Book as passion

1
 Book as passion

Bijeg od
stvarnosti
LISA RENEE JONES

S engleskoga prevela

Neda Helena Jeny

2
 Book as passion

Hvala Diegu i Julie na brojnim

prekrasnim vikendima u Denveru,
posebice u Cherry Creeku, koji su mi
pomogli da oživim svijet iz ovog serijala

3
 Book as passion

ZAHVALA

Hvala Diegu koji mi je pomagao razmrsiti priču kad bih se katkada previše
zapetljala u nju.

4
 Book as passion

PRVO POGLAVLJE

Amy

NA OBIČNOJ BIJELOJ OMOTNICI zalijepljenoj na zrcalo piše samo

moje ime. Nije bila ondje kad sam ušla u ženski zahod Metropolitanskog
muzeja umjetnosti na Manhattanu.
Smijeh i užitak večerašnje dobrotvorne zabave odmah nestanu, u meni
se probude strah i jeza, a tijelom mi pojuri adrenalin. Ne. Ne. Ne. Nemoguće je
da se ovo događa — ali događa se.
Iznenada prostorija počne blijedjeti i sve postane sivo. Već nekoliko
godina nisam doživjela bljesak prizora iz prošlosti i pokušam mu se oduprijeti,
ali već sam u njemu. Vonj dima grize mi nos. Zvuk mučnih krikova razdire mi
živce. Bol i tuga, gubitak svega što sam prije imala i nikad više neću imati
nepodnošljivo me pritišću.
Odupirem se potpunom slomu, nervozno progutam i pokušam otjerati
strašna sjećanja. Ne smijem dopustiti da se to dogodi. A pogotovo ne ovdje, u
javnosti, jer sam sigurna da sam u velikoj opasnosti.
Drhtavih koljena i nespretna hoda u crnim cipelama na remenčiće s
potpeticama od deset centimetara, u kojima sam se do prije samo nekoliko
minuta osjećala neodoljivo seksi, zakoračim naprijed i pritisnem dlanove o
ploču umivaonika. Nešto mi ne dopušta da posegnem za omotnicom i da
podignem pogled na svoj odraz u zrcalu — na dugu, gotovo bijelu kosu koju
sam večeras raspustila u čast svoje majke Šveđanke čije mi je podrijetlo dojadilo
poricati. Nemam ni tamne naočale koje često nosim da prikrijem blijedoplave
oči kakve su imali i moji roditelji, pa odjednom jasno vidim praznu ljusku u
koju sam se pretvorila. Ako tako izgledam sa samo dvadeset četiri godine, kako
ću tek izgledati kad mi bude trideset četiri?
Začuvši glasove iza vrata, hitro strgnem omotnicu sa zrcala i pojurim u
jedan odjeljak toaleta. U zahod uđu dvije žene i trudim se ne slušati njihovo
tračanje o nekom muškarcu koji im se svidio na zabavi. Naslonjena na zid
odjeljka otvorim omotnicu i iz nje izvučem bijeli papirić, a uz njega na pod
ispadne ključić. Psujući svoje drhtave ruke, sagnem se da ga podignem. Na
trenutak mi se učini da se neću moći uspraviti. Jedva se uspijem podignuti

5
 Book as passion
i treptanjem tjeram peckanje u očima kako bih pročitala nekoliko kratkih
rečenica natipkanih na papiriću.
Ja sam te našao, što znači da mogu i oni. Odmah kreni na JFK. Ne vraćaj
se u stan. Nemoj čekati. U pretincu 111 naći ćeš sve što ti treba.
Srce mi zatutnji u prsima kad vidim potpis: trokut u kojem je nešto
napisano. Simbol tetoviran na ruci stranca koji mi je spasio život i pomogao mi
da započnem novi — i koji se potrudio da dobro shvatim da taj simbol znači da
sam u životnoj opasnosti i da moram bježati.
Zatvorim oči i borim se s navalom osjećaja. Život će mi se ponovno iz
temelja promijeniti. Opet ću sve izgubiti — i premda je to “sve” mnogo manje
nego prije, nemam ništa drugo. Zgužvam papirić u šaci kao da će tako sve
nestati. Poslije šest godina skrivanja usudila sam se povjerovati da sam sigurna
—ali očito sam pogriješila. Negdje duboko u sebi zapravo sam i znala, još otkad
sam prije dva mjeseca ostavila posao istraživača u središnjoj knjižnici i zaposlila
se u muzeju. Biti ovdje znači biti preblizu ponora.
Napokon se uspravim i osluškujem kako one dvije žene odlaze iz zahoda
ostavljajući iza sebe samo tišinu. U utrobi mi bukne bijes na pomisao da će mi
se život još jednom stubokom promijeniti. Duboko udahnem i poderem papirić
na komadiće, bacim ih u školjku, povučem vodu i gurnem omotnicu u koš
za smeće. Želim baciti i ključ, ali mi nešto ne dopusti da to učinim.
Otvorim svoju malu crnu torbicu i ubacim ključ u nju. Za mene je zabava
gotova. A možda i život ovdje u New Yorku. U poruci nije pisalo da su me
pronašli, samo upozorenje da bi me mogli pronaći. Ne želim ponovno bježati.
Treba mi vremena da razmislim, da probavim tu informaciju, a to će morati
pričekati do kraja zabave.
Donijevši odluku, iskoračim iz odjeljka i odvratim pogled od zrcala. Ne
želim se vidjeti kad i ne znam tko sam “ja” niti tko ću biti sutra. U stanju tupila
koje sam prije koristila kao sredstvo preživljavanja, gotovo jednako često kao
što sam pokušavala pronaći značenje simbola na poruci, krenem za tihim
zvukom orkestralne glazbe i uđem u prostoriju s visokim ovalnim stropom
ukrašenim veličanstvenim zidnim slikama. Kažem si da mi je najbolje izgubiti
se u gužvi gostiju u poslovnim odijelima i konobara s pladnjevima šampanjca i
kanape sendviča, ali to ipak ne učinim. Samo stojim na mjestu kao da žalujem
za novim životom koji sam tek počela, a za koji sam upravo shvatila da je već
gotov. Moje “tupilo” me iznevjerilo.
“Amy, gdje si nestala?”

6
 Book as passion
Chloe Monroe, jedina osoba za koju sam si nakon mnogo godina
dopustila da je smatram prijateljicom, iskorači ispred mene i namršteno me
pogleda. Srcolika lica i tamnosmeđih kovrči koje joj poskakuju oko ramena te
otvorene ćudi i veselog, vjetropirastog stava, Chloe mi je sušta suprotnost, i baš
to volim kod nje. A sad znam da ću je izgubiti. Opet ću izgubiti sebe.
“No”, potakne me kad joj ne odgovorim dovoljno brzo i pritisne dlanove
na bokove, “gdje si bila?”
“U zahodu. Bio je prilično dug red.” Ne sviđa mi se brzina kojom sam
smislila laž i kako me definira. Laž je sve što jesam.
Čelo joj se upitno nabora. “Hmmm. Nije bilo reda kad sam ja bila ondje.
Očito sam imala sreće.” Odmahne rukom kao da stavlja točku na tu temu.
“Sabrina je pošizila zbog nekih dokumenata o donacijama koje ne može naći i
kaže da te treba. Mislila sam da se baviš istraživanjem — kad si se počela
baviti donatorskim dokumentima?”
“Prošli tjedan kad je bila zatrpana poslom”, kažem i obradujem se što me
nova šefica treba. Treba mi da me trebaju, barem samo večeras. “Gdje je ona?”
“Na recepciji.” Chloe me uhvati za ruku i povuče naprijed. “I ja ću s
tobom. Imam šezdesetogodišnjeg obožavatelja koji me prati kao priljepak.
Moram pobjeći prije nego što me opet pronađe.”
Rekla je to nehajno, ali njezine me riječi ipak pogode. Ja sam ona koju
love. Mislila sam da sam sigurna — ali nisam, niti je itko oko mene siguran.
Već sam vidjela kako to izgleda. Iskusila sam tu bol i gubitak i premda je loše
biti sam, mnogo je gore izgubiti nekoga do koga ti je stalo.
Naglo zastanem i povučem Chloe da se okrene prema meni. “Reci Sabrini
da idem po obrasce i odmah dolazim.”
“Oh. U redu. Može.” Chloe mi pusti ruku i na trenutak se borim s
porivom da je zagrlim. No sjetim se da nas netko možda gleda i, ako je zagrlim,
zaključit će da mi je važna. Zato se samo okrenem i požurim prema vratima, s
jakom mučninom u želucu jer znam da je nikad više neću vidjeti.
Napokon kroz sporedna vrata zgrade iskoračim u sparnu kolovošku
večer i krenem prema redu taksija, pazeći da ne žurim i da ne gledam oko sebe.
Naučila sam načine kojima se može izbjeći pozornost. Raditi na mjestu koje je
izravno povezano sa svijetom koji sam ostavila za sobom nije bio jedan od njih
i sada plaćam cijenu tog luksuza.
“Na JFK”, kažem vozaču dok se smještam u stražnji dio taksija i trljam
potiljak na poznat osjećaj bockanja. Osjećaj koji je bio čest tijekom prve godine

7
 Book as passion
moje samoće kad sam bila sigurna da opasnost vreba iza svakog ugla. Lovina.
Ja sam lovina. I mogu to poricati koliko hoću, ali stvarnost se neće promijeniti.

VOŽNJA DO ZRAČNE LUKE traje trideset minuta i treba mi još

petnaest da na terminalu pronađem pretinac 111. Otvorim ga i unutra
pronađem mali kovčeg na kotačićima koji se može ponijeti u avion i manju
torbu od smeđe kože iz koje izviruje velika žuta omotnica. Ne želim da me itko
gleda kako proučavam ostavljene stvari, nego uzmem prtljagu i uputim
se prema zahodu.
Ponovno u odjeljku, spustim stolić za mijenjanje pelena i provjerim
sadržaj omotnice na vrhu. U njoj su fascikl, bankovna kartica, mobitel,
putovnica, blok za pisanje i još jedna mala, zatvorena omotnica. Prvo
posegnem za blokom.

Na bankovnom računu ima novca, a PIN je 1850. Stavit ću još po potrebi

dok se ne smjestiš. Tu su i nova osobna iskaznica, vozačka dozvola i putovnica.
Moraš napamet naučiti svoju prošlost, životopis i povijest poslova koje si
radila, a sve je već sređeno tako da može proći moguće provjere. Riješi se svog
mobitela. Novi je registriran pod tvojim novim imenom i adresom. Naći ćeš i
zrakoplovnu kartu te ključeve od stana. Riješi se svega po čemu bi te netko
mogao prepoznati i ne upotrebljavaj stari bankovni račun ili kreditne kartice.
Budi pametna. Ne povezuj se sa svojom prošlošću. Ovaj put drži se dalje od
muzeja.

Novo ime. To je prvo što mi je upalo u oko. Opet dobivam novo ime. Ne.
Ne. Ne. Na tu mi pomisao srce brže zakuca. Ne želim još jedno novo ime. Opet
gubim dio sebe. Godinama sam živjela u laži i gubim jedini dio svojega lažnog
identiteta koji sam doista prihvatila kao dio sebe.
Uzmem putovnicu i otvorim je, a ruka mi zadrhti kad vidim fotografiju.
Kako je taj stranac kojeg sam srela samo jednom u životu uspio nabaviti
fotografiju koja je snimljena tek nedavno? Nekad sam ga smatrala svojim
anđelom čuvarom, ali ovo me izbezumilo. Je li moguće da me stalno pratio?
Zadrhtim od te pomisli.
Jedina mi je utjeha da mi se ime neće promijeniti. Sada sam Amy Bensen,
a ne Amy Reynolds. No još uvijek sam Amy. To je jedina dobra vijest u svemu
ovome i uhvatim se za nju kao za slamku spasa od potpunog kolapsa za koji

8
 Book as passion
osjećam da mi se približava. Moram ostati sabrana barem dok ne uđem u avion.
A onda se mogu zavaliti u sjedalo i prepustiti onom tupilu koje mi trenutačno
izmiče.
Otvorim fascikl i u njemu pronađem zrakoplovnu kartu na kojoj vidim
da putujem u Denver, a avion polijeće za jedan sat. Teksas i New York jedina
su mjesta u kojima sam dosad bila. Sve što znam o Denveru jest da je velik i
hladan te da je sljedeće mjesto za koje ću se pretvarati da mi je dom, iako
zapravo nemam doma. Od te me misli stegne u prsima, ali strah od onoga
što me možda čeka ako ne pobjegnem natjera me da ignoriram taj osjećaj.
Isključim svoj mobitel i onda ga, zajedno sa svime osim nove osobne
iskaznice i zrakoplovne karte, gurnem natrag u omotnicu. Imam svoj novac u
banci i ne namjeravam se riješiti svog identiteta i pristupa tom novcu. Usto, ne
sviđa mi se ideja bankovne kartice preko koje me mogu pratiti. Sutra ću otići u
banku i podići sav novac s računa. Naivna i sama, s osamnaest sam godina
slijepo vjerovala strancu koji me spasio. Možda ću mu i sad morati vjerovati,
ali ovaj put sigurno ne naslijepo.
Uputim se prema kioscima za prijavu na let, ondje obavim što treba pa
produžim prema sigurnosnoj provjeri. Nekoliko minuta poslije s druge sam
strane detektora metala i zastanem u trgovini da kupim sve što bi mi moglo
zatrebati. Sve ide dobro dok ne dođem do svog izlaza i na razglasu začujem
svoje novo ime.
“Jako mi je žao, gospođice Bensen”, započne službenica na šalteru od
četrdeset i nešto godina. “Dogodila se pogreška i za vaše su sjedalo napravljene
dvije rezervacije. Mi...”
“Moram biti na ovom letu”, tiho joj šapnem osjećajući kucanje srca u
grlu. “Moram biti na ovom letu.”
“Mogu vam dati vaučer i staviti vas na prvi jutarnji let.”
“Ne. Večeras. Dajte nekome drugome veći vaučer da mi nađete mjesto.”
“Ali...”
“Razgovarajte s nadređenim”, inzistiram. Obično izbjegavam privlačenje
pozornosti i zbog toga nikad ne navaljujem, ali ne želim umrijeti. Živa sam i
planiram ostati živa.
Ona napući usne, ali napokon se okrene i uputi se prema muškarcu u
odori. Vidim da tiho razgovaraju, a onda on pogleda u mojem smjeru i žena
krene natrag prema meni. “Imamo vas na čekanju i pokušat ćemo pronaći
mjesto za vas.”

9
 Book as passion
“Koliko je vjerojatno da ćete mi pronaći mjesto?”
“Pokušat ćemo.”
“Koliko jako ćete pokušati?”
Opet napući usne. “Jako.”
Izdahnem od olakšanja. “Hvala vam. I oprostite mi. Malo sam... u krizi.
Doista moram stići na svoje odredište.” Koliko god ga se trudim prikriti, u glasu
mi se nesumnjivo osjeti očaj.
Na moje joj se riječi izraz lica napokon smekša. “Razumijem vas i žao mi
je što se ovo dogodilo”, uvjerava me. “Pokušavamo to ispraviti. Ne paničarite,
ali moramo ukrcati sve putnike prije nego što napravimo bilo kakvu promjenu
putnika. Vjerojatno ćete posljednji ući u avion.”
“Hvala”, odgovorim joj kao da ne znam što više reći. “Pričekat ću.”
Nervozno se okrenem od pulta i uputim se prema prozoru gdje spustim torbe
na pod pokraj sebe. Naslonivši se na čelični rukohvat na staklu, namjestim se
tako da vidim sve oko sebe kako bih bila sigurna da sam spremna za sve što bi
me moglo zadesiti. U tom trenutku pogled mi se sudari s njegovim i sve oko
mene nestane.
Sjedi na stolcu preko puta, s jednim redom stolaca između nas. Lice mu
je profinjeno, a tamna kosa gusta i valovita, kao da poziva da provučete prste
kroz nju. Nosi izblijedjele traperice i tamnoplavu majicu, no isto tako bi mogao
nositi savršeno skrojeno odijelo s kravatom. Stariji je od mene, možda ima oko
trideset godina, ali odiše iskustvom, osjećajem kontrole i samopouzdanja koji
nadilaze godine. U njemu vidim novac, moć i seks. Ne mogu mu razabrati boju
očiju, ali to nije potrebno. Sve što je važno jest da je sto posto usredotočen na
mene i ja na njega. Samo trenutak prije bila sam posve sama u gomili, a sad
sam iznenada s njim. Kao da prostor između ne znači ništa. Govorim si da
odvratim pogled i da je svatko potencijalna opasnost, ali jednostavno... ne
mogu.
Malo stisne oči, kutovi usana mu se izviju i vidim kako mu licem preleti
zadovoljstvo. Zna da ne mogu skinuti pogled s njega. Njegova sam najnovija
lovina, sigurno samo jedna u nizu, i posramljeno moram priznati da pritom
nisam ispustila nijedan uzdah zadovoljstva.
“Pozivamo putnike prvog razreda da počnu s ukrcavanjem”, objavi
zemaljska stjuardesa preko razglasa.

10
 Book as passion
Gledam ga kako ustaje i o rame vješa sportsku torbu. Oči ne skida s mene,
a u njima je nagovještaj nečega što ne mogu posve dokučiti. Izazov? Ali kakav
izazov? Okrene se i ponovno sam sama.

11
 Book as passion

DRUGO POGLAVLJE

SVI SU SE UKRCALI U AVION osim mene. Od putnika sam još jedino

ja kod izlaza, i nekolicina službenika zrakoplovne tvrtke, pa se osjećam ranjivo
i izloženo bez gomile u kojoj bih se sakrila. Već razmišljam o opcijama za
večeras ako se ipak ne ukrcam na let kad napokon prozovu moje novo ime.
“Danas vam je sretan dan, gospođice Bensen”, kaže mi zemaljska
stjuardesa kad sam došla do njezina pulta. “Smjestili smo vas u prvi razred.”
Iznenađeno je pogledam, i to ne samo zato što me nazvala gospođicom
Bensen. “Sigurni ste? Prvi razred?”
“Tako je.”
“Koliko moram doplatiti?” pitam. Ne znam koliko novca imam na kartici
koju sam maloprije dobila jer se još ne mogu poslužiti osobnom ušteđevinom
da mi ne bi ušli u trag. Nisam sigurna ni da bi ono malo što sam zaradila od
dodatnih poslova tijekom praznika bilo dovoljno.
“Ništa”, odgovori mi nasmiješeno i pokaže na moju kartu. “Samo ću vam
isprintati novu boarding kartu.”
“Hvala vam”, odgovorim.
Dok žurim tunelom prema avionu, bez obzira na olakšanje što sam dobila
mjesto u njemu, stvarnost odlaska iz New Yorka pogodi me poput udarca u
trbuh. Cijeli moj svijet je ovdje i nisam se osjećala ovako bespomoćnom već...
dugo, jako dugo.
Ne mogu misliti na ono što se tada dogodilo. Ne mislim na to jer inače
počnu noćne more i strah. A ovo nije dobar trenutak da se prepustim strahu.
Nemam pojma što me sve čeka idućih nekoliko dana.
“Dobro došli”, veselo me pozdravi stjuardesa na ulasku u avion i nekako
se uspijem nasmiješiti prije nego što pronađem sedmi red u kojem su samo dva
sjedala.
Moje sjedalo je do prolaza i prazno je — premda su mi rekli da je let
prebukiran — ali sjedalo do prozora također je prazno. Nada da bih mogla
sjediti sama nestane u trenutku kad ugledam torbu spremljenu pod sjedalo.
Želim samo sjesti i zatvoriti oči prije nego što se ta osoba vrati, ali to ne dolazi
u obzir. Moram spremiti prtljagu i proučiti fascikl.

12
 Book as passion
Slegnem ramenom i pustim da mi velika ručna torba padne na sjedalo. A
kad pokušam spremiti kovčeg, otkrijem da je pretinac iznad mojeg sjedala pun.
Čini se da večeras baš ništa neće ići glatko. Pridignuvši se na nožne prste
pokušavam pomaknuti tuđe torbe da napravim mjesto za svoju, a to mi je u
ovome trenutku jednako naporno kao i disanje.
“Dajte da vam pomognem.”
Dubok, pomalo hrapav muški glas natjera me da se okrenem lijevo gdje
me dočeka poznati pogled. Srce mi poskoči. Nemoguće da je to on. Ali ipak
jest. Napravila sam budalu od sebe u čekaonici buljeći u prekrasnog muškarca
i sad ću to platiti tako što ću se pred njim otopiti u lokvu srama. Muškarac
iz čekaonice gotovo trideset centimetara nadvisuje mojih stotinu šezdeset, a
stoji mi tako blizu da mu više ne moram pogađati boju očiju. Modre su, zapravo
modro zelene, i ponovno su posve usredotočene na mene.
“Ja... ah... hvala.”
“Nema na čemu”, kaže malo uzdignutih usana, što me uz njegovu tamnu
neobrijanu dlaku koja mu je zasjenila jaku čeljust i jedva vidljivu kozju bradicu
natjera da pomislim kako izgleda poput gusara. One vrste gusara koji kradu
djevojčina čula i napastuju joj tijelo tako da ne može ništa drugo nego
zacviljeti gledajući za njim dok je ostavlja.
Gospodin visoki, tamnokosi i potencijalno opasni preko mene posegne u
odjeljak, a majica mu se rastegne preko savršeno oblikovanih širokih prsa. Ne
pomaknem se ni milimetra — ja, osoba koja inače zdušno vjeruje u
nepovredivost osobnog prostora. Znam da bih trebala, ali čini mi se kao da
večeras nemam kontrolu nad svojim nogama, a ostalo da i ne spominjem.
Premještajući prtljagu, muškarac spusti pogled na mene. “Samo ova
torba?” pita me, a u očima mu vidim vatru. Ili možda uživanje, kao da se
zabavlja. I osvajanje, svakako osvajanje, što za muškarca poput njega i nije neka
novost.
Ta je misao dovoljna da zakoračim unatrag, vjerojatno malo preočito.
“Da. Hvala vam.” Ugura moj mali kovčeg u pretinac, a ja se čak i ne potrudim
odvratiti pogled s njegovih napetih mišića i slasnog rastezanja dugačkog torza.
Dok se divim njegovu tijelu barem ne razmišljam o stotinu drugih na ovom
letu koji bi za mene mogli značiti velike nevolje.
“Sređeno”, kaže napokon i pokaže na svoje sjedalo. “Želite li do prozora?”
“Do prozora?” Trbuh mi se stegne i ponestane mi daha. “Sjedimo
zajedno?”

13
 Book as passion
“Tako se čini.” U očima mu vidim da se zabavlja, a usne mu se opet izviju
kad doda: “Malen je svijet.”
Obrazi mi se zažare na spomen našeg susreta u terminalu. “Premalen”,
izustim.
Poruka preko razglasa požuruje nas da se smjestimo na svoja sjedala,
spasivši me od potrebe da dodam još nešto duhovito što ionako ne bih uspjela
smisliti.
“Posljednja prilika”, kaže on. “Prozor?”
Spremam se odbiti njegovu ponudu, no onda shvatim da me sjedalo kraj
prolaza izlaže pogledima svih putnika iza mene. Jedina osoba koja će me
napastovati uhvaćenu između ovog muškarca i stjenke aviona ovaj je muškarac.
“Ne smeta vam?”
“Nimalo.”
“Hvala.” Uzmem svoju ručnu torbu i premjestim se na sjedalo pokraj
prozora. “Želite li vaše stvari koje su pod sjedalom?”
Gledam ga kako sjeda do mene, krupan, širok i prezgodan da bi mu ijedna
žena odoljela. “A da ja stavim vaše pod svoje sjedalo?” upita me.
Miriše intenzivno i muževno, a taj mi miris probudi davno sjećanje. Brzo
ga potisnem, frustrirana što sam ponovno u stanju u kojem mi svaka, pa i
najmanja sitnica potiče bljeskove slika iz prošlosti. Ovaj je dan poništio svu
snagu koju sam godinama spremala i učinio me slabom kao što sam nekad bila.
“U redu”, pristanem. “Samo ću izvaditi nekoliko stvari.” Brzo uzmem
fascikl i malu torbu, pa mu dodam veliku torbu, pri čemu rukom slučajno
okrznem njegovu. Rukom mi proleti elektricitet i brzo se okrenem na drugu
stranu te počnem kopčati sigurnosni pojas. Možda i nije bilo pametno od mene
što sam pristala biti zatočena u kutu s muškarcem u čijem društvu ne mogu
kontrolirati svoje reakcije.
“Šampanjac?”
Podignem glavu i vidim zgodnu stjuardesu u dvadesetim godinama koja
drži pladanj i gleda mojeg suputnika s neprikrivenim odobravanjem koje me
podsjeti na Chloe i smioni način na koji ona živi svoj život. I iznenada ponovno
teško dišem. Nikad više neću vidjeti Chloe.
“No, da, može”, kaže moj suputnik, prihvati dvije čaše i okrene se prema
meni, usput se uspješno riješivši stjuardese.
No ja podignem ruku. “Ne, hvala vam.”

14
 Book as passion
“Večeras imamo vozača.”
“Bojim se da će me uspavati”, pobunim se, iako sam sigurna da zbog
posjeta mojeg anđela čuvara — ili nadzornika — još dugo se neću dobro
naspavati.
“Let traje četiri sata”, kaže mi on. “Nije loše biti sanjiv.”
Sanjiv. Ovaj je veličanstven, nevjerojatno muževni muškarac upravo
rekao “sanjiv” i to mi se čini toliko drukčije od svega što bih očekivala od njega
da mi se čini kako on uspijeva napraviti i nemoguće. Iskreno mu se nasmiješim
i prihvatim čašu. “Pretpostavljam da nije.” Otpijem gutljaj slatkog pića
s mjehurićima.
Bljesak zadovoljstva zatreperi mu u očima, kao da mu je drago da sam
učinila što je želio, a onda mi uzme čašu iz ruke i stavi oba pića u držače između
naših sjedala. Lakoća kojom preuzima kontrolu nad mojim postupcima i u tome
uživa trebala bi mi smetati. Ali mi ne smeta nego ga čini još neodoljivije
muževnim.
Ispruži ruku prema meni. “Liam Stone.”
Srce mi poskoči na njegovo suludo privlačno ime, kao i na pomisao da ću
ga dodirnuti. Počnem podizati ruku, no oklijevam jer imam čudan osjećaj da
će mi ovaj trenutak na neki način promijeniti život. Odgurujući od sebe tu ludu
pomisao, pritisnem dlan na njegov. “Drago mi je, Liam. Ja sam Amy.”
Stisne prste oko mojih, a rukom mi se počne širiti spor, topao, peckav
osjećaj. “Reci mi što sam učinio da si se nasmijala, pa da to opet učinim. I
prijeđimo odmah na ,ti”. Glas mu je dubok, hrapav i seksi, baš kao i muškarac
kojem pripada. Očekujem da će mi pustiti ruku, ali prsti mu se ovijaju oko
mojeg dlana i stežu ga kao da me ne želi pustiti. Inače uvijek izbjegavam
kontakt s ljudima koje ne poznajem dobro pa sam šokirana svojom reakcijom i
time što zapravo ne želim da mi pusti ruku.
“Sanjiv”, uspijem izustiti.
Čelo mu se nabere. “Sanjiv?”
“Nasmijala sam se kad si to rekao. Ne izgledaš kao muškarac koji bi rekao
,sanjiv‘.”
Obrva mu se podigne, ali još uvijek mi drži ruku.
Trebala bih se usprotiviti. Trebala bih uzmaknuti. On ima iskustvo i
dubinu muškarca kakvog sam oduvijek izbjegavala, ali i čeznula za njime. No
ne mogu ništa drugo nego se istopiti u sjedalu, kao što znam da bih se lako
mogla istopiti za njega.

15
 Book as passion
“Znači tako?” izaziva me.
“Da. Baš tako.”
Izgleda kao da uživa i napokon mi nevoljko pusti ruku. Ili možda ne
nevoljko. Možda je zapravo i nije držao toliko dugo koliko mi se činilo. Bojim
se da više ne znam što je stvarno, a što nije.
Liam se nagne prema meni, kao da mi namjerava povjeriti tajnu, i
poželim da mi bude još bliže. “Što misliš, kakav sam ja to muškarac, Amy?”
One vrste koja očijuka s izgubljenim djevojčicama koje ne znaju ni kako
se zovu, a onda odjuri na put oko svijeta sa super modelom, pomislim, ali kažem
samo: “Svakako ne one vrste koja kaže sanjiv.”
Smijeh mu zabruji iz prsa, dubok, muževan zvuk koji mi tijelom raširi
toplinu. Istodobno mi je i vatra u venama i melem za živce koji me smiruje na
neobjašnjiv način iako znam da je previše zgodan, previše radoznao i apsolutno
nemoguć za poigravanje jer sve mora kontrolirati. Premda i ne znam kako bih
se poigravala s takvim muškarcem — ili, ruku na srce, s bilo kojim muškarcem.
Kao i prijatelji, muškarci su za mene uvijek bili prevelik rizik.
“Zašto putuješ u Denver, Amy”, upita me, a smirujući melem pretvori se
u staklene krhotine koje me bolno probadaju.
“Oprostite”, prekine nas stjuardesin glas, spasivši me od odgovora koji je
u fasciklu i još ga nisam pročitala. “Možete li mi reći što želite za večeru?”
“Za mene može piletina”, kažem joj.
Liam me pogleda. “Kako znaš da imaju piletinu?”
“U hotelima, u avionima i na zabavama uvijek imaju piletinu.” A u
jednom su dijelu moje mladosti sve te tri stvari bile dio mojeg života. Pogledam
u stjuardesu da potvrdi i ona kimne.
“Može onda dvije porcije piletine”, kaže Liam uz još jednu provalu onoga
izvanredno privlačnog smijeha i premda mi se sviđa njegova opuštena narav,
gotovo da mogu osjetiti kontrolu koju primjenjuje na sve oko sebe.
Začuje se prigušena zvonjava i stjuardesa nas sve glasno upozori: “Onaj
kome zvoni mobitel ima otprilike jednu minutu do isključenja svih
elektroničkih uređaja.”
Produži niz prolaz i, budući da zvuk dolazi iz Liamove torbe, sagnem se
da je izvadim ispod sjedala, ali mi pritom s krila ispadne fascikl. Srce mi poskoči
kad padne na pod i otvori se, a papiri se iz njega razlete na sve strane. Počnem
ih skupljati i nasumice vraćati u fascikl.

16
 Book as passion
“Tvoj životopis, pretpostavljam”, kaže Liam, a ja se smrznem na njegovo
očito radoznalo proučavanje dokumenta koje ni ja još nisam pročitala.
Prestravi me pomisao da zna više o meni nego ja sama. Polako podignem
pogled i shvatim da nas razdvaja samo nekoliko centimetara. Njegove prodorne
oči vide previše. Zbog njega osjećam previše. Ne poznajem ga. I sasvim
sigurno ne mogu mu vjerovati.
Je li na ovom svijetu ostao itko kome doista mogu vjerovati?
“Hvala”, kažem i uzmem životopis od njega naglije nego što sam
namjeravala. Izvučem njegovu torbu ispod sjedala. On otvori bočni pretinac da
izvadi mobitel i dok mi pomaže da gurnem torbu natrag na mjesto, iznenada
postanem svjesna da mi se suknja podigla uz bedro.
Ali on mi ne gleda noge. Od njegova pogleda osjećam da mi se žare
obrazi. Znam da zna da mi je neugodno. Znam da zna da nisam dobro. Osjećam
se zarobljeno. Zarobljeno s tim muškarcem, zarobljeno u životu koji nije moj.
Povlačeći suknju, uspravim se na sjedalu i on učini isto, pa se usredotoči
na mobitel. Iskoristim trenutak kad je posvećen nečemu drugome i okrenem
mu leđa zagledavši se kroz prozor. Možda će misliti da mu dajem privatnost za
razgovor. A možda će misliti da sam nepristojna. Nije me briga. Otvorim
fascikl, brzo pronađem životopis koji je on već vidio i počnem ga čitati. Amy
Bensen jest, ili je bila, privatna tajnica nekog direktora čije ime brzo spremim u
pamćenje. Bila je na tom poslu otkad je diplomirala prije tri godine, ali direktor
je otišao u mirovinu, a nju su otpustili.
Prelistam do stranice sa sažetkom iza životopisa u kojem je priča o mom
životu i čitam je dok Liam razgovara o nekom sastanku. S razglasa se čuje
objava o elektroničkim uređajima, pa čitam brže.
Amy Bensen dobila je na tri mjeseca posao vođenja osobnih poslova
privatnog biznismena koji je bio prijatelj njezina bivšeg šefa i koji tijekom tog
razdoblja boravi u inozemstvu. Novi će joj šef naći stan blizu svojeg doma, koji
je prazan i trebat će ga nadzirati.
Na istoj je stranici još jedna primjedba, otisnuta masnim slovima i
podcrtana. Nećeš tražiti zaposlenje dok ne stupim u kontakt s tobom i dok ti
ne kažem da si sigurna. Ne radi ništa čime ćeš skrenuti pozornost na
sebe. Duboko udahnem i osjećam kao da ne mogu izdahnuti. Dok ti ne kažem
da si sigurna? Što to uopće znači? Tko me progoni? Znaju li oni, ili on ili ona,
da sam bila u New Yorku? Mogu li doznati kamo sam otišla? I zašto sam

17
 Book as passion
si dopustila da se pretvaram kao da prijetnja ne postoji dok nisam opet bila
prisiljena na skrivanje?
Turbine aviona iznenada ožive i gotovo iskočim iz kože. Pogledavši
preko ramena vidim da Liam nije ništa primijetio i usredotočen je na tipkanje
na mobitelu. Već mi je počeo postavljati pitanja i imat će ih sigurno još, pa
moram biti spremna.
Prelistavajući fascikl naiđem na stranicu s novom obiteljskom poviješću.
Majka mi je umrla u automobilskoj nesreći prije četiri godine, a otac mi je bio
pijanac koji nas je napustio kad sam bila mala. Nemam braće ni sestara.
Preplavi me val mučnine i naglo zatvorim fascikl. Još uvijek okrenuta prema
prozoru, naslonim se na sjedalo i čvrsto zatvorim oči.
Voljela sam svoju majku. Obožavala sam starijeg brata. I otac me nikad
ne bi svojevoljno napustio. Imala sam obitelj koja je bila više od isprintanog
lista papira u fasciklu. A sad nemam ništa osim lažnog imena i lažnog života.

18
 Book as passion

TREĆE POGLAVLJE

AVION SE IZRAVNA NA VISINI KRSTARENJA i postojan šum vjetra

oko kabine uljuljkuje me u duboku zamišljenost, a misli mi odlutaju do mjesta
na koje ne želim ići. Bljesak tetovaže na nadzornikovu zapešću. Tetovažu
ubrzo zamjenjuju plamenovi. Onda iznenada plutam u oblaku gustog dima,
pokušavam pobjeći, ali kao da se ne mogu izvući iz njega. Koliko god
pokušavala, ne mogu vrištati. Ali oni vrište. O, Bože. O, Bože. Moram doći do
njih. Iznenada se jarka svjetlost probije kroz maglu i naglo se uspravim na
sjedalu. Uhvatim se za vrat kao da ne mogu udahnuti i osjećam kako mi dim
pali pluća.
“Smiri se, bejbe. Sve je u redu.”
Jedva mu čujem glas. Ne mogu se usredotočiti. Ruke mi polete na lice.
“Gdje sam?”
“Amy.”
Snažne me ruke diraju, okrenu me i trepćem dok ne razaberem par
prodornih modrih očiju. Preplavi me sjećanje. “Liam?”
“Da. Liam je. Ružno si sanjala.”
Ružno sam sanjala? Zar sam zaspala? “Ne, ja...” Slike mi bljeskaju pred
očima i zatvorim ih pokušavajući odagnati strah, dim i vrištanje od kojeg mi se
grči želudac. Prsti mi se ovijaju oko nečega i shvatim da je to Liamova košulja.
Na nekoj razini svijesti znam da se držim za muškarca kojeg jedva poznajem,
ali nemam ništa drugo. On je jedino što me još drži u komadu.
“Amy”, šapne Liam, gladeći mi kosu.
Kažem si da je način na koji me dodiruje neprimjeren, ali istodobno je
upravo ono što mi treba, kao i on. Kažem si da se jednostavno našao na pravome
mjestu u ovome posve krivom trenutku mojega života — ali to nimalo ne
mijenja moju reakciju na njegov dodir, na toplinu koja izlazi s mjesta gdje su
mi dlanovi pritisnuti na njegova prsa i penje mi se uz ruke. Bez svjesne odluke
nagnem mu se bliže, otvorim oči i pogledom susretnem njegov, a ta mi

19
 Book as passion
povezanost potjera adrenalin tijelom. Više nisam u paklu svojeg uma. Ovdje
sam s ovim muškarcem, a on ne ostavlja mjesto ni za što drugo.
“Je li s njom sve u redu?”
Trznem se na zvuk stjuardesina glasa, a Liamove ruke padnu s mene,
ostavljajući me neobično hladnom. “Jesam li u redu?” kažem, pitajući se što
sam dovraga napravila da zaslužim to pitanje.
“Ne voli kad pričam o sportu”, našali se Liam, očito u pokušaju da me
poštedi osobnijeg objašnjenja... ali čega? Što sam dovraga napravila?
“Poludim od previše košarke”, ubacim se ja, pokušavajući pokupiti
mrvice koje mi je Liam dobacio, ali bojim se da zvučim prenapeto i
prezbunjeno.
“Nije sezona košarke”, primijeti stjuardesa koja očito nije bila pretjerano
zadovoljna objašnjenjem.
“Otkad to sprečava ljubitelja košarke da nas ne ubija pričanjem o njoj”,
uzvratim joj, na što me ona samo blijedo pogleda, pa brzo promijenim taktiku
i pokušam spasiti situaciju. “Dobro sam. Žao mi je ako sam prouzročila neku
neugodnost.”
Stjuardesa se namršti i optužujući pogleda Liama, a svi su znakovi njezina
prijašnjeg oduševljenja njegovom atraktivnošću nestali. “Ne djeluje dobro.”
Opet me pogleda. “Vrisnuli ste. Vraški ste nas uplašili.”
Vrisnula sam? To je pravi način da ne privučeš pozornost na
sebe, Amy. “Uzela sam dekongestiv”, kažem, pokušavajući biti uvjerljiva. “Od
njega sam pospana i ružno sanjam.”
Lice joj se malo omekša. “Dobro vas je sredio. U zraku smo tek petnaest
minuta. Posve vas je omamio.”
A to mi uopće nije slično. Osobito ne na dan kad se osjećam životno
ugroženo. “Žao mi je što sam vas preplašila”, ispričam se i pokušam se
nasmiješiti, ali mi ne uspije. “Obećavam da ću ostatak leta biti budna.”
“Bez brige.” Stjuardesa se široko nasmiješi. “Ali mogli biste nas upozoriti
prije nego što zaspite. Za pet minuta poslužujemo večeru”, kaže i ostavi nas.
“Dekongestiv?” upita Liam tiho, pa vratim pogled na njega.

20
 Book as passion
“Uši me bole kad letim.” Ta laž zvuči prirodno, pa je očito da sam se
vratila svojoj lažljivoj osobnosti koju mrzim. “I ako ne želiš priznati da si me
drogirao, to je priča koje se držim.”
Proučava me malo previše pozorno, a od nečega u njegovu pogledu
osjetim toplinu i želju da me opet dotakne. “Čega se bojiš, Amy?”
Tebe, poželim mu reći. Tjeraš me da ti poželim vjerovati. Nasmijem se,
ali smijeh mi ne zvuči prirodno. “Godzille.” Izmišljenog čudovišta kojeg sam se
bojala kao dijete, sve dok mi život nije pokazao da postoje prava čudovišta.
Ako sam očekivala da će se nasmijati, pogriješila sam. “Godzille?”
zadirkuje me i nakrivi se i tako me sakrije od pogleda prolaznika pokraj naših
sjedala, kao da me svojim tijelom zatvorio u kavez.
Utjecaj pune pozornosti tog muškarca ima silnu snagu. Plitko dišem i, što
uopće ne mogu vjerovati, bradavice su mi tvrde i bolne. Ja ovako ne reagiram
na muškarce. Jednostavno... ne. Nikada.
“Svatko ima svoje čudovište pod krevetom”, uspijem izustiti, a glas mi
nasreću zvuči staloženije nego što se osjećam. “I, čuj... u ovoj noćnoj mori
barem nije bilo vodenkonja koji prelaze cestu. To mi se dogodilo nekoliko puta.
Doduše, mislim da vodenkonji nisu bili noćne more — samo čudni snovi.”
Umukni, Amy, umukni! Zašto mu govoriš više nego što moraš? Ti nikad,
nikad nikome ne govoriš više nego što moraš.
“Neću analizirati što znače vodenkonji”, odgovori on, a malo mu se
izvijene usne izravnavaju kad doda, “ali mi tvoje čudovište pod krevetom zvuči
više kao kostur u ormaru.”
“Strah i tajna nisu isto”, podsjetim ga.
“No često idu ruku pod ruku. Tajna koja vodi strahu u nekom obliku.”
Mišići mi se zgrče od napetosti. Moja se noćna mora pretvorila u otvoren
prozor u moju dušu koji očajnički želim zatvoriti. Brzo navučem natrag oklop
i prebacim lopticu na njegov teren. “Zvučiš kao čovjek koji govori iz iskustva.”
“Pa, da”, kaže s tragom cinizma u glasu, “iskustvo nije baš onako sjajno
kao što često mislimo, zar ne?”
Pretražujem mu oči da pronađem pravo značenje tih riječi, ali ne
nalazim ništa. Nečitljiv je, oprezan poput mene u najboljem izdanju, pa

21
 Book as passion
osjećam da sam mu nazrela komadić duše. “Što tebi uzrokuje noćne more,
Liam?”
“Ništa.” Odgovor mu je kratak i odsječan, a ton jednako nečitljiv kao i
lice.
“Svatko se boji nečega.”
“Ja kontroliram svoj strah, a ne on mene.”
Iz grla mi pobjegne zvuk nevjerice. “Zvuči kao da je lako kontrolirati
strah.” Istog trenutka požalim to priznanje. To je pogreška koju nikad ne činim,
ali s njim sam je upravo učinila. Liam uistinu jest opasan.
Pogled mu padne na moje usne, zadrži se na njima i pošalje mi trnce niz
vrat te preko grudiju, a onda se polako uspravi. “Možda nisi imala pravog
učitelja, Amy.”
Što to uopće znači i zašto mi izaziva jako pulsiranje između nogu? Gubim
kontrolu i obrambeni sustav mi vrišti. “Nisam rekla da trebam učitelja.”
“Nisi rekla ni da ga ne trebaš.”
“Poslužujemo večeru”, iznenada objavi stjuardesa, no nijedno od nas je
ne pogleda.
“Ne trebam”, kažem, no ne znam pokušavam li uvjeriti njega ili sebe.
Srce mi kuca kao pomahnitalo. Zašto mi srce kuca kao pomahnitalo?
Usne mu se trznu. “Ako tako kažeš.”
“Poslužujemo večeru”, ponovi stjuardesa malo glasnije.
“Tako kažem”, potvrdim, odvrativši pogled i spustivši stolić da mi na
njega odmah stave spremnu piletinu.
Stjuardesa se udalji i ne gledam u Liama. Ako ga pogledam, osjećam da
će vidjeti više mene nego što i sama vidim. Ionako sam mu već pustila da vidi
stvari koje ne bi trebao vidjeti. Ovo naše zadirkivanje mora prestati. Ja ću mu
stati na kraj. Dosta mi je igranja ljubazne suputnice.
Postoji razlog zašto se držim podalje od iskusnih i samouvjerenih
muškaraca poput Liama. Muškaraca zbog kojih djevojka koja se već ne može
sjetiti svog imena zaboravi kako se zove. Oni doista vide previše. A ti zbog njih
vidiš premalo.

22
 Book as passion
Uzmem pecivo koje ne želim i trgam ga, a onda odložim. Učitelj. Što to
uopće znači? I zašto samu sebe izluđujem razmišljanjem o tome? Kao da je
važno. On će već za nekoliko sati nestati iz mog života.
Ipak, sljedećih nekoliko minuta kao da traju cijelu vječnost. Govorim si
da je šutnja dobra. Ne moramo pričati, a i bolje je da ne pričamo. Pričati znači
odavati činjenice koje trebam potisnuti. To je logično i ispravno. Ali toliko sam
svjesna da je Liam kraj mene da jedva mogu okusiti onih nekoliko zalogaja koje
s mukom progutam. Svaka bi žena to bila. Prekrasan je, kao vrhunsko
umjetničko djelo. Ništa drugo.
“Nisi mi rekla zašto putuješ u Denver.”
Viljuška mi se zaustavi u riži koju gurkam po tanjuru. Za samo nekoliko
sekundi prelazim s olakšanja što je prekinuo tišinu do panike zbog novih laži
koje mu moram reći. Nisam spremna. I ne želim nikad biti spremna.
Pogledam ga postrance i srce mi zalupa kad shvatim da me promatra.
Smetena lakoćom kojom u meni izaziva snažnu reakciju, gotovo se otresem kad
mu kažem: “A zašto ti putuješ u Denver?” I k vragu, glas mi malo zadrhti, a ja
se nadam da to nije čuo.
“Dakle, tako stoje stvari?”
Čelo mi se nabora i odložim viljušku. “A što bi to trebalo značiti?”
“Daješ koliko dobivaš”, odgovori i nema sumnje da me tim riječima
izaziva.
Ne, pomislim. Stvari ne stoje tako. Nikad nije bilo tako. Ne u mom
svijetu.
“Ne bi li život bio bolji kad bi doista bilo tako?” U mom se pitanju još
uvijek nazire podrhtavanje. Doista moram prestati govoriti.
Sad on odloži viljušku i okrene se da mi bolje vidi lice. “Znaš li da za
uspjeh filozofije “daješ koliko i dobivaš” netko mora prvi dati, zar ne?” A način
na koji me gleda i izgovara te riječi, jednako je neprimjeren kao i njegov dodir
ranije.
“A ti želiš da to budem ja”, kažem, namjerno izostavljajući upitnik na
kraju izjave. Također pokušavam usput ne izgubiti dah, ali mi ne uspijeva. Još
jedan znak da ne vladam sobom. Još gore, mislim da bi mi se svidjelo kad bi

23
 Book as passion
ovaj stranac imao vlast nada mnom — što mi govori koliko sam emocionalno
na rubu.
“Idem na pregovore o sudjelovanju u građevinskom projektu u središtu
Denvera”, odgovori i time me iznenadi. Dao je prije nego što je dobio.
“O kakvom je građevinskom projektu riječ?”
Samo me pogleda, a ja odmah popustim pred njegovim neizgovorenim
zahtjevom da i ja nešto dam. “Izgubila sam posao i bivši mi je šef našao posao u
Denveru. I, prije nego što pitaš, nije ništa uzbudljivo. U administraciji.”
Malo nakrivi glavu. “Znači da ćeš ostati u Denveru?”
“Neko vrijeme”, odgovorim, a zadovoljstvo koje mu vidim u očima
iznenadi me i godi mi više nego što bi trebalo. Postavim mu očito pitanje,
govoreći sama sebi da je to jednostavno zato što se očekuje. “Koliko ćeš ti biti
u Denveru?”
“Ovisi što će biti s projektom.”
Stjuardesa nam još jednom dokaže da zna odabrati pravi trenutak da se
pojavi kako bi nam odnijela tanjure i ostavi me s nepotpunim odgovorom.
Zatim nam ponude kavu i desert, što oboje odbijemo, a sad kad je prošlo toliko
vremena, nemam pojma bi li on još nešto rekao ni kako da se vratim na tu temu
a da ne izgledam previše zainteresirana.
Ali ja jesam previše zainteresirana. Mogao bi mi biti neprijatelj. No čak i
ako je samo stranac, prijateljstvo sa mnom prevelik je rizik. I nakon te misli
izgubim želju bilo što ga pitati. Ništa mu više ne mogu reći osim “želim ti lijep
život”. Ja se nikad ne mogu zbližiti ni s kim. Nikad.
U šuškam se ispod deke koju mi je stjuardesa ostavila, a Liam posegne u
džep na sjedalu ispred mojeg i izvadi blok za crtanje koji prije nisam zamijetila.
Zastane na pola puta između mojeg i svojeg sjedala i pogleda me. Blizu mi je,
toliko blizu da bih se mogla nagnuti i dodirnuti mu usne. Njegove prekrasne
usne, senzualne i pune. Zapitam se kakav bi osjećaj bio da su na mojima. “Ako
želiš spavati”, kaže mi, “obećavam da ću te čuvati od Godzille.”
Nije mogao reći ništa savršenije od toga i u tom trenutku shvatim što je
to u Liamu što ga čini neodoljivim. U mom je životu bilo malo muškaraca jer
sam se uvijek bojala zbližiti s njima. Onih nekoliko puta kad sam prekršila to
pravilo nije ispalo dobro, a u nekoliko osamljenih trenutaka slabosti kao
Pepeljuga maštala sam o princu na bijelom konju koji se pojavi u mom životu

24
 Book as passion
i učini ga boljim. Liam je naočit i samopouzdan te zrači kontrolom poput princa
na bijelom konju iz moje mašte. Ali i više od toga, vjerujem da bi se Liam zaista
borio s Godzillom kad bi morao. Možda ne za mene, ali za nekoga do koga mu
je stalo.
“Držat ću te za riječ”, napokon kažem, ne pronašavši ni trag humora
kojim bi začinila te riječi.
Gledam kako mu oči svjetlucaju, boja im se mijenja u svijetlomodru i
onda opet postaje tamnija. Ni približno ne znam kako da to protumačim s
obzirom na to koliko je oprezan — zagonetan je poput osobe od koje bježim,
tko god ona bila. “Dobro”, odgovori mi kratko i zavali se u sjedalo.
Pustim glavu da padne na naslon i prepustim se maštanju o Liamu kako
bih otjerala čudovišta iz svoje prošlosti. Ali uskoro brujanje motora aviona opet
počne utjecati na mene, treperave slike iz prošlosti uvlače mi se u svijest i
počinju mi navirati sjećanja. Neću moći ovdje sjediti, a da se ne izgubim u
vlastitom umu i da ne poludim. Bljesak plamena natjera me da se uspravim na
sjedalu, ruke mi polete na lice, a laktovi na koljena. Osjećam težinu Liamove
pozornosti. Gleda me, ali ja ne želim pogledati u njega. Ako ga pogledam, opet
ću početi pričati s njim. Postavljat ću mu pitanja. On će meni postavljati
pitanja.
“Amy?”
Glas mu prostruji kroz mene i uspije istodobno djelovati smirujuće i
utješno te biti vatra koja mi zapali sva osjetila. Opet sam zbunjena načinom na
koji uspijeva biti melem za moje ranjene živce, ali neću to previše analizirati.
Moram se sabrati sve dok ne budem negdje dovoljno sigurna da se
prepustim privremenoj slabosti, a čini mi se da je on odgovor. On će mi pomoći
da izdržim ovaj let.
Nagnem se unatrag da ga bolje pogledam i srce mi brže zakuca kad vidim
njegovo prekrasno lice i prodorne modre oči.
Odloži olovku i ostavi svoj rad zbog mene te zabrinuto prijeđe pogledom
po meni. “Je li sve u redu?” pita me i u tom ga trenutku vidim kao nježnog lava,
ali ja sam ta koja prede pod njegovom moćnom muškom pozornošću.
“Dobro”, odgovorim jer “dobro” nije ništa nego riječ. S moje strane nema
potvrđivanja, nema laži. Nagnem glavu natrag.

