Nora Roberts - Opsesija PDF

Book as passion & BalkanDownload
1
NORA ROBERTS
OPSESIJA
S engleskog prevela
Jadranka Počuča
2
Za:
Elejn, Džanet, Džoanu, Ket, Loru, Meri, Meri Kej, Nikol, Pet,
Saru.
I onu predivnu sedmicu u godini kad se sve okupimo.
3
IZLAGANJE OPASNOSTI
Tako sad vidimo kao kroz staklo, u zagonetki.
POSLANICA KORINĆANIMA 13:12
4
1.
29. avgusta 1998.
Nije znala šta ju je probudilo i koliko god da je puta ponovo

proživljavala tu noć i kud god da ju je taj košmar otjerao, nikad
neće ni saznati.
Ljeto je vazduh pretvorilo u vlažnu ključajuću čorbu, čorbu
koja je zaudarala na znoj i nakislo zelenilo. Zujavi ventilator na
njenom noćnom stočiću ga je komešao, ali bilo je kao da spavaš u
pari koja kulja iz lonca.
No, ipak je bila navikla na to, da spava na toploj vlažnoj
postelji, sa širom otvorenim prozorima kroz koje je ulazio
neumoljivi poj čitavog hora cvrčaka – i slabom nadom da će se
makar najlaganiji povjetarac provući kroz tu sparinu.
Nije je probudila vrućina, a ni tiha grmljavina iz daljine,
gdje se spremala oluja. Naomi je iz sna u javu prešla u trenu, kao
da ju je neko dobro prodrmao ili joj se proderao na uvo.
Uspravila se u postelji i poluzatvorenim očima sneno zurila
u tamu, u kojoj je čula samo zujanje ventilatora, prodorni poj
cvrčaka i lijeno uzastopno hučanje sove. Sve ljetnje zvukove
prirode koje je poznavala dobro kao vlastiti glas i ništa čemu bi
pripisala onaj čudni tihi škljocaj u grlu.
Sada, međutim, kad je bila budna, osjećala je kako joj
vrućina, nalik gazi namočenoj vrelom vodom, obavija svaki djelić
tijela. Poželjela je da svane jutro, pa da se prije no što iko od
ukućana ustane, iskrade iz kuće i rashladi u potoku.
5
Najprije treba obaviti kućne poslove, takvo je bilo pravilo.

Međutim, bilo je toliko vruće da joj se činilo da će morati da
razgrne vazduh kao zavjesu samo da bi zakoračila. A i bila je
subota (ili će biti ujutro), a mama je subotom ponekad bivala
popustljivija u pogledu pravila – ako bi tata bio dobre volje.
Utom je začula onu grmljavinu. Oduševljeno je skočila sa
kreveta i otrčala do prozora. Voljela je oluje, dopadalo joj se kako
kovitlaju i njišu krošnje drveća, kako nebo poprimi zastrašujuć
izgled, a munje sijevaju i prosijecaju ga.
A i možda će ova oluja donijeti kišu i vjetar i osvježenje.
Možda.
Kleknula je na pod, ruku prekrštenih na prozorskom
ispustu, zagledana u komadić mjeseca zamagljen sparinom i
oblacima.
Možda.
Priželjkivala je to – djevojčica koja će za samo dva dana
napuniti dvanaest godina i koja je i dalje vjerovala u želje. Velika
oluja, mislila je, s munjama nalik vilama i grmljavinom nalik
topovskoj paljbi.
I s mnogo, mnogo kiše.
Zažmurila je pa zabacila glavu i pokušala da pomiriše
vazduh. A zatim je, u majici kratkih rukava s likom vještice
tinejdžerke Sabrine, spustila lice na sklopljene šake kao na jastuk i
proučavala mrak pogledom.
Ponovo je poželjela da svane jutro, a kako su želje
besplatne, poželjela je da to bude jutro njenog rođendana. Željela
je novi bicikl tako silno i mnogo je puta to nagovijestila.
Klečala je, priželjkujući jutro, djevojčica visoka i nezgrapna,
kojoj grudi još nisu bile počele da rastu, iako je svakodnevno
provjeravala. Kosa joj se od vrućine zalijepila za vrat. To joj je
6
smetalo pa ju je podigla, odlijepila od kože i pustila da joj padne

preko jednog ramena. Htjela je da se ošiša, skroz kratko, da ima
frizuru kao vilenjak iz one knjige bajki koju je dobila od bake i
djeda prije nego što su im zabranili da je više viđaju.
Međutim, tata je govorio da djevojčice treba da nose dugu
kosu, a dječaci kratku. Zato se njen mlađi brat šišao na kratko u
Vikovoj berbernici u gradu, a njoj je ostajalo jedino da plavičastu
kosu vezuje u konjski rep.
A i Mejsona su, po njenom mišljenju, previše razmazili,
budući da je dječak. Za rođendan je dobio košarkaški obruč i
tablu, kao i pravu košarkašku loptu marke vilson. Počeo je i da
igra bejzbol u Dječjoj ligi – nešto što je po tatinim pravilima bilo
samo za dječake (a što joj Mejson nije dopuštao da zaboravi ni na
tren) – i kako je bio dvadeset tri mjeseca mlađi od nje (što ona
njemu nije dopuštala da zaboravi), nije imao toliko obaveza u
kući.
To nije bilo pošteno, ali kada bi to rekla, samo bi natovarila
sebi na vrat još kućnih poslova i dovela se u opasnost da izgubi
privilegiju gledanja televizije.
Uostalom, ništa od svega toga ne bi joj bilo važno kad bi
dobila novi bicikl.
Spazila je slabašan bljesak – samo treptaj munje nisko na
nebu. Ostvariće se, rekla je sebi. Želja da oluja dođe i donese kišu
i osvježenje. Ako kiša bude padala i padala i padala, ona neće
morati da plijevi baštu.
Ta ju je zamisao toliko ushitila da zamalo nije primijetila
sljedeći bljesak.
Ovoga puta to nije bila munja, već snop baterijske lampe.
Najprije je pomislila da neko njuška oko kuće, možda
pokušava da provali. Krenula je da ustane, da otrči po oca.
7
A onda je vidjela da je to zapravo otac. Odmicao je od kuće

ka drvoredu, kretao se hitro i sigurno na snopu svjetlosti.
Možda ide na potok da se rashladi. Ako i ona ode tamo,
kako će moći da se razbjesni? Ako je dobre volje, smijaće se.
Bez razmišljanja je zgrabila svoje japanke, ubacila baterijsku
lampicu u džep, pa žurno izašla iz sobe, tiha kao miš.
Znala je koji stepenici škripe, svi su to znali, pa ih je
izbjegavala iz navike. Tata nije volio da se ona i Mejson ušunjaju
u prizemlje po osvježenje kad bi prošlo vrijeme za počinak.
Japanke je obula tek kad je stigla do zadnjih vrata, zatim ih
je polako otvorila – prije nego što zaškripe – tek toliko da se
provuče.
Na časak je pomislila da je izgubila iz vida svjetlost očeve
baterijske lampe, ali ponovo ju je spazila i krenula za njom.
Držaće se podalje prije nego što procijeni očevo raspoloženje.
Međutim, on je skrenuo sa putanje plitkog potoka i zalazio
sve dublje u šumu koja je rasla po obodu te parcele.
Kuda li ide? Znatiželja ju je tjerala naprijed, i skoro veselo
ushićenje zbog šunjanja kroz šumu u mrkloj noći. Grmljavina i
munje na nebu samo su doprinosili osjećaju pustolovine.
Nije znala za strah, iako još nikad nije bila zašla tako
duboko u šumu – to je bilo zabranjeno. Majka bi je prebila kad bi
je uhvatila, zato neće dozvoliti da je uhvati.
Otac se kretao brzo i sigurno, dakle znao je kud ide. Čula je
krckanje starog suvog lišća pod njegovim nogama na uskom
puteljku, pa se držala podalje. Ne bi mu se dopalo da je čuje.
Nešto je zaškripalo, pa se malo lecnula. Morala je da pokrije
usta šakom da bi prigušila krik. Samo stara sova, izašla u lov.
8
Oblaci su se pomjerili i zaklonili mjesec. Malo je falilo da

padne kad je udarila bosim prstom o kamen pa je ponovo pokrila
usta da priguši bolni jauk.
Otac je stao i srce joj je zalupalo k‘ao doboš. Ukipila se,
jedva je disala. Prvi put se zapitala šta će uraditi ako se on okrene,
ako se vrati ka njoj. Ne bi mogla da potrči, pomislila je, jer on bi
to sigurno čuo. Možda bi mogla nečujno da siđe sa puteljka, da se
sakrije u žbunje. I da se samo nada da u njemu nema usnulih
zmija.
Kad je produžio, ona je nastavila da stoji, govorila je sebi da
se vrati prije nego što se uvali u stvarno gadnu nevolju. Međutim,
svjetlost je bila kao magnet i vukla ju je naprijed.
Zaigrala je i zatitrala na tren. Naomi je začula nekakav
zveket i grebuckanje, nešto nalik škripi vrata.
A onda je svjetlost iščezla.
Stajala je u dubokoj, mračnoj šumi, disala je plitko, a koža
joj se ježila od studeni iako je vazduh oko nje bio vreo i zagušljiv.
Vratila se jedan korak, pa još jedan, obuzeta željom da pobjegne.
U grlo joj se vratio onaj škljocaj, tako oštar da je jedva
progutala pljuvačku. A tama, imala je osjećaj da je ta golema tama
obavija i steže – prejako.
Bježi kući, bježi. Vrati se u krevet, zažmuri. Taj glas u njenoj
glavi bio je visok i prodoran kao zrika zrikavaca.
“Plašljivice”, prošaputala je i stegnula ruke ne bi li se
ohrabrila. “Ne budi plašljivica.”
Polako je nastavila naprijed, gotovo napipavajući put
prstima. Utom se oblaci ponovo pomjeriše i na slaboj mjesečini
ugleda siluetu nekakve ruševine.
Liči na staru brvnaru, pomislila je, koja je izgorela i od koje
su ostali samo temelji i stari dimnjak.
9
Onaj čudni strah uzmaknuo je pred opčinjenošću oblicima,

sivilom čitavog prizora, igrom tanke mjesečine po garavim
ciglama, po pocrnjelom drvetu.
Ponovo je zaželjela da svane jutro pa da može da istražuje.
Kada bi uspjela da se iskrade iz kuće i vrati tu po danu, to bi
moglo da bude njeno mjesto. Mjesto gdje bi mogla da donese
svoje knjige i čita – gdje ne bi bilo brata koji bi joj zanovijetao. I
mogla bi da sjedi i crta ili samo da sjedi i sanjari.
Tu je neko nekad živio, tako da možda ima duhova. A ta je
ideja bila uzbudljiva. Jako bi voljela da upozna duha.
A gdje li je otac nestao?
Ponovo je pomislila na ono zvečanje i škripu. Možda je ovo
neka druga dimenzija i on je samo otvorio vrata i ušao u nju.
Imao je tajne, računala je da ih svi odrasli imaju. Tajne koje
taje od svih, tajne zbog kojih se namrgode ako im postaviš
pogrešno pitanje. Možda je on istraživač, istraživač koji je prošao
kroz čarobna vrata i ušao u drugi svijet.
Ne bi mu se dopalo to njeno razmišljanje jer u Bibliji nema
drugih svjetova, kao ni duhova i vještica tinejdžerki. A možda mu
se ne bi dopalo to njeno razmišljanje zato što je istinito.
Osmjelila se na još nekoliko koraka naprijed, ušiju
načuljenih da čuje i najtiši zvuk. A čula je samo grmljavinu,
primicala se.
Kada je ovoga puta udarila prstom o kamen, oteo joj se
kratak bolan jauk pa je skakutala na jednoj nozi dok bol nije
popustio. Glupi kamen pomislila je i pogledala naniže.
Na toj blijedoj mjesečini nije ugledala kamen, već vrata.
Vrata u zemlji! Vrata koja će zaškripati kad se otvore. Možda
čarobna vrata.
10
Spustila se na koljena i dlanove, prešla prstima preko njih

pa joj se trn zabo pod kožu.
Od čarobnih vrata se ne zabija trnje pod kožu. Samo od
vrata starog trapa ili od vrata podruma namijenjenog da posluži
kao zaklon od nevremena. No, iako ju je razočaranje obeshrabrilo
dok je sisala bolni prst, to su ipak bila vrata u zemlji, u šumi
pokraj stare spaljene brvnare.
I njen otac je ušao na njih i sišao.
Njen bicikl! Možda je sakrio njen bicikl tamo dolje i
trenutno ga sklapa. Spremna da rizikuje još jedan trn, prinijela je
uho starom drvetu i čvrsto sklopila oči ne bi li što bolje čula.
Učinilo joj se da čuje njegovo kretanje. I nešto nalik
stenjanju. Zamislila ga je kako sastavlja njen bicikl – blistav, nov
novcijat i crven – kako šakama podiže odgovarajuću alatku i
zvižduće kroz zube, što je radio uvijek kad je bio u poslu.
On je tamo dolje, radi nešto posebno samo za nju. Neće se
požaliti zbog kućnih poslova čitav mjesec.
Koliko li je vremena potrebno da se sklopi bicikl? Trebalo bi
da pohita natrag kući tako da on ne sazna da ga je pratila. Ali
tako je silno, silno željela da vidi taj bicikl. Samo da zaviri na
kratko.
Odmakla se od vrata, odšunjala do izgorele brvnare i
šćućurila se iza starog dimnjaka. Neće mu trebati mnogo – vješto
barata alatom. Kada bi htio, mogao bi da ima vlastitu radionicu
za popravke, a radi za kablovsku firmu na periferrji
Morgantauna samo da bi svojoj porodici obezbijedio sigurnost.
Stalno to govori.
Pogledala je naviše u udar munje – razgranala se na nebu –
a odjek groma koji je uslijedio nije bio potmuo već žestok. Trebalo
11
je da ode kući, to je istina, ali sad ne može da se vrati. Otac bi

mogao svakog časa da izađe i sigurno bi je vidio.
Ne bi bilo blistavog crvenog bicikla za rođendan kad bi je
sad zatekao tu.
Ako počne nevrijeme, samo će pokisnuti, ništa više. To će je
rashladiti.
Rekla je sebi da će se on zadržati još samo pet minuta, a kad
je prošlo toliko, rekla je da će ostati još samo pet. A onda je
morala da piški. Probala je da se suzdrži, da ne obraća pažnju na
to, da se stisne, ali na kraju je odustala pa se odšunjala malo dalje,
natrag u šumu.
Prevrnula je očima, spustila šorts i čučnula, razmaknutih
stopala da se ne pokvasi. Zatim se stresala i stresala dok se nije
osušila koliko god je mogla. Baš kad je krenula da podigne šorts,
ona vrata su se otvorila uz škripu.
Skamenila se, sa šortsom oko koljena, gole zadnjice
udaljene samo nekoliko centimetara od tla, usana čvrsto stisnutih
da zadrži dah.
Ugledala ga je pod sljedećim bljeskom munje i izgledao joj
je divlje – kratko ošišana kosa bila mu je skoro bijela na svjetlosti
nevremena, oči tako tamne, a iza nemilosrdnog osmijeha vidjeli
su se zubi.
Kad ga je ugledala, donekle očekujući da će zabaciti glavu i
početi da zavija kao vuk, osjetila je kako joj je srce poskočilo od
prvog istinskog straha koji je ikad doživjela.
Kad se počešao, tamo dolje, osjetila je kako joj obrazi gore.
Zatim je zalupio vrata, taj hitri jaki zvuk odjeknuo je šumom.
Zatvorio je rezu – neprijatan, škripav zvuk od kog se stresla.
Noge su joj drhtale jer je i dalje bila u tom nezgodnom položaju
dok je on nabacivao na vrata slojeve uvelog lišća.
12
Zadržao se pored vrata još koji časak i utom je žestoko

sijevnula munja i poigrala se sa snopom njegove baterijske lampe
iznad vrata. Ta drhtava svjetlost mu je preobratila lice i Naomi je
vidjela samo grube obrise, i glavu koja je zbog veoma kratko
ošišane kose izgledala kao lobanja, a oči su mu bile mračne
bezdušne šupljine.
Osvrnuo se oko sebe i u jednom strašnom trenu, učinilo joj
se da gleda pravo u nju. U dubini duše je znala da bi je taj čovjek
povrijedio, povrijedio bi je šakama i pesnicama kao što otac koji
radi da bi obezbijedio sigurnost za svoju porodicu nikad ne bi.
S bespomoćnim jecajem u grlu, pomislila je: Molim te, tatice.
Molim te.
Međutim, on se okrenuo i krupnim sigurnim korakom
krenuo natrag putem kojim je došao.
Naomi je ukipljeno drhtala i pomjerila se tek kad je oko
sebe čula samo noćni poj i prve daške vjetra. Nevrijeme se
primicalo, a otac je otišao.
Navukla je šorts, uspravila se pa protrljala utrnute noge.
Mjeseca više nije bilo pa se osjećaj pustolovine sveo na
užasnu stravu.
No, oči su joj se bile privikle na mrak dovoljno da pronađe
put do vrata pokrivenih lišćem. Vidjela ih je samo zato što je
znala da su tu.
Čula je vlastiti dah, kovitlao se i gubio na vjetru. Vazduh je
bio prohladan, ali sada je željela da bude topao. Bilo joj je hladno,
kao usred zime, i šaka joj je drhtala kad se sagnula da smete
debele slojeve lišća sa vrata.
Zurila je u rezu, zarđalu i debelu, kojom su stara drvena
vrata bila zabravljena. Prešla je prstima preko nje, ali nije htjela
13
da je otvori. Htjela je da ponovo bude u svom krevetu, na

sigurnom. Nije htjela onu sliku svog oca, onu divlju sliku.
No, ipak je prstima povukla rezu, pa kad nije uspjela da je
otvori, poslužila se objema šakama. Stisla je zube kad se reza
otvorila uz škripu.
Unutra je njen bicikl, govorila je sebi, iako ju je istovremeno
nešto strašno pritiskalo u grudima. Njen blistavi crveni bicikl,
njen rođendanski poklon. On je čeka iza tih vrata.
Polako je podigla vrata i pogledala dolje u mrak.
Progutala je pljuvačku, izvadila baterijsku lampicu iz džepa
pa pod njenim uskim snopom svjetlosti sišla niz merdevine.
Obuzeo ju je iznenadan strah da će se očevo lice pojaviti na
otvoru. Sa onim groznim divljim izrazom. I da će se vrata zalupiti
i zatvoriti je u rupu. Malo je falilo da se uzvere natrag, ali začula
je cviljenje.
Skamenila se na merdevinama.
Tamo dolje je nekakva životinja. Zašto bi otac dolje držao
životinju... Psetance? Je li to njeno rođendansko iznenađenje?
Psetance koje je oduvijek željela, ali nisu joj dopustili da ga ima.
Čak ni Mejson nije uspio da im izmoli psetance.
Oči su joj zasuzile kad se spustila na zemljani pod. Moraće
da moli za oproštaj zbog groznih misli koje je imala o ocu, jer
misli su grešne jednako kao djela.
Zamahnula je okolo svojom svjetiljkom, srca ispunjenog
divljenjem i radošću – nešto što odavno nije osjetila. Međutim,
umjesto kučeta koje je zamislila kako cvili u svojoj gajbici,
ugledala je ženu.
Oči su joj bile razrogačene i blistale su kao staklo dok su iz
njih tekle suze. Iz njenih usta, pokrivenih ljepljivom trakom,
14
dopirali su strašni zvukovi. Po licu i vratu je imala svježe modrice

i ogrebotine.
Nije nosila nikakvu odjeću, ama baš ništa, ali nije pokušala
da se pokrije.
Nije mogla, nije mogla da se pokrije. Šake su joj bile vezane
užetom, krvavim od bolnih rana oko zglobova, a kanap je bio
privezan za metalan stub iza starog dušeka na kom je ležala.
Noge su joj takođe bile vezane, oko članaka i veoma raširene.
Oni strašni zvukovi su i dalje izlazili, probijali su uši,
odzvanjali u utrobi.
Kao u snu, Naomi je krenula naprijed. U ušima joj je
bubnjalo, kao da je predugo bila pod vodom, nije mogla da se
vrati na površinu. Usta su joj se toliko osušila da su joj riječi
grebale grlo.
“Ne viči. Ne smiješ vikati, važi? Može čuti, pa se vratiti.
Važi?”
Žena je klimnula glavom, a njene podbule oči su
preklinjale.
Naomi je zavukla prste pod rub ljepljive trake. „Moraš biti
tiha”, prošaputala je dok su joj prsti drhtali. „Molim te, budi
tiha”, rekla je pa povukla traku i skinula je.
Zvuk je bio strašan i na ženinom licu je ostao bolan, crven
trag, ali nije jauknula.
„Molim te.” Glas joj je zvučao kao zarđala šarka. „Molim te,
pomozi mi. Molim te, nemoj da me ostaviš ovdje.”
„Moraš da pobjegneš. Moraš da utekneš odavde.” Naomi se
osvrnula ka vratima podruma. Šta ako se vrati? Gospode bože,
šta ako se onaj divlji čovjek koji je ličio na njenog oca vrati?
15
Pokušala je da odveže uže, ali čvorovi su bili prejako

stegnuti. U tom zaludnom nastojanju je malo povrijedila prste, pa
se okrenula i poslužila se svojom baterijskom lampom.
Ugledala je bocu alkoholnog pića, u njihovoj kući
zabranjenog očevim zakonom, i još kanapa, čekao je namotan oko
kalema. Jedno staro ćebe, fenjer. Časopise s golim ženama na
naslovnicama, fotoaparat i jao ne, ne, ne, fotografije žena
izlijepljene po zidovima. Žena nalik ovoj, golih, vezanih, krvavih
i uplašenih.
I žena koje su zurile mrtvim očima.
Staru stolicu, limenke i tegle hrane na polici zakucanoj
ekserima za zid. Hrpu dronjaka – ne, odjeće, iscijepane odjeće – a
mrlje po njoj bile su od krvi.
Osjetila je miris krvi.
Bilo je tu i noževa. Veoma mnogo noževa.
Naomi je zatvorila um, jednostavno je zatvorila um za sve
drugo, pa zgrabila jedan nož i počela da prerezuje čvor.
„Moraš da budeš tiha. Budi tiha.”
Malo ju je posjekla, ali žena nije ni zucnula.
„Požuri, molim te, požuri. Molim te, molim te.” Suzdržala
se da ne zajeca kad joj je djevojčica oslobodila ruke i te su ruke
zadrhtale kad je krenula da ih spusti. „Boli. Gospode bože, joj,
kako boli.”
„Nemoj da razmišljaš o tome, jednostavno nemoj da
razmišljaš o tome. Boli samo još više kad razmišljaš.” Boli, da,
boli kad razmišljaš. Zato neće da misli na krv, na one fotografije,
na gomilu pocijepane užasne odjeće.
Naomi je zatim prešla na uže kojim su bile vezane ženine
noge. „Kako se zoveš?”
“Zo... Zovem se Ašli. Ašli. Ko je on? Gdje je on?”
16
Ne mogu to da kažem. Neću to da kažem. Neću da

razmišljam o tome. „Sad je kod kuće. Počela je oluja. Čuješ li je?”
I ja sam kod kuće, govorila je Naomi sebi dok je sjekla drugi
kanap, kod kuće u krevetu, a sve ovo je ružan san. Nema starog
trapa koji zaudara na mošus i pišaću i na nešto još gore, nema
žene, nema divljeg muškarca. Probudiće se u svom krevetu, a
nevrijeme će osvježiti sve.
Sve će biti čisto i svježe kad se probudi.
„Moraš da ustaneš, da izađeš. Moraš da bježiš.”
Trči, trči, trči, trči u mrak, bježi. Tako se ništa od ovoga nikad
neće dogoditi.
Dok joj je znoj lio niz izubijano lice, Ašli je pokušala da
ustane, ali noge je nisu držale. Pala je na zemljani pod, dok joj je u
prsima šištalo. “Ne mogu još da hodam. Noge su mi... Izvini,
izvini. Moraš mi pomoći. Molim te, pomozi mi da se izbavim
odavde.”
„Utrnule su ti noge, to je sve.” Naomi je dohvatila ćebe pa
ogrnula njime Ašli oko ramena. „Moraš pokušati da ustaneš.”
Zajedničkim naporima su uspjele da dignu Ašli na noge.
„Nasloni se na mene. Poguraću te uz merdevine, ali moraš sama
pokušati da se penješ. Moraš da pokušaš.”
“Ne mogu. Ne mogu.”
Žestoka kiša je ulijetala u podrum na tom sporom klizavom
usponu i Ašli se na tom kratkom putu dvaput umalo okliznula.
Djevojčicini mišići su se grčili od naprezanja, od držanja tog
tereta, od guranja. No, Ašli je ipak uspjela da se izvuče, plačno i
stenjući od napora, pa je legla na tlo i dahtala.
„Moraš da trčiš.”
17
“Ne znam gdje sam. Žao mi je. Ne znam koliko sam

vremena provela ovdje dolje. Dan, dva. Nisam ništa jela, nisam
popila ni kap vode otkako me je... Povrijeđena sam.”
Suze su potekle, ali nije zajecala, samo je zurila u Naomi
kroz njihovu bujicu. “On me je... Silovao me je i davio me je i
sjekao i udarao. Moj gležanj. Nešto s njim nije u redu. Ne mogu
trčati s takvim gležnjem. Možeš li me odvesti odavde? U
policiju?”
Kiša je lila, a munja je osvijetlila nebo kao da je svanulo
jutro.
Međutim, Naomi se nije probudila.
„Sačekaj me ovdje.”
„Nemoj da se vraćaš tamo!”
„Sačekaj samo tren.”
Sišla je na to grozno mjesto, pa uzela nož. Dio krvi na
njemu nije bio svjež, nije bio od posjekotina. Ne, dio krvi bio je
star i skoreo, od nečeg višeg od posjekotina.
Uprkos gađenju, prekopala je hrpu odjeće i našla izderanu
majicu, iscijepan šorts.
Ponijela je sve to pa se uzverala napolje. Kad je ugledala
odjeću, Ašli je klimnula glavom.
„Dobro je. Pametna si.”
„Nisam vidjela nikakvu obuću, ali biće ti lakše u majici i
šortsu. Poderani su, ali...”
„Nema veze.” Ašli se snažno ugrizla dok joj je Naomi
pomagala da obuče šorts, dok joj je pažljivo dizala ruke da joj
navuče majicu.
Naomi je ustuknula, zastala kad je vidjela da su se od tog
pokreta otvorile uske posjekotine na Ašlinom trupu, vidjela je
kako je iz njih potekla svježa crvena krv.
18
„Moraš da se nasloniš na mene.” Pošto je Ašli drhtala,

Naomi ju je ponovo ogrnula ćebetom.
Samo djelaj, govorila je sebi. Ne razmišljaj, samo djelaj.
„Moraš da hodaš, iako te boli. Potražićemo dobar čvrst
štap, ali moramo da krenemo. Ne znam koliko je sati, ali tražiće
me ujutro. Moramo da stignemo do druma. Poslije toga imamo
nešto više od kilometar i po do grada. Moraš da hodaš.”
„Puzaću, ako budem morala.”
Spustila se na koljena pa se pridigla uz djevojčicinu pomoć.
Puzanje je bilo sporo i mučno, Naomi je znala sudeći po Ašlinom
teškom disanju. Našla je jednu palu granu i to je malo pomoglo,
samo malo, budući da je puteljak bio blatnjav od kiše.
Prešle su potok, sad su već brzo trčale, od kiše, i nastavile
da se kreću.
„Izvini. Izvini, ne znam kako se zoveš.”
„Naomi.”
„Lijepo ime. Naomi, moram da zastanem na časak.”
„Važi, ali samo na časak.”
Ašli se naslonila na drvo, disala je teško, oslonjena o
slomljenu granu dok su joj niz lice lili znoj i kiša. „Je li to pas?
Čujem pseći lavež?”
„Vjerovatno je Kralj. Imanje Hardijevih je malo dalje ovim
putem.”
„Možemo li tamo? Možemo pozvati policiju, dobiti
pomoć.”
„Preblizu je.” Gospodin Hardi je bio đakon u crkvi s njenim
ocem. Pozvao bi njenog oca prije nego što bi pozvao policiju.
„Preblizu? Imam utisak kao da smo prevalile kilometre.”
„Nismo čak nijedan.”
19
“Dobro.” Ašli je na časak zaklopila oči, ugrizla se za usnu.

„Dobro. Poznaješ li onog čovjeka? Onog koji me je oteo, koji me je
povrijedio?”
„Da.”
„Znaš kako se zove, gdje mogu da ga nađu.”
„Da. Sad moramo da nastavimo. Moramo da nastavimo.”
„Reci mi kako se zove.” Ašli se bolno odvojila od drveta i
započela svoj šepavi hod. „Biće mi lakše da hodam ako saznam.”
„Zove se Tomas Bouz. Tomas Dejvid Bouz.”
„Tomas Dejvid Bouz. Koliko imaš godina?”
„Jedanaest. U ponedjeljak punim dvanaest.”
„Srećan rođendan. Veoma si bistra i jaka i hrabra. Spasla si
mi život, Naomi. Spasla si život prije svog dvanaestog
rođendana. Nemoj nikad to da zaboraviš.”
„Neću. Neću zaboraviti. Oluja prolazi.”
Držala se šume. Put kroz šumu je bio duži nego što bi bio
da su izašle na drum. Međutim, upoznala je strah i držala se
šume sve do ruba gradića Pajn Medouz.
Tamo je išla u školu, i u crkvu, i njena majka je tamo
kupovala u prodavnici. Još nikad nije bila u šerifovoj stanici, ali
znala je gdje se nalazi.
Kad je zora ozarila istočno nebo i prvi zraci svjetlosti
zaiskrili po lokvama, prošla je pokraj crkve pa preko uskog mosta
koji je premošćavao uski potok. Njene mokre japanke su šljapkale
po ulici, a Ašli je hramala, i pri tom lupkala granom i bolno
dahtala pri svakom koraku.
„Koji je ovo grad?”
„Pajn Medouz.”
„Gdje je to? Bila sam u Morgantaunu. Studiram na
Univerzitetu Zapadne Virdžinije.”
20
“To je dvadesetak kilometara odavde.”

„Trenirala sam. Trčala. Trkačica sam na duge staze,
vjerovala ili ne. Trenirala sam kao što treniram svako jutro. Stajao
je parkiran pored puta s podignutom haubom, kao da mu se auto
pokvario. Morala sam malo da usporim pa me je zgrabio. Udario
me je nečim. Zatim sam se probudila na onom mjestu. Moraću
ponovo da zastanem.”
Ne, ne, nema stajanja. Nema razmišljanja. Samo djelanje.
„Skoro smo stigle. Vidiš, pravo niz ulicu, ona bijela kuća –
vidiš li natpis ispred?”
„Stanica šerifa Pajn Medouza. O, hvala ti, bože. Hvala ti,
bože.” Ašli je utom zaplakala, obje su drhtale od njenih žestokih
jecaja kad ju je Naomi zagrlila oko struka, pustila da se još više
nasloni na nju pa je vukla ostatak puta.
„Sad smo na sigurnom. Na sigurnom smo.”
Kad je Ašli klonula na uzak trem, Naomi ju je malo bolje
umotala u ćebe pa snažno zakucala na vrata.
„Hoće li neko biti unutra? Ne vjerujem. Rano je.”
“Ne znam.” Naomi je ipak ponovo zakucala.
Kad su se vrata otvorila, Naomi je prepoznala mlado lice,
razbarušenu kosu.
„Šta ovo treba da znači?” zaustio je, a zatim se pogled
njegovih snenih očiju premjestio sa nje i spustio na Ašli. „Jao,
gospode bože!”
Brzo je otvorio vrata pa iskočio i čučnuo kraj nje. „Unijeću
te unutra.”
„Pomozite. Pomozite nam.”
„Sve je u redu. Bićeš dobro.”
21
U Naominim očima je izgledao žgoljavo, ali podigao je Ašli

kao perce pa malo pocrvenio kad je ćebe skliznulo i ispod
pocijepane košulje se ukazala njena lijeva dojka.
“Mila”, obratio se djevojčici „pridrži mi vrata. Imale ste
saobraćajnu nesreću?”
“Ne”, rekla je Naomi. Držala je vrata, imala je sekund da
odluči da li da pobjegne, da jednostavno utekne, ili da uđe.
Ušla je.
„Sad ću te spustiti. Važi?” Proučio je pogledom modrice na
Ašlinom vratu i u očima mu se vidjelo da shvata. „Mila, vidiš onu
česmu tamo. Da li bi bila ljubazna da... Kako se ti zoveš?”
„Ašli. Ašli Maklejn.”
„Donesi malo vode za Ašli. Hoćeš li?”
Okrenuo se dok je govorio, pa spazio nož koji je Naomi
držala uz bedro. Istim smirenim tonom je rekao: “A da ti to meni
daš, može? Hajde. Tako.”
Uzeo je nož iz djevojčicine mlitave ruke i spustio ga na
policu koju ova nije mogla da dohvati.
„Moram da obavim nekoliko telefonskih poziva, nazvaću
ljekara koji će doći da te pregleda. A moraćemo i da napravimo
neke fotografije. Razumiješ li?”
„Da.”
“A pozvaću i šerifa da odmah dođe i biće pitanja. Jesi li
spremna na to?”
„Onda dobro. Popij malo vode. Tako je, dobra djevojčice”,
obratio se Naomi i nježno je pomilovao po mokroj kosi kad je
prinijela papirnu čašu djevojci.
Dohvatio je telefon sa radnog stola i ukucao brojeve.
„Šerife, Vejn je. Da, znam koliko je sati. Imamo ovdje jednu
povrijeđenu ženu. Ne, gospodine, nije u pitanju saobraćajna
22
nesreća. Neko ju je napastvovao i biće potreban detaljan

pregled.” Okrenuo je glavu, stišao glas, ah Naomi je ipak čula
riječi pribor za pregled silovane osobe.
„Dovela ju je djevojčica. Mislim da je kćer Toma i Sju
Bouz.”
Ašli je spustila čašu, zagledana u djevojčicine oči. “Bouz.”
“Da. Ja sam Naomi Bouz. Treba da piješ.”
“I ti isto, dušo.” Međutim, Ašli je sklonila čašu u stranu i
privukla Naomi k sebi. “I ti isto.”
Kad je klonula, kad se naposljetku sve u njoj slomilo,
Naomi je spustila glavu na Ašlino rame i zaplakala.
Ašli je srela Vejnov pogled iznad djevojčicine glave. „Njen
otac mi je ovo uradio. Tomas Dejvid Bouz mi je ovo uradio. A
Naomi me je spasla.”
Vejn je uzdahnuo. „Šerife, najbolje bi bilo da dođete ovamo
što prije.”
23
2.
Kad je šerif došao, Vejn je odveo Naomi u drugu prostoriju,

donio joj čokoladicu i koka-kolu. Još nikad joj niko nije tako
ugađao, ali nije se bunila. Donio je pribor za prvu pomoć pa
počeo da joj liječi posjekotine i ogrebotine koje nije ni shvatila da
je zaradila na onom dugom pješačenju kroz šumu.
Mirisao je na žvakaće gume s voćnim ukusom – vidjela je
kako mu njihovo žuto pakovanje viri iz džepa na prsima.
I tako će uvijek, od tog jutra, povezivati žvakaću gumu s
jednostavnom dobrotom.
„Mila, imaš li omiljenog nastavnika?”
“Hm. Ne znam. Možda gospođicu Blančard.”
„Ako hoćeš, mogu da je pozovem, da je zamolim da dođe,
da bude s tobom.”
“Ne. Ne, nema potrebe. Saznaće. Svi će saznati.” Od te
pomisli ju je zabolilo u grudima, pa je skrenula pogled. „ A ja ne
želim da budem tu kad saznaju.”
“U redu. Doći će nam jedna fina medicinska sestra da bude
uz Ašli, da ide s njom kad krene u bolnicu. Hoćeš li ti nekog
takvog? Možda nekog ko te ne zna?”
„Neću nikog. Šta će se dogoditi?”
„Šerif trenutno malo razgovara sa Ašli, a zatim će je odvesti
u Morgantaun u bolnicu, gdje će se pobrinuti za nju.”
„Povrijedila je gležanj.”
„Srediće oni to, ništa se ti ne brini. Hoćeš drugačiju
čokoladicu?”
24
Naomi pogleda naniže u snikers koji nije ni otvorila. „Neću,

hvala. Samo još nikad nisam jela slatkiše na prazan stomak
ujutro.”
“A za Uskrs?”
Sa osmijehom na usnama stavio joj je flaster na malu
duboku ogrebotinu.
“To je svetac. Služi za molitvu, ne za čokoladne zeke.”
Još dok je ponavljala te očeve riječi, vidjela je sažaljenje u
očima šerifovog zamjenika. No, on ju je samo potapšao po
nogama. „Dobro. Donijet ćemo ti topao doručak čim stignemo.
Možeš li da ostaneš ovdje sama samo na minut?”
„Jesam li u pritvoru?”
U pogledu mu više nije bilo sažaljenja, ponovo ga je
zamijenila ona jednostavna dobrota kad ju je pomilovao po
obrazu, nježno i blago kao majka. „Radi čega, mila?”
»Ne znam. Uhapsićete mog tatu?”
„Nemoj sad da brineš o tome.”
„Vidjela sam ga. Vidjela sam ga kad je izašao iz onog
podruma u šumi i izgledao je grešno. Uplašila sam se.”
“Ne moraš više da se plašiš.”
“A moja mama, a moj brat?”
“Oni će biti dobro.” Pogledao je ka vratima kad su se
otvorila. Znala je gospođu Leti – išla je u njihovu crkvu.
Međutim, bila je zaboravila da gospođa Leti radi u šerifovoj
kancelariji.
Leti Harbo je ušla s crvenim cegerom i tužnim osmijehom
na buckastom licu.
„Hej, zdravo, Naomi. Imam ovdje suvu odjeću za tebe. Od
moje kćeri, a ona nije tako visoka kao ti, a ni tako vitka, ali odjeća
je čista i suva.”
25
„Hvala vam, gospođo Leti.”

„Nema na čemu, mila moja. Vejne, trebaš šerifu. Naomi i ja
ćemo se snaći i same. Možeš se odmah presvući u toaletu, važi?”
“Da, gospođo.”
Odjeća je bila prevelika, ali bio je tu kaiš tako da je mogla
da stegne farmerke.
Kad je izašla iz toaleta, zatekla je Leti gdje sjedi za stočićem
i pije kafu iz velike plave šolje. „Imam ovdje četku. Mogu li da te
počešljam? Kosa ti je veoma umršena.”
„Možete. Hvala.”
Naomi je sjela, iako nije bila sigurna da želi da je iko
dodiruje. No, ipak se opustila nakon prvih nekoliko dodira četke.
„Imaš prelijepu kosu.”
„Obična je i dosadna.”
“Ma nije uopšte. Kao jelenje krzno je, ima pomiješane sve
nijanse plave i prošarana je pramenovima posvijetlilim od sunca.
Uz to je meka i gusta. Postaviću ti nekoliko pitanja, dušice,
možda će biti malo teža. Ali važna su.”
„Gdje je Ašli?”
“Sad je vode u bolnicu. Pitala je za tebe, pitala je možemo li
da te dovedemo da te vidi. Bi li to htjela?”
“Da, gospođo. Molim vas, hoću.”
„Dobro. A sad moram da te pitam je li te otac ikad
povrijedio. Znam da je to teško pitati.”
„Nikad nije taknuo ni mene ni Mejsona. Mama nas izbatina
ako je to potrebno, ali to i nisu neke batine. Nema srca da nas
dobro izmlati, pa se pretvaramo, sve troje. Jer tata kaže da je
batina iz raja izašla.”
„Meni se ta izreka nikad nije dopadala. Još teže pitanje je je
li te ikad taknuo na grešan način.”
26
Naomi je zurila pravo pred sebe dok joj je Leti provlačila

četku kroz kosu. „Mislite kao što je uradio Ašli. Silovao ju je.
Znam šta je silovanje, gospođo. Silovali su one Sabinjanke u
Bibliji. Nikad mi to nije uradio. Nikad me nije grešno dodirnuo.”
„Onda dobro. Je li ikad povrijedio tvoju mamu?”
„Mislim da nije. Ponekad...”
“Ne brini, sve je u redu.” Leti je uvježbanim pokretima
svezala Naominu kosu gumicom u rep. „Treba samo da mi kažeš
istinu. Slobodno.”
„Ponekad je izgledao kao da možda želi da je povrijedi, ali
nije je povrijedio. Kad bi se stvarno razbjesnio, jednostavno bi
otišao od kuće na dan-dva. Da ohladi glavu, rekla bi mama.
Muškarcu je potrebno da malo ohladi glavu sam sa sobom. Ona
nije znala, gospođo Leti. Mama nije znala da on povređuje ljude,
inače bi se bojala. Više bi se bojala.”
„Koje ljude?”
Kad je Leti ponovo sjela za svoj stočič, Naomi se zagledala
pravo pred sebe. „Ašli kaže da misli da je provela dolje dan ili
dva. Tamo dolje je bilo još kanapa... i slika. Na zidu su bile slike
drugih žena, svezanih kao što je ona bila svezana. I u gorem
stanju nego što je ona bila. Mislim da su neke od njih bile mrtve.
Mislim da su bile mrtve. Povratiću.”
Leti se postarala za nju, držala joj je glavu dok je Naomi
grlila klozetsku šolju, a zatim joj je obrisala lice hladnom krpom
pošto je završila.
Dala joj je neku tečnost sa ukusom nane da ispere usta i
nježno je poljubila u čelo.
„Dosta je bilo. Možda bi htjela malo da se odmoriš.”
“Ne mogu da idem kući, zar ne?”
27
“Ne možeš još. Žao mi je, mila. Ali mogu da te odvedem

svojoj kući i možeš da legneš u krevet u gostinjskoj sobi, da
probaš da odspavaš.”
„Mogu li jednostavno da ostanem ovdje dok mama i
Mejson ne dođu?”
„Ako tako želiš. A da ti donesem malo tosta, da vidimo
hoće li ti prijati? Sačuvaj tu čokoladicu za kasnije.”
„Može. Hvala.”
Leti je ustala. „To što si uradila, Naomi... Bilo je ispravno. I
više od toga, bilo je hrabro. Mnogo sam ponosna na tebe. Izaći ću
na samo nekoliko minuta. Šta kažeš na malo čaja s medom, lijepo
će ići uz tost?”
„Može, hvala.”
Kad je ostala sama, Naomi je spustila glavu na sto, ali nije
mogla da miruje. Otpila je gutljaj koka-kole, ali bila je preslatka.
Htjela je vodu, običnu hladnu bistru vodu. Sjetila se onog
vodoskoka u dvorištu pa ustala.
Izašla je iz sobice, zaustila da nekoga pozove, da pita može
li da izađe.
Na drugom kraju prostorije je ugledala šerifovog zamjenika
kako vuče njenog oca ka velikim metalnim vratima. Ruke su mu
bile u lisicama i iza leđa. Na desnom obrazu je imao veliku svježu
modricu.
Ovoga puta nije izgledao divlje, ni zabrinuto, ni pokajnički.
Usne su mu bile razvučene u podrugljiv osmijeh, osmijeh kakav
ima na licu kad neko kaže da on možda griješi u nečemu.
Vidio ju je i pripremila se za njegov gnijev, njegovu mržnju,
njegovu jarost.
Dobila je samo trenutak ravnodušnosti prije nego što je
došao do metalnih vrata i ušao na njih. I otišao.
28
Prostorija je bila prepuna ljudi, buke i neke mračne

uzavrelosti u zraku. Osjetila je kao da pluta u njemu, kao da su joj
noge jednostavno otišle negdje drugdje, a tijelo joj visi u
vazduhu.
Čula je riječi, nepovezane. Neprijatne i grube za njeno uvo.
FBI, serijski ubica, forenzičari, žrtve.
Ništa nije imalo smisla.
Niko je nije primijetio, žgoljavu djevojčicu razrogačenih
očiju, blijedu kao krpa, kako plovi u prevelikoj odjeći i u šoku.
Niko nije pogledao u njenom pravcu i zapitala se, ako bi i
pogledali, bi li im pogled samo prešao preko nje – kroz nju – kao
što se dogodilo s pogledom njenog oca.
Možda ništa od svega toga nije stvarno. Možda ona nije
stvarna.
Međutim, onaj pritisak na grudima, on je djelovao stvarno.
Kao da je pala sa visoke grane starog hrasta na leđa i izbila dah.
Tako da nije mogla da ga povrati.
Prostorija se polako zavrtjela oko nje, osjetila je mučninu i
svjetlo se utrnulo. Oblak je zaklonio mjesec.
Pošto je zaključao Bouza, Vejn je izašao taman u trenutku
da vidi kako Naomi koluta očima. Viknuo je i skočio ka njoj. Bio
je brz, ali nedovoljno da je uhvati prije nego što je udarila o pod.
„Donesite vode! Gdje je prokleti doktor? Šta će ona ovdje
kog vraga?” Podigao ju je, uzeo u naručje. Nježno ju je pomilovao
po obrazima, toliko blijedim da se uplašio da mu prsti ne prođu
kroz njih.
„Izvinjavam se. O, bože milosni. Bila joj je potrebna hrana.
Izašla sam samo da vidim hoće li joj donijeti nešto da pojede.”
Leti je kleknula kraj njih sa čašom vode u ruci.
29
“Je li ga vidjela? Je li me vidjela kako uvodim onog

nitkova?”
Leti je samo odmahnula glavom. „Nije me bilo najviše tri
minute. Dolazi sebi. Tako, mila, ovdje smo. Naomi, mila, sad
samo polako diši. Onesvijestila si se. Hoću da popiješ malo
vode.”
“Je li mi pozlilo?”
„Sad ti je dobro. Popij gutljaj vode “
Vratilo joj se, sve. Njene oči, zelene kao farbano staklo, kako
je govorila njena mama, sklopile su se. „Zašto nije ljut na mene?
Zašto ne mari?”
Nutkali su je vodom. Vejn ju je ponovo unio u onu
prostorijicu. Donijeli su joj bolesničku hranu – čaj i tost. Pojela je
koliko je mogla i shvatila da joj je zahvaljujući hrani sad već
mnogo bolje, mada se i dalje osjećala pomalo vrtoglavo.
Ostali događaji u policijskoj stanici protekli su u magli.
Ušao je dr Holin i pregledao je. Neko je stalno bio uz nju i Vejn joj
je prokrijumčario još jednu koka-kolu.
Ušao je šerif. Poznavala ga je – šerifa Džoa Frenksa – jer je
išla u školu sa Džoom mlađim. Imao je široka pleća, jedro tijelo i
grubo lice na debelom vratu. Kad god bi ga vidjela, sjetila bi se
buldoga.
Sjeo je naspram nje.
„Kako si, Naomi?”
Glas mu je bio kao makadamski put.
“Ne znam... ovaj... Dobro sam, gospodine.”
„Znam da si imala tešku noć i da povrh toga imaš i težak
dan. Znaš li šta se ovdje dešava?”
“Da, gospodine. Moj tata je povrijedio Ašli. Svezao ju je u
onom starom podrumu u šumi pokraj izgorele brvnare. Povijedio
30
ju je stvarno jako, a povrijedio je i druge ljude. Tamo dolje je bilo

njihovih slika. Ne znam zašto je to radio. Ne znam zašto bi iko
uradio to što je on uradio.”
„Jesi li ikad ranije išla u taj podrum?”
„Nisam znala ni da postoji. Roditelji nam ne dozvoljavaju
da zalazimo u šumu tako duboko. Možemo samo do potoka, a i
to samo uz dopuštenje.”
„Šta te je nagnalo da odeš tamo sinoć?”
„Ja... ovaj... Probudila sam se i bilo je jako vruće. Sjedila sam
pored prozora u svojoj sobi i vidjela sam da tata izlazi. Pomislila
sam da možda ide do potoka da se rashladi, a i sama sam htjela
da odem tamo. Uzela sam svoju baterijsku lampu i japanke pa se
išunjala iz kuće. Ne bih smjela to da radim.”
“To je u redu. Dakle, krenula si za njim.”
„Mislila sam da će možda pomisliti kako je to zabavno. Ne
bih mogla da znam kako će reagovati dok mu ne pokažem da
sam tu. Ali on nije otišao na potok, a ja sam samo htjela da
saznam kud ide. A kad sam vidjela tu staru brvnaru i podrum,
pomislila sam da možda sastavlja bicikl za moj rođendan.”
„Rođendan ti je, mila?”
“U ponedjeljak, i tražila sam bicikl. I tako sam čekala, htjela
sam samo da provirim. Sakrila sam se i čekala dok nije izašao,
ali...”
“Šta?”
Na časak je pomislila da bi bilo lakše kada bi se ponovo
prepustila lebdenju, kada bi jednostavno nastavila da pluta u
vazduhu. Međutim, šerif je imao blag pogled, strpljiv. Držao bi
taj blagi pogled na njoj čak iako bi se prepustila lebdenju.
A i morala je nekome da kaže.
31
„Nije izgledao normalno, šerife. Gospodine. Nije izgledao

normalno kad je izašao i to me je uplašilo. Međutim, sačekala sam
da ode i jednostavno sam željela da vidim šta je tamo dolje.”
„Koliko si čekala?”
„Ne znam. Činilo se dugo.” Malo je pocrvenila. Neće mu
reći da je piškila u šumi. Neke stvari su lične. “Na vratima se
nalazila reza i morala sam da se pomučim da bih je gurnula, a
kad sam otvorila vrata, začula sam nešto nalik cviljenju. Pomislila
sam da je unutra možda psetance. Roditelji nam nisu dozvoljavali
da držimo psa, ali pomislila sam da možda ipak hoće. No, onda
sam ugledala Ašli.”
„Šta si vidjela, mila? Teško je, ali pomoglo bi mi ako bi
mogla da kažeš šta si tačno vidjela.”
Zato mu je rekla, tačno, i pijuckala je koka-kolu iako joj se
želudac grčio dok mu je pričala o tome.
Postavio je još pitanja i dala je sve od sebe da odgovori na
njih. Pošto je završio, potapšao ju je po ruci.
„Stvarno si dobro postupila. Dovešću tvoju mamu.”
“Je li ona ovdje?”
„Ovdje je.”
„A Mejson?”
„On je kod Hafmanovih. Gospođa Hafman ga čuva, a on se
igra s Džerijem.”
„Dobro je. Džeri i on vole da se igraju zajedno. Šerife
Frenks, je li mama dobro?”
Nešto je pomutilo vedrinu njegovog pogleda. „I ona je
imala težak dan.” Ćutao je časak-dva. „Jaka si ti djevojčica,
Naomi.”
„Ne osjećam se tako jakom. Pozlilo mi je i onesvijestila sam
se.”
32
„Vjeruj mi, mila, ja sam predstavnik zakona.” Malo se

nasmiješio. “Jaka si ti djevojčica. Zato ću ti reći da će biti još ljudi
koji će ti postavljati pitanja. FBI – znaš šta je to?”
“Da, gospodine. Donekle.”
„Oni će imati pitanja. A biće tu i reportera koji će željeti da
porazgovaraju s tobom. Moraćeš da razgovaraš s ljudima iz FBI,
ali ne moraš da razgovaraš ni s jednim reporterom.”
Izvadio je posjetnicu iz džepa pantalona. „Ovo je moj broj
telefona – ovaj ovdje i broj fiksnog koji sam napisao na poleđini.
Možeš da me nazoveš bilo kad, nije bitno u koje vrijeme. Osjetiš li
potrebu da razgovaraš sa mnom, nazovi me. Važi?”
“Da, gospodine.”
„Skloni je na neko sigurno mjesto. Sad idem da ti dovedem
mamu.”
„Šerife Frenks?”
Zastao je na vratima, okrenuo se ka njoj. „Reci, dušo?
„Hoće li moj tata otići u zatvor.”
“Da, mila, hoće.”
„Zna li on to?”
„Pretpostavljam da zna.”
Pogledala je naniže u svoju koka-kolu i klimnula glavom.
“Dobro.”
Tata će otići u zatvor. Kako da se vrati u školu, ili u crkvu,
ili na pijacu s majkom? To je gore nego kad je tata Keri Poter
otišao u zatvor na dva mjeseca jer se potukao u sali za bilijar.
Gore čak i od toga kad je ujak Bastera Kravita otišao u zatvor
zbog prodaje droge.
Treba da krene u sedmi razred za samo nedjelju dana i svi
će znati šta se dogodilo. Šta je njen tata uradio. Šta je ona uradila.
Nije joj bilo jasno kako će moći da...
33
Utom su se otvorila vrata i na njima je ugledala majku.

Izgledala je bolesno, kao da je bolesna danima i to ozbiljno
bolesna, toliko da ju je bolest izjela. Izgledala je mršavije nego
sinoć kad je Naomi otišla na spavanje. Oči su joj bile krvave,
podbule, i dalje suzne. Kosa joj je bila raščupana, kao da se nije
počešljala i na sebi je imala džakastu ružičastu haljinu koju je
uglavnom nosila kad je radila u vrtu.
Naomi je drhtavo ustala i u tom trenutku ništa nije željela
tako snažno kao da priljubi lice uz majčine grudi, da na njima
nađe utjehu, da nađe obećanja u koja bi se pretvarala da vjeruje.
Međutim, iz majčinih očiju potekle su suze, lile su i lile,
praćene grlenim jecajima. Klonula je na pod pored vrata i pokrila
lice šakama.
Zato je dijete prišlo majci, zagrlilo ju, milovalo i tješilo.
„Biće sve u redu, mama. Bićemo mi dobro.”
„Naomi, Naomi. Govore strahote o tvom ocu. Govore da ih
ti govoriš.”
„Bićemo dobro.”
„Nemoguće je da je to tačno. Nemoguće.” Suzan se
oslobodila zagrljaja i odmakla, ščepala Naomino lice rukama pa
joj se obratila ljutito i žestoko: “Ti si to umislila. Ružno si sanjala.”
„Mama. Vidjela sam.”
“Ne, nisi. Moraš im reći da si pogriješila.”
„Nisam pogriješila. Ašli – djevojka koju je... ona je u
bolnici.”
„Laže. Sigurno laže. Naomi, on ti je tata, on je tvoja krv. On
je moj muž. Policija, pretresaju nam cijelu kuću. Stavili su tvom
tati lisice i odveli ga.”
„Presjekla sam konopce vlastitim rukama.”
34
„Nisi, nisi. Smjesta ćeš da prestaneš da lažeš i reći ćeš svima

da si sve to izmislila.”
U djevojčicinoj glavi začula se potmula lupa pa joj je vlastiti
glas zvučao ravnodušno i prazno.
„Skinula sam joj ljepljivu traku sa usta. Pomogla sam joj da
izađe iz podruma. Jedva je hodala. Uopšte nije imala odjeću na
sebi.”
»Ne.”
„Silovao ju je.”
„Da se nisi usudila da govoriš takve riječi”, rekla je Suzan
prodornim glasom i protresla Naomi. “Da se nisi usudila.”
„Na zidu su bile slike. Mnogo slika. Slika drugih djevojaka,
mama. Bilo je noževa na kojima se nalazi skorjela krv i kanapa
i...”
“Ne želim to da slušam.” Suzan je snažno pokrila uši
šakama. „Kako možeš sve to da govoriš? Kako da ja povjerujem u
sve to? On je moj muž. Četrnaest godina sam živjela s njim.
Rodila sam mu dvoje djece. Dijelila sam postelju s njim, iz noći u
noć.”
Ljutitost i žestina se rasuše kao staklo. Suzan ponovo spusti
glavu na kćerkino rame. „Jao, šta da radimo? Šta će biti s nama?”
„Bićemo dobro”, ponovila je bespomoćno Naomi. „Bićemo
dobro, mama.”
***
Kući nisu mogli da odu. Ne dok je policija i sad FBI ne

pregledaju. No, Leti im je donijela odjeću, četkice za zube i ostale
potrepštine i ustupila im je svoju gostinjsku sobu – majci i njoj – a
Mejson je dijelio sobu s njenim sinom.
35
Doktor je majci dao nešto za spavanje, i bilo je dobro.

Naomi se istuširala, obukla vlastitu odjeću, svezala kosu u rep i
osjećala se prijatnije.
Pošto je izašla iz kupatila i prošla kroz hodnik, odškrinula
je vrata da vidi spava li majka i vidjela brata gdje sjedi na
krevetu.
„Nemoj da je budiš!” prosiktala je, pa se pokajala zbog tog
oštrog tona kad je Mejson okrenuo glavu da je pogleda.
I sam je plakao i lice mu je bilo umrljano suzama, oči
krvave, pogled izgubljen.
„Samo je gledam.”
„Hajde izađi, Mejsone. Ako se probudi, ponovo će
zaplakati.”
Poslušao ju je bez prepirke – prava rijetkost – a zatim joj je
prišao i čvrsto je zagrlio.
Nisu se više tako mnogo grlili, ali bilo je lijepo imati nekoga
na kog možeš da se osloniš, pa je uzvratila zagrljajem.
„Ušli su pravo u kuću, a mi smo još spavali. Čuo sam tatu
kako viče i druge ljude, pa sam istrčao. Vidio sam kako se tata
tuče sa zamjenikom šerifa, a onda su ga prigurali uza zid. Mama
je vrištala i plakala pa su tati stavili lisice, isto kao na televiziji. Je
li opljačkao banku? Niko neće da mi kaže.”
“Ne. Nije opljačkao banku.”
Da su sišli u prizemlje, tamo bi ih dočekala gospođa Leti, pa
su umjesto toga sjeli na pod.
„Povrijedio je neke ljude, Mejsone. Žene.”
“Zašto?”
“Ne znam zašto, ali povrijedio ih je.”
„Možda su one krive za to.”
36
„Nisu, nisu. Odvodio ih je na jedno mjesto u šumi,

zaključao ih tamo i povrijedio.”
„Kakvo mjesto?”
„Loše mjesto. Moraju da ga smjeste u zatvor zbog toga.”
„Neću da tata ide u zatvor.” Suze su ponovo potekle.
Jedino što je mogla da uradi bilo je da ga zagrli.
„Radio je svakakve grozote ljudima, Mejsone. Mora da ide
u zatvor.”
„Mora li mama da ide u zatvor?”
„Ne. Ona nije nikome naudila. Nije znala da on to radi.
Nemoj je gnjaviti pitanjima o tome. A nemoj ni da se tučeš. Ljudi
će pričati svašta o tati, a tebi će doći da se tučeš zbog toga, ali ne
možeš. Zato što će njihove riječi biti istina.”
Na licu mu se ukazala ratobornost. „Otkud ti znaš šta je
istina?”
„Zato što sam vidjela, zato što znam. Sad više ne želim da
pričam o tome. Danas sam dovoljno pričala o tome. Voljela bih da
se sve ovo završi. Voljela bih da smo na nekom drugom mjestu.”
„Hoću kući.”
Ona to nije htjela. Nije htjela nikad više da se vrati u tu
kuću, budući da je znala šta se nalazi duboko u šumi iza nje.
Budući da je znala šta je živjelo u istim tim prostorijama, jelo za
istim stolom.
„Gospođa Leti reče da imaju nintendo dolje u dnevnoj
sobi.” Ratobornost je zamijenila nada pomiješana sa sumnjom.
„Možemo li da ga igramo?”
„Rekla je da možemo.”
„Imaju li Donki Kong?”
„Možemo da vidimo.”
37
Kod kuće nisu imali videoigrice, niti kompjuter, ali oboje su

imali dovoljno drugova koji su imali, tako da su znali osnove.
Kao što je znala, Mejson je mnogo volio video-igrice. Bilo je lako
smjestiti ga u dnevnu sobu uz pomoć gospođe Leti i još bolje kad
je ova neodobravajućim pogledom nagovorila svog sina
tinejdžera da se igra s Mejsonom.
„Idem da napravim limunadu. Hoćeš sa mnom u kuhinju,
Naomi, da mi pomogneš?”
Kuća je bila veoma prijatna. Uredna i lijepa, s mnoštvom
boja po zidovima i u namještaju. Naomi je znala da gospodin
Harbo predaje engleski jezik i književnost u gimnaziji, a da
gospođa Leti radi kod šerifa. Međutim, njoj je kuća izgledala
bogato.
U kuhinji su imali mašinu za pranje sudova – kod njih u
kući je pranje sudova bio Naomin posao – i sniježnobijelu radnu
površinu u sredini sa ugrađenom drugom sudoperom.
„Kuća vam je veoma lijepa, gospođo Leti.”
„O, hvala. Drago mi je da ti se sviđa. Želim da ti bude
ugodno dok si ovdje.”
„Šta mislite, koliko ćemo ostati ovdje?”
„Dan-dva. Samo toliko.” Leti je nasula vodu i šećer u šerpu
i stavila je na šporet da provri. „Jesi ikad pravila limunadu sa
šećernim sirupom?”
„Nisam.”
„Jako je lijepa. Iziskuje malo vremena i truda, ali vrijedi.”
Leti je radila po kuhinji. Naomi je primijetila da Leti ne nosi
kecelju, samo je zadjenula kuhinjsku krpu pod pojas pantalona.
Tata nije volio da mama nosi pantalone. Žene treba da nose
suknje i haljine.
38
Kad je pomislila na to, na oca, čula njegov glas u glavi,

želudac joj se ponovo svezao u čvor. Zato je natjerala sebe da
razmišlja o nečemu drugome.
„Gospođo Leti, šta vi radite u šerifovoj kancelariji?”
“E pa, mila moja, ja sam ti prvi ženski zamjenik šerifa u
Pajn Medouzu i još sam jedina poslije šest godina.”
„Kao Vejn?”
„Tako je.”
„Dakle, znate šta će dalje biti. Hoćete li mi reći šta će dalje
biti?”
“Ne mogu da kažem zasigurno, budući da sad FBI vodi
slučaj. Mi im pomažemo. Prikupiće dokaze, uzeti izjave i tvoj tata
će dobiti advokata. Šta će zatim uslijediti, većinom zavisi od
dokaza, izjava i od onog što tvoj tata uradi i kaže. Znam da je
teško, ali bilo bi najbolje kada bi pokušala da još ne brineš o
svemu tome.”
“Ne mogu da brinem o tati.” To je već bila shvatila. Ali...
„Moram da brinem o mami i o Mejsonu.”
„O, dušice.” Leti je uzdahnula i pošto je promiješala sirup u
šerpi, obišla je oko radnog dijela. „Mora neko i o tebi da brine.”
„Mama neće znati šta da radi bez tatinih smjernica. A
Mejson neće razumjeti šta je tata uradio. Ne zna šta je silovanje.”
Leti je još jednom uzdahnula pa privukla Naomi u zagrljaj.
„Nije za tebe da se staraš o svima. Gdje je sad brat tvoje majke?
Gdje je tvoj ujak Set?”
“U Vašingtonu. Međutim, tata nam ne dozvoljava da
imamo išta s njim zato što je homoseksualac. Tata kaže da je on
gnusoba.”
39
„Poznavala sam tvog ujaka Seta. Išli smo zajedno u školu,

bio je nekoliko godina mlađi od mene. Meni nije izgledao kao
gnusoba.”
“U Bibliji piše...” Od toga su je boljeli i glava i srce, od
onoga što piše u Bibliji – ili šta njen otac kaže da piše. Ne, sad
jednostavno ne može da brine o tome. „Uvijek je bio mnogo
dobar prema nama. I lijepo se smije, sjećam se. Međutim, tata je
rekao da on više ne smije da dolazi kod nas i da mama ne smije
da razgovara s njim preko telefona.”
“Bi li voljela da dođe?”
Samo od tih riječi djevojčicino grlo se tako jako steglo da je
uspjela jedino da klimne glavom.
„Onda dobro. Kad skinem sirup sa šporeta da se hladi,
pokušaću da ga dobijem. Onda ću ti pokazati kako da iscijediš
limun. To je zabavno.”
Naučila je kako da pravi limunadu od šećernog sirupa i
pojela grilovani sendvič sa sirom – kombinaciju koja će joj
zauvijek ostati omiljena hrana iz djetinjstva.
Kako je majka spavala čitav dan, Naomi je, prvi put u
životu, preklinjala da joj daju nešto da radi. Leti ju je pustila da
oplijevi povrtnjak i cvijetnjak iza kuće i da stavi svježe sjemenke u
hranilice za ptice.
Pošto je završila, svladao ju je umor pa se opružila na travu
u hladu i zaspala.
Trgla se iz sna, isto kao one noći. Nešto, tu je nešto.
Brzo se pridigla, srce joj je brzo tuklo, donekle je očekivala
da će ugledati oca kako stoji iznad nje s kanapom u jednoj ruci i
nožem u drugoj.
Međutim, čovjek koji je sjedio na ležaljci u hladu s njom nije
bio njen otac. Nosio je pamučne bež pantalone i mokasine na
40
bosu nogu, a kad je podigla pogled, ugledala je svijetloplavu

košulju sa čovječuljkom na konju na mjestu džepa.
Imao je njene oči, one zelene boje kao farbano staklo, lice
glatko i lijepo kao kod glumca, a kosu smeđu i talasastu ispod
krem šešira.
„Zaspala sam.”
„Nema ničeg boljeg od drijemke u hladu u ljetnje popodne.
Sjećaš li me se, Naomi?”
„Ujače Set.” Srce ju je zaboljelo, ali ne od tuge. Bojala se da
se ponovo ne onesvijesti, iako se nije osjećala isto kao prvi put,
već joj se sve činilo nekako lako i svijetlo.
„Došao si, došao si”, ponovila je pa mu se popela na krilo i
stegnula ga u zagrljaj. „Nemoj da nas ostaviš. Molim te, nemoj da
nas ostaviš, ujače Set. Molim te”, preklinjala je kroz plač.
„Neću, neću vas ostaviti, mila djevojčice. Obećavam ti.
Prestani da brineš jer sam sad ja ovdje i brinuću o vama.”
„Poklonio si mi svečanu ružičastu haljinicu.”
Nasmijao se i taj je zvuk ublažio bol u njenom srcu još dok
je vadio sniježnobijelu maramicu iz džepa pantalona i brisao joj
suze.
„Sjećaš se toga. Nisi imala više od šest godina.”
„Bila je tako lijepa, tako moderna i kvalitetna. Mama spava.
Neprestano spava.”
„To joj je sad potrebno. Vidi kako si visoka! A tek te duge
noge. Malo si ih izgrebala.”
„U šumi je bio mrak.”
Čvršće ju je stegnuo u zagrljaju. Divno je mirisao, kao šerbet
od limuna. „Sad nije mrak i ja sam tu. Čim budemo mogli, idemo
svi zajedno kod mene kući. Ti, Mejson, mama i ja.”
„Idemo u Vašington, da ostanemo kod tebe?”
41
„Tako je. Kod mene i mog prijatelja Harija. Svidjeće ti se

Hari. Unutra je, igra Donki King s Mejsonom, upoznaju se.”
“Je li homoseksualac?”
Nešto je zaškripalo u Setovim grudima. “Pa, jeste.”
„Ali fin, kao ti.”
„Mislim da jeste, ali procijenićeš sama.”
„Trebalo bi da se uskoro vratim u školu. I Mejson isto.”
„Ići ćete u školu u Kolumbijskom okrugu. Odgovara li ti
to?”
Toliko joj je laknulo da se zamalo ponovo onesvijestila, pa je
samo klimnula glavom. “Ne želim više da budem ovdje. Gospođa
Leti je veoma dobra prema nama. I šerifov zamjenik Vejn. A i
šerif. Dao mi je svoj broj tako da mogu da ga nazovem ako
ustreba. Međutim, ne želim više da budem ovdje.”
„Čim budemo mogli, nećemo ni biti.”
“Ne želim da vidim tatu. Ne želim da ga vidim. Znam da je
to ružno, ali...”
Odmaknuo ju je od sebe i zagledao joj se u oči. „Nije ružno i
nemoj na to ni da pomišljaš. Ne moraš da ga viđaš ako to ne
želiš.”
„Hoćeš li reći mami? Ona će htjeti da ga viđam, da ga
Mejson i ja viđamo. Ja ne želim da ga vidim. Nije me vidio.
Možemo li u Vašington, odmah?” Ponovo ju je zagrlio. „Radim
na tome.”
***
Bilo je potrebno više od sedam dana, iako nisu proveli čak

nijednu noć kod gospođe Leti. Reporteri su došli – šerif je bio u
pravu po tom pitanju.
42
Došli su u gomilama i jatima, s velikim kombijima i

televizijskim kamerama. Izvikivali bi pitanja i sjatili se čim bi
neko izašao iz kuće.
Niko se nije sjetio njenog rođendana, ali to joj nije bilo
važno. Htjela je i sama da ga zaboravi.
Završili su u jednoj kući, ni blizu lijepoj kao što je kuća
gospođe Leti, na periferiji Morgantauna. U toj kući su odsjeli i
ljudi iz FBI–a, zbog reportera i zbog toga što je već bilo prijetnji.
Čula je da jedan čovjek iz FBI-a govori o tome i o tome kako
premještaju njenog oca, negdje drugdje.
Čula je mnogo, zato što je slušala.
Mama se prepirala sa ujakom Setom zbog preseljenja u
Vašington, zbog toga što je tražio od nje da ne vodi djecu u
posjetu ocu. No, ujak je održao obećanje. Kad je majka odlazila da
vidi Naominog oca, išla je s jednom ženom iz FBI-a.
Poslije druge posjete mužu, majka se vratila i popila tablete.
Spavala je više od dvanaest sati.
Čula je kako ujak razgovara s Harijem o tome kako će
napraviti razmještaj u svojoj kući u Džordžtaunu kako bi mogla
da smjesti još troje ljudi. Hari – Harison (kao Indijana Džouns)
Dobs – zaista joj se dopao. Mada ju je iznenadilo i zbunilo što nije
bio bijel. Nije baš bio ni crn. Bio je kao preliv od karamela koji je
toliko voljela na sladoledu kad bi zaslužila posebnu čast.
Bio je stvarno visok i imao plave oči, koje su djelovale
veoma posebno naspram njegove puti boje karamela. Bio je
glavni kuvar, što znači vrhunski kuvar, rekao joj je i namignuo.
Iako još nije bila upoznala muškarca koji se snalazio u kuhinji,
Hari je svake večeri spremao večeru. Jela za koja nikad nije čula, a
kamoli ih probala.
Ponovo je bilo kao u filmu, tako divna hrana.
43
Kupili su nintendo za Mejsona, a njoj i mami novu odjeću.

Mislila je da bi mogla da ostane tu u toj ne tako lijepoj kući ako bi
i Hari i Set ostali.
Međutim, kasno jedne večeri, pošto se majka vratila iz
posjete ocu, Naomi je čula svađu. Mrzila je kad se ujak i majka
svađaju. To je u njoj budilo bojazan da će ujak ponovo otići.
“Ne mogu se samo tako pokupiti i otići, odvesti djecu. Oni
su i Tomova djeca.”
“On nikad neće izaći iz zatvora, Suzi. Zar ćeš vući djecu u
zatvor danima za posjetu? Zar ćeš ih izlagati toj neprijatnosti?”
“On im je otac.”
“On je jebeno čudovište.”
„Nemoj tako da govoriš.”
„Jebeno čudovište, suoči se s tim. Potrebna si toj djeci, Suzi,
i zato se zauzmi za njih. On ne zaslužuje ni minut tvog vremena.”
„Zavjetovala sam se. Na ljubav, poštovanje, poslušnost.”
“I on je, ali prekršio je svoje zavjete. Gospode bože, silovao
je, svirepo mučio i ubio preko dvadeset žena i sve to priznao.
Hvalisao se tim, za boga miloga. Preko dvadeset mladih
djevojaka. Dolazio je u tvoj krevet pošto bi završio s njima.”
„Prestani! Prestani! Hoćeš li da kažem da je sve to uradio?
Da je počinio te grozote? Kako da živim s tim, Set? Kako da živim
s tim?”
“Lijepo, zato što imaš dvoje djece kojima si potrebna.
Pomoći ću ti, Suzi. Otići ćemo odavde na mjesto gdje ćete se ti i
djeca osjećati sigurno. Oni i ti ćete ići na savjetovanje kod
psihologa. Pohađaće dobre škole. Nemoj da me stavljaš u položaj
da ti govorim šta da radiš, kao što je on radio. Radiću to zasad,
ako budem morao, kako bih zaštitio tebe i djecu. Ali tražim od
44
tebe da se sjetiš ko si bila nekad, prije njega. Imala si odlučnost,

jaku ličnost i planove. I svjetlost.”
„Zar ne shvataš?” U majčinom glasu ono strašno
preklinjanje, onaj grozni bol, kao rana koja se nikad neće zacijeliti.
„Ako odem, priznaću da se sve to dogodilo.”
„Jeste se dogodilo. Priznao je.”
„Natjerali su ga da prizna.”
„Prestani. Jednostavno prestani. Tvoja rođena kćer, tvoje
rođeno dijete je vidjelo šta je uradio.”
“Umislila je...”
„Prestani. Suzi, prestani.”
„Jednostavno ne mogu da... Kako je moguće da nisam
znala? Kako sam mogla da proživim s njim skoro pola života, a
da ne znam? Da ne vidim? Reporteri su mi to izvikivali.”
„Jebeš reportere. Sutra odlazimo. Gospode bože, gdje ti je
srdžba, Suzi? Gdje ti je srdžba zbog onoga što je uradio, zbog
onoga što jeste, zbog svega kroz šta prolazite zbog njega? Zbog
svega što je Naomi prošla zbog njega? Svim bićem se nadam da
ćeš je naći, ali dok je ne nađeš, moraćeš da mi vjeruješ. Tako je
najbolje. Možemo sutra da odemo, a ti možeš da počneš da gradiš
novi život za sebe i djecu.”
“Ne znam odakle da počnem.”
“Od pakovanja. Spakuj se, pa ćemo dalje polako, korak po
korak.”
Čula je majčin plač pošto je Set izašao iz sobe, ali poslije
nekog vremena čula je kako se fioke otvaraju i zatvaraju.
Ipak se pakuje, pomislila je Naomi.
Ujutro odlaze. Napuštaju sve ovo.
45
Sklopila je oči pa očitala posebnu molitvu zahvalnosti

ujaku. Shvatila je da je spasla Ašli život. Sad je mislila da ujak Set
spasava njen.
46
3.
Naomi je živjela u Kolumbijskom okrugu pet mjeseci, dvije

sedmice i pet dana. Taj mali isječak vremena donio je toliko
uspona i padova, toliko trzavica i radosti da nije mogla sve da ih
upamti.
Svidjela joj se kuća u Džordžtaunu, s visokim tavanicama i
jakim zagasitim bojama, prekrasnim zadnjim tremom i malim
vodoskokom s vlastitim jezercetom.
Nikad prije toga nije živjela u gradu pa je mogla satima da
sjedi pored prozora svoje sobe i posmatra automobile, taksije i
ljude. A njena soba je bila prekrasna. Stari orman od trešnjinog
drveta – antikvitet, ne polovan komad namještaja, jer postojala je
razlika – imao je veliko ovalno ogledalo uramljeno ramom od
istog drveta sa spiralnim rezbarijama. Imala je širok krevet, pravi
luksuz pa se valjala po njemu i širila ruke samo zato što je mogla.
Posteljina je bila tako meka i fina da je milovala prstima
jastučnicu kako bi se uspavala.
Zidovi su bili tamnožuti i po njima su visile slike cvijeća
skupljenog u vlastiti mali vrt.
Njena soba joj se dopadala više čak od majčine sobe, koja je
bila modernija i raskošnija sa svijetlozelenim baldahinom iznad
velikog kreveta i foteljom s dezenom neobičnih, lijepih ptica u
letu.
Mejson je spavao na kauču za razvlačenje u salonu na
spratu, tako je ujak nazivao tu prostoriju, ali prvih nekoliko
nedjelja većinom bi se uvukao u njenu postelju ili bi se sklupčao
na tepihu u njenoj sobi kao kuče.
47
Hari ih je vodio u svoj restoran sa stoljnjacima, svijećama i

cvijećem, i odveo ih u obilazak velike kuhinje prepune buke,
užurbanosti i vrućine.
Polazak u školu donio je zabrinutost i uzbuđenje. Nova
škola, novo mjesto, gdje je niko ne poznaje. To je bilo ujedno
divno i strašno. Počela je da koristi i novo prezime. Tu je bila
Naomi Karson – nova djevojčica – i neki su se šalili na račun
njenog naglaska. No, niko od ostale djece nije znao da joj je tata u
zatvoru.
Nije mnogo voljela da ide kod psihoterapeuta. Doktorka
Ozgud je bila fina, mlada i lijepa i uvijek je veoma lijepo mirisala.
Međutim, imala je utisak da nije u redu, makar u početku, da
nekom neznancu priča o svojim roditeljima i bratu, a najviše od
svega o onome što se desilo one noći u šumi.
Mejson je išao kod drugog doktora, muškarca, i volio je
tamo da ide jer ga je doktor puštao da priča o video-igricama i
košarci. Bar je Mejson tako govorio i poslije nekoliko sedmica
pričanja o video-igricama i košarci, prestao je da dolazi da spava
u Naominom krevetu.
Majka je išla kod nekog sasvim drugog doktora, kad je išla.
Mnogo puta bi rekla da nema snage za to pa bi legla u krevet s
glavoboljom.
Jednom nedjeljno bi pozajmila automobil od ujaka Seta i
odvezla se u zatvor – Popravni zatvor Sjedinjenih Država u
Hejzeltonu – na dan za posjete. Trebalo joj je skoro osam sati
samo za put do tamo i natrag, za to malo vremena posjete koje je
imala i koje bi provela sjedeći sa druge strane stakla. Kad god bi
se vratila, izgledala je iznureno i utučeno i boljela bi je glava.
Međutim, nije htjela da prestane da ga posjećuje.
48
Pa ipak je vremenom sve došlo na svoje mjesto i pretočilo se

u uobičajenu svakodnevicu, ona i Mejson su išli u školu, Hari u
restoran, ujak Set u kancelariju gde je provjeravao novac drugih
ljudi, a majka je honorarno radila kao konobarica.
Onda je Set jedne večeri došao kući sa posla s tabloidom u
ruci, a to je značilo nevolju.
Naomi se sledila. Još nikad nije vidjela ujaka ljutog, nije ga
čula da je povisio glas. Sad nije znala šta da radi dok je spremala
piletinu s pirinčem kako joj je Hari pokazao na velikoj staklenoj
površini šporeta dok je Mejson sjedio za šankom i besposličio nad
domaćim zadatkom, a majka sjedila zagledana u prazno i
pretvarala se da pomaže.
Majka je skočila i stala kad je Set tresnuo novinama o šank.
Naomi je vidjela da se na naslovnici tabloida nalazi fotografija
njenog oca i, za boga miloga, njena fotografija iz školskih dana u
Pajn Meoduzu.
„Kako si mogla? Kako si mogla to da uradiš svojoj djeci?
Sebi?”
Suzan je stegnula zlatni krstić koji je nosila oko vrata. “Ne
viči na mene. Nisam rekla gotovo ništa.”
„Rekla si dovoljno. Jesi li im ti dala ovu Naominu sliku? Jesi
li im rekla da živiš ovdje u Kolumbijskom okrugu?”
Majci su klonula ramena, što se dešavalo kad god bi je tata
ljutito pogledao, zaključila je Naomi.
„Platili su mi pet hiljada dolara. Moram i ja nešto da
zaradim, zar ne?”
„Ovako? Prodajom slike rođene kćeri tabloidima?”
„Mogao ju je naći i bez mene, to znaš, a ionako već
nedjeljama pišu samo o ovome. Ne prestaju.”
49
„Nisu imali njenu sliku, Suzan.” Set je olabavio čvor svoje

crvene kravate, kao da je umoran. „Nisu znali da svi vi živite
ovdje.”
Kad je telefon zazvonio, Set je podigao ruku da zaustavi
Naomi. “Nemoj da se javljaš. Pusti nek se uključi sekretarica.
Zvali su me već šest puta na poslu. Neće im trebati mnogo da
iskopaju broj koji nije u imeniku. Uzeo sam takav broj s
namjerom da zaštitim tebe i djecu, Suzan, od onog što će se sad
dogoditi.”
„Uvijek su u zatvoru. Ne daju mi mira.” Ramena i dalje
spuštenih, Suzan je stisnula usne.
Naomi je primijetila duboke bore oko majčinih usta, bore
kojih nije bilo prije one vrele ljetnje večeri.
„A i Tom kaže da bismo mogli dobro da zaradimo. On to ne
može sam, takav je zakon, ali...”
„Može preko tebe.”
Suzan se jako zacrvenila, kao što radi kad je jako
posramljena ili ljuta. „Imam dužnosti prema svom mužu, Sete.
Zatvorili su ga u posebnu zonu, kako je zovu. Kaže da mu treba
novac da plati advokata i sredi da ga prebace među obične
zatvorenike.”
„Zaboga, Suzi, to je čisto proseravanje. Zar ne umiješ da
prepoznaš proseravanje kad ga čuješ?”
„Nemoj tako da se izražavaš.”
„Smeta ti kako se izražavam, a ovo ti ne smeta?” Tresnuo je
dlanom o tabloid kad se telefon ponovo oglasio. „Jesi li pročitala
članak?”
“Ne, ne. Nisam ga pročitala. Ne želim da ga pročitam. Oni...
neprestano su mi dosađivali, a i Tom je rekao da će početi da mu
50
ukazuju više poštovanja ako bude mogao da ispriča svoju priču i

ako ja budem mogla da ga podržim.”
„Tabloide niko ne poštuje. Čak bi i on to trebalo da zna...”
Zaćutao je i Naomi ga je krišom pogledala, iako je sad izgledao
više bolesno nego ljutito. „Ko ti je još dosađivao? S kim si još
razgovarala?”
„Razgovarala sam sa Sajmonom Vensom.”
„Piscem. Pravi zločin.”
„Čovjek je profesionalac. Njegov izdavač će mi platiti
dvadeset pet hiljada dolara. Jasno piše u ugovoru.”
„Potpisala si ugovor.”
„Profesionalan je.” Dok su joj u očima iskrile suze, a usne
drhtale, Suzan je pružila ruke kao da hoće da se odbrani od
napada. “A biće još kad sklope pogodbu za film. Tako je rekao.”
“Suzan.” Naomi je znala šta je beznađe, čula ga je u
ujakovom glasu. „Šta si to uradila?”
“Ne mogu da živim od konobarisanja. A i doktorka kod
koje si me natjerao da idem kaže da treba da radim na
samopouzdanju. Moram da nađem stan bliže zatvoru, tako da ne
moram da uzimam tvoj auto i vozim tako daleko. Tom hoće da
mu ja i djeca budemo bliže.”
“Ja tamo ne idem.”
Suzan se hitro okrenula čim je čula djevojčicin glas i kroz
njene suze probila se žestina bijesa. „Da se nisi usudila da budeš
tako drska.”
„Nisam drska. Samo kažem. Neću ići. Ako me odvedeš,
pobjeći ću.”
„Radićeš onako kako ti tata i ja kažemo da radiš.” Naomi je
u majčinom glasu čula histeriju – slušala ju je dovoljno često u
51
posljednjih četiri mjeseca tako da je znala da je prepozna. „Ne

možemo ostati ovdje.”
„A zašto ne, Suzan?” upitao je tiho Set. „Zašto ne možete da
ostanete?”
„Živiš s muškarcem, Set. Živiš u grijehu s muškarcem. I to
crncem.”
„Naomi, mila.” Ujakov glas je ostao smiren, ali njegov
pogled – pun vike – ostao je na sestrinom licu. „Idite ti i Mejson
malo na sprat. Važi?”
„Spremam večeru.”
„Divno miriše. Samo je skini sa ringle na kratko, važi? Idi
gore, pomozi Mejsonu da završi domaći.”
Mejson je sišao sa barske stolice i zagrlio ujaka. „Nemoj da
nas natjeraš da odemo. Ne daj joj da nas odvede. Molim te, želim
da ostanem s tobom.”
„Ništa ti ne brini. Idi na sprat sa sestrom.”
„Hajde, Mejsone. Idemo samo na sprat.” Naomi se osvrnula
dok je skupljala Mejsonove knjige i papire. „Hari nije grijeh i
mislim da nije na tebi da sudiš o tome.”
“Ti ne shvataš”, počela je Suzan.
„Shvatam. Počela sam da shvatam one noći u šumi. Ti si ta
koja ne shvata, mama. Hajdemo, Mejsone.”
Set nije ništa rekao kad je Suzan zaplakala, samo je otvorio
vrata frižidera, izabrao bocu vina. Pustio ju je da stoji, s licem
pokrivenim šakama, dok ju je otvarao pa nasuo sebi čašu.
Ugasio je zvono na telefonu koji nije prestajao da zvoni.
Dok je Suzan plakala, pažljivo je otpio dva gutljaja.
„Znala si da sam gej još od moje četrnaeste godine.
Vjerovatno i duže, ali tad sam skupio hrabrost da ti kažem.
Trebalo mi je malo duže da se otvorim mami i tati i oni su to
52
prilično dobro podnijeli, kad se sve uzme u obzir. Ali prvo sam
rekao svojoj sestri. Sjećaš li se šta si rekla – dobro, pošto si pitala
jesam li siguran?”
Kako je ona samo nastavila da plače, popio je još jedan
gutljaj vina. „Rekla si: ’Dobro, samo nemoj da muvaš nikog na
kog sam ja bacila oko’ Gdje je ta djevojka, Suzi, ona koja je znala
da mi kaže baš ono što je trebalo kad sam bio toliko uplašen da su
mi koljena klecala? Djevojka koja me je zasmijavala kad sam se
trudio da ne zaplačem. Koja me je prihvatila onakvog kakav
jesam.”
„Izvini. Izvini.”
„Dobro, Suzan. A sad ću ti nešto reći i dobro me slušaj.
Slušaj me, Suzan. Da nikad više nisi govorila o čovjeku kog volim
na taj način. Razumiješ li me?”
„Izvini. Izvini. Hari je dobar i ljubazan prema meni i djeci.
A i vidim koliko je dobar za tebe. Žao mi je. Ali...”
„I dalje smo gnusobe? Da li stvarno tako misliš? Da li ti to
govori tvoje srce?”
Ponovo je sjela. „Ne znam. Ne znam. Ne znam! Četrnaest
godina. U početku nije bio tako strog. Sve se dogodilo veoma
postepeno tako da nisam ni primijetila. Htio je da prestanem da
radim i baš tad sam bila trudna s Naomi pa sam mislila da će mi
to i odgovarati. Da ću moći da svijem pravo gnijezdo i ostanem
kod kuće sa svojom bebom. Zatim nije htio da ide u goste kod
mame i tate, imao je izgovore. Zatim nije htio ni da ih ja
posjećujem. Bili smo porodica, a on je bio glava kuće. Zatim mu
se nije sviđalo ni da oni dolaze kod nas. Možda praznicima – u
početku.”
„Presijecao ti je veze sa svima koji su te voljeli.”
53
„Govorio je da smo mi važni. Da treba da gradimo vlastiti

život, a onda se rodio i Mejson i postao je veoma strog po pitanju
svega. Međutim, mukotrpno je radio i plaćao račune. Nikad nije
digao ruku na mene, kunem se. Niti na djecu. Njegova
razmišljanja, njegove želje, njegove riječi, jednostavno su me
zarazile i prihvatila sam ih. Nedostajali su mi mama i tata. Ti si
mi mnogo nedostajao, ali...”
Izvadio je još jednu čašu, natočio vino, pa je spustio ispred
nje. „Nisam popila ni kap alkohola osim crkvenog vina još otkako
sam zatrudnjela s Naomi. Nekad sam bila kao ona, zar ne? Jaka i
hrabra i pomalo žestoka?”
„Jesi, da.”
„Izgubila sam to, Sete. Sve sam to izgubila.”
„Možeš ga ponovo naći.”
Odmahnula je glavom. „Tako sam umorna. Kada bih mogla
da spavam, da samo zaspim i spavam dok sve ne prođe. Mislila je
ono što je rekla, Naomi. Ne bi pošla sa mnom. A ako bih je
natjerala, pobjegla bi i povela Mejsona sa sobom. Ne bi ga
ostavila. Ne kao što sam ja ostavila tebe. Natjerala bi me da biram
između svoje djece i svog muža.”
„Već si jednom birala između porodice i muža i izabrala si
njega.”
„Žena treba da se drži muža.” Uzdahnula je pa podigla
čašu i otpila. „Jao, što je dobro. Zaboravila sam kako vino može
da bude dobro. Zavjetovala sam se na vjernost, Sete. Znam da je
on prekršio sve svoje zavjete, znam da je počinio neopisive
grozote, bar nekad to znam. Međutim, meni je teško da prekršim
ta obećanja, da prihvatim da je čovjek kojem sam ih dala sad
robijaš. Jednostavno sam umorna, veoma umorna. Stalno. Da
mogu, prespavala bih ostatak života.”
54
“To je depresija, mila. Treba da daš vremena terapiji i

lijekovima. Treba da daš vremena sebi.”
„Čini se kao da su već prošle godine. Sete, svaki put kad se
vozim u Hejzelton, kažem sebi da je to posljednji put. Ne želim
da vidim te zidove, da prolazim pored tih stražara. Da sjedim
tamo, razgovaram s njim kroz staklo. Da izbjegavam reportere i
ostale koji me čekaju da izađem, pokušavaju da porazgovaraju sa
mnom. Dovikuju mi. Ne znaš kako je to.”
„Onda nemoj više da budeš njihova žrtva.”
Samo je odmahnula glavom. “A onda... Tom ima način da
me preobrati, da učini da posumnjam u sebe. Na kraju ću uraditi
ono što mi on kaže. Znam da sam pogriješila što sam razgovarala
s onim novinarima. Znam da sam pogriješila što sam potpisala
onaj ugovor. Međutim, ja nisam jaka ni hrabra ni žestoka, zato
sam jednostavno postupila kako mi je rekao da postupim. Rekao
je: „Uzmi novac i potpiši ta dokumenta.” Treba da stavim novac
na njegov zatvorski račun i kupim kuću u blizini. Treba da
nastavim da dolazim svake sedmice i da dovodim djecu jednom
mjesečno za početak.”
“Ja bih ti se tu suprotstavio. Možda ne bih uspio, ali ne bih
ti dopustio da vodiš djecu tamo.”
„Ona bi mi se suprotstavila. Moja kćer.” Suzan je na pola
jecaja obrisala suzu iz oka. “Ne bi htjela da ide i borila bi se sa
mnom kao tigrica da ne odvedem Mejsona. Očekuju više od
mene, znam to.”
„Nemoj da se vraćaš tamo.” Stavio je šaku na njenu i osjetio
kako se zgrčila. „Ojačaj. Daj sebi nekoliko nedjelja pa ćeš vidjeti.
Razgovaraj s terapeutom o tome.”
55
„Pokušaću. Kunem se. Mnogo sam zahvalna tebi i Hariju.

Jako mi je žao što sam poslušala Toma, poslije svega što ste
učinili za nas.”
„Prevazići ćemo mi to.”
„Idem gore, da nakratko porazgovaram s djecom. Onda
ćemo sići da spremimo večeru do kraja.”
„To je dobar početak. Volim te, Suzi.”
“Znam.” Ustala je i pružila ruku da ga dodirne. „Volim te.
Nemoj da odustaneš od mene.”
“To se nikad neće dogoditi.”
Snažno ga je stegla pa izašla i popela se uza stepenice.
Najteži koraci u mom životu, pomislila je. Teži čak i od onih
strašnih koraka kroz zatvor do sale za posjete.
Prišla je Naominim vratima i pogledala u svoju djecu.
Sjedila su na podu, Mejson se mrštio nad radnom sveskom sa
olovkom u ruci.
Vidjela je da je plakao, što joj je slomilo srce jer je znala da je
ona kriva za te suze.
Naomi, međutim, nije plakala. Oči su joj bile suve, pogled
vreo kad ga je podigla i srela se s majčinim pogledom.
„Najprije hoću da kažem da sam pogriješila. U vezi sa onim
što sam rekla dolje o vašem ujaku i Hariju. Bilo je pogrešno i
ružno reći tako nešto. Nadam se da ćete mi oprostiti. I hoću da
kažem da ste bili u pravu. Oboje ste bili u pravu. Nećemo se seliti
od Seta i Harija. Pogriješila sam što sam razgovarala sa onim
ljudima. Iz novina, časopisa i sa onim piscem. Sad je kasno i ne
mogu to da promijenim, ali nikad više to neću uraditi. Izvini,
Naomi, što sam im omogućila da se domognu tvoje fotografije.
Ne znam kako da ti se iskupim za to. No, trudiću se da budem
bolja. Obećavam. Potrudiću se. Lako je to reći. Ono što moram da
56
uradim jeste da vam pokažem. Treba da mi date šansu da vam

pokažem da mogu i hoću bolje.”
“Ja ću ti dati šansu, mama”, skočio je Mejson i poletio joj u
zagrljaj.
„O, kako te samo volim, mali moj.” Poljubila ga je u tjeme
pa pogledala u Naomi. „Jasno mi je da će tebi trebati više
vremena.”
Naomi je samo odmahnula glavom pa potrčala ka majci.
***
Suzan se trudila, iako je bilo padova, a neki od njih su bili

duboki. Otvorila je vrata koja se njen brat potrudio da zatvori
tako što je davala intervjue i prodavala fotografije.
To je stvorilo još neprijatnosti, sa sporednim pričama o gej
šuraku serijskog ubice i reporterima koji su ga uhodili kad god bi
išao na posao i vraćao se kući. Paparaci su fotografisali Naomi
dok je izlazila iz škole i Mejsona na igralištu.
Televizijske emisije su dolivale ulje na vatru diskusijama i
„stručnjacima”, a tabloidi su bili neumorni i nemilosrdni.
Procurila je i vijest da je pisac Sajmon Vens, dobitnik
Pulicerove nagrade, potpisao ugovor za knjigu sa Tomasom
Dejvidom Bouzom i njegovom ženom pa je medijski cirkus
iznova počeo.
Početkom nove godine svi su sjedili zajedno na tremu
ispred kuće, vatra je pucketala, a blistava jelka svijetlila u prozoru
kao nada.
Hari je spremio toplu čokoladu, a Mejson je sjedio na podu
sa svojom najdražom željom: kučetom koje ga je dočekalo na
Božićno jutro. Dao mu je ime Kong po svojoj omiljenoj igrici.
57
Trebalo bi da je sve dobro, mislila je Naomi. Tu su kuče,

topla čokolada i jelka za koju je Hari rekao da će ostati u prozoru
do Bogojavljenske noći.
Međutim, nešto nije bilo u redu i osjećala je to duboko u
sebi. Zato je njena čokolada stajala netaknuta, hladila se u
dubokoj šolji.
„Hari i ja imamo vijest”, počeo je Set i Naomi se želudac
svezao u čvor.
Poslaće ih negdje drugdje. Previše je nevolja, sa svim tim
reporterima i ljudima koji prolaze pored kuće pješke ili u
automobilima i bulje.
Neko je na Noć vještica gađao kuću jajima i još gore,
napisao na Setovom automobilu:
UBICIN ROĐAK PEDERČINA
Mama je izgubila posao u restoranu jer su saznali gdje radi

pa ju je upravnik otpustio.
„Vijest je važna”, produžio je i uzeo Harija za ruku.
Naomi nije mogla da podigne pogled, bilo joj je
nepodnošljivo da vidi njegovo lice kad kaže da će morati da žive
negdje drugdje.
„Hari i ja otvaramo restoran.”
Tad je podigla oči, zapanjena. Osjetila kako želudac počinje
da joj se opušta.
„Našli smo odličan prostor i shvatili da je vrijeme da
držimo svoj restoran.” Hari je namignuo. „Smislili smo čak i ime.
Spot.1“
1
Engl. Mjesto, šara. (Prim. prev.)
58
“Pa to je pas”, rekao je Mejson dok se rvao s ludo

razdraganim kučencetom.
“Ne mislim na to. Mislim na Spot kao mjesto, jer će restoran
biti upravo to. Mjesto gdje svi žele da odu.”
„A gdje je to mjesto?” Razdragana kao i kuče, Naomi je
uzela svoju toplu čokoladu. „Možemo li da odemo da ga
vidimo?”
„Naravno. Samo što se nalazi u Njujorku.”
„Selite se.”
„Svi se selimo. U Njujork. U Vest Vilidž. Novo mjesto, nova
kuća, novi početak.”
Naomi je pogledala u majku, koja je samo sjedila
isprepletanih prstiju. „Ali imate ovu kuću. Ovo je vaša kuća.”
„Kuća u Njujorku će biti naša kuća. Kuća svih nas.” Ne
skidajući osmijeh sa lica, Set je potapšao Harija po nozi. „Čekajte
samo da je vidite. Bajna je.”
„Selite se zbog nas. Zbog ljudi koji neće da nas ostave na
miru.”
Prije nego što je Set stigao da odgovori, Hari je odmahnuo
glavom. “To nije u cjelosti netačno, a ni u cjelosti tačno. Već dugo
želim vlastiti restoran i imam osjećaj da je ovo pravo vrijeme za to
i da je Njujork pravo mjesto za to. Činjenica je da je Setu teško da
radi dok ga gnjave i obojica osjećamo da nam je dom tamo. Sve je
već dogovoreno.”
„Detaljno smo razgovarali o svemu tome, Hari, ja, vaša
mama. To je najbolje za sve nas. Ako nemate ništa protiv,
zakonito ćemo vam promijeniti prezime u Karson. Dao sam otkaz
na poslu, a i Hari je. Ne pretvaram se kad kažem da sam veoma
uzbuđen zbog toga. Znam da ćete ponovo morati da mijenjate
školu.”
59
„Nema veze.” Naomi je ošinula Mejsona oštrim pogledom

u slučaju da se ne slaže s njom.
“I terapeute”, nastavio je Set “ali imamo dobre preporuke
tamo.”
„Nema potrebe da više idem kod terapeuta, zaista”,
insistirala je Naomi. „Rekla bih da ima. Ako je to novo mjesto i
sve to, mogu i ja da budem nova. Hoću da se ošišam.”
„O, Naomi”, Suzan će.
„Hoću. Neću da izgledam kao djevojčica koju su
fotografisali. Mogu se i sama ošišati.”
“A ne, nemoj!” Set se slatko nasmijao. „Neću to dozvoliti.
Odvešćemo te u salon da te tamo ošišaju kako treba. Još malo pa
će napuniti trinaest, Suzi. Trebalo bi da sama odluči.”
“I dalje nas mogu naći. Ali možda neće ako budem
izgledala drugačije. Mejson već izgleda malo drugačije nego što je
izgledao, zato što je porastao, a i kosa mu je porasla. A i tamnija je
nego što je bila. Nije me briga kako se prezivam, sve dok to nije
Bouz. Žao mi je ako te to vrijeđa, mama.”
Suzan nije ništa rekla, samo je i dalje zurila naniže u svoje
šake i nervozno savijala prste na krilu.
„Može li i Kong sa nama u Njujork? Ne mogu ga ostaviti.”
„Mejsone, druže.” Hari je dohvatio psića sa poda. „Ovo
ovdje je jedan budući urbani pas. Naravno da i on ide s nama.”
„Znam da se selite zbog nas i to mojom krivicom.”
„Nije tako, Suzi. Mislim da bi nas ionako našli, prije ili
kasnije. Nismo preduzeli dovoljno mjera predostrožnosti. Sad
hoćemo. Novo mjesto, novi početak.” Set se široko osmijehnuo
nećaki. „Novi izgled.”
“Kad?” upitala je Naomi.
60
„Kuća se sutra stavlja u prodaju i agent jedva čeka da je

proda. Kako god da bude, selimo se za vaš proljećni raspust. Stan
je četvorosoban, tako da Mejsone, imaćeš vlastitu sobu. Šta kažeš
na to?”
“Ja i Kong!”
“Ti i Kong.”
„Možemo li da imamo krevete na sprat?”
„Biće kreveti na sprat. Naomi? Da li tebi to odgovara?”
„Sasvim mi odgovara. Ponovo ćete moći da pozivate
prijatelje u goste. Moraćete da sklopite neka nova prijateljstva, ali
moći ćete ponovo da pravite žurke. Ove godine niste mogli da
priredite Božićnu zabavu niti da izađete za Novu godinu kao što
uvijek radite.”
Hari je dao nemirnog psića Setu. “Ti baš sve čuješ, zar ne?”
„Većinom, da. A i mama neće ići u zatvor iz Njujorka.
Znam da si bila tamo samo nekoliko puta otkako... otkako si
potpisala ona dokumenta, ali kad si išla, vratila si se tužna.
Njujork je dalje. Što dalje, to bolje.”
„Trudim se, Naomi.”
„Mama, ide ti mnogo bolje. Baš kao što si rekla.” Iz ljubavi i
iz dužnosti, Naomi je ustala pa se stisla uz majku na fotelji i
zagrlila ju. „Ovo će biti još bolje. Jednostavno znam.”
„Njujorče, stižemo?” rekao je Set.
„Njujorče, stižemo!” Mejson je zavitlao pesnicama iznad
glave. „Možemo li da idemo da gledamo Nikse? Možemo li?”
„Kakve ikse?” upitao je Set na šta se Mejson smijao i smijao.
61
***
Kuća se prodala za dvije nedjelje i za deset hiljada više od

tražene cijene. Bili su zauzeti pakovanjem i Naomi je čula kako je
Set platio ljudima iz agencije za selidbe više da dođu po noći,
odvezu sve u kamiončićima, malo po malo.
U martu, kad je stigao proljećni raspust s kovitlavim
vjetrovima i malo snijega, napustili su Džordžtaun usred noći,
kao lopovi.
Kroz prozor je gledala kako kuća iščezava u daljini i nešto
ju je steglo oko srca. A onda se okrenula naprijed i provukla prste
kroz kosu koju je Set nazvao: „Naomi, kratkokosa i
samouvjerena.”
Nov izgled, pomislila je. Novo mjesto i novi početak.
Neće se osvrtati.
62
4.
Njujork, 2002.
Naomi Karson je u šesnaestoj godini živjela život kakav

Naomi Bouz ne bi nikad mogla ni da zamisli. Imala je lijepu sobu
u prekrasnoj staroj kući od mrkog pješčara u gradu punom života
i pokreta. Set i Hari su je razmazili velikodušnim džeparcem,
odlascima u kupovinu, kartama za koncerte i ponajviše
povjerenjem koje joj je davalo slobodu.
Davala je sve od sebe da zasluži te povlastice. Vrijedno je
učila, dobijala izuzetno dobre ocjene, a oko je bacila na Koledž
Providens na Rod Ajlendu, gdje je željela da studira fotografiju.
Za prvi Božić u Njujorku poklonili su joj mali digitalni
kompaktni fotoaparat marke fudži i njena ljubavna veza je
počela. Njeno zanimanje je procvjetalo, njena vještina se
unaprijedila i donijela joj ozbiljan nikson fotoaparat za šesnaesti
rođendan.
S njim se pridružila odboru godišnjaka i školskom listu kao
zvanični fotograf i stekla mnogo iskustva i zadivljujući portfolio,
koji će, nadala se, upotrijebiti za upis na željeni koledž.
Silno se trudila da izgubi svoj akcenat, želeći više od svega
da bude ista kao druge djevojčice, da joj ne ostane ništa od onih
prvih dvanaest godina. Nagovještaji te prošlosti znali su da se
provuku na površinu, ali kad je krenula u gimnaziju, te omaške
su bile rijetke.
63
Imala je prijatelje, s vremena na vrijeme i momke, mada za

razliku od većine savremenica, nije htjela stalnu vezu. Previše
drame, kako je ona gledala na to.
I mada je voljela da se ljubi - ako bi momak bio iole dobar u
tome - nije bila spremna na dodire. Mada, možda nikad neće ni
biti.
Pustila je da joj Majk Rajder dodirne grudi - najzad su joj
malo porasle, ali prihvatila je da nikad neće biti posebno velike.
Htjela je da vidi kako je to, ali umjesto da je uzbude, ti dodiri su u
njoj samo probudili nervozu i nelagodu.
Majku se nije dopalo što mu je dopustila samo toliko - a ni
to tako mnogo. Naomi je zaključila da je on tu na gubitku i nije se
obazirala kad ju je optužio da se samo poigrala s njim, da je
frigidna čudakinja.
Sa šesnaest je imala metar i sedamdeset devet - većina je
bila u nogama - i bila je tanka kao vrba i dovoljno lijepa da su
momci željeli da joj dodiruju grudi. Pustila je da joj kosa poraste
do ramena, uglavnom zato da bi mogla da je sveže kad bi
fotografisala.
Kad je pobijedila na fotografskom takmičenju, Set ju je
nagradio odlaskom u frizerski salon, gdje su joj izvukli svjetlije i
tamnije pramenove u tamnoplavoj kosi.
Mejson je naglo izrastao oko dvanaeste i bio je centar u
prvoj postavi školskog košarkaškog kluba.
Ponekad joj je smetalo što je njen mlađi brat pametniji od
nje, a ponekad je bila ponosna na njega zbog toga. U svakom
slučaju, Mejson je bio izuzetno inteligentan, učtiv i dobro je
izgledao. Zato je uživao u pažnji i divljenju djevojčica koje bi
lepršale oko njega, a imao je i stalnu grupu drugova s kojima se
družio.
64
Znali su da prođu i dani da Naomi ne pomisli na Pajn

Medouz i sve što se tamo dogodilo. Danima je bila samo obična
tinejdžerka, koja se brine oko ocjena, garderobe, sluša muziku i
odlazi s drugaricama na picu.
Ostala je u kontaktu sa Ašli, uglavnom preko imejla. Ašli se
nikad nije vratila u Morgantaun i izgubila je čitavu godinu prije
nego što je prešla na Državni univerzitet Pensilvanije.
Kad je Ašli diplomirala, Naomi joj je poslala čestitku i
uramljenu fotografiju trešnjinog drveta punog ružičastog behara i
obećanja. Fotografiju je sama napravila.
Za svoj dvadeset prvi rođendan prvog proljeća u novom
vijeku, Ašli je sebi dala poklon. Otputovala je vozom u Njujork
da provede čitav dan s Naomi.
Kad god bi se vratila u sjećanju na taj dan, Naomi bi se
sjetila sopstvene nervoze - šta da obuče, šta da kaže - i
zadovoljstva od kojeg je zanijemila kad je ugledala Ašli kako je
čeka, kao što je i obećala, na platformi za razgledanje okoline na
krovu Empajer stejt bildinga.
Tako je lijepa, pomislila je Naomi, s dugom, dugom plavom
kosom koja se vijori na neobuzdanom proljećnom povjetarcu. Sva
nervoza, iznenadna stidljivost, nestali su u trenutku kad ju je Ašli
vidjela i pritrčala joj, raširenih ruku.
„Tako si visoka! Viša si od mene. Dobro, mnogi su viši od
tebe, ali nisam... Naomi.” Čvrsto ju je držala u zagrljaju, njihala se
lijevo-desno, lijevo-desno.
„Došla si. To je najposebniji rođendan koji postoji, a ti si
došla ovamo.”
„Proslavljam najposebniji rođendan koji postoji zbog tebe.
Htjela sam da ga provedem s tobom. Htjela sam da se nađemo
ovdje, iako je to strašno otrcano, zato što sam htjela da ti kažem
65
da je sve što mogu da vidim odavde zbog tebe. Zahvaljujući tebi.

I htjela sam ovo da ti dam.”
Ašli je izvadila upakovanu kutijicu iz tašne.
„Ali tebi je rođendan. Imam poklon za tebe.”
„Hajde da moj ostavimo za kasnije - možda za vrijeme
ručka. Zaista želim da uzmeš ovo sad i ovdje, visoko u nebesima.
Izvela si me iz zemlje, Naomi, a sad stojimo visoko u nebesima.
Otvori ga, važi?”
Dirnuta, Naomi je otvorila kutijicu i zagledala se u
privjesak. Tri tanka srebrna lanca držala su oval u čijem se
središtu nalazio ljubičasti iris. „Prekrasan je. Naprosto je
prekrasan.”
„Moram da ti priznam da je ovo bila mamina ideja. Kaže da
cvijeće ima značenje. Ovaj cvijet, iris, ima ih nekoliko. Jedno od
njih je odvažnost, drugo je prijateljstvo. Ti si i jedno i drugo.
Nadam se da ti se sviđa.”
“Da. Sviđa mi se. Ašli...”
„Hajde da ne plačemo. I meni se plače, ali hajde da danas
ne plačemo. Hajde da stavimo ogrlicu pa ćeš mi pokazati grad.
Nikad nisam bila u Njujorku.”
„Dobro. Dobro.” Bilo je teško, saznala je, obuzdati suze
radosnice jednako kao obuzdati suze žalosnice. „Gdje hoćeš da
prvo idemo. Tebi je rođendan.”
„Žensko sam. Hoću u kupovinu!” rekla je Ašli kroz smijeh
dok je pomagala Naomi da zakopča ogrlicu. “I hoću da idem
negdje gdje mogu da popijem čašu šampanjca uz ručak.
Punoljetna sam!”
„Volim te”, izletjelo je Naomi, a zatim se zacrvenila. „Zvuči
čudno, ali...”
66
“Ne, ne, ne zvuči. Imamo nešto između sebe što niko drugi
nema. Jedino nas dvije stvarno razumijemo šta smo sve morale
da prođemo da bismo bile ovdje, u ovom trenutku. I ja tebe
volim. Bićemo prijateljice zauvijek.”
Terapeutkinja - vratila se psihoterapiji na skoro godinu
dana pošto je majka doživjela jedan od onih dubokih padova -
pitala je Naomi kako se osjećala kad je vidjela Ašli; Naomi je rekla
da ju je taj trenutak naveo da se sjeti svjetlosti.
Majka je radila kao konobarica u Harijevom restoranu. Išlo
joj je dobro - osim kad joj nije išlo dobro. Majka bi ponekad
utonula u tamu i zaboravila bi da se sjeti svjetlosti. No, imala je
posao i kad bi utonula u tamu, Hari bi joj sačuvao posao.
Njena doktorka je to nazivala depresijom, ali Naomi je
znala da su, ma koliko depresija znala da bude teška, mračni dani
gori.
U tim mračnim danima majka je pila previše tableta.
Jednom kad ih je popila previše, morala je u bolnicu. Popila je
previše tableta neposredno pošto je knjiga Sajmona Vensa izašla
iz štampe i po cijelom gradu se pojavile velike reklame za nju.
Nazvao ju je Krv u zemlji: Zavještanje Tomasa Dejvida Bouza i
nalazila se u izlozima svih knjižara. Vens, ozbiljan čovjek
uglađenog akademskog stila, mnogo ju je reklamirao u
televizijskim emisijama, davao detaljne intervjue časopisima i
dnevnim listovima. U tim intervjuima, u tim televizijskim
emisijama, Naomino ime pojavljivalo se jednako često kao ime
njenog oca.
Ta veza, ta krv i krvna veza, vratili su košmare.
Kad god bi vidjela te reklame, te izloge, Naomi je znala da
strašni dio njenog života damara u njima.
Zbog toga se plašila, i zbog toga se stidjela.
67
Zato je razumjela majčin strah i majčin stid pa je bila

oprezna i pažljiva.
A kad bi se majka sjetila svjetlosti, sve bi bilo dobro,
jednostavno čak. Omiljena fotografija joj je bila fotografija na kojoj
majka pleše sa ujakom, na zabavi u ljeto, fotografija koju je lično
napravila. Svjetlost je bila dobra, i unutra i spolja i majka je
izgledala prelijepo dok se smijala bratu u lice. Naomi je poklonila
tu sliku majci, zajedno s fotografijom na kojoj majka, Mejson i ona
sjede na tremu kuće od mrkog pješčara u proljeće.
Kad bi se mrak vratio i majka morala da ostane u krevetu s
navučenim zastorima, Naomi joj je nosila hranu na poslužavniku.
Znala bi koliko je tama duboka ako bi vidjela te slike kako leže
okrenute licem nadolje, kao da je majci bio nepodnošljiv prizor
vlastite sreće.
No, ipak bi prošle nedjelje, mjeseci čak, kad je sve izgledalo
normalno da normalnije nije moglo biti. Kad su se sve brige
svodile na učenje i sekiranje zbog kakvog testa, prepiranje s
Mejsonom, koji je znao da bude njena životna nedaća ili pitanje
šta da obuče za sastanak u bioskopu.
Bila je u bioskopu, ne na sastanku, već s grupom prijatelja i
Mejsonom, koji je takođe bio tu s grupom prijatelja, i spremala se
da pogleda Spajdermena. Kupila je kokice i gazirani sok sa
ukusom narandže i sjela da uživa u najavi novih filmova kad su
se svjetla prigušila.
Njena drugarica Džejmi je odmah počela da se ljubi s
trenutnim momkom, ali Naomi nije obratila pažnju na njih - niti
na oponašanje cmakanja koje je dopiralo iz reda iza, gdje je sjedio
njen brat s drugovima.
68
Voljela je filmove, i to filmove u kojima ljudi moraju nešto

da urade, da nešto prevaziđu. Čak i kad je to značilo da ih ujede
radioaktivni pauk da bi uradili i prevazišli.
Platno je ispunila perspektrva nekog ko vozi kamionet.
Znala je mnogo o perspektivama zahvaljujući proučavanju
fotografije. Perspektiva muškarca, primijetila je, muškarca koji
nosi burmu.
Voljela je da primjećuje detalje.
Ostali su počeli da joj zapadaju za oko... da je stežu oko
vrata.
Taj put joj je bio poznat. Taj kamionet joj je bio poznat. Kad
je skrenuo u šumu, truckajući se po neravnom puteljku, osjetila je
onu golemu težinu u prsima. Težinu koja je mrvila.
Scene su se smjenjivale velikom brzinom - trap, fotografije,
žena svezana na dušeku, prestrašen pogled.
Nije mogla da diše.
Kratak prikaz kuće nadomak ruba šume. To jeste bila
njihova kuća. Gospode bože, gospode bože, njihova kuća.
Dugonoga djevojčica, mršava i duge kose, gleda kroz prozor
jedne vrele noći pred oluju.
Kratak prikaz porodice u crkvi - otac, majka, nezgrapna
djevojčica, dječačić. A u sljedećoj sceni ta djevojčica pruža ruku ka
rezi na grubim drvenim vratima.
Nije mogla da gleda. Kokice su joj ispale iz ruke, prosule su
se svuda; sok je pao i zapljusnuo pod kad je skočila sa sjedišta.
Njene prijateljice su poviknule:
Hej, pazi!
Šta ti je kog vraga, Naomi?
A ona je jurila ka vratima.
Čula je kako objavljivač dreči iza nje.
69
Priča o izopačenosti. Priča o hrabrosti. Kćer zla. Stiže u bioskope

u novembru.
Noge su joj zaklecale kad je teturavo uletjela u hol. Pala je
na sve četiri, a prostorija se vrtjela oko nje i gorelo joj je u prsima.
Čula je Mejsonov glas, kilometrima daleko, dok ju je
drmusao.
„Ustani. Hajde, Naomi, moraš da ustaneš.”
Podigao ju je na noge i napola izvukao, a napola iznio na
vruć, težak septembarski vazduh, na suviše jarku svjetlost Tajms
skvera.
„Pogledaj me. Pogledaj me.”
Bio je visok gotovo kao ona i imao je oči njihovog oca.
Tamne zlatnosmeđe. U njima su bili i briga i šok.
“Ne mogu da dišem.”
„Možeš. Dišeš. Samo polako.”
“To je bio...”
“Ne govori to. Ne govori to ovdje. Ako ko šta pita, pozlilo ti
je. Bilo ti je loše, pa smo otišli kući. Hajde da hodamo. Hajdemo.”
Uspjela je da napravi dva drhtava koraka, pa je morala da
stane, da spusti šake na koljena i sagne se, u strahu da ne povrati.
No, mučnina je prošla, vrtoglavica popustila.
„Jesi li znao? Jesi li?”
Uzeo ju je za ruku, čvrsto stegnuo, pa je povukao niz
Brodvej. „Znao sam da ga snimaju. Nisam znao da su sve završili
niti da će prikazati prokletu najavu tokom Spajdermena.”
„Ono je bila naša kuća.”
„Dobar dio filma su snimali na stvarnoj lokaciji.”
„Otkud znaš?”
„Ponekad djelujem priglupo. Samo, mislio sam da će mu
trebati više da izađe, ali kritike i mediji već bruje o njemu.”
70
„Zašto mi nisi rekao?”

Zastao je i ošinuo je hladnim prezrivim pogledom kakav
mogu da vam upute samo brat ili sestra. „Zato što ti nećeš to da
čuješ. Niko ne priča o tome, niko mi ništa ne govori. Zato sam
istražujem. Pročitao sam knjigu Sajmona Vensa.”
Utom je ponovo osjetila onu vrućinu i mučninu. „Moramo
to da ostavimo iza sebe. Prošle su četiri godine.”
“I jesi li? Jesi li ostavila to iza sebe?”
„Jesam. Uglavnom. Većinu vremena. Mnogo vremena.”
„Mama nije. Sjećaš se kad je rekla da ide na vikend sa onom
svojom prijateljicom? U nekakvu banju. E pa, nije to uradila. Sjela
je u autobus i otišla da vidi njega, u zatvor.”
„Otkud ti to znaš?”
Slegnuo je ramenima pa je uvukao u kafeteriju i probio se
do stola. „Radila je to i ranije. Kad bismo mi ostali otišli u Hilton
Hed na sedam dana, a ona rekla da ima stomačni virus. I tad je
išla da ga vidi. Našao sam autobuske karte u njenoj tašni, oba ta
puta i još jednom.”
„Preturao si joj po tašni?”
„Tako je.” Nije se nimalo postidio. „Dvije kokakole, molim
vas”, rekao je konobarici s nevjerovatnom opuštenošću. “A
pretresam joj i sobu, pa tako znam da mu piše. Ima njegova
pisma koja joj dolaze na poštu.”
“Ne možeš tako. Ne poštuješ njenu privatnost”, zaustila je
Naomi pa pokrila lice šakama. „Zašto to radi?”
„Pokorna je i zavisna - on sve vrijeme upravlja njom. To je
nešto kao emotivno zlostavljanje i batinanje.”
„Otkud ti sve to?”
„Izgledam priglupo, kao što rekoh. On je psihopata, za
boga miloga, Naomi. Treba to da znaš. Takođe je i narcisoidan.
71
Zato svakih nekoliko godina da pandurima novo ime i lokaciju.

