Amel Petrovi

PJEANI SAT
Naslov: PJEANI SAT
Autor Amel Petrovi
Izdava: Udruenje za kulturu Nova svjetlost
Urednik: Ibrahim Osmanbai
Redaktor: Mersida Sadikovi- Osmanbai
Lektor: Malbina Sadikovi
Recenzent: Ibrahim Osmanbai
Dizajn korica: Almir ano
tampa: "Maunagi" d.o.o. Sarajevo
Tira: 300

-------------------------------------------------
CIP - Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i univerzitetska biblioteka
Bosne i Hercegovine, Sarajevo

821.163.4(497.6)-31

PETROVI, Amel
Pjeani sat / Amel Petrovi. - Sarajevo :
Udruenje za kulturu "Nova svjetlost", 2015. - 100
str. ; 21 cm

ISBN 978-9958-856-27-3

COBISS.BH-ID 22071814
-------------------------------------------------

2
 Amel Petrovi

PJEANI SAT

Sarajevo, 2015.

3
4
 I DIO

MAGINI SVIJET
ISKRIVLJENIH OGLEDALA

5
6
 ***

Razum je najvea snaga ovjeka,

a u isto vrijeme i najvea njegova slabost.

Nikada u ivotu ne bojim se razmiljati, vjerovatno jer

ni sam ne znam razmiljati na pravi nain. Sve preputam
sudbini, jer sam marioneta koju ljudi vuku kako ele. Popnu
me na vrh, a onda bace na dno. Uvijek smatram da izmeu
mora i neba ima veliko prostranstvo, a onda shvatim da se
lahko sa neba spustiti u more ili obrnuto. Rastao sam u sredini
u kojoj altruizam i dijamanti imaju jednake anse za
pronalaenjem. Ljudi su se zakleli na vjeiti egoizam i uivaju
u tome. Kao jedan nezreli djeak, koji ima jo neista lea,
kroz koje se vidi povrno, uspijevam jako brzo da shvatim bit
ove igre". Sudbina se poigrava s mojim ivotom i odreuje
mi udnu stazu odrastanja.

Poetak nam je svima isti, i ja sam se rodio u bolnici i

nije me roda donijela, ali sam odmah imao jednu specifinost
koja me razlikovala od ostale djece u porodilitu. Plakao bih
samo u odreenim momentima, a ti momenti su bili samo ako
bih primijetio neku nepravilnost, ako bi babica nespretno
uzela neko drugo dijete, ako bi mama uzela drugu bebu u
ruke, ako bi otac doao bez cvijea... Niko to nije primjeivao,
svi su znali ko je Gubec, ali moje buntovnitvo nisu primjei-
vali. Htio sam na poetku napraviti Djeiju bunu, a poslije
ko zna kakve bune e vrijeme donijeti.

7
 Kako odrastam, moje borbe sa svijetom su sve jae.
Toliko batina, verbalnih napada, pljuvanja i poniavanja,
previe je i za tri ovjeka, ali ja to sve stavljam na sebe i
penjem se prema ciljevima. Sve to udaljava me od okoline i
sve vie ostajem sam (kako psihiki tako i fiziki). Gledaju
me zbunjeno, smatraju da moje ponaanje izaziva samo
negativnosti. Moda je to i istina, ali se potajno nadam da
postoji cilj svega ovoga i da imam neki zadatak na ovoj
Zemlji.

Predveer odlazim do oblinje rijeke, gledam u rasko

prirode i u sputanost ljudskog uma. Gledam u savrenost
kamena iznad kojeg tee voda. Divim se istoi kamena kojeg
priroda neprestano isti i daje savrenstvo kojeg samo ljudski
nemar moe uprljati.

Preko puta mene sjede dvije zaljubljene osobe. Poeo

sam promatrati njihovo ponaanje koje mi neto sugerie i
koje mi ukazuje na sve anomalije u njihovom odnosu.
Njihovi prazni poljupci, prazni pogledi i izgubljenost u
vremenu i prostoru mogu da podnesem, ali neistou njihovih
dua ne mogu nikako prihvatiti! Danas sjede jedno do drugog
i to je jedina radnja koju istinski rade. Odlini su glumci u
jeftinoj predstavi, a kada se uloge zavre skidaju maske i
kreu u potragu za novim ulogama. im se ukae prilika za
bolje plaenom ulogom, prihvataju je bez razmiljanja, a onu
staru ulogu napuste i nikada joj se vie ne vraaju. Posmatram
ih noima, razmiljanja se ne mijenjaju. To su prazni ljudi u
punoj prirodi. Poslije nekog vremena dolazi novi glumac, a
glumica ostaje ista, ba kao i scenario. Moje teorije su tane,
ali me i dalje mui to ja sve to primjeujem i to jednostavno
ne okreem misli u drugom pravcu.

8
 Noi prolaze, a likovi na klupi, prekoputa mene, se
mijenjaju. Razmiljam i o sebi: pitam se da li sam i ja glumac
ili imam neku drugu ulogu u pozoritu. Da li sam reiser,
scenarist, kostimograf...? Pitanja otvaram, ali odgovore ne
pronalazim. Na klupe dolaze i stariji glumci s ve izgraenim
karakterom. Oni se dive prirodi, ali i oni su negativci u mojim
oima. Ne znaju da uivaju u ivotnim blagodatima koje nam
se nalaze na dohvat ruke. Premalo priaju, a i kad zaponu
razgovor, to su samo rasprave o apstraktnim stvarima o
kojima je nemogue raspravljati jer ustvari i ne postoji taan
odgovor. Oni su kroz godine zajednikog ivota otvorili na
hiljade pitanja i sad je dolo vrijeme da se pone polemisati o
njima.

Tolike noi provodim usamljen na klupi kraj rijeke, a

prigovaram ljudima koji su svojom pojavom privukli osobe i
imaju kanale u koje e usmjeriti svoje misli. Htio sam i ja
nekoga. Htio sam nekoga ko e biti moj kanal sa svijetom.

No kao i sve druge, klupa, sjedenje, razmiljanje...

Likova i razmiljanja mi ponestaje, pa i monotonija postaje
sve vea, ali ne odustajem i ivot ne mijenjam. Ovakav stil
ivota mi ukazuje na cilj do kojeg trebam doi. Lea postaju
sve istija i sve jasnije mogu da primijetim stvari i pojave oko
sebe.

Ovu no nebo je otkrilo mraniju stranu svog

postojanja jer su se tamni oblici nadvili nad gradom. S prvim
mrakom kreem prema klupi, koja mi je mnogo vie od drveta
i metala. Ona za mene predstavlja mnogo vie od predmeta na
koji odlazimo samo radi odmora. Sjedam na rub stolice, i
ostavljam mnogo prostora da neko sjedne pored mene. Kao da
sam nekoga oekivao, a toliko noi prije niko ni da je pogleda,

9
a da ne govorim o tome koliko ih je prije sjedalo na klupu i
pristalo da im ja pravim drutvo. Prinuen sam da gledam u
zvijezde i da razmiljam o zvijezdama koje sam poistovjei-
vao s ljudima. Sijaju, pa se ugase. Poinjem da zijevam i
polako tonem u neki drugi svijet.

Iznenada me neto prodrma i osvijesti! Do mene sjede

ovjek, rekao bih u najboljim godinama, etrdeset i kusur,
sijede kose koju jedino uoih na njemu. Primjetih da ima
lijepo oblikovane brkove i da je dosta vii od mene. Opis mi
postade subjektivan, jer ovaj ovjek mnogo lii na moga oca.
Dok je sjedio na klupi primjetio sam da su njegovi pokreti
identini pokretima moga oca.

Gledajui u ovog ovjeke i posmatrajui odlunost

njegovih pokreta, poeh razmiljati koliko ovaj ovjek ima
iskustva iza sebe i koliko je toga proao u ivotu.

I moj otac je takoer, imao buran ivot, tako da je i on

sve odluke donosio odluno, pa makar to bilo i sjedenje, kraj
nepoznatog ovjeka, na klupi. Otac je imao karakteristian
pokret: lijevom rukom bi preao po trbuhu, a desnu bi drao u
depu. Njegove pokrete sam vidio samo nekoliko puta jer nas
je napustio jako rano. Mama mi je rekla da je otputovao u
drugu dravu i da e se vratiti kada bude imao dovoljno novca
da nam obezbjedi sigurnu budunost. Od tog trenutka u
svakom mukarcu sam pronalazio slinosti s mojim ocem.

Mnogo vremena sam proveo razmiljajui o ocu i

slinostima s ovim ovjekom. Poeo sam zaboravljati da je on
kraj mene, jer je utio dugo vremena. Pokoji um bi prekinuo
tiinu, a onda otpoe priu.

10
 - Veliki si ovjek, za velike stvari si poslan na ovaj
svijet! Svaku no u dolaziti na ovu klupu, tvoje je samo da
dolazi na ovo mjesto i paljivo slua ta ti govorim! - govori
bez nekog velikog uzbuenja, ali u isto vrijeme tako
ubjedljivo, da mi ne pada na pamet da ne doem i sljedeu
no.

11
 ***

Poela je da sija kao nikad prije!

Ko e da pokupi sjaj?

Cijeli dan sam okopavao rue u bati i razmiljao o

ovjeku s klupe. elio sam to prije pogledati u nebo i vidjeti
da se navlai tamna zavjesa koja mi sugerie da trebam otii
na klupu.

Uz tamnu zavjesu stiglo je i nekoliko zvijezda, tako da

je bio fascinantan ugoaj sjediti kraj rijeke koja svojim
tonovima smiruje duu i uivati u noi. Ovu no je upotpunio i
moj poznanik od prethodne noi. Doao je s lulom u ustima i
neprimjetno mi dao do znanja da panju fokusiram na njega i
njegovu priu.

- Gledaj u zvijezde i sluaj prvu priu, s

vremenom e shvatati bit ovoga to ti priam.

Podiem glavu da vidim ta to ima znaajno u

zvijezdama. Zvijezde su i dalje iste, iste su kao i svake druge
noi. Vjerujem mu da u od ovog trenutka zvijezde promatrati
na drugaiji nain. Sklopio sam oi i seansa je mogla poeti.

Ljubav, bez koje se ne moe, svi traimo, ali to

traenje je bespotrebno jer ona nas zakai i prati kroz
cijeli ivot. Voli, pati, voli, ali, voli, trpi,

12
VOLI. Glagol volijai je od svih drugih zajedno. To
je ivot!

I tu no je zvijezda bila gore, ali ne bilo koja

zvijezda. Za ovu zvijezdu sam imao karakteristian
opis: Nalazila se tano iznad mog prozora. Zvali su je
Zvijezda pored Velikog medvjeda. Treperila je i ako
bih gledao kroz poluotvoreno oko u tom pravcu, vidio
sam je. Zato sam je i izabrao za zvijezdu vodilju.

Treperila je u ritmovima, a ba danas je

izabrala ritam mog srca. Bio je ubrzan, ne od nekog
napornog rada, nego od kie koja je padala po mojim
golim rukama. Ritam mog srca bio je ubrzan, pogledi
ka zvijezdi i kia koja je padala po golim rukama su u
mislima ucrtali sliku, sliku ljubavi i romantike. Ima li
ljepeg spoja?

U sliku sam umetnuo i nju, zvijezdu koju sam

mogao dodirnuti. Nije mi vie nita trebalo. ivio sam
s dvije zvijezde, sa zvijezdom koja je miljama daleko i
koju ne mogu dodirnuti i sa zvijezdom koja se
pojavila u obliku moje djevojke.

Upoznao sam je prodavajui rue na Gradskom

trgu. Trg je tog trenutka imao posebno oaravajui
izgled jer je njena haljina leprala u ritmu njenih
pokreta ruke, a cjelokupni trg je bio podloga njene
ljepote. S izazovnim pokretima ruku mi je zatraila
dvije crvene rue. Pruio sam joj buket rua i zamolio

13
da mi na ceduljici ostavi broj telefona. Od tog dana su
u mom ivotu postojale dvije zvijezde.

Cijelo ljeto smo proveli na Gradskom trgu.

etajui trgom nismo imali potrebu da uemo u
zatvoreni prostor i da sebi uskratimo slobodu u kojoj
smo uivali.

Doli su dani kada je postalo hladno za etnju

bajkovitim trgom.Te oktobarske noi pustio sam
zvijezdu u kuu. Sijala je u punom svijetlu. Sjeli smo
kraj kamina i kroz rascjepe na paravanima gledali u
zvijezde. Ona je, takoer, izabrala svoju zvijezdu.

Iskre su preplavile sobu.

Njena kosa mi je padala preko lica, ruke su

nam se ispreplitale, a usne spajale. udili smo za tim
uzvienim aktom. Njena ruka je prelazila preko mog
tijela. Nokti su joj se zarivali u moja lea i upali su
dijelove koe i ostavljali trag za sobom. Ruka je potom
prelazila na prsa. Odgurivala me je od sebe. Nije
podnosila bol koju sam joj stvarao u zanosima. Zatim
bi mi stavila ruke na bokove i privukla sebi. eljela je
vie. eljela je jo. elio sam taj sjaj zadrati za cijeli
ivot i taj sjaj sam elio samo za sebe. Izvadio sam
prsten, a onda je poela svirati tiina. Postajalo je
neprijatno, jer smo morali prekinuti tiinu, a onda je
ona prekinula sve. Otrim pogledom me posmatrala a
prsten koji sam joj pokuao staviti na ruku, naao se

14
na drugom kraju prostorije. Bacila je prsten sa svoje
ruke i ljutito napustila kuu.

Nekoliko dana sam bio bez zvijezda. Kia je

neprestano padala, tako da su i zvijezde bile skrivene
iza oblaka, a mojoj Zvijezdi kia nije bila razlog
nestanka. Njen razlog odlaska nikada nisam saznao.

Svaki dan bih stajao na kii nadajui se pojavi

zvijezda.

Volio sam etati po kii, samo da ljudi ne bi

mogli vidjeti da ustvari plaem. Kapljice kie su se
ritmino slijevala s kapljcama, koje su potekle, iz
mojih oiju. Padale su niz neravnine na mojim
rukama. Poneka dlaka koja je ostala suha, sprijeila
bi njen put dolje. Moj ivot je bio jednostavan. Osim
tog slijevanja kapi i ivota, imao sam jo samo dvije
zvijezde.

Poslije kie, doe (zvijezda) duga. Vrijeme se

znatno proljepalo i kroz prozor sam pustio da mi uu
zrake sunca. Lijepo vrijeme je znailo i vedro nebo.
Ujutru bih pustio da i uu sunane zrake u sobu, a
naveer bih otvorio prozor i promatrao zvijezde koje
su ponovo na istom mjestu. Pored tih zvijezda vie me
obradovala injenica da je i Zvijezda ponovo na svom
mjestu. Zvijezda je prvog dana u mjesecu maju
ponovo kraj mene. Te majske noi uo sam tihi glas
koji me molio da mu otvorim vrata. Na vratima je bila
moja djevojka, moj navei ivotni sjaj. Ula je u

15
prostoriju i zatraila da joj ponovo dam prsten. Bez
ikakvih pitanja sam pronaao prsten i kao da se nita
nije desilo, stavio sam joj simbol braka na ruku.
Nakon tog trenutku ponovo sam poeo balansirati.

Pria je odavno zavrena, a ja sam ponovo sam. S

krajem prie i onaj ovjek nestade. Svie zora, a meni je
vrijeme da odem kui i da pokuam analizirati ove njegove
rijei. Uao je u moj ivot tihim koracima, a nakon toga je
ispriao priu koja je ostavila dubok trag na moje psiholoko
stanje. Htio sam pobjei od pritiska koji mi je pria o
zvijezdama napravila. Pokuao sam da ne razmiljam o klupi
koja mi je toliko znaila, a samim tim i misli o ovjeku s
lulom bi bile u drugom planu.

elio sam pobijediti svoje unutarnje misli.

Shvatio sam da sam vezan za klupu i rijeku. Znao sam

da je i to vrsta ljubavi, ali ona povrna. Poela me je
interesovati ljubav u svim njenim oblicima.

O ljubavi nisam mnogo toga znao. Znam samo za onu

ljubav prema roditeljima, a ona ljubav na koju svi prvo
pomislimo od mene je udaljena kilometrima. Imao sam te
neke djeije ljubavi, ali to je sve bilo na najniem nivou.
Uu leptirii, ali nikada nisam znao ta da uradim s njima.

Nisam znao kakve veze imam ja s ljubavi i zbog ega

mi je ono ispriao, ali sam na zid svoje sobe napisao:
LJUBAV.

16
 ***

Najjai zid na kojeg se moe osloniti su roditelji!

ta uraditi kada se taj zid pone ruiti?

- Roditelji su ljudi koji imaju sva prava nad

tobom. Njihov si, a svoje se uva. Slijedi njihove
upute, od njih se ne treba uvati, njihove putokaze
prati! - lik s klupe je otpoeo jo jednu priu:

Zvono na vratima me probudi. Obino se vodim

injenicom da su to samo snovi, ali ovaj put me
znatielja brzo razbudi. Bacih sa sebe pokriva i
uputih se prema vratima kad tamo stoji crna ena
nebesko plavih oiju. Kako mi samo poznato djeluje.
Te oi kao da sam negdje ve vidio. Pogled slian
mome, a pokreti ruku isti kao kod moga starijeg
brata. Odmah se retrospektivno poee ukazivati
slike.

Svi ljudi koji bi u tom trenutku pokuali

napustiti svoje domove, bili bi vraeni. Taj dan je
doslovno asfalt gorio. Kako je tada ivot brzo tekao.
Ujutru ispijanje kafe u debeloj hladovini, a naveer
lumpovanje uz vino i gitaru. Mobitel mi je najvea
strast, s njim sam ostvario emotivnu vezu. esto
ujem zvono na telefonu, a svaki poziv je izazov, to
implicira novim lumpovanjima. Izmeu tih lumpo-

17
vanja doe odmaranje, mada je toga namanje bilo jer
su pauze bile veoma kratke.

S kafom zapoe i 25. dan mjeseca maja,

zapamtih jer je to bio Dan mladosti. Kafa je posebno
gorila, a i ja sam bio neraspoloen. Nije to bilo
uivanje u kafi, jer me neto, vuklo da se vratim kui.
Prijatelji mi nisu dozvolili tako lako da odem. Govorili
su da je sve uredu i da se trebam opustiti. Vjerujui
njima na kafi sam ostao dva-tri sata. udno sam se
osjeao u tom periodu, jer sam instinktivno razmiljao
da e se neto loe dogoditi.