25
 Book as passion
Liam uspravi stolić na sjedalu ispred i učini isto, gurnuvši blok za crtanje
između sjedala i naslona za ruke.
S glavama na naslonima gledamo se i nekoliko sam trenutaka izgubljena
u dubokim modrim jezerima njegovih očiju. “Znaš li”, kaže on polako, “da su
me kao muškarca naučili da žena nikad ne misli ‘dobro’ kad kaže ‘dobro’?”
Da je neki drugi dan, nasmijala bih se njegovoj izjavi, ali danas ne mogu.
“Pretpostavljam da svi imamo svoje načine definiranja riječi dobro.”
Nastavi me proučavati kao da me pokušava razumjeti, a ja mu poželim
sreću u tome. Ni ja ne razumijem samu sebe. “Ne želiš spavati”, doda.
Izmiči i izbjegavaj, kažem sama sebi. “Ne volim spavati na javnim
mjestima.”
“Onda razgovaraj sa mnom, Amy”, tiho promrmlja.
Želim razgovarati s njim. U tome i jest problem.
No on odmah nastavi: “Trebaš popuniti prazan prostor u svojoj glavi, a
razgovor je jedini način da to sad postigneš.”
Pokušavam njegov prijedlog okrenuti na šalu. “A ti bi radije razgovarao
s neznankom nego da ona zaspi i opet te dovede u probleme sa stjuardesom,
zar ne?”
“Mi više nismo neznanci, a zamisao da provodiš vrijeme sa mnom sve mi
se više sviđa.” Oči mu zasvjetlucaju. “Zato me iskoristi, bejbe.”
Zrak između nas zapucketa i ne mogu poreći da me ovaj muškarac sve
više privlači. “Onda dobro. Rado bih doznala više o projektu zbog kojeg putuješ
u Denver.”
“Još se ne može mnogo toga reći. To je tipičan građevinski posao. Skupina
bogataša sastaje se i žudi za veličinom koja u njihovim očima znači dolare. U
ovom slučaju, to je plan izgradnje najvećeg kongresnog centra na svijetu, u
sklopu kojeg će biti i koncertna dvorana, trgovački centar i uredski kompleks.”
Zvuči posve ravnodušno, a ja sam uzbuđena već od slušanja o tom
projektu i shvatim da o Liamu želim znati više nego što bih ikad pomislila —
dovoljno da ga počnem propitivati. “Jesi li i ti jedan od tih bogataša?”
“U ovom je slučaju previše ega koji se međusobno prepiru. A to znači
odgode i probleme.”

26
 Book as passion
Nije zanijekao da je bogataš. Imala sam pravo. On jest novac, seks i moć.
“Ako nisi ulagač, koja je onda tvoja uloga?”
“Ja sam arhitekt kojeg žele da im napravi dizajn projekta.” Uspravim se
na sjedalu na tu iznenađujuću novost. “Ti si arhitekt?”
“Da.”
“Arhitekt koji bi mogao napraviti projekt veličine koju si upravo opisao?”
“Tako je.”
“Znam li za neki tvoj rad?”
“Napravio sam nekoliko prilično poznatih projekata.”
Namrštim se. “Nije li sad trenutak da ih nabrojiš i impresioniraš me?
“Trebam li te impresionirati?”
Obrazi mi se zažare. “Ne. Ja... ali većina drugih...”
“Ja nisam većina.”
Ne. Ne, on definitivno nije većina. “Jesi li razmišljao o dizajnu za taj
projekt?”
“Napravio sam skicu svoje vizije, ali već znam da se ona vjerojatno neće
svidjeti ulagačima.”
“Ali oni su te tražili. Sigurno im se sviđa tvoj rad.”
“Žele da projektiram najvišu zgradu u Sjedinjenim Američkim
Državama.”
Iznenađeno zatrepćem. “I mogao bi to doista?”
“Nije pitanje mogu li. Pitanje je hoću li. Visina je san o savršenstvu
niskog čovjeka. No ona je i uskogrudna. Nije toliko važno koliko ste visoki nego
koliko ste veličanstveni.”
Veličanstven. Dobro poznajem tu riječ. Nekoć sam mislila da ću biti dio
nečega što bih mogla opisati tom riječju. “Smiješ li mi pokazati svoj dizajn?”
“Smijem što god želim.” Posegne za blokom za crtanje i prelista ga pa
otvori na jednom crtežu. Pruži ga prema meni, no onda se zaustavi. “Obično
nikome ne pokazujem svoj rad dok ga ne završim.”
“Ali meni ćeš ga pokazati?”

27
 Book as passion
“Da, Amy. Tebi ću ga pokazati.”
Dodaje mi blok i prihvatim ga, ali pozornost mi je i dalje na njemu.
“Zašto bi mi pokazao nešto što nikome ne pokazuješ?”
“Zato što želim.”
“Hvala.” Dirnuta i zbunjena pogledam crtež, a tijelom mi projuri šok koji
mi zarobi zrak u plućima. Sigurna da ne vidim ono što vidim, pa nekoliko puta
trepnem, ali slika je i dalje ista. Pokazao mi je ono što ne pokazuje nikome
drugom, a ono što mi je pokazao dio je moje prošlosti. To može značiti samo
jedno. Adrenalin mi pojuri tijelom i gurnem blok između jastuka i stjenke
aviona pokraj sebe, a onda ga uhvatim za desnu ruku i okrenem mu zapešće
prema gore, tražeći tetovažu koja će mi reći je li on moj nadzornik.

28
 Book as passion

ČETVRTO POGLAVLJE

NA LIAMOVU ZAPEŠĆU NEMA NIČEGA, pa ga uhvatim za drugo jer

sam možda pogrešno zapamtila na kojoj je ruci tetovaža. Ali ni na njemu nema
ničega. Nikakve tetovaže. Nikakva dokaza da je dio moje prošlosti ili moje
budućnosti. Podignem oči do njegovih i on u čudu izvije obrvu. “Neki
problem?”
“Nemaš tetovažu?”
Usne mu se izviju, a oči vragolasto zaiskre. “Ne onu koju bih ti pokazao
u zrakoplovu.”
Ne obazirem se na tu insinuaciju i pokušavam otkriti što je u podlozi
njegova uživanja, ali ne nalazim ništa. Nikakve tajne. Nikakvu skrivenu
agendu. Ali ako je očekivao moju reakciju na crtež, zašto bi i reagirao na bilo
koji drugi način? S druge strane, možda jednostavno nisam sva svoja.
Pustim mu ruku i opet podignem blok za crtanje, pa se zagledam u crtež
nebodera uokvirenog piramidom. To je samo piramida. Nema šifre u središtu.
Nije visoka i uska kao ona na poruci koju sam dobila. Zapravo uopće nije slična
tetovaži. Možda i jest samo nacrt za zgradu. Možda nema nikakve veze
sa mnom ili s mojim ocem.
Liam se nagne prema meni, a ruka mu okrzne moju i ponovno me
podsjeti na njegovu blizinu. “Nadahnule su me dvije godine koje sam proveo u
Egiptu, radeći sa skupinom stručnjaka koji su proučavali Keopsovu piramidu.”
Nevjerojatno, ali moji su kosturi iskočili iz ormara i napali ga, a on čak i
ne pita zašto se ponašam tako bizarno. Zbunjeno se okrenem prema njemu.
“Nećeš me pitati zašto sam upravo... učinila što sam učinila?”
“Ne. Neću te pitati.”
“Zašto?”
“Reći ćeš mi kad budeš spremna.”
“Neću biti spremna dok je ovaj avion u zraku.”

29
 Book as passion
“To je u redu.” Pogleda u blok za crtanje. “Nisi mi rekla što misliš o mojoj
viziji.”
Zbunjuje me. No ruku na srce, sve me zbunjuje. Ali njegovo mi pitanje
nudi priliku za bijeg koju bez razmišljanja zgrabim. “Dizajn je upravo onakav
kakav si rekao da želiš da bude. Veličanstven.”
“Čak ga i ne gledaš.”
“Ne. Gledam tebe. Čovjeka koji ga je stvorio.” Čovjeka koji je želio da
vidim ono što ne bi pokazao nikome drugom.
“A što vidiš gledajući u mene, Amy?”
“Što mi dopuštaš da vidim.”
Izgleda kao da ga je moj odgovor zaintrigirao, možda čak i zadovoljio.
“Pitaj me što ja vidim kad pogledam tebe.”
Više nego što želim da vidi. “Ne. Ne želim znati što vidiš.” Okrenem se
od njega, utonem u sjedalo i povučem deku do brade. Samo mi je jedno posve
jasno: ne sviđa mi se tko sam postala.

***
“PROBUDI SE, AMY,” Zatrepćem na dodir ruke na ramenu, okrenem se
i vidim kako se Liam naginje nad mnom, a usne su mu blizu mojima.
“Opet sam zaspala?”
“Kao klada.”
“Molim te, reci mi da nisam vrištala.”
“Ne. Upravo slije... ”
U tom trenutku kotači aviona udare o pistu i ja šokirano shvatim koliko
sam čvrsto spavala. Kao da mi se mozak jednostavno isključio.
“Nisam htio da te slijetanje uplaši”, objasni mi Liam, zavalivši se ponovno
na svoje sjedalo.
“Hvala. Doista bi me uplašilo.” Uspravim se na sjedalu, poravnam suknju
i složim deku.
“Što sad planiraš?”

30
 Book as passion
“Što planiram?”
“Imaš li prijevoz do mjesta na koje ideš?”
“Pa... prijatelj dolazi po mene”, slažem. On želi da se ovo nastavi, a želim
i ja, ali ne znam njegovu stvarnu motivaciju niti ga mogu izlagati riziku ako ga
vide sa mnom.
“Muški ili ženski?”
Trepnem i vratim se u stvarnost. “Što?”
“Dočekat će te prijatelj ili prijateljica?”
Znam da je siguran odgovor “prijatelj.” Ako me pita iz jednostavnog
muškog interesa, to će ga obeshrabriti. Ali bez obzira na to čujem samu sebe
kako izgovaram: “Prijateljica”.
Oči mu potamne i mislim da je zadovoljan odgovorom. “Pomoći ću ti s
torbama.”
“Ne, ja...”
“Pomoći ću ti s torbama, Amy.”
Glas mu zvuči kao zapovijed što me istog trenutka uzbudi i drago mi je
što je tako ustrajan premda znam da bih trebala pobjeći glavom bez
obzira. Pobjeći ću glavom bez obzira kad se otvore vrata aviona. “Hvala”,
promrmljam i okrenem se od njega u strahu da će mi na licu pročitati namjeru.
Provjerim jesu li mi fascikl i torba netaknuti, prebacim kožnati remen preko
ramena i spremna sam za pokret.
Avion stane pred mostom i Liam izvadi moju torbu iz pretinca iznad
glave. Kad mi je doda, uhvatim je za dršku i sama sebi govorim da dam petama
vjetra, ali ne poduzimam baš ništa jer ga ne želim ostaviti.
Neočekivano brzo izvadi svoju torbu iz pretinca i ponestane mi vremena.
Jedan se muškarac progura između nas, a ja iskoristim priliku i pohitam prema
izlazu. Ne osvrnem se, iako to žarko želim.
Nekoliko minuta poslije već sam ispred aerodromske zgrade, u dugom
redu za taksi, a na vidiku nema ni jednog. U gradu se održava nekoliko
simpozija i nekakva holivudska zabava, pa se čini da ću imati obilje vremena
za kajanje što sam ostavila Liama. I kajem se. Kajem se kao što bih se kajala da
sam u pustinji prolila posljednji gutljaj vode.

31
 Book as passion
Dok razmišljam o okusu koji bi mogao imati, točno pokraj mene zaustavi
se crna limuzina. Vrata se otvore, iz nje iskorači Liam i uzme moju torbu.
Ideš sa mnom , zapovjedi mi, ne dajući mi vremena da se usprotivim. Već
je kod prtljažnika u koji vozač stavlja moju torbu. Pomislim da bih je mogla
ostaviti i pobjeći. Trebala bih je ostaviti i pobjeći.
Pojurim prema njemu i nađem ga kraj stražnjih vrata. Moram podići
bradu jer je viši nego što sam pretpostavljala, a njegova elegantna kozja bradica
nevjerojatno je seksi, toliko da zamalo zaboravim da sam bijesna. “Ne možeš
mi tek tako uzeti torbu i zahtijevati da pođem s tobom.”
“Upravo to sam učinio. Uđi u auto, Amy.”
Nakostriješim se na njegovu zapovijed. “Ne poznajem te.
Njegove prodorne modre oči potamne. “To sam čvrsto naumio ispraviti.”
Uzbuđenje mi prostruji tijelom na očito obećanje da će mi biti ljubavnik
i ne mogu poreći da sam zavedena njegovim samopouzdanjem i privlačnošću.
Nježnim lavom za kojeg vjerujem da će preuzeti kontrolu nad svime oko sebe,
uključujući i mene. Mnogo će zahtijevati od mene i možda uzeti više nego što
bih trebala dati. A ipak, posve izvan pameti, želim iskusiti te stvari. Želim
iskusiti njega. Čini mi se gotovo... neophodnim.
Iznenada zatrubi taksi iza našeg vozača. Iako za to nemam nikakva
razloga, instinkt mi kaže da mogu vjerovati Liamu, a instinkt me nikad nije
iznevjerio. Čak i kad sam prihvatila posao u muzeju, instinkt mi je govorio da
je to pogreška. Truba se opet oglasi i odlučim poslušati instinkt. Uđem u
automobil. Liam uđe za mnom i zatvori vrata.
Kamo idemo , pita nas vozač preko ramena, udaljavajući se od pločnika.
Brzo gurnem ručnu torbu na sjedalo između Liama i sebe i iznenada sam
previše nervozna da ga pogledam. On je iskusan na načine na koje se ja ne
mogu ni pretvarati, čovjek prepun znanja kakav sam ja nekoć mislila da ću s
vremenom postati.
Otvorim nadzornikov fascikl i pročitam svoju novu adresu, imajući
povjerenja u ovog muškarca u trenutku kad je to posljednja stvar koju bih
trebala učiniti.
“Odobravam”, kaže Liam dok vraćam fascikl u kožnatu torbu.

32
 Book as passion
“Što odobravaš?” pitam, potpuno svjesna njegove prisutnosti. Njegove
veličine, Njegova intenzivna mirisa. Tinjajućeg gnjeva zbog toga što sam ga
napustila u dubini njegova pogleda.
“Četvrt koju ti je novi šef odabrao. To je siguran dio grada .” Zgrabim
priliku da naučim više o tom muškarcu za kojeg toliko riskiram — možda i
previše. “Dobro poznaješ Denver?”
“Da. Prilično dobro poznajem Denver.”
“Jesi li ondje dizajnirao još koju zgradu?”
“Najvišu u centru.”
“Mislila sam da ti nije stalo do onoga ,veće je bolje’.”
“To je bila samo recka u životopisu mladog arhitekta.”
Ne mogu a da se ne zapitam spremam li se ja postati recka na njegovu
krevetu. “Još si mlad.”
“Počeo sam mlad, pa sam mlađi nego što su obično arhitekti s mojim
iskustvom.”
“Kad kažeš da si ‘počeo mlad’, što to točno znači?”
“S trinaest sam postao naučnik slavnog arhitekta i ostao sam s njim do
njegove smrti prije četiri godine.”
“Trinaest? Počeo si karijeru s trinaest godina?”
“S trinaest sam počeo poduku.” Iznenada stiša glas. “Znaš da ti nisam
mogao dopustiti da pobjegneš, je li tako?”
Ja nisam...
“Jesi.”
“Ako to misliš, zašto si krenuo za mnom?”
“Zato što nisi htjela pobjeći. Samo si mislila da moraš.”
“To je malo arogantno.”
“Iskreno je. Volim iskrenost.”
I ja volim iskrenost, ali ne mogu mu je dati. Nisam trebala ući u njegov
automobil. “Liame….. ”

33
 Book as passion
Posve mi se približi, odmakne moju torbu, snažnom nogom pritisne
moju, a prsti mu se zapletu u moju kosu. Šokirana sam. Uzbuđena i preplašena,
istodobno se smrzavam i gorim.
“Znaš li koliko mi se sviđa kad mi izgovoriš ime?” tiho i zavodnički
zaprede.
Nervoza i uzbuđenje zapale mi vatru u trbuhu. Ovaj muškarac,
nadmoćno muževan, moćna sila kao nijedna koju sam ikad iskusila, voli kad
mu izgovorim ime? “Ne znam što bih rekla na to.” Već godinama nisam nikome
dala tako iskren odgovor.
“Ne moraš znati, Amy. U redu je ne znati.”
Danas je drugi put rekao riječi koje su mi prodrle ravno u dušu. Preplavi
me olakšanje koje doseže mnogo dalje od ovog trenutka. To je razlog zbog kojeg
sam u ovom autu, razlog zbog kojeg me ovaj muškarac privukao. Zbog njega se
osjećam kao da se ne moram sama boriti sa svijetom. Možda zvuči ludo, ali
od trenutka kad su nam se pogledi susreli na terminalu, zbog njega se osjećam
kao da nisam sama.
Palcem mi prijeđe preko donje usne i kralježnicom mi prolete trnci.
Pomislim da će me poljubiti. Želim da me poljubi. Ali ne učini to.
“Uskoro”, obeća kao da zna koliko žudim za njegovim usnama. Mobitel
mu zazvoni, a on doda: “Ne dovoljno brzo.”
Odmakne se od mene, a ja ga želim povući natrag prema sebi. Želim
ponovno osjetiti njegove ruke na svojem tijelu, njegovu nogu pritisnutu na
moju. Ali već se javio na poziv, prelako odbacujući ono što ja ne mogu. “Da”,
obrati se svom sugovorniku, “sletio sam.”
Stisnem šake i zarijem nokte u dlanove. Nemam nikoga tko bi me nazvao
i pitao jesam li ja sletjela. Imam samo sebe. I bez obzira na to koliko me Liam
privlači, mogu imati samo sebe.
Ali kad bacim pogled na njegov profil, za trenutak se pretvaram da je
doista sa mnom i da sam ja doista s njim. Kao da nakratko sanjam lijepi san
usred velike noćne more.

34
 Book as passion
***
TRIDESET MINUTA NAKON ŠTO smo krenuli iz zračne luke limuzina
se zaustavi. Liam uzme moju ručnu torbu i iziđe na pločnik, a vozač mi otvori
vrata. Iskoračim iz automobila i odmah osjetim svjež večernji povjetarac koji
mi daje do znanja da više nisam u New Yorku. Ulica je puna luksuznih
restorana i trgovina i, unatoč tome što je gotovo ponoć, ljudi opušteno šeću
naokolo.
S ključem stana u ruci, pogledam iza sebe i ugledam još trgovina i hotel,
a pred sobom balkone stanova iznad trgovina.
“Ostavite moje putne torbe gdje jesu”, čujem Liama kako govori vozaču
prije nego što mi se pridruži noseći moj mali kovčeg i kožnatu torbu. “Koji ti
je broj stana?”
“222, ali ne vidim ulaz.”
“Vozač kaže da je ulaz u dizalo pokraj trgovine s kuhinjskom opremom.”
Ugledavši trgovinu SurLa Table o kojoj očito govori, okrenem se prema
njemu i posegnem za kovčegom. “Hvala ti na vožnji.”
No on i dalje drži obje moje torbe i ne pušta ih. “Sama si u novome gradu.
Ne puštam te samu u stan u kojem još nikad nisi bila.”
“Vozač...”
“Dobio je dobru napojnicu.” Pokaže mi da krenem i počne hodati,
zapravo mi ne dajući priliku da se usprotivim.
Zurim u njega i razmišljam o tome kako sam na nesigurnom tlu, bez
iskustva s tako dominantnim i tvrdoglavim muškarcem kao što je on. Nisam
razmislila o ovom dijelu večeri kad sam prihvatila vožnju. Nemam pojma što
me čeka u stanu. Što ako je ondje nešto što ne želim da Liam vidi?
Požurim za njim, premda to u visokim potpeticama ne izgleda pretjerano
elegantno. “Doista ne moraš...”
Pogleda me preko ramena. “Točno. Ne moram. Ti ne moraš. Ali dogodit
će se, bejbe, i oboje to znamo.”
Srce mi podivlja na tako očito zločestu seksualnu aluziju. “Mislila sam na
to da me ne moraš pratiti do vrata.”
Zlobno mi se nasmiješi. “Ja nisam mislio na to.”

35
 Book as passion
“Liame...”
“Amy.” Zastanemo kraj vanjskog dizala i on pritisne gumb, a u očima mu
vidim koliko se zabavlja. “Kad počinješ raditi?”
Dizalo zazvoni i vrata se otvore. “Ne znam.” Zakoračim unutra,
pokušavajući smisliti odgovor koji nije laž.
Liam uđe za mnom i pritisne gumb. “Ne znaš?”
“Prvo se moram smjestiti.”
Namršti se, ali čak je i tako namršten zgodan. “Koliko dobro poznaješ
novog poslodavca?”
Sad se ja namrštim. “Koliko dobro itko poznaje svog poslodavca?”
“Preselila si se u drugi grad zbog tog čovjeka.”
“Posao nije osoba, a o njemu znam koliko i o tebi.” Vrata dizala opet se
otvore i ne dajem mu priliku da mi proturječi. Iskoračim u hodnik prekriven
sagom koji me podsjeti na hotelski hodnik i ugledam znak koji me usmjerava
nadesno.
“Šef ti se nije pobrinuo da večeras sretno stigneš u stan”, naglasi on dok
mi se pridružuje i odlazimo do posljednjeg stana na kraju hodnika. “Ja jesam.
Imaš li ključ?”
Podignem ga između dva prsta i zastanem ispred vrata s odgovarajućim
brojem. Ali o njima ne mogu razmišljati kao o “svojim vratima”. “Evo ga.”
“Ući ću da se uvjerim da si na sigurnom.”
“Ovo je dovoljno”, brzo ga uvjeravam.
“Ne znaš što te čeka unutra.”
Upravo tako. “Čeka me prazan stan. I ne poznajem te, Liame. Ne mogu
te pozvati unutra.” Nemam pojma što me nagnalo da to kažem, ali dodam još i
ovo: “Ne večeras.”
“Bolje nego nikad”, odgovori mi. “Ali nisam serijski ubojica, a možda tvoj
novi šef jest. Pusti me da provjerim stan prije tebe. Možeš ostati vani dok to
obavim.”
“Ne puštam te unutra.”

36
 Book as passion
Nagne se prema meni i pritisne ruku na vrata iznad mene. Osjećam
toplinu njegova tijela i gotovo da mogu okusiti njegov muževan miris. Ili
možda samo želim okusiti njega.
“Uzet ću sobu na drugoj strani ulice”, konačno progovori.
“Hotel ti je preko puta?”
“Sad će biti. Vratit ću se za petnaest minuta s popisom restorana koji su
otvoreni u ovo doba noći, pa možemo odabrati neki od njih. Zovem se Liam
Stone, Amy. Proguglaj me na računalu i znat ćeš da mi možeš vjerovati.”
“Nemam računalo.”
“Ni dovoljno odjeće za selidbu iz jedne države u drugu.”
Tu primjedbu nisam mogla izbjeći. “Poslala sam je poštom zajedno s
ostatkom stvari.”
Ne izgleda baš uvjereno. “U redu. Proguglaj me. Možeš i na mobitelu.”
“Pokvaren je. Sutra moram nabaviti novi.”
“Pokvaren je.” Glas mu je bezizražajan.
“Da. Pokvaren je.”
Na trenutak me proučava. “Ostani ovdje i još ne ulazi.” Bez daljnjih
objašnjenja uputi se prema dizalu.
Zbunjeno otvorim usta da viknem za njim, ali brzo odustanem. Ponoć je.
Ljudi spavaju. Uđe u dizalo i, bez obzira na to što planira, znam da će se vratiti
— što znači da moram brzo djelovati. Otključam vrata stana, upalim svjetlo i
odvučem kovčeg i torbu sa sobom.
Malen hodnik vodi uz kuhinju s lijeve strane ravno u otvoreni prostor
za blagovanje i dnevni boravak. Nasreću, ima i namještaja, što je više nego što
sam imala kad su me poslali u New York. Proučavam glomazni smeđi kauč i
dva stolca, pa na jednostavnome drvenom stolu za ručanje ugledam
omotnicu. Spustim torbu na pod i sjednem na jedan od drvenih
stolaca usklađenih sa stolom te posegnem za omotnicom.
Sadržaj me razočara nedostatkom informacija. Unutra je samo ugovor o
najmu stana, s bilješkom koja mi kaže da ga potpišem i predam u ured agenta
za nekretnine. Najamnina za prvi mjesec već je plaćena.

37
 Book as passion
I to je to. Nema nikakvih informacija o onome što se dogodilo. Nikakvog
objašnjenja o opasnosti u kojoj bih se mogla nalaziti. Nigdje nema trokutastog
simbola. Srce mi počne ubrzano kucati. Na svakoj uputi koju dobijem trebao bi
biti simbol. Možda je ovu bilješku smatrao dopunom posljednje, pa simbol nije
bio potreban?
Ne znam što to znači. Ne mogu razmišljati. Moram se riješiti Liama i otići
do bankomata da vidim s koliko novca raspolažem. Trebam li pobjeći? Ne
znam. Jednostavno ne znam.
Moram rješavati jednu po jednu stvar. Prvo Liam, a ostalo poslije.
Ustanem od stola, požurim natrag do vrata i otvorim ih, a onda
iznenađeno ciknem kad ispred njih ugledam Liama u tamnoplavoj majici
napeto zategnutoj preko prekrasnih prsa. I ne izgleda sretan.
“Rekao sam ti da ne ulaziš. Nije bilo sigurno.”
Ne ljutim se na njegov ukor jer mi se sviđa osjećaj da se brine zbog mene.
“Pa, kao što vidiš, ušla sam i sa zadovoljstvom mogu izvijestiti da Godzilli nema
ni traga.”
Ne izgleda ništa zadovoljniji nego koji trenutak prije. “Poslije ćemo o
tome.”
Lice mi se opusti. Nisam sigurna da li u ovom trenutku dobro razumijem
ono što se oko mene zbiva. Zašto na bilješci nije bilo simbola? “O čemu?”
“Poslije”, odsječno ponovi i doda mi iPad. “Otvorio sam ti svoju stranicu
na Wikipediji. Pogledaj je. Ravno preko puta je hotel. Uzet ću sobu u njemu i
raspitati se gdje možemo jesti u ovo doba.”
Oči mi se rašire. “Imaš stranicu na Wikipediji?”
“Da. Imam stranicu na Wikipediji i bez obzira na neke neautorizirane
informacije na njoj, prilično je točna. Idem se prijaviti u hotel. Vratit ću se za
nekoliko minuta.” Okrene se i zakorači prema dizalu.
“Liame, čekaj.” Zastane i pogleda me. “Ja nemam stranicu na Wikipediji.
Nisam nitko poseban.”
“Ti si ti. To je jedino važno.” Okrene se i ode.
Ti si ti. No baš to i jest problem. Ja nisam ja.

38
 Book as passion

PETO POGLAVLJE

WIKIPEDIJA KAŽE DA JE LIAM STONE povučeni milijarder i filantrop

koji je vrlo mlad izgubio roditelje pa ga je k sebi uzeo jedan od najglasovitijih
arhitekata u povijesti. Liam je naslijedio golemo bogatstvo svojeg mentora ali,
kako izgleda, i njegovu vještinu. U dobi od samo trideset jedne godine
najbolje je plaćeni arhitekt na svijetu i smatra se pravim
genijalcem arhitekture.
Odloživši iPad, pritisnem prste na pulsirajuće sljepoočnice. Gotovo je
smiješno što sam uistinu pomislila da bi Liam mogao biti moj nadzornik. Ima
toliko pametnijih stvari kojima bi se taj čovjek mogao baviti i stvarno ne znam
zašto provodi vrijeme sa mnom. Osim ako ne želi samo seks. Ja to svakako
imam na pameti i možda bih samo trebala s njime provesti noć i pustiti da me
zavede na nekoliko sati. Ono što me čeka neće nestati do sutra. Jedna večer
zabave čak bi me mogla spasiti od totalnog psihičkog sloma.
Zašto sam onda razočarana što ova priča s njim nije više od seksa? Ne
može biti više. Otišla sam u stan da ga se riješim, a kad se vrati, trebala bih se
pretvarati da me nema.
Ali kad se začuje kucanje na vratima skočim na noge i požurim ih
otvoriti, gotovo progutavši jezik od učinka koji ima na mene. Taj muškarac
izblijedjele levisice i običnu majicu nosi kao da su skrojene za njega. Istodobno
me gleda kao da sam večera i kao da će me polizati s tanjura.
“Gotova s istraživanjem?” pita me.
“Da. Pročitala sam tvoju stranicu s Wikipedije.”
“I?”
“Bogat si, talentiran i zašto si opet pred mojim vratima?” I zašto ti ne
kažem da nestaneš?
“Zato što me nisi pozvala unutra.”
“Sasvim sigurno mi ne izgledaš kao neki vuk samotnjak.”

39
 Book as passion
Usne mu trznu i prije nego što trepnem krene prema meni, spusti mi
ruke na ramena i velikim me tijelom pogura u stan.
“Liame”, pobunim se. Donekle. Zapravo, nisam sigurna da se uopće
bunim.
“Amy”, uzvrati mi.
Živci ne bockaju. “Ne radi to.”
Zatvori vrata, pritisne me uza zid, a moćnim bedrima zarobi moja. “Što
radim, bejbe?”
Njegovo mi tepanje čudno djeluje na želudac, a slično djeluju i njegova
čvrsta prsa pod mojim prstima. “Rugaš mi se kad ti izgovorim ime.”
“Uvjeravam te da ti se ne rugam. Rekao sam ti kako me uzbuđuje kad mi
kažeš ime.”
Nisam uopće vješta u ovoj igri koketiranja riječima koju je zaigrao i zato
se prebacujem na ono u čemu sam dobra. “Nisam te pozvala da uđeš.”
“Nisi?” pita me, a oči mu zaiskre od zadovoljstva.
“Ne.” I premda nemam pojma kako se nositi s ovako iskusnim i
nevjerojatno seksi muškarcem, njegova mi zaigranost ipak malo olakšava.
“No”, kaže glasom s nagovještajem nestašluka, “radije bih te poljubio u
privatnosti. Mi samotnjaci smo takvi.”
Pomislim da ću eksplodirati od napetosti. Želi me poljubiti. Želim da me
poljubi. “Nisi ti nikakav samotnjak”, optužim ga, pitajući se kako je Wikipedija
mogla toliko pogriješiti.
Oči mu se zamrače i suze. “Kako bi me onda opisala, Amy”, pita, a glas
mu je ponovno dubok i hrapav. Tako djelujem na njega, a ta me pomisao
uzbuđuje i plaši.
“Zahtjevan”, kažem gotovo bez daha.
Prsti mu se oviju oko mog vrata i povuče mi usne prema svojima,
izazivajući me obećanjem poljupca. “Nemaš pojma koliko mogu biti
zahtjevan.” I s tim erotskim obećanjem jezik mu klizne u moja usta, svileno,
užareno milovanje koje kao da mi dodiruje svaki djelić uzdrhtalog tijela. Okus
njega, vrele strasti i požude, pohara mi čula, a dlan mi se raširi na njegovim
čvrstim prsima.

40
 Book as passion
Začujem njegov tihi uzdah, rukom mi pogladi stražnjicu i povuče bedro
prema sebi dok mu se debela nabrekla muškost zariva u moj trbuh. “Želio sam
te okusiti od trenutka kad sam te vidio na terminalu”, promrmlja, a dah mu je
topao i zavodljiv na mojim ustima.
“Slobodno to ponovi”, šapnem i sama sebe iznenadim svojom
odvažnošću. Nikad, baš nikad nisam poznavala nikoga tko bi me tako uzbudio.
“Učinit ću mnogo više nego te poljubiti, bejbe”, obeća, a usne mu posve
prekriju moje, jezik mu još jednom uđe u moja usta, a osjećam ga i među
bedrima. Nikad još nisam osjetila takvu žudnju i previše mi se sviđa da bi mi
išta pokvarilo užitak. Ova je noć za mene, pomislim, i ta me misao posve
oslobodi.
On nije sličan nikome koga sam ikad poznavala i vjerojatno ga nikad više
neću vidjeti. Odlučna uživati u svakoj minuti s njim i u svakom centimetru
njegova tijela, potonem u njegov poljubac, jezikom milujem njegov i upijam
ga. Zavučem mu ruke pod majicu i pipam tvrde mišiće ispod tople, napete
kože. Uživam dok ga diram i ne mogu prestati, a iznutra drhtim od svakog
dodira.
Samopouzdanje mi je sve veće i rukom tražim put niz patentni zatvarač
njegovih hlača. Rukom uhvati moju, odmakne usne s mojih, a prste mi skine s
vrata i mrsi mi kosu povlačeći mi glavu unatrag blagom, vrlo erotičnom silom.
“Koliko ti je godina?”
Pitanje me malo uzdrma. To nije ono što djevojka želi čuti kad dodiruje
nekog muškarca. “Zar je važno?”
“Koliko imaš godina, Amy?”
“Dvadeset četiri.” Ne znam ni zašto sam mu odgovorila. Nisam trebala
odgovoriti.
“S koliko si muškaraca spavala?”
Glasno uzdahnem. “Ne možeš me to pitati.”
“Upravo sam te pitao. S koliko?”
Ne sviđa mi se kamo je ovo otišlo. Ne sviđa mi se što iznenada ne znam
misli li da sam djevica zbog manjka iskustva ili drolja zbog odvažnog ponašanja.
U svakom slučaju, ovo više nije bijeg koji mi je trebao.

41
 Book as passion
Pokušam se odgurnuti od njega, ali drži me jednako čvrsto. “Pusti me”,
zasikćem na njega. “Ovo je bila pogreška. Ne poznajem te. Ja ne radim ovakve
stvari.”
“Posve je jasno da ne radiš ovakve stvari”, kaže i pusti me, ali zapravo
mrzim što mi je žao zbog toga poslije svih osjećaja koje je u meni probudio. I
zbog olakšanja koje osjetim kad stavi ruke s obje strane moje glave,
zarobljavajući me kao da ne želi da pobjegnem. “Ali ja ih radim, Amy. Često
radim ovakve stvari. Imam kratke afere sa ženama koje znaju da me sutra
više neće biti. Sa ženama kojima nije dovoljno stalo do mene da mi doznaju
ime ili koliko novca imam.”
Moj se obrambeni sustav rasplamsa i na rubu sam bijesa. Optužuje li me
da sam djevica, drolja ili sponzoruša? “Ja nisam pokušala doznati tko si. Rekao
si mi da pročitam stranicu na Wikipediji. Donio si mi svoj iPad s otvorenom
stranicom.”
“Znam. Želio sam da me upoznaš i da mi vjeruješ. Još uvijek to želim.”
Više nisam tako ljutita, ali sam posve zbunjena. Ovaj me muškarac
zbunjuje. “Ne razumijem. Upravo si rekao... zašto si ja ne...” Bože, ja sam
obrazovana žena, a izgubila sam sposobnost sastavljanja suvisle rečenice.
“Iz istog razloga zbog kojeg sam ti u avionu pokazao svoj dizajn.”
“A on je?”
“Zato što sam, unatoč svim svojim pravilima, to želio učiniti.”
“Ne znam što to znači.”
“Dopusti da ti objasnim.” Obrazom klizne po mojemu, zalisci mu
senzualno zagrebu moju nježnu kožu i prisloni mi usne na uho. “Ti si lijepa
žena koja zaslužuje da bude propisno pojebana, a iz tvojih postupaka i tvojih
odgovora na moja pitanja zaključujem da to nikad nisi bila. Želim biti muškarac
koji će to ispraviti. Jako to želim.” Ovije mi ruku oko struka i prikuje me za
sebe kao da se boji da ću pobjeći, a slobodnom mi rukom pogladi kosu i
hrapavim glasom doda: “Vjerojatno previše.” Njegove intenzivno modre oči
zagledaju se u moje kao da ih pretražuju. “Ne znam od čega bježiš, ali znam da
bježiš.”
Srce mi zalupa poput čekića. “Ne, ne bježim.”

42
 Book as passion
Usnama ovlaš dodirne moje. “Ne tražim da mi kažeš zašto”, nastavi, ne
obazirući se na moje poricanje. “Ali namjeravam te natjerati da zaboraviš sve
osim osjećaja mog jezika i moje kite duboko u sebi.”
Zatvorim oči i duboko u trbuhu osjetim skupljanje topline koja mi se
zatim spusti između bedara. Nikad mi nijedan muškarac nije rekao “pojebati”,
a kamoli da bi obećao da će me valjano pojebati, ali bojim se da će me on
natjerati da zaboravim zašto je dobro šutjeti. “Ne znam. ”
“Pogledaj me, Amy.” Glas mu zvuči zapovjedno, a iz razloga koje ne
mogu objasniti, moram mu se pokoriti. “Ja znam”, obeća mi. “I želim biti
muškarac koji će se pobrinuti da i ti znaš.”
Pobrinut će se da i ja znam. To je baš ono što trebam čuti. Obećao je da
će biti zahtjevan i da će me odvesti na nepoznati teritorij, ali obećao je i da
tamo neću ostati u mraku. Umorna sam od mraka.
Obavijam ruke oko njegova vrata i tako mu jasno dam do znanja koliko
mi je ovo važno. “Želim znati. Trebam znati.”
U očima mu vidim odobravanje, u njihovoj dubini nazire se strast, jedna
od njegovih jakih ruku miluje mi lice, a onda mu se usne spuste na moje. Kuša
me jezikom i sad je drukčiji, mi smo drukčiji. Poljubac je vreliji, divlji,
neobuzdan i osjećam da na neki način polaže pravo na mene, kao da postojim
samo zato da me uzme. A ja i želim da me ovaj muškarac uzme. Neopisivo to
želim.
Još me ljubi, kao da me se ne može zasititi, podigne me s poda i rukama
me zgrabi za stražnjicu. Omotam mu noge oko struka, jedna mi cipela padne
na pod, a onda odbacim i drugu. “Gdje je spavaća soba?” pita dok užurbanost u
njegovu glasu odražava ono što i ja osjećam.
“Mislim da je desno.”
Krene u tom smjeru, a ja zarijem glavu u njegov vrat, udišem njegov miris
i kroz izmaglicu žudnje počinju se probijati djelići sjećanja. Guram ih od sebe
jer se ne želim vraćati u prošlost dok imam ovog muškarca pokraj sebe.
Kad dođemo do spavaće sobe, tiho opsuje. “Nema plahti, jastuka ni
pokrivača”, kaže mi vraćajući se u hodnik. “Tvoj se šef trebao pobrinuti za to.”
“Sigurna sam da nije mislio...”

43
 Book as passion
“Upravo tako. Vodim te u svoj hotel, gdje te od glave do pete mogu lizati
na pravoj posteljini.”
“Molim? Ne.” No premjesti me u rukama i uhvati kvaku na vratima,
Stani!
Liam se uspravi i ne izgleda zadovoljno. “Zašto da stanem?”
Pokušavam brzo smisliti odgovor, iskopati jednu od mnogih laži kojima
se koristim. “Stan mi je točno preko puta hotela. Viđat ću osoblje hotela u
susjedstvu. Ne želim da me svaki put kad ih sretnem smatraju droljicom koju
je neki bogatun na jednu noć odvukao u krevet.”
Upitno me pogleda. “Bogatun? Droljica?”
“Tako će izgledati, Liame.”
Namršti se i spusti me na pod, pritisne me o vrata, a ruke mi posesivno
stavi na struk. “Ti nisi drolja. Znaš to, zar ne? ”
Mrzim ispriku koju sam upravo izrekla, laž kakav je i cijeli moj život, a
pomisao da bi ga ona mogla istjerati kroz vrata, da me možda više nikad neće
dodirnuti, dovoljno je nepodnošljiva da me ohrabri. “Ako me želiš jebati, učini
to ovdje i sada. U suprotnom, laku noć, Liame. I hvala na vožnji.
Stavi ruke na bokove i više me ne dodiruje, a ja ne mogu vjerovati koliko
žalim za time. Navikla sam biti sama. Nisam navikla da me dodiruju. “Ovo je
ludo, Amy. Stan ti nije spreman za život u njemu.”
Ovo mjesto nije i nikad neće biti moj stan. Ali on to ne može znati.
“Večeras trebam biti ovdje”, kažem mu, nezadovoljna načinom na koji mi glas
puca.
I Liam to zamjećuje. Vidim to u blagom svjetlucanju u njegovim očima.
“ Trebaš biti ovdje?”
“Da.” Prokletstvo, glas mi je jednako neodlučan kao i prije nekoliko
trenutaka. “Trebam biti ovdje.”
Nagne se prema meni, jedna mu je ruka na zidu kraj mojeg lica, njegovo
veliko tijelo blizu mojeg, ali i dalje me ne dodiruje. Zašto mi je toliko potrebno
da me dira?
“Onda i ja večeras trebam biti ovdje”, odlučno objavi. “Večeras
ćemo mi biti ovdje.”

44
 Book as passion
Mi. Znam da ta riječ zapravo ne znači ništa. U pitanju je samo jedna noć.
Ali sviđa mi se to “mi”. I očajnički želim zaboraviti sve osim njega. Podignem
se na nožne prste i pritisnem usne na njegove.
Njegova mi ruka opet obujmi struk i privuče me bliže a tijelo mu je toplo,
dobrodošlo sklonište od noćne more koju sam ostavila ispred ovih vrata.
“Večeras ne idem nikamo gdje nema tebe”, obeća.
To je dovoljno. Mora biti dovoljno. Bit će dovoljno. “Dobro. I ne želim
da odeš.”
Jedva da sam to izustila kad me okrene prema vratima. “Što to radiš?”
pitam ga.
Još mi se približi, bokovi mu zarobe moje, a debeo hrbat njegova
nabreklog uda pritisne mi stražnjicu. “Pripremam te.”
“Pripremaš me”, dahnem. “Za što?”
Povuče mi jaknu niz ramena, omota mi je oko ruku, a onda me okrene
da gledam u njega. “Možeš oslobodite ruke, ali nemoj.”
“Ne.” Znala sam da će zatražiti previše. “Ne mogu to učiniti. Ne mogu...”
Stavi mi dlanove na obraze. “Duboko diši, bejbe. Znam da si na
nepoznatom terenu i znam da me jedva poznaješ, ali samo ću te natjerati da
svršiš. Čisti užitak, ništa drugo. Kad se čini da su stvari izvan kontrole, znam
da misliš da moraš imati kontrolu. Ali katkad je sigurno mjesto na kojem je se
možeš odreći najbolji način da blokiraš sve ostalo. Dopusti mi da ti pokažem
da sam ja to sigurno mjesto.”
Ali sutra ga više neće biti, a što će biti sa mnom? U koje će mjesto moj
um otputovati i hoću li se vratiti tamo gdje sam prije bila? “Odričeš li se ti ikad
kontrole?”
“Ne. To nije za mene.”
“Ali misliš da će biti za mene.” Samo želim... više. Više razumijevanja.
Više... njega.
“Svidjet će ti se. Dopusti da te naučim, Amy.”
Da me nauči. O tome je govorio u avionu. A to je toliko izvan svega što
mi je poznato da ne znam ni u kojem bih smjeru krenula. Žudim za onime što
će mi pokazati, ali bojim se što ću ja pokazati njemu.

45
 Book as passion
“Ima li stvari koje ti moraš blokirati, Liame?” Nestrpljivo iščekujem
njegov odgovor koji mi se čini važan, premda ne znam ni što očekujem ni što
bih htjela da kaže.
“Da, bejbe”, iznenadi me njegov odgovor, “imam. Spoznati da ti je bijeg
potreban i priznati to, iako možda samo sebi, jest kontrola.” Iznenađena sam
njegovom spremnošću da podijeli nešto tako osobno sa mnom. I više sam nego
uzbuđena ovim muškarcem i kad mu prst prijeđe po mojoj koži iznad ruba
bluze osjećam taj dodir u svakoj stanici tijela. “Znam to i predobro.” Počne mi
otkopčavati bluzu. “Sad ću ti pokazati kako ćemo zajedno pobjeći.”
Sviđa mi se kako to zvuči, ali...
“Baš ovdje u hodniku?” pitam. Bluza mi se rastvorila i otkrila tanku čipku
koja mi prekriva grudi.
“Bas ovdje u hodniku.” Užarenim mi pogledom prati grudi, njegovi vješti
prsti završavaju s gumbima i otvaraju mi prednju kopču grudnjaka. Prekrije mi
grudi rukama i istodobno trlja nosom moj vrat, a mješavina erotike i nježnosti
pali mi čula i smiruje živce. “Mirišeš na suncokrete.”
“Moj parfem”, šapnem i misli mi neočekivano odlutaju u New York gdje
je ostalo sve što sam imala.
“Savršen je”, kaže i povuče me za bradavice, a neočekivana gorko-slatka
bol ne ostavi mjesta za misli o životu koji sam izgubila. Žudim samo za
sadašnjim trenutkom, za njime, za bijegom koji mi je obećao. Trepavice mi
trepere, on hitro klekne, povuče mi suknju prema gore, a ja jedva čekam da ga
osjetim u sebi. U magli sam požude, suknja mi je već zgužvana oko struka, a
jezik mu slijedi gornji dio samostojeće čarape i zatim putuje uz moju nogu pa
niz nju. Potreba da oslobodim ruke, da zarijem prste u njegovu gustu, tamnu
kosu i prisilim mu usta da budu tamo gdje ih želim gotovo je neizdrživa.
“Želim te dirati”, zadihano mu kažem. “Moram te dirati.”
Oči mu susretnu moje, vrele od žudnje i tamne od zapovijedi. “Još ne”,
zapovjedi mi i bez upozorenja omota prste oko tankih vrpci na mojim
bokovima i povuče mi gaćice do stopala. Liamovi prsti zatim istražuju glatko,
vlažno središte mojega tijela, usne su mu na mom bedru, zadirkujući kamo bi
mogle poći, a ja se nadam da uskoro i hoće.
Gurne dva prsta duboko u mene, a ja dahnem i zastenjem. Tako sam
mokra i napaljena da sam sigurna da ću svršiti prebrzo. Pokušavam se

46
 Book as passion
oduprijeti osjetima koji mi nastaju duboko u trbuhu i šire se u međunožje, ali
gutaju me kao crna rupa u kojoj ne postoji ništa osim užitka i povlače me
duboko u središte sve snažnijih i sve slasnijih osjećaja. Oni me
svladavaju, on me svladava, a stezanje između nogu postane tako jako da se
zatresem i zamalo padnem.
Liam ovije ruku oko mene i pridrži me da ne padnem, jezik mu usporava
dok mi mišići popuštaju, a ja se opuštam. Povuče mi jaknu sa zapešća, pa radi
stabilnosti omotam ruke oko njega i zarijem lice u njegov vrat. Spušta me sa
sobom dok sjeda leđima oslonjen na vrata, a ja raširenih nogu sjedim na njemu i
razmišljam samo o tome kako mi je neugodno. Jesam li svršila za samo jednu
minutu? Dvije? Nadam se da je bilo barem pet.
“Amy”, promrmlja napokon Liam. “Pogledaj me.”
“Ne, ne mogu.”
“Možeš”, kaže on čvrstim glasom, podižući mi lice do svojeg. “Nemaš se
čega stidjeti.”
“Ne mogu si pomoći.” Glas mi podrhtava jer se nikad nisam osjećala tako
izloženom. “Bila sam...”
“Prekrasna.” Podigne ruku i dlanom mi pokrije obraz. “Apsolutno
prekrasna i seksi.”
Prigušeno se nasmijem. “Bila sam brza. Neugodno brza.”
“Sviđa mi se što te mogu tako lako uzbuditi.” Laganim mi pokretima
skine bluzu i grudnjak s ramena i u sekundi opet ne znam za sebe. Kad mi
nježno poljubi rame, a njegov mi uzavreo pogled prijeđe preko golog poprsja,
grudi mi smjesta otežaju i bradavice se napnu.
Njegove se oči dignu do mojih. “I sviđa mi se da ti se sviđa kad te gledam.”
Prstom mi lagano draška bradavicu i niz leđa mi proleti drhtaj čistog užitka.
Osmjehne mi se. “I da tako reagiraš kad te dodirujem.”
U prsima počnem osjećati stezanje. Emocionalno sam smlavljena iako
bih samo trebala biti uzbuđena. Jedva poznajem ovog muškarca, a on ipak
duboko prodire u moju dušu i priča sa mnom kao nitko prije.
Ali to je sigurno samo pritisak današnjih događaja. Nema veze s njim.
Odvratim pogled i pokušam se sabrati, ali prstom mi podigne bradu i
prisili me da ga pogledam. “Ne skrivaj ono što osjećaš, bejbe. To je najvažnije u

47
 Book as passion
dobroj jebačini: sirova je i iskrena. Nema ograničenja u vremenu, stida ni
živaca — to smo samo mi i jebemo se. Osjećamo. Zajedno smo. Sve drugo
ostavljamo na vratima.” Nasmiješi mi se opušteno i seksi, rukama mi klizi po
leđima, a čelo mu je naslonjeno na moje. “Sa mnom se nikad nemoj stidjeti.”
Prsti su mi na njegovu obrazu, meke čekinje njegovih zalizaka grebu mi
kožu, a napetost iščezava u zavodljivom obećanju njegovih riječi. “Trudim se.
Ovo je...” Ponestaje mi riječi, kao da ne znam što sam namjeravala reći niti što
doista osjećam.
“Pomoći ću ti.” Prstom mi klizne niz obraz. “Jedini razlog zbog kojeg sam
htio ići u hotel bilo je to što sam želio da ovo bude dobro za tebe. I mislim da
ti noćas treba ugađati.”
“Ne mogu”, šapnem, dvije riječi — toliko rječite, toliko iskrene —
izrečene prije nego što sam ih stigla zaustaviti.
Nagne se prema natrag i osjećam se golom, ali ne samo zato što sam bez
bluze nego jer me njegovo prodorno proučavanje ogoljuje. I mislim da može
vidjeti moju želju da pobjegnem u njegov svijet i umaknem svojem, barem
nakratko. Usto se bojim da sam mu dopustila da vidi previše.
Pripremajući se za pitanje koje će mi postaviti, čekam da razbije tišinu.
Ali čini se da dobro zna kad me može pritisnuti, a kada ne, i ne razumijem kako
me muškarac koji je jučer bio potpun stranac poznaje ovako dobro.
Ne skidajući pogled s mene, rukama posegne iza sebe i povuče košulju
preko glave. Tijelom mi prostruji iščekivanje da ga vidim golog, da budem gola
s njim. Ali on mi navuče svoju košulju preko glave, a intenzivni miris njegove
kolonjske vode zadirkuje mi nosnice. “Što to radiš”, pitam ga, nevoljko gurajući
ruke kroz rukave.
“Dajem ti do znanja da ne idem nikamo. Noćas ću biti s tobom. Bit ću s
tobom i ujutro. I tada ćeš još nositi moju košulju— jer oboje znamo da u
kovčegu nemaš odjeću.”

48
 Book as passion

ŠESTO POGLAVLJE

ODMAKNEM SE OD LIAMA i ustanem. “Rekla sam ti da mi stvari stižu

poštom.”
Već me nadvisio, privlačno golih prsiju sa savršenim žbunićem tamnih
dlaka na prsnim mišićima. “Ne tražim odgovore”, uvjerava me. “Objasnit ćeš
mi kad budeš spremna.”
Ali nikad neću biti spremna.
Iz džepa izvadi mobitel. “Naručit ću plahte i jastuke iz hotela.”
“Nemoj. Nisam te pozvala da ostaneš.”
“Želiš da ostanem.”
“Ne možeš ostati.”
“Želiš li da ostanem?”
Sad me to doista pita, i da, želim da ostane. Trebala bih reći ne, ali ne
mogu to izgovoriti. “Nije tako jednostavno.”
Liam me povuče k sebi. “Onda ću pojednostaviti, Amy. Ti želiš da
ostanem. Ja želim ostati. Dakle, ostajem.” Pogladi mi kosu. “A i treba ti pomoć.
Ja ću ti pomoći, bejbe. Nisi sama.” Tijelo mi pohara tornado emocija. Zbog
njegove ljubaznosti iz sažaljenja ne osjećam se baš kao Pepeljuga i radije bih
bila sama. “Ne”, prosikćem. “Ne želim tvoju pomoć.”
“ Treba ti moja pomoć.”
Bijesna i postiđena, osorno mu odgovorim: “Kako smo od toga da me
valjano pojebeš došli do toga da mi želiš pomoći jer mi očajnički treba pomoć?”
“Ispravak. Ti si prekrasna žena koju još uvijek planiram valjano jebati,
mnogo puta ako će biti po mojem. A svaki dan naiđem na nekoga tko treba
moju pomoć i pomažem kad mogu. Ali ovdje sam s tobom jer ti si ti.”
“Prestani to govoriti”, izlanem. “I ne znaš tko sam ja.”
“Ali želim znati.”