Nova žrtva i gdje ju je sahranio. To ga održava u vijestima,
zahvaljujući tome stalno dobija pažnju. Lažov je i manipuliše
mamom. Vrti je oko prsta i poigrava se s njom zato što može.
Sjećaš se kad se predozirala?”
„Nemoj tako to da govoriš, Mejsone.”
“To je uradila. Hvala.” Uputio je konobarici kratak osmijeh
kad je spustila piće na sto. „Nagovorio ju je da da još intervjua
Vensu - piscu. Ne znam kako je odmah stupio u kontakt s njom,
ali nagovorio ju je na to i kad je knjiga izašla, ona to nije mogla da
podnese.”
“On zna gdje smo.”
“Ne znam. Ali zasigurno zna da smo u Njujorku.” Mejson
zatim slegnu ramenima. „Nije njemu stalo do nas i nikad mu i
nije bilo stalo. Njegova meta je mama.”
„Bilo mu je stalo do tebe.”
“Ne bih rekao. Misliš da sam htio šišanje do glave svakog
jebenog mjeseca? Ako bi stigao na neku moju utakmicu u dječijoj
ligi, osjećao sam njegov pogled na leđima kad bi došao red na
mene da udaram palicom. Znao sam da će mi ako omanem, ako
loše udarim, uputiti onaj podrugljivi osmijeh, onaj koji govori:
„Odgajam pičkicu.”
„Ali...”
„Pažljivo je motrio na mene da primijeti u meni pokazatelje
'krvi Karsonovih.’ Tako je on to rekao. Kad sam imao osam
godina, rekao je da će ako ikad primijeti pederske sklonosti u
meni, motkom istjerati pedera iz mene.”
Naomi je zaprepašteno zgrabila brata za ruku. „Nikad mi
nisi rekao.”
72
„Neka sranja se ne govore sestri. Bar ne kad imaš osam

godina. Utjerao mi je strah u kosti, a i tebi je. Jednostavno smo se
navikli da ga se bojimo, kao da je to normalno.”
“Da.” Drhtavo je uzdahnula. „Kakve li će biti volje? Hoće li
biti dobro raspoložen? Sve se vrtilo oko njega. Dio toga sam
shvatila tokom terapija. Samo nisam znala da se i ti isto osjećaš.”
„Ista kuća, isti otac.”
„Mislila sam... mislila sam da je za tebe bilo drugačije jer je
htio sina. Bilo je veoma očigledno da je želio sina više nego kćer.
Više nego mene.”
„Želio je sebe, a ja to nisam bio.”
„Izvini”, promrmljala je Naomi.
„Zbog čega?”
„Bila sam ljubomorna jer sam mislila da tebe voli više. A
grozno je misliti to, osjećati se tako, jer on je...”
„Psihopata, seksualni sadista, serijski ubica.” Naomi se
stresla na svaki taj skoro stručan pojam.
„On je sve to, seko. Međutim, i dalje je naš otac. To je
jednostavno činjenica. Zato zaboravi na to. Mislim da sam i sam
bio pomalo ljubomoran, zato što te je više ostavljao na miru. Ti si
bila mamin posao; ja sam bio njegov. Elem, mama je razgovarala i
s ljudima iz filmske industrije. Natjerao ju je i na to, uporno je
tražio to od nje i predstavio to kao nešto najbolje za nas - za tebe i
mene.”
Držali su se za ruke, nagnuti jedno ka drugome preko stola.
„Zbog čega je to htio?”
„Zbog pažnje, zbog slave. U istom rangu je s Bandijem,
Damerom, Ramirezom. Serijskim ubicama, Naomi. Obrati
pažnju.”
73
“Ne želim da obratim pažnju. Zašto žele da naprave film o

njemu? Zašto ljudi žele to da gledaju?”
„Priča govori jednako o tebi koliko govori o njemu. Možda i
više.” Okrenuo je šaku, stegnuo njene još više. „Naslov si ti, ne
on. Koliko jedanaestogodišnjaka zaustavi serijskog ubicu?”
“Ne želim da...”
„Istina ili laž? Ubio bi Ašli da je ti nisi izbavila.”
Naomi nije ništa rekla, samo se uhvatila za privjesak koji joj
je Ašli poklonila na krovu svijeta. Klimnula je glavom.
“A pošto bi završio s njom, našao bi drugu. Ko zna koliko
bi ih ubio.”
„Pomalo ličim na njega.”
“Ma ne, ne ličiš! Imate istu boju očiju. To je sve.”
„Ipak ličim na njega.”
„Nisi kao on.”
“Da, nisam kao on.” I odlučnost, bistra inteligencija u tim
očima govorile su jednako istinito kao riječi. „Nikad neću biti kao
on. Ti nemoj da budeš kao mama. Nemoj da dozvoliš da se
poigrava tobom. Pokušao je to da uradi sa životom svih nas, kao
što je uradio s maminim životom. Sistemom pohvale i kazne.
Tako te natjeraju da radiš ono što oni žele, tako te istreniraju.”
Razumjela je to, ili dio toga. No, ipak. „Nikad nas nije
udario.”
„Oduzimao nam je stvari - obećao bi nam nešto, a onda ako
ne bismo nešto uradili baš onako kako je on rekao, rekao bi da ne
možemo da idemo kud nam je obećao ili da ne možemo da
dobijemo to nešto. Ili bi se pojavio s poklonima, sjećaš se? Meni je
postavio onaj košarkaški obruč, tebi je kupio onu lutku - mala
Amerikanka. Ja sam dobio novu novcijatu rukavicu za bejzbol, ti
si dobila onaj medaljončić u obliku srca. Takve stvari. A onda,
74
ako bismo uradili nešto što bi makar malo odstupilo od njegovih

pravila, oduzeo bi nam te poklone. Ili nam ne bi dozvolio da
idemo na zabavu na koju smo računali, ili u bioskop.”
„Rekao je da idemo u Kings Dominion i bili smo veoma
ushićeni. Nisam u potpunosti raspremila svoju sobu pa je rekao
da nećemo ići zato što ne poštujem ono što imam. Bio si jako
bijesan na mene.”
„Imao sam sedam godina. Tad nisam shvatao da to nije
zbog tebe. On nije želio da shvatim da to nije zbog tebe. Možda
smo bili i malo nestašni kad on nije bio kod kuće jer smo znali da
mu mama neće ništa reći, ali njegovoj volji se nikad nismo
suprotstavljali. Nikad. Živjeli smo u skladu s njegovim
raspoloženjem, baš kao što si rekla, i njemu je to odgovaralo.”
Poslije toga nikad nije ostavila ni čarape tamo gdje im nije
mjesto, a kamoli nešto više, sjećala se. Da, istrenirao ju je.
„Šta čitaš pa imaš sve te ideje?”
„Mnoštvo knjiga u biblioteci iz psihijatrije i psihologije.
Takođe, mnogo tekstova na netu. Studiraću i postaću psihijatar.”
Iz svoje velike prednosti od dvadeset tri mjeseca, blago se
osmijehnula. „Mislila sam da ćeš biti profesionalni košarkaš.”
“To je ono što Set, Hari i mama treba da čuju. A i volim
košarku. Ubiću se od igranja samo ako će mi to pomoći da se
upišem na Harvard.”
“Na Harvard? Ozbiljno to misliš?”
„Nemaju stipendije, ali imaju nešto kao podsticajne
programe. Upisaću se na Harvard, studiraću medicinu, dobiti
diplomu. A možda ću je upotrijebiti da uđem u FBI, u analizu
ponašanja.”
„Zaboga, Mejsone, imaš četrnaest godina.”
75
“Ti si bila tri godine mlađa kad si spasla život.” Nagnuo se

prema njoj, u onim zlatnosmeđim očima gorio je plam. „Nikad
neću biti kao on. Biću neko ko pomaže da se zaustave ljudi kao
što je on, koji nauči da razumije tako da ih je moguće spriječiti i
zaustaviti. Ti si ga zaustavila, Naomi. Međutim, on nije jedini.”
„Ako sve to uradiš, nikad nećeš ostaviti ono što se dogodilo
iza sebe “
„Kad nešto ostaviš iza sebe, Naomi, ono te gleda u leđa. Ja
bih to radije držao ispred sebe, tako da mogu da vidim kud ide.”
Uplašile su je te njegove riječi, a još više ju je uplašila
hladnokrvna logika koja je stajala iza njih.
On je bio njen mlađi brat, često davež, redovno budalast i
zavisnik od stripova izdavačke kuće Marvel.
I ne samo da je imao ambicije, već su te ambicije bile
uzvišene i govorio je o njima kao da ih je već štriklirao na svom
spisku.
Špijunirao je njihovu majku. Naomi je mogla da prizna da je
motrila na majku - budno. Živjeti sa Suzan bilo je kao nositi okolo
sa sobom nešto krhko. Paziš na svaki korak da se ne spotakneš,
da ne ispustiš taj lomni predmet da se ne razbije.
Mogla je da prizna sebi, a sad i Mejsonu, da se mnogo
razočarala u majku. U iskreno nastojanje da se izgradi kakav-
takav život umiješale su se laži i obmane, i to da bi se udovoljilo
čovjeku koji je oduzeo živote, uništio druge.
Je li njen pokretač ljubav? Pitala se Naomi.
Ako jeste, ona ne želi nimalo ljubavi.
Probaće seks, jer ma šta govorile knjige, filmovi i pjesme,
Naomi je znala da ne moraš da hodaš s drugim pod ruku. Pitala
se koji je najbolji način da to uradi, znala je da ne dolazi u obzir
76
da će razgovarati s majkom o kontroli rađanja. I ma koliko da je

voljela Seta i Harija, takav razgovor bi bio ponižavajući.
Zato je odlučila da sljedeći put kad ode kod doktora, pita.
Onda će kad odluči da ima seks, biti spremna.
Možda je Mejson bio u pravu i ako sve to ostavi iza sebe, ili
bar pokuša da ostavi iza sebe, ta gadost će joj biti za petama i
moći će da je zgrabi kad god poželi.
Kao što je bilo sa onim filmom.
Zato je kad je jesen stigla u Njujork, ostavila to po strani.
Nije joj se dopadala zamisao da ga drži ispred sebe - zar onda ne
bi jednostavno mogla da se saplete o to? No, skloniti to u stranu
činilo se kao dobar kompromis.
A i tih dana majka je svakog dana ustajala iz kreveta,
oblačila se, išla na posao. Naomi je bila zaokupljena školom,
godišnjakom i školskim zadacima, kao i razmišljanjem s kojim bi
momkom bilo najrazumnije imati seks kad dođe trenutak za to.
No, zacrtala je da uhvati ujaka nasamo i porazgovara s njim
o onom filmu.
„Izlazi za samo nekoliko nedjelja.”
„Mila, znam. Hari i ja smo planirali da porazgovaramo o
tome s tobom i Mejsonom.”
„Ali ne s mamom?”
„Ja ću razgovarati s njom. Mrzim što to moram. Trenutno
joj jako dobro ide. Međutim, taj film ništa ne mijenja. Vaš život je
sad ovdje. Taj dio vašeg života je završen.”
“Za nju nije. Treba da porazgovaraš s Mejsonom.”
“Zašto?”
„Treba s njim da porazgovaraš. Njegovo je da ti kaže.”
Naomi nije znala šta je ujak rekao majci, ali nakon nekoliko
mračnih dana, Suzan je ponovo izašla.
77
Odvela je Naomi u kupovinu haljine za školsku zabavu

povodom dočeka nekadašnjih đaka, insistirala je da čitav dan
provedu zajedno u gradu. Prava rijetkost.
“Na tebi sve lijepo izgleda, mila, tako si visoka i vitka, ali
zar nećeš nešto u boji?”
Naomi se okrenula u kabini, pogledala kako joj stoji kratka
crna haljina sa pojasom i četvrtastim izrezom sprijeda i sa zada.
„Više ću fotografisati nego plesati. Za to je bolje crno nego
ružičasto.”
„Treba da imaš pratioca”, navaljivala je Suzan. „Zašto se
više ne viđaš sa onim finim dečkom? S Majkom?”
“O.” Naomi je samo slegnula ramenima. Njena majka nije
bila tip osobe kojoj bi rekla da momku nije bilo dovoljno samo da
joj dodiruje grudi. „Dobar je on, samo nisam htjela pratioca za tu
zabavu.”
“Eh, a kad sam ja bila tvojih godina, to je bilo nešto
najvažnije na svijetu. Možda si pametnija nego što sam ja bila.
Međutim, meni se ružičasta haljina jednostavno dopada, a ima i
šljokice.”
“Ne znam jesam li ja djevojka za ružičasto i šljokice.”
„Svaka djevojka zaslužuje malo šljokica i ružičastog. Ako
hoćeš crnu, nemam ništa protiv. Gospode bože, nevjerovatno mi
je koliko si odrasla. Ali uzećemo i ružičastu.”
„Mama, ne možeš obje da kupiš.”
„Mogu. Crnu možeš da nosiš jer ćeš fotografisati, a
ružičastu sačuvaj za nešto posebno. Nisam pružila tebi i Mejsonu
dovoljno posebnog.”
“Ma jesi.”
78
„Nisam dovoljno, ali hoću. Kupićemo ove haljine pa idemo

na ručak. Zatim idemo u potragu za nekim savršenim modnim
dodacima.”
Naomi se nasmijala, srećna što vidi svjetlucanje - ali ne na
haljini već u majčinim očima. „Moj fotoaparat je moj modni
dodatak.”
„Ne ovoga puta. Tu bi ti vjerovatno bolje bilo s Harijem i
Setom, ali nas dvije ćemo naći baš ono što ti treba. Cipele, torbicu
i minđuše. Znam da si danas htjela da ideš u kupovinu s
drugaricama, ali...”
„Mama, divno mi je što ovo radim s tobom.”
„Sve je išlo tako brzo. Sad to vidim. Činilo se tako sporo i
nekim danima, a i noćima, trajalo je vječno. Međutim, vidim sad,
dok gledam u tebe, tako odraslu, kako je sve brzo prošlo. Nisam
bila s tobom.”
Ne, ne, ona iskra u pogledu je gasnula. .„Uvijek si bila sa
mnom.”
“Ne.” Suzan je spustila dlanove kćerki na obraze. „Nisam.
Stvarno ću se potruditi da budem. Znaš... žao mi je zbog filma.”
„Nije važno. Ne brini.”
„Mnogo te volim.”
“I ja tebe.”
„Odnijeću ružičastu haljinu na kasu, a ti se presvuci pa
idemo na ručak”
Kupile su haljine, cipele i lijepu tašnu koja je svjetlucala i
ponovo izmamila osmijeh na majčino lice. Na Naomin nagovor,
Suzan je kupila sebi crveni džemper i čizme od prevrnute kože.
Kući su došle iscrpljene i uzbuđene pa su iznova sve isprobale.
Kad je Naomi te večeri legla u krevet, mislila je da je upravo
provela najljepši dan u životu.
79
Oktobar je donio hladnije vrijeme i oštar vjetar, a svjetlost

koju je Naomi najviše voljela padala je ukoso po krošnjama
drveća u parkovima i bojila ih zlaćanom bojom.
Da bi ugodila majci, Naomi je na zabavu umjesto crne,
obukla ružičastu haljinu i mada joj nije bio momak, zamolila je
Ensona Čafinsa, prijatelja i urednika školskog lista, da dođe po
nju.
Vidjela je kako u majčinim očima blistaju suze radosnice, a
ne žalosnice, kad su Enson i ona pokorno pozirali za
fotografisanje prije nego što su izašli iz kuće.
Suzan se za Noć vještica obukla u stilu dvadesetih,
usklađena s Harijem i Setom u odijelima iz četrdesetih, i zajedno
su dijelili slatkiše duhovima, goblinima, princezama, džedaj
vitezovima. Kako je to bio prvi put da se Suzan posebno obukla
za taj praznik, Naomi je natjerala Mejsona da dio večeri provede
kod kuće umjesto sa svojim prijateljima u bogzna kakvim
aktivnostima.
„Kao da je izašla iz krize i sad stvarno ide naprijed “
Mejson, maskiran u vampira, samo je slegnuo ramenima.
„Nadam se da si u pravu.”
Naomi ga je bocnula laktom u rebra. „Potrudi se da budeš
srećan jer sam u pravu.”
Međutim, nije bila.
***
Treće nedjelje januara u kratkom zahlađenju tokom koje je

napadao i tanak sloj snijega, Naomi je na brzinu otišla kući na
školskom odmoru. Enson je pošao s njom.
80
„Nisi morao da ideš sa mnom” rekla mu je dok je vadila

ključeve.
„Hej, svaki izgovor da se izađe iz škole na pola sata je
dobrodošao.”
Enson Čafins je bio stariji od nje, ne tako naočit i pomalo
šeprdjast, ali po Naominom mišljenju bio je dobar urednik i
veoma dobar pisac. Osim toga, učinio joj je uslugu što je pristao
da bude njen pratilac na jesenjoj školskoj zabavi.
Te večeri joj se šeprtljasto i nespretno udvarao, kako je ona
to shvatila, ali nije bio navalentan.
Zahvaljujući tome slagali su se sasvim dobro.
Pustila ga je u kuću, okrenula se da ukuca šifru u alarm.
„Idem gore da donesem fotoaparat, koji bih imala uza se da
si mi rekao da hoćeš fotografije sa probe dramske sekcije.”
„Možda sam zaboravio da bismo mogli da izađemo na pola
sata.” Široko joj se osmijehnuo i podigao naočare u tamnom
ramu. Stalno ih je podizao, kao da je njegov kukasti nos služio
kao tobogan za njih.
Iza naočara, oči su mu bile mirne svijetloplave.
Osvrnuo se oko sebe. „Možda imaš kokakolu ili nešto.
Nema smisla da idemo praznih ruku.”
„Naravno. Uvijek imamo kole u kući. Sjećaš li se gdje je
kuhinja?”
“Da. Ova kuća je strava. Hoćeš i ti kolu kad već tražim?”
„Uzmi dvije.” Svukla je rukavice i ubacila ih u džep kaputa.
Uputio joj je onaj polulukavi osmijeh, osmijeh od kojeg bi
mu se izvio samo jedan kraj usana. „Možda imaš i čipsa?”
Zakolutala je očima, skinula kapu. „Vjerovatno. Uzmi šta
god hoćeš. Brzo ću ja.”
81
„Samo polako - ostalo nam je dvadeset pet minuta. Hej! Jel

ovo tvoje?”
Prišao je crnobijeloj fotografiji starca koji drijema na klupi u
parku s dugouhim psom sklupčanim kraj njega.
„Jeste. Poklonila sam je Hariju za rođendan prije nekoliko
nedjelja. A on ju je odmah okačio u hodnik.”
„Odličan rad, Karsonova.”
„Hvala, Čafinse.”
Oslovljavao je svakog po prezimenu i insistirao da se i
drugi tako njemu obraćaju. Zabavljena tim, Naomi se zaputila na
sprat.
Iznenadila se kad je vidjela da Kong sjedi ispred majčine
sobe. Navika mu je bila da čeka u Mejsonovoj sobi ili po ljepšem
vremenu, da se provuče kroz vratanca za pse i sunča se na tremu
- ili radi ono što mora u ćošku namijenjenom za to.
„Hej, kuco.” Nakratko ga je pomazila u prolazu i osvrnula
se kad je zacvilio. „Nemam vremena. Samo prolazim.”
Međutim, pas je ponovo zacvilio i počeo da grebe šapama
po majčinim vratima. Utom Naomi osjeti neku drhtavicu i kamen
u stomaku.
“Je li mama kod kuće? Je li se dobar period opet završio
padom?”
Majka bi trebalo da je na poslu, s Harijem i Setom. Znala je
da u restoran treba da dođe dvadeset dvoje gostiju na ručak
povodom odlaska u penziju, tako da su bili potrebni u punom
sastavu.
Naomi je polako otvorila vrata, vidjela da su zavjese
potpuno navučene - loš znak. Na toj prigušenoj svjetlosti
ugledala je majku kako leži na krevetu.
“Mama.”
82
Nosila je crveni džemper koji su zajedno kupile umjesto

bijele uniforme i crnog prsluka.
Kong je skočio na krevet - nešto što mu je bilo dozvoljeno
samo u Mejsonovoj sobi - liznuo majčinu ruku i zacvilio.
Majka je ležala veoma mirno.
“Mama”, ponovila je Naomi pa upalila lampu na noćnom
stočiću pored kreveta.
Veoma mirna, veoma blijeda - a ni oči joj nisu bile potpuno
zatvorene.
„Mama. Mama.” Naomi je uhvatila majku za rame.
Protresla je. Uzela ju je za ruku, vidjela da je hladna. „Mama!
Probudi se. Probudi se!”
Tablete su bile odmah tu, pored lampe. Ne, ne tablete, već
bočica. Prazna bočica.
„Prazna bočica!” Uhvatila je majku za ruke i povukla.
Suzanina glava se zaljuljala i klonula naprijed. „Prestani.
Prestani.” Pokušala je da obgrli majku rukama, da je podigne sa
kreveta.
Da je podigne na noge, na noge, da je natjera da hoda.
„Hej, Karsonova, zašto vičeš kog vraga? Treba da ohladi...
Šta?”
„Zovi hitnu pomoć. Zovi devet jedan jedan. Požuri.
Požuri.”
Enson je na časak stajao kao kip, zagledan u Suzanino
mlitavo tijelo koje je palo natrag na krevet, a kapci su joj se digli
kao roletne i pokazali oči čiji je pogled bio prazan. „Čovječe. Je li
ti to mama?”
„Zovi devet jedan jedan.” Naomi je prislonila uho uz
majčino srce, pa počela da ga pritiska. “Ne diše. Reci im da
požure. Reci im da je popila elavil. Da se predozirala elavilom.”
83
I dalje u čudu, Enson je izvadio svoj telefon, ukucao brojeve

jednom rukom, drugom podigao naočare, dok je Naomi
pokušavala da oživi majku masažom srca i vještačkim disanjem.
“Da, da, trebaju nam kola hitne pomoći. Predozirala se
eldervilom.”
“Eldavilom.”
“Elavilom!”
„Izvinjavam se. Elavilom. K vragu, Karsonova, ne znam
adresu.”
Rekla ju je dok su joj niz obraze lile suze, pomiješane sa
znojem.
„Mama, mama, molim te!”
“Ne, nije budna, ne mrda se. Njena kćer pokušava da je
oživi. Hm... ovaj... ne znam. Možda četrdeset, recimo.”
„Ima trideset sedam godina”, viknula je Naomi. „Samo
požurite.”
“Dolaze.” Enson je sjeo na pod pored nje, malo je oklijevao
pa je potapšao po ramenu. „Rekla je... operatorka, kaže da su
krenuli. Stižu.”
Progutao je pljuvačku, ovlažio usne pa dodirnuo Suzaninu
ruku.
Bila je... meka i hladna. Meka tako da mu se činilo da može
da provuče prste kroz nju. Hladna kao da je ležala napolju na
zimskom vazduhu.
„Hej, ovaj, Isuse, Karsonova. O, čovječe, vidi, hej.” Jednu
ruku je držao na Suzan, a drugu je opet položio na Naomino
rame. „Hladna je, čovječe. Mislim da... mislim da je mrtva.”
“Ne, ne, ne, ne, ne.” Naomi je priljubila usne uz majčine,
udahnula vazduh u majčina usta ne bi li je oživjela.
84
Međutim, u njoj nije bilo života. Kao na onim fotografijama

žena u očevom podrumu, u majčinim očima nije bilo ničeg osim
smrti.
Naomi se uspravila i sjela. Nije plakala, ne još, samo je
milovala majku po kosi. Nije bilo pritiskanja u prsima niti grčenja
u utrobi. Ni u njoj, kao ni u očima njene majke, nije bilo ničeg.
Sjetila se osjećaja - istog koji je imala dok je plutala kroz
vazduh ka šerifovoj kancelariji one vrele ljetnje zore.
U šoku sam, pomislila je. U šoku sam. A majka mi je mrtva.
Začula je zvono. Polako ustala. „Idem da ih pustim. Ne
ostavljaj je samu.”
„Važi. }a ću... ovaj... Važi.”
Izašla je, i Ensonu je izgledala kao da mjesečari. Osvrnuo se
i pogledao u mrtvu ženu.
Nisu se vratili u školu kao što su planirali.
85
5.
Na majčinu sahranu je obukla onu crnu haljinu. Nikad prije

toga nije bila na sahrani, mada to i nije bila prava sahrana već
više odavanje počasti budući da pogreba nije ni bilo.
Set je sjeo s njom i Mejsonom da porazgovaraju o tome.
Žele li da vrate majku u Pajn Medouz da bi je sahranili?
Ne, ne, ne.
Žele li da nađu groblje u Njujorku?
Iznenadilo ju je koliko je Mejson bio odlučan. Neće je
pokopati ni u Njujorku. Da je tu bila srećna, još bi bila živa.
Zato su je kremirali, a u proljeće su iznajmili čamac pa
prosuli njen pepeo po vazduhu i moru.
Bilo je suza, naravno, ali Naomi je plakala od bijesa jednako
kao od tuge.
Morala je da razgovara s policijom. Drugi put u njenom
životu, policija je došla u njenu kuću, pretresala njen dom,
postavljala pitanja.
“Ja sam detektivka Rosini. Mnogo mi je žao zbog tvog
gubitka. Znam da je za tebe ovo veoma težak period, ali imam
nekoliko pitanja. Mogu li da uđem, da porazgovaramo?”
Naomi je sa televizije i iz filmova znala da među policijom
ima žena i to lijepih, ali pretpostavljala je da je to uglavnom
izmišljeno. Međutim, Rosinijeva je izgledala kao da bi mogla da
glumi detektivku na televiziji.
“U redu.”
Naomi je otišla u svoju sobu, jer nije znala šta bi drugo
uradila, ne sa svim tim policajcima, sa Setom i Harijem koji su
86
razgovarali s njima. I s majkom koja je bila...

Rosijeva je ušla, sjela na kraj kreveta, okrenuta ka Naomi,
koja je sjedila sklupčana na kompjuterskoj stolici brade
priljubljene uz koljena.
„Možeš li da mi kažeš zašto si danas došla kući, zašto ti i
tvoj drug niste bili u školi?”
„Dobili smo dozvolu da dođemo ovamo, da uzmemo moj
fotoaparat. Radimo za školski list. Treba da fotografišem probu
dramske sekcije. Je li on još ovdje? Je li Čafins... Enson ovdje?”
„Moj partner je već razgovarao s njim. Vratili smo ga u
školu.”
„Svima će reći.” Naomi je priljubila lice uz koljena. „Svima
će reći za moju majku.”
„Žao mi je, Naomi. Možeš li mi ispričati šta se dogodilo kad
si stigla kući?”
„Čafins je htio kokakolu pa sam mu rekla da uzme dvije
dok ja odem na sprat po fotoaparat. A Kong, naš pas, bio je ispred
mamine sobe. Neprestano je cvilio. Obično provodi vrijeme u
Mejsonovoj sobi ili u dvorištu kad smo u školi, ali... Njena vrata
su bila zatvorena pa sam ih otvorila. Pomislila sam da... pomislila
sam da spava ili da se ne osjeća dobro. Nisam mogla da je
probudim a zatim sam ugledala tablete. Hoću reći, praznu
bočicu. Čafins je došao na sprat i rekla sam mu da pozove hitnu
pomoć. Probala sam da je oživim, da joj dam vještačko disanje.
Učili smo to u školi, znam kako se to radi. Pokušala sam, ali
nisam uspjela da je natjeram da diše.”
„Bila je na krevetu kad si ušla.”
„Probala sam da je podignem, da je probudim dovoljno da
počne da hoda. Da je popila previše pilula, uspjela bih da je
natjeram da hoda i odvedem je u bolnicu.”
87
„Već je to radila? Popila previše pilula?”

Naomi je samo klimnula glavom, lica priljubljenog uz
koljena.
„Kad si je posljednji put vidjela, prije nego što si došla iz
škole?”
„Jutros. Hari je spremio doručak, ali nije sišla da jede. Otišla
sam na sprat i zatekla je kako ustaje iz postelje. Izgledala je kao
da je dobro. Rekla je da ima nešto da obavi prije posla i da će
doručkovati kasnije. Rekla je lijepo se provedi u školi.”
Utom je podigla pogled. „Moj brat. Moj brat, Mejson.”
„Tvoj ujak je otišao po njega u školu. Ne brini.”
„Znate li ko je moj otac?”
„Znam, Naomi, znam. I znam da već drugi put u život
moraš da se suočiš sa nečim sa čim niko nikad ne bi trebalo da se
suočava.”
„Hoće li sad svi saznati? Iako smo promijenili prezime,
hoće h svi znati?”
„Daćemo sve od sebe da ništa ne dospije u štampu.”
Rosinijeva je sačekala jedan časak. „Znaš li koliko su često tvoj
otac i majka komunicirali?”
„Pisala mu je i nekoliko puta je išla da ga posjeti otkako
smo se preselili u Njujork. Mejson je to otkrio i rekao mi. Ona se
pretvarala da to ne radi, ali radila je. Nismo rekli ujaku Setu ni
Hariju. Onaj film... razgovarala je s ljudima iz filmske industrije
jer je on tako htio. Mejson je i to otkrio. Međutim, zaista se silno
trudila i nekoliko mjeseci i više stvarno joj je dobro išlo. Bila je
srećna. Srećnija. Pretpostavljam da nikad više nije bila srećna
poslije one noći kad sam otkrila...”
88
„Dobro. Tvoj ujak je rekao da će pozvati mamine roditelje, a

gospodin Dobs je dolje. Hoćeš da ga pozovem da dođe gore, da
bude s tobom?”
“Ne, ne zasad. Gospođo? Pitali ste me koliko su često
komunicirali? Je li mama razgovarala s njim danas? Jutros?”
„Ne vjerujem da su tvoji roditelji razgovarali danas.”
„Ali nešto se desilo, napisao joj je nešto, zar ne? Nešto zbog
čega je došla kući, poslije tog dugog dobrog perioda, i popila one
tablete.”
„Postavljamo pitanja kako bismo mogli da vam damo
odgovore”, rekla je Rosinijeva i ustala.
„Neke imate. Nisam vidjela nikakvo pismo u njenoj sobi.
Nisam tražila. Pokušavala sam da... Nisam vidjela nikakvo
pismo, ali sigurno je napisala neko. Morala je da se oprosti od
nas.” Jecaj je prijetio da joj rascijepi grudi i izađe iz njih. „Koliko
god da je bila tužna, voljela nas je. Jeste. Oprostila se od nas.”
„Sigurna sam da vas je voljela. Jeste ostavila pismo,
adresirano na sve vas. Bilo je u sobi tvog ujaka. Stavila ga je na
njegov noćni stočić.”
„Hoću da ga vidim. Imam pravo da ga pročitam.
Adresirano je na mene. Hoću da pročitam šta je napisala prije
nego što je popila one tablete i napustila nas.”
„Tvoj ujak je rekao da ćeš pročitati. Sačekaj ovdje.”
Šta li je uradio, pitala se Naomi i počeo je da je obuzima
bijes. Šta li je uradio da toliko rastuži majku, da je nagna na tako
ishitren potez? Koban potez?
Ustala je kad se Rosinijeva vratila u sobu. Nije namjeravala
da pročita majčine posljednje riječi sklupčana na stolici, već
stojeći na nogama.
89
„Moraćeš da ga čitaš kroz ovu kesicu za zaštitu dokaza.

Nije još obrađeno.”
„Nema veze.” Naomi je uzela kesu, prišla prozoru i slaboj
zimskoj svjetlosti.
Mnogo mi je žao. Napravila sam toliko grešaka, toliko pogrešnih

izbora, izrekla toliko laži. Lagala sam ljude koji su zaslužili da im
govorim istinu. Lagala sam ih jer je on rekao da tako treba. Ma koliko da
sam puta pokušala da se oslobodim, jednostavno nisam mogla. A sada
poslije svih grešaka koje sam napravila, poslije sve boli koju sam nanijela
drugima jer je Tom rekao da tako treba, razvodi se od mene da bi mogao
da proba da se oženi nekom drugom ženom. Ženom koja mu piše i
posjećuje ga već više od dvije godine. Poslao mi je papire od advokata za
razvod i pismo u kojem je izrekao takve svireposti i grozote. Međutim,
nešto od toga je i istina. Slaba sam i glupa. Beskorisna sam. Nisam
zaštitila svoju djecu kad sam imala priliku. To si uradio ti, Sete. To si
uradio ti, Hari. Pružili ste nam dom i znam da ćete se starati o Naomi i
o Mejsonu, da ćete biti dobri prema njima, što ja nikad nisam bila.
Mejsone, tako si pametan i ponosila sam se tobom svakoga dana. Nadam
se da ćeš jednoga dana razumjeti zašto je mama morala da ode. Naomiy
ja nisam jaka i hrabra kao ti. Veoma je teško i pokušati biti takav. Mnogo
sam umorna, mila. Samo hoću da spavam. Ti ćeš paziti na Mejsona, a
oboje ćete slušati Seta i Harija. Sad ćete imati bolji život. Jednog dana
ćete shvatiti da je to istina. Jednog dana ćete mi oprostiti.
„Zašto bih joj oprostila? Napustila nas je zato što je on više

nije htio? Došla je kući i popila sve one tablete zato što je bila
umorna?”
„Naomi...”
90
„Ne, ne! Ne tražite izgovore. Vi ste policajka. Niste je

poznavali, ne poznajete mene niti ikoga od nas. A znate li šta je
ovo?” Bacila je kesu na krevet i stegnula šake u pesnice kao da će
se sa nečim tući. „Ovo je nešto što rade kukavice. On ju je ubio.
Ubio ju je isto kao što je ubio sve one druge žene. Međutim, one
nisu imale izbor. Ona jeste. Dopustila je da se to dogodi.
Dopustila mu je da je ubije iako nam je svima bilo dobro ovdje.”
“U pravu si. Mislim da si u pravu. Međutim, postoje drugi
vidovi nasilja osim fizičkog. Ne mogu ti reći kako da se osjećaš,
ali mogu ti reći da mislim da imaš pravo da budeš ljuta. Imaš
pravo da budeš vraški ljuta. Kad te srdžba malo popusti, nadam
se da ćeš s nekim porazgovarati.”
“S još jednim terapeutom? Završila sam s tim. Završila.
Mnogo je dobra njoj donijelo.”
“Ti nisi tvoja majka. Ali ako ne želiš da razgovaraš s
terapeutom, ni sa prijateljem ili sveštenikom, ili sa ujakom, možeš
da razgovaraš sa mnom” rekla je i izvadila posjetnicu iz džepa.
“Vi ste već drugi pripadnik policije koji mi je dao posjetnicu
i rekao to.”
„Jesi li razgovarala s prvim?”
„Odselili smo se.”
„Dobro.” Rosinijeva je spustila posjetnicu na Naomin noćni
stočić, pa prišla i uzela kesicu s dokazom. „Policajci znaju dobro
da slušaju. Detektivka Anđela Rosini. Možeš me pozvati u svako
doba.”
***
I tako je tri dana kasnije Naomi obukla onu crnu haljinu.

Poslužila se peglom za uvijanje kose jer je njena majka najviše
voljela kad je Naomi imala dugu kosu i nosila je puštenu i blago
91
talasastu. Nije uputila nijednu svoju srditu riječ Setu - izgledao je

iznureno i potreseno. Nije ih uputila ni Mejsonu - ne jer je imao
onaj prazni pogled. Ni Hariju, koji je po svoj prilici imao potrebu
da se postara za sve njih odjednom.
Zadržala ih je unutra, gdje su gmizale kroz nju kao ljutiti
mravi, i otišla u restoran.
Zatvorili su restoran na jedan dan da održe pomen. Hari je
obavio većinu posla - navaljivao je da to uradi. Postavio je cvijeće
i fotografije, izabrao muziku, spremio hranu.
Došli su baba i djed. Ona i Mejson su ih viđali nekoliko
puta godišnje otkako su se odselili iz Pajn Medousa i nije im
trebalo mnogo vremena da shvate da su sve grubosti koje je
njihov otac govorio o njima bile samo laži.
Baka i djed su bili nježni i puni ljubavi, i lako su praštali,
zaključila je Naomi. Oprostili su kćeri koja ih je izbacila iz svog
života i držala njihove jedine unuke podalje od njih. Platili su
cjelokupno njeno liječenje i nikad nisu rekli ni jednu jedinu ružnu
riječ o svojoj kćeri, bar Naomi to nikad nije čula.
Tomasa Dejvida Bouza uopšte nisu pominjali.
Došli su svi koji su radili u restoranu kao i mnogi Harijevi i
Setovi prijatelji. Došla je i nekolicina njenih i Mejsonovih
nastavnika. Došlo je i nekoliko njenih i Mejsonovih školskih
drugova s roditeljima, makar na kratko.
Došla je i detektivka Rosini.
„Nisam znala da policija dolazi na sahrane.”
„Htjela sam da joj odam počast. I da vidim kako si ti.”
„Dobro sam. Najteže je, mislim, mom ujaku. Teže čak nego
babi i djedu. Mislio je da može da je spasi. Mislio je da ju je
spasio. Trudio se, svakoga dana. I Hari se trudio. Međutim,
trenutno je uglavnom zabrinut za svog Seta. Zabrinut je i za
92
Mejsona i mene, ali ponajviše za Seta. Hari se potrudio i da sve

ovo priredi, da učini da sve izgleda lijepo, da se potrudi da ljudi
govore o proslavi života. Međutim, ona nije imala mnogo toga za
proslavu.”
„Mislim da griješiš. Imala je tebe i Mejsona, a to je
proslava.”
„Lijepe su to riječi.”
„Istina je. Jesi li ti napravila ovu fotografiju?”
Naomi je pogledala u fotografiju na kojoj njena majka pleše
sa Setom. „Otkud ste znali?”
“Ja sam policajka.” Rosinijeva se blago osmijehnula. “To je
srećan trenutak i znala si kako da ga uhvatiš. No, ova mi je ipak
omiljena.”
Rosinijeva je prišla fotografiji koju je takođe Naomi snimila.
Majka okružena svojom djecom. Hari ju je smjestio ispred velike
vaze pune ružičastih ruža jer je njena majka najviše voljela
ružičastu boju.
„Vidi se da se ponosila tobom i tvojim bratom.”
“To vidite?”
“Da. Policajci umiju dobro da slušaju i uvježbani su
posmatrači. Bila je ponosna. Upamti to. Moram da se vratim na
posao.”
Naomi joj se zahvalila što je došla, kao što se zahvalila i
svima ostalima. Iznenadila se kad joj je prišao Majk Rajder.
“Hej”, rekao je.
„Hej.”
Bio je visok i naočit s krupnim smeđim očima i blistavom
kosom koja se kovrdžala lijepo po krajevima.
„Stvarno mi je žao zbog tvoje mame i svega.”
„Hvala. Lijepo od tebe što si došao. Stvarno je lijepo.”
93
„Žao mi je. Znaš... meni je mama umrla kad sam bio beba.”
“Ali... upoznala sam tvoju mamu.”
„Otac se oženio njom kad mi je bilo tri godine. Divna je i
podsjeća na moju mamu, ali znaš, moja mama je umrla.”
„Nisam znala. Žao mi je, Majk.”
“Da, ovaj… teško je, znaš i htio sam da ti kažem da mi je
žao.”
Dirnuta, primakla mu se i zagrlila ga. Uvidjela je da je
pogriješila kad joj je uzvratio zagrljajem, a ruka mu je skliznula
na njenu zadnjicu.
Odmaknula se. „Ovo je odavanje pomena mojoj majci.”
“Da, da, izvini. Samo sam mislio...” Slegnuo je ramenima i
nasmijao se. „Kako god.”
„Hvala što si došao”, rekla mu je. „Uzmi sok za šankom,
ako hoćeš.”
„Važi, možda i hoću. Vidimo se.”
Kad je ostala sama, Naomi se okrenula. Možda bi mogla da
se ušunja u ostavu, da nađe malo mira, da bude malo sama prije
nego što primijete da nije tu.
Međutim, zamalo se sudarila sa Ensonom Čafinsom.
“Hm. Hej.” Podigao je naočare pa gurnuo ruke u džepove.
„Pretpostavljam da je čudno, ali bio sam, ovaj... tamo, pa sam
pomislio da treba da dođem da ti izjavim... šta već.”
„Hajde da sjednemo tamo. Ljudi mi neće dosađivati ako
budem sjedila s nekim.”
„Vidio sam neke momke iz škole. No, držao sam se po
strani dok nisu otišli. Čudno je, kao što rekoh. Ljudi žele da
znaju, znaš, kako je bilo, a ne žele tebe da pitaju. I osim toga, nisi
se vratila u školu. Hoćeš li se vratiti?”
„Hoću. Sljedeće nedjelje.”
94
„Biće čudno.”
Malo se nasmijala - mnogo bolje piše nego što govori,
pomislila je. „Moram da mislim na ocjene, kao i Mejson. Treba
upisati koledž.”
“Ja idem na Kolumbiju sljedeće jeseni.”
„Upao si?”
„Imam dobre izglede. Imam nekoliko rezervnih opcija, ali
imam dobre šanse da upadnem. Studiraću žurnalistiku.”
„Dobro će ti ići.”
“Da.” Promeškoljio se. „Tako. Čuo sam razgovor nekolicine
policajaca. Znaš da su morali da uzmu moju izjavu i sve to? Čuo
sam kako nekolicina njih pominje Bouza. Govorili su da je tvoja
majka njegova žena. Žena Tomasa Dejvida Bouza.”
Naomi je sklopila šake na krilu. Nije ništa rekla.
„Znao sam za to ime, zbog filma. A pročitao sam i knjigu.
Ti si ta Naomi.”
„Znaju li svi?”
„Kao što rekoh, čuo sam razgovor nekolicine policajaca i
znao sam o čemu razgovaraju, a i knjigu sam pročitao. Malo sam
istraživao... hoću reći, malo više. Ti si Naomi Bouz.”
„Karson. To mi je zvanično prezime.”
“Da, to mi je jasno. Gle, nikom nisam ništa rekao.”
“I nemoj. Hoću samo da završim školu. Mejson takođe
treba da završi školu.”
„Nikom nisam rekao, ali gle, i drugi ljudi mogu da istraže,
posebno sad kad je film toliki hit. Jebo te, gomila klinaca koji ne
čitaju idu u bioskop. Šta ćeš da uradiš?”
„Završiću školu. Otići ću na koledž.”
95
„Nikome neću reći, dobro?” Gurnuo je naočare naviše.

„Ostaće samo između tebe i mene, važi? Hoću da mi ispričaš
priču. Stani.”
Podigao je ruku i primakao joj se, a naočare su mu opet
skliznule niz nos. Jednostavno ih je skinuo.
„Sa tvoje tačke gledišta, tvoju priču, Karsonova. Možemo da
prećutimo gdje živiš i sve to. Ja neću nikome reći, a to je mnogo,
zar ne, budući da hoću da postanem novinar, a to je stvarno
popularna priča. No, prećutaću neke pojedinosti.”
Podigao je naočare sa stola, naslonio se na naslon stolice pa
ih ponovo stavio. “Ne moram to da uradim.”
„Majka mi je upravo umrla.”
“Da. Drugačije ne bih ni povezao priču. Ja nikom ništa ne
kažem, a ti mi ispričaš cijelu priču u prvom licu. Izaći ćemo
nekoliko puta, na neko mirno mjesto, i snimiću tvoju priču. Priča
je važna, i ako je dobro napišem, mogla bi mi obezbijediti praksu
u Tajmsu. Nisi nikad ni sa kim razgovarala, ni sa Sajmonom
Vensom, ni sa scenaristom, režiserom, glumcima. Tvoj otac jeste.
Tvoja mama takođe, ali ne i ti. Sve sam istražio.”
Bili su drugovi - mislila je da su drugovi. Bio je s njom kad
je našla majku. Nazvao je hitnu pomoć. A sad...
„Sajmon Vens i scenarista su već ispričali tu priču, Čafinse.
Niko neće ni obratiti pažnju.”
“Ma nemoj. Je li ti to mene zajebavaš? Svi će obratiti pažnju.
Gle, naći ćemo se. Možeš da dođeš kod mene poslije škole, po
danu. Moji roditelji će biti na poslu i niko neće morati da zna.
Moram da palim. Poslaću ti poruku kad se nalazimo i gdje.”
Pošto je žurno otišao, nepomično je sjedila nekoliko časaka,
pomalo zapanjena, s blagim osjećajem mučnine.
96
Zašto li je iznenađena, pitala se. Zato što je mislila da joj je

on, makar malo, prijatelj? Bi li trebalo da bude zahvalna što već
nije objavio svoje saznanje u školskom listu?
Ma nek se nosi, pomislila je. Nek sve ide k vragu.
Ustala je, prije nego što bi iko stigao da sjedne i pokuša da
je utješi, pa se vratila u kuhinju. Odatle bi mogla da se uvuče u
ostavu da bude malo sama.
Međutim, Hari je bio tik iza nje.
Pokazao je na barsku stolicu. “Sjedi.” Zatim je i sam sjeo na
kutije. „Sad mi reci šta je taj momak rekao da te toliko uzruja.”
“Ma ništa.”
„Nemoj da me lažeš.”
Trgnula se. Još nikad joj se nije obratio tako oštrim ljutitim
tonom. “Hari.”
„Prestaćemo da lažemo jedni druge. Znao sam da je tvoja
majka lagala po pitanju odlaska u zatvor, po pitanju održavanja
kontakta s njim. Znao sam to, ali prećutao sam to Setu. Nisam mu
rekao jer bi ga to uzrujalo. A to je laž. Prećutkivanje je laž.”
„Znao si?”
“A možda da sam nešto rekao...” Protrljao je umorne oči.
„Nikad nećemo saznati.”
„Znali smo. Mejson je otkrio i rekao mi. Ni mi nismo rekli.”
“I, gdje nas sve to dovodi, dušice? Pogledaj gdje smo sad.
Nema više laži, nema više prećutkivanja.” Nagnuo se prema njoj,
uzeo je za ruke. U njegovim očima, tako plavim naspram puti
boje karamela, nalazila se ona urođena dobrota kojom ju je
obasipao svakoga dana. „Kad me je Set pitao da li da primimo
tebe, tvog brata i tvoju majku u svoj dom u Vašingtonu, rekao
sam naravno. No, mislio sam da to neće dugo potrajati. Naravno
da moramo da pomognemo - Set treba da pomogne svojoj
97
porodici - ali oni će stati na svoje noge i snaći se, ući u vlastiti
dom, za šest mjeseci, godinu. Mogao sam da ih primim u svoj
dom na godinu dana. Uradio sam to jer volim Seta.”
„Znam da ga voliš.”
„Ono na šta nisam računao jeste da ću se zaljubiti u tebe. U
Mejsona. U vašu majku. To se dogodilo. Kad smo razgovarali o
prodaji kuće u Vašingtonu, o preseljenju u Njujork, nisam to
uradio samo radi Seta. Uradio sam to radi svih nas. Zbog toga što
smo postali porodica. Ti si moja djevojčica, Naomi. Kao da smo
ista krv. Iskreno to mislim.”
„Volim te, Hari. Stvarno te volim, jako.” Utom joj potekoše
suze, vrele ali čiste. „Znam koliko si učinio za nas, znam šta si
nam sve pružio.”
“Ne želim da slušam o tome. Mogu da ti kažem šta si ti
uradila za mene, šta si ti meni pružila. Kladim se da je jednako.
Ono što ja želim i što mi treba, zapravo ono što po mom mišljenju
svi želimo i što nam je svima potrebno od danas pa ubuduće,
mila moja, jeste istina. Hajde da počnemo od ovog trenutka. Šta je
to Enson rekao zbog čega imaš takav izraz lica?”
„Zna ko smo. Čuo je razgovor nekih policajaca i sve je
povezao. Želi da postane novinar i hoće priču. Od mene.”
„Moraću da porazgovaram s njim.”
„Nemoj, Hari. Nema svrhe. On zna i ti to nikako ne možeš
promijeniti. Rekao je da neće reći gdje sam, gdje smo mi, da će
izostaviti neke pojedinosti, ali...”
“Ne vjeruješ mu. A i zašto bi?”
Sjetila se kako je Majkova ruka kliznula na njenu zadnjicu,
sjetila se Ensonove slijepe ambicije. “Ne vjerujem nikom osim
tebi, Setu i Mejsonu.”
„Možemo da upišemo tebe i Mejsona u privatnu školu.”
98
“To će se jednostavno ponovo dogoditi. Možemo se ponovo

preseliti, ali to će se ponovo dogoditi. Mame više nema, a njoj je
bilo najteže. Nismo mogli da je zaštitimo od njega niti od nje
same.”
„Niko neće nauditi mojoj djevojčici.”
„Mislila sam da mi je on prijatelj. Međutim, niko ti više nije
prijatelj kad sazna ko si.”
„Ako je tako, onda oni ne zaslužuju tvoje prijateljstvo.”
„Ali kako čovjek da zna ko ga zaslužuje?” Sjetila se
posjetnice koju joj je ona policajka, koja je izgledala kao da bi
mogla da igra policajku na televiziji, dala, pa ju je izvadila iz
tašne. „Detektivka Rosini.”
„Šta s njom?”
„Mislim da je ona, možda, prijatelj. On, Čafins, puši travu,
pomalo je i prodaje.”
Hari uzdahnu. „Naomi, shvatam pritisak vršnjaka i potrebu
za eksperimentisanjem, i nije trenutak da...”
„Ja se ne drogiram... Ne drogira se ni Mejson.” Namrštila se
zagledana u posjetnicu. “On želi na Harvard i u FBI. Ne bi
rizikovao s tim. Čafins želi na Univerzitet Kolumbija i u Njujork
Tajms. Ne bi lijepo izgledalo da ga uhapse zbog posjedovanja,
možda i da ga izbace iz škole.”
Hari podiže obrve. “Ucjena?”
“To on radi. Otkucala bih ga policiji i ne ponosim se tim.
Međutim, mislim da bi detektivka Rosini otišla da porazgovara s
njim i da bi to možda uspjelo, dalo bi mi dovoljno vremena da
napišem priču.”
„Šta? Kakvu priču?”
„Nisam tako dobar pisac kao što je Čafins, ali mogu ja to.”
Sinulo joj je kao munja u vreloj ljetnjoj noći. „Ako napišem tu
99
priču - kao Naomi Bouz - i prodam je, možda čak Tajmsuy on

neće dobiti ništa. Treba mi samo vremena, a detektivka Rosini bi
mogla da mi ga da. Napisaću priču iz svoje perspektive, kao što
reče Čafins. A onda on neće moći da je napiše. Poslije toga
nikome neće biti bitno šta tamo neki krelac piše o meni. Mejson?
Ni njega neće biti briga.”
„Mila, jesi li sigurna?”
„Niko to neće uraditi meni, nama. Sigurna sam.”
„Razgovaraj s detektivkom. Ako odlučiš da stvarno želiš to
da uradiš, bićemo uz tebe.”
Vratila se u školu, natjerala se da i dalje bude član
novinarske sekcije, školskog lista. Ignorisala je ljutite Čafinsove
poglede i obavljala glupa zaduženja koja joj je zadavao. Jer šta
god da mu je Rosinijeva rekla, zapušilo mu je usta, i Naomi je
mogla da se umiri mišlju da će za četiri mjeseca Čafins maturirati
i otići iz njenog života.
Poslije dodjele Oskara, sa koje je scenarista filma Kćer zla
odnio kući zlato, a petnaestogodišnja glumica koja je igrala
Naomi Bouz koračala po crvenom tepihu u kreaciji Aleksandra
Makvina, pošto se knjiga zasnovana na filmu šesnaest nedjelja
zadržala na spisku najprodavanijih knjiga, Njujork tajms je objavio
trodijelni članak koji je izlazio tri nedjelje zaredom. Uopšte se nije
iznenadila kad je primila ljutiti imejl od Ensona Čafinsa.
Prvo mi natovariš na vrat onu pandurku a sad i ovo! Ti si jedna
lažljiva kučka i reći ću svima ko si, gdje si i šta si. Dao sam ti ideju.
Ukrala si moj članak.
Odgovorila mu je samo jednom.
100
Moj život, moja priča, a i nikad nisam pristala na tvoju pogodbu.

Reci kome god hoćeš.
Međutim, nije rekao nikome. Naomi je poslala detektivki

Rosini cvijeće u znak zahvalnosti. Promijenila je imejl adresu, broj
telefona i posvetila i se učenju, fotografisanju i porodici.
Rekla je sebi da je prošlost smjestila u prošlost, gdje treba i
da ostane. I uistinu je započela život kao Naomi Karson.
101
DUBINA TEME
Krajevi i počeci ne postoje.
Postoje samo sredine.
ROBERT FROST
102
6.
Sanrajz Kouv, država Vašington, 2016.
To nije bio poriv, uvjeravala je Naomi sebe dok je lutala po

prostranoj staroj kući na litici. Pomalo ishitren potez, možda.
Kockanje, nesumnjivo. Kockala se već mnogo puta u životu, pa
šta je onda još jedan put?
Ali za boga miloga kupila je kuću. Kuću stariju od nje - oko
četiri puta. Kuću koja se nalazi na suprotnom kraju države od
mjesta na kojem živi njena porodica. Kuću koja, priznaje, iziskuje
rad. I namještaj.
I ozbiljno čišćenje.
Investicija, rekla je sebi i zgrozila se kad je pogledala u
prljavu kuhinju i njene zastarjele uređaje - zasigurno starije od nje
- i ispucali linoleum na podu.
Pa dobro, sve će očistiti, popraviti, okrečiti. Zatim može da
stavi kuću na prodaju ili da je iznajmi. Ne mora da živi u njoj. Bio
je to izbor - još nešto što je već mnogo puta napravila u životu.
Biće to projekat. Nešto čime će ispuniti vrijeme dok ne radi.
Dom, pomislila je, pa probala da odvrne slavinu nad okrnjenom
porcelanskom sudoperom.
Slavina je štucnula, zašištala pa naglo ispljunula malo vode.
Dom s lošim vodovodnim instalacijama.
Dobro, napraviće spisak. Možda bi bilo pametnije da je
napravila spisak prije nego što je kupila kuću, ali napraviće ga.
Vodoinstalater ide pravo na prvo mjesto.
103
Pažljivo je otvorila ormarić ispod sudopere. Pomalo je

zaudarao na vlagu i izgledao prljavo, a prastara boca sredstva za
otpušavanje cijevi nije ulivala povjerenje.
Zasigurno treba naći vodoinstalatera.
I gomilu sredstava za čišćenje.
Glasno je izdahnula, izvadila telefon iz džepa i otvorila
aplikacije.
Stavka unajmi vodoinstalatera zauzela je prvo mjesto na
spisku.
Dodala je još stavki dok se vraćala napolje, kroz trpezariju s
prekrasnim kaminom od izgraviranog crnog drveta. Odžačar. Da
li ljudi i dalje postaju odžačari? Neko mora da pregleda i čisti
dimnjake a budući da ta stara kuća ima pet kamina, čišćenje
dimnjaka se nesumnjivo našlo na spisku.
Zašto je kupila kuću s pet kamina? I deset spavaćih soba? I
šest i po kupatila?
Neće sad da razmišlja o tome. Sad će da smisli šta da uradi
povodom toga.
Podovi su bili čvrsti. Treba im hoblovanje, ali agent za
nekretnine je zaista prodao brodski pod od borovine. Mogla bi
malo da istraži, da vidi bi li mogla sama da ih ishobluje. U
protivnom, parketar.
Zatim joj treba i keramičar - je li to ista osoba?
Ono što mi treba, pomislila je Naomi kad je krenula uz
škripave stepenice, jeste građevinski preduzimač. I ponude. I
plan.
Ono što mi treba, ispravila se kad je stala na odmorište
poslije kojeg se hodnik pružao nalijevo i nadesno, jeste doktor za
glavu. Kako kog vraga misli da dovede u red toliku kuću i to u
takvom stanju?
104
Zašto se za boga miloga svezala za taj daleki komad zemlje

u državi Vašington? Voli da putuje - nova mjesta, novi vidici,
nove ideje. Samo ona i njena oprema. Slobodna da ode bilo kud.
A sad ima to sidro u vidu oronule kuće koje je sputava.
To ipak nije bio poriv. To je bilo ludilo.
Prošla je pored prljavih zidova i dobro, prekrasnih starih
vrata, pored previše prostorija za jednu samu ženu i osjetila ono
staro poznato pritiskanje u grudima.
Neće imati napad strepnje zato što je postupila kao budala.
Disala je polako, svjesno, pa skrenula u sobu koju je agent
za nekretnine nazvao glavnom spavaćom sobom.
Bila je velika i svijetla i da, trebalo je poraditi na podu i
zidovi su bili grozne blijedoplave boje nalik mutnoj vodi u
bazenu, a i stara klizna vrata su bila zaglavljena.
No, ona ih je snažno povukla, otvorila i izašla na čvrstu
široku drvenu terasu.
E, evo zašto, pomislila je kad je sav onaj pritisak iščezao i
pretvorio se u čisto ushićenje. Evo zašto.
Zaton, zagasito svjetlucavo plav, vijugao je i širio se, račvao
oko djelića kopna prekrivenih zelenilom i prvim vjesnicima
proljeća. Obala se dizala, poduprta drvećem, a voda je tekla kroz
uzak kanal i uticala u dublje plavetnilo. U daljini ka zapadu
planine su se talasale na obzorju ka gustoj šumi zelenih sjenki.
A pravo ispred, iza zatona, kanala, ostrvaca i djelića tla,
širilo se dublje plavetnilo rukavca.
Njena litica nije bila naročito visoka, ali sa nje se pružao
čist, neometen pogled na vodu, nebo i tlo, i za nju, neopisiv
osjećaj mira.
105
Njenog mira. Na časak se oslonila na ogradu, udahnula ga.

Prepoznala je u njemu svoj mir u trenutku kad je izašla na tu
terasu onog vjetrovitog februarskog popodneva.
Šta god treba uraditi da bi kuća bila pogodna za život,
uradiće. Ali niko neće moći da joj oduzme taj pogled, taj osjećaj
da je to njeno.
Pošto je fotoaparat ostavila u prizemlju, uzela je telefon i
upalila kameru. Napravila je jednu fotografiju, vidjela kakva je pa
napravila još jednu. Poslala ju je Mejsonu, Setu, Hariju - koje je u
kontaktima nazvala Moji momci - sa jednostavnom porukom.
Evo zašto.
Sklonila je telefon, k vragu i spiskovi, pomislila je. Ide u

grad da kupi šta treba. Ostalo će smisliti usput.
Taj gradić je uglavnom živio na vodi s marinom,
prodavnicom ronilačke opreme, agencijama za iznajmljivanje
kajaka i kanua, ribljom pijacom. U Voter stritu - logično -
daroteke, kafeterije, restorani i hotel Sanrajz bili su okrenuti ka
zavoju marine u kojoj su se ljuljuškali čamci.
Provela je nekoliko noći u tom hotelu kad je pratila njuh i
došla u Sanrajz Kouv. Htjela je da dopuni svoj portfolio stok
fotografija, da poveća svoj portfolio umjetničke fotografije i
pronašla je mnoštvo tema za oboje.
Spazila je kuću - samo jedan njen dio - kroz prozor hotela i
zainteresovalo ju je i zaintrigiralo kako je kuća okrenuta od
gradića, njegovih mještana, ka vodi i šumi.
Htjela je da fotografiše tu kuću i raspitala se kako da dođe
do nje. Odmah se zaputila ka Litici Point, kako su je mještani
106
zvali, sa Džonom Džejmsom Munijem, agentom za prodaju

nekretnina.
Kuća sad pripada njoj, mislila je Naomi, dok se parkirala
ispred prodavnice mješovite robe.
Malo kasnije, pošto je potrošila nekoliko stotina dolara,
natovarila je u prtljažnik hranu, potrepštine za čišćenje, ubruse i
toalet papir, sijalice, deterdžent za veš - što je bilo glupo budući
da nije znala radi li stara mašina za pranje veša - plus osnovni
komplet šerpi i tiganja, aparat za kafu i usisivač koji je kupila u
obližnjoj gvožđari.
Na oba ta mjesta dobila je i ime građevinskog preduzimača
- isto ime, tako da je tip očigledno bio popularan. Zaključila je da
nema svrhe da odlaže, pa ga je pozvala istog trena i dogovorila
da se nađu za sat vremena u kući.
Zaputila se natrag, zadovoljna što je potrebno dobrih deset
minuta krivudavim putevima da dođe do kuće. Dovoljno daleko
da ima privatnost, dovoljno blizu za ugodnost.
Zatim je otvorila gepek svog terenca, pogledala u tovar i
zaklela se da će za sljedeći odlazak u grad napraviti spisak.
Taj spisak, shvatila je kad je počela da istovara namirnice,
podsjetio bi je da očisti frižider prije nego što kupi hranu koja će
ići u njega.
Dok ga je očistila, napunila i zaputila se napolje po još
namirnica, vidjela je crni kamionet kako krivuda putem ka njoj.
Gurnula je ruku u džep i sklopila prste oko svog džepnog
nožića. Samo mjera predostrožnosti.
Kamion se zaustavio. Čovjek sa kačketom i sunčanim
naočarima nagnuo se kroz prozor. Velik crni pas s maramom na
tufne nagnuo se kroz drugi.
„Gospođica Karson?”
107
„Tako je.”
„Kevin Bener.” Rekao je nešto psu zbog čega je ovaj uvukao
glavu unutra prije nego što je Kevin izašao iz kamioneta.
Procijenila je da je u ranim tridesetim, plavkasta kosa
kovrdžala mu se ispod kačketa. Lijepa snažna vilica, nabijen.
Pružio je ruku.
„Drago mi je što smo se upoznali.”
Šaka radnog čovjeka, pomislila je i opustila se. „Hvala što
ste došli.”
„Čuo sam da je neko sa istoka kupio ovu kuću. Zanimljiva
je, zar ne?”
„Jeste, da.”
Široko se osmijehnuo, prebacio težinu sa noge na nogu.
„Zjapi prazna već desetak godina - pretpostavljam da vam je
gospodin Moni to rekao - otkako je gospodin Parkerson umro, a
gospođa Parkerson morala da digne ruke od nje. Predstavljala je
pansion s doručkom više od dvadeset godina. Ona jednostavno
nije mogla da je održava i na kraju se odselila u Sijetl da živi sa
ćerkom. Iznajmljivala ju je s vremena na vrijeme, ali...”
„Velika kuća, mnogo održavanja “
Zakačio je palčeve u prednje džepove, zaljuljao se unazad
na petama dok mu je pogled putovao po dugom pravougaoniku
te građevine.
„Shvatili ste to. Zaprijetio sam da ću je kupiti prije nekog
vremena - ima prošlost i onaj pogled - ali moja žena je zaprijetila
da će se razvesti od mene. Sad ću je se možda dočepati, a uspjeću
i ženu da zadržim.”
„Hajde da pogledamo. Je li vašem psu dobro u kamionu?”
„Biće njoj dobro.”
108
Keruša je položila lice na komandnu tablu, uputila Naomi

tužan pogled.
„Volim pse. Možete je uvesti ako hoćete.”
„Hvala. Ona je dobra keruša, navikla je da ide sa mnom na
posao. Hajdemo, Moli!”
Keruša je iskočila kroz prozor, prizemila se elegantno kao
gimnastičarka, pa skočila do Naomi da joj onjuši cipele.
„Lijep skok, ljepotice.” Kad je Naomi pomilovala Moli po
glavi, keruša je počela mazno da se uvija.
„Možda biste mogli da mi date ideju šta biste htjeli da se
uradi.”
„Htjela bih da se kuća uvede u dvadeset prvi vijek. Ne
mislim na izgled”, dodala je Naomi. „Već u pogledu vodovodnih
instalacija, osvjetljenja, kuhinje, kupatila. Nadam se da će većina
radova biti samo dotjerivanje”, rekla je kad su krenuli unutra. „Ja
mogu da okrečim zidove i obavim neke jednostavne popravke,
ali čim odvrnem slavinu, začuju se šištanje i lupa. I ne znam je li
bezbjedno koristiti kamine. Razmišljala sam da se sama
pozabavim podovima, hoblovanjem tačnije, ali shvatila sam da bi
mi vjerovatno trebalo dvije-tri godine.”
„A prozori?”
„Šta s njima?”
„Trebalo bi ih zamijeniti prozorima s duplim staklima niske
emisivnosti, što će biti mnogo djelotvornije u pogledu utroška
energije, i mada košta sad, uštediće na računima ubuduće. Ovdje
bude promajno zimi.”
“To može da ode na spisak pa ćemo vidjeti.”
„Moraću da pregledam električne instalacije, da provjerim
jesu li bezbjedne i ispravne. Možemo pogledati dimnjake, da se
109
postaramo da vam ovdje bude dobro. Hoćete da ostanu kamini

na drva?”
„O tome nisam razmišljala.”
Keruša je lutala po kući, njuškala, istraživala. Naomi je palo
na pamet da i Kevin radi gotovo isto to.
I na spratu imate kamine, zar ne? Ako ne želite da teglite
drva gore, možete da razmislite o gasnim kaminima na drugom
spratu.”
„Zanimljiva ideja. Čistač.”
„Mislite na pansion?”
“Ne, ne mislim. Ne zasad.”
Klimnuo je glavom, nešto zabilježio, nešto mrmljao sebi u
bradu dok su obilazili prvi sprat. Kad su stigli do kuhinje, skinuo
je kačket, počešao se po glavi, pa ga opet stavio.
„Odmah ću vam reći, ova kuhinja mora potpuno da se
razruši.”
“Da ste rekli da je drugačije, zapitala bih se zašto su svi koje
sam pitala preporučili vas.”
„Onda dobro. Nego, kladim se da je odmah ispod ovog
ružnog linoleuma brodski pod.”
„Stvarno? Mislite?” Ta je ideja bila utješna pri pomisli da će
morati da zamijeni zilion prozora. „Možemo li da provjerimo?”
„Ako vam ne smeta što ću nagrditi ugao.”
“Ne može biti ružniji nego što jeste.”
Izabrao je jedan ugao linoleuma i podigao ga džepnim
nožićem. „O, da, ovdje je vaš brodski pod od čiste borovine.”
„Sjajno, čovječe. Podignite to sranje, išmirglajte, ishoblujte,
prelakirajte, može?”
“To ću i uraditi.”
“To je ono što želim.”
110
„Onda dobro.” Sa sunčanim naočarima okačenim o džep

majice kratkih rukava, Kevin je istraživao prostor očima boje
lješnika. „Mogao bih da vam predložim nekoliko nacrta za
kuhinju.”
„Mogla bih i sama da pokušam. Još nikad nisam dizajnirala
kuhinju, ali fotografisala sam mnoge. Pravim fotografije”,
objasnila je. “Za kataloge, web-stranice, stok fotografije.” Sa
rukama na kukovima, koračala je po prostoriji i zamišljala je kako
bi izgledala golih zidova i poda.
„Prostrana je, a to je prednost. Htjela bih ostrvo, veliko, za
spremanje hrane i za jelo. Ne želim moderno, ali ne želim ni
starinsko. Više savremeno rustično, dakle tamni ormarići, sa
staklenim frontovima, neka radne površine budu svijetle, nađite
neke zanimljive pločice i poigrajte se sa osvjetljenjem. Ovdje ima
mjesta za duple ugradne rerne, ne znam šta će mi duple ugradne
rerne, ali moji ujaci se kunu u njih. Šporet s ringlama na plin i
lijep aspirator - kao središnje mjesto. Keramička sudopera ispod
onog tamo prozora, a i ono kupatilo je ionako nezgodno.
Napravite od njega ostavu. I otarasite se onih tijesnih vrata.
Otvorite izlaz na tu terasu, na taj vidikovac. Velika dvokrilna
vrata, od čistog stakla, bez ramova.”
Bilježio je, klimao glavom, ali sad je podigao pogled.
„Gospođice Karson?”
„Naomi. I nemojte više da mi persirate.”
„Naomi. Ja volim svoju ženu.”
Uputila mu je oprezan osmijeh kad se okrenula. “To je
dobro.”
„Zaljubio sam se u nju kad sam imao šesnaest godina i
trebalo mi je skoro godinu dana da skupim hrabrost da je
pozovem da izađemo. Možda bih i dalje maštao o tome kako je
111
ljubim prvi put da ona nije uzela stvar u svoje ruke, da se tako
izrazim. Imao sam dvadeset tri godine kad smo se vjenčali - i tu je
ona prva napravila potez, inače bih ja skupljao hrabrost da je
zaprosim. Imamo dvoje djece.”
“Čestitam.”
„Samo govorim da volim svoju ženu i trudim se da ne
budem ishitren u nekim stvarima. Međutim, da se nas dvoje duže
poznajemo, poljubio bih te pravo u usta.”
„Treba li to da očekujem kasnije?”
Ponovo se široko osmijehnuo. „Moglo bi se desiti ako
nastaviš da ostvaruješ moje snove i nade. Uradila si to
uklanjanjem onih uskih vrata. Ovoj prostoriji je potreban taj
pogled. Zašto imati taj pogled, a držati ga napolju? Ako bi mi
dozvolila da izbijem onaj tamo zid, spojili bismo kuhinju s
trpezarijom i tako dobili prostor za priređivanje zabava. Dnevna
soba je na drugom kraju kuće, ali imala bi ovdje ovaj prostor tako
da se ljudi mogu okupiti dok kuvaš.”
“I to bi moglo na spisak.”
Pregledali su sve, od tavanice do podruma, pa je Kevin
otišao napolje po svoj metar pa ponovo sve pregledao i izmjerio.
Dok je on to radio, ona je unijela stvari iz gepeka i nasula
im oboma kokakolu. Pili su je na tremu ispred kuće, zagledani u
rumeni zalazak sunca između krošnji.
„Napraviću procjenu troškova. Vjerovatno ćeš morati da
sjedneš dok je budeš čitala.”
“To mi je već jasno.”
„Kad ga pročitaš, možemo porazgovarati o prioritetima, o
tome šta hoćeš da se odmah uradi, šta možda može malo da
pričeka. Mogu ti dati ime dobrog pejzažnog arhitekte da se vidiš
s njim dok se budeš oporavljala od šoka od procjene troškova.”
112
„Može, ali dio toga ću uraditi sama.”

„Dobro. Hvala na kokakoli.” Pružio joj je praznu čašu.
„Cijenim što si mi pružila priliku da pregledam kuću. Ako me
unajmiš, uradiću ti dobar posao.”
„Vjerujem da hoćeš.”
„Čućemo se. Hajdemo Moli.”
Gledala je dok je odlazio u kamionu, pa osjetila kako se
tišina spušta isto kao sunce iza stabala.
I sama će obaviti dobar posao ovdje, pomislila je. Zatim je
ušla u kuću da svije sebi privremeno gnijezdo i napravi prostor
za rad.
Jutra je provodila u fotografisanju. Fotografisala je izlaske
sunca - sve te božanske boje su se stapale - voda, drveće, ptice.
Popodne je tražila prodavnice polovne robe, buvlje pijace. Kupila
je radni sto i stolicu, nekoliko lampi i srećan zgoditak u obliku
stare metalne baštenske sofe u kompletu sa stolicom.
Uveče bi napravila sendvič ili kajganu, natočila malo vina i
radila na fotografijama koje je snimila ujutro.
Mogla je da prodaje umjetničke fotografije preko svog
vebsajta i galerije u Njujorku, što je i radila, ali živjela je od
autorskih prava na stok fotografije.
Naučila je da može da radi bilo gdje - u svom automobilu, u
kampu, u hotelskoj sobi. Međutim, ovo, rad u vlastitoj kući, u
potpunoj tišini i na svijetlu koje se igralo na vodi, činilo se kao
dar, dar koji su joj omogućili baba i djed i sigurnosni fond koji su
osnovali za nju i Mejsona.
Bila je zahvalna i redovno im je slala imejlove s
fotografijama. Od koledža ih je zvala svake nedjelje, ma gdje da je
bila i ma šta da je radila.
113
Izgubili su kćer - dvaput, tako je Naomi gledala na to.

Potrudila se da nikad ne izgube svoju unuku.
Fotografisala je baštensku sofu i stolicu prije restauriranja,
poigravajući se s teksturom rđe, farbom koja se ljuštila,
četvrtastim linijama - i kantom ljubičastih maćuhica koje je
zasadila i stavila na terasu s njima. Fotografisala ih je i poslije
restauriranja, poslala i jedne i druge fotografije kuće, i poigrala se
na kompjuteru s fotografijama baštenskog namještaja prije
restauriranja i stavila ih u prodaju na svoj web-sajt.
Kevinu je trebalo skoro nedjelju dana da donese procjenu
troškova. Ovog puta doveo je svog šestogodišnjeg sina Tajlera,
kao i Moli. Dječak je bio minijaturna verzija oca i toliko sladak da
je Naomi zažalila što nema kolača.
„Krenuli smo po picu i skontali da možemo ovo da ti
ostavimo. Vjerovatno ćeš poželjeti da popiješ nešto žestoko i
sjedneš prije nego što sve pročitaš.”
“Oho.”
“Da. Ovaj... kao što sam rekao, možeš da procijeniš šta su ti
prioriteti. Unutra sam iznio svoje mišljenje. A ako hoćeš nešto
sama da uradiš, možemo da uštedimo nešto novca. Daj sebi
vremena, razmisli o tome. Samo me obavijesti. Upisao sam tu i
drugo ime. Možda ćeš htjeti drugu ponudu, a znam da ta firma
dobro radi. Nalaze se na periferiji Hudsporta.”
“Hvala.”
„Hajdemo, društvo.” Dječak je otrčao natrag do kamiona s
psom. Kevin je zastao. “Ne zaboravi ono žestoko piće.”
Naomi je lupnula krem kovertom o dlan, pa je odnijela u
kuhinju. Ne može da pogriješi sa čašom vina, pomislila je pa
nasula sebi jednu, a kako joj je tu jedina opcija bila radna stolica,
izašla je na terasu i sjela na napola išmirglanu baštensku sofu.
114
Sjedila je jedan časak, pijuckala vino, posmatrala vodu i

svijetlocrveni kajak koji je klizio po vodi ka obali.
Spustila je čašu na krpu, otvorila koverat.
“U, jebo te. Oho, šest cifara.” Pokajala se što nije nasula sebi
nešto žešće od vina. Nekoliko tekila recimo. Još nije bila kupila
tekilu, ali ispraviće tu grešku.
Otpila je još dobar gutljaj vina, glasno izdahnula pa ponovo
pročitala procjenu troškova.
Toliko posla. Kuhinja - i očekivala je tu cijenu. A u stvari,
ponudio je i malo nižu cijenu od one na koju je bila spremna.
Prozori - toliko je prozora i njihova zamjena je dodatni trošak.
Malo je istraživala po internetu i cijene su opet bile malo niže
nego što je računala.
Daje joj popust, razmišljala je. Predlaže joj i drugog
građevinskog preduzimača, a to je i više nego pošteno.
Ustala je, prošetala po terasi pa sjela. Nastavila da čita.
Vodovodne instalacije, elektroinstalacije, postavljanje
izolacije na tavanu. Ništa ekskluzivno, ali neophodno. Bože,
podovi. Tolika kvadratura. Zašto je kupila tako veliku kuću?
Kako bi odgovorila na vlastito pitanje, pogledala je u onaj
vidik. Sunce je bilo nisko na nebu, svjetlucalo je nad plavetnilom.
Ptica, bijela i širokih krila, upravo je proletjela iznad njega.
Ponovo je pročitala procjenu troškova. Mogla bi da
preuzme na sebe makar dio krečenja. Ne boji se napornog rada.
Sigurno ima još nešto što ona može da uradi. I troškova koje
može da umanji.
Međutim, ona ne želi da umanjuje troškove.
Naslonila se, klizeći polako. Mogla bi da napravi mnoštvo
fotografija demoliranja i restauracije. Fotografije radnika,
115
polomljenih pločica, alata i drveta. Ako to uradi kako treba,

mogla bi da ostvari neki prihod čak i za vrijeme velikog izdatka.
Ima ušteđevinu, podsjetila se. Živjela je pažljivo, ne treba joj
mnogo za život. Njeni najveći troškovi prije kupovine kuće bili su
njen fotoaparat marke haselblad i njen automobil marke tojota.
Može ona to.
Ponovo je pogledala preko vode. Treba to da uradi. Bila je u
svim državama, putovala je i radila. Bila je u Evropi dvaput,
putovala i radila.
I još nijedno mjesto nigdje nije je privuklo kao ovo mjesto,
ova kuća. Izvadila je telefon, pozvala Kevina.
„Treba li ti hitna pomoć?”
Nasmijao ju je. Nije lako sklapala prijateljstva, ali nasmijao
ju je. “Poželjela sam koju tekilu, ali dobro sam razmislila i
donijela odluku. Kad možeš da počneš?”
„Šta? Izvini, šta si rekla?”
„Hajde da to uradimo. Kad možeš da počneš?”
„Možda će mi trebati hitna pomoć. Čovječe! Čovječe! Slušaj,
Šutiram se od sreće dok ovo govorim, ali zar ne želiš da dobiješ i
drugu ponudu?”
„Kupila sam ovo mjesto jer mi se obratilo, reklo mi je riječi
koje su mi bile potrebne. Ti to razumiješ. Probaću nešto i sama da
uradim - krečenje na primjer. Možda ću moći da pomognem s
rušenjem ili nečim sličnim, da malo umanjim troškove. Ali
prihvatam ponudu. Kad možeš da počneš?”
“U ponedjeljak. Sastaviću ugovor i napisaću u njemu da
preuzimaš krečenje na sebe. Ako to ne uspije, odmijenićemo te.
Napravio sam nacrt za kuhinju koji si predložila, ali...”
116
“Da, vidjela sam ga. Tako ćemo i napraviti, a ti ćeš mi reći

gdje da potražim radne površine, kredence i sve ostalo kako bih
mogla da vidim šta želim.”
„Mnogo je to posla.”
„Jeste. Zato hajde da počnemo.”
„Naomi, možda ću morati da te poljubim u usta. Moja žena
će razumjeti.”
Nadala se da je njegova žena ljupka kao i on. „Preći ćemo
taj most.”
„Svratiću sutra sa ugovorom.”
“A ja ću ti dati ček za materijal, kao što ovdje piše.”
„Bio bih ti zahvalan na tome. Imaš omiljenu boju?”
„Naravno. Sve su mi omiljene.”
„Odlično. Vidimo se sutra. I hvala, Naomi.”
Ušla je u kuću, ispila vino do kraja. I nazdravila sebi u
svojoj kuhinji koja će uskoro biti razrušena.
Donio je ugovor i doveo ženu - veoma lijepu Dženi - Tajlera
i četvorogodišnju Madi, slatku plavokosu djevojčicu koja je jako
ličila na oca.
Sa ugovorom joj je dao saksiju tulipana svih boja.
„Rekla si sve. Omiljena boja.”
„Prekrasni su.”
Zatim ju je uhvatio za ramena i poljubio. Tajler je pokrio
oči; Madi se zakikotala. Dženi se samo zadovoljno osmijehnula.
„Ima ideje o tome šta sve treba uraditi u ovoj kući još
otkako znam za njega. A reče da su i tvoje u skladu s njegovima.
Kevin je najbolji. Potrudiće se da ova kuća izgleda prelijepo za
tebe.”
117
„Dženi je pristrasna”, rekao je Kevin pa zagrlio ženu. „Ali

iskrena. Čim ustanem u ponedjeljak, šaljem ti kontejner za otpad.
Radnici će stići ovamo do pola osam. Bićemo bučni.”
„Neće mi smetati.”
„Onda se vidimo u ponedjeljak.”
Nagurali su se u kamionet i kao i pas, Kevin je promolio
glavu kroz prozor. „Udesićemo mi ovu kuću!”
Naomi je stavila aparat za kafu na radni sto u svojoj
spavaćoj sobi, napunila frižider gaziranim sokovima, mesom,
voćem. Mogla bi da iznese šporet na terasu. Kuvala je i u mnogo
neprijatnijim uslovima.
U ponedjeljak je dala sebi slobodan dan i pridružila se
radnicima u rušenju kuhinje i susjednog kupatila. Mahala je
maljem, rukovala ćuskijom, pomogla da se izvuku stare radne
površine, stari kuhinjski kredenci.
I iscrpljena i bolna, srušila se na dušek i zaspala prije nego
što je šuma progutala sunce.
Svakoga jutra otpočelo bi čekićanje. Popila bi kafu, pojela
energetsku pločicu, uzela svoj fotoaparat. Radnici su se navikli na
nju i prestali da poziraju.
Fotografisala je žuljevite šake, prste iz kojih je tekla krv.
Oznojena tijela, radničke čizme s metalnim bruksom.
Uveče, u blaženoj tišini, jela je sendviče i radila. Napravila
je projekat od kuhinjskog poda, podignutog linoleuma naspram
otkrivenog brodskog poda. Igrala se sa svjetlošću, razmatrala
druge kompozicije, provodila vrijeme ažuriranjem svog sajta,
marketingom.
Izabrala je koje studije pripadaju njenom sajtu, koje treba da
budu rezervisane samo za galeriju, koje treba da svrsta u stok
fotografije.
118
Valjalo je donijeti mnoštvo odluka i mogla se zakleti da dan

nema toliko sati kao što je imao prošle nedjelje.
Odvojila je još vremena da gleda granitne ploče i na kraju je
provela više od sat vremena u fotografisanju - tih grubih ivica,
teksture, šara i boja.
Kako su joj dosadili hladni obroci i supe koje je kuvala na
šporetu, svratila je u grad po picu.
Sješće na svoju prelijepu plavu baštensku sofu, udisati mir i
jesti bogatu picu na svojoj terasi. Zatim će se počastiti filmom na
svom laptopu. Nema više posla za taj dan. I hvala bogu ogromni
dušek koji je naručila stići će joj ujutro. Prethodnu je noć spavala
na svom dušeku na naduvavanje.
Sumrak je treperio na zapadu dok je vozila krivudavim
drumom.
Iz šume je iskočio jelen. Stigla je da vidi da je to golem
mužjak prije nego što je naglo okrenula volan ne bi li izbjegla
sudar. Nagazila je na kočnicu i zadnji kraj njenog vozila
nekontrolisano se zaokrenuo.
Više je osjetila nego čula kako je guma pukla, i opsovala
kad je pokušala da vrati volan unatrag.
Na kraju je udarila u plitak jarak pored puta, a srce joj je
tuklo između ušiju.
Jelen je samo okrenuo glavu, uputio joj kraljevski pogled,
pa uskočio u mrak.
“K vragu, k vragu, k vragu! Sve je u redu, sve je u redu.
Niko nije povrijeđen, pa ni jebeni bambi.” Otvorila je vrata da
vidi štetu.
Guma je pukla, primijetila je, ali mislila je da nije oštetila
točak. Može da zamijeni glupu gumu, ali biće nezgodno pod tim
119
uglom i u jarku. A i mrak se spuštao brzo, a ona se nalazila na

strmini u nizu krivina.
Otvorila je gepek, izvadila alat, upalila signalnu lampu,
postavila je nekoliko metara iza auta, postavila još jednu nekoliko
metara ispred, uvukla se u auto, upalila žmigavce.
Pomirena s tom neprijatnošću, izvukla je dizalicu iz gepeka.
Ugledala je farove, zabrinuta da se približavaju prebrzo.
Međutim, kamionet - razaznala je obrise kamioneta - je usporio,
pa pažljivo skrenuo na proširenje pored puta između njenog
automobila i signalne lampe iza njega.
Naomi je spustila dizalicu pa čvrsto uhvatila polugu.
„Imate problem?”
„Samo puknutu gumu. Sama ću to riješiti, hvala.”
No, on je ipak polako nastavio naprijed, silueta obasjana
farovima s leđa.
„Imaš rezervnu?”
Dubok glas, veoma muževan. Visok, dugonog, dugoruk.
„Naravno da imam rezervnu.”
„Dobro. Ja ću ti je zamijeniti.”
„Hvala na ponudi”, rekla je i čvršće stegnula polugu, “ali
sama ću to riješiti.”
Samo je čučnuo da bolje pogleda. Sad ga je bolje vidjela -
mnogo tamne kose koja se lelujala na vjetru, oštar profil i kratka
brada. Ishabana kožna jakna, krupne šake na koljenima dugih
nogu.
„Pod lošim si uglom za dizalicu, ali izvodljivo je. Imam
baterijsku lampu u kamionetu.”
Tad je pogledao naviše u nju. Grubo, lijepo lice, lice žilavog
pomalo neurednog momka, guste raščupane kose i čvrstih punih
usana na kojima nije bilo osmijeha.
120
Nije mu vidjela boju očiju, ali nije zapazila ni trunku zlobe

u njima. Ipak...
„Već sam mijenjala gumu.”
„Hej, i ja sam. Zapravo, od toga može i da se živi. Ksander
Kiton. Kitonova mehaničarska i limarska radionica - to mi piše na
kamionetu. Ja sam automehaničar.”
„Nisam zvala automehaničara.”
„Zar nisi srećna što je jedan upravo naišao? A i bio bih ti
silno zahvalan da me ne zvekneš tom polugom.” Krenuo je
odlučnim korakom, podigao dizalicu, prionuo na posao. „Dobro
si udesila ovu gumu. Trebaće ti nova. Mogu da je naručim.”
Podigao je dizalicu. „Kako je pukla? Ne izgleda izlizano.”
„Jelen... Iskočio je ispred mene. Dala sam sve od sebe da ga
ne udarim. I previše.”
„Još će ti se to dešavati. Ideš kući? Samo razgovaramo”,
rekao je pošto je nastavila da ćuti. „Osjećam miris pice. Dolaziš iz
grada, dakle ne odsjedaš u gradu. Nisam te viđao prije, a s
obzirom na to da dobro izgledaš, upamtio bih da sam te vidio.”
“Da, idem kući.”
„Nova si ovdje, znam jer znam svakog, ideš kući ovim
putem. Moćna plavuša. Jesi li ti Naomi?”
Udaljila se jedan korak.
„Smiri se.” Rekao je to polako kad je ustao da uzme
rezervnu gumu. „Kevin Bener. Restaurira staru kuću
Parkersonovih gore na litici Point za tebe. Najbolji smo drugovi,
od rođenja pa do groba. Dobro, imam još mnogo do groba osim
ako me usmrtiš tom polugom, ali znali smo se još dok nismo bili
ni prohodali. Možeš ga nazvati, potvrdiće ti da govorim istinu,
ako će to pomoći da malo olabaviš stisak oko tog čuda.”
„Nije te pominjao.” No, ipak je olabavila stisak, malo.
121
“E, to boli. Uvijek je bio uz mene, bio sam mu vjenčani

kum. Tajlerov sam kum. Njegov rođak Majk popravlja ti
vodovodne instalacije, a Mejsi Adams - u koju sam bio ludo
zaljubljen oko šest nedjelja u osnovnoj školi - radi ti stolariju. Je li
to dokaz da sam nedužan?”
„Znaću sutra kad budem pitala Kevina.”
„Imaš ciničnu i sumnjičavu prirodu. Moraću da je
zavolim.” Pritegnuo je šrafove na rezervnoj gumi, zavrtio je
probe radi. „Poslužiće.”
Kad je spustio sajlu, ponovo je pogledao naviše u nju.
„Koliko si visoka.”
„Metar i osamdeset.”
„Znaš to da nosiš.” Ustao je, pa vratio alat i sajlu na mjesto.
„Hoćeš da ponesem ovu gumu sa sobom, da ti poručim
drugu?”
„Ja... ovaj, da, zapravo to bi bilo sjajno. Hvala.”
„Nema problema. Pričekaj trenutak.” Odnio je gumu u svoj
kamionet, iznio kantu pijeska, podigao signalnu lampu. „Hoćeš
da donesem i drugu?”
„Spreman si.”
„Dio posla.” Ugasio je svjetiljke u pijesku, odmahnuo
glavom kad je Noami počela da kopa po džepovima. „Hoćeš da
mi platiš? Daj mi parče te pice.”
„Šta? Ozbiljno?”
“To je pica iz Rinalda. Slab sam na nju.”
„Hoćeš parče pice?”
„Ne bih rekao da tražim mnogo pošto sam rizikovao potres
mozga i moguće oštećenje lobanje da bih ti zamijenio gumu.”
Otvorila je vrata, otvorila kutiju. „Nemam ništa na šta bih
ga stavila.”
122
Ksander je ispružio ruku. „Šta kažeš na ovo?”

Naomi je slegnula ramenima pa spustila parče pice na
njegov široki dlan.
„Hvala na pomoći.”
„Hvala na pici. Sad možeš da voziš bez brige.” Ušla je u
auto, svezala pojas i gledala ga kako je lagano odšetao. To je
uradio, lagano odšetao. Izašla je iz jarka i vratila se na drum.
Prijateljski je zatrubio kad je krenula.
Sjedio je nekoliko časaka, odgrizao nekoliko zalogaja pice
da može da vozi jednom rukom. Pica je bila ukusna kao i uvijek.
Ali nije bila ni prinijeti dugonogoj plavuši sumnjičavog
pogleda.
123
7.
Došla je radi mira, tišine, samoće, a završila s kućom

punom ljudi i buke. Bilo je dana kad čak ni pogled nije bio
dovoljna protivteža tome.
Kad se zapitala zašto se nije zadovoljila osnovnim - recimo
unajmljivanjem pouzdanog vodoinstalatera i pristojnim
frižiderom - nije mogla da se sjeti odgovora.
Kuća je bila potpuno razorena, puna prašine - a najveći
mogući kontejner na svijetu stajao je u njenom dvorištu ispred
kuće. Poslije tri dana tokom kojih je kiša neprestano padala i
činila svaku pomisao na izlazak napolje s fotoaparatom
neprimamljivom, Naomi je bila spremna da ubaci stvari u auto i
pobjegne.
Umjesto toga je kupila kreč.
Prvog kišnog dana, očistila je zidove svoje spavaće sobe i
premazala ih zaštitnim slojem farbe. Prve kišne večeri, pregledala
je kataloge boja, pravila palete i nacrte na kompjuteru. Drugog
dana uvjerila je sebe da je to samo kreč i ako joj se ne dopadne,
može jednostavno prekrečiti zidove.
Kupila je onoliko boje koliko je Kevin preporučio i
sivkastobijelu za ivice - zajedno s valjcima, četkama, posudama.
Zaboravila je merdevine, uzeće ih sljedeći put, pa je opet
pozajmila jedne od radnika.
U dukserici, farmerkama i s kačketom na glavi već
uprskanim krečom, prionula je na rad. Kako nije mogla da
zagluši zujanje cirkulara, lupu pištolja za zakucavanje eksera i
124
glasni rokenrol koji je treštao na prvom spratu, ubacila je slušalice

u uši i krečila uz vlastitu plejlistu.
***
Ksander se dovezao s mišlju da stara kuća izgleda kao da je

sagrađena da izgleda kao priviđenje na litici za kišnih dana. Dan
je bio kišovit i sumoran pa su svjetla koja su gorela iza nekih
prozora samo doprinosila atmosferi. Možda je u džinovski
kontejner ispred kuće stalo mnogo šta iz te stare kuće, ali
pretpostavio je da se Kevin i njegovi radnici silno zabavljaju u
nastojanju da ga napune.
Izašao je iz vozila, pa se pogrbio na kiši i krupnim korakom
zaputio ka kući.
Unutra je vladala nevjerovatna buka, ali takva je buka
uobičajena za gradilišta. Osjetio je miris piljevine, kafe, pokislog
psa - što je značilo da je Moli trčkarala okolo. Pod je bio prekriven
krpama i komadima kartona.
Unutrašnjost je, koliko je mogao da vidi, izgledala tužno.
Mračno, prljavo, zapušteno. Možda su joj visoke tavanice davale
malo otmenosti, kamin od pravog kamena malo osobenosti, ali
vidio je mnogo prostora koji je valjalo urediti i popuniti.
Sjetio se one dugonoge visoke plavuše sa seksi kratkom
frizurom i stavom koji je poručivao: nemoj da te šutnem u dupe.
Nije vidio nikakvu povezanost. Djelovala mu je kao djevojka iz
grada. Velikog grada.
Zbog toga su mu i ona i njen izbor stanovanja bili još
zanimljiviji.
Krenuo je u zadnji dio kuće, prateći buku. Vidio je
naslagane daske, alat, kablove, kolutove žice.
125
Zapitao se šta ljudi rade sa svim tim prostorijama. Šta ta

seksi plavuša namjerava da uradi s njima.
Kad je stigao do kuhinje, dobio je dio odgovora. Tu je bar
naumila da krene od samog početka.
Izvadili su ama baš sve iz te prostorije, ostali su samo
stubovi, i sad su postavljali nove. Plava cerada je podrhtavala na
vjetru i kiši iznad velike rupe na zadnjem zidu. Znao je dovoljno
o vodovodnim instalacijama da na osnovu grubih radova shvati
gdje šta treba da ide. Isto kao što je mogao da zaključi da se
nekada u udaljenom lijevom uglu nalazio klozet.
„Hej, Kev, planiraš da iškoluješ oba djeteta novcem koji ćeš
zaraditi od ove kuće?”
Kevin, koji je čučao na podu s vodoinstalaterom, okrenuo je
glavu da ga pogleda. „Pomoći će”, doviknuo je nadjačavajući
buku.
Zatim je ustao i prišao mu preko poda zastrtog ceradom.
„Šta te dovodi ovamo?”
„Nova guma za onu tojotu.”
„Aha. Mogao sam joj je donijeti. Da te poštedim puta.”
„Ma nije problem. Ionako sam htio da vidim kuću.”
Kevinovo lice je ozarilo zadovoljstvo kad se osvrnuo oko
sebe. “Napreduje.”
Stojeći pored Kevina, Ksander se osvrnuo po istom
prostoru. “U kom pravcu?”
„Potrebna ti je vizija, čovječe. Jednostavno ti je potrebna
vizija.” Savio je prst, otišao do trpezarije i šperploče postavljene
na stolarske koze. „Napreduje u ovom pravcu.”
S rukama u džepovima, Ksander je proučio nacrt projekta
kuhinje. „Otud ova rupa. Šta je tu bilo ranije?”
126
„Standardna vrata. Totalna šteta. Znao sam da Naomi ima

tu viziju kad je rekla da ih proširim.”
„Viziju i dubok džep.”
„Sreća za oboje. Sreća za ovo mjesto. Ima dobro oko, znaš,
bavi se fotografijom. Ima dar za to. I ima osjećaj za ovu kuću, za
njen karakter. Ne želi da kuća izgleda moderno i uglađeno. Ovaj
ovdje prostor i glavno kupatilo, to su najveći projekti. Treba
ugraditi nove prozore, sutra stižu, ishoblovati podove, srediti
vodovodne i elektro instalacije, dekoracije - hoće da se ponegdje
postave gipsani ukrasi po tavanici, a neke stare dekoracije treba
ponovo napraviti, zatim su tu krečenje, ugradnja, sve to je
uglavnom šminka, ali ima mnogo posla.”
„Koliko ima prostorija u ovoj kući?”
„Osamnaest i još pet i po kupatila sad kad smo ovo ovdje
razrušili. Ne računajući podrum, koji je nezavršen.”
„Neudata je, je li tako? Živi sama?”
„Neki ljudi vole prostor, neki ljudi vole da žive u tri sobe
iznad svoje radionice.”
„Neki ljudi voze miniven.”
Kevin ga je malo lupnuo u šali. „Sačekaj da dobiješ djecu.”
“Da, sačekaćemo i to. Nego gdje je ona?”
“U svojoj sobi, koliko znam. Farba.”
„Ona farba - šta, kreči zidove ili slika na platnu?”
„Kreči zidove. Očistila ih je i premazala zaštitinim slojem,
ali vjerujem da ćemo pozvati Džimija i Renea da urade ostatak.”
Mogao je da da Kevinu račun, ubaci gumu u njen
automobil i ode svojim putem. No, kako je već došao tu...
„Idem gore.”
„Popni se stepeništem iza kuće.” Kevin je priprijetio
prstom. „Soba u uglu, gleda na zaton.”
127
„Častim te pivom kad završiš. Može?”

„Može, naravno. Svratiću.”
Popeo se stepeništem iza kuće i kako je cijelog života imao
Kevina za prijatelja, prepoznao je djelo vještog zanatlije u novim
stepenicima, čvrstom gelenderu. Osvjetljenje je izgledalo kao
osvjetljenje kakve brvnare iz pedesetih, ali to se dalo lako
popraviti.
Zatim je stigao na drugi sprat i zastao, zagledan niz hodnik.
Izgledao je kao nešto iz filma Isijavanje. Očekivao je da će ugledati
neko dijete kako okreće pedale na biciklu. Ili raspali leš kako curi
ispod vrata.
Zapitao se kako ona noću spava na takvom mjestu.
Pokucao je na vrata sobe u uglu i zapitao se šta da uradi
pošto odgovora nije bilo. Odlučio je da jednostavno otvori vrata.
Stajala je na merdevinama u odjeći poškropljenoj krečom i
prastarim dubokim starkama, pažljivo je prelazila četkom po
zidu nadomak tavanice. Bila je pri kraju s poslom pa nije htio da
joj pokvari posao.
Pošao je da zakuca na otvorena vrata, ali kad je umočila
četku u kreč, zapjevala je „Shake It Off.”
„Cause the players gonna play, play, play, play, play.”
Pristojan glas, pomislio je pa spazio slušalice u ušima.
Kad je stigla do “Baby, I’m just gonna shake, shake, shake”,
prišao joj i potapšao je po ramenu.
Okrenula se toliko brzo zajedno sa četkom, da je Ksander za
dlaku izbjegao sloj kreča po licu. Rekao je: “Oho”, pa spustio
ruku na Naominu zadnjicu jer se zaljuljala i umalo nije pala.
Uz to se osmijehnuo, oholo muški. “Lijepo.”
“Odstupi.”
128
„Samo sam te pridržao da ne padneš na pod zajedno s tom

kantom.” No, ipak je sklonio ruku. „Kucao sam, ali ti i Tejlor ste
bile toliko zaokupljene otresanjem da me nisi čula.”
Naomi je vrlo pažljivo spustila četku. „Kad pokucaš i niko
ti ne odgovori, logično i učtivo je da odeš.”
“To je pola-pola, zar ne?” Ima zelene oči. Nije uspio da vidi
u mraku one večeri pored puta, ali ima nevjerovatno lijepe
tamnozelene oči. I bijes u njima. „Mnogi otvore vrata, pogledaju.”
„Šta hoćeš?”
“I meni je drago što te ponovo vidim. Donio sam ti gumu,
zamjenu.”
„O. Hvala.”
„Nema na čemu.” Izvadio je presavijenii fakturu iz zadnjeg
džepa i pružio joj je. „Košta više od parčeta pice.”
„Vjerujem. Primaš li čekove?”
„Naravno. Keš, čekove, kreditne kartice.” Izvadio je
elektronski čitač kartica iz zadnjeg džepa. “Biraj.”
„Onda ću platiti karticom. Nije li to visoka tehnologija za
automehaničarsku radionicu?”
„Volim tehnologiju, osim toga zgodno je kad je ljudima
potrebna pomoć na drumu. Mogu da im popravim kvar,
provučem karticu i pošaljem ih dalje na put.”
Klimnula je glavom, izvadila tanak novčanik iz zadnjeg
džepa. Ksander je samo podigao obrvu kad je izvukla kreditnu
karticu. Sve žene koje je znao nosile su sa sobom novčaničine
veličine šetlandskog ponija, pune koječega. „Hvala što si se
potrudio i donio gumu čak ovamo.”
„Nije to tako daleko. Ubaciću je na mjesto rezervne gume
kad krenem. Kev je sve razrušio dolje.”
„Da. Jeste.”
129
„Imaš veliku rupu u zidu.”

“Do večeri će to biti vrata. Molim te, bože.”
Provukao je karticu kroz čitač. „Lijepa boja, kreč.”
“Da. Mislim da jeste.” Brinula je zbog toga dok se
potpisivala. „Djeluje li ti toplo?”
Vratio joj je karticu pa ozbiljno osmotrio nježnobijelu boju
zida. “Da, topla je, i umirujuća. Zar ne? Biraš nijanse vode, rano
ujutro prije nego što potamni.”
„Tako je. Malo je falilo da izaberem sivlju. Tamniju nijansu.
Možda je i trebalo... ma to je samo kreč.”
“To su zidovi”, ispravio ju je. „Treba da živiš s njima.”
„Jebi ga.”
„Dobila si toplu i mirnu, ako si to htjela. A i kakva god da
je, navići ćeš se na nju. Račun ti mogu poslati mejlom.”
„Nije mi potreban.”
Prije će biti da ne želi da mu da svoju imejl adresu. Ksander
je vratio u džep čitač, telefon. „Imaš još mnogo da krečiš. Otvori
vrata, da ti uđe malo vazduha.”
„Pada kiša. A i u pravu si.” Prišla je kliznim vratima i
otškrinula ih s mukom. „Ova uporna, odvratna vrata su
zaglavljena.”
Ksander je spustio ruku iznad njene pa dobro gurnuo
klizna vrata. Zatim je pogledao napolje kad i ona.
„Zidovi ništa ne znače kad pogledaš u ovo.”
“To stalno sebi ponavljam.”
Napolju je svijet na kiši bio snen, mrak je samo doprinosio
sanjalačkoj atmosferi, pramičci magle su plutali nebom nalik
kakvim vazdušastim pticama.
„Kad vidiš ovo, zaboraviš da drugi sprat izgleda kao dio
hotela Stenli.”
130
„A, hvala ti za to. Sad ću zamišljati da je na onim groznim

tapetama krvlju ispisano Crvena soba.”
Široko se osmijehnuo. „Moram da krenem. Srećno sa
ovim.”
„Hvala.”
Ustala je kad je izašao, zagledana u prohladnu proljećnu
kišu.
Uplašio ju je, mogla je to da prizna. Tim čvrstim brzim
tapšanjem po ramenu kad joj je um bio zaokupljen muzikom i
krečenjem. Jednako brzom i čvrstom šakom na njenoj zadnjici.
Povratila bi ravnotežu, vjerovatno.
Odstupio je kad mu je rekla, polako, pokazujući da je
bezazlen.
No, ipak nije bio bezazlen. Uprkos opuštenom razgovoru o
kreču i tapetama, nije bio bezazlen. Imao je jake plave oči, vrlo
direktne - a nešto u njima upozoravalo je da on nije čovjek s
kojim se možeš poigrati.
Nije namjeravala da se poigra s Ksanderom Kitonom.
Možda je i bio građen kao trkač, ali bilo je u njemu neke
grubosti. Umjela je da procijeni ko bi bio opušteno društvo za
noć-dvije, ako bi osjetila potrebu.
Nema sumnje da je bio privlačan, na neki grub seksi način, i
mada je naučila da to ne treba da joj bude bitno, smatrala je da je
prednost što je dobrih deset centimetara viši od nje. Neće poreći
da je osjetila leptiriće u stomaku, ali ako osjeti potrebu i kad je
osjeti, držaće se podalje od Kitona.
Neka ostane jednostavno, pomislila je dok se vraćala do
merdevina. Jer njen život, njena priroda, uvijek će biti
komplikovani.
131
Instinkt joj je govorio da je Ksander Kiton sve samo ne

jednostavan.
***
Kad je neumorna kiša najzad prestala i sunce ponovo

zasjalo, Naomi je imala čisto zadovoljstvo da otvori široka
dvokrilna vrata svoje kuhinje. Pošto su ugrađena i pošto su
radnici otišli, otvorila ih je i zatvorila pet-šest puta samo zabave
radi.
Pošto se vrijeme proljepšalo, obula je cipele, obukla laganu
jaknu i dograbila fotoaparat. Stok fotografije cvijeća uvijek
donesu pristojan prihod, a nabubreli pupoljci i divlje cvijeće bili
su pravo blago. Mogla bi da prošeta po šumi i potraži zanimljivu
koru drveta, pala stabla, ljepotu uskog potočića nabujalog od
otopljenog snijega. Mali vodopad koji je brzo tekao i padao na
stijene ispod.
A napravila je i neočekivanu fotografiju medvjeda kad su se
sreli u sivoj tišini svitanja.
Poslije deset dana zarađivanja za život, zamornog krečenja,
stresa zbog biranja drveta za kuhinjske ormariće i kuhinjskih
uređaja, sjela je na svoj novi ogromni dušek sa laptopom.
Pozdrav iz građevinske centrale, ljubavi mog života.

Uspjela sam. Okrečila sam sobu, svaki kvadratni
milimetar zidova, tavanice i ivica. Imam prekrasna
balkonska vrata koja vode na moj balkon i namjeravam da
sjedim tamo napolju - na stolici koju sam lično išmirglala i
prefarbala - ujutro i uživam u kafi i pogledu. To uživanje će
132
kratko trajati budući da radnici dolaze rano, a s njima

dolazi i neopisiva buka. No, već vidim kako kuhinja dobija
konačan izgled. Sjećam se kad ste vi renovirali kuhinju
prije nekih... koliko... šest godina. Bila sam kod kuće
nekoliko nedjelja i bila je u haosu. Moj haos je bezbroj puta
veći.
No, mislim da mi se dopada - čitav proces.
Jutros sam vidjela medvjeda. Ne brinite, ja sam bila
više zainteresovana za njega nego on za mene. Prikačila
sam fotografiju. Nisam uspjela da fotografišem kita -
sigurna sam da je bio kit - čula sam kako se oglasio. Dok
sam uzimala fotoaparat, zumirala, on je otišao.
Srećna sam ovdje. Upoznaju me u gradu - dovoljno
da mi se jave kad sam na pijaci ili u gvožđari - trenutno
moja dva omiljena mjesta. Oh, tu je i picerija. Pica nije
dobra kao njujorška, ali nije ni đubre.
Srećna sam ovdje, uprkos svakodnevnoj buci, gomili
odluka. Kevin kaže da stvarno moram da odlučim koje
pločice da uzmem za kupatilo, a i za kuhinju. Obje odluke
su zastrašujuće. Ali to ću ostaviti za kasnije.
Pišite mi uskoro - to važi i za tebe, Mejsone. Nemoj
da napišeš samo sve je u redu, kako si ti? Spremam se da
počnem da biram boju i izgled soba koje će biti vaše kad mi
dođete u posjetu.
Priložila sam i fotografije kako izgledaju prije
renoviranja.
Volim vas, nedostajete mi,
Naomi
133
Pošto je poslala imejl, naredila je sebi da radi. Morala je da

ažurira svoju fejsbuk stranicu, da okači fotografije na Tambler,
Pinterest i napiše nešto za blog. Zaduženja koja bi rado ostavila
za neki drugi put, da nisu bila dio njenog posla.
Nakon sat vremena vratila je laptop na radni sto da uključi
punjač. I ugledala mjesec kako klizi iznad vode.
Dohvatiia je fotoaparat, filtere, drugo sočivo i izašla na
svoju terasu u prohladno veče.
Uhvatila je mjesec zajedno s njegovim odrazom u vodi.
Mjesec u ogledalu pomislila je, nastavivši da fotografiše, mijenja
filtere, uglove. Napraviće nizove - razglednice - koje su se uvijek
dobro prodavale preko sajta. Ako ispadnu dobro kao što očekuje
da hoće, postaviće sjekač i tablu i početi da šalje umjetničke
fotografije u galeriju.
No, napraviće jednu i za sebe. Ustala je, udahnula tišinu,
svjetlost, osjećaj divne, divne samoće.
Najbolju od najboljih okačiće na zid koji je lično okrečila.
Njen mjesec iznad njenog zatona.
Nije moglo da bude bolje od toga.
***
Tri sedmice poslije rušenja, Kevin je ostao do kasno da

završi sklapanje kuhinjskih ormarića. Naomi je dohvatila alat i
radila s njim dok je Moli drijemala pokraj vrata.
„Nevjerovatno mi je kako dobro izgleda.”
„Polako dobija oblik.”
„Dobija oblik? Kevine, izgleda nevjerovatno dobro. Nisam
pogriješila, zar ne, kad sam se predomislila i umjesto
134
tamnocrvene izabrala ovu sivozelenu boju za kuhinjske

ormariće?”
„Lijepi su, otmeni, neobični i ne izgledaju kao izložbena
prostorija. S ovim sivim granitom, zelenim žilicama u njemu?
Imaš oko za lijepo, Naomi. Zakošeni stakleni frontovi samo
doprinose njihovoj ljepoti.”
„Slažem se. Pretpostavljam da ću morati da stavim u njih
nešto bolje od papirnih tanjira i plastičnih čaša. U životu nisam
kupila komplet tanjira.”
„Zar nisi prije imala nekakav stan ili nešto?”
„O, s vremena na vrijeme, ali uglavnom sam bila u pokretu.
Imala sam fotoaparat, putovala. I uvijek sam koristila papirno,
plastično ili polovno posuđe. Nikad nisam namjeravala da se
skrasim.”
Očarana sam, nema šta, pomislila je Naomi, zagledana
naviše u svoje kuhinjske ormariće. „Izgleda da sam se ipak
skrasila tako da ću morati da razmislim o posuđu i čašama. Ne
znam kako ću uspjeti sve to da popamtim s obzirom na to da
valja izabrati slavine, lustere i pločice.”
„Treba da porazgovaraš sa Dženi. Ta žena voli da se igra s
novim posuđem.”
„Možda ću jednostavo uzeti čisto bijelo, kao u restoranu,
tako da ne moram da razmišljam o tome.”
„Treba da porazgovaraš s njom. Znaš šta?” Zadigao je
kačket. „Treba da izađeš večeras, da popiješ piće s nama Kod Lu.”
“To je kafana, zar ne? U Voter stritu?”
“Da, ali lijepo mjesto. Dobra hrana, prijatna atmosfera. Biće
i muzike, večeras. Dženi i ja imamo dadilju pa ćemo malo izaći.
Zašto ne bi izašla s nama?”
„Meni to zvuči kao romantičan izlazak u dvoje, Kevine.”
135
“Da, u neku ruku. Znaš šta, Dženi me već neko vrijeme

nagovara da te pozovem na večeru, a računam da se uveče već
zasitiš svih nas.”
Dobri instinkti, pomislila je jer su njegove riječi bile istinite.
„Izađi večeras, popij nešto, porazgovaraj malo s njom o
sudovima, to je kompromis. Rekao bih da bi i tebi prijao izlazak i
slobodno veče.”
“Možda.”
Nije navaljivao, pa su ponovo utonuli u prijatnu tišinu dok
su radili. Pošto su završili, kucnuli su se pesnicama.
„Vidimo se Kod Lu, ako stigneš”, rekao je, a Naomi mu je
samo mahnula.
Nije namjeravala da ostavi svoju skoro završenu prekrasnu
kuhinju praznih ormarića i svijetlosivih zidova (koji su vukli na
zeleno). Imala je mnoštvo obaveza kojima bi ispunila vrijeme,
uključujući čitanje uputstava za upotrebu novih kuhinjskih
aparata koje je kupila.
Prilagođavanja novoj sredini, pomislila je. Ako stvarno
misli da se prilagodi, ma koliko u biti bila nedruštvena, moraće
da pokaže makar malo društvenosti.
U protivnom će biti ona čudna žena sa litice. Potrebno je
samo malo razgovora i pažnje. Normalni ljudi popiju piće s
prijateljima s vremena na vrijeme. Dženi zapravo ne poznaje, ali
Kevina smatra prijateljem.
Hari bi rekao da su simpatični.
Pa zašto da ne? Nabaciće na sebe neku pristojnu odjeću,
malo šminke i odvesti se u grad. Popiće piće u mjesnoj kafani,
porazgovarati sa ženom svog prijatelja o posuđu. Malo će slušati
muziku i tako ispuniti sve društvene obaveze bar za mjesec dana.
Dobra pogodba.
136
Odlučila se za crne farmerke i pošto je veče bilo prohladno,

džemper. Ne crni, naredila je sebi, budući da je to bio njen prvi
izbor. Izabrala je džemper koji su joj Set i Hari poklonili za Božić,
nosila ga je samo jednom, i bio je skoro iste nijanse kao njeni
kuhinjski ormarići. Razmišljala je da srebrne minđuše koje je
obično nosila zamijeni nekim zanimljivijim i neozbiljnijim, ali
zaključila je da je briga oko minđuša previše za jednostavno piče
s prijateljem i njegovom ženom.
Malo se potrudila oko šminkanja uglavnom jer je znala da
se može desiti da osjeti one potrebe, a možda se tu nađe i neki
lokalni momak koji bi mogao da ih zadovolji u nekom trenutku.
Nema razloga da ga uplaši i otjera, ma ko on bio.
Veče je bilo palo kad je izašla iz kuće, pa je ostavila upaljeno
vanjsko svjetlo - novo je tek trebalo da stigne - i zaključala. Alarm
će uskoro ugraditi, pomislila je.
Kad se osvrnula ka kući, malo je falilo da se vrati unutra.
Bilo je toliko privlačno sjediti unutra, u tom miru. Samo jedno
piće, naredila je sebi pa se natjerala da se odveze dalje od te
samoće.
Još nikad nije bila u tom gradiću tako kasno - nije imala
razloga za to - i vidjela je da je petkom uveče malo življe. Mislila
je da su ljudi koji šetaju šetalištem uz more uglavnom turisti, ali
bilo je i mnogo mještana, zavirivali su u prodavnice otvorene do
kasno, sjedili napolju za stolovima uz grijalice.
Znala je da je kafana Kod Dlu blok dalje u Voter stritu, pa se
zavukla između ribljeg restorana i prodavnice brze hrane. Spazila
je Kevinov kamionet i našla parking mjesto malo dalje od njega.
Moraće ponovo da dođe noću s fotoaparatom, da napravi
noćne fotografije marine, starih jedinstvenih građevina, smjelih
crvenih vrata i plavog neonskog natpisa iznad ulaza u krčmu.
137
Vrata su podrhtavala od treštanja muzike iznutra.

Zamišljala je manji prostor, ali ispostavilo se da je kafana
mnogo veća, imala je čak i mali plesni podijum, trenutno pun jer
su gosti uživali u rok muzici. Osjetila je miris piva i pržene hrane,
parfema, znoja. Sam šank je zauzimao čitav zid, napravljen od
starog tamnog drveta s desetak slavina. Začula je zujanje
blendera i odmah se odlučila za pjenušavu ledenu margaritu.
Kad je pretražila pogledom gomilu, Kevin joj je mahnuo iza stola
pokraj plesnog podijuma.
Provukla se između stolova do njih i čim je stigla, Dženi ju
je uhvatila za ruku.
„Tako mi je drago što si došla! Kevin je mislio da nećeš
doći.”
„Nisam mogla da odolim.”
„Sjedi, sjedi. Kevine, donesi Naomi piće.”
„Šta ćeš da popiješ?”
„Čujem pjesmu o ledenoj margariti - sa solju.”
„Idem po nju. Treba im vremena da stignu do stolova. Za
tebe, Dženi?”
“Ja još nisam popila ovo vino.”
Kad se Kevin odmaknuo, Dženi se okrenula na svojoj
stolici. “O, tako si lijepa.”
“Ja, ovaj...”
„Ovo mi je već druga čaša vina. Lako se izgubim. Znaš,
oduvijek sam željela da budem visoka, a vidi šta se desilo.”
“Ja sam oduvijek željela da budem sitna. Šta ćeš da uradiš?”
„Pogledala sam tvoj web-sajt, tvoje fotografije. Predivne su,
stvarno. Ima jedna na kojoj je lokvanj, samo jedna lokvanj s
vodom namreškanom oko njega? Osjetila sam kao da sam na
odmoru samo dok sam je gledala. A ona fotografija nadgrobnog
138
spomenika na groblju, gdje se vidi sjenka crkve. Datumi? Imala je

sto dvije godine kad je umrla, a ipak me je rastužila. Ne mogu da
se sjetim imena na spomeniku.”
„Meri Margaret Alen.”
„Tako je.” Dženine oči, skoro iste nježne smeđe boje kao
njena kosa, osmijehnule su se. „Ono što hoću da kažem... i ja
pravim dobre fotografije. Djelići života, djeca i sve to. I važno je
imati te zabilješke, te uspomene. Međutim, ono što ti radiš, to
jednostavno dira u dušu.”
„Najbolji kompliment dosad.”
„Iskren je. Kevin reče da ti trebaju tanjiri, čaše i takve
stvari.”
“Da. Razmišljala sam da uzmem čisto bijelo i završim s
tim.”
„Dobro, ako tako odlučiš, možeš da im daš malo živosti
salvetama i sličnim ukrasima... Fotografisao je kuhinju telefonom
i pokazao mi fotografije. Mnogo mi se dopala ta nježna zelena
boja ormarića, kao i kalajna nijansa metalnih elemenata, sivi
zidovi. Kao da uvlačiš tonove i boje spolja unutra.”
“Ni tome ne mogu da odolim.”
Dženi je otpila malo vina, pa zabacila unazad dugu puštenu
kosu. “Mislim da je to pravi potez, ako ti znači moje mišljenje. A i
sinulo mi je da kada bi izabrala tamnoplavu boju posuđa,
kobaltnoplavu recimo, isticali bi se iza stakla, a i uklopili se u
cjelinu.”
„Kobaltnoplava. Izgledalo bi sjajno.”
„Mislim da bi, a za čaše bi mogla da izabereš nježniju
nijansu, nešto plavičasto ili zeleno - neku mješavinu, spoj svega.
Mogu ti dati sajtove na kojima možeš da pogledaš, a imam i
mnoštvo kataloga. I prije nego što Kevin dođe, jer ću ga
139
posramiti, zamoliću te da me pozoveš da dođem i pogledam tu

kuću, njegov rad i šta si naumila. Znam da je rekao da si kupila
staru baštensku sofu i stolicu i restaurirala ih. Ja radim takve
stvari, nađem nešto što je neko bacio i preuredim ga u nešto
potpuno novo.”
„Naravno da možeš da svratiš, da razgledaš.”
„Kunem se da te neću gnjaviti niti iskoristiti.” Osmijehnula
se Kevinu kad se vratio sa ogromnom margaritom.
„Ugušila sam je pričom. Zaustavi me.”
Spustio je Naomino piće, sjeo pa poljubio svoju ženu u
obraz. „Umukni, Dženi.”
„Hoću. Osim toga volim kad sviraju ovu stvar.”
„Mogla bih se okupati u ovom”, prokomentarisala je
Naomi. Otpila je gutljaj. „Ali umjesto toga ću je popiti.”
Okrenula se da pogleda u bend kad je prepoznavala
Springstinov klasik - a glas je zapalio sugestivni tekst pjesme “Im
on fire” kao šibicu koja polako gori.
Nosio je crno - farmerke i majicu kratkih rukava i
motociklističke čizme. Ustao je, gitara je visila nisko, prstima je
prebirao po žicama dok je taj glas iscijedio i posljednju kapljicu
seksa iz riječi.
Trebalo je da zna.
„Ksander i bend sviraju ovdje svakih nekoliko nedjelja”,
rekao joj je Kevin. “Oni su Rekeri.”
„Aha”, rekla je Naomi.
A duboko u njoj, kad se pogled tih smjelih plavih očiju sreo
s njenim pogledom, a taj glas mamio i upozoravao, nešto je reklo:
„Jao, k vragu.”
Računala je da će joj biti potrebna svaka kap te margarite da
se ohladi.
140
8.
Prišao im je na pauzi, došetao je opušteno i samouvjereno s

bocom vode u ruci. Dženi je uperila prst u njega.
„Znaš kako ona pjesma utiče na mene.”
„Možeš da mi zahvališ kasnije”, rekao je Ksander Kevinu
pa sjeo - povijen i pružio duge noge. „I” obratio se Naomi sa
sporim osmijehom. “Kako ide?”
„Dobro. Dobro je.” Osjećala se kao da joj je neko založio
vatru pod kožom. “I tebi dobro ide. Moji ujaci su veliki
Springstinovi fanovi. Svidjelo bi im se tvoje izvođenje.”
„Koliko ujaka?”
„Samo dvojica. Vodili su mog brata i mene na Medison
skver na turneju I Srit benda kad su se ponovo okupili. Jesi li ih
ikad slušao uživo?”
„Jesam. U Takomi. Ista turneja. Razbili su.”
Opustila se dovoljno da se osmijehne. “Da, jesu.”
Utom je prišla plavuša u uskoj ružičastoj košulji i zagrlila
Ksandera oko vrata s leđa.
„Hoćete li svirati 'Something from Nothing?”
„Svirali smo. U prethodnom setu.”
“A da dođeš za naš sto, da popijemo pivo. Peti i ja sjedimo
tamo za stolom.”
„Radim, Marla.” Mahnuo je svojom bočicom vode.
Marla se izazovno napućila, zaludno, pomislila je Naomi,
budući da Ksander to nije mogao da vidi jer se njena brada
nalazila na njegovom tjemenu. „Možeš da svratiš bez obzira na
141
to. Zdravo, Dženi. Zdravo, Kevine.” Zatim joj se pogled spustio

na Naomi. “Ko je vaša prijateljica?”
“Naomi”, rekao je Kevin. “Marla.”
“U gostima si?” upitala je Marla.
„Ne. Živim ovdje.” I to nije zvučalo čudno, shvatila je
Naomi. Zaista živi tu.
„Nisam te ranije viđala ovdje. Mora da si... Hej, jesi li ti
kupila onu staru kuću na litici? Ti tamo radiš, zar ne, Kevine?”
„Tako je.”
„Sigurno si ili bogata ili luda.”
„Nisam bogata”, rekla je Naomi uz blagi osmijeh jer joj se
činilo da je iza opaske te napućene plavuše prije nevjerica nego
bockanje.
„Znaš da je pohode duhovi, zar ne? Trebalo je da ti kažu za
to.”
„Mislim da mi to niko nije pomenuo.”
“Ja ni u snu ne bih smjela tamo da zanoćim. Baviš se
fotografijom, zar ne? Peti pretpostavlja da ćeš da otvoriš foto
studio.”
“Ne. Ne bavim se studijskom fotografijom.”
„Kakva još postoji?”
„Koliko vremena imaš?”
„Šta?”
„Doći ću na sljedećoj pauzi.” Ksander je potapšao ruku koja
mu je u tom trenu mazila ključnu kost.
„Važi. Onda možda...” Sagnula se, prinijela usne njegovom
uvu i prošapnula mu nešto od čega su mu se usne razvukle u
osmijeh.
“To je vraški dobra ponuda, Marla, ali ne želim da mi Čip
dođe na vrata sa čekićem.”
142
Ponovo se izazovno napućila. „Razvedeni smo.”

