletan. - I prije sam to primjećivala, ali uvijek me zadivi kako nešto tako
tanano i visoko može ostati uspravno i pod udarima jakoga vjetra!
Čekao je da shvati što je rekla, a to se dogodilo vrlo brzo. Čuo ju je
kako brzo i glasno udiše.
- Oprostite - rekla je, glas joj je bio diskretniji.
- Pričajte mi o tornju rekao je.
- Riječ je o tornju crkve u seocetu kojemu se približavamo - rekla mu
je. - Riječ je o iznimno lijepom seocetu. No, ovo što govorim vama
apsolutno ništa ne znači, zar ne? Da vidim. Tu su stare, bijelo oličene
seoske kuće s krovovima od slame s obje strane ceste. Oh, jedna od njih je
jarko ružičasta. Kako li samo veselo izgleda. Pitam se tko u njoj živi. Crkva
je nešto dalje. Evo, sad je vidim cijelu. Nalazi se na seoskom trgu, zapravo
je prilično neupečatljiva, ističe se samo toranj. Usuđujem se reći da su
seljani bili toliko nezadovoljni svojom crkvom, da su se toliko stidjeli svoje
crkve u usporedbi s crkvama koje se nalaze u susjednim selima, da su
odlučili podignuti toranj kako bi mogli ponovno biti ponosni. Na travnjaku
pokraj crkve su djeca koja igraju kriket. I vi ste nekoć igrali kriket. Ljudi
pričaju o tome, čula sam ih.
Zainteresirano ju je slušao. Imala je oštro oko i maštu kojom je na
zadivljujući način uljepšavala detalje. A u glasu joj je bilo topline i žustrine.
- Ne znam vam reći kako se selo zove - nastavila je. - Ništa mi ne
kazuje. Možda nije ni važno. Ne moramo imenovati baš sve što je lijepo,
zar ne? Jeste li svjesni činjenice da sama ruža sebe ne zove ružom? Baš
kao ni bilo koji drugi cvijet ili stablo?
Zatekao se kako joj se osmjehuje.
- Kako znate? - upitao ju je? Govorite li jezik ruža ili drugoga cvijeća?
Nasmijala se, smijeh joj je bio ugodan, lepršav poput onoga što ga je
upamtio otprije dva dana.
Oklijevao je, a potom odlučio potražiti ono što je slutio da se u njoj
krije.
- Mislim da je sve pokrenuo jedan od dječaka na tratini seoskoga trga
- rekao je - ili vjerojatnije njegov otac, možda čak djed koji je jednom
palicom tako silovito udario loptu koja je poletjela u visokom luku i
završila na krovu crkve. To se, dakako, dogodilo prije nego što je izgrađen
toranj.
~ 85 ~
Knjigoteka
daša&anna
popeo na krov crkve, a potom i uzverao na toranj i spustio Berthu. Nije se,
poput svih ostalih, bojao visine, jer nije mogao vidjeti koliko je nešto
visoko. Da nije bilo Dana koji se uzverao spasiti je, Bertha bi i danas bila
na tornju.
- Berthi je tad - dometnula je ona - već bilo šesnaest godina, trebala je
zapravo uskoro navršiti sedamnaest. I naravno da se odmah zaljubila u
Dana kojeg prethodno nikad nije pomnije pogledala. Otkrila je da je
zadivljujuće snažan i zgodan, te da, dakako, uopće nije idiot, da je samo
slijep kao šišmiš. A on je njoj priznao da ju je cijeli život zapravo potajno
obožavao zato što ima anđeoski glas. Vjenčali su se u crkvi visoka tornja i
zauvijek živjeli sretno.
- A ona se poslije toga nije uzverala ni na što više od stolca - rekao je
Vincent. - Čak se i to događalo samo kad bi prostorijom protrčao miš, a
stolac bio dovoljno čvrst. Jer znala je da će je Dan uvijek spasiti, pa je
strahovala da bi pritom mogao pasti i poginuti, a ona bi tako izgubila
ljubav svojega života. Djeca su im bila veseljaci čvrsto vezani za zemlju i
nikada nisu pokazala sklonost penjanju, čak ni iz svojih kolijevki.
- Kraj - uzdahnula je Sophie.
- Amen - svečano je izjavio Vincent.
Oboje su potom prasnuli u smijeh, puhali na nos, hihotali se, sve dok
ih nešto - možda zaprepaštenje ili nelagoda - nije utišalo.
- Pripovijedaš li oduvijek priče? - upitao ju je nakon kraće tišine.
- Ja vidim priče. Dobro, ne stvarne priče s početkom, sredinom i
krajem, nego trenutke u vremenu. Blesave trenutke. Pa ih crtam.
Karikature.
- Stvarno? - Okrenuo se prema njoj. - Karikature ljudi koje poznaješ?
- Uvijek - odgovorila je ona - iako mislim da bih mogla pokušati
nacrtati niz crteža Berthe, Dana i crkvenog tornja. Bio bi to zabavan novi
izazov.
Nasmiješio joj se.
- A mogla bih napisati i priču koja bi popratila crteže - rekla je. -
Morate mi pomoći s dijelovima koje ste smislili. Znate s riječima.
Pripovijedate li vi priče? Mislim, osim ove?
- Nekoć sam izmišljao fantastične priče kako bih uspavao Ursulu,
svoju najmlađu sestru, kad bi se uplašila duhova, mraka ili grmljavine.
Uvijek se nečeg plašila - rekao je - iako je bila starija od mene. Još uvijek
sam u stanju izmišljati priče za laku noć. U vrijeme Uskrsa, kad se cijela
moja obitelj okupila u Middlebury Parku, jedna od nećakinja zamolila me
da im čitam priču za laku noć. Čuo sam tad Amy, svoju najstariju sestru,
koja ju je psičući ušutkivala, a mogu zamisliti i da je pritom mahala
~ 87 ~
Knjigoteka
daša&anna
8.
~ 89 ~
Knjigoteka
daša&anna
značiti? Ha? Kasniš dva dana! Mogao bi se lijepo vratiti u vražju mater iz
koje si došao, toliko si mi sad od koristi.
Lice lorda Darleigha ozario je osmijeh.
- I meni je drago što te vidim, Hugo - rekao je. - Ili bi barem tako bilo
kad bih te mogao vidjeti.
Zastrašujući div bio je lord Trentham.
- Izlazi! - povikao je, kratko zastajući kako bi spustio stube dok je
kočijaš iza njega samo bespomoćno stajao. - Ako ne kaniš vratiti se odakle
si i došao, što bi učinio svaki pristojan čovjek koji kasni dva dana, izlazi
ovamo kako bih te mogao iskidati. Zašto, dovraga, nisi došao na vrijeme?
Napola je potom vukao lorda Darleigha, napola mu pomagao da se iz
kočije spusti na stazu, a potom ga primio u medvjeđi zagrljaj koji je
izgledao kao da će mu polomiti sve kosti u tijelu. Lord Darleigh, međutim,
uopće nije bio uznemiren, nego je divu uzvraćao srdačnim zagrljajima.
- Na što sam to trebao doći na vrijeme? - upitao je. - Na što sam
zakasnio dva dana?
- Na moju svadbu! - zaurlao je lord Trentham. - Propustio si moju
svadbu i uništio mi dan. Zapravo si mi uništio život. Došli su George,
Imogen, Flavian i Ralph. Ben sa sestrom, boravi na sjeveru Engleske, pa
ima napola pristojnu izliku zašto me zanemario, osobito zato što nema
noge koje bi ga trkom dovele ovamo. Ali, ti si iščeznuo s lica zemlje ni ne
pomislivši na pozivnicu na vjenčanje koje ćeš propustiti. Nitko u
Middlebury Parku nije imao pojma gdje si. Čak ni tvoja majka.
- Tvoja svadba? - rekao je lord Darleigh. - Oženio si se, Hugo? Koga...
Lady Muir?
- Baš nju - odgovorio je lord Trentham. - Sad je lady Trentham. Vraški
sam se namučio da je uvjerim, ali zar je mogla još dugo odolijevati?
Nijedna mi razborita žena ne bi mogla odoljeti. Uđi da je vidiš. Odnosno,
da je ne vidiš, da budem precizniji.., kako bi i sama mogla pridodati svoje
zamjerke mojima. Uništio si nam živote.
Baš tad je pogledao prema kočiji i pogled mu se susreo sa Sophienim.
- Sa sobom sam poveo nekog - u istome je trenutku rekao lord
Darleigh.
- Vidim. - Lord Trentham i dalje je zurio u Sophie. - Ispričavam se,
gospo. Nisam vas ranije vidio. Jesam li izgovorio išta što dama ne bi
trebala čuti? Nesumnjivo jesam. Ispričavam se.
Lord Darleigh okrenuo se prema kočiji, a Sophie je mogla vidjeti kako
je rub prve stube locirao s pomoću unutarnje strane stopala, nakon čega je
ispružio ruku kako bi joj pomogao sići. Jednako je tako postupio i uz onu
ogradu prije nekoliko dana.
~ 90 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 91 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 95 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 96 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 97 ~
Knjigoteka
daša&anna
Darleigh, vi ste već otkrili jednu od njezinih ponajboljih odlika. Doista ima
lijep glas, dubok i pomalo promukao. Možda ga ne bih ni primijetila da mi
ona sama nije rekla da ste joj vi to rekli. Mi koji imamo dar vida često
zanemarujemo moć zvuka. Vincent joj se nasmiješio.
- Ako mi pokušavate vratiti pouzdanje, gospo - rekao je - zahvaljujem
vam. Ali, nema potrebe. Nije mi važno kako Sophie izgleda. Sviđa mi se.
- Njoj je potrebno uliti samopouzdanje - rekla mu je. - I trebalo bi vam
biti važno kako izgleda, lorde Darleigh. Svi članovi vaše obitelji i vaši
prijatelji vidjet će je i reagirati na njezin izgled. A ona će reagirati na ono
što bude vidjela u svojemu zrcalu i očima onih koji je gledaju. Trebalo bi
vam biti važno. No, dakako, vi već činite to, jer ovamo ste je doveli kako bi
mogla u kupovinu. Ona izgleda kao beskućnica, znate. Njezina bi tetka
trebala biti duboko posramljena zbog činjenice da joj je davala odjeću koju
ne bi nosile ni sluškinje. A i sama si je šišala kosu, užasno je unakazivši. I
izgleda pomalo neuhranjeno. Oči su joj prevelike za lice. Trebalo bi vam
biti važno kako izgleda.
Vincent se namrštio. Zaključio je da je ona u pravu. Iako je bio uvjeren
da je posve u redu to što je Sophie uvjerio da mu nije važno. Jer njoj je to
vjerojatno bilo važno.
- Ali, prenoćit ćeš ovdje večeras? - upitao je Hugo. - I više si nego
dobrodošao.
- Unajmit ću sobu u hotelu, ako mi možeš preporučiti neki - odgovorio
je Vincent.
- Poslije večere ćemo do Georgea - predložio je Hugo. - Ovdje će biti
još tjedan ili dva. A s njim je i Imogen. Na moje veliko iznenađenje i vječnu
zahvalnost, došla je na svadbu. I Flavian je ovdje negdje. Bio mi je zapravo
kum. I Ralph je u gradu. George će te nesumnjivo uvjeriti da odsjedneš kod
njega. Uvijek si bio njegov mezimac.
Kad je Vincent u Penderris Hall dopremljen slijep i još gluh, George
Crabble, vojvoda od Stanbrooka, uz njega je svakoga dana provodio svaku
minutu svakoga sata, gladio mu ruku i glavu, često ga satima držao u
naručju kako bi iskusio jedini ljudski kontakt što ga je još mogao iskusiti -
dodir. Često se poput luđaka opirao tim rukama koje su ga grlile, u
vlastitom ih užasu odgurivao od sebe svom snagom, ali te ruke nikad mu
se nisu opirale, nisu mu uzvraćale jednakom mjerom niti su ga
obuzdavale. I nikada ga nisu napustile.
Vincent je sumnjao da bi bez Georgea uspio preživjeti. A i da je
preživio, dugo bi se prije povratka sluha ponašao poput pomahnitala
luđaka.
- Bit će lijepo tako brzo ponovno ga vidjeti. I njega i Imogen - rekao je.
Imogen Hayes, lady Barclay, bila je jedina žena članica Kluba preživjelih,
~ 99 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 100 ~
Knjigoteka
daša&anna
9.
S ophie se šišala, što je bilo apsurdno, pomislila je još u trenutku kad joj
je lady Trentham to predložila, jer joj je kosa ionako već bila prilično
kratka. No, bila je sad prepuštena na milost i nemilost gospodina
Wellanda, njegovih škara i hitrih prstiju koji su joj lepršali oko glave.
- On me šiša kad sam u gradu - objasnila joj je lady Trentham. -
Odabrala sam njega, baš kao što sam odabrala i svojega krojača, zato što
ne govori s francuskim akcentom. Baš ništa ne zamjeram francuskome
akcentu kad ga čujem iz usta nekog Francuza ili Francuskinje, ali nećete
vjerovati, gospođice Fry, koliko Engleza i Engleskinja afektira i poseže za
tim akcentom u uvjerenju da će tako naglasiti vlastito umijeće i privući
imućnije klijente.
Poput sir Clarencea i lady March, pomislila je Sophie.
Gospodin Weiland prebirao je po Sophienoj kosi, nakon čega je na
upečatljivo londonskome naglasku izjavio kako bi njezina prijašnjeg
frizera trebalo u najmanju ruku bičevati do kraja života.
- Prijašnji stilist bila sam ja - priznala je Sophie prilično skrušeno.
Ponovno joj je prešao preko kose i bacio se na posao.