49
 Book as passion
U tome i jest problem. Ja također želim da zna, ali ne može. “Ovo je
trebala biti samo jedna noć.”
Izgleda kao da ga sve ovo zabavlja. “Ne sjećam se da smo se složili oko
toga i zato bi bilo dobro da poradim na tome da zaslužim i drugu. Time sto ću
ti noćas priuštiti dobru noć.”
Misli li on da moj tektonski orgazam nije bio dovoljno dobar?
Na mobitelu utipka broj. “Ovdje Liam Stone”, obavijesti osobu na
drugom kraju. “Prije otprilike pola sata odsjeo sam u predsjedničkom
apartmanu. Točno. Sve je u redu, ali sad sam u stanu prijateljice preko puta
koja se upravo uselila, no nije joj stigla jedna kutija sa stvarima. Trebaju joj
plahte za bračni krevet, jastučnice, deka, ručnici i potrepštine za kupaonicu.
Platit ću vam dvostruko od službene cijene ako ih dostavite preko puta, a onaj
tko donese stvari bit će dobro nagrađen.”
Pritisnem ruku na lice i okrenem se od njega, pa odem do kraja hodnika
i zurim u stan koji nije moj, ali je sve što imam. Što sam učinila kad sam ovamo
dovela Liama? Odlučio mi je pomoći i ima dovoljno novca da otkrije sve što ga
zanima. Ako moj nadzornik nije predvidio baš sve detalje, Liam će otkriti
tko sam. A to bi moglo ubiti i njega i mene.
“Savršeno”, čujem Liama, a glas mu se približava. “I samo da bude jasno,
apartman je moj na neodređeno vrijeme, pa vas molim da provjerite je li tako
rezervirano.”
Na neodređeno vrijeme? Pomisao da bih mogla biti preko puta ovog
muškarca i jednostavno ga ignorirati, kao što sam se na trenutak ponadala,
očito je bila čisto ludilo. Liama Stonea sigurno ne ignoriraš ako on ne želi biti
ignoriran.
Okrenem se i vidim da je samo nekoliko koraka od mene, a pogled mi
padne na njegov ravan, gol trbuh. Usta mi se smjesta osuše — i to ne samo zato
što na sebi nema odjeću, što bi samo po sebi bilo dovoljno. Pupak mu uokviruje
tetovaža matematičkog simbola pi, a preko njega je broj 3,14. Ispod simbola
redovi brojeva koji prikazuju beskonačni niz vrijednosti broja pi oblikuju
obrnuti trokut koji mu zamamno nestaje u hlačama.
“Može li se nešto pojesti u ovo doba”, upita Liam sugovornika, a od
zvuka njegova glasa podignem oči. Razigran ton protkan je muževnim

50
 Book as passion
zadovoljstvom. Osloni se o rub drvenog stola za blagovanje i odmakne mobitel
od usta. “Je li pizza u redu i ako jest, kakvu želiš?”
Pizza, Amy. Prestani razmišljati o tome gdje završava onaj brojevni
niz. “Sir. Volim pizzu sa sirom.” Krenem prema kuhinji jer mi treba prostora,
moram razmisliti.

U sićušnoj prostoriji tražim nešto čime bih se zaokupila da se

usredotočim. Otvaram ormariće da vidim ima li kakvih zaliha. Ništa. Ni hrane
ni posuđa, ništa što bih uredila ili očistila. Ništa na što bih mogla misliti osim
Liama, a on više nije prilika za bijeg. Samo je nevolja.
Pritisnem dlanove na pult i pustim glavu da mi padne među ramena.
Nemam ništa osim odjeće na sebi — zapravo na podu hodnika — a nekoliko
metara od mene stoji milijarder. Teško je ne zamijetiti kontrast.
Liamov glas sve je bliži, dubok i pouzdan; on je muškarac koji vlada
svojim svijetom, a ja ne upravljam svojim. Mislim da on u ovom času vlada
mojim svijetom više nego ja, a to je znak da mi treba neko vrijeme samoće.
Večeras sam slaba, ali sutra će mi se već vratiti snaga. Nemam drugog izbora.
Čujem ga kako naručuje dvije velike pizze, jednu samo sa sirom i jednu
sa salamom, te jedan dijetni Sprite i nema sumnje da mi previše godi činjenica
da je zapamtio što sam pila u avionu. Taj je muškarac u manje od jednog dana
postao nemoguće, zastrašujuće upleten u moj svijet.
“Hrana i sve ostalo trebalo bi biti ovdje za petnaestak minuta”.
Okrenem se i vidim da stoji ispod nadvratnika u kuhinji, tamna mu je
kosa raskuštrana, a široka, prekrasna prsa gola. Ali dah mi oduzme mješavina
nježnosti i požude u njegovim očima.
“Nisi to trebao učiniti”, šapnem.
“Moramo jesti.”
“Nisam mislila na to, iako će mi dobro doći da nešto prigrizem. Nisi
trebao tražiti da mi iz hotela donesu stvari. To košta i...“
Polako krene prema meni, a ja odmah počnem uzmicati, ali već je ispred
mene i ruke su mu na mojem struku. Duboko udahnem i već sjedim na pultu,
suknja mi je opet iznad bedara, koljena razmaknuta, a jedna mu se ruka uplela
u moju kosu.

51
 Book as passion
Usne mu poklope moje, jezikom oblizuje unutrašnjost mojih usta, a iz
njegovih se širi okus sirove, iskrene strasti koju mi je obećao. Usto ima okus po
meni. Ta me pomisao nevjerojatno pali. Utonem još dublje u poljubac i prstima
mu mrsim tamnu kosu.
Iznenada naglo odvoji usne od mojih. “Rekao sam ti da ne radim ništa
zato što moram. I ne moram. Ali biti u ovom času u tebi, bejbe —
to moram učiniti. Moram. I to ovdje u kuhinji.” Povuče mi košulju preko glave,
a ja obavijam ruke oko njega i pritisnem gole grudi na njegova prsa. On mi
gladi kosu i usnama prelazi preko mojih. “Neće biti baš kako treba, ali
nadoknadit ću ti to. Stavi ruke na pult iza sebe.”
“Molim?”
“Poslušaj me, Amy. Želim te gledati.”
Suzdržanost kojoj me život naučio me paralizira, ali Liam se ne da
obeshrabriti. Svojim rukama pritisne moje na pult. “Drži ih tu.”
Tako sam nervozna i uzbuđena da ne mogu progovoriti.
Usnama nježno okrzne moje. “Kaži ,da’ Amy.”
“Da”, šapnem, a on se nasmiješi.
“Prokleto si seksi.”
“U ovom se času uopće ne osjećam seksi.”
“A kako se osjećaš?”
“Kao da nisam dorasla ovome.” Olakšanje je izreći što stvarno osjećam.
“Ako netko nije dorastao ovome, bejbe, onda sam to ja. Ti si anđeo, a ja...
nisam.” Pogleda u strop kao da se bori s nečim, a zatim mu se užareni pogled
vrati na mene. “Možda nas oboje to privlači. Različiti smo kao tama i svjetlost.
Dobro i loše. Sad se nemoj micati ili ću ti pokazati koliko nisam anđeo.”
Njegova mi prijetnja zvuči erotično i uzbuđujuće, ali ne sprečava me da
duboko u njemu nazrem bol i mržnju prema samome sebi, s čime se i predobro
mogu poistovjetiti. Želim znati što je tome uzrok, što upravlja njime i što ga
progoni noću. I želim biti anđeo kojeg on vidi u meni, iako sam tu verziju
sebe ostavila daleko u prošlosti.
Nikad neću biti anđeo nikome osim njemu, a i to na samo jednu noć.
“Neću pomaknuti ruke, Liam. Neću ako to ne želiš.”

52
 Book as passion
Oči mu se rašire i postanu tamnije, a mišići čeljusti mu se stegnu — no
to nije reakcija kojoj sam se nadala. Podigne ruke s mojih i stavi mi ih na
ramena. “Sad ću te pojebati, Amy.” U glasu mu se osjeća nešto muklo, kao da
me pokušava šokirati. Prstima od mojih ramena prelazi preko grudiju i počinje
mi milovati bradavice. Dodir mu je nježan, zadirkujuće nježan, a kad
digne prste s mene, uzdahnem od žudnje između nogu, gdje želim da bude. “Ne
sviđa mi se što mi ne dopuštaš da te diram.”
“Možeš me dirati.” Povuče patentni zatvarač i zajedno s gaćama pogura
hlače niz noge, a tvrda mu kita vidljivo nabreklih vena iskoči prema meni.
Zavuče ruku u džep i iz njega izvadi novčanik. “Poslije.”
Imam samo ovu noć. “Obećaj mi”, kažem mu željno kao da mi treba
njegov pristanak. “Moraš mi to obećati, Liam.” Glas mi je promukao, pun
osjećaja koji sežu mnogo dublje od dodirivanja. Želim više, a čak i ne znam što
je to “više”.
Stavi novčanik na pult i iz njega izvadi kondom. Dlanovima mi pritisne
koljena. “Obećavam, Amy.” Nagne se prema meni i poljubi me, usne mu se
zadrže na mojima kao da se naslađuje. U dubokom kutku svoje duše osjećam
povezanost s ovim muškarcem. Ne mogu to objasniti. Možda mi samo treba
ta fantazija da preživim dan ili da opravdam ovo što radim. Ali sad je to najbolje
za mene. On je sad najbolji za mene.
Gleda me u oči dok raskida omot, a srce mi tutnji u ušima dok mi između
nogu tutnji bol od praznine koju samo on može ispuniti. Pogleda dolje da što
brzo navuče kondom i za nekoliko su mu sekundi usne ponovno na mojima, a
svaki me njegov slasni poljubac sve više zavodi. On je droga koja mi donosi
strast i bijeg.
Savije ruku pod moju stražnjicu i pridigne me, pogled mu ne silazi s
mojih grudi i još me više uspaljuje, a onda mi drugom rukom povuče kitu po
osjetljivim usminama, sve dok više ne mogu izdržati od žudnje pa počnem
glasno dahtati.
“Molim te, Liam”, šapnem, očajna da ga napokon osjetim u sebi.
Istog trenutka kad sam izrekla tu molbu, prodre duboko u mene, ispuni
me i rastegne, a objema mi rukama istodobno stišće stražnjicu i diže bokove u
položaj koji mu najviše odgovara. Tone u mene i zakopava se u najdublji dio
mojega tijela, a na licu mu vidim koliko uživa. “O da, bejbe. Ovo je raj.” Sagne

53
 Book as passion
glavu i poliže mi jednu bradavicu, zatim je siše, a osjećaj mi prostruji ravno u
donji dio trbuha. Stegnem se oko njega i visoko izvijem bokove.
“Liame”, izgovorim zadihano kao da mu govorim da se pokrene.
Usnama okusi moje. “Ponovi mi ime.”
“Liame”, šapnem i usput se pitam zašto mu toliko godi. Što to znači i
znači li uopće išta?
“Što želiš”, pita me promuklim glasom punim požude.
“Znaš što želim.”
“Reci mi.” Stavi ruku između nas i miluje mi klitoris.
“Znaš što želim.” Govorim glasnije jer više ne mogu obuzdati žudnju pa
omotam noge oko njegovih bokova, dodirujući ga na jedini način na koji mogu.
“Izgovori to, Amy. Sami smo. Sirovo i iskreno. Učini mi to.”
Iskreno. Ta mi je sloboda sve na svijetu. “Jebi me. Želim da me pojebeš.”
Na licu mu ponovno vidim izraz čistog muškog zadovoljstva. Rukama mi
obuhvati leđa. “Drži se za moj vrat”, zapovjedi mi. Pokorim mu se, a on me
digne, prisloni mi tijelo na svoje i počne se nabijati u mene, istodobno me
povlačeći na sebe. Strast me svladava dok mi svaka navala njegove kite šalje
valove užitka kroz tijelo. Zarijem mu glavu u prsa i pripijem se uz njega, a zvuk
njegova dubokog disanja dodatno mi nadražuje završetke živaca. Osjećam
njegovu žurbu, njegovu potrebu i ondje sam s njim, guram se u njega,
pokušavam mu doći ususret, uzeti ga, pronaći taj užitak koji oboje želimo. I evo
ga, tu je, a njegovo seksi mrmljanje govori mi da je tu i za njega. Trlja me o sebe
i cijela sam stisnuta oko njega, tresem se ili se on trese ili se možda oboje
tresemo. Užitak mi pojuri tijelom, čvrsto se držim za njega i on za mene, ruke
su mu oko mojih leđa.
“To se zove brzo”, promrmlja on uz moj vrat, ljubeći ga. Zatim se nagne
prema natrag da mi prouči lice. “Što mi to radiš, ženo? Ja nikad...” Protrlja si
čeljust i izgleda gotovo smeten, a zatim spusti ruke na pult pokraj mojih
bokova. Idući put ćemo polako, bejbe. Lijepo i polako.”
Idući put. Zadovoljna sam tim riječima i zaprepaštena što tako snažno
djelujem na njega. Nasmijem se i iznenadim samu sebe. “Nisam stigla ni
istražiti mnoga obilježja broja pi.”

54
 Book as passion
Usne mu se izviju. “Bejbe, možeš ga proučavati, lizati, raditi što god želiš
njemu i meni — ali tek kad te nahranim. Obećao sam i stvarno sam to mislio.”
Lizati. Da. Molim te. Obećaj. Nisam naviknuta na obećanja. No ovo ću
zapamtiti i iskoristiti ga.
Izvuče se iz mene i ja uzdahnem. “Upozorenje, molim.”
Nasmije se smijehom nježnog lava, duboko i senzualno. Volim taj smijeh.
“Moramo te odjenuti prije nego što se pojave s hranom i posteljinom.”
Spusti me na pod, pa pogleda kondom. “Odmah se vraćam.” Iziđe iz kuhinje,
vjerojatno u kupaonicu, i iznenada shvatim da nemam čak ni osnovne
potrepštine poput toaletnog papira. Stvarno neugodno. Moram pronaći neku
trgovinu koja radi cijelu noć i nabaviti barem osnovne stvari. Nema mi druge.
Spustim suknju niz bokove i uzmem njegovu košulju, ali je ne obučem.
Liam će je trebati kad nam donesu stvari.
Glavom mi odzvanjaju njegove riječi. Sada biti u tebi. Moram. Nasmijem
se sama sebi na pomisao da muškarac poput Liama nešto “mora” učiniti zbog
mene i bacim se u potragu za gaćicama, grudnjakom i bluzom — kojoj, kako se
čini, nedostaje srednji gumb. Taman na sredini prsa da mi se vidi grudnjak.
Hodajući prema dnevnom boravku čujem Liama kako u spavaćoj
sobi razgovara s nekim i objašnjava kako da pronađe ulaz u zgradu. Znajući da
ćemo uskoro imati društvo, brzo uguram odjeću u torbu i izvučem majicu koju
sam kupila u zračnoj luci odlazeći iz New Yorka.
“Noćni recepcionar upravo dolazi dizalom”, kaže mi Liam došavši do
vrata baš u trenutku kad guram majicu u suknju. Naglo zastane, namrgodi se i
izgleda ljuti to.
Ne znam kako bih odgovorila na tu reakciju pa mu pokažem njegovu
košulju. “Mislila sam da bi ti mogla zatrebati, a moja je bluza ostala bez gumba.”
Žurno mi priđe i zastane točno ispred mene. “Nijednu majicu s natpisom
‘Volim New York’ nisam mrzio više od ove koju si sad odjenula.”
Glas mu je krut i napet. Očito je ljutit, a ja nemam pojma zašto. “Mrziš
majice s natpisom ‘Volim New York’?”
“Mrzim ono što govori o tvojoj situaciji.”

55
 Book as passion
Na vratima se začuje kucanje, ali on se ne pomakne. Između nas kao da
otkucavaju nijeme sekunde i sigurna sam da mi čuje lupanje srca. Kucanje se
ponovi i on se okrene, navuče košulju preko glave pa ode prema vratima.
Obliznem si suhe usne, a nešto kao da mi reže vrhove živaca. I ja mrzim
ono što ova majica govori o mom životu. I nije mi drago što Liam zna što ta
majica govori o mom životu. Mrzim je jer to znači da ova noć mora biti naša
jedina noć — iako je dio mene otišao u svijet fantazije u kojem bih Liamu mogla
dopustiti da bude moj princ na bijelom konju barem malo dulje.
No vratim se u stvarnost. I bez obzira na to što će se noćas dogoditi,
rezultat može biti samo jedan: sutra sam opet sama.

56
 Book as passion

SEDMO POGLAVLJE

LIAM JE DAO SVE OD SEBE da mi stan pretvori u

svoj penthouse apartman.
Stojim pokraj kuhinjskog stola gdje nas čekaju dvije pizze upravo stigle
iz hotelske kuhinje i slušam kako Liam ispraća dvojicu hotelskih službenika.
Uopće ne sumnjam da ih je nagradio pozamašnom napojnicom. Ni petnaest
minuta od njihova dolaska imam sve što bih imala i u njegovu
apartmanu: posteljinu i jastuke, dovoljno toaletnog i kuhinjskog
papira, plastično posuđe, kuhinjsku opremu i osnovne toaletne proizvode za
nekoliko dana, sušilo za kosu, hotelske papuče te kućni ogrtač. Kuhinja mi je
opskrbljena limenkama bezalkoholnih pića i aparatom za kavu, uključujući i
šalice. Žalim što sam odlučila ostati ovdje, a ne otići u njegovu sobu, ali ne samo
zato što je na mene potrošio pozamašnu svotu nego zato što sad svi u
hotelu pričaju o meni, a samim time što je povezan sa mnom, i Liam je u
opasnosti.
Liam se vrati u kuhinju provlačeći prste kroz gustu tamnu kosu i izgleda
umorno, ali baš zato nevjerojatno seksi. “Pizza dobro miriše.”
“Da”, složim se, ali misli su mi na posve drugome mjestu pa raširim ruke
kao da pokazujem cijeli stan. “Liam, sve je ovo previše.”
“Čak ni izbliza nije previše.”
“Sigurno te stajalo pravo bogatstvo.”
“Ja imam bogatstvo, Amy.” Zvuči gotovo... ozlojeđeno? Zato što je bogat?
Uzme kutije s pizzama, dvije limenke soka i plastični pribor te pokaže na
spavaću sobu. “Hajdemo jesti u krevetu.”
Večera u krevetu s najzgodnijim muškarcem kojeg sam ikad upoznala?
Ne mogu se požaliti ni kad bih htjela. “Može, ali doista ti hvala za sve. Stvarno
ti hvala.”
“Ne želim tvoju zahvalnost.”
“Što onda želiš?” Ne znam zašto, ali zadržim dah dok čekam njegov
odgovor.

57
 Book as passion
Nakrivi glavu i za trenutak me proučava. “Da večeraš sa mnom u
krevetu.”
Napokon prodišem i polako ispustim zrak kroz usta. Odgovor je savršen,
iako osjećam da to nije ono što je zapravo htio reći. “Vrlo rado.”
Ispričam se i odem u kupaonicu da na brzinu navučem kratke hlače koje
sam kupila s majicom. I dok se oblačim, razmišljam kako je za Liama ova večera
možda prilika da me podrobno ispita. Ali ne zadržavam se predugo u kupaonici
jer se izbjegavam pogledati u zrcalo. Znam da mi se neće svidjeti ono što vidim
u njemu.
Uvjeravajući se da sam vješta u izbjegavanju onoga što ne želim da dozna,
pridružim mu se na krevetu. S nogama sa strane i kutijama s pizzama na
madracu između nas, uzmem jedan komad i gladno uživam u njemu. Ljubav
prema pizzi sa sirom dio je mene koji mi nikakva promjena imena ili lokacije
ne može oduzeti.
“Zanima li te da ti ispričam malo o tvom kvartu?” predloži mi Liam
pljesnuvši rukama da otrese brašno. Navalio je na hranu dvostruko većim
tekom od mene.
“Poznaješ ga dovoljno dobro?”
Da. Prije nekoliko godina bio sam konzultant na građevinskom projektu
nedaleko odavde. Mjesec dana sam živio preko puta. Kad iziđeš iz zgrade, kreni
jedan blok desno i zatim lijevo i naići ćeš na dva kafića i nekoliko restorana.
Kreneš li na izlazu iz zgrade lijevo, a ne desno, dvije ulice dalje trgovački
je centar. Desno od njega je trgovina hrane Whole Foods, a lijevo je još jedna
trgovina s hranom. U neposrednoj blizini zgrade imaš sve što ti treba, od
liječnika do frizera. Vrlo slično New Yorku. Što je dobro, jer mu grad u globalu
nimalo ne sliči. Većina se vozi automobilima, a pretpostavljam da ti sutra
vjerojatno neće isporučiti auto.”
Srce mi potone i oduprem se porivu da odložim napola pojedeni drugi
komad pizze, bojeći se da ću odati koliko sam uznemirena. No ne učinim to
nego prestanem žvakati i kažem: “Ne. Nemam automobil”, a onda nastavim
jesti. Nabasala sam na još jednu stvar o kojoj nisam razmišljala i kojom ću se
sutra morati pozabaviti.
“Ali dostavit će ti tvoje stvari, zar ne?”

58
 Book as passion
Prestanem jesti, odložim komad pizze i uzmem limenku s pićem, sve to
izbjegavajući pogledati Liama u oči. “Da. Sutra ću imati svoje stvari.” To i nije
laž, govorim si. Imat ću sve što sutra kupim.
On spusti poklopac svoje kutije za pizzu, a ja odložim limenku i učinim
isto. Nisam više gladna. Tako je to s lažima ili polovičnim lažima. S njima sve
drugo postaje teže za progutati. Pitam se nije li to razlog zbog kojeg i on
ignorira drugu polovicu pizze. Možda je ni on ne može progutati s mojim
lažima.
Sad samo zuri u mene. Dobar je u tome, otkrila sam, vraški dobar u tome
da me fiksira svojim blistavim modrim pogledom koji mi prodire u najdublje
zakutke duše. Njegova je šutnja gotovo jednako opasna kao i njegova pitanja.
Analitičan je, pametan, vrlo proračunat mislilac. Vidim mu to u očima,
a njegov mi posao i uspjeh samo dodatno potvrđuju mišljenje. Moram ga
natjerati da prestane slagati moju priču.
Od migoljim se do uzglavlja, privučem koljena na prsa i pokušam
skrenuti temu. “Ne izgledaš poput vuka samotnjaka.”
“Aha, izbjegavaš temu svojih stvari”, odgovori mi. “Zapamtit ću to. To je
jedna od onih ‘kad budeš spremna’ tema.” Osjećam kako mi krv navire u
obraze, a on nastavi: “Privatnosti me naučio Alex, moj mentor. Izgubio je ženu
i dijete u automobilskoj nesreći godinu dana prije nego što sam ga upoznao.”
“Dragi Bože. Koliko je dijete imalo godina?”
Premjesti kutije s pizzama na pod, sjedne do uzglavlja kraj mene pa se
okrenemo jedno prema drugom. “Nikad nisam vidio fotografiju. Kad razmislim
o tome, mislim da ga je odviše boljelo da je gleda.”
Svaki dan želim vidjeti fotografiju svih koje sam izgubila i užasava me
što se više ne mogu sjetiti njihovih lica. Užasava me što je Liam tako blizu, tako
sposoban da prozre ono što osjećam. Užasava me što sutra više neće biti ovdje.
“Nema gore boli od gubitka djeteta.”
Usne mu se stisnu u mrgodnu crtu. "Rekli su mi da ga je to posve
promijenilo. Nisam ga poznavao prije toga. Nije govorio o njima, nije davao
intervjue novinarima i nikad se nije pojavljivao u javnosti. Kad se počelo
govoriti o meni kao o čudu od arhitekta, rekao mi je da će mi slava udariti u
glavu i upropastiti me pa je i meni zabranio kontakte s medijima.”

59
 Book as passion
"Samo sam jedan put prekršio Alexovu politiku o medijima, još dok je
bio živ, i dobio sam takvu lekciju da je nikad nisam zaboravio. Moj ego i žudnja
da podijelim uspjeh sa svijetom bili su zadovoljeni na njegov račun. Priča o
njegovu životu završila je u medijima. Poludio je na mene i zatim se slomio.
Taj me dan zauvijek promijenio. Zaboravio sam svoj ego i do današnjeg
dana rijetko dajem intervjue ili se pojavljujem u javnosti.”
Dio mene suosjeća s Liamom i ne znam što me spopalo. Podignem ruku
i dodirnem mu čeljust. "Sad mi je jasno zašto ne pričaš o svojim postignućima.”
Uhvati me za ruku, a ja se zbog njegova dodira osjećam nekako
ispunjenije. "Svoj privatan život nastojim držati privatnim, a moji radovi neka
govore za mene.”
Želim mu reći koliko mu zavidim na samopouzdanju i osjećaju identiteta
za koje mu ne treba tuđe odobravanje. Ali ako to učinim, pitat će me tko sam i
tko želim biti. A čak i kad bih mu mogla slobodno odgovoriti, ne mogu mu reći
nešto što više ne znam. “To za mene još uvijek ne znači da si vuk samotnjak.”
“Počelo je prije nekoliko godina kad me jedna novinarka proganjala zbog
intervjua. Kad joj ga nisam pristao dati, napisala je zloban članak o meni.”
Palcem me počne gladiti po dlanu i rukom mi prostruji toplina koja kao
da mi pali glasnice. “Zloban?” uspijem izustiti.
“U njemu je više—manje pisalo da sam, bogat, talentiran i zgodan, ali
vuk samotnjak s društvenim vještinama jednog mrava.”
Šokirano zinem. “Mrava? Nije valjda to napisala?”
“Uvjeravam te da jest.”
Suzdržavam se da ne prasnem u smijeh, ali ipak ne izdržim.
Nagne se i usnama dodirne moje. “Misliš da je smiješno, ha?
Stavim mu ruku na čeljust i očarana sam lakoćom kojom sa mnom dijeli
svoju priču, time kako je divno pričati s nekime, dodirnuti nekoga. Dodirnuti
njega. “Taj je opis toliko pretjeran da je komičan. A ti uopće nisi takav.”
Ruka mu otkliže na moj bok. “Sigurna si?”
Cijeli svoj odrasli život provela sam čitajući ljude, odmjeravajući ih,
procjenjujući stupanj moguće opasnosti, a u Liama sam imala povjerenje od
trenutka kad mi je na terminalu pogled pao na njega. “Da”, potvrdim bez

60
 Book as passion
oklijevanja. “Sigurna sam.” Zrak među nama se promijeni i doslovce zapucketa
od nabijenosti, a ja sam ohrabrena činjenicom da se uz njega osjećam jako
ugodno, bez obzira na moju situaciju i nesklad između naših životnih
iskustava. “Ti jesi bogat, talentiran i zgodan, ali opraštam ti sve jer si šarmantan
i duhovit.”
Oči mu se zamrače, a žar u njima uzburka. “Prije si imala pravo”, kaže
mi i privuče me k sebi kako bi nam se tijela spojila, a dlanovi su mu rašireni na
mojim leđima.
Spustim ruku na njegova tvrda prsa i pod dlanom mu osjetim lupanje
srca, što mi govori da sam ga pogodila u živac. “O čemu?” “Kad si rekla da ti
dopuštam da vidiš. Ali, Amy, ja vidim mnogo više nego što želiš.”
“Onda prestani pokušavati.”
“To se neće dogoditi.” Usnama okrzne moje, a jezik mu sporim,
zavodljivim milovanjem nastavi dublje u moja usta. “Već smo otišli predaleko
da bismo se sad vratili.”
Ruka mi je na njegovu obrazu, noge su mi posve isprepletene s
njegovima, a ne sjećam se kad sam ijedno od toga zapravo učinila. “Da”,
šapnem. “Otišli smo predaleko, Liam.”
“No ipak ne dovoljno daleko”, odgovori i skloni mi kosu s očiju, a glas
mu je grub poput brusnog papira i pun muževne vrućine.
Snaga osjećaja koje imam prema ovome muškarcu pogodi me kao potres
koji izbija duboko iz mene, iz tamne pukotine moje duše. Preplavljena sam
osjećajima. Ne znam kamo me vodi, a istodobno očajnički želim doznati i
zaustaviti ga u tome. Potreba da pobjegnem i sakrijem se jednako je snažna kao
i potreba da ostanem i borim se.
On to očito vidi jer mi blago zapovjedi: “Ugasi svjetlo, Amy.”
Ugasi svjetlo. Ne opirem se njegovoj zapovijedi nego djelujem prema
svojoj potrebi za samoočuvanjem, isključim svjetiljku na noćnom ormariću i u
utočištu mraka osjetim olakšanje. Liamove su ruke još bolje utočište dok mi
leđa povlači na svoja prsa, a dlan mu je posjednički raširen preko moga trbuha.
Zatvorim oči i utonem u njega. Ne znam kako je moguće da je on i utočište u
koje bježim i stvarnost od koje bježim, ali u ovom je trenutku oboje.
Vrelim mi dahom miluje vrat, a usnama mi nježno dotakne uho i pošalje
trnce niz kralježnicu. Čekam da me opet poljubi. Da me dodirne i pojebe me,

61
 Book as passion
kako mi je obećao. Želim ga. Trebam ga noćas. Duboko udahnem i uživam u
sada već poznatom intenzitetu njegova mirisa. A ovaj put nema sjećanja koja
mi prodiru kroz misli. Samo tama u kojoj se skrivam, mek krevet i tvrd
muškarac koji me drži u rukama.

***
ZATREPĆEM NA SVJETLOST i ne pomaknem se dok pokušavam
shvatiti gdje se nalazim. Nepoznata vrata ormara prvo su što uspijem
prepoznati. Novi stan. Denver. Liam. Naglo se uspravim na krevetu i pogledom
preletim po sobi, ali nigdje ga nema. Srce mi se stegne — otišao je. Bacim
pogled na digitalni sat na noćnom ormariću koji su mi prošle noći donijeli iz
hotela. Jedanaest je sati, naravno da je otišao. Bila sam mu samo jedna u nizu
avantura za jednu noć, a čovjek ima posla i naravno da je otišao.
Kako sam spavala tako dugo? Kako sam uopće mogla spavati u stanju u
kojem jesam, i to bez noćnih mora?
Obećavam da ću te čuvati od Godzille, rekao mi je Liam u avionu. I
održao je riječ. Omogućio mi je dovoljno mira da se naspavam. Prilično sam
sigurna da je za moj um Liam bio svojevrstan bijeg, kao što smo jedno drugo
iskoristili za seks. Dao mi je nešto što mi je pomoglo da ne mislim na svoju
situaciju, a to mi je dopustilo da se isključim i da se psihički ne slomim. Došao
mi je poput neočekivanog dara. Koji je sad nestao.
Ustanem i potisnem prazan osjećaj samoće. Činim to već godinama i
mogu opet. Uostalom, nikad nisam bila posve sama jer moj nadzornik u
suprotnome ne bi ni znao da sam u nevolji. Njegovo me postojanje tješilo u
prošlosti, ali ovaj put ne uspijeva. Ne mogu opet prolaziti isto. Moram imati
svoju izlaznu strategiju. Strategiju koja će me maknuti sa svih radara —
uključujući i nadzornikov.
Odem do dnevne sobe da na danjoj svjetlosti pregledam ostatak stana, no
odmah ugledam zamotuljak s porukom na kuhinjskom stolu i zastane mi dah.
Rukom se oslonim o zid da ne padnem, a strašna mi hladnoća obuzme tijelo
dok razmišljam što bi to moglo značiti. Nadzornik očito ima ključ mojeg stana.

62
 Book as passion

OSMO POGLAVLJE

ZRAK SE DOIMA GUŠĆIM, TEŽE DIŠEM i jedva se sjećam da sam došla

do stola. Jednostavno sam ondje i zurim u kutiju koju mi je očito netko ostavio.
Bijela je s Appleovim logotipom na vrhu, što mi uopće ne izgleda kao dobra
vijest. Je li novi mobitel koji sam dobila prošle noći i koji još nisam ni uključila
već kompromitiran? Selim li se opet? Je li ovo mjesto nesigurno? Osjetim
navalu adrenalina, uzmem malu bijelu omotnicu i iz nje izvadim papir.
Amy,
Nije sigurno biti bez mobitela. Ovaj možeš zadržati, plaćen je za cijelu
godinu. I nemoj odbiti jer me nema da ti nabrojim sve razloge zbog kojih trebaš
pristati. Misli na svoju sigurnost i komfor. Uostalom, sebičan sam i ne želim
čekati do sljedećeg puta kad ću te vidjeti da ti čujem glas. Spremio sam ti svoj
broj u mobitel. Pošalji mi poruku kad ovo pročitaš, pa ću te nazvati između
sastanaka.
Liam
Preplavi me olakšanje i postanem svjesna da mi je slobodna ruka
pritisnuta na grudi, a srce mi kuca kao bubanj. Duboko udahnem i čekam da
se uspori. Dobro sam. Sve je dobro. Poruka nije od mojeg nadzornika. Ne
odlazim iz još jednoga grada. Ne bježim. Samo se skrivam. Ili možda ipak
bježim. Ne znam više kako definirati što jesam ili što činim i iznenada se
osjećam premoreno, a tek sam se probudila.
Sjednem i dodirnem Liamov potpis, prekrivši sve drugo. Nije otišao bez
pozdrava. Zapravo se ne namjerava pozdraviti.
Šokirana sam što mi je prije odlaska na sastanak otišao kupiti mobitel.
Nitko nije za mene učinio ništa slično još otkad sam živjela sa svojom obitelji.
Obitelj. Prošlost me poklopi kao val. Katkad sanjam o povratku kući.
Ponekad mislim da bi suočavanje s opasnošću, a ne bježanje od nje, bilo bolji
izbor. Ali kako se suočiti s nečime što ne znaš što je?
Pogled mi padne na Liamov uredan, muževan rukopis pa se za trenutak
prepustim sjećanju na Liamove baršunaste, tople poljupce i senzualne dodire.
Sjetim se tetovaže pi i brojeva u obliku trokuta koji slasno nestaju ispod njegova
pojasa. Sjetim se njegova promuklog glasa kad je rekao: “Bejbe, možeš ga

63
 Book as passion
proučavati, lizati, raditi što god želiš njemu i meni, ali tek kad te
nahranim. Obećao sam i stvarno sam to mislio. ”
Drhtaj čiste požude klizne mi niz kralježnicu — ali pogled mi iznenada
padne na omotnicu s ugovorom o najmu stana i odmah se vratim u stvarnost.
Nadzornik mi ga je ostavio u stanu, pa bi mogao imati ključ. Je li imao ključ i
moga prvog stana u New Yorku? Opet zadrhtim, ali ovaj put ne od žudnje.
Doista se bojim. Dat ću promijeniti brave.
Ustanem i stavim Liamovu poruku natrag na stol. On je distrakcija i
problem koji si ne mogu priuštiti. Bez obzira na to koliko ga opet želim vidjeti,
ne mogu. Neću. Ne smijem prečuti ni zvuk pera koje pada dok spavam, a da i
ne govorimo o tome da si opet dopustim opuštanje s muškarcem kojeg jedva
poznajem i zbog kojeg nisam čula ni otvaranje i zatvaranje vrata. Liam je
bio dobar za jednu noć, kao most u idući dan usred krize koju sam prebrodila.
Nadam se.

***
POLA SATA POSLIJE istuširana sam i izgledam smiješno u majici, suknji
i cipelama s visokim petama koje namjeravam brzo zamijeniti. Bez pegle za
kosu i proizvoda za njezino oblikovanje, moja je svijetloplava kosa sva
raskuštrana; izgledam kao da sam gurnula prst u utičnicu. Majka bi me sigurno
nazvala “strašilom” i pokušam joj čuti glas u glavi, ali mi ne uspijeva. Zato
obično i ne pokušavam. Neuspjeh boli.
Naposljetku odustanem od dotjerivanja, uzmem torbicu i odem do
kuhinjskog stola da u novčanik spremim nove kartice i osobnu iskaznicu.
Ugovor o najmu stana i mobitel koji namjeravam vratiti Liamu zajedno s
torbicom spremim u veliku torbu. Mobitel ću odmah ostaviti u Liamovu hotelu
kako bih izbjegla susret s njim. Zahvaljujući popisu obveza koji sam napravila,
osjećam više kontrole nego kad sam se probudila. Popisi tako djeluju na mene.
Popisujem stvari kad mi treba reda, a onda ih prepravljam ako mi se čini da još
ne držim sve konce u rukama. Ili čistim i pospremam. Ili pišem popise između
čišćenja i pospremanja.
Možda bi to trebao biti moj lažni poziv: glumit ću da sam spremačica.
Nitko ne bi očekivao da kći mojeg oca čisti iza drugih, a sigurno bi mi pomoglo
i ublažiti stres. To nipošto nije karijera o kojoj maštam ili nešto za što sam se
školovala, ali moram pronaći način da se vratim ondje gdje sam bila prije rada u
muzeju, kad je preživljavanje bilo važnije od snova.

64
 Book as passion
Iz stana — koji ne zovem svojim jer ga nisam spremna zvati svojim —
iziđem u hodnik i dok zaključavam vrata čujem kako se ona točno iza mene
otvaraju i zatvaraju. U trenutku kad se okrenem zarobi me prodoran pogled
muškarca visokog i pogubno muževnog poput Liama, ali tu prestaje svaka
sličnost između njih dvojice. Dok bih Liama mogla opisati kao
iskusnog, profinjenog i uzbudljivog, ovaj je pravi loš dečko u
poderanim, izblijedjelim trapericama i duge, svijetlosmeđe kose svezane
na potiljku.
“Nova u susjedstvu?” upita me, vješajući kožnatu naprtnjaču na
impresivno široko rame. Nosi majicu momčadi Dallas Cowboys, a taj me
podsjetnik na dom u trenutku gotovo ostavi bez daha.
“Dobro si?” upita me i ponovno pogledam u njega. Jesam li tako očito
smetena? To mi se nikad ne događa. “Izgledaš kao da si vidjela duha.”
“Da, nova sam ovdje”, brzo mu odgovorim. Ovo bi mogla biti zamka,
način da me namami da priznam vezu sa svojom skrivenom prošlošću. “Sinoć
sam se uselila.”
Pogledom mi prijeđe preko odjeće i zadrži se na majici. “Pretpostavljam
da si se doselila iz New Yorka?”
“Da”, potvrdim, postiđena svojim neurednim izgledom i neusklađenom
odjećom. “Nažalost, odjeća mi još nije stigla iz zračne luke. Ovo što nosim ne
ostavlja baš dobar dojam.” Zvučim nervozno. Jesam nervozna, jer ne znam
kakve su mu namjere.
“I ja sam u svoje vrijeme više puta ostao bez torbi”, kaže, a riječi su mu
tople kao i zanimanje koje mu vidim u očima. Neobično mi je poznat na način
koji ne mogu definirati, ali od njega ne osjećam nelagodu. Zapravo se osjećam
vrlo dobro. “Usto”, doda malo tišim glasom, “mislim da ti ne treba
turistička majica da bi ostavila dojam.” Rukom pokaže prema dizalima. “Idem
dolje s tobom.” Krene prema dizalu.
Ostanem nepomično na mjestu i zurim za njim. Ne treba mi majica da
ostavim dojam? Je li to dobro ili loše? Čini mi se da je loše — ne bih trebala
ostavljati nikakav dojam ni na koga.
Požurim se da ga sustignem, podsjećajući se da se moram izgubiti u
mnoštvu i možda glumiti sramežljivu knjižničarku kao u prošlosti. Iako sada
nemam knjižnicu koja će mi poslužiti kao utočište. Ne smijem raditi ništa što
sam prije radila.
Dođemo do dizala i on pritisne gumb. “Ja sam Jared Ryan.”

65
 Book as passion
“Amy”, odgovorim mu i prisiljavam se da prihvatim svoj nov identitet.
“Amy Bensen. Drago mi je. Stanuješ nasuprot mene?”
“Ostajem otprilike mjesec dana”, kaže, ali ne doda ništa više. “Što te
dovodi u Denver?”
“Posao.” Vrata dizala se otvore i zakoračim u njega, usput mijenjajući
temu razgovora. “Čula sam da je u blizini trgovački centar. Moram se nekako
snaći dok mi ne stigne torba.”
Jared uđe u kabinu dizala i pritisne gumb za prizemlje.
Prije nego što je stigao išta zaustiti, pitam ga: “Koliko je daleko?”
“Ispred zgrade kreneš lijevo, prijeđeš cestu na semaforu i ondje si.”
Ne sviđa mi se kako me pronicavo gleda, a njegov jednomjesečni boravak
vjerojatno je dobra stvar. Vrata se otvore i ne gubeći vrijeme pobjegnem na
ulicu dok mi jak vjetar mrsi kosu oko ramena.
Jared mi se pridruži i pokaže niz ulicu. “Ideš samo ravno i ne možeš
promašiti veliki trgovački centar.”
“Hvala. Drago mi je što smo se upoznali.”
Zakorači mi malo bliže. Zapravo, posve je blizu, dovoljno da mu mogu
namirisati kolonjsku vodu. Podsjeća me na teksaški cedar u proljeće. Spusti
pogled i zaustavi ga na mojim stopalima, a onda mi cipele s visokim petama i
otvorenim prstima proučava tako dugo da mi krv pojuri u obraze. Stopala. To
je nešto novo.
Pogled mu se vrati na moje lice i oči mu se upitno suze. “Pješačit ćeš u
tim cipelama?”
“Samo dok ne kupim nove u trgovačkom centru”, odgovorim i trudim se
da mi glas zvuči što ležernije.
“A da te povezem?”
Da. Ne. On ne samo da vidi previše, nego ga krasi neka lakoća zbog koje
bih se sigurno previše raspričala. “Hvala, ali nije daleko. A htjela bih i istražiti
novo susjedstvo.”
Za trenutak razmišlja o mojem odgovoru. “Da nemam sastanak, ponudio
bih se da ti pokažem kvart. ”
Možda je to samo uljudna, beznačajna primjedba, ali mi nešto u njegovim
očima govori da nije. I ja bih jedva dočekala priliku da pričam o državi u kojoj
sam odrasla — ili, zapravo, da pričam o bilo čemu. Kad bih zbilja bila Amy
Bensen.

66
 Book as passion
“Susjedi smo.” Dovraga, od navale osjećaja zvučim promuklo, umjesto
ležerno i prijateljski. “Sigurna sam da ćemo se viđati.”
“Siguran sam da hoćemo”, složi se, a u glasu mu se osjeća promuklost
koja kao da ima skriveno značenje. Istražujem mu oči i mislim... mislim da i u
njemu nazirem osjećaj nečega poznatog i ugodnog.
Mahnem mu u znak oproštaja: “Vidimo se.” Okrenem se i počnem
hodati, ali koraci su mi teški i spori, tijelo poput olova, a umor mi pritišće kosti.
Osjećam Jaredov pogled na potiljku i sigurna sam da bi htio da se okrenem. I
želim se okrenuti. Želim to toliko jako da se jedva suzdržavam. Rad u muzeju
pokazao mi je kako je biti normalan i imati prijatelje. Chloe mi već
silno nedostaje. I nedostaje mi ono kratko razdoblje kad bih na ulici skrenula
iza ugla bez strepnje što bi me ondje moglo dočekati.
Prođem pokraj dvije trgovine i kunem se da još uvijek osjećam Jaredov
pogled. Ali zašto bi me gledao? Kosa na potiljku me bocka i počinjem
razmišljati o Jaredovoj teksaškoj majici i načinu na koji me ispitivao poznajem
li ovo mjesto. Čini mi se poznatim, ali zašto? Iznenada mi je drago da ga nisam
pitala za majicu i da mu nisam detaljnije odgovarala na pitanja.
Na uglu zastanem pokraj banke i okrenem se kao da tražim Jareda, ali
nema ga na vidiku. Čudan mi osjećaj stegne želudac, osjećaj koji uopće nije
ugodan. Zapravo je vrlo neugodan, što je suludo. Trebalo bi mi laknuti što ga
ne vidim i, dok ulazim u banku i krećem prema bankomatu, usredotočim se na
ono što mogu doznati. Primjerice, s koliko novca na računu raspolažem.
Izvadim novčanik iz torbice, uzmem karticu koju sam rabila u New
Yorku i zurim u nju. Pritišće me želja da podignem svoj novac — ali iznenada
mi se pred očima pojavi Liamova slika. On je milijarder, čovjek koji ima
dovoljno novca da o bilo kome na svijetu, uključujući i mene, dozna sve što ga
zanima. Kako znam da onaj tko me lovi nema isto toliko novca? Što ako su
moje kartice na neki način označene ili ih se može pratiti?
Rezignirano uzdahnem i vratim karticu u novčanik. Ako podignem taj
novac, to mora biti na odlasku iz grada, a možda i iz zemlje. Ali za svaki ću
slučaj zadržati debitnu karticu i staru osobnu iskaznicu koja mi omogućuje da
podignem veću svotu.
Zatim izvadim novu karticu koju mi je dao nadzornik, gurnem je u
bankomat i utipkam PIN koji sam dobila. Na zaslonu mi se pojavi ime i račun,
a ja se zapitam kako je to nadzornik napravio bez mojeg potpisa. Na računu
imam 5000 dolara. Najamnina za novi stan iznosi 2200 dolara, ali je za

67
 Book as passion
ovaj mjesec već plaćena. Oprezna sam i ne želim pretpostaviti da ću doista
dobiti još novca, kako mi je obećano, što znači da ću na stranu morati staviti
najamninu za dva mjeseca. Moram to učiniti kako bih se osjećala sigurno. To
mi ostavlja 600 dolara za odjeću i hranu.
Nadzornik mi je rekao da će mi na račun svaki tjedan stavljati određenu
svotu novca, ali kad će početi? I što je s režijama za stan? Uzmem karticu i
uputim se u predvorje. Nema šanse da ću ikome, čak ni svojem nadzorniku,
dopustiti da me pronađe preko bankovne kartice. Odlučim odmah podignuti
sav svoj novac.

***
PETNAEST MINUTA POSLIJE u kabini sam trgovine blizu trgovačkog
centra, a na sebi imam kratke crne hlače i ružičastu majicu bez rukava te
jeftine, ali zgodne sandale s remenčićima na nogama. Kakvo olakšanje! Od
sinoćnjeg bijega i današnjeg dana stopala su mi prekrivena bolnim plikovima.
Odlučim izići iz trgovine u novoj odjeći pa uzmem sve etikete i ostalu
odjeću koju ću kupiti i krenem prema blagajni. Točno u tom trenutku zazvoni
Liamov mobitel. Sjednem na drvenu klupu u kabini i pokušavam se oduprijeti
nagonu da odgovorim. Mobitel sam morala odmah odnijeti u Liamov hotel, ali
pomisao na ulazak u to otmjeno mjesto u kratkoj majici i suknji bila mi je
jednostavno previše.
Nesvjesno posegnem u torbu i izvadim kutiju s mobitelom. Prestane
zvoniti, ali ni sekundu poslije počne iznova. Odložim kutiju na klupu i gledam
je, a želudac mi se grči. Ne znam što da radim. Mobitel opet prestane zvoniti,
ali onda počne bipati. Liam mi je ostavio poruku, a ja bez razmišljanja — kao
da želim dokazati da doista ne znam što radim — uzmem kutiju i otvorim je te
preslušam poruku.
“Nisi mi se javila, a oboje znamo da si u nevolji. Nazovi me, Amy. Ne šalji
poruku nego me nazovi. Moram znati da je s tobom sve u redu. Ne javiš li mi
se u idućih petnaest minuta, otići ću sa sastanka i doći u tvoj stan.”
Tijelo mi pohara navala emocija i pustim mobitel da mi padne u krilo.
Liam je zabrinut za mene? Otići će sa sastanka da provjeri što se sa mnom
događa? Ali jedva me poznaje. Zašto bi to učinio?
Oboje znamo da si u nevolji. Čvrsto stisnem oči. Nitko se ne brine zbog
mene. Nitko ne bi trebao znati dovoljno da se brine zbog mene. Ali Liam se
brine. Brine se, a ja i želim da se brine. Želim njega.

68
 Book as passion
Mobitel opet počne zvoniti i jedva dišem. Moram razgovarati s njim, a
kažem si da to nije zato što negdje duboko u sebi čeznem za zvukom njegova
glasa. Moram ga odbiti i biti uvjerljiva. Zbog njegove sigurnosti. Novac može
kupiti stvari, čak i ljude, ali ga ne može održati na životu. Ne može ga zaštititi
od opasnosti koju ne razumijem dovoljno da je objasnim.
Duboko udahnem i javim se na mobitel. “Halo.”
“Amy”, progovori Liam, a ime mi istodobno zvuči kao zapovijed i kao
milovanje.
“Liame”, odgovorim mu i sviđa mi se kako moje ime zvuči kad ga
izgovara. A sviđa mi se i osjećaj njegova imena na mojem jeziku. Još više, sviđa
mi se njegov jezik na mojem, kako ga osjećam kad sam s njim.
“Nisi mi poslala poruku kao što sam ti rekao.”
Obično se nakostriješim na takvu zapovijed, ali to bi sad iziskivalo odviše
napora. “Nisam luda za time da mi se zapovijeda, Liame.”
“Zato mi nisi poslala poruku?” Glas mu je blaži, ton previše prisan, a ipak
ne previše prisan da zadovolji čežnju koju stvara u meni.
Skupljam hrabrost da mu kažem zbogom, ali ne mogu izustiti ni riječi.
Napokon uspijem izgovoriti: “Ostavit ću ti mobitel u hotelu. Ne mogu ga
prihvatiti.”
“Mobitel je bio dar.”
“Sama ću si kupiti što mi treba.”
“Meni novac ne znači ništa, a tebi znači sve.”
Ovaj put se ipak nakostriješim. Novac ni meni ne znači ništa osim
osnovne potrebe. “ Tvoj novac meni ne znači ništa, Liame.”
“To bi me u svakom drugom trenutku silno usrećilo, Amy, ali sada ne.
Novac je samo novac, ali tvoja je sigurnost druga priča. Ne možeš biti bez
mobitela.”
Sjetim se mobitela koji mi je dao nadzornik i ne sviđa mi se što mi može
ući u trag. Možda čak i vidjeti ispis poziva. Možda će i Liam to moći? “Sama ću
si ga nabaviti.”
“Služi se ovim dok to ne učiniš.”
Otvorim usta da mu se usprotivim, ali kao da mi čita misli. “Kompromis,
Amy.”

