Mary

Balogh
Dogovor


 Sadržaj:
1. Poglavlje
2. Poglavlje
3. Poglavlje
4. Poglavlje
5. Poglavlje
6. Poglavlje
7. Poglavlje
8. Poglavlje
9. Poglavlje
10. Poglavlje
11. Poglavlje
12. Poglavlje
13. Poglavlje
14. Poglavlje
15. Poglavlje
16. Poglavlje
17. Poglavlje
18. Poglavlje
19. Poglavlje
20. Poglavlje
21. Poglavlje
22. Poglavlje

1. Poglavlje


Kad je Vincentu Huntu, vikontu Darleighu, postalo jasno da će, ostane li
kod kuće ostatak proljeća, do ljeta nesumnjivo biti zaručen, a možda čak i
oženjen, jednostavno je pobjegao. Pobjegao je od kuće, iako je to bila smiješna,
u neku ruku ponižavajuća reakcija s obzirom na činjenicu da je ta kuća bila u
njegovu vlasništvu i da su mu već bile gotovo dvadeset četiri godine. Ali,
jednostavno se uplašio i pobjegao.
Poveo je svojega sobara Martina Fiska, uzeo putnu kočiju i konje,
dovoljno odjeće i dugih osobnih stvari za sljedećih dva ili tri mjeseca ili čak
šest. Doista nije znao koliko će dugo izbivati iz kuće. Nakon kraćeg je
oklijevanja uzeo i svoju violinu. Njegovi su ga prijatelji voljeli zadirkivati zbog
nje i glumiti da su užasnuti kad god bi je zataknuo ispod brade, ali on je smatrao
da svira podnošljivo dobro. Što je najvažnije, uživao je svirati. To mu je
smirivalo dušu, iako svojim prijateljima nikad nije povjerio tu misao. Flavian bi
nesumnjivo pošalicama na tu temu pilio živce svima koji bi se slučajno zatekli
ondje.
Najveći problem s kućom bio je taj što je bila opterećena prevelikim
brojem ženske rodbine i nedostatkom muških rođaka pa u njoj uopće nije bilo
samosvjesnih muškaraca. S njim su živjele baka i mama, a njegove tri sestre,
iako su bile udane i imale vlastite domove i obitelji, prečesto su dolazile i
predugo ostajale. Teško bi prošao mjesec a da barem jedna od njih ne bi došla k
njemu na nekoliko dana, tjedan, pa i duže. Njegovi šogori, kad bi došli sa
suprugama - što se nije uvijek događalo obzirno bi se držali na distanci,
dopuštajući suprugama da upravljaju Vincentovim životom, iako je važno
napomenuti kako istim tim suprugama nisu dopuštali da upravljaju njihovim
životima.
Sve bi to trebalo biti razumljivo, čak i pod normalnim okolnostima, teška
je srca pretpostavljao Vincent. Na kraju krajeva, on je bio ili jedini unuk, jedini
sin ili jedini brat - usto i najmlađi brat - pa je bilo prikladno da kao takav bude
mažen i pažen, da se skrbe 0 njemu i organiziraju mu život. Svoju je titulu i
bogatstvo naslijedio prije samo četiri godine, u dobi od devetnaest godina, od
ujaka koji je bio kršan i kojemu je bilo samo četrdeset šest godina kad je umro,
koji je imao jednako kršnog i jedrog sina. Obojica su umrli nasilnom smrću.
Život je krhka stvar, baš kao i nasljedstvo, voljele su zapažati Vincentove
rođakinje. To je Vincenta obvezivalo da čim prije u dječju sobu svoje kuće
smjesti nasljednika. Nevažna je bila činjenica da je još mlad i da još nije ni
počeo razmišljati o braku. Njegova je obitelj znala sve što je smatrala da je
nužno znati o životu u građanskoj bijedi.
Okolnosti, međutim, nisu bile uobičajene, pa su se njegove rođakinje
sjatile oko njega poput kvočki koje se o krhkome piletu žele skrbiti, a da ga
pritom ne uguše. Njegova se majka u Middlebury Park u Gloucestershireu
preselila i prije njega. Sve je pripremila. Baka s majčine strane odustala je od
najma kuće u Bathu i pridružila se njegovoj majci. Kad je, prije tri godine, i on
doselio onamo, njegove su sestre Middlebury počele smatrati najdojmljivijim
mjestom na zemlji. Vincent se ne treba brinuti da bi se njihovi supruzi mogli
smatrati zanemarenima, zborno su ga uvjeravale. Njihovi supruzi imaju
razumijevanja. Tu su riječ uvijek izgovarale na način koji je nalikovao
zatomljenom poštovanju.
Zapravo, glavnina onog što su mu sve odreda govorile izgovarale su na
prilično sličan način, kao da je on zahtjevno dijete s teškoćama u razvoju.
Ove godine naglašeno su počele govoriti o braku. Točnije, o njegovu
braku. Izuzme li se pitanje nasljedstva, brak bi mu donio utjehu i društvo, tako
su odlučile, kao i gomilu drugih blagodati. Brak bi im omogućio da se opuste i
manje se brinu o njemu. Njegovoj bi baki omogućio da se vrati u Bath koji joj
nedostaje. A neće biti teško pronaći damu koja će biti spremna, pa čak i gorljivo
spremna udati se za njega. On se time uopće ne treba zamarati. Naposljetku,
imao je i plemićku titulu i bogatstvo. Osim toga, mlad je, zgodan i šarmantan.
Postoje horde dama koje će imati razumijevanja i biti zapravo iznimno sretne da
se udaju za njega. A i brzo će naučiti voljeti ga zbog njega samoga. Barem će
jedna od njih biti takva, ona koju bude odabrao. Naravno da će mu njegove
rođakinje rado pomoći pri izboru. To se podrazumijevalo, iako su to svejedno i
glasno rekle.
Kampanja je započela tijekom Uskrsa, kad se cijela obitelj okupila u
Middleburyju zajedno sa supruzima njegovih sestara i njihovom djecom. Vincent
se, pak, bio vratio iz Penderris Halla u Cornwallu, s ladanjskoga posjeda vojvode
od Stanbrooka, gdje svake godine nekoliko tjedana provodi s kolegama iz Kluba
preživjelih što su ga osnovali, skupinom preživjelih iz Napoleonskih ratova, pa
se osjećao pomalo utučeno, kao i uvijek nakon rastanka s najdražim prijateljima
na svijetu. Pustio je neka žene govore ne obraćajući pritom pozornost na temu
njihovih razgovora, ne trudeći se ni obuzdati ih.
Ispostavilo se kako je to bilo pogreška.
Samo mjesec nakon Uskrsa, njegove sestre, šogori, nećakinje i nećaci
vratili su se u gomili, a dan ili dva kasnije za njima su došli i kućni posjetitelji.
Bilo je još uvijek proljeće i trenutak nije bio prikladan za organiziranje kućne
zabave, jer su se u Londonu tek zahuktavala društvena događanja. To zapravo
nije ni bila zabava, uskoro će otkriti Vincent, jer osim obitelji, jedini su uzvanici
bili gospodin Geofrey Dean, sin bakine najdraže prijateljice iz Batha, njegova
supruga i njihove tri kćeri. Dvojica sinova bili su u školi. Dvije njihove kćeri još
su se školovale - s njima je došla i njihova guvernanta. Njihovoj najstarijoj kćeri,
gospođici Philippi Dean, bilo je gotovo devetnaest godina, a nekoliko tjedana
ranije poklonila se pred kraljicom, a na prigodnom balu stupanja u odraslo
društvo imala je pratitelja uz svaku odjevnu kombinaciju. Doista je na krajnje
zadovoljavajući način pristupila pristojnome društvu.
Dok je odmah nakon dolaska u Middlebury Park uz čaj opisivala trijumf
svoje kćeri, gospođa Dean hitro je pridodala kako nipošto nisu mogli odoljeti
pozivu da dva tiha i smirena tjedna provedu na ladanju sa starim prijateljima.
Starim prijateljima?
Situacija je Vincentu uskoro postala bolno jasna, iako se nitko nije
udostojao objasniti mu. Gospođica Philippa Dean na bračnome je tržištu bila
spremna dati se mladoženji koji će ponuditi najviše. Imala je mlađu sestru koja
ju je sustizala i dvojicu braće u školi koji su prihvatljivo školovanje željeli
nastaviti na sveučilištu. Bilo je malo vjerojatno da su Deanovi bili nepojmljivo
imućni. Došli su, dakle, jasno podrazumijevajući kako je u Middleburyju suprug
za njihovu kćer, te da će se ona u London vratiti sa svim počastima zaručničkog
statusa, i to samo nekoliko mjeseci nakon formalnog stupanja u svijet odraslih.
Bit će to jedinstven trijumf, osobito zbog činjenice da će si osigurati supruga koji
istodobno ima i bogatstvo i titulu.
A koji je slučajno i slijep.
Gospođica Dean bila je izrazito lijepa, izvijestila je njezina majka,
plavokosa, zelenih očiju i tanana stasa, iako mu njezin izgled nije bio važan.
Ostavljala je dojam slatke i ljubazne djevojke.
Zvučala je i prilično pametno u razgovorima sa svima drugima osim sa
samim Vincentom. Ipak, često je razgovarala s njim tijekom sljedećih nekoliko
dana. Sve žene u kući, osim triju malenih Vincentovih nećakinja, davale su sve
od sebe kako bi njih dvoje povezale i ostavile ih nasamo. I slijepac je to mogao
shvatiti.
 Razgovarala je s njim o banalnostima nekako ispod glasa, kao da je u
bolničkoj sobi s pacijentom koji nesigurno lebdi u stanju između života i smrti.
Kad god bi Vincent pokušao razgovor prebaciti na neku značajnu temu kako bi
otkrio nešto o njezinim interesima, stavovima i samome stanju njezina uma, ona
bi se bez odstupanja svim srcem slagala sa svim što bi on rekao, što je
povremeno bilo apsurdno.
- Čvrsto vjerujem - rekao joj je jednog poslijepodneva dok su zajedno
sjedili u cvijetnjaku ispred kuće usprkos prilično hladnom povjetarcu - da se
znanstveni svijet posljednjih nekoliko stoljeća podmuklo urotio protiv masa,
gospođice Dean, sve kako bi nas uvjerio daje Zemlja okrugla. A zapravo je,
dakako, prilično nepobitno ravna. Čak je i budalama to jasno. Kad bi netko
otišao do njezina ruba, pao bi i nikada nitko za njega više ne bi čuo. Što vi
mislite o tome?
Bilo je to neljubazno. Bilo je to čak pomalo podmuklo.
Ona je nekoliko trenutaka šutjela, dok je on priželjkivao da mu proturječi,
nasmije mu se ili ga nazove idiotom. Glas joj je bio nježniji nego ikad kad je
progovorila.
- Prilično sam sigurna da ste u pravu, gospodine - rekla je.
Gotovo je rekao: ,,Besmislica!“ ali nije. Svojoj neljubaznosti nije htio
pridodati okrutnost. Samo se nasmiješio. Osjetio je sram, pa je počeo govoriti o
silovitome vjetru.
A onda je osjetio prste njezine ruke na svojemu rukavu, mogao je jasnije
osjetiti njezin lagani cvjetni miris, što je značilo da mu se primaknula, nakon
čega je ponovno progovorila - nježnim, užurbanim, tihim glasom.
- Uopće mi nije smetalo doći ovamo, znate, lorde Darleigh - rekla je - iako
sam se oduvijek unaprijed radovala svojoj prvoj sezoni u Londonu i ne pamtim
da sam ikad bila sretnija nego one noći na svom prvom balu. Ali sad znam
dovoljno o životu da bih shvatila kako me ovamo nisu doveli da bih samo
uživala. Mama i tata objasnili su mi u kolikoj je mjeri ovaj poziv sjajna prilika za
mene, ali i za moje sestre i braću. Doista mi nije smetalo doći. Doista,
dragovoljno sam došla. Shvaćam, znate, i neću nimalo zamjeriti.
Njezini prsti stisnuli su mu ruku prije nego što će je ispustiti.
- Možda ćete pomisliti da trčim pred rudo - pridodala je - iako inače nisam
tako otvorena. Samo sam pomislila kako biste trebali znati da ne zamjeram. Jer
možda ste strahovali da hoću.
Bio je to jedan od najmučnijih i najneugodnijih trenutaka u Vincentovu
životu, istodobno i gotovo nesnosno iritantan. Nije ga živcirala ta nesretna
djevojka. Živcirali su ga njezini roditelji, njegova majka, baka i sestre. Bilo mu
je prilično očito da gospođica Dean ovamo nije dovedena isključivo kao pristala
mlada dama koju bi mogao upoznati i tako njihovim roditeljima omogućiti da
prodube prijateljstvo u slučaju da se jedno drugom svide. Ne, ovamo su je doveli
s očekivanjem da će je zaprositi prije njezina odlaska. Pritisak su stvorili njezini
roditelji, ali ona je, kako se činilo, bila poslušna kći, pa je prihvatila odgovornost
najstarijeg djeteta. Udat će se za njega iako je slijep.
Posve joj je izvjesno to smetalo.
Bio je bijesan na svoju majku i sestre zato što su zaključile kako je
mentalna zaostalost jedna od posljedica sljepoće. Znao je da priželjkuju da se
uskoro oženi. Znao je da će se baciti u potragu za prikladnom nevjestom. Ono
što nije znao jest da će mu, i ne upitavši ga za mišljenje, odabrati nevjestu, pa ga
gotovo prisiliti da prihvati njihov izbor - i to u njegovom vlastitom domu. Kuća
zapravo nije bila njegova - ta mu je spoznaja došla poput otkrivenja. Nikad nije
ni bila. Čija je to pogreška, morat će tek provjeriti. Bio je u iskušenju optužiti za
to rođake, ali... Eto, morat će o svemu dobro promisliti.
Sitničavo je, međutim, samoga sebe sumnjičio da je odgovoran što ovdje
nije gospodar.
Trenutačno se nalazio u nemogućoj situaciji. Nije osjećao ni iskru
privlačnosti prema gospođici Dean, iako je bio uvjeren da bi mu se u drukčijim
okolnostima svidjela. Bilo je jasno kako prema njemu ne osjeća ništa, samo
dužnost da se uda za njega. On, međutim, nije mogao dopustiti da ih prisile da
učine nešto što nijedno od njih dvoje ne želi.
Čim su se vratili unutra - gospođica Dean uhvatila ga je ispod ruke koju
joj je ponudio pa ga nježno, ali odlučno vodila do kuće iako je imao štap i
savršeno dobro znao put bez ičije pomoći - Vincent je otišao u svoju privatnu
dnevnu sobu, jedino mjesto u kući gdje je mogao biti siguran da će biti sam i
samo svoj, i pozvao Martina Fiska.
- Odlazimo - bez okolišanja je rekao svojemu sobaru čim je ovaj došao.
- Doista, gospodine? - vedro je upitao Martin. - A koja će vam odjeća biti
potrebna za tu prigodu?
- Trebat će mi sve što će stati u putni kovčeg koji uvijek nosim u Penderris
- rekao je Vincent. - A vi ćete nesumnjivo sami odlučiti što vam treba.
Nakon tihoga gunđanja uslijedila je tišina.
- Danas se osjećam iznimno glupo - rekao je Martin. - Bolje bi bilo da
objasnite.
- Idemo - rekao je Vincent. - Odlazimo. Odlazimo što je moguće dalje od
Middleburyja kako bismo izmaknuli potjeri. Kliznut ćemo. Pobjeći. Kukavički
uzmaknuti.
- Dama ne odgovara, zar ne? - upitao je Martin.
Ha! Čak je i Martin znao zašto je djevojka dovedena ovamo.
- Ne kao supruga - rekao mu je Vincent. - U svakom slučaju, ne kao
supruga. Zaboga, Martine, uopće se ne želim ženiti. Još ne. Kad budem htio, sam
ću odabrati damu. Vrlo pomno. I potrudit ću se da kad pristane to ne bude zato
što shvaća i neće joj smetati.
- Hmmm - rekao je Martin. - A to je ova rekla, zar ne?
- Najnježnijom, najblažom milozvučnošću - rekao je Vincent. - Mila je i
blaga, zapravo. Spremna je žrtvovati se za dobrobit svoje obitelji.
- A kamo bježimo? - upitao je Martin.
- Bilo kamo, samo da nismo ovdje - rekao je Vincent. - Možemo li otići
već noćas? Da nitko ne zna?
- Odrastao sam u kovačnici - podsjetio ga je Martin. - Mislim da ću znati
upregnuti konje u kočije a da mi se uzde ne zamrse. Ali pretpostavljam da se
ionako neću morati izlagati tom riziku. Pretpostavljam da će nas voziti Handry?
Razgovarat ću s njim. On zna obuzdati jezik. Dva sata ujutro, odgovara li vam to
vrijeme? Doći ću iznijeti vaš putni kovčeg, a potom se vratiti kako bih vas
odjenuo. Do tri sata već bismo trebali daleko odmaknuti.
- Savršeno - rekao je Vincent.
Bili su daleko otprilike milju kad ga je Martin, koji je sjedio na sjedalu
nasuprot njemu, leđima okrenut prema konjima, izvijestio da su tri sata.
Vincent je odbijao osjećati grižnju savjesti - dakako da ga je proždirao
osjećaj krivnje. Jednako tako, bio je uvjeren da je najgora hulja i kukavica,
najgori sin, brat i unuk na svijetu. I džentlmen. Ali što je drugo zapravo mogao
učiniti kad već nije htio oženiti gospođicu Philippu Dean ni javno je poniziti?
No, neće li biti jednako ponižena kada dozna da je pobjegao?
Arrrgghhh! Odlučio je vjerovati kako će nakon kratkotrajnog poniženja
što će ga možda iskusiti naknadno osjetiti ogromno olakšanje. Bio je siguran da
će nesretnici laknuti.
Otišli su u Lake District i ondje proveli tri blažena tjedna. To je područje
bilo nadaleko poznato kao najljepše u Engleskoj, iako je, dakako, glavnina te
ljepote slijepcu bila nedostupna. Ipak, to se nije odnosilo na sve. Bilo je ondje
seoskih puteva za šetnju, a mnogi od njih protezali su se uz obale jezera
Windermere i nekih drugih, manjih jezera. Bilo je i brda na koja se moglo
penjati, a neka od njih iziskivala su i velike napore - na njihovim vrhuncima
čekali su ga jaki vjetrovi i rjeđi zrak kao nagrada. Bilo je ondje i kiše i sunca,
topline i hladna vjetra, predivna raznolikost engleskoga vremena i seoskoga
krajolika. Bilo je i čamaca za veslanje kojima je mogao sam upravljati i konja za
jahanje - Martin bi jahao uz njega, bez dodirivanja i navođenja. Dogodio se i
veličanstveni galop preko ravnice koja, po Martinovoj procjeni, nije skrivala
nikakve rupe ili krtičnjake. Bilo je ondje i ptičjega pjeva, cvrčanja kukaca,
blejanja ovaca i mukanja stoke, puno toga za slušanje. Bilo je i mnoštvo seoskih
mirisa, uglavnom vrijeska, raznolikost koju nije ni zamjećivao u vrijeme dok je
još vidio. Bilo je ondje sjedenja u meditaciji ili u izoštravanju četiriju čula koja
su mu još preostala. Bilo je i tjelovježbi kojima se svakodnevno posvećivao,
uglavnom na otvorenom.
Bilo je mira.
Naposljetku je bilo i nemira.
Napisao je dva pisma kući - napisao ih je zapravo Martin: prvo dva dana
nakon odlaska, kako bi objasnio da mu je potrebno vrijeme koje će provesti sam,
te da je savršeno siguran u sposobnim rukama svojega sobara. Nije rekao ni gdje
se u tom trenutku nalazi ni kamo ide. Majci je poručio da ga kući ne očekuje još
barem mjesec dana. Sve je to potvrdio u drugom pismu, uvjerivši je da je na
sigurnom, sretan i dobra zdravlja.
Gospođica Dean, njezini mama, tata i sestre, po svoj su se prilici vratili u
London na vrijeme kako bi joj prije kraja sezone pronašli drugoga prikladna
supruga. Vincent se nadao da će pronaći nekog tko će istodobno udovoljiti i
zahtjevima koje joj dužnost nameće i njezinim osobnim nagnućima. Iskreno se
nadao da je tomu tako, i zbog nje same i zbog vlastite savjesti.
Naposljetku je odlučio da se može vratiti kući. Deanovi su jamačno već
odavno otišli. Vjerojatno su isto učinile i sve tri njegove sestre. Moći će
otvoreno razgovarati sa svojom mamom i bakom. Bilo je krajnje vrijeme. Uvjerit
će ih da je više nego sretan što žive s njim u Middleburyju, gdje je znao da im je
udobno i da su na sigurnom, ali da će jednako tako biti sretan i ako se požele
preseliti u Bath. Izbor mora biti njihov, ali ne smiju se osjećati dužnima ostati
zbog njega. Nisu mu potrebne, pokušat će im objasniti na što je moguće taktičniji
način. Ne treba mu njihova pomoć u svakodnevnom životu. Martin i ostatak
posluge u stanju su zadovoljiti sve njegove potrebe. Ne treba mu ni njihova
pomoć u pronalaženju nevjeste koja bi mu život učinila ugodnijim. U
prikladnom će si trenutku sam pronaći suprugu.
Neće biti lako njegovu majku nagnati da prihvati istinu koju će joj reći.
Ona se posvetila učenju umijeća kako biti gospodarica velike kuće i posjeda, a u
tome je bila uspješna. Zapravo, iznimno uspješna. Kad je, godinu nakon nje,
došao u Middlebury, osjećao se poput malena školarca koji se vratio kući kako bi
se mama brinula o njemu. Budući da joj je ta uloga toliko odgovarala I jer su ga
izbezumili i njegov novi dom i njegov novi život, koji su ga čak i shrvali, nije se
dovoljno potrudio nametnuti se kao muškarac u kući.
Naposljetku, bilo mu je samo dvadeset godina. Razmišljao je o povratku u
Cornwall, gdje bi kratko boravio kod Georgea Crabbea, vojvode od Stanbrooka,
s kojim je proveo i nekoliko tjedana u ožujku - kao i nekoliko tjedana po
povratku s Poluotoka, nakon gubitka vida u bitki. George mu je bio najdraži
prijatelj. No, iako nije sumnjao da bi mu vojvoda pružio dobrodošlicu i dopustio
mu da kod njega ostane koliko poželi, Vincent se njime nije htio služiti kao
emocionalnom štakom. Nije više htio da bude tako. Ti dani i te potrebe bili su
daleko iza njega.
Prošle su godine njegove ovisnosti o drugima. Bilo je vrijeme da odraste i
uzme stvari u svoje ruke. Neće biti lako. Ali, odavno je shvatio kako se prema
svojoj sljepoći mora odnositi kao prema izazovu, a ne kao hendikepu, želi li
uživati u onome što bi nalikovalo na sretan i ispunjen život.
Zato se prije ili poslije mora vratiti u Middlebury Park i započeti život
kakvim želi živjeti. Nije se, međutim, još osjećao potpun0 spremnim. Intenzivno
je razmišljao u Lake Districtu, a morao je još dobro promisliti kako se ne bi
jednostavno vratio i nastavio živjeti po starom, upao natrag u rutinu iz koje se
potom više nikad neće iščupati.
Za njega je, međutim, bilo svršeno s Lake Districtom. Bio je nemiran.
Kamo bi još mogao otići ako ne natrag svojoj kući?
Odgovor mu je došao začudnom lakoćom.
Naravno. Otići će... kući.
Jer, Middlebury Park bio je jedino mjesto gdje je živio posljednje tri
godine, otmjena kuća koju je naslijedio zajedno s titulom, u koju nije nogom
kročio sve do prije tri godine. Bila je veličanstvena i prilično mu se sviđala.
Imao je namjeru skrasiti se ondje i pretvoriti je u svoj dom. Ta kuća, međutim,
još uvijek nije bila dom. Dom je bila Covington House gdje je odrastao, koja je
bila daleko skromnije zdanje, zapravo ne veće od seoske kućice, na rubu sela
Barton Coombs u Somersetu.
Nije ondje bio već gotovo šest godina. Zapravo, otkako je napustio
Poluotok. Iznenada ga je obuzela želja ponovno svratiti onamo, iako je neće
moći vidjeti. Uz nju su ga vezale sretne uspomene. Njegovo djetinjstvo i
dječaštvo bili su lijepe godine usprkos činjenici da su živjeli na rubu bijede čak i
prije očeve smrti, kad mu je bilo petnaest godina.
- Idemo kući - izvijestio je Martina jednoga jutra, nakon doručka. Mogao
je čuti kišu koja je udarala u staklo prozora malene seoske kuće koju su u
Windermereu unajmili na mjesec dana. - Ali ne idemo u Middlebury, nego u
Barton Coombs.
- Hmmm - rekao je Martin suzdržano, sakupljajući posuđe sa stola.
- Hoće li ti biti drago? - upitao je Vincent.
I Martin je bio iz Barton Coombsa. Njegov je otac ondje bio seoski kovač.
Njih su dvojica zajedno pohađali seosku školu, jer za Vincenta nije bilo novca za
privatno obrazovanje usprkos njegovu plemićkom podrijetlu. Kovač je htio imati
sina koji zna čitati i pisati. Vincent je, poput sestara, gradivo učio od svojega oca
koji je bio profesor. Često su se on i Martin zajedno igrali. Većina se djece iz
susjedstva zapravo zajedno igrala, bez obzira na društveni ili financijski status,
spol ili dob. Bilo je prilično idilično.
Vincentov dobrostojeći ujak bio se vratio s Dalekog istoka kad je Vincentu
bilo sedamnaest godina, priskrbivši mu časnički čin. Kad je Martin doznao tu
vijest, došao je u Covington House i gužvajući šešir u ruci pitao može li biti
Vincentov pobočnik. Ispostavilo se da takav odnos neće potrajati. Vincent je
izgubio vid tijekom svoje prve bitke. Ali, Martin je s njim ostao kao njegov
sobar, čak i tijekom prvih godina, kad ga Vincent nije mogao plaćati. Tvrdoglavo
je odbijao napustiti službu.
- Mojoj mami bit će drago što me vidi - rekao je sad Martin. - I tati će biti
drago, iako će sigurno imati uobičajene podrugljive primjedbe vezane uz
činjenicu da je njegov jedini sin odlučio biti plemićev sobar.
I tako su otišli.
Putovali su cijelu posljednju noć svojega putovanja, posve iscrpljeni, pa
su u Covington House došli s prvim zrakama zore - tako ga je izvijestio Martin.
Vincent je to mogao i sam shvatiti čim se kočija zaustavila, a njezina se vrata
otvorila. Mogao je čuti nekoliko ptica kako pjevaju jasnoćom koja odzvanja,
koja je tipična za vrijeme prije samog svitanja. A i zrak je bio prohladan, onako
kako to biva u trenutku kad se noć okončava, a dan još nije potpuno svanuo.
Nije bilo stvarnog razloga za tajnovitost, samo je Vincentu bilo draže da
barem jedno vrijeme nitko ne zna da je u Covington Hokuseu. Nije htio pobuditi
radoznalost starih prijatelja i susjeda. Nije htio da se pred njegovim vratima sjate
kako bi mu odali poštovanje ili kako bi zadovoljili svoju znatiželju i doznali
kako izgleda slijepac. A nije htio ni da itko piše njegovoj majci i tako je požuri
da čim prije dođe kako bi se brinula o njemu. Ionako se vjerojatno neće dugo
zadržati. Samo mu je trebalo dovoljno vremena da dovede u red svoje misli.
Ključ ulaznih vrata kuće oduvijek se nalazio iznad nadvratnika, s
unutarnje strane vrtne ostave iza same kuće. Vincent je Handryja poslao da
provjeri je li još ondje. Ako nije, onda će se Martin morati zavući u podrum kroz
prozor. Čisto je sumnjao da je itko u posljednjih šest godina popravio kračun na
tom prozoru, jer nitko ga nije popravljao ni tijekom Vincentova djetinjstva. Kroz
taj se prozor moglo usred noći iskrasti van i ponovno se vratiti u kuću.
Handry se vratio s ključem. Djelovao je pomalo zahrđao, izvijestio je, ali
pristajao je u bravu koju je otključao uz škripu i s malo napora. Vrata su se
otvorila.
Vincent je otkrio da kuća, usprkos činjenici da je bila zatvorena, ne
zaudara na vlagu niti je zrak ustajao. Spremačice koje je plaćao da svaka dva
tjedna dolaze čistiti kuću sjajno su obavljale svoj posao. Bio je tu miris,
međutim, nešto nedefinirano što mu je vratilo uspomene na djetinjstvo, na
njegovu majku i sestre, iz vremena kad su još svi živjeli ovdje. Vratile su se čak i
blijede uspomene na njegova oca. Čudno je kako taj miris nije zamjećivao dok je
još živio ovdje - možda zato što mu tad zamjećivanje mirisa nije bilo potrebno.
Predvorjem je koračao s pomoću štapa. Stari hrastov stol još uvijek je
stajao na istome mjestu, nasuprot vratima, a pokraj njega i dalje je bio stalak za
kišobrane. Preko svega bile su prebačene plahte.
- Ovu kuću poznajem kao naličje vlastitoga dlana - rekao je Martinu
uklanjajući plahtu sa stola i polažući na njega štap. - Sam ću je obići. A onda ću
otići prileći u svoju sobu sat ili dva. Kočije nisu stvorene da bi se u njima
spavalo, zar ne?
- Ne kad su na engleskim cestama - složio se Martin - ali nisam još uspio
pronaći ništa bolje. Otići ću Handryju pomoći oko konja, a potom ću unijeti
tvoje torbe.
Ono što se Vincentu osobito sviđalo kod Martina Fiska bila je činjenica da
se o svim njegovim potrebama skrbio bez žurbe i panike. Najbolje od svega bilo
je to da nije lebdio nad njim. Ako bi se Vincent slučajno sudario sa zidom ili
vratima, ako bi se spotaknuo preko predmeta koji je ležao na njegovu putu, ako
bi, što mu se jednom dogodilo, pao niz stube ili - što se svima urezalo u
pamćenje - naglavce pao u umjetno jezerce, Martin bi mu priskočio u pomoć
kako bi se pozabavio ogrebotinama, posjekotinama i svim drugim posljedicama
nezgode, iznoseći primjerene ili neprimjerene komentare glasom koji nije
podrhtavao nabijen emocijama.
Svojega bi gospodara čak povremeno izvještavao da je nespretnjaković.
Bilo je to bolje - ah, beskrajno bolje - od dušobrižničke skrbi kojom ga
obasipaju svi ostali iz njegova okruženja.
On je nezahvalni gad, znao je to.
Osim toga, njegovi kolege, članovi Kluba preživjelih, prema njemu se
ophode poput Martina. Bio je to jedan od razloga zašto je toliko uživao u
boravku u Penderris Hallu, kamo je odlazio svake godine. Svi odreda, njih
sedmorica, teško su ranjeni u ratovima, pa svi nose unutarnje ili vanjske ožiljke,
ili i jedne i druge. Svi odreda shvaćaju koliko je frustrirajuća ta skrb iz
sažaljenja.
Kad je u kući ostao sam, zaputio se u dnevni boravak koji mu se nalazio s
lijeve strane, prostorije u kojoj se odvijao sav svakodnevni život. Sve je bilo
onako kako se sjećao i gdje je nekoć bilo, samo je pokućstvo bilo prekriveno
plahtama. Nastavio je dalje do konzervatorija, veće i rjeđe korištene prostorije. U
konzervatoriju je znalo biti plesa. Osam je parova ondje posve udobno moglo
plesati, deset uz nešto manju ugodu, a dvanaest ako bi se baš stisnuli.
U toj prostoriji nalazio se klavir. Vincent se probio do njega. Poput svega
ostaloga, i on je bio prekriven. Našao se u iskušenju ukloniti plahtu, podignuti
poklopac nad klavijaturom i zasvirati. Ali, instrument je sigurno bio jako
raštiman.
Čudno je kako u mladosti nikad nije naučio svirati. Nitko mu nikad nije
predložio da bi mogao. Klavir je bio za djevojke, mučenje samo za njih - tako je
barem oduvijek tvrdila Amy, njegova najstarija sestra.
Čudno - sad kad je ovdje, nedostaju mu sve tri njegove sestre. I majka.
Čak i njegov otac kojeg nema već osam godina. Nedostaju mu oni bezbrižni dani
djetinjstva i mladosti. A to nije bilo tako davno. Sad su mu tek dvadeset tri
godine.
Dvadeset tri, a kao da mu je pedeset ili sedamdeset.
Uzdahnuo je i odlučio ne uklanjati plahtu. Ali, dok je pokraj klavira stajao
držeći ruke na njemu i pognute glave, iznenada je osjetio kako ga zapljuskuje
dobro poznat plimni val panike.
Osjećao je kako mu krv otječe iz glave, ostavlja je hladnom i orošenom
znojem. U nosnicama je osjećao hladan zrak koji mu se činio odveć rijetkim za
udisanje. Ćutio je sav užas beskrajne tame, posve izvjesne spoznaje da će, sklopi
li oči ovako kako to sad čini i ako ih ponovno otvori, što nije učinio, i dalje biti
slijep.
Uvijek i zauvijek.
Bez milosti.
Bez svjetla.
Nikad više.
Upinjao se kontrolirati disanje, jer je iz dugogodišnjeg iskustva znao da će
se, izgubi li kontrolu nad disanjem, uskoro boriti za dah, izgubiti svijest, i da će
se tek kasnije osvijestiti, možda sam, možda - što je daleko gore - s nekim tko će
bdjeti iznad njega. Ali, i dalje bez vida.
Nije otvarao oči. Ponovno je brojio udisaje i izdisaje, trudeći se
usredotočiti se na njih, odagnati sve ostalo što mu se vrzmalo glavom.
Udisaj. Izdisaj.
Nakon nekog vremena otvorio je oči i pustio klavir za koji se grčevito
držao. Podigao je glavu. Neka je proklet, pomislio je, ako tami dopusti da ovlada
njegovim unutarnjim bićem. Bilo je dovoljno to što je tama neprestano bila
posvuda oko njega. Njegova je glupost u bitki bila ta koja je izazvala izvanjsku
tamu. Toj mladenačkoj ludosti neće dopustiti da ugasi i unutarnju svjetlost.
Živjet će svoj život. Proživjet će ga u svoj njegovoj punini. Učinit će nešto
i sa svojim životom i sa samim sobom. Neće se predati ni depresiji ni beznađu.
Neće, tako mu Boga.
Bio je očajno umoran. U tome je bio problem, pretpostavljao je, a to se
moglo lako riješiti. Nakon malo sna osjećat će se bolje. Nakon toga nastavit će s
obilaskom kuće.
Bez ikakvih je problema pronašao stubište. Bez ikakvih se problema
popeo stubama. Svoju je sobu pronašao bez opipavanja zidova. Bezbroj je puta
to već činio u mraku kad bi se prije svanuća znao iskrasti iz kuće i ponovno se
vratiti.
Okrenuo je kvaku na vratima i ušao u sobu. Nadao se da su na krevetu
barem plahte. Bio je preumoran da bi se brinuo o posteljini. Ali, kad je pronašao
krevet, otkrio je da je pripremljen kao da su ga očekivali u kući. Tad se sjetio
kako je majka govorila da je spremačicama koje dolaze svaka dva tjedna dala
upute da kuća uvijek bude spremna za neočekivane posjete članova obitelji.
Svukao je kaput, čizme i kravatu pa zahvalan legao ispod pokrivača.
Osjećao je da bi mogao spavati tjednima.
Možda bi ovdje i proveo tjedan u samoći i miru bolno poznatog okruženja,
bez pritiska ičije nazočnosti osim Martinove. Imao bi tako na raspolaganju
dovoljno vremena da si glavu čvrsto postavi na ramena i vrati se u Middlebury
Park kako bi ondje živio, ne prepuštajući se vremenu da ga nosi naprijed.
Naložio je da se kočija bez odgađanja skrije od pogleda. Martinu je rekao
neka svakome tko se bude raspitivao kaže da je došao posjetiti svoju obitelj u
kovačnici i da je od gospodara dobio dopuštenje da boravi u Covington Houseu.
Da je Martin samo jednoj osobi rekao istinu, za jedan sat svi bi je već znali.
Nitko ne treba znati da je i on ovdje.
Bilo je to poput blaženstva.
U san je utonuo i prije nego što je uspio u potpunosti uživati u tom
osjećaju.

2. Poglavlje


Vincentov dolazak nije prošao nezamijećeno.
Covington House bila je posljednja građevina na kraju glavne ulice koja
se protezala kroz selo. Na drugome kraju nalazio se nizak brežuljak prekriven
stablima. Na tom brijegu, među stablima bila je mlada žena. Ona je u bilo koje
doba dana znala šetati seoskim krajolicima oko Barton Halla, gdje je živjela sa
svojom strinom i stricem, sir Clarenceom i lady March, iako nije u šetnje
odlazila baš ovako rano. Jutros se probudila dok je vani još bilo prilično mračno
i više nije uspijevala zaspati. Prozor joj je bio otvoren, a ptica iznimno prodorna
pjeva očigledno nije bila primijetila da zora još nije svanula. Zato se, umjesto da
zatvori prozor i vrati se u krevet, odjenula i izašla na prohladan ranojutarnji zrak,
jer bilo je nečeg rijetko lijepog u promatranju tame koja posustaje i rađanja
novoga dana. A ovamo je došla baš zato što u stablima žive stotine ptica od kojih
mnoge imaju glasove i slađe od glasa one ptice koja ju je probudila, a ptice
uvijek najsrčanije pjevaju kad navješćuju novi dan.
Stajala je mirno kako ih ne bi uznemirila, leđima naslonjena na deblo
kršne bukve, ruku ispruženih iza sebe, oko debla kako bi pod prstima osjetila
njegovu teksturu kroz tanane rukavice - zapravo toliko tanane, da su joj se palac
lijeve ruke i kažiprst desne već probili kroz njih. Napajala se ljepotom i mirom
svojega okruženja, ne obazirući se na hladnoću koja se kroz njezin tanašni ogrtač
probijala kao da ga ni nema, tako da su joj prsti uskoro počeli drhtati. Spustila je
pogled prema Covington Houseu, njoj najdražem zdanju u Barton Coombsu.
Nije to bio ladanjski dvorac, ali ni seoska kuća. Nije to bio ni plemićki posjed.
No, bila je to velika, četvrtasta i čvrsta građevina. Napuštena građevina koja je u
istom stanju otkako je ona prije dvije godine došla. I dalje je bila u posjedu
obitelji Hunt o kojoj je čula brojne priče, možda zato što je Vincent Hunt, jedini
sin u obitelji, prije četiri godine neočekivano naslijedio titulu i bogatstvo. Bilo je
to poput bajke, iako je, baš poput bajki, sadržavalo i nesretan dio.
Voljela je promatrati tu kuću i zamišljati kako je to bilo dok su Huntovi
još živjeli u njoj - duhom odsutan, ali omiljen profesor, njegova vrijedna supruga
i tri lijepe kćeri, njihov živahan, atletski građen i vragolast sin koji je uvijek bio
najbolji u svakom sportu kojeg bi se latio, koji je uvijek bio pokretač svih
nestašluka, kojeg su obožavali i stari i mladi - svi osim Marchesovih, protiv
kojih su njegovi nestašluci najčešće bili okrenuti. Voljela je misliti da bi, da je
tad živjela ovdje, bila najbolja prijateljica s djevojkama, a možda i s njihovim
bratom, iako su svi bili stariji od nje. Voljela je zamišljati kako utrčava i istrčava
iz Covington Housea bez kucanja, gotovo kao da stanuje u toj kući. Voljela je
zamišljati da je seosku školu pohađala zajedno sa svom ostalom djecom, osim
Henriette March, njezine sestrične, koju je poučavala francuska guvernanta.
Zvala se Sophie Fry, ali rijetko su joj se obraćali imenom. Kad bi je se
uopće sjetili, njezina je rodbina o njoj govorila kao o mišu, a možda je isto
vrijedilo i za njihovu poslugu. Na milosti je živjela u Barton Hallu, jer nije imala
kamo drugdje. Otac joj je bio mrtav, majka koja ju je davno napustila u
međuvremenu je umrla, njezin stric, sir Terrence Fry, nikada nije imao išta s
njezinim ocem ili njom, a najstarija očeva tetka, kojoj je, nakon očeve smrti,
prvo bila poslana, umrla je prije dvije godine.
Ponekad se osjećala kao da živi na ničijoj zemlji između obitelji u Barton
Hallu i posluge, da ne pripada ni jednoj od tih dviju skupina, da je nitko od njih
ne zamjećuje niti brine o njoj. Samu je sebe tješila činjenicom da joj nevidljivost
konačno pruža određenu slobodu. Henriettu su uvijek sputavale sluškinje,
gardedame, oprezna majka i otac kojima je jedina ambicija bila udati je za
džentlmena s titulom, po mogućnosti imućnog, iako to nije bila ključna
kvalifikacija, jer sir Clarence je i sam bio bogat čovjek. Henrietta je dijelila
roditeljske ambicije, s jednom značajnom iznimkom.
Sophie je iz misli prenuo zvuk konja što su se približavali selu, a koji su,
kako je uskoro postalo očigledno, vukli neku vrstu kočije. Bilo je prerano za
putovanje. Možda su to poštanske putničke kočije? Zaobišla je jedno stablo i
napola se sakrila iza njega, iako je bilo malo vjerojatno da će je itko zamijetiti.
Ogrtač joj je bio sive boje, njezinu pamučnu kapicu bilo je nemoguće definirati i
po pitanju boje i po pitanju stila, a još nije bilo ni svanulo.
Vidjela je da je riječ o privatnoj kočiji - vrlo malenoj. Ali, prije negoli je
uspjela išta doznati o njoj, kočija se zaputila seoskom ulicom i izmaknula joj iz
vida, a potom je usporila i skrenula na kratak prilaz Covington Houseu.
Zaustavila se ispred ulaznih vrata.
Oči su joj se razrogačile. Je li to možda?...
Kočijaš je skočio sa svojega uzdignutog sjedala, otvorio vrata kočije i
spustio stube. Iz kočije je gotovo istoga trena izašao mladić, visok i prilično
snažan. Osvrnuo se oko sebe i nešto rekao kočijašu - do Sophie je dopirao zvuk
njegova glasa, ali nije mogla razabrati što govori. Obojica su se potom okrenuli
prema drugom muškarcu u kočiji.
Ovaj se iskrcao bez ičije pomoći. Kretao se sigurno i bez oklijevanja. No,
Sophie je odmah bilo jasno kako njegov štap nije tek modni dodatak, nego
pomagalo u kretanju.
 Glasno je udahnula i blesavo se ponadala kako je trojica muškaraca koji
su stajali podalje od nje, u podnožju, nisu čuli. Došao je, dakle, onako kako su
svi govorili da hoće.
Slijepi vikont Darleigh, nekoć Vincent Hunt, vratio se kući.
Njezina ujna i ujak bit će izvan sebe od sreće i zahvalnosti. Jer čvrsto su
odlučili da će se, ako se ovaj vrati i kad se vrati, Henrietta udati za njega.
Henrietta, međutim, neće biti oduševljena. Prvi put u životu nije bila
spremna ispuniti najveću želju svojih roditelja. Kako je Sophie doznala, više je
puta izjavila da će radije umrijeti kao osamdesetogodišnja usidjelica nego udati
se za slijepca unakažena lica, pa čak i ako je riječ o vikontu, čak i ako je taj
vikont imućniji od njezina oca.
Vikont Darleigh - Sophie je bila uvjerena da je pridošlica sigurno on
očigledno je bio mlad čovjek. Nije bio osobito visok, a bio je vitak i graciozan.
Dobro se držao. Nije se grbio nad svojim štapom niti je slobodnom rukom pipao
oko sebe. Bio je elegantno odjeven. Usne su joj se razdvojile dok je zurila u
njega. Pitala se koliko je starog Vincenta Hunta preostalo u slijepome vikontu
Darleighu. Iz kočije se iskrcao bez ičije pomoći. Bilo joj je drago zbog toga.
Nije mu mogla vidjeti lice, njegov ga je visoki šešir skrivao od njezina
pogleda. Jadni gospodin. Pitala se koliko mu je lice unakaženo.
On i onaj kršni muškarac nekoliko su minuta stajali na prilazu, dok je
kočijaš žustro otišao iza kuće i vratio se s nečim što je sigurno bio ključ, jer
nakon toga se sagnuo do ključanice ulaznih vrata koja je trenutak kasnije
otvorio. Vikont Darleigh uspeo se stubama do vrata, ponovno bez ičije pomoći, i
ušao u kući, a za njim i onaj krupniji muškarac.
Sophie je još nekoliko trenutaka stajala i promatrala, ali nije se više imalo
što vidjeti, samo kočijaš koji je konje i kočiju odveo do staja, odnosno ostave za
kočije. Okrenula se i zaputila prema Barton Hallu. Bila je posve promrzla od
stajanja.
Odlučila je da nikome neće reći daje došao. Ionako s njom nitko nikada
nije razgovarao niti je očekivao da iznese svoje mišljenje. Nesumnjivo će svi
uskoro ionako doznati.
Na nesreću za Vincenta i njegovu želju da u miru odsjedne u Covington
Hallu, Sophie Fry nije bila jedina osoba koja je svjedočila njegovu dolasku.
Radnik na farmi koji je pošao pomusti krave imao je sreću - kojom se
danima hvalio kolegama - svjedočiti dolasku kočije vikonta Darleigha u
Covington House. Na štetu krava koje su ga čekale, zastao je kako bi gledao
kako Vincent Hunt glavom i bradom iz kočije izlazi nakon Martina Fiska,
kovačeva sina. Samo iz tog razloga žurno se vrativši kući, do sedam ujutro to je
priopćio supruzi, malenom sinu kojeg velika vijest uopće nije zanimala, svojim
kolegama, kovaču i njegovoj supruzi, kao i gospodinu Kerryju koji je u
kovačnicu svratio tako rano zato što je jednom od njegovih konja potkova otpala
kasno prethodne večeri.
Do osam sati, radnici s farme - zajedno sa suprugom onog radnika - vijest
su prenijeli svima koje su poznavali ili barem svima koji su se našli dovoljno
blizu da čuju. Gospodin Kerry rekao je mesaru, župniku i njegovoj staroj majci.
Kovačeva supruga, izvan sebe od sreće što joj se sin kući vratio u ulozi sobara
vikonta Darleigha, odnosno Vincenta Hunta, pohitala je u pekaru kako bi
obnovila zalihe brašna, pa je o svemu izvijestila pekara, dvojicu njegovih
pomoćnika i troje ranojutarnjih kupaca. A kovač, također pucajući od ponosa,
iako je tresući glavom uvijek s omalovažavanjem govorio o svojemu sinu sobaru,
vijest je prenio šegrtu, kad se momak sa zakašnjenjem pojavio na radnome
mjestu, zbog čega ovaj prvi put nije morao iznositi cijelu litaniju isprika. Vijest
je prenio i konjušaru sir Clarencea Marcha i župniku koji je u četvrt sata dvaput
čuo istu vijest, ali oba se puta ponašao jednako ushićeno.
Do devet sati bilo je teško pronaći osobu u Barton Coombsu, ali i u krugu
od tri kilometra oko njega, koja nije znala da je vikont Darleigh, odnosno
Vincent Hunt, prije samog svitanja došao u Covington House i ondje ostao.
Ako je došao tako rano, podijelila je gospođica Waddell svoje razmišljanje
s gospođom Parsons, župnikovom suprugom doista prikladna prezimena kad su
se dvije dame susrele preko živice koja dijeli njihova stražnja dvorišta, sigurno
je putovao cijelu noć, pa sam uživa u zasluženu odmoru, jadni gospodin. Ne bi
bilo uljudno prerano ga posjetiti. Izvijestit će o tome odbor za doček. Jadni, dragi
gospodin.
Župnik je uvježbavao govor dobrodošlice i pitao se nije li odveć formalan.
Jer, na kraju krajeva, vikont Darleigh nekoć je bio samo vedar i nestašan sin
seoskog učitelja. Uza sve ostalo, on je bio i ratni heroj. A sad je imao i tu
dojmljivu titulu. Zaključio je da je ipak bolje biti formalan nego razmahati se
prevelikom bliskošću.
Gospođa Fisk ispekla je štruce kruha i kolače koje je već tjednima u glavi
planirala ispeći. Njezin sin, njezino voljeno jedino dijete, vratio se kući, usto s
vikontom Darleighom, tim vedrim i veselim dječakom koji je nekoć ludovao s
Martinom i odvlačio ga u različite nepodopštine - iako se Martina i nije moralo
previše odvlačiti. Jadni dječak. Jadni gospodin. Šmrcnula je i otrla suzu
nadlanicom brašnom prekrivene ruke.
U deset sati mlade gospođice Granger obratile su se jednako mladoj
gospođici Hamilton kako bi otkrile što ova kani odjenuti prije odlaska na
okupljanje odbora do kojeg će posve izvjesno doći sad kad se lord Darleigh
vratio. Njih tri počele su se prisjećati kako je Vincent Hunt nekoć nadmoćno
pobjeđivao na svim utrkama tijekom seoskih zabava i kako je iz igre izbacivao
sve igrače kriketa iz protivničke ekipe koji bi se usudili suprotstaviti mu se, kako
je uvijek bio zgodan sa svojim uvijek dugim, plavim uvojcima i modrim očima,
onako vitak. Uvijek se smiješio onim svojim prelijepim osmijehom, čak i njima,
iako su tad bile tek malene djevojčice. Uvijek se svima smiješio.
To zadnje prisjećanje u nizu izmamilo im je suze, jer vikont Darleigh sad
više neće pobijediti ni u jednoj utrci, neće iz igre izbaciti ni jednog protivničkog
igrača kriketa niti će biti zgodan - a možda se čak više nikome neće ni smiješiti.
Neće čak moći ni plesati na okupljanju. A one nisu mogle zamisliti goru
sudbinu.
Vincent bi se užasnuo da je znao kako je njegov dolazak u Barton Coombs
zapravo bio očekivan. Ili su ga, ako je to prejaka riječ, barem iščekivali prepuni
gorljive nade i oprezne slutnje.
Jer Vincent je bio zaboravio dvije iznimno važne činjenice o svojoj majci i
sestrama. Jedna od njih bila je ta da su sve odreda bile okorjele ljubiteljice
pisanja pisama. Duga je činjenica bila ta da su sve tri u Barton Coombsu imale
brojne prijatelje i da od njih nisu jednostavno odustale nakon preseljenja. Možda
ih više nisu mogle svakodnevno posjećivati kao nekad, ali i dalje su im mogle
pisati pisma, što su i činile.
Njegovu majku nisu umirile dvije poruke koje su došle, a koje je nemušto
ispisao Martin Fisk. Nije samo sjedila i čekala da joj se sin vrati kući. Umjesto
toga, dala je sve što joj je bilo u moći kako bi otkrila gdje je on. Većina
pretpostavki bila je daleko od istine. Ah, jedna od njih uključivala je mogućnost
da bi se Vincent možda mogao vratiti u Barton Coombs, gdje je proveo
djetinjstvo i bio sretan, gdje je imao toliko prijatelja i poznanika, gdje bi se
osjećao ugodno i opušteno. I doista, što je više o tome razmišljala, to je bila
sigurnija kako će, ako već nije ondje, prije ili poslije otići onamo. Pisala je
pisma. Ionako je uvijek pisala pisma. Bilo joj je to posve prirodno.
Pisma su pisale i Amy, Ellen i Ursula, iako nisu poput svoje majke bile
uvjerene da će Vincent poći u Barton Coombs. Bilo je izvjesnije da se vratio u
Cornwall gdje je, kako se oduvijek činilo, bio silno sretan. Možda je otišao u
Škotsku ili u Lake District kako bi se sakrio od njih i njihovih svadbenih
planova. Sve tri Vincentove sestre prilično su žalile zbog agresivnog pritiska
kojemu su bile izložile gospođicu Dean. Ona očigledno nije bila za njega - a ni
on za nju. Nisu mogle ne zamijetiti da ona ne samo da nije izgledala uvrijeđeno
kad su otkrili da je on otišao nego se morala obuzdavati kako se ne bi jasno
vidjelo da joj je laknulo.
Bilo kako bilo, davno prije nego što će Vincent doista doći u Barton
Coombs, rijetko da je postojao itko tko nije gotovo sa sigurnošću znao da će
doći. Jedino pitanje koje je stvaralo istinsku tjeskobu bilo je kada.
Svi su, gotovo bez iznimke, bili ushićeni kad se selom i okolicom proširila
vijest da je iščekivanje okončano. Bio je tu.
Jedina značajna iznimka sveopćem ushićenju bila je Henrietta March. Ona
je bila užasnuta.
- Vincent Hunt? - zavapila je.
- Vikont Darleigh, ljubavi – podsjetila ju je majka.
- Iz Middlebury Parka u Gloucestershireu - dometnuo je njezin otac. - S
prihodima od dvadeset tisuća godišnje, po skromnim procjenama.
- S dva slijepa oka i unakaženim licem - uzvratila je Henrietta. - Fuj!
- Ne bi ga trebala gledati – rekao joj je otac. - Middlebury Park dovoljno
je velik, tako sam barem čuo. Daleko veći od ovog. A ti bi vrijeme provodila u
Londonu kao moderna vikontova supruga. Od tebe će se to očekivati. A on teško
da će ići s tobom, zar ne? Ti ćeš htjeti dolaziti ovamo u posjete. On neće htjeti
baš prečesto dolaziti ovamo kako se ne bi svaki put susretao s onom gospođom
Waddell, da ne spominjem župnika i sve ostale ulizice iz susjedstva.
Mišica koja je sjedila u kutu dnevnoga boravka Marcheovih i krpala
jastuke, oštro ga je i neoprezno pogledala. Ulizice? Drugi ljudi? Zar se njezin
ujak baš tako dugo nije pogledao u zrcalu? Ali, brzo je pognula glavu prije nego
što ju je zamijetio. Sasvim sigurno nije željela da on shvati kako zuri u njega,
osobito da zuri u nevjerici. Osim toga, oči su joj bile potrebne za krpanje.
Nije joj posebno smetalo biti miš u kutu. Glavninu je života zapravo
njegovala nevidljivost. Dok je njezina majka još živjela s njom i njezinim ocem,
čega se tek maglovito sjećala, svađe su se događale gotovo danju i noću, čak i
tučnjave, zbog kojih bi se povlačila u najmračniji kut prostorije u kojoj bi se
zatekli. Nakon što je majka zauvijek otišla, kad je njoj bilo pet godina, postalo
joj je jasno da se mora držati podalje od oca kad bi se ovaj kući vratio pijan, iako
nikad nije bio nasilan i iako se nije često opijao. Najčešće se skrivala od očevih
bučnih prijatelja kad bi s njim kući došli lumpovati i kartati. Voljeli su škakljati
je ispod brate i ljuljati na nogama dok je još bila malena - a uvijek je izgledala
mlađe nego što je bila. Bili su tu i kućevlasnici od kojih se valjalo skrivati kad bi
došlo do problema s plaćanjem najamnine, trgovci i sudski izvršitelji koji su
dolazili naplatiti različita dugovanja. Glavninu je djetinjstva zapravo provela
trudeći se biti nevidljiva i tiha kako je nitko ne bi zamijetio.
Njezin otac, najmlađi baronetov sin, bio je jedan od onih koji se mogu
pohvaliti lijepim izgledom, šarmom i inteligencijom - svoju je kćer naučio čitati,
pisati i lijepo se držati - ali nije bio u stanju izaći na kraj sa stvarnim životom.
Snovi su mu uvijek bili prostrani poput oceana, ali snovi nisu stvarnost. Ti snovi
nikada im nisu priskrbili stalan krov nad glavom ni stalne zalihe hrane.
Sophie ga je obožavala, čak i njegova povremena pijanstva i sve ostalo
vezano uz njega.
Bila je zadovoljna što je nevidljiva tetki Mary, tatinoj najstarijoj sestri
kojoj su je poslali nakon očeve smrti, iako joj je tad bilo petnaest godina. Jer
tetka Mary ju je od glave do pete zapljusnula prezrivim pogledom i proglasila je
nemogućom. Odlučila je prema njoj se ponašati skladno toj objavi - drugim
riječima, doslovno ju je ignorirala. Ali, barem joj je dopustila da ostane i
zadovoljavala joj osnovne životne potrebe.
Biti zapostavljen zapravo je bolje nego biti zamijećen, tome ju je poučilo
iskustvo što ga je stekla tijekom godina provedenih kod tetke Mary. Jer jedino
prijateljstvo što ga je ikad imala, jedina romansa koja joj je ikad uzburkala srce
bili su kratki i intenzivni, ali naposljetku su joj slomili srce.
Tetka Mary potom je naprasno umrla nakon što je Sophie kod nje provela
tri godine, a Sophie je preuzela tetka Martha koja nikad nije ni pokušala sakriti
činjenicu da je smatra tek boljom sluškinjom koja mora trpjeti i patiti kako bi
smjela objedovati i sjediti za stolom s obitelji, kad bi se obitelj našla na okupu.
Tetka Martha bi je samo iznimno rijetko zvala imenom. Sir Clarence nije joj se
nikako obraćao, tek povremeno, kao mišu. Henrietta kao da uopće nije bila
svjesna njezina postojanja. Ali, ona ionako nije htjela biti vidljiva ikome od njih.
Nije ih voljela, iako im je bila zahvalna što su joj dali dom.
Sophie je uzdahnula pazeći da ne ispusti kakav zvuk. Ponekad je čak bila
u stanju zaboraviti vlastito ime, a tomu bi doista bilo tako da miš nije bila samo
onoliko koliko je debela koža, čak ni toliko. Duboko u sebi, uopće nije bila miš.
Ali, to nije znao nitko osim nje same. Bila je to tajna koju je uživala čuvati u
sebi.
Ponekad je, međutim, strahovala zbog budućnosti koja se pred njom
prostirala duga i siva bez nagovještaja ikakvih promjena - posvuda samo gomila
nesretnih rođakinja. Ponekad je žalila što se rodila kao dama, jer da nije to što je
bila, nakon očeve je smrti mogla potražiti posao. Ali, nije se smatralo prikladnim
da dame rade, svakako ne dok imaju rodbinu koja ih može primiti k sebi.
- Vikont Darleigh nesumnjivo će biti i više nego sretan oženiti te,
Henrietta - rekao je sir Clarence. - Istina, nije baš markiz, nasljednik vojvodstva,
kao što je bio Wryburn, ali je vikont.
- Tata - zavapila je Henrietta - to će biti nepodnošljivo. Čak i ako
zanemarimo njegovo unakaženo lice i slijepe oči, mučnina i gorčina obuzimaju
me već pri samoj pomisli da je riječ o Vincentu Huntu. Ne bih mogla samu sebe
toliko poniziti.
- On je bio Vincent Hunt - podsjetila ju je majka. - On je sad vikont
Darleigh, draga moja. To je golema razlika. I dalje me zaprepašćuje činjenica da
je njegov otac sve te godine ovdje živio kao učitelj, ne baš dobrostojeći učitelj,
mogla bih pridodati, a nikad nismo ni naslutili da je mlađi brat jednog vikonta.
To možda nikad ne bismo ni doznali da se vikont i njegov sin nisu udostojali
umrijeti i Vincentu Huntu ostaviti titulu. Nikad mi neće biti jasno zašto su se
opirali razbojnicima, umjesto da su im jednostavno predali svoje dragocjenosti.
Ali, imaš sreće da su baš to učinili, pa su ih upucali. Ovo je savršena prilika za
tebe, draga moja, a to će ti omogućiti da u društvu ponovno imaš visoko
podignutu glavu.
- Ponovno? Nikad nije morala pognuti glavu - oštro je uzvratio sir
Clarence i namršteno pogledao suprugu. - Taj kicoš Wrayburn! Mislio je da je
našu Henriettu sasjekao nasred krcate dvorane za balove. Ali ona mu je
pokazala!
Sophie nije bila na tom balu. Zapravo, nije bila ni na jednom balu. Ali bila
je u Londonu i uspjela je sklopiti slagalicu onoga za što je bila uvjerena da je
istinska priča o Henrietti i markizu odWrayburna. Dok su mu Henrietta i njezina
majka prilazile na balu Si iles, okrenuo im je leđa i pretvarao se da ih nije vidio,
pa glasno skupini prijatelja izgovorio komentar kako je ponekad gotovo
nemoguće izbjeći odlučne majke i njihove patetične kćeri.
Nakon što je Henrietta provela pola sata s majkom u odaji za dame, gdje
su joj pod nos gurali mirisne soli i konjak, van je izašla u namjeri da neprimjetno
napusti bal - nekoliko je ljudi bilo čulo onaj komentar, a do tad su nesumnjivo
već svi znali za njega ali, na vlastitu se nesreću našla licem u lice s markizom
glavom i bradom. Kako bi ostavila dojam, podigla je nos u zrak i upitala majku
može li dokučiti što to tako neugodno zaudara. Na njezinu žalost, jer mogao je to
biti savršen protuudarac, markiz i njegova družina njezinu su primjedbu
doživjeli kao nešto beskrajno smiješno, a njihovo su mišljenje za manje od četvrt
sata nesumnjivo podijelili svi okupljeni u dvorani za balove.
Sophie je te noći gotovo bilo žao sestrične. Doista, da je Henrietta rekla
cijelu istinu o navedenom incidentu - za koji je Sophie doznala iz razgovora što
ih je vodila posluga - možda bi joj doista bilo žao sestrične, barem nakratko.
- Javit ću se u Covington House bez odgađanja - izjavio je sir Clarence
ustajući nakon što je pogledao svoj džepni sat - prije nego što itko drugi ode
onamo. Usuđujem se reći kako će onaj dosadni župnik ondje biti i prije užine s
jednim od onih svojih govora, te da će ona budala od Waddellice tamo doći sa
svojim odborom za dočeke.
A ti ćeš biti ondje, u sebi je komentirala mišica, kako bi ponudio ruku svoje
kćeri.
 - Pozvat ću ga na večeru - objavio je sir Clarence. - Razgovaraj s
kuharom, Martha. Pobrini se da večeras pripremi nešto posebno.
- Ali, što čovjek može poslužiti slijepcu? - zaprepašteno je upitala njegova
supruga.
- Tata. - Henriettin je glas drhtao. - Ne možeš od mene očekivati da se
udam za slijepca bez lica. Ne možeš od mene očekivati da se udam za Vincenta
Hunta. Ne nakon što ti je onako podvaljivao na najužasnije moguće načine.
- Dječačke nepodopštine - ležerno je odgovorio njezin otac. - Poslušaj me,
Henrietta. Ova ti se predivna prilika ponudila kao na pladnju. Kao da su nas
samo zbog ovoga dovezli rano iz Londona. Večeras ćemo ga ovdje ugostiti i
budno ćemo ga motriti. On ionako neće moći vidjeti što činimo, zar ne?
Doimao se zadovoljnim vlastitom doskočicom, iako se nije nasmijao. Sir
Clarence March rijetko se smije. Bio je odveć obuzet samim sobom za takvo što,
ne pokajnički je zlobno pomislila Sophie.
- Odazove li se - nastavio je sir Clarence - onda je tvoj, Henrietta. Ove je
godine bila tvoja treća Sezona u Londonu, djevojko. Treća. I nekako, iako
nipošto tvojom krivnjom, istina je da si prve godine propustila priliku s
barunom, druge godine s grofom, a ove godine s markizom. A sezona nije
jeftina. Ni ti ne postaješ mlađa. Uskoro, ako do toga već nije došlo, o tebi će se
proširiti glas kao o mladoj dami koja ne zna zadržati prosca kad joj se ukaže
prilika. E pa, djevojko moja, pokazat ćemo im.
Ozareno je pogledao svoju kćer i suprugu - mišicu nije ni zamijetio - i
činilo se kako uopće nije svjestan zgrožena izraza Henriettina lica, kao ni
dotučena izraza lica svoje supruge.
Otišao je potom kako bi Henrietti namamio vikonta.
Sophie je bilo žao vikonta Darleigha, iako on, pomislila je, možda nije ni
zasluživao njezino sažaljenje. Naposljetku, nije o njemu ništa znala, samo ono
što je doznala o njegovu drugom licu, Vincentu Huntu, dok je još bio dječak.
Znala je, međutim, da je uglađen, elegantan i neovisan, jer ga njegovi sluge nisu
morali posvuda voditi kako bi se kretao.
Barem se činilo kako ova večer neće biti dosadna poput ostalih. Moći će
zuriti u vikonta, čak i ako bi pri pogledu na njegovo lice mogla osjetiti potrebu
da povraća ili padne u nesvijest poput Henriette. A moći će svjedočiti i prvoj fazi
udvaranja. To bi moglo biti zabavno.
Iz prostorije se iskrala odmah po odlasku sir Clarencea i otrčala na kat po
crtaći blok i drveni ugljen - njoj važan imetak, budući da nije imala pravo na
redoviti džeparac. Uzela ih je iz Henriettine davno napuštene učionice. Otići će u
šumu iza kuće gdje može biti neprimijećena i nacrtati krupna, opasna čovjeka
snažnih prsa i bicepsa, malene glave, dugih i tananih nogu što stoji iznad
jezovitog sitnog muškarca s povezima preko očiju koji u debeljuškastoj ruci drži
vjenčani prsten, dok dvije žene, jedna debeljuškasta I sredovječna, druga mlada i
tanana, stoje nasuprot njima. Debela izgleda pobjednički, a mlada shrvano. Kao i
uvijek, u donji će desni kut smjestiti malenog, nacerenog miša.


3. Poglavlje


- Bio sam odlučan - prosvjedovao je Vincent podižući bradu dok mu je
Martin oko vrata vezivao rubac prikladan za večernje događanje. - Odbio sam
otići onamo na večeru. Pretpostavljam kako nikome nije jasno koliko je
nezgodno ganjati hranu po tanjuru kad zapravo ne znaš o kakvoj je hrani riječ i
pritom pristojno razgovarati, ne znajući je li ti nešto hrane palo na bradu ili
kravatu.
Martin se nije dao pokolebati.
- Da si bio odlučan - rekao je - uopće ne bi otišao. Stari March, za ime
Božje! I lady March i gospođica Henrietta March. Moram li još štogod pridodati?
- Ako baš želiš - rekao je Vincent - mogao bi ostati bez glasa
naglašavajući toliko svako ime, Martine. Da, oni su nekoć bili oholi trojac koji
se prema nama smrtnicima odnosio kao prema crvima pod njihovim nogama.
No, gadno smo se s njima šalili, pa se ne smijemo žaliti.
- Sjećaš li se kad su na pijedestal u svojemu dvorištu postavili onu
navodno rimsku bistu, kad su pozvali sve susjede da s pristojne udaljenosti
promatraju kako oni uz veliku pompu uklanjaju platno kojim su je prekrili? -
upitao je Martin. - A onda, kad je stari March teatralno povukao platno, sve osim
Marchevih obuzelo je veselje? Nikad neću zaboraviti te jarko modre očne kapke
s crnim trepavicama ni grimizne usne. Tad si nadmašio samoga sebe. Smijuljili
su se, a potom se jedno vrijeme grohotom smijali prisjećajući se te posprdne
čudovišnosti od kamena.
- Da - rekao je Vincent - tad su me gotovo uhvatili, znaš, kad sam se kroz
podrumski prozor vraćao u kuću. Bačva ispod prozora prevrnula se i bučno bi
pala da se nisam bacio ispod nje i ublažio zvuk. Sljedećih tjedan ili dva imao
sam gadne modrice na rebrima. No, bol se isplatila.
- Ah, to su bila vremena - nježno je izjavio Martin pa Vincentu, pljesnuvši
ga po ramenu, dao do znanja da je spreman. - A sad ćeš se odazvati na njihov
poziv na večeru. Kapituliraš pred neprijateljem.
- Bio sam zatečen kad mi je March pokucao na vrata - rekao je Vincent -
nisam trezveno razmišljao. Još sam napola spavao.
- Sigurno si napola spavao - rekao je Martin. - Stajao sam na vratima i tom
kicošu objašnjavao da je pogriješio, da sam u Barton Coombs došao sam u posjet
roditeljima, kako sam ovdje odsjeo s tvojim dopuštenjem, i baš si tad iza mene
sišao stubama uspravan kao kolac, posve uočljiv s vrata, sve kako bih ja ispao
lažljivac.
- To je odlika dobra sobara - rekao je Vincent - da može lagati
bezizražajna lica i savršeno uvjerljivo.
- Ja nisam tvoj sobar - podsjetio gaje Martin. - A što bi ti bio čak i da ti
jesam sobar? Optička varka? Bolje bi ti bilo da prije odlaska odeš do kuhinje i
pojedeš malo zečjega gulaša što sam ga pripremio i malo mamina svježega
kruha. Natovarila mi je toliko kruha da bih njime mogao nahraniti pet tisuća
ljudi.
Vincent je ustao i uzdahnuo, a potom se ponovno nasmijao. Ovo jutro
nalikovalo je na dobro uvježbanu farsu, pa se zapitao nije li cijelo selo okruženo
ljudima kojima je jedina zadaća seljane istoga trena izvijestiti o svakome i svima
koji dođu u selo. Sir Clarence došao je odmah nakon jedanaest sati, sav uznosit i
važan - u posljednjih se šest godina ništa nije promijenilo. Otišao je pomalo
naprasno tek kad je skupina dama koja je nalikovala na vojsku došla Vincentu
poželjeti dobrodošlicu. Gospođica Waddell bila im je glasnogovornica, ali sve je
ostale dame imenom predstavila polaganim, razgovijetnim glasom, a popis je
ponovila i nakon što ih je pozvao da sjednu - trenutak prije nego što se sjetio
plahti preko pokućstva. Plahte su, međutim, bile uklonjene, što je otkrio kad je i
sam sjeo. Potom, prije nego što su dame uspjele uspostaviti bilo kakav tečan
razgovor, pojavio se župnik kojeg je njegova supruga, također članica odbora
gospođice Waddell, pred svima ukorila zato što je znao da dame dolaze u
jedanaest sati i petnaest minuta, pa je trebao doći tek oko petnaest do dvanaest.
- Jadni, dragi lord Darleigh osjećat će se pretrpano - rekla je.
- Uopće neće - uvjeravao ih je Vincent osjećajući miris kave i čuvši
zveckanje porculana dok je Martin donosio pladanj. - Velik je užitak imati tako
toplu dobrodošlicu.
Bilo mu je drago što ne može vidjeti izraz Martinova lica.
Nekoliko minuta kasnije, upravo dok je velečasni Parsons kraju privodio
svoj zadihani govor, došao je gospodin Kerry s majkom, starom gospođom
Kerry, i razgovor je postao znatno glasniji, jer ona je bila gluha.
Kad je razgovor prvi put počeo blago zamirati, možda dvadesetak minuta
kasnije, gospođica Waddell izvukla je svoj udarni adut. Sutradan navečer bit će
društvena večer, najavila je, u javnim dvoranama iznad svratišta Foaming
Tankard, a dragi vikont Darleigh bit će počasni gost.
I Vincentu je tada konačno sinulo. Njegova majka! I njegove sestre!
Naslutile su da bi mogao doći ovamo, pa je vjerojatno svaka od njih potrošila
kantu tinte pišući pisma svima koje poznaju u Barton Coombsu i u krugu od
nekoliko kilometara oko sela.
Toliko o nekoliko dana povedenih u mirnom opuštanju.
S osmijehom na licu i riječima zahvalnosti na usnama, trpio je nasrtaje
dama koje su navirale iz svih smjerova - kako bi mu natočile kavu, kako bi mu
preko krila rasprostrle ubrus, kako bi šalicu i tanjurić s pladnja postavile na stolić
pokraj njega, sve da mu olakšaju, kako bi mu istu šalicu i tanjurić postavile u
ruke u trenutku kad ih nije mogao pronaći na stoliću, kako bi odabrale najbolji
kolač s pladnja što ga je poslala gospođa Fisk te ga postavile na njegov tanjurić,
kako bi mu u drugu ruku ugurale tanjurić, kako bi njegovu šalicu i tanjurić
odložile na stol da mu oslobode ruku kad je htio jesti kolač - bilo je tu zatečenog
nevoznog smijuljenja
Kako bi... Ukratko, da su mogle, umjesto njega bi i jele i pile.
Samoga je sebe neprestano podsjećao da iza toga stoje dobre namjere.
Ali, društveno događanje?
Ples?
A sad, večeras, privatni posjet Marchevima u Barton Hallu.
U trenutku slabosti pomislio je kako je možda, prije mjesec- dva, trebao
oženiti gospođicu Dean i spasiti se muke.
Lady March laknulo je kad je doznala da vikont Darleigh neće doći na
večeru. Henrietta je bila razočarana što uopće dolazi. Ali, nijedna dama nije
uspjela dobiti dodatne informacije od sir Clarencea o gospodinovu izgledu ili
držanju. Samo se blago smijuljio, te im je samodopadno rekao da će već vidjeti.
- To je više nego što Darleigh može - rekao je i šire se osmjehnuo, zbog
čega je nalikovao na vlastitu karikaturu koju je Sophie nacrtala one večeri kad je
Henrietta prvi put plesala s Markizom od Wrayburna.

***
Henrietta je prebirala hranu tijekom večere. Te je večeri odjenula svoju
balsku haljinu protkanu srebrnim nitima, što je možda bilo pretjerano za večer na
selu, ali haljina je bila posve prikladna svečanoj prigodi, uvjeravala ju je mama.
Jer večeras im u posjet dolazi vikont, a takva se prilika možda više neće
ponoviti.
Tetka Martha izgledala je sjajno u grimiznom satenu, s turbanom u istoj
boji i perjem koje se klatilo. Sir Clarence nije se mogao okrenuti više od dva
centimetra u jednom ili drugom smjeru. Jer da je pokušao, izložio bi se opasnosti
da si vrškom ovratnika svoje štirkane košulje iskopa oko.
Kako li su samo svi odreda smiješno izgledali, osobito s obzirom na
činjenicu da je njihov uzvanik bio slijepac.
Oh, koliko li su Sophieni prsti žudjeli za drvenim ugljenom.
 Sophie je na sebi imala jednu od Henriettinih odbačenih dnevnih haljina
koju je prepravila i prilagodila svojoj sitnijoj građi. Pritom je, dakako, stilski
potpuno uništila haljinu koja više nije onako skladno padala, jer na sve je
zamislive načine bila znatno sitnija od Henriette. Sophie nije išla tako daleko da
samoj sebi kaže kako je dobro što je lord Darleigh slijep. To bi bilo okrutno.
Osim toga, to bi pretpostavljalo da bi je uočio kad ne bi bio slijep, što je bilo
smiješno. Istina je, međutim, da je nalikovala na napušteno strašilo.
U trenutku kad je uzvanik trebao doći, s dvorišta ispod dnevnoga boravka
začuo se zvuk kotača kočije, zveckanje konjskih kopita i uzda, pa su svi osim
Sophie skočili na noge, poravnali haljine, provjerili da perje nije klonulo,
izravnali kravatu, nakašljali se, nervozno se pogledali, a potom se graciozno
nasmiješili cijelim se tijelom okrećući prema vratima koja su se otvarala.
- Lord Darleigh - najavio je sobar glasom na kojem bi mu pozavidio i
upravitelj Carlton Housea.
U prostoriju su ušla dvojica muškaraca. Prvi je bio provukao ruku ispod
ruke drugoga muškarca, a potom se oslobodio. Drugi je potom koraknuo
unatrag, te je zajedno sa sobarom izišao.
Taj drugi bio je onaj snažni muškarac koji je jutros prvi sišao s kočije.
Sir Clarence i tetka Martha pohitali su prema gospodinu, svojski se
potrudivši da ga dovedu do stolice i pomognu mu sjesti. Sir Clarence govorio je
bučnim, pompoznim glasom, dok je glas tetke Marthe zvučao kao da se obraća
bolesnu djetetu ili bezopasnom debilu.
Sophie nije primijetila što je u međuvremenu radila Henrietta. Bila je
odveć zaokupljena vlastitim trenutkom iznenađenja, pa je, iskreno govoreći,
zurila. Dobro da je gost bio slijep i nije mogao primijetiti.
Jer vikont Darleigh bio je sve što je jutros zamijetila, pa i više. Nije bio
osobito visok, ali bio je graciozan i elegantan. Izgledao je njegovano i prilično
mišićavo na pravim mjestima. Kao da vodi energičan život zbog kojega je u
odličnoj formi, pa čak i atletske građe. Na sebi je imao večernje odijelo koje je
bilo ukusno i nimalo razmetljivo. Bio je uistinu veličanstven i Sophie je bila
očarana. A to je bila njezina reakcija samo na ono što je vidjela ispod njegova
vrata.
Silno iznenađena, počela je zuriti u njegovu glavu. Imao je svijetlu kosu,
malo predugu za današnju modu, ali savršeno mu je pristajala. Zbog blagih je
uvojaka djelovala pomalo neuredno privlačno neuredno. Izgledala je blistavo i
zdravo. A njegovo lice...
Pa, uopće nije bilo unakaženo. Nije bilo ni najmanjeg ožiljka koji bi mu
narušio ljepotu. A lice mu je doista bilo lijepo. Nije zapravo promatrala same crte
njegova lica, ali cjelina je bila predivno ugodna pogledu, jer bilo je to lice vedra
čovjeka koji se često smije, iako sigurno nije bio baš sretan sad kad se svi oko
njega toliko trude. Kad su ga doveli do stolca, mogao je bez ičije pomoći i skrbi
konačno sam saviti koljena i sjesti. Oh, na tom je savršenom licu bilo nešto što je
osobito privuklo Sophien osmijeh, nešto što je bilo iznad kategorije vedrine i
privlačnosti, nešto što bi se moglo nazvati ljepotom koja oduzima dah. Njegove
oči. Bile su krupne, velike i modre, a bile su porubljene trepavicama na kojima bi
mu pozavidjela svaka djevojka, iako u njima nije bilo ničega ženskastog. Ni u
njima, ni na njemu.
Bio je muško od glave do pete, zaskočila ju je misao, pa je na trenutak
zadržala dah, jer nije imala pojma što bi to moglo značiti.
Zadivljena je u čudu zurila u njega, te se povukla malo dublje u svoj kut,
ako je to bilo moguće. Djelovao joj je potpuno, savršeno zastrašujuće, poput
stvorenja što je pristiglo iz nekog drugog, njoj nepoznata svijeta. Nešto ranije
svojim ga je crtežom prikazala kao sitnog čovjeka s povezima preko očiju.
Nikad to više neće učiniti. Ti crteži namijenjeni su ljudima s kojima se želi
privatno, ne uvijek ljubazno našaliti.
Podigao je oči prema svojim domaćinima, svoje modre, modre oči.
Pogledao je prema Henrietti koju je otac pogurao prema njemu kako bi mu je
predstavio - odnosno ponovno predstavio.
- Sjećate se naše drage Henriette, Darleigh - rekao je hineći srdačnost. -
Sad je posve odrasla djevojka koja se veselo poigrava svojom majkom, a ocu
zadaje glavobolje. U gradu je već provela tri posljednje sezone i mogla se već
udati za grofove, vojvode i markize... Mnogi su za njom uzdisali i udvarali joj
se, moram vam reći. Ali uzalud, jer ona veli kako se mora čuvati za posebnoga
gospodina koji tek treba doći i oboriti je s nogu. Znaš, tata, veli ona, vjerojatnost
da ću ga pronaći kod kuće, na selu, jednaka je vjerojatnosti da ću ga susresti na nekom
balu u Londonu. Možete li to zamisliti, Darleigh? Gdje bi mogla u Barton
Coombsu pronaći tog svog posebnog gospodina? Eh?
Nije se često smijao, pomislila je Sophie, ali kad bi se nasmijao, svi ostali
šćućurili bi se od straha. Tetka Martha stisnula se i graciozno nasmiješila.
Henrietta se stisnula i zarumenjela - i kradom pogledavala neunakaženo lice
čovjeka za kojeg je rekla da se ne bi udala čak i da je posljednji muškarac na
svijetu.
Doista je slijep, zaključila je Sophie u svom tihom kutku prostorije.
Nakratko je bila posumnjala u to. Činilo se nemogućim. Ali, ponovno je ustao
kako bi se naklonio Henrietti i iako se činilo da gleda ravno u nju, zapravo je
zurio malo iznad njezina desnog ramena.
- Ako je gospođica March lijepa kao i prije šest godina - rekao je - a
usuđujem se reći da je i ljepša, budući da je tad bila tek djevojčica, onda me ne
čudi da je u Londonu salijeću obožavatelji.
Ljigav je, pomislila je Sophie razočarano se mršteći. Ili je možda samo bio
pristojan.
Svi su potom ponovno sjeli i započeli ukočen, pretjerano srdačan razgovor
- barem su Marchevi bili odveć srdačni. Lord Darleigh tek je pristojno
odgovarao i smiješio se.
Samo je pristojan, zaključila je Sophie nakon nekoliko minuta. I uopće
nije ljigav. Ponaša se kao džentlmen. Osjetila je olakšanje, osjetila je da bi joj se
mogao svidjeti.
Bio je časnik u topničkoj regimenti tijekom Napoleonovih ratova u
Španjolskoj, tako je doznala. Vrlo mlad časnik. Oslijepio je u bitki. Tek je poslije
od ujaka naslijedio titulu i bogatstvo. Bilo je to dobro, jer njegova obitelj nije
bila imućna. Nedavno je napustio svoj dom u Gloucestershireu nakon što su ga
majka i sestre pokušale prisiliti na ženidbu. Sve su se složile kako bi mu, iz
brojnih razloga, najbolje bilo da ima suprugu koja će se o njemu brinuti. On se,
dakako, nije složio s tim, bilo da je riječ o njihovoj zamisli općenito ili o njihovu
odabiru nevjeste. Dugo je izbivao iz kuće i nitko nije znao gdje je, sve dok jutros
nije došao u Covington House, što je gospođa Hunt i predvidjela u pismima koja
je napisala i poslala brojnim damama u selu.
Nekoć je bio samo Vincent Hunt, a Sophie je dočula brojne priče o njemu.
Bio je predvodnik seoske mladeži, izvrstan u svim sportovima i kolovođa u svim
nepodopštinama. Jedne je noći, tako, nakon što se sir Clarence svima hvalio
crvenim sagom kojim je koračao kako bi ušao u neku uvaženu kuću u Londonu,
stube koje vode do ulaznih vrata Barton Halla obojio grimizno crveno.
Sad je on bio veliki gospodin s drugim, dojmljivim imenom. Bio je i
iznimno uglađen gospodin. Gotovo neprestano smiješio se i pristojno, suzdržano
odgovarao na sve pompozne izjave kojima su ga obasipali, usprkos činjenici da
su mu se sir Clarence i tetka Martha gotovo otvoreno i neugodno udvarali, dok
se Henrietta glupo smijuljila. Bilo je zapravo prilično teško glupavo se smijuljiti
pred slijepcem, ali ona je to činila posebno uspješno.
Kad je razgovor konačno zamro, Henriettu su poslali do klavira kako bi
vikonta zadivila svojim talentom. Naložili su joj potom da pjeva dok svira, tako
da je predstavila repertoar od pet pjesma i tek tad se sjetila kako su note šeste
skladbe, njezine omiljene, u majčinu privatnom dnevnom boravku, gdje je ranije
tog dana vježbala na klaviru.
- Idi gore po partituru - rekla je njezina majka okrećući se prema Sophie.
- Da, tetka - odgovorila je Sophie šapatom, ustajući.
Bila je svjesna vikonta Darleigha, iznenađenja na njegovu licu dok je
podizao obrvu i okretao glavu prema njoj. Bila je spremna zakleti se da gleda u
nju, iako je znala da tomu nije tako. Ali, u tom trenutku, prije nego što će
napustiti prostoriju, osjećala se malo manje nepoznato nego inače. Prije nego što
je stigla do stubišta, shvatila je da trči, umjesto da korača poput dostojanstvene
dame.
Naravno, nisu ih upoznali.

***
Kad si sa mnom ušao u dnevni boravak, je li ondje bio još netko osim sir
Clarencea, lady March i gospođice March? - upitao je Vincent dok se kočija
njihala kratkom cestom koja Barton Hall povezuje s Covington Houseom.
-Hmm - nastupila je stanka tijekom koje je Martin po svoj prilici
razmišljao. - Misliš, osim sobara?
- Žena - rekao je Vincent.
- Ne mogu reći da sam primijetio - rekao mu je Martin.
- Nekog su poslali po note - rekao je Vincent - a ona je prije nego što će
otići rekla: Da, tetka. Bilo je to sve što sam od nje čuo cijele večeri. Sigurno hoda
vrlo tiho, jer nisam čuo da se vratila, lako su note sasvim sigurno došle. To očito
nije bila sluškinja. Lady March se obratila kao tetki. Ali, nisu nas upoznali. Nije
li to čudno?
- Loši odnosi? - predložio je Martin.
- Usuđujem se reći - složio se Vincent. - No, svejedno bi bilo pristojno
predstaviti je gostu, zar ne?
- Ne nužno, ako je o Marchevima riječ - rekao je Martin.
- Idi gore po partituru, rekla joj je tetka kad je gospođica March tražila note
– kazao je Vincent. – Izostavila je ono molim. A što je najgore, nije joj se obratila
imenom.
- Hmm - mrmljao je Martin. - Još te nisu zaručili, nadam se, ili jesu?
- Ha?
- Imaju s tobom ozbiljne planove - rekao mu je Martin. - Upozoravam te.
Posluga u toj kući ima prilično razvezane jezike, što je siguran znak da Marchevi
ne nadahnjuju veliku odanost.
- Ozbiljne planove - rekao je Vincent. - Da, mislim da je služinčad po tom
pitanju u pravu. Sljedećih nekoliko dana pozorno ću pratiti događanja. Osobito
ako čujem da preko usana gospođe March prijeđu sudbonosne riječi poput
razumijem ili ne smeta mi, pobjeći ću na drugi kraj Zemlje.
-O nda bi ti bilo bolje da uza se imaš brod - izjavio je Martin. - Jer
kopnom možda nećeš pobjeći dovoljno daleko.