Nisu bili sami u njegovu salonu. Lady Trentham sjedila im je sučelice i
zainteresirano ih promatrala. Baš kao i grofica od Kilbournea, njezina
šogorica, koja je lady Trentham sinoć poslala poruku kojom ju je izvijestila
da će jutros skoknuti do nje, nakon čega ju je ova pozvala da im se pridruži
u kupovini.
- Ne trebate osjećati preveliko divljenje prema njezinoj tituli -
uvjeravala je lady Trentham Sophie. - U obiteljskoj hijerarhiji nema nikog
nižeg od Lily. Odrasla je na začelju cijele jedne vojske, kao narednikova
kći, a za mojega se brata udala nakon očeve smrti. Na taj se događaj
nadovezuje duga, duga saga, ali sad vas ne bih zamarala cijelom tom
pričom. Mogu li je pozvati da nam se pridruži?
Da, naravno - rekla je Sophie koja je svejedno bila zadivljena. Jutros,
nakon što je došla u dom lorda Trenthama, pozdravila šogoricu
zagrljajem, a gospođi i gospođici Emes uz blistav osmijeh poželjela dobro
jutro, grofica je upoznala Sophie koju je otvoreno odmjerila od glave do
pete. Sophie je na sebi imala jednu od svojih haljina, jer je odbila ponudu
lady Trentham da odjene jednu od njezinih.
- Jeste li vi buduća nevjesta vikonta Darleigha? - upitala je. - Oh, Bože,
ovoga ćemo se jutra baš dobro zabaviti. Zar ne, Gwen?
~ 101 ~
Knjigoteka
daša&anna
Zaprepastila je Sophie kad je pohitala prema njoj i zagrlila je. Lice joj
je bilo iznimno lijepo, izgledalo je kao da se neprestano osmjehuje.
Činilo se da je gospodin Weiland konačno dovršio svoj posao. Sophie
je bila uznemirena zbog količine kose koja je ležala na podu pokraj
njezinih nogu. Je li joj na glavi uopće preostalo imalo kose? Nije ju, naime,
bio posjeo ispred zrcala kao što je očekivala.
- Oblikovao sam vašu kosu i prorijedio je, bit će vam već jasno što
govorim - rekao je i pružio joj zrcalo kako bi se pogledala. - To ne znači da
sam htio skratiti je. Za takvo što kosa mora biti duža.
Sophie je zadivljeno zurila u vlastiti odraz. Kosa joj je sad u mekim
uvojcima obavijala glavu, padajući joj niz lice u gracioznim valovima.
Izgledala je uredno i pitomo, ne kao nekoć, dok je još bila divlja poput
žbuna.
- Vrlo je šik - izjavila je lady Kilbourne. - Ističe vaše srcoliko lice. A
boja je predivna.
Tijekom šetnje do rijeke, lord Darleigh rukama joj je istražio lice, a
kad je došao do brade, rekao je kako joj je lice srcoliko. Sophie je oduvijek
bila uvjerena da joj je lice okruglo.
- Želi li dama izgledati poput kerubina, nosit će ovakvu frizuru - rekao
je gospodin Welland. - No, postupi li tako, neće naglasiti najljepše odlike
svojega lica. Pokazat ću vam što podrazumijevam pod tim.
I dok se Sophie promatrala u zrcalu, položio je prste preko njezine
kose na sljepoočnicama i povukao je unatrag tako da je iznad ušiju i čela
bila glatka.
- Pogledajte klasične konture jagodičnih kostiju - rekao je. - Nosi li
dama svoju kosu ovako začešljanu i skupljenu na vrhu glave, naglasit će
jagodice, vrat će joj djelovati elegantnije i oči će joj biti zamamnije. Baš
kao i usta.
Sophie je zurila u vlastiti odraz u zrcalu i vidjela nekoga tko je,
nekakvom iluzijom, izgledao možda ne baš lijepo, ali posve sigurno
ženstvenije.
- Oh, tako mi svega, u pravu ste, gospodine Wellande - rekla je lady
Trentham. - No, neka gospođica Fry sama odluči želi li pustiti kosu. Čak i
ako odluči da neće, i o kerubinima bismo mogli razglabati.
- Osobito o dobro odjevenim kerubinima - dometnula je lady
Kilbourne ustajući sa stolca - a upravo to će gospođica Fry i biti kad nas tri
s njom danas obavimo sve. Hoćemo li nastaviti?
Sophie je znala da će račun biti poslan lordu Darleighu. Nije znala
koliki će biti iznos tog računa, ali ako gospodin Weiland za klijentice ima
dame s plemićkim titulama, vjerojatno neće biti beznačajan. Zbog toga se
~ 102 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 104 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 105 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 107 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 108 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 109 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 110 ~
Knjigoteka
daša&anna
10.
~ 112 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 113 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 114 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 115 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 117 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 118 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 119 ~
Knjigoteka
daša&anna
11.
~ 120 ~
Knjigoteka
daša&anna
kad je vidjela da je vikont Darleigh već čeka i osmjehuje joj se, kad su iz
crkve zajedno izašli na sunce gdje su ih dočekali ljudi koji su klicali, te su
ih zasuli ružinim laticama, kad je začula štropot starog posuđa koje se
vuklo za njihovom kočijom, kad ju je lord Darleigh poljubio, kad je stariji
gospodin zastao na nogostupu kako bi pogledom pratio njihovu kočiju, pa
skinuo šešir, naklonio se i namignuo joj.
Svadbeni je doručak, međutim, bio prava muka. Koliko god se
upinjala, nije se uspijevala prisiliti da sudjeluje u razgovorima, pa je na
svako njoj izravno upućeno pitanje odgovarala s da ili ne. Znala je da ne
ostavlja dobar dojam. Kako je mogla očekivati da će se ikome svidjeti?
Jedva da je išta pojela. Bila je bez teka.
Lord Trentham ustao je kako bi održao zdravicu nevjesti u čast, a
Sophie je samu sebe prisilila da se nasmiješi i pogledom prijeđe preko
okupljenih za stolom kako bi im kimnula glavom i zahvalila. Vikont
Ponsonby održao je zdravicu u čast njezina supruga i potaknuo srdačan
smijeh svih okupljenih. Sophie se nasilu nasmijala kako bi im se
pridružila. Lord Darleigh potom je ustao i svima zahvalio što su ovaj dan
pretvorili u radostan dan za pamćenje, a potom je posegnuo za njezinom
ruko i poljubio je, čime je izazvao žamor među prisutnim damama i
pljesak.
Sophie se malo opustila kad su se svi povukli u salon i kad je
Constance Emes došla sjesti pokraj nje.
- To je zadivljujuće, zar ne? - rekla je tiho kako bi je samo Sophie čula.
- Sve te titule? Sve to plemstvo? Hugo me je ove godine, na moj zahtjev,
odveo na nekoliko balova i zabava visokih krugova. Prvi, pa čak i drugi put
sam bila posve izbezumljena, ali potom sam shvatila da su svi oni samo
ljudi. A neki od njih, doduše ne ovi ovdje, zapravo su prilično nezanimljivi,
jer osim činjenice da moraju biti bogati i nečim se zaokupljati cio život
zapravo nemaju drugog posla. Imam udvarača, znate, dobro, moglo bi se
reći da imam udvarača. On tvrdi da sam odveć mlada za formalno
udvaranje i misli da bih trebala ciljati više, ali da će se na vrijeme uključiti.
Volim ga do ludila, a znam i da on voli mene. Posjeduje željezariju pokraj
trgovine mješovitom robom mojega djeda i bake i nikad nisam sretnija
nego kad sam ondje, u jednoj ili drugoj trgovini. Moramo otkriti što će nas
usrećiti, zar ne? Lord Darleigh jedan je od najumilnijih džentlmena koje
sam ikad upoznala. I silno je zgodan. I dragi ste mu.
- Pričajte mi o svojemu trgovcu željeznom robom - rekla je Sophie
osjećajući kako se opušta.
Nasmiješila se, a potom i smijala dok je slušala - a tada je zamijetila
uporan i prodoran pogled lady Barclay koja je zurila u nju.
~ 121 ~
Knjigoteka
daša&anna
Dama je blago kimnula glavom prije nego što se okrenula prema grofu
od Kilbournea koji joj je nešto rekao.
Nakon čaja bilo je vrijeme da se društvo raziđe. Sobar je lady
Trentham samo u uho promrmljao da otvorena kočija čeka ispred vrata.
Sophie je prvu bračnu noć trebala provesti u Stanbrook Houseu, jednoj od
velikih vlastelinskih kuća na Grosvenor Squareu. U njoj, na svu sreću, tad
nije trebao boraviti i vojvoda, njezin vlasnik, baš kao ni njegova gošća,
lady Barclay. Nakon njihova odlaska u crkvu, sluškinja lady Trentham
spakirala je Sophienu novu odjeću i poslala je u Stanbrook House.
Preostalu će odjeću, onu koja je trebala biti zgotovljena tijekom
današnjega dana, poslati izravno onamo.
Sophie je u mislima unatrag brojila dane. Jučer je bio dan za kupovinu.
Prekjučer je bio drugi dan putovanja, a dan prije prvi. Prije toga bio je dan
prosidbe, prije njega dan održavanja one zabave, a prije toga dan kad je u
zoru izišla u šetnju i vidjela kako lord Darleigh dolazi u Covington House.
Šest dana.
Manje od tjedna.
Prije samo tjedan dana bila je miš. Bila je strašilo ružne frizure, u
dotrajaloj odjeći koja joj nije pristajala. Manje od tjedan dana.
A sad je bila nevjesta. Supruga. Život joj se promijenio, iznenada i
drastično. A ona se ponašala poput izbezumljena miša.
Ponekad se čovjek mora doista potruditi kako bi mu se život
promijenio. Promjena je u njezin život ušla sama i sad joj se pružila prilika
da se i sama promijeni - ili nije tako?
Ustala je.
- Lady Trentham, lorde Trenthame, gospođo Emes, gospođice Emes -
rekla je prelazeći pogledom preko njih - od svega vam srca zahvaljujem
što ste mi otvorili vrata svojega doma, što ste bili tako ljubazni, što ste
organizirali ovaj predivni svadbeni doručak. A vama, gospodine Germane,
lorde i lady Kilbourne, lady Barclay, lorde Ponsonby, lorde Berwiče, Vaša
Milosti, hvala što ste došli na našu svadbu, što ste došli ovamo. Očekivali
smo skromnu i tihu svadbu. A bilo je to sve samo ne to, svadba koje ćemo
se sa zadovoljstvom sjećati. Vaša Milosti, hvala vam što ste nam dopustili
da do sutra boravimo u vašemu domu.
Svi razgovori naprasno su se okončali. Svi su je gledali - iznenađeno,
pomislila je, pa se pitala hoće li joj srce prestati divljački tući ili će se
posve zaustaviti. Čak se smiješila.
Ustao je i vikont Darleigh.
- Sophie, uzela si mi riječ iz usta, rekao je - i nemam tome što
pridodati.
~ 122 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 123 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 124 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 126 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 128 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 129 ~
Knjigoteka
daša&anna
- Sophie. - Podigao je glavu iznad njezina lica, ali nije pomaknuo ruku
niti je prestao nježno je milovati, prstom kružeći po kvržici iznad njezina
otvora. - Bojiš li se? Je li ti neugodno?
- Nije. - Glas joj je sad definitivno bio piskutav. Imao je dojam da je u
pitanju i jedno i drugo.
A imao je i dojam da ona samu sebe smatra fizički neprivlačnom. Zato
je uzeo njezinu ruku i prislonio je na svoj ukrućen ud. Obuhvatila ga je
prstima i samo držala.
- Znaš li što to znači? - šaputao joj je u uho. - To znači da te želim, da
me uzbuđuješ. Moje ruke, moja usta, moj jezik, moje tijelo, sa
zadovoljstvom sam te dodirivao cijelim svojim tijelom. Želim te.
- Oh - rekla je još uvijek ga držeći za ud, a potom ga je ispustila. Nije
joj lagao.
- Prodrijet ću u tebe - rekao je. - Bojim se da će te ovaj put boljeti, iako
ću se potruditi da te ne boli.
- Neće me boljeti - uzvratila je ona. - Čak i ako bude boljelo, Vincente,
ti mi nećeš nanijeti bol. Oh, molim te, dođi.
Zatečeno se nasmiješio. I ona je željela njega.
Pružila je ruke prema njemu dok se nadvijao nad njom i polako se
spuštao na nju. Raširila je noge prije negoli je uspio razmaknuti ih, a kad je
zavukao ruke ispod nje, ona se pridignula i stražnjicu smjestila na njegove
dlanove. Kad je pronašao njezin otvor, stisnula ga je bedrima i izvila se
unatrag.
Erekcija mu je postala gotovo bolna. Iznenada je pomislio kako bi bilo
bolje da nije tako velik. Ona je bila krhka. Dok je prodirao u nju, osjećao je
usijanje koje ga je ispunilo proturječnim osjećajima ushita i strave. Ushit
je osjećao zbog činjenice da nijedan muškarac nikada nije iskusio
erotičniji osjećaj koji mu djeluje toliko obećavajuće, a stravu zato što je
bila odveć sitna za njega, zato što će je istrgati i nanijeti joj nipošto
zanemarivu bol. Stenjala je i stiskala se uz njega.
Osjetio je prepreku. Činilo mu se da je neprobojna. Ozlijedit će je.
Hajde - poticala ga je. - Oh, molim te, hajde. Zaboravio je obzirnost.
Odlučno je prodro u nju, a ona je isprva dahtala, grčila se, a potom se
postupno opustila. Zgrčila je unutarnje mišiće i polako udahnula.
- Vincente - prošaptala je.
Pronašao je njezina usta i poljubio je razmaknutih usana, duboko
prodirući jezikom.