69
 Book as passion
Kompromis. Iako mi se čini da su kompromisi sve što sam cijeli život
radila, na neki me način privlače kad je riječ o Liamu — možda zato što
podrazumijeva da smo u vezi. Ali ne možemo biti. “Ne mogu zadržati mobitel.”
“Barem ga zadrži dok ne budemo večeras mogli razgovarati o tome.”
“Ne. Ne mogu te više vidjeti.”
Tišina. Jedan otkucaj srca. Dva. “Opet ta riječ”, kaže, a zatim ponovi,
“večeras ćemo razgovarati, Amy.”
“Ne, Liame. Nećemo.”
“Misliš da si sama, ali nisi.”
“Zato što imam tebe?”
“Da. Znam da u to ne vjeruješ, ali hoćeš. Uskoro ćeš povjerovati u to.”
Ideja da bi bio moj toliko je gorko—slatka da je ne mogu ni pojmiti. “Ne
znaš o čemu razmišljam niti što mi je važno.”
“Znam dovoljno. A ostalo želim doznati.”
“Ne.” Ali to ne pomalo zvuči kao da. “Večeras neću biti ovdje. Imam
druge planove.” Recimo zaključati se u onaj kavez od stana i ne proviriti nosom
iz njega.
“Ja neću otići, Amy. Znaš to, je li tako?”
Glas mu zvuči posesivno, hrapavo poput brusnog papira kojim prelazi
preko mojih živaca, za kojim slijedi čista svila. Ne mogu si objasniti neobičan
osjećaj koji to u meni stvara. “Ne treba mi zaštitnik, Liame.”
“Meni se čini drukčije.”
Kralježnica mi se ukruti poput čelične šipke. “Ja nisam tvoja...”
“Još ne. Ali želim da budeš.”
Trepnem. Što želi da budem?
“Nazvat ću te kad napokon završim sa sastankom. Vjerojatno oko šest.
Jedan od ulagača dolazi u grad tek popodne.”
Potiskujem nagon da ga pitam o sastanku i ulagaču. “Zašto to radiš?”
šapnem.
“Neće ti se svidjeti odgovor.”
“Kako znaš što mi se sviđa ili ne sviđa?”
“Vidimo se večeras.” Veza se prekine i ne znam zašto, ali moram čuti
njegov odgovor. Odmah ga nazovem.
I javi se. “Barem sam te natjerao da upotrijebiš taj mobitel.”

70
 Book as passion
“Zašto to radiš?”
“Zato što si ti — ti, Amy. Sad moram ići, ali pošalji mi poruku ako me
zatrebaš.” I veza se ponovno prekine.
Grčevito držim mobitel u ruci. Imao je pravo: ne sviđa mi se njegov
odgovor. Već i samo moje postojanje je laž — što znači da sve što vidi u meni,
sve što vidi između nas, sve je to samo velika laž.

71
 Book as passion

DEVETO POGLAVLJE

KUPIM SVU POTREBNU ODJEĆU i uputim se prema uredu za

nekretnine. Šetajući kroz šest gradskih blokova prolazim kraj nizova zgodnih
trgovina i restorana te Evernightove pravne usluge napokon pronađem između
jednog kafića i trgovine namještaja. Namrštim se. Mislila sam da je riječ o uredu
za nekretnine, ali zapravo je logično da se odvjetnički ured bavi i drugim
vrstama pravnih poslova.
Kad pokušam ući, zapuh vjetra gotovo me izbaci natrag kroz vrata i
zatrese zvončiće na ulazu. U New Yorku su me gurali ljudi. Ovdje to radi majka
priroda i, kako kaže službenica koju sam upitala za vjetar, to je posve
uobičajeno.
Sklanjajući kosu s lica osvrnem se oko sebe i pogledom proučavam
malen, neugledan ured sa skupim pultom od mahagonija ispred uskog hodnika.
“Dobrodošli.” Prekrasna mlada plavuša u jarko ružičastoj haljini i s
usklađenim ružem pojavi se iza pulta. “Mogu li vam pomoći?”
“Amy Bensen.” Ime mi iziđe iz usta mnogo lakše nego kad sam ga rekla
Jaredu. Kožnatu torbu s kupljenim stvarima odložim na stolac u čekaonici.
“Došla sam predati ugovor o najmu stana.”
“Oh, da, Amy.” Nasmiješi se i pruži mi ruku. “Luke mi je rekao da ćete
doći.”
“Luke?”
“Moj šef. Sad ga nema. Mislim da je rekao da imamo paket za vas.”
Paket? Nisam sigurna što da mislim o tome. “Za mene? Sigurni ste?”
“Nova sam pa je moguće da sam pogriješila, ali provjerit ću u sobi za
poštu. No gotovo sam sigurna da imamo nešto za vas” Djevojka mi okrene leđa
i ode niz hodnik.
Paket je sigurno od nadzornika. Možda je u njemu objašnjeno sve što mi
se događa i zašto sam morala otići iz New Yorka, pomislim nadajući se takvom

72
 Book as passion
ishodu. Srce mi počne jako lupati. Odgovori. To je sve što trebam. Nepoznato
me čini nervoznom pa se počnem bojati i vlastite sjene.
Djevojka se ubrzo vrati s kutijom umotanom u smeđi papir i pročita
poruku na zalijepljenom papiriću. “Da. Piše da je od gospodina Williamsa.”
Bi li to mogao biti moj nadzornik? “Jeste li ga upoznali?”
Čelo joj se nabere. “Dermita Williamsa?” Kimnem, a ona odmahne
glavom. “Ne. U inozemstvu je. Mislim da je već godinama Lukeov klijent.”
Iz torbe izvadim ugovor o najmu. “Ovo je potpisan dokument koji su mi
rekli da donesem. Pretpostavljam da je gospodin Williams vlasnik zgrade u
kojoj živim? Najam je sklopljen s Evernightom.”
Plavuša slegne ramenima. “Ne znam, ali zvuči mi logično. Ovdje sam
počela raditi tek prije nekoliko dana.” Pruži mi ruku. “Uzgred rečeno, ja sam
Meagan, ali zovite me Meg.”
“Drago mi je, Meg.” Stisnem joj ruku. “Tek ste se doselili u grad ili vam
je ovo novi posao?”
“Doselila sam se, baš kao vi. Tek sam prošli mjesec u Novom Meksiku
položila za odvjetničku pomoćnicu i očekivala sam da ću dobiti posao u jednoj
velikoj tvrtki, ali od toga nije ispalo ništa.” Raširi ruke. “I sad sam ovdje.”
“Oh, ne. Žao mi je. Zašto ne odete kući?”
“Bivši dečko.” Nabere nos. “Znate kako je. Osobna drama, nov život, bla,
bla bla. Život je savršen kao zgodan muškarac u ružičastom šeširu, ako me
razumijete.”
Pokušavam predočiti Liama u ružičastom šeširu i široko se nasmiješim.
Nespojivo. “Neću tako brzo zaboraviti taj izraz.”
I ona se nasmije. “Uvijek se trudim ostaviti trajan dojam.”
Meg mi se sviđa. Jared mi se svidio. A kad je riječ o Liamu, žudim za
njime. Ništa od toga nije dobro. Ništa od toga ne pridonosi mojoj
neprimjetnosti.
“Budući da smo obje nove i sve to, trebale bismo popiti kavu, a možda i
nešto žestoko”, predloži Meg, a njezin me glas vrati u sadašnjost. “Ovdje ima
dobrih mjesta za happy hour.”

73
 Book as passion
“Zvuči odlično.” I doista zvuči tako, ali svejedno ne namjeravam s njom
na piće, kao što neću ni nazvati Chloe da vidim kako je. Nisam tako sebična i
neću dopustiti da trenutak slabosti sve promijeni.
“Da razmijenimo telefonske brojeve?”
“Imam novi mobitel, ali ne radi dobro. Nazvat ću vas i dati vam svoj broj
kad budem sigurna da ću ga zadržati.” Naberem nos. “I kad se sjetim broja.”
“I ja sam prošla isto prošli tjedan. Dat ću vam broj svojeg mobitela tako
da me ne morate zvati u ured.” Zapiše ga i preda mi papirić.
Uzimajući papirić od nje, ne obazirem se na stezanje u prsima jer znam
da je nikad neću nazvati. “Hvala. Lijepo je početi se upoznavati s ovdašnjim
ljudima.”
Ona podigne moju kutiju. “Prilično je teška.”
Uzmem je od nje i namrštim se. Čeka me duga šetnja natrag do stana.

***
ISTOG TRENUTKA KAD iz ureda iskoračim na vjetar imam osjećaj da
me netko promatra. Dvije ulice poslije još se ne mogu otresti tog dojma i to me
izluđuje. S obzirom na sve, naravno da je moja paranoja razumljiva, ali se ne
sjećam kako sam je prebrodila u New Yorku. Zapravo nisam ništa
prebrodila. Samo sam se prisilila da ne razmišljam o tome. Ali ne ovaj put. Ovaj
put želim odgovore. I nadam se da ću ih naći u ovoj kutiji.
Naposljetku dođem do stana i uđem, spustim torbu na pod i zaključam
vrata, premorena od nošenja svih stvari. Držeći kutiju na prsima, naslonim se
na vrata i osluškujem ima li koga u stanu. Ne čuje se baš ništa i premda bi me
to trebalo utješiti, nije tako. Mrzim tišinu. Neopisivo je mrzim. Požurim
naprijed, stavim kutiju na stol i, sa srcem u grlu, pregledam cijeli stan.
Kad sam posve sigurna da u stanu nema nikoga, sjednem za stol u
blagovaonici i, budući da nemam kuhinjski nož, ključem od stana pokušam
prerezati ljepljivu vrpcu kojom je kutija oblijepljena. Podsjetim se da mi treba
prsten za jedini ključ koji imam jer ću ga inače izgubiti. I pribor za jelo. U
mislima počnem sastavljati popis za kupnju kuhinjskih potrepština.
Dvije jeftine tave. Papirnati tanjuri. Plastične posude i nekoliko dobrih noževa.
Napokon uspijem otvoriti kutiju i odložim ključ.

74
 Book as passion
Podignem poklopac i u kutiji ugledam MacBook Air s fasciklom na
njemu. Moram priznati da sam iznenađena. Podignem fascikl i otvorim ga. U
njemu je isprintana poruka.
Gospođice Bensen,
Dobro došli. Ovdje je popis nekretnina koje Evernight iznajmljuje u
moje ime. Kako smo raspravili u našem telefonskom intervjuu, jednom na
tjedan ih pregledajte kako bismo bili sigurni da ih se valjano održava, a izvještaj
mi pošaljite e—mailom.
Telefonski intervju? To je očito dio lažne priče za javnost. Nastavim
čitati.
Ne treba mi ništa osim vanjske provjere, a sve se nekretnine nalaze
unutar nekoliko blokova u Cherry Creeku. Usto, Evernight će vam dati
izvještaj o svim novo popisanim nekretninama u području Denvera. Usporedit
ćete ih s javno dostupnim popisom i poslati mi sve što odgovara uvjetima koje
sam vam napisao.
Molim vas, pošaljite mi e—mail kad ovo dobijete tako da znam da ste se
smjestili. Kad stignem na svoje odredište, bit će i drugih projekata za vas.
Telefonska veza nije uvijek dobra, pa ako budete imali bilo kakvih problema,
najbolje je da mi pošaljete e—mail. Ako nešto bude jako hitno, nazovite mojeg
odvjetnika čiji broj sam vam također napisao.
Dermit Williams
Dermit Williams Holding Company
Pregledam fascikl i pronađem isprintan e—mail svojega novog šefa.
Nema rukopisa ni ikakva simbola koji bi mi ukazao na to da mogu imati
povjerenja u tu osobu. Zbunjena sam. Rečeno mi je da je ovaj posao samo
paravan. Izmišljena priča za javnost. A možda i nije. Možda je ovo pravi posao,
baš kao što je moj najam stana stvaran najam. Ali u uputama koje sam dobila
jasno je pisalo da neću imati posao.
Listajući kroz fascikl naiđem na popis nekretnina. Možda moj šef nije
stvaran. Možda je on, baš kao i posao, lažna osoba koja treba imati uvjerljiv
posao i prošlost.
No ta me pomisao nimalo ne tješi. Govori mi da imam dobar razlog da se
što bolje sakrijem.

75
 Book as passion
Izvadim računalo iz kutije i shvatim da nije novo, ali nije ni jako staro.
Odmah se pokrene uz prepoznatljivi Appleov zvuk i otvorim Google—račun
za Amy Bensen pa pošaljem poruku novom šefu. Prigušen zvuk iz torbe
podsjeti me da mi je mobitel koji mi je Liam dao još uvijek u torbi pokraj vrata,
pa odem po njega. Izvadim ga i vidim da mi je poslao poruku.
Ne večeraj. Želim te izvesti na večeru.
Pritisnem mobitel na čelo i pokušavam prosuditi je li moja briga za
Liamovu sigurnost opravdana ili nije. Nemam stvarnog razloga misliti da je itko
osim mene u opasnosti, a Liam ima novca i sredstava da se zaštiti. Ali ne može
se zaštititi od nečega za što ne zna. I ne poznajem ga dovoljno dobro da bih
riskirala i vjerovala mu, bez obzira na to što mi instinkt govori da mogu.
Mobitel se ponovno oglasi i pogledam zaslon.
Amy?
Nazvat će ako ne odgovorim. Tipkam:
Ovdje sam. Radim na nečemu što mi je dao novi šef. Nazovi me kad
kreneš u ovom smjeru.
Novi šef?
Namrštim se.
Da.
Zanimljivo. Jedva čekam da čujem sve o njemu.
Pokušavam promijeniti temu.
Kad dolaziš?
Oko šest ili sedam. Idem na sastanak i nisam siguran koliko će potrajati.
Pogledam na sat. Sad su tri sata. Kada je proletio cijeli dan?
Onda se vidimo brzo.
Ne dovoljno brzo.
Te bi riječi mogle biti samo flert, ali imam osjećaj da znače vise. Imam
osjećaj da on znači vise. Baš ono "više” za čime sam duboko u duši žudjela. I
upravo zato moram otići. Počet ću mu vjerovati. Povući ću ga u svoj pakao. I
onda će netko od nas stradati. Ili oboje.

76
 Book as passion

***
POSLIJE DVA SATA UZALUDNOG pretraživanja interneta u potrazi za
informacijama o novom šefu, ostavim Meg poruku da sam promijenila bravu u
stanu.
Znam da bi novi sastanak s Liamom mogao poslati pogrešnu poruku, ali
moram riskirati da mu vratim mobitel. Pomislim da ga samo ostavim u hotelu,
ali znam da bi mi se odmah pojavio na vratima. Ako ću doista prekinuti odnos
s njim, onda to moram učiniti kako treba. Ne — ne ako. Prekinut ću ga. Naći
ću se s njim u hotelskom baru, tako da nismo sami nego na javnome mjestu, i
zatim otići svojim putem.
Osjećajući se kao na iglama, odlučim otići u trgovinu po nešto hrane, u
nadi da će mi to barem malo ublažiti nervozu. No naravno da ne uspijeva.
Premda sam se tijekom toga malog izleta osjećala bolje, u trenutku kad sam
ušla u svoj "lažni” stan, osjećala sam se jednako loše kao i prije. Zaključim da
vjerojatno trebam nešto pojesti, iako znam da će mi možda prisjesti. Ipak, ne
moram se brinuti da ću si upropastiti večeru s Liamom na koju ionako ne idem.
Odlučim pojesti konzervu juhe, pa iz vrećice izvadim novi lonac i
namrštim se. Nemam otvarač za konzerve ni zdjelice iz kojih bih mogla jesti.
Papirnati tanjuri neće mi pomoći. Moj me popis iznevjerio i uhvatim se za tu
izliku kako bih ponovno pobjegla iz ovog kaveza.
Čim iskoračim iz dizala, znam da je ovaj izlazak iz stana drukčiji od
prethodnog. Nelagoda me bocka, a kosa mi se na potiljku nakostriješi. Ponovno
imam osjećaj da me promatraju i svakim je korakom osjećaj sve jači. Ubrzavam
korak i bližeći se trgovini već gotovo trčim. Na vratima se osvrnem i
pokušavam pronaći izvor svoje nelagode, ali ne vidim ništa očito. Kad bih ovo
lakomisleno mogla nazvati paranojom, rado bih to učinila. Ali ja se ne skrivam
bez razloga. Zarobljena sam u crno—bijelom svijetu. Bježi ili budi ulovljena.
Sakrij se ili umri, kao što su umrli svi koje sam voljela.
U trgovini osjetim olakšanje. Nemam više osjećaj da me netko gleda. Na
javnome sam mjestu sigurna. Ali još sam duboko uznemirena mišlju da me
netko gleda, čak i ako je riječ samo o mojem nadzorniku. On mi je spasio život,
podsjetim samu sebe. Mogu mu vjerovati. Samo njemu i nikome drugome.
Osim Liamu. Ponovim to u mislima nekoliko puta i u svakoj mogućoj verziji i

77
 Book as passion
razmišljam što bi od toga moglo ispasti dobro. Ili loše. Razmišljam o opasnosti
u kojoj se možda nalazi. Razmišljam o opasnosti u kojoj se sama nalazim.
Brzo napunim košaru jeftinim kokicama koje volim, zdjelicama i
jeftinim otvaračem za konzerve. Na putu prema blagajni zazvoni mi mobitel
koji mi je Liam dao.
Pripremajući se za učinak njegova glasa, javim se na poziv: “Liame?”
“Kvragu, ženo, sviđa mi se kako mi izgovaraš ime.”
Obrazi mi se zažare od snage njegova glasa koja mi kaže da doista misli
to što je rekao. Spoznaja da tako djelujem na njega stegne me u trbuhu. Jedva
osjećam da postojim u ovom svijetu, ali zbog ovog se bogatog, slavnog i
zgodnog muškarca osjećam upravo tako. Ne želim ga pustiti. Ne želim mu
lagati.
“Dolazim po tebe za koju minutu.”
Ta me izjava vrati u sadašnjost. “U trgovini sam. Odnijet ću stvari u stan,
pa se možemo naći u hotelskom baru.”
“Doći ću po tebe.”
“Ne. Ionako se želim presvući.” Na redu sam pa izvadim sve stvari na
tekuću vrpcu. “Na blagajni sam. Vidimo se uskoro.”
“Amy...”
Prekinem poziv i namrštim se. Jesam li to upravo prekinula vezu s njim?
Možda bih ga trebala nazvati — ali što manje kažem prije konačnog zbogom,
to bolje. To si još uvijek govorim pet minuta poslije kad iziđem iz trgovine.
Baš kad namjeravam prijeći preko trave do semafora, kraj mene se
zaustavi elegantna crna limuzina. Srce mi je u grlu dok se spušta prozor na
suvozačevim vratima. Držeći dah nagnem se i vidim da na vozačkom sjedalu
sjedi Liam, poput utjelovljenja moći i seksa u crnom odijelu i tamnoplavoj
košulji koja mu još više ističe modre oči.
Pruži ruku preko sjedala i otvori suvozačka vrata. “Upadaj, bejbe.”
Ta nježnost kojom se možda služi sa svim ženama stvara mi leptiriće u
trbuhu i namijenjena je samo meni. Pogled mu je na meni, a bez obzira na
zaigrani zvuk njegova glasa, oči su mu intenzivne poput njega. A nitko nije
intenzivniji od Liama Stonea.

78
 Book as passion
“Je li to tvoj auto?” pitam ga, pokušavajući odlučiti što da učinim. Ući u
auto znači biti bezumno izgubljena u iskušenju koje se odaziva na ime Liam.
“Unajmljen.” Upitno me pogleda kao da me pita zašto se ne mičem. “Ako
se brineš da ću te ugristi, obećavam da ću te najprije upozoriti.”
Oči mu se rašire i nasmije se seksi, promuklim zvukom iz dubine prsa.
Prsa koja opet želim dodirnuti.
Ljutito ga pogledam. “Neću da me ugrizeš.” Na taj prkosni odgovor
dobijem još jedan od njegovih seksi osmijeha, pa nevoljko moram priznati da
me uspješno zaveo nasred ulice.
Popuštajući pred neizbježnim, uđem u očito vrlo skup auto i spustim
torbe na pod. Pripremam se za boravak u skučenom prostoru s njim, gdje
zapravo i želim biti, ali sam istodobno svjesna da je to velika pogreška. Blizina
ovog muškarca neće mi pomoći da mu kažem zbogom.
Skupo kožnato sjedalo pripije mi se uz gole noge, a Liamov zemljani
miris škaklja mi nosnice i zadirkuje me. Sad je posve jasno da je ovo bila
pogreška. Prekrasna pogreška.
Zatvorim vrata i smjesta me privuče u zagrljaj, a snažna mu ruka klizne
u moju kosu. “Jesam li ti nedostajao?” pita i vrućim mi dahom zadirkuje usne.
Stavim mu dlanove na čeljust, a mekana rašpica od novih čekinja zagrebe
mi vrhove prstiju. Sjećam se tog osjećaja na koži i sve nestane osim ovog
trenutka i ovog muškarca. Nitko nikad nije tako djelovao na mene. “Jesam li ja
tebi nedostajala?”
“Pustit ću te da sama zaključiš.” Usne mu se spuste na moje, razdvoji ih
jezikom i zamamno ga ispreplete s mojim. “Možeš li okusiti da si mi
nedostajala?”
Topim se kao čokolada na vrućem suncu, a jedva me dodirnuo. Ali želim
da me dodirne. O da, želim. “Još nisam posve uvjerena.”
Usne mu se izviju prije nego što mi odgovori tako što mi zločesto lizne
nepce, zadirkujući me dubokim guranjem jezika od kojeg gotovo ostanem bez
daha. “Sumnjaš li sada da si mi nedostajala?”
U prsima mi gori. Nedostajala sam mu. Nekome sam nedostajala. To je
za mene posve neistraženo područje, ali moram reći da mi se sviđa. I doista se

79
 Book as passion
nisam spremna odreći ovog muškarca. “Ako kažem da, nećeš me ponovno
poljubiti, je li tako?”
“Učinit ću mnogo više od poljupca kad budemo sami.” Njegovo je
obećanje i mek baršun i hrapavi brusni papir, zrak oko nas kao da je postao
gušći i seksualna se napetost pretvara u nešto mnogo dublje od obične pohote.
A od toga je mnogo teže otići.
Nježno mi pogladi kosu i naslonim se na njega kao mačka koja obilježava
svoj teritorij, iako on nije moj i nikad neće biti moj.
“Gladna?” pita me.
“Je li to trik—pitanje?”
Usne mu se izviju. “Shvatit ću to kao da.” Usnama ovlaš dotakne moje. “I
ja sam, bejbe. I ja.” Pusti me i nasloni se natrag na svoje sjedalo, a meni je
smjesta hladno, iako mi je prije nekoliko sekundi bilo vruće. Pokrene
automobil i pogleda me užarenim očima. “Zaveži se i začas smo u tvom stanu.”
Ne proturječim mu, žudeći za bilo čime što će me spustiti na zemlju,
sigurna da će me, ako mu dopustim, prije nego što prođe ova noć povesti na
divlju vožnju. A ne smijem mu dopustiti. Čvrsto zatvorim oči, govoreći si da
neću učiniti ništa osim prihvatiti vožnju do stana. Pričat ću o nevažnim
stvarima i ugasiti seksualnu napetost, a onda ću se vratiti tamo gdje trebam biti
i učiniti ono što moram učiniti.
“Blizu hotela je izvrstan talijanski restoran ako voliš talijansku hranu.”
“Ovisnica sam o tjestenini.” Podignem pogled dok to govorim i na
instrumentnoj ploči zamijetim logotip automobila. “Rentao si Bentley?”
Slegne ramenima. “Nisu imali ništa drugo.”
I ne pokušavam sakriti nevjericu. Nikad nisam ni vidjela Bentley jer stoji
pravo bogatstvo, a ja ne poznajem ljude koji imaju toliko novca za auto. Čak ne
poznajem mnogo ljudi koji si mogu priuštiti garažu u New Yorku, da i ne
govorimo o ovakvom automobilu.
“I”, nastavi Liam, “to je bio jedini auto za koji sam smatrao da je dovoljno
dobar da te provozam u njemu.”
“Mene?” Drsko napućim usne. “Ti si taj koji je bogat i razmažen. A ne
ja.”

80
 Book as passion
“Razmazit ću te ako mi dopustiš.” Glas mu je meko, baršunasto obećanje.
Prsa mi gore od nečega što ne želim osjećati. “Ne”, gotovo da prosikćem.
“Ne želim tvoj novac.” Želim samo život.
Ako je i primijetio moj ton, ne pokazuje to. “To si rekla kao netko tko ga
nikad nije imao.”
Izbjegavanje mi uvijek dođe kao korisna taktika, a njegovi su komentari
vrlo nelagodni. “Malo je onih koji imaju novca kao ti.”
“Što potkrepljuje moju tvrdnju”, uvjerava me.
“Koju tvrdnju?”
“Imam dovoljno novca da te razmazim i planiram to učiniti.’ Zatim
promijeni temu kao da je udario pečat na nju, odobrio je i ostvario. “Imaš li u
torbi kakvu hranu koja se može pokvariti ili možemo odmah u restoran?”
Ne želim hranu. Prije nego što se oprostim od njega, želim mu polizati
onu tetovažu. To bi ga sigurno ušutkalo. A onda je sve gotovo, podsjetim se.
Trebam svratiti kući i presvući se.”
Užareni mu pogled klizne na moje gole noge i natrag na lice. “Sviđaš mi
se ovakva.”
Obrazi mi se zažare, a između nogu osjetim stezanje. “Ti si u odijelu.”
“Presvući ću se. Ti ostani kakva jesi.”
Zaustim reći da mi se sviđa baš ovakav, ali se brzo predomislim i
zatvorim usta. To neće pomoći mojim nastojanjima da se oprostim od njega —
ali, s druge strane, ni ljubljenje nije pomoglo. “Kako bilo, ali moram se barem
osvježiti.”
Liam zaustavi auto ispred svojeg hotela i vratar mi smjesta pomogne da
iziđem. Liam je već ispred mene i prije nego što ga mogu zaustaviti posegne za
mojim torbama.
“Ja ću ih nositi”, kažem, pružajući ruke prema njima i šake nam se sudare,
a rukom mi prođu trnci.
Pogled mi skrene prema njemu i u očima mu vidim da je svjestan što se
dogodilo. I on je osjetio vezu. Možda je za njega to samo seks, možda i potreba
da me zaštiti koju ne mogu razumjeti, ali ipak je stvarno. Postoji i moćno je.

81
 Book as passion
“Nađemo se u hotelskom baru za pola sata”, procijedim kroz iznenada
posve suho grlo.
“Rekla si da ne želiš sa mnom u hotel.”
“Ne u tvoju sobu. Hotelski su barovi otvoreni za javnost.”
Oči mu se suze, a u njima vidim sumnju. “Pomoći ću ti s torbama.”
“Nisu teške. Nađemo se za dvadeset minuta.”
“Otpratit ću te do vrata.”
“Ako dođeš sa mnom u stan, plan nam sigurno pada u vodu.” Ovaj put
govorim istinu.
On podigne obrvu. “To bi me trebalo obeshrabriti?”
“Da”, kratko mu odgovorim, a poriv da ga poljubim još jednom prije nego
što mu kažem zbogom odviše je jak da mu se oduprem. Dignem se na nožne
prste i naslonim se na njega, ruke stavim na tvrdi zid njegovih prsa i pritisnem
usne na njegove. Krut je i nepomičan, zbog čega mi je iste sekunde neugodno
i počnem sumnjati u svoju odvažnost. Odmaknem se od njega, ali on spusti
torbe na tlo i privuče me k sebi, ruka mu krene uz moja leđa, a jezikom mi
lizne usne i strasno me poljubi tako da mu zastenjem u usta.
Kad mu usne napuste moje, zgranuta sam prizorom koji smo upravo
priredili, previše postiđena da se obazrem i vidim tko nas gleda.
“Samo želim da ti bude jasno koliko te želim, bez obzira na sve. I imaš
pravo. Ako odem u tvoj stan, nećemo tako brzo otići iz njega.”
Gurne me od sebe i, na moj užas, podigne moje torbe s tla i pogleda u
njih. Pogled mu je upitan, a obrva uzdignuta. “Plastičan pribor za jelo?”
Toplinu koju je u meni probudila njegova izjava da me želi iznenada se
pretvori u hladnoću. “Nisam imala vremena raspakirati stvari.”
“A znači, dostavljene su ti?”
“Sve je u redu s mojim stvarima.”
Posegnem za torbama, a on me zgrabi za zapešće. “Amy...”
Neki automobil iznenada zatrubi i spasi me od zapovijedi koja bi sigurno
izišla iz njegovih odviše zamamnih usta. “Pravimo scenu. Vidjet ću te za
nekoliko minuta.”

82
 Book as passion
Čeljust mu se stegne, a lice postane napeto. “Čekat ću te.” Pusti moje
torbe i ja ne oklijevam nego odmah krenem prema stanu. Umorna sam od
bježanja.

83
 Book as passion

DESETO POGLAVLJE

DVADESET MINUTA POSLIJE PRESVUKLA SAM SE u jednostavnu,

zgodnu malu haljinu od crne čipke koju sam pronašla na rasprodaji i kupila za
samo dvadeset devet dolara. Izgleda seksi u kombinaciji s cipelama na visoku
petu, ali uređujem se da bih se osjećala samopouzdano, a ne da ostavim dojam
na Liama. Tako dobro lažem da se gotovo uspijem uvjeriti da je to istina.
Provjerim si odraz u zrcalu i razmišljam kako da okončam sve s Liamom.
Počinjem razmišljajući o svim razlozima zbog kojih mu ne trebam reći zbogom.
Izlazila sam s drugim muškarcima. Imala sam cimera u studentskom domu i,
premda se nismo zbližili, živjeli smo zajedno. Liam se za sebe može
pobrinuti mnogo bolje od ikoga koga sam ikad poznavala. Ali on je
također jedina osoba koju poznajem, a koja ima dovoljno novca da istraži moju
prošlost i da zbog toga možda nastrada. Neću dopustiti da se to dogodi.
Donijevši odluku, uputim se prema dizalu i spustim se u prizemlje. Vrata
se otvore i pred njima iznenađeno ugledam Jareda. Široko se nasmiješi kad me
vidi, pun seksipilnog muškog šarma i beskrajno zgodan. “Vidim da si se riješila
majice.”
“Jesam”, odgovorim mu nasmiješeno bez obzira na nervozu zbog Liama.
Iskoračim iz dizala i očekujem da će se Jared pomaknuti ustranu da uhvati
vrata. No oboje samo stojimo na mjestu, jedno nasuprot drugoga. Odmah
osjetim sklonost prema tom muškarcu i ukočim se na mjestu, kao da se ne
mogu pomaknuti. Prestravljena sam da će me ta prokleta crna rupa koju
predobro poznajem usisati tamo gdje je sve i svatko moguća prijetnja. Zaklela
sam se da se nikad neću vratiti na to mjesto, ali osjećam kako prsti te zvijeri
posežu za mnom i uvlače me unutra. “Trebala si to izvaditi iz kutije.”
Njegove me riječi vrate u stvarnost. “Iz kutije?”
Pogleda prema dolje, a ja mu slijedim pogled i vidim kutiju iPhonea koju
nisam mogla ugurati u svoju malu torbicu. “Oh.” Malo je podignem. “Sviđa mi
se kutija, pa sam je odlučila zadržati.” Jared se nasmije. “Žena koja me želi
zavesti.”

84
 Book as passion
Frknem nosom i ispustim smiješan zvuk, pa samo učvrstim dojam
čudakinje koji sam već ostavila. “Ja sam posljednja osoba koja bi nekog zavela.”
U smeđim mu očima vidim da sam ga zabavila, što mi je i bila namjera.
“Pao sam već na onu majicu i visoke pete , zadirkuje me. “Nećeš mi dati da to
zaboravim, zar ne?”
“Vjerojatno ne.” Pogledom mi brzo preleti gore—dolje tijelom. “Znači li
haljina da su ti stvari stigle i da je sve okej?”
To je gotovo isto pitanje koje mi je Liam postavio nešto prije, pa mi se
raspoloženje odmah iz opuštenosti promijeni u nelagodu. Slabašno se pokušam
nasmiješiti. “Sve štima.” Jedva sam izustila tu laž kad se iz kutije začuje zvuk
mobitela. Jared podigne obrvu, a ja reagiram najbrže što mogu i kažem
mu: “Kasnim na večeru. Trebala bih požuriti.”
“Znači, već si našla prijatelje?”
Izbjegavajući laž koje bih se kasnije možda morala sjetiti, slegnem
ramenima. “Čini se da su majica i visoke pete probile led. Laku noć, Jarede.”
“Laku noć, Amy.”
U njegovu glasu osjećam mekoću za koju znam da sam je već čula. Nešto
mi u njegovu tonu budi sjećanje i hladni mi se trnci spuštaju niz kralježnicu.
Ispred očiju počinjem vidjeti mrlje i —oh, ne. Ne. Ne. Neka odmah prestane.
Samo da se to ne dogodi.
Ali prekasno je. U čelu počinjem osjećati stezanje koje godinama nisam
osjetila. Zateturam i Jared me uhvati za ruku, a druga mi ruka refleksno poleti
na njegova prsa.
“Hej”, promrmlja. “Što je to bilo?”
Ne mogu otvoriti oči. Čak i ne pokušavam. “Pao mi je šećer”, šapnem
izgovor koji bih u ovakvoj situaciji uvijek upotrijebila. “Dobro mi je.”
“Ne izgledaš dobro.” Zvuči zabrinuto.
A to nije dobro. Ako je zabrinut, mogao bi pozvati hitnu pomoć i privući
pozornost koja mi uopće nije potrebna.
Duboko udahnem i zrak mi je poput olova u plućima, ali bol je dobra.
Ona me budi i priziva k svijesti. “Dobro mi je.” Prisilim se otvoriti oči i mrlje
počnu nestajati. Preplavi me olakšanje. “Stvarno sam dobro”, uvjeravam ga.

85
 Book as passion
“Već mi je bolje.” Osim što mi je ruka na njegovim prsima. Čim to shvatim,
brzo je povučem.
Jared se zasmijulji. “Polako. Srušit ćeš se.”
“Ne. Sad mogu stajati.”
Pusti mi ruku. “Znaš li da takva reakcija ubija muškarčevo
samopouzdanje?”
Ozbiljno sumnjam da ovaj muškarac ima problema sa samopouzdanjem.
“Oprosti. Samo mi je bilo neugodno.”
“Neka ti ne bude neugodno.” Glas mu je poput nježnog milovanja.
Ponovno mi se vrati onaj osjećaj bliskosti, a mrlja na čelu počinje peckati
baš kad mi se mobitel ponovno oglasi. Prvi put se obradujem tom zvuku jer mi
je dobrodošao kao bijeg od još jedne epizode i od Jareda.
Jaredove se usne trznu. “Zbilja bi se trebala riješiti te kutije.”
“Ili nabaviti veću torbicu”, kažem, što zvuči kao da sam totalni idiot.
Stvarno je vrijeme da konačno odem. “Hvala ti na pomoći. Vidjet ćemo se.”
Danas drugi put potrčim, samo ovaj put trčim prema Liamu, a ne od
njega. A to mi se čini beskrajno ispravnije od konačnog pozdravljanja s njime
koje moram odraditi.
Prilazim hotelu u naletu vjetra koji mi podiže haljinu. U hodu hvatam
rub haljine i guram je prema dolje, a kroz raskuštranu kosu koja je, zahvaljujući
novoj pegli za kosu, do maloprije bila glatka i uredna, vidim kako se vratar
smijulji i kima glavom. Crvena lica požurim pokraj njega, pitajući je li ranije
vidio Liama i mene kako se ispred hotela igramo jezicima.
Večer je baš krasno počela. Imala sam pravo kad sam odlučila
preodjenuti se; da preživim idućih petnaest minuta potrebno mi je sve
samopouzdanje koje mogu skupiti.
Zastavši na pragu, primijetim znak za restoran i bar ravno naprijed. Čak
i ovdje, udaljena barem pet metara, čujem buku glasova koja zaglušuje glazbu
iz unutrašnjosti iza zasvođenog ulaza. Iako Liama ne poznajem dobro, instinkt
mi govori da mu se neće svidjeti moj odabir mjesta.
Kao da me čuo, Liam izlazi iz bara, a na licu mu vidim da nije zadovoljan.
Pogledi nam se susretnu.

86
 Book as passion
Lice mu odmah postane mekše i toplije i vidim kako s njega nestaje
frustracija, kao da je od pogleda na mene sve u redu. Ne pomaknem se da mu
pođem u susret, paralizirana od gorko-slatke spoznaje da mu je drago što me
vidi. Korakne prema meni i primijetim da nema jaknu, a elegantna muževnost
njegova tijela posebno je naglašena tamnim hlačama i plavom košuljom; moć
i elegancija, utjelovljenje tamne naočitosti.
Istog trenutka kad zastane preda mnom, zarobi me njegov dubok modri
pogled i izgubim se u moru tople vode koja omamljuje. Želim malo dulje
plivati, ali pogled mu se prebrzo spusti na kutiju koju držim, a sve se u meni
uskovitla od spoznaje da mi je vrijeme isteklo.
Pružim mu kutiju. “Ne mogu ovo uzeti.” Premda se ponosim čvrstoćom
kojom sam to izrekla, ruka mi se trese i kao da sadržava sve moje emocije, a
Liam je prepametan da bi mu to promaknulo. Osjećam gnjev jer me prošlost
učinila tako slabom. Nisam se smjela zaposliti u muzeju i dopustiti prošlosti da
mi upravlja životom. Ali tada nikad ne bih upoznala Liama, a nisam sigurna da
žalim zbog toga, bez obzira na to što ga moram ostaviti.
“Razgovarajmo o tome za večerom.”
Odmahnem glavom, više na svoju želju da pristanem nego na njegove
riječi. “Ne mogu s tobom na večeru. Ne mogu te više viđati.” Zvučim kao da to
doista mislim. Zamalo.
Njegove se prodorne plave oči stisnu, a mračna napetost koju nosi kao
drugu kožu stostruko se poveća. Sekunde prolaze i pokušavam smisliti nešto
prikladno, iako bolje nego bilo tko znam da je bolje reći što manje.
Trebam li se okrenuti i otići? Da. Ali još uvijek u ruci držim mobitel. On
ga treba uzeti.
Konačno uzme mobitel, ali ne stane na tome. Ispreplete prste svoje
slobodne ruke s mojima. “Dođi sa mnom. ”
Oči mi se rašire, ali već me vuče sa sobom — i to ne prema svojoj sobi.
Nemam vremena razmišljati o tome zašto me to razočarava. Liam ide prema
izlazu, što najvjerojatnije znači da namjerava poći u moj stan, gdje će otkriti da
mi stvari ipak nisu dostavljene.
Obuzeta očajem požurim naprijed, stanem ispred njega, slobodnu mu
ruku stavim na prsa i zaustavim ga. “Odvedi me u svoju sobu.” Ne mogu

87
 Book as passion
vjerovati da sam to upravo izrekla, ali napetost u mojem trbuhu ne da mi da to
povučem.
Liamova se čeljust stegne. “Ne možeš me više viđati, ali želiš da te
odvedem u svoju sobu?”
Glas mu je čvrst, kao da čeličnom vrpcom čvrsto veže svaku riječ. Ljutit
je. Ne znam zašto, iako je mogućih razloga mnogo. Smislit ću nešto kad ga
odvratim od odlaska u moj stan, gdje bi sigurno počeo kopati na mjestu na
kojem je vrlo opasno kopati. “Da. Želim poći u tvoju sobu. Trebam, ah...
polizati tvoju tetovažu u znak oproštaja.”
“Imat ću to na umu.”
Obrazi mi se zapale od oštrine njegova glasa, ali se prisilim da svladam
neugodu. “Liam...”
Zakorači kao da će krenuti, ali uhvatim ga za košulju i zgužvam finu
tkaninu. “Ne želim ići u svoj stan.”
“Ne idemo tamo.” Ovaj put me čvrsto odgurne, uhvati me za ruku i
povede prema izlazu.
Slijedim ga, pokušavajući se ne obazirati i ne obraćati pozornost na
svjedoke našeg razgovora. Za navodnu usamljenicu i bjegunku, gotovo sam
sigurna da smo drugi put napravili scenu i nimalo mi se ne sviđa pomisao na
treću. Prolazimo kroz klizna staklena vrata, gdje izbjegavam vratarev pogled.
Liam krene desno od mojeg stana gdje vidim ljude koji šetaju, a vjetar je
nasreću slabiji, pa mi se suknja ne diže iznad koljena.
Znatiželjno pogledam u njega. “Kamo idemo?”
Liam se zaustavi i okrene se prema meni. “Mobitel glasi na tvoje ime.
Moraš s teleoperaterom razgovarati o usluzi.”
“Oh.” Razočaranje me poklopi poput vala. Postala sam komplicirana i
očito je spreman prekinuti sve veze sa mnom. Njegovo obećanje “ne idem
nikamo” očito nije dugo trajalo. Ali... drži me za ruku. Zašto bi me držao za
ruku ako prekida sve veze sa mnom? Sigurno mu nije stalo do vražjeg
mobitela. Milijarder je.
“Oh?” podbada me.

88
 Book as passion
Oh , ponovim za njim da se suzdržim od neke izjave poput “Možemo li
se vratiti u hotel i iznova započeti ovu noć?” Moram se držati plana. Razlaz je
ispravna odluka. “Ne razumijem se baš u mobitele”, napokon uspijem reći.
“Ako trebam ići s tobom, ići ću.” Pogled mi padne na naše spojene ruke, a od
brzog stezanja u grudima koje taj pogled potakne opet pogledam Liama u oči.
“Gdje je to?”
“Dvije ulice dalje.” Spusti pogled na moje noge i zadrži se na njima, a
onda sa žudnjom u očima prijeđe na moje tijelo. Jaredov je pogled jutros bio
malo odviše prisan, ali Liamov je bas pohotan. I, o Bože, sva žarim na mjestima
koja se ne bi trebala žariti u javnosti. A on to dobro zna. Vidim to u trzaju
njegovih usana i u sjaju u očima kad me pita: “Možeš li toliko pješačiti u tim
cipelama?
“Godinama sam pješačila po New Yorku i noge mi ne znaju za bol. Mogu
hodati.” Ili bih mogla stajati ovdje u fokusu njegova vrućeg pogleda i otopiti se
u cipelama. Još me uvijek želi, ali to će mi noćas biti slaba utjeha u praznom
krevetu. Puštam ga da ode. On mene pušta da odem. Komplicirana sam. Uvijek
sam komplicirana.
Počinjem se okretati da završim s tim, ali stavi mi prste na lakat i povuče
me blizu tako da su mu noge pritisnute o moje i tijelom mi pošalje valove
vrućine. I u samo jednom trenutku sve osim Liama nestane. Nema prolaznika,
nema vratara malo dalje od nas, nema trubljenja automobila. Postojimo samo
ja i ovaj muškarac. Cijela protrnem, napokon živa, kao da sam prije nego što
sam ga upoznala jedva životarila. Toliko je toga što mu želim reći, ali ne mogu.
Zbunjena sam i rastrzana na sve moguće načine, uhvaćena između dobrog i
lošeg.
“Liame...”
“Amy”, kaže on tiho, tonom koji je taman dovoljno odlučan da posluži
kao upozorenje. Možda jednostavno želi da se prestanem prepirati s njim, ali
me također spašava od nečega što bih mogla reći i što ćemo oboje požaliti.
“Da”, odgovorim, želeći da mi kaže što je htio reći kad me prekinuo.
Želeći da to bude nešto čarobno, od čega bi se sve vratilo u normalu. “Idemo u
trgovinu s mobitelima, Liame.”
Ne znam zašto sam mu izrekla ime. Zašto sam osjećala apsolutnu potrebu
da ga kažem i zašto mi se gotovo čeznutljivo zadržalo na usnama. Ali oči mu se

89
 Book as passion
stisnu, glava malo nagne i bez sumnje je to primijetio. Zadržavam dah i ne
znam što će reći. Ne znam što želim da kaže.
Ali kad je napokon odgovorio, bilo je to samo: “Da. Idemo u trgovinu.”
Istodobno osjećam olakšanje i razočaranje jer nije odgovorio. Ali ne
dopušta da među nama bude imalo prostora pa me uhvati za ruku dok nas
okreće prema trgovini. Opušteno i polako koračamo ukorak, a među nama
vlada tišina. Shvatim da sam opsjednuta našim isprepletenim prstima i onime
što govore o njegovim namjerama ili čak o mojim.
Nije prošla ni koja minuta, a već smo kod trgovine i Liam mi pusti ruku
da otvori vrata. Iznenadan povratak u stvarnost samo što me nije paralizirao.
Sad nismo jedno nego dvoje i on me možda nikad više neće dodirnuti. Kad
ovdje budemo gotovi, s nama je gotovo.
Prsa mi nabujaju prepuna emocija i osjetim da me Liam gleda, kao da me
potiče da ga pogledam, ali ne mogu. Ako to učinim, zaboravit ću zašto ga
moram ostaviti.
Nogama teškim poput olova ulazim u trgovinu, a klimatizacijski uređaj
pojačava hladnoću koju osjećam.
Zastanem neposredno kraj ulaza i gledam izložene mobitele u sredini
prostorije, opremu što visi na zidovima i prodajni pult u pozadini. Liam hoda
uz mene i, kao da mi želi odagnati strah da me nikad više neće dodirnuti, stavi
mi ruku na leđa. Njegov je dodir poput strujnog udara, poput vatre koja mi se
spušta niz kralježnicu i otapa led u meni.
“Bok, ljudi.” Iznenadni je pozdrav došao od štrkljastoga
dvadesetogodišnjaka tamne, valovite kose i s crnim naočalama debelog okvira,
u majici s logotipom trgovine. “Ja sam Scott. Kako vam mogu pomoći?”
“Trebali bismo provjeriti podatke o računu”, kaže mu Liam.
Scott gurne naočale uz nos i pokaže prema pultu u pozadini trgovine.
Dok ga slijedimo, Liam ne skida ruku s mojih leđa. Zastajemo kod pulta, a Scott
ga zaobiđe i privuče tipkovnicu. “Što vas zanima?”
Liam stavi mobitel na pult. “Možete li potvrditi ime na računu za ovaj
mobitel i provjeriti tko može pristupiti računu?”
Scottovo se lice izduži. “Samo ako razgovaram s osobom koja je vlasnik
računa, a ona sigurno već ima te podatke.”

90
 Book as passion
“Ne ako je dobar prijatelj otvorio račun za nju”, ispravi ga Liam.
“Onda trebam osobnu iskaznicu vlasnika računa”, odgovori Scott. Očito
ozbiljno shvaća svoj posao i poštujem ga zbog toga s obzirom na to koliko
cijenim vlastitu privatnost.
Liam me pogleda. “Trebat će mu neki tvoj osobni dokument.”
To sam i pretpostavila, ali osjećam se neugodno dok otvaram torbicu jer
sam se sjetila još nečega. Je li to Liamova metoda da mi vidi vozačku dozvolu?
Izvadim svoju vozačku dozvolu iz Colorada. Liam je pametan i to će ga sigurno
potaknuti na brojna pitanja.
Gurnem dozvolu licem prema dolje i držim dah, nadajući se da je Scott
diskretan.
On je podigne i stavi na tipkovnicu ispod pulta gdje je Liam i ja ne
vidimo, a ja uzdahnem od olakšanja. Utipka moje podatke. “O kojem je
telefonskom broju riječ, gospođice Bensen?”
Način na koji to kaže, kao da nemam samo jedan, vrlo je neobičan. Jedva
se zaustavim da ga ne pitam što je time mislio. “Nisam ga zapamtila.”
“303—222—1018”, izrecitira ga Liam.
“Već si ga zapamtio?”
“Dobar sam s brojevima.”
Sjetim se brojeva koji mu se od pupka spuštaju do nekoga divnog
odredišta koje bih htjela istražiti, ali nikad neću i pomisao na to stegne mi grlo.
“Tu je”, kaže nam Scott. “Što vas točno zanima, gospođice Bensen?”
“Želi znati spominje li se netko drugi na računu”, odgovori Liam.
Scott me pogleda da mu potvrdim.
Nisam sigurna na što Liam cilja, ali voljela bih što prije završiti s time.
“Spominje li se?”
“Ne”, odgovori Scott. “Samo vi.”
“I računi se šalju izravno njoj?” pita Liam.
Scott baci pogled na mene.

91
 Book as passion
Kažem mu: “Možete govoriti pred njime. Slobodno mu recite sve što želi
znati.”
“Račun je plaćen godinu dana unaprijed. Izvadak će se slati izravno
vama, gospođice Bensen, a vi ćete plaćati sve dodatne troškove.”
“Ima li račun kakvu lozinku?” pita Liam dalje.
Scott pritisne tipku na računalu. “Nikakva lozinka nije postavljena.”
Liam otvori kutiju i izvadi mobitel. “Objasnite joj kako da postavi
lozinku.”
Scott počne govoriti, ali ga ne čujem jer sam se usredotočila na Liama.
Nije ni namjeravao vratiti mobitel. Uopće nije bila stvar u tome da je postalo
prekomplicirano. Držao me za ruku samo da se drži za mene. Dopustila sam da
me stanje uma i neiskustvo s muškarcima kakav je Liam odvedu u ludilo.
Zakorači prema meni i gurne mi pramen kose iza uha. “Treba ti mobitel”,
kaže mi tiho. “Postavi lozinku. Možeš je promijeniti kad god hoćeš.” A onda
pogleda u Scotta. “Broj također može promijeniti ako poželi, je li tako?”
“Tako je”, potvrdi Scott. “Ako postoji razlog da ga promijeni, samo nas
treba nazvati i dati broj računa.”
Liam se sagne, a ruka mu se posjednički spusti na moj struk i govori mi
da sam njegova. Želim biti njegova. “Ako me se ikad uistinu budeš htjela
riješiti”, šapne, “uvijek možeš promijeniti broj.”
Nije povjerovao mojoj laži. A nisam ni ja.

***
NEKOLIKO MINUTA POSLIJE spremim mobitel u džep i pustim Liama
da mi pridrži vrata kako bih izišla iz trgovine. Zastanem i pričekam da mi se
pridruži, instinktivno pretražujući pogledom pločnik osvijetljen mjesečinom i
uličnim svjetiljkama.
“Što kažeš na večeru?” pita Liam hodajući uz mene, a ja u istom trenutku
zaboravim na sve oko sebe i vidim samo njega.
“Ranije večeras”, počnem, “u hotelu. Kad sam rekla da trebam reći...” Još
uvijek mu trebam reći zbogom, ali nikako ne uspijevam progovoriti.

92
 Book as passion
On mi se približi i podigne ruku do mojeg lica. “Ako ćeš mi reći da ne
želiš biti sa mnom, saslušat ću te. Neće mi se svidjeti, ali poslušat ću te. Moraš
to znati. Ali kad kažeš da ,ne možeš‘ biti sa mnom, kao da te sprečava nešto što
je izvan tvoje kontrole, to neću slušati.”
Istodobno sam zaprepaštena i sretna i zbunjena i posve izvan sebe. Kao
da mi je ušao u glavu i nabrojio sve stavke s popisa stvari koje bi mi trebao reći
— ali to također znači da je previše pronicav. A ipak... ne dovoljno. Nikad
nisam htjela nikome razotkriti dušu, ali sada želim, i to muškarcu kojeg jedva
poznajem.
“Liame...”
On prijeđe usnama preko mojih i, premda ne znam što bih bila izlanula,
mislim da me ponovno spasio od toga da kažem nešto što bismo oboje požalili.
“Idemo nešto pojesti, bejbe. ”
Sviđa mi se kako to prisno zvuči. Koliko se manje usamljeno osjećam
zbog njegovih riječi. “Može”, šapnem, prihvaćajući pomilovanje za koje sam
sigurna da mi ga je namjerno ponudio. “Idemo jesti.”
Oči mu zasvijetle od odobravanja, prsti mu se isprepletu s mojima i bez
dodatnih riječi počnemo hodati. Dozivam u sjećanje prvi put kad sam vidjela
Liama u zračnoj luci. Kao da mi se obratio s druge strane prostorije. Razmišljam
o tome da vodimo ljubav. Razmišljam kako me danas pokupio iz trgovine i
poljubio ispred hotela. Razmišljam o svakoj sekundi koju sam provela s tim
muškarcem tako udubljena u misli da se prenem kad se zaustavi pokraj
restorana nedaleko od svojeg hotela.
Iznenada shvatim da mi bez obzira na konstantno razmišljanje jedna
stvar uopće nije pala na pamet: Godzilla. Nisam uopće pomislila ni na kakvo
čudovište koje me gleda ili vreba iza ugla. Liam je to učinio za mene.
Drži vrata restorana da uđem i za trenutak ga gledam — tog briljantnog,
talentiranog, nevjerojatno velikodušnog muškarca koji je čisto utjelovljenje
fraze “visok, taman i zgodan”. I mislim da sam luda — luda za njim. I sebična.
Tako sebična jer sam bila tako sama, a sad kad je on tu, ne znam kako da ga
ostavim.
Ne zaslužujem ga — a ni on sasvim sigurno ne zaslužuje mene.