***
U međuvremenu su stigli kući. Doista je ovo bio neobičan dan. Ovamo je
bio došao prije zore s vedrom nakanom da se sljedećih nekoliko dana ovdje
mirno opušta i ozbiljno promisli o svemu prije povratka u Middlebury park kako
bi preuzeo nadzor nad ostatkom svojega života. A potom...
Smijao se dok je Handry postavljao stube na kočiju, a potom je bez ičije
pomoći sišao s kočije ispred ulaznih vrata svoje kuće.
- Gospođica Waddell i njezini odbori za dobrodošlicu – rekao je.
- Uzrujao sam se zato što me nisi pozvao da dođem poslušati župnikov
govor dobrodošlice - rekao je Martin.
Obojica su se gušili od smijeha.
- Zapravo, znaš - rekao je Vincent uspinjući se stubama do ulaznih vrata -
bilo je dirljivo. Svi oni bili su sastavni dio našega djetinjstva, Martine. Čovjek se
može samo nadati da će u životu susresti tako dobre, dobronamjerne ljude.
Neljubazno je od nas što im se smijemo, samo: i naš je smijeh dobronamjeran.
Imali smo sreću odrastati ovdje.
- Stvarno smo imali sreće - vedro se složio Martin. - Ostalo je još nešto
maminih kolača, gospodine. Bi li volio pojesti koji uz piće?
- Molio bih malo vrućeg mlijeka, ako ga još ima, Martine - rekao je
Vincent koračajući prema dnevnome boravku. - I kolač, molim. Tvoja mama i
dalje pravi izvrsne kolače, zar ne? Jedan njezin kolač vrijedi koliko četiri koja je
spravio netko drugi.
Zaboga, sigurno ga je obuzela nostalgija. Što je maloprije zatražio? Vruće
mlijeko?
Bilo mu je zapravo drago što su ga otkrili ovdje. Bilo ga je stid, ili mu je
bilo neugodno ili... ili nešto u tom stilu što će ga slijepog vidjeti ljudi koji znaju
kakav je nekoć bio. Ali, bilo je to blesavo. Njegovi jutrošnji posjetitelji bili su
ljubazni, zabrinuti zbog njegove sljepoće, ali ipak su se prema njemu ophodili
kao prema razumnom odraslom čovjeku. Bilo im je drago razgovarati o prošlim
vremenima dok je njegov otac ovdje bio profesor, a njegova majka aktivna u
crkvi i zajednici, dok su Vincent i njegove sestre odrastali s ostalom seoskom
djecom i sudjelovali u svakojakim nepodopštinama. I Vincentu je bilo drago
prisjetiti se svega toga, pa se u zanosu uključio u razgovore.
Uzdahnuo je sjedajući u naslonjač pokraj kamina. Bio je umoran, iako
danas nije vježbao. To je, nesumnjivo, i predstavljalo dio problema.
Sutra navečer bit će okupljanje u Foaming Tankardu. Vincent nasmiješio
prisjetivši se peticije gospođice Waddell koju je na njezin nagovor potpisalo
jedanaestero ljudi, a kojom je posvjedočilo da zbog promjene imena u trenutku
kad je svratište promijenilo vlasnika Vincentu je tad bilo oko šest godina.
Svratište se nekoć zvalo Rose and Crown.
Okupljanje.
U njegovu čast.
Zabacio je glavu i glasno se nasmijao. Tko bi drugi osim stanovnika
Barton Coombsa organizirao ples za slijepca?
Ne smije se, međutim, previše opustiti tijekom ove neočekivano ugodne
epizode, pomislio je u trenutku kad mu je Martin donio mlijeko. Jer Sir Clarence
jasno mu je dao do znanja kako će njegova kći rado prihvatiti njegovu bračnu
ponudu, i lady March na sav se glas hvalila kćerinim vrlinama i postupcima.
Sama gospođica March samo se smijuljila. Svi su ga odreda htjeli pridobiti, a
Marchevi najčešće dobiju ono što žele, i iako očigledno nisu uspjeli u nakani s
onim desecima vojvoda, markiza i grofova - zar ih doista ima toliko, čak i ako
računamo one već oženjene?
Morat će pripaziti. Henrietta March je kao djevojčica bila iznimno lijepa,
a kad ju je posljednji put vidio, dalo se naslutiti da će i kao odrasla biti prava
ljepotica. Bilo joj je tad petnaestak godina. Imala je tamnu kosu i oči, lijepa
stasa. Uvijek je bila moderno i skupo odjevena u haljine što ih je šivao krojač -
odnosno modist, prema sir Clarenceovu rječniku - koji je dvaput godišnje
dolazio iz Londona. Gospođica March uvijek je imala francusku dadilju i
francusku guvernantu, i nikad se nije družila sa seoskom djecom. Nešto što bi se
moglo nazvati komunikacijom s ostalom djecom događalo se na zabavama
prigodom njezinih rođendana, kad bi s tatom i mamom dočekivala uzvanike i
graciozno kimala glavom, tiho zahvaljujući na čestitkama svih onih koji bi
pokraj nje prolazili s puno poštovanja.
Vincent bi je možda i sažalijevao, da nije bila tako ohola, da za razliku od
svojih roditelja nije prigrlila tako nadmen stav. Slutio je da se nije promijenila.
Barem večeras nije pokazala da je tomu tako. Kad je došla partitura po koju je
njezina majka poslala, zagonetnoj ženi koja ju je donijela nije izgovorila ni riječ
zahvale. Je li joj to bila sestrična?
Tko je to bio? Nisu mu je čak ni predstavili, niti su je uključili i ujedan od
razgovora. Jedino što je cijele večeri izgovorila bilo je: Da, tetka. A sigurno je sve
vrijeme bila ondje.
Bio je prilično ogorčen zbog nje, tko god ona bila. Očigledno je član
obitelji, ali ignorirali su je sve dok nije trebala nešto obaviti. Cijelu je večer
sjedila tiho kao miš.
Ne bi ga to trebalo uznemirivati.
Nakon što je pojeo kolač, posegnuo je za čašom mlijeka i iskapio je.

***
Za Boga miloga, bila je to mučna večer. Razgovor je bio pompozan i
nimalo tečan, glazba nimalo osobita. A veselo je mogao izdržati i jedno i drugo
da su Marchevi bili srdačni ljudi koji su mu nekoć bili dragi. Nije osjećao
grižnju savjesti zbog osjećaja gađenja koji ga je obuzimao pri pomisli na večer
koja je okončala. Da se danas u selo vratio kao obični Vincent Hunt, ne bi ga ni
pogledali. Zar titula mijenja baš sve?
Bilo je to retoričko pitanje.
Bilo je vrijeme za odlazak na počinak.
Pitao se koliko će dugo mami trebati da dozna da je ovdje. Mogao se kladiti da
je danas napisano i otposlano barem tucet pisama. Svi su željeli biti prvi koji će
joj to priopćiti.


4. Poglavlje


Otkako je Sophie došla živjeti ovamo, u Barton Hallu organizirano je
nekoliko društvenih događanja, ali njezina tetka, tetak i sestrična nisu išli ni na
jedno od njih. Pojaviti se i plesati na balu u svratištu Foaming Tankard bilo bi
daleko ispod razine njihova dostojanstva, iako su na bal mogli doći samo oni
kakva-takva plemićkoga podrijetla. No, seoska događanja ne bi imala smisla kad
ne bi bila otvorena i svima ostalima koji na njih žele doći. Pri samoj pomisli da
bi ramenom mogla očešati nekog radnika s farme, mesara ili kovača, tetka
Martha zapadala bi u histerična stanja, kako je sama jednom izjavila.
Zato Sophie nikada nije nazočila nijednom seoskom društvenom
događaju.
Sve će se to, međutim, promijeniti. Jer večerašnje se događanje
priređivalo u čast vikonta Darleigha, a sir Clarence i tetka Martha odlučili su da
će već nekako, milom ili silom, Henrietta postati vikontesa Darleigh od
Middlebury Parka u Gloucestershireu, te će na raspolaganju imati dvadesetak
tisuća funti prihoda godišnje. Od prošle je večeri Henrietta potpuno promijenila
stav, pa je sad izjavila kako je vikont daleko najzgodniji, najotmjeniji,
najšarmantniji, po svemu bolji od sve gospode koju je ikad upoznala. Potpuno se
promijenio i sad više uopće ne nalikuje na onog ,,užasnog Vincenta Hunta“.
- Večeras objema rukama moraš ščepati priliku, draga moja - rekla je tetka
Martha - jer ne znam koliko se dugo vikont Darleigh kani zadržati u Covington
Houseu. On, dakako, neće plesati. Ni ti ne smiješ plesati, jer ondje, dakako, neće
biti nikoga drugog s kim bi vrijedilo plesati, pa vrijeme moraš provesti u
razgovoru s njim. Budu li to vremenske prilike dopustile, a čini se da će danas
biti prelijep dan, moraš predložiti šetnju vani. U društvenim prostorijama sigurno
će biti zagušljivo. Vani ga moraš zadržati dovoljno dugo da ljudi to primijete. A
primijetiti sigurno hoće, jer je on počasni gost, pa će sva pozornost biti
usmjerena na njega. Osjećat će se potom dužnim postupiti dosljedno, pa možeš
biti sigurna da će sutradan ujutro pozvati tatu, jer svi će to od njega očekivati, a
njemu je sigurno stalo do mišljenja bivših susjeda.
- Tvoja majka planirat će ljetnu svadbu - dometnuo je sir Clarence, čvrsto
stežući revere svojega kaputa, vidno zadovoljan. - Možda u Londonu, s
polovinom tamošnje društvene kreme. Iako gotovo svi tijekom ljeta napuštaju
London, siguran sam da će se vratiti zbog tako uzvišena događaja.
I Sophie će ići na događanje. Nisu joj rekli hoće li ići, a ona nije ni pitala.
No, seoska društvena događanja su za sve. Nisu se slale pozivnice. Na događanje
će otići čak i ako bude trebala pješice do svratišta. To je zapravo ionako kanila
učiniti, jer da je tetka Martha znala da namjerava ići, možda bi je pokušala
spriječiti. Ne mogu je spriječiti da ode ako već bude ondje, zar ne? A kako bi
poslije mogli iskazati nezadovoljstvo ako svi ionako budu ondje? Nije joj
namjera praviti scene. Ondje će biti samo promatrač. Naći će mračan kut i u
njemu se stisnuti. Bila je stručnjakinja za to.
Ići će. Srce joj je tuklo u grudima u trenutku kad je za doručkom donesena
odluka, jer ona nikada nije išla nikamo. U svakom slučaju ne na društvena
događanja. Zadnje su je dvije sezone vodili u London, ali samo zato što je nisu
mogli ostaviti samu u Harton Hallu. Nije, međutim, bila ni na jednoj zabavi,
koncertu ili balu na koje su njezina tetka i Henrietta svakodnevno odlazile, Kako
je mogla ići? Rekla joj je to jednom tetka Martha kad je natuknula da ne ide na
događanja. Bilo je već dovoljno teško biti sestra i nećakinja gospodina koji je u
dvoboju poginuo zato što je nabio rogove jednom grofu, što je šokantan i
ponižavajući događaj koji je predstavljao samo završno poglavlje jedne nimalo
dične karijere. Nikada ne bi mogli koračati podignute glave kad bi se doznalo da
su k sebi primili njegovu kćer, osobito s obzirom na to kako ta kći izgleda.
Sophie je imala samo jednu haljinu koja je tek izdaleka nalikovala na
večernju opravu. Haljina je bila sašivena za Henriettu kad joj je bilo četrnaest ili
petnaest godina i odjenula ju je samo jednom, za proslavu svojega rođendana.
Nije bilo potrebno prilagođavati je poput ostale polovne odjeće koja bi dopala
Sophie. Bila je od ružičasto-bež muslina i još je zadržala oblik usprkos činjenici
da ju je Sophie morala skratiti i suziti. Nije bila zadivljujuće lijepa, a i kroj joj je
nesumnjivo bio zapanjujuće zastario, ali ovo ionako nije bilo neki veliki
londonski bal. Bilo je to seosko događanje. Posve sigurno doći će i druge žene
koje će biti još jadnije odjevene, ili barem jednako jadno.
Nakon što je ono troje otišlo kočijom, pješice se zaputila do Foaming
Tankarda, zahvalna Bogu što noć nije ni hladna, ni vlažna, ni vjetrovita. Osjećala
se prilično uzbuđeno.
Nije, dakako, očekivala da će plesati ili razgovarati. Ni nakon dvije godine
nitko nije znao da živi u Barton Coombsu. Nikada je nisu nikome predstavili,
samo bi joj povremeno neki srdačno kimnuli glavom u crkvi, nakon nedjeljne
mise. Ali, ionako je samo htjela gledati ljude kako se druže i zabavljaju.
Oh, i - priznaj, Sophie! - ponovno vidjeti prelijepog vikonta Darleigha.
Diviti mu se izdaleka.
I pobrinuti se, ako je to ikako moguće, da ga Henrietta, potaknuta i
potpomognuta svojom majkom i ocem, ne namami u klopku kakve
kompromitirajuće situacije koja bi tog časnog čovjeka nagnala da je oženi.
Nikada nije marila ni za jednoga drugog gospodina kojeg su u Londonu
pokušavali namamiti u stupicu. Ta su gospoda bila savršeno u stanju brinuti se za
sebe, tako je oduvijek razmišljala, a slijed događaja pokazao bi da je u pravu.
No, je li lord Darleigh poput njih? Kad bi ga namamila izvan svratišta, bi li znao
da ga je odvela daleko od očiju drugih uzvanika? I hoće li znati da će sir
Clarence i lady March dati sve od sebe kako bi svi prisutni zamijetili koliko je
dugo i neprikladno ostao nasamo s njihovom kćeri?
Kad je došla do svratišta, jedva je smogla hrabrosti ući i stubama se uspeti
u društvene prostorije iz kojih se do prizemlja i ulice uzlijegala silna graja.
Zvučalo je kao da je u tijeku živahan ples, kao da svi žitelji sela i okolnih
područja međusobno pokušavaju i razgovarati glasom koji je dovoljno glasan da
se čuje. I kao da su svi govorili nešto smiješno, jer je odjekivao bučan, grlen
smijeh.
Sophie je malo nedostajalo da se okrene i pohita kući.
Ali, samu je sebe podsjetila da zapravo nije miš. Da je zapravo dama, da
je društveno gledajući barem na istoj razini kao više od polovine prisutnih ljudi.
Nije čak bila sigurna nije li po prirodi stidljiva. Nikad joj se nije ukazala prilika
otkriti to.
Nastavila je uza stube.
Čim je prošla kroz vrata, naišla je na župnika. Nasmiješio joj i pružio
desnu ruku.
- Nisam imao zadovoljstvo upoznati vas, gospo - nadglasavao je glazbu,
razgovore i smijeh. - Ali, pretpostavljam da vas već približno dvije godine vidim
kako sjedite na službi Božjoj u mojoj crkvi i pozorno slušate moje propovijedi
koje druge župljane, uglavnom uspavljuju? Ja sam Pasons, kao što već sigurno
znate. A vi ste?
Sophie je prihvatila njegovu ispruženu ruku.
- Sophie Fry, gospodine.
- Gospođica Fry - slobodnom je rukom potapšao njezinu nadlanicu -
dopustite mi da gospođi Parsons kažem neka vam natoči čašu limunade.
Kroz gužvu ju je potom odveo do stola prepuna hrane i pića. Predstavioju
je svojoj supruzi koja joj je srdačno kimnula glavom i pokušala nešto reći.
Naposljetku je ipak samo slegnula ramenim i razrogačila oči kad je postalo jasno
da nikako ne može nadglasati buku.
Sophie je uzela čašu i otišla potražiti kut u koji će sjesti. Bilo je to
jednostavnije nego što je očekivala, pomislila je, zahvalno sjedajući na praznu
stolicu. Tetka je bila podalje od nje njezina lelujava kraljevski modra pera nisu
mogla proći nezamijećeno - i zaprepašteno ju je gledala. Sophie s pretvarala da
je ne vidi. Tetka Martha ne može je zapravo otposlati kući, zar ne? A i ona će
rado ostatak večeri provesti hineći da je miš. Zapravo relativno rado. Ponekad ju
je uznemiravala ta njezina sposobnost samozatajnosti.
Jedan par plesao je okružen ostalim plesačima koji su energično pljeskali
u ritmu glazbe. Svi su djelovali razdragano. Sophie je shvatila da jednom nogom
lupka u ritmu.
Nije bilo lako vidjeti vikonta Darleigha, ali bilo je očigledno da je došao.
Prilično gusta gomila sjatila se s lijeve strane vrata, uglavnom su to bile dame
čija je pozornost bila veselo usmjerena na nekog koga su okružile. Sir Clarence
bio je jedan od rijetke gospode koja se ondje našla, a i tetka Martha i Henrietta
ponašale su se ulizivački. Kome bi se drugom ulizivale ako ne vikontu? I bila je
u pravu. Nakon što ih je Sophie nekoliko minuta promatrala, zvukovi seoskih
plesova su utihnuli, a plesači su se razišli s podija, dok se gusta gomila rastvorila
poput još jednih vrata, a iz nje je pobjedonosno izašla Henrietta koja je ispod
ruke držala vikonta Darleigha kojeg je povela preko dvorane.
Henrietta je blistala u još jednoj od svojih londonskih balskih haljina.
Ples se nastavio, ovoga puta uz nešto otmjeniju glazbu, a Henrietta i
vikont šetali su dok nisu došli do vrata kroz koja su prošli i nestali. Budući da su
svima, osim možda plesačima, pogledi otkako je došao bili uprti u vikonta
Darleigha, a nitko nije moga ne zamijetiti blistavu Henriettinu balsku haljinu,
njihov izlazak iz prostorije teško da je bio diskretan.
Sophie je prinijela ruku ustima i ugrizla se za zglob kažiprsta. Izvan
svratišta je još sigurno gomila ljudi. Bilo ih je ondje kad je došla, a ljudi su
neprestano dolazili i odlazili. Kao što je tetka Marta i predvidjela, prostorije za
društvena događanja bile su zagušljive. Nije bilo ničeg neprikladnog u činjenici
da su vani. Ali, sve bi moglo djelovati nedolično uzme li se u obzir činjenica da
su sir Clarence i tetka Martha unutra, a Henrietta vani. Tu gotovo da nije bilo
sumnje.
Sophie je deset minuta samo sjedila i grizla zglob kažiprsta prije nego što
je išta poduzela. Za par još nije prošlo previše vremena da se zadrži izvan
prostorije. Osim što su svi gotovo otvoreno gledali kad će se ponovno pojaviti, a
sir Clarence i tetka Martha razgovarali su s ljudima koje su držali dostojnima
njihove pozornosti, pa su se i oni okretali prema vratima i zurili. Nesumnjivo ni
raspirivali nagađanja.
Sophie je ustala i kliznula van. Usput je uzela vuneni šal prebačen preko
naslona stolca. Nije imala pojma čiji je, pa se nadala da vlasnik neće potrčati za
njom vičući uhvatite lopova ili nešto jednako alarmantno. Ipak, to je bilo malo
vjerojatno. Bilo je malo vjerojatno da je itko primijetio kako napušta prostoriju –
da je neko uopće primijetio da je bila u prostoriji.
Nije bilo ni traga Henrietti i lordu Darleighu među malenim skupinama
ljudi koji su stajali ispred svratišta. Nekoliko je parova šetalo dalje niz ulicu,
gdje ih se iz svratišta posve lijepo moglo vidjeti, ali među njima nije bilo i dvoje
ljudi koje je tražila. Kamo li ga je Henietta mogla odvesti kako bi bili nasamo?
Na svu sreću, prva Sophiena pretpostavka bila je ispravna. Šetali su
sporednom uličicom iza zgrada na glavnoj ulici, koračajući travnatim rubom
kako bi izbjegli duboke usjeke što su ih posred ceste stvorili kotači kola. Dok je
hitala prema njima, mogla je čuti Henriettin piskutav smijeh i tih vikontov glas.
- Oh, Henrietta - doviknula je Sophie primičući im se - zaboravila si šal!
Njih dvoje okrenuli su se, a Sophie je čak i pod blagom svjetlošću mjeseca
i zvijezda mogla vidjeti da su Henriettine oči razrogačene od šoka i... bijesa.
Obrve vikonta Darleigha bile su podignute.
- Nisam zaboravila takvo što - rekla je Henrietta dok je Sophie zamahivala
šalom u jednoj ruci. - A to čak nije moje. Odmah ga odnesi u svratište prije nego
što vlasnica shvati da ga nema.
Vikont je nagnuo glavu u stranu.
- Vi ste dama od prošle večeri - rekao je. - Ona koja je otišla na kat po
partituru gospođice March. Žao mi je, ali ne znam vam ime.
- Sophie Fry - odgovorila je ona.
- Gospođica Fry. - Nasmiješio se i, oh, da, u gotovo mrkloj tami mogla se
zakleti da je gleda ravno u oči. - Drago mi je što sam vas upoznao. Kako je
lijepo od vas što ste donijeli šal gospođice March, iako se ispostavilo da nije
njezin. Brinulo me da bi joj moglo biti hladno. Tvrdila je da joj nije hladno, ali
nekako slutim da je samo pristojna, jer je poprilično svježe. Moram žurno vratiti
i nju i vas unutra.
Pružio je ruku prema Sophie kako bi ga i ona uhvatila ispod ruke. U čudu
je zaprepašteno zurila. Potom je pogledala Henriettu čije su oči doslovce gorjele
od gnjeva i mržnje.
- Draže bi mi bilo ostati ovdje vani gdje je svježe i mirno - rekla je
Henrietta čiji je medeni glas bio u oprečnosti s izrazom njezina
lica. - Nastavimo sa šetnjom, gospodine.
-Dakako, ako baš želite - rekao je on. - Gospođice Fry, želite li šetati s
nama?
I dalje joj je pružao ruku.
Bilo je to posljednje što je Sophie željela. Henrietta će je ubiti. Što je
najvažnije, bio joj je prelijep dok ga je promatrala izdaleka, ali ovako izbliza
djelovao je gotovo nevjerojatno zastrašujuće. No, van je izašla kako bi ga spasila
od zamke.
Načinila je nekoliko koraka prema njemu i podvukla ruku ispod njegove.
A on je - o, Bože - bio tako topao i čvrst, mirisao je na mošus i vrlo muževnu
kolonjsku vodu. U cijelom se životu Sophie nikad nije osjećala nelagodnije.
Imala je dojam da je netko isisao sav zrak iz one uličice.
- Ne možemo sve troje ovako hodati puteljkom - izjavila je Henrietta
manje od minute kasnije, a glas ju je ovoga puta odavao. Zvučala je posve
razdraženo. - Bojim se da ćemo se ipak morati vratiti, gospodine. Mama i tata
zabrinut će se zbog mojeg izbivanja. Nisam ni bila svjesna koliko smo se udaljili
od svratišta. Vratimo se.
- Vidjet će da sam s tobom i bit će im lakše, Henrietta - rekla je Sophie. - I
oni i svi ostali vidjet će da je sve bilo dolično.
Nije se mogla sjetiti da se Henrietti ikad obratila cijelom rečenicom.
Vikont Darleigh okrenuo se prema njoj i nasmiješio se. Bila je gotovo
sigurna da na njegovu licu može iščitati osjećaj olakšanja.
Jadni gospodin. Svi su se upinjali oženiti ga ili mu pronaći damu koju će
oženiti. Dok je onih pola sata sjedila sama u društvenoj prostoriji slušala je
razgovore koji su se oko nje vodili, a koji su se najvećim dijelom odnosili na
vikonta Darleigha. Ponovno je čula kako se njegova majka i sestre upinju oženiti
ga i kako aktivno traže prikladnu suprugu za njega. Ljudi su nagađali koja bi mu
dama iz susjedstva mogla odgovarati, jer je donedavno bio samo obični Vincent
Hunt i nije živio na osobito visokoj nozi, zbog čega bi mu možda draža bila
njemu bliskija dama. U nagađanjima su se često pojavljivala imena gospođica
Hamilton i gospođice Grange. Dakako da su ga i Marchevi svim silama
pokušavali uplesti u svoje mreže.
Svi su zamijetili njihov povratak u društvene prostorije - to nipošto nije
pretjerivanje, jer se u međuvremenu nije zbivalo ništa što bi privuklo čak i
pozornost plesača. Svi su ušutjeli i okrenuli se prema vikontu Darleighu,
Henrietti i... njoj, Sophie Fry. Lica njezine tetke i tetka djelovala su zastrašujuće.
U prvi su mah oboje izgledali razdragano, preplavljeni osjećajem olakšanja kad
su vidjeli da im se kći vratila nakon što je tako dugo vremena provela u društvu
vikonta Darleigha, da ga još uvijek drži ispod ruke, a onda su pogledali i...
zaprepašteni, shrvani i još štošta ugledali ono što nisu očekivali: vikonta je ispod
ruke držala i... njihova mišica.
Ovoga puta uopće nije bila nevidljiva. Osjećala je čudnovatu mješavinu
iznimne nelagode i trijumfa.
Orkestar je svirao finale kao znak plesačima da će započeti novi niz
plesova, vrijeme kao da je zastalo. Sve je bilo u redu, dakako, ovisno o tomu
kako se gleda. Naposljetku, ipak nije bilo nedoličnosti, jer s gospodinom su bile
dvije dame, pa se njihovoj šetnji, čak i ako se odvijala na sporednoj uličici, nije
imalo što zamjeriti.
Započeo je brz i žestok ples.
 Henrietta je pohitala prema majci.
Vikont Darleigh je Sophienu ruku stisnuo uza se u trenutku kad se ona
htjela osloboditi.
- Gospođice Fry – rekao je - hvala vam što se skrbite za reputaciju
gospođice March. Bilo je nesmotreno od mene odšetati s njom toliko daleko i
tako dugo, ali ona se nije htjela vratiti, znate. Naravno, trebao sam ustrajati na
tomu. Smijem li vas otpratiti do stola s pićima? Mislim da se čak mogu sjetiti
kojim putem do njega.
Nasmiješio se. Ona je, usprkos njegovim obazrivim riječima, znala da joj
zahvaljuje zato što ga je spasila. Sigurno je shvatio, gotovo prekasno, opasnost u
koju ga je Henrietta dovela. - Zahvaljujem, gospodine.
Htjela je pridodati jedno ali, smisliti nekakvu izliku i žurno se udaljiti. No,
zastala je kako bi promislila. Mogla je s njim otići do stola s napitcima, možda
čak ondje s njim nekoliko minuta stajati i razgovarati uz jelo i piće. Mogla je
barem nakratko, jednom u životu, biti poput bilo koje duge normalne žene. Ne,
ne poput normalne žene. Ne, mogla je biti povlaštena mlada žena koja je
privukla pozornost vikonta i zgodnog muškarca, čak i ako je riječ o samo
nekoliko minuta nakon kojih će, sat poslije, ponovno biti zaboravljena.
A potom, budući da nije odmah prozborila, bilo je prekasno za izlike.
Zajedno su koračali prostorijom.
Putem je Sophie odložila šal preko naslona prazna stolca i izbjegavala
pogledati tetku i tetka koji su je, dakako, gledali baš kao i valjda svi ostali ondje
prisutni.
Bilo je to vrtoglavo, uznemirujuće, vedro iskustvo - bile su to samo neke
od emocija koje je uspjela razabrati.

***
Bilo je potpuni kreten. Zašto je oduvijek ženama u svojemu živo dopuštao
da njime manipuliraju i vode ga? Ponekad je to bilo blagonaklono, ili je barem
takvim kanilo biti. Inače je bilo posve jasno zlonamjerno. Pa ipak, koliko se
sjećao, samo se jednom tome usprotivio, a i tad je pobjegao. Ovoga puta,
međutim, iako je mogao zastati tijekom šetnje izvan svratišta s gospođicom
March te joj odlučno i utemeljeno objasniti kako je ne želi kompromitirati
odlaskom u sve dublju tamu, dopustio joj je da ga odvede do područja kojeg se
sjeća kao iznimno mračnog, jer u pitanju je bila pusta uličica onkraj glavne
seoske ulice.
Zar baš nikad neće postati samostalno odraslo biće koje samo razmišlja i
djeluje, na koje ne utječe žena? Nije baš uvijek bio takav, zar ne? Bio je posve
samosvjestan momak. Samome je sebi dopustio da izraste u slabića - ili je barem
bio u opasnosti da to postane.
Bio je neopisivo zahvalan gospođici Fry koja mu je, slutio je, hotimice
priskočila u pomoć, iako nije znao zašto. Ona je sestrična gospođice March, zar
ne? Ili je možda spašavala gospođicu March? U svakom slučaju, bio joj je
zahvalan - i znatiželjan. Sad ju je mogao čuti prilično jasno, shvatio je, kad mu je
rekla: Zahvaljujem, gospodine, iako je govorila istim onim tihim glasom kojim
se prošle večeri obratila tetki. Ona sigurno zna tajnu kako se čuti u buci a da je
ne pokušavaš nadglasati onako kako to čini većina ljudi, nego se glasom provući
kroz nju.
- Stigli smo - rekla je jednako mekim glasom.
- Jeste li za piće? - upitao ju je. - Ili biste nešto pojeli?
- Ne, hvala - rekla je. - Maloprije sam popila limunadu.
- Ni ja nisam ni gladan ni žedan - rekao je osmjehnuvši se. Uopće nije
želio jesti ili piti na ovako javnome mjestu. Nije ni sumnjao da gomile očiju
pažljivo motre svaki njegov pokret. - Ima li u blizini ijedna slobodna stolica?
Hoćemo li nakratko sjesti?
- Upravo je započeo novi niz plesova - rekla je. - Ima praznih stolica.
Čim su sjeli jedno pokraj drugoga, on je svoju stolicu okrenuo tako da joj
bude dovoljno blizu da je čuje, ali i da ona čuje njega. Pritom se nadao da će
time barem nakratko obeshrabriti ljude da ih ometaju. Svu je njemu namijenjenu
pozornost istodobno smatrao i dirljivom i zamornom.
- Jeste li vi sestrična gospođice March? - upitao je.
- Da - odgovorila mu je. - Lady March je sestra mojega oca.
- Vaš je otac umro? A vaša majka?
- Oboje su mrtvi - rekla je.
- Žao mi je.
- Hvala.
- Bilo mi je žao - rekao je - što nas sinoć nisu upoznali.
- Oh - rekla je - ja sam posve nevažna.
Glazba je bila glasna i prpošna, mogao je čuti zvuk ritmičnog udaranja
stopala o pod. Njihov razgovor nadglasavao je sve zvukove.
Dobro ju je čuo. Nije znao kako reagirati.
- Možda ste nevažni svojoj tetki, teku, sestrični - rekao je. - Ali, općenito
gledajući? Samoj sebi? Posve sam siguran da ste važni.
Čekao je njezin odgovor, pa se nagnuo kako bi joj se primaknuo bliže.
Osjećao je miris sapuna. Bio je to daleko ugodniji, puniji miris od svih oštrih
parfema koje je njušio tijekom cijele večeri.
Ona je šutjela.
- Usuđujem se reći - rekao je - da ste zbog smrti svojih roditelja uhvaćeni
u život koji vam nije potpuno po volji, baš kao što i ja povremeno živim život
koji mi ne odgovara zbog činjenice da s a m oslijepio prije šest godina. Koliko
ste dugo siroče?
- Pet godina - odgovorila je. - Otac mi je umro kad mi je bilo petnaest
godina.
Dakle, dvadeset joj je godina.
- Meni je bilo sedamnaest godina - rekao je on.
- Bili ste tako mladi.
- Teško je, zar ne - rekao je - kad čovjeku život ode u neočekivanom
smjeru, kad shvati da više nema potpuni nadzor nad njim?
Bilo je to čudno. Nikada još ni s kim nije tako razgovarao, ponajmanje s
neznancem, odnosno neznankom. Možda mu je zbog toga i bilo lakše. Sutra će i
dalje biti neznanci. Ono što večeras budu rekli bit će zaboravljeno.
- Da - rekla je nakon poduže stanke.
- Što biste učinili - upitao ju je - kad biste mogli vlastiti život
preoblikovati tako da bude onakav kakvim ste ga priželjkivali? Kad biste imali
načina i prilike učiniti sve što poželite? Što priželjkujete biti, činiti?
Pretpostavljam da imate snove. Svi ih imamo. Kakvi su vaši snovi?
Ili mu nije kanila odgovoriti na pitanje ili je odlučila promisliti. Slutio je
da gospođica Fry nije netko tko voli besciljno satima čavrljati ni o čemu. A
možda za to jednostavno nije imala prilike. Nije joj zavidio na njezinu životu
siromašne rođakinje Marchevih. Svidjelo mu se to što promišlja o svemu.
Možda je njegova pitanja smatrala idiotskim - a možda su to i bila. Bila su
to pitanja kakva bi gorljiv dječak postavio djevojčici. Od muškarca i žene
očekuje se da su usidreni u stvarnosti.
- Živjela bih sama - odgovorila je ona. - Na selu. U seoskoj kućici s vrtom
prepunim cvijeća koje bih sadila i održavala. S povrtnjakom u stražnjem dijelu
dvorišta i možda nekoliko kokoši. S ljubaznim susjedima, imala bih mačku,
možda i psa. I knjige. Veliku zalihu papira za crtanje i slikarski ugljen. I
dovoljno prihod za zadovoljavanje svojih potreba koje ne bi bile ekstravagantne.
Voljela bih imati priliku naučiti neke nove stvari.
Dao joj je priliku da poželi bogatstvo, nakit, krzna, seoske dvorce i
putovanja u inozemstvo, dragi Bog zna što još. Dirnula ga je skromnost njezina
sna.
- A suprug i djeca? - upitao je.
Ponovno je osjetio da oklijeva.
- Ne - rekla je. - Vjerujem da bih sama bila sretnija.
Gotovo ju je pitao zašto. Ali, samoga je sebe tada podsjetio da je ona
neznanka, a to bi pitanje bilo intimno. Ne smije biti odveć nametljiv.
 Nakratko se zapitao što bi se dogodilo da je gospođicu Dean upitao za
njezine snove. Bi li mu ona iskreno odgovorila? Možda joj je trebao pružiti
priliku. Još uvijek je zbog nje osjećao grižnju savjesti.
- Na vama je red - rekla je tako tihim glasom, da joj se morao primaknuti
još bliže. Mogao je osjetiti toplinu njezina tijela.
Povukao se nekoliko centimetara dalje. Nije ju htio dovesti u nepriliku i
seljanima dati poticaj za ogovaranja. - Koji su vaši najtajniji snovi?
- Zvuči nezahvalno ako netko tko prividno ima sve ima i snove - rekao je.
- Imam titulu i bogatstvo, velik dom i prostran park oko njega. Imam majku,
baku, sestre, šogore, nećakinje i nećake koji me svi odreda vole.
- I san - izjavila je ona kad je utihnuo.
- I san - priznao je. - San poput vašega, da živim sam, neovisan, da
upravljam vlastitim životom, bez obzira na sve odgovornosti što ih takav život
za sobom povlači. Da mogu sve svoje rođakinje otposlati natrag njihovim
domovima koje su zbog mene previše zanemarile ili čak potpuno napustile. Da
više ne moram gledati kako umjesto mene upravljaju mojim životom. Da budem
potpuno odrasla osoba, što bih, pretpostavljam, odavno i bio da nisam izgubio
vid. Vid više ne mogu povratiti, pa čak i u snove moram uključiti određenu
količinu stvarnosti. Volio bih živjeti neovisno koliko to slijepac može, biti
sposoban da se sam snalazim u prostoru, da nadgledam vlastiti posjed i farme, da
komuniciram s susjedima. Sanjam o bogato proživljenu, neovisnu životu. Samo
mojemu životu kojim ne raspolaže nitko drugi. Ali, možda to o čemu govorim i
nije san, gospođice Fry, nego cilj kojemu stremim. Snovi su teško ostvarivi ili
potpuno neostvarive želje. Svoje snove mogu ostvariti. Doista to kanim.
Ušutio je zaprepašten svim što mu je prešlo preko usana. Vjerojatno će mu
biti strahovito neugodno kad se sutra ujutro probudi i prisjeti razgovora - ili baš
ovog monologa, u svakom slučaju.
- A brak i djeca? - upitala ga je ona.
Uzdahnuo je. Bilo je to osjetljivo pitanje. Brak je bio nešto što bi ga u
budućnosti možda moglo privući. A ne i sada. Nije bio spreman. Nije imao ništa
vrijedno za ponuditi - osim, dakako, očiglednog. Potencijalnoj supruzi bi,
dakako, uvijek mogao ponuditi samo svoju sljepoću, ali nijednoj ženi nije htio
nametnuti vlastitu patnju. To ne bi bilo pošteno - doslovno, ali i na mnoštvo
drugih načina. Trenutačno je još bio u paćeničkom stanju. Morao je to
prevladati.
A djeca? Jedna od njegovih dužnosti bila je dobiti nasljednika, a on je bio
odlučan u nakani da je izvrši. Ali još ne. Doista, nije bilo žurbe. Bile su mu tek
dvadeset tri godine. A nikada neće moći igrati kriket sa svojim sinom.
Samosažaljenje je bilo nešto s čime se nemilosrdno obračunao pije
nekoliko godina, ali još uvijek ga je znalo zaskočiti.
- Oprostite - rekla je gospođica Fry. - Bilo je to drsko pitanje
- Iako sam i ja vama postavio isto pitanje? - odvratio je. - Razmišljao sam,
promišljao o odgovoru. Govorimo o snovima, ne o stvarnosti. Govorimo o tome
kako bismo živjeli vlastite živote kad bismo imali slobodu živjeti ih onako kako
bismo željeli. Onda ne. Bez supruge. Bez žena. Ne prezirem vaš spol, gospođice
Fry. Baš obratno. Ali, žene su meka srca, barem sve one kojima sam okružen.
Sažalijevaju me. Žele mi pomoći. Žele mi ugoditi. Ne, u svojim sam snovima
slobodan i sam. Izuzmemo li, dakako, poslugu. U svojim sam snovima samome
sebi i svijetu dokazao da mogu sam živjeti vlastiti život, da mi ne treba ničije
dopuštenje ni sažaljenje.
- Osobito ne od žena - rekla je ona.
- Osobito ne od žena. - Nasmiješio joj se i malo odmaknuo od nje. -
Pomislit ćete da sam nezahvalan gad, gospođice Fry. Doista volim svoju majku,
baku i sestre. Jako ih volim.
- Govorimo o snovima - rekla je ona. - U svojim snovima možemo biti
nezahvalni koliko god nas je volja.
Blago se nasmijao, a potom osjetio ruku na svojemu ramenu.
- Sigurno ste gladni, gospodine - rekao je župnik srdačnim glasom.
Kanio je zanijekati. Ali, oduzeo je već dovoljno vremena gospođici Fry.
Već je propustila zaplesati na ovaj niz plesova, a vjerojatno je propustila i
prethodni tijekom kojega ga je došla spasiti od svoje sestrične. Osim toga, nije ju
htio dovesti u nepriliku i osvajajući je samo za sebe i oduzimajući joj previše
vremena. Bio je siguran da su ih svi ovdje prisutni zamijetili kako sjede i nasamo
razgovaraju.
- Da, doista jesam. - Rekao je ustajući i nasmiješio se. - Ugodna večer
vam želim, gospođice Fry. Bilo je zadovoljstvo razgovarati s vama.
-Ugodna večer, gospodine.
Potom su ga odveli natrag do stola s pićima i hranom.


5. Poglavlje


Vincent je jutro započeo energičnom tjelovježbom u salonu.
Već je osjećao uznemiravajuće posljedice posljednjih nekoliko dana što ih
je proveo sjedeći ili stojeći - i prežderavajući se finim pekarskim proizvodima
gospođe Fisk.
Nakon doručka izašao je na stražnje dvorište koristeći se pritom isključivo
štapom. Poznavao je vrt, pa je bilo malo vjerojatno da će se ondje izgubiti ili
ozbiljno ozlijediti. Odmah je nanjušio da nema povrtnjaka. Kao dječak nije
obraćao pozornost na mirise, ali sad kad tih mirisa nije bilo, postajao je svjestan
njihove odsutnosti, osobito kada je riječ o metvici, kadulji i drugim ljekovitim
travama.
Nije bilo ni cvijeća. U Middleburyju je pokušavao cvijeće razlikovati i
prepoznavati prema mirisu, teksturi i obliku latica, listova i stabljika.
Vrt, međutim, nije bio posve zapušten. Vrtlari koje je plaćao da dolaze
dvaput mjesečno počistili su stazu koja se proteže između nekadašnjih cvjetnih
gredica. Nije bilo kamenčića na kamenoj klupi koja okružuje bakrenu urnu u
koju je njegova majka svake godine umetala veliku lončanicu s cvijećem. Martin
mu je rekao da su travnjaci pokošeni, a živica orezana.
Vincent je sjeo na klupu i odložio štap pokraj sebe. Podigao je lice prema
nebu. Sigurno je bilo oblačno, iako se u zraku nije osjećala vlaga. I nije bilo
hladno.
Ako odluči ovdje ostati još jedan dan - a nije bio siguran hoće li -
nagovorit će Martina da poslijepodne pođe s njim u dugu šetnju seoskim
krajolikom. Koliko god u kući revno vježbao sve mišiće svojega tijela, oduvijek
je žudio za svježim zrakom i osjećajem što ga ima dok se noge ispod njega
pokreću, osobito kad čini duge korake. Ah, koliko bi samo volio trčati!
I htio je produžiti svoj boravak. Posljednja dva dana bila su začuđujuće
ugodna. Nakon svih previranja što ih je posljednjih šest tjedana proživio,
zaboravio je koliko su mu silno dragi ljudi iz Barton Coombsa. Zaboravio je
koliko prijatelja ima ovdje, ili je iz koje kakvih razloga zaključio kako mu oni
više ne mogu biti prijatelji. Nekoliko je njih na sinoćnjoj zabavi obećalo da će
mu se javiti dok je još ovdje.
Pa ipak, dio njega želio je čim prije otići bez daljnjeg razmišljanja. Jer
vlastita mu je sljepoća ovdje bila upadljivija nego igdje drugdje. Jer ovo ga je
mjesto i ovi su ga ljudi poznavali dok je još imao oči. Penderris Hall i prijatelji
što ih je nedavno stekao u Klubu preživjelih, baš kao i Middlebury Park i
tamošnji susjedi bili su mjesta i ljudi što ih je upoznao isključivo putem drugih
osjetila. S njima mu je nekako bilo lakše, u svakom slučaju lakše u emotivnom
smislu.
Ovdje je shvatio da se opetovano bori protiv panike. A mislio je da je
prevladao paniku ili je barem stavio pod nadzor.
Nije bio siguran je li njegova želja da ostane ovdje potaknuta iskrenom
željom da se iznova poveže sa starim prijateljima i mjestom iz djetinjstva na
kojima je planirao budućnost ili je bila samo nadgledanje neminovnog zbog
spoznaje da ne smije upasti u stare okvire pasivne ovisnosti kad se bude vratio u
Middlebury. Na neki si je način povlađivao - glazbom, tjelovježbom,
sposobnosti da se u prostoru snalazi samo s pomoću štapa, a ponekad čak i bez
njega. Ali bila je to samo kap u moru s obzirom na to kako bi njegov život
trebao i mogao izgledati. Ponekad poželi da svoju majku ne voli baš toliko. Ona
je već i previše pretrpjela. Nipošto je nije htio dodatno povrijediti. Možda je
rješenje svega ipak supruga, ne daj Bože, ali ona koju će osobno odabrati. Vrlo
pažljivo.
Oblaci, naposljetku, ipak očigledno nisu bili gusti. Do njega se probila
zraka sunčeva svjetla. Mogao je osjetiti toplinu, pa je podigao lice prema tom
svjetlu i pritom sklopio oči. Nije ih htio oštetiti izravnom Sunčevom svjetlošću,
zar ne? Samome se sebi nasmijao pri pomisli na to koliko takva misao zvuči
apsurdno. To mu je jednom izjavio Flavian u Penderrisu jednog iznimno sunčana
dana - Flavian Arnott, vikont Ponsoby, jedan od članova Kluba preživjelih.
Nedostajali su mu, iznenada je silno čeznuo da se svi ponovno okupe u
Cornwallu. Pitao se je li Hugo otišao u potragu za lady Muir koja je ranije,
tijekom proljeća, tjedan dana provela u Penderrisu nakon što je na plaži iščašila
gležanj. Pronašao ju je Hugo Emes, lord Trentham, i na rukama je nosio do kuće.
Potom se preko ušiju zaljubio u nju - čak je i slijepcu to bilo očigledno - pa je, u
njemu svojstvenu stilu, samoga sebe uvjerio kako je društveni jaz koji ih dijeli
odveć dubok da bi ga mogli prevladati. Hugo je bio ratni heroj i bogat kao Krez,
ali kako je podrijetlom pripadao srednjoj klasi i bio ponosan na to, bio je
najnesigurniji muškarac što ga je Vincent ikad upoznao.
Bio je siguran da se i lady Muir zaljubila u Hugu.
Je li Hugo otišao potražiti je?
Sunčevu zraku već su ponovno progutali oblaci. Osjećao je svjež zrak na
licu na kojem je nekoć ćutio toplinu. Pa, bilo je dobro dok je trajalo.
Pomisao na suprugu, pažljivo odabranu suprugu, podsjetila ga je na još
jedan razlog zašto bi trebao otići. Sinoć je gotovo upao u spretno postavljenu
klopku. Bilo je to glupo i naivno s njegove strane, jer je znao da ga Marchevi
pokušavaju uhvatiti u mrežu. A čak i da nije znao, Martin ga je upozorio. Kad je
iz svratišta izašao sa gospođicom March izašao zato što se ona žalila na
zagušljivost u društvenoj prostoriji, reagirao je onako kako je ona i očekivala da
reagirati, kao marioneta. Bio je beskrajno zahvalan gospođici Fry što se pojavila
u onoj pustoj uličici.
Gospođica Fry. Sophie Fry. Sitna dama meka dodira. I blaga, lagano
promukla glasa. S kojom je vodio neobično zanimljiv razgovor što ga je
ponovno vrtio u glavi dok je po povratku kući ležao u krevetu. Razgovarali su o
svojim snovima koji se nisu toliko razlikovali, iako su okolnosti bile
dijametralno suprotne. Martin koji je cijele noći plesao poslije mu je rekao kako
ona uopće nije plesala, i otišla je rano, brzo nakon što su razgovarali.
Da nije bilo njezine intervencije, našao bi se u opasnosti danas biti
zaručen čovjek. Zaručen ni manje ni više nego za Henriettu March. Nije mu se
sviđala dok je bila djevojčica. A ne sviđa mu se ni sada. Sinoć je govorila
isključivo o svojim prijateljicama plemićkog porrijekla, o vezama što ih ima na
najvišim razinama, bila je glavna zvijezda svih anegdota što ih je ispričala, imala
posljednju, oštroumnu riječ u svakoj raspravi. Sir Clarencea Marcha užasavao se
više nego ikada prije. Od lady March su mu se kostriješile dlake na zatiljku.
Pobjegao je u posljednji tren. Je li sad bio siguran? Sad kad je u
potpunosti na oprezu? No, i prije je bio na oprezu.
Čuo je korake koji su mu se stazom približavali iz smjera kuće odlučan
korak Martinovih čizama i još nečiji koraci. Muški, gotovo sigurno. Ah, tu su i
koraci trećeg para nogu, lakši, ženstveniji.
- Došli su vas posjetiti Sam i Edna Hamilton, gospodine – rekao je Martin.
- Same! - Vincent je ustao, nasmiješio se i pružio desnu ruku. - I Edna.
Kako lijepo od vas što ste došli. Sjednite. Ali, je li za vas vani dovoljno toplo?
Želite li da uđemo i odemo u salon?
- Vince! - Njegov stari prijatelj i partner u zločinima čvrsto mu je stisnuo
ruku i počeo je protresati. - Sinoć jedva da smo uspjeli razgovarati. Potpuno su te
okupirale dame gospođice Waddell.
- Vincente - rekla je Edna Hamilton, nekadašnja Edna Biggs, pa mu prišla,
zagrlila ga i kratko uz njega prislonila obraz. - Možda bih te i čekala da sam
znala u kakva ćeš zgodna muškarca izrasti.
- Hej, hej - prosvjedovao je Sam dok se Vincent smijao. - To nije istina. Ni
ja ne izgledam baš tako loše.
- Sjednimo ovdje - rekla je Edna. - Oblaci će se uskoro posve razići, a na
suncu je ugodno toplo. Noge me bole još od sinoć. Gotovo sam ih uništila
plešući.
 - Vince će još pomisliti da nisi plemenita podrijetla, Ed - komentirao je
njezin suprug. - Dame ne bi smjele priznati da uopće imaju noge.
Sjeli su na klupu i razgovarali o zabavi, prisjetivši se potom zajedničkog
djetinjstva. Mnogo su se smijali. A potom je Edna promijenila temu.
- Oh, Vince – rekla je - jesi li čuo što se dogodilo onoj ženi mišici koja
živi kod Marchevih?
- Gospođici Fry? - upitao je Vincent mršteći se.
- Tako se zove? - odvratila je. - Sinoć si se sažalio i nekoliko minuta
razgovarao s njom, zar ne? Dugo nitko nije znao je li sluškinja u Barton Hallu ili
siromašna rođakinja, ali sluškinje je nisu priznavale kao jednu od njih. Naravno,
trebali smo znati, jer uvijek je bila daleko jadnije odjevena od njih. Bilo kako
bilo, izbacili su je iz kuće. Velečasni Parson ju je jutros zatekao u crkvi, blijeda i
tiha sjedila je na jednoj od klupa, a pokraj nje ležala je patetično malena torba.
Primio ju je u župni stan, a gospođa Parson dala joj je doručak i sobu da malo
otpočine. Iz kuće je izbačena sinoć, pa je ostatak noći provela na klupi u crkvi.
Jadnica, nitko ne zna što će biti s njom. U župnome stanu imaju dovoljno
služinčadi. Ona ionako nije sluškinja. Pretpostavljam da će joj netko već nekako
pomoći.
- Ako se mene pita, i bolje joj je da je što dalje od Marchevih - rekao je
Samuel. - Svakome je bolje biti što dalje od njih. Došli smo te pozvati da večeras
dođeš k nama, Vince. Pokušat ćemo okupiti što je moguće više starih prijatelja i
dobro se zabaviti. Pozvat ćemo čak i Martina, ako dopuštaš. Što veliš?
Vincentu je trebalo nekoliko trenutaka da shvati što su mu upravo rekli.
- Molim? - rekao je. - Oh, da. Naravno. Oboma vam zahvaljujem. Bit će to
sjajno. U koje vrijeme?
Uskoro su otišli, a Vincent je još nekoliko minuta sjedio pa otišao potražiti
Martina. Pronašao ga je u kuhinji. Podgrijavao je ostatke jučerašnjega gulaša i
kriške kruha premazivao maslacem.
- Užina će biti gotova za približno četvrt sata, - rekao mu je Martin.
Vincent nije imao teka.
- Moram otići do župnog stana - rekao je. - Što prije, to bolje. Hoće li se
hrana pokvariti?
- Nisam joj se još zapravo ni posvetio - rekao je Martin. - Nisam znao kad
ćete doći. Sam je oduvijek brbljav. A i Edna.
- Sad moram poći - rekao je Vincent. - Daj mi svoju ruku, Martine. Tako
ću brže niz ulicu nego tapkajući štapom.
- Zar ispovijed ne može čekati? - upitao je Martin.

***
 Začudo, Sophie je spavala, iako nije imala pojma koliko dugo. Kad se
probudila, sjela je na rub kreveta, nije znala što bi drugo Gospođa Parsons
zatekla ju je kako tako sjedi, pa je odvela u prizemlje, u salon, gdje su sjedile,
pile kavu i jele svježe ispečene kolače dok župnik nije došao iz svoje radne sobe.
Smiješio se od uha do uha, trljao dlanovima i izgledao kao da mu je neugodno.
Kad su je pitali ima li planova, Sophie ih je umirivala činjenicom kako će
se ukrcati na putničku kočiju za London. Sir Clarence March dao joj je novac za
put. I da, bit će dobro, da, ondje poznaje neke ljude. Oni će joj pomoći da
pronađe posao. Ne trebaju se brinuti zbog nje. Bili su vrlo ljubazni.
Dok je sjedila u crkvi, um joj je cijele noći bio tup. Sad joj je u glavi
vladao kaos misli, tjeskobe i užasa, a sve je to morala skrivati od tih dragih ljudi.
Nije namjeravala postati im teret.
Imala je naviku skrivati se od ljudi, čak i kad bi bila izložena njihovim
pogledima.
Nije poznavala nikoga u Londonu, nikoga koga bi željela potražiti. Nije
znala kako će uopće tražiti posao, iako je to možda trebala naučiti čim joj je
umro otac. Naposljetku, bilo joj je petnaest godina. Ali, umjesto toga otišla je
tetki Mary, postupila je onako kako bi postupila svaka djevojka plemenita
podrijetla, i samo sebe dovela u zamku ovisnosti o drugima. Postoje agencije za
zapošljavanje. Morat će pronaći jednu od njih i nadati se kako joj obiteljsko
zaleđe, potpuno radno neiskustvo i izostanak preporuka neće predstavljati
nepremostivu prepreku u pronalaženju posla. Bilo kakva posla. Ali, što će raditi
dok bude tražila posao? Kamo će poći? Sir Clarence znao je koliko košta karta
do Londona, pa joj je dao točan iznos i nimalo dodatnog novca za obrok tijekom
putovanja.
Pokušala je samu sebe zamisliti kako se iskrcala iz kočije u Londonu, na
kraju putovanja.
Pitala se treba li netko u Barton Coombsu ispomoć. Možda vlasnik
Foaming Tankarda. Hoće li joj možda on ponuditi posao, čak i ako će joj plaća
biti spavanje u ostavi za metle i jedan obrok na dan?
Župnik tada kao da je čuo njezine misli.
- Raspitivao sam se, gospođice Fry - rekao je, a ljubazno mu je lice bilo
zabrinuto - ali čini se kako nitko u Barton Coombsu nema posla za mladu damu.
Zapravo nema posla za žene. Mojoj dragoj supruzi i meni bilo bi drago da kod
nas ostanete dan ili dva, ali...
Glas mu je utihnuo, a on se okrenuo prema gospođi Parsons i bespomoćno
je pogledao.
- Oh, ni u snu ne bih vašu gostoljubivost iskorištavala duže nego što je
potrebno – rekla je Sophie. - Već sutra ukrcat ću se u kočiju ako otkrijem kad
polazi.
- Spakirat ću vam torbu punu hrane koju ćete ponijeti sa sobom - rekla je
gospođa Parsons. - Ali, nema žurbe. Možete ovdje prespavati još noć ili dvije,
ako želite.
- Hvala vam. To je...
Sophie nije dovršila rečenicu, jer začulo se kucanje na ulaznim vratima, a
velečasni i gospođa Parsons gorljivo su se okrenuli prema vratima salona kao da
su uvjereni da netko kuca baš na njih. Potom se začulo i lupkanje po tim vratima,
nakon čega ih je sluškinja otvorila sa suprotne strane.
- Došao je vikont Darleigh, gospođo - rekla je gospođi Parsons.
- Ah! – Župnik je ponovno trljao ruke, izgledao je zadovoljno.
- Uvedi ga onda, uvedi ga. Kakve li časti i ugodna iznenađenja, moram
reći. Drago mi je što sam kod kuće.
- Doista - složila se njegova supruga i toplo se nasmiješila dok je ustajala.
Sophie se ukočila na stolici. Bilo je prekasno da pobjegne iz prostorije, a
nije znala ni kamo bi pobjegla da je mogla. On je barem neće moći vidjeti.
Njegov sluga doveo ga je do vrata, a potom otišao. Župnik je poletio
prema njemu i uhvatio ga ispod ruke. -Vikonte Darleigh - rekao je - ovo je
neočekivano zadovoljstvo. Vjerujem da ste uživali u sinoćnjoj zabavi. Uvijek je
dobro s prijateljima i susjedima proslaviti povratke kući, zar ne? Uđite i sjednite,
a moja će se dobra supruga pobrinuti da se voda u čajniku zagrije.
- Ljubazni ste - rekao je vikont Darleigh. - Svjestan sam da je nepristojno
što vam nenajavljeno dolazim u vrijeme objeda, ali htio sam razgovarati s
gospođicom Fry. Mogu li? Je li još uvijek u župnome stanu?
Oh, užasnuto je pomislila Sophie čvrsto stišćući ruke u krilu, doznao je.
Sigurno je došao ispričati se - iako uopće nije kriv. Nadala se kako se neće
ponuditi da u njezino ime ode pregovarati sa sir Clarenceom. Onamo se ionako
ne želi više vraćati, čak i kad bi mogla. Predugo je ondje bila prijezira vrijedan
nitko i ništa. Bolje od toga bilo je razbaštinjenje - ishitrena i glupa misao s
obzirom na činjenicu da ništa nije gore od razbaštinjenja. Želudac joj se grčio, ili
je barem imala takav dojam.
Ponekad je imala dojam kako je najgore biti siromašan rođak. Ali, bilo je i
gorih stvari.
- Gospođica Fry trenutačno je u ovoj prostoriji, gospodine - rekao je
župnik gestikulirajući prema njoj rukom koju vikont nije mogao vidjeti.
- Ah - rekao je lord Darleigh. - A i vi ste tu, zar ne, gospođo Parsons?
Potpuno mi je ponestalo dobrih manira. Dobar vam dan, gospođo. Mogu li vas
zamoliti da mi dopustite razgovor u četiri oka s gospođicom Fry? Naravno, ako i
ona na to pristaje.
 Sophie se ugrizla za donju usnu.
- Čuli ste što se dogodilo, zar ne, gospodine? - upitala je gospođa Parsons.
- Nije me briga što je gospođica Fry učinila da su je sir Clarence i lady March
sinoć iza ponoći izbacili iz kuće... Ona nam to ne želi reći, a mi nismo ni
inzistirali. No, sramotno je što su učinili, a gospođica Waddell okuplja
izaslanstvo dama kako bi sve zajedno otišle k njima te im to i rekle. Obično se
ne uplećemo...
- Draga moja - rekao je župnik i prekinuo je.
- Ostavit ćemo vas da nasamo razgovarate s gospođicom Fry - rekla je
gospođa Parsons kimajući glavom i osmjehujući se Sophie kako bi je ohrabrila.
Ona i župnik napustili su prostoriju nakon što je ovaj vikonta I Hrleigha
dopratio do stolice.
Nije sjeo.
Sophie je u njega zurila pomalo malodušno. Bio je posljednja i osoba koju
je danas htjela vidjeti. Ne, nije ga krivila za to što se dogodilo. Uopće nije. Ali,
nije joj trebala njegova sućut ili posredovanje kod sir Clarencea u njezino ime,
ili...
Zađto je došao?
Njegova joj je prisutnost, osobito s obzirom na činjenicu da je stajao,
djelovala zastrašujuće. Jedva je zapravo mogla vjerovati da je sinoć razgovarala
s njim, podijelila svoje najtajnije snove, slušala o njegovima, kao da su
ravnopravni. Na određeni su načini i bili ravnopravni. Ponekad joj se događa da
zaboravi da je plemenita podrijetla.
- Gospođice Fry - rekao je - sve ovo dogodilo se zbog mene.
- Nije.
Njegove oči nepogrešivo su se okrenule prema njoj.
- Iz kuće ste izbačeni zato što ste sinoć osujetili plan koji je uključivao
mene. Trebao sam biti u stanju sam ga osujetiti i stid me je što sam vlastito
spašavanje prepustio vama, potpunoj neznanki. Beskrajno vam dugujem.
- Ne - odvratila je.
Na sebi je imao zeleni strukirani kaput, svijetložute hlače, ulaštene čizme
Hessian, bijelu lanenu košulju i jednostavno vezanu kravatu. Kao i obično, ništa
na njemu nije bilo upadljivo ni nametljivo, sve je jednostavno bilo u savršenom
redu. Ipak, djelovao je silno muževno i moćno, pa se Sophie pokušavala
odmaknuti od njega na stolici.
- Možete li mi potvrditi - upitao ju je - da to nije razlog zbog kojeg su vas
izbacili? Pretpostavljam da se tome pridodaje i činjenica da sam uz vas ostao i
nakon povratka u dvoranu.
Otvorila je usta kako bi odgovorila, kratko promišljala hoće li lagati ili mu
reći istinu...
- Ne, to mi ne možete potvrditi - odgovorio je na vlastito pitanje. -i što sad
kanite činiti? Imate li neku drugu rodbinu kojoj biste mogli otići?
- Otići ću u London - odgovorila mu je - i potražiti posao.
- Znate li ondje nekoga tko će vas primiti k sebi i pomoći vam u traženju
posla? - upitao je.
- Oh, da - vedro ga je uvjeravala.
Stajao je ondje i mrštio se, a njegove plave oči bile su usmjerene malo
pokraj njezina lica. Tišina je predugo potrajala.
- Nemate kamo poći, zar ne? - rekao je. Ali, to zapravo nije ni bilo pitanje.
-I nemate nikoga tko bi vam pomogao.
- Imam - ustrajala je.
Ponovno tišina.
Stavio je ruke iza leđa i blago se povio u struku.
- Gospođice Fry - rekao je - morate mi dopustiti da vam pomognem.
- Kako? - upitala je ona. Potom je, oklijevajući, dometnula: - Ali, to je
prilično nepotrebno, niste odgovorni za mene.
- Molim vas, dopustite mi da se ne složim s tim - rekao joj je. - Ako
nemate rodbine kojoj biste mogli otići, onda trebate posao. Plemićko zaposlenje,
jer vi ste dama. Mogao bih pitati svoje sestre, ali to bi potrajalo. Imam prijatelja
u Londonu. Barem je proljetos kanio onamo poći. Ondje vodi uspješan posao
velikih razmjera, pa sigurno ima prikladan posao koji bi vam mogao ponuditi ili
bi vam barem negdje drugdje mogao pronaći posao ako vam napišem pismo
preporuke.
- Učinili biste to za mene? - Gutala je pljuvačku. - Hoće li vas on
poslušati?
- Bliski smo prijatelji. - Namrštio se. - Kad bih barem mogao biti siguran
da je ondje. Vojvoda od Stanbrooka također je govorio kako će dio proljeća i
ljeta provesti u Londonu. Možda će on biti ondje, ako već Hugo nije. No, gdje
ćete odsjesti dok čekate posao?
- Ja... - Nije joj povjerovao kad mu je rekla za svoje mitske prijatelje.
- Hugo bi vas možda nakratko primio k sebi - rekao je. - Ako je ondje.
- Oh, ne.
- Njegova pomajka i polusestra žive s njim u njegovu londonskom domu -
objasnio je. - Sigurno im ne bi smetalo...
- Ne - rekla je ona, bila je prilično uznemirena. Jedno je pokucati na nečija
vrata s pismom preporuke i zamolbom za posao, a nešto posve drugo moliti
smještaj u domu kakva neznanca. - Oh, ne, gospodine. To je nemoguće. Vi i ja
smo stranci. Ne poznajete me dovoljno da biste do te mjere jamčili za mene, čak
i ako je riječ o vama najbližem prijatelju. Bilo bi to ishitreno s vaše strane. Bilo
bi to nametljivo prema njemu, njegovoj majci, njegovim sestrama, a na takvo što
se ne mogu odlučiti.
On se i dalje mrštio okrenut prema njoj.
- Niste odgovorni za mene - ponovila je. U trbuhu je, međutim, imala
čudan osjećaj. Što joj je činiti?
Tišina se nastavljala. Je li trebala reći nešto kako bi ga otpustila? Ali,
nešto nedokučivo u njoj nije željelo da on ode, iznenada je postala svjesna toga.
Pred njom se otvarala zastrašujuća praznina i nije bila sigurna želi li posve sama
zuriti u taj ponor. Grčevitije se uhvatila za naslone za ruke svoje stolice.
- Mislim da se morate udati za mene - naprasno je rekao.
Nimalo elegantno, širom je otvorila usta. Pravo je čudo što nije propala
kroz naslon stolice.
- Oh, ne.
- Nadam se - rekao je on - da je to uzvik iznenađenja, a ne potpunog
odbijanja.
Tada ju je iznenada, neočekivano, obuzeo bijes.
- Nije mi bila namjera... - rekla je zadihano. - Ni u jednom trenutku, lorde
Darleigh, nije mi bila namjera natjecati se s Henriettom kako bih doznala koja će
vas od nas dviju brže saletjeti. To nikada nije bio moj plan.
- Znam. - I dalje se mrštio. - Molim vas, ne uznemirujte se. Savršeno sam
svjestan da mi niste postavljali zamke, da ste ono sinoć učinili isključivo zbog
dobrote svojega srca.
Kako je to mogao znati?
- Pa mislite kako biste mi zahvalnost trebali pokazati tako što ćete me
oženiti? - upitala ga je.
Bez riječi je usmjerio oči prema njoj.
- Stvar je u tome - rekao je - da sam doista zahvalan i doista se osjećam
odgovornim. Da sam promislio, ne bih se s gospođicom March maknuo dalje od
ulaznih vrata svratišta, a vi ne biste morali doći spasiti me, pa ne biste na sebe
navukli tetkov i tetkin gnjev. Odgovoran sam za ovo što vam se dogodilo. I
sviđate mi se, čak i ako se to sviđanje temelji isključivo na odvažnosti onog što
ste učinili i našem naknadnom kratkom razgovoru. Znam, to zvuči otužno
otrcano. No, kad ste slijepi, gospođice Fry, zvuk i druga osjetila postaju
izoštreniji. U normalnim okolnostima, čovjeku se svidi nečiji izgled i to ga
privuče. Meni se sviđa zvuk vašega glasa.
Zar joj je zbog zvuka glasa nudio brak?
I zar joj je rekao da je smatra privlačnom?
- Dobro je - rekla je ona - što me ne možete vidjeti.
 Ponovno je zurio u nju.
- Znači, izgledate kao strašilo? - upitao je.
Potom je učinio nešto zbog čega se još grčevitije uhvatila za naslone za
ruke. Polako se nasmiješio, a njegov se osmijeh razvio u nešto drugo. U nešto
vragolasto.
Oh, sve priče o njegovu djetinjstvu sigurno su istinite.
No, iznenada je djelovao poput ljudskog bića, stvarnog čovjeka zatočenog
u pompoznosti i raskoši vikonta. Iako je u pitanju bio zgodan i elegantan vikont.
A taj je vikont imao snove.
- Kad bih bila ružna poput strašila - rekla je - ljudi bi me primjećivali.
Nitko me nikad ne zamjećuje, gospodine. Ja sam miš. Iako me je moj otac nekoć
zvao: Mišica. Nikad Sophie. A posljednjih pet godina zovu me isključivo tako,
nema imena, samo etiketa. Nisam strašilo, nego miš.
Ono vragolasto je iščeznulo, ali ostao je osmijeh. Glavu je blago nagnuo u
stranu.
- Rekli su mi - započeo je on - da su najbolji glumci većinom nevidljivi
ljudi, mogli bismo reći miševi. Savršeno mogu utjeloviti lik što ga igraju na
sceni, ali kad su ono što jesu, mogu biti prilično neprimjetni, tako da ih ne mogu
prepoznati čak ni njihovi najvjerniji obožavatelji. Sve bogatstvo njihova talenta
skriveno je duboko u njima.
- Oh - rekla je ona pomalo zaprepašteno - hoćete reći da zapravo nisam
miš? Znam to. Ali...
- Opišite mi se, gospođice Fry.
Dlanovima je prešla preko naslona za ruke.
- Sitna sam - započela je. - Samo sto pedeset centimetara. Dobro, sto
pedeset četiri. Sitna sam u svakom smislu. Dječački sam građena. Moj otac je za
moj nos nekoć govorio da nalikuje na dugme, a govorio je i da su mi usta
preširoka za lice. Kosu šišam vrlo kratko zato što se kovrča i nemoguće je
kontrolirati je.
- A boja vaše kose? - Upitao je.
- Crvenkasto-kestenjasta - odgovorila je. - Ništa točno definirano poput
plave ili crne. Samo crvenkasto-kestenjasta.
Mrzila je govoriti o svojoj kosi. Njezina je kosa dovela do uništenja
njezine duše - iako je to bio smiješno teatralan pristup opisu slomljena srca.
- A vaše oči?
- Smeđe - odgovorila je. - Odnosno boje lješnjaka. Ponekad smeđe,
ponekad boje lješnjaka.
- Definitivno, dakle, niste strašilo - rekao je.
- Ali nisam ni ljepotica - uvjeravala ga je. - Uopće nisam ljepotica.
Ponekad, dok je moj otac još bio živ, odijevala bih se kao dječak. To je bilo lakše
kad... Nije važno. Nikada me nitko nije optužio za prijevaru.
- Je li vam itko ikad rekao da ste lijepi? - upitao je.
- Kad bi mi to netko i rekao, bilo bi dovoljno da se pogledam i najbližem
ogledalu - odvratila je ona - kako bih znala da dotična osoba laže.
Ponovno je tiho zurio u nju.
- Onda držite jednog slijepca za riječ - rekao je. - Imate lijep glas.
Nasmijala se. Zvučalo je apsurdno, ali bilo joj je nekako patetično drago.
- Hoćete li se udati za mene? - upitao ju je.
Iznenada, osjetila je kako je nosi plimni val iskušenja. Čvršće je stegnula
naslone za ruke. Ne bude li pripazila, postojala je opasnost da zauvijek ostavi
otiske dlanova na naslonima za ruke stolice u župnome uredu.
- Ne mogu to učiniti - rekla je.
- Zašto?
Zbog tisuću razloga. Barem tisuću.
- Sigurno znate - rekla je - da cijelo selo bruji o vama. Nisam baš mnogo
čula, ali čula sam dovoljno. Čula sam da ste pobjegli od kuće zato što je vaša
rodbina htjela da oženite mladu damu koju zapravo niste htjeli oženiti. Govore i
da su odlučili pronaći vam suprugu. Svi ovdje nagađaju koja bi vam od mladih
dama koje poznajete mogla odgovarati. I, naravno, moj tetak i tetka, sinoć su bili
odlučni da vas ščepaju za Henriettu. Okruženi ste ljudima koji vas pokušavaju
oženiti, iako se njihovi motivi uvelike razlikuju. Ne želim se pridodati toj gomili,
lorde Darleigh, time što ću se za vas udati samo zato što osjećate odgovornost
prema meni. Niste odgovorni. Osim toga, sinoć ste mi sami rekli kako vaš san ne
uključuje suprugu.
- Osjećate li ikakvu konkretnu odbojnost prema udaji za mene? - upitao ju
je. - Je li, recimo, problem moja sljepoća?
- Nije - odgovorila je. - Činjenica da ne vidite jest hendikep, ali čini se
kako se vi prema tome ne odnosite tako.
Nije ga poznavala. Ali, doista je izgledao fizički spremno i poprilično
mišićavo. Znala je da je slijep već nekoliko godina. Da je glavninu tog vremena
proveo sjedeći u naslonjaču ili ležeći u krevetu, sigurno ne bi izgledao ovako. A i
lice mu je bilo preplanulo.
- Ništa drugo? - upitao je. - Moj izgled? Moj glas? Moje... bilo što drugo?
- N-ne - odgovorila je.
Osim činjenice da je imao plemićku titulu, bio imućan i privilegiran
gospodin, usprkos sljepoći, i da je živio u ladanjskome dvorcu daleko većem od
Barton Halla. Da ima majku i sestre koje ga obožavaju. I dvadeset tisuća funta
godišnje. I da je zgodan i elegantan, da bi se zbog njega najradije sakrila u kut i
divila mu se izdaleka - iz svoje mišje rupe. Bio bi to zapravo sjajan crtani strip,
ali problem je što bi njegovu divotu tad morala narisati bez sarkazma, a nije
sigurna da bi to bila u stanju. Ugljen u njezinoj ruci svijet uvijek prenosi na
satiričan način.
- Onda vas molim da pristanete - rekao je. - Gospođice Fry, molim vas,
udajte se za mene. Oh, dobro. Oboje smo mladi. Oboje smo sinoć priznali da
sanjamo o neovisnosti, o tome da u slobodi sami uživamo ne opterećeni bračnim
partnerima ili djecom. Ali, oboje smo priznali i kako snovi nisu uvijek mogući u
stvarnosti. Ovo je stvarnost. Imate strahovit problem, osjećam se odgovornim
pomoći vam riješiti ga, a raspolažem i sredstvima kojima to možemo učiniti. Ali,
naši snovi ne moraju svi odreda umrijeti ako se vjenčamo. Baš obratno.
Sklopimo dogovor zahvaljujući kojemu ćemo u skoroj budućnosti oboje imati
korist, koji će nam uliti nadu za budućnost.
Zurila je u njega. Bila je u iskušenju. Ali, nije pretjerano shvaćala što joj
nudi.
- Hoće li na taj način - pitala ga je - brak sa mnom ići i vama u korist,
lorde Darleigh, bilo kratkoročno ili dugoročno? Osim činjenice da ćete tako
umiriti savjest. Savršeno mi je jasno kako bi taj brak išao meni u prilog. Čak
nema potrebe ni sastavljati popis. No, što bi vama ponudio takav dogovor, kako
ste ga nazvali? I što podrazumijevate pod pojmom dogovor? Kako se to razlikuje
od običnoga braka?
Vjenčanje s njom njemu ne bi donijelo baš ništa. To je bilo to. Ponovno,
nije imalo smisla sastavljati popis - nije bilo ničega što bi se stavilo na popis. Bio
bi to prazan list papira s čeznutljivim malenim mišem koji bi nacrtan u donjem
kutu zurio u prazninu.
Rukom je opipavao oko sebe tažeći rukohvate stolca do kojega ga je
Velečasni Parsons ranije doveo, te je konačno sjeo. Sad je djelovao nešto manje
zastrašujuće. Ili možda ne. Jer sad je postojala iluzija, ista ona kakvu je iskusila
sinoć, da su dvoje ravnopravnih ljudskih bića koja prijateljski čavrljaju. Pa
ipak... nije među njima bilo bas nikakve ravnopravnosti, osim temeljne činjenice
da su oboje plemenita porijekla.
- Razmotrimo to s čisto praktične i materijalne strane - rekao je - naš bi
brak bio nerazmjeran. Vi nemate ništa i nikog, nemate kamo, a nemate ni novca.
Ja, pak, imam posjed, bogatstvo i više rodbine koja me voli nego što mi je
potrebno.
I to je bilo to. Doista se više nije imalo što reći.
Zurila je u ponor i imala dojam da joj je utroba već propala u taj bezdan.
- Druga opcija ne postoji - rekla je.
- Postoji. - Nekoliko je trenutaka potom ponovno šutio. - Pobjegao sam od
kuće prije otprilike šest tjedana, čuli ste to. Nisam ispravno započeo svoj život
kao vikont Darleigh iz Middlebury Parka. Dopustio sam da mojim životom
upravljaju svi dobronamjerni ljudi koji su ondje oko mene živjeli. Oni su sad
odlučili kako je vrijeme da se oženim i neće biti zadovoljni sve dok se to ne
dogodi. Želim promijeniti stanje stvari, gospođice Fry. Koliko bi sve lakše bilo
da sam prije tri godine postupio prema vlastitu nahođenju. Ali nisam, i više
nema povratka. Kako da sad počnem? Možda tako što ću se kući vratiti sa
suprugom. Možda ću imati snage krenuti ispočetka, krenuti drukčije budem li
uza se imao nekog tko će neosporno biti gospodarica Middleburyja. Možda
trebam upravo to. Možda ćete i vi meni učiniti ogromnu uslugu poput one koju
ja činim vama. Naravno, uspijem li vas uvjeriti u to.
- Ali, oženiti neznanku... - rekla je ona.
- Upravo su to prije šest tjedana htjele učiniti moja majka i sestre - izjavio
je. - U Middlebury su je doveli njezini roditelje koji su htjeli da se dobro uda.
Ona sama nije imala želje doći. Prethodno se nismo upoznali. Ona je bila žrtveno
janje. Rekla mi je da razumije i da joj ne smeta.
- Ah - rekla je ona. - A smetalo joj je?
- Bi li vama smetalo? - upitao ju je.
- Da se udam za slijepca? Ne bi - odgovorila je. Ali, što je to, zaboga,
govorila? Nije pristala udati se za njega. - No, smetalo bi mi kad bi me netko
prisiljavao da učinim ono što ne želim, da oženim nekog koga ne poznajem, tko
u brak neće donijeti ništa, samo činjenicu da joj ne smeta.
Rukom je prošao kroz kosu, izgledao je kao da traži prave riječi.
- Je li to dio dogovora što ste ga spominjali? - upitala je. - Da ćete vi meni
ponuditi materijalnu sigurnost, a ja vama hrabrost da postanete gospodar
vlastitoga posjeda?
Glasno je uzdahnuo.
- Nije - rekao je. - Sjetite se naših snova.
- Naših nemogućih snova? - Pokušala je nasmijati se, ali tad je poželjela
da nije, zbog patetična zvuka što ga je proizvela.
- Možda i nisu tako nemogući. - Uspravio se i nagnuo naprijed, a lice mu
je djelovalo iskreno, gorljivo, dječački. - Možda možemo imati i snove i brak.
- Kako? - Njoj su se ta dva koncepta međusobno isključivala.
- Brakovi - rekao je - oni savršeno pristojni, sklapaju se iz svakojakih
razloga. Osobito brakovi više klase. Često su to više savezi, a manje plodovi
ljubavi. A nema ničega pogrešnog u savezništvu. Često tu ima mnogo poštovanja
i naklonosti između partnera. Često žive prilično neovisno jedno o drugome, a
brak opstaje. Viđaju se povremeno i gaje prijateljske osjećaje. Ali, slobodni su
živjeti kako žele. Možda bismo mogli sklopiti takav brak.
Zaledila se pri samoj pomisli na to.
On je i dalje djelovao gorljivo. - Naposljetku biste možda ipak mogli imati
svoju seosku kućicu rekao je s cvijećem, kokošima i mačkama. A ja bih samome
sebi konačno mogao dokazati da mogu biti gospodar Middleuiryja i vlastitoga
života. Oboje bismo mogli imati brak koji nam je potreban, a u budućnosti
slobodu, neovisnost i ispunjenje naših snova. Oboje smo mladi. Ispred sebe
imamo još cijeli život, ili se barem možemo nadati dugom životu.
- Kad? -i dalje je osjećala jezu. - Kad bismo s bračne faze mogli prijeći na
onu drugu?
Zurio je preko njezina ramena.
- Za godinu dana? - Rekao je on. - Osim ako nam se dogodi dijete. Nudim
vam istinski brak, gospođice Fry. A dužnost mi je priskrbiti si nasljednika.
Dogodi li nam se dijete, morat ćemo odgoditi snove, barem neko vrijeme. Ali
godinu dana, ako ne bude djeteta. Osim ako ne priželjkujete duže razdoblje. Ili
kraće. No, mislim da će nam trebati godina dana da se nametnemo kao vikant i
vikontesa Darleigh od Middlebury Parka. A to je nužno. Slažete li se s
razdobljem od godine dana?
Nije pristala ni na što. Pomalo se osjećala kao da će se onesvijestiti.
Mogla se udati i istodobno imati život ispunjen tihim zadovoljstvima? Može li to
dvoje istodobno postojati? Trebalo joj je vremena da promisli, podosta vremena.
No, vremena nije bilo. Spustila je glavu i sklopila oči.
- Bila bi to ludost - bilo je sve čega se dosjetila.
- Zašto? - Zvučao je tjeskobno. Tjeskobno zato što je očekivao da će ona
reći ne? Ili zato što je očekivao da će reći da?
Nije mogla razmišljati. Ali, jedna joj se misao nametnula.
- Što ako nam se dogodi dijete - upitala je - ako nam se dogodi djevojčica?
Promislio je o tome, a potom se... nasmiješio.
- Mislim da bih volio imati kćer - rekao je pa se nasmiješio. - Još jedna
žena koja će upravljati mojim životom.
- Ali, što ako... - bila je uporna - što ako i dalje budete bez nasljednika?
- U tom slučaju... hmmm. - Ponovno je promišljao. - Postanemo li tijekom
godine koju ćemo provesti zajedno prijatelji, a ne vidim razlog zašto ne bismo,
onda se ostatak života ne bismo trebali jedno prema drugome odnositi kao
neznanci, zar ne? Nećemo se rastati, samo ćemo živjeti odvojeno ako nam tako
odgovara. Možda ćemo oboje uživati u povremenim susretima.
- Koji bi trajali dovoljno dugo da začnu dijete? Ili još jedno dijete?
I dalje joj se vrtjelo u glavi. Pokušala je biti racionalna.
- Što ako se dogodi, lorde Darleigh - upitala je - da poželite oženiti neku
drugu ženu u koju ćete se možda zaljubiti?
- Malo je vjerojatno da ću u Middleburyju sresti nekoga takvog - uzvratio
je. - Nadam se da ću biti manje izoliran nego što sam bio posljednje tri godine,
zapravo sam odlučan u nakani da izađem iz izolacije, ali to je mirno i tiho selo.
Osim toga, to je rizik kojemu su izloženi svi u braku, zar ne? Opasnost da čovjek
susretne nekoga koga voli više od postojećega bračnog partnera? No, kad čovjek
stupi u brak, obećava odanost osobi s kojom stupa u brak, i to je to.
U njegovoj je argumentaciji jednostavno morala postojati rupa dovoljno
velika da kroz nju prođe cijela zaprega s kočijom. I tad joj je na pamet pala jedna
činjenica. Muškarci imaju potrebe, zar ne? Shvatila je to tijekom godina što ih je
provela sa svojim ocem i njegovim prijateljima. Što je s potrebama lorda
Darleigha? Prema dogovoru što ga je predlagao, od njega će otići kad mu budu
dvadeset četiri godina, dakako, ako ne bude trudna.
Kako će nakon toga zadovoljavati svoje potrebe? Ljubavnice? Otvorila je
usta i udahnula, ali nije uspijevala to prebaciti preko usana.
On je to učinio umjesto nje.
- U svakom slučaju, mogli bismo se povremeno susretati – izjavio je. - Ne
trebamo se jedno prema drugome odnositi kao da smo stranci. Uz uzajamni
pristanak, dakako.
Ponovno je uslijedila kraća tišina.
- A što ako vi upoznate nekoga i zaljubite se? - upitao je sad uz nju.
- Odagnat ću to od sebe - rekla mu je. - Bit ću odana svojem braku.
Je li odgovorom prekoračila granicu i zašla u ozbiljno razmatranje
njegova prijedloga?
Oh, ne smije to shvaćati tako ozbiljno.
- Ali, što je alternativa?
Obujmila se rukama, kao da joj je hladno.
- Čak me ni ne poznajete - izjavila je, prekasno shvativši kako njena
izjava uopće nema smisla ako ozbiljno ne misli reći ,,da“. Ne poznajem vas.
Nije joj odmah odgovorio.
- Što vam se dogodilo? - upitala je.
- Mislite, mojim očima? Brat moje majke se nakon dugih godina vratio s
Dalekog istoka. On je trgovac i poslovan čovjek, vrlo uspješan. Otac mi je umro
nešto prije, pa se majka grčevitije nego prije borila ne bi li spojila kraj s krajem.
Ujak je htio moje sestre povesti u London kako bi mi pronašao prikladne
supruge, u čemu je zapravo i uvelike uspio, a mene je htio uvesti u posao. Ali,
pomisao da bih u tom slučaju cijele dane provodio za radnim stolom bacala me u
depresiju, čak i ako je u pitanju bilo samo nekoliko godina do promaknuća.
Preklinjao sam ga da mi umjesto toga ugovori poziv u vojnu službu, tako da sam
s topničkom regimentom otišao u rat u dobi od sedamnaest godina. Pucao sam
od ponosa, gorljivo žudio dokazati se, pokazati da sam hrabar, domišljat i
snalažljiv poput iskusnih veterana. Tijekom prvoga sata moje prve bitke na
Pirenejskom poluotoku, stajao sam pokraj jednog od velikih topova u trenutku
ispaljivanja plotuna. Ništa se, međutim, nije dogodilo, pa sam mu pristupio kao
da mogu vidjeti u čemu je problem, riješiti ga i dobiti cijeli rat. Top je opalio, a
posljednje što sam vidio jest jarki bljesak. Trebao sam zapravo slavno poginuti.
Trebao sam se razletjeti u milijun komadića preko cijele Španjolske i Portugala,
tako da me nitko ne bi mogao prepoznati. No, kad su me odveli u poljsku
bolnicu, bio sam živ i zdrav. Samo što kad sam se osvijestio više nisam moga ni
vidjeti ni čuti.
Sophie je užasnuto uzdahnula.
- Sluh se nakon nekog vremena vratio, po povratku u Englesku - rekao je.
- Vid mi se, međutim, nije vratio. Niti će se ikad vratiti.
- Oh - izjavila je ona. - Kako je bilo...
Primijetila je da rukama grčevito stišće rukohvate stolice, baš kao i ona
nekoliko trenutaka prije, i da su mu prsti pobijeljeli od stiska.
- Oprostite - rekao je, a glas mu je zvučao nekako zadihano. - Ne mogu
govoriti o tome, gospođice Fry.
- Ispričavam se - rekla je ona.
- A što bih ja trebao znati o vama? - upitao je sad on nju. - Što je to što
biste mi mogli reći, što bi me nagnalo da pobjegnem glavom bez obzira?
- Nemam ugleda - rekla je. - Moj djed bio je barunet, a tu titulu sad nosi
moj tetak, njegov stariji sin. Obojica su mojega oca razbaštinili davno prije
mojega rođenja. U obitelji je on bio crna ovca. Bio je pustolov, kockar i...
razvratnik. Ponekad bi osvojio pravo bogatstvo, pa bismo iznenada živjeli u
obilju. No, to nikad nije trajalo duže od nekoliko dana ili tjedana. Izgubio je više
novca nego što ga je ikada posjedovao, pa smo često provodili teške tjedne i
mjesece bježeći od izvršitelja i ljudi kojima je dugovao velike novce. Bio je
zgodan i šarmantan i... otjerao je moju majku, pretpostavljam, trčeći za drugim
ženama. Iako je na kraju ona napustila njega kad mi je bilo pet godina, otišla je s
ljubavnikom, i bez mene. Bio je to velik skandal. Umrla je tijekom poroda, tri
godine poslije. Moj otac poginuo je u dvoboju prije pet godina. Upucao ga je
bijesan suprug. Bio je ozloglašen po mnogočemu. Ne bi bilo dobro da vas ljudi
povežu sa mnom.
Zagrizla je donju usnu i ponovno sklopila oči.
Čula ga je kako uzdiše.
- Gospođice Fry - rekao je - vi niste ni vaš otac ni vaša majka.
Ustao je potom i načinio nekoliko nesigurnih koraka u njezinu smjeru.
Možda se pribojavao da postoji nekakva prepreka između njezina i njegova
stolca.
- Gospođice Fry - pružio je svoju desnu ruku. - Hoćete li mi, molim vas,
pružiti ruku?
Nevoljko je ustala, prišla bliže i položila mu ruku na dlan. Kad je podigao
i drugu ruku, ona mu je pružila desnu, a on je obje njene ruke obavio svojim
toplim i snažnim prstima.
Spustio se potom pred njom na koljeno.
- Oh!
Sagnuo je glavu iznad njezinih ruku.
- Gospođice Fry - rekao je - hoćete li mi udijeliti veliku čast i udati se za
mene? Hoćete li nam oboma pružiti priliku da ostvarimo svoje snove?
Kako je mogla trezveno razmišljati dok je gledala meke i sjajne
pramenove kose na njegovoj pognutoj glavi, dok je osjećala topao i mek stisak
njegovih ruku?
Naslućivala je kako je riječ o impulzivnu muškarcu. Zažalit će već on ako
ona sad prihvati njegovu ponudu. Osobito ako kad - se nakon jednogodišnjeg
razdoblja zatekne posve sam, bez mogućnosti da oženi neku drugu ženu, osim
ako ona umre prije njega. Njegovi snovi zvučali su dobro za godinu ili dvije. Ali,
zauvijek? Naslućivala je kako je on jedan od onih muškaraca koji u konačnici
žele biti okruženi toplom obitelji punom ljubavi.
A što kada je ona u pitanju? Ona, međutim, nije imala izbora. Ili bi se
moglo reći da je konačno imala izbora. Mogla je birati iz među dviju opcija -
između nesavršenoga bračnog sporazuma što joj ga je nudio i bijede. To zapravo
nije bio nikakav izbor.
Neka joj Bog pomogne, to stvarno nije bio nikakav izbor.
- Hoću - prošaptala je.
Podigao je glavu. Upro je oči ravno u njezine i nasmiješio se.
Bio je to neizmjerno sladak osmijeh.


