DOK NISTE ZNALI

MOJE IME
Jacqueline Bublitz

Naslov izvornika: Before You Knew My Name

 .

Mom tati, na drugoj strani

 .

»Želja da odemo kući želja je da budemo cjeloviti, da

znamo gdje smo, da budemo sjecište pravaca kroz sve
zvijezde, tvorci sazviježđa i središte svijeta, središte koje se
naziva ljubav. Da se probudimo iz sna, odmorimo od
buđenja, ukrotimo životinju, dopustimo duši da se
raspojasa, sklonimo se u tamu i plamtimo svjetlom,
prestanemo govoriti i budemo posve shvaćeni.«
Rebecca Solnit

»Uspijem li ondje, uspjet ću svagdje.«

Stih iz pjesme New York, New York
 .

Sigurno već imate predodžbu o meni.

Mrtvih djevojaka kao što sam ja dovoljno je na ovom
svijetu. Iz daljine mnoge naše priče izgledaju jednako. To
je neminovno kad priču priča netko izvana i govori kao da
nas je poznavao. Prebire po našim ostacima, stvara likove
od našeg pepela i živima ostaje tuđi dojam o osobama
kakve smo bile.
Ako vam ispričam svoju priču. Ako vam kažem što mi
se dogodilo. Možda ćete shvatiti tko sam bila. Tko jesam.
Možda će vam se više svidjeti istina o meni i možda ćete
odsad željeti da svaka mrtva djevojka dobije priliku
govoriti za sebe i da ne bude poznata samo po svom
svršetku.
Ne bi li to bilo nešto? Nakon svega što smo izgubile.
 1

Prvo što shvaćam o gradu u kojem ću umrijeti je da kuca

kao srce. Stopala su mi tek dodirnula pločnik, autobus koji
me dovezao ovamo tek se pišteći udaljio od ruba ceste, a ja
već osjećam puls New Yorka. Ljudi svuda oko mene jure u
njegovu ritmu, dok stojim otvorenih usta nasred najšire
ulice koju sam u životu vidjela i prvi put udišem miris i
kušam okus stvarnoga svijeta. Ime sam dobila po djevojčici
koja je pala u zečju rupu, ali u ovom trenutku imam osjećaj
da sam ispuzala iz tame i izobličenost svog starog života
ostavila iza sebe. Da se osvrnete, vidjeli biste da nam na
rastanku mašu zvijezdama posute zastave provincijske
Amerike i znakovi za obvezno zaustavljanje na svim
raskrižjima. Primijetili biste zapuštene ceste pune rupa i
trgovine mješovitom robom bez prozora, izgrađene na
praznim parcelama. Vidjeli biste zahrđale zamrzivače uz
klizna staklena vrata i boce jeftinih alkoholnih pića na
prašnjavim policama. Da dovoljno pažljivo pogledate,
možda biste u tankom sloju prašine između vrećica čipsa
kojem je istekao rok trajanja i starih staklenki umaka od
rajčice našli i moje ime.
Alice Lee.
Ja sam ovdje. Ona je bila ondje. A onda je pobjegla u
New York City i ostavila svu tu prašinu iza sebe.
Drugo što shvaćam je da ne mogu pasti natrag u tu
zečju rupu. Čak ni ako se gospodin Jackson pojavi na
njezinu dnu i pozove me svojim dugim, tankim prstima.
Moram dokazati da mogu uspjeti sama, da se i bez njega
mogu sasvim dobro snaći. Neću biti kao moja majka, koja
je opraštala svakom muškarcu koji je rekao da mu je žao.
Naučila sam lekciju koju ona nikad nije naučila: kad
muškarac otkrije gdje te može povrijediti, više te neće
dodirivati na isti način. Neće se moći suzdržati da snažno
ne pritisne to mjesto, bez obzira koliko se puta zbog toga
rasplačeš.
Nikad neću dopustiti muškarcu da me rasplače. Nikad
više.
Posegnem u svoju platnenu putnu torbu pa je prebacim
na zdjeličnu kost. Dok hodam, jagodicama prstiju prelazim
preko crnog vulkanita stare Leice, tražim utore odvojiva
objektiva. Ne znam zašto mi je potreban taj dokaz, kad sam
cijelo vrijeme putovanja ovamo osjećala težinu tog
fotoaparata i njegovo udaranje o svoje bedro. Nije mogao
najednom nestati iz dubine moje torbe, zaštićen
puloverima, čarapama i donjim rubljem. Ali svejedno se
moram uvjeriti da je ta Leica sigurna i nedirnuta. Jer samo
mi je ona ostala. Nju sam donijela sa sobom i spoznaja da
će gospodin Jackson brzo shvatiti što sam mu uzela mala
je pobjeda. Ako mu ja ne nedostajem, nedostajat će mu
barem način na koji me gledao kroz taj objektiv.
Svi su nešto izgubili, Alice.
Nije li mi to neki dan rekao?
.

U kasno ljeto 1995. godine, moja je majka tri veličanstvena

tjedna resila jedan reklamni plakat na Times Squareu. U
mjesecima prije mog rođenja, stojeći ispred starog
restorana Roy Rogers, na boku visoke, široke zgrade na
drugoj strani ulice mogli ste vidjeti njezino lijepo lice
između reklama za televizijsku emisiju Phila - Donahuea i
film Plesačice, koji se uskoro trebao početi prikazivati. Te
pojedinosti znam iz majčinih priča o tom ljetu. Rekla je da
je pobjegla u New York nakon što ju je otac previše puta
istukao, kao da postoji neki čarobni broj do kojeg možeš
trpjeti batine, a on ga je napokon prešao kad je ona
napunila osamnaest godina. Usnica joj je još uvijek krvarila
kad mu je ukrala novac iz novčanika i kupila autobusnu
kartu od okruga Bayfield u Wisconsinu do New York
Cityja, najudaljenijeg mjesta kojeg se mogla sjetiti. Prve
večeri u tom gradu, dok je pokušavala ne zaspati u separeu
u dnu neke sumorne zalogajnice na Osmoj aveniji, prišao
joj je jedan polupoznati fotograf. Do kraja večeri već ju je
odveo u svoj stan i kad se umila i malo uredila, rekao joj je
da je zaljubljen, u nju. Naravno, nije bio zaljubljen u nju, ili
je možda neko vrijeme bio, ali svoju bogatu suprugu u
Hamptonsu volio je više nego moju majku, pa ju je na kraju
napustio. Već je bila trudna kad je snimio fotografiju
njezina nasmiješena lica koja će ta tri sparna tjedna vladati
Times Squareom.
»Bila si tamo sa mnom, Alice Lee«, podsjetila bi me.
»Svi su nas gledali kao da pripadamo ondje.«
Nikad nisam saznala je li rekla mom ocu što je zapravo
gledao kad je snimio tu fotografiju. Je li znao da je u tom
kadru i njegovo nerođeno dijete. Kad je ta priča došla do
mene, pojedinosti mog nastanka već su se zamutile,
zamaglile.
Evo o čemu razmišljam. O nas dvije na jednom plakatu
visoko iznad Times Squarea. I tad sam bila neprimijećena
kao što sam neprimijećena i večeras dok prolazim ulicama
prometnih restorana i svjetlucavih reklama, križaljkom
imena na bokovima najotmjenijih zgrada koje sam u životu
vidjela. Tko moraš biti, što moraš učiniti da se tvoje ime
nađe na njima?
Za samo nekoliko tjedana, kad ljudi neće prestajati
govoriti o meni, ovaj grad dat će mi posve novo ime. Moje
pravo ime bit će pitanje na koje nitko neće znati odgovor,
pa će me zvati Jane Doe. Neidentificiranom mrtvom
djevojkom, koja je...
Ali večeras smo tek na početku priče. Moje ime je Alice
Lee i upravo sam izašla iz pregrijanog autobusa, tek sam
krenula njujorškom Sedmom avenijom, došavši u taj grad
iz Wisconsina. Oprezna sam, živa i prisutna, dok udišem
neobičan miris kartona, mokraće i metala kojim je obilježen
moj prvi sat u ovome gradu. Postoji redoslijed kojim se
stvari događaju, trag krušnih mrvica koji želim da pratite.
Sad želim da se izgubite sa mnom, dok okrećem kartu na
svom polovnom mobitelu, prateći plavu treperavu točkicu
koja predstavlja ustreptalu mene. U ovom trenutku, crte i
krugovi na zaslonu nemaju mi nikakvog smisla.
Nalazim se na otoku. Okružena sam vodom i iz nekog
razloga zbog toga lakše dišem. Na prometnu autobusnu
postaju stigla sam s dvije torbe, šesto dolara gotovine i
nepoznatom adresom u mobitelu. Upravo sam napunila
osamnaest godina i postoji milijun stvari koje ne mogu
učiniti, ali ovu mogu. Ne možete je nazvati bijegom od
kuće, ne doista. Mada sam i ja, kao i moja majka, čekala da
nakupim još tu jednu godinu. Smiješno je to s godinama.
Smiješno je kako ti njihov određeni broj da je dopuštenje
za svakojake stvari. Napuniš osamnaest godina, i
najednom možeš dati pristanak. Dogodi li se to u ponoć ili
minutu nakon ponoći, ili spreman postaješ prema nekom
drugom izračunu? Možeš dati pristanak. Znači li to da ga
prije nisam dala? Gospodin Jackson očito misli da znači.
Prelazim prstima preko metala i objektiva. Ne mogu
pomisliti na njega i ne dodirnuti ono što je nekoć bilo
njegovo.
Ja sam nekoć bila njegova.
Sad pripadam samo sebi. Više nisam maloljetna,
štićenica države. Sa samo jednim danom više, nad mojom
glavom više nema prijetnje, više nema popisa neznanaca
koji mogu upravljati mojim životom. Imam osamnaest
godina i najednom mi nitko ništa ne može. Presretna sam
zbog te spoznaje i možda bih doista poskočila, da mi torbe
nisu teške. Široke, prometne ulice Manhattana čine se
stvorenima za skakutanje ove prve, predivne večeri, dok
automobili trube i njihovi motori bruje, a prolaznici
preglasno razgovaraju svojim mobitelima.
Zaobilazim te zvukove, pazeći da izbjegnem sve
pukotine u betonu i velike, metalom prekrivene rupe u
pločniku, koje kao da postaju sve brojnije. Podrumska
vrata, napokon shvaćam, ali tek kad vidim da su se neke
od tih hrđavih stupica otvorile i muškarci s pregačama oko
pasa skrivenim stepenicama izašli na ulicu sa sanducima
cvijeća ili vrećicama voća u rukama. Ne znam odakle
donose te darove. Kakve vrtove obrađuju ispod mojih
stopala? Možda ispod mene živi i buja jedan cijeli drugi
grad. Ta pomisao nagna me da ubrzam i približim se rubu
pločnika, pobjegnem što dalje od onih rupa i muškaraca.
Tek sam se izverala u ovaj novi svijet; ne želim da me išta
ili itko povuče natrag.
Dok hodam dalje prema sjeveru, glavu pomičem lijevo
i desno, gore i dolje; primjećujem svaku nepoznatu stvar,
pozdravljam svaki zeleno-bijeli ulični znak, svaki kip
slobode u suvenirnicama, od kojih su neki veliki kao dijete.
Natpisi balal i košer žmigaju mi u znak dobrodošlice, a
zeleni čovječuljak na semaforu maše mi dok prolazim.
Otkucaji moga srca sad su glasni kao grad; sve
primjećujem i najednom želim pucnuti prstima i zaustaviti
taksi kao u filmovima. Ali promet u ovoj ulici teče prema
jugu, automobili krivudaju lijevo i desno dok prolaze
pokraj mene, jedni drugima oduzimaju i prepuštaju
najviše nekoliko centimetara kolnika, i čini se da nitko
nikamo ne stiže brže od mene.
Stopala me bole, a mišići su mi ukočeni od duge vožnje
autobusom, pa razmišljam da nazovem Noaha i pitam ga
za najkraći put do njegova stana. Ali, još nismo
razgovarali. Ne doista. SMS poruke koje smo brzo poslali i
na njih brzo odgovorili ne računaju se kao razgovor, a ne
znam mu ni prezime. Kad razmislim, vjerojatno bih trebala
biti malo nepovjerljiva prema muškarcu koji tako lako
prima neznance u svoj dom. Iznajmljujem sobu, pisalo je u
oglasu. Vlastiti krevet, zajednička kupaonica. Kao da bi moglo
biti normalno dijeliti i krevet. 300 dolara tjedno - sve
uključeno. Ne znam što znači sve uključeno. Nadam se da
znači doručak, ili barem šalicu kave. Za početak sam
rezervirala tu sobu na tjedan dana, čime će se količina
novca u mom džepu smanjiti napola. Ne dopuštam si
razmišljati o tome što bi se moglo dogoditi nakon toga,
osim da se podsjetim da je sedam dana dovoljno vremena
da nađem drugo rješenje. Ako s tim Noahom kojem ne
znam prezime nešto ne bude u redu, jednostavno ću brzo
naći to drugo rješenje.
Nisam prvi put u takvoj situaciji. Samo što ću ovaj put,
budem li morala početi ispočetka, ispočetka počinjati u
New York Cityju.
Stopala me bole, ali osjećam sporo pjenušanje
uzbuđenja, kao da ovaj grad gazira moju krv. Vratila sam
se gdje sam začeta. Sve one godine seljakanja po Srednjem
zapadu, kad nisam poznavala djecu s kojom sam išla u
razred, znala ime mamina najnovijeg dečka ni gdje je ona
kad navečer ne dođe kući, bile su samo vježba, priprema.
Za ovo. Za neovisnost i najbolju moguću neprimijećenost.
Kad je prije mnogo godina došla u ovaj grad, moja se majka
morala osloniti na pomoć neznanaca ni dvadeset i četiri
sata nakon što je izašla iz autobusa. Ja to s ovim Noahom
neću učiniti, čak ni ako se pokaže najljubaznijom osobom
u New Yorku. Neću to učiniti ni s kim ovdje. Zaslužila sam
svoju neovisnost i svoju budućnost neću potratiti odričući
se nečeg što sam tako teško stekla. Obećali su mi 79,1
godina, koliko je očekivani životni vijek djevojčica rođenih
1996., kad sam se ja rodila. 79,1 godina - to sam naučila u
drugom ili trećem razredu u nekoj školi u nekom gradu
kojeg se više ne sjećam, ali nikad nisam zaboravila taj broj
ni kakav je bio osjećaj oduzeti od očekivanog životnog
vijeka godine koje sam već potrošila i vidjeti koliko mi ih
je ostalo. Ovdje, večeras, na moj osamnaesti rođendan,
pred sobom imam više od šezdeset godina. Od ovog
trenutka, od tih godina stvorit ću jedan cijeli svijet.
 Kasnije, kad dođemo do tog sljedećeg dijela, muškarcu
s prstima oko mog vrata neće trebati dugo da dokaže da se
varam. Naru- gat će se mojoj naivnosti, nasmijati pomisli
da jedna djevojka kao ja može stvoriti vlastiti svijet. Bit će
toliko siguran u svoje pravo na moje tijelo, da iza sebe neće
ostaviti ništa osim sjećanja na tu djevojku.
Na taj dio često ćemo se vraćati. Ulice i zvukovi
Manhattana neizbježno će izblijedjeti, muškarci s voćem i
cvijećem nestat će i
ma koliko se ja trudila skrenuti vam pažnju na nešto
drugo, završit ćemo na onom kamenju. Jer ova
optimistična večer puna zvukova i ljudi samo je jedan dio
moje priče. Drugi je taj da na obalama rijeke Hudson čeka
tijelo mrtve djevojke.
Muškarac koji ju je ubio ostavio ju je ondje i otišao kući.
A uskoro će jedna usamljena žena spustiti pogled prema
rijeci i ugledati je. Vidim da se ta usamljena žena
približava, ili je već vidim 'ondje, i ružnija je nego što sam
ja ikad bila, jer njezina tuga još uvijek vrije. Još nije
prekipjela i ofurila joj život, pa joj se čini da joj se nikad nije
dogodilo ništa važno, ništa značajno.
Za koji trenutak dogodit ću joj se ja.
 2

Ruby Jones ne zna koliko je stara. Odnosno, svoju dob

zna samo prema kalendarima i datumima. Sam broj,
ukupan zbroj njezinih godina na stranici, ostaje joj tuđ, kao
da je dob u koju je stigla neko mjesto, znak na karti.
Drugim riječima, ne osjeća se starom trideset šest godina.
Dob koju upisuje u obrasce, broj svjećica na rođendanskoj
torti uvijek je zbune. Do te mjere da se ponekad iznenadi
kad shvati da je neka poznata žena, netko čiji je život
promatrala iz daljine, zapravo mnogo mlađa od nje. Bila bi
se zaklela da su te žene sa svojim višestrukim karijerama,
višestrukim brakovima i višestrukom djecom njezine
vršnjakinje. Možda čak i starije od nje, kad su već toliko
toga stigle utrpati u život.
Evo u čemu je problem: Ruby je prije otprilike tri
godine prestala biti lijepa. Iako su filteri današnjih
fotoaparata smišljeni da sakriju istinu, zrcalo joj svako
jutro pokaže stvarno stanje: obješenu kožu na obrazima,
spuštene kutove usana, zaobljeni trbuh i mesnate bokove.
Nije imala priliku s nekim ostarjeti, ima samo sebe što će
se ujutro probuditi i to je ono što vidi. Ženu koja više nije
lijepa, još uvijek je privlačna, ali više nije mlada. Više ne
može izgledati mlado bez pomoći šminke i to je činjenica
koju ne može poreći.
Kako da onda bude trideset šestogodišnjakinja? Kako
da duboko u sebi shvati što to znači, kad uopće nije onako
kako su joj rekli da će biti. Oni. Njezina majka. Ženski
časopisi. Autori knjiga uz koje je odrasla. Ljudi koji su
trebah biti pametniji. Sa sigurnošću zna samo da je
najednom starija nego što misli. I zato se dogodilo da je uz
pjesme iz osamdesetih koje su treštale iz jeftinih zvučnika
u kutu prostorije, na improviziranom plesnom podiju u
Apollo Bayu, tri sata vožnje daleko od Melbournea (i pola
svijeta dalje od mjesta gdje je željela biti), Ruby Jones
odlučila zatvoriti oči, zavitlati u zrak tih trideset šest
godina koje je nakupila i vidjeti gdje će se raštrkati.
U trenutku kad je donijela tu odluku, nije bila posve
svjesna njezina značenja, jer prijatelji su joj urlah na uho
pogrešno zapamćene stihove, sudarali se jedni s drugima i
uvlačili je u svoj krug. Bili su pijani i ona je bila pijana.
Negdje oko ponoći, mladenka Sally je povraćala, a Ruby joj
pridržavala kosu od lica, smirivala je i govorila joj da je dan
bio čaroban.
»Voljela bih da i ti imaš nekog tko te voli«, promrmljala
je Sally kad se ispovraćala, obraza zamrljanih maškarom.
»Super si cura. Naša dragocjena Ruby.«
Ta rečenica. To vjenčanje. Ta kasna ljetna noć
nazdravljanja, bosonoga plesanja i rosulje. Sve to postalo je
previše za »dragocjenu« Ruby (ili premalo, zaključit će kad
bude jasnije razmišljala). Njezini prijatelji u skupoj odjeći,
njihovo otmjeno vino i tablete koje kradom gutaju između
govora i žive glazbe. Sally koja u haljini zbog koje se cijelo
ljeto izgladnjivala pijano plače udavši se za sjajnog tipa
kojeg je upoznala preko Tindera prije jedva godinu dana.
»Svajpanje udesno«, tako su to nazvali u svojim bračnim
zavjetima, a Ruby se nikako nije mogla sjetiti pristaješ li na
izlazak svajpanjem udesno ili ulijevo.
 Poslije, u kući na plaži koju je s prijateljima unajmila za
vikend, uzela je jastuk i deku i išuljala se na terasu u
prizemlju. Bila su tri sata ujutro i svi ostali već su spavali,
hrkali priljubljeni jedno uz drugo ili leđima o leđa. Kao i
obično, Ruby je jedina bila slobodna. Iako se, barem
privatno, nije smatrala slobodnom. Trebala bi postojati
bolja riječ za stanje u kojem se našla.
Sama.
Ta riječ bila bi dobra, pomislila je spuštajući se na vlažnu
pletenu sofu. Netko je uklonio mekane jastuke za sjedenje
i vidjela ih je naslagane ispod ruba balkona na katu, ali nije
imala snage povući ih prema sebi. Kiša je sad ozbiljno
padala, a njoj je bilo drago zbog neugode kišnih kapi na
licu i krute sofe koja joj se zabijala u bok. Dok je bila u svojoj
sobi, svijet se počeo vrtjeti. Sad je vidjela crni ocean, čula
udaranje tamne vode o pijesak. Taj zvuk kao da je dolazio
iz nje, kao da je ona ta koja zapljuskuje obalu i povlači se, i
trebao joj je trenutak da shvati da plače na toj terasi sama s
kišom, valovima i nebom bez ijedne zvijezde. Ubrzo je već
ridala kao kiša, sve što se nakupilo u njoj u proteklih
nekoliko godina izlijevalo se u bujici suza. Nije željela biti
ondje.
Tad je shvatila da joj se život prestao događati.
Nepomično je stajala usred previše ljeta i zima, na previše
plesnih podija i tuđih proslava, i sutradan se samo
probudila starija nego prije. Već se jako dugo ništa nije
promijenilo. Njezin život privremeno se zaustavio, a
muškarac kojeg voli svoj je neometano živio. Nudeći joj
jako uski prostor, tražeći od nje da se smanji da bi je mogao
držati ondje. Samu.
 Samu, ondje.
Više nije željela biti ondje.
Plan nije bio posve jasan dok se bližila zora, a valovi,
kiša i suze natapali sve oko nje. Što točno radi i zašto, nije
joj bilo posve jasno ni nekoliko dana poslije, kad je
podignula životnu ušteđevinu i rezervirala kartu u jednom
smjeru iz zračne luke Tullamarine u Melbourneu do zračne
luke JFK u New Yorku. Znala je samo da više ne može
ostati ondje. Da joj je očajnički potrebno .da se dogodi
nešto, bilo što, što će je trgnuti iz stanja u kojem se nalazila,
a za otkrivanje nove sebe New York joj se činio jednako
dobrim kao svaki drugi grad.
Tako su se naši svjetovi iz sekunde u sekundu sve više
približavali.
Zamišljam je u zrakoplovu na putu ovamo. Zamišljam
kako se stalno okreće prema Australiji, savija rubove
vremena jedan preko drugog, tako da je istodobno
jedanaest tisuća kilometara iznad svog starog života i
zaglavljena u njemu. Vidim njezina sjećanja koja se vrte
kao stara kaseta, najbolja kompilacija koju je mnogo puta
preslušala, ali visoko u zraku i najbeznačajniji trenuci čine
se obojeni tragedijom. Način na koji ju je pogledao kad je...
prvi put kad su... posljednji put kad je ona... i sad snažno
pritišće jagodicom kažiprsta o prozorčić u zrakoplovu i
trepćući suspreže suze. Gleda kako joj nokat bijeli, a na
drugoj strani debela stakla nastaju male, savršene sige.
Ljudi oko nje već su spustili naslone svojih sjedala i
zahrkali, ali ja znam da je tog dana kad obje dolazimo u
New York City, Ruby Jones posve budna cijelo vrijeme
leta, kao što sam ja posve budna cijelo vrijeme vožnje
autobusom iz Wisconsina.
I jednako kao ja, tijekom tog putovanja neprestano se
vraća ljubavniku kojeg je ostavila iza sebe. Dokazu njegova
postojanja. Za mene je to ukradeni fotoaparat. Za nju
posljednja poruka koju joj je poslao, netom prije nego što
se ukrcala u zrakoplov.
Nedostajala si mi. Prošlo vrijeme.
Nedostajala si mi.
Kao da su između njih već godine, a ne sati.
.

U grad stižemo u razmaku od nekoliko minuta.

»Kamo? kamo, gospođo?«
Taksist na prometnom stajalištu zračne luke JFK govori
glasnije, gotovo viče na Ruby dok ponavlja svoje pitanje, a
ona treptanjem pokušava odagnati njegovu neizmjernost,
njegov otvoreni prostor od kojeg srce staje. Taksist samo
želi neku adresu. Ona je ima, može mu je dati, ako se njezin
sna lišen um sjeti pojedinosti.
»Ja... ovaj...«
Pročita iz mobitela ime ulice i ulični broj, ali ton njezina
glasa zvuči upitno. Taksist progunđa da zna gdje je ta ulica
i uključi se u vijugavu kolonu vozila koja odlaze iz zračne
luke. Spušta se mrak, zrak je sivkast, Ruby kao da ima
staklenu opnu na očima. Pokušava rastjerati bezvoljnost
nakon više od trideset sati putovanja, pokušava naći neki
mali, sačuvani dio sebe koji je uzbuđen jer je u ovom
gradu. Kad je sletjela u Los Angeles, načas je osjetila ushit
zbog slobode koja je pred njom. Ali to je bilo prije mnogo
sati, sati čekanja i loše kave, prije nego što ju je nova vožnja
zrakoplovom zavitlala tri sata naprijed, pa je dvaput
propustila sunce i nema pojma koliko bi zapravo trebalo
biti sati.
Dok kroz prozor taksija gleda svoje novo okruženje,
nejasnu mrlju s druge strane stakla, pomisli da će je možda
oraspoložiti prvi pogled na čuvene njujorške nebodere.
Neki legendarni most koji će prepoznati ili jedna od onih
poznatih zgrada, osvijetljena kao božićno drvce. Zasad
vidi samo sive plastične vrećice koje lepršaju na stablima
kao nadute ptice i autocestu koja se sudara s nakošenim
dvorištima tankih kuća od škriljevca; uspije li zadržati oči
otvorene, uspije li izdržati, zna da će te kuće, crkvene
plakate i mrežaste ograde uskoro zamijeniti svjetlucava
voda, neonska svjetla i one čuvene metalne zgrade, uske
kao prsti koji te pozivaju da im priđeš. I s tom posljednjom
mišlju, Ruby shvaća da je u deliriju. Nadute ptice i prsti
koji je pozivaju; u ovom trenutku sigurno više sanja nego
što je budna.
(Ja preskačem preko pukotina, zaobilazim ljude,
mašem svojim uličnim znakovima i kipovima, a ona
pritišće čelo o prozor suvozačkog sjedala u taksiju i
pogledom traži prste koji je pozivaju. U kojem se trenutku
ovog putovanja naši putevi počinju ukrštati?)
Jedva držeći oči otvorene, Ruby mislima potiče taksista
da vozi brže. Zna li on koliko važnu ulogu igra u njezinu
životu u tom trenutku, da je vozi u jedan novi svijet, novi
početak? Dok on mobitelom s nekim razgovara glasom
toliko tihim da je nerazumljiv, ona shvaća da je tom
muškarcu posve svejedno za nju i za njezino srce koje se
naizgled preselilo u grlo. Odvesti izgubljenu dušu punu
nade do onoga što je čeka u New York Cityju za njega očito
nije ništa novo.
Gleda njegove ruke koje klize po upravljaču, svaki je
njihov pokret kao sat koji odbrojava, i shvaća da tom
neznancu nije nimalo važno što je ona došla ovamo bez
ikakva plana i kalendara događanja. Samo je želi odvesti
na njezino odredište, iskrcati i vratiti se osobi s kojom
razgovara, možda se i sam pojaviti na nečijim vratima.
Ruby je zadatak koji treba obaviti, nebitna i njemu i New
Yorku, čiji neonski sjaj postaje sve jači s druge strane
'njezina prozora. Najednom joj dođe da se nasmije.
Mogla bih promijeniti ime, izmisliti život, pomisli. Toliko
sam sad anonimna.
A onda.
»Evo nas.«
»Molim?«
Automobil se naglo zaustavi i taksist se napola okrene
prema njoj.
»Rekli ste da vas ovamo dovezem.«
Pokaže na peterokatnu stambenu zgradu sa svoje
desne strane. Protupožarne stepenice od kovana željeza
vijugaju prema krovu, a uz fasadu je podignuta skela do
prvoga kata, pa zgrada izgleda kao da je u stalnoj izgradnji.
Ruby vidi da je broj iznad širokih ulaznih vrata isti kao
onaj koji je pročitala taksistu u zračnoj luci.
Brzo nađe novčanik, ostavi preveliku napojnicu za
vožnju i taksist je napokon pogleda, lagano odmahne
glavom pa otvori prtljažnik i izvadi njezine kovčege na
ulicu.
Gledajući kako se taksist brzo udaljava svojim
automobilom, Ruby se bori protiv poriva da mu mahne da
se vrati i zamoli ga da je odveze natrag u zračnu luku.
Umjesto toga, dok žuti taksi nestaje iz vidokruga, s mukom
vuče svoje kovčege uz betonske stube koje vode do njezina
novog doma, a onda laktom pritisne zvonce na kojem piše
pritisni ovdje. Dršćući čeka da se vrata ispred nje otvore i
čuje odjek svog dolaska s druge strane.
Moja se vrata otvaraju na kucanje.
Dok je taksist vozio Ruby Jones do njezinih novih
ulaznih vrata, ja sam pratila plavu točkicu na svom
mobitelu do ruba Central Parka pa zaobišla park, kako mi
je karta rekla da učinim. Rijeka Hudson nalazila se s moje
lijeve strane kad su se trgovine pretvorile u stanove, a na
rubu pločnika pojavile se vreće kućnog smeća. Iz pločnika
su rasla tanka stabla bez listova, željezne ograde do
goljenice pretvarale su svako od njih u mali, ograđeni vrt i
mada mi se sve činilo čudnim, bilo mi je jasno da sam stigla
do ulica u kojima stanuju ljudi. Ovdje u Upper West Sideu
mahniti tempo Midtowna činio se nekim drugim svijetom,
noćno nebo pritiskalo mi je ramena, stambene ulice bile su
gotovo prazne. Ali nisam bila zabrinuta, jer još uvijek sam
osjećala prisutnost ljudi na obližnjim ulicama i život koji se
odvijao oko mene. Ne računajući lagani, nehotični trzaj
kad mi je zazviždao muškarac koji je pušio u jednoj veži,
bila sam neobično smirena dok sam se približavala
Noahovoj stambenoj zgradi.
 Lagano sam se oznojila penjući se uskim stubama s
Leicom priljubljenom uz tijelo i prolazeći pokraj brojnih
zatvorenih vrata, dok se nisam našla pred onima koje sam
tražila. Ali kad sam pokucala, srce mi je skočilo u grlo, kao
da mi je taj pokret oduzeo svu hrabrost.
Vlastiti krevet, zajednička kupaonica. 300 dolara tjedno - sve
uključeno...

Da, platit ću gotovinom...

Ne, nisam alergična na pse...

Ovo je adresa. Ako ideš podzemnom, najbliža stanica je križanje

96-e i Broadwaya...

Dolazim autobusom, trebala bih stići do 9...

Kako hoćeš.

Kako hoćeš. Tad mi se to činilo neobičnim završetkom

naše prepiske, ali bila sam zahvalna tom Noahu na
njegovoj efikasnosti. Dogovorili smo se u nekoliko poruka,
gotovo bez ijednog pitanja. Bez nepotrebnih ljubaznosti i
čavrljanja. Sad dok moje kucanje odjekuje na drvenim
vratima između nas, shvaćam da ne znam kako zvuči
njegov glas. Vrata Noahova stana odškrinu se i najprije
vidim jedno modro oko pa vrh tamnoplave kape. Sjajnu
crnu cipelu. A onda mi nešto hladno i mokro okrzne ruku.
Prije nego što stignem odmaknuti se, veliki smeđi pas
progura se kroz otvor odškrinutih vrata i skoči na mene.
»Frankline!«
 Noah je samo nejasan obris između šapa i krzna boje
čokolade dok poteže ogrlicu svog psa, a onda sve troje
zajedno posrćući uđemo u stan i iz mene se, iz nekog
izvora za koji nisam znala da postoji, izlije smijeh. Djeluje
istog trena, kao hladna voda na vrući dan. Sva napetost
koju sam osjećala olabavi, kao naramenica moje torbe kad
sam je pustila da padne na pod. Noah i pas načas nestanu
i ostanem sama u najljepšoj prostoriji koju sam ikad
vidjela. Ispod mojih stopala blista ulašteno drvo, uz visoke,
široke prozore iznad klupe s debelim jastucima zidovi su
prekriveni knjigama, a kauči su dovoljno veliki da se
cijelom dužinom ispružiš na njih. Vidim male igračke
jarkih boja, kosti, gumene kokoši i teniske loptice
razbacane po podu, a onda zinem od čuda ugledavši
blistavi crni klavir na suprotnoj strani prostorije. Iznad
njega visi veliki svjetlucavi luster, nešto što u stvarnom
životu dotad nikad nisam vidjela. Svaki komadić kristala
toliko je nježan, toliko savršeno oblikovan, da odmah
pomislim na kišne kapi. Ili suze.
Tad mi poput pera na rame sleti jedna neobična misao.
Koliko je tuge ova soba vidjela?
I najednom shvatim da Noah još uvijek drži ogrlicu
svog psa i da me obojica promatraju. Znam da sam se
upravo odala, jer stojim ondje razrogačenih očiju i
otvorenih usta kao riba u pijesku. Jednako sam tako mogla
izvaditi onih šesto dolara iz svog novčanika i priznati da je
to sve što imam. Nisam naviknuta na lijepe stvari i to je
sigurno posve očito čak i Noahovu velikom starom psu.
Okrenem se da pogledam, doista pogledam muškarca koji
stanuje ovdje, vlasnika tog klavira, lustera, knjiga i psa. I
on mene jednako pažljivo promatra, s lijevim kutom usana
podignutim u mali osmijeh. Tad vidim da je star. Star kao
djed, možda šezdeset pet ili sedamdeset godina, i malo niži
od mene. Odjeven je u jedan od onih otmjenih pulovera iz
kojih viri uredni okovratnik košulje i naizgled nema
nijednu vlas kose ispod svoje kape s logotipom
bejzbolskog kluba Yankees. Čupave obrve, blijedo plave
oči. I onaj tračak osmijeha i dugi, lijepi prsti koji su
posegnuli prema mojima.
»Zdravo, Alice Lee«, kaže. »Drago mi je upoznati te.
Franklin se« - pokaže na velikog smeđeg psa koji se sad
napinje prema meni - »očito slaže.«
Kad poslije budem razmišljala o svim počecima koji su
me centimetar po centimetar usmjerili prema onoj rijeci,
shvatit ću da je ovaj bio najnježniji. Rukovanje sa starcem
mekana, topla dlana i zatim obilazak njegova stana s
velikim smeđim psom kao vodičem. Čisti ručnici na
komodi u spavaćoj sobi i ormar s praznim vješalicama,
»ako želiš objesiti svoju odjeću«. Prijedlog da popijemo
kasnu večernju kavu - »Da, molim« - i odmahivanje
glavom - »Ne, ne brini sad o tome« - kad sam ponudila da
unaprijed platim svoj sedmodnevni boravak kod njega.
»Za to ima dovoljno vremena.«
Noah je to rekao preko ramena dok je odlazio skuhati
kavu, a ja sam se skljokala na rub svog novog kreveta s
Franklinom uz stopala. Sedam noći. Dvostruko manje
novca u džepu. Ali onaj isti smijeh ponovno se izbo iz
mene. Onaj koji je kao hladna voda na vrući dan.
 »Bit ćeš dobro, Alice Lee«, glasno sam rekla ručnicima,
vješalicama i psu boje čokolade. I u tom trenutku bilo je
lijepo vjerovati u to.

***

Ruby Jones nije dobro.

Kao prvo, njezino tijelo i sati ne mogu se usuglasiti. U
New Yorku je nekoliko sati, ali toliko je dezorijentirana da
ne zna je li ondje već danima ili samo nekoliko minuta. Kad
je otvorila vrata svoje garsonijere, najviše od svega željela
je odmah se zavući ispod pokrivača na širokom, niskom
krevetu na samo korak od ulaznih vrata. Ali još je bilo
rano, pa je odjenula topli kaput i odvažila se 'ulični blok
dalje do Avenije Broadway, u nadi da će time protegnuti
bolne noge. Iscrpljena od duga putovanja, trudila se vidjeti
beskonačne skele, trgovine, pukotine na pločniku i ljude
koji su hodali prebrzo i govorili preglasno kao išta drugo
osim rekvizita, statista na filmskom setu. Uhvaćena negdje
između stvarnosti i bunila, bez cilja je lutala tom ulicom i
smrzavala se, a onda kupila trokut pizze za 1,27 dolara i
bocu Grey Goose votke za 59 dolara. Odnijela je svoju prvu
večeru u New Yorku u unajmljenu garsonijeru i uskoro
sjedila prekriženih nogu nasred niskog kreveta, lizala
masnoću s prstiju i pila votku iz boce.
Ugledavši svoj odraz u velikom podnom zrcalu
sučelice krevetu, morala se malo nasmijati, s rukom na
ustima da zatomi zvuk. Kosa žene u tom zrcalu bila je
gotovo jednako masna kao pizza koju je jela, obrazi su joj
bili crveni, a usnice ispucane. Kakav neslavan početak
njezine pustolovine, priznala je potežući zgužvanu, labavu
ljubičasto-crnu kožu ispod svojih očiju, primjećujući sve
znakove umora na svom licu, prije nego što je ponovno
prinijela votku usnama.
To je tako uzbudljivo, Ruby! Genijalno! Kako si hrabra!
Kad je objavila svoj plan da na šest mjeseci ode u New
York, činilo joj se da joj svi odgovaraju uskličnicima. Nešto
u tome što je odlučila učiniti - dati otkaz na poslu, darovati
većinu svog pokućstva i odjeće, sabiti svoj život u dva
plava metalna kovčega - naizgled je nadahnulo ljude i ta
njezina vijest kod svih je izazvala zamišljene poglede i tiha
priznanja. Oduvijek sam željela... Da sam barem mogao...
Možda ću jednog dana...
Neko vrijeme Ruby je bila upućena u jedan cijeli svijet
tajnih želja, koje su joj neznanci i prijatelji samoinicijativno
otkrivali. Ali dok je s votkom na usnama sjedila u sobi koja
se lagano ljuljala, činilo joj se čudnim razmišljati o svim tim
ljudima koji sad žive ispred nje, negdje u sutrašnjici
Melbournea. Iz svoje nove vremenske zone ona će stalno
živjeti iza njih i hvatati sate koji su u Australiji davno
prošli, iako oni misle da je ispred njih, jer otišla je u New
York City na dopust koji si je sama dala, samo zato što je
mogla. Kao da im je rekla da ide na Mjesec.
»Jesam li hrabra ili samo luda?« upitala je bocu votke,
tu prostoriju i svoj nejasan odraz, ali nitko od njih nije joj
ponudio zadovoljavajući odgovor prije nego što se srušila
u san.
Sad su dva sata iza ponoći ovog sljedećeg, prvog jutra
u New Yorku, a ona je posve budna. Plahte na krevetu
mokre su od znoja, a kad ustane i krene u kupaonicu, ima
osjećaj da tetura, kao da njezino tijelo želi biti negdje
drugdje. Negdje drugdje. A već je negdje drugdje više nego
ikad u životu. U ovom gradu od - koliko sad ima
stanovnika? Osam milijuna? Devet? Nije važno, jer od tog
broja poznaje točno dvije osobe, dvojicu bivših kolega koji
su joj rekli da bi se voljeli naći s njom kad se smjesti.
Ovdje sam, pomisli Ruby. Smjestila sam se! I uopće se
ne osjećam hrabrom.
Što bi njezini prijatelji i neznanci u Melbourneu mislili
o tom priznanju?
Vrativši se iz kupaonice, još uvijek nesigurna na
nogama sjedne na rub kreveta, a s druge strane njezina
prozora počne zavijati sirena. To je poznati zvuk u tami, ali
nekako drukčiji od sirena hitne pomoći koje je naviknuta
čuti kod kuće. Možda sjetniji. Ili možda ova njujorška
sirena - sad priđe prozoru i pogleda praznu ulicu - zvuči
nekako rezignirano. Umorno od pretjerane uporabe, kao
da su se najgore tragedije već dogodile. I ovo pripisivanje
poetičnosti nečemu posve običnom još je jedna delirijem
izazvana misao, ali i nešto drugo. Početak jedne nove vrste
usamljenosti, u kojoj će se Ruby uskoro obraćati stvarima
kao da su ljudi, voditi razgovore sa svojom četkom za
kosu, bocama votke i jastucima na krevetu, samo da nešto
kaže. U ovim prvim, ranim satima kao da naslućuje tu
predstojeću usamljenost, dane pred sobom u kojima će
jedva s ikim razgovarati, osim da naruči doručak ili zahvali
neznancima koji joj pridrže vrata.
Okrećući se od prozora ovog prvog samotnog jutra,
spuštajući rolete hrpama crnih vreća za smeće, skeli koja
izgleda kao penjalica na dječjem igralištu i malobrojnim
automobilima parkiranim na ulici, svjesna je da neće moći
ponovno zaspati. I zato se ne vrati u krevet, nego pažljivo
raspakira svoje kovčege, objesi u ormar haljine i jakne i
složi cipele. Kad je to gotovo i kad su prazni kovčezi
spremljeni uz vrata, načini popis predmeta koji bi mogli
pomoći da se ova prostorija sa svojom čistom posteljinom
i kupaonicom više doima kao dom. Čaša za njezinu votku.
Svijeća. Posuđe za mikrovalnu pećnicu u kutu i vaza za
svježe cvijeće. Mala sidra, sitnice koje će je podsjetiti da sad
živi ovdje.
Ovdje. Šesnaest tisuća kilometara od Melbournea.
Šesnaest tisuća kilometara od njega.
Shvaćate, obje smo morale otići. I možda je Ruby u
pravu kad kroz votku, jet-lag i sivo svjetlo ranoga jutra
pomisli:
Možda ljudi koje drugi smatraju hrabrima samo rade
ono što moraju. Tad više nije pitanje hrabrosti spakirati
svoje stvari i napustiti dotadašnji život. Tad se radi samo o
tome da nemaš nijednu drugu opciju i da naglo shvatiš da
ti vjerojatno više nije ostalo ništa što bi mogao izgubiti.
Ja možda čvrsto spavam tog sljedećeg, prvog jutra, dok
ona sastavlja svoj popis i vrti bunovne misli po glavi. Ali
nemojte dopustiti da vas to zavara. Iako smo došle iz jako
različitih mjesta, Ruby Jones i ja kao da smo ista osoba kad
je riječ o tome kako smo završile u New York Cityju.
 3

Opisat ću vam svojih prvih sedam dana.

Kao da živim u jednom od onih nedjeljnih
poslijepodneva kad prikazuju stare filmske mjuzikle koje
ne namjeravaš gledati do kraja, ali sve je toliko veselo i
radosno da ne možeš skrenuti pogled s ekrana. Čak i kad
pada kiša, a često pada, ovdje za mene nema sivog neba.
Ponekad kad lutam Midtownom, na sekundu se zaustavim
nasred ceste i pogledam Chryslerovu zgradu koja iz
Avenije Lexington svjetluca visoko u nebo. Lijepa mi je kao
kraljica ljepote u stara vremena, sva u srebrnim šljokicama,
s lentom i krunom. Uvijek joj diskretno mahnem, iako
mislim da nitko to ne primjećuje, pa krenem dalje, da me
ne pregazi neki gradski autobus ili žuti taksi koji trubi.
Sad već poznajem ovaj dio grada. Poznajem gornji i
donji Manhattan i Aveniju Broadway, koja se proteže
njima kao rijeka. Poznajem četvrti i ulice i znam koje se
strane pločnika trebam držati. Više se ne bojim ni onih
vrata koja vode u podrume pune cvijeća, voća i svega
drugog zamislivog. Kao da djevojka koja je došla prije
tjedan dana već cijelu godinu živi u ovom gradu, toliko su
mi stvari u njemu razumljive na način na koji mi gradići iz
mog djetinjstva nikad nisu bili razumljivi.
Još je jako mnogo mjesta koja tek trebam vidjeti, novih
područja koja trebam istražiti, ali zasad je dovoljno
mahnuti Chryslerovoj zgradi, pješačiti ulicama i snimati
fotografije svega novog na što naiđem. Obožavam gledati
grad kroz objektiv fotoaparata; kad si promatrač, a ne onaj
kojeg promatraju, sve se mijenja. Moj otac je sigurno znao,
a zna i gospodin Jackson kakvu smirenost osjećaš dok
navijaš film, fokusiraš kadar, pritišćeš okidač. Možda bi
mojoj majci život bio drukčiji - možda bi meni život bio
drukčiji - da je i ona bila s druge strane fotoaparata. Kad si
dopustim razmišljati o tome, žao mi je što joj ne mogu
pokazati što sam snimila od ovog grada koji je voljela i
prebrzo napustila.
Da se razumijemo, ne znam jesu li fotografije koje
snimam imalo dobre. Stara Leica drukčija je od svih
fotoaparata koje sam prije koristila i još uvijek je učim
držati, pomicati palcem jedne ruke polugu za fokusiranje i
drugom rukom pridržavati kućište. Tražilo je minijaturne;
isprva kroz taj prozorčić ništa nisam vidjela, ali nakon
tjedan dana mislim da polako počinjem shvaćati. Kao da
učim gledati na jedan posve novi način. Kad namjestiš
otvor blende, smanjiš otvor objektiva, predmeti u pozadini
izoštre se. Kao da uvlačiš svijet u sebe, približavaš ga. Više
se ništa ne čini jako dalekim.
Najviše bih trebala zahvaliti Noahu. I zahvaljujem mu.
Svake noći prije nego što zaspem. Jer sad kad je prošlo
mojih prvih sedam dana, dopustio mi je da besplatno
ostanem u njegovu stanu u brownstone1 - sad znam i tu riječ
- dok ne nađem posao i ne budem mogla plaćati svoje
troškove. Tako je rekao kad mi je negdje polovicom našeg
prvog zajedničkog tjedna to predložio uz kavu i svježa
peciva. Odmah sam mu odgovorila da ne želim biti

1 Kuća od crvenkasto-smeđeg kamena, uobičajena u Sjedinjenim Američkim

Državama u 19. stoljeću, (nap. prev.)
dobrotvorni slučaj. Ali već sam se zaljubila u svoju sobu,
klavir i erkere - »Kako se zovu ovi prozori?« upitala sam
ga gledajući ulicu - i znala sam da će mi nedostajati vlažna
Franklinova njuška i njezin stalni pritisak o moju ruku.
Osim toga, od početka je bilo jasno da će s Noahom biti
lako živjeti. Volio je moja pitanja gdje da odem i što da
vidim u gradu i sam nije previše ispitivao, iako sam mu uz
taj doručak otkrila neke stvari o svom životu.
»Ne želim ovisiti o tebi«, rekla sam. »Ne nakon svega
što sam proživjela. Ali stvarno bih voljela ostati ovdje.«
Ovo je naše rješenje: na vratima hladnjaka držat ćemo
poslovnu knjigu, evidenciju mojih dana u njegovu stanu.
Noah svako jutro brzim potezom crne tinte na bijelom listu
papira načini novu oznaku, da znamo koliko ću mu jednog
dana morati platiti. Dok se dani budu pretvarali u tjedne,
te crne oznake proširit će se širinom i dužinom stranice, ali
nikad ih neću stići zbrojiti. Na početku stvari jednostavno
ih vidim kao svoj opstanak.
Uspijem li ondje...
Znate koliko je mnogo pjesama o New Yorku? Kad
živite ovdje, ulice kao da vam pjevaju serenade. Sjećate se
da sam rekla da se neću odreći svoje neovisnosti? Da samo
znate što je bilo prije. Pritom ne mislim na ono što sam
rekla Noahu, nego na ono prije i prije i prije toga. Da to
znate, shvatih biste zašto ovaj put svoje srce nisam dala
osobi nego mjestu.
Hoću reći, možete U zamisliti da vam se jedno mjesto
može činiti osobom? Da vas može utješiti, pjevati vam i
iznenaditi vas? Da može postojati mjesto na kojem već
izašavši iz stanice podzemne željeznice osjetite ono
pjenušanje ispod kože kakvo osjetite prije nego što nekog
poljubite? Kad sam to rekla Noahu, kad sam mu rekla da
imam osjećaj da sam se zaljubila u New York, čudno se
nasmiješio i nazvao me Baby Joan, i još uvijek ne znam što
to znači.
(Da budem iskrena, on kaže mnogo toga što ne
razumijem.)
Zasad je najvažnije ovo: sretna sam. Kad se u mene
ponovno „ uvuče zabrinutost, bez obzira koliko je sati,
izađem i lutam ulicama, avenijama i stazama uz rijeku, dok
je ne odagnam. A sad i ovo! Noah mi je kupio tenisice.
Petoga dana vratila sam se kući s duga pješačenja, a one su
me čekale na krevetu u kutiji s koje je bila sastrugana cijena
i vidio se samo dio naljepnice na kojem je pisalo .97c.
Ljubičaste, debelih potplata, mirisale su na gumu, boju i
mnogo toga novog. Imala sam osjećaj da svoja stopala
stavljam u budućnost. U sve mogućnosti koje su ispred
mene. To sam osjećala i možda sam se rasplakala, ali
Noahu to nisam rekla, niti sam mu glasno zahvalila, jer već
znam da mu se to ne bi svidjelo. Samo sam na samoljepivu
papiriću iz bloka u kuhinji napisala zadužnicu i riječ teniske
zalijepila na vrata hladnjaka uz našu evidenciju mog
boravka u njegovu stanu.
Čudno je pomisliti da se prije samo tjedan dana sve što
sam imala smanjivalo prema ničemu, od sve manje
gotovine u mom novčaniku do jedne role crno-bijelog
filma u mojoj Leici i tankih potplata mojih cipela. Moj život
sveo se na oduzimanje i grčevito držanje za ono što je
ostalo. Sad se ta računica promijenila, život me zavrtio i
napunio, i ošamućena sam od sreće. Živim u stanu čovjeka
kojeg ne poznajem u gradu koji ne poznajem i zbog tog
imam osjećaj da mi je možda baš ovdje mjesto. Zbog Noaha
s njegovom evidencijom i tenisicama koje mi je darovao,
znajući da me stopala bole od tolika pješačenja. I zbog
samog New Yorka, koji me krstio svojom proljetnom
kišom koja nas je oboje oprala. Zbog ovog mog novog,
starog grada, u kojem se prizor mijenja pred tvojim očima
ovisno o tome jesi li pogledao ulijevo, udesno ili uvis. Od
svih obrazaca već su mi najdraže savršene linije avenija.
Sužavanje udaljenosti na nešto što možeš vidjeti i shvatiti.
Kad sam se jučer odvažila južnije, jedna se ulica bez ikakva
upozorenja pretopila pod mojim nogama u drugu i samo
malo skrenuvši ulijevo, prvi sam se put izgubila.
Nedostajala mi je pouzdanost mojih gornjogradskih
avenija, srdačna otvorenost Columbusa i Amsterdama, pa
sam se kući vratila vlakom.
Kući.
Kad sam vani i istražujem grad, pokraj mene projuri
mnoštvo zaposlenih ljudi u bijelim tenisicama i strogim
odijelima. Brze noge i ukočene ruke ljudi kojima se žuri.
Ne sviđa mi se što nikad ne zastanu i pogledaju oko sebe.
Nikad ne gledaju ulijevo, udesno, uvis, da vide grad iz
nekog drugog kuta.
Gledajući te ljude koji prolaze, svečano si obećavam da
u njihovim godinama nikad neću obuti tenisice uz usku
suknju koja sputava. Neću hodati previše brzo za svoju
okolinu. Naučit ću hodati sporo i ljupko u lijepim cipelama
visokih potpetica, ili ću možda nastaviti lutati ulicama u
udobnim tenisicama i posve izbjegavati uske suknje.
 Tih prvih sedam dana još uvijek mislim da ću moći to
odlučiti.
.

Samo nekoliko ulica dalje od Noahova stana, Ruby jedva

može ustati iz kreveta. Kao da se onog trenutka kad više
nije morala negdje biti - na poslu, na ranom ručku s
prijateljicama, na treningu s privatnim trenerom dvaput
tjedno - težina njezine tuge sasuta na nju i umrtvila joj
udove i kapke. Dok ja lunjam Manhattanom gledajući
svijet kroz objektiv svog fotoaparata, ona ostaje u svojoj
sobi i zuri u betonski strop, a sat za satom klizi pokraj nje.
U tom ležećem položaju razmišlja o svojim jadima. Je li ovo
preuranjena kriza srednjih godina? Preveliki umor?
Situacijska depresija? Hi se jednostavno ovako osjećaš kad
više nemaš nade, kad si posve prazan?
Prije ili kasnije moraš doći do dna.
To joj je jednom rekla jedna prijateljica, kad su im se
objema zaredali pehovi u životu. Tad ih je pretpostavka da
njihove nevolje prije ili kasnije moraju završiti trebala
utješiti. Ne može zauvijek biti loše; prije ili kasnije život će
krenuti drugim smjerom. Ali dok sad leži pokrivena do
brade, a s druge strane njezina prozora odjekuju zvukovi
Upper West Sidea, Ruby se pita je li možda pogrešno
shvatila tu rečenicu. Možda je njezina prijateljica zapravo
govorila da ne možeš zauvijek bježati od tuge. Prije ili
kasnije, sustići će te. U Melbourneu je živjela u svojevrsnu
emocionalnom zastoju i izbjegavala samosažaljenje
odbijajući sagledati stvarnost svoje situacije. Možda je
najgore od svega bilo to potiskivanje osjećaja toliko
duboko da su ovapnili, pretvorili se u sidro. I sad, kad
nigdje ne mora biti, nikog ne mora vidjeti, najednom
shvaća da je nesposobna pomaknuti se.
Što je točno ta stvarnost koju izbjegava, stvarnost koja
je drži u krevetu cijeli prvi tjedan njezina boravka u New
York Cityju, dok se s druge strane njezina prozora zima
pretvara u proljeće? Samo ovo: muškarac kojeg voli oženit
će se drugom ženom.
Znala je to kad je upoznala Asha, ali nije joj se činilo
važnim. Njihov novi kolega u reklamnoj agenciji bio je
zaručen; ništa posebno, mnogi se ljudi njihovih godina
žene. Tek kasnije, kad je upoznala pritisak njegove ruke na
svom bedru i težinu njegovih usana na svom ramenu, to je
postala činjenica oko koje se vrtio njezin život. Kad su Ash
i njegova zaručnica odredili datum vjenčanja, njezin odnos
prema vremenu promijenio se. Budućnost je sadržavala
oznaku, datum svršetka, i Ruby je negdje putem prestala
stvarati svoje planove. Imala je sve manje vremena da
uvjeri Asha da se predomisli, da mu pomogne da ne učini
pogrešku koju se spremao učiniti i ako je to značilo živjeti
isključivo u sadašnjosti, biti mu na raspolaganju uvijek kad
je želio, njezina žrtva bit će vrijedna truda kad se on
predomisli.
Samo što se on nije predomislio.
Za malo više od šest mjeseci bit će oženjen. Već su
izabrali boje za svadbenu svečanost, naručili stolno posuđe
i pribor za jelo. Uzvanici potvrđuju dolazak, a njegova
zaručnica Emma već je bila na dvije od četiri probe
vjenčanice (na prvoj se rasplakala).
»Jesi li... želiš li doći na vjenčanje?«
 Ruby nije mogla odlučiti je li to Ashovo krzmavo
pitanje bilo naivno ili okrutno. Jer postavio ga je s prsima
priljubljenim uz njezina gola leđa i lijevom rukom na
njezinu trbuhu. Sad, sama u drugom krevetu na drugoj
strani svijeta, shvaća da je bilo i jedno i drugo, i u njoj se
nešto probudi. Neka iskrica, kao da netko’ puše u žar
duboko u njoj da ga raspiri. Od tog kisika nastaje prva
eksplozija, dovoljno velika da je izbaci iz kreveta u tenisice
za trčanje. Posve uspravna prvi put u sedam dana - ne
računamo li kratku šetnju po hranu i votku koje je donijela
u sobu - osjeća se klimavo, nesigurno. Ali dok vezice na
tenisicama vezuje u dvostruki čvor, osjeća da bijes teče
kroz nju kao gorivo. Ash koji ju je pozvao na svoje
vjenčanje dok je ona još uvijek osjećala svoj okus na
njegovim usnama bio je namjeran rez, način da njihovu
vezu pretvori u povodac. Uzeti njezino tijelo, a odgurnuti
njezine misli, njezine osjećaje, njezino srce, bilo je hladno i
proračunato. Tad je to nije zaprepastilo jer, istinu govoreći,
uvijek je bio takav.
Zato nije nikakvo čudo da se naviknula duboko
potiskivati svoje osjećaje.
Kiša lijeva, ali Ruby je jedva primjećuje. Kroz tamne,
masne lokve krene istočno prema Central Parku, brišući
rječice kišnih kapi iz očiju. Kad se njezini mišići pobune,
uživa u tim bolovima i natjera se ubrzati. Ako će ičemu
pobjeći, pobjeći će onom strašnom mrtvilu koje joj svih
ovih dana nije dopuštalo da ustane iz kreveta. Bolje je da
osjeća bolove napetih kvadricepsa i metalni okus u ustima
od ubrzana rada srca, nego da dopusti da još jedan dan
samo prođe pokraj nje. Ušavši u park, stopalima drobeći
mokri šljunak, s kartom u mislima i odlučnim izrazom na
licu krene prema najbližem jezeru.
Stigavši do njega, nehotice potrči u pogrešnu smjeru.
Drži se lijeve strane, trči u smjeru kazaljke na satu, kako je
trčala kod kuće, i brzo postaje svjesna svoje pogreške.
Džogeri koji joj dolaze u susret mršte se ili uzdišu, nekoliko
njih odmahne glavom prolazeći pokraj nje, a jedan ili
dvojica napadno je zaobiđu. Ruby zausti da se ispriča, a
onda se predomisli. Tvrdoglavost joj ne dopušta da se
okrene i trči s ostalima u pogrešnu-ispravnu smjeru. Ali
tvrdoglavost nije jedini razlog. Nakon godina umanjivanja
svoje vrijednosti i zanemarivanja svojih želja, uzbudljivo je
za promjenu zauzeti prostor, prisiliti druge da se maknu s
njezina puta.
Sat vremena poslije, kad se vrati do svoje zgrade, još
uvijek je euforična od trčanja. Mokra do kože, na ulici mora
iscijediti kišu iz majice prije nego što uđe. Muškarac na
recepciji sažaljivo joj se osmjehne dok prolazi pokraj njega,
ali Ruby se samo naceri i kaže da voli ovakvo vrijeme.
»Jako je osvježavajuće!«
Portir sad izgleda zabrinuto, kao da ga je zbunila
njezina neočekivana pozitivnost (da, primijetio je votku i
hranu iz zalogajnica, po njezinim rijetkim izlascima iz
stana u proteklih nekoliko dana stvorio je mišljenje o novoj
stanarki i zaključio da neće izdržati ni tjedan dana).
»Imamo kišobrane koje možete posuditi. Ako... ako
želite«, nesigurno predloži Rubynim leđima prije nego što
se zatvore vrata malog dizala na kraju predvorja.
 Nekoliko minuta poslije kad stane pod tuš, Ruby se
sjeti zabrinuta izraza na licu tog mladića i prasne u smijeh.
Da te u New Yorku smatraju čudakinjom čini joj se
svojevrsnom pobjedom, suprotnošću nestajanju. Zatvori
oči pod vrućom vodom iz tuša i smije se do suza, osjećaji
se miješaju kao vlažna boja, cure joj iz kože. Odluči da će
ovo biti pravi početak. Svojevrsno krštenje iz kojeg će izaći
preporođena. S ručnikom čvrsto omotanim oko tijela,
utrnula od vruće vode, priđe malom ormaru i nađe svoju
najljepšu haljinu. Dodirujući meki pamuk suknje, zamišlja
kako klizi ulicama ljetnog New Yorka i za sobom ostavlja
sretan trag jarkih boja.
S druge strane ovih ciglenih zidova jedan je posve novi
svijet i ona je napokon spremna probiti se kroz njih.
To je ono o čemu Ruby nasmiješeno razmišlja, kad
njezin mobitel zazuji s noćnog ormarića. Okrene se od
ormara, uzme mobitel i pogleda zaslon koji svijetli.
Bok.

Slike lijepih haljina, toplih ljetnih dana i jarkih boja

nestanu. Osjeća da je ono sidro poteže i stiže sljedeća
poruka.
Volio bih da si ovdje.

Ash.
Ruby se skljoka na krevet. Odmakne mobitel od sebe
pa ga ponovno priljubi uz prsa. Sjedi tako punih pet
minuta prije nego što ustreptala srca drhtavim prstima
počne pisati odgovor.
 .

Ne smijete misliti da je ona jedina. Možda je meni sad bolje

nego njoj, ali i ja imam trenutke kad se prošlost čini
sadašnjošću i uvuče me u sebe. Evo u čemu je problem.
Nije dovoljno izaći iz zrakoplova ili autobusa da svoje
staro ja ostaviš iza sebe. Nema tog trčanja ili nenadane
spoznaje koji te mogu tako promijeniti. Ne posve, ne onako
kako bi knjige samopomoći i televizijske razgovorne
emisije voljele da misliš (često sam ih gledala sa svojom
najboljom prijateljicom Tammy). Ako mene pitate, šteta se
nađe spakirana u tvoje kovčege, ljudi ti ostanu na koži.
Ponekad se ujutro probudim s gospodinom Jacksonom tik
iza kapaka, kao da se tijekom noći ušuljao u moj krevet. A
ponekad - kao jučer - pojavi se moja majka i sobu
neobjašnjivo ispuni njezin karakterističan, baršunasto
nježan miris pudera i ruža. Ne volim kad se to dogodi. Kao
i Ruby, i meni srce naglo zalupa i prsti mi zadrhte. Ali za
razliku od Ruby, ja ne reagiram. Čekam da bubnjanje srca
uspori, drhtanje prestane, i gledam ispred sebe. Majka me
može doći posjetiti. I gospodin Jackson, ako želi. Ali nikad
im ne dopustim da se zadrže predugo.
.

Na početku sam namjerno nestala. Izvukla sam se iz života

koji nisam željela, jednako kao Ruby. Ali za razliku od
Ruby, nikom nisam rekla kamo idem. Čak ni najboljoj
prijateljici. Pustila sam Tammy da misli da sam ostala
ondje gdje me ostavila; željela sam neprimijećeno
šmugnuti iz svog starog života. I ako su neki ljudi ostali na
mojoj koži, ako su nepozvani došli sa mnom u mom
kovčegu, barem mi neće moći nanijeti nove rane. To mi se
činilo prihvatljivim početkom, mislila sam da ću imati
vremena oporaviti se od svega čime su me povrijedili.
Željela sam početi ispočetka. Željela sam nestati.
Ali to nije isto kao biti zaboravljen. Da se razumijemo,
to nikad nisam željela.
 4

Uz doručak osmoga dana Noah mi ponudi posao.

Sljedeći u nizu neočekivanih darova. U proteklih nekoliko
dana u mojoj sobi stalno je ostavljao uglavnom jeftine, ali
uvijek korisne predmete, pa bi me na povratku s
istraživanja grada na rubu kreveta dočekala srebrna boca
za vodu ili sportske čarape. Kad izađem iz sobe držeći u
ruci najnoviju stvarčicu koju mi je ondje ostavio, uvijek
samo mahne prema vratima hladnjaka, na kojima se zbirka
mojih zadužnica sve više povećava.
»Nisam pristaša odgođenog zadovoljenja«, rekao je
jučer, kad sam prosvjedovala zbog ljubičaste jakne koja me
čekala na komodi. Čarape i boce za vodu bile su jedno, ali
jakna mi se činila pretjeranom i nisam bila sigurna bih li je
trebala prihvatiti. »Vratit ćeš mi novac jednog dana«,
mirno je rekao, ne obazirući se na moju zabrinutost.
»Dotad, Baby Joan, nema smisla da se nasmrt prehladiš od
svakodnevna pješačenja.«
Čitala sam o vranama, koje sam kao mala nazivala
pticama od tafta, preplašena i ujedno očarana njihovim
nabranim crnim perjem. Za vrane je poznato da ljudima
koji im se sviđaju i kojima vjeruju ostavljaju darove,
svjetlucave, lijepe stvarčice i praktične predmete. Tako one
komuniciraju bez riječi i tako sam počela shvaćati Noahove
darove. Iako ne znam čime sam ovako brzo zavrijedila
njegovo povjerenje, ni zašto je odlučio primiti me pod svoje
ljudsko krilo.
 (Ptice smrti, tako ih je nazivala moja majka. Vjesnici koji
kruže i čekaju. Nikad se nismo slagale oko njezinih
praznovjerja.)
A sad najveće od svih iznenađenja. Ponuda novca i
neovisnosti. Posao! Noah kaže da mogu biti njegova
asistentica i pomoći mu oko pasa. Vidite, Noah je šetač
pasa u Upper West Sideu. Prije je imao neki drugi posao u
centru grada i očito je bio velika faca kad je vlasnik ovog
stana s erkerima, klavirom i lusterom, ali ovih dana psi su
mu definitivno draži od ljudi. Usto je ovdje mnogo pasa
koje treba izvesti u šetnju. Nemaju dvorišta u kojima će se
igrati i nikad nisam vidjela nijednog koji je sam lutao
ulicama, pa mi Noahova tvrdnja da već neko vrijeme
razmišlja da svojim mušterijama ponudi uslugu čuvanja
njihovih kućnih ljubimaca ima smisla. To će značiti da će
stanovnici četvrti imati gdje ostaviti svoje skupe rasne pse
i zgodne stare mješance kad zbog posla moraju otići iz
grada ili provode vikend u Hamptonsu, u koji bogataši
naizgled često idu, iako Noah kaže da on već godinama
nije bio ondje.
(Noah po svemu sudeći nema nijednog prijatelja. Ako
mu telefon zazvoni, poziv je uvijek zbog nekog psa. I mada
na zidovima njegova stana visi mnogo naizgled skupih
slika, još nisam naišla ni na jednu uokvirenu fotografiju. Ni
ja nisam donijela nijednu fotografiju, pa pretpostavljam da
to nije tako čudno. Ili ako je, jednako smo čudni. I on iza
kapaka sigurno vidi neke ljude koje svjesno otjera
treptanjem, ali mene se ne tiče tko bi ti ljudi mogli biti.
Ljubazan je prema psima i prema meni, i to je sve što zasad
o njemu trebam znati.)
 Usta su mi puna peciva i sirnog namaza, dok Noah
objašnjava uvjete svog poslovnog prijedloga. Iznos
stanarine odsad će oduzimati od moje plaće, što će pokriti
i troškove hrane i režija. Spusti pogled na bilješke
nažvrljane na žutom bloku između nas, kombinacije riječi
i izračuna napisanih švrakopisom koji ne mogu
odgonetnuti, a kad ga podigne, kaže da bi mi time tjedno
trebalo ostati oko sto pedeset dolara.
»Morat ćeš raditi četiri dana tjedno od osam ujutro do
tri poslijepodne. Čuvati pse ili ih izvoditi u šetnju. Svaki
pas zahtijevat će drukčiju brigu i nikad nećeš morati paziti
na više od dva istodobno i Franklina.«
Prekriži nešto u svojim bilješkama, pogleda me svojim
sjajnim očima i ispruži ruku. Vidim crno perje koje šuška.
»Pristaješ li?«
Ponovno se želim rasplakati i to me brine, ali samo
šutke kimnem, jezikom pritišćući gornje nepce, jer negdje
sam pročitala da čovjek tad ne može plakati. Svejedno, dok
se rukujem s Noahom, suze mi nagrću na oči. Znam da u
izračunima koje je nažvrljao ne može postojati nijedna
kombinacija brojeva koja bi pokrila troškove stanarine,
hrane i režija, i još uvijek mi ostavila nešto novca u džepu.
Znam i da Noahu ne treba još pasa koje će izvoditi u šetnju
ili čuvati, da to ne radi zbog novca nego zbog kontakta sa
svojim četveronožnim prijateljima i prilike da ponekad
izađe u svijet. Ne mogu uvijek točno odrediti razloge
ljudskih postupaka, ali bez imalo sumnje znam da je taj
novi posao čuvanja pasa kod kuće smislio zbog mene. I
hvatajući se za jednu buduću istinu, slutim da bi to mogao
biti njegov način da bude siguran da ću mu se svaki dan
vratiti.
Ošamućeno stojim na vratima koja mi je Noah širom
otvorio, a misli mi se kovitlaju glavom. Ne znam zašto mi
ovako pomaže, zašto za mene mari kao naizgled za
malokoga, ako uopće ikog drugog. Poslije, kad se malo
naviknemo razgovarati o važnim stvarima, pitat ću ga
zašto je objavio oglas da iznajmljuje sobu u svom stanu, što
je potaknulo tog introverta, kako se sam nazvao, da otvori
jedna vrata i u svom životu. Zasad je dovoljno znati da sam
duboko zahvalna na mjestu na koje sam došla i dok
planiramo moje prve smjene u našem novom poslu
čuvanja pasa, dopuštam si vjerovati da zaslužujem što
slijedi: početak jednog novog života u kojem postoji
prostor za mene, u koji pripadam.
U svijetu u kojem je nešto one ljubaznosti neznanaca o
kojoj su mi drugi tako često govorili napokon usmjereno
prema meni.
.