93
 Book as passion

JEDANAESTO
POGLAVLJE

STIGLI SMO U North, mondeni restoran s visećim svjetiljkama od

mliječnog stakla i stolovima od čelika i stakla, u kojem nam je Liam rezervirao
stol i smjestimo se u visoko ograđeni separe u obliku polumjeseca koji nam
jamči potpunu privatnost. Privlačna konobarica u dvadesetim godinama
ne skida oči s Liama dok zapisuje naše narudžbe — tjesteninu i salate — očito
posve opčinjena, ali sudeći po onome što sam vidjela kad smo došli tako je
reagirala većina žena u restoranu. Međutim, on je savršen džentlmen koji se
prema njoj ne ponaša svisoka niti je potiče, a mene gleda toplim pogledom koji
me očarava i opušta.
Kad žena napokon nevoljko skine pogled s Liamova lica i ode, pojavi se
konobar s ludo skupom bocom šampanjca koji nam je Liam naručio. Otvori
nam bocu i napuni čaše, pa Liam i ja napokon ostanemo sami.
On podigne čašu, a oči mu se zažare: “Za nove prijatelje i ljubavnike.”
Koža mi se naježi na prisnost tih riječi, valovi svjesnosti prolaze mi
prsima i spuštaju se do trbuha. Zapanjuje me lakoća kojom tako snažno djeluje
na mene. Poznata mi je slast njegovih usana na mojima, savršenstvo njegova
tijela prisno prikovanog uz mene i kako je zaspati u njegovu zagrljaju.
Jednostavno kucnem čašom o njegovu, nesposobna ponoviti zdravicu.
Ali Liam mi ne da da povučem ruku i nježno me uhvati za zapešće.
Tamna mu se obrva podigne, a na licu mu vidim nijemi prijekor i izazov. Taj
me muškarac stalno izaziva.
Osjećam nervozu u želucu. Bila sam gola s njim, s njegovim prstima
isprepletenim iza svojih leđa, ali sad se osjećam više gola nego onda. No tako
sam umorna od skrivanja pred svima — a osobito pred sobom. A skrivajući se
pred njim osjećam kao da se skrivam pred samom sobom.
Tiho pročistim grlo. “Za nove prijatelje i ljubavnike”, ponovim zdravicu.
U očima mu vidim odobravanje i iznenada znam što je u ovom trenutku
drukčije nego kad smo vodili ljubav ili, bolje rečeno, jebali se, kako je to Liam

94
 Book as passion
nazvao. U javnosti smo, gdje nema vela spontanosti iza kojeg se mogu skriti i u
ovom trenutku nema izgovorene laži koja negira ono što se među nama događa.
Ovo je najintimniji trenutak koji sam s ovim muškarcem dosad doživjela.
Otpijem šampanjac i mjehurići mi se rastvaraju u ustima, gorki i slatki
kao ova noć s Liamom. Kao sve s Liamom.
“Dobar ti je?” pita.
Kimnem i odložim čašu. “Odličan.”
“Kao i ti.”
Krv mi navre u obraze i tako sam daleko od svoje zone sigurnosti da to
nije ni smiješno. Ili možda jest s obzirom na to da ne mogu spriječiti da mi
nervozan smijeh pobjegne s usana. “Da mi je jučer u New Yorku netko rekao
da ću sjediti u Denveru i večerati s prekrasnim arhitektom koji je genij i
milijarder i koji mi daje komplimente, rekla bih mu da što prije potraži
liječničku pomoć.” Podignem čašu šampanjca i polako je ispijam.
Liam odloži čašu na stol i spusti mi ruku na nogu šaljući užarene valove
uz moje bedro. “Ja sam ono što jesam.”
Možda zbog šampanjca, ali ne mogu se suzdržati, a da mu čeznutljivo ne
odgovorim: “To je definitivno osobina za pozavidjeti.”
“A što to znači?”
Ispijem šampanjac do dna i Liam začuđeno podigne obrvu. I sama sam
prilično iznenađena jer inače cijenim dobro kontrolirane riječi. “Obično ne
pijem, a danas nisam mnogo jela, pa to vjerojatno i nije bilo baš najpametnije.”
“Ako se zbog toga više ne bojiš otvoreno pričati sa mnom, onda je sasvim
u redu.”
Ne pretvaram se da sam glupa. Vjerojatno trebam zahvaliti šampanjcu i
za to. “Zastrašuješ me.”
“Ne. Ne tebe.”
“Znači, slažeš se da zastrašuješ druge.”
“Neke sigurno, ali ne tebe. Nisam tvoj Godzilla, bejbe, i oboje to znamo.”
“Ne. Ne, nisi. Daleko od toga.” Zastanem i čekam. Hoće li me pritiskati
da mu dam odgovore za koje se zakleo da ih može čekati?

95
 Book as passion
Ništa me ne pita. Samo opet podigne obrvu, a u očima mu jasno vidim
pitanje je li prošao na testu.
“Doista nećeš pitati, zar ne?”
“Rekao sam ti...”
“...da ti kažem kad budem spremna.”
“Upravo tako.” Ponovno mi napuni čašu i doda mi je. “Pokušavaš li me
napiti?”
“Da. Možda ćeš se onda osjećati spremnom.”
Nasmijem se. “Vrlo si... iskren.”
Palcem mi pogladi obraz, nježno i senzualno. “Sirov i iskren, bejbe.
Sjećaš li se?”
To je tema koja se s njim stalno ponavlja, a premda sam dopustila da mi
osjećaj krivnje oblikuje riječi o meni, pitam se ne govore li one više o njemu.
“Zbog koga mrziš laži?”
“Zar ih svatko ne mrzi?”
“Izbjegavaš odgovor.” Znam jer sam prokleto dobra u tome. Iznenađenje
mu zasvjetluca u očima i odloži čašu. “Novac rađa laži. One plivaju posvuda
oko mene kao morski psi.”
Još jedno zaobilaženje odgovora, ali to mi o njemu govori više nego što
možda misli. I o nama. Izvana smo noć i dan, ali sad znam zašto smo odmah
osjetili povezanost. Oboje osjećamo što je ispod površine onoga drugoga, a riječ
je o istome — i on je izgubio sve koje je volio. Svi koji su još uvijek živi žele
nešto od njega. Podignem ruku i dodirnem mu obraz. “Ne želim tvoj novac.”
Rukom pokrije moju. “Znam.”
“Mobitel...”
“Zapravo sam ga sebi darovao. Mirniji sam kad znam da si sigurna.” Usne
mu se izviju. “A možda ćeš i osjećati obvezu da mi odgovoriš na pozive, iako se
ne kladim u to.”
Nitko se drugi na ovom svijetu ne brine za mene i ne mogu tu izjavu
uzeti zdravo za gotovo. Osjećam posljedice šampanjca pa odložim čašu i
zaključim da sam za večeras gotova s pićem. “Ozbiljno ti kažem, Liame.
Potrošio si mnogo novca na mene. Moraš znati da ja nisam jedna od onih...”

96
 Book as passion
Nagne se prema meni i poljubi me. “Znam da nisi.”
“Nisi mi dao da završim.”
“I ne moraš. Znam da nisi jedna od tih. S takvima ne želim imati posla.”
Glas mu postane još tiši i grublji. “Ti možeš do mene, Amy.”
Zaprepaštena sam njegovom izjavom. “Jedva me poznaješ. ”
Usne mu se izviju. “Mogu smisliti razne načine na koje to možemo
ispraviti, u odjeći i bez nje.”
Osmijeh mi sad zrcali njegov. “Jako si zločest.”
“Mislim da ti se to sviđa.”
“Mislim da ne znam dovoljno da bih bila sigurna.”
“Onda bolje da doznamo.”
Iznenadim samu sebe kad mu uzvratim: “Večeras?”
Oči mu zasjaje od zadovoljstva. “O da, bejbe. Večeras.”
Večeras. Riječ se zadrži u zraku i među nama zavlada
prešutno razumijevanje kakvo nikad nisam ni s kim podijelila. Oboje znamo
da sam upravo izbrisala pitanje gdje će ova noć završiti, a to neće biti moje
zbogom za koje oboje znamo da ga nikad nisam ni željela reći. Uvjerljivo ću
mu iznijeti informacije navedene u mome fasciklu kako mi ne bi pokušao
istražiti prošlost. Laži koje će ga zaštititi, koje se brinu za ovdje i sada. Za ono
što dolazi kasnije nešto ću smisliti kad budem imala vremena samo za sebe.
Konobarica diskretno zakašlje i Liam i ja se nevoljko razdvojimo, no i
dalje ne skidamo pogled jedno s drugoga dok pred nas stavlja tanjure sa
salatama. Liam mi pod stolom vrati ruku na nogu, palcem mi gladi koljeno, a
ja svaki njegov pokret osjećam kao pulsiranje između nogu. Ne želim hranu.
Želim Liama.
“Mogu li vam donijeti još nešto?” pita konobarica.
Liam me pogleda kao da mi govori, ti si moja večera, ali konobarici
odgovori samo: “Zasad ne.”
Prekorim ga čim je konobarica otišla. “Liame.”
On se nagne i poljubi me. “Liame, što?”
Usta su mi posve suha. “Moraš se lijepo ponašati.”

97
 Book as passion
“Uvijek ili samo sada?”
“Baš sada.”
Tihi mu smijeh zagrmi iz prsa. “Lijepo ću se ponašati tako da možeš
uživati u obroku. Nekoliko sam puta bio ovdje i nikad me nisu razočarali.”
“Onda kad si dizajnirao zgradu u centru?” pitam ga, više se ne bojeći da
će moja pitanja potaknuti njegova. Sad vjerujem da će mi dopustiti da
odgovorim ono što želim odgovoriti. Poslije ću razmisliti o tome što bi to
trebalo značiti. Ne večeras. Znamo kako će večeras završiti. S njim sam, a
ostatak svijeta ne postoji.
“Da. Živio sam u ovom kvartu dva mjeseca.”
Dva mjeseca. Moja odluka da ću se usredotočiti samo na ovu noć naglo
izvjetri i viljuškom se igram salatom kako bih sakrila činjenicu da mi misli
lutaju. Hoće li i ovaj put ostati tako dugo? Što ako se vežem za njega, a on se
vrati u New York? On će se sigurno vratiti u New York — ali ja ga ondje ne
mogu posjećivati. A lažna priča iz fascikla neće biti dovoljna da mu objasni
zašto. Sirovo i iskreno. Zašto to ne mogu imati barem s jednom osobom u
životu?
“Hej”, prene me svojim tihim glasom iz razmišljanja.
Progutam knedlu i podignem pogled. “Hej.”
“Što se upravo dogodilo?”
Nemam dobar odgovor na to pitanje pa ništa ne kažem. “Kako je prošao
sastanak danas?”
Za trenutak me proučava i ne znam što vidi, ali vjerojatno previše. “Bolje
nego što je trebao. Za to trebaju zahvaliti tebi.”
“Zašto?”
“Odlučio sam ostati ovdje neko vrijeme. Ako usput mogu izgraditi nešto
što mi se sviđa, tim bolje.”
“Ostaješ u gradu?” "
“Da. Smeta ti to?”
Već sam dokazala da s njim nisam sramežljiva, kao i to da mu ne mogu
reći zbogom. “Neću se žaliti ako te budem viđala.”

98
 Book as passion
Oči mu iznenada posvijetle. “To je lijepo čuti, s obzirom na to da si me
ranije večeras bila spremna zauvijek ostaviti.”
“Nisam. Samo sam...” Treba mi još vremena da razmislim što da mu
kažem. “Svidio im se tvoj dizajn?”
“Svim ulagačima osim jednome, koji je kreten.”
“Toliko ti se sviđa, ha? U čemu se ne slažete?”
“Ni u čemu. Još uvijek želi najvišu zgradu na svijetu.”
Sjećam se njegove primjedbe u avionu pa se nasmijem. “Je li jako nizak?”
Nasmije se i to tako toplim i ugodnim smijehom da bih se u njemu mogla
okupati kao u sunčevoj svjetlosti za hladna dana. “Zapravo, da. Nizak je.”
“Hmmm”, kažem, mozgajući. “Onda što misliš? Hoćeš li naći način da se
dogovorite?”
“Previše ljudi koji su uključeni u projekt želi da sudjelujem u njemu da
se ne bismo pokušali dogovoriti.” To su činjenice, a ne bahatost. “Dva najveća
ulagača dolaze tek u ponedjeljak. Ako ih pridobijem svojim dizajnom, onda je
ugovor gotova stvar. Trebat ću se upoznati s građevincima i pobrinuti se da se
slažemo oko glavnih stvari, ali, sve u svemu, odluka će vjerojatno pasti već
za tjedan dana.”
Znam da je rekao da ostaje, ali dio mene žudi za dodatnom potvrdom.
“Znači da ću te imati barem idućih tjedan dana?”
“Rekao sam ti, bejbe. Bez obzira na projekt. Ne žuri mi se nikamo.”
Osjetim preveliko olakšanje i odviše se emocionalno oslanjam na nekoga
koga jedva poznajem, a ne razumijem zašto. Nikada nisam imala nikoga.
Oslanjala sam se samo na sebe. Što me u tome muškarcu tjera da se želim
osloniti na njega i je li to dobro ili loše?
“Stižu predjela”, iznenada objavi konobarica, a osjećajući se izložena i
ranjiva iz razloga koje ne mogu posve razumjeti, iskoristim izliku da maknem
pogled s Liama dok ona dodaje, “žao mi je što niste imali mnogo vremena za
salatu. Kuhinja je bila malo prebrza.”
Uskoro pijuckamo još šampanjca i uživamo u tjestenini, ali i dalje se
osjećam ranjivo i ne uspijevam potisnuti taj osjećaj. Refleksno se upustim u
svoju standardnu strategiju postavljanja pitanja čija je namjena spriječiti

99
 Book as passion
odgovaranje na pitanja. S Liamom je to lako jer žudim za svakom pojedinosti
koju mogu doznati o njemu. “Ispričaj mi kako si tako mlad počeo učiti
za arhitekta.”
“Zanima te prava priča ili ona koju pričam novinarima?”
Podignem zalogaj tjestenine do usta. “Obje.”
“I mislio sam da ćeš to reći. Alexa sam upoznao na jednome javnom
skupu, čuo je da me zanima arhitektura i uzeo me za učenika.”
“A prava priča?”
“Zašto misliš da ova nije?”
“Je li?”
Čeljust mu se ukruti. “Ne. Prava je priča da sam bio opsjednut crtanjem
zgrada i rekao sam majci da želim postati slavni arhitekt.”
“Koliko ti je bilo godina kad je to počelo?”
“Šest. S trinaest sam pokušavao sam učiti iz knjiga. Majka je čula da je
Alex u gradu kako bi otvorio neku zgradu. Unatoč tome što je radila dva posla,
pronašla je način da me odvede na otvorenje. Živjeli smo u Bronxu. Kad sam
upoznao Alexa, vidio je nešto u meni.” Zatim mi ispriča kako je vikendima i
ljeti posjećivao Alexa.
Do ovog si trenutka nisam dopustila povezati točke iz Liamove prošlosti
s mojima. I ja sam bila dijete štićenik, ali svoga nadarenog oca, pa podignem
čašu sa šampanjcem da mi to priznanje ne pobjegne s usana. To je bio moj stari
život — moj stvarni život.
Amy Bensen diplomirala je poslovni menadžment. Otac joj nije slavni
arheolog. Moj otac je mrtav.
“Alex me satima gnjavio matematičkim jednadžbama”, nastavi on, a ja
odložim čašu spašena od svoje prošlosti zanimajući se za njegovu.
“Mrzim matematiku.” Premda bih se zbog njegove tetovaže mogla
predomisliti. Nasmiješim se na tu pomisao. “Meni se učinilo da ti je prilično
draga.”
Oči mu zablistaju jer točno zna na što mislim. “Alex mi je uvijek govorio
da život i arhitektura imaju beskrajno mnogo mogućnosti. Moja tetovaža
simbolizira upravo to.”

100
 Book as passion
Beskrajno mnogo mogućnosti? Nisam sigurna da mi se ta ideja sviđa.
Koliko ću još identiteta promijeniti prije nego što umrem?
“Naravno”, doda Liam, “kao dijete sam samo želio crtati zgrade. Alex je
rekao da to rade umjetnici, a ne arhitekti. Opirao sam se matematici, ali na
kraju sam je svladao navošti — odvošti metodom.”
Nasmijem se. “Kao u Karate Kidu? Tamo je tom metodom učio karate.
Kakve to veze ima s matematikom?”
“To je težak rad — kazna zato što nisam dobro riješio matematički
zadatak i što sam prigovarao jer sam morao pokušati.” I on se nasmije, ali smijeh
mu je prožet tugom. “I volio je taj film.” Iznenada se iz prošlosti vrati u
sadašnjost. “Ja ga nikad nisam volio. Ali zato sad volim matematiku — smiješno
je kako promijeniš mišljenje o nečemu kad o tome nešto znaš. Do fakulteta sam
već postao pravi čarobnjak za matematiku.”
Konobarica mi uzme tanjur i iznenađeno primijetim da je prazan.
Nekoliko minuta poslije pijemo kavu i zadovoljno uzdahnem. Ne sjećam se kad
sam posljednji put bila ovako opuštena.
“Što su tvoji roditelji mislili o Alexu?” pitam ga, još nespremna da večera
završi.
“Majka ga je obožavala.”
“A otac?”
Lice mu se natmuri. “Nije bio ondje da stvori mišljenje o njemu.”
“Htjela bih te pitati o njemu — ali nisam sigurna smijem li.”
Gorko se nasmiješi. “Ne može iskrenije od toga.”
Ima pravo. Ne može iskrenije i osjećaj je sjajan. Manje je sjajno ono što
naslućujem u njemu. “Želiš li mi reći?”
“Napustio nas je kad mi je bilo osam godina”, kaže on olako. Gotovo
previše olako. “Rekao mi je da ide u trgovinu i nikad se više nije vratio.”
“Odrastao si siromašan.” Ovaj je muškarac mnogo više od “arhitekta
milijardera”. “Zato ti je majka radila dva posla.”
“Da. Dok se nije pojavio Alex. On se pobrinuo za nju.”
“Bili su u vezi?”

101
 Book as passion
Brzo odmahne glavom. “Nisu. Samo dobri prijatelji. Kad je doznala da
ima rak, Alex je platio liječenje.”
Iznenađeno trepnem. “Imala je rak?”
“Vrata maternice. Nije imala novca za redovite preglede i zato su ga
kasno otkrili, ali dvaput ga je pobijedila.”
Grlo mi se stegne. Treći put ga nije pobijedila. “Koliko ti je bilo godina?”
“Petnaest. Alex me posvojio.”
“Alex je izgubio dijete, a ti roditelje.”
“Da. Baš tako.”
“A Alex? Rekao si da si i njega izgubio?”
“Imao je infarkt prije nekoliko godina dok sam se ja bavio piramidama.”
Odvrati pogled i otpije gutljaj kave.
Ne znam što da kažem pa samo sjedim i šutim dok mu se pogled opet ne
susretne s mojim. I vidim mu istinu u očima. “Nikad ne pričaš o tome.”
“Ne.”
“Ali meni si ispričao.”
“Da. A sad me pitaj zašto.”
“Zašto?”
“Jer jedno od nas mora početi.”
Ova je ispovijest bila njegov izraz povjerenja i znam da sam imala pravo.
Među nama se nešto događa, nešto što možda nikad više neću iskusiti i,
ironično, to ponovno znači laganje. Ovo je moja prilika da mu otkrijem priču
o Amy Bensen, da se pobrinem da mi ne počne sam čeprkati po životu.
Otvorim usta da mu ispričam svoj lažan život napisan u fasciklu, a onda
ih zatvorim jer iznenada shvatim nešto što me zaprepastilo: priča o Amy
Bensen priča je o Liamu. Otac ju je napustio kad je bila dijete, a majka joj je
umrla od raka. Kako je to moguće? Nemoguće. Neću Liamu ispričati tu laž. Ne
mogu. I neću.
“Moram na zahod”, kažem i iziđem iz separea s torbicom na ramenu.

102
 Book as passion
Ali Liam iziđe s druge strane i stane ispred mene, a u očima mu vidim
zabrinutost. Kao da osjeća moju potrebu da pobjegnem. Misli da bježim, a i
bježim — ali ne od njega. Bježim od one verzije sebe koju čak i ne prepoznajem
kao sebe.
“Amy...”
Naslonim se na njega i popnem se na nožne prste, a onda usnama lagano
dodirnem njegove. “Još uvijek ti želim olizati onu tetovažu. Sjećaš se?”
Ali on se ne nasmije. Samo me gleda. “Brzo se vrati i idemo odavde.”
“Može. Sviđa mi se plan.”
Ruke mu nevoljko napuste moj struk i sviđa mi se što me ne želi pustiti
od sebe. Moram pronaći način da ovo uspije.
Konobarica me uputi prema zahodu gdje požurim u najdalji odjeljak i
zaključam se. Opet sam ondje gdje sam bila prije dvije noći, naslonjena na vrata
zahoda i puna nemira. Ali ovaj me put Liam našao, a ja ga ne želim izgubiti ili
ga dovesti u opasnost. Laži će ga zaštititi. Trebala bih prihvatiti i njih i njega
dok je u Denveru. Ali osjećam tog muškarca u sebi — i ne želim nam ograničiti
mogućnosti.
Zrak u zahodu se uskomeša i u trenutku se ukočim. Nisam čula da su se
vrata otvorila, ali nisam to čula ni u muzeju. Ruka mi poleti na grlo i ne usudim
se disati. Slušam, ali ne čujem ništa. Ne mogu se prisiliti da se pomaknem. Što
ako iziđem iz odjeljka i pronađem još jednu poruku? Što ako opet moram
bježati?
Iznenada mi zazvoni mobitel u torbici i prene me. Liam me zove. Koliko
sam već dugo ovdje?
Priberem se i otvorim vrata odjeljka, pripremivši se za ono što ću naći,
što god to bilo. Zaobiđem zid koji me odvaja od umivaonika i iznenađeno
zastanem.
“Meg? Otkud ti ovdje?”
Djevojka se okrene od umivaonika, a duga joj je plava kosa sušta
suprotnost kratkoj crvenoj haljini. “Zaboga. Amy! Otkud ti ovdje?”
“Ja...” Mobitel mi opet zazvoni.

103
 Book as passion
“O, gle.” Razvedri se. Mobitel ti radi. Ne mogu vjerovati da smo obje
ovdje.”
“Ja... da. Mali je svijet.”
“Zato mi se i sviđa Cherry Creek. Ovdje možeš živjeti, jesti, kupovati,
zabavljati se i upoznati se sa svima kao da živite u malom gradu. Samo što mi u
našem gradiću imamo i Chanel i Gucci. Naravno, ne mogu si priuštiti takve
stvari, ali možda si pronađem bogatog sponzora.”
U sebi se trznem. Premda je Meg to rekla u šali, Liam ima posla s pravim
sponzorušama koje trče za njim samo zbog njegova novca. “Na dejtu si?”
“Sef me doveo. A on je svakako vruća roba. A ti?”
“Da, na dejtu sam. I morala bih mu se vratiti.”
Meg iz torbice izvadi svoj mobitel. “Daj da ti zapišem broj prije nego što
zaboravimo.”
Ne mogu se izvući. K vragu. Izvadim mobitel iz torbice, vidim
propuštene pozive na ekranu i grlo mi se stisne.
Samo je prvi poziv bio Liamov.
Drugi je s nepoznatog broja.

104
 Book as passion

DVANAESTO
POGLAVLJE

ZURIM U EKRAN, A GLAVOM mi jurcaju misli. Sigurno je krivi broj.

Nitko nema ovaj broj osim Liama — čak ni moj nadzornik. Na tu misao odmah
se sjetim jedinog puta kad me nazvao.
Telefon zvoni i uspravim se u krevetu. Više nema nikoga tko bi me
nazvao — nikoga koga volim. Ali možda je sve ovo pogreška i netko od mojih
je živ! Zgrabim slušalicu, a ruka mi tako drhti da je gotovo ispustim iz ruke.
“Tata?”
“Pozorno me slušaj, Amy”, kaže mi nepoznat glas. “Dolaze po tebe.
Obuci se i istog trenutka na stražnja vrata iziđi iz proklete bolnice. Čekat ću te
u taksiju.”
“Molim? Tko ste vi?”
“Nemamo vremena za objašnjenja. Diži se iz jebenog kreveta. Odmah!”
“Okej, spremna sam”, objavi Meg i trgne me iz prošlosti. “Koji je broj?
Upisat ću ga da ga ne izgubim.”
Trepnem kroz mrlje u očima i, prokletstvo, oči me peku, a čelo me bocka.
Meg drži mobitel i čeka.
“Aha”, protisnem i pokušam se nasmiješiti. Nekako podignem mobitel i
pročitam joj broj.
Ako i primijeti da sam zbunjena, ne pokazuje to. “Izvrsno! Nazvat ću te
sutra i dogovorit ćemo se za druženje.”
“Svakako. Može.”
Krene prema vratima i ja je slijedim u hodnik gdje zastane, a na licu joj
se vidi zaprepaštenje. Ondje čeka Liam, naslonjen o zid, i sigurna sam da joj
izgleda kao maneken ili romantični heroj koji je nekim čudom ispao iz
ljubavnog romana. Pogledom susretne moj i u svakom djeliću sebe osjetim
povezanost s njime. Liam je za mene ono što mi je bio od našega zajedničkog
leta: melem na bolnoj rani.

105
 Book as passion
Čim me vidi, odmakne se od zida i privuče me k sebi. “Zabrinuo sam se
za tebe.”
“On je s tobom?” javi se Meg iza mene glasom u kojem se osjeća
šokiranost, no ne želim analizirati zašto je tako.
Liam joj odgovori: “Da, ja sam s njom.”
Meg zazviždi i ja se okrenem u njegovu zagrljaju utješena načinom na
koji mi je stavio dlan na trbuh i privukao me natrag na prsa. “Amy, srce”, objavi
Meg, “moram znati gdje kupuješ. Nazvat ću te sutra.”
Produži niz hodnik i ja gledam za njom odupirući se porivu da je slijedim
kako bih njezina šefa mogla pitati o svojemu novom šefu.
“Nazvat će te sutra?” kaže Liam, a ja se okrenem prema njemu.
“Ona je tajnica u uredu za iznajmljivanje stanova. Želi da odemo na
kavu.” Naslonim ruku na tvrdu stijenu njegovih prsa i njegova mi toplina
putuje kroz tijelo.
“Zašto onda izgledaš kao da si vidjela duha?”
Nasmijem se, ali smijeh mi zvuči kao da se gušim. “Rekla bih da su
duhovi kao laži. Plivaju svuda oko mene kao morski psi.” U toj je šali toliko
istine da sam zapravo šokirana time što sam dopustila da mi iziđe iz usta. Još
sam više šokirana što nisam požalila.
Njegove me oči istražuju, ali ne postavlja nikakva pitanja. “Morski psi
imaju toliko moći koliko im je daš, bejbe. Moraš ih kontrolirati. Nikad im ne
smiješ dopusti da oni kontroliraju tebe. A ionako će se morati boriti sa mnom
da dopru do tebe.”
Iznenada plivam, dijelom u mislima, dijelom u pohotnoj, uzavreloj
žudnji. Njegova izjava moju potrebu za njim podjaruje u razbuktali požar. I dok
su mu riječi čisto zavođenje, odabirem fantaziju — bijeg koji Liam za mene
predstavlja onako kako to nitko drugi nikad nije.
Nagne se i pritisne mi usne na uho. “Sad ću te odvesti u svoju sobu i jebati
sve dok oboje ne budemo padali s nogu.” Modre mu oči gore u mračnom
hodniku. “Imaš li nešto protiv?”
“Ne”, šapnem i zgranuta sam bestidnošću kojom odgovaram na njegovu
zločestu izjavu. “Nemam nikakvih prigovora.” Ne samo da ga želim nego ću

106
 Book as passion
zbog njega čak i zaboraviti na telefonski poziv. On me može natjerati da
zaboravim sve osim njega.
“Idemo onda odavde.” Gladi mi ruke odozgo prema dolje, a od toga mi
se ježi koža i postaje mi vruće. Zapravo mi je uvijek hladno osim kad sam s
ovim muškarcem. Prsti mu se isprepletu s mojima i taj prisan čin držanja za
ruke na koji se brzo naviknem zapali mi vatru u grudima. Ali i strah. Mogla
bih se naviknuti na to. Mogla bih se naviknuti na njega u svojem životu.
Ulazeći u prostoriju sa stolovima naglo se vratim u svijet u kojem on nije
sve što postoji i u kojem žive duhovi koji mi kao morski psi plivaju oko nogu i
u glavi. Pogledom potražim Meg i njezina šefa, ali ih ne vidim. Preplavi me
olakšanje. U ovom trenutku ne želim misliti ni na što osim na Liamovo
zločesto obećanje.

***
Do hotela pješačimo bez izgovorene riječi. Zrak između nas istodobno je
nabijen i smirujući, kontrast koji govori mojoj duši. To je ono što trebam. On je
ono što trebam. Odbijam pustiti bilo što drugo da mi priđe. Neću se raspasti u
magli gubitka i tuge, odnosno straha zbog telefonskog poziva. Sutra ću se
brinuti o tome. U Liamovoj sam sobi sigurna, a u njegovu zagrljaju moj će bijeg
biti potpun.
A kad priđemo ulazu u hotel, ne razmišljam ni o tome što će hotelski
službenici misliti o meni. Možda bih na to trebala misliti iz drugih razloga.
Možda bih se trebala bojati da će me zapamtiti jer je s Liamom nemoguće biti
nezamijećena, ali ne bojim se. Ja jesam s Liamom i u ovom trenutku ne želim
da bude drukčije.
“Gospodine Stone.” Vratar kimanjem pozdravi Liama.
Liam nagne glavu i na trenutak uživam u pogledu na njegov profil,
neopisivo snažan i siguran u sebe. Zavidim tom muškarcu koji je znao što želi
u životu i to je i ostvario. Ovaj muškarac zna gdje je bio i tko je.
Ja ne znam ništa o sebi — ne znam gdje sam bila ili zašto sam ovdje. Ne
znam zašto postojim. Mi uopće nismo slični, iako sam u jednom trenutku u
restoranu pomislila da jesmo. Posve smo različiti, ali kad sam u njegovu
zagrljaju, ne moram se suočiti s time ni sa sobom.

107
 Book as passion
Nekoliko koraka do dizala doimaju se poput vječnosti, a čekanje da se
ono spusti još je dulje. Kad se vrata napokon otvore, Liamu se očito također
žuri jer me povuče u kabinu i pritisne uza zid, poklopivši me svojim golemim
tijelom.
Ruke mi pohitaju do njegovih prsa dok gura karticu u prorez za
penthouse, zatim stavi dlan na stjenku dizala iznad moje glave. Oči nam se
susretnu i osjećam to sve do vrhova nožnih prstiju. No i dalje ništa ne govorimo
kao da se oboje bojimo da će se čarolija rasplinuti i da ćemo se vratiti na
rastanak.
Kad se vrata napokon otvore, ispreplete prste s mojima i povuče me za
sobom kao da se boji da ću se predomisliti. I ne krivim ga zbog toga nakon što
sam se već milijun puta predomislila, ali s tim je sad gotovo. Žudim za vrućim,
dominantnim načinom na koji će me uzeti. Želim biti ovdje i s njim.
Brz potez karticom i vrata njegova apartmana se otvore, a on na ulasku
upali svjetlo. Smiješim se dok ulazimo u apartman jedno pokraj drugoga, s
njegovim rukama na mojim ramenima. “Premišljaš se?” provocira me.
“O tome kako je ova noć počela — da. O sadašnjem trenutku — ne.”
“Želiš li pričati o tome kako je počela?”
“Moramo li?”
“Ne.” Uzme me za ruku i natraške krene niz hodnik, a ja ga željno
slijedim.
Sve dok me zvonjava mobitela ne zaustavi na mjestu. Zvuk me pogodi
poput munje, kao da mi budućnost ovisi o pozivu na koji još nisam odgovorila.
“Moram se javiti.” Izvučem ruku iz njegove i skinem torbicu s ramena,
pa vidljivo drhtavim rukama otvorim patentni zatvarač.
Nesigurna na nogama od panike, naslonim se na zid i brzo pritisnem
gumb za javljanje na poziv prije nego što ga propustim, a srce mi gotovo
eksplodira kad jedva protisnem: “Halo?”
“Gospođica Bensen?”
“Da.”

108
 Book as passion
“O, odlično”, odgovori mi donekle poznati muški glas. “Ovdje Scott iz
trgovine mobitela. Ostavili ste kod nas vozačku dozvolu. Ako je želite danas
pokupiti, otvoreni smo još sat vremena.”
Preplavi me olakšanje, a smijeh mi je previše sličan histeriji. “Hvala.
Navratit ću sutra po nju.”
“Držat ću je u blagajni da bude na sigurnom. Laku noć.”
“Hvala vam. Laku noć.” Završim poziv i pogledam Liama, a njegov mi
pogled kaže da me očekuje još jedna igra graničara koju ne želim igrati.
“Ostavila sam vozačku u trgovini s mobitelima.” Priđem mu i ovijem ruke oko
njegova vrata pa pritisnem gornji dio tijela uz njegov. Toplina se širi od svakog
mjesta gdje se dodirujemo. “Gdje smo ono stali?”
Dlan mu se raširi između mojih lopatica, vrelo žigosanje koje rado
dočekam, ali upozorenje koje slijedi ledena je voda koja gasi vatru. “Nećeš se
pretvarati da se ovo što se upravo dogodilo nije dogodilo. Kao što mi nećeš reći
da u restoranu nisi otišla u zahod jer si bježala od mene, a onda izišla jer si
bježala od nekoga ili nečega drugog. I ne vjerujem ti ako kažeš da je u pitanju
Meg.”
“Nova me mjesta čine nervoznom.” Pritisnem usne na njegove.
Njegova mi ruka mrsi kosu i nježno mi vuče glavu unatrag, prisiljavajući
me da ga pogledam u oči, grube poput njegova glasa. “Sirovi i iskreni, Amy. Ili
smo takvi ili nismo ništa.” Rukama me zarobi uza zid i probada pogledom.
“Reci mi koga se bojiš, Amy, i obećavam ti da ću ih se riješiti.”
Kad bi barem bilo tako lako. Kad bi barem mogao biti moj princ na
bijelome konju, moj junak. Ali u stvarnosti junaci umiru, kao i svi drugi u
mojem životu.
Uhvatim ga za košulju i naslonim se na njega. “Što se dogodilo s onim da
ćeš me jebati dok ne padnem s nogu? To je ova noć trebala biti. A ne da me
pretvoriš u matematičku jednadžbu koju moraš riješiti. Ne želim biti riješena,
Liame. Ne želim odgovarati na pitanja. Želim biti jebana.” Jedva prepoznajem
ženu koja može izreći nešto takvo. “Obećao si. Rekao si da si...”
Ciknem od iznenađenja kad me nenadano podigne i počne hodati. “Što
radiš?”
“Slažem se s tobom. Nema više pitanja.”

109
 Book as passion
Krv mi navre u uši dok me nosi kroz otmjeni dnevni boravak prema
spavaćoj sobi. To sam i tražila. Zapravo sam zahtijevala da budem pojebana. Do
prošle noći nikad nisam ni upotrijebila tu riječ. Ovaj me muškarac mijenja, a
nisam sigurna je li to dobro ili loše.
Ulazimo u slabo osvijetljenu spavaću sobu, ali on zaobiđe krevet i uspravi
me na noge ispred masivne kupaonice koju jedva nazirem prije nego što zatvori
vrata. Njegova očita napetost pojačala se za nekoliko stupnjeva. Je li ljutit ili...
povrijeđen? Zbog mene? Pun je samopouzdanja i iskustva, a ja sam... što god da
jesam, ja sam manje ako sam povrijedila tog muškarca koji je već dokazao da je
mnogo više od svoje stranice na Wikipediji.
“Liame...”
“Dosta je bilo riječi.” Ruke mu se spuste na moj struk, kao da me
obilježava kao svoju, a glas mu je napet. Tjera me da hodam natraške dok mi
pete ne udare o vrata kupaonice pa se naslonim na tvrdu površinu. Noge mu
okuju moje, zarobljavajući me kao i žar iz dubine njegovih očiju. “Želiš da te
pojebem, Amy, i pojebat ću te.”
S obzirom na njegovo raspoloženje, iznenada mi riječ jebanje zazvuči kao
pljuska. “Da, želim to, ali...”
Usne mu se grubo spuste na moje, vrele od želje i gnjeva. Ne želim da
bude ljutit, pa se privijem uz njega, nadajući se da će gnjev nestati, nadajući se
da ću se izgubiti u njemu, ali mi ne uspijeva. Okusim zalogaj njegova
raspoloženja, grubost njegova jezika i gurnem ga od sebe. “Čekaj. Ne želim da
bude ovako.”
“Želiš da te pojebem ili ne želiš. Ja nisam jo—jo, baš kao što ti nisi jedna
od mojih matematičkih jednadžbi.”
“Ne govori tako.”
“Izazivaš me da te pojebem, a onda bježiš.”
Bježim. Uvijek bježim i zlo mi je od pomisli da je to priča mog života. “Ti
si samo — ti si ti, Liam, kao što si rekao, a ja sam... ja. A ti si kao bik kad nešto
želiš. Samo pojuriš.”
“Želim tebe.”

110
 Book as passion
Premda to već znam, njegove mi riječi probude nešto u trbuhu. I sve što
želim jest uživati u tom osjećaju i u muškarcu koji mi ga je donio. “Onda te
molim da samo budeš sa mnom. Samo budi sa mnom, Liame.”
Ovije mi prste oko vrata i privuče me k sebi. “Razumijem da želiš
zaboraviti neke stvari. I ja sam to prošao — ali neću dopustiti da to radiš sa
mnom. Razgovarat ćemo sutra, ali večeras ćemo zaboraviti.” Prijeđe usnama
preko mojih i zadrhtim od tog običnog, ali moćnog dodira. “A sad se okreni.”
Ne da je mi vremena da odgovorim i okrene me licem prema vratima.
Dlanovi su mi pritisnuti na tvrdu površinu vrata i počinjem misliti da mu se
ovako najviše sviđam. Mislim da bih se ja sebi mogla ovako sviđati najviše.
Svojim prekrasno tvrdim tijelom nagne se na mene, a njegov mi dah miluje
vrat i zavodi me dok on izgovara “bez ikakvih prepreka” i povuče mi
patentni zatvarač, iako mislim da ne govori o odjeći.
Zavaravala sam samu sebe izazivajući ga da me “pojebe” jer sam mislila
da mi je seks utočište, ali sve se dublje zaplićem u ovu mrežu prisnosti s njim,
na mjesto u kojem će poželjeti — i čak zaslužiti — odgovore na sva svoja
pitanja. Ali dok mi povlači haljinu niz leđa, ostavljajući za njom naježenu kožu,
teško mi je brinuti se zbog toga. Već tonem u slatki zaborav užitka koji mi je
samo Liam priuštio. On je moje utočište od svega. Moj bijeg od stvarnosti.
“Digni noge”, zapovjedi mi, pa dižem jednu nogu za drugom i pustim ga
da mi svuče haljinu. Čvrsto zatvorim oči kad mi otkopča grudnjak i stresem ga
sa sebe. Ponovno sam gola pred ovim muškarcem. Dojke su mi nabrekle i teške,
a bradavice napete i bolne od žudnje za njim. Dlanovima se nasloni na
zid pokraj moje glave, ali ne dira me. Ovo mu se baš sviđa, pomislim. Držati
me u klopki. Imati kontrolu. I meni se sviđa. Sviđa mi se što on ima kontrolu
nada mnom, a ne svijet vani. Sviđa mi se što mi prepuštanje kontrole njemu
donosi užitak, a ne bol.
“Okreni se prema meni”, zapovjedi mi ponovno, a to mi se također sviđa.
Grubost njegova glasa, neupitnost njegove kontrole. Okrenem se prema njemu,
a on mi pogledom prati golo tijelo od glave do pete i putem pali svaki živac.
“Izuj cipele.”
Odbacim ih.
“Sada gaćice i čarape. Ne želim ništa između nas.”
Ali on je posve odjeven. “Jesi li ti...?”

111
 Book as passion
“Kad ti pitaš i ja pitam.”
Teško progutam tu oštru primjedbu. On zna da to radim. On zna da znam
igrati graničara, a sa svima ostalima to bi mi i uspjelo. S njime sam već na
izmaku snaga. Ignoriram zabrinutost i usredotočim se na ovu noć. Na bijeg. S
njim.
Zarolam čarape i odbacim ih, a onda i gaćice. Gola sam pred ovim
muškarcem, ali to nije sve. Izložena sam, ranjiva, no ipak se osjećam zaštićeno
i na sigurnome.
“Na koljena”, zapovjedi mi nježnim glasom.
“Na koljena?”
“Bez pitanja, bejbe. Učini kako ti kažem.”
Udahnem i zadržim dah. Imam povjerenja u Liama. Povjerenja. Kad sam
to posljednji put rekla za nekoga?
Spustim se na koljena, a mekani mi sag miluje golu kožu. Liam čučne
ispred mene. “Stavi ruke iznad glave i uhvati se za kvaku.”
Ovaj put ne mogu, a da glasno ne udahnem. Ne mogu vjerovati da to
radim, ali radim. Ovijem prste oko kvake iznad glave i sad sam uistinu izložena
njegovu pogledu, visoko izdignutih grudi i tijelom rastegnutim tako da ga može
detaljno proučiti. Ali on mi ne gleda tijelo. Pogledom mi istražuje
oči, odlučnim, nedokučivim izrazom na svojemu lijepom licu.
Razveže kravatu i skine je s vrata. Adrenalin mi pojuri tijelom jer sam
sigurna da za njom slijede hlače i košulja, ali on mi rukama uhvati zapešća i ja
glasno dahnem shvaćajući da će mi kravatom svezati ruke iznad glave.
Nisam samo gola i ranjiva. Posve sam u njegovoj milosti.

112
 Book as passion

TRINAESTO POGLAVLJE

DOBROVOLJNO SAM ZAVEZANA ZA VRATA i iznenađena što se

uopće ne bojim, a u trbuhu mi gori od uzbuđenja. Klima mi draška bradavice,
kao kontrast vrelini Liamova pogleda kojim mi istražuje golo tijelo. Kravata mi
čvrsto drži ručne zglobove i brine se da ne mogu pobjeći od onoga što mi
namjerava učiniti. Iščekivanje mi je poput tekuće vatre među bedrima; ne
želim pobjeći od onoga što mi namjerava učiniti. Uzbuđena sam, vlažna i bolna
od praznine koju samo on može ispuniti.
Više je nego erotski dopustiti mu ovu kontrolu i ja iznenada shvatim
zašto mi njegova kontrola godi. Kad sam s njim, ne moram razmišljati što slijedi
poslije toga. On će se pobrinuti za to.
Napokon se počne svlačiti i očarana sam ovim moćnim, seksi
muškarcem. Doslovce ne mogu dočekati da ga vidim posve golog, u svoj
njegovoj muževnoj veličanstvenosti, što je užitak koji nisam imala prilike
iskusiti prošle noći. Sinoć smo samo strgnuli odjeću sa sebe da se što prije
spojimo. Ovaj će put sve biti sporije i mnogo raskošnije.
Odbaci cipele i skine jaknu, zatim otkopča košulju dok ja nestrpljivo
gledam. Adrenalin me ispunjava dok tamna, gipka dlaka izviruje iza fine
tkanine, a kad se napokon riješi košulje i ostane gol, usta mi se osuše od pogleda
na napetu kožu i čvrste mišiće. Ruka mu se spusti do hlača i ja zadržavam dah
jer na njemu više nema ničega, a njegova mi debela erekcija pulsira pred očima.
Gledam ga visokog i lijepo oblikovanog, poput definicije muške ljepote,
ali usredotočim se na svoju opsesiju za koju sam sigurna da je dijelim s brojnim
ženama. Liamovu tetovažu. Pogledom pratim niz koji se spušta, spušta, spušta
i progutam slinu kad vidim gdje završava. Zahvaljujući Liamu, matematika mi
je iznenada postala neopisivo seksi.
Okrene se od mene i srce mi tutnji u prsima dok otvara ladicu ormara za
odjeću i s nestrpljenjem iščekujem što će izvaditi. Privezana za vrata, sigurna
sam da bih se trebala više bojati. Što ako je to bič ili okovi ili... što ljudi rade
kad zavežu ljubavnika?

113
 Book as passion
No on iz ladice izvadi kutiju kondoma i iznenada se osjećam bolno
nesigurnom, svjesna da je prije mene bilo mnogo drugih žena, a prije njega jako
malo muškaraca.
Otvori paketić, a ja spustim glavu da sakrijem osjećaje. Nisam sigurna
zašto je pogled na kondome tako djelovao na mene, ali osjećam da sam se
uvalila preduboko. Vjerojatno mu nisam prva avantura kraj vrata kupaonice.
Možda je baš ova kravata bila zavezana oko zapešća neke druge žene. Ne znam
što da radim ni što da kažem ni kako da se ponašam. Često ne znam čak ni
kako se zovem. Ja nisam...
Liam čučne ispred mene, a pogled na njegova jaka bedra i debelu erekciju
prekine mi lutanje misli. Naprežem se da se saberem i opet stvorim neku
verziju Amy vrijednu ovog muškarca, čak i ako ja to zapravo nisam.
Prst mu doklizi ispod moje brade i pogleda me u oči. “Danas sam kupio
kondome, za nas, ako si se možda pitala. Nemam običaj dovoditi žene u hotel
svake noći. Ne vodim žene u svoju sobu — i uopće ih ne puštam u svoj život.
Samo tebe.”
Čita me kao otvorenu knjigu za koju sam mislila da sam je zatvorila prije
mnogo godina. “Mene”, šapnem, sjetivši se njegove izjave: Ili smo sirovi i
iskreni ili nismo ništa.
“Tebe”, ponovi. “I nas.”
Nikad nisam bila dio “nas” i ta mi pomisao zadirkuje bolne živce
mogućnostima. Jezikom ovlažim iznenada suhe usne, a Liam se nagne i prijeđe
usnama preko mojih prije nego što promrmlja: “I mi te moramo staviti na
pilulu.”
“Treba nekoliko tjedana da pilula počne djelovati”, čeznutljivo šapnem
riječi koje izgleda ne mogu kontrolirati nimalo više nego svoje osjećaje ili
reakcije na Liama.
On mi rukama obuhvati lice i nježno me poljubi, a ja osjetim kako se
iznutra opuštam. To je ono što me osvaja — način na koji je tako nježan, a ipak
tako dominantan. To djeluje na mene. On djeluje na mene. Kao i način na koji
mi poljupcima prelazi preko vilice, zadirkujući mi vrat, zatim uho. “A dotad
ću”, kaže meko i zavodljivo, “maštati o trenutku kad ćeš ti biti jedino što je
omotano oko mene.”

114
 Book as passion
Osjetim snažno stezanje između nogu, a gola mi bedra iznenada postanu
vlažna i skliska. Nijedna žena ne zna što propušta dok joj muškarac poput
Liama ne kaže ovako zločeste stvari.
Nagne se prema natrag, a modre su mu oči pronicave i intimne. “Jesi li
ikad prije bila vezana?”
Nasmijem se, a zvuk moga smijeha utjelovljenje je nervoze.
On se ne smije. Stavi mi ruke na lice. “Ali dopustila si da te vežem.” U
glasu mu se osjeti promuklost koja mi govori da je dirnut tom spoznajom.
“Da”, potvrdim mu.
Ruku ispruži iza mene, obuhvati mi stražnjicu i privuče me k sebi. Kita
mu se smjesti između mojih bedara, a ja odmah omekšam uz njega. “A ja sam
pravi barbar pa volim biti prvi u mnogim stvarima.”
Već je rekao nešto slično i sad me to isto toliko uzbuđuje. “Čini mi se da
ti se sviđa biti učitelj.”
Miluje mi leđa i sklopi ruku na mojem potiljku, privlači me k sebi, obraz
mu pronalazi moj, a onda tiho i promuklo promrmlja: “Još te nisam ni počeo
učiti, Amy. Čak nismo ni krenuli onamo kamo te namjeravam odvesti.” Povuče
usne preko moje čeljusti i zadrži ih samo dah udaljene od mojih. “Povjerila si
mi svoje tijelo kad si mi dala da te vežem. Pobrinut ću se da ne požališ. To
je prvi korak, bejbe.”
Njegovo čulno predenje dok izgovora riječ “bejbe” u meni probudi čudne
osjećaje, usne mu slijede moju čeljust, provocirajući me obećanjem poljupca za
koji se nadam da će uskoro uslijediti. I ne razočaram se. Usnama pronađe moje
i lizne me jezikom, dodirom lakim poput pera. Zastenjem kad ga jedva osjetim,
osjetim samo njegov nadražujući okus.
“Volim zvukove koje ispuštaš”, promrmlja i nagradi me još jednim
potezom jezika po mojem.
Još jednom zastenjem, kao da sam ekstremno osjetljiva na sve što mi čini.
Napokon produbi poljubac i vodi me do slatkog mjesta na kojem postoji samo
on. To je ono što želim — da se izgubim u njemu. Privijam se uz njega, žudeći
za tjelesnim dodirom. Naoko pristajući na moju molbu, Liam se nagne naprijed
i smjesti me dublje u krilo, a ruke su mu posvuda po meni, izazivaju me i
izluđuju. Potreba da ga dodirnem sve je jača pa povučem ruke, ali ne mogu se
osloboditi. Potreba u meni postaje sve jača.

115
 Book as passion
Usne mu napuste moje i ja ih pokušavam uhvatiti, ali ne dopuštaju mi
vezani zglobovi. “Odveži me. Moram te dodirnuti.”
Rukama mi obujmi lice, ali to nije mjesto na kojem želim njegove ruke.
Želim ih na drugim mjestima. Na mnogo drugih mjesta. “Nisi još spremna da
te odvežem.”
“Jesam. Spremna sam.”
“O čemu sada razmišljaš?”
“Ja... ne znam.”
“Reci mi prvu stvar koja ti padne na pamet. Ne cenzuriraj se, samo reci.
Sada. O čemu sad razmišljaš?”
“O tvojoj tetovaži.”
“Nešto drugo?”
“O tome da te diram.”
“I?”
“Da si strgnem kravatu sa zapešća.”
Spusti čelo do mojeg, a rukama mi dodiruju grudi i nadražuje bradavice.
“A sada?”
“Koliko ne želim da prestaneš.”
“To se traži. Bijeg, bejbe. Nedostatak kontrole jest kontrola. Kad si
obuzeta svakim trenutkom, kad iščekuješ što će uslijediti, tada nema mjesta ni
za što drugo. To želim učiniti za tebe.”
Sjetim se njegova komentara o morskim psima “A tko tebi pomaže da
pobjegneš, Liame?”
“Idemo na isto mjesto, Amy. Ne stojim vani kao promatrač.” Usne su mu
na mojem vratu, a onda prijeđu na uho. “Ovdje sam s tobom.”
Zatvorim oči i uživam u načinu na koji mu ruka klizi niz moja leđa i u
njegovim zavodljivim riječima: Ovdje sam s tobom. To mi obećanje pošalje
trnce niz kralježnicu i smjesti se duboko u mene. Liam je sa mnom. Za kratko
je vrijeme prešao preko svakog zida koji sam podignula.
“Pogledaj me, Amy.”