6. Poglavlje


Martin s njim nije razgovarao, dakako, izuzmemo li činjenicu da je na
Vincentova pitanja ili primjedbe odgovarao sa, da gospodine ili ne, gospodine, a
glas mu je pritom odzvanjao ukočenom formalnošću. Durio se nakon svađe što
su je imali na polasku iz župnoga stana.
- Što ste? - povikao je kad mu je Vincent rekao da se zaručio s, gopođicom
Fry. - Koji vam je bio vrag? Zar ste prokleto poludjeli izgleda kao dječak, a
nisam čak siguran nije li to ljubazno dječacima.
- Nemoj me prisiljavati da te udarim, Martine - rekao mu je
- Vincent.
Martin se glasno podrugljivo nasmijao.
- Znaš da mogu - podsjetio ga je Vincent. - Sjeti se rasječene usne i krvava
nosa što si ga imao kad si prije bio posumnjao u mene.
- Čista sreća - odgovorio je Martin. - A i niste igrali pošteno.
- Baš sam igrao pošteno - rekao mu je Vincent. - Nemoj da ti dokazujem
da to nije bila čista sreća. Dama mi je zaručnica i štitit ću je od svake uvrede.
Martin se ponovno, nešto tiše, podrugljivo nasmijao, a potom povukao u
šutnju.
Reakcije velečasnog i gospođe Parsons nisu bile toliko iskrene. Bilo je u
njihovim glasovima zaprepaštenosti i nevjerice kad ih je Vicent pozvao natrag u
salon i priopćio im novost. Njihove riječi bile su pune oklijevanja, kao da nisu
bili sigurni je li sveto samo šala, a kad ih je uvjerio da je ozbiljan, zvučali su
pretjerano srdačno. No, pristali su gospođici Fry dopustiti da u župnom stanu
ostane još noć ili dvije dok se on ne pobrine za nju.
Problem je, međutim, bio u tome što nije imao pojma što poduzeti. Dok je
nešto ranije hitao prema župnome stanu držeći se Martinu ispod ruke, nadao se
zapravo kako gospođica Fry ima planove, da ima kamo poći, rodbinu ili barem
prijatelje koji će je primiti k sebi. Sve bi se u tom slučaju svelo na iskrenu
ispriku zbog svih nevolja što joj ih je donio, a možda bi joj čak ponudio neka je
Hanry njegovom kočijom odveze kamo želi. Dok bi čekao povratak kočije, još bi
se nekoliko dana zadržao u Covington Houseu i družio s starim prijateljima,
pripremajući se za povratak u Middlebury Park.
Negdje u nekom zakutku mozga bila mu je misao kako bi joj mogao
ponuditi brak ne bude li druge alternative, ali nije zapravo očekivao da će do
toga i doći.
Ipak, došlo je baš do toga.
Problem je predstavljalo to što dalje od prošnje nije promišljao.
Ne, problem je bio u tome što zapravo nije ni razmišljao tako daleko da bi
uopće došao do prošnje!
Martin je bio u pravu. Prokleto je poludio.
Treba li je sad povesti kući u Middlebury? I ondje se oženiti njome?
Zamišljao je majčinu osupnutost. A uskoro će se i njegove sestre baciti na njega,
pa ni njegov život, kao ni svadba, ponovno neće biti njegovi. Naravno, njegova
je svadba oduvijek trebala biti takva, bez obzira na to koga oženio. Ali, da je u
pitanju bilo koja druga nevjesta, ona bi uza se imala svoju obitelj kao ravnotežu
njegovoj. Neće biti nikoga tko će se zalagati za gospođicu Fry, tko će se truditi
oko nje kako bi zajamčio da će svadba u jednakoj mjeri biti njezin, a ne samo
njegov dan, pa čak i više njezin dan, jer ona je nevjesta, a on samo mladoženja.
Neće biti pošteno odvesti je ravno kući.
Neprestano su mu se u misli vraćale riječi Edne Hamilton koja je rekla
kako su gospođicu Fry u crkvi jutros zatekli s patetično malenom torbom koja je
ležala pokraj nje na klupi. Je li iz Barton Halla sa sobom ponijela samo toliko
svojih stvari zato što nije mogla fizički nositi više od jedne torbe? Ili se u toj
torbi doista nalazilo sve što je posjedovala?
- Volio bi da je znao kako je bila odjevena - kad je Marcheve posjetio u
Barton Hallu, sinoć na zabavi, jutros u župnome stanu. Bio je, međutim,
spreman okladiti se kako joj je odjeća potrebna, i to u velikim količinama.
Potom se sjetio i da je Edna rekla da nije izgledala poput sluškinja iz Barton
Halla, jer nije bila tako odjevena.
Možda bi sve trebao obaviti ovdje i oženiti je u Barton Coombsu. No, to
bi značilo da se ovdje mora zadržati još mjesec dana, te da će župnika i njegovu
suprugu moliti neka svoju gostoljubivost rastegnu na tako dugo razdoblje.
Njegova majka i sestre imat će vremena doći ovamo, k njemu, a svadba se neće
ni po čemu razlikovati od one kakva bi bila upriličena u Middlebury Parku. No,
Marchevi bi mogli postati opaki i izazvati neprilike. Bio je gotovo siguran da
neće odoljeti iskušenju da objelodane prilično pikantnu prošlost majke i oca
gospođice Fry. A njoj će čak i ovdje i trebati nova odjeća. Nevjeste se moraju
vjenčati u lijepoj haljini. Kako će ovdje pronaći takvu haljinu?
Ako se ne kani vratiti u Middlebury Park, a ni ostati ovdje, kamo će otići
vjenčati se?
Postojala je samo jedna mogućnost.
London.
 Ondje bi si mogla kupiti vjenčanicu i svadbenu opremu. Ondje bi se mogli
brzo i u tišini građanski vjenčati. To bi doista bio najbolji plan.
Malo ga je štrecala pomisao da bi se mogao oženiti a da o tome prethodno
ne izvijesti majku i sestre, no općenito gledajući, to se doimalo poput najboljeg
rješenja za gospođicu Fry. To će im ponuditi veću ravnopravnost.
U svakom će slučaju biti najbolje da svoju obitelj dovede pred gotov čin,
odlučio je prisjećajući se kako su Martin, župnik i njegova supruga reagirali na
njegov izbor buduće supruge. Na kraju krajeva, njegova majka i sestre željele su
da se oženi. Sigurno će biti presretne zbog njega čim se oporave od prvobitnog
šoka kad otkriju da je samoinicijativno odabrao mladenku i oženio je. A ako i ne
budu, eto, bit će svađe.
Za Boga miloga, pa nikada se nije svađao sa svojom obitelji.
Kako će gospođica Fry u Londonu kupovati odjeću ako uza se ne bude
imala nikoga tko će joj u tome pomagati? Hoće li znati kamo poći? Kako će
ishoditi posebnu potvrdu? Ta potvrda dobiva se od Donjeg doma Parlamenta, zar
ne? Čak i bez očiju, već će se on ondje snaći. Ima služinčad, a ima i jezik. No,
kako se uopće organizira svadba? Otkrit će već. Gdje će odsjesti tijekom jednog,
dva ili tri dana dok budu sve organizirali? U hotelu? Neoženjen muškarac i
neudata dama?
Pitanja i ne pretjerano zadovoljavajući odgovori na njih vrtjeli su mu se u
glavi dok je jeo gulaš od zečetine što ga je Martin podgrijao i krišku maslacem
premazana kruha. Nije imalo smisla Martina pitati za mišljenje. On je ignorirao
sva pitanja na koja se nije moglo odgovoriti nijekanjem ili potvrđivanjem.
Barem je razmišljanje o praktičnim problemima koje je valjalo riješiti
odvlačilo njegove misli od većih problema. Ponudio joj je – obećao joj je -
istodobno i brak i slobodu. Ponudio joj je vrstu braka nad kojom se oduvijek
zgražao.
Potom se dosjetio nečega što mu je misli skrenulo na praktične probleme.
Zapravo, pomislio je na to još dok je bio s njom, ali u drugom kontekstu. Klub
preživjelih. Hugo - Hugo Emes, i odnosno lord Trentham - kanio je barem dio
proljeća provesti u Loudonu. A čak i ako nije ondje, onda će ondje gotovo
sigurno biti njegova pomajka i polusestra. Gospođica Fry nije htjela odsjesti kod
njih kao tražiteljica posla, ali sigurno će na to pristati kao njegova zaručnica. A
gospođa i gospođica Emes sigurno će s njom ići u kupnju.
Vincent se napola nasmiješio samome sebi. Većina problema ima rješenje
ako je čovjek odlučan pronaći ga. A on je bio odlučan. Bilo je, dakako, beskrajno
teško živjeti neovisno i udovoljiti vlastitim potrebama kad si ostao bez vida, ali
to nipošto nije bilo nemoguće. Iznenada ga je obuzela gorljiva želja da se vrati
kući i suoči s većim životnim izazovima.
 - Uvjeren sam da je gulaš danas ukusniju nego jučer, Martine - rekao je. -
A kruh ne bi mogao biti svježiji.
Zapravo je jedva kušao i jedno i drugo.
- Hvala, gospodine.
Ah, varijacija na temu. Inače mu se obraća sa sir.
- Molim, trebat će mi šešir i štap, Martine - rekao je ustajući od stola. -
Obećao sam gospođici Fry da ću tijekom poslijepodneva ići u šetnju s njom.
Neće padati kiša, zar ne?
Stanka tijekom koje je Martin po svoj prilici pogledao kroz prozor.
- Ne, gospodaru.
- Nećeš me morati otpratiti do župnoga stana - rekao mu je Vincent. -
Zapamtio sam put.
- Da, gospodine.
- Martine - rekao je deset minuta kasnije, nakon što je izašao van i štapom
otkrio početak stubišta. - Očekujem da ću gospođicu Fry oženiti za približno
tjedan dana. Sva durenja ovoga svijeta to neće promijeniti. Možda ćeš mi za pet
ili više godina naposljetku uspjeti oprostiti.
- Da, gospodaru.
Dobro, bilo je to bolje od: Ne, gospodaru.
Vincent se sigurno spustio stubama i prešao kratku prilaznu stazu.
Zaustavio se, međutim, na zvuk kočije koja je prolazila seoskom cestom, a koju
se, nepogrešivo, vukla četiri konja. Bilo je previše buke i zveketanja za samo dva
konja. Ako u pitanju nije bila putnička kočija ili neka druga kočija u prolazu, u
Barton Coombsu je samo jedna osoba mogla posjedovati toliku zapregu.
Kočija je usporila i skrenula prema Covington Houseu. Vincent je stajao
gdje se zatekao, nadajući se da je nasred prilaza i da će ga konji vidjeti prije
nego što ga pregaze.
Nije se trebao brinuti.
- Ah, Darleigh - odjeknuo je veseo glas sir Clarencea Marcha. Sigurno je
otvorio jedan od prozora kočije. - Malo šećete prilaznom stazom, zar ne? Budite
pažljivi.
Vincent mu nije odgovorio, nego je nagnuo glavu u stranu i osluškivao
mukle udarce čizama koji su mu davali do znanja da se kočijaš spustio sa
svojega sjedala. Čuo je potom i zvuk otvaranja vrata kočije i rasklopive stube.
Pri iskrcavanju je čuo veliko komešanje, pa je zaključio da sir Clarence nije sam.
- Je li to bio poslijepodnevni posjet - u putnoj kočiji s četveropregom?
- Poslijepodne je tako lijepo, pa su moja draga supruga i kći poželjele
provozati se seoskim krajolikom - rekao je sir Clarence - a kako da im ne
udovoljim, Darleigh? Kad budete imali suprugu i kćeri, a nadam se da će to biti
uskoro, shvatit ćete kako je to biti suprug i otac koji pokušava opustiti se i živjeti
svoj život. A to je nemoguće. Čovjekova sreća ovisi o tome da usreći svoje žene.
A moje su žene pomislile da biste možda mogli uživati s nama u vožnji seoskim
krajolikom, a možda i u šetnji. Noge nam, doduše, više nisu kao nekoć i lady
March više ne može dugo hodati a da se ne zadiše, ali mlađi ljudi skloniji su
podvizima. Henrietta bi voljela prošetati s vama budete li kasnije tijekom
poslijepodneva raspoloženi za šetnju. Morate poći s nama na večeru. Bit će to
samo jednostavan, neformalan objed u krugu prijatelja.
Ah. Uživat će kad čuje, pomislio je Vincent.
- Zahvaljujem na ljubaznome pozivu - rekao je. - Nažalost, morat ću vas
odbiti. Samuel i Edna Hamilton pozvali su me da večer provedem s njima i
nekolicinom drugih prijatelja iz djetinjstva. Poslijepodne ću provesti u šetnji sa
svojom zaručnicom.
Nastupila je kratka, gotovo teška tišina koju je prekidalo samo zveckanje
konjske opreme, puhanje konja i udaranje njihovih kopita po šljunku.
- Vašom zaručnicom? - rekla je lady March.
- Da - nasmiješio se Vincent. - Zar niste čuli? A mislio sam da već svi u
Barton Coombsu znaju. Prije sat ili dva gospođica Fry pristala je udati se za
mene. Uvjeren sam da mi želite sreću.
- Gospođica... Mišica? - Glas sir Clarencea zvučao je gotovo poput
režanja.
- Sophie? - gotovo je istodobno rekla lady March.
- Što? - rekla je gospođica March koja je zvučala izbezumljeno - Mama?
- Vjenčat ćemo se u Londonu čim budem uspio sve organizirati -
odgovorio je Vincent - a potom ću svoju novu vikonticu odvesti kući
Middlebury Park. Ne trebate se brinuti za svoju nećakinju lady March. Uza me
će biti sigurna. Mažena i pažena. Ah, upravo sam se nečeg sjetio. Martine!
Nadao se da su vrata iza njega još uvijek otvorena. Ali, svakako je
predosjećao da ga je Martin pogledom budno pratio dok mu je još bio na vidiku,
kako bi bio siguran da se neće spotaknuti o kamen veći od obična šljunka i
udariti glavom o stup ograde.
- Da, gospodaru?
- Martine - naložio mu je Vincent - hoćeš li biti tako dobar da doneseš moj
novčanik i iz njega uzmeš onoliko koliko košta prijevozna karta u putničkoj
kočiji. Sir Clarence reći će ti točan iznos. Bili ste toliko ljubazni da nećakinji
svoje supruge date točan iznos kad ste je sinoć otposlali iz Barton Halla,
gospodine, ali to naposljetku neće biti potrebno, pa mi je zadovoljstvo uz
zahvalu vam vratiti novac.
 Nastavio je koračati prilazom, nadajući se pritom kako neće naići na konje
ili glavom udariti u otvorena vrata kočije.
- Mama? - ponovila je gospođica March iza njegovih leđa, drhtava glasa.
- Oh, šuti, Henrietta - otresito joj je rekla njezina nježna majka. - Ta
gadura. Nakon svega što sam učinila za nju.
Vincent je štapom napipao okvir vratnica i sigurno izašao na ulicu. Sjećao
se takvih igara - jednome bi djetetu stavili povez na oči, a druga bi ga djeca
vrtjela. Dijete s povezom preko očiju naposljetku bi moralo dokučiti gdje je.
Vincent je, dakako, uvijek varao u toj igri i virio ispod poveza, jer pretpostavljao
je da isto čine i ostala djeca. Volio bi da isto može i sada. Ali, župni stan nije bio
daleko. Pronaći će ga.
Nekako će već pronaći put, pomislio je, usprkos tupom probadanju u
želucu što ga je osjećao i tijekom prijašnjega ishitrena posjeta koji je za sobom
povukao posljedice s kojima će morati živjeti ostatak života.
Prije nego što će stići do župnoga stana, na ulici je čuo kočiju i
četveropreg koji su ulicom išli u smjeru Barton Halla. Činilo se da je netko ipak
odustao od poslijepodnevne vožnje i šetnje.
Tako je sir Clarencea Marcha zaskočio još jednom smicalicom, pomislio
je. Bila je to smicalica koja ga je uistinu ispunila zadovoljstvom.
Osim toga, učinio je nešto čime je osvjetlao obraz svojoj dami.

- Odlazite li često u šetnje? Imate li omiljeno mjesto za šetnju?
upitao je Vincent gospođicu Fry kad su napustili župni stan. – Nekad sam
uživao poći uskim puteljkom iza kovačnice, preskočiti ogradu, pa se preko
livade spustiti sve do obale rijeke. Dok smo mi dečki, odlazili smo onamo pecati
i plivati. Plivanje je bilo zabranjeno, ali svejedno smo plivali, čak i noću.
- Šećem - odgovorila je ona. - Ponekad samo zađem u šumu parka Barton
Halla, gdje mogu biti sama, a ponekad odem i dalje, kamo god me noge odnesu.
Poznato mi je mjesto o kojem govorite.
Prihvatila je njegovu ruku i uhvatila ga ispod miške, ali sigurno je, baš kao
i sinoć, shvatila kako je on nikamo ne može samouvjereno povesti. Bilo je
izvjesnije da će biti obratno, da će ona voditi njega, usprkos činjenici daje u
drugoj ruci imao štap.
Okrenuo ih je u smjeru kamo su trebali poći, ali gotovo istoga trena počela
ih je dozivati gospođica Waddell koja je živjela pokraj župnoga stana. Slučajno
se zatekla u prednjem vrtu, objasnila je gdje je orezivala osušene cvjetove.
Sigurno ga je vidjela kako dolazi, pomislio je Vincent, već drugi put
danas. A, poput svih ostalih, sigurno je znala i da je župnik gospođicu Fry jutros
zatekao u crkvi pa je poveo u župni stan. Jednako je tako sigurno znala da je
gospođica Fry usred noći izbačena iz Harton Halla. Nije li gospođa Parsons
spomenula kako baš ona organizira prosvjedno izaslanstvo koje će otići do
Barton Halla?
- Lijepa li poslijepodneva, lorde Darleigh - nastavila je ona. – A
gospođica... Fry, zar ne? Vi ste rođakinja lady March, vjerujem ili odsjeli ste u
župnome stanu.

Glas joj je bio prožet znatiželjom, a Vincent je pomalo začuđeno shvatio
daje župnikova supruga postupila kako ju je i zamolio i nikome nije rekla za
zaruke.
- Onda morate od mene osobno čuti sretne vijesti, gospođice Waddell -
rekao je. - Gospođica Fry danas me učinila sretnim čovjekom. Zaručeni smo.
- Oh, Bože. - Na trenutak se činilo da je ostala bez riječi. - Oh ja vam
trebam čestitati. Pa, tako mi svega, ovo su neočekivane vijesti. Još jutros župnik
se posvuda raspitivao tražeći zaposlenje za... pa... Oh, Bože. Kako je to sjajno,
moram reći.
Nije bilo problema udaljiti se od nje, jer inače to zna predstavljati teškoću.
Vincent je naslućivao da izgara od želje proširiti vijest prije svih ostalih.
- Ispričavam se - rekao je kad se konačno našao nasamo s gospođicom
Fry. - Sretnu sam vijest objavio a da se prethodno nisam posavjetovao s vama.
Ne zamjerate mi, nadam se?
- Ne, gospodine - rekla je ona.
- Rekao sam i sir Clarenceu i lady March, a i gospođici Mareli, kad sam
maloprije odlazio od kuće - rekao je. - Došli su pozvati me da se s njima
provozam seoskim krajolikom i da usput možda i malo prošećem s gospođicom
March. Bilo mi je silno zadovoljstvo reći im kako ću umjesto s njima šetati sa
svojom zaručnicom. Volio bih da ste mogli biti ondje i vidjeti izraz njihovih lica
kad sam im rekao tko je moja zaručnica. Uvjeren sam da je to bio nezaboravan
prizor. Oh, da, i Martinu Fisku, svojemu sobaru, naložio sam da sir Clarenceu
vrati novac od putne karte za kočiju.
- Oh - rekla je ona.
- Dok sam bio dječak, izvodili smo mu nemilosrdne smicalice - rekao je. -
Kažem izvodili, u množini, ali ja sam ih osmišljavao I predvodio. Jednom smo se
na krov Barton Halla uzverali noć pri je nego što je sir Clarence očekivao posjet
pomorskoga admirala plemenita podrijetla i njegove supruge. Danima se
unaprijed hvalio tim posjetom. Preko najvišega smo dimnjaka objesili ogromnu
plahtu na kojoj smo nacrtali lubanju i prekrižene kosti, te se nadali kako je nitko
neće primijetiti prije admiralova dolaska. Nitko je doista nije primijetio, a tog je
jutra, imali smo sreće, puhao povjetarac. Ako je za vjerovati slugama, a njima se
obično može vjerovati, prvo što je admiral učinio nakon iskrcavanja iz kočije
jest da je duboko udahnuo svjež zrak, podigao glavu i pogledao prema dimnjaku
na kojemu se veselo vijorila ona plahta.
Nasmijala se i ispustila vedar, lepršav zvuk koji ga je oduševio.
- Jesu li vas ikad uhvatili? - Pitala je.
- Nikada - odgovorio je on. - Iako je nekoliko puta bilo za dlaku. Sir
Clarenceje, naravno, oduvijek znao tko su obješenjaci, ali nikada nije uspio
dokazima potkrijepiti svoje sumnje, iako su neki od nas imali stroge roditelje.
Imam dojam kako nisu posvećivali preveliku pozornost prigovorima iz Halla.
Ponovno se nasmijala.
- Imali ste, dakle, sretno djetinjstvo, gospodine? - upitala ga je.
- Jesam.
Okrenuo je lice prema njoj i gotovo je pitao za njezino djetinjstvo. Ali tad
se sjetio da joj je djetinjstvo bilo teško i samim time vjerojatno - ne vjerojatno,
nego sigurno - vrlo nesretno, a pokušavao ju je nagnati da se opusti.
Pretpostavljao je da se približavaju kovačnici, i doista, uskoro je čuo
gospodina Fiska kako ga doziva. Potom je čuo i zvuk teških koraka, a nedugo
potom dvije su ga ogromne šake ščepale za lijevu ruku i počele je protresati
zajedno sa štapom.
- Vincente Hunte! - gromoglasno je vikao kovač. - Sa svojom ti se
suprugom sinoć nisam uspio ni približiti. Izgledaš kao veliki gospodin. No, ne
sumnjam da si u srcu i dalje vragolan. Zdravo, gospođice. Ne živite li vi u
Barton Hallu? Ne, samo malo. Vi ste ona zbog koje se župnik jutros raspitivao.
Pitao je treba li moja gospođa pomoć u kući. Odsjeli ste u župnome stanu, zar
ne? Pa, usuđujem se reći da vam je tu bolje nego ondje gdje ste bili. Ni
najgoremu neprijatelju ne bih poželio da živi u Hallu.
- Gospođica Fry i ja svježe smo zaručeni - rekao mu je Vincent.
Gospodin Fisk mu je još energičnije protresao ruku.
- Oh - povikao je - brzo se udvaraš, momčino! Ali, nikad i nisi bio neki
mlitavac, zar ne? Mogao bih vam reći nekoliko stvari o ovom lupežu, gospođice,
od kojih bi vam se digla kosa na glavi. No, usprkos svemu, oduvijek je bio dobar
momak, a bit će i dobar suprug, nema sumnje. Drago mi je što si odabrao seosku
djevojku, Vincente, odnosno, gospodine, tako bih te sad trebao zvati, a ne neku
od onih pomodnih lutalica kakvima se plemići obično žene. Oboma vam želim
sreću. I moja gospođa bi vam sigurno poželjela sreću, ali zaposlena je, peče još
kruha i kolača za našeg Martina, pa ne zuri kroz prozor. Ona misli da bi se
Martin trebao udebljati poput njegova oca.
- Nadam se da joj je jasno, gospodine Fisk - rekao je Vincent - da se
zahvaljujući njoj i ja debljam. Njezin je kruh najbolji što sam ga ikad kušao, a
njezinih se kolača čovjek nikako ne može zasititi.
Produžio je dalje s gospođicom Fry, skrenuvši u mirnu uličicu koja se
protezala paralelno s rijekom, ali podalje od nje.
- Seoska djevojka - rekao je. - Jeste li vi seoska djevojka? Je li vas to
uvrijedilo?
Tako ju je slabo poznavao. Ponovno je u želucu imao onaj šupalj osjećaj
da je učinio nešto impulzivno i ishitreno, a istodobno nepopravljivo.
- Ne ako su alternativa one pomodne lutke koje plemići žene - odgovorila
je. - To zvuči vrlo nepoželjno kad čovjek želi dobiti kovačevu naklonost, zar ne?
Nasmijao se. Njezin ga je odgovor oduševio i iznenadio. Pokazao je da
ima duha, kao i osjećaja za humor.
- Gospodin Fisk otac je mojega sobara - objasnio joj je. - Martin i ja
odrasli smo zajedno. Kad sam odlazio u rat, pitao me može li i on poći kao moj
posilni. Nakon što sam ranjen, inzistirao je da uz mene ostane kao moj sobar i od
tada ga se ne uspijevam riješiti. Pokušavao sam, osobito tijekom prvih godina,
kad ga nisam mogao plaćati, kad smo imali samo stan i hranu u Cornwallu, gdje
sam se oporavljao. Odlučno je odbijao otići.
- Sigurno vas voli - izjavila je ona.
- Pretpostavljam da je tako - složio se on. Nikada do sada nije tako
razmišljao. A pretpostavljao je da nije ni Martin. - Ograda je sigurno blizu.
- Još dvadesetak koraka - rekla je ona.
Nije pretjerano razmišljao kako će prijeći preko nje. U Lake strietu išao je
u daleko žešće šetnje od ove, ali tada je uza se imao Martina. Nije stvar u tome
da mu je Martin fizički pomagao, bili su se navikli biti jedan uz drugoga, pa su
se zajedno osjećali ugodno. Martin je točno znao kakve mu upute dati i kada ga
upozoriti na pojedine prepreke.
Sjećao se te živice. Tisuću je puta preskakao preko nje.
- Ja ću prvi - rekao je kad su došli do ograde. - A onda se mogu barem
pretvarati da vam pomažem da je i vi prijeđete.
Kukom na štapu uhvatio se za najvišu prečku. Bilo mu je drago što nije
pokušala uzeti mu štap, što nije ustrajala da ide prva kako bi mu pomogla.
Muškarac mora sačuvati određenu količinu dostojanstva.
Osjećao je bojazan, zapravo se užasavao činjenice da će ispasti idiot.
Ograda se sastojala od dviju drvenih prečki: donja se nalazila oko metar iznad
zemlje, a druga nešto više od pola metra iznad nje - za nju se i zakačio štapom.
Ispod niže prečke bila je još jedna, plosnatija, koja se protezala posve uz tlo, ali
ne pod kutom od devedeset stupnjeva. S ove se strane prostirala tratina. Druga je
strana bila niža, s daleko manje trave, udubljena tisućama stopala koja su se
ondje spustila u doskok. Nakon kiše je ondje sve bilo prekriveno blatom - pravi
raj za dečke. Na svu sreću, posljednjih nekoliko dana nije padalo. S obje strane
ograde uzdizala se živa ograda od gloga. Onkraj toga bila je livada po kojoj su
razbacane rasle tratinčice, maslačci i djetelina. A iza livade, nešto dalje, bila je
rijeka.
Pitao se dolaze li djeca još uvijek ovamo. Nije ih sad čuo. Možda su svi
bili u školi, tom prokletstvu bučne mladosti.
Nije se trebao brinuti. Bez problema je prešao preko ograde, ali bio je
sretan što se još sjećao udubine s druge strane, pa je znao što ga čeka pri
doskoku. Potom se ponovno okrenuo prema ogradi pa unutarnjom stranom
čizme napipao najnižu prečku i pružio ruku.
- Gospođo - rekao je - dopustite mi da vam pomognem. Ne bojte se.
Ponovno se nasmijala, a smijeh joj je bio dražestan i piskutav, pa se činilo
da je opuštena. U ruci je potom osjetio njezinu malenu ruku, nakon čega je
doskočila pokraj njega.
- Je li livada samo naša? - upitao ju je iako je bio gotovo siguran da jest.
- Jest - rekla je povlačeći ruku. - Oh, ovo je tako lijepo doba godine.
Najljepše doba, kad proljeće prelazi u ljeto. Livada je poput šarena saga. Želite li
da vam opišem što vidim?
- Uskoro - rekao je on. - Iako, ne trebate se osjećati dužnima činiti to.
Učim iskusiti svijet drugim osjetilima, jer draže mi je to nego se neprestano
upinjati zamišljati kako izgleda ono što ne vidim. Kad mi vi budete opisali
prizor, ja ću vama odmah opisati što osjećam, moj prizor bit će prepun zvukova,
mirisa, a ponekad i dodira. Pa čak i okusa. Ima li vam to ikakva smisla?
- Ima - odgovorila je. I te kako ima. A to objašnjava i zašto niste žrtva.
On je nato podigao obrvu.
- Zašto se ne ponašate kao žrtva - objasnila je. - Divim se tome.
Nagnuo je glavu u stranu.
- Jeste li se vi ponekad osjećali kao žrtva? - Upitao ju je. - Znate, svi se
ponekad tako osjećamo. Barem većina nas, u ovom ili onom trenutku života.
Nema u tome nikakve sramote, jer ponekad, MI i jesmo žrtve. Ponekad, međutim,
ako imamo sreće ili ako smo odvažni, možemo se uzdignuti iznad
samosažaljenja. Meni dakako, možda ipak bilo olakšano, jer sam dvije godine
nakon gubitka vida naslijedio bogatstvo. To mi je dalo slobodu za koju ću
zauvijek biti zahvalan.
- A ja ću se udati za vas - izjavila je ona bez daha.
Kako bi se lakše riješila uloge žrtve u vlastitom životu? Iako je potrebno
više od sreće da bi čovjek prevladao samosažaljenje. Samosažaljenje je ponekad
tako duboko ukorijenjeno u ljudima, da ih ništa ne može uvjeriti da trebaju
uživati u životu. Je li se gospodica Fry samo sažalijevala? Nije ju poznavao
dovoljno da bi odgovorio na to pitanje.
- Ne mogu vas vidjeti - rekao je. - Samo sam vas čuo, dodirnuo vašu ruku,
osjetio vas ispod ruke. Osjetio sam blag miris vašeg sapuna. Volio bih vas malo
bolje poznavati, gospođice Fry.
Čuo je kako glasno udiše na usta.
- Želite me... dodirnuti? - upitala ga je.
- Da.
Bez ikakve lascivne namjere. Nadao se da će to shvatiti upravo tako. Nije
uspijevao to glasno izgovoriti.
Bila je blizu njega, ali nije ga odmah dodirnula niti je on odmah pružio
ruku. Čuo je šuštanje tkanine, pa je pretpostavio da s glave skida šešir ili možda
čak svlači ogrtač. Čuo je blago škripanje svojega štapa na prečki ograde. Sigurno
je prebacila stvari pokraj njega.
Stajali su s druge strane ograde. Nadao se da su dovoljno daleko od nje, da
su zakriljeni glogovom živicom i da ih ne može vidjeti nitko tko možda prolazi
puteljkom. Puteljak ionako nije bio pretjerano prometan.
Premjestila se i stala točno ispred njega. Mogao ju je osjetiti ondje. Potom
je osjetio vrhove njezinih prstiju koji su poput pera dodirivali njegova prsa.
Podigao je ruke i pronašao njezina ramena. Bila su sitna i tanana, ali svejedno
čvrsta. Rukama joj je preko ramena klizio sve dok nije došao do njezina topla i
meka vrata. Ispod njegovog je palca mogao osjetiti otkucaje njezina srca.
Rukama joj je potom prešao uz vrat, preko malenih ušiju, sve do njezine kose -
guste, meke, kovrčave i doista kratke kose koja je bila upravo onakva kako ju je
opisala.
Izgleda kao dječak...
Sagnuo je glavu bliže njoj. Miris sapuna što ga je sinoć osjetio još se
intenzivnije osjećao na njezinoj kosi. Sigurno ju je nedavno prala. Na donjoj
čeljusti osjećao je toplinu njezina daha.
Prstima joj je istraživao lice. Glatko, prilično široko čelo. Visoki lukovi
obrva. Sklopljene oči - ponekad smeđe, ponekad boje lješnjaka, kako je bila
rekla. Crvenkasto smeđa kosa. Ali, boja ga više nije zanimala.
Imala je duge trepavice. Malen, ravan nos - nije, međutim, pronašao
nikakvu sličnost između njezina nosa i dugmeta. Topli obrazi meki poput ružine
latice, s jasno definiranim jagodičnim kostima. Snažna donja čeljust koja je
završavala malenom, šiljastom bradom.
- Srcoliko - prošaptao je.
Držeći joj lice između dlanova, palčevima joj je pronašao usne. Široka
usta. Meke, sočne usne. Blago je palčevima prešao preko tih usana, a potom se
zaustavio na njihovim kutovima. Nije se pomaknula niti je ispustila ikakav zvuk.
Mišići njezina lica bili su opušteni. Nadao se da je cijela tako opuštena. Nije ju
htio uznemiriti ni prestrašiti. Ali, vrhovi njegovih prstiju igrali su ulogu njegovih
očiju.
Primaknuo je glavu prema njoj, sve dok na licu nije osjetio toplinu njezina
daha. Nije uzmicala ni prosvjedovala. Prislonio je svoje usne na njezine.
Nije to zapravo bio poljubac. Njegove usne samo su počivale na
njezinima. Osjećao je. Kušao. Priznanje da su se tek nešto prije zaručili, obećali
jedno drugome.
Usne su joj kratko drhtale pod njegovima, a potom se opustile. Ni ona
njega nije zapravo poljubila. Ali nije se ni odmicala. Možda je prihvaćala
činjenicu da će pripasti jedno drugome.
Blago se potom odmaknuo, ponovno podigao ruke do njezine kose,
prstima prošao kroz nju pa prišao joj pola koraka bliže kako bi njezino lice
privio uza svoj vrat. Polako je ruku spustio niz njezinu kralježnicu kako bi je
cijelu privio uza se.
Sitna. Tanana ili barem jako vitka. Bez naglašenih oblina, iako nije
rukama pažljivije prešao preko njezina tijela. Nije htio. Nije imao pravo na to.
Još ne.
Prepustila se njegovu zagrljaju ni ne pokušavši odgurnuti ga. Rukama se
držala za njegov kaput u visini pojasa.
I samo su tako stajali, koliko dugo, to nije znao.
Točno se opisala. Nije bila obdarena zamamnim oblinama. Možda čak,
kao što je Martin izjavio, izgleda poput dječaka. Posve izvjesno nije bila lijepa,
čak ni zgodna. Posve sigurno nije imala tijelo koje bi privlačilo muške poglede.
Ali, dok je osjećao njezinu toplinu, meki pritisak njezina tijela uz svoje i miris
njezina sapuna, uopće mu nije bilo prokleto važno kako izgleda. Bit će njegova, i
iako je znao da će ga kasnije, kad ostane sam, opsjedati cijela lepeza bojazni i
dvojbi, osjećao je kako ga je na čudnovat način... ganula.
- Gospođice Fry - izgovorio joj je u tjeme, ali dok ju je grlio, to je zvučalo
sasvim pogrešno, jer ju je upoznavao na daleko dublji način od površnog
poznavanja. - Ili, mogu li vas zvati Sophie?
Glas kojim je odgovorila bio je prigušen tkaninom ovratnika njegove
košulje.
- Hoćete li me zvati Sophie? - upitala je. - Molim vas? Nitko me još nije
tako zvao.
Blago se namrštio. Bilo je boli u njezinoj zamolbi. Dobro, ne baš boli. Ali
čeznutljivosti je sasvim sigurno bilo.
- Onda ćete zauvijek za mene biti Sophie - rekao je. - Sophie, vjerujem da
ste lijepi. A prije nego što počnete prosvjedovati, govoriti da vam vaše ogledalo
odgovara drukčije, kako ne bi govorio takvo što da vas mogu vidjeti, dopustite mi
da dometnem kako ni biser vjerojatno ne izgleda pretjerano dojmljivo dok je
skriven u školjci.
Začuo je prigušen smijeh uza svoja prsa, a potom se oslobodila njegova
zagrljaja. Trenutak poslije na desnoj nadlanici osjetio je štap, pa ga je uzeo od
nje.
Je li rekao nešto pogrešno?
- Trebali bismo prošetati do rijeke - rekla je ona - a možda i sjesti uz
obalu. Načinit ću vjenčić od tratinčica, a vi mi možete potvrditi da su tratinčice
lijepe poput najskupljih ruža. Kako bih ja trebala vas zvati, gospodine?
- Vincent - rekao je dok je ona užurbano nešto radila, vjerojatno se
ponovno zaogrtala ogrtačem i stavljala šešir na glavu.
Nasmiješio se. Možda je činio nešto što naposljetku ipak nije bilo
ishitreno. Imao je jasan osjećaj da bi mu mogla postati draga - i ne samo zato što
je bio odlučan u svojoj nakani. Pa, zato što je bila mila.
Ili se doimala takvom.
Bilo je prerano da bi bio siguran. Hoće li i on njoj postati drag? Je li bio
umilan? Mislio je da jest.
Bilo je prerano da dozna slaže li se ona s njim.
A bilo je i prerano za razmišljanje o dugoročnoj budućnosti koju je tako
ishitreno ponudio. Uvijek je tako. Budućnost ima naviku pretvoriti se u nešto što
nismo ni očekivali ni planirali. Budućnost će se već pobrinuti sama za sebe.

 7. Poglavlje


- Hoćete li poći sa mnom do Covington Housea na čaj prije nego što vas
vratim u župni stan? - upitao je lord Darleigh dok su se nešto poslije vraćali iz
šetnje. - Moramo se posvetiti nekim planovima.
Mi.
Dok su šetali obalom rijeke ili ondje sjedili, nisu načeli ni jednu temu
vezanu za njihovu budućnost. Govorio je o Barton Combsu i djetinjstvu što ga je
tu proveo, a ona je izradila vjenčić od tratinčica preko kojega je on prešao
prstima kad mu je rekla da je gotov. Potom je uzeo vjenčić i prilično ga
nespretno prebacio preko njezine glave, oko njezina vrata, nakon što je kratko
zapeo za obod šešira.
Oboje su se smijali.
Baš to mu je bilo tako nevjerojatno - činjenica da su se nekoliko puta
zajedno smijali. Oh, bilo je tu i drugih stvari, čak nevjerojatnijih.
Dodirnuo ju je. Znala je da je to učinio samo zato što je ne može vidjeti, ali
svejedno ju je dodirnuo, prstima koji su bili topli, nježni i puni poštovanja. A i
usnama...
I držao ju je u zagrljaju. To je bilo najnevjerojatnije od svega. Privio je
uza se cijelo njezino tijelo. I iako je susret s njegovim mišićavim muževnim
tijelom predstavljao šok, bilo je to i čudo - ah, čisto čudo - zagrljaja u kojem se
našla. Činilo se da mu je stalo. Kao da mu je na određeni način dragocjena. Kao
da za njega ima osobnost.
Bio je ovo nevjerojatno čudan dan. Dan koji je započeo tako
katastrofalno-započeo je netom iza ponoći, kada su se sir Clarence ,tetka Martha
i Henrietta vratili sa zabave nakon nje, kad su svi bez kucanja ušli u njezinu
spavaću sobu iako je već bila ugasila svecu i legla. Kako je dan koji je tako
započeo mogao završiti ovako? A još nije bio gotov.
On je htio da uz čaj u Covington Houseu razgovaraju o njihovoj
zajedničkoj budućnosti. Bez pratilje. Ali, smatrala je kako to ni nije važno. Bili
su zaručeni i bio je dan. Nitko ih nije pratio ni tokom šetnje. Zapravo, kad je
razmišljala o sebi, nikad joj na pamet nije pala potreba da vodi
pratilju.
- Hvala vam - rekla je .
Bila je prilično sigurna da će joj se on svidjeti, a pri pomisli na to suze su
joj navrle na oci a grlo joj se steglo. U poslednjih je pet godina susrela tako malo
dragih ljudi, a prije toga još i manje. Oh, koliko li je samo sažaljiva bila ta
misao! Davno je već shvatila kako je samo sažaljenje istodobno i poraz. Zato se
okrenula ironiji u kojoj je pronašla način da se izrazi. Kod vikonta Darleighta
nije bilo ničeg ironičnog, ničega što bi mogla ismijati cak ni nespretnost koju je
pokazao dok joj je venčić tratinčica vješao oko vrata.
Pitala se je li umilna. Nikada si još nije postavila to
pitanje. Kad su došli
do Covington Housea, vrata im je otvorio gospodin Fisk, sobar lorda Darleighta.
Gledao je Sophie ravno u oci dok mu je vikont govorio da donese čaju u salon.
Lice mu je bilo bezizražajno, po uzoru na lica svih ostalih sluga. Ali, Sophie je iz
njegova pogleda iščitala optuživanje, čak i odbojnost. I bez toga bi pred njim
osjećala nelagodu. Bio je viši i snažniji od svojega gospodara, pa je vise
nalikovao na kovača nego na sobara.
Sophie mu se nije nasmijesila. Ljudi se ne osmjehuju slugama. Sluge
preziru ljude koji im se osmjehuju. Otkrila je to kad je došla živjeti kod tetke
Mary.
Kuca oko koje je posljednje dvije godine predala maštarije, iznutra je
izgledala dojmljivije nego što je očekivala. Salon je bio prostran i četvrtast,
opremljen starim pokućstvom koje je djelovalo udobno, a bio je tu i veliki
kamin, francuski prozori koji su gledali na lijepo održavan vrt koji je nekoć
sigurno bio prepun cvijeća. Na drugom kraju prostorije bio je klavir, a na njemu
kovčežić s violinom.
- Izvolite sjesti - rekao je lord Darleigh gestikulirajući prema kaminu, pa
je Sophie otišla do njega i sjela u naslonjač koji se nalazio pokraj kamina. Već je
znala da je pozorno sluša kad god nagne glavu u stranu. Nepogrešivo je došao do
naslonjača koji se nalazio na suprotnoj strani kamina i sjeo.
- Vjerujem da bismo trebali otići u London vjenčati se, Sophie - rekao je. -
Posebnim dopuštenjem. Možemo to obaviti u razdoblju od tjedan dana, a potom
ću vas odvesti kući u Gloucestershire, Middleburyje je velik, otmjen dvorac.
Park je ogroman i okružen je farmama. Užurbano je i razvijeno mjesto. Znam da
vas to straši, ali...
Zastao je kad je u prostoriju ušao gospodin Fisk s čajem na pladnju.
Spustio je pladanj na stolić pokraj Sophie, pogledao je ravno u oči i dalje
bezizražajnim pogledom, pa otišao.
- Hvala, Martine - rekao je vikont.
- Gospodine.
Sophie je nalila čaj i šalicu s tanjurićem odložila pokraj vikonta Darleigha.
Na drugi je tanjurić potom položila kolačić, pa sve zajedno stavila u njegovu
ruku.
- Hvala, Sophie - rekao je. - Žao mi je. Rekao sam da se moramo
dogovoriti oko planova, nisam li? A potom sam rekao koji su planovi.
- U tjedan dana? - upitala je ona.
Postojala je prijetnja da će je stvarnost izbezumiti. Napustit će ovo mjesto
s vikontom Darleighom. Otići će u London i vjenčati se ondje. U samo tjedan
dana. Bit će udana dama - lady Darleigh. S vlastitim domom. I suprugom.
- Vjerujem da je to najbolji mogući plan - rekao je. - Imam obitelj s kojom
sam blizak i koja me voli, Sophie. Prema meni se odnose osobito zaštitnički zato
što sam jedino muško dijete, a i najmlađi sam. A povrh svega sam i slijep.
Ugušili bi me kad bih im dopustio da nam organiziraju svadbu. Vi sa svoje strane
nemate obitelj koja bi uspostavila kakvu-takvu ravnotežu s njihovim
entuzijazmom, koja bi se skrbila o vama i gušila vas. Bilo bi nepošteno da vas
odvedem ravno u Middlebury.
Imala je dvije tetke, dva tetka, bratića i sestričnu, ako se na Sebastiana
može računati kao na bratića, jer je bio posinak tetka Terrencea. No, vikont je
imao pravo. Nije imala nikoga tko bi poželio doći na njezinu svadbu, još manje
nekoga tko bi poželio sudjelovati u organizaciji.
- Sophie - rekao je on - torba koju ste jutros imali uza se u crkvi... rekli su
mi da nije bila velika. Jeste li glavninu svojih stvari i odjeće ostavili u Barton
Hallu? Moram li Martina poslati onamo po vaše stvari? Ili ste sve svoje ponijeli
sa sobom?
- Ostavila sam tek nekoliko komada odjeće.
- Želite li da netko ode po njih?
Oklijevala je. Bez te odjeće nije imala gotovo ništa, ali sve je te odjevne
predmete naslijedila od Henriette i nisu joj zapravo bili po mjeri. Neki od njih
bili su ofucani. U torbi je imala svoj crtaći blok, ugljen i rezervnu odjeću.
- Ne.
- Dobro - rekao je on. - Onda ćete dobiti sve novo. London je sjajno
mjesto za kupovinu svega što poželite.
- Nemam novca - izjavila je ona mršteći se. Šalica je zveckala dok ju je
odlagala natrag na tanjurić. - A ne mogu od vas tražiti...
- Niste ni tražili - rekao je. - Ali, vi ste moja buduća supruga, Sophie.
Pobrinut ću se za sve vaše potrebe. Sigurno ću vas odjenuti sukladno vašem
budućem statusu.
Odložila je šalicu i tanjurić natrag na pladanj i zavalila se u naslonjaču.
Grickala je jagodicu svojega kažiprsta.
- Volio bih da vas mogu poslati ravno u London, da kupujete dok se ja
bavim nalaženjem posebnog dopuštenja, kako bismo se mogli vjenčati u samo
jednome danu - rekao je. - Ali, neće biti moguće sve obaviti tako brzo. Uvjeren
sam, međutim, da ćete biti dobrodošli u kući mojeg prijatelja lorda Trenthama.
Spomenuo sam ga već.
Užasavala ju je i sama pomisao na sve to, ali istodobno je osjećala i
uzbuđenje zbog kojeg joj je bilo mučno, pa joj je bilo drago što nije pojela
kolačić.
- Sophie? - rekao je. - Namećem vam svoje stavove, zar ne? Ali, ne mogu
se dosjetiti nikakva drugog načina. Možete li vi?
Jedina njoj poznata alternativa bila je ukrcati se sutra u putničku kočiju i
odjezditi u nepoznato. No, znala je da to neće učiniti. Ne sad kad je imala
mogućnost koja se nije mogla odbiti.
- Ne - rekla je. - Ali, jeste li sigurni...
- Oh - rekao je - poprilično sam siguran, uvjeren u to. Sve će biti u redu.
Hoće. Kažite da mi vjerujete.
Sklopila je oči. Silno je priželjkivala taj brak. Silno je žudjela za njim -
njegovom blagošću, osjećajem za humor, njegovim snovima i poletima, pa čak i
njegovom ranjivošću. Htjela je imati nekoga svoga. Nekog tko će je zvati
imenom, tko će je zagrliti kako bi je utješio, nekog tko će se s njom smijati.
Nekoga lijepog i bolno privlačnog.
Nekoga tko može popraviti narušenu sliku što je ima o samoj sebi.
I nekog tko...
- Nastavit ćete me uzdržavati čak i nakon što vas budem ostavila? - upitala
ga je.
- Čak i nakon što me budete... - Zurio je prema njoj. - Zauvijek ćete biti
moja supruga, a samim time i moja odgovornost, Sophie. Dakako da ću vam i
oporučno ostaviti prikladan iznos. No, moramo li već sad razmatrati daleku
budućnost? Volio bih prvo razgovarati o onoj neposrednoj. Uskoro ćemo se
vjenčati. Razmišljajmo o svadbi i odlasku kući, a sve drugo ostavimo za kasnije.
Hoćemo li?
Ponovno je istodobno izgledao i gorljivo i tjeskobno.
I ona je bila tjeskobna - ne zato što se njezin san možda neće ostvariti,
nego zato što bi možda mogao.
- Hoćemo - odgovorila je i nasmiješila se.
- Onda ćemo ujutro poći - rekao je. - Odgovara li vam to?
Tako brzo?
- Da, gospodine.
Nagnuo je glavu u stranu.
- Da, Vincente.
- Želite li da vam sviram violinu? - upitao je. - To je zapravo jedan od
načina da vas izvijestim da ću vam svirati, jer uvjeren sam kako ste odveć
pristojni prosvjedovati.
- To je vaša violina? - upitala je. - Više i od čega voljela bih da mi svirate.
Nasmijao se dok je ustajao. Potom je otišao do klavira, nimalo nespretno.
Otvorio je kutiju i iz nje izvadio violinu. Postavio je violinu ispod brade, u ruku
uzeo gudalo i nategnuo strune, ugodio instrument i počeo svirati napola okrenut
prema njoj. Pomislila je daje možda riječ o Mozartu, ali nije bila sigurna. U
životu se baš nije susretala s glazbom. Nije bila važna. Sklopila je ruke i stavila
ih ispred usta, pomislivši kako u životu nikada nije čula nešto tako lijepo. Tijelo
mu se blago pomicalo u ritmu glazbe, kao da je posve zaokupljen njome.
- U Penderris Hallu - rekao je kad je prestao svirati, dok je violinu vraćao
u kutiju - da kad sviram uznemiri sve naše i susjedske mačke, koje zbog mene
počnu zavijati. Sigurno griješe, zar ne? Ne čujem ni jednu mačku.
Tijekom šetnje pričao joj je o Penderris Hallu u Cornvvallu, domu
vojvode od Stanbrooka. Nakon povratka s Pirenejskog poluotoka ondje je
proveo nekoliko godina tijekom kojih se privikavao na sljepoću. Skupina koju je
činilo njih sedmero - šestorica muškaraca i jedna žena - ondje su se povezali
bliskim prijateljstvom i prozvali se Klubom preživjelih. Svake godine nekoliko
tjedana provode zajedno u Penderrisu.
Kako li je samo okrutno od tih njegovih prijatelja, pomislila je Sophie, što
se rugaju njegovu sviranju. Ali, on se smiješio, kao da je uspomena na uvredu
bila ugodna. Naravno, sigurno su se šalili. Oni su mu bili prijatelji. Rekao joj je
da svi oni jedni druge ohrabruju i zadirkuju kako bi se odvratili od crnih misli
ako ijedno od njih počne tonuti u depresiju.
Sigurno je lijepo imati prijatelje. Prijatelje koji su toliko slobodni da te
zadirkuju.
- Možda je to zato - rekla je ona - što ovdje nema mačaka.
Srce joj je počelo poskakivati.
- Joj! - Teatralno je iskrivio lice, a potom se nasmijao. - Niste ništa bolji
od njih, Sophie. Nažalost, neshvaćen sam kao i svi genijalci. Usuđujem se reći
da je klavir potpuno raštiman. Godinama već nitko nije svirao.
Bilo joj je apsurdno drago. Našalila se, a on se nasmijao, optužio je da nije
ništa bolja od njegovih prijatelja.
- Svirate i klavir? - upitala ga je.
- Posljednje tri godine učio sam svirati oba instrumenta - odgovorio je. -
Nisam, nažalost, uspješan ni u jednom, ali popravljam se. Harfaje nešto posve
drugo. Ima jednostavno previše žica, pa sam više nego jednom bio u grdnom
iskušenju baciti je kroz najbliži prozor. No, kako je krivnja moja, a ne harfina, a
s obzirom na činjenicu da ne bih volio da me netko baci kroz prozor, obično
uspijevam obuzdati tu potrebu. I odlučan sam u nakani da ovladam harfom.
- Niste li još kao dječak naučili svirati klavir?
- Nitko na to tad nije ni pomišljao - odgovorio je - uključujući i mene.
Bilo je to za djevojčice. Općenito gledajući, drago mi je što tad nisam učio
svirati. Sigurno bih mrzio to.
Sjeo je na klupčicu ispred klavira i podigao poklopac. Sophie je gledala
kako mu prsti klize preko crnih tipki, sve dok palcem desne ruke nije pronašao
središnju bijelu tipku.
Svirao je nešto što je nekoć svirala i Henrietta - Bachovu fugu. Svirao ju
je polako, tromije od Henriette, ali savršeno točno. Instrument je doista bio
neugođen, ali zbog toga je melodija zvučala nekako melankolično.
- Obuzdajte gromoglasan pljesak do kraja recitala - rekao je kad je
podigao ruke.
Zapljeskala je i nasmiješila se.
- Je li to mig daje recital već gotov? - upitao ju je.
- Uopće nije - rekla je. - Aplauz obično poziva na još.
- A pristojan aplauz obično označava kraj recitala - rekao je. - A ovaj je
aplauz očigledno bio pristojan. Osim toga, blizu sam kraja repertoara kojim
raspolažem. Želite li pokušati iscijediti glazbu iz ovog žalosnog instrumenta?
Svirate li?
- Nikad nisam naučila svirati - odgovorila je.
- Ah. - Okrenuo se prema njoj. - Jesam li naslutio čeznutljivost u vašem
glasu? Uskoro ćete, Sophie, moći činiti što vas je volja. U razumnim granicama.
Kratko je sklopila oči. Bilo je to onkraj njezina poimanja. Oduvijek je
htjela... oh, jednostavno učiti.
- Pjevate li? - upitao je. - Znate li kakvu narodnu pjesmu? Točnije, znate li
pjesmu ,,Early One Morning“? To je jedina pjesma koju sviram bez ikakvih
teškoća.
Odsvirao je prvih nekoliko taktova.
- Znam je - rekla je i preko prostorije se zaputila do njega. - Znam
melodiju, ali čisto sumnjam da će me itko ikad pozvati da je otpjevam u velikoj
opernoj kući.
- Kako bi nam životi bili pusti bez glazbe - uzvratio je on - kad bismo
samo iznimno talentiranima dopuštali da je izvode. Pjevajte dok ja sviram.
Ruke su mu - one ruke kojima joj je dirao lice - bile tanane, lijepo
oblikovane, a nokti uredni.
Ponovno je zasvirao uvodne taktove, a ona je zapjevala.

 Jednog jutra ranog, baš kad sunce bilo je na izlasku, u dolini ispod sebe
začuh gospu kako pjeva.

Bio je nagnut nad tipkama, napola sklopljenih očiju.

Jesu li baš sve narodne pjesme žalosne? Je li to možda zato što tuga
daleko bolje od sreće poteže strune srca?
Oh, nemoj me iznevjeriti, oh, nemoj me ostaviti. Kako si mogao iskoristiti
tako jadnu djevu?

Otpjevala je pjesmu od početka do kraja, a kad je završila, njegovi prsti
ostali su na tipkama, dok je sjedio pognute glave. Grlo joj se stezalo. Život je
tako često nesretan, pun razočaranja i odlazaka.
Potom je ponovno zasvirao, drugu pjesmu. Svirao je nesigurnije, promašio
nekoliko nota. I zapjevao je.

Na Richmond Hillu živi djevojka, blistavija od jutra svibanjskoga...

Imao je lepršav, ugodan tenor, iako ni on posve sigurno nikad neće pjevati
na pozornici velike operne kuće. Nasmiješila se pri pomisli na to.

Od krune bih odustao da moja bude, slatka djevojka s Kichmond Hilla.

Smiješio se kad ju je otpjevao do kraja.
- Jezik ljubavi ponekad zna biti ekstravagantan, zar ne? - rekao je. - Pa
ipak, može tako ošamutiti čovjeka. - Napola stisnutom šakom blago se lupkao po
prsima. - Možete li vjerovati da postoji muškarac koji bi zbog djevojke odustao
od krune, Sophie?
- Sumnjam da bi to učinio ijedan muškarac - odgovorila je. - Kao prvo,
trebao bi prethodno biti kralj, a njih baš i nema mnogo. No, mogla bih
povjerovati u osjećaje, kad bih bila sigurna da me voli više od ičega drugog. I
kad bih ja njega voljela besmrtnom ljubavlju. Vjerujete li da takva ljubav postoji,
gospodine?
Poželjela je pregristi si jezik kad je shvatila daje prekasno povući što je
rekla.
- Vjerujem - odgovorio je, rukom nježno prelazeći preko tipki. - Ne
događa se takva ljubav svima, barem ne većini, ali svakako se događa. I sigurno
je predivna. Većina ljudi umjesto nje odabire udobnost. A nije udobnost problem.
 Osjećala je nelagodu.
Podigao je glavu prema njoj i nasmiješio se. - Bilo bi bolje da vas vratim u
župni stan - rekao je. - Pretpostavljam da nije baš bilo umjesno dovesti vas
ovamo, zar ne? A i, zaručeni smo i uskoro ćemo se vjenčati.
- Ne morate poći sa mnom - izjavila je ona.
- Ali, moram - rekao je ustajući. - Kad god moja dama mora ići nekamo iz
mojega ili svojega doma, pratit ću je kad god sam u prilici.
Shvaćala je njegovu potrebu da svojemu invaliditetu ne dopusti da ga
hendikepira, iako je rečenica koju je izrekao zvučala pomalo posjednički.
Moja dama.
Je li to sad bila njezina titula - njegova dama?
Većina ljudi umjesto ljubavi odabire udobnost, prisjećala se njegovih riječi
dok su zajedno izlazili iz kuće. Ali, nije udobnost problem.
Oh, doista nije.
Ali... udobnost umjesto vječne ljubavi o kojoj je pjevao?
Iako čak i udobnost ne mora vječno trajati.

***
Bili su na putu za London, usred drugoga dana putovanja. Bilo je
zamorno, onako kako su zamorna sva putovanja. jedva su razgovarali.
Vincent je pokušavao ne žaliti zbog svega što je učinio posljednjih
nekoliko dana, počevši od prihvaćanja poziva sir Clarencea Marcha da večer
provede u Barton Hallu. Ili možda kao prvo da ne žali zbog odluke što je
umjesto da se vrati kući otišao u Barton Coombs.
Zaprosio je neznanku - nije joj čak ponudio ni normalan brak. Najviše ga
je tištalo upravo to posljednje. Od samog će početka nad tim brakom bdjeti usud
mogućeg razlaza. Impulzivno ponašanje oduvijek je bilo njegova napast. I često
je naknadno žalio zbog toga. Jednom je tako impulzivno pristupio velikome topu
kako bi vidio zašto nije opalio.
Osjetio je, međutim, očajničku potrebu da Sophie Fry uvjeri da se uda za
njega, a činilo se kako je drukčiji pristup nikada ne bi uvjerio da pristane. A
jednostavno je morala pristati.
Gotovo potpuna šutnja koja ih je pratila tijekom dana i pol bila je u
jednakoj mjeri njezina i njegova krivnja. Njegova čak i više. Bio je uvjeren da ga
se ona pomalo plašila, njega, njegove velike kočije i raskošna života s kojim se
suočavala. Ali i činjenice da zalazi u nepoznato.
Prošla noć nije joj ničim pomogla da se opusti. Zaustavili su se u nekom
opskurnom svratištu koje su Martin i Handry odabrali na svoju ruku, i ondje
uzeli dvije sobe: jednu za Martina, a drugu za gospodina i gospođu Hunt. On je
spavao u Martinovoj sobi, ali cijele se noći brinuo zbog neprikladnosti smještaja,
zbog potencijalne opasnosti kojoj je Sophie bila izložena u svjetlu činjenice da je
u sobi spavala sama, bez pratnje sluškinje.
Pokušao se dosjetiti nečega što bi rekao, nečega čime će pokrenuti
razgovor, što će zahtijevati njezin odgovor, a možda čak i smijeh. Imala je
ugodan smijeh, ali prije dva dana je stekao dojam da se rijetko smije. Sudeći
prema šturim informacijama što mu ih je o sebi rekla, vodila je silno
osamljenički život.
Prije nego što je stigao išta reći, progovorila je ona.
- Pogledajte samo toranj ove crkve - rekla je, a glas joj je bio vedar i
poletan.- i prije sam to primjećivala, ali uvijek me zadivi kako nešto tako tanano
i visoko može ostati uspravno i pod udarima jakoga vjetra!
Čekao je da shvati što je rekla, a to se dogodilo vrlo brzo. Čuo ju je kako
brzo i glasno udiše.
- Oprostite - rekla je, glas joj je bio diskretniji.
- Pričajte mi o tornju - rekao je.
- Riječ je o tornju crkve u seocetu kojemu se približavamo - rekla mu je. -
Riječ je o iznimno lijepom seocetu. No, ovo što govorim vama apsolutno ništa
ne znači, zar ne? Da vidim. Tu su stare, bijelo oličene seoske kuće s krovovima
od slame s obje strane ceste. Oh, jedna od njih je jarko ružičasta. Kako li samo
veselo izgleda. Pitam se tko u njoj živi. Crkva je nešto dalje. Evo, sad je vidim
cijelu. Nalazi se na seoskom trgu, zapravo je prilično neupečatljiva, ističe se
samo toranj. Usuđujem se reći da su seljani bili toliko nezadovoljni svojom
crkvom, da su se toliko stidjeli svoje crkve u usporedbi s crkvama koje se nalaze
u susjednim selima, da su odlučili podignuti toranj kako bi mogli ponovno biti
ponosni.
Na travnjaku pokraj crkve su djeca koja igraju kriket. I vi ste nekoć igrali
kriket. Ljudi pričaju o tome, čula sam ih.
Zainteresirano ju je slušao. Imala je oštro oko i maštu kojom je na
zadivljujući način uljepšavala detalje. A u glasu joj je bilo topline i žustrine.
- Ne znam vam reći kako se selo zove - nastavila je. - Ništa mi ne kazuje.
Možda nije ni važno. Ne moramo imenovati baš sve što je lijepo, zar ne? Jeste li
svjesni činjenice da sama ruža sebe ne zove ružom? Baš kao ni bilo koji drugi
cvijet ili stablo?
Zatekao se kako joj se osmjehuje.
- Kako znate? - upitao ju je? Govorite li jezik ruža ili drugo ga cvijeća?
Nasmijala se, smijeh joj je bio ugodan, lepršav poput onoga sto ga je
upamtio otprije dva dana.
Oklijevao je, a potom odlučio potražiti ono sto je slutio da se u njoj krije.
 - Mislim da je sve pokrenuo jedan od dječaka na tratini svakoga trga -
rekao je - ili vjerojatnije njegov otac, možda je jednom palicom tako silovito
udario loptu koja je poletjela visokom luku i završila na krovu crkve. To se,
dakako, dogodilo prije nego što je izgrađen toranj.
- Ali, vi čak nemate pojma o kojemu je selu riječ - prosvjedovala je,
zazvučavši pomalo izbezumljeno.
Ah! Možda je pogriješio.
- Župljanima su - nastavio je - išli na živce dječaci koji su se verali uz
bršljan na zidovima crkve kako bi s krova skidali lopte, pa tako trgali i uništavali
bršljan, te su odlučili podignuti toranj kako bi stali na kraj tom bogohuljenju.
Nastupila je kratka tišina.
- A odlučili su da bude iznimno visok - rekla je Sophie - kako se ni Bertha
ne bi pokušala popeti na njega.
Bertha? Smiješio se.
- Bertha je bila djevojčica, dakako, koja se prije nego što je i prohodala
penjala na sve što je mogla vidjeti? - upitao je. - Nitko je nije mogao zaustaviti?
- Baš tako - odgovorila je ona. - Predstavljala je neprestanu muku svojim
roditeljima koji su je spašavali s krošnji stabala i dimnjaka, užasnuti već samom
mišlju da bi jednoga dana mogla pasti i razbiti glavu.
- Da ne spominjemo vrat koji je mogla slomiti - rekao je on. - I, naravno,
najgore je bilo to što se znala popeti, ali ne i sići. Zapravo, uopće se nije usuđivala
pogledati dolje dok bi bila gore.
- A onda je svanuo sudbonosan dan - nadovezala se ona - kad je isti onaj
igrač kriketa koji je onako žestoko udarao lopticu i koji nije znao da nisu važni
ni udaljenost ni visina, lopticu udario tako žestoko da se nabila na sam vršak
crkvenog tornja.
- Sudbina je htjela - rekao je on - da Bertha koja je tog dana trebala
posjetiti majčine roditelje u tridesetak kilometara udaljenom selu naposljetku
ipak nije nikamo otišla, jer je očev otac dobio groznicu, a nesposobni je liječnik
lakšu boljku proglasio trbušnim tifusom, pa je cijelo selo stavljeno u karantenu.
- Bertha se uzverala na toranj - nastavila je Sophie - i bacila lopticu dolje
dok su oko crkve okupljena djeca klicala, odrasli rukama prekrivali oči i
zadržavali dah, a župnik i cijeli crkveni zbor klečali u molitvi. Članovi zbora,
dakako, nisu klicali.
- A potom... - ubacio se Vincent. - A potom... pojavio se kao šišmiš slijepi
Dan kojega su tijekom svih njegovih sedamnaest godina života smatrali seoskim
idiotom zato što nije mogao vidjeti ni... eto, ni šišmiša, zato što nije mogao
smisliti ni dvije pametno riječi, a koji je sada došao na svoje i zauvijek ušao u
seoske priče kao junak. Negdje čak postoji i njegov spomenik, dobro, ne baš na
samome trgu, ali taj je spomenik podignut na izričit zahtjev nekoliko generacija
igrača kriketa. Isti taj Dan se, dakle, popeo na krov crkve, a potom i uzverao na
toranj i spustio Berthu. Nije se, poput svih ostalih, bojao visine, jer nije mogao
vidjeti koliko je nešto visoko. Da nije bilo Dana koji se uzverao spasiti je, Bertha
bi i danas bila na tornju.
- Berthi je tad - dometnula je ona - već bilo šesnaest godina, trebala je
zapravo uskoro navršiti sedamnaest. I naravno da se odmah zaljubila u Dana
kojeg prethodno nikad nije pomnije pogledala. Otkrila je da je zadivljujuće
snažan i zgodan, te da, dakako, uopće nije idiot, da je samo slijep kao šišmiš. A
on je njoj priznao daju je cijeli život zapravo potajno obožavao zato što ima
anđeoski glas. Vjenčali su se u crkvi visoka tornja i zauvijek živjeli sretno.
- A ona se poslije toga nije uzverala ni na što više od stolca - rekao je
Vincent. - Čak se i to događalo samo kad bi prostorijom protrčao miš, a stolac
bio dovoljno čvrst. Jer znala je da će je Dan uvijek spasiti, pa je strahovala da bi
pritom mogao pasti i poginuti, a ona bi tako izgubila ljubav svojega života.
Djeca su im bila viseljaci čvrsto vezani za zemlju i nikada nisu pokazala
sklonost penjanju, Čak ni iz svojih kolijevki.
- Kraj - uzdahnula je Sophie.
- Amen - svečano je izjavio Vincent.
Oboje su potom prasnuli u smijeh, puhali na nos, hihotali se, sve dok ih
nešto - možda zaprepaštenje ili nelagoda - nije utišalo.
- Pripovijedaš li oduvijek priče? - upitao ju je nakon krače tišine.
- Ja vidim priče. Dobro, ne stvarne priče s početkom, sredinom i krajem,
nego trenutke u vremenu. Blesave trenutke. Pa ih crtam. Karikature.
- Stvarno? - Okrenuo se prema njoj. - Karikature ljudi koje poznaješ?
- Uvijek - odgovorila je ona - iako mislim da bih mogla pokušati nacrtati
niz crteža Berthe, Dana i crkvenog tornja. Bio bi to zabavan novi izazov.
Nasmiješio joj se.
- A mogla bih napisati i priču koja bi popratila crteže - rekla je. - Morate
mi pomoći s dijelovima koje ste smislili. Znate s riječima. Pripovijedate li vi
priče? Mislim, osim ove?
- Nekoć sam izmišljao fantastične priče kako bih uspavao Ursulu, svoju
najmlađu sestru, kad bi se uplašila duhova, mraka ili grmljavine. Uvijek se nečeg
plašila - rekao je - iako je bila starija od mene. Još uvijek sam u stanju izmišljati
priče za laku noć. U vrijeme Uskrsa, kad se cijela moja obitelj okupila u
Middlebury Parku, jedna od nećakinja zamolila me da im čitam priču za laku
noć. Čuo sam tad Amy, svoju najstariju sestru, koja ju je psičući ušutkivala, a
mogu zamisliti i da je pritom mahala rukama, kreveljila se kako bi svoju kćer
podsjetila da je ujak Vincent slijep. Djeci sam tad ispričao priču o zmaju koji je
poljskog miša oslobodio iz klopke tako što je svojim plamenim dahom spalio
uže koje je klopku držalo zatvorenom. Nakon toga sam svake večeri morao
smišljati nove pustolovine tog zmaja i poljskog miša.
- Oh - rekla je ona - pitam se bih li znala nacrtati zmaja. Miš je na gotovo
svim mojim crtežima, posve maleni miš u kutu na dnu papira.
- Vaš potpis? - upitao ju je. - Jeste li oduvijek bili mišić koji promatra
apsurdnosti života, Sophie?
- Miš na mojim crtežima možda i jest malen - odgovorila je ona - ali nije
uvijek ponizan i skrušen. Ponekad mu njuškicu krasi podmukao osmijeh.
- Drago mi je zbog toga.
Ponovno su ušutjeli, ali samo nakratko. Kočija je iznenada naglo skrenula,
a grčevito se hvatajući za platnenu ručku pokraj vrata kako ne bi pao na
suputnicu, Vincent je mogao čuti zvečanje konjskih kopita na kamenu, po svemu
sudeći na kamenom popločenom dvorištu nekog svratišta.
- Malo je prerano za promjenu konja - izjavio je Martin kad je otvorio
vrata kočije, dokje spuštao stube. - Ali, za nekoliko će trenutaka doći do proloma
oblaka, pa sam u vlastitome interesu uspio uvjeriti Handryja da se zaustavi ranije
nego što smo predvidjeli, jer moram sjediti vani na sanduku pokraj njega. Da
zatražim privatne odaje za vas i gospođicu Fry, gospodine? I naručim lakši
obrok?
Martin je barem ponovno razgovarao s njim, iako krajnje formalno.
- Da, molio bih te, Martine - rekao je Vincent, uzeo štap sa sjedala preko
puta pa se bez ičije pomoći spustio niz stube. Obojica sluga znali su da mu ne
trebaju ni nuditi pomoć. Potom se okrenuo i pružio Sophie ruku kako bi joj
pomogao pri silasku.
Kad bi je barem mogao vidjeti, pomislio je. Nju i njezine crteže,
karikature.
Kad bi barem mogao vidjeti. Minutu, samo nakratko. Ne bi bio pohlepan.
Samo minutu.
Usredotočio se na svoje disanje. Udisaj. Izdisaj. Udisaj. Izdisaj.
Bio je sad već popriličan stručnjak za obuzdavanje tih iznenadnih,
neočekivanih napadaja panike. Nije baš bio savršen stručnjak, skrušeno je
pomislio. Kad bi preuzeo nadzor nad disanjem, morao se oduprijeti i prilično
sramotnoj potrebi da zaplače, pa čak i da glasno zavapi zbog frustracije i
osjećaja samosažaljenja.
Nasmiješio se i ponudio joj ruku.
 8. Poglavlje


Kočija je ušla u London, gdje je Sophie do prije dvije godine provela
glavninu svojega života. Provela je ovdje i prošlo proljeće, kao i dio ovoga
tijekom kojega su njezina tetka i tetak Henriettu vodili po društvenim
događanjima kako bi joj pronašli plemenita supruga, dok je Sophie boravila u
njihovim unajmljenim odajama i šetala različitim parkovima.
Ovoga je puta ovamo došla kako bi se udala.
Od te joj se misli vrtjelo u glavi. Nije bila sigurna je li zapravo još svjesna
stvarnosti te činjenice.
Vozili su se prema londonskome domu lorda Trenthama, prijatelja lorda
Darleigha, kako bi ga pitali može li ona kod njega boraviti do vjenčanja. Sophie
se pribojavala trenutka kad će stići na odredište. Što će lord Trentham i njegova
rodbina misliti o njoj? I o ovoj situaciji? Hoće li lord Trentham na nju gledati
poput gospodina Fiska? Hoće li je smatrati nemoralnom ženom koja iskorištava
slijepca kako bi se domogla bogatstva?
Ali, kako ne bi pomislio baš to?
Osjećala se bespomoćno i pomalo mučno.
Kočija se naprasno zaustavila ispred prilično dostojanstvene zgrade na
dugoj ulici. Sophie je pogledala kroz prozor i vidjela gospodina Fiska koji je
skočio sa sanduka pa otrčao uza stube kako bi zvekirom pokucao na ulazna
vrata. Nekoliko trenutaka kasnije, vrata su se otvorila i on je razgovarao s
čovjekom koji je na njima stajao - očigledno slugom. Ovaj je povirio prema
kočiji, a potom nestao iz vidokruga ostavivši iza sebe odškrinuta vrata.
- Mislim daje sluga otišao vidjeti je li netko kod kuće - rekla je. -Oh,
mislit će da sam jako drska.
- Hugo je jedan od meni najdražih prijatelja na svijetu - rekao je on.
U tome dijelom, pomislila je, i počiva problem.
Osoba koja se sljedeća pojavila na vratima i potpuno ih ispunila nije bio
sluga. No, čovjek koji je ondje stajao, pogledao prvo gospodina Fiska, a potom
kočiju, te u nekoliko skokova prešao preko stuba i popločana prilaza kući, nije
mogao biti ni lord Trentham. Taj čovjek bio je pravi div zastrašujuća, namrštena
lica i nimalo moderno, kratko ošišane kose.
Tko god da je bio, sigurno im je kanio reći koliko su drski, ne vodeći
pritom računa o primjerenosti riječi. Vidjela mu je to u očima.
 Energično je otvorio vrata kočije i nagnuo se unutra.
- Vince, ti huljo prokleta! - povikao je, a Sophie se skutrila u svojemu
kutu, sretna što ne sjedi s njegove strane kočije. - Što bi ovo trebalo značiti? Ha?
Kasniš dva dana! Mogao bi se lijepo vratiti u vražju mater iz koje si došao,
toliko si mi sad od koristi.
Lice lorda Darleigha ozario je osmijeh.
- I meni je drago što te vidim, Hugo - rekao je. - Ili bi barem tako bilo kad
bih te mogao vidjeti.
Zastrašujući div bio je lord Trentham.
- Izlazi! - povikao je, kratko zastajući kako bi spustio stube dok je kočijaš
iza njega samo bespomoćno stajao. - Ako ne kaniš vratiti se odakle si i došao,
što bi učinio svaki pristojan čovjek koji kasni dva dana, izlazi ovamo kako bih te
mogao iskidati. Zašto, dovraga, nisi došao na vrijeme?
Napola je potom vukao lorda Darleigha, napola mu pomagao da se iz
kočije spusti na stazu, a potom ga primio u medvjeđi zagrljaj koji je izgledao kao
da će mu polomiti sve kosti u tijelu. Lord Darleigh, međutim, uopće nije bio
uznemiren, nego je divu vraćao srdačnim zagrljajima.
- Na što sam to trebao doći na vrijeme? - upitao je. - Na sta sam zakasnio
dva dana?
- Na moju svadbu - zaurlao je lord Trentham. - Propustio si moju svadbu i
uništio mi dan. Zapravo si mi uništio život. Došli su George, Imogen, Flavian i
Ralph. Ben sa sestrom boravi na sjeveru Engleske, pa ima napola pristojnu izliku
zašto me zanemario, osobito zato što nema noge koje bi ga trkom dovele ovamo.
Ali, ti si iščeznuo s lica zemlje ni ne pomislivši na pozivnicu na vjenčanje koje
ćeš propustiti. Nitko u Middlebury Parku nije imao pojma gdje si. Čak ni tvoja
majka.
- Tvoja svadba? - rekao je lord Darleigh. - Oženio si se, Hugo? Koga...
Lady Muir?
- Baš nju - odgovorio je lord Trentham. - Sad je lady Trentham. Vraški
sam se namučio da je uvjerim, ali zar je mogla još dugo odolijevati? Nijedna mi
razborita žena ne bi mogla odoljeti. Uđi da je vidiš. Odnosno, da je ne vidiš, da
budem precizniji... kako bi i sama mogla pridodati svoje zamjerke mojima.
Uništio si nam živote.
Baš tad je pogledao prema kočiji i pogled mu se susreo sa Sophienim.
- Sa sobom sam poveo nekog - u istome je trenutku rekao lord Darleigh.
- Vidim. - Lord Trentham i dalje je zurio u Sophie. - Ispričavam se, gospo.
Nisam vas ranije vidio. Jesam li izgovorio išta što dama ne bi trebala čuti?
Nesumnjivo jesam. Ispričavam se.
 Lord Darleigh okrenuo se prema kočiji, a Sophie je mogla vidjeti kako je
rub prve stube locirao s pomoću unutarnje strane stopala, nakon čega je ispružio
ruku kako bi joj pomogao sići. Jednako je tako postupio i uz onu ogradu prije
nekoliko dana.
I lord Trentham doimao se još krupnije sad kad je stajao na stazi. Mrštio
se i izgledao neobično zbunjeno.
- Ovo je Hugo Emes, lord Trentham, Sophie - rekao je Vincet. - Hugo,
volio bih te upoznati s gospođicom Sophie Fry, mojom zaručnicom i budućom
suprugom.
I Sophie se blago naklonila.
- Zaručnicom i budućom suprugom - ponovio je lord Trentham, a obrve na
čelu iznad nosa gotovo su mu se dodirivale. - Je li ovo nešto naprasno, momčino,
ili si prije nekoliko mjeseci u Penderrisu bio iznimno tajnovit?
- Ne, mogli bismo to nazvati iznenadnim - rekao je lord DarIutgh. - Već
prekosutra ćemo se najvjerojatnije vjenčati. Zato i je sa mnom u Londonu.
Moram prvo ishoditi posebno dopuštenje. Nadao sam se da će tvoja pomajka
dopustiti da moja zaručnica ovdje prespava sljedeće dvije noći. A sad ću
dopuštenje morati tražiti od lady Muir, odnosno lady Trentham.
- Komplicirano, zar ne? - upitao je lord Trentham i sumnjičavo pogledao
Sophie. - Vas dvoje, bolje uđite unutra. Četiri koraka naprijed, Vince, i pet stuba
do ulaznih vrata. Gdje ti je štap? Ah, i evo Fiska. Pobrinut će se za tebe.
Gospođice Fry?
Ponudio joj je ruku i udijelio joj prodoran pogled koji joj je djelovao
prilično zastrašujuće. Ali, naravno, većina prijatelja lorda Darleigha iz Kluba
preživjelih bili su časnici veterani iz prošloga rata. Sigurno su svi odreda
nevjerojatni džentlmeni.
U trenutku kad su ušli u kuću, hodnikom je hitala gospođa koja je
poprilično šepala. Bila je sitna i tanana, kovrčave plave kose i iznimno lijepa
lica. Toplo se osmjehivala.
- Lorde Darleigh! - uzviknula je. - Gledala sam kroz prozor salona tko
nam to dolazi u posjet, a onda sam vidjela da ste to vi. To je predivno, usprkos
činjenici da ste propustili našu svadbu. Hugo je zbog toga bio razočaran, ali sad
ćemo ponovno biti sretni.
Govoreći to, prilazila je lordu Darleighu, a on je nekako znao daje obje
ruke ispružila prema njemu. I on je ispružio ruke, pa su se rukovali. Smiješio se
ravno prema njoj.
- Strahovao sam da će Hugo možda biti odveć lijen da vam se udvara
nakon povratka iz Penderrisa - rekao je. - Tako mi je drago što sam ga pogrešno
procijenio. Od trenutka kad sam vas upoznao, znao sam da ste savršeni za njega.
Postoji li išta romantičnije od činjenice da vas je pronašao ozlijeđenu, a potom
vas nosio sve do kuće? Želim da budete sretni, lady Trentham. Smijem li
poljubiti nevjestu, Hugo, iako kasnim dva dana?
Ne čekajući dopuštenje, primaknuo joj se i poljubio je napola u obraz,
napola u nos.
Oboje su se nasmijali.
- Hvala - rekla je ona, a potom se pristojno znatiželjno okrenula prema
Sophie. - A vaša prijateljica, lorde Darleigh?
- Gospođica Sophie Fry - rekao je on. - Doveo sam je u nadi da će moći
ovdje prespavati dvije noći prije nego što ishodim posebno dopuštenje kako
bismo se prekosutra mogli vjenčati.
Lady Trentham podigla je obrve i otvoreno se zagledala u Sophie koja je u
tom trenutku poželjela da je bilo gdje drugdje na svijetu. Čak joj se i njezina
mračna soba u Barton Hallu u tom trenutku učinila beskrajno poželjnom.
Osmijeh u daminim očima je zamro. Pa ipak, pristojno je govorila.
- Izgledate iscrpljeno, preplašeno, čak posve uplašeno, gospođice Fry -
rekla je. - Ne sumnjam da se iza ove neočekivane vijesti i molbe za prenoćištem
krije zanimljiva priča, ali u ovome trenutku nećemo ustrajati na tome da je
doznamo, zar ne, Hugo?
Potom je prišla i provukla ruku ispod Sophiene ruke. Nije bila baš visoka,
ali svejedno je bila pola glave viša od Sophie.
- Naravno da možete ostati ovdje - rekla je. - Ako ste prijateljica ili čak
zaručnica lorda Darleigha, to nam je dovoljna preporuka. Dopustite mi da vas
odvedem u gostinjsku sobu kako biste se smjestili. Hugo, hoće li tvoja pomajka
zamjeriti ako ovo preuzmem na sebe?
- Ti si sad gazdarica kuće, Gwendoline - rekao je on - a znaš i da te ona
voli. Odvest ću Vincenta u salon kako bi se susreo s njom i Constance... i mojim
ujakom. Bit će im drago. Svi vole Vincenta, on se ne mršti i ne plaši malu djecu
poput mene.
- Oh, Hugo – rekla je ona kroza smijeh - ma ne plašiš ih. Djeca te samo
pogledaju i znaju da si ti plišani medvjedić.
On je iskrivio lice u grimasu, a ona je Sophie povela prema stubama.
- Izgledate kao da ćete se svakoga trena srušiti - tiho je rekla dok su se
počinjale uspinjati stubištem. - Dopustite da vas smjestimo, pa ću vas ostaviti
samu da se odmorite, ako tako želite, ili bi vam možda bilo draže da sjednemo,
pa da mi ispričate sve, odnosno onoliko koliko želite razotkriti. Ovdje ste
dobrodošli. Možete se opustiti i odmoriti. Jeste li doputovali izdaleka?
Onaj njezin odbojan, gotovo neprijateljski stav što ga je zauzela kad je
doznala za Sophienu vezu s lordom Darleighom sad je zamijenilo savršeno
uljudno ponašanje.
Doista je iscrpljena i doista bi se svakoga trena mogla srušiti, shvatila je
Sophie.
- Iz Barton Coombsa u Somersetu - rekla je. - I znam što mislite. Znam da
sam obična, neprivlačna i odjevena kao strašilo. Pa ipak, udat ću se za bogatog
vikonta koji je šarmantan, ljubazan i zgodan... i prikladno slijep. Znam da me
sigurno prezirete kao najgoru vrstu pustolovke.
Učinila je nešto što nikad do sada nije učinila. Gorko je zaplakala.
Lady Trentham dovela ju je u lijepu sobu. Ukrasni prekrivač na krevetu i
zastori bili su načinjeni od istoga cvjetasta materijala preko pozadine boje
bjelokosti. Bila je to vesela soba. A ona je nasred te sobe stajala poput strašila u
dvorani za balove.
- Dođite i sjednite na krevet - rekla je lady Trentham dok je Sophie puhala
nos u rubac - ili legnite. Želite li da se udaljim neko vrijeme? Do večere su još
dva sata. Ili mi želite ispričati kako je došlo do toga da vas je lord Darleigh
zaprosio i doveo ovamo kako bi vas oženio posebnim dopuštenjem? I, molim
vas da mi oprostite zbog šoka koji je jamačno na meni bio vidljiv kad sam dolje
u prizemlju doznala da ste zaručnica lorda Darleigha. Nisam sklona ljude
procjenjivati prema prvom dojmu. Dajte mi priliku da se iskupim zbog svoje
nepristojnosti, čak i ako trenutačno to mogu učiniti samo ako odem i ostavim vas
samu da se odmorite.
Sophie je sjela uz rub kreveta. Noge su joj se klatile nekoliko centimetara
iznad poda.
- Uvjerio me je - rekla je - da brak koji mi je ponudio oboma donosi
jednake prednosti. To je, dakako, apsurdno, jer bez njega bih bila sama i bez
igdje ičega, a ta je činjenica vršila velik pritisak na moju konačnu odluku. Više
sam ga puta odbila, i svaki puta doista sam tako i mislila. Iako, pretpostavljam,
tomu doista nije bilo tako, jer inače ne bih naposljetku ipak pristala.
Otrla je suze s obraza i položila dlanove preko lica.
- Zao mi je - rekla je. - Tako mi je žao. Sigurno me mrzite. Vi i lord
Trentham ste njegovi prijatelji.
Lady Trentham, koja je sjela pokraj nje, blago ju je potapšala po koljenu, a
potom je ustala i povukla uže zvonca pokraj kreveta. U tišini je tako stajala sve
dok se na vratima nije čulo blago kucanje koje je prethodilo dolasku sluškinje u
sobu.
- Mavis, lijepo vas molim, donesite i kolačiće - rekla je, a sluškinja je
otišla.
Sophie je otrla obraze već mokrim rupcem pa ga odložila.
- Nikad ne plačem - rekla je. - Pa, gotovo nikad.
 - Mislim da ste vjerojatno zaslužili da se dobro isplačete - rekla je lady
Trentham. - Pokraj prozora su dva naslonjača. Hoćemo li sjesti onamo i popiti
čaj? Možete mi reći kako je do svega ovoga došlo, ako želite. Ne mrzim vas.
Moj suprug i vaš budući suprug bliski su prijatelji. Vi i ja u budućnosti ćemo se
po svoj prilici često viđati. Bilo bi mi draže da mi se svidite, još draže da mi
budete dragi. A nadam se i da ću se ja svidjeti vama i biti vam draga. Tko ste vi,
gospođice Fry?
- Moj ujak je sir Terrence Fry - objasnila je Sophie dok je sjedala u jedan
od naslonjača. - Iako sa mnom nikada nije imao nikakve veze. Diplomat je i u
inozemstvu boravi češće nego ovdje. Mog je oca prije pet godina u dvoboju ubio
uvrijeđeni suprug, a od tog sam trenutka živjela s dvije različite tetke. Rođena
sam kao plemkinja, ali nakon što nas je moja majka napustila kad mi je bilo pet
godina, otac i ja nismo živjeli dostojanstveno. Zapravo nismo tako živjeli ni prije
njezina odlaska. Moj otac bio je propalica i kockar, vječno u dugovima. Uvijek
smo bili u pokretu i skrivali se, neprestano se skrivali. Nikad nisam imala
guvernantu ni išla u školu. Ali, naučila sam čitati i pisati, računati, moj otac
ustrajao je da naučim sve to. Nikad nisam imala sluškinju. Nisam... dostojna
lorda Darleigha.
- Jesu li se vaše tetke o vama skrbile posljednjih pet godina? - upitala je
lady Trentham.
- Tetka Mary zanemarivala me tri godine, dok nije umrla - rekla je Sophie.
- Jednom me samo pogledala i proglasila izgubljenim slučajem. Tetka Martha,
lady March od Barton Halla, nakon sestrine smrti dala mi je dom, ali ona ima
kćer koju treba othraniti i dobro udati. A Henrietta je prelijepa.
Sluškinja se vratila s poslužavnikom koji je odložila na okrugli stolić
pokraj lady Trentham, a potom se tiho povukla i zatvorila vrata. Lady Trentham
nalila je šalicu čaja za Sophie, a na tanjurić odložila dva kolačića, te joj sve
pružila.
- Upravo vas je ondje, u Barton Hallu - upitala je - lord Darleigh i
upoznao, zar ne?
- Na neki način - odgovorila je Sophie, a potom je počela objašnjavati sve
što se zadnjeg tjedna događalo. Zapravo, nije čak ni bila riječ o punome tjednu.
Kad ga je prvi put vidjela kako dolazi u Covington House, činilo se da je to bilo
prije nekoliko mjeseci.
- I tako možda možete shvatiti - zaključila je - koliko mi je bila privlačna
njegova ponuda, osobito kad ju je ponovno iznio nakon mojega odbijanja.
Trebala sam biti odlučna. Znam da sam trebala.
Gotovo je ispila cijelu šalicu čaja. Iznenađeno je primijetila kako je na
tanjuriću ostalo samo nekoliko mrvica.
 - Mogu razumjeti - rekla je lady Trentham. - Mislim da počinjem shvaćati
i zašto je lord Darleigh ustrajao nakon što ste ga odbili. Mislim da je u vama
vidio nešto što mu se svidjelo.
- Rekao je da mu se sviđa moj glas - izjavila je Sophie.
- Postoje glasovi koji su iz nekih razloga lijepi i glasovi koji su iz nekih
drugih razloga iritantni, zar ne? - izjavila je lady Trentham. - Ali, kad čovjek
vidi, glas mu je često manje važan. Koliko li je samo glas važan nekome tko je
slijep. Vrlo je teško zamisliti trajnu sljepoću. Lako je, međutim, shvatiti da je
vašem zaručniku vaš glas daleko važniji od izgleda.
- Ali, uopće nemam ženstveno tijelo - rekla je Sophie. - Izgledam poput
dječaka.
Lady Trentham se nasmiješi pa praznu šalicu i tanjurić odloži na
poslužavnik.
- Imate li zato tako kratku kosu? - upita. - Sami se šišate?
- Da - odgovorila je Sophie.
- Stručan frizer može vam uljepšati kosu - rekla joj je lady Trentham. - A
prava odjeća s ušicima na pravim mjestima čak i žene mršavije od vas može
učiniti privlačnima. Imate li ijednu haljinu koja bi vam bila više po mjeri od
ove?
- Nemam - odgovorila je Sophie.
- Pitam se - rekla je lady Trentham - je li lord Darleigh pomislio da će vam
trebati odjeća za svadbu?
- Jest - uvjerila ju je Sophie. - Nadao se da bi gospođa ili gospođica Emes
sutra možda mogle poći sa mnom u kupnju.
- Pretpostavljam da bi objema bilo iznimno drago - rekla je lady
Trentham. - No, mogu li ja poći umjesto njih?
- Nemam pravo oduzimati vam dragocjeno vrijeme - rekla je Sophie.
- Oh! - široko se nasmiješila lady Trentham. - Dame obožavaju kupovinu,
gospođice Fry. Često odlazimo u kupovinu i kad zapravo nemamo baš nikakve
potrebe, pa naposljetku kupujemo šešire i ukrase samo kako bismo nešto kupile.
Bit će mi prava poslastice ići u kupovinu s nekim kome treba doslovno sve. Lord
Darleigh spreman je platiti račun?
- Tako je rekao - Sophie se zarumenjela. - Ali, to mi se ne čini poštenim.
- Bilo bi daleko gore - uzvratila joj je lady Trentham - kad bi svoju
nevjesto kući odveo odjevenu u odjeću kakvu, oprostite mi, ne bi odjenule ni
sluškinje. Vaša dužnost prema njemu jest da se lijepo odijevate, gospođice Fry, i
da mu dopustite platiti račune. Uvjerena sam da je dovoljno imućan i da mu to
neće predstavljati baš nikakav problem.
Sophie je uzdahnula.
 - Vrlo ste ljubazni, - rekla je. - Tako sam...
- Umorni? – upitala ju je lady Trentham i ustala. - Savjetovala bih vam da
legnete i odmarate se jedan sat. Prije večere poslat ću k vama svoju sluškinju.
Mogu li vam, molim vas, posuditi jednu od svojih haljina za večeru? Sitniji ste
od mene, ali ne beznadežno. Moja sluškinja iznimno je vješta u brzom
prepravljanju i prilagodbi odjeće. Hoće li vas to uvrijediti?
- Neće - odgovorila je Sophie, iako zapravo nije znala kako se osjeća.
Osjećala se tupo i umornije nego ikad u životu. - Hvala.
Potom se našla sama u lijepoj gostinjskoj sobi. Izula je cipele i protegnula
se preko kreveta kako bi razmišljala. Na sreću, u zbunjenome stanju, nije imala
prilike učiniti to. Istoga je trena, naime, utonula u dubok san.