“Pa ipak.”
„Dobro, razmisli.”
„Teško je odoljeti”, promrmljao je jedva čujno dok se ona
vraćala ka svom stolu i pri tom njihala bokovima.
„Kakva je bila ponuda?” zanimao se Kevin.
„Reći ću ti kasnije.”
„Ona jednostavno ne može da se obuzda.” Dženi je
pogledala u Naomi, sa izvinjenjem u pogledu. „Nema namjeru
nikome da naudi, samo je malo glupa.”
“Je li kome naudila?” pitao je Ksander.
„Meni nije.” Naomi je podigla svoje piće i otpila gutljaj.
„Ali, meni nije ništa ni ponudila.”
“Ha. Nada se da će Kevin reći Čipu da je...”
„Što ja neću uraditi.”
„Nećeš, da, ali ona se nada da hoćeš, a to će razljutiti Čipa
dovoljno da ode kod nje pa će se svađati oko toga i voditi ljubav
tako bijesni, a zatim će ga ona ponovo izbaciti.”
“Da, to je to” složio se Kevin. „Imaju čudnu vezu. Ne bi ti
došao na vrata sa čekićem jer te poznaje, a i ortak si mu.”
„Osim toga, Čip je drag čovjek”, rekla je Dženi. „Znam da je
istukao nekoliko ljudi radi nje, ali ona ga je isprovocirala. Drag je
čovjek.”
“Ne bih rekao da ona želi dragog muškarca”, dodao je
Ksander. „Ali to je njihov problem. Ljudi, hoćete još jednu turu?
Obavijestiću Lu.”
„Još jedna čaša vina i podivljaću. Ma, nek ide život”,
odlučila je Dženi. „Petak je veče, a i imamo dadilju.”
“I ja ću još jedno”, rekao je Kevin.
“Ja neću. Vozim, a i stvarno bi trebalo da krenem.”
143
“Ostani.” Ksander joj je uputio lijen pogled. „Reci neku

želju, nešto sa tvoje plejliste. Hajde, zbuni bend.”
Razmislila je. „Hard to Explain.” Nije znala zašto je baš tu
izabrala, možda zato što joj je svirala u ušima odmah pošto je on
izašao iz njene spavaće sobe prije neki dan.
Široko se osmijehnuo, uperio prst u nju pa otišao.
“Ne znam tu pjesmu”, rekla je Dženi. „Ali kladim se da
Ksander zna.”
Poslao je još jednu turu pića, za Naomi vodu.
I nije zbunila bend, koji je svirao tu staru pjesmu grupe The
Strokes kao da ju je vježbao tog jutra. Ostala je većinu sljedećeg
seta, pa je zaključila da će ako se ne iskrade, ostati do zatvaranja.
„Stvarno moram da pođem. Hvala na piću i što si me
nagovorio da izađem.”
“I drugi put. Vidimo se u ponedjeljak.”
“Ja ću uskoro svratiti”, rekla joj je Dženi. „Ako ti budeš
zauzeta, Kevin će mi pokazati kuću.”
U noć ju je ispratila spora Kleptonova verzija “Lajle”,
nabijena osjećanjima.
Shvatila je da je maštarija o seksu sa Ksanderom uz
pulsirajući bas i mahnite gitarske rifove dok oko njih kuća gori,
neizbježna.
Možda je zbog toga bila pomalo nervozna, ali morala je
mnogo da se potrudi da se oslobodi početaka seksualne
osujećenosti. Nije bila spremna za tu vrstu osujećenosti, a
ponajmanje da se postara za nju.
Vikend pun mira, rada, sunca i večernja kišica odagnali su
nervozu. Kao što je obećala sebi, iznijela je jutarnju kafu na
balkon - zaista će kupiti bolji kafeaparat - i upijala je samoću i
tišinu.
144
Kad je u nedjelju nazvala Njujork preko Fejstajma, bila je

vesela i dobre volje.
„Evo je!” rekao je Set, sa veselim osmijehom na licu i
jarećom bradicom koju je počeo da nosi od četrdesetog
rođendana.
„Zdravo, ljepotane.”
„Ti to meni kažeš?” Hari se pojavio na ekranu i prebacio
ruku preko Setovih ramena. Prstenje koje su razmijenili u ljeto
2004. blistalo im je na rukama.
„Dva ljepotana.”
„Neka budu tri. Pogodi ko je došao na nedjeljnu večeru?”
U vidokrugu iza njih pojavio se Mejson.
„Oho, pa to je doktor agent Karson.”
Pogledaj ga samo, pomislila je. Tako je visok i da... pravi je
ljepotan. I što je najbolje, srećan je. Na putu je da ostvari ono što je
zacrtao da će biti i da će raditi. „Kako je u FBI-u?”
“To je povjerljivo.”
„Sad se vratio iz unutrašnjosti”, rekao joj je Set. „Pomogao
je u slučaju otmice, pomogao je da se jedna dvanaestogodišnja
djevojčica vrati kući živa i zdrava.”
„Mora od nečega da se živi. Nego, šta je s tom ludom
kućom koju si kupila?”
„Ludom? Pogledaj samo.” Podigla je tablet i polako kružila
njime po kuhinji. “Ko je lud?”
„Naomi, prelijepo je. Pogledaj taj aspirator. Odlučila si se za
vulf.”
“Slušam.”
“Ma, pusti aspirator”, rekao je Set. „Ormarići su
božanstveni. Zašto su prazni? Hari, treba da joj pošaljemo
posuđe.”
145
“Ne, ne. Već sam se raspitala za posuđe. Poslaću vam link

da vidite šta gledam. Sad vas vodim na sprat. Hoću da vidite
zidove moje spavaće sobe, koje sam lično okrečila.”
“Ti?” upitao je prezrivo Mejson.
“Do posljednjeg milimetra. Možda nikad više u životu neću
uzeti valjak za krečenje u ruke, ali okrečila sam tu sobu do
posljednjeg milimetra.”
“A koliko ono imaš soba u toj kući?”
„Umukni, Mejsone. Budite iskreni - je li dobra boja?”
Kad je stigla na sprat, ponovo je napravila spor krug
tabletom po sobi. „Lijepa i mirna”, rekao je Set. „Nego, zašto
nemaš pravi krevet?”
“Na spisku je.” Zaista dugom spisku. „Tek sam završila
krečenje i najzad sam napravila privremenu radnu sobu. Imam
gomilu fotografija koje obrađujem i štampam.”
„Previše radiš”, zamjerio je Set.
“Ti previše brineš. U petak uveče sam izašla s prijateljima,
popila piće, slušala lokalni bend.”
„Viđaš se s nekim?” upitao je Hari, a Mejson je iza njega
zakolutao očima i nečujno rekao: „Bolje ti nego ja.”
„Viđam se s mnogo svijeta. Radnici su ovdje osam sati
dnevno, pet dana nedjeljno.”
“A ima li među njima neki zgodan neoženjen frajer?”
„Tražiš takvog?”
Hari se nasmijao. „Dovoljno mi je ovo što imam.”
“I meni, trenutno. Hoću da čujem kako ste, šta radite. Kako
ide posao u restoranu? Šta spremate za večeru? Da li gospođa
Koblovski iz susjedstva i dalje ugošćava ljubavnike?”
146
Nije im skrenula pažnju, dobro je to znala, ali ipak su

promijenili predmet razgovora i narednih petnaest minuta
čavrljali o lakim, zabavnim temama, temama vezanim za dom.
Kad se oprostila od njih i ugasila tablet, nedostajali su joj
kao ruka ili noga.
Sljedećih sat vremena je provela u radnoj sobi, nastojeći da
se skrasi za laptopom. Međutim, razgovor s porodicom rastužio
ju je i ispunio nemirom.
Vrijeme je da izađem, rekla je sebi. Još nije bila fotografisala
grad, marinu. Ima li boljeg načina da provede to nedjeljno
popodne? Zatim će se vratiti kući i spremiti nešto osim kajgane i
sendviča od pohovanog sira u svojoj prekrasnoj novoj kuhinji.
Zadovoljna sobom, odvezla se u grad, ostavila auto i
krenula u šetnju. Nije imala nikakvih obaveza, nikakvih zadataka
koje je trebalo obaviti. Može opušteno da prošeta, razgleda
okolinu i fotografiše.
Jedrenjak po imenu Megi Mej, spuštenih jedara, od
uglačanog drveta bijelog kao nevjestina vjenčanica i spuštenih
jedara. Velika privatna jahta okićena balonima i spremna za
zabavu, ribarski čamac sumorno sive boje koji ju je podsjetio na
snažnog starog teglećeg konja.
Svi jarboli goli njihali su se na vedrom nebu i zamagljeno
odražavali u vodi.
A malo dalje, dvoje su brujali na vodenim skuterima,
njihova brzina savršen kontrast lijenoj uljuljkanosti ukotvljenih
čamaca.
Počastila se fantom sa ukusom narandže, omiljenim pićem
iz tinejdžerskog doba, pa se vratila u svoj automobil u namjeri da
veče provede u radu na fotografijama.
Skrenula je iza ugla i snažno stisnula kočnicu.
147
Ovoga puta nije bio jelen, već pas. Ne na putu, hramao je na

proširenju pored njega. Krenula je da produži, s mišlju da to nije
njen pas, nije njena briga, ali pas je napravio samo još nekoliko
koraka pa jednostavno legao kao da je ozlijeđen ili bolestan.
»K vragu.”
Nije mogla samo tako da produži, pa je skrenula sa puta i
zaustavila automobil, iako se istovremeno pitala šta kog vraga
treba da uradi.
Možda je pas bijesan, ili opasan, ili...
Podigao je glavu kad je izašla iz auta i uputio joj iznuren
pogled pun nade.
“Eh, dobro. Dobro, hej, mili. Dobar pas, nadam se da si
dobar.”
Zato što si prilično velik, primijetila je. Ali mršav - mogla je
s lakoćom da mu izbroji rebra. Velik, mršav i prljav, krupan,
mršav štrokav smeđi pas s jarkoplavim očima koje su izgledale
tako bolno tužne.
Ta plava nijansa naspram smeđe boje njegove dlake
podsjetila ju je na Harija.
Nije vidjela ogrlicu, nije vidjela nikav pokazatelj da pas
nekome pripada. Možda ima čip. Možda bi mogla da pozove
vetarinara ili prihvatilište za životinje, mogla bi da nađe brojeve
telefona brzo na internetu.
Utom je pas zacvilio i malo joj se primakao. Nije imala srca
da ga ostavi, pa je prišla bliže, čučnula i polako pružila ruku.
Olizao ju je i još se više primaknuo.
„Jesi li povrijeđen?” Prljav, ili prljava, nesumnjivo jeste, a
možda i povrijeđen. Naomi ga je nježno pomilovala po glavi.
„Jesi li se izgubio? Gospode bože, izgledaš izgladnjelo. Nemam
kod sebe ništa za jelo. A da pozovem nekoga u pomoć?”
148
Pas je spustio glavu na njeno stopalo, tako prljav i klempav,

i ispustio zvuk koji je prije bio jauk nego cviljenje.
Naomi je izvadila telefon pa začula brujanje motora -
motocikla - koji je dolazio iz grada.
Podigla je glavu psu i pažljivo je vratila na tlo, pa ustala da
zaustavi motociklistu.
U trenutku kad ga je spazila - duge noge u framerkama,
vitak torzo u crnoj koži - pomislila je, naravno. Ko bi drugi bio?
Čak i kroz zatamnjeni vizir šljema, prepoznala je Ksandera
Kitona.
Ugasio je motor i sjahao sa njega. „Jesi li ga udarila?”
„Nisam. Šepao je pored puta, pa je samo legao ovdje. A ja
sam...”
Zastala je u govoru jer je on već bio kleknuo i milovao psa
krupnim šakama muzičara nježno kao što majka miluje djetešce.
„Sve je u redu, momče, samo polako. Ne vidim krv, ne
vidim nikave rane. Ne mogu da napipam prelome. Ne vjerujem
da ga je udario auto.”
„Veoma je mršav i...”
„Imam vode u torbici. Možeš li, molim te, da mi dodaš?
Žedan si, a? Kladim se da jesi. Mnogo gladan. Na putu si već
dugo, jel da? Putuješ.”
Dok je Ksander govorio psu i milovao ga, Naomi je rovila
po torbici okačenoj o njegov motocikl i našla bocu vode.
„Hajde da vidimo šta mi ovdje možemo da uradimo.”
Ksander je uzeo bocu i pokazao Naomi da čučne. „Sklopi šake.”
„Ja...”
„Hajde, hajde. Neće ti ništa biti.”
149
Poslušala ga je i sklopila šake ispod pseće njuške. Laptao je

vodu koju je Ksander nasuo, dahtao je, laptao, pa ponovo spustio
glavu.
„Treba da ga sklonimo sa druma. Ubaciću ga u tvoj auto.”
„Gdje treba da ga odvezem?”
„Treba da ga odvezeš kući.”
“Ne mogu ga odvesti kući.” Skočila je kad je Ksander
podvukao ruke ispod psa i podigao ga.
Vidjela je da je pas zasigurno mužjak - nekastriran mužjak.
“To je nečiji pas.”
Sa umornim prljavim psom mršavim kao grana u naručju,
Ksander je ustao, čvrst na nogama i uputio joj dug pogled tim
tamnoplavim očima. „Izgleda li ti ovaj pas kao da nekome
pripada? Otvori auto.”
„Moguće je da se izgubio. Možda ga neko traži.”
„Raspitaćemo se, mada još nisam čuo da je neko izgubio
psa. Odrastao je. Mješanac je. Možda ima u genima nekog haskija
ili australijskog ovčara s tim očima. Alis će znati, veterinarka.
Ako je neko izgubio psa, ona će znati. U međuvremenu,
veterinarska ordinacija je zatvorena nedjeljom.”
„Sigurno ima broj za hitne slučajeve.”
„Jedino hitno što ja vidim ovdje jeste pas kojem treba
pristojan obrok, kupanje i mjesto gdje će se odmoriti.”
“Ti ga odvedi kući.”
“Na onome?” Pokazao je glavom ka svom motociklu.
“Sačekaću.”
“Ti si ga našla.”
“Ti bi ga našao dva minuta kasnije.”
“U pravu si. Gle, odvedi ga kući, a ja ću donijeti sve što
treba. Sutra ga odvedi kod veterinara. Podijeliću račun s tobom.
150
Ne namjeravaš da odvedeš ovog psa u prihvatilište. Ako ne nađu

vlasnike - a kladim se da ih odavno nema - vjerovatno će ga
uspavati.”
„O, nemoj to da govoriš.” Ozlojeđeno se okrenula i stegnula
pesnice u kosi. „Nemoj da govoriš to kako bih se osjećala krivom
i prinuđenom. Čekaj, čekaj, prljav je i nevjerovatno zaudara.”
Naomi je dohvatila staro ćebe koje je imala u autu i prostrla
ga u zadnjem dijelu vozila.
“E, tako. Izvoli. Biće ti lijepo tu. Ja ću požuriti, donijeću šta
ti treba. Vidimo se kod tebe.”
Ksander je odšetao do svog motocikla, sjeo, upalio mašinu i
odzujao, a Naomi je u bezizlaznoj situaciji pogledala natrag u
psa. „Bolje bi ti bilo da mi se ne ispovraćaš po autu.”
Vozila je polako, stalno bacajući pogled u retrovizor, ali pas
nije ispuštao nikakve zvuke.
Kad se zaustavila ispred svoje kuće, zapitala se je li većina
odličnog posla koji je obavila tog popodneva vrijedna bavljenja
izgladnjelim psom lutalicom.
Izašla je, obišla oko vozila i otvorila zadnja vrata. „Da, to je
užasan vonj i vjerovatno će biti potrebno nekoliko nedjelja da
izvjetri. Ti nisi sasvim kriv za to, naravno, ali odvratno smrdiš.
Pretpostavljam da ne možeš sam da iskočiš odatle.”
Pas se malo pomjerio naprijed, probao da joj dodirne šaku
jezikom.
„Nema veze. Toliko si mršav da mogu s lakoćom da te
podignem i vjerovatno nosim čitav kilometar da se ne oznojim.
Međutim, previše si prljav i smrdljiv. Pričekaćemo Ksandera.
Ostani tu. Ostani.”
Odjurila je u kuću, nasula vodu u plastičnu čašu, dohvatila
nekoliko slanih krekera. Najbolje što je mogla.
151
Kad je žurno izašla, pas je cvilio i njuškao unutrašnjost auta.

“Ne, ne. Samo pričekaj. Malo osvježenje, to je sve. Evo, izvoli
kreker.”
Odmah ga je progutao, zajedno sa još šest, a zatim je
posrkao i polaptao vodu iz čaše.
„Sad je malo bolje, zar ne? Brzo će on. Bolje bi mu bilo da
požuri jer će sa svakim minutom koji provedeš ovdje, biti
potrebna još nedjelja dana da smrad izvjetri.”
Kad se ovoga puta sagnula da ga pomazi, pas je okrenuo
glavu i onjušio joj ruku. “Da, izgleda da ti je sad malo bolje.”
Uzela je iz auta fantu sa ukusom narandže, pa instinktivno
izvadila fotoaparat.
„Možemo da napravimo letke za veterinarku, za
prihvatilište, za šta god je potrebno.”
Snimila je nekoliko fotografija dok je on zurio u nju onim
čudnim plavim očima, toliko jarkim naspram prljave smeđe boje
njegove dlake i preplavilo ju je smiješno olakšanje kad je začula
zvuk motora.
Ksander, ovoga puta u kamionetu, zaustavio se iza nje.
Pas je lupnuo repom.
„Voliš krekere?”
„Nisam imala pseće hrane.”
„Sad imamo. Najbolje je da ga nahranimo ovdje u slučaju
da mu pozli.”
„Dobro razmišljaš.”
Ksander, koji očigledno nije bio osjetljiv ni na prljavštinu ni
na smrad, podigao je psa i iznio iz auta. Pas je ovoga puta ostao
da stoji, izgledao je pomalo kolebljivo, a Ksander je izvukao iz
svog kamioneta već otvorenu kesu pseće hrane od dvadeset
kilograma.
152
„Misliš da si donio dovoljno hrane?”

Ksander je samo nešto promrmljao pa nasuo malo u veliku
plastičnu plavu zdjelu.
„Hej.”
Uhvatila je crvenu zdjelu koju joj je bacio.
“Za vodu.”
Naomi je zašla malo dublje u dvorište do crijeva, kojim će
zalivati baštu koja je zasad bila samo plod njene mašte.
Kad se vratila, vidjela je da je pas požderao i posljednji
komadić i izgledao spremno da to ponovo uradi.
Mahao je repom sa više snage.
„Prvo voda, ljepi.” Ksander je uzeo zdjelu i spustio je. Pas je
pio kao kamila.
„Nije me briga hoćeš li pomisliti da sam bezdušna, ali pas
neće u kuću ako se ne riješimo tog smrada.”
“Da, da, ne mogu da te krivim. Negdje usput je našao nešto
mrtvo. Oni to jednostavno vole. Zato ćemo ga okupati. Je li
crijevo u blizini?”
„Jeste. Imam deterdžent za sudove unutra.”
“Ne treba nam.” Ponovo je otišao u kamionet i vratio se sa
crnom ogrlicom za psa i bočicom šampona za pse.
„Stvarno si nas snabdio.”
„Moraćeš da ga držiš. Ja ću ga skvasiti, nasapunjati, isprati,
ali njemu se to neće dopasti.”
„Ako me ujede, ubiću te.”
„Nije od onih što ujedaju. U tim očima nema zla. Samo ga ti
uhvati i drži, mršavice.”
„Držim ga.”
Pas je bio jači nego što je izgledao, ali bila je i ona. Kad ga je
Ksander pokvasio, pas se ukipio, napregnuo, zalajao, povukao.
153
Međutim, nije zarežao nit je pokušao da je ujede.

Ksander je izvadio golem pseći kolačić iz džepa i pas se
smirio i halapljivo ga mjerkao pogledom.
“Da, želiš ga. Drži crijevo”, rekao je Naomi, pa prepolovio
kolač. „Pola sad, pola kad završimo. Može?”
Dao je psu polovinu kolača pa nasuo zelenu tekućinu iz
bočice na dlanove. Pas je očigledno uživao u trljanju i
šamponiranju i mirno je stajao dok ga je Ksander kupao.
Ni ispiranje mu nije smetalo, a prilikom drugog
šamponiranja, napola je sklopio oči od blaženstva. Do kraja
kupanja je mirno sjedio - možda, pomislila je Naomi, jer je kao i
ona oduševljen što više ne smrdi kao mrtav tvor.
„Bolje se odmakni kad ga pustim.”
„Pustiš? Šta ako pobjegne?”
„Neće on nigdje. Odmakni se ili ćeš se samo još više
skvastiti.”
Pustila je ogrlicu, pa se povukla unatrag izvan dometa
snažnog stresanja i pljuska vode.
„Nije tako ružan kao što sam mislila.”
„Samo da nabaci koji kilogram i biće pravi ljepotan. Možda
ima i nešto od labradora u sebi, rekao bih po obliku glave.
Vjerovatno ima mnogo toga u sebi. Mješanci su najbolji psi.”
„Sad kad je čist, ne izgleda kao da će se srušiti, a i imaš
kamionet, možeš ga povesti sa sobom.”
“Ne mogu to.”
„Znaš veterinarku po imenu. I...”
“Ne mogu. Gle...” Okrenuo se, otišao do svog kamioneta po
izanđali peškir i počeo da trlja mokrog psa. „Morao sam da
uspavam svog psa prošlog mjeseca. Imao sam ga skoro pola
154
života. Ovog jednostavno ne mogu da prihvatim. Nisam

spreman.”
Otvorena kesa hrane za pse, šampon, zdjele, ogrlica.
Trebalo je da poveže. „Dobro. Znam kakav je osjećaj. I mi smo
imali psa, moj brat, tačnije. Naši ujaci su mu ga poklonili za Božić
kad je imao deset godina. Bio je tako drag, tako pažljiv, nismo
morali da ga uspavamo. Uginuo je u snu kad je imao četrnaest
godina. Nas četvoro smo plakali kao djeca.”
Pas je onjušio Ksanderov džep.
„Ovaj nije glup.” Ksander je izvadio drugu polovnu kolača
i ponudio mu ga. Pas je učtivo uzeo ponuđeno.
„Dobar je ovo pas. Vidi se.”
“Možda.”
„Odvedi ga sutra kod Alis. Podijeliću račun sa tobom.
Razglasiću da si našla psa.”
„Dogovoreno.”
„Imam povodac i postelju za psa - malo je izlizana, ali neće
mu smetati. Nekoliko koski od sirove kože. Unijeću ih u kuću.”
Naomi je pogledala u psa, u Ksandera, u ogromnu kesu
pseće hrane. „Jesi li za pivo? Mislim da si ga zaradio.”
“Pričekaj.” Izvadio je telefon, ukucao broj. „Hej. Da, da.
Javio sam da hoću. Sad ću zakasniti još više.”
„O, ako imaš sastanak, nemoj da...”
Ksander je pogledao u nju - očima dublje i smjelije plavim
od očiju bezimenog psa. „Kevin i Dženi. Nedjeljna večera. Naomi
je našla psa, samo joj pomažem da ga okupa. Ne znam. Ima bar
nekoliko godina, zlatnosmeđ, sad kad smo sprali slojeve
prljavštine sa njega. Mješanac.”
„Slikala sam ga. Poslaću im fotografije za slučaj da ga
prepoznaju.”
155
„Evo šefica će ti poslati fotografiju psa. Ne, samo vi jedite.

Da, kasnije.” Sklonio je telefon, prebacio kesu pseće hrane preko
ramena. „Prijalo bi mi to pivo.”
Krenuli su prema kući, sa psom između njih. “I dalje šepa.”
„Već neko vrijeme je na putu, rekao bih. Šape su mu
odozdo izgrebane i bolne.”
Naomi je otključala vrata, otvorila ih i gledala kako pas
ulazi unutra, šepajući, i počinje da istražuje.
“Ne vjeruješ da ćemo naći njegove vlasnike.”
„Opkladio bih se da nećemo. Hoćeš da ovo vratim u
kuhinju?”
“Da.” Zadržaće ga preko noći, čak i nekoliko dana dok ne
nađu njegove vlasnike ili nekoga ko bi htio da udomi psa.
Izvadila je pivo, bocu vina, dala Ksanderu pivo i nasula vino u
plastičnu čašu.
“Hvala.” Dok je pio, Ksander je lutao po kuhinji. „Izgleda
dobro. Zaista dobro. Nije mi bilo jasno kako će je preobratiti, ali
njemu to uvijek pođe za rukom.”
“I meni se dopada. Još nema gdje da se sjedne. Moram da
nađem hoklice. I sto, stolice i po mišljenju mojih ujaka, nekakav
divan ili dvosjed za taj tamo prostor, ispred kojeg ću postaviti
stočić od čvornovatog drveta radi sklada.”
“Ko su ti tajanstveni ujaci koji te vode da slušaš Springstina,
kupuju ti pse i savetuju te da kupiš divane - i zažto ih zovu
divani umjesto kauči?”
„Mislim da je u pitanju veličina ili boja, ili možda
geografsko porijeklo, što se tiče divana ili kauča. A oni su mlađi
brat moje majke i njegov muž. Njih dvojica su manje-više odgojili
mene i mog brata.”
„Odgojili su te tvoji gej ujaci?”
156
„Da, je li to problem?”
„Ne. Zanimljivo je. U Njujorku, je li?” Navalio se na šank,
očigledno opušten kao kod svoje kuće, isto kao pas koji je ležao
opružen na podu i spavao snom čistog, zadovoljnog psa punog
povjerenja.
„Da, u Njujorku.”
„Nikad nisam bio tamo. Čime se bave? Ujaci.”
„Drže restoran. Hari je glavni kuvar. Set je zadužen za cifre
i biznis. Tako da funkcioniše. Moj brat je u FBI-u.”
“Ne seri?”
„Završio je psihijatriju, psihologiju i kriminologiju. Hoće da
bude u jedinici analize ponašanja.”
“Profilisanje?”
“Da. Genijalan je.”
„Vas četvoro mi zvučite veoma povezano. Međutim, ti si
pet hiljada kilometara daleko od njih.”
„Nisam očekivala da ću biti. Ali...” Slegnula je ramenima.
„Imaš li ti porodicu ovdje?”
„Moji roditelji su se odselili u Sedonu prije nekoliko godina.
Imam sestru u Sijetlu i brata u Los Anđelesu. Nismo toliko
vezani, ali dobro se slažemo kad moramo.”
„Odrastao si ovdje, s Kevinom.”
“Da. Znamo se još otkako smo bili u stomaku.”
“I imaš mehaničarsku radionicu, limarsku radionicu,
suvlasnik si kafane, Dženi je to pomenula, i frontmen si benda.”
„Nisam frontmen benda. Međutim, to što sam suvlasnik
kafane podrazumijeva da moramo da sviramo tamo.” Spustio je
bocu. „Donijeću psu krevet. Hoćeš da ga stavim dolje ili gore?”
Ponovo je pogledala u psa, uzdahnula. “U spavaću sobu,
najbolje. Samo se nadam da je istreniran da vrši nuždu napolju.”
157
„Najvjerovatnije jeste.”
Doteglio je smeđi somotski krevet uza stepenice, spustio ga
ispred kamina i ubacio u njega žutu tenisku lopticu.
„Dobra je boja”, rekao je.
„I ja to mislim.”
“Pa... ne bih ga više hranio večeras. Možda još jedan biskvit
i možeš mu dati da glođe kost od sirove kože.”
„Bolje bi mu bilo da ne glođe ništa drugo.” Pogledala je u
psa, koji ih je pratio dok su izlazili, pa ponovo ušli, popeli se uza
stepenice i ovoga puta nosio je žutu tenisku lopticu u ustima.
„Bolje da krenem, inače me Dženi neće nahraniti. Ujak ti je
kuvar?”
„Odličan kuvar.”
„Kuvaš li ti?”
„Učila sam od majstora.”
„Dobra je to vještina.”
Primakao joj se. Trebalo je da vidi da će se to desiti. Uvijek
je, uvijek, bila svjesna raspoloženja i poteza. Međutim, on se
primakao i privukao je prije nego što je uspjela da pročita ikakav
znak upozorenja.
Nije to uradio polako, niti nježno. Bila je to jedna jarka vrela
eksplozija praćena drhtavim mrakom. Njegove su usne pokrivale,
osvajale, a šake su mu klizile naviše uz njeno tijelo, kao da je imao
puno pravo na to, pa ponovo naniže.
Mogla je da ga spriječi. Bio je krupniji, nesumnjivo snažniji,
ali umjela je da se brani. Nije htjela da ga zaustavi, ne još, ne još.
Nije htjela da se odbrani.
Čvrsto ga je uhvatila oko struka, zarila prste u njegovo
meso. I dopustila sebi da gori.
158
On je bio taj koji je prekinuo dok je ona zurila u te opasne

plave oči. „Upravo onakva kakva izgledaš.”
„Molim?”
“Moćna”, rekao je. „Ostavljaš snažan utisak.”
Ovoga puta je spazila pokret i odlučno spustila ruku na
njegova prsa. “I ti isto, ali trenutno nisam spremna za napad.”
„Šteta.”
„Znaš, u ovom trenutku se potpuno slažem sa tobom.
Samo...”
“Samo...” Klimnuo je glavom i zakoračio unazad. „Čućemo
se. Zbog psa.”
„Zbog psa.”
Kad je Ksander izašao, pas je gledao za njim, pogledao u
Naomi. Zacvilio. “Sa mnom si zasad.” Sjela je na krevet jer su joj
koljena klecala. “On je potpuno pogrešan izbor. Sasvim sam
sigurna u to.”
Pas je prišao i spustio šapu na njeno koljeno. “I nemoj da
misliš da ćeš me šarmirati. Neću se spetljati sa Ksanderom i neću
zadržati tebe. Ovo je privremeno.”
Provešće noć-dvije s psom, obećala je sebi. I nijednu jedinu
s Ksanderom Kitonom.
159
9.
Pas nije volio povodac. Čim mu ga je Naomi stavila, vukao

je, cimao, pokušavao da okrene glavu i ugrize ga. Na kraju ga je
izvukla iz kuće i podmitila psećim biskvitom.
Nije mu se dopala ni veterinarska ordinacija. Čim ga je
uvela u čekaonicu, zadrhtao je, tresao se, svim silama nastojao da
izađe napolje. Na jednoj plastičnoj stolici u čekaonici sjedio je
sijedi starac sa sijedim psom koji mu je ležao pored nogu. Stari
pas je izvio usne, kao u znak prezira. Mačka je iz transportera
buljila zvjerskim zelenim očima.
Bilo je teško kriviti psa što se prilijepio uz pod i odbijao da
se pomjeri. Drhtao je sve vrijeme dok je Naomi popunjavala
obrasce, čak i kad je onaj starac uveo psa, koji je poslušno koračao
iako se nakratko osvrnuo - ponovo prezrivo - dok je izlazio iz
čekaonice.
Dok su čekali, a Naomi je morala da bude zahvalna što su
uspjeli da ih ubace, ušla je neka žena sa zlatnocrvenom lopticom
krzna i paperja. Krznena loptica se ukipila kad je ugledala
Naominog psa lutalicu, pa počela izbezumljeno glasno da laje i
reži.
Pas je dao sve od sebe da se uspuže Naomi u krilo.
„Oprostite! Konsuela je veoma temperamentna.” Žena je
brzo podigla Konsuelu i pokušavala da je utiša i umiri dok je
Naomi nastojala da drži pseću njušku podalje od svojih prepona.
Kad su je prozvali, toliko joj je laknulo da joj nije smetalo
što je bila primorana da napola uvuče, a napola unese svoje
breme u ordinaciju na pregled.
160
I tamo je drhtao i gledao je s takvim kukavnim strahom da

je kleknula i zagrlila ga.
„Hajde, hajde, saberi se malo.”
On je zacvilio, liznuo je pa joj spustio glavu na rame.
„Neko se zaljubio. Alis Paton.”
Veterinarka, visoka nekih metar i šezdeset, nabijene, čvrste
građe, nosila je smeđu kosu prošaranu sivim pramenovima
skupljenu u kratak rep i crne naočare četvrtastih ramova na
nježnosmeđim očima mirnog pogleda. Ušla je hitro, u kratkom
bijelom mantilu preko majice kratkih rukava i farmerica pa
kleknula.
„Naomi Karson.”
„Drago mi je što smo se upoznale. Dakle, ovo je ljepotan
kojeg si našla pored puta.”
„Napravila sam letke kako bih mu pomogla da nađe svoje
vlasnike. Vaša sestra je uzela nekoliko.”
„Zalijepičemo ih ispred, ali nisam ga ranije viđala. Hajde da
ga najprije stavimo na vagu, pa ćemo vidjeti šta ćemo dalje.”
On nije mnogo mario za to, ali utvrdile su da ima trideset
dva kilograma.
„Dobro bi mu došlo još pet. Nesumnjivo je neuhranjen. No,
čist je.”
„Nije bio. Okupali smo ga. Dvaput.”
„Ksander vam je pomogao oko njega, zar ne?” upitala je
Alis pa na Naomino - zaprepaštenje, s lakoćom podigla drhtavog
psa teškog trideset dva kilograma na sto za pregledanje.
“Da, naišao je nekoliko minuta pošto sam pronašla psa.”
„Vidim da mu je stavio Milovu ogrlicu.”
„Milo? Je li to bio njegov pas?”
161
“Mmmhmmm.” Poput očiju, i glas joj je bio nježan i miran

dok je prelazila šakama preko psa. „Divan pas, Milo. Dobio je
rak, iznenada i to težak oblik. Učinili smo sve što smo mogli, ali...
Proživio je petnaest lijepih, srećnih godina, a to je ono što je bitno.
Ovaj ovdje ima oko dvije i sudeći po izgledu njegovih šapa, već
neko vrijeme je na putu.”
Izvadila je lampicu i počastila ga krekerom prije nego što je
počela da mu pregleda uši. „Daću vam kapi za njegove uši.”
“Kapi?”
„Ima infekciju u lijevom uvu. A daću vam i neke lijekove
koje treba da mu date radi glista.”
“Glista?”
„Uzorak stolice koji ste donijeli. Ima crve, ali trebalo bi da
lijekovi to brzo očiste. Testiraću ga da vidim ima li crva pa ću mu
izvaditi krv da procijenim treba li da ga vakcinišem. Pošto vidim
da je lutalica, daću vam popust na sve to.”
„Zahvalna sam vam na tome. Ali sigurno nekome pripada,
zar ne?”
„Nije kastriran.” Alis se odmakla jedan korak, uzela špric.
„Budući da je mješanac, mala je vjerovatnoća da ga nisu kastrirali
jer su imali namjeru da ga pare. Ozbiljno je pothranjen. Milujte ga
malo po glavi, skrenite mu pažnju. Ima crijevne gliste”, produžila
je Alis dok je vadila krv. „Jastučići na sve četiri šape su mu bolni.
Za dvadesetak minuta ću moći da kažem je li vakcinisan protiv
bjesnila i pseće kuge, ima li srčanog crva. No, ima malo šuge, a
imao je i krpelje i buve.”
“Buve.”
„Sad su mrtve, pošto ste ga okupali sredstvom protiv buva.
Jedini sam veterinar u gradu, a ovdje nije ranije bio. Ne bi bio
prvi put da neko baci psa kad odluči da ga više ne želi.”
162
„Aha.” Naomi je pogledala naniže u psa, koji je uprkos

iglama i testovima, gledao u njene oči s punim povjerenjem.
„Pozvaću veterinare koje poznajem u ovom kraju i
izložićemo vaš letak, kontaktirati prihvatilišta. Moguće je da se
izgubio i da ga neko traži.”
Naomi se držala te mogućnosti.
Sve je trajalo još oko sat vremena, nesrećna tura vakcina,
iako je to pas podnio prilično bezbolno, samo sa zbunjenim
izrazom lica. Naomi je izašla iz veterinarske stanice sa kesom
tableta, kapi, pamfleta, napisanih instrukcija i rupom veličine psa
na svojoj kreditnoj kartici.
Zabrinuta i zbunjena krenula je u potragu za Ksanderovom
radionicom.
Bila je veća nego što je zamišljala, sa automobilima i
kamionetima raštrkanim posvuda, od kojih je nekima - na primjer
hečbeku sa smrskanim prednjim branikom - očigledno bila
potrebna popravka.
Jedan objekat, velik otprilike kao koliba kvonset, izgledao je
kao da su u njemu smještene kancelarije. Drugi je bio dug i
pružao se u obliku obrnutog slova L, a vrata na njemu su bila
širom otvorena. Psu se povodac i dalje nije dopadao, ali Naomi
ga je čvrsto držala i nije puštala.
Namjeravala je da proba da potraži Ksandera u
kancelarijama, ali pas je vukao i uporno išao ka otvorenim
vratima i buci.
Čula je šištanje kompresora za vazduh, neprestano
čekićanje i bend Walk the Moon, koji je savjetovao sve da
umuknu i plešu.
Provela je mnogo vremena na putovanjima, tako da je
posjetila mnoštvo mehaničarskih radionica. Zvukovi, mirisi
163
(masnoća, nafta), prizori (alatke, mašine, crijeva automobila)

djelovali su joj sasvim uobičajeno.
No, psa su izgleda oduševljavali, jer se naprezao na povocu
i vukao dok nije ušao.
A onda mu se rep zanjihao kao zastava na povjetarcu.
Očigledno je nanjušio Ksandera uprkos motornom ulju,
nafti, uljima i pištoljima za podmazivanje pa mu se javio
razdraganim lavežom.
Ksander je ustao ispod sedana podignutog na hidrauličnoj
dizalici, kojeg je popravljao. Nosio je ishabane motociklističke
čizme i izblijedile farmerke pocijepane na koljenu, a iz zadnjeg
džepa mu je visila prljava crvena krpa. Nije joj bilo jasno kako mu
uspijeva da u takvom izdanju izgleda seksi.
„Hej, momče.” Ubacio je alatku kojom je radio u drugi
zadnji džep pa čučnuo da se pozdravi sa oduševljenim psom.
„Izgledaš bolje nego što si izgledao juče.” Pogledao je naviše u
Naomi. “Ti uvijek dobro izgledaš.”
„Upravo dolazimo od veterinara.”
„Kakav je bio?”
„Pokušao je da se uvuče u mene u čekaonici jer se uplašio
pomeranca. No, psić je stvarno imao stav. Ima upalu uha i gliste i
imam punu kesu tableta, kapi i uputstava. Morali su da mu urade
milion pretraga, praćenih vakcinama budući da je šta već bilo
nisko i vjerovatno ranije uopšte nije primio vakcine. Nema
srčanog crva, tako da jupi. I treba da se ugoji. Imam vitamine za
pse, za boga miloga.”
„Dobro je.”
Gurnula je ruku u tašnu pa izvadila račun od veterinara i
pružila ga. “Jao”, rekao je Ksander.
164
„A ovo je još sa popustom, velikodušan popust za milostive

ljude.”
“Pa, ovo mu je prvi pregled i bio mu je potreban. Spreman
sam da podijelimo trošak na pola.”
„Nije u pitanju novac, mada se slažem, velika je cifra; više
me muči jak utisak koji dobijam da po mišljenju veterinarke njega
niko ne traži. Šta ja da radim s njim?”
„Izgleda da to već radiš.”
Utom je došetao čovjek u sivom radnom odijelu i u sivoj
kapi sa logom radionice i ubacio novčiće u automat sa gaziranim
napicima smješten uza zid. „Onaj ševrolet izgleda odlično. Kao
nov je, šefe. I još bolji.”
„Hoće li biti gotov do četiri?”
„Biće gotov.”
„Reći ću Silu.”
Pas je cimnuo povodac i kako je Naomi bila olabavila stisak,
oslobodio se i otrčao do pridošlice, mašući repom.
„Hej, momče. Vaš pas ima milo lice, gospođice.”
„Nije moj. Nije moj”, rekla je gotovo beznadežno Ksanderu,
koji je samo slegnuo ramenima.
„Hoćeš još jednog psa, Pit?”
„Znaš da bih ga uzeo, ali Kerol bi mi kožu odrala. Lijep
pas”, dodao je pa otišao, a pas je išao okolo i njuškao sve.
„Kako je spavao?”
„Šta? Pas? Dobro. Probudila sam se u pet jer je stajao pored
kreveta i piljio u mene i usrala sam se od straha kad sam ga
vidjela.”
„Dakle naučen je kako da se ponaša u kući.”
„Valjda. Sve je to u redu, ali...”
165
„Živiš podalje od grada”, produžio je Ksander. „Pas je

dobra sigurnost.”
„Instaliraću alarm.”
„Pas je dobro društvo”, odgovorio je.
„Volim samoću.”
„Tvrd si orah, Naomi.”
Pas se vratio, mašući repom. Iz usta mu je visila krpa i
pogled mu je bio veseo kad ju je donio Naomi.
„Voli te.”
„Zato što mi je donio prljavu krpu koju je našao na podu.”
“Da. Navići ćeš se na to. U međuvremenu ću ti dati pola
novca za račun i nastaviću da se raspitujem je li ga neko izgubio
ili ima neko zainteresovan da ga udomi.”
Ponovo je gurnula ruku u tašnu i izvadila letak koji je
odštampala. „Okači ovo.”
Ksander je pažljivo osmotrio letak. „Lijepa fotografija.”
„Moram nešto da uradim. Čitavo jutro nisam uradila ništa
osim što sam se bavila psom.”
„Mogla bi da me pozoveš na večeru?”
„A zašto?”
„Tako bi uradila nešto drugo, a ja bih mu dao večernju
dozu lijekova. Rekla si da znaš da kuvaš.”
Uputila mu je dug, hladan pogled. „Tebe ne zanima jelo.”
„Muškarac mora da jede.”
„Nemam posuđe, ni stolice, niti sto. Neću spavati s tobom i
neću zadržati ovog psa.” Ljuta na njega, na sebe, zgrabila je
povodac i počela da izvlači psa iz radionice.
„Voliš li da se kockaš, Naomi?”
Pogledala je preko ramena, dok je i dalje teglila psa. “Ne.”
166
„Šteta, zato što bi se opkladio da će se sve što si upravo

rekla promijeniti.”
Hoće vraga, rekla je sebi.
Tek kad je stigla kući, vidjela je da pas i dalje nosi onu
odvratnu krpu. Kad je pokušala da mu je oduzme, zaključio je da
ona želi da se igraju. Na kraju je odustala pa sjela na najviši
stepenik trema ispred kuće, sa psom koji i dalje nije puštao
odvratnu krpu pored sebe. I bukom čekića i testera iza.
„Šta sam uradila? Zašto jednostavno nisam razapela šator u
šumi? Zašto imam veliku kuću punu ovih ljudi? Zašto imam psa
kojeg moram da liječim?”
S bezgraničnom ljubavlju spustio joj je vlažnu masnu krpu
na krilo.
„Sjajno. Ma, sjajno.”
***
Išao je s njom kad se spustila strmim zbrkanim puteljkom

do obale. Bila je sigurna da će pas ostati s radnicima, ali bio je
uporan da krene s njom. Sljedeći put će se iskrasti.
No, otkrila je da joj nije smetao dok je tražila predmete za
fotografisanje. Čak ni kad je pronašla tamnoljubičastu morsku
zvijezdu koja je blistala u jezercetu na obali nastalom poslije
povlačenja plime. U stvari, pas je poslije kratkog istraživanja,
zadovoljno drijemao na suncu i bilo mu je dovoljno samo da mu
je ona na vidiku.
Isto kao što bi se zadovoljno sklupčao blizu nje kada bi sjela
za svoj radni sto da radi ili radila u radnoj sobi.
Kada bi sišla u prizemlje, pas bi sišao za njom. Kada bi se
popela na sprat, popeo bi se i on.
167
Kad je u kući ponovo zavladala tišina, zapitala se mogu li

psi da imaju strah od napuštanja.
Nisu mu se svidjele kapi za uši pa je to bila borba, ali
Naomi je pobijedila. Iz iskustva sa Kongom znala je najbolje
načine da se psu daju lijekovi, pa je skrivala tablete u rolnice sira.
Kada je sjela na svoju terasu da večera sendvič sa
grilovanim sirom, on je pojeo svoju večeru - i ovog puta nije je
halapljivo prožderao kao da umire od gladi.
A kad je legla u krevet i otklopila laptop da posljednji sat
tog dana provede u potrazi za slavinama i glavama tuša, pas se
sklupčao u svojoj postelji kao da je to radio cijelog života.
U pet ujutro se trgla iz sna, pas je zurio u nju očima
blistavim u mraku, osjetila je njegov pseći dah na licu.
Ksander je po Kevinu poslao svoju polovinu računa za
veterinarske usluge, zajedno sa porukom da će podijeliti i sljedeći
račun.
Dva dana kasnije se i sam pojavio s još jednom kesom pseće
hrane, još jednom koskom od sirove kože i najvećom kesom
biskvita za pse koju je u životu vidjela.
Zapitala se je li namjerno došao nekoliko minuta pošto su
radnici otišli ili je to bila samo slučajnost. Međutim, njegov
dolazak usrećio je psa pa se neko vrijeme igrao s njim.
„Povratio je malo energije” rekao je Ksander i hitnuo
tenisku lopticu da je pas juri kao da je zlato.
„Niko se nije odazvao na letke. Nema nikakvih vijesti ni od
veterinara ni od prihvatilišta.”
„Moraćeš da se suočiš s tim, mršavice. Našla si sebi psa.
Kako se zove?”
„Neću da mu dam ime.” Kada bi mu nadjenula ime, bila bi
gotova.
168
„Kako ga zoveš?”
“Pas.”
Ksander je ponovo - hitnuo lopticu kad ju je pas donio pa
odmahnuo glavom. „Imaj srca.”
„Imanje srca me je uvalilo u ovo. Ako ga zadržim, moraću
da ga kastriram.”
Ksander sažaljivo pogleda u psa. “Da. Žao mi je zbog toga,
druže. Trebalo bi da smisliš neko ime.”
„Nemam namjeru da...” zaustila je, pa zamukla. Čemu
rasprava? „Alis reče da se tvoj pas zvao Milo. Otkud ti to ime?”
„Nazvao sam ga po Milu Majnderbajnderu “
“Iz Kvake 22. Svak dobije svoj dio?”
“Da, samo što sam je bio pročitao, a kuče je izgledalo kao da
jednostavno zna sve cake. Ime je bilo prikladno. Hoćeš li me
pozvati da uđem?”
„Neću. Ništa se nije promijenilo.”
„Još je rano”, rekao je pa se kao i ona okrenuo začuvši neko
vozilo kako se približava. „Očekuješ nekoga?”
“Ne.”
Pas je zalajao pa odjurio do Naomi i stao pored nje.
„O, pa ti to imaš psa čuvara.”
„Mogu ja sama sebe da čuvam bez problema.” Gurnula je
ruku u džep i sklopila prste oko noža na rasklapanje.
Uz brdo se dovukao velik kamion - velik kamion sa
njujorškim tablicama.
Vozač - mlad, oštra oka, nagnuo se kroz prozor. „Naomi
Karson?”
„Da.”
„Žao mi je što stižemo ovako kasno. Malo smo se bili
izgubili.”
169
„Nisam naručila ništa iz Njujorka. Jeste li se dovezli sa

drugog kraja države?”
„Jesmo, gospođice. Čak i da smo to uradili za pedeset pet
sati i dvadeset šest minuta.” Iskočio je iz kamiona pa pomazio
psa, a njegov kolega je iskočio sa druge strane.
„Zašto?” upita Naomi.
„Oprostite?”
„Nije mi jasno šta ćete ovdje.”
„Dostavljamo vam vaš krevet.”
„Nisam naručila krevet.”
„K vragu. Prevalimo toliki put, a zaboravimo. Ne,
gospođice, niste ga naručili. To je dar, koji vam šalju Set Karson i
Hari Dobs. Naš zadatak je da ga dovezemo ovdje, smjestimo
tamo gdje vi želite i da ga sklopimo. Platili su dostavu i
kompletnu uslugu.”
“Kada?”
„Prije malo više od pedeset pet sati i dvadeset šest minuta.
Pretpostavljam da bi se moglo tako reći.” Ponovo se široko
osmijehnuo. „Imamo i nekoliko paketa nazad. Umotanih. Vraški
lijep krevet, gospođice.”
Jedan od njih dvojice po imenu Čak pružio joj je tablicu sa
narudžbenim listom. Prepoznala je ime prodavnice namještaja
koju su njeni ujaci voljeli.
„Izgleda da ćemo vidjeti.”
„Treba li vam pomoć?” upitao je Ksander.
Vozač je slegnuo ramenima, što je Ksander shvatio kao
izraz puke zahvalnosti. „Velik je to krevet, tako da bi nam pomoć
dobro došla.”
Budući da je bio dobro upakovan radi transporta, Naomi
nije mogla da procijeni je li to uistinu vraški lijep krevet, vidjela je
170
samo da je ogroman. Unosila je pakete, jedna po jedan, dok su se

muškarci prihvatili napornijeg zadatka - unošenja kreveta u kuću
i uza stepenice.
Pošto je pas ostao s njima, Naomi je uzela nož pa otvorila
prvu kutiju. Četiri ogromna jastuka. U drugoj još jastuka,
prekrasan jednostavan jorgan nekoliko savršenih nijasni tamnije
plave od njenih zidova, sa jednakim jastucima. U trećoj dvije
prekrasne bijele posteljine od egipatskog pamuka i rukom
ispisano pisamce:
Našoj djevojčici treba krevet i to krevet u kojem će sanjati slatke

snove. Znali smo da je za tebe čim smo ga ugledali. Volimo te,
Set i Hari
„Mili moji” kazala je sa uzdahom pa odnijela prvu kutiju na

sprat. Kako je njena spavaća soba trenutno bila u neredu i u njoj
je bilo još ljudi i jedan pas, ponovo je sišla u prizemlje, uzela sok
iz frižidera i odnijela ga na sprat.
„Hvala vam. Unijećemo svu ambalažu s njim. Imamo
posebna uputstva. Trebaće nam vremena da ga sastavimo.”
„Dobro.”
„Hoćete da stoji tu gdje vam je sad dušek, je li tako?”
“Da... ovaj... Da, da. Moram da telefoniram.”
Ostavila ih je u sobi, nazvala kući i narednih dvadeset
minuta provela u razgovoru sa Setom budući da je Hari bio u
restoranu. Set je bio prezadovoljan.
Nije mu rekla da je suzila svoj izbor i modele kreveta, da je
čak planirala da jednog dana ode u Sijetl da potraži nešto
odgovarajuće. Šta god da su joj kupili, biće joj dragocjeno samo
radi toga.
171
Kad se vratila u sobu, zastao joj je dah. Bili su postavili

dušek na ram, stavili daske koje idu iza glave i ispod nogu, ili su
bar radili na tome.
„O, gospode bože!”
„Lijep je, zar ne?”
Pogledala je u vozača - nije mu znala ime - pa ponovo u
krevet. „Prekrasan je. Čaroban. Savršen.”
„Čekajte da postavimo stubove.”
Od mahagonija, pomislila je. Čipendejlov stil - nisu je džaba
odgojili Set i Hari. Tonovi drveta, raskošni i lijepi, naglašavali su
ljepotu boja zidova. Izrezbareni nogari i stubovi, visoki i
izuvijani.”
Ako žena ne sanja slatke snove u takvom krevetu, potrebno
joj je liječenje.
„Jeste li dobro, gospođice?”
Uspjela je da klimne glavom. „Izvinite. Nisam čula kako se
zovete.”
„Džoš. Džoš i Čak.”
„Džoše, dobro sam. Bili ste u pravu. Ovo je vraški lijep
krevet.”
Pošto su završili, dala im je velikodušne napojnice -
najmanje što je mogla - i dala im još soka za put.
Kad su otišli, stajala je i zurila u krevet, u način na koji je
kasna večernja svjetlost iskrila na drvetu, u detalje.
„Dobre ujake imaš”, prokomentarisao je Ksander.
“Najbolje.”
„Hoćeš da se isplačeš?”
Odmahnula je glavom pa pritisla oči prstima. “Ne. Mrzim
da plačem. Beskorisno je. Razgovarala sam sa njima u nedjelju.
Odmah poslije toga su izašli i našli ovo, pa ga poslali čak odande
172
sve dovde - sa sve posteljinom, jastucima i čaršavima. I sasvim je

odgovarajući. Baš odgovarajući za mene, za ovu sobu, za kuću.”
Odagnala je plač koji je prijetio da će je slomiti. „Idem da
kuvam. Još nemam ni posuđe ni sto. Ali možeš da jedeš ono što
spremim na papirnim tanjirima na terasi. To ti je napojnica što si
pomogao u sklapanju kreveta.”
„Prihvatiću je. Šta ima za večeru?”
„Ne znam još. Ali popiću vino. Osjećam se sentimentalno i
pomalo nostalgično.”
„Imaš piva?”
“Naravno.”
„Ako ćeš ti piti, onda za mene može pivo.”
“Važi.” Krenula je da izađe iz sobe pa se osvrnula i
pogledala u njega. „Odluka da neću spavati s tobom još stoji.”
“Još?” Njegov je osmijeh bio opušten. I opasan. „Pivo i
večera su početak.”
Kraj, pomislila je dok je pas trupkao niza stepenice sa njima.
***
Posmatrao ju je kako kuva. Još nikad nije vidio da neko

sprema hranu na taj način, tako što uzima namirnice, ubacuje ovo
u šerpu, ono u tiganj. Jedno sjecka, drugo miješa.
Posmatrao ju je i pas i pri tom bez imalo suptilnosti
oblizivao njušku kad su mirisi počeli da se šire.
„Šta ti to kuvaš?”
„Nazvaćemo ga Tjestenina u letu.”
Stavila je maslinke, krupne i naraskoštene, na dasku za
sječenje, zgnječila ih nožem koji je koristila i tako izbacila koštice.
Još nešto što još nikad nije vidio da neko radi.
173
„Zar se maslinke ne kupuju u teglicama bez koštica?”

„Ovo su masline kalamata, prijatelju, i zavređuju ovaj
dodatni korak. Sve što ubacim ovdje i što ti se ne dopadne,
slobodno zaobiđi.”
„Nisam izbirljiv.”
„Dobro je.”
Utom je uzela komad sira i izrendala ga na rendetu. Htio je
da upita zašto nije kupila izrendan sir, ali shvatio je da zna
odgovor.
Ubacila je sitni paradajz u tiganj, dodala nekakvo bilje i
promiješala, i pri tom gunđala što je u mjesnoj prodavnici nestalo
svježeg bosiljka.
„Moram da kupim dobro posuđe za kuvanje prije nego što
mi Hari i to pošalje.”
„Šta fali tom što već imaš? Meni izgleda kao da te dobro
služi.”
„Lonci i tiganji iz gvožđare? Zgrozio bi se. Zapravo, i sama
sam pomalo zgrožena. I zasigurno mi trebaju dobri noževi. Treba
to da dodam na spisak.”
Svidjelo mu se da je posmatra - brzi, sigurni pokreti. Volio
je da je sluša - glas tajanstven u pravoj mjeri.
„Šta je još na spisku?”
„Krečenje gostinjskih soba koje sam namijenila bratu i
ujacima. Zatim sobe za djeda i baku. Poslije toga, mislim da ću
zauvijek odložiti valjak i kantu. Ne sviđa mi se krečenje.”
„Moleri neka kreče.”
„Treba da kupim pristojne šerpe, tiganje i noževe - mogu da
okrečim još dvije sobe u ovoj besmisleno velikoj kući. I još moram
da nađem namještaj dostojan onog kreveta, i još štošta.”
174
Procijedila je tjesteninu - male makarone - pa ih ubacila u

tiganj, zajedno s maslinama i sirom. Sve je malo prodrmala u
tiganju.
„Tanjiri su ovdje u kredencu, takvi su kakvi su, kao i
papirne salvete i plastične viljuške.”
„Našao sam ih.”
Prodrmala je jelo u tiganju još nekoliko puta pa ga nasula
na papirne tanjire i dodala komade bageta natopljene maslacom,
poškropljene začinskim biljem i zapečene.
“To sjajno izgleda.”
„Izgledalo bi bolje na tanjirima koje sam naručila, ali dobro
je i ovako.” Dala mu je tanjir, uzela drugi za sebe pa ga povela na
terasu. Zatim mu je dala svoj tanjir. „Pridrži ovo dok nahranim
psa.”
Pas je pogledao u pseću hranu koju je istresla u njegovu
zdjelu, pa ponovo u Ksandera s dva mirisna tanjira tjestenine.
Spustio je rep i Ksander se mogao zakleti da je pas razočarano
uzdahnuo.
Sjela je, posmatrajući psa, koji je posmatrao nju. „Ovo je
moje, to je tvoje. Tako to ide.”
„Neumoljiva.”
“Možda.”
Ksander je sjeo pa probao jelo koje je spremila čarobno i
pomalo manijakalno za dvadesetak minuta.
„Ovo je stvarno dobro. Ozbiljno dobro.”
„Nije loše. Bilo bi bolje sa svježim začinskim biljem. Izgleda
da ću morati da ga zasadim.”
Nije se činilo tako čudno kao što je očekivala, sjediti tu, jesti
tjesteninu s njim dok ih je pas - koji je olizao svoju zdjelicu -
žalosno posmatrao. Možda je bilo tako zbog pogleda - nježne
175
ruke sumraka koja je klizila iznad vode i zelenila, ljubičasta i

blijeda - a možda je bilo zbog vina. U svakom slučaju, morala je
da postavi granicu.
„Zanima li te zašto neću spavati s tobom?”
“Još”, dodao je. „Postoji li spisak?”
„Možemo to tako nazvati. Ti živiš ovdje, a trenutno i ja
živim ovdje.”
„Trenutno? Imaš šerpe i tiganje trenutno, a bolje imaš na
svom spisku. Meni to izgleda kao da gledaš u budućnost.”
„Možda. Otkako sam otišla iz Njujorka, ni na jednom
mjestu nisam živjela duže od nekoliko mjeseci. Ne znam hoću li
ovdje ostati. Možda hoću”, ponovila je, “jer mi prija i djeluje
ispravno - trenutno. No, u svakom slučaju, ti živiš ovdje i prijatelj
si Kevinu i Dženi - dugogodišnji, ozbiljan prijatelj. Započnemo
nešto - a pri tom ja ne želim ništa da započinjem - i uprskamo,
tvoj prijatelj i moj izvođač radova biće u tome.”
„Slab ti je to izgovor”, rekao je Ksander pa se vratio jelu.
“Ne iz moje pozicije, u središtu građevinske zone. Osim
toga ti si jedini automehaničar u gradu, a meni će možda
zatrebati automehaničar.”
Zamišljeno je zagrizao hljeb. „Vjerovatno bih brže obavio
posao ako bismo imali seks.”
Nasmijala se, odmahnula glavom. “Ne ako prestanemo da
ga imamo i ako budeš bijesan na mene. Imam posla i moram
mnogo da radim da bih platila troškove renoviranja ove kuće.
Jednostavno nemam vremena za seks.”
„Uvijek ima vremena za seks. Sljedeći put ću donijeti picu
pa nećeš morati da kuvaš tako da ćemo imati vremena za seks.”
Naomi je, takođe zamišljeno, jela tjesteninu. “To ne govori u
prilog tvojoj... izdržljivosti.”
176
„Samo se trudim da se prilagodim tvom rasporedu.”

„Obzirno od tebe, ali nepotrebno budući da je ova večera
večeras izuzetak i neće se ponoviti. Ne poznajem te.”
“To je jedino smisleno što si dosad rekla. No, možemo da se
vratimo nekoliko koraka na tvom spisku i mogu da te podsjetim
da sam prijatelj - ozbiljan, dugogodišnji - Kevinu i Dženi. Oni bi
te upozorili da sam psihopata.”
Nije skidala pogled sa panorame. „Ljudi nikad ne poznaju
ljude koji su im bliski onako kako misle da ih poznaju.”
Iza svega ovoga stoji neka priča, pomislio je Ksander. Čuo
je njen žamor iza Naominih riječi. Umjesto da navaljuje, oprobao
je nešto drugo.
Nagnuo se prema njoj i obujmio joj lice šakama. Priljubio
usne uz njene. Snažno, strasno i pomalo žestoko.
Znao je kad žena želi - a ona je željela. Znao je to po
odgovoru njenih usana, čuo po tihom brujanju u njenom glasu,
osjetio u kratkom seksi drhtaju.
Druga žena? Sva ta vrelina, metež, potreba odveli bi ih
pravo u onaj odlični novi krevet.
Međutim, ona se odmakla. No, i dalje ga je gledala u oči
onim tamnozelenim zadivljujućim očima.
“U pravu si, nema šta”, rekla je. „Nemam nikakve
kontraargumente, ali...” Gledala ga je pravo u oči. „Kao što rekoh
psu, tako to ide.”
“Večeras.”
Na časak se zadovoljio hranom, pogledom i tajnama žene
koja je sjedila pored njega. Neko mu je dao zagonetku, pomislio
je, i on samo treba da je riješi. Prokljuviće je, prije ili kasnije.
177
10.
Vratila se radu. Budući da se rad kotirao visoko na njenom

spisku razloga da ne spava sa Ksanderom, morala je i sama da
dokaže da je u pravu.
Kad je ujutro izašla da fotografiše, pas se prikačio za nju i
pratio je. Nekoliko dana, kada bi se zaputila u šumu ili na obalu,
okačila bi povodac o svoj pojas. To rješenje bilo je veoma mrsko i
njoj i psu.
Poslije tih nekoliko dana shvatila je da pas neće nikuda otići
pa ga je najčešće puštala sa povoca. Istraživao je okolinu, jurio
vjeverice, lajao na ptice, njuškao jelenje tragove, dok je ona
fotografisala divlje cvijeće, drveće, duge kanale vode na sunčevoj
svjetlosti i u sjenci.
I završila je sa čitavim nizom psećih fotografija.
Drijemao je pored kamina - instalirali su gasni kamin i bio
je odličan za hladne, sumorne dane - dok je ona radila za
kompjuterom. S vremena na vrijeme bi sišao u prizemlje i
provodio vrijeme s radnicima ili sa Moli kada bi došla u posjetu,
ali uvijek bi se vratio kod Naomi i uputio joj dug pogled kao da
hoće da provjeri je li završila. Ako nije bila završila, ponovo bi se
sklupčao, obično sa nečim u ustima.
Ponekad bi to nešto bilo rasparena radna rukavica, a
jednom i čekić.
Uporan, usredsrijeđen rad se isplatio. Dobila je
zadovoljavajući ček iz galerije u Njujorku, gledala kao njen pejpal
račun cvjeta.
Ljudi, izgleda, zaista vole fotografije pasa.
178
Svratila je Dženi, i kao što je i obećala, obišla je čitavu kuću.

Kad su ušle u Naominu spavaću sobu, Dženi je uzdahnula.
“Ne znam šta je ljepše, pogled ili krevet. Prekrasni su.”
„Volim da gledam u tu panoramu iz kreveta.”
„Sigurno je divno kad se ujutro probudiš i ugledaš ovu
ljepotu. Ksander kaže da su tvoji ujaci poslali krevet čak sa
drugog kraja zemlje.”
„Jesu i ako ne nađem neke komade namještaja da ih ubacim
u ovu sobu, počeće i njih da nalaze i da mi ih šalju.”
„Hajde sa mnom u kupovinu!” Dženi je poskočila na
vrhovima prstiju i pljesnula šakama. „Hajdemo.”
„Šta? Sad?”
„Imam slobodan dan, djeca su u školi. Imam...” Izvadila je
telefon da vidi koliko je sati. „Pet sati prije nego što budem
morala da odem po Medi, pa po Taja. Znam da ti je danas radni
dan, ali moraš da imaš još namještaja, a ja znam nekoliko mjesta -
posebno ako se ne bojiš restauriranja ili da sama nešto restauriraš
- koja bi trebalo da imaju namještaj koji će zaista biti u skladu sa
ovim krevetom.”
“Ja stvarno...” Sjetila se prihoda koji je upravo dobila, pa
isključila automatsko odbijanje u glavi. „Treba to da uradim.”
„Jupi! Možda bismo mogle da ti pronađemo posuđe.”
„Poručila sam ga. Čekaj. Sad ću ti pokazati.”
Obje su se zagledale u komjuterski ekran i Naomi je
otvorila fotografije posuđa. „Napravljeni su od recikliranog
stakla, što je primamljivo, i odlučila sam se za bijele ovale za
serviranje radi lomljenja. Mislim da...”
„Predivni su. Savršeni. I izgledaće bajno u onoj kuhinji. I na
stolu, kad nabaviš sto.”
179
„Sto može malo da pričeka. Ne planiram nikakve zabave.

Međutim, stoličice su mi stvarno potrebne. Stoličice i komoda za
odjeću. Bilo bi ljepše da držim odjeću u komodi nego u
kartonskim kutijama.”
„Hajde da idemo da je kupimo.”
Došao je pas. Naomi nije imala namjeru da ga vodi, ali
izašao je za njima, uskočio pravo u njen automobil, pa se uvukao
na zadnje sjedište i sjeo, dok mu je jezik radoznalo visio.
„Baš je sladak. Dobro je imati psa kad čovjek živi ovako
daleko sam, a imati slatkog psa dobro je svugdje. Kevin kaže da
se Moli i on dobro slažu. Kako se zove?”
„Nema ime.”
„O, Naomi, moraš mu nadjenuti neko ime.”
„Moglo bi se desiti da se njegovi vlasnici...”
„Koliko ima otkako si ga dovela kući?”
“U trećoj smo nedjelji.” Naomi je uzdahnula i protrljala se
po zatiljku. „Sutra ide na kastriranje. Ako želiš psa...”
„Imamo jednog, hvala. Razmišljamo da uzmemo kuče,
prijatelja za Moli. A želimo i da pružimo djeci to iskustvo. Osim
toga, Naomi, ovo je tvoj pas.”
Naomi je pogledala u retrovizor i pas joj se bez imalo
sumnje nasmiješio. „Samo živi ovdje zasad.”
„Nego šta”
Naomi se namrštila pa stavila naočare za sunce. „Kuda
ćemo?”
„Idi prema gradu, a ja ću te poslije uputiti dalje.”
Nije mogla da se sjeti kad je posljednji put kupovala sa
prijateljicom, niti kad je uopšte posljednji put dozvolila sebi da
ima prijateljicu. Ona većinom i nije išla u kupovinu, samo bi
180
pronašla šta joj treba, kupila to i odnijela kući. Što je čudilo i

razočaravalo njene ujake.
Osim toga, mogla je da nađe i kupi gotovo sve što joj je bilo
potrebno preko interneta.
No, pošto je već izašla i krenula u kupovinu, u povratku će
svratiti u gvožđaru i kupiti farbu za Mejsonovu sobu - toplu
zelenu nijansu boje mahovine.
A i dopadala joj se Dženi. Zaključila je da je nemoguće da se
Dženi nekome ne dopada. Bila je vesela i zabavna i nije zabadala
nos u tuđi život.
Zaključila je da joj se Dženi stvarno dopada i ta njena nova
prijateljica uputila ju je ka ogromnom ambaru udaljenom
nekoliko kilometara od obale. „Trebalo je da ponesem
fotoaparat.”
No, otvorila je pregradak između sjedišta i izvadila torbicu.
„Šta je to?”
„Sočiva i filteri za kameru na mom telefonu.”
„Stvarno? Nisam znala da tako nešto postoji.”
„Dobro dođe kad si u škripcu. A ovaj ambar - tekstura
drveta, prava crvena boja ambara s bijelim rubovima, ono staro
stablo jabuke, svjetlost. Sve je dobro.”
„Zar nećeš da vidiš šta je u ambaru?”
„Naravo da hoću. Ovo neće dugo trajati.”
Mislila je da ostavi psa u autu. On je imao drugačije
namjere, pa je iako je znala da je to pogrešno, izvadila rezervni
povodac iz pretinca.
„Ako ideš, nosiš ovo.”
Pokušao je da je umoli pogledom. Nije uspio.
„Držaću ga ja dok ti budeš fotografisala.”
„Hvala. Mrzi povodac.”
181
„I ti bi ga mrzila. Sve je u redu, mili. Mislićemo o tome dok

me budeš vodio.”
Pas se začudo ponašao savršeno za Dženi, veselo je hodao
pored nje, njušio put do primamljivog mjesta na kojem će podići
nogu dok je Naomi fotografisala, dodavala sočiva, podešavala
filtere.
Vratiće se sa opremom, obećala je sebi. Dopao bi joj se
oblačan dan, ovaj ambar pod natmurenim nebom.
Unutra je našla još tema za fotografisanje. To mjesto je bilo
beskrajno, puno svega i svačega pod suncem ili tminom.
Artikala od stakla, predmeta od metala, kompleta, ogledala,
radnih stolova, stolica.
Zapravo, zastala je ispred jednog radnog stola. Bila je
odlučila da uzme sebi nov stalan radni sto - nešto što bi se slagalo
s krevetom, ali imalo sve moderne detalje. Fioku za tastaturu,
utičnice, fioke za fascikle.
Ali.
Sto je bio gotovo crn od godina - vjerovatno decenija -
lakiranja i fioke su bile zaglavljene. Bila mu je potrebna nova
gvožđurija. Uopšte nije bio ono što je odlučila da kupi.
A bio je savršen.
„Ima sjajan oblik”, rekla je Dženi pored nje. „Zaobljen je na
uglovima baš onoliko koliko treba. Ima mnogo fioka. Treba mu
rada.” Skupljenih usana Dženi je provjerila cijenu na etiketi. “I
malo cjenkanja.”
„Čvrst je, postojan. Od mahagonija. Treba skinuti sa njega
sve ove slojeve laka do onog prvobitnog. Nije sto kakav sam
zamislila, ali stvarno mi se sviđa.”
„Nemoj reći Sesilu da ti se sviđa. Ovo je njegova
prodavnica. Izgledaj sumnjičavo kad ga budeš pitala za sto. Treba
182
ti dobra stolica - nova - ergonomska, sa potporom za krsta. Kevin

kaže da provodiš mnogo vremena za radnim stolom.”
„Kevin je u pravu. Kompjuter je danas mračna soba. Mada
želim da napravim pravu mračnu sobu. I dalje mi dođe da
ponekad slikam na fotografskom filmu. Je li ono podna lampa u
obliku sirene?”
„Izgleda da jeste.”
„Bronzana podna lampa u obliku sirene.” Iznenađena,
Naomi je ponovo izvadila telefon. „Treba mi za moj portfolio.”
„Bezimeni i ja idemo u lutanje.”
„Stići ću vas.”
Zaljubila se u tu podnu lampu u obliku sirene, što je, rekla
je sebi, bilo glupo. Nije tražila lampu, a ponajmanje bronzanu
lampu u obliku sirene sa prepredenim pogledom i glatkim
grudima. No, željela ju je.
„Nemoj da kažeš Sesilu”, podsjetila je sebe pa pokušala da
nađe Dženi i psa u lavirintu zadivljujućih stvari. .
Dženi je našla nju. „Nemoj da me mrziš.”
„Zar te iko mrzi?”
“Da. Kevinova bivša djevojka još iz gimnazije.”
„Zato što je drolja.”
Dženi se ozarila. „Nisam znala da poznaješ Kendi.”
„Kendi? Nesumnjivo je drolja. Drolja koja nosi roze.”
„Zapravo, imam rođaku po imenu Kendi. I nije drolja.
Divna je. No, da se vratimo na početak. Nemoj da me mrziš, ali
mislim da sam pronašla komodu za odjeću.”
„Zašto bih te mrzjela zbog toga?”
„Skupa je, ali stvarno mislim da je savršena, a možda bismo
mogle da se udružimo i spustimo cijenu, posebno ako uzmeš i
sto.”
183
“I lampu u obliku sirene.”

“Stvarno?” Dženi je zabacila glavu unazad i nasmijala se.
„Sviđa mi se. Pomislila sam da si ti u njoj vidjela samo nešto
novo, temu za fotografisanje, ali mislim da će biti pekrasna u
tvojoj kući.”
“I ja isto. Hajde da vidimo tu komodu. Ako te budem
mrzila, moraćeš da pješačiš do kuće.”
Naomi je shvatila da kupovina s prijateljicom - prijateljicom
oštrog, kreativnog i proniciljivog oka - ima svojih prednosti. Bila
je to više komoda za muškarce nego za žene, što je njoj još više
odgovaralo. Nije bila ženstvena i kitnjasta, već prelijepa i
dostojanstvena i nimalo dosadna. U dobrom stanju, što ju je
iznenadilo, lak je blistao prekrasnom crvenkastozlatnom bojom.
Promijeniće gvožđuriju - otarasiti se ukrasnih mesinganih drškica
- i jedna fioka sa dna je imala dugu dijagonalnu pukotinu, ali to je
bilo sve.
Od cijene je zašištala i stresla se.
„Nagovorićemo ga da nam je spusti. Vidjećeš.” Dženi je
potapšala Naomi ne bi li je ohrabrila.
Sesil je možda i bio žgoljav čovjek u pantalonama na
tregere, sa slamenim šeširom na glavi i prosijedom bradom - i
više od osamdeset godina starosti - ali imao je oštro oko i čvrst
stav.
No, sve to je imala i mila Dženi.
Ona se ubacila samo jednomdvaput, da potvrdi da se slaže,
ali cjenkala se većinom Dženi, uporno i lukavo, i uspjela da skine
cijenu komode za čitavih dvadeset posto dok se Naomi nadala da
će uspjeti da je snizi makar za deset.
Njih troje su uspjeli da utovare komodu u Naomin auto.
Sesil je bio star, ali ispostavilo se da je jak kao bik.
184
„Kevin će pokupiti ostalo”, rekla je Dženi Sesilu.

„Hoće li?” upitala je Naomi.
„Naravno. Uzeće ih poslije posla ili ujutro. I zapamti, Sesile,
Naomi ima onu veliku kuću koju valja opremiti namještajem tako
da ćemo se vratiti. I očekujemo dobre cijene.”
Pas se zadovoljno opružio pored komode, a Dženi se
smjestila na suvozačko sjedište.
„Bilo je zabavno.”
„Zadivljena sam tvojim arapskim trgovačkim vještinama.
Hvala ti, mnogo ti hvala. Mogu i sama da se vratim po ostalo. Ne
mora Kevin da dolazi čak ovamo.”
“Ma nema veze. Osim toga, ako me uposliš da ti
restauriram onaj radni sto, donijeće ga pravo u moju malu
radionicu kod kuće.”
„Imaš radionicu?”
„Restauriram i redizajniram namještaj i ukrasne predmete.
Nisam htjela ništa da govorim da se ne bi osjećala obaveznom i
da ti ne bude neprijatno. Ali čovječe, stvarno želim da sredim
onaj sto. Dobra sam, obećavam ti. Udesiću ga tako da će izgledati
bajno.”
„Kladim se da hoćeš.” A mogla je i da prekriži sate koji bi
joj bili potrebni da ga sama sredi. „Primljena si.”
„Stvarno? Jupi! Ako možeš da dođeš na ručak u nedjelju -
Kevin reče da te ne gnjavim, ali umirem od želje da te pozovem
na ručak - možeš da vidiš radionicu. Imam jednu klupu na kojoj
radim a koja je savršena za terasu na koju se izlazi iz tvoje
spavaće sobe. Stara žičana baštenska klupa s velikim zaobljenim
naslonom. A možeš da povedeš i psa. Svidjeće se djeci.” Naomi je
zaustila da kaže neki izgovor, refleksno. No, znatiželja je
pobijedila.
185
„Voljela bih da vidim tvoju radionicu. Ne moraš da me

hraniš.”
„Dođi na večeru. Nedjeljom uglavnom jedemo malo ranije.
Svrati bilo kad poslije četiri. Imaćeš vremena da vidiš radionicu,
djeca će imati vremena da se igraju sa psima.”
„Doći ću i ponijeću desert.”
***
Probudila se rano, svježa i bistra, pa izvadila majicu dugih

rukava i helanke iz kutija. Komodu nije htjela da koristi dok
Kevin ne popravi fioku i ne zamijeni gvožđuriju.
Kad je opušteno izašla iz kuće i odštela do auta, pas je
izašao za njom, uskočio u auto i uputio joj onaj samozadovoljni
pseći osmijeh.
Nije znao šta ga čeka.
No, shvatio je makar malo kad se Naomi zaustavila na
parking mjestu ispred veterinarske ambulante.
Zadrhtao je, tresao se, probao da zalijepi svoje zacijeljene
šape uz pod.
„Ovog puta imaš razlog, ali ti to ne znaš. Hajde, budi
hrabar.” Vukla je, teglila, podmićivala - teniskom lopticom,
budući da hrana nije dolazila u obzir zbog hirurške intervencije.
„Neće ti nedostajati”, rekla mu je pa odmahnula glavom.
„Otkud ja to znam? Meni bi mnogo nedostajalo sve što bi neko
odrezao sa mene. Ali mora da bude tako, važi? Jednostavno tako
ide.”
Provela ga je kroz čekaonicu, koja je bila prazna, budući da
je već bila dogovorila da to bude prva operacija i pregled tog
dana.
186
„Hej, momče.” Alis ga je dočekala i dobro pomazila i

opustila tako da se oslonio na nju. “Mi ćemo ga preuzeti odavde.
Operacija je rutiriska - ponekad je malo teža na odraslom psu, ali
je ipak rutinska. Zadržaćemo ga nekoliko sati poslije, da se
uvjerimo da je sve dobro.”
„Dobro. Doći ću po njega kad nazovete.” Pomazila je psa po
glavi. “Srećno.”
Kad se okrenula da pođe, pas je počeo da zavija, dugo i
tužno, što je uradio nekoliko puta ranije kad je čuo sirenu.
Osvrnula se i ugledala strah i tugu u njegovim plavim očima.
„Jebo te život.”
„Samo mu dajte do znanja da ćete se vratiti”, savjetovala je
Alis. “Vi ste njegov alfa.”
„Jebo te život”, ponovila je Naomi pa se vratila i čučnula
ispred psa. „Vratiću se po tebe, važi?” Obujmila mu je glavu
šakama i osjetila kako je slama ljubav iz njegovog pogleda.
„Dobro je, sve je u redu. Vratiću se po tebe, da te vodim kući.
Samo moraš prvo ovo da uradiš. Otići ću... dovraga... idem da ti
kupim neke lijepe poklone za pse bez muda.”
Pas joj je liznuo obraz i spustio glavu na njeno rame.
„Zagrlio bi vas da može”, prokomentarisala je Alis.
Naomi je zagrlila njega, ispunjena tugom. „Vratiću se.”
Zacvilio je kad je ona ustala, jauknuo kad je krenula da
izađe.
„Biće on dobro”, doviknula je Alis za njom.
Srce koje Naomi nije htjela da da malo se slomilo kad je čula
psa da zavija.
Kupila mu je plišanu mačkicu, lopticu koja je pištala, i pri
tom govorila sebi da će se pokajati zbog te kupovine. Kupila je i
čvrsto uže za vuču, četku za pse.
187
Natjerala je sebe da ode kući, da se natjera da radi. A kako

nije uspjela da se skoncentriše više od deset minuta, obukla je
odjeću za krečenje. Ne mora da bude kreativna da bi krečila sobu.
Dok je pripremala zidove, zamišljala je kako će namjestiti tu
sobu. Možda će ubaciti krevet sa zavojitim uzglavljem, nalik
sankama, možda tamnosiv. Mejsonu bi se dopao kad bi joj došao
u posjetu. Ili možda neki stari gvozdeni krevet - ponovo siv. Sivo
bi se uklopilo sa zelenim nijansama kojima će obojiti zidove.
Zašto Alis ne zove?
Ljuta na sebe, prekršila je jedno svoje nepisano pravilo koje
je nalagalo da neće zabadati nos u rad radnika osim u cilju
fotografisanja, pa je sišla u prizemlje.
Bili su pripremili zidove dnevne sobe - uglavnom jer ona
nije mogla u potpunosti da odluči koju boju hoće u dnevnoj sobi.
Valjalo.je obnoviti kamin, što ju je sjetilo na Dženi. Ako Dženi
lijepo sredi radni sto, mogla bi da sredi i kamin.
Lutala je po kući, gledala kroz prozore u vidike. Nije bila
spremna da digne ruke od uređivanja dvorišta i uposli pejzažnog
arhitektu, ali većina radova u dvorištu jednostavno će morati da
sačeka dok se ne obavi gomila posla unutra i dok ljudi i žene više
ne budu gacali okolo.
Nastavila je dalje pa zastala u neobičnoj isturenoj prostoriji,
za koju je odlučila da će biti mala biblioteka. Možda i nije često
nalazila vremena da se sklupča u krevetu sa pravom knjigom, ali
zamišljala je kako će to raditi kišnim danima - ili usred zime
pokraj pucketave vatre.
Kevin i prsata Mejsi ugradili su prve bočne ugradne ploče
desno od kamina.
„O, Kevine.”
188
Osvrnuo se i široko osmijehnuo podižući kačket. „Hajde

reci. Bila si u pravu, a ja sam pogriješio.”
„Nisam znala da ste ih završili.”
„Misli smo da te iznenadimo. Imala si pravo. Ja to nisam
vidio, sobicu kao što je ova. Izvadi zid, rekao sam ti i imaćeš
prostora. No, ti si ostala pri svom mišljenju jer imaš dobro oko.
Dobila si toplo ušuškano mjesto, dobru svjetlost i... šta ti kažeš,
Mejsi?”
„Šarm. Imaće šarm, posebno kad se stave gipsani ukrasi po
rubu tavanice.”
„Prelijepo je drvo - trešnja - i prelijep rad.”
„Tako mi radimo. Je l’ tako, Mejsi?”
„Tako je.”
„Bila si u pravu i u vezi sa otvorenim policama od poda do
tavanice. To joj daje dimenziju, čini da izgleda veća.”
„Poslaću po svoje knjige. Obično čitam na tabletu ali kod
kuće imam nekoliko kutija knjiga.”
„Ako ti treba još, obrati se Ksanderu.”
„Zašto?”
„On ima knjiga svuda”, rekla joj je Mejsi.
“Da, da.” Kevin je izvadio malu libelu iz pojasa sa alatom,
položio je na policu. “S vremena na vrijeme ih spakuje u kutiju,
donira, ali uglavnom ih gomila. Ako hoćeš da popuniš ove police,
obrati se njemu.”
„Vidjeću šta...” Skočila je kad joj se oglasio telefon pa ga
izvadila iz džepa. „Veterinarka. Da, Naomi je. Dobro. Dobro.
Stvarno?” Olakšanje ju je preplavilo kao topao talas pa je
protrljala lice šakom. „Sjajno. Sad ću doći. Ne, stižem za nekoliko
minuta. Hvala.”
189
Odahnula je, pa vratila telefon u džep. „Pas... probudio se.

Spreman je da dođe kući. Vratiću se.”
„O, u slučaju da te ne vidim... dospjela si u novine.”
“Molim?” Ukipila se.
“U novine”, ponovio je Kevin. „Imam primjerak u kuhinji.”
Pretvarala se da je ravnodušna. „Šta se dogodilo?”
“U Kav Kronikl. Izlazi jednom mjesečno. Samo nekoliko
strana, lokalne novine, takve stvari. Lijepa priča o ovoj kući, o
njenoj popravci.”
“Aha.”
Male mjesne novine. Ništa zbog čega bi se brinula. Niko
osim mještana neće vidjeti tu priču.
„Ostaviću ti primjerak. Dženi ih ima još kod kuće jer i ja
pomalo pišem.”
„Pročitaću kad se vratim. Hvala. Bolje da krenem po psa.”
Odgodiće susret sa reporterkom, urednicom, izdavačem -
pretpostavila je da je žena koja je htjela da razgovara s njom
zapravo sve to. No, ipak nije bilo važno. Naomi je preduzela sve
mjere predostrožnosti kako njeno ime ne bi dospjelo u štampu,
kako informacija o tome gdje se nalazi ne bi dospjela u štampu.
Niko izvan Sanrajz Kava, i zasigurno niko izvan okruga,
neće pročitati taj članak. I niko neće povezati nju s Tomasom
Dejvidom Bouzom.
A i u tom trenutku je imala važnijih briga.
Odjurila je u veterinarsku stanicu, zahvalila se
recepcionarki kad ju je uputila iza. Tamo je zatekla Alis kako
namješta psu kragnu.
Izgledao je pomalo zbunjeno i ošamućeno, ali čim je
ugledao Naomi, ispustio je kratak radostan lavež i žestoko
zamahao repom.
190
„Je li dobro?”
„Prebrodio je sve kao pravi šampion. Ima lijekove, a vi
imate uputstva. Kragna služi da mu onemogući da ne napada
ranu, konce. Vjerovatno će spavati više od svega. Moguće je i da
će ga malo boljeti i da neće htjeti mnogo da hoda dan-dva.”
„Dobro. To je dobro.” Kleknula je pa ga pomilovala po
ušima unutar kragne. „Dobro si.”
Uzela je lijekove, uputstva, platila račun, pa mu pomogla
da uđe u automobil.
Nije spavao. Morao je da onjuši sve u dvorištu ispred kuće -
iako je koračao pomalo ukočeno. Morao je da onjuši radnike i da
ih pozdravi mahanjem repom. On i Moli morali su da se onjuše i
da mahnu repom jedno drugome.
I udarao je u sve. U zidove, u alatke, u nju.
Pomogla mu je da se popne na sprat, dala mu plišanu
mačku - greška, zapazila je, budući da mu je kragna smetala.
Jedan radnik ju je pozvao, imao je neko pitanje. Sišla je u
prizemlje i za petnaest minuta koliko je nije bilo, pas je uspio da
se oslobodi kragne i lizao je mjesto na kojem su mu se nekad
nalazila jaja.
„Kako si dovraga uspio toga da se oslobodiš?”
Zadovoljno je lupnuo repom.
“Ne smiješ to više da radiš. Ti dani su završeni.” Ponovo
mu je stavila kragnu - pravo mučenje, budući da ju je po svoj
prilici mrzio više od povoca.
Vratila ju je na mjesto, dala mu kost od sirove kože i
smatrala da je stvar riješena.
No, nije bila.
191
***
Ksander je računao da je prošlo dovoljno vremena, a i imao

je izgovor da je posjeti kako bi joj dao novac za polovinu računa
za kastriranje. Možda će, ako sve odigra kako treba, uspjeti od
toga da dobije još jednu večeru. A s tim će možda uspjeti da je
odvede nekoliko koraka bliže onom velikom prekrasnom
krevetu.
Zbog svega toga vrijedilo je odvesti se do njene kuće.
Zaustavio se na motociklu, a pas je zalajao i zamahao
repom u znak pozdrava. Pas bi i dojurio do njega da ga pozdravi
do kraja, ali Naomi je sjedila na stepenicama trema i čvrsto ga
držala.
Čvrsto ga je držala dok je pokušavala da... Gospode bože!
Iskreno zapanjen, Ksander je skinuo šljem. „Šta to radiš kog
vraga?”
“A šta ti kog vraga misliš da radim?”
„Rekao bih da oblačiš psu gaće.”
“E upravo to i radim.”
Navukla mu ih je do kraja - crveni šorts s bjelom prugom sa
strane, pa pustila psa.
Naslonila se na stepenice, a pas, koji je izgledao kao kreten,
pojurio je na maženje.
„Kakav to čovjek oblači psu gaće?”
„Onaj koji ne može stalno da se bori kako bi mu održao
kragnu oko glave. Stalno je skida. Kevin ju je bio zalijepio, ali i
pored toga je uspijevao da je se oslobodi samo ako li skinem
pogled sa njega i na prokletih pet minuta. A dok ju je nosio,
sudarao se sa svim. Uključujući i mene. Psujem sa razlogom.
Mrzio ju je.”
192
„Kragnu srama?”
“Da, prokletu kragnu srama. Zato sad nosi gaće poniženja.
No, izgleda da se one glupom psu dopadaju.”
„Gaće srama”, Ksander je morao široko da se osmijehne.
„Dakle, napravila si mu rupu za rep.”
„Kevin ih je imao u kamionu. Stari šorts za trčanje. Bila sam
kreativna.”
„Možda, ali kako očekuješ da radi ono što treba da radi
ovdje napolju?”
„Dovraga, šta misliš zašto sam mu ih sad ponovo
navlačila?” Zamahnula je rukama, stresla se pa protrljala desne
bicepse. „Izvela sam ga, skinula mu ih tako da može da uradi ono
što mora. Sad su ponovo na njemu i ne može da dopre do rane. U
stvari, kad ih nosi izgleda da potpuno zaboravi na nju.”
„Možda bi trebalo da mu kupiš odijelo.” Zadivljen njenom
domišljatošću, Ksander je sjeo pored nje i milovao psa. „Dobio
sam svoju polovinu dogovora. Alis kaže da je dobro prošao.”
„Jeste, jeste. On je dobro, a ja sam iscrpljena.”
„Mogu da naručim picu.”
“Ne, hvala, mada... Ma u pizdu materinu. Može. Naruči je,
molim te. Listovi su mi puni modrica od kragne. Ruke me bole od
krečenja i borbe sa ovim psom, koji uzgred sasvim lijepo dobija
na kilaži.”
Pas je donio Ksanderu loptu, koju je očigledno ostavio
negdje napolju kako bi lako došao do nje.
„Nemoj da je bacaš. Stvarno ne bi trebalo još da trči.”
Ksander mu pruži loptu. „Ima li nešto što ne voliš na pici?”
„Bez inćuna, bez ananasa. Sve ostalo je prihvatljivo.”
Pas spusti loptu između Naominih stopala i pošto ona ne
odgovori na taj poziv na igru, on nasloni glavu na njeno koljeno.
193
„Kako se pas zove?”

Glasno je uzdahnula. „Tag.”
„Molim? Ne razumijem.”
“Tag. Ne odvaja se od mene.”
„Aha. Tag.” Pas još nije prepoznavao svoje ime, ali
očigledno je prepoznao humor kad je pogledao u Ksandera i
uputio mu pseći osmijeh. „Priliči mu.”
194
PANORAMA
Vidljivi svijet samo je oličenje nevidljivog,
Na kojem, kao na portretu, stvari nemaju pravo,
Već nepouzdano obličje.
SER TOMAS BRAUN
195
11.
Jednom ili dvaput nedjeljno Ksander i Kevin popili bi

zajedno pivo poslije posla. Ponekad bi isplanirali to druženje i
našli se u kafiću Kod Luy ali to se uglavnom dešavalo samo od
sebe.
Tako se desilo i da je Kevin svratio u Ksanderovu radionicu
poslije posjete pilani i dobavljaču pločica i pola sata provedenih
sa svojim električarem.
Kevin je znao da žonglira poslovima. Rad kod Naomi bio
mu je prioritet, ali paralelno je obavljao još nekoliko poslova, što
je značilo da je provodio mnogo vremena u putu sa mjesta na
mjesto.
A trenutno je htio pivo.
To što su vrata radionice bila spuštena i zaključana nije
značilo da Ksander nije tu. Isto kao što to što mu je kamionet
parkiran na parking mjestu nije značilo da je tu. Kevin je odlučio
da rizikuje, pa je izašao iz svog kamioneta i zaputio se okolo, iza
garaže, gdje su krivudave stepenice vodile do Ksanderovog
stana.
Začuo je muziku, Stounse. Pratio ju je do dvorišta iza kuće,
Ksanderovog ličnog prostora, i tamo zatekao prijatelja kako
njeguje ljubav svog života.
Kabriolet GTO iz ’67.
Ili, kako je Kevin gledao na to, njegov Automobil za
sastanke.
“Ko je srećnica?” upitao je Kevin, povisivši glas kako bi
nadjačao glas Mika Džegera.
196
Ksander je podigao oči sa pragova od hroma koje je glancao

i pogledao u prijatelja. “On je srećnik. Trebalo mu je detaljno
dotjerivanje i upravo ga završavam.”
Ksander je imao veoma dobre radnike, ali niko, ama baš
niko osim njega, nije dirao taj kabriolet. Volio ga je od maske
automobila pa sve do njegovih osam zadnjih svjetala, i svaki
kvadratni milimetar njene karoserije oblika boce kokakole
između.
Utom je ustao da procijeni svoj rad.
Automobil je blistao, svjetlucavi hrom naspram crvene
karoserije. Bila je to fabrička crvena - ista farba koju je imao na
sebi kad ga je Ksanderov djed izvezao iz izložbenog salona.
„Hoćeš li da je provozaš jedan krug? Ja sam za.”
“Ne danas. Imamo probu za...” bacio je pogled na starinski
časovnik na zidu. “Za oko sat vremena. U subotu imamo svadbu
u Port Taunsendu. Ženi se Lelov rođak.”
“Da, da. Sjećam se. Imaš vremena za pivo?”
„Mogu da odvojim toliko.” Ksander je još jednom pogledao
svog mezimca pa iskoračio. „Lijepo je veče. Šta kažeš na to da
popijemo pivo na verandi?”
Kevin se široko osmijehnuo. “Može.”
Popeli su se uza stepenice i ušli u stan. Glavni prostor se
sastojao od dnevne sobe, kuhinje i trpezarije s kartaškim stolom i
stolicama na rasklapanje.
Čitav zid u dnevnoj sobi bio je prekriven krcatim policama
za knjige. Kevin ih je ugradio, kao i police za knjige u uskoj
drugoj sobi koja je Ksanderu služila kao kancelarija, i kredenac za
knjige u spavaćoj sobi kad je Ksander kupio to imanje i posao.
Ksander je otvorio stari frižider, odbačeni zlatnožuti
frižider koji je bio modni krik sedamdesetih, izvadio dvije flaše
197
piva sent poli gerl, otvorio ih zidnim otvaračemfiguricom boje

rđe u obliku gole žene koja drži otvarač za flaše u podignutim
pruženim rukama - pa ubacio čepove u kantu za smeće.
Kroz spavaću sobu su izašli na trem i sjeli na dvije stolice
na rasklapanje koje su išle u paru sa kartaškim stolom.
I bilo im je lijepo.
„Velika svadba?”
“Da. Jedva čekam da se završi. Mlada mi posljednjih
nekoliko dana svakih pet minuta šalje poruke, zajebava se sa
spiskom pjesama. A šta da se radi. Mora od nečeg da se živi.”
„Jesi li prekršio riječ da nikad nećeš svirati pačiji ples?”
“A to se nikad neće dogoditi. Zakleo sam se.” Ksander je
ispružio noge. Stolice je postavio tako da može da ih ispruži tako
da mu stopala ne padnu sa ruba. I dobro je to uradio.
„Vidio sam police koje si ugradio u velikoj kući. Za
biblioteku. I pločice u kupatilu. Lijepe su.”
I Kevin je ispružio noge pa potegnuo prvi gutljaj piva
poslije napornog dana. „Bio si tamo?”
„Da. Pas je nosio tvoj šorts, druže. I moram priznati, stajao
mu je bolje nego tebi.”
„Imam izvrsne muževne noge.”
“S medvjeđim dlakama.”
„Griju mene i moju ženu zimi. Šorts je bio pametno rješenje.
Stvarno ne znam kako je tom psu polazilo za rukom da se svaki
put oslobodi kragne, ali čim se ona dosjetila da mu obučemo
šorts, i kad smo mu ga obukli, ostavio je svoja nepostojeća muda
na miru.”
Kevin ne otpi i drugi gutljaj piva. “A ti i dalje ne
odustaješ?”
198
“Od psa.” Kad se Kevin samo nasmijao, Ksander je slegnuo

ramenima. „Neću odustati. Polako. Imam vremena.”
„Još te nisam vidio da daješ nekoj ženi toliko vremena.”
„Plašljiva je.” Makar je ta riječ pala Ksanderu na um. „Zar
se ne pitaš zašto je tako? Ne ponaša se naročito plašljivo, ne
izgleda plašljivo, ali jeste plašljiva ispod površine. Dovoljno sam
radoznao da ne žurim. Da mi se samo dopada njen izgled - a
dopada mi se njen izgled - ali da mi se samo to dopada, ne bih se
toliko mrcvario čekanjem. Ili će se desiti ili neće. Sviđa mi se što je
pametna. Volim suprotnosti.”
“Suprotnosti?”
„Plašljiva, ali dovoljno hrabra da kupi onu staru kuću, da
živi tamo na litici sama. Vlada sobom i odaje utisak da mora to da
radi. Dopada mi se šta radi toj staroj kući, ili tačnije plaća tebi da
to radiš.”
„Ima ideje.”
“Da. Vraški je dobra u onome što radi. Čovjek mora da
cijeni nekoga s talentom ko zna kako da ga upotrijebi. A uz to
je...” Ksander je sa osmijehom otpio dobar gutljaj. „Dala je ime
psu.”
„Dobar je to pas. Voli je kao što ti voliš onaj kabriolet. Prije
neki dan je ukrao Džerijev čekić.”
“Čekić?”
„Naomi ga je donijela, kao i blok šmirglpapira, dvije
radničke rukavice i cijev. Nosi joj te stvari kao poklone.”
Nekoliko trenutaka su ćutke sjedili u prijateljskoj tišini,
zagledani u put, kojim je prošlo nekoliko automobila, raštrkane
kuće iza i poljanu na kojoj su obojica igrali bejzbol u djetinjstvu,
koje se činilo milion godina iza njih. „Tajler u subotu igra
bejzbol.”
199
„Žao mi je što ću to propustiti. Vjerovatno će biti zabavnije

od svadbe.”
„Sjećam se kad smo kao djeca igrali bejzbol, tu na poljani.
Ti, ja i Lelo. Sjećaš se?”
“Da. Kao kroz maglu, ali se sjećam.”
„Sad ja imam dijete tih godina. To nagna čovjeka da se
zamisli.”
To je nagnalo Ksandera da se sa nostalgijom sjeti Lela, koji
je bio mršav kao strašilo i imao zube kao dabar. „Grozno smo
igrali, čovječe. Obojica. Popravili smo se tek u Mladoj ligi.”
„Počeci su obično teški, ali u tome je draž. Medi sljedeće
jeseni kreće u zabavište.”
Ksander je okrenuo glavu i uputio Kevinu dug pogled.
„Razmišljate da rodite još jedno.”
“Ta tema se nametnula nekoliko puta.”
“Pa, dobro vam ide u tom polju.”
“Da, ide nam. Uvijek smo govorili da ćemo imati dvoje, i
kad smo dobili po jedno dijete oba pola, shvatili smo da je to
lijepa ravnoteža. Sad Tajler već igra bejzbol, Medi kreće u
zabavište, a mi razgovaramo o tome da počnemo sve ispočetka.”
„Tri je čaroban broj. Možeš da provjeriš” dodao je Ksander
kad ga je Kevin samo pogledao.
„Izgleda da idemo ka čarobnom broju.”
„Želim vam dobru zabavu.”
“To je jedna od prednosti. Zabavno, je, nema sumnje,
pokušavati da napraviš dijete. Ti ne želiš seks sa Naomi?”
„Jesi li lud?”
„Hoću reći ne samo seks.”
Ksander je zamišljeno posmatrao svoje pivo. „Zašto
oženjeni muškarci misle da neoženjeni muškarci žele samo seks?”
200
„Zato što su nekad bili neoženjeni i sjećaju se. Kad smo već
kod toga, evo na primjer ona cura. Kako se ono zvaše? Do đavola!
Aaa, Ari, Ali, Ani. Ona crvenokosa s velikim sisama i isturenom
gornjom vilicom? Radila je Kod Singlera prošlog ljeta?”
“Boni.”
„Boni? Otkud mi onolika imena na A? To je bio samo seks.
Bila je dobro građena, dakle to je to. Međutim, imala je lijepo lice i
tijelo, ali bila je šupljoglava.”
“Ma, odlijepio sam za njom zbog isturene vilice.” Čak i u
tom trenutku Ksander je mogao da uzdahne za njom. „Uvijek
sam padao na cure sa isturenim vilicama.”
„Naomi nema isturenu vilicu.”
„To je mana koju joj opraštam. Ponekad je u pitanju samo
seks, što Bonin primjer dobro ilustruje, a tebe sjećanje dobro služi.
No, čovjeku je ponekad, a trebalo bi toga da se sjećaš, potrebno i
malo razgovora, strast sama po sebi nije dovoljna. Boni je imala
strast, ali znao sam da to neće biti dovoljno, čak ni za jedno ljeto,
kad je podigla knjigu Istočno od raja sa mog noćnog stočića i rekla
da nije znala da sam pobožan.”
„Pobožan?”
“Po naslovu knjige zaključila je da je vjerovatno riječ o
nekoj biblijskoj priči. Nije čak znala ni ko je Stajnbek.” Ksander
još nije mogao dovoljno da se načudi. „Čak ni isturena gornja
vilica ne može da nadomjesti toliko neznanje.”
„Dobro je imati standarde.”
„O, imam ja standarde. Naomi ih zasad zadovoljava, tako
da mogu da pričekam.”
„Šta ako je loša u krevetu?”
201
“To bi bilo i iznenađujuće i razočaravajuće, ali sve i da je

tako, i dalje možemo da razgovaramo. Razgovara li ikad s tobom
o svojoj porodici?”
„O bratu, ujacima. Kaže ponešto tu i tamo. Ništa mnogo i
opširno, kad smo već kod toga.”
„Tačno. To je zanimljivo - ono što ne govori. To je
zanimljivo.”
***
Razmišljao je o tome, do kasno u noć, dugo poslije probe i

sendviča sa šunkom koje je večerao zajedno sa svojim
muzičarima iz benda.
U suštini je više volio muško nego žensko društvo. Shvatao
je i ono što muškarci ne kažu, nije mu bilo potrebno niti je želio
da mu se sve to izloži određenim riječima, izrazima, napornim
tonovima. Žene, po njegovom mišljenju, iziskivale su trud. Često
su ga bile vrijedne, a njemu nije bilo teško da se potrudi.
Međutim, vrijeme provedeno sa ženama, a da to nije
vrijeme prije seksa, za vrijeme seksa ili poslije njega, potpuno se
razlikovalo od druženja s muškarcima ili od rada s njima.
U suštini više je volio otvorenu kratku igru parenja, a
dodatne i dekorativne korake smatrao je gubljenjem svačijeg
vremena.
Nešto želiš ili ne želiš. Strasti ili ima ili je nema.
Shvatio je da je iz nekog razloga voljan da napravi te
dodatne korake sa Naomi. To mu zapravo i nije smetalo; u stvari,
uživao je u njima, u svim tim zastojima i ponovnim počecima,
obilaženjima.
202
A iskustvo ga je naučilo da pošto se ples parenja završi,

snažna želja za seksom koja se isprva javi, popusti, interesovanje
izblijedi.
Volio je da bude zainteresovan.
Upalio je televizor u spavaćoj sobi, sa veoma stišanim
tonom, čisto da uguši tišinu tako da mu jako ne nedostaje Milovo
hrkanje. Uzeo je knjigu sa noćnog stočića - izanđalu broširanu
knjigu po imenu Gospodar muva.
Na noćnom stočiću nikad nije držao knjigu koju čita prvi
put, ne ako je želio da spava, tako da je obično birao nešto
poznato i zadivljujuće.
Međutim, nikako nije mogao da izbaci Naomi iz glave.
***
Gore na litici Naomi je pogasila svjetla. Um joj je bio

preumoran za još rada, preumoran da bi se pretvarala da čita, čak
i da prati film. Pas je već bio legao na počinak, a bilo je vrijeme da
i ona uradi isto.
Kako njen umorni um nije htio da se isključi, pustila ga je
da luta, da kruži po slavinama, lusterima, da se pita da li da se
prvo posveti fotografijama duglazija koje je snimila tog jutra,
sablasnom zelenilu u prozračnoj magli. Mogle bi da posluže kao
pristojne korice za neki horor roman.
Radila je na njima u glavi, igrala se sa sjenkama dok nije
utonula u san.
Dok je koračala kroz to sablasno zelenilo, vjetar je vitlao
krošnje, zavijao i fijukao i koža joj se ježila od tog zvuka. Išla je
puteljkom. Htjela je da dođe do vode, do plavetnila. Do topline.
Bat njenih koraka prigušivao je meki pokrov od borovih iglica
203
prostrt po šumskom tlu, a one tamnozelene sjenke kao da su

poprimale obličja. A ta obličja su imala oči.
Ubrzala je korak, čula kako joj se disanje ubrzava. Ne od
naprezanja, već od atavističkog straha. Nešto se bližilo.
Začula je prigušenu tutnjavu groma, glasniju od
raspomamljenog gnjevnog vjetra. Treptaj munje donio je časak
olakšanja, ali odmah potom osjetila je veliku težinu i mučninu u
želucu.
Mora da potrči, mora ponovo da nađe svjetlost. A zatim je
iz mraka iskoračila sjenka, u jednoj ruci je držala nož, u drugoj
uže.
Vrijeme je isteklo rekla je glasom njenog oca.
Pokušala je da vrisne i probudila se s vriskom zaglavljenim
u grlu, s golemom težinom koja joj je pritiskala grudi.
Nema vazduha, nema vazduha, pa se uhvatila za vrat kao
da hoće da skine sa njega ruke koje je dave.
Srce joj je tuklo, oštri opaki udari čekića koji su joj
odzvanjali u ušima. Pred očima su joj igrale crvene tačkice.
Negdje duboko ispod te težine, straha, urlala je na sebe da
diše. Da prestane i da diše. Međutim, u grudima joj je šištalo, dah
se jedva provlačio kroz dušnik i od toga su je samo boljela pluća
željna vazduha.
Preko lica joj je prešlo nešto mokro. Vidjela je to, osjetila,
kao vlastitu krv. Umrijeće tu u toj šumi koju je sama stvorila, u
strahu od čovjeka kojeg nije vidjela sedamnaest godina.
Utom je pas zalajao, glasno i žestoko i rastjerao sjene kao
zečeve. A ona je ležala i dahtala, disala je i disala, a onaj strašni
teret na prsima popuštao je dok joj je pas lizao lice.
Prednje je noge držao na krevetu. Sad mu je vidjela oči,
blistale su u mraku, čula je njegove dahtaje zajedno sa svojima. U
204
nastojanju da se umiri, podigla je drhtavu ruku i pomilovala ga

po glavi.
„Sve je u redu.” Okrenula se ka njemu, utješena, dopustila
sebi da zažmuri, usredsrijeđena na spore duge udisaje i izdisaje.
„Sve je u redu. Dobro smo. Samo sam sanjala. Ružan san. Ružne
uspomene. Sad je sve u redu.”
No, ipak je upalila svjetlo, bilo joj je potrebno, pa privukla
koljena i naslonila hladno vlažno čelo na njih.
„Odavno nisam usnila ovako ružan san. Previše radim, to je
zbog toga. Jednostavno previše radim, previše razmišljam.”
Kako je pas i dalje prednjim nogama stajao na krevetu,
pomjerila se da ga zagrli oko vrata i zagnjurila je lice u njegovu
dlaku dok drhtanje nije prestalo.
„Mislila sam da ne želim psa. Po tome kako si lutao, rekla
bih da ni ti nisi želio ljudsko biće.” Oslobodila ga je zagrljaja,
pomilovala ga po ušima. “A vidi nas sad.”
Uzela je flašu vode koju je uvijek držala na noćnom stočiću
i popila pola, pa ustala da ode u kupatilo i umije se hladnom
vodom.
Nema još ni pet sati, primijetila je, rano je za oboje, ali nije
se usuđivala da ponovo zaspi. Ne sad.
Uzela je baterijsku lampu, koja joj je takođe bila pri ruci - na
noćnom stočiću - pa sišla u prizemlje. Stekla je naviku da ga
ujutro samo pusti napolje, ali ovoga puta ga je oduševila kad je i
sama izašla sa njim. Neko vrijeme su samo hodali, oko kuće, u
tišini.
Pas je našao jednu svoju skrivenu lopticu i razdragano ju je
nosio u ustima. Kad se Naomi vratila u kuću, posmatrao ju je dok
je kuvala kafu, ispustio lopticu kad je napunila njegovu zdjelu sa
hranom i podigla je.
205
„Hajdemo gore.”
Trkom se popeo do polovine stepenica iza kuće, zastao,
osvrnuo se da se uvjeri da ona ide za njim, pa odbrzao do kraja.
Sa psom, s kafom, sjela je, ponovo smirena i zadovoljna, i
čekala da sunce procvjeta nad svijetom.
***
Kad je osvanula nedjelja, Naomi je imala mnoštvo

smišljenih razloga da ne ode kod Dženi i izgovora koji bi to
opravdali.
Zašto bi odvojila jedan od dva dana mira i samoće u
sedmici i provela ga sa ljudima? Dobrim ljudima, nema sumnje,
ali ljudima koji žele da razgovaraju i interesuju.
Mogla bi da se odveze u nacionalni park, u šumu, da ode
na pješačenje, sama. Mogla bi da se pozabavi dvorištem ili da
završi krečenje prve gostinjske sobe.
Mogla bi čitav dan da sjedi i da se izležava.
U suštini, pristala je da ode kod Dženi u trenutku slabosti, u
metežu lampi u obliku sirene i cjenkanja. Trebalo je da...
Pristala si da odeš, podsjetila je Naomi sebe. A i šta je
nekoliko sati? Ako misli da živi tu, moraće da bude umjereno
društvena. Samotnjaci i pustinjaci rađaju govorkanja i nagađanja.
A i rekla je da će donijeti desert, čak je i kupila sve potrebno
za pravljenje torte od jagoda. A i proljeće je, uostalom -
neumoljivo hladno, često kišovito, ali proljeće.
Odlučila je da napravi kompromis. Napraviće tortu pa će
vidjeti kako će se osjećati.
206
Pas je sumnjičav pogledao njen novi stojeći mikser, isto kao

što je odmjeravao pogledom usisivač. No, njoj se dopadao, čak je i
radosno plesala kad joj je stigao prije dva dana.
Kuvanje ju je smirivalo i pružalo joj priliku da provodi
kvalitetno vrijeme u kuhinji sa prekrasnim plavim tanjirima iza
stakla, izuzetnim noževima poslaganim na magnetnom stalku.
Pas se predomislio u vezi sa mikserom kad je Naomi
omazala prstom ostatke fila sa posude i dala mu da oliže.
„Tako je, dobar je.” Ubacila je pleh u rernu pa se posvetila
jagodama.
Prvo ih je ubacila u plavu zdjelu, našla odgovarajuće
mjesto, odgovarajuće svjetlo. Zrele crvene jagode u plavoj
staklenoj zdjeli - dobra stok fotografija. Razmišljala je pa dodala
još predmeta - nove vinske čaše - pa stavila zdjelu jagoda i vinske
čaše na poslužavnik od bambusa koji je kupila pa sve to stavila
na klupu na terasi. Napravila je još jednu fotografiju sa saksijom
maćuhica u pozadini.
Poželjela je da ima ukrasni jastučić - još nije bila kupila
nijedan. Možda bi mogla ponovo sve ovo da fotografiše sa
šarenim jastučićem u uglu...
Ne, bolje sa svilenim ženskim bijelim kombinezonom ili
seksi spavaćicom, prebačenom preko rukonaslona klupe.
Nije imala ni njih, a još manje su joj bili potrebni
kombinezon i seksi spavaćica, ali...
Zazujao je tajmer na rerni.
“K vragu. Još nisam očistila jagode.”
Vratila se radu u kuhinji i pri tom u mislima sastavljala još
fotografija.
207
Torta je, kad ju je završila, izgledala prelijepo, rad na njoj

prijao je Naomi pa je uvjerila da će joj prijati nekoliko sati u
društvu ljudi koji joj se zapravo dopadaju.
“A kako kog vraga da je odnesem odavde tamo? Na to
nisam mislila.”
Nije imala zvono za kolače ni za torte, niti bilo kakvu
zgodnu posudu te vrste. Na kraju je obložila kartonsku kutiju
folijom, ubacila u nju tortu na bijelom poslužavniku, upakovala je
u kutiju i sjetivši se psa, zaklopila je poklopcem.
Stavila ju je u frižider pa otišla na sprat da se obuče.
Sljedeći problem, shvatila je. Šta ljudi oblače za nedjeljne
ručkove?
Dok je živjela u Njujorku, nedjeljni ručak bio je važna stvar.
Set i Hari spremali su složene nedjeljne ručkove. Pravila
oblačenja nalagala su da se nosi nešto ležerno ili živopisno, ili šta
god ti se dopadne.
Mrzila je da razmišlja o odjeći, tako da je nije imala toliko
da bi brinula o tome. Na kraju će poslati po ono što joj je ostalo u
Njujorku - svečane haljine, elegantna poslovna odijela, umjetnički
crne komade. U međuvremenu, ima ono što ima.
Pouzdane crne farmerke, bijelu majicu. Poslije kratkog
premišljanja odlučila se za duboke konvers patike.
Niko neće mariti za to šta je ona obukla.
Dodala je crveni kaiš ne bi li dokazala da je ipak posvetila
makar malo razmišljanja odijevanju pa se sjetila da se našminka.
Bilo kad poslije četiri, sjetila se, a sad je bilo četiri i trideset,
trebalo bi jednostavno da krene. Nekoliko sati - najviše tri - i biće
kod kuće, u pidžami, ponovo za kompjuterom.
Ubacila je kutiju sa tortom na pod ispred suvozačkog
sjedišta i pustila psa nazad.
208
„I ne pomišljaj na to”, upozorila ga je kad je vidjela kako

odmjerava kutiju.
Naoružana uputstvima koje joj je Kevin dao, krenula je na
put.
Skrenula je nekoliko puta, krenula dotad nepoznatom
ulicom i našla malo naselje sagrađeno oko uskog zaliva,
okruženog dokovima sa ukotvljenim čamcima. Ribarskim
brodicama, jedrenjacima, jahtama. Vidjela je djevojčicu koja
sigurno nije imala više od dvanaest godina kako vesla u
jarkožutom kajaku ka širokom kanalu, tako vješto kao da je
rođena u njemu.
Naomi se parkirala iza Kevinovog kamioneta pa pažljivo
osmotrila Ksanderov motocikl. Trebalo je da pretpostavi.
Pomislila je kako je kuća prekrasna i zakjučila da je i to
trebalo da pretpostavi s obzirom na to da je znala ko živi u njoj.
Smjeloplavi rubovi naspram kedrove šindre izblijedile od sunca i
kiše, široki prozori koji su unosili unutra pogled na zaton. Imala
je dva sprata, krovne prozore i krovnu terasu.
Istog trenutka je poželjela istu takvu.
Procvjetali grmovi, drveće i biljke plesali su u veselom
obilju i podsjetili je na njeno zaraslo zapušteno dvorište.
Postaraće se za njega.
Zapovijedila je sebi da se ponaša društveno, pa izašla iz
auta i obišla okolo po tortu i psa. Pas se doslovce zalijepio za nju
dok je išla popločanom stazicom ka natkrivenom tremu ispred
kuće.
„Opusti se. Ne idemo kod veterinara.”
Prije nego što je stigla da pokuca, Dženi je otvorila vrata, a
psu je laknulo pa je radosno zamahnuo repom kad ju je ugledao.
209
„Vidjela sam da si stigla.” Dženi ju je odmah zagrlila, jako.

„Jako mi je drago što si došla! Svi su napolju, trčkaraju po
dvorištu. Pravi ljetnji dan.”
„Nisam znala da živite na vodi, a imate i krovnu terasu.
Obuzela me je zavist čim sam ugledala kuću.”
„Kevin ju je sagradio. I polovinu svega ostalog. Daj meni da
to ponesem.” Dženi je pružila ruke da uzme kutiju kad su
zakoračile u predsoblje mudro namješteno ugradnom klupom
iznad koje su se nalazili ormari, a ispod fioke.
„Izvini zbog sistema dostave. Unutra je desert.”
„Napravila si nešto? Mislila sam da ćeš uzeti nešto u pekari.
Imaš mnogo posla.”
„Morala sam da isprobam svoj novi mikser. Dopada mi se
tvoja kuća. Baš liči na tebe.”
Živopisna, vesela, ponovo ona smjeloplava boja ivica u
velikoj udobnoj fotelji prepunoj šarenih jastučića, koja je prosto
mamila da utoneš u nju. Uz jastučiće su išle stolice jarkih smjelih
šara.
Motivi se ponavljaju, pomisli Naomi, ali zapravo ništa nije
isto. A sve se savršeno uklapa.
„Volim kad je haotično.”
„Nije haotično. Pametno je i veselo.”
„Stvarno mi se sviđaš. Hajdemo u kuhinju. Umirem od želje
da vidim šta je u ovoj kutiji.”
Kuhinja je odslikavala Kevinovo umijeće i Dženin stil. Bila
je prostrana i široka, sa prostorom za igru i sjedenje i ogromim
zidnim ravnim ekranom.
Dženi je spustila kutiju na dugo široko bijelo poluostrvo pa
odlijepila ljepljivu traku.
210
Naomi je bacila pogled na trpezariju, oslikani plavi sto,

dobro uklopljenu mješavinu zelenih stolica i cvijetnih jastuka.
„Sviđa mi se trpezarija. Jesi li ti oslikala namještaj?”
„Jesam. Htjela sam mnogo boje i nešto što je lako za
održavanje.”
„Veselo je, ponavljam, i luster mi se zaista dopada.”
Gvozdene žice nepravilno isprepletane činile su veliku
loptu, u kojoj su se nalazile prozirne okrugle sijalice.
„Moj rad, takođe. Kevin ga je našao na jednom radilištu -
bio je nekakav ukras. Donio ga je kući, ja sam ga popravila, on je
ugradio žice.”
„Zgodan par, a ja dobijam mnoštvo ideja.”
„Sad ću ti donijeti čašu vina”, obećala je Dženi, “ali... o
gospode bože, ti si ovo napravila?”
“Ne znam da napravim luster, ali znam da napravim tortu
od jagoda.”
Dženi je pažljivo izvadila tortu iz kutije, skoro sa
poštovanjem. „Izgleda kao da ju je napravila Marta Stjuart lično.
Tražiću recept, ali već znam da je izvan mojih moći. A i naspram
nje moje lazanje izgledaće bijedno.”
„Volim lazanje.”
“Sa dvoje djece i honorarnim zaposlenjem, najčešće samo
nabacam nešto u tanjire. Zato se nedjeljom trudim da nešto
stvarno spremim, posvetim vrijeme kuvanju. Može širaz?”
„Može, odličan izbor. Malo je falilo da nagovorim sebe da
ne dođem.”
Dženi je podigla pogled sa torte, koju je postavila na
središte radne površine - kao kakvo umjetničko djelo. “Zašto?”
211
„Opuštenija sam kad sam sama nego kad sam u društvu.