116
 Book as passion
Na njegovu blagu zapovijed otvorim oči i osjetim udarac u prsima kad mi
oči susretnu njegove. Zaljubit ću se u ovog muškarca. Već jesam.
Nagne se i poljubi me, pritišćući mi jednu dojku o drugu, zatim ustima
prijeđe niže do mojih grudi da posveti pozornost bradavicama, ispunjavajući
ono za čime sam toliko žudjela. Teško dišem na vlažnu vrelinu dok se s jednoga
natečenog vrha premješta na drugi, nemilosrdno ližući, grickajući i dražeći
moje bradavice sve dok to više ne mogu podnijeti.
“Liame, dosta. Molim te. Trebam...”
“Ono što ja kažem da trebaš”, završi rečenicu umjesto mene, a onda mi
rukama ponovno zgrabi stražnjicu, podigne mi trbuh do svojih usta, gura mi
jezik u pupak i zatim me oblizuje sve do bedra. Gricka osjetljivo meso i opet ga
liže.
“Prokletstvo, Liame”, dahnem. Nikad ne psujem, ali nikad nisam
doživjela ništa slično. “Tjeraš me u ludilo!”
On se nasmiješi. “To mi je i bila namjera.”
Moje se uzdrhtalo tijelo ne slaže. “Ne. Ne, nije. Užitak je namjera.”
U očima mu vidim previše zadovoljstva da bih povjerovala da me više
neće mučiti. “Mislio sam da sam to i davao. Da vidimo. A ovo?” Spusti glavu i
lizne mi klitoris, a ja ostanem bez daha, pa zastenjem dok ga on nekoliko puta
oblizuje jezikom. Zadirkujući me pita: “Je li to užitak?”
Stisnem bedra oko njegovih ramena. “Prestani me mučiti.”
Puhne mi u klitoris i tek onda progovori. “To se zove predigra.”
Trepavice mi zatrepere, ali uspijem ga ošinuti pogledom. “Ne, to je...”
Ustima nastavi igru, a mene preplavljuju valovi sve većeg užitka.
Ispružim ruke u želji da ga držim za glavu, da se pobrinem da ovaj put ne stane.
Njegovi prsti prodiru u mene, rastežu me i glade. A njegov jezik, njegov
nevjerojatni jezik, istodobno brusni papir i baršun, dovodi me do ludila, a onda
se majstorski pobrine za olakšanje. Nekoliko me puta lizanjem dovodi do
samog ruba blaženstva, no u posljednji trenutak uzmakne.
“Liame”, dašćem. Drhtim od toga koliko sam blizu, treba mi olakšanje,
ali on mi ga ne da je.

117
 Book as passion
Makne mi jezik s klitorisa i trupom mi otkliže uz tijelo, pa smjesti kitu
točno između mojih bedara, a užaren mu pogled susretne moj. “Svršit ćemo
zajedno.”
Gura se u mene, rasteže me, ispunjava me i jedva dišem od užitka. Željela
sam slatko blaženstvo koje je njegov jezik obećavao, a sada želim ovo.
Ne miče se, ruke su mu čvrsto na mojim bokovima i njegova kita duboko
u meni kad me izazove pitanjem: “Što želiš, Amy?”
“Sve”, zadihano protisnem. “Tebe. Želim tebe.”
Oči mu potamne i nagne se tako da su nam usta udaljena samo dah.
“Sve?”
To je i pitanje i zahtjev, a u ovom trenutku — a možda i u svakom
trenutku otkad sam ga upoznala — postoji samo jedan odgovor. “I više od toga.”
Ne miče se. Među nama je energetski naboj, nešto poput nezadovoljene
želje. “Više”, ponovi prije nego što me poljubi, a u njemu osjetim isti žar, istu
potrebu. Privuče me bliže, upire se u mene i počinje ulaziti i izlaziti iz mene.
Sad postoji samo sirova strast koja nas guta, on me dira, pokreće se u meni, a
svezane me ruke jednostavno izluđuju. Želim ga
dodirnuti. Trebam ga dodirnuti.
I on je na samome rubu, jače se hvata mojih bokova, a lice mi je zario u
vrat. Uz promuklo stenjanje gura kitu sve jače i dublje, a tijelo mi se stišće i
pulsira oko nje, oko izvora vala užitka koji mi se raširi cijelim tijelom. Padnem,
prevrnem se i napokon dospijem na to mjesto čistog užitka. On još jednom
navali u mene i osjetim kako mu se tijelo zgrči — ili sam se možda ja zgrčila —
dok se utapamo jedno u drugome.
Napokon podigne ruke i razveže mi kravatu oko zapešća, a ruke mi se
obaviju oko njegova vrata. Liam nas odmakne od vrata i skloni mi kosu s očiju.
“Ni izdaleka nismo gotovi. Znaš to, zar ne?”
“Obećavaš?”
“O da, obećavam. A ja uvijek ispunim što sam obećao.”
Premjesti težinu i uspije se osoviti na noge premda sam još uvijek
omotana oko njega, a on je još uvijek u meni. Zarijem mu lice u vrat, udahnem
njegov miris, a bockanje sjećanja koje se pokušava probiti na površinu iščezne

118
 Book as passion
u ono što je rekao prije ove noći. Reci mi koga se bojiš, Amy, i obećavam ti da
ću ih se riješiti. Ili će se oni riješiti njega. Ne mogu dopustiti da se to dogodi.

***
PROBUDIM SE UZ Liamovo tiho mrmljanje u blizini i nasmiješim se
kad shvatim da prošle noći nisam ništa ružno sanjala — zahvaljujući Liamu
koji je noć proveo tako što je svoje veliko tijelo omotao oko mojega. Svoje
veliko, seksi tijelo, ispravim se. Zadovoljena sam i opuštena. Sigurna. S njim
se osjećam sigurno.
Prevrnuvši se u velikom, udobnom krevetu, gledam kako zavjesa leprša
preko otvorenih kliznih staklenih vrata nekoliko metara daleko, što mi potvrdi
gdje je Liam. “Danas se nećemo vidjeti, Derek”, čujem da govori i zvuči malo
ozlojeđeno. “Zaboravi to. Imam planove kojih se neću odreći za tog
magarca. Ponedjeljak.” Stanka. “Da, istina, ima sreće što želim ostati u Denveru
nekoliko mjeseci. I ne. Ne tiče te se.”
Želim ostati u Denveru nekoliko mjeseci. Uživam u tim riječima,
naslađujem se njima. Ali na kraju će se vratiti u New York, kamo nikad više ne
možeš ići, podsjetim se. Na kraju ga više neće biti.
“Dobro jutro.” Liam je razgrnuo zavjesu i stoji na pragu odjeven samo u
donji dio plave pidžame.
Uspravim se na krevetu i pokrijem se plahtom, ali u načinu na koji
gledam njegovo tijelo nema nimalo stida. Gutam svaki detalj ovoga zgodnog
muškarca uz kojeg sam se sa zadovoljstvom probudila, od njegova vitkog,
čvrstog tijela do blago obrasle čeljusti od koje mu kozja bradica izgleda još više
seksi. “Liame Stone, previše si zgodan za sigurnost ženskog roda. A ja
vjerojatno izgledam dovoljno loše da prestrašim neko dijete, a možda i
koju životinju.”
Nasmije se dubokim i ugodnim smijehom koji mi ujutro godi više od
mirisnog peciva s cimetom. Zakorači prema meni, no brzo podignem ruku.
“Čekaj. Ostani gdje jesi.”
Čelo mu se zbunjeno nabora, a ja ni sama ne vjerujem što se spremam
učiniti, ali kao da ne mogu prestati misliti na to da moram uživati u njemu dok
mogu. Bacim plahtu sa sebe, otkrijem svoje golo tijelo i ne dopustim vrućini

119
 Book as passion
Liamova pogleda da me uspori. Pohitam naprijed i potpuno izložena stanem
ispred njega.
Obrva mu se podigne, kao da je neko pitanje u njegovim divnim modrim
očima u kojima bih se mogla utopiti. Odgovorim mu tako da kleknem i
prislonim usne na njegovu tetovažu, a ruke mu smjestim na vitke bokove. On
duboko diše, tijelo mu se malo napne, a ja se nasmiješim. Iznenadila sam ga,
što mi je drago.
Podignem pogled da susretne njegov, a žar u njegovim očima dodatno
me ohrabri. Ližem mu trbuh dugim, sporim potezima i zatim povučem prst niz
brojeve koji nestaju ispod pojasa pidžame. “Sad ću te ljubiti sve do...”
Na vratima se iznenada začuje kucanje i Liam nezadovoljno progunđa.
Brzo ustanem na noge. “Očekuješ društvo?”
Ovije ruke oko mene. “Posluga u sobu. Mislio sam da bi te bilo lijepo
probuditi doručkom u krevetu — sve dok mi nisi počela lizati tetovažu.”
“Namjeravao si me probuditi doručkom u krevetu?”
“I onda te uzeti kao drugi slijed.” Opet se začuje kucanje, pa me na brzinu
ljubi. “Samo da budem jasan. Seksi je kad se probudim s tobom u krevetu i kad
izgledaš kao sada, a lizanje tetovaže je opcija, iako nemam ništa protiv. Obuci
moju košulju. Ne želim da te posluga vidi takvu s vrata. Namjeravam te
zadržati samo za sebe.” Uputi se u drugu prostoriju, a ja zurim za njim.
Namjerava me zadržati samo za sebe.

120
 Book as passion

ČETRNAESTO
POGLAVLJE

PETNAEST MINUTA POSLIJE SJEDIMO za stolom na balkonu, pijemo

kavu i kušamo hrpu raznovrsne hrane koju je Liam naručio kako bi bio siguran
da će se u bogatom izboru naći nešto što volim. No ono što volim je on u
jutarnjem izdanju — golih prsa, seksi razbarušene kose i opušten u donjem
dijelu pidžame. A volim i sebe u njegovoj košulji dok mi njegov miris draži
nosnice.
Uzmem zrno grožđa iz košare s voćem i nasmijem se njegovoj tvrdnji da
filmovi Brzi i žestoki imaju kulturološku vrijednost. “I dalje stojiš pri toj
tvrdnji?”
“Filmovi su snimani u razdoblju od deset godina i više. Moglo bi se reći
da su povijesna biografija evolucije brzih automobila.” “Poput tebe.”
Nasmiješi se, a oči su mu savršene poput vedrog modrog neba iznad nas.
“Poput mene.”
Prekrijem prazan tanjur u kojem je do maloprije bio savršen omlet sa
sirom. “Postoji li zbirka sportskih automobila koja odražava tvoje zanimanje za
njih?”
“Ne — previše je nepraktično. Uživam u njima preko filmova.”
A ja sam mislila da si tip za Bentleyje.”
“Nisam razmetljivac.”
“Ali voliš Brze i žestoke.”
“Svi muškarci vole Brze i žestoke.”
“Ali ti nisi svaki muškarac, Liame.”
Gurne tanjur na stranu i nagne se prema meni, laktom naslonjen na stol.
“A zašto, Amy?”
“Odgovor je očit, jer si glasovito čudo od arhitekta i milijarder.”

121
 Book as passion
“A ako dopustim da me samo te stvari učine onime što jesam, onda su
one sve što jesam. Ako te stvari uklonim, muškarac sam koji voli hamburgere,
filmove Brzi i žestoki, bend Thirty Seconds to Mars i History Channel, a ovo
posljednje smo već ustanovili da nam je zajedničko.”
Nasmijem se načinu na koji sam sebe sažima, očarana neočekivanom
nasumičnošću njegovih interesa. “I nekog violinista...”
“Davida Garretta.”
“Davida Garretta”, ponovim, “koji će me, kuneš se, navesti da se zaljubim
u njegovu glazbu. Svi ti dijelovi tebe nisu ono što sam očekivala.”
“Je li to dobro?” Glas mu postane tiši i promukliji.
“Da. Dobro je.”
“Neočekivano i dobro. U mnogome kao mi.”
Iznenađena sam, zadovoljna i zagrijana na način s kojim se sunčeve zrake
ne mogu usporediti. “Da”, kažem, donijevši konačnu odluku da uživam u ovih
nekoliko tjedana s ovim muškarcem. “Neočekivano.” Stvarno neočekivano.
“I dobro”, bočne me.
Nasmiješim se. “I dobro.”
Mobitel mu iznenada zazvoni, a on se namršti i pritisne tipku kojom
odbije poziv. “Derek — tip s kojim sam pričao kad si se probudila. On je ulagač
u građevinskom projektu i samo sam zbog njega pristao pridružiti se projektu.
Razumije i mene i ono što radim.”
“Trebaš li se naći s njim? Ne smeta mi ako moraš ići.”
“Ne. Čekat će do sutra.” Promijeni temu razgovora. “Imaš li putovnicu?”
Smjesta osjetim nelagodu, tračak straha u prsima zbog motiva koji bi
mogao imati. Nervozno se nasmijem, osjećajući se kao da sam bila na
neobveznoj vožnji koja je upravo završila na sporednom kolosijeku. “Moja su
se putovanja svodila na posjete različitim slastičarnicama po Manhattanu.”
On se nasmiješi, a to je gotovo jednako pogubno seksi poput njegove
tetovaže. “Voliš slatko?”
“Još i kako, ali ne jedem ga često jer inače ne bih mogla proći kroz vrata.”
Zašto me pitao za putovnicu?

122
 Book as passion
Podigne poklopac s jednog tanjura da mi pokaže vafle s čokoladnim
umakom. “I ja volim slatko.” Doda mi vilicu. “Odvaži t ću se ako ćeš i ti.”
Uzmem vilicu, a ruka mi drhti. Liam me nježno uhvati za zapešće, ja
duboko dišem i gledam ga. “Što nije u redu, Amy?”
Poželim vrisnuti zbog svoje nesposobnosti da od njega sakrijem osjećaje.
Poslije one prve godine raspada mojeg života, uvijek sam se uspijevala držati
pod kontrolom. “Čini mi se kao da te odvraćam od posla.” Laž. Laž. Laž.
Oči mu se suze i pomislim da će me optužiti kako mu ne govorim istinu,
ali to ipak ne učini. Odmakne ruku i pokaže na čokoladni preljev na tanjuru.
“Hoćemo li?”
“Da”, dahnem. Uzmem žličicu slatkoga i stavim ga u usta.
Liam učini isto i gleda me. “Dobro?”
“Da. Izvrsno.”
“Sad imamo dvije stvari na popisu obveza”, kaže.
“Molim?”
“Liječnik”, podsjeti me, i umjesto da se brinem zbog primjedbe o
putovnici koja se čini nasumičnom i bizarnom, sjetim se prošle noći. Dotad ću
maštati o trenutku kad ćeš ti biti jedino što je omotano oko mene.
“A druga stvar?”
“David Garrett je na europskoj turneji do kraja godine. Zato sam te pitao
za putovnicu. Volio bih te odvesti na koncert.” Usne mu se izviju na vrlo seksi
način. “Mogu te zavesti u stranoj zemlji.”
Moju napetost u sekundi zamijeni žaljenje. Ne znam mogu li riskirati da
mi provjeravaju identitet. “Iako bih rado voljela poći, posao mi je siguran samo
za nekoliko mjeseci. Trebala bih potražiti nešto dugoročnije.”
Izraz lica ostane mu isti, ali osjetim naglu promjenu raspoloženja. “Posao
kod šefa koji ti je našao ovaj stan.”
Nakostriješim se jer me nešto u njegovu tonu uznemiri. “Što bi to trebalo
značiti, Liame?”
“Nije sigurno raditi za tipa kojeg ne poznaješ i koji ti nalazi stan. Može li
on ući u stan?”

123
 Book as passion
Srce mi se ubrza jer me i samu brine isto pitanje. “Stan je moj. On je samo
sredio ugovor s agentom za nekretnine. Sama ga plaćam.”
Proučava me i sekunde mi se čine poput vječnosti prije nego što napokon
progovori. “U tome nešto nije kako valja. Provjerit ću ga. ”
Baš sam se toga i bojala. Što sam prisnija s Liamom, više će mi kopkati po
životu. “On mi je samo šef. I to je samo privremeni posao. U tome je stvar.
Trebam se posvetiti traženju trajnog posla.”
“Onaj moj prijatelj, Derek, upravlja velikom tvrtkom za ulaganje u
nekretnine. Upoznat ću te s njim i vidjeti ima li nešto što bi te moglo zanimati.”
Ne pada mi na pamet prijaviti se za posao kod njegova prijatelja koji bi
tada imao podatke o meni, ali ne mogu mu to reći. “Hvala ti.”
“A ja ću ti platiti najamninu za godinu dana, tako da se više ne moraš
brinuti oko toga.”
Zaprepaštena, ljutita i povrijeđena hitro skočim na noge. “Ne, nećeš.”
Osjećam se kao sirotinja kojoj netko da je milostinju, kao da sam beskućnica.
“Idem se obući i odlazim.”
No Liam se u sekundi stvorio preda mnom i ruka mu je na mojoj
podlaktici, stišće me posesivnošću za kojom žudim i koju odbijam.
Ljutito planem na njega. “Pretpostavljam da ću si stanarinu platiti
jebanjem cijelu noć dok oboje ne padnemo s nogu?”
Liam izgleda zaprepašteno. “Odakle je to došlo, Amy?”
“Ja nisam uzdržavana žena, Liame. Namjerio si se na pogrešnu djevojku.”
“Uzdržavana žena? To je ludost.” Glas mu se smiri. “Moraš znati da ja
nisam takav, odnosno mi nismo takvi.”
“Kako da se ne osjećam tako? Ne želim tvoj novac, Liame. Ne sviđa mi se
kako se sada osjećam.”
“Nije riječ o novcu...”
Nije riječ o novcu. Čujem samo to. Mrlje mi se pojave ispred očiju i vrati
mi se ružno sjećanje. Čvrsto zatvorim oči i pokušam blokirati ono što
instinktivno ne želim vidjeti, ali prošlost mi ne dopušta da je ignoriram.
Vraćam se u dan kad sam uzbuđeno trčala stubama verande svoje obiteljske
kuće da majci pokažem pismo kojim me Teksaško sveučilište obavještava da

124
 Book as passion
sam primljena na studij. Vidim traper-suknju i crvenu majicu koje sam nosila
i osjećam miris grmlja kozje krvi zasađenog oko naše goleme drvene verande.
Posegnem za kvakom da otvorim vrata, ali me usred koraka zaustave majčini
krikovi. “Nije riječ o novcu. Nikad nije bila riječ o novcu. ”
“Amy.”
Trepnem i shvatim da sam u krevetu i da Liam sjedi pokraj mene, ruka
mu je na mojoj nozi, a ne sjećam se kako sam se tu našla. “Ja, ah...”
“Pala si u nesvijest”, kaže. “Jebeno si me prestrašila.”
“Žao mi je.” Sjednem i naslonim se na uzglavlje kreveta. “Dobro
sam.” Nije riječ o novcu. U glavi opet čujem majčin glas i spustim lice na
dlanove. Bezbroj sam puta očajnički pokušavala dozvati u pamćenje majčin
glas, čuti majčin glas, sjetiti se kako je hodala po kući i pjevala uz radio.
Ali ne danas — ne u ovom djelomičnom sjećanju za koje se neki dio
mene pokušava uhvatiti, dok mu drugi dio sprečava ulaz. Možda to i nije
stvarno. Nekad više ne znam što je stvarno, a što nije. Ne znam kako mogu
toliko željeti doznati istinu, a ipak je se toliko bojati.
Liam prisloni obraz uz moj. “Dobro si, bejbe. Ja sam ovdje i ništa ti se
neće dogoditi.”
Rukom uhvatim njegovu i želim mu reći da nisam zabrinuta za sebe nego
za njega.
On mi gladi kosu i nježno mi okrene lice prema svojemu. “Možeš li
hodati do auta?”
Tupo pulsiranje u čelu se smiri, ali očito mi se u glavi još nije razbistrilo
jer nemam pojma o čemu govori. “Koji auto? Kamo idemo?”
“Moramo na hitnu i da se uvjerimo da je sve u redu.”
Ukočim se i opirem se osjećaju da mi netko razdire crijeva, što je
posljedica sjećanja na majčin glas. “Ne. To su samo rafalne glavobolje. Čine se
vječnima, ali traju samo nekoliko minuta.”
“Koliko su česte?”
“Nestale su prije nekoliko godina, ali su nedavno opet počele.”
“Bila si na magnetskoj rezonanciji?”

125
 Book as passion
“Da. Ništa mi nije. Najčešće ne znaju zašto se događaju. Samo se
događaju. Trebam paziti na okidače poput stresa, promjene okoliša i onoga što
jedem. Sigurna sam da je zbog selidbe.”
“Uzimaš li lijekove?”
Odmahnem glavom. “Ne može se mnogo učiniti protiv tih glavobolja jer
se javljaju nasumice. Akupunktura mi je pomogla. Poslije ih godinama nije
bilo.”
“I tek su se danas vratile?”
“Prije nekoliko dana.”
Ovije mi ruke oko nogu i približi mi se. “Noćne more i rafalne glavobolje.
Uskoro ćeš mi se morati povjeriti. Znaš to, zar ne?”
I predobro. “Selidba je bila velika odluka, Liame. Uvijek sam bila takva.
Škode mi velike promjene. Počelo je još u djetinjstvu kad sam imala noćne
more.”
“Zasad ću prihvatiti taj odgovor, pod uvjetom da pristaneš posjetiti
liječnika.”
“Ne treba mi liječnik.”
“A da si vozila kad se ovo dogodilo?”
“Nisam.”
“Ili da si silazila niz stube? Neću popustiti. Moraš posjetiti liječnika.”
“Akupunktura je imala učinka. Naći ću nekoga.”
“Mislim da bi te liječnik opet trebao pregledati, za svaki slučaj.”
“Neću potrošiti tisuće dolara na magnetsku rezonanciju i testove da
doznam nešto što već znam.”
“Učini to zbog mene i otiđi liječniku. Ja ću platiti.”
“Prestani pokušavati trošiti novac na mene.”
“Prestani stalno govoriti o novcu. Nije riječ...”
Osjetim stezanje u glavi. “Prestani. Prestani. Ne govori to više. Jasno mi
je. Imaš gomilu love i trošiš novčanice od stotinu dolara kao da su sitniš. Ali ja
ga neću rasipati, bez obzira na to koliko ga ti imao. Znam što će mi pomoći, a

126
 Book as passion
to je akupunktura.” Čelo mu se nabere od neodobravanja. “Ugovorit ću ti
termin, ali ako ti to ne pomogne...”
“Pomoći će mi i mogu sama ugovoriti termin.”
“Ali nećeš to učiniti jer želiš uštedjeti — i zato ću te barem djelomice
osloboditi pritiska. Sutra idem u ured za nekretnine i platit ću ti najamninu za
godinu dana...”
“Ne, rekla sam ti. Neću uzeti tvoj novac.”
“To smo riješili, bejbe. Bez obveza. Bez uvjeta. Želiš li zatražiti povrat
novca nakon što platim, možeš ga dati u dobrotvorne svrhe, ali ja ga neću uzeti
natrag. Dar je dar, a zauzvrat ne očekujem ništa. Čak ni obećanje za sutra.”
Sagne se i poljubi me, namjeravam se povući, ali mi njegov jezik klizne duboko
u usta i neodoljivo se ispreplete s mojim. “I sutra neće biti dovoljno”, doda.
Liame...
Opet me poljubi i zaboravim što sam mu htjela reći. “Prestani me ljubiti”,
prekorim ga, ali zvučim posve neuvjerljivo. “Pokušavaš mi odvratiti
pozornost.”
“Uspijevam li?”
“Da. U tome i jest problem.”
“Zašto bih onda prestao?” Izgleda neopisivo zadovoljan sobom.
Pritisnem prste na njegove usne. “Molim te, prestani me zatrpavati
novcem.”
No on moje prste pokrije svojom rukom. “Želim to učiniti za tebe, Amy.”
Glas mu se smekša. “Molim te, dopusti mi.”
Molim te, dopusti mi? Srce mi se stegne od iskrenosti koju u njemu
osjetim pa podignem ruku i pogladim mu obraz i obrise njegove kozje bradice.
Nevjerojatan je i velikodušan i mnogo više nego što sam očekivala. “Ti si za
mene posve novi teren, Liame. Nikad nisam upoznala nikoga kao što ti.
Nepodnošljivo si darežljiv i nadmoćno muževan — ili možda obratno. Nekad
ne znam kako da ti odgovorim.”
Povuče me na krevet i legne na mene. “Rekao bih da ću ti pokazati, ali
mislim da bi bilo bolje da pričekamo, s obzirom na to da si prije samo nekoliko
minuta pala u nesvijest.”

127
 Book as passion
“Rekla sam ti da je to prošlo. Sad se dobro osjećam.” Nasmijem se. “Pokaži
mi.”
“Sigurna si?”
Napokon pitanje na koje mogu odgovoriti bez oklijevanja. “Da. Molim
te.” Odvedi me odavde i blokiraj dio moje prošlosti koji mi se pokušava iščupati
iz tijela.

***
GOTOVO JE JEDAN SAT popodne, Liam i ja koračamo kroz hotelsko
predvorje, a ja sam napeta kao struna. Nije me briga što će osoblje hotela bez
sumnje znati da sam prespavala kod Liama jer nosim istu haljinu kao i sinoć.
Ne mogu pobjeći od sjećanja koja sadrže odgovore, ali istodobno mi um odbija
i pomisliti što to sad znači. Ne sad kad smo se zaputili u moj stan da se
presvučem prije nego što odemo do trgovine mobitela po moju vozačku
dozvolu, što je još jedna prilika da Liam otkrije da je izdana u Coloradu. Prije
nego što se pozabavim tom potencijalnom bombom, moram mu objasniti zašto
stvari koje sam ostavila u New Yorku nisu stigle. Mrzim laganje ali, kad sam
već odlučila ostati s Liamom, odlučila sam se posve pretvoriti u Amy Bensen.
Kad ispod tende iskoračimo na jarku sunčevu svjetlost, zastane mi dah
od pogleda na Liama. Prekrasan je. Njegova gusta, tamna kosa seksi je kuštrava,
počešljana samo prstima. Odjeven je u udoban crni polo pulover, crne traperice
i brodarice. Pola sata ranije bio je također prekrasan premda na sebi nije imao
ništa osim kapljica vode i sapuna kojim sam mu s užitkom nasapunala tijelo.
Nikad se prije nisam tuširala s muškarcem. Nikad nisam osjećala nešto takvo ni
za koga. I ne želim da mi prošlost to uništi kao što mi je uništila svaku vezu
koju sam dosad imala.
Zastanemo da propustimo automobile prije nego što prijeđemo ulicu do
mojeg stana. Preko ramena pogledam Liama i vidim da čini isto. Smiješi mi se
pogubno seksi osmijehom i privuče me k sebi tako da nam se bokovi spoje.
Ovijem mu ruku oko struka, a on se nagne i kratko me poljubi. U
prsima osjetim onu slatku, užarenu točku; ovaj mi trenutak govori više od
najboljeg seksa. Ni on ni ja ne ulazimo u veze, a ipak imam osjećaj da sad
radimo upravo to.
Prijeđemo ulicu, a da se ne razdvojimo i čini mi se da sam zaštićena od
oluje koja se podignula oko mene. Razmišljam o uputama za posao koje sam

128
 Book as passion
dobila u uredu za iznajmljivanje i to me počinje mučiti. Zašto bi mi nadzornik
ostavio nešto kod nekog drugog?
Približavajući se vratima stana kopam po torbici za ključem i trudim se
smiriti nervozu najbolje što mogu. “Zona tuposti” u kojoj znam djelovati kao
da ne postoji kad je riječ o Liamu, ali sad je moram pronaći. Za njegovo dobro.
Uspijem otključati vrata, a da mi ruka nije zadrhtala. Zidovi moje zone
pokušavaju se uobličiti, ali slabašni su kao i moja sposobnost da odolim tom
muškarcu. Liam uđe za mnom u hodnik stana, a ja zastanem ispred njega i uz
dubok uzdah upalim svjetlo. Okrenem se i pričekam da zatvori vrata,
blokirajući mu svojim tijelom ulazak u stan kao vojnik koji se ukopao na
mjestu.
Obrva mu se podigne i ja iskreno poželim da u tom trenutku ne izgleda
tako prokleto seksi. “Ne zaključuj prenaglo”, upozorim ga. “Tvrtka za selidbe
izgubila mi je stvari. Podnijet ću žalbu. Imala sam odgovarajuće osiguranje pa
će mi stvari biti nadoknađene i zato mi ne nudi svoju pomoć. Ne trebam
pomoć.”
“Mogli bi proći tjedni prije nego što dobiješ novac.”
“Kupila sam neke stvari da izdržim do tada.”
Gleda me onom nečitljivom maskom koju nosi kao vrhunski igrač
pokera. “Pokaži mi ih.”
“Što da ti pokažem?”
“Što si kupila da preživiš dok ne dobiješ novac.” Povuče me za sobom u
spavaću sobu, otvori vrata praznog ormara i ošine me pogledom kao da sam
nešto skrivila. “Što si zapravo kupila da preživiš do tada?”
“Nije na tebi da...”
“Ali bit će.” Ode do komode, otvori sve ladice, izvadi ono malo stvari
koje sam jučer kupila i stavi ih na krevet. “Tako misliš izdržati?” Pregleda
etikete i namršti se. “Par odjevnih predmeta s rasprodaje i ništa više?”
Osjećam kako mi se obrambeni sustav budi. “Ne trošim novac kad ne
moram.”
Liam sjedne na krevet, povuče me između svojih nogu, luta mi prstima
po bokovima, a usne mi pritisne na trbuh. To je tako neočekivano da mi se
raspoloženje smjesta promijeni i gotovo zaboravim koliko je nametljiv i

129
 Book as passion
naporan bio otkad smo ušli u stan. “Presvuci se i idemo odavde”, kaže mi
nježno. “Ne sviđa mi se ovaj stan i ne želim da budeš u njemu.”
Sumnjičavost zbog toga što me ne prisiljava da kupim još odjeće uzmakne
pred drugim pitanjima. “Što nedostaje ovom stanu?”
“Osim toga što mi je draže da si u mom hotelu i u mom krevetu, ne sviđa
mi se što ti je šef kojeg nikad nisi ni vidjela ugovorio taj najam.”
Liam očito prebrzo lista stranice moje lažne priče. “Mnogi poslodavci
pronađu smještaj novim zaposlenicima koji su se zbog posla doselili u grad.”
“Ali ne za nekoga koga namjeravaju zaposliti na samo nekoliko mjeseci.”
“Moj bivši šef i on dobri su prijatelji. I on je samo stupio u vezu s agentom
za nekretnine da mi nešto nađe.”
“Jesi li sigurna da njegovo ime nije na ugovoru i da ti ne može ući u stan?”
To me pogodi ravno u živac. “Naravno da ne može ući u stan.”
“Svejedno, dat ću da ti promijene brave.”
“Ne možeš tek tako odlučiti promijeniti moje brave, Liame”, kažem,
unatoč tome što sam to i sama namjeravala učiniti. Moram ga zaustaviti prije
nego što se uplete u stvari koje bi ga mogle dovesti u neprilike. “Ne možeš
preuzeti upravljanje mojim životom, Liame.”
“Ne pitam te da mi daš ključ.”
“Ne. Samo bi ga uzeo. I nije riječ o ključu. Riječ je o tome da stalno nešto
šefuješ.”
Ruke mu kliznu pod moju haljinu, sve do stražnje strane mojih bedara.
“Sviđa ti se kad ti šefujem.”
“Samo ponekad.” Prečesto, a bojim se da to pokazuje da se opet slamam.
“To se obično događa kad nemamo odjeću na sebi.”
Nasmiješi se. “Samo ostani sa mnom u hotelu. I riješili smo problem.”
Plaši me koliko zapravo želim pristati. Liam bi me mogao tek-tako
ostaviti i onda bih opet bila slomljena i sama. “Moram ostati u ovom stanu i
pretvoriti ga u dom.”
Na vratima se začuje kucanje, a ja se napnem prije nego što se stignem
zaustaviti.

130
 Book as passion
“Očekuješ nekoga?” pita me Liam.
“Ne poznajem nikoga koga bih očekivala”, kažem, a um mi bjesomučno
radi.
Tko bi me mogao posjetiti, osim možda nadzornika? Nisam provjerila e-
mail, pa mi srce zakuca kao ludo kad pomislim da sam možda propustila nešto
jako važno.
Sjetim se telefonskog poziva u bolnici. Dolaze po tebe. Ako dolaze po
mene, mogli bi doći i po Liama.

131
 Book as passion

PETNAESTO
POGLAVLJE

TIHO HODAM DO VRATA i pogledam kroz špijunku, no odmah

osjetim olakšanje kad ugledam Jareda u svijetloplavoj majici s logotipom
Boeinga kako se nehajno nagnuo na dovratak.
Uspravi se čim otvorim vrata. “Bok”, kaže sa seksi osmijehom za koji
pomislim da ga je usavršio u pravu specijalnost.
Vrati mi se onaj poznati osjećaj koji budi u meni. “Bok.”
U zrak podigne neku omotnicu. “Ovo ti je palo s vrata, pa sam ti pričuvao
da se ne izgubi.”
Uzmem je i primijetim da na njoj nema markice ni nikakva natpisa. A
nije ni zalijepljena. “Hvala ti.”
“I poslužilo mi je kao izlika da provjerim kako si.” Nasmiješi mi se i doda:
“Jučer si me prestrašila. Sinoć sam ti pokucao, ali nisi otvorila. Zabrinuo sam
se da si možda sama. Ipak si nekoliko sati prije toga zamalo skončala.”
“Nije bila sama. Bila je sa mnom, a kako to misliš da je zamalo skončala?”
Liam mi priđe i ovije mi ruke oko struka kao da me tim dodirom
označava, a bok nasloni na moj. Pogledi dvojice muškaraca susretnu se i
iznenada plivam u jezeru testosterona u kojem će mi očito trebati čamac za
spašavanje. Gotovo da čujem pucketanje naboja među njima.
“Liame Stone”, kažem, “ovo je Jared Ryan. Jared stanuje prekoputa.
Odnosno stanovat će tu barem mjesec dana.”
“Mjesec dana?”
“Tako je”, kaže Jared bez dodatnog objašnjenja, a taj odgovor od dvije
riječi ostane u zraku težak poput olujnih oblaka iz kojih će zagrmjeti. Zavlada
tišina koju nitko ne prekida i sve troje samo stojimo.
I stojimo. Dragi Bože, poludjet ću. Neka već netko kaže nešto!

132
 Book as passion
“Radiš li za Boeing?” upita napokon Liam, dokazujući time da nije
prestao biti izravan, a i mene zanima odgovor.
“Ne”, odgovori mu Jared. “Imam i majicu Dallas Cowboysa, a ne igram
američki nogomet.”
Liam izgleda iz iritirano, dok se ja pomalo čak zabavljam. Pitam se zašto
je Jared tako tajnovit — možda mu se Liam jednostavno ne sviđa? Ili možda,
kao i ja, nešto skriva. To nije baš dobro.
“Drago mi je da je s tobom sve u redu, Amy. Ako išta zatrebaš, znaš gdje
ćeš me naći.” Jared prijeđe hodnik do vrata svog stana i na pragu se osvrne.
“Sretno sam stigao. Možete se vratiti u stan.”
Pomaknem se s praga i okrenem se od Liama, u namjeri da pobjegnem u
drugu sobu i vidim što je u omotnici. Ali Liam me čvrsto drži za nadlakticu.
Očito smo ulazna vrata pretvorili u dio stana za konfrontacije. “Što je značilo
ono kad je rekao da si zamalo skončala?” upita me.
“Nisam ništa jela.” Govorim istinu.
“Opet si se onesvijestila.”
“Previše si nametljiv.” Još jedna istina. Zasad mi se sviđa ova
konfrontacija.
“Ne izbjegavaj odgovor”, upozori me.
Skrenem razgovor u druge vode. “A što si mislio s ,ona je sa mnom‘? Ja
nisam ničije vlasništvo, Liame.” Pokušam se odmaknuti, ali on mi stoji na putu,
pa osjetim kako se u meni budi gnjev i sprema se eksplodirati. Moram doznati
što je u omotnici. “Pusti me da prođem. U ovom si trenutku više barbarin, a
manje princ na bijelom konju.” Ne mogu povući te riječi. Izrekla sam ih i sad
su nam poput kamena pale pred noge.
Liamove me ruke puste kao da sam ga opekla i ne može mi promaknuti
okamenjen izraz njegova lica.
Utroba mi se zgrči. “Prestani me gledati kao da te upravo ugrizao jedan
od onih tvojih morskih pasa.”
Krenem prema spavaćoj sobi i ovaj me put pusti. Prokletstvo, pravim od
buhe slona, ali on mi šalje pomiješane signale. Kao što i ja činim. Lagala sam
kad sam rekla da ne tražim princa na bijelom konju jer duboko u sebi znam da

133
 Book as passion
sam od Liama učinila svog junaka. I znam koliko je to opasno, iz previše razloga
da bih ih uspjela sve navesti.
Zastanem kraj kreveta da uzmem kratke hlače i majicu bez rukava koje
sam jučer nosila, a onda se zatvorim u kupaonicu i stavim omotnicu na
umivaonik. Nepodnošljiva mi je pomisao da bi u toj omotnici mogla biti
zapovijed da odem na neko novo mjesto i ne mogu se natjerati da je otvorim.
Odbacim cipele s visokim petama i skinem haljinu preko glave, a onda još
neko vrijeme zurim u omotnicu.
“Obavi to više i gotovo”, šapnem i uzmem omotnicu, otvorim je i
izvučem svoju kopiju potpisanog ugovora o najmu na koji je pričvršćena
poruka.
Bio sam u susjedstvu i Dermit je htio da provjerim kako vam je te da vam
uručim ovo. No nisam vas našao kod kuće. Nazovite ured ako bilo sto trebate.
Luke Evernight
Trebala bih osjećati olakšanje, ali mi niz kralježnicu i klize trnci
nelagode. Zašto? Što me uznemiruje?
Iznenada se vrata kupaonice otvore i Liam nagrne unutra poput
nezaustavljive sile. Podigne me na umivaonik i svi mi se papiri iz ruke raspu
po podu. Rukama zarobi moje, a dlanove pritisne na umivaonik pokraj mojih
koljena.
“Nikad ti nisam obećao da ću biti princ na bijelom konju, Amy.”
Ustuknem. “Rekla sam ti da ne tražim princa na bijelom konju.”
“Ja pojebem i odem.”
“To si mi već rekao. Ne želim to opet slušati.”
“Posljednju djevojku imao sam još na fakultetu, a ostavila me jer je rekla
da sam sebičan, hladan i samo joj se želim uvući među noge. Što je i bila istina,
iz mnogo razloga. Nisam tip za veze.”
“Što želiš da kažem, Liame? Molim te, jebi me nekoliko dana i onda idi?
Ja čak nikad nisam izgovorila tu riječ prije nego što sam tebe upoznala, ali
dobro! Jebi me nekoliko dana i onda idi, ali ne miješaj mi se u život. Prestani
postavljati pitanja. Prestani mi pokušavati promijeniti brave i nagovarati me da
odem liječniku — jednostavno prestani. Nikakve barbarske fore osim kad
smo goli. I točka.”

134
 Book as passion
Rukom mi prođe kroz kosu. “Ne objašnjavam ti dobro, što pokazuje
koliko me izbacuješ iz takta. Želim reći da sam ja na nepoznatom terenu. Kad
sam vidio onaj pogled pametnjakovića koji te htio svući do gola, morao sam
svladati poriv da ga zgrabim za grlo i udavim. Nikad se prije nisam tako osjećao.
Nikad.”
“Što? Ne. On — ne.”
“Da, on te želi. Ja te želim. Ne mogu otići od tebe, Amy, a imam dojam
da bi ti u svakom trenutku mogla zbrisati. I imaš pravo: ponašam se kao
barbarin. I lud sam. Jednostavno sam takav i ne mogu biti drukčiji. Kad nešto
želim, to i dobijem. A tebe želim, bejbe, i mogu ti reći jedino da bi mogla biti
pametna i pobjeći prije nego što se još više vežem za tebe, ali molim te, nemoj.”
Glas mu je promukao i ranjiv onako kako nisam ni znala da je u stanju
biti. Oči su mu zamagljene od sjena i mučenja zbog mene, ali i zbog nečega iz
njegove prošlosti što ne razumijem.
Sve što znam jest da mi dopušta da to vidim i da vidim njega, a on je baš
ono što kaže da jest: sirov i iskren i intenzivan. Istih smo boja, a nijedna od njih
nije sjajna ni lijepa. Naše su boje nijanse sive i crne, a oboje se nadamo pronaći
tračak svjetlosti u onome drugome.
Pritisnem mu ruku na obraz, a on se nagne prema meni. “Ne želim
nikamo ići”, šapnem. I ne želim da on ikamo ode, ali u srcu znam da će otići.
Sudbina nam je da završimo. Tako je u mom svijetu, a on je isto toliko
zarobljenik koliko i ja, samo što to ne zna.
“Onda ti neću dopustiti”, kaže i otkliže prstima u moju kosu, spusti usne
na moje i na njima okusim više od strasti. Obećanje da me ne namjerava
napustiti, a ja se molim da se nećemo oboje pokajati zbog njega.

***
NEPOSREDNO PRIJE NEGO ŠTO LIAM i ja uđemo u trgovinu s
mobitelima, zazvoni njegov mobitel. “Derek me zove. Doći ću za tobom.”
Preplavi me olakšanje. Neće vidjeti moju vozačku dozvolu iz Colorada.
Ulazeći u trgovinu čujem ga kako govori: “Ne, danas se neću sastati s
njim”, i zatim njegov prekrasno dubok, seksi smijeh od kojeg mi se zavrti u
glavi.

135
 Book as passion
Scott telefonira iza pulta i mahne mi da priđem. Doista želim iskoristiti
priliku dok Liam nije sa mnom, ali izgleda da mušterija s druge strane linije
pravi probleme, pa vrtim prstima i čekam da poziv što prije završi.
Pogled mi padne na isprintanu poruku o mobitelskoj opremi, pa se sjetim
isprintane poruke koja mi je ostavljena na vratima.
Bio sam u susjedstvu i Dermit je htio da provjerim kako vam je te da vam
uručim ovo. No nisam vas našao kod kuće. Nazovite ured ako bilo što trebate.
Luke Evernight.
Iznenada mi nešto sine. No nisam vas našao kod kuće. Poruka je bila
isprintana, ali zvuči kao da ju je napisao rukom kad nisam otvorila vrata. To
nema smisla.
Scott prekine vezu i uruči mi vozačku. “Izvolite, gospođice Bensen. Bila
je na sigurnom.”
Natjeram se da se vratim u sadašnjost. “Hvala. Drago mi je da ste me zvali
nekoliko puta. Mislila sam da je krivi broj.”
On se namršti. “Nazvao sam vas samo jednom, kad smo razgovarali.”
“Samo jednom?”
Kimne glavom.
“Oh.” Grlo mi se stegne. Dakle, zvao me netko drugi. “Onda sam imala
još jedan poziv s nepoznatog broja. Možete li pogledati tko me zvao?”
“Nepoznat ili blokiran?”
Uzmem mobitel i pogledam. “Blokiran. Mislila sam da je to isto. I vaš je
bio blokiran.”
“Ne, blokiran znači da se namjerno pobrinete da vam sugovornik ne
može otkriti broj. Nazvao sam vas svojim mobitelom pa sam zato blokirao
poziv.”
“Ali nitko osim vas nema moj broj.” I Meg, ali dala sam joj ga tek poslije
nepoznatih poziva.
“To je vjerojatno bio poziv za osobu koja je imala broj prije vas.”
“Onda dobro. Hvala vam na svemu.” Zvučim smireno, ali osjećam se
poput kotača koji se nekontrolirano vrti. Liam je imao pravo. Nešto se događa
i nešto nije u redu.

136
 Book as passion
Krenem prema vratima i otvorim Gmail na mobitelu, provjeravajući
novi dolazni sandučić. Nema nikakvih poruka od šefa ili bilo koga drugog.
Iznenada se bojim povratka u stan i večeras bih radije prespavala u Liamovu
hotelu. Sutra ću smisliti što i kako dalje.
Na izlasku mi Liam otvori vrata dok upravo završava poziv, a samo je
jedan pogled na njega dovoljan da mi ublaži napetost.
Na povratku iz trgovine kaže mi: “Našao sam specijalista za akupunkturu
koji će popodne doći u hotel i obaviti tretman.”
“Nisam ni znala da rade nedjeljom, a kamoli da dolaze u kućne posjete.”
Samo mi namigne. “Znam biti jako uvjerljiv.”
“Moraš prestati trošiti na mene.”
“Prestani misliti o svemu kao da je potrošen novac. Znam da je teško;
nekad sam se i ja trebao tome prilagoditi. Ali to sam ja, Amy. Moraš se
naviknuti.”
Želim imati priliku da se naviknem na njega.
Liam nastavi: “Poslije možemo naručiti hranu u sobu, gledati filmove i
svući se do gola, tako da mogu biti barbarin u odobrenom području. Zapravo,
mislim da ću tu svoju stranu nazvati ,Zvijer’. Idemo je pustiti iz kaveza.”
“Zvijer.” Nasmijem se i sviđa mi se što ima dovoljno samopouzdanja da
se sam sebi smije i pokušava pronaći granice koje nam oboma odgovaraju.
“Tako je, bejbe. Idemo u tvoj stan po stvari.”
Strah da ću mu se previše približiti i onda ga izgubiti odmah se munjevito
vrati. Ako se preselim u njegov hotel na neodređeno vrijeme, nikad neću htjeti
otići.
Zastanem nasred pločnika tako da nas prolaznici moraju zaobilaziti.
“Liame. Sviđa mi se ova tvoja strana. Ti mi se sviđaš.”
On me privuče k sebi. “Lud sam za tobom, Amy. Sviđanje je trajalo jedva
deset minuta.”
“Već sam dugo sama”, priznam mu, dopuštajući si da budem ranjiva.
“Bojim se da ću zaboraviti kako da budem bez tebe.” Nervozno se nasmijem.
“Ne mogu vjerovati da ti ovo govorim na pločniku prepunom ljudi.”

137
 Book as passion
Izvuče me iz gomile, postavi me uza zid od opeka, a njegovo me tijelo
zakloni od prolaznika. “Koliko si dugo sama, Amy?”
“Šest godina.” Kažem to i prije nego što se sjetim što piše u novoj priči o
mom životu.
“Od osamnaeste godine.”
Kimnem. “Da.”
“Bez ikoga na koga bi se mogla osloniti?”
“Tako je. ”
Opsuje i protrlja si lice. “Jesi li izlazila s muškarcima?”
“Pokušala sam na fakultetu. No onda su noge moje cimerice završile oko
vrata mog dečka i iznenada mi je bilo dosta muškaraca.”
“Nije ni čudo da imaš noćne more i glavobolje.”
“To nisu glavobolje.” Nisam to mislila reći, ali sad kad jesam, osjećam se
dobro. I lijepo je osjećati se dovoljno sigurno da mu dopustim vidjeti mali dio
bitke koju vodim. “Govorim tu laž da ljudi ne pomisle da sam luda. To su
nesvjestice i bljeskovi slika iz prošlosti.”
Liam me poljubi. “To nije laganje, bejbe. To je preživljavanje.”
Ima pravo. Živjela sam samo za preživljavanje. Sve dosad. Sve do njega.
“Kako?”
Ne moram ga pitati što time misli. Natuknula sam mu da sam iznenada
izgubila cijelu obitelj. Obećala sam si da ću lagati kako bih ga zaštitila, kako
bih osigurala da preživi — ali ne sada. “Ne mogu pričati o tome, a da se ne
raspadnem.” Oči me peku, bol prošlosti grize mi put kroz tijelo do srca, duboko
u dušu. “Ja... ne mogu.”
Stavi mi ruku oko vrata i spusti čelo do mojeg, a ako sam se prije osjećala
zaklonjenom od prolaznika, sad se osjećam posve zaštićenom, kao da ne postoji
ništa osim Liama. “I ja sam imao crne dane”, prizna mi. “Znam kako je to. Ne
moraš učiniti ili reći ništa što ne želiš.”
Iznenadim i sebe i njega smijehom. “Ne moram učiniti ništa što ne
želim, osim promijeniti brave, otići liječniku i dopustiti da protiv moje volje
trošiš novac na mene.”

138
 Book as passion
On se nasmiješi i obori me s nogu. “Točno tako. Osim stvari koje si
nabrojila.” Pokaže mi da krenemo. “Idemo po tvoje stvari i onda ćemo se
zaključati u moju hotelsku sobu.”

139
 Book as passion

ŠESNAESTO
POGLAVLJE

IDUĆE ME JUTRO PROBUDI ZVUK mobitela. Gola sam, ležim na

trbuhu, a Liamova je teška noga prebačena preko moje.
Liam zastenje i otvori oči. “Ako se ne javim, prestat će.”
Nasmijem se. “Ali će opet zazvoniti. I zar nemaš sastanke?”
“Budilica još nije zazvonila. Ne napuštam ovaj krevet s tobom ni sekundu
prije nego što moram.” Mobitel prestane zvoniti i istog se trenutka oglasi
budilica. Opet zastenje. “Mislim da ću im javiti da sam bolestan.” Tada mobitel
opet počne zvoniti. “Dovraga.”
Prevrne se i odgovori, nekoliko trenutaka samo sluša i onda kaže: “Kako
to mislite, nije ovdje?” Uspravi se u sjedeći položaj, nasloni se na uzglavlje, a ja
se podignem na laktove, pogleda prikovanog za njegovu tetovažu — seksi
tetovažu uz koju bih se rado budila svakog jutra.
“Hitan posao, sigurno”, nastavi Liam. “To je igra moći —znate da je tako.
I ne, ne dolazim sve dok se on ne vrati. To mu je i namjera. Želi me natjerati
da pristanem raditi na projektu i zatim da ga odradim na njegov način. E pa
neću. Sastajanje s bilo kim drugim prije nego što se on i ja nagodimo samo je
gubitak vremena.”
Ne mogu si pomoći. Primaknem se Liamu i počnem mu ljubiti trbuh.
Liam me gleda, očiju vrelih od žudnje, i plahta se počne uzdizati. Nasmijem se
i ližem 3,14 iznad znaka pi.
“Ostajem ovdje — i to ne zbog njega”, kaže Liam sugovorniku. “Nazovi
me kad se vrati i onda ćemo vidjeti što i kako dalje.”
Prekine vezu, baci mobitel na noćni ormarić i povuče me na svoje tijelo
prije nego što me prevrne na leđa.
“Oh, što ti sve mogu činiti kad na raspolaganju imamo cijeli dan u
krevetu.” To je grešno upozorenje i obećanje kažnjavanja na najugodnije
načine. To mi je dokazao prošle noći. Odvest će me do ruba i prisiliti da čekam.
Prisilit će me da ga molim za stvari za koje nikad nisam mislila da ću moliti.

140
 Book as passion
Ali natjerat će me i da zaboravim sve osim njega. A sad ga trebam više nego
odgovore.

***
POPODNE LIAM I JA provodimo u centru grada na najvišem katu
nebodera, zavaljeni u udobne stolce kavane s pogledom na mjesto na kojem bi
trebao biti izgrađen novi trgovački centar. Na sebi imam crne kratke hlače i
crvenu majicu bez rukava koje me Liam natjerao da kupim tako što me
odvukao u trgovinu, dao mi karticu i rekao mi da potrošim smiješno veliku
svotu ili će je on potrošiti na mene. Još uvijek ne mogu vjerovati da je to učinio
—niti da sam mu ja to naposljetku dopustila.
Sad ga proučavam dok vadi stvari iz glatke kožnate aktovke, ležerno
odjeven u tamne traperice i pripijeni plavi pulover od kojeg mu oči poprime
izvanzemaljsku nijansu. Iz tankih korica izvadi blok za skiciranje i, gestom koja
mi postaje poznata, prstima prijeđe preko bradice. Pogled mi padne na njegov
ručni sat koji do danas nisam vidjela. Ima debeo srebreni remen i logotip koji
vjerojatno znači da je stajao više od nečije kuće.
Podigne pogled i vidi da ga gledam, a onda se nagne i kratko me dodirne
vrelim usnama. Zatim mi iz svoje torbe doda moje računalo.
“Hvala”, kažem i uzmem računalo, poželjevši istodobno da ne moram
razmišljati o razlogu zbog kojega ga imam.
“Na čemu zapravo radiš?”
“Na popisima nekretnina. Jako dosadno.”
“A što si radila u New Yorku?”
“Istraživanje i rad u administraciji. Dosadno.”
“Kakva vrsta istraživanja?”
Mrzim ovo. Ne mogu ni opisati koliko mrzim ovo. Želim mu samo
ispričati istinu. “Ovisilo je o tome što mi je šef radio. Ništa tako zanimljivo kao
piramide.”
“Voliš povijest.”
“Zagonetnu povijest.”
“Kao piramide.”