Jeste li iznenađeni koliko je malo vremena potrebno da se

moje ograde sruše? da je ispalo drukčije, pretpostavljam da
biste možda mislili da je dobro što sam tako spremno
prihvatila taj novi početak, jer djevojke kao ja jako se često
vraćaju starim navikama. Možda biste se čak i divili mojoj
ustrajnosti, poželjeli čestitati mi na svim pozitivnim
promjenama koje sam unosila u svoj život.
Što kažete da još malo ostanemo u toj maštariji ?
.
Ruby kao da je u groznici. To ima neke veze sa seksom. Ili
mnogo veze s njim. Otkad joj se Ash javio porukom,
njezino tijelo reagira i na najmanji podražaj. Na hladne
plahte koje joj dodiruju gole noge. Na vruću vodu iz tuša,
koja joj se slijeva niz leđa. Čak joj se i način na koji zagriza
jabuku ili jezikom privlači hranu s vilice u usta čini nekako
erotičnim. Sanja seks, budi se mokra u njegovim plahtama.
Ujutro kad otvori oči, ključna kost je boli, vrela kao da je u
nju uključen električni kabel njezine požude.
I taj kabel stalno je vuče natrag prema njemu.
Naviknuta je željeti Asha izdaleka, ali ova nova strast
čini joj se drukčijom. Brzo shvaća da razlog nije samo
njezin ljubavnik, iako od sjećanja na njegova usta i ruke
uvijek osjeti leptiriće u trbuhu. Sjeća se da je njezina baka
ogovarajući rođakinju poznatu po skandaloznim
ljubavnim vezama rekla da se ta žena »stalno tjera« i taj
ružan, starinski izraz možda može najbolje opisati stanje u
kojem se Ruby neobjašnjivo našla nakon sedam dana u
kojima ništa nije osjećala.
(Zaboravila je onu malu eksploziju i ženu na plesnom
podiju na Sallynu vjenčanju. Pravi trenuci nisu uvijek oni
koje pamtimo.)
Nastojeći razmišljati o nečem drugom, u ovom drugom
tjednu koji joj se nekako čini prvim u ovome gradu, piše
popis mjesta koja bi željela posjetiti. Označujući imena
mjesta u svom rokovniku, posjećuje Muzej umjetnosti
Metropolitan, vozi se trajektom do Staten Islanda, sjeda na
vlak do Brooklyna i pješice se vraća mostom, iako pada
kiša. Neprestana proljetna kiša za nju je sad dio ovog grada
jednako kao smeće i skele, trgovački lanci na svakom uglu
i kartonski pokaz za podzemnu željeznicu u njezinu
novčaniku. Upoznaje se s New Yorkom i osjeća se
bezbrižno zahvaljujući svojoj ušteđevini, koja joj dopušta
votka-martinije i francuske svijeće za njezinu malu
garsonijeru, i novu haljinu Diane von Furstenberg, koju je
prije dvije večeri odjenula na predstavu u Lincoln Centru.
Jedna od njezinih najdražih filmskih glumica stajala je
napola naga na pozornici, toliko blizu da joj je Ruby vidjela
smeđe bradavice nalik na mrlje od kave. New York!
Ovo je grad njezinih objava na društvenim mrežama,
njezinih poruka majci i telefonskih poziva starijoj sestri
Cassie, koja je u Melbourneu sa svojom obitelji.
Ali tu je i jedan drugi New York. New York zurenja u
strop u bolnu iščekivanju, New York čekanja na
ranojutarnji zvuk primljene poruke koju joj je Ash poslao i
mahnita napipavanja mobitela. Spava naga, spremna, a on
dosad nijednom nije zakazao u iskazima svoje naklonosti.
I sad je jednako prisutan u ovom gradu kao i u onom koji
je ostavila iza sebe. Kao da ga je njezina šutnja prvog tjedna
ponukala da se više potrudi doprijeti do nje i njihova
prepiska čini se jednako neodložnom kao i onda kad su tek
otkrili jedno drugo, što se sad čini nečim što se dogodilo u
nekom drugom životu.
Ruby, ne mogu spavati. Izbezumljen sam zbog tebe. Cijeli
dan razmišljam o tebi. Pokaži mi svoju...
»Ne«, sinoć je rekla sestri. »Nismo se čuli otkad sam
došla ovamo.«
Mrzi tu laž, zna koliko bi njezina sestra bila razočarana
da zna da je ona još uvijek u kontaktu s Ashom. Ali, kako
si ponavlja svako jutro, to je samo mala laž. Jedna mala laž
i osamsto tisuća četvornih kilometara svega drugog. Sutra,
Coney Island. Predstava u Američkom baletnom kazalištu.
Kabaret u Villageu. Još jedan bar na krovu neke zgrade i
još jedan preskupi koktel. Pokušava biti bolja. Ali nikad
nije obećala da će biti savršena.
Savršenstvo je nešto o čemu Ruby Jones često razmišlja.
Pretpostavlja da je Ashova zaručnica savršena. Ruby
neće biti jedna od onih žena koje obezvređuju buduću
suprugu. Neće biti klišej, barem nimalo veći od onog koji
je već postala. Što znači da često previše naginje na drugu
stranu i idealizira ženu koju nikad nije upoznala, s kojom
nikad nije razgovarala. Zamišlja besprijekorne zube i
uredne nokte. Prozirno sjajilo na usnama i svijetli tekući
puder na licu. Kapri hlače i praktičan sat. Prstenjak težak
od dijamanta na zaručničkom prstenu i dugu, sjajnu kosu.
Lako dobivenu diplomu i godinu dana volontiranja preko
oceana. Knjige koje uvijek čita jednu po jednu i jelo koje
donosi na sve zabave. Naravno, na molbu domaćina, jer
svi vole Emmin... Tu Rubyn popis zamišljenih vjerodajnica
zaručnice muškarca kojeg voli zapne. Jedno je stvoriti
njezinu inačicu u svojoj glavi, zamisliti obris osobe na
temelju šturih činjenica iz društvenih medija i razgovora
koje je čula. Ali nešto je posve drugo, i usto bolno,
umetnuti tu tvorevinu u jedan cijeli svijet, stvarni svijet koji
ta žena dijeli s Ashom, svijet ispunjen prijateljima,
večerama, vikendima i planovima. Kad pomisli na to,
zabole je kosti od spoznaje da je ona samo črčkarija na
stranici, a Ashova zaručnica niz punih rečenica i
interpunkcijskih znakova; da ona sačinjava cijele odlomke
njegova života.
Ruby bi bila glupa da razmišlja o svemu što propušta.
Bolje je da se usredotoči na ono što donosi Ashu. Na
ono što budi u njemu.
»Ovakav nisam ni s kim drugim«, jednom joj je rekao i
Ruby vjeruje da je barem to istina.
(Jesmo li s nekim drugim ikad ista osoba? I ako nismo,
što se događa kad jedno naše ja ode i kamo odlazi ta naša
inačica? O tome često razmišljam otkad sam ostala bez
majke.)
Možda je grozničava zbog vremena, misli Ruby. Zbog
neprestane kiše koja budi sjećanja na poslijepodneva
provedena u krevetu i podsjeća je na isprepletene udove,
spore poljupce i drijemanje u nečijem naručju. Istraživanje
grada proteklih nekoliko dana očito je pojačalo njezinu
čežnju, potaknulo njezinu želju za povezanošću. Činjenica
da većina njezinih sjećanja na duga poslijepodneva
provedena u krevetu nije stvarna nego zamišljena ne
pomaže; otkad je upoznala Asha, nije imala drugog
muškarca, a on joj je rijetko bio na raspolaganju duže od
sat vremena ili u najboljem slučaju dva. Od te istine srce joj
zabruji kao žica gitare kad je trzneš. Najednom pomisli da
joj je zapravo potreban dodir. Već danima, dapače
tjednima, nema doticaja s drugim ljudima. Čovjek može
poludjeti od te lišenosti.
Prekjučer je protrčala pokraj jednog malog salona za
masažu u Aveniji Amsterdam, stiješnjenog između tvrtke
za popravak računala i lokala za unovčavanje čekova. Na
rukom napisanu oglasu obješenu u izlogu pisalo je:
DUBINSKA MASAŽA, 1 SAT / $ 55, POSEBNA PONUDA
OD UTORKA DO ČETVRTKA. Sad pomisli da bi je
vrijedilo probati i prije nego što se stigne predomisliti, već
je ponovno vani na kiši i ide prema istoku. Polako počinjem
shvaćati ovaj grad, misli dok prolazi jednom ulicom za
drugom do svog odredišta. Zvonce na vratima najavi
njezin dolazak sitnu muškarcu odjevenom u nešto što
izgleda kao svilena pidžama, koji joj kimne u pozdrav. Čini
se da mu je ona jedina mušterija i uskoro je vodi u stražnju
prostoriju, dovoljno veliku samo za krevet i pletenu košaru
za njezinu odjeću.
»Skinite se u donje rublje«, kaže taj muškarac pa se
okrene od nje da se ona može razodjenuti. Kad pucne
zglobovima prstiju i stavi ruke na nju, svijet iza njezinih
zatvorenih očiju zabljesne u prasku narančaste. Dok joj taj
varljivo snažan muškarac pritišće kosti i gnječi mišiće,
osjećaj nije baš ugodan, ali zadovoljava nešto u Ruby, vraća
je njoj. Ona ima tijelo, živce, tetive i hrskavicu, i nalazi se u
New York Cityju, pije previše votke i sama se dovodi do
jačih orgazama od onih do kojih je čak i najbolji ljubavnik
može dovesti, previše plaća za haljine i ponekad ne ustane
iz kreveta do podneva. Njezin konjski rep nije savršeno
gladak i njezini zubi nisu savršeno ravni, i dok taj sitni
muškarac gura lakat u udubinu uz njezinu lijevu lopaticu,
Ruby misli da je »savršenom« možda dala previše
važnosti. Na kraju krajeva, biti rad u nastanku ima svojih
draži.
Nakon masaže osjeća se lagano, prostrano, kao da je
muškarac u onoj skučenoj prostoriji nekako razvezao sve
njezine čvorove, porinuo je u more. Zar je samo to
potrebno, pita se i malo joj je neugodno zbog njezine
nezahtjevnosti. Zar je dovoljno da joj netko sat vremena
posveti pažnju, stavi je u središte stvari. Ako je tako, mogla
bi se svaki dan vraćati tom muškarcu. Da vidi koliko još
toga može razvezati.
Sa smiješkom se zamišlja posve nesputanom, kad osjeti
da joj je u džepu jakne zatreperio mobitel. Netko se
probudio na drugoj strani svijeta, pomisli. Vjerojatno
Cassie, koju djeca obično dignu iz kreveta nemilosrdno
rano. Izvadi mobitel iz džepa, zaštiti zaslon dlanom i mora
tri puta pročitati poruku prije nego što je posve shvati. Čak
i tad, iako je napisana punim rečenicama, njezino značenje
još uvijek joj izmiče.
U srpnju dolazim u New York na poslovnu konferenciju. Možeš li
to vjerovati? Mala, počni tražiti najbolje krovove.

Ash. Dolazi za njom u New York. Dva mjeseca prije

vjenčanja. Dva mjeseca prije nego što se oženi svojom
savršenom djevojkom.
Lanac u Rubynu želucu čvrsto se zategne. Kiša je
najednom kao šamar.
A malo joj je nedostajalo da otpluta.
 5

Za večerom negdje polovicom našeg drugog tjedna,

zamolim Noaha da mi priča o gradu. Otkad radimo
zajedno, osim obroka dijelimo i priče. Naši prvi razgovori
bili su kao razmjena posjetnica i oboje smo skupljali
osnovne informacije jedno o drugom i pokušavali sakupiti
komplet, ali sad uz kobasice i žitne pahuljice razgovaramo
o znanosti, politici, vjeri i svemu što mi padne na pamet, a
željela bih bolje znati. On kaže da sam sigurno imala slabo
obrazovanje, a kad se sjetim svih škola u koje sam išla u
raznim provincijskim gradićima i gdje me to dovelo,
moram se složiti s njim. Nisam uvrijeđena kad mi Noah
kaže istinu, što sad, kad mnogo vremena provodimo
zajedno, često čini. Ne razumijem zašto ljudi kažu da istina
boli. Prije bih rekla da laganje nanosi svu štetu.
»Većinu stvari morala sam sama naučiti«, rekla sam
mu neki dan. »Uglavnom iz televizijskih emisija i knjiga
koje sam posudila iz knjižnice. Ili gledajući što drugi rade.«
»To znači da si autodidakt«, odgovorio je, a kad mi je
objasnio značenje te riječi, rekla sam da bi za nešto tako
važno kao što je samoobrazovanje vjerojatno trebala
postojati riječ koja ljepše zvuči.
»U pravu si«, s osmijehom se složio, jer izgleda da i on
od mene voli čuti istinu.
Kad me upita što točno želim znati o New Yorku,
slegnem ramenima i kažem da bih voljela čuti sve što misli
da bih trebala znati. Stvari koje možda nisu tako očite kad
pogledam ulijevo, udesno, uvis.
 Evo nekih zanimljivih informacija koje mi otkriva uz
kinesku hranu koju smo naručili: grad ima 472 stanice
podzemne željeznice koja svakodnevno prevozi pet i pol
milijuna ljudi. I doista je važno odmaknuti se od ruba
perona, na što svuda upozoravaju, jer četiristo tona teški
vlakovi svake godine pogode oko sto pedeset Njujorčana
koji stoje na njegovu rubu.
»Koliko ih ne preživi?« pitam, a kad Noah odgovori da
oko trećina tih nesretnika bude smrtno ozlijeđena, čudim
se kako su ostali preživjeli.
Mnogo je bolnica koje im mogu pomoći, umiruje me.
Gradska i privatna vozila hitne pomoći jure na mjesta
prometnih nesreća, požara i raznoraznih nesretnih
slučajeva tisuću puta dnevno. U New York Cityju svakih
devet minuta netko umre, ali rodi se samo dvoje djece, pa
kad čuješ da prolaze kola hitne pomoći, nikad ne znaš žure
li prema životu ili prema smrti.
»Počinjem se navikavati na sirene«, kažem, a Noah
kimne.
»To je najpametnije što možeš učiniti, Baby Joan. Da ne
postanu jedino što čuješ.«
Kad mi kaže da u gradu postoji više od šest tisuća
bogomolja, zastanemo da razmislimo o svemu u što ljudi
vjeruju, o svim božanstvima kojima se mole. Hranim
Franklina svojom posljednjom roladom od jaja, kad Noah
kaže da bismo, da možemo čuti sve te molitve, odjednom
čuli osamsto različitih jezika, od jidiša i urdskog do
kreolskog francuskog, a meni nije jasno kako se Njujorčani
uopće međusobno razumiju. »To je čarolija života u sto
četrdeset pet tisuća četvornih kilometara lonca, za taljenje«,
odgovori Noah i doda da je barem polovina stanovnika tog
grada došla iz neke druge države ili drugog dijela
Amerike.
»Koliko ih je iz Wisconsina?« upitam, ali Noah kaže da
o Wisconsinu zna samo da se u njemu rodio arhitekt Frank
Lloyd Wright i da ga ne želi posjetiti.
»Ne nedostaje mi«, brzo kažem, da ne pomisli da sam
nostalgična za državom u kojoj sam se rodila i odrasla.
Nakon razgovora o vozilima hitne pomoći, ljudima i
molitvama, pitam Noaha za one dvije velike rupe u tlu.
One u centru grada, gdje su nekoć bili divovski neboderi.
Bila sam mala kad se to dogodilo, previše mlada da bih
shvatila, ali jučer sam otišla do spomenika žrtvama i dok
sam prelazila prstima preko imena svih ljudi koji su
poginuli ondje tog dana, pod jagodicama sam osjetila
brazde njihovih života i znala sam da se na tom mjestu
nešto nepovratno izgubilo. Nisam snimila nijednu
fotografiju, iako su se neki ljudi fotografirali uz te dvije
rupe, pozirali na rubu tih imena.
»Gotovo tri tisuće ljudi poginulo je tog jedanaestog
rujna«, kaže mi Noah. »A otad smo izgubili još mnogo,
mnogo više onih koji su izvlačili preživjele iz ruševina.
Izgleda da su te ruševine, prašina i pepeo bili otrovni.
Dovoljno da uzrokuju rakove koji se i danas
dijagnosticiraju.«
Drhtim. Razmišljam o prašini i pepelu, i najednom mi
se čini da u ustima osjećam okus tih mrtvaca. Noah me
netremice promatra pa se nježno nasmiješi.
 »Znaš li da prašina i plinovi koji ostanu nakon smrti
neke zvijezde mogu stvoriti maglicu. A ona je uistinu jedna
od najljepših stvari koje ćeš ikad vidjeti. Ali zvjezdane
maglice još su zanimljivije zato što označavaju područja na
kojima nastaju sjajne nove zvijezde. Nazivaju ih
rasadnicima zvijezda. Zato je zvjezdana prašina istodobno
svršetak i početak stvari. Galaktički podsjetnik da se
rođenje i smrt ne razlikuju previše.«
»Nisam znala da zvijezde mogu umrijeti«, iskreno
priznajem.
Očito sam mislila da su neke stvari jednostavno vječne.
Sad kad razmišljam o tome, čini mi se posve očitim da se
sve mijenja. Kad mi Noah pokaže na svom laptopu
fotografije zvjezdanih maglica, shvaćam da je bio u pravu;
zvjezdana prašina najljepše je što sam u životu vidjela. Ali
od pomisli na rasadnike zvijezda i zvijezde koje umiru
osjećam stezanje u prsima. Ono je podsjetnik da ništa nije
vječno, a ja očajnički želim da sve ostane točno onako kako
je u tom trenutku dok večeram s Noahom, čekam da nam
sutra dovedu dva niska, debela korgija i znam gdje ću biti,
ne samo sutra nego i prekosutra.
To nije jedini razlog. Umorna sam od lijepih stvari koje
me rastužuju. Voljela bih nešto voljeti i kad to okrenem u
ruci, na drugoj strani ne otkriti žice bez izolacije, jeftine
dijelove. Prvi put u životu voljela bih da on ne inzistira
toliko na istini.
Mislio sam da želiš znati kako stvari funkcioniraju, Baby
Joan.
 Gotovo čujem kako Noah to odgovara na moju
nenadanu sjetu i dok raščišćavamo stol i spremamo se na
spavanje, usiljeno se smješkam svemu što me uči, svemu
što saznajem o svijetu. Ne kažem mu da više nikad ne
želim vidjeti zvjezdanu maglicu ili one rupe u zemlji.
.

Trinaestoga dana, onog istog kad Ash obavijesti Ruby da

u srpnju dolazi u New York, nešto se dogodi. Odlučujem
fotografirati Empire State Building, koji mi se ne sviđa ni
približno kao Chryslerova zgrada, ali kad se smrači, na
zidovima te građevine projicirat će slike jednog slikara
kojeg ne poznajem, ali bih ga voljela upoznati, jer sigurno
je velika faca kad su mu dopustili da Empire State Building
upotrijebi kao svoju umjetničku galeriju. Sjedam u vlak
podzemne željeznice i većina vagona večeras je napola
prazna, pa mogu birati gdje ću sjesti. Dok vijugamo prema
centru grada, čitam reklame za police životnog osiguranja
i državne fakultete, i pokušavam pročitati grafite pokraj
kojih jurimo, nejasne, sprejom napisane poruke na
zidovima tunela podzemne željeznice. Tko piše te stvari
ovako duboko ispod zemlje? Kako prijeđe preko iskri na
tračnicama da na napuknutu, prljavu betonu napiše svoje
misli? Dok vlak usporava između stanica, pogledam
ulijevo i vidim netom napisanu, krvavo crvenu rečenicu iz
koje se još uvijek cijedi boja: Tvoji su dani odbrojeni.
Netremice promatram ta slova koja krvare na zidu i
ponovno osjećam ono stezanje u prsima, prije nego što vlak
zapišti i s trzajem krene dalje. To je samo glupa poruka,
koju je ostavio netko tko svoju umjetnost stvara među
štakorima i smećem, ali svejedno pomislim na umiruće
zvijezde i rupe u tlu, i najednom više nisam raspoložena za
fotografiranje jedne zgrade.
U tom vlaku kao da sam se najednom sjetila da ne
smijem zaboraviti svoju drugu ja, onu koja zna da život i
ljudi mogu nasamariti bezazlene na raznorazne načine. Na
kraju krajeva, svjesna sam da nikad ne znaš što te čeka iza
ugla. Nisam iznenađena načinom na koji se život u trenu
može promijeniti i zavrnuti ti ruku o kvaku kuhinjskih
vrata, bez obzira koliko si možda bio sretan samo nekoliko
sekundi prije.
Kad stignemo do Dvadeset osme ulice, nalazim se u
iskušenju da ostanem u vlaku. Da jednostavno nastavim
dalje. Dok ljudi izlaze na peron, nevoljko ih slijedim, kao
da sam neka riba i nemam drugog izbora osim plivati u
istom smjeru kao ostali. Mnoštvo je gusto zbijeno i trudim
se prilagoditi korak ritmu bujice ljudi koja me nosi i gura
naprijed. Stubama se penjemo u formaciji - jedan, dva, tri,
četiri, pet - i ja spuštam pogled na svoje sad prljave tenisice.
Tad skrećemo na odmorište prije sljedećeg niza stepenica.
Ondje se mnoštvo obično rasprši; ondje ima dovoljno
prostora da se raširimo. Još uvijek gledam svoja stopala,
kad me počnu gurati ljudi koji prolaze s moje lijeve strane.
Kao da jedan za drugim namjerno skreću ispred mene i
ubrzo shvatim da se svaka osoba koja se zabije u mene
zapravo odmiče od prepreke sa svoje lijeve strane. Gledam
preko njih, oko njih, i primijetim nešto na tlu.
Treba mi nekoliko sekundi da shvatim da je prepreka
koju zaobilaze i od nje se odmiču zapravo muškarac na tlu.
Leži na leđima i košulja mu je otkopčana, pa između nogu,
vrećica i kaputa na mahove vidim njegova glatka, tamna
prsa. Tad shvatim da je mlad, više dječak nego muškarac,
i guram se kroz ljude koji brzo prolaze, bočno se probijam
kroz mnoštvo, dok se ne nađem tik ispred njega. Iznad
njega. Oči su mu zatvorene, usne pritisnute jedna uz drugu
i ne znam diše li. Želim se sagnuti i staviti dlan iznad usta
tog dječaka da vidim hoću li na svojoj koži osjetiti topli
zrak, ali naizgled ne mogu natjerati ruku da se pomakne.
Ljudi nas još uvijek zaobilaze, neki se jednom ili dvaput
osvrnu preko ramena, ali nitko se ne zaustavi. Moje tijelo
kao da sluša njihova neizgovorena upozorenja. Opasnost!
Ne približavaj se! Ovdje nisi sigurna! Ali on izbliza izgleda
kao usnulo dijete; ako se moje ruke ne žele pomaknuti
prema njemu, noge mi ne dopuštaju da se udaljim.
Uskoro ondje ostajemo samo on i ja. Dječak koji leži na
leđima i ja, koja oklijevam iznad njegova tijela, ne znajući
što bih sljedeće trebala učiniti. Stopala su mu bosa, tamno
ružičasti tabani prekriveni su skorenim blatom. Sigurno se
smrzava. U trenutku kad to pomislim, sagnem se pa
skinem svoje tenisice i čarape. Čarape su bijele, tople i
nove, i dok s mukom navlačim najprije jednu pa drugu na
stopala tog mladića, razmišljam o Noahu. Da su mu
stopala dovoljno malena, dala bih mu i svoje tenisice. On
se ne miče dok ga dodirujem, ali osjećam toplinu njegove
kože. Znam kako je dodirnuti mrtvaca. Nije ovako.
Ohrabrena, kleknem uz njega pa privučem krajeve njegove
izlizane košulje i nespretno zakopčam srednji gumb. A
onda sjednem na bose pete i rasplačem se. Je li ovo sve što
mogu učiniti? Dati mu svoje čarape, prekriti mu grudi?
On je nečije dijete.
 Jednog dana u budućnosti - taj dan se približava -
pomislit ću: Zar on ne zna da sam nečije dijete? Zar ne zna da
sam bila voljena? Ali u ovom trenutku pokušavam
suspregnuti suze zbog ovog djeteta koje leži na betonu
podzemne željeznice, a ostali ga zaobilaze i prekoračuju
kao da nije ondje. Kad novi vlak stigne na 'stanicu i čujem
da se ljudi roje prema stubama, izvadim iz torbe novčanicu
od deset dolara i nježno je gurnem u džep dječakove
košulje. Tad se okrenem i kao da me netko progoni,
potrčim stubama na ulicu punu ljudi. Mrak je, ali od
rasvjete na ulici to ne biste znali. Od svjetala grada bole me
oči. Ulični blok ili dva hodam s tenisicama u rukama,
bosim tabanima skupljam prljavštinu i čađu grada u kojem
nitko ne obraća pažnju na mene, nitko me ne pita jesam li
dobro. Ljudi su zaobilazili onog dječaka, a sad zaobilaze
mene, kao da nisam doista ondje.
Želim otići kući.
Gdje bi to bilo? Imam osjećaj da sam protekla dva
tjedna živjela - u snu i sad se budim u istom hladnom,
tvrdom krevetu, s nosom pritisnutim o isti hladni, tvrdi
zid. Imam četrnaest godina i moja majka mrtva je na
kuhinjskom podu, a školska torba još uvijek mi . je u ruci
dok s njezinom krvi na jagodicama prstiju biram broj za
hitne slučajeve. Imam petnaest godina i poslali su me u
drugi gradić, da ondje živim u drugoj maloj kući s
majčinom rođakinjom. Imam sedamnaest godina i
gospodin Jackson uperio je svoj fotoaparat u moje drhtavo,
nago tijelo, i imam osamnaest godina i sama sam u
autobusu iz Milwaukeeja u New "York City, udaljavam se
dvadeset sedam sati vožnje od tog muškarca i tog života.
 Tvoji su dani odbrojeni. Kako glasi jednadžba za
ostavljanje tog života iza sebe? Koja bi mi kombinacija
vremena i kilometara omogućila sigurnu udaljenost od
ruba stvari, od opasnosti da budem ponovno uvučena u
bezdan? Noah se rukovao sa mnom, kupio mi tenisice,
priča mi priče o New Yorku, ah bih U mu nedostajala da
mu se večeras ne vratim? Bi li našao drugu lutalicu koja će
ispuniti samotne dijelove njegova života, sve kutove u koje
sam se ja uvukla u proteklih trinaest dana?
Nedostajem li gospodinu Jacksonu? Je li bio nesretan
kad je shvatio da sam otišla? On meni nedostaje. Činjenica
da mi ne bi trebao nedostajati ne čini taj osjećaj nimalo
manje stvarnim. Već danima gledam ispred sebe i skrivam
se od svog starog života, ali način na koji su večeras svi
zaobilazili onog dječaka kao da nije nimalo važan naglo me
povukao natrag. Kao da je netko snažno povukao uže
zavezano za samu srž moga bića i okrenuo me. Ja sam na
jednom kraju, a tko - što je na drugom?
Ako ponovno odem, hoću li ikom nedostajati?
 6

Ova priča zapravo počinje u jednom gradiću stotinjak

kilometara zapadno od Milwaukeeja. Prvi koraci prema
sad, prema ovdje, počinju mahanjem listom papira pred
mojim očima.
»Hajde, Alice, znaš da ga želiš nazvati. Ili ćeš«, Tammy
iskrivi lice, »morati brzo smisliti nešto drugo. U kolibi
nema mjesta, a osim toga, tata je...«
Ne mora dovršiti rečenicu. Tammyn tata liječi se od
alkoholizma. Ponovno. Samo što ovaj put kaže da je Bog
na njegovoj strani. Spominje neku novu crkvu uz zaleđeno
jezero i ponovno rođenje u Isusu, što znači da je spreman
popraviti odnos i sa svojom kćerkom, ako ona dođe živjeti
s njim. Želi da bude ondje prije blagdana svetog Patrika,
misli da će mu pomoći da ustraje, ali ne zna da njezin novi
dečko Rye živi gradić dalje od te crkve i iz svog podruma
preprodaje sve, od oksikodona do heroina.
Tammy misli da će jedan muškarac nadomjestiti
drugog.
Moja je najbolja prijateljica, ali čak i da me pozvala, ne
bih otišla s njom na to jezero. Ne čeka me ništa dobrog u
tim kolibama i crkvama, u podrumu punom momaka koji
vjerojatno nikad neće otići iz tog okruga, a još manje iz te
države, osim u zatvor. Prošlo je devet mjeseci otkad smo
Tammy i ja završile srednju školu, nova je godina počela i
sigurnija sam no ikad da mali gradovi nisu za mene. Nisam
začeta u jednom od njih i sigurno ne želim umrijeti u
jednom od njih. Dakle, treba mi posao. Dobro ili barem
dovoljno dobro plaćen da se udaljenost između
zaglavljenosti i odlaska smanji, da se suzi na krajnju točku
koju mogu vidjeti.
Da sam već imala osamnaest godina, mogla sam
raščišćavati stolove u Jimmyjevu baru; Tammyn rođak
uvijek je bio ljubazan prema meni, a napojnice bi bile
dovoljne da kupim kartu za odlazak. Ali rođendan mi je
tek za četiri tjedna, što znači da moja skrbnica Gloria D. još
uvijek ima punomoć na moj bankovni račun i time na moju
slobodu. Običan posao neće biti dovoljan.
»Obećala sam tvojoj mami da ću paziti na tebe dok ne
napuniš osamnaest godina«, često je ponavljala. Ali mislim
da je veći problem bio činjenica da će čekovi od države
prestati stizati kad postanem punoljetna i više ne budem
štićenica države.
Zurim u komad papira u Tammynoj ruci, u
mogućnosti koje nudi.
»Ne znam, Tam...«
Još je jedno hladno, sivo jutro i nas dvije ležimo u
njezinu kvrgavom krevetu za dvije osobe. Ležeći tako blizu
svoje najbolje prijateljice, na njezinoj koži osjećam miris
Marlboro Light cigareta koje je sinoć popušila, pomiješan s
puderastim mirisom prastarog Chanela 5, koji mi je toliko
poznat da želim sakriti lice u njezin vrat. Znajući da sutra
više neće biti ovdje, najradije bih se rasplakala. Ali plakanje
mi neće pomoći; sažalijevanje te nikamo ne vodi.
Nikamo. A već sam usred ničega.
I gore od tog - zarobljena sam u njemu. U ovom gradu
u kojem te nebo pritišće. Zrak je zagušljiv i blizu tvog nosa,
kao da je zagađenje iz drugih, ljepših gradova
preusmjereno ovamo, ravno iznad naših glava. Nisam
sigurna što je moja majka mislila kad se vratila u svoju
rodnu državu. Zašto nije mogla jednostavno ostati u New
York Cityju.
Pričaj mi o gradu u kojem sam začeta.
Stalno sam je tražila da mi priča o tome. Nikad mi nisu
dojadile njezine priče o New Yorku, voljela sam čuti da je
Manhattan otok - »Alice, nisu svi otoci tropski« - i znati da
postoji mjesto gdje u svako doba dana i noći voze vlakovi,
gdje se restorani nikad ne zatvaraju, a ljudi iz filmova
prolaze pokraj tebe na ulici. Mislila sam da sve to zvuči
jako romantično, iako tad nisam posve shvaćala što znači
romantično; jednostavno mi se sviđao zvuk te riječi, njezin
prasak u mojim ustima.
Koliko znam, neki muškarac doveo nas je natrag na
Srednji zapad. Neki tip i neko obećanje. On je završio
slomljen, obećanje neispunjeno. Majka je ostala ondje jer je
tamo bilo tisuću puta jeftinije nego igdje drugdje i čekali su
je drugi muškarci s drugim obećanjima, ali u tim prvim
godinama uglavnom smo bile same i stvarale svoj dom
gdje bismo se zatekle. Da budem iskrena, svaki put kad
bismo se spakirale i otišle, uglavnom bih osjetila olakšanje.
Znajući da je još jedan muškarac otišao i da ćemo ponovno
biti samo nas dvije. Uvijek je bilo bolje kad smo bile samo
nas dvije.
»Zašto me je ostavila ovdje"'«
»Molim?«
Tammy se nalaktila i gleda me.
 »Sto?«
»Nešto si promrmljala, Alice. Što si rekla?«
Nisam željela glasno postaviti to važno pitanje na koje
nema odgovora. Time bih prekršila sva pravila. Postoje
stvari o kojima govoriš samo kad si popio dovoljno jeftine
žestice da se možeš praviti da ne znaš što govoriš. Kad si
popio toliko alkohola da više ne možeš sakriti činjenicu da
si raskoljen od tuge, da je ona još uvijek svježa. Kao da se
to dogodilo jučer, a ne prije nekoliko godina, kad si bila
četrnaestogodišnjakinja. U tim trenucima, dok ti najbolja
prijateljica pridržava kosu, a ti povraćaš marihuanu i
sinoćnju cugu iz limenki, sve nagrne iz tebe. Riječi gorke
kao žuč koja ti pali grlo. I kažeš da si i ti željela umrijeti na
onom kuhinjskom podu, da si željela ući ravno u vatru kad
su zatvorili tamne, teške zavjese oko njezina lijesa.
Imala sam četrnaest godina kad si je moja majka
ispalila metak u glavu. Pritisnula je okidač pola sata prije
nego što sam došla iz škole. Pobrinula se da bude mrtva
kad dođem. Kako ikad nađeš prave riječi za to?
Ako ti se bol omakne kad si pijan, sutradan ujutro
nikad je ne spomeneš, o njoj nikad ne govoriš u trijeznom
stanju. Jednako tako nikad ne pitaš Tammy na što je mislila
kad je rekla da, dok je odrastala, ispod kreveta nije imala
čudovišta nego ujake i znaš da je treba odvući kad na
tulumima petkom navečer, na koje dođete nepozvane,
pijano pokuša otići s dvojicom studenata sportaša. Noću
brinete jedna o drugoj. A ujutro ne spominjete tu brigu.
Takva ste pravila postavile i tako obje opstajete.
»U redu, čudakinjo. Nema veze.«
 Tammy slegne ramenima na moju dugu šutnju pa
ponovno mahne onim komadom papira pred mojim licem.
»Alice, nazovi ga. Nazovi gospodina Jacksona. Više
nisi njegova učenica. On ti više nije profesor, a osim toga«,
ispruži ruku pa blistavih očiju odmakne jogunasti pramen
kose koji je pao na moje oči, »frajer je seksi. Jako seksi! I
budimo iskrene, ovdje nigdje drugdje nećeš tako lako
zaraditi lovu. Kvragu, i ja bih to učinila, da sam upola tako
lijepa kao ti. Ali mene nitko ne mora vidjeti razgolićenu.«
Tammy stavi taj list papira na moj dlan, savije moje
prste oko njega. ~
»Nazovi ga. Učini to. Što možeš izgubiti?«
Ne čeka moj odgovor.
»Ako mene pitaš, Alice Lee, odgovor na to pitanje
glasio bi jebeno ništa.«
.

»Alice, je li ti udobno?«
»Da.«
Lažem. Noge me već bole, a jedan mišić u mojoj lijevoj
ruci neprestano se trza. Kad je tek namjestio moje ruke, kad
mi je rekao da ostanem u tom položaju, pitala sam se koliko
bi teško moglo biti ostati tako nepomična. Ispružena na
malom kauču u položaju u koji me postavio, osjećala sam
se ugodno u traper hlačicama i bijeloj majici bez rukava, i
stvarno sam mislila da će to biti najlakše zarađeni novac u
mom životu. Dvjesto dolara da nepomično ležim i
dopustim jednom muškarcu da me crta. Već nakon jedne
minute cijelo tijelo počelo me boljeti.
 »Ovo je samo proba, Alice«, rekao je kad mi je podigao
ruke iznad glave. »Da dobijem osjećaj kako ću te najbolje
uhvatiti. Svako je tijelo različito i moram upoznati tvoje.
Shvaćaš?«
Kad se nagnuo prema meni, osjetila sam miris
marihuane i viskija, i vidjela sam crne mrlje na jagodicama
njegovih prstiju. Zurila sam u njegove kratke, prljave
nokte, dok je savijao moje koljeno i nježno mi razdvajao
noge. Od blizine tih prstiju želudac mi se stisnuo i nervoza
je zaprijetila otkriti se u glupom, djevojačkom hihotu.
Nisam željela učiniti ništa pogrešno. Razlog nije bila samo
hrpa novčanica od dvadeset dolara koju je stavio na stol
pokraj mene. Željela sam mu ugoditi.
Gospodinu Jacksonu.
Svi smo željeli ugoditi gospodinu Jacksonu.
Jednom je u trećem razredu prišao mojoj klupi i čak i
tad sam osjetila tu opojnu kombinaciju marihuane i viskija.
Susprezala sam dah dok je gledao balerinu koju sam
nacrtala uz baletnu šipku, napetost njezinih mišića koju
sam pokušala prenijeti na papir, pa bez riječi kliznuo
prstima između nogu moje plesačice od ugljena. Samo
načas, pokretom toliko brzim da ga nitko drugi u učionici
nije primijetio. Ali ja sam ga osjetila. Osjetila sam ga kao da
je tim prstima kliznuo između mojih bedara. Dok se
udaljavao, nisam znala jesu li leptirići koji su lepršali u
mom trbuhu znak užitka ili želje da pobjegnem iz učionice.
'
U posljednjem polugodištu četvrtog razreda govorio
nam je o crtanju ljudske figure i rekao da ljude ne možeš
doista naslikati ako ne razumiješ što se događa njihovim
tijelima, koži, kostima i oblinama. Rekao je da su najbolji
portretisti uvijek počinjali aktovima. Želio je dovesti nam
živi model da ga crtamo, ali mu školsko vijeće to nije
dopustilo, pa ćemo mu morati vjerovati na riječ, ili se sami
uvjeriti kad maturiramo.
»Možda čak to probati s druge strane«, zadirkivao nas
je, gledajući ravno u mene.
»Jamie, ne gospodin Jackson«, ispravio me danas
poslijepodne dok mi je pomagao skinuti kaput. »Više ti
nisam profesor.«
A ja sam automatski odgovorila: »Oprostite, gospodine
Jackson.« On se na to nasmijao i lagano mi dodirnuo obraz.
Rekao je da mu je drago da sam nazvala.
»U ovom gradu nije lako...« mahnuo je rukom kao da
nema potrebe da završi rečenicu.
Shvatio je. Nije mi morao reći da ovdje nikad nije lako.
Oglas koji mi je Tammy gurnula u ruku glasio je:
TRAŽE SE ŽIVI MODELI. $ 200 U GOTOVINI. MOGUĆ
POSAO. Ruke su mi se tresle kad sam ga nazvala.
»Da, imam osamnaest godina. Da, već sam to radila.
Da, još uvijek crtam i da, i meni će biti drago vas vidjeti«,
rekla sam u tom pozivu.
Sve laži, osim posljednje rečenice, ili je možda i ona bila
laž. Razmišljala sam o dvjesto dolara gotovine i udaljenosti
koju bi mi taj iznos mogao kupiti.
Sad sam prvi put u životu sama s gospodinom
Jacksonom i gledam kako skreće pogled s mene na svoj
blok i natrag, s jezikom među zubima dok crta. Ne izgleda
kao drugi muškarci u ovom gradu. Vitak je i preplanuo, i
ima kratku bradicu umjesto bradurine koju ovih dana
naizgled svi muškarci puštaju. Bos je i u trapericama
iskrzanim oko gležnjeva i napetim na bedrima. Na nastavu
je dolazio u platnenim hlačama. U trapericama izgleda kao
zavojnica i shvaćam da i ja njega crtam, da proučavam
krivulje i linije njegova tijela.
Kožu i kosti i krivulje.
»Maloprije si izgledala jako ozbiljno«, kaže iskoračivši
iza svog štafelaja. »Baš kad pomislim da te imam, izraz
tvog lica promijeni se.«
»Oh. Oprostite. Valjda se... koncentriram. I malo me
boli ruka.«
Puštam da mi ruka padne i uspravim se na kauču.
»Teže je nego što sam mislila.«
Omaška. Brzo sam otkrila svoju drugu laž i on je
odmah shvatio. Dobio je potvrdu onog što je zacijelo
pretpostavljao. Ovo nikad prije nisam radila. -
»Želiš li nešto što će ti pomoći da se opustiš? Prošla su«,
pogleda na sat, »dva sata.«
Kimnem, a gospodin Jackson - Jamie - smota čvrsti
džoint pa sjedne pokraj mene. Preko kauča je prebačena
bijela plahta. Naša bedra dodiruju se, ali on se ne odmiče.
Pruži mi džoint, a ja povučem duboki dim i osjetim da
me peče u grlu i nosu. Bolje je kvalitete nego što sam
naviknuta i od drugog dima kašljem dok se ne savijem u
struku.
»Gospode, Alice. Stvarno si amaterka.«
 Gospodin Jackson to kaže srdačno i tiho se smije dok
me lagano udara dlanom po leđima. S glavom između
nogu i njegovom rukom na leđima bojim se uspraviti.
Prostorija je premalena, vrti se oko mene, previše mi se
približava. Možda zbog njegovih prstiju ili dima ili onog
što radim. Sa svojim profesorom likovnog, koji me gledao
na nastavi, a sad poseže rukom oko mog trbuha i gura me
da se uspravim.
»Smijem li ti ovo skinuti.«
Možda je to pitanje. Jednog drugog dana pomislit ću da
zapravo nije bilo pitanje. Pitat ću se jesam li mogla odbiti
marihuanu i njegove zamrljane prste na svojoj koži dok je
spuštao naramenice moje potkošulje. Pitat ću se zašto
nisam iskušala riječ ne i vidjela gdje će me protivljenje
dovesti. Ali sad samo zatvorim oči i kimnem. Pa ne vidim
izraz na njegovu licu dok skida moju majicu i hlačice.
Nesvjesna sam sjaja u njegovim očima kad posegne za
fotoaparatom odloženim pokraj hrpe novčanica od
dvadeset dolara i uperi ga u moje tijelo.
Je li važno što nikad nisam doista pristala? Znala sam
što se traži od mene. Traže se živi modeli. $ 200 u gotovini -
gospodin Jackson jasno je rekao što želi. Pretpostavljam da
nisam imala pravo biti iznenađena fotoaparatom ili onime
do čega će na kraju dovesti. Barem njemu, sve se to sigurno
činilo prirodnim tijekom stvari.
Možda bi čak rekao da sam sama to tražila.
.
Ruby u Melbourneu pokazuje sestri internetsku stranicu
garsonijere za dugotrajni najam, koju je rezervirala u
Upper West Sideu.
»Mala je«, kaže pa otpije gutljaj vina koje joj je Cassie
natočila, » ali ima sve što mi treba.« Zatim proučavaju
karte četvrti. »Ovdje ću trčati«, Ruby prijeđe prstom oko
plave boje umjetnog jezera Jacqueline Kennedy Onassis u
Central Parku, »i možda ovdje«, prst joj otputuje do
zapadnog ruba karte, gdje debela zelena linija vijuga uz
rijeku Hudson. »U parku Riverside. Pročitala sam da je
tamo manja gužva. Manje je... turistički.«
»Je li siguran?« upita Cassie, a Ruby zakoluta očima.
»New York je ovih dana jedan od najsigurnijih gradova
na svijetu.«
»Da, ah ti u njega ideš sama«, podsjeti je Cassie. »Kad
putuješ sama, moraš biti opreznija.«
»Uvijek sam sama«, odgovori Ruby i sad je red na
Cassie da zakoluta očima.
»Da, dobro. Znamo zašto je tako, zar ne? Zato se nadam
da u New Yorku nećeš samo trčati. Hi«, Cassie nagne svoju
čašu prema Ruby i zaškilji, »nadam se da ćeš trčati
dovoljno dugo da napokon pobjegneš od onog muškarca i
moći koju ima nad tobom.«
.

Uselila sam se k njemu. Tako se valjda može nazvati

činjenica da jednostavno nisam otišla kući tog prvog
poslijepodneva. Te prve noći. Ništa nismo učinili. Ne
doista. I još uvijek ne činimo. Iako je prošlo tjedan dana
otkad mi je skinuo majicu. Otkad mi je prstima pritisnuo
kožu spuštajući hlačice s mojih bokova. U našem prvom
telefonskom razgovoru, kad mi je rekao u koliko sati da
dođem u njegovu kuću, dodao je: »Dođi bez donjeg rublja.
I odjeni nešto lagano. Bez nabora, ne želim nabore, Alice.«
Poslušala sam upute gospodina Jacksona i odjenula se kao
da temperatura nije bila tri nego trideset tri stupnja, drhteći
ispod debelog zimskog kaputa. Tog prvog poslijepodneva
nije imao mnogo odjevnih predmeta koje će skinuti, nije se
morao naročito truditi da ostanem posve naga na njegovu
malom, plahtom prekrivenom kauču.
Tjedan dana poslije moj želudac još uvijek se steže od
tog sjećanja. Dotad nikad nisam bila naga pred
muškarcem. Nikad me nitko nije izbliza promatrao. Oh,
upoznala sam seks, ako se seksom može nazvati nespretno
pipkanje i zabijanje ispod plahti na tulumima, ali ništa
ovakvo. Nitko me nije vidio do trenutka kad se gospodin
Jackson spustio na pod i pogledao me. Pa podigao ruku,
raširio moje noge i rekao »ovako«. Klečao je, a njegovi prsti
klizili su unutarnjom stranom mojih bedara i dodatno ih
razdvajali.
»Alice, ovakvu te želim fotografirati.«
Prostorija se nakosila. I na nastavi me često gledao. I u
dubini želuca imala sam onaj isti osjećaj da tonem i plutam,
i željela sam da me nastavi dodirivati, željela sam pokriti
se, željela sam ustati i pobjeći. Ali ostala sam posve
nepomična i dublje potisnula drhtanje u svojoj nutrini. Na
kraju krajeva, kad sam ga nazvala, rekao je da se ovo od
mene očekuje.
»Morat ćeš biti posve nepomična.«
 »Da, naravno«, rekla sam. »Već sam to radila.«
Sad zna da to nije istina, iako mu još nisam rekla koliko
stvarno imam godina. To prešućivanje nije prava laž, nije
kao laži koje sam rekla Gloriji, kojoj sam, došavši po nešto
odjeće, lagala da idem na jezero s Tammy. Prije je propust,
nešto što je bolje izostaviti jer ničem ne služi. Dovoljno je
loše što zna da sam lagala o svom iskustvu modela, što je
vidio da sam se trzala na svaki škljocaj fotoaparata.
Još uvijek se lecam, iako se navikavam na našu novu
rutinu. Sinoć sam, ležeći posve budna na ovom kauču,
pomislila kako najčudnije stvari brzo mogu postati
normalne, obične. Dok je fotografirao moje nago tijelo
onog prvog poslijepodneva, poslala sam se negdje
drugdje, negdje iznad objektiva njegova fotoaparata,
možda čak i iz te prostorije. Drhtala sam dok je snimao
fotografiju za fotografijom, sigurna da mi se previše
približava, da previše vidi. Ali nijednom mu nisam rekla
da prestane, nikad nisam tražila od njega da se vrati za
štafelaj i kad je snimio što je htio, gospodin Jackson omotao
me mekanom dekom i cijelu smo noć razgovarali o
umjetnosti i Bogu - »vjerujem da su Bog i umjetnost isto«,
rekao je - i jeli tortilja čips s umakom koji je sâm pripremio,
a on me nijednom nije dodirnuo, ne na način koji vodi do
drugih stvari. Spavala sam na kauču zamotana u tu deku,
a sutradan ujutro kad sam se tuširala, fotografirao me kroz
odškrinuta vrata tuš kabine i ponovno na kauču - »svjetlo
je sad predivno, Alice« - i tad se nisam poslala negdje
drugdje. Netremice sam gledala u objektiv, to jedno oko
koje se otvaralo i zatvaralo upereno u moje tijelo. Osjećala
sam se moćno uzvraćajući mu pogled. Poslije mi je
gospodin Jackson pokazao neke od tih fotografija i blijeda
naga koža, nježni trokut dlačica između mojih nogu ništa
mi nisu značili. Nisam mogla odvojiti pogled od svojih
usplamtjelih očiju i prezirno izvijene usne.
Rekao je da sam bila moćna i ponovno mi namjestio
kauč za spavanje.
A sad već tjedan dana tako živimo. Razgovaramo po
cijeloj kući, a kad on ode na pošao, sretna sam ovdje sama
i pregledavam njegovu biblioteku knjiga koje su napisali
muškarci čija imena samo ponekad prepoznam. Nietzsche,
Sartre, Jung. I neki Kierkegaard, koji kaže: Zapravo počinje
ni od čega i zato uvijek može početi. Sviđa mi se kako zvuči ta
rečenica i gotovo je razumijem.
Kad se gospodin Jackson vrati kući s namirnicama i
pivom, pripremimo večeru, malo popijemo i zatim me on
fotografira na novi i drukčiji način.
»Ovo nije pornografija«, kaže jedne od tih večeri.
Rekao mi je da stavim ruku između nogu - »opušteno,
ovako« - i možda je primijetio moje oklijevanje, moju
zbunjenost jer ne znam kamo bi to moglo odvesti.
»Alice, pornografija ima svoju svrhu, svoju vrijednost.
Nemoj vjerovati konzervativnim idiotima u ovom gradu.
Osim toga, mi ne snimamo pornografiju. Svrha ovih
fotografija je pokazati svijetu, kako se osjećaš u svom
snažnom, lijepom tijelu. Sve nevjerojatne stvari koje po
tvojoj želji može učiniti.«
Poslije mi pokazuje neke snimke na svom laptopu,
pornografiju s vrijednošću. Žene i muškarce koji stenju i
dašću isprepletenih tijela i većinom izgledaju kao da ih
nešto boli.
»Agonija i užitak mogu izgledati jednako«, kaže mi
kad počnem prosvjedovati i istina je da ne vidim razliku,
da ne znam bojim li se ili se nekako opuštam dok gledam
te prizore. Znam da tražim još i znam da sam vlažna,
natopljena onim što vidim na zaslonu. Zbunjena sam tim
užitkom, jer istodobno me užasava i uzbuđuje.
Svjesna sam da se to što mi gospodin Jackson pokazuje
ne može izbrisati iz pamćenja. Ali dok me još jednu noć
ostavlja samu, nikako ne mogu dokučiti što očekuje da
mislim o tom novom, uzbudljivom svijetu.
.

Poslije sam shvatila što je radio, zašto me prisilio da čekam.

Morao je znati da može imati povjerenja u mene. Morao je
znati da je siguran. Kao da moja sigurnost nije bila nimalo
važna.
One večeri kad se opraštala od kolega, i Rubynom se
glavom vrtjela slična misao. Ash ju je izbjegavao i
nijednom joj nije prišao s druge strane kafića, pa je cijelu
večer provela tražeći ga, zaboravljajući da je to njezina
zabava i jedva primjećujući svako »nedostajat ćeš mi« ili
»sjećaš se kad...« koje joj je bilo upućeno. U jedanaest
navečer mučnina koja ju je preplavila nije bila posljedica
jeftina pjenušca nego čvora u njezinu želucu, pa se ispričala
i u suzama otišla kući. Kako ju je Ash mogao tako
ignorirati? Jedinu večer kad nitko ne bi propitkivao
njihovu bliskost, kad su je svi u agenciji srdačno grlili i
iskazivali joj svoju naklonost. Čak i tad on se držao daleko
od nje.
Dvadeset minuta kasnije došao je u njezin stan.
»Imam pola sata«, rekao je pogledavši na sat na svom
zapešću. Kao da trideset minuta može nadomjestiti cijelu
večer koju je potratila čekajući ga. Kad je on nakon tih pola
sata otišao, naručivši taksi s njezina telefona - »za svaki
slučaj«- zapitala se je li to cijelo vrijeme planirao i
jednostavno joj zaboravio reći. Je li uopće pomislio
dopustiti da tu jednu večer za promjenu ona bude važna,
da bude važno ono što njoj da je osjećaj sigurnosti? Ili se
sve uvijek i samo vrti oko njega?
Naravno, znala je odgovor na to pitanje. Obje smo ga
znale. Ali u tom trenutku još smo bile tjednima daleko od
shvaćanja pravih posljedica svoje veze s tako neobzirnim
muškarcima.
 7

Jedan je od posljednjih snježnih dana i gospodin Jackson

kasno se vraća kući s pahuljama snijega na ramenima i u
kosi. Stojimo uz otvorena vrata i gledamo kako snježne
pahulje vijugaju prema tlu, ulične svjetiljke pale se jedna
po jedna i od njihova svjetla izgleda kao da padaju
zvijezde. Nisam odjenula kaput i on me zagrli, privuče k
sebi. Ne znam stojimo li ondje nekoliko minuta ih nekoliko
sati. Znam samo da drhtim, a i on se trese kad se okrene
prema meni.
»Alice?«
Njegov je poljubac nježan, pitanje. Pokušavam
odgovoriti o njegova usta, ali najednom sam u komadićima
kao taj snijeg koji se kovitla padajući, kad me on povuče u
kuću i zatvori vrata, i kad spojenih usana zateturamo
prema kauču.
Tek što se ne srušimo na njega, a on se odmakne i
nasmije, i taj nenadani, neobičan zvuk odbije se od zidova
i ispriječi između nas.
»Isuse. Postao sam klišej.«
Ne znam govori li o snijegu ili o poljupcu, ili o činjenici
da mi je bio profesor, a ja sam mlada djevojka, njegova
muza. Pokušavam se sjetiti nečeg pametnog što ću reći, da
mu pokažem da preuzimam odgovornost za taj poljubac,
za ono što on znači, ali treba mi više vremena da shvatim
što osjećam. U tom trenutku znam samo da me on mora
ponovno poljubiti, prije nego što se nešto izgubi. Ali ne
znam opisati zašto.
»U redu je. Ja to želim.«
To je jedino što uspijem reći, kao svojevrsnu molbu.
Više ne želim ostati na rubu te provalije.
On se zaljulja, ozari i počne me razodijevati.
»Jebemu.«
Osjetim njegove ruke na svojim dojkama pa njegove
usne. Kratko obuhvati usnama najprije jednu pa drugu
moju bradavicu i u dubini mog trbuha izazove jedan posve
novi osjećaj. A onda klekne i klizne usnama preko mojih
bedara, prije nego što gurne jezik u mene. Stojim kao
ukopana.
»Alice.«
Siri me prstima, istražuje jezikom. Vidim da se iza
mojih očiju upalila šibica, ali još uvijek ne mrdam.
»Alice. Prokleto si lijepa.«
Njegovi pokreti sad su snažniji. Dublji. Njegovi prsti
iskre se, a ja osjećam da gorim. Ne marim. Ovo je ono što
želim.
»Alice.«
Stalno ponavlja moje ime, samo što ono sad zvuči kao
tuđe. Kao ime neke druge djevojke koju je prvi put vidio
kad je imala šesnaest godina, a on se bližio četrdesetoj.
Nakon smrti njezine majke, kad je bila tužna i sama, i prije
nego što ju je gledao kao što je sad gleda.
»Gospodine Jackson, molim vas«, kažem iznad njegove
glave, jer znam da neću uzeti onih dvjesto dolara koji još
uvijek leže na stolu. I zato što više ne želim biti tužna i
sama. Želim da mi on pomogne zaboraviti bol, da je
rastopi. I dok polako ulazi u mene neprestano ponavljajući
moje ime, ta bol izranja na površinu i širi se mojom kožom,
nebo je vani crno, a ja se kovitlam kao snijeg.
.

Kaže mi da sam kao nebo. Da mojim licem prolaze olujni

oblaci, a onda se jednako brzo razvedri i zablista. Kaže da
je to ono što pokušava uhvatiti kad me crta ili snima one
fotografije, ali njegove ruke sad stalno posežu za mnom i
uvijek postoji neki novi način na koji se možemo
dodirivati, koji se ispriječi umjetnosti. I ja postajem sve
bolja. Znam gdje trebam staviti ruke i usta. On me uči što
trebam raditi, kako trebam micati bokovima, što trebam
reći. Ponekad mu čak dopustim da me snima dok se
začakljenih očiju izvijam i stenjem kao žene na onim
snimkama koje mi je davno pokazao.
»Koliko si muškaraca imala prije mene?« upitao me
onog prvog, sljedećeg jutra.
»Hm. Trojicu.«
Od stida sam sakrila lice u njegovo rame. Dvojici tih
momaka predavao je u srednjoj školi.
»Koliko si godina imala kad si to učinila prvi put?«
»Petnaest.«
Petnaest. Moja se majka ubila samo nekoliko mjeseci
prije i jedan dječak želio mi je izraziti sućut. Bio je pažljiv i
nespretan, i bilo je gotovo za minutu. Na samom kraju
doista je rekao da mu je žao, a ja nisam bila sigurna zbog
čega mu je točno žao. Ništa nisam osjećala, ništa učinila.
Nije bilo grozno, nije bilo čak ni loše. Jednostavno je bilo
ništa, jer tad ništa nisam mogla osjećati.
Drugi i treći bili su pokušaj da osjetim nešto, bilo što.
Zelja da budem kao ostale djevojke u razredu. Kao
Tammy, koja mi je opisala kako je svršiti - »Kao vatromet!«
To sam željela, željela sam imati osjećaj da se rasprskavam,
raspadam, ali nisam se tako osjećala. S drugim i trećim
osjećala sam se teško, zaglavljeno.
»Nisu bili... nije bilo dobro.«
Ali gospodin Jackson nije slušao. Po očima vidiš kad te
netko ne sluša, a u njegovima se pojavio onaj poznati sjaj.
»Petnaest? Gospode, perverzan sam kad to kažem, ali
to me uzbuđuje. Pogledaj...«
I stavio je moju ruku na svoje spolovilo, pomicao je
gore-dolje.
»Jesi li ikad prije to radila?«
Niječno sam odmahnula glavom.
»A ovo?«
Gurnuo je moju glavu prema svom spolovilu.
»Jesi li ovo radila?«
Gledao me dok je gurao svoj ud u moja usta i izvlačio
ga iz njih pa se nasmiješio kad sam ponovno odmahnula
glavom. Nisam.
»Alice.«
Njegovo zazivanje. Moje ime kao svojevrsni poziv. Ne,
gospodine Jackson, ništa od tog nisam učinila. Ne bih znala
kako. Zapravo, jedva prepoznajem djevojku u koju sam se
pretvorila.
 Kao da je rastavio moj život i ponovo me sastavio na
posve drukčiji način.
.

Prvi put kad svršim, nemam osjećaj vatrometa. Imam

osjećaj da sam potrčala, da su se moji mišići napeli i neka
ruka na leđima najednom me gurnula naprijed. U sekundi
prestaneš biti težak, postaneš lagan i trčiš, stopalima jedva
dodirujući tlo. Sve juri pokraj tebe, a ti si u samome
središtu, letiš.
Takav je to osjećaj.
A onda zadihan i teških udova tresneš natrag na
zemlju. Sve uspori do svog uobičajenog, nepodnošljivog
tempa i gubitak one lakoće bolan je kao udarac šakom. Bio
si slobodan, trčao si. A sad si ponovno na tlu.
Nikad ne dopuštam gospodinu Jacksonu da vidi koliko
me taj gubitak rastužuje. Da me svaki put rasplače.
.

Nije uvijek samo loše. Trebali biste ih vidjeti dok plešu

zajedno. S cijelim svijetom u svojim priljubljenim
dlanovima. Kad sve male modrice nestaju. Kad plešu,
savršeno su usklađeni. Možda biste čak pomislili da je to
ljubav, kad Ruby spusti glavu na njegovo rame, a Ash
klizne dlanom na njezina križa.
Imaju svoje omiljene pjesme, kao svaki par. Riječi koje
bezglasno govore jedno drugom, melodije oko kojih vole
omotati svoja tijela.
Nije uvijek samo loše. Zato ga je, više nego zbog ičeg
drugog, morala napustiti.
 ***

»Znači, nećeš se vratiti Gloriji?«

»Ne. Ona još uvijek misli da sam s tobom na jezeru.«
Načas odmaknem mobitel od uha, slušajući kako Tammy
dramatično uvlači dim cigarete. Mogu je zamisliti na
trijemu kuće njezina oca, šćućurenu u debeloj deki u
uzaludnu pokušaju da se zaštiti od hladnoće sad kad je
njezin tata iz nekog razloga zabranio cigarete i alkohol u
svojoj kolibi.
»Mogla bi prestati pušiti«, primijetim kad mi kaže za ta
nova kućna pravila, ali ona se samo nasmije svojim
grlenim smijehom i nazove me ludom.
»Alice, koji ću kurac ovdje, ako ne smijem pušiti i
cugati?«
Složimo se da je u pravu.
Tammy zna da sam proteklih nekoliko tjedana kod
gospodina Jacksona; štoviše, rekla je da je »pobjeći iz
Dodgea«, kako je ona to nazvala, cijelo vrijeme bila njezina
ideja. Ali, da je ne poznajem, rekla bih da ju je moj
neočekivani izlet u kršenje pravila zbunio, jer
buntovništvo je uvijek bilo njezino područje. Sa sigurnošću
znam da nikad nije nimalo poštovala Gloriju, iako me
majčina rođakinja spasila skrbništva države primivši me u
svoju kuću.
»Moja ju je mama s razlogom izabrala«, morala sam joj
objasniti mnogo puta, obično nakon što bi Gloria zalupala
na vrata moje sobe i dreknula nam da zašutimo, ih nakon
što bih ponovno usred noći pokucala na Tammyna vrata,
jer još jedan muškarac nije želio da ga itko vidi kako ulazi
u Glorijin krevet i izlazi iz njega.
»Znala je da će me Gloria pustiti na miru. Nikad ne bi
funkcioniralo s nekim tko ima... roditeljske osjećaje.«
»Ali mogla je biti ljubaznija,«, uvijek bi odgovorila
Tammy. »Nisi došla k njoj zato što je tvoja mama samo
preuranjeno umrla.«
Tammy, moja zaštitnica, prva i jedina prava prijateljica
koju sam stekla nakon što sam došla Gloriji.
»Sviđa mi se tvoja jakna. I žao mi je zbog tvoje mame«,
rekla je Tam sjedajući pokraj mene u školskoj kantini tog
dana kad smo se upoznale. U te dvije kratke rečenice dala
mi je do znanja da neće dizati frku, a ja sam od prvoga
trenutka cijenila njezinu štedljivu inačicu prijateljstva.
Usto sam je dosad već poznavala dovoljno dobro da bih
znala da nije zabrinuta zbog mog laganja Gloriji. Samo je
zanima kako sam uspjela pobjeći.
(To je lako, željet ću je poslije podsjetiti. Ako nitko ne
primijeti da te nema.)
»Dosta o toj staroj gaduri«, kaže sad Tammy, kao da mi
čita misli. »Radije mi reci kako je s gospodinom J? Je li
dobar kako smo pretpostavljale?«
Tijekom tog našeg kasno poslijepodnevnog
telefonskog razgovora pijuckam pivo i prevrćem ga po
ustima dok razmišljam o tom pitanju. Najednom se jasno
sjetim burbona kojim je noć prije gospodin Jackson zalio
moje bradavice pa ga sporo polizao govoreći da u životu
nije okusio ništa ukusnije. I užitka koji je potresao moje
tijelo od vreline njegova hrapavog jezika kad me žabo
između nogu.
»Uh. Da. Dobar je«, uspijem promucati zažarena lica.
»Znala sam!«
Iako je veza loša, čujem da Tammy plješće.
»Želim čuti detalje«, kaže, a ja vidim da se na prilazu
ispred kuće zaustavlja automobil. Gospodin Jackson danas
se ranije vratio s posla.
»Oprosti, Tam. Moram ići«, brzo je prekinem, još uvijek
zajapurenih obraza. »Uskoro ćeš čuti sve prljave
pojedinosti, obećavam.«
Tammy uzdahne. Tad smo prvi put doista razgovarale
nakon nekoliko tjedana.
»Kako god, zatvorski mamce. Samo budi oprezna,
dobro...«
Ne stigne završiti tu rečenicu. Gospodin Jackson već je
ušao u kuću i poseže za mnom. Prekidam vezu ne
pozdravivši se s njom, nesvjesna da više nikad nećemo
razgovarati.
Ponekad netko isklizne iz tvog života tako lako da se
zapitaš je li uopće ikad bio u njemu.
.

Tammy me nazvala zatvorskim mamcem. Večeras, dok se

snimao kako sporo ulazi i izlazi iz mene, gospodin Jackson
je rekao da smo ravnopravni. Da je napokon sreo sebi
ravnu. Kad je svršio, kad su jabučice njegovih očiju
zatreperile u dupljama i kad .se srušio o moje toplo tijelo,
prvi put sam pomislila da se možda vara. Jer u tom
trenutku, ležeći ondje ljepljiva od njega, imala sam osjećaj
moći. Njegove potrebe mogle su biti utažene. Njega se
moglo zadovoljiti. A ja sam mogla živjeti sa zjapećom
rupom gladi u utrobi. Ja sam njega mogla usrećiti, ali moje
kosti bile su šuplje od tuge.
Tad sam čula majčin glas i sjetila se kako sam ležala u
krevetu pokraj nje kad sam imala osam ili devet godina.
Plakala je i ja sam došla u njezinu sobu, dovoljno dugo
nakon što su se ulazna vrata zalupila, da bih znala da mi
ne prijeti nikakva opasnost. Zavukla sam se pokraj nje i
ovila mršave dječje ruke oko njezina tijela, a ona je plakala
još samo jednu minutu pa šmrcnula, plahtom obrisala suze
i okrenula se prema meni. Kad me poljubila u nos na
svjetlu ranoga jutra, lice joj je bilo lijepo, smekšano tugom.
»Alice, ne brini za mene. Samo sam se načas rastužila.
Što se mene tiče, on može otići u pakao. Još jedan glupi
muškarac koji misli da me drži u šaci. Da ću mu dopustiti
da se prema meni loše ponaša zbog«, mahnula je rukom po
sobi i ja sam znala da želi reći da taj krevet, kuća i grad
pripadaju njemu, i da slijedi novo preseljenje.
Još je neko vrijeme kritizirala tog muškarca čijeg se
imena i osobina više ne sjećam, a kad je izašlo sunce, činilo
se da je izliječena od njega, oslobođena svakog traga
njihove veze. Bilo je fascinantno gledati kako se brzo može
ponovno sastaviti.
»To je zato što smo od metala«, odgovorila je kad sam
je pitala o tome. »Muškarci misle da smo krhke. Nemaju
pojma koliko smo snažne. Koliko toga možemo podnijeti.
Uvijek su sigurni da su oni nama potrebniji nego mi
njima.«
 »I najbolje je držati ih u tom uvjerenju«, rekla je jednom
drugom prilikom.
.

»Pričaj mi o svojoj majci.«

Gospodin Jackson leži bočno na mom tijelu i glavom
mi pritišće trbuh. Osjećam da je suspregnuo dah, ah ne
vidim izraz njegova lica dok čeka da mu odgovorim.
O majci me nitko ne pita. Više ne. Kad je tek umrla,
morala sam govoriti o njoj. Prisiljavali su me da govorim o
njoj, o tome kako sam je našla mrtvu na kuhinjskom podu.
Da se uvjere da sam dobro. Kao da nakon nečeg takvog
ikad možeš biti dobro. A onda me Gloria primila u svoju
kuću, sve formalnosti bile su zadovoljene i pojavila se neka
druga priča mnogo gora od moje. Uskoro moja priča,
njezina, priča, više nije bila nešto o čemu me itko želio
pitati. Pogotovo zato što sam odbijala otkriti pojedinosti
koje su ljude najviše zanimale. O majci sam prestala
govoriti kad sam shvatila da nitko ne može odgovoriti na
jedino pitanje koje je bilo važno.
Zašto je to učinila? Nakon što se toliko puta ponovno
sastavila, što ju je nagnalo da se tog dana ubije?
Šutim u zatiljak gospodina Jacksona. Moji prsti
prestaju se igrati njegovom kosom i oklijevaju na nekom
neodređenom mjestu između nas.
On se ne okrene prema meni.
»Pričaj mi o njoj. Reci mi kakva je bila. Stvarno bih volio
znati.«
»Ne, ne bi.«
 Odgurnem ga sa sebe, privučem koljena uz naga prsa.
Ovo je prvi put da se povlačim od njega i želim zid.
»Alice.«
Naviknula sam se da često izgovara moje ime. Ali sad
to čini drukčije. Nešto u načinu na koji ga je sad izgovorio
zvuči jako odraslo. I podsjeća me na muškarca kakav je
prema učenicama koje ne izgledaju kao ja. Njima je
pronicljiv, strog profesor. Profesor koji ime može pretvoriti
u zapovijed. Svjesna sam toga, i da nismo nagi u njegovu
krevetu, možda bih popustila toj sigurnijoj inačici
gospodina Jacksona. Možda bih otvorila bilježnicu crteža
koju nosim sa sobom, pokazala mu sve poderane, oštećene
stranice. Ali osjećam njegovu kožu uz svoju, osjećam
toplinu koja se širi iz njegova tijela i znam da to nisu ruke
koje mogu oviti oko sebe da me utješe. On sad neće
promijeniti svoju ulogu u mom životu.
»Ne želim govoriti o njoj. O... onom. Dozlogrdilo mi je
biti dobrotvorni slučaj.«
»Alice, ne mislim da si dobrotvorni slučaj.«
»Naravno da misliš. Nisam li zato ovdje?«
To pitanje zvuči grublje nego što sam željela, ah u toj
optužbi ima istine.
On odmakne ruku. Uspravi se i okrene glavu od mene.
Dugo gleda ispred sebe kao da riječ po riječ procjenjuje tu
primjedbu prije nego što odgovori. Kad progovori, glas mu
zvuči čudno, bezizražajno, kao da napamet govori naučeni
tekst.
»Kad sam imao jedanaest godina, gledao sam kako
moja majka umire od raka. Točnije, gledao sam kako kopni
od raka. Sporo. Tri usrane godine. Nitko me nikad nije
pitao o tome. Ja sam tebe pitao, jer netko je trebao mene
pitati. Bilo bi mi pomoglo da me netko pitao. Mislio sam
da ćeš ti shvatiti.«
Netremice promatram rame gospodina Jacksona,
njegove mišiće koji se lagano trzaju i time mi otkrivaju da
je bio posve nespreman za moju reakciju. Želim se uvući u
to što govori, želim sve znati i sve mu reći, osjećam kako
mi riječi nagrću u usta, ali drugi dijelovi mog tijela žele
uzmaknuti. Završiti taj razgovor. Srce mi lupa kao
izbezumljeno; osjećam njegovo bubnjanje u prstima i onaj
poznati metalni okus u ustima. Okus krvi moje majke.
Nitko ne zna da sam gurnula prste u usta kad su došli po
njezino mrtvo tijelo.
»Oprosti. Ne volim govoriti o tome. O njoj.«
Samo mi je to palo na pamet reći tom ramenu koje se
trza i okusu krvi na mom jeziku.
Gospodin Jackson još uvijek gleda ispred sebe. Govori
kao da se jedva poznajemo.
»U redu, Alice. Kako želiš.«
»Okej.«
Okej.
Očito nije okej, pa okrenem njegovu glavu prema sebi
i strastveno ga poljubim, umjesto da ga pitam o tom
jedanaestogodišnjem dječaku i onome što je vidio. Svjesna
sam da je moja šutnja kao dlan na njegovim ustima, ali ne
mogu mu dati to što večeras treba od mene. Postoje načini
da se izgubiš; postoje načini da tijelo nakratko zaboravi
ono što zna. Gospodin Jackson trebao je biti ta vrsta
zaborava i želim ostati pripijena uz tu njegovu inačicu
najduže što mogu.
Kad sad razmišljam o tome, on vjerojatno misli da
nikad nisam shvatila što znači izgubiti osobu koju si
najviše volio.
.