Ipak mi je drago što sam došla, ako ništa drugo, bar da vidim
tvoju kuću.”
Dženi je nasula Naomi čašu vina, pjevušeći, pa uzela svoju
čašu. “E, onda ću ti reći da sam odlučila da ćemo nas dvije biti
veoma dobre prijateljice. A ja sam prosto neumorna.”
„Odavno nisam imala stvarno dobru prijateljicu. Ispala sam
iz forme.”
„O, ma dobro je to sve”, rekla je Dženi i domahnula rukom.
“Ja sam vješta. Šta kažeš na to da ti pokažem svoju radionicu?
Skinula sam slojeve laka sa tvog radnog stola.”
Prošle su kroz vešernicu i ušle pravo u prostoriju punu
stolova, stolica, polica, radnih tezgi. Iako su oba prozora bila
otvorena, Naomi je osjetila miris razređivača, lanenog ulja, laka.
„Stalno skupljam stvari”, rekla je Dženi. “To je bolest.
Zatim ih restauriram ili prepravim pa nagovorim svoju šeficu u
firmi Trežers end Trinkets da ih stavi u radnju. Smjesti ih u izlog,
pa ako se ne prodaju, odnesem ih u poslovnicu u Šeltonu. Ako ih
ni tamo ne prodaju, doteglim ih nazad. Takođe prepravljam
ljudima predmete ili ih restauriram, ali ponajviše rovarim po
kontejnerima.”
Naomi pokaza u stilski stočić na tri sprata. „Njega nisi
iskopala iz kontejnera?”
„Ponovo sa radilišta. Neka gospođa prodala ga je Kevinu za
deset dolara - bio je polomljen, najviši sprat se bio odlomio. Kevin
ga je popravio - i ne vidi se da je bio polomljen. A ja ga...”
„Želim ga. Kad ga završiš, kupiću ga.”
Dženi je iznenađeno trepnula. „Brzo razmišljaš.”
212
„Ovaj sto je upravo ono što mi treba. Hoću mješavinu

mnoštva starih komada, komada s karakterom, po cijeloj kući.
Savršen je.”
„Trebalo bi češće da svraćaš kod mene. Bi li se trampila za
njega?”
„Već si dobila tortu.”
„Mislila sam da li bi trampila sliku za njega i rad na
radnom stolu? Imaš jednu fotografiju na svojoj vebstranici i ja je
vidim iznad našeg kaminčića u dnevnoj sobi u rustičnom bijelom
ramu. U pitanju je zalazak sunca i oh, nebo je prepuno crvene i
zlatne i tamni u indigoplavu, a drveće se ogleda u vodi. A u
tjesnacu je bijeli čamac - jedrenjak. Mislim da bi tako mogao da
izgleda raj. Na plovidbu u bijelom jedrenjaku u zlatno rumeno
nebo.”
„Znam na koju misliš, ali ne zvuči i pošteno - dva komada
namještaja za jednu sliku.”
„Znam za koliko se prodaju tvoji radovi. A znam za koliko
se prodaju moji. Još sam na dobitku.”
„Zavisi od tvog stava. Dogovorile smo se, ali ja ću je
uramiti. Reci mi koju hoćeš veličinu.”
Dženi je pokazala u ram - rustično bijel.
„Otprilike šezđeset sa četrdeset pet. Ponijeću ram sa
sobom.”
„O, divota! No, ono što sam zapravo htjela da ti pokažem
jeste ova klupa. Mislim da bi bila savršena za tvoju terasu.”
Prateći smjernice, Naomi je obišla nekoliko projekata u
razvoju i ugledala metalnu klupu sa visokim naslonom, ofarbanu
u tamnozeleno.
„Bez ikakvog pritiskanja”, rekla je Dženi. „Ako ti se ne
sviđa...”
213
„Sviđa mi se. I dobro bi se uklopila na terasi. Još bolje u

dvorištu, ako ga ikad raskrčim i pristojno uredim, prekrasno bi
izgledala kao baštenska klupa, zar ne?”
“U nekom sjenovitom kutku”, zamislila je Dženi. „Ili na
suncu, pokraj stabla japanske trešnje.”
„Nesumnjivo. A u međuvremenu bi bila lijepo mjesto za
sjedenje na terasi. Prodata je.”
“Bi li trampila fotografiju lokvanja za nju?”
„Baš mi olakšavaš”, složila se Naomi.
„Imam ovaj ram, rustično siv, i jednostavno vidim tu
fotografiju u njemu, na zidu svoje spavaće sobe. Zabavno je što
pomažemo jedna drugoj u ukrašavanju kuća.”
„Hajde da vidimo ram.”
„Aha, ovamo je.”
Naomi je krenula sa Dženi, pa stala. „Jao! Moj radni sto.”
Kad je čuo taj ton, pas je prestao da istražuje i dokaskao do
nje. Naomi je bukvalno cvrkutala od sreće dok je prelazila
prstima po glatkom drvetu. „Znam da je samo oljušten i
išmirglan, a izgleda prekrasno. Pogledaj samo te nijanse,
teksturu. Kao da je neko obukao ženu s prelijepim tijelom u
džakast stari kaput, a ti si ga skinula. Mislim da smo upravo
napravile vraški dobru pogodbu, obje.”
“To dobre prijateljice i treba da rade “ Oduševljena, Dženi
je zagrlila Naomi oko pasa. „Dopadaće mi se da vidim svoj rad u
tvom prostoru, što imam tvoj rad u svom. Nego, hajde da
izađemo na ova vrata da malo prošetamo napolju. Kladim se da
Tag želi da vidi Moli. I oni su prijatelji.”
„Shvatio je da ona neće pokušati da mu iščupa grkljan. Sad
joj uzme konopac čim je vidi. Slatko.”
Izašle su u bočno dvorište.
214
„Jako je tiho”, prokomentarisala je Dženi kad se okrenula

da zatvori vrata. „Tišina me zabrinjava.”
Samo što je to rekla kad je Naomi primila mlaz hladne vode
- pogodak u srce.
Iza ugla se pomolio Ksander, vodio je sa ogromnim
pištoljem na vodu. Naomi je raširila ruke na stranu, pogledala
naniže u skvašenu majicu pa podigla oči.
„Stvarno?”
„Hej, izvini. Mislio sam od tebe da je Kevin.”
„Zar ti ličim na Kevina?”
„Ne mogu da kažem da ličiš, ali mislio sam da se vratio
ovamo. Djeca su prekršila sporazum i sad su se njih troje urotili
protiv mene. U neizvjesnoj sam situaciji.”
“U neizvjesnoj, ma nemoj.”
„Više je...” zaćutao je kad je primio paljbu pogodaka u leđa.
„Ksander je mrtav!” povikao je Tajler, plešući ratni ples.
„Ksander je mrtav.” Vrckao je guzom i mahao svojim pištoljem
na vodu iznad glave.
„Izdajnici. Živiš sa izdajnicima i kukavicama koje napadaju
s leđa”, Ksander je rekao Dženi.
“Ti si ustrijelio nenaoružanu ženu. Daću ti suvu majicu,
Naomi.”
„Hvala. A tebi hvala što si ga ubio”, rekla je Naomi Tajleru.
„Napao je civila iz zasjede.”
„Nema na čemu.”
„Stvarno si dobra meta. Mogu li da...” Uzela je pištolj i
ispalila mlaz Ksanderu u lice. „Eto ti. Ovo se zove smrtni
udarac.”
Medi se zakikotala pa počela da se penje uz očevu nogu.
„Ksander je dobio herpes.”
215
„Tako je.” Naomi je vratila pištolj Tajleru, pa mrko

pogledala u Ksandera, kojem su oči vragolasto svjetlucale. “Da
nisi ni pomislio na to”, rekla je pa otišla sa Dženi.
Jela je u Dženinoj majici i bilo joj je mnogo ljepše nego što je
mislila da je moguće. Dobra hrana i dobro društvo, dvije stvari za
koje je rijetko odvajala vrijeme i za kojima je rijetko osjećala želju,
pokazali su se kao nešto savršeno za kraj dana, čak i kad su je
nagovorili da igra Iksboks.
“Rasturaš”, prokomentarisao je Ksander pošto ih je sve
pobijedila u igri Lego muvi. Dvaput.
„Sve je krasno kad imaš brata koji je i dalje lud za video
igricama. A sad pošto sam nepobjediva”, rekla je i zagolicala
Tajlera po stomaku, „stvarno moram da krenem.”
„Odigraj još jednu!”
“Vježbaj”, savjetovala je, “pa ćemo se takmičiti sljedeći put.
Tag i ja sad moramo kući. Sve je bilo sjajno. Dženi, hvala ti što si
me ugostila. Ako želiš, mogu da ponesem one ramove sa sobom.”
„Stvarno želim.” Opuštena kao i uvijek, Dženi joj je prišla i
zagrlila je. „Nedjeljni ručak. Uvijek si dobrodošla. Iskreno ti
kažem.”
„Hvala. Hvala i tebi, Kevine. Vidimo se sutra.”
“Ja ću ponijeti ramove. Naći ćemo se ispreda”, rekao joj je
Ksander.
Nije mislila da ostane tako kasno. Zapadno nebo je bilo
obojeno sunčevim zalaskom i dovoljno je zahladilo da bi joj dobro
došao džemper.
Dok je vodila psa do auta, razmišljala je da bi ipak mogla
večeras još nešto da uradi, da napravi plan rada za sljedeću
sedmicu, zaključila je da ima vremena za to, a zatim da čita dok
ne zaspi.
216
Otvorila je zadnja vrata; pas je spretno uskočio. Zatim je

sjela u auto, okrenuta ka vodi, i fotografisala zalazak sunca nad
zatonom, puste dokove, treperavu tišinu.
„Zar nikad ne prestaješ?” upitao je Ksander dok je nosio
ramove preko travnjaka.
„Pravim prekrasne fotografije sunčevog zalaska iz svoje
kuće, ali ovaj maleni zaliv se pruža ka zapadu, a zalazak sunca
nad njim je jedinstven.”
„Moja kuća nije na vodi, ali kroz krošnje se vide dobri
sunčevi zalasci. Možda bi htjela da provjeriš kakvi su.”
“Možda.”
Ubacio je ramove nazad, pomilovao psa, pa se okrenuo i
stao tako da Naomi nije imala kud.
„Još je rano.”
„Zavisi. Medi su oči na pola koplja.”
„Medi ima četiri godine. Šta kažeš na to da odemo Kod Lu?
Častiću te pićem.”
„Popila sam nekoliko čaša vina.”
“Za više od četiri sata. Hodaj po pravoj liniji.”
Nasmijala se, odmahnula glavom. „Mogu da hodam po
pravoj liniji, a budući da namjeravam da to i dalje budem u
stanju, preskočiću još jedno piće. Imaš izvrsne prijatelje,
Ksander.”
„Rekao bih da su oni i tvoji prijatelji.”
„Dženi neće da prihvati ne.”
„Zašto bi joj rekla ne?”
Slegnula je ramenima, pogledala ponovo u sunčev zalazak.
Nebo se sad zlati, pomislila je. Nježnom, treperavom zlatnom
bojom. „Opšte pravilo.”
„Čovjeku je teško da ti ne postavlja pitanja.”
217
„Bila bih ti zahvalna kad bi se uzdržao od toga. Stvarno

moram da krenem.”
Pomilovao ju je niz ruku, ali se odmakao jedan korak. Nije
je poljubio, shvatila je, jer je to očekivala.
I on je imao igru.
No, obišao je oko auta i otvorio joj vrata. „Voliš li patlidžan
s parmezanom?”
„Volim.”
„Dođi u srijedu kod mene na večeru. Ješćemo patlidžan s
parmezanom.”
Pogledala ga je iznenađeno. „Napravićeš patlidžan s
parmezanom?”
„Ma, jok. Kupiću ga u piceriji kod Rinalda. Prave dobar
patlidžan s parmezanom.”
„Dva izlaska u društvo u jednoj sedmici? Ne znam mogu li
to.”
„Pokušaj. Povedi psa.”
Glasno je izdahnula kad je Tag progurao glavu na njena
vrata i zagnjurio njušku u Ksanderovu krupnu žuljevitu šaku.
„Samo večera.”
„Ne mogu da prihvatim ne.”
„Moraćeš. Kad da dođem?”
„Najbolje oko sedam. Živim iznad radionice. Obiđi okolo i
popni se uza stepenice.”
„Važi. U srijedu. Možda dođem.”
Ksander se široko osmijehuo dok mu je pas i dalje njuškao
šaku. „Voliš da ostaviš vrata malo odškrinuta?”
„Uvijek. Laku noć.”
Zašto je tako? Zapitao se kad se odvezla. Zašto ona ima
potrebu da bude spremna da pobjegne?
218
Da, čovjeku je teško da joj ne postavlja pitanja.
219
12.
U kreativnom pogledu njena sedmica je bila grozna. Morala

je da premjesti radni prostor iz spavaće sobe u jednu gostinjsku
sobu - tako je makar imala priliku da je isproba kao mogući
studio - budući da su htjeli da razruše njeno kupatilo. A kako su
to radili, Kevin je želio da razruše sva kupatila na spratu na
kojem se nalazila njena spavaća soba, osim jednog.
I pored slušalica i muzike koja joj je treštala u ušima, buka
je bila grozna.
Razmišljala je da se preseli u prizemlje, ali moleri su
zasijedali u dnevnoj sobi, a biblioteka je bila sljedeća na spisku.
Na kraju će svirati elektronske klavijature, zaključila je, pa je
davala sve od sebe da nastavi sa radom.
Sredinom sedmice je odustala i odvezla se u šumu u sklopu
nacionalnog parka s namjerom da pješači sa fotoaparatom i
psom.
Svjež vazduh, suv, sunčan dan i predivna zelenkasta
svjetlost odagnali su mrzovolju. Pokajala se što nije ponijela
laptop, našla bi zgodan panj, sjela na njega i uradila sve što treba
u šumskoj tišini.
Hodala je, s povocem prikačenim o pojas, budući da je Tag
to trenutno podnosio, ispod stabala koja su izgledala kao da stoje
tu od pamtivijeka. Visoka stabla s granama stremila su uvis da
uhvate talase vjetra i slala na šumsko tlo kapljice i snopove
procijeđenih sunčevih zraka.
Tu je divlje cvijeće plesalo između lepeza mlade paprati,
oko stijena obraslih mahovinom. Sniježnobijeli trolisti nalik
220
nevjestama iz bajke, a ružičaste orhideje njihove obojene

papučice.
Razmišljala je da da sebi nekoliko slobodnih dana, da dođe
tu na kampovanje. Kako bi se pas snašao u tome, sad kad ima psa
o kojem mora da misli? Dva-tri dana, ponovo sama, daleko od
buke koju je sama sebi natovarila na vrat.
Možda.
Tag je bez sumnje uživao u šumi, šepurio se plašeći
vjeverice ili kaskao pored nje. Čak je i strpljivo sjedio kad bi ona
zastala da fotografiše, ma koliko se zadržala.
„Moglo bi da bude zabavno. Samo ti i ja, i sve ovo.”
Dok su lutali, počela je da misli da je ipak dobro što je našla
psa, ili tačnije što je on našao nju.
U susret joj je došlo nekoliko šetača, vodili su ljepuškastog
malog bigla. Prije nego što je stigla da im klimne glavom u znak
pozdrava, Tag je prestrašeno zalajao i doslovce joj skočio u
naručje. I oborio je na zemlju.
Šetači - dva momka koji su došli iz Portlanda na nekoliko
dana - pritrčali su joj u pomoć. Međutim, zbog prijateljski
nastrojenog i bezazlenog bigla, Tag se uzvrpoljio na njoj kao da
hoće da se provuče kroz nju i sakrije ispod nje gdje će biti na
sigurnom.
Kako se između njenog tijela i psa nalazio fotoaparat, nije je
ozlijedio. No, vidjela je zvijezde i osjetila njihove oštre vrščiće u
dupetu.
„Bruko jedna”, rekla je psu dok se s mukom vraćala do
automobila. “Za tebe nema kampovanja, to je sigurno. Možda bi
mogla da naiđe pudlica ne veća od šoljice za čaj i rastrgne te na
komade.”
Tag je ušao u auto, objesio glavu i ćutao.
221
Pošto ju je boljela zadnjica, malo je zagrijala sjedište i vidjela

da joj je to znatno prijalo na putu ka kući. I laknulo joj je kad je
vidjela samo Kevinov kamionet ispred kuće.
Izašao je dok je ona oprezno izlazila iz auta.
„Hej! Upravo sam ti ostavio pisamce. Danas smo lijepo
napredovali. Kako je bilo na pješačenju?”
Gledala je kako je Tag odjurio da pozdravi Moli kao
prijatelja kog dugo nije vidio.
„Dobar je s njom.”
“Naravno.”
„Ako kod veterinara zateknemo mačku ili pomeranca ili
pekinezera, šta god tako malo, on drhti kao da ulazi u sedmi krug
pakla. Juri vjeverice ili laje za njima, ali sreli smo dva momka s
prokletim biglom na puteljku i odlijepio je. Skočio na mene,
oborio me na leđa.”
„Jesi dobro?”
Mahinalno je protrljala bolno dupe.
„Prebrojala sam zvijezde, moram priznati, a on je bio riješio
da se uvuče u mene i sakrije od zastrašujućeg bigla, koji mi je
saosjećajno olizao nogu.”
Na njeno zaprepaštenje, Kevin joj se primakao i prešao joj
šakama po glavi nekoliko puta. „Imaš malu čvorugu. Mogu da te
odvezem u hitnu.”
“Ma to su samo čvoruge i modrice. I žestoka ljutnja.”
Uzeo ju je za bradu, zagledao joj se u oči i uradio nešto što
je mislila da niko ne može da uradi u tom trenutku. Nasmijao ju
je.
„Samo čvoruge i modrice, doktore Baner.”
“Glavobolja?”
“Ne. Guzobolja.”
222
„Kesica s ledom, topla kupka, nekoliko lijekova protiv

bolova. To ti je dvije stotine dolara.”
„Stavi to na moj račun jer ću upravo to i uraditi.”
„Fina večera koju ne moraš da spremaš kod Ksandera
trebalo bi da sve to sredi.”
„Jao... srijeda je.”
„Čitav dan, pola noći. Samo opušteno”, dodao je i blago je
potapšao. „Zna da tamo gore sve izgleda razbucano, ali dobro
nam ide. Reci Ksanderu da ćemo se vidjeti sutra Kod Lu”
“Važi.” Jebo te, jebo te, jebo te. Krenula je u kuću kad je
Kevin ušao u svoj kamionet. Imala je savršen izgovor - razlog
ispravila se - da otkaže večeru kod Ksandera. Bolna, mrzovoljna,
neraspoložena - sve to čini dobar razlog, pomislila je i zaputila se
pravo po kesice s ledom.
Zatim je skrenula da zaobiđe nered, pa se vratila i zagledala
se u dnevnu sobu.
Krečenje nije bilo završeno - što su svjedočile merdevine i
krpe kojima je bio zastrt namještaj - i vidjela je gdje je trebalo
uraditi sitne popravke.
Ali, hej, zidovi će biti prekrasni.
A toliko se bila opteretila tom bojom, razmišljala je i
premišljala, brinula da će ta nježnosiva ispasti sumorna i
dosadna.
Nije.
Smirena je, pomislila je. Iz nekog razloga ta nijansa joj je
djelovala smireno.
„Stalno razmišljam kako sam pogriješila što sam kupila ovu
kuću.” Uzdahnula je pa spustila ruku psu na glavu kad se
naslonio uz njenu nogu. “A onda vidim sljedeći korak ili sljedeću
etapu i znam da nisam.”
223
Pogledala je naniže, osmijehnula se. Pa se namrštila. „Ljuta

sam na tebe”, podsjetila ih je oboje pa se vratila po kesice s
ledom.
Raspravljala je sa sobom kad je smočila bolno dupe u ružnu
svijetloplavu kadu u jednom jedinom kupatilu koje joj je
preostalo na spratu. Mogla bi da otkaže večeru bez imalo griže
savjesti. Imala je nezgodu.
Međutim, otkazati je u suštini je bilo isto kao odložiti je.
Bolje je da to uradi - da završi s tim - i radi na tome da svoj
odnos sa Ksanderom pretvori u prijateljstvo kakvo ima s
Kevinom.
Prijateljstvo u kojem bi je njegov dodir nasmijao, a ne
probudio napetost u njoj.
A to se, priznaia je sebi, nikad neće dogoditi.
Previše je strasti.
Izašla je iz kade, zadovoljna što je bol popustila, a
nezadovoljna što vidi da na zadnjici ima modricu veličine dlana.
Odlučila se za helanke - mekše su za dupe - i svijetlosivi
džemper s kapuljačom. Razmišljala je da savim preskoči
šminkanje, ali zaključila da bi to bilo suviše očigledno, pa se
našminkala veoma diskretno.
U petnaest do sedam je izašla iz kuće, mada je mislila da
Tag ne zaslužuje još jedan izlet. Zatim se vratila u kuću i uzela
bocu vina.
Nije torta od jagoda, ali dobro je odgojena i zna da nije red
da ide u goste praznih ruku.
Polako je vozila i kad je stigla, pustila je psa napolje, ali bila
je hladna prema njemu. Poslušala je Ksanderova uputstva, pa se
popela uza stepenice i pokucala na vrata.
“Da! Otvoreno je. Uđi.”
224
Naomi je gurnula vrata i ugledala Ksandera u isturenoj

kuhinji, otvarao je bocu vina.
Farmerke, plava teksasna radna košulja s rukavima
zasukanim do lakata i jednodnevna brada na tom lijepom
grubom licu.
Pokleknuće, pomislila je, i zamoliti ga da joj pozira. „Mogla
bih da budem obučeni ubica i njen opaki pakleni pas.”
„Zaključana vrata ne bi zaustavila obučenog ubicu niti
njenog opakog paklenog psa.”
Imao je pravo. Tag je ušetao unutra i zaputio se ka
Ksanderu, mašući repom.
A Naomi se zagledala, oduševljeno i ushićeno, u zid
dnevne sobe pokriven knjigama. „Čovječe, pa glasine o knjiškom
moljcu su istina. Ovo je ozbiljna zbirka.”
„Njen dio.”
„Dio? Ti si ozbiljan čovjek, Ksandere.”
“U pogledu knjiga, da.”
Osvrnula se oko sebe. „Vrlo praktičan prostor, a ovo je
najbolje iskorišćen zid koji sam dosad vidjela. Boja, tekstura,
dimenzija.”
“Da ne pominjemo riječi.”
Prišao joj je, ponudio joj čašu vina, uzeo bocu od nje.
“Da riječi. Volim da čitam kao što bi svak volio da čita.
Osim ako ne misliš drugačije.”
„Ne.”
Nasmijala se, odmahujuči rukom na tu njegovu pošalicu
dok je koračala tamo-amo pokraj zida sa knjigama. „Ali ovo je
umjetnost. Dovoljno si pametan da znaš da ti je namještaj obično
đubre, ali ne mariš za to. Uredio si svoj prostor tako da ti bude
225
praktičan i naglasio si strast. I naglašavajući je, stvorio umjetnost.

Želim slike ovoga.”
„Naravno, samo izvoli. Nemam ništa protiv.”
“Ne sad, ne telefonom. Imam na umu ozbiljne slike. Želim
da se vratim sa svojim fotoaparatom. I velikim taticom
haselbladom.”
„Čiji je on tatica?”
Nasmijala se, ali nastavila da proučava zid prekriven
knjigama. „Fotoaparat sa filmom. Srednji format. Mogla bih da
napravim i lijepu panoramu i...”
„Donesi fotoaparat kad god hoćeš. Nego, hajde da
sjednemo napolje i pijemo vino. Šta kažeš na to?”
“Ti piješ vino?”
„Nije tako loše s vremena na vrijeme. Divno mirišeš.”
Uhvatio ju je za bradu, ali ne kao Kevin i poljubio u usta.
Ne, pomislila je, ne, ne kao Kevin. Ni najmanje.
“Na soli za kupanje - imale su ljekovitu svrhu.”
“Da, čuo sam. Strah od malih pasa.”
“Molim?”
Uzeo ju je za ruku, povukao je u spavaću sobu, osjetio kako
se opire. „Imam balkon na koji se izlazi kroz ova vrata.”
I još knjiga, zapazila je. Velik televizijski ekran, đubre od
namještaja i još knjiga.
Otvorio je vrata koja su vodila na malen četvrtast balkon sa
napola zarđaiim stolom i dvije stolice na rasklapanje. „Mogu ti
donijeti jastuk da sjedneš na njega.”
„Razgovarao si s Kevinom?”
„Treba da pazim na tebe, što sam svakako planirao.”
„Dobro sam.” Oprezno je sjela. „Uglavnom. A što se tiče
straha od malih pasa, pa tako nešto ne postoji.”
226
“Mikrokinofobija.”
Probala je vino kroz smijeh. „Izmišljaš.”
„Kinofobija je strah od pasa - dodaš mikro. Možeš da
provjeriš u rječniku.”
Iako je sumnjala u to, odlučila je da se ne raspravlja oko tog
pojma, imajući u vidu njegovu zbirku knjiga. „Zašto bi on - koji
sad ima trideset devet kilograma, od kojih dobar dio čine mišići,
mogu to da potvrdim -imao mikrokinofobiju?”
„Ne bih znao. Možda ga je u ranoj dobi istraumirala
čivava”
Pružio je ruku iza njene glave, nježno provjerio. “Jao.”
„To sam ja rekla kad sam povratila dah. Udarila sam se jače
u dupe nego u glavu.”
„Hoćeš da ga provjerim?”
„Postarala sam se za to, hvala.” Proučavala je pogled sa
njegovog balkona. „Možeš da sjediš ovdje i gledaš kako igraju
lopte.”
“To i radim kad sam previše lijen da odem do terena.”
„Dječju ligu?”
“Da. Dječju ligu, početnike, tinejdžere i neke sponzorisane
lige za odrasle. Kiton sponzoriše Vejlse, koji se trenutno bore da
se popnu sa dna tabele.”
„Igraš li?”
“Ne više toliko. Nemam vremena za to. Ti?”
“Ne, nikad nisam ni igrala.”
„Kakva si ti feministkinja?”
„Nesportski tip. Moj brat je igrao neko vrijeme, ali on je
volio košarku.”
“Je li?”
„Igrao je za Harvard.”
227
„Aha. Za Crvene. Na kojoj poziciji?”

„Centra. Primijetila sam da imaš teren i košarkaški obruč
iza kuće.”
„Pucanje u obruč bistri mozak. Nekad sam igrao, još u
srednjoj školi. Sad samo povremeno.”
“Na kojoj poziciji?”
„Istoj kao tvoj brat. Moraćemo da odigramo jednu jedan na
jedan ako ikad dođe ovamo.”
“Hoće.” Ugostiće svoju porodicu ovdje, pomislila je,
uključujući i djeda i baku da vide šta su joj pomogli da stekne.
Možda će do jeseni uspjeti sve da uredi i da ih ugosti.
„Jesi li iole dobar jer on jeste? To mogu da ti posvjedočim.”
„Držim se.”
I mislila je da je tako, u mnogo pogleda.
I bio je u pravu u vezi sa sunčevom svjetlošču kroz krošnje,
dok je sunce polako tonulo ka obzorju.
„Rekla bih da je ovo dobro mjesto za automehaničarsku
radionicu. Brz i lak pristup drumu, blizu grada, a i brza kratica
do autoputa 101. Jesi li je zato izabrao?”
„Već je postojala ovdje. Bila je Hobartova. Tražio je kupca -
bio je već star, a žena mu se bila razboljela. Pogodili smo se i
odselio se u Vala Valu. Tamo im živi kćer.”
„Htio si da imaš vlastiti posao ili baš da budeš
automehaničar?”
„Oboje. Ništa se nije promijenilo. Volim automobile. Ako
sam želio automobil - a jesam - morao sam da naučim kako da ga
održavam. Volio sam da učim o tome. Nije mi smetalo da radim
kod Hobarta - bio je pošten. Ipak, više volim da radim za sebe. Ti
vjerovatno isto misliš.”
228
Istina, pomislila je, ali jednako je voljela da bude sama

koliko je voljela da radi za sebe.
Ipak...
„Radila sam kao pomoćnik kod jednog fotografa nekih
četrnaest mjeseci poslije koledža. Gledala sam na to kao na
sticanje znanja. Nije bio pošten, ni u kom pogledu. Arogantan,
potpuno zao, zahtjevan i sklon izlivima bijesa kao malo dijete.
No, bio je, i još uvijek je, genijalac.”
„Genijalci ponekad misle da imaju pravo na izlive bijesa.”
“To je nažalost, tačno, ali mene je odgojio glavni kuvar -
genijalac - i inteligencija i talenat nisu se smatrali izgovorima za
aroganciju, za zlovolju, već darovima.”
„Nije bilo letećih varjača i tiganja?”
Nasmijala ju je ta zamisao. “Ne u Harijevoj kuhinji, kući ni
restoranu. Elem, planirala sam da ostanem dvije godine kod
Džulijana - fotografa - ah uspjela sam da izdržim samo četrnaest
mjeseci. Jedan od najsrećnijih dana u mom životu bio je dan kad
sam ga tresnula pesnicom u lice i otišla usred posla.”
Bacio je pogled na njenu šaku - vitku, naizgled krhku.
„Zanimljiv način da nekom daš otkaz.”
“Ma da.”
Pomjerila se ka njemu - zapitao se zna li da trlja stopalom
psa po leđima i tako ga drži u mirnom blagostanju. „Važnog
posla. Fotografisanja za reklamu. Za šampon.”
„Šampon je važan posao?”
“Da ti kažem nešto prijatelju, u fotografiji za reklame leži
velika lova. Manekenka je imala prekrasnu bujnu vatrenocrvenu
kosu - bilo je pravo zadovoljstvo fotografisati je. Taj tip je
perfekcionista i ja nemam problem s tim. Takođe je i pokvarena
hulja. U tom trenutku sam bila navikla na verbalno zlostavljanje.
229
Na prebacivanje krivice, kritikovanje, čak i na bacanje predmeta.

A svega toga je bilo tokom tog snimanja. U jednom trenutku je
čak rasplakao šminkerku. A onda je tvrdio da sam mu dodala
kameru sa pogrešnim sočivom, dozlogrdilo mi je, pa sam mu
rekla da sam mu dala ono što je tražio. Ošamario me je.”
Priča više nije bila toliko smiješna. „Udario te je?”
„Ošamario me je kao djevojčicu. Zato sam ga udarila
pesnicom, baš onako kako me je naučio Set, moj ujak. Još ništa u
mom životu nije bilo tako dobro kao taj osjećaj. Zapravo mislim
da sam to i rekla dok je vrištao - kao curica - a ostali pomoćnici su
se uspaničili. Manekenka je prišla i bacila mi pet. Držao je nos iz
kog je liptala krv.”
„Jesi li mu ga slomila?”
„Ako već misliš da udariš nekoga pesnicom u lice, glupo je
uzdržavati se.”
„To je moja filozofija.”
„Slomila sam mu nos, a on je urlao kako će me uhapsiti
zbog fizičkog napada. Rekla sam mu da pozove policiju, da to
odmah uradi, jer imala sam studio pun svjedoka da je on mene
prvi napao. Kad sam izašla odatle, obećala sam sebi da nikad više
neću raditi za tog zlobnog krelca.”
„Još jedna odlična filozofija.”
Misli li da je zanimljiva? Ne, ne zanimljiva, ispravio se.
Oduševljavajuća.
„Dakle, slomila si tipu nos, a zatim si pokrenula vlastiti
biznis?”
„Tako nekako. Set i Hari su bili prijatelji vlasnika jedne
galerije u Sohou i nagovorili su ga da uzme nekoliko mojih
fotografija. Podržavali su me - u svakom pogledu - dok sam
pokušavala da živim od umjetničke fotografije. No, znala sam da
230
mogu da se izdržavam od stok fotografije, od rada za korice

knjiga, omote albuma. Od fotografisanja hrane - to sam već radila
za restoran. I gotovih sličica - može da bude zabavno i kreativno i
može da donese prihod. Morala sam da odem izvan Njujorka, pa
sam se brzo upustila u to. Automobil, fotoaparat, kompjuter.”
Zaćutala je, namršteno zagledana u vino. “To je bilo
mnogo.”
“Mikrokosmos”, prokomentarisao je, srećan što je
zaboravila na uzdržanost, nepovjerenje, ma šta bilo iza njih,
dovoljno dugo da ispriča tu priču. “To mi govori da imaš petlju i
snažnu volju, ali to sam već znao. Radiš omote za albume?”
„Radim. Ništa veliko. Osim ako si čuo za Rokit Sajens?”
“Retrofank.”
„Iznenađuješ me.”
„Nisam još ni počeo. Bend radi na drugom cd-u.”
„Drugom?”
„Snimili smo jedan prije nekoliko godina. Uglavnom za
turiste, ili kad sviramo na svadbi, takve stvari. Šta misliš o tome?”
„Tražite fotografa?”
„Prijateljica Dženine rođake je uradila prošli. Nije bio loš.
Računam da bi ti uradila bolje.”
„Možda. Obavijesti me kad budete spremni, pa ćemo
vidjeti. Koliko dugo sviraš?”
“S bendom ili uopšte?”
“Oboje.”
“Sa ovim momcima, oko četiri godine. Sve ukupno, negdje
od svoje dvanaeste godine. Kevin i ja smo osnovali bend - Lelo je
svirao bas, baš kao sad.”
Spustila je čašu, očito iznenađena. “Kevin?”
„Nemoj da mu tražiš da ti svira Perl Džem. Vjeruj mi.”
231
„Svira li gitaru?”
“To se zapravo ne može nazvati sviranjem.”
“To je podlo”, rekla je kroz smijeh.
„Istina je. Hajde da jedemo.” Ponovo ju je uzeo za ruku,
ovoga puta ju je povukao unutra. „Malo smo svirali po gradu -
po školskim igrankama, na žurkama. Poslije srednje škole smo
ostali bez bubnjara, otišao je u Marince, Kevin je upisao koledž,
Lelo je i dalje bio stondiran,”
“A ti?”
Izvadio je kutiju sa hranom iz rerne, gdje ju je ostavio da se
ne ohladi. „Upisao sam trgovačku školu, radio ovdje, pomalo
svirao. Malo s Lelom kad bi odlučio da ne juri djevojke, a nije
mogao normalno da svira kad je bio stondiran.”
Sjetila se onog zida prekrivenog knjigama, ponovo
pogledala u njega. „Nisi htio na koledž?”
„Mrzio sam školu. Trgovačka škola je bila nešto drugo. Ali
redovnu školu sam mrzio. Govore ti šta da učiš, šta da čitaš, pa
sam riješio da ne upisujem koledž, učio sam od Hobarta, učio u
trgovačkoj školi, malo pohađao časove biznisa.”
„Časove biznisa?”
„Ako misliš da imaš vlastiti biznis, moraš da znaš kako da
ga vodiš.” Izvadio je kutiju salate iz frižidera i podijelio je u dvije
činije, prebacio patlidžan s parmezanom na tanjire i dodao
hljebne štapiće po kojima je picerija bila čuvena.
„To izgleda zapravo sjajno.” Sjela je i osmijehnula se kad je
Ksander izvadio kost od sirove kože iz kredenca. „Mudro.”
„Zabaviće ga. Šta ti je bila prva fotografija? Morala si da
imaš prvu.”
„Proveli smo dug vikend kod Hemptonovih, prijatelja
mojih ujaka. Nikad prije toga nisam vidjela okean i bio je čaroban.
232
Prosto čaroban. Set mi je dao da se poslužim njegovim malim

kanon fotoaparatom i ispucala sam rolne i rolne filma. I to je bilo
to. Koju si pjesmu prvu naučio da sviraš? Morao si da imaš
prvu.”
„Sramota me je. Im a Believer. Od Manikisa” dodao je.
„A, naravno. Stvarno? Zarazna je, ali ne čini mi se kao tvoj
stil.”
„Dopao mi se rif, znaš...” Otpjevušio ga je. „Htio sam da
provalim kako da ga odsviram. Kevinova mama je stalno puštala
stare ploče, a ta se stalno vrtjela. Njegov tata je imao staru
akustičnu gitaru i vježbao sam na njoj dok nisam naučio da je
manje-više odsviram. Uštedio sam, kupio polovnu gibsonku.”
„Onu u spavaćoj sobi?”
„Da. Držim je pri ruci. Do svoje petnaeste sam shvatio da
ako imaš gitaru i ako znaš makar da se pretvaraš da sviraš, možeš
da smuvaš djevojke. Kakav je patlidžan?”
„Bio si u pravu. Zaista je dobar. Dakle, muvao si djevojke,
budući da si znao da sviraš, ali ni sa jednom nije potrajalo?”
„Moglo je sa Dženi.”
„Dženi?” Sputila je viljušku. „Dženi-Dženi?”
„Dženi Voker, tako se tad prezivala, a i vidio sam je prvi.
Nova cura u školi, tek se doselila iz Olimpije, slatka kao med.
Pozvao sam je da izađemo prije Kevina. Prvi sam je i poljubio.”
„Stvarno?”
„To ti je istorija Kiton/Baner. Bio sam otprilike
poluzaljubljen u nju, ali on je bio potpuno zaljubljen u nju.”
„A drugari su bitniji od cura.”
Široko se nasmiješio i uzeo štapić. „To si ti rekla, ne ja. Na
kraju sam igrao Sirana njegovom Kristijanu i najzad je skupio
233
petlju i pozvao je da izađu. I to je, kao što rekosmo, to. I dalje sam
poluzaljubljen u nju.”
„I ja. I u sve što ide u paketu s njom. Oni su kao uži izbor na
audiciji za pravu pravcatu lijepu američku porodicu, sa sve
psom. Ako čekaš drugu Dženi, neće ti se posrećiti. Sigurna sam
da je ona jedinstvena.”
„Bacio sam oko na visoku komplikovanu plavušu.”
Znala je to, te riječi su pokrenule leptiriće u dnu njenog
stomaka i nije joj bilo drago što je tako. „Nije pametno ciljati na
komplikovane.”
„Jednostavno, obično ionako brzo izađe na površinu i
dosadi. Komplikovano je opet više zamorno nego zanimljivo. Ti
me zanimaš, Naomi “
„Svjesna sam toga.” Gledala ga je dok je jela. „Izgledi su
devet naprema deset da bih radije bila sama nego s nekim.”
„Ovdje si sad.”
„Imam dvadeset devet godina i uspjela sam da izbjegnem,
izvrdam i zaobiđem svaku vrstu ozbiljne veze.”
„I ja. Osim toga stariji sam od tebe tri godine.”
„Otkako sam prije šest godina otišla iz Njujorka, ni na
jednom mjestu se nisam zadržala više od tri mjeseca.”
„Imaš mene ovdje. Živim ovdje cijeli život. No, moram da
ponovim, sad si ovdje.”
“I trenutno mi se čini kao da sam na pravom mjestu. Ako
nešto počnem s tobom, ako zajebem, to će uticati na to.”
„Ne znam kako uspijevaš da živiš sa tom svojom vedrom
optimističnom prirodom.”
Osmijehnula se. „Teret je to.”
234
Svjestan rizika, zagrebao je dublje. „Obično bih

pretpostavio da iza sebe imaš neku usranu vezu ili brak. Ali nije
to u pitanju. Imaš čvrstu porodicu iza sebe, a to je dobra osnova.”
Odgurnula je svoj tanjir. „Shvati to kao unutrašnje
električne instalacije.”
“Ne. Dobar sam sa električnim instalacijama. Imaš dovoljno
samopouzdanja i osjećaja vlastite vrijednosti da udariš šupka
pesnicom, da se zaputiš sama u svijet da bi ostvarila nešto što
želiš. Komplikovana si, Naomi, a to je zanimljivo. Ali sasvim si
spojena.”
Ustala je, odnijela njihove tanjire na radnu površinu. „Bio je
jedan momak koji me je volio - ili je mislio da me voli kao što
voliš kad imaš dvadeset godina. Spavala sam s njim i učila s njim,
radila s njim. Kad mi je rekao da me voli, pitao me da živim s
njim, raskinula sam. Odmah tu na licu mjesta. Oboma nam je bilo
teško da preguramo ostatak studija. Meni nesumnjivo lakše jer
nisam gajila ta osjećanja prema njemu. Tako da sam mogla
jednostavno da ga napustim.”
„Ali pamtiš ga.”
„Povrijedila sam ga. Nisam morala.”
Možda, pomislio je Ksander, ali sumnjao je da iko prođe
kroz životni lavirint a da nikog ne povrijedi, morao to ili ne.
„Pretpostavljam da računaš da ću se zaljubiti u tebe i pitati
te da živiš sa mnom.”
„Naglašavam probleme sa vezama kad ne uspiju, a ljudi
žive i rade blizu jedni drugih.”
„Možda ćeš se ti zaljubiti u mene, pitati me da živim s
tobom u onoj velikoj kući na litici.”
„Ja se ne zaljubljujem i volim da živim sama.”
235
Ksander je pogledao u Taga i odlučio da ne ističe da se

zaljubila u tog psa i da živi s njim.
„Onda znam to prije ulaska u bilo šta, za razliku od tog
momka sa koledža. Ja ću to oprati. Znam kako je to. Hoćeš još
vina?”
Okrenula se od sudopere. „Bolje ne. Radije ću vodu, budući
da moram da vozim.”
„Lijepo je veče. Kad ovo počistim, možemo da prošetamo,
da malo potrošimo ovo što smo pojeli. A i pas će protegnuti
noge.”
„Vjerovatno bi mu dobro došlo.” Uzela je ponuđenu vodu
pa se vratila ka zidu punom knjiga. „Stvarno želim da napravim
ovdje nekoliko fotografija. Odgovara li ti neko određeno
vrijeme?”
„Svrati u petak, u bilo koje doba. Vrata su otvorena ako
radim dolje u garaži. Ako dođeš kasnije, možeš da svratiš Kod Lu
poslije. Možemo nešto da prezalogajimo prije svirke.”
„Sviraš u petak?”
“Od devet do ponoći. Okvirno. Vjerovatno i Kevin i Dženi
mogu da dođu, ako hoćeš.”
Ne cilja na sastanak, više na okupljanje, uz hranu i muziku.
A muzika joj se zaista dopadala. Više od toga, htjela je da se vrati
ovamo sa svojim fotoaparatom...
Sve se zacrnilo i sledilo kad joj se pogled priljepio za jedan
povez na zidu sa knjigama.
Krv u zemlji: Zavještanje Tomasa Dejvida Bouzay autora
Sajmona Vensa.
Promijenili su naslov za film - naslov i fokus - jer su htjeli
da se drama fokusira na djevojčici koja je razotkrila svog oca, koja
je spasla život jednoj ženi, koja je zaustavila ubicu.
236
Poslije majčine smrti, kad je povjerovala da će moči da se

suoči s tim, Naomi je pročitala intervjue koje su dali režiser i
scenarist, pa je znala zašto su naslovili film Kći zla. Međutim, tu
je sve počelo, to je sadržalo svu strahotu i hladnokrvne godine
ubilačkih tajni jednog čovjeka.
“Naomi?” Ksander je bacio kuhinjsku krpu na stranu i
krenuo ka njoj. „Šta je bilo?”
„Molim?” Okrenula se, prebrzo, preblijedila tako da joj je u
očima gorio tamni plamen. „Ništa, ništa. Samo sam... malo me
zaboljela glava. Vjerovatno nije trebalo da pijem vino poslije onog
udarca u glavu.”
Izvrdavala je, govorila prebrzo. „Bilo mi je stvarno lijepo,
Ksander, ali treba da idem da popijem još koji lijek protiv bolova,
da rano legnem na spavanje.”
Prije nego što je stigla do vrata, uzeo ju je za ruku, osjetio da
drhti. „Treseš se.”
„Samo me boli glava. Stvarno treba da pođem.” U strahu da
će drhtanje prerasti u napad panike, spustila je šaku na njegovu.
„Molim te. Vratiću se u petak ako budem mogla. Hvala na
svemu.”
Pobjegla je, samo je sačekala psa da je stigne.
Ksander se okrenuo ka polici sa knjigama i mrko ih
pogledao, zbunjen. ’Jesam li skrenuo sa uma?’ pitao se. Ili joj je
nešto ovdje utjeralo smrtni strah u kosti?
Prišao je knjigama, preletio pogledom preko naslova. Pa se
malo pomjerio, procjenjujući gdje je ona tačno gledala. Njen
položaj, njenu visinu.
Zbunjeno je odmahnuo glavom. Samo knjige, pomislio je.
Riječi i riječi na stranama. Izvukao je jednu nasumice, vratio je,
237
isprobao drugu. Gledala je tačno ovamo kad ju je pogledao, kad

je vidio kako se sledila kao da joj je uperio pištolj u glavu.
Namrštio se, izvukao jednu knjigu čija je priča bila
zasnovana na stvarnom događaju. Serijski ubica, sjetio se, negdje
na istoku. Očarala ga je kad je bio tinejdžer, kad su svi mediji
brujali o njoj. Zato ju je kupio kad je izašla.
Zapadna Virdžinija, sjetio se, zagledan u zrnastu fotografiju
ubice na koricama.
Nije moguće da je ova. Ona je iz Njujorka.
Pošao je da vrati knjigu na police, a zatim ju je, što je obično
radio s knjigama koje bi uzeo u ruke, otvorio da letimično pročita
prvu stranu.
„Jeste, Zapadna Virdžinija, neki zabačeni gradić. Tomas
Dejvid Bouz, električar, porodičan čovjek. Žena i dvoje djece.
Đakon u mjesnoj crkvi. Koliko li ih je ono ubio?”
Ksander je nastavio znatiželjno da čita.
„Vrela avgustovska noć, ljetnja oluja, mrak, bla bla...
Jedanaestogodišnja kćer nalazi podrum u kojem je ubijao i...
Naomi Bouz. Naomi.”
Piljio je u knjigu, ponovo je u mislima vidio njeno
preblijedilo, uznemireno lice.
“Hulja.”
238
13.
Nakon duže unutrašnje rasprave, Naomi se nakanila da

izađe iz kuće tog petka uveče. Jedna vrsta kompromisa, pomislila
je, jer nije mogla i nije htjela da primorava sebe da se vrati kod
Ksandera. Ne još. Tag nije bio ni najmanje oduševljen što ona
izlazi u grad, no, ipak ga je ostavila sa njegovom plišanom
mačkom, koskom od sirove kože i obećanjem da će se vratiti.
Psa ipak nije mogla da povede u kafanu.
Malo je falilo da ga upotrijebi kao izgovor, bar samoj sebi,
ali izlasci su normalni, a biti normalan, nakon katastrofalnog
završetka srijede uveče, bio je njen sadašnji cilj.
Jedno piće, rekla je sebi. Jedno piće, jedan normalan,
opušten razgovor sa Dženi i Kevinom - a ako im Ksander priđe
na pauzi, ležeran razgovor sa njim.
Biti normalan.
Možda ju je pomisao na pokušaj normalnosti iscrpljivala, ali
ipak je čvrsto riješila da se okuša u tom poduhvatu.
Razgovor sa Dženi je tekao bez problema, tako da je trebalo
samo da je pusti da vodi, i prati taj tok dok ne dođe vrijeme da
krene kući.
Ponašati se neobavezno, to će zasigurno pomoći da se stvar
sa Ksanderom uspori. Izabrala je kuću - ili je kuća izabrala nju - a
grad je mali. Što znači da izbjegavanje Ksandera ne dolazi u
obzir. Dakle, vratiti se na stadijum neobaveznog prijateljstva. To
je rješenje.
239
Kako je mogla da zaboravi, kako je dozvolila sebi da

zaboravi iz kakve priče potiče i kako svijet normalnosti može lako
da se rasprši?
Knjiga na polici, pomislila je. Samo to je bilo dovoljno da je
podsjeti.
Kao i obično, pojavila se u pravo vrijeme, kada je bend već
gruvao na maloj bini. Progurala se do Dženi i Kevina i udobno se
smjestila za istim stolom. Dženi ju je istog trena uhvatila za ruku.
„Došla si u pravi čas. Dadilja je kasnila tako da smo tek sad
stigli. A ovi večeras rasturaju! Kevin će nam donijeti piće, a onda
će plesati sa mnom.”
“Ja plaćam ovu turu,” insistirala je Naomi. „Sem adams,
crno vino?”
„Može, hvala ti. Hajdemo, Kevine.”
“A zašto ne bismo...”
Međutim, Dženi ga odvuče na plesni podijum dok je Naomi
tražila put do šanka. Osjetila je Ksanderov pogled na sebi, i neki
nemir u stomaku kao reakciju na to. Trebalo je da mu da do
znanja da ga je videla. I uradiće to. Uradiće.
U glavi je osmišljavala siže dok se probijala kroz gužvu.
Otići do šanka, naručiti piće, nasloniti se na šank, uputiti
Ksanderu osmijeh. Dvije konobarice neprestano su primale
porudžbine, pa je odlučila da pričeka. Ali seksi brineta - koja je
samopouzdano zamahivala kosom... da, pomilila je da su to
purpurnocrveni pramenovi u smeđoj kosi, pogledala je letimice u
njenom pravcu.
Imala je tako oštre crte lica, tako izražene jagodice, kao da je
isklesana skalpelom.
„Dugonoga plavuša, kratka kosa, duge šiške, buntovnički
izraz lica. Ti si fotograf.”
240
“Da... ovaj... Jesam.”

Žena ju je odmjerila očima koje su na slabom svjetlu
izgledale više sive nego plave. “Dobro,” rekla je i polako
klimnula glavom. “Ti si sa Dženi i Kevinom?”
“Da.”
„Pivo, čaša crnog vina i... šta ti piješ?”
„Može crno vino.”
„Važi.”
Žena je nosila velike srebrne alke i uz njih trio crvenih
minđuša u lijevom uvu koje su se slagale sa njenom majicom
pripijenom uz tijelo s dubokim dekolteom.
„Bila sam udata za lika koji se pretvarao da se brine o
travnjaku i baštenskim poslovima gore kod starih
Parkersonovih.”
„Aha. Pretvarao?”
„Ispostavilo se da je popušio više trave nego što je pokosio.
Na kraju sam ga otpustila kao muža i prije nego što su ga
otpustili kao baštovana. Ne mogu reći da nije bio dobroćudan tip.
Uzimaš na crtu?”
“A, ne. Hvala.”
Naomi je platila gotovinom, izvlačeći novčanice iz
novčanika u džepu.
„Mogu ja da ti izvadim”, rekla je žena.
„Nema potrebe, hvala.” Naomi je jednom rukom vješto
obuhvatila dvije čaše vina, a u drugoj ponijela svijetlo pivo.
„Vidim, konobarisala si.”
“Da, jesam. Hvala ti.”
Usporili su malo sa Stounsima i pjesmom “Wild Horses”.
Dok se provlačila kroz gužvu, ugledala je Kevina i Dženi, koji su i
241
dalje bili na plesnom podijumu, njihali su se pripijeni jedno uz

drugo.
Taj dražestan prizor dirnuo ju je u srce.
Ljubav može da traje, pomislila je. Vidjela je to kod Seta i
Harija. Za neke, ljubav može da traje.
Spustila je piće na sto, sjela pa, pošto ju je konobarica omela
u njenoj namjeri, podigla je čašu vina i pogledala prema bini s
pripremljenim osmijehom.
Ksander ju je fiksirao pogledom. Pjevao je kao da to što
pjeva zaista i misli. Kao da divlji konji stvarno ne mogu da ga
odnesu. Talenat, smisao za scenu, rekla je sebi. I nije tražila
ljubav, obećanja, posvećenost.
Ipak, tamo gdje su je Dženi i Kevin dirnuli u srce, na istom
mjestu on ga je zgrabio. Snažno taman toliko da zaboli.
Željela je da sve to prestane, samo da prestane. Željela je da
se oslobodi osjećanja koja je budio u njoj, potreba koje je budio u
njoj. On je bio greška, znala je to. Bio je greška otkad je kleknuo
kako bi joj popravio gumu na mračnom dijelu puta.
Primorala je sebe da skrene pogled, naredila sebi da gleda u
ljude koji plešu. Okrznula je pogledom ženu koja je Ksanderu
nešto šapnula na uvo prošli put kad je bila u kafani. Sada joj je ta
žena uzvratila pogledom, u kojem je bilo nešto između srdžbe i
nedopadanja.
Krasno. Sad još tamo neka ljubomorna glupa djevojka ima
pik na nju.
Trebalo je da ostane kod kuće sa psom.
I dalje je osjećala onu bol kada su opet ubrzali ritam, a
Kevin dovukao Dženi nazad do stola.
„Dva plesa zaredom.” Sa sjajem u očima Dženi je podigla
pesnice u vazduh. “To je rekord.”
242
“Ne voliš da plešeš, Kevine?”

“Pa zar me nisi vidjela tamo?”
Nasmijala se, pa izgovorila neporecivu istinu: „Mislim da
ste izgledali preslatko.”
***
Znao je kad je ušla - ne zato što ju je vidio, Ksander pomisli

u trenutku kada je prepustio vođstvo Lelu. Već zato što se osjetila
neka promjena u vazduhu. Kao što to biva pred oluju.
Nosila ju je u sebi, tu oluju. Sad je znao i zašto, ali to zašto
nije bila cijela priča. Želio je da sazna sve, sa istim žarom kojim je
želio nju.
Da li da joj kaže da zna? Postavljao je sebi to pitanje mnogo
puta otkad je uzeo onu knjigu sa police. Ako bi joj rekao, da li bi
joj to pomoglo da se opusti ili bi je otjeralo od njega? Ona je za
njega još bila prevelika tajna da bi mogao sa sigurnošću da zna.
Kad bi mii samo vjerovala... Ali nije.
Nije željela da bude tu. Dobro je to prikrivala -
pretpostavljao je da je na prikrivanje navikla - ali čak i pod
ovakvim osvjetljenjem mogao je da vidi da joj se osmijeh nije
odrazio u očima.
Međutim, ipak je došla, možda da nešto dokaže sebi,
njemu. Oboma.
A ako bi je ostavio na miru, ako bi se povukao?
Pretpostavio je da bi joj to odgovaralo. A to je očigledno bilo još
nešto u čemu je bila dobra - da za sve, štagod to bilo, štagod da
radi, kaže „Zasad mi odgovara”.
Na to je sigurno već bila navikla.
243
A on je bio vraški riješen da joj pruži nešto na šta nije

navikla. Dovraga s dobrim.
Prešli su na Kleptona pa je Ksander naredio sebi da se
skoncentriše. Čak i u trenutku dok je gledao kako Naomi i Dženi
ustaju i pridružuju se ostalima na plesnom podijumu.
***
Nije mogla da se sjeti kad je posljednji put plesala, ali pošto

ju je Dženi zamolila, Naomi pomisli da će joj ples možda pomoći
da potroši malo uzavrele energije koju su u njoj stvarali
uzbuđenje i napetost.
Prijalo joj je da se ponovo kreće, prepustiti muzici, pustiti
kukove da prate ritam.
Nije ni obraćala pažnju kad ju je neko tresnuo otpozadi. Sve
je to uobičajen dio noćnih izlazaka. Ali kad se udarac ponovio,
osvrnula se.
„Stojim ti na putu?” upita Naomi mrzovoljnu plavušu.
„Upravo tako, jebo te.” Vidno razdražena, lagano je
gurnula Naomi. „I bolje bi ti bilo da se skloniš.”
„Prekini, Marla,” upozorila ju je Dženi. „Previše si popila.”
“Ne obraćam se tebi. Pričam sa ovom kučkom koja mi je
stala na put. Ne možeš samo tako da baneš i uzmeš ono što je
moje.”
„Nemam ja ništa tvoje.”
Nekoliko plesača se zaustavilo, neki su usporili i buljili u
njih. Pažnja drugih u njoj je izazvala jezu. Da bi izbjegla dodatnu
pažnju, podigla je ruke uvis.
„Ako želiš plesni podijum, tvoj je.”
244
Počela je da se povlači, a žena ju je ponovo gurnula,

brecnuvši se na prijateljicu koja ju je pozvala po imenu i uhvatila
za ruku.
„Bićeš ti bukvalno na podijumu ako se ne budeš klonila
Ksandera.” S očima koje su svjetlucale od previše piva, previše
uzbuđenja, ponovo je nasrnula na nju.
Da izbjegava pažnju, da se kloni sukoba - sve te navike
stekla je teškom mukom. Ali da se odbrani, da se zauzme za sebe,
to je bilo usađeno u njoj.
„Takni me samo još jednom.”
“A ti ćeš kao da me spriječiš?”
Marla se samozadovoljno osmijehnu, puna samopouzdanja
zasnovanog na alkoholu, zabi pesnicu u Naomine grudi i nastavi
da gura. Naomi je zgrabi za zglob ruke pa ga uvrnu tako jako da
je Marla cvileći završila na koljenima.
“Da me nisi ponovo takla”, Naomi je ponovila, pustila je,
okrenula se i otišla.
„Naomi, Naomi! Čekaj!” Dženi ju je sustigla. „Žao mi je.
Baš mi je žao. Tako je pijana i glupa.”
“U redu je.”
A nije bilo, nije bilo u redu. Čula je žamor, osjetila poglede
koji je prate. I vidjela Kevina kako se probija do njih kroz gužvu,
vidno uznemiren i zabrinut.
„Odlazim. Zašto tražiti kavgu?”
„O, mila. Hajde izaći ćemo napolje, da prošetamo. Ne bi
trebalo da...”
“Ma, u redu je.” Uhvatila je Dženi za ruku. „Dovoljno je
pijana da bi mogla ponovo nešto da pokuša, a ja svejedno moram
da se vratim kući svom psu. Vidimo se kasnije.”
245
Nije trčala. Željela je to, ali trčanje bi ovom događaju dalo

preveliku važnost. Kada je stigla do kola, osjećala se kao da je
sprintom istrčala milju. Osjetila je kako počinje da je obuzima
drhtavica, pa se naslonila na vrata automobila dok ne dođe sebi
kako bi mogla da vozi. Brzo se uspravila i izvadila ključ kad je
čula nekog da dolazi.
Ksander ju je uhvatio za ruku taman prije nego što je
uspjela da okrene ključ u bravi.
“Čekaj.”
„Moram da krenem.”
„Moraš da sačekaš da najprije prestaneš da se treseš da bi
mogla da voziš a da pritom ne sletiš sa puta.” Pustio joj je ruku,
uhvatio je objema rukama za ramena i okrenuo ka sebi. „Želiš li
izvinjenje?”
„Nisi ti ništa uradio.”
„Da, nisam, osim ako ne želiš da uračunaš to što sam
spavao s Marlom dva puta kada sam imao sedamnaest godina.
Bilo je to prije otprilike četrnaest godina, tako da ne bi trebalo da
se računa. Ipak, žao mi je što te je uzrujala i napravila budalu od
sebe.”
„Bila je pijana.”
„Znaš što, mislim da to nije dovoljno dobar izgovor da se
neko ponaša kao kreten.”
Kratko se nasmijala. „Slažem se, ali činjenica je da je pijana.
I namjerila se na tebe, Ksandere.”
„Nisam joj dao nijedan razlog za to već četrnaest godina.”
Vidjelo se da je uznemiren, ali pogled mu je ostao miran i
usredsrijeđen na nju. „Osim toga gotovo sedam od tih četrnaest
godina zabavlja se s momkom kog smatram prijateljem, a bili su i
u braku. Jednostavno nisam zainteresovan.”
246
„Možda bi to trebalo da joj kažeš.”

I rekao joj je, više puta nego što je bio u stanju da zapamti.
Ipak, s obzirom na trenutne okolnosti, prihvatio je činjenicu da će
morati to ponovo da uradi - i pri tom povrijedi nekog prema
kome je osjećao naklonost.
Ne, ne može čovjek proći kroz životni lavirint a da ne iskusi
to.
“Ne volim scene,” dodala je.
„Ali one se dešavaju. Sviraš u dovoljno barova, na dovoljno
vjenčanja, viđaš svakakve moguće scene i manje-više se navikneš
na njih. Izađeš nekako na kraj sa tim. I to je sve što možeš da
uradiš.”
Klimnula je glavom pa okrenula ključ u bravi.
Ponovo ju je okrenuo ka sebi i prislonio uz vrata.
Nije fer, nije u redu, pomislila je, da je savladava na ovaj
način, dok su joj osjećanja još tako svježa, tako neodređena.
Nije bilo ni nježno, ni utješno, nego poput dolivanja ulja na
vatru. I njegove usne, samo njegove usne bile su dovoljne da
raspale vatru.
Šakama joj je obuhvatio lice - opet ne nježno - kao da je bijes
kuljao tik ispod površine.
„Ušla si i osjetila se neka promjena u vazduhu. Nisam ovo
planirao da ti kažem. Ali to ti daje prednost, a sama po sebi si
dovoljan izazov.”
“Ne pokušavam ni za koga da budem izazov.”
„Baš dijelom zbog toga predstavljaš izazov. Želim te. Želim
te ispod sebe i iznad sebe i oko sebe. I ti to želiš. Dobro znam da
čitam ljude, a kod tebe to mogu da pročitam dovoljno jasno.
Dolazim do tebe kad završimo večeras.”
„Ali ja...”
247
Oteo joj je ponovo poljubac, prosto oteo.

„Ako svjetlo bude upaljeno” nastavio je “kucaću. Ako ne,
okrenuću se i otići kući. Imaš nekoliko sati da skapiraš šta hoćeš.
Pošalji Dženi poruku da joj javiš kad stigneš kući. Zabrinuta je za
tebe.”
Otvorio joj je vrata i držao ih tako dok je namještala pojas.
„Ostavi upaljeno svjetlo, Naomi,” rekao je pa zatvorio
vrata.
***
Ostavila je upaljeno svjetlo da može da vidi, a onda ga

ugasila, sasvim namjerno, dok je pas plesao oko nje priređujući
joj dobrodošlicu koja je pomalo ličila na delirijum.
„Samo ti i ja.”
Riješena da ne razmišlja o ovoj katastrofalnoj večeri - a kako
im je samo pokazala - vratila se u kuhinju. Staviće čaj, popiti
nešto protiv glavobolje. I izvesti psa u šetnju, sjetila se, prije nego
što zaključa i ode u krevet.
„San je najbolji bijeg”, rekla je Tagu, koji je upijao svaku
njenu riječ, pratio svaki njen pokret.
Pošto ju je htio u blizini, a njoj je bio potreban vazduh,
izašla je sa njim na stražnja vrata kuće i sjela na balkon i
posmatrala mjesec iznad vode, pijuckajući umirujući čaj dok se
on šetkao unaokolo.
To ju je umirilo, ublažilo emocionalne potrese koje je
izazvao u njoj sukob sa pijanom, ljubomornom ženom. Najbolje
da se jedno vrijeme kloni kafane, Ksandera, svih ostalih.
Ima mnogo obaveza, a mogla bi i da otputuje u Sijetl. I
možda ostane tamo dva-tri dana.
248
Tag se vratio i sjeo pored nje.

Naravno, ako bi pronašla motel koji prima pse, dosjetila se,
i spustila ruku na njegovu glavu.
Zapravo, kad malo bolje razmisli, misli da ga uopšte nije ni
htjela. A sada... Sad joj je bio potreban motel koji prima pse
ukoliko bi negdje htela da otputuje.
„Zašto mi to ne smeta? Pa trebalo bi da mi smeta.”
Sjedili su tako, drugarski, više od sat vremena.
Ustao je kad i ona, ušao za njom u kuću i pratio je dok je
provjeravala brave. Popeo se na sprat sa njom, otrčao do svog
kreveta da uzme svoju plišanu mačku. I mada se primirio držeći
svoju igračku, gledao je u nju dok je provjeravala elektronsku
poštu i račune.
Dok je radila, povremeno bi bacila pogled na njega, vidjela
da je i dalje gleda. Osjeća li njen nemir? Pitala se.
Ustala je da upali vatru, nadajući se da će ih to oboje
umiriti.
Pošto se to nije dogodilo, sišao je dolje sa njom i sačekao je
da ponovo upali svjetlo.
„Ovo je greška, strašna, glupa, kratkovida greška.” Ima još
vremena da se predomisli, pomislila je. Ali neće, neće se
predomisliti. Ponovo je otišla u kuhinju i ovog puta nasula sebi
čašu vina.
A onda je ponovo izašla napolje sa psom i čekala da
Ksander pokuca.
***
Ugledao je slabašan sjaj svjetlosti u daljini i osjetio u sebi

veliko rasterećenje. Rekao je već sebi da će prihvatiti ako bude
249
mrak - izbor je uvijek njen - ali onaj sjaj koji je vidio rasplamsao se
u njemu poput baklje.
Ostavila je upaljeno svjetlo - samo jedno, ali to je bilo
dovoljno.
Parkirao je motocikl kraj njenih kola, pa sišao sa njega
zajedno sa gitarom u futroli koja mu je visila na leđima. Nije htio
da je ostavi napolju preko noći - a ozbiljno je namjeravao da
ostane.
Čuo je psa kako laje, odobrava on to. Nijedan alarmni
sistem ne upozorava brže od psa. A njegovo kucanje izazvalo je
još jedan trio laveža.
Kada je otvorila vrata, Tag je izletio kako bi mahao repom,
pa se uvijao, pa onda još malo mahao repom. Međutim, Ksander
nije skidao pogled sa Naomi, koja je stajala u mraku svoje kuće.
“Ulazim.”
“Da.” Zakoračila je unazad. “Ulaziš.”
A pošto je ušao, zatvorila je vrata za njim i provjerila je li
zaključano.
„Smislio sam šta ću da kažem ako svjetlo bude upaljeno.”
„Bi li otišao kući da nije bilo?”
„Ja mogu da želim da uđem, ti možeš da želiš. Ali ukoliko
ne otvoriš vrata, ja ne ulazim. Sve dok”, ispravio se. „Sve dok ih
ne otvoriš.”
Povjerovala je u te njegove riječi, shvatila da može da
vjeruje u njih. On zna da se zanese, ali nikada ništa ne bi uradio
na silu.
„Samopouzdanje ili strpljenje?”
„Može biti i jedno i drugo.”
250
„Sve bih učinila da ubijedim sebe da nisam impulsivna. I

imam ovog psa, ovu kuću, a ipak, ostavila sam upaljeno svjetlo
iako sam se zaklela da to neću uraditi.”
„Nisi ti impulsivna.” Skinuo je sa sebe futrolu sa gitarom i
naslonio je na zid pored vrata. „Samo znaš da doneseš odluku.”
„Moguće. Dobro, donijela sam odluku. Ovo je samo seks.”
Nije se osmijehnuo, samo je držao svoj pogled - svoje
strpljenje, samopouzdanje - usredsrijeđene na nju. “To nije istina.
I ti to znaš. Ali biću i više nego srećan ako počnemo sa tim. Reci
mi šta želiš.”
„Večeras, želim tebe, i ako se to...”
Ućutala je u trenutku kada ju je snažno privukao k sebi, a
tijela im se priljubila jedno uz drugo. „Pružiću ti ono što želiš.”
Prepustila se. Ako je ovo greška, žaliće kasnije. Sada će
uzimati, grabiće, pustiće sebe da se davi u onome što joj je
ponuđeno.
Savladana požudom, zgrabila ga je za jaknu, pokušavala je
da je skine dok ju je miris kože okruživao. Kad je jakna pala na
pod, gurnuo ju je prema stepenicama i svukao joj džemper preko
glave tako brzo i lako kao da je satkan od vazduha.
Tagov rep udarao ju je po nogama.
“On misli da se igramo”, uspjela je da progovori.
„Navići će se već.” Ksander ju je pritisnuo uza zid na
stepeništu, pretvorivši joj krv u lavu - rastopljenu. „Ovo je moje”,
rekao je psu. “Miran.”
Pružio je ruku iza njenih leđa, lakim pokretom joj otkopčao
brus, pa joj vješto sklonio bretele sa ramena. “Ti bi stvarno trebalo
da budeš gola.”
“Na dobrom sam putu da to budem.”
251
Šake, velike i grube, uhvatile su je za grudi, prelazio joj je

preko bradavica otvrdnulim palčevima, oduzimajući joj dah dok
su je njegove usne osvajale.
Želio ju je takvu, očajnu, drhtavu, satjeranu uza zid.
Prebrzo, učinio sam ovo prebrzo, upozorio je sebe pa je povukao
uza stepenice.
Svijet se zavrtio oko nje, svjetlost se raspršivala u tami -
vrela munja - začuđujući zvuci, koji, shvatila je, dopiru iz njenog
grla. Pocijepala mu je košulju - gdje je tijelo, trebalo joj je njegovo
tijelo. I kad ga je našla, uzela ga je za sebe, ne ostavivši ništa.
Pali su na postelju, po kojoj su potočići mjesečine padali
ukoso poput rešetaka, dok se iznad vode čuo nestvaran šapat
vjetra.
Mirisao je na kožu i znoj - i na vjetar iznad vode. Osjećala je
na sebi dodire njegovih tvrdih mišića, ogrubjelih šaka, dok ju je
pritiskao svojom težinom.
Panika je prijetila da će je obuzeti, ali nije mogla da se
probije kroz toliku požudu. U očajničkoj želji da je zadovolji,
pronašla je njegov kaiš, otkopčala ga. A njegova usta, gruba kao i
njegove šake, obujmila su joj dojku.
Izvila se, zaprepašćena naletom zadovoljstva, njegovom
pukom silinom.
Prije nego što je stigla da uhvati sljedeći dah, njegova šaka
stegnula joj je međunožje.
Kad je svršila, osjećala se kao da pada u vreo bazen. Nije
mogla da ispliva na površinu, nije mogla da se domogne
prohladnosti i vazduha. On ju je samo vukao još dublje, svlačeći
joj farmerke niz bokove, dodirujući je šakama.
Vrela i vlažna, klizava i glatka. Izluđivalo ga je sve njeno.
Zarila mu je nokte u kožu kad se podigla. Oči su joj u mraku bile
252
slijepe i zbunjene. Njeno srce, njegovo srce, lupali su poput čekića

dok je pokušavao da se oslobodi.
Ne bi mogao da se zaustavi, pa sve i da dođe kraj svijeta.
Kad je konačno prodro u nju, mislio je da je stvarno došao.
Na trenutak sve je stalo - zvuk, dah, pokret.
A onda ih je opet preplavilo, taj talas plime koji krši i lomi i
nosi sve pred sobom, bezumno.
Izgubio se u tome, u njoj, prepustio se tome, prepustio se
njoj.
Kad je svršio, svršila je s njim.
Ležala je mlitava, nepomična, a srce joj je i dalje silno tuklo.
Osjećala je svoje tijelo, bolno, iskorišćeno i sasvim opušteno.
Pošto nije mogla da uobliči nijednu suvislu misao, odustala je od
pokušaja.
Kad bi samo ostala da leži tako, sklopljenih očiju, ne bi
morala da misli šta sljedeće da učini.
On se zatim pokrenuo, sišao sa nje. Osjetila je kako se
krevet ulegnuo pod njegovom težinom.
Onda je osjetila pokret, još neko pomjeranje.
„Odbij, momče,” progunđao je.
„Šta radiš?”
„Izuvam čizme. Niko ne izgleda dobro s pantalonama oko
članaka, u čizmama. Brus ti je kod psa, ako ga hoćeš.”
“Molim?”
Naglo je otvorila oči. Na onoj kosoj mjesečini ugledala je
Ksandera kako sjedi na ivici kreveta i psa koji stoji pored njega i
maše repom sa nečim što mu visi iz usta.
“To je moj brus?”
“Da. Hoćeš li ga?”
253
“Da, hoću.” Okrenula se ka njemu i pružila ruku. Tag je

spustio glavu i podigao rep. Pa zamahao njime.
„Misli da hoćeš da se igraš.” Kako bi ga umirio, Ksander je
ustao - visok, lijepo građen, go - i izvadio plišanu mačku iz
psećeg kreveta. „Hajde da se mijenjamo.”
Tag ispusti brus. Ksander ga podiže i baci na krevet.
“Je li ovo gola sirena?”
Naomi baci pogled na podnu lampu. „Jeste. Nije joj ovdje
mesto.”
„Što da ne?” A onda je uradio ono što bi svaki muškarac
uradio, prešao prstima preko bronzane dojke.
„Stajaće u sobi koju sređujem za svoje ujake. Oduševiće se.”
Sasvim neobavezan razgovor, Naomi pomisli. To je dobro.
Nema mnogo šaputanja na jastuku.
On se zatim okrenuo, pogledao je. Glupo je da se sada
osjeća ogoljeno, pomislila je, nakon svega što su upravo radili
jedno drugom. Ipak, morala je da potisne u sebi snažnu potrebu
da se pokrije.
„Dakle, ovo bismo mogli nazvati „Brzo i žestoko.”
“Kako?”
„Rekao bih da si propustila da pogledaš neke filmove.”
Prišao je ponovo krevetu, očigledno mu nije bilo nimalo
nelagodno što je go, pa sjeo na njega. „Mada bismo bili i brži i
žešći da nije bilo ovog psa. Ustremljen na cilj, kresnuo bih te još
na stepenicama, ali pas bi nam se popeo na glavu. To se dešava,
propusti čovjek sitne detalje. Na primjer, kako izgledaš, sada na
plavoj mjesečini.”
“Ne žalim se.”
254
„Drago mi je da to čujem.” Lagano joj je dodirnuo malu

tetovažu ispod lijevog kuka. „Dopada mi se. Lotosov cvijet, je 1
da?”
“Da.”
Simbol nade, pomislio je, izdržljivosti, jer to je bila ljepota
koja raste iz blata.
„Kakav si ti to roker?” upitala je. „Nemaš tetovažu.”
„Još nisam našao ništa što želim za stalno.”
Uhvatio joj je zatiljak, sagnuo se da je poljubi - ovoga puta
nježno, i to ju je iznenadilo.
„Malo ćemo usporiti stvari ovaj put.”
“Jeli?”
Osmijehnuo se pa je spustio nazad na krevet. „Zasigurno.
Ovog puta ne želim da propustim ovako fine detalje.”
Kasnije te noći, Naomi je bez sumnje mogla da posvjedoči
da nije propustio ni jedan jedini.
255
14.
Ksander se probudio i ugledao psa kako zuri u njega sa

strane kreveta - skoro mu je dodirivao nos njuškom. Njegov sneni
um je opazio Mila prije nego što se sjetio da njegovog
dugogodišnjeg druga više nema. No, ipak je odlučio da riješi taj
prekid spavanja na isti način kao što ga je rješavao s Milom.
„Odlazi”, progunđao je.
Umjesto da objesi glavu, kao Milo, pa zlovoljno ode i
ponovo legne, Tag je mahnuo repom i gurnuo hladnu vlažnu
njušku Ksanderu u lice.
“K vragu.” Kako bi mu pojasnio šta želi, Ksander je
odgurnuo hladnu vlažnu njušku od sebe, što je Tag shvatio kao
poziv na igru.
Mokra teniska loptica navlažena pljuvačkom pala je na
krevet nekoliko centimetara od Ksanderovog lica.
Čak i mozak opijen snom znao je šta ne treba raditi. Ako
obori lopticu na pod, pas će to shvatiti kao igru pa će početi sve
ispočetka. Zato je sklopio oči, ignorisao i psa i lopticu.
Pas je gurnuo lopticu njuškom tako da se sad tako vlažna
skotrljala kraj Ksanderovih prsa.
Naomi se promeškoljila pokraj njega i podsjetila ga da ima
mnogo zanimljivijih igara koje bi mogao da igra u to gluvo doba
noći.
„Neće prestati”, promrmljala je Naomi pored njega, pa se
uspravila i sjela prije nego što je Ksander stigao da se pokrene. A
Tag je pored kreveta radosno zaplesao. „To je jutarnji ritual.”
„Nije jutro.”
256
„Pet ujutro, kao navijen. U stvari kasni deset minuta.”

„Gdje ćeš?”
„Ustajem, što je dio jutarnjeg rituala. Oblačim se - takođe
dio rituala.”
Na Ksanderovo veliko razočarenje odmakla se u mraku,
potražila nešto. Vidio je da njena silueta oblači nekakve
pantalone.
„Ustajete u pet, svako jutro?”
„Da, ustajemo.”
„Čak i vikendom? Ovo je Amerika.”
“Da, čak i vikendom, u Americi. Pas i ja smo usklađeni,
makar po tom pitanju.” Prišla je balkonskim vratima i otvorila ih.
Tag je razdragano izjurio napolje. „Samo ti spavaj.”
“A zašto se ti ne bi vratila u krevet pa da isprobamo novi
jutarnji ritual?”
„Zvuči primamljivo, ali on će se vratiti unutra za deset
minuta i tražiti doručak.”
Ksander je razmislio. „Dovoljno mi je i deset minuta.”
Dopadao mu se njen smijeh, njegov blago promukli jutarnji
zvuk.
„Samo ti spavaj. Potrebna mi je kafa prije nego što se vrati.”
„Ako neće dobiti seks, možda... Je li pas jedini koji dobija
doručak?”
I dalje je bila samo sjenka - duga, vitka sjenka - koja se već
bila zaputila ka vratima. „Ne nužno.”
Kad je izašla, Ksander je ostao da leži još jedan časak. U
normalnim okolnostima odspavao bi još sat vremena, možda i sat
i po subotom. Međutim, tako ne bi dobio doručak.
Podigao je tenisku lopticu, procijenio udaljenost od
Tagovog kreveta, bacio je.
257
Dakle, Naomi je ranoranilac, mislio je dok je ustajao iz

postelje. Mogao bi to da prihvati. Ne voli da se razvlači po
krevetu, a to joj je dalo dodatne bodove kod njega.
Nije imao ništa protiv toga da poslije seksa ostane u
zagrljaju sa ženom, da im ruke i noge budu isprepletane, ali kad
je trebalo spavati, želio je svoj prostor. Očigledno je i ona željela
isto.
Ne samo da je bila nevjerovatno dobra u krevetu, nego nije
očekivala da je satima poslije seksa mazi kao plišanog medu.
Veliki dodatni poeni.
A i kuvala je.
Našao je svoje pantalone, obukao ih, a kad nije mogao da
nađe majicu, upalio je lampu u obliku sirene. Osmijehnuo se kad
ju je ugledao. Žena koja bi kupila lampu u obliku gole sirene - još
bodova.
Shvatio je da soba miriše na nju. Kako li je to uspjela? A
mirisala je na ljeto. Na oluje i sparinu.
Našao je majicu, navukao je preko glave.
Još je držala odjeću u kartonskim kutijama. Radoznalo im je
prišao, zavirio u njih. Organizovane - a cijenio je bar osjećaj
organizovanosti. Tu nije bilo mnogo toga da se organizuje, koliko
je mogao da vidi.
Proučio je pogledom otvor ka prostoriji koja bi mogla da
bude garderober, koja je trenutno bila u izgradnji i bez polica.
Gospode bože, on ima više odjeće nego ona.
To mu se učinilo ujedno čudno i zadivljujuće.
Zapazio je i neotpakovanu četkicu za zube u kutiji sa
priborom za ličnu higijenu i zaključio da bi svi bili srećniji kada bi
je uzeo.
258
Otvorio je vrata kupatila, ali kad je upalio svjetlo, vidio je

da je sve iz kupatila počupano. Na osnovu cijevi vidio je šta će
gdje stajati, a imaće sjajnu tuškabinu, sudeći po veličini.
Tuširanje bi mu dobro došlo.
Izašao je, našao još jedno razrušeno kupatilo, našao dopola
okrečenu spavaću sobu - lijepa boja - i treće razrušeno kupatilo.
Baš kad je odlučio da se olakša u prirodi kao i pas, našao je
kupatilo opremljeno bebiplavom opremom. Ružno, zaključio je,
ali korisno.
A ako tuš nad plavom kadom bude ispravan, upotrijebiće
ga kasnije. A sad stvarno želi kafu.
Polako je sišao u prizemlje i usput viđao dijelove
Kevinovog rada. Kuća će biti prelijepa. Ne kičasta i prepuna
detalja, iako bi neko možda želio takvu.
Biće čvrsta i lijepa, odraz ozbiljnog poštovanja prema
prošlosti, lokaciji i stilu.
Zastao je u dnevnoj sobi. Boja je ponovo bila lijepa i mada je
plinski kamin imao smisla u spavačoj sobi, bilo mu je drago što je
u dnevnoj zadržala stari kamin na drva.
Dobro bi joj došla pomoć u dvorištu, da se raskrči žbunje,
pokosi trava, potkrešu stabla, počupa korov. Pogled na dvorište
ispred kuče trenutno je bio tužan.
Krenuo je nazad, pitajući se šta će kog đavola jednom
čovjeku toliki prostor, a onda je zastao na vratima biblioteke. Prvi
put je osjetio iskrenu duboku zavist.
Nekoliko puta je vidio ugradne police u ranim fazama kad
bi svratio u Kevinovu radionicu, ali gotov proizvod je bio
neuporedivo bolji od svega toga. Prirodno trešnjino drvo blistaće
crvenkastozlatnom nijansom na svjetlosti, a uveče će iskriti kao
259
vatra. A sav taj prostor - šta bi mogao da uradi s tolikim

prostorom.
Nabavio bi sebi veliku kožnu fotelju, okrenuo je prema
vatri i prozoru. Zamijenio bi fotelju kaučom? Mogao bi da živi u
toj prostoriji.
Prazne police i ormarići za knjige boli su njegovo srce
zaljubljeno u knjige. Treba ih popuniti.
Napravio je još jedan korak ka kuhinji i osjetio miris kafe.
Sakupljala je bodove kao Brzi Edi.
Našao ju je gdje sjedi na jednoj od četiri hoklice koje nisu
bile tu prilikom njegove prethodne posjete. Pila je kafu,
zagledana u svoj tablet. „Posluži se”, rekla mu je.
Izabrao je veliku bijelu šolju umjesto otmenijih plavih,
nasuo kafu. Iako je bilo prohladno, Naomi je bila otvorila
harmonika vrata. Čuo je psa kako halapljivo jede na terasi u
mraku koji je polako počinjao da se razilazi. „Našao sam četkicu
za zube u jednom paketu. Upotrijebio sam je.”
„Neka si.”
„Ono plavo kupatilo. Osuđeno je na rušenje, jel da?”
Tad je podigla pogled, samo ga je ošinula u stomak onim
dubokim tamnozelenim očima. “Ne sviđa ti se boksersko
kupatilo?”
„Boksersko... stani... crno i plavo? Duhovito.”
„Nisam bila sigurna kako da nazovem ružičastocrno, ali
sad ga ionako nema. Kao ni prljavoroze tapeta po rubovima.”
Pijuckala je kafu i proučavala ga pogledom. Izgledao je
priprosto i sirovo, zakopčao je šlic na farmerkama, ali ne i dugme,
siva majica kratkih rukava isticala je plavetnilo njegovih očiju,
kosa mu je bila razbarušena, usko lice prekriveno kratkom
bradom. Noge bose.
260
Šta on kog vraga radi u njenoj kuhinji prije zore, sa šoljom

kafe u ruci i zašto je kog vraga nagoni da se pokaje što nije
prihvatila njegovu ponudu i vratila se u krevet?
Pomno ju je posmatrao kao i ona njega.
Spustila je kafu. „Dobro. Pokušavam da odlučim da li da
dobiješ zdjelicu žitnih pahuljica, što obično doručkujem ako sam
u žurbi. Ili stvarno želim da isprobam svoj novi tiganj za omlet?”
„Imam li ja pravo glasa?”
„Vjerujem da znam kako ćeš glasati i na tvoju sreću,
stvarno želim da isprobam taj tiganj.”
“Ti kuvaj, a ja ću oprati sudove.”
„Zvuči pošteno.”
Ustala je, otišla do frižidera, počela da vadi razne stvari, da
ih spušta na radnu površinu. Jaja, sir, slaninu, zelenu papriku,
one paradajziće.
Izgledalo je ozbiljno.
Sjekla je na kriške i kockice, otkinula nekoliko listića sa
biljke koju je držala u saksiji na prozorskom ispustu, mutila, i sve
vrijeme polako pila kafu.
„Zbog čega je taj tiganj baš za omlet?”
„Plitak je i ima strme strane.” Izlila je jaja preko paradajza i
paprike koje je prethodno propržila, nabacala iskidane komadiće
slanine preko svega toga pa narendala sir.
Pogledala ga je iskosa dok je lopaticom odvajala rubove
omleta od tiganja. „Pitam se imam li i dalje ono što je potrebno.”
“Sa moje tačke gledišta imaš.”
„Možda, možda ne.” I dalje zagledana u njega, lupnula je
tiganjom o plotnu, malo ga prodrmala. „Kockaću se.”
261
Pred njegovim zapanjenim očima, podigla je i trznula tiganj

tako da je jaje poletjelo uvis, prevrnulo se. Uredno ga je uhvatila
u tiganj, zadovoljno se osmijehnula.
„Imam još.”
“Zadivljujuće.”
„Mogla je da bude propast. Ima nekoliko godina kako
nisam napravila ozbiljan omlet.” Preklopila ga je lopaticom.
„Hljeb je u onoj fioci - ubaci koju krišku u toster.”
Istresla je omlet na tanjir, ubacila ga u zagrijanu rernu pa
sve ponovila. Uključujući prevrtanje.
„Zvanično volim ovaj tiganj.”
“I meni se mnogo dopada.”
Posula je malo mljevene paprike po omletima na tanjirima,
dodala tost. „Još nemam sto.”
„Uskoro će izaći sunce.”
“I ja sam to mislila. Ponesi tanjire, a ja ću kafu.”
Sjeli su na metalnu klupu, pas im se opružio ispred nogu,
pun nade. Jeli su dok su se zvijezde gasile, a sunce počinjalo da se
zlati iznad vode.
„Mislio sam da je biblioteka jedino na čemu ću ti zavidjeti
ovdje, ali ovo...” Crveno, ružičasto i svijetloplavo pridružili su se
zlatnoj. „Ovo je još jedno.”
“Ne može nikad da postane obično. Napravila sam ovdje
mnoštvo fotografija izlaska sunca i sve su jedinstvene. Da je ova
kuća bila kolibica od zemlje, kupila bih je, samo radi ovog.”
“A ovdje jedeš svoje žitne pahuljice.”
„Ili bilo šta drugo. Vjerovatno ću ovdje jesti i pošto nabavim
sto. Treba da potražim jedan za ovdje, i neke stolice.”
„Trebaju ti knjige. Onoj biblioteci su potrebne knjige. Nisam
vidio nikakve knjige u kući.”
262
„Koristim čitač kad putujem.” Upitno ga je pogledala.

„Imaš li nešto protiv elektronskih čitača?”
„Ne. Imaš li ti nešto protiv pravih knjiga?”
„Ne. Poslaću po svoje knjige. Nemam ih ni izbliza toliko
kao ti, ali imam ih. A sad imam i prostor da sakupim još.”
To ga je podsjetilo na onu knjigu na njegovom zidu, onu
koja mu je rekla nešto o njoj što ona nije željela da iko zna.
“Da li još želiš da fotografišeš moje - knjige?”
Spazio je oklijevanje, mada je bilo kratko i dobro skriveno.
“Da. Voljela bih. Odlična su tema.”
„Šta ćeš uraditi s njima?”
„Zavisi od toga kako će izgledati, ako ispadnu onako kako
sam zamislila. Navjerovatnije ću ih iskoristiti za galeriju. A mogla
bih da napravim i kartice za bilježenje za svoj web-sajt.”
„Praviš kartice za bilježenje?”
„Uvijek me iznenadi koliko se dobro prodaju. Ljudi još
koriste kartice za bilježenje. Na svijetu je mnogo ljubitelja knjiga
koji ih kupuju. Zid prekriven knjigama - iz različitih uglova. I
možda gomila naslaganih knjiga pokraj lampe. Jedna otvorena,
čita se. Za to bih mogla da upotrijebim tvoje šake.”
„Moje šake?”
„Imaš krupne šake, krupne muške šake, grube i žuljevite.
To je dobra fotografija”, promrmljala je jer ju je već vidjela u
glavi. „Grube šake drže otvorenu knjigu. Mogla bih da napravim,
recimo, šest snimaka za kartice. Jednu veliku umjetničku za
galeriju.”
„Imaš li išta u planu za sutra?”
„Zašto?”
Uvijek na oprezu, pomislio je.
263
„Mogla bi sutra da napraviš te fotografije, a pošto da bi

ionako imala opremu uza se i bila u formi, mogao bih da okupim
momke. Mogla bi da nam napraviš fotografiju za CD.”
“Ne znam šta biste htjeli.”
„Nešto što prodaje CD-e. Ti si doktor.”
„Htjela bih da vidim šta ste ranije koristili.”
Podigao je kuk, izvadio telefon. Vidio je da ima pet-šest
nepročitanih poruka, pa potražio fotografiju omota za CD.
Pet muškaraca, sa instrumentima na pozornici u kafani.
Sumorna crnobijela fotografija.
„Dobra je.”
„Ne zvučiš mi oduševljeno.”
„Ne, dobra je. Samo što nije naročito zanimljiva niti
kreativna. Na njoj nema ničeg što bi vas izdvojilo iz gomile.”
„Šta bi ti uradila?”
„Ne znam još. Gdje vježbate?”
„U garaži, u jednoj od garaža kod mene.”
„Pa, počela bih odatle.”
Želio je, ozbiljno je želio da vidi gdje bi počela, gdje bi
završila. Šta bi uradila. “Je li sutra prerano?”
“Ne, mislim da nije. Mogu da steknem predstavu, ako ništa
drugo. Crne majice kratkih rukava su u redu, ali reci svima da
donesu još neku presvlaku i nešto u boji.”
“To mogu. Omlet je bio vraški dobar. Ja ću oprati sudove.”
Nije ih bilo mnogo i s lakoćom ih je oprao. Tako da mu je
ostalo vremena da...
„Radi li onaj tuš tamo gore?”
Zavrtjela je šakom. „Preko volje.”
„Neće ti smetati ako se na brzinu istuširam prije posla?”
„Radiš danas?”
264
“Od osam do četiri. Od ponedjeljka do subote. Hitna šlep

služba i pomoć na putu, dvadeset četiri sedam. Kad imam svirku,
neko me mijenja dok ne završim.”
„Ispravno. Ne smeta mi, slobodno se istuširaj.”
“Sjajno.” Zgrabio ju je, prislonio je leđima uz frižider,
osvajao je onim gladnim ustima, onim krupnim, grubima
šakama. „Hajdemo zajedno pod tuš.”
Planirala je da rano izađe iz kuće, da malo istražuje na putu
do Sesilove prodavnice - da pronađe dobre teme za fotografisanje
i možda sto. Međutim, njegove šake bile su joj ispod majice, a
palčevi...
„Dobro bi mi došlo tuširanje.”
***
Naomi je krivila seksualnu omamljenost pod tušem za svoj

pristanak da ode na picu s Ksanderom poslije radnog dana.
To nije sastanak, uvjerila je sebe, pa je odlučila da se opusti i
umjesto crnih helanki obuče sive. Imaju seks, tako da sastanci
nisu nužni.
Da nije bila omamljena, našla bi neki izgovor ili bar
predložila da uzmu picu, dođu kod nje.
Na njenu teritoriju. Iako je prošlo malo vremena otkako se
uselila, ta kuća je bila njena teritorija.
„Onda sutra idem tamo”, rekla je psu. “U pitanju je posao,
da, ali to je ipak treći dan zaredom.” Preko helanki je obukla
tuniku u boji zrele breskve koja joj se dopadala, pa stavila pojas
tako da ne izgleda kao da nosi džak.
Uzela je šta joj je bilo potrebno - novčanik, ključeve - pa
krenula u prizemlje, a pas je ponosito kaskao pored nje.
265
Zastala je. “Ti ne možeš da ideš. Moraš da ostaneš ovdje.”

Do tog trenutka nije znala da pas zaista može da izgleda
zaprepašteno.
„Žao mi je, ali morao bi sve vrijeme da sjediš u autu, a to
nije fer, zar ne? Osim toga, ti si mi izgovor da se vratim kući u
slučaju da predloži, ne znam, film, ili da odemo kod njega. Ti si
mi kec u rukavu. Neće me biti samo sat-dva. Najviše dva sata, a
onda se vraćam. Moraš da ostaneš.”
Otklancao je natrag uza stepenice, doslovce otklancao,
pomislila je, i usput joj slao tužne poglede preko ramena.
„Pomislio bi čovjek da ga zaključavam u ormar i idem na
igranku”, progunđala je. Krivica ju je izjedala čitavim putem do
grada.
***
Kad je navukao čistu majicu, Ksander je shvatio da stiže

tačno na vrijeme. Genijalno je što je uspio da je nagovori da odu
na picu - posebno jer je bila vrela i vlažna i mlitava pod tušem
kad je došao na tu ideju.
Zaključio je i to da su pravi sastanci prošlost. Pica uvijek
posluži kao dobar uvod. Biće u pripravnosti ako ko pozove, ali ti
će se pozivi, ako ih bude, preusmjeriti na njegov mobilni telefon.
Ako mu se posreći, vratiće je kući i odvući u krevet i neće ga zvati
da šlepa nikoga i ništa.
Otvorio je vrata, ustuknuo. Pred njima je stajao Čip,
njegova gruba ruka crvenih zglavaka spremna da pokuca. Ili
udari.
„Hej, Čipe.”
„Hej, Ksandere. Krenuo si napolje?”
266
“Da, ali imam koji minut. Hoćeš da uđeš?”

„Nema potrebe, prošetaću s tobom.”
Čip je krenuo niza stepenice pomalo krivim nogama.
Krupan momak, fudbalska zvijezda u srednjoj školi, kretao se
trapavo i teško osim kad je stajao na palubi broda, što je
svakodnevno radio za svoj porodični posao. Tamo je, znao je
Ksander, taj čovjek posjedovao Barišnjikovu gracioznost, a
njegova stidljiva skromna priroda odgovarala je turistima koji su
htjeli da malo pecaju ili jedre.
Venuo je za Marlom otkako ga je Ksander poznavao i
konačno ju je osvojio kad se vratila u grad poslije dvije godine
provedene na koledžu.
Osvojio ju je tako što je premlatio momka s kojim se bila
sprijateljila, a koji je volio da mlati nju.
Taj tip nije bio ni prvi ni posljednji kojeg je Čip istukao zbog
Marle. Ksander zaista nije želio da bude sljedeći.
No, nije naslućivao ljutnju, nije vidio onaj strogi plamen u
Čipovim očima kad su stigli do dna stepeništa.
„Znaš, htio sam da se izvinim zbog Marlinog sinoćnjeg
ponašanja. Čuo sam šta se dogodilo.”
„Ništa strašno.”
“I dalje osjeća to prema tebi.”
Ksander je budno motrio, za slučaj da se onaj strogi plamen
ipak pojavi. „Čipe, znaš da među nama nema ničega, i da nije bilo
ničega još od srednje škole.”
„Znam to. Želio sam da ti kažem da to znam, tako da znaš.
Peti širi glasine da među vama ipak ima nečega, ali ja znam da
nema. Kao i mnogi drugi u gradu.”
„Onda dobro. Ortaci smo?”
267
„Naravno. Htio sam da se izvinim djevojci - novoj djevojci?

Zove se Naomi, je li tako? Ali ne poznaje me, pa nisam htio da
idem tamo gore da je ne uplašim ili tako nešto.”
“Ne moraš da brineš zbog toga, Čipe. Ti ne moraš nikome
da se izvinjavaš.”
„Osjećam se loše zbog toga, zbog svega toga. Iako ni za šta
nisam kriv.” Stavio je one goleme crvene šake u džepove i
zagledao se ni u šta određeno. “Ne znaš gdje je, zar ne?”
“Naomi?”
“Ne, ne ona. Ne Naomi. Marla.”
„Žao mi je, ali ne znam.”
„Nije u stanu, u stanu u kojem sad živi, i ne javlja se na
telefon. Peti kaže da se sinoć naljutila na nju jer joj je rekla da se
obrukala i to. Samo je otišla, a bila je pijana.”
„Je li vozila?”
„Izgleda da je Peti vozila, a ne stanuje daleko od kafane pa
je mogla i pješke kući. Nije došla ni na posao na pijaci. Bijesni su
na nju.”
Mamurna, posramljena, bijesna, vjerovatno je u postelji s
prekrivačem navučenim preko glave.
„Žao mi je što to čujern.”
„Ako je vidiš, možda me možeš nazvati, da znam da je
dobro i da je samo loše volje.”
“To mogu.”
„Pustiću te. Možda ako vidiš onu djevojku, Naomi... Ako je
vidiš, možeš joj reći da mi je žao zbog cijele neprijatnosti.”
„Hoću. Samo se opusti.”
“To je najbolje.” Čip se malo osmijehnuo, pa ušao u svoj
kamionet.
268
Pošto je i njegov kamionet bio blizu, a malo je kasnio, i

Ksander je sjeo za volan i odvezao se Kod Rinalda.
Već je bila tamo, sjedila je u separeu, pregledala jelovnik.
Sjeo je naspram nje. „Izvini. Nešto je iskrslo dok sam izlazio iz
kuće.”
„Nema veze. Baš sam pokušavala da odlučim hoću li imati
mjesta za ovo predjelo od lignji.”
„Podijelićemo ga pa hoćeš.”
„Onda može.” Spustila je jelovnik na stranu. „Ima mnogo
ljudi subotom uveče.”
„Uvijek je tako. Dobro izgledaš.”
„Bolje nego što sam izgledala nekoliko sati ranije.”
“Ti uvijek dobro izgledaš. Zdravo, Maksi.”
Konobarica, mlada i svježa, sa srnećim očima i
svijetloplavom kosom prošaranom pramenovima lijepe ljubičaste
nijanse, izvadila je blokčić. „Zdravo, Ksander. Zdravo” obratila se
Naomi. „Hoćete li nešto da popijete?”
„Čašu crnog vina i malo hladne vode.”
„Dobro. Ksan?”
„Pivo. Kako ide onaj kupejac?”
„Preveze me gdje želim da stignem i vrati kući zahvaljujući
tebi. Odmah se vraćam s vašim pićem.”
„Pretpostavljam da prevoziš mnoge ljude tamo gdje žele da
stignu i natrag.”
“To mi je posao. Čuj, ako ti se na vratima pojavi krupan,
šeprtljast tip...”
„Molim? Kakav tip?”
Ksander je odmahnuo rukom. „Bezazlen tip. Čip. Marlin
bivši momak. Svratio je baš dok sam izlazio.”
269
Uspravila se i lopatice su joj se pretvorile u čelik. „Ako je

ljut zbog onoga sinoć, treba da bude ljut na onoga ko je sve
započeo.”
„Nije to. Dobar je on momak, i previše dobar. Uglavnom.
Htio je da se izvini zbog nje. Rekao je da hoće i tebi da se izvini,
ali da se boji da te ne uplaši ako se samo tako pojavi.”
“A to. Nije on kriv. Šta tako dobar momak koji se izvinjava
za nešto za šta nije kriv radi s nekim kao što je ona?”
„Nemoguće je voljeti i biti mudar.”
“Ko je to rekao?”
„Frensis Bejkon. U svakom slučaju, rekao sam mu da ću ti
prenijeti njegovo izvinjenje.”
Maksi im je donijela piće i uzela porudžbinu.
Možda i nije tako loše što je izašla, mislila je Naomi. Picerija
je bila bučna, ali na neki dobar veseo način. A i lignje bi
zadovoljile Harijeve standarde. „Čujem da si upoznala Lu.”
„Jesam li?”
„Sinoć u kafiću. Šankericu.”
“Je li to Lu?” Bistra brineta sa seksi crvenkastim
pramenovima. „Očekivala sam da će biti starija, poslovna žena,
koja sjedi u nekoj zabačenoj kancelariji s trgovačkim knjigama.”
“Lu voli da bude u formi. Dopala si joj se.”
Začula je provalu veselog glasnog smijeha, primijetila da se
korpulentna brineta iza šanka još jednom tako nasmijala dok je
izvikivala svoju porudžbinu.
“To je laskavo, budući da smo razgovarale nekih dva
minuta preko šanka.”
„Žena zna ono što zna, kao što sama voli da kaže.”
„Pomenula je da je njen bivši muž bio baštovan još dok je
moja kuća bila pansion s doručkom.”
270
„Tačno, često je bio ustondiran. Davno je umro. No, to me

podsjeti da bih mogao da ti pomognem u teškim poslovima u
dvorištu. Kevin reče da nećeš da unajmiš pejzažnog arhitektu, bar
ne još, ali ako se predomisliš, možeš porazgovarati s Lelom.”
“Iz benda?”
„Njegova porodica drži mjesno obdanište. Prilično je dobar
u uređivanju dvorišta i travnjaka.”
“Je li ovdje kod vas tradicija nalaže da imate nekog ko je
uvijek ustondiran?”
Podigao je bocu, pa otpio gutljaj. “To je za Lela prošlost.
Uostalom, sutra ćeš imati priliku da ga lično procijeniš.”
„Možda hoću.” Mada, možda će jednostavno morati.
„Htjela sam sama da se pozabavim uređenjem dvorišta, ali zasad
sam uspjela samo da posiječem najgore, da zasadim nekoliko
saksija i malo začina.”
“U Njujorku nije bilo potrebe za vrtlarom?”
„Ne kao ovdje. Imali smo lijepo dvorište iza kuće,
jednostavno i lako za održavanje. A to je ionako uglavnom radio
Set. Tako da ću razmisliti o tome da ipak prihvatim pomoć.”
„Mogli bismo da trampimo malo rada u dvorištu za
fotografiju za album?”
„Hmm. Hajde da vidimo kako će ići fotografisanje. To
možda i nije tako loša ideja.”
„Zašto ne bi svratila, da pogledaš garažu?”
„Moram da se vratim zbog psa.” Kec u rukavu, podsjetila
se.
„Deset minuta neće ništa promijeniti. U suštini ti je usput.
Pogledaš je večeras, stekneš predstavu o tome kako izgleda i šta
bi htjela, rekla si da to hoćeš.”
271
To bi pomoglo, pomislila je. A i dalje ima psa kao keca u

rukavu. Ma koliko to bilo primamljivo, ne smije završiti u
Ksanderovom krevetu - ne dok pas vene kod kuće.
„Dobro. Hajdemo onda.”
Noć je naravno bila pala tako da nije mogla da procijeni
svjetiost, ali mogla je da osjeti prostor, da stekne predstavu o
tome sa čim će morati da radi ako odluči da fotografiše u
prostoru gdje vježbaju.
Popalilo se mnoštvo svjetala kad je zaustavila automobil iza
Ksanderovog.
Tad je vidjela da je zaključao vrata garaža i osigurao ih
nekakvim alarmom i motion svjetlima.
„Nisam znala da ti treba ovoliko bezbjedonosnih mjera.”
„Imam mnogo alata, automobila, automobilskih dijelova, a
ponekad je tu i muzička oprema.”
Otvorio je vrata garaže i upalio svjetla.
Prostrana je, mislila je Naomi kad je zakoračila unutra.
Garaža je zaudarala na naftu i pod je bio zaprljan mrljama od nje.
Unutra se nalazio lift, svijetlonarandžast. Prešla je pogledom
preko alatki: kompresori, pištolji za ulje, hidraulična dizalica,
police i kuke sa manjim alatkama, dva ogromna ormara za alat -
jedan crn, jedan crven.
Da, mogla bi dobro da iskoriti taj ambijent.
„Gdje se pripremate za svirku neposredno pred nastup?”
„Najčešće na bini. Kad je lijepo vrijeme i počnemo dovoljno
rano, pripremamo se napolju u dvorištu. Lijepo je.”
Možda, ali htjela ih je unutra, među tim sučeljenim bojama,
tim velikim, glomaznim alatkama.
„Htjeću tvoj motocikl ovdje unutra.”
“Za fotografisanje?”
272
“Da, možda. Hoću to da probam.”

I dijelove, pomislila je. Stari motor bio bi odličan, možda
polomljen vjetrobran -sve te pukotine nalik paukovoj mreži.
Volan. Gume.
Da, to je to. Uspjeće.
Izašla je ispred, osmotrila prostor sa vrata, vratila se unutra,
proučila ga pogledom.
„Dobro. Hoću da svi donesu nekoliko presvlaka - nešto u
čemu se osjećate prijatno, ali kao što sam napomenula, ne samo
crno. Donesite kačkete, marame. Kaubojski šešir, možda dugi
kaput. Kožni. Definitivno kožni.”
“Važi.”
Čula je sumnju u njegovom glasu pa se nasmijala. „Vjeruj
mi. Svidjeće ti se ono što ću ovdje uraditi.”
No, bila je to velika garaža i možda je bilo i drugih
mogućnosti.
„Šta je u sljedećoj garaži?”
„Ljubav mog života.”
“Jeli?”
“Da. Hoćeš li da je vidiš?”
“Naravno.”
Izašao je, ostavio je prvu garažu otključanu u slučaju da nije
završila, otvorio sljedeću. Upalio svjetlo.
Oteo joj se glasan uzdah, što je već jednom čuo. Kad je bio u
njoj. „Ovo je tvoje?”
„Jeste sad.”
„Imaš kabriolet GTO iz šezdeset sedme, u fabričkoj crvenoj
boji?”
Čitavih deset sekundi je stajao u tišinii punoj poštovanja.
„Mislim da sad moraš da se udaš za mene. Ti si prva žena osim
273
Lu koja je vidjela ovaj automobil i znala šta je. Prilično sam

siguran da smo vjerni.”
„Prelijep je.” Primakla mu se, lako prešla prstima preko
haube. „Potpuno nepromijenjen. Jesi li ga restaurirao?”
„Prije bih rekao održavao. Moj djed ga je kupio u izložbenom
salonu, pazio ga kao bebu. Mehaničarski gen je preskočio mog
oca, pa me je djed svemu naučio, a kad sam napunio dvadeset
prvu, dao mi ga je.”
Pružila je ruku prema vratima, pogledala u njega. „Mogu
li?”
“Naravno.”
Otvorila ih je, pogladila sjedište dlanom. “I dalje miriše na
novo. Zanimljiv dizajn. O, ima radio koji se pali na dugme.”
„Moj tata je govorio da bi ugradio kasetofon, u svoje
vrijeme. Djed ga zamalo nije razbaštinio.”
„Pa to je bogohuljenje, zar ne? Tvoj djed bi bio ponosan na
tebe zbog toga kako ga dobro paziš.”
“I jeste.”
,A još je živ?”
„I zdrav i živi s mojom bakom - dobro, s maćehom mog
oca, ali u braku su skoro četrdeset godina - na Floridi. Na ostrvu
Sanibel.”
„Prekrasno mjesto.”
„Otkud to da poznaješ klasične automobile?”
„Znam ponešto o njima. Fotografisala sam ih - jedan od
mojih prvih projekata. Za prijatelja jednog Setovog i Harijevog
prijatelja.”
Obišla je oko auta dok je govorila. Zaista je bio potpuno
savršen. A pošto ga je Ksander održavao, pretpostavljala je da
jednako dobro i ide.
274
„Imao je klasične automobile i želio je njihove fotografije”,

produžila je, „iznutra i spolja. Bila sam mnogo nervozna zbog tog
fotografisanja, posebno zbog toga što nisam znala ništa o
automobilima, naročito o klasičnim automobilima. Dobila sam
spisak automobila koje je imao, proučila ih, čak sam zamolila
Mejsona da me propituje. A među njima je bio jedan kabriolet
GTO iz šezdeset sedme, fabrički crven, kao ovaj. Pravi ljepotan.”
„Hoćeš da se provozaš?”
“O. Rado.” Uzdahnula je. „Stvarno bih voljela, ali moram
da se vratim radi psa.”
Prepoznao je žudnju i znao je kako da je iskoristi.
„Šta kažeš na ovo? Odvezemo se u njemu do tvoje kuće. Ti
ostaviš svoj auto ovdje, ja ostanem tamo. Sutra utovarimo tvoju
opremu u kabriolet i vratimo se tako da možeš da uradiš šta
treba.”
Ne bi trebalo da pristane na to. Ne bi trebalo. Ne bi trebalo
da spava s njim dvije noći zaredom. To je bio sljedeći korak ka
vezivanju.
A auto je blistao pod svjetlima garaže, mamio ju je.
Ksander je stajao, držao je ruku na boku i izgledao seksi.
Dokrajčio ju je. „Mogu da pristanem na to, ali samo ako spustiš
krov.”
„Dogovoreno.”
275
15.
U Ksanderovom životu je bilo dana kad bi radije pao u

postelju u pet ujutro nego ustao iz nje. Iskreno se nadao da ti dani
nisu zauvijek završeni.
No, kad je dio nagrade za rano ustajanje značio palačinke - i
to ne napravljene od gotove smjese iz kutije, kakve je pravila
njegova majka - vidio je prednost.
Veća prednost je sjedila pored njega na staroj metalnoj
klupi i mirisala na ljeto dok su se zvijezde gasile.
„Dakle ovo su sto i stolice za ovaj balkon.”
“Biće.”
Ksander je proučio pogledom stare metalne stolice. Čak i u
mraku vidio je rđu. “Zašto?”
„Zamislila sam kako ovaj prostor treba da izgleda, a one se
savršeno uklapaju. Osim toga, bile su na popustu. Ostavila sam i
jednu komodu i stočić kod Dženi. Sesil ima još nekoliko komada
koje želim da Dženi pogleda.”
„Sesil te sigurno voli, mršavice.”
„Platiću njegov namještaj za trem, i više, slikama koje sam
tamo napravila. Napravila sam jednu fotografiju njegovog
ambara. Gospode bože, svjetlost je bila savršena, a oblaci - samo
talas sivila. I nagovorila sam ga da stoji na otvorenim vratima
ambara u onim teksasnim tregericama koje nosi. Stoji naslonjen
na vile. Malo je gunđao, ali dopalo mu se da to radi i potpisao je
pristanak da mogu da koristim njegovu fotografiju u zamjenu za
nju. Dobra pogodba sve u svemu. A onda sam... Čekaj!”
276
Skočila je, utrčala u kuću. Ksander se zgledao s psom,

slegnuo ramenima, pa se vratio palačinkama dok se prva svjetlost
rascvjetavala nad rubom svijeta.
Istrčala je nazad, s kamerom i torbom.
„Stani pored ograde”, zapovijedila je.
„Šta? Nemoj. Jedem. Ionako je suviše mračno za
fotografije,”
„Govorim li ja tebi kako da pregledaš motor? Hajde, budi
ortak. Stani pored ograde, sa šoljom kafe. Hajde, hajde. Ne želim
da propustim svjetlost.”
„I nema svjetlosti”, progunđao je, ali je ipak ustao i prišao
ogradi.
„Zovi psa kod sebe.”
Ksander je pozvao psa jer bi se ovaj u protivnom previše
zainteresovao za tanjir koji je ostavio na klupi.
„Samo ti pij kafu, gledaj izlazak sunca. Nemoj da obraćaš
pažnju na mene. Samo gledaj ka horizintu, ne... okreni se malo
više udesno i skini taj mrki pogled sa lica. Jutro je, imaš kafu i
psa. Upravo si ustao iz postelje poslije noći provedene s lijepom
ženom.”
„Pravo kažeš, sve to je istina.”
„Osjećaj to malo, to je sve što treba da uradiš. I gledaj kako
sunce izlazi.”
Može on to, pretpostavio je. Bilo je malo čudno raditi to dok
se ona kretala oko njega s kamerom. Pas, međutim, očigledno
naviknut na to, naslonio mu se na nogu i gledao preko vode s
njim.
Bila je to vraški dobra predstava, ti prvi mlazevi svjetlosti,
njihov nagovještaj, sporo zamagljeno rumenilo koje je rudilo nad
vodom. Zatim treptaj zlata koje se dizalo, bojilo rubove oblaka.
277
Osim toga, napravila je vraški dobru kafu u onom svom

modernom aparatu.
Jednostavno će uživati u tome, neće obraćati pažnju na
njeno mrmljanje sebi u bradu, na rovarenje po torbi u potrazi za
nečim.
O, bilo je savršeno. On je bio savršen. Tek malo više od
siluete, visok seksi muškarac, izgužvan od spavanja i bosonog, sa
odanim psom pored sebe, gleda kako novi dan šapuće iznad
vode.
Duge noge, duge ruke, krupne šake, bijela šolja za kafu,
tamna kratka brada na oštrom profilu u cik zore.
„Sjajno. Sjajno. Hvala ti. Gotovo je.”
Osvrnuo se preko ramena i nije mogla da odoli pa je
napravila još jednu.
„Sad je gotovo.”
“Dobro.” Vratio se na klupu i nastavio da jede, a kad mu se
pridružila, ne obraćajući pažnju na svoj tanjir u želji da pregleda
fotke, pružio je ruku. „Daj da vidim.”
Nije mu dala fotoaparat, samo mu se brzo primakla,
podesila ugao ekrana i prelistala fotografije.
Nije mu bilo jasno kako je uspjela da izvuče toliko od
svjetlosti, tačnije od mraka, kako je uspjela da ga opusti, da učini
da istovremeno izgleda zlovoljno i zadovoljno. Niti kako je
uspjela da uhvati svaku nijansu svitanja.
„Dobra si.”
“Da, jesam. Odštampaću ti ugovor za pristanak.”
„Šta ćeš uraditi s njima?”
I dalje je prelistavala fotografije, zastala je na jednoj pa
uradila nešto što je zumiralo njegov profil. „Moram bolje da ih
pogledam na svom kompjuteru, da izaberem jednu za koju
278
procijenim da je najbolja za zlovoljnu seksi fotografiju koju imam

na umu za galeriju, a zatim ću malo raditi na njoj. Izabraću još
jednu, vjerovatno onu na kojoj si pošao da se okreneš, pogledao
me preko ramena sa tim svitanjem iza sebe - kao stok fotografiju.
Završićeš na omotu neke knjige.”
“Molim?”
„Znam šta se dobro prodaje”, rekla je. „Jednog dana moći
ćeš da dodaš sebe svojoj zbirci. Ovo je bilo dobro, i neočekivano,
jutarnji rad.”
Nagnula se prema njemu, poljubila ga - nešto što nikad
prije nije uradila. I prigušila svoj nagon da zamjeri sebi zbog toga.
„Hoćeš li početi da radiš na tome jutros?”
Sad je zumirala profil psa. “Na tome i još nečemu.”
„Dobro, ja ću se pozabaviti dvorištem.”
“Dvorištem?” Pogledala ga je zbunjeno. „Mojim
dvorištem?”
“Ne, mislio sam da se malo provozam okolo dok ne nađem
neko koje mi se dopadne, pa prionem na posao. Da, tvojim
dvorištem.”
“Ne moraš to da radiš.”
„Budan sam i volim da radim poslove u dvorištu.”
„Kaže čovjek koji nema dvorište.”
“Da, to je mana.” Na Tagovo gorko razočarenje Ksander je
slistio palačinke. “No, s vremena na vrijeme pomognem Kevinu i
Dženi. I Luu. Gdje tijealat?”
„Imam lopatu, lepezaste grabulje i komplet pribora za
baštovanstvo -znaš, mali ašov, makaze, vile.
Sjedio je jedan časak. “I očekuješ da se izboriš sa ovim
dvorištem pomoću lopate, grabulja?”
„Zasad. Šta mi drugo treba?”
279
„Trebaju ti velike vrtlarske makaze, civare, možeš se

poslužiti praznim kantama od maltera, pijukom. Trebaju ti i
lepezate grabulje i vrtlarske grabulje, makaze za šišanje trave.”
„Treba da napravim spisak.”
„Vidjeću šta mogu da uradim sa onim što imaš, pa ćemo
vidjeti za dalje.”
***
Planirala je da čitavo jutro radi pa se smjestila u svoju

privremenu radnu sobu. On će se malo igrati u dvorištu, mislila
je, mada će se brzo umoriti i dosadiće mu jednoličan rad pa će se
vratiti u kuću, nagovarati je da prestane da radi.
Da imaju seks, provozaju se, da rade nešto što nije imala u
planu za to jutro.
U tome je nevolja kad imaš nekoga u kući. Ljudi veoma
često hoće da rade nešto za šta ti nemaš vremena.
Najprije se postarala za neke osnovne poslove, za
fotografije od kojih je živjela. Zadovoljna snimcima Sesilovog
ambara, aploudovala ih je pa se posvetila fotografiji Sesila koju je
izabrala.
Međutim, kako su je fotografije koje je upravo snimila
vukle, ostavila je ostale poslove koje je naumila da završi i
proučila njih - jednu po jednu - na velikom ekranu.
Počela je od posljednje fotografije, koju je napravila
nagonski i posrećilo joj se da odlično ispadne, fotografije na kojoj
je bio napola okrenut prema njoj, sa poluosmijehom, lijepim i
pohotnim, na licu.
280
Gospode bože, prelijep je. Nije uredan ni uglađen, na njemu

nema ničeg urednog ni uglađenog. Sve je prirodno i grubo, a taj
utisak dodatno pojačavaju jutarnja brada, razbarušena kosa.
Najprije je poradila na pozadini, naglasila je plamen u
oblacima kako bi fotografija izgledala još dramatičnije. Da, velika
drama za pozadinu -zgodan, seksi muškarac, poluokrenut, gleda
preko ramena u svoju ljubavnicu.
Taj nakrivljeni pohotni osmijeh i tajanstveni pogled ne
mogu da budu upućeni nikom osim ljubavnici, tu nema sumnje.
Prodavaće se kao stok fotografija, i to godinama. Računala
je da će prodati mnoštvo kopija za manje od nedjelju dana. Iz
zabave i radi tajanstvenosti, dala joj je ime Gospodin X.
Da, odličan jutarnji rad.
Još ju je malo dorađivala, zumirala, popravljala sitne
detalje, pa ju je, kad je najzad bila zadovoljna, aploudovala na
svoj sajt. Kad je završila, ponovo je proučila dvije fotografije koje
je izabrala za galeriju.
Izgubila je pojam o vremenu. Taj je rad bio precizniji,
detaljniji. Htjela je da naglasi trenutak kad se sve umirilo između
noći i dana, prve nagovještaje svjetiosti, kad je drama i dalje bila
ispod površine.
A čovjek, tek malo više od sjenke, stajao je sa psom blago
naslonjenim na njega.
Malo ću mu naglasiti oči, odlučila je, učiniti njihovo
plavetnilo zanimljivim i uzbudljivim.
Mogla bi da napravi i drugu, pomislila je, crnobijelu, sa
samo nekoliko istaknutih detalja u boji. Da, njegove oči smjelo
plave i zora isto tako smjelo rumena. Bijela šolja.
Zabilježila je broj fotografije na kojoj to želi da uradi, pa se
vratila na prethodnu. Vraćala se stalno na jednu pa na drugu i pri
281
tom svaki put proučavala svoj prethodni rad kritičkim okom, kao
da ga prvi put vidi.
„Dobre su. Stvarno su dobre”, promrmljala je pa poslala
obje upravniku galerije da ih pregleda.
Zatim se naslonila na naslon stolice da ih obje ponovo
prouči.
„Stvarno su dobre.”
Ustala je, kružila malo ukrućenim ramenima, kružila
glavom ne bi li malo opustila vrat i podsjetila se da je obećala sebi
da će svakodnevno vježbati jogu najmanje trideset minuta.
„Počinjem sutra.”
Najmanje što je mogla da uradi bilo je da izađe i vidi kako
ide Ksanderu, da ga ponudi nekim osvježavajućim napitkom. Da
se postara da i pas nešto dobije, budući da je Tag odlučio da bude
napolju s Ksanderom umjesto da leži opružen pored nje dok ona
radi.
Sišla je u prizemlje, otvorila ulazna vrata.
Vidjela ga je, golog do pasa, torzo mu je blistao od znoja,
bacao je štap - ili tačnije čitavu granu - oduševljenom psu.
Još štapova, još krša, civare pune toga. Veliki travnjak bio je
neravan, pun grba, i raskrčen od korova, upetljanog grmlja i
bodljikavih puzavica, koje kao da su svake noći rasle po trećinu
metra.
Opazila je i hrpu kamenja, motornu testeru, sjekiru, pijuk,
one kante od cementa, plastične cirade s hrpama lišća i borovh
iglica.
„Bog te mazo”, rekla je i privukla Ksanderovu pažnju.
„Hej. Lijepo smo počeli ovdje.”
„Počeli? Otkud sve ovo?”
282
„Svo to smeće je iz neurednog dvorišta. Alatke? Tag i ja

smo se odvezli u grad, uzeli kamionet, svratili u centar za
vrtiarstvo i u gvožđaru. Račune sam ostavio na radnom dijelu u
kuhinji. U frižideru imaš pola sendviča sa šunkom, ako hoćeš.
Ogladnili smo.”
Polako je sišla, zakoračila na travu - jadnu travu, ali ipak
travu. „Stvarno nisam očekivala da ćeš sve ovo uraditi.”
„Lijepo smo se zabavili. Da sam na tvom mjestu, otarasio
bih se ovih žbunova oko temelja.” Izvadio je maramu iz zadnjeg
džepa i obrisao njom znoj sa lica. „Lelo će ti ih počupati ili će ti
reći vrijedi li ih sačuvati.”
„Jesam li kupila motornu testeru?”
„Nisi, moja je. Neće ti trebati sad kad je sve manjeviše pod
kontrolom. Kad odnesu onaj kontejner, vidjećeš šta želiš da se
tamo uradi.”
Dok je govorio, ponovo je bacio psu granu. “Ja bih sebi
sigurno zasadio neko dobro drvo.”
“Da, ovaj... Razmišljala sam da možda posadim neku
žalosnu vrbu, ili japansku trešnju. Nešto takvo.”
“To bi lijepo izgledalo.” Skinuo je debele radne rukavice.
„Ksandere, koliko već... Koliko je sati?” Potražila je telefon
da vidi, shvatila da ga nema uza se.
Ksander je izvadio svoj telefon. „Oko jedan je.”
“Po podne?”
„Nije jutro, dušo.” Nasmijao se i poljubio je. „Gdje odlutaš
kad radiš?”
„Jednostavno nisam očekivala da ćeš... Radio si satima.
Hvala ti, mnogo ti hvala.”
283
„To je samo rad u dvorištu, ali nema na čemu. I drugi put.