141
 Book as passion
To je veza s mojom prošlošću. Trebala bih promijeniti temu. “Da. Kao
piramide.”
“Zašto si onda bila istraživač, a ne arheolog?”
“Radila sam ono što mi je tada izgledalo ispravno.”
“Kad si izgubila svoju obitelj.”
“Da. Otišla sam na fakultet, ali... samo sam odrađivala obveze. Kad sam
se napokon osvijestila, kao da sam samo trebala diplomu i veća primanja.”
Tjeram od sebe ono što bi se moglo pretvoriti u bljeskove slika iz prošlosti i
više informacija nego što bih mu trebala reći. “Pričaj mi o svojim planovima za
zgradu. Što danas skiciraš?”
“Napravit ću podzemne tunele od piramide do ostalih zgrada.”
“Kakve imaju i prave piramide.”
“Upravo tako. A stakleni će blokovi oblikovati stvarnu piramidu.”
Okrene crtež da mi pokaže. “Razmišljao sam o tvrdnji onog šupka da su
piramide već izgrađene i u tome ima pravo. Ali imam ideju da na vrhu glavne
strukture postavim dvije piramide. To nikad nitko nije učinio.”
“Ne mogu si to predočiti.”
Brzo skicira jednostavan crtež, dovoljan da shvatim što misli. “Kao da
jednu piramidu staviš na drugu. Može li se to uopće izvesti? Čini mi se vrlo
nestabilno.”
“Neće biti jedna na drugoj. Bit će strukture unutar struktura.”
“Zanimljivo. Jedva čekam da vidim. Nadam se da ćeš to napraviti.”
“Ako to ne pridobije šupka, onda ću ideju odnijeti drugamo i provesti je
na drugom projektu. Onda ćeš vidjeti. A možda možemo otići i zajedno vidjeti
prave piramide.”
Kaže to kao da ću biti kraj njega bez obzira na to gdje se nalazio i da ću
putovati s njim. Možda bih se trebala zabrinuti što je za tako kratko vrijeme
postao toliko vezan za mene, ali nisam. Ne vjerujem da je veza među nama
nešto što bi se moglo odglumiti. I možda bih se trebala zabrinuti što se toliko
zanima za moju prošlost, ali ne brinem se. Bilo to dobro ili loše,
imam povjerenja u Liama i žudim za svakim trenutkom koji mogu provesti s
njim. Želim pronaći način da to potraje.

142
 Book as passion
Nasmiješim se. “Da me možeš zavesti u piramidi?”
On se također nasmije. “Čini mi se da bi se takvo putovanje isplatilo, zar
ne?”
Mobitel mi zazvoni i ja se istog trena ukočim, a moje razigrano
raspoloženje smjesta se promijeni.
Liam uzme moj mobitel sa stola između nas i stavi mi ga u ruku. “Ovdje
sam, ne zaboravi to”, kaže mi, podsjećajući me da se dobro sjeća kako sam se
uznemirila zbog poziva prije dvije noći.
I to me tješi. Nisam sama. Pogledam broj i ramena mi se opuste. “Meg
me zove. Upoznao si je u restoranu.” Liam se također vidno opusti i zavali se u
stolac, a ja odgovorim na poziv. “Bok, Meg.”
“Bok, Amy. Jesi li dobila potpisan ugovor koji ti je Luke ostavio?”
Odmah osjetim nelagodu. “Da. Dobila sam ga. Zahvali mu.”
“I sve je u redu? Rekao je da je gospodin Williams htio biti siguran.”
“Sve je u redu, ali rado bih ga nešto pitala. Imaš li broj gospodina
Williamsa?”
Trenutak tišine. “Ne. Nemam njegov broj.” Stiša glas. “Luke je čudan kad
je riječ o Dermitu Williamsu. Izgleda da je tip pun love i Luke mi ne želi dati
nikakve podatke o njemu.”
“Možeš li zamoliti Lukea da me nazove?”
“Svakako. Doduše, opet je na putu. Mislim da ću poludjeti sama u uredu.
Što kažeš da odemo poslije posla nešto popiti?”
Pogledam Liama i vidim da je usredotočen na blok za crtanje, čelo mu je
izborano od dubokog razmišljanja i najviše bih voljela samo gledati njega kako
stvara svoje remek-djelo. “Ne mogu večeras.” Ali svjesna sam da jedino preko
Meg mogu doći do podataka o novome šefu. “No mogle bismo sutra. Nazvat ću
te ako ti to odgovara?”
“Svakako. Nazovi me.”
“A ti ćeš reći Lukeu da mi se javi?”
“Kad se vrati u grad.”
“Kad će to biti?”

143
 Book as passion
“Idući tjedan.”
Idući tjedan? “Ako te nazove, možeš li ga zamoliti broj gospodina
Williamsa?”
“Ovisi kako će biti raspoložen.”
Uzdahnem. “Dobro. Hvala ti.”
Prekinem vezu i odložim mobitel, a Liam me pogleda. “Tko su Luke i
gospodin Williams?”
“A ja sam mislila da si zaokupljen crtanjem.”
“Mogu istodobno raditi nekoliko stvari. Mislim da to već znaš.”
Porumenim na nagovještaj brojnih grešnih stvari koje mi je činio prošle
noći i jutros. “Luke je odvjetnik gospodina Williamsa, a gospodin Williams je
moj novi šef.”
“S kojim ne možeš stupiti u vezu.”
“U inozemstvu je.”
Sumnjičavo me pogleda. “Je li sve u redu, Amy?”
Znam da me potiče da kažem više, ali i previše mi je stalo do Liama da
budem još sebičnija nego što već jesam. “Da”, kažem. Kad mi život ne bi bio
veliki cirkus i kad me ne bi proždirao osjećaj da ću u to pretvoriti i njegov,
doista bi bilo sve u redu.
Uzme me za ruku i povuče k sebi. “Dogovori sastanak s liječnikom. Želim
biti isto tako gol u tebi kao što se zbog tebe osjećam. I kao što želim da mi
dovoljno vjeruješ da budeš sa mnom.”
To je najerotskija, najzavodljivija stvar koju mi je itko rekao. “Ja ti već
vjerujem.”
Na licu mu vidim da moju izjavu smatra laži, iako je istina. Ali nije riječ
o povjerenju. Riječ je o opasnosti.

***
STVARNI SE SVIJET obruši na mene kad se u srijedu ujutro probudim.
Šupak ulagač se vratio i Liam mora na posao. Nakon što sam se otuširala i
obukla prije Liama, na njegov poticaj i navaljivanje — jer ne bi otišao na

144
 Book as passion
sastanak da sam još u krevetu gdje je želio biti sa mnom — sjedim kod stola za
blagovanje u hotelskom apartmanu sa šalicom kave u ruci i željom da mi se
utroba prestane grčiti od nervoze. Liamova je prisutnost posljednjih nekoliko
dana bila blaženstvo; osim što sam jučer provjerila svoj prazan dolazni pretinac
e-maila, nisam si dopustila misliti ni na što osim na njega. Bili smo u kinu,
imala sam još jedan termin za akupunkturu i čak smo zajedno vježbali.
“Rekao bih da je vrijeme da završimo s ovime”, kaže Liam ulazeći u sobu,
nevjerojatno zgodan u sivom odijelu s bijelom uštirkanom košuljom, pravo
savršenstvo — kako ga i doživljavam. Pogled mi privuče njegova odgovarajuća
siva kravata i tijelom mi prođu trnci.
Dođe do mene i povuče me na noge. “Želiš li da te opet svežem?”
Posramljeno spustim pogled. Stavi mi prst pod bradu i podigne mi pogled
prema svome licu. “Ne srami se. To smo samo ti i ja, bejbe. Sve što radimo
znamo samo ti i ja. Sve što mi kažeš znam samo ja.”
Želim da to bude istina, ali što ga više upoznajem, to bolje znam da će se
dati u potjeru za onim tko je u potjeri za mnom. I oni će se dati u potjeru za
njim. “Jučer si bio... drukčiji kad smo... ah...”
“Jučer nisi trebala mene da te prisilim da se opustiš. Već si bila opuštena.
Danas si napeta. Zašto?”
Na trenutak zatvorim oči. “Ne znam.”
“Ne želiš biti sama.”
“Dobro podnosim samoću, Liame.”
“Ne želim da dobro podnosiš samoću. Više nisi sama.”
“Prerano je davati takva obećanja.”
“Ne, nije — ovo što je među nama nije prolazno. Imao sam više vremena
u životu da to shvatim, ali ti se previše bojiš da bi računala na nas. Moramo to
riješiti.”
“Baš si siguran u to.”
“U to što osjećam za tebe, da.”
“U sve.”
“Ne u sve”, uvjerava me. “Ti nekad izgledaš kao uplašena srna i siguran
sam da to znači da ćeš pobjeći. Ali bježi prema meni, Amy — a ne od mene.”

145
 Book as passion
Voljela bih da mu to mogu obećati. Umjesto toga samo kažem: “Zakasnit
ćeš.”
On se ne pomakne, a izraz njegova lica govori mi da je zamijetio kako
sam izbjegla obećanje koje možda ne bih mogla ispuniti. “Pođi sa mnom. U
blizini su restoran i ulica s trgovinama gdje možeš provesti vrijeme, a mogu ti
i naći ured u kojem ćeš raditi.”
Srce mi se stegne od njegova pokušaja da me zaštiti. “Imam sastanak s
liječnikom na kojem si inzistirao, a i posao koji sam zanemarila. Prestani se
brinuti za mene. Ti osjećaš strast prema novom dizajnu i ovom projektu. Moraš
raditi na tome. Onda možeš neko vrijeme biti ovdje sa mnom.”
“Opet ti kažem da ne idem nikamo.”
“Da, ideš. Na sastanak, tako da ja mogu liječniku.”
“Odvest ću te.”
“Samo je dvije ulice odavde. Prošetat ću. Idi na sastanak, Liame.”
“Vratit ću se čim budem mogao.” Rukom mi klizne niz ljubičastu svilenu
bluzu koja se slaže s mojim novim ljubičastim kratkim hlačama, a dodir mu
osjetim u svakom dijelu tijela. Ne želim da ode.
“Sredi ih.” Poljubim ga za oproštaj.
Ruka mu ode do mog potiljka i pritisne usne na moje, pa produbi
poljubac i ostavi me bez daha. “Namjeravam sve srediti, bejbe,” kaže mi
odlučno i pusti me, a onda uzme aktovku i krene prema vratima. Znam da ne
govori o zgradi. Govori o meni i njemu, a to me natjera da se pokrenem. Treba
mi plan. Izlaz iz ovog kaosa. Čekanje da ga moj nadzornik ili netko drugi
razmrsi nije urodilo plodom.
Danas imam samo jedan zadatak: pronaći odgovore.

146
 Book as passion

SEDAMNAESTO
POGLAVLJE

UPRAVO SAM IZIŠLA IZ LIJEČNIČKE ORDINACIJE kad mi na

mobitel stigne Liamova poruka.
Kako je prošlo?
Dobro koliko može proći sastanak na kojem moraš gurnuti stopala u
stremene.
I?
I dobila sam probnu kutiju pilula. Počinju djelovati za sedam dana.
Mogu imati mnogo fantazija u sedam dana. Što sad radiš?
Idem proći pokraj onih nekretnina i onda nešto istražiti u knjižnici.
Što ćeš istražiti?
Zar nisi na sastanku?
Da, draga, našali se. Zapravo me upravo zovu. Bit ću zauzet . nekoliko
sati, ali nazovi me ako me budeš trebala. Javit ću se.
Javit ću se, tipkam.
Spremim mobitel natrag u torbicu i krenem prema banci, no taj me
posjet samo razočara. Nije bilo novih uplata na moj račun i sad se brinem nisam
li možda propustila kakvu poruku u stanu. Ali kad dođem do vrata stana, na
njima ne nađem nikakvu omotnicu. Trebala bih se spustiti u prizemlje i
provjeriti pretinac za poštu, ali mislim da mi nisu dali ključ. Morat ću ga tražiti
od Meg.
Upravo krenem prema dizalu kad se vrata mog stana otvore i iz njih
iskorači krupan i kršan muškarac. Kriknem i okrenem se kako bih pobjegla
točno u trenutku kad se vrata iza mene otvore i zaletim se ravno u Jareda koji
me uhvati za nadlaktice.
“Hej. Lakše malo, draga. Gdje gori?”

147
 Book as passion
Uplašeno ga pogledam i ruke su mi na njegovoj majici koja prekriva prsa
tvrda poput stijene, gdje ne bi smjele biti, ali on je u ovom trenutku jedina
sigurnost koju imam. Okrenem se i pogledam prema ljudeskari pred mojim
vratima u radnom odijelu s golemom trbušinom i alatom, no zapravo mi
izgleda manje strašno nego koji trenutak ranije. “Što radite u mom stanu?”
ljutito mu se obratim.
“Vi ste gospođica Bensen?” odgovori mi pitanjem.
“Da. A tko ste vi?”
On se zasmijulji. “Znate, ljudi uglavnom nisu presretni kad me vide, ali
obično ne odjure u zagrljaj drugog muškarca. No možda to objašnjava zašto
nemam djevojku. Očito izgledam strašnije nego što sam mislio.” U ruci drži
ključ. “Promijenio sam brave, kako ste htjeli.”
Odahnem i u sebi se zakunem da će mi Liam platiti što me nije upozorio.
“Žao mi je. Nisam znala da danas dolazite.” I kako je Liam ovo izveo bez ključa?
Zaboravim na to pitanje kad postanem svjesna Jaredove ruke na svom
boku i njegove noge koja dodiruje stražnju stranu moje. Odmaknem se od njega
i uzmem ključ od bravara koji počinje brbljati o nečemu što zapravo i ne čujem.
Napokon mi pruži prsten s kopijama ključevima. “Navratio je i domar i
rekao da moraju imati kopiju ključa i za tvrtku koja je vlasnik stana. Nisam mu
ga dao. Nisam imao pojma tko je on. Nije bio pretjerano oduševljen.” Doda mi
papire i ja ih potpišem.
“Hvala”, kažem mu i doista to mislim. “Ja ću im dati ključeve.” Nadam se
nikada. Nije me briga i ako se nikad ne vratim u taj stan, ali ako Liam ode,
morat ću.
Kad je bravar otišao, okrenem se Jaredu koji se očito odlično zabavlja.
“Prestani mi se smijati”, zapovjedim mu. “Ženi koja živi sama nije baš svejedno
kad vidi da joj iz stana izlazi nepoznati muškarac. Nikome ne bi bilo svejedno.”
“Ne žalim se. To mi je dalo priliku da te bolje upoznam. Naravno, usput
si me zamalo srušila na pod. Zar nisi znala da dolazi?”
“Jesam, ali sam zaboravila. Imala sam mnogo posla.”
“S velikim, arogantnim tipom od prekjučer. Je li otišao?”
“On nije arogantan. I ne, nije otišao.”

148
 Book as passion
“Ali sad ga nema.”
“Ne. Sad ga nema.”
Pokaže na svoju aktovku. “Idem u kafić iza ugla popiti pivo i obaviti
nešto posla. Ideš sa mnom?”
“Oh — ne. Hvala. I ja moram nešto obaviti. Samo sam došla po neke
papire.”
Gleda me smeđim očima koje prodiru malo preduboko i pomislim da
Liam možda ima pravo — možda se Jared doista zanima za mene. Ni
približno nisam u stanju baviti se u istome danu s dva tipa njihova kalibra.
“Da te otpratim dolje?” pita.
“Dolje?”
“Na ulicu.”
“Oh, oprosti. Bravar me posve smeo. Ne. Idi bez mene. Hvala ti za... sve.”
Oči mu vragolasto zasjaje i u njima zapazim smeđi žar. “Na raspolaganju
sam ti u svako doba.”
Okrene se i ode prema dizalu, a s njega se jednostavno cijedi seksipil
lošeg dečka. Nisam sigurna zašto mislim da mu oznaka “loš dečko” pristaje. To
je samo osjećaj, poput onog osjećaja bliskosti koji sam dosad imala pri svakom
susretu s njim. Ali danas ga nemam, što me uznemiruje gotovo isto toliko kao
i kad ga osjećam. Također nisam sigurna zašto ga pratim pogledom kad zastane
kraj dizala i okrene se da provjeri gledam li ga. Nasmiješi mi se i nestane u
dizalu.

***
PJEŠAČIM DO NEKRETNINA o kojima moram podnijeti izvještaj i čini
se da u svima netko živi te da su dobro održavane. Sve izgleda u redu, ali
instinkt mi govori da nije. U posljednjoj kući na popisu pronađem stariju ženu
koja sjedi na ljuljački na trijemu. Odlučim joj prići.
“Dobar dan”, kažem. “Ja sam pomoćnica kućevlasnika i provjeravam je li
sve u redu s kućom.”
“Howard!” vikne žena.

149
 Book as passion
Na vratima se koji trenutak poslije pojavi postariji muškarac. “Što je,
Bella?” Nasmiješi mi se. “Dobar dan, mlada damo.”
“Jesi li kuću dao na upravljanje nekoj tvrtki ili nešto slično?” pita Bella.
On se namršti. “Ne. Zašto bih to učinio? Već sam deset godina vlasnik
ove kuće i dobro se snalazim sam.”
Srce mi potone. “Oprostite. Sigurno sam pogriješila adresu. Provjerit ću
podatke.”
Sad je posve očito: nije sve onako kako bi trebalo biti. Krenem ravno u
ured za nekretnine ili, bolje rečeno, odvjetnički ured, a čak je i to čudno. Koraci
su mi sve brži, ali onda se sjetim da danas ipak ima nešto pozitivno: nemam
onaj stari osjećaj da me netko prati.
Međutim, čini se da neću tako skoro doći do odgovora. Na vratima
Evernightova ureda ugledam obavijest na kojoj piše “Stanka za ručak.” Na
mobitelu pogledam koliko je sati. Već su tri sata? I kako su tri sata vrijeme za
ručak?
Nazovem Meg i ostavim joj poruku te izmijenim još jednu poruku s
Liamom prije nego što odlučim otići u knjižnicu. Dok sam radila u Glavnom
odjelu Njujorške knjižnice nikad nisam imala potrebe za njihovim resursima,
osim što bih s vremena na vrijeme prelistala neke knjige. Paranoično sam se
bojala privlačiti pozornost na sebe. A onda sam ipak prihvatila posao u
muzeju. Možda sam ekstremist. Kako drukčije nazvati moju spremnost da
pustim Liama u svoj život, samo njega i nikoga drugoga?
Hodam prema knjižnici koju sam vidjela nekoliko ulica dalje kad me
nazove Meg. “Oprosti što se nisam javila. Ubija me što Luke nije ovdje. Stalno
moram izlaziti iz ureda da se pobrinem za stanare.”
“Vraćaš li se sada u ured?”
“Moram se naći s još jednim stanarom. Bi li išla na piće? Iza ugla na kojem
je tvoj stan nalazi se restoran i bar Earl‘s. Jednom sam tamo bila s mušterijom.
Čini se kao izvrsno mjesto za popiti piće.”
Učinit ću sve što moram da dođem do odgovora koji mi trebaju. “Pronaći
ću ga. Kada?”
“Pet i pol?”
“Vidimo se tada.”

150
 Book as passion
Nastavim prema knjižnici, još uvijek bez osjećaja da me netko prati.
Nisam sigurna znači li to da me doista nitko ne uhodi ili da sam sada mirnija i
ne zamišljam demone gdje ih možda nema.
U knjižnici sjednem za dugi drveni stol i razmišljam odakle da počnem.
Kao uvijek kad razmišljam o prošlosti, u sjećanje prizovem tetovažu na
nadzornikovu zapešću. Ako pronađem neku vezu s njim, pronaći ću i vezu s
onim od čega ili od koga bježim.
Analiziram sve što sam u prošlosti već proanalizirala. Uvijek sam bila
sigurna da se oblik trokuta odnosi na piramide jer moj otac dugo je radio u
Egiptu, ali nemam ništa što bi to potvrdilo.
Zatvorim oči i predočim si Liamovu tetovažu. Brojevi ispod nje tvore
oblik trokuta. Ne sviđa mi se kamo mi um ide i izvadim računalo iz male
kožnate aktovke koju mi je Liam kupio te proguglam znak pi. Nigdje ne
nalazim sličnu sliku s brojevima koji tvore trokut čija je baza okrenuta prema
gore. A simbol na nadzornikovoj ruci bio je trokut s riječima unutar njega —
riječima za koje sam mislila da su na stranom jeziku, ali sam poslije pomislila
da je to zapravo neka šifrirana poruka. Taj simbol nema nikakve veze s
Liamovom tetovažom. Osim trokuta.
Duboko udahnem. Liamovo je zanimanje za piramide podudarnost koju
je teško zanemariti. Ali mnogi se zanimaju za piramide, a možda on traga za
odgovorima o njihovoj izgradnji. Možda je rješenje te zagonetke njegov osobni
izazov. Zvuči logično, osobito za nekoga tko je tako mlad postao majstor svoje
struke.
U okvirić tražilice utipkam “matematički simboli” i gledam sliku za
slikom u nadi da ću ugledati simbol koji tražim. Nailazim na trokute, ali ništa
što se istinski poklapa — samo isti rezultati koje uvijek dobivam. Napokon se
prisilim da prestanem odlagati ono po što sam zapravo došla. Danas ću učiniti
ono za što prije nisam imala hrabrosti.
Odem do jednog od računala s bazom podataka arhivskog materijala i
potražim izreske iz starih novina o noći kad mi se život zauvijek promijenio.
No ne nalazim ni jedan jedini spomen požara u mom rodnom gradu one godine
i mjeseca kad se dogodio. Baš ništa. A to je jednostavno... čudno.
Vratim se na svoje računalo gdje proguglam svog oca i zapišem svako ime
na koje naiđem, a koje je ikad bilo povezanost njim. Iznenađena sam malim
brojem linkova koji se odnose na njega, s obzirom na to da je rasvijetlio

151
 Book as passion
nekoliko važnih povijesnih pitanja. Srce mi se stegne kad se sjetim da sam bila
s njim kad je došao do jednog od svojih velikih otkrića. Potiskujem od sebe
to gorko—slatko sjećanje i opet se usredotočim na istraživanje. Što bi nekoga
potaknulo da ga odluči ubiti, njega i cijelu njegovu obitelj? Što bi ga natjeralo
da me stalno pokušava pronaći?
Možda nije riječ o očevim arheološkim nalazima. Bio je član raznih
vladinih odbora te se bavio i međunarodnim odnosima, a nedugo prije nego što
je umro bilo je govora i o njegovu povlačenju s terenskog rada te političkom
zaposlenju u Washingtonu.
Odmahnem glavom. Ne znam kamo me sve to vodi. Bila sam mlada i
nisam ništa znala o tom dijelu njegova života. Ni sad ništa ne znam o tome. Ali
budući da sam još uvijek meta, očito netko misli da znam nešto što ne bih
smjela znati. To je jedini logičan zaključak.
Odlučim napraviti popis svih ljudi koje smo ja i moja obitelj ikad
poznavali, u zemlji i u inozemstvu. Zatim taj popis usporedim s rezultatima
pretraživanja na Googleu i zagledam se u popis. Na njemu je šezdeset imena, a
ja i ne znam što tražim. Prvi mi je instinkt prekrižiti svakoga tko nema nikakve
veze s mojim ocem, ali se predomislim. Posve sam usredotočena na ideju da je
riječ o njemu i njegovu poslu.
Nije riječ o novcu. Nikad nije bila riječ o novcu. Sjećanjem mi ponovno
odjekne majčin glas. Kao da mi um pokušava nešto reći, ali što? S kime je
razgovarala? Tko je tog dana bio u kući?

***
ČUDI ME ŠTO TIJEKOM CIJELOG istraživanja nemam bljeskove slika
iz prošlosti i pitam se ima li to neke veze s osjećajem da napokon preuzimam
kontrolu i pronalazim odgovore. U pet sati se prisilim da završim za danas i
uputim se na dogovoreni susret s Meg. Earl's Kitchen and Bar pronađem lakše
nego što sam očekivala i tamo sam već u pet i petnaest. Konobarica me uputi
nalijevo gdje uđem u barski odjel s velikim separeima smještenima na podijima
iznad redova stolova, točno nasuprot golemu drvenom baru. Izaberem separe
sasvim straga odakle mogu vidjeti Meg kad uđe, a usto imam dovoljno mjesta
da se dok čekam poslužim računalom.
Taman sam sjela kad se konobarica pojavi da uzme narudžbu. Naručim
kućno crno vino, otvorim računalo i ukočim se kad pogledam ispred sebe. U

152
 Book as passion
susjednom separeu, nasuprot meni, sjedi Jared. Pred njim je otvoreno računalo
i pivo.
Nervozno progutam kad on pokaže na moj stol, pitajući me smije li mi
se pridružiti. Kimnem no istodobno se zbog toga osjećam krivom, a nije mi
jasno zašto. Jared mi je susjed, a ne ljubavnik, ali znam da Liam ne bi bio
oduševljen — i, ruku na srce, kad bih ja njega zatekla kako pije s nekom
privlačnom ženom, ni ja ne bih bila pretjerano oduševljena.
Jared ukliže u poluokrugli separe i, na moje olakšanje, ostane sjediti
točno nasuprot meni. “Bilo je i vrijeme da se podružimo kako treba”, kaže dok
konobarica stavlja čašu vina ispred mene.
“Nisam bila svjesna da smo se pokušavali podružiti.”
“E pa sad jesi”, kaže s neusiljenim, seksi osmijehom koji kao da
govori potpuno sam opušten i pun samopouzdanja. Sigurna sam da bi se
mnogim ženama svidio takav stav, ali meni ne. Ja više volim tmurnu napetost
koju Liam nosi kao staru majicu.
“Baš si pametnjaković, zar ne?” pitam, ali to zapravo nije pitanje. Stvarno
je pametnjaković.
“Većinu vremena.”
“Zašto?”
“Po prirodi sam takav, kao što je tvoj dečko arogantan.”
Dečko? Je li mi Liam doista dečko? Ta mi se riječ čini nedostatnom za
njega. “Branila bih ga, ali mislim da od toga ne bi bilo koristi.”
“Dobra odluka.” U tamnim mu očima vidim da se dobro zabavlja i u
ovom je trenutku apsolutno gospodin seksi-loš-dječak.
“Na čemu radiš?”
“Samo se igram dok čekam prijateljicu.” Izbjegavanje. Još uvijek mi
odlično ide sa svima osim s Liamom. “A ti?”
“Informatički posao na ugovor.”
“Ne izgledaš kao kompjutorski geek.”
“Kako izgledam?”
“Duga kosa i poderane traperice govore da si... možda više neki grubijan.”

153
 Book as passion
Nasmije se. “Nisam siguran kako da to shvatim, ali zapravo sam
profesionalni haker. Unajmljuju me da pokušam srušiti internetsku stranicu
tvrtke, a ako mi to uspije, onda me plate da se pobrinem da to više nitko drugi
ne može učiniti. Mnogo surađujem s tvrtkama koje rade za ministarstvo
obrane.”
Loš dečko haker. To mu pristaje. “Odatle majica Boeing?”
“Točno. Obično u hotelu stanujem oko mjesec dana dok ne obavim
posao, ali prijatelj mi je dobio otkaz i morao se preseliti zbog novog posla pa
mu je ostao unajmljeni stan. Plaća mjesečnu najamninu od šest tisuća dolara i
trebao mu je netko tko će pokriti troškove.”
“Šest tisuća? Koliko ti je velik stan? Ja plaćam samo dvije.”
Nasmije se. “Vjerojatno imaš nekog obožavatelja. U zgradi nema stana
ispod šest tisuća na mjesec. U najskupljem smo dijelu grada, u kvartu koji je
poznat po finim restoranima i trgovinama.”
“Oh. No mislim da je moj šef vlasnik zgrade.”
“Tko ti je šef?”
Oklijevam, iako nisam sigurna zašto. “Dermit Williams.”
“Nikad čuo za njega. Mislio sam da je zgrada u vlasništvu velikog
holdinga.”
“Zdravo!” Kraj stola se iznenada stvori Meg, plavokosa bomba u uskoj
crnoj haljini, a ja shvatim da nisam ni primijetila da nam se približava i nije mi
drago zbog toga. Zagrli me i zatim pogleda u Jareda. “Dragi Bože, ženo, ti se
družiš samo sa zgodnim primjercima. Ja ću sjediti pokraj njega.” Odmah
sjedne do Jareda, a njega pogura bliže meni.
Dođe mi da se zavučem pod stol i nestanem.
“Samo daj”, kaže Jared s odobravanjem. “Uguraj se.” A onda pogleda
mene. “Nadam se da ti neće smetati malo stiskanja.”
Nekako me zarobio njegov topao smeđi pogled i u dnu trbuha osjetim
povezanost s njim, više u obliku krivnje nego privlačnosti. Naravno da vidim
koliko je zgodan. Zgodan je i da sam bilo koja druga žena, sigurno bi mi bilo
drago što sam ovdje pokraj njega, ali nije tako. Ja sam žena koja je luda za
drugim muškarcem i činjenica da zbog Jareda mislim na Liama govori koliko

154
 Book as passion
mi Liam znači. Začujem zvuk dolazne poruke na mobitelu i izvadim ga da je
pročitam dok Meg i Jared ćaskaju s konobaricom.
Gdje si?
U Earl'su. Na piću s Meg.
Čekam odgovor, ali ga nema. Čudno. Zatvorim mobitel i vratim ga u
aktovku, pripremajući se za brz odlazak ako mi postane još neugodnije.
“Bit ću taaaako sretna kad se Luke vrati”, kaže Meg i ja odmah zgrabim
priliku koju mi je ponudila.
“Jesi ga možda pitala za onaj broj koji mi treba?”
Konobarica donese vino za Meg i ona joj zahvali prije nego što mi
odgovori: “Da. I žao mi je. Ne želi ga dati.” Okrene se Jaredu. “Nismo se
upoznali.”
“Ja sam Jared”, kaže on. “A ti si?”
“Meg.” Pruži mu ruku i koketno zatrepće na način koji nikad nisam ni
isprobala jer sam provela previše vremena kloneći se pozornosti. Ne vidim
Jaredov izraz lica, ali ne mogu zamisliti da postoji muškarac na planetu koji ne
bi pao na ljepoticu poput Meg.
Meg pita: “A čime se ti baviš, Jarede? Odakle si? Jesi li oženjen?”
Zamalo se zagrcnem vinom, a Jared se nasmije. “Inženjer sam. Iz Teksasa.
I ne”, pogleda u mene, “nisam oženjen.”
Priznajem da se zamalo nisam ugušila. Uzmem čašu i otpijem priličan
gutljaj vina. Jared se smije, očito zabavljen mojom reakcijom. Muškarci poput
njega i Liama potpuno me lišavaju pribranosti i mirnoće.
“A odakle poznaješ Amy?” nastavi Meg s ispitivanjem.
“Živimo na istom katu.”
Nagnem glavu i namrštim se kad se sjetim goleme razlike između moje i
Jaredove najamnine. “On stanuje u prijateljevu stanu. Vjerojatno ga zato ne
poznaješ.”
“Zašto bi me poznavala?” pita Jared.
“Jer radi u uredu vlasnika stana”, objasnim mu.

155
 Book as passion
“Doduše, tek sam se zaposlila tamo.” Čini se da joj je gotovo neugodno,
ali nikad nije zabavno biti nov. Zatim doda: “Tek učim posao i tko je gdje i što
je što.” Otpije gutljaj vina. “Ovo nije vino koje sam naručila. Idem do bara.
Odmah se vraćam.”
Baš krasno. Opet sam sama s Jaredom. I zašto mi Liam nije odgovorio na
poruku?
“Odakle si ti, Amy?” pita me Jared.
Žudjela sam za prilikom da s njim razgovaram o svom rodnom gradu, a
ipak sam to istodobno izbjegavala. “Iz New Yorka. Ti si iz Teksasa, je li tako?”
“Da. Jesi ikad bila u Teksasu?”
“Ne. Previše kamioneta i ljubitelja nogometa.” Laž. To je dio onoga što
čini Teksas i nedostaje mi.
“I piva.” Podigne bocu i otpije iz nje. “Mi, Teksašani, volimo pivo.”
Ne ova Teksašanka. “Možete ga zadržati. Ja ga ne volim.”
“Jesi li probala ovo?” Pokaže mi uvoznu naljepnicu na boci. “Nikad.”
“Probaj.” Ponudi mi bocu. “Okus je posve drukčiji.”
Želi da pijem iz njegove boce? “Ne, hvala.”
Meg se vrati. “Oooh, ja bih rado kušala.”
Jared joj doda bocu i ona malo otpije. “Njemačko?”
“Da. Njemačko.”
“Kušaj i ti, Amy”, potiče me Meg. “Njemačka su piva posve drukčija od
američkih.”
Jared mi ponovno doda bocu s pogledom u očima koji kao da me izaziva.
Imam osjećaj da je pijenje iz njegove boce neka vrsta strategije da sruši zid za
koji misli da mu brani da mi se približi, ali dok me i on i Meg gledaju, osjećam
se kao srna uhvaćena u automobilskim svjetlima.
Uzmem bocu i otpijem gutljaj; gorak okus ispuni mi usta, a lice mi se
iskrivi u grimasu. Kad podignem pogled ugledam Liama kako nam prilazi,
ukrućene čeljusti i gnjevnih očiju. Bijesan je. Vidio je da pijem iz Jaredove
boce.
Zaustavi se kraj mene i uzme me za ruku. “Idemo, Amy.”

156
 Book as passion
Užasnuta sam. Je li mi upravo zapovjedio da odem? “Liame...”
Pogne glavu i prisloni mi usne na uho. “Rekao sam da idemo.”
U meni se miješaju osjećaji ljutnje, srama i još više ljutnje. Prebacim
aktovku i torbicu preko ramena i iziđem iz separea, ne gledajući prema Jaredu
i Meg. “Zaboravila sam da imamo dogovor za večeru.”
“Amy...” zausti Jared.
“Nemoj”, odgovori mu Liam oštro.
Odmaknem se od njega i krenem prema vratima. Ne trebam se osvrtati
da bih znala da je iza mene. Osjećam grabežljivca u njemu. No otkrit će da su
ovoj srni uhvaćenoj u svjetlima automobila upravo narasli očnjaci.

157
 Book as passion

OSAMNAESTO
POGLAVLJE

IZIĐEM IZ RESTORANA I KRENEM prema stanu za koji sam se zaklela

da se u njega neću tako brzo vratiti. Provela sam previše vremena osjećajući se
kao da ne posjedujem sama sebe, a sad me Liam hoće posjedovati. To
se neće dogoditi. Očito sam bila previše iracionalna kad je o njemu riječ.
Upravo prelazim ulicu kad osjetim kako me Liam, taj nasilnik, uhvati za
zapešće i gotovo me povuče sa sobom. “Pusti me, Liame.”
“Nema šanse. Ne dok ne budemo u mojoj sobi.”
“Ne idem s tobom u hotel.”
Čak me i ne gleda. “Vraga ne ideš.”
“Napravit ću scenu.”
Zaustavi se kod rubnika s druge strane ceste i okrene se prema meni,
oštro me pogleda, a glas samo što mu ne pukne od jedva suzdržavanoga bijesa.
“Ne. Nećeš.” To je zapovijed koju očito očekuje da ću poslušati, dodatno
pojačana načinom na koji opet počne hodati i povuče me za sobom.
“Liame...”
“Šuti, Amy. Samo ćeš me još više naljutiti.”
On se ljuti? Osramotio me pred drugima i ponio se prema meni kao da
sam smeće. I ja sam bijesna i neće me zastrašiti. Neće me tako kontrolirati. Ako
hoće da se obračunamo, nemam ništa protiv.
U rekordnom vremenu dođemo do hotela. Vratar nas pozdravi, a Liam
ga i ne pogleda i posve sam sigurna da smo utjelovljenje para koji samo što se
nije poklao. Eh, da. Posve sam zakazala u nastojanju da ostanem nezapažena, a
to mogu zahvaliti Liamu. Ne, ispravim se, to mogu zahvaliti samoj
sebi. Dopustila sam da se to dogodi. Dopustila sam da se on dogodi i sad moram
nešto učiniti.
Uđemo u dizalo, on provuče hotelsku karticu kroz čitač i onda me čvrsto
privuče k sebi, prisiljavajući me da mu stavim ruke na prsa jer mu ne mogu

158
 Book as passion
pobjeći. Noge su mi uz njegove i, prokletstvo, vlažna sam i žudim za njim zbog
čega postanem još ljuća. On me kontrolira i to mi se ne sviđa. Osjećam da želi
da ga pogledam, ali odbijam to učiniti.
Kao da me kažnjava za neposlušnost, ruka mu klizne niz moja leđa,
obuhvati mi stražnjicu i snažno je miluje, što osjećam kao da me miluje između
bedara. Jedva se suzdržavajući da ne zastenjem, uhvatim se za njegovu košulju
i želim zavrištati zbog nepravde što sam toliko napaljena.
Vrata dizala se otvore, a srce mi luđački kuca. Adrenalin koji mi juri
tijelom pali sve poput kiseline i gorim od iščekivanja. Provlačenje kartice kroz
bravu na vratima kao da traje cijelu vječnost, a onda me Liam odvuče u hodnik
apartmana i leđima me nasloni na zid.
“Prestani me povlačiti za sobom, Liame! Prestani me zarobljavati i...”
Usne mu čvrsto pokriju moje, osvaja me jezikom koji mi duboko gurne
u usta, a okus je njegova bijesa poput gutljaja reskog, gorkog viskija koji će me
povući u maglu u koju ne smijem ući. Odgurnem ga od sebe i on odvoji usne
od mojih, a ja istodobno osjetim i olakšanje i tugu zbog tog razdvajanja.
“Nisi imao pravo učiniti ono što si učinio u kafiću”, zasikćem na njega.
“Večeras si mi to prokleto jasno dala do znanja.”
“Ja nisam ništa učinila, Liame. Ti jesi.”
“Što sam učinio osim što sam imao usran dan koji si ti završila
uskličnikom.” Skine jaknu i baci je, a zatim isto učini i s kravatom.
“Ponovno ti kažem da nisam ništa učinila. Ti si.”
Nasloni se na zid. “A znaš li kako sam htio popraviti ovaj usrani dan?
Htio sam se izgubiti u tebi i u nama i što sam našao? Našao sam te s njim.”
“On je već sjedio u kafiću kad sam došla.”
“I zato si pila iz njegove boce.” To nije pitanje nego optužba. Ruka mu
ukliže u moju kosu i zuri u mene, a ruku grubo povlači preko moje košulje.
“Nisam imao pravo, kažeš. Svodi se na to, zar ne? Nemam te pravo željeti samo
za sebe. Nemam pravo očekivati da budeš vjerna.”
“Ti...”
Rastrga mi košulju i šokirano ciknem kad mi raskopča grudnjak i
štipanjem mi počne dražiti bradavicu. Nikad nije bio ovako grub.

159
 Book as passion
“Sviđala mi se ova košulja, a sad je upropaštena”, prošapćem. Ali ne
govorim o košulji. Govorim o nama.
“I sviđa ti se kad te jebem. Pa ću tako i učiniti. Možda želiš da budem tip
koji sam bio prije nego što sam te upoznao. Možda želiš da te pojebem i
ostavim. Ili bi možda više voljela da on to učini.”
“Ne.” Glas mi se jedva čuje. Osjećam se poraženo. Otkopča mi kratke
hlače, a ja mu to dopustim. “Ne želim Jareda.”
Povuče mi hlače i gaćice niz bokove i prsti su mu već između mojih
bedara. I prije nego što se odjeća našla na podu već mi gladi osjetljivo meso.
“Možda bismo”, nastavi zajedljivo, “trebali pozvati Meg i Jareda da nam se
pridruže.”
Preplave me bijes i povrijeđenost izazvani njegovim riječima. “To želiš?
Dopuštenje da se vratiš na ono što si bio prije mene? Da pojebeš koga stigneš?”
“Dovoljno je da govoriš o tome i već si vlažna...”
“Prestani!” Gurnem ga od sebe. “Prestani tako govoriti i prestani me
dirati.”
Na moje iznenađenje, on me pusti i ostavi me da stojim ondje s
poderanom košuljom i hlačama oko nožnih članaka. Pokaže mi vrata. “Želiš da
prestanem. Želiš otići. Onda otiđi.”
Ovijem ruke oko sebe. “Tko si ti? Uopće te ne poznajem.”
“Ja mogu biti samo ja, bejbe — ali nisam siguran da ti možeš reći isto za
sebe. Nisam siguran da znaš tko si. Ja sasvim sigurno ne znam tko si.”
Ta me uvreda pogodi ravno u srce i samo potonem. “Ako si me htio
povrijediti, uspio si.” Zamahnem nogom i odbacim kratke hlače prema njemu.
“Zadrži svoju glupu odjeću i svoj novac i svoje kretensko ponašanje.” Zaobiđem
ga i odem do komode, tražeći svoju odjeću koju sam sama kupila. Dugo sam
bila sama. I mogu opet biti.
Liamova mi se ruka spusti na podlakticu i okrene me prema sebi. “Što to
radiš?”
“Oblačim svoju odjeću zbog koje se ne osjećam kao nekakva prostitutka
koju posjeduješ.”
“Prostitutka? Kako to možeš uopće reći? Ti si bila s nekim drugim.”

160
 Book as passion
“Nisam bila s njim, Liame. Bila sam s tobom. Bila — u prošlom vremenu.”
Povuče me k sebi i vrelina njegova tijela, osjećaj da je pritisnut uz mene,
u isto je vrijeme i nebo i pakao. Želim ga. Trebam ga. Ali ne ovako.
“Je li to ono što želiš?” pita me. “Da odem? Da nestanem iz tvog života?”
Znam da bih trebala reći “da”. Trebala bih otići i izvući se iz nevolje koja
samo čeka da se dogodi. “Ponašaš se kao kreten.”
“Želiš li da ti nestanem iz života, Amy?”
“Ne”, šapnem. “Ne želim da mi nestaneš iz života. Želim da se prestaneš
ovako ponašati.”
Bez upozorenja spusti usne na moje. Vrele su i posesivne, ali ovaj put
božanske. Potonem u poljubac, topim se u njegovo tijelo, a naša svađa i ostatak
svijeta nestanu. Povezana sam s tim muškarcem. Trebam ga kako nikad nisam
mislila da bih ikoga mogla trebati.
Zgrabim mu košulju i uzvratim mu za ono što je učinio mojoj tako da je
rastrgam, a gumbi odlete na sve strane. Uvučem ruke ispod tkanine, upijajući
toplinu njegove kože i napetost mišića. Omatam se oko njega. Ne mogu mu se
dovoljno približiti.
On me podigne na komodu. I ne sjećam se kad je spustio hlače. Postoje
samo njegove usne na mojima, njegove ruke na mojim dojkama i njegova tvrda
muškost između mojih bokova koja mi prodire u vlažan, najosjetljiviji dio
tijela.
Nikad nije bio ovakav sa mnom. Ni ja prije s njim nisam bila ovakva.
Podivljala i posve izvan kontrole. Posvuda me ljubi, zalisci mu erotski grebu
moju kožu, a jezikom me liže i kuša i dovodi do ludila. Ruke su mu ispod moje
stražnjice i podižu me uz njega, a on sve jače prodire u mene sve dok se posve
ne izgubimo u strasti pripijeni jedno uz drugo. Glava mi je zarivena u njegov
vrat, njegova glava u moj i tijela nam se pomiču silovito, nestrpljivo.
Orgazam mi dođe u neočekivanom, intenzivnom naletu —prebrzo, a
ipak ne dovoljno brzo. Dašćem od stezanja mišića i svršavam, padam u tamno
mjesto koje ne predstavlja opasnost nego užitak i preplavljuje me milijun
osjećaja. U nekom udaljenom kutku uma čujem Liamovo stenjanje, osjetim
grčenje njegova tijela i napetost u njegovim mišićima. Nekoliko dugih sekundi,
možda minuta, samo držimo jedno drugo. Vrijeme stoji, a onda se polako

161
 Book as passion
ponovno pokrene. Postanem svjesna svojih mokrih bedara i stvarnosti onoga
što se upravo dogodilo. Hvata me panika, a u glavi mi se rasplamsava požar.
“Silazi s mene”, zapovjedim mu. “Silazi. Spusti me s komode.” Srce mi
tutnji, a ruke mi se tresu.
Liam se nagne unatrag i izgleda zbunjeno. “Amy...”
“Pusti me, Liame. Pusti me sada.”
Očito je zaprepašten, ali se ne prepire. Izvuče se iz mene i pokuša mi
pomoći da siđem s komode, ali mu ne dopustim. Skočim s ruba i otrčim u
kupaonicu, zgrabim ručnik i počnem se brisati. Osjećam da je iza mene i da me
gleda. Ne mogu se ni obrisati, a da nije u blizini. A onda, prije nego što se
uspijem suzdržati, iz mene ponovno provale osjećaji.
Okrenem se prema njemu. “Nismo upotrijebili kondom!”
Liam nervozno provuče ruku kroz kosu. “Vjerojatnost da...”
“Nemoj se sad izvlačiti. Ne govori mi da je vjerojatnost trudnoće mala.”
Glas mi puca i mislim da bih mogla zaplakati. “Postoji šansa. Velika šansa.”
Pogledam dolje i vidim da na nogama još imam svoje glupe sandale, iako sam
inače posve gola. Izgledam smiješno, ali u ovom mi trenutku uopće nije stalo
do izgleda. “Ne smijem biti trudna. Ne smijem.”
“Zar je tako strašno imati moje dijete?”
U nevjerici zatresem glavom. “Dragi Bože. Za tobom žene trče da se
dokopaju tvoje love i ti bi sad trebao šiziti, a ne ja.”
“Ali neću.”
“Trebao bi, Liame! Svi u mojem životu umiru. Umiru! Naše dijete...”
Zakorači prema meni i podignem ruku. “I ne pomišljaj na to. Večeras si se
ponio kao totalni kreten i evo što se dogodilo. Evo gdje nas je to dovelo.”
“Ja ću te zaštititi. Neću dopustiti da ti se išta dogodi.”
“Misliš li da je moj otac htio dopustiti da moja majka umre?” Sad već
vičem. Nikad ne vičem. “Ti me ne možeš zaštititi. Nitko to ne može.” Rekla
sam previše, ali nije me briga. Prsa mi se nadimaju, a tijelo drhti.
Liam samo zuri u mene, a patnja u njegovim očima probija se kroz moje
emocije i stvara nove. Živci su mi preopterećeni, padam u provaliju i ne znam

162
 Book as passion
što da učinim. Iznenada osjetim njega, a ne svoju paniku. On je povrijeđen.
Doista povrijeđen. Ne želim da mi bude stalo do toga, ali stalo mi je. “Liam...”
Okrene se i nestane. Gledam za njim i borim se s navalom osjećaja.
Trebala bih biti bijesna, ali sad sam vidjela nešto u njemu, sad dok smo se
svađali, vidjela sam nešto što prije nisam osjetila u njemu. Nešto bolno.
Zgrabim crveni svileni ogrtač koji je Liam skinuo s vrata i stavim ga na
sebe prije nego što krenem u potragu za njime. Pronađem ga na kauču, laktova
naslonjenih na koljena i glave zarinute u ruke. “Liame?”
Podigne pogled prema meni i u očima mu vidim još više uskomešanosti,
još više tame. “Imaš pravo. Bio sam kreten. Otac me danas nazvao — ali to nije
isprika, samo je činjenica. Uvijek kažem da mu neću dopustiti da me izbaci iz
takta, ali uvijek to učini.”
“Tvoj otac? Mislila sam da nisi u kontaktu s njim.”
“Rekao sam ti da mi morski psi plivaju oko nogu, bejbe. Zove me samo
kad mu treba novac ili je u nevolji. Počelo je prije nekoliko godina kad je
objavio da se želi iskupiti i opet imati sina, ali zapravo je želio samo novac.”
O, Bože. Sad razumijem zašto cijeni iskrenost. Želim mu prići, ali bojim
se da će odmah ušutjeti.
“On...” Protrlja čeljust i počne iznova. “Danas je vozio pijan i sudario se
s automobilom u kojem je bila jedna obitelj.”
Uhvatim se za trbuh. “O, Bože. Ne.”
On kimne. “Majka je na intenzivnoj njezi, a djevojčica je bila u autu dok
joj je majka gotovo iskrvarila do smrti. Upravo sam to doznao kad sam otišao
do Earl'sa. Mislio sam da bi me tvoja prisutnost nekako...” Oklijeva. “Onda sam
te vidio s njim i planuo. Žao mi je.”
Kleknem pred njega i stavim mu ruke na koljena. “ Meni je žao. Nikad ti
to ne bih namjerno učinila.”
“Ti to nisi učinila. Ja sam učinio. Mislim da možda u sebi imam previše
svog starog i za moje i za tvoje dobro. Svaki put kad tako nešto učini, iskočim
iz kože. Moram u New York. Kupio sam kartu za posljednji let večeras.”
Čak i ne oklijevam s odgovorom. “Idem s tobom.” On me treba. Moram
biti s njim. Neću biti nigdje gdje bi me mogli pronaći. Bit ću s Liamom. Bit ću
na sigurnom.

163
 Book as passion
“Ne. Novine će sigurno pisati o nesreći, a ako budeš sa mnom, pisat će i
o tebi. Oboje znamo da to ne smiješ dopustiti.”
Zbunjena sam. Što to znači? Što on zna? “Liame...”
“I već smo ustanovili da ne želiš biti blizu mene kad sam ovakav. Još
nisam završio biti kreten. Moram se pobrinuti za oca, a dok to radim, neću biti
onakav kakav ti se sviđam.”
“Ali...”
“Ostani ovdje u hotelu gdje znam da si sigurna. Tu su kamere i
osiguranje, posebice u ovom apartmanu. Moram znati da si na sigurnom.”
U glasu mu čujem da je već odlučio. “Dobro. Ostat ću, ali doista želim ići
s tobom.”
“Ostani, Amy. I misli na ono što se večeras dogodilo kad me ne bude.”
“Nemam o čemu misliti.”
“Oboje znamo da to nije istina.” Gurne me ustranu i ustane, a ja ga
slijedim u spavaću sobu, sjednem na krevet dok on oblači izblijedjele traperice,
svijetloplavi pulover i čizme i zatim pakira kovčeg.
“Kad ćeš se vratiti?”
“Ne znam. Moram se pobrinuti za ljude koje je moj otac ozlijedio, a njega
vratiti na odvikavanje.”
Vratiti ga na odvikavanje. To je očito bitka koja traje za Liama.
“Gdje ti je mobitel?” pita me.
“Ne znam. Čak se i ne sjećam jesam li ga spremila u torbicu ili aktovku
kad smo ušli.”
Čeljust mu se stegne i iziđe iz spavaće sobe, a zatim se vrati s mojim
stvarima. “Želim da u mobitel upišeš Derekov broj. Znam da ga ne poznaješ,
ali on mi je kao brat. Imam povjerenja u njega, a možeš i ti.”
Izvadim mobitel, Liam ga uzme i utipka broj. Spusti se na koljena ispred
mene. Lice mu se smekša, a prstima me miluje po obrazu. “I samo nek‘ se zna,
zajedno bismo napravili prekrasnu djecu.”
Dah mi zastane u grlu i nagnem se na njega tako da čelo prislonim na
njegovo. “Ne želim da ideš.”