- Sophie - rekao joj je uz usta. - Žao mi je.
- Meni nije - odgovorila je ona.
~ 130 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 131 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 132 ~
Knjigoteka
daša&anna
12.
~ 133 ~
Knjigoteka
daša&anna
Je li to moguće?
Sve je moguće.
- Naginje li se krevet? - začula je tih glas uz svoje uho.
- Hmmm?
- Čvrsto se držiš - rekao je. - Pomislio sam da se krevet možda
preokreće.
- Oh. - Malo je popustila stisak. - Ne. Žao mi je.
Sad ga je probudila i njezina se prva bračna noć okončala. Kako
blesavo od nje.
- Je li jutro? - upitao je.
Sinoć ju je tako nekoliko puta pitao je li se spustila noć. Jedan od
mnogobrojnih uznemirujućih aspekata sljepoće jamačno je i potpuna
dezorijentiranost kada je riječ o dobu dana.
- Baš i nije - odgovorila je ona. - Tek počinje svitati. U ovo doba godine
rano sviće.
- Mmm - pospano je uzdahnuo. - Ponovno na sebi imaš spavaćicu.
- Da.
- Jesi li se bez nje osjećala obnaženo? - Nosom joj je protrljao kosu.
Nasmijala se.
- To je jedna od najljepših stvari koje sam ikad imala - rekla je. - Pa bih
je zato i mogla nositi. A i platio si je.
Jesam li? - upitao je. - Sigurno sam zaljubljen u svoju nevjestu.
Govorio je gluposti. Svejedno ju je zbog njih obuzela toplina od glave
do pete.
- Nadam se - rekla je ona. - Na mene si potrošio pravo bogatstvo.
- Jesam li? - Ponovno je obraz položio na njezino tjeme. - Naslućujem
li utjecaj lady Trentham? Ne smijem zaboraviti zahvaliti joj.
- Bila sam šokirana - rekla mu je. - Bila bih sretna s dvije ili tri nove
haljine. Bila bih zapravo presretna. Ali, ona me podsjetila da više neću biti
samo Sophie Fry, nego vikontesa Darleigh, i da će se moje potencijalno
loše odijevanje odraziti na tebe. Rekla mi je da sam dužna odijevati se
najbolje što znam i umijem. Iako, čak i u najboljem izdanju...
Odlučno joj je položio prst preko usta.
- Jučer si mi obećala da ćeš me slušati - rekao je.
- Da. - Nespretno je progutala slinu.
Onda ću ti sad izdati zapovijed rekao je. - A od tebe ću zahtijevati
apsolutnu poslušnost, Sophie. I bit ću istinski bijesan ako je ne izvršiš. Od
ovoga ćeš se trenutka prestati omalovažavati. Ne mogu te vidjeti, ali držim
~ 135 ~
Knjigoteka
daša&anna
te za riječ kad veliš da nisi lijepa sukladno ženskoj estetici. Možda čak nisi
ni zadivljujuće lijepa nekom usputnom promatraču, iako si i sama priznala
da nisi ružna. Sitna si i tanana, sukladno svojoj visini. Imaš sitne grudi i
tanane ruke i noge, uzak pojas koji, pak, nije znatno uži od tvojih bokova.
A pretpostavljam i da si kosu ošišala kako bi još više nalikovala na
dječaka, jer rekla si mi da ionako izgledaš kao dječak. Primjećujem da su ti
kosu ukrotili, iako je sad još kraća nego što je bila. Ali, Sophie, mojim
rukama i mojemu tijelu, ti si žena ugodnih proporcija i topline, meke kože
i usana na kojima bi ti svaka žena mogla pozavidjeti. Mirišeš kao žena,
mirišeš čisto, na sapun. A iznutra si usijana, vlažna, meka, podatno
ženstvena. Moja si i ljepota si za kojom čeznem. Ne dopuštam ti da
omalovažavaš ono što je moje. Neću dopustiti da išta ugrozi sreću i ugodu
onog što je moje. Je li ti jasno?
Nikada ga još nije čula da govori tako ozbiljno. Grčevito je žmirila i
čelo primaknula uz njegove grudi.
Neću dopustiti da išta ugrozi sreću i ugodu onoga što je moje.
A ona je bila njegova.
- Da. - Glas joj je bio slabašan i piskutav. Osjećala se tako blesavo
sretnom, da je mogla zaplakati.
- Neću zauvijek zahtijevati poslušnost - rekao je nakon minute ili dvije
tišine. - Brak ne doživljavam tako. Brak je za mene partnerstvo, dijeljenje,
prijateljski odnos.
Da, prijateljski odnos. Postoje i gori ishodi braka.
- Frizer lady Trentham smatra da bih trebala pustiti kosu - rekla mu
je. - Misli da će duža, zaglađenija kosa bolje naglasiti moje jagodice. Kaže
da imam klasičan oblik lica. A rekao je i da će mi zaglađenija, od lica
začešljana frizura naglasiti vrat i oči. Što misliš, trebam li je pustiti?
Polako joj je rukom prošao kroz uvojke.
- Doima se lijepom na opip - rekao je. - Doimat će se lijepom i kad
bude duga. Što bi ti htjela?
- Mislim da ću je pustiti - odgovorila je.
- Dobro. - Ponovno joj je poljubio tjeme. - Je li oduvijek bila ovako
kratka?
- Nije.
- Kad si je ošišala?
- Prije četiri godine.
Čekala je sljedeće pitanje i pitala se kako će na njega odgovoriti, ali
pitanje nije uslijedilo.
- Mislim da ću je pustiti - ponovila je.
~ 136 ~
Knjigoteka
daša&anna
A kad je bio gotov, kad je kao i sinoć duboko u sebi osjetila mlaz topline,
čvrsto ga je držala u zagrljaju kako bi osjećaj potrajao, te se pitala hoće li
se ovo ikad okončati nečim što neće nalikovati blagom i neodređenom...
razočaranju.
Ali, kako je mogla biti razočarana? Osjećala se - predivno.
Izašao je iz nje i opružio se u postelji, okrenuvši je pritom prema sebi.
- Ugodno? - upitao ju je.
- Mmm.
- Mogu li to protumačiti kao da?
- Mmm.
Kad je sljedeći put postala svjesna nečega, već je bilo pola devet.
Prstima joj je nježno milovao kosu.
~ 139 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 140 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 142 ~
Knjigoteka
daša&anna
13.
~ 143 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 144 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 146 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 147 ~
Knjigoteka
daša&anna
otvorio oči kako bi vidio što se događa. Tad ga je zaskočio žestok napad
panike. Nije mogao vidjeti. Nije mogao disati. Nije mogao vidjeti.
- Što je? - začuo je šapat uz svoje uho.
Ne može li govoriti glasnije? Glasnije? GLASNIJE!
Odgurnuo ju je od sebe i naprijed se naginjao sve dok rukama nije
nespretno napipao stijenku kočije iza nasuprotnog sjedala. Pipao je potom
bočno sve dok nije pronašao prozor i kožnatu traku koja je pokraj njega
visjela. Ščepao ju je, grčevito se uhvatio za nju i počeo se boriti za zrak.
Nije bilo dovoljno zraka.
Nije bilo dovoljno zraka.
- Vincente? Što je? - Zvučala je uznemireno. Silno uznemireno. Zar nije
mogla govoriti glasnije?
Dodirnula mu je nadlakticu, a on joj je odgurnuo ruku. Opipavao je
sjedalo nasuprot, grčevito se uhvatio za njegov rub i sagnuo se iznad
njega.
Nije bilo zraka.
Nije mogao vidjeti.
- Vincente, o, Bože dragi, Vincente? Da zaustavim kočiju i pozovem
gospodina Fiska?
Martin bi mu položio ruku preko prsa, a drugom bi ga odlučno
pljeskao po leđima. Bez uvijanja bi mu potom smireno rekao da je slijep. I
to je sve. Slijep je.
Bilo je određene magije u Martinovu tretmanu. Znao je čak otići tako
daleko da Vincentu kaže da je blesavi klipan. Sve kako bi ga podsjetio da je
slijep. Ali, svejedno je to nakon toliko vremena bilo i ponižavajuće, ta
činjenica da ga Martin i dalje mora podsjećati da je slijep.
- Ne - zadihano je odgovorio. - Ne.
Potom je došao do daha i potpuno se usredotočio na disanje kako ga
opet ne bi prožela panika. Mogao je čuti zrak koji je pri udisanju šuštao u
njegovu nosu, a pri izdisanju kuljao na usta.
Unutra. Van.
- Oprosti - rekao je.
Na leđima je osjetio njezin oprezan dodir. Kad je se nije pokušao
otresti, ona ga je počela milovati kružnim pokretima. Nije govorila niti je
pokušavala zaustaviti kočiju.
Unutra. Van.
Bilo je dosta zraka. Naravno da je bilo.
Razlog zašto njezin glas nije jasno čuo bio je taj što je govorila tiho, u
prvi mah gotovo šaptala, a konji i kotači kočije stvarali su dovoljno buke
~ 148 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 149 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 150 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 152 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 153 ~
Knjigoteka
daša&anna
14.
~ 154 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 155 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 156 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 157 ~
Knjigoteka
daša&anna
- Hvala, mama - rekao je umjesto toga - ali cijelu sam vječnost sjedio u
kočiji, pa moram malo protegnuti noge. Stajat ću ispred kamina, pokraj
Sophie.
Sam se bez štapa zaputio prema kaminu. Nadao se da neće od sebe
napraviti budalu, da neće promašiti kamin ili se zabiti u njega, iako je
dobro poznavao prostoriju. Ispružio je ruku kad je pomislio da je dovoljno
blizu, osjetivši olakšanje kad je shvatio da je okvir kamina tek nešto dalje
nego što je mislio. Nalaktio se na kamin i napola okrenuo prema
naslonjaču u kojemu je sjedila njegova supruga.
- Doista je kratka - izjavila je njegova baka, po svoj prilici misleći na
Sophienu kosu. - No, boja je lijepa.
- Hvala, gospođo - uzvratila je Sophie. - Lady Trentham, koja je u
braku s jednim od Vincentovih prijatelja, odvela me svojemu frizeru koji
mi je ukrotio kosu. Oduvijek sam se šišala sama, ne baš uspješno. Frizer mi
je savjetovao da pustim kosu.
- Onda biste možda trebali - rekla je njegova baka - i tako još više
naglasiti njezinu boju.
- Stvarno mislim da biste trebali - izjavila je Amy. - Sad vidim zašto su
u Barton Coombsu mislili da izgledate poput dječaka.
Anthony se nakašljao.
- Sad ne izgledate tako - pridodala je Amy. - Ali, izgledate vrlo... mlado.
Imate li oduvijek kratku kosu?
- Ne - odgovorila je Sophie. - Ali, bilo je teško održavati je.
- Dobra sluškinja u stanju je svaku kosu dovesti u red - izjavila je
Vincentova majka. - Niste doveli svoju sluškinju?
- Ne, gospođo - odgovorila je. - Nikad nisam imala sluškinju.
- Pa, nismo ni mi - uzvratila je njegova majka - dok se moje kćeri nisu
udale, a ja preselila ovamo. Imali smo samo gospođu Plunkett koja nam je
u Covington Houseu bila domaćica, koja je istodobno bila kuharica, dadilja,
sluškinja, osoba koja je tragala za izgubljenim predmetima, skrivala krivce
za nepodopštine, da, Vincente!... i još gomilu toga.
Oduvijek mi je bila najbliža saveznica - izjavio je Vincent. S njima je
živjela dokle mu je sjećanje sezalo.
- Bila sam prilično žalosna kad je odlučila povući se u mirovinu pošto
sam se doselila ovamo. Otišla je živjeti kod svoje sestre - rekla je njegova
majka. - Jedna od ovdašnjih sobarica sestra je moje sluškinje, Sophie, a
kako mi se čini, želja joj je postati nečijom osobnom sluškinjom. Jedne
večeri kad sam svoju sluškinju otposlala u krevet zbog prehlade, ona mi je
uistinu lijepo dotjerala kosu. Možda biste joj mogli pružiti priliku i vidjeti
hoće li vam odgovarati.
~ 158 ~
Knjigoteka
daša&anna
ispostavilo da sam se ipak mogla duže zadržati kod lorda i lady Trentham.
Bili su vrlo ljubazni. No, nismo to unaprijed znah. Silno mi je žao.
- I meni je žao, Sophie - rekla je njegova majka uzdišući. - Žao mi je i
što se vas dvoje niste duže upoznavali kako biste bili sigurni da ćete jedno
drugome odgovarati cijeli život. Ali, sad je prekasno da bismo si zbog toga
razbijali glavu.
Sophie i ja si ne razbijamo glave, mama - izjavio je Vincent dok mu je
netko, po svemu sudeći Anthony, uzeo tanjur iz ruke i zamijenio ga
šalicom na tanjuriću. - Učinili smo ono za što smo mislili da je najbolje i
nismo požalili ni trena. Nadao se da govori istinu - za oboje.
- U dva dana, Vince? - Anthony se smijuljio. - Dobro je to čuti.
- Pokušat ću nadoknaditi činjenicu da nismo došli ovamo kako bismo
se vjenčali - izjavila je Sophie, a glas joj je zamjetno drhtao. -
Pretpostavljam da bi i susjedi bili pozvani da smo svadbu organizirali
ovdje? Pozvat ću ih, ako mi dopuštate. Je li to ispravan potez? Možda će se
odazvati. Možda bismo u skoroj budućnosti određeni broj ljudi mogli
pozvati ovamo na nekakav domjenak. Možda čak i bal poput onih kakve
ste nekoć ovdje organizirali.
Nastupila je kratka, zaprepašćujuća tišina.