Treba da se operem pa da možemo da krenemo. Ako još želiš
fotografije knjiga.”
“Da, želim i da, treba da se opereš. Sav si znojav.” Primakla
mu se, pa prešla prstima niz njegove grudi. “I prilično prljav.
Izgledaš... vrelo i žedno.”
Pošto ga je njen pogled mamio da to uradi, privukao ju je
uza se. „Sad si i ti znojava i prljava.”
„Onda nam je oboma potrebno tuširanje.”
***
Stavio ju je pod hladnu vodu i milovao je grubim šakama

klizavim od sapuna. Njene željne lakome usne srele su se s
njegovim pa je gutao njene dahtaje i stenjanja dok ju je podizao.
Kad ju je pribio uza zid, ušao u nju, zavukla je prste u
njegovu kosu, stegla je. Gledali su se u oči dok im se dah
preplitao.
Njene zelene oči su se zamutile kad je doživjela vrhunac,
kad je izgovorila njegovo ime onako kako je on to želio.
On se, međutim, uzdržao, uskratio je sebi to brzo olakšanje,
usporio ritam dok ona nije mlitavo zabacila glavu unazad.
Osjećala je samo zadovoljstvo, tako zrelo, tako puno da se
činilo kao da će se jednostavno rasprsnuti. No, širilo se, obavijalo
je kao topao, vlažan pliš.
Osjećala je dodir hladnih pločica na leđima i njegovo vrelo
tijelo, pritisnuto uz nju, u njoj. - Vazduh je bio toliko gust da je
svaki njen udah i izdah predstavljao stenjanje. Pokušala je da se
pribere, da vrati vlast nad sobom, ali osjećala se tako mekom i
284
gipkom, kao vosak na suncu. Njegove usne igrale su se s njenim,

osvajale su više mučenjem nego silom.
Ponovo je izgovorila njegovo ime i sklopila oči.
„Ne, ne, gledaj me. Otvori oči i vidi me, Naomi.”
„Vidim te. Da. Gospode bože.”
„Još malo. Još malo dok ne ostane više ništa. Uzeću još.”
“Da.”
Uzeo je još, njihao ih oboje na toj zategnutoj žici između
potrebe i oslobođenja, do trenutka kad više nije mogao da izdrži,
do trenutka kad je pustio da žica pukne pod težinom.
***
Pošto se osjećala pomalo opijeno, Naomi je posvetila veliku

pažnju pakovanju opreme. Izveo ju je iz njenih okvira kontrole, a
ona mu je to nekako dopustila. Trebaće joj vremena i prostora da
odluči, da shvati šta to znači.
A sad nije bio trenutak za to, ne jer je sve djelovalo tako
meko i ranjivo. Kad je i dalje osjećala njegove šake na sebi.
Spakovala je svoj tronožac, torbu s fotoaparatom, stalak za
lampu, prigušivač.
Ušao je u prostoriju, mirisao je na njen sapun. „Sve to?”
„Bolje je ponijeti sve nego zaboraviti nešto što će ti na kraju
zatrebati.”
Pošla je da nabaci ruksak na leđa.
“Ja ću ga ponijeti. Gospode bože, kao da si natrpala cigle
unutra “ Podigao je njenu futrolu s tronošcem, stalak za lampu pa
krenuo napolje.
Dok je ona uzimala ostalo, Tag je zalajao kao da su pred
kapiju sletili zmajevi i počeli da bljuju vatru.
285
„Dolazi neki automobil”, doviknuo je Ksander. “Ja ću se

postarati za to.”
“On će”, progunđala je. “U tome je nevolja. Zašto se
uglavnom slažem s tim da se on za sve postara?”
„Polako, ubico”, rekao je Ksander psu pa otvorio ulazna
vrata. Prepoznao je službeni automobil koji se upravo zaustavljao
iza njegovog kamioneta i šefa policije za volanom.
„Opusti se, ovo je dobar čova.” Ksander je sišao sa trema,
odnio opremu do svog kamioneta. „Hej, šefe.”
„Ksandere. Je li ovo ta lutalica za koju sam čuo?”
“Da. Ovo je Tag.”
„Hej, zdravo, Tag.”
Šef policije Sem Vinston, čovjek žilave građe i nježnog lica
boje lješnika, s kačketom Vejvsa preko kratko ošišane kose
(srednjoškolskog fudbalskom tima u kojem je njegov sin igrao
kvoterbeka), čučnuo je.
Nervozni Tag mu se primakao tek toliko da ga onjuši.
„Ovaj pas lijepo izgleda.”
„Sad da.”
Tag je prihvatio češkanje po glavi, pa smjesta otrčao do
Naomi kad je izašla iz kuće.
“Gospođice.” Sem je lupnuo svoj kačket. “Ja sam Sem
Vinston, šef policije.”
„Nešto se dogodilo?”
„Nisam siguran. Namjeravao sam da svratim, da se
upoznamo. Dobro je što se neko vratio na liticu, a koliko čujem a i
sam vidim, vi dotjerujete ovu staru curu. To joj je i potrebno.
Unajmili ste Kevina Banera i njegov tim, čujem.”
“Da.”
286
„Bolje niste mogli izabrati. Izgleda da sam vas uhvatio baš

na izlazu.”
„Naomi ide da napravi nekoliko fotografija benda.”
“Je li?” Sem je zakačio palčeve za svoj debeli policijski pojas
i blago klimnuo glavom. „Kladim se da će biti dobre. Neću da vas
zadržavam a i dobro je što sam vas oboje našao ovdje. Uštedjeli
ste mi vrijeme. Riječ je o Marli Rot.”
„Ako pokušava da podigne optužnicu za fizički napad,
podići ću je i ja”, rekla je Naomi.
“Ne mogu da kažem da li bi to uradila. Izgleda da ne
možemo da je nađemo.”
“Još?” ubacio se Ksander, kad je prekinuo da ubacuje
opremu u auto i okrenuo se.
„Niko je nije ni vidio niti se čuo s njom, kako se čini, od
petka uveče. Nedugo poslije vaše tučnjave s njom, gospođice
Karson.”
„Ako je i dalje bijesna zbog toga, moguće je da je otišla iz
grada na nekoliko dana”, počeo je Ksander.
Sem je čvrsto stajao u svojim iznošenim čizmama i malo
podigao svoj kačket. „Automobil joj je kod kuće, a ona nije. Čip je
jutros na kraju provalio zadnja vrata, pa je došao kod mene. Juče
nije otišla na posao, ne javlja se na telefon. Moguće je da je
uzrujana, a najvjerovatnije i jeste, ali Čip se jako zabrinuo i ja
moram to da istražim. Elem, ono što čujem jeste da vas je napala
u kafani Kod Lu u petak uveče.”
To što je nestala moglo bi svašta da znači, uvjeravala je
Naomi sebe. To što je nestala ne znači da je u starom trapu u
zemlji, duboko u šumi. Češće, mnogo češće, to znači da je osoba
otišla nekud gdje je još niko nije tražio. „Gospođice Karson?”
rekao je Sem, nagovarajući je da nešto kaže na to.
287
„Oprostite. Da. Tako je. Napala me je nekoliko puta, udarila

me a zatim gurnula nekoliko puta.”
“I vi ste nju jednom lupili?”
“Ne, nisam je udarila. Uhvatila sam je oko ručnog zgloba,
uvrnula joj ga - osjetljiva, ranjiva tačka tako da se smirila. Prestala
je da me napada.”
„Šta je onda bilo?”
„Onda sam otišla. Bila sam ljuta i bilo mi je neprijatno pa
sam otišla i došla kući.”
“Sama.”
“Da, došla sam kući sama.”
„Šta mislite, koliko je tad bilo sati?”
„Oko deset i trideset.” Čovjek samo radi svoj posao,
podsjetila se Naomi pa duboko udahnula. „Pustila sam psa
napolje, malo šetala s njim okolo. Bila sam ljuta i uznemirena i
nisam mogla da se skoncentrišem na rad.”
„A ja sam došao ovamo oko dvanaest i trideset.” Iako je
Ksander stajao bezbrižno naslonjen na svoj kamionet, u glasu mu
se osjećao gnjev. „Pas nas je probudio malo poslije pet i otišao
sam oko sedam i trideset, možda malo ranije. Dajte, molim vas,
šefe.”
„Ksandere, moram da pitam. Peti priča okolo kako je
gospođica Karson napala Marlu - ona doduše jedina tako tumači
taj događaj”, dodao je prije nego što je Ksander uspio da
progovori. “A čak ni ona nije toliko sigurna u to. No, činjenica je
da je Marla bijesno izjurila iz kafane dvadesetak minuta poslije
gospođice Karson, i koliko zasad znam, to je posljednji put da ju
je iko vidio.”
288
Sem je izdahnuo glasno kroz nos, pomilovao psa, koji je sad

već uživao u tome. “Je li ju ijedno od vas dvoje vidjelo s nekim,
nekim s kim je možda utuvila sebi u glavu da ode?”
„Sjedila je s Peti”, rekao je Ksander, sliježući ramenima.
„Trudim se da ne primjećujem Marlu previše.”
„Vidjela sam je za njenim stolom, s prijateljicom, ranije te
večeri.” Sad već napeta, Naomi je protrljala vrat. „Sjedila sam s
Kevinom i Dženi. Stvarno nisam obraćala pažnju na nju, dok
Dženi i ja nismo ustale da plešemo, a ona je... Čak je i ne
poznajem.”
„Shvatam to, zaista shvatam, i ne želim da brinete zbog
toga. Vjerovatno je otišla s nekim kog je upoznala u kafani, da
liže rane i zabrine Čipa.”
Naomi odmahnu glavom. „Žena koja je ljuta i uzrujana?
Željeće da razgovara sa prijateljicom.”
„Malo su se posvađale poslije tog incidenta.”
„Bez obzira na to. Čak i da je nazvala tu Peti da se svađa, ili
joj makar poslala zlobnu poruku.”
„Istražićemo to. Neću vas zadržavati, ali volio bih ponovo
da dođem neki put, da vidim kako preuređujete kuću.”
“Da, svakako, dođite.”
„Želim vam prijatan dan. Vidimo se, Ksandere.”
Naomi se zgrčila utroba kad se Sem vratio u svoje vozilo.
„Hoće li stvarno istražiti?”
„Hoće, naravno. Šef je.”
“Je li se ikad prije desilo da neko nestane?”
„Nije koliko znam, a znao bih da jeste. Hej.” Ksander je
spustio šaku na njenu ruku. „Marla je od onih žena koje traže
nevolju, voli da je izaziva. Jednostavno je takva. Šef će uraditi
svoj posao. Ne brini zbog toga.”
289
Bio je u pravu, naravno. Marla je voljela da traži đavola i

vrlo vjerovatno se spetljala s nekim tipom na jedan vikend da
malo podigne ranjeni ego.
Ne završi svaka žena koja ode tim putem silovana i ubijena.
To se ovdje nikad ranije nije dogodilo, podsjetila se Naomi. Zar
nije to provjerila odmah pošto se zaljubila u svoju kuću?
Niska stopa kriminala, još niža stopa nasilnog kriminala.
Mirno mjesto.
Marla će se vjerovatno pojaviti prije večeri, zadovoljna što
je zabrinula bivšeg muža, prijateljicu, što je policija morala da je
traži.
Trudila se da ne razmišlja o tome, koliko god je mogla, dok
je Ksander odmicao od kuće, a pas se vozio sa glavom
promoljenom kroz prozor, uši su mu letjele na povjetarcu.
290
SVJETLO I SENKE
Gde ima mnogo svjetlosti,
Senke su tamnije.
JOVAN VOLFGANG GETE
291
16.
Kad je Ksander shvatio da ona ima ozbiljnu namjeru da

fotografiše u njegovom stanu, razmišljao je da skloni knjigu
Sajmona Vensa sa police. Radio je to dovoljno dugo da je pročita,
osvježi pamćenje, a zatim ju je zamalo bacio u kutiju u kojoj je
držao knjige koje namjerava da donira.
Nije ponovo želio da vidi onaj mračni potreseni izraz na
njenom licu.
Na kraju je zaključio da bi joj sklanjanjem pridao previše
važnosti. Naomi je znala da je knjiga tu i zapitala bi se zašto ju je
sklonio.
Procijenio je faktor stresa, računao da je pedeset-pedeset, pa
riješio da je ne dira.
Sama će mu reći kad bude spremna. Ili neće.
Pomogao joj je da odvuče opremu uza stepenice i u stanu je
više pažnje poklonila svojoj opremi nego onome što je
namjeravala da fotografiše. Izvadila je tronožac iz futrole,
postavila ga, uradila isto sa stalkom za fotolampu.
„Imam još vina koje ti se dopada, ako želiš.”
„Hvala, ali ne dok radim.”
Kako se i sam vodio istim pravilom, donio im je oboma
kokakolu.
Klimnula je glavom, ne obazirući se na kokakolu dok je
vadila mjerač svjetlosti. „Mogu li da dobijem jednu od onih
stolica tamo za laptop?”
„Donijeću je.”
292
Pričvrstila je kameru za tronožac, pogleda usredsređenog

na zid sa knjigama.
„Impresivan aparat.”
„Haselblad, srednji format. Veći mediji, viša rezolucija.
Prvo ću snimiti digitalne.”
Izvadila je začelje iz futrole, pričvrstila ga za fotoaparat.
Kad je pogledao u fiitrolu, u torbu - sočiva, začelja, kablove,
priključke - shvatio je zašto je sve tako vraški teško.
Kako li kog vraga tegli sve to sa sobom?
Nije je pitao jer je vidio da je skoncentrisana na rad.
Pogledala je kroz tražilo, poslužila se daljinskim da upali
svjetlo, ugasila ga. Izvadila je kišobran iz torbe, prevrnula ga za
stalak za fotolampu, pa ga zaštitila difuznim platnom.
Još jednom je sve provjerila, promijenila ugao tronošca,
pomjerila ga centimetardva unazad.
Ako je razmišljala o onoj knjizi, nije to pokazivala.
Procijenio je da joj je trebalo dobrih trideset minuta da
postavi opremu i napravi nekoliko probnih snimaka. Negdje na
polovini tog puta, zaključio je da joj nije potreban pa je uzeo
jednu knjigu iz svoje kancelarije i sjeo za sto da čita dok je ona
radila.
„Postoji li neki sistem po kojem slažeš knjige na police?”
Podigao je pogled. „Gdje stanu, zašto?”
„Držiš Džejn Ostin pored Stivena Kinga.”
“Ne vjerujem da bi ijednom od njih dvoje to smetalo, ali ako
tebi smeta, slobodno ih ispremještaj “
“Ne, to je dio onoga što želim da prikažem. Ovo je zid
priča. Izvadiš neku, odeš negdje. Ovo je... Zemlja priča.”
293
Nagnala ga je da je ponovo posmatra. Fotografiše, proučava

pogledom, podešava, isprobava, fotografiše. U njemu se
probudila znatiželja pa je ustao da pogleda ekran kompjutera.
Boje su djelovale snažnije, svjetlo je bilo pomalo sneno.
Nekako je postigla da neki pohabani povezi djeluju prije
zanimljivo nego ofucano.
Na ekranu je iskočila još jedna. On nije vidio razliku, ali ona
izgleda jeste jer ju je dobro osmotrila i rekla: „Da, da.”
Snimila je još petšest fotografija, uz sitna podešavanja, pa
kleknula da pregleda sve snimke.
„Kako to da sve izgleda bolje na slici nego u stvarnosti?”
„Magija. Ova, da, mislim da je ova ta. Izgleda odlično u
stvarnosti. Svjetlo, sjenka, ugao, to je samo atmosfera.”
„Stvorila si umjetnost.”
„Uhvatila sam umjetnost” ispravila ga je. „Hoću da
zabilježim koju na filmu.” Skinula je začelje sa fotoaparata i
zamijenila ga nečim što je izvadila iz torbe.
„Taj fotoaparat pravi oboje - i digitalne fotografije i
fotografije na filmu?”
„Da. Zgodno.”
Htio je da upita kako - htio je da vidi kako. Međutim, na licu
joj je bio ponovo onaj usredsrijeđeni izgled.
Vratila se radu; on se vratio čitanju.
Privukla mu je pažnju kad je ponovo zamijenila začelja,
promijenila sočiva i skinula fotoaparat sa tronošca. Pomjerila se u
stranu, fotografisala knjige iz oštrog ugla. Provjerila kako su
ispale, podesila osvjetljenje, napravila još nekoliko fotografija.
Kad je spustila fotoaparat, prišla policama, na tren je
pomislio da je naumila da izvadi knjigu o svom ocu. Međutim,
izvadila je jednu sa više police i donijela je do stola.
294
„Hoću tebe sa Džejn Ostin. Možeš li da zabilježiš dokle si

stigao?”
„Već sam je čitao. Mogu da upamtim dokle sam stao ako
hoću.” Osjećao se poprilično smušeno. Za njega niko nikad ne bi
rekao da je stidljiv, ali ideja da mu se fotografišu šake?
Čudno.
„Jesi li ozbiljna po pitanju mojih šaka?”
„Smrtno. Gruba muška šaka s klasičnim romanom koji je
napisala žena, knjigom koju mnogi ljudi smatraju ženskom.”
„Mnogi ljudi su glupi.”
„Kako god, ali trebalo bi da ideja uspije.” Izvadila je mjerač
svjetlosti. „ A i svjetlost je ovdje dobra za ono što želim. Dobra
prirodna svjetlost koja dolazi kroz ovaj prozor. Posebno ako bi
samo... pomjeri stolicu malo udesno, za samo nekoliko
centimetara.”
Poslušao ju je pa je ponovo provjerila mjerač svjetlosti.
Očito zadovoljna, otišla je po svoj laptop, postavila ga na kraj
šanka.
„Samo drži knjigu otvorenu, onako kako bi je držao da je
čitaš. Ne prvu stranu - čitaš je već neko vrijeme. Okreni treću ili
neku malo dalje.”
Osjećao se glupo, ali uradio je to. Daće joj pet minuta da se
igra oko njega.
Fotografisala je iznad njegovog ramena pa ga je zapahnuo
onaj njen sparni ljetnji miris.
Možda deset, razmotrio je, kad se premjestila iza njega,
primakla mu se.
„Okreni stranicu - ili počni da je okrećeš, nemoj skroz da je
okreneš. Samo, stani, drži je. Dobro je. Dobro. Ali...”
295
Uspravila se, namrštila kad je pogledala sliku na laptopu.

Morao je da se okrene da i sam provjeri i iznenadilo ga je ono što
je vidio.
„Mislio sam da si poludjela, ali izgleda kao reklama u
nekom kvalitetnom časopisu ili nešto tog tipa”
„Dobra je, ali ne sasvim. Treba... Naravno.”
Otvorila je frižider, izvadila pivo. Kad je spazila otvarač,
skinula je čep pa na njegovo zaprepaštenje, prolila dobru trećinu
u sudoperu.
„Šta? Zašto?”
„Grube šake, pivo i Gordost i predrasude” Spustila je pivo na
sto, namjestila ga, primakla gornjoj desnoj ivici knjige.
„Nisi morala da ga prospeš u sudoperu.”
„Treba da izgleda kao da piješ pivo i čitaš Ostinovu.”
„Imam usta, i grlo. Mogla si ga prosuti u njih.”
„Izvini, nisam se toga sjetila. Ostavi palac ispod lista, okreni
ga, desnu ruku drži na pivu. Moraš da pokriješ naljepnicu, ne
smije se vidjeti. Drži šaku na pivu kao da hoćeš da podigneš čašu,
možeš čak i da je podigneš centimetar od stola.”
Kako je bilo zaludno plakati nad prosutim pivom, slušao je
uputstva. Podizao pivo, spuštao ga, okretao stranu, nije okretao
stranu, dok ponovo nije spustila fotoaparat.
„Savršeno. Baš kako sam zamislila. Sjajno.”
Okrenuo se da vidi, vidio da je pivo bilo nadahnjujuće.
Dalo je fotografiji veseo izgled i dodalo ravnotežu.
„Stvarni muškarci čitaju knjige”, rekla je Naomi. „Ponudiću
je u veličini postera.”
Ponovo se osjetio čudno. “Postera.”
„Postojeće knjižare, obrazovni centri za odrasle, studentski
domovi, čak i neke biblioteke. Priuštio si mi vraški dobar rad
296
danas, Ksandere. Reći ću Kevinu da ipak ugradi parnu

tuškabinu.”
„Hoćeš da ugradiš parnu tuškabinu?”
„Hoću sad.” Klimala je glavom i klimala dok je pregledala
snimke na svom kompjuteru. “Da. Sad sam odlučila da to ipak
uradim. Bila sam odgovorila sebe od toga, ali ako sam uradila
ovako mnogo posla nedjeljom? Pušim se.”
Uperio je prst u nju. “Ja sam dijelom zaslužan za to.”
„Nema sumnje da jesi.”
Nije se oduprla kad ju je privukao i stavio na krilo, ali
oklijevala je kad je pošao da joj uzme fotoaparat.
„Neću ga ispustiti na pod. Ima težinu”, prokomentarisao je.
„Ima malo više od četiri kilograma. Uglavnom ću koristiti
tronožac s njim, i zavređuje tu težinu. Čvrst je i pouzdan i vidiš
koliko je oštar.”
“A zahvaljujući ovom čudu pozadi pravi i digitalne
fotografije?”
Klimnula je glavom pa skinula taj zadnji dio. „Odličan
sistem - nema iglice kojima bi se kačio i ima ugrađen sopstveni
softver. Nije nešto što ću ponijeti na pješačenje, ali za ono što
ovdje želim i za ono što ti želiš s bendom, prava je mašina.”
Morao je da prizna da bi i sam volio da se poigra s njim,
samo da vidi kako sistem radi. No, znao je da se to neće dogoditi,
da ga ona neće pustiti, isto kao što on nju ne bi pustio pod haubu
svog kabrioleta.
“Ja kad fotografišem, koristim telefon.”
„Danas ima veoma pristojnih kamera na telefonima. I sama
sam telefonom napravila nekoliko lijepih fotografija koje sam
uspjela da obradim i prodam. A sad ne bih imala ništa protiv
297
pola čaše onog vina dok ovo rastavljam i dok sve ne pripremimo
u garaži.”
„Mogu ja da se postaram za to. Već sam popio većinu
piva.”
“Hvala.” Ponovo je oklijevala pa ga poljubila. “Hvala”,
ponovila je.
Ustala je, pa otišla i pažljivo vratila fotoaparat u futrolu. A
kad je ustala da uzme vino, opazio je da joj se pogled vratio na
knjige.
“Pa, ovo je klasično pa otud i kliše pitanje, ali reci mi jesi li
pročitao sve ove knjige?”
„Sve odavde, da. U kancelariji i u spavaćoj sobi ima
nekoliko knjiga do kojih još nisam stigao.”
Dobro je glumila opuštenost, pomislio je, dok je sastavljala
tronožac, ubacivala ga u usku futrolu.
„Većinom fikcija, je li tako? No, imaš ovdje i publicištičke
proze. Biografija, istorije, knjiga o automobilima, kakvog li
iznenađenja, o stvarnim zločinima.”
Znao je i on dobro da glumi. „Publicistička proza, dobro
napisana, takođe predstavlja priču.”
“Ja se trudim da čitam uglavnom knjige vezane za posao.
Otkud znaš da je nešto što je zasnovano na stvarnom događaju
napisano istinito?”
„Pretpostavljam da to nikad ne znaš.”
„Ponekad je to sigurno lično viđenje ili zapis, ili samo
naglašavanje ili prilagođavanje radi postizanja umjetničkog
efekta. Kao fotografija. Zabilježim fotografiju nečeg stvarnog, ali
mogu da je udesim, promijenim nijanse, da naglasim ili ublažim
ili isiječem pojedinosti u skladu sa svojim planom.”
298
Prinio joj je vino. Polapola, pomislio je. Obavila je posao

koji je došla da obavi u prvoj polovini. Sad je, koliko vidi, prešla
na drugu polovinu.
„Rekao bih da osoba sa originalne slike zna šta je stvarno a
šta udešeno.”
“To je ono kod riječi i slika.” Polako je otpila gutljaj vina.
„Čim riječi dođu na papir ili se slika odštampa, to postaje ono što
je stvarno.”
Tad se okrenula, spustila čašu u stranu da napravi prekid u
izlaganju svoje perspektive. „Nisu toliko različite, riječi i slike.
Obje zamrzavaju trenutak, obje ostaju s tobom dugo pošto se
trenutak završi.”
“Naomi.”
Nije imao jasnu ideju o tome šta je htio da kaže, kako je htio
to da kaže pa odlučio da ipak ćuti kad se ispred začula tutnjava
starog kamioneta sa prigušivačem izjedenim od rđe.
„Ovo su Lelo i njegov prigušivač iz pakla.”
„Ako ima prijatelja automehaničara, mogao bi da ga
popravi.”
„Moraću to da mu predložim. Milioniti put. Ako ništa
drugo, može nam pomoći da oteglimo ovo dolje.”
***
Lelo joj se dopao - a obično joj je trebalo mnogo duže da joj

se neko dopadne. A Tagu se dopao na prvi pogled. Taj čovjek i
pas za sekund su se našli u zagrljaju, kao davno izgubljeni
prijatelji (vjerovatno braća) presrećni što su ponovo zajedno.
„Dobar je ovo pas. Stvarno dobar pas.” Lelo je čučao i
milovao psa iznova i iznova, a ovaj je na svako milovanje
299
odgovarao zahvalnim lizanjem po licu. „Čuo sam da si ga našla

pored puta. Bio je ostao bez goriva.”
„Tako je.”
„Sad imaš goriva, je li tako, momče? Sad imaš goriva.”
Tag se prevrnuo, pokazao stomak. Pokretao je zadnju nogu
kao klip u ritmu s milovanjem.
Lelo je imao neurednu talasastu kosu do pola ramena boje
kanzaskih kukuruznih polja. Bio je tek koji centimetar niži od
Naomi, mršave građe i vretenastih mišića koji su se ocrtavali
ispod šarene majice kratkih rukava i farmerica iskrzanih po
koljenima i porubima. Na njegovoj desnoj nadlaktici krivudavo
se dizao smaragdnozelen zmaj koji je bljuvao vatru.
„Kakav je život gore na litici?”
„Dopada mi se.” Naomi je postavila svoje osvjetljenje dok je
razmatrala ideje i opcije za fotografisanje.
„Treba joj pomoć i oko uređenja dvorišta”, rekao je Ksander
kad je unio - kako mu je bilo naređeno - svoje gitare, i električnu i
staru akustičnu.
“Ma da. Stvarno su zapustili to mjesto. Nikad nisu bili
posebno kreativni po pitanju uređenja pejzaža. A Dajksa je boljelo
uvo za to.”
„Luov nekadašnji prijatelj”, objasnio je Ksander.
„Uglavnom je bio napušen. Dobro znam kako je to jer sam i
sam duvao s njim. Ne radim to više tako često”, rekao je Naomi.
„Mogu da pogledam, ako hoćeš. Da ti dam koju ideju.”
„Ideje bih vjerovatno mogla da upotrijebim.”
„Razmišljanje ne naplaćujem. Evo Dejva i Trilbija.”
Dejva bubnjara, sjetila se Naomi. Krupan, plećat sa smeđom
kratkom kosom i kratkim ravnim šiškama. Farmerke, izblijedila
majica kratkih rukava s printom grupe Aerosmit, iznošene
300
planinarske čizme. Tribli - klavijaturista - bio mu je sušta

suprotnost. Glatka tamna koža, krupne tamne oči, kosa u
dredovima. Džepare i crvena majica na lijepo oblikovanom tijelu.
Unosili su opremu dok ih je Ksander glasno predstavljao.
Bilo je dobro što su svi imali pune ruke posla. Naomi je uvijek bio
problem da upoznaje mnogo ljudi istovremeno.
Pas je naravno ublažio svaku neprijatnost, razdragano je
lutao od jednog do drugog pošto ih je onjušio dovoljno da se
uvjeri da su bezazleni..
„Pogledao sam tvoj web-sajt”, obratio se Dejv Naomi dok je
postavljao bubnjeve. „Zadivljujući je. Ja sam zadužen za bendov
vebsajt. Koji nije tako impresivan. U pogledu tehnologije rastura -
to je moja zasluga - ali izgled nije ni izbliza dobar.”
Kako je odvojila vrijeme da i sama pogleda njihov sajt,
morala je da se složi. „Zaista je iscrpan i jednostavan za
pregledanje.”
Osmijehnuo se. „Što znači da, izgled je grozan. Pitao sam se
da li bismo danas mogli da dobijemo neke fotografije koje bih
mogao da upotrijebim za sajt, da ga učinim malo zanimljivijim.”
„Imam neke ideje.”
„Dobro je, jer sam ja ostao bez njih. Moja žena kaže da bi
možda trebalo da napravimo nešto malo više retro.”
„Oženjen si?”
„Osam godina. Imam dvoje djece.”
Nije joj bilo jasno zašto je mislila da su i on i ostali momci iz
benda neoženjeni.
Začuvši brujanje ozbiljnog motora, Dejv je podesio ugao
svog doboša. „Biće da je ovo Kaj. Vodeća gitara”, dodao je Dejv
dok je gledao kako je veliki ukrašeni crni harli dobrujao.
301
Visok, taman i opasan, pomislila je. Ne bi se moglo reći da

je lijep, ne s tim uskim licem, neurednom jarećom bradicom,
orlovskim nosem i prevelikim ustima.
No, ipak je privlačio pogled.
Pogledao je u Naomi očima crnim kao njegova kosa.
„Zdravo, Roki.” Ksander je postavljao zvučnike. Podigao je
pogled i rekao: „Naomi. Kaj.”
„Da, vidio sam kako si slomila Marli kičmu prije neko veče.
Zaslužila je.”
„Niko je nije vidio već nekoliko dana”, rekao je Lelo.
„Da, maločas sam to čuo.” Kaj je uvježbano slegnuo
ramenima pa skinuo futrolu sa gitarom sa leđa. „Spetljala se s
nekim u kafani. Ne bi bio prvi put. I sam si izgubio vikend s njom
nekad davno, zar ne, Lelo?”
„Pola vikenda, u trenutku slabosti.”
„Svi ih imamo. Imaš piva, Kitone?”
“U frižideru, ispred garaže.”
Uputio je lijen osmijeh Naomi. „Hoćeš ti jedno, Roki?”
“Ne, hvala.”
„Donesi vode i soka.”
“Ja ću vodu.”
Stavila je šake na kukove, razgledala okolo.
Da, imala je ideje.
„Sad ću napraviti neke osnovne fotografije, da se svi malo
zagrijemo, da vidimo šta vam se dopada a šta ne. Vi vježbajte kao
da ste na bini, tako da slobodno svirajte.”
Izvadila je nikson fotoaparat, promijenila sočiva, provjerila
mjerač svjetlosti dok su oni zauzimali mjesta, odlučivali šta da
sviraju.
302
„Dejv ima majicu s printom Aerosmita, tako da možemo

njih da sviramo”, predložio je Ksander.
“Ne gledajte u mene osim ako vam to ne kažem”, naredila
je Naomi pa počela da fotografiše.
Standardno, mislila je. Dobro, kvalitetno, ali standardno.
Napravila je nekoliko dobrih fotografija glava, nekoliko širokih
uglova, neke u kojima je dozvolila da pokreti budu zamagljeni.
Kad je poslednji akord utihnuo, spustila je fotoaparat.
„Dobro. Nećemo ovo raditi. Hoću da vidim kakvu ste
odjeću donijeli. Lelo, hoću da ostaneš u tome što imaš na sebi, ah
hajde da vidimo šta još imate.” Muškarci treba da nauče kako da
budu kreativniji, pomislila je dok je rovarila po odjeći koju su
donijeli.
„Kladim se da imate još stvari u kamionetima, u
prtljažnicima.”
Lelo je donio staru, preveliku vojničku jaknu. Naomi ju je
bacila Dejvu. “Ti.”
“Ozbiljno?”
„Vjeruj mi.” Izvadila je bijelu majicu kratkih rukava. „Imaš
je već neko vrijeme, je li tako?” upitala je Ksandera.
„Da”
„Onda dobro.” Odnijela ju je do jedne masne mrlje na
podu, bacila je na pod i obrisala stopalom mrlju. „Bolje”,
zaključila je kad ju je podigla. „Biće još bolja kad je malo umažeš
motornim uljem.”
„Hoćeš da je umažem motornim uljem?”
„Da, stavi malo na ruku pa je obriši o majicu.” Pokazala mu
je kako. „Hajde, uradi to, obuci je. Tribli, je li ta crvena majica
nova?”
“Jeste.”
303
„Onda mi je žao, ali moraću da je pocijepam.”

“Zašto?”
„Zato što si mišićav, a hoću da vidim malo kože i te
mišiće.”
Lelo je huknuo.
„Preko prsnih mišića, važi? Ksandere, treba mi neki lanac,
ne pretežak.”
“Isuse”, gunđao je dok je uništavao savršeno dobru majicu.
„Lanci za mene?” upitao je Kaj i iskezio joj se. „Hoćeš da
me zavežeš lancima, dugonoga?”
“To će se žene pitati kad budu gledale u sliku”, rekla je s
jednakim drskim osmijehom na usnama. “Pastuve.”
„Kakva je to slika?” upitao je Tribli dok je držao svoju
crvenu majicu.
„Vrela, seksi, rokenrol. Ako vam se ne dopadne, možemo
izabrati neku od ovih osnovnih koje sam već napravila ili
možemo napraviti još tog tipa. Ali hajde da probamo ovako.
Hoću da ovdje stavite onaj kompresor i onaj pištolj za ulje. Treba
mi nekoliko starih guma nabacanih jedne na druge, tamo. Da
nemaš slučajno slomljen vjetrobran?”
Ksander je navukao uflekanu prljavu majicu preko glave.
„Zamijenio sam jedan prošle sedmice, nisam još stigao da ga
odnesem na otpad.”
„Savršeno. Sjajno. Dovuci ga ovamo.”
„Ne razumijem ovo”, progunđao je Dejv i onjušio rukav
vojničke jakne.
„Ja razumijem.” Lelo je pomilovao Taga, pogledao u nju.
„Opustite se, momci. Mi smo Rekeri, zar ne? Jebo te, mi smo
garažni bend. U garaži smo. Hajde da to iskoristimo.”
304
„Kad smo već kod toga, treba mi nekoliko alatki.”

Iskrivljenih usana, usredsrijeđena pogleda, Naomi je klimnula
glavom. „Krupnih alatki.”
***
Ksander nije želio da razmišlja o tome koliko će vremena

biti potrebno da se sve vrati na svoje mjesto. Garaža se pretvorila
u džumbus automobilskih dijelova, alatki i muzičkih
instrumenata.
Mislio je da ima prilično dobru viziju, ali djelovala je
previše umjetnička, pretjerana i neobična.
I sjedio je na kompresoru za vazduh, kakvo ludilo, sa
svojom voljenom električnom gitarom u jednoj ruci i bušilicom
bez gajtana u drugoj. Kaj je nosio lance preko jednog ramena i
grudi, a Dejv je izgledao zbunjeno u prastaroj vojničkoj jakni
Lelovog djeda. Tribliju je naredila da nasloni klavijature na
naslagane stare gume.
Jedini koji je osim Naomi mislio da je to dobra ideja bio je
Lelo, koji je sjedio prekrštenih nogu na betonskom podu, s
basgitarom na krilu i držao pištolj za mast kao pušku.
Pustila je njihovu muziku da trešti i na plejbek i stajala iza
svog modernog fotoaparata na tronošcu. Napravila je nekoliko
fotografija, odmahnula glavom.
Niko nije progovorio kad je izvukla maramu iz hrpe odjeće
koju je odbacila, umočila je u limenku motornog ulja pa prišla
Dejvu.
„Daj, nemoj, molim te. Stvarno to hoćeš?”
„Izvini. Previše si uredan.” Natapkala mu je malo ulja na
obraz i razmazala.
305
Odmakla se jedan korak unazad, nakrivila glavu.

„Lelo, raspertlaj cipele. Baci ih u stranu, pored sebe, malo
ispred. Treba mi radkapa.”
„Imam jednu nazad u kamionetu.”
Kad je Lelo krenuo da ustane, pokazala mu je da sjedne. “Ja
ću je donijeti.”
Dejv se okrenuo ka Ksanderu kad je Naomi izašla. “U šta si
nas ovo uvalio kog đavola?”
„Nemam pojma.”
„Baš je zgodna.” Lelo je podigao ramena, „Samo kažem. Da
je ti nisi prvi vidio, Ksan, preduzeo bih nešto.”
„Tek što sam kupio ovu majicu.” Tribli je pogledao naniže
u poderotine. „Oprao sam je samo jednom.”
„Pustite je da uradi svoj posao”, predložio je Kaj.
„Ksanderu će se sigurno posrećiti i duguje nam.”
„Već mu se posrećilo”, rekla je Naomi. „Imao si dvije.”
Postavila je redkape, odmakla se korak unazad. „Tag! To nisu
tvoje cipele.”
Bio je skoro stigao da Lelovih cipela, ali se polako vratio na
svoje mjesto.
„Zasad, svi gledajte pravo u aparat. Opasni momci,
pokažite mi koliko ste opasni. Hajdete, hoću da vidim kako će se
sočiva zamagliti.”
Trebalo je da prethodno sipa u njih koje pivo, pomislila je.
Pa ipak je uspjelo. Sve je bilo dobro - svjetlost, scena,
aranžman. Zakoračila je u stranu. „Vidite me?”
“Tu si”, istakao je Ksander.
„Dakle svi me vidite. Zadržite tu misao.” Vratila se iza
fotoaparata, pogledala kroz sočiva. „Zamislite me golu.”
I idemo.
306
„Još jednom. Nemojte da gubite tu sliku. Zamislite mene

kako zamišljam vas gole. Da, to vas navodi na pomisli.”
Ponovo je izašla, podigla jednu redkapu, dala je Dejvu.
Vratila se.
„Kaj, obmotaj jedan kraj tog lanca oko pesnice. Uživite se u
muziku, svirajte.”
“Ja držim redkapu”, istakao je Dejv.
“I palice. Udaraj po redkapi. Svirajte po alatkama, svirajte
instrumente, šta god vam dođe pod ruku. Svirajte. Na bini ste,
znate kako da komunicirate na bini.”
Iz svirke ih je odvela u rat - instrumenti kao alatke i oružje.
Krajičkom oka je vidjela da se pas kradomice vratio, ušao u
kadar.
“Tag!” viknula je baš kad je zgrabio cipelu.
Lelo se samo nasmijao, zagrlio psa. „Hej, pa on može da
bude u bendu.” Snimila je tu fotografiju i još dvije dok je
raspoloženje bilo dobro. Zatim se odmakla.
„Imamo omot, gospodo.”
“To je to?” upitao je Dejv, žmirkajući zbunjeno.
„Treba joj još duplo više vremena, a i više”, ispravio se
Ksander, “da sve postavi i namjesti nego da fotografiše.”
„Vidjećete da je vrijedilo. Pustiću slike da se polako
smjenjuju na laptopu. Ako vam se dopadnu grupni snimci, imam
vremena da vas fotografišem pojedinačno. Možda ćete htjeti
ponovo da se presvučete.”
„Lijepo od tebe što si to ponudila”, zaustio je Dejv, “ali
vjerovatno bi trebalo da... Hej, pa to je baš dobra fotka.”
Počela je od osnovnih fotografija benda. “Da, nije loša.”
“Ne, ove su stvarno dobre. Milion puta bolje od onih koje
imamo. Vidiš li ovo, Tribli?”
307
“Slatko.” U uništenoj majici, prebacio je ruku Dejvu preko

ramena i sagnuo se da prouči slike. „Imaš nekoliko pojedinačnih
ovdje.”
“Lijepo.” Kaj je odmotao lanac. „Ove stvarno možemo da
iskoristimo.”
„Odlične su, ali ostale će biti bolje.”
I dalje bos, Lelo se uvukao među njih. „Hoće li uskoro?”
„Ove su snimljene nikonom. Zamijeniću kartice kad ih
pregledamo.”
„Možeš li mi poslati ove mejlom?” upitao ju je Dejv.
„Neće ti sve trebati, a i fajlovi sa haselblada su ogromni.
Poslaću ti uzorak najboljih čim ih sve pregledam.”
Zamijenila je kartice, sačekala da vidi je li se prevarila.
„Rekao sam vam!” Lelo je udario Dejva pesnicom u rame
kad su fotografije počele da klize po ekranu.
“Ove su... Izgledamo...”
„Super kul!” Lelo je ponovo lupnuo Dejva.
„Mislio sam da je ludo, glupo čak.” Dejv je pogledao u
Naomi. „Mnogo se izvinjavam.”
„Nema potrebe. Je li vrijedilo cimanja?” upitala je Triblija.
„Kako da ne. Odlične su, stvarno odlične.”
„Ovo je talenat, i ovo je vizija.” Kaj je klimnuo glavom,
zagledan u ekran. „Nije trebalo da sumnjamo u tebe. Ksander
ima dar da uoči talenat i viziju.”
“E, ova! Treba da izaberemo ovu, ovu s psom.” Lelo je
pomazio Taga, koji je još držao njegovu cipelu u ustima.
„Maskota benda.”
„Šta kažeš sad na vino?” upitao ju je Ksander kad su slike
počele da se vrte iz početka.
308
„Mogla bih da popijem malo - jednu čašu prije nego što

postavim opremu za pojedinačno fotografisanje.”
Uzeo ju je za ruku, izveo je iz garaže. „A poslije toga,
ostani.”
„O, stvarno treba da se vratim, da bolje pogledam ove
fotke, da počnem da ih prečešljavam, izaberem dobre.”
Sagnuo se prema njoj, poljubio je, toplo i dugo u sve tiše
proljećno veče. „Ostani svakako.”
“Ja, ovaj... nemam svoje stvari, ni hranu za Taga, ni...”
Trebalo joj je vremena da predahne, malo prostora. Zatim ju je
ponovo poljubio. „Hajde sa mnom”, rekla je. „Kad završimo,
pođi kući sa mnom.”
***
Otišao je kući s njom i kasno uveče kad je zacvilila i

promeškoljila se u snu, uradio je nešto što nikad prije toga nije
uradio. Privio ju je uza se i držao.
***
Dok je Ksander štitio Naomi od košmara, Marla je živjela

košmar. Nije znala gdje se nalazi, koliko je već u mraku.
Povrijedio ju je, ma ko on bio, i dok je to radio, šaputao je kako će
je sljedeći put još više povrijediti. I jeste.
Probala je da vrišti, ali zalijepio joj je usta ljepljivom trakom.
Ponekad bi joj navukao nekakvu krpu preko lica i smučilo bi joj
se od groznih isparenja iz nje, pa bi se onesvijestila.
Uvijek se budila u mraku, promrzla i uplašena, i svim
srcem priželjkivala da Čip dođe i izbavi je.
309
Zatim ju je ponovo silovao. Sjekao ju je i udarao je. Sjekao ju

je i tukao čak i kad se nije opirala silovanju. Ponekad ju je davio
dok je pluća ne bi zaboljela i dok se ne bi onesvijestila.
Nije mogla da se sjeti šta se dogodilo, ne tačno. Kad bi
pokušala da razmisli, jako bi je zabolila glava. Sjećala se da je
pješačila kući, da je bila ljuta, jako ljuta. No, nije mogla da se sjeti
zašto. I sjetila se - ili je mislila da se sjeća - da je morala da zastane
da povrati u neko grmlje.
Sjetila se velikog automobila s kampprikolicom - šta je to
bilo? Prošla je pored kampprikolice, a onda ju je nešto udarilo.
Nešto ju je povrijedilo. A od onih groznih isparenja izgubila je
svijest.
Htjela je da ide kući, morala je da ide kući. Htjela je da se
vrati Čipu. Iz podbulih očiju tekle su joj suze.
Onda se vratio. Osjetila je kretnju. Jesu li na čamcu? Osjetila
je, kao i prije, kako se prostor nakrivio i čula nekakvu škripu.
Njegove korake. Borila se, probala da vrisne, mada je znala da je
to zaludno.
Molim vas, molim vas, neka me neko čuje!
Snažno ju je ošamario. “Da vidimo imaš li još jednu noć u
sebi.”
Nešto je bljesnulo, zaslijepilo je. A on se smijao.
„Sad više ni na šta ne ličiš, ali uvijek mogu da ga dignem.”
Prvo ju je sjekao pa je vrištala ispod ljepljive trake. Udario
ju je pesnicom u kožnoj rukavici, pa je ošamario da je opet
osvijesti tako da može da plače dok je bude silovao.
Uvijek je bilo bolje kad su plakale.
Zatim je upotrijebio konopac da je udavi. Ovoga puta se
nije zaustavio kad se onesvijestila. Ovoga puta ju je dokrajčio i
izbavio iz košmara.
310
Kad ju je silovao, kad ju je davio, zvao ju je Naomi.
311
17.
Stigle su obilne proljećne kiše. Njihova posljedica bile su

blatnjave čizme, mokar pas i nekoliko prekrasnih fotografija.
Naomi je radila u nezavršenoj spavaćoj sobi s ružnim
plavim kupatilom i naučila da ne obraća pažnju na urlanje
sjekača za pločice.
Provela je kišni ponedjeljak i započela kišni utorak u radu
na fotografijama koje je snimila za vikend. Dodala je Rekere na
svoju plejlistu, koristila njihovu muziku dok je radila na
fotografijama benda.
Pustila je bluz dok je dotjerivala fotografije Ksandera na
balkonu, i sluša Koboje dok je radila na fotografiji knjige u ruci.
Koliko god bude odlagala rad na Zemlji priča, na kraju će
ipak doći do nje. Duboko u sebi je znala da mora da prevaziđe
uzrujanost zbog toga što će vidjeti onu prokletu knjigu među
ostalim knjigama na Ksanderovoj polici. A trenutno je
doživljavala nešto novo i drugačije.
Bila je srećna. Ne samo zadovoljna i zaokupljena. Srećna u
smislu koji je nije napuštao, ni noću ni danju, padala kiša ili ne.
Zbog kuće, zbog napretka u radu na njoj, zbog posla, zbog...
gospode bože, obavila je dobar posao tu. Usrećivao ju je čak i pas.
A to, ipak, nije bilo sve. Kako god da se to dogodilo, kako
god da se odvilo suprotno njenoj ukorijenjenoj navici i onome što
je smatrala dobrim, razumnim prosuđivanjem, bila je u vezi. I to
u vezi sa, morala je da prizna, zanimljivim muškarcem.
Muškarcem koji ju je zaokupljao, i tjelesno i duhovno, koji je
radio vrijedno kao i ona i uživao u tome kao i ona.
312
Ko bi mogao da je krivi što želi da zadrži taj osjećaj koliko

god bude trajao?
Uokvirila je obrađenu fotografiju njega na balkonu. Bila je
crnobijela, njegove oči su bile smjelo plave, Tagove kristalne.
Jarkobijela šolja i rumenozlatna pruga sunca iznad obzorja gdje
se sreću nebo i voda. Dvoumila se između bijelog i sivog okvira i
vidjela da je bila u pravu što je izabrala sivi. Naglašavao je boje,
nije privlačio pažnju kao što bi to radio bijeli. Kalajni ram, riješila
je, ne crn. Neka rubovi ostanu meki.
Prislonila je uokvirenu fotografiju uza zid, odmakla se
nekoliko koraka da je prouči.
Početak lijepog dana, pomislila je, sjećajući se. Morala je da
ukloni samo posjetu šefa policije i bio je to početak najboljeg,
odličnog dana, koji se završi kao što je i počeo, s Ksanderom u
njenom krevetu.
Okačila je palčeve o džepove, pa kritičkim okom proučila
fotografije prislonjene uza zid, doviknula uđi kad je neko
pokucao na vrata.
“Izvini”
„Nema veze”, rekla je Kevinu. „Savršeno vrijeme za
pauzu.”
„Dobro je, zato što je Lelo dolje.”
“Je li?”
„Da, htio je da... Čovječe.” Skroz je ušao, ostavivši otvorena
vrata tako da su zvukovi čekića i testera odjekivali odozdo, a
sjekači za pločice urlali u hodniku. „Sjajne su. Ovo je Sesilov
ambar... i Sesil. I Ksander. Mogu li?” upitao je pa kleknuo prije
nego što je odgovorila. Tag je dotrčao i zavukao se Kevinu pod
ruku da dobije zagrljaj.
313
„Ova? Čovječe, osjeća se miris jutra. Minut prije nego što

svane i nastupi dan.”
„Kamo sreće da si umjetnički kritičar.”
„Takav utisak ostavlja. Crnobijelo s djelićima boje, to je
dramatično, zar ne? I fenomenalno. A ova, mirna je i...
mogućnosti?”
„Stvarno bih voljela da si umjetnički kritičar.”
„Nisam, ali moram da kažem da Sesilov ambar nikad nije
izgledao tako dobro. Gdje ćeš ih objesiti?”
„Neću ih objesiti. Idu u galeriju u Njujork. U stvari, moram
da napravim još jednu kopiju ove koja ti je po svemu sudeći
omiljena. Vlasnik galerije hoće jednu za svoju ličnu zbirku.”
„Ha.” Vidno zagolican, Kevin je ustao. „Ksander ide u
Njujork. Znaš, radnja u kojoj Dženi radi poludjeće za ovim
manjim ovdje - cvijeće i vrata ambara, staro stablo.”
Uokvirila ih je za sebe, ali... možda. Zarada od prodaje, ako
se budu prodavale, lijepo će pokriti cijenu stare komode od
kedrovine na koju je bacila oko kod Sesila.
„Mogla bih da smanjim neku od njih, da vidim da li bi to
išlo. Jesi li rekao da je Lelo dolje?”
“K vragu, skrenuo sam sa teme. Jeste, rekao je da će
razgledati dvorište, smisliti ideje. No, sad razgleda prizemlje s
radnicima, ili je bar to radio kad sam ja krenuo ovamo.”
„Razgovarali smo o tome da će pogledati dvorište, ali
napolju pljušti kiša.”
“To je Lelo.” Kevin je slegnuo ramenima i nije više ništa
morao da kaže. „Ako budeš pravila pauzu, imam o nečemu da
porazgovaram s tobom dolje u prizemlju. O vešernici i radnoj
sobi ovdje gore.”
„Važi. Daj da porazgovaram s Lelom pa ću te naći.”
314
„Cijenimo što nam ne duvaš u vrat dok radimo, stvarno to

mislim. No, bilo bi dobro da pogledaš kako idu radovi na
kupatilu pored glavne spavaće sobe prije nego što se ponovo
zatvoriš.”
“Dogovoreno.”
Kevin se zaputio ka spavaćoj sobi, a pas je krenuo dolje s
njom. Zastao je na stepenicama, onjušio vazduh. Ako je jedan
jedini lavež mogao da izrazi čisto oduševljenje, on ga je izrazio
prije nego što se sjurio niza stepenice. Čula je Lelov smijeh. „Hej,
evo njega! Kako si mi, veliki momče?!” Našla ih je, rvali su se na
molerskoj ciradi. Lelo je nosio vlažan kaubojski šešir i žutu
kabanicu.
„Ćao. Računao sam da je dobar dan da pogledam dvorište
jer nam kiša ne da da radimo na terasi.”
“Pa zato ćeš radije da šljapkaš napolju?”
„Kiša mora da pada. Nisam htio da idem i razgledam okolo
a da te ne obavijestim.”
„Čekaj da uzmem jaknu.”
„Mogu da zapišem sve što treba ako nećeš da kisneš.”
„Kiša mora da pada.”
Široko se osmijehnuo. „Hajde. Naći ćemo se napolju. Može
li Tag sa mnom?”
„Namučila bih se da ga spriječim u tome. Izlazim odmah.”
Uzela je kišni mantil, kačket, izula patike i obula čizme.
Kad je izašla ispred, Lelo je šetao po kiši, bacao namočenu
tenisku lopticu podivljalom psu.
„Dobro si raskrčila”, doviknuo je.
„Ksander je to uradio. Ja sam bila samo počela.”
„Voli on to da radi. Moj tata je uvijek govorio da bi rado
zaposlio Ksandera, ali ko bi mu onda popravljao kamionet?
315
Moram odmah da kažem, nadam se da nisi zaljubljena u ove

stare tuje jer moraju da lete.”
„Nisam zaljubljena.”
„Odlično. Ima li nešto što posebno želiš?”
„Razmišljala sam o nekom ukrasnom žalosnom lišćaru,
trešnji recimo. Tamo.”
„Aha.” Zastao je, kiša mu je kapala sa oboda šešira,
proučavao pogledom. „Bilo bi lijepo. Jesi li ikad vidjela kanadski
judić?”
“Ne znam.”
„Nije crvena. Boje lavande.”
“Lavande.”
„Prekrasna boja, i malo neobičnija. I ima srcaste listove.”
“Srcaste.”
„Možda bi mogla da je potražiš na internetu.”
“Hoću.”
„Znaš, možda bi mogla da napraviš staze popločane
kamenom? Krivudave, ne prave kao strijela. I da uljepšaš kuću
domaćim grmljem i biljem. Voliš ptice i leptire? Voliš to?”
“Naravno.”
„Moraš da zasadiš pajasmin. Lijepo miriše, lijepo izgleđa i
privlačiće ptice i leptire. I meralu. Ima bijele zvjezdaste cvjetove i
voće. Ljubičasto voće otprilike ovoliko.” Spojio je palac i prst u
krug. “S njom ćeš dobiti ptičju pjesmu. Možeš i da ga jedeš -
prilično je dobro. I trebaju ti rododendroni.”
Koračao je, gestikulirao, bacao lopticu, izgovarao imena,
opise. I naslikao sliku nečeg basnoslovnog i prekrasnog.
“Ja sam mislila da zasadim drvo, nekoliko grmova, poneku
leju cvijeća i lukovica.”
„Možeš to da uradiš. Lijepo bi izgledalo.”
316
„Možda i bi, ali ti si me sad naveo da razmišljam o biljkama

za koje nikad nisam čula i od dirveću srcastih listova.”
„Mogao bih da ti nacrtam, da stekneš bolju predstavu.”
„Važi, tako ćemo.”
„Mogu li da vidim kako je iza?”
„Već smo pokisli.”
Kad su krenuli iza, zavukao je ruku u džep kabanice.
“Hoćeš?”
Pogledala je naniže, ugledala klasično žuto pakovanje,
osjetila dašak onog prijatnog mirisa dok je vadio žvakaću gumu
đusi frut.
Iako je odmahnula glavom, rekla sebi da je glupa, to
jednostavno pakovanje guma učvrstilo je njen prvi utisak o
njemu.
Dobar, drag, odan. Nije ni čudo što ga pas obožava.
„Ovdje imaš popodnevni hlad”, nastavio je Lelo kad je
savio žvakaću gumu i ubacio je u usta. „Lijepo mjesto za viseću
ležaljku ili klupu, za biljke koje vole hlad. Ako stazica bude
krivudala oko cijele kuće, moći ćeš da obiđeš oko cijele kuće
bosa.”
„Ubijaš me, Lelo.”
Obišli su do zadnjeg dijela kuće, gdje je stavio šake na
mršave kukove pa pogledao naviše u stepenice koje su vodile na
balkon i u usku traku zapuštenog travnjaka do kamenog zida.
„Imaš podrum, je li tako?”
„Velik. Prostor za skladištenje. Nije završen i ne treba mi ta
prostorija.”
„Možda će ti zatrebati kad budeš imala djecu. I moraćeš da
ućvrstiš ovaj zid kad ih budeš imala. Zasad možeš tamo da
zasadiš kukutu, žute narcise, tako ćeš imati utisak da si u šumi sa
317
ove strane. I malo grmlja ispred zida. Neka bude nisko jer ne želiš
da ti išta zakloni pogled. Ako ikad odlučiš da završiš podrum,
napravi sebi izlaz. Imaćeš lijep sjenovit trem ispod balkona, a
zatim sunčano dvorištance.”
„Htjela sam da zasadim malo začinskog bilja, malo povrća.
Ništa veliko, ali dovoljno za kuhinjsku baštu.”
„Možeš to da uradiš.” Klimnuo je glavom pa se popeo
kratkim stepenicama do balkona na prvom spratu. „Daleko ti je
od kuhinje, ali ipak možeš. Ili možeš sebi da napraviš vrt u
saksijama ovdje gore. Imaš sunce, imaš prostora na ovolikom
balkonu. Napraviš saksije od istog drveta od kojeg je sagrađena
kuća. Napraviš ih tako da izgledaju ugrađeno, znaš? Zasadiš sebi
začinsko bilje, čeri paradajz, možda i obični paradajz, paprike, šta
god. Saksije su lake za održavanje.”
“I samo nekoliko koraka od kuhinje.” Praktičnije, pomislila
je. Efikasnije. I lijepo. „Znaš šta radiš, Lelo.”
“Pa, bavim se ovim poslom otprilike od šeste godine
života.”
„Mnogo je to posla.”
„Šta god da budeš radila, možeš nešto da uradiš ovdje,
nešto ondje, nešto usput.”
„Ali ti možeš sve da nacrtaš, da mi daš neku procjenu - za
svaki dio?”
„Naravno. A htio sam da te pitam još nešto.”
„Hoću li morati da prodam porodične dragulje?”
Široko se osmijehnuo, odmahnuo glavom i poprskao je
kapljicama. „Možda bi mogla da fotografišeš rad - znaš prije, za
vrijeme, kasnije. Mogli bismo da upotrijebimo te fotografije u
poslu. Nešto kao razmjena.”
318
Opet trampa, pomislila je. Popularna trgovina u Sanrajz

Kovu. „Pametna zamisao.”
“Ne mogu da tvrdim da je moja. Moj tata je došao na nju.
Nisam vidio šta si sve poslala Dejvu juče. Svratiću kod njega
pošto se vrati s posla, možda se uvalim i na večeru. No, moj tata
je pogledao tvoj web-sajt i došao je na tu ideju.”
Svakako će željeti fotografije, pomislila je. Dokumentuje
napredak restauracije kuće, radi sebe, radi Mejsona, ujaka i bake i
djeda.
„Dogovorićemo se.”
“Sjajno.” Kucnuli su se pesnicama. „Donijeću ti neke crteže
i cifre. Stvarno si lijepa.”
„Molim... hvala.”
“Ne upucavam ti se, ništa slično. Ksander mi je kao brat.
Samo hoću da kažem da si stvarno lijepa. I dopada mi se šta radiš
sa ovom kućom. Kao što rekoh, visio sam ovdje povremeno s
Dajksom. Iako sam nekad mislio da baštovanstvo nije za mene,
na kraju sam ipak zamišljao kako bi ovo mjesto trebalo urediti.”
„Sada ćeš to stvarno uraditi.”
“I to je nešto, zar ne? Treba da krenem. Ksander mi je na
vratu zbog onog prigušivača. Pretpostavljam da ću otići kod
njega, pustiti ga da popravi to čudo. Svratiću kad sve osmislim.”
„Hvala ti, Lelo.”
„Nema na čemu. Čuvaj se.” Pomilovao je mokrog psa.
„Vidimo se”, rekao je pa otrčao kroz dvorište i na ulicu.
***
Ksander je stajao ispod jedne stare tojote kamri, mijenjao je

kočnice koje je trebalo zamijeniti prije šesnaest hiljada kilometara.
319
Neki ljudi jednostavno ne održavaju svoje automobile. Trebala joj

je i promjena ulja i kompletan mali servis, ali njena vlasnica -
nastavnica američke istorije, koja mu je predavala u devetom
razredu - i dalje nije vjerovala da on zna šta radi. Po pitanju ama
baš ničega.
I nikad mu nije dozvolila da zaboravi da je bio
suspendovan zbog bježanja sa časova.
Nešto što za njega nije imalo smisla, ni tad ni sad.
Suspendovanje zbog bježanja sa časova bilo je kao nagrada.
I amortizeri su joj bili gotovo propali, ali nije htjela da ga
posluša ni po tom pitanju. Čekaće, ugrobariće auto i on će na
kraju morati da ga došlepa u radionicu.
Polije toga je zamijenio kvačilo jednom svom radniku, a
drugom zamijenio gume.
Imao je još dva automobila koja su čekala popravku -
došlepali su ih noćas poslije udesa na klizavim putevima - poziv
koji ga je odvukao iz Naominog kreveta u dva ujutro.
Vozači su dobro prošli - uglavnom sa čvorugama,
modricama i kojom posjekotinom - mada je jednog na kraju
odveo zamjenik šerifa pošto nije prošao alkotest.
Kad osiguravajuća društva završe raspravu, imaće mnogo
posla oko limarije.
Međutim, nedostajalo mu je buđenje s Naomi i sa psom,
nedostajao mu je zajednički doručak s njom.
Navikao se na one sunčeve izlaske. Zanimljivo kako se brzo
navikao na njih a odvikao od toga da spava i budi se sam u svom
stanu.
Čak i sad je osjećao snažnu želju da je vidi, da joj čuje glas,
da osjeti njen miris. To nije ličilo na njega. On jednostavno nije
bio od onih kojima je bio potreban stalan kontakt - zivkanje
320
telefonom, slanje poruka, svraćanje. No, uhvatio je sebe kako

smišlja izgovore da uradi nešto od toga i morao je da naredi sebi
da prestane.
Imao je posla, i kasnije po podne kratak sastanak s Luom u
vezi sa kafanom. Imao je knjige da čita, sportove da gleda,
prijatelje da se druži s njima.
I papirologiju koju je trebalo da uradi još u nedjelju uveče
da je ne zapusti.
Odmahnuo je glavom kad je začuo nepogriješivo
kašljucanje i zveket Lelovog usranog prigušivača.
„Sklanjaj to čudo odavde!” viknuo je Ksander. „Loše je za
posao.”
„Donosim ti posao, čovječe. I polovinu ljutog džambo
sendviča.”
Ksander je zastao dovoljno dugo da pogleda u Lela s kojeg
se cijedila kiša kad je ušao. „Ljutog?”
„Bio sam tamo, vidio tvoju ribu i jako je zgodna, živa vatra.
Toliko je zgodna da mi je došlo da i sam pojedem nešto što će me
zapaliti.”
„Bio si kod Naomi?”
“Za mene je to i dalje kuća starog Parkersona. No, neće biti
još dugo ako nas uposli. Hajde da se mijenjamo - pola sendviča za
jednu kiselu vodu.”
„Daj mi dva minuta.” Ksander je nastavio da popravlja
kočnice. “Dakle, otišao si gore, pogledao dvorište?”
„Sanjao sam o tom mjestu još otkad sam sjedio tamo i pušio
travu s Dajksom. Sad me je tamo dočekala tvoja prezgodna riba
prilično otvorena i fleksibilna po pitanju uređenja dvorišta. Sluša.
Ima viziju, čovječe, baš kao sa onim fotkama.”
321
Lelo se podigao da sjedne na sto za rad, odmotao sendvič.

„Ako dobijemo takav posao, čovječe! To mjesto je obilježje ovog
kraja - doduše, tužno posljednjih godina, ali ipak jeste. Pri
pomisli na to kako bi mogli da ga preobratimo, moji roditelji su
plesali od sreće. Probaćemo da se dogovorimo da nam Naomi
napravi slike koje bismo mogli da iskoristimo za promociju i tako
joj malo umanjim troškove. Kako to da si pustio Denija da pušta
ovdje ovo kantri sranje?”
„Dobro je, a i usrećuje ga.” Pošto je završio, Ksander je
otišao do automata s pićem, ubacio nekoliko novčića za
mineralnu vodu i pivo od đumbira.
Dohvatio je papirne ubruse - sendvič je bio papren i sočan -
pa se pridružio Lelu na stolu.
“Je li ovo tojota gospođe Vobo?”
„Jeste, odlučila je da je ugrobari.”
„Predavala mi je američku istoriju.”
„I meni.”
„Jako me je smorila.”
“I mene.”
“Ko je rekao to sranje o tome da se istorija ponavlja?”
„Mnogo je ljudi koji su rekli to sranje”, rekao mu je
Ksander. „Omiljena je: ’lstorija, sa svim svojim golemim
tomovima, ima samo jednu stranu’ To je Bajron.”
„Kul. Pa što onda moramo da je učimo, da se smaramo ako
ima samo jednu stranu?”
„Stalno mislimo da ćemo ako je budemo učili, promijeniti
sljedeću stranu. Što nam baš i ne ide”, zaključio je Ksander. „Ali,
kao što neko drugi reče, nada nikad ne umire. Zato smaraju
srednjoškolsku djecu.”
„Biće da je zbog toga.”
322
Jeli su u opuštenoj prijatnoj tišini starih prijatelja.

„Vidjeh da na parkingu imaš dva dobro slupana auta.”
„Imali su udes sinoć na putu 119. Vozač honde je naduvao
jedan zarez jedan.”
„Jebo te, upravlja vozilom u pijanom stanju. Je li jako
povrijeđen?”
„Malo se ugruvao, kao i drugi vozač. Nije mi zvučalo
ozbiljno. Automobili su gore prošli.”
„Super za tebe.”
„Trebalo bi da bude.” Dok je jeo, Ksander je proučavao
pogledom Lelov kamionet. „Jesi li mi dovezao ono sranje da ga
popravim?”
„Jesam. Mogu ti ga ostaviti da ga središ, a ja ću ustopirati
neki prevoz do kuće.”
„Mogu i sad. Kupio sam prokleti prigušivač prije mjesec
dana, računajući da ćeš se najzad dovesti pameti. Mogu da te
ubacim sljedećeg.”
„O, čovječe, zahvalan sam ti do neba. Šef policije me je
zaustavio jutros na izlazu iz grada - pustio me kad sam mu rekao
da se vraćam ovamo čim nešto obavim i da ćeš se ti postarati za
auto.”
Nimalo iznenađen, Ksander je zalio papreni sendvič pivom
od đumbira. Odlična kombinacija. „Dobar način da se dozoveš
pameti.”
„Pomalo će mi nedostajati lupa.”
„Samo tebi, Lelo.”
„Šef mi je rekao da nisu našli Marlu.”
Ksander je pošao da otpije još gutljaj, ali zastao je s
limenkom u vazduhu. „Nije se vratila?”
323
„Jok, nije se vratila, niko je nije vidio niti čuo. Kad me je

zaustavio, pitao me je jesam li je primijetio s nekim u petak uveče.
Jesam li vidio da je neko izašao za njom. Postalo je ozbiljno, Ksan.
Kao da je isparila.”
„Ljudi ne mogu da ispare.”
„Pobjegnu - ja sam to pokušao kad sam se naljutio na majku
zbog nečega. Spakovao sam ranac i zaputio se pješke ka baki i
djedu. Računao sam da mi treba samo pet minuta da stignem do
tamo - autom - a kako sam imao samo osam godina, nisam tako
dobro izračunao razdaljinu pješice. Stigao sam do pola puta kad
se mama pojavila u kolima. Mislio sam da ću nadrljati, ali ona je
izašla iz auta i rasplakala se.”
Odgrizao je velik komad sendviča. “No, s Marlom nije isto,
rekao bih.”
„Možemo da se nadamo da jeste. Razbjesnila se, otišla i
sjedi negdje i duri se.” Međutim, izgledi da je to tako, mislio je
Ksander, nisu tako veliki. „Prošlo je previše vremena. Previše za
to.”
„Ljudi misle da ju je neko oteo.”
“Ljudi?”
„Pričali su o tome Kod Rinalda kad sam otišao po sendvič.
Lokalni policajci sad sa svima pričaju, koliko mogu da vidim.
Izgleda da nije koristila svoju kreditnu karticu od tog petka. Rekli
su Peti i Čipu da odu kod nje u stan, da vide je li možda uzela
neku odjeću. Svi su je vidjeli da je izašla iz kafane i to je to.”
„Ne mogu reći da mi je draga. Znam da sam nekoliko puta
spavao s njom, ali čovječe, ona ima nezgodnu narav. Ipak, jezivo
je kad pomisliš da joj se nešto stvarno desilo. Mnogi ljudi su
sjebani u glavu, znaš to? I rade nenormalne stvari. Ne volim da
razmišljam o tome.”
324
Ni Ksander nije volio da razmišlja o tome.

Međutim, nije mogao da izbaci to iz glave. Kad je podigao
Lelov kamionet na dizalicu, a Lelo kojeg je odjednom obuzela
snažna želja za sladoledom, otišao da ga kupi - Ksander je osjetio
kako mu se utroba grči.
Pred očima je jasno vidio Marlin lik i kako ga je pogledala
kad je izašla iz toaleta - gdje ju je Peti odvukla u petak uveče.
Pamtio je pogled kojim ga je ošinula, pun bijesa, prije nego što
mu je pokazala srednji prst pa ljutito izjurila napolje.
Tad ju je posljednji put vidio - djevojku koju je znao od
srednje škole. Djevojku s kojom je spavao jer je bila dostupna.
Djevojku koju je otkačio bezbroj puta jer se ni njemu, kao ni Lelu,
nije dopadala.
Mogla je da otpješači do kuće za manje od pet minuta,
računao je. A korakom kojim je izjurila iz kafane čak i za tri.
Mračnim putem, pomislio je, iako je bilo uličnih svjetiljki. Mirnim
putem u to doba noći kad su skoro svi bili u izlasku da slušaju
muziku i druže se. Pokušao je da zamisli kuće na putu kojim je
otišla, prodavnice ako je presjekla Voter stritom. Zatvorene
prodavnice. Ljudi su vjerovatno bili budni - ili neki od njih jesu -
ali oni kod kuće su najvjerovatnije sjedili i gledali televiziju, igrali
igrice na kompjuteru. Nisu gledali kroz prozor poslije jedanaest
uveče.
Je li neko naišao, ponudio joj prevoz? Bi li bila toliko glupa
da uđe u tuđi auto?
Tri do pet minuta hoda do kuće, zašto bi ušla u auto nekog
neznanca?
To nije morao da bude neznanac, priznao je sebi, zbog čega
mu se utroba još više stegla. A u tom slučaju, Marla bi odmah
325
uskočila u auto, srećna što ima nekog da je sasluša dok se ne

izduva.
Skoro dvije hiljade ljudi živjele su u Kouvu, u gradiću i
okolini. Bio je to mali grad u svakom pogledu, ali nisu se svi
znali.
A ljutita pijana žena bila je laka meta.
Je li neko izašao za njom iz kafane? On nije nikog vidio, ali
slegnuo je ramenima i skrenuo pogled pošto ga je onako ljutito
ošinula pogledom i pokazala mu srednji prst.
Nije mogao da bude siguran.
Čak i ljudi koje poznaješ imaju tajne.
Zar nije našao crne čipkane gaćice u Hondi oženjenog Rika
Grafta, čija žena nije mogla da se uvuče u tako male gaćice, kad je
sređivao enterijer?
Graft se činio kao srećno oženjen otac troje djece, trener
košarke za devetogodišnjake i desetogodišnjake i držao lokalnu
gvožđaru.
Ksander je bacio gaćice, računajući da je tako najbolje.
Međutim, nije mogao da odbaci to saznanje.
Niti kako je gospođa Ensen zaudarala na travu i jeftino vino
i mentol bombone i kolonjsku vodu kojima je pokušala to da
prikrije kad se Ksander odazvao na njen poziv i otišao da joj
zamijeni gumu.
A ona je baka, za boga miloga.
Ne, čovjek ne može svakoga da zna, a čak i kada zna, ne
zna.
No, znao je da se Marla ne bi durila sama četiri dana
zaredom.
Mnogo se bojao da će se kad je nađu biti prekasno.
326
18.
Imati kuću punu muškaraca imalo je i svojih prednosti.

Ksander i Kevin su iznijeli pakete koje je htjela da pošalje poštom
i manju kutiju fotografija koje je uramila za moguću prodaju u
gradu.
Tako su joj ruke bile slobodne i mogla je da ponese svoju
torbu s fotoaparatom.
„Hvala. Poslaću ih jutros.”
„Ideš u Njujork, Ksan.”
„Ludo”, rekao je. „Moram da krenem.” Lupnuo je Naominu
torbu s fotoaparatom. „I ti ideš da radiš?”
„Da. Odvojiću sat-dva za rad, a poslije idem u grad.”
„Gdje ćeš raditi?” Pošto je podigla obrve, odglumio je
opuštenost. “Samo pitam.”
„Dolje ispod litice. Vidjećemo je li kiša nanijela išta
zanimljivo. A i lijepo je proljećno jutro. Trebalo bi da su i brodovi
isplovili.”
“Srećno.” Privukao ju je i poljubio pa nabrzinu pomilovao
psa. „Vidimo se kasnije.”
Biće nedaleko od kuće, pomislio je kad je zajahao svoj
motocikl. A i već je obavio kratak razgovor s Kevinom u četiri
oka, zamolio ga je da pripazi na nju.
Najbolje što je mogao da uradi, ali neće biti sasvim opušten
dok ne saznaju šta se desilo Marli.
327
***
Naomi je pomišljala da krene autom. Mogla je da se doveze

oko osamsto metara bliže, pa se spusti puteljkom kroz šumu -
budući da je htjela da prvo tamo fotografiše - da siđe do obale.
No, bio to ili ne bio miran kraj, nije joj se dopadala zamisao
da ostavi auto pored puta sa fotografijama zaključanim u njemu.
Uzela je povodac, zbog čega je Tag odmah pojurio u
suprotnom pravcu. Pošto je dobro znala kakav je, samo je
slegnula ramenima pa krenula niz krivinu.
Polako i tiho je krenuo za njom.
Zastala je, izvadila pseći kolačić iz džepa. „Ako hoćeš ovo,
nosićeš ovo dok ne siđemo sa druma.” Pružila je povodac.
Pohlepa je bila jača od mržnje prema povocu.
Vukao je povodac, cimao, dao sve od sebe da se upetlja u
njega. Naomi ga je zakačila o pojas alkom, pa stala da fotografiše
divlje cvjetove nalik zvijezdama koji su se otvorili pored puta
poslije kiše.
Tag se u šumi bolje ponašao, zanimao se njušenjem
vazduha, njuškanjem tla.
Naomi je pažljivo iz različitih uglova fotografisala palo
deblo okruženo papratima i obraslo lišajevima i mahovinom -
žute nijanse, crvenkaste boje rđe, zelene po drvetu prošaranom
pečurkama koje su se širile kao vanzemaljska bića. Iz njega su
rasla dva stabla, visoka i tri metra, korijena obmotanih oko
natrulog debla kao u zagrljaju.
Novi život, pomislila je, raste iz truleži i smrti.
328
Zelenilo je bilo vlažno poslije duge kiše i blistalo je, a divlje

cvijeće plesalo.je pod suncem i u sjenci. Vazduh je mirisao na
zemlju, borove i tajne.
Poslije sat vremena malo je falilo da se zaputi kući, da
ostavi obalu za neki drugi dan. Međutim, htjela je svjetlucanje
sunca na vodi poslije vlažne sjenovite šume. Htjela je jaču,
blistaviju zelenu onih dijelova kopna, izrazito sivu boju stijena
naspram plavetnila.
Još jedan sat, odlučila je, pa će se spakovati, otići u grad i
obaviti šta treba.
Presrećan što nije na povocu, Tag je pojurio naprijed.
Krenula je puteljkom koji je vodio sa litice, puteljkom koji je
dobro poznavala. On bi zalajao, plesao u mjestu kad god bi ona
zastala da još fotografiše.
„Nemoj da me požuruješ.” No, sad je ona osjetila miris
vode pa je ubrzala korak.
Puteljak se strmo spuštao naniže i bio je blatnjav od kiša pa
je ipak morala da uspori. Shvatila je da će s obzirom na blato
morati da okupa prokletog psa prije no što pođe u grad.
„Nisi mislio na to, zar ne?” progunđala je i pridržavala se
za grane dok je silazila klizavom stazom.
No, vrijedilo je. Shvatila je to čim se kroz drveće ukazao
pogled na vodu i djeliće kopna.
Namjestila se, rizikujući da se oklizne kako bi fotografisala
pogled kroz spuštene grane sa iglicama nalik paprati.
Dolje ispod biće svijetlo, blistavo, ali tu, iz tog ugla i kroz
lepezu od granja, zaton je izgledao tajanstveno. Kao tajna koja se
otkriva kroz čarobna vrata.
Zadovoljna fotografijama, probrala je put do mjesta gdje je
pas lajao kao lud.
329
„Ostavi ptice na miru! Hoću ptice.”

Očistila je blato sa čizama o jednu talasastu stijenu, popela
se preko stijena. Uhvatila dijamantski sjaj kojem se nadala i
srećom brod sa crvenim jedrima koji je tek isplovio iz kanala.
Nije se obazirala na lavež dok nije dobila šta je htjela, dok
crvena jedra nisu polako uplovila u kadar. Kad je dojurio do nje,
ignorisala ga je, dugo fotografisala zaliv, rukavce vode oko
plutajućeg zelenog ostrvceta.
„Gle, ako misliš da nastavimo, treba samo da sačekaš da
završim pa ćemo... Šta si to našao? Otkud ti to?”
Pas je stajao i udarao repom, sa cipelom u ustima.
Ženskom cipelom, primijetila je, otvorenih prstiju, s uskom
dugom potpeticom u svijetloružičastoj boji.
“To nećeš ponijeti kući. Na to možeš da zaboraviš.”
Kad joj je spustio cipelu pred noge, zakoračila je oko nje. “I
ja je neću taći.”
Kad je Naomi nastavila ka obali, Tag je zgrabio cipelu i
ponovo pojurio ispred nje.
Zakoračila je na grub pijesak, na oblutke uske pruge obale.
Tag je žestoko zalajao nekoliko puta i zacvilio, na šta se ona
okrenula i brecnula na njega.
„Prekini! Šta ti je jutros?”
Spustila je fotoaparat rukama koje su pretvorile u led.
Pas je stajao u dnu litice, lajao je na nešto opruženo na
uskom komadu pijeska. Naomi se natjerala da se primakne dok
joj noge nisu zadrhtale, dok joj nešto teško nije pritislo grudi.
Pala je na koljena, boreći se za dah, piljeći u leš.
Pred njom je ležala Marla Rot, vezanih ruku, ispruženih
prstiju kao da hoće da dohvate nešto što nikad neće držati.
330
Jarka blistava svjetlost je posivila; vazduh je ispunila

tutnjava, divlji visoki talas.
Zatim joj je pas liznuo lice, zacvilio, pokušao da zavuče
glavu pod njenu mlitavu šaku. Težina je popustila, ostavivši
strašan bol za sobom.
„Sve je u redu. Sve je u redu. Ostani tu.” Drhtavim šakama
je izvadila povodac, stavila mu ga. „Ostani sa mnom. Gospode
bože, o gospode bože. Samo sačekaj. Ne smijem da povratim.
Neću povratiti.”
Smirila je cvokotave zube pa izvadila telefon.
***
Nije htjela da ostane; nije mogla da ode. Nije bilo bitno što
joj je policija rekla da ostane gdje jeste, da ništa ne dira. Mogla je
da se ne obazre na to. Međutim, nije mogla da ostavi Marlu
samu.
Ipak se vratila do stijena, popela se na njih i sjela tako da joj
je vazduh osvježavao ljepljivo lice. Pas je išao tamoamo, vezan na
povocu, lajao je dok ga nije zagrlila, privukla ga da sjedne pokraj
nje.
To ih je oboje smirilo, makar na kratko. Smirilo ju je
dovoljno da shvati da može da uradi još nešto što je željela.
Ponovo je izvadila telefon, pozvala Ksandera.
„Hej “ Javio se glasno, da nadjača muziku, bučne maširie.
“Ksandere.”
Bila je potrebna samo jedna riječ, zvuk njenog glasa dok je
izgovarala tu jednu riječ, da mu se utroba sveže u čvor.
„Šta se dogodilo? Jesi li povrijeđena? Gdje si?”
331
„Nisam povrijeđena. Dolje sam ispod litice. Ja, ovaj... U

pitanju je Marla... Ona je... Zvala sam policiju. Našla sam je. Zvala
sam policiju i stižu.”
„Dolazim. Zovi Kevina. On može brže da dođe do tebe, ali
stižem i ja.”
„Sve je u redu. Dobro sam. Mogu da sačekam. Čujem
sirene. Već ih čujem.”
“Za deset minuta.” Iako mu je bilo mrsko što to čini,
završio je poziv, ubacio telefon u džep pa zajahao na motocikl.
Naomi je na stijeni piljila u telefon prije no što se sjetila da
ga skloni. Nije u šoku, shvatila je - sjećala se kakav je osjećaj biti u
šoku. Bila je samo malo ošamućena, malo van sebe.
„Moramo da sačekamo”, rekla je psu. „Moraju da siđu niz
puteljak, tako da moramo da sačekamo. Neko ju je povrijedio.
Povrijedio ju je i najvjerovatnije silovao. Skinuo joj je odjeću.
Obuću.”
Progutala je knedlu u grlu, priljubila lice uz Tagovo krzno.
„I povrijedio ju je. Vidiš joj vrat. Masnice po vratu. Znam
šta to znači, znam šta to znači.”
Panika je ponovo zaprijetila da je obuzme, ali nije se dala,
natjerala se da polako pažljivo diše. „Neću se slomiti.”
Pas je mirisao na kišu koja je kapala sa mokrog drveća, na
mokru zemlju, na mokrog dobrog psa. Iskoristila je to da ostane
skoncentrisana. Dokle god ima psa, tu pored sebe, moći će to da
pregura.
Kad ih je čula da dolaze, udahnula je još nekoliko puta, pa
ustala. “Ovdje sam”, povikala je.
Šef policije se prvi pomolio iz šume, sa uniformisanim
zamjenikom šerifa za petama i kutijom u ruci. Zatim je iza njega
izašao jedan s fotoaparatom u rukama.
332
Nije im vidjela oči iza naočara za sunce.

„Tamo je.”
Okrenuo je glavu. Čula je kako je i sam uzdahnuo pa se
osvrnuo da ponovo pogleda u nju. „Hoću da sačekaš ovdje.”
„Da, mogu da sačekam ovdje.”
Ponovo je sjela - noge joj i dalje nisu bile potpuno stabilne -
i pogledala put vode, u njenu blistavu ljepotu. Poslije nekog
vremena Tag se opustio dovoljno da sjedne, da se nasloni na nju.
Čula je da neko dolazi, prebrzo po strmom blatnjavom
puteljku. Tag je ponovo skočio, pa radosno zamahnuo repom u
znak pozdrava.
„Hoće da sačekam ovdje”, rekla je Ksanderu.
Kleknuo je pokraj nje, privukao je u zagrljaj.
Tad je izgubila vlast nad sobom, bilo je tako lako slomiti se.
I bila je tako slaba.
Polako se odmakao, obrisao joj lice šakom. „Odvešću te
gore u kuću.”
„Treba da sačekam.”
„Jebeš to. Mogu da razgovaraju s tobom i gore u kući.”
„Radije bih to obavila ovdje. Radije to ne bih unosila u kuću
dok ne budem morala. Nije trebalo da te zovem.”
“Koješta.”
„Nazvala sam prije nego...”
Zamuknula je kad se šef policije vratio do njih. “Ksandere.”
„Nazvala sam ga pošto sam nazvala vas. Bila sam prilično
potresena.”
“Razumljivo.”
“Ja ovaj... žao mi je, pas je... nisam je odmah vidjela.
Fotografisala sam i nisam je vidjela. On je držao cipelu, njenu
333
cipelu, mislim. Pomislila sam da je samo... Žao mi je, znam da nije

trebalo da išta diramo, ali nisam je odmah vidjela.”
„Nemoj da brineš zbog toga. Sišla si ovamo da
fotografišeš?”
“Da. Često to radim. Ja... ovaj... Mi. Hoću reći, pas i ja smo
dopješačili od kuće, kroz šumu. Provela sam neko vrijeme u
šumi, fotografišući, ali htjela sam da napravim nekoliko
fotografija i ovdje. Poslije kiše. Fotografisala sam brod sa ervenim
jedrom i Tag se pojavio s cipelom. Ženskom ružičastom cipelom s
visokom potpeticom. Ne znam šta je uradio s njom.”
Sem je izvadio bocu vode iz džepa iz jakne, pružio joj.
„Popij malo vode, mila.”
„Hoću.”
„Nisi vidjela više nikog?”
„Ne. Nastavio je da laje i da cvili, ali nisam obraćala pažnju
jer sam htjela da fotografišem. Zatim sam se izderala na njega i
okrenula. I vidjela nju. Malo sam se primakla, da budem sigurna.
I vidjela sam da... Zato sam nazvala policiju. Nazvala sam vas pa
sam nazvala Ksandera.”
„Hoću da je odvedem u kuću. Hoću da je odvedem
odavde.”
„Uradi to.” Sem je nježno pomilovao Naomi po ramenu.
„Idi sad kući. Javiću ti se prije nego što odem.”
Ksander ju je uzeo za ruku, držao ju je čvrsto kad su krenuli
puteljkom uz liticu. Nije progovorila dok nisu zašli u šumu.
„Povrijedila sam je.”
“Naomi.”
„Povrijedila sam je u petak uveče, u kafani. Htjela sam da je
povrijedim. I ona je izašla odatle s bolnim zglobom, srozanim
334
ponosom, vođena gnjevom. Da nije bilo tako, otišla bi s

drugaricom.”
„Gledao sam u tebe umjesto u nju. Hoćeš da osjećam
krivicu zbog toga, da osjećam grižu savjesti zato što sam htio tebe
a ne nju? Ovdje se ne radi o tebi i meni, Naomi. Radi se o
kurvinom sinu koji joj je to uradio.”
Njegov ton ju je urazumio jednako kao i njegove riječi.
Puko nestrpljenje ispod kojeg je ključala srdžba.
“U pravu si. Možda sam zato osjetila potrebu da te
nazovem. Od tebe ne bih dobila sažaljenje ni riječi utjehe. Takve
stvari samo pogoršavaju. A ovdje nije riječ o meni.”
“Ti si je našla, ti si morala da je vidiš. Tu je riječ o tebi. Nije
ti potrebno nikakvo sažaljenje, uzdržaću se od toga, ali k vragu,
volio bih da si jutros otišla negdje drugdje da fotografišeš.”
“I ja. Jutros smo sjedili na balkonu, a ona je bila ovdje dolje.
Vjerovatno je već bila ovdje.” Udahnula je. „Ima li ona
porodicu?”
„Majka joj živi u gradu. Otac joj je otišao prije više godina,
ne znam taćno koliko. Ima brata u mornarici, otišao je odmah
poslije srednje škole. Nekoliko godina je stariji od mene. Nisam
ga poznavao. I ima Čipa. Ovo će ga ubiti.”
„Oni ne mare za to.”
„Ko?”
„Ubice. Oni ne mare ni za šta od svega toga, nije ih briga za
život drugih ljudi koje unište. Zadavio ju je. Vidjela sam masnice,
vidjela sam joj vrat. Bacio je njenu odjeću pored nje. Mislim da je
nosila te ružičaste cipele u petak uveče. Mislim da jeste.
Najvjerovatnije je bila s njim sve vrijeme otad, otkako je otišla iz
kafane.”
335
Htio je da je podigne, da je jednostavno podigne i odnese u

kuću. Umjesto toga ju je čvrsto držao za ruku.
„Nema svrhe da ti govorim da ne razmišljaš o tome, tako
da ću ti reći da, najvjerovatnije ju je zgrabio odmah pošto je izašla
iz kafane. Ne znamo šta se desilo poslije toga. Imaju načine da
otkriju je li ubijena ovdje ili negdje drugdje pa bačena ovdje.”
“Da, imaju načine.”
Kad su izašli iz šume, vidjela je dva policijska automobila i
Ksanderov motocikl.
„Ako je nije ubio ovdje, zašto ju je nosio toliki put? Zašto
nije bacio njeno tijelo u šumu, ili ga zakopao ovdje? Ili je bacio u
vodu?”
„Ne znam, Naomi. Međutim, da nisi jutros sišla dolje,
vjerovatno je još ne bi našli. Ne bi je vidjela iz kuće, ne bi se
vidjela jer je bila u dnu litice. A iz vode? Možda da se neko
primakao obali, možda bi je vidio. Dakle, možda je zahvaljujući
tome što ju je ostavio tamo imao više vremena da pobjegne.” Kad
su se primakli kući pogledao je u nju. „Hoćeš da kažem Kevinu
da kaže radnicima da idu kući?”
„Ne. Nemoj. Mislim da će mi prvi put u životu buka prijati
više od tišine. Mislim da ću krečiti.”
„Krečiti?”
„Drugu gostinjsku sobu - sobu mojih ujaka. Rad mi ionako
ne bi dobro išao, a neću da idem u grad. Obaveze mogu da
pričekaju.”
„Dobro, pomoći ću ti.”
„Ksandere, imaš posla u radionici.”
„Ništa ti ne brini.” Ovoga puta ju je zagrlio oko struka -
korak bliže tom da je jednostavno ponese - i zvučao smireno.
„Ionako mi ne bi dobro išao. Ne idem nigde. Dakle, krečićemo.”
336
Zastala je, okrenula se ka njemu, bili su jako blizu, dozvolila

sebi da se drži za njega. „Hvala ti.”
Prelazio joj je šakama uz leđa i niz leđa zato što ga je to
smirivalo, a nadao se da to smiruje i nju. „Nisam nikakav moler.”
“Ni ja.”
Otišla je na sprat da pripremi sobu za krečenje bez njega.
Znala je da se zadržao dolje kako bi rekao Kevinu tako da ona ne
mora da mu govori. Kad je došao gore, sputio je frižiderčić na
pod.
„Malo vode, nekoliko boca kokakole. Ožedni se od
krečenja.”
„Posebno ako si loš moler. Rekao si Kevinu”
„Šef policije će doći ovamo gore da vidi kako si tako da sam
mu rekao. Zadržaće to za sebe dotad, kao i radnici kako bi dali
šefu dovoljno vremena da kaže njenoj majci i Čipu.”
„Mejson kaže da je to najgori dio, obavještavanje. Uvijek
sam se pitala ako je tako teško dati obavještenja, kako li je tek
primiti ih.”
„Ja mislim da je gore ne znati. Da je uopšte nisu našli ili da
je još nisu našli. Sigurno je teže ne znati.”
Klimnula je glavom, okrenula se. Neke djevojke koje je njen
otac ubio vodile su se kao nestale godinama. Čak i sad, poslije
toliko vremena, FBI nije sigurna jesu li našli sve ostatke.
Bouz im je davao po jednu svakih nekoliko godina - radi
novih privilegija. I, kako joj je Mejson rekao prije mnogo godina,
radi svježe pažnje.
„I… ne dopada ti se ova žuta boja pišaće?
Pokušala je da se skoncentriše, proučavala zidove. „Znala
sam da me podsjeća na nešto.”
337
Nije ispunjavao tišinu ćaskanjem dok su radili. Još nešto na

čemu mu je Naomi bila zahvalna. Premazivanje zidova
sredstvom za bolje prijanjanje kreča, prekrivanje nečeg ružnog
nečim čistim, djelovalo je umirujuće.
Pas je ulazio i izlazio iz prostorije i napokon se skrasio na
vratima, gdje se opružio da odrijema, tako da nisu mogli da
izađu iz sobe a da ga ne probude.
Premazali su dva zida i počeli raspravu o tome kome gore
ide farbanje ivica, kad je pas naglo podigao glavu i počeo da
udara repom o pod.
Sem je prišao vratima.
“Vi ovdje imate psa čuvara.”
Naomi je sklopila šake kako ne bi drhtale. „Hoćete li...
Oprostite, ovdje nema gdje da se sjedne. Možemo da siđemo u
prizemlje”
„Neću dugo. Htio sam samo da vidim kako si.”
„Dobro sam. Htjela sam nečim da se uposlim, pa smo...”
„Čuo sam to. Gle, ako si nervozna jer si sama ovdje gore,
mogu da pošaljem jednog svog čovjeka da noćas čuva kuću.”
„Neće biti sama.” Kad je Naomi zaustila da nešto kaže,
Ksander ju je pogledao. „Gledaj na to kao na honorar za
krečenje.”
„Bilo bi dobro da neko ostane s tobom. Zanimaju me sati.
Hoću da mi kažeš u koliko si sati jutros izašla iz kuće. Ako se
sjećaš.”
„Ah. Bilo je možda petnaest do osam. Ne znam koliko mi je
tačno vremena trebalo da otpješačim do mjesta odakle sam
krenula puteljkom kroz šumu. Malo sam fotografisala, cvijeće,
usput. Mogu vam pokazati.”
338
“Ne sumnjam u tvoje riječi”, uvjerio ju je Sem. „Samo

pokušavam da steknem neku predstavu o događaju.”
„Mislim da sam u šumi provela najmanje sat vremena. I
zastala sam da napravim nekoliko fotografija sa mjesta gdje šuma
postaje rjeđa i vidi se kanal. A pošto sam izašla, napravila sam još
nekoliko fotografija sa one velike ravne stijene - prve na koju se
nailazi poslije puteljka. Tad je Tag dotrčao sa cipelom. Nisam
primijetila koliko je bilo sati, ali sigurno je bilo prošlo devet.
Zatim je pas počeo uporno da laje i cvili i okrenula sam se da mu
kažem da prekine i vidjela je.”
„Dobro. Žao mi je zbog toga, gospođice Karson.”
„Naomi. Slobodno me zovite Naomi.”
„Žao mi je zbog toga, Naomi i moram reći da sam vam
zahvalan što ste danas otpješačili tim putem. U protivnom bi
vjerovatno prošlo još dan-dva prije nego što bi je neko našao.”
„Reći ćete Čipu”, ubacio se Ksander. „Znam da joj nije rod,
ali reći ćete mu prije nego što čuje da neko priča o tome.”
Sem je klimnuo glavom, skinuo kačket, provukao prste
kroz prosijedu kosu pa ponovo stavio kačket na glavu. „Otići ću
kod njega čim porazgovaram s njenom majkom. Ako se sjetiš još
nekih detalja, Naomi, ili jednostavno poželiš da porazgovaramo,
nazovi me. Ova kuća izgleda bolje nego ikad - dobro, za mog
života. Samo pozovi i dolazim”, dodao je pa na brzinu pomazio
psa prije nego što je izašao iz sobe.
***
Probudila se iz košmara, iščupala se iz podruma, ispod

palog debla u tamnoj zelenoj šumi. Podruma u kojem je našla
339
Marlino tijelo. Sa njom je pošao i strah i slike prostorije za ubijanje

koju je njen otac napravio, i sve krvi i smrti u njoj.
Dah joj je šištao, prijetio da će je ugušiti. Trudila se da ga
uvuče u pluća i ponovo izdahne.
Zatim su je šake ščepale za ramena. Vrisnula bi da je imala
vazduha.
„Ja sam. Ksander. Polako. Sačekaj tren.”
Okrenuo ju je, držeći jednu šaku još na njenom ramenu, pa
upalio svjetlo.
Jedan pogled u nju bio je dovoljan da joj obujmi lice
šakama, čvrsto je uhvati.
„Uspori, Naomi. Gledaj u mene. Uspori. Dobro si, samo
uspori. Smiri se. U protivnom ćeš hiperventilirati i onesvijestiti se
na mene. Pogledaj u mene.”
Uvukla je vazduh u pluća - jao, kako je peklo - potrudila se
da ga zadrži, da se opusti i uspori prije nego što je izdahnula.
Gledala ga je u oči, tako plave. Duboko smjelo plave, nalik vodi u
koju je trebalo da uroni i pluta.
„Bolje. Dobro si, opuštenija si, samo uspori još malo.
Donijeću ti vode.”
Podigla je šake, stavila ih u njegove. Trebale su joj te oči, to
duboko plavetnilo još minut.
Nastavio je da joj govori. Nije opažala riječi, samo šake na
svom licu, plavetnilo njegovih očiju. Bol u prsima je popustio,
težina se podigla.
„Izvini. Izvini.”
“Ne budi glupa. Voda je ovdje, na tvom noćnom stočiću. Ja
ne idem nigdje.” Pružio je ruku oko nje, dohvatio bocu, odvrnuo
čep. „Polako i s vodom.”
Klimnula je glavom, otpila gutljaj. „Dobro sam.”
340
“Ne još, ali skoro. Hladna si.” Trljao joj je ruke onim
šakama grubim od rada. Pogledao je preko njenog ramena, rekao:
“Polako!”
Osvrnula se, vidjela Taga s prednjim šapama na krevetu.
„Probudila sam i psa. Ma koliko to možda zvučalo glupo,
izvinjavam se. Usnila sam košmar.”
Nije joj prvi, pomislio je, ali bio je to prvi put da je vidio
paniku u punom sjaju. “Nije čudo, s obzirom na sve. Treba da se
zavučeš pod ćebe, da se ugriješ.”
„Znaš, mislim da ću ustati, probati malo da radim.”
„Nemaš bogzna šta da fotografišeš sad u... tri i dvadeset
ujutro.”
„Moj posao je mnogo širi od toga.”
„Vjerujem. Treba da siđemo dolje, da ispečemo koje jaje.”
„Da pečemo jaja? Usred noći.”
„Nije to doba sudeći po tvom satu. I da, peći ćemo jaja.
Ionako smo ustali.”
“Ti ne moraš da ustaješ”, zaustila je, ali on je na to ustao iz
kreveta.
„Ustali smo”, ponovio je pa prišao vratima balkona i
otvorio ih. Tag je izletio napolje. „Ustali smo i idemo napolje.
Bakin kolač”, rekao je, pa pogledao u nju dok je navlačio
pantalone. „Kladim se da možeš da napraviš bakin kolač.”
„Mogla bih, da imam kalup za njega. A nemam.”
„Šteta. Onda kajgana.”
Ostala je da sjedi jedan časak, privukla koljena uz grudi.
On samo rješava poteškoće, pomislila je. Košmare, napade
panike, povrijeđene pse pored puta, mrtva tijela u dnu litice.
Kako mu to polazi za rukom?
„Gladan si.”
341
„Budan sam.” Podigao je pamučne pantalone i majicu koje

je skinuo sa nje u noći, bacio ih ka njoj.
„Voliš li jaja Benedikt?”
„Nikad ih nisam jeo.”
„Svidjeće ti se”, zaključila je Naomi pa ustala iz kreveta.
Bio je u pravu. Normalnost spremanja doručka umirivala je
i opuštala. Sam proces, mirisi, dobra doza kafe. Bolni rubovi sna,
uspomene koje je htjela zaključane, polako su izblijedili.
I bila je u pravu. Svidjela su mu se jaja Benedikt.
„Gdje je ovo bilo cijelog mog života?” upitao je dok su jeli
za kuhinjskim šankom. “I ko je Benedikt?”
Namrštila se na to, pa skoro nasmijala. „Nemam pojma.”
„Ko god bio, svaka mu čast. Najbolji doručak u četiri ujutro
koji sam ikad pojeo.”
„Zaslužio si ga. Došao si kad sam nazvala i ostao. Ne bih
tražila da ostaneš.”
“Ne voliš da tražiš.”
“Ne volim. To je vjerovatno mana, ali ja više volim da
gledam na to kao na nezavisnost.”
„Može da bude i jedno i drugo. U svakom slučaju navići ćeš
se na njega. Na traženje.”
„I izvukao si me iz napada panike. Je li ti se to već
dešavalo?”
„Nije, ali u pitanju je samo zdrav razum.”
„Tvoj razum”, ispravila ga.je. „Koji te je takođe nagnao da
mi odvučeš pažnju jajima.”
„Stvarno dobrim jajima. Nema ničeg lošeg u nezavisnosti.
Ja to podržavam. A nema ničeg lošeg ni u traženju. Traženjem se
prelazi granica. Mi smo u nečemu, Naomi.”
“U nečemu?”
342
„Još nastojim da dokučim definiciju i obim tog nečeg. A ti?”

„Izbjegavala sam da budem u nečemu.”
“I ja. Zanimljivo kako ti se prikrade s leđa.” Gestom lakim i
prisnim kao njegov glas, prešao je razigranim prstima niz njenu
kičmu. “I evo nas ovdje prije svitanja, jedemo ova fenomenalna
jaja koja nisam vjerovao da će mi se dopasti s psom za kojeg ti
nisi vjerovala da ga želiš, a koji se nada da ćemo ga počastiti
ostacima. Meni ovo odgovara tako da pretpostavljam da mi
odgovara što sam u nečemu s tobom”
„Ne postavljaš pitanja.”
„Volim da sam dokučim odgovore. Možda je to mana ili
nezavisnost.” Slegnuo je ramenima. “U drugim prilikama imam
utisak da je dobro sačekati da mi neko da odgovore.”
„Ponekad su to pogrešni odgovori.”
„Onda je glupo pitati, ako nisi spreman na odgovore, ma
kakvi oni bili. Dopadaš mi se takva kakva si - sad i ovdje. Tako da
mi to odgovara.”
„Stvari mogu da se razviju ili da se srozaju.” Zašto nije
mogla jednostavno da se prepusti, da se opusti i uživa u
trenutku, ovdje i sad?
„Istina, mogu i to se i dešava. Šta si mi rekla, koliko su tvoji
ujaci zajedno?”
„Preko dvadeset godina.”
“To je dosta. Kladim se da im nisu stalno cvjetale ruže
tokom tolikih godina.”
“Nisu.”
„Koliko dugo smo mi u ovome, šta misliš?”
„Ne znam. Nisam sigurna otkad treba da počnem da
računam.”
343
„Od dana s psom. Hajde da upotrijebimo taj dan. Koliko je

prošlo otkako smo našli psa?”
„Prošlo je oko... malo više od mjesec dana, rekla bih.”
„Pa s obzirom na to da je vrijeme relativno, i to je dosta.”
Nasmijala se. „Svjetski rekord za mene.”
„Pogledaj sa čim imaš posla”, rekao je i uputio joj onaj
vragolasti osmijeh. „Hajde da vidimo šta će nam donijeti treći
mjesec. Što se tiče sadašnjosti, kad pojedemo ova stvarno dobra
jaja, treba da sklonimo i operemo sudove, da odnesemo kafu na
balkon i sačekamo svitanje.”
Pošto nije ništa rekla, lako joj je dodirnuo ruku pa nastavio
da jede. „Ovo je tvoje mjesto, Naomi. Niko ti ga ne može uzeti
niti ti može uzeti ono što ti ono znači, niko osim tebe.”
“U pravu si. Kafa na balkonu zvuči savršeno.”
344
19.
Crne misli, briga i nagađanja nisu ništa postigli.

No, ipak je sjela i napisala dug imejl prijateljici koja će
razumjeti. Ašli Maklin - sad Ašli Merdok - podsjećala ju je, uvijek
ju je podsjećala i uvijek će je podsjećati na to da život može da se
nastavi.
Umalo je nije nazvala, samo je htjela da čuje Ašlin glas, ali
vremenska razlika je značila da bi probudila prijateljicu prije
nego što ova ustane iz postelje sa svojim mužem s kojim će u junu
proslaviti desetogodišnjicu braka, nahrani djecu i odveze ih u
školu, a sebe na posao.
A i lakše je napisati mejl - kad piše mejl ima vremena da
složi misli, da uredi sve. Sve što joj je stvarno bilo potrebno bila je
ta spona.
Pomoglo je, sve je pomoglo, spremanje dvorišta, gledanje
svitanja s muškarcem s kojim je zasigurno bila u nekakvoj vezi,
pripremanje za dan pun obaveza dok je buka građevinskih
radova ispunjavala kuću.
Život mora da se nastavi.
Odvezla se u grad u društvu psa - i zašto je uopšte probala
da ubijedi ijedno od njih da želi da on ostane kod kuće? Ispred
pošte je istovarila pakete, unijela ih u poštu, zatekla se kako
punih deset minuta učestvuje u malograđanskom razgovoru,
prava neobičnost za nju.
„Prekriži jednu stavku sa spiska”, rekla je psu.
345
Vozila se Voter stritom. Dan je prometniji, primijetila je.

Proljeće u punom jeku nije iznjedrilo samo zelenilo i cvijeće,
dovelo je i turiste.
Šetali su ulicama, ulazili u prodavnice, išli sa kartonskim
čašama napitaka, fotoaparatima i kesama. Dok je tražila parking,
vidjela je brodice kako isplovljavaju ili kako dijele turistima
reklamne letke i agencije za iznajmljivanje kajaka i vodenih
skutera, sa izloženim živopisnim čamcima, kako se ubijaju od
posla.
Zaista je željela da se oproba u vožnji kajakom.
Našla je sebi parking mjesto, parkirala se pa se okrenula
prema psu.
„Moraš da sačekaš u kolima - upozorila sam te, ali možemo
da prošetamo poslije ovog stajališta a prije piljare. Najbolje što
mogu da ponudim.”
Probao je da izađe kad je otvorila zadnja vrata da uzme
kutiju, a borba koja je uslijedila jasno je pokazala da se ugojio i
dobio mišiće. To nije više bio onaj slabi mršavi pas koji je šepao
pored puta.
Ponovo je zatvorila zadnja vrata, morala je da se nasloni na
njih da povrati dah. Kad se osvrnula, pas je bio priljubljen uz
zadnji prozor i gledao je žalosnim očima.
“Ne mogu da te uvedem u prodavnicu. Tako to ide.”
Podigla je kutiju koju je morala da spusti kako bi pobijedila
u borbi, pa krenula trotoarom. Osvrnula se.
Ovog puta mu je njuška virila kroz djelimično otvoren
bočni prozor.
„Ne daj mu da pobijedi, progunđala je pa usmjerila pogled
naprijed.
346
Znala je da Dženi radi tog jutra budući da ju je nazvala

prethodne večeri. Ponudila joj je utjehu i saosjećanje. Ponudila se
da donese hranu, alkohol, da donese sve što je potrebno.
Tako lako ponuđeno prijateljstvo bilo je jednako neobično
za Naomi kao i ono desetominutno čavrljanje u pošti.
Otvorila je vrata prodavnice i dočekali su je prekrasan
citrusan miris, umjetnička zbrka lijepih stvari i poslovna
užurbanost. Ta ju je užurbanost navela da pomisli da se vrati
tokom zatišja - ako je znala kad je to zatišje i da li ga uopšte ima.
Međutim, Dženi, koja je razgovarala s mušterijom o starom
lavabou trenutno punom sapuna i losiona, spazila ju je i veselo joj
dala znak da uđe.
Prošetala je po radnji, vidjela pet-šest stvari koje je željela da
kupi. Podsjetila je sebe da nije došla u kupovinu, da ima kuću u
procesu renoviranja i da ne bi trebalo da kupuje.
Na kraju je ipak izabrala komplet svijećnjaka od kovanog
gvožđa, kojima je nesumnjivo bilo mjesto u njenoj biblioteci.
„Daj da ti to uzmerim.” Baš u trenutku kad joj je dosadilo
tegljenje kutije, Dženi ju je uzela i spustila. “I prvo uradim ovo.”
Obavila je ruke oko Naomi i zagrlila je čvrsto, čvrsto,
odišući blagim mirisom bresaka.
„Tako mi je drago što te vidim.” Malo je olabavila stisak pa
odmakla glavu da prouči pogledom Naomino lice. „Jesi li
dobro?”
„Dobro sam”
„Ksander je ostao s tobom?”
“Jeste.”
„Dobro je. Sad nećemo razmišljati o tome. Svi će pričati
samo o tome kad povrate dah, ali sad nećemo misliti o tome.”
„Imaš veoma mnogo posla.”
347
„Stigli su turisti.” Dženi se zadovoljno i pomalo

proračunato osvrnula po radnji. „Puna dva autobusa i ostaju
čitav dan. Lokalni agent sklopio je posao još prije nekoliko
mjeseci. Zato smo veoma pažljivi i ne pominjemo pred turistima
ono o čemu ni ja ni ti ne razmišljamo. Ili se trudimo da to ne
pominjemo.”
Sagnula se da ponovo podigne kutiju. „Hoću da ih
pokažem Kristi. Hajde sa mnom. Maločas je otišla u kancelariju, a
pokrivaće me ovdje nekoliko minuta.”
„Stvarno imaš mnogo posla”, podsjetila ju je Naomi, ali
Dženi ju je već vodila ka kancelariji.
Dženi je obilazila oko stolova, izloga i veselo čavrljala, i
podsjećala Naomi na lijepu pticu koja pjeva dok leti sa grane na
granu.
Obišla je oko jednog pulta i ušla na vrata u
skladište/kancelariju, u kojoj je za kompjuterom sjedila žena
smeđe kose sa izvučenim pramenovima skupljene i učvršćene sa
dva štapića sa cirkonima.
„Ispratila sam pošiljku. Poslali su je, hvala bogu.”
„Imam ovdje potencijalnu robu i Naomi Karson za tebe,
Krista.”
Krista se okrenula na stolici i skinula ljubičaste naočare za
čitanje. Imala je dobrodušno lice i krupne smeđe oči, velike pune
usne i minijatumu okruglu minđušu od rubina u lijevoj nozdrvi.
„Mnogo mi je drago što smo se upoznale. Pretvaraj se da je
ovdje stolica koju mogu da ti ponudim. Stvarno mi se dopada
tvoj rad”, dodala je. „Prečešljala sam tvoj sajt nekoliko puta i
nagovorila Dženi da te dovede ovamo.”
“I meni se dopada vaša radnja - koju sam izbjegavala jer
sam slaba. Već sam izabrala svijećnjake i vjerovatno neću moći da
348
odem bez onog ovalnog zidnog ogledala sa antikvarnim

bronzanim ramom.”
„Dženin rad.”
„Restauriran komad sa buvlje pijace”, potvrdila je Dženi.
„Naomi nam je donijela neke fotografije.” Dženi je spustila kutiju
na pretrpani sto. „Silno sam željela da pročeprkam po njima, ali
suzdržala sam se.”
„Dobro je kad se ovdje zna hijerarhija.” Krista je odgurnula
stolicu, otvorila kutiju pa vratila naočare da dobro pogleda
fotografije.
Naomi je izabrala manje fotografije, slike divljeg cvijeća,
zaliva, marine i onog palog debla.
„Prelijepo su uokvirene i uramljene. Sama si to uradila?”
„Da, to je dio procesa.”
„Mogu da ih prodam” Naslonila je par uz kutiju, malo se
odmakla, klimnula glavom. “Da, možemo ih prodati. Zapravo, s
obzirom na to da je grad pun turista, možemo prodati neke od
ovih čim ih izložimo.”
Ponovo je skinula naočare, lupnula njima o glavu. Zatim je
dala cijenu. „Standardne šezdeset četiri centa”, dodala je.
„Odgovara mi.”
„Dobro je zato što ih stvarno želim. I mogu da uzmem još,
posebno fotografije lokalne fiore i faune, lokalnih prizora na vodi,
u gradu. Mogu ih prodavati i neuramljene. Možemo razmisliti o
tome. Fotografije zaliva i marine bile bi odlične na
razglednicama.”
„Mogu da napravim razglednice.”
Krista se okrenula pa zagrlila Dženi oko ramena opušteno i
neusiljeno, na osnovu čega je Naomi zaključila da su dobre
349
prijateljice. „Može da napravi razglednice. Znaš li ti koliko ja već

želim prvoklasne razglednice?”
Dženi se široko osmijehnula pa zagrlila Kristu oko struka.
„Otkako si otvorila radnju.”
„Otkako sam otvorila. Uzeću dvadeset razglednica odmah,
čim budeš mogla da mi ih doneseš. Ne, uzeću trideset. Deset
mogu da prodam pansionu za sekund.”
„Raznovrsne fotografije?”
„Ti izaberi”, rekla je Krista. „Dženi, stavi cijenu na ove pa ih
izloži. Sama izaberi gdje. Ona je moja desna ruka. Iako planira da
me ostavi na i cjedilu.”
„Tek za nekoliko mjeseci. Tačno znam gdje da ih stavim.”
Dženi je poslagala fotografije u kutiju pa je podigla.
„Ako imaš koji minut, Naomi, odštampaću ugovor za ovo
što uzimamo.”
“Naravno.”
„Nemoj da odeš da te ne vidim”, rekla je Dženi pa se vratila
poslu.
„Napraviću i narudžbenicu za razglednice kad već ovo
radim. Kako napreduju radovi gore na litici?”
„Veoma dobro, zbog čega mi i trebaju oni svijećnjaci, oni
vijugavi. Treba da ih smjestim u svoju biblioteku. Mislim da je
ogledalo za predsoblje. Međutim... ipak treba da stoji negdje
tamo. A šta ovdje ovako dobro miriše?”
„To je pajasmin u našim osvježivačima prostora danas.”
„Rečeno mi je da mi i on treba - biljka pajasmin. Mislim da
mi treba i u osvježivaču.”
„Reci Dženi da ti donese jedan - kuća časti. Zaradićemo
novac zajedno, Naomi.”
350
Otišla je sa više nego što je donijela, opravdala ono što je

kupila. Kući su zaista potrebne stvari, a Krista je u pravu.
Zaradiće novac zajedno. U to nije bilo sumnje jer su se četiri
uramljene sličice prodale prije nego što ju je Dženi nazvala.
„Imamo posla, Tag.”
Stavila mu je povodac dok je bio previše razdragan da bi se
usprotivio, ubacila kupljene predmete u auto pa izvadila
fotoaparat i ranac.
„Hajde da prošetamo i napravimo koju fotografiju.”
***
Kad je stigla kući, radnici su završavali posao za taj dan i

ponovo se pokazalo da je dobro imati muškarce u kući.
Keramičari su joj unijeli bakaluk, a Kevin je dohvatio predmete
koje je našla u daroteci.
„Pretpostavljam da si vidjela Dženi.”
„Jesam. I to me je koštalo. Međutim, sad imam umjetnost
koju su izložile njene ruke i ugovor za još.” Zastala je u dnevnoj
sobi, osjetila kako je zadovoljstvo zbog dobro provedenog dana
poraslo za još jedan stepen. „Završili ste postavljanje ukrasnih
lajsni po ivicama tavanice! Sjajno pristaju ovoj sobi.”
„Imali smo plodan dan. Šta kažeš na to da odemo na sprat,
da vidiš šta smo još završili?”
„Ako govoriš o mom kupatilu, lako je moguće da ću se
rasplakati.”
Široko se osmijehnuo pa je lako lupnuo po ramenu. „Ponesi
maramice.”
Skoro da su joj i zatrebale.
“Ne smiješ hodati po njemu do sutra”, upozorio ju je.
351
„Tako je i bolje. Ulazak bi me vjerovatno oborio na koljena.

Prekrasno je, Kevine. Odličan rad. Sve je savršeno.”
Željela je prigušeno i mirno, koje je naginjalo ka Zenu, a to
je i postigla kamenosivim pločicama, nježnom bisernosivom
bojom zidova, sivim šarama po granitnoj bijeloj gornjoj površini
ormarića. Dodala je malo rustičnog velikom kadom na stilskim
nožicama, ugodila sebi prevelikom staklenom parnom
tuškabinom.
„Neobrađeni nikl je bio pravi izbor”, rekao je. „Hrom bi bio
suviše sjajan. A otvorene police će biti funkcionalne jer si ti
uredna žena, sudeći po onom što sam dosad vidio.”
„Ubaciću malo plavog - peškirima, nekim bocama. Vidjela
sam neke stare plave boce kod Sesila. I malo zelenog nekom
biljkom. Možda uzmem neki bambus.”
„Treba da okačiš neke svoje slike na zid. Recimo fotografije
kanala.”
“U ramovima od neobrađenog nikla, tamnosiva pozadina.
Dobra ideja. Jako mi se dopada”
„Drago mi je da to čujem. Nisam znao hoćeš li da ti vratimo
radni sto ovamo, a nisam htio da ga premještam dok ne kažeš.”
„Možda sutra, kad soba bude sasvim funkcionalna.”
„Uradili smo nešto i u tvojoj radnoj sobi, ako hoćeš to da
vidiš.”
Htjela je da vidi sve. Narednih deset minuta razmatrali su
izbore, razgovarali o rokovima. I Naomi je počela da kapira.
„Kevine, je li ti to paziš na mene?”
„Možda. Računao sam da će Ksander uskoro doći.”
“A ja računam da su tvoja žene i djeca kod kuće, pitaju se
gdje si.”
„Imam vremena. Znaš, htio sam da te pitam za..”
352
“Odugovlačiš”, prekinula ga je. „Cijenim tvoju brigu, ali

dobro sam. Imam opasnog psa.”
Kevin se osvrnuo i pogledao u Taga, koji je proučavao
pogledom rep i lupkao njime po podu, kao oduševljen, dok je
Moli spavala pokraj njega.
“Da, vidim.”
“I imam smeđi pojas.”
“I ja ih imam nekoliko.”
“U karataeu. Mogla sam da polažem i za crni, ali smeđi je
bio dovoljan. I pored toga sam završila mnoštvo kurseva
samoodbrane. Neudata žena, putuje sama”, dodala je, mada to
nije bio njen osnovni motiv.
„Pripaziću da se ne upustim u tuču s tobom, ali bolje bih se
osjećao kada bih se zadržao dok Ksander ne stigne ovamo. I
stvarno sam imao nekoliko pitanja o kupatilu pored zelene sobe.”
Zaokupljao joj je pažnju razgovorom o pločicama i glavama
tuša, planovima o demoliranju crnoplavog kupatila dok Tagov
nije podigao rep pa pojurio i zalajao. Moli je zijevnula pa
nastavila da drijema.
„Vjerovatno je Ksander.”
„Onda možeš slobodno da ostaneš, popiješ pivo s njim ili
da ideš.”
“Ne bih imao ništa protiv piva.”
Sišli su do ulaznih vrata, gdje je Tag zalajao i zaigrao.
Naomi se zapitala je li veza s Ksanderom napredovala do tačke
kad je vrijeme da mu da svoj ključ i šifru alarma.
To se činilo kao važan aspekt veze, aspekt o kom treba
pažljivo razmisliti.
Međutim, kad je otvorila vrata, pas je izjurio napolje i
oduševljeno pritrčao Lelu.
353
„Hej, pa to je taj momak. Evo ga!”

Obožavali su se jedan časak prije nego što se Lelo uspravio.
„Zdravo, Kev. Zdravo, Naomi. Donio sam ti ove crteže i cifre.”
Naomi koja je kupila kuću bi se zahvalila, uzela papire i
rekla zbogom. Naomi koju je pokušavala da pronađe udahnula
je. „Šta kažeš na to da ih uneseš unutra? Kevin hoće pivo. Možeš i
ti da popiješ pivo s njim.”
„Nikad ne odbijam pivo poslije radnog dana. Hoćeš ti
pivo?” upitao je psa.
„Premlad je za to”, rekla je Naomi i zasmijala Lela do suza.
Vratila se u kuhinju, otvorila dva piva pa harmonika vrata.
„Ja ću uzeti vino. Ove metalne stolice napolju još ne izgledaju bog
zna. kako lijepo, ali udobne su.”
Čula je njihove glasove, prigušene, tihe, dok je sipala vino.
Radoznalo je otvorila fasciklu s papirima na radnom dijelu,
počela da pregleda crteže.
Kad je izašla, Kevin i Lelo su sjedili na zarđalim stolicama
kao dva čovjeka na palubi broda, zagledani u horizont.
Oba psa su sjedila pored ograde i radila isto.
„Lelo, pa ti si umjetnik.”
Nasmijuljio se, malo se zacrvenio. “Pa, ovaj... znam pomalo
da crtam.”
„Znaš ti odlično da crtaš. I pretvorio si tlo u vrtnu oazu a da
nisi ugrozio prostor niti utisak prostranstva. A drvene saksije sa
začinskim biljem na balkonu, sjajna ideja.”
„Mogu li da pogledam?” Kevin je uzeo crteže, prelistao ih,
proučio. „Ovo je lijepo, Lelo. Stvarno lijepo.”
Unutra je brošura s različitim kamenjem za stazicu,
različitim šarama. Možemo ti nabaviti šta god želiš odatle.”
354
Klimnula je glavom, sjela na klupu da pregleda procjene

troškova. Napisao je nekoliko varijatni. Čitavo dvorište i balkon -
u bokte! - a i razložio ih je po dijelovima.
A onda ih je naknadno razložio sa umanjenjem za trampu.
„Moj tata je uradio veći dio procjene i računice.”
„Mnogo je ovo računanja i cifara.” I iziskivaće da i sama
malo računa, ali...
„Želim drvene saksije sa začinskim biljem na balkonu.
Kuvanje može da me opusti poslije cijelodnevnog rada.”
„Ako šutneš Ksandera, možda bi se udala za mene. Ne
znam da kuvam”, rekao joj je Lelo “ali zasigurno volim da
jedem.”
„Čuvaću te kao rezervu. Stvarno želim da se dvorište
ispred kuće uredi, baš ovako kako si nacrtao. No, tražiću da se
skine još pet procenata za fotografije.”
„Mogu poslati poruku tati, vidjeti šta ima da kaže. Mislim
da će pristati.”
“I možeš mu reći da ću, ako sve ispadne onako kako svi
želimo, ostatak moći da uradim na jesen. Ili sljedećeg proljeća. Ne
možete urediti čitavo dvorište dok se ne odnese kontejner, ali
ipak bih voljela da vidim nešto od ovog drveća i grmlja na
mjestu.”
„Daj mi sekunda.”
Kad je Lelo izvadio telefon, psi su skočili i pojurili niz
balkonske stepenice.
„Ovo mora da je Ksander”, primijetio je Kevin. „Psi su
dobar rani sistem upozorenja.”
Psi su dotrčali nazad. Moli se skrasila, ali Tag je trčkarao
dolje-gore i okretao se kao gimnastičar koji pravi zvijezde sve dok
ga Ksander nije sustigao.
355
“Jer mi to imamo žurku?”