Pri povratku kui nastade drama i ovo sunce se

iznenada pretvori u tamne oblake, a vrelinu asfalta
prelie kapi kie. Morao sam ubrzati korak i to prije
doi kui, a tamo me doekalo jo jedno neugodno
iznenaenje. Scena koju sam tada vidio i danas mi se
zna ukazati pred oima. Majka uplakana lei na podu
dok otac iznad nje urla i u ritmu alje nogu prema
njenom tijelu. Udarao je prljavim cipelama, koje su na
maminom tijelu izgledale jo prljavije i stranije.
Njemu su cipele bile kao zatitni znak jer s njima bi
dodatno dobio dozu strogosti, ali nikada ga nisam
vidio ovako stroga.

Na stolu se nalazila flaa rakije, a preko stola

bio je prebaen izguvani milijer. Pored tog milijera
na stolu, jedan milijer se nalazio i na tijelu moje
majke. Otac je imao jo jedan porok, a to su cigarete
tako da sam primjetio jo jednu poznatu scenu. Na

18
fotelji se nalazio prosuti pepeo cigara. Oca nisam
nikada vidio tako pijanog i nasilniki rapoloenog.
Znao sam doi kui u kasne sate, a on bi samo veselo
pjevuio i pozivao me da mu se pridruim. Za
neprospavane noi on je esto bio kriv. Pokuavao
sam mu obasniti emu ovakav ivot vodi, tako da smo
se esto svaali zbog njegovog naina ivota. Uska
kuhinja u kojoj se nalaze samo dvije neudobne stolice
najee su bile svjedoci naih burnih rasprava.
Nisam ga nikada vrijeao jer se nekada na njegovom
licu pojavi al za tim to radi, a pokreti ruku sugeriu
da se on toga ne moe lahko rijeiti. Obino bi to
zavrilo tapanjem po ramenu, kao sve e se rijeiti.
Da se bar rijeilo prije ovoga!

Morao sam brzo reagovati. Mozak tijelu nije

slao agresivne signale, ak ta vie, velika ljutnja se
pretvorila u smirenost. Vjerovatno sam u podsvijesti
razmiljao da je to ipak moj otac i da ne trebam
udariti ovjeka koji je zasluan to sam ja uope na
ovome svijetu i da je to ovjek koji me nauio da
ivim. Nisam imao snage da ga udarim, ali ipak
morao sam mamu zatiti. Gurnuo sam tatu najjae
to sam mogao. Gurnuo sam ga toliko snano da je pri
padu udario glavom od oak stola. Oev podmukli
krik i danas ujem, a kroz mamine suze sam nauio
da svijet gledam kroz sive boje. Krv s tatinog ela je
ibala. Mama je ponovo pokazala svoju veliinu jer je
tati odmah pruila prvu pomo. Uspjela mu je zausta-
viti krv iako je on bio u polusvjesnom stanju. Otac je
pri padu udario u oak stola. U tom trenutku nisam

19
znao ta osjeam. Majina reakcija me zbunila, jer na
onakav tatin gest nisam mogao shvatiti mamine
postupke. Sve se izmijealo. Obuzeo me strah.

- ta uradi? - pitanje koje me dotuklo.

Osjetio sam se poraenim. Htio sam pomoi, ali

sam vidio da me mama osuivala. Tada sam
posljednji put kroio u porodinu kuu. Otiao sam u
nepoznato, ali sam se ipak nadao da e me roditelji
nazvati. Imao sam novca za nekih mjesec dana
skromnog ivota. Na poetku sam spavao kod gospoe
Marije. Njena kua se uveliko razlikovala od nae.
Ona nije imala osobe koje naruavaju istou kue
tako da je uspjela ostvariti svoj mali slatki kutak.
Njeni milijeri su uvijek utirkani i lijepo miriu.
Odmah na poetku sam joj morao obeati da alkohol i
cigarete neu unositi u kuu. Poslije svega to sam
proao i doivio, znao sam da je ovo najbolje za mene.

Zbog nedostatka novca kod nje se nisam ba

puno zadrao. Doveo sam se do ruba provalije.

Zadrao sam svoj prijanji mobitel, tako da su

mi svi brojevi ostali tu, ali sam ve uveliko raskinuo
emotivnu vezu s njim. On bi sada samo zvonio kada bi
neko nazvao krivi broj. Sve prijatelje je vjetar otpu-
hao, ostao sam usamljen, uniten i potiten.

Najtei trenuci su bili za praznike jer je tada

mobitel neprestano zvonio. Tako doe i novogodinja

20
no, no kada svi uivaju, a ja ostadoh doslovno na
ulici. Hladna no je sakrila sve ljude u topla sklonita,
samo pse lutalice i mene je prepustila milosti i
nemilosti hladne zime. Sjedei pod starim kestenom,
poeh krojiti daljnju sudbinu. Na sebi sam imao injel,
poderanu kapu i pantalone nalik onim iz partizanskih
filmova, a u njima list papira i olovku, koje su mi
posluile da smislim daljnji tok ivota. Prva rije koja
se nala na papiru bila jePrioriteti. Bilo ih je puno,
ali mi je najbitnije bilo da naem siguran prihod
novca.

Dok sam etao strmim sokakom za oi mi zape

natpis na drvetu. Na njemu je pisalo: Potreban
radnik za poslove ienja. Ushieno sam nazvao broj
s oglasa. Javio se ljubazni gospodin koji mi je objasni
kakav je posao u pitanju. Lepravim glasom sam
prihvatio posao i ve sljedei dan sam bio na radnom
mjestu.

Poslije toliko godina prvi put imam posao. Za

mene u ovom trenutku postoje samo jednosmjerne
ulice. Ova ulica bila je za ienje cipela. istio sam
sve vrste cipela, od onih markiranih do onih skromnih
koje je nosio obian narod. Narod bi dolazio i odlazio,
a ja bih ostajao sam gledajui u nebo, traei smisao
ivota. Poslije nekoliko stotina oienih cipela, nau-
io sam i ljude razlikovati. Ljudi koji bi doli s istim
bljetavim cipelama, ujedno bi bili najzahtjevniji i
najkrtiji. Njihov baki bio bi rjei od vode u pustinji.

21
 Cipele bih vezao za due ljudi. to prljavije
cipele, to prljavija dua. Kako blato prlja cipele, isto
tako alkohol i drugi poroci prljaju duu. Cipela se
moe oistiti od ovih poroka, ali tragovi su uvijek tu.

Imao sam mnogo vremena za razmiljanje, tako

da sam poeo razmiljati o ivotu i rijeima svog oca.

Otac bi rekao: Ko igra za raju i zanemaruje

taktiku, zavrie karijeru u nierazrednom Vratniku.
Njegova karijera je zavrila u kafani Pod starim
krovom. Imao je svoje snove. elio je otvoriti malu
prodavnicu s cipelama. Umjesto da je novac usmje-
ravao u pokretanje firme, on je novac ostavljao u
gradskim birtijama. Moda je sudbina htjela da ja
otvorim tu radnju, ali ja ostadoh samo na ienju
cipela. istio sam cipele ba preko puta kafane Pod
starim krovom. Sve to sudbina zapisa, a ja sam se
svega toga sjetio u danu kada posao ba i nije iao.

Najvee guve bi bile za praznike. Tada bih

imao najvie posla, ali i najveu opasnost da mi neko
ne ukrade eir u kojeg su muterije ubacivale novac.
Tako su mi 31. decembra pokuali sve uzeti. Nije bilo
mnogo novca, ali sam bio sentimentalno vezan za
eir kojeg su mi pokuali oteti. Tri mladia su trala
prema eiru, kojeg su zgrabili i otrali u nepoznatom
pravcu. Bio sam se pomirio s tim da sam izgubio
nekoliko dinara i eir. Kradljivci su ipak bili
ljubazni i eir su bacili u susjednoj ulici.

22
 Znao sam uzeti i slobodan dan, ali samo ako bi
me nuda natjerala i ako mi je ba bilo potrebno.
Jedan od tih slobodnih dana bio je i najhladniji dan u
godini. Bio je to poetak januara. Ostao sam kui i
htio sam odmoriti. Leao sam na neudobnom krevetu
i gledao u crno-bijeli televizor na kojem je svirala
muzika 70-ih. Pokuao sam da zaspem, ali mi pospa-
nost naglo prekinu zvono na vratima. Otvorio sam
vrata, a ispred vrata me doekalo iznenaenje. Ispred
vrata nalazila se ena u bijelom mantilu i istim
cipelama.

ena koje je stajala ispred vrata bila je moja

majka. Moda mi se samo uinilo, ali ona mi je
pruala ruke. Htio sam je vie od svega zagrliti, ali
nisam imao snage. Ostavio sam vrata otvorena, jer joj
nisam imao snage zalupiti vrata. Bez ijedne rijei
uao sam u kuu s uvjerenjem da neke ptice najbolje
lete same.

Prenuo sam se iz dubokog sna. Snove je nemogue

kontrolisati. Analizirajui snove uimo da ivimo.

Obuzdaj krila jer svaki let se moe pretvoriti u

pad!

Pored analiziranja snova, meni ostaje da analiziriam i

drugu priu ovjeka s klupe i da slaem najbitnije ivotne
komponente.
Roditelji su bitna karika u mome ivotu. Cijenim ih
vie od bilo koga i smatram da prema njima nita nisam
pogrijeio, ali opet me buni zato mi pria o ovome? Zato me

23
smatra grjenim, a nisam grijeio? Uzorno sam dijete, bar sam
mislio sve vrijeme da jesam, ali me ova pria ovjeka s klupe
nagna da razmiljam o tim nepostojeim grekama.

Na zid sam dopisao i rije "PORODICA. Neprestano

sam gledao na kalendar i brojao dane do osamnaestog
roendana. Jo tri dana i punoljetan sam. Osjeao sam kao da
u sve toga dana promijeniti te da u zapoeti novi ivot.

Vlastita pasivnost me izluivala. Htio sam se

aktivirati u izvravanju dnevnih obaveza. Poeo sam odlaziti
na porodino imanje gdje sam radei vrio analize svih pria
koje su nastale na klupi kraj rijeke. Najvie me ispunjavalo
branje malina jer sam maline poistovjeivao s ovjekovom
sreom i porodinim zalaganjem (maline daju plodove samo
ako su ove dvije komponente ukljuene). Pokuao sam
okopavati i voe, ali mi taj posao nije ba iao. Sreivajui vrt
zamiljao sam da sreujem svoj ivot.

24
 ***

Pucketanje kamenia i um vode su savreni zvukovi, ali

ih remeti bolni jecaj ovjeka.
uvaj se nepoznatih osoba, trai smisao ivota, ne gubi
nadu, bori se!
Da li je savrenu prirodu i nesavrenu osobu mogue spojiti?

Toliko toga sam preutio u ivotu, a sada kada imam

priliku da razgovoram s drugim osobama tu priliku ne
koristim.. Razgovore sam reducirao, ali sam se aktivirao u
izvravanju dnevnih obaveza. elja za brzim protokom
vremena me uinila radinom osobom. elio sam to prije
doi na klupu i upustiti se u novu avanturu s nepoznatim
ovjekom. ovjeka s klupe jo nisam bio spreman upoznati,
htio sam uivati u tajanstvenosti, tako da sam ga uivao
nazivati ovjekom s klupe. ovjek s klupe doe i treu no
s novom priom:

Noi su postale monotone, samo bi koja misao

vodilja prola mojom glavom, ali bi i ona brzo nestala.
Uvukao sam se u beskarajan krug iz kojeg se teko
izlazi. Poeo sam se pitati to ljudi stavljaju minuse
kada broje dane, to niko ne stavlja pluseve ? Da li svi
ljudi smatraju da im dan propadne? Noi sam
provodio razmiljajui o ovim stvarima, ali najee
bih otiao na spavanje bez konkretnih odgovora sve
dok nisam upoznao nju. Bila je savrenstvo!

25
 Dok sam se vraao iz kole, kia naglo poe da
pada. Nedavno sam gledao na televiziji da nema svrhe
trati jer opet isto pokisne, te sam odluio ui u
najblii haustor. Klasian bosanski haustor: grafiti
ispisani po zidu, opuci po podu, vrata razvaljena,
maltera vie po podu nego na zidu. Nisam se ba
previe brinuo zbog estetike, vie me zanimala
injenica da ne pokisnem. Pokoja kapljica bi sletjela,
ali to naspram onog proloma oblaka nije bilo nita.
Postalo mi je dosadno jer ovdje sam ve nekoliko
desetina minuta, a kia ne misli stati. Dosada se
odjednom izgubi jer na vrata je ula ona.

Prizor je bio fascinantan, bljetava svjetlost

koja je dobijala jo veu dozu ljepote zbog mokrih
plonika i njene vlane kose. Svjetlost je otkrivala
samo njeno lice koje je bilo ljepe od bilo kojeg prizora
do sada vienog. Crna kosa s plavom manom podsje-
tila me na dane provedene u vrtiu i sve one mamine
princeze. Otvorila mi je vrata djeakih snova. Onaj
krug se znatno izmjenio i postao je ravna linija koja
vodi ka jednom cilju. Bila je to ljubav na prvi pogled.
Nisam znao nita o njoj, jedini podatak koji sam znao
o njoj bio je da ima prelijepo lice.

Ula je u haustor tihim koracima, kao da se

nekog boji i na moje uenje legla na hladnu
stepenicu. U glavi mi je prolo bezboj ideja koje bi
opravdale ovu situaciju, ali to god sam vie razmi-
ljao postajao sam zbunjeniji. Da li da zaponem
konverzaciju ili da odem, jer ko zna ko je ona ?

26
 - Mogu li ti pomoi? - zapitah.
- Pusti me na miru! - odgovorila je sklopljenih
oiju.

Okrenuo sam se i otiao. Nije me bilo briga to

u pokisnuti. Bojao sam se dalje konverzacije, ali mi je
pogled u mislima ostao na onom haustoru. Zaljubio
sam se u neznanku.
Sve sam podredio neznanki i razmiljanju
kako bih mogao stupiti u kontakt s njom. Kako da je
pronaem? Pokuavao sam saznati neto vie o
djevojci s kojom sam progovorio samo dvije reenice,
ali bilo je sve uzalud do udne aprilske noi.

Usamljen sam etao uz dolinu rijeke Vrbas.

Oslukivao sam um vode i pucketanje kamenia.
Prizor je bio predivan, sve dok iz pozadine ne stie
udni zvuk. Neko je urlao, vjerovatno sa druge strane
Vrbasa. Zvuci su se sve bolje uli i mogao se ve
nauti enski glas. Djelovao mi je jako poznato, traila
je pomo. Moda je bila ludost otii u nepoznato i prei
rijeku, ali sam to uradio. Izborio sam se sa brzacima,
hladnim Vrbasom i ugledao nju. Bila je to ona
djevojka iz haustora. Leala je ucviljena u lokvi krvi.
Na sebi je imala samo poderane hlae i grudnjak.
- Nita me ne pitaj, samo me vodi odavde. -
rekla mi je neznanka.

Klimnuo sam glavom i prenio je na drugu

stranu obale. Jako se tresla. utnja me ubijala, ali

27
sam ispotovao dogovor i uspio je donijeti do najblie
kue. Donio sam je do neke starice koja se daleko vie
prepala od mene. Traili smo spas, a ona nam je to
omoguila. Ustupila nam je sobu, kako bih joj mogao
ukazati prvu pomo. To je bila skromna sobica u kojoj
je starica pronala svoje utoite. Bilo je predivno
upoznati osobu koja odie dobrotom, a starica nam je
nesebino pomogla u ovoj tekoj situaciji.

Neznanka i ja smo uli u sobu koja je mogla

primiti, jedva, dvije osobe. Odmah sam joj obrisao krv
s tijela koja je ibala cijelom prostorijom. Uzeo sam
deku s ormara koji je bio istroen ba kao i ova deka,
ali je koristio svrsi. Dok sam joj pruao prvu pomo
otpoeli smo razgovor.

- ta ti se desilo? - upitah je.

- Molim te da ti se poslije ovoga ne gadim. Ja
sam prostitutka koju je muterija brutalno pretukla.
Bili smo u autu, a on je odjednom postao nasilan.
Izbacio me iz auta i poeo udarati. Kada se dovoljno
iivio, samo je otiao.- odgovorila je.
- Ne gadi mi se, ali to si onu no bila u
haustoru ? - ivo me je interesovalo.
- Ve nekoliko mjeseci tamo spavam jer me mu
izbacio na ulicu. - odgovorila je.

Poela je ponovo da krvari, a ve nam je nestalo

zavoja. Otiao sam do apoteke po zavoje. Kada sam se
vratio, nje nije bilo. Nestala je!

28
 Nekad ljude ne razumije. Pomogne joj, a ona
pobjegne od tebe kao od najgoreg dumanina. Njena
sudbina mi nije dala da spavam noima, ali od nje nije
bilo ni traga ni glasa. Odlazio sam u onaj haustor
svaku no, ali nje nije bilo. Raspitivao sam se na svim
moguim mjestima, ali nita. Proklinjao sam sudbinu.
Vjerovao sam u uda, a ovo to se desilo bila je
scena koju u dugo pamtiti.

Otiao sam u bolnicu zbog nekih bolova u

trbuhu. ekao sam doktora nekoliko sati zbog
prevelike guve. Ljudi u bolnikom hodniku se
uzbudie jer se ula rotacija HITNE POMOI. Pored
mene su provezli djevojku za kojom sam tragao. Bila
je u loijem stanju nego prvi put. Pogledala me
oajniki kao da se izvinjavala. Ostao sam skamenjen
jer u ovom trenutku najmanje to joj treba je da se
nekom izvinjava. Potrao sam za nosilima na kojim je
bila, ali su me medicinski tehniari brzo odmakli.
Ostao sam pred vratima operacione sale ekajui
ishod. Sati su prolazili, a briga je postajala sve vea.
Iz sale je iziao doktor koji mi je saopio da je djevojka
preminula. Svijet mi se sruio. Jedina mi je elja bila
da je posljednji put vidim pa makar i mrtvu. Dopustili
su mi da uem. Pomilovao sam je po kosi i zauvijek
izgubio.

- Neka ti smrt bude jedina prepreka u ivotu! -

ovjek s klupom zavri svoju priu, a ja ga ne stigoh
upitati je li mu se ovo stvarno desilo.

29
 ***

Milijarde ljudi oko nas,

a samo nekolicini pustimo da nam priu blie.
Prijatelji su kao bumerang,
kad odu od tebe, ponovo se vrate.