Kad se nešto tako važno glasno izgovori, sjedne i čeka da

mu obratiš pažnju, bez obzira koliko se trudiš ignorirati ga.
Negdje sam pročitala da jedan oblak može biti težak kao
sto slonova. Ta težina koja pritišće oku nije vidljiva, ali
svejedno je ondje. Tako je i sa mnom i gospodinom
Jacksonom. Jučer sam mu pozirala i kad je pomaknuo moju
ruku ili nogu nehajnije nego što sam bila naviknuta, prvi
put sam imala osjećaj da me ne vidi, da me ne gleda doista.
Mislila sam da se možda ljuti na mene i pokušala sam se
ispričati svojim tijelom, jer ponovno nisam znala kojim bih
mu riječima rekla koliko mi je žao. Sinoć je zaspao prije
nego što sam se vratila iz kupaonice, ili se barem pravio da
spava, čak i kad sam kliznula rukom niz njegova leđa i
zaustavila prste na njegovu boku.
Željela sam reći o njegova leđa: Pričaj mi. Pričaj mi o
svojoj majci. Ali moja majka lepršala je preblizu površine,
zapalila mi obraze. Zato sam maknula ruku i prvi smo put
spavali leđima okrenuti jedno drugom.
Jutros sam ušla za njim u tuš kabinu. Toliko sam
drhtala da me privukao k sebi, čvrsto zagrlio i zajedno smo
stajali pod mlazom vruće vode. Ali otišao je čim smo se
obrisali i poželio mi ugodan dan, ne rekavši kamo ide. Već
su prošli sati otkad je otišao, a ja sjedim na malom kauču i
neprestano zurim u njegove sanduke knjiga. Osjećam se
preplavljena sjećanjima, potopljena njima. Mogu samo
nepomično sjediti. Bez zvuka, bez svjetla. Sad je već
sumrak, izdržala sam neugodno blještavilo dana, moja
sjećanja svela su se na plosnate oblutke koji odskaču na
površini mojih misli. Moja ruka na vratima, žuta kuhinja,
crvena krv na podu, polovica tog lijepog lica nedostaje.
Nijedna slika ne zadržava se dugo ako ostanem
nepomična, ako ne mrdam. Još uvijek sam ondje i zurim u
zid, kad se gospodin Jackson napokon vrati kući. Odmah
upali svjetlo, a ja poskočim.
»Alice ? Jesi li dobro ?«
Pokušam kimnuti, ali rasplačem se. Lice mi gužvaju
krupne suze, koje ovako nisam pustila otkad se to
dogodilo.
»Gdje si bio?« Moje pitanje zvuči kao jauk. »Nisi mi
rekao kamo ideš. Gdje si bio i zašto si me ostavio?«
Sad ridam, cjelodnevna nepomičnost popušta pred
umorom potiskivanja osjećaja. On jedan trenutak samo
stoji i gleda kako plačem, a onda mi priđe i sjedne pokraj
mene. Zagrli me, a ja se priljubim uz njega.
»Oprosti. Oprosti. Oprosti.«
Ponavljam tu riječ dok se čvrsto privijam uz njega i
zabijam nokte u njegova ramena, pokušavam uvući mu se
pod kožu, približiti mu se. Naša razdvojenost tog dana
prestravila me.
Gospodin Jackson čvrsto me grk dok ne prestanem
jecati. Kad se iscrpljena, iscijeđena umirim u njegovu
naručju, osjetim da me ljulja. Nježno me ziba, tješi me kao
da sam dijete.
»Strahovito mi nedostaje majka.«
Smjesta poželim usisati te riječi natrag u sebe, ali
probijem se kroz bol u grlu, fizičku bol oštru kao nož i
nastavim govoriti. Ne želim da se on ljuti na mene.
»Pazile smo jedna na drugu. Uvijek smo bile samo nas
dvije. Bez nje ne znam tko sam.«
Gospodin Jackson nježno se oslobodi iz mog zagrljaja.
»Želiš li piče da ti bude lakše govoriti o tome?« upita, a
ja kimnem.
»Možda cijelu bocu.«
Čekam da se on vrati iz kuhinje s burbonom - nekako
sam znala da će donijeti burbon. Pruži mi bocu, a ja otpijem
veliki gutljaj i iskrivim lice.
»Možda ne tako«, tiho se nasmije. »Donijet ću ti čašu,
amaterko.«
Smiruje me prisnost te riječi od milja. Kad se gospodin
Jackson vrati iz kuhinje s čašom punom leda, ponovno
mogu disati.
»Bilo nam je lijepo. Imala je dobar posao i dvije godine
bile smo u istom gradu. Meni su te dvije godine bile sve na
svijetu. A on... on je bio u zatvoru zbog neke gluposti, ne
sjećam se zbog čega. Nečeg nevažnog. Nikad nisam
obraćala mnogo pažnje na ono što je radio. Ako nije
uključivalo moju majku.«
»On«, prekine me gospodin Jackson. »Tvoj otac?«
 »Ne!« žestoko odmahnem glavom. »Ne znam tko je
moj otac.
Mike. Mamin posljednji dečko.«
Sjećanje. Mike me vozi u školu i vozi prebrzo. Nemam
sigurnosni pojas i nemam se za što uhvatiti, prsti mi se
zabijaju u sjedalo, . jagodice su mi bijele, a on se smije mom
strahu dok mahnito jurimo pokraj ostalih automobila na
cesti. Kad naglo zakoči pred znakom za obvezatno
zaustavljanje, ispruži svoju debelu ruku i stavi je na moja
prsa. »Smiri se, Alice«, kaže, prstima mi dodirujući dojke.
Drugo sjećanje. On ljubi moju majku u kuhinji, ruka
mu je ispod njezine majice. Ona sa smijehom stalno
odguruje njegovu ruku, on je stalno vraća, a ja stojim na
vratima, gledam taj ples i osjećam mučninu jer znam da to
znači da će on noćas i svaku noć biti u našem stanu, dok se
ponovno ne dogodi nešto loše. Okrenu se, vide da ih
gledam i on se nasmije onim istim smijehom, smijehom
koji govori da uživa plašiti me. Te noći zaključam vrata
svoje sobe i stavim stolac o kvaku.
»Kad je riječ o muškarcima, moja je mama, blago
rečeno, imala grozan ukus. A bila je uistinu lijepa, pa je oko
nje uvijek bilo mnogo muškaraca.«
Natočim si još burbona, jer osjećam da oko mene lebde
duhovi.
»I ti si lijepa«, kaže gospodin Jackson, a ja se želim
ljutiti na njega jer je otišao, želim mu reći da me nije briga
što misli. Ali mi to tako ne radimo, zar ne? Kad nas
muškarac kazni zbog opiranja, brzo se potrudimo
udobrovoljiti ga.
 Mislim da bi me majka možda upozorila na njega.
Možda bi mi rekla da su i njoj svi ti grozni muškarci
govorili da je lijepa. Ili bi me možda gurnula ravno u
naručje mog profesora, smatrajući to svojom potvrdom.
Lijepa sam kao što je i ona bila lijepa. I jednako kao ona
imam nešto što ovaj muškarac želi uhvatiti i posjedovati.
Dok gospodin Jackson stavlja ruku na moje suzama
umrljano lice i pritišće ga, načas pomislim da je njemu
najljepše od svega moje potpuno oslanjanje na njega.
Poslije mi pokazuje fotografije svoje majke. Prije nego
što se razboljela. Sličan joj je na isti način na koji sam ja
slična svojoj majci. Oboje smo blijede kopije izvornika.
Kaže mi da je i ona 'bila umjetnica pa iz kutije za cipele u
svom ormaru oprezno izvadi nešto zamotano u crveni
svileni šal i ne veće od cigle. Predivno očuvan Leica
fotoaparat iz tridesetih godina dvadesetog stoljeća. -
Njegova majka kupila ga je u jednoj prodavaonici rabljene
robe kad je bila tinejdžerica, a kad se razboljela, dala ga je
sinu i zamolila ga da ga čuva.
»Nije posebno vrijedan«, objasni. »Možda tisuću
dolara. Ali i ja sam se u životu toliko seljakao, da je jedino
što mi je ostalo od nje. Još uvijek snima sjajne fotografije.
Tad su stvari proizvodili da traju.«
Tražim ga da mi pokaže kako se rukuje tim
fotoaparatom, zbunjena nepoznatim kotačićima i
polugama. On ubaci novu rolu crno-bijelog filma u kućište
i održi mi kratko predavanje, nijednom mi ne dopustivši
da dodirnem Leicu dok je okreće na sve strane. Sjedimo na
krevetu jedno pokraj drugog kad me pogleda kroz tražilo
i objasni da je taj model bio jedan od prvih s ugrađenim
daljinomjerom. I da daljinomjer mijenja način na koji
gledaš predmete kroz staklo.
»Na početku vidiš dvije slike, a ova poluga za
fokusiranje pomaže ti da ih približiš... vidiš?«
Drži fotoaparat previše blizu mog lica i ja odmahnem
glavu i nasmijem se kad čujem škljocaj zatvarača.
»Ludice«, kaže on pa odloži majčin fotoaparat i privuče
me u zagrljaj. »Tebe je nemoguće išta naučiti.«
.

Jesam li mislila da to može zauvijek trajati?

Jesam li mislila da postoji mjesto na koje možeš doći i
sve ostalo oko tebe jednostavno će nestati? Da ništa i nitko
drugi neće biti važan, jer točno si ondje gdje želiš biti?
Jesam li mislila da postoji takvo mjesto i takvo vrijeme,
i da će se sve zaustaviti zbog mene, jer sam sigurna na tom
mjestu, u tom vremenu?
Kako drukčije objasniti moju začuđenost kad je
završilo? Kako drukčije shvatiti moju duboku zbunjenost
kad se tlo ponovo pomaknulo pod mojim nogama i
zaljuljalo me baš kad sam počela hvatati ravnotežu? A taj
sam pomak naučila očekivati cijeli svoj život prije njega.
Iz svoje kuće izbacio me jedne nedjelje ujutro, mjesec
dana nakon što me pozvao u nju; dan prije mog
osamnaestog rođendana, kad me laganje o mojim
godinama sustiglo i oboje nas iznenadilo.
»Sutra mi je rođendan«, rekla sam gospodinu Jacksonu
u ono mjesto ispod njegove ruke u koje tako savršeno
pristajem. Liznula sam pahuljaste dlačice ispod njegova
pazuha pa dodala: »Sad sam se sjetila.«
 Dotad smo živjeli izvan vremena. Prestala sam pratiti
dane. Bio je neobičan osjećaj razmišljati o rođendanu,
dokazu života koji teče, kad smo se povukli tako daleko od
njegove svakodnevice..
»Učinit ćemo nešto posebno«, rekao je. »Oh, da mi je
ponovno imati devetnaest godina...«
Bila sam pospana, neoprezna. Zaboravila sam svoju
prvu laž. »Budalice, sutra ću tek napuniti osamnaest.
Nemoj mi još davati godinu više.«
Isprva nisam primijetila da se ukočio, odmaknuo od
mene, da je njegovo tijelo počelo uzmicati.
»Alice?«
»Da?«
»Alice!«
Čvrsto me uhvatio za ramena, zglobovi njegovih
prstiju pocrvenjeli su. Nešto se skupljalo ispod njegove
kože.
»Što je? Jao. To boli, gospodine... Jamie! Zašto me tako
gledaš?« '
»Alice«, polako je izgovorio moje ime. »Alice, koliko
imaš godina?«
»Molim?«
»Koliko imaš godina!«
To više nije bilo pitanje nego zapovijed. Kako sam
mogla misliti da imam ikakvu moć nad tim muškarcem?
»Ja... sutra ću napuniti osamnaest.«
 Gledao me jednu sekundu, a onda ustao iz kreveta i
otišao na drugu stranu sobe, prije nego što sam stigla
shvatiti što se događa.
»Isuse Kriste, Alice. Imaš jebenih sedamnaest godina?«
»Da? Zašto...«
»Fotografirao sam te! Snimio sam te!«
Te riječi zavitlao je na mene s druge strane prostorije,
izgledao je kao da će povratiti, a meni još uvijek nije bilo
posve jasno što se događa, zašto je moj rođendan izazvao
tako paničnu reakciju. Tad sam se kroz maglu u mozgu
sjetila da me Tammy nazvala zatvorskim mamcem kad
smo posljednji put razgovarale i nisam mogla vjerovati da
mi to dotad nikad nije palo na pamet. Djevojci toliko
opsjednutoj slobodom koja dolazi s osamnaestim
rođendanom nije smjelo promaknuti ono za što je zakon
dotad ne smatra slobodnom.
»Jamie, oprosti. Mislila sam da znaš. Osim toga, nije
važno. Hoću reći, pristala sam. Sama sam to odlučila. Nije
bilo... nisi me ti...«
Onaj čudan, neprepoznatljiv izraz na njegovu licu
stvrdnuo se i sad me netremice promatrao kao da me nikad
prije nije vidio.
»Isuse Kriste! Zbog tebe bih mogao završiti u zatvoru.«
»Ne! Nikad to ne bih učinila. Nikad ne bih...«
»Moraš otići!«
Unezvijereno se ushodao i vikao.
»Ne, Jamie. Ne budi smiješan. Još samo jedan dan i
nitko nam neće ništa moći. Još samo jedan dan i...«
 »Začepi, samo začepi. Gubi se, pizdo glupa!«
To su bile najružnije riječi koje mi je izgovorio, gore od
svega što sam mogla zamisliti i kad mi nije prišao da me
utješi, znala sam da ih je mislio ozbiljno. Neprestano sam
ponavljala oprosti, ali on je već izašao iz sobe i čula sam da
traži ključeve automobila u hodniku.
»Alice, ne želim te zateći ovdje kad se vratim.«
Ulazna vrata otvorila su se i s treskom zatvorila. S
kolnog prilaza čulo se turiranje prije nego što je otišao. A ja
sam ponovno bila sama i prepuštena sebi.
.

Nisam mogla disati.

Znao je da nemam kamo otići. Pozvao me k sebi bez
stvarne namjere da mi dopusti da ostanem. Bijes mi je
nadirao u grlo svaki put kad sam pomislila što mi je
ponudio, a što uskratio. Taj pravednički gnjev bio je samo
kratki predah prije nego što sam ponovno povratila svoju
tugu.
Gloriji se nisam mogla vratiti. Nekoliko dana prije
poslala mi je poruku da odlazi iz grada na tjedan dana. Kad
se vratim, morat ćemo razgovarati o tvojim planovima. Znala
sam što to znači: očekivala je od mene da nakon rođendana
odem iz njezine kuće. Ostat ću s Tammy cijelo proljeće,
odgovorila sam, misleći da stvaram prostor za sebe i
gospodina Jacksona. Javit ću ti kad se vraćam. Dobro kojim je
na to odgovorila bilo je dovoljno da znam da se neće truditi
provjeravati kako sam. S Tammy, pak, nisam razgovarala
od onda kad me nazvala zatvorskim mamcem, ne
računajući nekoliko poruka na koje smo obje malo
predugo čekale odgovoriti. Ja sam bila zaokupljena
gospodinom Jacksonom, a ona je sigurno imala pune ruke
posla pazeći da njezin otac ostane trijezan i da njezin dečko
Rye izbjegne probleme s policijom; mogla sam je zamisliti
kako pije votku iz limenke i mota neuredne džointove dok
šćućureni uz vodu puše drogu jaču od svake koju je kod
kuće mogla nabaviti. Znala sam da je sretna koliko to
očekuje biti, pa sam i ja bila sretna zbog nje.
Ja sam željela više.
A za odlazak jednom zauvijek iz ovog grada trebao mi
je novac. Nisam mogla vjerovati da sam dopustila da mi
gospodin Jackson skrene pažnju s jedine stvari koju sam
znala bez imalo dvojbe.
Donijela sam odluku koja će mi promijeniti život. Brzo
i s jasnoćom rođenom iz nužde. Iz stare limenke za film u
kojoj je gospodin Jackson skrivao gotovinu od prodaje
svojih slika uzela sam do posljednje novčanice. Zatim sam
ubacila svoju odjeću, samo onu čistu, u platnene torbe koje
sam donijela iz Glorijine kuće. Znala sam da sam u
kupaonici ostavila donje rublje i majice, i bilo mi je drago
zbog toga. Željela sam da postoji dokaz da sam bila ondje,
da postojim. On će ga se morati svjesno riješiti. Morat će
znati što radi dok bude skupljao moje stvari i bacao ih u
smeće. Pomisao na njegovu nelagodu dok to bude radio
pružila mi je mali osjećaj zadovoljstva, kao kockica leda
pritisnuta o mjesto uboda.
Već sam gotovo zatvorila vrata njegove kuće, nakon
čega u nju više ne bih mogla ući, ali tad sam zastala. Željela
sam nešto ponijeti sa sobom i stvoriti rupu u njegovu
svijetu. Kad sam je izvadila iz kutije, Leica je bila lakša
nego što sam očekivala. Kako je dotad nikad nisam držala
u rukama, činila mi se još dragocjenijom.
To je bio fotoaparat njegove majke. Znala sam što će
njegov gubitak značiti gospodinu Jacksonu i osjećaj
zadovoljstva proširio se i rasprsnuo u mojim grudima. Kad
nekog povrijediš, trebao bi snositi posljedice. Željela sam
da zna da više ne marim za njega i njegovu umjetnost.
Pokazao mi je tko je, a sad ću i ja njemu pokazati svoje
pravo ja.
Savila sam prste oko novca. Pritisnula Leicu uz grudi.
Drolja. Kradljivica. Lažljivica. Gospodin Jackson za mene
je otad mogao reći što god želi. Jer znala sam što sam. Ja
sam borac. Sutra ću napuniti osamnaest godina i odlazim
pod svojim uvjetima. Više me ništa - nitko - ne može
spriječiti.
I Ruby Jones govorila si je to isto dok je vagala svoje
kovčege u zračnoj luci u Melbourneu, skenirala putovnicu,
spremala se ući u zrakoplov za New York City.
Spremna sam za ono što slijedi, što god to bilo, mislila je.
Po tom optimizmu, unatoč svemu prije, znala sam da
razumije: ako si dovoljno puta ponoviš laž, na kraju ćeš
povjerovati u nju.
 8

Nakon one večeri s dječakom na podu podzemne

željeznice, stvari mi se čine drukčijima.
Ne mislim da će se nebo srušiti. Ili da neću znati što
učiniti ako se sruši. Morate shvatiti da sam u tom trenutku
još uvijek sigurna u sebe. Ali tek sam se počela osjećati
sigurno, tek sam počela zaboravljati. A osjećaj sigurnosti
zapravo je zaboravljanje onoga što znaš, zar ne? Odbijanje
da se sjetiš da su ružne stvari uvijek iza ugla.
Tvoji su dani odbrojeni. Krvavo crvena slova cure niz
zidove tunela. Taj grafit u podzemnoj željeznici činio mi se
upozorenjem. Podsjetnikom. Prije New Yorka, prije
Noaha, nikad nisam doista vjerovala da ću biti sigurna.
Znate li koliko djevojke kao ja moraju biti budne?
Moramo biti svjesne muškarca ispred sebe koji uspori i
nestane u nekoj veži. Muškarca tik iza nas, koji hoda
prebrzo i na koži osjećamo da poseže prema nama.
Kombija s tamnim prozorima i ulica s uskim mračnim
prolazima. Parka u sumrak ili praznih parcela, sablasnih u
svako doba dana. Prijateljičina oca čija se ruka zadrži na
nama ili skupine momaka s mirisom piva u dahu. Vrata
koja se zatvaraju i prostorije koja se vrti.
Znate li koliko moramo biti budne?
Je li se onaj klinac u podzemnoj ikad osjećao sigurnim?
Je li imao neki mali život prije nego što se nešto
promijenilo, preokrenulo,
 i on postao osoba koju će drugi zaobilaziti? Je li ga itko
grlio i volio, je li ikom nedostajao kad je otišao? Nad moje
dane sad se nadvila neka tama, neki oblak, a razlog nije
samo kiša ili činjenica da me gospodin Jackson nijednom
nije pokušao nazvati ili da naizgled nitko ne mari što sam
otišla. Ta tama ogrebotina je na ploči mog novog života.
Baby Joan skakuće poplavljenim ulicama, snima fotografije
čuvenih građevina, saznaje činjenice o sirenama hitne
pomoći, crkvama i zvijezdama. Izvodi u šetnju tuđe pse i
prije dva dana, kad se jedan od njih zaustavio pomokriti,
našla se ispred škole fotografije. Tri ulična bloka od
Noahova stana, s obavijesti na vratima da uskoro počinju
kasno proljetna predavanja. Na svom noćnom ormariću
ima letke te škole i ima Noaha. A onda ona ogrebotina,
kvar. Kao život moje majke, i moj se ponovno izgradio oko
osobe, jedne osobe kojoj bih u svakom trenutku mogla
dosaditi, koja bi mogla tražiti od mene da odem. I tad bih
ponovno bila sama. Bez doma, bez novca i bez roditelja,
osuđena na ulične uglove, kovanice milostinje ubačene u
šalicu za kavu i transparente kojima od neznanaca prosim
hranu. Mogu li, hoću li preživjeti još jedan gubitak tako
brzo nakon prethodnog?
Tri dana sjedim s tim mislima, moji strahovi usijavaju
se, dok Noah nije uvjeren da imam vrućicu.
»Već neko vrijeme nisi svoja«, kaže za večerom, kao da
se poznajemo mjesecima, a ne samo nekoliko tjedana.
»Alice, moramo li te odvesti liječniku?«
»Mi« u moramo odjekne preko stola svojim
jednostavnim obećanjem. Osjetim hladnu ruku na čelu.
Možda on nije kao drugi. Moram znati.
 »Noah.« Pogledam svog slučajnog dobrotvora koji
sjedi sučelice meni s mozaikom mojih zadužnica iza leđa.
»Zašto uzimaš podstanare?«
Franklin se došulja uz moja stopala, poliže mi goli
gležanj.
»Obično ih ne uzmem«, odgovori Noah nakon nekog
vremena. Usne su mu izvijene u mali, iskrivljen osmijeh.
»Dođu na moja vrata, a ja ih odbijem. Jednom ili dvojici čak
sam platio da odu.«
»Oh!«
Vidim se kako s torbama, fotoaparatom i nadom na
ramenima stojim pred njegovim vratima one prve večeri, a
vrata se zatvaraju pred mojim nosom. Bez plavog oka, bez
erkera i klavira, bez Franklina koji lupka šapom o moja
koljena. Kako se okrećem ¿a svojih šesto dolara gotovine
prema - čemu?
»Shvaćaš, imam jako mnogo«, nastavi Noah šireći ruke
prema meni, »i pomislio sam da bi nešto od tog moglo
trebati nekom drugom. Međutim«, ponovno spoji ruke,
sklopi ih, »nitko od ljudi koji su mi došli na vrata nije bio
ono što sam zamislio.«
»Ali meni si sve jako olakšao«, ne odustajem. »Nisi
tražio preporuku ni polog na kreditnoj kartici kao svi
ostali. Sigurno si znao da će ti doći netko kao ja.«
»Jesam«, uzdahne Noah s nedokučivim izrazom lica.
»Pretpostavljam, Baby Joan, da si ti bila to što sam
zamislio.«
Tad nastavi mnogo tišim glasom, tako da nisam
sigurna da ga dobro čujem.
 »Točnije, podsjetila si me na jednu djevojku koju sam
nekoć poznavao.«
Poslije ću shvatiti da se Noah, kad mi je otvorio vrata,
nenadano sjetio iskrena, revna lica neobično slična
njegovu. Svog jedinog davnog, nevjerojatnog,
veličanstvenog pokušaja besmrtnosti. Djevojke koja je još
kao djevojčica otišla na drugu stranu svijeta, a on je davno
izgubio njezinu adresu. Dok nije otišla, posjećivala ga je s
majkom. Došle bi bez najave, djevojčica bi lupala po
klaviru, a on bi njezinoj majci dao novac za odjeću, školu,
praznike. Tad nije imao prostora za obitelj niti ju je želio,
ali sačuvao je dio sebe za tu djevojčicu i kad su njih dvije
naglo otišle, iza te djevojčice ostala je jeka, praznina oko
onog što je moglo biti. Nijedan život nije bez tajni, bez
zatvorenih vrata. Kad sam se mlada, prljava i puna nade
pojavila na Noahovima, stvari su se ponovno mrvicu
otvorile.
Naravno, to mi ne kaže večeras. Samo nakosi kapu
prema meni, a osmijeh mu se proširi da dočeka moj s druge
strane stola.
Dišem.
»Da ne spominjem, Baby Joan, da očito nisi imala gdje
drugdje otići.«
.

Lucy Lutens želi da organiziramo rođendansku proslavu

za njezina zabrinutog šnaucera Donuta. »Ništa pretjerano,
samo torta i oni šeširići, i možda nekoliko fotografija!«
Nikad prije nije propustila njegov rođendan, ali njezina
rođakinja udaje se u Maineu, a osim toga, njezina vlastita
majka nije bila gotovo ni na jednom njezinom rođendanu,
a ona je ispala sasvim dobro, nije li?
Ja sam u kuhinji i kroz zid slušam nervozno blebetanje
te žene. Nikad se ne upoznajem s klijentima - »Ne želimo
nepotrebna pitanja«, rekao je Noah kad sam tek počela
raditi - ali imam osjećaj da bih svejedno mogla spojiti
vlasnika i psa; životinja kao da postane zrcalo osobe s
kojom živi, preuzme sve njezine osebujnosti i emocionalne
tikove. Na primjer, Franklin je oprezan. Pažljiv iz daljine
kao Noah, a onda me iznenadi gestom koja se doima kao
naklonost. Vlažnom njuškom o moj gležanj ili gurka- njem
moje noge glavom. Samo kratki dodir, prije nego što se
vrati na svoju stranu prostorije. Pas Lucy Lutens
definitivno nije dobro. Donut je nervozan s drugim psima
i ljut na mene, kao da sam ja kriva što ga je Lucy ostavila
kod nas. Nakon njezina odlaska sjedi pred vratima i tijelo
mu podrhtava od tiha cviljenja, a kad se uvjeri da se ona
neće vratiti, spusti glavu na šape i ostatak dana odbija
pogledati me.
Noah kaže da psi imaju iste osjećaje kao ljudi, ali
razmišljaju kao trogodišnjaci ili u najboljem slučaju
četverogodišnjaci. »Zamisli se kad si najranjivija«, jednom
je objasnio. »Kad osjećaš više nego što ikako možeš
shvatiti. Psu je to svakodnevna stvarnost.«
Razmišljam kakva sam bila kao četverogodišnjakinja.
Ne sjećam se da sam bila u svojoj koži i iz nje promatrala
svijet, ali ponekad se vidim u toj dobi. Mislim da se
uglavnom sjećamo izvana prema unutra, kao da je naš stari
život film u kojem smo imali glavnu ulogu. Ali ponekad se
dogodi nešto loše, nešto dovoljno strašno da imaš osjećaj
da neprestano gledaš iz tog nečeg strašnog što ti se
dogodilo i živiš u tome, a ne da gledaš filmsku verziju. Tad
je teško znati što je stvarno, a što nije. Noah je rekao da
takva sjećanja možeš pokušati istresti iz sebe, osloboditi ih
se. »Ali, ne bi li ti tad tijelo bilo puno rupa?« upitala sam, a
on se nasmijao, ali ne neljubazno, i sutradan na mom
jastuku ostavio knjigu o nečem što se zove tehnike
emocionalne slobode. Nažalost, knjiga je na naslovnici imala
fotografiju zvjezdane maglice, pa sam je spremila u ormar
s naslovnicom prema dolje i više je nikad nisam ni
pogledala.
Uglavnom, kad sam imala četiri godine, nije mi se
dogodilo ništa posebno loše. Barem koliko je meni
poznato, a sigurna sam da bih se sjećala da se takvo što
dogodilo. Ali evo bolje teme za razmišljanje: možeš li
spojiti dijete s njegovom mamom, kao što možeš spojiti psa
s njegovim vlasnikom? Kako se tad u toj djevojčici zrcalila
njezina majka? Jesam li oduvijek tražila nekog tko će me
voljeti, obraćati pažnju na mene, vidjeti me? Čudno je da ne
mogu doista poznavati tu malu Alice. Moja jasna sjećanja -
česta preseljenja, stalno nove škole, muškarci koji se uvijek
vrzmaju u blizini - doživjela je i pohranila jedna starija
Alice. Je li i mala Alice čekala pred zaključanim vratima?
Čeznula kao Donut za ženom koja se uvijek prije ili kasnije
vratila?
Ponekad bih voljela da mi Noah ne govori sve što mi
govori.
Samo ponekad.
»Nikad nisam imala rođendansku proslavu«,
priznajem kad Lucy napokon ode, a Donut se od tuge
skljoka uz vrata. »Moja se majka voljela praviti da
rođendani ne postoje.«
Ako je iznenađen, Noah to ne pokazuje. Mislim da bih
se ja začudila da mi netko kaže da nikad u životu nije imao
rođendansku proslavu. Možda bih se malo i rastužila. Ah
on samo slegne ramenima.
»Bi li je željela imati?«
»Rođendansku proooslavu?«
»Da, Alice. Rođendansku proooslavu. Bi li je željela
imati? Nešto ne doživjeti ne znači nužno da želiš to
iskustvo.«
Počela sam cijeniti način na koji Noah nešto o čemu
nikad nisam razmišljala čini samorazumljivim, očitim.
Valjda se zato nikad ne uvrijedim kad mi se ovako obraća.
Razmišljam o tom pitanju jednu minutu, doista
razmišljam.
»Da«, napokon odgovorim, dok nove vizije, nove
mogućnosti u mjehurićima izbijaju na površinu. »Voljela
bih imati rođendansku proslavu na vrhu Chryslerove
zgrade. Odjenula bih srebrnu haljinu, posluživala
Manhattane2 u finim čašama i svuda bi bilo balona
napunjenih šljokicama. Ljudi bi ih bušili iznad moje glave
dok bih prolazila pokraj njih i cijelu bih večer blistala.«
»Isplanirala si svaki detalj«, kaže on s onim svojim
malim osmijehom pa se vrati tom danu i psima, puštajući
da moja maštarija o rođendanskoj proslavi svjetluca i

2 Koktel od viskija, slatkog vermuta i bitera, ukrašen višnjom (nap. prev.)

izblijedi. Ali ne prije nego što predodžbu o njoj sačuvam
kao sjećanje na nešto što se stvarno dogodilo.
Činjenica da se othrvao porivu da mi kaže da je
unutrašnjost vrha Chryslerove zgrade samo gomila betona
i električnih žica, ružan niz uskih prostora koji nisu nimalo
slični blistavoj fasadi, pokazatelj je Noahove sve jače
naklonosti prema meni. Nije spomenuo ni to da ja u New
York Cityju službeno nemam nijednog prijatelja. Nikog
koga bih pozvala na svoju rođendansku proslavu. Pa bi svi
baloni zavezani za labirint grubog cementa u unutrašnjosti
vrha zgrade ostali cijeli, nedirnuti dok prolazim ispod njih.
Šljokice bi letjele u njima, a ja bih bila vani, gledala uvis,
gledala unutra.
Lijepa, ali apsurdna ideja. Djevojke kao ja ne dobivaju
otmjene rođendanske proslave. Osamnaesti rođendan
napunila sam u međudržavnom autobusu. Kazaljka sata
pomaknula se i ja sam bila rođena prije toliko godina.
Nikad ne saznavši što je moja majka mislila kad smo prvi
put bile silom otrgnute jedna od druge.
Ni što je mislila kad smo se posljednji put razdvojile.
.

Sjećanje na moju majku i mene. Ona je u kadi, s ručnikom

omotanim kao turban oko glave. Smije se, prska me
sapunicom i pruža ruke da joj se pridružim. Ulazim u
toplu vodu, sjedim zabačene glave dok mi ona pere kosu i
dugim prstima masira vlasište. Kugle svjetla, minijaturni
planeti plešu mi pred očima dok ona pomiče ruke uz moju
malu glavu, a ja osjećam njezine oble dojke uz leđa. »Ti si
moja bebica«, šapne ona i to je ono što pamtim, iako nisam
sigurna da je bilo baš tako. Čak i ako je to uvijek bio samo
film. U kojem je netko drugi igrao glavnu ulogu.
.

Naravno da on to učini.
Priredi mi rođendansku proslavu na vrhu Chryslerove
zgrade.
Kad se sunce počne spuštati na rijeku Hudson,
Franklin i ja vratimo se kući iz parka Riverside. Posljednji
je dan mog trećeg tjedna u gradu i dnevna soba puna je
lepršavih srebrnih i bijelih balona. Na prozor je naslonjen
kartonski otisak visine čovjeka, koji prikazuje Midtown
Manhattan snimljen iz zraka jedne kišne, žuto-zlatne noći.
Noah mi da je blistavu čašu crvenkasto-smeđeg pića, na
čijoj se površini ljuljuška višnja. Ima okus ideje koju tek
trebam shvatiti, obećanja zrelosti koje kotrljam po ustima.
»Za tvoj prvi Manhattan«, kaže Noah pa se kucnemo
čašama i mada nisam zasuta šljokicama, svejedno blistam.
»Sretan rođendan, Alice.«
Kako je čudno pomisliti da više nikad neću čuti te riječi.
.

Pijani smo. Ili sam barem ja pijana. Popili smo tri

Manhattana jedan za drugim, natočili, ih iz kristalnog vrča
odloženog na klavir. Sačuvala sam sve višnje i sad jednu
zagrizem i osjetim kako njezin tamnocrveni sok curi iz
kuta mojih usta. Slatka je i gorka na mom jeziku i shvaćam
da je ovo pijanstvo drukčije od ijednog dosad. Troma sam
- mislim da je to prava riječ. Teška. Ali ne osjećam se
zaglavljeno. U lijevoj ruci stišćem ček za onu malu školu
fotografije iza ugla.
 »Za troškove upisnine, Baby Joan«, objasnio je Noah
kad sam otvorila omotnicu koju mi je dao, a tanki papir
pao mi u krilo. »Ne možeš se zauvijek muvati po kući.«
Taj ček je kao ključ za jedna posve nova vrata. Već
vidim kako se ovo ljeto penjem stubama ispred škole i
svaki dan ulazim u zgradu, spremna za nastavu.
Zamišljam kako sve bolje upoznajem ovaj svijet i ako samo
malo zaškiljim, vidim i buduću sebe koja ruča s
prijateljicama, razvija u tamnoj komori fotografije koje je
snimila za školski zadatak, pokazuje novijim učenicima
gdje je učionica B.
»Noah...« Želim mu reći o toj starijoj meni. Želim mu
dati do znanja koliko je neobična i divna ta predodžba
budućnosti. Želim mu zahvaliti jer je omogućio tu
budućnost, tu buduću mene. Želim da zna da su ponude
dotad uvijek dolazile s obvezama. Uvjetima. Uvijek sam
odbrojavala do kraja nečeg, do trenutka kad će ta obveza
prestati. I želim mu reći da još uvijek ne razumijem zašto
sve to čini za mene. Djevojku koju je upoznao prije samo
nekoliko tjedana.
»Noah. Tko si bio prije?«
Ne nalaze li se svi odgovori u prošlosti?
»Prije tebe?« upita on, odlažući svoj Manhattan.
»Da, prije mene. Ali ne samo prije mog dolaska. Kakav
je bio tvoj život kad si bio mlad? Kad si imao osamnaest
godina, kao ja sad.«
Kaže da se rodio s druge strane rijeke. U Hobokenu,
koji mi zvuči kao ime nekog slatkiša, nečeg mekanog s
hrskavom sredinom.
 »Baby Joan, možda si tim riječima savršeno opisala
moju mladost.« Osmjehuje se prošlosti dok unatrag gleda
svoj život, ali njegov osmijeh mijenja se na tom putovanju,
pokoleba se u kutovima usana i ja više ne znam je li sretan
ili tužan.
»Želio sam pobjeći. Slično kao ti. Samo što sam ja
morao prevaliti kraći put. Cijelu svoju mladost proveo sam
gledajući preko rijeke; Manhattan je bio moja Sjevernjača.
Dok nisam došao ovamo, živio sam stalno želeći da sam
negdje drugdje.«
»Pričaj mi kakav je tad bio New York«, kažem, jer želim
da nastavi govoriti, a naučila sam da komadiće sebe često
otkriva u drugim istinama. Negdje na Manhattanu njegove
mladosti naći ću muškarca kakav je sad i razlog zašto mi je
odlučio pomoći.
»New York je tad još uvijek bio samo ideja. Najbolja
ideja koju je ova država ikad imala. Sad je više kao glupi
reality show. Ulice su očišćene, turistima nema kraja, u
Midtownu stambene zgrade zjape poluprazne, cijele
četvrti betona u vlasništvu su ljudi koji ovdje nikad neće
živjeti i svoje višemilijunske stanove drže samo u slučaju
da ponekad posjete ovaj grad. U sedamdesetima New York
nisi posjećivao. U njemu si živio. Pobjegao bi od života koji
su ti roditelji namijenili i došao na mjesto koje je od tebe
tražilo samo da živiš u njemu i učiniš ga svojim.«
Kad je tako govorio, mogla sam ga godinu dana slušati.
»Stanovao sam u Villageu. Spavao u prljavim
krevetima i vukao se po prljavim barovima, a moji roditelji
kod kuće uvijek su sve željeli oprati i očistiti. New York je
bio opasan, uzbudljiv i svijet za sebe, grad koji je stalno bio
u pokretu i uvijek se nadmašivao. Gledao sam kako niču
oni tornjevi i zapravo su bili nakarade, ali nikad mi nisu
smetali, jer podsjećali su me na dva divovska prsta koja
svima prkose. I sam sam tad živio samouvjereno i pomalo
glupo. Isprva sam imao mnogo prijatelja, a onda više
nisam, jer došle su osamdesete i ljudi oko mene počeli su
umirati. Ljubavnici, prijatelji, mladi genijalac koji je živio u
susjednom stanu. Oni su umrli, a grad je preživio i
promijenio se, jer preživjeti sve promijeni.«
(To znam.)
»Grad je živio dalje. Ja sam živio dalje. Alice, New York
je stvoren za druge prilike. Na kraju sam upoznao nekog
tko je poznavao nekog i oni su me uveli u svijet novca.
Mnogo sam ga zaradio. I poslao roditeljima preko rijeke.
Jeftino sam kupio ovaj stan od jednog muškarca koji me
prepoznao iz mog prijašnjeg života. Iako sam sebe nisam
prepoznavao.«
»A djevojka na koju te podsjećam?« upitam u tišinu
koja slijedi, osjećajući da se približavamo pravoj priči. Ova
noć, ovi Manhattan!, nešto su oslobodili.
»Ah, da. Ona je dio mog ćudorednog života. Ili ako
hoćeš, ono što je od njega ostalo. Moja kći sad je«, broji na
prste, cijeli je jedan život u njegovu izračunu, »u srednjim
tridesetima. Teško je to zamisliti. Kao da ponovno
preživim pola svog života. Strašno sam povrijedio njezinu
majku, kako čovjeka možeš najgore povrijediti, odnosno
ne voleći je onako kako sam rekao da ću je voljeti. Zato je
otišla. Odvela je našu kćer preko oceana, a ja sam se za
komplikaciju svoje seksualne orijentacije ispričao pustivši
ih da odu bez ijednog uvjeta, ijednog očekivanja, ijednog
pitanja.«
Noah otvori vrata i ja stojim ondje sa svojim torbama.
Jedna mala djevojčica okrene se da još jednom vidi oca.
Odlazi i ni ne sluti da se nikad neće vratiti u taj stan s
klavirom i lusterom, da nikad više neće vidjeti muškarca
koji joj se uvijek obraća kao da joj čita priču. Ne možeš znati
koliko će te daleko neko zbogom odvesti.
»Kaješ li se zbog tog?« pitam. »Koliko si zbog tog
požalio?«
Noah odgovori da se kaje zbog mnogo toga u životu.
Da svatko tko kaže suprotno nije živio dovoljno dugo ili
jednostavno živi već predugo da bi se sjećao istine. I da mu
je žao što ne poznaje svoju kćer, što je nije vidio kako
odrasta. Pogotovo sad, kad upoznaje mene.
»Ja ne poznajem svog oca«, kažem, želeći zakrpati
rupicu koju sam otvorila. »Negdje je ovdje u New Yorku.
Barem mislim da je. O njemu ne znam ništa, osim da je i on
bio fotograf.«
»Jesi li zato došla ovamo? Da nađeš oca?« pita Noah, a
ja slutim da zamišlja putovanje kući jedne druge kćeri.
»Ne«, iskreno odgovorim, iako bih. zbog Noaha voljela
da mu mogu lagati. »Zapravo ne razmišljam o njemu. Ne
na taj način. Iskreno, vjerojatno ni ne zna da postojim. Ne
bih se čudila da mu je moja mama to zatajila. Jednostavno
sam naučila prihvatiti njegovu odsutnost, dok je nisam
prestala primjećivati. Nije imalo smisla željeti nešto što
nisam mogla imati.«
 Poslije će se otkriti apsurdnost te rečenice. Shvatit ću
da je želja za nečim što ne možeš imati dovoljno snažna da
potakne mrtve.
»Savršen smo par«, najednom kažem te večeri kad još
uvijek mnogo toga trebam naučiti, a okus Manhattana
samo je sjećanje u mojim ustima. »Otac bez kćeri, kći bez
oca. Da je život film, naglo bi ti zatrebao bubreg i otkrili
bismo da si zapravo moj tata. Zamisli, Noah. Zamisli da
sam se pojavila na tvojim vratima i poslije se pokazalo da
to nije bilo slučajno. Da mi je cijelo vrijeme bilo suđeno da
te nađem.«
Zdrobim zubima novu natopljenu višnju, nasmiješim
mu se crvenim osmijehom.
»Neka mi Bog pomogne budem li odgovoran za jednu
divljakušu kao što si ti!« odgovori Noah glumeći
užasnutost.
U susjednoj prostoriji, na vratima hladnjaka lepršaju
zadužnice. Samoljepljivi papirići na kojima su zabilježeni
moji dugovi. Teniske. Jakna. Pokaz za podzemnu
željeznicu. I neke poruke koje sam dodala kad Noah nije
obraćao pažnju. Već se skupio popriličan broj tih poruka
koje sam mu ostavila i ne znam provjerava li ikad vrata
hladnjaka, ali na onima koje sam kradom ubacila među
hrpu samoljepivih papirića piše: Prijateljstvo. Odanost.
Sigurnost. Takve stvari.
Stvari koje mu jednog dana mogu vratiti.
Jer još uvijek mislim da ću uspjeti. Te večeri svoje prve
rođendanske proslave u životu. Još uvijek mislim da će biti
ljeta i škole i ljudi s kojima ću ručati, da ću sjediti u središtu
stvari, smijati se, pričati priče, stvarati planove. Oko mene
će bujati nova prijateljstva, jedan cijeli divlji vrt novih
prijateljstava i kad nazovem Tammy da joj kažem o tome,
neće biti važno što se tjednima nismo javile jedna drugoj.
Bit će toliko sretna kad čuje gdje sam i što radim, da će mi
oprostiti što joj to nisam prije rekla. »Alice, uspjela si«, reći
će. »Stvorila si život za sebe!« Ali ja ću znati tko je zapravo
omogućio taj život, tko je osoba kojoj sve to dugujem.
Večeras, na svojoj rođendanskoj proslavi, posve sam
sigurna da će biti dovoljno vremena da se Noahu odužim
za sve što je .učinio za mene.
Jer čak i kad budem u srednjim tridesetima, stara kao
ona kći kojoj je rekao zbogom, još uvijek ću imati mnogo
godina ispred sebe. Neću biti ni blizu onih 79,1 godina koje
mi je statistika obećala. Dotad ću već biti poznata
fotografkinja, moje fotografije izlagat će se u galerijama po
gradu i objavljivati na naslovnicama časopisa. I brinut ću
se o Noahu jednako kao što se on brinuo o meni. Tad ću ja
biti ta koja će se pobrinuti da on bude siguran. Pred nama
je toliko mnogo toga na čemu možemo biti zahvalni.
Zamisliti išta drugo slomilo bi mi srce.
.

Pretpostavljam da sam postala neoprezna. Na kraju. Kad

se nebo doista srušilo. Uz prasak i bljesak i nešto mokro
kao kiša. Zrak težak kao čizma na mojim prsima. Blato i
metal i snažno guranje o tlo. Iznenadilo me. Zaprepastilo
me koliko malo možeš značiti drugoj osobi. Kako jedan
cijeli svijet može biti tako brzo odbačen. Bila sam u pravu
kad sam mislila da nikad neću biti sigurna, da moram biti
nepovjerljiva.
Ali svejedno me iznenadilo. Na kraju.
 9

Sutra ću biti mrtva.

Cime želite da započnem ovaj posljednji dan svog
života? Što biste željeli prvo vidjeti? Ustajem iz kreveta, oči
su mi krmeljave. Kuham kavu, voda kipi preko ruba
lončića, pljuje na mene. Ne mogu namjestiti odgovarajuću
temperaturu vode u tušu. Ponekad mislim da slavine svaki
dan zamijene mjesta samo da me zbune. Banana koju
jedem zapinje mi u ustima. Zaobilazim igračke za pse,
šutiram ih u kut dnevne sobe i otvaram prozor danu. Ulica
je uobičajena mješavina nabreklih vreća za smeće i
metalnih okvira. Mogao bi se spustiti niz njih, da se ne čini
da su stalno na rubu da se prevrnu. Nebo je plavo, poslije
će ponovno padati kiša. Pseće dlake gmižu mi po nožnom
palcu. Dan je svijetao, vedar, običan.
Ustajem iz kreveta. Krmeljava sam. Kuham kavu, voda
kipi. Voda u kupaonici pogrešne je temperature. Banana je
ljepljiva na mom jeziku, a gumene kosti cvile. Vreće smeća
i metal i modro, modro nebo. Dolazi kiša. Palac na nozi
svrbi me od psećih dlaka. Dan je svijetao, vedar,
izvanredan.
Jutro prolazi. Ni sporo ni brzo. Jednostavno prolazi.
Moja su jutra već gotovo mjesec dana ovakva i naviknula
sam se na njih. Napravim sendvič sa sirom, tanjur i nož
ostavim u sudoperu pokraj svoje šalice za kavu. Trebala
bih više pomagati u održavanju ovog kućanstva,
pomislim. Ne smijem zaboraviti pokazati svoju
zahvalnost. Na novi samoljepivi papirić pišem
 riječ pomaži, kad me prestraši glasan tresak na ulici.
Moje »i« zaljulja se i odleti sa žutog papira kad ispustim
olovku. Namjeravala sam napisati pomaži više po stanu, ali
kemijska se otkotrljala ispod stola, a meni se ne da sagnuti
da je nađem. Pomaži će biti dovoljno, s osmijehom mislim
dok na vrata hladnjaka lijepim svoj posljednji lepršavi dug.
Tog posljednjeg svijetlog, vedrog jutra svog života.
.

Tog posljednjeg vedrog jutra mog života, Ruby Jones gleda

kroz prozor. Zgađeno se namršti na crne vreće smeća
naslagane jedna na drugu uz rub ulice. Zamišlja smrad
prljavih pelena i povrća koje gnjili, iako je jedini miris u
njezinoj sobi blagi miris mošusa dizajnerske svijeće koju je
kupila. Vidi plavu prugu neba između svoje zgrade i stana
na suprotnoj strani ulice. Kiša ne pada, ali kažu da će
poslijepodne padati. I obećavaju toplo ljeto, kad prođe ovo
hirovito proljeće. Meteorološke prognoze za budućnost
već su utvrđene.
(Usput, u pravu su.)
I ona ovog posljednjeg jutra sve radi bez razmišljanja.
Silazi na kavu, vraća se u svoju garsonijeru pod tuš. Obuva
tenisice za trčanje, malo se rastegne i za promjenu odlazi u
park Riverside, a pločnik pod njezinim stopalima mijenja
se u stazu natkrivenu baldahinom krošanja i betonsko
pristanište. Kroz slušalice sluša glasnu glazbu i pokušava
trčati brže od svojih misli.
Ash nije spomenuo da dolazi u posjet.
Ne otkad joj je rekao da će možda doći u New York, a
ona satima čekala prije nego što mu je odgovorila - Voljela
bih da dođeš! - nakon čega su razgovarali o drugim
stvarima. Nije ga mogla pitati o njegovim planovima,
odlučila je da neće, dok nije prošao najprije jedan tjedan,
pa drugi. Dok njezin prvi mjesec u New Yorku nije gotovo
završio. Jedan cijeli mjesec, a Ash je još uvijek bio knedla u
njezinu grlu, bol u njezinim kostima. To se nije trebalo
dogoditi.
Postoje stvari koje je Ruby pokušala učiniti, lijekovi za
kojima je posegnula. Na primjer, preuzela je jednu online
aplikaciju za upoznavanje i upustila se u probno
dopisivanje s nekoliko muškaraca koji su reagirali na
njezin profil. Jedan od njih, financijski menadžer koji je
živio u četvrti Chelsea, činio se dovoljno simpatičnim, dok
joj usred poslijepodneva nije poslao svoje eksplicitne
fotografije i upitao je hoće li moći izaći na kraj s time što joj
nudi, kao da dotad nisu razgovarah o tome da odu na
bejzbolsku utakmicu. Ruby ga je odmah blokirala, a onda
zatvorila svoj novi profil, obraza zažarenih od nelagode i
straha. Jer bila je na rubu da mu predloži da se nađu na
piću. Njegove neželjene fotografije doimale su se
agresivnima, štoviše zloslutnima. Bi li taj financijski
menadžer i uživo bio takav? Neiskusna u online
upoznavanju, nije imala pojma je li takvo ponašanje
uobičajeno. Možda se trebala samo nasmijati ili diviti
bahatoj samouvjerenosti tog muškarca. Ali nije joj bilo
smiješno. Cijela ta epizoda u njoj je izazvala osjećaj
mučnine i zatim tuge. Tražila je predah od Asha, priliku da
umalo njihova odnosa zamijeni nečim prisutnim, stvarnim.
Umjesto toga, više no ikad čeznula je za njim, za već
poznatom intimnošću.
 To se nije trebalo dogoditi.
Prekriživši sa svog popisa upoznavanje neznanaca i
izlaske s njima, nastavila je trčati. Počela je voditi dnevnik.
Sumnjičava prema riječima koje su izlazile iz nje, stideći se
jada koji je svakog jutra vidjela na njegovim stranicama,
nakon pet dana odustala je od vođenja dnevnika. Otišla je
na predavanje o samoaktualizaciji u kulturnom centru 92Y
i na predavanje o vođenoj meditaciji u ABC Carpet &
Homeu, a poslijepodneva je provodila čitajući ili
promatrajući ljude s vlažnih drvenih klupa u parku High
Line. Više nije bila turistkinja i posljednje dane mog života
provela je iskušavajući jedan drukčiji New York i drukčiju
inačicu sebe. Naravno, ništa nije upalilo; sve što je
pokušala činilo se pogrešnim, kao da još uvijek trči u
pogrešnu smjeru. Usamljenost dezorijentira čovjeka; s
Ashom kao jedinom zvijezdom vodiljom i nadalje se
osjećala posve izgubljenom.
(Još uvijek nema pojma kamo je krenula, kakva je priča
čeka. Ali sad je već jako blizu. Još malo, i ondje smo.)
Ovog jutra, ovog posljednjeg jutra, pokušava - ali ne
uspijeva - ne razmišljati o svojim neuspjesima ili Ashu.
Trčeći južno uz rijeku Hudson, prođe pokraj čamaca koji
se ljuljuškaju na vodi, a onda skrene i izađe iz parka
Riverside. Uživa u osjećaju žarenja u listovima dok grabi
betonskim stubama prema gornjim razinama.- Počeo joj se
sviđati ovaj park s kipovima, čamcima i širokom prugom
vode. Ovdje ima prostora da se rastegne, ne mora
uspoređivati svoju brzinu s brzinom osobe ispred sebe;
odluči da će odsad ovamo dolaziti trčati.
 (Evo i Noaha; dok ona trči, on šeće sa psima gornjim
razinama. I on voli ovaj park.)
Vrativši se u svoju garsonijeru zajapurena od trčanja,
pošalje nepromišljenu SOS poruku. Napiše rečenicu koja
joj već danima pliva glavom.
Ash, hoću li te izgubiti?

Njegov odgovor stiže gotovo istog časa.

Nećeš. Samo mi je ovih dana teže odgovoriti. Previše je posla.
Vidimo se uskoro!

I pet minuta poslije:

Možda.

Nešto se nakostriješi u Ruby. Možda su razlog

endorfini nakon trčanja, smanjena percepcija boli.
Ravnodušni nehaj koji bi je inače možda povrijedio sad
izvija njezinu gornju usnu u grimasu bijesa. Dala je sve od
sebe da se zaokupi nečim drugim, ali nije se uspjela
spriječiti da ne sanjari o Ashovu dolasku tog ljeta i zamišlja
mračne barove i jazz klubove u koje će ga odvesti, vožnju
vlakom do Rockawaya da provedu dan na plaži.
Najjednostavnije od nekih stvari koje bi mogli doživjeti
zajedno. Dopustila je mislima da odlutaju do spojenih
ruku, poljubaca u vrat i noći u krevetu. Do dlanova na
usnama, da priguše sladostrasno stenjanje u ovoj prostoriji
tankih zidova. Do prstiju koji grebu po uzglavlju kreveta
dok ona svršava o njegova usta. Možda nikad ni ne stignu
do barova, klubova i plaže.
 Možda.

Koliko glupa može biti, kad je na temelju jedne poruke

zamislila cijeli roman? Ponovno pročita sve njegove stare
poruke. Sve srditija, ushoda se svojom malom
garsonijerom kao lavica u kavezu. Ovih mu je dana teže
odgovoriti. Ne! Koliko patetična može biti? Hrani se svakim
možda, gosti se mrvicama. On nije previše zaposlen da bi
joj odgovorio. Drugim je ljudima danas sigurno na
raspolaganju i ne štedi trud dajući im sve što trebaju od
njega. Ali njoj nikad ne da je ono što ona treba od njega. U
tom naglom, žestokom bijesu na svog ljubavnika, Ruby
želi nešto odalamiti nogom. Mrzi ga kad krupna kap kiše
udari o njezin prozor. Udarac o staklo, udarac o stvarnost.
Vedro nebo može jako brzo nestati.
Možda i Ash nju malo mrzi. Možda je prezire jer ga je
odvela stazom s koje ne može naći put natrag. Koju ničim
ne može zamijeniti. Naravno, sve to zaboravlja u njezinu
zagrljaju ili kad je sam u još jednom širokom, čistom
hotelskom krevetu nakon neke konferencije i popio je
previše vina. U tim trenucima ona je jedino o čemu može
razmišljati. Njegova ljubavnica, čijem se tijelu uvijek
iznova vraća, utapa se u njemu i napaja se njime. Ponekad
čežnja za njom nije drukčija od žeđi ih gladi. Iskonska
potreba za njezinom kožom i mirisom. U drugim
trenucima, kao sad, kad ona otkrije svoju emocionalnu
ovisnost, kad pošalje svoju signalnu raketu preko oceana,
želi da ga ostavi na miru i razmišlja o životu prije nje - i
poslije nje, kad bi mogao prekinuti njihovu vezu.
 Zašto ona ne razumije? Zašto se stalno vraća po još? Ne
može ga izgubiti, kad ionako nikad nije bio njezin. Sama se
ponudila. Pristala na njihove uvjete. Za ovo nije on kriv.
Što bi trebao učiniti? Prekinuti zaruke s najboljom ženom
koju je u životu upoznao, odustati od divne budućnosti
koja je pred njim? Želi li biti iskren, to se nikad ne bi
dogodilo.
Želi li biti iskren.
Od kakve je koristi pokušati ući u njegovu glavu, bjesni
Ruby. Dok grom praska u daljini, sigurna je da Ash nije bio
iskren nijedan dan u svom životu.
.

Neke sam stvari izostavila. U danima nakon svoje

rođendanske proslave počinjem se opuštati. Imati
povjerenja. Više fotografiram. Provodim vrijeme s
Franklinom u njegovu omiljenom psećem parku u
Riversideu. Ostavljam poruku školi fotografije, čuvam pse
i pišem još zadužnica. Uskoro će biti punih mjesec dana
otkad sam otišla iz Winsconsina. Otad sam imala dva
rođendana i imam planove. Pokušam nazvati Tammy, što
sam trebala davno učiniti i toga sam svjesna, ali ona ne
odgovori na poziv. Još nekog nazovem, sa srcem u grlu. Iz
škole mi odgovore da ispunim prijavnicu i donesem mapu
svojih radova koja bi, kako piše na obrascu, trebala
uključivati autoportret koji će pokazati kakva umjetnica želim
biti. Snimala sam po cijelom gradu i na filmu su mi ostale
još četiri fotografije. Imam planove.
A onda jednog ranog jutra sve to naglo završi. Postojala
je jedna ja, koja se nalazila u središtu i iz njega gledala van.
Dok netko nije odlučio ući u prostor koji sam stvorila za
sebe i zaposjesti ga.
Kad te događaji pokušaju odvući, misliš da još uvijek
možeš uspjeti, ako se za nešto dovoljno čvrsto uhvatiš. Ali
tad netko drugi zauzme sav prostor, zapriječi pogled i
najednom se nađeš izguran iz svoje kože.
Sad je red na tog nekog.
Postojala je jedna ja, a sad postoji jedan on, njegovo.
Vrh njegove cigarete. Užareno crvenilo se gasi. Pepeo
pada. Komadići spaljenoga snijega lepršaju naokolo. Jedna
pahuljica sleti na moje rame. Podignem ruku da je otresem.
Njegova ruka spusti se na moju i ja...
Više od toga nemam vam volje reći u ovom trenutku.
 10

U satima prije moje smrti, Ruby Jones ponijela je bijes sa

sobom u krevet i probudila se obložena njime. Vani pljušti,
ali ona to jedva primjećuje. Pet sati je i pedeset pet minuta,
rano za nju, ali već je ustala i korača amo-tamo uskim
prostorom između stola i kreveta. Gospode, ova je garsonijera
premalena! Natrpana nepotrebnim stvarima. Pomakne
daljinski upravljač da bude paralelan s rubom noćnog
ormarića, zagladi kutove svog kreveta, spremi četku za
kosu u ladicu. Okrene se za tristo šezdeset stupnjeva pa
izvadi četku iz ladice i ponovno nakosi daljinski.
Ovako ljudi polude, pomisli. Moram izaći iz ove sobe.
Dok obuva tenisice za trčanje, čuje grmljavinu. Ili je
netko snažno zalupio vratima automobila. Naćuli uši
osluškujući pa slegne ramenima. Nema veze, ne boji se
oluje. Malo kiše nikad nikom nije naškodilo.
Ulica je prazna kad izađe iz zgrade i krene zapadno
prema parku Riverside, a kišne kapi bodu joj lice. Na
prvom raskršću, već posve mokra, pomisli da se vrati, pa
se sjeti onog mahnitog koračanja po garsonijeri, osjećaja
zarobljenosti koji je od jučer nije napustio.
»Jebemu!« vikne i čeka zeleno svjetlo na semaforu da
prijeđe preko zebre, iako na ovom dijelu ceste nema
nijednog automobila.
Ni na ulici nema nikog, nijednog šetača pasa s
isprepletenim povocima, nijedne dadilje koja drži za ruku
malo dijete koje se nesigurno gega. Na Riverside Driven
napokon nailazi na automobile, kolonu koja krene pa se
zaustavi i svako vozilo podigne mlaz vode dok prolazi
pokraj nje. To je barem dokaz da oko nje ima drugih ljudi.
Iako je ona jedina koja trči na kiši.
Pomisli da ostane na Riverside Driveu, ali pločnik je
uzak, a kad je jedan automobil za drugim poprska blatom,
okrene se i zaputi u park. Mračnije je nego što je očekivala,
nebo izgleda-kao da opkoljuje stabla, ali ona nastavi trčati,
sigurna da će na stazi uz rijeku biti i drugih džogera i
biciklista. Dok presijeca kroz gornje razine parka, traži
stube koje će je odvesti do vode, ali gusta šuma stabala s
obje njezine strane ne izgleda onako kako je pamti. Možda
je danas ušla u park na nekom drugom mjestu. Riverside
joj je još uvijek nov, a vremenske prilike možda su je
dezorijentirale. Iz svojih karata grada zna da se park
proteže kilometrima, da je ulica gore, rijeka dolje; ne može
se izgubiti. Samo mora trčati prema jugu, dok ne nađe neki
orijentir. Svejedno, na trenutak se uspaniči. .
Glasan prasak groma odjekne iznad njezine glave i
Ruby se preplaši i iskrene gležanj. Njezin bolni jauk odbija
se od stabala dok munja para nebo i ona razmišlja da
odustane i vrati se kući. Stoji, briše oči i isteže gležanj, kad
pokraj nje iz suprotnog smjera projure dvojica trkača.
Kimnu, podignu palčeve u znak podrške, a ona pomisli da
je budalasta jer je dopustila da je preplaše nerazumne
misli. Ovo je New York, nikad nisi jedini, nigdje nisi sam!
Sad manje nervozna, spusti glavu na kiši i krene dalje,
na jed- vite jade. Napokon dolazi do stepenica urezanih u
kosi, mokri nasip, pa se mora oprezno spustiti, da se ne
posklizne na izlizanu kamenu. U podnožju stepenica
nalazi se kratki tunel, grafiti i stara mokraća prljaju vlažne
betonske zidove. Kad izađe iz tunela na stazu uz rijeku,
ispusti dah koji je dotad susprezala - Uspjela sam! - i
iznenadi se otkrivši da na stazi ni lijevo ni desno nema žive
duše. Kad munja sijevne iznad njezine glave, kroz Ruby
sijevne munja straha i njezin osjećaj olakšanja splasne.
Ovdje uz rijeku trebalo
98 je biti ljudi, ovdje uvijek ima ljudi. Kako nije
primijetila žestinu oluje kad je izašla na trčanje?
Zaustavi se i nasloni se na ogradu uz rub vode,
prisiljava se da se smiri. Neće dugo izdržati u New Yorku,
ako dopusti da je zaplaši jedna mala oluja. Ovo je samo
kiša, malo gromova i munja i jedna glupa Australka koja
izađe trčati kad su svi ostali dovoljno pametni da ostanu
kod kuće. Možda ih je, kad su se probudili, na mobitelima
dočekala poruka upozorenja dolazi bujična poplava, klonite se
vodenih putova, pa su se okrenuli na drugi bok i nastavili
spavati. Nema veze, tamna voda Hudsona danas je neće
odnijeti. Utopila se australska džogerica nije način na koji će
otići s ovoga svijeta.
Ali možda se smrzne, dok joj se ledeno hladne kapi kiše
slijevaju niz vrat i prodiru kroz jaknu. Odgurne se od
ograde i krene prema pristaništu koje vidi ispred sebe. Čini
joj se da se sjeća da se iza sidrišta za čamce nalaze strme
stube koje će je odvesti ravno natrag na ulicu i dopustiti joj
da izbjegne mračnu guštaru stabala kroz koju je maloprije
protrčala. Sad mirnija, uhvati ritam i gleda kako njezina
stopala korak za korakom udaraju 0 mokru stazu. S njezine
desne strane rijeka jednakim zvukom udara o kamenje.
Čamci se podižu i spuštaju na vjetru i valovima, a na
drugoj strani rijeke svjetla New Jerseyja probijaju se kroz
guste, tamne oblake. Bilo bi lijepo, da nije mokra do kože,
pomisli. Rijetka prilika da ovaj pogled ima samo za sebe.
Približava se lučici, kad nagazi na nešto okruglo i crno.
Mora da je stala na to punom težinom, jer komadići
plastike raštrkali su se po stazi. Slučajni predmet, odbačen
- ih izgubljen - završio je pod njezinim stopalom i
razmrskao se. Ruby se nada da nije bio važan i nijemo se
ispriča bogu izgubljenih stvari. Trčeće misli, tako naziva
ovakva razmišljanja. Budalaštine koje joj prolaze glavom i
raščišćavaju je. Već je manje ljuta. Više ona. Ih možda, dao
Bog, manje.
Kad prođe pokraj još jedne skupine čamaca i
potopljene rampe - kiša pada, rijeka raste - primijeti da joj
pristup gornjoj razini parka priječi visoka mrežasta ograda
s njezine lijeve strane, koja se proteže usporedno s rijekom.
Očito je južnije nego što je mislila, u dijelu parka u kojem
su u tijeku radovi i njezin željeni izlaz sad je negdje iza te
ograde. Ipak će se morati vratiti odakle je došla.
Pas mater
Novi prasak groma i bljesak munje još bliže nego prošli
put. Svjetla zatrepere na drugoj strani rijeke, ugase se kao
svijeće i žuti prozori zgrada na suprotnoj obali najednom
su mračni. Kiša sad lijeva u gustoj zavjesi i toliko je hladno
da Ruby vidi isparavanje svog daha, duhove koji sa svakim
izdahom zalepršaju ispred nje. Iza tih utvara jedva išta vidi
i zaustavi se da pokuša shvatiti gdje je te obriše kišu s lica.
U vodi iza neravnog niza gustih drvenih stupova nazire
neku spaljenu, crnu, djelomice potopljenu konstrukciju.
Ovaj dio staze za trčanje nalazi se iznad rijeke; tik ispred
Ruby, staza zavija uz obalu prije nego što se ponovno
izravna, stvarajući malu polukružnu plažu smeća i
kamenja obloženog skliskom mahovinom. Visoko iznad
nje automobili jure mokrom autocestom, ali ovdje dolje
nikog nema.
Ruby se uhvati za ogradu ispred sebe, nagne se i
nekoliko puta duboko udahne. Kad se uspravi i spremi
potrčati, iza neuredne hrpe mokrog kamenja i korova, na
samo šest ili sedam metara od mjesta na kojem stoji,
primijeti nešto ljubičasto, točno ondje gdje voda udara o
kamenje. Dok škilji kroz kišu, vidi da iz tog nečeg
ljubičastog izlazi nešto žuto, kao šaš koji se podiže i spušta
s rijekom.
Nazire i nešto jarko narančasto i dok trepće na kiši i
pokušava se usredotočiti, shvaća da preko kamenja gleda
nečiju ruku i nokte na njoj, i da je ono žuto kosa, i zna da
gleda tijelo jedne djevojke i prije nego što joj srce žestoko
zalupa u grudima, a noge zaprijete popustiti.
»Hej.«
Ruby ne zna je li to šapat ili povik.
»Hej!«
Ovaj put više je krik, nešto promuklo i očajno. Djevojka
leži na trbuhu na rubu vode i ne reagira.
Ruby nije dovoljno blizu da vidi diše li. Srce joj bubnja
u ušima dok se pokušava popeti preko ograde, ali stopalo
joj se posklizne na mokru metalu, goljenica snažno udari o
tvrdu kovinu. Iza očiju joj bljeskaju nijanse električno plave
i zelene, dok se teturajući udaljava od ograde i hvata
ravnotežu. Ali djevojka se svejedno ne pomakne. Nastojeći
se ne obazirati na pulsirajuću bol u nozi, s panikom koja joj
nadire u grlo dok ne osjeti njezin okus u ustima, Ruby
izvadi mobitel iz džepa svog prsluka. Ruke joj se toliko
tresu da upisujući lozinku tri puta pritisne pogrešne
brojeve prije nego što se zaslon otključa.
911. To je broj koji treba nazvati, zar ne? Potreban joj je
netko tko će joj reći što da učini.
»Halo? Da. Pomozite. Vidim nekog uz vodu... djevojku
koja se ne miče. Mislim... Mislim da nije dobro. Ne znam
što da učinim. Halo? Da. Molim vas... mislim da je
ozlijeđena. Ne znam bih li joj trebala prići. Da joj priđem?
Molim vas. Recite mi što da učinim. Ne miče se. Ne reagira.
Leži na trbuhu i ne miče se. Molim vas! Nisam dovoljno
blizu da vidim diše li. Recite mi što trebam učiniti.«
Molim vas.
.
Nije dovoljno blizu. Da vidi da ne dišem.
Stoji nasuprot mog tijela. Moja usta i pluća puna su
tamne vode. Od struka naniže sam naga, kosa mi je
slijepljena od krvi. Bačena sam na kamen da se na njemu
batrgam kao riba, dok se nisam prestala micati. Milosrdno
izvučena iz tijela kad je on zaronio u njega. A sad jedna
neznanka gleda moj leš. Sad se obje trudimo shvatiti što je
to što vidimo. Što je to što mi je učinio.
Sad znam da možeš plakati, vrištati, zavijati kao
ranjena životinja što u tom trenutku i jesi. Ali oni neće
prestati. Njih to neće dirnuti. Nastavit će dok ništa ne
ostane, dok te ne raskomadaju, posve unište.
Gotovo kao da zapravo nikad nisi postojala.
 Ruby Jones moja je jedina svjedokinja. To shvaćam
naglo i jasno, i hvatam se za tu jedinu sigurnost, oprezno
joj se primičem, dok se ne nađem pokraj nje na stazi uz
rijeku. Ona nije mogla do mene, ali ja nekako uspijevam
doći do nje. Osjećam strahopoštovanje dok pružam ruke
prema njoj, ali jagodice mojih prstiju pretvore se u kišu,
cure joj niz obraze i tad shvatim još jednu istinu: -
Ona vidi samo moju ljušturu ostavljenu na kamenu.
Mrtvu djevojku treba naučiti vidjeti. Treba naučiti
prepoznati je. Zasad ne mogu ništa drugo osim
prestravljeno čekati pokraj te neznanke koja se trese.
Znajući da ona neće moći osjetiti moju prisutnost, da me
neće moći naći i drugi put, dok ne bude spremna vidjeti
ono što je svima drugima promaknulo.
.