***
Hugo je Vincenta odveo u salon i predstavio ga gospođi Emes, svojoj
pomajci, gospođici Emes, njezinoj kćeri, a svojoj polusestri, te gospodinu
Philipu Germaneu, svojemu ujaku. Hugo im je objasnio kako je Vincentova
zaručnica na katu s njegovom suprugom, jer je odveć umorna da bi se družila s
njima. Ona će nekoliko dana boraviti kod njih.
- Došli smo ovamo kako bismo se vjenčali - objasnio je Vincent dok ga je
Hugo vodio do naslonjača. - Sophie nema obitelji, a ja je imam. Činilo mi se
kako bi prema njoj bilo poštenije da se tiho vjenčamo u Londonu posebnim
dopuštenjem, a potom odemo kući. Molim vas da nam oprostite zbog ovog
nenajavljenog dolaska.
- Vi ste jedan od Hugovih prijatelja iz Cormvalla, lorde Darleigh - izjavila
je gospođa Emes. - Ovdje ste uvijek dobrodošli.
- Hugo je bio razočaran kad niste došli na njegovu svadbu – rekla je
gospođica Emes. - A sad kad ste ovdje, odiše zadovoljstvom.
- Žao mi je što sam propustio svadbu - rekao je Vincent. - Molim vas,
kazujte mi sve o njoj.
Nije bilo potrebno više poticati gospođicu Emes.
- Oh - rekla je - bilo je to u St. Georgesu, na Hanover Squareu, a prilično
sam sigurna da su ondje bili svi, iako je Hugo ustrajao da su na svadbu pozvani
samo obitelj i bliski prijatelji. Gwen je odjenula haljinu veličanstvene tamno
ružičaste nijanse, a...
Vincent se nasmiješio i slušao je napola pozorno. Druga polovica njegove
pozornosti bila je posvećena brizi o tome kako je Sophie. Doimala se iscrpljeno,
preplašeno i u strahu, tako mu je barem rekla lady Trentham. Sve ovo za nju je
jamačno previše. Ali sigurno je bolje od onog što bi je u protivnom čekalo.
Doista je imala namjeru ukrcati se u kočiju i poći u London bez ikakva plana
kamo će ići i što raditi kad onamo stigne. Već sama pomisao na to bila je
dovoljna da ga oblije hladan znoj.
Germane se nakon nekog vremena udaljio, a Hugo je Vincentu predložio
da odu do njegove radne sobe.
- Velika je to stvar, zar ne? - rekao je i dlanom potapšao Vinseta po
ramenu dok su koračali. - Ja i radna soba. Ali, svojemu ocu dugujem činjenicu
da sam pokazao interes za posao, Vince, a to me sad doista zanima. I više od
toga, uključujem se u sve. Moj otac bio je u pravu kada je riječ o čovjeku
kojemu je povjerio da se brine o svemu. On je inteligentna, poštena i savjesna
duša koja se pedantno skrbi o poslovanju, ali problem je u tome što nema ni
trunke mašte. S njim na čelu, nikada se ništa neće promijeniti, a sve se u životu
mora mijenjati ili stagnirati i iščeznuti, svi to znamo. Sjedni ovdje, a ja ću sjesti
za svoj veliki hrastov stol. Šteta što ga ne možeš vidjeti. Sada djelujem prilično
važno i dojmljivo a ti izgledaš kao sluga pokorni.
- Znači, sad ćeš se u Londonu nastaniti kao poslovni čovjek, zar ne,
Hugo? - upitao je Vincent. - Što o tome misli lady Trentham?
Hugo uzdahne.
- Ona me voli, Vince - odgovori. - Voli mene. Ovakvog kakav jesam, bez
ikakvih dodatnih uvjeta. To je najbolji osjećaj na svijetu. Pristala bi na to čak i
kad bih odlučio ovdje provesti ostatak života. Ali, ne želim. Želim glavninu
svojega vremena provesti u Hampshireu, u Crosslandsu. Gwendoline ima gomilu
ideja kako tu kuću pretvoriti u dom, a veliki vrt u park. Znaš, pretvorio sam se u
najnezgodniju vrstu bića, u oženjena čovjeka. Pretpostavljam da je lako reći
takvo što kad sam u braku samo dva dana. No, uvjeren sam da će potrajati.
Možeš me smatrati naivnim zato što vjerujem u to, ali jednostavno znam. A i
Gwendoline zna što i ja. To pak naš razgovor skreće na tebe.
- Pobjegao sam od kuće - rekao mu je Vincent. - Zato nitko nije znao gdje
sam kad si poslao pozivnicu za vjenčanje. Pobjegao sam zato što su moja majka
i sestre odlučile da će mi biti daleko ugodnije ako se oženim. Svoju su kampanju
počele žestoko provoditi nakon Uskrsa, kad su u Middlebury pozvale mladu
damu i njezinu obitelj, a brzo je postalo očigledno da onamo nije došla kako bih
joj se udvarao, nego kako bi prihvatila moj poziv za udaju. Čak mi je rekla i da
shvaća i da joj ne smeta.
Hugo se smijuljio, a i Vincent se nasmiješio. Zar je očekivao izraze
sućuti?
- Zato sam pobjegao - rekao je Vincent. - Martin i ja proveli smo nekoliko
tjedana čistog blaženstva u Lake Districtu, a potom sam se impulzivno zaputio
do stare kuće u Somersetu. Imao sam namjeru opustiti se u tišini i samoći,
nikome ne dati do znanja da sam ondje. Ali, uskoro su mi oduzeli to pravo.
Nastavio je u kratkim crtama izvještavati prijatelja o svemu što se
događalo nakon njegova dolaska.
-I tako sam sada ovdje - zaključio je. - I tako smo sada ovdje.
-I nisi imao drugog izbora nego oženiti je - rekao je Hugo.
- Nijedan drugi odgovor nije bio zadovoljavajući - rekao mu je Vincent.
- I tako je lord Darleigh slijepo pohitao spasiti je - rekao je Hugo.
- Treba mi supruga Hugo - objasnio mu je Vincent. - Dok se ne oženim,
neću imati mira s obitelji. Sophie je potreban dom i netko tko će se o njoj brinuti.
Znaš, o njoj se nikada nitko nije brinuo. Bit će to dobro. Pobrinut ću se da sve
bude dobro. Mi ćemo se pobrinuti.
Čak i ako je to značilo da će naposljetku jedno drugom dati slobodu da
žive sami - sto je bila najgluplja od glupih ideja.
- Hoćete - uzdahnuo je Hugo. - Uvjeren sam da hoćete, Vince.
U tom su se trenutku otvorila vrata radne sobe.
- Prekidam li vas u nečemu? - upitala je lady Trentham. Vince se okrenuo
prema njoj.
- Je li Sophie s vama?
- Legla je - odgovorila je lady Trentham. - Pretpostavljam da je već
zaspala. Spustit će se na večeru. Dok vi sutra budete zauzeti organiziranjem
svadbe, lorde Darleigh, ja bih, ako mi dopuštate, sa gospođicom Fry pošla u
kupovinu odjeće. Puno joj toga treba, baš kao i dobro šišanje. Mogu li
pretpostaviti da na raspolaganju imamo onoliko sredstava koliko će nam biti
potrebno da zadovoljimo sve njezine potrebe.
- Dakako - rekao je Vincent. - I molim vas, nemojte joj dopusti da vas
uvjeri kako joj je potrebno samo najosnovnije, najobičnije i najjeftinije. Uvjeren
sam da će pokušati upravo to.
- Možete računati na mene - rekla je lady Trentham. - Izgledat će dolično
kad završim s njom.
- Kaže mi da nije toliko ružna da bi se ljudi okretali za njom - rekao je
Vincent. - No, vjeruje i da je beznadno neprivlačna.
- Nije toliko ružna da bi se ljudi okretali za njom, momče - uvjerio gaje
Hugo. - Nisam je ni primijetio u kočiji kad ste došli.
- Nema mnogo zadivljujuće lijepih žena - izjavila je lady Trentham. -Još
je manje onih koje su neodoljivo lijepe. No, mi žene stručnjaci smo da najbolje
iskoristimo ono čime raspolažemo. Sutra ću dati sve od sebe da gospođici Fry
pokažem kako iskoristiti većinu svojih aduta. Kosa joj je lijepe boje, a i dobro joj
pristaje uz oči. Ima lijepa usta i osmijeh, iako sam samo jednom vidjela taj
osmijeh. Ima i vitku liniju, pa će u pravoj odjeći izgledati lepršavo, poput
dvorkinje. No, koliko sam shvatila, lorde Darleigh, vi ste već otkrili jednu od
njezinih ponajboljih odlika. Doista ima lijep glas, dubok i pomalo promukao.
Možda ga ne bih ni primijetila da mi ona sama nije rekla da ste joj vi to rekli. Mi
koji imamo dar vida često zanemarujemo moć zvuka.
Vincent joj se nasmiješio.
- Ako mi pokušavate vratiti pouzdanje, gospo - rekao je - zahvaljujem
vam. Ali, nema potrebe. Nije mi važno kako Sophie izgleda. Sviđa mi se.
- Njoj je potrebno uliti samopouzdanje - rekla mu je. - i trebalo bi vam biti
važno kako izgleda, lorde Darleigh. Svi članovi vaše obitelji i vaši prijatelji
vidjet će je i reagirati na njezin izgled. A ona će reagirati na ono što bude vidjela
u svojemu zrcalu i očima onih koji je gledaju. Trebalo bi vam biti važno. No,
dakako, vi već činite to, jer ovamo ste je doveli kako bi mogla u kupovinu. Ona
izgleda kao beskućnica, znate. Njezina bi tetka trebala biti duboko posramljena
zbog činjenice da joj je davala odjeću koju ne bi nosile ni sluškinje. A i sama si
je šišala kosu, užasno je unakazivši. I izgleda pomalo neuhranjeno. Oči su joj
prevelike za lice. Trebalo bi vam biti važno kako izgleda.
Vincent se namrštio. Zaključio je da je ona u pravu. Iako je bio uvjeren da
je posve u redu to što je Sophie uvjerio da mu nije važno. Jer njoj je to vjerojatno
bilo važno.
- Ali, prenoćit ćeš ovdje večeras? - upitao je Hugo. - I više si nego
dobrodošao.
- Unajmit ću sobu u hotelu, ako mi možeš preporučiti neki - odgovorio je
Vincent.
- Poslije večere ćemo do Georgea - predložio je Hugo. - Ovdje će biti još
tjedan ili dva. A s njim je i Imogen. Na moje veliko iznenađenje i vječnu
zahvalnost, došla je na svadbu. I Flavian je ovdje negdje. Bio mi je zapravo kum.
I Ralph je u gradu. George će te nesumnjivo uvjeriti da odsjedneš kod njega.
Uvijek si bio njegov mezimac.
Kad je Vincent u Penderris Hall dopremljen slijep i još gluh, George
Crabble, vojvoda od Stanbrooka, uz njega je svakoga dana provodio svaku
minutu svakoga sata, gladio mu ruku i glavu, često ga satima držao u naručju
kako bi iskusio jedini ljudski kontakt što ga je još mogao iskusiti - dodir. Često
se poput luđaka opirao tim rukama koje su ga grlile, u vlastitom ih užasu
odgurivao od sebe svom snagom, ali te ruke nikad mu se nisu opirale, nisu mu
uzvraćale jednakom mjerom niti su ga obuzdavale. I nikada ga nisu napustile.
Vincent je sumnjao da bi bez Georgea uspio preživjeti. A i da je preživio,
dugo bi se prije povratka sluha ponašao poput pomahnitala luđaka.
- Bit će lijepo tako brzo ponovno ga vidjeti. I njega i Imogen - rekao je.
Imogen Hayes, lady Barclay, bila je jedina žena članica Kluba preživjelih, čiji je
suprug preminuo od posljedica mučenja tijekom rata na Pirenejskom poluotoku,
mučenja kojemu je svjedočila. - Drago mi je i što sam sad s tobom, Hugo. Pitao
sam se hoćeš li nakon odlaska iz Penderrisa potražiti lady Muir. Tako mi je drago
što jesi.
- Pa, i meni je drago, momčino - rekao je Hugo - iako sam se pošteno
namučio.
- Da ste čuli kako me je prvi put zaprosio, lorde Darleigh - rekla je lady
Trentham - ne biste se ni pitali zašto je tomu bilo tako.
Vincent se nasmiješio. Njih dvoje zvučali su iznimno zadovoljno. U
njihovim je glasovima osjećao da se osmjehuju.



 9. Poglavlje


Sophie se šišala, što je bilo apsurdno, pomislila je još u trenutku kad joj je
lady Trentham to predložila, jer joj je kosa ionako već bila prilično kratka. No,
bila je sad prepuštena na milost i nemilost gospodina Wellanda, njegovih škara i
hitrih prstiju koji su joj lepršali oko glave.
- On me šiša kad sam u gradu - objasnila joj je lady Trentham. - Odabrala
sam njega, baš kao što sam odabrala i svojega krojača, zato što ne govori s
francuskim akcentom. Baš ništa ne zamjeram francuskome akcentu kad ga
čujem iz usta nekog Francuza ili Francuskinje, ali nećete vjerovati, gospođice
Fry, koliko Engleza i Engleskinja afektira i poseže za tim akcentom u uvjerenju
da će tako naglasiti vlastito umijeće i privući imućnije klijente.
Poput sir Clarencea i lady March, pomislila je Sophie.
Gospodin Welland prebirao je po Sophienoj kosi, nakon čega je na
upečatljivo londonskome naglasku izjavio kako bi njezina prijašnjeg frizera
trebalo u najmanju ruku bičevati do kraja života.
- Prijašnji stilist bila sam ja - priznala je Sophie prilično skrušeno.
Ponovno joj je prešao preko kose i bacio se na posao.
Nisu bili sami u njegovu salonu. Lady Trentham sjedila im je sučelice i
zainteresirano ih promatrala. Baš kao i grofica od Kilbournea, njezina šogorica,
koja je lady Trentham sinoć poslala poruku kojom ju je izvijestila da će jutros
skoknuti do nje, nakon čega ju je ova pozvala da im se pridruži u kupovini.
- Ne trebate osjećati preveliko divljenje prema njezinoj tituli - uvjeravala
je lady Trentham Sophie. - U obiteljskoj hijerarhiji nema nikog nižeg od Lily.
Odrasla je na začelju cijele jedne vojske, kao narednikova kći, a za mojega se
brata udala nakon očeve smrti. Na taj se događaj nadovezuje duga, duga saga,
ali sad vas ne bih zamarala cijelom tom pričom. Mogu li je pozvati da nam se
pridruži?
- Da, naravno - rekla je Sophie koja je svejedno bila zadivljena.
Jutros, nakon što je došla u dom lorda Trenthama, pozdravila šogoricu
zagrljajem, a gospođi i gospođici Emes uz blistav osmijeh poželjela dobro jutro,
grofica je upoznala Sophie koju je otvoreno odmjerila od glave do pete. Sophie
je na sebi imala jednu od svojih haljina, jer je odbila ponudu lady Trentham da
odjene jednu od njezinih.
- Jeste li vi buduća nevjesta vikonta Darleigha? - upitala je. - Oh, Bože,
ovoga ćemo se jutra baš dobro zabaviti. Zar ne, Gwen?
Zaprepastila je Sophie kad je pohitala prema njoj i zagrlila je. Lice joj je
bilo iznimno lijepo, izgledalo je kao da se neprestano osmjehuje.
Činilo se da je gospodin Welland konačno dovršio svoj posao. Sophie je
bila uznemirena zbog količine kose koja je ležala na podu pokraj njezinih nogu.
Je li joj na glavi uopće preostalo imalo kose? Nije ju, naime, bio posjeo ispred
zrcala kao što je očekivala.
- Oblikovao sam vašu kosu i prorijedio je, bit će vam već jasno što
govorim - rekao je i pružio joj zrcalo kako bi se pogledala. - To ne znači da sam
htio skratiti je. Za takvo što kosa mora biti duža.
Sophie je zadivljeno zurila u vlastiti odraz. Kosa joj je sad u mekim
uvojcima obavijala glavu, padajući joj niz lice u gracioznim valovima. Izgledala
je uredno i pitomo, ne kao nekoć, dok je još bila divlja poput žbuna.
- Vrlo je šik - izjavila je lady Kilbourne. - Ističe vaše srcoliko lice. A boja
je predivna.
Tijekom šetnje do rijeke, lord Darleigh rukama joj je istražio lice, a kad je
došao do brade, rekao je kako joj je lice srcoliko. Sophie je oduvijek bila
uvjerena da joj je lice okruglo.
- Želi li dama izgledati poput kerubina, nosit će ovakvu frizuru - rekao je
gospodin Welland. - No, postupi li tako, neće naglasiti najljepše odlike svojega
lica. Pokazat ću vam što podrazumijevam pod tim.
I dok se Sophie promatrala u zrcalu, položio je prste preko njezine kose na
sljepoočnicama i povukao je unatrag tako da je iznad ušiju i čela bila glatka.
- Pogledajte klasične konture jagodičnih kostiju - rekao je. - Nosi li dama
svoju kosu ovako začešljanu i skupljenu na vrhu glave, naglasit će jagodice, vrat
će joj djelovati elegantnije i oči će joj biti zamamnije. Baš kao i usta.
Sophie je zurila u vlastiti odraz u zrcalu i vidjela nekoga tko je, nekakvom
iluzijom, izgledao možda ne baš lijepo, ali posve sigurno ženstvenije.
- Oh, tako mi svega, u pravu ste, gospodine Wellande - rekla je lady
Trentham. - No, neka gospođica Fry sama odluči želi li pustiti kosu. Čak i ako
odluči da neće, i o kerubinima bismo mogli razglabati.
- Osobito o dobro odjevenim kerubinima - dometnula je lady Kilbourne
ustajući sa stolca - a upravo to će gospođica Fry i biti kad nas tri s njom danas
obavimo sve. Hoćemo li nastaviti?
Sophie je znala da će račun biti poslan lordu Darleighu. Nije znala koliki
će biti iznos tog računa, ali ako gospodin Welland za klijentice ima dame s
plemićkim titulama, vjerojatno neće biti beznačajan. Zbog toga se osjećala
nelagodno, ali je li imala drugog izbora? Bogatstvo je nešto na što će se morati
priviknuti. Možda će joj nakon svadbe biti lakše.
 Sophie se činilo kako su uslijedili sati i sati kupovanja svega što postoji
pod kapom nebeskom ili tako nekako. Kupovale su steznike i drugo donje rublje,
spavaćice i čarape, cipele, šešire, rukavice, podvezice, suncobrane, lepeze,
ogrtače, podsuknje i mnoštvo drugih stvari. Tu su, dakako, bile i haljine koje su
se dijelile na dvije kategorije: već gotove koje su iziskivale manje preinake što
su se mogle načiniti za dan ili najkasnije dva, te one koje su se tek trebale sašiti
prema odabranu uzorku, a potom dostavom stići u Middlebury Park.
- Sigurno mi ne treba baš toliko - prosvjedovala je kad je lady Trentham
navela sve što će joj trebati za početak.
- Ali, nisu te haljine samo za vaše osobno zadovoljstvo i ugodu - blago ju
je podsjetila lady Kilbourne i položila joj dlan na nadlakticu dok su sjedile u
kočiji, na putu iz jedne trgovine u drugu.
- One su i za ponos i zadovoljstvo vašega supruga. Oh, znam da je on
slijep i da nikad neće vidjeti ni jednu vašu haljinu ili kakav modni detalj. Ali,
ima ruke kojima ih može osjetiti.
Sophie je osjetila da se rumeni.
- A vidjet će vas i drugi ljudi - dometnula je grofica. - Ne smijete
zaboraviti da ćete uskoro postati lady Darleigh. Vaš izgled odražavat će se na
vašega supruga.
- Mislit će da sam se za njega udala zbog titule i novca - prosvjedovala je
Sophie. - Mislit će da sam ga ščepala zato što je slijep.
Lady Trentham kritički ju je pogledala.
- Pa naravno da hoće - iznenadila je Sophie njezina izjava. - Moram vam
priznati da sam jučer nakratko i sama to pomislila. I što ćete poduzeti po tom
pitanju, gospođice Fry?
Sophie je zurila u nju razrogačenih očiju, čekajući da joj dade neki
odgovor. Je li i lady Kilbourne mislila tako? Misli li još uvijek tako? Gaji li lady
Trentham još kakve sumnje u vezi s njom? Nesvjesno, podignula je bradu.
Grofica i njezina šogorica kratko su se pogledale, a oči su im veselo
zaiskrile.
- Baš tako - rekla je ona. - Baš tako morate postupiti.
- Sviđa mi se - gorljivo je izjavila Sophie. - I beskrajno sam mu zahvalna.
Život ću mu učiniti tako ugodnim da mu vid više uopće neće nedostajati. Ja ću...
Oh, ljudi mogu reći što god žele. Neću se obazirati. Ali, ni on se neće obazirati.
Bit će previše zaokupljen uživanjem u ugodnome životu koji ću mu omogućiti.
Tijekom godine dana.
A on nije htio još jednu ženu uza sebe koja bi se skrbila o njemu.
- Oh, bravo - izjavila je lady Trentham kroz smijeh. - Lily, moramo
prestati izazivati jadnu damu.
- Ali, dobile smo odgovor koji smo očekivale - uzvratila je lady
Kilbourne, također kroz smijeh. - Sitni ljudi često su žešći od onih krupnijih, a vi
ste vrlo sitni, gospođice Fry. Sitniji čak i od Gwen i mene. Možda bismo trebale
osnovati klub sitnih žena. Užasnule bismo svijet. A potom njime vladale.
Začudo, i Sophie se nasmijala. Oh, kako li je samo bilo ugodno smijati se i
govoriti besmislice s drugim ljudima.
- Naslikat ću sliku - rekla je - pa ćemo je koristiti kao transparent kad
budemo organizirale prosvjedni marš... Protiv čega ćemo prosvjedovati?
- Protiv White‘s Cluba - bez oklijevanja je rekla lady Kilbourne. - Tog
bastiona muškog ponosa i navodne muške nadmoći kojemu se nijedna poštena
žena ne usuđuje ni prići. Klub sitnih organizirat će prosvjed i zahtijevati ista
prava.
Sve su uživale u veselu smijehu.
Sophie je, kako joj se činilo, satima trpjela da joj uzimaju mjeru i bockaju
je pribadačama, pregledavajući kataloge s različitim modelima haljina koji su joj
naposljetku svi odreda počeli nalikovati. Birala je tkanine, uzorke i boje sve dok
nije stekla dojam da ne može više. Sve to vrijeme slušala je savjete i mišljenja
svojih pratiteljica koje se nisu upirale dominirati, nego su u konačnosti i uvijek
prihvaćale njezin konačan sud. Prilično su je, međutim, energično odvlačile dalje
od živih boja kojima je u prvi mah bila sklona, jer joj se činilo da su sve haljine
što ih je posljednjih pet godina imala bile blijede i gotovo bezbojne. No, žive će
je boje, objasnila je lady Trentham, progutati i u njima će biti nevidljiva.
- A uvjerena sam - rekla je - da ste dovoljno dugo bili nevidljivi,
gospođice Fry.
Odvraćale su je od teških materijala poput brokata i nekih vrsta baršuna
koje je ona bila spremna odabrati za nekoliko haljina, jer činilo joj se da joj je
glavninu života bilo hladno. Ali, teške bi je tkanine pritiskale i vukle dolje,
objasnila joj je lady Kilbourne, a njezina sitna i krhka građa bila je nešto što je
trebala naglašavati. Otkrila je da je fina vuna, tanko tkana i lagana, topla poput
neke druge, teže tkanine. A šalovi i stole - ah, otkrila je toliko prelijepih - bili su
predivno topli, a mogli su biti i krajnje atraktivni uz haljinu koja je bez njih
možda djelovala obično.
Kupila je već gotove dnevne haljine, jednu večernju toaletu, te odjeću za
putovanja. Sve odreda iziskivalo je skraćivanje, podešavanje u pojasu i na
području grudi. A naručila je toliko haljina za različite prigode, da im više nije
znala broja, nego se prepustila procjeni svojih pratiteljica kojima je vjerovala
usprkos činjenici da ih je slabo poznavala. Poslije jedne oprave sjećala se bolje
od ostalih samo zato što je zbog nje krojačica visoko podignula obrve, a lady
Kilbourne tad se nasmiješila tako da je izgledalo kao da se ceri. Sophie je,
naime, naručila opravu za jahanje koja je uključivala i suknju i jahače hlače.
- Jašete? - upitala ju je lady Trentham. - Muški?
- Ni jedno ni drugo - priznala je Sophie. - No, lord Darleigh rekao mi je da
mogu činiti što me volja kad budemo vjenčani, a oduvijek sam htjela jahati. U
svojim štalama sigurno drži konje.
- Mislim da ih zasigurno drži - složila se lady Trentham.
Uslijedila je oprava koju su kupile gotovu, a koju je valjalo prepraviti prije
svih ostalih i tijekom poslijepodneva isporučiti u kuću lorda Trenthama.
Njezina vjenčanica.
- Ali, ondje ćemo biti samo lord Darleigh, ja i anglikanski svećenik -
isprva je prosvjedovala. - Posebnim dopuštenjem.
- Svejedno, bit će to vaša svadba - rekla je lady Trentham. - To je dan
kojeg ćete se cijeli život živo sjećati, gospođice Fry. I uvijek ćete se sjećati što
ste tad imali na sebi. Bit ćete nevjesta.
Sophie je zatreptala kako bi odagnala suze koje su joj orosile oči i više mi
je prosvjedovala.
- Lord Darleigh sinoć je odsjeo u domu vojvode od Stanbrooka - rekla je
lady Trentham. - Ondje je odsjela i lady Barclay. U London je došla na našu
svadbu. Ne bih se začudila kad bi lord Darleigh, nakon što danas ishodi posebno
dopuštenje, u vojvodinu domu zatekao još nekoliko članova Kluba preživjelih
koji su se ondje okupili kako bi ga pozdravili. I Hugo je otišao onamo. Znate za
Preživjele, zar ne?
Sophie je kimnula glavom.
- Sigurna sam da će svi oni htjeti biti na svadbi lorda Darleigha - rekla je
lady Trentham. - Znate, svi ga obožavaju. On je među njima najmlađi, i najslađi.
A znam i da bi ondje htjele biti i Hugova pomajka, kao i njegova polusestra. A i
ja bih voljela. Sudeći prema načinu kako me Lily gleda, naslućujem da bi i ona
voljela biti ondje s mojim bratom. Nakon obreda voljela bih za vas organizirati
svadbeni doručak. Hoćete li mi dopustiti, gospođice Fry? Ne želim vas
prisiljavati da učinite nešto što ne želite. Morate mi reći ako želite posve
privatnu svadbu. Naravno, moramo čuti i mišljenje lorda Darleigha. Ali...
dopuštate li vi?
- Molim? - dometnula je lady Kilbourne. - Prošla je cijela vječnost otkako
sam posljednji put bila na nečijoj svadbi. Od Gwenine su svadbe prošla tri dana.
Sophie je u kočiji sjedila, zureći čas u jednu, čas u drugu. Ona je miš.
Nikada je nitko nije vidio niti je razgovarao s njom. Nikad nije imala prijateljice
- dobro, gotovo nikad. Nikada je nitko nije volio, osim njezina oca koji ju je
volio na njemu svojstven, nemaran način, iako su se njegova očitovanja ljubavi
svodila na to da bi joj povremeno protrljao kosu i rekao kako ponovno moraju
stegnuti remen na neko vrijeme, dok ga ne mine loša sreća za kartaškim stolom
ili na konjskim utrkama.
A sad je gotovo desetero ljudi htjelo nazočiti njezinoj svadbi? Jedna je
osoba čak htjela za nju prirediti svadbeni doručak? Sve je to, dakako, bilo zbog
lorda Darleigha. No, lady Kilbourne ga čak, koliko je Sophie znala, nikad nije ni
upoznala. Gospođa Emes i njezina kći sinoć su ga samo nakratko susrele, a
cijelu su jučerašnju večer i današnje jutro provele s njom.
Lord Darleigh zbog nje je žrtvovao svadbu u krugu svoje obitelji, znala je
to. Sad mu se ukazala prilika da ovu prigodu provede u krugu svojih najbližih
prijatelja. A njoj se ukazala prilika da svadbu proslavi s damama kojima je, kako
se činilo, bila draga. Doimalo se to nevjerojatnim. Je li njezina nova frizura
imala ikakve veze s tim? No, gospođa Emes i Constance Emes nisu još vidjele
njezinu frizuru, a bile su s njom ljubazne i sinoć i jutros za doručkom.
Zar je moguće da konačno ima prijateljice? Ugrizla se za usnicu.
- Oh, da - rekla je - ako je to i želja lorda Darleigha.
Dvije dame razmijenile su jednako zadovoljne osmijehe.
Ekspedicijski pohod na trgovine konačno se okončao pa su se vratile kući.
Lady Trentham izjavila je kako će se morati baciti na posao. Mora organizirati
svadbeni doručak. Mora, međutim, prvo napisati poruku lordu Darleighu koju
valja poslati u Stanbrook House.

***
Klub preživjelih okupljao se isključivo tijekom proljeća, u Penderris Hallu
u Cormvallu. Bilo je čudno i predivno biti na okupu ovdje, u Londonu, koji je
Vincentu bio tolika nepoznanica. Odsutan je bio samo Ben, sir Benedict Harper.
On je sa svojom sestrom boravio na sjeveru Engleske.
Vincent je večer proveo u Stanbrook Houseu, na Grosvenor Squareu, s
vojvodom od Stanbrooka, Imogen, lady Barclay, i njegovim daljnjim rođakom, a
prije odlaska na počinak razgovarali su do dugo u noć. Danas, nakon što je jutro
proveo u vijećnici ishodeći svadbenu dozvolu u Georgeovu društvu i
dogovarajući svadbeni blagoslov koji se jutro poslije trebao dogoditi u crkvi St.
George na Hanover Squareu, vratio se u Stanbrook House, gdje su ga dočekali
Hugo i Ralph - Ralph Stockvvood, grof od Berwicka - a s njima i Flavian Arnott,
vikont Ponsonby.
Hugo ga je izvijestio kako je gospođica Fry, kako je i planirano, odvedena
u kupovinu kako bi je se od glave do pete opremilo za svadbu i novi život. S
njom je pošla njegova supruga, baš kao i grofica od Kilbournea, njezina
šogorica. Vincent se nadao da Sophie to neće doživjeti kao pritisak.
 - Bdjet će nad njom, momče - umirivao ga je Hugo kao da mu je pročitao
misli. - Ženska snaga ili nešto jezivo poput toga. Bolje je držati se podalje od
njih i pustiti ih neka rade što žele.
- Za Boga miloga - mrmljao je Flavian uzdišući. - Zar si to ti, Hugo?
Junače od Badajoza? Krvoločni grlati dive? Zar su ti to učinila tri dana braka?
Možemo se samo zgražati nad činjenicom kakav ćeš tek biti nakon tjedan dana.
- To ti je stjecanje mudrosti, Flave - uzvratio je Hugo.
- Tako mi svega - odgovorio je Flavian slabašnim glasom.
- Zar bi ženama uskratio baš svaku moć, Flaviane? - upitala ga je Imogen
medenim glasom.
- Oh, ali ne tebi, Imogen - hitro je odgovorio. - Ne, ne tebi. Ne želim da
me tvoj ledeni pogled ošine kad god te pogledam. Tvoj ledeni pogled opak je i
ima običaj odraziti mi se na probavu. Promijenimo temu. Pričaj nam o svojoj n-
nevjesti, Vince, momče. Reci nam i zašto ste se odlučili tako neuljuđeno
naprasno vjenčati. Imogen sa mnom nije htjela podijeliti nijedan detalj. Rekla je
kako nije na njoj da išta kaže prije nego što si se vratio s Georgeoin. Beznadno je
loša tračerica.
Vincent im je potom ispričao sve, iako je, dakako, izostavio one najluđe
detalje. Kad je svoju priču priveo kraju, iznenadila ga je činjenica da ga je
Imogen objema rukama držala za ruku. Ona inače nije sklona pretjerano
pokazivati emocije.
- Oženiti gospođicu Fry ono je što želim - izjavio je kao da su svi prijatelji
odreda zborno počeli prosvjedovati. - Možda zvuči kao da sam bio prisiljen
zaprositi je, a i da okolnosti nisu bile onakve kakve su bile, sad ne bih bio tu gdje
sam. Ali, nije mi žao. I želim da vam je svima savršeno jasno. - Okretao je glavu
kao da pogledom doista prelazi preko cijele prostorije. - Želim da vam svima
bude savršeno jasno kako događanjima ona ni na koji način nije upravljala s
namjerom da u konačnici budem prisiljen oženiti je. Posve je nedužna. Vraški
sam se namučio nagovoriti je da pristane udati se za mene, i to usprkos činjenici
da ju je u protivnom čekala mračna budućnost.
- Vince, izgledaš - rekao je Ralph - kao da nas sve odreda izazivaš na
dvoboj pištoljima u zoru.
Vincent se malo opustio i nasmijao.
- Je li lijepa? - upitao je Flavian. - Ili si čuo da je lijepa? Hugo? Ti si je
vidio.
Značajno, Hugo je samo šutio.
- Možda će te iznenaditi, Flave - rekao je Vincent - da me ni koliko je crno
pod noktom ne zanima kako ona izgleda, važno mi je samo koliko njezin izgled
možda utječe na njezinu sreću. ONA samu sebe omalovažava kad se opisuje.
Sitna je i vitka. To znam. Ima kratku kovrčavu kosu crvenkastosmeđe boje, a za
svoje oči veli kako su istodobno i smeđe i boje lješnjaka. Obrazi su joj glatki i
ima sočna usta. Glas joj je privlačan. Sviđa mi se to, sviđa mi se ona. Hugo, imaš
li što za pridodati?
- Ne kad me pitaš tim tonom, momče - žustro je odgovorio Hugo. - Gwen
i Lily će se pobrinuti za nju, možeš biti siguran u to. Mislim da je jutros frizer
bio prvi na njihovu popisu. I kao niz krojača. Tetka kod koje je živjela zaslužuje
pošteno bičevanje. Haljine joj izgledaju kao ofucane vreće, a ona izgleda kao da
je gladna. No, sve se to može ispraviti.
- Da - rekao je Vincent. - Može i hoće.
Imogen ga je tapšala po nadlanici.
- Vince - rekao je Ralph - predobar si za nas. Predobar si za ovaj svijet.
Jesi li bio ovako loš i dok si imao zdrave oči?
- Želim biti sretan, znaš - odgovorio mu je Vincent i nasmiješio se. - Brak
ponekad donosi sreću, čini se. Pogledaj Huga. Mislim, ne mogu ga doslovno
vidjeti, naravno, ali mogu ga čuti.
- Gadljivo, zar ne? - rekao je Ralph.
Vincent se i dalje smiješio.
- A uskoro ćemo biti dvojica. Klub preživjelih možda neće preživjeti šok.
- Preživjeli smo ratove - izjavio je George. - Usuđujem se reći da ćemo
preživjeti i nekoliko poštenih brakova. Vincente, s obzirom na to da tvoja obitelj
sutra neće nazočiti svadbi, a kako gospođica Fry nema obitelji dostojne tog
imena, možemo li onda svi mi doći? Ili bi ti bilo draže da ne dođemo?
- Svadba bez uzvanika doima se bezlično - iako je tako bilo nužnim,
pomislio je. - Doista bih volio da svi budete ondje - rekao je. - Ali, morat ću
pitati Sophie pristaje li. Smisao organiziranja svadbe ovdje, a ne u Middlebury
Parku, i bio je da ne prevagne broj uzvanika s moje strane.
Začulo se kucanje na vratima salona, nakon čega je Georgeu sobar
došapnuo daje privatni dostavljač upravo dostavio poruku za vikonta Darleigha.
- Rukopis moje supruge - rekao je Hugo.
Vincentje naprasno ustao. Je li se Sophie što dogodilo?
- Hoće li mi netko pročitati? - upitao je. - George?
Čuo je šuštanje papira. Nastupila je kratka stanka, po svoj prilici dok je
George pogledom prelazio preko sadržaja poruke.
- Ah - rekao je. - Vincente, lady Trentham pita imaš li išta protiv toga da
sutra u svojemu i Hugovu domu organizira svadbeni doručak za trinaest osoba.
Trinaest? Zaboga. Ah, navela je i imena, na popisu smo svi mi. Kao i gospođa i
gospođica Emes, gospodin Philip Germane, tvoj ujak, Hugo, te grof i grofica od
Kilbournea. Kako se čini, gospođica Fry već je prihvatila i doručak i popis
uzvanika.
Vincent se nasmiješio i ponovno sjeo.
- Onda se čini kako ste sutra svi pozvani na svadbu - rekao je. - St. George
u jedanaest sati. Ne mogu vratiti vrijeme i doći na tvoju svadbu, Hugo, ali mogu
to nadoknaditi vlastitom svadbom.
- Dovraga - rekao je Flavian. -Još jedna svadba? Možda neću preživjeti
teške muke. Ali, za tebe ću riskirati, Vincente, i doći.
-Jadikuješ, Flaviane - rekao je vojvoda. - A za manje od mjesec dana
slijedi još jedna svadba zbog koje ću se morati zadržati u gradu. Baš kao i
Imogen, jer u pitanju je obitelj. Moj nećak.
- Nasljednik, George? - upitao je Ralph.
- Baš on - odgovorio je vojvoda. - Julian je kao dječak bio baš pravi
vragolan, ali pronašao je nekog tko mu je doista drag. Doveo ju je prekjučer
ovamo, valjda kako bih je mogao vidjeti. Ali ne i dopuštenje, drago mi je što to
mogu reći. Nije ni tražio. Nesretnica je očigledno bila u šoku.
- Naravno da jest - rekla je Imogen. - U takvim prigodama uvijek
glumataš, George, a dojmljiv si čak i kad ne glumataš. Jadna gospođica Dean.
Bilo mi je žao.
- Gospođica Dean? - zaprepašteno je upitao Vincent.
- Da, gospođica Philippa Dean - rekao je George. - Ne poznaješ je, zar ne,
Vincente?
- Ah, mislim da je njezina obitelj iz Batha - rekao je Vincent. - Moja je
baka ondje živjela prije nego što se preselila u Middlebury Park kako bi pravila
društvo mojoj majci. Deanovi su joj bili bliski prijatelji.
- Vincente, hoćeš li da umjesto tebe napišem poruku lady Trentham? -
upitala je Imogen. - Usuđujem se reći da bi sigurno voljela dobiti brz odgovor.
Nije lako svadbeni doručak organizirati u manje od dvadeset četiri sata.
... nekog tko mu je doista drag.
Oh, Vincent se nadao da je osjećaj dragosti bio obostran. Osjećaj krivnje
prema gospođici Dean tiho ga je mučio otkako je pobjegao od kuće. A sad se
udaje za vojvodina nasljednika? Njezinoj će obitelji biti drago.
- Nema potrebe, Imogen - rekao je Hugo. - Otići ću kući i to osobno reći
Gwendoline. Imam osjećaj da sam oženio ženu koja s lakoćom obavlja takve
zadaće.
- Hugo, nastaviš li tako ponosno napinjati grudi - rekao je Flavian - moglo
bi ti se dogoditi da više ne vidiš vlastita stopala. I ja ću sad poći, George. Sve te
priče o braku u meni su probudile žudnju za otvorenim prostorom i svježim
zrakom.
- Poći ću s tobom, ako smijem, Hugo - rekao je Vincent. - Želim iz
Sophienih usta čuti da je sve to neće izbezumiti.
- Obećavam da se sutra na tvojoj svadbi neću razmetati kad je upoznam,
Vincente - rekao je George. - Kako se čini, ionako djelujem dovoljno
zastrašujuće.
- Nećeš mi dopustiti da to zaboravim, zar ne? - komentirala je Imogen.
Za Boga miloga, pomislio je Vincent dok ga je Hugo hvatao ispod ruke,
sutra mi je svadba.
Sutra!
 10. Poglavlje


Tri Sophiene haljine isporučene su početkom poslijepodneva, a jedna od
njih bila je i njezina vjenčanica.
Odjenula ju je sljedećega jutra i stidljivo zurila u vlastiti odraz u velikome
zrcalu koje je ugurano u njezinu garderobu, gdje ju je lady Trentham do kraja
dotjerala. Izgledala je - drukčije. Nije izgledala kao dječak, beskućnica ni kao
strašilo.
Haljina je bila blijedozelene nijanse kadulje, gotovo srebrna. Ta je nijansa
naglašavala crvenkasti odsjaj njezine kose. Haljina je bila jednostavna kroja, s
visokim pojasom ispod grudi opasanim vrpcom prikladne boje, dok je donji dio
u mekim naborima padao gotovo do njezinih gležnjeva, gdje je završavao
volančićem. Dekolte je bio velik, ali ne odveć razmetljiv, a nabrani kratki rukavi
bili su urešeni hermelinom. Na sebi je imala zlatne cipele i rukavice mat nijanse.
Na stolu je ležao pleteni šeširić ukrašen bijelim ružinim pupoljcima, spreman da
ga postavi na glavu.
Možda je ipak najdojmljiviji dio njezine svadbene oprave bilo ono što se
nije moglo vidjeti - a bio je to steznik. Nikada ga prije nije nosila. Nije bio
neudoban kao što je očekivala. Barem zasad. Lady Trentham i lady Kilbourne
zajedno su je uvjerile da ga iskuša, a kad ga je navukla i zategnula ispod haljine,
krojač je pribadačama pridodao dodatne šavove kako bi joj savršeno pristajao.
Tek tada shvatila je zašto ih žene nose. Nekako, usprkos njezinu tijelu bez oblina
i usprkos ravnim crtama donjeg dijela haljine, steznik joj je podario i pojas i
bokove. Ali više od ičega, steznik joj je darovao grudi, podigao ih i naglasio.
Nisu to bila dojmljiva prsa. No barem su bila prsa, pa je prvi put u životu
pomislila da nalikuje na ženu.
Pokazalo se, dakako, kako su steznici ipak neugodno topli. A dan će biti
vruć, najavio je lord Trentham za doručkom, zdušno se mršteći prema Sophie
koju je naposljetku zatekao osmijehom.
- Dobro je što nikad niste poželjeli za život zarađivati kao frizerka,
djevojko - rekao joj je. - Još jučer vam je kosa izgledala poput neorezana grma
preko kojega je prošao uragan.
- Oh, dragi moj Hugo!
- Hu-go!
Istodobno su zaustile gospođa i gospođica Emes.
 - Gospođice Fry, Hugo vam tako samo svojim jezikom želi reći - objasnila
je lady Trentham - da vam kosa danas izgleda iznimno zamamno.
- Točno sam to rekao - složio se i nasmiješio svojoj supruzi.
Nije loše, zaključila je sad Sophie dok je sjetno promatrala vlastiti odraz u
ogledalu. Doista, odustane li u potpunosti od bilo kakve skromnosti u intimi
vlastitoga uma, mogla je reći da uopće nije loša. Nasmiješila se.
Stvarnost ju je tad pomela. Danas je njezin svadbeni dan. Udaje se za
vikonta Darleigha. Vincenta. Nakratko ga je vidjela prekjučer za večerom, nakon
čega ga je lord Trentham odvezao u Stanbrook House. Nakratko gaje vidjela i
jučer poslijepodne, tijekom ispijanja čaja. Ni u jednom se trenutku s njim nije
našla nasamo. Ni u jednom trenutku nije im se ukazala prilika za privatni
razgovor. Činilo se kako odavno nisu razgovarali.
Doimao se poput neznanca.
I bio je neznanac.
Nakratko joj je zaprijetila panika. Nije trebala pristati na ovo. Pomisli
samo na njegove prijatelje - lord i lady Trentham, vojvoda od Stanbrooka, lady
Barclay, vikont Ponsonby, grof od Nečega čega se nije mogla sjetiti. Svi oni
imaju titule i dolaze iz svijeta potpuno različita od njezina. Kasnije tijekom dana
od nje se očekuje da se druži s njima. Pristala je na svadbeni doručak.
Nije to trebala učiniti. Nije to bilo pošteno prema njemu.
Ali, i on je nekoć bio samo Vincent Hunt, podsjetila se, mladić kojega je u
seoskoj školi obrazovao njegov otac, učitelj, koji je za prijatelje imao ostalu
seosku djecu. Ona je pak bila unuka i nećakinja baroneta. I ona je dama.
Tad je poželjela da nikad nije ni pomislila tko je. I ona ima obitelj. Jedan
od članova njezine obitelji je sir Terrence Fry kojeg nikad nije ni upoznala, a tu
su i tetka Martha, sir Clarence i Henrietta. Nitko od njih sad nije bio ovdje uz nju
- baš kao što nije bio ni itko iz obitelji lorda Darleigha. Ali, njih nije bilo samo
zato što nisu ni znali za svadbu. No, ni njezin ujak nije znao. Bi li došao da je
znao? Vjerojatno i nije u Engleskoj.
Odmahnula je glavom. Gotovo u istom trenutku, netko je pokucao na
vrata. Vrata su se potom otvorila i na njima se pojavila lady Trentham, a iza nje
gospođica Emes koja joj je provirivala preko ramena.
- Oh, gospođice Fry - povikala je ona druga - kako lijepo izgledate!
Okrenite se da vas bolje promotrimo.
Sophie se poslušno okrenula, a potom ih tjeskobno pogledala.
- Jesam li u redu? - upitala je.
Lady Trentham polako je rastegnula usne u osmijeh.
- Neprestano se prisjećam riječi gospodina Wellanda koji je rekao da ćete
izgledati kao kerubin budete li zadržali kratku kosu - rekla je. - Bio je u pravu.
Izgledate poput sitnog i krhkog stvorenja iz bajki, gospođice Fry. Doista ste
savršeno u redu.
- Hoćete li da vam pomognem sa šeširom? - upitala je gospođica Emes
ulazeći u garderobu. - Ne želite posve zgnječiti svoje lokne, zar ne? Oh, kako li
je samo lijep i krhak. Evo. Savršeno vam pristaje. Jesam li mašnu privezala pod
dobrim kutom, Gwen?
- Jadni Hugo, izlizat će pločice u predvorju ako se uskoro ne spustimo u
prizemlje - rekla je lady Trentham. - Na našoj je svadbi prije četiri dana bio
iznimno nervozan, a sad je iznova nervozan zbog dužnosti da vas preda u ruke
toj bitangi i barabi od lorda Darleigha. To su njegove, a ne moje riječi. Naravno
da se pritom šalio. Ali, svoju dužnost doista ozbiljno doživljava, s obzirom na to
da nemate obitelj koja bi stajala uz vas. Hoćemo li poći dolje?
Njezine nehajno izgovorene riječi ponovno su vratile onaj bolni osjećaj
osamljenosti i napuštenosti. No, bilo je prilično lako odagnati ga. Sophie nije
očekivala normalnu svadbu - iako zapravo nije ni znala bogzna što o svadbama
općenito. Očekivala je samo kratak obred u kojem bi sudjelovali samo ona,
vikont Darleigh i svećenik. Oh, jedan ili dvojica svjedoka - možda gospodin Fisk
i gospodin Handry. Ali, neočekivano se ispostavilo da će naposljetku ipak imati
pravu svadbu. Bit će uzvanika, a bit će tu i kum vojvoda od Stanbrooka - i netko
tko će je predati budućem suprugu. Lord Trentham sinoć se ponudio odigrati tu
ulogu, i ona je pristala. Bojala ga se, a istodobno i nije. Nije ga još u potpunosti
dokučila. Izgledao je kao žestok i strog ratnik, ali grlio je lorda Darleigha kao
plišani medvjedić, a svoju je mladu suprugu znao promatrati kao sunašce nježan
cvijetak. Imala je dojam da je riječ o čovjeku koji se ugodno osjeća kad je
skriven iza krinke opasna čovjeka, sve kako svoju nježnu stranu ne bi izložio
javnosti i tako se doveo u opasnost da ga ismiju ili povrijede.
Mogla je nacrtati njegovu karikaturu da joj se nije svidio. Zaustavio se kad
ju je vidio kako silazi niz stube, noge u čizmama bile su mu blago razmaknute,
ruke iza leđa, uspravna držanja kao vojnik na paradi, nipošto opušten. Pogledom
punim odobravanja prešao je preko supruge i sestre, pa zastao spazivši nju.
- Pa, djevojko - rekao je - doista izgledate iznimno zavodljivo. Šteta je što
vas Vince neće moći vidjeti.
Zastala je dvije stube do prizemlja. Druge dvije dame već su bile sišle.
Lord Trentham načinio je dva koraka prema njoj i pogledao je u oči pogledom
od kojeg su njegovi vojnici nekoć sigurno drhtali.
- A on mi je iznimno dragocjen - nježno je rekao.
Nastavio je gledati je, a ona se gotovo povukla stubu više. No, držala se na
mjestu i podignula bradu.
- Meni će biti još dragocjeniji - rekla je. - Bit će mi suprug.
 Još ju je kratko gledao, a potom se nasmiješio, zbog čega se doimao
neočekivano privlačno.
- Da, bit će - rekao je. - Zato ponavljam da je šteta što vas jutros ne može
vidjeti. Izgledate poput malene vile.
Barem na vlastitom vjenčanju nije izgledala poput miša.
- Kočija nas čeka vani, Hugo - rekla je lady Trentham.
Ona i gospođica Emes trebali su ih otpratiti do crkve. Gospođa Emes
otišla je ranije, s gospodinom Philipom Germaneom, ujakom lorda Trenthama
koji se, naslućivala je Sophie, udvarao gospođi Emes.
Lord Trentham pomogao je Sophie ukrcati se u kočiju, ustrajući na tome
da sjedne okrenuta prema konjima, pokraj njegove supruge.
To je to, pomislila je. Njezina svadba. Vruć ljetni dan. Tamnomodro nebo
bez ijednog oblačka. Nijedna nevjesta ne bi mogla poželjeti išta bolje.
Kad se kočija zanjihala na oprugama i krenula, Sophie je okrenula glavu u
stranu. Nije htjela započinjati razgovor. Htjela je... osjećati se kao nevjesta,
odagnati od sebe sve strahove i bojazni, biti uzbuđena i samo mrvicu tjeskobna,
ali u pozitivnom smislu.
Sinoć je k njoj došla lady Trentham koja joj je objasnila što je čeka prve
bračne noći. Ponižavajuće s obzirom na činjenicu da joj je bilo dvadeset godina,
Sophie o tome nije gotovo ništa znala. Lady Trentham uvjeravala ju je kako to
zvuči daleko gore - nezgodnije, bolnije, zastrašujuće - nego što doista jest.
- Doista - rekla je dok joj je obraze oblijevala blaga rumen - kad odem od
vas, s Hugom ću provesti četvrtu noć od naše svadbe, gospođice Fry, i doista
jedva to čekam. To mora daje... Ne, to mi je van svake sumnje jest
najveličanstvenija stvar na svijetu. Vidjet ćete. Uskoro ćete i vi tako misliti.
Sophie je pomislila kako je možda u pravu. Jer njezin najveći, najtajniji
san... Dobro, nije to priznala na zabavi u Barton Coombu. Kako je mogla?
Razgovarala je s muškarcem.
Muškarcem za kojeg će se uskoro udati.
Lady Trentham uhvatila ju je za ruku i stisnula.
Skretali su na Hanover Square.

***
Vincentu su kroz glavu prolazile koje kakve misli, tako da ih je
naposljetku bilo trideset šest ili čak pedeset osam.
Trebao je zapravo razmišljati ni o čemu.
Problem je bio u tome što je svaki pokušaj da ne razmišlja ni o čemu
rezultirao plimnim valom novih misli.
Ovo se pretvorilo u pravu svadbu s uzvanicima, u najpomodnijoj crkvi u
Londonu, pa ipak, njegova majka, baka i sestre nisu imale pojma što se zbiva.
Nisu čak ni poznavale njegovu nevjestu. Ni on je zapravo nije poznavao, zar ne?
Jedno su drugom bili doslovno neznanci.
Čak se ni nije htio ženiti.
Samo, ako se baš mora ženiti - a dok to ne učini njegova rodbina neće mu
dati mira - tako brzo, oženio bi onda Sophie. Ona mu se doista sviđala - ili je
barem mislio da mu se sviđa.
Nije ju poznavao.
Ni ona njega.
Pa ipak, danas će se vjenčati.
Na neki ga je perverzan način - hvala Bogu! - ta misao uzbuđivala. Život
će mu se uskoro promijeniti, a možda će se i on promijeniti s njim - nabolje.
- Imaš li prsten? - upitao je Georgea koji je pokraj njega sjedio u prvom
redu klupa u crkvi.
- Imam - odgovorio je George. - Baš kao što sam ga imao i prije tri
minute, kad si me to posljednji put pitao.
- Jesam li?
- Jesi. I još uvijek ga imam.
Njegova svadba. Njegov kum sjedi pokraj njega. Njegovi su prijatelji iza
njega. Nisu glasno razgovarali, tek su šaputali - mogao je čuti šuštanje njihove
odjeće dok bi se pomicali, kao i povremeni kašalj. Mogao je osjetiti miris
svijeća, tamjana, hladna kamena i molitvenika po kojima mirišu sve crkve. Znao
je da će zasvirati velike orgulje.
Nakon toga slijedio je svadbeni doručak u Hugovu domu, što ga je blago
užasavalo, iako će ondje jesti u društvu prijatelja. Nije volio jesti u javnosti.
A čekala ga je i prva bračna noć u Stanbrook Houseu. Sve je organizirano
bez prethodna dogovora s njim. Imogen nakon doručka odlazi s Hugom, a
George će prespavati kod Flaviana. Vincent i Sophie noćas će Stanbrook House
imati samo za sebe, dakako s poslugom.
Barem se tome mogao unaprijed radovati.
- Imaš li prsten? - upitao je. - Ne, zaboravi. Već sam te ranije pitao, zar
ne? Kasni li, George? Hoće li uopće doći?
- Još dvije minute - umirivao ga je George. - Zapravo mislim da stiže dvije
minute ranije. Dolaze lady Trentham i gospođica Emes.
Ali, Vincent je i sam već čuo komešanje iza svojih leđa, na ulazu li crkvu.
A čuo je i svećenika kako se nakašljava. Ustao je.
Odjeknule su velike orgulje i bilo je kasno za kolebanje. Uskoro će se
oženiti.
Ona i Hugo već su jamačno koračali prema njemu. Njegova nevjesta.
Mogao je čuti polagano zveckanje peta Hugovih čizama na kamenu podu.
Poželio je da je može vidjeti. Ah, poželio je da može. Ona na sebi ima novu
odjeću. Lijepu odjeću. Hoće li se zbog nje osjećati bolje?
Nasmiješio se iako je nije mogao vidjeti. Morao joj je dati do znanja da je
razdragano prihvaća. Koliko li je samo primisli nju mučilo ovoga jutra?
Tada ju je namirisao, taj blagi miris sapuna što ga je počeo povezivati s
njom. Uskoro je osjetio i blagu toplinu ljudske nazočnosti sa svoje lijeve strane.
Glazba je utihnula.
- Dragi moji - rekao je svećenik.
Ah, neka bude onaj pravi. Neka bude dostojan suprug ovoj ožiljaka punoj
nesretnici koju ženi. Neka bude dobar partner i prijatelj. Neka bude dobar
ljubavnik. Neka je štiti od svih zala dokle god budu živi. One noći na zabavi
priskočila mu je u pomoć i cijeli bi život trpjela zbog kazne koja se na nju sručila
da je nije uspio uvjeriti da se uda za njega. Neka nikada ne požali što se udala za
njega. Neka on bdije nad njom i čuva je. Neka on od sebe uspije odagnati sve
tričarije i primisli. Upravo se ženio. Pa neka se onda oženi i neka mu bude drago
zbog toga. Neka nikad, baš nikad ni na trenutak zbog toga ne požali, bez obzira
na ono što budućnost donosi. Neka bdije nad njom.
Shvatio je daje zavjete izgovorio ne upamtivši nijednu jedinu riječ. Ona je
svoje zavjete izgovorila a da on nije upamtio ni jednu jedinu riječ. Uzeo je prsten
i nataknuo joj ga na prst bez ikakva prtljanja i ne ispustivši ga. Svećenik im je
potom objavio da su sad muž i žena.
I sve je bilo gotovo.
S klupa je do njih dopirao žamor.
Trebalo je još potpisati vjenčani list. Njihov brak neće biti legalan i
služben dok ne učine to. Sophie mu je provukla ruku ispod ruke i bez povlačenja
ga povela prema sakristiji. Primijetio je to i tijekom njihove šetnje u Barton
Coombsu. Iz iskustva je znao da su malobrojni oni koji vjeruju da će znati
slijediti jedva osjetne naputke.
Svećenik od njega nije očekivao da će biti u stanju potpisati se, ali
naravno daje bio u stanju. Sjeo je za stol, a George mu je ugurao pero u ruku,
postavivši je na početak crte na koju se trebao potpisati. Naškrabao je svoje ime i
ustao.
Potom se potpisala Sophie, a za njom i kumovi - George i Hugo. Tada je
ponovno provukla ruku ispod njegove ruke i povela ga natrag kroz crkvu.
Orgulje su zasvirale vedar napjev dok su koračali prema izlazu. Vincent je
mogao osjetiti svoje prijatelje oko sebe. Smiješio im se dok je glavu okretao
lijevo-desno.
- Lady Darleigh - nježno je rekao.
 - Da - glas joj je bio piskutaviji nego inače.
- Moja supruga.
- Da.
- Sretna? - upitao je. Bilo je to vjerojatno pogrešno pitanje.
- Ne znam - odgovorila je ona nakon kratke stanke.
Ah, iskrenost.
Bez riječi su potom koračali dalje, a on je u jednom trenutku osjetio
drukčiji zrak. Dok su izlazili van na svjež zrak, ona ga je zaustavila, a zvuk
orgulja odjednom se prigušio.
- Ovdje su stube - rekla je.
Da, sjećao ih se od dolaska ovamo. - Oh, a ima i ljudi.
Mogao ih je čuti kako razgovaraju, smiju se, zvižduću, pa čak i kliču.
Uvijek ima ljudi koji se okupljaju ispred crkve, tako su mu rekli, ljudi koji
promatraju vjenčanja visokog društva.
- Došli su vidjeti nevjestu - rekao je, nasmiješio se i okupljenima mahnuo
u znak pozdrava. - A danas si to ti.
- Oh, a tu su i dvojica muškaraca - rekla je ona.
- Dvojica muškaraca?
- Smiješe se - rekla je - i svaki nosi pregršt... oh!
Vincent je tad osjetio barem dva mirisna projektila koji su mu zalepršali
ispred nosa. Latice ruža?
- Nema potrebe da se skrivaš, Vince! - doviknuo je Flavian.
- Dođi i dovedi nevjestu do kočije. Ako se usudiš - dometnuo je Ralph.
- Otvorena kočija - rekla je Sophie - oh, urešena je cvijećem, vrpcama i
mašnama.
Vincent je osjećao vrelinu sunca.
- Hoćemo li se spustiti? - predložio je. - To su dvojica mojih prijatelja.
Jesu li naoružani ružinim laticama?
- Da - odgovorila je ona i nasmijala se, proizvevši lepršav i lijep zvuk što
ga je čuo već nekoliko puta. - Oh, Bože, bit ćemo prekriveni laticama.
Rekla mu je gdje su stube, a potom se čvrsto uhvatila ispod njegove ruke
dok su žustro prelazili kratku udaljenost do kočije, tako da se činilo da on vodi, a
ne ona.
- Stigli smo - rekla je dok su ružine latice škropile oko njih i po njima.
Vincent je mogao čuti kako drugi uzvanici izlaze iz crkve.
Ali, umjesto da se bez daljnjeg odgađanja žurno ukrca u kočiju, ona je
čekala da on pronađe najnižu stubu i pruži joj ruku. Prihvatila je njegovu ruku i
ukrcala se. Potom se ukrcao i on pa sa spustio na sjedalo, pazeći da sjedne pokraj
nje, a ne na nju.
 Zvonila su crkvena zvona.
- Dakle, lady Darleigh. - Potražio je njezinu ruku i čvrsto je stisnuo. Na
rukama je imala meke rukavice. - Ostavlja li ova svadba samo dojam prave
svadbe ili tako i izgleda?
- Da.
Čuo je kako se zatvaraju vrata kočije i osjeti kako se kočija ljulja na
oprugama dok je kočijaš sjedao natrag na svoju visoko klupu.
- Jeste li u šoku?
- Da.
- Sophie - rekao je - nemoj biti. Ti si nevjesta. Sve su oči danas uprte u
tebe.
- U tome i jest problem - odgovorila je ona i nasmijala se.
- Opiši što na sebi nosiš - rekao joj je.
To je i učinila tako što je započela sa slamnatim šeširom. Prije nego što je
došla do stopala, kočija se pokrenula i uz strašan štropot udaljila od crkve.
- Oh! - uzdahnula je.
On je prvo iskrivio lice u grimasu, a potom se nasmiješio. Bila je to stara
šala, jedna od onih u kojima je i sam kao dječak često sudjelovao.
- Mislim da iza sebe vučemo staro posuđe iz nečije napuštene kuhinje. Sad
stvarno upadamo u oči.
Nije odgovorila.
- Po onome što si opisala zaključujem da si šarmantno dotjerana, Sophie -
rekao je. Bio je prisiljen vikati kako bi nadglasao buku. - Okreću li se svi za
nama?
Osjetio je da se okreće kako bi pogledala.
- Da.
- Smijem li te poljubiti? - upitao ju je. - Svi se nadaju vidjeti poljubac.
- Oh! - ponovno je uzdahnula.
Taj je uzdah protumačio kao dopuštenje. Znao je da je ona doista u šoku i
ta ga je spoznaja nagnala da se nježno nagne prema njoj.
Ispružio je slobodnu ruku prema njoj i pronašao njezino lice ispod krutog
uskog oboda slamnatog šešira što ga je ranije opisala. Dlanom je obujmio njezin
mek obraz, palcem napipao kut njezinih usana, spustio glavu i poljubio je.
Ovoga je puta to doista bio poljubac, iako se nije upinjao produbiti ga.
Usne su mu bile blago razmaknute. Njezine su bile sočne i meke, tople i vlažne -
sigurno ih je olizala trenutak prije.
Osjetio je leptiriće u trbuhu, pa se unaprijed radovao večerašnjem odlasku
u postelju.
Usprkos užasnome štropotu što su ga stvarali lonci, čajnici, tave i sve
drugo što su vukli za sobom po cesti, mogao je čuti razdragane povike.
- Sophie. - Odmaknuo je glavu, ali ne i ruku s njezina obraza. - Ako mi ne
možeš reći da si sretna, možeš li mi barem reći da nisi nesretna?
- Oh, ne - rekla je. - Nisam nesretna.
- Ili ti je žao? Je li ti žao?
- Nije - odgovorila je. - Nemam dovoljno hrabrosti žaliti.
Namrštio se.
- Zao mi je samo zato što bi tebi moglo biti žao - rekla mu je.
Očekivao je da će žena koja se uda za njega naposljetku zažaliti zbog
činjenice da on ne vidi i ne može živjeti život u svoj njegovoj punini, pa ne može
uživati u njezinu izgledu. Ali ova nevjesta, shvatio je, nema baš nimalo
samopoštovanja, čak ni sad kad je bila dobro i skupo odjevena, kad je konačno
imala dobro uređenu frizuru, čak ni kao vikontesa Darleigh.
I prije je znao da je doživjela puno boli. Možda samo nije shvaćao u
kolikoj mjeri. Je li bila odveć povrijeđena? No, sjetio se kakva je bila dok je
plela vjenčić od tratinčica i smijala se dok joj je pokušavao vjenčić prebaciti
preko glave. Sjetio se kako je zbijala šale s mačkama dok joj je svirao violinu.
Sjetio se one apsurdne priče o Berthi i Danu koju su zajedno smislili na putu za
London, te njezina priznanja da crta karikature ljudi koje poznaje.
- Nikada - rekao je. - Nikada neću zažaliti. Pronaći ćemo zadovoljstvo
jedno s drugim. Obećavam.
Kako netko može obećati takvo što?
Mogao je, međutim, obećati da će pokušati. Sad ionako nije imao izbora.
Bili su vjenčani. I dat će sve od sebe da joj povrati samopouzdanje. Bit će sretan
uspije li u toj nakani.
- Pretpostavljam - rekao je ponovno sjedajući - da privlačimo
mnogobrojnu publiku.
- Oh, da - odgovorila je ona i... nasmijala se.
Stisnuo joj je ruku.





 11. Poglavlje


Vojvoda od Stanbrooka bio je visok, elegantan, strog gospodin tamne kose
koja je počinjala sijedjeti na sljepoočnicama. Vikont Ponsonby bio je plavokoso
božanstvo koje je blago mucalo i rugalački podizalo obrvu. Grof od Berwicka
bio je mladić možda samo nekoliko godina stariji od lorda Darleigha i možda bi
u potpunosti bio zgodan i privlačan da mu se preko obraza nije dijagonalno
protezao ružan ožiljak. Lady Barclay bila je visoka žena ledene ljepote, glatke,
tamnoplave kose i visokih jagodica na ovalnome licu. Uz lorda Darleigha i lorda
Trenthama, te odsutnog sir Benedicta Harpera, svi oni bili su članovi Kluba
preživjelih.
Sophie su djelovali zastrašujuće usprkos činjenici da su joj se prije
svadbenog doručka svi odreda učtivo naklonili i poljubili joj ruku - dakako osim
lady Barclay koja joj je šapatom rekla da joj želi sreću.
Imala je dojam da su je svi promotrili i zaključili da je nedostojna.
Jednako su tako svi odreda sigurno zaključili daje proračunata, lovac na imetak,
osoba koja ne samo da je iskoristila nečiju dobu prirodu nego i nečiju slijepu
dobru prirodu. A oni su bili njegovi najprisniji prijatelji. Bliski poput sestre i
braće, to joj je ranije bio rekao. Možda je to i bio problem. Možda su se osjećali
zaštitnički prema njemu, a prema njoj sumnjičavo. Ježila se. Grof od Kilbournea,
brat lady Trentham, također je bio zgodan gospodin fantastična izgleda. I on je
bio vojni časnik.
Svi su bili uljudni. Svi su se trudili razgovor održati živim i prpošnim,
držati se nekih općih odrednica kako bi u njemu mogli svi sudjelovati. Gospođa
Emes bila je kći trgovca i udovica uspješnoga poslovnog čovjeka. Gospodin
Germane također je bio poslovan čovjek, pripadnik srednje klase. Sophie je
primijetila da ih nisu isključivali iz razgovora niti im se ičim davalo do znanja da
su možda inferiorni.
Ali ona je, iako plemenita roda, osjećala kako je guši uzvišenost uzvanika
na njezinoj svadbi, prijatelja njezina supruga.
Njezina supruga!
A bila je to samo riječ - i čudan osjećaj na dnu želuca. Čudno, blesavo, tek
je tijekom samoga svadbenog obreda postala potpuno svjesna da se udaje, da se
dragovoljno predaje u posjed muškarca čija će biti do kraja života. Nije htjela na
takav način razmišljati o svojemu braku. Lord Darleigh nije takav. Ali, crkveni
zakoni jesu. I državni zakoni. Bila je u njegovu posjedu, mogao je s njom što mu
se prohtije, htio on to ili ne.
Htjela je osjećati radost. Bilo je trenutaka kad je nakratko i uspjela osjetiti
radost: dok je jutros koračala kroz crkvu u pratnji glazbe orgulja, kad je vidjela
da je vikont Darleigh već čeka i osmjehuje joj se, kad su iz crkve zajedno izašli
na sunce gdje su ih dočekali ljudi koji su klicali, te su ih zasuli ružinim laticama,
kad je začula štropot starog posuđa koje se vuklo za njihovom kočijom, kad ju je
lord Darleigh poljubio, kad je stariji gospodin zastao na nogostupu kako bi
pogledom pratio njihovu kočiju, pa skinuo šešir, naklonio se i namignuo joj.
Svadbeni je doručak, međutim, bio prava muka. Koliko god se upinjala,
nije se uspijevala prisiliti da sudjeluje u razgovorima, pa je na svako njoj izravno
upućeno pitanje odgovarala s da ili ne. Znala je da ne ostavlja dobar dojam.
Kako je mogla očekivati da će se ikome svidjeti?
Jedva da je išta pojela. Bila je bez teka. Lord Trentham ustao je kako bi
održao zdravicu nevjesti u čast, a Sophie je samu sebe prisilila da se nasmiješi i
pogledom prijeđe preko okupljenih za stolom kako bi im kimnula glavom i
zahvalila. Vikont Ponsonby održao je zdravicu u čast njezina supruga i potaknuo
srdačan smijeh svih okupljenih. Sophie se nasilu nasmijala kako bi im se
pridružila. Lord Darleigh potom je ustao i svima zahvalio što su ovaj dan
pretvorili u radostan dan za pamćenje, a potom je posegnuo za njezinom ruko i
poljubio je, čime je izazvao žamor među prisutnim damama i pljesak.
Sophie se malo opustila kad su se svi povukli u salon i kad je Constance
Emes došla sjesti pokraj nje.
- To je zadivljujuće, zar ne? - rekla je tiho kako bi je samo Sophie čula. -
Sve te titule? Sve to plemstvo? Hugo me je ove godine, na moj zahtjev, odveo na
nekoliko balova i zabava visokih krugova. Prvi, pa čak i drugi put sam bila
posve izbezumljena, ali potom sam shvatila da su svi oni samo ljudi. A neki od
njih, doduše ne ovi ovdje, zapravo su prilično nezanimljivi, jer osim činjenice da
moraju biti bogati i nečim se zaokupljati cio život zapravo nemaju drugog posla.
Imam udvarača, znate, dobro, moglo bi se reći da imam udvarača. On tvrdi da
sam odveć mlada za formalno udvaranje i misli da bih trebala ciljati više, ali da
će se na vrijeme uključiti. Volim ga do ludila, a znam i da on voli mene.
Posjeduje željezariju pokraj trgovine mješovitom robom mojega djeda i bake i
nikad nisam sretnija nego kad sam ondje, u jednoj ili drugoj trgovini. Moramo
otkriti što će nas usrećiti, zar ne? Lord Darleigh jedan je od najumilnijih
džentlmena koje sam ikad upoznala. I silno je zgodan. I dragi ste mu.
- Pričajte mi o svojemu trgovcu željeznom robom - rekla je Sophie
osjećajući kako se opušta.
Nasmiješila se, a potom i smijala dok je slušala - a tada je zamijetila
uporan i prodoran pogled lady Barclay koja je zurila u nju.
Dama je blago kimnula glavom prije nego što se okrenula prema grofu od
Kilbournea koji joj je nešto rekao.
Nakon čaja bilo je vrijeme da se društvo raziđe. Sobar je lady Trentham
samo u uho promrmljao da otvorena kočija čeka ispred vrata. Sophie je prvu
bračnu noć trebala provesti u Stanbrook Houseu, jednoj od velikih vlastelinskih
kuća na Grosvenor Squareu. U njoj, na svu sreću, tad nije trebao boraviti i
vojvoda, njezin vlasnik, baš kao ni njegova gošća, lady Barclay. Nakon njihova
odlaska u crkvu, sluškinja lady Trentham spakirala je Sophienu novu odjeću i
poslala je u Stanbrook House. Preostalu će odjeću, onu koja je trebala biti
zgotovljena tijekom današnjega dana, poslati izravno onamo.
Sophie je u mislima unatrag brojila dane. Jučer je bio dan za kupovinu.
Prekjučer je bio drugi dan putovanja, a dan prije prvi. Prije toga bio je dan
prosidbe, prije njega dan održavanja one zabave, a prije toga dan kad je u zoru
izišla u šetnju i vidjela kako lord Darleigh dolazi u Covington House.
Šest dana.
Manje od tjedna.
Prije samo tjedan dana bila je miš. Bila je strašilo ružne frizure, u
dotrajaloj odjeći koja joj nije pristajala.
Manje od tjedan dana.
A sad je bila nevjesta. Supruga. Život joj se promijenio, iznenada i
drastično. A ona se ponašala poput izbezumljena miša.
Ponekad se čovjek mora doista potruditi kako bi mu se život promijenio.
Promjena je u njezin život ušla sama i sad joj se pružila prilika da se i sama
promijeni - ili nije tako?
Ustala je.
- Lady Trentham, lorde Trenthame, gospođo Emes, gospođice Emes -
rekla je prelazeći pogledom preko njih - od svega vam srca zahvaljujem što ste
mi otvorili vrata svojega doma, što ste bili tako ljubazni, što ste organizirali ovaj
predivni svadbeni doručak. A vama, gospodine Germane, lorde i lady Kilbourne,
lady Barclay, lorde Ponsonby, lorde Berwiče, Vaša Milosti, hvala što ste došli na
našu svadbu, što ste došli ovamo. Očekivali smo skromnu i tihu svadbu. A bilo
je to sve samo ne to, svadba koje ćemo se sa zadovoljstvom sjećati. Vaša Milosti,
hvala vam što ste nam dopustili da do sutra boravimo u vašemu domu.
Svi razgovori naprasno su se okončali. Svi su je gledali - iznenađeno,
pomislila je, pa se pitala hoće li joj srce prestati divljački tući ili će se posve
zaustaviti. Čak se smiješila.
Ustao je i vikont Darleigh.
- Sophie, uzela si mi riječ iz usta, rekao je - i nemam tome što pridodati.
 - Rekao si dosta za doručkom, Vince - kazao je lord Ponsonby. - Sad je red
da i tvoja supruga nešto kaže. O-osobno se nadam da si ti posljednji Preživjeli
koji se oženio, barem u sljedećih tjedan ili dva. Moj sobar će ostati bez suhih
rupčića za mene.
- Istinsko mi je zadovoljstvo, lady Darleigh - rekao je vojvoda od
Stanbrooka udijelivši joj pritom prodoran pogled pun... odobravanja?
Svi su potom ustali, a Sophie su dame počele grliti - čak i lady Barclay -
dok su joj gospoda ljubili ruku. Svi su govorili i smijali se, a ona i Vincent kao
da su izgurani van, na ulicu, u kočiju.
- Jesu li lonci i tave još ondje? - upitao je lord Darleigh.
- Nisu - odgovorila mu je.
- A sve ostalo? - upitao je. - Bilo je vrpci i mašni, pretpostavljam? I
cvijeća? Ne, cvijeće je još uvijek tu. Osjećam miris.
- Da, sve je još uvijek tu - odgovorila je.
- Samo si jednom u životu mladoženja, Vince - podsjetio ga je lord
Trentham. - A i lady Darleigh je samo jednom nevjesta. Uživajte u tome da to
objavljujete cijelome svijetu.
Praćeni smijehom, bodrenjem i lijepim željama, pošli su.
- Hvala ti - rekao je lord Darleigh hvatajući je za ruku - hvala ti za ono što
si rekla, Sophie. Bilo je prelijepo. Znam da ti je sve ovo bilo istinska patnja.
- Jest - složila se. - Ali iznenada sam shvatila da sam sve ovo promatrala
očima miša, a glavninu svojega života bila sam miš. Stidljivost nije privlačna,
zar ne?
- Miš će, znači, zauvijek biti prognan? - upitao ju je.
- Ponovno će se pojavljivati samo u kutovima nekih mojih crteža - rekla
je. - Ali, taj je miš obično drsko maleno biće koje namiguje, zlobno promatra ili
izgleda iskreno podmuklo ili samodopadno.
Nasmijao se.
- Jesi li danas vidjela išta vrijedno poruge? - upitao ju je.
- Oh, ne, moj gospodine - uvjeravala ga je. - Ne. Danas nije bilo ničega što
bi se moglo ismijavati.
Nastupila je kratka stanka.
- Nije bilo - složio se. - Ali, hoću li i dalje biti tvoj gospodin, Sophie?
Moja si supruga. Uskoro ćemo zajedno provesti prvu bračnu noć.
Osjetila je čudno probadanje u donjem dijelu trbuha, pa je nesvjesno
počela stiskati unutarnje mišiće i upinjati se da ne ostane bez daha.
- Vincente...
- Teško ti je zvati me tako? - upitao ju je.
- Da.
 Pitala se što bi sir Terrence Fry rekao kad bi znao da se danas udala za
vikonta Darleigha. Hoće li ikada doznati? Vijest o svadbi po svoj je prilici
poslana u sve jutarnje novine. Je li uopće bio u zemlji? Hoće li mu uopće išta
značiti čak i ako vidi tu vijest?
Hoće li je vidjeti Sebastian? Što će on misliti? Hoće li o tome izvijestiti
svojega poočima?
Vincent je podigao njezinu ruku u rukavici i prislonio je uz usta.
Prolaznici su se osmjehivali kočiji koja je prolazila pokraj njih, upirali prstom u
nju, neki su čak i mahali, Sophie ih je jasno mogla vidjeti.
- Razmišljaj o meni kao o zločestu dječaku Vincentu Huntu koji se kroz
podrumski prozorčić noću iskradao iz Covington Housea kako bi gol plivao u
rijeci - rekao je. - Ili, ako ti je taj prizor odveć šokantan, razmišljaj o meni kao o
dosadnjakoviću Vincentu Huntu koji se kao sedmogodišnjak znao skrivati u
krošnji stabla, prigušeno se cerekati i na glave nedužnih seljana koji bi prolazili
ispod stabla bacati granje, lišće i žirove.
Nasmijala se.
- To je već bolje - rekao je. - Pokušaj ponovno.
- Vincente...
- Hvala ti - poljubio joj je ruku. - Nemam pojma koliko je sati. Je li još
dan? Je li poslijepodne ili je večer?
- Negdje između - odgovorila je. - Još uvijek je dan.
- Ne bi trebao biti - rekao je on. - Trebao bi biti mrak. Kada dođemo u
Stanbrook House, trebalo bi biti vrijeme da svoju nevjestu odvedem u postelju.
Ona je šutjela. Što je mogla reći?
- Zabrinjava li te to? - upitao ju je. - Prva bračna noć?
Zagrizla je donju usnicu i u donjem dijelu trbuha ponovno osjetila oštro
probadanje.
- Pomalo - priznala je.
- Ne želiš to?
- Želim - rekla mu je. Naravno da je govorila istinu. - Da, želim.
- Dobro - rekao je on. - Unaprijed se radujem činjenici da ću te bolje
upoznati. U svakom smislu, dakako, ali trenutačno se to odnosi na tjelesno.
Želim te dodirivati. Po cijelom tijelu. Želim voditi ljubav s tobom.
Nije mogla ne pomisliti kako će se grdno razočarati.
- Jesam li te šokirao? - upitao je.
- Ne.
Ponovno joj je poljubio ruku i položio je na svoje bedro.