Htio sam ga svaku no mnogo toga pitati, ali nikada ne

bih stigao. Poeo sam razmiljati i o njegovom imenu. Tragao
sam za smislom njegovog postojanja. Ne znam ni da li je ovo
stvarnost ili san, a ipak sam zaluen ovom situacijom. ivot je
avantura, a avantura mi se nastavi i etvrtu no.

- Ima li prijatelje? - upita me bez neke najave,

bez poetnog pozdrava.

- Nemam. - tiho i postieno odgovorih. Nikada o

tome ne razmiljam, ali mi prijatelji nisu potrebni.
Upoznam nekog ujutru, a ve bi mi naveer dosadi.
Ne prepoznajem, u pravom smislu, rije prijatelj.

- Prijatelji su osobe koje ne bira samo srce, bira

ih potreba. Biraju se duom i srcem, a ljubav prema
njima ima posebnu dimenziju. Sama rije govori da ti
ta osoba mora da prija.- nastavlja neznanac s
nepovezanom priom, a onda je otpoeo i etvrtu
priu:

30
 - Srea? Odnekud mi je poznata ta imenica. A,
da! Nekad, bio sam veoma, veoma sretan.

Sjeam se.

Toga januarskoga dana poinje i moja srea. Ili

mi se samo ini? Snijeg pada kao nikada prije, a mi,
djeca, bezbrini i sretni sjedimo na klupi u oblinjem
parku. Kako smijeno, snijeg pada, a mi u parku bez
ikakve zatite. ivimo za trenutak da nam se pogledi
sretnu i izmame nam osmijeh na licu. Tri iskrene
osobe jedna drugoj: Ana, Andrej i Amer, tri "A", jaa
su od snijega ili bilo kakva nevremena. Dani nam
prolaze u uivanju, a noi u iekivanju novoga dana,
sree. Mladi smo, ne razmiljamo o ljubavi, a ona
vreba koga od nas e zarobiti i odvesti u drugi svijet,
lepravi svijet snova.

Zavolio sam djevojku koju vjerovatno nisam

smio. Prekrasne su njene oi boje plavog neba,
uokvirene u plave kovrde koje su svezane u kikice.
Zaljubio sam se u svoju prijateljicu Anu. Mislio sam,
nadao se da e to vremenom nestati. Stvarno sam je
trebao kao prijateljicu, ali ljubav ne bira. Ona doe
kad joj se najmanje nada i od tog trenutka poinje
borba. utio sam bojei se njene reakcije. elio sam da
puknem i sve priznam.

Kako to uiniti?
Ba kada sam sve sredio u glavi, desio se
trenutak koji mi je vjerovatno ispisao sudbinu. Doao

31
je Andrej, visok i naoit momak kojeg sam smatrao
bratom.

- Moramo razgovarati.- ree mi iznenada.

Osjeao sam se zbunjeno, vidio sam da u

njegovim oima neto nije dobro.

- Primijetio sam da Anu gleda na drugaiji

nain, ona se tebi svia. - ree mi Andrej bez
oklianja.

utio sam jer zaista nisam mogao nai prave

rijei. Nisam znao kako da izvuem najbolje iz ovog
razgovora.

- Prijatelj si mi, ali ti moram priznati da ja Anu

volim. - rekao je na kraju. Okrenuo sam se i otiao jer
sam se bojao konflikta.

Nastavili smo se druiti, ali druenje je bilo s

odreenim tenzijama. Obojica smo se promijenili, ali
smo mogli to uspjeno da sakrijemo. Ana je dugo
vremena utjela kao da je i ona nasluivala da smo
obojica zaljubljeni u nju.

Njena utnja je trajala do dana kada je vidjela

da ovaj na odnos ne ide u eljenom pravcu, jer smo se
udaljavali. Traila je da sve priznamo i da napetu
situaciju rijeimo za dobrobit naeg prijateljstva. Nas

32
dvojica nismo imali izbora i morali smo na dosto-
janstven nain sve priznati.

Ana je to prihvatila na otmjen nain i u tom

trenutku se ponaala mnogo zrelijom osobom nego to
smo to nas dvojica bili. Nije nas osuivala na bilo koji
nain, ali nije eljela nita konkretno rei. Htjela je
kupiti vrijeme i pustiti da protok vremena rijei ovu
situaciju.

Stanje u dravi se naglo izmijenilo. Vidjeli smo

da se blii dan kada emo morati uzeti puku i otii
braniti domovinu. Stiglo je pismo u kojem je pisalo da
se moram odazvati u tab lokalne zajednice. Mislio
sam da je ovo kraj tog jedinstva i da Ana, Andrej i
Amer idu u zaborav. Sudbina se poigrala i odredila
da u isti as izlazimo iz kue. Iz kue su izala dva
hrabra mladia koja iza sebe ostavljaju sve do sada
steeno. Nismo mnogo toga materijalnog stekli, ali
sentimentane vrijednosti su nenadoknadljive.

S prozora se vidjelo uplakano lice koje nas

pozorno posmatra. Anina suza se slijevala niz
prelijepo lice u koje smo nas dvojica bili zaljubljeni.

Jae sile nam razdvojie puteve, ali sam

siguran da je u nama ostala nada da e se nai putevi
ponovo ukrstiti.

Proao sam rat neokrznut. U mislima mi je bilo

samo misao ta me eka kod kue? Da li u vidjeti

33
porodicu i Anu? Roditelji e biti na pragu kue i
pojuriti mi u zagrljaj, ali Ana? Za nju nisam siguran
da e biti tu. Imao sam osjeaj da je napustila rodni
kraj. Mislio sam da je otila u inozemstvo.

Idui prema kui, slike su mi se retrospektivno

vraale. Svaki kamen sam zapamtio. Sve je ostalo
isto, pa i porodina kua ispred koje su roditelji pili
popodnevnu kafu. Kako sam samo bio sretan kada
sam ugledao svoju porodicu. Majine suze i tatine
povike sam zapamtio za cijeli ivot. Majka je svoje
emocije ispoljavala kroz suze, pa je i ovaj sretni
trenutak morala zainiti suzama, a tatin vrisak je
paradigma za njegovu hladnokrvnost jer ga nikada
nisam vidio da plae. Svoje emocije je ispoljavao na
agresivniji nain, uostalom, kao i veina mukaraca.
Odmah sam im se prikljuio za stolom gdje smo
otpoeli priu, ali ta pria je zaobilazila teme u kojoj
se spominje Ana. Nisam smio pitati za Anu jer sam se
bojao najgoreg.

Uao sam u porodinu kucu i odmah otvorio

prozor kako bih mogao posmatrati klubu na kojoj sam
provodio svoju mladost.

Jedan pogled kroz prozor me uinio najne-

sretnijim biem na svijetu. Ana i Andrej idu ulicom,
zagrljeni. Volim ih oboje, ali srea je odredila da se
ljubavi moraju ujediniti. Na moju nesreu, Anina i
Andrejeva ljubav se ujedinila, a ja sam ostao samo
nijemi posmatra.

34
 Htio sam se boriti za Anu, ali sam shvatio da je
Andrej pobijedio i da se nema svrhe boriti. vrsto sam
odluio da je ovo kraj naeg prijateljstva. Nisam ih
vie elio ni pozdraviti. elio sam ivjeti ivot bez njih
dvoje. Htio sam se rijeiti prolosti i poeti krojiti
budunost bez nekadanjih prijatelja.

Nekoliko dana sam provodio u samoi nadajui

se da je to u ovom trenutku najbolje za mene. Postao
sam toliko asocijalan da su ljudi mislili da sam
poginuo u ratu, jer nisam izlazio nekoliko dana iz
kue. Samoa mi je sve manje prijala i odluio sam da
proetam kroz grad.

Hodajui kraj gradskog kestena, na ijoj e se

kori nai imena veine nas, ugledao sam ime Aninog
oca. Pogledao sam kada je sahrana i vrsto odluio da
u ii. Sahrana je bila za nekoliko minuta to je
znailo da se trebam odmah zaputiti na groblje. im
sam doao na groblje poeo sam traiti Anu kako bih
joj izjavio sauee.

Ugledao sam u oku uplakanu Anu i Andreja

kako je tjei. Morao sam prii,jer imamo neto to nas
vee. Nekada smo bili sretni, a sada nas razdvojio
ponos.

Koraao sam sporo, jer se strah uvukla u moje

tijelo i oteavala mi je put do njih. im sam im se
pribliio na nekoliko metara poele su snane emocije

35
koje su nas privukle. vrsto smo se zagrlili i pruili
ruke pomirenja. Gledao sam Andreja mislei da sam
suvian u ovom odnosu, ali on je odmah izrekao rijei
koje su mnogo vremena odjekivale mojom glavom: Od
sada smo ponovo jedno.

Vraali smo se sa sahrane i sve nas je privukla

sebi ona klupa od prije desetak godina. "Ana, Andrej i
Amer - zauvijek skupa", jo uvijek je pisalo na njoj.
Od tada smo zaista i bili jedno.

Da li emo umirati raajui se ili misliti da

emo poeti ivjeti umirui?

Neznanac zavri priu, a ja sam siguran da je ovaj

ovjek pisac, ili u najmanju ruku ovjek kojeg je Bog poslao
na Zemlju da usmjerava ljude u pravom smjeru. U ovoj prii
likovi mi se uinie tako poznatim kao da sam ja jedan od
njih. Kako god bilo na zid dopisah i rije
PRIJATELJSTVO. Budim se s nekim strahom, danas mi je
posljednji dan prije punoljetstva. Ni sam ne znam zbog ega
me je to punoljetsvo toliko muilo, sve to to mi se deava
ovih dana povezujem s tim prelazom i ulaskom u svijet
odraslih.

Nemam prijatelja, nemam koga pozvati na

obiljeavanje roendana. Hou da neto uradim, hou da se
jednoga dana mogu sjeati osamnestog roendana. elim
stvoriti neku uspomenu, ali nemam ideju te sam i ovu no
odlazim na onu klupu.

36
 ***

U knjigama pronalazimo upute koje nas vode u ivotu.

Kako bi bilo ivjeti ivot likova iz romana?

Sijedi gospodin je i veeras na starom mjestu, ali je

ovaj put drugaije obuen. Na njemu je jakna iako je vani jako
toplo, a na nogama mu duboke cipele. Naviknut da je ovaj
ovjek drugaiji od ostalih, ne uzbudih se previe. Sjedoh do
njega i klimnuh glavom dajui mu znak da pone priu.

Veeras e me posljednji put vidjeti, ovo je

posljednja no naeg razgovora. U tvome ivotu bio
sam fikcija, ja zapravo ne postojim, postojim samo u
tvojoj glavi. Spavao si, dolazio sam ti u san. Ova
klupa je pogodno mjesto da zaviri u budunost, neke
stvari smo preduhitrili i ima putokaze za dalje. Prati
ove smjernice i nee zalutati. Nekada su snovi krive
smjernice, ali ja ti tvrdim da nisu. Toliko se brine i
zbog svog tog tereta i veeras sam tu. Sutra ti neu
biti potreban, teret e spasti, a ti e zapoeti novi
ivot. Sve ovo u zavriti s priom o snovima i zapamti
da ovjek vrijedi onoliko koliko vrijedi i njegov
intelekt. Sve su ljudi zapisali, a na tebi je samo da to
vie toga pohrani u svoju glavu!

37
 Ova pria e ti se uini haotinom ili imagi-
narnom, ali ovako naitani ljudi razmiljaju, povezuje
proitano, ubacuju se u uloge i igraju, igraju ivot.

Nebo se posebno uzbudilo. Sprema se kia, kia

koja se jasno ocrtava u oblacima. Posmatram dugo
vremena u to isto nebo jer je danas sve udno. Ptice
lete neobinim letom, a ljudi hodaju unatrag. Strah
me, ovog prizora jer ovjek ne zna kako treba
postupati.

Poinje padati kia. To nisu kapljice kie. Ovo

je neto sasvim drugaije, s neba padaju listovi
papira. Trljam oi s nadom da e sve ovo nestati.

Gledam dugo u te listove, ali nikako da

nestanu. Na zemlji se nalazi nekoliko hiljada listova
iz kojih izbija posebno svjetlo. Nebo navlai svoje crno
odijelo, a zemlja svoj bijeli plat. Sve je crno na bijelo.
Svijet s ovom crno-bijelom dimenzijom postaje druga-
ije mjesto za ivot. Prizor koji gledam je fascinantan.
Sam sam na svijetu, a oko mene lete papiri. Gledam u
te papire kao u ljude. Pokuavam da ne budem sam
jer su primat nad svijetom uzeli papiri, te sam u tim
papirima jedino mogao traiti spas od samoe.

Traim razloge zbog ega se ovo sve deava.

Dok razmiljam, oko mene prolijeu svakojaki
predmeti. ta li samo rade istroeni injel, zlatni
pehar i slomljene vjetrenjae oko moje glave? Sve to
sam do tada shvatio izgubilo je smisao kada se ispred

38
mene ukazao labirint iskrivljenih ogledala. Gledam
sopstveni lik koji kao i sve do sada dobiva neke nove
dimenzije. Glava mi je dva puta vea od ostatka tijela
dok je trup kao kod make. Noge nalik onim pingvi-
nskim, a nos i usta spojeni u oblik slova "H". Poee i
prve suze. Suze iz kojih izlazi zelenkasta tekuina to
me je veoma uznemirilo.

- Aj! - ujem neiji podmukli krik. Osvrem se

oko sebe s nadom da u vidjeti ko jaue, ali nita.
Ponadao sam se da listovi ne priaju. Meutim, onaj
stravini jauk je ipak dolazio iz naroitog lista hartije.

- Pokuaj ui u mene. Neu ti zamjeriti to si

me zgazio.- odzvanjale su rijei koje su dolazile iz lista
papira.

Poeh moliti Boga da ovo sve brzo nestane.

Uim neke udne dove. Do ovoga trenutka nisam bio
neki vjernik, ali sada znam nekoliko stotina dova.
Dobio sam veliku dozu pameti, ali mi ona sada ba
neto puno ne pomae.

Pored svih molitvi, odluio sam ui u onaj list.

Pokuavam. Na njemu je mali otvor kroz koji je doista
teko ui. Velika svjetlost izbija iz tog otvora i uvlai
sve to mu se priblii. Nema nekih slova na njemu
vie su to neki znakovi. Ulazim u njega i opet vidim
ono ogledalo. Sve je totalno drugaije od bilo ega to
sam vidio do sada. Svemirski brodovi se sudaraju,
roboti su svuda oko mene. Primijetio sam da u uglu

39
sjede dva ovjeka. Prema meni ide osoba sa eirom
na glavi koji mu je zaklanjao lice.

- Ja u biti tvoj domain u ovom maginom

labirintu gdje je sve mogue, ali pod odreenim
uvjetima. Ali o tome neemo sada razgovarati jer
nemamo za to vremena. - ree mi misteriozni ovjek
krupnim glasom, dok je rijei izgovarao mehaniki, pa
sam stekao dojam da ih esto nekome saopava.

Sada mi tek postaje jasnija tajna u koju sam

uao.
- Otkud ja ovdje? - iznenadih domaina smje-
lou.

- To e ti se naknadno objasniti.

Odlazim sa misterioznim domainom kroz

magian svijet iskrivljenih ogledala... Koraao sam iza
njega i polahko me je naputao strah. Poinjem se
uklapati u ovaj udesni svijet maginih dimenzija.
Doli smo na veliku pozornicu osvijetljenu krtim
svjetlima. U publici su se nazirali roboti koji nsu bez
ikakvih pokreta mirno sjedili.

-Izgleda da u biti u nekoj predstavi! prostri-

jeli me misao.

Domain im govori neto na nekom nepoznatom

jeziku. Stojim ve dugo na ovoj pozornici, ali nita ne
radim. Moj domain im pokazuje na moje ruke, noge,

40
glavu i vjerovatno im objanjava ljudsku rasu. Roboti
i dalje bez ikakvih pokreta promatraju ta se dogaa
na pozornici.

Napokon je i ova "predstava" zavrena. Zamolih

ga da me odvede negdje gdje se mogu odmoriti jer je
dugo stajanje na sceni bilo naporno. Bez ijedne rijei
odveo me je u prostoriju iza bine. Tamo sam doivio
novo iznenaenje. Prostorija je bila ispunjena
glumcima koji u nosili vrlo udne kitnjaste kostime
meu kojima sam prepoznao neke iz prijanjih
stoljea. Kako fascinantno djeluje biti u ovom drutvu.
Sve ove likove je slina sudbina dovela u udesni
svijet labirinta iskrivljenih ogledala.

Neka neobjanjiva sila me iznenada vratila u

park ispred moje zgrade. Magini listovi papira su jo
uvijek leali razbacani unaokolo, a na klupi do mene
je sjedio moj stari znanac, koji me je samo na kratko
pogledao i rekao:

- Velika je stvar biti naitan, a ti, prijatelju,

uvijek to imaj na umu. elim ti sretan roendan!

Nakon izgovorenih oprotajnih rijei, koje su me

ganule, ovjek s klupe je nestao izmeu okolnih stabala.

Jo jedna rije je bila dopisana na virtuelni zid:

KNJIGA.

Prenuh se, a onaj lik nestade. Shvatih da je ipak ovo

samo nastalo zbog preoptereenja koje mi donosi ovo puno-

41
ljetstvo. Za deset minuta mi je osamnaest godina, a ja sjedim
na klupi, sam, bez prijatelja, bez bilo ega vrijednog to sam
stekao u ovih osamnaest godina. elim neto promijeniti u
ovih pola sata, a elja me odvede na prugu. Htio sam vidjeti
mogu li biti bri od voza koji treba proi kroz tunel. Nikada do
sada nisam uradio neto avanturistiki, jer sam bio dosta
asocijalan i pasivan u svim segmentima ivota.

Morao sam prelomiti ovaj trenutak kada prestajem biti

dijete, jer sam znao sam da je ova odluka djeija, ali sam isto
tako smatrao da kada pobijedim voz bit u odrastao ovjek i
da u tada ui u trku s mnogo brim vozom. Ui u u trku sa
ivotom. Znao sam da e se trka znatno ubrzati i da e
postati sve tea kako budem stariji.

Voz je trebao naii tano u pono, a meni je ostalo

samo da ekam i da razmiljam dok utrka ne pone. Kroz
glavu mi prolaze slike prolosti. Prolost je bila prazna. pa mi
je u svega nekoliko sekundi proao cijeli ivot, a onda mi se
poee ukazivati slike budunosti. Budunost je znantno krae
trajala jer je vrlo brzo prekinu kripa konica.