Ruby je zagrnuta nečim srebrnim. Dvoje ljubaznih

policajaca uporno je oslovljavaju s gospođo, dok joj
naizmjence postavljaju pitanja, nježno inzistiraju unatoč
njezinoj zbunjenosti. Ona pokušava surađivati, pokušava
isplivati na površinu svog hladnog, zasićenog mozga, ah
pogled joj se stalno vraća na njihove pojaseve, na crna
oružja teška kao kamenje. I misli koliko bi bilo lako
ispružiti ruku i izvući pištolj Hi palicu i...
Zatvori oči i metal joj udari o lubanju, probije joj kožu i
kost, razbije je na tisuću komadića. Vidi krv. Siklja. Ali to
je samo bljeskanje sirena, plava kosa jedne djevojke i spora,
postojana bujica policajaca koji silaze prema rijeci. Odveli
su je od vode kad je došla forenzičarska ekipa, ali još uvijek
vidi užurbanu aktivnost na obali dok oni pretvaraju mrtvo
tijelo u mjesto zločina.
Ima osjećaj da će povratiti.
Policajci je netremice gledaju; ruka joj je na ustima.
Osjeća metal na jeziku i taj metal ima okus pištolja, hladne
cijevi grubo pritisnute o njezino lice. Kao šaka.
Savije se u struku i povrati na šljunak.
»Gospođo. Gospođo, jeste li dobro? Da vam donesemo
vode?«
Pitanja prestanu kad netko stavi ruku na Rubyno rame,
možda policajka, iako Ruby ne može biti sigurna, jer sve
pred njezinim očima sad je mutno od kiše i suza.
»Jeste li primijetili išta neobično prije nego što ste je
ugledali? Je li osim vas itko drugi bio u ovom dijelu parka?
Je li vam se išta učinilo čudnim?«
Ta su joj pitanja neprestano postavljali kad su tek došli
na rijeku. A ona je na sve njihove varijacije odgovorila ne,
da, ne znam, ostavljajući beskoristan trag riječi između sebe
i tih ljudi koji su pokušavali pomoći, jer ništa nije vidjela.
Ničeg nije bilo. Samo kiša svuda oko nje, zapjenjena rijeka
i mjesto na kojem se zaustavila predahnuti prije nego što
se okrene i krene kući.
»Što će joj se dogoditi?«
To je njezino jedino pitanje za njih. Pitanje koje ostaje
bez odgovora, dok ona drhti u svom srebrnom ogrtaču i
još jedna sirena zavija prema rijeci.
.
Sjedi na pločicama tuš kabine, voda je udara po ramenima,
prska po koži. Gleda kako se ta voda skuplja oko njezinih
koljena i pokušava razmišljati o bilo čemu osim o tom
jutru. Ako zatvori oči, istog časa ponovno je uz rijeku, a
voda koja curi niz njezino tijelo pocrveni i prekrije je
gustom, zgrušanom krvi. Oni misle da nije vidjela, misle
da su je odveli dovoljno daleko od rijeke; ali kad su
okrenuli moje tijelo na leđa, moja desna sljepoočnica, ili
mjesto na lubanji gdje se trebala nalaziti, bilo je
jarkocrveno. Ruby nije trebala vidjeti moje lice, ali ono
dvoje ljubaznih policajaca još uvijek su -joj postavljali
pitanja kad su se drugi primili posla, oni koji su rukama u
rukavicama podignuli policijsku žutu vrpcu pa šmugnuli
ispod i oko nje, kao da to stalno rade.
Ona zna da nije trebala vidjeti da je moje lice smrskano.
(Ali ne zna da sam u tom trenutku izgledala kao moja
mama. Kao njezino lijepo, uništeno lice kad sam je našla na
kuhinjskom podu. Žao mi je, želim reći prvi od mnogo
puta, zbog svega s čime će se Ruby sad morati nositi. Znam
kako je kad prestravljenost dođe s tobom kući.)
Odvezli su je u njezin stan policijskim patrolnim
automobilom; sjedila je na stražnjem sjedalu, ispričavala se
zbog vode koja je kapala s nje na sjedalo i susprezala suze
kad ju je policajka Smith uvjeravala da se sjajno snašla.
»Stvarno, Ruby, sve ste učinili kako treba«, složio se
policajac Jennings preko ramena. Ruby je osjetila neopisivo
olakšanje kad je čula sirene i vidjela da se približavaju
upaljena rotacijska svjetla policijskih vozila. Ne zna koliko
je dugo bila sama uz rijeku prije njihova dolaska. Pet
minuta, možda malo duže. To vrijeme provela je stojeći,
sjedeći i čučeći s mobitelom uz uho i glasom neznanca na
drugoj strani telefonske linije, koji joj je govorio da ostane
mirna i podsjećao je da pomoć stiže. Cijelo vrijeme tog
poziva koračala je u najmanjim krugovima i izbjegavala
pogledati rijeku, pazeći da ne dodirne ili pomakne išta oko
sebe.
»Nastojte se što manje micati«, rekla je osoba koja je
odgovorila na poziv. A Ruby je znala što time misli.
Netko je bio ondje prije tebe. Molim te, nemoj dirati ništa, što
je ostavio iza sebe.
Iza sebe je ostavio djevojku u ljubičastoj majici. Na
trbuhu na kamenu. I bilo je jasno da ju je netko ozlijedio,
da joj je netko to učinio. I možda je taj netko, pomisli Ruby,
još uvijek bio u parku i promatrao je dok je čekala da dođe
policija. Možda je taj netko čuo njezino mucanje dok je
pokušavala objasniti gdje se nalazi i gdje je tijelo u odnosu
na nju. Kad policiji nije mogla dati ime ulice ili- upute kako
da dođu onamo, kad je mogla samo pogledati oko sebe i
opisati svoju okolinu, očajnički se trudeći pomoći im da je
nađu.
»Vidim nadvožnjak. Prošla sam pokraj sidrišta za
čamce. Iz. vode vire drveni stupovi. Iznad nas je cesta. Ne
vidim nikakve znakove. Pokušavala sam naći izlaz iz
parka!«
Možda ju je taj netko cijelo vrijeme promatrao ili je
možda davno otišao i ona djevojka bila već satima mrtva.
Nitko joj nije rekao. Kako je uopće došla do ruba vode?
Ruby se ozlijedila kad se pokušala popeti preko ograde, a
istražitelji su se gotovo četveronoške spuštali, posklizivali
na mokru kamenju i jedva održavali ravnotežu dok su
prilazili tijelu. Je li ta djevojka već bila uz rijeku kad ju je
netko ubio, ili ju je taj netko silom odvukao sa staze i bacio
preko ograde? Koliko bi snažan morao biti da to učini?
Zašto bi itko to učinio i
(Obje neprestano postavljamo to pitanje.)
Voda iz tuša teče već toliko dugo da se ohladila i Ruby
se prisili razmišljati o Ashu, hvata se za jedino uže u svom
umu koje dobro poznaje, jedino za što pouzdano zna da će
joj skrenuti misli. Prisjeća se kad ga je posljednji put vidjela
i pokušava se usredotočiti na nešto živo i stvarno. Mora
razmišljati o Ashu, ili će ponovo početi oni grčeviti jecaji
od kojih se kosti tresu, oni od kojih se srušila kad je u
blatnjavoj odjeći za trčanje stala pod mlaz vrele vode iz
tuša. Ruke su joj se toliko tresle da je nisu slušale, nije
mogla natjerati prste da otkopčaju grudnjak ili svuku
natopljenu majicu preko njezine glave. Dok je pokušavala
skinuti odjeću, iglice vrele vode bole su joj golu kožu i jecaj
koji se oteo iz njezina grla bio je urlik. Nešto životinjsko i
bijesno, nešto puno gnjeva, dok sve nije izašlo i ona ostala
sjediti naga na pločicama u tuš kabini s osjećajem da se
guši. Kao da se nije mogla sjetiti disati. Pred očima je
neprestano vidjela tijelo mrtve djevojke, neprestano
osjećala stravu čekanja uz rijeku bez ikog uz sebe, sama s
onom plavom kosom koja se kovitlala u vodi i nebom koje
je grmjelo iznad nje. A onda, jednako naglo kao što je
zaridala, obamrla je, iza svojih očiju pronašla prazan
prostor za koji dotad nije znala da postoji, mjesto u koje je
mogla netremice zuriti dok se voda koja je padala na nju
hladila. Samo kako bi drhtala na drukčiji način.
 Bolje je da razmišlja o Ashu, o kaosu u svom životu, jer
to može kontrolirati, može živjeti u shvatljivoj drami.
Može biti ta žena. Ljubavnica. Žena bez imalo
samopoštovanja. Ne zna kako biti ova druga osoba. Kako
biti netko tko je našao mrtvo tijelo. Ne zna kako biti netko
tko je stajao nasuprot tog mrtvog tijela i čekao da dođe
policija, neprestano uvijek iznova brojio do deset,
odgovarao na pitanja dispečera hitnih intervencija i cijelo
vrijeme zurio u tu djevojku uz rub vode, želeći da ona
podigne glavu i uzvrati na njezino hej, iako je gledajući
njezine gole noge, njezino slomljeno, iskrivljeno tijelo,
znala da je prekasno. Da nema smisla spustiti se na
kamenje u vodi, jer djevojka je već mrtva.
Danas sam našla mrtvu djevojku.

Tu poruku šalje Ashu kad napokon izađe iz tuš kabine.

Napiše te riječi, pa osjećajući da joj se ona neobična
praznina ponovno smješta iza očiju, isključi zvuk na
mobitelu i još uvijek omotana ručnikom legne na krevet.
Zuri u strop, sluša kišu koja pada i ni ne trepne kad
grmljavina zatrese zidove.
Oko tri poslijepodne ustane iz kreveta. Nije jela. Ne
može jesti. Shvaća da joj je potrebno piće, konkretno viski.
Zelja za toplinom tog pića boje jantara jedina je želja koju
osjeća i zna da će joj ono pomoći, kao da ju je netko davno
njime izliječio. Navuče tajice, čizme i debeli pulover. Sve
crno. Osjeća se nekako sigurnije umotana u tamnu zimsku
odjeću koja guta njezino tijelo, skriva je. Drago joj je da vani
još uvijek pada kiša, ne može zamisliti sunce ili modro
nebo. Svijet se promijenio u samo nekoliko sati. Uvijek se
promijeni u samo nekoliko sati. Ne u godinama ili
desetljećima - tako samo računamo pomake osi, tako im se
prilagođavamo i oporavljamo od njih. Razmišljamo u
godinama - kakva, je bila ova godina, koja je tvoja novogodišnja
odluka, sretna sam što je ova godina prošla - ah sati su zapravo
ti koji nas promijene.
Kad je prije samo nekoliko sati ustala iz kreveta, Ruby
je bila drukčija osoba.
Možda je ona djevojka tad još uvijek bila živa, pomisli.
(O meni razmišlja kao o onoj djevojci. To je prvo od
brojnih novih imena koja ću dobiti. »Ja sam Alice«,
šapnem, ali moj šapat zvuči kao šum kiše.)
Uzevši kišobran na recepciji zgrade, Ruby ponovno
izađe na kišu. Brzo hoda uglavnom praznim ulicama
prema drvenom podu i šarenim lampicama malog kafića
pokraj kojeg je u proteklih nekoliko tjedana mnogo puta
prošla. Misleći da će ondje moći piti u miru, ali neće biti
sama. Više nikad ne želi biti sama kao što je bila tog jutra.
Sanker u praznom kafiću gleda televiziju; repriza
košarkaške utakmice ima svu njegovu pažnju. Kad stavi
viski pred Ruby, čaša je puna gotovo do ruba. Vrati se
utakmici prije nego što mu Ruby stigne zahvaliti, a ona se
okrene na drugu stranu s osjećajem olakšanja jer nije želio
čavrljati. Dok se udaljava od šanka sa svojim pićem, u
dubini kafića opazi dva ofucana, niska kauča. Izabravši
onaj u najmračnijem kutu, podvine noge i otpije gutljaj,
zahvalna na peckanju viskija u grlu, malom olakšanju koje
ono donosi. Načas zatvori oči, želeći da njezin um bude tih
kao ovaj kutak, ovaj bar. Nada se da će je piće smiriti.
 Gola koža, kao nagnječeno voće. Ruka raširena na
kamenu.
Ruby otvori oči.
Onaj stariji, ozbiljan muškarac koji je došao kasnije,
O’Byrne, istražitelj odjela za umorstva dao joj je posjetnicu
sa svojim imenom i rekao da sutra dođe u policijsku
postaju dati iskaz, ali da ga svakako odmah nazove ako se
ičeg sjeti. Rekao je da ljudi isprva često padnu u šok, ali se
ponekad, kad šok popusti, sjete važnih pojedinosti kojih se
prije nisu sjećali.
»U parku ste bili dobrih deset minuta prije nego što ste
je našli, zar ne? To nije malo vremena. Možda ste vidjeli
nešto ili nekog, a ako jeste, želimo to znati. Odmah me
nazovite, ako se još nečeg sjetite.«
Mlađi policajac, Jennings, rekao je da je Ruby sjajno
postupila nazvavši 911 i usmjerivši policiju do tijela. Rekao
je da je bila sjajna jer se nije preplašila. Ali istražitelj
O’Byrne činio se razočaran njome, kao da mu je mogla dati
više.
Ništa nisam vidjela, istražitelju.
A sad vidim samo nju.
Vrata kafića bučno se otvore i jedan par uđe u
prostoriju, posrćući unatraške i otresajući kapi kiše sa
zajedničkog kišobrana. Mladi su, nasmijani i momak
poljubi djevojku u usta prije nego što krene prema šanku.
Dok sjeda na kauč pokraj Rubyna, djevojka ni načas ne
skreće pogled s mladića. Čak i u stanju u kojem se sad
nalazi, Ruby lako vidi novu ljubav kojom ta djevojka zrači
i zagrijava prostoriju. .
 Ova djevojka danas je posve očito zaljubljena u ovog
mladića, pomisli. To je istina kao što je istina da danas pada
kiša i da je ona ujutro našla jednu mrtvu djevojku, a
poslijepodne pije viski. Danas. U utorak 15. travnja, četiri
tjedna nakon njezina dolaska u New York City. Sutra će te
stvari biti istina za jučer. Sutra će možda biti suho vrijeme
i vedro nebo. Sutra neće moći reći danas sam našla mrtvu
djevojku. I sutra će ova djevojka blistavih očiju, kojoj ljubav
zrači iz svake pore, možda jučer voljeti jednog momka.
Možda će ga voljeti svim žarom koje tijelo može stvoriti,
dok neka njegova slučajna izjava ili neki njegov nevažan -
ili možda važan - postupak ne ščepa njezinu novu ljubav i
zdrobi je, probije čahuru koju je stvorila. Dovoljan je jedan
trenutak, jedna nehajna riječ, jedno nepromišljeno
priznanje da se sve promijeni. I da sutra ova djevojka
možda zuri u zid i čudi se jer je najednom sve drukčije, a
jučer je u to isto vrijeme dijelila kišobran s mladićem koji
ju je poljubio na vratima kafića, štitio je i brižno pazio na
nju. Čudit će se kako brzo sva ta briga i pažnja mogu
nestati.
Danas on sjedne pokraj nje, a ona ležerno, posjednički,
prebaci nogu preko njegova bedra. Puni su početaka, a
Ruby ih je već osudila na svršetak. Što ne valja sa mnom, pita
se. Zašto misli da uopće išta zna o sutrašnjici tog mladog
para? Naravno, neki ljudi nađu svoju srodnu dušu i ostanu
s njom, stvore djecu i život s tom osobom. Zapravo, ne
samo neki ljudi nego većina njih.
Ruby je ta koja je iznimka.
 Dok spuštena pogleda suspreže suze u tom prljavom
kafiću, vidi da je ekran njezina mobitela zasvijetlio. Ash joj
je poslao tri
poruke. Prve dvije mora da su stigle dok je dolazila
ovamo. Sad ih otvori i u prvoj vidi niz upitnika, a u drugoj,
poslanoj nekoliko minuta poslije, rečenicu punu
pravopisnih pogrešaka, koja pita gdje je ona.
Njegova najnovija poruka, svježa u njezinoj ruci,
napisana je velikim slovima.
ISUSE RUBY ŠTO SE DOGAĐA?

Kad je izašla iz kupaonice, poslala mu je poruku da je

našla mrtvu djevojku. I ta poruka dočekala ga je kad se
probudio.
Skutrena na kauču u mračnom kutu bara, spremna za
novi viski, Ruby ne zna što bi odgovorila. Što da kaže? Bila
je ljuta na njega, na sebe, i otišla je trčati, a onda se sve
promijenilo i sad ne zna što osjeća. Možda da može
razgovarati s njim... ali zna da ne može nazvati, zna da on
u ovo doba dana neće odgovoriti na poziv, iako joj prsti
oklijevaju iznad njegova imena. Na kraju odloži mobitel.
Objasnit će mu što se dogodilo neki drugi put. On ionako
ne može doći k njoj, zaštititi je. Na kraju, zapravo i nije
važno.
Na kraju.
Na kraju, ne možeš vratiti ono što si izgubio. Mrtve ne
možeš oživjeti. Jedna djevojka danas je umrla, a Ruby joj
ne zna ni ime. Morat će čekati da joj policija ili novine kažu
o toj djevojci žute kose, narančastih noktiju i krvava lica,
odjevenoj u ljubičastu majicu. Ta djevojka sigurno bi imala
mišljenje o svemu što čovjek može izgubiti - na kraju.
Čaša joj je prazna. Putem do šanka prolazi pokraj onog
mladog, ljubavlju natopljenog para. Najednom poželi stati
i reći im da joj je jako žao zbog svega što im život
nedvojbeno sprema.
 11

Recite mi što se dogodilo.«

Ruby se jedva sjeća što je rekla u iskazu koji je dala u
policijskoj postaji. Zna da je detektiv O’Byrne započeo
pitanjima o njezinu poslu, razlozima njezina dolaska u
New York, učestalosti njezinih odlazaka na trčanje. Zna da
su je ta pitanja i oponašanje neobvezatnog čavrljanja trebali
opustiti i učiniti da se osjeća ugodno, ali od apsurdnosti
razgovora s istražiteljem odjela za umorstva o poslu
grafičke dizajnerice koji je radila u Australiji (»super je, ali
nije... kako bih to rekla... nije moja strast«) i o tome kako
trenutačno živi od novca koji je nekoć bio namijenjen za
polog za kuću (»baka mi je ostavila 25 000 dolara kad je
umrla«) i nastoji trčati svaki dan, od besmislenosti
iznošenja tako nevažnih pojedinosti o svom životu, riječi
su se koprcale da što prije izađu i presložile na njezinu
jeziku, dok nije shvatila da više ne razlikuje što je važno
reći, a što treba izostaviti.
Znala je da će detektiv O’Byrne prije ili kasnije doći do
rijeke i kamenja, da je kroz guštaru prethodnih pitanja
polako vodi onamo, ali znala je i da mu nema ponuditi
ništa vrijedno, nijednu nenadanu spoznaju, nijedno
vraćeno sjećanje koje bi opravdalo pozornost u njegovu
pogledu. Dvadeset četiri sata nakon što je našla tijelo mrtve
djevojke, morala je priznati da zna manje nego što je znala
kad se to dogodilo.
Kad je razgovor završio, istražitelj joj je zahvalio na
dolasku u postaju, lagano zaškiljio svojim tamnim očima i
rukovao se s njom blagim stiskom snažnih prstiju. AK
Ruby je bila sigurna da ga je ponovno razočarala i morala
je skrenuti pogled. Pješačeći kući, imala je krajnje neobičan
osjećaj da više nije posve na ulici, posve u svom tijelu. Taj
osjećaj bio je sličan pijanstvu, ali i nešto više: osjećaj da su
svi oko nje također pijani, ali ne kao na kraju ugodno
provedene noći. Netko iza nje nakašljao se i kašalj te osobe
zvučao je kao šamar. Neki muškarac nasmiješio joj se i
njegov osmijeh brzo se promijenio u cerek. Dok je
kupovala voće u voćarni, trgovac ju je upitao ima li lijep
dan i bila je sigurna da je podbada. Skrenuvši u svoju ulicu,
na jedan kratki, zbunjujući trenutak učinilo joj se da vidi
onog financijskog menadžera koji joj je samoinicijativno
poslao svoje eksplicitne fotografije. Čak se i mladić na
recepciji u njezinoj stambenoj zgradi činio drukčijim;
osjećala je na sebi pogled njegovih suženih očiju dok je
čekala da se otvore vrata dizala u predvorju. Načas se
uspaničila da on zna na kojem katu ona stanuje, možda čak
i ima ključ njezinih vrata. Kako joj to prije nije palo na
pamet?
Srce joj je još uvijek lupalo kad je ušla u svoju
garsonijeru. Dvaput je provjerila jesu li vrata zaključana i
prozori zatvoreni, a onda se ispružila na krevet s dlanom
na grudima i pokušala se smiriti. Muškarac na recepciji
očito je bio bezopasan. Trgovac u voćarni samo je želio biti
ljubazan i nema šanse da bi onaj ljigavac s aplikacije za
upoznavanje mogao znati gdje ona stanuje. Nikad nisu
razmijenili ni svoja puna imena. Razum joj govori da je
tako, ali onaj čudan osjećaj da je istodobno u sebi i izvan
sebe ne napušta je čak ni u sigurnosti njezine sobe, pa je
bolno svjesna lupanja srca u svojim grudima i istodobno
odvojena od svojih udova. I nimalo ne pomaže što joj
crvena sljepoočnica mrtve djevojke, njezine iskrivljene,
gole noge i žuta kosa koja pluta na površini vode zabljesnu
u mislima svaki put kad zatvori oči. U razgovoru s
detektivom O’Bymeom potrudila se najviše što je mogla -
»Ovdje sam skrenula lijevo, ne, čekajte, spustila sam se
stubama zdesna, ovdje« - ali o jučerašnjem danu sjećala se
samo onog što je on već znao: u parku Riverside našla je
mrtvu djevojku i bilo je očito da joj se dogodilo nešto
strašno prije nego što se Ruby zatekla ondje.
Sad zna da ju je netko zadavio; to vrište najnoviji
novinski naslovi. Kad je prvi put naišla na tu strašnu
pojedinost, smjesta je stavila ruku na vrat i pritisnula
hrskavicu koju je napipala ispod kože. Koliko poremećen
moraš biti da nekom uzmeš život na taj način, zapitala se,
a suze su joj nagrnule na oči. Da ubiješ golim rukama,
izbliza gledajući bol koju nanosiš. Zamisliti to makar na
sekundu bilo je zastrašujuće.
On je negdje ovdje, pomisli. Muškarac koji je to učinio. U
ovom trenutku mogao bi biti u njezinoj ulici, voćarni ili u
njezinoj zgradi. Mogao bi biti bilo koji od muškaraca koje
je srela u New York Cityju. Ta pomisao užasavajuća je i
Ruby joj se opire najjače što može, miče prste na rukama i
nogama, vozi bicikl u zraku, nastoji usredotočiti se na svoje
tijelo, svoje disanje, bilo što što se čini samo njezinim.
Osjeća da se nešto promijenilo dok je čekala uz rijeku, da
je postojala Ruby prije i da sad postoji Ruby poslije, žena
koja se više ne osjeća opušteno u svom tijelu, kao da joj se
nasilje nad nekim drugim nekako uvuklo u kožu.
 Ali meni se zapravo ništa nije dogodilo, podsjeti se. Samo
sam našla tu djevojku. Nije mi prijetila nikakva opasnost.
A ipak. Što ako je i ta djevojka mislila da je sigurna?
Netom prije nego što joj se dogodila ta strahota, je li slutila
što joj se sprema?
Ruby ne može odagnati tu misao.
I sad napokon polako poprimam oblik u njezinu umu.
Iza krvi, modrica i svega slomljenog, počinje nastajati
osoba. Stvarna osoba, djevojka koja je imala jedan cijeli
život i sigurno je bila prestravljena u tim posljednjim,
strašnim trenucima. Od te pomisli Ruby se naglo uspravi.
Pitala se kakav bi čovjek mogao učiniti nešto tako strašno,
ali to pitanje najednom joj se čini pogrešnim. Tko je,
zaboga, bila djevojka kojoj je učinio te grozote?
Tko je ona?
Iz svog novog matičnog sjedišta straha i zbunjenosti,
dvadeset i nešto sati nakon što je našla moje tijelo na
kamenju u plićaku, Ruby Jones krene ponovno me naći.
»Hvala ti«, šapnem kad ona posegne za svojim
laptopom i traži na internetu sve što je objavljeno o mom
slučaju. Jer čak i ako toga još nije posve svjesna, namjerno
je izabrala ne zaboraviti me. Iako bi zaborav nedvojbeno
bio lakši put.
Mnogo toga mora naučiti. O sebi. O mrtvim
djevojkama. To sigurno neće biti lako. Ali u ovom trenutku
najvažnije je da je Ruby odlučila držati se za mene jednako
čvrsto kao što se ja držim za nju.
.

Malo je vjerojatno da se prostituirala.

 Ne čini se da je bila promiskuitetna.
Po odjeći se može zaključiti da je bila nižeg do srednjeg
društvenog sloja.
Vrpca za ograđivanje mjesta zločina leprša iznad
kamenja. Doveli su policijske pse, pretražili okolno
područje i ponovili pretragu. Obilna kiša policiji je otežala
posao, uznemirila do, na površinu izvukla smeće drugih
jutara i oprala tragove stopala i sve druge tragove koje je
on - počinitelj - mogao ostaviti u jedinom jutru koje je
važno. Moje je tijelo zasad jedini izvor informacija u istrazi.
Tragovi koje sam ostavila iza sebe i ono što je on ostavio na
meni.
Postoje dokazi borbe.
Dosje o mom slučaju puni se takvim zabilješkama,
riječima koje su podstava golih kostiju zločina koji je
počinjen nada mnom. Fizički dokazi spremljeni i označeni
na mjestu zločina sad se analiziraju. Rezultati pretraga
vraćaju se iz laboratorija, provjeravaju se baze podataka.
Kažu da je prvih četrdeset osam sati presudno. AU kako
vrijeme prolazi, nema nijednog važnog otkrića, nijednog
podudaranja, nijednog imena. Skupina od desetak
muškaraca i žena s detektivom O’Byrneom na čelu
pretvorila me u svoje pitanje, ali odgovor im svima izmiče.
»Ne odaje lako svoje tajne«, govore jedni drugima. Kao
da jedna mrtva djevojka može biti pristojnija.
Detektiv O’Byrne drukčiji je. On od mene ne odustaje
tako lako. U ovim najranijim danima o meni razmišlja kao
o pjesmi koje se ne može sjetiti. Melodiji koju je nekoć znao,
ali sad čuje samo jedan njezin dio, jednu notu koja visi u
zraku i neprestano se ponavlja. Ime te pjesme draškavo je
blizu, ali on nikako da dođe do njega. Nikako da dođe do
tog dalekog mjesta u svojoj glavi, gdje glasno pjevaju drugi
ljudi, drugi muškarci. Vidim da se trudi, vidim trenutke kad
se nalakti na stol, čvrsto zatvori oči i svojim debelim
prstima pritisne obje sljepoočnice.
Ta nota visi između nas. On zna da zna.
Netko ga je jednom fotografirao u tom položaju pa
isprintao fotografiju i naslovio je »Mislilac«. Još uvijek je
pričvršćena na jedan zid u postaji s desecima drugih
fotografija ljudi, mjesta i davno riješenih ubojstava. Nema
veze što je pravom Misliocu ruka ispod brade. Fotograf je
prepoznao namjeru, povlačenje u sebe, presavijanje misli
dok se ne svedu na nešto maleno i istinito. Istina želi biti
ispričana; detektiv O’Byrne to zna najviše od svega.
Siguran je da će uskoro stići na to mjesto. Naći će muškarca
koji mi je ovo učinio, jer na tijelima ubijenih djevojaka
uvijek ostaju potpisi, posjetnice. Zato se stalno vraća na
popis mogućih oružja ubojstva. Sljepoočna kost nečim je
smrskana. Nečim okruglim, čime je ubojica svom snagom
udario žrtvu u desnu sljepoočnicu. Žrtva je još krvarila, što
znači da je najprije primila taj udarac i još bila živa kad joj
je ubojica čvrsto savio prste oko vrata i zadavio je. Je li onaj
početni udarac bio slučajan? Trenutak užarena bijesa? Jesu
li te dvije stvari povezane? Palcem pritisne mogućnosti
izražene riječima pa vrati prste na sljepoočnicu i lagano
udari o njih oponašajući udarac - čime?
Ako otkriješ oružje, otkrit ćeš počinitelja.
Za detektiva O’Byrnea neuspjeh nije opcija. Nije to
ništa osobno, misli on. To mu je posao. Jednako bi
opsjednut bio svakim ovako kompleksnim slučajem; mora
ga učiniti svojim prioritetom. Za to je plaćen i to je ono u
čemu je dobar.
Nije to ništa osobno. I ne postaje osobno kad spusti
glavu na svoje velike dlanove i s tugom razmišlja o već
neospornim pojedinostima ovog slučaja. O nemilim
činjenicama napisanim na tijelu ubijene djevojke, za koje sa
sigurnošću zna da su istinite.
.

Postoje dokazi borbe.

Nešto morate znati. Nisam željela umrijeti. Ne znam
mijenja li to išta na stvari, ali kad je došao taj trenutak,
žestoko sam se borila da ostanem u svom tijelu. Dala sam
sve od sebe, ali jednostavno nisam mogla izdržati. Nisam
željela umrijeti. A sad sam...
No dobro. Ruby i detektiv O’Byme nisu jedini koji traže
odgovore. Po svemu sudeći, ništa nas bolje ne nauče
izbivati iz svijeta nego što nas nauče biti u njemu.
 12
Jesi dobro?

Ruby već dvadeset minuta zuri u zaslon svog mobitela.

Ovo je prva poruka koju je primila od Asha u tri dana. Tri
dana. Prošla su tri cijela dana otkad je našla Janeino tijelo.
Jane. Tako sad mediji nazivaju tu djevojku - mene. Jane
Doe, neidentificirana bjelkinja, nađena ubijena u parku
Riverside. Plavokosa, stara između 15 i 24 godine. Visoka
165 cm, teška 57 kg. S pjegicama na nosu. Bez
prepoznatljivih biljega na tijelu, bez ijedne tetovaže i
ijednog većeg stomatološkog zahvata. Izgleda kao nitko i
svatko, i nazvali su je Jane.
Ona djevojka sad je Jane.
Policija kaže da istražuju svaku primljenu dojavu.
Kamenih lica održavaju konferencije za medije. Stoje za
govornicama i upozoravaju žene da budu oprezne, da
izbjegavaju situacije. Novinski članci počinju riječima
okrutni napad i brutalno ubojstvo; sve više je opće
mišljenje da je riječ o nasumičnom napadu, zbog čega je
moje ubojstvo glavna tema svih stanovnika četvrti u kojoj
se dogodilo, iako je cijeli grad prestravljen. Tko je ta
djevojka, pitaju ljudi. I kako se to moglo dogoditi? U
današnje vrijeme nitko mlad i zgodan nije žrtva ubojstva u
New York Cityju. Ispravak: u današnje vrijeme nitko mlad
i zgodan nije žrtva silovanja i ubojstva u New York Cityju.
Navodi »izvora u policiji« o točnoj us prirodi tog napada
dominiraju pričom u tabloidima. Ruby je zbog toga
bijesna.
 (Drugi u tome uživaju. Uvlače se ravno u blato.)
Onda, je li Ruby dobro? Nije. Kako sam rekla, nije
izabrala lakši put. Mogla me već pustiti, prepustiti ljudima
kojima je posao razmišljati o meni. Umjesto toga, potreba
da sazna tko sam obuzela ju je kao groznica; nakon
razgovora s detektivom O’Byrneom zatvorila se u svoju
garsonijeru i neprestano ide od kreveta do kupaonice, kao
da bi je treće ili četvrto tuširanje moglo smiriti. Nikad je ne
smiri, pa se još napola mokra uvuče natrag ispod
pokrivača i zuri u strop dok ponovno ne uključi laptop i
vrati se potrazi za novim naslovima i informacijama o
istrazi. S druge strane njezina prozora grad trubi i bruji, iza
njezinih spuštenih roleta milijuni ljudi žive svoje dane i
noći, rade što i uvijek, dobro ili loše ili oboje, ali Ruby želi
zatvoriti vrata tom životu. Sad kad se osjeća bliže smrti.
Cassie kaže da bi trebala doći kući. Kaže da je bila u
pravu kad je izrazila nepovjerenje u Rubynu sigurnost i
mudrost njezine odluke da u ovaj grad dođe sama.
Kad ustane od svog laptopa, samo je jedno sigurno
mjesto koje joj pada na pamet.
Postaja se nalazi u običnoj, stambenoj ulici ukrašenoj
stablima tankih debala. Zbog šiljaka na prozorima u
prizemlju, slikovite kuće u nizu izgledaju kao male
zatvorske ćelije, ali četvrt se uglavnom čini bezopasnom,
srdačnom, i Ruby nikad ne bi pogodila da se u njoj
ugnijezdila policijska postaja. Kad je pješice dolazila
ovamo dati iskaz, pratila je plavu točkicu na mobitelu i
stigavši na odredište, bila je zbunjena i pomislila je da bi u
toj ulici ljudi trebali pripremati večeru i igrati se s djecom,
a ne istraživati pljačke, silovanja i sve skrivene, slomljene
stvari. Ali s druge strane, iza zatvorenih vrata mnogo se
toga događa. Možda se policija opravdano uvukla među te
obiteljske živote, kuhinje, dnevne boravke i zastore
navučene oko svakodnevice.
Možda je najbolje držati policiju blizu kuće.
U oblačno jutro sedamdeset dva sata nakon mog
ubojstva, Ruby ponovno dolazi do te policijske postaje.
Desetak puta prođe ispred zgrade, ali nikad ne priđe
ulazu, ne može se natjerati da učini išta više osim da
oklijeva na suprotnoj strani ulice. Dovoljno joj je netremice
promatrati ulazna vrata i znati da unutra marljivo rade
ljudi kao detektiv O’Byme i onaj ljubazni policajac
Jennings. Da rješavaju slučajeve, pomažu drugima, čuvaju
ih sigurnima. Prije samo nekoliko dana pomislila je ovako
ljudi polude. Sad shvaća da tad nije imala pojma što znači
trebati odgovore koje ti nitko ne može dati.
Njezino tijelo našla je jedna diogerica. Čuvena rečenica.
Dvije anonimne žene povezane sa samo šest riječi. Koliko
su blizu bile jedna drugoj tog jutra? Dovoljno da zamijene
uloge?
Procjenjuje se da je žrtva u srednjim tridesetim godinama.
Visoka je 170 cm, teška 70 kg. Ima smeđu kosu i smeđe oči. Na
desnom zapešću ima tetovažu u obliku srca.
Je li Rubyn život odlučilo vrijeme potrebno da obuje
teniske? Da je samo nekoliko minuta ranije došla u onaj
park, bi li možda ona bila u opasnosti?
(Koliko joj se svi približimo?)
Dok stoji nasuprot policijske postaje, Ruby razmišlja o
detektivu O’Byrneu. Dosad ga je mnogo puta vidjela u
vijestima, pročitala svaki članak o njemu koji je našla na
internetu. Nije se iznenadila otkrivši da je na glasu u svom
poslu, ugledan i višestruko odlikovan istražitelj, poznat po
tome što je riješio brojne istaknute slučajeve u tom dijelu
grada. Strašne zločine, ubojstva žena i djece, slučajeve koje
je Ruby isprva preskakala, ah im se često vraćala u tami,
jezikom pritišćući izloženi živac nasilja kad nije mogla
zaspa- . ti. Pita se koliko više detektiv O’Byrne zna o ovom
konkretnom ubojstvu od onog što je dosad podijeljeno s
javnošću. Netko je silovao i zadavio jednu djevojku. Napad
je po svemu sudeći bio nasumičan. Počiniteljev DNK
pronađen je ispod žrtvinih noktiju (i na drugim mjestima
o kojima Ruby ne voli razmišljati). Sve ii8 to već su opće
poznate činjenice. Ali koje je nove tajne tijelo te ubijene
djevojke otkrilo mrtvozornicima, fotografima i
istražiteljima mjesta zločina? Tri dana nakon ubojstva,
očito nedovoljno da utvrde njezin identitet. Plakati s
detaljnim crtežom sad su po cijelom Riversideu: Poznajete
li ovu djevojku?
(Policijski crtač nacrtao je lice slično mojemu, podigao
mi usne u naznaku osmijeha, obojao me sve do rubova. Da
nije ublažio izraz mog lica i začuđeno mi raširio oči,
djevojka na crtežu mogla bih biti ja. Ovako izgledam kao
djevojka koja nema pojma o svijetu. Tko će me takvu
prepoznati?)
Sigurno još nešto zna, misli Ruby za O’Byrnea. Gotovo
ga može vidjeti kako premeće po rukama razne dijelove
slagalice, jagodicama prstiju trlja istinu dok ne zaiskri.
Neobična je to slika i kad spusti pogled, Ruby vidi da i
sama trlja palcem o kažiprst u novom, nervoznom tiku.
 »Jane, zna li on tko si?«
Ne želi glasno izgovoriti tu rečenicu, ali riječi joj same
kliznu iz usta upravo u trenutku kad joj policajac Jennings
nečujno priđe i stane pokraj nje. Ruby se trgne; na njihovim
licima odražava se iznenađenost i prepoznavanje. Jennings
pomisli da Ruby na svjetlu izgleda ljepše, erotski
privlačno, pa se prekori zbog tako neprimjerene misli.
Smithova ga je poslala van, rekavši da Australka iz slučaja
Riverside cijelo jutro stoji ispred zgrade i da bi vjerojatno
trebao provjeriti je li dobro.
»Ah... Ruby?«
Ruby kimne i istodobno pogne glavu od stida. Jennings
je zabrinuto promatra i ona se sjeti njegove blagosti uz
rijeku. I spora izdaha kad mu je pokazala gdje se nalazi
tijelo. Policajka Smith omotala ju je dekom, stisnula joj
ramena, ali Jennings je izgledao kao da će se rasplakati.
»Dobar dan, policajce Jennings«, napokon kaže Ruby,
želeći da se rumen povuče iz njezinih obraza. »Ja...
prolazila sam ovuda. I zanimalo me ima li napretka u
istrazi. Ili nekih tragova.«
Dok ona govori, Jennings s vidnom nelagodom
pogledava vrata postaje. Trebao je natjerati Smithovu da
ovo odradi. Njegova partnerica mnogo se bolje snalazi s
osobama koje su doživjele traumu, nekako zna što treba
reći, zna naći ravnotežu između profesionalne distance i
male utjehe. Nakašlje se, žaleći što nije obraćao više pažnje
načinu na koji ona to radi.
Pogrešno shvativši njegovu nelagodu kao kritiku,
Ruby se još jače zacrveni.
 »Oprostite. Ne želim vam dodijavati. Ne bih ni trebala
biti ovdje i znam da nemam pravo ništa pitati. Ali
jednostavno... Ne mogu prestati razmišljati o njoj. Mislim
da lagano gubim razum.«
Na to pomalo zabrinjavajuće priznanje, Jennings
treptajem rastjera svoju nervozu, sjeti se nečeg s obuke i
priđe joj korak bliže.
»U redu je, Ruby. Želite li ući da porazgovaramo?
Možda ste se nečeg sjetili? Detektiv O’Byrne danas nije u
uredu, ali ja mogu...«
Naglo zašuti kad Ruby odmahne glavom, a suze joj
nagrnu na oči pa se razliju niz obraze.
Jennings ispruži ruku pa nezgrapno potapša Rubynu i
nakašlje se. Sad njegovi obrazi gore. Hoće li se ikad
naviknuti na plakanje?
(Misli, Jenningse, misli.)
»Hm. Ruby, mogu vam dati neke telefonske brojeve.
Postoje ljudi, stručnjaci u tim stvarima, koji vam mogu
pomoći. Nakon ovog što ste doživjeli, posve je normalno
da ste potreseni. Svjedočenje zločinu može uzrokovati
traumu i mnogi kažu da razgovor 'o tome pomaže. Zato
nemojte, znate, nemojte zaglaviti.«
Postiđena jer ponovno plače, Ruby najviše od svega
želi što prije pobjeći od tog neugodnog razgovora, pa
kimne na Jenningsov - prijedlog i nadlanicom obriše suze.
Čestitajući si u mislima jer se ovaj put dobro snašao, mladi
policajac gotovo otrči na drugu stranu ulice, natrag u
emocionalnu sigurnost postaje. Kad se vrati nakon
nekoliko minuta, pruži Ruby tri ili četiri sjajne brošure i još
se bolje osjeća kad ga ona nagradi usiljenim osmijehom.
Na naslovnicama svih brošura koje je izabrao za nju
prikazani su ljudi koji razgovaraju telefonom, šeću
zajedno, drže se za ruke. Svi su nasmiješeni, unatoč
riječima koje iskaču s papira. Trauma. Žrtve. Nasilje. Tuga.
Zar bi to sad trebao biti njezin svijet, njezini ljudi?
Ruby ne vidi razlog za osmijeh.
Ali mladi policajac očito je zadovoljan sobom i ona mu
može samo zahvaliti na trudu.
»Pročitat ću ih. Da budem sigurna da neću«, mahne
rukom oko sebe, »zaglaviti. Zahvalna sam vam na pomoći,
policajce Jennings. Stvarno. Hvala vam.«
»Nema na čemu, Ruby. Znam da vam nije lako. Velik
je to zalogaj, zar ne? I ako želite još razgovarati, slobodno
svratite. Dobrodošli ste u svako doba.«
(Neobična rečenica za kraj razgovora, potaknuta
njezinim osmijehom više nego ičim drugim. Oboje su toga
svjesni i Jennings se okrene i krene natrag prema postaji.)
»Policajče Jennings!«
Već je prešao na suprotnu stranu ulice kad Ruby zacvili
njegovo ime i oboje ih uplaši.
Jennings se zaustavi.
Ruby duboko udahne.
»Gdje je ona? Možete li mi reći gdje je Jane?«
»Gdje je Jane?« Mladi policajac zbunjeno ponovi
njezino pitanje.
 »Da. Hoću reći, ona djevojka. Jane Doe. Gdje završe«,
Ruby proguta slinu, »mrtva tijela koja nađete?«
»Ah. Shvaćam.« Jennings se čudi znoju koji ga je
najednom oblio. »Mislim da je u Prvoj aveniji.«
»Prvoj aveniji?«
»Da. U mrtvačnici u toj ulici. Vjerojatno je tamo.
Sigurno se nadaju da će je identificirati. Ako se nitko ne javi
da preuzme njezino tijelo, vjerojatno će je neko vrijeme
držati ondje.«
»A onda?«
Ruby mora znati što će se dogoditi ako nitko ne
preuzme tijelo.
Jennings protrlja šiju i osjeti znoj pod jagodicama
prstiju. Mrzi razmišljati o leševima po koje nitko ne dođe.
Ne može se naviknuti na pomisao na poredane mrtvace
kojima su svi unutarnji organi izvađeni, a usta zašivena.
Taj ružni svršetak čini mu se pogrešnim za djevojku koja je
lijepa kao ona koju su našli uz rijeku. Najednom osjeti želju
da zaštiti Ruby od onog što zna. To je najmanje što za nju
može učiniti.
»Znate što? Velika je vjerojatnost da ćemo brzo otkriti
tko je ona. Gotovo uvijek otkrijemo i zato nemojte brinuti
o tome.«
Jennings joj uputi osmijeh za koji se nada da će je
umiriti pa uđe u postaju; vrata se zatvore iza njegovih leđa,
a Ruby ostane stajati ispred zgrade s brošurama s kojih je
gledaju nasmiješena lica. Otvori onu na vrhu, ali slova se
zamagle jer sad ponovno plače, krupne suze padaju na
stranicu.
 Jesi dobro?
Ash se nije mogao potruditi ni toliko da napiše punu
rečenicu. Koliko to prostora ostavlja njoj za odgovor? Kako
bi u njega mogla ugurati sve ono zbog čega nije dobro?
Ponovno se sjeti rečenice koju je pročitala u brojnim
novinskim člancima: Njezino tijelo pronašla je jedna džogerica.
Zašto ni u jednom nisu rekli što se nakon toga dogodilo
toj džogerici ?
.

Netko je organizirao bdijenje uz svijeće u parku Riverside.

Vijest o planiranu okupljanju prenosi se susjedstvom i u
subotu navečer, četiri dana nakon ubojstva, tristotinjak
ljudi spušta se do blatnjavih polja uz pristanište. Većina
ožalošćenih stanovnici su te četvrti, ah neke žene došle su
iz suprotnog dijela grada, iz svojih mračnih mjesta, da
odaju počast jednoj od njih koja se nije vratila kući.
Preživjele se ističu u mnoštvu, njihova bol sirova je i
užarenih vrhova, dok vjernici raznih vjeroispovijesti
opširno govore, nudeći u noć jedan pokušaj utjehe za
drugim. Svijeće trepere, mašu, a kad govori završe, jedna
žena izađe pred nijemo mnoštvo i pognute glave tiho
zapjeva »Haleluju«.
Tristo visoko podignutih svijeća iz daljine su lijep
prizor. Kao zvijezde koje sjaje u ljudskim rukama. Lica su
nježna, srdačna, dok okupljeni naginju jednu zapaljenu
svijeću o fitilj druge i svaki novi plamen spajaju s onim
prethodnim, dok cijela livada ne počne treperiti. Dok se ne
čini da to mnoštvo diše svjetlo, vidljivo udiše i izdiše tugu
i molitvu.
 Ne postoji ime koje bi izgovorile, ali sve prisutne žene
prepoznaju me; ja sam stisak oko njihovih podignutih
ruku, težina u njihovim srcima. Ja sam njihovi strahovi i
smrt koju su za dlaku izbjegle, njihov bijes i njihovo
nepovjerenje. Ja sam njihov oprez i njihovo jučer, mračna
inačica njih samih u svim noćima koje su provele osvrćući
se preko ramena ili vrteći ključeve među prstima. Jedan
muškarac obrati se mnoštvu, preklinje svoj spol da bude
bolji; ljudi plješću, kliču, ali tišina žena ta je koja ornata
svjetlo svijeća i šalje ga u nebo kao raketu u potrazi za
svakom izgubljenom sestrom. Zato je, kad se strast onog
muškarca ugasi, tihi bijes žena taj koji se zadrži i svjetluca
s neba još dugo nakon što su sve male vatre ugašene i
ožalošćeni krenuli dalje.
Ruby nije na bdijenju. Sjedi sama u svojoj sobi samo
nekoliko uličnih blokova udaljenoj od parka. I ona je
zapalila svijeću, plamen koji se izvija i podrhtava u tami.
Sjedi prekriženih nogu na krevetu, pije mlaku votku, zuri
u tu svijeću i ništa ne osjeća. Polako shvaća da tuga može
biti tiha kao šapat, kad takva želi biti. Bilo da sva ključa u
njoj, ili se izlije kao nabujala rijeka iz svog korita, ili se voda
umiri i ona obamrlo pluta na površini, osjećaj je na kraju
isti: osjećaj posvemašnje bespomoćnosti. Spoznaja da je
toliko malo toga u tvojim rukama, da je osjećaj sigurnosti
nepovratno izgubljen. Proteklih nekoliko dana ponekad je
bjesnjela zbog tog gubitka. Večeras tuguje. Sama je u
samotnom gradu i gotovo jednako duboka kao njezina
tuga zbog jedne bezimene mrtve djevojke ova je nesretna
misao: da joj se išta dogodi u New Yorku, i ona bi možda
završila u jednoj od gradskih mrtvačnica i nitko ne bi
zatražio njezino tijelo. Jer nitko ne bi primijetio da je nema.
.

Ujutro nakon bdijenja probudi se s glavoboljom od votke.

Sjeća se da je ugasila svijeću, ustala iz kreveta i kad se soba
počela vrtjeti, legla na hladne kupaonske pločice. Nejasno
se sjeća i da se probudila drhteći na podu, s grubim
ručnikom oko ramena. Briga za samog sebe u pijanom stanju,
s uzdahom pomisli; ručnik je sad zgužvan ispod
pokrivača. Nije spavala dovoljno duboko da bi sanjala, ali
vrijeme je prošlo i sad je pola sedam ujutro. Ako ništa
drugo, uspjela je izbjeći noć.
Glava joj puca od glavobolje dok se vuče u kupaonicu.
Najednom stane kao ukopana, jer jedno sjećanje od prošle
noći oslobodilo se i izronilo na površinu. Nakon svijeće,
prije kupaonskih pločica. Kad ju je ponovno obuzeo
pravednički gnjev. Vidi sebe s mobitelom u ruci i Ashovo
ime na zaslonu. Vidi svoje prste koji udaraju po tipkovnici,
bijesni popis grijeha koji postaje sve duži iz poruke u
poruku.
Ti nisi... Ti nikad... Mrzim...
Sad uzme mobitel i mora se prisiliti da pogleda zaslon.
Ništa.
Provjeri poslane poruke.
Ništa.
Ali ono sjećanje ne odustaje. Osjećaj da je rekla nešto
što nije smjela reći. Nikad, baš nikad ne otkriva Ashu
koliko je boli njegova nepristupačnost. Nikad mu nije
dopustila da vidi njezin jad i na to je uvijek bila tvrdoglavo
ponosna i držala se ravnodušnosti kao svoje jedine
prednosti. Je li sinoć sve to pustila iz ruke?
Votka i mrtve djevojke mogu oslabiti taj stisak, želim
joj reći.
Ash. Sinoć sam bila jako pijana. Ne sjećam se što sam ti rekla.

To je poruka koju pošalje, napisavši i izbrisavši desetak

drugih. Nakon toga slijedi sat napadne šutnje, u kojem
Ruby kompulzivno provjerava svoj mobitel, kao da bi joj
odgovor mogao promaknuti dok trepće. U Melbourneu je
kasna večer. Ali sigurno nije dovoljno kasno da njezina
poruka ne bude pročitana - Ash u to doba još uvijek
očekuje poruke vezane uz posao, sigurno drži mobitel u
blizini. Panika raste kako vrijeme prolazi. Što mu je sinoć
napisala? Koliko je ružno postalo? Dovoljno da ona poslije
izbriše dokaze? I sve fotografije i riječi koje su razmijenili
otkad je došla u New York bile su izbrisane iz njezina
mobitela. Poslije će tugovati zbog tog gubitka, ali sad
osjeća mučninu. Je li rekla nešto za što je znala da sutradan
neće željeti vidjeti?
Čvrsto pritisne jastuk uz grudi, pokušava smiriti um. I
prvi put razmišlja o tome može li stvarno biti tako loše reći
istinu.
Mora biti. Kako drukčije objasniti njezinu mučninu,
prazninu u udovima i težinu u prsima. Ne osjeća se
oslobođeno.
Pošalje još jednu poruku.
Osjećam se stvarno grozno zbog... svega.
 Poruka je isporučena za nekoliko milisekundi.
Odgovora nema. Ruby sad podigne jastuk do lica, vrisne u
glatku tkaninu. Zvuk koji izlazi iz nje neobičan je i
prigušen, sličniji sjećanju na vrisak nego pravom vrisku.
Zna da je prerano, ili možda prekasno za polupraznu bocu
votke pokraj kreveta. Ali njezini prsti već se savijaju prema
glatkom, prozirnom staklu.
Je li stvarno postala takva osoba? Bilo bi lako reći da je.
Je li postala osoba koja će posegnuti za bocom, zatvoriti
vrata i danjem svjetlu? Oni ljudi na brošurama koje joj je
dao policajac Jennings zbog toga joj sigurno ne bi zamjerili.
Unatoč svojim fotogeničnim osmijesima, oni bi od svih
ljudi na svijetu shvatili da sam ne možeš preživjeti svaku
situaciju. Da ti je ponekad potrebna pomoć da ustaneš s
poda.
Ali ona nije ta kojoj je potrebna pomoć, zar ne?
Sad shvaća da je do one policijske postaje otišla jer je
željela biti blizu ljudi kojima je samo Jane važna. Jer je
željela ostati usredotočena na to tijelo i biti bliže toj
djevojci, kao što joj je bila blizu prije samo nekoliko dana.
Ona je prva bila uz nju i sad joj se ne čini ispravnim samo
nastaviti sa svojim životom kao da se ništa nije dogodilo.
Želi biti uz detektiva O’Byrnea, pregledavati dokaze,
tražiti tragove, nalaziti poveznice koje nedostaju.
To je doista jedino što je važno.
Mogla bih pomoći, pomisli, a onda se zaustavi jer osjeća
se glupo. Možda je ipak malo poludjela, kad zamišlja
mjesto za sebe za tim stolom. Kad zamišlja da bi mogla biti
važna za istragu.
 Sad čuje Jenningsa, čuje kako joj je rekao da bi možda
bilo dobro da s nekim razgovara o onom što je doživjela uz
rijeku. Zna da slanje poruka Ashu sigurno neće poboljšati
situaciju. Neće je poboljšati ni Cassie sa svojim nježnim
prijekorima i molbama da se vrati kući. Ali tko joj onda
ostaje? Ima osjećaj da se u nekoj drugoj prostoriji bez nje
tiho vodi važan razgovor koji sadrži odgovore koje ona
traži. Sluti poziv, čeka. Kad bi barem mogla dokučiti
odakle dolazi to šaputanje.
Nesigurna što da učini s tom novom mišlju koja lebdi
tik izvan njezina dosega, isključi mobitel, stavi ga u ladicu
pa se ponovno ispruži na krevet. Nakon nekog vremena
utone u nemiran, ranojutarnji san i sanja mladu ženu s
lopatom visokom kao ona sama, koja pjevajući kopa
zemlju, a kad se probudi, već je gotovo podne. Čuje
radnike koji razgovaraju i smiju se s druge strane svog
prozora, vise sa skele, ljuljaju se na konopima. Rade što i
inače. Grad ide dalje.
I ti moraš krenuti dalje.
Te riječi više nisu šapat nego povik i Ruby se naglo
uspravi i ustane iz kreveta. Istušira se i nemamo odjene,
zaveže mokru kosu u čvor i brzo izađe iz stana. Vani je
hladno, ali travanjsko sunce blistavo je na vedrom plavom
nebu i Ruby se prekori jer je već izgubila pola dana. Nešto
se promijenilo dok je spavala. Škljocnulo i otključalo se. Ne
želi se probuditi na podu u kupaonici, ni prespavati
sunčanu nedjelju. Ne želi plakati na ulici i ne želi slati
preko oceana pijane poruke na koje ne dobiva odgovor.
Želi biti korisna. Možda je glupo misliti da bi detektivu
O’Bymeu bila od ikakve koristi, ali to ne znači da ne može
pomoći na druge načine. Čak i ako se ta pomoć svede samo
na to da ne zaboravi da je svaka Jane Doe - njezina Jane Doe
- stvarna osoba sa stvarnim imenom i da zaslužuje da joj to
ime bude vraćeno.
Dakle, što sad treba učiniti? Tko bi mogao željeti
razgovarati s njom o mrtvim djevojkama, tko bi mogao
željeti spustiti se s njom u tu tamu?
Kad dođe, odgovor na to pitanje čini se očitim. Sigurno
postoje i drugi ljudi koji su našli nekog mrtvaca. Samo
mora dokučiti kako da ih nađe. Pažljivo noseći tu ideju kao
da bi se mogla razbiti, ode u najbliži kafić i smjesti se na
visoki stolac uz prozor pa spoji svoj laptop na besplatni
internet. Uskoro je pred njom golema šalica kave s
mlijekom. Utjeha kofeina, pomisli prije nego što čvrsto
zatvori oči prizivajući nadahnuće.
»Naći mrtvo tijelo« mogao bi biti dobar početak.
Pažljivo upiše te riječi u tražilicu pa suspreže dah dok
se rezultati pretraživanja pojavljuju na zaslonu. Ima osjećaj
da je ovo početak nečeg, da onaj šapat iz druge sobe postaje
glasniji, ali prvih nekoliko rezultata pretraživanja svi su o
nečemu što se naziva čišćenje tragova smrti i očito je
rastuća gospodarska grana za koju Ruby nikad nije čula.
Nakon turobnih reklama za čišćenje poprišta zločina
slijede brojne priče ljudi koji su našli mrtvo tijelo, objave na
blogovima ukrašene riječima kao što su jezivo, užasavajuće
i noćna mora. Ruby ih samo preleti pogledom; ne traži
podražaj.
Na kraju, na posljednjoj četvrtini stranice, ugleda jedan
naslov.
 PTSP: Kad tijelo zaglavi u stresnoj reakciji.
Znate, da ne zaglavite. Nije li te riječi upotrijebio
policajac Jennings ispred postaje? To nije točno ono što je
tražila, ali svejedno klikne na poveznicu i polako izdiše
dok se članak učitava.
Kad ga pročita, njezina kava već je hladna. U njemu je
jedan poznati liječnik iz Bostona iznio najjasnije objašnjenje
utjecaja traume na osobu, njezino tijelo i um. Ponovnog
proživljavanja doživljene traume, stalnih vizija kiše i
rijeke, svih opsesivnih misli koje joj se kovitlaju glavom.
Njezinih stalnih snova o mrtvim djevojkama. Da ne
spominje nenadanu paranoju, pomisao da bi svaki
muškarac na kojeg naiđe mogao biti sposoban za ubojstvo.
Taj liječnik sve je to objasnio. Ta hiper-budnost, kaže on,
znak je posttraumatskog stresnog poremećaja. I dovoljno
je samo misliti da si u opasnosti, tvrdi on, da dođe do
PTSP-a. Naći mrtvo tijelo jedna je od stavki na njegovu
popisu. Poznata pjesma o divotama New Yorka tiho
dopire iz zvučnika u kafiću dok Ruby razmišlja o toj novoj
informaciji, ne znajući što da učini s onim što joj se
najednom čini ključem u ruci.
Tad se sjeti svog ranijeg plana: potražiti druge ljude
koji su našli nekog mrtvaca. Možda se ovdje skrivaju.
Njezini prsti sad brzo tipkaju, a ona je zaprepaštena brojem
rezultata pretraživanja, brojnim stranicama njih. New
York naizgled vrvi skupinama podrške za ljude koji su
doživjeli traumu. S neobičnim osjećajem da je netko vodi,
klikne poveznicu na jednu takvu skupinu koja se sastaje na
Manhattanu i nudi podršku i prijateljstvo ljudima koji pate
od PTSP-a, uključujući i one kod kojih je PTSP izazvan
»neuobičajenim« uzrocima.
Naći žrtvu ubojstva. Je li to neuobičajen uzrok? Ruby
nastavi čitati.
U kratkom opisu rada skupine spominju se sastanci
koji uključuju individualno dijeljenje misli i osjećaja (po
želji) i grupne razgovore: Nudimo mjesto gdje nema osude,
gdje je vaša sigurnost prioritet. Da biste nam se pridružili, PTSP
vam ne mora biti službeno dijagnosticiran. Skupina se sastaje
svaka dva tjedna u Midtown Eastu. Adresu ćete dobiti kad
pošaljete ispunjeni obrazac za prijavu.
Obrazac za prijavu je kratak. Ruby ga ispuni i pošalje
prije nego što se stigne predomisliti. Gotovo odmah primi
generičku poruku dobrodošlice od nekog po imenu Larry.
Čestitam! Znajte da je za prvi korak prema iscjeljenju potrebna
hrabrost. Budite ponosni na sebe...

Uz poruku dobrodošlice pripojen je popis datuma,

lokacija i vremena održavanja proljetnih sastanaka
skupine: sljedeći sastanak planiran je u četvrtak za četiri
dana. Ruby ni stariju sestru gotovo nikad ne pita za savjet
i nikad nije razmišljala o odlascima terapeutu. Zar će
stvarno ovo učiniti?
Iz zvučnika u kafiću još uvijek se čuje ona pjesma o
New Yorku; dok muški glas pjeva o posve novim
počecima, stihovi pjesme spuste se pokraj Ruby i dlačice
na njezinoj ruci naježe se. Najednom nema dvojbe. Otići će
na taj sastanak. Potražit će ljude koji razumiju. Sto je
najgore što se može dogoditi? Ako i ode u pogrešnu
smjeru, prije ili kasnije naći će ono što traži. Jer u New
Yorku možeš sve naći, zar ne?
Čak i mrtvo tijelo, pomisli Ruby, preplašeno shvativši
da je za promjenu ta okrutna istina gotovo tjera na smijeh.
Usput, u snove sam joj počela dolaziti posve slučajno.
Ovih dana za mene ne postoji prava razlika između
budnosti i sna. Ona je ta koja se promijeni kad su joj oči
zatvorene, ona je ta koja tad postaje otvorenija. Sjeti se kako
sam stajala pokraj nje u parku Riverside, shvati da sam je
slijedila kući; danju to zaboravi, a ja nisam znala da postoji
način da je podsjetim. Dok se to nije dogodilo.
Pokušavam ne držati se prečvrsto za nju kad se ne
sjeća. Iskreno mi je žao zbog tereta koji mora nositi. Zato
sam je u onom kafiću pogurala da potraži pomoć. Zato sam
stavila prste na njezine, pritisnula tipke.
No dobro.
Istina je da ništa ne mogu dodirnuti, ne doista. Ali bolje
se osjećam zamišljajući da mogu. Da nije sve samo nestalo
jer je netko drugi tako želio. Da sam još uvijek ovdje. Čak i
ako me nitko ne vidi. Čak ni ako nitko ne zna moje ime.
Još
Shvaćate, počele su se događati male stvari. Važne stvari.
Isprva su se činile slučajnostima. Ali sad, ako se dovoljno
usredotočim, čini se da u Rubynu glavu mogu ubaciti
zametak neke misli, da mogu potaknuti njezin um da se
namreška. Tb se dogodilo s onim člankom o PTSP-u. Samo
sam je malo pogurala, ali osjetila je moje gurkanje i
poslušala ga. Noah mi je rekao sve o traumi. Objasnio ju je
gotovo jednako dobro kao onaj bostonski liječnik, kad smo
razgovarali o oslobađanju od neželjenih sjećanja i kad sam
zamislila tijelo puno rupa. Rekao je da traumu možemo
naslijediti, da se ružna sjećanja mogu prenositi iz jednog
naraštaja u drugi, a ja sam razmišljala o majci i svemu što
o njoj nikad nisam saznala. Ali sad se pitam jesam li nekako
svoja sjećanja prenijela Ruby, slučajno ih utisnula u njezine
kosti. Prema onom što je Noah rekao...
Ali, dosta o Noahu. Mojoj vrani, mojoj ptici smrti. Ne
želim razmišljati o njemu; ne moram, sad kad imam Ruby.
Da, trebala sam pozornije slušati što mi je govorio. Ali to
mi sad neće pomoći. Osim toga, kad ga se jasno sjetim,
probode me bol oštra i strašna kao nijedna koju sam za
života osjetila.
A kakvog smisla ima biti mrtav, ako te oni na drugoj
strani još uvijek mogu povrijediti?
.

Ostali kao da su me zaboravili.

Problem je u tome što ne razumijem posve kako se
ponekad uspijem probiti, a još manje zašto. Većinu
vremena kao da sam srebrna ribica koja juri kroz val, sjena
koja je previše brza da bi je itko primijetio. Ali postoje
trenuci kad ih vidim izbliza - Noaha koji zatvara vrata
moje sobe; Tammy koja provjerava mobitel; gospodina
Jacksona koji skriva kutiju fotografija na ono mjesto u
svom ormaru gdje je nekoć bila njegova Leica - i valovi tad
postanu preveliki i bacaju me na sve strane, viđaju me o
nešto tvrdo i kruto, i voda nagrne.
Kad se to dogodi, tko je okrenut naglavce, oni ili ja?
 Sa sigurnošću znam samo to da je Ruby moje jedino
mirno more. Zbog ostalih imam osjećaj da iznova umirem.
Ili gore od tog. Da nikad nisam ni postojala.
.

Istraga napreduje, tvrdi citat.

Na crno-bijeloj fotografiji uz članak O’Byrne izgleda
strogo i samouvjereno. Kao muškarac koji je navikao da ga
drugi slušaju.
Smatrajte se upozorenim, nastavlja citat. Otkrit ćemo vas.
Iz dana u dan 0 vama saznajemo sve više. Samo je pitanje
vremena.
O’Byrne blefira, želim reći dok Ruby uvijek iznova čita
tu službenu izjavu, a srce joj lupa u grudima. Pokušava ga
izmamiti iz njegova skrovišta. Nasamariti ga da se oda. 0 njemu
zapravo ništa ne znaju.
I ja sam mu se pokušala približiti. Ali dovoljno je da
muškarac koji me ubio samo pomisli na ono što je učinio
tog jutra, i divlji valovi ponovno se podignu i povuku me
u kovitlace vode. Svaki put kad se približim, kao da je
svojevrsno upozorenje da me, dok god je slobodan i živi
kao da se ništa nije promijenilo, još uvijek može uništiti.
Uzeti ono malo što mi je ostalo.
Je li to ono što se događa nakon što te ubiju? Oni
nastave živjeti svoje živote, ustajati za posao, doručkovati
i provjeravati kakvo će biti vrijeme, govore molim i hvala i
nema na čemu, i smješkaju se svom odrazu u zrcalima i
izlozima dok hodaju ulicom. Skrivaju se svima pred očima,
ako se uopće trude skrivati.
 Misle da ih nitko ne može spriječiti. Ni ona djevojka
tad, ni itko sad.
Samo je pitanje vremena.
Prije nego što ga nađu? Ili prije nego što mu se ukaže
prilika ponovno to učiniti?
 13

Na većinu sastanaka dođe šest ili sedam ljudi.«

Larry iz one elektroničke poruke dobrodošlice preko
ramena razgovara s Ruby, dok raspoređuje šarene jastuke
na pod društvenog centra. U krug slaže ukupno deset
velikih jastuka. Zna da će neki članovi grupe željeti ostaviti
prostor između sebe i svog susjeda; i gaji malu nadu da će
večeras doći više ljudi i naći utočište na tom sastanku,
umjesto lutati gradom zbunjeni i sami. Larry već dvije
godine vodi te sastanke podrške. Kako je već nekoliko puta
ponovio, njegov je »životni poziv« ostati otvoren prema
brojnim mogućim manifestacijama traume i nalaziti načine
da ublaži štetu koju PTSP može prouzročiti. Njemu taj
posao ne može dosaditi. Ne kad se uzmu u obzir svi načini
na koje ljudi mogu povrijediti sebe i druge, i iznenađenja
kojima jedan nepristrani planet čovjeka može zaskočiti. Sa
svojim životom koji je naizgled siguran kao sef, neprestano
se čudi onom što se od ljudi traži da otrpe.
Čestitam! Znajte da je za prvi korak prema iscjeljenju potrebna
hrabrost. Budite ponosni na sebe... Voljeli bismo da nam se
pridružite na našem skupnom sastanku, na kojem ćete imati
priliku govoriti o tome što vas sprečava da svoj život živite punim
plućima. Nakon dvadeset godina privatne prakse, znam da je
moj životni poziv pomagati ljudima da izliječe svoje traume i
postanu najbolja inačica sebe.
 Najbolja inačica sebe. Životni poziv. Ruby se ta prva
poruka činila tako... američkom i nimalo se nije iznenadila
vidjevši da Larry sa svojim ravnim bijelim zubima i
pješčano plavom kosom uz kutove svijetlozelenih očiju
izgleda kao reklama u nekom časopisu iz devetsto
pedesetih. Izgleda kao čista ploča, nešto svježe i otvoreno.
Kao da je sva prljavština izribana, ili namjerno pometena
negdje gdje se ne vidi. Na kraju krajeva, to je druga strana
Amerike. Zemlje čija je povijest izvana sjajna, blistava
fasada, dok ne shvatiš da se priča samo jedna verzija priče.
(Ruby i ja nismo učile istu američku povijest. Ali
mislim da je u pravu.)
U posljednjih nekoliko dana mnogo se puta gotovo
odgovorila od odlaska na taj sastanak. Ali otkad je
pročitala onaj članak o posttraumatskom stresnom
poremećaju, njezine noćne more postale su gore, kao da je
svojoj podsvijesti napokon dala dopuštenje za napad.
Sanja poplave, vrata koja se ne daju otvoriti i žuti šaš
omotan oko svog vrata. Ponekad - većinu puta - vidi
krvavo lice, otvorene izbuljene oči i probudi se u znoju,
uvjerena da je ponovno na rijeci.
(Usput, to nisam ja. Kad ima takvu noćnu moru, ja
nemam šanse.)
Postoji još jedan razlog. Kad se u nedjelju poslijepodne
vratila iz kafića, dočekala ju je Ashova poruka:
U Londonu sam. Krepan od jet-laga. Ne znam o kakvim
porukama govoriš, ali s moje strane sve je u redu. Za tvoju ne
znam. Hoćeš li mi ikad reći što se dogodilo neki dan?
 Nije joj rekao da ide na poslovni put. Stvorena kriza.
Otklonjena kriza. Odmah ga je nazvala i rekla mu kako je
našla tijelo jedne mrtve djevojke. Zaboravila je da je ljuta
na njega. I ponovno su na istom starom vrtuljku.
(Ni tamo nemam šanse.)
Ali sad je ovdje - obje smo sad ovdje - i pratimo
prostorijom sveameričkog Larryja koji raspoređuje jastuke
i čavrlja preko ramena o svemu i svačemu, o vremenu, o
jednom indijskom restoranu u susjedstvu »koji
jednostavno moraš probati, Ruby. Sjajan je. Nikad nisam
bio veliki ljubitelj vegetarijanskih jela, uvijek mi se činilo
da im nešto nedostaje, znaš što želim reći? Ali oni su me
možda obratili.« Nasmije se, pogleda uvis i brzo se
prekriži, a onda namigne i nastavi istresati svježa zrna
kave u stari aparat. Uzbuđen je što je večeras ondje netko
novi i dok se pita kakva bi mogla biti priča ove Australke,
osjeća se kao čovjek koji čeka znak za početak utrke. Ne
mora to raditi, ne mora se odricati svog slobodnog
vremena da pomogne ljudima kao što je ona. Ordinacija u
četvrti Murray Hill, pacijenti koje ondje liječi uzimaju od
njega i više nego dovoljno. Ali zavjetovao se pomoći
drugima izvan tih 350 dolara po satu, ili točnije, zbog njih.
Besplatno dijeljenje sreće u životu i zdravog razuma
dvaput mjesečno njegova je pokora jer živi od tuđe
nesreće. To je doista najmanje što može učiniti.
Osim toga, nikad ne znaš gdje će te večer odvesti.
Trauma je samovoljna u tom smislu. Kaos stvarnog života
bolji je od najbolje televizijske emisije. Kao glumac nikad
nije uspio. Ali kad vam život da limune, uvijek možete naći
nekog tko će vam napraviti limunadu.
 .