Preodjenuli su se i pojeli laganu večeru. Poslije su zajedno sjedili u salonu
i razgovarali o proteklome danu. Ona je opisala odjeću nekih od njihovih
uzvanika, a on mirise što ih je osjetio u crkvi. Ona je opisala kako je kočija bila
ukrašena, on je opisao zvukove ulice - barem ono što je uspio čuti kroz štropot
posuđa što su ga vukli za sobom - kao i miris cvijeća. Ona mu je pričala o
mladiću Constance Emes i romansi gospođe Emes i gospodina Germanea. On je
njoj pričao o prvome susretu lorda Trenthama i tadašnje lady Muir na plaži u
Penderrisu. Oboje su se složili kako je ovo bio dan za pamćenje.
- Je li vani konačno mrak? - upitao ju je naposljetku.
- Nije.
Dakako, bilo je rano ljeto. Mrak se spuštao tek kasno navečer.
- Koliko je sati? - upitao je.
- Uskoro će osam sati.
Tek osam sati?
Ona ga je uhvatila ispod ruke kad su ulazili u kuću, odlazili u
blagovaonicu na večeru i kad su se potom vraćali u salon. Izuzme li se to, uopće
se nisu dodirivali. A bio je njihov svadbeni dan.
- Postoji li vrijeme - upitao ju je - prije kojega čovjeku je dopušteno
povući se u postelju?
- Ako takav zakon i postoji - odgovorila je - za njega nisam čula.
Izgarao je od želje da konzumira svoj brak, a iako je ona priznala kako je
to pomalo zabrinjava, istodobno ga je uvjeravala da i ona želi isto. Što su duže
ovdje sjedili, opasnost da će ona biti još nervoznija i zabrinutija postajala je sve
veća.
Zašto je odlučio prosjediti ovako ostatak dana, do trenutka kad je pristojno
povući se u postelju? Možda zbog određene nervoze koju je i sam osjećao?
Nikad još nije bio s djevicom. A nije ovo bio ni nekakav eksperiment koji više
neće morati ponoviti ne bude li mu se svidio - njemu ili njoj. Bilo je važno da
sve bude kako treba. Prvi put ipak nije trebao pretjerati - nije ju htio preplašiti,
zgaditi joj sve ili je ozlijediti. Ali, nije trebao ponuditi ni premalo. Nije htio
razočarati ni nju, a ni sebe.
Bilo je važno da sve bude kako treba.
- Hoćemo li poći u krevet? - upitao je.
- Da.
U kočiji je rekla kako mora od sebe odagnati miša, svoj alter ego. Shvatio
je da joj to neće biti lako. Blago se nasmiješio prisjetivši se njezina odlučna
kratkoga govora što ga je održala trenutak prije nego što će napustiti Hugov
dom. Bio je to dražestan i lijep govor, a iznenađenje njegovih prijatelja i ostalih
uzvanika bilo je gotovo opipljivo.
- Uhvatite me ispod ruke - rekao je ustajući.
 - Da. - Učinila je što joj je rekao.
Potom ga je ponovno iznenadila kad su zajedno izašli iz salona i uspeli se
uz dvije stube koje su vodile na kat. Zastala je i obratila se nekom drugom - po
svemu sudeći sluzi.
- Pošaljite, lijepo vas molim, gospodina Fiska u garderobu lorda Darleigha
- rekla je - a Ellu u moju.
Ella je jamačno bila sluškinja koju joj je George dodijelio za večeras.
- Da, gospođo - začuo se muški glas pun poštovanja.
- Gospođo - tiho je ponovila.
- I dan danas imam poriv baciti pogled preko ramena kad mi se netko
obrati s gospodine - rekao joj je. - Vjerojatno bih to i učinio da mogu.
Znao je put do svoje sobe, njihove sobe za ovu noć. Kad god bi se našao u
nepoznatu okruženju, brzo je pamtio smjer i udaljenosti. Nije volio imati osjećaj
da je izgubljen i ovisiti o drugima da ga odvedu kamo već želi ići.
Zastao je kad je procijenio da se nalazi ispred svoje garderobe. Nakon tih
vrata bila su vrata spavače sobe, a iza njih i vrata njezine garderobe kojom se do
danas nitko nije služio.
- Dalje mogu sama - rekla mu je.
- Prihvatimo kompromis - kazao je. - Stajat ču ovdje dok ne čujem da su
se tvoja vrata otvorila i zatvorila. Potom se ponovno vidimo u spavaćoj sobi za...
pola sata? Manje?
- Manje - odgovorila je ona povlačeći ruku.
Nasmiješio se i osluškivao njezina vrata. Kad je čuo kako se zatvaraju, iza
sebe je na hodniku začuo odlučne Martinove korake. Martin je jutros bio
ukočeno formalan - takav je zapravo bio otkako je doznao za zaruke.
- Martine - rekao je otvorivši vrata svoje garderobe i krenuvši unutra
ispred sobara. - Jesi li došao na moju svadbu kako sam tražio od tebe?
- Jesam, gospodine - odgovorio je Martin.
Vincent je čekao opširniji odgovor, ali čuo je samo kako Martin odlaže vrč
vode i priprema njegovu opremu za brijanje. Uzdahnuo je. Je li dobio suprugu i
izgubio prijatelja? Jer Martin mu je oduvijek bio prije svega prijatelj.
- Danas nije izgledala kao dječak - neočekivano je izjavio Martin dok je
Vincent svlačio sako i prsluk, a Martin mu pomagao da otkopča ovratnik prije
nego što će svući košulju preko glave.
- Izgledala je poput sićušnoga vilinskog stvorenja.
Izgovorio je to ukočeno, mrzovoljno. No, sićušno vilinsko stvorenje ipak
je zvučalo poput komplimenta, a ne kao uvreda.
- Hvala - rekao je Vincent. - Znaš, Martine, ovo nije namjerno i svjesno
učinila. A ja pak jesam.
- Znam - odgovorio je Martin. - Kao pravi idiot. A sad mirujte ili ću vas
porezati po vratu, pa ćete se pitati jesam li to namjerno učinio. Budete li još
uopće živi.
- Imam povjerenja u tebe - nasmiješio mu se Vincent. - Jamčim vlastitim
životom.
Martin je zagunđao: - Baš dobro, jer vam svakoga dana prilazim s
britvom. I sklonite taj osmijeh s lica ili ću vas nevjesti poslati nejednako
obrijana.
Vincent je sjedio mirno, bezizražajna lica.
Objavljeno je, pretpostavljao je, primirje.
Sićušno vilinsko stvorenje. Sjetio se kako ju je uza se držao s one strane
živice u Barton Coombsu. Da, vjerovao je onom opisu. Bila je daleko od oble
putenosti. Oduvijek su mu bile draže putene žene - ali kojem muškarcu uzavrele
krvi baš takve nisu draže? No, svejedno je jedva čekao svoju nevjestu.
Sićušno vilinsko stvorenje.
Nakon što je otpustio Martina, otvorio je vrata spavaće sobe. Dobro je
poznavao tu prostoriju. Znao je gdje su kreveti, toaletni stolić, noćni ormarići,
kamin, prozor. A čim je ušao unutra, znao je da nije sam.
- Sophie?
- Da, ovdje sam. - Uslijedio je tih smijeh. - Znaš li gdje je to.
- Vjerujem - odgovorio je on - da stojiš ispred prozora. I još se uvijek nije
spustio mrak, pretpostavljam?
- Soba se nalazi u stražnjem dijelu kuće - rekla je dok je koračao prema
njoj. - Gleda na vrt. Jako je lijepo. Čovjek ovdje gotovo može smetnuti s uma da
je u Londonu.
Ispružio je ruku i dodirnuo prozorsku dasku. Mogao je osjetiti toplinu
njezine prisutnosti.
- Bi li voljela zaboraviti? - upitao ju je. - Ne sviđa ti se London?
- Draže mi je seosko okruženje - rekla je. - Ondje se osjećam manje
usamljeno.
- Možda je čudno ustvrditi takvo što s obzirom na broj stanovnika grada i
broj ljudi koji žive na selu.
- Osjećam se manje kao osamljeno biće - objasnila je - a više kao dio
nečega većeg i kompleksnog. Oprosti. To nema previše smisla, zar ne?
- U gradu je veći naglasak na ljudskome faktoru? - ponudio je objašnjenje.
- Na selu se taj ljudski faktor više podrazumijeva kao sastavni dio prirode i
samoga univerzuma?
- Oh! - uzdahnula je. - Da. Shvatio si.
 Na pamet mu je pao njezin san o seoskoj kućici, lijepome vrtu i nekoliko
prijateljski raspoloženih susjeda. Ah, Sophie.
Ispružio je ruku i dodirnuo joj rame. Potom ju je uhvatio za ramena i
privukao je k sebi. Mogao je osjetiti da na sebi ima svilenu spavaćicu. Jedan od
odjevnih predmeta kupljenih za svadbu? Nadao se. Nadao se i da se ona osjeća
lijepom i poželjnom. Mogao je osjetiti kako polako udiše.
Na sebi je imao samo lagani svileni kućni ogrtač. Možda je trebao reći
Martinu da mu pronađe pidžamu - ako je među njegovim stvarima uopće bilo l
jedne pidžame. Bilo je moguće da nije spakirao ni jednu kad je bježao od kuće,
jer inače je uvijek spavao gol. Povukao je ruke prema sebi, palčevima joj
podigao bradu i vlastitim usnama pronašao njezine - njezina lijepa široka usta i,
kako se sjećao, sočne usne. Olizao je usne prije nego što će dodirnuti njezine,
čekao da joj usne prestanu drhtati, a potom vrhom jezika prelazio preko njezine
donje usnice sve dok joj se usta nisu blago otvorila. Jezikom joj je potom prodro
u usta i osjetio drhtavicu požude kad je začuo tih jecaj iz njezina grla.
Rukama joj je prešao preko kose. Bila je meka i svilenkasta, ni izbliza
onoliko gusta kao posljednji put kad ju je dodirnuo. Bila je i vrlo kratka.
- Sophie. - Nježno joj je poljubio usne. - Jesmo li izloženi pogledima svih
koji slučajno šeću vrtom?
- Vjerojatno nismo - odgovorila je. - Ali, navući ću zastore.
Nakon što se izmaknula iz njegova zagrljaja, začuo je zveckanje karniše.
- Evo - rekla je. - Sad nas nitko ne može vidjeti.
Ponovno se privila uz njega i rukama ga obujmila oko pojasa.
Ah. Ovo joj, dakle, nije bilo mrsko i odbojno.
- Drago mi je što me ni ti ne možeš vidjeti - rekla je i glasno udahnula. -
Oh, nisam htjela zvučati uvredljivo.
- Zato što nisi dostojna pogleda? - upitao ju je. - Sophie, tko ti je uništio
samopouzdanje? Samo mi nemoj reći da je to zrcalo. Dobro, ne mogu te vidjeti i
nikada neću. Ne mogu ti ni proturječiti niti se mogu složiti s tobom. Ali, mogu te
dodirnuti.
- To je - rekla je ona - gotovo jednako loše.
Tiho se nasmijao. Nasmijala se i ona, ali prilično nevoljko, pomislio je.
- Tako si lijep - rekla je.
Ponovno se nasmijao i zavukao ruke ispod naramenica njezine spavaćice
pa ih povukao dolje, preko njezinih ramena. Odmaknuo se i spustio joj ruke,
slušajući kako spavaćica klizi i pada na pod. Glasno je udahnula.
- Ne brini se, - rekao joj je. - Ne mogu te vidjeti.
Drhtavo je izdahnula.
Dodirivao ju je. Lagano je dlanovima i osjetljivim prstima prelazio preko
njezina tijela - preko tananih ramena i nadlaktica, malenih grudi koje su meko i
toplo pristajale njegovim dlanovima, preko uskoga pojasa i jedva širih bokova,
mekog, ravnog trbuha, sitne stražnjice koja je, baš poput njezinih grudi,
pristajala njegovim dlanovima, nogu koje su bile vitke, ali i čvrste.
Koža joj je bila meka, glatka i topla. Nije bila koščata i kruta poput
brojnih mršavih ljudi. Bila je samo sitna i ne pretjerano obdarena oblinama.
Uopće nije bila putena. Svejedno je osjetio kako se ukrućuje od uzbuđenja. To je
njegova nevjesta. Njegova nevjesta, a u toj je pomisli bilo nekog ushita. Sam ju
je pronašao i sam je odlučio oženiti je, bez ičije pomoći. Oči nisu uvijek nužne.
Ponovno je prislonio ruke uz njezino lice i ponovno joj je nježno ljubio
usne.
- Jesu li pokrivači na krevetu razmaknuti? - upitao je.
- Jesu.
- Onda legni - rekao je.
- Hoću.
Je li ona ponovno bila miš? Glas joj je bio piskutaviji nego inače. Ili je
samo bila djevica prve bračne noći?
Svukao je kućni ogrtač prije nego što će leći pokraj nje. Nije bilo načina
da dozna je li je šokirao svojom golotinjom. Od samoga je početka njezino
disanje bilo glasno i isprekidano.
Ponovno je rukama prelazio preko cijeloga njezina tijela. Spustio je glavu
kako bi joj poljubio usta, obraz, uho... - nježno joj je grickao ušnu školjku.
Ljubio joj je vrat, grudi. Cuclao joj je bradavicu jedne dojke, dok je bradavicu
druge vrtio između palca i kažiprsta.
Bila je pasivna, ali disanje joj je bilo sve glasnije, koža sve toplija, a
bradavice sve kruće pod njegovim prstima.
Poljubio joj je trbuh, pronašao njezin pupak, lizao kožu oko njega, ruku
zavukao između njezina bedra i pronašao srce njezine ženstvenosti. Bila je
usijana i iznenađujuće vlažna.
Glasno je udahnula i ukočila se.
- Sophie. - Podigao je glavu iznad njezina lica, ali nije pomaknuo ruku niti
je prestao nježno je milovati, prstom kružeći po kvržici iznad njezina otvora. -
Bojiš li se? Je li ti neugodno?
- Nije. - Glas joj je sad definitivno bio piskutav.
Imao je dojam da je u pitanju i jedno i drugo. A imao je i dojam da ona
samu sebe smatra fizički neprivlačnom.
Zato je uzeo njezinu ruku i prislonio je na svoj ukrućen ud. Obuhvatila
gaje prstima i samo držala.
- Znaš li što to znaci? - šaputao joj je u uho. - To znači da te želim, da me
uzbuđuješ… Moje ruke, moja usta, moj jezik, moje tijelo, sa zadovoljstvom sam
te dodirivao cijelim svojim tijelom. Želim te.
- Oh - rekla je još uvijek ga držeći za ud, a potom ga je ispustila.
Nije joj lagao.
- Prodrijet ću u tebe - rekao je. - Bojim se da će te ovaj put boljeti, iako ću
se potruditi da te ne boli.
- Neće me boljeti - uzvratila je ona. - Čak i ako bude boljelo, Vincente, ti
mi nećeš nanijeti bol. Oh, molim te, dođi.
Zatečeno se nasmiješio. I ona je željela njega.
Pružila je ruke prema njemu dok se nadvijao nad njom i polako se spuštao
na nju. Raširila je noge prije negoli je uspio razmaknuti ih, a kad je zavukao ruke
ispod nje, ona se pridignula i stražnjicu smjestila na njegove dlanove. Kad je
pronašao njezin otvor, stisnula gaje bedrima i izvila se unatrag.
Erekcija mu je postala gotovo bolna. Iznenada je pomislio kako bi bilo
bolje da nije tako velik. Ona je bila krhka. Dok je prodirao u nju, osjećao je
usijanje koje ga je ispunilo proturječnim osjećajima ushita i strave. Ushit je
osjećao zbog činjenice da nijedan muškarac nikada nije iskusio erotičniji osjećaj
koji mu djeluje toliko obećavajuće, a stravu zato što je bila odveć sitna za njega,
zato što će je istrgati i nanijeti joj nipošto zanemarivu bol.
Stenjala je i stiskala se uz njega. Osjetio je prepreku. Činilo mu se da je
neprobojna. Ozlijedit će je.
- Hajde - poticala ga je. - Oh, molim te, hajde.
Zaboravio je obzirnost. Odlučno je prodro u nju, a ona je isprva dahtala,
grčila se, a potom se postupno opustila. Zgrčila je unutarnje mišiće i polako
udahnula.
- Vincente - prošaptala je.
Pronašao je njezina usta i poljubio je razmaknutih usana, duboko prodirući
jezikom.
- Sophie - rekao joj je uz usta. - Žao mi je.
- Meni nije - odgovorila je ona.
Pridigao se na ruke kako je ne bi zgnječio težinom svojega tijela, pa
nastavio polako i žestoko, odgađajući vrhunac, jer je znao da treba pružiti i
osjetiti još zadovoljstva prije kraja, svjestan da će je poslije prilično boljeti.
Mogao je čuti erotičan, vlažan zvuk.
Bila je znojna, usijana i vlažna. Mirisala je na znoj i seks. I bila je
njegova.
Bila je njegova supruga.
Sićušno vilinsko stvorenje.
Svaki je centimetar njezina tijela bio ispunjen usijanom seksualnošću.
 Prodirao je u nju nekoliko minuta sve dok nije osjetio kako više ne može
obuzdati. Tad se zabio duboko i ispustio sjeme, lako se opustivši. Kad se uspio
pribrati, na pamet mu je prvo palo koliko je bio sebičan. Namjeravao je biti
nježan i suzdržan. Umjesto toga bio je odveć žestok i predugo je trajalo. Sad je
ležao na njoj cijelom težinom svojega tijela. Bila je predivno topla i vlažna.
Mirisala je uzbuđujuće.
Što je moguće nježnije, izišao je iz nje i opružio se u postelji. Kukom je
pronašao njezinu ruku i isprepleo prste s njezinima.
- Sophie?
- Da.
- Je li te strašno boljelo?
- Nije.
Okrenuo se licem prema njoj.
- Pričaj mi.
- O čemu? - upitala je. - Rekli su mi da će biti lijepo. Lady Trentham mi je
to rekla. Bilo je čak i ljepše.
Hoće li ga ta žena ikad prestati iznenađivati i oduševljavati?
- Nisam te povrijedio?
- Jesi - odgovorila je. - Isprva me boljelo, a boljelo me i na kraju. Boli i
sad. To je najljepši osjećaj na svijetu.
Molim?
- Lijepo?
- Lijepo - ponovila je. - Malo boli je lijepo.
- Jel ti to ozbiljno? - Smiješio joj se.
- Da - odgovorila je. Nastupila je kratka stanka. - Jesam li te razočarala?
Ah, ponovno su bili na početku, zar ne?
- Izgledam li razočarano? - upitao ju je. - Jesam li ostavljao dojam da sam
razočaran?
- Nemam oblina - rekla je ona. - Izgledam gotovo jednako kao i kad sam
bila djevojčica. Netko je, valjda Bog, zaboravio dopustiti mi da narastem.
Bilo bi to smiješno, da nije bilo tako žalosno.
- Sophie - rekao joj je - svaki centimetar tvojega tijela prožet je
ženstvenošću. Užitak mi nije mogao biti veći.
- Baš si ljubazan - rekla je.
- Samo mi je žao - rekao je - što noćas to ne možemo ponoviti.
- Još nije ni večer - uzvratila je ona. - Tek je sumrak.
Što je to govorila? Zar je i ona doista uživala, uza svu bol? Nije bio baš
iskusan ljubavnik, ni blizu titule najboljeg ljubavnika na svijetu. Ali, to možda
nije ni bilo važno. Oboje su bili samotnjaci - da, seksualno gledajući, i on je bio
samotnjak. Utjeha i zadovoljstvo što ga jedno drugome mogu pružiti posve
sigurno će prevagnuti nad iskustvom i umješnošću.
- Možda kad se noć bude već gotovo pretočila u sutrašnji dan - rekao je -
možda bismo mogli ponovno probati, zar ne? Ali samo ako i ti budeš to željela.
Samo ako te ne bude previše boljelo.
- Neće me boljeti - izjavila je s tolikom sigurnošću, da ju je privukao u
zagrljaj, uza svoje grudi, i nasmijao se. Potom se prestao smijati i položio obraz
uz njezino tjeme. Iznenada je osjetio silnu potrebu da zaplače.
Taj prokleti dogovor. Hoće li ga ikad uspjeti izbaciti iz glave? Hoće li
ona? Hoće li ikada biti u stanju opustiti se u okrilju vlastitoga braka?
- Spavaj sad - rekao je. - Naš svadbeni dan službeno se okončao, Sophie.
Bila je to naposljetku lijepa svadba, zar ne?
- Da - stisnula se uz njega i nevjerojatno brzo usnula.
I tako je započeo ostatak njegova života - u braku.
U dobru i zlu.
Trudio se ne zapitati se koje će od toga svoga prevagnuti.

 12. Poglavlje


Kad se probudila, Sophie je bilo toplo i pomalo neudobno.
Pokušala je ignorirati neudobnost. Oko nje su bile njegove ruke, a po
ujednačenosti njegova disanja shvatila je da još spava, pa se privila uz njega.
Uza svu tu mušku mišićavu ljepotu i muževnu snagu.
A bio je njezin. Njezin suprug.
Ponovno je odbrojavala unatrag - dvaput, kako ne bi zaboravila ni jedan
dan. Ali ne. Gotovo je već svanulo jutro - bila je svjesna sivkaste svjetlosti zore
iza zastora. Dakle, prije točno tjedan dana stajala je među stablima iznad
Covington Housea i promatrala dolazak kočije koju su svi očekivali, gledala
kako iz kočije prvo izlazi gospodin Fisk, a potom i vikont Darleigh, te kako
odlaze do ulaznih vrata kuće.
Tad je on bio tek neznanac. A sad joj je bio suprug.
Bilo je to prije samo tjedan dana.
Ponekad - zapravo najčešće - znao je proći cijeli tjedan, a da se ona nije
mogla sjetiti ni jedne jedine važne stvari koja se tijekom tog razdoblja dogodila.
Ovo nije bio jedan od takvih tjedana.
Nije se htjela pomaknuti. Htjela je zaustaviti ovaj trenutak, jer strahovala
je da bi mogao zauvijek proći i otići u nepovrat. Dirao ju je po cijelome tijelu.
Prodro je u nju i dugo ostao ondje. Nije mu bila odbojna. Uživao je u njoj. I
cijelu ju je noć držao u zagrljaju. I dalje su oboje bili posve nagi.
Sklopila je oči u želji da ponovno utone u san ili da barem samo leži u
zamamnoj toplini, uživa u zagrljaju, u činjenici da je nekomu pružila užitak. Ali,
neugoda je postajala sve jača, pa se više nije mogla opirati tjelesnim potrebama.
Ne probudivši ga, izmigoljila se iz njegova zagrljaja i kreveta, pokupivši
usput svoju novu svilenu spavaćicu koja je nakon cijele noći provedene na podu
sigurno bila jako izgužvana. Otišla je u garderobu i olakšala se. Malo ju je
boljelo, ali ne pretjerano. Osjećala je zapravo popriličnu ugodu pri pomisli na
ono što je tu bol izazvalo. Na svu sreću, u vrču na komodi s lavorom bilo je još
nešto vode, iako više, dakako, nije bila topla. Bilo je i čistih krpa i ručnika.
Oprala se i obrisala. Ne, oštre boli nije bilo, samo tupo probadanje kao
posljedica prve bračne noći.
Preko glave je navukla svoju spavaćicu i uživala u osjećaju što ga je
stvarala svila dok joj se spuštala niz tijelo. Bila je to najljepša spavaćica koju je
ikad posjedovala.
Nadala se da mu nije poremetila san. Nadala se da će se moći ušuljati
natrag u postelju, priviti se uz njega, ugrijati se i prisjećati. Sinoć je bila njihova
prva bračna noć. Vođenje ljubavi bilo je vrhunac obreda. Možda nakon tog više
ništa neće biti isto. Možda...
Ne, neće tako razmišljati. Vratit će se natrag u postelju i samo se
prisjećati. Sjećati se kako je izgledao u svilenu kućnom ogrtaču. Kako li samo
muškarac može izgledati tako nepodnošljivo muževno od glave do pete odjeven
u svileni kućni ogrtač?
Pažljivo se uzverala na krevet i privila se uza nj. Jedna je njegova ruka
bila ispod njezina jastuka. Položila je glavu na nju, a on je promrmljao nešto
nerazgovijetno i zagrlio je. U polumraku je mogla razabrati da mu je kosa
raščupana. Mišići njegovih prsa, ramena i nadlaktica bili su lijepo definirani, što
je upućivalo na činjenicu da se nekako uspijevao održavati u formi.
Sklopila je oči i sjetila se kako se osjećala kad joj je svukao spavaćicu i
kad se ispred njega našla potpuno naga - iako je nije mogao vidjeti. Sjetila se
dodira njegovih usana i ruku. Posvuda. Usne i ruke bile su mu tople, znatiželjne
i... pune odobravanja? Kako je to znala? Nije u njemu naslutila razočaranje dok
ju je ljubio i dodirivao; ni na njegovu licu nije vidjela razočaranost. A poslije,
kad ga je pitala, i riječima je to potvrdio.
Sjetila se kako je izgledao kad je svukao kućni ogrtač. Bio je divan, lijepo
građen i... Začudo, nije se uplašila, iako je onaj njegov dio izgledao ogromno. I
ako je na dodir bio tvrd kao stijena. Ne, stijena je bila loša usporedba, jer pod
prstima joj je bio topao, svilenkast na dodir i vlažan na vrhu. A svaki debeo i
kruti centimetar tog dijela njegova tijela rastezao ju je i nanosio joj bol dok je
prodirao u nju, ali istodobno ju je i uzbuđivao više nego što se to može opisati
riječima.
Opetovano joj je nanosio bol tijekom minuta koje su uslijedile. Čudno je
bilo to koliko bol može nalikovati zadovoljstvu. Intenzivna bol, intenzivno
zadovoljstvo. Strahovito ju je boljelo kad je završilo i bila je tužna, jer nije htjela
da se okonča. Obuzeo ju je osjećaj nedovršenosti.
Bila je pohlepna u svojim potrebama.
Pretpostavljala je da se više ne može nadati ovakvoj noći. Ali, nadala se
da će se njezin brak nastaviti, barem neko vrijeme - ovaj njegov dio, kao i sve
što se pod brakom podrazumijeva. Njemu je trebala supruga i društvo, a ona je
bila i jedno i drugo. Ovo mu je trebalo. Muškarcima je to potrebno, a ona mu je
bila na raspolaganju. Htio je djecu, točnije nasljednika. O njoj je ovisilo hoće li
ga dobiti ili neće. Jer nijedna mu druga žena neće biti supruga niti bi to mogla
biti dok je ona živa.
 Učinit će sve što je u njezinoj moći da on, dok je s njom, bude sretan ili
barem zadovoljan.
Je li to moguće?
Sve je moguće.
- Naginje li se krevet? - začula je tih glas uz svoje uho.
- Hmmm?
- Čvrsto se držiš - rekao je. - Pomislio sam da se krevet možda preokreće.
- Oh. - Malo je popustila stisak. - Ne. Žao mi je.
Sad ga je probudila i njezina se prva bračna noć okončala. Kako blesavo
od nje.
- Je li jutro? - upitao je.
Sinoć ju je tako nekoliko puta pitao je li se spustila noć. Jedan od
mnogobrojnih uznemirujućih aspekata sljepoće jamačno je i potpuna
dezorijentiranost kada je riječ o dobu dana.
- Baš i nije - odgovorila je ona. - Tek počinje svitati. U ovo doba godine
rano sviće.
- Mmm - pospano je uzdahnuo. - Ponovno na sebi imaš spavaćicu.
- Da.
- Jesi li se bez nje osjećala obnaženo? - Nosom joj je protrljao kosu.
Nasmijala se.
- To je jedna od najljepših stvari koje sam ikad imala - rekla je. - Pa bih je
zato i mogla nositi. A i platio si je.
- Jesam li? - upitao je. - Sigurno sam zaljubljen u svoju nevjestu.
Govorio je gluposti. Svejedno ju je zbog njih obuzela toplina od glave do
pete.
- Nadam se - rekla je ona. - Na mene si potrošio pravo bogatstvo.
- Jesam li? - Ponovno je obraz položio na njezino tjeme. - Naslućujem li
utjecaj lady Trentham? Ne smijem zaboraviti zahvaliti joj.
- Bila sam šokirana - rekla mu je. - Bila bih sretna s dvije ili tri nove
haljine. Bila bih zapravo presretna. Ali, ona me podsjetila da više neću biti samo
Sophie Fry, nego vikontesa Darleigh, i da će se moje potencijalno loše
odijevanje odraziti na tebe. Rekla mi je da sam dužna odijevati se najbolje što
znam i umijem. Iako, čak i u najboljem izdanju...
Odlučno joj je položio prst preko usta.
- Jučer si mi obećala da ćeš me slušati - rekao je.
- Da. - Nespretno je progutala slinu.
- Onda ću ti sad izdati zapovijed - rekao je. - A od tebe ću zahtijevati
apsolutnu poslušnost, Sophie. I bit ću istinski bijesan ako je ne izvršiš. Od ovoga
ćeš se trenutka prestati omalovažavati. Ne mogu te vidjeti, ali držim te za riječ
kad veliš da nisi lijepa sukladno ženskoj estetici. Možda čak nisi ni zadivljujuće
lijepa nekom usputnom promatraču, iako si i sama priznala da nisi ružna. Sitna si
i tanana, sukladno svojoj visini. Imaš sitne grudi i tanane ruke i noge, uzak pojas
koji, pak, nije znatno uži od tvojih bokova. A pretpostavljam i da si kosu ošišala
kako bi još više nalikovala na dječaka, jer rekla si mi da ionako izgledaš kao
dječak. Primjećujem da su ti kosu ukrotili, iako je sad još kraća nego što je bila.
Ali, Sophie, mojim rukama i mojemu tijelu, ti si žena ugodnih proporcija i
topline, meke kože i usana na kojima bi ti svaka žena mogla pozavidjeti. Mirišeš
kao žena, mirišeš čisto, na sapun. A iznutra si usijana, vlažna, meka, podatno
ženstvena. Moja si i ljepota si za kojom čeznem. Ne dopuštam ti da
omalovažavaš ono što je moje. Neću dopustiti da išta ugrozi sreću i ugodu onog
što je moje. Je li ti jasno?
Nikada ga još nije čula da govori tako ozbiljno. Grčevito je žmirila i čelo
primaknula uz njegove grudi.
Neću dopustiti da išta ugrozi sreću i ugodu onoga što je moje.
A ona je bila njegova.
- Da. - Glas joj je bio slabašan i piskutav. Osjećala se tako blesavo
sretnom, da je mogla zaplakati.
- Neću zauvijek zahtijevati poslušnost - rekao je nakon minuto ili dvije
tišine. - Brak ne doživljavam tako. Brak je za mene partnerstvo, dijeljenje,
prijateljski odnos.
Da, prijateljski odnos. Postoje i gori ishodi braka.
- Frizer lady Trentham smatra da bih trebala pustiti kosu - rekla mu je. -
Misli da će duža, zaglađenija kosa bolje naglasiti moje jagodice. Kaže da imam
klasičan oblik lica. A rekao je i da će mi zaglađenija, od lica začešljana frizura
naglasiti vrat i oči. Što misliš, trebam li je pustiti?
Polako joj je rukom prošao kroz uvojke.
- Doima se lijepom na opip - rekao je. - Doimat će se lijepom i kad bude
duga. Sto bi ti htjela?
- Mislim da ću je pustiti - odgovorila je.
- Dobro. - Ponovno joj je poljubio tjeme. - Je li oduvijek bila ovako
kratka?
- Nije.
- Kad sije ošišala?
- Prije četiri godine.
Čekala je sljedeće pitanje i pitala se kako će na njega odgovoriti, ali
pitanje nije uslijedilo.
- Mislim da ću je pustiti - ponovila je.
Bilo je još vrlo rano. Sjetila se da je na kaminu sat. Okrenula je glavu i
pogledala ga, pod blagim svjetlom ranoga jutra bio je tek jedva vidljiv. Bilo je
nešto manje od šest sati.
Možda kad se noć bude već gotovo pretočila u sutrašnji dan, možda ćemo
ponovno, zar ne?
- Noć se gotovo pretočila u sutra - rekla je. - Skoro će šest sati.
Zabacila je glavu kako bi mu pogledala lice. Znao je što ona govori,
mogla mu je to vidjeti na licu.
- Sinoć sam bio grublji nego što sam kanio biti, Sophie - rekao je -
nanosio sam ti bol.
- Bilo je lijepo. - Nije mogla vjerovati koliko je odvažna.
Nasmiješio se.
- Ali, jutros možda neće biti tako lijepo. Možda bi nam bolje bilo...
- Mislim da hoće - rekla je prije nego što je on uspio dovršiti misao.
Osjećala je kako se njegova muškost budi i pritišće joj trbuh.
- To zvuči pohlepno - rekao je.
- Da.
Nasmiješio se.
- Drago mi je što i ti to želiš - rekao je. - Ne bih mogao podnijeti činjenicu
da to doživljavaš isključivo kao dužnost.
- Ne doživljavam to tako - uvjeravala ga je.
Položio joj je ruku ispod brade, obuhvativši je palcem i kažiprstom.
- Moraš me zaustaviti ako te boli - rekao je. - Obećavaš?
- Obećavam.
Poljubio ju je, a ona mu je uzvratila poljubac na predivan način, kako se
već muškarac i žena ljube, onako kako se do sinoć nikad nije ljubila: otvorenih i
vlažnih usta, jezicima. Od tog su joj se poljupca gotovo bolno grčili unutarnji
mišići u iščekivanju onoga što će uslijediti i međunožje joj se vlažilo.
A mogla je cio život proživjeti ne iskusivši to. Nadala se tome, iako nikad
nije imala pojma što je to zapravo. Oduvijek je to bila neodređena, nimalo sretna
žudnja.
Okrenuo ju je na leđa, a ona mu se otvorila, pridignuvši se k njemu. Kad
je prodro u nju, istodobno je osjetila oštru bol i čudesan osjećaj intimnosti.
- Sophie, boli li te? - upitao ju je.
- Da - odgovorila je. - Nemoj prestati. Oh, molim te, nemoj prestati.

Bilo je polaganije i nježnije nego sinoć. A kako više nije bila u šoku zbog
proživljavanja nepoznatog i čudnog iskustva, konačno ga je mogla osjetiti, svu
njegovu ukrućenost i dužinu, ujednačen ritam njegovih kretnji, bolnu žudnju
koja se u njoj stvarala i širila prema gore, prema njezinim grudima, prema grlu,
pa čak i dalje, sve do korijena njezina nosa. A kad je bio gotov, kad je kao i sinoć
duboko u sebi osjetila mlaz topline, čvrsto ga je držala u zagrljaju kako bi
osjećaj potrajao, te se pitala hoće li se ovo ikad okončati nečim što neće
nalikovati blagom i neodređenom... razočaranju.
Ali, kako je mogla biti razočarana? Osjećala se - predivno.
Izašao je iz nje i opružio se u postelji, okrenuvši je pritom prema sebi.
- Ugodno? - upitao ju je.
- Mmm.
- Mogu li to protumačiti kao da?
- Mmm.
Kad je sljedeći put postala svjesna nečega, već je bilo pola devet.
Prstima joj je nježno milovao kosu.

Sukladno prethodnome dogovoru, vojvoda od Stanbrooka došao je kući u
deset sati, a s njim i lady Barclay, iako je ona mogla doći i s lordom i lady
Trentham koji su bili pozvani na doručak. Baš kao što su pozvani bili i grof od
Berwicka i vikont Ponsonby.
- I neka nitko nikad ne kaže - izjavio je vikont Ponsonby kad su se svi
smjestili za stolom - da je ijednom od nas bilo dopušteno tiho i dostojanstveno
otići na putovanje, a da u blizini nije bilo nijednoga Preživjelog da mu priredi
bučan ispraćaj. Nijednog ili nijedne, Imogen, prije negoli me ispraviš.
- Veliki ispraćaj danas je i te kako dobrodošao, Flave - rekao mu je
Vincent - ali pod uvjetom da ne podrazumijeva stare lonce i čajnike.
- Stare lonce i čajnike? - mrštio se vikont Ponsonby. - Tko bi mogao biti
tolika hulja? Ljudi bi se zbog tolike buke okretali za tobom. Bilo bi to tako
nezgodno.
- Ima li tko kakvih vijesti o Benu? - općenito je za stolom upitao grof od
Bervvicka. - Izuzme li se podatak da je na sjeveru Engleske sa sestrom?
Nitko nije imao novosti o njemu.
- Volio bih da je ovdje - rekao je Vincent. - Mogao je plesati na mojoj
svadbi.
Prolomio se sveopći smijeh.
- Sir Benedict Harper polomio je obje noge kad je konj pao na njega -
objasnio je lord Trentham Sophie - a odbio je dopustiti da mu ih odmah
amputiraju, iako su mu liječnici to savjetovali. Rekli su mu da vise nikada neće
moći hodati, ali on je nakon operacije ipak prohodao. Zakleo se da će jednoga
dana i plesati, a nitko od nas ne usuđuje se sumnjati u njega. Naš je Ben opak
kad mu se zamjerite. A ponekad i samo tako, bez razloga.
 - Najvažnije je to, lady Darleigh - rekla je lady Barclay - što doista ne
sumnjamo u ono što govori. Ako kaže da će plesati, onda će plesati. Svi
vjerujemo u to.
- Svi ćemo povjerovati i da u dnu tvojega vrta žive vile, Imogen - izjavio
je lord Ponsonby - ako nam ti tako kažeš.
- Tu smo, dakle, Flaviane - uzvratila je ona. - No, nikad ne bih izjavila
takvo što, zar ne? Naše uzajamno povjerenje izgradilo se kroz iskrenost.
- Osim ako si ih stvarno vidjela, Imogen - izjavio je Vincent i nasmiješio
se.
- Činjenica - uzvratila je ona. - Lady Darleigh, sad ćete nas smatrati
lakoumnima. Vile u dnu vrta, baš!
Ne mislim tako - odgovorila joj je Sophie. - U glavi zapravo imam
prilično zgodnu sliku vila. Mislim da ću ih i nacrtati, Vincent će smišljati priče o
njima za svoje nećake i nećakinje. Zapravo, zajedno ćemo smišljati priče.
Nagnula se naprijed na stolcu i gorljivo im se svakom zagledala u lice.
Zaprepašteno su je i ironično gledali. Do ušiju su joj tad doprle vlastite
riječi, postala je svjesna držanja svojega tijela, pa je imala dojam da sluša i
gleda neznanku. Oh, svi će oni pomisliti da ju je pamet posve napustila. Zato
je ponovno potonula na sjedalo.
- Sophie crta karikature objasnio je Vincent. - Nisam ih, naravno, mogao
vidjeti, ali kladim se da su opako satirične. A ona bi sad htjela svoj talent
usmjeriti na ilustriranje priča.
Sophie je osjećala kako joj se obrazi žare. Promatrali su je vojvoda,
grof, vikont, barun i njegova supruga, udovica jednog plemića i njezin slijepi
vikont.
Prije samo tjedan dana...
Ali, ovo se nije događalo prije tjedan dana.
- To je budalaština - promrmljala je u ubrus.
Vojvodino inače strogo lice nepogrešivo je zračilo nježnošću kad se
okrenuo prema Vincentu, a Sophie je potom pogledao... zapravo prilično
ljubazno. Svi ostali i dalje su je gledali prilično jednako. Nitko se nije mrštio,
smijuljio njezinoj gluposti ni blenuo u nju kao da joj je izrasla još jedna glava -
još manje kao da je zaboravila gdje joj je mjesto.
- Entuzijazam i kreativnost nikad nisu budalasti - izjavila je lady
Barclay.
- Kao ni zajednički užitak - nadovezala se lady Trentham - osobito
kada je riječ o voljenoj osobi.
- A k-koliko ste dugo u braku, lady Trentham? - upitao je vikont
Ponsonby. Obrvama je trzao prema lordu Trenthamu. - Hugo, ti nestaško jedan.
- Doista pripovijedate priče, Vince? - upitao je grof od Berwicka.
Vincent se doimao smeteno.
- Pa - odgovorio je - kad čovjeka netko od nećaka ili nećakinja počne
preklinjati da njemu ili njoj pročita priču za laku noć, a njegova sestra
dotično dijete počne u neprilici ušutkivati i pred njegovim očima gestikulirati
kako bi djetetu dala do znanja da je ujak Vincent slijep, onda čovjek iz čistog
samopoštovanja mora postati inventivan.
- Samo ga potičite na pričanje priča, lady Darleigh - izjavio je vikont
Ponsonby. - Tako će možda zaboraviti svoju v-violinu.
- Neću mu dopustiti da zaboravi - uzvratila mu je Sophie.
Doručak je trajao oko jedan sat. Sophie je isprva bila prilično smetena,
osobito zbog činjenice da je sjedila na začelju stola, nasuprot vojvodi koji je
sjedio na čelu. Naposljetku je osjećala nešto manje strahopoštovanja prema
Preživjelima. A bila je i ponosna na samu sebe zbog činjenice da nije posve
nijema kao tijekom jučerašnjega zajedničkog objeda.
Osjećala se i malo manje poput uljeza. Možda njezin brak u konačnici
ipak neće biti samo privremen. Vincent joj je bio rekao da treba prestati tako
razmišljati, a ona je počela dijeliti njegov stav. Nije zapravo uopće trebala
pristati na takvo što. Brak je u konačnici brak. Čovjek ga ne bi trebao
prilagođavati vlastitim prohtjevima.
Uskoro ju je lady Trentham uhvatila ispod ruke, u trenutku kad se
Vincentova kočija zaustavila ispred ulaznih vrata, a sluge po nalogu gospodina
Fiska počeli tovariti više prtljage nego što su imali na dolasku. Svi su ih počeli
pozdravljati.
- Lady Darleigh - izjavila je ova - nova putna haljina doista je otmjena, a
zahtijevam da mi barem dijelom pripišete zasluge u odabiru. Ne mogu si,
dakako, pripisati i vaše zasluge. Morate uvijek biti ovako nasmiješeni i
sretni, draga moja, kao i jutros. I biti lijepi. Molim vas, budite sretni. Jedva
poznajem lorda Darleigha, ali iznimno mi je drag zato što je u Penderris Hallu
prema meni bio tako ljubazan i zato što ga Hugo voli.
Sophie je osjetila strahovitu nelagodu. Ako se njezino jutrošnje
raspoloženje razlikovalo od onog jučerašnjeg, tad će svi pomisliti...
Pa naravno da hoće.
Ali, to da je lijepa?
- Usrećit ću ga - impulzivno je odgovorila Sophie. - Nikad mi se još nije
ukazala prilika da nekog usrećim.
 - Ali, morate i vi biti sretni. Što se vašeg supruga tiče, sjetite se Lizziena
psa - izjavila je lady Trentham lupkajući je po ruci prije nego što će je
prepustiti Imogeninu zagrljaju, a potom i svoj gospodi koji su joj ljubili ruku
sve dok je vojvoda od Stanbrooka nije privukao u zagrljaj i u uho joj rekao:
- Optimističan sam - rekao je. - Doista sam jutros optimističan i pun
ufanja da ste baš vi anđeo kojeg sam u molitvama dozivao za svojega
Vincenta, lady Darleigh.
Zaprepaštena, stigla je samo kratko ga pogledati. Bilo je vrijeme da se
ukrca u kočiju. Vincent je već stajao na otvorenim vratima i čekao je.
Lizzien pas, pomislila je dok je sjedala na sjedalo, ostavljajući pokraj
sebe dovoljno mjesta za Vincenta. Lady Trentham i lady Kilbourne prekjučer
su joj u povjerenju pričale o slijepoj kćeri njihove rođakinje koja hrabro jurca
po parku i kući u kojoj živi, uz tek povremene padove, sve zahvaljujući
neumornu psu koji kao da je savršeno svjestan činjenice da, dok je na uzici,
sigurnost djeteta ovisi isključivo o njemu. Uz malo obuke i discipline, objasnila
je lady Kilbourne, taj bi pas djevojčici mogao biti korisniji od štapa i dobra
pamćenja rasporeda pokućstva, te joj omogućiti život tek nešto ograničeniji od
onoga što ga žive ljudi koji vide.
Gospodin Handry uzverao se na svoje sjedalo, a za njim i gospodin
Fisk, pa se kočija zaljuljala i pokrenula. Sophie se pomaknula bliže prozoru kako
bi mahnula vojvodi i njegovim uzvanicima na doručku koji su se na stubama i
prilaznoj stazi okupili kako bi ih ispratili. Sad su svi nekako izgledali manje
dojmljivo nego jučer. I Vincent se smiješio i mahao im.
- Sophie - rekao je dok je kočija napuštala Grosvenor Square. Zavalio se
na sjedalu, uhvatio je za ruku i položio si je na bedro. - U London sam te doveo
kako se moja obitelj ne bi na tebe obrušila sa svih strana, barem ne prije same
svadbe. Umjesto toga, izložio sam te bučnoj energiji svojih prijatelja. Zamjeraš
li mi?
- Ne - odgovorila je. - Bili su ljubazni. A mogla sam s njima i vježbati
kako da više ne budem miš.
- Primijetio sam - uzvratio je on - i cijenim tvoj trud. Je li bilo teško?
- Da - odgovorila je. - Kad god bih otvorila usta, očekivala sam da će
me ignorirati, zaprepašteno ili ironično pogledati. Ili užasnuto.
- Sviđaš se mojim prijateljima - rekao je.
Odmah je poželjela to zanijekati. Sinoć je obećala da će poštovati jedinu
zapovijed koju joj je dao otkako su u braku, a možda i jedinu koju će joj
ikada dati. Osim toga, njegova tvrdnja bila je točna. Ili je barem postojala
mogućnost da je točna. Kad je prvi put kročila u njihovu kuću, lord i lady
Trentham gledali su je prilično podozrivo. Ostali Preživjeli jučer su se prema
njoj ponašali prilično suzdržano i nisu pretjerano skrivali da su zabrinuti zbog
svojega prijatelja. Jutros su se prema njoj ophodili daleko prisnije. Svi odreda,
čak i vječni cinik, vikont Ponsonby, te strogi vojvoda od Stanbrooka koji je,
bilo je očigledno, Vincenta volio kao da mu je sin.
Doista sam jutros optimističan i pun ufanja da ste baš vi anđeo kojeg
sam u molitvama dozivao za svojega Vincenta, lady Darleigh. Svojega
Vincenta.
Kad joj je to rekao, imala je dojam da joj je kamen pao sa želuca.
- I oni su meni dragi - rekla je. - Hoće li sir Benedict Harper ikad plesati?
- Hoda pomoću dva štapa - odgovorio joj je. - Ponekad bez njih načini
nekoliko koraka. Naravno, bolno je gledati ga dok to čini. Ali, to i
nadahnjuje, osobito zato što su mu rekli da će mu noge do kraja života biti
beskorisni privjesci koji bi se čak mogli zagnojiti i ugroziti mu život. Plesat će
on, Sophie. Nimalo ne sumnjam da hoće.
- A ti? - upitala ga je. - Hoćeš li ti plesati?
Naglo se okrenuo prema njoj, a potom i nasmiješio.
- U mraku?
- Zašto ne? - uzvratila je. - Osobno nikad nisam plesala, iako sam druge
gledala kako plešu. Prošlog sam ih tjedna gledala na onoj zabavi. A gledala
sam i Henriettu i njezina učitelja plesa. Učio ju je plesati valcer. Plesati
valcer sigurno je jedan od najljepših osjećaja na svijetu. Kad bi mi se ukazala
prilika, voljela bih plesati valcer, pa makar i u mraku.
- Oh, Sophie - rekao je on - bi li? Ni ja nikad nisam plesao valcer, ali
gledao sam druge kako plešu na vojnom balu... Prije svojega jedinog slavnog
trenutka u bitki. Tad sam pomislio kako bi bilo lijepo zaplesati valcer s
pravom partnericom.
Sjetno ga je gledala.
 13. Poglavlje


Putovati je monotono, osobito kad čovjek ne može vidjeti krajolike kroz
koje prolazi. Bilo je čak i neudobno, usprkos činjenici da je posjedovao kočiju s
dobrim oprugama, sjedala sa debelim, mekim jastucima. Pa ipak, Vincentu se
nije žurilo da dan čim prije okonča. Bio je kukavica.
Ipak, dio njega radovao se povratku kući i početku novoga života. A
sve će biti novo ne samo zbog činjenice da su se okolnosti potpuno
promijenile, nego zato što je bio odlučan u namjeri da se više neće prepuštati
životu kao do sada.
Glavninu vremena putovali su u tišini. Ali, to nije bila neugodna tišina. I
razgovarali su. Opisivala mu je zanimljive detalje pokraj kojih bi prolazili, a u
jednome je trenutku gotovo pola sata govorila o stvarima koje nisu bile
zanimljive - o sivom, oblačnom nebu, stablima crnih debla i grana bez lišća,
gomili gnojiva prekrivenog muhama, odveć umornim kravama koje nisu mogle
ni stajati na svojim pašnjacima, polju na kojemu je bilo nekoliko desetaka, a
možda čak i stotina ovaca od kojih baš ni jedna nije bila crna, cijelom potezu
ravnice na kojoj nije bilo čak ni krtičnjaka koji bi razbio monotoniju - dok se
naposljetku nije počeo bespomoćno smijati.
Imala je fantastično oko za smiješno. I dar humora - tih, opor i
neodoljiv. Bila je to vrsta humora koju bi očekivao od Flaviana - pa je bio
zadivljen činjenicom da njegova supruga i baš taj prijatelj imaju išta
zajedničko.
- Uvjerila si me, Sophie - rekao je. - Vid nije sve.
- Kad nemaš vid - uvjeravala ga je ona - pošteđen si gledanja gomile
nezanimljivih stvari.
Pričala mu je o svojemu ocu kad ju je zamolio - zgodan, šarmantan,
karizmatičan, uvijek uvjeren da će se domoći nepojmljiva bogatstva, stalno
govoreći: „Jednoga će dana i moj brod uploviti, mišu.” A uvijek su bježali od
stanodavaca kojima nije plaćao najamninu, od trgovaca kojima ne bi plaćao
račune i gnjevnih muževa. Ali, kad ga je supruga napustila, svojoj je kćeri
osiguravao hranu, odjeću i krov nad glavom, osim kad bi stvarno zaglibio, a
barem joj je pružio dovoljnu razinu obrazovanja da nauči čitati i pisati, te
brzo shvati kako im njihovi skromni izvori financija nikada neće moći pružiti
stabilan i miran život. A onda, jednoga dana, nije dovoljno brzo pobjegao od
prevarena i uvrijeđena muža, pa je doslovno dobio rukavicom preko lica. U
dvoboju koji je uslijedio dobio je metak točno između očiju prije nego što je
uopće stigao podignuti pištolj i naciljati.
- Jesi li unaprijed znala za dvoboj? - upitao ju je Vincent.
- Da.
Uslijedila je duga tišina tijekom koje je osjetio njezinu sumornost.
- Čekala sam - rekla je. - I molila se. I pokušavala misliti na nešto
drugo. I čekala. I molila se. Dugo nitko nije dolazio. Tek krajem poslijepodneva,
iako je dvoboj bio u zoru. Pretpostavljam da su me bili zaboravili.
Sigurno joj se činilo da taj dan traje mjesec dana. U kosu joj se tad
jamačno zavlačio osjećaj napuštenosti i bezvrijednosti.
- Napisao je tri pisma - rekla je - a gospodin Ratchett, njegov prijatelj i
sekundant u dvoboju, dobio je upute da ih isporuči ako otac pogine. Pisma su
bila namijenjena njegovu bratu, sir Terrenceu Fryju, te njegovim sestrama,
tetki Mary i tetki Marthi. Baš kao i obično, sir Terrence bio je izvan zemlje.
Tetka Martha nije odgovorila. Nije odgovorila ni tetka Mary, ali živjela je u
Londonu, pa me je gospodin Ratchett odveo k njoj, gdje sam i ostala.
- Dragovoljno te primila kad si došla? - upitao je.
- Nije me odbila - odgovorila je ona. - Ne znam što bih da me odbila.
Ali, rijetko sam je viđala. Čim me vidjela rekla je da sam izgubljen slučaj. Po
potrebi mi je kupovala odjeću, povremeno mi je davala džeparac kojim sam si
uglavnom kupovala papir i ugljen za crtanje. Glavninu je vremena provodila u
svojemu salonu ili izvan kuće, s prijateljima.
- Nisi ondje imala sestrične ili bratiće? - upitao je. - Ona nije imala
djece?
Nastupila je kratka stanka.
- Ne - odgovorila je. - Nije imala djece.
Tijekom vremena postao je osjetljiv na zvuk, odnosno na njegovu
odsutnost. Ali i na ozračje, na blage promjene nečega neobjašnjivog što je
nemoguće definirati, ali što ostaje visjeti u tišini ili čak povremeno u buci.
Čemu ta kratka stanka kad je odgovor bio jednostavno „ne”? Nije ju pitao.
- A onda se prehladila - nastavila je ona - i umrla tri tjedna kasnije.
Svoj je novac oporučno ostavila u humanitarne svrhe.
- I tad te k sebi primila lady March.
- Ona i sir Clarence došli su na pogreb - odgovorila je - a skupina
prijateljica tetke Mary pohvalile su ih što su došli po tu plašljivu djevojčicu. Bile
su to utjecajne gospođe. Gotovo svakoga dana od njih je kretala cijela lavina
gadnih ogovaranja. Bile su u stanju jednim potezom uništiti nečiji ugled.
- I tako je tetka bila prisiljena uzeti te k sebi - rekao je. - Imaš li
karikaturu tih tračara?
- Oh, naravno da imam - odgovorila je. - Izduženih tijela i dugih vratova,
s lornjetima na drhtavim znatiželjnim nosovima koljenima zaklanjaju tetku
Marthu.
- A miš je u kutu? - upitao je.
- Prekriženih ruku i mrzovoljna lica - odgovorila je. - Bilo mi je
osamnaest godina. Trebala sam potražiti nekakav posao. Samo, jednostavno
nisam znala kako. Još uvijek ne znam. Prošloga sam tjedna trebala otići u
London, putničkom kočijom, mislim. Kako bih potražila posao.
- Ne sviđa ti se, znači, naš dogovor? - upitao ju je i istoga trena požalio
što je odabrao upravo tu riječ.
- Taj je dogovor trenutačno u stanju mirovanja - odgovorila mu je. -
Nije bilo davanja, samo neprestano uzimanje. Samo te je moja odjeća stajala
cijelo bogatstvo.
- Uopće baš nisi bila pasivna tijekom naše prve bračne noći – podsjetio ju
je. - A ni sinoć.
Triput su vodili ljubav u svojoj sobi u svratištu, a iako ona i nije bila
pretjerano aktivna partnerica, nije se ni opirala. Posve izvjesno davala mu je do
znanja da uživa u onome što su radili.
- Oh, to - olako je rekla, možda čak pomalo smeteno.
- Da, to. - Mrštio se. - I samo mi reci, Sophie, da ti se nije sviđalo. U tom
ću slučaju biti prisiljen ponijeti se nimalo gospodski i reći da si lažljivica. A čak
i ako izuzmemo tvoj osobni užitak ili izostanak istog, meni si pružila užitak.
- Ali, to nije mnogo - odgovorila je.
Da ga nije zabrinjavao taj novi dokaz njezina nedostatka
samopoštivanja, sigurno bi se nasmiješio.
- Nije mnogo? - ponovio je. - Moram ti reći da slabo poznaješ
muškarce, Sophie. Zar ne znaš da seks u našim životima zauzima središnje
mjesto? Oprosti mi što tako otvoreno posežem za tom riječju. Dvadeset tri su mi
godine. Sada konačno imam suprugu. Nadam se da te nikad neću početi smatrati
osobom prikladnom da mi priskrbljuje redovit seks, ali za mene to nikad neće
biti samo to, ni to meni nije bogzna što.
Postao je svjestan da se ona tiho smije, pa joj se pridružio.
- Nije ovo razgovor što bi ga ijedan džentlmen htio voditi sa svojom
nevjestom s kojom je u braku tek dva dana - rekao je. - To je u najmanju ruku
nepristojno. Oprosti.
Uslijedilo je nekoliko minuta tišine, ali naposljetku je shvatio da i ona
razmišlja poput njega.
- Kako ćeš postupiti - upitala ga je - po svršetku jednogodišnjeg
razdoblja?
Sklopio je oči kao da i um može isključiti poput vida.
- Hoćeš li pronaći ljubavnicu? - upitala ga je nakon što joj nije odgovorio
na pitanje.
Naprasno je otvorio oči i okrenuo se prema njoj.
- S tobom sam u braku.
- Da - složila se. - Ali, budemo li živjeli odvojeno...
- S tobom sam u braku - ponovio je, osjećajući kako se uzrujava. No,
što će učiniti ako ona ode? Nakon godine dana. Nakon pet godina. Ili deset.
Bože dragi, pa i tad će mu biti samo trideset četiri godine.
- A hoćeš li ti pronaći ljubavnika? - Shvatio je da ga je obuzeo gnjev.
- Neću.
- Zašto?
- Zato što sam s tobom u braku - odgovorila je tihim i bezizražajnim
glasom.
- Hoćeš li osjećati potrebu da ga pronađeš? - upitao je.
- Neću. A ti?
- Ne znam - bezobzirno je odgovorio. - Možda hoću. Možda neću.
Uslijedila je tišina prožeta napetošću.
Možda će morati posegnuti za ljubavnicama. Na kraju krajeva, nije
redovnik. Ali, pomisao na to u njemu je samo budila još veći gnjev.
Uslijedila je burna tišina.
- Je li ovo naša prva svađa? - tiho ga je upitala.
- Da, dovraga, jest - odgovorio je.
Osjetio je kako ga polako hvata za ruku i skrušeno se nasmijao.
- Uskoro ćemo stići kući - rekao je - pa više nećeš misliti kako u našem
braku ti samo uzimaš, a ja samo dajem. Trebat ćeš mi. Na osobnome planu
ostvario sam napredak na koji mogu biti ponosan, ali nisam baš dobro
odigrao ulogu gospodara Middlebury Parka. Drugima sam dopustio da se brinu
o meni i umjesto mene vladaju mojim svijetom, a neće biti baš lak posao
promijeniti to, jer me ti drugi ili vole ili osjećaju dobronamjernu potrebu da
mi olakšaju život. Ali, to će se svakako promijeniti. Odlučan sam u svojoj
nakani. No, trebat će mi tvoja pomoć.
- Da preuzmem dužnost od drugih?
- Ne - odgovorio je on. - Ne želim svoju ovisnost o majci i upravitelju
posjeda prebaciti na tebe. Samo želim da mi pomogneš dosegnuti stanje kad
mi više neće trebati...
- Čak ni ja? - upitala ga je kad je naprasno ušutio, svjestan činjenice da su
njegove posljednje riječi vjerojatno zvučale uvredljivo, iako mu to nije bila
namjera.
- Samo ne želim biti ovisan o tebi, Sophie - rekao je. - Ili o bilo kome
drugome.
- Pa ipak - uzvratila je ona - ja potpuno ovisim o tebi. Bez tebe bih sad
umirala od gladi na ulicama Londona.
- To je suština braka, Sophie - rekao je i uzdahnuo. - Kad je o
materijalnim stvarima u životu riječ, žena uvijek ovisi o suprugu. A on o njoj
ovisi kada je riječ o nekim drugim stvarima. Neke od njih su opipljive, većina
nije. Osobno mrzim pojam ovisnost. Trebala bi biti izbačena iz engleskoga
jezika. Draže mi je o braku razmišljati kao o jednakosti između uzimanja i
davanja.
Ponovno su utonuli u tišinu.
Nakon nekog vremena ramenom mu je dodirnula rame, a po njezinu je
disanju mogao zaključiti da je gotovo zaspala. Okrenuo se, prebacio joj ruku
preko ramena, a drugu joj provukao ispod koljena. Podigao ju je na krilo, a
nogama se upro u sjedalo preko puta.
Ponovno je uzdahnula i položila mu glavu na rame, a on se sagnuo i
poljubio je. Uzvratila mu je poljubac toplim, malaksalim ustima - ustima, ne
samo usnama. I odbio bi prihvatiti tvrdnju, čak i kad bi je izrekao netko s
najoštrijim mogućim vidom, da ona nema najljepša ženska usta ikad
stvorena. Nije se uzbudio niti je to htio. Ne ovdje. Ali, usta su mu se zadržala na
njezinima, pa je jezikom lijeno istraživao njihovu unutrašnjost, meku sluznicu
onkraj usana. Slobodnu mu je ruku položila na rame, a potom mu je postavila
na zatiljak.
- Nikada nisam ništa učinila sa svojim životom - izjavila je. - Samo sam
trpjela, promatrala i sanjala... i smijala se glupostima oko sebe. Oduvijek sam
živjela na rubu. A sad ću postati gospodarica Middlebury Parka. Ne, neću
postati. Nego već jesam.
- Bojiš se? - upitao ju je. Na ramenu je osjetio njezino kimanje glavom.
Bilo bi čudno da se ne boji. Ona je zijevnula, a on je njezinu glavu smjestio sebi
ispod brade pa je udobnije smjestio u svoje krilo. Sklopio je oči i utonuo u
san.

Nije to bilo neko osobito ulegnuće na cesti. Tijekom posljednjih dan i
pol putovanja prošli su kroz daleko gore uvjete. Ali, dogodilo se upravo u
trenutku dok je lebdio između sna i jave, potpuno dezorijentiran, pa je
otvorio oči kako bi vidio što se događa. Tad ga je zaskočio žestok napad
panike. Nije mogao vidjeti. Nije mogao disati. Nije mogao vidjeti.
- Što je? - začuo je šapat uz svoje uho.
Ne može li govoriti glasnije? Glasnije? GLASNIJE!
Odgurnuo ju je od sebe i naprijed se naginjao sve dok rukama nije
nespretno napipao stijenku kočije iza nasuprotnog sjedala. Pipao je potom bočno
sve dok nije pronašao prozor i kožnatu traku koja je pokraj njega visjela.
Ščepao ju je, grčevito se uhvatio za nju i počeo se boriti za zrak. Nije bilo
dovoljno zraka.
Nije bilo dovoljno zraka.
- Vincente? Što je? - Zvučala je uznemireno. Silno uznemireno. Zar nije
mogla govoriti glasnije?
Dodirnula mu je nadlakticu, a on joj je odgurnuo ruku. Opipavao je
sjedalo nasuprot, grčevito se uhvatio za njegov rub i sagnuo se iznad njega.
Nije bilo zraka. Nije mogao vidjeti.
- Vincente, o, Bože dragi, Vincente? Da zaustavim kočiju i pozovem
gospodina Fiska?
Martin bi mu položio ruku preko prsa, a drugom bi ga odlučno pljeskao
po leđima. Bez uvijanja bi mu potom smireno rekao da je slijep. I to je sve.
Slijep je.
Bilo je određene magije u Martinovu tretmanu. Znao je čak otići tako
daleko da Vincentu kaže da je blesavi klipan. Sve kako bi ga podsjetio da je
slijep. Ali, svejedno je to nakon toliko vremena bilo i ponižavajuće, ta činjenica
da ga Martin i dalje mora podsjećati da je slijep.
- Ne - zadihano je odgovorio. - Ne.
Potom je došao do daha i potpuno se usredotočio na disanje kako ga
opet ne bi prožela panika. Mogao je čuti zrak koji je pri udisanju šuštao u
njegovu nosu, a pri izdisanju kuljao na usta.
Unutra. Van.
- Oprosti - rekao je.
Na leđima je osjetio njezin oprezan dodir. Kad je se nije pokušao otresti,
ona ga je počela milovati kružnim pokretima. Nije govorila niti je pokušavala
zaustaviti kočiju.
Unutra. Van.
Bilo je dosta zraka. Naravno da je bilo.
Razlog zašto njezin glas nije jasno čuo bio je taj što je govorila tiho, u
prvi mah gotovo šaptala, a konji i kotači kočije stvarali su dovoljno buke da je
posve nadglasaju. No, čuo je buku. Martin bi mu sigurno rekao kako jedino što
tu nije bilo u redu jest činjenica da je slijep.
Bila je to podnošljiva nevolja.
Život je i dalje bio vrijedan življenja, i dalje prepun smisla i mogućnosti.
Shvatio je da više nije usredotočen na disanje. Disao je instinktivno. Je li
je povrijedio? Fizički ili emotivno? Je li je uplašio?
- Oprosti - ponovio je, i dalje nadvijajući glavu iznad ruku kojima se
držao za suprotno sjedalo. - Jesam li te povrijedio, Sophie?
- Ne - odgovorila je, ali glas joj je zvučao slabašno.
Sjeo je natrag na svoje sjedalo. Osjećao je kako mu srce tuče u grudima,
ali ritam mu se polako usporavao.
- Žao mi je - rekao je još jednom. - Jer, nekoliko mjeseci... - Ah, nikada
nije govorio o tome. Na trenutak mu se disanje ponovno poremetilo. - Jer,
nekoliko sam mjeseci bio i gluh i slijep. I tad mi se neprestano činilo da
nemam dovoljno zraka. Ahhh! Oprosti. Ne mogu...
Objema ga je rukama držala za ruku koju je držao uz obraz.
- Ne moraš - rekla mu je.
- Cijelu vječnost kasnije - rekao je - pojavile su se ruke. Svaki put iste
ruke. Grlile su me, hranile, davale mi zraka.
- Ruke tvoje majke?
- Georgeove ruke - odgovorio joj je. - Ruke vojvode od Stanbrooka. On
me vratio u život i zdrav razum, iako bih posve sigurno ostao bez razuma da mi
se sluh nije vratio. No, vratio se, isprva slabašno, nejasno, a potom u cijelosti.
Slijep sam. To je sve. Mogu živjeti s tim. No, ponekad...
- Imaš napade panike - rekla je ona. - Treba li te netko držati u naručju
kad do toga dođe, Vincente, ili te treba ostaviti na miru?
Ona treba znati. Supruga mu je. Sigurno će se ponoviti dok bude s
njom. A nikad ne može točno predvidjeti kad će se dogoditi.
- U prvim trenucima obično mi pomaže ljudski dodir - odgovorio je. -
No, moraš paziti da te tad ne ozlijedim. Oh, Sophie!
Poljubio joj je nadlanicu.
 - Drago mi je što u ovom braku nisam jedina potrebita - izjavila je. - Ne
želim pritom reći da mi je drago što si slijep ili što imaš te napade panike.
Ali, drago mi je što nisi nekakav nadljudski stup snage. Takvo što ne bih
mogla nadjačati. Preslaba sam, odveć krhka. Oboje možda u slabostima onog
drugog možemo pronaći snagu.
Bio je odveć umoran da bi promišljao o onom što je rekla. No, umirila ga
je, čudesno utješila. Istodobno se osjećao i kao da bi mogao zaplakati.
- Ponovno mi sjedni u krilo - rekao je. - Naravno ako se ne bojiš da ću te
ponovno odgurnuti.
Uzverala mu se natrag u krilo, prebacila mu ruku oko vrata i stisnula se
uz njega. Nogama se ponovno podupro o sjedalo nasuprot njemu, zavukao prste
u kovrče njezine kose i osjećao se sigurno. I nekako voljeno.
Potom je zaspao.

***
Usprkos poskakivanju kočije, Sophie je bilo toplo i udobno. Skutrila se u
Vincentovu naručju, glavu naslonila u udubinu između njegova vrata i ramena
te ga obgrlila rukom. Iako je on spavao, ona nije. Prisjećala se kako je
izgledao prvih nekoliko puta kad ga je vidjela. Ne, nije se promijenio u
proteklih tjedan dana. Promijenio se samo način kako ga je sad gledala.
Elegantan, lijep, uglađen. Vikont. Netko kome se može diviti izdaleka.
Netko iz posve drukčijeg svijeta. Netko prilično nedodirljiv. Sjetila se koliko je
bila zaprepaštena kad joj je ponudio ruku ispred dvorane za zabavu, kad ga
je prvi put dodirnula.
Osjećala se tad kao da dodiruje boga.
Sad je bila njegova supruga. Intimno ga je poznavala - vrlo intimno.
Iako je bio nevjerojatno lijep, ipak je bio samo čovjek. Samo osoba. Poput nje,
bio je ranjiv. Poput nje, živio je život koji je po mnogočemu bio pasivan. Poput
nje, osjećao je potrebu, intenzivnu želju da živi. Kako bi živjeli, a ne samo
trpjeli. Kako bi bili slobodni i neovisni...
Nisu bili baš toliko različiti kao što je mislila.
A sad su putovali kući. Uživala je u toj riječi. Tijekom prvih petnaest
godina svojega života živjela je u najrazličitijim sobama i kućama. Neke su bile
otmjene, većinom su bile bijedne. Uslijedila je kuća tetke Mary u Londonu pa
Barton Hall. Ali, ni jednu od tih soba i kuća nikad nije mogla prozvati domom.
Dom je uvijek bilo mjesto o kojemu je sanjala.
No, hoće li Middlebury Park biti dom? Ili će biti samo još jedna od
kuća u kojima je živjela prije nego što je otišla, nastavila dalje? Odlučila je da
neće razmišljati o tome. Bio je u pravu na dan njihove svadbe. Sad su u braku.
Middlebury Park sad će biti njihov dom. Oh, da barem na zabavi s njim nije
podijelila svoje snove, jer oni su se temeljili isključivo na njezinu uvjerenju da
se nikad neće udati, da je nitko nikad neće htjeti oženiti. Iako je to ionako bio
samo jedan od onih nemogućih snova koji su baš zbog toga posve bezopasni.
Uskoro bi trebali stići. Kad su se zadnji put zaustavili kako bi zamijenili
konje, čula je gospodina Handryja koji je rekao kako je po svoj prilici to
posljednja zamjena.
Bila je užasnuta.
I što će po tom pitanju poduzeti? Sakriti se negdje u nekakav kut gdje će
biti sigurna?
Ili se pretvarati da se uopće ne boji?
Uskoro će doznati tko je i kakva je, shvatila je, i od čega je sazdana.
Pred očima joj se iznenada ukazala slika koju će sljedeću nacrtati na
svojemu crtaćem bloku - ogroman miš koji ispunjava gotovo cijeli list papira,
užasnuta pogleda, kao da se nad njim nadvija divovska mačka, izgleda kao da se
glupavo ceri. Iza njega, niz ravnih crta stapa se u jednu točku u kutu papira gdje
se nalazi miš baš poput njega, samo daleko, daleko manji, kukavički skriven na
sigurnome mjestu.
Nasmiješila se, a potom osjetila kako joj se tijelo trese od unutarnjeg
smijeha koji je prijetio izbiti na površinu i postati glasan. Pritom je protresala
Vincenta.
- Mmmm - rekao je on. - Jesam li hrkao?
- Nisi.
- Nešto ti je bilo smiješno.
- Oh - uzvratila je ona. - Zapravo i nije.
- Jesi li spavala? - upitao ju je. - Mislim da ja jesam.
- Bila sam previše zaokupljena osjećajem udobnosti - odgovorila je. -
Imam prednost što sam ovako sitna. Mogu se ugnijezditi u tvojemu krilu.
Otkrila je nešto novo o sebi. Mogla se uz njega opustiti i razgovarati s
njim. Ne bi se više u njegovoj blizini paralizirala kao prije tjedan dana.
- To možeš kad god poželiš - izjavio je on. - Dobro, u razumnim
granicama. Moj upravitelj imanja mogao bi ostati zatečen ako mi tijekom
konzultacija u njegovu uredu sjedneš u krilo. Ali, meni je dodir važan, Sophie,
možda daleko važniji nego većini muškaraca. Neka te nikad ne bude strah
dodirnuti me.
Nije o toj njegovoj potrebi baš tako razmišljala. Nakratko ju je obuzela
želja da zaplače. Od nje ju je odvratila spoznaja da kočija usporava, a potom
skreće iza ugla.
- Oh. - Uspravila se na njegovu krilu i osjetila kako joj se želudac grči.
- Sigurno smo stigli - rekao je. - Opiši mi što vidiš, Sophie.
- Visoki kameni stupovi za vrata - rekla je, a oči su joj se širile - s vratima
od kovana željeza. Vrata su otvorena, pa se ne moramo zaustavljati. S obje strane
proteže se zid napola prekriven mahovinom i bršljanom. Sjenovit prolaz kroz
šumu s obje strane. Vidim hrastove i kestene, kao i druga stabla kojima ne znam
ime. Izgubljen sam slučaj kada je riječ o imenima biljaka.
- To nije ni važno - uzvratio je on - jer biljke jedne drugima ionako ne
daju imena. Ili si mi tako nešto već jednom prilikom rekla.
Posjed je sigurno bio ogroman. Nikakve kuće ili parka još nije bilo na
vidiku. Činilo se da su duboko u seoskome krajoliku.
- Nazirem vodu - rekla je potom i sišla s njegova krila pa sjela na sjedalo
pokraj njega kako bi bolje vidjela kroz oba prozora. - Tamo je sigurno jezero, zar
ne? Oh, da, jezero je. Veliko jezero. Nasred jezera je otočić na kojemu je
nekakav hram ili nešto takvo. Kako pitoreskno! I spremište za čamce. Trska. I
stabla.
- Veslao sam jednim od tih čamaca - rekao joj je. - Naravno da tad netko
mora biti sa mnom u čamcu, inače sam sklon nasukavati se na obalu, močvarno
bilje, otoke i druge prepreke koje mi se uporno nalaze na putu.
- Moraš naučiti gledati kamo ideš - uzvratila je ona. - Ili još bolje: povedi
mene sa sobom, pa ću ja gledati kamo ideš. Vrisnut ću ako vidim da ćeš se s
nečim sudariti. Oh. Oh, Vincente.
Divljenje i užas obuzeli su je istodobno.
Pred očima joj se ukazala kuća. Kuća - ha! Bio je to pravi ladanjski
dvorac. Bila je to palača. Bio je to... Bio je to Middlebury Park. Bio je to njezin
novi dom. Ona je tu bila gospodarica.
- Oh, Vincente.
- Oborio te moj šarm, zar ne? Ili si vidjela nešto drugo što ti je svezalo
jezik u čvor?
- Ono drugo - odgovorila je ona. - Vidim kuću. Put se ovdje ispravlja i
vodi ravno do ulaznih vrata, a s obje strane puta su tratine s podrezanim
stabalcima i žbunjem. Ispred nas vidim lijehe sa stabalcima i cvijećem, sa
skulpturama. A kuća. Kako da je opišem?
- Ima visok i dojmljiv središnji dio - rekao je on - s dvanaest stuba koje
vode do masivnih dvokrilnih ulaznih vrata. S obje strane protežu se široka krila,
dok su na sva četiri kuta okrugli tornjevi. Lijevo od kuće su staje. Uskoro ćemo
skrenuti udesno, proći između travnjaka i cvjetnih lijeha, pa ćemo kući prići s
istočne strane. Iza kuće proteže se park do brda, a brda su prekrivena šumom
koja se spušta sve do povrtnjaka. Park se s obje strane prostire u dužini od dva i
pol kilometra... dvanaest kilometara sveukupno. Potrebna su dva i pol sata da se
žustrim hodom s vanjske strane obiđe oko cijeloga zida. Meni su bila potrebna
tri i pol sata. Ono kraj zidova su farme.
- Kradom si pogledao dok te nitko nije gledao - izjavila je ona.
- Moja je tajna razotkrivena. - Uhvatio ju je za ruku. - Jesi li
impresionirana velikim posjedom svojega supruga, Sophie?
Impresionirana? To nije ni izbliza opisivalo ono što je osjećala, ali u
rječniku nije postojala prikladnija riječ.
- Oh, Vincente - bilo je sve što je uspjela reći. Kočija je doista skrenula
desno, pa lijevo, potom ponovno ulijevo, sve dok se nije zaustavila ispred niza
mramornih stuba. Vjerovala mu je na riječ da ih je dvanaest.
- Trebam li to protumačiti kao potvrdan odgovor? – upitao je.
- Impresionirana sam svojim posjedom - odgovorila mu je, očajnički se
trudeći užas pretočiti u humor. - Ja sam gospodarica svega ovoga, zar ne?
Velika ulazna vrata koja su, sad je mogla vidjeti, bila zatvorena, otvorila
su se i na njima se pojavila gospođa. Prišla je vrhu stubišta dok ju je Sophie
promatrala.
Vincentova majka?
Gospodin Handry skočio je sa svojega sjedala, otvorio vrata kočije i počeo
spuštati gazište.
Sophie je podigla bradu - što je drugo mogla učiniti?