„Izgleda.”
“Dobro je što sam donio još piva.” Popeo se sa pakovanjem
od šest piva koje je nosio pa ga spustio da obujmi Naomino lice i
spusti joj na usne poljubac koji je za sekund iz pozdrava
prerastao u strast.
„Samo ih učim kako da zgrabe svoju ženu. Hoćeš da to
slistim?” Pogledala je naniže u svoje vino, pomalo zbunjena.
„Neću, dobro je.”
„Još jedna tura?” upitao je Kevina.
„Ne bih, jedno mi je dovoljno.”
Bacio je pogled na Lela, koji je šetao po balkonu dok je
telefonirao i podigao svoje skoro puno pivo.
„Onda samo ja.” Ksander je unio šest piva u kuću i vratio se
napolje s jednim rashlađenim. „Šta je sve ovo?”
„Moje dvorište. Nisi mi rekao da je Lelo umjetnik.”
„Ima dara.” Pošto je sjeo i otegnuto odahnuo da se pročisti,
otpio je prvi gutljaj piva.
„Težak dan?” upitala je Naomi.
„Pomalo. Sad sam završio.”
Lelo se vratio. „Možemo da počnemo sljedeće sedmice.”
„Sljedeće sedmice?”
„Moj tata hoće da dođe da lično pogleda dvorište -
uglavnom da te upozna, da budem iskren. Voli da zna za koga
radi, ali možemo da počnemo sljedeće sedmice. Vjerovatno u
utorak. Odgovara mu pet procenata manje.” Lelo je pružio ruku.
„Moramo da se rukujemo, sklopili smo posao. Radije bih te
poljubio, ali Ksander bi me bacio sa balkona.”
„Prvo bih te nokautirao da se onesvijestiš tako da ne bi
mnogo boljelo.”
356
„To je prijatelj.” Lelo je ponovo sjeo, počeškao po glavi

Taga, pa Moli. „Moraćeš ga naučiti da ti ne rovi po lejama i da ne
zapišava grmlje.”
„Bože, o tome nisam razmišljala.”
„Dobar je on pas. Naučiće”
Naomi je otpila malo vina. Ponašali su se veoma suptilno -
znali su se dugo, ti muškarci. No, ipak je spazila signale koje su
razmjenjivali.
Otegnuto je odahnula, kao i Ksander. „Zašto ne
razgovaramo o onome što nas sve tišti? Nisam nježna duša i
nema potrebe da me štitite. A i ne volim to. Dakle, ima li kakvih
novosti o Marlinom ubistvu?”
Lelo je pogledao naniže u svoje pivo, koje je držao između
koljena, i nije ništa rekao.
„Izvršili su obdukciju”, rekao je Ksander. “I procurila je
neka priča. Moguće je da su samo govorkanja.”
„Šta to?”
“Da je silovana, vjerovatno mnogo puta. Davljena mnogo
puta, malo sječena, i da je primila mnogo udaraca.”
“Ne shvatam kako neko može to da uradi nekom drugom”,
promrmljao je Lelo. „Jednostavno ne shvatam. Kažu da nije
ubijena dolje ispod litice, samo je bačena tamo. Čuo sam da je Čip
poludio.”
„Volio ju je”, rekao je Kevin. „Uvijek ju je volio.”
„Nemoguće da je to uradio neko iz Kouva”, ubacio se Lelo.
„Znali bismo da neko ko je u stanju da uradi tako nešto živi
ovdje.”
Ne, pomislila je Naomi, ne možeš uvijek da znaš šta živi s
tobom.
357
***
Izgubila se u radu. Rijetko je radila po programu koji nije

bio njen pa joj je bilo zanimljivo da stvara fotografije s Kristinim
specifičnim željama na umu.
Kad je razgovarala sa svojom porodicom preko telefona ili
se dopisivala s njima elektronskim putem, ubistvo nije pominjala.
Nije dala Ksanderu ključ, niti ga je on tražio. No, razmišljala
je o tome.
Prisustvovala je Marlinoj sahrani, iako ju je to silno potreslo
i zadalo joj glavobolju. Presjedila je kratko bogosluženje s
Ksanderom, Kevinom i Dženi pored sebe.
Činilo joj se da su došli skoro svi iz grada i sa žalosnim
licima izražavali poštovanje Marlinoj majci i Čipu.
Crkva je prejako mirisala na ljiljane - ružičaste kojima je bio
prekriven blistavi kovčeg i ružičaste i bijele aranžirane u visokim
korpama.
Naomi prije toga nije bila u crkvi više od decenije.
Podsjetila ju je na njeno djetinjstvo, na svečane haljinice krute od
štirka koje je nosila nedjeljom, na čitanja Biblije srijedom uveče.
Na njenog oca koji je stajao za propovijedaonicom i
recitovao Sveto pismo dubokim glasom, toliko je bilo iskrenosti
na njegovom licu dok je govorio o božjoj volji ili o božjoj ljubavi,
o hodenju putem pravednika.
Dok je stajala u crkvi tog dana, a sunce ulazilo kroz obojena
stakla, udisala vazduh zasićen mirisom ljiljana i slušala kako
velečasni čita i suviše poznate odlomke, pokajala se što je došla.
Nije poznavala Marlu, srela ju je samo jednom prilikom i taj je
susret bio neprijatan i težak.
Međutim, našla je njeno tijelo pa je natjerala sebe da dođe.
358
Olakšanje joj je došlo kao oštar vjetar kroz ustajala sjećanja

kad je iskoračila na čistu neobojenu sunčevu svjetlost, na čist,
nenamirisan vazduh.
Ksander ju je odveo u stranu podalje od veće grupe ljudi
koja se okupila u razgovoru prije polaska na groblje.
„Preblijedila si.”
„Bilo je mnogo zagušljivo unutra, to je sve.” I previše
okupljenih je krijomice gledalo u nju.
U ženu koja je našla leš.
„Treba da odem na groblje”, rekao joj je. “Ti ne moraš.”
“I mislim da neću. Nisam je poznavala, tako da nema
potrebe da zabadam nos u nešto što me se ne tiče.”
„Odvešću te, odbaciću te kući.”
„Trebalo je da dođem svojim autom. Nisam razmišljala.”
“Ne moram mnogo da obilazim”, zaustio je pa se okrenuo
kad je prišao Čip.
Slika i prilika ucviljenosti, pomislila je Naomi. Zakrvavljene
podbule oči, blijeda koža s tamnim podočnjacima od nespavanja.
Krupan čovjek ispijenog izgleda.
„Čipe. Žao mi je, druže.”
Zagrlili su se jednom rukom, a zatim je Čip pogledao u
Naomi.
„Gospođice Karson.”
„Naomi. Žao mi je, mnogo mi je žao”
„Našla si je. Šef kaže po tome kako je ostavljena... kako ju je
ostavio, moguće da bi prošlo mnogo vremena prije nego što bi je
iko našao. A ti si je pronašla tako da su mogli da je vrate, da je
zbrinu.”
Iz onih ucviljenih očiju potekle su suze kad je uzeo
Naominu šaku i stavio je među svoje goleme šake. „Hvala ti.”
359
Obično nije voljela da dodiruje neznance, da im se primiče,

ali savladalo ju je sažaljenje. Privukla ga je u zagrljaj i držala
nekoliko časaka.
Ne, ubice ne misle na to - ili misle? Zapitala se. Da li tuga i
bol pojačavaju njihovo uzbuđenje? Da li ga začinjavaju kao so?
Kad se odmakao, Čip je obrisao suze nadlanicom.
„Velečasni je rekao da je Marla otišla na bolje mjesto.” Čip je
odmahnuo glavom. „Ali ovo je dobro mjesto. Ovo je dobro
mjesto. Nije trebalo da ide na bolje.”
Progutao je pljuvačku i sline. „Dolazite li na groblje?”
“Ja ću doći. Odvešću Naomi kući, pa dolazim tamo. “
“Hvala ti što si došla, Naomi. Hvala ti što si je pronašla.”
Tad je odšetao kao izgubljen čovjek, Naomi se okrenula.
„Bože, Ksander. “
Zatim je plakala za ženom koju nije poznavala.
360
20.
Kako je većina radnika poznavala Marlu, Naomi je kod

kuće dočekala relativna tišina. Buka je zasad bila skoncentrisana
u njenoj budućoj spavaćoj sobi i dopirala je u obliku kantri
muzike i brujanja pištolja za zabijanje eksera.
Pa ipak, kad je pokušala da radi, nije uspjela da se
skoncentriše. Kakve god da je slike otvarala na ekranu, na kraju
bi vidjela one ucviljene oči.
Umjesto da radi, izvela je psa u dvorište ispred kuće i
ponijela fotoaparat. Napraviće fotografije dvorišta prije uređenja
za Lela, jednostavniji i lakši zadatak od toga nije mogla da smisli.
Napraviće kopije i za sebe, pomislila je, možda će sastaviti knjigu
o razvoju kuće.
Može je držati u biblioteci, podsjetiti se čitavog procesa kad
bude imao čar daljine.
Kad joj je pas spustio lopticu pred noge, riješila je da
prihvati još jednu razonodu kako ne bi razmišljala o Marli i Čipu.
Bacila ju je i posmatrala ga dok je radosno jurio za njom.
Kad se treći put vratio, ispljunuo je lopticu, načuljio uši i
pomjerio pogled pa tiho zarežao u znak upozorenja nekoliko
sekundi prije nego što je začula zvuk automobila.
„Mora biti da se radnici vraćaju. Ništa od moje razonode.”
Međutim, spazila je da se uz uspon primiče policijski
automobil.
U njoj se sve napregnulo, stegnulo u pesnice. Vidjela ga je
na sahrani. Da je bilo ikakvog napretka u istrazi, najvjerovatnije
361
bi još tamo nešto čula. U svakom slučaju, to što je našla tijelo ne

znači da je on u obavezi da joj bilo šta direktno kaže.
Postojao je samo jedan razlog zašto je došao da je vidi.
Ne bi li se malo umirila, Naomi je spustila ruku psu na
glavu. „Sve je u redu. Očekivala sam ga.”
Krenuli su po neurednom grbavom travnjaku kad je Sem
izašao iz vozila. „Braća Kobi”, rekao je i pokazao glavom na
kamionet.
„Da. Vejdi i Bob su na spratu, rade. Ostali su otišli na
sahranu.”
„I ja se upravo vraćam sa groblja. Htio sam da
porazgovaram s tobom u četiri oka prije nego što se ostatak
Kevinove ekipe vrati”
„Dobro.” S kamenom umjesto želuca, skrenula je ka kući.
„Još nemam dovoljno stolica, ali lijepo je na balkonu na koji se
izlazi iz kuhinje.”
„Čujem da si unajmila Lelove da ti urede dvorište.”
„Planiraju da počnu u utorak.”
„Stvarno napreduješ”, prokomentarisao je kad su zakoračili
u kuću. Naomi je samo klimnula glavom i produžila.
Napredujem, pomislila je, ali radi čega? Nipošto nije smjela da
dopusti sebi da se zaljubi u tu kuću, u taj kraj. Nipošto nije smjela
da dozvoli sebi da se toliko sveže s nekim muškarcem.
„Ovo je vraški lijepa kuhinja.” S podignutim kačketom Sem
je opušteno stajao i razgledao. “A pogled uvijek obara s nogu.”
Kad je otvorila harmonikavrata, odmahnuo je glavom.
„Nije li ovo najbolje od svega? Jesi li ovo ti smislila ili je Kevin?”
“Kevin.”
„Sklapaju se tako da ne ometaju prolaz, samo ga otvaraju.
Bolje od ovoga nije moglo ispasti.”
362
Sjela je na metalnu stolicu a Tag je gurao njušku Semu u

koljeno. „Vidio sam te na bogosluženju”, počeo je Sem. „Lijepo
od tebe što si otišla. Znam da je nisi poznavala, a i ono što si znala
nije bilo naročito prijatno.”
„Žao mi je zbog onoga što joj se dogodilo.”
„Svima nam je žao.” Pomjerio se, okrenuo se od panorame
tako da su im se pogledi sreli. “Ne bih radio svoj posao, Naomi,
da se nisam malo bolje uputio u prošlost i porijeklo osobe koja je
pronašla njeno tijelo.”
“Da. Trebalo je da vam kažem. Nisam. Željela sam da
vjerujem da nećete provjeravati i da niko neće saznati.”
„Jesi li zato promijenila prezime?”
„To je djevojačko prezime moje majke, prezime mog ujaka.
On nas je odgojio pošto... Primili su nas, moju majku, brata i
mene, pošto je otac uhapšen.”
„Bila si pomoćnik u tom hapšenju.”
„Da.”
“To je užasno teško za jednu djevojčicu. Neću te pitati ništa
o tome, Naomi. Poznajem taj slučaj, a ako želim da saznam više,
lako je doći do informacija. Pitaću te jesi li u kontaktu sa svojim
ocem.”
“Ne. Nisam razgovarala niti komunicirala s njim od te
noći.”
„Nikad nisi otišla da ga posjetiš?”
„Nisam. Majka ga je posjećivala pa je na kraju popila bočicu
tableta. Voljela ga je ili je imao vlast nad njom. Možda je to isto.”
“Je li pokušao da stupi u kontakt s tobom?”
“Nije.”
363
Sem je ćutao nekoliko časaka. „Žao mi je što te dodatno

uzrujavam, ali sigurno te je pogodilo. Sličnosti. Vezivanje, rane,
ono što su uradili Marli, način na koji je ubijena.”
„Jeste. Ali on je u zatvoru, na drugom kraju zemlje. A
strašna istina je to da i drugi siluju, ubijaju i muče. Drugi rade
ono što je on radio.”
“To je istina.”
„Ali ja sam ovdje i našla sam je. Kao što sam našla Ašli.
Samo što sam Ašli našla na vrijeme. Ovdje sam, a Marlu su
silovali, ubili i mučili. Dakle, morate da posumnjate na mene.”
„Sve i da sumnjam, znam da je ti nisi otela, niti si je držala
zatočenu dva dana i uradila joj ono što joj je urađeno. Sve i da
sumnjam na tebe, bila si s Ksanderom u vrijeme kad je trebalo da
budeš s njom. Poznajem Ksandera otkako se rodio i nipošto ne
vjerujem da bi on učestvovao u nečemu takvom. Ne vjerujem ni
da bi ti.”
Trebalo je da bude zahvalna na tome; trebalo je da osjeti
olakšanje. Ipak, nije uspjela da nađe snage ni za jedno.
„Ipak ste se zapitali. Kad ste saznali ko sam, sigurno ste se
zapitali. I drugi će se zapitati. A neko od njih će pomisliti: Da, krv
je to. Krv nas povezuje, čini da budemo ono što jesmo. Otac joj je
psihopata. Šta je onda ona”
„Neću ti reći da se nisam zapitao. To mi je dio posla. Pitao
sam se desetak sekundi jer sam malograđanin, to je činjenica, ali
dobro radim svoj posao. Došao sam ovamo da te pitam jesi li u
kontaktu sa svojim ocem, ili je li on u kontaktu s tobom, zbog
male vjerovatnoće da je ovo što se ovdje dogodilo možda
povezano s njim.”
„Nije me čak ni pogledao. Onog jutra, u policijskoj stanici u
Zapadnoj Virdžiniji, kad su ga doveli.”
364
Još je vidjela taj prizor pred očima, jasno i detaljno, sve do

sunčevih zraka koji su padali na vodu u fontani, čestica prašine u
vazduhu.
„Izašla sam iz prostorije gdje su me ostavili da sačekam.
Izašla sam samo na minut i oni su ga baš tad uvodili, u lisicama.
Pogledao je kroza me, kao da nisam bila tu. Mislim da nikad
nisam bila tu za njega, ne zaista “
„Mnogo si se selila i putovala proteklih nekoliko godina.”
„Potrudila sam se da to bude dio mog posla. Ujaci su nas
štitili koliko su mogli od novinara, glasina, pogleda i bijesa.
Preselili su se nekoliko puta radi nas. Međutim, taj štit nije uvijek
bio dovoljan. Svakih nekoliko godina on se pogodi za nešto, za
neku povlasticu, za nešto, za informaciju o mjestu gdje je ostavio
neki leš. A onda se sve vrati - priče na televiziji, na internetu,
govorkanja. Moj brat kaže da on zapravo to želi više od svih
povlastica koje smisli, a i ja vjerujem da je tako. Stalan pokret i
selidbe znače da nisi na jednom mjestu dovoljno dugo da te iko
primijeti, ili bar ne mnogo.”
„Kupila si ovu kuću.”
„Mislila sam da ću moći da se provučem neopaženo.
Jednostavno sam se zaljubila u nju i ubijedila sebe da bih mogla
da imam ovo - pravi dom, mirno mjesto - i da niko nikad neće
saznati. Da sam prije neki dan krenula drugim putem, da je neko
drugi našao Marlu, možda bi i bilo tako. Međutim, nisam otišla
drugim putem. Nemam razloga da ikome pričam o tome.”
Kad je okrenula glavu da ga ponovo pogleda u oči, Sem ju
je potapšao po ruci. „Tvoje je hoćeš li reći ili ne.”
Željela je olakšanje, ali nije ga osjetila. „Hvala vam.”
„Nije u pitanju usluga. Provjerio sam tvoju prošlost, to mi je
službena dužnost. Ne idem okolo i tračarim o privatnim stvarima
365
drugih ljudi. Morao sam da ti postavim pitanja koja sam ti

postavio. Sad možemo da stavimo tačku na to.”
“Ja, ovaj... Samo želim da otkrijem mogu li da živim ovdje.
Potrebno mi je vrijeme da probam.”
„Meni se čini da ti već živiš ovdje i da ti dobro ide. Sad ću ti
reći nešto lično, a onda ću otići, vratiću se u grad. Sad mi je jasno
da Ksanderu nisi rekla ništa od toga.” Sem je ustao. „Reći ću ti,
kao čovjek čovjeku, da time ne činiš uslugu ni njemu ni sebi. No,
na tebi je da odlučiš hoćeš li ispričati tu priču ili ne. Čuvaj se,
Naomi.”
Sišao je balkonskim stepenicama, ostavivši je da sjedi tu i
pilji u vodu, u bijela jedra oblaka iznad nje i da se pita hoće li
ikad više osjećati.
***
Kao dvostruko nevrijeme, tuga i govorkanja grmili su

grobljem i zadali Ksanderu glavobolju. Iskrao se čim je ugrabio
zgodan čas i isključio radio dok se vozio natrag u grad. Prijalo bi
mu malo tišine.
Imao je dovoljno posla, uključujući ono što je odgodio tog
jutra, da bude sasvim okupiran. Svratio je u prodavnice rezervnih
dijelova, uzeo pivo od đumbira iz automata, kupio neke dijelove,
pa se zaputio ka radionici.
Pošto je provjerio spisak zaduženja, odlučio je da počne od
laksih i tako sebi olakša zakasnjeli početak radnog dana. Prije
nego što je izašao da uveze mini kupera nad kanal za
dijagnostiku, svratio je u limarsku radionicu da vidi kako teku
radovi.
366
Smatrao je da je izuzetno dobar u popravci limarije, ali Pit

je bio pravi umjetnik. Slupani eskort izgledaće kao da je tek
izašao iz salona kad Pit završi rad na njemu.
„Vratio si se sa groblja?”
“Da.”
Pit se namrštio pa namjestio zaštitne naočare. “Ne
podnosim sahrane.”
„Ne vjerujem da ih iko voli.”
„Ima i onih koji ih vole.” Pit je mudro klimnuo glavom.
„Neki ljudi su sjebani i sahrane ih uzbuđuju. Prate kad su
sahrane i idu na njih čak i kad ne znaju ko je umro.”
„Ima svakakvih ljudi”, zaključio je Ksander pa ostavio Pita
da radi.
Pošto je završio s minijem, otkucao plan rada na
kompjuteru u radionici i poslao ga u folder završenih poslova pa
napravio pauzu dovoljno dugu da se popne do svog stana,
napravi sendvič sa ono malo raspoloživih namirnica. Zatim se
posvetio sljedećem zadatku sa svog spiska.
Proveo je u radu još dobra četiri sata - glavobolja je
popustila, ali mu se vrat ukočio.
Pošto je rekao Naomi da će donijeti večeru, nazvao je
piceriju i naručio zapečene špagete prije nego što je počeo da
zatvara radionicu.
Upravo je bio krenuo ka svom motociklu kad se Maksi iz
Rinaldove picerije pojavila u automobilu, sa izduvanom zadnjom
gumom koja je lupala.
„O, Ksandere! Molim te” Doslovce je sklopila šake kao u
molitvi kad je iskočila iz automobila. „Znam da si zatvorio, ali
molim te. Nešto nije u redu s mojim autom, maločas je počeo da
pravi užasnu buku i jedva sam ga dovezla dovde.”
367
„Guma ti se izduvala, Maksi”

„Je li?” Okrenula se, pogledala gdje je pokazao. „Kako se to
dogodilo? Nisam je probušila niti išta slično. Samo je počela da
lupa. Mislila sam da je motor ili nešto slično.”
Pošto je provukla prste kroz plavu kosu prokšaranu
ljubičastim pramenovima, uputila mu je sramežljiv osmijeh.
„Možeš li je promijeniti?”
Čučnuo je. „Maksi, ova guma je ćelava kao tvoj djed, a uz to
si je uništila tako što si vozila na njoj”
„Moram da uzmem novu? Možeš li je zamijeniti
privremeno, samo zasad, staviti rezervnu?”
„Nemaš rezervnu gumu, imaš krofnu - pomoćnu gumu - i
ne možeš se voziti okolo na njoj.” Obišao je oko auta, odmahnuo
glavom.
„Tvoje gume su se istrošile još prije šesnaest hiljada
kilometara.”
Zinula je u čudu i izbečila oči. „Trebaju mi četiri nove
gume?”
„Tako je.”
“K vragu! K vragu! K vragu! Ode ušteđevina koju sam
čuvala za šoping u Sijetlu s Lisom. A uz to ću i zakasniti na
posao.”
Pokušala je s kratkim flertom. „Zar ne bi mogao samo da
zakrpiš izduvanu gumu, samo za sad, a onda... E jebe mu”,
progunđala je kad ju je odlučnim pogledom natjerao da odustane.
“Na licu ti je izraz kao kod mog oca.”
To je malo zabolilo budući da je bio samo desetak godina
stariji od nje. Ipak, nije popustio.
„Mogla bi da pukne i ti bi mogla da se slupaš. Ponudiću ti
najbolje što mogu, ali moraćeš da ih zamijeniš. Mogu ti ih
368
montirati sutra, prije podneva, i mogu te odvesti na posao.

Ionako me tamo čeka hrana koju treba da pokupim. Možeš li da
nađeš prevoz do kuće?”
Maksi se pomirila sa sudbinom pa uzdahnula. „Mogu da
otpješačim do Lise, da prespavam kod nje.”
Rizikujući još jedno poređenje s njenim ocem, Ksander je
odmahnuo glavom. “Ne dolazi u obzir da ideš pješke sama
poslije zatvaranja. Ne sad.”
„Svi misle da je onaj ko je ubio Marlu odavno otišao. To je
samo neki grozni perverznjak u prolazu.”
„Hajde da se dogovorimo. Dobićeš gume o mom trošku i
prihvatićeš moj prijedlog. Ne smiješ ići sama pješke poslije
zatvaranja.”
„Dobro, dobro. Reći ću tati da dođe po mene.” Kad ju je
Ksander strogo pogledao, zakolutala je očima. “Obećavam.”
Prešla je prstom preko srca.
„Važi.” Uzeo je rezervnu kacigu i dao joj je. “Ne ispoštuješ
li dogovor, dvostruko ću ti naplatiti gume.”
„O, Ksandere.” No, nasmijala se pa sjela na motocikl iza
njega. „Dogovor je dogovor i ako ništa drugo, dobila sam kul
prevoz do posla.”
Kad je stigao do velike kuće, želio je samo da sjedne na
balkon s Naomi, možda da popije pivo. I dopusti sebi da zbaci sa
sebe čitav minuli dan kao košuljicu.
Kad je Ksander odvezao kutije s hranom, Tag je dotrčao iza
kuće da ga dočeka kao da se vraća iz rata.
Zahvalan na toj dobrodošlici, podigao je hranu jednom
rukom da je pas ne dohvati, a drugom ga pomazio. A kad mu se
teniska loptica sputila pred noge, jako ju je šutnuo pa je Tag
radosno pojurio za njom.
369
Primijetio je da je u dvorištu samo Naomin automobil i

zapitao se zašto Kevin nije sačekao. Iako se Ksander zadržao
duže u radionici, očekivao je da će Kevin sačekati dok on ne
dođe.
Obišao je oko kuće, zastao da još jednom šutne loptu.
Sjedila je na balkonu sama, radila na tabletu, sa čašom vina
na stočiću pored metalne klupe.
„Zadržali su me”, rekao je.
Samo je klimnula glavom, ne prekidajući rad.
„Uzeću pivo, staviću ovo u rernu na nisku temperaturu.”
“Važi.”
Nije smatrao da je posebno osjetljiv na zlovolju - bar su mu
iznervirane žene rekle da mu nedostaje taj osjećaj - ali znao je kad
nešto ne valja.
Iskustvo ga je naučilo da je najbolji način da izađeš na kraj
sa takvom situacijom, a ne znaš šta tačno nije kako treba, da se
jednostavno ponašaš kao da je sve u redu dok se ne pokaže šta
tačno ne valja.
Ponekad, ako ti se posreći, to prođe samo od sebe.
Vratio se s pivom, sjeo pored nje, ispružio noge. Čovječe,
kakav osjećaj. „Gdje je Kev?”
„Kod kuće sa ženom i djecom, pretpostavljam.”
„Mislio sam da će sačekati da ja dođem ovamo.”
„Insistirala sam da ode kući. Nije mi potreban
tjelohranitelj.”
Čovjek ne mora da bude Gospodin Osjetljivi da bi
prepoznao zlovolju. Potegnuo je gutljaj piva, pustio da mu
polako klizne niz grlo.
Tišina je potrajala dvadesetak sekundi.
370
“Ne dopada mi se što vas dvojica usklađujete smjene.

Nisam idiot i nisam nesposobna.”
„Nikad nisam ni pomislio da si ijedno od to dvoje.”
„Onda prestani da bdiš nada mnom i prestani da tražiš to
od Kevina. To ne samo da vrijeđa već i nervira.”
„Izgleda da ćeš biti i uvrijeđena i iznervirana.”
“Ne možeš ti da odlučuješ umjesto mene.”
„Marlino tijelo, desetak metara niže od ovog mjesta na
kojem sjedi, kaže da mogu.”
„Meni niko neće diktirati šta da radim, a ako misliš da ti to
što spavaš sa mnom daje to pravo, grdno se varaš.”
Krajičkom oka vidio je da se pas odšunjao niza stepenice, u
potrazi za sigurnim mjestom daleko od vatrene linije.
„Pričaš gluposti. I to neuvjerljive. Ne možeš čak ni da mi
kažeš šta te je spopalo od jutros, ali znam kad neko traži svađu.
Nisam raspoložen za svađu, ali to može da se promijeni”
„Gušiš me, vrlo je jednostavno” Odgurnula je klupu, uzela
vino, spustila tablet. „Kupila sam ovu kuću jer volim da budem
sama, a sad nikad nisam sama.” Otpila je dobar gutljaj iz čaše,
koja joj, mogao je da se opkladi u čitavu sedmičnu zaradu, nije
bila prva te večeri.
“Da, i to može da se promijeni. Ako pokušavaš da mi daš
nogu, onda budi iskrena.”
„Treba mi prostora.”
„Takvi klišei su takođe neuvjerljive gluposti. Možeš ti
mnogo bolje.”
„Nije trebalo da započinjem ovo... nešto s tobom, a i razvilo
se prebrzo, zakomplikovalo.”
Glas joj je bio oštar od srdžbe i još nečega što nije mogao
sasvim da odredi.
371
„Dosadilo mi je da se osjećam opkoljeno i ograničeno. I to

jednostavno mora da se prekine. Da se jednostavno prekine. Ti,
ova kuća, dvorište. I pas, k vragu. Sve to je previše. Sve to je
greška i treba da se prekine.”
Došlo mu je da uzvrati napad i to jako, jer zaboga,
povrijedila ga je. Nije očekivao taj udarac niti da će ga tako
poraziti.
Zakomplikovalo se? Tu je bila u pravu. U njemu su se
uplele komplikacije za koje nije ni znao da postoje.
Međutim, ona je drhtala i prebrzo disala. Bila je uzrujana i
prijetio joj je još jedan napad panike i on je vraški dobro znao
zašto.
„Ako hoćeš da odem, otići ću. Povešću i prokletog psa ako
ti tako želiš. Ja se nikome ne namećem. Ali reci mi istinu.”
„Upravo sam ti je rekla! Ovo je greška. Sve ovo je greška i
treba da je ispravim.”
„Tako što ćeš odbaciti mene, psa, ovu kuću, sve što si
počela ovdje da gradiš? To nije ono što želiš.”
„Nemaš ti pojma šta ja želim.” Ošinula ga je tim riječima i
srdžbom protkanom strahom. “Ne poznaješ me.”
„Poznajem te i to vrlo dobro.”
“Ne poznaješ! To su gluposti. Ne poznaješ me. Ne znaš ko
sam niti šta sam. Znaš me samo nekoliko nedjelja, ovih nekoliko
nedjelja koliko sam ovdje. Ne znaš ništa od ranije. Ne znaš
mene.”
Tad mu je sinulo, jasno i čisto kao staklo. Shvatio je šta je
ono neodređeno ispod svega toga, u osnovi njene srdžbe i straha.
Bila je to bol.
372
„Znam te, znam.” Sklonio je pivo u stranu, ustao. „Znam ko

si, odakle si, šta si prošla i šta pokušavaš da izgradiš sad, daleko
od toga.”
Odmahnula je glavom, povukla se korak unazad. „Nije
moguće” Vidio je da joj usne drhte prije nego što ih je stisla, vidio
kako su joj suze zablistale u očima iako se suzdržavala da ne
zaplače.
„Šef policije Vinston ti je rekao.”
Sad mu je sve bilo jasno. „Nije. Nisam razgovarao s njim,
nisam ga vidio od groblja. Ali ti jesi. Nije mi on ništa rekao. Ti si
mi rekla.”
Stavila je ruku preko grudi, uhvatila se šakom za rame kao
da se štiti.
Nije saznao od njega, pomislila je. K vragu, nije saznao od
njega.
„Nikad ti nisam rekla ništa o tome.”
„Nisi ni morala.”
Obuzdao je vlastiti gnjev. Pustiće ga da se vine kasnije, ali
sad, zasad, govoriće trezveno.
„Onog dana u mom stanu, prvi put kad si došla. Vidjela si
jednu knjigu na mojoj polici. Knjigu Sajmona Vensa. Izgledala si
kao da te je neko šutnuo u stomak. Nije bilo teško dokučiti zašto.
U knjizi ima fotografija. Imala si jedanaest-dvanaest godina,
pretpostavljam. Bila si dijete. Promijenila si frizuru, porasla. Ali
imaš iste oči, isti izraz lica. A Naomi nije svakidašnje ime.
„Znao si” Zglavci na šakama bili su joj bijeli kao kost.
„Mogu da poželim da knjiga nije bila tamo da ti stavi onaj
izraz na lice. Ali bila je.”
„Jesi li... ovaj... Rekao si Kevinu.”
373
“Ne” Sumnjičavost u njenom pogledu je bila toliko

očigledna da je sačekao jedan časak, gledajući je pravo u oči.
“Nisam”, ponovio je. “To što smo kao braća ne znači da ću mu
reći nešto što ti ne bi željela da mu kažem.”
„Nisi mu rekao”, ponovila je, pa je pustila rame i ruka joj je
pala niz bedro. „Znao si sve ovo vrijeme, znao si i prije nego što
smo... Zašto mi nisi ništa rekao, nisi me ništa pitao?”
„Nisam znao, zato je knjiga bila tamo. A kad sam saznao?
Nisam htio da više ikad vidim onaj izraz na tvom licu. I naravno,
nadao sam se da ćeš mi sama reći prije nego što budem morao to
ovako da ti istresem u lice, ali natjerala si me.”
“Nisi” Protrljala je dlanom čelo između obrva, pa okrenula
glavu. “Nisi mi to istresao u lice. Drugi jesu, tako da veoma
dobro znam kakav je osjećaj. Ovaj osjećaj mi je nepoznat.”
Spustila je čašu na ogradu, pritisnula oči prstima. „Treba mi
minut.”
„Ako imaš potrebu da vičeš, slobodno viči. Ako imaš
potrebu da plačeš, slobodno se isplači. Doduše, radije bih slušao
viku.”
„Neču vikati, niti plakati.”
„Vjerujem da bi večina ljudi uradila oboje. No, ti nisi kao
većina ljudi.”
„Svjesna sam toga.”
“Umukni.”
To drsko ponašanje začudilo ju je dovoljno da se okrene
prema njemu. „Samo umukni, jebo te.” Sad je on dao oduška
svojoj srdžbi.
„Jesi li glupa, jebo te? Možda te ne poznajem, zato što sam
mislio da si pametna. Veoma pametna. No, možda si ipak
374
dovoljno glupa da misliš da vjerujem da si loša zato što dijeliš

DNK sa nekom psihopatskom huljom.”
“On je čudovište. I on je moj otac.”
„Moj otac ne razlikuje karburator od kočnice, ima dva
kompleta palica za golf i voli opuštajuću muziku.”
“To nije isto, uopšte nije.”
„Zašto nije? Zašto kog đavola nije isto? Vezuje nas krv,
odgojio me je - uglavnom - a potpuno smo različiti. On pročita
otprilike jednu knjigu godišnje, i to samo ako je bestseler.
Iznerviramo jedan drugog svaki put kad provedemo zajedno više
od sat vremena.”
„To nije...
„A tvoj brat?”
Zbunio ju je, baš kao što je i htio.
„Ovaj... Šta s Mejsonom?”
„Kakav je on čovjek?”
„On je... sjajan. Pametan. Genijalan zapravo i posvećen,
brižan.”
„Dakle on može da bude ono što jeste, sa istim genima, a ti
si šta? Pokvarena?”
„Ne. Nisam, znam da nisam. Svjesna sam da nisam takva,
razum mi to govori, ali ponekad osjećam da jesam.”
„Prevaziđi to.”
Buljila je u njega. “Da to pre... prevaziđem?”
“Da. Prevaziđi to, nastavi dalje. Tvoj otac je poremećen i to
je to. To ne znači da i ti moraš da budeš poremećena.”
„Moj otac je najozloglašeniji serijski ubica ovog stoljeća.”
„Još je ovo mlado stoljeće”, rekao je pa slegnuo ramenima i
naveo je da se opet začuđeno zagleda u njega.
„Gospode bože. Ne shvatam te.”
375
„Onda shvati ovo. Uvredljivo je i ljuti - upamti ovo - to što

misliš da bih promijenio mišljenje i osjećanja prema tebi zato što
si kćer Tomasa Dejvida Bouza. Da bih postupio drugačije jer si
prije sedamnaest godina spasla život - u stvari si spasla mnogo
života. I ako je čitava ova sjebana glupost razlog što pokušavaš
da me šutneš, nemaš sreće. Mene nije tako lako šutnuti.”
„Sad stvarno ne znam šta da ti kažem.”
„ Ako hoćeš da odem, nemoj da koristiš Bouza kao izgovor
da me otjeraš od sebe.”
„Moram da sjednem.”
Sjela je na klupu. Pas je očigledno zaključio da joj je
potreban, pa se polako vratio i spustio glavu na njeno koljeno.
„Nisam to mislila”, promrmljala je i pomilovala ga. „Nisam
ozbiljno mislila ono što sam rekla za psa, ni za kuću. Nisam
mislila ni ono što sam rekla za tebe. Rekla sam sebi da treba tako
da mislim; da bi svima oko mene bilo bolje kada bih zaista mogla
tako da mislim. Lakše je biti u pokretu nego pustiti korijenje,
Ksandere, za nekog kao što sam ja.”
„Ne bih rekao. Mislim i da je to nešto što si govorila sebi
dok nisi gotovo povjerovala u to. Da si sve vrijeme tako mislila,
ne bi ni kupila ovu kuću. Ne bi je vratila u život. Sigurno ne bi
prihvatila tog psa, u to mogu da se opkladim, ma koliko da sam
te ja nagovarao da to uradiš.”
Prišao joj je pa ponovo sjeo pored nje. „Spavala bi sa mnom.
Vidio sam to prvi put kad si došla u kafanu.”
„O, je li?”
Nije se još bio sasvim smirio, ali bio je na dobrom putu.
Ponovo je uzeo pivo. „Primijetim i osjetim kad će žena biti rada
da spava sa mnom. Međutim, da si sve vrijeme vjerovala u te
gluposti, to nikad ne bi preraslo u nešto ozbiljnije.”
376
“I nije trebalo da preraste.”

„Mnogo dobrih stvari se desi slučajno. Da Čarls Gudjer nje
bio trapav, ne bismo imali vulkaniziranu gumu.”
“Šta?”
„Gumu zaštićenu od atmosferskih uticaja - automobilske
gume, recimo gudjer gume. Pokušavao je da smisli kako da
napravi gumu koja će biti zaštićena od atmosferskih uticaja,
slučajno je ispustio svoj eksperiment na šporet i eto ga, napravio
je gumu zaštićenu od atmosferskih uticaja.”
Zbunjeno je masirala bolnu sljepoočnicu. „Sad mi tek ništa
nije jasno.”
„Ne mora sve da bude isplanirano da bi uspjelo. Možda
smo oboje mislili da ćemo se kresnuti koji put i nastaviti svak
svojim putem, ali nismo. I dobro nam ide.”
Iznenadio ju je zvuk vlastitog smijeha. „Čovječe, Ksandere,
srce mi treperi od tog romantičnog opisa. Zvuči kao sonet.”
Odlično, shvatio je, ponovo se smiruje. „Hoćeš romantiku?
Mogao sam ti donijeti cvijeće?”
„Nemam u šta da ga stavim.” Uzdahnula je. “Ne treba mi
romantika, a i ne znam šta bih s njom. Volim da znam da čvrsto
stojim nogama na zemlji. A ne stojim, ne postojano, otkako sam
vidjela ovu kuću. Danas... u crkvi. Pogodilo me je tako jako jer me
je podsjetilo, iznova, na sve ljude koje je moj otac povrijedio. Ne
samo na žene koje je ubio, već i na one koji su ih voljeli.”
„Bilo bi mi žao što si je našla bez obzira na sve, ali bilo mi je
mnogo žalije kad sam shvatio kakve će ti to uspomene vratiti. Jesi
li razgovarala o tome s bratom, sa ujacima?”
„Nisam. Zašto da ih podsjećam na to? Nisam mislila ni s
kim da razgovaram o tome. Ne o uspomenama koje su mi se
vratile.”
377
“Na tebi je da odlučiš hoćeš li pričati o tome ili ne. Našla bi

dobre prijatelje u Kevinu i Dženi. Ne vjeruješ mi? Ćutanjem ne
činiš uslugu ni njima ni sebi.”
“To mi je rekao i šef policije Vinston kad je saznao da nisam
rekla tebi. Baš to mi je rekao, da ćutanjem ne činim uslugu ni tebi
ni sebi.”
„Hoćeš li mi reći šta ti je još rekao?”
„Znala sam čim sam ugledala njegov automobil pred
kućom.”
Sklopila je oči, dopustila sebi da osjeti psa pored nogu,
čovjeka pored sebe.
„Jednostavno sam izgubila tlo pod nogama. Nestalo je,
samo tako. Očekivala sam to - znala sam da će provjeriti moju
prošlost zato što sam našla tijelo. No, ipak sam izgubila tlo pod
nogama. Bio je iskren i bio je plemenit. Rekao je da neće nikome
reći, da nije i da neće. Nikad nisam bila ni sa kim drugim ko je
znao, osim sa svojom porodicom. Ako bi se saznalo, otišla bih
prije nego što bi se išta promijenilo.”
„Otišla bi prije nego što bi saznala hoće li se promijeniti ili
neće?”
„Možda je to istina, ali prošla sam kroz te promjene i
užasne su. Sve ti uzmu”, kazala je tiho, “i zgaze te.”
„Sjedim ovdje i pijem pivo kao što sam se nadao da ću
raditi otkako sam zatvorio radionicu. U rerni nas čeka toplo jelo,
a pred nama je lijep zalazak sunca. Ništa se nije promijenilo niti
treba da se promijeni. Navići ćeš se na to.”
Ništa ne treba da se promijeni. Može li to da bude istina? Je
li to zaista moguće?
„Možda bismo mogli samo da još malo sjedimo ovdje, dok
se ne naviknem na to.”
378
„Što se mene tiče, možemo.”
***
Nekoliko sati kasnije, kad se zatvorilo sve osim kafana u

gradskim ulicama, zavladala tišina, a svjetlost uličnih fenjera
treperila u mraku, posmatrao je i čekao.
Prethodno je odvojio dovoljno vremena da prouči
svakodnevna zbivanja u glavnoj ulici s njenim radnjama i
restoranima. Da dobro osmotri žene koje su zatvarale te radnje ili
se pješke vraćale kući poslije posla u nizu kuvarica i konobarica.
Namjerio se na lijepu mladu plavušu, ali neće biti izbirljiv.
Najmanje tri mlade su radile kasnu smjenu u piceriji.
Neku će izabrati - ali lijepa mlada plavuša? Ona mu je bila
prioritet.
Kamp prikolicu je ostavio u kampu dobrih dvadeset
kilometara dalje, postavljenu sve po propisu.
A kad bi samo znali šta radi u toj kućici daleko od kuće. Na
samu tu pomisao došlo mu je da se grohotom nasmije.
Međutim, uzbuđenje je naraslo, vrela lopta u stomaku, kad
su se zadnja vrata restorana otvorila.
Zgodna plavušica, baš kao što se nadao.
I to sasvim sama.
Neprimjetno je izašao iz auta, u mračni dio parkinga, s
krpom koju je prethodno riatopio hloroformom.
Volio je da koristi hloroform, pomagalo stare škole. On ih
onesvijesti - nema zbrke, nema vike - iako im od njega najčešće
bude malo muka. To je samo dodavalo čar čitavom procesu.
379
Koračala je, odlučno, mlade sise su malo skakutale, čvrsto

mlado dupe se njihalo. Bacio je pogled put restorana, da se uvjeri
da više niko nije izašao, krenuo da napravi potez.
Utom su svjetla farova prosjekla tamu parkinga i natjerala
ga da skoči natrag u mrak. Plavušica je sačekala da automobil
skrene ka njoj, pa otvorila suvozačka vrata.
„Hvala, tata.”
„Nema na čemu, mila.”
Došlo mu je da šutne nešto, da udari u nešto kad se
djevojka koju je želio odvezla i ostavila ga napaljenog i
ispunjenog žudnjom.
Na oči su mu navrle suze. A onda su se vrata ponovo
otvorila.
Izašle su još dvije. Vidio ih je na svjetiu iznad vrata
restorana, čuo im glasove, smijeh dok su razgovarale;
Zatim je izašao jedan mladić. On i mlađa žena su se uzeli
podruku i odšetali zajedno.
Mlada djevojka se okrenula, vratila se. „Lijepo se provedi
sutra. Pažljivo vozi.”
Druga žena je krenula na parking. Nije bila mlada kao
druge, ni tako lijepa - ni plava kao što je želio - ali poslužiće.
Poslužiće dovoljno.
Pjevušila je nešto sebi u bradu kad je otvorila tašnu da
izvadi ključ.
Sve što je morao da uradi, stvarno sve što je morao da uradi
bilo je samo da zakorači iza nje. Namjerno joj je dao sekund da
osjeti strah, da joj srce poskoči dok je okretala glavu.
Zatim joj je prekrio lice krpom, zgrabio je oko struka dok se
batrgala, dok je osjećao vrelinu njenog prigušnog vriska na dlanu.
A onda se veoma brzo, skoro prebrzo, oklembesila.
380
Stavio ju je na zadnje sjedište automobila, uvezao joj ruke i

noge ljepljivom trakom, zalijepio joj traku preko usta, prebacio
ćebe preko nje, sve za dvadeset sekundi.
Odvezao se sa parkinga, prošao kroz grad, oprezno
poštujući propisanu brzinu, koristeći žmigavce. Nije čak ni radio
upalio dok nije izašao iz grada. Otvorio je prozore da rashladi
obraze, bacio pogled u retrovizor da vidi obličje pod ćebetom.
„Sad ćemo se zabaviti. Vraški dobro ćemo se zabaviti.”
381
FOKUS
Posmatrač često vidi više od igrača.
DŽEJMS HAUEL
382
21.
Kad se nedjeljno jutro primaklo, Ksander je na ovom svijetu

želio samo da spava dok sunce ne izađe. Tri poziva za usluge na
putu u petak u noći spriječile su ga da održi uobičajenu svirku
subotom uveče i izvukle ga iz kreveta. Dvaput.
Zapalili su atmosferu u baru u Junionu, dobar nastup,
dobar provod, dobar honorar - ali svalio se u Naomin krevet tek
u dva ujutro.
Tagov poziv na buđenje u pet ujutro dočekao je ljutitim
gunđanjem.
“Ja ću ga pustiti”, rekla je Naomi.
Promrmljao je da se slaže, pa ponovo utonuo u san.
Probudio se blago dezorijentisan i sam tri sata kasnije.
Pomislio je na Naomi pa protrljao lice šakama. Gospode bože,
treba da se obrije - brijanje mu i nije omiljen sport. Zatim se sjetio
da je nedjelja i nije mu bilo jasno zašto bi iko morao da se brije
nedjeljom.
Kroz staklena vrata sijalo je sunce. Kroz njih su se vidjele
plave linije vode i njeno tiho prostranstvo iza zatona. Nekoliko
brodica - ranoranioci - krstarilo je plavetnilom.
Brodove nije volio ništa više od brijanja, ali prijalo mu je da
ih gleda.
Međutim, u tom trenutku, daleko više bi mu prijala kafa.
Ustao je, navukao farmerice, ugledao majicu kratkih rukava koju
je nekad tu ostavio, uredno savijenu na komodi.
383
Zahvalan što ne mora da nosi majicu prljavu od znoja,

obukao ju je preko glave i otkrio da je ma šta da je Naomi
koristila za pranje veša mirisalo bolje od onoga što je on koristio.
Morao je da zamoli Kevina i Dženi za uslugu, zatim da
nagovori Naomi da se odveze s njima u Junion na nekoliko sati.
Dopadalo mu se što je vidi tamo, a još više mu se dopadalo što
zna da će se Kevin postarati da ona stigne do kuće, uđe, zaključa
se i bude na sigurnom dok se on ne vrati.
Dala mu je ključ i šifru za alarm, mada nije bio siguran je li
to bilo samo za jednu noć ili šta. Mislio je da ni ona nije sigurna u
to.
To nešto među njima bi bilo lakše kada bi mogao da ostavi
nekoliko osnovnih stvari kod nje. Nije bio siguran u svoj položaj
tamo, na novoj novcijatoj teritoriji.
Nikad prije toga nije živio ni sa jednom ženom, čak ni
djelimično. Pazio je da ne dođe do toga. Njegov prostor možda
nije bio tako velik kao Naomin, ali svejedno je volio svoj prostor.
No, ipak je bio tu, ponovo je ustajao iz njenog kreveta, nosio
majicu koju je ona oprala i razmišljao o tome da je zamoli da mu
skuva kafu.
To nešto među njima je imalo mnogo pokretnih dijelova i
nije još bio sasvim dokučio kako se svi ti dijelovi uklapaju.
No, dokučiće, rekao je sebi kad je izašao da potraži nju i
kafu. Na kraju uvijek dokuči kako se stvari uklapaju.
Čuo je njen glas, tih, pa je promijenio pravac i krenuo ka
njenom privremenom radnom prostoru.
Držala je širom otvoren prozor, a pas je ležao opružen pod
improvizovanim stolom za rad.
Sunce joj je obasjavalo kosu, pretvorivši je u stotine nijansi
zlatne, bronzane i boje karamela dok je dugom alatkom sjekla
384
ploču za okvire i mrmljala nešto sebi u bradu. Nedaleko je velik

moderan štampač brujao i izbacio iz sebe fotografiju veličine
postera.
Trebalo mu je nekoliko časaka da shvati da je to fotografija
njegovih šaka koje drže knjigu Džejn Ostin.
Zatim je ponovo vidio sebe, već uramljenog i prislonjenog
uza zid. Fotografija koju je snimila u rano jutro, sa svitanjem iza
njegovih leđa i njegovim pogledom na njoj.
Imala je još fotografija veličine postera - njegov zid
prekriven knjigama, opet njegove šake, svitanje nad zalivom -
zakačene štipaljkama za držače nekakvog stalka i niz
odštampanih manjih fotografija na tacni.
Pas mu je poželio dobro jutro tako što je lupnuo repom, a
kako nada u tom psu nikad nije umirala, izvukao se ispod stola i
donio Ksanderu lopticu.
Zaokupljen posmatranjem, Ksander je samo spustio ruku
psu na glavu i nastavio da posmatra Naomi.
Zadubljenu u rad, okupanu sunčevom svjetlošću, u vitke
šake koje su vješto baratale alatkama, tamnozelene oči
usredsrijeđene na njenu umjetnost. U to visoko vitko tijelo u
svijetloplavoj košulji i bež pantalonama dugim do iznad
gležnjeva, u bosa stopala.
To je to, dakle. Tako se sve uklapa. Tako se uklapa bar
njegova polovina, pomislio je. Uklapaju se, svi ti pokretni
dijelovi, jer je on zaljubljen u nju.
Nije li vasiona trebalo da ga upozori na to? Bilo mu je
potrebno malo vremena, bilo mu je potrebno da se prilagodi,
pregrupiše, da se...
A onda je ona podigla oči sa rada i pogledi su im se sreli.
385
Dunula je kroz njega, ta oluja osjećanja, tako snažna da je

ostao bez daha. Na tren se zapitao kako ljudi tako žive, kako
mogu da nose u sebi tako mnogo za nekog drugog.
Prišao joj je, zgrabio je, podigao tako da se propela na prste,
pa je žudno poljubio.
To. Ona. Njegov život više nikad neće biti ono što je bio
poslije tog trenutka. I on nikada neće biti samo ono što je nekad
bio.
Ljubav je sve promijenila.
Izbačena iz ravnoteže, uhvatila ga je za ramena. Od njega
joj se zavrtilo u glavi, srce je počelo ubrzano da joj tuče, koljena su
joj zaklecala. Držala se za njega, preplavljena silinom tog trenutka
i jahala s njim na tom vrelom brzom talasu.
Kad ju je pustio, spustila je šake na njegove obraze pa
otegnuto izdahnula. „Hej, dobro jutro.”
Spustio je čelo na njeno na tren, dok se nježnost preplitala
sa strašću.
„Jesi li dobro?” upitala ga je.
Nisam, pomislio je. Vjerovatno neće biti dobro godinama.
„Treba uvijek da nosiš sunčevu svjetlost”, rekao joj je.
„Izgleda dobro na tebi.”
“Ja mislim da ti uvijek treba ujutro dugo da spavaš.”
„Niko u stvarnom svijetu ne smatra da spavati do osam
ujutro nedjeljom znači spavati dugo.”
Kako bi dao sebi trenutak da se smiri, Ksander se okrenuo
prema odštampanim fotografijama. „Vrijedna si.”
„Imam porudžbe. Iz galerije, sa interneta, od Kriste.”
„Dakle, bila si u pravu u vezi sa šakama.”
„O, da. Mnoštvo pregleda na mom sajtu, mnogo
porudžbina za daunloudovanje, odštampanu fotografiju u
386
standardnoj veličini i veličini postera ove i one sa zidom

prekrivenim knjigama. Moram da naručim još materijala.”
Pogledao je u kutije i hrpe hartije. “Još?”
„Još. Ovdje ne mogu da se organizujem tako dobro kao što
ću se organizovati kad budem imala svoju radnu sobu. Možda
prekršim vlastito pravilo i nagovorim Kevina da je što prije
napravi. No, zasad mogu i ovako. Kasno si stigao”, dodala je pa
uzela tek odštampani poster.
„Da, mislim da sam stigao ovamo oko dva. Probudio sam
psa.”
„Čula sam ga - i tebe.”
„Izvini.”
„Nema veze. Utješno je što laje i strči dolje kao da će
iskidati provalnika. Mada je moguće da bi zbrisao u drugom
pravcu da je neko kog ne poznaje. Sinoć ste svi dobro zvučali.”
“Da, rasturili smo.”
Zakačila je poster na mjesto pa prišla svojoj tacni. „Šta
misliš o ovima?” Zaustio je da joj kaže da će otići po kafu, budući
da mu je jako trebala, ali ugledao je odštampanu fotografiju
benda, onu sa alatkama, polomljenim vjetrobranom. Uzeo je tu
skupinu fotografija i prelistao ih.
„Gospode bože, Naomi, pa ove su odlične. Stvarno odlične.
Dejv stalno ponavlja kako ne može da odluči šta da upotrijebi,
koju za šta. Iznova i iznova dok ti ne dođe da ga odalamiš.”
„Zato sam odštampala nekoliko. Svi ste ih vidjeli na
kompjuteru, ali ponekad štampanje pomogne u odabiru.”
“Ne bih rekao. Sve su sjajne. Uradila si neke crnobijele?”
„Djeluju natmureno, je l’ da?” Pogledala je preko njegovog
ramena, kao da hoće da provjeri. „Pomalo opasno. Trebalo bi da
387
svaki od vas izabere jednu za sebe. Uokviriću vam ih. I treba da

izaberete jednu da je stavite Kod Lu.”
“Da, možda. Da. Ova crnobijela je za kafanu Kod Lu jer bolje
odgovara atmosferi.”
„Slažem se.”
„Dejv će dobiti nervozni tik u nastojanju da odluči.” Vratio
je fotografije na tacnu. „Treba mi kafa.”
„Idi u kuhinju. Imam još par stvari da završim pa ću sići.
Možeš pustiti psa napolje”, dodala je. „Prelijep je dan za njega da
bi bio unutra.”
„Prelijep je dan za svakoga. Mogli bismo se provozati
putem 101. U kabrioletu ili na motociklu, ti biraj.”
„Ako ćemo u vožnju, uzmi kabriolet pa da mogu da
ponesem opremu.
I povedem psa.”
„Svratićemo kod mene po auto.”
Čim je Ksander krenuo da izađe, Tag je jurnuo ispred njega.
Uzeće slobodan dan - bez posla, bez brijanja, bez
razmišljanja o tome šta da uradi, ili da ne uradi, po pitanju toga
što se zaljubio.
Poznavao je ljude koji su se zaljubljivali i odljubljivali
redovnije nego što su dolazili da im promijeni ulje. Međutim, on
nije bio jedan od njih.
I ranije mu se dešavalo da iznenada osjeti požudu, čak i da
mu se neka žena ozbiljno svidi, ali taj osjećaj gubljenja tla pod
nogama? Bilo je to potpuno novo iskustvo.
Jednostavno će pustiti da sve to malo odleži, odlučio je. Da
se uvjeri da nije u pitanju neko trenutno zastranjivanje.
Na pola puta niza stepenice Tag je tiho zarežao pa se sjurio
do vrata kao metak. Dvaput je oštro zalajao, pa se osvrnuo i
388
pogledao u Ksandera kao da kaže: “Pa, hajde da se postaramo za

ovo.”
“Da, da, dolazim. Zašto nisam odmah uzeo kafu?”
Ksander je otvorio vrata, vidio kako se crni ševrolet
saburban zaustavlja pokraj Naominog auta. Izašao je kad je visok
muškarac svijetlosmeđe kose iskoračio iz vozila.
Nosio je sunčane naočare, tamno odijelo i kravatu i imao
ono nebulozno zvanično držanje koje je Ksanderu govorilo
pandur.
Nije imao lokalnu značku, ali nekakvu jeste. Ksandera je
naljutilo što će ova pridošlica pokvariti Naomi nedjelju sa još
pitanja o Marli.
Čovjek je pogledao u psa koji je stajao uz Ksandera, pa u
Ksandera.
“Ko si kog vraga ti?”
“Ti si se dovezao ovamo”, uzvratio je Ksander jednako
osorno, „tako da moram da te pitam ko si kog vraga ti.”
„Specijalni agent Mejson Karson. Iz FBI.”
Mejson je izvadio akreditive, podigao ih i nije bio nimalo
suptilan kad je sklonio sako i spustio šaku na kundak službenog
pištolja.
„Nego, ko si kog vraga ti?”
„Sve je u redu.” Ksander je spustio ruku psu na glavu.
„Bezopasan je. Ksander Kiton.”
Sunčane naočare su možda zaklanjale Mejsonove oči, ali
Ksander je znao da su se one usredsrijedile i da procjenjuju.
“Automehaničar.”
„Tako je. Naomi je u kući. Na spratu, završava neki posao.
Bio bih ti zahvalan kad bi sklonio ruku sa pištolja. Još nisam
popio kafu i to počinje da me ljuti.”
389
Pošto je Tag prišao da onjuši Mejsonove službene cipele,

Mejson ga je pomilovao po glavi. “Je li obično piješ kafu ovdje?”
„To mi je postala navika. Ako te to ljuti, moraće da pričeka
dok ne popijem kafu.”
„Ne bih imao ništa protiv da i sam popijem jednu.”
Tag je odjurio, pa ponovo dojurio s lopticom u ustima,
spustio je Mejsonu pred noge.
I kad se Mejson osmijehnuo, Ksander je vidio Naomi.
Ona se uopšte nije osmjehivala često, po njegovom
mišljenju, ali kad bi se osmijehnula, činila je to polako dok joj se
usne ne bi razvukle u prekrasan blistav osmijeh kao u njenog
brata.
„Jako će se obradovati što te vidi.”
Ksander je pričekao Mejsona, kog zvaničnost nije spriječila
da baci lopticu psu, pa krenuo natrag u kuću.
„Ako se odvezemo na sjever”, zaustila je Naomi kad je sišla
u prizemlje, „mogu napraviti nekoliko... Mejsone. O, gospode
bože, Mejsone!” Poletjela je.
Mejson ju je uhvatio, zavrtio jednom, pa još jednom.
To je veza, pomislio je Ksander, spona, ljubav duboka da
dublja ne može biti.
Smijala se i čuo je suze u njenom smijehu, vidio ih kako
iskre na razdraganom suncu koje je ulazilo kroz otvorena vrata.
„Otkud ti ovdje? Zašto mi nisi rekao da dolaziš? Nosiš
odijelo! Izgledaš tako... O, o, nedostajao si mi.”
“I ti si meni nedostajala.” Sav ozaren, Mejson ju je odmakao
nekoliko centimetara. „Imaš kuću. I psa.”
„Ludo, zar ne?”
„Prelijepa kuća. Divan pas. A imaš i... automehaničara.”
390
“A...oh.” Nasmijala se pa još jednom stegnula Mejsona.

„Ksandere, ovo je moj brat Mejson.”
„Znam, upoznali smo se napolju. Ja bih kafu.”
„Skuvaču je. Pokazaću ti kuću”, rekla je Mejsonu.
„Počećemo od kuhinje. Trenutno je ona najbolji dio.”
„Velika je ovo kuća.”
“S mnogo prostora za tebe, Seta i Harija da mi dođete u
goste. A nagovorila sam i baku i djeda da dođu, bar do jeseni.
Vaše sobe još nisu završene, ali smislićemo nešto. Koliko dugo
možeš da ostaneš?”
“Mmm.”
„Jesi li jeo?”
„Pojeo sam đevrek na trajektu.”
„Možemo mi bolje od toga. Na trajektu? Odakle dolaziš?
Mislila sam da si u Njujorku.”
Ispustio je još jedan uzdržljiv zvuk, zvuk koji je rekao
Ksanderu da bude oprezan. Nije taknuo Naomino oduševljenje,
ne još. Ksander se predomislio pa odlučio da ipak ne uzme kafu i
ne ode sam i ostavi brata i sestru malo nasamo.
Ostaće.
„Mislila sam da kasnije nazovem ujake. Nisu mi pomenuli
da si otputovao.”
„Morao sam da dođem u Sijetl.” Mejson je zastao, prešao
pogledom preko kuhinje, pogledao u panoramu. „Jao. Naomi, pa
ovo je fantastično.”
„Stvarno volim ovaj pogled. Ksandere, možda bi ti mogao
da izvedeš Mejsona na balkon. Ja ću donijeti kafu.”
“Važi.”
“Slatko”, rekao je Mejson kad je Ksander otvorio
harmonikavrata. “Da, ovo bi nju privuklo. Prvi put kad je vidjela
391
okean, zaljubila se u njega. Oduvijek sam očekivao da će završiti

na Istočnoj obali, ali eto, pala je na ovo. Koliko dugo spavaš s
mojom sestrom?”
„O tome prvo treba s njom da porazgovaraš, pa onda
možeš sa mnom. Nemam ništa protiv. A sad, prije nego što ona
izađe, treba na brzinu da porazgovaramo o tome zašto si ovdje.
Jer nije po srijedi samo iznenadna posjeta sestri. Imaš posla ovdje.
Ona to ne vidi”, dodao je Ksander, „zato što samo vidi tebe.”
„Imam sastanak s vašim šefom policije za oko sat
vremena.”
„Ako si došao ovamo da razgovaraš s njim o Marli, da li
dolaziš kao predstavnik FBI ili kao brat koji je FBI?”
„Moj načelnik se zvanično složio s tim. Poznavao si je,
Marlu Rot.”
“Da.”
„Poznaješ li Donu Lanijer?”
Hladna oštrica prosiječe Ksanderovu utrobu. “Da. Šta joj se
dogodilo?”
“Ne znam, još, da joj se išta dogodilo. Bio bih ti zahvalan
kada bi mi dopustio da stignem do toga s Naomi u svoje
vrijeme.”
Izašla je s tri bijele šolje na poslužavniku. „Šta kažete na
bakin kolač? Kupila sam kalup”, rekla je Ksanderu. „Možemo da
priredimo nedjeljnu zakusku i nazdravimo ujacima. Nemam
šampanjca, ali imam sok od narandže “
„Kafa je zasad dovoljna. Opusti se.” Mejson joj je opušteno
prebacio ruku preko ramena i milovao je po ruci. „Sigurno si
snimila milion slika sa ovog mjesta.”
392
„Moguće i dva miliona. A grad je dražesan. Moraćemo da

te provedemo kroz njega. Možemo iznajmiti kajake. Ksandere,
zašto dosad nismo iznajmili kajake?”
„Zašto bih poželio da sjedim u rupi u čamcu s veslom?”
„To je jedna sasvim nova perspektiva.”
„Meni je i ova sasvim dobra.”
„Za one koji više vole kopno, ima mnogo mjesta za
pješačenje. Nisi rekao koliko možeš da ostaneš “
„Nisam još siguran. Doći će Set i Hari”
„Šta? Kad? Danas?”
“Ne, gospode bože, ne danas”, nasmijao se Mejson pa otpio
malo kafe. „Vjerovatno će ti reći kad ih nazoveš kasnije. Za
nekoliko nedjelja možda - rade na tome.”
„Gospode bože, moram da nabavim krevete. I šampanjac. I
ozbiljne zalihe hrane. Ako misliš da ja znam da kuvam”, rekla je
Ksanderu, „sačekaj da ti Hari napravi jelo.” Očigledno
razdragana, opet se obratila Mejsonu. „Šta misliš, hoćeš li moći
da uzmeš malo slobodnog vremena da i ti budeš ovdje s nama?”
“Pokušaću.”
Dok je pijuckao kafu, Ksander je vidio da istina počinje da
dopire do nje, kad su joj neki instinkt, možda neki ton ili govor
tijela rekli da nešto nije kako treba.
„Nešto nije u redu?” Čim je to rekla, preblijedila je. „O
gospode bože, Set i Hari? Je li im se nešto desilo? Je li se neko od
njih razbolio?”
“Ne. Nije, obojica su dobro.”
„Šta je onda? Nešto jeste. Ne... nisi mi rekao da ćeš doći”,
rekla je pa se udaljila jedan korak da ga malo bolje osmotri.
„Nećeš da mi kažeš koliko ćeš ostati. Nećeš da mi kažeš još
nešto.”
393
„Zašto ne sjednemo?”
„Nemoj to da radiš. Reci mi iskreno. Je li riječ o Marli Rot?
Jesi li ovdje zbog njenog ubistva?”
„Kad ubiju nekoga blizu moje sestre i moja sestra nađe
tijelo, zainteresujem se.”
„Dakle, ovdje si da bi razgovarao sa šefom policije
Vinstonom.”
„Ovdje sam da bih vidio tebe i razgovarao sa šefom policije
Vinstonom.”
“Dobro.” Iako je dio sjaja zgasnuo, klimnula je glavom.
„Sigurna sam da će mu pomoć dobro doći. Ne moraš da okolišaš
kad je takvo nešto u pitanju, Mejsone. Znam čime se baviš.”
„Nije samo to. Nestala je još jedna žena. Još jedna
mještanka.”
„Šta? Ko? Kad je... Jesi li ti znao za ovo?” Okrenula se
prema Ksanderu.
„Nisam i smiri se. Koliko je već nema?”
„Dona Lanijer je zatvorila Rinaldov restoran otprilike u
jedanaest i četrdeset pet u petak uveče. Otišla je posljednja i
posljednji koji su je vidjeli bili su još dvoje radnika restorana, koji
su otišli otprilike u isto vrijeme. Prema izjavama bliskih osoba,
trebalo je da se odveze u Olimpiju i provede tamo vikend sa
sestrom i rođakom. Njen automobil je još na parkingu, a sa
sestrom i rođakom se nije našla niti im se javila.”
„Moguće je da se predomislila”, zaustila je Naomi.
„Kofer joj je nazad u autu. Planirala je da se odveze pravo
tamo poslije smjene. Niko je nije vidio ni čuo od tih jedanaest i
četrdeset pet u petak uveče, nije koristila kreditnu karticu, nije
poslala nijednu poruku, telefonirala.”
394
„Dona. Ona je brineta?” Iako je Naomi preblijedila, glas joj

nije drhtao kad se okrenula prema Ksanderu. „Četrdesetak
godina, okruglo veselo lice?”
“Da. Ona i Lu su veoma bliske. Išle su zajedno u srednju
školu. Misliš da taj koji je ubio Marlu nije bio samo u prolazu, nije
je samo zgrabio jer mu se ukazala dobra prilika. Misliš da taj ko je
to uradio sad ima Donu.”
„Mislim da postoji velika vjerovatnoća da je tako.”
“Ona se svima obraća sa srce” Naomi je polako sjela na
stolicu. „Primijetila sam to kad sam se tek doselila ovamo i otišla
po hranu. Rekla bi mi: Odmah ću ti donijeti porudžbinu, srce' Ili
’Kako si večeras, srce?”
„Ima dijete na koledžu. Većinom ju je odgojila sama.
Razvedena je, on se ne zanima mnogo za dijete. Ima kćer na
studijama.”
„Žao mi je” Naomi je ponovo ustala, prišla Ksanderu.
„Poznaješ je cijeli život. Žao mi je.”
“Ne znam da je u životu ikog povrijedila. Uopšte nije kao
Marla. Zar oni ne biraju određeni tip? Ona je petnaest godina
starija, brineta, mirna, stabilna i nije od žena koje ti odmah
zapadnu za oko, kao Marla.”
„Treba da porazgovaram s vašim šefom policije, da dobijem
više informacija.”
„Otkud uopšte znaš za to?” pitala je Naomi.
„Nazvao sam Vinstona poslije Marle Rot. Zar misliš da ne
bih čuo za to, Naomi? Gospode bože, ja sam federalni agent. Jebo
te, naravno da ću čuti kad moja sestra nađe nečiji leš u svom
dvorištu iza kuće.”
„Nije bilo tako i obraćaš mi se tim tonom samo da bi
spriječio mene da se ja tebi tako obratim. Nisam ti rekla jer bi to
395
bilo besmisleno. Nisam htjela da zabrinjavam ni tebe ni ujake. Je

li zato dolaze ovamo?”
„Nisam im rekao ništao tome. Ne još.”
Mejson je naglasio tu posljednju riječ.
„Razgovarao sam s Vinstonom o Rotovoj, dao mu svoje
kontakt informacije, zamolio ga da me obavijesti ako još nešto
iskrsne. Iskrslo je.”
„Ako vas dvoje želite da se brecate jedno na drugo, držaću
se po strani.” Ksander je slegnuo ramenima. “No, to je prilično
besmisleno za oboje. Idem po još kafe.”
„Mogao si da mi kažeš da si zvao Vinstona, mogao si da mi
kažeš da ćeš doći ovamo da razgovaraš s njim.”
„Ti si meni mogla reći da si našla leš.”
„Kad sljedeći put nađem leš, tebi ću prvom javiti.”
„Nemoj da se šališ s tim, Naomi.”
“Ne, ne šalim se.” Sklopila je oči. „Ne šalim se. Muka mi je
kad samo pomislim na to. Stvarno ne znam kako radiš to što
radiš. Znam zašto, razumijem zašto si izabrao da radiš to što
radiš, ali ne znam kako se nosiš s tim. Kako izdržavaš da se iz
dana u dan suočavaš s tim. Ja sam dala sve od sebe da to
istrgnem iz svog života, da podignem zidove. A ti radiš suprotno.
Mogu da se ponosim tobom, i ponosim se, ali se i dalje pitam
kako to podnosiš.”
„Podnosim ga bavljenjem ovim. O tome možemo
razgovarati kad budemo sami i kad budem imao više vremena.”
„Šef policije Vinston zna ko smo. Provjerio me je pošto sam
našla tijelo.”
“Da, to sam i sam shvatio.”
„Ksander zna. Rekla sam mu.”
396
„Rekla si...” Mejson se zapanjeno zabuljio u sestru pa u

Ksandera kad je ovaj ponovo izašao na balkon. „Je li to tačno?”
„Jeste, tako da ne moraš da paziš na svaku riječ.”
„Ne mogu više ništa da kažem jer treba da krenem da se
nađem s Vinstonom. Vratiću se.” Mejson je uhvatio Naomi za
ramena. „Vratiću se poslije sastanka s njim. Možeš mi pokazati
kuću, na čemu radiš.”
“Dogovoreno.”
Poljubio ju je u čelo, odmakao se jedan korak. „Vratiću se”,
rekao je Ksanderu.
Kad je Mejson otišao, Ksander je sjeo na klupu. „Možemo li
samo da sjedimo ovdje još malo?”
„Treba da...”
„Potrebno mi je to. Moram da se nadam da joj se to ne
dešava. Ona je jedna od najboljih osoba koje znam, a ona i Lu...
Moram da nazovem Lu. Sigurno je čula. I mi bismo
najverovatnije čuli, ali svirali smo van grada. Imaće potrebu da
razgovara sa mnom, ali moram najprije da odsjedim ovdje još koji
minut.”
Naomi je prišla, spustila se na klupu pored njega, uzela ga
za ruku. “Samo ćemo sjediti ovdje, a zatim treba da odeš da se
vidiš s njom. Bolje je da se vidiš s njom nego da je zoveš.”
“U pravu si, ali neću te ostaviti ovdje samu. Ne dok ne
saznamo šta se kog vraga dešava.”
Nije vrijeme za raspravu, zaključila je. „Poći ću s tobom.
Poslaću Mejsonu poruku da zna pa ću poći s tobom.”
397
22.
Mejsonov utisak o Sanrajz Kouvu je bio sličan Naominom.

Gradić je imao draž i njegov položaj na vodi znatno je doprinosio
privlačnosti. Prijalo bi mu da provede nekoliko dana u njemu, da
se odmori, možda da iznajmi vodeni skuter ili taj kajak za kojim
je njegova sestra toliko čeznula.
Ipak, nikad ne bi izabrao taj gradić za svoj dom, ne kao što
je to uradila Naomi. On je volio velegrad, gdje je moglo da se desi
sve i svašta i gdje se sve i svašta i dešavalo. Bio mu je potreban
brz ritam, ritam u skladu s njegovim.
No, ona je ipak više voljela mir, cijenila svoju samoću.
Njemu su bili potrebni pokret i razgovor, bilo mu je potrebno da
bude dio tima. Rad ih je oboje pokretao - nju u umjetnosti i slici,
hvatanju trenutaka, trenutaka koji govore sami za sebe. Njega u
ponašanju, u pravilima, u beskrajnoj potrazi da sazna zašto.
Sve su to kompenzacije, znao je veoma dobro, i za nju i za
njega, kojima su neprestano na nekom nivou nastojali da
prevaziđu ono kroz šta su prošli i nadu ravnotežu u životu.
Ona se trudila, često prejako po njegovom mišljenju, da to
izbriše, da to odgurne od sebe. A on nije mogao da prestane to da
proučava, usmjerio je svoj život ka potrazi za onima koji su kao
njegov otac, koji žive da bi razarali i jedino pravo zadovoljstvo
nalaze u tom razaranju.
Nije znao šta da misli o Ksanderu Kitonu niti o Naominoj
vezi s njim. Ne još. Ispitaće i to.
Činjenica da je Kitonu rekla za Bouza ukazivala je na to da
je izgradila čvrstu i želio je da vjeruje zdravu vezu - nešto što je
398
cijelog života izbjegavala i uskraćivala sebi, ne računajući svoju

usku malu porodicu.
A što se tiče Kitona... na prvi utisak Mejson bi ga opisao
jednim Harijevim terminom. Kul mušterija. Međutim, već je
opazio nekoliko pojedinosti u njegovom ponašanju koje su mu
mnogo rekle. Kako je nastupio ispred kuće dok je Naomi bila
unutra, prije nego što se Mejson predstavio, kako joj je čvrsto a u
isti mah ležerno naredio da se smiri i činjenicu da je rekao
Mejsonu da porazgovara s Naomi kad je Mejson pitao za seks.
Prvi utisci? Razmišljao je Mejson dok se parkirao na
majušnom parkingu pored policijske stanice. Pouzdan čovjek,
čovjek koji bi zaštitio njegovu sestru. Mogao bi da mu bude
zahvalan na tome i biće mu zahvalan, zasad.
I kao svaki pravi brat koji je ujedno i federalni agent,
provjeriće ga.
Obišao je do pročelja stanice, primijetio da ima mali trem,
svježe ofarban i uredno pometen.
Kad je zakoračio unutra, istog trena je doživio deža vi, kao i
svaki put kad bi ušao u policijsku stanicu u kakvom gradiću.
Je li Naomi bila ovdje, zapitao se. Bi li primijetila sličnosti s
Pajn Medousom? Naravno da bi. Nije isto naravno, nije
preslikano, a i osnovna oprema i pomagala su se unaprijedila za
sedamnaest godina otkako je njihov otac uhapšen.
Međutim, izgled je bio veoma sličan, utisak je bio sličan.
Miris kafe i peciva, plastične stolice, tri radna stola u prostoriji
koja je izgleda služila i kao predvorje i kao ćelija za pritvor.
Uniformisan zamjenik šefa policije sjedio je za jednim
stolom i uputio Mejsonu pogled.
„Mogu da vam pomognem?”
399
Dobro znaš i ko sam i zašto sam ovdje, pomislio je Mejson. I

ne dopada ti se što se neki došljak, i to federalni agent, miješa u
lokalni posao.
Ta reakcija nije bila nikakva novina.
“Da. Ja sam specijalni agent Mejson Karson. Imam sastanak
sa šefom Vinstonom.”
Zamjenik se zavalio na svojoj stolici, odmjerio Mejsona od
glave do pete prezrivim pogledom koji je jasno poručivao: jebi se.
„Imate li identifikaciju?”
Kad je Mejson krenuo da je izvadi, iz zadnje prostorije
izašao je jedan čovjek s velikom plavom šoljom na kojoj je pisalo
ŠEF. „Majk, popneš li se imalo više na tom konju, završićeš
razbijenog nosa.” Sem je prišao Mejsonu sa ispruženom rukom.
„Sem Vinston. Drago mi je što smo se upoznali, agente Karson.”
„Zahvalan sam vam na vašem vremenu, šefe.”
„Hajdemo ovamo. Jeste li za kafu? Uopšte nije loša.”
„Upravo sam popio kafu kod sestre, ali hvala u svakom
slučaju.”
Ušli su u kancelariju s prozorom na zadnjem zidu. Na
širokom prozorskom ispustu stajali su mnoštvo trofeja, nekoliko
uramljenih fotografija i bujan filadendron.
Radni sto je bio postavljen uz bočni zid i pružao je šefu
policije Sanrajz Kouva pogled na prozor i na vrata. Dvije stolice
za goste - pravi nasloni, bez tričarija - bili su okrenuti ka njemu.
„Sjedite.”
Sem je sjeo za radni sto, koji je izgledao kao da tu stoji već
nekoliko generacija.
„Odmah ću vam reći, nismo uspjeli da stupimo u kontakt s
Donom Lanijer. Njena sestra, njena kćer i rođaka su krenule
ovamo. Ne možemo ih spriječiti. Njen automobil je bio zaključan,
400
a ključeve smo našli na zemlji, ispod automobila. Jasno je da je,

šta god da joj se desilo, počelo na tom parkingu.”
Mejson samo klimnu glavom. „Volio bih da vidim taj
parking i njen stan, ako je moguće.”
„Uradićemo to.”
„Rekli ste mi da gospođa Lanijer živi sama, i da, koliko
znate, nije u vezi.”
„Tako je. Dona je razvedena i neudata već mnogo godina.
Ona i Frenk Piters popiju piće zajedno s vremena na vrijeme i
vjerujem urade i malo više od toga. No, to je samo prijateljski i
nema ničeg ozbiljnog ni sa njene ni sa njegove strane. Frenk je bio
u kafani Kod Lu kad je Dona u petak zatvorila piceriju. Bio je s
nekolicinom drugova, nije izašao odatle otprilike do jedan sat.”
Mejson je ponovo klimnuo glavom i odlučio da zasad samo
pamti informacije. „Je li to uobičajeno?”
„Prije bi se reklo neizostavno. Frenk i njegovi ortaci petkom
redovno odlaze u tu kafanu, da se malo opuste poslije radne
nedjelje.”
“Da li biste imali nešto protiv kada bih porazgovarao s
njim?”
“Ne, a ne bi ni on. On i Dona su dugo prijatelji. Uplašen je
za nju a priznaću i sam i sam uplašen za nju. Ona nije žena koja bi
samo tako otišla. U pitanju je odgovorna žena koja ima kćer koju
voli, posao koji voli. Ima prijatelje. I hajde da to odmah
raščistimo, agente Karson. Ona sigurno nije samovoljno otišla sa
tog parkinga, bez automobila, ostavila ključeve na zemlji, kad je
mjesecima planirala to druženje sa sestrom i rođakom. Pričala je
samo o tom izletu, o tome kako će ići na masažu vrućim
kamenjem.”
401
“Ne kažem da se ne slažem s tim i shvatam da vam možda

izgleda kao da postavljam pitanja kako bih utvrdio nešto što ste
vi već utvrdili i to nešto što nikad neću znati bolje od vas budući
da živite ovdje i veoma dobro poznajete ovaj grad. Međutim,
ponekad perspektiva izvana, svježa perspektiva, može da zapazi
nešto što je previđeno.”
Sem je pogledao u svoju šolju, napravio grimasu, otpio
malo. „Slažem se s vama i možete slobodno da ispitate i istražite
sve što vas zanima. Međutim, ja ne samo da poznajem ovaj grad,
već znam i ljude koji žive u njemu. I znam da u ovom gradu ne
živi niko ko je u stanju da uradi ono što su uradili Marli. Takođe
znam da imamo ljude koji dolaze ovamo na nekoliko sati, na
nekoliko dana, možda i duže, da vide marinu, posjete
prodavnice, krčme i restorane, odu na pješačenje. Oni iznajmljuju
čamce, kajake i vodene skutere.” Sem je spustio šolju. „Njih ne
znam”
„Vjerujete da je neki došljak oteo i ubio Marlu Rot.”
„Siguran sam u to”
„Recite mi nešto više o njoj.”
„O Marli?” Sem je ispuhao obraze, pa uzdahnuo. „Bila je
potpuno drugačija od Done, a znam da to nije uobičajeno ako je u
pitanju isti ubica. Marla je imala trideset jednu godinu, bila je
razuzdana i uvijek pomalo divlja. Razvela se od dobrog čovjeka
koji ju je volio i još je voli. Koji tuguje za njom. Možete i s njim da
porazgovarate, ali Čip Piters bi prije odsjekao sebi obje ruke prije
nego što bi naudio Marli.”
“Piters.” Već je znao, naravno, već je ispitao tu povezanost.
„Tako je. Frenk je Čipov stric. Frenk i Daren Piters - to je
Čipov otac - drže firmu Sea to Sea Tours and Rentals već nekih
šesnaest godina. Čip je dio toga. Kažem vam da on nema nikakve
402
veze sa ovim, isto kao ni Frenk.” Sem kao da se malo povukao,

otpio još gutljaj iz svoje šolje. „No, vi treba da provjerite, da sami
istražite.”
„Je li razvod bio neprijatan?”
„Ima li neki da nije bio?”
“Ne.”
„Nije ni moj, a ne znam da je i jedan bio prijatan.”
„Informacije koje ja imam ukazuju na to da Čip - to jeste sin
Darena Pitersa - ima nezgodnu narav, često nasilnu.”
„Vaše informacije su pogrešne”, rekao je odlučno Frenk.
„Ono što Čip ima jesu principi i slabost kada je u pitanju Marla.
To svi znaju. Istina, imao je nekakav nazovimo sukob s nekim
seronjom s kojim se Marla družila prije nekoliko godina. Imam
izvještaj o tome, daću vam kopiju. Taj pojedinac je udario Marlu,
nekoliko puta. Čip je čuo za to, od Marle, pa je naučio nitkova
pameti. Bio je potreban samo jedan udarac pesnicom da ga obori
na zemlju i tome je svjedočilo mnogo ljudi. Čip ga više nije dirao,
a mogao je. Potukao se još jednom ili dvaput, i to zbog Marle. On
je krupan čovjek, agente Karson. Jedan udarac pesnicom obično
uradi svoje. Čovjek sklon nasilju ne zaustavlja se ne jednom
udarcu “
„Nisu podizane optužnice?” upitao je Mejson.
“Ne. U slučaju tog nitkova - Rupert Mozli se zove - lično
sam razgovarao s njim. Tad su i on i Marla imali šljivu na oku, a
on ju je napravio njoj. Rekao sam da bih drage volje podigao
optužnicu protiv Čipa zbog fizičkog napada i da bi mogli da
dijele ćeliju, i da bih takođe drage volje podigao optužnicu protiv
njega zbog fizičkog napada na Marlu. Odlučio je da to ne uradi i
odlučio je da se preseli. Odselio se u Oregon, na periferiju
Portlanda. Provjerio sam gdje je bio obje noći kad su nestale
403
Marla i Dona. Ima čvrst alibi, budući da služi zatvorsku kaznu jer
je napao neku ženu tamo. No, daću vam i taj podatak.”
„Bio bih vam zahvalan na tome. Mogu li da pitam zašto su
se Čip i Marla razveli?”
„Ona je tako htjela. Htjela je više. Šta to više, sam bog zna,
ali njoj ništa nikad nije bilo dovoljno. Napala je vašu sestru u
kafani Kod Lu onog petka uveče nedugo prije nego što je nestala.”
„Molim? Oprostite?”
Sem se naslonio na naslon svoje stolice, ne drsko kao njegov
zamjenik, već opušteno, čak i pomalo zabavljeno. „Niste to znali?
E pa, Marla je bila od onih ljudi koji ne odustaju kad se na nešto
namjere, a odavno se bila namjerila na Ksandera Kitona.”
“Na Kitona.”
“Da. Njih dvoje su izgleda spavali jednom ili dvaput još u
srednjoj školi i Ksander nije htio ništa više od toga. A uz to,
Ksander ima visoko mišljenje o Čipu. Bili oni razvedeni ili ne, on
se nikad ne bi zabavljao s Marlom. A uz to, Ksander je bacio oko
na vašu sestru i to je bilo jasno svima koji bi obratili pažnju na to.
To je zasmetalo Marli pa se, budući da je te večeri bila pijana,
pogurala s Naomi. Doslovno.”
„Dirala je Naomi?”
„Nekoliko puta, napravila je scenu, obratila joj se ružnim
riječima.”
“U kafani?” upitao je Mejson, u želji da sklopi sve kockice.
„Kod Lu tog petka veče kad je nestala?”
„Tako je. Izjave svjedoka se slažu o tome kako su se
sukobile. Marla je počela, Naomi ju je zamolila da je ostavi na
miru, nekoliko puta. Marla ju je opet gurnula. Naomi ju je
uhvatila oko ruke - oko toga se većina očevidaca slaže - i uvrnula
joj zglob tako da je Marla pala na pod. Onda je Naomi otišla.
404
Marla je i dalje bila zlovoljna, otišla u toalet i povraćala, istresla se

na najbolju drugaricu pa ljutito izašla iz kafane. I to je posljednji
put da ju je iko vidio prije nego što ju je Naomi našla ispod litice.”
Uprkos vreloj lopti u stomaku, Mejson je govorio smireno.
„Provjerili ste gdje je Naomi bila, kuda se kretala, provjerili ste
njenu prošlost.”
“Jesam.”
„Znate da nam je Tomas Dejvid Bouz otac?”
„Znam.”
“I da ga Naomi nije vidjela niti je razgovarala s njim od
onog dana kad je uhapšen.”
„Znam. Isto kao što znam da ste ga vi posjetili u zatvoru pet
puta dosad.”
“I vjerovatno ću to opet uraditi. Kad ti je otac serijski ubica,
a posao ti je da goniš serijske ubice, pametno je proučiti nešto što
ti je lako dostupno.”
„Sigurno nije lako, ali je pametno. Rekoh vam da poznajem
ljude u svom gradu, agente Karson. Naomi ne živi ovdje dugo, ali
imam lijepo mišljenje o njoj. Ona nije umiješana u ovo. Ne
sumnjam na nju.”
“A na Kitona?”
“Ne sumnjam ni na njega.” Sem je lakim gestom podignuo
prste sa radnog stola kao da hoće da odbaci tu zamisao. „Nisam
psiholog niti stručnjak za analizu ponašanja - ništa više nego
ijedan obični policajac - ali i sam imam sestru i pretpostavljam da
biste voljeli da saznate kakav je on čovjek. Veliki je radnik. Ima
prijatelja s kojim je veoma blizak još otkako su bili u pelenama -
meni to nešto govori. Pametan je i ima dara za biznis, iako to
možda ne biste pomislili u prvi mah. Ne hvališe se tim okolo.
Čita kao kakav učenjak - u životu nisam vidio čovjeka koji ima
405
tako mnogo knjiga. Okupio je sebi dobar bend sa drugim

prijateljima i vrijedi ih čuti. Vidio sam ga s vašom sestrom
jednom ili dvaput i mogu reći da ga nikad nisam vidio da u neku
drugu gleda onako kako gleda u nju. Mi smo obučeni posmatrači,
agente. Stručno rečeno”, rekao je Sem pa se malo nasmijao,
„momak je navučen.”
Semova stolica je škripnula kad je ponovo sjeo. „Ksander je
slab prema Doni - većina nas je slaba prema njoj. Ona je jedna
mila dobra žena i muka mi je što sjedim ovdje svjestan da nemam
pojma gdje je ona niti šta joj se dešava. Ako vi možete da mi
pomognete da išta saznam, biću vam zahvalan. Reći ću vam još
ovo, budući da sam maločas dobio ovu informaciju. Jedna mlada
djevojka, prava ljepotica, zove se Maksi Apton, radila je smjenu s
Donom tog petka uveče. Ona je obično parkirala svoj automobil
na mjestu gdje je te večeri bio parkiran Donin automobil, ali
izduvala joj se guma, uhvatila je Ksandera u radionici dok je
zatvarao. Jutros mi je rekla da je odbio da joj stavi rezervnu gumu
- rekao je da su joj sve gume ćelave i da joj trebaju nove. Rekao joj
je da će joj ih nabaviti za sutra i da će je odvesti na posao, ali
samo pod uslovom da nazove oca da dođe po nju. Morala je da
mu obeća da se neće vraćati kući pješke, čak ni do prijateljice koja
živi samo ulicu dalje od picerije. Izašla je samo nekoliko minuta
prije Done i njen otac je došao gotovo odmah.”
„Više je tip djevojke kao Marla Rot?”
„Mlađa je. Maksi ima devetnaest godina, ali fizički više liči
na Marlu nego na Donu. Plavokosa i lijepa. To me navodi da se
zapitam je li Dona bila drugi izbor. Da je Maksin automobil bio
na tom istom mjestu, ili da je Ksander nije natjerao da obeća da
neće pješačiti sama poslije zatvaranja, da li bismo sad tražili nju?”
„Moguće je.”
406
„Slobodno recite šta mislite, agente. Neću se pozivati na to

vaše mišljenje ako se stvari promijene.”
„Moguće je”, ponovio je Mejson. „Možda imate
oportunistu. Niko nije mogao da očekuje da će se Marla Rot
vraćati kući sama pješke i u to vrijeme. Ubica je vidio dobru
priliku, iskoristio je. Slabi su izgledi da su različiti ljudi oteli dvije
žene u ovako malom kraju i u ovom vremenskom okviru.
Gospođa Lanijer je bila sama, u udaljenom dijelu parkinga i
predstavljala je dobru priliku nekome ko je znao kad se restoran
zatvara, dokle traje smjena.”
„Dovoljno je da provedete jedan dan ovdje pa da to znate.”
Mejsonu je bilo dovoljno samo da se proveze kroz grad da
se lično uvjeri u to.
„Ima neko mjesto gdje ih odvodi - ovdje u kraju, u opsegu
od recimo tridešet kilometara - neko skrovito mjesto. Rotovu je
držao puna dva dana, tokom kojih ju je silovao i mučio. Potrebno
mu je takvo mjesto, a budući da je njeno tijelo bacio ovdje, logična
je pretpostavka da se nije dugo vozio dovde. Potreban mu je
automobil, kombi ili kamionet u kojim ih prevozi. Ne govorim
vam ništa što već ne znate.”
„Zasad ne”, složio se Sem. „Ali ipak mi znači. U okolini
grada ima kuća i brvnara za iznajmljivanje. Obišli smo najbliže,
razgovarali s ljudima u njima, s vlasnicima ili menadžerima.”
„Možda bi bilo dobro da ispitate malo šire, da se raspitate
kod šumara, po kampovima i vikendicama unutar nacionalnog
parka. To nije daleko i zgodno je mjesto za ono što on radi,
skrovito tiho mjesto. U pitanju je bijelac, starosti između dvadeset
pet i četrdeset - vjerovatno mlađi.”
„Zašto mlađi?”
407
„Zreliji bi vjerovatno bio strpljiviji, odvojio bi više vremena

za uhođenje i vrebanje žrtava. Ovaj djela brzo. I velika je
vjerovatnoća da je želio tu mladu djevojku umjesto Done, ali oteo
je nju jer je bila tamo. Zreliji bi vjerovatnije sačekao da mu se
ukaže sljedeća prilika da uhvati svoju metu. Čekanje mu nije
problem. Kad je se dočepa, dočepao je se. Ona je ono što on želi
da ona bude.”
“Je li ona surogat? Malo sam čitao”, dodao je Sem. “Da li
ona nekoga predstavlja?”
„Moguće. Prerano je da to tvrdim, ali mogu vam reći da je
on seksualni sadista, dakle uživa u onome što radi. Nije
impotentan, ali moguće je da može da doživi orgazam samo kroz
silovanje, kroz zadavanje bola žrtvi, kroz hranjenje tim bolom i
strahom. Rotovu je silovao puna dva dana, a kako drugo tijelo
niste našli, on i dalje drži Donu Lanijer. Iako mu je ubistvo
vrhunac oslobođenja, zna da će kad je ubije, sve biti gotovo. Zato
odlaže taj čin koliko god može.”
Mejson je zastao, malo se pokajao što ipak nije prihvatio
kafu pa produžio.
„Činjenica da je oteo dvije žene za ovako kratko vrijeme
ukazuje na to daje našao ono što smatra odličnom lokacijom.
Grad je mali, ali kraj je veoma otvoren. Ljudi u gradu i okolini
imaju rutine koje on brzo može da prouči. U malim gradovima s
niskom stopom nasilnog kriminala ljudi se osjećaju sigurno, nije
ih strah da se pješke vraćaju kući, da zalaze u mračni dio
parkinga poslije zatvaranja prodavnica i restorana. Vjerujem da
ovdje mnogi ne zaključavaju redovno vrata i prozore, kao ni
automobile. Mogao bih da prošetam po gradu, provjerim vrata i
vjerovatno bih našao mnoštvo ključeva.”
“Ne griješite.”
408
“On poznaje ovakva mjesta i zasigurno je proveo neko

vrijeme u njihovom proučavanju. Ubijao je i prije.”
Sem se opet naglo okrenu prema njemu. „Da. Da, to i meni
instinkt govori. Ovo mu nije prvo ubistvo.”
„Metod mu je i suviše efikasan da bi mu bilo prvo. Ostavio
je tijelo onako jer je htio da je nađu. Uživa u strahu, u naglom
uznemirenju i pometnji. Ostavio ju je vezanu i sa zapušenim
ustima jer time održava svoju dominaciju. Niste našli otiske ni na
traci ni na tijelu. Dovoljno je iskusan da koristi rukavice i
kondom. Ima kontrolu i ima inteligenciju.
„Utapa se”, nastavio je Mejson. „Ako nije mještanin,
predstavlja se kao posjetilac, srdačan je, ali ne previše.”
Sem je samo klimao glavom. „Nije od onih što izazivaju
kavge, svađaju se s prodavcima, previše piju po kafanama.”
„Tačno. Ništa kod njega nije toliko upadljivo da bi ga drugi
upamtili. Gotovo sigurno je jeo u toj piceriji. Vjerovatno je da mu
je otac bio dominantan, fizički i emotivno, a majka pokorna.
Prihvatala je šta joj se servira i radila kako joj se govori. Taj čovjek
ne poštuje žene, ali može da dominira samo silom. Žalosna istina
je da ću moći da vam kažem više ako baci sljedeće tijelo i kad ga
baci.”
Sem uzdahnu. „Dakle, osim ako nam se posreći i nađemo
ga u nekoj iznajmljenoj kući, ništa što imate ne može pomoći
Doni.”
„Ako se bude držao istog obrasca, moguće je da će je ubiti
večeras i ostaviti njeno tijelo negdje na otvorenom. Žao mi je.”
„Koliko ste uvjereni u to? Vaš šef kaže da ste dobri -
dovoljno dobri da krupnim korakom gazite ka odjeljenju za
analizu ponašanja. Znam šta je to, znam šta je profilisanje.”
409
Mejson je malo razmislio. „Oženjeni ste više od dvadeset

godina i još volite svoju ženu. Imate dvoje djece koja su vam
centar svijeta. Igrali ste fudbal u srednjoj školi i uživate u sjećanju
na te slavne dane. No, to su za vas samo uspomene i sadašnjost
vam je važnija. Vaša žena pokušava da vas navede da se zdravije
hranite i vi pristajete na to. Zasad, u svakom slučaju. Imate
organizovan i otvoren um, a ovo vam nije samo posao. Ovo je vaš
grad, ovo su vaši ljudi, a štititi ih i služiti im za vas nisu samo
prazne riječi. Vaši ljudi vas vole. Upravljate prisnim brodom, ali
to vas ne guši.”
Sem je ponovo posegnuo za svojom šoljom, ispunjen
blagom neprijatnošću i prilično impresioniran. “To je tačno s
obzirom na to da se veoma kratko poznajemo. Otkud vam sve
to?”
„Nosite burmu i na prozorskom ispustu se nalaze slika vaše
žene i slike vaše žene i vaše djece. Djeca su vam sad tinejdžeri, ali
i dalje imate neke njihove slike iz vremena kad su bili mlađi.
Imate jedan fudbalski trofej - trofej najvrednijeg igrača - ali nije ni
naprijed ni u sredini. Košarkaški i softbol trofeji - trofeji vaše
djece - na istaknutijem su mjestu. Pijete zeleni čaj, a voljeli biste
da pijete kafu. U korpi na stolu vam je žitna pločica s jogurtom, a
ne djelujete mi kao tip koji voli zdrave grickalice.”
„Ko ne bi radije pojeo krofnu?”
„To je istina. Vašem zamjeniku nije pravo što se sastajete sa
mnom, ali kad ste ga izribali, nije se namrgodio. Nasmijao se.
Pristali ste da se sastanete sa mnom jer ćete iskoristiti svaki izvor
koji može da pomogne. Provjerili ste mene i moju sestru, ali ne
smatrate da smo krivi ni zbog krvi ni zbog srodstva. Vjerujte mi,
neki bi to radili, neki to rade.”
„Takvi ljudi su kreteni.”
410
„Slažem se. Poznajete ovaj kraj, poznajete ljude i ne

vjerujete da je iko odavde ubio Marlu Rot i oteo Donu Lanijer.
Spreman sam da razmotrim tu opciju ako ste vi spremni da
razmotrite moju.”
“A jesam. Dajte mi nekoliko minuta. Postaraću se da se
provjere one kuće i objekti za iznajmljivanje izvan granica grada,
u okviru nacionalnog parka. Poslaću ljude da ispitaju situaciju u
prečniku od četrdeset kilometara. Zatim ću vas odvesti u Donin
stan i na parking. Možemo malo da prošetamo po kraju. Tako
ćete steći bolji utisak o mjestu.”
„Slažem se.” Mejson ustade. “Je li ona kafa još u ponudi?”
„Ima je dovoljno u sobi za predah “ Sem se osmijehnuo.
“Ima i zelenog čaja.”
„Radije bih kafu.”
***
Naomi je kod kuće pročitala Mejsonovu poruku.

„Kaže da će se zadržati još koji sat. Jesi li siguran da želiš da
idem s tobom? Ne bih htjela da se Lu osjeća neprijatno.”
„Ako mi se učini da joj je neprijatno, izbaciću te.”
„Surovo, ali pošteno.” Odmakla se nekoliko koraka unazad,
pogledala u raštrkane komade namještaja koje su doteglili iz
ostave u podrumu. Još nije bila sakupila mnogo namještaja, i
među onim što jeste nijedan komad nije bio za tu gostinjsku sobu.
Međutim, i s tim što ima, prostor će zasad izgledati manje
prazno.
“Ne mogu nikako nabaviti krevet do večeri, ali makar ima
fotelju - koju treba tapacirati - i sto i lampu. A zidovi izgledaju
dobro. Goli su, ali su čisti i svježe okrečeni.”
411
Okrenula se prema njemu, pružila ruku. „Vodimo li psa

kod Lu ili ne? Ti odlučuješ.”
„Dopašće joj se pas. Bila je luda za Milom.”
„Dobro je. Zato što on zna da utješi. Sačekaj samo da se
presvučem i malo dotjeram pa možemo da krenemo.”
“Zašto?” Pošto ju je držao za ruku, izvukao ju je iz sobe,
zaputio se ka stepenicama. “Ne idemo na žurku.”
„Nemam nimalo šminke na licu.”
„Prelijepa si.”
Spazio je da je razrogačila oči, iznenađeno žmirnula, pa ju je
usmjerio niza stepenice. „Šta je? Imaš ogledalo. Ne treba ja to da
ti govorim.”
„Lijepo je to čuti.”
„Ionako si rijetko kad našminkana.”
„Kad izlazim, potrudim se da se makar malo sredim,”
Budući da su zbog psa morali da idu njenim automobilom a
ne njegovim motociklom, zaputio se ka autu, a Tag je nestrpljivo
jurnuo ispred njih. „Nemam čak ni novčanik uza se.”
„Imam ja. Ja ću voziti.” Otvorio je vrata psu, pa sjeo za
volan. „Ha, koliko pamtim ovo je prvi put da sam sjeo na sjedište
poslije neke žene, a da nisam udario koljenima u uši. Imaš duge
noge, dušo.” Ipak je pomjerio sjedište nekoliko centimetara
unazad, pa pogledao u nju i vidio da se malo namrštila. „Šta je
bilo?”
„Jesi li ikad u životu sačekao pet minuta da se žena kraćih
nogu spremi, uzme svoju tašnu?”
“Ti gotovo i da nemaš tašnu. Divim se tome.”
“To nije bilo pitanje.”
„Dobro, dobro, sačekao sam. Mislim da žene uglavnom
vole da tjeraju muškarce da čekaju. A činjenica je da većina njih
412
može da se dotjeruje i sat vremena i da opet ne izgleda kao ti.

Čemu onda čekati?”
Izdahnula je glasno kroz nos, svezala pojas. “To je lijep
kompliment pomiješan s nevjerovatnom drskošću. Ne mogu da
odlučim da li da budem ozbiljno polaskana ili ozbiljno ljuta u
odbrani drugih žena.”
„Mršavice, ti nisi kao druge žene.”
„Nisam sigurna šta to znači, ali mislim da to smatraš još
jednim komplimentom. Bilo kako bilo, daj mi jasan znak ako
bude potrebno da ostavim tebe i Lu nasamo. Gdje ona živi?”
„Iznad kafane. Ima stan tamo gore. Vlasnica je zgrade.”
„Vlasnica je zgrade?” Budući da joj je sad bilo jasnije više
toga o njemu, promijenila je predmet razgovora. „Vas dvoje ste
vlasnici te zgrade”, zaključila je Naomi.
“U pitanju je investicija, a kako ona živi tamo, nema
podstanara, to jeste mi nemamo podstanara koji bi se žalio na
buku u kafani. Do đavola, ne znam šta da joj kažem.”
„Znaćeš. I ti znaš da utješiš.”
“Da. Ja i pas.”
Parkirao se, lupkao prstima po volanu zagledan u zgradu.
„U kafani je. Svjetla su upaljena dolje, a nedjeljom otvaramo tek
oko četiri.”
Kad je izašao, Naomi je uzela rezervni povodac koji je
čuvala u autu. Međutim, Ksander je obišao okolo i pustio psa
prije nego što je Naomi imala priliku da mu stavi povodac.
Zaustila je da se usprotivi, ali Tag je stajao pored Ksandera,
mahao je repom i čekao.
„Zar nemamo pravilo o povocu?”
„Mislim da smo bezbjedni sljedećih deset koraka.” Gurnuo
je ruku u džep, pa izvadio ključeve i otključao vrata.
413
Muzika je treštala iz zvučnika, žestoki rok s vrištavim

gitarama. Naomi nije mogla da odredi izvođače. Dotad nije bila u
toj kafani danju niti kad su sva svjetla bila upaljena. Shvatila je da
prostor izgleda veći, posebno sa stolicama podignutim na stolove
i praznim separeima.
U kratkim pantalonama od teksasa pripijenim uz tijelo i
crnoj majici bez rukava, koja joj je isticala izvajane ruke i ramena,
Lu je napadala pod nekakvom krpom.
Kako je bio neposredno pokraj nje, Naomi je čula da je
Ksander promrmljao “Do đavola” prije nego što je krupnim
korakom prišao šanku, ušao iza i utišao muziku.
Lu se naglo uspravila, podigavši krpu kao palicu, pa je
ponovo spustila kad je ugledala Ksandera.
„Pući će ti bubne opne”
„Rok treba da bude glasan.”
„Zašto si ovdje i zašto radiš Džastinov posao?”
„Zato što hoću da ga neko za promjenu uradi kako treba. A
zašto ti nisi gore na litici i ne pokušavaš da se uvučeš onoj plavuši
u gaćice?”
„Zato što sam je doveo sa sobom.”
Lu se okrenula, spazila Naomi pa umorno izdahnula kroz
nos. Prije nego što je stigla još nešto da kaže, Tag je zaključio da je
vrijeme za upoznavanje pa je otkaskao do nje.
“Je li ovo taj polumrtvi pas kojeg ste našli?”
„Jeste” Ksander je izašao iza šanka.
„Sad izgleda prilično zdravo. Imaš lijepe plave oči, zar ne?”
Pomilovala ga je. „Dobro, lijepo od vas što ste svratili, ali imam
posla i moram da ga završim. Treba da zatvorim kafanu na
nedjelju dana, izvadim bičeve i lance, ispljeskam nečiju guzicu i
natjeram radnike da očiste sve tako da blista. Ako ne motriš na
414
njih svaki sekund, samo promrljaju krpom pod i misle da su

završili.”
Riječi su joj izlazile iz usta u bujici, govorila je brzo i
zadihano i sve vrijeme stezala onu krpu.
Ksander je samo stajao nekoliko časaka, pa provukao prste
kroz kosu. Prišao joj i istrgnuo joj krpu iz ruku. Zatim ju je
jednostavno zagrlio.
„Treba da završim! Do vraga, treba da završim.”
„De, smiri se, Lu.”
Branila se i gurala ga još nekoliko časaka, pa stegnula
njegovu košulju pesnicama. „Ksandere, tako se bojim. Dona. Gdje
je ona? Šta joj se desilo? Kako je moguće da se ovo dešava?”
Kad je zaridala, samo je nastavio da je drži u zagrljaju.
415
23.
Kako nije bila sigurna u svoju ulogu, Naomi je odlučila da

bude od koristi. Tiho je ušla iza šanka i proučila aparat za
pripremu toplih napitaka. Provjerila je zalihe pa odlučila da
skuva kafu jer joj Lu nije djelovala kao neko ko pije čaj.
Našla je šolje, uposlila se dok se Lu smirivala.
“Ne znam šta da uradim”, rekla je Lu. „Moram nešto da
uradim.”
„Sad ćemo sjesti.”
Dok je Ksander vodio Lu ka separeu, Naomi je doviknula:
„Kuvam kafu.” Lu je obrisala suze pa se okrenula.
„Taj aparat je komlikovan”, počela je.
„Praktično je odrasla u restoranu, Lu. Sjedi.”
„Ako ga pokvari, ti si ga kupio”, progunđala je Lu. “I radije
bih popila viski.”
„Irska kafa, dakle”, rekla je opušteno Naomi. “Ksandere?”
„Samo kokakola.”
Kad je sjela, Lu je dohvatila papirne salvete iz držača,
izduvala nos. „Ne znaju ni kurac. Sem je sinoć svratio ovamo da
provjeri da slučajno nije odlučila da ostane kod kuće, da bude sa
mnom. Niko ne zna ništa o tome, niko je nije vidio, nikom se nije
javila.”
„Znam, Lu.”
Pas se zavukao ispod stola, spustio glavu Lu u krilo.
Stvarno je znao da utješi.
„Nedjeljama je pričala o tom izletu - dok ti ne dođe da joj
zapušiš usta čarapom. Pokušavala je i mene da nagovori da idem
416
s njom, dosađivala je i dosađivala. Nemam ništa protiv toga da

provedem nekoliko dana u banji, ali njena sestra je veliki davež.
Kamo sreće da sam pristala da pođem s njom, da sam bila s
njom...”
“To su gluposti, Lu.”
“Nisu.” Oči su joj se ponovo napunile suzama. „Nisu. Da
sam otišla tamo, pokupila je.”
„Možda bi ti bila žena koju niko nije vidio niti čuo glasa od
nje.”
“To su gluposti.” Pošto je obrisala suze, zgužvala je salvete.
“Ja znam da se odbranim, ali Dona... Ona je slaba. Nježna je.”
Naomi je prišla stolu sa staklenom šoljom irske kafe,
stručno ukrašenom šlagom i sa čašom kokakole.
„Izvešču psa u šetnju, ostaviću vas malo nasamo.”
„Pas ne smeta ovdje.” Lu je pomilovala Tagove uši dok je
proučavala pogledom Naomi. “Ni ti ne smetaš. Izvini zbog one
opaske s gaćicama. Bila je nepristojna.”
“Pa, bio je u njima nekoliko puta tako da nije.”
Lu se na to glasno nasmijala pa se opet ražalostila. “Ni ti ne
smetaš. Uzmi nešto da popiješ, sjedi.”
„Dobro. Prvo ću nešto reći. Jedini krivac je onaj ko ju je
oteo. Možemo uvijek da kažemo da sam uradio ovo ili da ovo
nisam uradio, ali to ništa ne mijenja. Jedina osoba koja može
nešto da promijeni jeste onaj ko ju je oteo.” Dok je Lu piljila u
svoju kafu, Naomi je otišla sebi po kokakolu.
“Ona mi je najprisnija prijateljica”, rekla je tiho Lu. “Od
srednje škole. Nismo imale ništa zajedničko, ali ipak smo se
sprijateljile. Bila sam uz nju kad se udala za onog šupka, isto kao
što je ona bila uz mene kad sam se udala za Džonija. A kad je
umro, ne znam kako bih to prebrodila bez nje.” Uzdahnula je,
417
šmrcnula. „I rekla mi je da se ne udajem za Dajksa. A kad sam se

udala, ipak je bila uz mene.”
Probala je kafu pa iznenađeno pogledala u Naomi. „Ovo je
vraški dobra irska kafa.”
„Učila sam od majstora.” Sjela je u separe pored Ksandera.
„Ne znam pomaže li to, ali moj brat je ovdje i trenutno je na
sastanku sa šefom Vinstonom. On je iz FBI.”
„Sem je zvao FBI?”
“Da budem iskrena, ne znam ko je koga zvao - to se
izgubilo u prevodu - ali imamo FBI agenta koji pomaže u potrazi
za njom.”
„Drži je - ma ko da je ta hulja - od petka uveče. Procurila je
vijest o tome šta je uradio Marli. Dona...”
Ksander je pružio ruku i stavio šaku na njenu. „Nemoj to da
radiš, Lu. Poludjećemo ako to budemo radili.”
„Sinoć sam obišla čitav kraj automobilom. Samo sam vozila
drumom, tražila sam je, tražila sam... nešto. Sa svojom bejzbol
palicom i pištoljem.”
„Gospode bože, Lu. Trebalo je da me zoveš.”
„Malo mi je falilo.” Okrenula je šaku, isprepletala prste s
njegovim prstima. „Koga drugog da zovem kad udarim u zid?
Nije da često udaram u zid koji ne mogu sama da probijem.
Otkrićeš to ako ostaneš sa ovim momkom”, rekla je Lu Naomi. „
Ako udariš u taj zid ili se nađeš u škripcu, željećeš da ovaj čovjek
bude s tobom.”
„Daj, Lu.”
„Treba da zna da nisi samo ljepotan.”
„Viđala sam i ljepše, a i imala ljepše”, dodala je Naomi i
opet izazvala onu provalu smijeha kao što se nadala. „Treba ti
malo umjetnosti na ovim ovdje zidovima, Lu.”
418
„Ovo je kafana.”
„Ovo je dobra kafana. Ne mislim na napadnu, nakinđurenu
umjetnost. Doći će ti jedna fotografija benda - moraju da je kupe
od mene. A imam i jednu fotografiju Ksandera i Taga, siluete u
svitanje napravljene tako da im se ističu plave oči. Lijepo bi se
uklopila ovdje i daću ti je ako ti se svidi. Za mene bi to bila
izložba.”
„Nećeš me staviti na taj zid.”
Lu je ponovo izvila obrve. „Hoću ako mi svidi slika. Ovo je
moja kafana.”
„Polovina je moja.”
„Onda ću je okačiti u svojoj polovini.” Stisnula mu je šaku,
pa je potapšala i vratila se ispijanju kafe. „Smirili ste mi živce,
oboje i zahvalna sam vam.”
„Treba da izađeš odavde. Otići ćemo negdje na ručak ili
nešto slično.”
Sa blagim osmijehom, Lu je odmahnula glavom. „Kad sam
ovako nervozna, čistim, ali završiću smirenija nego što sam bila.
Ako čuješ išta od brata, išta o tome gdje je ona, treba da me
obavijestiš.”
“Hoću.”
„Dogovoreno. Idite sad i povedite psa prije nego što
odlučim da ga zadržim. Sad sam dobro.”
„Ako ti zatrebam za bilo šta, zovi me.”
„Hoću. Nadaću se da ću čuti da su je našli i da je dobro.
Uzdaću se u to.” Kad su je ostavili, vratila se ribanju poda.
419
***
Pošto je odlučila da vjeruje da će Mejson makar prenoćiti

kod nje, Naomi je rekla Ksanderu da je odveze na pijacu -
zahvalna što pijaca radi i nedjeljom. Uzela je šta joj je bilo
potrebno za jedno od njegovih omiljenih jela.
Svaki mještanin na pijaci imao je da kaže ponešto o Doni, ili
bi zaustavio Ksandera da ga pita šta zna. Nije mogla da diše
opušteno i normalno dok ponovo nisu izašli.
„Trebalo je da znam da će ovako biti i spremim nešto od
namirnica koje imam kod kuće.” Zavalila se u sjedište, zgrčenog
želuca i sa glavoboljom. “A tebi je bilo još teže nego meni. Sva ta
priča”, dodala je. „Pitanja, nagađanja.”
„Svi koji ovdje žive je poznaju, tako da su zabrinuti”
„Možda će Mejson imati da doda nešto, bilo šta. Znam da
mi je brat, Ksandere, ali stvarno je nevjerovatno pametan.
Primjećuje sve, ne zaboravlja ništa i uči ovo čime se bavi još od
djetinjstva. Uhvatila sam ga jednom - nije bio dovoljno brz da
skloni sa ekrana ono u šta je gledao, pa sam vidjela. Serijske
ubice. Jako sam se naljutila, razbjesnila sam se što to radi, što čita
o njima. Rekao je samo da ima potrebu da zna; što više zna, to
može bolje da izađe na kraj s tim.”
„Meni to zvuči tačno.”
„Meni nije zvučalo tako. Pitala sam se zašto jednostavno ne
možemo da budemo normalni, da živimo kao svi ostali? Davala
sam sve od sebe da budem kao svi ostali, išla sam na fudbalske
utakmice, učestvovala u pisanju godišnjaka i bila član novinske
sekcije, išla sa drugaricama na picu, a on proučava patologiju
serijskih ubica, ljudi koji ubijaju zato što ih to uzbuđuje, zato što
ih to veseli. Proučava viktimologiju i forenzičke protivmjere.”
420
„Zvuči mi kao da si i sama pročitala nešto o tome.”

„Jesam malo jer je bio odlučan u namjeri da mu to bude
životni poziv, životno djelo, ali... Išao je ponovo u Zapadnu
Virdžiniju. Išao je da posjeti našeg oca u zatvoru. Više puta.”
“To te brine.”
„Brinulo me je. Možda me i sad brine, malo, ali morala sam
da prihvatim da on ne želi to da ostavi iza sebe.”
Ovo je bolje od terapije, shvatila je. Bolje je ovako
razgovarati s... prijatelj nije bio sasvim odgovarajuća riječ, ali on
joj je ipak bio prijatelj. On joj je prijatelj. Reći ono što ti je u
mislima i na duši nekome ko ti je prijatelj prije je umirivalo nego
budilo nespokoj u njoj.
„Mejson? On se sučeljava s tim i trudi se da to shvati kako
bi mogao da zaustavi sljedećeg. Ja to znam i mogu samo da
priželjkujem da je našao drugi način da spasava živote. Da je
postao doktor recimo, druga vrsta doktora.”
„Je li spasao kome život?”
„Jeste. Jesi li čuo za onog čovjeka koji je hvatao dječake - u
Virdžiniji? I Oteo je pet dječaka u periodu od tri godine, ubio
dvojicu i bacio njihova tijela u šumovitom predjelu pokraj
planinarske staze.”
„Nazvali su ga apalački ubica.”
„Mejson mrzi kad im štampa daje imena. Ali da. Bio je dio
tima koji je utvrdio njegov identitet, našao ga, zaustavio ga i
spasao život trojice dječaka koje je držao zaključane u svom
podrumu. On spasava živote a da bi to radio, potrebno je da
razumije um koji bi uhvatio dječake, mučio ih, držao ih
zaključane u kavezima kao životinje, a zatim ih ubio.”
421
Kad se Ksander zaustavio ispred kuće, Naomi je izašla.

„Ponosim se njim tako da moram da prihvatim da dobar dio
života živi na mračnom mjestu”
„Ili dobar dio života provodi u razaranju tih mračnih
mjesta.”
Dohvatila je kesu s namirnicama, zastala. „To radi, zar ne?
A ja bi trebalo da naučim da tako gledam na to.”
Kad su unijeli namirnice u kuću i stigli do kuhinje, izvadila
je bocu vina.
„Sad ću početi da kuvam. Čišćenje zna da pomogne, ali
radije kuvam kad sam uznemirena ili pod stresom.”
„Blago meni. Mislio sam da odem kad tvoj brat stigne
ovamo, da vas ostavim malo nasamo. Ali kupila si kremenadle.”
“Ti si ih kupio”, ispravila ga je. „Kao i sve drugo u ovim
kesama”
„Moram i ja malo da doprinesem. Volim krmenadle.”
„Voliš li punjene krmenadle, na mediteranski način?”
“Vjerovatno.”
„Dobro, zato što ćemo to jesti, zajedno s pečenim
krompirima začinjenim biljem, šparglama kratko proprženim na
maslacu, zemičkama i zapečenim kremom od vanile.”
Nije znao da zapečeni krem postoji izvan restorana.
„Zasigurno ostajem na večeri.”
„Onda predlažem da se čistiš.”
„Daj mi neko zaduženje.”
“U kuhinji?”
“Ne u kuhinji.”
I sam osjeća potrebu da radom odagna brigu, pomislila je.
„Sesil ima sto i četiri stolice za mene. Mislila sam da
zamolim Kevina da ih pokupi i odnese kod Dženi, ali ako bi ih ti
422
donio ovamo i malo očistio, imali bismo pravi sto da sa njega

jedemo ovo prekrasno jelo. I nemoj da kažeš da ne želiš da me
ostaviš ovdje samu”, dodala je prije nego što bi on stigao to da
kaže. „Imam psa, imam alarm i odličan komplet japanskih
kuhinjskih noževa.
Držaćeš vrata zaključana dok se ne vratim, ili dok se majson
ne vrat.”
“To mi teško pada budući da je prelijep dan i radije bih
držala otvorena vrata, ali radi trpezarijskog stola, držaću ih
zaključana.”
„Drži telefon uza se.”
„Držaću telefon uza se. Znaš li da spustiš zadnja sjedišta u
mom autu da oslobodiš prtljažni prostor?”
„Mehaničar sam, Naomi. Mislim da ću se snaći. Javi Sesilu
da dolazim. To će mi uštedjeti vrijeme.”
Privukao ju je da je poljubi pa uperio prst u psa. “Na
dužnosti si.” Naomi je obavila poziv, ubacila telefon u zadnji
džep, pa protrljala dlanove.
„Hajde da kuvamo.”
Dok je pas bio zaokupljen koskom od sirove kože, ona se
skoncentrisala na rad. Kuvanje joj je bistrilo um, rastjerivalo crne
misli i brige. Sam proces, teksture, mirisi i boje.
Ostavila je tijesto da naraste, ubacila krompir u rernu, a
krem je bio gotovo spreman za drugu rernu kad je pas ustao.
Možda joj je srce preskočilo, možda je bacila pogled na
veliki nož na dasci za sječenje, ali zapovijedila je sebi da ne
prekida rad.
I laknulo joj je kad je ugledala Ksandera kako je doteglio
stolice do balkona iza kuće.
423
Obrisala je ruke o krpu zadjenutu za pojas pa otišla da mu

bar otvori vrata.
„Zakleo se - skoro sam ga natjerao da se zakune krvlju - da
su ovo stolice koje želiš.”
“Jesu.”
Ksander ih je pogledao, namrštio se. Izblijedili, pocijepani
sjedalni dijelovi s ružnom šarom i pohabano drvo. “Zašto?”
„Biće prekrasne”
“Kako?”
„Poslije tapaciranja platnom koje sam izabrala, poslije
farbanja. Nasloni će biti modroplavi, rukonasloni pastelnozeleni.”
“Ti ćeš ih ofarbati.”
„Dženi će. Ja sam se povukla. Mogu da budu ružne dok ih
ona ne uzme. Imam krpe i sredstvo za čišćenje drveta. Možemo
da ih sredimo da izgledaju pristojno za jedno jelo”
„Meni izgledaju kao pristojna potpala, ali ti znaš bolje.”
“A sto?”
„Donio sam sto. Treba ga malo srediti, ali dobar je.”
„Htjela sam da pitam treba li ti pomoć da ga doneseš iz
auta.”
„To ćemo na kraju.” Očito neubijeđen, još je jednom mrko
pogledao u stolice. „Vraćam se za tren.”
„Donijeću sve što ti je potrebno.”
Donijela je pribor za čišćenje iz vešernice, napunila kofu
vodom, iznijela je u trenutku kad se vratio uza stepenice s
raskošnim buketom jorgovana u visokom kobaltnoplavom
bokalu.
„Izvoli” Spustio je bokal s cvijećem na balkon. „Donio sam
ti cvijeće i nešto u čemu ćeš ga držati.”
Zapanjeno je zurila u cvijeće, u njega. „Ja, ovaj…”
424
„Cvijeće sam ukrao, ali sam kupio bokal.”