Ruby je zabrinuta da večeras nitko drugi neće doći i da će

na kraju samo ona biti ondje, kad se jedna mlada žena
spotakne kroz vrata i kosa joj poleti od glave, torba s
ramena i cipela s noge. Maknuvši Larryju, koji se blaženo
nasmiješi kao da pozdravlja dragu prijateljicu, djevojka
podigne svoju svojeglavu cipelu i dovuče se do kruga
jastuka.
»Ups«, kaže prema Ruby i smeteno se nasmiješi.
Na Larryjevo inzistiranje Ruby već sjedi na podu
prekriženih nogu, a ta sitna, tamnokosa osoba sjedne
sučelice njoj. Ruby ne zna što bi rekla, pa poteže konac koji
se izvukao iz jastuka na kojem sjedi i čvrsto ga ornata oko
kažiprsta, time samo dodatno parajući šav. Za razliku od
nje, ova nova osoba naizgled je posve opuštena. Unatoč
pomalo nespretnu ulasku, sad sjedi posve uspravno na
svom narančastom jastuku i osmjehuje se svima koji ulaze
u prostoriju - a sad ulaze brzo i u velikom broju - i možda
jednom ili dvaput kradom pogleda Ruby, iako Ruby ne
može biti sigurna u to jer ne odvaja oči od poda.
Krug se brzo popuni ljudima. Larry pljesne rukama pa
i sam sjedne na slobodan jastuk pokraj Ruby. Ruby
panično shvati da nije' jedina osoba na večerašnjem
sastanku, kako se bojala, nego jedina nova osoba, jedina
koja ne zna pravila. Kao na znak, Larry svima zahvali što
su se vratili u njihov krug i zamoli Ruby da se predstavi
kao najnovija članica skupine - »I usto iz daleke
Australije!« - Ruby vidi da se obrve podižu na tu
informaciju i najednom najviše od svega želi ustati i
pobjeći.
 Kad sastanak započne, ništa joj se ne čini kako treba. Ni
sve oči uperene u nju. Ni Larryjevo jedva prikriveno
veselje jer ima novu priču o kojoj će raspredati, a najmanje
osjećaj da ostali nestrpljivo čekaju da se ona predstavi - s
minimalnim pojedinostima - kako bi došao red na njih da
pridonesu pričom koja je naizgled gora od prethodne,
slažući toranj nesreće koji samo čeka da se sruši.
Podnožje tog tornja priča je sredovječne žene s Rubyne
desne strane, koja je nakon provale u svoj dom dala
postaviti trostruke brave na sva vrata u svom stanu,
uključujući i ona na ormarima. Sljedeći je muškarac koji je
prije tri ljeta našao svog trogodišnjeg nećaka utopljenog u
hotelskom bazenu. Na njihove priče dolazi težina starog
gospodina koji je slučajno smjestio u bolnicu jednog
trgovca kad je svojim Mercedesom prošao kroz izlog
dućana mješovitom robom. Jedan traumatičan događaj
nesigurno se njiše na drugom i mada Ruby duboko
suosjeća sa svim bolom koji je večeras stavljen pred nju,
kad dođe red na Tankera, inženjera u kasnim dvadesetima
koji je tijekom pljačke mini marketa u kojoj je smrtno
nastradao vlasnik trgovine imao pištolj uperen u glavu,
mora priznati da je dolazak ovamo bio pogreška. Njezina
situacija toliko je drukčija da se osjeća gotovo glupo.
Tanker i ostali članovi skupine kao da su još uvijek duboko
u svojim tragedijama i bore se da iz njih izrone, a ona sjedi
izvan iskustava koja su je dovela ovamo i promatra iz
daljine. Tako to najbolje može objasniti bez stručnih izraza
koji su svima njima naizgled dobro poznati. Članovi
skupine možda će sugerirati da potiskuje svoje osjećaje,
izbjegava ih, ali saslušavši priče ljudi koji večeras sjede u
tom krugu, želi reći sljedeće:
Ja svoju bol ne posjedujem kao vi vašu. Imam osjećaj da sam
je posudila od nekog drugog.
Zato nije nikakvo čudo da odmahne glavom - ne - kad
dođe red na nju da govori.
Sa suprotne strane kruga, ona djevojka koja je umalo
pala ulazeći u prostoriju promatra Ruby s uvijek istim
osmijehom na licu. Jednako kao Ruby, i ona odbije govoriti
kad dođe red na nju - »večeras se odmaram« - i Ruby je
pomalo razočarana zbog njezine šutnje. Ta djevojka doima
se toliko drukčije od ostalih, gotovo spokojno, iako je
posve očito nespretna. Od njezina spoticanja dok je ulazila,
do neobične smirenosti njezina osmijeha, zbog nečeg na
njoj Ruby osjeti nenadanu bol pomislivši da će večeras
sama izaći iz te prostorije.
Da je išta znala o mladoj ženi koja joj se smiješila sa
suprotne strane kruga, shvatila bi da je Lennie Lau jasno
vidjela njezinu osamu i da ju je odmah privukla bolna
ljepota kojom usamljenost može obaviti osobu. I vidjela bi
da Lennie već smišlja kako-da raspara tu usamljenost,
potegne je kao što je Ruby večeras potegnula labavi konac
svog jastuka, samo jače, tako da s vremenom i pažnjom sva
ta bol nestane.
.
Lennie je već prolila svoje piće i dvaput srušila vilicu na
pod. Ne trudi se tražiti novu, samo obriše metalne zupce o
svoje poderane traperice i vrati vilicu na stol. Govori brzo
i neprestano maše rukama, pa sve u radijusu njezinih
laktova leti sa stola. Osoblje joj se dobrodušno smješka,
donosi dodatne salvete, tapša je po ramenu u prolazu.
Ruby ima osjećaj da se prema toj djevojci svi srdačno
ponašaju svuda gdje ode.
Nalaze se u malom talijanskom restoranu u Trećoj
aveniji, ulicu dalje od društvenog centra u kojem se održao
sastanak. Kad je sastanak završio, Lennie je uhvatila Ruby
za lakat i upitala je bi li željela otići s njom na desert, a Ruby
je pogledala oko sebe, misleći da je taj poziv namijenjen
nekom drugom. Začudo, bio je upućen njoj, kao da joj je ta
Lennie nekako pročitala misli. Zelja za dobrim društvom
činila se sjećanjem na njezinu najdražu hranu, čežnjom čiji
je okus osjećala u ustima. Ponovno biti sa zanimljivim
ljudima, pratiti razgovor koji nije samo u njezinoj glavi -
Ruby se nadala da Lennie nije primijetila suze u njezinim
očima kad je žestoko kimnula prihvaćajući taj poziv.
Putem do restorana Lennie je veselo čavrljala, kao da
su upravo zajedno izašle iz kina, ali kad su sjele za svoj
mak stol, prikovala je svoje tamne, prodorne oči za Ruby i
počela su pitanja.
»Koliko si već dugo ovdje?«
»Gdje si odsjela?«
»Zašto si izabrala New York?«
Jezika tromog od tjedana nedovoljna korištenja, Ruby
ne može oblikovati riječi kojima bi odgovorila na
posljednje pitanje. Zato samo slegne ramenima kao da ne
zna pravi razlog i nada se da izgleda bezbrižno. Ali obrazi
joj se zarumene i zahvalna je kad konobarica prekine
njezino zaplitanje jezikom da odloži čašu crnog vina. Daj
mi djelu bocu i možda ću moći objasniti, želi reći Ruby. Ali
umjesto toga taj kratki prekid razgovora iskoristi kako bi
prebacila fokus na Lennie.
»Jesi k se rodila ovdje?«
»Gdje stanuješ?«
»Studiraš ili radiš?«
Na Lennien odgovor na njezino posljednje pitanje
Ruby iznenađeno zine.
Lennie, koja se rodila i odrasla u New Yorku, radi kao
balzamatorica u jednom pogrebnom poduzeću u
Brooklynu. Stručnjakinja je za rekonstrukciju, što znači da
radi s tijelima koja u mrtvačnicu dođu vidno oštećena.
Njezin je posao popraviti ih, vratiti mrtvim osobama izgled
koji su imale prije nego što se to dogodilo.
To. Tragedija koja je zaustavila srce.
Ruby ima osjećaj da ne može disati.
»Rekla bih da sam napola vizažistica, napola
mađioničarka«, nastavi Lennie pa poliže šlag sa svoje vilice
i mahne njome kao čarobnim štapićem. »Ako dobro
obavim svoj posao, ne primijetiš trikove.«
Odmah vidim pažnju koju Lennie posvećuje
djevojkama kao ja. Velik dio njezina posla u sebi ima nešto
okrutno; većina ljudi užasavala bi se zadataka koje ona
svakodnevno obavlja. Probijanja organa, vađenja utrobe.
Punjenja vratova vatom, zašivanja usta. Stavljanja
»kapica« na očne duplje da oči ostanu zatvorene, vađenja
krvi, provlačenja žice kroz čeljusti. To su samo neki od
njezinih takozvanih trikova. Odijevanje pokojnika, njihovo
češljanje i šminkanje - ti nježniji trenuci dolaze kad je teški
posao obavljen, kad Lennie već poznaje njihova tijela
najprisnije što ih je moguće poznavati. Ne žureći, prema
njima se odnosi s poštovanjem i svoje umijeće nudi im kao
utjehu, a ja vidim kako njezina velikodušnost kao jantar
svjetluca na jagodicama njezinih prstiju dok ona radi i zlati
se na svemu što dodirne.
Tim poslom slučajno se počela baviti prije nekoliko
godina, nakon što se nije uspjela upisati na medicinski
fakultet.
»Smiješno, zar ne? Ako me ne želite pustiti blizu živih,
barem mogu popraviti mrtve!« -
Preko ljeta je pomagala u kozmetičkom salonu svoje
rođakinje i ondje upoznala klijenticu koja je došla zbog
svoje izrazito suhe, crvene i ljuskave kože na rukama.
»Ta žena tužila se da joj je koža jako oštećena od
kemikalija s kojima radi. Rekla je da joj se sve uvuku kroz
pore, ma koliko se trudila zaštititi. Ispostavilo se da je
pogrebnica. Dotad nisam upoznala nijednog pogrebnika.
Mislila sam da su svi oni jezivi starci koji vode obiteljski
posao. Ali ta žena, Leila, bila je mlada i lijepa, i imala je
svoje pogrebno poduzeće. Friziranje i šminkanje išlo mi je
od ruke, a ona je rekla da postoje i drugi, važniji načini na
koje mogu upotrijebiti taj dar. Isprva sam bila samo
znatiželjna. Leila mi je ispričala neke lude stvari o svom
poslu, a ja sam bila raspoložena za ludo. A onda su mi
potrebe mrtvih postale bitne.«
Ruby kimne pa odmahne glavom.
»Mislim da to mogu razumjeti«, kaže, iako njezine
riječi zvuče kao pitanje.
 »Znaš kako mađioničari prepile žive ljude? Razmišljaj
o mom poslu kao o obrnutom triku. Ja sastavljam slomljene
ljude.«
Lennie ponovno mahne svojom vilicom kao čarobnim
štapićem preko stola - »Ta-da!« - a Ruby poskoči na svom
stolcu.
Lennie odmah odloži vilicu. .
»Oprosti, Ruby. Ne želim zvučati neozbiljno. Već
toliko dugo radim taj posao, da često zaboravim da ga ne
smatraju svi normalnim.«
Normalnim.
Ruby se nasmije na tu riječ, ali njezin smijeh zvuči
lomno i razbije se kad pogodi zrak između njih. Želi reći
da joj se ovih dana normalno čini stranom zemljom. Želi reći
da zna zašto su mrtvima potrebni mađioničari da ih
ponovno sastave.
Reci joj istinu, pomislim kad se Ruby naježi kao da ju je
zapuhnuo hladni zrak u toj toploj prostoriji.
Ruby zadrhti, a Lennie se zabrinuto nagne prema njoj.
»Ne znam zašto, ah najednom sam se sva naježila«,
počne objašnjavati Ruby, a onda zašuti i odmahne glavom,
kao da želi odagnati neku misao.
Reci joj istinu, pomisli.
»Lennie, ja tvoj posao ne smatram nenormalnim. Našla
sam onu djevojku u parku Riverside.«
Sad je Lennie ta koja zine od čuda.
»Jebote. Onu ubijenu prošli tjedan? Koja je u svim
vijestima?«
 Ruby kimne i na Lennieno nagovaranje počne govoriti,
puštajući iz sebe sve o čemu je šutjela proteklih devet dana.
Trčanje i kišu i strah, i zapedjani žuti šaš i trenutak kad je
shvatila da gleda mrtvo tijelo jedne djevojke. Isprva malo
oklijeva, ah riječi se uskoro same kotrljaju iz nje, puna usta
blatnjava kamenja, mokra lišća i smeđe slankaste vode, a
Lennie se nasreću ne leca od ružnoće stavljene pred sebe.
Tješi Ruby da su njoj trebale godine da se navikne na
ozljede koje ljudi jedni drugima mogu nanijeti.
»Ne mogu zamisliti kako je doživjeti takvo što.«
S Lennienim mirnim razumijevanjem kao vodičem,
Ruby nastavlja svoju priču. Kad stigne do nelagodnog
susreta s policajcem Jenningsom ispred policijske postaje,
ima osjećaj da je iz nje nešto izvađeno. Kao jezik koji se
svija uz rupu gdje je nekoć bio zub, traži ono što je ostalo i
na svoje čuđenje shvaća da je to uglavnom tuga. Tuguje
zbog smrti one djevojke uz rijeku kao da ju je poznavala,
kao da su bile prijateljice.
»Čudno je kako ne mogu prestati razmišljati o njoj.
Mislila sam da možda samo teško prihvaćam to što se
dogodilo, da možda imam PTSP ih nešto shčno i zato sam
večeras došla na onaj sastanak. Ah to nije razlog, ih barem
nije jedini razlog. Osjećam... povezanost s tom djevojkom.
Duboko u kostima. Je li to čudno?«
»Ne mislim da je čudno«, bez oklijevanja odgovori
Lennie. »Sve više sam sigurna da osjećaj povezanosti u
nama ne stvara vrijeme nego jačina iskustva. Postoji li išta
jače nego biti taj tko ju je našao? Rekla bih da bi bilo čudno
da ništa ne osjećaš.«
 Razgovaraju već toliko dugo da je osoblje restorana
prigušilo' svjeda i podignulo stolce na stolove. Ruby zna
da će uskoro morati otići i da će ova nova, dragocjena veza
biti prekinuta. Ali prije nego što sama ode kući, želi nešto
za što će se čvrsto uhvatiti.
»Je h se i tebi to dogodilo? Hoću reći, dolaziš h na
sastanke grupe za podršku PTSP-ovcima zbog svega što si
vidjela u svom poslu?«
Lennie razmisli o tom pitanju, odvaže njegove
konotacije kao da ga drži u rukama.
»Jesi li ikad primijetila da su u kutijama koje
mađioničari prepile uvijek žene?« kaže na kraju. »Nakon
nekog vremena, to je postalo previše. Previše je mrtvih
djevojaka prošlo kroz moja vrata. Ali Ruby« - Lennie
posegne preko stola i čvrsto stisne Rubynu ruku - »mislim
da je samo jedna dovoljna da ti slomi srce.«
.

Poziv stiže netom iza dva sata ujutro. Ruby je budna,

razmišlja o' toj večeri kao da raspetljava ogrlicu, pažljivo
razmrsuje lančić događaja, kad se njezin mobitel oglasi
primljenom porukom.
Draga Ruby,

srdačno si pozvana da se pridružiš sastanku Kluba smrti ove

nedjelje u 11 sati. Okupit ćemo se u Nice Matinu (vidi kartu - blizu
je tvog stana), gdje nas čekaju mimoza kokteli i iscrpni razgovori.
Osnivači kluba raduju se tvom dolasku.

Kratka poruka završava citatom u kurzivu:

 Granice koje dijele život od smrti u najboljem su slučaju mutne i
nejasne. Tko može reći gdje jedno završava, a drugo počinje? -
Edgar Allan Poe

Iako joj je telefonski broj nepoznat, Ruby bez imalo

sumnje zna da joj je tu poruku poslala Lennie Lau,
tamnokosa mađioničarka iz Brooklyna, koja ponovno
sastavlja slomljene žene i djevojke. Sjeti se kako ju je Lennie
u restoranu uhvatila za ruku. Što je ono rekla? Da previše
mrtvih djevojaka prolazi kroz njezina vrata? Ruby ne može
vjerovati svojoj sreći; upoznala je nekog tko razumije misli
koje je salijeću, tko zna da mrtve djevojke s tobom mogu
doći kući.
I sad njezine misli jure prema nedjelji, prema tom
zagonetnom Klubu smrti i onom što bi mogao značiti.
Možda je on njezina šansa da nađe to što traži. Zna da se
ne bi trebala previše nadati, jer onaj sastanak PTSP-ovaca
pokazao se posve neprikladnim za nju. Ali s druge strane,
evo čime je urodio. Novom prijateljicom i pozivom. Što je
loše u tome da vidi kamo će je to odvesti?
Osim toga, ionako ne mora nigdje drugdje biti.
Ni ja, šapnem, svjesna da to nije posve istina, a Ruby se
naježi. Znam da mrtve djevojke ne bi trebale proganjati
žive ljude. Da postoji drugo mjesto na kojem bih trebala
biti. Ponekad to osjećam, gotovo kao šapat iz druge
prostorije koji se Ruby napinje čuti. Daleko i istodobno
blizu, mislim da postoji mjesto koje nudi nestanak. Gdje
nema valova koji se razbijaju i bacaju me na sve strane.
Gdje postoji samo spokoj.
 Ali više ne želim nestati. Ne kad se čini da su me svi
zaboravili. Ne kad nitko ne zna moje ime.
Možda je Klub smrti i moja šansa, Ruby.
Moja šansa da budem zapamćena. Da ljudi znaju da
sam bila ovdje.
Ovdje. U New York Cityju.
Kad se samo sjetim da smo i Ruby i ja mislile da je
dolazak u ovaj grad pustolovina. Stvarno nismo imale
pojma što nas čeka.
 14

Klub smrti osnovan je nakon što se Lennie nakratko

zaljubila u jednog muškarca. Josh je bio visok, tamnokos i
zgodan novinar, koji je za jedan popularni časopis pisao
članak o mrtvačnici i posebno ga je zanimao Lennien posao
rekonstrukcije leševa. Gotovo tjedan dana bio je uz nju dok
je radila i zbog nečeg u izravnosti kojom je postavljao svoja
pitanja, Lennieno srce lupalo je brže nego inače. Shvatila je
da primjećuje njegove uvijek proširene zjenice, bijele
polumjesece njegovih noktiju i njegove ravne prednje
zube, i zbunila su je ta opažanja. Josh definitivno nije bio
njezin tip - njezin posljednji ljubavnik bio je sitni hulahoper
kojeg je upoznala na jednoj kabaretskoj predstavi u East
Villageu - ali nešto je nedvojbeno zaiskrilo između njih. Ili
je barem Lennie to mislila, dok nije shvatila što je zapravo
privlači: Josheva inteligentna znatiželja i poštovanje prema
ne samo svom nego i njezinu poslu. Dok su razgovarali o
svojim zanimanjima i o tome da on živi od pričanja priča,
rekao je da je njezin posao poništiti priče, vratiti mrtvace u
neko ljepše vrijeme i da to možda znači da dolaze do istog,
samo s različitih mjesta. Taj opis njezina posla bio je
najobzirniji i najpromišljeniji koji je Lennie čula i znala je
da želi sačuvati tog muškarca i njegovu rječitost u svom
životu.
»Ne želim misliti da je način na koji čovjek umre ono
najzanimljivije o toj osobi, ono po čemu ga drugi pamte«,
rekla je na večeri nakon Josheva posljednjeg dana u
mrtvačnici, kad joj je njezin novi prijatelj otkrio svoju tajnu.
Nekoliko godina prije i sam je umalo umro u biciklističkoj
nesreći u Central Parku, u kojoj je slomio kralježak i
zadobio teški potres mozga. Tjednima je ležao u bolnici;
neko vrijeme bilo je upitno hoće li ponovno hodati. Iako se
otad fizički oporavio - »Očito«, rekao je Lennie te večeri,
lagano se udarajući dlanovima po nogama - nešto u načinu
na koji se doživljavao u svijetu bitno se promijenilo..
»Ponekad mi je teško prihvatiti činjenicu da sam
preživio«, priznao je Josh. »Jesi li ikad čula za Cotardov
sindrom?« Lennie je odmahnula glavom. »Dakle, taj
sindrom nešto je totalno ludo. Naime, postoje ljudi koji
misle da su zapravo mrtvi. Živi ljudi koji vjeruju da su se
otresli smrtničkog meteža i nitko ih ne može uvjeriti u
suprotno, unatoč... unatoč svim dokazima u suprotno.
Ljudi koji pate od te deluzije u osnovi misle da su hodajući
leševi, mrtvi među živima i nema tog racionalnog
argumenta koji ih može razuvjeriti. Ta bolest fascinantna
je i ujedno zastrašujuća. Jer od one nesreće i sam se
ponekad pitam nisam li i ja hodajući leš. Mrtav iznutra,
shvaćaš?«
Kad je Josh na svoj izravan način iznio to zapanjujuće
priznanje, Lennie je pomislila na svoju tihu, sitnu susjedu
Sue. Poznavala ju je već godinama, još od dana kad je
perzijska mačka te starije žene jednog poslijepodneva ušla
kroz otvoreni prozor u Lennien stan i prisvojila njezin
kauč. Bile su gotovo prijateljice, dovoljno bliske da u
toplijim večerima popiju zajedno čašu ili dvije vina, ali Sue
je dotad uporno odbijala svaki prijedlog koji bi mogao
definirati njihov odnos. Otvorenje izložaba u galerijama,
večeru u restorančiću u susjedstvu koji je utorkom nudio
popust na kamenice, festivale hrane uz rijeku - Sue je
odbila sve što je Lennie predložila, a onda je jedne večeri
još nešto rekla. '
»Žao mi je, Lennie, ali ja ne živim u svijetu kao ti. Ne
doista. Kad je moja kći umrla« - Lennie je o tome tad znala
samo osnovne pojedinosti, odnosno da je Sueina kći
poginula u automobilskoj nesreći prije gotovo dvadeset
godina - »s njom su umrli i najbolji dijelovi mene. Nitko ne
želi provoditi vrijeme s
lesom, s opravdanim razlogom. Naučila sam sama
raditi stvari i sad mi je draže tako.«
Ponekad jednostavno znaš što je potrebno.
»Želim da nekog upoznaš«, rekla je Lennie Joshu te
večeri i već sutradan iste te riječi ponovila Sue. Što će točno
učiniti kad ih spoji palo joj je na pamet usred noći, kad se
sjetila muškarca u mrtvačnici koji je netom izgubio kćer,
djevojku na kojoj je Lennie izvela svoju čaroliju pažljivo
izbrisavši rane od metaka i tragove prstiju, da bude moguć
pogreb s otvorenim lijesom.
»Ne razumijem što ovo znači, kamo je otišla i zašto i ja
ne mogu otići za njom«, rekao je otac te djevojke, plačući o
Lennie- ino rame. »Bog ne odgovara na moja pitanja. A
nitko od mojih prijatelja ne želi me ni pogledati u oči, a
kamoli razgovarati sa mnom. S kim bih sad trebao
razgovarati?«
Ta tužaljka posadila je sjeme Kluba smrti.
Svima su nam nosovi bili pritisnuti o smrt, napisala je
Lennie u svom prijedlogu. Ona je velika i važna zagonetka, ali
istodobno očito određuje kako živimo. Upoznamo lije malo bolje,
pokušamo li je shvatiti, možda ćemo naći način da se probijemo
kroz staklo koje odvaja život od smrti.
I tko zna što ćemo naći na drugoj strani.
Drugoj strani. Mjestu gdje shvatiš ono što ti je dotad
bilo neshvatljivo. Gdje kći može umrijeti, jedno tijelo može
se vratiti s ruba, drugo na kolicima biti dogurano u
mrtvačnicu, a ljudi se i nadalje bude i jedu, spavaju i
sanjaju, vole i svađaju, plaču i spletkare kao da nikad neće
doći red na njih.
Lennie je svoj iskreni poziv završila istim citatom
Edgara Allana Poea koji će mnogo mjeseci poslije poslati
Ruby i usrdnom molbom: Molim vas, dođite istraživati
granice sa mnom. Osjećam se usamljeno sama u tome.
Osama sve čini manje čudnim. Pristaneš na stvari koje
bi s prezirom odbio kad si netko tko ima stalne planove za
utorak i četvrtak navečer.
»Ja sam mizantrop«, rekao je Josh.
»Ne želim upoznati nikog novog«, potužila se Sue.
Ali svejedno su pristali doći na prvi sastanak Lennieina
takozvana Kluba smrti. Prvo pitanje, koje su razmatrali uz
tekilu u jednom baru u Bedfordu, bilo je kao škljocaj
otključana lokota: Je li smrt svršetak ili početak?
To je bilo prije devet mjeseci. Kad Ruby tog toplog
proljetnog dana sjedne s njih troje za stol na terasi jednog
restorana kod Central Parka, osnivači Kluba smrti ne
sjećaju se života bez svojih tjednih, vijugavih rasprava. Ni
filozofi ni govornici, to troje jako različitih ljudi dolaze sa
svojim pitanjima i razmišljanjima, a njihova dodirna točka
tema je koju većina ljudi izbjegava u pristojnom,
svakodnevnom razgovoru. Većina sastanaka odvede ih
daleko od mjesta s kojeg su krenuli i svaki sastanak
uključuje hranu i zdravice. Drugim riječima, članovi Kluba
smrti na sastanke obično dođu trijezni i sa njih odu pijani.
(Možda je ime njihova kluba jedino oko čega se nikad
nisu uspjeli složiti - »Klub smrti? Stvarno, Lennie?« - ah
njegova začetnica tvrdoglavo ga je odbijala promijeniti, što
ja mogu razumjeti.)
»Nemoj očekivati da će itko drugi shvatiti«, uz osmijeh
upozorava Lennie Ruby, stigavši do kraja priče o nastanku
Kluba smrti. »Većina ljudi sigurno ne voli teme o kojima
mi raspravljamo, jer živimo u kulturi koja se rado pravi da
najočitije stvari nisu stvarne, ako su iole neugodne. Većina
ljudi izbjegava govoriti o smrti jer ih ona plaši ili u njima
izaziva osjećaje s kojima se ne znaju nositi. A ako misle da
su se pomirili sa svojim strahovima, na primjer kroz vjeru,
dat će sve od sebe da izbjegnu sva pitanja koja bi mogla
zaprijetiti toj sigurnosti. Zato Klub smrti ima samo jedno
pravilo: teško pitanje važnije je od jednostavnog odgovora.
Dok netko od nas ne prijeđe na drugu stranu i vrati se - žao
mi je, ali duže od Josha - možemo samo nastaviti
postavljati svoja pitanja, bez obzira kamo nas ona odvela.«
Ruby pažljivo prati svaku njihovu riječ. Nervozna je, a
činjenica da se od trenutka kad je došla na taj rani ručak
neizravno moglo zaključiti da ni Sue ni Josh nisu posebno
oduševljeni njezinim prisustvom, nimalo ne ublažava
njezinu nervozu. Dok Lennie govori, Sueine usnice čvrsto
su stisnute jedna uz drugu, a Lennie- ina nekadašnja
simpatija jedva podiže pogled sa svog mobitela. U
usporedbi s Lennie, njih dvoje su kao oblaci koje vjetar nosi
. prema suncu i tek kad konobar odloži Bloody Mary pred
Josha, a on savije dlanove oko visoke čaše kao da se moli i
navali na piće, Ruby shvati da je zapravo strahovito
mamuran. Sue je, pak, danas jednostavno umorna. Cijeli
život pati od nesanice i do tri ujutro radila je na računalu.
Sastanci u ovo doba dana za nju su kao drugim ljudima
večera usred noći.
»Ispričavam se«, kaže ona kad ne uspije suspregnuti
zijevanje. »Nisam naviknuta na izlaske u ovo doba dana.
Za razliku od mog prijatelja« - kimne glavom pokazujući
na Josha - »koji vjerojatno tek treba stići do kreveta.«
»Barem svoga«, doda Lennie i namigne, a Josh joj
isplazi jezik i promrmlja »kamo lijepe sreće«. Raspoloženje
za stolom najednom se razvedri prvim zrakama iskrene
srdačnosti.
Poslije, kad se vrati u svoju garsonijeru, Ruby će
pomisliti koliko je lako pretpostaviti da te netko prezire ili
da u njemu izazivaš osjećaj nelagode, a istina je da svi sa
sobom donosimo svoju noć, ponoćne sate i prerana
buđenja. Bila je zaboravila da je sklapanje novih
prijateljstava jedna od onih zbunjujućih stvari koje se, kao
i učenje stranog jezika ili klavira, čine mnogo lakšima kad
si dijete. Kad ljudi dođu do trideset šeste godine života -
Ruby za promjenu sad osjeća svaki centimetar svoje dobi -
većina već ima ustaljeni krug prijatelja. Imaju djecu i
partnere, rođake, poslove i hipoteke koje im dopuštaju da
preurede kuhinju i svake dvije godine ljetuju na Fidžiju.
Imaju dobro uvježbane priče i uloge koje igraju i svaka
egzistencijalna kriza koju možda dožive obično je samo
lagano podrhtavanje, za razliku od Rubynih iskustava koja
su snažni potresi i sve preslože.
Ljudi njezinih godina ne čine stvari koje ona čini.
(I kod mene je jednako, šapnem, ali previše je zadubljena
u razmišljanje o Klubu smrti da bi primijetila da su rolete
u njezinoj sobi zadrhtale od mog uzdaha.)
»Nisam posve sigurna zašto sam došla u New York«,
rekla je na tom ranom ručku, kad se ponovilo to pitanje.
Ali mogla je reći i zato što sam mogla. Jer njezin život bio je
toliko lišen uobičajenih klopki, toliko slučajno
nekonvencionalan, da joj je s trideset šest godina bilo lakše
uzeti godinu dana slobodno nego ostati gdje je bila,
okružena podsjetnicima na sve što nema. Je li se itko za
stolom zapitao kako je mogla tako lako ostaviti jedan cijeli
život, ali je bio previše pristojan da to kaže? S druge strane,
ni postojeći članovi Kluba smrti naizgled nisu imali mnoge
uobičajene, odrasle veze sa živima. Možda su je oni
razumjeli i bez dodatnih pitanja.
»Razvedena«, odgovorila je Sue kad je na red došao
trenutačni ljubavni status.
»Razveden«, kimnuo je Josh kad se Ruby okrenula
prema njemu (i prvi put primijetila njegove oči sive kao
škriljevac i glatki ocean njegova pogleda).
»I u strahu od intimnosti«, dodala je Lennie sve ih
nasmijavši, pa nitko nije primijetio da je Ruby kratko
oklijevala prije nego što je odgovorila »neizlječivo sama« i
posegnula za mobitelom koji u dvadeset četiri sata
nijednom nije zazujao.
 Sve ću ih upoznati, misli večeras Ruby u svom krevetu,
dok prebire po žicama tog neobičnog poslijepodneva i
dopušta si osjećaj uzbuđenja zbog sljedećeg sastanka
Kluba smrti. Njezinog prvog službenog, kako je istaknula
Lennie, prije nego što je izrecitirala popis pomodnih lokala
u kojima bi se mogli sastati. Bemelmans Bar u Carlyleu,
Oyster Bar u Grand Centralu. Nedavno ponovo otvoren
Tavern on the Green ili ona tajna točionica iz vremena
prohibicije koja ima kadu, a kojoj se nitko nije mogao sjetiti
imena. Restorani i barovi o kojima je Ruby čitala u
turističkim vodičima, ah nije vidjela smisla posjetiti ih
sama.
»Dalje«, rekao je Josh na većinu tih prijedloga,
kolutajući očima. »Lennie, hoćeš li ikad prestati misliti da
je tvoj život epizoda Seksa i grada?«
»Neću«, nacerila se Lennie. »Osim toga, bolje to nego
misliti da ti je život epizoda Zakona i reda, koji me, usput
rečeno, nasmrt plašio kad sam bila dijete. Ljudi, Ruby je
nedavno našla mrtvu -djevojku. Ne budite tako ozbiljni,
opustite se malo.«
»Kaže žena koja je osnovala Klub smrti«, prezirno je
puh- nuo Josh, a ja sam u tom trenutku pomislila da sam
možda malo zaljubljena u sve njih. U način na koji su se
međusobno zadirkivali, način na koji su svi pozorno
slušali dok im je Ruby pričala o tome kako me našla,
uključujući i Lennie, koja je tu priču čula samo nekoliko
dana prije. Nijednom nisu skrenuli pogled s Rubyne
ozbiljne iskrenosti, nijednom omalovažili njezine osjećaje
kad je priznala da bi dala sve na svijetu da sazna više o
meni, a meni se to jako svidjelo. Svidjelo mi se što je nitko
nije osuđivao niti joj rekao da mora prijeći preko toga, čak
ni Sue, koja se činila ozbiljnijom od ostalo dvoje. Sjetila sam
se prijatelja koje sam zamišljala za sebe, ljudi koje sam
trebala upoznati, i bilo mi je drago što barem Ruby ima
priliku ispričati svoje priče, napraviti svoje planove.
I još nešto. Rubyni novi prijatelji znaju mnogo toga.
Možda ne toliko kao Noah, ali mnogo znaju o New Yorku,
smrti i mrtvim djevojkama. Pogotovo Josh. Kad je Ruby
rekla da ne može shvatiti da se policiji nije javio nitko tko
bi me identificirao - »Nekome sigurno nedostaje?« - a Lennie
se začudila kako itko može ostati anoniman u ovo doba
društvenih mreža, Josh ih je obavijestio da u Sjedinjenim
Američkim Državama svake godine nestane više od pola
milijuna ljudi i da mnogi od tih nestanaka u početku nisu
prijavljeni.
»Ako se netko otuđio od obitelji, ako nema mnogo
bliskih veza ili se jednostavno pretpostavlja da je odlučio
bez riječi otići, ponekad treba vremena da netko podigne
uzbunu. Nedvojbeno je neobično da se u današnje doba
nekom ne zna ime. Ali nije nemoguće. Imaš sreće što je
bjelkinja«, dodao je dok su se spremali otići iz restorana.
»Zahvaljujući fenomenu nestale bjelkinje’, tvoja Jane
dobiva mnogo više medijske pažnje od većine. Netko će
sigurno uskoro zbrojiti dva i dva.«
Po izrazu njegova lica Ruby nije bila sigurna je li Josh
to rekao da je utješi; sad se sjetila njegovih riječi (možda
sam je ja na to potaknula) i otvara laptop, upisuje izraz koji
je on stavio u navodnike. Prvi rezultat pretraživanja nešto
je nazvano »sindrom nestale bjelkinje«, nakon kojeg slijede
deseci poveznica na varijacije tog izraza. Ruby duboko
udahne i zaroni.
Evo što saznajemo: nerazmjerna količina medijske
pažnje posvećuje se slučajevima nasilnih zločina nad
bjelkinjama iz srednje do više klase. Po svemu sudeći, kad
se mladim ženama dogodi nešto loše, rasa i takozvana
klasa igraju ulogu u tome kako će se ispričati njihove priče
ili čak hoće li se uopće ispričati. Dok pretražuje znanstvene
radove, političke blogove i prosvjedne članke, Ruby
postaje svjesna sumorne stvarnosti: ova Jane dobiva pažnju
medija i sve veće zanimanje nacionalnih novinskih
agencija vjerojatno zato što je mlada, lijepa - i bijela. Kao da
ta kombinacija najbolje predstavlja ranjivost i nevinost.
Kao da boja kože može odrediti koliko bismo nekog trebali
žaliti i koliko pravde zaslužuje.
Ruby osjeti mučninu shvativši značenje te podmukle
pristranosti; trebala je znati da će čak i smrt imati svoju
hijerarhiju i predrasude.
Dok čita duboko u noć, razmišlja i o svom
suučesništvu, suočava se s njim prisjećajući se istaknutih
zločina koji su dospjeli na 'naslovnice ne samo u cijeloj
Americi nego i u Australiji. U svakom slučaju koji joj se
uvukao u svijest dovoljno da se sjeća imena, lica, priče,
žrtva je bila mlada bjelkinja.
Kako dosad nije primijetila da se samo neki ljudi
smatraju vrijednima da njihove priče budu ispričane? Sad
shvaća da je u grobove zakopano jako mnogo biografija,
mnogo prešućenih imena. Samo zato što se povlači
svojevoljna granica između odgovarajuće i pogrešne vrste
žrtve. I »pogrešna« postaje nevidljiva.
 Od te večeri Ruby Jones traži mrtve. Traži imena i lica,
čita osmrtnice, izvještaje o zločinima i povijesne prikaze,
imena uklesana na kipove i urezana u klupe u parkovima.
Nove smrti, stare smrti, trudi se nikog ne diskriminirati
dok zastaje nad imenom svake preminule osobe na koje
naiđe i glasno ga izgovara.
Uskoro shvaća da su mrtvi posvuda. Žrtve raka i
pucnjava u školama. Policijske okrutnosti. Obiteljskog
nasilja i utapanja. Otmica i rata i srca s previše rupa. Nalazi
beskonačne popise načina na koje čovjek može umrijeti i
imena koja će glasno izgovoriti; do kraja života obraćat će
pažnju. Umrlima će dati do znanja da su važni, posebno
onima čiji bi životi u protivnom mogli proći neprimijećeno.
Uvijek kad bude mogla, reći će njihova imena, glasno
izgovoriti slogove njihova postojanja.
Za mene nema ime koje bi glasno izgovorila.
Ja sam Alice, često joj šapćem. Alice Lee. Ali ona me ne
čuje od automobilskih truba, sirena i vrata koja se s
treskom zatvaraju. Nečujna sam od zujanja njezina
mobitela i šuma vode koja teče iz tuša, pištanja lončića za
kavu u prizemlju i lupkanja njezinih tabana o pod. Moj glas
još je tiši kad se ona smije, plače ili stenje prisjećajući se
Ashovih usana ili kad joj pred očima zabljesnu sive oči
muškarca kojeg je tek upoznala i neobjašnjivo zamijene
Ash- ovo lice dok svršava.
Evo u čemu je stvar. Kad mi mrtvi odgovorimo, rijetko
smo dovoljno glasni da bi nas se čulo od buke života koji
ide dalje bez nas.
.
Prošla su dva tjedna, ali nitko nije došao po mene. Policija
je postavila plakate, održala konferencije za medije,
pozvala sve koji bilo sto znaju da im se hitno jave. Pokušali
su obložiti moje kosti mesom, saznati nešto o meni, ali to
meso samo sve više nestaje.
I još uvijek nitko ne dolazi po mene. Još uvijek me
nazivaju Jane. Da bude jasno, uopće ne mislim da sam neka
Jane. Jane se čini starijom, profinjenijom, ženom koja ima
pravi posao i vlastiti stan. Kao onaj u kojem živi Noah.
Samo bez pasa i možda s velikim bijelim cvjetovima u
vazama u svim prostorijama i možda bez klavira nasred
dnevne sobe. Mislim da Jane ne svira klavir. Ona rješava
križaljku u New York Timesu, izvodi vježbe za
usredotočenu svjesnost, prije svog trideset petog
rođendana dala je laserski ukloniti sve pjegice na nosu i
mada to nikad ne priznaje, posljednje dvije godine svakih
šest mjeseci ide na injekcije botoksa. To je Jane. Uspješna je
i pristojna i savršeno popunjava kutove svog imena. Ali to
nije moje ime.
To nije moje ime.
Želim da mi bude vraćeno moje ime. Ime koje je od
početka bilo moje. Želim da njega koriste kad govore o
meni. Želim da novine pišu da je Alice Lee bila djevojka
koja je živjela u New York Cityju i tek počela popunjavati
kutove svog imena, svog života. Alice Lee imala je
osamnaest godina, dugu plavu kosu koju je njezin
ljubavnik volio omatati oko prstiju, prisiljavajući je da
zabaci glavu kako bi mogao spustiti zube na kožu na
njezinu vratu. Alice Lee voljela je njegove zube na svojoj
koži, voljela je snimati fotografije kamerom koju je ukrala,
počela je voljeti Noaha i njegovu nenametljivu ljubaznost i
voljela je srebrno svjetlucanje Chryslerove zgrade, bez
obzira koliko je puta pogledala njezin vrh.
Alice Lee bila je netko kome je nedostajala najbolja
prijateljica Tammy i jednom, kad je imala šest godina, neki
muškarac zaustavio je svoj plavi automobil ispred njezine
kuće i pokušao je namamiti u njega, domahujući joj s
vozačkog sjedala i govoreći da joj želi otkriti jednu
posebnu tajnu. Alice Lee bila je djevojčica koja je
nepomično stajala cijelu jednu minutu prije nego što je
utrčala u kuću i bila je djevojčica koja nikom nikad nije
rekla za tu minutu i muškarca u plavom automobilu.
To je bila Alice Lee. Nikad nije slomila nijednu kost i
zubi su joj bili ravni i zdravi, majka joj je umrla, a umrla je
i ona. Ne na isti način, ali ni mnogo drukčije. Voljela je
riblje tacose i šarene lampice, i mrzila je okus sladića. Nije
pročitala ni približno dovoljno knjiga i bila je zaokupljena
zaljubljivanjem u svijet, kad se našla naglo istrgnuta iz
njega.
Nasmiješi se. Nije li joj to rekao netom prije? Ili tijekom?
Ispuštao je zvukove koje ona nije čula, nije željela čuti, ali
razljutila ga je, nije li? Jer nije odgovorila na njegova
pitanja. Umjesto toga zaledila se, jednako kao onog dana
kad joj je nepoznati muškarac u plavom automobilu
pokušao reći neku tajnu. Znala je da mu ne smije prići,
osjećala je miris opasnosti u zraku između njih, ali na jednu
punu minutu zaboravila je kako se pomaknuti. A ovaj se
put toga prekasno sjetila.
Završit ću na otoku Hart. Ako nitko ne dođe po mene,
moje mrtvo tijelo pridružit će se milijunima drugih na tom
komadiću kopna blizu Long Islanda. Zgodno ime za
gomilu zemlje koju stalno prekopavaju, za kosti položene
na druge kosti. U tri sloja, kažu. Kad se sjete da te kosti
pripadaju ljudima.
Možda moje tijelo posude nekom sveučilištu prije nego
što me odvezu na taj otok. To mi ne bi bilo mrsko, sviđa mi
se pomisao da bi neki dijelovi mog tijela mogli pomoći
popraviti druga tijela, druga bića koja su topla i kreću se i
treba ih popraviti. Meni ovaj kalcij i koštana srž, kosa, nokti
i intenzivno plave oči više ne trebaju. Ja više ne mogu
napeti svoje mišiće; ne mogu osjetiti okus prije nego što
dođe do mojih usta ni doživjeti orgazam koji je toliko
snažan da letim. Pretpostavljam da nije doista važno što će
sad učiniti mom tijelu.
Nekoć se na otoku Hart nalazila umobolnica. Nalazila
se i ovdje pokraj mrtvačnice. Mrtvi i oštećeni jedni uz
druge, daleko od pogleda. Kad umre netko slavan, na
primjer neka princeza ili političar, javnost to vidi. Njihov
pogreb svojevrsna je proslava, s cvijećem, svijećama,
fotografijama i pjesmama koje nešto govore
I o tome tko je ta osoba bila prije nego što je umrla. Oni
koji su ostali iza njih ustanu i podijele svoja sjećanja,
uokvire život koji je ta osoba proživjela. Da ljudi ne
zaborave. Ja neću dobiti cvijeće, svijeće i pjesme. Ako me
pokopaju na otoku Hart, nitko neće znati moju najdražu
pjesmu. Usput, to je »Try a Little Tenderness« Otisa
Reddinga. Prvi put kad mi je majka pustila tu ploču,
rasplakala sam se. Obožavala sam njegov melankoličan
glas; imala sam osjećaj da pjeva meni, o meni. Toliko sam
često slušala tu pjesmu, da sam je nakon nekog vremena
čula u svojoj glavi; više mi nije trebao mamin stari stereo.
Mlade se djevojke umore. Ne bih rekla da je to pjesma za
pogreb. Ali barem bih bila ondje. Prisutna na žalovanju za
mnom. Ako me odvezu na otok Hart, ničeg neće biti. Ni
moje najdraže pjesme ni moje najdraže riječi (sarsaparila),
ni prvog dečka u kojeg sam se u životu zaljubila (Michael
iz četvrtog razreda gospođe O’Connor). Kad netko umre,
ljudi oplakuju izgubljenu budućnost. Ah što je s prošlošću?
Što je s onim što je sadržano u osobi i svime što nestane kad
ona umre?
I što ako si izgubio čak i svoje ime? Što onda? Stavit će
te u običan lijes od borovine i neki zatvorenik iz Rikersa
iskopat će ti grob i spustiti te u njega. Položit će tvoje kosti
na druge kosti nepoznatih imena, zakopati te s
izgubljenima i zaboravljenima. Završit ćeš u azilu za
mrtve.
Voljela bih biti bolje ispraćena i zapamćena. Josh kaže
da imamo sreće. Da će djevojci kao ja ljudi obratiti više
pažnje. Ali što ako nikad ne otkriju tko sam? I još gore - što
ako prestanu mariti za mene jednom kad to otkriju?
Što ako se pokaže da sam i ja pogrešna vrsta žrtve?
.

Ne idi onamo. Ne čini to.

Suknja ti je prekratka, ulica previše mračna.
Zašto nisi mogla - koga si - kako si...?
Tako ti i treba kad ideš naokolo tražeći nevolju. Što si točno
mislila da će se dogoditi?
Pogledajte što nam sve govore. Poslušajte riječi koje
nam odjekuju u ušima dok se tijela gomilaju jedno na
drugo. Dok se još jedna mlada žena pridodaje hrpi ruku i
nogu, srca, nada i snova, i svega što nikad neće učiniti.
Zbog svega što nije učinila.
Ili svega što jest.
Taj dio rijetko objasne. Kad odluče tko će biti
odgovarajuća -vrsta mrtve djevojke.
Ako uopće razmišljaju o nama.
 15

Dan prije svog prvog službenog sastanka Kluba mrtvih,

Ruby provodi poslijepodne u mrtvačnici u Prvoj aveniji.
Oklijeva u malom predvorju i nijemo promatra ljude u
uniformama koji prolaze kroz dvokrilna vrata na
suprotnom kraju prostorije, pretpostavljajući da idu u
utrobu zgrade, gdje se obavlja pravi posao. Zamišlja
hladnjake, zaleđena tijela u plastičnim vrećama i razrezane
posmrtne ostatke ispod svojih stopala. Razmišlja o
otvorenim prsnim koševima, izvađenim organima,
ostacima posljednjeg obroka i težini srca, i u slučaju ljudi
čiji je identitet nepoznat, praznini na mjestu gdje bi se
trebala nalaziti njihova imena. Misli, naravno, na mene.
Dok zbunjeno stoji u toj prostoriji, gotovo mi je jednako
blizu kao onog utorka ujutro prije točno dva tjedna, kad
nas je razdvajalo samo nekoliko metara. Čežnja da me
ponovno vidi dovela ju je ovamo, iako misli da će je zbog
toga smatrati ludom. Ponekad čak pomisli da bi se
ponovno vratila u ono jutro uz rijeku, da može. Sad joj se
vrijeme koje smo provele zajedno prije dolaska policije čini
svetim, iako ga ona ne bi takvim nazvala. Svet je moja riječ
za njega, dok je ona još uvijek zabrinuta da sam joj postala
opsesija. Nešto što mora riješiti.
Ja znam da to nije istina.
Ovdje u mrtvačnici pita se približavaju li se drugi ljudi
rješenju te tajne umjesto nje. Je li detektiv O’Byrne proučio
dovoljno dokumenata, pregledao dovoljno fotografija i
pretražio dovoljno baza podataka da se neki kotačić
pokrene u njegovu umu i počne otkrivati tko sam? I hoće
li to neizbježno dovesti tog detektiva do muškarca koji me
ubio? Ruby ovih dana i o tome razmišlja više nego što bi
željela. Razmišlja o njemu. O činjenici da je moj ubojica
negdje vani i da zna što je učinio. Da nije uhvaćen i da živi
svoj život kao inače, što joj se čini strahovito nepravednim.
Osjeća se upadljivo u malom, oskudno uređenom
predvorju, pa se usredotoči na moto na latinskom, napisan
na zidu iza recepcije. Usnama oblikujući te stare riječi,
gubeći se u njihovu ritmu, ne shvaća da ponovno glasno
govori, dok ravnodušni muškarac na recepciji ne podigne
pogled i upita može li joj kako pomoći.
Ruby se zacrveni.
Mislim da mi ne možete pomoći, želi odgovoriti, gledajući
mimo njega dvokrilna vrata koja se njišu. Ukoliko ne
poznajete djevojku tamo dolje.
U ovoj zgradi postoje ljudi koji moje tijelo poznaju
prisno kao što bi ga mogao poznavati ljubavnik. Znaju za
mali madež na ristu mog lijevog stopala. Za blijedu
brazgotinu na mom lijevom laktu, od posjekotine u
djetinjstvu koja se upalila. Znaju da sam nekoliko tjedana
prije smrti depilirala stidno područje. I možda dan prije
smrti obrijala pazuha i noge. Znaju da nisam djevica, da
imam plave oči, i pregledavajući moje tijelo, jedan ih
dvojica patologa zastanu i pomisle da sam zacijelo bila jako
lijepa prije nego što mi je ubojica smrskao pola lica.
Privatno se slažu da forenzički crtač nije vjerno prenio
punoću mojih usana ni moju kosu boje žita.
 Neki muškarci opsjednuti su mrtvima jednako kao
živima.
I nisu takvi samo muškarci od kojih se zahtijeva da me
gledaju. Provodeći sve više vremena na internetu, Ruby se
upoznala s velikom podzemnom mrežom amaterskih
detektiva koji posjećuju forume i stranice posvećene svojoj
strasti: rješavanju misterioznih ubojstava. Anonimni ljudi,
nepoznati i meni i jedni drugima, ti zaljubljenici u stvarne
zločine provode mnogo svojih budnih sati iznoseći teorije
o desetljećima starim ubojstvima i posve novim
slučajevima kao što je moj, a njihove slutnje i pretpostavke
svijetle sa zaslona računala diljem svijeta.
Kad je prvi put našla forumsku temu posvećenu istrazi
mog ubojstva, Ruby gotovo nije mogla vjerovati. Ali sad je
naviknuta na to, jer kako je moj identitet još uvijek tajna,
slučaj je izazvao veliko zanimanje na internetu. Na početku
su je ljutila zlobna nagađanja o meni, ali i na njih se
naviknula. Neki ljudi tvrde da sam narkomanka koju su
nekoć poznavali, drugi se kunu da sam prostitutka koju su
jednom negdje sreli, ali na svu sreću, većina članova
foruma oprezna je u razgovorima o mogućnostima i
vjerojatnostima mog života.
Za te zaljubljenike u stvarne zločine ni u kom pogledu
nisam neobičan slučaj. Ali blistava sam i nova, svježe lice
na popisu izgubljenih i nađenih koji oni pomno
proučavaju, svih žena i muškaraca čija imena nisu poznata
i onih koji su svoja sačuvali kad su se sreli s okrutnom
smrću.
Neki muškarci opsjednuti su mrtvima jednako kao živima.
 Da budem pravedna, mnogi tu svoju fascinaciju
smatraju svojevrsnom javnom službom. Dodatnom
utjehom i što je još važnije, dodatnim parom usredotočenih
očiju. Ti muškarci i žene posvećuju se rješavanju starih
slučajeva, znaju imena službenih istražitelja kojima su ti
slučajevi dodijeljeni i ne oklijevaju podijeliti svoje teorije s
policijom i međusobno. Ti samouki kriminolozi zabrinuti
su zbog nedovoljno službenih resursa i zbog tragova koji
su istražiteljima možda promaknuli; oni su mala vojska
koja napreduje državom mrtvih. Bodovi se dobivaju ako
neku nedavno otkrivenu 'Jane ili Johna spoje s nekom
prijavljenom nestalom osobom. Karte se sparuju preko
tipkovnice, iako se naizgled rijetko podudaraju.
Ja sam sad dio te igre, mene prevrću po rukama i
pomno proučavaju. Riverside Jane. Oni poznatiji među
nama, oni koji dobiju svoje forume, svi imaju takve
nadimke. Main Street Jane i Pit Stop
John. Clearwater Jane, Jane s kovčegom, Jane iz uličice,
Jane s autobusne stanice, Jane u bačvi, Sunoco Jane, Rolling
Stone Jane (zbog majice koju je imala na sebi kad su je našli
prepolovljenu). Misli li još netko da bi Walmart Jane mogla biti
slučaj broj ...iz baze podataka Nacionalnog sustava za nestale i
neidentificirane osobe? Tako počinje bujica razgovora i
tipkanja, predvođena tim anonimnim, ozbiljnim
posrednicima.
Ruby je tek nedavno otkrila taj svijet, ali brzo je shvatila
kako funkcionira. Na primjer, zna da podaci o meni još
uvijek nisu navedeni na stranici Nacionalnog sustava za
nestale i neidentificirane osobe, iz koje ti samozvani
detektivi izvlače mnogo svojih informacija. Kad na nekoj
neslužbenoj stranici nađe neku informaciju o meni, kad
pročita: »Riverside Jane: neidentificirana bjelkinja nađena
15. travnja 2014.; uzrok smrti: gušenje«, shvati da još
mnogo toga slijedi. Ako moj slučaj ostane neriješen, na
kraju ću dobiti vlastiti profil na stranici Nacionalnog
sustava za nestale i neidentificirane osobe. Sadržavat će
popis mojih posmrtnih ostataka (nađeni su svi dijelovi
tijela) i njihovo stanje bit će opisano pristojnim riječima
(ova Jane nije se raspadala ni gnjilila). Bit će navedena moja
visina, težina i procijenjena dob, kao i odjeća koju sam
imala na sebi kad je nađeno moje tijelo. Bit će mi dodijeljen
broj slučaja koji se može pretraživati; kad razvrstaju i
klasificiraju poznate činjenice o mom ubojstvu, postat ću
niz potvrdnih okvira i unesenih podataka.
Deweyjeva decimalna klasifikacija za mrtve, pomislila
je Ruby kad je prvi put posjetila stranicu Nacionalnog
sustava za nestale i neidentificirane osobe. Sjedila je na
krevetu prekriženih nogu i pijuckala votku, pregledavajući
naizgled beskonačan popis mrtvih i nestalih. Uskoro je
shvatila da ne može progutati, alkohol joj je obložio jezik i
pekao nepce. Iako je Josh rekao da je tako, količina
slučajeva na toj stranici zaprepastila ju je. Toliko je mnogo
bilo nestalih ljudi i toliko mnogo onih koji su na mjestima
gdje bi trebala biti njihova imena imali brojeve.
Još nitko na tom popisu nije našao nestalu djevojku
koja bi mogla biti Riverside Jane.
Ruby je te forume posvećene stvarnim zločinima
posjetila već dovoljno puta da me i ona ponekad naziva
Riverside Jane. Ne zna koliko to prezirem; ne želim biti
spojena na taj način s mjestom na kojem se to dogodilo. To.
Ono o čemu bi svi oni željeli znati više.
Glavno u toj igri, možda i važnije od onog što se
dogodilo, jest otkriti počinitelja. Počinjem shvaćati da je za
mnoge od njih moj identitet važan samo utoliko što bi
mogao pomoći da se utvrdi tko je on. On. Muškarac koji se
nalazi iza svakog tog misterioznog ubojstva, svake tužne,
ružne Jane Doe priče. Nakon toga ona više nije važna: čim
saznaju njegovo ime, on će biti taj o kojem će razgovarati.
On će biti taj kojeg će željeti upoznati, taj koji će preuzeti
priču.
O tim muškarcima snimaju filmove. Proučavaju ih iz
svih kutova. Oni postanu središnji lik u priči i što su više
štete nanijeli, to bolje.
Ako i kad bude uhvaćen, ljudi će se sigurno čuditi i
osjećati nešto slično divljenju prema činjenici da se taj
takozvani običan čovjek umalo izvukao nekažnjeno za svoj
zločin. Kako je taj simpatičan muškarac iz susjedstva uspio
prevariti toliko mnogo ljudi? Nikad nismo ništa sumnjali!
Nije li to ono što susjedi uvijek kažu, s malo
strahopoštovanja u glasu?
Detektiva O’Byrnea nećete naći ni na jednom od tih
foruma. AU u nešto je siguran: simpatičan muškarac koji
me ubio ponovno će nekog ubiti. Jesu li vam ikad trebale
godine da priđete rubu nečeg čega ste se bojali i čim ste
skočili, sav strah kao da je nestao? A kad su vam stopala
dodirnula tlo, nikako se niste mogli sjetiti zašto ste se prije
tako jako bojali? Tako to muškarci kao on objašnjavaju
O’Byrneu. Kad znaju da im je vrijeme isteklo.
 Bilo je iznenađujuće lako ubiti je. Svi oni to kažu. Kao da
bi to možda već prije učinili, da su znali da je tako lako.
Zato se toliko mnogo njih vraća po još. Ne možeš zauvijek
iznova proživljavati prvo ubojstvo; prije ili kasnije počneš
zaboravljati kakav je osjećaj uzeti nekom život.
Moj se ubojica sjeća. Zapravo, baš danas je prošao
pokraj ove zgrade i zastao ispred predvorja u kojem Ruby
sad stoji jarko- crvenih obraza, dok muškarac na recepciji
ponavlja svoje pitanje.
»Gospođo, mogu li vam kako pomoći?«
Ruby odmahne glavom, promrmlja hvala i izjuri iz
predvorja prije nego što je taj muškarac stigne išta više
pitati. Njezini koraci odjekuju iznad mojih posmrtnih
ostataka, ali uspijevam držati korak s njom dok se vraća u
centar grada.
Kad je prolazio ovuda, pošla sam i za njim. Ali samo
sam se približila njegovu rubu i brzo uzmaknula.
Sljedeći put više ću se potruditi.
Vidite, Ruby nije prepoznala onaj moto na latinskom.
Nije znala prevesti te riječi, pa nije znala da je to obećanje.
Ali ja znam što piše na zidu iznad mog mrtvog tijela:
Neka razgovori utihnu, neka smijeh nestane. Ovdje smrt
stoluje da pomogne živima.
Želim pomoći živima. Ali još nisam spremna vidjeti
kamo on ide.
.

Dolaze po nas svuda u svijetu.

 Ponekad, ako je između dvije djevojke prošlo dovoljno
vremena, grad će se probuditi od šoka kad se to dogodi.
Ljudi će izaći na ulice sa svojim transparentima i svojim
bijesom, mnoštvo će nagrnuti sa svojim prosvjedima i
svojom tugom, šireći gradom poruku da se ne žele osjećati
nesigurno. Policija će savjetovati ženama da budu oprezne
i izbjegavaju određena mjesta, a muškarcima će reći da se
pobrinu da se njihovi voljeni sigurno vrate kući sa svih
mjesta, jer u danima i tjednima nakon pronalaska tijela
mrtve djevojke nijedno mjesto ne čini se sigurnim. Žene će
se tome žestoko opirati i reći recite muškarcima, da nas ne
siluju i ne ubijaju! Uvedite strože kazne za nasilne zločine! Ne
bismo mi trebale biti te koje moraju promijeniti svoje ponašanje!
Možda će se čak činiti da će se situacija popraviti.
Ali nakon nekog vremena grad će se vratiti u svoj
ritam, ponovno će postati mjesto na kojem žene noću
hodaju same, razgovaraju s neznancima na ulici i
izbjegavaju samo određena mjesta. Ona djevojka zbog koje
su prosvjedovali neće biti zaboravljena, ali njezino
ubojstvo prije ili kasnije više neće biti svježa rana. Zarast će
i ostati na gradu kao mala, ružna brazgotina.
A kad se to ponovno dogodi, grad će biti umoran. Ovaj
put nitko neće prosvjedovati ni vikati na ulicama; bijes
stanovnika bit će potrošen, tih. Položit će cvijeće i zapaliti
svijeće, ali smrt još jedne pametne djevojke otad će više biti
podsjetnik, budilica koja zvoni.
Grad je već bio umoran kad je nađeno njezino tijelo.
Uvijek iznova dolazit će sa svojim cvijećem i svijećama.
Mexico City i Madrid, Melbourne i Manila, gradovi diljem
svijeta bit će umorni do kostiju dok budu gledali kako to
cvijeće vene i svijeće gore.
Ovdje leži bol jedne druge žene, druge zajednice,
govori to
Neko vrijeme sve će utihnuti.
A onda će se budilica ponovno oglasiti.
 16

Dok je umirao na tlu, smrt nije bila onakva kakva je mislio

da će biti. Zapravo, ništa nije osjećao. Prema njegovim
kretanjima te večeri prošla su dva i pol sata od trenutka
kad je otišao iz restorana zapadno od Central Parka do
trenutka kad je krvav i zbunjen teturajući ušao u neku
trgovinicu istočno od parka, u kojoj je prestravljeni trgovac
nazvao hitnu pomoć Joshevim mobitelom. Sjeća se oštre
boli kad se osvijestio u parku, svoje dezorijentiranosti kad
je u visini očiju ugledao korijenje stabala, kamenje, zemlju
i obris neobično iskrivljenog upravljača bicikla. Sjeća se da
su bolovi nadirali kao bujica dok je gledao krug žbica i da
se brana otvorila, živci prokuljali. Uskoro su mu ruke
gorjele, a noge se pretvorile u jarkocrveni plamen. Osjećao
je okus krvi, vidio je krv, i mada nije mogao natjerati ruke
da se podignu, znao je da nešto s njegovom glavom nije u
redu, da je nešto izloženo i slomljeno. Prije toga ničeg nije
bilo. Samo dva i pol sata ležanja u tami na zemljanoj stazi,
u kojima se kotač njegova prevrnutog bicikla prestao
okretati i svjetla se ugasila u stanovima na obje strane
parka. Mobiteli su se utišali, laptopi isključili; njegovi
susjedi i supruga u Istočnoj devedeset sedmoj ulici
okrenuli su se prema zidovima svojih spavaćih soba. Cijelo to
vrijeme njega, nije bilo.
Dok Josh ravnodušnim tonom prepričava Ruby svoju
biciklističku nesreću, jedan mišić na njegovoj bradi
izdajnički se trza. Ona pažljivo sluša, gotovo može vidjeti tu
zemlju i korijenje stabala i kotač prevrnutog bicikla koji se
okreće. Ne može vidjeti, ali ja mogu, muškarca kakav je
Josh bio u minutama i sekundama prije nesreće, koliko je
lakši bio od muškarca koji sad priča svoju priču. Fizički, ali
i na druge načine. Josheva težina posljedica je činjenice da
ga je nakon tog pada tijelo iznevjerilo, odbilo nositi. Sa
slomljenim C3 kralješkom - stavi Rubynu ruku na svoju
šiju, pomogne njezinim prstima da napipaju udubljenja -
šest tjedana proveo je nepomičan u bolničkom krevetu,
medicinske sestre morale su ga hraniti kao bebu i brisati
mu guzicu, morao je ponovno naučiti samostalno hodati.
Toliko mnogo dana i noći provedenih ležeći na leđima i
zureći u rupičavi strop bolničke sobe utječu na čovjekov
osjećaj položaja u vlastitu tijelu. Kad se u brizi o svojim
najosnovnijim potrebama nađeš posve ovisan o
neznancima, promijeniš se.
Do te nesreće često je mislio da je nepobjediv.
(Iznenadili biste se koliko mnogo ljudi to misli.)
Svoj prvi službeni sastanak Kluba smrti u četvero
održavaju u restoranu Gramercy Tavern - »S farme na stol
tipičan je New York! « objavila je Lennie kad je izabrala taj
restoran - u kojem je Ruby otkrila da mora pitati za
objašnjenje mnogih sastojaka na jelovniku.
»Zar u Melbourneu nema finih restorana?« primijetila
je Sue kad je Ruby zamolila da je podsjete što je rukola.
Ruby je uskoro saznala da je ta naizgled šutljiva žena
strastvena solo putnica, da joj je Melbourne jedan od
najdražih kulinarskih gradova i da ju je samo zadirkivala.
Nikad sigurna kako bi odgovorila na bockanje (često se
pitala ne postoji li u njemu tračak nehajne okrutnosti),
Ruby je laknulo kad je Lennie lagano udarila vilicom o
svoju čašu i pomalo teatralno otvorila njihov sastanak.
Nakon pomalo nespretnih pozdrava i odluke za koji
stol sjesti i koju sezonsku salatu naručiti, Klubom smrti
jako je lako ploviti. Iako je Lennie bila službena domaćica,
njihova najnovija članica dobila je pravo izabrati uvodno
pitanje te večeri.
»Ruby, što god želiš pitati o smrti, pitaj.«
Ruby je bila nervozna, ali nije morala razmisliti o čemu
želi razgovarati.
Mislite li da. ljudi znaju da umiru? Dok se to događa. Jesu li
svjesni?
(Zapravo pita ovo: jesmo li mi koji umremo nasilnom
smrću pošteđeni spoznaje da umiremo? Ne može prestati
razmišljati o tome.)
Čim je postavila to pitanje, u ostalima se nešto
promijenilo; smjesta su se orijentirali prema njoj. Josh je
prvi odgovorio, priznajući da se zbog vlastitih iskustava i
sam to pita. Je li umro one noći u parku kad je njegov bicikl
udario o korijen stabla i njegov se vrat slomio udarivši o
do? Ili je umalo umro, što uopće nije isto. Kad razmisli o
tome, sjeća se samo ništavila sati koje je slomljen i krvav
proveo ležeći u prašini. Nije bilo svjetla prema kojem bi
krenuo, djeda koji bi mu rekao da još nije njegovo vrijeme.
Nijednog tunela ni osjećaja spokoja, samo nijemo, crno
prostranstvo za koje se osjećao vezan. Mračno mjesto na
koje se često nehotice vraća.
»Kad počneš gubiti dotok krvi u mozak, bilo zbog šoka,
što se meni dogodilo, ili gušenja« - dok to govori, gleda
ravno u Ruby - »vrlo brzo dođe do kratkog spoja. Naše
najljudskije osobine navodno su prve koje izgubimo.
Osjećaj sebe, svijest o vremenu. Centri za sjećanje, jezik. U
osnovi se smanjuješ i postaješ sve primitivniji dok se tvoje
funkcije gase. Na taj način, rekao bih da možda znamo da
umiremo. AH kad stignemo do same smrti, ne znamo da
smo ikad bih živi.«
»Iako su istraživanja pokazala da je nekim ljudima
moždana aktivnost pojačana u trenutku smrti«, nadoveže
se Sue. »Što je sušta suprotnost nesvjesnom stanju. Lisa se
u jednom trenutku osvijestila, otvorila oči, pogledala ravno
u mene. Činilo se da se vratila, da je posve dobro. A već u
sljedećoj sekundi je umrla.«
»Nikad mi to nisi rekla«, tiho kaže Lennie i stisne
Sueinu
»Nisam ti rekla što se dogodilo prije nego što su me
izvukli iz automobila? Vjerojatno nisam. Znaš da ne volim
govoriti o pojedinostima. Uglavnom«, Sue lagano obriše
oči kutom salvete, »nenadana pojačana moždana aktivnost
netom prije smrti čini se posve uobičajenom. Ako hoćete,
posljednja raketa koju pošaljemo u svijet.«
Ruby uskoro shvati da osjećaji teku kao voda, kad se
Klub smrti zahukta; ponekad je to postojana rijeka riječi i
ideja, ponekad neki pogođeni živac zapriječi njihov tok.
Čak i tad, uz malo pritiska, probije se nešto istinito i
iskreno. Suein nježni osmijeh upućen Lennie, Joshev
zbunjeni cerek kad Lennie predloži da je priča o njegovoj
nesreći večeras postala dramatičnija. A onda kao da ih sve
pokreću ista pitanja i strahovi, ista potreba da nadvladaju
svoja ograničenja. Ruby nikad nije sudjelovala u jednom
tako hrabrom i iskrenom razgovoru. Njezini prijatelji kod
kuće sjajni su ljudi, zabavni, ljubazni i pametni, ali
uglavnom govore o poslu i vikendima. Planiraju zabave i
zajednička ljetovanja na Tajlandu, a kad se nađu na
nečijem kauču ili u mračnom kutu nekog bara u gradu,
razgovaraju o svakodnevnim, običnim stvarima. Ponekad
se prepiru zbog različitih političkih sklonosti ili odlaze na
prosvjede za ili protiv nečeg. Ali njezini australski prijatelji
uglavnom imaju prešutni dogovor da samo klize
površinom stvari. Pogotovo Ash.
»Ne moramo o svemu razgovarati«, jednom je rekao.
Kao da je ono malo što je ona rekla bilo previše.
Od svoje naizgled bezrazložne panike onog jutra
nakon bdijenja, Ruby je oprezna u komunikaciji s Ashom.
Iako većinu dana jedno drugom još uvijek šalju SMS-ove,
njihove poruke postale su općenite, pristojne kao poruke
ljudi koji više razmišljaju o onom što neće reći nego o onom
što hoće. Nakon što je tajila toliko toga od Asha - od svih
kod kuće - Ruby je uzbuđena jer vodi jedan ovako
zanimljiv, sadržajan razgovor, kakav nikad ne bi bila
smatrala mogućim s ljudima koje jedva poznaje. Iako joj je,
naravno, ova večer ponudila priliku da bolje upozna ljude
za svojim stolom, da primijeti neke njihove osobine koje na
onom ranom ručku nije mogla primijetiti. Na primjer, brzo
je shvatila da Sue sa svojom kratkom bijelom kosom i
isturenim jagodičnim kostima zrači mirnim, zavidnim
samopouzdanjem, bilo da bira vino ili iznosi neko
mišljenje. Sama je proputovala svijet, Rubynu trenutačnu
osamu ne smatra nimalo neobičnom i zabrinuta je samo
zbog onog što bi po njezinu mišljenju mogla biti sklonost
prema besciljnosti u njezinoj novoj poznanici.
»Ne smiješ pobrkati uživanje u samoći s
besposlenošću«, savjetovala joj je kad je Ruby priznala da
u New Yorku ne radi i ne studira. »Po struci si dizajnerica,
zar ne? U današnje vrijeme nema opravdanja zašto ne bi
radila iz kreveta, ako moraš.«
Ruby nije mogla zamisliti da bi ikad dala netraženi
savjet nekom koga je tek upoznala, ali bila je zahvalna na
Sueinu pristojnom prijekoru i razmišljala je da iznese sve
svoje probleme, samo da vidi što će starija žena reći (ovo je
Klub smrti, ne Klub ispovijedi, morala se podsjetiti više no
jednom kad je riječ o Sue).
Josh, pak, izbacuje izjave kao granate. I sam počisti
nered ako vidi da je pretjerao. »Oprostite«, kaže više no
jednom dok večer odmiče, ali ne zvuči kao da mu je imalo
žao. »To nije ono što sam želio reći.«
»Pišem kako govorim, ali ne govorim kako pišem«,
kasnije će objasniti. »Zato se ponekad nađem u gabuli.«
Osim što ima čvrsta mišljenja o gotovo svemu, Josh je -
Ruby to sad svjesno može priznati - nedvojbeno zgodan.
Rodio se u Minnesoti; Srednji zapad izraz je koji će Lenny
upotrijebiti za njegov stas, jer ima snažne ruke i noge i
široka prsa, jer njegovo tijelo priziva u misli farme,
poljoprivredne strojeve i duga ljeta provedena u prirodi.
Za Ruby, koja svakog muškarca uspoređuje s Ashom, Josh
je čvrst i krupan, stijena za razliku od Asha, koji je hladna,
uska rijeka. Nisam u formi, rekao bi Josh, da zna za njezinu
procjenu, znajući, što Ruby ne zna, da je prije nesreće imao
petnaest kilograma manje i lako se mogao uvući u otmjena
odijela i krevete lijepih žena, jednom od kojih se oženio. Još
se nije pomirio s ovim novim, težim tijelom i žali za
dojmom koji je ostavljao kad bi ušao u neku prostoriju, za
ozarenošću na licu njegove supruge kad bi ga ugledala.
Ruby bi se morala baciti preko stola na njega da on shvati
da joj je privlačan, jer ovih dana ne primjećuje reakcije koje
izaziva kod žena; tko želi biti zamijećen zbog svega što bi
na sebi promijenio? Kad je njegova supruga otišla,
spakirao je preostalu želju, sakrio je u tamu. I misli da je
najbolje da ondje i ostane.
(Naravno, ništa od tog glasno ne kaže.)
Jasno je da je u njihovoj skupini Lennie toplina, vatra u
ognjištu. Kad govori, vidim jarko narančaste i zlatne iskre
koje frcaju iz njezinih prstiju, smještaju se na ramena
njezinih prijatelja, opuštaju mišiće, olabavljuju kosti.
Oduvijek ima taj dar, svojevrsni sjaj koji ljudi oko nje
upijaju, od onih konobara koji su je gledali s obožavanjem
u restorančiću u koji su Ruby i ona otišle nakon sastanka
skupine za podršku oboljelima od PTSP-a, do sad Sue i
Josha, s kojih, kako večer odmiče, klizi sva napetost koju
su donijeli za stol. Ruby ne vidi taj sjaj, ali i ona ga osjeća;
unatoč ozbiljnosti razgovora Kluba smrti, brzo se osjeća
opušteno prvi put nakon dugo vremena.
Ja se, pak, ne mogu opustiti. Naprotiv. Sve sam
uzbuđenija, dok čekam da dođu do jedinog pitanja koje
želim da večeras postave i gledam kako se svaki put
povlače od njega.
Što se događa nakon što umreš ?
 Iznad ovog stola zatrpanog vinskim čašama i napola
pojedenom hranom intenzivnih boja, mogla bih im reći da
si svjestan kad se to dogodi. Mogla bih objasniti da je ona
tama koje se Josh sjeća nakon svoje biciklističke nesreće
samo mjesto gdje to počinje. Ne dogodi se sve odjednom.
Nismo prekidač koji je netko pritisnuo, izvor energije koji
je netko isključio. Na početku si još uvijek ondje, a bol
postaje sve jača, kao žica koju netko neprestano trza i sve
jače nateže, dok ne planeš ispod kože, i tek nakon toga - ne
znam je li to u tom trenutku izbor ili nužda - počinješ
napuštati svoje tijelo. Uzmičeš od boli i vatre, a kad se
nađeš u tami, nagonski znaš da moraš proći kroz nju. Ta
tama tvoja je čekaonica, kratki predah u noći tvog života,
prije nego što posrćući kreneš dalje, napipavajući zidove i
tražeći vrata da izađeš. Tad te više ne boli ništa što netko
može učiniti tvom tijelu. Ne osjećaš živce, tetive, kosti.
Ali nedvojbeno si svjestan da si mrtav. Ono što još
uvijek ne razumijem sljedeći je korak.
Josh se vratio. I ja sam se na neki način vratila. Znam
da negdje u ovoj novoj udaljenosti sačinjenoj od prostora i
vremena ima i takvih koji se ne vrate, ljudi koji brzo krenu
dalje. Sve više osjećam njihov odlazak, kao škljocaj vrata
koja su se zatvorila, ali ne znam kamo odlaze ti mrtvi koji
više ne žive ovdje.
Što se dogodi ako ne pođeš za njima? Što se dogodi
nakon što umreš, a još uvijek si svjestan? Nakon vremena
koje je proveo u tami, Josh je morao ponovno naučiti
hodati. Znači li to da i ja mogu ponovno naučiti govoriti i
dodirnuti, da će me drugi ponovno čuti? Hoću li dobiti
priliku poslati onu raketu, da pokažem Ruby da sam još
uvijek ovdje?
Kako ja to vidim, Klub smrti ima odgovore. Istina će se
uskoro otkriti. Pod uvjetom da ova četiri znatiželjna uma,
ova četiri kompleta prošlih iskustava, budućih nada i
sadašnjih komplikacija nastave pritiskati svoje nosove o
smrt, nastave pokušavati probiti staklo.
S Ruby u sredini.
I sa mnom, njihovom petom članicom, koja čeka na
drugoj strani.
Ovo je bio najbolji sastanak Kluba smrti ikad!!! Josh nikad nije
tako opširno govorio o svojoj nesreći. A Sue - moj Bože, zaljubila
se u tebe! Na nju je red da organizira naše sljedeće okupljanje,
pojedinosti ću ti poslati čim ih saznam. Hvala ti. Pusa!