- Oh, draga moja - rekla je njegova majka poći ću s vama poželite li
pohoditi neke od naših susjeda, ali nikoga ne potičemo da dolazi ovamo.
Vincent ne voli... druženja. Nije mu lako. A raskošne zabave ovdje ne
dolaze u obzir.
Doista je ovdje u Middleburyju živio poput pustinjaka. Nije se
potrudio družiti s ovdašnjim ljudima, što je u potpunosti bilo njegova
pogreška.
- Pa ipak - rekao je - takvo što se u Barton Coombsu dogodilo prije
manje od dva tjedna. Polovica stanovništva sjatila se kod mene, a Martin
nam je svima poslužio kavu i kolače njegove majke. U moju je čast čak
organizirana zabava u Foaming Tankardu u kojoj sam uživao usprkos
činjenici da nisam mogao plesati.
- Ali, to je bilo u Barton Coombsu - uzvratila je njegova majka. - Ondje
poznaješ sve i svakog.
A i ovdje bih trebao poznavati sve - rekao je on. - Naposljetku, živim
ovdje već tri godine. Moj ujak je, vjerujem, bio prilično društven čovjek. Ja
sam sigurno veliko razočaranje za susjede.
- Oh, ali shvatit će oni, Vincente izjavila je Amy.
- Što će shvatiti? upitao ju je. - Da sam slijep i zato potpuno
nesposoban, baš kao i mentalno slab? Obići ću naše susjede s tobom,
Sophie. Vrijeme je da me upoznaju. A ovo je savršena prigoda. Middlebury
~ 160 ~
Knjigoteka
daša&anna
Park dobio je novu vikontesu. Prvu nakon osamnaest godina, ako sam
dobro upućen. Počet ćemo čak razmišljati o mogućnosti organiziranja
domjenaka i balova.
- Bravo, Vincente - izjavio je Anthony. - Oduvijek sam sumnjao da u
sebi skrivaš štošta izvana nevidljivo. Naposljetku, tu su i sve priče iz
tvojega djetinjstva.
- Svi će biti oduševljeni - rekla je Vincentova baka. - Znam da svi
duboko suosjećaju s tobom, osobito nakon tvojega ranjavanja u bitki. Pa
ipak, čula sam šaputanja kako mnogi čeznu za dobrim starim danima kad
vikont nije bio zaključan u Middlebury Parku, a svi ostali vani.
Bilo je to užasno. On je bio užasan.
- Hvala, bako - rekao je. - Kanim promijeniti sve to. Mi ćemo, Sophie i
ja, sve promijeniti.
Okrenuo se prema njoj i nasmiješio se. Ona je ovo započela. Je li bila u
stanju to provesti u djelo? Ali, to ionako neće morati sama.
- Sophie - rekla je Amy - jesi li preumorna za upoznavanje s mojom
djecom? Oni su vjerojatno već doznali da se ujak Vincent vratio kući, pa
sad uzbuđeno skakuću. Osobito zbog činjenice da im je doveo novu ujnu.
Williamu su četiri, a Hazel tri godine i prepuni su energije. Miruju samo
dok spavaju.
- Nisam preumorna - odgovorila je Sophie.
- Ljubavi? - obratila se Amy po svoj prilici Anthonyju. - Hoćemo li otići
gore po njih? Dopuštaš li, Vincente?
Tražila je od njega dopuštenje? Žene u njegovoj obitelji obično su ga
samo izvještavale o onom što će učiniti. Iako nije baš uvijek bilo tako.
Nekoć davno bio je sam svoj čovjek.
- Oduvijek mi se činilo čudnim - izjavio je - to što djeca u velikim
kućama glavninu vremena provode u svojim prostorijama s dadiljama. S
nama nije bilo tako, zar ne?
- Da je s vama bilo drukčije, vjerojatno bih imala manje sijedih,
osobito kad je o tebi riječ, Vincente - izjavila je njegova majka i svi su se
nasmijali.
Vincent je tada naglo shvatio kako je tijekom protekle tri godine u
ovoj kući bilo vrlo malo smijeha. A smijeha je doista bilo u vrijeme dok su
još živjeli u Covington Houseu.
Popio je čaj i čekao da djeca nahrupe.
~ 161 ~
Knjigoteka
daša&anna
jugozapadnome tornju, a u njih nije zalazio nitko bez pozivnice, tako joj je
rekao, osim, dakako, Martina Fiska i sad Rosine, njezine nove sluškinje.
Prvih nekoliko sati nakon dolaska u Middlebury Park bili su strašna
kušnja. Sama kuća ispunila ju je divljenjem, a s njegovom se obitelji
osjećala nelagodno, iako su nakon prvih nekoliko minuta prema njoj bili
pristojni, a naposljetku čak i ljubazni. Da su je ignorirali i dopustili joj da
se povuče u sebe, bilo bi joj daleko ugodnije, ali to dakako nije dolazilo u
obzir - ni za njih, ni za nju. Bila je Vincentova supruga, a njega su voljeli.
Nisu je mogli ignorirati. A ona je bila odlučna u nakani da učini sve što
može i mora kako bi postala gospodaricom Middlebury Parka. Nije samoj
sebi mogla reći kako će se tako početi ponašati sutra, sljedećega tjedna ili
mjeseca. Ne bude li sve dala od sebe od samoga početka, onda u tome neće
nikada ni uspjeti.
Bila je iscrpljena.
Na prvi pogled svidio joj se istočni toranj. Imao je oblik valjka, a takav
je bio i salon koji se ondje nalazio. Taj je oblik stvarao iluziju udobnosti,
iako prostor zapravo uopće nije bio malen. Na katu ispod nalazile su se
dvije spavaće sobe i dvije jednako velike garderobe. Visoki prozori salona
na tri su strane gledali na vrt i park. Sutra će otkriti što se sve kroz te
prozore može vidjeti.
- Umorna? - Vincent je sjeo pokraj nje.
Nije bilo kasno. Nakon večere u prostranoj blagovaonici koja se
nalazila u zapadnome krilu, otišli su do dječjih odaja kako su tijekom
ispijanja čaja i obećali, te su djeci Amy i Anthonyja poželjeli laku noć i
ostali s njima kako bi im ispričali dvije priče za laku noć. Vincent je na
zahtjev ispričao originalnu priču o zmaju i voluharici, a zajedno su
ispričali priču o Berthi, Danu i crkvenom tornju, pobudivši veliko
zanimanje, nekoliko tjeskobnih uzdaha i milijun pitanja. Poslije su u
salonu ispijali čaj, a Vincent ih je potom ispričao. Svi su se složili kako su
jamačno umorni nakon duga putovanja.
- Jesam - odgovorila mu je.
Uhvatio ju je za ruku.
- Bio je ovo naporan dan za tebe - rekao je. - Prilično dugo putovanje,
a potom i novi dom, nova obitelj.
- Da.
Njegova obitelj ga je voljela, a i on njih. Za večerom su upijali svaku
njegovu riječ dok im je opisivao svoja dva tjedna provedena u Lake
Districtu. A i ona ga je pozorno slušala. Penjao se ondje uz strme planine. I
jahao konja.
~ 162 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 163 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 164 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 165 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 166 ~
Knjigoteka
daša&anna
15.
~ 168 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 169 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 171 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 172 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 173 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 175 ~
Knjigoteka
daša&anna
16.
~ 177 ~
Knjigoteka
daša&anna
- Tab ne zavija - rekao je. - Sigurno ne sviram baš tako loše, Sophie.
- Čula sam jedan loše odsviran ton od njih koliko? - upitala je ona. -
Petsto? Ali, naravno, jedan loše odsviran ton dovoljan je da uništi
cjelokupan dojam.
- Kritički raspoložena publika sve je što mi treba - promrmljao je -
dok pokušavam naučiti nešto novo. Moj repertoar je zadivljujuće malen.
- Odsviraj ponovno - rekla mu je - i odsviraj taj ton kako treba.
- Da, gospođo.
Smiješila sa dok je crtala preokrenuti lonac za cvijeće s vratašcima i
okruglim prozorčićem kroz koji su lepršale karirane zavjese - vilinsko
skrovište. Vratašca otvara čarobni štapić. Voljela ga je izazivati - voljela je
kad bi je izazivao. Voljeli su jedno drugog. Bio je to nevjerojatno topao
osjećaj. Taj ju je osjećaj držao tijekom dana koji joj često nisu bili ni laki ni
ugodni. Njegova je obitelj bila ljubazna, pa čak i srdačna, svi su se upinjali
poštovati je kao Vincentovu suprugu. Svi su joj odreda, bez iznimke bili
dragi.
Ali oni nisu bili njezina obitelj.
Samo je Vincent bio njezin.
Dragi su joj bili gotovo svi susjedi koje su upoznali. A činilo se kako je
tim ljudima doista drago što su je upoznali. Vincenta su gledali s
određenom dozom suosjećanja i divljenja, a on je dobro znao pokazati
svoj šarm. Nju su, pak, primali s puno poštovanja, kao da im svojim
dolaskom čini čast. Kako joj se onda svi odreda ne bi sviđali?
Pretposljednji vikont - Vincentov djed - jednom tjedno je svoj park
otvarao svima koji bi poželjeli njime prošetati, tako su im rekli stariji
susjedi, pa su svi mogli uživati u šetnjama travnjacima ili uz jezero, u
opuštanju u ljetnoj kućici ili uspinjanju po brežuljcima. Vincent je
natuknuo kako bi se taj običaj mogao ponovno uvesti, a Sophie se s njim
složila - pridodavši kako bi sljedećega ljeta mogli organizirati piknik za
sve, s igrama, natjecanjima, nagradama i zabavom. Susjedstvom se uskoro
pronio glas o novostima. Park će biti otvoren svake subote, čim bude
dovršena staza koja od kuće vodi do jezera.
Sophie je tek kasnije postala svjesna pogubne činjenice - sljedećega
ljeta možda više neće biti ovdje.
Netko je spomenuo i velike balove koji su se povremeno održavali u
svečanim odajama, a Sophie je osobno obećala da će se ponovno
održavati. Možda već ove godine, dometnuo je Vincent. Možda nakon
žetve, kad će svi biti raspoloženi za slavlje ako prinosi budu dobri, a sve je
upućivalo na to da će biti.
~ 178 ~
Knjigoteka
daša&anna
Kad je, pak, u pitanju bilo njihovo pripovijedanje priča, činilo se kako
se uspješno nadograđuju nadahnućima. Ali, kako li će samo dovraga
isplanirati žetveni bal i ljetni piknik - ako uopće bude ovdje da ih
isplanira? Ponekad je gotovo gubila hrabrost. No, neće si dopustiti
obeshrabrenost. Pružena joj je ova jedinstvena prilika da... da živi svoj
život i neće je upropastiti.
Imala je nekoliko lekcija jahanja. Za tu je prigodu odjenula svoje
jahaće hlače. Pritom je očigledno šokirala svoju svekrvu i zaprepastila
Vincentovu baku. Do sada je jahala samo mirnog ponija i samo u
ograđenom prostoru iza staja. Vincent ju je naučio kako provjeriti opremu
na poniju te kako ispravno uzjahati i sjediti na konju. Remenje joj je
namjestio tako da može udobno smjestiti noge. Poučio ju je kako držati
uzde i čemu one uopće služe - ne treba se za njih grčevito držati kao da joj
život ovisi o tome, pa ih nipošto ne smije ispustiti. Osjećala se
zabrinjavajuće visoko iznad tla - on se od srca nasmijao kad mu je to rekla
i podsjetio je da jaše ponija. Vodio je njezina ponija uz rub ograđena
prostora, slobodnom se rukom pridržavajući za ogradu. Nakon nekog
vremena pustio ju je neka sama jaše. Naravno da je glavni konjušar
pažljivo motrio na nju, baš kao i od samog početka. Vincent ju je poučio
kako sjahati. Sad je već jahala sama, ali i dalje u ograđenu prostoru, pod
budnim okom Vincenta i konjušara.
Svejedno je bila ponosna na samu sebe i sretna. Ali, kako li samo
netko može biti toliko vratoloman da uzjaše pravog konja i natjera ga u
kas ili čak galop?
Iz Londona je pristigla sva njezina nova odjeća, a Rosina se odmah
bacila na posao i lijepo je povješala u ormar ili posložila u ladice.
- Dosta za danas - izjavio je Vincent spuštajući violinu. - Preklinjat ću
Ellen da ponovno svira tu skladbu kako bih je mogao ispravno naučiti. Ne
bih htio jadnome Beethovenu naškoditi više nego što mu već štetim
birajući njegovu glazbu. Kad je ispravno naučim, moći ću uživati u njoj i
početi je osjećati. Zadivit ću te svojim talentom. Znaš li plivati?
- Ne. - Bilo je nevjerojatno koliko toga nije znala.
- Želiš li naučiti? - Sad?
- Ne kiši ponovno, zar ne? - upitao je. - Amy i Ellen bile su uvjerene da
će cio dan sjati sunce.
- Vani je još lijepo - rekla je ona. - Mislim da se pomalo bojim vode.
- Još jedan razlog zašto trebaš naučiti plivati - rekao je on. - Na drugoj
strani otočića obala se polako spušta u vodu, tako mi je barem rekao
Martin kad smo jednom bili ondje. Voda će ondje biti dovoljno plitka da te
ne prestraši. Dakako, prvo moramo doći do otočića. Znaš li veslati?
- Ne. Nasmijala se.
~ 179 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 181 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 182 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 184 ~
Knjigoteka
daša&anna
Dobro, bili su tu mišići koji su joj oči držali zatvorenima. Kao i trbušni
mišići za koje je sa zadrškom shvatila da su zgrčeni.
Otvorila je oči i glavu malo pomaknula u stranu. Njegova se glava
nadvijala nad njom. I...