„Bokal je... jorgovan ne... Savršeni su. Hvala ti” Stajao je tu,
neuredan i mrko gledao stolice koje je očigledno smatrao
protraćenim vremenom i novcem, a ona je morala da proguta
knedlu u grlu, dvaput.
„Večera bolje da bude dobra.” Uzeo je jednu krpu od nje pa
je ubacio u kofu. „Jesi li dobro?”
»Jesam. Naravno. Upravo sam spremila sve za rernu.”
„Samo ti radi. Ja ću očistiti ove gadne stolice.”
Ušla je u kuhinju, usput dohvatila vino i odnijela ga pravo
u toalet - toalet kojem su i dalje bili potrebni osvjetljenje, oprema i
držač za peškire.
Srce joj je opet preskakalo. Zapravo je preskakalo,
zastajkivalo i nekontrolisano tuklo, sve u isti mah. Tako nešto u
životu nije osjetila. Nije u pitanju bio napad panike - ne baš tako,
iako je zasigurno osjećala i paniku.
Popeo se uza stepenice s jorgovanom u plavom bokalu,
spustio ga bez imalo pompe. Ukradeno cvijeće u starom bokalu,
kojeg nose krupne žuljevite šake.
I ona se zaljubila.
Međutim, bilo je. Nije morala to da osjeti ranije da bi znala
šta to u njoj preskače i zastajkuje.
Nije moguće da je to tako brzo. Nije moguće da je tako
jednostavno. Nije moguće.
Polako je udahnula pa izdahnula, otpila dobar gutljaj vina.
Šta se dešava sljedeće?
Ništa ne mora da se desi sljedeće, uvjeravala je sebe. Sve se
samo nastavlja, jednostavno ide dalje dok ne bude... nešto. No,
zasad, ništa se nije desilo.
Mora da napuni krmenadle.
425
Čula ga je da se smije, da razgovara s psom napolju na

balkonu. Vidjela je jorgovan - tako bujan, tako lijep. I morala je da
pritisne srce korijenom šake, da mu zapovijedi da se lijepo
ponaša.
Međutim, izvadila je telefon, zauzela zgodan položaj pa
nekoliko puta fotografisala cvijeće.
Kad je počela da pravi smjesu za punjenje krmenadli,
začula je Mejsonov glas, podigla pogled i ugledala ga je kad je
zakoračio na balkon sa stepeništa.
Ksander se premjestio na ulaz. „Donijećemo sto. Stolice su
čiste, ali i dalje ružne.”
„Njihova draž će tek kasnije izaći na vidjelo.”
„Kako god. Hoću da jedem kad donesemo sto. Lijepo
miriše.”
„Večera će biti gotova tek za sat vremena.”
„Dobro.”
Kad je napravila smjesu za punjenje, oni su doteglili
starinski sto. Mejsonje ušao.
„Jesu li to... punjene krmenadle?”
„Znam kako da ti ugodim.”
Poljubio joj je obraze. „Hvala. Zašto si kupila ovako gadne
stolice?”
„Neće biti gadne kad se srede.”
„Ako ti tako kažeš. Sviđa mi se sto. Je li ovo reciklirano
drvo od starih ambara?”
“Jeste.”
„Napravljeno da traje.”
Napunila je krmenadle, ubacila ih u rernu pa izašla na
balkon. „Jao, pogledajte kako je sredstvo za čišćenje istaklo šaru.
Potrebno mu je samo malo njege.”
426
„Ima udubljenja i ogrebotine”, rekao joj je Ksander.

„To se zove karakter. I Dženi reče da može da popravi sve
što treba da se popravi. Ne želim ništa da pokvarim, Mejsone, ali
mislila sam da ako bismo sad mogli da porazgovaramo o onome
što si uradio, otkrio i smislio od svog susreta sa šefom
Vinstonom, to ne bi visilo u vazduhu i kvarilo nam raspoloženje
za večerom.”
Uputio joj je dug pogled pa klimnuo glavom. “Ne mogu
vam reći mnogo više od onoga što već znate. Sve ukazuje na to da
je Dona Lanijer silom oteta sa onog parkirališta malo prije ponoći
u petak. Njen automobil je bio zaključan, nije pomjeran otkako ga
je parkirala kad je došla u svoju smjenu u četiri. Još troje ljudi
radilo je u piceriji do zatvaranja. Jedna od njih, Maksi Apton,
izašla je na zadnja vrata restorana sama nekoliko minuta prije
Done, Dine Berouz i Brenana Forestera. Maksi se po navici
parkira u istom dijelu parkinga, kao i većina zaposlenih u piceriji,
ali njen automobil je bio u radionici. Tvojoj”, rekao je Ksanderu.
„Da. Dovezla se na izduvanoj gumi čim sam zatvorio i
imala je četiri gume ćelave kao moj stric Džim. Odlučio sam da joj
ne dozvolim da vozi okolo s takvim gumama, pa smo se pogodili.
Sniziću joj cijenu guma, odvesti je na posao, a ona će nazvati oca
da dođe po nju. Namjeravala je pješke da se vrati kući, a poslije
svega što se desilo Marli, nipošto nisam smio dozvoliti da pješači
kući ili kod prijateljice sama u ponoć.”
„Sreća njena što pružaš tako lične usluge mušterijama.”
„Znam je još od malih nogu...”, zaustio je Ksander pa se
uspravio pokraj ograde, uz koju je dotad stajao naslonjen. „Hoćeš
da kažeš da je htio da otme nju? Da je čekao da Maksi priđe svom
automobilu?”
427
„Moguće je. Štaviše, vrlo vjerovatno. Mlađa je, plavokosa,

fizički sličnija prvoj žrtvi nego Doni. Razgovarao sam s njom
pošto ju je šef policije Vinston saslušao. Otac je nije čekao kad je
izašla i bila je sama tamo dvadesetak sekundi - i sad kaže da se
unervozila, da je pomišljala da se vrati unutra. Misli da se tako
osjećala jer si je ti zaplašio kad si joj rekao da ne pješači, da ne
bude sama. Zatim je došao njen otac i nije više razmišljala o
tome.”
„Rekao si da je Dona izašla sa Đinom i Brenanom.”
„Malo pošto je Maksin otac došao po Maksi. I njih dvoje su
otišli pješice skupa - oni su u vezi - i ostavili su Donu da zaključa
piceriju.”
„Oteo je Donu zato što je bila tamo?” upitala je Naomi.
„Postoji razlog što ne uzimamo u obzir mogućnost da je u
pitanju serijski ubica dok se ne dese tri slična zločina.”
„Mejsone.”
„Ipak, vjerujem da je Donu otela ista osoba. Vjerujem da je
u pitanju oportunista - vidio je dobru priliku u Marli Rot,
iskoristio je. Vidio je dobru priliku u Doni, iskoristio je.
Istovremeno, dok je bio na tom parkingu ih u blizini,
najvjerovatnije je ležao u zasjedi i čekao, što mi govori da je
pažljivo proučio rutinu tog restorana i vjerujem da je vjerovatno
izabrao svoju metu. Zbog spleta okolnosti tu metu je propustio.
Uzeo je sljedeću.”
„Gospode bože “ Ksander je okrenuo glavu, zagledao se
put vode.
„Imamo mladu djevojku i njene roditelje koji nikad neće
zaboraviti komplet ćelavih guma ni čovjeka koji je zahtijevao
obećanje. Šef policije Vinston je već istražio slične zločine, ali ja ću
ih proučiti ponovo, suziću parametre i dodati propušteno. Poslao
428
je zamjenike i rendžere da provjere brvnare i vikendice za

iznajmljivanje u prečniku od četrdeset kilometara.”
„Zato što mu je potrebno neko mjesto”, rekla je Naomi.
Nešto kao podrum, kao stari trap duboko u šumi.
“Da. Ne isključujem mogućnost da je u pitanju mještanin,
ali poštujem Vinstonovo čvrsto uvjerenje da je u pitanju ipak
neko sa strane, a niska stopa kriminala to potkrepljuje. I pored
svega, malo bolje će osmotriti ljude iz kraja.”
„Niko ne vjeruje da je to neko kog poznaje, neko s kim je
blizak”, rekla je Naomi. „Dok se ne pokaže da jeste.”
„Vinston je dobar policajac. Pametan je, temeljan i nije
toliko teritorijalan da ne bi prihvatio pomoć spolja. Čini sve što
može. Zasad mogu da mu pomognem da učini više. Čuo sam se s
jednim našim zaluđenikom za kompjutere i nabaviće nam imena
svih iz kuća i vikendica za iznajmljivanje - imena vlasnika,
gostiju. Provjerićemo ih i pokucaćemo im na vrata. Žao mi je.
Volio bih da imamo više.”
„Došao si.” Naomi mu je prišla i zagrlila ga, spustila glavu
na njegovo rame. “To je više. Ostaćeš nekoliko dana?”
„Ostaću večeras sigurno. Možda i sutra. Hoću da izađem iz
ovog odijela. Imam torbu u kolima, ako mi kažeš gdje ću
spavati.”
„Soba zasad nije bogzna šta. Kad sljedeći put dođeš, imaćeš
pravi krevet. Kunem se. Hajde da ti donesemo torbu pa ću ti
pokazati.” Pogledala je u Ksandera. „Odmah se vraćam, da ti
pomognem da unesemo sto.”
Kad je ostao sam, Ksander se zagledao napolje u vodu, u
veče koje je polako padalo. Njen brat je pristao da prenoći,
pomislio je, jer očekuje da će ujutro naći leš.
429
***
Poslije večere i izvrsne kafe koju je Naomi napravila u svom

izvrsnom aparatu, Ksander je ustao. „Sad ću krenuti.”
„Je li?”
„Ostavljam vas da se ispričate. A imam i posla.” A sa FBI
agentom u kući, biće bezbjedna. „Vidimo se sutra.”
„Važi, ali...”
Samo ju je povukao tako da je ustala pa je poljubio žestoko i
strasno. Možda je to pomalo izgledalo kao da obilježava svoju
teritoriju budući da je njen brat bio tu pored, ali nije zažalio zbog
toga.
„Hvala na večeri. Vidimo se”, rekao je Mejsonu pa izašao.
„Nije morao da ide zbog mene”, počeo je Mejson. „Moje
izoštrene vještine zaključivanja utvrdile su da on spava ovdje.”
„Htio je da nas ostavi nasamo i hoće da ode da bude sa Lu.
Svojom poslovnom partnerkom. Ona i Dona su prisne
prijateljice.” Počela je mahinalno da sklanja sudove sa stola.
„Sjedi na minut. Samo na minut”, rekao je Mejson i uzeo je
za ruku. „Moram da te pitam. Koliko ozbiljno je to s tobom i
automehaničarem?”
„Kažeš to kao da on nema ime.”
„Radim na tome. Daj mi malo prostora. Moja sestra skitnica
i pustinjak odjednom ima veliku kuću koja je usred renoviranja,
ima psa i spava s tipom kojeg sam tek upoznao. To je mnogo za
ovako kratko vrijeme.”
„Ne djeluje tako kratko kad si u tome. Neću uzeti sve u
obzir”, opisala je krug kažiprstom u vazduhu, “i reći da sam
prepoznala ovu kuću. Ali prepoznala sam njen potencijal, i
potencijal koji ima za mene. Nisam znala da sam spremna da
430
pustim korijenje dok je nisam ugledala, zatim sam bila spremna.

Pas nije bio u planu, ali dogodio se. Sad ne mogu da zamislim
život bez njega.”
„Divan je ovo pas.”
I više od toga, pomislila je, postao je njena porodica.
„Odvela bih ga u prihvatilište da me Ksander nije spriječio, svaki
put.”
„Zašto on nije uzeo psa?”
„Tek što je bio izgubio svog.”
“Aha.” Mejson je klimnuo glavom, shvatajući u potpunosti.
„Nisi mi odgovorila na pitanje. Možemo to nazvati
izvrdavanjem.”
“Ne izvrdavam. Pripremam se. Ozbiljnije je nego što sam
planirala. Ozbiljnije nego što sam mislila da ću htjeti, toliko
ozbiljno da nisam sigurna hoću li moći da se nosim s tim.
Međutim, on je...”
Nije bila sigurna može li to da objasni, ni njemu ni sebi.
„Zbog njega osjećam nešto što sam mislila da nikad neću
moći da osjetim i da nikad neću ni osjetiti. Provalio je ko sam.
Imao je onu knjigu Sajmona Vensa na svom zidu prekrivenom
knjigama - moraš da vidiš taj zid knjiga. Imam slike.”
„Pogledaj u moje šokirano lice”, rekao je Mejson i zasmijao
je.
„Elem, očito nisam dovoljno dobro sakrila svoju reakciju
kad sam vidjela Vensovu knjigu i Ksander je skontao. Ali,
Mejsone, nije mi ništa rekao, niti se promijenio prema meni. Nije
nikome rekao, čak ni najboljem drugu. Znaš li šta meni to znači?”
“Da.” Mejson je spustio šaku na njenu. “I to će mi pomoći
da odlučim da on ima ime. Dopao mi se i znam da ti je to važno. I
biću otvoren jer mi značiš i reći ću ti da sam ga provjerio.”
431
„O, za boga miloga.”

„Sestra si mi, porodica si mi. I dijelimo nešto što većina ne
dijeli, što većina ne može da razumije i ne treba da razumije.
Morao sam to da uradim, Naomi. Nekoliko tuča u kasnom
tinejdžerskom dobu, ranim dvadesetim, ako ti je to bitno.”
“Nije.”
„Narušavanje mira, uništavanje imovine - kafanska tuča
koja zvuči kao da je on nije započeo, ali ju je nesumnjivo završio.
Mnoštvo kazni za parkiranje dok nije navršio dvadeset petu. I to
je to. Dodaću da se osjećam bolje što znam da je imao nekoliko
tuča, izbacio to iz sebe. Dobro je znati da je u stanju da završi
tuču. Nema brakove ni razvode, nema djece. Vlasnik je
automehaničarske radionice i suvlasnik kafane i suvlasnik zgrade
u kojoj se nalaze kafana i stan. Vinston ima visoko mišljenje o
njemu.”
„Jesi li sad završio?”
“Jesam.”
„Dobro je. Sad ćemo oprati ove sudove, nazvati ujake pa te
vodim u veliki obilazak.”
„Dogovoreno. Imam samo još nešto da kažem, ali završio
sam. Usrećuje li te on?”
„Da, i to je za mene bio šok. I pomaže mi da razmišljam
mimo sadašnjeg trenutka. Stekla sam naviku da previše
razmišljam samo o sadašnjosti. Sad mislim i na budućnost.”
„Onda mogu da počnem da ga zovem Ksander. Kakvo je to
uopšte ime?”
“Ma daj, Mejsone Džar?”
“Umukni”, rekao je pa ustao od stola da joj pomogne da
skloni sudove.
432
***
Sačekao je da prođe dva ujutro pa se odvezao tihim

drumovima do šume nadomak litice. Parkirao se na proširenju
pored puta.
Možda su patrole napolju u ovo doba, traže njemu slične.
No, njegovo znatno veliko iskustvo reklo mu je da je prerano za
to u njegovoj igri, s obzirom na pišljivi gradić i bijednu policijsku
snagu.
A ionako mu neće trebati mnogo vremena.
Prethodno ju je umotao u najlon. Pokušaji i pogreške su ga
naučili da je taj metod najdjelotvorniji. Morao je malo da se
pomuči kako bi je izvukao iz auta i prebacio preko ramena.
Ponosio se sobom što je jači nego što izgleda, ali ipak je bila veće
breme nego što je volio.
I sve u svemu bila je razočaranje. U njoj nije bilo borbe ni
neposlušnosti, u svakom slučaju ne poslije prvih nekoliko sati.
Jednostavno mu je kvarilo zabavu kad nisu pokušavale da vrište i
preklinju, kad bi prestale da se opiru, a ona je odustala od borbe
tako brzo da ju umalo nije ubio zbog puke dosade.
Previše nalik onoj mršavoj staroj kučki koju je zgrabio u
nekoj nedođiji u Kanzasu kad nije uspio da se dočepa one na koju
je bio bacio oko.
Ili onoj debeloguzoj u Luisvilu. Ili...
Nema svrhe zadržavati se na starim greškama, uvjerio je
sebe kad je pomjerio mrtvo breme na ramenu i lovačkom
svjetiljkom na kapi osvijetlio šumski puteljak.
Samo treba da prestane da ih ponavlja, da se sjeti da je
strpljenje vrlina.
433
Već je bio ispitao teren, posluživši se slikama sa Naominog

web-sajta kao smjernicama i zahvalno je bacio Donino tijelo
između šumskog puteljka i onog palog debla. Uvježbanim
pokretima odmotao ga je iz najlona i proučio pogledom dok je
savijao najlon da ga ponese sa sobom.
Ko štedi, taj ima.
Izvadio je svoj telefon, prebacio na kameru pa napravio
svoje posljednje fotografije Done Lajner za uspomenu.
Zatim se udaljio, ne pomislivši više nijednom na tu ženu
koju je usmrtio. Ona je prošlost, a on ima svoj put usmjeren ka
budućnosti.
Odvezao se malo dalje tim putem tek toliko da mu se ukaže
pogled na kuću na litici, njenu veliku siluetu naspram zvjezdanog
neba.
Lijepo spavaj, Naomi, pomislio je. Odmori se. Uskoro ćemo se
vidjeti i zabavićemo se.
434
24.
Lijepog sunčanog popodneva u ponedjeljak mladi bračni

par iz Spokana, s bebom u marami na leđima, našao je mrtvo
tijelo tokom pješačenja po prirodi.
Samo nekoliko minuta kasnije Sem Vinston je stajao iznad
tijela žene koju je poznavao tri decenije i koja mu je bila draga
svakog dana te tri decenije. Nekoliko minuta kasnije, Mejson je
sišao kroz šumu i pridružio mu se. „Morao sam da se nadam da
se neće ovako završiti.”
„Žao mi je, veoma mi je žao, zbog vašeg gubitka, šefe.”
“Ona je svačiji gubitak. Šta da se radi?” Riješen da za nju
učini najbolje što može, Sem je protrljao lice šakama ne bi li malo
odagnao tugu. „Vezana i zapušenih usta, gola, kao Marla. Rane
su gore - sjekao ju je i tukao žešće.”
„Možda eskalira. Ili... moguće je da je ozlojeđen što ona nije
bila njegov prvi izbor.”
„Obrisao je sve tragove stopala - vidiš kako je razgrnuo
zemlju, prekrio tlo borovim iglicama. Dakle, oprezan je. Morao je
da je nosi dovde, najvjerovatnije od druma - puteljkom. Lako je
moguće da ona ima blizu sedamdeset kilograma, tako da ubica
ima snage.”
Pazeći da ništa ne dodirne, da ništa ne poremeti, Mejson je
kleknuo, osmotrio rane, položaj tijela.
„Nije je namjestio, nije pokušao da je pokrije ni da je
zakopa. Nema kajanja, ničeg simboličnog. Jednostavno je završio
s njom i bacio tijelo ovdje, pa otišao.”
„Nije mu ništa značila.”
435
„Nije. Prva žrtva, bila je postavljena drugačije - ruke su joj

bile ispružene. I ostavio je njene cipele. Bila mu je važnija -
moguće je da je bila surogat. Mlađa, plavokosa, privlačna, vitka.”
„Kakva bi Maksi bila.”
“Da. Nismo daleko od kuće moje sestre. Je li ova staza
popularna?”
„Koristi se, da. Malo dalje ka zapadu, prema nacionalnom
parku i u samom parku ima više pješaka i planinara, ali i ovaj kraj
je prilično redovno posjećen. Htio je da je neko nađe i to
neposredno.”
„Slažem se. Hoće li vam smetati da je fotografišem?”
„Samo naprijed. I mi ćemo je fotografisati, samo sam htio
nekoliko časaka nasamo s njom.”
Sem je priznao sebi da je jedva odolijevao snažnom porivu
da je pokrije. Odagnao je i njega.
„Moj zamjenik je na drumu, vjerovatno ste ga vidjeli, uzima
izjavu od bračnog para koji ju je našao. Imaju tromjesečnu bebu
sa sobom. Ovo im je prvi porodični odmor.” Sem je uzdahnuo.
„Neće ga zaboraviti.”
Pogledao je u šumu, u njeno duboko zelenilo dok se
proljeće polako bližilo ljetu. „Obilježićemo mjesto trakama,
uraditi sve što treba i što možemo. A kad to obavimo, otići ću da
vidim njenu sestru, njenu kćer.”
„Hoćete da pođem s vama da ih zajedno obavijestimo?”
„Zahvalan sam vam na ponudi, ali one me poznaju, Biće im
malo lakše, ako je to uopšte moguće, da čuju od nekog koga
znaju.”
436
***
Naomi je bilo jasno da proces dolazi sa smrću, a sa

ubistvom taj proces postaje zvaničan. No, odlučila je da ne
dopusti da Ksander sazna za smrt svoje prijateljice preko procesa.
Nije ga vidjela kroz glavni ulaz u radionicu, pa je ušla u
buku, vidjela jednog njegovog radnika kako ubacuje novčiće u
aparat s gaziranim napicima.
“Je li Ksander ovdje?”
„Jeste, naravno. Nazad, gdje su mašine - pravo pa desno.
Ne možeš ga promašiti.”
“Hvala.”
Probrala je put između alatki i automobila, vidjela da ga ne
može promašiti.
Sjedio je na tronošcu iza neke mašine na postolju, sa
odvijačem u rukama umrljanim mašću.
„Ležajevi otišli u kurac, radilica otišla u kurac.”
Skinuo je još jedan dio, mrko ga pogledao, pa bacio na
plastičnu tacnu. „Još se pita što mu lupa u motoru.”
“Ksandere.”
Rekla je to tiho, ali čuo je njen glas bez obzira na zveketanje,
lupu, muziku. I čim je ugledao njeno lice, tuga mu je zamračila
pogled. “A, kvragu.”
„Žao mi je, žao mi je.”
Krenula je ka njemu, ispruženih ruku, ali odgurnuo se na
tronošcu i podigao ruku. „Nemoj. Sav sam mastan.”
„Nema veze.”
437
“Ima.” Oštrim, ljutitim pokretima podigao je krpu, protrljao

njome nadlaktice, šake. Ponovo je bacio dolje, prišao malom
starom lavabou okačenom o zid.
Okrenut leđima od Naomi, nasuo je nekakav prah po
rukama pa ih iščetkao četkom. „Gdje su je našli?”
„Nisam sigurna, žao mi je. Znam samo da je šef policije
nazvao Mejsona prije nekih pola sata i rekao da su je našli.
Negdje u šumi, samo to je rekao. Bio je u žurbi da stigne tamo.
Nisam htjela da čuješ - da samo tako čuješ.”
Klimnuo je glavom, nastavio da riba. „Znao sam to sinoć.
Ako je nisu našli do sinoć... ali sve dok je ne nađu, moraš da
misliš da postoji šansa.” Rastrljao je prah do nadlaktica pa pustio
vodu. „Treba da kažem Lu.” Nije proces, nije procedura. I k
vragu s tim.
„Hoćeš da idem s tobom?”
„Ovoga puta ne.”
Izvadio je ubrus iz ormarića na zidu, obrisao ruke pa bacio
papire u veliku metalnu kantu za smeće sa širokim otvorom.
„Moraju da obavijeste njenu najbližu rodbinu. Ne znam
koliko vremena treba da prođe prije toga.”
„Lu neće htjeti ni sa kim da razgovara. Neće se miješati.”
„Jako mi je žao, Ksandere. Voljela bih da mogu nešto da
učinim.”
„Već jesi. Došla si da mi kažeš.”
Kad je ponovo zakoračila ka njemu, pogledao je u svoje
šake. „Dovoljno su čiste”, rekla je pa mu prišla.
„Valjda će poslužiti.” Stegnuo ju je, čvrsto, i ćutke je držao
dok je radni dan tutnjao oko njih.
438
„Ostani s Lu koliko god ti to bude potrebno, koliko god njoj

bude potrebno. Hoćeš li me obavijestiti ako odlučiš da ostaneš u
gradu?”
„Doći ću, ali ne znam kad. Ako Kevin i ekipa odu prije nego
što stignem tamo, prije nego što se tvoj brat vrati, ostani kod
kuće.” Ponovo ju je privukao. „Ostani unutra i sve zaključaj. Reci
mi da ćeš to uraditi.”
„Hoću. Ne brini za mene, samo se postaraj za Lu.”
„Uradiću to. Moram ovdje nešto da obavim, da nađem
nekog da me odmijeni, pa idem kod nje.”
Kad je stigla kući, zatvorila se u svoju privremenu
kancelariju kako ne bi morala da razgovara s Kevinom ili s bilo
kim drugim iz ekipe, da ne mogu da naslute šta zna.
Vrijeme je sporo teklo kad je pokušala da se izgubi u radu.
Osjećala se opkoljeno, uznemireno, pa je digla ruke od posla i
izvela psa u usko dvorište iza kuće i ushitila ga bacanjem loptice.
Vidjela je da je Kevin krenuo niza stepenice iza kuće i izraz
njegovog lica rekao joj je da je vijest procurila.
„Zvao me je Ksander. Rekao je da stiže ovamo najkasnije za
sat vremena i vidi, Naomi, ostajem ovdje dok on ne dođe ili dok
ne dođe tvoj brat. Sjediću u prokletom kamionetu ako ne...”
Povela se instinktom, prišla mu i zagrlila ga.
„Šta se ovo kog vraga dešava? Dženi je pozvala nekolicinu
susjeda s djecom kod nas tako da ne moram da brinem jer znam
da nije sama. Nikad nismo morali da brinemo. Dona - zaboga,
Dona, od svih ljudi. To mi je nezamislivo.”
„Znam. Znam.”
„Reče da je Lu sad prilično prisebna i da ide u Doninu
kuću. Tamo su Donina sestra i kćer, i porodica, pretpostavljam.
Natjerao ju je da se zakune da će zamoliti muža Donine sestre da
439
je odveze kući, da se postara da uđe u kuću i zaključa se. Nikad

nismo morali da razmišljamo o tome, o zaključavanju. Uvijek smo
se osjećali sigurno ovdje. Moja djeca mogu da idu po čitavom
susjedstvu i nikad ne brineš.”
„Ući ću u kuću.” Odmakla se jedan korak. „Ući ću u kuću,
zaključaću vrata. Treba da ideš kući, treba da budeš sa svojom
porodicom.”
Na licu mu se pojavila odlučnost. „Ostajem ovdje. Dok
Ksander ne stigne ovamo, ostajem. Dženi je s makar desetoro
ljudi.”
„Hajdemo onda gore, da sjednemo.”
„Reče da je bilo kao s Marlom.” Sad je onu odlučnost
zamijenila bol. „Priča se okolo.” Sa psom između sebe, pošli su
uza stepenice iza kuće. “Takođe u petak uveče, isto kao Marla.
Bacio ju je tamo dole.”
“Tamo...” Stresla se kad je pokazao put šume koju je
smatrala svojom.
„Zapadno od litice. Ne smiješ više da ideš tamo sama,
Naomi.” Kao prijatelj, kao brat, uhvatio ju je za ruku. “Ne smiješ
to da radiš. Ne dok ga ne nađu.”
„Neću, ne brini. Sjedi.”
U njenoj šumi, pomislila je. U podnožju njene litice i u
njenoj šumi.
Zato što je to daleko, rekla je sebi. Zato što je mogao da se
provuče kroz mrak da ga niko ne vidi. To je sve i užasno je.
Sjela je na fotelju pored njega.
„Tvoja radna soba je skoro gotova”, rekao joj je i iznenadio
je. „Prekosutra, najkasnije nakosutra, moći ćeš da je namjestiš.”
Razgovaraće o nečemu drugom, shvatila je, o bilo čemu
samo ne o nezamislivom.
440
„Jedva čekam.”
„Unijećemo ti sto tamo, i opremu. Još nekoliko nedjelja i
odlazimo odavde. Za tri nedjelje. Trebalo bi da završimo radove
za tri.”
„Vratio si ovu kuću u život, Kevine.”
“Mi smo je vratili u život”, rekao je časak prije nego što je
pas skočio i pojurio niza stepenice.
„Ksander je”, rekla mu je Naomi. „Jednostavno zna - po
zvuku motocikla, pretpostavljam. Više ne laje kad je Ksander.”
„Lud je za tobom, znaš - Ksander. I pas je, ali govorim o
Ksanderu, koji bi me isprašio što ovo govorim, ali potrebno mi je
nešto dobro da povratim ravnotežu. Nikad ga nisam vidio da je
lud za nekom.”
“Ni za jednom?”
Kevin se malo osmijehnuo, odmahujući glavom. .„Ti si
prva.”
Ustala je i otišla da dočeka Ksandera kad se popeo uza
stepenice s psom. “Hvala.”
„Kako je Lu?” upitala je.
„Teško je podnijela vijest. Stvarno teško.” Ksander je
iscrpljeno odahnuo. “No, pribrala se, razgovarala s Doninom
ćerkom. Sad je tamo. Jesi li se čula s bratom?”
„Nisam i desetak puta sam morala da spriječim sebe da mu
pošaljem poruku. Reći će nam šta bude mogao kad bude mogao.”
„Hoćete li me obavijestiti ako bude kakvih novosti?” upitao
je Kevin i ustao. „Čini mi se da bi stvari počele da dobijaju
smisao, samo kada bismo saznali makar nešto. Idem sad, moram
kući. Dobro čuvaj ovu ovdje, Ksandere.”
„Hoću. I ti čuvaj Dženi.”
441
Sjeo je kad je Kevin otišao. „Njena kćer - ne znaš je - nije

nimalo društvena. Nisam bio ni od kakve koristi tamo pa sam se
maknuo sa puta. Njoj i Lu biće bolje samim.
„Kevin reče da su je našli u šumi - ovdje.”
Zabrinutog pogleda Ksander je klimnuo glavom. „Negdje u
ovom kraju i vraški preblizu tvoje kuće. Kao i Marlu.”
„Vjerovatno iz istog razloga. Van grada je, gotovo da nema
kuća, gotovo da nema saobraćaja na drumu ni na vodi, zavisno
od toga kako dolazi.”
„Vjerovatno je zbog toga, samo zbog toga. Međutim, ako
ono što je Mejson rekao ima težinu i ako je Maksi bila njegova
prava meta, ima tip. Je li tako? Mlada, plavokosa, privlačna,
vitka. Ti si sve to.”
„Mogu da ti obećam da umijem da se staram o sebi bolje i
od jedne mlade plavokose žene u ovom gradu. Mogu da ti
obećam, Ksandere, da se ne izlažem nepotrebnim rizicima i da
preduzimam razumne mjere predostrožnosti. Naglasiću i to da
su obje žene koje je ubio živjele i radile u gradu. Mislim da ih je
vjerovatno uhodio ili makar posmatrao njihove uobičajene
aktivnosti. Ja nemam nikakvu rutinu a svakako imaš previše toga
na pameti da bi brinuo i o meni.”
„Ništa što mi je na pameti nije važnije od tebe.”
Okrenuo se prema njoj, oduzeo joj dah jednim dugim
postojanim pogledom.
A zatim se ponovo pas sjurio niza stepenice, ovoga puta uz
lavež. „Vjerovatno je Mejson “ Spustila je šaku na Ksanderovu
napregnutu ruku. „Taj nitkov napada žene po mraku i kladim se
da to radi s leđa kao kukavica. Ne prilazi im po danu.”
“U pravu si. Nervozan sam.”
Malo se opustio kad se iza kuće pojavio Mejson sa psom.
442
„Moram da obavim nekoliko poziva. Sići ću kad završim i

reći vam šta mogu. Ksandere, žao mi je zbog tvoje prijateljice.”
“Da, svima nam je žao.”
„Idem da vidim šta imam od namirnica za večeru”, rekla je
Ksanderu. „Mogu da naručim picu ili bilo šta drugo. Ne moraš
da kuvaš.”
“I ja sam nervozna. Kuvanje pomaže.”
„Jesi li razmišljala da uzmeš roštilj. Znam da pečem roštilj -
znaš, šnicle, odreske, čak i ribu.” Slegnuo je ramenima kad je
zastala na vratima. „Mogu ponekad da ti pomognem oko
spremanja hrane.”
„Nećeš mi vjerovati, ali već sam gledala roštilje na netu.”
“Ne možeš da kupiš roštilj preko neta.” Iskreno
zaprepašten, zagledao se u nju, pomalo sažaljivo. „Moraš da ga
vidiš, da ga...”
„Pomaziš?” Veselo se osmijehnula. “Da porazgovaraš s
njim?”
Zaprepašteno sažaljenje se istog časa pretvorilo u hladnu
nadmenost od koje joj je došlo da se smije. „Moraš da ga vidiš”,
ponovio je.
Odlučila je da ništa ne kaže pa ušla da provjeri čime
raspolaže i sastavi jelovnik.
Nekoliko minuta kasnije, ušao je i on, uzeo pivo, sjeo za
šank. „Kupiću roštilj.”
“Molim?”
„Rekoh - kupiću roštilj.”
Isprži pileće grudi, pomislila je. S bijelim lukom, začinskim
biljem, vinom. Zaokupljena mislima o večeri, okrenula se ka
njemu. „Roštilj? Ozbiljno, Ksandere?”
„Roštilji su ozbiljni.”
443
Ovog puta se nasmijala. „Ja bih posljednja rekla za neki

kuhinjski aparat ili pomagalo da nije ozbiljno, i zato tragam,
odbacujem i razmatram na internetu.”
„Jesi li ikad ranije kupovala roštilj?”
„Nisam, ali..”
“Ja ću se postarati za to.”
Palo joj je na pamet da on razmišlja o nečemu osim o tuzi,
da osjeća nešto mimo tuge. Zato je nastavila razgovor o roštilju.
“Ne znaš kakve karakteristike želim, koju marku, koju veličinu.
Večeraćemo piletinu, pirinač, miješano povrće”, odlučila je.
„Roštilj se ne kupuje preko interneta isto kao što se
automobil ne kupuje preko interneta.”
Pošto se osjećala bolje, bocnula ga je još jednom. „Jesi li ti
ikad kupovao roštilj?”
„Kevin jeste, dvaput i oba puta sam bio s njim. To je isto.”
Počela je da sakuplja sastojke za večeru. „Dobro, imamo
dovoljno vremena da odlučimo do ljeta.”
„To ti je prva greška, dobro druga zbog te priče o kupovini
preko interneta. Kad kupiš pravi roštilj, koristiš ga čitave godine,
posebno kad možeš da ga postaviš napolju odmah pored kuhinje
kao što ti možeš ovdje.”
Uzela je šerpu za pirinač, stavila je na šporet pa prišla
šanku tako da može da bude okrenuta prema njemu dok siječe
bijeli luk. „Nisam imala pojma da si tako ozbiljan po pitanju
roštilja. Čovjek uči dok je živ.”
„Kupiću roštilj.”
To će još vidjeti.
„Umiješ li da ljuštiš šargarepe?”
Namrgodio se pa polako otpio gutljaj piva. “Vjerovatno.”
444
Izvadila je šargarepe iz frižidera, izvadila ljuštilicu pa ih

odgurnula ka njegovom kraju šanka. „Odlično, oljušti ove.”
„Mislio sam da ih samo ostružeš nožem.”
Bio je njen red za sažaljenje. „Naravno, ako misliš da u tome
izgubiš čitav dan i pri tom napraviš nered. Samo uzmeš...”
Podigla je jednu šargarepu i pokazala mu.
„Dobro, dobro. Shvatio sam.”
Vratio se Mejson i zatekao Ksandera s gomilicom ljuske od
šargarepa, kako ih je mrgodno gledao dok ljušti. I svoju sestru za
šporetom kako prži bijeli luk.
Prava kućna atmosfera, pomislio je Mejson. Možda Ksander
izgleda kao da nije u svom ambijentu, ali sve u svemu, prava
kućna atmosfera.
„Mejsone, jesi li zaboravio kako da isječeš karfiol na
cvjetove?”
„Hm...”
„Nisi, naravno.”
Dala mu je nož, spustila glavicu karfiola na dasku za
sječenje.
“Ja čak ni ne volim karfiol.” Ipak je sjeo, presvučen u
udobnu staru majicu s logom harvardskog studentskog časopisa i
farmerke, pa podigao svoj nož.
„Svidjeće ti se kad prikrijem njegov ukus maslacom i
začinskim biljem. Lijepo je imati pomoćne kuvare”, rekla je.
„Kao kod kuće.” Mejson je odrezao debelu peteljku,
rasjekao glavicu po sredini od dna, presjekao je napola. „Kao
nekad u Njujorku, samo što si glavni kuvar ti a ne Hari.”
„Kad dođu ovamo, povući ću se, ali tek kad mi da priliku
da se pokažem. Ostaje mi nekoliko nedjelja da smislim jelovnik
za pokazivanje, da opremim gostinjske sobe i nadam se da Dženi
445
može da sredi one trpezarijske stolice.” Dodala je piletinu u tiganj

i zacvrčalo je.
„Potrudiću se da budem ovdje. Trebalo bi da mogu
privremeno da radim iz kancelarije u Sijetlu.”
Poslije duge pauze u razgovoru, Mejson je spustio nož na
stranu, podigao čašu vina. „Dobro. Objasniću vam šta imamo i
koliko mogu. Obdukcija će pokazati, mada je na osnovu
prikupljenih dokaza i pregleda na licu mjesta jasno da je Donu
Lajner oteo i usmrtio isti još nepoznati ubica koji je oteo i usmrtio
Marlu Rot. Detalji vam nisu potrebni”, dodao je pa se opet latio
noža. „Uvjeren sam, kao i šef Vinston, da Dona nije bila njegov
prvi izbor. Jednostavno se zatekla tu. Kao i prvu žrtvu, držao ju je
i usmrtio na drugom mjestu, a zatim je prevezao i bacio negdje
gdje će je brzo naći. Želi da znamo da je on ovdje, da lovi.
Arogantan je, uživa i u pažnji i u strahu koji sije. Inteligentan je,
organizovan, iskusan.”
„Hoćeš da kažeš da je to i ranije radio”, rekla je Naomi. “To
podrazumijevaš pod iskusan.”
“Da. Mala je vjerovatnoća da je slučajnost da ih je obje oteo
u petak uveče i držao do nedjelje. Možemo da pretpostavimo da
ima slobodne vikende ili da ima privatnost koja mu je potrebna u
to vrijeme.”
“I dalje misliš da živi ovdje” Ksander je oljuštio posljednju
šargarepu, sačekao odgovor.
“Ne mogu da isključim mogućnost da je u pitanju neko ko
živi u gradu, radi u gradu, ili živi i radi u ovom kraju.”
„Zašto?” htio je da zna Ksander. „Nikad dosad nismo imali
ni silovanja ni ubistva, ništa nalik ovome.”
„Možda dosad to nije radio kod kuće. Moguće je da uhvatio
neku stoperku ili turistkinju, nekog u prolazu, pa je zakopao ili
446
sakrio tijelo. Moguće je da je nedavno kupovinom, nasljeđem ili

razvodom stekao neko mjesto koje može da upotrijebi za svoj rad.
Policija je već provjerila većinu objekata za iznajmljivanje u kraju
i isključila mogućnost da je ubica u njima. Provjeravamo i
sezonske radnike, podstanare, nove stanovnike, turiste koji su u
ovom kraju otkako je oteta prva žrtva. Nastaviću da istražujem i
analiziram slične zločine. Ako nađem obrazac, ako otkrijem više,
imaćemo sva raspoloživa sredstva od FBI za ovaj slučaj. Zamolio
sam jednog kolegu da pregleda dosijea, da provjeri moj profil, da
vidi jesam li na pravom putu ili griješim. No, bilo da nepoznati
ubica živi ili radi ovdje ili se samo slučajno zatekao na ovom
mjestu, on je još ovdje. Postalo mu je suviše lako da nastavi.”
„Naomi se uklapa u njegov tip.”
„Ksandere.” Naomi je iznervirano okrenula piletinu.
“Da, uklapa se. Vjerujem da on ima određen tip i Naomi se
uklapa u njega. Vjerujem da će ona preduzeti sve razumne mjere
predostrožnosti.”
„Rekla sam da hoću.”
„Volim te, Naomi.”
Uzdahnula je, jako. “I ja tebe volim, Mejsone.”
„Zato ću, iako znam da si pametna, da si oprezna i da znaš
da izmlatiš čovjeka, ipak brinuti zbog tebe.”
“Ja brinem za tebe, specijalni agente Karson. Posebno
budući da znam da ne možeš uvijek da preduzmeš ono što civili
smatraju razumnim mjerama predostrožnosti.”
„Mogla bi da provedeš nekoliko sedmica u Sijetlu”,
predložio je Ksander. “Da se malo družiš s bratom tamo, odeš u
kupovinu ili šta već, da malo radiš. Tako bi radnicima dala
priliku da ti naprave podove ovdje.”
447
„Kao prvo, Kevin i ja imamo raspored i podovi su na

posljednjem mjestu. Kao drugo, i sve poslije toga, nemam
namjeru da odem odavde i pobjegnem u Sijetl kako bi moj mali
bata mogao da pazi na mene.”
„Starija si od mene samo dvije godine”, pobunio se Mejson.
“To ne znači da sam mali bata. Neće ona to uraditi”, rekao je
Ksanderu. „Već sam vodio ovaj razgovor s njom u glavi više puta
i uvijek došao do istog zida. No, zbog ovoga ćeš se osjećati makar
malo bolje. Jesi li mu pričala o onom lopovu, Naomi?”
„Nisam se odavno toga sjetila.” Uzela je vino, nasula malo
u tiganj pa poklopila i smanjila temperaturu.
„Kom lopovu?”
“U Njujorku. Bio je ljetnji raspust i Naomi se vratila kući sa
koledža, radila je u restoranu. Jedne noći je riješila da otpješači do
kuće.”
„Bila je to lijepa noć”, dodala je.
“I lopov je to mislio. Elem, priđe ti njoj taj tip, s nožem, traži
da mu da svoj novac i svoj ručni sat, minđuše i telefon.”
„Dala bih mu sve to, baš kao što su nam ujaci rekli milion
puta.”
„Možda i bi.” Mejson je slegnuo ramenima. „Međutim,
šupak je skontao da ima bespomoćnu ženu, uplašenu. I uz to
lijepu. Pa je odlučio da je malo ispipa.”
“I glupo se smješkao” rekla je Naomi pa se podrugljivo
osmijehnula, prisjećajući se svega.
„Udarila ga je u jaja, slomila mu nos i iščašila ramena, pa
nazvala policiju. Još je ležao na tlu i jaukao kad je policija stigla.”
„Nije trebalo da me uhvati za grudi. Nije trebalo da me
dodiruje.”
448
„Slomila si mu nos.” Potpuno oduševljen njom, Ksander je

proučio pogledom te vitke, skoro prefinjene šake. „Voliš da lomiš
noseve.”
„Nos je brza i sigurna meta - uvreda i napad. Dopada mi se
tvoj.” Pokupila je šargarepe, karfiol, brokoli koji je sama
pripremila, u veliku cjediljku pa ih odnijela do sudopere da ih
opere. „Zato nemoj da me razljutiš.”
„Samo mi daj do znanja ako nisi raspoložena za pipanje.”
Nasmijala se pa vratila šargarepe da ih isječe za kuvanje na
pari. „Nemaš brige. Odlično isječen karfiol i odlično oljuštene
šargarepe. Obojica ste oslobođeni dužnosti ako hoćete da
izvedete psa ili šta već. Imate tridesetak minuta.”
„Jesi li došao motociklom?” upitao je Mejson Ksandera.
“Jesam.”
„Volio bih da ga pogledam.”
„Naravno.” Ksander je prvi krenuo na balkon pa niza
stepenice. „Kao što znaš, vrtlari počinju s radovima sutra. Rano
ujutro.”
„Rano, nema šta.”
„Oko sedam. Možda i malo ranije.”
„Jednako rano kao ekipa koja lupa i zveči unutra ili još
ranije? Ma dobro. Htio sam da ti kažem da se osjećam spokojnije
što radim u Sijetlu, što mogu da svratim ovamo nekoliko puta
nedjeljno, zato što ćeš ti motriti na nju. Nisam htio to da kažem
pred njom.”
„Jasno mi je. Ja se osjećam spokojnije sad kad znam da je u
stanju da iščaši ramena nekom šupku. Ali ipak.”
“Da, ipak. Ne znam ama baš ništa o motociklima.”
Nakrivljene glave Mejson je proučavao pogledom Ksanderov
motocikl. „Osim da izgleda sjajno.”
449
„Dobro.”
„Obje žene su otete u gradu, tako da zasad grad smatram
njegovim lovištem. Međutim, Naomi je njegov tip, a ona kupuje u
gradu, ide u banku i ima posla u gradu. On traži takve.”
„I to mi je jasno. Biću ovdje svake noći. Sad u petak sviramo
Kod Lu. Postaraću se da dođe i postaraću se da Kevin i Dženi
budu s njom dok ne zatvorimo.”
„Da mogu da budem ovdje, bio bih. Biće oprezna, ali
vjerujem da taj tip radi brzo, da brzo uzme svoju metu.”
Dok je govorio, Mejson je proučavao kuću pogledom kao
da traži mjesta za proboj.
„Ni na jednoj žrtvi nema rana koje bi ukazale na to da su se
branile. Nisu imale priliku da se odbrane. Svakog možeš uhvatiti
na prepad, čak iako je oprezan, iako je trenirao borilačke vještine i
završio kurseve samoodbrane, tako da će Naomi morati da
prihvati to da neko vrijeme neće moći da provodi tako mnogo
vremena sama, kao što voli.”
„Dobro se slaže s ljudima iz kraja.”
„Bolje nego što je očekivala, kladim se. Ne zna da si
zaljubljen u nju.”
Ksander nije ništa rekao, samo je gledao Mejsona netremice
u oči.
„Ulazim u to jer mi je ona najvažnija osoba na svijetu.
Proživjeli smo košmar iz kojeg nikad ne možeš potpuno da
izađeš, zato što on sjedi u ćeliji u Zapadnoj Virdžiniji. Naša majka
nije bila dovoljno jaka da nastavi da živi na rubu tog košmara.
Naomi ju je našla - došla je iz škole da pokupi nešto na odmoru i
našla je, već se bila ohladila.”
„Znam - znam makar dio priče. Saznao sam šta sam mogao
pošto sam saznao za Bouza. I našao sam novinski članak koji je
450
tad napisala, za Njujork tajms. Nisam htio da slučajno pogodim

bolno mjesto, pa sam pročitao šta sam uspio da nađem. Žao mi je
zbog vaše majke, Mejsone.”
“To je ostavilo još jednu prazninu u Naomi. I u meni,
naravno. Živio sam s tim i proživio sve to, ali ja nisam rođenim
očima vidio šta je naš otac uradio. Ja nisam pomogao žrtvi da se
izvuče iz rupe u zemlji i pomogao joj da izađe iz šume, skoro je
noseći cijelim putem. Ja nisam taj koji se vratio iz škole i zatekao
mrtvu majku pošto je digla ruku na sebe. Naomi je sve to vidjela i
doživjela neposredno. I možda bi to poricala, bi sigurno”,
ispravio se, “ali dio njenog bića ne smatra sebe vrijednom
ljubavi.”
“E tu griješi”
“Da, griješi. Išli smo na terapije, imali ujake, ali niko drugi
nema u glavi slike onoga što su naši roditelji uradili, sebi,
drugima, nama, slike kakve ima ona. Zato jednim dijelom svog
bića misli da nije u stanju da voli ikog osim mene i ujaka, kao i da
ne zaslužuje da bude voljena.”
“E pa moraće da se navikne na to”, rekao je Ksander i
trznuo ramenom.
Jednostavnost, nehatnost te opaske, nasmijali su Mejsona.
„Dobar si ti za nju. To mi je malo zasmetalo kad sam se prvi put
susreo s tim, kad sam to vidio. Sad sam to uglavnom prevazišao.”
„Jesi li provjerio moju prošlost?”
„O da, odmah.”
„Imao bih lošije mišljenje o tebi da nisi. Nikad je neću
povrijediti. To su gluposti”, rekao je istog časa Ksander. „Zašto
ljudi to govore? Naravno da ću je na kraju povrijediti. Svako
ponekad uradi ili kaže neku glupost, napravi neku sitnicu ili se
451
ponese kao šupak i tako povrijedi drugog. Ono što hoću da

kažem jeste da..”
„Znam šta hoćeš da kažeš i vjerujem ti. Dakle, dobri smo?”
“Da, dobri smo.”
Mejson je pružio ruku; rukovali su se.
Zatim se ponovo zagledao u motocikl. „ A da me pustiš da
se malo provozam na njemu?”
Ksander se malo zaljuljao na petama dok je razmišljao. „Jesi
li ikad prije vozio motor - u kontrolama?”
„Nisam, ali sam FBI agent, treba da znam kako se vozi
motor. Je li tako? Šta ako, u jurnjavi za kakvim zločincem, moram
da skočim na motor pa zbog neznanja ili neiskustva, dozvolim da
zločinac utekne pravdi? To se nikome ne bi dopalo.”
Zabavljen, Ksander je otkopčao kacigu. „Može.”
„Stvarno? Ozbiljno to miliš?” Ozaren radošću kao dječak na
božićno jutro, Mejson je uzeo kacigu.
„Naravno. Ako ga slupaš, sam plaćaš popravku. Ako se
povrijediš i budeš morao u bolnicu, večera će se ohladiti. To
mogu da prihvatim.”
„Nemam dozvolu za upravljanje motociklom.”
„Ti si FBI.”
„Tako je, jebo te” Oduševljen, Mejson je prebacio nogu
preko sjedišta i namjestio se. „Nego šta sad da radim kog vraga?”
Nedugo potom, privučena brujanjem motora i Mejsonovim
ratnim pokličima, Naomi je izašla na ulazna vrata.
“Je li to... Mejson na tvom motociklu?”
“Jeste” Ksander je sjedio na stepenicama s psom.
„Kad je naučio da vozi motocikl?”
„Uglavnom sad.”
„O, dragi bože. Skini ga prije nego što se povrijedi.”
452
„Neće mu ništa biti, mama.”

Glasno je izdahnula kroz nos. „Dobro, skini ga zato što je
večera gotova.”
“Dogovoreno.”
Ustao je kad se vratila u kuću i zaključio da je najbolje za
sve što je Mejson sačekao da joj vidi leđa i tek tad počeo da
usavršava vožnju na zadnjem točku.
Njen brat je brzo učio.
453
25.
Kuća joj je bila puna ljudi i bučnih alatki i mašina. Sad joj je
i dvorište ispred kuće bilo puno ljudi i bučnih alatki i mašina.
Nije mogla da prkosi Ksanderu, svom bratu i vlastitom
zdravom razumu i siđe do šume i obale radi malo mira i tišine.
Nekoliko sati se svojski trudila da nađe mir tako što je
fotografisala radove koji su u biti bili demoliranje - isto kao i
unutra - dok je Lelo golemim lancem prikačenim za golemi
traktor čupao staro grmlje i ružne panjeve, koje je ona
jednostavno prestala da primjećuje.
Zvuci sjekača za drva, motorne testere, kamiona, pridružili
su se zvucima čekića za zakucavanje eksera i testera.
Tagu se sve to silno dopadalo.
Naposljetku je pobjegla unutra, ubacila slušalice u uši i
zaglušila većinu buke muzikom.
Kad ju je neko potapšao po ramenu, umalo nije iskočila iz
fotelje.
„Izvini”, rekao je Mejson.
„Gospode bože! Nisam znala da si se vratio.”
“Ne bi čula ni da ti avion sleti na balkon od ove buke i Ledi
Gage koja ti trešti u ušima.”
„Ledi Gaga i ostali mi pomažu da podnesem ostalu buku.”
Ipak je izvadila slušalice i pauzirala plejlistu. „Jesu li... izvršili
obdukciju?”
„Jesu. Ne mogu ti reći mnogo više od toga. Nije ništa jela, ni
pila, od oko osam, devet u petak uveče. Tako je bilo i s Marlom.
Ista vrsta oštrice korišćena je na objema. Nema otisaka, nema
454
DNK, nema dlaka osim njenih, i to isto kao kod prethodne žrtve.
Oprezan je. Nego, idem malo na balkon da radim, da iskoristim
sunce. Sutra idem u Sijetl i zamisli čuda, predviđaju kišu.”
“Ne znam kako misliš da radiš napolju pored ovolike
buke.”
„Imam veliku moć koncentracije. Lijepe su.” Pokazao je
glavom prema fotografijama na njenom ekranu. „Napravila si ih
u šumi zapadno odavde?”
„Da. Baš sam provjeravala koliko su tražene i ima li
porudžbina. Mislim da ću napraviti još kartica za bilježenje s
prizorima iz prirode. Lijepo se prodaju.”
Pošto je još malo željela njegovo društvo, počela je da
prelistava fotografije na ekranu. „Ova, ipak ne, ne, da. Ova.
Hmmm... možda ova.”
„Stani malo. To je... kako se to zove?”
„Nema poseban naziv. Palo deblo.”
“Da, da, kad padne i počne da truli, sve ostalo se hrani
njime. Mahovina, gljive i lišajevi.”
“I mlađe drveće. Sviđa mi se kako mladice stabala izrastaju
iz njega, kako se, kao na ovoj slici, njihovo korijenje obmotava
oko majke.”
„Izgleda strava.” Lako je joj spustio šaku na rame pa se
malo sagnuo da bolje pogleda fotografiju. „Kad si je snimila?”
„Već par nedjelja je na mom sajtu. Lijepo se prodaje. Mislila
sam da je još malo obradim i napravim od nje lijepe kartice za
bilježenje, komplet od recimo osam različitih.”
“Da, lijepo bi izgledale. Dopada mi se. Nego, idem malo da
radim i tebe ostavim tvom radu.”
Tek što je bila ponovo počela da radi kad ju je neko opet
potapšao po ramenu. Ovoga puta bar nije skočila.
455
“Izvini.” Kevin ju je još jednom potapšao po ramenu. „Htio

sam da pitam jesi li spremna da te preselimo u tvoj studio.”
„Već je gotov? Stvarno?”
„Stvarno je gotov i možemo ponovo da počnemo da radimo
ovdje sutra ujutro čim dođemo.”
„Onda sam spremna. Čekaj samo da ugasim računar, da ga
isključim iz struje i sve to.”
„Možemo početi da iznosimo materijal, ploču za pravljenje
okvira i sve ostalo.”
„Trebaju mi oni stolovi za rad koje sam kupila. U podrumu
su.”
„Već smo ih donijeli, kao i sve ostalo što si označila da treba
da stoji u studiju.”
„Treba da obavijestim Dženi da sam spremna za onaj radni
sto, kad god stigne da mu se posveti.”
„O, zna ona to. Ja je obavještavam.”
„Bolje da krenem.”
„Bože, umalo da zaboravim.” Kevin se lupkao po glavi, kao
da pokušava da se prisjeti. „Potrebna si napolju Lelu i njegovom
tati. Mi ćemo ti sve preseliti.”
“Važi.” Pogasila je uređaje, isključila ih iz struje.
Žurno je izašla i sišla zadnjim stepeništem do dvorišta.
Bilo je pitanja o bojama, visinama, naturalizovanju, sjemenu
za travu. Morala je da se prešalta sa studija na uređenje dvorišta.
Dok je odgovarala, diskutovala, pitala, podsjećala je sebe kako će
biti veličanstveno uploviti u ljeto sljedeće godine sa potpuno
uređenim dvorištem, s tišinom koja će ju okruživati kao dar od
boga.
456
Ponovo se prešaltala pa se vratila u kuću, popela uza

stepenice. Začudila se kad je vidjela da su vrata njenog studija
zatvorena i da nema ni traga od radnika.
Otvorila je vrata i skamenila se.
Radni sto koji je ugledala među gomilom starudija u
Sesilovom ambaru blistao je pred njom, okrenut ka prozoru kako
je željela, sa kožnom stolicom koju je kupila postavljenom iza
njega. Na njemu su stajali njen kompjuter, kutije za fotografije,
stona lampa i zdepasta vazica puna poljskog cvijeća.
Njen pribor, oprema, materijal, sve je bilo poslagano i
raspoređeno kao što je nacrtala, a klizna drvena vrata njenog
novog plakara stajala su otvorena i pokazivala sve unutra uredno
složeno i organizovano na policama.
Zidovi, tople boje konjaka, predstavljali su raskošnu
podlogu za neke njene uramljene fotografije.
Kevin je stajao sa širokim osmijehom na licu, a pokraj njega
je stajala Dženi, šaka sklopljenih između grudi i blistala od sreće.
„Reci mi da ti se sviđa. Molim te, molim te.”
„O, gospode bože. Ja...”
„Prvo to reci. Reci da ti se sviđa.”
„Sviđa mi se, naravno. Bila bih luda da mi se ne sviđa.
Završila si sto. Nisi mi rekla.”
Dženi je podigla ruke. “Iznenađenje.”
„Studio je... baš onakav kakav sam željela. Nikad nisam
imala nešto ovakvo. Nikad nisam imala ovakav radni prostor.
Uvijek sam radila u hodu, koristila improvizovan prostor.” Silno
iznenađena, prošetala je po svom studiju. „Jao! Podovi! Sredili ste
podove ovdje.”
„Bio je to trik.” Kevin se samo još šire osmijehnuo.
„Pokazuje kako će se prvobitno drvo vratiti u život baš kako
457
treba. Pomislio sam, hej, hajde da to uradimo ovdje - potrajaće

duže, ali nećeš morati sve ponovo da tegliš napolje kad budemo
sređivali ostale podove. Tako da je studio sad potpuno završen.”
„Nije potpuno završen”, ispravila ga je Dženi. „Treba joj
lijepa sofa tamo i sto - udoban kutak za razmišljanje. I neka
stazica, jastučići, prekrivač. I... sama ćeš otkriti šta želiš. Ali
dopada ti se.”
Nevjerovatno dirnuta, Naomi je lako prešla prstima po
laticama poljskog cvijeća. „Još se nikad niko nije ovoliko pomučio
oko mene, niko izvan moje porodice.”
„Mi smo ti sad porodica.”
Sa suzama u očima pogledala je u njih. „Dženi.”
Dženi je poletjela preko sobe pa je čvrsto zagrlila, njihala se,
poskakivala, malo plakala. „Tako sam srećna. Tako sam srećna
što si srećna.”
„Mnogo vam hvala. Mnogo. Najbolji ste.”
“Ja jesam!”
Naomi se oslobodila zagrljaja kroz smijeh. „Oboje ste.”
„Jesmo! Bojali smo se da Lelo neće moći da te zadrži
napolju dovoljno dugo da završimo, ali uspio je.”
„Dakle, to ste smislili.”
„Najbolji smo, najbolji iz potaje. Moram da krenem.”
„Vozim je kući.”
„Boji se čak i kad sam sama u kolima. Svi su veoma
uznemireni... ali nećemo sad razmišljati o tome.” Žmirkajući
suznim očima, Dženi zamahnu rukom kroz vazduh, obrisa tužne
misli. „Sješćeš na svoju novu stolicu i uživati.”
„Tako je. Hvala vam. Oboma. Svima vama.”
Kad je ostala sama, uradila je baš ono što joj je Dženi rekla.
Sjela i uživala. Zatim je ustala pa sve ponovo pregledala.
458
A zatim je, zaboravivši na buku, pričinila sebi zadovoljstvo

radom u vlastitom prostoru.
Kako je Tag očigledno više volio Mejsonovo društvo i sva
njena oprema i materijal su bili tačno tamo gdje je željela da
budu, Naomi je izgubila pojam o vremenu na najbolji mogući
način. Produktivnost i uživanje u radu u nepromjenljivom
organizovanom prostoru rekli su joj da već predugo radi samo sa
onim što ima, da žrtvuje sve to samo da bi mogla da se pokupi i
ode kad osjeti da je to neophodno.
Ne progoni je niko, pomislila je, osim njenih vlastitih
duhova i nervoza. Vrijeme je da sve to ostavi iza sebe, vrijeme je
da vjeruje da je prošlost gotova i završena umjesto da sumnja u
to.
Ima dom i u njemu će gledati kako stiže ljeto, zatim osjetiti
promjenu u zraku, a onda će se i svjetlost promijeniti kad jesen
oboji svijet. Ložiće vatre kad zaduvaju vjetrovi i stigne zima i biće
tu, baš tu kad proljeće ponovo procvjeta.
Ima dom, pomislila je ponovo kad je dodala posljednju
novu stok fotografiju na svoj sajt. Ima prijatelje, dobre prijatelje.
Ima muškarca kog... Dobro, možda još nije sasvim spremna za
ono što osjeća prema Ksanderu, ali može da bude spremna da
vidi šta će se desiti sutra, ili sljedeće nedjelje ili... možda još nije
spremna da razmišlja tako dugoročno o toj stvari, ne dalje od
jedne nedjelje.
Međutim, i to je i te kako velik napredak.
Najviše od svega bila je spremna da bude srećna - potpuno
srećna. Da čuva to što ima, što gradi za sebe.
A sad je bilo vrijeme da - to vrijeme je već prošlo, shvatila je
kad je primijetila koliko je sati na kompjuteru - da siđe u kuhinju
i spremi neko jelo.
459
Sišla je zadnjim stepenicama, podsjećajući sebe da izabere

neko osvjetljenje za taj dio kuće i pjevajući pjesmu Keti Peri koja
joj je bila u ušima kad je prestala s radom, bukvalno je uplesala u
kuhinju.
I zatekla Mejsona za šankom, sa pritvorenim laptopom,
raširenim mapama, vrućom kafom i nekoliko službenih blokova
razbacanih među ostatkom posla.
„Hej. Mislila sam da radiš napolju na suncu.”
„Trebalo mi je više prostora.”
„Vidim. Nema veze. Imam dovoljno prostora ovdje za
tjesteninu sa škampima koju sam naumila da spremim.”
„Zamolio sam Ksandera da donese picu. Krenuo je ovamo.”
„ Aha.” Naomi je već bila otvorila frižider, pa je zastala,
razmislila, riješila da bi mogli da jedu na balkonu. „Gdje je pas?”
„Htio je napolje. Svi radnici su otišli kućama.”
„Vidim ili bolje reći čujem. Radila sam duže nego što sam
planirala. Moraš da vidiš moj studio.” Opet ju je ispunilo
ushićenje. „Završen je i prekrasan je. Ipak ću napraviti mračnu
sobu - u podrumu. Ne koristim film tako često, a Kevin reče da će
biti veoma lako postaviti instalacije dolje. Tako da će biti veoma
tiho, zavučeno i biće to lijepo iskorišćen prostor.”
Okrenula se, vidjela da je ćutke posmatra. “Ja brbljam dok ti
radiš. Što ja ne bih ovo iznijela napolje, ostavila te da završiš na
miru.”
„A što ti ne bi sjela ovdje? Moram da porazgovaram s
tobom o nečemu.”
„Naravno. Je li sve u redu? Naravno da nije sve u redu”,
rekla je i zažmurila na nekoliko časaka. „Toliko sam zaokupljena
vlastitim prostorom, vlastitim radom da sam zaboravila na Donu
i Marlu. Zaboravila sam na tvoj rad.”
460
Sjela je za šank s njim. „ Jedno vrijeme mi je sve to djelovalo

nestvarno. Donina sahrana je prekosutra, a Ksander... To je druga
sahrana otkako sam ovdje, druga užasna sahrana.”
„Znam. Naomi...”
Zaćutao je kad je pas utrčao spolja, zaigrao u mjestu, pa
ponovo izjurio napolje.
“To su Ksander i pica”, rekla je Naomi pa pošla da ustane.
„Samo sjedi.”
„Otkrio si nešto.” Spustila je šaku na njegovo rame, stisla
ga. „Nešto o ubistvima.”
Okrenula se na stolici kad je Ksander ušao, bacio kutiju s
picom na radnu površinu pored šporeta.
„Šta si saznao.”
„Dozvoli da počnem od ovoga. Naomi, ovo je fotografija
koju si snimila u šumi zapadno odavde. Ovo palo deblo.”
Namrštila se na sliku koja se pojavila na ekranu njegovog
kompjutera. „Tako je. Zašto si je daunloudovao.”
„Zato što je ovo fotografija koju sam snimio juče, kad je
pronađeno Donino tijelo.” Pažljivo je isječena, pomislio je dok je
gledao u Naominu sliku. „Ovo je isto deblo.”
„Dobro, jeste.”
„Donino tijelo je bačeno blizu šumskog puteljka, pored
ovog debla. Do njega treba pješačiti osam minuta kroz šumu i to
ako ne nosiš sedamdeset kilograma. To mi je odmah bilo čudno.
Zašto je nositi tako daleko? Hoćeš da je nađu, zašto je onda nosiš
tako daleko - ulažeš toliko vrijeme, napor? Zašto baš to mjesto.”
„Ne znam, Mejsone. Da dobije još malo vremena dok je ne
nađu.”
461
„Tu nema logike. Ali ovo mjesto, ovdje.” Lupnuo je po

ekranu. „Ovo ima logike. Imaš ovu fotografiju na svom sajtu
nekoliko nedjelja.”
Naomi se naježila. „Ako imaš neku sumanutu ideju da on...
da ga je ova fotografija nadahnula gdje da je ostavi ili uticala na
to, to nema nikakvog smisla. Kao prvo, imam desetak fotografija
koje sam snimila u tom kraju.”
„Jednu je morao da izabere.” Ozbiljnog lica, Ksander je
proučavao pogledom fotografije.
“U pitanju je samo čudna podudarnost.”, insistirala je
Naomi. „Zabrinjavajuća, ali samo podudarnost. Žrtve skoro i da
nisam poznavala, ovdje sam tek od marta.”
Mejson je bez riječi podigao još jednu fotografiju -
fotografiju litice koju je napravila, a zatim postavio jednu pored
nje. „Tvoja fotografija i fotografija sa mjesta zločina. Na tvom je
sajtu, Naomi, nekoliko mjeseci.” Naomi se još više naježila i jeza
joj je prodrla u kosti.
„Zašto bi bilo ko koristio moje fotografije u odabiru mjesta
gdje će ostaviti mrtvo tijelo? Tu nema nikakve logike. Nema.”
„Prestani.” Ksander ju je čvrsto uhvatio za rame i oštro
rekao: „Prestani i diši.”
Ljutitost zbog tog tona skinula joj je onaj teret sa grudi.
„Nema ama baš nikakve logike.”
„A ono što je uradio Marli i Doni ima?”
„Nema, ali to je... to je patologija, zar ne?” upitala je
Mejsona. „Znam dovoljno o tvom poslu da bih to shvatila.
Međutim, ne shvatam kako možeš da uzmeš te slike i pomisliš da
je ubica, šta, obožavalac mog rada?”
„Više je od toga.”
462
Ksander joj je držao obje šake na ramenima i mada joj je

njima mijesio napeta ramena, bilo joj je jasno da je njihova druga
svrha da je drže na mjestu.
“Šta još?”
Mejson ju je uhvatio za ruku na tren, stegnuo je, pa otvorio
još jednu sliku. „Napravila si ovu fotografiju u Dolini smrti u
februaru. Tražio sam da mi mještani pošalju fotografije sa mjesta
gdje je pronađen bačen leš.”
Otvorio je i tu fotografiju, čuo kako je Naomi drhtavo
izdahnula. “Žrtva je bila u srednjim dvadesetim godinama,
bjelkinja, plavokosa, živjela je i radila u Vegasu. Visokorizična
žrtva - striptizeta, narkomanka, kurva. Nije se pojavila u
Vinstonovoj potrazi za sličnim žrtvama jer su mještani za zločin
optužili njenog makroa - koji je bio poznat po tome što tuče svoje
djevojke.
U januaru si snimila ovu u Kanzasu - na jezeru Melvern.
Tamo je ostavljeno tijelo šezdesetosmogodišnje žene.” Ponovo je
otvorio odgovarajuću fotografiju. „Živjela je sama, a pošto joj je
neko provalio u kuću, odnio stvari, pomislili su da je u pitanju
pljačka i ubistvo.”
„A bilo je isto”, rekla je tiho Naomi. „Ono što joj je uradio,
isto.”
„Postoji obrazac. Otputovala si avionom kući za Božić.”
„Jesam. Auto sam ostavila na aerodromu. Nisam htjela da
vozim tako daleko radi vikenda koji ću provesti kod kuće.”
„Fotografja koju si snimila u parku Bateri i odgovarajuća
fotografija sa mjesta zločina. Još jedna visokorizična žrtva.
Zaposlena djevojka, narkomanka, u ranim dvadesetim godinama
života. Plavuša.”
„Dona nije bila plavuša. A ta starija žena...”
463
„Dona nije bila njegov prvi izbor. Niti je to bila ta starija

žena. U pitanju je obrazac, Naomi.”
Oštra ledena lopta leda spustila joj se u stomak. „On koristi
moj rad.”
„Ima ih još.”
„Koliko još?”
„Još četiri koje mogu da povežem kroz fotografije. Zatim su
tu slučajevi nestanka, nestanka sa mjesta na kojima si bila sudeći
po fotografijama. Potrebni su mi datumi - datumi i lokacije za
posljednje dvije godine. Vodiš evidenciju.”
„Da. Ne pišem blogove o nekom mjestu dok ne odem iz
njega - oprezna sam. Ali bilježim gdje sam bila, bilježim datume
kad sam snimila fotografije. Pišem dnevnik na kompjuteru.”
„Pošalji mi ga. Ako imaš zabilježene datume i mjesta od
ranije, pošalji mi i njih.”
Skoncentrisala se na Ksanderove šake, tople i čvrste na
njenim ramenima. „Vodim dnevnik otkako sam otišla iz
Njujorka, već šest godina. Imam sve.”
„Hoću sve. Žao mi je, Naomi.”
„Nije samo nabasao na moj sajt i odlučio da upotrijebi moje
fotografije. Prati me, ili bukvalno ili preko mog bloga, ili mojih
fotografija. Dokle si stigao?”
„Pregledao sam ove dvije godine dosad.”
“A misliš da traje duže.”
“Otkriću.”
“On ne prati, on vreba i šunja se.” Kad su joj se ramena još
više ukrutila pod njegovim prstima, Ksander ju je okrenuo na
stolici. „Izborićeš se s tim zato što moraš. Ona će se izboriti s tim”,
rekao je Mejsonu, ne skidajući oči sa Naomi. „Uhodi te najmanje
464
dvije godine. Omiljene žrtve su mu plavuše zato što si ti plavuša.

I sve one su ti. To je ono što ti brat ne govori.”
“To je teorija i treba mi još informacija.”
Ksander je bacio pogled na Mejsona, samo na tren.
„Pokušavaš polako to da joj saopštiš zato što se bojiš da ne padne
u očaj. Ali ti to ne radiš, je li tako, Naomi?” Pogledao ju je u oči,
nije skidao pogled. „Nećeš pasti u očaj.”
„Neću pasti u očaj.” Međutim, dio njenog bića beznadežno
se borio da ne potone. “On ih... uhvati ih pa ih drži zatočene
najmanje par dana tako da može da ih siluje, da ih muči, da se
zadovolji. Pošto ih pretuče i siluje, drži ih u mraku, siječe ih, davi,
drži ih vezane i zapušenih usta, zadavi ih.”
Udahnula je jednom drhtavo, pa još jednom, malo mirnije
prije nego što je pogledala u Mejsona. „Kao naš otac. Previše
slično našem ocu, previše slično kao da je neminovan zaključak
da ima i drugih svirepih bolesnika koji to rade. On ubija kao
Tomas Bouz i prati mene, isto kao što sam ja pratila oca one
noći.”
„Vjerujem da je dobro proučio Tomasa Bouza - moguće je i
da mu je pisao, posjećivao ga i povući ću paralelu. Vjerujem da je
proučio i tebe. Ovdje je i prvi put je ubio dvaput na istom mjestu,
to mogu da dokažem.”
„Zato što sam ja na istom mjestu.”
“Da. Na osnovu onoga što mogu da zaključim, razvio se.
Njegov metod, ionako nije potpuno isti kao Bouzov, oponaša
njegov.”
Nema slučajnosti, nema izgovora, zapovijedila je sebi.
Činjenice su jasne i očigledne. Mora se suočiti s njima.
465
„Zašto nije probao mene da uhvati? Druge su surogat, kako

ih nazivaš; zašto nije probao mene da uhvati? Mora da je imao
stotinu prilika.”
„Zato što je onda gotovo”, rekao je Ksander i pri tom
slegnuo ramenima. “Izvini”, rekao je Mejsonu. „To je logično.”
„Slažem se. Imam još mnogo toga da uradim, da još
analiziram, ali reći ću vam da imam dovoljno da bih ubijedio šefa
policije Vinstona i koordinatora odjeljenja za analizu ponašanja
da pošalju ovamo tim. Ovaj ubica je pametan, organizovan,
usredsrijeđen na svoj zadatak i uporan. No, uz to je i arogantan, a
ta arogancija, tačnije korišćenje određenih mjesta na koje baca
leševe, razotkriće ga. Zaustavićemo ga, Naomi. Trebaju mi ti
podaci od tebe. Oni su ključ.”
„Idem gore, poslaću ti fajlove imejlom.” Sišla je sa stolice i
popela se uza stepenice bez ijedne riječi.
„Govori sebi da ne može da ima ovo.” Mejson je podigao
ruke da obuhvati njima kuću, život. “Ne sad. Ono što Bouz
predstavlja, ono što je pokušala da ostavi iza sebe, došlo je ovamo
s njom.”
“Da, to govori sebi. Griješi.” .
Mejson je klimnuo glavom, krenuo da ustane pa ponovo
sjeo. “Ti idi. Izgradila je nov život za sebe dok ja nisam bio ovdje i
ti si dio njega. A i oboje smo potekli od njega. Treba joj neko ko ne
nosi to u sebi.”
“Ja ću se postarati za to.”
***
Sjela je za svoj radni sto, njen prekrasno restaurirani radni

sto u njenom prekrasno dizajniranom studiju. Prostoru koji ju
466
prije manje od sat vremena ispunio tolikom srećom, tolikom

nadom.
Je li stvarno rekla sebi, je li stvarno povjerovala, da je ostavila
prošlost iza sebe? To se nikad neće dogoditi, pomislila je. Prošlost
se nikad neće završiti. Nikada neće istjerati duhove.
Život ubice se ponovo isprepletao i upleo s njenim.
Kad je začula korake, otvorila je kompjuter, počela da
otvara fajlove.
„Trebaće mi nekoliko minuta”, rekla je, veoma, veoma
smireno kad je Ksander ušao.
„Jasno mi je.” Prošetao je po studiju, odmjeravao prostor,
njegov izgled i atmosferu. „Moderan je, ali ne pretjerano. Teško je
to postići.”
„Treba da ideš dolje. Ti i Mejson treba da jedete picu prije
nego što se ohladi.”
„Ništa ne fali hladnoj pici.”
„Nemaš šta da tražiš ovdje, Ksandere.”
„E tu griješiš. Treba ti ovdje još jedna stolica. Kako će
drugačije još neko da viri ovdje i gnjavi te dok radiš? Zašto ne
ispljuneš šta te muči, šta ti steže srce. I sam sam već djelimično
provalio šta je.”
„Hoćeš da ispljunem? Počevši od toga da nisam utuvila
sebi u glavu da mogu da ostanem ovdje, da živim ovdje, Dona bi
još bila živa.”
„Dakle, odmah se hvatamo klišea, je li?” Odmahnuo je
glavom. „Očekivao sam više od tebe, Naomi. To nije čak ni
izazov. Da si nastavila da se seliš, koliko bi ih još ubio prije nego
što bi neko kao tvoj brat naposljetku provalio obrazac? A koje su
šanse da bi neko osim njega uočio povezanost s tvojim
fotografijama?”
467
“Ne znam kakve su šanse. Ali vidim da su šanse da sam po

drugi put povezana sa serijskim ubicom stvarno dobre.”
„Jebeno za tebe.”
Zastao joj je dah. „Jebeno za mene?”
“Da, jebeno. Jebeno je za tebe što je nekakav ludak tamo
opsjednut tobom i što imitira tvog sjebanog oca. Ali ti nisi razlog,
ti si izgovor. Razlog je u bolesnom umu te hulje, isto kao što su
razlozi tvog oca u njegovom umu.”
“To nije bitno. Nije bitno: razlog, izgovor. Nije bitno šta je u
njihovim glavama, šta ih nagoni da ubijaju. Bitno je da sam prvih
dvanaest godina svog života rasla u kući sa čudovištem i da sam
ga voljela. Bitno je da je mjesto na kojem sam provela te godine
sad najpoznatije kao gubilište Tomasa Dejvida Bouza. Bitno je da
nas je ono sa čim sam odrasla pratilo u Njujork dok se moja
majka nije ubila pošto nije više mogla da živi sa tim. Bitno je da je
pratilo mene i da me još prati, sije smrt za sobom, sve otad.”
Neće plakati. Suze su beskorisne. Međutim bijes,
rasplamsani bijes, djelovao je ispravno. „Bitno je da sam pokušala
da ubijedim sebe da mogu da imam ono što većina ljudskog roda
ima. Dom, prijatelje, ljude do kojih mi je stalo. Jebenog glupog
psa. Sve to.”
„Imaš to, sve to.”
“To je bila - to jeste - maštarija. Zanijela sam se, povela se
njome, dozvolila sebi da povjerujem da je stvarna, ali...”
“I šta ćeš sad, spakovati se, otići, prodati kuću, ostaviti
psa?”
Ta je činjenica potpuno jasna, pomislila je ponovo.
„Ponekad ljudi imaju toliko pokvareno korijenje da ne treba da
pokušavaju da ga puste.”
468
„To su gluposti i to neuvjerljive. Ako hoćeš da sažaljevaš

sebe, nemam ništa protiv, ali to je neuvjerljivo. Možeš ti bolje od
toga, dušo.”
“Ti nemaš pojma šta ja mogu, dušo.”
“E pa znam i zato što znam, znam da nećeš dozvoliti da te
neki kurvin sin pošalje u bijeg.”
Spustio je dlanove na njen radni sto i nagnuo se ka njoj.
„Znam šta ja mogu i nek sam proklet ako ti dozvolim da
pobjegneš. Imaš sve što ti je potrebno ovdje i ostaćeš ovdje.”
Naglo je ustala. „Nemoj da mi govoriš šta ću uraditi.”
„Govorim ti. Ostaćeš ovdje zato što je ovdje ono što želiš i
ono što ti je potrebno. Ovdje je ono što te usrećuje. Potreban sam
ti ja, a ja te usrećujem. I potrebna si mi, jebo te, zato ćeš ostati.”
„Moj život, moj izbor.”
„Jebeš to. Ako probaš da pobjegneš, jednostavno ću te
vratiti.”
„Prestani da mi govoriš šta da radim. Prestani da vičeš na
mene.”
„Prva si počela. Možda to još nisi prihvatila, možda se još
nisi oslobodila glupih izgovora na koje se stalno vraćaš, tome
kako imaš lošu krv, ali gajiš osjećanja prema meni.”
„Kako možeš tako nešto da kažeš? Kako možeš da
umanjuješ značaj ovoga?”
„Zato što ga ti preuveličavaš, toliko si ga naduvala da je
lako zabosti jebenu iglu u njega. Zato što gajim osjećanja prema
tebi. Zaljubljen sam u tebe, jebo te, tako da ćeš ostati. I to je to.”
Teturavo je zakoračila unazad, preblijedila.
Ksander je prevrnuo očima. „Smiri se i diši. Viči. Nemoj da
paničiš kad popizdiš. I možda bih ovo uradio s više stila da me
nisi iznervirala.”
469
Ili možda ne bi, pomislio je, ali nije važno.

„Sunce u tvojoj kosi. Jutarnja svjetlost. Stojiš tu, radiš na
komadu šperploče, sva si okupana suncem, a ja se osjećam kao da
me je neko gurnuo sa jebene litice. Zato ne ideš nigdje,
jednostavno to prekriži sa svog spiska.”
470
RAVNOTEŽA
I dalje sebi na svakom mjestu gdje se nadjemo.
Vlastitu sreću kujemo ili pronalazimo
SAMJUEL DŽONSON
471
26.
Djelovalo je kao saslušanje. Znala je da nije tako - znala je -

ali kad je Mejson sutradan ujutro ušao u njen studio, postavio
stolicu na rasklapanje i sjeo, pretvorio je njen hram u prostoriju za
saslušavanje.
„Nisi dobro spavala”, rekao je.
„Nisam. Ne baš. Nisi ni ti.”
„Jesam, ali nisam se naspavao. Radio sam do kasno.”
„Nisi sišao na doručak.”
„Zato što je u zoru.” Malo se osmijehnuo. „Uzeo sam
đevrek, popio kafu, proćaskao s keramičarima. Soba koju si
namijenila ujacima ispašće odlična. Dopašće im se.”
„Nisam sigurna treba li da dođu.”
„Naomi, znam da se sigurno osjećaš kao da ti je život
krenuo stranputicom, ali moraš da nastaviš da ga živiš.”
„Ako im se nešto dogodi...”
Prekinuo ju je. „Ubica nije zainteresovan za muškarce.”
„Zainteresovan je za mene, a oni su moji. Tako da.”
„Svakako će doći. Opusti se malo. Ubrzo idem u grad, treba
da se nađem sa timom. Radićemo iz policijske stanice. Još nijedna
istraga nije bila skoncentrisana na njega kao što je ova, Naomi. To
sve mijenja.”
„Šta god da uradimo, to ne mijenja ono što se već
dogodilo.”
„Istina.”
472
„A znam, doktore Karson, da razmišljanje o tome,

mozganje o tome s moje strane, iako nevoljno, nije zdravo ni
plodonosno.”
Svijest o tome, svijest o tome da on tako misli, jako ju je
nervirala.
„No, možda će mi trebati nekoliko dana da razmišljam i
mozgam.”
Shvatao je sve to pa je jednostavno klimnuo glavom. „Treba
da se usredsrijediš na svoje moći, a uvijek si bila šampion u
mozganju.”
„Jebi se, Mejsone Džar.”
„Još jedna moć.”, produžio je Mejson, „jeste tvoja moć
zapažanja. U stanju si da vidiš kompletnu sliku i sitne detalje. To
će biti prednost. Pomoći će.”
„Moja izoštrena moć zapažanja nije me obavijestila da me
već nekoliko godina prati serijski ubica.”
„Duže, rekao bih, a budući da si sad obaviještena, možeš da
se vratiš u prošlost, prisjetiš stvari i ljudi koje si primijetila. Možeš
da se vratiš u prošlost, osvježiš ta sjećanja tako što ćeš pregledati
fotografije koje si snimila - prisjetićeš se gdje, kad, šta se zbivalo
oko tebe.”
Duže, htjela je da razmišlja o tome, ali pritisla je oči prstima,
naredila sebi da se suoči s tim. “Ne obraćam pažnju na ljude dok
radim. Trudim se da ih ne primjećujem.”
„Moraš da obratiš pažnju kako ih ne bi primjećivala. Znaš
više nego što misliš, a ja ti mogu pomoći da to znanje izneseš na
površinu.”
Iako je morala da priguši uzdah, zaključila je da će ako
bude morala još jednom da ode na seansu kod psihoterapeuta,
najvjerovatnije otići kod svog brata u ordinaciju.
473
„Hajde da se prvo vratimo unazad i da mi kažeš šta misliš

koliko se već dugo ovo dešava.”
„Jesi li poznavala Elajzu Anderson.”
“Ne znam.” Pošto se već borila s blagom glavoboljom,
Naomi je protrljala sljepoočnice. „Mislim da nisam. Mejsone,
upoznala sam mnoštvo ljudi. Tokom snimanja, u galeriji i na
putovanjima u Njujork. Tu je još hotelskih radnika, konobarica,
radnika na benzinskim pumpama, prodavaca, planinara. Bezbroj.
Šanse da ću se sjetiti...”
Međutim, iznenada se sjetila. „Stani. Liza - mislim da su je
zvali Liza. Sjećam se da sam čula za nju na koledžu, na drugoj
godini, pošto je ubijena. Ali, Mejsone, nije bilo ovako. I svi su
rekli da ju je ubio bivši momak. Bio je nasilan prema njoj i prije
toga, zbog čega joj je i bio bivši. Bila je pretučena i silovana, ali i
izbodena na smrt, zar ne? I, gospode bože, našli su je u
prtljažniku njenog automobila.”
„Čega se sjećaš o njoj.”
„Nisam je poznavala. Bila je godinu dana starija od mene.
Ipak sam je prepoznala kad sam vidjela njenu sliku na vijestima,
na netu, pošto se to dogodilo. Nismo imale časove zajedno, nismo
se družile, ali dolazila je u restoran gdje sam radila prve dvije
godine studija prije nego što sam uspjela da se zaposlim kod
nekog fotografa. Poslužila sam je dovoljno puta da joj upamtim
lice.”
Vratila je u sjećanje to lice. „Plavokosa, niska, talasasta
plava kosa”, rekla je, mašući prstima ispod svojih ušiju. „Veoma
lijepa. Dovoljno učtiva da proćaska sa svojom konobaricom, da se
zahvali. Jasno mi je da je bila plavuša, da je ubijena tamo gdje
sam se školovala, ali nije je držao zatočenu, nije je zadavio.”
474
„Mislim da mu je ona bila prva. Mislim da se uspaničio

prije nego što je stigao da proba da je zadavi. Ubistvo je bilo
nevješto i brzo, aljkavo čak i imao je sreće. Da se istraga nije
potpuno skoncentrisala na njenog bivšeg momka, možda se i ne
bi izvukao nekažnjeno. Te večeri se posvađala s bivšim
momkom.”
„Sjećam se da sam to pročitala, da sam čula kako se priča
po studentskom gradu.” Našla je mir, pokušala da se prisjeti još
detalja. „Momak je pokušao da je nagovori da mu se vrati pa su
se posvađali, zaprijetio joj je. Ljudi su ga čuli kad joj je rekao da će
zažaliti, da će mu platiti zbog toga. Nije imao alibi. I nisu imali
fizičke dokaze, i ma koliko da su ga pritiskali i obrađivali, nikad
nije odstupio od svoje priče da je bio sam u svojoj sobi i da je
spavao kad je nju neko ščepao, ubio i ubacio u prtljažnik njenog
automobila.”
„Pomalo je ličila na tebe.”
“Ma ne. Nije ličila na mene.”
„Tad si imala dužu kosu, nalik njenoj. Nije bila visoka kao
ti, ali bila je visoka, vitka.”
Po tome kako je zastao, kako su je njegove tople smeđe oči
netremice gledale, znala je da dolazi još gore.
„Reci to.”
„Mislim da mu je ona poslužila kao surogat, njegov prvi
surogat, zbog tih sličnosti. Moguće je da nije uspio da dođe do
tebe, pa je našao zamjenu. A zatim je spoznao vrhunac ubijanja,
usmrćivanja tih zamjena. Usput se razvio, naučio, usavršio stil.”
„Mejsone, to je deset godina. Govoriš o deset godina.”
“U početku je razmak između njegovih ubistava bio veći.
Po nekoliko mjeseci, čak i godinu. Eksperimentisao je s metodom,
proučavao tebe, proučavao Bouza. Moguće je da se nadmetao s
475
Bouzom, a Bouz je ubijao dvanaest godina - to je moguće

potvrditi dokazima. Ti i ja znamo da je moguće da je to trajalo i
duže.”
Nije mogla da sjedi, nije mogla da sjedi, pa se odgurnula od
stola, odšetala do prozora, zagledala se u vodu, upijala je
pogledom.
Njen mir, boje koje su se rascvjetavale na svjetlu i u sjenci.
“Ne znam zašto, ali ako vjerujem da to traje deset godina,
čini se manje lično. To nema veze s nečim što sam ja uradila ili sa
nečim što nisam. Ksander je bio u pravu. Ja sam izgovor. Bože,
toliko puta sam pitala sebe prvih nekoliko godina poslije one noći
u šumi šta sam uradila ili šta nisam uradila da nagnam našeg oca
da ubije sve one djevojke.”
„I ja sam se to pitao.”
Pogledala ga je preko ramena. „Jesi?”
„Da, jesam. Naravno da jesam. I odgovor je bio ništa.
Nismo ništa uradili.”
„Dugo mi je trebalo da to prihvatim, da se oslobodim
osjećaja krivice. Sad mi neće trebati tako mnogo. Ne sa ovim, ne s
njim. I neće se izvući tako što koristi mene kao izgovor da ubija.”
Okrenula se prema Mejsonu. „Neće se izvući s tim.”
„Mozganju je došao kraj?”
„Tako je, gotovo je s tim. Ašli. Liza je imala otprilike isto
godina kao Ašli kad sam je našla.”
„Toga se nisam sjetio.” Mejson se malo zavalio u stolici i
zamislio se. „Moguće je da je to bio okidač. Nije morala da bude
istih godina, ali bila je studentkinja. Spasla si studentkinju, sad si
ti studentkinja i on dolazi na koledž da ubije tebe, ili tvoj surogat.
Da završi ono što je Bouz započeo.” Mejson je ustao. „Moram u
grad. Ono što bih volio da uradiš, kad budeš mogla, jeste da se
476
prisjetiš doba kad je Elajza Anderson ubijena, dana prije nego što
se to dogodilo. Probaj da se vratiš tamo, probaj da se sjetiš
svakodnevnih aktivnosti - predavanja, rada, učenja, društvenog
života.”
„Skoro da i nisam imala društveni život, ali dobro. Učiniću
sve što mogu da ti pomognem da ga nađeš. I Mejsone, kad to
uradiš, htjeću nešto.”
„Šta?”
„Nešto što nisam mogla da uradim, jednostavno nisam
mogla, s našim ocem. Htjeću da porazgovaram s njim.”
„Čekaj da ga prvo uhvatimo.” No, Mejson joj je prišao i
zagrlio je, a zatim se odmaknuo jedan korak. „Ksander i ti? Je li
sve u redu s vama?”
„Zašto?”
„Vikali ste - oboje - kad ste se juče popeli ovamo. I bila si
uzrujana i čudna kad si ponovo sišla.”
„Iznervira me i naljuti da ne bih paničila. To pali.
Uglavnom. Rekao mi je da je zaljubljen u mene. U stvari, nije to
rekao, uzviknuo je to i psovao, sve pomiješano. I ne znam šta da
uradim po pitanju toga.”
„Šta želiš da uradiš po pitanju toga?”
„Kad bih znala, uradila bih.”
„Znaš.” Uperio joj je prst u čelo. “I dalje mozgaš o tome.
Obavijestiću te ako budem kasnio.”
Kad je ostala sama, Naomi je pomislila da nastavi još malo
da mozga o tome. Umjesto toga, ponovo je sjela za svoj radni sto,
iskopala fajlove.
I vratila se na koledž.
477
***
Provela je dva sata u prisjećanju i bilježila, a zatim uzela

svoj fotoaparat i izašla napolje na pauzu. Sav blatnjav i
razdragan, Tag je prekinuo svoju ljubavnu vezu s vrtlarima i
pojurio ka njoj.
„Izvini zbog toga!.” doviknuo je Lelo. “No, zabavlja se
nema šta.”
„Vidi se.” Pomirena s činjenicom da će morati da odvoji
vrijeme da okupa psa, fotografisala je radnike kako postavljaju
kamenje za stazicu. Zatim je fotografisala radnika kojeg je
nazvala gospodin Hank - visokog, zlaćane kose, mišićavog, golog
do pojasa i naslonjenog na ašov.
Hank u poslu, pomislila je i već vidjela niz fotografija u
glavi. Možda kalendar, pomislila je, sjetivši se Ksandera kako
radi s motornom testerom, Kevina s pištoljem za zakucavanje
eksera.
U fotografisanju je provela više vremena nego što je
planirala, pravila je spontane fotografije, smišljala poze. Zatim je
ostavila prljavog psa napolju s radnicima pa se vratila u kuću.
Kad je stigla u svoj studio, uzela je bocu vode i poslala
Mejsonu poruku.
Daj mi sljedeću u nizu, hronološki. Organizovaću bilješke o

studentskim godinama i biće spremne za tebe večeras.
Za nekoliko minuta poslao joj je imejlom dva imena, dva

datuma. Jedan osam mjeseci poslije Elajze Anderson pored kojeg
je napisao moguće, a drugo skoro osam mjeseci poslije toga s
naznakom vjerovatno.
478
Odlučila se za moguće.
Pa provela dan u prošlosti. U oštrim novembarskim
vjetrovima u studentskom gradu gdje je Elajza Anderson odšetala
iz biblioteke do svog automobila, u namjeri da se vrati u kuću
gdje je stanovala s prijateljicama, do zagušljivog njujorškog ljeta
gdje je pobjegulja - stara samo sedamnaest godina - nađena
izubijana, izbodena i zadavljena u kontejneru iza prihvatilišta za
beskućnike. Do oštrog februarskog vikenda u Nju Bedfordu, gdje
je Naomi otputovala sa svojom grupom fotografa, gdje je udata
majka dvoje djece otišla uveče sa časa joge i nađena mrtva na
stjenovitoj obali koju je Naomi fotografisala istog popodneva.
Preskočila je ručak, hraneći se vodom, s previše kofeina i
jakim motivom. Pošto više nije mogla da trpi glavobolju, popila je
advil pa završila pisanje bilježaka na način koji je - nadala se - u
stanju da prati i neko drugi osim nje.
Iscrpljena, zaključila je da je Dženi bila u pravu. Treba joj
sofa u studiju. Da je ima, istog trena bi se sklupčala na nju i malo
odrijemala.
No, da ima sofu na kojoj bi odrijemala, imala bi i blatnjavog
psa koji luta po kući. Najbolje je da okupa psa, pa da razmisli o
večeri. Jer kad je prestala da radi, shvatila je da umire od gladi.
Izašla je iz studija, zastala na tren u potpunoj tišini i
zaključila da je osjećaj da je sama u kući jednako okrepljujući kao
drijemka.
Zato će uzeti nekoliko keksića da popuni rupu u želucu,
okupa glupog psa, pa tek onda razmisliti o večeri.
Međutim, kad je sišla niza stepenice iza kuće, uvidjela je da
ipak nije sama u kući. Da nije začula Ksanderov glas, srce bi joj
stalo kad je ugledala da su harmonikavrata širom otvorena.
479
„Gospode bože, idi lezi, molim te. Zar ti izgledam kao da

imam slobodnu ruku da ti bacam tu prokletu lopticu.”
Iskoračila je.
Sjedio je na hoklici i sklapao ormarić od nerđajućeg čelika.
Ostatak... golemog čudovišta, jedino to joj je bilo na pameti, bio je
raširen po stolu na rasklapanje pored njega.
Pas - čist i mirisan - uspio je da se provuče ispod
Ksanderove ruke i spusti mu lopticu u krilo.
„Zaboravi.”
“Je li to... roštilj?”
Podigao je pogled. „Rekao sam ti da ću kupiti roštilj.”
„Stvarno je velik. Veoma velik.”
„Nema svrhe uzimati mali.” Uklopio je dio električne
bušilice u šraf, uvrnuo ga.
„Zar ne budu sklopljeni kad ih kupiš?”
„Zašto bih plaćao nekome da mi nešto sklopi kad znam
sam to da uradim?” Kako bi dobio malo vremena, Ksander je
bacio lopticu preko balkonske ograde.
Naomino srce je stalo u sekundi i uplašila se da pas ne skoči
za njom, ali sjurio se niza stepenice.
„Kupio si roštilj - roštilj koji izgleda kao kadilak među
roštiljima.”
„Rekao sam da ću to uraditi.”
“A ti radiš ono što kažeš da ćeš uraditi.”
„Zašto bih rekao da ću uraditi nešto što neću?” Pomjerio se,
gledao je kako ga gleda. „Šta je?”
„Boljela me je glava”, rekla je, zamišljeno. “I umorila sam se
- psihički, fizički, duhovno. Poželjela sam da imam kauč u svom
studiju da mogu da odrijemam. Ali trebalo je da okupam psa.”
480
“Ja sam ga okupao - samo se nadam da će ostati čist jer

napolju ima gomila blata u koje ponovo može da se uvalja. Idi
popij aspirin i odspavaj.”
„Prestala me je glava i nisam više tako umorna. Sve to me je
mučilo jer sam zaboravila da jedem i popila sam previše kafe.”
„Nije mi jasno kako ljudi zaborave da jedu. Stomak ti kaže
nahrani me. Nahraniš ga i ideš dalje.”
Uzdahnula je. Iznenadilo ju je što uzdah nije bio ni tužan, ni
ozlojeđen, ni gorak. Bio je zadovoljan. “Ksandere.” Prišla mu je,
pružila ruke da mu obujmi lice šakama pa ga poljubila. „Okupao
si psa. Kupio si roštilj - roštilj koji izgleda kao da mu treba vlastiti
poštanski broj.”
„Nije baš toliki.”
“I sklapaš ga. Ja idem da spremim večeru.”
„Šta pričaš? Ovo je roštilj. Za četrdesetak minuta ću ga
založiti i spremiti šnicle koje sam kupio usput.”
„Kupio si šnicle? Ispeći ćeš šnicle na roštilju?” Pogledala je
u djelimično sastavljeno čudovište. „Večeras?”
“Da. Večeras. Imaj malo vjere. Kupio sam i veliku porciju
salate i ako hoćeš da budeš korisna, možeš da opereš krompire
koje ću ispeći.”
Taman kad je počela da ih priprema, ušao je Mejson. „Čuj,
hoću da se presvučem, da nešto pojedem pa ćemo razgovarati.
Vidio sam Ksanderov kamionet ispred.”
“Na balkonu je, sklapa džinovski roštilj.”
“Roštilj.” Mejson je izašao na balkon i rekao: “Oho”, s
divljenjem i oduševljenjem. “E, ovo je pravi roštilj.”
“Biće.”
„Pomoći ću ti.”
481
„Nikad nisi bio vješt s mašinama”, zaustila je Naomi pa

dobila neprijatan pogled.
“Ne znaš sve.” Očigledno pripremljen, Mejson je skinuo
sako, svukao kravatu pa zasukao rukave.
Naomi je stajala u kuhinji i slušala njihov razgovor.
Normalno može da postoji, shvatila je. Djelići normalnosti mogu
da postoje čak i usred grozote. Cijeniće ih.
I trebalo je da ima vjere. Za četrdeset minuta, uprkos
Mejsonovoj pomoći u koju je Naomi sumnjala, Ksander je uradio
šta je obećao.
Raspalio je roštilj.
„Oduševljena sam. I lijep je. Velik, ali lijep.”
„Pokriva se.” Ksander je pokazao palcem u poklopac, i
dalje zapakovan na stolu. „Upotrijebiš ga, ohladi se, zatim ga
pokriješ. Svaki put.”
„Bez izuzetka.”, obećala je. „A i bočni grijači će biti zgodni,
a osim toga ima i sav ovaj prostor.” Otvorila je jedna vrata. „Ovo
je dodatak za ražanj.”
“Da. Pokazaću ti kako se koristi kad budeš htjela.”
„Odrasla sam u restoranu. Znam kako se koristi ražanj. I
koristiću ga. Daj da pripremim krompir.”
„Samo ga oguliš i baciš na roštilj.”
„Pokazaću ti jedan trik. Da sam znala da će se ovo desiti,
uzela bih tečni dim.”
„Uzeo sam ja. Ubacili su ga kao poklon. Ovdje je. Zašto.”
„Zašto. Daj pa ćeš vidjeti.”
Pomiješala je ulje, tečni dim i malo bijelog luka u zdjeli.
“To je samo krompir.”
482
„Neće biti samo krompir kad završim s njim.” U drugoj

zdjeli, umiješala je so, biber i još bijelog luka. Zatim je uzela nožić
i izvadila komadiće krompira.
“Zašto...” zaustio je, ali odmahnula je rukom da ga ućutka
pa ubacila komadiće maslaca u udubljenja u krompirima, posolila
ih pa vratila isječene komadiće na mjesto.”
“To je mnogo muke za...”
Ponovo ga je upozorila, uvaljala krompire u smjesu sa
uljem, začinila ih pa ih umotala u foliju.
„Imaj malo vjere.”, rekla je pa mu dala tri velika
zamotuljka.
Kad je Mejson sišao sa sprata, sjedili su na metalnoj klupi, a
pas im je ležao pored nogu.
„Lijep roštilj”, rekao je Mejson, proučavajući ga pogledom.
Sjeo je na balon, leđima okrenut roštilju. „Hoćete da
sačekam i ostavim priču za kasnije.”
„Ne. Možeš slobodno da počneš. Imala sam dovoljno
vremena da o svemu dobro razmislim, da se prisjetim. Svi treba
da saznamo sve što možemo.”
„Onda dobro. Mislimo da ubica ima između dvadeset i
trideset godina.”
„Mojih je godina.”, rekla je Naomi.
„Vjerujemo da ne bi štrčao u kampusu, kao student.”
„U kom kampusu.” pitao je Ksander.
„Nisi u toku.”
„Bio je zaokupljen sklapanjem roštilja kad sam sišla. Nisam
razgovarala s njim o tome.”
“U redu. Sad smatramo, uvjereni smo u to, da je prva žrtva
bila studentkinja sa Naominog koledža, na Naominoj drugoj
godini studija.”
483
Brzo je popunio praznine u Ksanderovom znanju.

„Nisam stigao da pročitam sve tvoje bilješke, Naomi, ali
pročitao sam one iz tog vremena. Bila si član fotografske sekcije,
povremeno si izlazila s jednim njenim članom. Još si živjela u
studentskom gradu i radila si u mjestu po imenu Kafe kafe -
mješavina kafeterije i restorančića. Dodatno si plaćala da bi imala
sobu samo za sebe u domu.”
„Na prvoj godini sam shvatila da ne mogu da podnesem
cimerku. One su htjele da se zabavljaju kad sam ja htjela da
radim, a tad sam još s vremena na vrijeme imala košmare.
Odlučila sam da odvojim nekoliko sati za rad u kafeu i tako
imam sobu samo za sebe.”
„One noći kad je ubijena Elajza Anderson završila si posao
oko devet.”
„Bio je petak veče - provjerila sam, a i sjećam se. Petkom
sam uglavnom završavala u devet, otpješačila nazad u dom, pa
posvetila nekoliko sati zadacima ili učenju. Čak i po ružnom
vremenu, trebalo mi je najviše deset minuta hoda, po kampusu.
Međutim, malo prije nego što sam izašla iz restorana, naišao je
Džastin - momak s kojim sam se viđala. Htio je da mi pokaže
fotografije koje je napravio ranije tog dana, za svoj zadatak.
Dopadao mi se njegov rad, zbog čega sam vjerovatno i počela da
se viđam s njim, pa su on i još jedna djevojka iz naše sekcije
otpješačili sa mnom do moje sobe.”
„Vas troje - ubica to nije očekivao. Posmatrao te je,
poznavao tvoju rutinu. I nije mogao da te napadne kad si bila u
grupi. Zato je uzeo zamjenu, priliku koja mu se ukazala.”
“Elajzu.”
„Otišla je iz biblioteke oko devet i trideset. Njen automobil
je bio na parkingu - živjela je u jednoj kući s cimerkama izvan
484
kampusa. Nije imala momka, ali pravili su žurku u toj kući tako
da su je očekivali. Vjerujemo da ju je silom utjerao u njen
automobil - znamo da je u njemu silovana i ubijena - natjerao ju je
da vozi negdje dovoljno daleko da može tamo da joj uradi ono što
je uradio. Zatim je stavio njeno tijelo u prtljažnik, odvezao ga
natrag i ostavio automobil na parkingu. Logično je da je bio krvav
tako da je vjerovatno imao vlastiti automobil u blizini, imao je
presvlaku, mjesto gdje će ostati. Kad su je sutradan pronašli, on je
već bio otišao.”
Zamislila je strah, nalik onom užasnom strahu koji je vidjela
u Ašlinim očima.
„ Ako je znao moj raspored, sigurno me je posmatrao više
od nedjelju dana.”
„Moguće, ili se raspitao. Jednostavno pitao nekoga. No,
izabrao je petak, koji mu je, kako se pokazalo, iz nekog razloga
značajan. Možda je i sam studirao, pa iskoristio slobodno vrijeme.
Možda je pohađao isti univerzitet i tamo razvio svoju
opsjednutost tobom.”
„Tamo sam se uvijek osjećala sigurno. Bio si u pravu o
mojoj istančanoj moći opažanja. Mislim da bih osjetila, da bih
naslutila da je neko tako blizu skoncentrisan na mene. Neko kog
sam svakodnevno viđala, u kampusu, na časovima, u restoranu.
Ali nisam.”
„Kako je znao da si otišla tamo?” upitao je Ksander. „Kako
je znao gdje da te nađe?”
„Ako se dovoljno potrudio, snalazio se na kompjuteru, ne
bi mu bio problem da to sazna.” Mejson je slegnuo ramenima.
„Možeš svakog da nađeš. Istražujem mogućnost da si ga
poznavala, Naomi. U Njujorku.”
“Da sam ga poznavala.”
485
“Da ga poznaješ”, ispravio se Mejson. „Čak i površno.