Lennieina poruka stiže rano sutradan ujutro. Ruby,

snena, smiješi se dok je čita.
Pitaj mogu li nam se mrtvi obraćati, šapnem joj na uho.
Ali već je ponovno zaspala, moje riječi zvuče kao tiho
zveckanje metalnih žaluzina o njezin otvoreni prozor.
Za mjesto održavanja njihova sljedećeg sastanka Sue je
izabrala Patsy’s, talijanski restoran u Zapadnoj pedeset
šestoj ulici, u kojem je Frank Sinatra svojedobno običavao
večerati za svojim omiljenim stolom.
»Lisin najdraži film bio je U grad! sa Sinatrom i Geneom
Kellyjem«, objasni Sue kad sjednu za stol, »i uvijek kad
bismo došle u grad, molila me da jedemo ovdje. Ovaj
restoran možda nije jedna od Lennieinih pretjerano skupih
i pretjerano hvaljenih zamki za turiste. Ali u njemu je malo
povijesti New Yorka i malo moje povijesti.«
Prošlo je tjedan dana od njihova sastanka u Gramercy
Tavernu. U tih tjedan dana, uz moju malu pomoć, članovi
Kluba smrti razmišljali su jedni o drugima, odlazili spavati
s djelićima tuđih priča u mislima i osjećali neobičnu želju
za međusobnim društvom, kakvu ne bi bili očekivali. I
mada nitko nije siguran zašto, Ruby je ta kojoj se troje
izvornih članova kluba najčešće vraća. Zato potkraj tog
tjedna Sue ne može prestati razmišljati o tome kako je Ruby
sad približno istih godina koje bi imala njezina kći Lisa da
je živa, kotura tu misao dok ne postane sjajni biser između
jagodica njezinih prstiju. Njezina kći u New Yorku.
Njezina kći jede u otmjenim restoranima i pije skupo vino.
Njezina kći... ali njezina zamišljanja svaki put se prekinu,
jer o Ruby još ne zna dovoljno, ne zna dovoljno o tome tko
bi njezina kći možda bila postala. S toliko mnogo praznina,
neprestano razmišlja i traži naznake, indikacije. Kako
jedna žena u srednjim tridesetima pristupa životu u
današnje vrijeme ? Ruby kao da je posve oblikovana
iskočila iz Lennieine glave, ali sigurno je iza sebe ostavila
jedan cijeli život.
Ljubavnike, obitelj, prijatelje. Posao kod kuće u
Australiji. Kakvi joj se filmovi sviđaju, kakve knjige voli?
Što misli o muškarcima?
(Da je poživjela, tko bi Lisa postala?)
Trebalo mi je malo duže da privučeni Joshevu pažnju,
ili točnije rečeno, da dokučim kako je usmjeriti. Njega nije
zanimalo zašto je Ruby došla u New York. Nije razmišljao
o tome gdje i kako živi ni čime ispunjava svoje dane i što je
ostavila iza sebe u Australiji. Na onom ranom ručku posve
mu je promaknula kosina njezinih jagodičnih kostiju i
oblik njezinih usta, nisu ga se dojmile njezine .nježne ruke
i prsti ovijeni oko čaše ili njezina navika da poteže ušnu
resicu kad se zamisli. Ništa od tog nije ga zanimalo, ništa
od tog nije došlo kući s njim kad su se rastali, što za Josha
nije bilo neobično, jer ovih ga dana suprotni spol nije
zanimao. Lennie i Sue bile su drukčije i nalazio je vrijeme
za Klub smrti jer mu se sviđao način na koji su razmišljale
i stvari od kojih nisu prezale. I jer se njegov agent složio da
bi jednog dana iz toga mogla nastati knjiga. Zahvaljujući
čemu sam na kraju shvatila što će za njega biti najbolji
mamac.
Ja.
Riverside Jane.
Naravno, čuo je za mene. Ali nakon što je upoznao
Ruby, počeo je posvećivati više pažnje pojedinostima. I tad
je počeo primjećivati da se u svakom blogu, u svakom
novinskom članku koji je pročitao spominje džogerica. Tijelo
je našla jedna džogerica. Jedna džogerica našla je tijelo nesretne
djevojke malo iza šest ujutro. Džogerica naišla na mrtvo tijelo u
parku Riverside. Koliko je puta pročitao neku inačicu te
rečenice, ah nije zastao da razmisli o toj sveprisutnoj
džogerici koja se spominje u toliko mnogo tužnih priča?
Kako se kao pisac nijednom nije zapitao kakav mora biti
osjećaj pronaći nečije mrtvo tijelo, pogotovo kad to otkriće
dospije na naslovnice i dovede do velike istrage kao što je
ova? Neobično je da je Lenniein novi projekt, Australka za
koju je inzistirala da je on upozna, upravo jedna takva
džogerica. Zapravo, ta džogerica.
 Iz te iskre znatiželje zapalila se vatrica zanimanja za
Ruby, a ja sam je hranila dok mu nije zahvatila i snove.
To mi sve lakše polazi za rukom. Jer nakon onog
posljednjeg sastanka Kluba smrti dopuštam si sjetiti se
nečeg što je Noah rekao, jedne od onih stvari koje nisam
shvatila u trenutku kad ih je rekao.
»Alice, imaš bogat unutarnji svijet. Nastanjen ljudima i
mjesti- . ma po tvom ukusu.«
Želio je reći sljedeće: svi mi živimo u svojim malim
svjetovima, u svojim privatnim svemirima. Ne moramo
vidjeti nekog uživo da bismo razmišljali o njemu; dovoljno
je da je u našoj glavi, gdje ionako najviše gledamo. Zato nije
važno jesam U ja svjesna. Važno je da izvorni članovi
Kluba smrti sad vide Ruby i kad zatvore oči. Samo im
moram pokazati ono što je već ondje.
Naravno, postoje ograničenja. Na primjer, ne mogu
natjerati Josha da razmišlja o Ruby dok pere zube ih
razgovara telefonom, ali mogu pomoći okrenuti njegovu
glavu kad prolazi pokraj brojnih australskih kafića blizu
zgrade u kojoj radi ili ga potaknuti da se malo zadrži na
nekoj utakmici australskog nogometa kad kasno noću vrti
sportske programe na televiziji. S pjesmama na radiju još
je lakše. AC/DC. INXS. Pjevuši uz svoje omiljene
australske sastave i misli mu same odlutaju do Ruby. Moj
posao u osnovi je obavljen.
Za razliku od njega, s Lennie se uopće ne moram
truditi. Ponajviše zato što se ona odmah zaljubi u ljude. Ne
romantičnom ljubavlju, ali nečim sličnim; u njoj izazovu
euforičnu znatiželju koja je goni da odgonetne njihove
tajne, otkrije kakvi su doista. Bila je u pravu kad je
promatrajući Ruby one večeri na grupnoj terapiji pomislila
da je Ruby bolno usamljena. I bila je u pravu da
usamljenost, kao svaka vrsta patnje, obavije čovjeka i
sakrije njegove simpatične osebujnosti, zabavne priče i
dobre namjere. Lennie je sigurna da se pod tim plaštem
uvijek nalazi netko jako zanimljiv i odlučna je pomoći
Ruby da odbaci sve slojeve koji je sakrivaju. Znajući bez
moje pomoći da se nešto dogodilo prije nego što je Ruby
našla mrtvo tijelo, da njezina opipljiva tuga nije posljedica
samo smrti jedne anonimne djevojke.
U osnovi, savršeno su se postavili. Uzeli su svoje
pojedinačne priče i našli način da Ruby stave u svoje
središte, kao novo ljepilo koje će Klub mrtvih držati na
okupu. To je upravo ono što sam željela, vezivno tkivo koje
će osigurati da se nastave sastajati, razgovarati, postavljati
pitanja i odgovarati na njih, da ih na kraju ta pitanja
dovedu natrag do mene. Ne do Riverside Jane, ma koliko
'ona možda bila zanimljiva, nego do prave mene, djevojke
koja je trebala živjeti duže od sedamdeset devet godina.
Dok ih joj jedan muškarac nije sve uzeo.
Je li nam suđeno kad ćemo umrijeti? Imamo li unaprijed
određen, neizbježan kraj, ili su način i vrijeme naše smrti
proizvoljni?
To je pitanje koje postavljaju večeras u restoranu
Patsy’s, dok omataju špagete oko vilica, a Lenniein crveni
umak bolognese mrlja čisti bijeli stolnjak između njih.
Ja bih ga možda postavila ovako: je li oduvijek bilo
suđeno da će me on ubiti?
Sue, prva za stolom koja govori, suosjećajna je.
 »Uvijek sam mislila da je sudbina samo pojam kojem je
svrha pomoći nam da nađemo neki smisao u stvarima
nakon što se dogode. Tako preživljavamo nasumične
posljedice života.«
»Moji roditelji za to imaju Boga«, kaže Lennie. »‘U krilo
plašta baca se kocka, ah je od Jahve svaka odluka, ne piše
li tako u Bibliji? U svakom slučaju, prilično su sigurni da je
Bog taj koji odlučuje.«
»Ja bih radije vjerovao u božice sudbine Moire«,
zamijeti Josh i cinično se naceri, pokazujući svoje bijele
zube. »Tri starice od kojih prva počinje presti nit života,
druga je prede, a treća kida. Život visi o niti. To je mnogo
uzbudljivije nego zamisliti da konce poteže starkelja koji
možda je, možda nije vlastiti sin.«
Lennie mu uzvrati osmijeh.
»Nažalost, nakon cijelog života katoličkog odgoja teško
mi je posve odbaciti tog starkelju. Ali nisam sigurna što
mislim o ideji da me čeka unaprijed određena smrt. Ne
zvuči mi naročito utješno.«
»Možda bi trebala biti utješna«, predloži Ruby. »Da
znamo kad ćemo i kako umrijeti, možda...« naglo zašuti,
posve se jasno sjetivši mog izubijanog tijela. »Nema veze,
ne znam što sam željela reći. Zamislite da je Jane znala
onog jutra...«
»Je li on znao?« upita Lennie grizući usnicu, kao da nije
sigurna treba li to pitati. »Muškarac koji ju je ubio. Mislite
li da je tog jutra izašao iz kuće s namjerom da je ubije?«
 (Valovi se razbijaju o obalu. Voda mi bubnja u ušima.
Znam da bih mogla pomoći odgovoriti na to pitanje, da to
doista želim. I u njegovu sam svijetu.)
»Prema onom što sam pročitao, vjerojatnije je da se
radilo o zločinu iz prilike«, odgovori Josh, a Ruby
problijedi. »Nesretna klinka našla se na pogrešnu mjestu u
pogrešno vrijeme. Neki šupak vidio je svoju šansu da
glumi Boga i iskoristio je. Samo se nadajmo - ili molimo,
Lennie - da je načinio dovoljno pogrešaka da ga policija na
kraju nađe. Iako, četrdesetak posto svih slučajeva
ubojstava ostane neriješeno, pa...«
»Kad sam bila mala, često sam se molila«, prekine ga
Lennie, primijetivši Rubyn preplašeni izraz i promijenivši
temu. »Iskreno sam vjerovala da mogu premotati sve
strašne stvari na svijetu, spriječiti ih da se dogode. Možda
to znači da zapravo vjerujem' u sudbinu. Ili ideju da svoju
možeš kontrolirati, ako zamoliš na pravi način.«
Sue na to kimne, a sitni dijamanti na njezinim ušima
zablistaju:
»I ja sam se nakon one automobilske nesreće molila
neko vrijeme. Molila sam se da se vratimo u onu večer kad
smo išle u kino, da ja, a ne ona, budem na vozačkom
sjedalu, da ja budem ta u koju će se automobil koji je udario
o nas zabiti svom snagom. Ležala sam u krevetu i
pokušavala oblikovati vrijeme, presaviti ga. Molila sam se,
pogađala, preklinjala. I ponekad, kad bih napokon uspjela
zaspati, to bi se dogodilo. Cijela ta večer odvila bi se
drukčije. Padao bi tako gust snijeg da bi ceste bile
zatvorene, ili bismo otkrile da je projekcija u osam
rasprodana, ih bi me Lisa zamolila da ja vozim, a ja bih
sjela za volan i onaj muškarac koji nije gledao cestu jer je
mijenjao CD zabio bi se u mene, mene bi ubio, ne nju.« -
Kratko zastane prije nego što nastavi.
»Naravno, te molitve ništa nisu promijenile.«
»Što misliš, kakav bi sad bio tvoj život, da je te večeri
padao . snijeg ili film bio rasprodan?« nježno upita Lennie
i ja znam da večeras o meni više neće razgovarati.
»Da je Lisa živa? Mislim«, Sue pogleda u strop, duboko
udahne, »mislim da bih još uvijek živjela u onoj lijepoj,
velikoj kući u Connecticutu, a ona bi živjela ovdje u New
Yorku, i moj nesretni brak s njezinim ocem opstao bi i
živjela bih relativno dosadnim, ah povlaštenim životom.
Ljeta bih provodila u Marthas Vineyardu, umjesto
Aucklandu, Parizu i Marakešu. Bila bih članica ženskog
književnog kluba umjesto Kluba smrti. Tako bi izgledao
moj život. Ali ne znam kakav bi bio Lisin«, Sue sad pogleda
Ruby, »jer sa svojih sedamnaest godina umrla je prerano
da bih je stigla doista upoznati ih znati kakva bih bila kao
njezina majka dok ona odrasta u ženu.«
Prvi put shvaćam da nisu samo mrtvi ti kojima je
oduzeta prilika da prožive određene živote. I ljudi koji
ostaju iza njih imaju jednako toliko neistraženih inačica
sebe, jednako mnogo mogućih puteva koji se zatvore.
Neke su inačice bolje, neke sigurno gore. Postoji jedna Sue
izvan Lisine smrti. Žena koja Sue nikad neće postati, zbog
one večeri kad nije sniježilo i kad film nije bio rasprodan, a
jedan muškarac spustio je pogled s ceste da promijeni CD
i cijeli svjetovi prestali su i ponovno počeli prije nego što je
stigao podignuti pogled i primijetiti kamo ide.
 Nitko ne živi samo jedan život. Svoje svjetove mnogo
puta iznova započinjemo i završavamo. I bez obzira koliko
smo dugo ili kratko ovdje, počinjem shvaćati da svi želimo
više nego što dobijemo.
Dok članovi Kluba smrti razgovaraju do dugo u noć,
ostavljam ih i vraćam se na početak. I na pamet mi padne
pitanje kojeg se tad nisam sjetila.
Ako je moja smrt doista bila suđena, je li to bila moja ili
njegova sudbina?
.

Da sam živa.
Da sam zagrlila gospodina Jacksona onog posljednjeg
jutra kad smo bih zajedno, priljubila usne o njegove, ne
dopustila riječima da izađu. Da sam pustila da činjenica da
mi je sutradan rođendan klizne niz njegovu toplu kožu i
rastopi se u nešto nevažno u usporedbi s našim tijelima,
snijegom koji je vani padao i njegovom težinom, koja se
kao plahta omatala preko i oko mene. Da smo vodili ljubav
tog posljednjeg dana moje sedamnaeste godine života i da
sam sutradan zaključila da rođendani nisu važni nikom
osim tebi i zamolila ga da me naslika, da imam nešto od
svog novog, punoljetnog^ što mogu zadržati, bih li danas
bila živa?
Bih li time dodala godine, mirno uklizala u život s
gospodinom Jacksonom u kojem imam dvadeset, trideset,
četrdeset godina, budim se pokraj njega prije još jednog
rođendana i mislim: Još sam godinu bliže 79,1! Bismo li iz te
prve zime izašli kao pravi par i stvorili pravi zajednički
život, život koji uključuje vjenčanje, djecu i kuću u nekom
drugom gradu u kojem bi on predavao likovnu umjetnost,
a ja mogla...
Kao ni Sue kad zamišlja Lisu, ni ja ovdje ne mogu
zamisliti svijet koji je mogao nastati oko nas. Bih li
studirala? Ili bih ostala kod kuće s predivnom djecom koju
smo stvorili? Bih li pomagala gospodinu Jacksonu da
proda svoje slike i bila njegova muza čak i kad bih imala
više godina nego što ih je doživjela moja majka i kad bih
nastavila starjeti, a on ovjekovječivao svaki novi nabor na
mom tijelu?
Bez nabora, ne želim nabore. To je rekao prije našeg prvog
zajedničkog poslijepodneva. Bi li me volio i kad bi se moje
tijelo pretvorilo u zgužvanu, dobro poznatu kartu?
Da sam ostala živa.
Da nisam spomenula svoj rođendan. Da se nisam
ukrcala u autobus za New York City. Da nisam pokucala
na Noahova vrata. - Da nisam... ali glupo je sad misliti o
tome. Nisam ostala živa. Jer se jedan određeni muškarac
predugo pravio da je netko drugi i kad je posljednjeg jutra
mog života stavio ruke na mene, bio je - svoje najiskrenijeg
i da nisam - nisam - nisam, to bi još uvijek bilo ništa u
usporedbi sa žestinom razotkrivanja tog muškarca.
 17

Prisnost raste eksponencijalno.

Vrata se otključavaju, ljudi isprva možda polako ulaze
kroz njih, procjenjuju svoju okolinu. Ali uskoro su prozori
već širom otvoreni, prašina je obrisana s pokućstva,
prostor je stvoren i sjedala su zauzeta. Nakon sporog,
opreznog početka dolazi do naglog ubrzanja. Imala sam
takvu prisnost s Noahom, s Tammy. I s gospodinom
Jacksonom. U kojoj netko za koga nisi ni znao da postoji na
ovom svijetu naglo postane sve što poznaješ na ovom
svijetu.
»Stekla sam nove prijatelje«, kaže Ruby svojoj sestri
Cassie. »Trebalo mi je samo sedam tjedana.«
(I jedno ubojstvo, nijemo doda.)
Njezinoj sestri lakne. Bila je zabrinuta zbog Rubyne
nove opsjednutosti smrću i ubojstvima, nema ono što
naziva morbidnim genom i premda joj je žao zbog traume
koju je njezina sestra doživjela, Cassieino rješenje sigurno
ne bi uključivalo sate razmišljanja o svim strahotama koje
se ženama mogu dogoditi. Sklapanje novih prijateljstava
čini joj se korakom u zdravijem smjeru i sretna je što, kad
je sljedeći put njihova majka upita da li stvarno misli da 'je
Ruby dobro u New York Cityju, na to pitanje može
potvrdno odgovoriti i to doista misliti.
Vješta u izostavljanju nezgodnih pojedinosti, Ruby nije
spomenula gdje je i kako upoznala te nove prijatelje, ili bi
Cassie možda zastala prije nego što bi potvrdno
odgovorila na pitanje
njihove majke. Klub smrti ne bi se svidio njezinoj
sestri, a Ruby ne želi da išta pokvari nešto što joj se
najednom čini strahovito važnim. Osim toga, samo
postojanje Kluba smrti dokaz je da je neke razgovore
najbolje sačuvati za ljude koji te razumiju. Za one koji znaju
da te blizina smrti dubinski promijeni.
I distanciranje od smrti te mijenja, mogla bih dodati,
sjetivši se svojih starih prijatelja i onog što su postali.
Ali ne želim da Ruby razmišlja o tome.
.

Evo nekih stvari koje su se dogodile u tjednu prije sljedećeg

sastanka Kluba:
Ruby je vidjela da se u kinu u njezinu susjedstvu
održava retrospektiva filmova Genea Kellyja i da je U
gradu! na programu. Stidljivo je pitala Sue bi li u srijedu
navečer željela s njom na projekciju i umalo se rasplakala
od sreće kad je Sue pristala. Nakon filma - šarmantnog,
veselog ljubavnog pisma New Yorku - otišle su na piće u
kafić pokraj kino dvorane i razgovarale o Lisi. Sue joj je
rekla da je njezina kći željela biti glumica, da je ljeta
provodila u kazališnom kampu i od drugog razreda
srednje škole uvijek dobivala glavne ulogu u svim
školskim mjuziklima. Nedostajalo joj je samo nekoliko
mjeseci do mature i planirala je studirati glumu na sjeveru
države New York, kad je onaj vozač izgubio koncentraciju
i na raskršću nije poštovao znak za obvezatno
zaustavljanje. Svojim automobilom zabio se u punoj brzini
ravno u Lisu, koja je po prirodi bila oprezna vozačica.
»Sad bi bila tvojih godina, malo starija«, priznala je Sue
i Ruby je vidjela da se njezina tuga fosilizirala, okamenila.
Ovoj majci nikad neće prestati nedostajati kćerka, i kao
djevojka koju je poznavala i kao žena koju nikad neće
upoznati.
»Pomaže mi misliti da bismo ostale bliske«, rekla je
Sue. »Ako ti i ja možemo naći zajedničke interese i teme,
biti prijateljice, možda bi me i moja kći u tvojim godinama
još uvijek željela u svojoj blizini.«
»Sigurna sam da bi«, odgovorila je Ruby i to je doista
mislila. Kucnule su se čašama, a ja sam primijetila
svjetlucanje paučinaste niti koja se nježno omotala oko
njihovih malih prstiju i rastegnuta između njih kad su se
odmaknule jedna od druge.
Druge večeri Ruby i Lennie otišle su u bar na krovu
jedne zgrade. Bazen se prostirao do rubova terase, a
naizgled skupo odjeveni ljudi u skupinama su stajali oko
njega i izgledah kao sjajni grozdovi na lozi. Svako malo
netko bi se udaljio, otišao u zahod ili do šanka da naruči
novu rundu skupih pića, okrećući glavu na sve strane u
očitoj želji da vidi i bude viđen.
»Ovamo sam te dovela zbog pogleda«, rekla je Lennie
kad su došle, a Ruby je znala da time misli na slobodne
muškarce u tim skupinama koliko i na svjetlucanje
Manhattana u sumrak. Stajale su u kutu, pijuckale
martinije i razgovarale o mnogim stvarima, ali Ruby je
shvatila da ne može izgovoriti Ashovo ime, da ne može
formulirati razloge zašto jedva primjećuje te muškarce koji
prolaze pokraj nje u svojim tamnoplavim odijelima i
ružičastim kariranim košuljama. Prijateljstvo između njih
dvije činilo joj se previše novim, previše u zametku, da bi
se izložila opasnosti da je Lennie osudi. Ali to nije bio jedini
razlog. Bila je previše naviknuta tajiti svoju vezu s Ashom
i sad govoriti o njemu činilo joj se gotovo izdajom. U to
vrijeme kad je svojim novim prijateljima otkrivala toliko
mnogo o sebi, Ash je bio jedino što im je mogla zatajiti.
(Što je sasvim u redu kad sve ide kako treba. Ali što da
učiniš kad ti ta osoba slomi srce?)
Iz bara su otišle oko osam navečer, kad je red za novo
piće postao predug, i smjestile su se u jednu polupraznu
zalogajnicu posve drukčiju od njujorških krovova. Dok su
jele, razgovor se vratio na muškarce i veze. Lennie se
smijala Rubynom nedavnom, katastrofalnom izletu u
online upoznavanje - »Blagi Bože, fotke pimpeka su
najgore!« - a onda najednom utihnula i mahnula vilicom
prema Ruby.
»A Josh?«
»Što s njim?« Ruby je osjetila da su joj se obrazi zažarili.
»Rekla si da u posljednje vrijeme ne primjećuješ
muškarce. Ali Josha je teško ne primijetiti, zar ne?«
»Zgodan je, to je istina«, priznala je Ruby i time to
opažanje nesvjesno zacementirala u činjenicu, tako da će
sljedeći put kad ga vidi imati neobičan osjećaj iščekivanja i
u želucu će joj zalepršati leptirići od njegove težine. Uz
tanjur tjestenine pomislila je da bi - moglo biti lijepo imati
nekog drugog o kome će ponekad razmišljati. I tako su se
njezina zaključana vrata počela malo-pomalo otvarati,
polako, ali sigurno. Ponekad je doista dovoljno nešto
glasno izgovoriti, da bi to što si rekao postalo tvoja
najnovija istina.
(Što se čudite? Mislili ste da je želja kompliciranija od
toga?)
Ruby ne zna da se Lennie tog istog poslijepodneva
našla s Joshem na kavi. Rekao joj je da već neko vrijeme
istražuje slučaj Riverside Jane, da se, kako bi nešto saznao,
kod svojih prijatelja u policijskoj postaji čak pozvao na
usluge koje im je učinio, ali zasad - ništa.
»Lennie, ta cura kao da nikad nije postojala«, rekao je.
»Ili određenim ljudima odgovara da se čini tako.«
(Kad se sjetim uporne šutnje onih koji znaju pojedinosti
mog života, Josh se dosad najviše od svih približio istini.)
Nastavili su razgovarati o meni i Lennie je primijetila
koliko često Josh vraća njihov razgovor na Ruby.
»I sama je pomalo tajanstvena, zar ne?« morala je
primijetiti Lennie kad je ponovno spomenuo Rubyno ime,
a Joshevo slijeganje ramenima bilo je previše nehajno,
previše promišljeno da bi značilo išta drugo osim
suglasnosti.
»I egzotična«, lukavo je dodala. »S onim svojim
naglaskom, krupnim smeđim očima i hrabrošću s kojom je
skočila u nepoznato došavši ovamo sama.«
»Nisam siguran kakve veze imaju s tim njezine oči«,
odgovorio je Josh, ali smiješio se i Lennie je shvatila da
dotad nikad nije vidjela taj izraz na njegovu licu. Izgledao
je gotovo sramežljivo. To joj je bilo dovoljno da pripremi
strijele i nategne luk. Jer za jednu posrednicu ništa nije
opojnije od spajanja dvoje ljudi. Znala je da će joj za to
trebati malo kreativnosti; obje njezine mete bile su
otvoreno nepovjerljive prema ljubavnoj vezi. Ah nimalo
nije sumnjala da kao par imaju potencijala i tog
poslijepodneva odlučila je učiniti sve što može da spoji
Ruby i Josha, kao da je to cijelo vrijeme bio plan.
Usput, ljubavno posredovanje među oštećenim
ljudima lako je moglo biti njezin životni poziv, da se nije
slučajno vezala uz . mrtve.
U tom tjednu nevažnih i važnih trenutaka, tjednu kad
plakati s crtežom lica sličnog mojem blijede na stupovima
i moje stvarno ime ostaje zaključano u ustima ljudi, Noah
četiri puta prolazi pokraj policijske postaje u Zapadnoj
osamdeset drugoj ulici. DNK s mjesta zločina ponovno se
vraća iz laboratorija: nije nađeno podudaranje. Ni žrtva ni
počinitelj nisu ni u jednoj lokalnoj ili nacionalnoj bazi
podataka; na mjestu gdje bi trebala biti napisana naša
imena ostaju upitnici.
Točnije, kako prolaze dani od mog ubojstva, neki ljudi
otkrivaju se sloj po sloj. Drugi još uvijek čvrsto privijaju
svoje tajne.
.

Na sljedeći sastanak Kluba smrti, Rubyn treći službeni

sastanak u tri tjedna, Ruby i Josh dolaze istodobno. Dok
ulazi u Oyster Bar na željezničkoj postaji Grand Central,
Josh vidi da Ruby razrogačenim očima promatra terakota
pločice iznad njihovih glava, osvijetljene jantarnim
svjetlom. Zaboravio je koliko je slavan strop te goleme
prostorije i zbog Rubyne reakcije osjeća nešto nalik na
ponos. .
»U ovom gradu uvijek moraš gledati uvis«, kaže i sviđa
mu se način na koji se Ruby sad okrene prema njemu i
pogleda ga. Kad ih mlada hostesa odvede do njihova stola,
nasmiješi im se i pogleda ih onako kako neznanci gledaju
ljubavnike, urotnički i s odobravanjem, i načas nitko od
njih troje ne zna što su Ruby i Josh jedno drugom i kojom
su prigodom ondje. Kad stignu i ostale dvije članice Kluba
i postane jasno da to nije ljubavni sastanak, hostesa je
neobično razočarana. Ljubav joj olakšava posao,
preusmjeri postojanu rijeku radnika i turista koji svake
večeri dolaze sa svojim podzemnim strujama umora i
ogorčenja. Ove proljetne večeri bilo bi lijepo biti u
prisutnosti ljubavi.
(Nije jedina koja to misli.)
Sjedeći jedno nasuprot drugog za stolom prekrivenim
crvenim kariranim stolnjakom i čekajući da Lennie i Sue
dođu, Ruby i Josh shvaćaju da razgovaraju lakše nego što
su očekivali. Josh priča zanimljivu priču o čuvenom stropu
postaje Grand Central, na kojem je prikazano nebo,
zabavnu priču koja je meni već poznata zahvaljujući
Noahu. Na dan otvaranja te postaje 1913. godine, jedan
amaterski astronom koji je prolazio kroz novu zgradu
zastao je i primijetio da je plavo-zlatni zodijak naslikan na
zidu visoko iznad njihovih glava naslikan obrnuto,
odnosno tako da je istok ondje gdje bi trebao biti zapad, a
zapad ondje gdje bi trebao biti istok. Drugim riječima,
sazviježđa uopće nisu bila ondje gdje bi trebala biti. To je
jedna njujorška pogreška koju Josh voli; zabavlja ga
razmišljati o veličanstvenosti tog dana otvorenja i trenutku
kad je jedan anonimni, praktičan čovjek podigao pogled i
probušio pozlaćeni balon.
»Nisam to znala!« nasmije se Ruby, priznajući da ne bi
znala razlikovati Orion od Pegaza. »Znači, nebo je tamo
gore naslikano naopačke?«
»Ili to, ili bi taj mural trebao predstavljati nebo gledano
izvana prema unutra«, odgovori Josh. »Porota još uvijek
odlučuje je li obrnuti redoslijed tih zvijezda bio namjeran
ili ironična pogreška za jednu zgradu posvećenu
putovanjima.«
Sad se oboje smiju i oponašaju zaprepaštenost ljudi koji
su tog dana davne 1913. godine bili zaduženi za svečano
otvorenje. Ja radije razmišljam o onom astronomu koji je
tek izašao iz vlaka, uhvatio se palcem i kažiprstom za
bradu i promatrao nebo, i vidim Noaha i Franklina koji me
gledaju s vrata, gotovo kao da me čekaju. Prizor je nejasan,
kao da gledam kroz suze, ali ovaj put nema valova.
Pokušavam shvatiti što to znači, ah u tom trenutku dođu
Lennie i Sue, i ostala lica zatrepere i nestanu.
Svi sjednemo za stol.
Brzo postaje jasno da večerašnji sastanak Kluba smrti
neće biti kao inače. Josh i Ruby još uvijek se smiju, pa
Lennie upita što im je tako smiješno i Josh ponovi priču o
zvjezdanom stropu iznad njih. Nakon tog početka, priče
koje razmjenjuju uz kamenice, martinije i puding od jaja i
mlijeka s preljevom od karamelizirana šećera ostaju
zabavne i vesele, i ja im to ne zamjeram. Iz nekog razloga,
vidjevši onako Noaha i Franklina, utonula sam u
raspoloženje dublje od tuge i ne mogu se ljutiti na ovo
četvero prijatelja jer žele jednu večer za sebe. Dapače, to se
čak čini neizbježnim, dok gledam kako se Lennie mršti nad
sirovom kamenicom i slušam kako Josh priča još jednu
priču o osobitostima i pogreškama New Yorka, a Sue
objašnjava razliku između jastoga i hlapa dok Ruby
zagriza prvi zalogaj svog sendviča s jastogom. Nitko ne
kaže da večeras neće razgovarati o životu i smrti, ali svi
pristaju na to primirje. Vidim njihov prešutni dogovor i
udaljavam se od stola, puštam da njihovi razgovori
postanu nečujni.
Promatrati ih iz daljine znači vidjeti ruke i prste koji se
ovlaš dodiruju. Široke osmijehe i skrivene poglede. Čaše
koje se spajaju u zdravici, bučno odložene vilice. Maslac
koji kapa na stolnjak i salvete pritisnute na usta. Naručeno
crno vino i viski, i kratke, duboke uzdahe. Vidim da su u
ovih proteklih tjedan dana zajedno proputovali veliku
udaljenost, kao putnici koji se izlijevaju iz željezničke
postaje iznad nas i ulijevaju u nju. Ako je prisnost
eksponencijalna, ujedno je i oportunistička, iskorištava
večeri kao što je ova da se potvrdi, da svi ostanu kakvi jesu.
Očarana sam tom promjenom, ah onaj osjećaj dublji od
tuge ne napušta me. Jer znam da ne pripadam za taj stol.
Ne mogu se pridružiti živima dok razmjenjuju priče, ne
mogu s njima podijeliti nijedan dio svog dana, svoje
prošlosti hi sadašnjosti. Oni se međusobno otkrivaju i
zajedno idu dalje, a ja ostajem ona mrtva djevojka, Jane.
Riverside, Doe. Mjesec dana nakon mog ubojstva, bez
ijednog novog otkrića koje bi raspirilo zanimanje javnosti,
već sam stara vijest.
 Jer oni ljudi koji znaju moje priče ostali su nijemi.
Prijatelji - i ljubavnik - čiji se prsti možda tržnu prema
telefonu uvijek kad se spomene ubojstvo u parku
Riverside, ali nikad ne nazovu. Kao što me članovi Kluba
smrti večeras mogu odložiti na stranu, ljudi koji me
poznaju, ljudi koji me vole, već tjednima to rade. Otkad su
svatko za sebe pomislili što ako je to moja Alice, a onda me
brzo odgurnuli.
Kad sve to vidiš izvana, shvatiš koliko je malo toga
ondje gdje bi trebalo biti. I ljubav drugih ljudi pobrka se.
Preokrene. Istok je zapad, a zapad je istok. Ponekad je ta
promjena neprimjetna. A ponekad kad podigneš pogled,
ugledaš golemu prazninu ondje gdje su nekoć bile
zvijezde.
.

Život Ruby Jones postaje bolji. Kako je rekla sestri, stekla je

prijatelje. New York blista u njihovoj prisutnosti, a to je
više od onog čemu se mogla nadati. U nekim večerima, kao
što je ova, mogla bi čak reći da je sretna.
Napokon.
Ali još uvijek postoji jedna mrtva djevojka. Anonimna
mrtva djevojka koja joj dolazi u snove i zahtijeva da se
sazna njezino ime. Još uvijek postoji ono krvavo lice, koje
preklinje Ruby kad zatvori oči. To ne može ignorirati.
Ruby zna tugovati. Zna što treba učiniti sa svojom
tugom. Ali što je sa srećom? Što je s radošću koja se prišulja
očaju, zbuni ga smijehom i svjetlom? Što radiš s tim
proturječjem?
 Drugim riječima: kako istodobno čvrsto privijaš svoju
bol i puštaš je od sebe?
.

Tammy je ta koja napokon nazove.

Ona me najmanje od svih mogla spriječiti da joj
salijećem misli, iako joj je trebalo vremena da prizna da
stvari nisu baš onakve kakve bi trebale biti. Za razliku od
gospodina Jacksona, nije bila pretplaćena ni na jedne
nacionalne novine; moja prijateljica općenito je rijetko
obraćala pažnju na vijesti, pa neko vrijeme nije imala
pojma o ubojstvu u New Yorku. Bila je previše zauzeta
nadziranjem očeve trezvenosti i čuvanjem Ryea od
problema; i jedan i drugi sve više su koristili njezinu snagu
i smirenost kao oslonac. Dani su bik ispunjeni, a noći
nadoknađivale sve što su joj dani uskraćivali, dok nije
prošlo najprije nekoliko tjedana, pa još nekoliko, a da me
nije nazvala da provjeri kako sam. Tad je još uvijek mislila
da sam s gospodinom Jacksonom, sjećala se da sam joj
gotovo spustila slušalicu kad se on vratio kući i želi li biti
iskrena, taj posljednji telefonski poziv malo ju je uzrujao.
Zasmetala ju je moja obuzetost njime. To nije bilo dovoljno
da se naljuti na mene, ali je bilo dovoljno da mi za
rođendan ne pošalje poruku (iako će reći da je jednostavno
zaboravila) i da njezina pažnja ostane usredotočena na
nešto drugo.
Ako me treba, javit će se, zaključila je i to je to, nije li?
Tako netko isklizne iz tvog života. Ponekad je samo
dovoljno predugo čekati da nekog zaboraviš.
 Vrijeme je prolazilo, dok jednog dana u nekom
internetskom modnom časopisu nije naišla na članak o
nedavnoj bujici neriješenih ubojstava diljem države - hara
li Amerikom serijski ubojica? - i vidjela moje lice. Ili lice
dovoljno slično mojem, tako da je zatvorivši oči i stavivši
crtež iz članka na svoja sjećanja, prepoznala moje oči, nos i
usta (iako je tad pomislila da ja nikad ne bih izgledala tako
uštogljeno). Svejedno, pokušala je rastjerati zabrinutost
racionalizacijom. To je neka slučajna djevojka u New
Yorku, a Alice je u gradu s gospodinom Jacksonom i
sigurno mu se još uvijek ulaguje. Ali ono kopkanje bilo je
dovoljno da Tammy nazove moj broj mobitela. Prije mjesec
dana propustila je moj poziv, a otad joj se više nijednom
nisam javila. Kad je nazvala moj broj vidjevši onaj crtež,
poziv je smjesta bio preusmjeren na govornu poštu.
Bok, dobili ste Alice Lee. Ali to već vjerojatno znate. Ostavite
poruku i javit ću vam se čim budem mogla!
Tad je pomislila da ode na policiju. Ali što će reći? Oh,
hej. Ona mrtva djevojka na crtežu jako je slična mojoj najboljoj
prijateljici. Gdje stanuje'! Hm... Mislim da ne znam gdje je ovih
dana. Možda u New York Cityju? Uvijek je govorila da će otići
onamo. Osim toga, što ako murjaci dođu k njoj? Njezin tata,
a pogotovo njezin dečko i njegova braća, sigurno imaju
mnogo toga što žele - sačuvati skriveno od nekog u
uniformi.
Bilo je lakše vjerovati da neka prijateljstva jednostavno
dođu svom kraju.
Ali prošli tjedan, kad je temperatura narasla i sivo nebo
pri- tisnulo jezero, Tammy se odvezla u grad. Rekla je Ryeu
da ide majci po gotovinu. Kad se zaustavila na benzinskoj
postaji na rubu grada, vidjela je gospodina Jacksona uz
jednu crpku; gledao je u zaslon svog mobitela. Spustila je
prozor.
»Hej, gospodine Jac... Jamie. Kako je Alice?«
Kad poslije bude pričala o tome, zaklet će se da se
trznuo čuvši moje ime. »Trebali ste vidjeti izraz krivnje na
njegovu licu«, reći će. »I kako je rekao nemam pojma o čemu
govoriš i pobjegao odande najbrže što je mogao.« Ali istina
je da je na njegovu licu vidjela i prepoznala strah. Ona je
bila ta koja se odvezla kući najbrže što je mogla.
Ušavši u svoju staru spavaću sobu, odmah je otišla do
zbirke naših šašavih zajedničkih portreta snimljenih kroz
godine. I gledajući ta nasmijana, nesvjesna lica, znala je da
bi je Alice Lee uvijek nazvala. Da nikad ne bi zauvijek
nestala.
Ne ako se nju pita, ako je to nešto o čemu može sama
odlučiti.
»Mama!« Tammy je otišla u majčinu sobu, legla na
krevet pokraj nje i otvorila članak o mom ubojstvu na svom
mobitelu. »Mama, mislim da se Alice dogodilo nešto loše.«
Rekla je majci sve što je znala.
Tad se klupko istine počelo odmatati.
Uskoro će me naći.
I njega.
 18

Onog jutra kad sam ubijena, bila sam odjevena u sive

hlače trenirke, izlizanih rubova i rastezljiva pojasa, da ih
mogu nositi udobno spuštene na kukove; posve obične,
svijetloplave, pamučne Victorias Secret gaćice, s malim
srcem i ružičastim VS na prednjici, kakve se kupuju u
kompletu od pet komada za dvadeset dolara; crni
grudnjak ispod ljubičaste majice; ljubičastu parku, laganu
i mekanu kao poplun. Ljubičastu jaknu, ljubičastu majicu.
Plave pamučne gaćice, jednostavan crni grudnjak i stare
hlače trenirke. I gotovo nove tenisice, blatnjave od
spuštanja na kamenje i opiranja. Našli su me u grudnjaku
i majici. Upisali su me u grudnjaku i majici, i moju
društvenu klasu, zanimanje i namjere tog jutra procijenili
prema mojoj kosi, narančastim noktima i ta dva odjevna
predmeta koja je on ostavio iza sebe.
Odjeća koja nedostaje nalazi se u naprtnjači
spremljenoj u privatni ormarić u teretani u podrumu jedne
zgrade u centru grada. Ljudi, stotine njih, svaki dan
prolaze pokraj tog ormarića. Neki su čak čitali o meni,
pratili slučaj Riverside Jane. Jedna ih dvije žene otišle su na
ono noćno bdijenje. Pitale su se tko bi učinio takvo što
jednoj mladoj djevojci. Sumnjičavo su pogledavale
muškarce u podzemnoj željeznici kad su putovale prema
sjeveru i dva, pet, deset puta dnevno prolazile pokraj tog
ormarića u centru grada, u kojem su hlače trenirke, plave
gaćice, tenisice i jakna, zamrljane mojom krvlju koja već
izgleda kao hrđa. I jedan fotoaparat, stara Leica.
 Rola filma i objektiv nedostaju. Predmet koji je u samo
nekoliko tjedana bio dvaput ukraden sad je zamotan u
plastiku u jednom podrumskom ormariću, kojem je šifra
za otključavanje 0415.
Svaka zagonetka ima odgovor. Bez obzira koliko je
vremena potrebno da se riješi, odgovor je nastao kad i
pitanje. To misli detektiv O’Byrne dok prvi put izgovara
moje pravo ime i počinje 'slagati sliku o mom životu uz
pomoć Tammynih priča i rezultata analize Glorijina DNK-
a {»Mislila sam da je još uvijek s Tammy«, neprestano plače
moja nekadašnja skrbnica, kao da to objašnjava njezinu
nebrigu).
»Alice Lee«, kaže O’Byrne, razmišljajući o svim
ljudima koji su me iznevjerili. »Dijete, tko ti je to učinio?«
Mislila sam da će moje ime biti dovoljno. Da je moj
identitet zagonetka koju svi pokušavaju riješiti. Ali
O’Byrneu ono je samo početak. Moje ime uvijek je bilo
samo trag. Za njega je prava zagonetka ono što se dogodilo
uz rijeku.
Ali sam barem ja ta kojoj taj detektiv upućuje svoje
sljedeće pitanje. Kao da se u tome mene išta pita:
»Alice, kako ćemo naći tog gada? Što nam promiče?«
.

Za razliku od O’Byrnea, Ruby pokušava ne razmišljati o

njemu. Prestala se trzati na glasne zvukove, trudi se
uzvratiti osmijeh kad je neki muškarac pozdravi dok
kupuje hranu u trgovini ili novu bocu votke u Aveniji
Broadway. Ne želi sumnjičavo gledati neznance, ne u
gradu u kojem na prste jedne ruke može nabrojati ljude
koje doista poznaje. Ali on se svejedno vrzma rubom
njezinih misli. Baca svoju sjenu, šulja se oko uglova njezine
svijesti, pa joj se uvijek čini da mu vidi leđa koja se
udaljavaju.
Nastoji ne razmišljati previše o njemu. Ali duboko u
sebi zna da je s mojim ubojicom povezana jednako kao sa
mnom. Da nešto između njih nije završeno. I ponekad se
pita što bi se dogodilo da pođe za njim iza tih uglova. Da
se nađe licem u lice s muškarcem čiji je grozni zločin
otkrila.
Sad kad mi je O’Byrne stavio tu misao u glavu,
priznajem da se i ja to pitam.
.

Josh je prvi član Kluba smrti koji je rekao moje ime.

Alice Lee.
Vrhom jezika dodiruje gornje zube dok izgovara
slogove i pokušava me namamiti da mu oskudnim
pojedinostima koje je uspio . otkriti prije nego što su
dospjele u vijesti kažem nešto o sebi. Moj život kratak je
popis ovog dana kad sam službeno identificirana: djevojka
iz jednog gradića na Srednjem zapadu, bez roditelja, bez
poznatog zanimanja ili adrese u New Yorku. Još uvijek bez
ičeg što će pomoći da se utvrdi motiv, ičeg iz čega bi se dalo
zaključiti što je radila u parku sama tog jutra. Ali postoji
ime i početak. I to je nešto. Riverside Jane zapravo je Alice
Lee.
Alice.
Josh gleda fotografiju koja će uskoro biti podijeljena s
javnošću. Vidi lijepu mladu djevojku nebesko plavih očiju
i pjegava nosa. Pokušava, ali ne uspijeva povezati tu
fotografiju s onim što mi se dogodilo. To se čini nemoguće
- ali s druge strane, ono što ne znamo o budućnosti kad
netko snimi našu sretnu fotografiju uvijek je nezamislivo,
nije li?
Josh je tu fotografiju dobio od jedne prijateljice iz Daily
New- sa. Žene s kojom je jednom ili dvaput spavao nakon
jedanaestog rujna, kad se cijeli grad tresao.
»Identificirali su onu djevojku koja te toliko zanima«,
rekla mu je kad ga je nazvala. »Riječ je o nekoj maloj iz
Wisconsina. Poslat ću ti fotku koju smo dobili od policije.
Slobodno mi zahvali večerom kad ti bude zgodno.«
Ali on tog dana na večeru poziva Ruby. Pokušava
smisliti kako da taj poziv stavi u neki kontekst i na kraju se
odluči za ovo: Saznao sam nešto o Jane. Ne želi da Ruby misli
da je poziva na spoj, ali kad ona uđe u mali talijanski
restoran blizu Lincoln centra i krene prema šanku za kojim
on sjedi, pruži joj svoj mobitel kao da joj pruža buket
cvijeća.
Moje nasmiješeno lice ispunjava ekran.
»Ovo je Jane?«
Čvrsto se uhvativši za ponuđeni barski stolac, Ruby
prvi put . gleda mene, pravu mene. Tjednima je zamišljala
ovaj trenutak i olakšanje koje će osjetiti kad sazna tko sam.
Ali ne osjeća što je mislila da će osjećati. Bol je najednom
postala nepodnošljiva.
Jane.
Alice.
Ruby, moje ime je Alice Lee.
 Kad prvi put izgovori moje ime i rasplače se, želim je
zagrliti i reći joj da sam cijelo vrijeme pokraj nje. Ali ne
mogu natjerati svijet da se pokrene u mom smjeru, čak ni
ovaj njegov mali kutak. Da je to moguće, nagnula bih je
ravno u svoje bolne ruke.
.

Koljena se približavaju jedno drugom.

Sad su u baru, jednom od onih tajnih lokala do kojih
vode stube iza zida, koji nikad ne ostanu dugo tajni. Sjede
na malom kauču iza baršunaste zavjese, jedinom koji je u
ovo doba noći slobodan. Kad su sjeli, Ruby je pomislila na
onaj mladi par koji je vidjela u kafiću u koji je otišla na piće
onog dana kad je našla moje tijelo i sjetila se kako je
djevojka prebacila nogu preko mladića i kako se blistavo
čistom i novom činila njihova ljubav, a ona je bila
strahovito umorna i preplašena. Je li moguće da takvu
ljubav sad želi za sebe?
Cijelu noć razgovarali su o meni. Dodavali jedno
drugom moju fotografiju. Zamišljah neki život, oblikovah
mogućnosti na temelju malobrojnih podataka kojima su
raspolagali, tako da su do trećeg Manhattana - mog pića! -
već stvorili deset mojih inačica. Sa sjećanjem na okus
višanja u ustima, šapućem bizarne prijedloge da im
pomognem. Djevojka mafijaša! Bogata nasljednica u bijegu!
Ne čuju me od zveckanja kockica leda, jazz glazbe koja
svira u pozadini. Ah svejedno glumim kipara. I kad Ruby
kaže Joshu da bi voljela da je imala priliku upoznati me i
saznati tko sam doista bila, i ja to jednako jako želim.
 Uz večeru je Josh priznao da je istraživao ubojstvo u
Riversideu i o meni razgovarao s cijelom mrežom prijatelja
i profesionalnih kontakata, pa ona sad zamišlja kartu ljudi,
linije koje spajaju treperave točkice po cijelom gradu.
Njegovo zanimanje za moj slučaj nepristrano je, kaže Josh,
moje ubojstvo neobična je zagonetka koju treba riješiti, ali
ja znam istinu. Ovo je njegov način da dođe do nje. Do
Ruby Jones. Jedne od rijetkih ljudi uz koje se ponovno
osjeća radosno.
Vidim što se događa dok je sad gleda. Nakon one
večeri u Oyster Baru, vidim blistavo modro svjetlo koje
počinje tik ispod njegova uha, savije se ispod brade, putuje
njegovim vratom do grudi i u njima se razlije u svim
smjerovima. On misli da je sad tama ondje gdje je nekoć bila
želja, ali gledao je na pogrešnim mjestima. Njegova čežnja
negdje je dublje, snažno se plavi duboko ispod njegovih
mračnih misli. Treba biti ovako, želim mu reći. Treba te
prodrmati iz inertnosti iza koje se skrivaš. Želim kliznuti
kažiprstom od njegova uha niz njegov vrat i do prsa. Na njima
bi mi trebale obje ruke, trebali bi mi svi moji prsti rašireni
kao arterije ili eksplozija. I uz svako mjesto koje bih
dodirnula, rekla bih: Ona je ovdje. Način na koji nagne
glavu kad te sluša, sjaj u njezinim očima kad je nešto gane.
Obla dojka ispod pamučne košulje i njezini prsti kojima
smeteno poteže tkaninu, nesvjesna da i tebe uvlači u sebe.
Da živi mogu vidjeti to svjetlo, da mogu vidjeti karte
grada nacrtane ispod kože, osjećali bi strahopoštovanje.
Gledajući sad Ruby i Josha, vidjeli bi da se nervoza i
iščekivanje na-površini mogu činiti jednakima, ali u izvoru
su posve različiti. Nervoza je - brzica, riječna ušća, a
iščekivanje je nešto mnogo nježnije, mjehurići koji se
rasprskavaju u jednom sjajnom oblačiću za drugim, dok
tijelo ne postane čaša pjenušca, milijun zlatnih mjehurića
zraka koji se podižu prema površini.
Lijepo je vidjeti koliko radosti tijelo može sadržavati.
»Moji prijatelji kod kuće više me ne bi razumjeli«,
govori sad Ruby, a oni se mjehurići stvaraju. Razgovaraju
o Klubu smrti i svojoj fascinaciji smrću i umiranjem.
»Nisam sigurna da bih im se sviđala ovih dana. Možda
sam previše... teška.«
»Ni ja nakon nesreće nisam bio ugodno društvo«,
prizna Josh.
»Nikom tko me poznavao prije.«
»Misliš na svoju bivšu ženu?« upita Ruby podignutih
obrva.
Na drugoj strani stola, Josh iskrivi lice.
»Recimo samo da se nije baš najbolje snašla s novim
mnome. Ili sam ja prestao prihvaćati istu staru nju. U
svakom slučaju, brzo je postalo ružno.«
»Kažu da je razvod svojevrsna smrt«, nesigurno kaže
Ruby pa ispruži ruku preko stola i dodirne njegovu. »Mora
da je bilo teško, kad se tvoj svijet već ionako stubokom
promijenio.«
Josh otvori usta kao da će nešto reći, a onda odmahne
glavom.
»Da«, na kraju odgovori. »Nije bilo lako. Ali sad je sve
to prošlost. Za nas oboje.«
 Ruby zasad nema što dodati; povuče ruku i vrati
razgovor na sigurniji teren.
»Još uvijek ne razumijem kako Alice cijelo ovo vrijeme
nikom nije nedostajala. Zašto je trebalo toliko dugo da
netko primijeti da je nema?«
»Moja je pretpostavka da su ljudi koji su je najbolje
poznavali željeli nešto sakriti«, odgovori Josh. »Većina
ljudi to želi. Ili je možda stvarno poznavala samo usrane
ljude.«
I već u sljedećem trenutku ponovno zamišljaju moj
život, igraju se njime. Samo što me ovaj put to ljuti. Jer Josh
se ponovno jako približio istini.
Postoje ljudi koji su odlučili odgurnuti me. Prestati me
tražiti, ili me nikad ni ne pokušati naći. Jer željeli su se
distancirati od mene. Čak i kad je bilo jasno da se dogodilo
nešto loše.
Ali to će sad biti teže, zar ne? Kad je moje ime svima na
usnama.
Noć je gotovo završila. Ovakav bih izlazak s
muškarcem i ja bila voljela imati jednog dana. Manhattan!
i jazz i sav onaj elektricitet ispod kože. Odlučujem igrati
svoju igricu. Zbog svega što sam izgubila.
Koljena, gurkanje, ovaj put malo jače. Preoblikujem
ljutnju na sve ljude koji su me iznevjerili.
Dok Ruby klizi kažiprstom jedne ruke po rubu svoje
čaše i drugom rukom poteže resicu svog uha, Josh se ne
miče, ne može odmaknuti nogu od njezine. Je li maloprije
osjetio neku vrstu onostranog, kao da ga je gurnuo netko
nevidljiv?
 (Ima smisla da je muškarac koji je umro i vratio se prvi
to stvarno osjetio.)
Želim sjesti ispred njih. Pokazati Ruby živce koji
zatrepere uvijek kad se dodirnu, podignuti njezine prste s
čaše i staviti ih na njegove usne pa reći ovdje je dom, i mislim
da bi me Josh čuo, da mu to sad šapnem. Dajem sve od
sebe, ali riječi izlaze kao solo dionica na saksofonu i šire se
prostorijom.
Ovo je vaša, noć. Ovaj put to kažem glasnije i zavjese
zašuškaju. Pusti! viknem i plamen svijeće između njih
zatreperi. Moj glas je glazba, plamen i baršun, sad kad
znam kako ga čuti. Ja sam sve što lagano dodiruje, sve što
oklijeva. Sve manje sam slična udovima, kosi, zubima i
kostima. Više sam kao zrak, osjećaj i iskra iz koje rijeka
plavetnila brižne cijelim čovjekovim tijelom.
Osjećam se moćno. Mogu pokrenuti svijet u svom
smjeru. Izvanredan je to osjećaj. Neodoljiv. Nakon što su
me valovi onako dugo vitlali na sve strane.
Točno znam kamo ga trebam odvesti.
.

Muškarac koji me ubio sjedi kod kuće, samo ulični blok ili
dva od rijeke. Plamen svijeća treperi, noćni zrak fijuče.
Povuče duboki dim cigarete, gleda kako se njegov dah
pretvara u spiralu. Misli o tome koliko je moćan bio uz
rijeku, a ja zbog njegove umišljenosti stvorim prasak na
nebu, grom koji ga prodrma u stolcu.
Moj nagli, veličanstveni gnjev ispuni prostoriju. Ovaj
bi muškarac trebao razmišljati o udovima, zubima, kosi i
kostima.
 Jer - vjetar fijuče, svijeća treperi - sve što sam nekoć bila,
sve što je uzeo od djevojke po imenu Alice Lee uskoro će
mu pokucati na vrata.
.

Sutradan Ruby ne može prestati razmišljati o Joshu.

Muškarcu koji joj je darovao ime za njezinu mrtvu
djevojku. Razgovarali su do dugo u noć i već je bilo pola
tri kad joj je na sitnoj kiši zaustavio taksi. Dok su se
opraštali, sagnuo se i poljubio je u vlažni obraz i nije se
odmaknuo kad je okrenula usne prema njegovima. Njihov
prvi poljubac bio je nježan, oprezan i brz, ali dok se vozila
taksijem kući, svejedno je cijelo vrijeme držala dlan na
usnama i smijuckala se, pa se i vozač nasmijao i rekao da
je lijepo vidjeti nekog tako dobro raspoloženog.
Ta noć uistinu je bila dobra. Ali što će se dogoditi sutra?
Jesu li obodreni alkoholom, kišom i svojim neobičnim
okolnostima nesvjesno prešli neku granicu i hoće li se
neizbježno povući jedno od drugog kad izađe sunce? To ne
bi trebalo biti tako zbunjujuće, misli Ruby, ne s trideset šest
godina. Josh joj je poslao poruku da provjeri je li sigurno
stigla kući. To je dobar znak. Jutros joj se nije javio. To nije
baš dobar znak. Onaj poljubac vratio je leptiriće, Š£o nije
samo dobar znak, nego svojevrsno čudo, s obzirom na to
koliko su dugo njihova krila bila nepomična ispod njezine
kože. Ne zna je li Josh osjetio njihovo lepršanje, a to je
nedvojbeno loš znak. Dosta joj je ne znati što neki
muškarac osjeća prema njoj. Mora joj biti dosta.
Ožiljkasto tkivo nikad nije podatno kao ono koje
zamijeni. Kako sam već rekla, kad dođeš u drugi grad, ne
postaneš posve nova osoba. Sa sobom doneseš svoje
navike, opsesivne misli, strahove; sva ta prtljaga dođe s
tobom. Sinoć sa Joshem, prije nego što su se poljubili, Ruby
je osjetila da se pločnik naginje ispod njezinih nogu. To je
trajalo najviše sekundu, ali bilo je dovoljno da osjeti da se
svijet otvara, napokon pomiče. Raširila je ruke, podignula
lice prema kiši i zavrtjela se oko sebe, pokretom koji je
vidjela u stotinu filmova, stotinu trenutaka kao što je bio
taj; Josh se nasmijao i uhvatio je za ruku da ne padne ako
izgubi ravnotežu, ali ona je u tom trenutku željela osjećati
vrtoglavicu.
(Obje smo sinoć doživjele otkrića.)
Ali danas nije bilo velikih gesta. Samo još jedna
bezazlena poruka od Asha - Hej, si budna? - na koju dosad
nije odgovorila. Ne želi mu reći o imenu koje ne prestaje
izgovarati (i ne može mu reći o Joshu, iako bih ja voljela da
mu kaže).
Da barem možete vidjeti Josha i Ruby svakog u svom
kutu dok čekaju.
Ljudi čuvaju čežnju na različitim mjestima. Kod Josha
ona živi u jagodicama prstiju, pa kad mu sve postane
previše, protrlja palcem o kažiprst da ublaži pulsirajuću
bol ili raširi prste, razgiba ih i pucne zglobovima. Bilo da
poseže za ženama ili riječima, Josheve ruke odaju njegovu
želju. Kod Ruby je čežnja duboko u rukama i manifestira
se kao osjećaj u kostima kojeg se pokušava osloboditi,
nelagoda koju nastoji istisnuti iz sebe. Ni on ni ona nikad
nisu doista naučili prihvatiti tako snažan osjećaj, dopustiti
ga. Osjećati želju znači ići za njezinim zadovoljenjem ili
pobjeći od nje, ništa između.
 Ruby ne zna da Josh cijeli dan maše prstima posežući
za njom.
Njegova poruka stiže dok ona čvrsto prekriženih ruku
sjedi na stubi na ulazu u praonicu rublja u svom susjedstvu
i čeka da se njezina oprana odjeća osuši.
Zujanje mobitela natjera je da poskoči, iako je cijeli dan
osluškivala hoće li ga čuti.
Ruby. Hvala ti za sinoć. Bilo mi je divno, iako me završetak malo
iznenadio. Nešto sam ti trebao reći kad se spomenula ta tema,
ali sam prešutio, a ne želim da između nas bude nesporazuma.
Još uvijek sam u braku. Ne živim sa svojom suprugom, ali
službeno sam oženjen. Ako si večeras slobodna, možda bismo
se mogli naći i razgovarati o tome licem u lice?

Ruby ispusti mobitel i on bučno tresne na pločnik. Ni

ja to nisam očekivala.
 19

Evo što se dogodi kad saznaju tko si. Promijeni se. Sve se
promijeni. Počnu kopati po tvom životu. Jer »mrtvoj
djevojci« treba još nešto zanimljivije da ljudi ostanu
zainteresirani. Činjenica da je mrtva nikad ne može biti
dovoljna, pa novinari i urednici vijesti, koji ovakvu
poslasticu kao što je šok i tragedija lijepih mrtvih djevojaka
ne dobivaju ni približno dovoljno često, prebiru po
prošlosti i prosijavaju kosti.
Neke sam stvari olakšala tim pripovjedačima. Nisam
imala majku (ubila se!), nisam imala oca (tko je on?) i iza
sebe sam ostavila dovoljno provincijske prošlosti da ljudi
imaju što prezalogajiti. Dovoljno živopisnih likova koji su
išli sa mnom u školu, da teorije o razlogu moje smrti
nastave stizati. Ali većina tih tragova su razočaranje,
slijepa ulica koja nikamo ne vodi, bez obzira koliko duboko
kopali. Bila sam dobra učenica. Nisam bila kažnjavana.
Koliko je drugima bilo poznato, nisam imala ozbiljnog
dečka. U životu nisam napravila nijedan skandal, dok...
.

Gospodin Jackson sjedi u svom ateljeu i čeka da mu policija

pokuca na vrata. Njegovi ugljenom zamrljani prsti
nervozno se trzaju, svežanj fotografija okrenut je licem
prema dolje u zaključanoj kutiji skrivenoj u ormaru. Zna
da ne može baciti te fotografije, stalno razmišlja da ih
zakopa ili spali, ali nikad se ne može natjerati da ih uništi.
Nijednu nije pogledao od onog dana kad sam otišla, kad se
vratio kući i našao je praznu. Smiren, sabran, obilazio je sve
prostorije jednu za drugom, tražeći me. Da mi se ispriča.
Da kaže da to sad nije važno. Da napokon možemo zajedno
izaći među ljude. A onda je otkrio da su novac i Leica
njegove majke nestali. U ušima su mu odjeknule strašne
riječi koje mi je izgovorio tog jutra i pretpostavio je da sam
otišla na jezero k Tammy, svjestan da više nikad nećemo
imati što smo imali.
Kad je shvatio što je izgubio, sjeo je na krevet i plakao,
a jednako je ridao i onog dana otprilike dva mjeseca
kasnije, kad je moje ime bilo na ekranima svih televizora i
zaslonima svih računala u gradu. Lokalna, djevojka, Alice
Lee. Brutalno ubijena u New York Cityju. Više se nije mogao
praviti da sam jednostavno prestala zvati, više se nije
mogao skrivati od istine i napokon si je dopustio zamisliti
grube ruke neznanca na mojoj koži, vidio ga je kako me
razbija i ostavlja na onom kamenju. Da me nađe netko
drugi.
Gospodin Jackson. Nije jedina osoba koja je zagazila u
mulj mog života, ali jedina je koja je upoznala mekoću moje
kože i moje nježno tijelo, i znala da se rastapam kao snijeg.
Siguran je da više nikad neće pogledati te fotografije,
nikad više vidjeti iskrenost i ljepotu koju je nehotice
sačuvao. Ali zna i da su te fotografije tempirana bomba,
katalog njegovih pogrešaka. Jednako kao što zna da će mu
policija neizbježno pokucati na vrata.
Ali kad se pojave pred njegovim vratima u svojim
tamno plavim uniformama, s notesima u rukama i
pištoljima u futrolama, nije spreman. Sjedi na onom
malom, plahtom prekrivenom kauču i trese se. Samo
nekoliko pitanja. Niste osumnjičeni. Možda biste mogli pomoći u
istrazi. Zanima nas...
I ona istražiteljica. Njezine oči koje primjećuju knjige na
sanducima, slike, napetost njegova tijela.
»Što je uopće radila ovdje s vama?«
Laži lako dolaze. Alice je bila izgubljena mlada
djevojka. Nije imala gdje drugdje otići. Trebalo joj je
utočište na nekoliko tjedana, krov nad glavom. Bila je
dobra učenica; želio joj je pomoći. Možda je svojoj
prijateljici Tammy ispričala drukčiju priču, uzbudljiviju.
»Tinejdžerice su tome sklone, zar ne?« Trebaju znati da je i
Tammy na svoj način problematična i bez obzira što im je
možda rekla, on Alice nikad nije dirnuo. Alice je bila samo
sirota djevojčica kojoj je pokušavao pomoći da se izvuče iz
škripca. Samo joj je želio pružiti podršku.
Ne može biti njegova krivnja što nije pretpostavio kako
će završiti.
.

Ruby je ponovno počela svaki dan trčati. Josheva poruka,

koju je primila baš kad je nesigurno pipajući krenula
prema njemu, naglo ju. je okrenula u suprotnom smjeru.
Prvi put razmišlja o onom što je davno trebala reći Ashu,
onda kad joj je rekao da se zaručio. Vidi jednu drukčiju
inačicu sebe, u kojoj je nakon prvog pića s njim kući otišla
sama i žali zbog tajminga i propuštene prilike, još jednog
umalo u njezinu životu. Što bi se dogodilo da je bila ta žena?
Žena koja je dovoljno snažna da ode, bez obzira koliko je
taj muškarac privlači? Ignoriranje Joshevih poruka,
njegovo isključivanje iz svog života nije nužno dobar
osjećaj, ali zna da ta privremena nelagoda nije ništa u
usporedbi s boli koja je čeka ako se ponovno zaljubi u
neodlučnog muškarca. Osim toga, lagao joj je, nije li?
Trebao joj je reći istinu kad je rekla da je razvod svojevrsna
smrt. Tad je trebao reći da je formalno još uvijek oženjen,
jer izostavljanje istine također je laž; ona to dobro zna. -
Ljuta je na Josha jer je bio neiskren, a mislila je da je
našla nekog tko cijeni istinu. Zbog toga se ljuti i na Lennie
i Sue. Sigurna je da su znale da je još uvijek oženjen i
sigurna je da su joj to trebale reći, jer Sue je spremno
podijelila činjenice o svom razvodu, a Lennie stalno
govorila o ljubavi. Kako je moguće da nikad, baš nijednom,
nisu razgovarali o Joshevoj supruzi? U mirnijim trenucima
Ruby zna da je nerazumna, da odvojeni život nije isto što i
brak. Ali nije ni pravi svršetak, pa si dopušta osjećati bol
izdaje i odlučuje da u ovom trenutku ne želi imati nikakve
veze s ikim od njih. Kako tjedan prolazi, Josheve poruke
nisu jedine na koje ne odgovara.
Kad je Ruby neusidrena, i ja sam neusidrena. U danima
nakon što je saznala da je Josh još uvijek oženjen, ponovno
lutamo ulicama ovog grada bez cilja i odredišta. Ona
razmišlja da se vrati kući u Melbourne. Ja više ne znam
gdje je dom. Svaki put kad pomislim da sam shvatila gdje
se nalazi, situacija se promijeni. Mislila sam da ću znati što
trebam učiniti, kad mi bude vraćeno moje ime i valovi se
prestanu razbijati oko mene. Mislila sam da ću možda i
otkriti kamo odlaze one druge djevojke.
Ali još uvijek sam ovdje i još uvijek sam nevidljiva. Tko
je ubio Alice Lee zapravo nije pitanje o meni, zar ne? Ali
naizgled je jedino koje ljudi sad postavljaju.
 U svakom slučaju, bez Kluba smrti kao kompasa, čini
se da smo Ruby i ja ponovno na početku. Jedna usamljena
žena i jedna usamljena mrtva djevojka zajedno u New
Yorku. Ruby Jones i Alice Lee. Zaglavljene u natezanju
između živih i mrtvih.
.