42
I I DIO

PJEANI SAT

43
44
 ***

Putovanja nam donose nove izazove.

Koliko ovjek mora pretrpjeti da pregrize koricu hljeba?

Probudio sam se u bolnici koja mi je djelovala jako

poznato, a sve me to dodatno zbunilo.

Kako li sam doao u bolnicu?

U sobi se nalazilo dosta ljudi, a svi ti ljudi mi djeluju

veoma poznato. Pokuavao sam se sjetiti njihovih imena ili
bilo ega o njima, ali nisa uspio. Ispitivali su me o zdravstve-
nom stanju, ali moja zbunjenost je brzo ispraznila sobu, jer im
nisam mogao nita odgovoriti. Kad se soba potpuno ispraznila
do mene sjedi je nepoznati ovjek i priao ta mi se zapravo
dogodilo.

- Stajao si na pruzi i bio si pripremljen da pone trati

prema tunelu, ali odjednom si se naao na zemlji odmah kraj
ina. Smatrao sam da si od prevelikog straha izgubio svijest ili
da ti je moda neto zapelo, pa si udario glavom od inu. Tu
misteriju u ovom trenutku ne moemo rijeiti. Davao sam
baterijom znak mainovoi i voz je uspio zakoiti, a ti si
nepomino leao na inama. Donio sam te u bolnicu i ekao
da se probudi - priao je tunim glasom, ali je u tom govoru
bila velika doza optimizma.

45
 elio sam da mi ovaj ovjek bude prijatelj, ali moja se
elja nikada nije ispunila, jer sam tada posljednji put vidio
ovjeka s klupe.

Dani su prolazili, a mene u bolnicu niko nije dolazio

posjetiti. Nisam imao prijatelja, ali sam se nadao roditeljima.
Neprestano sam gledao u mobitel i virio kroz prozor. Htio
sam da ih vidim i da osjetim neku emociju, ali nita.

Tih dana mi se sve sruilo i morao sam zapoeti novi

ivot, ali novi ivot od nule. Otpustili su me iz bolnice i tek
tada nastali su problemi. Morao sam negdje otii, ali prakti-
nih rjeenja nije bilo. Jedino sam mogao kui, ali me strah
odvlaila od te misli. Nisam imao izbora, te sam i pored straha
uspio doi do kunih vrata. Bojao sam se najgoreg, ali sam
znao da je to moj dom.

Primjetio sam da se zavjesa pomjera. U kui je

sigurno moja mama koja je imala obiaj da ponekad proviri
kroz prozor.

Jedva da sam dodirnuo zvono na vratima jer sam se

bojao majine reakcije, ali sam ipak saekao u nadi da e neko
otvoriti. ekao sam nekoliko minuta nadajui da je majka ula
kratki ton zvona. Razoarenje u meni je raslo jer sam ekao
nekoliko sati ispred vlastite kue. Komije su me nijemo
posmatrale, a poneki komija bi se nasmijeio i priao bi da
dobaci neki neumjesni komentar.

Osjeao sam se suvinim na ovoj planeti jer dotiem

dno. Morao sam poi u nepoznato, ali me ta pomisao dodatno
uzrujavala. Pogledao sam u prozor svoje sobe i pomislio kako
je ovo posljednji put da stojim ispod njega.

46
 Zbogom djetinjstvo!

Praznih ruku i punog srca krenuo sam u borbu sa

ivotom. Hodao sam prugom i nazivao sebe pogrdnim ime-
nima. to mi je sve ovo trebalo? ta sam uradio roditeljima pa
su me odbacili? Proklinjao sam taj dan i prolost, ali sam
odluio graditi budunost. Veliki je raskol izmeu ova dva
vremena. Zemlja je prolost - nebo je budunost, a moj lik je
sadanjost. Ostaje samo da to sve poveem i da s visine
posmatram prolost. Uzeo sam olovku i papir i napisao
planove. Svaka neiskoritena sekunda me vraa prema dnu,
nekoliko milja, a svaka iskoritena me vodi prema vrhu
nekoliko metara. Mnogo je lake putovati na dno jer je put do
vrha mnogo tei. Listao sam telefonski imenik i traio
kandidate koji mi mogu pomoi. Tako velika lista, a tako mali
izbor.

Poeo sam zvati ljude od kojih sam se nadao da imaju

bilo kakav posao za mene. Svi su odgovorili negativno, kao
nema iskustva, ovaj posao je teak za tebe. Nekoliko sam
dana proveo u leru. Spavao sam po haustorima, a za hranu
sam se snalazio u gradskoj kuhinji. Bila je srea pa je toplo
vrijeme, pa se moe prespavati u haustoru, ali se bliila zima i
misli su postajale sve tmurnije. Dan za danom je prolazio, a ja
sam sve vie gubio nadu da u pronai bilo kakav posao. Nita
konkretno se nije deavalo. Sve se svelo na kucanja i
zatvaranje vrata s onom poznatom frazom zvaemo te.

Samo jedan ovjek mi nije rekao da e me zvati. Taj

ovjek je sam priao i ponudio mi posao, a to ni sam nisam
mogao vjerovati.

47
 Iscrpljen sam leao na kartonima u haustoru, a sve to
je dodatno oteavala hladnoa koja se uvukla u kou. Bio sam
oajan jer je zima uveliko kucala, a ja sam i dalje u haustoru.
Razmiljao sam o praznini ivota, a onda mi razmiljanje
prekinu kripa ulaznih vrata. Odmah sam skoio iz kreveta.
U zgradu je uao ovjek u crnom odijelu i aktovkom u ruci.
Imao je oiene cipele i poeljanu kosu, a to mi je dodatno
ulijevalo povjerenje da u haustor nije uao ovjek sa slinom
sudbinom koja je mene zadesila. Stajao sam kraj njega kao
prosjak koji moli za koru hljeba. Bio sam spreman kleknuti i
izgubiti dostojanstvo.

- Rekli su mi da ti je potreban posao, uzmi stvari, ide

sa mnom! markantni ovjek nije gubio vrijeme te je odmah
ponudio ono to me najvie zanimalo.

- Kakvi su uvjeti? - upitao sam ga iako sam znao da je

ovo pitanje suvino. Iz pristojnosti sam morao neto upitati.
- Uvjeti su, za situaciju u kojoj se ti nalazi, i vie nego
dobri! - dao mi je nadu.

Znao sam da je ovo jedini izlaz, nisam imao potrebe za

pakovanjem, nisam imao nita! Sjeli smo u auto, zaputili se u
nepoznato. U autu smo sluali Belia: "Put me zove moram
poi." Ne sluam tu vrstu muzike, ali me ova pjesma nagnala
na razmiljanje da li je ovaj put ispravan. Kada si na dnu ne
razmilja previe o posljedicama jer pusti da te vrijeme nosi.
U tim trenucima postane list papira koji je nemoan da se
sam odupre okrutnosti vjetra i ostalih prirodnih utjecaja. U
autu je postepeno nastajala tiina. Nismo progovarali, a
muzika je sve tia i laganija. Gledao sam u lice ovjeka koji
mi je jedina nada, ali nisam vidio nita posebno to bi me
dodatno uzbudilo. Ipak se jedna kap spusti niz moje lice. U toj

48
suzi bilo je mnogo vie emocija nego u potocima drugih koje
sam isplakao. Ovaj ovjek mi je jedina uzdanica, a kako
putujemo i kako putevi bivaju iza nas tako i moje misli
postaju sve tmurnije. Putovali smo negdje prema moru (bar
sam toliko znao o ovome putu jer sam nekoliko puta, u ranom
djetinjstvu, prolazio ovuda). Smjenjivale su se ume, kameno-
lomi, kue, zgrade, autoputevi Na jednom mostu sam
zapazio jako bitan natpis iv se ovjek na sve navikne, te
sam poeo zahvaljivati Bogu to sam ipak iv. Pomislih da
ima simbolike ovo sve jer mostovi spajaju ljude, a nas dvojicu
spoji nevolja.

Da li je most nevolja i da li on razdvaja ljude?

Odlutao sam ponovo, a sve to prekinu dravna granica.

Nisu nas zaustavili te smo proli kao da ulazimo u susjednu
opinu. Bilo me strah ovoh prizora jer sam se nagledao akcija,
bijelog roblja, preprodaje droga Put se oduio i vie nego
to sam planirao. Nekoliko sati putovanje je izgledalo kao
nekoliko dana. Bio je previe monoton put, ali to sam na kraju
krajeva i oekivao. Oekivao sam ja mnogo toga, ali sigurno
nisam oekivao da emo se parkirati u nekoj pustoi. Prva
kua od tog mjesta bila je udaljena miljama, a prvi primjer
vegetacije, nekoliko stotina metara.
Gdje je sada to buntovnitvo i zato sam pao ovako
nisko? Konstantno padam, a ovo je sada sve vie liilo na
definitivno ruenje mog ivota. Zagledao sam se u nebo i
prestao sam da mislim o ovozemaljskom ivotu. Sjedam na
kamen i molim Boga da me stavi pod one tamne oblake, sve
ovo vie nema smisla.

Sjedenje nije dugo trajalo jer se kraj mene pojavio crni

Audi. Audi je imao zatamnjena stakla, a iz njega je izaao

49
markantni tip u odijelu s crnim naoalama. Hodao je opreznim
koracima, jer je svima jasno da je ovaj posao opasan i da svaki
pogrean korak moe biti koban. Priao nam je i odmah se
poeo dogovarati s mojim vlasnikom, a onda je i meni
priao:

- Neka te ne zavara ova situacija, nije nita opasno,

ide sa mnom u Dubrovnik radie kao konobar u mom
lokalu. - priao je oputeno, ali sam se i dalje bojao.

-Shvatam vas, ali kako vam mogu vjerovati? - poeo

sam da se borim za svoja prava, da pokazujem zube, koliko
sam mogao u ovoj situaciji.

- Sada je ve vrijeme da uti, ulazi u auto i sve e ti se

samo rei! - na ovome se zavri na kratki dijalog, a ja sjedoh
u auto i nastavih agoniju.

Putovanje je trajalo svega nekoliko minuta. Na ulazu u

grad vidio sam tablu na kojoj je pisalo Dubrovnik. Uivao
sam gledajui ovaj prelijepi grad, ali i to razgledavanje nije
dugo trajalo jer su me doveli do restorana u kojem u raditi.

Sve se brzo izdeavalo tako da sam ve istog sata imao

kecelju na sebi i poeo raditi konobarski posao. Restoran je
bio, relativno uredan jer je u ovaj lokal ulazilo elitno drutvo.

Upoznavao sam nove ljude s razliitim kulturama i

ivotnim priama. Poeo sam da vjerujem da sam naao izlaz
iz problema, ali gazdu nisam vidio od onog putovanja.
Mukotrpno sam radio punih mjesec dana tako da sam se poeo
nadati plati, ali gazde i dalje nije bilo. Moram sam pronai
nain kako da naplatim svoj rad.

50
 Smislio sam nain kako da to izvedem. Uzeo sam
nekoliko flaa pia i htio napustiti ovaj restoran. Otiao sam
do najblieg duana da mi daju kesu u koju u staviti pia, a tu
me doeka gazda. Pijan je sjedio ispred prodavnice, a oko
njega su bile lokalne pjandure koje je on, vjerovatno,
snadbijevao. Priao sam mu na nekoliko metara, a on mi je
drsko bacio nekoliko stotina kuna i naredio da se vratim na
posao. Otiao sam bez prigovora i ponovo stavio kecelju.

51
 ***

Uzalud se prosipaju suze. Jedan osmijeh promijeni sve.

I ja sam se na pragu porodine kue osmjehnuo.

Novi dan za mene znai samo novu obavezu da

promijenim datum na kalendaru. Rijetko kada se desi neto
drugaije ili zanimljivo, razmiljam o tome kako sam umoran
i kako u otii kui da se naspavam. ivot mi je bio jako
jednostavan.

Toga jesenjeg dana sve je ilo normalnim tokom, ali

me iznenadi posjeta komije iz Bosne. Komija Halil sa kojim
nisam imao nekog kontakta dok smo bili komije, ali sam ga,
naravno, prepoznao. Odmah na ulasku me primijetio i odmah
se zaputio ka anku:

- Otkud ti na ovom mjestu? Kako je svijet mali. - rekao

je to aljivim tonom.
- Mali je, ali bih volio da je jo manji pa da vas iz
Bosne viam ee. i ja sam nastavio u istom tonu.
- Nisi ga ti trebao proirivati i sve bi bilo dobro.- elio
je odmah priu okrenuti u drugom pravcu.
- Sudbina ga je tako okrenula, a ne ja. - odgovorih mu.
- Pa hoemo li ga suavati? Ja sam ovdje jo nekoliko
sati i vraam se u Bosnu.- rekao je to i otiao od mene, pustio
me je da razmislim.

52
 Na mene je stavio novi teret jer je svaka veza s
Bosnom za mene znaila novi unutranji nemir. Navikao sam
se na ovakav nain ivota, a i nostalgija me sve vie naputala.
Navikao sam na ivot bez najbliih, ali opet ne moe ni
prolost u potpunosti unititi. Poeo sam razmatrati ta bi u
ovom trenutku bilo ispravno, ali sam znao ta god da uradim,
mogu se pokajati i mogu ponovo otii u provaliju. Da li je
bolje vrabac u ruci ili golub na grani?

Harizmatini komija je poslije popijenog pia priao

za ank i pitao me da li sam odluio. Klimnuo sam glavom
dajui mu do znanja da sam odluio poi s njim natrag u
Bosnu.
Sjeo sam u njegov automobil koji je simbolizirao
Bosnu i Hercegovinu. U automobilu sam pronaao muziku
domaih izvoaa. Na zadnjem sjeditu se nalazila vrea s
krompirom, a to me odmah asociralo na miris mamine hrane.
Vonja je bila monotona, jer nekih zajednikih tema za
razgovor nismo imali. Halil je pokuavao razbiti monotoniju
priama o Bosni, ali nije spominjao moje roditelje to me
dodatno zbunjivalo. Sve se svelo na prianje o vremenu, poli-
tici, sportu...

Putovanje se oduilo, a najvie su ga oduile nae

prie zbog kojih sam jedva ekao da izaem iz auta i stignem
kui. Poslije nekoliko sati putovanja stigli smo na odredite.
Auto je parkirao tano ispred moje kue. Parkirao ga je kraj
cvjetnjaka kojeg sam ja volio ureivati tako da sam odmah pri
izlasku iz auta pomilovao rue o kojima sam ranije brinuo.
Rue su izgubile svoj sjaj, pa sam pomislio da je i majka
napustila porodinu kuu. Zamolio sam Halila da me pusti da
sam uem u kuu, jer majina reakcija moe biti negativna
tako da ne bih elio da tome prisustvuje.

53
 On je otiao u svoju kuu, a ja sam nekoliko minuta
stajao ispred kapije. Htio sam se vratiti u Hrvatsku. Dugo sam
skupljao snagu da pozvonim na vrata za koje sam bio sudbo-
nosno vezan. Znao sam da nije jednostavno doi poslije svega
to se izdeavalo.

Uspio sam skupiti snagu te sam pozvonio. Zvono sam

jedva dotakao jer nisam elio da mi mama otvori vrata. Mama
je ipak ula kucanje i odmah mi je otvorila.

im me ugledala zalupila je vrata. Bio sam odbaen

kao pas, ali se nisam predavao. Ponovo sam pozvonio i
milozvunim glasom sam je zamolio da izie. Nekoliko puta
je kategorino odbila, ali je ipak na kraju popustila i izila da
porazgovaramo. Znao sam da je majina ljubav najvea i da e
morati popustiti. Htio sam samo mijenjati ivot, ali nisam
elio mijenjati porodicu.

- ta eli od mene poslije svega? - oekivao sam ovo

pitanje, ali ipak ne ovako brzo.

- Ti mene pita ta elim, a izbacili ste me na ulicu. ta

sam vam skrivio da se tako ponaate prema meni? - govorio
sam sa mukom.

- Ne mi, nego ja. Tvoj otac me napustio onoga dana

kada si doivio nesreu na pruzi. Ti si krivac to smo se
razili. Ako ve nemam njega, ni ti mi ne treba!

Kada je to izgovorila osjeao sam se najbjednijim

stvorenjem na zemlji.
Muku suzu je najtee vidjeti, a ja sam u tom trenutku
pustio najteu suzu. Potekla je samo jedna, ali u njoj je bio

54
toliki bol koji se nije mogao izmjeriti ni na koji nain. Nisam
mogao vjerovati da neko moe biti toliko okrutan, a posebno
ne jedna majka. Krivica nije bila osnovana, a moj ivot je jo
jednom postao tamna rupa iz koje se ne moe izii. Gledao
sam u njene oi i vidio sam sjene koje govore da ovdje vie
nemam ta raditi.
Pitao sam za oca, ali mi nije nita eljela rei. Lukavo
je izbjegavala odgovor i eljela je prebaciti svu krivicu na
mene. Ponudila mi je da prespavam nekoliko noi u kui u
kojoj sam se rodio, ali mi je odmah rekla da sam punoljetan i
da se moram snai i da je ova kua samo privremeno rjeenje.
Izgubio sam pravo na porodinu kuu. Kako je runo biti
beskunik u ovom okrutnom svijetu. Pregazio sam sve mogu-
e pragove dostojanstva i pristao da prespavam nekoliko noi.

Toliko neloginih poteza sam povukao u nekoliko sati,

ali sam to sve instinktivno radio. Uao sam u svoju sobu koja
je bila potpuno izmijenjena, nisam pronaao ni jednu stvar
koja me asocirala na djetinjstvo. Najvie me pogodila
injenica da su svi papiri na koje sam zapisivao bitne stvari
svoje mladosti, nestali. Pogledao sam u ormar nadajui se
svojoj odjei jer sam se elio istuirati i na sebe navui istu
odjeu, ali odjee nije bilo, ba kao to nije bilo ni prijatnog
mirisa u kojem sam ranije uivao. Nestala je dua ove sobe.
Legao sam na krevet i razmiljao o besmislu ivota.
Prvo jutro nakon povratka kui doekalo me neprijatno
iznenaenje. Cvrkut ptica me rano digao iz kreveta te sam
odmah siao u dnevnu sobu, a tamo me doekala mama sa
suznim oima. Nikada nisam doivio neki bitan osjeaj, jer
sam bio imun na to, ali u tom trenutku je neto udno
prostrujalo mojim tijelom. Htio sam prii i zagrliti vlastitu
majku. elio sam je pitati zbog ega troi suze, ali se odgovor
mogao naslutiti. Imao sam puno mogunosti, ali nisam elio

55
svoj karakter promijeniti preko noi i postati mekuac zbog
jednih suznih oiju.