Možda je neko ko je dolazio u Harijev restoran. Možda si ga
posluživala. Mogao je da pita bilo koga, opušteno, za tebe.
Posebno ako je tvojih godina. Pomislili bi da je možda malo
zacopan u tebe, nešto tako nedužno. Pa rekli: O, Naomi, ona
studira fotografiju, ili Naomi najesen ide na koledž da studira
fotografiju. A on kaže Je li, na Univerzitetu Kolumbija? A oni na to A
ne, na nekom koledžu na Rod Ajlendu. Nedostajaće nam.”
“Da”, složila se. “To bi bilo lako.”
„Bouz je odao još jedno ime i lokaciju u ljeto uoči tvoje
druge godine studija. Štampa je ponovo pisala samo o njemu.
Vensova knjiga je ponovo dospjela na spisak najprodavanijih”,
dodao je Mejson. „Film je počeo da se daje na kablovskoj.”
„Sjećam se. Sjećam se”, rekla je Naomi. „Kad sam se vratila
na fakultet, tih prvih nekoliko nedjelja sam jako strahovala da me
neko ne poveže s tom pričom. No, niko nije skontao. Ili sam ja bar
tako mislila.”
„Nešto takvo je moglo da posluži kao okidač. Bouz je dobio
mnogo pažnje, mnogo pisama, još posjetilaca - još reportera
dobilo je dozvolu da ga intervjuiše od tog jula kad je sklopio
pogodbu, sve do oktobra kad je pažnja ponovo zamrla.”
„ A u novembru je taj čovjek došao u Rod Ajlend,
vjerovatno radi mene.”
„Provjeravamo svu prepisku, evidenciju posjetilaca -
evidencija od prije deset godina nije tako lako dostupna kao što je
danas. No, u pitanju je neko ko pažljivo motri, ko je vjerovatno
izgradio vezu s Bouzom - ili vjeruje da jeste. Isto kao što vjeruje
da ima vezu s tobom.”
„Nema on nikakvu vezu sa mnom.”
486
„Sve čega se sjetiš pomaže. Tvoje sjećanje na taj prvi petak

uveče, pomaže, obavještava nas o tvojim kretnjama, a one nam
pomažu da vidimo njegove. Sjetila si se još nečeg sa koledža.”
„Izleta sa fotografskim klubom na trećoj godini studija. Za
vikend za Predsjednikov rođendan. Bilo je hladno, ali potrpali
smo se u nekoliko kombija i odvezli u Nju Bedford. Zima na
plaži. Fotografisali smo nekoliko sati na ledenoj plaži, pa ušli u
grad da jedemo. Toga sam se sjetila. Kako mi je jedna koleginica
koja je sjedila naspram mene - zove se Holi, ne sjećam se kako se
preziva - rekla nešto u stilu kako to da momci bulje u mene kad
već imam momka. Pokazala je prema šanku, s podrugljivim
osmijehom. Osvrnula sam se, ali tip kojeg mi je pokazala sjedio je
okrenut leđima.”
Kao što je uradila tog popodneva, Naomi je ponovo prošla
kroz to.
„Ustala je - pretpostavljam da ju je pivo već bilo udarilo -
bila je starija studentkinja i naručila je pivo. Prišla mu je. Čak sam
čula kako mu govori da bi mogao da joj kupi još jedno pivo, da
sam ja zauzeta, ali da ona nije. Samo je izašao. Nije se osvrnuo,
samo je ustao i izašao gledajući pred sebe, što ju je razljutilo. I tad
sam osjetila nešto. Osjetila sam nelagodu, osjetila sam se
nezaštićeno. Pripisala sam to neprijatnosti jer bila je pripita i rekla
kako barbike poput mene uvijek dobijaju pažnju, kako me je
posmatrao ranije na plaži. Fotografisali smo još malo po gradu pa
se odvezli u Bridžport, prenoćili u motelu, pa sutradan snimili još
fotografija. Trebalo je da ostanemo tamo do ponedjeljka, ali bližila
se oluja, gadna oluja, pa smo riješili da se vratimo i budemo bliže
kampusu. Nisam čula za tu ženu koju je ubio dok mi ti nisi jutros
rekao.”
„Ko je ona bila?” upitao je Ksander.
487
„Radila je u restoranu gdje ste večerali. Završila je s poslom

u sedam tog petka, imala čas joge u jednom studiju u gradu.
Automobil joj je još bio na parkingu sutradan ujutro, a muž
izbezumljen od brige. U nedjelju ujutro su našli njeno tijelo na
plaži gdje je Naomin klub proveo taj petak po podne.”
„Nije slučajnost. Je li se poslužio njenim automobilom?”
upitala je Naomi. „Kao s Lizom?”
„Nije. Vjerujemo da je imao svoje vozilo. Onesposobio ju je
ili je silom uveo unutra.”
„Sredina februara”, umovao je Ksander. „Hladno,
vjetrovito, bliži se oluja. Sigurno je nije ubio napolju. Možda je
iznajmio motelsku sobu, ili je imao kombi.”
„Ima mnogo motelskih soba u tom kraju. Mještani su
provjerili svaku, ništa nisu našli.”
„Imao je vremena da misli o tome”, istakao je Ksander. “Da
se pripremi. Postaviš zamku, uradiš šta si naumio. Upaljeni su TV
ili radio, njoj su usta zapušena, ko će čuti?”
„Kamo sreće da sam ustala, prišla šanku, pogledala ga. Sad
bih bar mogla da vam ga opišem.”
„Ta Holi bi mogla. Možda se sjeća.”
Naomi je samo odmahnula glavom. „Bila je pripita, a i
prošlo je deset godina otad. A ionako se ne sjećam njenog
prezimena, nemam pojma gdje je.”
„Tvoj brat je FBI. Kladim se da može da je nađe.”
“Da, možemo da je nađemo. Naći ćemo je. Ona je jedina
koju znamo koja zna kako on izgleda. Ili kako je izgledao, ipak
vrijedi pokušati. Hoćeš li da napravimo pauzu?”
“Ne, nastavi. Pomenuo si jednu odbjeglu djevojku u
Njujorku. U julu - između ta dva ubistva.”
488
Proveo ju je kroz taj slučaj, oživljavajući joj uspomene, pa joj

sve ispričao kad je Ksander ustao da peče šnicle na roštilju.
„Daj mi sljedeće ime koje imaš”, insistirala je Naomi. “Da
mogu da razmislim o vremenu i mjestu, o tome šta sam radila.”
„April moje druge godine studija - tvoje završne. Proljećni
raspust. Ti, ja i ujaci otputovali smo u Južnu Karolinu, proveli
nedjelju dana u onoj kući na plaži koju je Set našao.”
„Sjećam se. Kiša je padala četiri od šest i po dana koliko
smo bih tamo.” Prisjećanje na te dana izmamilo joj je osmijeh na
lice. „Igrali smo slaganje riječi i iznajmljivah filmove. Ali... to je
devet mjeseci, zar ne? Devet mjeseci razmaka između ubistava?
Zar obično ne eskalira?”
“Da i vjerujem da je opet počinio ubistvo između jula i
aprila. Otarasio se leša ih leševa.”
„Biće kao... Bouz. Čak i kad ga nađete, možda nikad nećete
saznati koliko ih je ubio.”
„Hajde da o tome brinemo kad dođemo do toga.”
“Ali...”
„Koliko pečene šnicle želite?” prekinuo je Ksander
razgovor pitanjem.
„ Ah, da. Slabije pečene za mene i bolje pečene za
Mejsona.”, odgovorila je umorno pa ustala. „Idem da napravim
preliv za salatu.”
Napraviće tu pauzu, vratiti se malo normalnosti. Zatim će
se vratiti toj kišnoj sedmici na plaži i onome što se desilo poslije
nje.
Neće stati.
489
27.
Kad se okrenula prema njemu u noći, Ksander se napola

probudio.
„Samo si sanjala.” Zagrlio ju je, ponadao se da će se ona
smiriti i ponovo zaspati. „Sve je u redu.”
„Gonio me je. Kroz šumu, po plaži, kud god sam išla. Bio je
tik iza mene, ali nisam mogla da ga vidim. Onda sam upala u
rupu. Samo što to nije bila rupa, već podrum. A kad mi je stavio
konopac oko vrata, vidjela sam da je to moj otac.”
Ležao je ćutke jedan časak. „Nisam psihijatar, ali prilično je
očigledno, zar ne?”
„Sanjam taj podrum više nego bilo šta drugo, Mogu čak i da
osjetim njegov miris u snovima. Nikad ne uspijem da izađem iz
njega, u snovima. On se uvijek vrati prije nego što pobjegnem,
prije nego što uteknem od njega.”
“On neće izaći.”
„ Ali ima učenika ili rivala, ili šta već. Ne smijem da se
bojim, Ksandere. Ne smijem živjeti u strahu. Prije svega ovoga,
prije one noći, sanjala sam da ću naći kuče i da ću moći da ga
zadržim, ili da ću voziti nov novcijat blistavi bicikl koji sam tako
silno željela. Nikad neću povratiti to, tu jednostavnost, tu
nedužnost, ali neću živjeti u strahu. Ipak sam izašla iz tog
podruma. Izbavila sam se. Izbavila sam Ašli. Neću živjeti u
strahu od onog što se nije dogodilo, od onog što će se dogoditi.”
„Dobro. Pametno. Možeš li sad da nastaviš da spavaš?”
„Ne mogu “ Legla je na njega. „A ne možeš ni ti.”
490
Zavukla je prste u njegovu kosu, stegnula je pa ga

agresivno poljubila, naslađujući se njegovim usnama.
„Imam svrhu.”
“Da.”, uspio je da prozbori prije nego što ga je ponovo
poljubila. “To vidim.”
“Ne tu.”, rekla je kroz smijeh, promukao i tih. „Ili ne samo
tu. O bože, kako volim tvoje ruke na sebi, tako su čvrste i jake da
mi se čini kao da bi mogle da me slome napola.”
Te čvrste jake ruke uhvatile su je za kukove. “Ti se ne lomiš
lako.” Da, ne lomi se lako. Bila je skoro zaboravila to. Ona se ne
lomi lako. Prešla je zubima niz njegovu bradu, niz grlo,
naslađujući se ukusom, teksturom, a od brzog damaranja
njegovog pulsa uz njene grudi, zadovoljstvo i uzbuđenje narastali
u njoj.
Njegovo srce, brzo, prisno lupanje uz njena prsa. Dao joj je
to srce. Nije znala, ne još, nije mogla da bude sigurna, ne sad, šta
da uradi s njim, za njega. Međutim, neće se bojati da bude
voljena.
Neće se bojati tog dara.
Jak, pomislila je. On je jak, tijelom, umom i voljom. Ona
nikad neće biti slaba, nikad neće zaboraviti vlastitu snagu.
Njegova snaga će je podsjećati, čak će joj predstavljati izazov.
Digla se. Opet mjesečina, pomislila je. Obasjani mjesečinom,
isto kao prvi put kad su se tako spojili. Svjetlo, tama, sjenke, žive
zajedno da bi obojile zrak, da bi ga nekako zasladile.
Uzela ga je za ruke, stavila ih na svoje grudi, na svoje srce.
“Ja sam ono što ti je potrebno.”
“Jesi.”
Na tren je pritisla šakama njegove šake. „Svako treba da
ima ono što mu je potrebno.”
491
Primila ga je u sebe, polako, polako, rastežući taj trenutak

kao tananu srebrnu žicu. „O, kako je divno kad si u meni.”
Zatim je počela da se pokreće, blago, valovito i tako
rasplamsava žestoku vatru u srcu. Borio se protiv sebe kako bi je
pustio da sama odredi ritam, taj spori ritam od kojeg je izgarao,
svim silama se upinjao da ne dopusti sebi da je jednostavno ne
zgrabi i oslobodi tu silinu strasti iz sebe.
Zadovoljstvo, tako jako da je sjeklo. Želja, toliko jaka da je
pržila. I ljubav, tako duboka i još nova da se davio u njoj.
I kao da je znala, osmijehnula se. “Čekaj.” Zažmurila je dok
je njihala bokovima, držeći ga zatočenog i na ivici muke. „Sačekaj
pa ćeš uzeti ono što ti je potrebno. Uzmi šta želiš. Kako god želiš.
Samo sačekaj.”
Dok ju je posmatrao, jedva uspijevajući da diše, glava joj je
pala unazad, leđa se izvila. Podigao je ruke i obujmio joj glavu.
Sve kretnje su stale. Bila je kip, okupan mjesečinom, satkan od
mjesečine.
Ispustila je nekakav zvuk, napola jecaj, napola trijumf.
Zatim se ponovo osmijehnula; njene oči, otvorene i snene, srele su
se s njegovim očima.
Nije više mogao da čeka. Položio ju je na leđa, ispod sebe,
ruke su mu i dalje bile iznad njene glave, šakama ju je stezao oko
zglavaka.
Sva ona potreba, sva ona želja, sve ono mučenje sjedinili su
se u njemu kao nekontrolisana bujica. Prodro je u nju kao
sumanut čovjek; možda je to i bio. Njeni iznenađeni zadihani
krici samo su pojačali žar.
Uzeo je šta mu je bilo potrebno, šta je želio. Uzimao je dok
nije ostalo više ništa ni za jedno od njih.
A to je bilo sve, za oboje.
492
***
Ujutro je Ksander mrgodno gledao u kravatu, kao da

pokušava da odluči da li da je obuče ili da se objesi o nju.
“Ne vjerujem da bi Doni bilo bitno nosiš li kravatu ili ne.”
“Ne bi, ali... Nosiću mrtvački pokrov. Njena kćer je zamolila
Kevina i mene da nosimo mrtvački pokrov.”
„Aha. Nisam znala.” Koliko teže će mu sve to pasti, zapitala
se i prišla svom ormaru, koji je trebalo organizovati budući da je
većina njene odjeće pristigle iz Njujorka i dalje bila u kutijama.
“Ti ne moraš da ideš.”
Zastala je s rukom na crnoj haljini. „Više bi volio da ne
idem?”
„Nisam mislio na to. Hoću da kažem da ne moraš da ideš.
Ne moraš da osjećaš obavezu da ideš.”
Bilo bi joj mnogo lakše da ostane kod kuće, pomislila je, da
radi u tihoj praznoj kući, budući da će svi radnici iz obje ekipe
prisutvovati Doninoj sahrani. A i on nije imao ništa protiv.
„Nisam je dobro poznavala, ali svidjela mi se. Znam da
nisam odgovorna za ono što se dogodilo, ali povezana sam.
Znam da ćeš tamo imati više prijatelja nego što mogu da izbrojim,
ali zajedno smo. To nije obaveza, Ksandere, već poštovanje.”
„Bijesan sam.” Bacio je kravatu na krevet pa obukao bijelu
košulju. „Potisnuo sam to, ali danas sam bijesan što ću spustiti
stvarno dobru ženu u rupu u jebenoj zemlji.”
“Znam.” Pružila je haljinu po krevetu, pa se vratila do
ormara po gaćice i grudnjak. “I treba da budeš bijesan.”
493
Dok se oblačila, ponovo je podigao kravatu pa je pomiren

sa sudbinom zavukao ispod okovratnika košulje. „Kravate su za
bankare i pravnike”, požalio se. „Ili kao što Elton Džon reče, za
njihove sinove.”
Okrenula se ka njemu, u donjem vešu, pa mu svezala
kravatu do kraja. „Ujak Set me je naučio. Rekao je da svaka žena
treba da zna da sveže muškarcu kravatu, okrenuta prema njemu.
I da ću jednoga dana saznati zašto.” Osmijehnula se, poravnala
nabore na kravati. „Sad znam. Pogledaj se, Ksandere Kiton,
svježe si obrijan.” Pomilovala ga je po obrazu. „Nosiš kravatu.”
Nakrivila je glavu. „Koji si ti.”
“To neće potrajati.”
“I to je u redu.” Priljubila je obraz uz njegov. „Ovoga puta
ću ti pomoći da preguraš sahranu. Dozvoli mi.”
Opsovao je pa uzdahnuo. Zatim ju je zagrlio. „Hvala ti. Reci
mi kad budeš htjela da odeš. Picerija danas ne radi. Ljudi treba
tamo da se okupe poslije, ali ako ne že...”
„Samo me pusti da ti pomognem da to preguraš.”
„Dobro. Polu si gola i više od toga, a ja nisam. Nešto je tu
čudno.”
„Odmah ću se obući. Možda bi mogao da pustiš Taga
napolje, da se postaraš da uradi sve što treba da uradi. Neću da
ga ostavim samog napolju kad odemo.”
„Možemo ga povesti.”
“Ne, nećemo voditi psa na sahranu. Biće mu dobro u kući
dokle god ima svoju kost od sirove kože i svoju plišanu mačku. I
loptu. Silazim za deset minuta.”
“Ti si prva i jedina žena koju znam koja to kaže i stvarno to
misli. Hej!.” Pucnuo je prstima psu, koji je istog trena zgrabio
494
loptu u usta i počeo da se uvija. „Idemo u dvorište, druže, i drži

se podalje od onih leja.”
Ksander je uzeo svoj sako, izašao na balkon s psom koji je
jurio kao munja ispred njega. „Zaključaj vrata za mnom.”, rekao
je Naomi.
Zaključala je vrata pa obukla haljinu koju nije nosila već...
nije mogla da se sjeti koliko tačno, pa je završila spremanje za
drugu sahranu u Kouvu.
***
Čekao je na rubu šume, skriven među drvećem, dok Naomi

i zamazani majmun s kojim je radila one stvari nisu prošli u
njenom automobilu. Zatim je sačekao punih pet minuta.
Ponekad se ljudi okrenu i vrate, nešto zaborave. Njegova
majka je to stalno radila i jednom ga umalo nije uhvatila kako
kopa po limenci za kafu u kojoj je skrivala novac od lopova.
Doduše, nikad je niko nije opljačkao, niko osim njenog sina.
Zato je čekao, motreći na put kroz mrežu od drveća prije
nego što se zaputio pješke ka kući na litici.
Parkirao se skoro petsto metara dalje - u suprotnom pravcu
od grada. Stavio je čak i bijelu maramicu na bočni prozor, kao da
je u kvaru.
Ulazak u kuću biće lijep bonusčić. Vidjeće kako Naomi živi,
šta ima. Želio je da dodirne njene stvari, njenu odjeću. Da je
omiriše. Možda da uzme neki suvenirčić čiji nestanak ona neće
primijetiti, makar ne odmah.
Znao je za alarm, ali već je imao iskustva sa alarmima i oni
za njega nisu predstavljali bitnu prepreku. Mnogo je učio, stekao
mnogo iskustva.
495
Možda je zaboravila da ga uključi - još nešto što ljudi stalno

rade. I on treba da zna.
Više puta mu se desilo da bez problema malo ušeta u kuću i
pravo u spavaću sobu gdje neka glupa kučka spava.
Nije ih uvijek ubijao. Moraš da pomiješaš stvari inače će i
najgluplji policajac sve povezati. Na primjer, ponekad je koristio
ketamin - samo joj ga gurneš pod nos i onesvijesti se odmah.
Hloroformu je trebalo duže, ali borba mu je pričinjavala veliko
zadovoljstvo.
Čim je oboriš, svežeš, čim zapušiš usta toj kučki - staviš joj
povez preko očiju ako misliš da je pustiš da još živi - možeš da je
siluješ do mile volje. Mnogo je volio kad povrate svijest dok ih
siluje.
Onda pomiješaš. Ili ih ubiješ ili ne. Ubijanje je volio više i od
silovanja, ali ponekad moraš da odoliš. Ubiješ boga u njima, ili
ne. Malo ih siječeš, ili ne.
I držiš zapušena usta osim ako nećeš zapušiti njihova, za
stalno. Nema DNK kad nosiš kabanicu, nema glasa da se upamti,
nema lica.
Kad kucne čas da se pobrine za Naomi, a taj čas se
primakao, naslađivaće se i naslađivati. Možda će je držati čak i
nekoliko nedjelja.
Glupoj kuji se posrećilo, obogatila se dovoljno da kupi sebi
veliku kuću. I dovoljno je glupa da kupi kuću tako udaljenu i
izolovanu.
Mogao je i ranije da je uhvati, i pomišljao je na to, oh,
mnogo puta je pomišljao na to. Ali čekanje, dugo čekanje je bolje.
I sad ima - gospode bože - ima aficionado. Oh, šta će joj sve raditi.
Ali ne danas. Danas mu se ukazala zgodna prilika da zaviri
u njenu kuću.
496
Ko je znao da će ubiti miljenicu jebenog grada? Čuo je šta se

priča po gradu - uvijek bi se potrudio da čuje šta se priča. Svi idu
da je isprate. Nikad mu se neće ukazati bolja šansa da uđe u
kuću, da dobro pripremi teren.
Uspjeće da je uhvati, bio je gotovo siguran u to. Moraće
samo da skloni sa puta zamazanog majmuna na nekoliko sati - ili
sasvim. Da se postara da njen batica šupak bude odsutan i glumi
specijalnog agenta.
No, htio je da najprije pripremi teren.
Zaputio se prilazom.
Imao je kalauze i znao je da ih upotrijebi. Ako je uključila
alarm, imao je čitač koji bi trebalo da provali njenu šifru prije
nego što se alarm oglasi.
Ako ne, samo će ponovo zaključati, nastaviti svoj posao.
Misliće da je u pitanju greška u sistemu, ništa više. Međutim,
rijetko se dešavalo da ga čitač iznevjeri. Dobro ga je platio.
Pogledao je u saksije s cvijećem na tremu ispred kuće,
pomislio Dome, slatki dome pa se pokajao što se nije sjetio da
ponese nekakvu ubicu za korov ili malo soli. Zar se ne bi zapitala
jebo te, šta je ovo? kad bi joj cvijeće pocrkalo.
Čuo je da je pas zalajao kad je izvadio kalauze, ali to ga nije
zabrinulo. Imao je nekoliko kolačića za psa u džepu, a i vidio je
kako se taj glupi pas igra napolju s radnicima, sa stolarima. Vidio
je čak i kako Naomi šeta po gradu s njim, i kako pas pušta svakog
ko naiđe da ga pomazi.
Međutim, kad je počeo da provaljuje brave, lavež je postao
glasniji, oštriji i pretvorio se u grleno režanje i žestoki lavež.
Imao je nož - Ne izlazi iz kuće bez njega - ali ako bude morao
da ubije prokletog psa, to će pokvariti iznenađenje. A nije mu se
497
dopadala zamisao da će pas pokušati da odgrize komad mesa sa

njega.
Ponovo je razmislio.
Otići će prvo iza kuće, popeti se do staklenih vrata. Pustiti
da ga pas vidi - i da vidi kolačić za pse. Sprijateljiće se kroz
staklo. Možda je čak i zaboravila da zaključa vrata.
Obišao je oko kuće, zapazio usput prozore na udaljenoj
strani - prozore koje ranije nije imao priliku da osmotri izbliza. I
drveće, mogući zaklon.
Popeo se uza stepenice do balkona. Još saksija s cvijećem.
Da, mogao bi da se vrati s nekim sredstvom za ubijanje korova,
da dobro zapraši njene biljke iz puke zabave.
A zatim je nabacio širok prijateljski osmijeh na lice, izvadio
kolačić iz džepa i prišao velikim staklenim vratima.
Pas čak i nije bio tu. I to mi je neki pas čuvar, pomislio je uz
prezriv frktaj, pa navukao gumene rukavice da provjeri jesu li
vrata zaključana.
Pas - veći nego što je upamtio - poletio je na vrata i pri tom
lajao, režao, čak i grizao vazduh. Teturavo se odmakao
zaprepašten i u panici, podigao ruke uvis kao da hoće da zaštiti
lice. Srce mu je tuklo u grlu, usta se osušila. To ga je razbjesnilo
iako je drhtao.
“U kurac! U kurac!” Bez daha ponovo je probao sa onim
osmijehom, iako mu je pogled prenosio čistu mržnju kad je
ponovo pokazao psu kolačić. “Da, šupčino”, otpjevušio je
prijateljskim tonom. „Vidi šta imam. Trebalo je da naspem malo
otrova na njega, jebena rugobo.”
Međutim, bez obzira na ton, bez obzira na mito, neumorni
lavež postao je još žešći. Kad je načinio probni potez ka vratima,
pas je odlijepio one pseće gubice i pokazao mu očnjake.
498
„Možda ću ti gurnuti ovo u grlo umjesto kolačića.” Izvadio

je nož, zamahnuo njim.
Umjesto da ustukne i povuče se, pas je skočio na staklo i
stao na zadnje noge, bijesno je lajao i gledao ga očima jezivo
plavim i surovim.
„Jebeš ovo.” Šaka mu je drhtala dok je vraćao nož u korice.
„Vratiću se, jebena rugobo, vratiću se. Rasporiću te kao pastrmku
i natjerati je da gleda.”
Bijesan, potresen, s vrelim suzama i vrelim bijesom koji je
gorio u njemu, ljutito je sjurio niza stepenice. Šaka stegnutih u
pesnice žurno je obišao oko kuće, pa se vratio do prilaza i u
šumu.
Vratiće se. A ona i onaj jebeni pas platiće što su mu uništili
dan.
***
Po Ksanderovom mišljenju još niko nije tako silno želio da

izađe iz odijela toliko koliko je on želio da izađe iz svog. A kad
izađe, odlučio je, ubaciće ga u Naomin ormar, ostaviti ga tamo i
neće ga se sjetiti dokle god bude mogao.
„Zahvalan sam ti što si ostala”, rekao joj je kad je skrenuo
na njen prilaz. „Znam da je dugo trajalo.”
„Ljudi su je stvarno voljeli. Kad čujem toliko smijeha pored
toliko suza, znam da je to potvrda tome. Ljudi su je voljeli i neće
je zaboraviti. Htjela sam da ostanem, što ne govorim često ako je
u pitanju bilo kakav događaj koji uključuje tako mnogo ljudi, ali
zaista sam htjela da ostanem. I dok nisam ostala, nisam shvatila
da sam postala dio zajednice. Ili sam makar prešla onu pažljivu
granicu u rubove zajednice.”
499
Parkirao se pa samo ćutke sjedio nekoliko časaka. „Kupila

si ovu kuću, a niko drugi nije bio spreman da uloži u nju novac,
vrijeme i viziju. Kupuješ lokalno, koristiš usluge lokalno, a to
mnogo znači. Izložila si svoju umjetnost kod Kriste, a to ljudi
primjećuju, razmišljaju o tome. Svezala si se sa mnom, a ljudi i to
primjećuju i razmišljaju o tome.”
„Kladim se da je tako. Njujorčanka Naomi i naš Ksander.”
Osmijehnula se. „Čula sam da tako govore za mene, pa sam se
zato iznenadila kad sam shvatila da sam prešla tu granicu.”
„Mogla bi uvijek da budeš Njujorčanka Naomi. Lijepo
zvuči. Gospode bože, moram da skinem ovo odijelo sa sebe.”
„A ja moram da pustim onog jadnog psa napolje. Zadržali
smo se više nego što sam mislila da ćemo se zadržati. Gdje je
Lelo?” zapitala se.
Ksander je bacio pogled na drugov kamionet. “Tu je negdje.
Ostatak ekipe uskoro dolazi, imaju još nekoliko sati rada do kraja
dana.”
Sačekao je da ona otključa vrata i deaktivira alarm i pas je
izletio iz kuće, pa se uvijao, mahao repom, lizao i naslanjao se na
njih.
„Dobro je, dobro je, znam da smo se zadržali sto godina.”
Međutim, kad je pošla da otvori ulazna vrata, Ksander ju je
zaustavio.
„Sav će se isprljati. Treba ga pustiti na zadnja vrata.”
Iako je namjeravao da ode pravo u sobu i otarasi se odijela,
poveo se instinktom kad je Tag pojurio u zadnji dio kuće, dotrčao
nekoliko koraka nazad pa ponovo pojurio nazad.
Nešto se dogodilo.
500
“Ja ću ga pustiti napolje”, zaustila je Naomi kad je Ksander

krenuo za psom. „Znam da hoćeš da se presvučeš i ideš na
posao.”
„Popeću se zadnjim stepenicama.”
Opustio se kad je vidio razlog Tagovog takvog ponašanja.
Lelo - koji je već bio skinuo sa sebe svečano odijelo i bio
zadubljen u rad - stajao je sa druge strane staklenih vrata i sipao
humus u prve dvije saksije za začinsko bilje na balkonu.
Lelo se široko osmijehnuo pa pomjerio kesu sa zemljom i
podigao palčeve.
“Hej.”, rekao je kad je Ksander otvorio vrata. „Iznenadio si
me!.” Nasmijao se pa spustio kesu da bi dobro izmazio psa.
„Pustio bih ga napolje, ali vrata su bila zaključana. Bio je prilično
uznemiren u početku. Cvilio je i drhtao, ali smirio se brzo kad je
vidio da ne idem nikud. Izvini zbog otisaka nosa na staklu .”
„Tvog ili njegovog?” upitao je Ksander.
“Ha, ha. Nisam mogao da ostanem duže na... znaš, poslije...
znaš već čega. Nikad nisam vidio Lu da plače i to mi je bilo tako...
čovječe. Sad će i ostali, pretpostavljam, pošto ste vi već stigli.
Poskočio sam.”
„Jesi.” Naomi je gledala drvene saksije za začinsko bilje.
Lelo je bio u pravu. Lijepo će rasti na balkonu i savršene su
veličine za njene potrebe, udaljene samo nekoliko koraka od
kuhinje. „Savršene su, Lelo. Prekrasne su. Jako mi se dopadaju.”
„Ispale su prilično dobre. Imam malo začinskog bilja i
paradajza, paprika, takvog bilja, u kamionetu. Mogu da ti ih
zasadim.”
„Imaš sve to.”
501
Malo se pomjerio i namjestio iznošeni slamnati kaubojski

šešir. „Svakako sam prolazio pored rasadnika. Sve što ne želiš,
ponijeću kući. Mama će ga negdje zabosti.”
„Mogu li da pogledam? Voljela bih da se presvučem pa ih
sama zasadim. Prijalo bi i da malo povratim ravnotežu tako što
ću pomoći nečemu da poraste.”
„Važi. Ove će biti spremne za sadnju dok se ne presvučeš.
Eh da, Ksandere? Dugo je prošlo otkako si pomagao mom tati u
radu bašti, ali trebalo bi da znaš da ne smiješ da gacaš po tek
zasijanom tlu.”
„Nisam gacao.”
“Pa neko jeste otkako smo juče otišli. Ne mnogo. Poravnaću
tlo grabuljama.”
“Gdje?”
“S druge strane, ispred kuće. Ne mnogo, kao što rekoh.
Samo sam se malo našalio s tobom.”
„Hajde da pogledamo. Naomi, ne daj psu da ide za nama.”
„Nećemo te strpati u zatvor zbog gacanja po zasijanom
travnjaku”, rekao je Lelo, ali ipak ga je poveo oko kuće. „Uzeću
one biljke kad smo već ovdje. Možeš mi pomoći osim ako se ne
bojiš da ćeš isprljati to odijelo.”
„Najradije bih ga zapalio.”
Iziskivalo je malo truda, ali Naomi je ipak uspjela da
spriječi psa da pojuri za njima i uvukla ga u kuću da mu stavi
povodac.
Kad je izašla na ulazna vrata, Ksander i Lelo su čučali na
travnjaku i zagledali zemlju. I njeni živci počeli su da se kidaju.
„Ne samo da nisam išao ovuda, već su moja stopala veća od
ovoga, Lelo. Nemaš pojma.”
502
„Da, vidim, ali samo sam pomislio da su tvoje stope jer se

vidi da su došle i otišle ka zadnjem dijelu kuće. Vjerovatno je neki
od Kevinovih ljudi.”
„Juče su otišli prije vas, danas nisu dolazili.” Pogledao je u
Naomi, koja se svim snagama trudila da spriječi psa da je povuče
naprijed.
„Sjedi!” izderao se i na Naomino, a vjerovatno i na Tagovo,
iznenađenje, pas je sjeo.
„Tvoj brat je viši dva-tri centimetra od mene”, rekao je
Ksander. „Ne mogu reći da sam mu primijetio stopala, ali kladim
se da nosimo sličan broj. Ja nosim broj trinaest.”
„I on. Znam to jer je dostigao tu veličinu još u srednjoj školi.
Nije lako naći tu veličinu.”
„Meni pričaš. Nazovi ga, Naomi. Neko je bio ovdje, njuškao
je okolo.”
„U jebo te, Ksan.” Lelo se digao. “To mi nije palo na pamet.
Možda je pas zato bio toliko uznemiren kad sam došao ovamo.”
Ksander je obišao okolo, krivudavom nedavno popločanom
stazicom. “Na spisku poziva je, je 1* da?” Uzeo joj je telefon iz
ruke pa okrenuo Mejsona. „Idi ti odvedi psa iza, ali nemoj...
Nema veze. Lelo, odvedi psa iza kuće i drži ga podalje od blata.”
„Hoću. Zadnja vrata su bila zaključana”, rekao je kad je
krenuo istom stazicom kao i Ksander. “I prednja jer priznaću da
sam probao da ih otvorim jer je pas bio veoma uznemiren u
početku. Kuća je bila zaključana, Naomi. Ne vjerujem da je iko
uspio da uđe. Vjerovatno je neko samo htio da pogleda da vidi
šta radiš ovdje gore.”
“Možda.” Predala je psa. “Hvala.”
Kad se okrenula da uđe u kuću, Ksander ju je zgrabio za
ruku.
503
„Treba da vidim je li išta odnešeno ili...”

Samo je odmahnuo glavom, nastavio da razgovara s
Mejsonom. “Da, prilično su jasni. Dovoljno da se vidi veličina i
šara. Da, da, bićemo ovdje.”
Vratio je telefon Naomi. „Samo sačekaj ovdje. Provjeriću je
li sve u redu unutra.”
„Ovo je moja kuća, Ksandere. Moje stvari. Neću stajati
ovdje i kršiti šake dok ti ne uđeš unutra i provjeriš ima li koga
ispod mog kreveta.”
Opsovao bi da nije znao da je to uzalud. „Dobro. Idemo
zajedno unutra.”
Prvo su se popeli na sprat i ušla je pravo u svoj studio. Čak
ni olakšanje što vidi, na prvi pogled, da ništa nije taknuto, nije
ublažilo srdžbu.
Ksander je ipak provjerio ormar, toalet i počeo sistematski
da provjerava prostoriju za prostorijom.
„Sve je na svom mjestu”, rekla mu je. „Znam gdje šta stoji.
Kad si usred odlučivanja gdje hoćeš da šta stoji i gdje treba da ga
držiš dotad, znaš.”
„Idem da provjerim podrum.” Kad mu je uputila onaj
pogled, ipak je opsovao. „Nisam princ na bijelom konju, dobro?
Niko nije ušao ovamo pored brava, alarma, psa, ali moram da
provjerim.”
Skinuo je sako, kravatu. „Mejson samo što nije stigao. Hoću
samo da siđem dolje, da provjerim na brzinu. Možeš da
presvučeš tu haljinu ili ne, ali ako misliš da hodaš oko kuće, da
vidiš šta se dešava, bolje da izuješ te nebodere.”
Izula je crne klasične salonke. „Izula sam ih, ali u pravu si.
Niko nije ulazio ovamo i zahvalna sam ti što si temeljan i što ćeš
provjeriti podrum. Presvući ću se.”
504
“Dobro.” Oklijevao je. „Znaš, Lelo nije glup kao što

izgleda.”
“Ne izgleda glupo - i da, počeće da povezuje kad policija i
FBI dođu ovamo zato što je neko gacao po mom tek zasijanom
travnjaku.” Glasno je udahnula. „Možeš da mu kažeš.”
„Šta da mu kažem?”
„Šta god misliš da treba da zna. Ja ću reći Kevinu i Dženi.
Sve ću im reći.”
„Dobro.” Čvrsto joj je stegnuo lice. „Prešla si tu barijeru,
Naomi, zato što si to htjela. Sad si na drugoj strani i ovo je dio
toga. Brzo se vraćam.” Kad je ostala sama, presvukla se u
farmerice duge do koljena i majicu kratkih rukava. I dalje je
namjeravala da sije. Nek ide sve k vragu, zasadiće začinsko bilje
u svoje nove drvene saksije. Možda se boji - ni ona nije glupa.
Međutim, srdžba u njoj bila je jača od straha.
I nje će se držati.
Izašla je na balkon, vidjela da se Lelo i pas igraju s lopticom
i ostala ondje nekoliko časaka, zagledana u plavetnilo i zelenilo
koje je učinila i nije morala da govori sebi da će učiniti sve što
mora da to i sačuva. Već je to znala.
505
28.
Nije poznavala ostale agente u tamnim odijelima i s

naočarima za sunce, ali sumnjala je da se mnogo razlikuju od
onih koji su se razmilili po njihovoj kući i po šumi u Zapadnoj
Virdžiniji prije sedamnaest godina.
Tad nije stajala s njima, kao što nije ni sad, ali gledala je
reportaže na vijestima u sigurnoj kući gdje je njena majka
spavala.
Sad više nije bila dijete; sad su to bili njena kuća, njena
zemlja.
Zato je iznijela na balkon osvježavajuće napitke i napravila
bokal ledenog čaja jer ju je podsjećao na ljeta provedena u
Njujorku i kako je Hari u ledeni čaj dodavao nanu iz vlastitog
vrta.
Nije se miješala, nije postavljala pitanja - još ne - ali bila je
prisutna.
Da je neko gledao, kroz duga sočiva, kroz durbin, vidio bi
da je ona prisutna.
Sem Vinston joj je prišao i namjestio svoju kapu. „Žao mi je
zbog ovoga, Naomi. Činjenica je da je moguće da je neko
iskoristio priliku kad u kući nema nikoga samo da zadovolji
znatiželju. Ova litica budi znatiželju u mnogima.”
„Ali ne mislite da je to po srijedi.”
Udahnuo je kroz nos. „Mislim da ćemo preduzeti sve mjere
predostrožnosti i sve pregledati. FBI ima ljude koji mogu da
prouče one otiske stopa, daju nam predstavu o visini, težini, daju
506
nam broj obuće koju nosi, čak i kalup. Ako je ovo onaj kojeg
tražimo, napravio je grešku.”
„Da, jeste.”
Možda ne istu grešku na koju šef policije misli, pomislila je
Naomi. Napravio je grešku jer je ušao u nešto njeno. Pogriješio je
tako što joj je pomogao da srdžbom nadjača strah.
Prišla je Lelovom kamionetu. Ionako su mu rekli da ide
kući - kao i ostalima koji su došli da rade. Uzeće biljke, odnijeće
ih bar do saksija.
Pošto nije našla nijednu, zaključila je da ih je Lelo već odnio
na balkon. Ponovo je stavila psu povodac kako bi ga spriječila da
se valja po dokazima, povela ga je iza kuće sa sobom i popela se
uza stepenice do balkona.
Suze su joj potekle kad je ugledala sadnice i saksije
poslagane po balkonu i njene baštovanske rukavice, sa lopaticom
i grabuljama pored njih.
„Drag je to čovjek” rekla je psu. „Podsjeti me da uzmem
mineralnu vodu. To naš Lelo pije.”
Iako se Tag usprotivio, zavezala je povodac za klin. „Treba
da ostaneš sa mnom, da ih pustiš da urade ono što moraju da
urade ispred kuće.” Ne bi li ga malo utješila, donijela mu je zdjelu
vode i kolačić.
Zatim je kleknula, i pomazila ga između ušiju, od čega je
zakolutao očima od čiste sreće. „Jesi li to bio ti? Jesi li ga ti otjerao,
veliki žestoki psu? Je li te neka dobra vila stavila pored puta onog
dana za mene?” Položila je glavu na njegovu glavu. „Jesi li ga
uplašio jednako koliko je on uplašio tebe? E pa nećemo mu
dozvoliti da nas uplaši. Odgrišćemo mu komad mesa, ti i ja, ako
to ponovo pokuša.”
507
Priljubila je usne uz njegovu njušku, zagledala se u njegove

prekrasne oči. Zaljubila se u psa, isto kao što se zaljubila u
Ksandera. Uprkos zdravom razumu.
„Izgleda da ne postoji ništa što mogu da učinim po tom
pitanju.” Ustala je pa prišla svojim novim lijepim drvenim
saksijama da zasije biljke.
Ksander ju je zatekao kako utapkava zemlju oko sadnice
paradajza dok je pas ležao opružen na suncu u polusnu.
„Skoro su završili tamo dolje i rekoše da nema razloga da
vrtlari sutra ne nastave radove. I Kevinova ekipa isto.”
„To je dobro. To je odlično.” Podigla je sadnicu paprike.
„Znaš li zašto ovo radim?”
„Djeluje očigledno, ali reci mi.”
„Pored očiglednog, sadim ovo začinsko bilje i povrće.
Zalivaću ih, gledati ih kako rastu, gledaću kako povrće cvjeta i
kako paprike i paradajzi dobijaju oblik. Ubraću ih i jesti i sve to
počinje sa onim što radim sad ovdje. To je proces. Moraću malo
da istražim, ali mislim da bi na jesen mogao da zasadiš malo kelja
i kupusa.”
„Zašto bih to radio?”
„Znam da pravim veoma zanimljiva i dobra jela s keljom i
kupusom.”
„Moraćeš to da mi dokažeš.”
Nastavila je da sadi kad je on ušao u kuću, ponovo izašao
pa stajao i gledao je.
„Pobjegao je”, počeo je Ksander i ona je klimnula glavom.
“Da, vidjela sam to.”
„Šta si vidjela?”
„Otiske stopa. Ne moraš da budeš stručnjak da bi zaključio,
ili bar pretpostavio. Stope koje idu ka kući, ka bočnoj strani,
508
drugačije su od stopa koje se udaljavaju od kuće. One koje se

udaljavaju su razmaknutije i pomalo ukošene - znači da se kretao
brzo, trčao čak.
„Kladim se da je ležerno došetao dovde, kurvin sin. Nadmen,
samouvjeren. Ne znam je li namjeravao da provali u kuću ili da je
samo pogleda, ali nije se osjećao nadmeno ni samouvjereno dok
je odlazio. Pas ga je uplašio.” Tag je lupnuo repom kad ga je
nakratko pogledala.
„Mislim da se popeo ovamo gore i da bi ušao da vrata nisu
bila zaključana - ili je možda planirao da svakako uđe, ali pas ga
je zaplašio, braneći svoju teritoriju.”
„Treba da znaš da se scenario koji si upravo izložila
podudara sa scenarijom koji su obučeni savezni agenti i panduri
izložili prije samo nekoliko minuta. Tako oni gledaju na to.”
„Eto, nisam li jebeno pametna?”
Podigao je obrvu. „Mislim da jesi.”
„Tako sam bijesna. Vjerovatno bi trebalo da se izduvam
prije nego što nastavim da sadim. Mislim da čovjek ne treba da
sadi živa bića kad je tako nevjerovatno bijesan. Vjerovatno će mu
izrasti gorak paradajz.”
Skinula je rukavice i bacila ih na pod. „Ponovo ju je
iskoristio, Ksandere. Iskoristio je Donu, iskoristio je činjenicu da
su svi koji obično budu ovdje na sahrani. Muka mi je pri pomisli
na to.”
„Onda umjesto toga razmišljaj o ovome. Ona lutalica, onaj
pas koji je lutao od mjesta do mjesta isto koliko i ti, ostao je. Kao
što si i ti ostala. I zaplašio tog nitkova. Nije odšetao odavde,
Naomi, baš kao što si rekla. Pobjegao je drhtavih koljena i sa
srcem u grlu.”
509
„Tako je, jeste. Nek ide k vragu”, rekla je pa se ushodala po

balkonu. „Ako to ponovo pokuša, neće imati šansu da pobjegne,
sa srcem u grlu, jer će odletjeti pravo dolje. I to krvav. Ako misli
da sam laka meta, da može da dođe po mene kad god mu se
prohtje, e pa, preračunao se.”
„Poštujem bijes, dokle god ne ide podruku s glupošću i
nepažnjom.”
Okrenula se prema njemu, s vatrom u tamnozelenim očima.
„Izgledam li ti glupo i nepažljivo?”
„Zasad ne.”
„A to se neće promijeniti.” Malo se smirila, rekla sebi da
malo potisne taj bijes dok joj ne zatreba. „Šta misliš, mogu li
Kevin i Dženi da nazovu dadilju? Voljela bih da dođu ovamo,
hoću da im kažem, bolje prije nego kasnije, ali ne u prisustvu
njihove djece.”
„Potrudiću se da dođu, ako si sigurna da to želiš.”
„Jesam.”
“U koliko sati?”
„Kad god njima odgovara, odgovara i meni. Zasadiću ove
biljke, počistiti tako da mogu da dođu kad god im odgovara.
***
Gdje čovjek da prizna s kim je u krvnom srodstvu? Pitala se

Naomi. Oskudnost namještaja u dnevnoj sobi i salonima otežala
je taj zadatak. Sjedenje za trpezarijskim stolom na stolicama na
rasklapanje djelovalo je suviše neudobno.
Odlučila se za prostoriju u kojoj se osjećala najudobnije pa
je iznijela još stolica na balkon pokraj svoje kuhinje.
„Trebam li ti ovdje?” upitao je Mejson.
510
„Imaš posla?”
Da li da posluži hranu? Pitala se Naomi. Kakvo posluženje
priliči takvom trenutku, za boga miloga?
Moj otac je serijski ubica. Probajte ćufte od račića.
„Hoću reći, naravno da imaš posla, ali imaš li nešto
određeno u planu?”
„Tim se sastaje na brifingu, ali nadoknadiću propušteno
ako sam ti potreban ovdje. Ovo ti teško pada.”
„Zašto tebi nikad nije tako teško palo?”
“Ja nisam bio u šumi one noći. Nisam sišao u onaj podrum.
Nisam našao mamu. Ona mu je bila posljednja žrtva.”
“Ti nisi bio njegova žrtva.”
Sjetila se onog dana u kafeteriji, pošto je izletjela iz
bioskopa. Kako je samo bio mlad, a kako jak i postojan.
„Tako rano si odlučio da to ne budeš, odlučio si da budeš
sve što on nije. I ma koliko ja to poricala, ignorisala, potiskivala,
dopuštam sebi da budem njegova žrtva. Tome je došao kraj. Idi
na sastanak. Nađi način da se ovo završi, Mejsone.”
Stavila je hranu na poslužavnik - sir, krekere, maslinke. To
joj je zaokupljalo pažnju dok se Ksander nije vratio sa
neočekivanog zadatka - zvali su ga zbog kvara na putu - i Mejson
otišao.
„Znaš li koliko ljudi ne obraća pažnju na indikator količine
goriva, ili jednostavno ne vjeruje u njega?”
“Koliko.”
„Više nego što misliš i zato na kraju plate dvostruko više
nego što bi ih koštalo gorivo, pa se žale zbog toga - jebo te, kao da
bi trebalo da im učiniš uslugu i besplatno im pružiš uslugu na
putu. Valjaju li ti krekeri šta?” Pogledaj ga, pomislila je, opet će
zarasti u bradu. Iznerviran zbog nekog neznanca koji je zaboravio
511
da natoči gorivo, nesiguran da li da proba krekere sa susamom i

ruzmarinom. Lijeno je češkao psu glavu dok je pokušavao da
odluči da li da rizikuje.
„Donio si mi jorgovan.”
Pogledao je u nju, još više se namrštio. “Da. Je li trebalo to
ponovo da uradim?”
„Ponekad. Ali donio si mi jorgovan u starom plavom
bokalu. To je bilo kad.”
„Kad šta?”
Ne sluša je baš, pomislila je. Odrasla je s bratom. Dobro je
znala kad te muškarac ne sluša.
Još bolje.
„Rekao si mi kad i ja sad govorim tebi.”
“Dobro.”
„Ukradeni jorgovan u staroj plavoj vazi.”
„Nije bilo toliko važno.”
„Griješiš. Meni je bilo veoma važno, najvažnije u životu, jer
to je bilo tad. Tada sam, Ksandere, shvatila da sam zaljubljena u
tebe. Nisam znala šta da uradim povodom toga”, rekla je kad ju
je pogledao u oči - o, obratio je pažnju - sa žestinom i plamenom
u onim plavim očima. „Nikad dotad nisam osjetila ono što sam
osjetila prema tebi, nikad nisam vjerovala da ću moći to da
osjetim, tako da nisam znala šta da uradim povodom toga. Sad
imam bolju ideju.”
„Šta je ta bolja ideja?”
“Da budem radosna što si i ti zaljubljen u mene. Da budem
zahvalna, stvarno zahvalna što se to dogodilo sad pošto sam
najzad shvatila da je vrijeme da prestanem da bježim. Ili bar da
pokušam. Da budem srećna ovdje gdje oboje želimo da budemo. I
512
da se nadam. Da budem dovoljno hrabra da se nadam da ćeš

htjeti da ostaneš sa mnom ovdje.”
„Jorgovan?”
“Jorgovan.”
„Lelo mora da ubaci jedno stablo u svoj nacrt.”
„Biće u dvorištu iza kuće, da možemo da ga vidimo sa
balkona. Rekla sam mu da hoću lično da ga posadim.”
“Mi ćemo ga posaditi.”
Grlo joj se steglo; oči napunile suzama. “Mi ćemo ga
posaditi.”
Prišao joj je, obujmio joj lice šakama. „Useliću se. Moraćeš
da napraviš mjesta za mene.”
Prve suze su potekle. „Ima dovoljno mjesta.”
„Kažeš to sad.” Obrisao joj je jednu suzu poljupcem, pa i
drugu kad je potekla niz drugi obraz. „Sačekaj da kažem Kevinu
da sagradi garažu.”
“Garažu.”
„Muškarac mora da ima garažu.” Lako joj je dodirnuo usne
usnama. „Garažu za tri automobila, u sjevernom dijelu kuće, da
stavi bočna vrata na vešernicu.”
“Ti si već razmislio o tome.”
„Samo sam čekao da se navikneš na to. Volim te, Naomi.”
Stavila je šake oko njegovih ruku, stegnula ih jako. „Voliš.
Znam da me voliš. Hvala bogu što me voliš. Volim te toliko da
ćemo sagraditi garažu. Čekaj, garažu za tri automobila...”
Samo to je uspjela da izgovori kad joj je zapušio usta
poljupcem, prije nego što ju je poljubac vinuo u visine. A onda ju
je na Tagovo oduševljenje podigao i zavrtio.
“Ti si ono što je nedostajalo”, rekao je. „Više ne.”
513
„Rekao si mi da me usrećuješ i to je tačno. No, više je od

toga. Pomogao si mi da shvatim da zaslužujem da budem srećna.
Hiljade sati terapije nikad me ne bi dovele dovde.”
Uzdahnula je, odmakla se. „I dalje sam sjebana, Ksandere.”
“Ko nije?”
Pas je kratko zalajao pa pojurio ka dvorištu ispred kuće.
„Rani sistem upozorenja kaže da su Kevin i Dženi stigli.”
Udahnula je. “Dobro.”
„Biće sve u redu. Imaj vjere.”
„Pozajmiću malo tvoje. Moje zalihe su se istrošile.”
„Probaj redovno da ih puniš. Ja ću ti pomoći.”
Iznijela je poslužavnik, stavila ga na sto na rasklapanje,
vratila se unutra po čaše, tanjire, salvete, začula Dženin smijeh.
Kad je otvorila bocu vina, Dženi je ušla.
“U pravi čas! O, Naomi, svaki put kad dođem ovamo,
vidim da je sve više posla urađeno. Sigurno je ludo živjeti usred
ovoga, ali zadivljujuće je vidjeti ga s vremena na vrijeme.”
„Drago mi je što ste uspjeli da dođete. Znam da sam vas
pozvala u posljednji čas.”
“Sve je ispalo odlično. Pozvali smo moje roditelje na večeru,
pa su oni odveli djecu da prespavaju kod njih. Zabavno za sve.”
Prišla je i zagrlila je. „Žao mi je što imaš problema. Kevin mi je
rekao da je neko njuškao ovuda dok smo bili na Doninoj sahrani.
Sigurna sam da su to samo neka djeca pokušavala da zavire u
kuću.”
„Mislim da je ipak bilo... nešto drugo. To je dio onoga o
čemu sam htjela da porazgovaram s vama.”
„Dobro. Stvarno si zabrinuta. Nije trebalo da umanjujem
značaj toga.”
„Mislila sam da sjednemo napolje.”
514
„Savršeno. Jao! Pogledaj ove drvene saksije - Lelo ih je

ugradio? Prekrasne su. Stvarno pretvaraš ovaj balkon u
prekrasan vanjski životni prostor. Kevine, pogledaj ove saksije.”
„Lijepe su”, rekao je kad je izašao sa Ksanderom. „Kako
si?” upitao je Naomi.
„Imala sam i bolje dane. No, ipak...” Pogledala je u
Ksandera. Ljubav, uzajamna ljubav, bila je jača od svega. „Idem
da ti donesem vino, Dženi. A onda ću odmah preći na stvar, da
što prije završim s tim.”
„Zvuči ozbiljno.”
“Jeste.”
„O bože, jesi li se razboljela?” Dženi ju je odmah uhvatila za
ruku. “Je li se nešto desilo, ili si...”
“Dženi”, rekao je Kevin tiho i povukao je nazad. „Dođi,
sjedi.”
„Izvinjavam se. Izvinjavam se. Ućutaću.”
Naomi je nasula vino za sebe, za Dženi, ali nije mogla da
sjedi. „Dobro, odmah ću preći na stvar. Karson je bilo djevojačko
prezime moje majke. To je prezime mog ujaka. Mejson i ja smo
promijenili prezimena davno. Iz Bouz. Naš otac je Tomas Dejvid
Bouz.”
Nije očekivala prazne, radoznale poglede, poglede koji su
očekivali još informacija i to ju je iznenadilo.
„Ne znaju svi ko je to, Naomi”, istakao je Ksander. “To ne
zanima svakog.”
„Zvuči poznato”, rekao je Kevin. „Kao da bi trebalo da
znam.”
„Tomas Dejvid Bouz”, nastavila je Naomi, „ubio je
dvadeset šest žena - toliko je priznao - negdje između 1986. i
1998. Avgusta 1998, kad su ga uhapsili.”
515
„Bouz. Da, sjećam se djelimično”, rekao je Kevin polako.

„Negdje na istoku.”
„Tvoj otac?” Dženi je piljila u nju, stežući jednom rukom
Kevinovu ruku. “Je li živ?”
„Jeste. Nemaju smrtnu kaznu.”
„Je li pobjegao? Je l’ se to sad dešava?”
„Ne. Nije, u zatvoru je. U zatvoru je sedamnaest godina.
Promijenili smo prezime, odselili smo se. Međutim, to ne mijenja
stvarnost tih događaja. Prijatelji ste mi. Pomažete mi da ovdje
svijem gnijezdo i napravim dom. Morala sam da vam kažem,”
„Mislim da se pomalo sjećam toga. Bili smo klinci”, rekao je
Ksanderu. „Snimili su film. Uhvatio sam ga na televiziji prije
nekoliko godina.” Pogledao je u Naomi. “Ti si našla onu djevojku
koju je zarobio. Je li to istina? Ti si našla onu djevojku i pomogla
joj, odvela je u policiju.”
„Nikad nisam pogledala taj film, niti sam pročitala knjigu.
Ne znam koliko su vjerodostojni.”
„Dovoljno”, rekao je Ksander. „Pratila je Bouza u šumu
jedne noći, ušla u podrum pored izgorele brvnare, našla tu
djevojku.”
„Zove se Ašli”, dodala je Naomi.
„Ašli. Našla ju je, izvela je odatle, prepješačila nekoliko
kilometara kroz šumu i našla pomoć. Tako su ga pronašli. Tako
su ga zaustavili.”
„Sedamnaest godina?” ponovila je Dženi, razrogačenih
očiju, blijeda lica. „Ali ti si tad imala... O bože, Naomi.” Skočila je,
dodala svoju čašu Kevinu pa zagrlila Naomi. „O, gospode bože,
sirota djevojčice. Bila si beba.”
„Imala sam skoro dvanaest godina. Bila sam...”
516
“Beba”, ponovila je Dženi. „Žao mi je, jako mi je žao.

Gospode bože! Je li te povrijedio? Je li...?”
„Nikad me nije taknuo. Bio je strog i ponekad bi otišao i ne
bi se vratio po nekoliko dana. Međutim, nikad nije digao ruku ni
na mene ni na Mejsona. Bio je đakon u crkvi. Radio je za
kablovsku firmu. Kosio je travu i farbao trem. I ubijao žene.”
Dženi ju je jače stegnula i zanjihala ih naprijed-nazad.
„Čovjek nikad ne misli o porodicama ubi... Nikad ne misliš o
njima, o tome kako im je. Nisi morala da nam kažeš”, rekla je kad
je oslobodila Naomi iz zagrljaja. „Sigurno ti je teško da govoriš o
tome.”
„Nisam planirala nikome da kažem. Mislila sam samo da
živim ovdje, da budem ovdje. Međutim...” Pogledala je u
Ksandera. „Stvari su se promijenile.”
„Mislila je da biste se vjerovatno povukli”,
prokomentarisao je Ksander. „Gledali je drugim očima.”
„Ksandere...”
„Umukni. Neki ljudi to povežu, ovako ili onako, pa urade
to ili odu u drugu krajnost i umiru od želje da saznaju sve detalje,
i zato bi se ona spakovala i otišla.”
„Neki ljudi ne vrijede ni pišljiva boba. Jesi li to mislila o
nama.” pitala je Dženi. „To je uvredljivo.”
“Ja sam...”
„Treba da se izviniš.”
“Ja... ovaj... Izvinjavam se.”
„Prihvatam izvinjenje. Kevine, prihvataš li izvinjenje.”
Kevin se nasmijao zagledan u svoje pivo pa rekao:
„Prihvatam.”
517
Kad je Naomi pokrila lice šakama, u nastojanju da se

sabere, Dženi je pokazala prstom u Ksandera, pa u Naomi. Držala
je šake na bokovima dok on nije prišao Naomi i zagrlio je.
“Prekini.”
„Jao, daj joj minut.”, brecnula se Dženi. „Gdje je moje vino.”
Okrenula se prema Kevinu da ga uzme pa obrisala suze. “I meni
treba minut i pred očima mi je samo djevojčica samo nekoliko
godina starija od Medi kako izlazi na kraj s nečim za šta nijedna
djevojčica nikad ne bi trebalo ni da sazna da postoji. Ako ne želiš
da iko više sazna, Naomi, niko neće ni saznati. Možeš nam
vjerovati.” Glasno je uzdahnula pa privukla Naomi k sebi. „K
vragu, muškarci nisu ni od kakve koristi u ovakvim trenucima.
Idemo unutra na nekoliko minuta. Ponijeću vino.”
“Ona je jedna u milion.”, rekao je Ksander kad je Dženi
uvukla Naomi u kuću.
„Koja od njih dvije.”
„Obje izgleda. Pravi smo srećnici.”
“Da, jesmo. Nego, reci mi kakve veze ima Bouz s Marlom i
Donom i ko je to danas bio ovdje.”
„Sad ću ti reći.”
Ksander je sjeo pa mu sve ispričao.
***
Ujutro je Naomi stavila šolju ispod aparata za kafu kad je

začula da Mejson silazi zadnjim stepenicama. Pa se okrenula da
izvadi iz rerne tanjir koji je bila spremila za njega kad je zakoračio
u kuhinju.
„Kafa i topao doručak? Možda ću morati da se preselim.
Čovječe, kajgana Benedikt? Ozbiljno?”
518
„Bila sam raspoložena za kuvanje, a i dopada se Ksanderu.

Ponovo nosiš odijelo.”
“To mi radimo u Birou. Znam da sam stigao kasno. Pošto će
Ksander biti ovdje, možda ću s vremena na vrijeme zanoćiti u
gradu. Vrlo vjerovatno dok ne završimo ovo. Hvala.”
Uzeo je kafu, otpio gutljaj. „Ali u restoranu neću dobiti
kajganu Benedikt i ovako dobru kafu.”
„Hoćeš li završiti ovaj slučaj, Mejsone?”
Pogledao ju je - onim bistrim smeđim očima - nalik očima
njihovog oca. Nimalo nalik očima njihovog oca.
„Neću stati dok se ne okonča. Nosi čizme marke vulverin
sentinel, broj deset. Šare na đonovima su malo izlizane tako da ih
nosi već neko vrijeme.”
“To si već saznao, na osnovu otiska čizme.”
“To mi radimo u Birou”, ponovio je. „Računamo da je težak
između sedamdeset dva i sedamdeset pet kilograma i visok
između metar i sedamdeset pet i metar i osamdeset dva. Na
osnovu veličine obuće, dubine otiska, koraka. Bijelac je,
najvjerovatnije ima tridesetak godina. To je zasigurno mnogo više
nego što smo imali samo nekoliko dana ranije.”
„Sad nam još samo ostaje da dokučimo koga to poznajem
ko je prosječne visine i težine, otprilike mojih godina i želi da me
ubije.” Podigla je ruku prije nego što je Mejson uspio išta da kaže.
„Nisam sarkastična. Samo mozgam o tome.”
„Možda ga ne znaš. Ili misliš da ga ne znaš. Ali on zna
Bouza. Pregledaću sve posjete i svu prepisku danas, počeću od
toga. A onda idem da ga vidim.”
„Ideš da... Ideš u Zapadnu Virdžiniju.”
519
„Nevjerovatno je da je neko opsjednut Bouzovom kćerkom,

da ubija na način koji oponaša njegov, a nikad nije bio u kontaktu
s njim.”
Pripremila se. „Treba li i ja da idem?”
„Možda dođe do toga, Naomi, ali ne treba. Dozvoli da ja
napravim prvi korak. Ako dođemo do toga da povjerujemo da
tvoj razgovor s njim može da pomogne, možeš li to uraditi?”
„Razmišljala sam o tome, pitala se. Da. Mogu se vratiti
tamo, mogu ga vidjeti. Mogu to uraditi kako bih spasla sebe i
svaku drugu ženu koju ovaj kvazi Bouz može uzeti na nišan.
Mejsone, strah od Bouza nije ono što me sprečava da se vratim
tamo, ne to prvenstveno. U tome me sprečava potreba da to
poreknem. Možda sam morala uporno to da poričem, na svoj
način, dok nisam uspjela to da prihvatim, u potpunosti.
Dopustila sam da to određuje ko sam previše godina. Neću
dozvoliti da to i dalje određuje ko sam. Sinoć sam rekla Kevinu i
Dženi i sve je u redu.”
“To je odličan korak ka određivanju onoga ko si. Prvi si
napravila kupovinom ove kuće. Tad si pomjerila svoje granice,
Naomi. Nastavila si da ih pomjeraš i stvaraš nešto svoje. Radila si
ono što ti je bilo potrebno dok nisi smogla snage za to.”
„Ksander me voli.”
„Primijetio sam.”
“I ne čudi me da si primijetio. Privikavam se na ideju da
imam muškarca koji me voli i to dovoljno da sačeka dok ne
budem spremna da pomjerim granice. Sinoć sam mogla da mu
kažem da ga volim. Ma koliko beznadežno da sam željela
normalnost, vjerovala sam da nikad neću imati nekog ko zna sve
o meni i voli me. Nekoga ko je u stanju da se probije kroz moje
blokade tako da mogu da ga zavolim. Osjećaj je... čudesan.”
520
„Njega bih izabrao za tebe, da imam pravo glasa.”

„Iako nemaš, to mi mnogo znači. On se useljava. Ne samo
da će ostajati da prespava ovdje, već će se useliti. Gospode bože.”
Pritisla je srce rukom pa odahnula. “To je krupan korak za
mene.”
„Kako se osjećaš po pitanju toga?”
Pitanje koje joj postavlja psihijatar u jednakoj mjeri kao i
brat, pomislila je. No, čak i to je bilo u redu.
„Nervozno. Ne uplašeno, samo nervozno. I srećno. I
zbunjeno budući da sad očigledno gradimo garažu za tri
automobila.”
„Ujaci će da odlijepe od sreće.”
„Znam. Sačekaću da ga upoznaju. Treba prvo da ga
upoznaju. Vjerovatno. Mejsone, završi ovo prije nego što dođu.
Završi ovo.”
„Radim na tome.”
521
29.
Ksander je za jedan dan preselio sve što je htio u kuću na

litici. Knjige su predstavljale najveći izazov. Nisu mogle sve da
stanu u biblioteku.
“Ni pomislila nisam da će ova kuća biti premala za nešto.”
Slegnuo je ramenima, zagledan u police, sad popunjene
knjigama. I u lavore na podu, takođe pune knjiga.
„Ionako ne želiš sve svoje knjige na jednom mjestu. Mogli
bismo da ih raštrkamo po kući.”
„Previše ih je da bismo ih raštrkali.”
“I ne pomišljaj da kažeš da treba da se otarasim nekih od
njih.”
„Nikad to ne bih pomislila.”
Možda i jeste - samo na tren - ali je jednako brzo odbacila tu
zamisao. „Jednostavno ne znam gdje da ih smjestim. Ne
zaslužuju da budu ni u gomilama u lavorima. Kako ću znati šta je
ovdje što hoću da čitam.”
„Kevin bi mogao da napravi još jedan zid knjiga.”
„Voljela bih da imamo zid knjiga”, rekla je. „Ali ne znam
gdje.”
“U podrumu. Napravićeš tamo mračnu sobu, zar ne?”
“Da, prije ili kasnije.”
„Ja bih mogao da iskoristim dio prostora dolje za
kancelariju. Ne treba mi mnogo, samo da imam gdje da smjestim
radni sto i neke fascikle.”
„Ne želiš kancelariju u podrumu.”
522
„Odgovara mi”, usprotivio se. “Ne smetaš mi, ne smetam ti,

a dolje stvarno ima dovoljno prostora. Dovoljno za zid knjiga.
Dotle im ništa neće faliti u lavorima. Pokriću troškove za
kancelariju i taj zid, i sve što bude išlo uz njih “ Što je uključivalo,
po njegovom mišljenju, vrata koja vode napolje u dvorište.
Međutim, smatrao je da je to zasad suviše dodatni trošak.
„Imam novca, Naomi. Trenutno mi je logičnije da ga uložim
ovdje nego u još jedan stan za iznajmljivanje - razmišljam o tome.
Osim toga, upravo sam dobio još jedan stan za iznajmljivanje
budući da se Džimi useljava u stan iznad radionice. Mršavi
momak s rijetkom jarećom bradicom? Radi za mene.”
„Da, upoznala sam ga. Već si... već si izdao stan.”
„Džimi u junu završava trgovačku školu, hoće svoj stan. A
ja volim da imam nekog iznad radionice. Odgovara i meni i
njemu budući da je stan uglavnom namješten. Ne treba ti ono
smeće od namještaja koje sam tamo koristio.”
„Ali zar ne treba tebi?”
„Trebaju mi samo knjige. Zadržaću ih i ta odluka je
neopoziva”, rekao je i tromo podigao izanđalu broširanu knjigu
pod imenom Nacrtani čovjek, „Jesi li je ikad čitala?”
„Pogledala sam film.”
„Nije isto.” Gurnuo joj je u ruku. „Dobra je. Elem, ako
nemaš drugih planova ili ako želiš da još razmisliš o tome, mogu
reći Kevinu da razmisli o prostoru za kancelariju i o zidu za
knjige.”
„Osim mračne sobe, nisam imala i nemam nikakve planove
za podrum.”
„Dobro. Onda ćemo to napraviti. Brineš o ovom u šta si se
uvalila?” upitao ju je.
523
“Ne. Prije će biti da se pitam zašto ne brinem. A kako će mi

sutra stići neki namještaj, pretpostavljam da bismo mogli malo da
raštrkamo ove knjige po sobama. Ili bar da razmislimo o njihovoj
konačnoj lokaciji.”
Gurnula je knjigu u zadnji džep farmerica za kasnije i htjela
da podigne jedan lavor s knjigama, ali on ju je preduhitrio.
„Teške su”, rekao je.
„Mali salon pored dnevne sobe. Dobro mjesto za početak.”
Povela ga je kroz tihu kuću. Samo muškarac i pas, pošto su
svi radnici završili posao za taj dan i otišli kući. Kuća ne djeluje
manje, pomislila je, sad kad živi s muškarcem i psom. Imala je
utisak da je ta kuća oduvijek imala to na umu.
Djelovalo je prirodno.
Dok je proučavala pogledom dnevnu sobu, u glavi je
napravila raspored namještaja za nju koji je tek trebalo da kupi,
dodala neobičan stalak za cvijeće i neko zanimljivo sobno bilje. I...
„U podrumu ima jedan otvoren kredenac - sa četiri police.
Mislila sam da ga iskoristim napolju za biljke, ali lijepo bi se
uklopio ovdje kao kredenac za knjige, treba samo dotjerati neke
sitnice. Staviti knjige i možda nekoliko fotografija. Metalni okviri,
drvene police.”
„Pretpostavljam da hoćeš da ga donesem.”
„Koja je svrha imati muškarca u kući ako ne donosi stvari iz
podruma?”
„Tako je.”
„O, znaš, sad kad ga vidim ovdje - u svojoj glavi - Sesil ima
jedan stari radio. Znaš, onaj starinski kupolast. Kako bi slatko
izgledao navrh tog kredenca? Ne radi, ali...”
“To što ne radi ne znači da ne može da radi.”
524
„ A koja je svrha imati muškarca mehaničara u kući ako ne

zna da popravi starinski radio koji bi se savršeno uklopio u
dnevnu sobu? Mislim da, mislim da se već navikavam na to.”
„Donijeću kredenac. Šta kažeš na to da vidimo da li bih
mogao da se naviknem na tvoje vino dok ga budemo namještali?”
„Odlična ideja.”
Pili su vino, slagali knjige na police.
„Jesi li razgovarao s Lu?”
„Jesam. Bijesna je. Ne na tebe”, rekao je, pročitavši izraz
Naominog lica. „Isuse, ne misliš valjda da je takva? Bijesna je što
te ta hulja uhodi od koledža. Bijesna je što je ubio Donu. A sad je
svjesna. Mnogi ljudi svraćaju Kod Lu. Mnogi koji nisu mještani,
koji svrate na piće, da nešto prezalogaje. Ili kao što će svratiti u
petak uveče da slušaju bend. Držaće otvorene oči.
Ne bi li spazila prosječno građenog tipa koji ima tridesetak
godina i nosi čizme marke vulverin, pomislila je Naomi, ali nije
ništa rekla.
„Mejson ide u Zapadnu Virdžiniju, u zatvor, s nekim iz
odjeljenja za analizu ponašanja.”
„To ne može da naškodi.”
„Imaju neka imena.”
Ksander je spustio knjigu koju tek što je bio podigao. „Zašto
mi nisi rekla?”
„Nisam prepoznala nijedno. Međutim, intervjuisaće svakog
ko je bio u kontaktu s njim - ko se dopisivao s Bouzom ili ga
posjetio više puta ili čija prepiska nešto otkriva.”
Podigla je onu knjigu, smjestila je na policu. „Sve će ih
saslušati. Saznati sve što mogu o njihovom načinu života,
putovanjima, zanimanjima.”
525
„Dobro je. Dosad ga još niko nije tražio - ne ovako. A ne

vjerujem da je baš toliko pametan da će uspjeti da im umakne sad
kad su dogurali ovako daleko.”
„Mejson se slaže s tobom. I ja se trudim da povjerujem u to.
Moguće je da je otišao, da je otišao odavde. Moguće je da je otišao
negdje drugdje, makar zasad.”
Međutim, kad su našli mrtvo tijelo djevojke iz Lilivopa,
koja je povremeno radila kao konobarica, a povremeno kao
prostitutka, pored puta osamsto metara dalje od litice na kojoj je
Naomi živjela, znali su da ipak nije otišao tako daleko.
***
Najbolja stvar kod novinarske propusnice - a njegova je bila

legitimna - bilo je to što ti omogućava da odeš tamo gdje želiš da
odeš. Kurvica iz nedođije ponovo je uzburkala javnost, ponovo
dovela reportere iz Sijetla. Čak i neke nacionalne dopisnike.
A on je bio među njima. Biće to vraški dobra priča, pomislio
je. Ako je lično napiše dobiće jebenu Pulicerovu nagradu. jebite
se, Njujork tajmse, Vašington poste i svi ostali matori dinosaurusi
koji niste htjeli ni da porazgovarate s njim kad je želio posao.
Sad su dnevni listovi prevaziđeni i izumiru i blogovanje je
prava stvar.
Može da radi bilo gdje, i to je i radio. Već se dešavalo da se
vrati na mjesto svog zločina i piše o njemu, ali ovo je bio prvi put
da je bio na mjestu zločina prije, za vrijeme i poslije.
Iako mu je sve to pričinjavalo ogromno zadovoljstvo i silno
ga zabavljalo, znao je da ne smije još mnogo da se zadržava u tom
kraju.
526
Postaje prevruće, pomislio je dok je snimao dosadni govor

šefa policije (seronje) i govor predstavnice FBI-a za medije
(arogantne kučke).
Bližio se čas - osjećao ga je - da okonča svoju odiseju.
Vrijeme je da poveze Naomi u vožnju, da vode duge razgovore i
vraški dobro se zabave.
A zatim da je dokrajči.
Poslije toga bi možda mogao ponovo da počne. Možda da
otputuje u Kanadu i provede tamo ljeto, pa u Meksiko na zimu.
Slobodan kao ptica na grani. Sa mnogo meta za gađanje kad
mu se prohtije. U sjećanje na Naomi Bouz.
A jednog dana napisaće priču. Napisaće knjigu - ne radi
novca. Moraće da pričeka da se negdje skrasi. U Argentini
recimo. Napisaće i lično objaviti knjigu kojom će natrljati lice
svim što je postigao tim seronjama i arogantnim kučkama.
Bilježio je na svom tabletu, fotografisao. Volio je da se
fokusira na Mejsona, da se obraća njemu, to je posebno volio.
Hej, ti, moronu. Uskoro ću ti ubiti sestru. Prvo ću je silovati do
mile volje, a onda ću je zadaviti kao što je tvoj matori trebalo da je
zadavi.
Možda pošalje matorom Bouzu njenu sliku. Postojali su
načini da se prokrijumčare stvari u zatvor i on se potrudio da ih
nađe. Mislio je da bi to bio šlag na torti.
Da, uradiće to i nešto još bolje. Objaviće sve slike na
internetu, slike svake kučke koju je sredio. Bog blagoslovio
internet.
Tad će svi znati da je nadmašio Bouza. Da ih je nadmašio
sve. Ubica sa Zelene rijeke, Zodijak? Oni nisu ništa naspram
njega.
527
Namjerno je postavio pitanje na konferenciji za štampu,

htio je da privuče poglede.
Pogledajte u mene, pogledajte u mene, pogledajte u mene.
Postavio bi i završno pitanje, ali preduhitrila ga je ružna
kučka koja je sjedila pored njega.
Kasnije je napisao priču za usrani blog Dejli krajm, za koji je
honorarno pisao, radio je za svojim laptopom u piceriji jer se
većina novinara povukla u hotele i kafeterije s pogledom na
marinu.
„Mogu li nečim da vas poslužim?”
Podigao je pogled, ugledao onu lijepu plavušu na koju se
bio namjerio, ali koja mu je umakla. Pomislio je: Trebalo bi da budeš
mrtva.
„Oprostite, šta ste rekli?”
“Ah, zamislio sam se.” Široko se osmijehnuo. “Na tren sam
zaboravio gdje sam.”
„Mogu kasnije da dođem.”
“Ne, u redu je. Dobro bi mi došla kokakola i da, mogao bih
nešto da pojedem. Recimo kalconu, punjenu.”
“Naravno.”
Donijela je piće za manje od dva minuta. „Jeste li odsjeli
ovdje u kraju?” upitala je. „Jeste li već dolazili ovamo?”
„Ovdje sam. Zasad. Novinar sam.”
“Aha.” U očima joj se pojavila tuga i pogled joj je postao
prazan.
„Izvinjavam se”, rekao je glumeći saosjećanje.
„Pretpostavljam da ste poznavali... Donu Lanijer. Radila je
ovdje.”
“Da.”
528
„Iskreno mi je žao. Imate li nešto da kažete, hoćete li da

napišem nešto o njoj?”
“Ne. Ne, hvala. Prijatno.”
Kad se žurno udaljila, morao je da prikrije osmijeh.
Možda će je ipak uhvatiti. Možda bi jednostavno mogao da
se vrati po nju a zatim natjera Naomi da gleda dok bude silovao i
mučio tu kurvicu čvrstih sisa i zategnutog dupeta.
Ovu ne možeš spasti, zasmislio je kako govori. Ovoga puta nije
kao sa Ašli. A kad završim s njom, kad završim s tobom, posjetiću i
tvoju dobru drugaricu Ašli Završiću ono što tvoj stari nije stigao.
Pojeo je kalconu, sastavio još jedan članak o detaljima i
slušao čavrljanje oko sebe.
Mali gradovi, svuda su isti, pomislio je. Ako hoćeš da
saznaš šta se zbiva, treba samo da sjediš na istom mjestu dovoljno
dugo.
Saznao je da se automehaničar useljava kod fotografa, u
veliku kuću na litici. Čuo je da su ljudi u strahu i da neki od njih
nemaju strpljenja za policiju.
Zašto ga već nisu uhvatili? pitali su.
Zato što je pametniji, bolji, moćniji od njih, htio je da odgovori.
Saznao je da neki ljudi pretpostavljaju da ubica živi u šumi
u nacionalnom parku, kao kakav čudak.
I pomislio: Ne. On sjedi ovdje šupku.
Saznao je da Naomin novi jebač svira u kafani u petak
uveče.
Pa je počeo da kuje svoj plan.
529
***
„Lukas Spiner” Mejson je ponovo lupnuo po fotografiji na

kuhinjskom šanku. „Sigurna si? Ne zvuči ti poznato?”
“Ni najmanje.” Ipak je proučila pogledom lice - mlado,
mnogo zapuštene smeđe kose, brada koju je trebalo oblikovati.
„Zašto se stalno vraćaš na njega?”
„Imao je novinarsku propusnicu, mali dnevni list iz Ohaja,
posjetio je Bouza šest puta između jula 2003. i avgusta 2004.
Dopisivao se s njim još osamnaest mjeseci poslije toga. Zatim je
saopšteno da je nestao, navodno je nastradao dok je izvještavao o
nekom šumskom požaru u Kaliforniji 2006.”
“Pa, ako je mrtav...”
„Navodno”, naglasio je Mejson. “I ubrzo potom počinje
prepiska između Bouza i Brenta Stivensa, isprva s povratnom
adresom i poštanskim žigom u Kvinsu. Međutim, nema Brenta
Stivensa iz Kvinsa iz tog doba.”
„Pročitao sam tu prepisku, Naomi. Zakleo bih se da je
Stivensova i Spinerova pisma napisala ista osoba. Postoji pokušaj
da se malo promijeni stil, ali sintaksa, terminologija. Dali smo
pisma stručnjaku na analizu.”
„Ako je u pitanju ista osoba, vjeruješ da je ovo čovjek kojeg
tražiš?” Ponovo je uzela Spinerovu fotografiju.
“Na nekim Stivensovim pismima nalaze se poštanski žigovi
mjesta u kojim si bila, a i datumi se poklapaju. Zatim se gubi iz
sistema. Sve prestaje”
“I to te zabrinjava.”
„Zato što neće da prestane. Našao je drugi način
komunikacije. Prokrijumčarenim mobilnim telefonom,
530
prokrijiunčarenim pismima. Neko okreće glavu dok Bouz koristi

kompjuter, a trebalo bi da ga nadgleda. To se dešava.”
„Možda bez sve ove kose, brade.” Naomi odmahnu
glavom, „Skeniraću ovu sliku na kompjuteru, radiću na njoj.
Radiću na njoj dok budeš letio za Zapadnu Virdžiniju. Uskoro ćeš
biti s Bouzom i ako mi se posreći, moći ćeš da mu pokažeš
fotografiju.”
„Sad bi bio i stariji. Upamti i to.”
„Rekao si da se utapa. Ne bi se utopio s ovom kosom i
bradom, pa me pusti da pokušam da ga vidim bez njih. To ću
prvo uraditi čim se ujutro probudim”, obećala je. „Treba da
krenemo. Obećavam da ćeš se lijepo provesti.”
Dok je provjeravala je li zaključala zadnja vrata i izvadila
Tagu kosku od sirove kože da mu ne bude dosadno, Mejson je
pogledao na sat.
„Kafana, rok bend, petak veče. Da, lijepo ću se provesti, ah
ostaću samo nekoliko sati, najviše. Krećemo u sedam i trideset
sutra ujutro.”
„Hoćeš li me obavijestiti kad kreneš natrag? Pošto
porazgovaraš s njim?”
„Poslaću ti poruku. Nazvaću te ako iskrsne nešto što bude
trebalo da znaš. I ti uradi isto”, dodao je kad je uključila alarm,
iskoračila iz kuće.
„Nismo odavno ovo radili. Išli u kafanu zajedno.”
„Išli smo za moj dvadeset prvi rođendan, doputovala si
kući avionom da me iznenadiš”
„Nismo otad?”
„Nismo. Otišli smo u bar u Harijevom i Setovom restoranu
pa sam popio svoje prvo zakonito piće s tobom, Setom i Harijem,
a onda ste me odveli u onu čudnu kafanicu.”
531
„U Rupu u zidu u Čelsiju. I ona cura ti se upucavala.”

„Možda bih se i ja upucavao njoj, ali imao sam djevojku.”
Naomi je zažmurila, smijući se, pustila da joj vjetar duva po
licu dok je Mejson vozio. „Hajde da se nešto dogovorimo.
Jednom godišnje, gdje god da smo, naći ćemo se negdje i popiti
piće u kafani. Čak i kad budemo imali stotinu deset godina.”
Ispružio je ruku, sa savijenim malim prstom. Zakačila je
mali prst za njegov. “Čak i kad se udaš i rodiš petoro djece”,
upozorio je.
Frknula je. „Ala će to biti dan.”
Hoće, pomislio je. Biće.
***
Vidio ju je kako ulazi. Posmatrao je, čekao i osjetio stezanje

u preponama kad je zakoračila u kafanu. U svijetložutoj košulji,
uskim farmerkama.
Njen mali brat je bio s njom i poslije jednog pogleda na binu
gdje su automehaničar i njegovi zamazani majmuni svirali neko
prastaro sranje Rolingstonsa, mali je počeo da razgleda po
prostoriji.
Zato se okrenuo od njih, podigao pivo.
Bez problema je našao slobodnu stolicu za šankom. Većina
ljudi je htjela sto, a on nije. Samac za stolom privlači pažnju.
Čovjek koji sjedi sam za šankom i pije pivo, ne privlači pažnju.
Pomjerio se na barskoj stolici tek toliko da ih isprati
pogledom dok su se probijali između stolova da sjednu sa onim
šupkom stolarom i njegovom šupačkom ženom.
Pomišljao je da ubije njegovu ženu - Dženi - čisto da malo
napakosti Naomi. Međutim, nije bila njegov tip.
532
Možda će joj, ako ikad odluči da se vrati ovamo, samo radi

uspomena, malo svratiti u posjetu. No, sad nije imao vremena da
se igra s njom.
Sad je bio skoncentrisan samo na Naomi. Zato će je
posmatrati neko vrijeme, popiti pivo, ostaviti pristojnu napojnicu.
Niko ne pamti ljude koji ostavljaju pristojne napojnice, samo one
koji ostavljaju jadne ili velike.
Zatim će imati posla. Biće to važna noć.
***
„Rekla si da su dobri”, doviknuo je Mejson sestri. „Nisi

rekla da su stvarno dobri.”
Pogurala ga je prema stolu, ushićena. „Stvarno su dobri!”
Pogled joj se sreo sa Ksanderovim pogledom i pomislila je: O, da,
ja sam s frontmenom benda.
Sputila je šaku na Dženino rame pa se sagnula i rekla:
„Stigli smo malo kasnije nego što smo planirali. Idem do šanka
po piće. Jeste li za još jednu turu?”
„Jesmo.”
Stegnula je to rame pa se zaputila ka šanku. Pošto je htjela
da porazgovara s Lu, zaputila se ka sredini i usput lijeno
osmotrila prisutne.
Vidjela je jednog čovjeka na udaljenom kraju šanka, s
kačketom natučenim preko lica, glavu je držao oborenu ka skoro
praznoj čaši piva koju je držao ispred sebe. I osjetila kako je
posmatra.
Protrljao je prstima hrbat nosa, ali nije mu vidjela lice.
Kičmom joj je prošla jeza kao upozorenje. Uprkos njoj, ili možda
533
baš zbog nje, promijenila je pravac i krenula ka suprotnom kraju

šanka.
„Hej, Naomi.” Krista je skočila sa svoje stolice, zgrabila
Naomi i privukla je u zagrljaj. „Prodali smo fotografiju Ksander
sa psom. Deset minuta prije zatvaranja.”
“To je odlično.”
„Treba nam još.”
„Donijeću vam još.”
„Mogle bismo da odemo na večeru sljedeće nedjelje, da
porazgovaramo o tome. Šta kažeš?”
„Naravno. Pošalji mi imejl. Dogovorićemo se.”
Odvojila se od Kriste baš dok je muškarac sa kačketom
natučenim preko lica ležerno koračao ka izlazu.
Nije to ništa, rekla je sebi. Vjerovatno nije ništa. Ponovo je
promijenila pravac pa prišla šanku i Lu.
„Tip koji je maločas izašao gledao je u tebe”, rekla je Lu
prije nego što je Naomi stigla išta da kaže.
„Vidjela sam. Sjedio je sam, na kraju šanka.”
„Nije mi se dopalo kako izgleda.”
“Zašto?”
Lu je slegnula ramenima, nastavila da pravi martini.
„Grijao je stolicu skoro dva sata, popio samo jedno pivo i pola tog
vremena motrio na vrata. Držao je oborenu glavu, nije htio da te
pogleda u oči.” Ponovo je slegnula ramenima, dodala dvije
debele maslinke u čašu. “No, tebe je ispratio pogledom, sve do
stola.”
„Nisam uspjela dobro da ga pogledam. Jesi li ti?”
“Ne baš. Suz! Porudžbina je spremna! Držao je spuštenu
glavu, kao što rekoh. Ima tridesetak godina, rekla bih. I čini mi se
da ima smeđu kosu ispod one kape. Duge, mršave prste. Nije ih
534
skidao sa lica. Nervozan tip, ako mene pitaš.” Izvadila je sljedeći

listić s porudžbinom, stavila dvije krigle ispod slavina, natočila ih
obje istovremeno.
„Ili sam možda ja postala neurotična, između jednog i
drugog ubistva.”
„Jesmo li dobre? Ti i ja?”
„Nema razloga da ne budemo. Teri! Ti si na redu. Jesi li
došla ovamo da ćaskaš ili da piješ?” upitala je Lu.
“I jedno i drugo, valjda. Daj još jednu turu za naš sto. Kevin
će pivo, Dženi vino, ja ću isto vino. I može jedna korona s
limetom za mog brata. Mnogo mi je žao, Lu.”
„Nema šta da ti bude žao. Ako hoćeš da razgovaramo,
razgovaraćemo kad ne budem morala da urlam kako bi me čula.
Moj mali tamo gore te voli. Sve ostalo je samo buka.”
„Stvarno ću se potruditi da ne zabrljam.”
Lu se nasmijala pa spustila dvije čaše vina na tacnu. „Zar ti
nisi pozitivan mislilac?”
“Za mene je to prilično pozitivno.”
Odnijela je tacnu do stola, poslužila piće. Suz je dolepršala
do stola, uzela tacnu pa odlepršala.
„Dženi kaže da imaju CD.” Mejson je podigao svoju bocu.
„Kupiću ga. Znaš da će se ovo dopasti ujacima.” Popio je malo
piva, uzdahnuo. „Mislio sam da se nećeš nikad vratiti s pićem.”
„Imaju mnogo posla i razgovarala sam s Lu. Tamo je bio
neki tip...”
Mejson je istog trena sputio svoje pivo. „Koji tip?”
„Neki tip za šankom. Obje smo osjetile da me posmatra.”
„Gdje je?”
„Otišao je.”
„Jesi li ga dobro osmotrila?”
535
„Nisam. Mejsone...”
„Je li ga ona dobro osmotrila.”
“Ne baš.”
Ustao je, ostavio pivo pa se zaputio ka šanku.
„Hej! Htjela sam da ga nagovorim da pleše sa mnom.”
„Vratiće se. I zna da pleše.” Naomi se pokajala što je bilo šta
rekla, pa podigla svoju čašu.
Kad se Mejson vratio, nagnuo se prema njoj i rekao joj na
uvo: „Kaže da ima tridesetak godina, bijelac, kratka smeđa kosa,
prosječna do vitka građa, visok oko metar i sedamdeset pet.”
„Da, to bih i ja rekla. A mogu da izdvojim još dvadeset
momaka ovdje koji manje-više odgovaraju tom opisu.”
„Ali imale ste osjećaj, obje. Osjećaji se računaju. Zadužiću
nekoga da sutra radi s tobom.”
„Mejsone.”
„Ljudi vide više nego što misle da vide, posebno ljudi koji
imaju dobru moć zapažanja. To ne može nikome da naškodi.”
„Dobro. Dobro. Sad pleši sa Dženi. Hoće da pleše, a Kevina
ne možeš ni motkom natjerati na plesni podijum.”
„Mogao bih da plešem.” Otpio je još gutljaj piva pa ustao da
zgrabi Dženi.
Kevin se osmjehivao za njima, a Naomi je ponovo
usredsrijedila pažnju na binu. Ksander je gledao u nju - a to je
rađalo u njoj osjećaj s kojim je mogla da živi.
***
Prijatno umorna, potpuno opuštena, Naomi se smjestila u

Ksanderov kamionet.
536
Kaj se nagnuo kroz prozor. „Jesi li siguran da nećeš da

popiješ jedno pivce poslije svirke?”
„Na dužnosti sam, od prije deset minuta.”
Kaj odmahnu glavom. „Jedno pivo ti ne može naškoditi,
sinko.”
„Jedno pivo me može koštati vozačke dozvole. Vidimo se
kasnije, momci.”
„Ne treba da misliš da ne možeš malo da se opustiš zato što
sam ja ovdje”, počela je Naomi.
„Imamo isti scenario gotovo svaki put poslije svirke kad
sam na dužnosti. Osim toga, ide mi se kući.”
„Kladim se da se i psu ide napolje.”
„A postoji i drugi način da se opustim.”
Osmijehnula se. „Je li?”
Pošto je pas izašao napolje, obišao dvorište pa se vratio i
legao da spava, Ksander joj je pokazao zašto su kuća i krevet
mnogo bolja ideja od piva.
***
Kad mu se telefon oglasio u četiri i petnaest, Ksander se

iskreno pokajao što grobljansku smjenu nije prepustio Džimiju
(kojem je to bila prva noć u novom stanu, i to u ženskom
društvu).
„U kurac, u kurac, u kurac!” Dohvatio je telefon, pospano
se zagledao u cifre na ekranu. „Kitonova automehaničarska
radionica i služba za pomoć na drumu. Aha. Važi, Dobro,
dolazim. Za petnaestak minuta.”
„Moraš da ideš.”
537
„Crkao je akumulator - vjerovatno. Na putu između tvoje

kuće i grada, tako da ću provjeriti šta je, pomoći mu da upali ako
je to i vratiti se za pola sata.”
„Hoćeš kafu.” promrmljala je.
„Kao što hoću da dišem, ali sam ću je skuvati. Spavaj ti.”
„Nemoj dvaput da mi kažeš”, izustila je pa ponovo utonula
u san.
Čak ni pas nije ustao. Dok se oblačio, Ksander je vidio da su
Tagu oči zasvjetlucale, ali nije se promeškoljio niti je sišao za njim
u kuhinju kad je otišao tamo po kafu prije nego što se zaputio
napolje.
Ponio je kafu sa sobom, iskapio je kad je izašao iz kuče i
krenuo ka svom kamionetu.
Trideset, četrdeset minuta, pomislio je kad je još jednom
pogledao kuću. Vratiće se. Vrata su zaključana, alarm uključen,
pas je na mjestu.
Neće joj se ništa desiti.
No, ipak se kajao što nije uvalio smjenu Džimiju. Znao je za
onog tipa u kafani - i sam ga je primijetio. Po tome kako je sjedio
sam, oborene glave, po tome kako nije skidao oči sa Naomi kad je
ušla.
A opet, primijetio je još jednog tipa koji je sjedio sam za
stolom, tipa koji odgovara osnovnom opisu, koji je dobro proučio
Naomi pogledom kad je prošla kroz kafanu.
Dok nije ušla jedna žena, žurno mu prišla i privila se uz
njega.
Ta ubilačka hulja ionako ne provaljuje u kuće, podsjetio se.
No, ipak je bacio pogled u zadnji retrovizor dok je odlazio.
„Ford iskejp iz 2013 vuče kamp-prikolicu fan fajnder iz
2016” promrmljao je. “Ne mogu ih promašiti.”
538
Usporio je u krivini i zaista ih nije mogao promašiti. I

terensko vozilo i kamp-prikolica stajali su na proširenju pored
puta, signalne lampe bile su upaljene.
Ksander se zaustavio iza i gledao kako muškarac ustaje sa
mjesta vozača.
Još jedan razlog što nije uvalio smjenu Džimiju. Ta ubilačka
hulja voljela je da lovi petkom uveče. Žene, ali zašto rizikovati?
Čovjek je podigao šake, mahnuo jednom, žmirkajuči na
svjetlosti farova. Zatim se ponovo okrenuo prema terenskom
vozilu i obratio se nekom unutra dok je Ksander izlazio.
“Kiton?”
„Tako je.”
„Majk Roder. Stvarno ste brzo stigli. Jednostavno neće da
upali. Dijete mi je nazad, krenuli smo u Olimpiju na kampovanje
za vikend. Stao sam pored puta - mali je morao da piški - i auto
poslije nije htio da upali. Samo škljoca. Ne, još nismo stigli, Bobi.”
Zakolutao je očima. „Vrati se na spavanje.”
Ksander je upalio sva četiri. “Idi podigni haubu.
Pogledaću.”
„Mislio sam da ću morati da čekam ovdje do jutra, bivša bi
me udavila pričom. Nadam se da mi neće trebati nov
akumulator.”
Pošto je čovjek podigao haubu, Ksander je obišao ispred, a
ovaj se ponovo nagnuo u terensko vozilo. „Upravo ga
popravljamo i neće nam dugo trebati. Ovo je pustolovina, je li
tako, druže? I skoro smo stigli. Obećavam.”
„ A da probaš da ga upališ?” rekao je Ksander s glavom
ispod haube.
„Naravno, mogao bih to da uradim.”
539
A onda začuvši najblaži prizvuk... uzbuđenja u njegovom

tonu, Ksander se odmakao, pripremio. Međutim, od udarca
bočno u glavu kroz glavu mu je sijevnuo bol, pred očima
svjetlost, a potom se sve zamračilo.
„Ili bih mogao da uradim ovo. A da te zveknem još koji put,
da te naučim pameti.”
Podigao je ćuskiju iznad glave baš kad je spazio farove
ispred krivine.
Opsovao je pa spustio ćuskiju i dobro gurnuo nogom
Ksandera da ga otkotrlja sa proširenja pored puta.
Automobil je usporio. Dobri samarićanin je spustio prozor.
„Je li sve u redu, druže?”
„Jeste, naravno. Palimo ga na kablove, ali svakako hvala što
si stao!”
„Nema na čemu. Srećno.”
Kad se automobil udaljio, obrisao je znoj sa lica. Preblizu i
još jedan dobar udarac bi ga dokrajčio. Nema vremena za to.
Spustio je haubu, vratio se u vozilo pa odvezao ka litici.
Pogledao je na sat, osmijehnuo se sebi. U pravi čas. Odvući
će prikolicu dalje od druma, dovoljno daleko njenom prilazu tako
da se automobili u prolazu ništa ne zapitaju, ali ne tako blizu da
ona i prokleti pas čuju.
Pomišljao je da otruje psa, čak je proučio i načine. Međutim,
svi su iziskivali previše vremena, bili nepredvidljivi. Bila mu je
potrebna brzina.
Pomišljao je da upuca psa, što bi, iako bi mu pričinilo
zadovoljstvo, bilo bučno i pružilo bi joj priliku da pobjegne i
sakrije se.
A da se posluži nožem? To bi značilo približiti se previše
onim zubima.
540
Zato je ostao iza i pustio je da obavi rutinu koju je gledao

već bezbroj puta.
Pustila je psa na vrata spavaće sobe, pa se zaputila dolje u
kuhinju.
Morao je samo da sačeka.
***
Pas ju je probudio, kao budilnik, u pet. Prvo je pružila ruku

u nadi da se Ksander vratio. Onda je podsjetila sebe da je otišao
prije samo pola sata.
„Ustajem, ustajem.”, progunđala je dok je pas plesao svoj
ples prije zore.
Pustila ga je napolje pa pomislila da se ponovo zavuče u
postelju. Međutim, rutina je bila suviše ukorijenjena. Dohvatila je
pamučne pantalone i majicu, navukla majicu preko glave dok je
izlazila iz spavaće sobe.
Napraviće bakin kolač - i kafu. Ako se Ksander ne vrati
dotad, može mu poslati poruku, pitati ga kad dolazi.
Jesu li takve poruke gnjavaža i gušenje?
Nije imala utisak ni da ga guši na da ga gnjavi pa je odlučila
da mu pošalje poruku, ako to bude potrebno.
U kuhinji je upalila svjetla, stavila šolju ispod aparata i
pritisla dugme za espreso kafu.
Dok se kafa kuvala, izvadila je zdjelu, jaja, mlijeko, brašno,
šećer pa prestala da sakuplja sastojke čim je kafa bila spremna.
Uzela ju je pa prišla harmoni ka vratima.
Htjela je da osjeti miris jutra.
Čim je pošla da otvori staklo, začula je kretnju iza sebe.
541
30.
Hitro se okrenula, ugledala ga, bacila kafu, šolju i sve. Šolja

ga je pogodila posred grudi; vrela kafa zapljusnula mu je lice.
Viknuo je, ispustio krpu iz ruke i dao joj dovoljno vremena da
skoči ka noževima.
Zgrabila je jedan, okrenula se. Pa ga polako spustila.
“Da, znaš šta kažu o potezanju pištolja usred puškaranja?”
Napravio je gest pištoljem koji je držao u ruci. „Spusti to.
Upropastila si mi košulju. Znaš šta, platićeš mi za to.”
„Stežu obruč oko tebe.”
“Da, voljela bi da vjeruješ u to, ali činjenica je da je sve ovo
ispalo baš kao što sam zamislio.”
“Zašto?” htjela je da zna.
„O tome ćemo razgovarati kasnije. Imamo mnogo
vremena.” Široko se osmijehnuo, prešao prstima uz hrbat nosa.
“Nisam...”
Kliknulo joj je, taj gest, to sarkastično krivljenje njegovih
usta.
„Čafinse.”
„Dugo ti je trebalo.” Široko se osmijehnuo, vidno
zadovoljan. „Stavio sam sočiva, otarasio se naočara. Operisao
nos. Napravio pristojnu frizuru, malo se nabildovao. Dugo se
nismo vidjeli, Karsonova. Ili treba da kažem Bouzova.”
„Kako si mogao... Bili smo drugovi.”
„Koješta. Nisi htjela ni da... nisi me ni pogledala dok nisam
postao urednik školskog godišnjaka, dok te nisam ubacio u
školski list.”
542
„Radiš ovo zato što nisam obratila dovoljno pažnje na tebe?

U srednjoj Školi?”
„Daj, molim te. Kao da sam bio zaljubljen u tebe. Imao sam
mnogo žena. Djevojaka. Starijih dama.” Iskezio se spojenih zuba.
„Sve to. Provalio sam ko si. Ja sam te provalio pa smo se pogodili.
Slagala si i poslala si mi onu jebenu pandurku da mi kaže da
držim jezik za zubima.”
Kako li joj je promaklo to ludilo u njegovim očima prije svih
ovih godina? Kako je moguće da nije vidjela ono što sad vidi?
„Ništa se ja nisam s tobom pogodila.”
„Jesi, jesi, a onda si mi ukrala ideju. Sama si napisala priču.
U zaglavlju članka trebalo je da stoji moje ime. To je bila moja
priča.”
„To nikad nije bila tvoja priča.”
„Zato što si kćer Tomasa Dejvida Bouza?”
Ako bi spustio pištolj, ako bi ga samo spustio, imala bi
šansu. Morala bi da bude brza, ali iskoristila bi tu šansu.
„Dakle, sve ovo je zbog mog oca.”
„Možda, možda se razbjesnio jer sam znao, davno sam
znao da ću zasjeniti tvog oca. Prije će biti da je sve ovo zbog tvoje
majke.”
„Zbog moje majke.”
„Rekoh da ćemo porazgovarati kasnije. Pokreni se.”
„Zbog moje majke.” Nije htio da je upuca, nije htio da je
ubije tako brzo. Zato je odlučila da se ne miče s mjesta. „Reci mi
kakve veze moja majka ima sa svim tim.”
„Dobro. Daću ti još minut. Ali budeš li mi zadavala nevolje,
pucaću ti u koljeno. To te neće ubiti, ali vraški će boljeti.”
„Zbog moje majke”, ponovila je pa pogledala koliko je sati
na satu na rerni iza njega. I pomislila: Ksander. Gdje je Ksander?
543
„Zbog tvoje majke? Osim ptica i nekoliko uličnih mačaka

koje sam ubio, ona je bila prvi leš koji sam u životu vidio.
Čovječe, bilo je to otkrovenje! Bila je hladna, a njene oči. Čovječe,
njene oči. Tako mi se digao.” Nasmijao se kad je vidio gađenje na
njenom licu. „Takva mi je priroda, Karsonova. Rođen sam za ovo,
isto kao tvoj stari. Proučio sam to, istražio. Kladim se da bismo
tvoj batica i ja mogli dobro da se ispričamo o tome.”
„Drži se podalje od njega.”
“On me ne zanima. Oduvijek si me zanimala ti. Još dok smo
sjedili na podu s hladnim mrtvim tijelom tvoje majke, znao sam
da ću te jednog dana srediti. Onda sam provalio ko si, a onda mi
je pomisao na to postala još slađa. Ne mrdaj ili ti pucam u
koljeno. Možda ću svakako pucati. Nikad prije nisam tako
počeo...”
Trgnuo se i okrenuo glavu kad je pas nasrnuo na vrata kao
bik.
Žestoki lavež i Čafinsovi povici zaorili su se prostorijom.
Kad je okrenuo pištolj prema vratima, Naomi je podigla
ruke. „Nemoj. Nemoj. Poći ću s tobom. Hoću.” Stala je ispred
vrata, podignutih šaka.
Ima još vremena, još ima šansu, mislila je beznadežno.
Ksander će se vratiti. Mogla bi da mu se približi dovoljno da
proba da ga udari, da mu otme pištolj. Ili bi mogla da se
odmakne dovoljno daleko da pobjegne.
„Idi naprijed prema ulaznim vratima, i to brzo, inače se
kunem da ću...”
Tag je uspio još malo da otvori vrata, uvukao se pa skočio.
Kad se pištolj ponovo okrenuo ka njemu, Naomi se bacila
preko psa.
544
Zaprepašćujući bol onesposobio joj je noge. Pas je zacvilio

kad je osjetila vreo bol u slabini, kad se kuhinja zavrtjela oko nje i
pala je, s psom ispod sebe.
„Kučko! Glupa kučko, glupa kučko!”
Vidjela je njegovo lice kako pluta iznad nje, vidjela jarost u
njegovim očima. „To hoćeš, je li? Hoćeš da ti sprašim metak u
glavu? Možda je uvijek trebalo da bude tako.”
Zurila je u pištolj, pomalo zbunjena. Zašto je izgledao tako
mali? Kao da je udaljen stotinu kilometara?
A onda je nestao. Začula je povike, nekakav lom, ali sve to
je bilo veoma daleko. Nije imalo nikakve veze s njom. Ne jer je
plutala i udaljavala se odatle.
***
„Pogledaj me! Do đavola, Naomi, otvori oči. Ostani sa

mnom, jebo te.”
Ponovo je osjetila onaj vreli bol u slabini, kao da je žigošu.
Jauknula je, otvorila oči.
„Ovo ti je privuklo pažnju. Izvini. Izvini. Moram da je
pritisnem.” Ksander je stavio usne na njene. „Moram da ti držim
ranu, iako boli. Izvini.”
“Ksandere.” Podigla je šaku koja kao da nije bila njena,
dodirnula mu sljepoočnicu. Mnogo krvariš.”
“Da, I ti. Pomoć stiže. Samo gledaj u mene. Pričaj sa
mnom.”
„Jesi li imao udes?”
„Nisam. Bićeš dobro. Sve će biti dobro.”
„Ne mogu...” Sjećanja su navirala, preplavljala su bol. „Tag.
Pas. Pas.”
545
„Nemoj da ustaješ. Miruj! Pas je dobro. I on će biti dobro.

Čuješ to? Čuješ sirene? Stiže pomoć.”
„Bio je u kući. Pošao je da puca u psa. Nisam mogla da mu
dopustim da puca u psa. On... pištolj. On ima pištolj.”
„Više ga nema. Ne brini o njemu. Slomio sam mu nos
umjesto tebe”, progunđao je Ksander pa spustio čelo na njeno.
„Htjela sam da ga udarim. Htjela sam da pokušam, ali pas...
došao je da me spasi. Moram da zažmurim.”
„Ne, ne moraš. Treba da gledaš u mene. Treba da ostaneš
budna. Vraćaj se!” viknuo je. „Požurite, za boga miloga. Ne mogu
da zaustavim krvarenje.”
„Štreber iz srednje škole.”
„Šta?”
„Čafins. Enson Čafins. Reci Mejsonu”, kazala je pa izgubila
svijest.
***
U kolima hitne pomoći je dolazila sebi pa ponovo tonula u

nesvijest, čula djeliće razgovora, izmiješane glasove. Osjetila je
Ksanderovu šaku kako joj stišće ruku i jednom se okrenula i
mogla da se zakune da je vidjela psa na nosilima pored njenih.
„Enson Čafins” rekla je još jednom.
„Uhvaćen je. Uhvatili su ga. Samo se opusti.”
Ponovo je izronila na površinu, kretala se brzo, svjetla su se
maglila iznad nje, glasovi, još glasova, izvikivali su medicinske
pojmove kao u epizodi Grejeve anatomije.
Čula je: „Daću vam nešto protiv bolova.”
I rekla: „O, da. Dajte, molim vas.”
546
***
Bijesan što su ga spriječili da uđe s Naomi, Ksander se

prepirao s krupnom medicinskom sestrom koja mu je stajala na
putu. Da je bila muško, patosirao bi je.
Pomišljao je da je patosira bez obzira na to.
„Treba da sklonite tog psa odavde i treba da vam se
pregleda ta rana na glavi.”
„Pas je povrijeđen. Pogodio ga je metak, za boga miloga.”
„Daću vam broj veterinarske klinike koja prima hitne
slučajeve. Ali morate da...”
„Pobrinućete se za ovog psa.”
„Tako je.” Mejson je prišao, odlučnog lica i pokazao svoju
legitimaciju. „Metak je dokaz i treba ga izvaditi. Pas je materijalni
svjedok i treba se odmah pobrinuti za njega.”
„Jebo te, on je heroj.”
„Tako je. Predlažem da nađete doktora, pripremite ovog
psa za operaciju ili ću vas, kunem se, uhapsiti što ometate
saveznu istragu.”
Nisu ga pustili da uđe s Noami, ali smekšali su dovoljno da
mu dopuste da sjedi s psom dok su mu vadili metak, zašivali
ranu. I dok su čistili njegovu ranu, zašivali su glavu.
„Biće on dobro.”
Hirurg koji se dobrovoljno prijavio da operiše psa, uredno
je zatvorio Tagovu ranu.
„Boljeće ga i šepaće nekoliko dana. Dao sam mu antibiotike
i napisaću izvještaj za vašu veterinarku. Ona treba da prati njegov
oporavak.”
“Hvala.”
547
„Odspavaće još sat vremena, rekao bih. Izgleda kao dobar

pas.”
„Ovo je vraški dobar pas. Molim te, bože, nek neko nešto
sazna o Naomi. Naomi Karson. U kurac!”
„Morate da mirujete.” Ljekar koji mu je ušivao ranu
pogledao je u hirurga.
„Dobro se drži, samo joj dajte još koji minut. Pogledaću
kako je gospođica Karson.”
Prije nego što je hirurg stigao to da uradi, ušao je Mejson.
„Kako ide?”
„Oba pacijenta su dobro. Jedan bolje sarađuje.”
„Gdje je ona? Kako je? Jao. Tražite li zlato po mojoj glavi?”
„Rade na njoj, ali biće dobro. U pitanju je prostrijelna rana.
Metak je prošao kroz nju i ušao u Taga.”
„Vaš dokaz, specijalni agente.”
“Hvala.” Mejson je uzeo sud sa potrošenim metkom.
„Izgubila je dosta krvi i metak ti nikad ne učini uslugu, ali
nije pogodio nijedan organ. Samo meso. Zadržaće je preko noći.
Vjerovatno će i tebe.”
Ksander se spremio za borbu ako ustreba, zato što je
odlučio. „Ostajem s njom. I pas ostaje.”
„Sve je već dogovoreno. Jesi li spreman da mi daš izjavu?
Mogu da sačekam.”
„Dobro sam. Samo mi reci gdje je sad taj Čafms?”
„U ćeliji u Sanrajz Kouvu, ali zvanično u saveznom
pritvoru. Pregledao ga je doktor, pobrinuo se za njegove povrede.
Između ostalog si mu slomio nos, izbio tri zuba, polomio
nekoliko rebara.”
„Jesam li?” Ksander je pogledao naniže u svoju šaku, savio
bolne prste, bolne natekle zglavke.
548
„Hvala ti. Znam da je voliš, ali ja sam je prvi volio, tako da

hvala ti što si spasao život mojoj sestri.”
Mejson je privukao stolicu. „Dobro, ispričaj mi šta se
dogodilo.” Ksander mu je sve ispričao.
„Trebalo je da vidim šta će se desiti. I vidio sam, ali
prekasno. Zapravo sam nasjeo na priču o malom Bobiju na
zadnjem sjedištu. A kad sam se osvijestio, znao sam da je otišao
po nju. Nazvao sam te čim sam krenuo ka kući. Zaustavio sam se
iza njegove kamp-kućice, otrčao do kuće. Začuo pucanj.”
Zastao je, zažmurio. „Začuo sam pucanj. Začuo vrisak. Kad
sam utrčao, stajao je iznad nje, trućao, držao pištolj uperen u
njenu glavu. Gurnuo sam ga, udario nekoliko puta i onesvijestio.
Ona i pas ležali su tamo, krvarili. Bilo je mnogo krvi. Dohvatio
sam nekoliko kuhinjskih krpa i pritisnuo njima slabinu - kao što
uvijek govore da treba da se uradi. To ju je zaboljelo. Povrijedio
sam je.”
„On ju je povrijedio,” ispravio ga je Mejson.
***
Sanjala je da pliva, lijeno i polako, kroz najsvjetliju

svijetloplavu vodu. Izranja na površinu i pluta, zaranja i klizi po
površini. Goredolje, uranja i izranja i sve je toplo i tečno.
Jednom u snu, dabrovi su sjekli stabla motornim testerama,
duboko, ritmično brujanje. Isplivala je na površinu, iako je vidjela
psa da hrče na krevetu pokraj nje.
Nasmijala se u snu - čula Ksanderov glas. Hoću i ja malo toga
što ti daju.
Pa se osmijehnula, i opet uronila.
549
Sjetila se mjesečine koja joj je ukoso padala po krevetu,

sjetila se kako je voditi ljubav s njim pod tim kosim mjesečevim
zracima.
Otvorila je oči i ugledala sunčevu svjetlost, kako se provlači
između greda iznad prozora.
„Evo je. Hoćeš li ovog puta ostati sa mnom?”
Okrenula je glavu, srela Ksanderov pogled.
Izgleda tako umorno, pomislila je, i blijedo ispod te brade.
Ima gadnu masnicu na sljepoočnici.
„Imali smo... udes?”
“Ne baš.”
“Ne mogu da se sjetim šta se...” Ponovo je okrenula glavu,
vidjela Taga kako je gleda sa svog kreveta. “Ona spava na
krevetu. A mi smo... u bolnici smo. Pucao je u mene. Pogodio me.
Pogodio nas je.”
„Smiri se.” Ksander joj je stavio šaku na rame, zadržao je na
mjestu. „Enson Čafins.”
“Da. Da, sjećam se. Sjećam se svega. Ušao je u kuću.”
„Kroz spavaću sobu. Pustila si psa napolje, on je sačekao,
ušao tuda, uhvatio te u kuhinji. Mejson kaže da si išla u školu s
njim.”
“Da. Bio je godinu dana stariji od mene. Poznavala sam ga
samo nekoliko mjeseci - radili smo zajedno u školskom
godišnjaku i školskom listu. No, bio je sa mnom kad sam našla
majku. Rekao je... rekao mi je da mu je to bilo otkrovenje. Rekao je
da je to njegova priroda, da je kao i moj otac, rođen da bude to što
jeste. I da je sve to shvatio kad je vidio mrtvo tijelo moje majke.
To ga je uzbudilo. Sve ovo vrijeme...”
„Nemoj sad da brineš o tome.”
„Jesam li ozbiljno povrijeđena. Reci mi istinu.”
550
“Pa, dušo, učinili su sve što su mogli.” Nasmijao se kad je

zaprepašteno zinula. “To bi trebalo da izliječi malo tvog
pesimizma. Dobro si. Odlično za nekog ko je primio metak.
Pogodio te je u lijevu slabinu, malo iznad kuka, prošao kroz meso
i ušao pravo u Tagovu zadnjicu. I on je dobro. Odmah ću ovo
reći, ništa od Ogrlice srama, ne za njega.”
„Ništa od Ogrlice srama.” Pružila je ruku, pomilovala psa.
„Nikad više. Može da nosi gaće junaštva.”
„Skočila si ispred psa, zar ne? Krenuo je da puca u psa, a ti
si skočila ispred njega?”
“Ti bi isto postupio.”
“Da.” Ksander je drhtavo izdahnuo. “Da, vjerovatno. Kakve
smo budale.”
„Jesi li povrijeđen? Tvoja glava. Bio si sav krvav.”
„Rane na glavi mnogo krvare.”
“On te je nazvao - to je to. Onaj kvar na drumu. To je bio on.
Mogao te je ubiti.”
“Nije.”
„Mogao je...”
„Nije. Navikni se na to.” Prinio je njenu šaku usnama,
zadržao je tamo, njihao na čas. “Ja još moram da se priviknem na
to da umalo nije ubio tebe - ali nije. Oboje smo ovdje. Gospode
bože, Naomi. Gospode bože, nisam znao da mogu toliko da se
uplašim i to preživim. Nisam znao koliko je to loše. Nisam znao
šta da radim, ležala si tamo, u svoj toj krvi.”
„Jesi li me spasio?”
Ponovo joj je poljubio šaku. “Ti bi učinila isto za mene.”
“Da. Vjerovatno. Oboje smo ovdje.” Osmijehnula se kad joj
je Tag zavukao njušku pod drugu ruku. „Sve troje smo ovdje. A
Čafins?”
551
“U pritvoru. Ne znam gdje će ga odvesti, ali odvešće ga

vjerovatno još danas. Vijest je u svim medijima. Sinoć sam malo
čitao na telefonu. U svim vijestima je. Provalili su tvoju
povezanost s Bouzom. Žao mi je.”
„Nije me briga. Nije mi više bitno. Nije trebalo da dopustim
da mi ikad bude toliko bitno. Koliko ću još morati da ostanem
ovdje? Hoću da idem kući.”
„Prvo će htjeti da te pregledaju, ali rekli su da će vjerovatno
moći da te puste kući već danas.”
„Moram da idem kući, Ksandere, ali najprije moram da
vidim njega. Moram da vidim Čafinsa. Nikad se nisam vidjela sa
ocem niti sam razgovarala s njim, ali sa Čafinsom ću se vidjeti i
razgovarati.”
„Dobro. Hajde da sačekamo da te prvo puste odavde pa
ćemo vidjeti šta Mejson može da učini.”
Bila su potrebna dva sata, mnogo papirologije, mnogo
upozorenja, i morala je da izađe u kolicima, na bočni izlaz gdje ju
je čekao Mejson u autu. Pomogao joj je da ustane, pa je samo
pridržao. „Izgledala si i bolje.”
„I osjećala sam se bolje.”
Uz njegovu pomoć ušla je u auto, a Ksander i Tag su sjeli
nazad.
„Grad je pun novinara. Ako hoćeš ovo da uradiš, nećeš
moći potpuno da ih izbjegneš.”
„Nema veze.”
„Imao je novinarsku propusnicu”, rekao je Mejson dok je
vozio. “Dolazio je na konferencije za novinare, iznajmljivao sobu
u hotelu mada je spavao i u kamp-prikolici. Čak i kad je nije
koristio u druge svrhe.”
552
Samo pametni klinac štreber koji je išao s njom na školsku

igranku, nekoliko puta nespretno pokušao da joj se udvara i ona
je s lakoćom odbacila te njegove pokušaje.
I čudovište, ujedno.
„Tamo je držao žrtve - kao što ih je Bouz držao u onom
podrumu.”
„Da. Različiti kampovi, različita imena. Skupio je nekoliko
ličnih karata u proteklih nekoliko godina. Vješt je, vješt je na
kompjuteru.”
„Uvijek je bio.”
„Vodio je evidenciju o žrtvama - bilježio imena, datume,
lokacije. Ima i njihove fotografije. Imamo dovoljno dokaza da ga
teretimo za najmanje deset ubistava. Nikad više nećeš morati da
brineš zbog njega.”
“Ne brinem. I neću brinuti. Rekao si ujacima da sam
dobro.”
„Da. Razgovarao sam s njima. Ne brini.”
„Ne želim da oni brinu. Nazvaću ih čim stignem kući.”
„Onda ćeš popiti jednu ovu tabletu”, rekao je Ksander „i
malo odmoriti od svega.”
„Vjerovatno se neću buniti protiv toga. Je li ipak ideš da
vidiš Bouza?”
„Ići ću.” Mejson klimnu glavom. „ Ali to može da pričeka.”
Ušao je u grad, zaustavio se na mjestu najbližem policijskoj
stanici, E koje su prethodno oslobodili za njega. Čim je Ksander
pomogao Naomi da I izađe iz auta, novinari su pojurili ka njima,
vičući.
„Neka i Tag izađe. I njega treba da vidi.”
Sem Vinston im je otvorio vrata, izašao.
553
“Ne prilazite i prestanite da vičete jer ću vas u protivnom

sve pohapsiti zbog narušavanja mira. Ovo je moj grad i uradiću
to.”
Zatvorio je vrata, uzeo Naomi za ruku. „Ovo je i tvoj grad.
Jesi li spremna za ovo? Jesi li sigurna?”
„Jesam. Neće mi trebati mnogo vremena.”
Ne razlikuje se mnogo, pomislila je, ne razlikuje se mnogo
od policijske stanice u kojoj je bila tako davno. Smjestili su njenog
oca u jednu ćeliju u zadnjem dijelu, iza čeličnih vrata.
„Mejson, Ksander i Tag. Svi mi.”
Zaboljelo ju je kad je ispravila leđa, ali istrpjeće bol. Neće
ući unutra sagnuta. Kad je ušla, Čafins je ustao sa kreveta na
kojem je ležao opružen. I uprkos masnici oko oka, plavom,
nateklom nosu zalijepljenom fiasterom, rasječenoj usni,
osmijehnuo se i pokazao rupe na mjestu gdje su mu nekad bili
zubi. „Batica, zamašćeni majmun i tvoj psić. Bojiš me se, Naomi?”
“Ni najmanje. Samo sam htjela da te svi pogledamo u tvom
prirodnom staništu.”
„Izaći ću”, brecnuo se kad je Tag tiho zarežao.
„E, nećeš.”
„Izaći ću i uhvatiću te. Uvijek ćeš gledati preko ramena.”
“E, neću.” Spustila je šaku na Ksanderovu ruku, osjetila da
treperi. „Hoćeš li nas ostaviti nasamo na čas?”
“Naravno.” Međutim, Ksander je najprije prišao ćeliji,
zamahnuo šakom između rešetaka brzo kao zmija, dohvatio
Čafinsa i pribio ga uz rešetke. Nije čula šta mu je Ksander
promrmljao na uvo, ali od tih riječi mu je sva boja nestala iz lica.
„Jebi se! Trebalo je nasmrt da te prebijem.”
„Ali nisi” rekao je opušteno Ksander, pa zakoračio unazad i
pogledao u Naomi. „Da se nisi makla sa tog mjesta.”
554
“Ne brini.” Uzela mu je ruku, poljubila mu izubijane

zglavke. „Izađi i ti, Mejsone, samo na kratko.”
„Na vratima sam”, rekao je.
Naomi je sačekala, proučavala je Čafinsa pogledom, vidjela
u njemu dječaka koji je nekad bio, čudovište koje je sad.
„Mogli bi da pišu knjige o tebi.”
„Tako je, i pisaće.”
„Čak i filmove da snimaju. Možeš da dobiješ bolesnu slavu
u kojoj izgleda uživaš. Nemam ništa protiv. Međutim, i ti i ja, i
svi ostali, znaćemo da si, kad si došao po mene, izgubio. Izgubio
si, Čafinse. Strpala sam svog oca u zatvorsku ćeliju, a on mi je
nekad nešto značio. Sad sam i tebe strpala u zatvorsku ćeliju, a ti
mi ne značiš ništa.”
„Imala si sreće. Sljedeći put ću...”
„Sanjaj o tome. Nadam se da hoćeš. Svake hladne, mračne
noći, sanjaj o meni.”
“Ti ćeš sanjati o meni.”
„Neću. Zaboraviću te, isto kao što sam te zaboravila prije
mnogo godina. Ja sam kćer čudovišta. Čudovišta me ne plaše.
Hajdemo, Tag. Idemo da ti kupimo kolačić.”
„Vraćaj se ovamo! Vrati se ovamo, nisam još završio s
tobom.”
„ Ali ja sam završila s tobom.”
Nastavila je da hoda.
„Osjećaš li se bolje?” upitao ju je Ksander.
“Da. Da, osjećam se bolje. Ali, hej, osjećaću se još bolje kad
stignem kući i popijem onu tabletu.”
Žmurila je dok su se vozili ne bi li tako odagnala bol. Sad
mora samo da dođe kući, da zaboravi na sve.
555
Odahnula je sa olakšanjem kad se automobil zaustavio.

„Popiću lijek, nema sumnje, ali voljela bih da sjednem na balkon,
ili još bolje da se opružim... Čiji je ono auto?”
Prije nego što je Mejson stigao da odgovori, ulazna vrata
kuće širom su se otvorila.
„O, bože. O, bože.” Suze su potekle dok joj je Set otvarao
vrata.
“I ne pomišljaj da sama izađeš. Ja ću te ponijeti.”
„Došao si, ovdje si. Obojica ste ovdje. Kako? Ne, ne možeš
me nositi. Mogu da hodam.”
„Nigdje ti nećeš hodati.” Hari je pažljivo osmotrio
Ksandera. „Ti si Ksander?”
“Da. Ja ću je ponijeti.”
Kako bi okončao prepirku, Ksander je zavukao ruku ispod
njenih nogu, drugom je obuhvatio oko leđa i polako je podigao.
„Odnesi je pravo u krevet. Spremili smo ga za nju.”
„Nemojte, molim vas. Dobro sam. Stvarno bih voljela da
sjednem napolje na balkon. Moram obojicu da vas zagrlim.”
„Donijeću jastuke.” Set je žurno ušao u kuću.
„Napravio sam ružičastu limunadu, sjećaš se?”
“S mrvicama leda.” Uzela je Harija za ruku dok ju je
Ksander nosio. „Kako ste došli? Kako ste došli ovako brzo.”
„Privatnim avionom. Imamo veze. Djevojčice moja mala”,
promrmljao je, poljubio joj ruku. „Tvoji ljudi su rekli da možemo
da uđemo, Mejsone. Sve su raščistili. I doveo si ekipu da...”
“Da. Sve je čisto”, rekao je sestri.
Kad su stigli na njen balkon, Set je namještao jastuke i
stavio lagani prekrivač. Kao i malu vazu punu cvijeća na stočić.
556
„Evo, sve sam spremio, spusti je.” Kad ju je Ksander

spustio, Set je kleknuo na koljena, zagrlio je objema rukama.
„Dušice moja, mila moja.”
„Nemoj da plačeš, nemoj da plačeš. Dobro sam.”
„Treba da popije tabletu. Žao mi je”, dodao je Ksander, “ali
stvarno treba da popije tabletu protiv bolova.”
„Donijeću ti čašu limunade da je zaliješ. Hoćeš ti
limunadu?” upitao je Hari Ksandera.
„Ubio bih za pivo.”
„Donijeću ti pivo. Mejsone?”
„Moram da idem. Vratiću se, ali moram odmah da
krenem.”
„Doći ćeš na večeru. Napraviću nešto spektakularno.”
Kad je Hari žurno ušao u kuću, Set je ustao. I dalje uplakan,
okrenuo se, okrenuo se, obgrlio Ksandera.
„Ah.” Ksander je pogledao u Naomine suzne oči koje su se
osmijehivale. „Dobro.”
“Ti si za mene heroj sad i zauvijek.” Set se odmakao jedan
korak, šmrcajući. „Ona je svjetlost mog života. Ona i Mejson su
svjetlost našeg života.”
„Osvjetljava i moj.”
„Moram da krenem.” Mejson je poljubio Seta u obraz.
„Sjedi. Odmori malo.”
„Ne još. Ovom momku - zgodnom”, dodao je i namignuo
nećaki, “treba mu leda za ove zglavke. Nadam se da si dobro
premlatio tog malog pokvarenog govnara.”
„Slomio mu je nos, izbio tri zuba”, rekla je Naomi.
“Bravo.”
Hari je izašao s visokom čašom punom lomljenog leda,
pjenušave ružičaste tečnosti i ukrašenom kriškom limuna. Dao ju
557
je Naomi, a zatim je dao Ksanderu pivo - takođe u čaši. A zatim

je, kao što je to maločas uradio Set, i sam zagrlio Ksandera
objema rukama.
„Ja sam Hari i ovo je moja najbolja djevojčica. Veoma mi je
drago što smo se upoznali, Ksandere.”
„I meni.” Izvadio je bočicu pilula iz džepa pa izvadio jednu.
„Popij ovo.” „Zapravo, htjela sam da sačekam da...”
„Popij ovo.”
Uzdahnula je, ali ipak progutala pilulu. „O, Hari, niko ne
pravi ružičastu limunadu tako dobro kao ti.”
„Bi li mogla da jedeš? Nešto meko i umirujuće. Kajganu sa
sirom uz tost?”
Suze su ponovo navrle. „Moje omiljeno jelo kad sam
bolesna, Hari.”
„Idem da vam napravim kajganu, oboma. I spremiću ovom
divnom psu nešto posebno. Nema pseće hrane danas za tebe,
junače moj.”
Tag ga je pogledao sa obožavanjem, spustio glavu na
Harijevu nogu. „Govedinu. Nazvaćemo je Govedina k la Tag.”
Kad je Hari ušao, Tag je odšepao za njim. Prije nego što je
Ksander stigao da proba pivo, pojavio se Set s kesom leda.
„Izvoli. A što ne sjedneš na klupu? Naomi može staviti
noge na tvoje krilo. Držaćeš led na ruci, piti pivo. I gledati u ovaj
prekrasni vidik. Ovo je najbolji dan u našem životu. Je li ti
udoban taj jastuk, mila.”
„Jeste, jeste.”
„Kad budeš spremna, Ksander će te odnijeti na sprat da
malo odspavaš. Mi ćemo svi biti ovdje. Ne mrdamo odavde.”
„Jako mi je drago što ste ovdje.”
„Idem da pomognem Hariju. Zovite ako vam šta zatreba.”
558
Osmijehnula se, otpila malo limunade kadje ušao. „Ovo

počinje da liči na san. Jesi li znao da su ovdje.”
„Mejson mi je rekao. Doletjeli su rano jutros.”
„Svidjeće ti se.”
„Već mi se sviđaju. Šta ima da mi se ne sviđa? Imam pivo u
ruci i dobiću kajganu sa sirom.” Morao je da spusti led kako bi
izvadio telefon iz zadnjeg džepa. „Javiću se kasnije. Već satima
primam pozive i poruke. Svi hoće da znaju kako si, hoće da dođu
da te vide. Da donesu hranu, cvijeće, bog zna šta.”
„Svi.”
„Samo reci nečije ime. Kladim se da je ili zvao ili poslao
poruku.” Kao porodica, pomislila je. Prijatelji i zajednica mogu da
budu kao porodica ako dopustiš da se to dogodi.
„Mogli bismo da pozovemo nekolicinu - Hari voli da
sprema hranu ljudima. Lijepo od njih što žele da dođu. Samo,
umorna sam. Tableta počinje da djeluje.”
„Onda sutra. Mogu da dođu sutra ako budeš spremna na
to.”
„Tako je vjerovatno bolje. Sad je dobro.”
„Je li?”
„Da. Neću te pitati šta si mu rekao, ali hvala ti, jer šta god
da si mu rekao natjeralo ga je da preblijedi.”
„Ti si ga dokrajčila.”
„Dokrajčila sam ga, da. I završlia. Klimnula je glavom. „Sad
sam ondje gdje želim da budem, sa onima s kojima želim da
budem, i nema više sjekiranja zbog krvnih veza i toga kako će
reagovati ljudi do kojih mi nije stalo.”
„Dobro je.”
„I volim ovo mjesto. Volim da gledam u vodu i što znam da
ću gledati u nju i sutradan.”
559
„Dobro je ovo mjesto. Treba da se vjenčamo dolje u

dvorištu iza kuće “
„Ovo je dobro mjesto za... Molim?”
„Može na jesen, biće mnogo boja.” Zamišljeno je pijuckao
pivo. „U oktobru. Tako ćeš imati dovoljno vremena da uradiš ono
što žene misle da treba da urade. Da pripreme cvijeće, vjenčanicu
i šta već.”
„Ali da se vjenčamo? To je...”
„Ono što treba da bude.” Lako joj je pomilovao list
krupnom šakom.
„Imaš vremena do oktobra da se navikneš na to. Biće ti
dovoljno.”
„Ti ovo zaista smatraš prosidbom?”
„Mislim da je savršena” dobacio je Set sa vrata, pa obrisao
oči i vratio se u kuhinju.
„Kupiću ti prsten. Lijepo ćemo živjeti ovdje.”
„Nisam rekla da ću...”
„Pristaćeš”, rekao je opušteno. „Volim te, Naomi. To je
početak, kraj, i sve u sredini.” Pogledao je u nju, onim snažnim
plavim očima. „Ti mene voliš.”
„Volim te. Stvarno te volim. Samo nikad nisam razmišljala
o udaji.” Uzela je njegovu povrijeđenu šaku pa ponovo stavila led
na nju. „Ipak, mislim da ću moći da se naviknem na to.”
„Dobro. U oktobru. O svemu drugom možemo da se
dogovorimo.”
„Ujaci će željeti veliku svečanost.”
Slegnuo je ramenima. „Što da ne? Svečanosti su u redu,
dokle god postoji ovo.”
Sagnuo se, dodirnuo joj usne usnama.
560
Dokle god postoji ljubav, pomislila je pa se prepustila

njegovim usnama. I dobro, stabilno mjesto da na njemu sagrade
zajednički život.
Život sa svitanjima i jorgovanom, prijateljima i trenucima
mira.
I jednim stvarno dobrim psom.
Kraj.
561

Nora Roberts - Opsesija PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Nora Roberts - Opsesija PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Book as passion & BalkanDownload

POSLANICA KORINĆANIMA 13:12

Nije znala šta ju je probudilo i koliko god da je puta ponovo

Najprije treba obaviti kućne poslove, takvo je bilo pravilo.

smetalo pa ju je podigla, odlijepila od kože i pustila da joj padne

A onda je vidjela da je to zapravo otac. Odmicao je od kuće

Oblaci su se pomjerili i zaklonili mjesec. Malo je falilo da

Onaj čudni strah uzmaknuo je pred opčinjenošću oblicima,

Spustila se na koljena i dlanove, prešla prstima preko njih

je da ode kući, to je istina, ali sad ne može da se vrati. Otac bi

Zadržao se pored vrata još koji časak i utom je žestoko

da je otvori. Htjela je da ponovo bude u svom krevetu, na

dopirali su strašni zvukovi. Po licu i vratu je imala svježe modrice

Pokušala je da odveže uže, ali čvorovi su bili prejako

Ne mogu to da kažem. Neću to da kažem. Neću da

“Ne znam gdje sam. Žao mi je. Ne znam koliko sam

„Moraš da se nasloniš na mene.” Pošto je Ašli drhtala,

“Dobro.” Ašli je na časak zaklopila oči, ugrizla se za usnu.

“To je dvadesetak kilometara odavde.”

U Naominim očima je izgledao žgoljavo, ali podigao je Ašli

nesreća. Neko ju je napastvovao i biće potreban detaljan

Kad je šerif došao, Vejn je odveo Naomi u drugu prostoriju,

Naomi pogleda naniže u snikers koji nije ni otvorila. „Neću,

„Hvala vam, gospođo Leti.”

Naomi je zurila pravo pred sebe dok joj je Leti provlačila

“Ne možeš još. Žao mi je, mila. Ali mogu da te odvedem

Prostorija je bila prepuna ljudi, buke i neke mračne

“Je li ga vidjela? Je li me vidjela kako uvodim onog

ju je stvarno jako, a povrijedio je i druge ljude. Tamo dolje je bilo

„Nije izgledao normalno, šerife. Gospodine. Nije izgledao

„Vjeruj mi, mila, ja sam predstavnik zakona.” Malo se

Utom su se otvorila vrata i na njima je ugledala majku.

„Nisi, nisi. Smjesta ćeš da prestaneš da lažeš i reći ćeš svima

Kući nisu mogli da odu. Ne dok je policija i sad FBI ne

Doktor je majci dao nešto za spavanje, i bilo je dobro.

„Nisu, nisu. Odvodio ih je na jedno mjesto u šumi,

Kod kuće nisu imali videoigrice, niti kompjuter, ali oboje su

Kad je pomislila na to, na oca, čula njegov glas u glavi,

„Poznavala sam tvog ujaka Seta. Išli smo zajedno u školu,

bosu nogu, a kad je podigla pogled, ugledala je svijetloplavu

„Tako je. Kod mene i mog prijatelja Harija. Svidjeće ti se

Bilo je potrebno više od sedam dana, iako nisu proveli čak

Došli su u gomilama i jatima, s velikim kombijima i

Kupili su nintendo za Mejsona, a njoj i mami novu odjeću.

tebe da se sjetiš ko si bila nekad, prije njega. Imala si odlučnost,

Sklopila je oči pa očitala posebnu molitvu zahvalnosti

Naomi je živjela u Kolumbijskom okrugu pet mjeseci, dvije

Hari ih je vodio u svoj restoran sa stoljnjacima, svijećama i

Pa ipak je vremenom sve došlo na svoje mjesto i pretočilo se

„Nisu imali njenu sliku, Suzan.” Set je olabavio čvor svoje

ukazuju više poštovanja ako bude mogao da ispriča svoju priču i

posljednjih četiri mjeseca tako da je znala da je prepozna. „Ne

„Govorio je da smo mi važni. Da treba da gradimo vlastiti

“To je depresija, mila. Treba da daš vremena terapiji i

„Pokušaću. Kunem se. Mnogo sam zahvalna tebi i Hariju.

uradim jeste da vam pokažem. Treba da mi date šansu da vam

Suzan se trudila, iako je bilo padova, a neki od njih su bili

Trebalo bi da je sve dobro, mislila je Naomi. Tu su kuče,

UBICIN ROĐAK PEDERČINA

Mama je izgubila posao u restoranu jer su saznali gdje radi

“Pa to je pas”, rekao je Mejson dok se rvao s ludo

„Nema veze.” Naomi je ošinula Mejsona oštrim pogledom

„Kuća se sutra stavlja u prodaju i agent jedva čeka da je