Ona se nikad ne vraća na rijeku. Od jutra mog ubojstva

izbjegava onaj park. Ni Riverside Driveom iznad Hudsona
ne želi hodati, iako obećanje ljeta izvlači ljude iz njihovih
skupih kuća, odmrzava ih, pa ulice, livade i staze za trčanje
ovih dana nikad nisu prazne, barem ne dok sunce ne zađe.
U mislima se tisuću puta vratila na ono kamenje, pomno je
proučila fotografije mjesta zločina i ono sad postoji kao
karta u njezinoj glavi, ali svaki put kad se njezina stopala
okrenu prema tom parku, nešto u njoj pobuni se i gurne je
na drugu stranu. Voljela bi da o tome može razgovarati s
Lennie i Sue. Ili još bolje, s Joshem, koji joj je jednom rekao
da se morao prisiliti vratiti na mjesto svoje biciklističke
nesreće i da su mu trebali tjedni da skupi hrabrost za to. A
kad je napokon otišao onamo, brzo je shvatio da mu ništa
ne izgleda poznato. Možda je sjeo na posve pogrešno
mjesto, njegova krv možda je namočila zemlju oko nekog
drugog stabla i shvatio je koliko je njegova nesreća bila
nevažna u širem kontekstu.
»Nemoj misliti da te to mjesto pamti«, rekao je
odmahujući glavom.
Da još uvijek razgovaraju, Josh bi mogao otići s njom
na rijeku, mogao bi je držati za ruku i umiriti - ah ovdje
Ruby prekine takva razmišljanja. Josh nije muškarac kakav
je mislila da jest. Doživjeli su jedan romantičan trenutak,
ali to je sad gotovo i ona odsad jednostavno mora biti
opreznija u svojoj prosudbi. I više ne davati svoje srce tako
brzo.
(Zašto dobri ljudi uvijek sebe krive kad ih netko
prevari? Kad se to dogodi, čini mi se da negativci prođu
nekažnjeno za još nešto osim svojih očitih zločina.)
Možda je razlog njezina usamljenost ovih dana, tako
brzo nakon što je mislila da je našla ljude koji je razumiju,
na koje se može osloniti. Možda je to način da izbaci Josha
iz glave, da danas razmišlja o nečem drugom. Ili je
jednostavno samo bilo pitanje vremena, neizbježnost. Što
god da je razlog, ovog utorka krajem svibnja, točno šest
tjedana nakon mog ubojstva, Ruby je ponovno u parku
Riverside, koji sad vrvi ljudima, džogerima, biciklistima i
skejterima koji jure pokraj metalnih stupova s kojih
lepršaju plakati za projekcije filmova u sumrak i sate joge
u zoru.
(Ljeti bih obožavala taj park.)
U ovaj sunčani dan, dok se najkraćim putem spušta
prema rijeci, njezina sjećanja na ono ranije, olujno jutro više
se doimaju kao film nego kao sjećanja. Vlažne tunele i
slijepe ulice zamijenili su psi na povocima, obitelji u šetnji,
stabla prošarana pjegama svjetla. Prateći rijeku, staza za
trčanje danas je sličnija prometnici, ljudi se kreću brzo i
sporo, naprijed i natrag. Ruby se čini nemoguće da je
jednom bila posve sama uz tu rijeku. Glava joj se okreće
lijevo i desno, primjećuje svaku dobronamjernu oznaku
pokraj koje prolazi. Na sunčevu svjetlu ništa ne izgleda
poznato; kao da nikad prije nije bila ovdje.
 Nemoj misliti da te to mjesto pamti.
Onog jutra kad me pronašla, park ju je pritisnuo,
opkolio je. Sad sve izgleda blistavo vedro. S njezine lijeve
strane rijeka se spušta prema New Jerseyju, s lijeve su
sportski tereni i stepenice koje vode na gornje razine. Park
je širom otvoren i izdužen, savršen kao na razglednici. Tek
kad stigne točno do onog mjesta, tek kad se nagne i uhvati
za metalnu ogradu kao što je učinila onog jutra prije šest
tjedana, njezino se tijelo pobuni. Naletom adrenalina i
stezanjem oko srca podsjeti je da ono što vidi u mislima
nije film. Čim je spustila pogled prema rijeci, ponovno se
našla u stvarnosti onog što se ovdje dogodilo. Nebo praska
i automobili jure cestom iznad njezine glave, kiša joj
prodire kroz odjeću i kožu, skuplja joj se u očima, a uz rub
vode jedna djevojka leži na trbuhu i ne ustaje, ne okrene se
kad joj Ruby dovikne. Sjeća se da su podignuli tijelo,
donijeli ga na stazu; sjeća se crvenila njezine glave i bljedila
golih nogu. Zavijanja sirena i bljeskanja rotacijskih svjetala,
eksplozije boja iza svojih očiju, srebrne folije prebačene
preko drhtavih ramena. Muškaraca s rukavicama, koji su
tražili. Među tim slikama u njezinoj - glavi najednom se
pojave Josh i Ash, koji njezina osjetila zbunjuju i
dezorijentiraju jednako kao sjećanje da je našla tijelo Alice
Lee.
Pokušava disati u toj guštari sjećanja, kad joj priđe
jedan muškarac i prijateljski joj se nasmiješi.
»Lijepo je tamo dolje, zar ne?« kaže, toliko visok i plećat
da načas sakrije sunce.
»Ja...« Ruby trepne, začuđena njegovom veličinom.
Odjeven je u uredne kratke hlače i polo majicu, i miriši na
nešto drvenasto, skupo. Oči su mu intenzivno plave,
iskričave, i ako ovo mjesto nije nimalo lijepo, ako je to
mjesto na kojem je našla mrtvo tijelo Alice Lee, barem je
ovaj muškarac nešto čisto i svježe, odvojeno od tog užasa.
Moglo bi biti lijepo načas zaboraviti, gotovo očajno
pomisli. Zanemariti ono što zna o ovom mjestu.
Ruby se okrene od rijeke, okrene se od Josha, od Asha.
Od mene.
(Trebala sam znati da će to prije ili kasnije učiniti.)
»Da, posebno je«, kaže tom plavookom muškarcu.
»Opa! Kakav je to naglasak?« upita on i priđe joj korak
bliže. Ruby se pokuša šire osmjehnuti.
»Australka sam. Izgleda da još nisam pobrala njujorški
naglasak.« I počnu razgovarati. On je pita koliko je već
dugo u gradu, kaže da živi u susjedstvu. Pita sviđa li joj se
ova četvrt. Dok razgovaraju, Ruby po njegovoj preplanuloj
koži, svijetlim očima i diskretnim dizajnerskim etiketama
našivenim na kratke sportske hlačice i tenisice vidi da je taj
muškarac njegovan, da posvećuje pažnju svom izgledu.
Zubi su mu ravni i bijeli, tipično američki, Odjevena u
izlizanu odjeću za trčanje, primjećuje da on između
rečenica odmjerava njezino tijelo, i on nju procjenjuje.
»Nadam se da ti ne dodijavam«, kaže on u jednom
trenutku razgovora.
»Ni najmanje«, odgovori Ruby i gotovo vjeruje u to.
»Lijepo je s nekim razgovarati.«
»Ako je tako, smijem li te pozvati na kavu? Uvijek sam
želio posjetiti Australiju i volio bih ti postaviti neka pitanja
o njoj.«
 Ako Ruby osjeća da joj je srce brže zakucalo od
nepovjerenja, taj osjećaj gubi se u želji da zaboravi gdje je,
što zna.
»Naravno. Rado«, odgovori i prije nego što se stigne
predomisliti, već slijedi tog muškarca do terase malog
kafića punog gostiju i sjeda na stolac koji je on izvukao za
nju. Njegovo ime je Tom. Kaže da se bavi financijama -
»Da, u Wall Streetu!« Govori živahno i samouvjereno, i ona
mora samo kimati na njegove komentare ili izravno
odgovoriti na njegova pitanja, umjesto smišljati nešto novo
i zanimljivo što će reći. Dok Tom ne prestaje govoriti, Ruby
shvati da su joj misli odlutale prema Klubu smrti i
nedostaju joj njezine nove prijateljice, koje nisu samo
govorile, nego i slušale. Mnogo je toga što bi im mogla reći,
pogotovo nakon današnjeg povratka u park. Prošlo je
tjedan dana otkad je saznala da je Josh još uvijek u braku.
Isprva su joj slale poruke o sljedećem sastanku, na koje nije
odgovorila. Zatim su slale privatne poruke. Poruke na koje
nije odgovarala sad su prestale dolaziti i Ruby ne zna čime
bi premostila taj novonastali jaz. Boji se da se nešto
nepovratno izgubilo u distanci koju je Josbevo priznanje
stvorilo među njima.
Pijucka svoju kavu s mlijekom i pokušava jednom
zauvijek izbaciti Klub smrti iz glave, kad Tom odloži svoju
šalicu i pogleda prema rijeci, naizgled nešto odvagujući
prije nego što progovori.
»Znaš, Ruby, u ovom je parku ubijena jedna djevojka.
Prije samo nekoliko tjedana, u travnju.«
Ruby osjeti vrućinu u obrazima.
 »Da, čula sam.«
Tom još uvijek gleda u daljinu, škilji na suncu.
»Strašno je to što se dogodilo. A ovdje je obično jako
sigurno. Spominjem to samo zato što si rekla da si u New
Yorku sama.«
On se okrene, pogleda je u oči.
»Kao žena koja je prepuštena sebi, moraš biti oprezna,
Ruby.«
(Žele da budeš zahvalna, kad se ovako razmeću
brigom za tvoju sigurnost. Ruby to zna i nakostriješi, bez
obzira koliko je zabrinutost tog muškarca možda
dobronamjerna.)
»Dovoljno sam oprezna, lome«, kaže i usiljeno se
nasmiješi. »Zapravo, većina žena je takva. Mogu samo
pretpostaviti da je i Alice nastojala biti oprezna.«
»Ne bih rekao da je biti sam po mraku u gradskom
parku oprezno ponašanje«, zajedljivo odgovori lom, kao
da ga je Ruby uvrijedila, ah tad uzdahne i odmahne
glavom. »Oprosti. Što bih ja mogao znati o tome kako je
biti žena? Samo, imam sestre i nećakinje. I smuči mi se kad
pomislim da bi se takvo što moglo njima dogoditi. U
svakom slučaju«, Tom ponovno odmahne glavom kao da
preslaguje misli, »to je grozna tema za razgovor na ovako
lijep dan. Radije mi reci zašto si odlučila doći ovamo. Kako
sam rekao, oduvijek želim posjetiti Australiju. Najprije
Sydney pa...«
I već u sljedećem trenutku čavrlja živahno i
samodopadno kao prije.
 Ali za Ruby je čarolija prekinuta. On zna za ubojstvo.
Ne može ne znati, kad je još uvijek u svim vijestima. Mislila
je, nadala se, da će na barem jedan sat moći pobjeći od
njega, ali što je očekivala, kad je došla na rijeku. Prekori se
zbog svog optimizma, iako ponovno osjeća žmarce
nelagode. Toma, koji je prije samo nekoliko trenutaka bio
tako vedar i bezbrižan, sad osjeća kao iritaciju na koži.
Kako može biti tako nepažljiv, tako ravnodušan prema
stvarima koje se događaju oko njega? Nije ni primijetio da
se njezino raspoloženje promijenilo.
Svjesna je da je nepravedna. Shvaća da tom muškarcu
ne bi smjela zamjerati manjak komplikacija u životu, ali
dok on počinje još jednu samodopadnu priču, ovaj put o
tome kako je u nekom baru u centru grada sreo Mela
Gibsona, odsutnost njezinih prijatelja iz Kluba smrti čini joj
se još bolnijom.
»Super tip«, kaže Tom, loše oponašajući australski
naglasak, a Ruby se usiljeno osmjehne, ali razmišlja samo
o tome kako da se ispriča i što prije pobjegne od tog
neuspjelog pokušaja normalnosti. U Melbourneu su
govorili da se u jednom danu mogu izmijeniti četiri
godišnja doba, da temperatura može naglo pasti i tuča bez
ikakva upozorenja zamijeniti sunce. Ruby sad misli da se
pretvorila u vremenske pojave.
Njezin spas dolazi kad Tomov mobitel, okrenut licem
prema dolje, zazuji na stolu.
»Bojim se da se moram javiti na ovaj poziv«, kaže on.
»Naravno«, kimne Ruby. »Ionako moram ići.« '
 Tom izgleda razočarano, ali ne pokuša je zaustaviti kad
ona odgurne svoj stolac i ustane.
»Mislim da sam izgubila pojam o vremenu«, kaže
Ruby.
»Jako mi je drago da jesi«, odgovori Tom pa odmahne
rukom na novčanice koje ona pokuša staviti na stol.
»Ni govora, Ruby. Džentlmen uvijek plaća. Sljedeći put
kad se sretnemo u ovom parku, nadam se da ćeš mi
dopustiti da te počastim pravim pićem.«
Taj prijedlog je nestašan, implicitan. On je želi ponovno
vidjeti. Ruby osjeti neko stezanje u grudima. Težinu
činjenice da je želi pogrešan muškarac, pomislit će kasnije.
Sad samo izvije usne u uvježbani osmijeh i prihvati ruku
koju joj Tom pruža preko stola.
Snažni, topli prsti oviju se oko njezinih i čvrsto ih
stisnu.
»Do ponovnog susreta.« Tom još jednom čvrsto stisne
njezinu . ruku prije nego što je pusti. »I ozbiljno sam mislio
ono što sam rekao. Budi oprezna, Ruby. Vani nije sigurno
kako se čini.«
Tom se udalji od stola, a onda je ponovno pogleda,
okrene se i napadno mahne pa grabeći po dvije stube
odjednom brzo nestane iz parka. Umjesto da pođe za njim
i krene kući, Ruby krene natrag prema rijeci i prati
vijugavu stazu do one zaobljene plaže na kojoj voda
zapljuskuje kamenje.
Spusti glavu na metalnu ogradu i pokušava
suspregnuti suze.
 U ovom je parku ubijena jedna djevojka. Prije samo nekoliko
tjedana.
Znam, jer ja sam našla njezino tijelo.
To je mogla reći, to je trebala reći. Trebala je reći Tomu
istinu o tom lijepom mjestu uz rijeku.
Ali čime bi nakon toga nastavila razgovor?
.

Ona nije jedina koja je dosad izbjegavala poprište zločina.

Sila koja je svih ovih tjedana vodila Ruby, gurala je do ruba
stvari i zatim povlačila od njih, bila sam ja. Moje su ruke
bile na njezinim grudima, ja sam bila ta koja bi je snažno
odgurnula uvijek kad bi je rijeka dozivala. Jer znam da i
njega doziva. Vidim trag krvi koji on slijedi, čujem njezin
šum u njegovim ušima. Naravno, oprezan je. Svaki put kad
se vrati do onog kamenja, ima svako opravdanje biti u tom
parku, nimalo drukčije od svih ostalih muškaraca na West
Sideu. Na kraju krajeva, ovo je njegovo dvorište. Mjesto
koje poznaje.
Mislim da, ovamo dolazim gotovo svakodnevno-, tako bi
odgovorio da ga itko ikad pita.
Istina je da nisam samo Ruby držala podalje od njega.
Kad dođe ovamo, kad stane i pogleda u vodu, osjetim
zadovoljstvo koje mu nagrne u grudi i pjenuša se u
jagodicama njegovih prstiju. Zagrize u bol koju je izazvao,
gosti se njome kao da glođe meso s kostiju, uvijek iznova
uživa u posljednjim, strašnim trenucima mog života.
Dosad to nisam mogla podnijeti.
Ali sad bolje vidim tog muškarca. Više ne uzmičem od
svijeta koji je stvorio. Ostajem u blizini, dok čekam novu
priliku da mu naglo priđem i probijem se. Moj bijes brzo je
izgorio one večeri kad je bilo glasno izgovoreno moje ime.
Bio je kratki, divni plamen. Ali znam da ču dobiti drugu
priliku.
Da ga natjeram da osjeti težinu mojih posmrtnih
ostataka.
.

Postoji nešto što je Josh izostavio iz priče kad je govorio

Ruby o povratku na mjesto svoje biciklističke nesreće i o
tome kako je tražio korijen stabla o koji je zapeo kotač
njegova bicikla, pokušavao se sjetiti svoje boli i shvatio da
ništa nije kako on pamti. Tek kad je odustao od potrage i
prihvatio nepristranost grančica, kamenja i zemlje,
primijetio je da nešto svjetluca ispod gnijezda trula lišća:
brojčanik njegova ručnog sata, napukao na sto mjesta, sa
savijenim kazaljkama koje su se zaustavile jedna na drugoj.
Kad je njegovo tijelo udarilo o tlo, od tog sudara očito je
odletio s njegove ruke. Podigavši što je od njega ostalo i
promotrivši štetu, Josh je osjetio neobično olakšanje. Tražio
je dokaz, nešto što će potvrditi potpunu promjenu njegova
svijeta i sad ga je našao i držao na dlanu. Nitko ga nije
primijetio u tjednima nakon njegove nesreće, promaknuo
je svima koji ne bi shvatili njegovo značenje.
Vidite, istina se ne objavi uvijek glasno. Ponekad je
dovoljno malena da ti stane u dlan.
Ako znaš što tražiš.
.

Kad je Ruby uz rijeku, ponekad sjedim u pogrebnom

poduzeću s Lennie i gledam kako se posvećuje svojim
mrtvima. Većina onih koji su joj povjereni na brigu odavno
je napustila tijelo, ali ponekad vidim nekog tko oklijeva,
oprezno joj dodiruje ruku ili prislanja usne na njezino čelo
dok ona radi. Vidim da se nježna koža na njezinoj ruci
naježi kad se to dogodi, osjetim da je lubanja zasvrbi, a
onda ta osoba nestane. Njezine mrtve djevojke nakratko se
pojave i na drugim mjestima, dolaze za . njom u restorane
ili stoje blizu nje dok pregledava vješalice u svojoj
omiljenoj trgovini vintage odjećom. Uvijek ih primijetim
samo načas, kad zrak zatreperi, ali sad znam da su
Lennieino spoticanje i prevrtanje čaša, koje ona smatra
svojom neizlječivom nespretnošću, zapravo samo te žene,
koje vole kad im se ona slučajno previše približi.
U pogrebnom poduzeću bila sam i u privatnim
dvoranama, gledala kako obitelj i prijatelji sjede uz leš
osobe koju su voljeli. Gledala sam kako svatko od
ožalošćenih u tu prostoriju donosi svoju ljubav, sjećanja i
bol, vidjela kako se sve to pomiješa zajedno, prije nego što
isteče u rijeci boja. Izbliza vidjeti tu tugu znači gledati
svjetlo koje prolazi kroz prizmu, slično dugi, ali mnogo
blistavije. Ta duga sjećanja veličanstvena je, kao da su
čovjekov početak i svršetak samo svjetlo.
Naravno, živi tu dugu ne vide. Oni su zaokupljeni
onim što im pomaže da ustanu kad im život podmetne
nogu. Tugu uskoro zamijene drugi osjećaji. Ljutnja, očaj,
nevjerica, rezignacija; sva oruđa potrebna za opstanak. Ali
ta prva mješavina boja, to stapanje tuge osvijetli prostoriju.
Obasja mrtvaca i podsjeti nas da nećemo biti zaboravljeni;
da svoje svjetlo ostavljamo iza sebe.
 Gledajući te privatne, bolne i dirljive trenutke, još nešto
shvaćam. Važno je tko te se sjeća. Ljudi koji su me
poznavali još uvijek su daleko jedni od drugih i svatko od
njih sa sobom nosi svoja sjećanja na Alice Lee, koja ni s kim
nije podijelio, kao da sam bila mnogo toga ili ništa, ovisno
o tome koga pitaš. Ruby pokušava spojiti sve te dijelove,
izoštriti moju sliku, ali sa svojim opiranjem i mrtvom
djevojkom kao vodičem ne stiže daleko.
Možda sam zato još uvijek u tom natezanju između
živih i mrtvih. Jer nisam nimalo manje razlomljena nego
što sam bila kad me Ruby našla na kamenju uz rijeku.
.

Neke stvari izlaze na vidjelo. Sastavljaju priču o djevojci po

imenu Alice Lee najbolje što mogu. Ah još uvijek je mnogo
praznina. Što bi rekli o meni da popunim neke od tih
praznina umjesto njih?
Jednom je pozirala, za pornografske fotografije.
Bila je u ljubavnoj vezi sa svojim profesorom iz srednje škole.
Dopustila je da joj starac s kojim je živjela kupuje stvari.
Ili ovo. Nakon što je posljednji put nazvala gospodina
Jacksona, nije mogla zaspati, pa je ustala u pet ujutro i
izašla na najjaču, najljepšu kišu koju je ikad vidjela.
Gurnula je fotoaparat ispod jakne, pritisnula ga uz grudi i
do grla zakopčala svoju ljubičastu parku. Razmišljala je o
mapama fotografija i prijavi za školu i kako je život jako
sličan toj oluji, jer opere loše stvari; opere i neke dobre, ali
to je u redu, jer mnogo je toga dobrog što će tek doći. A
onda, dok je pokušavala snimiti oluju, prišao joj je jedan
muškarac sa svojim nizom loših dana i razočaravajućih
jutara, i razbjesnio se kad nije željela podignuti pogled, kad
mu nije željela posvetiti pažnju. Gledao je kako ona
namješta svoj aparat za fotografije rijeke i kiše, i osjetio je
kako svi ti loši dani bubre u njemu kao balon, dok pritisak
u sebi nije otpustio kroz šake, kroz prste koji su okrutno
nasrnuli na tijelo te djevojke. Bušili je, kao da je ona ta kojoj
je potrebno da se ispuše. Bio je bijesan jer se nije
nasmiješila. Bijesan zbog njezina ignoriranja. Kad se
njegova cigareta ugasila i on je upitao ima li vatre, a ona
niječno odmahnula glavom, rekao joj je da je nepristojna i
kad je navalio na nju sa svojim pravedničkim gnjevom,
nebo nije bilo jedino koje se rasparalo.
Toliko se čuvala svih godina dotad, da bi je na kraju
odvezao muškarac koji se razbjesnio zbog cigarete koja se
ugasila.
Zato je uzeo njezinu vatru.
Snažno ju je ščepao i zatresao, osjetila je njegove šake
na svom tijelu, opirala se, pokušala ga odgurnuti
laktovima. Jedan djelić sekunde imala je šansu, a onda se
našla na podu, udarila o kamenje i zemlju. A on se nadvio
nad nju, uživajući u moći koju je osjećao dok ju je mahnito
udarao objektivom fotoaparata po čelu. Zgađen njezinim
unakaženim licem, stegnuo je ruke oko njezina tankog,
mokrog vrata i otkrio da može uništiti cijeli grad sadržan
u toj djevojci, sve što je ikad bila i što će biti. Da je on bomba
koja će svojom eksplozijom pretvoriti jedan život u
ruševine. Kad je otkopčao traperice i okrenuo glavu od nje
da ne mora gledati ružnoću pred sobom, imao je osjećaj da
je najmoćniji muškarac na svijetu. Da može uzeti što želi,
jer sve je njegovo.
 Nikad nije dobio vatru za svoju napola popušenu
cigaretu. Morao je čekati da dođe kući i nađe šibice u zdjeli
s raznoraznim sitnicama. Oluja je sve jače bjesnjela dok je
oprezno i tiho odlazio iz parka s djevojčinim krvavim
gaćicama zaguranim u džep i ostalim njezinim stvarima
kao darovima u rukama.
Trebala je biti ljubaznija prema njemu. Samo je tražio
vatre. Kasnije tog jutra, dok je slušao kišu i zavijanje sirena,
a prsti mu se trzali prema njima, mislio je da bi smirujući
užitak cigarete možda malo usporio stvari. Da se
nasmiješila, više potrudila, možda bi joj čak dao priliku da
pristane na njegovo nasrtljivo udvaranje.
(To je svijet koji je stvorio. Sad sam vam o njemu
spremna reći malo više. Ostanite uz mene dok ga pažljivije
promatramo. Ali ne vjerujte ni riječ koju kaže o meni.)
 20

Noah gleda kako se ljudi u uniformama razlijevaju kroz

njegov stan, proučava otmjenost njihovih pokreta, njihovu
samouvjerenost. Gleda kako svaki član istražne jedinice
spretno podiže predmete, uzima otiske i kleči. Pojedinačno
i svi zajedno, jedno su pitanje u potrazi za odgovorom.
Noahu, koji ih promatra iz svog naslonjača, izgledaju kao
zamršeni, predivni balet. Franklin tužno sjedi uz njegova
stopala, nepovjerljiv prema ovim zaposlenim neznancima
koji se ne osmjehuju ni njemu ni njegovu čovjeku. Nitko od
njih ne primjećuje djevojku u prostoriji, koja ih gleda sa
svog sjedala za klavirom.
Noah je otišao na policiju čim su objavili moje ime.
Rekao je da možda ima pojedinosti koje će ih zanimati.
Sam je predložio da pretraže njegov stan - »nalog nije
potreban« - i pristao na krvne pretrage i brisove, odbijajući
ponuđenu kavu i sućut. Ondje je bio samo zbog jedne
stvari: da im pomogne da nađu muškarca koji je ozlijedio
Alice Lee.
O meni još uvijek ne želi razmišljati kao o mrtvoj.
Kad su u parku Riverside našli mrtvo tijelo mlade
djevojke istog dana kad sam nestala, odbio je misliti da mi
se moglo dogoditi ili mi se dogodilo išta loše. Tog prvog
dana ignorirao je zvuk sirena i priče koje su počele kružiti,
otkazao sve dogovore za čuvanje pasa i sjedio u dnevnoj
sobi s Franklinom, čekajući da dođem kući. Sati su
prolazili, a taj muškarac i njegov pas sjedili su ondje i
gledali udaranje kišnih kapi o prozore; na istom mjestu bili
su i sutradan ujutro i osluškivali hoće li čuti otvaranje
ulaznih vrata.
Dani su prolazili, a vrata se nisu otvorila i nešto se u
Noahu zatvorilo. Bilo mu je lakše vjerovati da me obuzeo
nemir i da sam krenula dalje, nego živjeti s mogućnošću da
su se one grozne stvari o kojima govore na vijestima
dogodile njegovoj Baby Joan. Prvi put u životu odlučio je
okrenuti glavu od činjenica, što nikad ne bih bila očekivala.
Ne od Noaha, koji me naučio o zvijezdama i zvjezdanoj
prašini. Ne od osobe koja je uvijek znala kako stvari
funkcioniraju. Pogrešno sam protumačila to njegovo
okretanje glave; mislila sam da me je odbacio zato što ne
mari za mene. Na kraju krajeva, ne bi bio prvi koji me
napustio.
Sad shvaćam da je mario toliko mnogo da je znao da će
ga istina slomiti.
Trebao je ranije otići na policiju. Trebao je prihvatiti
istinu koju je osjećao duboko u kostima. Ali molim vas,
znajte ovo o mom Noahu. Kad je ostao zatvoren u svom
stanu, nije razmišljao o svojoj sigurnosti. Uvijek je
razmišljao samo i jedino o meni.
Možda sam i ja trebala ranije shvatiti da on nikad neće
biti kao drugi muškarci u mom životu. Da sam trebala
vjerovati u ljubaznost neznanaca. Moj manjak povjerenja
držao nas je razdvojene nakon što sam umrla, ali sad sam
ovdje s njim. Gledam kako istražitelji pregledavaju moje
zadužnice, skidaju s vrata hladnjaka samoljepljive papiriće
i, jednu po jednu, čitaju poruke na njima, sva mala
obećanja koja sam ostavila iza sebe. Jedan plavi papirić
zaleprša na pod i neki mladi policajac sagne se da ga
podigne. Ženske stvari, piše u toj poruci s loše nacrtanim
smajlićem umjesto točke. $ 9.87. Svaki mjesec. S mjesta na
kojem sjedi Noah ne može pročitati tu poruku, ali vidi da
je policajac zastao, pritisnuo taj papirić o grudi i pogledao
u strop. Noah već zna što piše u svakoj od tih zadužnica,
zapamtio je svaku dobru namjeru koju sam ostavila iza
sebe i osjeća snažno stezanje u prsima, na mjestu gdje mu
se nalazi srce. Svaki mjesec. Autorica te poruke mislila je da
su pred njom mjeseci i godine. Imala je planove.
»Baby Joan«, tiho kaže Noah, posežući prema toj
poruci. Zabavna, umiljata, neuglađena Alice, zaljubljena u
New York kao da je taj grad osoba i posve nesvjesna svoje
poezije.
»Noah, je li ovo srednji C?«
Čuje kako ga to pitam posljednju večer koju smo
proveli zajedno, lupajući po toj tipki klavira. Kimnuo je iz
istog naslonjača u kojem i sad sjedi i promrmljao nešto o
tome koliko sam postala bučna, a ja sam se namrštila,
nasmijala i snažno pritisnula onoliko tipki koliko sam
prstima mogla dodirnuti.
»Molim te, prestani!«
Sad se u stanu začuje neki promukli, hroptavi zvuk i
klizne niz zidove. Podizanje predmeta, uzimanje otisaka i
klečanje prestanu, svi prekinu što su dotad radili i okrenu
se prema zvuku koji dolazi iz naslonjača u dnevnoj sobi;
zvuku koji izlazi iz muškarca nenaviknutog na plakanje,
dok mu snažni, grčeviti dahtaji potresaju tijelo prvi put u
životu. Franklin cvili, gura njušku o Noahovu nogu,
znajući da nešto ozbiljno nije kako treba i pitajući se zašto
ne ustajem sa svog sjedala ispred klavira, zašto ne dolazim
obojicu ih utješiti. Okrene se od Noaha i molećivim očima
boje čokolade pogleda ravno u mene. Najjače što mogu
pritisnem srednji C, a on zalaje.
Bravo, Frankline. Dobar dečko, šapnem, ali od Noahovih
jecaja nitko me ne čuje. Istražitelji se okupe oko Noaha,
njihov dobro uvježbani ples prekinut je sirovošću njegove
tuge. Sve što dugujem tom muškarcu spremljeno je u
zatvorene plastične vrećice na kuhinjskom stolu iza njih.
Kratka priča o mom životu u ovom stanu, ovom gradu, i
jednostavno obećanje onih riječi.
Svaki mjesec.
Kako da im dam do znanja da sam ovdje bila
najsigurnija u životu?
Ruby šalje poruku svojim starim kolegama, onima koji
su rekli da bi je voljeli vidjeti kad se smjesti. Obojica
odgovore u roku od nekoliko minuta. Slobodan sam u
četvrtak za dva tjedna, kaže jedna od tih poruka. Druga kaže
pokušat ću promijeniti termin . svog dvoranskog bicikliranja
sljedeću nedjelju i Ruby posramljeno odloži mobitel.
Ovako čovjek umre sam, pomisli.
Nisi sama, želim reći.
- Ali mislim da je jedna mrtva djevojka danas neće
oraspoložiti.
.

Mislim da sam se u onih mjesec dana koliko sam živjela u

tajnosti s gospodinom Jacksonom naviknula da me nitko
drugi ne primjećuje. Ili je to bila posljedica svih godina koje
sam provela s majkom i seljakanja iz jednog gradića u
drugi. Vijuganja pukotinama novog okruženja, novog
dolaska ili odlaska, neprimjetnog uključivanja u nove
škole i nove grupe prijatelja, da nitko ne pita kad sam došla
i da nikom ne nedostajem kad odem. Razmišljajući o tome,
pretpostavljam da sam već bila usavršila umijeće
nevidljivosti, a gospodin Jackson samo je shvatio koliko će
biti jednostavno držati me skrivenom.
Kad se navikneš da te nitko ne primjećuje, problem je
u tome što misliš da si nevidljiv, kao pas koji gurne glavu
ispod kauča i ne shvaća da mu je rep još uvijek svima pred
očima (Gambit, stari terijer gospodina Whitcomba, uvijek
to učini kad se slučajno pomokri na pod). Kad ti je glava
tako spuštena, zaboraviš da na svijetu ima ljudi koji svoje
živote provode tražeći djevojke koje se osjećaju nevidljivo.
Postoje muškarci koji aktivno love takve žene, mogu ih
uočiti s kilometra udaljenosti i znaju što trebaju učiniti kad
ih nađu.
Ti zaboraviš. Hi Ruby to možda nikad nije znala.
Da su neki muškarci stalno budni. I da traže djevojke
koje se nitko drugi neće sjetiti tražiti kad nestanu.

***

Sad se svaki dan vraća u park. Bez Kluba smrti kao vodiča
ponovno se osjeća izgubljeno, otuđeno. Ne pomaže što
forumi posvećeni stvarnim zločinima već imaju drugu
zagonetku na koju će se fiksirati, djevojku po imenu Beth,
koja je nađena u Arizoni odrubljene glave. Alarm se
oglasio i nacionalni mediji također su skrenuli svoju
pozornost na tu nesretnu djevojku. Kći jednog gradskog
vijećnika, Beth je barem neke svoje tajne već otkrila bolje
nego ja svoje.
Što će biti potrebno da napokon ima osjećaj da o meni
zna dovoljno, pita se Ruby.
Kad se ovih dana spusti do rijeke, još uvijek uzme
vremena da glasno izgovori moje ime. Jednom ili dvaput
učini joj se da u daljini vidi Toma, muškarca širokih
ramena i široka osmijeha, ali ni sama ne zna lakne li joj ili
je razočarana kad se pokaže da to nije on. Povratak
usamljenosti može te posve zbuniti i izbrisati iz tvog uma
ono što znaš o muškarcima i požudi.
Dok je uz rijeku izgubljena u svojim mislima,
zaboravlja sljedeće: Ako te netko doista želi, uvijek će naći
način.
 21

Moramo prestati slučajno se sretati u ovom parku.«

Ruby je uz rijeku, na istom mjestu na koje se
svakodnevno vraćala ovih proteklih sedam dana dok
svibanj prepušta mjesto lipnju. Ponekad se ljudi zaustave
pokraj nje, pogledaju preko vode kao što ona gleda, neki se
i nasmiješe i pozdrave je, ali uglavnom je nitko ne ometa.
Mjesto mog ubojstva sad je svojevrsna kapela, utočište za
najusamljeniju ženu u New York Cityju. Takvom se smatra
ovih dana i srami se svog samosažaljenja, ali zbog njega
nije zabrinuta. Kao da si je napokon dala dopuštenje
osjećati bol koja ju je nagnala da uopće dođe u New York.
Sinoć ju je Ash zamolio da mu pošalje fotografiju. Nešto
za poticaj napisao je u poruci, a ona je znala što time misli.
Ta poruka bila joj je poznatija od poruka koje su
razmjenjivali u posljednje vrijeme, koje su se svodile na
pitanja kako si i što radiš, ali dok je držala mobitel u raznim
kutovima, nije se mogla otresti osjećaja da je glumica u
vlastitu životu. Ne večeras, na kraju je prvi put odgovorila
prije nego što je ugasila svjetla. Čim je sunce ponovno
izašlo, ponovno je otišla na rijeku, mjesto najudaljenije od
Asha.
Mjesto na kojem mi se može najviše približiti.
Kad se Tom danas pojavio u parku i spustio ruke na
metalnu ogradu pokraj njezinih, glas mu je bio toliko blizu
njezina uha da je poskočila.
Tad se okrenula prema njemu i smirila.
 »Tome - bok!«
Možda je u zbrci svog života ipak sretna što ga
ponovno vidi.
»Nadao sam se da ću te naći ovdje«, prizna Tom sa
svojim širokim, samouvjerenim osmijehom. »Razmišljao
sam o tebi, Australko.«
»Oh.«
Ruby se zacrveni od njegove izravnosti, od prostora
koji je- odmah zauzeo stojeći tako blizu nje i ponašajući se
kao da ga je ona pozvala da to učini.
»Znaš, ne upoznam svaki dan lijepu ženu iz
Australije«, doda i namigne.
Ovaj put nedvojbeno očijuka s njom i Ruby je u
iskušenju da mu uzvrati zadirkivanjem, ali shvaća da nije
u stanju progovoriti. Čini joj se previše nemarnim uzvratiti
očijukanjem na ovom mjestu težine. Pomisli na Asha. I
Josha; sjećanje na njegov poljubac i njegovu izdaju još
uvijek boli.
Oh, odlazite, kaže ostalim muškarcima u svom životu,
onima koji joj zatrpavaju misli i ne dođu kad su joj
potrebni. Njihova odsutnost potiče je da kaže nešto - bilo
što! - ovom muškarcu kojem se očito sviđa, muškarcu koji
je sad netremice promatra. Tek što ne odgovori na njegovo
očijukanje, kad jedan galeb zakriješti iznad njihovih glava
i zadihani džoger bučno protrči stazom pokraj njih i
gotovo okrzne Ruby.
»Hej, pazi!« vikne Tom leđima tog muškarca pa stavi
ruku na Rubynu i privuče je k sebi. »Idiot ima cijeli park,
ah baš se morao zabiti u nas. Jebi se! Jebi! Se!«
 Dok Tom glasno psuje tog trkača, njegovi prsti čvrsto
se stisnu oko Rubyne podlaktice, pobijele uz njezinu kožu.
Stisak traje samo jedan kratki trenutak, ali osjećaj se zadrži.
Dok on provlači tu ruku kroz svoju kosu i odmahuje
glavom, Ruby osjeća pritisak svakog njegova prsta o svoju
kožu. Gleda kako se onaj trkač sve više udaljava i postaje
sve nejasniji, sa sobom odnoseći Tomov nenadani izljev
bijesa. Nevažnu reakciju, sigurno više zamišljenu
nego stvarnu, s obzirom na to koliko je ovih dana
osjetljiva na opasnost. Nema razloga da joj srce ovako lupa.
Ne smije dopustiti da joj paranoja uništi svaki trenutak,
svaki susret. Ne kad Tom samo pazi na nju.
Zar ne?
Ruby se pokuša opustiti. Ljudi se svaki dan uzrujaju i
izgube strpljenje. Sudeći po onom što joj je neki dan rekao
o potrebi da bude oprezna, Tom ju je vjerojatno samo želio
zadiviti, ispasti junak. A ona je zaboravila kako je kad je
muškarac ljubazan prema njoj.
Tom, pak, kao da nije primijetio promjenu u njezinu
držanju nakon što ju je onako čvrsto stisnuo, nije primijetio
da se odmaknula od njega, protrljala prstima kožu na
mjestu na koje su se njegovi prsti spustili. Umjesto toga,
sad kad je uvredljivi trkač samo točkica u daljini, ponovno
se smiješi s licem okrenutim prema suncu.
»Još jedan lijepi dan«, kaže zatvorenih očiju. »Kakvo
olakšanje nakon one kišurine.«
Zavjesa kiše koja pljušti. Njezin dah utvara je u zraku.
Žuti šaš ljuljuška se na vodi. Ruby se strese, otrese sa sebe
ta nametljiva sjećanja.
 »Nedvojbeno mijenja stvari«, kaže pa i sama okrene
lice prema nebu, tako da sad stoje jedno uz drugo,
privlačeći sunce prema svojoj koži.
Nakon nekog vremena Tom stavi ruku na njezina leđa.
»Priznat ću da sam se iznenadio kad sam te ponovno
zatekao u ovom dijelu parka. A rekao sam ti što se ovdje
dogodilo.«
Mogla se našaliti. Mogla mu je reći da se na to mjesto
vraća zato što su se ondje prvi put sreli. Napokon igrati
igru koju je on naizgled želio da ona igra. Ali odluči reći
istinu.
»Tome, ja sam našla tijelo. Ja sam našla Alice Lee.«
»Molim?« Tom najprije izgleda preplašeno pa
zbunjeno. »Kako to misliš?«
»Oprosti. Znam da je jako čudno. Hoću reći, ja sam ona
džogerica koja je našla njezino tijelo. To sam bila ja.«
Tom zine od zaprepaštenja, a onda neobičan izraz
preleti njegovim licem. Kao da se izoštrilo dok najednom
gorljivo promatra Ruby.
»Kako je izgledala?«
»Molim?«
Ruby trepne na to neobično pitanje i jedva prikrivenu
glad u njemu.
»Alice Lee. Kako je izgledala kad si je našla?«
Ruby odmahne glavom i odmakne se od Toma na
sredinu staze. Odmakne se od metalne ograde i rijeke i
pogleda kojim je on promatra. Nije očekivala takvu
reakciju. Previše je slična njegovoj pretjeranoj reakciji kad
se onaj džoger očešao o njih, previše različita od njegova
spremnog osmijeha i bezumna blebetanja. Najednom
pomisli da je pogriješila. Bez obzira na širinu njegova
osmijeha.
Da nije bila toliko zaprepaštena, sjetila bi se da se i prije
tako osjećala u njegovoj blizini. Ako ništa drugo, to joj je
trebalo dati dopuštenje da razgovor privede kraju, ali prije
nego što je stigla odgovoriti, Tom je već ponovno
posegnuo za njezinom rukom.
»Oprosti. To je bilo jako nespretno pitanje. Želio sam
reći, jesi li dobro? Čuo sam da nije bila lijep prizor kad su
je... kad si je našla.«
Koliko nas puta pristojnost zaustavi kao ukopane?
Stojimo na rubu, odlučujemo hoćemo li se prevrnuti u
povjerenje ili gnušanje i sjećamo se svega čemu su nas cijeli
život učili. Doktrine ljubaznosti, straha da ćemo povrijediti
nečije osjećaje. U ovom trenutku Ruby želi pobjeći od
Tomove lascivne znatiželje, želi reći tom agresivnom
muškarcu da je zauvijek ostavi na miru, ali ne zna kako.
Kao mnogi od nas, nikad nije naučila prave riječi i zato se
usiljeno osmjehne, prihvati njegovu ispriku i dopusti da
njegova ruka ostane na njezinoj.
»Dođi«, kaže sad on. »Popij sa mnom čašu vina.«
Pogleda na sat na svom zapešću. »Jedanaest sati je prošlo.
A nakon svega što si doživjela, rekao bih da itekako
zaslužuješ piće.«
Dok kima u znak pristanka, Ruby ima osjećaj da joj
netko pokušava gurnuti glavu u drugom smjeru. Čudan je
to osjećaj, ali ponovno sjedne sučelice Tomu u prometnom
kafiću i dok njezin pratilac naručuje dvije čaše sivog pinota
- »Vjeruj mi, uživat ćeš u ovom vinu« - taj osjećaj ne
napušta je. Kao da svaki njezin pokret nailazi na neku silu
koja ga gura u suprotnom smjeru.
Smiješna si, nijemo se prekori. Pretjerano oprezna. Hiper-
budna, kako bi rekao onaj bostonski stručnjak za PTSP. Ovo se
događa kad nikom ne vjeruješ, a najmanje sebi. Sjediš ovdje sa
savršeno ljubaznim muškarcem i misliš da je sve zloslutno
upozorenje.
A tako se ne može živjeti u svijetu, ako ne želiš zauvijek biti
sama.
S tom mišlju, Ruby vidljivo strese sa sebe svoj otpor,
iako Tomu promakne njezin drhtaj. Usredotoči se na stvari
koje su opipljive, stvarne. Topli metal stola ispod njezinih
prstiju, glatku plastiku šalice koju joj Tom doda, kiselkasto
vino koje najprije pijucka pa ispije u jednom gutljaju.
Polako, hotimice, vraća se sebi.
»Dobro je, zar ne?« upita Tom nagnuvši svoje piće
prema njoj, a kad ona potvrdno odgovori, gotovo to i misli.
Od tog trenutka, on sve olakša. Priča joj svoje anegdote,
naručuje još vina svaki put kad je njezina čaša gotovo
prazna. Hvali njezin naglasak, oči i hrabrost odluke da u
New York dođe sama, i ustane kad se ona ispriča da ode u
zahod, već popivši previše. Kad se vrati, na stolu između
njih čeka je nova čaša vina i pladanj sireva.
»Jasno je da smišljam načine da te što duže zadržim
ovdje«, kaže on kad ona ponovno sjedne za stol.
To joj je već četvrto, možda peto piće i udovi su joj sad
opušteni. Napetost u vratu nestala je. Razmišlja kako je ovo
možda New York koji bi bila prije upoznala, da onog
kobnog jutra nije otišla trčati: jedan jednostavan New York,
u kojem u podne radnog dana može piti vino i sunčati se u
pažnji zgodnog neznanca.
Ovo je New York romantičnih komedija i televizijskih
serija u kojima ranjena žena sreće pouzdanog muškarca i
jako je nepovjerljiva prema njemu, ah on svojom
upornošću nadvlada to nepovjerenje. Kadar koji prikazuje
njihove bezbrižne živote, dok ljudi u pozadini idu na
posao i rade uobičajene, svakodnevne stvari koje su
potrebne da bi grad funkcionirao. Statisti zahvaljujući
kojima film izgleda kao stvarni život.
Razmišljajući o tom kadru, Rubi zagrize plastični rub
svoje čaše. Priznaje da je već prilično pijana.
»Maločas si imala neobičan izraz lica«, zamijeti Tom.
»O čemu si razmišljala, ako smijem pitati?«
»O filmovima«, prizna Ruby, previše pijana da bi se
sramila. »O tome kako se život u New Yorku doima kao
film. Ili je film, samo što ja to ne znam.«
»Zanimljivo. Kakav bi onda ovo bio film?« Tom ispruži
ruku preko stola i prekrije dlanom njezinu nadlanicu.
»Komedija? Krimić? Ljubić?«
Ruby gleda njegovu ruku na svojoj, primjećuje njegov
kažiprst požutio od nikotina i blijedi krug uz korijen
njegova prstenjaka, koji dotad nije vidjela. Odmakne ruku
od njegove.
Tom savije prste prema njoj, vidi što je vidjela. Palcem
i kažiprstom druge ruke protrlja trag vjenčanog prstena na
svom prstenjaku i uzdahne.
 »Razveden«, kaže, ne gledajući je. »Prsten sam skinuo
tek ove zime. Izgleda da te stvari ostavljaju trag.«
Kad podigne pogled, njegove plave oči cakle se.
»Ali neću te tlačiti scenarijem te drame.«
Ruby ne zna što bi odgovorila. Načas se zamisli ispod
tog muškarca, zamisli kako je njegove plave oči uvlače u
sebe. Jednako brzo, ta slika pretvori se u isprepletene
udove, nespretne dodire, neugodne rastanke. Sve što
ostane nakon seksa bez želje, i ona se nijemo prekori jer je
uopće razmišljala o tome. Opasnosti usamljenosti, pomisli,
nudeći Tomu osmijeh za koji se nada da će ga zaustaviti.
»Žao mi je što to čujem, Tome. Prekidi nikad nisu
zabavni.« »Koliko sam čuo, i sama si nedavno doživjela
dramu«, odgovori Tom. »Kad si našla onu ubijenu
djevojku, Alice Lee. To je sigurno bilo strašno. Oprosti«,
brzo doda. »Jasno je da o tome ne voliš govoriti. Ali nikad
nisam sjedio za stolom s nekim tko je našao mrtvaca. I to u
mom susjedstvu. Kad samo pomislim da - možda nikad
neće otkriti tko je to učinio«, nastavi, nimalo ne zvučeći kao
da mu je žao. »To je dovoljno da čovjek ne može zaspati.
Strašno je kakve stvari mogu proći nekažnjeno, pogotovo .
ako joj je učinio ono što kažu da joj je učinio.«
Ruby se sjeti Josha, njegovih statistika i pretpostavki,
noći koju je provela s njim razgovarajući o tom ubojstvu i
njegova velikog poštovanja prema Alice, i najednom je
ljuta na muškarca ispred sebe. Odbija dati mu Alice Lee
onako kako on to naizgled želi. S drugim trzajem shvaća
da su vino, sir i komplimenti samo bili način da se vrate na
ovo: još jednog muškarca očaranog mrtvim djevojkama iz
posve pogrešnih razloga. Ta spoznaja smjesta je otrijezni.
»Trebala bih krenuti kući«, brzo kaže, a osjećaj
nelagode ovaj put odbija je pustiti na miru. »Kasno je, a
imam dogovor.«
»Stalno bježiš od mene«, namršti se Tom ustajući od
stola. »Hoćeš li mi barem dati svoj broj, da te sljedeći put
odvedem na pravi objed?«
»Ja...« Ruby ne zna što bi odgovorila. Najednom ima
osjećaj da je stjerana u kut i da se onamo sama dovela
svojom glupošću. Pokušava smisliti odgovor zbog kojeg ni
njoj ni njemu neće biti neugodno, kad i Tom ustane i priđe
njezinoj strani stola. Prije nego što ona stigne shvatiti što se
događa, privuče je k sebi. Ruby misli da je želi zagrliti na
rastanku, ali on joj dlanovima obujmi lice i snažno pritisne
svoje usne kisele od vina o njezine.
»Oprosti, nisam mogao odoljeti«, kaže on kad se
odmakne. »Cijelo poslijepodne želim to učiniti.«
Ruby ima osjećaj da će briznuti u plač.
»Stvarno moram ići«, kaže i pokušava sakriti drhtanje
u glasu.
»Hvala ti za... za vino, Tome.«
(Umirujemo, laskamo. Bilo što da se izvučemo.)
Ako osjeća poraz, Tom to ne pokazuje. Njegov osmijeh
nimalo se ne pokoleba.
»Dat ću ti malo vremena da se predomisliš oko izlaska
na koji te pozivam«, tek sad njegov osmijeh mijenja se u
laganu namrštenost, »a dotad budi oprezna u ovom parku.
Već sam ti rekao da žena koja dođe ovamo sama nije
sigurna. Odmahuj glavom koliko želiš. Ah, što si, zaboga,
radila u ovom parku onog jutra kad si našla onu mrtvu
djevojku? Ona je na rijeci snimala fotke. Ah ti nemaš
opravdanje, jer trčati si mogla na tisuću drugih mjesta u
gradu.«
»Pogrešno sam procijenila vremenske prilike«,
odgovori Ruby nakon nekog vremena, jer nijedan drugi
odgovor nije moguć. »I valjda sam mislila da čovjek u New
Yorku nikad ne može biti doista sam.«
»Istina.« Tomov pogled načas skrene prema ostalim
gostima u kafiću pa se vrati na nju. »Samo mi obećaj da ćeš
odsad biti opreznija.«
»Hvala ti, Tome. Zahvalna sam ti na brizi«, uspije
odgovoriti Ruby prije nego što napokon s olakšanjem ode
iz tog kafića.
Vraća se uz rijeku, znajući bez osvrtanja da je Tom prati
pogledom. Kao onog dana kad je dala iskaz u policijskoj
postaji i prošla pokraj mladića na recepciji u svojoj zgradi i
osjetila njegov pogled na sebi, načas pomisli da Tom
možda zna gdje ona stanuje, da bi je mogao slijediti do
njezine sobe. Ta pomisao toliko je onespokoji, da potrči i
trči bez zaustavljanja dok nije ulicama daleko od parka,
ulicama daleko od njega, i suze koje je dugo susprezala
napokon se izlijevaju.
Što je pomislila kad je danas sjela s njim za stol?
Ovo se događa, kad nikom ne vjeruješ, a najmanje sebi.
Je li moguće, pita se dok joj se prsa nadimaju i noge
tresu, da je ponovno pogriješila?
 Odluči ne slijediti tu misao dok se okreće i kreće prema
kući.

***

Navečer tog istog dana primi Lennieinu poruku:

Josh mi je napokon rekao što se dogodilo. Glup je, ali nije posve
onako kako misliš. Odgovori mi. Nedostaješ mi. Pusa!

Druga poruka stiže od Sue:

Ruby, ostavila sam ti desetak poruka. Nazovi me, molim te.

I nedugo zatim od Josha:

Znam da se ljutiš na mene. Doista bih volio da mi pružiš priliku
da ti objasnim. U međuvremenu, saznao sam nešto što bi te
moglo zanimati...

Josh joj pošalje Noahovu adresu. Kartu New Yorka

svede na jednu treperavu točkicu.
A ja imam osjećaj da sam to cijelo vrijeme čekala.
.

Kad se Ruby pojavi na njegovim vratima, Noah nije posve

iznenađen. Očekivao je da bi se takvo što moglo dogoditi.
Da će ga netko povezan sa mnom prije ili kasnije potražiti.
Svejedno, upoznati ženu koja je našla moje mrtvo tijelo
samo je po sebi šok; pretpostavljao je da će ga posjetiti
netko iz moje prošlosti. Dok se rukuje s Ruby i poziva je u
stan, odluči da je neće pitati ništa osim najosnovnijih
pojedinosti o tom jutru. To je jedina stvar o kojoj nikad neće
željeti više znati.
 Ponudi je čajem, kavom, viskijem i Ruby je u iskušenju
da prihvati ovo posljednje, iako je tek devet sati ujutro.
Noah primijeti sjaj u njezinim očima i odmah zaključi da
mu se sviđa ta Australka; svatko tko ni ne trepne na
pomisao da tako rano popije nešto žestoko za njega je
osoba na svom mjestu. I Franklin joj da je svoje
odobravanje, njuškajući joj ruku kad ona sjedne i želeći da
ga ona pogladi. Taj stari mješanac još uvijek me traži i
ponekad me nađe. Ali jutros ostajem na opreznoj
udaljenosti, jer jako mi je važno da ovaj susret dobro prođe.
Zbog Ruby. Ali i zbog Noaha, koji je jednako usamljen kao
i ona. Oni su moji njujorški oslonci, muškarac koji mi je
dopustio da ostanem s njim i žena koja je ostala sa mnom.
Kratko razgovaraju o sebi, a onda Ruby duboko
udahne i postavi pitanje koje nosi sa sobom od onog jutra
uz rijeku.
»Noah, kakva je bila Alice?«
On dugo netremice promatra Ruby, znajući koliko će
važan njegov odgovor biti. Kad napokon progovori, glas
mu drhti, što mu nije svojstveno.
»Alice je bila neuglađena. Neobrazovana, ali
najpametnija mlada žena koju sam upoznao. Informacije je
upijala kao spužva, a nakon toga sve što je naučila curilo je
iz nje na pod. Da, bila je lijepa, ali prebrza da bi bila ljupka.
Na njoj nije bilo ničeg ljupkog. Bila je sirova i nedovršena,
i mada joj po svemu sudeći nitko nikad nije doista dopustio
da bude dijete, svejedno se ponekad ponašala kao dijete.
Bilo je zabavno, razdražujuće, ponekad i poučno biti s
njom. Bilo ju je jako lako voljeti.«
 (Stvarno? To za mene dotad nitko nije rekao.)
Priča Ruby brojne priče, govori joj o svemu na što je
obratio pažnju. Govori o mojoj majci i mojim
rođendanima. O mojoj sve većoj ljubavi prema fotografiji i
koliko sam obožavala jednu staru Leicu. Sad je siguran da
sam taj fotoaparat ukrala od onog »niškoristi profesora«,
muškarca za kojeg sam mu rekla, ali samo ono
najosnovnije (trebala sam znati da će Noah shvatiti što se
doista događalo između gospodina Jacksona i mene). Kaže
da - sam strastveno voljela Chryslerovu zgradu, da sam
opisujući New York često zvučala kao neulaštena Joan
Didion i da sam, kad me prvi put vidio, izgledala kao
beskućnica, što sam i bila. Malo se i rasplače govoreći o
posljednjem putu kad me vidio i kaže da sam ga prije
spavanja rasrdila lupajući po klaviru, nespokojna na način
za koji mu je sad žao da ga nije primijetio. Jer, da je
primijetio, držao bi me budnu do kasno u noć i jače bi
inzistirao da otkrije moje tajne.
»Da sam znao...«
Noah zašuti, a Ruby ga uhvati za ruku, dirnuta svime
što je danas čula. Kad on ne povuče svoju, ona stisne prste
oko njegovih.
»Kako je itko mogao znati«, tiho kaže, a kad ga upita
smije li ga uskoro ponovno posjetiti, on odgovori
potvrdno.
.

Tek mnogo kasnije tog poslijepodneva, dok sjedi na svom

krevetu i razmišlja o svemu što joj je Noah rekao, Ruby se
sjeti nečeg što je Tom jučer spomenuo.
 Ona je na rijeci snimala fotke.
Naglo se uspravi, spoji jagodice prstiju, prinese ruke
usnama. Među svim drugim iznenađujućim, lijepim
pričama, Noah je spomenuo neku Leicu, nije li? Ruby se
usredotoči, čuje kako Noah govori da je Alice voljela svoj
stari fotoaparat i namjeravala se upisati u školu fotografije,
da može nastaviti snimati svoj ljubljeni New York. Je U to
bilo poznato javnosti, objavljeno u medijima? U svim
člancima, reportažama u vijestima i na svim forumima koje
je pretražila od ubojstva, ne sjeća se da je naišla na ijednu
riječ o fotoaparatu. Ugasi televizor pa otvori laptop i po
tisućiti put upiše moje ime u tražilicu. Nijedan novinski
članak ne spominje fotoaparat ni fotke. Zatim se vrati
svojim omiljenim, detektivskim internetskim stranicama,
pregleda sve objave s raspravama o tome zašto je Alice Lee
tog jutra bila sama u parku Riverside. Možda je i Tom iz
svoje fascinacije djevojkom koja je umrla u njegovu
susjedstvu posjetio te forume i iz njih saznao jednu tako
određenu informaciju. Pregledavajući mnoštvo objava,
Ruby nailazi na uobičajene teorije - prostitutka,
beskućnica, online dogovoreni izlazak koji je pošao ukrivo
- ah ponovno se nigdje ne spominje da je Alice Lee snimala
fotografije u tom parku.
Ovdje je ubijena jedna djevojka.
Rubyno srce preplašeno zalupa.
Pokuša se sjetiti i drugih njegovih rečenica. Razmišlja o
tome kako ju je Tom ispitivao, načas vidi kako je puknuo
kad im se onaj džoger previše približio. To nije važno,
mora biti nevažno. Njegov poljubac nedvojbeno ju je
uznemirio i previše vremena provodi na prokletim
forumima i pronalazi slabašne veze i potencijalna
podudaranja ondje gdje ih nema. Samo zato što je ponovno
usamljena. I na svaki mogući način pokušava ispuniti
prazninu nastalu nakon prekida veza s Klubom smrti.
Bez obzira na to, jedna misao uvuče joj se u glavu i ne
odustaje. Sto ako se Tom i ona ovaj tjedan nisu slučajno
ponovno sreli? Da se prije tjedan ili dva vratila na onu
kamenitu plažu, bi li ga već zatekla ondje zagledanog u
vodu, kao što se ona u nju zagledala onog jutra mog
ubojstva? Sto ako je bio ondje dugo prije nego što je ona
naišla, a ona samo otkrila štetu koju je ostavio iza sebe?
Sto ako. Sto ako. Sto ako.
Sto ako je Tom uvijek bio ondje, na tom lijepom mjestu
uz rijeku i čekao da vidi što će se sljedeće dogoditi.
.

Neće se ni sjetiti da je nagazila na nešto okruglo i crno, neće

se sjetiti da je smrskala plastični poklopac objektiva koji
sam izgubila dok sam se spuštala do rijeke s Leicom ispod
jakne da je zaštitim od kiše. U svojoj žurbi nisam primijetila
kad je poklopac pao na do.
Uz toliko toga što se dogodilo od tog jutra, Ruby je
davno zaboravila svoju molitvu Bogu izgubljenih stvari. A
to znači da nikad neće shvatiti da sam joj već na samom
početku nehotice rekla za fotoaparat.
Nema veze. -
Čeka je važnija spoznaja. Već joj kuca na vrata.
 22

Kad Sue pusti Ruby u stan, Lennie već sjedi u kuhinji i

sjecka povrće, oštri metal opasno je blizu jagodica njezinih
prstiju svaki put kad spusti oštricu.
»Nemoj nam ponovno nestati«, nježno ju je prekorila
Sue kad joj je otvorila vrata, ali Lennie nije tako blaga.
»Ruby, koji ti je bio kurac da samo tako nestaneš?«
»Žao mi je«, kaže Ruby i osjeća da joj suze nagrću na
oči.
»Morala sam sama shvatiti neke stvari.«
Dvije žene odmah su odgovorile na njezinu SOS
poruku; već u sljedećem trenutku, prvi put se vozila do
njihove stambene zgrade u Brooklynu, gdje su je čekali
utjeha i objed pripremljen kod kuće.
Dogodilo se nešto čudno. Moram razgovarati s vama.

Tako je glasila poruka koju im je Ruby poslala,

nekoliko puta prevrtjevši u glavi sve Tomove komentare.
Imala je osjećaj da će poludjeti sama u svojoj maloj sobi i
javila im se sa srcem u grlu. Bilo je olakšanje otkriti da joj
Sue i Lennie nisu zatvorile svoja vrata, kao dašak hladnog
zraka u zagušljivoj prostoriji.
Dok sad sjedi pokraj Lennie, Ruby gleda kako Sue
nijemo namješta Lennienu ruku oko drške noža, prije nego
što se vrati svom sjeckanju i rezanju. Opuštena prisnost te
geste majčinska je i lijepa, iako se čini da njezine prijateljice
o njoj ne razmišljaju.
 Ruby zuri u čašu vina koja ju je već čekala kad je ušla u
prostoriju i misli da su najbolja prijateljstva možda takva;
tiha i sigurna. Koliko joj je dugo trebalo da shvati da je bolje
da te ljudi vide i poznaju, nego da si nečija trajna
zagonetka?
Ponekad te ne razumijem! Trebalo bi joj još prstiju na
rukama i nogama da nabroji svaku priliku kad joj je Ash to
rekao.
Otvori usta, ne znajući odakle da počne svoju priču o
Tomu, - kad se Lennie okrene prema njoj.
»Onda. Josh. Jesi li već razgovarala s njim?«
Gotovo je olakšanje gurnuti Toma u zapećak uma
makar samo na minutu i usredotočiti se na nešto što možda
može izraziti riječima.
»Postoji nešto što vam nikad nisam rekla o razlogu
svog dolaska u New York«, nervozno kaže kad Sue
prestane sjeckati i rezati. Lennie već vidno suspreže dah.
»Otišla sam jer sam bila u vezi s muškarcem - Ashom -
koji će se za nekoliko mjeseci oženiti. Predugo sam bila
ljubavnica, a strašno je čekati da te netko izabere, i kad je
Josh rekao da je još uvijek oženjen, vidjela sam kako se
ponavlja ista priča...«
Ostalo izlazi u jednom dahu, njezin jad, sram i
usamljenost koji su je pratili iz Melboumea u New York, i
prije nego što se stigne suspregnuti, Ruby već plače, a
Lennie skače sa svog stolca i čvrsto je grli.
»Sad sve ima smisla«, kaže Lennie, i sama sa suzama u
glasu. »Znala sam da se s tobom nešto događa! Samo bih
voljela da si nam prije rekla.«
 »Slažem se«, doda Sue, provlačeći prste kroz kratku
kosu pokretom koji Ruby sad prepoznaje kao pokušaj da
sabere misli prije nego što išta kaže. »Sretna sam što si nam
to rekla. Neću te osuđivati niti ti govoriti koga bi i kako
trebala voljeti. Što se tiče Josha, trebala bi znati da situacija
nije ista. On već dugo ne živi sa svojom suprugom. Stalno
mu govorim da požuri s razvodom, ali kad je riječ o
njegovu privatnom životu, strahovito odugovlači. Nadale
smo se«, Sue pogleda Lennie, koja naglašeno kimne, »da bi
mu ti mogla biti katalizator da napokon okrene novu
stranicu. Samo o tebi govori.«
Ruby trepne na tu informaciju, pokuša je shvatiti. U
protekla dva dana otkrila je toliko toga da jedva može
pratiti sve što se događa. Tek nedavno je saznala moje ime,
a sad...
Alice Lee pojavi joj se u mislima sa zapanjujućom
jasnoćom i Ruby zastane, sjetivši se zašto je večeras došla
ovamo. Otpije velik gutljaj vina i zasad izbaci Josha iz
glave.
»Hvala vam na tome. Valjda. Ali... željela sam
razgovarati o nečem drugom. Nečem što se jučer
dogodilo.«
Ne žureći, Ruby ispriča Lennie i Sue kako je upoznala
Toma. Kako se pojavio točno na onom mjestu na kojem je
pronašla moje tijelo i kako je isprva bio jako šarmantan,
prije nego što je stalno pokušavao vratiti razgovor na moje
ubojstvo, iako mu je ona jasno dala do znanja da o tome ne
želi razgovarati.
 Dok opisuje njihove susrete, Ruby se sjeti istražitelja
O’Byrnea i svog pokušaja da mu objasni što se dogodilo uz
rijeku. Sjeti se da je rekao da nam ponekad treba vremena
da se »bolje« sjetimo pojedinosti, pogotovo onih važnih.
Pazi da pojedinosti kojih se sjeća o Tomu iznese
redoslijedom kojim su se dogodile, svojim prijateljicama
želi dati najjasnije objašnjenje koje može. AH svejedno
zastane nad Tomovim komentarom o »fotkama«. Ne zna
kako bi opisala tu određenu pojedinost i sve što je
uslijedilo nakon nje. Onaj neželjeni poljubac i Joshevu
poruku. Susret s Noahom. Njegove riječi o Alice. Zna da
svaki dio te priče obiluje značenjem, ali što ako pogrešno
tumači znakove? Kad je posljednji put za nešto znala da je
potpuna istina?
Najednom vidi Josha koji joj kao buket cvijeća pruža
svoj mobitel s mojim nasmiješenim licem na zaslonu.
Duboko udahne i nastavi, napokon sposobna priznati
koliku je nelagodu Tom izazvao u njoj i kako se stalno
nametao i njoj i meni.
»Čini se da on zna nešto što ne bi trebao znati«, doda,
sad stižući na mjesto s kojeg je krenula dok se večeras
penjala stubama do Sueina stana, zbunjena i u strahu da bi
joj prijateljice mogle zalupiti vrata u lice. Osjeća se umorno
stigavši tako daleko, a po izrazima na Sueinu i Lennieinu
licu, vidi da su i one ondje s njom.
»Moj Bože, Ruby. Stvarno misliš da je...«
Lennie za promjenu ne zna što bi rekla; zašuti ne
dovršivši rečenicu i pogledom traži Sueinu pomoć. Starija
žena zamišljeno šuti dok ponovno puni njihove vinske
čaše gotovo do ruba. Da je Ruby ne poznaje, zaklela bi se
da joj ruka drhti.
»Taj muškarac, tko god on bio, nije imao pravo izazvati
u tebi taj osjećaj.«
Sue se doista trese, ali ne od straha. Trese se od gnjeva.
»I Alice, ta sirota, sirota djevojka. Bila je gotovo istih
godina kao moja Lisa. Strašno me ljuti to što joj se
dogodilo. Jebeni muškarci koji misle da imaju pravo
uništiti tuđi život samo zato što mogu.«
»Nikad te nisam čula da psuješ«, započne Lennie pa
zašuti. »U pravu si. I mene to jebeno ljuti. I plaši.«
Vino se prelije preko ruba Lennieine čaše, a ona gleda
kako se razlijeva na stol, prije nego što se ponovno okrene
prema Ruby s razrogačenim tamnim očima.
»Stvarno misliš da je on to mogao učiniti? Taj Tom.«
Ruby još uvijek nije sigurna. Kako bi mogla biti?
Čitanje objava na forumima o stvarnim zločinima i lutanje
Internetom sa zamišljenim povećalom nisu je mogli
pripremiti za ovo. Čak ni činjenica da je izbliza vidjela
mašineriju istrage ubojstva, forenzičari, Jennings, njezin
nespretni razgovor s O’Byrneom, nisu joj mogli dati
potrebna oruđa da odredi Tomove motive jučer uz rijeku
ili ijednog dana prije. Kako se možeš uvući u um ubojice i
bi li on izgledao imalo drukčije od uma ijednog drugog
muškarca?
»Ne poznajem ga. Možda je super tip«, sporo odgovori
Ruby. »Samo je previše nametljiv. I pomalo čudan kad je
riječ o Alice. To nije dovoljno da bude ubojica.«
 »Ne, nije«, odgovori Sue. »I zato bih te voljela pitati
vjeruješ li svojim instinktima. Jer ponekad se ne pitamo
dovoljno.«

To pitanje čini se velikim kao prostorija u kojoj se

nalaze i sve tri žene zastanu da razmisle o njemu.
Razmišljaju o noćima kad su prešle na drugu stranu ulice
da izbjegnu parkirani automobil kojem su svjetla bila
upaljena ili se pravile da telefoniraju kad je neki muškarac
hodao previše blizu iza njih. Sjećaju se kako su se u javnom
prijevozu premještale na drugo sjedalo ili odbijale
ponuđeno piće u baru. Samoodržanje kao zamjena za
instinkt, jer prava opasnost bila bi biti u pravu.
Ruby osjeća da se njezino tijelo izvija prema toj
nenadanoj spoznaji u drhtaju koji je gotovo odigne od
poda.
»Bojim se biti u pravu«, kaže pa ispruži ruke da
promotri dlačice koje su se odignule od kože. »Jer, možete
li zamisliti što bi to značilo?« .
Sad se sjeti nečeg što joj je Josh rekao one noći u tajnom
baru, kad su napokon saznali moje ime.
»Ruby, ti muškarci nisu uvijek čudovišta. Ponekad su
normalni tipovi za koje se pokaže da su sposobni za
grozote.«
Ta istina toliko je malena da joj je gotovo promaknula.
I meni je gotovo promaknula. Ali ondje je. Napola skrivena
kamenjem i zemljom.
I samo čeka da bude nađena.
.
Ne smijete me kriviti za sljedeće što se dogodilo, iako
pretpostavljam da su neki od vas naslutili što slijedi. I
možda jesam kriva za način na koji se sve to odigralo. Ali
znajte da nikad ne bih namjerno dovela Ruby u opasnost.
Da sam mogla, tu posljednju, važnu pojedinost pokazala
bih joj na drukčiji način.
.