164
 Book as passion
“Samo se nadam da želiš da se vratim.” Poljubi mi čelo i izvadi ključ
za Bentleyja, pa mi ga utisne u dlan. “Vozi ga ako ti zatreba. Ja idem taksijem.”
Rukom posegne u stražnji džep i iz novčanika izvadi kreditnu karticu.
Odmahnem glavom. “Ne, Liame.”
“Ne želim večeras sjesti u avion brinući se da bi ti nešto moglo zatrebati.
Uzmi je. PIN je 1117. Oboje ćemo biti mirniji ako znamo da je imaš za svaki
slučaj.”
Nevoljko je uzmem. “Brzo se vrati.”
Podigne se na noge, gleda me nekoliko sekundi, onda zgrabi torbu i ode.
Boreći se s porivom da potrčim za njim, zarijem prste u pokrivač i čekam zvuk
kojeg se bojim: zatvaranje vrata dok je on s druge strane.
Opet sam sama.

165
 Book as passion

DEVETNAESTO
POGLAVLJE

IDUĆEG SE JUTRA PROBUDIM u praznom krevetu, a mobitel mi je na

jastuku gdje bih voljela da je Liamova glava. Nije me nazvao. Poslao mi je
poruku kad je sletio u New York, napisao je samo: Jesi li dobro? Nakon čega je,
kad sam potvrdila da sam dobro, slijedilo: Idem u bolnicu. I to je bilo to.
Nekoliko sam ga puta zvala, ali nije se javio.
Sjedim i gledam sobu koja mi je na neki čudnovat način počela biti poput
doma, ali danas je prazna školjka i nemam ništa čime bih je ispunila. Plaši me
koliko se loše osjećam bez Liama. I kako sam se brzo naviknula buditi kraj
njega.
Mobitel mi zvukom priopći da mi je stigla poruka i brzo kliknem na nju.
Evo zašto nisam želio da ideš sa mnom.
Dodao je i link na koji odmah kliknem. Riječ je o članku s naslovom
“Milijarderov otac uhićen zbog vožnje u pijanom stanju.” Podnaslov je najgori
dio: “Majka dvoje djece gotovo iskrvarila do smrti pred kćerinim očima.”
Utroba mi se steže dok čitam članak jer u njemu samo što otvoreno ne piše da
je Liam kriv za nesreću jer nije držao oca pod kontrolom.
Odmah ga nazovem, no ne javi se.
Pošaljem mu i poruku: Molim te, nazovi me.
Ulazim u sudnicu, glasio je odgovor koji napokon dobijem.
Ne želi pričati sa mnom. Sinoć me je trebao i osjeća da sam ga
iznevjerila. Možda u sebi imam previše starog i za moje i za tvoje dobro. Moj
samouvjereni, talentirani muškarac nije tako samouvjeren kao što sam mislila.
No ranjivost ga na neki način čini ljudskijim, još posebnijim. Ali on to ne misli.
On za sebe misli da je oštećena roba.
Smjestim ruku na trbuh i razmišljam o tome koliko mrzim to što već
znam da ću, ako sam trudna, morati ostaviti Liama. On je previše eksponiran
pa bismo moje dijete i ja stalno bili pod svjetlima reflektora. Postali bismo još
uočljivije mete nego što sam sada.

166
 Book as passion
Sad mi je jasno zašto je Alex mrzio medije. Želio on to ili ne, Liam im je
stalna meta.
Ne želim ga ostaviti.
Ne želim više bježati.
To znači da ne mogu samo sjediti i nadati se da me neće pronaći. Ne
mogu nastaviti pokušavati pronaći odgovore ovako preplašena i nedovoljno
posvećena tom zadatku.
Iznenada odlučim da mi je dosta odugovlačenja i da želim djelovati.
Bacim pokrivač sa sebe, na brzinu se istuširam, odjenem traperice i majicu bez
rukava te obujem tenisice. Napustim hotel odlučna u namjeri da pronađem
odgovore, ali najprije svratim u banku, kao što sad činim svaki dan, gdje
otkrijem da se ništa nije promijenilo. Nije bilo novih uplata na moj račun.
Ta mi činjenica samo dodatno učvrsti odlučnost za sljedeći korak. Kad bi
mi Liam iznenada nestao iz života, morala bih biti u stanju preživjeti i ne
završiti na groblju.
U trgovini s mobitelima kupim nekoliko mobitela na bonove. Nekoliko
ulica poslije zastanem kod tvrtke Evernight, ali ondje ponovno pronađem samo
obavijest: “Na ručku”.
Nazovem Meg i javi mi se zabrinutim glasom. “Molim te, reci mi da je
sve u redu. Jutros sam te pokušala nazvati. Baš sam se zabrinula jer se onaj tvoj
frajer ponio kao pravi siledžija.”
“Nisam vidjela propušten poziv.” Zapravo sam sigurna da me nije zvala i
njezina me laž uznemiri. “Dobro mi je. Liam je imao hitan slučaj u obitelji i
zbog toga je pretjerano reagirao kad je vidio Jareda.”
“Oh, ne. Nadam se da je sve u redu.”
Ne namjeravam joj reći da je otišao iz grada. “Sve je pod kontrolom.
Pokušavala sam stupiti u vezu s tobom zbog nekretnina koje sam trebala
provjeriti. Mislim da moj popis nije točan. Pošaljem li ti popis e-mailom, možeš
li potvrditi je li točan?”
“Svakako. Naravno.” Meg mi izrecitira svoju e-mail adresu. “Želiš li koji
put ponovno na piće?”
Ne. “Zauzeta sam idućih nekoliko dana. Možda sredinom tjedna. Danas
ću ti e-mailom poslati popis nekretnina koji imam.”

167
 Book as passion
“Dobro. Okej.” Zvuči mi prilično čudno, ali tko ne bi bio takav poslije
onoga što je sinoć doživjela sa mnom? “Možda bi bilo dobro da nazoveš Jareda.
Zabrinuo se za tebe.”
“Nemam njegov broj.”
“Poslat ću ti ga SMS—om.”
“Hvala.” Ne, hvala bilo bi točnije.
Prekinemo vezu i ona mi doista u poruci pošalje Jaredov broj koji smjesta
obrišem. Ne namjeravam mu dopustiti da mi dozna broj mobitela i nadam se
da mu ga Meg neće dati. Još uvijek mi je nelagodno zbog zagonetnog poziva s
blokiranog broja.
Kupim nešto hrane s kojom ću se na nekoliko dana moći pritajiti u
hotelskoj sobi, s namjerom da se posvetim samo istraživanju. Stol za blagovanje
prenamijenim u radno mjesto i nazovem Liama. Ne javlja se. Pošaljem mu
poruku. Ne odgovara. Pokušavam ne misliti na najgore, da me on namjerno
drži dalje od sebe ili da sam ovdje zato što on osjeća obvezu da me zaštiti. Nije
teško povjerovati da bi to mogla biti istina kad ga i onaj novinski članak
okrivljuje za očeve grijehe. Osjećaj krivnje, bez obzira na to koliko neopravdan,
sad mu je glavni neprijatelj.
Sjednem za stol za blagovanje, pripremim blok za pisanje, a računalo mi
je uključeno i spremno. Najprije moram Meg poslati popis nekretnina. Poslije
toga uključim sve mobitele na bonove i počnem zvati muzeje, medijske kuće,
matičare i osobe povezane s mojim ocem, pretvarajući se da sam novinarka iz
New Yorka koja piše reportažu o njegovu životu i smrti.
Nitko ne može naći nikakav zapis o požaru. U tome nema nikakve logike.
Požar se doista dogodio. Sigurno nisam umislila događaj koji mi je promijenio
život.
U telefoniranju mi prolaze sati; čini mi se da nisam ni trepnula, a sunce
je već zašlo i soba je u polumraku. Upalim svjetlo i provjerim ulazni sandučić
e-maila, ali Meg mi ništa ne javlja o popisu nekretnina koji sam joj poslala.
Nazovem je i odgovori mi SMS-om: Radim prekovremeno. Nazvat ću te sutra.
Iznenada začujem kucanje na vratima, ustanem i pogledam prema ulazu.
Nitko ne zna da sam ovdje. Liam je čak otkazao čišćenje apartmana. Nisam
paranoična nego samo realna. Ovo bi mogao biti problem.

168
 Book as passion
Kucanje se ponovi, a ja se odlučim pretvarati da me nema. No mobitel
mi zazvoni i na zaslonu vidim da me zove Derek. Odlično — netko će biti sa
mnom na vezi ako se posjetitelj na vratima pretvori u problem.
“Halo”, javim se.
“Amy, Derek je. Znaš li tko sam?”
“Liamov prijatelj.”
“Liamov prijatelj koji stoji pred tvojim vratima s paketom koji ti šalje.”
“Oh. Oprosti. Ja sam...”
“Bila pametna, kao što bi trebala biti svaka žena koja živi sama. Pusti me
unutra, može?”
“Da. Dolazim.” Prekinem vezu i odem do vrata.
Otvorim ih i vidim visokoga, naočitog plavokosog muškarca otprilike
Liamove dobi u lijepo skrojenom modrom odijelu koji u rukama drži plastične
vrećice s hranom. Malo ih podigne. “Donio sam ti hranu.”
Molim? “Jesam li na Skrivenoj kameri?”
Derek se nasmije. “Ako jesi, onda smo oboje, a mislim da bi se meni više
smijali.” Uđe u hodnik i ode do kuhinje gdje odloži vrećice na radnu plohu.
“Liam je mislio da nećeš htjeti trošiti novac na namirnice, a nije htio da
gladuješ.” Bez oklijevanja počne spremati hranu.
“Ne mogu vjerovati da te zamolio da to učiniš. I ne mogu vjerovati da si
to doista učinio.”
“Brine se za tebe.”
“Ali ne može stalno trošiti novac na mene.”
Pogleda me preko ramena. “Znaš da je milijarder, zar ne?”
“Katkad poželim da nije.”
Derek zatvori hladnjak i nasloni se na radnu plohu, pa prekriži ruke na
prsima. “Baš me zanima što to znači. Objasni mi, molim te.”
Prisjetim se Liamovih riječi. Morski psi koji mi plivaju oko nogu. “Kako
će ikada znati da želim njega, a ne njegov novac?” Lice mu omekša.

169
 Book as passion
“On to zna, Amy. Vjeruj mi da on to već zna jer u suprotnome ti ne bi
bila ovdje, a sasvim sigurno ni ja.”
“Čak mi se ne javlja na pozive.”
“Nije mu lako.”
“Zbog oca.”
“Da. Daj mu malo vremena.”
Ne sviđa mi se kako to zvuči. “Koliko dugo misliš da ga neće biti?”
“Samo nekoliko dana. Do idućeg tjedna moramo ga odabrati za arhitekta
ovog projekta ili ispada iz konkurencije. A čini se da želi raditi na projektu.”
“Ako će moći iskoristiti svoj dizajn.”
“Čini se da ga prilično dobro poznaješ za nekoga tko je tek ušao u njegov
život. To je dobro. Dugo je bio sam.”
Još uvijek razmišljam o tome nekoliko minuta poslije dok zatvaram vrata
za Derekom, obećavši da ću se zaključati i nazvati ga ako mi išta zatreba. No
nadam se da neće.
Ponovno nazovem Liama. Ne odgovara. Nisam iznenađena. Istuširam se
i navučem jednu od njegovih košulja i opet ga zovem. I dalje ne odgovara.

***
PROŠLA SU DVA DANA, a Liam mi je poslao samo nekoliko poruka.
Imam dojam da ću poludjeti, a još je i nedjelja pa se mogu baviti samo
sporednim stvarima. Ne mogu mnogo napredovati u telefonskim
istraživanjima, a knjižnica je zatvorena. Ponedjeljak počinje Liamovim SMS—
om kojim provjerava kako mi je, od čega se osjećam usamljenije nego ikad.
Odjenem se i stižem u knjižnicu čim se otvori, a pretraživanje zbirke
mikrofilmova oduzme mi većinu dana.
U utorak stigne još jedna Liamova poruka, što me potakne na daljnje
istraživanje. Iako nisam ništa bliže odgovorima o svojoj prošlosti, uspijem se
povezati s nekime tko mi može posve promijeniti identitet. Uvjet: to će me
stajati deset tisuća dolara. Alternativa je falsifikat koji mogu nabaviti na ulici,
ali će mi barem omogućiti da putujem po SAD—u. Osvoji me cijenom od samo

170
 Book as passion
pedeset dolara i stavim ga na popis stvari koje u srijedu moram obaviti zbog
vlastite sigurnosti.
Nešto prije devet opet navrati Derek. Pozdravim ga na vratima,
osjećajući se prilično neprijateljski. “Zašto me dolaziš provjeravati u Liamovo
ime, a on me ne može ni nazvati?”
“Amy...”
“Odgovori mi na pitanje.”
On uzdahne. “Bavi se očevim nesmotrenim izjavama, a to ga nervira i
više nego što možeš zamisliti.”
“Točno — zato što me isključio iz života.”
“To će se promijeniti. Dopusti mi da te izvedem na večeru.”
“Ne, ostat ću ovdje. Ipak, hvala.” Ne pozovem ga da uđe.
“Liam kaže da ti treba posao.”
“Imam posao.”
Na trenutak me proučava. “Zašto onda misli da ga nemaš?”
“Pitat ću ga kad me nazove.”
On teško uzdahne. “Nazovi me ako ti nešto zatreba.”
Odmah me pogodi osjećaj krivnje zbog moje otresitosti. “Žao mi je. Hvala
ti. Nazvat ću te.”
Derek ode i, iako se više ne osjećam neprijateljski, donijela sam odluku.
Tišina mora prestati.
Nazovem Liama i on mi ne odgovori. Sad mi je dosta. Napišem mu
poruku. Nazovi me ili sjedam u avion i dolazim k tebi. A ako misliš da to neću
učiniti, ne poznaješ me dovoljno dobro.
Mobitel mi istog trenutka zazvoni. Javim se i čujem: “Amy.” Glas mu je
hrapav i tih.
“Pretpostavljam da ovako brz poziv znači da me zbilja želiš spriječiti da
dođem.”
“Ne želim te u ovom dijelu svog života.”

171
 Book as passion
Misli da loše djeluje na mene. Ja mislim da sam loša za njega. “Ti nisi tvoj
otac.”
“Njega nećeš uvjeriti u to.” Glas mu je pun gorčine i boli.
“Dopusti mi da dođem i budem s tobom.”
“Ne. Završit ćeš u novinama.”
“I ne želiš da dođem.”
“Ne želim.”
Trgnem se. “Dobro, jasno mi je. Vratit ću se u svoj stan...”
“Ne. Sranje. Nemoj. Molim te. Posve pogrešno postupam, baš kao one
večeri u Earl'su. Gledaj, Amy, trenutačno nisam osoba koju želim da znaš. To
je razlog zbog kojeg te nisam zvao — ne znam što ću izlanuti. Ali jedino me još
pomisao da ću biti s tobom sprečava da posve ne poludim.”
Oči me zapeku. “Samo se vrati”, šapnem. “Kad se možeš vratiti?”
“Uskoro.”
“Obećaj. Znam što misliš o obećanjima.”
“Obećavam.” Oklijeva. “Amy.. ”
“Da?” Zastane mi dah jer ne znam što da očekujem.
Liam uzdahne. “Reci mi da nećeš otići.”
“Neću otići.”
“Obećaj mi.”
Čvrsto zatvorim oči. Ako to obećam, mora ću mu sve reći kad se vrati.
Ne može se zaštititi od opasnosti za koju i ne zna. A prilično sam sigurna da bi
me ionako tražio kad bih otišla.
“Obećavam.”

***
U SRIJEDU UJUTRO stigla sam u banku čim se otvorila, no račun mi je
prazan kao i dolazni sandučić e-maila. Frustrirana sam Meginom porukom vani
sam s mušterijom i nisam imala vremena provjeriti popis. Šef joj se dosad morao
vratiti, razmišljam i krenem u smjeru njihova ureda. No ponovno je zatvoren i

172
 Book as passion
to mi se uopće ne sviđa. Odlučim otići na stražnja vrata i vidjeti mogu li ući da
vidim ima li koga.
Nalazim se u uskoj stražnjoj uličici, pokucam na vrata, ali ne dobijem
nikakav odgovor. Pokušavam okrenuti kvaku, ali brava je zaključana. Provirim
kroz jedan prozor i vidim posve praznu prostoriju, bez namještaja ili bilo
kakvih kutija. Prozor je zaključan, pa odem do prozora na suprotnoj strani
zgrade i otkrijem da je i ta prostorija posve prazna. Tijelom mi prostruji
nelagoda. Nešto nije kako treba. Unutra bi mogao biti još jedan ured, ali iz
predvorja je zgrada izgledala vrlo mala. Ne znam što da sada napravim.
Koliko god se bojala, moram otići u svoj stan i provjeriti čeka li me ondje
možda kakva poruka. Još nemam ključ poštanskog sandučića jer se nisam našla
s Meg, ali provjerit ću ima li čega na vratima.
Odem do svog stana, no ne nađem ništa na vratima ili ispod njih.
Oklijevam, no onda se okrenem prema Jaredovim vratima i odlučim pokucati.
Ne odgovara. Naravno.
Želim istražiti Meg i Lukea pa svratim u ink!, kafić blizu hotela, po kavu
koju ću ponijeti sa sobom u hotelsku sobu. Upravo sam je naručila kad začujem
da me netko zove.
Okrenem se i vidim Jareda kako u kutu sjedi s računalom na krilu, a duga
mu je svijetlosmeđa kosa rasuta po ramenima. Onaj poznati osjećaj projuri kroz
mene žešće nego ikad prije. Daje mi znak da mu se pridružim, a ja podignem
prst, uzmem kavu i sjednem na prazno mjesto pokraj njega.
“Zabrinuo sam se za tebe”, kaže mi. “Kad te onaj tip odvukao iz Earl'sa,
nisam bio siguran što da mislim.”
“Imao je hitan slučaj u obitelji i bojao se da će napraviti scenu u kafiću.”
Sumnjičavo me pogleda. “To je priča koje se držiš?”
“To je priča koje se držim jer je istinita.”
Jared zatvori laptop i odloži ga na stranu, a pogled mi se zadrži na
njegovu prstenu Teksaškog sveučilišta. Sad znam zašto mi Jared izgleda
poznato. Vjerojatno sam već vidjela taj prsten i podsvijest mi ga je zapazila.
Nekako je povezan s mojim bratom i Chadova mi slika bljesne pred očima. Prsti
mi se zariju u nogu. Vidim mu lice. Doista mu vidim lice.

173
 Book as passion
“Izgledaš kao da si vidjela duha”, komentira Jared i ponovno ga
pogledam.
“Išao si na Teksaško sveučilište?” pitam ga i zvučim jednako čudno kao
što se osjećam.
Jared pogleda prsten. “Jesam. Zašto pitaš?”
“Nekad davno sam razmišljala da se upišem na njega.” Jer sam htjela ići
bratovim stopama i uvjeriti oca da sam jednako dobra kao i Chad.
“Zašto nisi?”
“Jer sam živjela u New Yorku i to je imalo više smisla.” To je laž koja mi
lako prelazi preko usana. Osjećam nelagodu zbog ove veze s Jaredom, ali on ne
bi nosio prsten da je želi sakriti.
“Kad si diplomirao?” pitam ga, pokušavajući otkriti je li mogao poznavati
mog brata.
“Imam dvadeset osam godina, ako je to ono što te zanima.”
Chadu bi sada bilo trideset. “Ja imam dvadeset četiri.”
“Znači da si tek nedavno završila fakultet”, primijeti.
“Prije nekoliko godina.”
“Što si studirala?”
“Ništa uzbudljivo. Menedžment. Kako se netko počne baviti
hakiranjem?”
“Općenito uvaljivanjem u nevolje. Bio sam dobar u tome i obavio
nekoliko važnih hakerskih pothvata samo da dokažem da mogu. A blizak
susret sa zakonom i obiteljski prijatelj vratili su me na pravi put.” Otpije gutljaj
kave, baš kao i ja. “Čini se da ne živiš u svom stanu.”
“Dolazila sam i odlazila u sitne sate.” Uspravim se na noge. “Žuri mi se.
Drago mi je da smo se sreli.”
“I meni je drago, Amy. Možda ćemo se uskoro opet vidjeti.”
Iziđem iz kafića na ulicu i sve što mogu misliti jest da bi ono što izgleda
kao zlatna ribica u jezercu mogao biti morski pas koji mi pliva oko nogu. Ništa
nije kako valja i sve je loše. Ne želim povući Liama u živi pijesak koji me guta

174
 Book as passion
ali, ako odem, sigurna sam da će me potražiti, možda samo iz osjećaje obaveze
— i izložit će se opasnosti, a da to i ne zna.
Ne znam što da učinim. Treba mi dobar plan, no misli mi se stalno
vraćaju prstenu na Jaredovoj ruci. Veza između njega i mojeg brata čini se
prevelikom slučajnošću. Možda su zajedno studirali. Ali što je s praznim
uredom tvrtke Evernight?
Počinjem osjećati stezanje u čelu i brzo krenem prema hotelu, sigurna
da se što prije trebam skloniti s ulice. Uspijem stići do hotelskog dizala prije
nego što iznenada vidim sliku bratova lica — jasnu i savršenu, kako ga
godinama nisam mogla predočiti. Jaredov je prsten očito snažno djelovao na
mene.
Naslonivši se na zid, tjeram od sebe sliku koju bih inače rado dočekala,
moleći se da stignem do apartmana prije nego što se posve slomim. Drhtavom
rukom provlačim karticu kroz bravu i otvorim vrata. Idem ravno prema
krevetu i legnem na njega. Mobitel mi zazvoni, ali pred očima su mi mrlje i
vidim samo tamu.
“Gdje ti je majka?”
Na trbuhu ležim na krevetu, ispred mene je knjiga i skočim na
neočekivanu, nepoznatu grubost očeva glasa, a kad se okrenem, vidim ga na
vratima svoje sobe. “Ne znam. Otišla je prije nekog vremena.”
“Prije koliko?”
“Nekoliko sati.”
“Budi točnija, Amy. Znaš da volim detalje.”
Zvuci motora i automobilskih guma na šljunku objave nam da se majka
vratila i već je otišao, žureći se niza stube. Pohitam do prozora, razmaknem
zavjese i gledam kako je izvlači iz automobila i gura leđima na vrata. Šokirano
ciknem i dlanom pokrijem usta. Otac nikad nije ni taknuo nikoga od nas. Sve
su glasniji, dovoljno glasni da ih i susjedi čuju, ali ne razumijem ni riječi, bez
obzira na to koliko jako pokušavala.
Trepćem na crne i bijele točke dok me preplavljuje val mučnine pa
skočim s kreveta i pohitam u raskošnu kupaonicu apartmana gdje padnem na
koljena ispred zahodske školjke. Kao da mi nešto steže glavu — i sve opet
postaje crno.

175
 Book as passion
Kašljem od dima, a ne mogu van iz sobe jer je plamen već na vratima.
“Amy!”
“Mama! U sobi sam!”
“Ostani tamo! Dolazimo po tebe!”
Čekam, iako se sva tresem od pucketanja vatre koja proždire drvo.
“Mama?”
Ništa.
“Mama?”
Ona vrisne i ja udahnem dim na jezovit zvuk od kojeg mi se ledi krv u
žilama, kašljući i pokušavajući viknuti njezino ime.
“Mama”, napokon uspijem. “Mama!”
Još uvijek vrišti. I vrišti.
“Mama!”
“Amy!”
Bratov se glas probije kroz pakao u kojem živim i donese mi nadu. “Chad!
Idi po mamu! Pomozi mami!”
“Slušaj me, Amy”, viče on, ali jedino što čujem su majčini krikovi koji ne
prestaju.
“Mama! Moraš joj pomoći! Chad, pomozi joj!”
“Poslušaj me, dovraga, Amy, ne mogu doći do tebe! Otiđi do prozora!”
“Mama”, vičem.
“Amy, prokletstvo, idi do prozora ili ćeš umrijeti!”
Majka mi umire. Želim otići k njoj, ali su plamenovi sve bliže i već su mi
u sobi. Oteturam do prozora.
“Jesi li kraj prozora?” vikne Chad.
“Da.”
“Otvori prozor i skoči.”
Otvorim prozor i pogledam dolje u tamu. “Previsoko je.”

176
 Book as passion
“Godinama si trenirala gimnastiku.”
“Ali sam odustala jer sam se bojala visine!”
“Skoči, Amy, skoči dok još ima vremena. Hajde!”
Majka više ne vrišti. Majka je...
“Ne”, viknem. Ne može biti mrtva. “Ne mogu skočiti. Ne mogu skočiti.”
“Skoči, Amy. Skoči ili ću ja ući u vatru i umrijeti u pokušaju da dođem
do tebe.”
Duboko udahnem. “Skočit ću. Skočit ću.” Popnem se kroz prozor,
osvrnem se na plamenove koji ližu sobu i ponovno pogledam naprijed. Zadržim
dah i skočim.

177
 Book as passion

DVADESETO
POGLAVLJE

“AMY. AMY. PROBUDI SE. MOLIM TE, BEJBE. Probudi se.”

Trepnem kroz nešto ljepljivo na licu. “Liame?”
“Da. Hvala Bogu. Strašno si me uplašila.” Uzme ručnik i pritisne mi ga
na glavu.
Usredotočim se na crvene mrlje na njegovoj svijetlosivoj majici.
“Krvarim?”
“Udarila si glavom o pod i razbila je. Moramo te odvesti na hitnu pomoć.”
Uhvatim ga za ruku. “Ovdje si. Kako to da si ovdje?”
“Da, bejbe, ovdje sam. I nisam te smio ostaviti samu.”
Svaki moj mogući odgovor spriječi navala mučnine. “Oh”, hvatam dah,
“povratit ću.” Uhvatim se za zahodsku školjku, a Liam mi drži kosu na leđima
i uspijeva mi držati ručnik na glavi dok povraćam. “Ne želim da me gledaš
ovakvu.”
“Glupost. Možeš li držati ručnik na glavi dok ti donesem odjeću?”
“Mogu.” Uzmem ručnik od njega. “Dobro mi je. Siguran si da trebam
šavove?”
“Sto posto.”
Čvrsto zatvorim oči jer u mislima još čujem jeku majčinih vriskova. I
čujem kako me Chad doziva imenom. Amy. Amy. Ali tada nisam bila Amy —
bila sam Lara. Zašto me zvao Amy? Pokušava li mi um nešto reći ili sam toliko
daleko od svoje prošlosti da nije ostalo ničega osim Amy? Skoči. Sad skoči.
“Amy.” Poskočim kad mi Liamova ruka pomiluje kosu. “Polako. Dobro
si?”
Nisam. Želim mu sve reći. Želim mu reći više nego što želim disati. Ali
me noćna mora podsjetila na opasnost i na to koliko je stvarna i nisam dovoljno
bistre glave da odlučim što to znači za njega. Za nas. “Vrti mi se u glavi.”

178
 Book as passion
“Rekao bih da imaš potres mozga. Možeš li stati na noge da te obučemo?”
Pomaže mi da se uspravim na noge i osjećam se gotovo tragično jer mi
mora navući kratke hlače, a onda mi zavezati svoju košulju oko struka. Stavi
mi sandale pokraj nogu i uvučem stopala u njih. Zatim spusti poklopac
zahodske školjke. “Sjedni. Pozvat ću nam vozača.”
Deset minuta poslije iziđemo iz hotela i vratar mi otvori suvozačka vrata
crne limuzine. Liam mi pomogne da uđem u auto jer mi se i dalje vrti i osjećam
mučninu.
“Amy. K vragu, što se dogodilo?”
Liam i ja se okrenemo i ugledamo Jareda. “Udario te?” Bijesno pogleda
Liama. “Kujin sine, jesi li je udario?”
“Ne!” poviknem. “Pala sam.”
“Odjebi”, zareži Liam na njega. “Nju nikad ne bih ozlijedio, ali tebe
hoću.”
“Amy?” Jared se čini doista zabrinut. “Je li te udario?”
“Ne. Čak i nije bio ovdje kad se to dogodilo. Upravo je stigao i našao me
u nesvijesti.”
“Idemo”, zapovjedi mi Liam. “Krv je već natopila ručnik. Trebaju ti
šavovi.”
Uđem u auto, Liam se smjesti za mnom i zatvori vrata. Dok daje upute
vozaču, pomislim da dosad još nikad nisam tako jako željela isključiti ostatak
svijeta. Liam se okrene prema meni, a oči su mu tamne i uzburkane. Očekujem
da će me pitati za Jareda, ali ne pita.
“Nećeš me pitati za njega?”
“Loše ti je. Nije vrijeme za pitanja.”
“Ništa me nećeš pitati?”
“Imam mnogo pitanja, ali večeras ti ih neću postaviti.”
Ali on to želi, a sad kad nas više ne dijele kilometri, neću dopustiti da se
između nas postavi Jared. “Danas sam nabasala na njega u kafiću. I to je prvi
put da smo se sreli od one večeri u Earl'su.”
“Nisam pitao.”

179
 Book as passion
“Želio si pitati.”
“Da. Želio sam.”
“Drago mi je da si ovdje. Nisi mi rekao da se vraćaš.”
“Nisam htio obećati nešto što ne mogu ispuniti. Jutros sam sve sredio
kako sam se nadao. Žena koja je zbog mog oca završila na intenzivnoj
premještena je u običnu sobu, pobrinuo sam se za sve liječničke troškove i
osnovao zakladu za njezinu kćer.” Lice mu se iskrivi u grimasi. “A otac mi je
također premješten, iz zatvora u kliniku za odvikavanje.”
“Dobar si čovjek. Ne znam zašto sumnjaš u to.”
Nagne se i poljubi me, a glas mu postane mekši. “Sinoć nisam mogao
spavati jer sam mislio da ću se vratiti, a tebe neće biti.”
“Obećala sam da ću biti ovdje.”
“A ja sam obećao da ću se požuriti.” Digne ruku i pridrži mi ručnik na
glavi. “Imamo mnogo toga o čemu moramo razgovarati.”
“Da”, složim se. “Imamo.” I ponovno se zapitam zna li Liam više nego što
mislim.
“Sad želim samo da se oporaviš.” Privuče me k sebi i ruka mi se smjesti
na njegovu srcu. Kuca mi ispod dlana, poput smirujuće melodije koja na mene
djeluje kao dom. On na mene djeluje kao dom.
Sve ću mu reći. Samo moram pronaći pravi trenutak.

***
PROBUDIM SE LEŽEĆI NA BOKU, jarke sunčeve zrake obasjavaju sobu
i pogledom pronađem Liama koji stoji u kupaonici i oko vrata veže crvenu
svilenu kravatu. Vratio se prije dva dana. Nažalost, jedan sam prespavala, a
drugi smo zajedno proveli u krevetu, ali danas se vraća u borbu s ulagačem
šupkom.
Nismo mnogo razgovarali. Bilo mi je previše loše od potresa mozga, pa
se Liam samo brinuo o meni. Unatoč tome što su mi u bolnici rekli da mi je s
mozgom sve u redu, Liam me želi odvesti neurologu. Ali shvatit će zašto neću
ići kad mu naposljetku ispričam sve o svojoj prošlosti. Ili barem ono što o njoj
znam.

180
 Book as passion
Liamov se pogled u zrcalu iznenada okrene prema meni i odmah osjetim
leptiriće u želucu. Nasmiješi mi se pogubno seksi osmijehom i okrene se da mi
priđe. Uživam u njegovoj muževnoj eleganciji i načinu na koji mu sivo prugasto
odijelo ističe vitko i mišićavo tijelo.
“Kako se osjećaš?” pita sjedajući na rub kreveta.
Uspravim se na krevetu i dotaknem mali zavoj na rubu linije kose;
nasreću, jučer je zamijenio prvi divovski zavoj. “Spremna za izlazak iz kreveta.”
Pogladim mu ruku. “Ili za ostanak u njemu s tobom.” Pogledam na sat i vidim
da je gotovo jedan popodne. “Ali, nažalost, moraš ići, a za jedan sat imam
akupunkturu.”
“Nazovi me poslije tretmana da čujem kako je prošlo. Mrzim što te
moram ostaviti.”
“Dobro mi je, a ti se trebaš pobrinuti za posao.”
“Obavit ću ga što brže mogu.”
Poslije nekoliko minuta je otišao, a ja se istuširam i odjenem prije nego
što odem u kuhinjicu i skuham si kavu. U trenutku kad ugledam stol za
blagovanje, uplašeno se ukočim jer su na njemu moj notes i računalo. Nisam
očekivala da će se Liam tako brzo vratiti pa nisam pospremila stvari.
Odem do stola i sjednem na stolac. Čuvar zaslona je uključen i notes mi
je zatvoren, ali ga odmah otvorim da vidim što bi bila prva stvar koju bi Liam
vidio da je učinio isto to. Napisala sam: Zašto nema zapisa o požaru? i Tko ga
je zataškao? Obje su rečenice debelo podcrtane. Tu su referencije na novine iz
moga rodnog grada i posvuda je napisano očevo ime. Ponovno me
obuzme mučnina.
Liam možda nije pogledao bilješke, ali ako jest, prepametan je da iz njih
ne izvuče zaključke. Moram odmah razgovarati s njim. Moram se pobrinuti da
ne učini ništa što bi privuklo pozornost krivih ljudi.
Nazovem njegov mobitel, ali mi ne odgovara. Frustrirano prstima
pritisnem čelo. Nikad se ne javlja na mobitel.
No koji trenutak poslije dobijem njegovu poruku i odmah je pročitam.
Upravo sam stigao na sastanak. Je li sve u redu?
Uzdahnem i počnem tipkati:

181
 Book as passion
Da, dobro sam.
Derek želi da idemo s njim i Mikeom na večeru.
Mike je šupak. Ovako nikad neću uspjeti razgovarati s Liamom.
Kada?
U sedam. Poslat ću auto po tebe.
Bit ću spremna.

***
TOČNO U SEDAM SATI izlazim iz hotela u uskoj bijeloj čipkastoj haljini
koju je Liam izabrao kad smo bili u šopingu, u crvenim cipelama visokih peta
i s crvenom torbicom koju sam sama izabrala. Jedini mi je modni dodatak bijeli
zavoj ondje gdje počinje kosa, a koji se još uvijek vidi unatoč trudu da svoju
dugu kosu počešljam preko njega i učvrstim je lakom za kosu.
Jedva da sam ušla u auto kad mi zazvoni mobitel i vidim da me zove Meg.
Namrštim se. Izbjegavala me gotovo tjedan dana i baš sad me zove? “Halo.”
“Upravo sam naletjela na Jareda. Rekao mi je da si ozlijedila glavu? Rekao
je i da je nekoliko puta svratio u hotel i ostavio ti poruke na koje nisi
odgovorila.”
Jared je svraćao u hotel? “Bila sam u krevetu. Imala sam potres mozga.”
“Je li to bio...”
Obrambeni mi se sustav odmah nakostriješi. “Ne, nije bio Liam. Jared to
zna. Je li se Luke vratio?”
“Eh, da. E-mailom sam ti poslala novi popis nekretnina. Jesi li ga vidjela?”
“Ne, nisam.”
“Luke ti je slučajno poslao pogrešan popis i ispričava se. Obavijestio je
tvog šefa. Čini mi se da si trebala obaviti neke izvide koje nisi obavila? Dermit
je pitao zašto, pa bi bilo dobro da to obaviš.”
Posve sam zbunjena. Radim li doista za nekoga? Je li Dermit stvaran ili
ne? “Možeš li mi, molim te, dati šefov broj?”
“O tome ćeš morati razgovarati s Lukeom.”

182
 Book as passion
“Mogu li ugovoriti sastanak?”
“Provjerit ću s njim i javit ću ti.”
Mobitel mi javlja da imam drugi poziv. “Moram odgovoriti na drugi
poziv. Nazvat ću te sutra.” Prebacim se na Liama.
“Gdje si?” pita.
“Mislim da sam blizu. U autu sam.”
“Čekat ću te na vratima.”
“Može. Vidimo se.” Prekinemo vezu, a ja smjesta otvorim svoj e-mail.
Jedina poruka koju imam je od Meg i u njoj je popis nekretnina. Više nemam
pojma koji mi je paravan i u čemu je problem. Pomisao na to da sve kažem
Liamu i da se više ne moram sa svime nositi sama svake mi sekunde zvuči sve
bolje.
“Stigli smo, gospođice”, kaže mi vozač.
Vrata se gotovo odmah otvore, Liam se nagne unutra i uruči vozaču
novčanicu. “Zadržite ostatak.”
Pruži mi ruku i pohotno me odmjeri pogledom prije nego što mi se nagne
do uha. “Izgledaš dovoljno dobro da bih te mogao pojesti. A mislim da ću to i
učiniti.”
“Liame”, dahnem, smjesta vruća od glave do pete, a bradavice mi se
ukrute. Nevjerojatna je lakoća kojom taj muškarac djeluje na mene.
Dubok, seksi smijeh zatutnji iz njegovih prsa dok zatvara vrata
automobila. “Dođi sa mnom.” Uzme me za ruku i povuče prema zgradi, a zbog
načina na koji je rekao “dođi sa mnom” sva zadrhtim od pomisli da je smislio
nešto jako zločesto.
Uđemo u neboder i potpetice mi odjekuju po bijelim keramičkim
pločicama predvorja. Pogledam prema gore na spiralne redove ureda koji me
podsjećaju na vadičep jer se naoko penju u beskraj. “Čekaj”, kažem mu i
povučem ga za ruku.
Zaustavi se i okrene prema meni, slijedi moj pogled uvis i onda me opet
pogleda. “Sviđa ti se?”
“To je zgrada koju si projektirao, je li tako?”
“Da, tako je. Sviđa li ti se?”

183
 Book as passion
“Ona je...” Trudim se pronaći riječ koja joj pristaje i naposljetku kažem
“Seksi. Poput tebe.”
Privuče me k sebi. “Seksi, ha?”
“Da. Vrlo.” Prstima mu milujem obraz. “I briljantna, također poput
tebe.”
Oči mu potamne i užare se. “Dođi sa mnom” , opet mi zapovjedi.
Uđemo u dizalo i premda znam da je zgrada visoka, zurim u ploču koja
ima gumbe za katove 75 do 107. “Sto sedam katova? To je zastrašujuća vožnja.”
Liam utipka šifru koja će nas odvesti na vrh i privije me uza se. “Ja ću te
zaštititi”, obeća mi i nisam sigurna govori li o vožnji dizalom ili o nečemu
drugom. Nisam sigurna je li ikada išta onakvo kakvim se u mom svijetu čini.
“Zašto 107?”
“Već je bilo zgrada sa 105 katova, a sedam je sretan broj.”
“Ti vjeruješ u sreću?”
“A ti ne?”
“Zapravo ne.”
“Upoznali smo se tako što su nas u avionu posjeli jedno pokraj drugoga.
Rekao bih da je to bila prilično sretna okolnost.” Iznutra se rastapam, a toplina
koju pobuđuje u meni skuplja mi se nisko u trbuhu i uzavrelo klizi između
bokova. “Mislim da mi se sreća mijenja.” Dizalo malo poskoči, a ja skupa s njim.
“Ili ne. Što je to bilo?”
“Dizalo zastane na stotom katu i pomakne se udesno. Vrh tornja zbog
stabilnosti malo je zakrivljen, pa dizalo mora slijediti krivulju.” Dizalo se
zaustavi. “Brzo smo došli, zar ne?”
Vrata se otvore i vraški mi je drago da sam izvan dizala poslije onog
skoka, planiranog ili ne.
Iskoračimo u hodnik i Liam mi pokaže još jedno dizalo. “Za posljednja
dva kata potrebna je još jedna vožnja uvis, ali najprije ti želim nešto pokazati.”
“Hoćemo li zakasniti na večeru?”
“Ne. Rekao sam ti u sedam, a njima u sedam i pol.”

184
 Book as passion
Hodamo uskim hodnikom sa staklenim zidovima od poda do stropa i
osjećam se pomalo omamljenom i ne baš sigurnom na nogama. Liam otvori
golema drvena vrata i pokaže mi da uđem. Zakoračim u ovalnu sobu u kojoj
nema ničega osim prozora i parova kožnatih stolaca razdvojenih stolićima.
Liam me opet uhvati za ruku. Uvijek imam osjećaj da se boji da ću
pobjeći. Vrijeme je da dozna da bježim prema njemu.
Odvede me na suprotnu stranu sobe, gdje imam dojam da stojim na
oblaku, gledajući dolje na zgrade koje trepere poput zvijezda. “Prekrasno je.”
“Kao i ti”, promrmlja on i sleđa se priljubi uz mene.
“Znaš li”, kažem mu, okrećući se u njegovu zagrljaju, “da Mikeova ideja
o ,najvišoj zgradi’ možda i nije tako loša. On zna da ti nećeš izgraditi samo još
jednu visoku zgradu.”
“On zna da želi najvišu zgradu. Točka. Kraj.”
Odvede me do stolca gdje me posjedne, spusti se na koljeno i pogura mi
suknju uz bedra. Pogledam preko ramena. “Nitko nas neće uhvatiti”, uvjerava
me. “Zaključao sam vrata.”
Gurne mi ruku između nogu i naglo mi povuče gaćice tako da ih potrga.
Ciknem od uzbuđenja: “Liame!”
Nasmije se i gurne ih u džep hlača. “Sad imam nešto o čemu ću moći
razmišljati večeras dok Mike bude laprdao.” Rukama mi klizne niz bedra.
“Prošlo je previše vremena otkad sam bio u tebi.”
Pocrvenim na njegove smione riječi, ali slažem s njim. “Istina.” “Jesi li
napravila test za trudnoću?”
Zbunjena sam tim neočekivanim pitanjem. “U bolnici sam im rekla da
bih mogla biti trudna.”
Usne mu se iskrive. “I ja sam. Jesu li obavili test?”
“Da. Ali rekli su da je prerano da bude točan.”
“Kad ćeš znati?”
“Mislim za tjedan dana.”
“Nazovi liječnika i pitaj.”
Kimnem. “Hoću.”

185
 Book as passion
“Sutra.”
“Da. Sutra.”
“Oboma ću nam dati nešto drugo o čemu možemo razmišljati tijekom
večere.” Gurne mi dva prsta između nogu.
“Liame”, dahnem. “Ne ovdje.”
“Da. Ovdje.” I prije nego što stignem opet prigovoriti, glava mu je između
mojih bedara i jezikom mi draži klitoris. Onda mu i prsti kliznu u mene i liže
me tako da samo što ne poludim od užitka.
Uhvatim se za naslone stolca, a Liam mi gura skute haljine još više prema
gore i jednu mi nogu prebaci preko svog ramena. Za trenutak uživam u prizoru
sebe kako sjedim na stolcu s tim prekrasnim muškarcem između nogu. Posve
sam raširena za njega, a to je erotično i uzbudljivo, kao što je, uostalom, sve s
Liamom.
Užitak mi počne u nekoj dubokoj točki u tijelu i zapanjena sam lakoćom
kojom me ovaj muškarac dovodi do orgazma. Dodiruje me i drhtim. Liže me i
stenjem. I upravo to se događa. Opet me liže, stenjem i onda se stegnem oko
njegovih prstiju. Razbijem se poput stakla u komadiće, a užitak me preplavljuje
sve dok se posve ne opustim na stolcu.
Kad ugledam svoju nogu prebačenu preko njegova ramena, sva se
zacrvenim i pokušam je spustiti, a on nagne glavu i posljednji put me lizne.
Zatresem se na taj dodir i on se zasmijulji, onda mi spusti nogu na pod. Brzo
pokušam povući suknju niz noge, ali ne uspije mi.
Liam se digne na noge pa uspravi i mene, poravnavajući mi haljinu.
“Ne mogu vjerovati da smo to ovdje učinili.”
Nagne se i poljubi me gurnuvši mi jezik duboko u usta, a onda prošapće:
“Sad oboje znamo što će nam ostatak večeri donijeti, a Mikea tko šiša.”

186
 Book as passion

DVADESET PRVO
POGLAVLJE

KRUŽNI SE RESTORAN S BAROM u sredini vrti sa spektakularnim

pogledom na grad. Liam i ja se pridružimo skupini u kojoj će nas biti šestero, a
Mike, gospodin Šupak, rukuje se sa mnom. Mike je upravo onakav kakvim ga
je Liam opisao: prilično nizak — ne viši od mojih stotinu šezdeset dva
centimetra — u četrdesetim godinama i inače posve pristojnog izgleda.
Brzo pozdravim ostale koji će večerati s nama i svi se smjestimo za stol, Mike
lijevo od mene, Liam desno, Derek nasuprot Mikeu, a dva druga investitora na
suprotnoj strani stola s Derekom.
Najprije naručimo vino koje ja odbijem jer se bojim da bih mogla biti
trudna. “Neko bezalkoholno piće bez šećera koje imate”, kažem, a Liam mi
stisne nogu, privlačeći moj pogled svojemu i u očima mu vidim razumijevanje
i odobravanje. I žudnju. Mnogo žudnje. Mislim da ga pomisao da bih mogla biti
trudna uzbuđuje. Mislim da se svi muškarci na nekoj razini uzbude na ideju
pravljenja djeteta, ali to ne znači da su sretni kad dođe red na veliki trbuh i
prljave pelene.
“Ispričajte nam nešto o sebi, Amy”, potakne me Mike.
“Ja sam tajnica”, odgovorim mu i automatski se prebacim u svoj
obrambeni način razmišljanja. To sam ja, djevojka koja izbjegava odgovore, ali
koja je to napokon spremna promijeniti. “Radije bih doznala nešto o vama.
Jeste li vi bili investitor ove spektakularne zgrade koju je Liam projektirao?”
Derek se nasmije. “Drago mi je da si s nama na večeri, Amy.” Kimne
Liamu. “Dobra odluka.”
Liam mi stisne nogu. “Potpuno se slažem.”
“Ona svakako zna kako u startu prijeći na najvažnije”, prizna Mike, “i
očito se slaže sa mnom. Ova je zgrada spektakularna. Učinimo to još jednom,
samo malo veće.”
“Ali ovaj put gradite nešto više od poslovnog prostora”, kažem. “Gradite
pravi mali grad, ako sam dobro shvatila.”
“Ova je zgrada više od poslovnog prostora.”
“Piramida...”
“Je lasvegaški mamac za turiste”, završi Mike moju rečenicu.

187
 Book as passion
“Recite to Egipćanima koji su godinama gradili samo jednu. Recite to
mnogim znanstvenicima i stručnjacima koji su godinama pokušavali otkriti
kako ih je taj drevni narod uspio podignuti. I zar doista mislite da bi Liam
izgradio nešto lasvegaško, osim ako to doista ne bi radio u Vegasu?”
Mike me oštro pogleda, zatim pogleda Liama, a onda opet mene. “U redu,
Amy”, prizna s osmijehom, “to ste dobro rekli. S obzirom na remek—djelo u
kojem sjedimo, ne mogu reći da mislim da bi Liam napravio nešto što nije
spektakularno.”
Široko se nasmiješim u znak odobravanja i u tom se trenutku pojavi
konobarica. Kad je završila s uzimanjem narudžbe, razgovor se bez kraja i
konca prebaci na burzu. Čak i kad bih išta razumjela, Liamova mi ruka gladi
nogu i ne dopušta mozgu da radi. I bez obzira na to koliko mu puta pokušavam
zaustaviti prste, opet počinje, svaki put povlačeći haljinu malo više uz bedro.
Tijekom deserta Derek i Liam ozbiljno razgovaraju za suprotnom
stranom stola, a Mike i ja opet počinjemo pričati o zgradama. Mike spomene
brojne čudesne zgrade diljem svijeta koje su nadmašile rekorde u visini —
barem u trenutku kad su bile podignute. Brzo ga podsjetim da je zaboravio
brojne prekrasne građevine koje pozornost privlače svojom posebnošću, a
ne visinom.
Pogledam Liama i Dereka i vidim da su još uvijek udubljeni u razgovor,
pa se usudim s Mikeom biti malo opširnija u svom poznavanju teme.
Provevši u razgovoru punih sat vremena, tijekom kojih se Mike čini
istinski očaran zagonetkama i izgradnjom piramida, naposljetku mu kažem:
“Pitam se biste li u projekt koji gradite mogli uključiti i muzej i tako dobiti
državnu potporu kojom biste smanjili troškove.”
Zavaljena na naslon stolca iznenada shvatim da Dereka i Liama nema, a
ja nisam ni primijetila kad su otišli.
“Ako ste samo tajnica”, kaže mi Mike, “onda ste neiskorišteno blago.”
“Ah, hvala vam.” Zurim u prazne stolce i osjećam se neugodno. “Molim
vas, ispričajte me, Mike. Moram u toalet.” Ustanem sa stolca i odem, gledajući
gdje su Liam i Derek, ali ih ne vidim. Odem prema zahodu da odande nazovem
Liama.
Upravo se spremam ući kad s balkona preko puta mjesta na kojem stojim
začujem Liamov glas. Krenem u tom smjeru i ukočim se kad čujem: “Jesi li uzeo
podatke s njezina računala?”
“Sve”, kaže Derek. “Uključujući i snimke kamere.”
“Znači kamera prikazuje snimak uživo?”

188
 Book as passion
“Vruć kao dan u Teksasu. Jesi li siguran da je imaš pod kontrolom?”
“Mogu se nositi s Amy. Samo mi daj što trebam.”
Riječ “Teksas” pogodi me kao snažan udarac u trbuh. Potrčim sa srcem u
grlu i tresem se od navale adrenalina. Dođem do dizala i pritisnem gumb, a kad
se vrata otvore samo što se ne bacim u kabinu. Držim dah i čekam da se vrata
dizala zatvore, sigurna da će me otkriti.
Kad se dizalo napokon pokrene, duboko izdahnem, tjerajući puls da
uspori kako bih mogla razmisliti.
Ovo ne znači da je Liam negativac. Sigurno ne znači to. Možda mi je
kopao po prošlosti. Možda mi je pokušavao pomoći. Ali zašto bi me
snimao? Zašto? Zaljubljena sam u njega. Pomisao da je naš odnos samo fasada
duboko me pogodi. Želim vjerovati u njega i u nas, ali ne usudim se riskirati i
vjerovati mu. Najprije moram preživjeti, a za to mi je potreban plan.
Razmišljaj, Amy. Razmišljaj. Moraš otići odavde. Otiđi iz države. Još
večeras. Dizalo se otvori u prizemlju i znam da su posvuda kamere koje bilježe
moj odlazak. Trčim kroz prazno predvorje, pokraj zaštitara za stolom, izletim
iz zgrade i odmah skrenem nadesno. Za trenutak zastanem da izujem cipele, a
onda trčim nekoliko ulica sve dok ne ugledam taksi i pozovem ga.
“Kamo, gospođice?”
Kamo? Kamo? Mobitel mi zvoni i znam da me mogu pratiti GPS čipom
u njemu, ali i da Liam ima dovoljno novca koji će mu to omogućiti. Uplašeno i
uzbuđeno spustim prozor i bacim mobitel na cestu, a misli su mi posve
smućene od navale osjećaja.
Treba mi lažna osobna iskaznica koju mogu dobiti tek sutra. I moram biti
blizu tvrtke Evernight tako da posljednji put pokušam stupiti u kontakt sa
svojim nadzornikom.
Nagnem se prema vozaču i kažem mu: “U ulici Cherry Creek North hotel
je The Inn at Cherry Creek. Odvezite me tamo.” Oklijevam, a onda dodam, “ali
najprije stanite kod Walmarta koji je otvoren 0—24.” Trebaju mi zalihe i
bankomat.
Četrdeset pet minuta poslije ulazim u hotelsku sobu koju sam platila
gotovinom, a glavom mi odzvanjaju Liamove riječi. Bježi prema meni, Amy, a
ne od mene. Ljutito obrišem suze koje mi se kotrljaju niz obraze. Neću plakati
zbog njega. Uopće neću plakati.
Istresem sadržaj vrećice iz trgovine na hotelski krevet. Jeftine tenisice,
dvije majice bez rukava, dvoje kratke hlače i nešto toaletnih potrepština. Iz
torbice uzmem smotuljak gotovine koji sam podigla s Liamove kreditne kartice

189
 Book as passion
pa bacim i njega. Sutra ću podići sav novac sa svojih računa iz New Yorka,
kupiti lažnu osobnu iskaznicu tako da neće biti traga da je Amy Bensen otišla iz
grada, a onda ću nestati.
“Ja uopće ne bježim, Liame”, šapnem. Vraćam se u Teksas.

190