Nije mogla primijetiti da sam uao u sobu te je

nastavila plakati. Prvi put sam je vidio u suzama i u ovakvom
stanju gdje ona ne dri sve u svojim koncima. U nedostatku
oca mama je preuzela sve njegove uloge, tako da je i vrsta
ruka bila njena odlika. Htio sam da me primjeti, ali da to ne
bude previe napadno i arogantno, te sam sruio au sa stola.
Odmah je ustala s fotelje briui suze sa svojih oiju. Pokuala
se ponaati kao da je sve uredu jer nije htjela pokazati da je
plakala.

- Vidio sam da plae, tako da se ne mora skrivati i

negirati svoje suze. Kakvu sada predstavu igra? - bio sam
odluan da zauvijek rijeim ovu situaciju pa makar i na svoju
tetu.
- Muka mi je od ivota. - rekla je dok joj je glas
podrhtavao.

Pokupio sam stvari i otiao na ist vazduh bojei se

naglih reakcija koje bi me definitivno odvojile od majke.
Otiao sam na klupu na kojoj sam najbolje razmiljao. Klupa
je bila dobrano unitena, ali je opet imala neku posebnu mo.
Unitene su letve, ali nije unitena dua ove klupe. Na klupi
se nalazio list papira i olovka koje je vjerovatno ostavio
zaljubljeni par koji je elio ostaviti trag svoje ljubavi. To sam
shvatio kao jasnu poruku da napiem pismo majci. Na papiru
sam napisao: Izvini, ne znam ta sam uradio, ali u kleknuti
pred tobom i traiti oprost. Pogledao sam u nebo i vidio da su
oblaci imali oblik zagrljaja. Simbolike je bilo, a nadam se da
sam ovo sve dobro razumio.

56
 ustrim korakom sam krenuo kui. U rucu sam drao
pismo koje je moglo promijeniti cjelokupnu situaciju. Papir
sam ostavio na otirau ispred kue. Ovo je posljednja nada, jer
sam nakon ovoga bio spreman zauvijek otii. Sklonio sam se
od vrata jer sam htio neprimjetno vidjeti maminu reakciju. U
tom trenutku sam vidio da se vrata postepeno otvaraju, a iza
njih se ukazuje mamin lik. Njen pogled se polako sputao ka
podu i ugledala je papir. Na njenom licu mijenjalo se
raspoloenje. Kleknula je na stepenicu i poela itati moj
posljednji pokuaj da vratimo situaciju na prijanje stanje. Na
njenom licu se iznenada pojavio osmijeh. Toliko nesporazuma
je ivot donio sa sobom, tako da me ni ova reakcije nije toliko,
iznenadila. Poslije svega sam se nadao da suze vie nee
potei u naoj kui.

Noge su oteale jer svaki ponovni susret s majkom

biva novo iznenaenje. Sad me je udna sila vukla u majin
zagrljaj. Zagrljaj je trajao nekoliko minuta, a onda smo oboje
sjeli na stepenicu, i zajedniki smo se poeli smijati naoj
sudbini. Ali iz tog smijeha se izrodio i ozbiljan razgovor.

- Zbog ega sve ovo? - upitala je direktno.

- Otiao si krivim putem. Nisi me primjeivao, a ja
nisam pronalazila nain kako da te odgojim kako sam eljela.
Morala sam neto poduzeti.-
- I ovo ti je nain? - pitala me je.
- Da ti nisam zatvorila vrata, vjerovatno, nikad se ne bi
osvijestio. Otiao si u nepoznato i nadam se shvatio ta su
roditelji? - odgovorila mi je u dahu.

- A otac, gdje je on? - htio sam znati.

57
 - Tvoj bioloki otac je umro kada se ti nisi ni rodio.
Imao je teku bolest. Strah me i za tebe. Ako se ikada odlui
da ima dijete, razmisli! Upoznao si samo ovjeka za kojeg
sam se naknadno udala, a on je takoer, otiao. Ostala sam
ponovo sama. - priala je sa tugom u glasu, na rubu plaa.

Bilo je teko prihvatiti istinu, ali sam je bar saznao.

Okrenuo sam se i otiao u svoju sobu, jer bi nas svaka rije
dotukla.

U sobi me doekalo iznenaenje. Sluajno sam pogle-

dao iza ormara i vidio sam natpis PORODICA. Kao da sam
negdje ovo ve vidio, ali nisam htio tim da se optereujem.
Bio sam ponosan to je napredak vidljiv i to se diem ka
oblacima. Poeo sam da volim ivot. Pored PORODICE
dopisao sam i: LJUBAV, KNJIGA i PRIJATELJI.
Podsvijest je udna stvar, a majka mi objasnila da je to davno
na zidu napisano.

Poslije ovoga svega osjetio sam majinu ljubav. U

majci sam vidio svog prijatelja i sa njom sam provodio
vrijeme. Svaki dan bismo otili na jutarnju kafu i proetali bi
sokacima koji su sada imali poseban znaaj za nas. Odmarali
bi ispred kue gledajui u vrt kojeg sam kao mali djeak
ureivao. Gledali bi u maline koje i sada zriju, ali i u voe
koje je sada naraslo i postalo je mnogo vie od mene. Na
poetku je to bilo zanimljivo jer mi je falila toplina oko srca,
ali to je s vremenom postalo monotono i htio sam pronai novi
nain da ispunim dan. Za kolovanje nisam imao volje jer
nisam mogao zamisliti situaciju da ponovo sjedim u kolskim
klupama.

58
 Nisam imao novca, pa sam poeo tragati za poslom.
Teko je nai solidan posao u ovom gradu, ali pristao bih na
sve. Divio sam se ljudima koji imaju stalni posao i koji svake
godine idu na ljetovanje.

ta sam ja imao?

Imao sam jedino volju koju sam uspio zaraditi u ovih

osamnaest godina, a to mi nije bilo dovoljno. Nisam imao ni
neki talenat, bar do ovoga trenutka nisam znao za to, ali me
jedna udna situacija osvijestila.

Probudio sam se s modricom na glavi, vjerovatno sam

runo sanjao. Rijetko sanjam, ali kada sanjam, uvijek imam
posljedice. Budio bih se gledajui u razbijenu vaznu, poderan
pokriva ili mokar krevet. Modrica me nije previe zabrinula,
ali me zaudi kako se odvalio mali komad zida. Nisam mogao
vjerovati da sam tako jako udario, ali sam oima morao
vjerovati. Prizor na zidu nije bio nimalo lijep, pa sam morao
popraviti udubljenje u zidu. Uzeo sam alat u ruke i krenuo na
posao. Prvi put se osjeam vrijednim jer prvi put radim neto
korisno. Naravno, rad u vrtu je koristan, ali me taj posao nije u
potpunosti ispunjavao. Poslije nekoliko sati rada i truda
primijetio sam da je soba dobila novi izgled - ljepi i bolji od
prijanjeg. Zidove sam obojio u nekoliko boja, a onda sam
osjetio potrebu i da nacrtam neto. U poetku sam povlaio
linije, a onda sam poeo crtati i ozbiljnije stvari. Crtao sam
pejzae i mrtvu prirodu. Dane sam poeo i korisno provoditi.

Koristan ovjek je sretan ovjek.

59
 Preko noi sam otkrio svoj talent, ali ako ovjek nema
finansijsku korist od svoga posla, onda je to samo hobi, a ja
sam ovaj hobi htio pretvoriti u posao.

60
 ***

ovjek ivi da spozna svijet

i da ivot uini jednostavnijim i boljim.
ta je meni donijela spoznaja?

Neka sila - udni vodi me usmjeri da svoje snove

ponem pretvarati u stvarnost. Za to su krivi: jutarnje
razbuivanje, otvaranje prozora i gledanje u sunce koje mi
stavi novu sliku u mozak. Bila je to slika cipela i ulice.
Volio sam ovakve stvari, ali me je, iskreno, malo i zabrinulo.
Nisam vjerovao u proli ivot jer mi je besmisleno bilo
poistovjeivati dva svijeta i dva ivota. U ovoj poziciji nisam
imao pravo izbora. Shvatio sam da postoji via instanca koja
reira ovaj svijet.

U sve se umijea prst sudbine.

Neki reditelji koriste rijei, a neki koristi sudbinu da

izreiraju najbolji film iz kojeg svi ostali filmovi proizilaze. U
ovom filmu sam vidio svoj lik. Cipelu sam povezao sa
slikama, a ulicu sam povezao s ateljeom. Poredao sam slike u
svojoj glavi i shvatio ta trebam uraditi. Poeo sam izlagati
slike na ulici koja se inila najinspirativnijom za moj stvara-
laki rad. Zarada u poetku nije bila velika, ali s vremenom je
rasla. Veliki trud - malo novca, malo truda - malo novca.
Misterija? Tako je ivot koncipiran da su vrijednosti poreme-
ene. Najvei umjetnici su postali sirotinja. Nisam bio
sirotinja, ali nisam bio ni neki bogata. Veer sam provodio

61
crtajui, a dan sam koristio za prodaju tih slika i tako dvije
godine. Taj bi period trajao i due da se iznenada ne pojavi
dotini J.S. Ne bih znao ni incijale da mi na prvom susretu
nije na stol stavio svoju sliku na kojoj je bio njegov potpis.
Ponudio mi je partnerstvo jer je htio da proirim posao, a u
tome svemu je vidio i svoju linu korist. Vidio sam u
njegovim oima da nije zloban, a s druge strane sam znao da
e i on imati koristi od toga. Birao je rijei, a njegova
tajanstvenost me nagna da pristanem. Nekoliko slika spojenih
s nekoliko novanica u korpici i nekoliko minuta razmiljanja
nas je dovelo do sklapanja posla. Nismo se dogovarali oko
cijene, lokacije i krucijalnih stvari za pokretanje biznisa, ali
sve smo to nadomjestili elanom koji je kao bujica navirao iz
naih tijela.

Tako je sve bilo jednostavno, a tako komplikovano.

Nekad prepusti da te srce odvede u nepoznato i da bude
pobjednik ili gubitnik.

Sve to smo imali od oruja su srce, ruke i slike.

Svaki poetak je teak, ali je poetak u svim

poslovima neminovan. Nikad se kua nije sagradila od krova.
Tako su i nama trebali stabilni temelji za ovaj posao.
Postavljali smo pitanja jedan drugom, ali su to bila retorika
pitanja. Opet smo se nadali vioj sili da odgovori na ta
pitanja. Poelo je da snijei, a via sila nije dolazila. Gubili
smo vrijeme, a na slike se uveliko navlaio dekor. I dekor je
mogao biti pozitivan, bar u naim glavama. Razmiljali smo
na nain da to vie slika stoji, to e njena cijena biti vea.
Pauina se navlaila na slike, a mravi su poeli nagrizati
dijelove slika ije su boje poele znatno blijedjeti. Sve nas je

62
to zabrinjavalo, ali smo opet imali mehanizam odbrane i tjeili
smo se nadom da e biti bolje.
Htio sam odustati od ovoga, a onda se tu umijea,
toliko spominjana, via sila.

Zvono na vratima prekinu ustri razgovor izmeu

mene i J.S. Na vratima je bio potar s kovertom u ruci. Nismo
se nadali nekom udu, niti smo se nadali nekom pozitivinom
odgovoru na one sve molbe koje smo uputili da nam se
obezbijedi prostor za izlaganje. U svakom sluaju smo vie
oekivali odbijenicu ili raune, ali gle uda: Opinsko vijee
vam je odobrilo prostoriju za izlaganje. U pismu su nas zamo-
lili da doemo u srijedu na dalji razgovor. Galama se nasta-
vila, ali ovaj put smo galamili radi sree.

Opet se kolo sree zavrti.

Ni sam ne znam ta e se zaista sa nama desiti, ali u

svakom sluaju se penjemo. Do srijede su ostala jo dva dan, a
mi smo Boga molili da to vrijeme prespavamo i da napokon
moemo rastereeno prei na nove zadatke. Ta dva dana su
voma sporo prola, a onda smo napokon dobili kljueve u
ruke. Kljuevi u rukama su znaili da e na zidove stizati
slike, a poslije slika u tu prostoriju e poeti ulaziti i ljudi.
Ovo je ve dobijalo konture ozbiljnih poslovnih poduhvata
tako da smo i nas dvojica dolazili u odijelima na posao. Svako
jutro bi nekoliko sati vezali kravatu i birali najbolje odijelo, jer
smo se uivili u ulogu ozbiljnih poslovnih ljudi.

Teko je bilo nai kupce, svi su razgledali, ali rijetki

su dali novac i kupili sliku. Nismo se ni nadali milionima, niti
smo se nadali da e se slike prodavati munjevitom brzinom,
ali opet je traak nade tinjao u nama.

63
 Voljeli smo slikati, a od ljubavi se ne ivi, to nam je
konstantno govorio dedica koji je svaki dan dolazio i gledao
slike. Nije mu bio problem svaki dan da gleda iste slike.
Dolazile su i nove slike, ali je u svakom sluaju bilo mnogo
vie starih slika. Malo nas je udilo to nam govori da se od
ljubavi ne ivi, a nikada nije ostavio ni marku. Jednom
prilikom mu J.S. ree da se ni od savjeta ne ivi, na ta se on
samo istinski nasmija i produi dalje, kao ima vremena,
shvatit emo. Shvatali smo, ali ono najbitnije nismo shvatali,
zato ljudi ne razumiju umjetnost. Zato se sve jednako ne
vrednuje? Smatrali smo da je naa umjetnost u rangu sa
ostalima, a nae kolege-muziari za jednu no zarade koliko
mi ne moemo ni za mjesec dana. Sve te to gurne u rupu, pa te
vine u oblake, jer eli da bude najbolji.

Volio sam svoj posao tako da sam i pored svih

problema nastavljao samo jaim tempom da radim i
napredujem. Slikanje je kao gradnja kue, jer jedna kriva cigla
na krivom mjestu i sve se rui. Slike se nisu sruile, ali kua u
kojoj sam ivio, postajala je sve manja za moja slike. Odluio
sam podii kredit kako bih mogao dograditi kuu.

Posao nije iao na najbolji nain, jer je novca bilo

samo za preivljavanje. Smatrao sam da u s veim brojem
slika i zaraivati vie te u moi bez problema otplaivati
kredit. Digao sam nekoliko hiljada tek toliko da mogu proiriti
kuu. Taj sam novac odmah uputio graevinskoj formi. Poeli
su odmah graditi kuu na prekrasnoj lokaciji koja je
upotpunjavala moj stvaralaki zanos, jer priroda u blizini kue
je izgledala fascinantno.

64
 Lijepo je sanjati, ali je najgore ono to u snovima ne
vidi. Vidi samo ono lijepo, a iza paravana te eka stvarnost.
Nisam bio u mogunosti da otplaujem kredit. Konstantno
sam se zaduivao kod poznanika koji su mi vjerovali, ali i
njihovo strpljenje je imalo granicu. Molio sam banku da mi
odgode rok plaanja i onda uinio veliku greku. Otiao sam
kod lokalnih zelenaa i posudio novac da otplatim kredit.
Dali su mi pristojan rok i nepristojnu kamatu. Naravno,
pristao sam na sve uslove jer samo smatrao da je to jedini
nain koji me moe izvui iz ove situacije. Situacija je bila
toliko teka da sam sedam dana proveo na terasi nedovrene
kue tragajui za rjeenjima.

Otplata kredita je bila jedina pozitivna stvar koju sam

uradio.

- Sjedi i razmisli. Tri puta mjeri jednom sijeci -

govorila je mama u ovim situacijama, ali sam smatrao da je i
ovo rezanje ispravno. Noi sam pokuao iskoristiti da
ponovo izmjerim. Svaka no mi je bila traganje za svjetlom
u ovome tunelu. Palio bih i gasio svjetlo zbog nervoze.
Noktima, takoer, nisam dao mira, jer sam ih neprestano
grizao, a ni kosa nije ostala netaknuta u ovim trenucima
nervoze. Nije bilo izlaza, jer su se rokovi produavali, a
kamata poveavala.

Sjedio sam na drvenoj stolici ispred kue. Divio sam

se ljudima koji mogu da spavaju, a moje spavanje i snovi su
daleko skriveni ispod zemlje i mislio sam nikada nee izii.
Izili su svi: zatvorenici kad- tada iziu, bolesnici iziu iz
bolnice. Znao sam da na ovome svijetu svi nekako prou.
Jedino se ne izlazi kada nas prekriju daske i zemlja nabacana
na nju.

65
 Gledao sam dugo u slike svoje prolosti. Otvarale su se
slike kao na izlobama, ali nikako da se otvori ni jedna slika u
budunosti. A onda je sijevnula ideja. Pogledao sam u sliku
koja se nalazila lijevo od stolice na kojoj sam se nalazio, nije
imala neku preveliku vrijednost, ali akumulacijom sa ostalim
slikama cijena bi bila izrazito velika. Da li se sentimentalne
vrijednosti mogu nadoknaditi finansijskim? Otvarao sam
pitanja kao na traci.

Mnogo je vea sentimentalna vrijednost, ali to se

mora, nije teko. Stavio sam sve slike u kamion i odvezao
zelenaima. Posljednji put sam posmatrao slike na kojima
sam utroio toliko truda i vremena, a sve to zbog jednog
nepromiljenog koraka.

Kadkad se let zavrapa padom, a kau, i pad je let.

Rijeio sam svoj problem, ali kako da spasim ostale

ljude koji e imati posla sa zelenaima? Lina srea nije
nuno najvea srea ovjeka, jer je srea prividna, a ovjek je
drutveno bie kojega mora dotai i tua nesrea. Volio sam
ljudima pomagati, ali najee nisam bio u situaciji da sam
sebi pomognem, a da ne govorim o pomoi drugima. Ovaj put
me srea ili moda vlastita dosjetljivost navela do policijske
stanice. Oni nisu mogli pomoi jer taj je problem ukorijenjen
u sistem nae drave te ga je teko odstraniti. Priao sam dugo
sa njima i traio rjeenje. Rjeenje mi nisu ponudili, ali su me
nagnali da odem kui i da ponem istraivati. Naao sam u
literaturi da bi jedini nain bio da organizujemo proteste,
ispoljim javni bunt i tome slino. Ideja se nije inila
neostvarljivom.