Ona ne može zaspati. Lennie i Sue nagovarale su je da

odmah ode na policiju.
»Možda ujutro«, rekla je prije nego što je otišla kući,
misleći, nadajući se da bi joj ponoćni sati mogli pomoći da
nađe riječi potrebne za taj posjet. Znajući da će detektivu
O’Byrneu trebati nešto konkretnije od njezina instinkta,
njezine nelagode. Ali riječi ne dolaze. Umjesto toga, njezina
glava puna je napola završenih razgovora. Tjedana,
mjeseci, godina njih, i Tomov glas sad se najjače čuje. I čini
joj se očitim da je nešto, da je sve u njihovim susretima bilo
pogrešno. Zašto je on... i zašto bi on... i što je on... Ruby
ojađeno odgurne pokrivač. Što joj to promiče?
Tom zna, nešto o Alice. .
Na to se stalno vraća. Misli da je to nemoguće, a ipak...
Ona je na rijeci snimala fotke.
Kako bi on to mogao znati? Ona je našla tijelo, ona je iz
noći u noć pratila mrvice kruha po cijelom gradu, slažući
dijelove u cjelinu. Kako Tom može znati jednu tako važnu
pojedinost koja je njoj bila nepoznata?
Jebemu.
Ovo jutro čini se kao ono drugo. Soba je premalena,
njezine misli prevelike. Gotovo ima osjećaj da sanja kad
ustane u tami i obuje svoje tenisice za trčanje. Kad izađe iz
stana i krene prema parku Riverside, ulice su jednako
prazne kao onog drugog jutra. Jedina je razlika to što danas
ne pada kiša. Ali muk, tišina, njezina ojađenost čine se
jednakima kao tad. Pogleda na sat i izračuna da će sunce
izaći za trideset minuta. Nebo već mijenja boju, podiže se s
njezina nosa i to je ohrabri i produži joj korake dok ulazi u
park.
Osjećam adrenalin koji sad teče kroz nju i tjera je prema
rijeci, i želim viknuti stani! Želim naći način da je okrenem
da se vrati odakle je došla. Otvorila bih nebo, izlila bujice
kiše, da mogu. Otvorila bih zemlju, srušila stabla. Ali ona
trči dalje, ne vidi me i ne čuje, i ne vidi što je čeka na onom
kamenju uz rijeku. Jurim između rijeke i staze kojom trči
kroz park, očajnički je želim spriječiti da ode onamo. U ovo
rano jutro u parku ima i drugih trkača i biciklista, i
pokušavam ih razmjestiti, staviti ih na njezin put, ali ništa
ne pomaže. Zapuši vjetra, savijanje grana; moja panika
najlakši je dodir, a Ruby se kreće prebrzo da bi ga osjetila.
Tad se, srećom, zaustavi. Nebo je još uvijek mračno,
rijeka još mračnija, a ona nepomično stoji visoko iznad
mjesta gdje se to dogodilo, znajući da su ispred nje
stepenice koje će je odvesti do vode. Je li se ovako Alice
osjećala dok se onog jutra spuštala prema rijeci? Je li je
voda neobjašnjivo privlačila, je li svjesno zanemarila
vlastitu sigurnost jer je nešto željela učiniti, morala učiniti?
Što si, zaboga, radila u ovom parku tog jutra?
Ruby se oprezno, tiho spušta stepenicama. Kad stigne
na srednju razinu parka, napokon vidi ono od čega sam je
tako očajnički pokušavala sačuvati: Tom Martin stoji na
kamenju na obali i nešto prebacuje iz jedne drhtave ruke u
drugu. Proteklih sedam dana svako jutro dolazi ovamo,
uvijek prije izlaska sunca. Zabije stopala uz kamen uz koji
me našao na onoj travanjskoj kiši i zatvori oči. I ja sam
svako jutro dolazila ovamo i promatrala njegovu sve veću
želju za Ruby; promatrala sam blato njegove žudnje i
željela sam vrisnuti. Prvi put kad su se sreli, šapnula sam
riječi u njegovo uho. Željela sam da ih glasno izgovori.
Ovdje je ubijena jedna djevojka.
Ja sam natjerala onog galeba da zakriješti, ja sam
zakiselila vino. Ja sam stavila ruku na njegove usne kad ju
je poljubio, da ona ne osjeti njegovu toplu kožu nego moje
lomne kosti. Ali to nije bilo dovoljno da spriječi ovo što se
sad događa.
Nije bilo dovoljno da je zadrži podalje od njega.
I sad osjećam da se Ruby trese. Nagonski se povukla
natrag uz stepenice, udaljila se dovoljno da može pobjeći
ako se Tom naglo okrene od rijeke i vidi da ga ona gleda.
Morao bi se uzverati preko kamenja, popeti preko metalne
ograde, možda bi imala dovoljno vremena da pobjegne
ako je on primijeti. Ruby to zaključi u djeliću sekunde. Ali
zna da njezina sigurnost nije ni približno zajamčena.
Bori se. Pobjegni. Zaledi se. Što biramo u tim
trenucima? Ruby je istodobno kao ukopana i spremna
potrčati. I još nešto, što me najviše plaši. U njoj ključa
užareni bijes i njezina krv gori. Zamišlja da se sjuri niz
stepenice i svojom vatrom proguta tog muškarca. Kako se
usuđuješ, želi vrisnuti. Kako se usuđuješ! Sad više nema
dvojbe. Ona zna. Muškarac koji ju je poljubio prije dva
dana je muškarac koji je silovao i ubio Alice Lee.
Što je bila posljednja stvar koju mu je rekla?
Hvala ti, Tome. Zahvalna sam ti na brizi.
Ni ona ni ja nismo rekle, nijedna od nas ne kaže: Zauzeo
si sav prostor. Nisam znala kako da kažem ne, a ti nisi čekao da
kažem da. Sad mi je potrebno da me ostaviš na miru. Progutamo
te riječi i zvona upozorenja pa zanemarimo sumnju,
odbacimo kao nevažno ono za što znamo da je istina.
Ustručavamo se, umirujemo. Kažemo tek koliko je
dovoljno, smiješimo se tek koliko je dovoljno i dopuštamo
im da nas dodirnu tek koliko je dovoljno, nadajući se da će
taj trenutak proći.
Kad se spustio na kamenje, kad mi je prišao na kiši koja
je prskala i rekao »lijepo mjesto, zar ne«, nisam se toliko
preplašila, koliko sam bila na oprezu. Osjetila sam njegovo
zanimanje i odmah sam bila svjesna da će smjer kojim će
to zanimanje krenuti ovisiti samo o meni. Znala sam da ću
morati paziti kako odgovaram na njegovu neželjenu
pažnju, da će moja reakcija odrediti hoće li se on zadržati
pokraj mene ili se okrenuti i ostaviti me na miru, što je bilo
jedino što sam željela da učini. Netom prije nego što se
pojavio iz magle kiše, razmišljala sam o tome kako su
sloboda i sigurnost zapravo ista stvar. Tek je prošlo pola
šest ujutro i zrak je podrhtavao i fijukao oko mene. Skinula
sam jaknu i koristila je kao svojevrsni kišobran za Leicu;
ruke su mi bile gole, izložene. Udaranje kišnih kapi i ledeni
zrak na mojoj koži u meni su izazvali ushit. Bila sam posve
budna i gledala sam kako se bude i zgrade na drugoj strani
Hudsona i svjetla se pale jedno za drugim, kao bljeskovi na
mračnu nebu. Razmišljala sam o slobodi i sigurnosti, o
tome koliko sam nesputana postala. Nit koja me povlačila
natrag prema gospodinu Jacksonu napokon je olabavila,
ako nije bila posve prerezana.
Kad je moj bivši ljubavnik ranije tog jutra sneno
odgovorio na telefonski poziv, isprva sam šutjela i slušala
njegovo neprestano halo, dok s uzdahom nije izgovorio
moje ime.
»Alice?« Zvučao je umorno. »Jesi li to ti?«
»Žao mi je što sam uzela fotoaparat tvoje mame«,
odgovorila sam i čula sam novi uzdah, a onda me
gospodin Jackson upitao odakle zovem.
Osvrnula sam se po svojoj sobi u Noahovu stanu,
pogledala svoj novi život. Brošure za školu fotografije na
komodi, blok samoljepljivih papirića koji je čekao moju
olovku. Knjigu o uobičajenom ponašanju pasa. Ljubičaste
tenisice uz noge kreveta, s prstima okrenutim prema
vratima. Izvana se čulo tutnjanje grmljavine, a kad sam
provirila kroz zavjese, vidjela sam magličaste narančaste i
plave nijanse olujnog neba prije zore.
» Od kuće«, odgovorila sam, znajući da je to jednako
istinito kao sve što sam ikad rekla.
Sekundama, minutama sam čekala da me gospodin
Jackson upita jesam li dobro. Čekala sam da me pita gdje
sam bila i što sam radila proteklih mjesec dana, ali on je
šutio. I tad sam znala da ne želi znati gdje sam.
»Moram ići«, na kraju sam rekla. »Samo sam željela da
znaš da sam živa.«
 Njegova uporna šutnja bila je val istine koji je čekao da
me zapljusne.
Prekinula sam vezu.
Ta zagušljiva šutnja nagnala me kroz vrata u
ranojutarnju oluju. Bio mi je potreban prostor, morala sam
se protegnuti napokon shvativši koliko me je malenom,
koliko beznačajnom pokušao učiniti. Cijelo ono vrijeme
koje sam provela s gospodinom Jacksonom bila sam samo
netko koga će kontrolirati. Nikad mi nije dao prostora da
pogriješim, da sama otkrijem tko sam. Želio je da se
ponašam na način koji njemu odgovara i još više na način
koji će sačuvati njegovu predodžbu o meni. Neko vrijeme
za mene je to bilo dovoljno ljubavi.
Više nije.
Zato će sloboda biti bijeg iz te sputanosti jednom
zauvijek. I tad je moje srce usporilo i svijet se proširio. U
park sam ušla bez straha, gurnuta prema vodi svojom
novom, vrtoglavom slobodom kao rukom na leđima.
Prošla sam pokraj psećih parkova prekrivenih drvnom
sječkom, u koje ću dovesti štence sljedeći vedri dan, i
pokraj blata praznih sportskih terena, koji će u ljeto vrvjeti
ljudima. Okrenula sam lice prema kiši pa jednako brzo od
nje, kad su me obrazi zapekli od bockanja njezinih kapi.
Osjetila sam promjenu u zraku prije nego što je munja
ponovno proparala nebo i za njom odjeknula grmljavina.
Znala sam da sam jednako divlja kao ta oluja, jednako
puna potencijala. Nju dočarati fotografijom značilo bi dati
onoj školi svoj autoportret. Pokazati im umjetnicu kakva
namjeravam postati.
 A onda se taj neznanac spustio niz kamen i prišao mi.
Zureći u moje gole ruke, uperio je u mene svoju ugašenu
cigaretu i upitao imam li vatre. Mora da je razlog bio način
na koji sam lagano odmahnula glavom ili vratila pažnju
svojoj Leici. Moja posljednja jasna misao dok sam gledala
kroz malo tražilo bila je ta da me munje jako podsjećaju na
krvne žile. Vene koje se granaju nebom.
A onda me raskolio on, a ne munja.
Iako poslije neće vjerovati tim sjećanjima, dok sad
gleda Toma Martina, Ruby vidi sve što mi je učinio tog
jutra, primjećuje zasljepljujuće crvenilo koje načas sijevne
njegovim tijelom. Nisam sigurna kako se to događa i zašto
najednom može vidjeti svijet iz moje' perspektive. Evo me,
spuštam se kamenjem prema vodi, sviđa mi se način na
koji se u njoj odražava munja i zrcali nebo. Evo me, gledam
kroz tražilo, kadriram svijet, misleći da mi je ponuđen- da
od njega uzmem što želim. I evo me, preplašeno se
okrećem osjetivši da je netko na stazi iza mojih leđa i vidim
svjetlucanje njegovih očiju u tami. Ruby vidi svaki njegov
groteskan pokret dok mi prilazi i na moj apsolutni užas,
najednom može osjetiti sve što sam ja osjećala tog jutra.
Kao da se ono što se meni dogodilo događa i njoj.
»Bok«, kaže on i ja isprva mislim da ću biti dobro.
Muškarac koji mi se obratio izgleda normalno u svojoj
urednoj košulji i gradskim cipelama. Vjerojatno ni on ovu
noć nije mogao zaspati ili je lovac na oluje, netko tko se
ugodnije osjeća na kiši nego ušuškan u krevet. Nema razloga
za strah, kažem si, ali svejedno se bojim dok se on penje
preko ograde i sporo mi prilazi.
 »Imaš vatre?« upita, pružajući svoju napola popušenu
cigaretu prema meni i tad primijetim da mu je glas previše
suzdržan, oprezan. Kao da se jedva suspreže.
»Ne«, odgovorim i zabacim ramena, nadajući se da
tako izgledam snažnije nego što jesam. Nikad im ne dopusti
da vide da se bojiš - negdje sam to pročitala i trudim se
zavarati ga dok stojim ondje sa svojim fotoaparatom
između nas. Već prije sam bila u situacijama kad sam
osjećala opasnost kao puls u grlu, ali sam je uspjela izbjeći,
i dok on pokušava razgovarati o vremenu, mom
fotoaparatu, razlogu zašto sam ondje sama, neko vrijeme
mislim da će mi i sad to poći za rukom. Odgovaram kratko
i pristojno, kupujem si minute dok sunce ne izađe. Ali tad
mi on kaže da sam lijepa, pita »voliš li se jebati« i ja duboko
u kostima znam da se ovaj put neću za dlaku izvući. Kad
mi naredi da se nasmiješim, kad krene na mene sa svom
svojom samodopadnom odlučnošću, pokorim se.
Posljednji put misleći da znam što trebam učiniti. Da mogu
preživjeti, pristanem li na njegovu igru.
Kako sam već rekla. Iznenadilo me. Na kraju. Da nisam
imala šansu. Koliko mi je brzo Tom Martin uzeo život.
Ruby vidi, osjeti sve što mi se dogodilo, a onda se
okrene i -potrči; mučnina koja joj nadire u grlo zamijeni
strah, pa kad stigne u sigurnost gornjih razina parka,
grčevito povrati sve što je vidjela.
Prije nego što je pobjegla, stigla je čuti pljuskanje vode,
nedvojbeni zvuk nečeg bačenog u rijeku.
Tu pojedinost ovaj će put bolje zapamtiti.

***
Mislim da je ozlijeđena. Ne znam bih li joj trebala prići. Da joj
priđem... Recite mi što da učinim.
Ruby se tjednima bojala da me je iznevjerila. Iako si to
nikad nije priznala ni glasno izgovorila, pitala se je li tog
jutra mogla nešto - bilo što - učiniti drukčije. Da se nije
izgubila ili poskliznula na ogradu, ili da je obraćala više
pažnje na svoju okolinu u tim minutama kad je bila više
zabrinuta zbog kiše. Je li postojao neki trenutak koji joj je
promaknuo, nešto čime je mogla promijeniti stvari?
Cijelo ovo vrijeme Ruby je tražila oprost. Način da kaže
da joj je žao što je došla prekasno, što nije uspjela na
vrijeme stići do te djevojke ili onog tko je došao ondje prije
nje. Njezina opsjednutost tim ubojstvom, mnome, bila je
njezina isprika.
»Stvarno, Ruby, sve ste učinili kako treba.«
To joj je rekao policajac Jennings kad me našla. Danas,
dok drhtavim rukama uzima mobitel i bira broj na
posjetnici koju joj je detektiv O’Byrne dao tog strašnog
jutra prije nekoliko tjedana i jednog cijelog života, Ruby to
napokon vjeruje.
Noah je bio u pravu. New York je doista stvoren za
druge prilike.
 23

Počinje. S opuška cigarete bačenog na kamen, točno ondje

gdje me ostavio tog jutra, uzimaju njegov DNK. Podudara
se s tragovima njegova identiteta nađenim na cijelom mom
tijelu. Prije nego što je tako glupo ostavio svoj genetski
otisak prsta, istražitelji su gledali kako se Tom Martin
uvijek iznova vraća na mjesto zločina. Kad je Ruby
nazvala, kad je prenijela detektivu O’Byrneu Tomov
komentar o »fotkama« i opisala mu što je vidjela i čula uz
rijeku, nije znala da je objektiv fotoaparata četvrti na
njegovu popisu mogućih oružja ubojstva, ispod riječi
ručna, svjetiljka, ali iznad riječi odvijač i čekić. Nekoliko puta
zaokružen crvenom kemijskom olovkom nakon što je
Noah upitao jesu li našli Leicu - uz ljubičaste teniske i
jaknu, jedini predmet za koji je moj dobrotvor mogao sa
sigurnošću reći da nedostaje iz moje sobe. Objektiv
fotoaparata. Oružje koje se ubojici našlo pri ruci. To se
uklapalo u detektivov profil muškarca kojeg su tražili.
Muškarca koji je bijesan i željan osvete, impulzivan od
gnjeva. Upotreba prekomjerne sile, tijelo ostavljeno na
trbuhu, podčinjeno; svaki - zločinac ostavi niz naznaka o
sebi, a detektiv O’Byrne znao je motiv muškarca koji je
ubio Alice Lee od trenutka kad je vidio položaj tijela te
djevojke na kamenju.
Rubyn poziv na njega je djelovao kao mamuza i
pokrenuo ga u akciju. Nije bilo dovoljno samo uhapsiti
Toma, ali O’Byrne je bio strpljiv muškarac. Odmah je
poslao svoje policajce u civilu
 |i& da svaki dan motre na park i ti neprimjetni
istražitelji trčali su ondje, istezali se i sjedili na suncu, a oči
im se trzale kad bi se taj visoki plavokosi muškarac uvijek
iznova vratio na rijeku. Gledali su kako se naginje preko
ograde i promatra vodu. Istodobno su drugi istražitelji
obišli sve trgovine fotografskom opremom i sve
zalagaonice u blizini. Vlasnicima i zaposlenicima tih
trgovina pokazivali su fotografiju Toma Martina i sve ih
pitali jesu li _ ga ikad vidjeli, tražeći potreban dokaz tako
izravno da su ljudi zamuckujući odgovarali ne, pitajući se
što će se dogoditi nesretnom vlasniku trgovine ili
blagajniku koji možda kaže da. Jedan ili dvojica pogodili su
da to ima veze s onom zgodnom mrtvom djevojkom o kojoj
govore u vijestima, iako nikad nisu glasno rekli moje ime,
jer nisu se željeli naći upleteni u nešto s čim nisu imali
apsolutno nikakve veze. Ovaj put.
Tog istog tjedna na O’Byrneov zahtjev pretražili su
rijeku. Izračunali su jačinu plime i oseke, vjetra i riječnih
struja u danima otkad je Ruby vidjela Toma na kamenju uz
rub rijeke i čula da nešto baca u vodu. Rijeka prije ili kasnije
otkrije svoje tajne. Poruke u bocama pojave se na stranim
obalama sto godina nakon što su bačene u more. Rijeka
Hudson utječe u Adantski ocean, dijeli istu uzburkanu
vodu, osjeća istu Mjesečevu privlačnost. I tako su ga našli
jedne noći u boćatu mulju. Plima i oseka same su ga
ponudile i predale: odvojivi 50-milimetarski Summar
objektiv. Od čelika presvučenog niklom. S mrljama moje
krvi kao hrđom u utorima prstena otvora blende. Po
svemu sudeći, prošlost se zalijepi za sve što dodirne. Ne
možeš je jednostavno oprati.
 Detektiv O’Byrne je tih i zamišljen dok se polako
približavaju nedvojbenu dokazu koji im je potreban.
Siguran je da fotoaparat neće naći, ali siguran je i da ima
posla s muškarcem koji bi volio sačuvati svoje suvenire. I
zato O’Byrne sad razmišlja o fotografijama. Fotkama, kako
ih je Tom nazvao. Ta njegova omaška bila je namjerna na
svoj način. Muškarci kao on prije ili kasnije se otkriju,
odaju vlastite tajne, jer očajnički žele ostati u središtu
zbivanja. Samodopadnost čovjeka učini neopreznim, bez
obzira koliko je možda pametan. Ako je Tom zadržao
fotoaparat, negdje ga sakrio, nerazvijeni film sigurno ga je
mamio da ga dade razviti. Muškarac kao on sigurno je
izgarao od želje da sazna što je na njemu, pogotovo kad je
tijelo ostalo tako dugo neidentificirano. Te fotke, što god
otkrile, bit će konačni dokaz njegova postignuća. Samo će
on znati tko je bila ta djevojka. Moći će posjedovati svaki
dio nje.
Prema O’Byrneovoj procjeni, Tom Martin vjerojatno
nije dao razviti taj film nakon što je njegova žrtva bila javno
identificirana, kad su fotografije stvarne Alice Lee
zamijenile crtež Jane Doe. Impulzivnost ima svoje granice,
što znači da je taj film bio razvijen nedugo nakon zločina i
negdje izvan grada. Muškarci kao on možda jesu
nepromišljeni, ali prema O’Byrneovu iskustvu rijetko su
budale.
Taj fotografski laboratorij bio je dvanaesti koji su
provjerili. Otmjena trgovina specijalizirana za analognu
fotografiju, na samo dva sata vožnje od Manhattana.
Dobro reklamirana na internetu, lako se mogla naći Google
pretraživanjem. Kad su vlasnici laboratorija pokazali
Tomovu fotografiju, zagrizla je usnicu i rekla: »Da, mislim
da ga se sjećam. Bio je ovdje prije otprilike mjesec dana.
Rekao je da je iz druge države. Većina ljudi pošalje nam
svoje filmove, a mi njima pošaljemo CD, ali on je želio da
mu izradimo fotografije. Zapravo, nikad se nije vratio po
njih. Imam ih negdje ovdje. I negative, naravno. Neke nisu
ispale baš najbolje...«
Iza sebe ostavila sam svoju inačicu grada. Snimila sam
napete viseće mostove i Chryslerovu zgradu, ljude koji su
izlazili iz pod' zemne željeznice. Snimila sam Gospu
Slobodu s palube trajekta za Staten Island i odraz
poslovnog nebodera One World Trade Center u vodi.
Kaotičnost Times Squarea i kip moje imenjakinje u Central
Parku. Bila sam na svim tim mjestima i zabilježila sam
svaki trenutak, i sad te fotografije postoje kao dokaz da
sam bila ovdje. Detective O’Byrne sve ih pregledava,
proučava svaki crno-bijeli prizor i predzadnji ga pogodi
kao udarac šakom. Pljusak. Kamenje. Nabujala rijeka.
Svjetla New Jerseyja nejasno se naziru na drugoj strani
vode. I zatim posljednja fotografija koju sam snimila.
Odraz munje u rijeci i zato što sam još uvijek učila,
komadić moje ljubičaste tenisice u donjem lijevom kutu
kadra. U svojim rukama drži moje posljednje trenutke.
Vidi što sam ja vidjela netom prije nego što je jedan
muškarac izašao iz kiše i razbjesnio se dovoljno da me
ščepa rukama oko vrata. Da mi istrgne fotoaparat i razbije
ga o moju lubanju. Dovoljno bijesan da se silovito zabija u
moje umiruće tijelo, struže mojim leđima o grubi kamen,
dašće nada mnom i izlije se u mene koja više nisam bila
ondje; već sam bila izvan sebe, ali to tijelo još uvijek je bilo
moje kad se on stenjući srušio na ono što je ostalo od mene.
Kad je ljepljiv zapahnuo svojim vrućim dahom moju
hladnu kožu. Pa vratio košulju u pojas hlača i povukao
patentni zatvarač. Taj zvuk rekao je da je gotov. Da je
završio sa mnom.
O’Byrne je bio u pravu. Tom nije mogao odoljeti
zagonetki. Shvatio je da sjećanje na ono što je učinio nije
dovoljno da njegova glad ostane utažena. Zato je pažljivo
izvadio film, pronašao fotografski laboratorij za koji je
mislio da je dovoljno daleko od rijeke. Namjeravao se
vratiti po fotografije, ali tad su otkrili moje ime. I moje lice
ponovno je bilo posvuda. Ovaj put moje stvarno lice, ono
od kojeg je okrenuo glavu dok me ubijao. Shvatio je koliko
je bio glup, koliko je bio uzbuđen, i nikad se nije vratio po
te fotografije.
Ali nije mogao prestati vraćati se na rijeku. Isprva je
pazio da na mjesto svog zločina ne ode u neobično doba
dana, u pet ujutro i u ponoć, kad ga je najjače privlačilo;
pazio je da se spusti onamo samo kad se može stopiti s
drugima i ostati neupadljiv. Kad je napokon Ruby naišla
onuda, bio je ondje i čekao. I od trenutka kad ju je vidio
kako se zatvorenih očiju naginje preko ograde, a mišići joj
se trzaju, bio je siguran da ona zna što se ondje dogodilo. S
neobičnim ponosom u grudima pretpostavio je da je ta
žena uhvaćena u dramu mrtve djevojke. Na bdijenju one
noći svijeća i ogorčenja vidio je i druge takve žene; mnogo
plašljivih žena koje glupo misle da je njihov strah bijes, ili
da je na kraju to uopće važno. Te noći pognute je glave
stajao pokraj svoje supruge, a ona je stisnula njegovu ruku
kad je vidjela da jedna suza klizi niz njegov obraz. Mislila
je da on plače zbog ubijene djevojke, ali plakao je zbog
ljepote prizora oko sebe, zbog veličanstvenosti velike
tragedije koju je izazvao. Kako ga to ne bi ganulo, a toliko
se dugo osjećao kao da ga nitko ne vidi i ne čuje?
Kad je prišao Ruby i pozvao je na kavu, nije ni slutio da
je ona našla tijelo. A kad mu je to rekla, ta nevjerojatna
vijest bila je kao strujni udar, tjelesna toplina koja ga je
podsjetila na trenutak kad me napao. Činilo mu se
sudbinom da mu je ta Australka bila tako lako isporučena
u ruke. Napokon će imati priliku razgovarati s nekim tko
zna. Nekim tko je bio ondje. Nakon toliko mnogo tjedana
već mu se počelo činiti da je sve to samo sanjao.
Razgovorom o tome sve što mi je učinio ponovno će biti
blaženo stvarno, ali ona je uporno odbijala, tjerala ga od
sebe i jedva se uspio suspregnuti da ne eksplodira. Dok mu
je onaj drugi put sjedila sučelice za stolom, pila vino koje je
on platio, jela hranu koju je on naručio samo za nju, bila je
toliko smjerna i pristojna da je osjetio nagonsku potrebu da
je odalami i gleda kako se ona ruši na tlo. Da se i sam sruši
na nju.
Prava je šteta što ga vrijeme tog dana nije poslužilo.
Ona verbalna omaška kad se opraštao od nje bila je
slučajna. Previše se zadubio u razmišljanje o njoj samoj tog
jutra, zamišljao koliko bi bilo lako odvući je na gradilište
malo dalje niz rijeku - ova će dobiti metal i blato umjesto
kamena i vode - i jednostavno nije pazio što govori. Ali
Australka nije reagirala, ništa na njezinu licu nije govorilo
da je primijetila njegovu pogrešku i nikad nije očekivao da
će itko slijediti istinu u tim riječima. Da će pratiti krušne
mrvice tih fotki snimljenih po cijelom gradu.
 Drugu pogrešku, kad je iza sebe ostavio opušak i time
im sam dao svoj DNK kad ga još nisu mogli uzeti od njega,
načinio je onog istog dana kad je detektiv O’Byrne u
rukama držao moje fotografije. Jedna stvar bila je nemarno
odbačena, druga nađena. Volim misliti da su se obje
dogodile u isto vrijeme.
.

Nikad nije očekivao da će mu pokucati na vrata. Jednako

kao 'što su pokucali gospodinu Jacksonu. Samo što ovaj
put, kad Tom Martin otvori vrata, pred njegovim pragom
stoje policajci s prstima savijenim oko drški pištolja za
pojasevima. Dok mu oni stavljaju lisičine na zapešća, u
hodnik uđe njegova supruga.
»Tommy?« Isprva je zbunjena. »Tommy!« Zatim
preplašena. Potrči prema mužu, ali policajci joj zapriječe
put.
»Gospođo«, kažu, zadržavajući je. »Žao nam je,
gospođo.«
Jako su pristojni u tim posljednjim trenucima prije
nego što rastave cijeli njezin život, prije nego što joj
prenesu otkriće zbog kojeg će se ona srušiti na pod i samo
dahtati od zaprepaštenja. Da je njezin suprug uhićen zbog
silovanja i ubojstva Alice Lee. Čvrsto ga je držala za ruku
na onom bdijenju. Nježnim smijehom odgovorila je na
njegovu zabrinutost i savjete da bude oprezna ovih dana,
kad bi taj muškarac mogao biti bilo gdje.
Taj muškarac mogao bi biti bilo gdje.
Nikad neće biti dovoljno dana da izribaju laži koje je
Tom Martin izlio na tijelo te žene. Svako novo otkriće o
njezinu suprugu potvrdit će u kakvoj je zabludi živjela.
Hardcore maloljetnička pornografija na njegovu računalu,
lažni profili koje je otvorio na internetskim stranicama za
upoznavanje, vrećice amfetamina skrivene u njegovu
ormaru, jedna bivša djevojka koja je rekla da ju je
proganjao kad ga je ostavila. I ubrzo pojedinosti o tome
kako je glavu jedne osamnaestogodišnjakinje smrskao
objektivom njezina fotoaparata, ščepao je oko vrata svojim
prstima požutjelim od nikotina i zatim silovao dok je
umirala na obali rijeke Hudson. Pa podigao s tla njezine
gaćice, cipele i jaknu, i odvrnuo krvavi objektiv s
fotoaparata, cijelo vrijeme stojeći iznad izmučena tijela
jedne tinejdžerice. Iako nitko drugi neće shvatiti
specifičnost njezine užasnutosti, najviše će je proganjati
mirnoća s kojom je njezin muž zacijelo spakirao dokaze
jednog mladog života. Proračunatost s kojom je odredio
što će zadržati, a što ostaviti iza sebe.
Ta žena više nikad nikom neće vjerovati. Muškarci kao
on nikad ne unište samo jedan život.
.

Sad je vrijeme da bude ispričana njegova priča. Da novine

pretraže njegov život, dokuče zašto je učinio to što je
učinio. Ali to nije doista važno, zar ne? O njemu već znate
dovoljno. Ne želim ispričati njegovu priču. Više mu ni ime
ne želim ponoviti. Ne razumijem zašto je on taj kojeg treba
sastaviti, zapamtiti.
Ja sam Alice Lee. I ovo je moja, priča.
.

Uhvatili su ga.
 Uhvatili su ga.
Ruby je isprva ošamućena. Kad netko tako dugo živi s
nekim pitanjem, potrebno je vrijeme da se odgovor čini
ispravnim, da ima smisla. Netremice promatra lice tog
muškarca u vijestima, razmišlja o vremenu koje je provela
s njim i ima osjećaj da joj nešto gmiže po koži i uvlači se u
nju. Ne ona tupa tuga kao nakon pronalaska mog tijela,
kad je mogla samo zuriti u zid, nego neka opeklina, svrbež
koji se pretvara u upalu.
Trudim se uzeti od nje svoja sjećanja, one strašne stvari
koje je najednom vidjela i osjetila, ali u magli svoje groznice
ona odbija okrenuti glavu od onog čemu je svjedočila. Na
kraju samo sjedim s njom. I šapućem joj druge priče, lijepe
i nježne, kako bi imala više od jedne istine koje će se sjećati
kad vrućica popusti.
Članice Kluba smrti tješe je najbolje što mogu. Sue joj
donosi hranu, pite, kolače i muffine, tople i svježe stvari.
Kad Ruby ne može ustati iz kreveta, Lennie donese cvijeće
i pobrine se da njezini prozori budu otvoreni. Rame uz
rame čitaju bujicu novinskih članaka, zajedno se suočavaju
s tim strašnim istinama i u prvim, nemirnim noćima nakon
uhićenja mog ubojice, Lennie ostaje kod Ruby da joj
pomogne zaspati. Nazove Cassie kad Ruby, koja sjedi
pokraj nje, ne zna što bi rekla i uvjerava Rubynu zabrinutu
obitelj i prijatelje u Australiji da je Ruby na sigurnom i da
uz sebe ima ljude koji se brinu o njoj: »Da, doživjela je šok,
ali bila je sjajna. Stvarno, Cassie, tvoja, sestra riješila je to
prokleto ubojstvo. Možda, dobije i medalju.«
Kasnije, kad vrućica popusti, Ruby obavi tri telefonska
poziva. Najprije razgovor s Cassie i svojom majkom, da ih
umiri da je doista dobro, s obzirom na sve što se dogodilo.
Vijest da je ubojstvo Riverside riješeno dosad je već prešla
Pacifik i stigla u australske novine i časopise; Ruby je
nevidljiva nit koja se provlači kroz tu priču, neimenovani
početak i svršetak stvari. Malobrojni će čitatelji znati da ju
je ona zaokružila, ali ona želi da bude tako.
»Ta priča oduvijek je pripadala Alice«, kaže.
Nakon razgovora s obitelji - završivši poziv obećanjem
da će odsad izbjegavati mrtva tijela - Ruby nazove Noaha.
Točno je pogodila da će njegovi osjećaji biti podijeljeni, da
će željeti znati pojedinosti o tome kako je utvrdila tko je
ubio njegovu prijateljicu, ah neće željeti čuti o muškarcu
koji je to učinio. Kaže da ni njegove policijske fotografije ne
može pogledati. Nenaviknut na bijes, na neprestanu želju
za osvetom koju te fotografije u njemu izazivaju, nagonski
shvaća da se takvi muškarci hrane takvim reakcijama; i
zato odluči uskratiti kisik mom ubojici, svesti ga na ništa.
»Hrabra, hrabra ženo«, kaže Noah dok završavaju
razgovor. »Hvala ti na svemu što si učinila za Alice.«
Posljednji kojeg Ruby nazove je Josh. Kao da ju je
čekao, na poziv odgovori i prije nego što telefon drugi put
zazvoni.
»Oprosti«, istodobno se ispričaju. Kao da su čekali taj
poziv. On kaže da mu je Sue očitala strogu bukvicu, goru
od bukvice njegove majke, i da je Lennie bijesna na njega.
»Ne možeš poljubiti ženu, a da joj ne kažeš cijelu
priču«, izgrdila ga je Lennie. »Nemaš pravo uskratiti joj taj
izbor!«
 Josh pita o svemu što se dogodilo i izrazi svoje
strahopoštovanje i zbunjenost događajima koje je
propustio u tako kratku vremenu.
»Možeš mi sve reći«, kaže. »Ovdje sam za sve što ti
treba.« Umorna od ponavljanja uvijek istih stvari, Ruby ga
zamoli da on njoj ispriča cijelu svoju priču.
Josh kaže da se njegov brak raspao nakon one
biciklističke nesreće. U prvih nekoliko mjeseci oporavka,
njegovo tijelo činilo mu se nepoznatim, nečim nelogično
spojenim na njega i često se osjećao kao jedan od onih
hodajućih leševa, ni ovdje ni ondje ni u jednoj situaciji. Kao
da je njegovo pravo tijelo otišlo dalje bez njega. Znajući da
to ne može biti istina, osjećajući puls u zapešću i tupu bol
kostiju koje su polako ponovno srastale, racionalno je
shvatio da je još uvijek živ. Ali ona tama i nadalje ga je
uvlačila u sebe, katran se nastavio širiti, dok mu nije
prožeo um. Ciničan novinar kakav je nekoć bio sad je bio
zarobljen u toj ljepljivoj smoli i nije bio jedini koji se pitao
hoće li ikad ponovno pisati ili se osjećati lagano i
bezbrižno.
Lizzie mu je isprva davala podršku, ostajala uz njegov
bolnički krevet, bila uz njega kod kuće. Ali što je on dulje
živio u tami, to je njegova supruga postajala nespokojnija.
»Imaš situacijsku depresiju«, neprestano je tvrdila,
svaku večer pregledavajući internetske stranice na svom
iPadu i iznoseći svom suprugu nevažne činjenice koje je na
njima saznala. »Ovdje piše da je situacijska depresija
uobičajena kod muškaraca koji« - pa bi mu glasno pročitala
neki članak iz ovog ili onog časopisa, tražeći stručna
mišljenja o tome zašto je Josh i nakon izlaska iz bolnice bio
nesklon vratiti se svom starom životu, svom starom ja.
Nastojala je odgonetnuti zašto je najednom prazna ploča,
zašto mu nijedna od uobičajenih stvari nije važna i ne
potiče ga da se pokrene i zašto - a to je najviše zabrinulo
sve koji su znali koliko je aktivan bio prije nesreće - ovaj
novi način postojanja u njemu naizgled ne izaziva paniku,
bez obzira koliko je mnogo dugih dana i još dužih noći
prošlo.
Trebalo joj je šest mjeseci da ga napusti. Već je više od
godinu dana u Los Angelesu i piše scenarij za neku
televizijsku emisiju. Isprva se nadala da će se stari Josh
vratiti.
»Dovest ćemo ti šamana«, rekla je otprilike dva
mjeseca- nakon što se skrasila na zapadnoj obali. »Oni
mogu doprijeti mnogo dublje od ostalih. Do mjesta na koja
si ti otišao.« Slala mu je glazbu za meditaciju i poveznice
za jogu na Baliju. Stvari koje će ga vratiti njoj, popustljivim
ritmovima njihova odnosa prije nego što je jedne večeri
odlučio vratiti se kući biciklom kroz Central Park i kotač
njegova bicikla naletio na korijen stabla i sve se
promijenilo. Nedostajale su joj njihove zabave na krovu
zgrade, njihovo jebanje u izmaglici opijata i ime njezina
supruga ispod naslova članaka u njezinim omiljenim
časopisima. Ali nakon nekog vremena njezina ljubav
presušila je. Najprije se samo malo smanjila, a onda posve
nestala, kao da je uvijek postojala u ograničenoj količini.
Lizzie je već davno prestala govoriti o obredima
čišćenja aure i pustinjskim biljkama koje liječe sve bolesti, i
njezine elektroničke poruke i SMS-ovi sad su spominjali
dokumente za razvod i prodaju stana u Istočnoj devedeset
sedmoj ulici. On je izbjegavao taj sljedeći korak, ali ne zato
što je želio spasiti njihov brak, nego zato što mu je
odgovaralo da stvari ostanu kakve su bile. Sad priznaje da
se bojao što bi nova promjena mogla donijeti.
»Stvari su se promijenile na pogrešan način.«
»Shvaćam«, kaže Ruby. »Stvarno te razumijem.«
Sjeti se nečeg što je naučila kad je bila jako mlada i
odrastala uz rub divljeg, otvorenog oceana. Kad te uhvati
struja, nemaš drugog izbora osim prepustiti joj se,
dopustiti vodi da te odnese gdje te želi odnijeti. Snaga
struje na kraju će oslabiti, ali samo ako joj dopustiš da te
odnese dovoljno daleko na pučinu. Sigurnost dolazi od
kretanja sa strujom dok je se ne oslobodiš i onda, tek onda,
možeš se okrenuti i svom snagom zaplivati prema obali.
Ruby se zna nositi s prirodnom pojavom kao što je
hiroviti ocean. Zašto bi bilo imalo drukčije s prirodnom
katastrofom kao što je ljubav? Nitko nikad ne završi na
mjestu s kojeg je krenuo, ali kad je pravo vrijeme za to,
stigneš kući. Ako si ostao smiren dok te struja bacala na sve
strane.
Ponekad je predaja, ne borba, to što ti spasi život.
Asha ne zove. On je taj koji njoj pošalje poruku, kaže da
se na poslu priča da je pomogla riješiti važan zločin.
Ti bokca Jonesy, kakva avantura! Jedva čekam razgovarati s
tobom o tome. Možda u New Yorku.:)

Ruby zna da on tom kavalirskom reakcijom ne misli

ništa loše, ali ujedno se pita hoće li je Ash ikad shvatiti
ozbiljno. I zna da je odgovor sadržan u pitanju. Ash ne želi
da ona bude ozbiljna. Ona je njegov bijeg od ozbiljnosti. A
tog dijela njihova dogovora ona se više ne može
pridržavati sad kad se tako korjenito dogodilo ono nešto
što je priželjkivala. Sad kad nije sigurna je li ona ista žena
koja je Ashu rekla da, iako je znala da je zaručen. Ta njezina
inačica čini joj se nepomirljivom sa snažnom, sposobnom
Ruby koja je sjela ispred detektiva O’Byrnea i podrobno
mu opisala svoje susrete s muškarcem koji je ubio Alice
Lee, Ruby koju će zbog njezine pronicljivosti i oštroumnih
zapažanja smatrati presudnom rukom koja je kompleksnu
istragu ubojstva usmjerila prema njezinu kraju.
Ovo nije žena koju je Ash ikad upoznao.
Ovo je žena kakva ona želi biti.
Ash, ne želim da dođeš ovamo, na kraju odgovori.
Trebao bi se obvezati svojoj zaručnici. Izabrao si i ja te ne želim
kočiti. Oženi se. Vrijeme je da nas dvoje zauvijek prekinemo.

Poslavši tu poruku, punih sat vremena zuri u strop.

Kažu da istina oslobađa čovjeka. Ali ponekad je to laž.
Odgovor ne dolazi. Ash neće odgovoriti. Ruby si još jedan
posljednji put dopusti bol zbog svega što je zamislila za
njih dvoje u New Yorku. Kuša sanjarenja o mračnim
barovima i sjajnim krovovima, kotrlja ih po jeziku, u
ustima osjeća pikantan okus svoje čežnje za njim. A onda
proguta. Postojao je jedan život koji nije dobila priliku
proživjeti. Bio je jako blizu, ali vrijeme je da pusti nešto što
je već nestalo.
Voljela sam te.
 Tu posljednju istinu ne pošalje preko oceana. Te riječi
previše su beznačajne za ovaj trenutak, ovaj svršetak. Samo
je tišina noćas dovoljno velika za njezinu tugu.
.

Među razvijenim fotografijama nalazila se još jedna. Ona

prva, snimljena dugo prije svih fotografija New Yorka. Kad
je taj crno- bijeli film bio stavljen u kućište, kad je profesor
dao upute svojoj učenici.
»Kroz ovo trebaš gledati. Jer ovim namještaš daljinu,
počinješ s dvije slike, a ova poluga za fokusiranje pomaže
ti da ih približiš. Treba malo vremena da čovjek nauči, ali
na kraju ćeš ova dva različita pogleda stopiti u jednu jasnu
sliku. Shvaćaš?«
U trenutku kad je snimio tu fotografiju, bio je toliko
blizu, a fotoaparat toliko prisan, da sam okrenula glavu na
drugu stranu. Moja kosa samo je val srebra, fosforescencija
u tami. I mada ne možete vidjeti moje lice, znam da se
smijem.
Takvo što ne zaboravlja se.
 24

Ruby je izašla u dugu šetnju gradom. Jednom je trčeći

sjeverno uz rijeku pomislila da bi mogla trčati do mosta
George Washington, ali ta golema građevina kao da se sve
više udaljavala kako je ona sve duže trčala i već se gotovo
smračilo kad se okrenula i pješice vratila u svoju četvrt.
Danas počinje na Aveniji Broadway i samo hoda. Prolazi
ulicama koje izgledaju dovoljno slične njezinoj, zamjećuje
kafiće u koje će možda svratiti sljedeći tjedan i mondene
trgovine s najnovijim zimskim dizajnerskim jaknama u
izlogu. Kad stigne do nepogrešivog prostranstva Avenije
Columbia, otvori metalna vrata i uđe u krug sveučilišta.
Poznato joj je na način na koji joj je mnogo toga u New
Yorku poznato, jer njegove široke stube i impozantne
zgrade pojavile su se u mnogo filmova i televizijskih
emisija koje je vidjela. Prođe kroz glavno dvorište, prema
istoku, smiješeći se studentima koji sjede sami ili u
skupinama i pitajući se što danas uče, misleći da bi i ona
možda od jeseni voljela krenuti ovdje na predavanja. Ako
odluči ostati. Izađe iz kruga sveučilišta i uz zapadni rub
parka Morningside krene prema kući, diveći se prostoru
koji ovaj grad pruža svojim stanovnicima. Znajući da o
New Yorku još jako mnogo toga nije otkrila.
Kad stigne do Avenije Amsterdam, pred njom se
uzdiže Katedrala svetog Ivana Božanskog, nevjerojatno
kićena među niskim zgradama modernog, rezidencijalnog
New Yorka. Ona nema vremena za Boga, ali sama crkva
toliko je lijepa, toliko neodoljiva da je znatiželja odvede
širokim stubama i kroz masivna dvokrilna vrata.
Unutrašnjost prostrane katedrale odjekuje sunčevim
svjetlom, kaleidoskopski cvijet poziva je da mu priđe i
Ruby je očarana tim prizorom. Traži novčanicu od pet
dolara da je stavi u škrabicu na ulazu u crkvenu lađu i
prebaci težinu na prste, ne želeći bučno udarati stopalima
o pod. Možda bi bilo drukčije da je crkva bila puna
vjernika, ali tog poslijepodneva usred tjedna jedna je od
samo dvadesetak ljudi koji se sporo kreću između debelih
stupova i lukova. Osjeća spokoj koji nije očekivala, duboki
mir, kao i divljenje veličanstvenosti crkve.
I sjeti se pogledati uvis.
Dok tiho istražuje katedralu, grlo joj se steže i ta knedla
sve je veća, dok ne postane bolno progutati je. Zid imena,
datuma i crtica, previše njih da bi ih glasno izgovorila, u
njoj izaziva osjećaj malaksalosti i razmišlja da sjedne i
pokuša se umiriti nekom inačicom molitve, ali još jedna
žena stoji ispred tog zida, ispred tih imena, i već se moli
pognute glave, a suze joj se slijevaju niz lice. Ruby
treptanjem suspregne svoje i krene dalje.
Kad stigne do Pjesničkog kuta u katedrali, ona knedla
napokon joj oslobodi grlo, vrele suze izliju se i zamagle
riječi uklesane u kamene ploče na podu i zidovima. Stoji
ispred spomenika književnicima ove zemlje, onima koji su
ljudsko iskustvo pomno prenijeli u male, savršene
rečenice. Piscima koji su svojim riječima prikazali svijet i
njegove tuge. .
Sama, glasno čita citate pjesnika čija su joj imena
najpoznatija.
 Među njima je Millay sa svojim pjesmama i epitafima.
Emily Dickinson koja opisuje zatočeništvo i svijest.
Emerson i Hemingway koji traže samo istinu i Hughes s
dušom dubokom kao rijeka. Baldwin, koji govori o
narušavanju mira.
I ovo.
Walt Whitman. Muškarac, pjesnik, koji je obožavao
New York i New "York njega.
Drugi su ti koji se sad odmiču i ostavljaju uplakanu
ženu samu s njezinim pjesnicima i njezinom tugom.
Naraštaji književnika posežu prema njoj da je zagrle,
nježno utiskujući svoje sredstvo preživljavanja u njezine
kosti.
.

Čim se vrati kući, pozove Josha da dođe k njoj. Kaže da mu

mora nešto reći, ali kad on uđe u tu malu garsonijeru i
cijelu je ispuni, bez riječi se baci na njega i izlije na njegovu
kožu i prije nego što je on stigne pozdraviti.
Dok vode ljubav taj prvi put, nespretni su, oprezni.
Upoznavaju se s novim tijelom, novim klupkom živaca
ispred sebe. Smiju se spojenih usana i zatvaraju oči kad bi
ih trebali držati otvorene, ali u tim satima istraživanja
nema nelagode ni oklijevanja. Podučavaju jedno drugo,
oboje rado prihvaćaju tu poduku, i kad Ruby dosegne
vrhunac, ima osjećaj da se širi u neizmjerne, prazne kutove
svog tijela, da je ona praznina napokon ispunjena.
Zastala, sam ovdje čekajući te, šapne, ali njime sad pjevuši
ono plavo svjetlo i zaglušuje njezino priznanje. Nema veze.
Još će mnogo puta ovo probati. I svaki će put biti sve bolji
u međusobnu pronalaženju.
.

Noah je platio moj pogreb. Nije došao na njega, ostavši

vjeran svojoj izjavi da nikad neće posjetiti Wisconsin. Ali
platio je cvijeće, lijes i sendviče poslužene nakon pogreba.
Platio je i spaljivanje mog tijela. Pitao je samo razmišljaju li
da s mojim pepelom učine nešto posebno. Govorio je o
zvjezdanoj prašini, o vedrom noćnom nebu i umirućim
zvijezdama, ali nitko ga nije shvatio.
’ » Ruby«, kaže on. »Morat ćemo sami nešto učiniti za
nju.«
Na dan pogreba, izvještaji u medijima kažu da je
kapelica na uglu Pearsona i Flushinga prepuna
ožalošćenih te da se ljudi izlijevaju i na šljunčani prilaz i
izvijaju vratove da čuju službu u crkvi. Ondje su klinci iz
moje srednje škole, gledatelji koji su došli iz drugih
gradova i Tammy i njezina majka koje sjede u prvom redu
25s pokraj Glorije. Majka, kći i skrbnica zajedno uživaju
u svom kratkom trenutku u središtu pažnje. Već imaju
dogovorene sastanke s producentima kriminalističkih
emisija, a prošli tjedan dale su intervju za jedan tjedni
tabloid. Meni to ne smeta. Voljela bih dati im nešto izvan
ovog grada, izvan ovih ljudi. Tammy je uvijek bila dobra
prema meni. Možda je ovo prilika i da njezina majka i
Gloria budu bolje. .
Gloria je u tom intervjuu govorila o mojoj majci. Rekla
je mnogo toga što sam znala. Spomenula je strašno nasilje
u njezinu djetinjstvu, raspad doma i obitelji, dok s
osamnaest godina nije pobjegla i nitko se nije potrudio naći
je. Opisala je kako me sama odgojila, želeći samo najbolje
za svoju Alice. A onda je rekla i neke stvari koje nisam
znala. Da to traumatizirano dijete zapravo nikad nije
odraslo, da je moja majka patila od psihoza, za koje sam ja
vjerojatno mislila da su igre. Prema Glorijinim riječima,
učinila je sve što je mogla kako bih ja bila sigurna, od toga
da je raspačavala drogu do toga da je za novac spavala s
hladnim, starim muškarcima, pritom zaboravljajući
zaštititi sebe i tonući u sve dublje probleme sa svojim
umom i zakonom. Čak ni Gloria ne zna što je nagnalo moju
mamu da onog poslijepodneva pritisne okidač, ali ovo je
rekla:
»Znam da je ta žena svim srcem voljela svoju kćer. Sad
barem mogu biti zajedno.«
Ni gospodin Jackson nije na pogrebu; već je davno
otišao iz grada. Spakirao je svoje stvari i zatvorio svoj
atelje. Najesen se neće vratiti u školu. Sad je to nemoguće,
sa svim glasinama koje kruže o njemu. Većina mladih
djevojaka kojima je predavao s prezirom odbacuje
pomisao da je iskoristio Alice Lee. Prije će biti obrnuto,
neke od njih kažu, jer on im se više sviđa. Nesvjesne
drhtanja ispod moje kože kad mi je gospodin Jackson prvi
put rekao da se skinem, te mlade djevojke ne mogu shvatiti
da ponekad pristaneš da bi opstao. To shvate tek kad je
jednog dana njihov red da pristanu.
U svakom slučaju, moj profesor se negdje pritajio. Prije
ili kasnije izaći će sa svojom pričom, ranom koja će k njemu
privući druge mlade žene, dozvati ih. Volio je jednu
djevojku, ali umrla je, reći će im. Preslagivat će istinu dok i
sam ne povjeruje u laž koju je stvorio. I kad uzme novu
sedamnaestogodišnjakinju u svoj zagrljaj i svoj krevet, bit
će uvjeren da ne traži moć nego utjehu.
Jedna od tih djevojaka na kraju će otkriti svijetu svoju
priču. Tad će biti ljudi koji će je tražiti i kad je nađu, policija
će ponovno pokucati na vrata gospodina Jacksona. To se
neće dogoditi još neko vrijeme, ali već čujete kucanje, zar
ne?
Sad kad znamo što trebamo osluškivati.
.

Moji prijatelji odlaze zajedno na rijeku. Prvi je dan ljeta.

Prošlo je jedno cijelo godišnje doba i nebo je modro, vedro.
Noah nosi ruže na dugim peteljkama, mješavinu
duginih boja. Ruby privija uz grudi mali srebrni lokot.
Srdačno se pozdravljaju i grle. Franklinu je oko dlakava
vrata uredno zavezana ljubičasta marama.
Mnogo je ljudi vani na ovaj vedri dan, dok Noah i Ruby
zaobilaze djecu, pse, terene na kojima se igraju bejzbolske
utakmice. Ruby je ponovno iznenađena mišlju da ljudi
ovdje doista žive kao inače. Ćudi se četvrtima punim djece
i obitelji, sportskih ekipa i kućnih ljubimaca, satima
provedenim zajedno u zajedničkim dvorištima.
Prolaze pokraj jednog parka za pse. Pušteni s
povodaca, bučni štenci i stari mješanci jure naokolo
naganjajući lopte, repove i jedni druge. Ruby kratko
zastane uz ogradu, sjeti se mene, pomisli da je možda
jednog dana protrčala pokraj mene baš na tom mjestu.
Zamišlja lijepu djevojku zlatno plave kose koja doziva
svojeglavog bigla ili mopsa i saginje se po dizajnerski
povodac, a psi kruže oko nje. I Noah vidi mogućnost tog
susreta i lagano gurne Ruby laktom.
Nastave hodati prema vodi.
Oboje utihnu dok se približavaju maloj plaži. Rijeka je
danas mirna, pogled jasan sve do New Jerseyja. Drveni
stupovi koji strše iz vode Ruby još uvijek izgledaju
sablasno, kao podsjetnik na skrivene dubine. Ali osim tih
oznaka, priznaje da to mjesto ni po čemu nije posebno, da
na njemu nema ničeg dobrog, lošeg ili zagonetnog. Bio bi
to jedan mali, bezazleni dio velikog gradskog parka, da
nije bilo jednog bijesnog muškarca koji je mislio da ima.
pravo uzeti sve što želi i jednog travanjskog jutra kad je
život istodobno prestao i počeo.
»Jesi li dobro?« upita Noah. Lijepi cvjetovi jarkih boja
uokviruju mu lice.
Ruby kimne.
»Upravo sam pomislila kako ovo mjesto zapravo nije
ništa posebno.« Pogleda prazni tetrapak soka, koji odbačen
leprša na kamenju. »Mogla sam protrčati ovuda tisuću
puta i nijednom se ne zaustaviti. A ipak«, okrene se prema
Noahu s prstima čvrsto ovijenim oko lokota, »ovo je
istodobno i najnevjerojatnije mjesto. Ovdje sam našla
Alice. Tad sam se osjećala strahovito krivom. Kao da sam
trebala učiniti više. Ali što da sam tog dana nastavila trčati?
Što da se nisam zaustavila? Možeš li zamisliti što bih bila
propustila?«
»Možeš li ti zamisliti?« ponovi Noah pa uzme jednu
ružu i baci je u rijeku.
 Gledaju kako se taj cvijet ljuljuška na vodi, kao jarko
žuta zvijezda koja pleše po tamnoj površini. Jednu po
jednu, bez riječi bace preko ograde i ostale ruže, koje se
svojim intenzivnim, lijepim bojama prošire mračnom
površinom Hudsona. Kad i posljednji cvjetovi padnu na
vodu, Ruby čučne i stavi lokot oko žice na dnu metalne
ograde. Osjeti škljocanje kad se lokot zaključa, prijeđe
kažiprstom preko slova A urezanog u njegovu sjajnu
površinu.
Na stazi iza njih neko dijete radosno cikne, nasmije se,
a Ruby se uspravi i duboko udahne; New York City puni
joj pluća.
»Hvala ti, Alice Lee«, tiho kaže pa se okrene od
kamenja i rijeke, i udalji.

***

Da sam živa.
Žena sjedne pokraj mene na klupu u parku, pokušava
doći do daha. Trčala je južno uz rijeku, zaboravljajući da će
se morati vratiti dok nije otišla mrvicu predaleko, gotovo
do putničkog brodskog terminala Cruise. Sad je spustila
glavu među koljena i želi da sve uspori, i možda me danas
ne bi ni primijetila, da Franklin u znak dobrodošlice ne
zabije svoju vlažnu njušku u njezin spušteni obraz.
Ona se preplašeno trgne na njegov dodir, ali tad joj se
lice raznježi u osmijeh.
»Hej, mladiću«, kaže pa pogladi iza uha tog
nasmiješenog psa.
 »Tvoj pas je jako samouvjeren i izravan«, nasmije se
okrećući se prema meni.
»Oh, nije moj«, zaustim, ali to mi se više ne čini istinom.
Zato joj samo uzvratim osmijeh.
»Da, Franklin je pravi Njujorčanin. Zna što želi.«
»Ja to tek trebam naučiti«, odgovori ta žena.
»Odakle si?« pitam, iznenađena njezinim naglaskom.
»Ponekad ni sama ne znam«, odgovori ona i tad se prvi
put doista, istinski pogledamo. Nebo i zemlja sretnu se.
»Ja sam Alice«, kažem i ispružim ruku.
» Ruby«, odgovori ona. Naš dodir mala je iskra.
»Došla sam ovamo prije mjesec dana«, nastavi ona i
uskoro otkrijemo da smo obje došle iste večeri na pragu
istog kišnog proljeća.
»Pobjegla sam«, priznam, a ona mi kaže da je i ona
došla ovamo da od nekog pobjegne. Od jednog muškarca.
»I ja!« uzviknem.
»Stvarno? Alice, koliko imaš godina?« upita Ruby
podignutih obrva.
»Osamnaest. Ti?«
»Trideset šest. Točno si duplo mlađa od mene.«
»Ili si ti točno duplo starija od mene«, brzo uzvratim i
po načinu na koji se ona nasmije znam da ćemo biti
prijateljice. Razgovaramo na klupi u tom parku najmanje
sat vremena, a Franklin nam leži uz noge i svojim
vodenastim očima gleda čas jednu, čas drugu.
Razgovaramo o svom neobičnom novom gradu i mjestima
koja smo ostavile iza sebe, i približavamo se obrisima
muškaraca od kojih smo pobjegle ovamo. '
»Komplicirano je«, uzdahne ona.
»Sigurno jest«, odgovorim, znajući da ću imati priliku
ispričati joj cijelu priču.
Jednog dana.
Razgovaramo toliko dugo da se, kad jedna kišna kap
tresne na Franklinovu glavu, obje iznenadimo shvativši da
se nebo smračilo. Ponovno dolazi pljusak.
»Nedavno sam zaglavila ovdje u parku. Jednog jutra
kad je bjesnila oluja«, kaže Ruby, ispruživši dlan ispred
tijela, osjećajući zrak. »Priznajem da je bilo zastrašujuće biti
ovdje sama.«
»Prošli utorak? Kad je grmjelo i sijevalo?« uzbuđeno
upitam. »I ja sam tad bila ovdje i fotografirala oluju. Možda
to nije bilo najpametnije, ali fotografije su ispale sjajno!
Znaš kako kažu, što te ne ubije...«
»Trebala bi biti oprezna«, započne Ruby pa slegne
ramenima. »Zapravo, doimaš se kao djevojka koja zna
paziti na sebe. I voljela bih vidjeti tvoje fotografije.« Sad
izgleda zamišljeno. »Lijepo je znati da ipak nisam bila
ovdje sama, Alice.«
Da sam poživjela. Da netko drugi tog jutra nije odlučio
umjesto mene, možda bismo otkrile da smo cijelo vrijeme
tražile jedna drugu.
Možda bismo se upoznale i jedna drugoj otkrile svoje
priče na posve drukčiji način.
.
Da je baš Ruby našla moje tijelo jedna je od dvije krajnje
čudesne stvari. I da je ostala sa mnom, povela me kući sa
sobom. Trpjela noćne more i zbunjenost, živjela sa svojim i
mojim pitanjima.
Isplivala iz svojih divljih valova i držala me na površini
pokraj sebe i prije nego što je znala moje ime.
Neznanci ti mogu promijeniti život. Nije li to istina? Ja
sam promijenila život Ruby Jones - nadam se, nabolje. Čak
i ako sigurno postoje trenuci kad se ne čini tako. Kad bi joj
možda bilo draže da je svoju tugu sačuvala u stanju lagana
vrenja, umjesto da prekipi kako je prekipjela.
I Noah. Kad je objavio onaj oglas, znajući da će mu na
vrata doći netko kao ja. Noah sa svojim zadužnicama i
svojim malim osmjesima, svojim lekcijama o New Yorku u
kojima mi je govorio sve što sam željela znati. I nešto što
nisam.
I njemu sam promijenila život. Znam da jesam. Uvukla
sam ga natrag u svijet netom prije nego što me netko silom
izvukao iz njega. Samo mi je žao što nismo imali više
vremena zajedno prije nego što se to dogodilo. I trebala
sam znati od samog početka da Noah nikad nije prestao
čekati da dođem kući.
Ruby i Noah. Moji oslonci u New Yorku. Sjetite se svih
opasnosti kojima su se izložili kad su me pustili sebi i
koliko su daleko morah putovati da me nađu. I zato, kad
su se njih dvoje napokon spojili, i svi djelići mene napokon
su se spojili.
Uvuci svijet u sebe, i više se ništa ne čini tako daleko.
.
»Noah, moraš se pridružiti Klubu smrti.«
Ruby ponavlja poziv koji je sama primila prije jednog
cijelog života. Prije nego što je znala moje ime. Prije nego
što su se njih dvoje upoznali. A Noah ga prihvaća, jer
jednako je usamljen kao što je ona tad bila usamljena i jer
čovjek ponekad sam sebi prestane biti prepreka. Ponekad
se vrati kući.
Ostali članovi Kluba uzbuđeni su što će upoznati
Noaha i pristaju na spontani sastanak u onom neuglednom
kafiću blizu Riveršidea. Moja kvartovska jazbina, objasni
Ruby uz adresu koju im pošalje. Dođite na našu
komemoraciju za Alice. Postoji samo jedno pravilo - na njemu
će inzistirati dok Noah i ona ne budu spremni, dok ga zbog
suđenja i zatim osude više ne budu mogli izbjegavati -
razgovor o onom muškarcu zabranjen je.
Gledam kako članovi Kluba smrti dolaze. Lennie
nahrupi kroz vrata spotičući se, okružena sitnom prašinom
svake mrtve osobe na kojoj je radila, sličnija zvjezdanoj
maglici od ičeg drugog što sam na zemlji vidjela. Sljedeća
stiže Sue sa svom svojom majčinskom ljubavlju i brigom
ispred sebe. Zatim Josh, koji žuri u bar - razmišljajući o
Rubynim usnama uz svoje i njezinim rukama oko sebe,
tako da cijelo njegovo tijelo izgleda kao krijesnice dok
korača prema njoj ove tople lipanjske večeri.
Noaha pozdravljaju kao davno izgubljena prijatelja.
Nikome ne smeta ljepljivi pod, raspareni stolci i rastreseni
šanker koji gleda utakmicu na televiziji. Petero članova
Kluba smrti - šestero, ako računate Franklina koji leži uz
Noahova stopala - jednostavno su sretni što su našli jedni
druge. Načičkani oko stola izgledaju kao neko sazviježđe i
ja pratim oblik koji sačinjavaju, pamtim ga. Znajući da se,
kako sati prolaze, a oni sve jače blistaju, nešto mijenja ove
noći. O meni razgovaraju drukčijim tonom, zagonetku i
hitnost zamijenile su tuga i bol. Da sam poživjela... ali
nisam. Ubijena sam uz rijeku dok sam živjela svoj život,
voljela nebo, kišu, Noaha i novootkriveni osjećaj da bih na
kraju ipak mogla imati sretan život.
(Uspijem li ondje. A umalo sam uspjela.)
Mislim da shvaćam. Više se ne pitaju tko sam. Večeras
me se mogu sjećati.
Onda, što se sljedeće događa? Znala sam da će Noah
prije ili kasnije postaviti to pitanje.
Kamo mrtvi odlaze? Jesu li nam izgubljeni ili su još uvijek
ondje - ovdje - s nama?
»Može li i jedno i drugo biti istina?« u odgovor upita
Sue, razmišljajući o Liši i onim rijetkim, divnim trenucima
kad joj se vratila u snovima. Izgleda da nisam jedina koja
ovako dolazi. Dok razmišljam o tome, i sama ugledam
Lisu. Nije previše daleko.
Visoka je, vitka i lijepa, i mada ne mogu biti sigurna,
čini mi se da je ispružila ruku.
Nešto se mijenja ove večeri.
»Osnovna fizika kaže nam da je energija konstantna«,
odgovori Noah na onaj svoj poznati, opušteni način. »Ne
može se uništiti; samo promijeni stanje, nađe svoju
manifestaciju negdje drugdje. Razmišljajući o tome na taj
način, svaki Alicein atom oduvijek je postojao. Oduvijek, u
nekom obliku. Možda to znači da je sad posvuda, umjesto
samo na jednom mjestu, kao mi.«
 Pomisao da ne moram izabrati. Da mogu otići i
istodobno još uvijek biti ovdje. Osjećam da napetost mog
postojanja počinje popuštati.
Gledam Ruby, kojoj slane suze cure niz obraze dok
razmišlja o Noahovim riječima. Znam da ona mora odlučiti
hoće li otići iz New Yorka ili se skrasiti ovdje, ostati.
Ovamo smo došle istu večer, iza sebe smo ostavile iste
stvari i obje smo se našle daleko od mjesta . gdje smo nekoć
bile. Možda, želim joj sad reći, sljedeće odluke koje
donesemo neće biti doista važne. Ako se sjetiš pogledati
uvis, vidjet ćeš da se nebo ionako mijenja, čak i kad misliš
da si nepomičan.
Svijet se neprestano okreće. Idi ili ostani, Ruby - obje
smo već na nekom novom mjestu.
Ovaj sljedeći dio ne bi me trebao čuditi. Osjećaj
majčinih ruku u mojoj kosi. Članovi Kluba smrti
raspravljaju o znanosti, nebesima i trenucima kad su
sigurni da čuju da im mi mrtvi šapućemo.
»Često sam imala osjećaj da je ona sa mnom, ali je ne
vidim«, kaže Ruby, a ja imam osjećaj da se rastapam, samo
što se ovaj put ne opirem. Kao da tonem u san nakon
najdužeg, najljepšeg dana.
Večer odmiče. Stol je prekriven čašama i u baru sad
savršeno glasno sviraju klasici soula. Sam Cooke. Al Green.
Marvin. Aretha. Otis. Dolje na rijeci voda lagano
zapljuskuje dugu ruža intenzivnih boja, nježni valovi
podižu ih i nose prema otvorenu moru.
Mlade se djevojke umore.
 Josh posegne za Rubynom rukom i nebo se ponovno
promijeni.
 Zahvale
Evo nas.
Prije svega, hvala čudesnim ženama koje su ovo
omogućile: mojoj agentici i neumornoj radnici Čari Lee
Simpson i mojim izdavačima Darcy Nicholson i Jane
Palfreyman. Zauvijek ste promijenile moj život.
.

Zahvalna sam Thaliji Proctor, Sophie Wilson i Christi

Munns na uredničkom vodstvu iz daljine i ekipi u ANA-i,
koja je pomogla Alice Lee da proputuje svijet. Njezinim
prošlim, sadašnjim i budućim pobornicima u izdavačkim
kućama Sphere/Little, Brown, Allen & Unwin i šire: hvala
vam što ste uz nas.
.

S neizmjernom ljubavlju hvala i mojoj obitelji: mojoj mami,

koja mi je darovala dar priča i velikih opsesija. Kareni,
Tanyji, Shaneu i Jodee, koji su mi pomogli da odrastem.
Mojoj rodbini, koja se pridružila tom plesu. I mojim
čudesnim nećakinjama i nećacima. Vi ste moj ponos i moja
radost.
.

Posebna hvala mom osloncu Kareni, koja je uvijek sa

mnom u borilištu, i Keithu, koji me svojom velikodušnošću
u svim situacijama koje zahtijevaju vino i mudrost sačuvao
zdrave glave.
Ovu knjigu pomogli su oblikovati brojni dragi prijatelji i
kolege. Znajte da sam vam duboko zahvalna na podršci.
Posebno ističem Stef Bongiovanni, Lauru Bracegirdle,
Karen Lovell, Claire Ame- liju Graham i Vail Joy, jer su
pročitale ovu priču kad je još bila u povojima; Jessicu
Lewis, jer mi je omogućila početak; Susan Witten, koja
obavlja stvarni posao; Jacqueline Taylor, zbog koje se
Manhattan i Manhattani doimaju kao dom; Simone
Turkington, zbog njezine magije. I moje najsigurnije luke
na svakom koraku puta: Stacey Lemon, Paw Paw, Brock,
Aaron Beckhouse, Lindsay »L.K.B.« Andrew, Chris
Sullivan, Sonya Cole, Inez Carey, Michael »Beth« Buttrey,
Conrad Browne i Clinton Bermingham - bez vas ne bih
imala ni ovaj roman ni ovaj život.
.

Poljupce šaljem Nippy i Ruby, svojim konstantama u

najtežim trenucima.
.

Najveća ljubav mojoj malenoj i prvoj čitateljici, Sophie

Allan.
.

I na kraju, najveća hvala Johnnyju B, koji me naučio

ustrajati kad je najteže. Tata, morala sam naučiti ponovno
te naći. Pokazalo se da si čekao na cilju i bodrio me da
dođem kući. Volim te.
 O autorici
Jacqeline »Rock« Bublitz je književnica, feministkinja i
žena koja se boji paukova. Živi između Melbournea u
Australiji i svog rodnog grada na zapadnoj obali
novozelandskog Sjevernog otoka.
Svoj debitantski roman Dok niste znali moje ime napisala
je nakon ljeta koje je provela u New Yorku, gdje se prečesto
muvala oko mrtvačnica i po mračnim kutovima gradskih
parkova (i ljudske psihe).
Sad radi na svom drugom romanu, u kojem nastavlja
istraživati važne teme povezanosti, ljubavi i gubitka.