 14. Poglavlje


Vincent se iskrcao iz kočije, a majka ga je odmah primila u zagrljaj.
Vidjela je dakle, kočiju iz daleka. Sigurno je iščekivala. Sigurno je iz Barton
Coombsa primila tucet ili vise pisama, pa je danima bdjela uz prozor.
Obuzela gaje dobro poznata mješavina osjećaja krivnje i ljubavi.
- Vincente! - povikala je. - Oh, konačno si siguran došao kući. Umirala
sam od brige.
Bez riječi ga je potom čvrsto stiskala u zagrljaju, naposljetku popustila
stisak, odmaknula se od njega i uhvatila ga za ramena.
- Ali, što si pobogu učinio? Reci mi da to nije istina. Molim te, reci mi da
nisi učinio nešto tako ludo. Otkako sam to doznala, nisam mogla spavati od
brige. Nitko od nas nije mogao spavati.
- Mama.
Blago se okrenuo i sigurno joj tako ukazao na kočiju koja se nalazila iza
njega. Ruke su joj pale s njegovih ramena, pa je ušutjela. On je podigao ruku
kako bi Sophie pomogao iskrcati se.
- Mama - rekao je - mogu li ti predstaviti Sophie? Svoju suprugu? Sophie,
ovo je moja majka.
Prihvatila je njegovu ruku. Mogao je osjetiti da je navukla rukavice.
- Oh, Vincente - izgovorila je njegova majka slabašnim glasom dok se
Sophie spuštala niz stube. - Znači, doista si se oženio.
Gospođo Hunt - mogao je osjetiti da se Sophie spušta u naklon.
- Nisam mogla povjerovati - govorila je njegova majka - Čak ni kad mi je
Elsie Parsons osobno poslala pismo. Očekivala sam da ćeš se na vrijeme
opametiti.
- Mama - odsječno joj je uzvratio.
- Dolaze tvoja baka i Amy - rekla je ona. - Što li će samo one pomisliti?
Amy je došla prva.
- Vincente! - povikala je i čvrsto ga zagrlila. - Ti nestašni dječače. Mama
je bila izvan sebe otkako si usred noći iščeznuo kao zločesti školarac, a ponovno
je izvan sebe otkako je doznala za tvoju novu eskapadu. Gdje ti je bila pamet?
Sophie je, kako je oduvijek i mislila, bila doslovno nevidljiva. Bila je tihi
miš u mirnome kutku.
- Vincente, najdraži dječače. - Bio je to bakin glas natopljen nježnošću, pa
ga je Amy ispustila iz zagrljaja kako bi ga prepustila bakinu zagrljaju.
- Bako - rekao je - i Amy. Dopustite mi da vam predstavim svoju suprugu
Sophie. Sophie, predstavljam ti svoju baku, gospodu Pearl, i svoju najstariju
sestru, Amy Pendleton.
- Oh, znači, doista si se oženio! - povikala je Amy. - Nisam mogla
povjerovati čak ni kad nam je Anthony rekao kako ne samo da si to učinio nego
si otišao tako daleko da si je kompromitirao odvođenjem u London bez pratilje.
Trebao je pretpostaviti da će barem jedna od njegovih sestara biti ovdje,
da će je nesumnjivo pozvati ovamo kako bi pomogla u rješavanju nove
obiteljske krize koju je izazvao. A Amy se geografski nalazila najbliže. Druge
dvije sigurno su bile na putu ovamo.
Prva koja se sjetila pravila lijepog ponašanja bila je baka.
- Sophie, draga moja - rekla je - tako ste blijedi da izgledate kao da ćete
pasti u nesvijest. Izgledate baš onako kako sam nekoć i sama izgledala nakon
dužeg putovanja kočijom. Rekla bih da vam treba šalica topla čaja i nešto za
pojesti, gore u salonu ćemo za vam pronaći i jedno i drugo. Lijep vam je taj
šeširić što ga nosite. Pretpostavljam da je po najnovijoj modi, jer nam dolazite iz
Londona,
- Gospođo Pearl - uzvratila je Sophie mekim i pomalo drhtavim glasom. -
Da, onamo smo otišli vjenčati se, a Vincent je ustrajao da si kupim novu
odjeću... Dakle. Da, godila bi mi šalica čaja. Zahvaljujem.
- Sophie - uštogljeno joj se obratila Amy. - Ako smo dobro shvatili, vi ste
nećakinja lady March?
- Da, odgovorila je Sophie. - Moj otac bio joj je brat.
- Pa, što je bilo, bilo je - izjavila je razdražljivo Vincentova majka -
moramo izvući najbolje iz ovoga. Sophie, lijepo vas molim, uđite u kuću s
mojom majkom. Amy i ja pomoći ćemo Vincentu da uđe.
Uhvatile bi ga po jedna ispod svake ruke pa bi ga, hodajući prilično
polako, gurale naprijed, čuvajući ga pritom od svake prepreke koja bi mu se
mogla naći na putu. Već se počeo lagano živcirati. Iako je to bilo nepošteno.
Htjele su mu dobro. Voljele su ga.
- Ne trebate se mučiti, mama - rekao je. - Martine? Lijepo bih molio svoj
štap. Sophie? - Ispružio je ruku i osjetio kako ona ispod nje provlači svoju. -
Odvest ću te u salon dok nam prtljagu odnose u naše odaje. Šalica čaja doista bi
nam dobro došla, bako. Bilo je ovo dugo putovanje. Ispričavam se što sam kod
tebe potaknuo toliku tjeskobu, mama, iako sam Martinu naložio da ti piše
jednom ili dvaput. Bili smo u Lake Districtu. Kad sjednemo ispričat ću vam sve
o mojim putovanjima i našoj svadbi, iako bih se usudio reći da bi Sophie to
ispričala bolje od mene. Jesi li nedavno došla, Amy? Jesu li s tobom Anthony i
djeca?
- Jesu - odgovorila je ona. - Stigli smo kasno jučer. Došli smo čim smo
čuli, iako sam bila uvjerena da se ipak nećeš tako žurno oženiti. Doista sam bila
uvjerena da nećeš, osobito zbog činjenice da si zapravo nedavno pobjegao na
sam spomen braka.
- U pitanju je bila gospođica Dean, Amy - odgovorio je - a ovo je Sophie.
Gospođica Dean nije bila moj izbor nevjeste, a Sophie je bila. I jest.
Koračao je dok je govorio. Kad mu je Martin položio štap u ruku, blago
ga je okrenuo u pravome smjeru. Štapom je napipao prvu stubu, a dok se
uspinjao istodobno je i govorio i brojio.
- Pretpostavljam da sunce sja - rekao je. - Zar ne?
- Tako je - odgovorila je Sophie.
- Na leđima osjećam njegovu toplinu - rekao je. - Drago mi je zbog toga.
Vidjet ćeš Middlebury Park u njegovu najboljem izdanju, Sophie, iako, dakako,
osim cvjetnih lijeha, pročelja, šume i jezera ima još mnogo toga za vidjeti.
Zastali su u predvorju. Znao je da je dojmljivo. Pod je bio popločen crnim
i bijelim pločicama, a bilo je ondje i mnoštvo bista od bijela mramora. Strop je
bio oslikan mitološkim motivima, dok su frizovi bili pozlaćeni. S obje strane
nalazili su se i veliki mramorni kamini, tako da bi čovjek, kad bi u kući zašao za
ledena dana, u najmanju ruku bio zatečen iluzijom topline, ali i ugodnim
pucketanjem vatre i mirisom drva.
- Dakle? - rekao je.
- Oh - izjavila je šapatom. - Ovo je predivno.
Da, predvorje je trebalo izazvati divljenje posjetitelja pripadnika nižih
staleža, ali ne nužno i divljenje gospodarice kuće.
- Ovo je jedno od najljepših predvorja u Engleskoj, Sophie, ili su mi tako
barem rekli - izjavila je njegova majka.
Nastavio je dalje u sebi ponovno brojeći korake - ispod visokog luka u
dnu predvorja, pa desno, sve dok vrhom štapa nije dodirnuo prvu stubu
mramornoga stubišta. Sophiena ruka ispod njegove ruke davala mu je neku
sigurnost da će preduhitriti svaki njegov mogući pogrešan korak, ali istodobno je
bila i suptilan, nenametljiv vodič.
Salon se nalazio iznad predvorja, u prednjem dijelu kuće, njegova tri
visoka prozora gledali su na prilaz kući, ali i ružičnjak, te stabla u daljini. Doista
predivan pogled pružao se iz prostorije koja je tijekom dana bila prepuna svjetla.
Ili su mu je tako barem opisali. Bilo mu je drago što je nekoć mogao
vidjeti. Sad je barem mogao zamišljati. A tko zna? Možda je dom što ga je
zamišljao u glavi bio ljepši od onoga stvarnog.
- Sav život odvija se ovdje i u zapadnom krilu - objašnjavao je on dok su
se uspinjali stubama. - Istočnim krilom koristimo se tek povremeno. Ondje su
odaje za uzvanike, galerija, velika dvorana za balove. Nekoć su se ondje
održavale raskošne zabave i balovi.
Jedan od sluga sigurno je stajao ispred vrata salona. Čuo je kako se vrata
otvaraju, pa je svoju suprugu uveo unutra.
- Oh - uzdahnula je, a čuo je i kako prilično glasno udiše.
- Vincente, momčino moja! - Bio je to srdačan glas Anthonyja Pendletona,
njegova šurjaka. Vincent je mogao čuti kako im prilazi žustrim korakom, a
potom mu se desnica, nakon što je iz nje izbijen štap, našla u čvrstom stisku.
- A što je sve to o čemu slušamo? Kakve si sve nepodopštine izvodio dok
nisi bio pod majčinim krilom i nadzorom svojih sestara, ha? Prema ovome što
vidim, rekao bih da si to doista učinio, baš kao što sam Amy i rekao da hoćeš. Ili
ovo nije tvoja nevjesta, nego samo poznanica koja te drži ispod ruke?
- Anthony! - Amy je zvučala uvrijeđeno.
- Sophie - rekao je Vincent - ovo je Anthony Pendleton, Amyn suprug.
Da, nepodopština je izvedena, zapravo prije dva dana, u Londonu, u St.
George‘su na Hanover Squareu. Vjenčani smo.
- Ponosim se tobom - izjavio je Anthony i potapšao ga po ramenu. -
Stvarno si sićušna, doista sićušna, Sophie, baš kao što su sve one tračerice pisale
u svojim pismima. - Vincent je čuo glasan poljubac.
- Gospodine Pendletone - rekla je Sophie.
- Morate me zvati Anthony, jer sad ste mi šogorica - rekao je on.
- Anthony - rekla je ona.
- U St. George‘su? - upitala je Vincentova majka. - Dakle, nije to bilo
nešto ilegalno kao što smo čuli? Zar nisi mogao pričekati, Vincente? No, sad je
prekasno. - Glas joj je iznenada ponovno postao živahan. - Sophie, sjednite
pokraj kamina. Čaj će uskoro biti poslužen. Dopustite mi da uzmem vaše
rukavice i šešir. Anthony će ih negdje odložiti. Oh, Bože dragi, kosa vam je tako
kratka. Rekli su mi da je kratka. Ali, barem se uvija u lijepe uvojke. Majko, idite
sjesti pokraj Sophie. Vincente, idi sjesti u visoki naslonjač ispred prozora, ondje
možeš osjetiti toplinu sunca. Znam da ti je to omiljeno mjesto.
Čvrsto ga je uhvatila za nadlakticu.
Gotovo ju je poslušao.
- Hvala, mama - rekao je umjesto toga - ali cijelu sam vječnost sjedio u
kočiji, pa moram malo protegnuti noge. Stajat ću ispred kamina, pokraj Sophie.
Sam se bez štapa zaputio prema kaminu. Nadao se da neće od sebe
napraviti budalu, da neće promašiti kamin ili se zabiti u njega, iako je dobro
poznavao prostoriju. Ispružio je ruku kad je pomislio da je dovoljno blizu,
osjetivši olakšanje kad je shvatio da je okvir kamina tek nešto dalje nego što je
mislio. Nalaktio se na kamin i napola okrenuo prema naslonjaču u kojemu je
sjedila njegova supruga.
- Doista je kratka - izjavila je njegova baka, po svoj prilici misleći na
Sophienu kosu. - No, boja je lijepa.
- Hvala, gospođo - uzvratila je Sophie. - Lady Trentham, koja je u braku s
jednim od Vincentovih prijatelja, odvela me svojemu frizeru koji mi je ukrotio
kosu. Oduvijek sam se šišala sama, ne baš uspješno. Frizer mi je savjetovao da
pustim kosu.
- Onda biste možda trebali - rekla je njegova baka - i tako još više
naglasiti njezinu boju.
- Stvarno mislim da biste trebali - izjavila je Amy. - Sad vidim zašto su u
Barton Coombsu mislili da izgledate poput dječaka.
Anthony se nakašljao.
- Sad ne izgledate tako - pridodala je Amy. - Ali, izgledate vrlo… mlado.
Imate li oduvijek kratku kosu?
- Ne - odgovorila je Sophie. - Ali, bilo je teško održavati je.
- Dobra sluškinja u stanju je svaku kosu dovesti u red - izjavila je
Vincentova majka. - Niste doveli svoju sluškinju?
- Ne, gospođo - odgovorila je. - Nikad nisam imala sluškinju.
- Pa, nismo ni mi - uzvratila je njegova majka - dok se moje kćeri nisu
udale, a ja preselila ovamo. Imali smo samo gospodu Plunkett koja nam je u
Covington Houseu bila domaćica, koja je istodobno bila kuharica, dadilja,
sluškinja, osoba koja je tragala za izgubljenim predmetima, skrivala krivce za
nepodopštine, da, Vincente... i još gomilu toga.
- Oduvijek mi je bila najbliža saveznica - izjavio je Vincent. S njima je
živjela dokle mu je sjećanje sezalo.
- Bila sam prilično žalosna kad je odlučila povući se u mirovinu pošto sam
se doselila ovamo. Otišla je živjeti kod svoje sestre - rekla je njegova majka. -
Jedna od ovdašnjih sobarica sestra je moje sluškinje, Sophie, a kako mi se čini,
želja joj je postati nečijom osobnom sluškinjom. Jedne večeri kad sam svoju
sluškinju otposlala u krevet zbog prehlade, ona mi je uistinu lijepo dotjerala
kosu. Možda biste joj mogli pružiti priliku i vidjeti hoće li vam odgovarati.
Vincent se zahvalno okrenuo prema njoj. Oporavljala se. Možda je i bila
uzrujana - nesumnjivo je bila - ali znao je da će se držati vlastitih stavova i
izvući najbolje iz danih okolnosti. Njegovoj je majci to oduvijek polazilo za
rukom.
- Hvala vam, gospođo - odgovorila je Sophie.
- Bilo bi mi draže da me zovete mama - rekla je njegova majka.
- Da, mama.
 - Ah, evo i poslužavnika s čajem - rekla je Amy u trenutku kad je Vincent
čuo da se otvaraju vrata salona. - Da poslužim, mama? Ne, oprostite. Da
poslužim, Sophie?
- Oh - odgovorila je Sophie. - Da, molim, gospođo Pendleton.
- Amy, molit ću lijepo - rekla je Amy. - Sad smo šurjakinje. Oh, kako to
čudno zvuči. Dosad sam imala dvojicu šurjaka i nijednu šurjakinju. Vincente,
nitkove jedan. Nikada ti neću zaboraviti to što si pobjegao u London da se
oženiš, uskrativši nam sav užitak i uzbuđenje organiziranja tvoje svadbe. Ni
Ellen i Ursula neće biti sretne zbog toga. Vidjet ćeš kada doznaju.
- Dok Amy poslužuje čaj, a Anthony kolače - rekla je Vincentova majka -
želim čuti sve o svadbi. Baš svaki detalj.
- Počevši od vaše vjenčanice, lijepo molim, Sophie - izjavila je njegova
baka.
Uglavnom je pričala Sophie. Glas joj je isprva bio tanan i zadihan, ali
uskoro se smirio u postojanost. Pričala je o svojemu odlasku u kupovinu s lady
Trentham i lady Kilbourne, o svojoj vjenčanici i njegovu svadbenom odijelu, o
izgledu crkve, uzvanicima, o tome kako je potpisao vjenčani list i o svećenikovu
zaprepaštenu licu jer se tome nije nadao, o suzama koje su zaiskrile u očima
lorda Trenthama i vojvode od Stanbrooka dok su izlazili iz crkve, o malenoj
skupini koja ih je vani dočekala kličući, o suncu, ružinim laticama i gospodi što
ih je bacala, o tome kako je kočija bila ukrašena i buci lonaca i tava što su ih
vukli za sobom, o svadbenom doručku i zdravicama. Vincent je njezinu priču
upotpunjivao detaljima, objašnjavajući kako su se njegovi prijatelji u gradu
zatekli zbog Hugove svadbe, kako su zamolili da im dopusti da dođu i na
njegovu svadbu i organiziraju svadbeni doručak.
- Doista mi je silno žao što i vi niste mogli biti ondje – pridodala je Sophie,
a glas joj je ponovno zvučao izbezumljeno. - Ali lord Dar... Ali, Vincenta je
dirnula činjenica da nemam vlastite obitelji, odnosno obitelji vrijedne spomena.
Brinula ga je i činjenica da nemam pristojne odjeće i izgledam kao strašilo, što
nisam bila u doličnome stanju kako bi me doveo ovamo i predstavio vama. A
nije htio odgađati svadbu slanjem poziva kako biste došli u London, jer nisam
imala gdje odsjesti, iako se naposljetku ispostavilo da sam se ipak mogla duže
zadržati kod lorda i lady Trentham. Bili su vrlo ljubazni. No, nismo to unaprijed
znali. Silno mi je žao.
- I meni je žao, Sophie - rekla je njegova majka uzdišući. - Žao mi je i što
se vas dvoje niste duže upoznavali kako biste bili sigurni da ćete jedno drugome
odgovarati cijeli život. Ali, sad je prekasno da bismo si zbog toga razbijali glavu.
- Sophie i ja si ne razbijamo glave, mama - izjavio je Vincent dok mu je
netko, po svemu sudeći Anthony, uzeo tanjur iz ruke i zamijenio ga šalicom na
tanjuriću. - Učinili smo ono za što smo mislili da je najbolje i nismo požalili ni
trena.
Nadao se da govori istinu - za oboje.
- U dva dana, Vince? - Anthony se smijuljio. - Dobro je to čuti.
- Pokušat ću nadoknaditi činjenicu da nismo došli ovamo kako bismo se
vjenčali - izjavila je Sophie, a glas joj je zamjetno drhtao. - Pretpostavljam da bi
i susjedi bili pozvani da smo svadbu organizirali ovdje? Pozvat ću ih, ako mi
dopuštate. Je li to ispravan potez? Možda će se odazvati. Možda bismo u skoroj
budućnosti određeni broj ljudi mogli pozvati ovamo na nekakav domjenak.
Možda čak i bal poput onih kakve ste nekoć ovdje organizirali.
Nastupila je kratka, zaprepašćujuća tišina.
- Oh, draga moja - rekla je njegova majka - poći ću s vama poželite li
pohoditi neke od naših susjeda, ali nikoga ne potičemo da dolazi ovamo. Vincent
ne voli... druženja. Nije mu lako. A raskošne zabave ovdje ne dolaze u obzir.
Doista je ovdje u Middleburyju živio poput pustinjaka. Nije se potrudio
družiti s ovdašnjim ljudima, što je u potpunosti bilo njegova pogreška.
- Pa ipak - rekao je - takvo što se u Barton Coombsu dogodilo prije manje
od dva tjedna. Polovica stanovništva sjatila se kod mene, a Martin nam je svima
poslužio kavu i kolače njegove majke. U moju je čast čak organizirana zabava u
Foaming Tankarilu u kojoj sam uživao usprkos činjenici da nisam mogao plesati.
- Ali, to je bilo u Barton Coombsu - uzvratila je njegova majka. - Ondje
poznaješ sve i svakog.
- A i ovdje bih trebao poznavati sve - rekao je on. - Naposljetku, živim
ovdje već tri godine. Moj ujak je, vjerujem, bio prilično društven čovjek. Ja sam
sigurno veliko razočaranje za susjede.
- Oh, ali shvatit će oni, Vincente - izjavila je Amy.
- Sto će shvatiti? - upitao ju je. - Da sam slijep i zato potpuno nesposoban,
baš kao i mentalno slab? Obići ću naše susjede s tobom, Sophie. Vrijeme je da
me upoznaju. A ovo je savršena prigoda. Middlebury Park dobio je novu
vikontesu. Prvu nakon osamnaest godina, ako sam dobro upućen. Počet ćemo
čak razmišljati o mogućnosti organiziranja domjenaka i balova.
- Bravo, Vincente - izjavio je Anthony. - Oduvijek sam sumnjao da u sebi
skrivaš štošta izvana nevidljivo. Naposljetku, tu su i sve priče iz tvojega
djetinjstva.
- Svi će biti oduševljeni - rekla je Vincentova baka. - Znam da svi duboko
suosjećaju s tobom, osobito nakon tvojega ranjavanja u bitki. Pa ipak, čula sam
šaputanja kako mnogi čeznu za dobrim starim danima kad vikont nije bio
zaključan u Middlebury Parku, a svi ostali vani.
Bilo je to užasno. On je bio užasan.
 - Hvala, bako - rekao je. - Kanim promijeniti sve to. Mi ćemo, Sophie i ja,
sve promijeniti.
Okrenuo se prema njoj i nasmiješio se. Ona je ovo započela. Je li bila u
stanju to provesti u djelo? Ali, to ionako neće morati sama.
- Sophie - rekla je Amy - jesi li preumorna za upoznavanje s mojom
djecom? Oni su vjerojatno već doznali da se ujak Vincent vratio kući, pa sad
uzbuđeno skakuću. Osobito zbog činjenice da im je doveo novu ujnu. Williamu
su četiri, a Hazel tri godine i prepuni su energije. Miruju samo dok spavaju.
- Nisam preumorna - odgovorila je Sophie.
- Ljubavi? - obratila se Amy po svoj prilici Anthonyju. - Hoćemo li otići
gore po njih? Dopuštaš li, Vincenje?
Tražila je od njega dopuštenje? Žene u njegovoj obitelji obično su ga samo
izvještavale o onom što će učiniti. Iako nije baš uvijek bilo tako. Nekoć davno
bio je sam svoj čovjek.
- Oduvijek mi se činilo čudnim - izjavio je - to što djeca u velikim kućama
glavninu vremena provode u svojim prostorijama s dadiljama. S nama nije bilo
tako, zar ne?
- Da je s vama bilo drukčije, vjerojatno bih imala manje sijedih, osobito
kad je o tebi riječ, Vincente - izjavila je njegova majka i svi su se nasmijali.
Vincent je tada naglo shvatio kako je tijekom protekle tri godine u ovoj
kući bilo vrlo malo smijeha. A smijeha je doista bilo u vrijeme dok su još živjeli
u Covington Houseu.
Popio je čaj i čekao da djeca nahrupe.

***
Sophie je potonula u udobne jastuke kauča u Vincentovu privatnom
salonu koji je sad bio i njezin. Njihove prostorije nalazile su se u jugozapadnome
tornju, a u njih nije zalazio nitko bez pozivnice, tako joj je rekao, osim, dakako,
Martina Fiska i sad Rosine, njezine nove sluškinje.
Prvih nekoliko sati nakon dolaska u Middlebury Park bili su strašna
kušnja. Sama kuća ispunila ju je divljenjem, a s njegovom se obitelji osjećala
nelagodno, iako su nakon prvih nekoliko minuta prema njoj bili pristojni, a
naposljetku čak i ljubazni. Da su je ignorirali i dopustili joj da se povuče u sebe,
bilo bi joj daleko ugodnije, ali to dakako nije dolazilo u obzir - ni za njih, ni za
nju. Bila je Vincentova supruga, a njega su voljeli. Nisu je mogli ignorirati. A
ona je bila odlučna u nakani da učini sve što može i mora kako bi postala
gospodaricom Middlebury Parka. Nije samoj sebi mogla reći kako će se tako
početi ponašati sutra, sljedećega tjedna ili mjeseca. Ne bude li sve dala od sebe
od samoga početka, onda u tome neće nikada ni uspjeti.
 Bila je iscrpljena.
Na prvi pogled svidio joj se istočni toranj. Imao je oblik valjka, a takav je
bio i salon koji se ondje nalazio. Taj je oblik stvarao iluziju udobnosti, iako
prostor zapravo uopće nije bio malen. Na katu ispod nalazile su se dvije spavaće
sobe i dvije jednako velike garderobe. Visoki prozori salona na tri su strane
gledali na vrt i park. Sutra će otkriti što se sve kroz te prozore može vidjeti.
- Umorna? - Vincent je sjeo pokraj nje.
Nije bilo kasno. Nakon večere u prostranoj blagovaonici koja se nalazila u
zapadnome krilu, otišli su do dječjih odaja kako su tijekom ispijanja čaja i
obećali, te su djeci Amy i Anthonyja poželjeli laku noć i ostali s njima kako bi
im ispričali dvije priče za laku noć. Vincent je na zahtjev ispričao originalnu
priču o zmaju i voluharici, a zajedno su ispričali priču o Berthi, Danu i crkvenom
tornju, pobudivši veliko zanimanje, nekoliko tjeskobnih uzdaha i milijun pitanja.
Poslije su u salonu ispijali čaj, a Vincent ih je potom ispričao. Svi su se složili
kako su jamačno umorni nakon duga putovanja.
- Jesam - odgovorila mu je.
Uhvatio ju je za ruku.
- Bio je ovo naporan dan za tebe - rekao je. - Prilično dugo putovanje, a
potom i novi dom, nova obitelj.
- Da.
Njegova obitelj ga je voljela, a i on njih. Za večerom su upijali svaku
njegovu riječ dok im je opisivao svoja dva tjedna provedena u Lake Districtu. A
i ona ga je pozorno slušala. Penjao se ondje uz strme planine. I jahao konja.
- Djeca su užitak - izjavila je. Do sada gotovo da nije imala kontakata s
djecom. Bila je zatečena njihovom energijom, emotivnošću, njihovom
kratkotrajnom pozornošću, njihovim izravnim pitanjima. - Svidjele su im se
priče, zar ne? Nacrtat ću ilustracije za te priče i uvezati ih u knjige zajedno s
pričama. Misliš li da će im se to svidjeti? Iako, mislim da će im se uvijek više
sviđati priče koje im na licu mjesta smisliš i ispričaš.
- Koje im mi ispričamo - rekao je on. - Mislim da im se priča o Berthi i
Danu najviše svidjela.
- Morat ćemo je malo prepraviti - uzvratila je ona. - Ne smijemo toliko
žuriti vjenčati ih i jadnu Berthu osuditi na život prikovan uz tlo. Dobro da
večeras nismo spomenuli njihovu svadbu.
- Moraju, dakle, prvo proživjeti više avantura? - Lice mu je bilo okrenuto
prema njoj i smiješio se. Voljela je taj njegov izraz lica. Zbog njega je djelovao
dječački i dakako da je bio zgodan.
- Sviđa mi se ono kad se mače uzvere na stablo - rekla je.
- Zato što je bilo toliko slatko da su ga svi htjeli maziti, pa je moralo
nekamo pobjeći?
- Da, baš tako - odgovorila je ona. - I naravno da ga nitko nije mogao
spustiti, pa je žalosno mjaukalo, a bližila se noć.
I tad na scenu stupa Bertha?
- Trčećim korakom - rekla je ona. - Uzverala se na stablo po mačića. Nije
bilo lako. Stablo je bilo vrlo visoko, a iako je njegovo deblo isprva čvrsto, na
samome je vrhu tanano i krhko.
- No, uspjela se uzverati, njihala se na povjetarcu, dohvatila mače i...
ukočila se.
- Mače, međutim, nije mirovalo - rekla je ona. - Bilo je nezadovoljno zato
što ga ponovno dodiruju, to nezahvalno maleno biće, pa se oslobodilo iz njezinih
ruku i otrčalo na tlo. Bertha je, pak, ostala na mjestu gdje se mače nekoć
nalazilo. Ona, međutim, nije mogla otrčati dolje. Nije čak mogla ni pogledati
dolje.
- Dan je dolazi spasiti?
- Morao je biti vrlo hrabar - rekla je. - Jer iako nije mogao vidjeti koliko su
visoko ni koliko je tlo od njih udaljeno, mogao je osjetiti kako se stablo njiše.
Zapravo, kad je došao do vrha, kad je rukom čvrsto obujmio Berthu oko pojasa,
vjetar mu je hučao u ušima i žestoko njihao stablo kao konjića za ljuljanje.
Zapravo...
- ... povijao ga je tako silovito, do samoga tla - rekao je on - da su Berthini
prijatelji mogli iščupati prijateljicu iz Danovih ruku i spasiti je prije nego što se
stablo ponovno uspravilo.
- A ovoga je puta on ostao na stablu - rekla je ona - jer na stablu više nije
bilo dovoljno težine, a i vjetar je naprasno oslabio. Sigurno se tako spustio sa
stabla i bio počašćen velikim pljeskom, pljeskanjem po leđima, a Bertha ga je
srdačno zagrlila.
- A poljubac?
- Definitivno ga je poljubila - rekla je. - Ravno u usta. Kraj.
- Amen.
Hihotali su se i ramena su im se dodirnula.
- Svi ti ljudi bit će neznanci - izjavila je ona.
Kratko je izgledao zaprepašteno zbog naprasne promjene teme i tona. -
Naši susjedi? - upitao je. - Svi su oni više-manje i meni neznanci. Ali, nećemo
zaboraviti tko smo: vikont i vikontesa Darleigh od Middlebury Parka.
Najotmjenija smo obitelj miljama uokolo. U normalnim okolnosti od mene bi se,
kad sam došao ovamo prije tri godine, očekivalo da budem perjanica društvenog
života. Umjesto toga sam ih razočarao. To se mora promijeniti. A možda će mi i
oprostiti. Na kraju krajeva, bio sam samac koji se morao boriti s prilično velikim
nevoljama. Sad imam mladu vikontesu. Svi će umirati od znatiželje i nadati se
skoroj promjeni.
- Oh, Bože - rekla je ona. - Nisam sigurna hoću li...
Stisnuo joj je ruku.
- Nemam pojma kako biti vikontesa i gospodarica ovako velikog i
otmjenog posjeda - žurno je nastavila. - A nemam pojma ni kako biti otmjena u
društvu.
- Imam povjerenja u tebe - izjavio je on.
- Dobro je što barem jedno od nas ima povjerenja u mene - izjavila je ona
i nasmijala se.
I on se nasmijao.
- Nešto sam shvatio dok smo danas poslijepodne ispijali čaj - rekao je. - A
to će dijelom objasniti zašto ovdje u Middlebury Parku nikad nisam bio
pretjerano... sretan tijekom posljednje tri godine, usprkos činjenici da sam bio
okružen svojom obitelji koja me obasipa brižnošću i koju silno volim. Bilo je
ovo mjesto bez smijeha, Sophie. Sve je tištala moja sljepoća i nužnost da moraju
biti vedri i puni podrške. Često se smijem u Penderris Hallu. S tobom sam se
smijao gotovo otkad smo se susreli. A ti i ja nismo jedini koji smo se smijali od
našeg dolaska ovamo.
- Svi su se za čajem smijali - rekla je ona - dok sam opisivala kako sam
kod krojačice stajala na podestu, a njezina me pomoćnica ubadala pribadačama.
To uopće nije bilo smiješno.
- Ali bilo je smiješno zbog načina kako si to ispričala - rekao je - i svi smo
se smijali, Sophie. Nekoć smo se svi znali smijati u okrugu obitelji.
- Pretpostavljam - rekla je ona - da je gospođica Dean bila lijepa.
Uvjeravali su me da je lijepa. Priželjkivali su za tebe nekoga lijepog - rekla je. -
Zato što si i ti lijep.
- A umjesto toga - rekao je i dalje se smiješeći - pronašao sam suprugu
koja uopće ne nalikuje na dječaka, usprkos svemu što su mi govorili mještani
Barton Coombsa, ali koja izgleda vrlo mladoliko. Koja djeluje i vilinski, tako mi
je netko rekao na dan naše svadbe.
- Oh, tko?
- Nije važno - odgovorio je. - Bio je to kompliment.
Uzdahnula je i ponovno promijenila temu.
- Ima li ovdje pasa? - upitala ga je. - Ili mačaka?
- U stajama jamačno ima lovaca na miševe - odgovorio je. - Sigurno si
mislila na kućne, domaće mačke? I kućne pse? Mačkama i psima, međutim,
nikad nije bilo dopušteno ući u kuću dok smo odrastali, iako smo Ursula i ja
roditelje oduvijek preklinjali da nam ih dopuste. Mačku za nju, psa za mene.
Moja majka uvijek je govorila kako i oko nas ima dovoljno brige i posla, da joj
ne trebaju i kućni ljubimci koji bi joj se samo petljali oko nogu.
- Ovdje bi trebala biti mačka - izjavila je ona - koja bi sjedila na
prozorskoj dasci u ovoj sobi, sunčala se ondje. Koja bi sjedila i prela u tvojemu
ili mojemu krilu. A valjao bi ti i pas koji bi te vodio, tako da ti više ne bi trebala
ničija pomoć ni pomoć tvojega štapa.
Podigao je obrve.
- Lady Trentham i grofica od Kilbournea imaju rođakinju čija je kći
slijepa od rođenja - rekla mu je. - Ona ima psa vodiča koji joj ne dopušta da se
sudara s predmetima ili pada niz stupe, koji ne dopušta da joj se dogodi išta loše.
Taj pas nije prošao posebnu obuku, a ponekad je i nestašan, ne čuva je baš uvijek
od svih ozljeda. Njezin otac obučava većeg psa da bude manje živahan, daleko
poslušniji i odgovorniji. Zamisli da imaš psa koji bi bio tvoje oči, Vincente.
Uzbudio ju je već sam razgovor o tome.
- I puštaju je da sama ide van u šetnje? - upitao je.
- Ne, ne puštaju je samu. Nego sa psom. Njezin je otac markiz od
Attingsborougha.
- O kakvom je psu riječ?
- Ne znam - priznala je. - Pretpostavljam da nije riječ o odveć malenu i
živahnu psu. Sigurno nije pudlica. Možda je riječ o kakvu ovčaru. Takvi psi
čuvaju i vode ovce, pa moraju biti inteligentni i snalažljivi, ali i poslušni.
- Ovdje sigurno ima ovčarskih pasa - izjavio je on napola se okrećući na
kauču. - Ovdje sigurno ima ovaca. A i mačka za tebe? Rekla si da bi voljela
imati mačku.
- Kod tetke Mary imala sam staroga mačka Toma - rekla mu je. - Nije mu
bilo dopušteno napuštati kuhinju. Trebao je čuvati smočnicu od miševa. Ali,
ponekad bih ga prokrijumčarila gore, pa bismo zajedno preli od zadovoljstva.
Postao je, međutim, prestar da lovi miševe. Nikome više nije bio ni od kakve
koristi. Pa su ga... odveli.
- Jadna Sophie - izjavio je. - Pronaći ćemo ti mače, zar ne?
- Da - rekla je ona. - Oh, mogu li dobiti mače?
Zavalio se na kauču i uzdahnuo.
- Sophie - izjavio je - možeš dobiti sve što poželiš na ovome svijetu. Više
nisi siromašna.
- Zadovoljit ću se mačetom ili čak starijom mačkom - odgovorila je. -
Barem za sada.
- A meni ćemo nabaviti psa. - Podigao je slobodnu ruku pa nadlanicom
protrljao čelo iznad samih obrva. - Što misliš, hoće li to funkcionirati? Oh, misliš
li da hoće, Sophie?
 Silovito si je zagrizla donju usnicu. U njegovu je glasu bilo toliko sjete i
čeznutljivosti. Oh, vratit će mu ona njegove oči ili mu barem podariti nešto što
će ih najbolje zamijeniti, pa makar na tome radila cijeli život. Htjela je pomoći
mu kako je više ne bi trebao. Dobro. Učinit će to. Pronaći će sto i više načina.
Toliko joj je već toga dao - ništa joj u životu zapravo više nije nedostajalo. Ona
će zauzvrat njemu dati neovisnost.
- Doista mislim da hoće - rekla mu je. - Možemo pokušati.
Ispustio joj je ruku, obujmio je oko ramena, ustima potražio
njezina i poljubio je.
- Mislim da ćeš mi biti dobra - rekao je dok ju je ljubio. - Samo se nadam
da će to biti obostrano.
Njegove riječi ispunile su je toliko žudnjom, da ju je grlo zaboljelo.
- Je li vrijeme za počinak? - upitao ju je. - Molim te, nemoj pogledati sat i
reći da je prerano. Samo reci ,,da“.
- Da.
Bilo je devet sati i dvadeset pet minuta.

 15. Poglavlje


Kad se Sophie napola probudila i pokušala privinuti uz toplinu koja je
cijele noći bila pokraj nje, otkrila je samo hladnu prazninu. Tad se posve
razbudila i otvorila oči.
Njega nije bilo. Već se posve razdanilo, ali po svjetlosti se vidjelo daje još
rano. Pridignula je glavu i pogledala sat. Bilo je šest sati i petnaest minuta.
Iskrivila je lice u grimasu i ponovno legla. Gdje bi...
No, znala je odgovor. Otišao je u podrum vježbati. Nije znala zašto je za
tjelovježbu odabrao baš podrum, kad je u kući iznad tla sigurno postojao velik
broj prostorija kojima se nitko ne koristi, znala je samo da joj je rekao da odlazi
onamo.
Razmatrala je hoće li sklopiti oči i ponovno utonuti u san. Ali, sad kad se
razbudila, blago joj je kruljilo u trbuhu. Nije to bila glad. Nije zapravo još mogla
ni pomisliti na doručak. Ali, izvan njihovih privatnih odaja čekao ju je nov život
što gaje valjalo živjeti, a samoj je sebi prisegnula da će ga doista i živjeti, ne se
više skrivati u kutu i satiričkim okom promatrati svijet oko sebe.
Odbacila je prekrivač i sjela uz rub kreveta, zadrhtavši pritom od rano
jutarnje svježine. Ugodno je spavati bez spavaćice, ali samo dok se čovjek ne
nađe izvan kreveta i prekrivača.
Navukla je žalosno zgužvanu spavaćicu koja je ponovno bačena ležala
pokraj kreveta pa otišla do visokog prozora i razgrnula zastore.
Prozor je bio okrenut prema jugozapadu. S jedne je strane mogla vidjeti
staje, a s druge strane veliko prostranstvo travnjaka posutog stablima. Travnjak
se u blagoj kosini spuštao do jezera. Na sred jezera nalazio se otočić s nekakvim
hramom. Suprotna obala jezera bila je obrasla gustom šumom, mjestimično
raskošno zelenilom. S obzirom na to da je bila jesen, bio je to dojmljiv prizor.
Lako je bilo veliko, jezero je sigurno ljudskih ruku djelo. Položaj mu je
bio savršeno odabran, baš kao i položaj otočića i hrama na njemu, sve kako bi se
vidjelo kroz prozor glavne spavaće sobe.
Sophie je iznenada i neočekivano obuzela tuga zbog njezina supruga koji
to nikad neće vidjeti.
S praktične strane, kako bi on ikad mogao doći do jezera ako ga netko
onamo ne povede? Travnjak se uvijao prateći neravnine samoga terena, što je
bilo ugodno ne samo promatračevu oku nego i nekome tko bi preko travnjaka
koračao. Pretpostavljala je, međutim, kako je nužno da osoba u šetnji raspolaže i
vidom.
Namrštila se i promislila o tom problemu.
Prozor u drugoj spavaćoj sobi, onoj njezinoj, sigurno gleda na suprotnu
stranu, odnosno na jugoistok, na formalni dio parka, cvjetne lijehe i orezano
grmlje. Jednom će pogledati i kroz taj prozor, ali sad joj je na umu bilo nešto
drugo. Htjela je otići do Vincenta i vidjeti kakvim se to vježbama posvećuje.
Nije imala pojma gdje je podrum. Nije imala pojma gdje se nalazi glavnina toga,
ali nije željela dopustiti da je to obeshrabri. Pronaći će već. Imala je jezik, a i
naprasno je postala svjesna kako ovdje sluge neće kroz nju gledati kao da ne
postoji. Ona je sad bila vikontesa Darleigh, njihova gospodarica.
Ali to nekako nije bila pretjerano umirujuća spoznaja.
Nije pozvala Rosinu da joj pomogne odjenuti se. To joj se činilo prilično
apsurdnim s obzirom na činjenicu da se cijeli život sama odijevala. Osim toga,
nije još bilo ni pola sedam. Oprala je ruke i umila se u sinoćnjoj hladnoj vodi,
odjenula jednu od svojih novih po mjeri skrojenih haljina bez steznika i četkom
prošla kroz kosu.
Podrum se nalazio pokraj ostave posuđa, u neposrednoj blizini kuhinje.
Bilo je lako pronaći ga. Samo je otišla do glavnog predvorja, ondje preplašila
slugu koji je povlačio zasun na glavnim vratima, a on ju je potom osobno odveo
do vrata podruma
- Lady, da pozovem gospodina? - upitao ju je.
- Ne, zahvaljujem - rekla mu je. - Ne želim ga ometati.
Stubište je bilo vrlo mračno, ali iz podruma je dopiralo svjetlo. Sophie se
niz stube spuštala polako, sve dok nije bilo dovoljno svjetla da vidi kuda ide, a
potom je sjela na jednu od stuba i obgrlila koljena.
Vincent i gospodin Fisk bili su ondje, u velikoj prostoriji. Pod svjetlom
triju svjetiljki, mogla je razabrati kako se ondje nalazi još jedna prostorija čiji su
zidovi bili prekriveni policama, a police pune boca. Bio je to, dakako, vinski
podrum pokraj spremišta posuđa.
Svjetiljke su po svoj prilici ondje bile zbog gospodina Fiska. I Sophie je
pogodila strašna misao kako se za Vincenta ovo mjesto i koje bi bez svjetiljki
bilo uronjeno u potpuni mrak ni po čemu ne i razlikuje od svjetlom preplavljena
salona na katu. Disanje joj se i nakratko ubrzalo, pa se pobojala da bi se mogla
onesvijestiti. Nije i bilo čudno što je trpio napadaje panike.
Bio je gol do pojasa i bosonog - obojica su zapravo bili takvi. I na sebi je
imao samo uske hlače. Ležao je na strunjači, nogama se zakačivši za prečku
klupe, pa držeći ruke na zatiljku, brzo se i podizao i spuštao. Mišići njegovih
prsa i trbuha napinjali su se od i napora, blistavi od znoja.
 Gospodin Fisk preskakao je uže, ubrzavajući i usporavajući ritam, te ga
križao ispred sebe bez sapletanja.
Sophie je izbrojila pedeset šest trbušnjaka - a on je potom nastavio prije
nego što je uopće uspjela predahnuti od brojenja. Kako li samo može?
- Oh! - protisnuo je tada dahtavo. - Nisam u formi, Martine. Danas ih
mogu izvesti samo osamdeset.
Gospodin Fisk progunđao je nešto i odložio uže.
- Sljedeća je prečka, zar ne? Dvadeset pet ponavljanja?
- Goniču robova - izjavio je Vincent ustajući.
- Slabiću jedan.
Sophie je podignula obrve, ali Vincent se samo nasmijao.
- Dvadeset šest - uzvratio je on. - Samo da ti dokažem.
Tik iznad stropa nalazila se vodoravno postavljena metalna šipka.
Gospodin Fisk odveo je Vincenta do šipke, a ovaj se čvrsto uhvatio za nju i
rukama se podigao do razine brade, a potom se spustio ne dodirujući stopalima
tlo. I tako dvadeset šest puta.
Nalikovalo je to na čisto mučenje.
Sophie je na pamet palo da mu rebra i trbuh nalikuju na dasku za pranje.
Mišići njegovih ruku i ramena bili su napeti. Noge su mu bile skupljene, stopala
ispružena.
Nije bio krupan muškarac. Nije bio ni visok ni u ramenima širok kao
njegov sobar, ali bio je u formi, predivnih proporcija i veličanstveno muževan.
Sophie je spustila bradu na koljena.
- Dokazao si se - izjavio je gospodin Fisk. - Ali, danas nema dizanja utega.
Ionako sam ih ja već dizao. Nije li ti dosta?
- Donesi štitnike - rekao je Vincent. - Da vidim mogu li te danas ozlijediti
kroz njih.
Gospodin Fisk progunđao je i rekao nešto nepristojno od čega su se
Sophieni obrazi zarumenjeh. Uzeo je dva velika kožnata štitnika, navukao ih na
podlaktice i ispred sebe podigao kao štit. Vincent je ispružio ruke i dodirnuo ih,
opipao njihove gornje i vanjske rubove. Potom je stisnuo pesnice i zauzeo
borbeni položaj. Desnom je rukom udario štitnicima zaštićene ruke gospodina
Fiska. Bilo je to gotovo kao da promatra ples. Gospodin Fisk gipko se kretao,
izmicao i izvijao, dok je Vincent lakonogo plesao, zadavao brze udarce lijevom
rukom, tek povremeno i desnom. Neki udarci promašili bi metu, ali sobar je
zastenjao kad je jedan udarac promašio štitnike i završio na njegovu ramenu.
Potom se nasmijao.
- Jesam te, Martine - rekao je Vincent. - Priznaj.
- Slabašan udarac - odgovorio je gospodin Fisk, a Vincent mu je prišao
bliže i počeo žestoko objema šakama tući štitnike na njegovim rukama.
- Samo reci kad ti bude dosta - zadihano je rekao. - Ne želim da budeš sav
prekriven modricama. Ili da ti slomim koje rebro. Mogli bi me optužiti da se
iživljavam na slugama.
Nasmijao se, baš kao i gospodin Fisk koji je pošteno opsovao prije negoli
će podignuti pogled i vidjeti je usprkos tami u kojoj je sjedila.
- Imamo društvo - rekao je nešto tišim glasom. - Gospođo?
Spustio je ruke i izmaknuo se izvan njezina pogleda.
- Sophie? - Podignutih obrva, Vincent se nagonski okrenuo prema
stubištu.
- Oh! - Osjećajući strahovitu nelagodu, skočila je na noge. - Tako mi je
žao što sam vas omela. Bila sam znatiželjna.
Poput uljeza zašla je u posve muško područje, prekasno postavši svjesna
toga.
Uspio je pronaći put do podnožja stubišta, ispružio ruku kako bi dodirnuo
zid pa podigao glavu.
- Ipak sam te probudio, zar ne? - upitao je. - Oprosti. Pokušao sam ne
probuditi te. Koliko si već dugo ondje?
Krenuo je prema njoj.
- Sjedila sam i gledala - rekla je. - Nisam trebala. Trebala sam otići.
U ušima su joj još odzvanjale riječi što ih je izgovorio njegov sobar, riječi
koje nisu bile za damske uši. Znala je da su to prljave riječi - čula ih je dok joj je
otac još bio živ, iako oca nikad nije čula da ih izgovara.
Zastao je nekoliko stuba ispod nje. Kosa mu je bila slijepljena uz glavu, a
niz zatiljak padali su mu mokri uvojci. Bio je potpuno mokar od znoja. Nije
trebao izgledati privlačno, ali jest. Iako ga, iskreno govoreći, od mraka i nije baš
mogla vidjeti.
- Gotovi smo za danas - rekao je.
- Idem - rekla je ona u istom trenutku. - Idem malo van, švrljati uokolo.
- Ja ću se okupati i odjenuti - izjavio je on - pa ću ti se pridružiti. Obitelj
jedne od naših kuhinjskih pomoćnica prije približno tjedan dana pronašla je
mačku, ali ne znaju što bi s njom, jer ih već imaju nekoliko. Tigrast je to mačak,
mršav i pomalo zapušten, star godinu ili dvije, vjerojatno ne odveć lijep.
- Oh - rekla je ona - već si se raspitivao?
- A kuharov brat, jedan od lokalnih farmera - nastavio je - ima leglo
škotskih ovčara. I majka i otac dobri su ovčarski psi. Nedavno su se okotili, a svi
osim jednog već su pronašli buduće vlasnike. Možda to znači da je taj preostali
najgori, ali uvjeravaju me da ima sve noge, oči i uši na pravome mjestu i da zna
lajati.
 - I sad svi imaju buduće vlasnike? - upitala ga je prinoseći dlanove
grudima.
- I sad svi imaju buduće vlasnike.
Ozareno ga je pogledala.
- Ne želim ti prilaziti bliže, Sophie - rekao je. - Zaudaram. Sam sebi
smrdim.
- Da - složila se - doista zaudaraš. Idem.
Okrenula se i napustila podrum.
Dobit će mačka. Mršavog i pomalo zapuštenog mačka koji uopće nije
pretjerano lijep. Već ga je voljela.
A on će dobiti psa. Ovčara koji će umjesto ovaca voditi njega i vratiti mu
velik dio slobode što ju je nekoć imao. Bila je sigurna da će tomu biti tako.
Nasmiješila se pri samoj pomisli na to, a sluga, isti onaj što ga je
maloprije srela, uzvratio joj je nesigurnim osmijehom, otvorivši joj dvokrilna
vrata kad je postalo očigledno da joj je namjera izaći. Kao da ih nije mogla i
sama otvoriti! Nitko joj nikad nije otvarao vrata. Ni kod tetke Mary, ni kod sir
Clarencea.
Jutro je bilo svježe, otkrila je, i vjerojatno bi joj bilo ugodnije da je na sebi
imala ogrtač, ali nije se htjela vraćati u garderobu po njega. Nije joj na pamet
palo da bi mogla poslati slugu po njega.
Zastala je na vrhu stubišta i zagledala se oko sebe. Park se prostirao u
svim smjerovima, dokle je pogled sezao, pa i dalje. Bio je osmišljen za vizualni
užitak i šetnju onima koji su mogli vidjeti kuda idu. Posve sigurno nije bio
osmišljen za slijepu osobu. A što je najvažnije, tijekom tri godine što ih je
Vincent ovdje proveo, uopće nije bio oblikovan kako bi se prilagodio slijepoj
osobi. Je li to bilo moguće?
Pozornije se zagledala oko sebe.

***
Vincent je na vrhu stubišta stajao sa štapom u desnoj ruci i Sophienim
ogrtačem prebačenim preko lijeve. Bilo je tek pola osam. Ostatak obitelji dugo
se još neće probuditi.
Martin je bio mrzovoljan. Vincent je shvatio da je to posljedica neugode
što ju je doživio.
- Jednako sam razgolićen kao i ti - izjavio je nakon što su se vrata
podruma zatvorila za Sophie. - A i čula je što sam rekao.
- Bili smo ovdje samo nas dvojica, čisto muško društvo, pa nismo
očekivali da bi nas neko žensko biće moglo vidjeti ili čuti - podsjetio ga je
Vincent. - Ona će to shvatiti. Ispričat ću joj se u tvoje ime.
 Martin je nešto mrmljao dok su napuštali podrum, pružio Vincentu štap i
pohitao provjeriti jesu li u njegovu garderobu dopremili toplu vodu za kupku.
- Ovdje sam - začuo se Sophien glas. - Među cvjetnim lijeliama.
Zanimljivo, nije prema njemu pohitala kako bi mu pomogla pronaći put.
Dovraga, sviđalo mu se to.
Izbrojio je dvanaest stuba do podnožja, a potom prešao pošljunčanu terasu
- deset srednje dugih koraka ili dvanaest kraćih. Načinio je deset koraka i opipao
kamenu urnu koja je zajedno s onom preko puta označavala ulaz u cvjetnjak.
Ovdje nije bilo stuba. Nije bilo ničeg preko čega je mogao pasti ili s čime bi se
mogao sudariti. Osim, dakako, samih urni.
- Oh, donio si mi ogrtač - izjavila je ona iz neposredne blizine. Uzela je
ogrtač. - Hvala ti. Malo je prohladno. - Provukla je ruku ispod njegove. - Želiš li
šetati ili sjediti ovdje na klupi?
- Šetati - odgovorio je, okrenuo ih udesno i štapom opipao rub
pošljunčane staze. - Ruže su u cvatu.
- Predivno mirišu - rekla je. - A toliko je boja, sve su predivne. Ne mogu
se odlučiti koja mi je najljepša.
- Žute su najljepše - uzvratio je on.
- Misliš? - Naslućivao je smijeh u njezinu glasu.
- Sunčeva svjetlost - rekao je. - Tako nalik tebi.
- Vrlo ljubazan kompliment - rekla je.
- Molim? - uzvratio je on. - Zar to nema nikakve veze s onim što ti zrcala
govore dok se ogledaš u njima?
- Primila sam zapovijed - podsjetila ga je.
- A ja sam iznimno nemilosrdan vojni časnik - rekao je on. - Ljudi su moje
zapovjedi izvršavali i prije nego što bih ih izgovorio.
Oboje su se nasmijali. Ah, da, uživao je imati je ovdje u svojoj blizini.
Život je bio drukčiji.
Vrhom štapa iznenada više nije opipavao rub staze, nego samo meko tlo.
Skretanje. Skrenuo je prema jugu. Nije ga upozorila na skretanje. Blagoslovljena
bila.
- Kad sam izađeš van - upitala je - koje su krajnje točke u parku do kojih
ideš?
- Cvjetne lijehe - rekao je - i vrt s orezanim žbunjem. Do njih mogu a da
ne polomim vrat ili imam dojam da sam prešao rub meni poznatog svemira. Sam
mogu i do staja, iako mi je i tad ponekad potreban nos i prodoran miris stajskoga
gnojiva kako bih išao u pravome smjeru.
Pomislio je da zvuči kao da se brani.
- Možda će mi pas, nakon što ga obučim, učiniti park većim - izjavio je -
tako da više neću morati pozivati tebe, Martina ili majku kad poželim otići nešto
dalje.
- Mene možeš pozvati kad god poželiš - odgovorila mu je. - Ali možda ti
to ne bi trebalo biti potrebno. Je li itko ikad pomislio da bi se park možda mogao
preurediti?
- Preurediti? - Došli su do još jednog skretanja. Skrenuo je prema istoku.
Ondje se nalazila klupa naslonom okrenuta prema kući. - Hoćemo li nakratko
sjesti?
- Još tri koraka - rekla je ona.
Sjeli su, a on je odložio štap pokraj sebe.
- Ako se između terase i jezera postavi pošljunčana ili popločana staza -
izjavila je - i ako se uz nju postavi ograda ili rukohvat, mogao bi sam do jezera
otići kad god poželiš. Plivaš li? Da, naravno da plivaš. Nekoć si noću plivao u
rijeci, u Barton Coombsu. Jesi li ikad ovdje plivao?
- Ne - odgovorio je - iako sam se vozio čamcem. Dvaput.
- Tjelovježbu, dakle, izvodiš u mraku - izjavila je.
- Da, uvijek u mraku.
- Oh. - Zvučala je posramljeno. - Oprosti. Ali, mislila sam na podrumski
prostor koji je u suprotnosti s odajama iznad tla, gdje se prozori mogu otvoriti.
Ili još bolje: vanjski prostor, gdje si okružen svim zvukovima i mirisima prirode,
isključivo svježijim zrakom.
- Šetao sam, uspinjao se po brdima i jahao u Lake Districtu - podsjetio ju
je. - I veslao. Bilo je predivno. Pokret, kretanje nadahnjuje toliko više od
statičnih vježbi. Jednom smo čak konje natjerali u galop. Sophie. Ne možeš ni
pojmiti koliko je to uzbudljivo bilo. Ne možeš ni zamisliti koliko bih volio šetati
žustrim korakom ili čak trčati.
Namrštio se na zvuk vlastitoga glasa. Obično samome sebi nije dopuštao
da zvuči tako čeznutljivo. Ljudi koji sami sebe sažalijevaju drugima obično nisu
privlačni.
- Oh... sigurno je predivno već samo jahati. Sjediti na konjskim leđima,
kao na vrhu svijeta, pustiti neka te nose sva ta snaga i ljepota - rekla je.
I u njezinu je glasu bilo čeznutljivosti.
- Nikad nisi jahala? - upitao ju je.
- Nikada - odgovorila je ona. - Ali, izbezumila sam krojača lady Trentham
kad sam naručila jahaću opravu koja uključuje i suknju i hlače. Pomislila sam da
bi me možda mogao naučiti jahati.
- Jahati? Muški? - Nasmiješio joj se. Tko bi osim Sophie mogao pomisliti
da bi je slijepac mogao poučiti jahanju? - Naravno da mogu. I hoću.
- A puteljak do jezera? - upitala je. - Uvjeravam te da neće narušiti izgled
parka. Zapravo, bude li staza pratila uspone i padove krajolika, mogla bi
izgledati prilično atraktivno. A bit će i elegantna s rukohvatom od kovana
željeza. Hoćeš li dopustiti njezinu izgradnju?
Koliko bi oslobađajuće bilo da može sam, kad god mu se prohtije, otići do
jezera i natrag. Zašto se toga nitko ranije nije dosijetio? Zašto to njemu nije palo
na pamet?
- Hoću - odgovorio je. - Danas imam sastanak s upraviteljem imanja.
Moram razgovarati s njim. Zapravo o mnogo čemu. Moram se aktivnije uključiti
u upravljanje imanjem, čak i ako će glavnina posla i dalje biti na njemu.
Spomenut ću mu stazu i rukohvat, naložiti neka radovi otpočnu.
- Ja bih ovoga jutra trebala razgovarati s tvojom majkom - rekla mu je. -
Susrest ćemo se s ekonomom i obići cijelu kuću i... Glas joj je utihnuo.
Potražio je njezinu ruku, pronašao je i stisnuo.
- Moja majka će te zavoljeti, Sophie - rekao je. - Učinit će to isprva zbog
mene, ali naposljetku će te zavoljeti zbog tebe same. Ne brini se. Molim te, ne
brini se. Nisam siguran je li zapravo ikad uživala u ulozi gospodarice ove kuće.
Bila je sretna u Covington Houseu. Često govori o tome. Sve njezine najbolje
prijateljice su u Barton Coombsu. Ovamo je došla zato što je mislila da mi je
potrebna. I bila je u pravu. Bila mi je potrebna. Ali, bit će joj drago tebi
prepustiti svoje odgovornosti.
- Hoće li?
- Osjećaš da si pod pritiskom? - upitao je.
- Sjedimo ovdje - odgovorila je. - I mogu vidjeti kuću. Ogromna je. A iza
nje je selo i svi susjedi koji oko nas žive, koje moramo posjetiti, razgovarati s
njima i pozvati ih ovamo. Gledam i prostor gdje se nalaze luksuzne gostinjske
odaje, prostor gdje su se nekoć održavali balovi, a kojemu smo ti i ja sad
gospodar i gospodarica. Razmišljam kako bismo već trebali organizirati jednu od
onakvih zabava i osjećam se... ne znam zapravo kako se točno osjećam.
- Pod pritiskom. - Stisnuo joj je ruku. - Poznat mi je taj osjećaj. Ali, znaš,
ne mora se baš sve učiniti u jednom jedinom danu. Ili za tjedan ili mjesec.
Hoćemo li danas poslijepodne otići u prvi posjet? Samo jedan? U župni dvor,
možda?
- Da - složila se. - Dobro. Možda su župnik i njegova supruga ljubazni
poput gospodina i gospođe Parsons.
- Upoznao sam ih - rekao joj je. - Ljubazni su.
Još jednom joj je stisnuo ruku, a potom je pustio.
- Hoćemo li poći unutra na doručak? - predložio je. - Ah, obećao sam i da
ću se skrušeno ispričati u Martinovo ime, kako zbog njegova izgleda jutros, tako
i zbog njegova osebujna rječnika što ste ga imali prilike čuti.
 - Stekla sam dojam - uzvratila je ona - da se obojica dobro zabavljate.
- Oh, pa i jesmo se zabavljali - uvjeravao ju je on. - Uvijek je tako. Ima i
gorih stvari od gubitka očiju, znaš, Sophie.
Možda je to čak i bilo istina. Pomislio je na Bena Harpera i bijes koji bi ga
ponekad obuzeo u Penderris Hallu zbog nogu koje su bile beskorisne i koje ga
nisu htjele slušati.
Ustao je, uzeo štap i ponudio joj svoju ruku.
- Možete gospodina Fiska izvijestiti da mu je oprošteno - rekla je - te od
njega u moje ime zatražiti oprost, jer nisam ni trebala biti ondje. Neću više
zalaziti u podrum. Poštovat ću vašu privatnost. Možete ga uvjeriti da će tomu
biti tako.
Sophie se, dakle, skrbila o osjećajima - i privatnosti - jednoga sluge. Jer
Martin je službeno bio upravo to, i ako je u stvarnosti zapravo bio Vincentov
najbolji prijatelj. Ili možda jednako dobar kao i članovi Kluba preživjelih, iako je
s Martinom provodio daleko više vremena nego s njima.

 16. Poglavlje


Sophie je prvi mjesec novog života u Middlebury Parku poprilično
iscrpio. Naučila je kako se snalaziti u kući, upoznala je poslugu, osobito kuhara i
kućepazitelja s kojima je gotovo svakodnevno surađivala. Proučila je kućni
inventar i knjigovodstvo, pa je naposljetku čak bila u stanju o njima inteligentno
raspravljati. S Vincentomje posjetila susjede koji su potom posjetili njih.
Upoznala je novu obitelj: Ellen, njezina supruga i djecu koji su došli tri dana
nakon njih, te Ursulu koja je sa svojom obitelji došla tjedan poslije.
Sama je tumarala divovskim parkom, kritičkim okom promotrivši svaki
njegov dio. Izgradnja pošljunčane staze do jezera bila je pri samome kraju,
usprkos mjesecu koji je bio vlažniji nego inače. Nekoć je ovdje, iza kuće, otkrila
je, postojala divlja šetnica koja je vodila kroz brda, ali trenutačno je bila više
svedena na divljinu nego što je zapravo bila šetnica. Odlučila je kako će se sve
ponovno raskrčiti i poravnati kako bi bilo sigurnije, i kako će se i uz tu šetnicu
protezati rukohvat od kovana željeza - ili možda čak i drveni koji bi djelovao
rustikalnije i bolje se uklapao u okolnu divljinu. A mogla bi se ondje posaditi i
miomirisna stabla i žbunje - rododendroni, lavanda i slično. Voljela bi da je znala
nešto više o biljnome svijetu. Ali, miomirisno bilje svakako će biti iznimno
važno, jer pitoreskni pogled što se s brijega pruža na park i okolicu njezinu
suprugu ne znači baš ništa.
Vincent u međuvremenu nije bio pasivan član obitelji i kućanstva kao što
je nekoć, prije braka, po svoj prilici bio. Velik je dio vremena provodio s
nadglednikom imanja, obilazeći posjed. Upoznavao se sa susjedima koje je prije
jedva poznavao.
Skrbili su se jedno o drugome baš kako su se ranije i dogovorili. Sophie je
bila mažena i pažena. Nije više bila miš, i ako je često čeznula za samoćom i
tišinom. Bila je Sophie ili gospođa. Vincenta više nisu gušili pretjeranom brigom i
pažnjom. I on će uskoro biti u stanju slobodnije se kretati uokolo.
Brak će im naposljetku možda ipak biti uspješan. Ponekad su čak
uspijevali biti i sami, iako za Sophie ne dovoljno često. Noći su, dakako,
provodili nasamo i bilo je prelijepo. Čak je prihvatila nevjerojatnu činjenicu da
mu je privlačna.
Jednog poslijepodneva Vincentove su sestre sa svojim obiteljima otišle na
čajanku u dvorac udaljen nekoliko kilometara, pa su Vincent i Sophie otišli u
glazbenu prostoriju, gdje joj je on davao poduku iz glasovira. Nije to bila ništa
uspješnija poduka od ostalih, iako je uspjela odsvirati ispravnu dursku ljestvicu
bez obzira na tipku kojom bi započela. Nije joj, međutim, bilo jasno zašto uopće
postoje crne i bijele tipke koje su je samo zbunjivale.
Gospođica Debbins, Vincentova učiteljica glazbe, trenutačno je vrijeme
provodila s bratom u Shorpshireu, ali uskoro se trebala vratiti. Vincent je bio
siguran da će joj biti drago dobiti i Sophie za učenicu.
- Zapravo mislim da će joj biti i više nego drago - rekao je on.
Ti vidiš, pa će te moći naučiti čitati note. Sa mnom je morala biti beskrajno
strpljiva i inventivna.
Svirao je violinu sad kad je Sophie u vrtu crtala vile. To joj je padalo
daleko teže od crtanja zmaja i miša, ali svakako joj je najteže bilo nacrtati Berthu
i Dana koji na papiru nikada nisu izgledali onako kako ih je zamišljala. No,
odlučila je ustrajati. Djeca su voljela priče koje su im Vincent i ona pripovijedali
gotovo svake noći, a kad bi vidjeli crteže, vrištali su od oduševljenja.
Povremeno bi crtanje prekidala kako bi promatrala svojega supruga i
pogladila Taba po leđima. Mršav i ružan tigrasti mačak u samo tjedan proveden
kod njih premetnuo se u njegovana ljubimca.
Shep još nije živio s njima. Kad je farmer koji je posjedovao pse doznao
za što će njegov pas služiti vikontu Darleighu, odlučio je kako je psu prvo
potrebna temeljna dresura koju on kao osoba sa životnim iskustvom može
pružiti. Kad pas prođe temeljnu dresuru, svakodnevno će, dakako uz dopuštenje
gospodina lorda, sa psom dolaziti ovamo kako bi se pas i njegov gospodar bolje
upoznali uz detaljniju dresuru.
Po tom je pitanju bio entuzijastičan i nije vidio razloga zašto se to ne bi
uspješno okončalo, iako nikada još nije obučavao psa u takve svrhe.
- Ako se psa može obučiti da reagira na zvižduk ili glasno izgovorenu
zapovijed tako da on nakon toga cijelo stado ovaca dovede do određene,
udaljene točke, preko najrazličitijih prepreka, pa čak i kroz uzak prolaz - rekao je
- onda nema razloga da isto ne učini i čovjeku koji ga drži za povodac, zar ne?
Spreman sam u pitanje dovesti vlastitu reputaciju najboljeg trenera ovčarskih
pasa u ovom okrugu. A nitko me još nije optužio za skromnost. - Srdačno se
nasmijao, energično rukovao s Vincentom i ozareno pogledao Sophie.
- To mi zvuči kao dobro jamstvo, gospodine Crofte - rekao je Vincent. -
Zahvaljujem.
- Joj! -jauknula je sad Sophie budući da je Vincent odsvirao pogrešan ton.
Pokušavao je naučiti svirati nešto što mu je sinoć Ellen neprestano iznova svirala
na glasoviru, nešto Beethovenovo. Volio je svoju violinu.
- Tab ne zavija - rekao je. - Sigurno ne sviram baš tako loše, Sophie.
 - Čula sam jedan loše odsviran ton od njih koliko? - upitala je ona. -
Petsto? Ali, naravno, jedan loše odsviran ton dovoljan je da uništi cjelokupan
dojam.
- Kritički raspoložena publika sve je što mi treba - promrmljao je - dok
pokušavam naučiti nešto novo. Moj repertoar je zadivljujuće malen.
- Odsviraj ponovno - rekla mu je - i odsviraj taj ton kako treba.
- Da, gospođo.
Smiješila sa dok je crtala preokrenuti lonac za cvijeće s vratašcima i
okruglim prozorčićem kroz koji su lepršale karirane zavjese - vilinsko skrovište.
Vratašca otvara čarobni štapić. Voljela ga je izazivati - voljela je kad bi je
izazivao. Voljeli su jedno drugog. Bio je to nevjerojatno topao osjećaj. Taj ju je
osjećaj držao tijekom dana koji joj često nisu bili ni laki ni ugodni. Njegova je
obitelj bila ljubazna, pa čak i srdačna, svi su se upinjali poštovati je kao
Vincentovu suprugu. Svi su joj odreda, bez iznimke bili dragi.
Ali oni nisu bili njezina obitelj.
Samo je Vincent bio njezin.
Dragi su joj bili gotovo svi susjedi koje su upoznali. A činilo se kako je
tim ljudima doista drago što su je upoznali. Vincenta su gledali s određenom
dozom suosjećanja i divljenja, a on je dobro znao pokazati svoj šarm. Nju su,
pak, primali s puno poštovanja, kao da im svojim dolaskom čini čast. Kako joj se
onda svi odreda ne bi sviđali?
Pretposljednji vikont - Vincentov djed - jednom tjedno je svoj park
otvarao svima koji bi poželjeli njime prošetati, tako su im rekli stariji susjedi, pa
su svi mogli uživati u šetnjama travnjacima ili uz jezero, u opuštanju u ljetnoj
kućici ili uspinjanju po brežuljcima. Vincent je natuknuo kako bi se taj običaj
mogao ponovno uvesti, a Sophie se s njim složila - pridodavši kako bi sljedećega
ljeta mogli organizirati piknik za sve, s igrama, natjecanjima, nagradama i
zabavom. Susjedstvom se uskoro pronio glas o novostima. Park će biti otvoren
svake subote, čim bude dovršena staza koja od kuće vodi do jezera.
Sophie je tek kasnije postala svjesna pogubne činjenice - sljedećega ljeta
možda više neće biti ovdje.
Netko je spomenuo i velike balove koji su se povremeno održavali u
svečanim odajama, a Sophie je osobno obećala da će se ponovno održavati.
Možda već ove godine, dometnuo je Vincent. Možda nakon žetve, kad će svi biti
raspoloženi za slavlje ako prinosi budu dobri, a sve je upućivalo na to da će biti.
Kad je, pak, u pitanju bilo njihovo pripovijedanje priča, činilo se kako se
uspješno nadograđuju nadahnućima. Ali, kako li će samo dovraga isplanirati
žetveni bal i ljetni piknik - ako uopće bude ovdje da ih isplanira? Ponekad je
gotovo gubila hrabrost. No, neće si dopustiti obeshrabrenost. Pružena joj je ova
jedinstvena prilika da... da živi svoj život i neće je upropastiti.
Imala je nekoliko lekcija jahanja. Za tu je prigodu odjenula svoje jahaće
hlače. Pritom je očigledno šokirala svoju svekrvu i zaprepastila Vincentovu
baku. Do sada je jahala samo mirnog ponija i samo u ograđenom prostoru iza
staja. Vincent ju je naučio kako provjeriti opremu na poniju te kako ispravno
uzjahati i sjediti na konju. Remenje joj je namjestio tako da može udobno
smjestiti noge. Poučio ju je kako držati uzde i čemu one uopće služe - ne treba se
za njih grčevito držati kao da joj život ovisi o tome, pa ih nipošto ne smije
ispustiti. Osjećala se zabrinjavajuće visoko iznad tla - on se od srca nasmijao kad
mu je to rekla i podsjetio je da jaše ponija. Vodio je njezina ponija uz rub
ograđena prostora, slobodnom se rukom pridržavajući za ogradu. Nakon nekog
vremena pustio ju je neka sama jaše. Naravno da je glavni konjušar pažljivo
motrio na nju, baš kao i od samog početka. Vincent ju je poučio kako sjahati.
Sad je već jahala sama, ali i dalje u ograđenu prostoru, pod budnim okom
Vincenta i konjušara.
Svejedno je bila ponosna na samu sebe i sretna. Ali, kako li samo netko
može biti toliko vratoloman da uzjaše pravog konja i natjera ga u kas ili čak
galop?
Iz Londona je pristigla sva njezina nova odjeća, a Rosina se odmah bacila
na posao i lijepo je povješala u ormar ili posložila u ladice.
- Dosta za danas - izjavio je Vincent spuštajući violinu. - Preklinjat ću
Ellen da ponovno svira tu skladbu kako bih je mogao ispravno naučiti. Ne bih
htio jadnome Beethovenu naškoditi više nego što mu već štetim birajući njegovu
glazbu. Kad je ispravno naučim, moći ću uživati u njoj i početi je osjećati.
Zadivit ću te svojim talentom. Znaš li plivati?
- Ne. - Bilo je nevjerojatno koliko toga nije znala.
- Želiš li naučiti?
- Sad?
- Ne kiši ponovno, zar ne? - upitao je. - Amy i Ellen bile su uvjerene da će
cio dan sjati sunce.
- Vani je još lijepo - rekla je ona. - Mislim da se pomalo bojim vode.
- Još jedan razlog zašto trebaš naučiti plivati - rekao je on. - Na drugoj
strani otočića obala se polako spušta u vodu, tako mi je barem rekao Martin kad
smo jednom bili ondje. Voda će ondje biti dovoljno plitka da te ne prestraši.
Dakako, prvo moramo doći do otočića. Znaš li veslati?
- Ne. - Nasmijala se.
- Onda ću to morati ja. - Nasmiješio joj se dok je odlagao violinu u
kovčežić i zatvorio ga. - Trebala bi to biti prava pustolovina.
- Zažmirit ću i prekriti oči rukama - izjavila je - tako da ne moram
svjedočiti katastrofi.
- I ja ću - izjavio je on. - Hajdemo prvo po ručnike.
- U čemu ćemo plivati?
- Osim što ćemo plivati u vodi? - Podigao je obrve. - Pretpostavljam da
možeš plivati u rublju ako ne želiš da vidim previše, ali ne moraš čak ni to. Ali
svakako svuci steznik.
Tab je skočio s klupčice i pošao za njima do njihovih odaja, potrčao ispred
njih, a potom zastao kako bi ih pričekao. Smjestio se potom na dasci
najosunčanijeg prozora u njihovu salonu dok su se oni spremali.
Dan je doista bio lijep. Skupina vrtlara podizala je rukohvat od kovana
željeza uz stazu do jezera. Sophie je uhvatila Vincenta ispod ruke, pa su se preko
travnjaka zaputili prema kućici s čamcima.
- Osjećaš li da u većoj mjeri nego prije upravljaš svojim posjedom? -
upitala ga je.
- Osjećam - odgovorio joj je. - Oh, znam da će me moji uvijek štititi od
svega što mi predstavlja čak i najmanju moguću prijetnju, od gnjevnih bikova do
kokoši koje bi me mogle iskljucati. Ali, ustrajao sam na tome da me upute u sve
što se događa na mojim farmama i da me povezu kočijom kako bih osobno
obišao posjede, razgovarao sa svojim ljudima. I dalje se osjećam glupo kad
postavljam pitanja na koja dobivam njima očigledne odgovore, ali i dalje ih
postavljam. Samo tako mogu doći do točke kad više neću morati postavljati
pitanja. Pretvorit ću se u iznimno dosadna velmožu, Sophie, koji s gostima neće
moći razgovarati ni o čemu drugome osim o cijeni kukuruza i novim načinima
razmnožavanja ovaca.
- Postoje li različiti načini?
- Pojma nemam.
Oboje su se nasmijali. - Gospođa Jones pitala me želim li biti počasna
predsjednica ženske šivaće udruge - rekla je ona. Gospođa Jones bila je
župnikova supruga.
- Ne! - Zastao je kako bi se okrenuo prema njoj, a lice mu je krasio izraz
lažnog divljenja. - Je li to ogromna čast, Sophie?
- Pa, samo se ti šali - uzvratila je ona - ali sigurna sam da je to doista
ogromna čast. Dobro, možda ne baš čast, ali svakako znak prihvaćanja. Toliko
me je malo ljudi do sada pokušalo prigrliti i prihvatiti. Naravno, nisam baš
sigurna što znači taj ,,počasni“ dio. Morat ću pitati. Ako to znači da će se mojim
imenom i titulom poslužiti samo kako bi zadivili ostale seljane, onda ću odbiti.
Ali ako žele da se družim s njima i šijem, onda ću prihvatiti, iako baš nisam
odveć umješna s iglom. Nikada, b a š nikada nisam imala prijateljicu.
Pretpostavljam da ovdašnje žene od mene neće očekivati da budemo prisne
prijateljice. Sve će odreda, prilično blesavo, misliti da sam daleko iznad njih.
No, svakako ćemo biti prijateljski raspoložene poznanice.
Govorila je zapravo besmislice. Lady Trentham pisala joj je već nekoliko
puta i bile su na pravom putu da postanu prijateljice. Ali na daljinu.
- Oh, Sophie - rekao je on - žao mi je. Ja imam Martina, da, on mi je
prijatelj, još od djetinjstva, a imam i Klub preživjelih, kao i brojne prijatelje u
Barton Coombsu koje zanemarujem već šest godina. Nije mi palo na pamet da ti
ne mogu biti dovoljan.
- Oh, nisam tako... - započela je ona.
- Ne, znam da nisi tako mislila - rekao je on. - Ali, mislim da ni ti meni
nećeš biti dovoljna, Sophie.
Osjetila je kako joj se u grudi zabija bolan osjećaj razočaranja. I ponovno
je bio tu. Podsjetnik kako jedno drugome nikada neće biti sve, kako usprkos
dobru odnosu nikada neće biti prijatelji, još manje...
- Svima su nam potrebni prijatelji ili barem dobri poznanici istoga spola -
izjavio je. - Odnos s prijateljima istoga spola razlikuje se od odnosa s osobom
suprotnoga spola, a to je nešto što bi smo svi trebali njegovati. Hoću reci da
shvaćam i da mi je drago zbog tebe, Sophie. Siguran sam da ćeš uživati u tom
šivaćem udruženju. A razmjeri tvoje šutnje kazuju mi da se svakom
izgovorenom riječju zakopavam sve dublje i dublje. Nisam te valja povrijedio, ili
jesam?
- Ne, naravno da nisi - odgovorila je ona. - Upravo sam ja rekla kako bih
se voljela pridružiti šivaćem udruženju zato što bili željela uživati u društvu
drugih žena.
Uslijedila je kratka tišina tijekom koje se nijedno od njih nije ni
pomaknulo.
- I ja uživam u tvojemu društvu - rekao je. - Dobro se slažemo, zar ne?
Doimao se pomalo tjeskobno.
Dobro se slažemo...
Da, dobro su se slagali. Nasmiješila se pomalo sjetno.
- Da, doista - izjavila je. - Hoćemo li se suočiti užasom vožnje čamcem?
Ili ćemo ovdje samo stajati ostatak poslijepodneva?
- Oh, svakako vožnja čamcem. -Ponovno joj je ponudio svoju ruku. -
Samo budi sretna što ne moramo preploviti cio ocean.
- Mogli bismo otkriti novi kontinent - rekla je.
- Atlantidu?
- Ili nešto posve nepoznato - rekla je. - No, za današnje ću poslijepodne
biti sretna ako sigurno doplovimo do otočića.
- U sigurnim si rukama - rekao joj je.
 - Ne brinu me tvoje ruke - izjavila je. Nasmijao se dok su nastavljali
koračati.

Sophie se pomalo sjecala kao da će zaplakati. S obzirom na činjenicu da
nije znala plivati, Sophie je trebala biti zabrinutija nego što je bila. No, bila je
odveć zaokupljena davanjem uputa da bi se osjećala nervozno. Veslao je
energično i vješto, iako, dakako, nije imao pojma kamo treba ići. Isprva to nije
bilo važno dokle god je općenito veslao u smjeru otoka sa kojeg su već bili
odmaknuli daleko, vidjela je da na otočiću postoji maleni mol uz koje bi trebali
pristati. Ostatak obale doimao se prilično strmo.
S njegovom vještinom i uz njezine upute, sigurno su pristah, a on se
potom iskrcao, dohvatio uže iz njezine ruke i privezao čamac.
- Gospođo? - Naklonio se i pružio joj ruku, na čemu mu je bila zahvalna.
Čamac se zabrinjavajuće zibao kad se pokušala iskrcati iz njega bez ičije
pomoći.
- Oh, Bože - rekla je. - A poslije ćemo morati veslati natrag
- Mi? - Podigao je obrve i sagnuo se kako bi pipajući pronašao ručnike. -
Oh, moći ćeš i plivati natrag ako se ispostavi da sam iznimno darovita učenica.
Uzela je od njega ručnike i provukla mu ruku ispod ruke. Štap je bio
ostavio u spremištu za čamce.
- Vjerujem da je hram izgrađen isključivo kao kulisa, zbog pitoresknog
dojma što ga ostavlja otočić kad se promatra iz kuće - rekao joj je dok su se
uspinjali prema hramu. - Bilo kako bilo, bojažljiva vikontesa, ili je to možda bila
njezina majka, u svakom slučaju jedna od mojih predaka, bila je pobožna duša,
tako su mi barem rekli, pa je hram pretvorila u malenu crkvu. Bila je katolkinja.
Na hramu su doista postojala vrata i prozori od raznobojna stakla, a unutra
je na zidu bilo raspelo, svijeće i stari, u kožu uvezan molitvenik na stolu ispod
raspela. Pokraj stola bila je stolica preko čijega je naslona bila prebačena
krunica. I ništa više. Nije bilo prostora i za što više.
- Pitam se je li dama znala veslati - izjavila je ona.
- Ili plivati.
- Usuđujem se reći - rekla je ona - da je imala vjernog čuvara koji ju je
prenosio prijeko kad god bi poželjela doći ovamo. Naši preci uvijek su imali
vjerne čuvare, zar ne?
- Ako su živjeli u pričama, onda jesu - složio se on. - Pitam se bi li se
Martinu svidjela titula vjernog čuvara.
Sunce je sjalo kroz prozore i posvuda bacalo raznobojno svjetlo. Efekt je
bio veličanstven.
 - Ovdje pomalo zaudara na plijesan - rekao je.
- Da - složila se ona. - Gdje je ta plitka voda?
Plićak se nalazio iza hrama, na suprotnoj strani otoka, gdje se obala
spuštala u vodu pod manjim nagibom nego na dijelu otoku okrenutom prema
kući.
- Možda bismo trebali samo sjediti i sunčati se - izjavila je ona. - Veslanje
mi se doimalo poput prilično naporne aktivnosti.
- Je li grčevito držanje za rub čamca bilo jednako naporno? upitao ju je.
- Nemoguće je da si to mogao vidjeti - uzvratila mu je - čak i da je to bilo
istina, a nije. Što radiš?
Bilo je to glupo pitanje, jer je s njezinim vidom bilo sve u redu.
Razodijevao se.
- Ne boj se. - Pogledao je prema njoj i nasmiješio se. - Ostavit ću gaće na
sebi kako se ne bi morala rumenjeti. A i ti ostavi svoje rublje, u slučaju da
provirim.
Otvorila je usta kako bi mu odgovorila i zatvorila ih. Neće ga moći
pokolebati, zar ne? A ako će u vodu, i ona će morati s njim. On ne može vidjeti.
Ponekad je to posve zaboravljala.
Svukla se do rublja. Zašto je biti razodjeven, čak i ne potpuno, vani doima
razuzdanije nego u spavaćoj sobi? Nije postojala opasnost da ih netko promatra.
Nije postojalo mjesto s kojega ih je netko mogao promatrati, čak ni netko tko bi
ih s namjerom tražio.
Sunce ga je obasjavalo poput kakva božanstva - bila je to vrlo nježna i
blesava misao. No, ako je na njegovu tijelu postojao ijedan mišić koji nije bio
razvijen i naglašen zbog napornih i čestih tjelovježbi, ona ga još nije uspjela
vidjeti. Pa ipak, bio je vitak, tanan i ne pretjerano visok. Baš joj je odgovaralo
što nije pretjerano visok.
Bio je savršen.
- Vrlo si tiha - rekao je. - Skrivaš li se?
- Ne, samo se divila.
Prišla mu je i položila ruke u njegove.
Očekivala je da će voda biti hladna. Ukočila se od šoka. Voda Je bila...
- Ledena!
- Poprilično - složio se. - Prilično je ledena oko gležnjeva. Pitam se kakva
će biti oko koljena i bokova.
Uskoro su otkrili. Dno je bilo strmije nego što su pretpostavljali. Bilo je
tisuću puta gore. Sophie je glasno udahnula i nije znala kako izdahnuti.
- Mislim da bismo se trebali v-v-vratiti - uspjela je izgovoriti kroz zube
koji su cvokotali.
Ne ispuštajući joj ruku, slobodnom je rukom začepio nos i uronio u vodu
tako da mu je kosa lelujala na njezinoj površini. Potom je izronio i zatresao
glavom. Kapljice ledene vode poprskale su Sophiena ramena.
- Ah - rekao je. - Ispod vode je bolje nego vani. Ili će biti.
Ponovno je zaronio i izronio nekoliko trenutaka poslije.
- Bolje je ispod - izjavio je. - Vjeruj mi. Čujem li to tvoje zube kako
cvokoću?
Teško. Odveć ih je čvrsto stisnula da bi mogli cvokotati.
- Oh, dovraga - rekla je i povila koljena, pa se spustila sve dok nije osjetila
kako se voda oko nje obavija i prelijeva joj se preko glave.
Izronila je vičući.
- Lažljivče! Oh, lažljivče!
On se smijao.
- Pod vodu - rekao je hvatajući je za drugu ruku. - Barem do vrata. Neka ti
se tijelo prilagodi temperaturi vode. Oh, Sophie, ovo je tako dobro.
Usprkos vlastitom osjećaju neugode, dobro ga je promotrila. Kosa mu je
bila prilijepljena uz glavu, niz lice su mu se cijedile kapljice vode, oči su mu bile
širom otvorene. Bio je ozaren i bezbrižan. Srce joj se topilo.
Spustila se u vodu koja joj je prekrila ramena. Sada više nije bila tako
hladna. Sunčeva je svjetlost plesala na njezinoj površini. Koliko li je samo lijepo
i oslobađajuće sigurno bilo znati plivati.
- Dođi - rekao je. - Pođimo malo dublje, pa ću te naučiti kako plutati.
- Oh - uzdahnula je - voljela bih da je to moguće, ali bojim se da nije.
Svejedno se zaputila s njim dublje u vodu, i to samo zbog tog izraza na
njegovu licu. Toliko je uživao u ovome.
- Oh, imaj barem malo vjere - rekao je. - Legni na vodu. Držat ću te.
Ovako. Ne, ne moraš se držati ni podizati koljena. To je najsigurniji način da
potoneš kao kamen. Ispruži se na vodi. Zabaci glavu. Ispruži ruke. Sad se opusti.
Neću te ispustiti. Samo se opusti. Zamisli da si na najmekšoj, najudobnijoj
postelji.
Bilo je nevjerojatno teško opustiti se znajući da je ispod nje samo voda i
njegove ruke. No, svejedno je bilo lijepo. I vjerovala je njegovim rukama,
njegovim riječima da je neće ispustiti.
Čvrsto je žmirila.
- Nisi posve opuštena - rekao joj je.
Dobro, bili su tu mišići koji su joj oči držali zatvorenima. Kao I trbušni
mišići za koje je sa zadrškom shvatila da su zgrčeni.
Otvorila je oči i glavu malo pomaknula u stranu. Njegova se glava
nadvijala nad njom. I...
Oh, Bože, voljela ga je.
Zurila je u njega, potresena - ali istodobno i opuštena.
Naravno da gaje voljela. On ju je spasio. Oženio ju je. A bio je i lijep, drag
i ljubazan. Bilo bi vrlo čudno da ga ne voli. Nije to bilo nikakvo nezemaljsko
otkrivenje.
A nije to ništa mijenjalo.
Samo ju je srce malo više boljelo.
- Evo - nježno je rekao. - Sad si se opustila. Vjeruj samoj sebi. Vjeruj
vodi.
Tad je osjetila kako se njegove ruke izmiču ispod nje.
Nije skidala pogled s njegova lica. Nije tonula. A nisu joj trebale ni
njegove ruke. Nikad si neće dopustiti da joj trebaju. Ni da joj on treba i na jedan
drugi način osim čisto materijalnog, jer bez njegove bi potpore umrla od gladi.
No, ni na jedan drugi način. Možda će to poželjeti, ali postoji razlika između želje
i potrebe.
Mogla je plutati i sama.
Mogla je živjeti sama.
Plutao je pokraj nje i povremeno je dodirivao rukom dok je ona zurila u
nebo. Nebo je bilo prostrano, duboko i modro, s tek nekoliko paperjastih bijelih
oblaka.
Tako opušteno. Tako lijepo. S tupom boli u grlu.
Okrenula je glavu kako bi ga pogledala, progutala gutljaj vode, počela se
koprcati, nakon čega se dočekala na noge. Voda joj je dopirala do brade. Sigurno
su otplutali dalje od obale. Nastupio je trenutak blizak panici dok je kašljala,
teturajući koračala bliže obali i vukla ga za sobom.
- Sigurno si sama plutala cijelih pet minuta - rekao je. - Odlično. Čim
naučiš plutati, bez problema ćeš naučiti i plivati.
- Ali ne danas - izjavila je ona. - Dopusti mi da uživam u ovoj trenutačnoj
pobjedi.
- Ja ću plivati - rekao je on, vratio se u vodu i moćnim zamasima počeo
plivati dalje od obale.
Dok je stajala u vodi do koljena i promatrala ga, Sophie je gotovo mogla
osjetiti njegovo zadovoljstvo.
Ali kako će se, lud kakav jest, poslije vratiti? Uza sebe danas ni je imao
gospodina Fiska.
Izašla je iz vode i obavila se ručnikom. Ali nije sjedala ni skidala pogled s
njega. Dlanom je zakrilila oči od sunca i motrila.


 17. Poglavlje


Tijekom nekoliko minuta Vincent je znao kako se sigurno osjeća ptica ili
neka divlja životinja kad pobjegne iz kaveza. Svu je svoju golemu energiju
usmjerio na plivanje, uživajući u svojoj slobodi, snazi vlastitih mišića i hladnom
čudu vode.
Bila je to euforija koja dakako nije potrajala. Jer iako mu je isprva sama
pomisao da Martin nije uz njega pojačala ushit, nije mu trebalo dugo da shvati
koliko je lakomislen bio.
Gdje se točno nalazio? Kako će se vratiti natrag na otočić? Nije imao
pojma koliko je daleko otplivao od obale, ni u kojem smjeru.
Prestao je plivati i zastao, nogama opipavao ispod sebe. Nije mogao
dosegnuti dno. Gotovo ga je obuzela panika. No znao je da mu panika neće biti
ni od kakve pomoći, a ovo nije bilo poput dobro poznatih napadaja panike koji
bi ga obuzeli kao grom iz vedra neba i bez nekog jasno razlučiva razloga. Bila je
ovo potencijalna panika koja se temeljila na stvarnim okolnostima.
Na pamet mu je pala utješna misao da u najgorem slučaju može plivati sve
dok se ne nasuče na obalu. U tom slučaju neće znati gdje se točno na obali
nalazi, no barem će moći izaći na suho i čekati da ga netko pronađe. Situacija
ipak nije bila takva da baš nitko nije znao gdje bi mogao biti.
No, jadna će Sophie u tom slučaju ostati zatočena na otočiću. U najblažem
će se slučaju tad osjećati kao idiot.
- Ovdje sam - dozivao ga je Sophien glas koji je, kako mu se činilo,
dopirao s poprilične udaljenosti. Problem je bio u tome što u vanjskome prostoru
nije baš bilo lako točno odrediti odakle dopire glas, osobito kad je u pitanju bila
neka veća udaljenost.
- Ovdje - vikala je.
Odabrao je smjer i zaplivao.
- S tvoje desne strane - doviknula je, a on je ispravio kurs.
Trebalo je vremena. No uspijevala je navoditi ga glasom koji se postupno
s vikanja stišavao sve dok nije dosegnuo gotovo normalnu glasnoću uobičajenu
za razgovor.
- Sad bi trebao moći dotaknuti dno - rekla je naposljetku. - Kreni blago
ulijevo. Ovdje sam.
Nije otišla po njega. Bio joj je zahvalan zbog toga.
 Je li je preplašio? Bio je spreman okladiti se da jest.
Kad je zakoračio na čvrsto, suho tlo, prebacila mu je ručnik preko ramena.
- Oh, doista jedva čekam dan kad ću biti u stanju plivati barem upola tako
dobro kao ti - rekla je. - To je sigurno najljepši osjećaj na svijetu.
Pa ipak, u glasu joj se osjećalo blago drhtanje.
- Hvala ti što si me navodila do obale - rekao je. - Bez tebe bih možda
završio na suprotnoj obali, nakon čega bih besciljno tumarao nekim zakutkom
parka.
- Nisam željela sama veslati kući - izjavila je ona - iako je ondje zapravo
doista lijepo, Vincente. Mislila sam da su on kraj jezera samo stabla, no ona su
ondje jamačno posađena zbog pitoresknog dojma, kako bi se zrcalila na vodi. On
kraj stabala su livade, drvored i ljetna kućica. Ondje je toliko prostora. Mislim da
imam zamisao.
U glasu joj se još osjećao premor. Znala je da se on našao u potencijalnoj
opasnosti. A nije mu mogla ni priskočiti upomoć, ni otići po pomoć.
- Oh? - Rekao je dok se otirao ručnikom. - Kakvu zamisao?
- Neću ti reći - izjavila je. - To je tajna. I iznenađenje. Možda je to čista
ludost, no vjerujem da je izvedivo.
- Mrzim iznenađenja kad moram čekati kako bih doznao o čemu je riječ -
rekao joj je.
Nasmijala se. Sjela je na travu, shvatio je. Rasprostro je svoj ručnik preko
trave i ispružio se pokraj nje.
- Žao mi je, Sophie - izjavio je nakon minutu ih dvije.
- Žao?
- Što sam te izbezumio - rekao je. - Što sam te prisilio da me budno motriš
dok sam uživao u kratkoj avanturi. Bilo je to neodgovorno od mene. Neće se
ponoviti.
- Oh, ne smiješ davati takva obećanja - rekla je ona. - Mogao bi se osjetiti
dužnim držati ih se. Jednostavno znam kako si se osjećao.
- Znaš li? - Okrenuo je glavu prema njoj.
- Neki ljudi se penju po nemogućim brdima - izjavila je ona. - Neki ljudi
istražuju nemoguća mjesta. A to čine samo zato što ne mogu zanemariti izazov
opasnosti ili zato što žele učiniti nešto naizgled nemoguće. Ponekad jednostavno
ne možeš odoljeti potrebi da budeš slobodan u svojoj slijeposti ili barem da
dođeš do njezinih krajnjih granica.
- Možda - skrušeno je uzvratio - jednostavno sam htio plivati.
- Oh. I to je sve što si htio reći. - Nasmijala se.
Martin mu ne bi pronalazio izlike. Počastio bi ga čitavim nizom pogrdnih
imena i pritom bi doista mislio ono što govori.
 Osjećao se, međutim, dobro nakon plivanja - bio je to drukčije dobar
osjećaj od onog što ga je osjećao nakon tijelo vježbe u podrumu. A osjećao se i
ošamućeno. Osjećao je miris trave i vode. U daljini su pjevale ptice, vjerojatno u
krošnjama stabala na suprotnoj obali. Zujali su kukci koji su letjeli nadohvat
ruke. Negdje je zujala pčela.
Život u najljepšem izdanju.
Prsti, topli i laki poput pera s čela su mu razmicali mokru kosu. Ležao je
veoma mirno dok se ti prsti nisu ponovno odmaknuli. Sigurno je sjedila pokraj
njega. Sigurno ga je promatrala.
Oženiti je bio je dobar potez, shvatio je. Od prvoga se trenutka uz nju
mogao opustiti. Uživao je u njihovim razgovorima. Volio je njezin humor. Bilo
mu je ugodno s njom. Sviđala mu se. Bio je uvjeren i da se on njoj sviđa. Uživao
je u seksu s njom.
Koliko li su samo budalasti bili kad su povjerovali da snovi što su ih
snivali dok su još bili sami i ne pretjerano sretni mogu preživjeti brak koji im je
oboma donosio poprilično zadovoljstvo.
Nadao se da su ti snovi doista mrtvi i upokojeni, te da im se više nikad
neće vračati.
Okrenuo je prema njoj glavu i pružio ruku. Pod rukom je osjetio njezina
gola koljena i shvatio da ona zapravo kleči pokraj njega i promatra ga.
Zašto?
- Sophie - rekao je.
Objema ga je rukama uhvatila za ruku.
Iznad lica mu se nadvila sjena, nakon čega ga je poljubila.
Ako i postoje usne koje je slađe ljubiti od Sophienih, onda ih on nije
mogao zamisliti. Zagrlio ju je, a ona se napola sručila na njega, ruke mu položila
na ramena. Nježno su se, jedno vrijeme lijeno ljubili, jezicima se istraživali,
meko grickali. Uživali su jedno u drugome.
- Mm - uzdahnuo je.
- Mm - složila se ona.
- Pretpostavljam,- izjavio je - da su svi vrtlari u mojoj službi, kao i sluge
koji rade izvan kuće sad postrojeni na suprotnoj obali i uživaju u prizoru? Nema
nijednog - odgovorila je ona. - Jer, kad bi i htjeli, morali bi se prvo probiti kroz
džunglu na suprotnoj obali, a iza nas je hram.
- Znači, prilično smo sami?
- Da. - Usnama mu je dodirivala usta. - Prilično sami.
Spustio je ruke kako bi svukao gaće, no ona je već ponovno klečala pokraj
njega i prsti su joj se zavukli ispod ruba gaća koje je potom umjesto njega
povukla dolje. Pridigao je bokove kako bi ih lakše svukla do kraja.
 Kad je postala tako odvažna?
Sagnula se i poljubila mu pupak. Poljupcima se potom počela uspinjati
sve do njegovih usana.
Doista: mm.
- Tlo ti baš neće biti meko poput madraca, Sophie - rekao je. - Dođi na
mene.
Nije bio pretjerano pustolovan, shvatio je pomalo posramljeno. Njihovo
vođenje ljubavi nikad nije bilo rutinsko ili monotono. Svaki njihov odnošaj
razlikovao se od drugih. No, uvijek je ona bila ta koja je ležala na leđima. Uvijek
bi on lijegao na nju. Nikada tako neće steći titulu najinovativnijeg ljubavnika na
svijetu.
Privukao ju je na sebe, a ona je legla na njega, sitna i umilno topla,
namirisana mirisom jezerske vode i ljetne topline. Ponovno ju je poljubio i ruke
spustio do njezine stražnjice i bokova, razmaknuo joj noge tako da ga može
zajahati. Njezina podsuknja nije bila duga. Ispod nje nije nosila ništa.
Savila je koljena i pridignula se na njima. Pridignula je cijelo tijelo kao da
ga jaše.
Osjećao se kao da je netko dodatno raspirio vatru sunca. Imao je dojam da
gubi kontrolu, a erekcija mu je postala još jača, ako je to uopće bilo moguće.
Savio je noge u koljenima i stopala položio na travu. Ruke joj je položio na
bokove.
No, ona ga je već dodirivala, prstima mu po tijelu prelazila tako mekim i
laganim pokretima da je pomislio kako će poludjeti. Zabacio je glavu, položio je
na travu i pustio je neka vodi.
Povukla ga je k sebi, a potom se odlučnom, ali i mekom kretnjom spustila
na njega. Gotovo se osramotio i bez daljnjeg odgađanja prodro u nju.
Iz grla joj se začuo tih i dubok zvuk.
Podignula se gotovo do kraja, a potom polako spustila natrag - tu je
kretnju potom ponavljala sve dok ga nije jahala odlučnim, sigurnim ritmom.
Stiskala je i svoje unutarnje mišiće, a ubrzo je istodobno počela i uvijati
bokovima.
Zar je to bila Sophie?
Da se nije obazirao na gotovo bolnu potpunu erekciju, a jedno se vrijeme
doista nije obazirao, zadovoljstvo je bilo savršeno. Bila je vrela, vlažna i
pulsirala je oko njega.
Pratio je njezine kretnje, podizanja i spuštanja sve dok nije osjetio da joj
ritam postaje neujednačen, jer dosezala je nešto što joj je bilo nepoznato, što nije
shvaćala. Čvršće ju je uhvatio za bokove, podizao je i povlačio k sebi, držao.
Napela se i vrisnula, izbezumila. A on je još jedno vrijeme energično nastavio
sve dok joj se nije pridružio u veličanstvenom stanju seksualnog opuštanja.
Još je klečala. Podigao je ruke do njezina pojasa i povukao je k sebi kako
bi legla preko njega. Ispružila je noge pokraj njega. Provlačio joj je prste kroz
kosu dok joj je lice počivalo na njegovu ramenu.
- Dobri Bože!
- Sretna? - Upitao ju je.
- Mm - promrmljala mu je u rame.
Bio je prilično uvjeren da su oboje zadrijemali kad se prenuo uz osjećaj
koji je bio daleko od ugode.
- Sophie?
- Mm?
- Užasno nam je vruće i oznojeni smo, zar ne? - Rekao je.
Bili su potpuno mokri. Čak je i njezina podsuknja bila promočena.
- Mm.
- Ustaj, dakle, ženo - rekao je - i vodi me do vode.
Poprskao ju je kad su se našli u vodi do pojasa i ona je poprskala njega.
Ona je, dakako, bila u prednosti, jer znala je što cilja. S druge, pak, strane, on je
mogao zaroniti, ščepati je za noge u razini koljena i povući je, tako da je pala u
vodu i izronila srdito vičući i kašljući.
Dlanom ju je pljesnuo po leđima i prebacio joj ruku preko ramena.
- Namjeravaš li preživjeti? - Upitao ju je.
- Uspijem li prestati kašljati - odgovorila je i ponovno zakašljala. - Jesam
li progutala cijelo jezero?
- Ne mogu reći - odgovorio je. - Ne vidim.
- Ali možeš osjetiti. - Lijevu mu je nogu potom podmetnula iza njegovih
koljena, pa je u trenutku kad se tome nije nimalo nadao na vlastitoj koži iskusio
da nije progutala cijelo jezero.
Smijala se - doista veselo - umjesto da s njim suosjeća kad je izronio.