66
 Ponovo sam otiao u policijsku stanicu, gdje me je
doekao ljubazni policajac koji je i sam doivio negativan
susret s zelenaima. On mi je pomogao da izvadim potrebnu
dokumentaciju i da organizujem proteste. Rekao bih da je sve
ilo u najboljem redu, ali ovo je borba s vjetrenjaama.
Skupio sam nekoliko stotina ljudi na protestima, a nekoliko
hiljada ljudi je stavilo potpise. Tu su bile dvije grupe ljudi.
Jedni su bili slobodni i njihov izlazak na ulicu nisu mogli
sprijeiti razni pritisci odozgo, a s druge strane je bila grupa
ljudi koji su upali u dravnu maineriju koja je na njih
djelovala represivno.

Sve to nije pomoglo jer nisam uspio ni ilu izvui.

Ponovo se probudilo buntovitvo u meni. Htio sam mijenjati
svijet, ali ko sam ja? Mali, beskorisni ovjek koji nije u stanju
rijeiti svoj mali dio kosmosa, a eli mijenjati, velike,
negativne pojave u drutvu.

Dok sam se vraao s protesta moj pogled zadra

biblioteka koja je tu stajala dugi niz godina, ali ja to nisam
primjeivao. Prvi put sam elio ui u biblioteku i vidjeti zbog
ega ljudi potenciraju injenicu da je itanje korisno. Nisam
nikada bio neki ljubitelj knjiga, ali kuna biblioteka mi se
uvijek inila zanimljivom, samo to sam ja imao fobiju od
knjiga i nikada se nisam elio suoiti s njima. Stidljivo bih im
prilazio samo kada bi me mama zamolila da obriem prainu.

Kroz glavu su mi prolazili citati iz raznih knjiga kao i

arobni likovi neobinih pria iz davnina. Sve je to djelovalo
tako nestvarno jer ja nikada u ivotu nisam proitao te knjige.
Naravano, uo sam za sve te likove i njihove pisce, ali nikada
nisam bio u situaciji da itam knjigu. Nisam se smatrao
neukim, ak ta vie, smatrao sam se i smatrali su me, za jako

67
inteligentnog ovjeka, kojeg su pasivnost i nerad doveli do
oajnog stanja. Bivao sam jako nestabilan u pojedinim
momentima. Imao sam neke unutranje glasove kao da su se
mojom glavom ispreplitala dva ivota - proli i budui. Ali
nikada nisam mogao smisliti situaciju da mi se u slikama
pojavljuje proli ivot. Djelovao sam zbunjen i izgubljen u
svim tim slikama, ali su te slike davale jasne smjernice za dalji
ivot. Trebalo je znati itati znakove. Uivio sam se u ovu
situaciju i jasno sam mogao proitati upute sa znaka.

Dane sam poeo provoditi u mirnom kutku kue kojeg

sam do tog trenutka koristio za sluanje muzike i spavanje. Na
poetku sam uzimao lake knjige, a s vremenom sam poeo
uzimati i enciklopedije, naune knjige Sve sam podredio
nauci. Nauka mi je oduzimala vrijeme potrebno za odmor, ali
se nisam bunio jer sam itanjem postajao kompletnija linost.
Htio sam postati neko.

Imao sam dosta ivotnog iskustva, ali iskustvo se mora

znati iskoristiti, a ja nisam znao. Znao sam jedino itati i
nadati se da e mi to jednoga dana koristiti.

Poznavanje knjiga je nedovoljno da se dobije posao

bibliotekara jer je za to potrebna je i odreena kola. Kau da
znanje uvijek pobjedi, a kod mene je pobijedilo u trenutku
kada mi je najvie trebalo.

Sjedio sam na klupi ispred kue i itao odlomak iz

romana kojeg je napisao Dostojevski. U tom trenutku mi doe
komija Halil s lulom u ustima i kafom u ruci. Ponudio me
kafom iako je imao samo jednu oljicu i nekoliko kapi kafe pri
dnu. Nasmijao sam se i ponudio mu da sjedne. Ovo nije bila
naa prva kafa, ali je ovaj trenutak imao poseban znaaj.

68
 - Komija moj, gledam te s tom knjigom, pa se bojim
da e postati asocijalan. I ja sam provodio po itav dan s
knjigama, ali je to bio moj posao. Tebi nije posao, ti nema
koristi od toga: otii na kafu, sjedi s ljudima, svi su oni
pokretne enciklopedije - hroptavim glasom je komija
pokuavao objasniti smisao i nain kako se treba uiti, ali
moje dovoljno znanje i odvanost mi ne dade da mu ne
odgovorim:

- Ti si radio tolike godine u biblioteci, proitao si dosta

knjiga, ali opet nisi ostvario nita znaajno u ivotu. - udarao
sam tamo gdje najvie boli, a vidim da ga je zaboljelo.

- Moda je i tako, ali sam ja u tvojim godinama bio na

fakultetu gdje sam se spremao za dalji ivot, a gdje se ti
sprema? Sprema se u Utopiju! Jesi li svjestan da Utopija ne
postoji? Ne postoji mjesto gdje te moe odvui taj tvoj stav i
ponaanje. Ne postoji mjesto gdje e ti biti dobro.

- Pa hajde mi objasni kako i ja mogu imati koristi od

knjiga kako mogu biti neko s ovim znanjem bez diplome? -
upitah ga.

Tada mi je objasnio kako da se pokuam zaposliti u

lokalnoj knjiari. Da budem samo prodava, pa da se onda
stepenicu po stepenicu domognem i nekog radnog mjesta u
biblioteci. Posluao sam ga i odmah se zaputio u tu knjiaru.
Sjeo sam na tvrdu stolicu, a ispred mene se nalo podbuhlo
lice efa i nekoliko praznih flaa ampanjca.

- To se neto slavilo sino? - upitao sam isto da

razbijem monotoniju.

69
 - Slavilo se to to sam dao itavoj knjiari otkaz, tako
da ima sree, primiu te, ali srea je promjenljiva kao to
vidi. - ree mi vlasnik knjiare koji je oajniki trebao
radnika, iako to nije htio pokazati.

Od jutranjeg nezaposlenog ovjeka koji je sjedio u

bati svoje kue postao sam zaposlenik koji stoji za pultom
lokalne knjiare. Plata me nije interesovala jer sam znao sam
da u u svakom sluaju dobijati mnogo vie nego to bih
dobijao sjedei u bati. Poeo sam raditi, a moj nagon za
znanjem se poveavao. Pretvorio sam se u borca kojeg je
jaim inilo njegovo znanje. Znao sam da je potpuna ljudska
spoznaja imaginaran pojam, ali sam teio ka to veoj
spoznaji. Bojao sam se neznanja , a s tim strahom sam se
borio najjaim orujem-znanjem.

Posao u knjiarii me nije ispunjavao na eljeni nain.

Htio sam nai posao koji e biti vei izazov. Sve se to
izdeavalo pred kraj godine kada su bile velike meave i
hladni dani. Znao sam da u to doba godine najvei broj
konkursa za posao biva raspisan. Svakodnevno sam kupovao
oglasnik u kojima dugo vremena nisam nita pronaao, ali se
traganje na kraju isplatilo. Pronaao sam primamljivu ponudu
za posao u biblioteci. Oglas se nalazio pri dnu stranice, a u
njemu je pisalo da za ovaj posao ne treba fakultetsko
obrazovanje to me dodatno obradovalo. Traili su pomono
osoblje u kolskoj biblioteci, a ja sam radei u knjiari
konstantno usavravao znanje o knjigama. Meava znanja
bila je u mojoj glavi, a sada je ta meava mogla i da cirkulie.
Zaposlio sam se podrunoj koli u biblioteci.

Postao sam neko!

70
 Volio sam svoj posao, ali sam jo vie potovao nain
na koji sam dobio zaposlenje. Znao sam da je za ovaj posao
zasluno neprestano upotpunjavanje mog znanja. Bio sam
sreten jer se trud isplatio i znanje me vinulo u visine. Nekima
bi se ovaj posao inio monotonim, ali mene je ispunjavao.
Oko mene se nalazi na hiljade ljudi koji priaju i imaju
znanja vie od bilo kojeg ovjeka na ovoj planeti. itao bih
cijeli dan. irio sam svoje znanje, a itanje bi mi jedino
prekinuo djeiji glas koji trai lektiru. Divio sam se ljudima
koji su ovo napisali. Znao sam da je ovo vrhunac ovjekove
spoznaje. Spoznao sam i ja dosta toga, ali mi nije palo
napamet da i ja ponem pisati. Bio sam ubijeen da Bog daje
mo i dar za pisanje jer se to ne moe nauiti ili stei
vremenom.

Ponovo sam otiao na onu klupu i posmatrao nebo.

Posmatrao tu svu savrenost, a svu tu savrenost je neko
morao stvoriti. Najvie sam se zadrao na zvijezdama. One su
izgledale fascinantno, ali ipak jedna od njih je izgledala
drugaije od ostalih. Svijetlila je jae od ostalih i kretala se.
Kretala se u pravcu kazaljke na satu. Mislio sam da
haluciniram, ali je ta zvijezda pala pored rijeke. Neki bi
zaeljeli sreu, a ja sam poeo usmjeravati misli ka zvijezdi
vodilji. Znao sam da e se ta zvijezda vratiti i da u joj se
moi obraati esto. Htio sam da vjerujem u neto to mogu
vidjeti, a ne da vjerujem u neki imaginaran pojam. Dao sam
joj ime Zvijezda.

Sjala je i osvjetljavala mi put kojim trebam poi.

71
 ***

ovjek je bie koje se nikada ne zaustavlja

u svojim eljama.
Da li sam elio previe?

Konstantno itanje i bavljenje filozofijom me nagnalo

da se uputim na put u Sarajevo. elio sam nadoknaditi
proputeno, jer u vremenu kada sam trebao nisam imao
mogunost da odem na studije. Mnogo puta sam preskakao
stepenice, ali bih se naknadno vraao na preskoenu
stepenicu. Ovaj put sam se vratio na period ivota kada sam
trebao zavriti fakultet, ali sam odmah na poetku saznao za
jo jednu preskoenu stepenicu, a to je ljubav. O ljubavi sam
imao samo jednu teoriju koju mi je rekao djeak iz komiluka
dok smo zajedniki bacali kamenie u rijeku. On je ljubav
objasnio na ovaj nain:

- Shvatio sam matematiku, fiziku, mamu, tatu i ulinog

sviraa, ali ljubav jo nisam - zbunjeno mi je objasnio kako je
taj pojam nemogue shvatiti.

Djeca su ta koja postave najbolje teorije i koja daju

najiskrenije odgovore. Imaju vremena da razmiljaju i zato je
nebo plavo, a o ljubavi se u tom razdoblju najtanije misli.
Stvori sebi sliku o plavoj djevojci iz druge klupe do prozora.
Gleda je danima i samo gleda. Tako sam se i ja jednog dana
zagledao i uivao.

72
 Nije to bila druga klupa do prozora, ali je bila trea
stolica u autobusu koji je vozio za Sarajevo. Primijetio sam je
na stanici u Podlugovima, ali nije bila zima, niti je stresla
snijeg s plave kose. Snijega nije bilo, ali je imala blijesak.
Moda mi se samo uinilo da je to bio blijesak. Primjetio sam
neto udno na njenoj kosi.

Oaravao je, a mene je ta ar toliko drala da sam i

kondukteru zaboravio pokazati kartu:
- Molim vas kartu? - ljubazno je zamolio, mada je to
rijetkost.
- Kartu? ta kartu? - gledao sam u njega, prazno
gledao, prazno odgovarao.

- A da ti ja malo na drugaiji nain objasnim ta je

karta? - ljubaznost se brzo ugasila, a ja sam shvatio da sam u
autobusu i da moram pokazati kartu.

Na trenutak sam skinuo pogled s djevojke na treem

sjeditu, izvadio sam kartu i nastavio uivati dok je autobus
nepreskano treskao. Konstantno se autobus punio jer su u
autobus, najee, ulazile gospoe s kesama. Pretpostavio sam
da su bile na pijaci i kupile luka, zelja, krompira. Kazali su mi
da je smrdilo, ali ja nisam nita osjetio, jer sam odlutao ko zna
gdje.

Djevojka plave kose odvela me je u bolji svijet. Pustio

sam da me vodi za uzicu. Lutao sam, ali je i ona lutala sa
mnom. Drali smo se za ruke i uivali u ivotu. Igrali smo se
kao mala djeca, mislei da se ivot nikada nee zavriti, ba
kao to sam i ja mislio da ovo lutanje nikada nee prestati, ali
lutanje sam svojom voljom morao prekinuti. Znao sam da od
snova nemam nita i da moram sjesti kraj nje. Nakon

73
kratkotrajnog razmiljanja kako da to uradim uspio sam
skupiti snage i sjeo sam kraj nje. Koliko sam se samo osjetio
snanim u tom trenutku. Sjedim kraj djevojke koju gledam
ve sat vremena, a sada treba i da otponemo neki razgovor.
Okrenuo sam se i pogledao je u oi. Djelovale su tako
poznato, a iznad njih nalazile su se obrve koje se smijee, bar
su se meni nasmijale. Osmjehnuo sam se i ja, ali ne obrvama
jer ja nemam tu mo, ali imam mo da uprskam sve.

Ovaj dragocjeni momenat sam uprskao na poseban

nain. Zazvonio mi je telefon u odluujuem momentu za
nastavak naeg druenja. Zvala je Moja duica, a na slici je
bila izazovna crnka.

Kako da nekome objasni da je to ustvari tvoj prijatelj

i da se mi tako alimo? Nisam se ni trudio, samo sam
pogledao djevojci u oi i sve mi je bilo jasno. Ona je sve to
vidjela, a ja sam ostao da sjedim, ali ovaj put bez fikcije i
uzice. U sebi sam proklinjao baksuzluk koji me je pratio u
stopu na svakom koraku i zagoravao ivot.

- I ti do Sarajeva? - glupo postavih pitanje, a dobih jo

gluplji odgovor.

- Bie da jesam, a ti od svih mjesta sjede ovdje? -

odgovora ljutito, ali se obrve jo smijee.

Ljudska glupost nema granicu, a ja sam ovjek i to je,

valjda, svima jasno. Ustao sam i vratio se na prvobitno
mjesto. Pokrio sam se dekom i zaspao. Kau da se dekom
najbolje pokriti u ovakvim situacijama, a ja sam iskoristio
ugodno s korisnim.

74
 Spavanje, sanjanje, autobus, voza Nema smisla da
nabrajam, ali me to sve dovede u Sarajevo. Sarajevo, glavni
grad, mjesto za studiranje, to i mene dovede u taj grad. Prestao
sam da radim u biblioteci. Nisu mi dali otkaz, nego sam ja
jednostavno elio promjenu u ivotu. Poelio sam da budem
neko. Znaenje te rijei nema granicu - to je kao let! Ne
vidi kraj, ali kada nestane pogonske snage brzo se prizemlji.
Svi se trudimo da let due traje, a i da rije neko ima to
bolje znaenje.

Doao sam da studiram povijest umjetnosti na

Filozofskom fakultetu, jer se u meni probudila elja da
detaljno izuim razloge ljudskog postojanja. Ve sam imao
sopstvena miljenja o mnogim stvarima, nata su i moji
profesori gledali blagonaklono. Bavio sam se istraivakim
radom te sam preko povijesti umjetnosti elio doi do potpune
spoznaje postanka svijeta.

Po prvi put sustretao sam se s literaturom koja se

bavila istraivanjima to su me privlaila. Uglavnom su to bili
tekstovi starih Grka i klasinih filozofa koji su plijenili moju
panju. Meutim, najvie su me privlaile studije o nestalim
starim civilizacijama - Atlantida, Maje i Stari Egipat.

U jednom momentu osjetio sam potrebu da napustim

fakultet jer moja interesovanju su prevazilazila nastavni plan i
program.Nezasita e za znanjem odvukla me je u sasvim
drugom pravcu od fakulteta, predavanja, ispita i ocjena.
Morao sam da slijedim svoju Zvijezdu koja me ko zna kuda
dalje vodila kroz ivot.

Nakon posjete Sarajevu vratio sam se prvoj ljubavi,

slikarstvu. Talenat nisam mogao spojiti sa zadovoljstvom jer

75
slikarstvo me nije u punoj mjeri ispunjavalo, ali je ispunjavalo
moj novanik. Obavljao sam samo nekoliko radnji, to je bilo
crtanje od kojeg sam zaraivao, itanje kojim sam se
emotivno punio, spavanje koje mi je davalo fiziku snagu. To
je moj ivot. Misli ubijaju ovjeka. Ubijaju ga one crne
misli, a ta je s onim bijelim? Zar ih neko ima? Sivo je
najblaa boja koju sam vidio u svojoj okolini.

Ima trenutaka kada poelim zaspati, poelim se ne

buditi na ovoj planeti, elim odletjeti negdje. Zaspim u loem
svijetu, odem malo u lijepi svijet, pa se opet vratim u onaj isti
krevet, u istu sobu. Listovi na kalendaru se kidaju i sa
razoaranjem uoavam da je to jedina promjena u mom
ivotu. Dani su fikcija, snovi su fikcija, a ja ponovo, moram
neto uraditi u svom ivotu. Navikao sam da padam, padao
sam zbog svojih stavova. Htio sam osjetiti i kako je letjeti.
Kako se ovjek moe popeti na viu stepenicu, moe li se
uivati?

Julskog jutra scena je bila drugaija, na podu se

nalazila deka, prozor je bio otvoren, a s vana se ula uasna
buka. Tako je izgledalo jutro, julsko jutro. Zaputio sam se ka
prozoru da vidim zbog ega je sva ta buka kad tamo
iznenaenje. Mnogo ljudi se okupilo ispod mog prozora, a
meu tim ljudima sam prepoznao i svoju mamu. Izala je u
spavaici ispred zgrade. Sve me to uzburka te i ja sioh ispred
kue. Na trotoru ispred kue nalazila se ucviljena djevojka,
imala je plavu, raupanu kosu i nekoliko poderanih krpica
odjee na sebi.