Oh, Bože, voljela ga je.
Zurila je u njega, potresena - ali istodobno i opuštena.
Naravno da ga je voljela. On ju je spasio. Oženio ju je. A bio je i lijep,
drag i ljubazan. Bilo bi vrlo čudno da ga ne voli. Nije to bilo nikakvo
nezemaljsko otkrivenje.
A nije to ništa mijenjalo.
Samo ju je srce malo više boljelo.
- Evo - nježno je rekao. - Sad si se opustila. Vjeruj samoj sebi. Vjeruj
vodi.
Tad je osjetila kako se njegove ruke izmiču ispod nje.
Nije skidala pogled s njegova lica. Nije tonula. A nisu joj trebale ni
njegove ruke. Nikad si neće dopustiti da joj trebaju. Ni da joj on treba i na
jedan drugi način osim čisto materijalnog, jer bez njegove bi potpore
umrla od gladi. No, ni na jedan drugi način. Možda će to poželjeti, ali
postoji razlika između želje i potrebe.
Mogla je plutati i sama.
Mogla je živjeti sama.
Plutao je pokraj nje i povremeno je dodirivao rukom dok je ona zurila
u nebo. Nebo je bilo prostrano, duboko i modro, s tek nekoliko paperjastih
bijelih oblaka.
Tako opušteno. Tako lijepo. S tupom boli u grlu.
Okrenula je glavu kako bi ga pogledala, progutala gutljaj vode, počela
se koprcati, nakon čega se dočekala na noge. Voda joj je dopirala do brade.
Sigurno su otplutali dalje od obale. Nastupio je trenutak blizak panici dok
je kašljala, teturajući koračala bliže obali i vukla ga za sobom.
- Sigurno si sama plutala cijelih pet minuta - rekao je. - Odlično. Čim
naučiš plutati, bez problema ćeš naučiti i plivati.
- Ali ne danas - izjavila je ona. - Dopusti mi da uživam u ovoj
trenutačnoj pobjedi.
- Ja ću plivati - rekao je on, vratio se u vodu i moćnim zamasima počeo
plivati dalje od obale.
Dok je stajala u vodi do koljena i promatrala ga, Sophie je gotovo
mogla osjetiti njegovo zadovoljstvo.
Ali kako će se, lud kakav jest, poslije vratiti? Uza sebe danas nije imao
gospodina Fiska.
~ 185 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 186 ~
Knjigoteka
daša&anna
17.
T ijekom nekoliko minuta Vincent je znao kako se sigurno osjeća ptica ili
neka divlja životinja kad pobjegne iz kaveza. Svu je svoju golemu
energiju usmjerio na plivanje, uživajući u svojoj slobodi, snazi vlastitih
mišića i hladnom čudu vode.
Bila je to euforija koja dakako nije potrajala. Jer iako mu je isprva
sama pomisao da Martin nije uz njega pojačala ushit, nije mu trebalo dugo
da shvati koliko je lakomislen bio.
Gdje se točno nalazio? Kako će se vratiti natrag na otočić? Nije imao
pojma koliko je daleko otplivao od obale, ni u kojem smjeru.
Prestao je plivati i zastao, nogama opipavao ispod sebe. Nije mogao
dosegnuti dno. Gotovo ga je obuzela panika. No znao je da mu panika neće
biti ni od kakve pomoći, a ovo nije bilo poput dobro poznatih napadaja
panike koji bi ga obuzeli kao grom iz vedra neba i bez nekog jasno
razlučiva razloga. Bila je ovo potencijalna panika koja se temeljila na
stvarnim okolnostima.
Na pamet mu je pala utješna misao da u najgorem slučaju može
plivati sve dok se ne nasuče na obalu. U tom slučaju neće znati gdje se
točno na obali nalazi, no barem će moći izaći na suho i čekati da ga netko
pronađe. Situacija ipak nije bila takva da baš nitko nije znao gdje bi mogao
biti.
No, jadna će Sophie u tom slučaju ostati zatočena na otočiću. U
najblažem će se slučaju tad osjećati kao idiot. - Ovdje sam - dozivao ga je
Sophien glas koji je, kako mu se činilo, dopirao s poprilične udaljenosti.
Problem je bio u tome što u vanjskome prostoru nije baš bilo lako
točno odrediti odakle dopire glas, osobito kad je u pitanju bila neka veća
udaljenost.
- Ovdje - vikala je. Odabrao je smjer i zaplivao.
- S tvoje desne strane - doviknula je, a on je ispravio kurs. Trebalo je
vremena. No uspijevala je navoditi ga glasom koji se postupno s vikanja
stišavao sve dok nije dosegnuo gotovo normalnu glasnoću uobičajenu za
razgovor.
- Sad bi trebao moći dotaknuti dno - rekla je naposljetku. - Kreni blago
ulijevo. Ovdje sam.
Nije otišla po njega. Bio joj je zahvalan zbog toga. Je li je preplašio? Bio
je spreman okladiti se da jest. Kad je zakoračio na čvrsto, suho tlo,
prebacila mu je ručnik preko ramena.
~ 187 ~
Knjigoteka
daša&anna
- Oh, doista jedva čekam dan kad ću biti u stanju plivati barem upola
tako dobro kao ti - rekla je. - To je sigurno najljepši osjećaj na svijetu.
Pa ipak, u glasu joj se osjećalo blago drhtanje.
- Hvala ti što si me navodila do obale - rekao je. - Bez tebe bih možda
završio na suprotnoj obali, nakon čega bih besciljno tumarao nekim
zakutkom parka.
- Nisam željela sama veslati kući - izjavila je ona - iako je ondje
zapravo doista lijepo, Vincente. Mislila sam da su onkraj jezera samo
stabla, no ona su ondje jamačno posađena zbog pitoresknog dojma, kako
bi se zrcalila na vodi. Onkraj stabala su livade, drvored i ljetna kućica.
Ondje je toliko prostora. Mislim da imam zamisao.
U glasu joj se još osjećao tremor. Znala je da se on našao u
potencijalnoj opasnosti. A nije mu mogla ni priskočiti upomoć, ni otići po
pomoć.
- Oh? - Rekao je dok se otirao ručnikom. - Kakvu zamisao?
- Neću ti reći - izjavila je. To je tajna. I iznenađenje. Možda je to čista
ludost, no vjerujem da je izvedivo.
- Mrzim iznenađenja kad moram čekati kako bih doznao o čemu je
riječ - rekao joj je.
Nasmijala se. Sjela je na travu, shvatio je. Rasprostro je svoj ručnik
preko trave i ispružio se pokraj nje.
- Žao mi je, Sophie izjavio je nakon minutu ili dvije. - Žao?
- Što sam te izbezumio - rekao je. Što sam te prisilio da me budno
motriš dok sam uživao u kratkoj avanturi. Bilo je to neodgovorno od
mene. Neće se ponoviti.
- Oh, ne smiješ davati takva obećanja - rekla je ona. - Mogao bi se
osjetiti dužnim držati ih se. Jednostavno znam kako si se osjećao.
- Znaš li? - Okrenuo je glavu prema njoj.
- Neki ljudi se penju po nemogućim brdima - izjavila je ona. - Neki
ljudi istražuju nemoguća mjesta. A to čine samo zato što ne mogu
zanemariti izazov opasnosti ili zato što žele učiniti nešto naizgled
nemoguće. Ponekad jednostavno ne možeš odoljeti potrebi da budeš
slobodan u svojoj slijeposti ili barem da dođeš do njezinih krajnjih
granica.
- Možda - skrušeno je uzvratio - jednostavno sam htio plivati. Oh. I to
je sve što si htio reći. - Nasmijala se.
Martin mu ne bi pronalazio izlike. Počastio bi ga čitavim nizom
pogrdnih imena i pritom bi doista mislio ono što govori.
~ 188 ~
Knjigoteka
daša&anna
Sophie je, međutim, ubrzo shvatila kako sviranje nikada neće biti
njezina prva ljubav. Ustrajavala je, međutim, zato što je bila u stanju, ali i
zato što su joj očajno nedostajale vještine kojima bi svaka dama trebala
vladati. Ustrajavala je i zato što je svaki glazbeni instrument stvarao zvuk,
lijep i harmoničan zvuk ako bi ga se ispravno sviralo, a zvuk je njezinu
suprugu bio tako silno važan.
Njezina prva ljubav njemu nikada ne bi mogla donijeti radost, iako je
on doista uživao kad bi mu pričala o tome. Crtanje će uvijek biti njezina
prva ljubav. Gospođica Debbins iz bratove je kuće sa sobom bila dovela
mlađu sestru udovicu koja je kanila trajno živjeti s njom. A Agnes Keeping
bila je slikarica. Uglavnom je slikala vodenim bojama, a omiljena tematika
bilo joj je divlje cvijeće. Sophie su se njezini radovi silno sviđali, a Agnes se
divila Sophienim karikaturama, te se od srca smijala njezinim
ilustracijama priča, osobito kad bi pročitala same priče. Sophie joj je
objasnila kako je sve priče osmislila s Vincentom, no kako je priča o zmaju
i mišu isključivo njegova.
- Kakav li samo dar imate vi i vaš suprug rekla je Agnes. - Doista je
prava šteta što te priče mogu slušati i ilustracije vidjeti samo nećaci Lorda
Darleigha. A oni se za tjedan dana vraćaju svojim kućama, zar ne? Ove
vaše knjižice trebale bi biti objavljene.
Sophie se nasmijala, bilo joj je drago.
- Imam rođaka - rekla je Agnes. - Dobro, zapravo je to rođak mojega
pokojnog supruga. On živi u Londonu. On... Pa. Pisat ću mu, uz vaše
dopuštenje. Mogu li?
- Naravno. - Sophie je zaklopila svoje knjige. Agnes nije objasnila zašto
bi one mogle zanimati njezina rođaka, a ona je nije ni pitala. Prije povratka
kući, ostavila je izvornu priču o Berthi i Danu kod Agnes.
Agnes joj je postala prva istinska prijateljica.
A dame iz šivaćeg udruženja postale su joj prve bliske poznanice, iako
se Sophie osjećala prilično nelagodno zbog činjenice da su sve one bez
iznimke s iglom bile daleko vještije od nje. Zapravo se, međutim, činilo
kako im je zbog toga još draža, jer sve su se odreda upinjale poučiti je i
hvaliti njezin trud, a pod njihovim je stručnim vodstvom ona doista
napredovala. Čak je počela uživati u rukovanju iglom.
Shvatila je da je Vincent bio u pravu onoga dana kad su se čamcem bili
zaputili na otočić. Svatko treba prijatelje istoga spola.
I on je počeo sklapati prijateljstva sa susjedima. Gospodin Harrison,
oženjeni gospodin samo nekoliko godina stariji od Vincenta - njegova
supruga bila je članica šivaćeg udruženja - jednoga ga je dana s još
nekoliko gospode poveo na pecanje, a svi su se oni zajedno nekako
dosjetili kako bi i on mogao prilično uspješno pecati. A gospodin Harrison
~ 192 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 193 ~
Knjigoteka
daša&anna
- Ne, moja gospo - odgovorio je. - Sve što lordu može omogućiti veću
slobodu kretanja dostojno je postojanja, a za njega nije mudro da ovisi
isključivo o jednoj stvari ili osobi. Ljudi umiru. Baš kao i psi. Ograde se
mogu srušiti.
- Htjela sam vas zamoliti za savjet - rekla je. Pogledao ju je pomalo
oprezno.
- Sad kad je staza dovršena - izjavila je - uskoro će započeti radovi na
šetnici kroz divljinu, sve kako bi ona postala sigurnija za mojega supruga,
te kako bi mu mirisima priskrbila zadovoljstvo. Glavni vrtlar je predložio
da osim prikladnih stabala i grmlja ondje posadimo i začinsko bilje. No,
meni se u glavi rodio plan koji bi nekima mogao djelovati budalasto i
potpuno nepraktično. Svatko tko ga čuje moga bi me ismijati. Ali vi će te
znati da moj plan nije budalast.
Zagrizla je donju usnu, no on je i dalje šutio. Samo ju je postojano
promatrao. Bio je zastrašujuće krupan i stamen.
- Unutar zida na istočnoj strani parka ne nalazi se bog zna što - rekla
je ona. - Ondje se zapravo na potezu od gotovo tri kilometra proteže
isključivo travnata površina. A s južne se strane šuma ne proteže sve do
istočnoga zida. Ondje je barem šesto metara nepošumljena prostora.
Jednako je i na sjeveru gdje se brda ne protežu sve do samoga zida. Sve u
svemu biste mogli biste od juga uza zid hodati sve do sjeverozapadnog
ugla, a da pritom ne naiđete ni na jednu značajnu prepreku. To je
udaljenost od gotovo osam kilometara.
Znala je to. Cijelu je tu udaljenost osobno prešla jednog lijenog
poslijepodneva, dok je Vincent razgovarao sa svojim upraviteljem imanja,
a nijedna od njegovih sestara nije bila raspoložena za šetnju.
- Moja gospo? - Doimao se smušeno.
- Trkaće staze imaju okuke, zar ne? - Upitala ga je. - Kad se konji
utrkuju, obično ne trče pravocrtnom linijom od početka do kraja. U
okukama bi skretali i bez ičijeg vodstva kad bi to bilo potrebno, zar ne?
Mislim, ne bi nastavni ravno, ne bi se sudarili sa zaštitnom ogradom.
- Ako je okuka dovoljno blaga. - Mrštio se. - Jeste li na to mislili, moja
gospo?
- Da - odgovorila je. - Gospodine Fisk, mislite li da je to moguće?
Mogao bi bez opasnosti ondje jahati, te prijeći popriličnu udaljenost.