Gospođica Debbins bila je čudotvorka. Nakon samo dvije lekcije i po sat
vremena vježbe dnevno, Sophie je bila u stanju shvatiti crtovlje, simbole i note s
različitim repićima u partituri. Što je najvažnije, bila je u stanju iz tih nota
reproducirati glazbu na glasoviru, pa čak i svirati s obje ruke. Isprva joj se to
činilo nemogućim, jer od svake se ruke očekivalo da svira nešto drugo, no ipak
je bilo moguće, iako je svirala najjednostavnije etide.
Čak što više, gospođica Debbins imala je strpljenja Vincentu pomoći da
svoju vještinu sviranja harfe poboljša do te mjere da je morao bez greške svirati
jednostavne melodije.

 ***
Sophie je, međutim, ubrzo shvatila kako sviranje nikada neće biti njezina
prva ljubav. Ustrajavala je, međutim, zato što je bila u stanju, ali i zato što su joj
očajno nedostajale vještine kojima bi svaka dama trebala vladati. Ustrajavala je i
zato što je svaki glazbeni instrument stvarao zvuk, lijep i harmoničan zvuk ako
bi ga se ispravno sviralo, a zvuk je njezinu suprugu bio tako silno važan.
Njezina prva ljubav njemu nikada ne bi mogla donijeti radost, iako je on
doista uživao kad bi mu pričala o tome. Crtanje će uvijek biti njezina prva
ljubav. Gospođica Debbins iz bratove je kuće sa sobom bila dovela mlađu sestru
udovicu koja je kanila trajno živjeti s njom. A Agnes Keeping bila je slikarica.
Uglavnom je slikala vodenim bojama, a omiljena tematika bilo joj je divlje
cvijeće. Sophie su se njezini radovi silno sviđali, a Agnes se divila Sophienim
karikaturama, te se od srca smijala njezinim ilustracijama priča, osobito kad bi
pročitala same priče. Sophie joj je objasnila kako je sve priče osmislila s
Vincentom, no kako je priča o zmaju i mišu isključivo njegova.
- Kakav li samo dar imate vi i vaš suprug - rekla je Agnes. - Doista je
prava šteta što te priče mogu slušati i ilustracije vidjeti samo nećaci Lorda
Darleigha. A oni se za tjedan dana vraćaju svojim kućama, zar ne? Ove vaše
knjižice trebale bi biti objavljene.
Sophie se nasmijala, bilo joj je drago.
- Imam rođaka - rekla je Agnes. - Dobro, zapravo je to rođak mojega
pokojnog supruga. On živi u Londonu. On... Pa. Pisat ću mu, uz vaše dopuštenje.
Mogu li?
- Naravno. - Sophie je zaklopila svoje knjige. Agnes nije objasnila zašto bi
one mogle zanimati njezina rođaka, a ona je nije ni pitala. Prije povratka kući,
ostavila je izvornu priču o Berthi i Danu kod Agnes.
Agnes joj je postala prva istinska prijateljica.
A dame iz šivaćeg udruženja postale su joj prve bliske poznanice, iako se
Sophie osjećala prilično nelagodno zbog činjenice da su sve one bez iznimke s
iglom bile daleko vještije od nje. Zapravo se, međutim, činilo kako im je zbog
toga još draža, jer sve su se odreda upinjale poučiti je i hvaliti njezin trud, a pod
njihovim je stručnim vodstvom ona doista napredovala. Čak je počela uživati u
rukovanju iglom.
Shvatila je da je Vincent bio u pravu onoga dana kad su se čamcem bili
zaputili na otočić. Svatko treba prijatelje istoga spola.
I on je počeo sklapati prijateljstva sa susjedima. Gospodin Harrison,
oženjeni gospodin samo nekoliko godina stariji od Vincenta - njegova supruga
bila je članica šivaćeg udruženja - jednoga ga je dana s još nekoliko gospode
poveo na pecanje, a svi su se oni zajedno nekako dosjetili kako bi i on mogao
prilično uspješno pecati. A gospodin Harrison počeo je k njima dolaziti svakih
nekoliko dana kako bi Vincentu čitao novine, nakon čega bi zajedno sjedili i
raspravljali o političkim i ekonomskim pitanjima.
No, to nije dovodilo do zaključka da su se Vincent i ona udaljili. Kasno
navečer oni bi često sami zajedno sjedili u njihovu salonu, ili bi zajedno odlazili
u šetnje, zajedno vježbali u glazbenoj odaji. Jedno su zajedno otišli jahati, iako
tad nisu bili sami. Glavni konjušar bdio je uz Sophie, dok je gospodin Fisk jahao
pokraj Vincenta. No, bila je to lijepa uspomena, jer Vincent je bio sretan i
bezbrižan, a ona je bila oduševljena vlastitom neustrašivošću, iako joj je Vincent
izjavio da će se početi kretati unatrag nastave li tako polako.
Sophie se jednoga poslijepodneva vraćala s druženja s damama iz šivaćeg
udruženja kad je ugledala gospodina Fiska koji je energično koračao od staje do
kuče. Vjerojatno je u ograđenom prostoru uz staje bio promatrao Shepovu
obuku. Sad kad je pas bio dobro dresiran, gospodin Croft je ovamo dolazio
svakoga dana, a on i Vincent sve su se više privikavali jedan na drugog, te su se
sve bolje mogli zajedno kretati uokolo. Jedino što je Sophie isprva bilo mrvicu
razočaravajuće bio je strog naputak gospodina Crofta da se pas ni u jednom
trenutku ne smije smatrati obiteljskim mezimcem, da ga maziti može samo
Vincent, da ga ne smije k sebi dozivati nitko osim njega, te da smije samo uz
njega sjediti.
Naravno da je to imalo smisla. Ako je psa baš tako lako smesti, onda se u
njega nikada neće moći pouzdati da će u svim okolnostima i uvjetima igrati
ulogu Vincentovih očiju.
Gospodin Fisk pozdravio je Sophie kimanjem glavom i sigurno je bio
spreman u kuću pohitati prije no što se ona uspne uza stube.
- Gospodine Fisk - obratila mu se. - Pričekajte, molim vas.
Nije znala je li mu bila draga ili ne. A iskreno govoreći, pomalo ga se čak
i plašila, no ne u fizičkome smislu. Nikada joj on ne bi učinio ništa nažao, niti je
ikad o njoj neuljudno govorio. No, teško je osloboditi se starih navika. Naravno,
bio je čvrsto vezan uz Vincenta i isprva je sasvim sigurno nije smatrao
nevjestom dostojnom svojega gospodara. Nije znala razmišlja lijoš uvijek na isti
način. Nije bilo važno - iako je, naravno, bilo važno.
Podigao je obrve i zastao.
- Odvija li se sve kako treba? - Upitala je. - Sa Shepom?
- Croft misli da je obavio svoj posao ovdje, moja gospo - odgovorio je on.
- Lord je baš maloprije otišao do jezera i natrag isključivo u pratnji psa,
nijednom pritom nije ni dodirnuo rukohvat.
- Rukohvat je, dakle, sad nepotreban? - Upitala je.
- Ne, moja gospo - odgovorio je. - Sve što lordu može omogućiti veću
slobodu kretanja dostojno je postojanja, a za njega nije mudro da ovisi isključivo
o jednoj stvari ili osobi. Ljudi umiru. Baš kao i psi. Ograde se mogu srušiti.
- Htjela sam vas zamoliti za savjet - rekla je.
Pogledao ju je pomalo oprezno.
- Sad kad je staza dovršena - izjavila je - uskoro će započeti radovi na
šetnici kroz divljinu, sve kako bi ona postala sigurnija za mojega supruga, te
kako bi mu mirisima priskrbila zadovoljstvo. Glavni vrtlar je predložio da osim
prikladnih stabala i grmlja ondje posadimo i začinsko bilje. No, meni se u glavi
rodio plan koji bi nekima mogao djelovati budalasto i potpuno nepraktično.
Svatko tko ga čuje moga bi me ismijati. Ali vi će te znati da moj plan nije
budalast.
Zagrizla je donju usnu, no on je i dalje šutio. Samo ju je postojano
promatrao. Bio je zastrašujuće krupan i stamen.
- Unutar zida na istočnoj strani parka ne nalazi se bog zna što - rekla je
ona. - Ondje se zapravo na potezu od gotovo tri kilometra proteže isključivo
travnata površina. A s južne se strane šuma ne proteže sve do istočnoga zida.
Ondje je barem šesto metara nepošumljena prostora. Jednako je i na sjeveru gdje
se brda ne protežu sve do samoga zida. Sve u svemu biste mogli biste od juga
uza zid hodati sve do sjeverozapadnog ugla, a da pritom ne naiđete ni na jednu
značajnu prepreku. To je udaljenost od gotovo osam kilometara.
Znala je to. Cijelu je tu udaljenost osobno prešla jednog lijenog
poslijepodneva, dok je Vincent razgovarao sa svojim upraviteljem imanja, a
nijedna od njegovih sestara nije bila raspoložena za šetnju.
- Moja gospo? - Doimao se smušeno.
- Trkaće staze imaju okuke, zar ne? - Upitala ga je. - Kad se konji utrkuju,
obično ne trče pravocrtnom linijom od početka do kraja. U okukama bi skretali i
bez ičijeg vodstva kad bi to bilo potrebno, zar ne? Mislim, ne bi nastavili ravno,
ne bi se sudarili sa zaštitnom ogradom.
- Ako je okuka dovoljno blaga. - Mrštio se. - Jeste li na to mislili, moja
gospo?
- Da - odgovorila je. - Gospodine Fisk, mislite li da je to nemoguće?
Mogao bi bez opasnosti ondje jahati, te prijeći popriličnu udaljenost. Mogao bi
čak i galopirati. A ako bi s obje strane staje postojala i ograda, onda bi ondje
mogao i trčati. Kad bi htio, osam bi kilometara ondje mogao trčati bez
zaustavljanja. Šesnaest ak.. trči u oba smjera.
Zurio joj je izravno u lice, izravno u oči. Nije uspijevala dešifrirati izraz
njegova lica. Po tom je pitanju bio tipičan sluga.
- Je li to budalasta zamisao? - Ponovno si je grizla donju usnicu.
- Jeste li ga pitali? - htio je znati.
 Zatresla je glavom. - Još nisam.
- Sami vrtlari to nikako neće moći provesti u djelo - rekao je mršteći se. -
Morat ćemo zaposliti još velik broj dodatnih radnika. Koštalo bi to cijelo
bogatstvo.
- On ima bogatstvo.
Nakratko, usne su mu zatitrale i gotovo se nasmiješio. A po tom ju je
prenerazio.
- Volite li ga? - upitao ju je otresitim, gotovo grubim glasom.
Bilo je to drsko pitanje, no nije joj na pamet palo ukoriti ga ili se osjećati
uvrijeđenom. Otvorila je usta da mu odgovori i ponovno ih zatvorila.
- On mi je suprug, gospodine Fisk - rekla je.
Kimnuo je glavom.
- Meni to zvuči moguće - izjavio je. - No, što ja znam? Istodobno imam
dojam i kako je to ogroman projekt. Ali, za njega bi to svakako bilo ispunjenje
sna, zar ne?
- Da - rekla je. - Zahvaljujem vam.
Naglo se okrenula prema stajama, ostavila ga neka ondje stoji i zuri u nju.
Bila je zbunjena. On će je sigurno smatrati budalom. Ali...
Ali, za njega bi to svakako bilo ispunjenje sna, zar ne?

Činilo se kako je obuka bila završena. Vincent i gospodin Croft stajali su
na drugom kraju kompleksa staja i razgovarali. Shep, crno-bijeli ovčarski pas
mirno je, ali i na oprezu, sjedio uz Vincenta koji je u ruci držao kratak povodac.
Skriven iza kompleksa zgrada, gospodin Croft joj je bio izvan vidokruga.
- ... s rukohvatom u cijelosti je bila zamisao vaše gospođe - govorio je. -
Baš kao i pas. A sad i šetnica kroz divljinu koja će se raščistiti i također dobiti
rukohvat samo za vas?
- Veliki sam sretnik - izjavio je Vincent dok je Sophie usporavala korak,
smiješila se.
- Imate kuću punu dama koje se mogu brinuti o svakoj vašoj potrebi -
rekao je gospodin Croft. - Lorde, koji vam muškarac ne bi pozavidio? - Od srca
se nasmijao.
- Da. - I Vincent se smijao s njim. - Oduvijek se žene brinu o meni. A sad
i moja supruga. No, postupno se oslobađam. Odnosno, moram biti iskren, moja
supruga smišlja načine kako da se oslobodim.
I Sophie je tad požalila što je usporila korak kako bi čula lijepe stvari o
sebi.
A sad i moja supruga.
No, postupno se oslobađam.
 Nije rekao da joj zamjera. Baš obratno. Priznao joj je zasluge u nastojanju
da stekne slobodu kretanja.
A to je činila s namjerom. Isprva u nakani da mu se oduži za sve što je za
nju učinio, ne bi li osmislila načine kako njegovu sljepoću učiniti manje
dosadnom. Je li u tome možda čak bila i odveć uspješna?
Oh, nije htjela razmišljati o tom prokletom dogovoru što su ga sklopili. A i
rekao joj je da o njemu ne razmišlja. No, to nije značilo da ni ne postoji, zar ne?
On je i dalje očigledno čeznuo za svojom slobodom.
- Dobar vam dan, gospođo - rekao je gospodin Croft kad mu je zašla u
vidokrug. Podigao je šešir, nasmiješio joj se i blago naklonio.
Vincent se prema njoj okrenuo i toplo joj se nasmiješio.
- Sophie? - Upitao ju je. - Jesi li uživala na šivaćem druženju?
- Jesam - odgovorila je. - Julia Stockwell povela je sa sobom i svoju bebu
kojoj smo gugutale koliko i šivale. Što misliš, zašto bebe uvijek tako djeluju na
ljude? Je li se priroda tako osigurala da ne budu zanemarene? Kako ste,
gospodine Croft? Je li gospođa Croft zaliječila opekline na rukama?
- Još ima ožiljke, gospođo - odgovorio joj je - no čini se da su najgori
bolovi prošli. Zahvaljujem vam. Reći ću joj da ste pitali za nju. Mislim da je ovo
bila sjajna zamisao. Ovaj je pas bez ikakvih poteškoća lorda odveo sve do jezera
i natrag. A još uvijek je veoma mlad.
- Uvjerena sam, gospodine Croft - uzvratila mu je ona - da niste
pretjerivali kad ste rekli da ste najbolji dreser pasa u okrugu.
- Hvala vam, gospođo - odgovorio je on. - A pas danas ostaje ovdje.
- Tako je - rekao je Vincent - nećete više moje oči odvoditi svojoj kući,
Croft.
Gospodin Croft otišao je potom u staju po svojega konja i laku kočiju, a
Sophie i Vincent zaputili su se prema kući. Nije bilo štapa na vidiku. Bio je tu
samo Shep koji je koračao uz svojega gospodara. Sophie ga nije uhvatila ispod
ruke kako je to inače obično činila. Moje oči.
- Sophie - rekao je pružajući joj ruku - kako ću ti ikad moći zahvaliti?
- Zato što sam ti rekla za Lizzie i njezina psa? - Upitala je. - Ali, zašto bih
ti to tajila?
- A tu je i staza koja vodi do jezera - rekao je. - A uskoro će tu biti i
šetnica kroz divljinu. Ondje će biti začinskoga bilja i miomirisnih stabala, zar
ne? Čija je to bila zamisao?
- Stabla su bila moja zamisao. Začinskog se bilja nisam ja sjetila, no
predivno će se uklopiti. Mislim da ćeš uživati u šetnji tom šetnicom. A imam i
još jednu zamisao - pridodala je teška srca. - Kasnije ću ti je priopćiti.
- Velika tajna? - Upitao je. - Ona koju si spomenula na jezeru?
 - Gospodin Fisk misli da je to dobra zamisao - rekla mu je.
- Martin? - Okrenuo je glavu prema njoj. - Razgovarala si s njim?
- Maloprije.
- Drago mi je. - Nasmiješio se. - Znaš, on misli da si dobra za mene. Kad
mi je to rekao prvi ili drugi put, zvučao je gotovo kao da se mrgodi. Sad više ne
zvuči tako. U potpunosti te prihvaća i smatra da sam dobro odabrao.
- Oh - uzdahnula je, no ta je pohvala nije razgalila.
Bila je ona samo još jedna žena u njegovu životu. Volio je svoju majku,
baku i sestre, a vjerovala je i da mu je bila draga. No, čak i ako je tomu doista
bilo tako - bila je ona samo još jedna žena u nizu koja se zapriječila između
njega i neovisnosti za kojom je čeznuo.
Shep je zastao u podnožju stubišta, a kad je i Vincent zastao, pas se
postavio ispred njega, poveo ga do prve stube, ponovno zastao i poveo ga gore.
- Otići ćemo u salon, zar ne? - Upitao je Vincent kad su ušli u kuću. -
Vrijeme je čaja? Nismo propustili čaj, zar ne?
- Nismo - umirila ga je Sophie. - Pazila sam da se vratimo na vrijeme.
Danas su svi kod kuće. Kad odu, svi će nam oni nedostajati.
- Mislim da svi istodobno osjećaju olakšanje i razočarenje - rekao joj je. -
Olakšanje osjećaju zato što si ti supruga koju su mi oduvijek priželjkivali, a
razočarenje zato što ih više ne trebam da bi mi organizirali život.
Ne. Tu je sad bila Sophie da to radi umjesto njih.
Gospodin Croft posljednja je dva dana proveo u kući sa Shepom kako bi
ga obučio da Vincenta može odvesti u sve prostorije u koje najčešće zalazi. Pas
ih je sad kroz predvorje poveo uza stube, do salona gdje su ih dočekali bučni i
razdragani zborski pozdravi. Ondje su bili svi, uključujući i petero djece koja su
sva bila u dobi od dvije do pet godina. Ellenina Caroline i Ursulin Percival igrali
su se s Tabom - Sophie im je nešto ranije dopustila da ga donesu iz njezina
salona, budući da mu nikad nije smetalo biti mažen, pažen i grljen poput
najdraže igračke.
Pridigao se i oprezno promotrio Shepa, izvio leđa u luk i pripremio se da
zasiče. Shep ga je prezrivo pogledao i odmah su se razumjeli kao da su se jučer
susreli po prvi put - drži se podalje od mene i ja ću se držati podalje od tebe.
Sophie je sjela na dvosjed i Vincent je sjeo pokraj nje.
Njegovu majku užasnula je već sama pomisao da bi ga pas mogao uokolo
voditi bez ičijeg nadzora i bila je prilično rječita u svojemu protivljenju.
Smatrala je kako se Sophie prilično nemarno odnosi prema sigurnosti njezina
sina. No, jučer je imala prilike vidjeti psa na djelu unutar kuće, a danas je
tijekom poslijepodneva sve sigurno pozorno motrila kroz prozor s Vincentovom
bakom.
 Malena Ivy, Ennenina dvogodišnja kćer, uzverala se Vincentu u krilo, a on
joj je dao svoj džepni sat na lancu da se s njime igra. Sophie je bila prilično
ganutljiva činjenica da ga je nosio, iako nije mogao vidjeti koliko je sati, ali
uvijek ga je imao uza se.
- Oh - uzdahnula je Vincentova majka kad je sluškinja donijela čaj na
poslužavniku - došlo je pismo za tebe, Sophie. Naložila sam neka ti ga odnesu u
tvoj salon.
Sophie je oduvijek oduševljavala sama pomisao da bi mogla dobiti pismo.
Bilo je to nešto što joj se prije braka nije nikad događalo, a i sad je to bila rijetka
pojava. No, od gospođe Parsons iz Barton Coombsa je doznala da su njezina
tetka, Sir Clarence i Henrietta po svoj prilici otišli natrag u London kako bi
ondje proveli ostatak društvenih događanja. A pismima joj se često javljala lady
Trentham, dok joj se lady Kilbournc javila jednom, baš kao i prilično stroga lady
Barclay koja se u međuvremenu vratila kući, u Cornwall.
- Zahvaljujem. - Nasmiješila se. Pismo će pročitati kasnije, a potom će sa
zadovoljstvo sjesti za maleni pisaći stol u svojemu salonu i odgovoriti na njega.
- Tab se udebljao - izjavila je ispijajući čaj. - A i krzno mu je savršeno
glatko i blistavo.
- I ti si se zaoblila, Sophie - primijetio je Anthony.
- Anthony! - Amy je zgroženo pogledala u strop. - Svaka žena čezne da joj
netko kaže baš takvo što.
- Ne, ne - uzvratio je on. - Nisam htio reći da si se udebljala. Samo sam
htio reći da više nisi štrkljava kao kad si tek došla. Lice ti se popunilo na pravi
način. Dodatna težina je blagotvorna. A sad ću začepiti usta prije nego li mi ih
Amy začepi.
Vincent joj se nasmiješio, a njegova baka joj se nasmiješila, kimnula
glavom, pa čak i blago namignula. Njegova majka također se nasmiješila i
kimnula glavom. Zar je već bilo baš toliko očigledno, iako još nije zamijetila
promjene u težini? A kako je i mogla? U braku je bila manje od dva mjeseca.
No, nesumnjivo je tomu bilo tako. Slušala je što su govorile žene iz šivaćeg
udruženja, te je zaključila da ima sve simptome. Ako je simptom pravi izraz za
nešto što nije bolest.
Pogledala si je ruke i ponadala da rumen na njezinu licu nije odveć
upadljiva. I iznenada se osjetila bijedno. Jer i ako je Vincemu sigurno biti drago
kad čuje da će dobiti nasljednika, on zapravo sigurno nije priželjkivao biti sputan
suprugom ili djetetom. Nikad to nije priželjkivao. Barem ne za sada. A postojalo
je i nešto što nisu razmotrili. Ako nakon predviđenog roka ipak odluče razići se i
živjeti odvojeno, kome će pripasti dijete?
 Naslućivala je da će naposljetku ipak ostali zajedno, ali prilično nesretni,
iako sreća nije ni bila predmet njihova dogovora. Onda zadovoljstvo. Neće
živjeti u savršenom zadovoljstvu.
Tab je došao sklupčati se na dvosjed pokraj nje, pa je Percival došao sjesti
joj u krilo kako bi ručicom mogao gladiti mačje krzno.
Sophie mu se nasmijala i u grlu osjetila gorčinu neisplakanih
suza.

 18. Poglavlje


Vincentove su se sestre s obiteljima uskoro trebale vratiti svojim
domovima, a njegova će se baka ujesen vratiti u Bath. Nedostajale su joj
prijateljice i život ondje. Iz sličnijih razloga njegova majka razmatrala
mogućnost povratka u Barton Coombs i Covington House. Bila je uvjerena da će
uspjeti gospođu Lunkett uvjeriti da joj se ondje pridruži.
Vincent će biti tužan kad svi oni odu. Istinski je volio svoju obitelj, a sve
ih je volio još i više sad kad nisu bdjeli nad svakim njegovim pokretom i
ustrajali da umjesto njega učine sve što je bilo u njihovoj moći.
Bio je uvjeren da su prihvatili Sophie, čak je i zavoljeli. Njegova majka s
odobravanjem je govorila o svemu što je Sophie učinila tijekom dva kratka
mjeseca, iako je gajila neke sumnje u vezi sa psom.
Bit će mu žao kad svi oni odu, ali bit će i sretan. Konačno će se moći
opustiti i živjeti vlastite živote, ne brinuti više samo o njegovome, a on će biti
sam sa Sophie. Još i prije braka rekao joj je kako misli da bi im zajedno moglo
biti ugodno, a tako je i bilo. Barem je njemu bilo ugodno, a nadao se da je i njoj
ugodno živjeti s njim.
Nadao se da će im ugodno biti do kraja života. Doista se tome nadao. Iako
je postajao sve neovisniji - u mnogočemu upravo zahvaljujući naporima njegove
supruge - nije mogao zamisliti život bez Sophie. Zapravo mu se život bez nje
doimao odveć zastrašujućim da bi ga uopće razmatrao. Sjedili su jedno do
drugoga na dvosjedu u svojemu privatnom salonu kad je Croft objavio daje
Shepova dresura uspješno okončana. Mačak je ležao na stopalima njegove
supruge, a rep je omotao oko Vincentova gležnja. Shep je sjedio uz dvosjed, tik
do njega. Mogao je ispružiti ruku u stranu i dodirnuti mu glavu. Slušao ga je
kako glasno dašće. Još uvijek nije bio u potpunosti svjestan koliko je to čudo
bilo. Bilo je to gotovo kao da ponovno ima oči. Dobro, možda ne baš tako, ali u
svakom će mu slučaju to povratiti velik dio slobode kretanja.
U tom trenutku, međutim, nije pretjerano razmišljao ni o psu ni o svojoj
neovisnosti. Slušao je Sophie koja je naglas čitala ulomak 11 Josepha Andreivsa
Henryja Fieldinga, knjige u kojoj su oboje uživali posljednja dva tjedna. Kad je
pročitala poglavlje, odložila je knjigu.
- Živjeti u kući s velikom knjižnicom - izjavila je ona - pomalo je kao
živjeti u raju.
 - Možda bih se i osjećao kao u raju - uzvratio je on - da me ne muči tajna
koja mi još uvijek nije razotkrivena.
- Ah, to. - Oklijevala je. - Možda ćeš me smatrati budalastom ili
nametljivom. Mislila sam da bismo mogli imati pola trkače staze unutar istočnog
i sjevernog zida parka, te unutar zidova na južnoj strani, na prostoru gdje nema
stabala. Bila bi poravnana i obje strane omeđena ogradom, a krivine bi bile
blage, tako da bi se stazom konji mogli kretati bez ičijeg navođenja. Bila bi duga
gotovo osam kilometara, mogao bi ondje jahati, čak i galopirati. A mogao bi tom
stazom i trčati ako poželiš, pridržavajući se za ogradu. Ili čak trčati sa Shepom.
On bi nesumnjivo uživao u trčanju. Ondje bi mogao iskusiti veliku slobodu.
Prvo je instinktivno poželio nasmijati se. Bila je to nerazborita grandiozna
zamisao. Samo je Sophie...
Nije se nasmijao. Umjesto toga u glavi je zamislio takvu trkaču stazu.
Dugu gotovo osam kilometara. Bez prepreka. Oblikovanu lako da se konj njome
može kretati bez ičijeg vodstva i uputa. Oblikovanu tako da i on može njome
trčati. Neograničeno kretanje kilometrima. Svjež zrak koji mu struji u lice.
Sloboda.
- Bit će to prevelik zadatak za naše vrtlare - izjavila je ona. - Morat ćemo
unajmiti radnike. I dizajnera. Dizajn i sama izrada vjerojatno će dugo trajati, a
sve će i poprilično koštati.
Progutao je pljuvačku i olizao donju usnu.
Mogao je gotovo osjetiti kako jaše - sam. Kako svog konja tjera u kas. Pa
galop. Osam kilometara. Mogao je gotovo osjetiti kako trči, isteže mišiće,
ritmički se kreće, iscrpljuje prelazeći udaljenost od osam kilometara. Možda čak
i šesnaest ako se trčeći odluči vratiti natrag. Ili možda žustro koračajući bez
straha kamo bi ga mogao odvesti sljedeći korak.
Već je šest godina slijep. Zašto tek sada...
Zato što je tek sad susreo Sophie. Njezina živa mašta nije bila stvorena
samo za smišljanje priča.
- Gospodin Fisk misli da je to dobra zamisao - izjavila je ona. Glas joj je
bio čudnovato lišen emocija, pa je shvatio da nijednu svoju misao nije izgovorio
naglas. - Možda ti ne misliš tako. Možda misliš da ti se previše petljam u život.
Okrenuo je glavu kako bi joj se nasmiješio.
- Hoćeš li jahati sa mnom tom stazom, Sophie? - upitao ju je. - Ponijet
ćemo i nešto za piknik, jer ćemo na pola puta morati stati kako bismo se
oporavili.
- Oh, kako bešćutno od tebe. Nisam baš toliko spora na konju.
- Naučit ću te kako jahati brzo poput vjetra - obećao joj je.
- Misliš li da je to blesava zamisao? - upitala je. - Ili suvišna? Trebam li se
možda prestati baviti tvojim životom i posvetiti vlastitome?
Zvučala je neobično nesigurno. Mislio je da je to već prevladala.
- Zadivljen sam - odgovorio je. - Otkuda sve te zamisli?
- Mislim da je to zato što sam cio život mogla samo gledati i ništa ne činiti
- odgovorila je. - Moram nadoknaditi dvadeset godina neaktivnosti.
- Neka mi onda nebesa budu na pomoći - izjavio je. -Jer slijedeće što ćeš
načiniti bit će stroj za letenja koji će me vinuti u nebesa, a potom me vratiti kući.
- Oh - uzdahnula je. - Oh, Vincente, to bi bilo pretjerano Ali, mogli bismo,
nadahnuti tom mišlju, osmisliti predivne priče. Mogli bismo...
Ali on se smijao, a ona je ušutjela kako bi mu se pridružila.
- Mislim daje tvoja zamisao sjajna. Jesi li pročitala pismo sto si ga
primila?
- Moje... oh, pismo. Zaboravila sam ga. - Ustala je. - Stajalo je na okviru
kamina i sve vrijeme zurilo u mene.
Čuo ju je kako korača kroz prostoriju.
- Ne prepoznajem rukopis - rekla je. - Pitam se...
- Znaš, postoji način da udovoljiš svojoj znatiželji - naglasio je on.
Čuo je lomljenje pečata i šuštanje papira.
- Možda je - izjavila je - od jednog od tvojih prijatelja, Vincente, koji želi
da ti ga pročitam naglas.
Dogodilo se to već nekoliko puta. Dolazila su pisma od Georgea i Ralpha.
Uslijedila je prilično duga tišina.
- Što je bilo? - upitao je.
- Moj stric - odgovorila je. - Pismo mi šalje sir Terrence Fry.
Istoga trena obuzeo ga je gnjev.
- Vratio se u Englesku - izjavila je ona - i doznao za našu svadbu.
Uslijedila je još jedna podulja tišina.
- Dođi - rekao je naposljetku i ispružio ruku prema njoj.
Došla je i sjela pokraj njega, ali nije prihvaćala njegovu ruku.
- Čestita li ti? - upitao je. - Ili suosjeća?
Mogao je osjetiti da oklijeva.
- Pretpostavljam da je istodobno riječ i o jednom i o dugome odgovorila
je. - Sretan je što sam se društveno i financijski osigurala za cijeli život.
A žao mu je što s udala za slijepca. Nije to izgovorila naglas. Nije ni
trebala.
- Nema prava - glas joj je drhtao. - Nema prava.
Ne, sasvim sigurno nije imao prava. Vincent je podigao ruku, pronašao
njezin zatiljak i nježno je počeo milovati prstima.
- Razgovarao je s tetom Marthom - rekla je ona. - Zapravo bi se prije
moglo reći da je ona razgovarala s njim. Objasnila mu je da sam te uhvatila u
stupicu.
- Doista, Jupitera mi? - upitao je on.
- Ali, on nije siguran vjeruje li joj - uzvratila je ona. - Želi da mu osobno
iznesem što se zbilo.
- Očekuje da ćeš otići k njemu u London?
- Ne - odgovorila je ona. - On želi doći ovamo.
Otvorio je usta kako bi joj rekao što točno misli o toj sumanutoj zamisli.
Potom ih je ponovno zatvorio i riječi su ostale neizgovorene. Sir Terence Fry bio
joj je rođak, jedan od rijetkih.
- Ima li on suprugu? - upitao je.
- Umrla je prije mnogo godina - odgovorila je.
- A djecu?
- Nijedno nije preživjelo. Samo Sebastian.
- Sebastian?
- Njegov posinak - objasnila je. - Supruga mu je bila udovica kad ju je
oženio.
- A s tobom do sad nikada nije komunicirao? - upitao ju je. - Nikada nije
posjetio tvojega oca? Nije bio na njegovu pogrebu? Ili na pogrebu tvoje tetke,
svoje sestre?
- Bio je tad izvan zemlje - rekla mu je. - On je diplomat. I ne, nikad ga
nisam upoznala i nikad mi se nije izravno javio. Do sada.
- Izravno - rekao je mršteći se. - A neizravno?
- Pisao je Sebastianu i rekao mu da mi se javi kad sam otišla živjeti kod
tetke Mary - odgovorila je. - Htio je znati da mi je ondje dobro i da sam sretna.
- Doista? - I dalje se mrštio. - A je li ti se njegov posinak javio?
- Sigurno jest, budući da je ona znala za zamolbu.
- Da - rekla je. - Nekoliko puta.
Iz nekog razloga sjetio se da ju je već bio pitao je li tetka Mary imala
djece i ima li rođaka u Londonu. Odgovorila je tad da nema, ali osjetio je
oklijevanja u njezinu glasu. Ponekad se u oklijevanju krije cio svijet skrivenih
značenja.
- Stariji je od tebe? - upitao ju je.
- Oh, da - odgovorila je. - Osam godina.
Kad joj je otac poginuo, bilo joj je petnaest godina. Njezinu su rođaku,
dakle, tad bile dvadeset ti godine. Toliko je sad bilo i Vincentu.
Masirao joj je zatiljak i bilo mu je očigledno da joj je glava spuštena
daleko niže nego što je potrebno za čitanje pisma. Naslućivao je da joj brada
počiva na prsima i da su joj oči vjerojatno sklopljene.
 - Pričaj mi o njemu - rekao je. - Pričaj mi o tim njegovim posjetima.
- Bio je vrlo zgodan - rekla je - i ljubazan, pun života i samopouzdanja.
On je šutio i čekao.
- Bio je ljubazan, - nastavila je. - Sprijateljili smo se, dugo i često
razgovarali. Vodio me u šetnje i vožnje svojom lakom kočijom. Vodio me u
galerije, stare crkve, a jednom me odveo i na sladoled. Bila sam silno shrvana
nakon očeve smrti. Pomogao mi je da se othrvam boli.
Ponovno je čekao. Zrak oko njih bio je nabijen nekakvom užasnom boli.
Nadao se da to nije ono čega se pribojavao.
- Bila sam lakoumna - izjavila je. - Zaljubila sam se u njega.
Pretpostavljam da je takvo što bilo i za očekivati. Bilo bi zapravo čudno da
nisam. Ali, priznala sam mu to. U svojoj ludosti pomislila sam da se i on
zaljubio u mene. Rekla sam mu.
- Sophie, bilo ti je petnaest godina - rekao je i ruka mu se zaustavila na
njezinu zatiljku.
- Ismijao me.
Ah, Sophie. Tako mlada i krhka. U toj bi životnoj dobi bila krhka čak i da
joj je sve ostalo u životu bilo čvrsto i postojano poput stijene.
- Nasmijao mi se i rekao da sam blesava, nezahvalna malena kokoš. Što
sam i bila. Ionako bi mi se srce slomilo. Njegov bi me smijeh ionako povrijedio i
ponizio, svejedno bih se zgrčila na spomen vlastite naivnosti. Ali bih se i
oporavila. Mislim da bih. Mislim da nije neuobičajeno da se mlade djevojke
beznadno zaljube u privlačne muškarce i da im se snovi potom sruše.
- Zašto se nisi oporavila? - upitao ju je jer nije nastavila.
- Sjedili smo u salonu tetke Mary - rekla je tad - a ondje je bilo zrcalo.
Veliko zrcalo. Doveo me ispred ogledala i stao iza mene, a potom mi objasnio
zašto je apsurdno, a možda čak i pomalo uvredljivo to što sam se u njega
zaljubila, te od njega očekivala da mi uzvrati jednakom mjerom. Natjerao me da
se pogledam, da pogledam svoje lice, kosu koja mi se oko glave uzdizala poput
žbuna i padala preko ramena zato što je nikad nisam uspjela ukrotiti. Rekao mi
je da sam maleno štrkljavo, ružno biće. Rekao je i da sam mu prilično draga, ali
samo kao malena sestrična o kojoj će se skrbiti na zamolbu svojega poočima.
Smijao se dok je to govorio. Bio je to srdačan smijeh, koliko se sjećam, ali meni
je zvučao groteskno. Kad je otišao, otišla sam u svoju sobu, pronašla škare i
ošišala se. Nikada više nije došao, a i da je došao, ne bih se pred njim pokazala.
Zagrlio ju je objema rukama i privukao je k sebi tako da mu je glavu
položila na rame.
- Oprosti mi na mojemu jeziku, Sophie - rekao je - ali to kopile... Volio bih
da mogu pet minuta provesti s njim nasamo.
 - Davno je to bilo.
- Bio je tad moje dobi - rekao je. - Netom prije poginuo ti je otac. Tetka te
zanemarivala. Bilo ti je petnaest godina. Nisi još bila odrasla osoba. A čak i ako
zanemarimo sve to, bila si ljudsko biće. A on je bio džentlmen. Oh, Sophie. Draga
moja Sophie. I tad si sigurno bila lijepa. Znam da si sad lijepa.
Nasmijala mu se uz vrat, a potom zaplakala.
Plakala i plakala.
To kopile, to prokleto kopile.
Iz džepa je iskopao svoj rubac i dao joj ga.
- Sophie - rekao je kad se jecanje utišalo - lijepa si. Vjeruj slijepcu da jesi.
Najljepša si žena koju sam ikad upoznao.
Nasmijala se i uzdahnula, a on se tiho nasmijao u njezinu kosu,
oduprijevši se potrebi da zaplače zajedno s njom. Ispuhala je nos i odložila
rupčić.
- Košulja i kravata su ti mokre - rekla je.
- Osušit će se. - Rukom joj je grlio ramena. - Tvoj stric te dakle nije posve
ignorirao.
- Ne, pretpostavljam da nije - izjavila je ona.
- On ti je obitelj - rekao je. - Brat tvojega oca.
- Da. Pozovimo ga onda neka dođe ovamo - predložio je. - Kako biste se
konačno upoznali, Sophie, sve kako bi nakon toga mogla odlučiti želiš li ga
ponovno vidjeti. Učini to u vlastitom domu i prema vlastitim uvjetima. Neka se
osobno uvjeri je li me u stupicu uhvatila podmukla spletkarošica i jesi li se ti
našla u klopki braka s polovičnim muškarcem.
- Ne bi se on na mene obazirao da se nisam udala - izjavila je ona. - I to
još za vikonta.
- Možda - složio se. - Ili je možda oduvijek namjeravao osobno provjeriti
kako si, čim se bude dovoljno zadržao u zemlji. Živjela si prvo s jednom tetkom,
njegovom sestrom, a potom i s drugom, kao i sa sestričnom koja ti je vršnjakinja.
Možda je bio zaključio kako si ondje gdje bi trebala biti i gdje želiš biti. Možda
je mislio kako je svoju dužnost izvršio samim time što se uvjerio da ti je dobro
kod tvoje rodbine.
- Nikad mu nije na pamet palo da me osobno pita - izjavila je ona.
- Ne, nije.
Mogao je čuti kako presavija pismo.
- Osjetila si da ti nedostaje obitelj - izjavio je privlačeći je bliže k sebi. -
Osjetila si to dok si bila s mojom obitelji. Ne griješim, zar ne?
- Ne - priznala je nakon kraćeg oklijevanja. - Užasno je biti sam na
svijetu. Tvoja je obitelj prema meni bila ljubazna i zavoljela sam ih. Ali...
ponekad osjećam prazninu. Možda me ta praznina ne bi toliko pritiskala da sam
doista bez obitelji, kad bi svi odreda bili mrtvi.
- Neka tvoj stric dođe ovamo - rekao je. - Možda te taj posjet neće usrećiti.
A možda i hoće. U svakom slučaju, nećeš biti sretna ako mu ne dopustiš da dođe.
Znao je da se toga užasava svakim djelićem svojega bića. Nije osjećao
ljubaznost prema ijednom članu obitelji svoje supruge. No, morao je samoga
sebe podsjetiti daje ona prije nekoliko tjedana došla ovamo kako bi upoznala
cijelu njegovu obitelj, potpuno svjesna činjenice da će okolnosti vezane uz
njihovu svadbu sve njih svakako navesti da je oštro osuđuju. No, svejedno je
učinila to. I uspjela ih je pridobiti, iako je znao da joj nije bilo lako. Glavninu je
života bila tihi miš, a sad je morala promijeniti odnos prema samoj sebi kako bi
je ovdje prihvatili.
Uzdahnula je.
- Sutra ću mu otpisati - rekla je. - Pozvat ću ga neka dođe u vrijeme
žetvenih svečanosti i bala. To nije tako daleka budućnost, zar ne?
Nije, znači, odustala od te nakane? Ne, naravno da nije. Rekla je za to
prevelikom broju ljudi da bi sad odustala. Osim toga, Sophie nije bila osoba koja
lako odustaje.
- Da – uzvratio je on. - Zamoli ga neka dođe na bal. I moja obitelj će doći
na bal. Bit će prikladno da dođu i tvoji. Bit će to poput zakasnjela svadbenog
primanja. Možda bismo to tako mogli i opisati. Možda bi čak mogla pozvati i
Marcheve. Vjerojatno će odbiti poziv, iako se baš ne bih kladio u velike novce
da će tako i biti.
- Zar si poludio? - glasno je udahnula.
- Vjerojatno - složio se. - Imam osjećaj da neće odbiti. Njihova nećakinja,
vikontesa Darleigh i sve to.
- Doista si poludio - izjavila je i nasmijala se pomalo mlako.
Okrenuo je njezino lice prema sebi i poljubio je.
- Sigurno je vrijeme za odlazak na počinak - rekao je. - Jesam li u pravu?
- U pravu si - rekla je ni ne pogledavši sat.

Bilo je njegovo omiljeno doba dana. Sophie je sljedećega jutra sjedila za
pisaćim stolom u svojemu salonu. Razmišljajući kako sročiti pismo stricu,
odsutno je perom prelazila amo-tamo preko lica. Do sada je uspjela napisati
samo „Dragi striče“, i to nakon što je odbacila ono „Dragi sir Terrence“, „Dragi
gospodine“ i „Dragi striče Terrence“. Uspjela je postići pravu ravnotežu između
formalnosti i neformalnosti. Tab je ležao preko njezina stopala nakon što se
prethodno sunčao na dasci prozora okrenuta prema istoku. Nije još bila odlučila
hoće li u Middlebury Park pozvati i tetku Marthu, sir Clarencea i Henriettu. Nije
bila sigurna ima li motiva za takav poziv. Pružanje maslinove grančice
pomirenja? Iskoristiti priliku da likuje? Još jednom povući očajnički potez
okupljanja vlastite obitelji?
Doista očajnički. No, je li to uistinu bilo nemoguće? Zavoljela je
Vincentovu obitelj. Ali, svjedočiti njihovoj bliskost, biti dijelom njih kod nje je
dovelo do toga da je osjećala još veću prazninu zbog nedostatka vlastite obitelji.
A Vincent je to, blagoslovljen bio, savršeno shvaćao.
Nakratko, misli joj je odvratilo prisjećanje na sinoćnja događanja. On je
od samoga početka bio energičan ljubavnik koji pruža zadovoljstvo, osobito
nakon poslijepodneva provedenog na otočiću - još uvijek je svakoga dana
razmišljala o tom poslijepodnevu. Bilo je predivno, i on je bio predivan, a
otada...
Pa.
No, sinoć je sve nekako bilo drukčije. Sinoć ju je dodirivao i volio na
način što bi ga moga opisati jedino nježnošću.
Dok je razgovarao s gospodinom Croftom, možda uopće nije mislio ono
što je ona mislila da jest. Možda...
Oh, voljela bi da može prestati razmišljati o tome.
„Jučer sam primila vaše pismo“, napisala je.
Doista je napredovala.
S oduševljenjem sam primila vaše pismo? „Tako je ljubazno od vas što ste mi
pisali“, napisala je umjesto toga.
Je li doista? Je li bilo ljubazno? To zapravo uopće nije bilo važno, zar ne?
Mora se pridržavati određenih pravila lijepa ophođenja.
Zašto joj je uopće pisao? Samo zato što je sad bila vikontesa i zato što je
imala imućna supruga? Zato što mu je ipak barem malo stalo do nje i brine se da
možda nije sretna sa slijepcem? Zato što je nakon razgovora s tetkom Marthom
počeo sumnjati kako je njezin život s tetkom zapravo bio?
Vincent je bio u pravu. Doista joj je bilo potrebno susresti s njime i
pronaći odgovor na sva svoja pitanja. Problem je bio u tome što ga nije željela
vidjeti, iako je čeznula za njim. Bio je tatin brat. Tata joj je ponekad pričao o
događajima iz djetinjstva. Istina, ne često, ali ponekad. A u tim pričama uvijek je
bio i stric Terrence. U djetinjstvu su bili bliski.
„Bit će mi drago vidjeti vas“, napisala je i namrštila se. Mora to ostaviti
tako. Nije htjela iznova započinjati pismo. Začula je potom korake koji su se
približavali s vanjske strane vrata. Odlučne, sigurne korake. Korake gospodina
Fiska? Nekog od sluga? No, tko god da je to bio, nije zastao kako bi pokucao na
vrata. Umjesto toga, kvaka se pomaknula, vrata su se otvorila i u sobu je ušao
Vincent sa Shepom koji je pokraj njega dahtao.
 - Sophie? - rekao je.
- Ovdje sam - javila mu se. - Za pisaćim stolom. Pišem pismo stricu.
- Dobro. - Prišao joj je i položio joj ruku na rame. Obrazi su mu se
rumenjeli, a njegove su lijepe modre oči iskrile. - Prošetali smo do jezera, Shep i
ja, a potom uz jezero, stazicom sve do ljetne kuće. Jedno smo vrijeme ondje
sjedili, a potom se vratili kući. Htio sam te pozvati da pođeš s nama, ali htio sam
samome sebi nešto dokazati.
- I to ti je pošlo za rukom - izjavila je ona. Ne izgledaš mokro. Nisi, znači,
pao u jezero?
- Nisam pao i polomio nos - uzvratio je on. -Još si spavala kad sam se
vratio s tjelovježbe. Mama kaže da si kasno došla na doručak. Osjećaš li se loše?
- Uopće ne. - Odložila je pero i ustala. - Prilično se dobro osjećam.
Zapravo i više nego dobro.
Podigao je obrve.
Objema ga je rukama uhvatila za slobodnu ruku i poljubila mu nadlanicu.
- Dobit ćemo dijete - rekla je. - Nisam još posjetila liječnika, ali potpuno
sam sigurna da je tomu tako.
Činilo se kao da razrogačenih očiju zuri ravno u njezine oči. Ruka mu se
zgrčila, a ona ga je zabrinuto pogledala.
- Sophie? - Polako se nasmiješio, a potom i nasmijao.
- Da. - Ponovno mu je poljubila ruku.
Iz ruke je ispustio Shepov povodac, izvukao ruku iz njezinih pa raširio
ruke prema njoj. Zagrlio ju je i stisnuo tako čvrsto, da je bila posve pripijena uz
njegovo tijelo.
- Sophie - šaptao je. - Stvarno? Dijete?
- Da. Stvarno.
Čula ga je kako guta pljuvačku.
- Ali, ti si tako sitna. - I dalje je šaptao.
- Čak i sitne žene mogu rađati djecu - izjavila je.
Nadala se da je u pravu. Kod poroda nisu postojala nikakva jamstva. Ali,
sad je bilo prekasno za strahove i brige.
Položio joj je obraz na tjeme.
- Dijete - ponovio je i nasmijao se. - Oh, Sophie, dijete!
Dugo su tako stajali zagrljeni. Njezino pismo stricu bilo je zaboravljeno.
Shep je legao pokraj Vincentovih nogu. Tab se vratio na prozorsku dasku i
sunčao se.



 19. Poglavlje


Samo nekoliko sati poslije doživio je još jedan napad panike.
Sophie je s Ursulom i Ellen bila otišla do sela. Njegove sestre trebale su
nešto iz seoske trgovine, a Sophie je namjeravala skoknuti do Agnes Keeping
kako bi joj pokazala ilustracije za priču o Berthi i Danu koju su zajedno osmislili
prije otprilike tjedan dana - o dimnjačaru koji se zaglavio u visokome dimnjaku
na krovu visoke zgrade. Jedan od njezinih crteža navodno je prikazivao Berthu
koja mladića spašava s vrha dimnjaka, vide joj se samo stražnjica i noge, dok se
gornji dio tijela skriva u dimnjaku.
Kasnije im je na čaj trebao doći Andy Harrison sa suprugom. U
međuvremenu je na raspolaganju imao dva sata samo za sebe, budući da je
njegov upravitelj imanja cijeli dan bio odsutan zbog posla. Odlučio je istražiti
šetnicu kroz divljinu, iako su radovi na njoj tek bili započeli. Na kraju krajeva,
nitko nije dotjerivao Lake District prije njegova dolaska. Ali, ni ondje nije šetao
sam.
Ni danas nije šetao sam. Osjećao je kako je u posljednje vrijeme
zanemarivao Martina. To je bilo pomalo blesav osjećaj, jer je Martin sasvim
sigurno uživao i bez njega. Vincent je, naime, načuo kako se Martin udvara
mladoj kćeri seoskoga kovača - što se činilo prikladnim.
Poveo je sa sobom Martina i uzeo štap kako bi istražio šetnicu koja je,
kako se ispostavilo, on kraj prostora na kojemu su radovi otpočeli bila prilično
kamenita i neravna, potpuno zarasla.
- Prirodi ne treba dugo da zaposjedne neki prostor, zar ne? - izjavio je.
- Bravo za prirodu, velim - rekao je Martin. - Kad joj se ukaže prilika,
ljudska vrsta prirodi čini sramotne stvari.
- Misliš na ugljenokope i slične stvari? - upitao ga je Vincent.
- Više su mi na pameti ona blesava stabla uz prilaz kući - izjavio je
Martin. - Orezana i glupo oblikovana kao pudle.
- Šišano grmlje? - nasmijao se Vincent. - Zar stvarno izgleda blesavo? A
meni su rekli da je lijepo i pitoreskno.
Martin je nešto promrmljao.
- Velik kamen četiri koraka ispred tebe - upozorio ga je. - Zaobiđi ga s
lijeve strane. Kreneš li desno, mogao bi se otkotrljati niz brijeg.
- Sophie mi je rekla za trkaću stazu - rekao je Vincent. - Misliš li da je to
izvedivo, Martine?
- Ne očekujem da će se ondje ikad održati službena utrka - rekao mu je
Martin. - Ali, izvedivo je. Mogao bi tom stazom dobro jahati, a da pritom svi mi
ne strahujemo da ćeš slomiti vrat.
- Sophie te je pitala za savjet - rekao je Vincent.
- Nesumnjivo je zaključila - rekao je Martin - kako je bolje da joj se ja
smijem ako je riječ o glupoj zamisli nego ti. Znaš, ona obožava tlo kojim
koračaš.
- Oh, glupost - nasmijao se Vincent. - Trudna je, Martine.
- To govori kuharica, kao i sve sluškinje - izjavio je Martin. - Zaključile su
to iz zaobljenosti njezina lica, nečega u njezinu pogledu i drugih gluposti. No,
čini se kako su uvijek u pravu. Ne znam kako to ženama polazi za rukom.
Mislim, znam kako to ide.
- Postat ću otac.
- Ako je tvoja gospođa trudna, onda se nadam da si ti otac - složio se
Martin.
Vincent je tad zastao i na pamet mu je palo koliko je njegova supruga
tanana, koliko su joj bokovi uski. Pomislio je i na to koliko se trudnoća okonča
mrtvorođenčadi ili smrću žene pri porodu.
Ili i jednim i drugim. Pomislio je i kako nikada neće vidjeti svoje dijete
čak i ako ono poživi, da se njime nikad neće moći igrati poput normalnih očeva,
nikada...
Martin ga je čvrsto ščepao za nadlakticu.
- Ondje je klupa - rekao je. - Prilično je uništena, ali podnijet će tvoju
težinu.
Bilo je prekasno. Nije više imao zraka, a nije mogao ni vidjeti. Čvrsto je
ščepao Martinovu ruku kako bi se oslobodio njezina stiska ili jednostavno
uhvatio za nju, nije više znao.
Klupa može podnijeti njegovu težinu. Sjedio je na njoj kad je ponovno
preuzeo nadzor nad samim sobom.
Udahnuti. Izdahnuti. Udahnuti. Izdahnuti.
Bio je slijep. I to je bilo sve.
Bilo je to poput mantre.
Bio je to prvi napad panike od onog što ga je doživio u kočiji sa Sophie.
Napadaji su postajali sve rjeđi. Možda će naposljetku posve iščeznuti. Možda će
kucnuti trenutak kad će njegova podsvijest, baš kao i svijest, prihvatiti činjenicu
da više nikad neće vidjeti.
- Jesam li ti raskrvario ruku? - Upitao je.
- Nije to ništa što melem ne može riješiti - odgovorio je Martin. - Tako će
barem svi u kuhinji imati povod da me zadirkuju. Pretvarat će se da misle kako
mi je to Sal učinila.
- Kovačeva kći? - upitao je Vincent. - Je li lijepa?
- Jest - odgovorio je Martin - a i sva je jedra pod rukama. A to je i jedino
što od nje dobivam, avaj. Ta se prvo želi udati, uvjeren sam i siguran u to.
- I?
- Ne žuri mi se - izjavio je Martin. - Možda će mi dojaditi. Možda ću ja
dojaditi njoj. A možda ću, ako shvatim da joj samo tako mogu zaći ispod suknje,
naposljetku početi razmišljati... Dobro. Nisam još tako nisko pao, a ako se svake
večeri kao čestit dječak pomolim onako kako me je majka učila, možda nikad ni
neću. No, baš zavodljivo uvija bokovima, Vincente.
Vincent se nasmijao.
- Dok se moliš, Martine - rekao je - moraš znati što želiš. Jer u protivnom
bi se Bog mogao zbuniti.
Začudno, Martin je uzdahnuo.
Vincent je pomislio kako može stajati na nogama. Ustao je i uzeo štap.
Drhtavice više gotovo da nije bilo.
Sitne žene neprestano rađaju. I Sophie je sama to rekla.
A čovjek ne mora vidjeti da bi mogao maziti djetešce. Ili držati ga u
naručju.
Ili da bi se igrao s njime.
Ili volio.
Dijete.
Hoće li biti dječak ili djevojčica?
Nije bilo važno. Uopće nije bilo važno. Važno je da je živo. Važno je da je
zdravo.
Važno je da Sophie preživi.
Molim te, Bože, samo neka preživi. Njegova je molitva bila krajnje
određena.
- Počet ću štedjeti za svadbeni dar - rekao je.
Martin je ponovno nešto promrmljao.
Dok su se na povratku natrag spuštali šetnicom kroz divljinu, Vincent je
očinstvo sagledao s vedrije strane. Nema smisla razmišljati o svemu što bi moglo
krenuti po zlu. Nije imalo smisla cmizdriti zbog činjenice da nikad neće moći
vidjeti vlastito dijete.
Barem će imati dijete.
Sophieno i svoje.
A sad će, dakako, ona ipak ostati, pa će moći zaboraviti onaj i više nego
apsurdan prijedlog što ga je dao dok ju je bio uvjeravao da se uda za njega. Jer,
iako su promislili o mogućnosti da bi eventualna trudnoća odgodila njihove
planove da naposljetku možda žive razdvojeno, nijedno od njih ni na trenutak
nije promislilo o tome što će s djetetom kad se razdvoje.
Nije bilo šanse da ikome dopusti da mu odvede njegovo dijete, čak i ako
to dijete neće nikad moći vidjeti. A bio je spreman u okladi uložiti cijelo svoje
bogatstvo da ni Sophie neće dopustiti da je odvoje od njezina djeteta.
To je značilo da će morati ostati zajedno.
Bilo mu je silno drago što se ta besmislica okončala. Mislio je da će i
Sophie biti drago. Možda će kasnije s njom načeti tu temu, tako da to mogu
posve otpisati.
Mogao je čuti ženske glasove koji su, kako mu se činilo, dopirali iz smjera
cvjetnjaka. Mogao je čuti Ursulu i Ellen. Ah, a potom i Sophie. Vratile su se,
dakle, iz sela.
- Oh, pogledaj samo - čuo je Ursulu kad im je prišao dovoljno blizu da ih
čuje. - To je predivno. Je li to stvarno mjesto, Sophie?
- Zapravo nije - odgovorila je njegova žena. - To je moja seoska kućica iz
snova, mjesto gdje bih voljela provesti život.
- Stvarno mi se sviđaju seoske kuće s krovom od slame - izjavila je Ellen.
- Oh, kako su lijepi ti crteži, Sophie. Tako si talentirana. Pogledaj samo to
cvijeće. Oh, a ovdje je i tvoja mačka. I psić koji sjedi na vratima.
- Nije li ti draže živjeti u Middlebury Parku? - kroz smijeh ju je upitala
Ursula.
- Ah, ali Middlebury je stvarnost - odgovorila je Sophie. - Seoska kućica
je moj san. Ondje, dakako, neću nikad živjeti. To je puko snatrenje. Ali, oh, taj
mir. Ta tišina. Ta sreća koju mi donosi.
Vincent se pomalo osjećao kao da se okamenio. Martin kao da je
iščeznuo.
- Nadam se da nisi ništa manje sretna ovdje, u stvarnome životu - izjavila
je Ellen. - Doimaš se sretnom, a ni Vincent nikad nije bio zadovoljniji.
- Ali, moramo svi biti u stanju razlučiti razliku između fikcije i stvarnosti -
rekla je Sophie - ili ćemo uvijek biti nezadovoljni. Snatrenje je samo snatrenje.
Ovdje živim iznimno zadovoljna. Najsretnija sam žena na svijetu.
- Eto, zadivljena sam tvojim crtežima, Sophie - izjavila je Ursula. -
Nedostajat će djeci kad se vratimo kući, baš kao i priče koje ti i Vincent tako
skladno pripovijedate. Ah, Vincente. Bolje se pripazi. Sophie nam pokazuje
crteže seoske kućice u kojoj će živjeti kad joj dozlogrdiš.
- Oh - rekla je Sophie. - Tu si. Jesi li bio u šetnji?
- S Martinom sam prošetao šetnicom kroz divljinu - odgovorio je - i
preživio kako bih o tome mogao pričati. Jeste li uživale u posjetu selu?
 Sophie ga je uhvatila ispod ruke pa su se zaputili prema kući.
Raspoloženje mu se bilo potpuno srozalo.
- Nacrtala sam seosku kućicu - rekla je ona - zato što sam primijetila
koliko su djeca znatiželjna, a već su me počeli pitati za vile u dnu kojeg dvorišta?
Mislila sam seosku kućicu postaviti na naslovnicu prve knjige u tom nizu. Jesi li
uživao u šetnji? Je li Martin pošao s tobom?
Znala je da je čuo.
Sir Terrence Fry prihvatio je njegov poziv.
Baš kao i sir Clarence i lady March. S njima će doći i Henrietta, iako je
bila toliko tražena na zabavama po ljetnim rezidencijama, gdje su je opsjedali
najdičniji džentlmeni, svi odreda s titulama, iako nedorasli njezinim
standardima.
Usprkos određenoj zlovolji, Sophie se nasmiješila pismu svoje tetke. Želi
li da dođu? Ali, pozvala ih je. Morat će ih srdačno dočekati i biti susretljiva
prema svim njihovim potrebama.
Je li htjela da njezin stric dođe?
Shvatila je kako se iz jednog osobitog razloga užasava njegova dolaska.
Plašila se da će je iznevjeriti. Možda joj nije pisao zbog nježnosti što je osjeća
prema uspomeni na njezina oca ili žaljenja što je ranije nije imao vremena
vidjeti. Možda joj neće uspjeti dati zadovoljavajuće razloge kojima bi objasnio
tako dugo zanemarivanje. Možda će doći samo kako bi iskazao svoje
nezadovoljstvo zbog činjenice da je Henrietti otela Vincenta - ako je tako glasila
priča koju mu je tetka Martha ispričala. Možda...
U svakom će se slučaju morati strpjeti i čekati.
Svejedno gaje nestrpljivo iščekivala. Bila je trudna. Njezinu sinu ili kćeri
nikada neće nedostajati pozornosti i brige od obitelji njegova ili njezina oca. No,
što je s njezinom obitelji? Hoće li njezino dijete moći računati na koga s njezine
strane?
A može li ona računati na ikoga od njih?
Vincentove sestre su se s obiteljima vratile svojim kućama, ali vratit će se
na žetveni bal. Njegova baka bila je spremna za povratak u Bath. Ondje je čak
unajmila kuću. Otići će nakon bala. Njegova majka bila je sve sklonija povratku
u Barton Coombs i njezinim tamošnjim prijateljima, ali ovdje će ostati sve do
Sophiena poroda koji je bio predviđen za rano proljeće.
Žetveni bal zaokupio je gorljivu pozornost svih koji su živjeli u krugu od
nekoliko kilometara, iako se više nije tako zvao. Bal je sada bio prozvan
svadbenim prijmom i balom. Zakasnjelim, jako zakasnjelim s obzirom na
činjenicu da je već bilo općepoznato da je nevjesta trudna, iako njezin trbuščić
još nije bio pretjerano uočljiv ispod širokih sukanja i haljina podignuta struka.
Njezina svekrva pomagala joj je u planiranju, iako o takvim glamuroznim
događanjima nije znala gotovo ništa više od Sophie. Najviše ju je brinuo
Vincent.
- Nevjerojatno djeluješ na njega, Sophie - priznala je gotovo nevoljko dok
su zajedno sjedile u knjižnici i sastavljale popise svega što je pod kapom
nebeskom još valjalo učiniti - svega čega su se, dakako, uspjele dosjetiti. Jednoj
ili drugoj uvijek bi na pamet padalo nešto novo što su ranije zaboravile, pa bi
zapadale u stanja slična panici.
- Ne znam kako to činiš. A ponekad poželim i da to ne činiš. Kako ti je na
pamet pala trkača staza kroz park? I kako će Vincent jesti na prijemu ili se
ponašati u dvorani za balove?
- I jedno i drugo će s lakoćom, mama - uvjeravala ju je Sophie. - To mu je
pošlo za rukom u Barton Coombsu, pa će i ovdje. Bit će okružen rodbinom i
prijateljima.
- Nadam se da si u pravu - uzvratila joj je svekrva, uzdahnuvši.
Žetveni bal, svadbeni prijam, kako god to zvali, bio je zakazan za početak
listopada. Ljeto se, kako to obično i biva, prebrzo pretočilo u jesen, ali i jesen je
bila lijepa na svoj način. Stabla će se uskoro zaodjenuti šarenilom i izgubiti lišće,
a prije nego što ponovno prolistaju i zazelene se, u Middlebury Parku će biti
novo djetešce. No, bilo je prerano razmišljati o tome.
Sir Terrence i Marchevi trebali su doći istoga dana, iako nisu dolazili
zajedno. Vincentove sestre dolazile su nekoliko dana poslije, baš kao i vikont
Ponsonby koji je bio u posjetu svojemu starijem rođaku koji nije živio daleko, pa
je izjavio kako je oduševljen što će u Middleburyju provesti nekoliko dana.
- Čovjek promukne od silnog vikanja u slušnu trubu - napisao je. - Mojim
glasnicama potreban je odmor, baš kao i ostatku moje osobnosti. Ako već ni
zbog čega drugog, iz tog razloga prihvaćam vaš ljubazan poziv.
Vikont Ponsonby promatrao je svijet satiričkim okom, pomislila je Sophie
dok je Vincentu čitala cijelo pismo. Je li ta satiričnost proizlazila iz njegove
nesreće baš kao i nekoć njezina? Nije o njemu znala bogzna što, samo daje jedan
od Vincentovih najprisnijih prijatelja, jedan od članova Kluba preživjelih. Nije
na sebi imao nikakvih fizičkih oštećenja, samo je blago mucao. Ali, svijet je
promatrao sumornim očima, iako mu nije bilo više od trideset godina, možda čak
ni toliko.
Marchevi su došli prvi, početkom poslijepodneva. Sophie i Vincent izašli
su im ususret, Vincenta je vodio Shep.
- Tetka Martha - rekla je Sophie prilazeći joj čim se uz pomoć kočijaša
iskrcala iz kočije. Zagrlila ju je prvi put u životu.
- Sophie? - Obrve njezine tetke u čudu su se podignule, pa je pogledom
odmjerila nećakinju od glave do pete. - Posve sigurno, dobro si se osigurala.
Middlebury Park je veličanstven baš kao što su nam i govorili. Gotovo jednako
veličanstven kao i Grandmaison Hall, gdje je Henrietta nedavno provela dva
tjedna na poziv grofa od Tackaberryja.
- Nadam se da vas putovanje nije odveć iscrpilo - rekla je Sophie.
- Lorde Darleigh - pozdravljala je tetka Martha dok se Sophie okretala
prema svojemu tetku kako bi ga pozdravila, tetku koji se ruku na leđima osvrtao
oko sebe i promatrao.
- Vidim, dobro si se snašla, djevojko - izjavio je dok je ona razmišljala
hoće li ga zagrliti i naposljetku odustala. Umjesto toga nasmiješila mu se.
- Nadam se da ste ugodno putovali - rekla je.
Henrietta je izlazila iz kočije. Naprasno je, međutim, zastala na stubama i
vrisnula.
- Tata! - povikala je. - Pas!
- On je moj čuvar, gospođice March - rekao je Vincent. - Neprestano je uz
mene i posve je bezopasan.
- Mama? - Henrietta je prestrašena zastala na donjoj stubi.
- Henrietta ima ružnu uspomenu iz djetinjstva - objasnila je tetka Martha. -
Pokušala je pomilovati krvoločnog psa iz sela, dok smo se vraćali iz crkve, a on
je skočio na nju i sigurno bi je ugrizao da ga njezin otac nije otjerao štapom. I
njegov je gospodar bio rekao da je bezopasan, lorde Darleigh.
- Odvest ču ga u naše odaje - odgovorio je Vincent - dok vam Sophie bude
pokazivala sobe. Sigurno se želite osvježiti, a možda i nakratko odmoriti. Poslije
će mi biti drago zaželjeti vam prikladniju dobrodošlicu u vrijeme čaja. Budite
uvjereni, gospođice March, da Shep nikada neće ozlijediti ni vas ni bilo koga
drugoga. On mi samo igra ulogu očiju. Iznimno sam sretan što ste svi sigurno
doputovali ovamo. Sophie je silno željela da njezina obitelj dođe.
Potom se okrenuo, uspeo stubama i sa Shepom ušao u kuću.
- Ulogu očiju? - izjavio je sir Clarence podignutih obrva. - Kako osebujno.
Henrietta je stupila na tlo, a Sophie ju je zagrlila.
- Dobro došla u Middlebury Park, Henrietta - rekla joj je.
- Nadam se da si sretna ovdje, uvjerena sam da je tako - rekla je Henrietta.
- Udala si se za slijepca kako bi si priskrbila ovo, pa se nadam da je vrijedilo.
- Da - nasmiješila se Sophie. - Udala sam se za Vincenta i sretna sam
ovdje. Uđite, molim lijepo. Uskoro će doći i stric Terrence.
Uhvatila je tetku ispod ruke i povela je unutra.
Nije se zapravo pitala zašto su došli ovamo. Ovamo ih je dovela
znatiželja, kao i nada da je požalila zbog udaje ili da je Vincent požalio što ju je
oženio. Ili da će se ispostaviti kako Middlebury Park nije baš tako veličanstven
kao što se priča. Ili da će se na neki način kući moći vratiti utješeni spoznajom
da se za lorda Darleigha udala njihova nećakinja, a ne Henrietta.
Sigurno je užasno, pomislila je, kad čovjek tako prigrli stanje
nezadovoljstva i cijeli ga život brani od svih i svega. Ražalostila ju je spoznaja
da ima tetku, tetka i sestričnu koji joj nikad neće biti obitelj. Ali kanila je
tijekom nekoliko dana koliko će se zadržati pružiti im pažnju, ljubaznost, pa čak
i nježnost.
Njezin stric došao je otprilike sat poslije, a Sophie i Vincent ponovno su
izašli van kako bi ga dočekali. Vincent je ovoga puta ponio samo štap. Kad su
izašli na terasu ispred kuće, kočijaš je baš bio spuštao stube niz koje se spustio
visok i elegantan gospodin.
Nakratko, Sophie je zastao dah u grlu, pa je pomislila da je svih ovih
godina živjela u zabludi. Njezin otac naposljetku ipak nije poginuo u dvoboju.
Trajalo je to, dakako, samo trenutak. Lice ovoga čovjeka bilo je lijepo, ali i
ledeno. Nije ga krasio zavodljivi šarm koji je uvijek krasio njezina oca, čak i kad
bi zapao u dugove i izgubio bogatstvo na kartama. S druge je pak strane imao
jednako dojmljivu osobnost.
Ali, toliko je nalikovao na njezina oca.
Izvukla je ruku ispod Vincentove i koraknula naprijed.
- Striče Terrence?
Stajao je ispred nje i odmjeravao je od glave do pete, jednako kao i tetka
Martha nešto ranije. S glave je skinuo cilindar i blago joj se naklonio.
- Sophie? - rekao je. - Pa, zgodna si ženica, uopće nisi onakva kakvom
sam očekivao da ćeš biti.
Je li se trebala nasmiješiti? Započeti s pristojnostima? Pitati ga kako je
putovao? Zagrliti ga? Osjećala se kao da je paraliziran.
Ispružio je prema njoj ruku bez rukavice, a ona mu je položila ruku na
dlan. Prinio je njezinu ruku svojim usnama, a ta ju je kurtoazna gesta navela da
si zagrize donju usnicu.
- Kada sam jedan jedini put susreo tvoga oca nakon tvojega rođenja -
izjavio je - on te je opisao kao maleno čupavo blago koje ga drži na životu i u
trenucima najvećeg očaja. Je li ti on to ikada rekao, Sophie?
Odmahnula je glavom. Žestoko je grizla donju usnu. Pogled joj se
zamutio, pa je shvatila da su joj oči pune suza.
- Često ono što nam je u srcima - rekao je - ne govorimo onima koji su
nam najbliži i najdraži. - Potapšao ju je po ruci prije negoli ju je ispustio.
Pribrala se.
- Striče Terrence - rekla je - mogu li vam predstaviti svojega supruga?
Vincenta, lorda Darleigha?
 Vincent je ispružio desnu ruku i smiješio se.
- Gospodine - rekao je - iznimna mi je radost upoznati vas.
Kad je stric Vincentu pristupio kako bi se s njim rukovao, Sophie je
konačno mogla vidjeti kočiju. Tek tad je shvatila da ovaj nije došao sam. Na
stubama je, naime, stajao drugi muškarac - mladi, nasmiješen mladić.
- Sophie - rekao je Sebastian, karakteristično naglasivši posljednje slovo
njezina imena, od čega joj se nekoć topilo srce. - Doista si odrasla od našega
posljednjeg susreta.
Osjećala se kao da joj je netko iscijedio svu krv.
- Sebastiane? - Sklopila je ruke dok je on silazio s kočije. Imao je jača
prsa nego prije šest godina. Bio je čak zgodniji nego što je tad bio. Čak je
djelovao i samouvjerenije. Osmijeh mu je bio šarmantniji.
- Nisam mogao odoljeti i ne doći s ocem, - izjavio je. - Htio sam vidjeti
kako izgleda vikontesa Darleigh. A izgleda fantastično.
- Nadam se da ne zamjeraš, Sophie - rekao je njezin stric. - Sebastian je
čeznuo vidjeti te opet. Darleigh, predstavljam vam svojega posinka, Sebastiana
Maycocka.
Sophie Vincenta još nikad nije vidjela u tako ledenu izdanju. Nosnice su
mu bile raširene, usne stisnute u ravnu, tananu crtu. Oči su mu izravno gledale
prema Sebastianu. Ispružene desne ruke, Sebastian mu je prilazio opušteno se
smiješeći.
- Maycock - rekao je Vincent ledenim glasom.
Sebastian je brzo spustio ruku.
Sophie se pitala je li njezin stric zamijetio promjenu u Vincentovu
ponašanju.
- Naravno da vam ne zamjeramo, striče Terrence - rekla je. - Drago nam je
što ste obojica došli, a imamo i nekoliko praznih gostinjskih soba. Tetka Martha i
sir Clarence došli su nešto ranije s Henriettom. Doći će u salon na čaj. Hoćemo li
i mi odmah tamo ili se prvo želite malo odmoriti?
Uhvatila ga je ispod ruke.
- Došli su, dakle? - upitao je, a u glasu mu se naslućivao podsmijeh. -
Iznenađen sam što si ih uopće pozvala, Sophie. Ali, iznenađen sam i što si
pozvala mene. Iznenađen i zahvalan. Prilično sam spreman za čaj. A ti,
Sebastiane?
- Povedi nas - rekao je Sebastian.
Sophie je mogla vidjeti da vodi unutarnju borbu treba li Vincentu pomoći
da uđe unutra ili ne. No, Vincent s okrenuo ni ne pričekavši ga, pa je uz pomoć
štapa pronašao put uza stube, koračajući iza Sophie i sir Terrencea. Sebastian je
hodao na začelju.

***
Sir Terrence Fry zvučao je poput razumna čovjeka. Znao je kako održati
razgovor i bio je, kako se barem na prvi pogled činilo, istinski sretan što je ovdje
i što je konačno upoznao Sophie. Sebastian Maycock zvučao je samouvjereno i
šarmantno. Vincentova majka i baka uskoro su mu, kako se već kaže, jele s
dlana, dok su se lady i gospođica March blesavo smijuljile kad bi razgovarale s
njim, što je Vincenta navelo na zaključak da je ovaj sigurno zgodan, a po svoj
prilici i imućan.
Čaj u salonu prošao je bez izgreda. Vincentu je zbog Sophie bilo drago što
je tomu tako. Bit će sretan bude li ona u odnosima sa svojom obitelji mogla
održati barem najnižu razinu civiliziranosti. Ali možda je tu moglo biti i više od
toga, barem kada je u pitanju njezin stric. Vincent nije uspio pronaći baš nikakve
sličnosti između njega i njegove sestre.
No, dakako da je taj čovjek morao dati još neka objašnjenja.
Vincentu je zbog jednog razloga tih sat vremena bilo naporno. Bez
problema je mogao razgovarati sa sir Terenceom. Mogao je čak pronaći zabavne
strane u podmuklim primjedbama Marchevih. No, obuzeo bi ga nemoćan bijes
već pri samoj pomisli da je bio prisiljen pod svoj krov primiti Sebastiana
Maycocka i pred njim glumiti ljubazna domaćina. Ali, je li imao izbora? Taj je
čovjek ovamo došao nepozvan, no došao je sa Sophienim stricem. Imao je pravo
biti ovdje. Bio je Fryjev posinak.
Vincent bi ga sa zadovoljstvom rukavicom pljesnuo preko lica.
Pokušavao je samoga sebe uvjeriti kako se sve to dogodilo prije nekoliko
godina. Maycock se u međuvremenu možda promijenio. Tad je bio mladić. Ali,
dovraga, tad su mu bile dvadeset tri godine. Nije ostavljao dojam skrušenosti kad
je sad ponovno ugledao Sophie. Je li bilo moguće da je zaboravio? Ih daje
Sophie pretjerivala kad je navodila njegove riječi? No, čak i da je rekao samo
polovicu onoga što je ona navela, njegove bi riječi bile neoprostive.
- Moram znati - rekao je sir Clarence, glas mu je bio srdačan i razigran
kao da se obraća djetetu ili imbecilu - kako vam to vaš pas igra ulogu očiju,
Darleigh. Zar je on vaša očna jabučica i to sve? Ili je u pitanju ženka? Bolje bi
vam bilo da takvo što niste izgovorili pred svojom suprugom.
Nasmijao se vlastitoj šali, a Vincent se nasmiješio.
- Shep je škotski ovčar, ovčarski pas - objasnio je - a lokalni ga je
stručnjak obučio da me uokolo vodi sigurno, onako kako bi vodio i stado ovaca
da je drukčije obučen. Pretpostavljam kako to znači da se previše ne razlikujem
od ovce, za što sam i više nego zahvalan. Otkako sam ga nabavio, stekao sam
daleko veću slobodu.
 Sir Clarence ponovno se nasmijao.
- Jednoga će dana spaziti zeca - rekao je - pa će potrčati za njim, a vi ćete
se sudariti sa stablom ili pasti s litice, Darleigh. Kako vam je uopće pala na
pamet ta suluda zamisao?
- Do te je zamisli zapravo došla moja supruga - odgovorio je Vincent. -
Čula je za od rođenja slijepu djevojčicu koja ima psa koji joj pomaže pri
kretanju, pa me uvjerila da i ja iskušam isto. Rekao sam da Shep igra ulogu
mojih očiju. A zapravo je Sophie ta koja igra tu ulogu. Ona mi je nabavila Shepa,
izgradila stazu s rukohvatom koja vodi do jezera, raščistila šetnicu kroz divljinu
smještenu iza kuće, uz koju je također postavila ogradu. Ta bi šetnica do zime
trebala biti gotova. Ona je ta kojoj je na pamet pala trkaća staza koja se gradi
unutar parka, a kojom ću moći sigurno jahati, pa čak i konja potjerati u galop.
Čuo sam, sir Terrence, da je vaš brat Sophie zvao svojim blagom. Ona je i moje
blago.
- Iznimno mi je drago čuti da vam pokazuje dostojnu zahvalnost za
milostivost koju ste pokazali u Covington Houseu dok vam se onako drsko
nametala, lorde Darleigh - izjavila je lady March. - To mi je tako utješno. Bila
sam pomalo zbunjena i posramljena zbog nje, moram priznati, jer istodobno sam
joj i tetka i skrbnica.
- Gospođo, situacija je upravo suprotna - izjavio je Vincent smiješeći joj
se. - Ja sam bio taj koji se drsko nametao gospođici Fry, koja je nekoliko puta
odbijala moje ponude za brak, sve dok je naposljetku nisam uvjerio da mi se
smiluje.
- Krajnje smo sretni - rekla je njegova baka - što je naposljetku pristala.
Sophie je poput blistava anđelčića koji je sišao u dom mojega unuka, lady
March. Suosjećam s vama zato što više nije u vašem domu, ali znate, od
djevojke se u određenoj dobi očekuje da se uda. Vincent je imao sreće što ju je
pronašao prije nekoga drugog.
- Tetka Martha - rekla je Sophie ustajući s dvosjeda na kojemu je sjedila
pokraj Vincenta - Henrietta, nakon onolikog putovanja sigurno čeznete za
svježim zrakom. Dopustite mi da vam pokažem cvjetnjake i ukrasno žbunje. S
obzirom na to da je kasni rujan, vrijeme je doista blago, zar ne?
- I ja ću poći s vama ako smijem, Sophie - rekao je sir Terrence.
Vincent je progovorio prije nego što je njegov posinak imao prilike reći da
im se pridružuje.
- Maycock - rekao je - nakon što je glavninu poslijepodneva proveo u
našim privatnim odajama, mojemu bi psu dobro došlo malo šetnje. Pođite sa
mnom do jezera, ako nemate ništa protiv.
- Sa zadovoljstvom - odgovorio je ovaj, a tako je i zvučao.