Komije su je pokuali uvesti u auto, ali se opirala,

vikala je na njih, nije htjela pomo ili ih se bojala? Puno
upitnika, ali jedna slika i dalje je leala i vikala. Toliko

76
proitanih knjiga mi je dalo neku sigurnost da joj priem.
Znao sam da mi sve one psiholoke knjige mogu pomoi.
Prilazio sam joj tihim koracima. Kad sam joj priao dovoljno
blizu ponudio sam joj i razgovor. Komije su me pokuale
sprijeiti, govorili su mi da je to ludost, da mogu izazvati vei
problem. Sve sam to odbacio i sjeo kraj nje. U tom trenutku
prestade vikati, vjerovatno iz razloga jer je osjetila pozitivnu
energiju koju sam joj htio prenijeti.

Otpoeli smo dijalog:

- Ne brini, elim ti samo pomoi! - mirnim tonom sam

otpoeo konverzaciju.

- Molim te pomozi mi, ovi me ele odvesti u stanicu,

nevina sam. , kroz suze mi je pokuala objasniti u kakvoj se
situaciji nalazi.

Pruio sam joj ruku i ponudio da odemo do moje kue.

Prihvatila je, uzela me pod ruku i zaputili smo se ka kui. Svi
pogledi su bili usmjereni ka nama, gledali su u uenju, kao
da sam imao neku nadnaravnu mo. Nisam psiholog, ali sam
tano znao ta ovoj mladoj eni treba. Smirio sam situaciju,
nas dvoje smo uli u kuu, a ostali su se u uenju razili.
Osjeao sam se monim, nisam to pokazivao, ali sam bio
iznad svih. Penjali smo se uz stepenice, a u glavi mi je
prola misao da uvodim nepoznatu enu u kuu, od malena su
me uili da sa nepoznatim ljudima nikada ne ostvarujem
blizak kontakt. Imao sam nekoliko fraza koje sam povezivao s
nepoznatim osobama: okolade, nepoznato auto, ne uzimati
nita od nepoznatih ljudi Tako je bilo ranije, a sada se
smatram dovoljno zrelim da mogu procijeniti situaciju i
vjerovati nepoznatim ljudima. Ovoj sam eni iz nepoznatih

77
razloga vjerovao, tako da sam je uveo u kuu i dopustio da
zapone svoju priu.
- Hvala ti na pomoi, u tebi sam odmah prepoznala
dobronamjernu osobu, a ostali su me smatrali za luakinju.
Niko me nije pitao ta mi je, svi su me gledali sa
podsmijehom. - bila je i dalje uplakana, ali je poela
razumnije da pria.

- Nita ne brini, ispriaj mi sve iz poetka.

- Nekada, jednostavno, nema sree. ivjela sam sa

roditeljima do osamnaeste godine, tada su se oni razveli, a ja
sam otila da ivim sa mamom. Finansijska situacija nam je
svakim danom postajala sve tea te sam morala pronai posao.
Lutala sam, kucala od vrata do vrata, zvala sve brojeve za
posao do kojih sam dola Jednoga dana sam ugledala posao
u Austriji. Klasika - dobro plaen posao, trae djevojku za rad
u restoranu. Nazvala sam, ovjek mi je ljubazno objasnio ta
trebam uraditi da bih se zaposlila. Sve mi je izgledalo odlino
te sam uradila sve to je potrebno za taj posao, sjela u autobus
i otila u Be. Fascinirala me ljepota i prostrastvo ovoga
grada, ali nisam mogla previe uivati, ovdje sam dola da
radim, ta misao mi je odzvanjala glavom. Odmah sam
nazvala ovjeka za posao, sjela u taksi i otila u njegov ured.
Tada zapoinju crni dani mog ivota. U kancelariji se nalazila
udodna fotelja, a na stolu me doekalo vino i sve je, naravno,
pisalo na njemakom, tako da nisam imala potrebu da itam.
Rekao mi je da sutra doem na posao. Ovaj ovjek je dolazio
iz Bosne te smo se odlino sporazumjeli. Napustila sam ured i
otila u hotel. Hotel je bio skroman, ali nisam nita vie
oekivala. Prvi dan na poslu je protekao na, koliko - toliko,
dobar nain. Klasian konobarski posao, posluuj, peri sue i
brii stolove. Klasika, ali me neto uzrujalo i veoma zabrinulo.

78
Primijetila sam da u lokal ulaze samo mukarci. Mislila sam
da je to jo jedna klasina kafana, ali opet na spratu su bile
sobe, neto kao hotel, prenoite ili ta ve. Nekoliko dana
sam bila zbunjena, a onda se sve promijenilo; priao mi je
ovjek, etrdeset i neka, nekoliko sijedih na glavi i beka
kola. Ponudio mi je pie i stotinu eura, udno, mislila sam
da je baki, a onda sam shvatila gdje se nalazim. Dobila sam
posao gdje moram raditi i dodatno. Otila sam efu i htjela
sve napustiti, otii kui i ivjeti skrominim ivotom, boriti se
za egzistenciju. Sve ovjek moe da podnese, ali da mu ponos
neko gazi, e, to nikako. Nije mi dopustio da odem, uhvatio me
u kavez. Daljnju priu zna, a ja postadoh djevojka u kavezu
koja nije imala izbora. Svaki dan sam radila dodatno, a onda
sam zavrila na ploniku ispred tvoje kue. Prije dolaska na
ovaj plonik putovala sam nekoliko sati s nepoznatim
ovjekom. S njim sam bila no prije i rekao mi je da se ujutru
spremim i da idem s njim. Stavila sam osnovne stvari mislei
da idem u drugi lokal raditi, ali sam u toku vonje shvatila da
me je ovaj ovjek otkupio i da mi eli pomoi da se
izvuem iz ovoga. Pitao me je gdje me moe ostaviti da
budem na sigurnom, jer on ima svoju porodicu i ne bi da ima
problema zbog mene. Odluila sam da utoite pronaem na
ovom ploniku.- tu je zavrila svoju priu, a meni dala novi
zadatak, zbunila me, trebao sam neto rei, ali ta?

Klimnuo sam glavom i pustio da odmori, a iskreno,

trebalo je i meni vremena da smislim ta dalje. Borio sam se
sa svojim osjeajima, primijetio sam da ih vie ne mogu
kontrolisati. Biva prostitutka, moja prva ljubav? Toliko
godina, toliko potiskivanja, a onda prve jake emocije, emocije
koje nisu rodbinske i prijateljske, mada i njih nisam imao na
klasian nain. Razum ne bira, srce bira, signal se poalje, a
kada je poslan, povratka nema. U ivotu je tako, nekome se

79
ljubav dogodi u mladosti, nekome u starosti, a nekome nikada.
Osjetio sam tu iskru, a da li je to ljubav ili neto drugo?
Ljubavne misli su prolazile mojom glavom. Ovu enu ne
poznajem, znam da joj nisam sluajno pomogao, saznao sam
stvari koje je ba i ne predstavljaju u najboljem svjetlu, ali mi
se svidjela. Nije ona bila neka ljepotica kojoj bi se divili, bila
je prosjene ljepote i udne prolosti. Pokuao sam nas vidjeti
u budunosti.

U sadanjosti je to nekako i izgledalo, leala je na

krevetu, kosa joj je bila raupana, minka se razmazala po
cijelom licu, ali spavala je tako da je takvo stanje bilo sasvim
normalno. Kau da je najbitnija sadanjost, budunost i
prolost ne osjetimo, a u sadanjosti je najlake stvoriti sliku,
da li je neto dobro ili ne. Za mene je sadanjost bila
prihvatljiva, prepustio sam se osjeajima. Poela me je nositi
ljubavna lavina. Ima tako trenutaka kada ovjek osjeti potrebu
da bude iznad svih, bori se sa vjetrenjaama, uiva u tome. Od
te borbe stvori eksploziju. Ako ne uspije, pria kako si
uspio bar dio da ostvari, a taj dio u prii je cjelina, a ako
uspije, cjelina se pretvori u veliinu kosmosa. Nismo mi
prokleti, samo je ova igra koncipirana na unutranjoj
nesavrenosti da nema toga, ne bi bilo ni uspjeha. Borba je
ovjekov motiv u ivotu, a ja sam se izborio, jer zapoinjem
ljubavnu igru. Bila je to igra u kojoj nema pobjednika, jer
ovjek nikada nije zadovoljan.

Filmski se sve izdeavalo, a sada treba ovaj film

privesti kraju. Naglo mi se ivot ubrzao, ali me strah da mi
se ne desi krah, da me ova djevojka ne odbije ili da mi se ne
desi sudbina mladenaca koji u nedostatku novca naputa i
uzajamna ljubav i sve ostale blagodati koje daje odnos dvije
zaljubljene osobe.

80
 Pustio sam da se odmori, pa samo nastavili razgovor.
Nisam elio da posumnja da mi se svia, ali ja jednostavno
nisam znao kriti osjeaje. Morao sam da saznam neke
informacije o njoj, nisam znao ni kako joj je ime. Pozvao sam
je u kuhinju da porazgovaramo. Pokuao sam biti spontan, ali
sam po njenom ponaanju vidio da je primijetila da je gledam
na drugaiji nain.

- Nadam se da si se uspjela odmoriti. Krevet je

udoban, bar meni. - bio sam toliko ukoen, znojio sam se, ali
nisam odustajao od razgovora.
- Hvala ti puno, sve je bilo uredu. Bio mi je potreban
odmor. - odgovarala je u hodu jer se uputila prema kupatilu
da sredi kosu i minku.

Uspjeli smo razmijeniti nekoliko rijei, nadao sam se

duem razgovoru, ali je i ovo bilo dovoljno, bar za poetak.
Poetak je svaki teak, a jo ga vie otea pogled na linu
kartu djevojke koja se nalazi u kupatilu. Ime joj je Marlita.

Leptirii su mnogo jai od ovih problema.

Marlita je izala iz kupatila, izgledala je prekrasno

dotjerana i dostojanstvena. Ponudio sam joj da ostane kod
mene dok se ne snae. Gledala me zaueno, nepoznati ovjek
joj nudi besplatno prenoite. Objasnio sam joj ta za mene
predstavljaju materijalne stvari: Nebo, zajedniki krov svim
ljudima na svijetu, a zemlja zajedniko tlo po kojem hodimo.
Objasnio sam joj da zbog toga svoju imovinu ne gledam kao
linu i da je lino fiktivna stvar. Trudio sam se da ostane kod
mene to je due mogue jer me sve vie osvajala, a moja
ubjeenja su postajala sve ekstremnija, nisam je smio izgubiti.

81
 Ja sam imao sreu. Pristala je da ostane nekoliko dana
dok se ne snae. Molio sam Boga da se to kasnije snae. Prvi
zadatak sam ispunio, a zadatak je bio da je zadrim u kui.
Sada dolazi drugi zadatak, a to je da je pokuam osvojiti.
Ljubav nije ablon, ali ablon koji sam stvori i kojeg se dri
je najbolji put do uspjeha. Imao sam neki ablon, ali sam
navikao u ivotu da se abloni unite, pa se i cilj izgubi iz
vida.

Prva zajednika kafa se desila na terasi moje kue, uz

jutarnje Sunce i dnevne novine. Bila je to polovina
romantika jer nije bilo tonova, cvrkuta ptica ili romantine
muzike. Fascinirala me njena promjena, od uplakane
isfrustrirane djevojke do nasmijane dame. Morao sam da
izbacim slike jueranjeg dana iz glave. Priali smo o
glupostima, imali vremena i za ozbiljniji razgovor. Htio
sam joj uljepati ove dane. Izgledali smo kao djeca. Simpatija
i leptirii, su rijei koje idealno opisuju nas dvoje. Poslije
jutarnje kafe otili smo u etnju, forsirao sam etnju na
romantinim mjestima i traio trenutak da je dodirnem.
Mahinalno bih spustio ruku na njeno tijelo, a ona bi uzvratila
osmijehom. Osjeao sam se sigurnijim, znao sam da se blii
trenutak kada u je pitati za vezu. Htio sam mnogo vie od
veze, ali u ovom trenutku se i veza tek nazirala. Postajali smo
blii, provodili smo dosta vremena skupa, duhovne hemije je
bilo, ali me muilo da li je ta hemija samo s jedne strane.
Nisam je htio izgubiti iz svog ivota, htio sam je zadrati bar
kao prijateljicu.

Imala je ona nekih svojih muica. Bila je nervozna i

pomalo mrzovoljna. Bila je nezadovoljna situacijom u kojoj se
nalazimo jer nismo bili sami sebi dovoljni. eljeli smo
prijatelje odnosno vie ih je ona eljela. Nisam nikada imao

82
prijatelje jer sam bio uvjeren da mogu i bez prijatelja opstati
na ovom svijetu. Nisam imao povjerenja u ljude, ali me je ova
djevojka arobnog osmijeha ubijedila da nam trebaju prijatelji
i da smo asocijalni. Toga dana bio sam sretan, sretan to
imam Malitu jer ona mi je skoro prijateljica. Osjetio sam se
vrijednim. Zagrlila me i zavladala je utnja. Pojavila se lijepa
tiina i mogli smo se prepustiti uivanju. Prekinuo sam tiinu i
zamolio je da ostane sa mnom ta god bilo.

- Molim te da ne ide jer ima dovoljno mjesta. Zbog

ega da trai drugi stan? - rekoh joj iskreno.
- Pa ti i ja nismo nita. Ti si mi samo poznanik sa
kojim sam pukom sluajnou provela nekoliko dana. Morat
u otii i zapoeti novi ivot. - ree mi.
- Ne mora, budi mi djevojka!? - nekako izgovorih.
- Molim te da ne urimo, ne poznajemo se dovoljno. -
odgovorila mi je zagledana u daljinu.

Nita mi nije bilo jasno, toliko smo se zbliili.

Razmilajli smo o zajednikim prijateljima i mnogo smo
vremena bili zagrljeni. Misilio sam da je to dovoljno da dvoje
ljudi uu u vezu, ali je, valjda, nedostajao momenat da
preemo na novi nivo. U tom trenutku u sobu je ula i
mama. Marlita i mama su se sretale svakodnevno, ali nisu
ostvarile neki bliski kontakt sve do ovog momenta. Bilo me
strah mamine reakcije. Mislio sam da e istjerati Malitu iz
kue. Od mame sam doivio razne reakcije, ali me ova
posebno dojmila. Mama je mojoj novoj prijateljici ponudila da
ostane.

- Kod nas moe ostati koliko eli - na moje

iznenaenje ponudila joj je majka. - A ako se pokae kako

83
treba, moda ostane i cijeli ivot sa nama. - izgovorila je
aljivim tonom.

- Hvala Vam na svemu. Neete se ljutiti ako budem

vaem sinu djevojka, pa moda i supruga? - i Marlita je
uzvratila u aljivom tonu.
- Njegova srea i njegova ena. U to ne elim da se
mijeam. Samo mogu da vam omoguim da ovdje ivite. -
ozbiljnim tonom odgovorila je majka.

Razum je sugerisao da se ovo brzo deava, ali srce se

nije protivilo. U takvoj situaciji prednost se daje srcu.
Prihvatio sam ovu situaciju, te prvi put poljubio Malitu.
Najudniji i najljepi momenat u ivotu. Ovo je bio moj prvi
poljubac, moda smijeno ali istinito. Veliki trenutak, ali
ovakve situacije je teko opisati.

Mama je napustila sobu, a nas dvoje smo se strastveno

poljubili. Osjetio sam se monim. Do juer ni jednu enu
nisam imao kraj sebe, a sada imam dvije. Poeo sam da
sakupljam najdragocjenije resurse u ivotu - ljude. Ima ih
relativno puno, ali svi su posebni. Upozna ih na hiljade, a
samo se za mali broj njih vee.

Kada sam napustio ovaj zagrljaj otiao sam u svoju

sobu i legao na krevet. Pogledao sam u zid i proitao -
PORODICA. Kraj tog natpisa sam dopisao i "SREA".
Nazirao sam novi smisao ivota. Uveo sam Malitu u sobu i
pokazao joj ta sam ispisao na zidu sobe. U poetku nije
shvatila smisao natpisa, ali sam joj mukotrpnim
objanjavanjem objasnio zbog ega su oni na zidu. Ona mi je
ponovo potcrtala rije "PRIJATELJI".

84
 Marlita je nazvala svoju prijateljicu. Zaboravio sam na
njenu prolost, a vjerujem da je i ona. Objasnila mi je da ima
prijateljicu iz djetinjsva sa kojom je proivjela dosta lijepih
trenutaka, ali i onih manje lijepih. S tom prijateljicom se nije
odavno ula. Nisam imao nita protiv toga, ak sam joj
predloio da je pozove kod nas.

Prijateljstvo smo poeli graditi od nule. Imali smo

ugovorenu kafu za sedam dana sa njenom prijateljicom i
njenim muem. Misao da u prvi put imati druenje s
Malitinim prijateljima davalo mi je dodatnu dozu elana.

Ovakav stil ivota mi je otvorio novi horizont. Naa

veza se poela kanalisati prema ozbiljnoj vezi koja bi na kraju
mogla biti krunisana brakom, to me je ispunjavalo
zadovoljstvom.

Uspio sam nau vezu podii iznad nule. Doao je i dan

kada u sa djevojkom otii na kafu. To nee biti individualna
kafa jer e ovaj put sa nama biti i nai prijatelji. Poeo sam ih
ve nazivati prijateljima, iako ih nisam ni poznavao. elio sam
prijatelje. Nisam ih oduvijek elio, ali ovjeka okolnosti
mijenjaju. Znaajne promjene su dole ulaskom Marlite u moj
ivot. Poslije nekoliko minuta ekanja ispred restorana stigli
su i prijatelji.

U restoranu smo zapoeli ozbiljan razgovor. Cjelo-

kupno druenje sam zamislio na drugaiji nain. Mislio sam
da e biti napetija atmosfera jer se nedovoljno poznajemo da
bi ulazili u dublje razgovore. Ali razgovor se odmah
rasplamsao.

85
 - Smatram da ste prerano uli u vezu. Vae poznavanje
je povrno. Ljudima je potrebno znatno vie vremena da se
upoznaju i da razmiljaju o krupnijim koracima. Nemojte da
mislite da vam mislim loe, ali imate vremena, mladi ste. -
Marlitin prijatelj je odmah iao estoko, ali sam potovao
sva miljenja pa i njegovo.

- Okolnosti u kojima smo se nali nisu dozvoljavala

gubljenje vremena i detaljnija upoznavanja. Upoznati ste s
Marlitinom situacijom, ali ni moj ivot se znatno ne razlikuje
od njenog. Morali smo se udruiti i zajednikim snagama
krenuti u borbu s preprekama koje nosi ivot. Razumjeli smo
se, a to je najbitnije. - objasnio sam im nakon ega je nastala
neugodna tiina.