Mogao bi čak i galopirati. A ako bi s obje strane staze postojala i ograda,
onda bi ondje mogao i trčati. Kad bi htio, osam bi kilometara ondje mogao
trčati bez zaustavljanja. Šesnaest ako trči u oba smjera.
Zurio joj je izravno u lice, izravno u oči. Nije uspijevala dešifrirati
izraz njegova lica. Po tom je pitanju bio tipičan sluga.
~ 194 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 196 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 199 ~
Knjigoteka
daša&anna
18.
~ 201 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 202 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 203 ~
Knjigoteka
daša&anna
glave uzdizala poput žbuna i padala preko ramena zato što je nikad nisam
uspjela ukrotiti. Rekao mi je da sam maleno štrkljavo, ružno biće. Rekao je
i da sam mu prilično draga, ali samo kao malena sestrična o kojoj će se
skrbiti na zamolbu svojega poočima. Smijao se dok je to govorio. Bio je to
srdačan smijeh, koliko se sjećam, ali meni je zvučao groteskno. Kad je
otišao, otišla sam u svoju sobu, pronašla škare i ošišala se. Nikada više nije
došao, a i da je došao, ne bih se pred njim pokazala.
Zagrlio ju je objema rukama i privukao je k sebi tako da mu je glavu
položila na rame.
- Oprosti mi na mojemu jeziku, Sophie - rekao je - ali to kopile... Volio
bih da mogu pet minuta provesti s njim nasamo.
- Davno je to bilo.
- Bio je tad moje dobi - rekao je. - Netom prije poginuo ti je otac. Tetka
te zanemarivala. Bilo ti je petnaest godina. Nisi još bila odrasla osoba. A
čak i ako zanemarimo sve to, bila si ljudsko biće. A on je bio džentlmen. Oh,
Sophie. Draga moja Sophie. I tad si sigurno bila lijepa. Znam da si sad
lijepa.
Nasmijala mu se uz vrat, a potom zaplakala.
Plakala i plakala.
To kopile, to prokleto kopile.
Iz džepa je iskopao svoj rubac i dao joj ga. - Sophie - rekao je kad se
jecanje utišalo - lijepa si. Vjeruj slijepcu da jesi. Najljepša si žena koju sam
ikad upoznao.
Nasmijala se i uzdahnula, a on se tiho nasmijao u njezinu kosu,
oduprijevši se potrebi da zaplače zajedno s njom. Ispuhala je nos i odložila
rupčić.
- Košulja i kravata su ti mokre - rekla je.
- Osušit će se. - Rukom joj je grlio ramena. - Tvoj stric te dakle nije
posve ignorirao.
- Ne, pretpostavljam da nije - izjavila je ona.
- On ti je obitelj - rekao je. - Brat tvojega oca. - Da.
- Pozovimo ga onda neka dođe ovamo - predložio je. - Kako biste se
konačno upoznali, Sophie, sve kako bi nakon toga mogla odlučiti želiš li ga
ponovno vidjeti. Učini to u vlastitom domu i prema vlastitim uvjetima.
Neka se osobno uvjeri je li me u stupicu uhvatila podmukla spletkarošica i
jesi li se ti našla u klopci braka s polovičnim muškarcem.
- Ne bi se on na mene obazirao da se nisam udala - izjavila je ona. - I to
još za vikonta.
~ 205 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 207 ~
Knjigoteka
daša&anna
Zašto joj je uopće pisao? Samo zato što je sad bila vikontesa i zato što
je imala imućna supruga? Zato što mu je ipak barem malo stalo do nje i
brine se da možda nije sretna sa slijepcem? Zato što je nakon razgovora s
tetkom Marthom počeo sumnjati kako je njezin život s tetkom zapravo
bio?
Vincent je bio u pravu. Doista joj je bilo potrebno susresti s njime i
pronaći odgovor na sva svoja pitanja. Problem je bio u tome što ga nije
željela vidjeti, iako je čeznula za njim. Bio je tatin brat. Tata joj je ponekad
pričao o događajima iz djetinjstva. Istina, ne često, ali ponekad. A u tim
pričama uvijek je bio i stric Terrence. U djetinjstvu su bili bliski.
„Bit će mi drago vidjeti vas”, napisala je i namrštila se. Mora to ostaviti
tako. Nije htjela iznova započinjati pismo. Začula je potom korake koji su
se približavali s vanjske strane vrata. Odlučne, sigurne korake. Korake
gospodina Fiska? Nekog od sluga? No, tko god da je to bio, nije zastao kako
bi pokucao na vrata. Umjesto toga, kvaka se pomaknula, vrata su se
otvorila i u sobu je ušao Vincent sa Shepom koji je pokraj njega dahtao.
- Sophie? - rekao je.
- Ovdje sam - javila mu se. Za pisaćim stolom. Pišem pismo stricu.
- Dobro. - Prišao joj je i položio joj ruku na rame. Obrazi su mu se
rumenjeli, a njegove su lijepe modre oči iskrile. - Prošetali smo do jezera,
Shep i ja, a potom uz jezero, stazicom sve do ljetne kuće. Jedno smo
vrijeme ondje sjedili, a potom se vratili kući. Htio sam te pozvati da pođeš
s nama, ali htio sam samome sebi nešto dokazati.
- I to ti je pošlo za rukom - izjavila je ona. Ne izgledaš mokro. Nisi,
znači, pao u jezero?
- Nisam pao i polomio nos uzvratio je on. - Još si spavala kad sam se
vratio s tjelovježbe. Mama kaže da si kasno došla na doručak. Osjećaš li se
loše?
- Uopće ne. - Odložila je pero i ustala. - Prilično se dobro osjećam.
Zapravo i više nego dobro.
Podigao je obrve.
Objema ga je rukama uhvatila za slobodnu ruku i poljubila mu
nadlanicu.
- Dobit ćemo dijete rekla je. - Nisam još posjetila liječnika, ali potpuno
sam sigurna da je tomu tako.
Činilo se kao da razrogačenih očiju zuri ravno u njezine oči. Ruka mu
se zgrčila, a ona ga je zabrinuto pogledala.
- Sophie? - Polako se nasmiješio, a potom i nasmijao.
- Da. - Ponovno mu je poljubila ruku.
~ 208 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 209 ~
Knjigoteka
daša&anna
19.
S amo nekoliko sati poslije doživio je još jedan napad panike. Sophie je s
Ursulom i Ellen bila otišla do sela. Njegove sestre trebale su nešto iz
seoske trgovine, a Sophie je namjeravala skoknuti do Agnes Keeping kako
bi joj pokazala ilustracije za priču o Berthi i Danu koju su zajedno osmislili
prije otprilike tjedan dana - o dimnjačaru koji se zaglavio u visokome
dimnjaku na krovu visoke zgrade. Jedan od njezinih crteža navodno je
prikazivao Berthu koja mladića spašava s vrha dimnjaka, vide joj se samo
stražnjica i noge, dok se gornji dio tijela skriva u dimnjaku.
Kasnije im je na čaj trebao doći Andy Harrison sa suprugom. U
međuvremenu je na raspolaganju imao dva sata samo za sebe, budući da
je njegov upravitelj imanja cijeli dan bio odsutan zbog posla. Odlučio je
istražiti šetnicu kroz divljinu, iako su radovi na njoj tek bili započeli. Na
kraju krajeva, nitko nije dotjerivao Lake District prije njegova dolaska. Ali,
ni ondje nije šetao sam.
Ni danas nije šetao sam. Osjećao je kako je u posljednje vrijeme
zanemarivao Martina. To je bilo pomalo blesav osjećaj, jer je Martin
sasvim sigurno uživao i bez njega. Vincent je, naime, načuo kako se Martin
udvara mladoj kćeri seoskoga kovača - što se činilo prikladnim.
Poveo je sa sobom Martina i uzeo štap kako bi istražio šetnicu koja je,
kako se ispostavilo, onkraj prostora na kojemu su radovi otpočeli bila
prilično kamenita i neravna, potpuno zarasla.
- Prirodi ne treba dugo da zaposjedne neki prostor, zar ne? - izjavio je.
- Bravo za prirodu, velim - rekao je Martin. - Kad joj se ukaže prilika,
ljudska vrsta prirodi čini sramotne stvari.
- Misliš na ugljenokope i slične stvari? - upitao ga je Vincent.
- Više su mi na pameti ona blesava stabla uz prilaz kući - izjavio je
Martin. - Orezana i glupo oblikovana kao pudle.
- Šišano grmlje? - nasmijao se Vincent. - Zar stvarno izgleda blesavo?
A meni su rekli da je lijepo i pitoreskno.
Martin je nešto promrmljao.
- Velik kamen četiri koraka ispred tebe - upozorio ga je. - Zaobiđi ga s
lijeve strane. Kreneš li desno, mogao bi se otkotrljati niz brijeg.
- Sophie mi je rekla za trkaću stazu - rekao je Vincent. - Misliš li da je
to izvedivo, Martine?
~ 210 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 212 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 214 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 215 ~
Knjigoteka
daša&anna
blago mucao. Ali, svijet je promatrao sumornim očima, iako mu nije bilo
više od trideset godina, možda čak ni toliko.
Marchevi su došli prvi, početkom poslijepodneva. Sophie i Vincent
izašli su im ususret, Vincenta je vodio Shep.
- Tetka Martha - rekla je Sophie prilazeći joj čim se uz pomoć kočijaša
iskrcala iz kočije. Zagrlila ju je prvi put u životu.
- Sophie? - Obrve njezine tetke u čudu su se podignule, pa je
pogledom odmjerila nećakinju od glave do pete. - Posve sigurno, dobro si
se osigurala. Middlebury Park je veličanstven baš kao što su nam i
govorili. Gotovo jednako veličanstven kao i Grandmaison Hall, gdje je
Henrietta nedavno provela dva tjedna na poziv grofa od Tackaberryja.
- Nadam se da vas putovanje nije odveć iscrpilo - rekla je Sophie.
- Lorde Darleigh - pozdravljala je tetka Martha dok se Sophie okretala
prema svojemu tetku kako bi ga pozdravila, tetku koji se ruku na leđima
osvrtao oko sebe i promatrao.
- Vidim, dobro si se snašla, djevojko - izjavio je dok je ona razmišljala
hoće li ga zagrliti i naposljetku odustala. Umjesto toga nasmiješila mu se.
- Nadam se da ste ugodno putovali - rekla je.
Henrietta je izlazila iz kočije. Naprasno je, međutim, zastala na
stubama i vrisnula.
- Tata! - povikala je. - Pas!
- On je moj čuvar, gospođice March - rekao je Vincent. - Neprestano je
uz mene i posve je bezopasan.
- Mama? - Henrietta je prestrašena zastala na donjoj stubi.
- Henrietta ima ružnu uspomenu iz djetinjstva - objasnila je tetka
Martha. - Pokušala je pomilovati krvoločnog psa iz sela, dok smo se vraćali
iz crkve, a on je skočio na nju i sigurno bi je ugrizao da ga njezin otac nije
otjerao štapom. I njegov je gospodar bio rekao da je bezopasan, lorde
Darleigh.
- Odvest ću ga u naše odaje - odgovorio je Vincent - dok vam Sophie
bude pokazivala sobe. Sigurno se želite osvježiti, a možda i nakratko
odmoriti. Poslije će mi biti drago zaželjeli vam prikladniju dobrodošlicu u
vrijeme čaja. Budite uvjereni, gospođice March, da Shep nikada neće
ozlijediti ni vas ni bilo koga drugoga. On mi samo igra ulogu očiju. Iznimno
sam sretan što ste svi sigurno doputovali ovamo. Sophie je silno željela da
njezina obitelj dođe.
Potom se okrenuo, uspeo stubama i sa Shepom ušao u kuću.
- Ulogu očiju? - izjavio je sir Clarence podignutih obrva. - Kako
osebujno.
~ 216 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 217 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 218 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 219 ~
Knjigoteka
daša&anna
No, čak i da je rekao samo polovicu onoga što je ona navela, njegove bi
riječi bile neoprostive.
- Moram znati - rekao je sir Clarence, glas mu je bio srdačan i razigran
kao da se obraća djetetu ili imbecilu - kako vam to vaš pas igra ulogu očiju,
Darleigh. Zar je on vaša očna jabučica i to sve? Ili je u pitanju ženka? Bolje
bi vam bilo da takvo što niste izgovorili pred svojom suprugom.
Nasmijao se vlastitoj šali, a Vincent se nasmiješio.
- Shep je škotski ovčar, ovčarski pas - objasnio je - a lokalni ga je
stručnjak obučio da me uokolo vodi sigurno, onako kako bi vodio i stado
ovaca da je drukčije obučen. Pretpostavljam kako to znači da se previše ne
razlikujem od ovce, za što sam i više nego zahvalan. Otkako sam ga
nabavio, stekao sam daleko veću slobodu.
Sir Clarence ponovno se nasmijao.
- Jednoga će dana spaziti zeca - rekao je - pa će potrčati za njim, a vi
ćete se sudariti sa stablom ili pasti s litice, Darleigh. Kako vam je uopće
pala na pamet ta suluda zamisao?
- Do te je zamisli zapravo došla moja supruga - odgovorio je Vincent. -
Čula je za od rođenja slijepu djevojčicu koja ima psa koji joj pomaže pri
kretanju, pa me uvjerila da i ja iskušam isto. Rekao sam da Shep igra ulogu
mojih očiju. A zapravo je Sophie ta koja igra tu ulogu. Ona mi je nabavila
Shepa, izgradila stazu s rukohvatom koja vodi do jezera, raščistila šetnicu
kroz divljinu smještenu iza kuće, uz koju je također postavila ogradu. Ta bi
šetnica do zime trebala biti gotova. Ona je ta kojoj je na pamet pala trkaća
staza koja se gradi unutar parka, a kojom ću moći sigurno jahati, pa čak i
konja potjerati u galop. Čuo sam, sir Terrence, da je vaš brat Sophie zvao
svojim blagom. Ona je i moje blago.