 20. Poglavlje


- Dobra stara Sophie - izjavio je Sebastian Maycock, naglasivši pritom
posljednje slovo njezina imena. - Pas joj je bio sjajna zamisao. Uopće nemam
dojam da hodam pokraj slijepca.
Normalnim su korakom žustro koračali stazom koja vodi do jezera.
Maycock je hodao uz rukohvat. Vincent je imao Shepa.
- Neću izjaviti da sam jedva svjestan vlastite sljepoće - rekao je Vincent -
ali svakako ću reći da mi je pas uvelike povratio slobodu i povjerenje. I da,
Sophie je otkrila da je to moguće i uvjerila me da pokušam.
- A u tijeku je i izgradnja trkaće staze? - upitao je Maycock. - Moram reći
da mi se čini kako je park dovoljno velik za takvo što. Imate prelijep dom.
- Da - složio se Vincent. - Popriličan sam srećković.
Tijekom šetnje su nevezano razgovarali. Vincent je pomislio kako bi mu
se taj čovjek u drugačijim okolnostima sigurno svidio. Bio je prijateljski
raspoložen i srdačan. Možda ga je odveć grubo procijenio. Možda doista nije
htio biti okrutan. Možda nije ni bio svjestan da su one bezobzirne riječi što ih je
jednom izgovorio nekog povrijedile.
- Sophie je oduvijek imala živahan um - izjavio je Maycock kad mu je
Vincent rekao da Sophie kani posaditi začinsko bilje i mirisna stabla uz šetnicu
kroz divljinu kako bi i on, iako bez vida, mogao uživati. - Uvijek sam je smatrao
prilično zabavnom. Odveo bih je u galeriju, a ona bi zastala ispred nekog remek-
djela, namrštila se, nakrivila glavu i počela komentirati neki detalj koji se mogao
bolje naslikati. Bilo je to netom prije njezina odlaska onom zmaju, tetki Mary,
netom prije mojega odlaska u Beč, mojemu očuhu.
Shepje zastao, a Vincentu je bilo jasno da su došli do obale jezera.
- Da - rekao je. - Pričala mi je o vama.
- Doista - zagrcnuo se Maycock. - Bila je smiješno maleno biće.
- Smiješno?
Maycock se tad sigurno sagnuo kako bi sa zemlje podigao nekoliko
kamenčića. Vincent je mogao čuti kako kamičak poskakuje preko površine vode.
- Bila je prilično žgoljava - rekao je Maycock - mršava, blijeda, upala lica
i krupnih očiju. Izgledala bi poput dječaka da nije bilo one njezine kose. Mislim
da joj je kosa bila kolika i ona sama i činilo se da je nikako ne uspijeva ukrotiti.
Nasmijao se.
 - Pretpostavljam da je bila i ružna - izjavio je Vincent okrećući se tako da
mu je jezero bilo s desne strane i nastavljajući hodati.
- Ha?
- Bila je ružna - rekao je Vincent. - Ili ste joj to barem tako rekli?
- Jesam li? - Maycock je ponovno zamuckivao. - I ona se toga sjeća? Da,
ako vam je to rekla, onda se sigurno sjeća. Znate, bila je ružna. Očuhu sam bio
obećao da ću paziti na nju, što sam i činio. Tetka Mary se nije skrbila o njoj. Bila
je hladna kao led. Sophie me zabavljala. Prilično sam uživao dok sam šetao s
njom Londonom i razgovarao. Nije mi problem priznati da sam bio uvrijeđen
kad je umislila da sam se zaljubio u nju. Mislim, bilo je to besmisleno, Darleigh.
Moja tadašnja ljubavnica bila je jedna od najljepših žena u krugovima u kojima
sam se kretao. Po klubovima su mi svi zavidjeli. A tu je bila i Sophie... Eto. -
Ponovno se nasmijao.
- Bilo joj je petnaest godina - rekao je Vincent.
- Ispričavam se - rekao je Maycock. - Nisam htio biti uvredljiv kad sam se
tako nasmijao. Uvjeravam vas, sad ne izgleda ni upola tako loše. Kupili ste joj
pristojnu odjeću kakvu joj tetka Mary nikad nije kupila, a i kosa joj je ukroćena.
Malo se i udebljala. Usuđujem se reći kako vama i nije važno to što niste oženili
ljepoticu, zar ne?
- Vjerujem da sam oženio ljepoticu - uzvratio mu je Vincent.
Maycock se nasmjaao i naprasno ušutio.
- Oh, shvaćam - rekao je jer Vincent nije prozborio ni riječ, a u glasu mu
se još mogao čuti smijeh - uvrijedio sam vas. Bilo je to nenamjerno, stari.
Ugodno je ona stvorenje. Čim sam doznao da moj očuh dolazi ovamo, pomislio
sam kako bi bilo dobro vidjeti je opet. Bila mi je draga sve dok me nije pokušala
učiniti idiotom. Usuđujem se reći da vam je draga. Teško da Sophie ikom nije
draga. Imala je sreće što je pronašla nekoga kome izgled nije važan. Sretan sam
zbog nje.
Nije htio zvučati uvredljivo? Začudo, Vincent je također mislio da nije.
Bio je on ljubazan momak, vjerojatno zgodan i privlačan ženama. Nedostajalo
mu je samo karaktera. Vincent je ponovno zastao i okrenuo se prema njemu.
- Sophie je izgubila oca na prilično okrutan način - rekao je. - A baš je on
bio jedina stijena u njezinu dosadašnjem neizvjesnu životu, iako baš i nije imao
odlike stijene. Tetka kojoj je povjerena zanemarivala ju je. Bilo joj je petnaest
godina, bila je mladenački nesigurna i ranjiva, a i to se samo pridodalo svemu
ostalome. I iznenada joj se dogodilo daje imala prijatelja, nekoga tko je s njom
razgovarao i slušao je, vodio je na zanimljiva mjesta. Zar je bilo iznenađujuće da
se u njega zaljubila?
- Oh, shvaćam...
 Vincent je podigao ruku da ga ušutka. - Naravno da joj niste uzvratili
ljubav – rekao je. - Bila je tek nešto starija od djeteta. Dovela vas je u neugodnu
situaciju kad vam je izjavila ljubav. Morali ste joj objasniti kako stvari stoje.
Niste joj mogli dopustiti da nastavi živjeti u svojim iluzijama. Ali, niste htjeli ni
povrijediti. Ili jeste?
- Izgledala je poput malena strašila, Darleigh - izjavio je Maycock
ponovno zamuckujući. - Trebali ste vidjeti kako je tad izgledala. Dobro biste se
nasmijali, osobito pri pomisli da je ona uopće mogla pomisliti daje volim. Poslije
sam se tome smijao. Tad sam bio u neprilici. Dobri Bože, sva ta poslijepodneva
koja sam zbog nje žrtvovao. Mislio sam da će mi biti zahvalna.
Vincent je otvorio usta kako bi još nešto dometnuo. Ali, čemu? Maycock
je i dan danas mogao razmišljati isključivo o dojmu što ga je Sophiena izjava
ostavila na njemu. Nije li ga činjenica da se ona toga još uvijek sjećala
uznemirila i navela na zaključak da ju je tada duboko povrijedio?
Kako osvetiti malenu, jadnu, petnaestogodišnju Sophie? Da čovjeka gurne
u jezero? To bi vjerojatno i mogao. Naposljetku, na njegovoj bi strani bio
element iznenađenja. No, bilo bi to nekako djetinjasto. I ne bi bilo
zadovoljavajuće.
Ali, kako drukčije? Bio je slijep.
Tad mu je sinulo. Odlučio je time se pozabaviti kasnije.
- U spremištu za čamce ima čamaca - rekao je. - Možda biste voljeli, ako
vrijeme posluži, ovih dana uzeti jedan i provozati se.
- Možda bih i mogao - rekao je Maycock. - Nema ničega boljeg od
vježbanja da se krv malo potjera tijelom. Mogao bih sa sobom povesti i
Henriettu. Izgleda ugodno, iako ima oštar jezik.
- Čime se bavite kako biste vježbali? - upitao je Vincent. - Jeli šetate?
Boksate? Odlazite li u boksački klub Gentlemen Jacksons kad ste u Londonu?
-Jedan sam od ponajboljih učenika - odgovorio je Maycock - Uvijek
srušim protivnika. Jackson me ponekad počasti rundom ili dvije, što je čast koju
ne dodjeljuje baš svakome, dobro to znam. Nema ničega boljeg od gledanja
poštene borbe, zar ne? Oh, oprostite. Vi ne možete gledati, dakako.
- Morate, onda, jednoga jutra doći u moju dvoranu za tjelovježbu - rekao
je Vincent i Shepu dao do znanja da se želi vratiti kući. - Moj sobar, nekoć moj
pobočnik, osobni mi je trener. On se obožava boksati. Dobar je u boksu i krupan.
Frustrira ga činjenica da u blizini nema dostojnog protivnika. Možda biste...
- Čini se da je pravi za mene - rekao je Maycock. - Bolje mu recite neka sa
sobom ponese mirisne soli, Darleigh. Trebat će mu.
- Reći ću mu - nasmiješio se Vincent - iako će on sigurno pomisliti kako
će mirisne soli biti potrebne vama.
Maycock se nasmijao.
- Drago mi je što sam pošao s vama - rekao je. - Uživat ću u boravku
ovdje. Ne smijem zaboraviti Sopbie reći da više nije ružna. Pristojna odjeća i
pristojna frizura čine čuda, zar ne?
Martin će mu sigurno reći da je idiot, glupan i čudak, reći će mu i gomilu
drugih, nimalo laskavih stvari, pomislio je Vincent. Ali, kada dozna razloge,
vjerojatno to neće izgovoriti. jedino što se Martinu vjerojatno neće svidjeti jest
činjenica da se on neće boksati.
Tek se tijekom poslijepodneva sljedećega dana Sophie našla sama sa
stricem. Prethodno je tetku, tetki i Henrietti pokazala svoj dom, pa su se sve troje
složili da je dojmljiv, iako je bila prava šteta što je bio u posjedu slijepa čovjeka.
Kratko je razgovarala sa Sebastianom kad je nakon užine došao u glazbenu sobu
gdje je ona pokušavala barem pola sata raditi na iznimno zabtjevnoj vježlki koju
joj je gospođica Debbins dala za zadaću. Nije znala objasniti što bi se svi njezini
prsti pretvorili u palčeve čim bi sjela za klavir. Ali, ako je Vincent uspio ovladati
harfom - a bio je na pravome putu - onda je i ona mogla ovladati klavirom.
Mogla je barem naučiti osnove.
- Sophie - rekao je Sebastian - pretvaraš se u pravu damu.
- Sumnjam da ću ove vještine ikad pokazivati u javnosti - odgovorila je
ona.
- Nekoć si crtala - rekao je on. - Neki su tvoji crteži bili opako pronicljivi.
- Sada ilustriram priče - rekla mu je ona. - Dječje priče. Vincent i ja
zajedno ih smišljamo kako bismo zabavili njegove nećakinje i nećake. A ja
crtam kako bih priče ukoričila u knjige.
- Doista? - Nasmiješio se i oči su mu se privlačno nabrale u kutovima. -
Moraš mi ih pokazati. Otišao sam u Beč posjetiti svojega očuha, znaš, i ondje se
zadržao duže nego što sam namjeravao. Zabave su ondje bile beskrajno
opuštajuće i zabavne. Kad sam se naposljetku vratio kući, zmaj je bio mrtav, a ti
si otišla živjeti kod tetke Marthe. Sigurno si se tad osjećala kao da te netko iz
tave ubacio ravno u vatru. Trebao sam doći vidjeti te. Sjećam se da smo bili
dragi jedno drugome.
- Nisam znala da si bio otišao - rekla mu je i okrenula se na klupčici kako
bi ga mogla bolje pogledati. - No, bilo mi je drago što si prestao dolaziti,
Sebastiane.
- Zato što sam ti rekao da si ružna? - Iskrivio je lice u grimasu, a potom se
ponovno nasmiješio. - Ali, bila si ružna, Sophie. Netko je u međuvremenu nešto
učinio s tvojom kosom i imaš lijepe haljine, a i nisi više tako mršava. Izgled ti se
poboljšao. Ne bih te sad opisao kao ružnu.
 - Ali, znaš, Sebastiane - rekla je ona - sviđao si mi se, pa sam ti
povjerovala.
- A kako ne bi? - Nasmijao se, zvučao je kao da se istinski zabavlja. -
Ogledalo ti je sigurno reklo da govorim istinu. No, davno je to bilo. Sada si
gotovo lijepa.
Ah. Doista pohvalno. Nasmiješila mu se.
- Osjetit ćeš olakšanje kad ti kažem - rekla je - da te više ne volim,
Sebastiane. Moram otići po šešir. Idem u šetnju sa stricem Terrenceom.
- Pa - izjavio je on otvarajući joj vrata - drago mi je znati da te više ne
mori osjećaj razočaranja, Sophie. Darleigh ti je sigurno više po ukusu.
- Zato što me ne može vidjeti? - upitala je.
Nasmijao se kao da je upravo ispričala vic.
Zadivljujuće je koliko se nečije poimanje može promijeniti u samo pet
godina. Bio je zgodan, šarmantan, ljubazan. Nije imao nimalo empatije za druge.
Stric ju je čekao u predvorju.
- Jasno mi je zašto Middlebury Park smatraju biserom engleske
arhitekture - izjavio je dok mu je prilazila. - Tvoja svekrva maloprije mi je
pokazala cijelo zdanje.
- I park je jednako veličanstven - rekla mu je dok je ispred njega koračala
kroz ulazna vrata pa niz stube. - Odvest ću vas do jezera, a ako imate dovoljno
snage, mogli bismo uz jezero prošetati do drvoreda cedrova i ljetne kuće. Nakon
samo letimična pogleda, čovjek bi mogao zaključiti kako park završava sa
stablima onkraj jezera, ali tomu nije tako.
Ponudio joj je ruku i ona je ispod nje provukla ruku. Sad kad ga je vidjela
već nekoliko puta, manje je nalikovao na njezina oca. Nije imao šarm njezina
tate, baš kao ni osmijeh koji topi sva srca. S druge je, pak, strane bio elegantan, a
imao je i savršene manire.
- Bolje će nam biti da koračamo stazom dok možemo - rekla mu je.
Jutro je bilo zamućeno izmaglicom od koje je trava sad bila mokra, ali
oblaci su se nakon podneva razišli. Bilo je ugodno poslijepodne s blagim
daškom jeseni u zraku.
- A staza je nova? - upitao ju je. - Dobro se uklapa u okoliš. Sophie, je li i
to bila tvoja zamisao?
- Bez ičije pratnje, Vincent je bio ograničen na cvjetnjak ispred kuće -
rekla je.
- Sigurno nije dobro kad netko tako ovisi o drugima, zar ne? Ili kad je
sveden na tako malen i ograničen prostor. Ipak, na to se svodi djetetov život -
tiho je rekao, gotovo kao da govori samome sebi. - Što nije ni tako loše ako se o
djetetu brine i skrbi kako bi izraslo u neovisna odrasla čovjeka. Jedna od trajnih
boli koja me prati cijeli život jest činjenica da sam izgubio troje djece u ranome
djetinjstvu, Sophie. Nekoć sam zavidio svojemu bratu. Ne, bio sam ljubomoran,
da budem precizniji. Prekinuli smo odnose kad smo još bili vrlo mladi. Nije to
bilo zbog njegova načina života, nego zbog njegova ophođenja. Dogodilo se to
zapravo kad je ukrao, jer tako sam si to tad objašnjavao, kad je oženio damu
koju sam smatrao svojom. Jesi li znala to o svojoj majci? Potom su dobili tebe i
ti si poživjela. Zamjerao sam zbog toga. Zamjerao sam njemu, a i tebi. Ako si
me mrzila, Sophie, bolje nisam ni zaslužio.
Um joj je bio potpuno tup nakon ovog što je upravo izgovorio. Njezin joj
otac nikad nije bio rekao što se dogodilo između njega i njegova brata. Njezini
zaključci nisu bili ispravni. Je li njezina majka ikad požalila što se nije udala za
njezina strica?
- Predložio sam mu da te uzmem k sebi kad vas je tvoja majka napustila,
znaš - rekao je. - Ili možda ne znaš. Moja žena i ja do tada smo već bili izgubili
dvoje djece.
- Htjeli ste me uzeti k sebi? - Zaprepašteno ga je pogledala.
- Način života mojega brata nije bio prikladan za tako maleno dete - rekao
je - osobito u trenutku kad tvoja majka više nije bila s vama. Ali, naravno da me
odbio. Ne krivim ga. Na njegovu bih mjestu jednako postupio. No, to mi je
poboljšalo naše odnose. Moja ponuda i njegovo odbijanje samo su pogoršali
stvari.
Šutjeli su dok je Sophie probavljala podatke koje je upravo doznala.
Koliko li samo djeca malo znaju o dramama koje se odvijaju između odraslih što
ih okružuju.
- Tko god da je uredio jezero - rekao je on - s otočićem postavljenim baš
na tom mjestu i hramom, svakako je imao osjećaj za pitoreskno. Imate li čamce?
- Imamo - odgovorila je, ali nadala se da neće predložiti da se ukrcaju u
jedan od njih. Čamcem se nije vozila još od onog poslijepodneva kad ju je
Vincent učio kako plutati na površini vode, kad su na nov način vodili ljubav i
kad se potpuno zaljubila u njega.
Skrenuli su s puta i zaputili se pokraj spremišta za čamce, oko jezera.
- Bili smo rasklimana obitelj, Sophie - rekao je. - Ne znam zašto je tomu
bilo tako, ali nitko od nas nije gajio prevelike osjećaje prema drugima, iako smo
tvoj otac i ja tijekom odrastanja bili najbolji prijatelji. Pretpostavljam da je to u
jednakoj mjeri moja pogreška kao i pogreška mojega brata i sestara. Udaljio sam
se. Supruga me jednom optužila da sam hladan i to me povrijedilo zato što nisam
imao osjećaj da sam hladan. Ali, kad sam nakon svađe promislio o njezinoj
optužbi, shvatio sam kako moje ponašanje navodi upravo na takav zaključak.
Uvijek sam se držao podalje, izbjegavao sudjelovati u bilo kakvim aktivnostima.
Možda sam zato i postao diplomat, a ne političar ili vojni časnik.
Sophie je šutjela. Nije imala što reći.
- Ah - rekao je dok su koračali onkraj jezera i stabala na njegovoj
suprotnoj obali. - Shvaćam što si htjela reći. A shvaćam i zašto je onaj tko je
uređivao park ovaj puteljak smjestio ovdje, tako da ga se iz kuće ne može vidjeti.
Ovdje čovjek može uživati u privatnosti. Ovo je dobro mjesto za šetnju i
razmišljanje, dobro mjesto za čitanje knjige. A vidiš kako funkcionira moj um?
To su stvari koje su mi prve pale na pamet. Jer ovo je i osamljeno mjesto kamo
ljubavnici mogu poći u šetnju.
- Da - potvrdila je ona.
- Šećete li ovuda s Darleighom? - upitao ju je.
- Da - odgovorila je. - Ponekad.
Nekoliko su puta prošetali do ljetne kuće, a ona je tada nosila knjigu koju
je čitala naglas dok su sjedili. Jednom je kišilo dok su bili ondje, a Vincent je
zamijetio kako je zvuk kiše na staklenome krovu valjda najugodniji zvuk na
svijetu. Podignuo ju je potom sebi na krilo, ona mu je položila glavu na rame, pa
su u tišini sjedili sve dok kiša nije prestala.
Od te joj se uspomene stezalo grlo, onako kako to obično biva s
uspomenama.
No, on je htio biti slobodan. Ona je bila samo jedna od gomile žena koje
su se htjele skrbiti o njemu. A on je načuo razgovor što ga je vodila s njegovim
sestrama, razgovor o njezinu povlačenju u seosku kućicu, što je nekoć bilo
njezin san.
No, bila je trudna. Ostat će zajedno. Sad neće morati otići, a bila je i
potpuno sigurna da on nju neće nikad ostaviti.
Imali su lijep zajednički život. Bili su prijatelji. Razgovarali su i zajedno
se smijali. Bili su ljubavnici. Uskoro će dobiti dijete koje su oboje priželjkivali.
Imali su obitelj, dobre susjede i nekoliko bliskih prijatelja. Imali su... sve.
Zašto je sve bila tako teška riječ?
- Imaš li dobar brak, Sophie? - upitao ju je stric.
- Imam.
Njezin brak doista je bio dobar. Nije lagala.
- Osjetio sam da je tako - izjavio je. - Prilično je očigledno da se volite.
Jesi li ga dragovoljno odabrala i odvažno nasrnula na njega?
- Je li vam to rekla tetka Martha? - upitala je.
- Neću te osuđivati ako je to istina - rekao je. - Većina nas tako i dođe do
svojih bračnih partnera. Ali, pretpostavljam da u tvojemu slučaju nije bilo tako.
Pretpostavljam da gaje Henrietta htjela za sebe, ili da su ga Martha i Clarence
htjeli za nju, a ti si se nekako našla usred svega toga, pa te oženio. Takvo je
barem moje tumačenje priče koju su mi ispričali.
- Bila je zabava - rekla mu je ona - a Henrietta je Vincenta uvjerila da je
izvede van na svjež zrak. Odvukla ga je na pustu uličicu. Pošla sam za njima sa
šalom pretvarajući se kako sam mislila da je njezin.
Tiho se nasmijao.
- I pretpostavljam da je nastala strašna strka - rekao je - pa ti je Darleigh
ponudio spas od Marthina gnjeva.
- Prvo sam ga odbila - rekla mu je. - Ali, bio je uporan, pa me uvjerio da
će naš brak i njemu i meni biti od koristi. To, dakako, nije bila istina, ali
svejedno sam pristala.
- Ne, to nije bila istina - rekao je on. - Uvjeren sam da je on imao više
koristi od tebe, Sophie.
- Glupost - nasmijala se ona. - Da nije bilo Vincenta, živjela bih u
londonskoj kanalizaciji.
Zastao je nasred staze i zagledao se u nju.
- Samo mi reci da se šališ - rekao je. - Martha ti nije prijetila da će te
izbaciti, zar ne?
- Nije prijetila, nego je to i učinila - odgovorila mu je - usred noći, nakon
zabave. Otišla sam u crkvu, a župnik me je ondje ujutro pronašao. Vincent je
došao u župni ured čim je doznao.
Njezin stric sklopio je oči i položio ruku na njezinu koja je počivala na
njegovoj podlaktici.
- Ah, Sophie - rekao je - kriv sam za puno toga. Sebastian mi je rekao da
te Mary sramotno zanemarivala dok si živjela kod nje. U Beču sam bio silno
zaposlen i nije mi se dalo vratiti se u Englesku kako bih se i sam uvjerio u to. A
onda je ona umrla i Martha te je primila k sebi. Ona je imala Henriettu koja je
bila približno tvoje dobi, pa sam svjesno odlučio vjerovati da ćeš ondje imati
društvo i biti sretnija nego prije. Trebao sam biti pametniji. Stvarno sam trebao.
Diskretno sam se raspitivao kod nekolicine svojih londonskih poznanika i svi oni
potvrdili su nekoliko Henriettinih pojavljivanja na mondenim zabavama, ali tebe
istodobno ondje nitko nikada nije vidio. Zar nisi nikad službeno predstavljena?
Nisu li te vodili na balove ili zabave?
- Ne - odgovorila je ona. - Tetka Martha strahovala je da bi se ljudi mojim
pojavljivanjem sjetili tate i načina kako je poginuo.
- Ah - uzdahnuo je on. - Ja sam odgovoran za to. No, bilo bi odveć lako
zaiskati od tebe oprost.
Nastavili su šetnju koja ih je dovela u blizinu ljetne kuće.
- Ako ljudi jedni od drugih ne mogu zatražiti oprost - rekla je ona - onda
se ništa ne može ni oprostiti, a rane ne mogu zacijeliti.
 - Jesi li duboko povrijeđena, Sophie? - upitao je. - Jesam li te i ja
povrijedio?
- Da.
Čula je kako on polako udiše, a potom izdiše.
Bilo joj je drago što nije odlučio ući u ljetnu kuću. Okrenuo se, pa su se
stazom zaputili natrag.
- Sad je prekasno da učinim išta kako bih ti pomogao. Moja ti pomoć više
nije potrebna. Imaš Darleigha.
- I njegovu majku, baku, tri sestre i njihove obitelji - rekla je. - Nemam
nikoga svog, striče Terrence. Imam samo tetku Marthu i sir Clarencea i Henriettu
s kojima se nadam da ću imati srdačne odnose, ali znam da ti odnosi nikad neće
biti prožeti toplinom. A možda i vas.
- Tvoja te obitelj iznevjerila - izjavio je. - Možda bi ti bilo najbolje da
svima nama okreneš leđa, Sophie.
- Onako kako ste vi i tata jedan drugome okrenuli leđa? - upitala je. -
Onako kako ste, kako se čini, obojica okrenuli leđa svojim sestrama? Obitelji se
ne bi trebale tako ponašati. Sve što želim jest obitelj koju ću voljeti, obitelj koja
će me voljeti. Vlastitu obitelj. Tražim li previše?
- Nemam baš iskustva s toplinom - rekao je.
- Možete li pokušati? - upitala ga je. - Rekli ste mi da vas najviše boli
gubitak djece. Imate nećakinju. Ne mogu zamijeniti vaše rođene sinove i kćeri,
ali žudim za vašom ljubavlju. I želim vas voljeti.
Progutala je pljuvačku i začula neugodno klokotanje u vlastitom grlu.
On je ponovno zastao i okrenuo se prema njoj.
- Sophie - rekao je. - Mislim da još nikad nisam upoznao nekoga tako
ljupkog kao što si ti. Možda samo svoju rođenu djecu... Ali, oni nisu ovdje niti
će ikada biti. Nisam baš uspješan u pružanju zagrljaja.
- Ja jesam - izjavila je ona i privila mu se u zagrljaj, obgrlila ga rukama
oko pojasa i obraz mu položila na rame.
On ju je čvrsto zagrlio, pa su dugo tako zagrljeni samo nepomično stajali.
- Opraštaš mi? - upitao je on.
- Da.
- I dopuštaš mi da budem dio tvoje sadašnjosti i budućnosti?
- Da.
- Voliš li ga, Sophie? - upitao je. - Možeš li me utješiti potvrdom da je tvoj
brak doista onaj pravi?
- Potvrđujem i jedno i drugo - odgovorila je.
Njihov je brak doista bio dobar. Ostat će zajedno zbog njihova djeteta, a s
vremenom možda i zbog djece. No, neće ih samo djeca držati zajedno. Oh, ne
želim vjerovati da je tomu doista tako. Oni će biti obitelj. Jedno će drugog voljeti
onako kako se članovi obitelji i trebaju voljeti. A ona i Vincent svojoj će djeci
dati pravi primjer ljubavi, prijateljstva i tolerancije.
- Darleigh je vrlo sretan čovjek - rekao je.
Nasmiješila se i uhvatila ga ispod ruke.
- Propustit ćemo čaj ako se uskoro ne vratimo - rekla mu je.


 21. Poglavlje


Vincent se pažljivo iskrao iz kreveta. Sophie je upravo bila po ponovno
utonula u san. Bila je budna od pola četiri, kako mu je rekla kad se probudio
nešto prije šest sati - pogledala je sat kako bi vidjela koliko je sati. Ispričala se
ako ga je probudila svojim meškoljenjem u krevetu.
- Izbezumljena? - upitao ju je.
- U najmanju ruku - odgovorila je pospanim glasom. - I uzbuđena. I...
izbezumljena.
Prijam i bal trebali su se održati za dva dana. Koliko je Vincent znao, sve
je bilo savršeno organizirano i isplanirano do najsitnijih detalja. Njegove sestre
su sa svojim obiteljima trebale doći tijekom dana, baš kao i Flavian. Pozvani su i
susjedi koji su živjeli u krugu od petnaestak kilometara, a za one koji su
stanovali dalje bilo je čak predviđeno i da će prespavati. Od svih odaslanih
pozivnica samo je jedna odbijena, i to samo zato što je primatelj imao nesreću da
je pao s krova ambara u trenutku kad mu je supruga doviknula i mahnula baš
tom pozivnicom, odvrativši mu pozornost. Nesretnik je slomio nogu na dva
mjesta.
Po mišljenju Andyja Harrisona i još nekolicine muškaraca s kojima se
Vincent u posljednje vrijeme sprijateljio, u susjedstvu će nakon bala u
Middleburyju nastupiti jeziva tišina. Neće, naime, preostati ništa, apsolutno ništa
o čemu bi se pričalo. Svi su unaprijed uživali u zabavi pred njima.
Vincent je zagrlio i poljubio svoju suprugu, uvjerivši je kako će sve dobro
proći i da ništa neće poći po zlu. Naravno da će orkestar iz Gloucestera doći na
vrijeme. I naravno da će sva hrana biti savršeno i na vrijeme pripravljena.
Naravno da će svi doći. I naravno da je prikladno i poželjno da ona prvi ples
otpleše sa svojim stricem. Neće zaboraviti plesne korake niti će se spotaknuti.
Gospođica Debbins je s njom prošla sve plesne korake, a i vježbala je u
glazbenoj sobi sa svojim stricem, iskusnim i vještim plesačem, zar ne? A on se
nije žalio što je s njom morao proći sve to.
- Sophie, kako to misliš - upitao ju je - da ti je žao što zbog tebe prolazim
kroz sve to? Nismo li baš mi odlučili kako je vrijeme da oživimo tradiciju
društvenih događanja u našemu domu? Nismo li zajedno odlučili organizirati
bal?
- Lijepo od tebe što kažeš da je tomu tako - izjavila je ona, a glas joj je bio
prigušen jer su joj usta bila naslonjena na njegova prsa. - No, bojim se da sam ja
to predložila. Htjela sam samoj sebi dokazati da sam u stanju biti gospodarica
Middleburyja. Htjela sam svima dokazati da sam dostojna nasljednica svih
dosadašnjih vikontesa.
- I to si dokazala zadivljujuće uspješno - uvjeravao ju je ljubeći joj sve
duže uvojke na glavi. - Ili ćeš to uskoro učiniti.
- A u tome i jest problem - izjavila je ona. - Taj dio kad to trebam provesti
u djelo. Molim te, nastavi spavati, Vincente. Nisam te htjela probuditi. Sad ću
mirno ležati, iako sumnjam da ću sljedeća dva dana oka sklopiti.
Zaspala je manje od tri minute poslije, a Vincent se iskrao iz kreveta i
otišao do svoje garderobe. Čuo je Shepa kako ustaje, dolazi do njega i hladnom
mu njuškom gurka ruku. Pogladio je psa po glavi i nježno ga povukao za uši.
- Dobro jutro, stari moj - prošaptao je i sagnuo se kako bi mu pas po
običaju polizao lice. - Samo ću kratko s tobom van, a onda imam dogovor koji
ne smijem propustiti. Zapravo je i on sinoć prilično dugo ležao budan, samo
prije Sophie. Zar će ispasti potpuni kreten? Posljednjih je nekoliko jutara
vježbao s Martinom, a Martin se zakleo da je dobro udarao.
- Ne znam kako to postižete, gospodine - zastenjao je - ali uspijevate i
uopće mi se ne sviđaju udarci što ih primam. No, posve će mi odgovarati ako ih
takve bude primio i onaj nasmiješeni gad. Rekao je da je boksao s gospodinom
Jacksonom, zar ne? Nadam se da se nije samo hvalisao kad vam je to rekao. To
bi samo značilo da će niže pasti.
No, ako se nije samo hvalisao, to će značiti da će biti gadan protivnik.
Upravo je to Vincenta i držalo budnim, a želudac mu se grčio. Nije se bojao
ozljeda. Imao je divlje djetinjstvo. Od udaraca je pao jednako često kao što je i
rušio svoje protivnike u boksanju. Uvijek bi nakon toga ponovno skočio na noge
i nastavio skakutati. Ne, ovoga je puta strahovao da će ispasti nedostojan, da
neće uspjeti izvršiti ono što si je zacrtao.
Bio je to strah od činjenice da mu je sljepoća oduzela muževnost.
Besmislene misli! Ali, noću misli lutaju i teško ih je obuzdati.
Kad je Vincent došao u podrum, Martin je već bio ondje.
- Jeste li sigurni da želite to, gospodine? - upitao je. - Bit će mi drago
umjesto vas obaviti to na tradicionalan način. Oborit ću ga, pa će u tren oka
zuriti u zvijezde kroza strop podruma i svih katova iznad nas.
- Usprkos treningu gospodina Jacksona? - upitao je Vincent.
Njegov sobar rekao je tad nešto neprikladno.
- Nemaš povjerenja u mene, Martine?
- Potpuno vjerujem u vas - odgovorio mu je Martin. - Ali, nije mi jasno
zašto biste se samo vi trebali zabavljati, i to samo zato što ste prokleti vikont.
 - I zato što mi je vikontesa supruga - rekao je Vincent.
- Ah. I to stoji - popustio je Martin. - Da je u pitanju Sal, samo bi moje
šake to mogle odraditi.
Vincent se nasmiješio i htio reći nešto o udvaranju koje se odvijalo
između njegova sobara i kovačeve kćeri koja se i dalje čuvala do udaje kad su
zadnji put razgovarali o njoj. No, podrumska vrata iznad njih tad su se otvorila i
obratio im se vedar glas.
- Darleigh? Jeste li tu? Je li i vaš pobočnik tu?
- Obojica smo ovdje - odazvao se Vincent. - Siđite, Maycock. Trebalo bi
biti dosta svjetla. Martin je upalio sve svjetiljke.
- Ah, predivna špilja - izjavio je Sebastian Maycock, a glas mu je sad bio
bliže. - Ovdje vježbate, Darleigh? A ovo je vaš trener?
- Martin Fisk - odgovorio je Vincent. - Prijatelj, pobočnik, sobar, trener.
Igra mnoštvo uloga.
- Izgledate dojmljivo snažno - rekao je Maycock. - Ti mišići ruku i ramena
izgledaju kao da ih održavate u dobroj formi.
- Dajem sve od sebe - odgovorio je Martin.
- I mislite da mi možete parirati u boksu, zar ne? - nasmijao se Maycock. -
Uz hrabrost je potrebno i umijeće. Znate li to?
- Mislim da sam to već nekoliko puta čuo - rekao je Martin.
- Dobro - rekao je Maycock. - Vidim da ste se svukli do pojasa i da ste
spremni. Svući ću i ja košulju i čizme, pa možemo početi. Darleigh vas je
upozorio da ponesete mirisne soli i zavoje, zar ne?
- Spomenuo je to - odgovorio je Martin.
- Borba bez rundi, zar ne? - rekao je Vincent. - Poštena borba samo
šakama, bez udaraca ispod pojasa? Borba završava predajom ili nokautom nakon
kojega je jedan od dvojice u nemogućnosti ustati tijekom razumnog vremenskog
roka?
- To mi zvuči pošteno - izjavio je Maycock. - Ne očekujem da će dugo
trajati. Nadam se da vaša kuharica rano poslužuje doručak, Darleigh. Ništa ne
pospješuje tek kao dobra boksačka borba. Pokušajte ne pasti baš odmah, Fisk.
Spremni?
- Ja sam spreman - rekao je Martin. - Evo. Postavio sam sve lanterne na
jedno mjesto.
- Oh, ponovno ih raširite - rekao mu je Maycock. - Okupljene ovako na
jednome mjestu bacaju previše sjena. Pazit ćemo da ih ne prevrnemo. Darleigh,
stari druže, savjetovao bih vam da sjednete gore, na stube. Ne bismo vas htjeli
slučajno udariti, zar ne? To ne bi bilo sportski.
Nasmijao se. Taj se čovjek često smijao.
 - Mislim da postoji detalj koji ste pogrešno shvatili - rekao je Vincent. -
Neće se Martin boksati s vama, Maycock, nego ja.
Nastupila je kratka tišina nakon koje je ponovno uslijedio grlen smijeh.
- E ta vam je dobra, Darleigh - rekao je. - Već u prvoj sekundi doći će do
masakra. Hoćemo li, Fisk? Raširite svjetiljke. Mračno je ovdje.
- Postat će još mračnije - rekao mu je Vincent. - Očigledno nisam bio
dovoljno jasan. Maycock, boksat ćemo vi i ja. U normalnim bi okolnostima
borba između nas dvojice bila apsurdna. Vi vidite. Ja ne vidim. U mojim se
očima svjetlo nažalost neće tako skoro upaliti, ali ja mogu ugasiti svjetlo u
vašima. Pa ćemo tako biti izjednačeni, a borba pravedna. S razlogom kažem
borba, jer u pitanju neće biti samo vježba. Kad ste ožalošćenoj i krhkoj petnaest
godina staroj djevojci rekli da je ružna, Maycock, kad ste je prisilili da se
pogleda u velikom ogledalu, više ste je mnogo povrijedili. Uništili ste je. A kad
to učinite djevojci koja je u međuvremenu postala mojom suprugom, tad mene
pretvarate u svojega neprijatelja i zaslužujete kaznu koja će vam biti udijeljena
mojom rukom.
- Oh, tako dakle. - Maycock se ponovno nasmijao. - Pa to je bilo davno,
stari moj, a i bilo je istina. Zar bi vam bilo draže da sam joj lagao? Zar biste
htjeli da sam joj rekao... tako dakle!
- Svjetiljke su ugašene, gospodine - izvijestio je Martin. - Tri koraka
naprijed, blago udesno.
- Ovdje je mračno kao u mrkloj noći - izjavio je Maycock užasnuto. -
Nakratko ih ponovno upalite, čovječe.
- Savjetovao bih vam da se branite - izjavio je Vincent koji je u
međuvremenu načinio tri koraka naprijed, blago udesno, što je bila jedina
izvanjska pomoć koju je dobio. Kratkim trzajima obiju ruku poslužio se kako bi
locirao protivnika, a potom ga je udario ravno u bradu.
- Oh, tako dakle! Ovo nije sportski.
- Jesu li vam ruke vezane? - upitao je Vincent. - Jesu li vam noge
prikovane lancima? Jesu li vam uši začepljene?
Šakom je zamahnuo u obnažena prsa ispred sebe, pa lijevom s boka,
desnom prema gore.
Maycock se oporavio i podigao ruke da se obrani. Skakutao je uokolo -
skakućući se izvukao izvan dosega. Udarci u prazno počeli su iscrpljivati
Vincenta.
Naravno, to zapravo nije bila poštena borba. Vincent se snalazio u mraku.
Znao je koristiti se ušima i šestim čulom koje mu je govorio kad bi mu se netko
ili nešto našlo u blizini. Uglavnom je to bio zvuk - šljapkanje bosih nogu po
podu, disanje koje je od napora postajalo sve glasnije. A bio je tu i glas koji je
prilično često prosvjedovao ili se rugao, osobito kada bi Maycock uspio, u više
navrata, zadati udarac koji nije bio osobito bolan. Nijedan udarac nije bio u lice.
I Vincent je govorio. Bilo je to jedino pošteno.
- Problem je s vama, Maycock - izjavio je - u tome što ste površan čovjek.
Vidite ljepotu i vjerujete da je riječ o lijepoj osobi. Vidite ružnoću, pa pomislite
kako je riječ o dosadnoj osobi lišenoj bilo kakve profinjene senzibilnosti. Vidite
kamenicu i ni ne pomislite da je u njoj možda skriven biser.
Maycock je bio točno ispred njega. Tu je činjenicu provjerio nizom
kratkih brzih udaraca lijevom rukom kojima je ovaj kontrirao tako da je bradu
izložio desnici u zamahu. Pao je kao klada.
- Čista sreća - izjavio je pridižući se na noge. - Samo bih volio da se s
vama po mojim uvjetima mogu boriti u Jacksonovu boksačkom salonu,
Darleigh. Ondje bismo brzo vidjeli tko je bolji borac.
- A Jackson, svi vaši prijatelji i poznanici aplaudirali bi vašemu
vrhunskom talentu - izjavio je Vincent ponovno ga obarajući na tlo.
Bilo je teško točno odrediti gdje mu je lice, a gdje brada. Vincent je
pokušavao izbjeći lice. Poslije se trebalo suočiti s obitelji. A za dva dana ih je
čekao prijam, kao i bal. Ovoga je puta, međutim, imao dojam da je naletio na
Maycockov nos.
Maycock je ponovno ustao. Barem nije bio kukavica.
Vincent ga je žestoko pogodio u bradu, kratko zastao, pa ponovno
skakućući izašao izvan njegova dosega.
- Vidjeli ste usamljenu mladu djevojku o kojoj se njezina skrbnica uopće
nije brinula - rekao je - i vidjeli ste na njoj ružnoću, iako vas je obožavala. Sada
ne mogu ni vidjeti kako izgleda kao odrasla žena, ali vidim ljepotu skrivenu u
njoj, ljepotu koja mi zasljepljuje duhovne oči.
- Možda je okrutno biti iskren - iživcirano je izjavio Maycock. - Ako to
smatrate važnim, Darleigh, ispričat ću se. Već sam joj rekao da više nije ružna.
Jednostavno mu nije bilo jasno, zar ne? Vjerojatno nije ni bio u stanju
razumjeti. Vincent ga je ponovno oborio, a on je ponovno ustao sekundu ili dvije
poslije.
- U jednakoj sam mjeri vidio njezinu bol i ljepotu – rekao je Vincent. - Bol
proizašlu iz njezina uvjerenja da je ružna i da je nitko nikada neće voljeti.
- Da imate oči, Darleigh - rekao je Maycock - shvatili biste...
Vincent ga je oborio udarcem kojemu je svrha bila da ostane ležati.
Tak je i bilo.
Nastupila je tišina u kojoj se čulo samo njegovo teško disanje.
- Maycock?
Čulo se tek tiho stenjanje.
 - Želite svjetiljku, gospodine? - upitao je Martin.
- Da, upali jednu, molim te, Martine.
- Nije baš posve bez svijesti - izvijestio ga je Martin nekoliko trenutaka
poslije.
Maycock je ponovno zastenjao.
- Dopustite mi da vam pomognem ustati - rekao je Martin. - Sjednite
ovdje, na stube. I ja sam se bez uspjeha pokušao boriti protiv njega. Nekoć sam
ga obarao koliko i on mene, ali tad smo još bili dečki, u vrijeme dok je još vidio.
Sad je ubojitiji.
Vincent je pronašao ručnik i brisao se njime. Po zvukovima je mogao
razabrati da Martin pomaže Maycocku.
- Ima li ozljeda? - upitao je.
- Samo nešto krvi iz nosa - odgovorio je Martin. - Dan-dva će upadati u
oči. Malo crvenila u području brade. Na očima nema modrica. Na rukama i
prsima će biti modrica u svim bojama koje će se zadržati neko vrijeme, ali ispod
košulje ih nitko neće vidjeti.
- Lažnim sam izlikama namamljen ovamo - izjavio je Maycock.
- Ovamo ste dovedeni kako biste bili kažnjeni - uzvratio mu je Vincent. -
Znate, mogao sam Martinu reći da vas sveže. Umjesto toga, ponuđena vam je
poštena borba.
- Poštena?! - usudio se Maycock. - Ispao sam potpuni šupak!
- Nadam se da je tako - izjavio je Vincent i nasmiješio se. - Vjerujem da je
najbolje objašnjenje koje bismo gore mogli dati verzija istine. Vi i ja imali smo
prijateljsku borbu nakon što ste vi prilično sportski predložili da se borimo u
potpunome mraku.
- Ne volim kad netko od mene pravi budalu - izjavio je Maycock.
- Nitko to ne voli - odgovorio je Vincent. - No, samo vi, Martin i ja
trebamo znati što se dogodilo. I Sophie. Reći ću joj.
Čuo je stopala koja su se uspinjala stubama. Vrata na vrhu stubišta su se
otvorila, a potom i zatvorila.
- Nije bio slinava kukavica - izjavio je Martin. - Drago mi je zbog toga.
Kad god sam ga čuo kako pada, pomagao sam mu ustati.
- Nije li to bilo nepošteno? - upitao je Vincent.
- Ne kao kazna - odgovorio je Martin. - Nije gadno ozlijeđen. Povrijeđen
mu je samo ponos. A posve sigurno nije shvatio poruku, zar ne?
- Mislim da nije u stanju - složio se Vincent.
- Imat ćeš lijepu modricu na bradi - rekao je Martin. - Daj da ti uz nju
pritisnem vlažan ručnik. Kad ste mi rekli da ćete je oženiti... morate li se sad i
meni osvećivati?
 - Otada si se iskupio - rekao mu je Vincent. - I nikad joj to nisi rekao, niti
bi joj rekao. Joj! To boli. Osim toga, vjerojatno je i nalikovala na dječaka, jadno
moje maleno strašilo, s onom svojom kratkom kosom. Sad joj raste.
- Ako sam dobro shvatio, jutros više nećete vježbati, gospodine? - upitao
je Martin. - Mogu li otići naložiti da vam u sobu donesu vodu za kupku?
- Da, molio bih, Martine.
Stisnuo je prste u šaku pa ih ispravio, što je pomalo boljelo. Zijevnuo je
kako bi namjestio čeljust koja će ga jedno vrijeme boljeti.
Pomislio je koliko je voli. Ta mu je misao na pamet pala kao grom iz
vedra neba.
Pa, naravno da je voli. Bila mu je supruga i bilo im je ugodno zajedno.
Zajedno su razgovarali i smijali se. U krevetu im je bilo predivno, a ona će za
nekoliko mjeseci roditi njihovo dijete. Naravno daju je volio.
Ali, ne. Ta iznenadna misao nije imala to značenje.
Volio ju je.
A ona je još uvijek sanjala o seoskoj kućici.


***
Sophie je dokasna spavala, pa joj se sad činilo kako neće ništa stići, iako
nije bila sigurna što bi to sve trebala stići. S obzirom na to da će se prijam i bal
održati za dva dana, sve što je trebalo biti učinjeno odavno je učinjeno, tako da
je sad samo trebalo čekati i nadati se da ništa neće poći po zlu i da ništa nisu
previdjeli.
Ništa nisu previdjeli. Jučer su čak ona i Vincent odjahali do gospođe i
gospodina Latchley - bio je to onaj nesretni farmer koji je pao s krova ambara.
Da, odjahali su. Ona je bočno jahala mirnu kobilu Vincentu s jedne strane, a
gospodin Fisk s druge strane. Potkraj puta natrag, gospodin Fisk primijetio je
kako bi isti put brže prešli da su išli pješice.
Gospodin Fiskjoj je naposljetku ipak bio drag. Usprkos bolnoj izravnosti i
osornom ponašanju, često joj se činilo da u njegovim očima, kad bi je pogledao,
nazire nešto nalik osmijehu.
Gospodina Latchleyja uspjeli su uvjeriti da dopusti da po njega i njegovu
suprugu pošalju kočiju koja će ih na dan održavanja bala dovesti u Middlebury.
Smjestit će za njega kauč u mirnome kutku dvorane za balove na kojemu će
moći sjediti, odmarati svoju slomljenu nogu, promatrati slavlje i razgovarati sa
susjedima. Gospođa Latchley istodobno će moći plesati i šetati uokolo s
prijateljicama. Tu će, dakako, prespavati, pa će ih sutradan odvesti kući.
Sophie nije bila gladna. Odlučila je propustiti doručak, iako je znala da ne
bi trebala. Trebala je nahraniti i dijete i sebe. Možda malo kasnije. U
međuvremenu će vani ukrasti nekoliko minuta samo za sebe. Činilo se da je jutro
svježe, ali nije kišilo. Uzela je ogrtač.
Jedno je vrijeme šetala cvjetnjakom, nije imala volje otići dalje. Njezina i
Vincentova obitelj po njezinu su mišljenju predugo spavale, ali uskoro će ustati,
ako već nisu. To je značilo da se ne smije predugo zadržavati vani. A danas stiže
još uzvanika.
Imala je vlastitu obitelj! Promišljala je o toj novoj spoznaji i shvatila kako
joj pruža zadovoljstvo. Imala je strica. Imala je tetku i tetka, sestričnu, a oni će
zauvijek ostati dijelom njezina života, jer im neće dopustiti da se udalje. Nisu to
bili osobito dražesni ljudi, nijedno od njih troje, i posve sigurno nisu bili dobri
prema njoj. Dakako, izuzme li se činjenica da su joj tijekom tri godine pružali
krov nad glavom i hranili je. Ali, neće im zamjeriti. Jednostavno neće. Kao što
neće do kraja života zamjeriti ni Sebastianu. Bio je ljubazan, slab muškarac
opsjednut samim sobom, i posve izvjesno mi je bio dostojan djevojačke
odanosti, ali nekako je bio dijelom njezine malene obitelji i bilo joj je drago što
je tu.
Baš kad je kanila vratiti se u kuću, postala je svjesna da netko pješice hita
prilaznom stazom. Žena. Skrenula je na ravni dio staze koji se proteže između
orezana grmlja, pa joj je Sophie, vidjevši da je to Agnes Keeping, pošla ususret.
Bilo je još rano za jutarnji posjet, ali ovaj je posjet bio dobrodošao.
- Agnes! - povikala je kad su se našle dovoljno blizu jedna drugoj.
Njezina se prijateljica smiješila i mahala presavijenim listom papira.
- Nisam mogla čekati pristojnije vrijeme - zadihano je izjavila ona. – Pošta
je rano došla, pa sam morala i ja. Javio mi se Dennis nakon što sam već izgubila
svaku nadu da će mi se ikad javiti. Muškarci su najgori korespondenti, zar ne?
Sophie se nasmiješila i obje su zastale. - Tko je bio Dennis?
- Dennis Fitzharris - objasnila je Agnes. - Moj rođak. Nakladnik.
Ah, rođak. No, Agnes joj nikad nije rekla da je on i nakladnik. Sophie je
podigla obrve.
- Želi objaviti tvoju prvu priču o Berthi i Danu - rekla joj je Agnes. - A
želi pročitati i druge priče. Evo. Sama pročitaj. - Pružila je Sophie presavijeno
pismo.
Doista je htio objaviti knjigu. Svidjeli su mu se i tekst i ilustracije.
Smatrao je da će to oduševiti djecu, a vjerovao je i da će knjiga imati dobro
tržište, jer je bilo malo knjiga namijenjenih isključivo djeci, osobito tako sjajno i
zabavno ilustriranih. Predložio je i da se knjiga objavi pod pseudonimom
„Džentlmen, gospodin Hunt“, budući da vikont Darleigh nesumnjivo ne bi htio
da ljudi njegovu titulu povezuju s nečim tako trivijalnim, a lady Darleigh ne bi
htjela da je smatraju vulgarnom. Za predujam je ponudio prilično velikodušan
iznos.
Sophie se zagledala u Agnesine nasmijane oči i nasmiješila joj se.
Zapravo nasmijala. Jer u tom su se trenutku obje smijale, grlile i plesale na stazi.
- Je li vulgarno biti autorica? - upitala je Sophie.
- Užasno, draga moja - odgovorila je Agnes. - Čak i gore nego
ilustratorica. Postoji li pogrdniji pojam od vulgarnog? Ako postoji, onda si baš
takva, odnosno: bila bi takva kad bi dopustila da ti se ime pojavi na naslovnici
knjige.
- Naslovnica moje knjige. - Sophie je zaprepašteno zurila u nju. - Moje
knjige. Moje i Vincentove. Oh, Agnes!
- Znam - rekla je Agnes. - Predivno, zar ne? Ali, moram se žurno vratiti
kući. Sestri sam rekla da ću se vratiti za pola sata. Obećala sam da ću joj pomoći
ušiti novi porub na svoju najbolju večernju haljinu, kako bi bila spremna za
prekosutra. A ona je uvjerena da će nam objema za to trebati cijeli dan, užasnuta
je, zapravo.
Okrenula se i pohitala putem kojim je došla, a Sophie se zaputila kući.
- Jeste li vidjeli mojega supruga? - upitala je slugu u predvorju. Sluga je
bio uvjeren daje gospodin s gospođom Pearl i lady
March u odaji za doručak, ali dok je Sophie hitala hodnikom zapadnoga
krila, upravo je bio napuštao svoju sobu i iza sebe zatvarao vrata.
- Vincente! - povikala je.
Okrenuo se prema njoj, nakrivio glavu u stranu i namrštio se.
- Što je? - upitao je. - Zvučiš izbezumljeno.
- Samo sam zadihana - rekla mu je. - Poštar je baš donio pismo u dom
gospođice Debbins, a on nas želi objaviti, Vincente, ali ne pod našim imenom,
jer to bi bilo vulgarno.
Izraz njegova lica nije se promijenio, samo se možda još malo više mrštio.
- On? - upitao je. - Poštar? Što bi bilo vulgarno?
- Na koricama objaviti žensko ime - objasnila je. - Po svemu sudeći, to
nije prikladno. A bilo bi trivijalno i da se poslužiš svojom titulom. Zato predlaže
pseudonim Džentlmen, gospodin Hunt.
- Ljubazno od njega - odgovorio je on, iznenada se smiješeći.
- Tko je, za Boga miloga, on, Sophie? I o čemu govoriš, za Boga miloga? I
kave veze poštar i gospođica Debbins imaju s tim, ma što to bilo, o čemu
govoriš?
- Baš nikakve - odgovorila mu je.
Nasmijao se od srca, a ona mu se nekoliko trenutaka kasnije pridružila.
 - Pismo je bilo namijenjeno Agnes Keeping - objasnila je ona.
- Ona je priču Bertha, Dan i pustolovina lopte za kriket na crkvenom
tornju poslala bratiću svojega pokojnog supruga u London, sjećaš se? Ispostavilo
se da je on nakladnik, da mu se priča svidjela i da bi želio kupiti autorska prava i
objaviti je pod pseudonimom Džentlmen, gospodin Hunt kako bi nas zaštitio od
neugodnosti i vulgarnosti. Želi je objaviti, Vincente, kako bi je djeca diljem
zemlje mogla čitati i uživati u ilustracijama. A želi vidjeti i ostale priče.
Osmijeh mu se zaledio na licu.
- Želi objaviti tvoje knjige, Sophie?
- Naše knjige.
- Onda bi mu najbolje bilo da ih objavi pod imenom gospodin i gospođa
Hunt, ili nikako.
- Misliš?
- Mislim.
Osmijeh mu se potom ponovno rastegnuo preko usana i raširio je ruke -
uza se nije imao ni Shepa ni štap - a ona mu se bacila u zagrljaj. Čvrsto ju je
stisnuo u zagrljaju, podigao u naručje i zavrtio u širokome krugu. Spustio ju je
na tlo prilično daleko od vrata odaje za doručkovanje, tako da im je bila okrenuta
leđima.
Smijao se. Smijala se i ona.
- Jesi li sretna zbog toga? - upitao ju je.
- A ti?
- Jesam.
- I ja sam.
Osmijeh joj je tad izblijedio. Na hodniku nije bilo mnogo svjetla, ali bilo
ga je dovoljno da vidi da mu je jedna strana lica natečena i crvena.
- Što se dogodilo? - upitala je i nježno mu dlan položila na tu stranu lica.
U trzaju se odmaknuo.
- Sudario sam se s vratima? - Njegov odgovor zvučao je poput pitanja.
Podigao je ruku i prstima oprezno dodirivao lice.
Uhvatila ga je za ruku i dlan mu okrenula nadolje. - I zglobovima si udario
u vrata?
- Bila su to teška vrata - odgovorio je.
Uhvatila ga je i za drugu ruku koja mu je bila spuštena uz bok.
- Vrlo teška vrata - rekao je.
- Što se dogodilo?
- Boksački dvoboj u podrumu - odgovorio joj je. - Maycock je jutros sišao
onamo, pa smo pomislili kako bi bilo zabavno da se ogledamo. Maycock je vrlo
sportski predložio da bismo trebali boksati u mraku kako bi nam šanse bile
izjednačene, pa je Martin pogasio svjetiljke. Maycock je, na svoju nesreću,
prošao daleko gore od mene, ali bilo je i za očekivati. U mraku sam iskusniji od
njega.
Nacerio se.
Zagledala se u njegove modre oči koje su tako precizno gledale gotovo
ravno u njezine.
- Nije to bila prijateljska borba, zar ne? - upitala ga je. - Bilo je to zbog
mene?
Jedno je vrijeme samo šutio.
- Bilo ti je petnaest godina, Sophie - rekao je. - Bila si povrijeđena i krhka,
a on ti je srce izgazio vojničkim čizmama. Još gore, posve ti je pogazio
samopouzdanje. Uvjerio te je da si ružna, iako si zapravo bila jedno od najljepših
ikad stvorenih biča.
- Oh, Vincente. - Osjetila je kako joj se niz bradu slijeva suza koja je
potom pala na ogrtač. Niz obraz joj je već klizila nova suza. - Bilo je to tako
davno. Znaš, nije me on htio povrijediti. Samo nije baš senzibilan. Nije bilo
potrebe da ga kažnjavaš.
- Ne, trebao sam ga kazniti, - odgovorio je on. - Možda sam bez vida,
Sophie, ali svejedno sam muškarac. A kad je mojoj ženi potrebna obrana, onda
ću je braniti.
Moja žena. Istog joj se trena u glavi stvorio prizor sa špiljskim čovjekom
koji jednom rukom svoju ženu drži za kosu, dok u drugoj vitla toljagom kako bi
udario drugoga špiljskog čovjeka. Možda će jednoga dana to i nacrtati.
Shvaćala je, međutim, njegovu potrebu da bude poput ostalih muškaraca -
Vincent Hunt koji je oduvijek bio vođa među dječacima, koji je pokretao sve
igre i vragolije. Vjerojatno je u mladosti bio i pokretač svih tučnjava. Nije imala
snage reći mu kako Sebastian zapravo nije bio dostojan njegova bijesa.
- Hvala ti - nježno je rekla. - Hvala ti, Vincente. Jesi li zglobove ruku
premazao kakvom ljekovitom mašću? A bradu?
- Martin zna da takve stvari ne pomažu - odgovorio joj je.
Među muškarcima, dakako, pretpostavila je.
- Pa - rekla je - onda ću poljubiti gdje boli da ti bude bolje.
To je i učinila.
Borio se zbog nje. U mraku. I pobijedio. A potom je smislio priču kojom
će objasniti sve modrice i ogrebotine kako nitko ne bi doznao istinu, samo
činjenicu da su se u podrumu našla trojica muškaraca.
Zbog toga joj ne bi trebalo biti drago. Nasiljem se nikad ništa ne postiže.
Ionako je bila izliječena zahvaljujući njegovoj velikodušnosti da je oženi i
njegovoj ljubaznosti. A u pet godina je ionako odrasla. Nasilje je bilo
nepotrebno.
Vincent se borio zbog nje.
Zato što je bila njegova.
A i zato što je bila najljepše maleno biće ikad stvoreno.

 22. Poglavlje


Sophie je bila odjevena za bal. Bila je uvjerena kako se još nikada u životu
nije osjećala tako uzbuđeno, mučno, sveukupno delirično. Zapravo je znala da je
tomu tako.
- Vidite, moja gospo? – izjavila je Rosina kao da joj je Sophie proturječila.
- Rekla sam vam.
- Doista jesi - složila se Sophie promatrajući vlastiti odraz u zrcalu u
garderobi. Rosina joj je stajala uz rame, što ju je podsjetilo na drugu prigodu kad
je netko drugi stajao uz nju ispred velikoga zrcala.
Sebastian ju je jučer nakon ranoga ručka odveo u stranu. Nos mu je bio
manje otečen nego dan prije, a modrice na njegovu licu i bradi bile su više
modre nego crne. Dan prije proveo je dobro raspoložen i smijući se svim
podbadanjima vezanim za svoje stanje, izjavljujući kako će se, kad ga slijepac
sljedeći put izazove na boksački meč, pobrinuti da to bude vani, u podne, usred
ljeta.
- Sophie - rekao joj je kad su se našli nasamo - Darleigh je pod dojmom da
sam te silno povrijedio dok si još živjela kod tetke Mary. Nisam to mogao izvesti
tako da te ne povrijedim. Nisam bio shvatio da si prema meni razvila određene
osjećaje, a nisam te mogao ni ohrabrivati da nastaviš u tom smjeru. Znaš, za
mene si još bila dijete i nisam te doživljavao kao ženu.
- Ne, naravno da nisi - složila se s njim. Bio je u pravu. Ali, naglasak nije
bio na tome.
- Sigurno ti je jasno - rekao je - da sam te samo zadirkivao kad sam ti
rekao da si ružna.
Najjednostavnije je bilo reći ,,da“. Nakon toliko vremena, to ionako više
nije bilo važno. No, da je to rekla, unizila bi ono što je Vincent dan prije učinio
za nju. Osim toga, bilo je važno. Posljedice njegovih riječi pratile su je
godinama.
- Ne, Sebastiane - uzvratila mu je - nisam tada to tako shvatila, jer nisi me
zadirkivao.
- Oh, dakle. - Izgledao je kao da mu je neugodno. - Pa, možda si u pravu.
Osramotila si me, bio sam u neprilici, budući da nisam znao što bih ti rekao. A
stvarno si čudno izgledala, znaš. Sad si se prilično proljepšala. Molim te, prihvati
moju najdublju ispriku. A možda sam ti učinio i uslugu. Vjerojatno si nakon toga
uzela stvari u svoje ruke i pobrinula se za sebe, zar ne?
Koji je bio smisao uskraćivanja oprosta? Dražesno joj se smiješio, nos mu
se blago crvenio. Osim toga, Vincent ga je kaznio.
- Prihvaćam tvoju ispriku, Sebastiane - rekla je. - Znaš, ni ti danas baš ne
izgledaš najbolje. Možda ćeš sutra bolje izgledati.
Nasmijala se i prema njemu pružila desnu ruku koju je on prihvatio i od
srca se s njom nasmijao.

- Tako mi je drago što sam vam sluškinja - izjavila je sad Rosina. - S vama
mogu toliko toga.
Prije negoli je uspjela nastaviti, začulo se kucanje na vratima i Vincent je
ušao u prostoriju.
- Gospodine - pokorno je pozdravila Rosina.
- Rosina - rekao je on, a ona se povukla.
Uvijek se odijevao uredno i elegantno. No, večeras, u crnom strukiranom
sakou, sa srebrom opšivenim pojasom, u svijetlosivim bermudama, s bijelim
čarapama i crnim cipelama izgledao je apsolutno veličanstveno. Bermude su bile
pomalo staromodne, ali Sophie je bilo drago što ih je odjenuo. Posve je izvjesno
imao noge koje je valjalo pokazati, pojas koji je valjalo istaknuti, ramena i prsa
zbog kojih je njegov sako izgledao kao da je šivan na njemu. Njegova svijetla,
kao i obično pomalo prerasla kosa, bila je uredno počešljana, ali uskoro će
ponovno biti neposlušna i privlačna kao i inače.
- Izgledate iznimno privlačno, gospodine - rekla je.
Nasmijao se.
- Misliš?
- Mislim.
- Reci mi. - Zurio je preko nje. - Opiši mi kako izgledaš.
- Izgledam zanosno - odgovorila mu je, a u glasu joj je bila tek natruha
poruge. - Haljina mi je svijetlo tirkizna, donji dio je mek i lepršav, s volanom uz
rub. Haljina ima dubok izrez sprijeda i na leđima i malene nabrane rukave. Moje
plesne cipele i rukavice su srebrne, lepeza mi je kineska, od pletena bambusa,
lijepo je oslikana. A tek moja kosa, Vincente! Kunem se, Rosina ima čarobne
prste.
- Hoću li joj morati udvostručiti plaču? - upitao ju je.
- Oh, barem udvostručiti - rekla je ona. - Kosu mi je dotjerala tako da
izgleda kao da je duga, iako je tek počela rasti. Nemam pojma kako je to učinila.
Potpuno je zaglađena na sljepoočnicama i začešljana prema tjemenu, tako da
izgledam kao da na glavi umjesto krune imam veliku količinu kose. Nekoliko je
uvojaka pustila da mi padaju preko ušiju, a imam dojam i da će mi i preko
zatiljka nakon nekog vremena pasti nekoliko nestašnih pramenova. U kosi mi je
sigurno cijeli arsenal ukosnica, Vincente, iako u zrcalu ne vidim ni jednu. A
frizer lady Trentham doista je bio u pravu, baš kao i Rosina. Ovakva frizura
ističe moj vrat. I doista imam naglašene jagodice. Izgledam starije. Zapravo
odraslije. Nekako više... Hmmm.
- Ljepše? - predložio je on. - To je nemoguće, Sophie.
- Da, pretpostavljam - složila se ona.
- Nikako ne možeš biti ljepša nego što već jesi - izjavio je on. Nasmiješila
se, a on joj se osmjehnuo.
- Sretna? - upitao je.
Osmijeh joj je izblijedio.
- To me pitaj koncem večeri - rekla mu je, a beba je baš u tom trenutku
odlučilo izvesti nešto što je nalikovalo na piruetu. - Ako ne dođe do neke velike
katastrofe, odgovor bi trebao biti potvrdan.
- Dođi - pružio je prema njoj ruku i privukao je k sebi.
- Nemoj mi zgnječiti kosu - rekla je.
Spustio je glavu i poljubio je. Uzvratila mu je poljubac i čvrsto ga zagrlila
oko pojasa.
- Nemoj mi zgnječiti pojas - prošaptao joj je u usne i još je senzualnije
poljubio.
Odmaknula se od njega, uzela lepezu i uhvatila ga ispod ruke.
Trebalo je dočekati uzvanike.

***
Sophie je opisala prizor. Vincentu su i ranije opisivali svečane odaje, ali
nije u njih često zalazio. Nisu ga osobito zanimale, znao je samo da se
posjetiteljima iznimno sviđaju, pa je osjećao određeno zadovoljstvo zbog
spoznaje da posjeduje tako veličanstven prostor. Večerašnji je opis, dakako, bio
živopisniji od prethodnih, dijelom zato što je Sophie bila ta koja ga je iznosila, a
dijelom zato što je taj prostor dobio njemu namijenjenu svrhu.
Veliki salon bio je uređen poput dnevnoga boravka kako bi se u njega
mogli povući svi koji požele nakratko se odmoriti od vreve u dvorani za balove.
Ondje su se nalazila četiri stola i nekoliko kauča. U velikom je mramornom
kaminu gorjela vatra. Zidovi su bili prekriveni tankim hrastovim daščicama
između kojih su bili oslikani prizori. Visoki kupolast strop također je bio
prekriven slikama. Posvuda je bilo pozlate, a nasred stropa visio je ogroman
luster na kojemu su sve svijeće bile zapaljene za ovu prigodu.
Maleni salon, točno upola manji od prethodnog, bio je slično uređen.
Ondje su bila poslužena jela i pića - profinjena hrana i deserti, vina i alkoholi,
limunade i čajevi.
Svečana blagovaonica poslužit će kasnije za večeru, zdravice i govore - ali
i kušanje četverokatne svadbene torbe koja je bila zamisao njegove bake.
Svadbena torta sa Sophie koja je već bila nekoliko mjeseci trudna i s trbuščićem
koji se počeo pomaljati, ako je vjerovati njegovim rukama!
On se nadao da se trbuh već vidi. Pucao je od ponosa - iako je istodobno
osjećao i paniku.
Dvorana za balove bila je dvostruko veća od velikog salona i izgledom se
od njega nije osobito razlikovala. Jedina razlika bila je u tome da su se u dvorani
za balove umjesto oslikanih ploča na zidovima nalazila ogledala. Sa stropa su
visjela tri lustera. Bio je ondje podij za orkestar, parket se caklio od laštenja, a
francuski su prozori gledali na terasu.
Sve je to sigurno djelovalo veličanstveno. Večeras je sve dakako bilo još
dojmljivije, jer je prostor bio prepun uzvanika. Oh, pretpostavljao je da to nije
bila baš tako velika gužva kakvu ljube domaćice velikih društvenih događanja u
Londonu tijekom sezone, ali cijela je njegova i Sophiena obitelj bila ondje, baš
kao i njihovi susjedi. I Flavian.
Sophie ga je izvijestila da su svi svjetlucali od nakita, mahali pernatim
lepezama i blistali u svim bojama. Ona je bila čula kako je u dvoranama za
balove u Londonu čak i za najmlađe djevojke i mladiće bilo moderno izgledati
kao da se dosađuju. Henrietta se u tome izvještila. Večeras, međutim, nitko nije
tako izgledao.
- Čak ni tvoja tetka i sestrična? - upitao ju je Vincent nakon što ga je
izvijestila da je i posljednja malena skupina uzvanika ušla u dvoranu.
- Ne. - Nasmijala se. - Previše su zaokupljene trudom da ostave veleban
dojam. Ali, i one uživaju, Vincente. One su ovdje vrlo važne. Naši ih susjedi
gledaju s poštovanjem i divljenjem. Perje na glavi tetke Marthe visoko je barem
metar, a ona vrlo otmjeno kima glavom.
- Naslućujem karikaturisticu u tvojoj primjedbi - izjavio je.
- Dobro, perje je možda dugo i metar i pol - ispravila se. - A ona razgovara
sa svima. Baš kao i sir Clarence. Bude li još napuhivao prsa, odletjet će mu sva
dugmad sa sakoa. Oh, Bože! Molim te, prekini me.
- Ni za što na svijetu - rekao joj je. - A Henrietta?
- Mislim da je bacila oko na vikonta Ponsonbyja - odgovorila je ona - iako
mi se čini da je on Agnes Keeping pozvao da s njom otpleše uvodni ples.
- Kad smo kod plesa - rekao je on.
- Da. - Usprkos brujanju razgovora oko njih, čuo je da je glasno udahnula.
- Gdje je stric Terrence? Ah, evo ga.
- Da dam orkestru znak za uvodni akord kako bi otpočeli s plesom,
Darleigh? - upitao je on. - Sophie, čini mi se da će ova večer biti iznimno
uspješna.
- Molio bih vas - odgovorio je Vincent. Uzeo je Sophienu ruku i podigao
je do svojih usana.
- Uživajte - rekao je.
Stajao je na vratima slušajući glazbu i ritmičko lupkanje plesnih cipela
koje su sve odreda istodobno udarale o pod. I sam je lupkao nogom u ritmu i
smiješio se.
Nije bio prepušten sam sebi. Susjedi su mu dolazili čestitati zbog činjenice
da je na tako veličanstven način oživio staru tradiciju, a potom ćaskali s njime.
Baka ga je jedno vrijeme držala ispod ruke. Supruga Andyja Harrisona donijela
mu je čašu vina.
Dalek je put prešao posljednjih nekoliko mjeseci. Zahvaljujući Sophie.
Iako ne u potpunosti. Nije smeo biti nepošten prema samome sebi. I sam se
potrudio. Oslobodio se pretjerane pažnje ženskih članova svoje obitelji - a da ih
pritom nije povrijedio, barem se nadao. Naporno je trenirao i sa Shepom, tako da
je sad imao daleko veću slobodu kretanja nego proteklih šest godina. Duge je
sate provodio sa svojim upraviteljem imanja, u njegovoj radnoj sobi, ali i vani,
na terenu, sve kako bi preuzeo aktivnu ulogu u donošenju odluka vezanih za sam
posjed. Upoznao je svoje susjede i radnike. Stekao je nekoliko pravih prijatelja.
Odlazio je pecati. Pomogao je Sophie da se oporavi od strašne traume koju je
doživjela prije pet godina i da se oslobodi nesigurnosti koje su je cijeli život
pratile. Bio je uvjeren da joj je život ispunio zadovoljstvom, ako već ne i srećom,
u i izvan bračne postelje. Bio je u stanju svirati harfu i pritom nijednom ne
poželjeti daje zavitla kroz prozor. U sljedećih bi godinu dana ili nešto više
možda čak mogao postati i prilično vješt glazbenik. A uskoro će biti i autor
tiskane knjige.
Nasmiješio se na ovu posljednju misao. I dalje je nogom lupkao u ritmu
glazbe. Sophie je očigledno plesala s Flavianom.
Uvelike je uživao u činjenici da je jedan od njegovih prijatelja iz Kluba
preživjelih u Middleburyju. Dva sata ili više su, zbog iznenadne svježine zraka,
sjedili među cvjetnim lijehama. Sophie im se nakon nekog vremena pridružila, a
Flavian je komentirao kako je prava šteta što se Vincent neće moći pridružiti
ostalim članovima Kluba preživjelih na njihovu godišnjem okupljanju u Penderis
Hallu sljedećega proljeća.
- Ali, tomu je tako, jer se treba odazvati važnijoj dužnosti - izjavio je, a u
glasu mu se osjećalo divljenje. - U svakom slučaju vam čestitam, lady Darleigh.
Ili možda ne bih trebao znati?
Flavianu se, dakako, nije moralo reći da je Sophie trudna.
 - Kako to mislite da se ne može pridružiti? - upitala je Sophie. Ali,
naravno da hoće. Jednostavno mora.
- Okupljanje je odmah nakon termina predviđenog za tvoj porod, Sophie -
rekao je Vincent. - Ni divlji me konji tada neće moći odvući od tebe, znaš.
Jedno je vrijeme šutjela. Baš kao i Flavian.
- Pa, onda - izjavila je potom - svi trebaju doći ovamo. Hoće li to sve
upropastiti? Mora li okupljanje biti u Penderrisu? Znam da je to mjesto gdje ste
proveli sve te godine, mjesto koje ste odabrali da vam bude okupljalište. No,
mora li to biti baš ondje? Nije li činjenica da ste se svi našli na okupu važnija od
mjesta? Vincente, možemo li sve pozvati ovamo? Hoćete li se vi odazvati, lorde
Ponsonby? Ili vam je draže otići u Cormvall, čak i ako to znači da godinu dana
nećete vidjeti Vincenta?
- Možemo i hoćemo, Sophie - odgovorio je Vincent. - Ali...
- Nema ali, Vince - izjavio je Flavian. - Zaslužujete godišnju nagradu za
domišljatost, lady Darleigh. Svih naših sedam glava nije se moglo dosjetiti tako
jednostavna rješenja. Zar ne, Vince?
- Možda se svi ostali neće složiti s tobom - izjavila je Sophie.
- Možda - složio se on. - Postoji samo jedan način da to doznamo.
- Imaš li vijesti od Bena? - upitao ga je Vincent. - Je li se uopće ikom
javljao?
- Nestao je s lica zemlje - odgovorio je Flavian. - Baš kao i ti proljetos,
Vince. U gradu je viđena njegova sestra, ona s kojom je trebao boraviti na
sjeveru Engleske, ali kad su je vidjeli, Ben nije bilo u njezinoj blizini. Možda se
provlači kroz vrijes u Lake Districtu, baš poput tebe, te će iznenada banuti s
nevjestom. Nadam se da neće. Jer u protivnom će ispasti da je to zarazno.
Ples je bio u punome zamahu, a njega je opustila spoznaja da će Sophie
biti sretna što su svi njezini napori rezultirali uspjehom.
A samo je to večeras i bilo važno - da ona bude sretna.
Samo je to uvijek i bilo važno, pomislio je pomalo sjetno.
Sophie nikada u životu nije bila toliko sretna. Cijele večeri baš ništa nije
pošlo po zlu, a kako se bal bližio kraju, tako se mogla opustiti i zaključiti da
ništa ni neće poći po zlu.
Iako je, dakako, uvijek nešto moglo poći po zlu. Čekao ih je još veliki
trenutak.
Plesala je svaki niz plesova. Poput Vincentove majke i sestara, trudila se i
da svi ostali plešu. Stajanje uza zid nije bilo dopušteno na balu u Middlebury
Parku!
Čak je i Henrietta plesala baš svaki ples, sve osim jednoga s gospodom
koje je smatrala inferiornijima od sebe. Vikont Ponsonby bio je iznimka. On je s
njom otplesao treći niz plesova.

***
Večera je bila savršena. Svečana blagovaonica izgledala je veličanstveno,
a hrana je bila oličenje savršenstva. Bilo je zdravica i govora -jedan je od njih
održao i Vincent. A bila je tu i torta koju su prerezali, a sluge potom narezali na
kriške i poslužili svima prisutnima. Vincent je bio uz nju, iako nije kušao kolač.
No, sve je zadivio šarmantnošću tijekom razgovora. Bilo je zadivljujuće da se
gotovo tri godine više ili manje skrivao unutar zidova parka, pomislila je Sophie.
Posljednjih je nekoliko mjeseci postao iznimno popularan, kao što je nekoć bio i
u Barton Coombsu.
Nakon večere slijedila su još dva niza plesova, prvi je bio valcer. Zapravo
se tijekom večeri jedino tada plesao valcer, jer na selu taj ples nije bio osobito
poznat. No, Sophie ga je znala plesati - sa stricem je vježbala plesne korake u
glazbenoj odaji. A i Vincent ga je nekoć plesao na Pirenejskom poluotoku, pa je
znao korake. Bio je ondje dok je plesala sa stricem i vidjela ga je kako lupka
nogom dok je gospođica Debbins svirala. Valcer je najavljen dok je stajala uz
njega. Iskreno se smiješio, iako je pretpostavljala kako je za njega sve ovo bilo
iznimno iscrpljujuće. A možda i nije. Činilo se da uživa razgovarati sa svima.
Možda mu je užitku pridonosila činjenica da stoji u vlastitim svečanim odajama.
No, koliko li je samo žalosno bilo to što ne može vidjeti svu raskoš ili
sudjelovati u svim aktivnostima.
- To je valcer, Vincente - rekla je ona.
- Ah - nasmiješio se on. - Onda moraš plesati, Sophie. Sa svojim stricem?
Vježbala si s njim.
- S tobom - uzvratila je ona. - Mislim, moram plesati s tobom.
Objema ga je rukama uhvatila za ruku i natraške prešla kratak put do
plesnog podija.
- Sa mnom? - Nasmijao se. - Mislim da neću, Sophie. Bio bi to prizor koji
bi svi upamtili.
- Bio bi - složila se ona i načinila još jedan korak unatrag.
Na plesnome podiju još nije bilo nikoga, pa su privukli pozornost ljudi
koji su se nalazili u njihovoj blizini, a svijest o njihovoj prisutnosti na podiju
uskoro se proširila. Razgovori su se brzo utišali.
- Ne - nasmijao se. - Sophie...
- Želim plesati valcer - rekla je. - Sa svojim suprugom.
Netko - gospodin Harrison? - polako je počeo pljeskati. Pridružio mu se
vikont Ponsonby. Uskoro se činilo da pola dvorane za balove plješće u istome
ritmu.
 Oh, Bože. Sophie nije htjela da ovo bude ni upola toliko javno. Ali, sad je
bilo prekasno da bude drukčije.
- Pleši sa mnom - rekla je što je mogla tiše. Ali ne i dovoljno tiho.
- Plešite s njom - rekao je gospodin Harris. Ovoga je puta bilo posve
izvjesno da je to on.
Uslijedila je podrška iz svih dijelova dvorane za balove.
- Plešite s njom. Plešite s njom.
- Sophie - nasmijao se Vincent.
I ona se nasmijala.
Potom je stupio s njom na prazan plesni podij.
- Ako se osramotim - rekao je dovoljno glasno da ga svi čuju - hoće li svi
biti toliko ljubazni da se pretvaraju kako to nisu vidjeli?
Ponovno se nasmijao.
Orkestar je tad zasvirao uvodne taktove, ne čekajući da ostali stupe na
podij.
Isprva je bio nespretan i nesiguran, pa je Sophie izbezumljeno strahovala
da će ga doista poniziti i osramotiti - baš kao i samu sebe. Ali, marljivo je
uvježbala korake. Zahvaljujući stricu, uspjela je naučiti i kako voditi ples a da to
nitko ne primijeti.
Noge su mu potom uhvatile ritam, njegovi prsti su joj se preko leđa raširili
u visini pojasa, dok ju je drugog rukom opušteno držao za ruku. Podigao je glavu
i izbliza joj se nasmiješio. Zavrtio ju je, a ona se smijala, pazeći da oboje ostanu
na nogama i ne padnu s podija.
Vjerojatno to nije bio baš najelegantniji valcer ikad otplesan. No, svejedno
je bio predivan. A imali su cijeli podij samo za sebe. Nije znala je li tomu bilo
tako zato što su ostali strahovali da bi se s njima mogli sudariti ili zato što su
uživali gledati ih. U jednom je trenutku, međutim, postala svjesna da većina ljudi
plješće u ritmu glazbe.
- Vincente - rekla je nakon nekoliko minuta - hoćeš li mi ikada oprostiti?
- Možda nakon stoljeća i više - odgovorio je.
- Ozbiljno?
- Dobro, možda za desetak godina.
Ponovno ju je zavrtio, ali ona je ovoga puta bila spremna i spretno ih je
vodila.
- Oduvijek sam željela ovo - rekla je.
- Plesati valcer?
- Plesati valcer s tobom.
- Oh, Sophie - rekao je i čvršće je zagrlio oko pojasa. - Tako mi je žao što
ne mogu...
 - Ali možeš - rekla mu je. - Izuzmemo li oči, ti vidiš svakim dijelom
svojega bića. Samo mi reci da uživaš.
- Uživam - rekao je i privukao je toliko blizu sebe da ga je gotovo
dodirivala tijelom. - Oh, uživam.
Iznad njih se vrtjela svjetlost svijeća. Šarene svečane haljine preko
dvorane za balove bile su razbacane poput stakalaca u kaleidoskopu. Zrcala su
do beskraja umnožavala svjetlost svijeća i blistavost nakita.
- Toliko zvukova i mirisa - rekao je. - Nikada neću zaboraviti ovaj
trenutak, Sophie. Pa ja zapravo plešem valcer.
Zagrizla je gornju usnicu. Posve bi izvjesno bilo ponižavajuće kad bi je
uzvanici vidjeli kako plače. Upravo tada pogled joj je pao na njegovu majku koja
je stajala s Ursulom pokraj vrata. Suze su joj se slijevale niz obraze.
Glazba je utihnula, a prije nego što je započeo novi valcer, na podiju su im
se pridružili i ostali.

***
Kad je Sebastian Maycock došao pitati Sophie hoće li s njim otplesati
posljednji ples te večeri, Vincent joj je ostavio onoliko slobode izbora koliko i
ona njemu prije onog valcera.
- Bojim se da je moja supruga već obećala posljednji ples, Maycock -
rekao je. - Meni.
Gotovo je mogao osjetiti njezin preneraženi pogled.
- Da, obećala sam mu - rekla je ona nakon jedva zamjetne stanke. - No,
hvala što si me došao pitati, Sebastiane. Čini se da je starija gospođica Mills bez
partnera. Dama u zelenoj haljini. Ne kaniš valjda plesati ovaj ples, zar ne? -
upitala ga je kad je Maycock očigledno pošao pitati za ples gospođicu Mills.
- Kanim sa svojom suprugom poći u šetnju na terasu - rekao je. - Ali, vani
je vjerojatno odveć hladno za tebe.
- Poslat ću nekoga po naše ogrtače - rekla je i istog se trena udaljila.
Vratila se nekoliko trenutaka kasnije, a nakon samo dvije minute nekome
je šapćući zahvalila i predala mu njegov večernji kaput. Čuo je noge plesača na
podiju. Buka je postajala sve glasnija. Slijedio je završni ples.
Činilo se da su jedini na terasi. To su mu govorile njegove uši, a Sophie je
potvrdila kad ju je upitao. Iako večer nije bila hladna, puhao je oštar povjetarac.
- Sretna? - upitao ju je kad mu je provukla ruku ispod ruke i povela ga u
smjeru cvjetnjaka, kako mu se činilo.
Čuo je kako uzdiše.
- Sretna - odgovorila je. - Sve je dobro prošlo, zar ne? I više nego dobro.
Oh, Vincente, moramo ovo činiti češće. Možda kad tvoji prijatelji dođu sljedećeg
proljeća. A doći će, zar ne?
Nije joj odgovorio.
- Sophie - rekao je - ostat ćeš, zar ne? Mislim, zbog djeteta? Ne bih mogao
podnijeti da se odvojim od njega i tebe, a ne vjerujem da bi ti ikad pristala
ostaviti ga sa mnom. Bi li?
- Oh, naravno da ne bih - odgovorila je. - Da, naravno da ću ostati. Samo
mi je žao...
- Jako mi je žao zbog tvoje seoske kućice - rekao je. - Znam da bi više od
ičega drugog voljela živjeti ondje, u toj kućici, ah...
- Oh, Vincente - rekla je ona - ne bih.
- Ali, kad si Ursuli i Ellen u cvjetnjaku pokazivala svoje crteže...
- Bile su to ilustracije naših priča - uzvratila mu je. - Nije mi namjera bila
to prikazati kao svoju seosku kućicu iz snova, ali tako je ispalo. Potom nisam
mogla izdržati da na crtežu ne prikažem i Taba. Da, to je seoska kućica iz snova.
U vrijeme kad mi je život bio očajno pust i osamljen, kad sam mislila da sam
ružna i da me nitko nikada neće voljeti, tad sam mislila da je takva kućica sve o
čemu mogu sanjati. No, uspoređujući je sa stvarnošću svojega trenutačnog
života, ona je... Pa, jednostavno je bijedna.
- Hoćeš reći - rekao je - da više ne čezneš za njom? Čak i da nisi trudna?
- Ne - odgovorila je prilično zdušno. - Kako bih mogla? Ali, Vincente,
samo bih voljela da nisam žena.
- Molim? - Nasmijao se. Bio je zapravo prilično ošamućen.
- Da nisam jedna od žena koje ti se upleću u slobodu - odgovorila mu je.
- O čemu to govoriš?
- Rekao si to gospodinu Croftu - odvratila je. - Onoga dana kad je Shepa
ostavio kod tebe. Rekao si mu da sam ja samo jedna od žena koje se brinu o tebi
i oduzimaju ti neovisnost.
- Siguran sam da nisam rekao takvo što - ogorčeno je odvratio
pokušavajući se prisjetiti što je točno rekao. - Kako bih mogao izjaviti takvo što,
jer mogao sam samo lagati?
- Ali, rekao si... Čula sam te.
- Sophie, moja majka i sestre voljele su me izvan svakog razuma, sve su
činile za mene, pa su me nepažnjom zapravo počele gušiti. Ti si se pojavila sa
svojim predivnim zamislima i činila nešto posve suprotno. Vratila si mi slobodu
i podarila mi veliku neovisnost. Blesava guščice, što god da si tog dana načula,
pogrešno si razumjela. Nikada ne bih izjavio da si mi oduzela slobodu. Nikada,
Sophie. Ti si mi vratila svjetlo u život.
- Neće ti, znači, smetati ako ostanem? - upitala ga je.
Prestali su hodati, shvatio je.
 Duboko je uzdahnuo i poželio da se barem može sjetiti što je točno rekao
Croftu.
- Volim te, znaš - rekao je.
I dalje ga je držala ispod ruke. Nagnula je glavu kako bi mu obraz položila
na rame.
- Da, znam - rekla je. - Od samoga si početka prema meni bio dobar. I ja
tebe volim.
- Ah, nedostatnost riječi. - Ponovno je uzdahnuo. - I varljiva priroda riječi
koje imaju toliko različitih značenja. Sjećaš li se pjesme koju sam pjevao u
Covington Houseu? Od krune bih odustao samo da te mogu svojom zvati. Sjećaš
li se tog stiha?
- Da. - Izvukla je ruku ispod njegove miške.
- Bez razmišljanja bih to učinio - rekao joj je. - Kada bih, kao u pjesmi,
imao krunu, gomilu njih, Sophie, odrekao bih ih se. Zbog tebe. To mislim kad ti
kažem da te volim.
Čuo ju je kako u nelagodi guta pljuvačku.
- Ali, nemaš krunu.
- Odrekao bih se onda Middleburyja - rekao je - i titule. Kad bih morao
birati između njih i tebe, uopće ne bih razmišljao. Znam, lako je to govoriti kad
znam da ne postoji opasnost da ću morati birati. Ali, kad bih morao, učinio bih
to. Za mene nema sumnje. Volim te.
- Vincente - objema rukama držala ga je za ruku.
- To nije bilo dijelom našega dogovora, zar ne? - rekao je. - No, spreman
sam zadovoljiti se zadovoljstvom, Sophie, ako ne želiš da te opteretim nečim
većim od toga. Doista sam spreman. A zadovoljni smo, zar ne? Samo...
Pretpostavljam da je to sebično od mene. Htio sam si učiniti zadovoljstvo da to
izgovorim. Da ti kažem. Stvarno nije važno ako...
- Nije važno? - Gotovo je vrisnula i tako se energično bacila na njega, da
ga je gotovo srušila. Zagrlila ga je oko vrata. - Upravo si mi rekao da me voliš i
da ćeš me zauvijek voljeti, pa veliš kako to nije važno? Naravno da je važno.
Važnije mi je od bilo čega drugog na cijelome svijetu, više od Sunca, Mjeseca i
zvijezda zajedno. Tako te jako, jako volim.
- Doista, Sophie? - Zagrlio ju je i privukao uza se. - Voliš li me?
- Umnoži to nekoliko puta - odgovorila mu je.
- Dopusti i meni da te volim toliko. - Nasmijao joj se u kosu koja se
otimala ukosnicama što ih je u nju umetnula Rosina.
Podigla je lice prema njemu, a on ju je poljubio.
Negdje iza njih, iz dvorane za balove dopirali su zvukovi vedrih razgovora
i živahnoga seoskog plesa. U daljini je hukala sova i lajao pas. Lagani, ledeni
vjetar podizao je rubove njihovih kaputa.
Na sve se to Vincent nakratko nije obazirao, jer je cio svijet držao u sebi.
Da, a zajedno s njim i sunce, mjesec i sve zvijezde.
I cijelu vječnost.


SVRŠETAK