- Iznimno mi je drago čuti da vam pokazuje dostojnu zahvalnost za
milostivost koju ste pokazali u Covington Houseu dok vam se onako drsko
nametala, lorde Darleigh - izjavila je lady March. - To mi je tako utješno.
Bila sam pomalo zbunjena i posramljena zbog nje, moram priznati, jer
istodobno sam joj i tetka i skrbnica.
- Gospođo, situacija je upravo suprotna - izjavio je Vincent smiješeći
joj se. - Ja sam bio taj koji se drsko nametao gospođici Fry, koja je nekoliko
puta odbijala moje ponude za brak, sve dok je naposljetku nisam uvjerio
da mi se smiluje.
- Krajnje smo sretni - rekla je njegova baka - što je naposljetku
pristala. Sophie je poput blistava anđelčića koji je sišao u dom mojega
unuka, lady March. Suosjećam s vama zato što više nije u vašem domu, ali
znate, od djevojke se u određenoj dobi očekuje da se uda. Vincent je imao
sreće što ju je pronašao prije nekoga drugog.
~ 220 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 221 ~
Knjigoteka
daša&anna
20.
~ 222 ~
Knjigoteka
daša&anna
kose. Mislim da joj je kosa bila kolika i ona sama i činilo se da je nikako ne
uspijeva ukrotiti.
Nasmijao se.
- Pretpostavljam da je bila i ružna - izjavio je Vincent okrećući se tako
da mu je jezero bilo s desne strane i nastavljajući hodati.
- Ha?
- Bila je ružna - rekao je Vincent. - Ili ste joj to barem tako rekli?
- Jesam li? - Maycock je ponovno zamuckivao. - I ona se toga sjeća? Da,
ako vam je to rekla, onda se sigurno sjeća. Znate, bila je ružna. Očuhu sam
bio obećao da ću paziti na nju, što sam i činio. Tetka Mary se nije skrbila o
njoj. Bila je hladna kao led. Sophie me zabavljala. Prilično sam uživao dok
sam šetao s njom Londonom i razgovarao. Nije mi problem priznati da
sam bio uvrijeđen kad je umislila da sam se zaljubio u nju. Mislim, bilo je
to besmisleno, Darleigh. Moja tadašnja ljubavnica bila je jedna od
najljepših žena u krugovima u kojima sam se kretao. Po klubovima su mi
svi zavidjeli. A tu je bila i Sophie... Eto. - Ponovno se nasmijao.
- Bilo joj je petnaest godina - rekao je Vincent.
- Ispričavam se - rekao je Maycock. - Nisam htio biti uvredljiv kad sam
se tako nasmijao. Uvjeravam vas, sad ne izgleda ni upola tako loše. Kupili
ste joj pristojnu odjeću kakvu joj tetka Mary nikad nije kupila, a i kosa joj
je ukroćena. Malo se i udebljala. Usuđujem se reći kako vama i nije važno
to što niste oženili ljepoticu, zar ne?
- Vjerujem da sam oženio ljepoticu - uzvratio mu je Vincent. Maycock
se nasmijao i naprasno ušutio.
- Oh, shvaćam - rekao je jer Vincent nije prozborio ni riječ, a u glasu
mu se još mogao čuti smijeh - uvrijedio sam vas. Bilo je to nenamjerno,
stari. Ugodno je ona stvorenje. Čim sam doznao da moj očuh dolazi ovamo,
pomislio sam kako bi bilo dobro vidjeti je opet. Bila mi je draga sve dok
me nije pokušala učiniti idiotom. Usuđujem se reći da vam je draga. Teško
da Sophie ikom nije draga. Imala je sreće što je pronašla nekoga kome
izgled nije važan. Sretan sam zbog nje.
Nije htio zvučati uvredljivo? Začudo, Vincent je također mislio da nije.
Bio je on ljubazan momak, vjerojatno zgodan i privlačan ženama.
Nedostajalo mu je samo karaktera. Vincent je ponovno zastao i okrenuo se
prema njemu.
Sophie je izgubila oca na prilično okrutan način - rekao je. - A baš je
on bio jedina stijena u njezinu dosadašnjem neizvjesnu životu, iako baš i
nije imao odlike stijene. Tetka kojoj je povjerena zanemarivala ju je. Bilo
joj je petnaest godina, bila je mladenački nesigurna i ranjiva, a i to se samo
pridodalo svemu ostalome. I iznenada joj se dogodilo da je imala prijatelja,
~ 223 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 225 ~
Knjigoteka
daša&anna
osjećala kao da te netko iz tave ubacio ravno u vatru. Trebao sam doći
vidjeti te. Sjećam se da smo bili dragi jedno drugome.
- Nisam znala da si bio otišao - rekla mu je i okrenula se na klupčici
kako bi ga mogla bolje pogledati. - No, bilo mi je drago što si prestao
dolaziti, Sebastiane.
- Zato što sam ti rekao da si ružna? - Iskrivio je lice u grimasu, a
potom se ponovno nasmiješio. - Ali, bila si ružna, Sophie. Netko je u
međuvremenu nešto učinio s tvojom kosom i imaš lijepe haljine, a i nisi
više tako mršava. Izgled ti se poboljšao. Ne bih te sad opisao kao ružnu.
- Ali, znaš, Sebastiane rekla je ona - sviđao si mi se, pa sam ti
povjerovala.
- A kako ne bi? - Nasmijao se, zvučao je kao da se istinski zabavlja. -
Ogledalo ti je sigurno reklo da govorim istinu. No, davno je to bilo. Sada si
gotovo lijepa.
Ah. Doista pohvalno, Nasmiješila mu se.
- Osjetit ćeš olakšanje kad ti kažem - rekla je da te više ne volim,
Sebastiane. Moram otići po šešir. Idem u šetnju sa stricem Terrenceom.
- Pa - izjavio je on otvarajući joj vrata - drago mi je znati da te više ne
mori osjećaj razočaranja, Sophie. Darleigh ti je sigurno više po ukusu.
- Zato što me ne može vidjeti? - upitala je. Nasmijao se kao da je
upravo ispričala vic.
Zadivljujuće je koliko se nečije poimanje može promijeniti u samo pet
godina. Bio je zgodan, šarmantan, ljubazan. Nije imao nimalo empatije za
druge.
Stric ju je čekao u predvorju.
- Jasno mi je zašto Middlebury Park smatraju biserom engleske
arhitekture - izjavio je dok mu je prilazila. Tvoja svekrva maloprije mi je
pokazala cijelo zdanje.
- I park je jednako veličanstven - rekla mu je dok je ispred njega
koračala kroz ulazna vrata pa niz stube. - Odvest ću vas do jezera, a ako
imate dovoljno snage, mogli bismo uz jezero prošetati do drvoreda
cedrova i ljetne kuće. Nakon samo letimična pogleda, čovjek bi mogao
zaključiti kako park završava sa stablima onkraj jezera, ali tomu nije tako.
Ponudio joj je ruku i ona je ispod nje provukla ruku. Sad kad ga je
vidjela već nekoliko puta, manje je nalikovao na njezina oca. Nije imao
šarm njezina tate, baš kao ni osmijeh koji topi sva srca. S druge je, pak,
strane bio elegantan, a imao je i savršene manire.
- Bolje će nam biti da koračamo stazom dok možemo - rekla mu je.
~ 226 ~
Knjigoteka
daša&anna
Jutro je bilo zamućeno izmaglicom od koje je trava sad bila mokra, ali
oblaci su se nakon podneva razišli. Bilo je ugodno poslijepodne s blagim
daškom jeseni u zraku.
- A staza je nova? - upitao ju je. - Dobro se uklapa u okoliš. Sophie, je li
i to bila tvoja zamisao?
- Bez ičije pratnje, Vincent je bio ograničen na cvjetnjak ispred kuće -
rekla je. - Sigurno nije dobro kad netko tako ovisi o drugima, zar ne? Ili
kad je sveden na tako malen i ograničen prostor.
- Ipak, na to se svodi djetetov život - tiho je rekao, gotovo kao da
govori samome sebi. - Što nije ni tako loše ako se o djetetu brine i skrbi
kako bi izraslo u neovisna odrasla čovjeka. Jedna od trajnih boli koja me
prati cijeli život jest činjenica da sam izgubio troje djece u ranome
djetinjstvu, Sophie. Nekoć sam zavidio svojemu bratu. Ne, bio sam
ljubomoran, da budem precizniji. Prekinuli smo odnose kad smo još bili
vrlo mladi. Nije to bilo zbog njegova načina života, nego zbog njegova
ophođenja. Dogodilo se to zapravo kad je ukrao, jer tako sam si to tad
objašnjavao, kad je oženio damu koju sam smatrao svojom. Jesi li znala to
o svojoj majci? Potom su dobili tebe i ti si poživjela. Zamjerao sam zbog
toga. Zamjerao sam njemu, a i tebi. Ako si me mrzila, Sophie, bolje nisam
ni zaslužio.
Um joj je bio potpuno tup nakon ovog što je upravo izgovorio. Njezin
joj otac nikad nije bio rekao što se dogodilo između njega i njegova brata.
Njezini zaključci nisu bili ispravni. Je li njezina majka ikad požalila što se
nije udala za njezina strica?
- Predložio sam mu da te uzmem k sebi kad vas je tvoja majka
napustila, znaš - rekao je. - Ili možda ne znaš. Moja žena i ja do tada smo
već bili izgubili dvoje djece.
- Htjeli ste me uzeti k sebi? - Zaprepašteno ga je pogledala.
- Način života mojega brata nije bio prikladan za tako maleno dijete -
rekao je - osobito u trenutku kad tvoja majka više nije bila s vama. Ali,
naravno da me odbio. Ne krivim ga. Na njegovu bih mjestu jednako
postupio. No, to nije poboljšalo naše odnose. Moja ponuda i njegovo
odbijanje samo su pogoršali stvari.
Šutjeli su dok je Sophie probavljala podatke koje je upravo doznala.
Koliko li samo djeca malo znaju o dramama koje se odvijaju između
odraslih što ih okružuju.
- Tko god da je uredio jezero - rekao je on - s otočićem postavljenim
baš na tom mjestu i hramom, svakako je imao osjećaj za pitoreskno. Imate
li čamce?
- Imamo odgovorila je, ali nadala se da neće predložiti da se ukrcaju u
jedan od njih. Čamcem se nije vozila još od onog poslijepodneva kad ju je
~ 227 ~
Knjigoteka
daša&anna
Vincent učio kako plutati na površini vode, kad su na nov način vodili
ljubav i kad se potpuno zaljubila u njega.
Skrenuli su s puta i zaputili se pokraj spremišta za čamce, oko jezera.
- Bili smo rasklimana obitelj, Sophie - rekao je. - Ne znam zašto je
tomu bilo tako, ali nitko od nas nije gajio prevelike osjećaje prema
drugima, iako smo tvoj otac i ja tijekom odrastanja bili najbolji prijatelji.
Pretpostavljam da je to u jednakoj mjeri moja pogreška kao i pogreška
mojega brata i sestara. Udaljio sam se. Supruga me jednom optužila da
sam hladan i to me povrijedilo zato što nisam imao osjećaj da sam hladan.
Ali, kad sam nakon svađe promislio o njezinoj optužbi, shvatio sam kako
moje ponašanje navodi upravo na takav zaključak. Uvijek sam se držao
podalje, izbjegavao sudjelovati u bilo kakvim aktivnostima. Možda sam
zato i postao diplomat, a ne političar ili vojni časnik.
Sophie je šutjela. Nije imala što reći.
- Ah - rekao je dok su koračali onkraj jezera i stabala na njegovoj
suprotnoj obali. - Shvaćam što si htjela reći. A shvaćam i zašto je onaj tko
je uređivao park ovaj puteljak smjestio ovdje, tako da ga se iz kuće ne
može vidjeti. Ovdje čovjek može uživati u privatnosti. Ovo je dobro mjesto
za šetnju i razmišljanje, dobro mjesto za čitanje knjige. A vidiš kako
funkcionira moj um? To su stvari koje su mi prve pale na pamet. Jer ovo je
i osamljeno mjesto kamo ljubavnici mogu poći u šetnju.
- Da - potvrdila je ona.
- Šećete li ovuda s Darleighom? - upitao ju je.
- Da - odgovorila je. - Ponekad.
Nekoliko su puta prošetali do ljetne kuće, a ona je tada nosila knjigu
koju je čitala naglas dok su sjedili. Jednom je kišilo dok su bili ondje, a
Vincent je zamijetio kako je zvuk kiše na staklenome krovu valjda
najugodniji zvuk na svijetu. Podignuo ju je potom sebi na krilo, ona mu je
položila glavu na rame, pa su u tišini sjedili sve dok kiša nije prestala.
Od te joj se uspomene stezalo grlo, onako kako to obično biva s
uspomenama.
No, on je htio biti slobodan. Ona je bila samo jedna od gomile žena
koje su se htjele skrbiti o njemu. A on je načuo razgovor što ga je vodila s
njegovim sestrama, razgovor o njezinu povlačenju u seosku kućicu, što je
nekoć bilo njezin san.
No, bila je trudna. Ostat će zajedno. Sad neće morati otići, a bila je i
potpuno sigurna da on nju neće nikad ostaviti.
Imali su lijep zajednički život. Bili su prijatelji. Razgovarali su i
zajedno se smijali. Bili su ljubavnici. Uskoro će dobiti dijete koje su oboje
~ 228 ~
Knjigoteka
daša&anna
sebi. Ona je imala Henriettu koja je bila približno tvoje dobi, pa sam
svjesno odlučio vjerovati da ćeš ondje imati društvo i biti sretnija nego
prije. Trebao sam biti pametniji. Stvarno sam trebao. Diskretno sam se
raspitivao kod nekolicine svojih londonskih poznanika i svi oni potvrdili
su nekoliko Henriettinih pojavljivanja na mondenim zabavama, ali tebe
istodobno ondje nitko nikada nije vidio. Zar nisi nikad službeno
predstavljena? Nisu li te vodili na balove ili zabave?
- Ne - odgovorila je ona. - Tetka Martha strahovala je da bi se ljudi
mojim pojavljivanjem sjetili tate i načina kako je poginuo.
- Ah. - uzdahnuo je on. - Ja sam odgovoran za to. No, bilo bi odveć lako
zaiskati od tebe oprost.
Nastavili su šetnju koja ih je dovela u blizinu ljetne kuće.
- Ako ljudi jedni od drugih ne mogu zatražiti oprost - rekla je ona -
onda se ništa ne može ni oprostiti, a rane ne mogu zacijeliti.
- Jesi li duboko povrijeđena, Sophie? - upitao je. - Jesam li te i ja
povrijedio? - Da.
Čula je kako on polako udiše, a potom izdiše.
Bilo joj je drago što nije odlučio ući u ljetnu kuću. Okrenuo se, pa su se
stazom zaputili natrag.
- Sad je prekasno da učinim išta kako bih ti pomogao. Moja ti pomoć
više nije potrebna. Imaš Darleigha.
- I njegovu majku, baku, tri sestre i njihove obitelji - rekla je. - Nemam
nikoga svog, striče Terrence. Imam samo tetku Marthu i sir Clarencea i
Henriettu s kojima se nadam da ću imati srdačne odnose, ali znam da ti
odnosi nikad neće biti prožeti toplinom. A možda i vas.
- Tvoja te obitelj iznevjerila - izjavio je. - Možda bi ti bilo najbolje da
svima nama okreneš leđa, Sophie.
- Onako kako ste vi i tata jedan drugome okrenuli leđa? - upitala je. -
Onako kako ste, kako se čini, obojica okrenuli leđa svojim sestrama?
Obitelji se ne bi trebale tako ponašati. Sve što želim jest obitelj koju ću
voljeti, obitelj koja će me voljeti. Vlastitu obitelj. Tražim li previše?
- Nemam baš iskustva s toplinom - rekao je.
- Možete li pokušati? upitala ga je. - Rekli ste mi da vas najviše boli
gubitak djece. Imate nećakinju. Ne mogu zamijeniti vaše rođene sinove i
kćeri, ali žudim za vašom ljubavlju. I želim vas voljeti.
Progutala je pljuvačku i začula neugodno klokotanje u vlastitom grlu.
On je ponovno zastao i okrenuo se prema njoj. - Sophie - rekao je. -
Mislim da još nikad nisam upoznao nekoga tako ljupkog kao što si ti.
Možda samo svoju rođenu djecu... Ali, oni nisu ovdje niti će ikada biti.
Nisam baš uspješan u pružanju zagrljaja.
~ 230 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 231 ~
Knjigoteka
daša&anna
21.
~ 232 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 233 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 235 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 236 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 237 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 238 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 239 ~
Knjigoteka
daša&anna
- Želi objaviti tvoju prvu priču o Berthi i Danu - rekla joj je Agnes. - A
želi pročitati i druge priče. Evo. Sama pročitaj. - Pružila je Sophie
presavijeno pismo.
Doista je htio objaviti knjigu. Svidjeli su mu se i tekst i ilustracije.
Smatrao je da će to oduševiti djecu, a vjerovao je i da će knjiga imati dobro
tržište, jer je bilo malo knjiga namijenjenih isključivo djeci, osobito tako
sjajno i zabavno ilustriranih. Predložio je i da se knjiga objavi pod
pseudonimom „Džentlmen, gospodin Flunt”, budući da vikont Darleigh
nesumnjivo ne bi htio da ljudi njegovu titulu povezuju s nečim tako
trivijalnim, a lady Darleigh ne bi htjela da je smatraju vulgarnom. Za
predujam je ponudio prilično velikodušan iznos.
Sophie se zagledala u Agnesine nasmijane oči i nasmiješila joj se.
Zapravo nasmijala. Jer u tom su se trenutku obje smijale, grlile i plesale na
stazi.
- Je li vulgarno biti autorica? - upitala je Sophie.
- Užasno, draga moja - odgovorila je Agnes. - Čak i gore nego
ilustratorica. Postoji li pogrdniji pojam od vulgarnog? Ako postoji, onda si
baš takva, odnosno: bila bi takva kad bi dopustila da ti se ime pojavi na
naslovnici knjige.
- Naslovnica moje knjige. - Sophie je zaprepašteno zurila u nju. - Moje
knjige. Moje i Vincentove. Oh, Agnes!
- Znam - rekla je Agnes. - Predivno, zar ne? Ali, moram se žurno vratiti
kući. Sestri sam rekla da ću se vratiti za pola sata. Obećala sam da ću joj
pomoći ušiti novi porub na svoju najbolju večernju haljinu, kako bi bila
spremna za prekosutra. A ona je uvjerena da će nam objema za to trebati
cijeli dan, užasnuta je, zapravo.
Okrenula se i pohitala putem kojim je došla, a Sophie se zaputila kući.
- Jeste li vidjeli mojega supruga? - upitala je slugu u predvorju.
Sluga je bio uvjeren da je gospodin s gospođom Pearl i lady March u
odaji za doručak, ali dok je Sophie hitala hodnikom zapadnoga krila,
upravo je bio napuštao svoju sobu i iza sebe zatvarao vrata.
- Vincente! - povikala je.
Okrenuo se prema njoj, nakrivio glavu u stranu i namrštio se.
- Što je? - upitao je. - Zvučiš izbezumljeno.
- Samo sam zadihana - rekla mu je. - Poštar je baš donio pismo u dom
gospođice Debbins, a on nas želi objaviti, Vincente, ali ne pod našim
imenom, jer to bi bilo vulgarno.
Izraz njegova lica nije se promijenio, samo se možda još malo više
mrštio.
- On? - upitao je. - Poštar? Što bi bilo vulgarno?
~ 240 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 241 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 242 ~
Knjigoteka
daša&anna
tučnjava. Nije imala snage reći mu kako Sebastian zapravo nije bio
dostojan njegova bijesa.
- Hvala ti - nježno je rekla. - Hvala ti, Vincente. Jesi li zglobove ruku
premazao kakvom ljekovitom mašću? A bradu?
- Martin zna da takve stvari ne pomažu - odgovorio joj je. Među
muškarcima, dakako, pretpostavila je.
- Pa - rekla je - onda ću poljubiti gdje boli da ti bude bolje. To je i
učinila.
Borio se zbog nje. U mraku. I pobijedio. A potom je smislio priču
kojom će objasniti sve modrice i ogrebotine kako nitko ne bi doznao
istinu, samo činjenicu da su se u podrumu našla trojica muškaraca.
Zbog toga joj ne bi trebalo biti drago. Nasiljem se nikad ništa ne
postiže. Ionako je bila izliječena zahvaljujući njegovoj velikodušnosti da je
oženi i njegovoj ljubaznosti. A u pet godina je ionako odrasla. Nasilje je
bilo nepotrebno.
Vincent se borio zbog nje.
Zato što je bila njegova.
A i zato što je bila najljepše maleno biće ikad stvoreno.
~ 243 ~
Knjigoteka
daša&anna
22.
~ 244 ~
Knjigoteka
daša&anna
doista je bio u pravu, baš kao i Rosina. Ovakva frizura ističe moj vrat. I
doista imam naglašene jagodice. Izgledam starije. Zapravo odraslije.
Nekako više... Hmmm.
- Ljepše? - predložio je on. - To je nemoguće, Sophie.
- Da, pretpostavljam - složila se ona.
- Nikako ne možeš biti ljepša nego što već jesi - izjavio je on.
Nasmiješila se, a on joj se osmjehnuo.
- Sretna? - upitao je. Osmijeh joj je izblijedio.
- To me pitaj koncem večeri - rekla mu je, a beba je baš u tom
trenutku odlučilo izvesti nešto što je nalikovalo na piruetu. - Ako ne dođe
do neke velike katastrofe, odgovor bi trebao biti potvrdan.
- Dođi - pružio je prema njoj ruku i privukao je k sebi.
- Nemoj mi zgnječiti kosu - rekla je.
Spustio je glavu i poljubio je. Uzvratila mu je poljubac i čvrsto ga
zagrlila oko pojasa.
- Nemoj mi zgnječiti pojas - prošaptao joj je u usne i još je senzualnije
poljubio.
Odmaknula se od njega, uzela lepezu i uhvatila ga ispod ruke. Trebalo
je dočekati uzvanike.
~ 246 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 247 ~
Knjigoteka
daša&anna
Sophie nikada u životu nije bila toliko sretna. Cijele večeri baš ništa
nije pošlo po zlu, a kako se bal bližio kraju, tako se mogla opustiti i
zaključiti da ništa ni neće poći po zlu.
Iako je, dakako, uvijek nešto moglo poći po zlu. Čekao ih je još veliki
trenutak.
Plesala je svaki niz plesova. Poput Vincentove majke i sestara, trudila
se i da svi ostali plešu. Stajanje uza zid nije bilo dopušteno na balu u
Middlebury Parku!
~ 249 ~
Knjigoteka
daša&anna
Čak je i Henrietta plesala baš svaki ples, sve osim jednoga s gospodom
koje je smatrala inferiornijima od sebe. Vikont Ponsonby bio je iznimka.
On je s njom otplesao treći niz plesova.
Večera je bila savršena. Svečana blagovaonica izgledala je
veličanstveno, a hrana je bila oličenje savršenstva. Bilo je zdravica i
govora - jedan je od njih održao i Vincent. A bila je tu i torta koju su
prerezali, a sluge potom narezali na kriške i poslužili svima prisutnima.
Vincent je bio uz nju, iako nije kušao kolač. No, sve je zadivio
šarmantnošću tijekom razgovora. Bilo je zadivljujuće da se gotovo tri
godine više ili manje skrivao unutar zidova parka, pomislila je Sophie.
Posljednjih je nekoliko mjeseci postao iznimno popularan, kao što je
nekoć bio i u Barton Coombsu.
Nakon večere slijedila su još dva niza plesova, prvi je bio valcer.
Zapravo se tijekom večeri jedino tada plesao valcer, jer na selu taj ples nije
bio osobito poznat. No, Sophie ga je znala plesati - sa stricem je vježbala
plesne korake u glazbenoj odaji. A i Vincent ga je nekoć plesao na
Pirenejskom poluotoku, pa je znao korake. Bio je ondje dok je plesala sa
stricem i vidjela ga je kako lupka nogom dok je gospođica Debbins svirala.
Valcer je najavljen dok je stajala uz njega. Iskreno se smiješio, iako je
pretpostavljala kako je za njega sve ovo bilo iznimno iscrpljujuće. A možda
i nije. Činilo se da uživa razgovarati sa svima. Možda mu je užitku
pridonosila činjenica da stoji u vlastitim svečanim odajama.
No, koliko li je samo žalosno bilo to što ne može vidjeti svu raskoš ili
sudjelovati u svim aktivnostima.
- To je valcer, Vincente - rekla je ona.
- Ah - nasmiješio se on. - Onda moraš plesati, Sophie. Sa svojim
stricem? Vježbala si s njim.
- S tobom - uzvratila je ona. - Mislim, moram plesati s tobom. Objema
ga je rukama uhvatila za ruku i natraške prešla kratak put do plesnog
podija.
- Sa mnom? - Nasmijao se. - Mislim da neću, Sophie. Bio bi to prizor
koji bi svi upamtili.
- Bio bi - složila se ona i načinila još jedan korak unatrag. Na plesnome
podiju još nije bilo nikoga, pa su privukli pozornost ljudi koji su se nalazili
u njihovoj blizini, a svijest o njihovoj prisutnosti na podiju uskoro se
proširila. Razgovori su se brzo utišali.
- Ne - nasmijao se. - Sophie...
- Želim plesati valcer - rekla je. - Sa svojim suprugom.
~ 250 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 251 ~
Knjigoteka
daša&anna
- Plesati valcer?
- Plesati valcer s tobom.
- Oh, Sophie - rekao je i čvršće je zagrlio oko pojasa. - Tako mi je žao
što ne mogu...
- Ali možeš - rekla mu je. - Izuzmemo li oči, ti vidiš svakim dijelom
svojega bića. Samo mi reci da uživaš.
- Uživam - rekao je i privukao je toliko blizu sebe da ga je gotovo
dodirivala tijelom. - Oh, uživam.
Iznad njih se vrtjela svjetlost svijeća. Šarene svečane haljine preko
dvorane za balove bile su razbacane poput stakalaca u kaleidoskopu.
Zrcala su do beskraja umnožavala svjetlost svijeća i blistavost nakita.
- Toliko zvukova i mirisa - rekao je. - Nikada neću zaboraviti ovaj
trenutak, Sophie. Pa ja zapravo plešem valcer.
Zagrizla je gornju usnicu. Posve bi izvjesno bilo ponižavajuće kad bi je
uzvanici vidjeli kako plače. Upravo tada pogled joj je pao na njegovu
majku koja je stajala s Ursulom pokraj vrata. Suze su joj se slijevale niz
obraze.
Glazba je utihnula, a prije nego što je započeo novi valcer, na podiju
su im se pridružih i ostali.
~ 252 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 253 ~
Knjigoteka
daša&anna
~ 254 ~
Knjigoteka
daša&anna
SVRŠETAK
~ 255 ~
Knjigoteka