Iznenada se Marlita i njena prijateljica uputie ka

toaletu, a nas dvojica nastavismo razgovarati.

- Da li si dovoljno upoznao Marlitu? Da li zna ko je

ona ustvari? - zapita me sagovornik.
- Ispriala mi je osnovne detalje iz svoje prolosti, a
kad me ve to pita, zna li ti neto vie o njoj? - odgovorih
mu neoekujui neke spektakularne informacije.
- Marlita je jedna od najinteligentnijih osoba koje sam
upoznao. kolovala se da bude profesorica, ali joj je
neimatina to onemoguila, te joj je ivot dobio vrlo
dramatian obrt. Sigurno si i ti upoznat sa njenom ivotnom
tragedijom, to me je lino veoma pogodilo i oalostilo. -
rekao mi je tunim glasom Marlitin prijatelj.

Razgovor nismo mogli nastaviti jer su se njih dvije vratile iz

toaleta. Pogledao sam u Marlitine oi i vidio tugu. Bila je
toliko iscrpljena ivotom te sam je vrsto zagrlio.

86
 Trudio sam se da pokaem koliko sam jak, a onda je
zasvirala muzika, koja je otkrila moje slabosti. Cjelokupna
atmosfera nas je inspirisala da ustanemo i zapleemo, u
zanosnom ritmu vedrih nota. Nikoga nismo primjeivali, jer
nas je opila arolija muzike i pokreta. Bili smo sami u resto-
ranu, a moda i na planeti. Najljepi osjeaj u ivotu je kada
pobjegne od svega. Ode daleko od stvarnosti i izgubi pojam
za prostor i vrijeme.

Mistina muzika nas je odvela u mistini svijet.

Leprava haljina se isprepletala oko mojih nogavica, a taj
trenutak je bio toliko aroban da smo zaboravili na vremenska
ogranienja.

Marlitine prijatelje ova atmosfera nije inspirisala i oni

su ostali da sjede za stolom. Monotona atmosfera ih je nagnala
da nam prekinu ples. Sat je otkucavao nekoliko minuta iza
ponoi, tako da je bilo vrijeme da plesne korake zamjenimo
laganom etnjom prema kui.

Inspiracija me drala i pri povratku kui. Na trenutak

sam zastao i pomislio kako bi bilo lijepo da ovaj trenutak
dobije i materijalnu dimenziju. Zamolio sam ih da poemo do
mjesta na kojem sam provodio vrijeme u ranoj mladosti. Nisu
se protivili ovoj molbi i odmah smo se zaputili ka rijeci. um
vode sam osjetio u svojim venama i prije nego to smo doli
do tog mjesta. Jaka povezanost s tim mjestom nam ubrza
korake i za nekoliko minuta smo stajali ispred klupe u parku
koja je bila simbol moje mladosti.

Na klupi je bio zabiljeen prolazak vremena. Godine

su uinile da su daske na klupama nosile oiljke burnog
vremena koga sam se sa sjetom sjeao. Pogledom sam traio

87
zgodno mjesto gdje bi mogli urezati svoje potpise i
ovjekovjeit nae prijateljstvo. Sa jednog kraja bilo je
dovoljno prostora da se ureu naa imena i dananji datum to
smo i uinili sa zadovoljstvom.

Dani su prolazili, a majka i Marlita su se svakim

danom sve bolje slagale. Teko je razmiljti o budunosti kada
nema sigurnu egzistenciju. Morao sam brzo reagovati jer je
novca bilo sve manje, a ljubavi sve vie. ivotni kontrasti
dolazili su do izraaja, a sve je to trebalo izbalansirati.
Potrebno je izbalansirati ljubav i egzistenciju sa nekvali-
fikovanim slikarom i djevojkom koja nije uspjela zavriti
fakultet jer je to jako teko ostvariti bez novca.

Kada je najtee tada smo najjai.

Bilo je tih trenutaka kada smo morali biti najjai. Uzeli

smo konce u svoje ruke i poeli upravljati svojim ivotom. Na
suprotni zid sam dopisao: "NOVAC". Divno je imati
prijatelje, ljubav, porodicu, ali s novcem se sve to povezuje
kako god to zvualo.

Prioritet je bio da naemo posao, a to u ovom vremenu

je Sizifov posao. Ja sam povremeno slikao jer poslije svih
poslova koje sam radio shvatio sam da je umjetnost poziv
kojim u se u nastavku ivota baviti. Spojio sam dvije vrste
umjetnosti jer sam nastavio itati za duu i crtati za novac i
duu. Moje slikanje nije bilo dovoljno jer je teko da dvije
osobe ive od toga. Prijavljivali smo se na konkurse, obilazili
radnje, ali nita. U nadi smo ivjeli nekoliko mjeseci. Situaciju
je oteavala Marlitina pria o braku i djeci. Osjeao sam se
nemonim. Noima nisam spavao, a dnevne aktivnosti su se
svodile na intezivno traganje za poslom.

88
 Trud se isplatio poslije pet mjeseci traganja. Marlita
se zaposlila u trgovinu za prodaju obue. Nije neka plata, ali
uz moj doprinos od slikanja, mogla je da pokrije osnovne
trokove. Situacija se vremenom popravljala jer je i moj posao
evoluirao. Poeo sam da izraujem skice za reklame pojedinih
brendova, a Marlitina plata je vremenom porasla.
Jedno jutro i jedan natpis su mi pokazali novi smisao
ivota. Prvo jutarnje trljanje oiju mi pokaza novi natpis na
naem zidu: BRAK. Probudio sam Marlitu i upitao je ko je
autor ovog natpisa, a ona se samo osmjehnula to je bio jasan
odgovor. Nisam joj imao ta odgovoriti. Prola je godina dana
naeg druenja, pa je dolo vrijeme da na nau ljubav stavimo
i krunu. Od toga dana poinju pripreme za vjenanje. Nismo
nita spektakularno pripremali jer nismo imali previe
prijatelja i rodbine. Vie smo bili zaokupljeni naim puto-
vanjem poslije vjenanja. Htjeli smo da otputujemo u Dubro-
vnik jer se za neku duu destinaciju nije imalo novca. Sve je
isplanirano, samo se ekala subota i trenutak da nas dvoje
stanemo pred matiara.

Doekali smo subotu, a to jutro sam bio najnervozniji

u ivotu. Trema je bila moj saputnik jer sam brak smatrao
svetinjom i da u sa enom koju oenim biti do kraja ivota,
ukoliko to Boija odredba bude htjela.

Juriali smo po kui, iako za tim nije bilo potrebe, ali

nervoza nas je ubrzavala. Konstantno smo gledali kroz prozor
ekajui taksi da doe po nas i da se uputimo u opinu gdje e
se obaviti vjenanje. Nakon nekoliko minuta ekanja taksi je
doao i uputili smo se prema Opini. Tamo su nas doekali
kum i kuma te moja majka. Prijatelji ija smo imena smo
zapisali na klupi kraj rijeke su bili nai vjenani kumovi. Njih
dvoje su obukli sveanu odjeu koja je ovom vjenanju davala

89
posebnu dimenziju jer nismo eljeli nita glamurozno praviti,
ali je odjea kvarila jednostavnost vjenanja.

Vjenanje se odvijalo jako brzo, tako da smo ubrzo

izgovorili sudbonosno da. Poslije sudbonosnog da doao je
poljubac koji je kratko trajao jer smo eljeli to prije otpu-
tovati u Dubrovnik. Prije putovanja Marlita je imala jednu
molbu.
- Moramo do kue! - ova Marlitina izjava me zbunila.
- Ako je hitno, odvest u te. - odgovorio sam u nadi da
e odustati od odlaska kui.
- Molim te! Brzo emo. - bila je uporna, tako da sam je
odvezao kui.

Uli smo u nau sobu koja je bila jako neuredna, ali je

uspejla da pronae marker. Na zid je dopisala: DJECA.
Situacija mi je postajala jasnija, ali opet nisam mogao
odgonetnuti zbog ega je to morala da uradi ba u ovom
trenutku. Zamolio sam je da poemo jer mi je mnogo znaio
ovaj put, a i vrijeme je dragocjeno.

Putovao sam i ranije, ali ovo je posebno. Kroz

cjelokupno putovanje je sunce dralo svoje tople zrake na
naim tijelima, a trudili smo se da i melodije budu prilagoene
ovom trenutku, tako da smo presnimili mnogo muzike
(muzike za duu) koju smo putali u toku vonje. U vonji
sam objasnio Marliti za oca kojeg nisam nikada upoznao.
Znao sam samo za lanog oca.

U Dubrovniku se slavila ljubav, ali o tome se ne treba

mnogo priati. Najbolje je da se odreeni intimni trenuci
ostave u ladicama i da se te ladice otvaraju samo s osobom
koja je ispisala materijal koji smo smjestili u ladicu.

90
 I mi smo proli frazu: Svuda poi, kui doi. Vratili
smo se dnevnim obavezama, ali se sa Marlitom deavalo neto
udno. Konstantno je imala muninu o kojoj nije eljela
priati. Mislio sam da su to kratkotrajne stomane tegobe, ali
se to nastavilo nekoliko sedmica. Njena munina me sve vie
zabrinjavala i sve vie sam poeo razmiljati o ozbiljnosti ove
situacije. Pokuavao sam je ubijediti da odemo doktoru, jer se
s ovim ne smijemo aliti. Konstantno je izbjegavala odlazak
doktoru.

Poslije nekoliko dana ubjeivanja desilo se pravo

iznenaenje. Teko je upotrijebiti pravu rije, jer to svi trebaju
doivjeti. Pred mojim oima se naao test za trudnou koji je
pozitivan. Bilo je mnogo trenutaka u ivotu u kojima sam se
osjeao iznad svih, ali ovaj trenutak me digao miljama u zrak.
Nije mi vie nita bilo bitno. Ni Marlitine lai o njenoj
bolesti, ni financijska situacija.

Dijete e se roditi za devet mjeseci, a u mojim

mislima se pojavi slika zidova na kojem su ispisane bitne
rijei iz moga ivota. Pokaza mi se slika oca i djeteta koje
nisam vidio. Pojavilo se mnotvo imaginarnih slika, ali ona
slika gdje ja svom djetetu objanjavam rijei sa zida, ostala
mi je urezana u sjeanje. Otiao sam do sobe i napisao na
veliki list papira sve to je bilo ispisano po zidovima. Bitno je
poslije deifrovati ove znakove jer neki ljudi teko itaju
znakove. Bilo mi je bitno da ih negdje pohranim jer neki ne
uspiju da zapiu znakove, a neke vrijeme proguta u pokuaju
da zabiljee svoje znakove.
Otiao sam na prozor i pogledao u nebo. Radovao sam
se vedrom nebu i svojim zvijezdama, ali ovaj put su bile
samo dvije zvijezde. Na jednoj strani je bio moj otac iji se lik
jasno ocrtavao na zvijezdi, a na drugoj moj jo neroeni sin,

91
iji se lik samo nazirao, ali primjetio sam da imamo dosta
toga slinog.

Djed i unuk su nastavili da gledaju jedan u drugog, a ja

sam sjedio na stolici ispred prozora i posmatrao sliku koja
predstavlja cijeli smisao ivota.

Upozna ih na hiljade, a one koje nisi upoznao, ostave

najvei trag u tvom ivotu.

Nacrtao sam kocku, a u kocki nacrtao dva kruga.

Krugovi koji ivot znae.

92
Recenzija na rukopis Pjeani sat, autora Amela Petrovia

DUHOVNI DIJALOG U VJENOSTI

Autorski prvjenac Amela Petrovia, roman Pjeani

sat, jo je jedan nedvosmislen indikator koji obznanjuje
bogato vrelo mladih talenata za prozni kreativni izraaj sa
prostora Bosne i Hercegovine. Objavljujui roman u
dvadesetoj godini mladi autor je objelodanio kapacitete za
sloeni literarni izraaj, a ujedno imamo i rijedak pozitivan
primjer da je lokalna zajednica prepoznala i podrala
realizaciju knjievnog projekta, te ovo djelo uinila dostupno
iroj italakoj publici. Bilo bi dobro kada bi konani produkt
i kreativni dometa ovog knjievnog djela potaknuo kontinui-
ran programski odnos prema mladim talentima u sferi
knjievnosti na podruju cijele Bosne i Hercegovine, a ime bi
se omoguio sistemski pristup afirmaciji ovog visoko
zahtjevnog umjetnikog angamana.

Na svako umjetniko dijelo, koje je nastalo u bilo kom

vremenu i na bilo kom mjestu, drutveni ambijent ostavlja
tragove i na specifian nain uestvuje u oblikovanju
konanog okvira u kome se smjeta autorska kreacije u
rasponu od materijalnih/konkretnih injenica pa do
duhovnih/apstraktnih sadraja.

Ono to bi se moglo prepoznati kao uticaj aktuelnih

dutvenih odnosa u Bosni i Hercegovini u knjievnom djelu
Amela Petrovia je opa socijalna disharmonija koja se
direktno odraava na amplitudu toka radnje koja iz turobne

93
realnosti ponire u blaenstvo fantazije. Glavni lik u nedostatak
pozitivnih iskustava u svakodnevnici i perspektiva a to je
simbolino preslikano iz aktuelnih drutvenih odnosa u BiH,
nadomjeuje poniranjem u nadrealistiku imaginaciju.

Autor struktuira svijet mate personificirajui je u

labirintu krivih ogledala, otvarajui kapiju paralelne
stvarnosti, duhovnog svojstva, koja egzistira u ovjeku
uporedo sa materijalnim svijetom. Unoenjem dinamike na
relaciji realizam-nadrealizam cjelokupno knjievno djelo
Pjeani sat nosi peat SLOENOG KONCEPTA, jer je
naruen princip hronolokog kontinuiteta dogaaja u realnim
okvirima vremana i prostora. Pomjeranjem granice u
nadrealistike prostore autor zadovoljava potrebu za
kontaktom, upotrebom i relacijom sa znamenitim i jakim
energijama iz ope literarne empirije svijeta. Oivljenom
relacijom sa inspirativnim literarnim kreacijama autor, kroz
glavi lik romana, traga za DUBLJIM smislom poimanja
ovjeka, njegovog bivstvovanja - u uem smislu, kao i ivota,
svijeta i kosmosa - u irem kontekstu.

Likovi u romanu imaju precizno definisan karakter

koji oslikava SIMBOLIKU ulogu koju zauzima u svijetu
glavnog lika, mladog Amera - iji je ivotni put ispunjen
manifestacijama dogaaja koji se kreu iz jedne u drugu
krajnost. Privatnost je proeta nerazumjevanjem, emocio-
nalnost je prenapregnuta, a oko racionalnost su isprepletene
nedokuive misterije. Unutranja disharmonija i vanjski haos
se sjedinjuju u poimanju i osjaanjima Amera i ine nesnoljiv
pritisak na mladia, nagnajui ga na BIJEG OD SVEGA kao
jedini mogui odgovor na brema ivotnog usuda. Meutim,
nakon plime destabilizirajuih i uznemirujuih ivotnih
okolnosti, djelo se zavrava postepenom emotivno-raciona-

94
lnom harmonizacijom gdje nadrealistiki faktori, koji lokalne
relacije oplemenjuju kozmologijom, igraju nezamjenjivu sta-
bilizirajuu ulogu.

Dakle, specifian tok radnje gdje se proimaju

elementi realizma i nadrealizma otvaraju pitanje anrovske
pripadnosti Petrovievog izraaja, a time i knjievnog djela.
Odgovor na to pitanje predstavlja jedan od kljueva
razumijevanja kreativnog literarnog izraaja, kapaciteta i
dometa ovog mladog pisca.

S obzirom na latentnost knjievne kritike u Bosni i

Hercegovini, gdje su pogledi uprti nazad a ne naprijed, u ono
to predstavlja budunost bh. knjievnosti a to su bez ikakve
sumnje mladi nadareni autori, ne treba ni oekivati da e u
neko dogledno vrijeme taj kulturni segment od opeg znaaja
poeti da funkcionie i daje primjerene rezultate. S obzirom na
nesreenu hronologiju historije bh. knjievnosti uope, i da
postoje prazni prostori koji obuhvataju i stoljetne periode ili
oskudne knjievnostvaralake jedinice iz pojedinih razdoblja,
kao i kritiko-historijska istraivanja anrova, te i originalnih
autorskih izraaja, pa i vrijednovanja knjievnih radova i djela
veoma je nezahvalno u knjievno-historijskom kontekstu
analizirati pojedina autorska dijela, a posebno kada se radi o
autorskom prvjencu zasnovanom na sloenoj strukturi.

Sigurno da se mladi bosanskohercegovaiki knjievni

talenti nalaze nezatieni na povjesnoj vjetrometini koja prijeti
da zatre njihovu kreaciju bez obziran na njen sadraj to je
tuna injenica, ali stvarnost koju je bolje to prije spoznati i
prihvatiti kao drutvenu realnost. Mladi talenti su preputeni
sami sebi, a uz sretne okolnosti, moe im se desiti i mala
pomo dobronamjernika, vrlo limitiranih mogunosti kojih

95
je bilo, a sigurno e i biti u budunosti jer oni koji spoznaju
univerzalne kulturoloke i ljudske vrijednosti bie uvijek
otvoreni prema kreativnim mladim ljudima. Dinamina
interaktivna relacija izmeu pojedinca i drutva je neminovna
i sudbonosna te se na ovaj nain potcrtava nunost da autor
preuzme i breme afirmacija svoga djela, jer u neureenom bh.
drutvu jo dugo to nee biti drutvena zadaa ve autorski
nezaobilazan angaman, jer se kod nas kulturu ne finasira, niti
se ulae u kreativnost, te uglavnom opstaje samo ono to se
moe samofinansirati. Mladim ljudima treba rei istinu da sa
svojim kreativnim potencijalima ne zau u sjenke zablude iz
kojih ne mogu biti izvedeni dok sami ne spoznaju gde je izlaz
iz neproduktivnog tumaranja u zatvorenom krugu ispraznog
elitistikog senzacionalizma a gdje se ne pominje niti autor
niti sadraj autorske literarne kreacije.

Dakle, mladi autor Amel Petrovi, sa svojim prvim

proznim djelom ulazi u slojevito kreativno istraivanje
nastajue F-X knjievno-umjetnike forme, dodajui
apstraktnom prostoru uglove, svodei knjievno-umjetnike
elemente na saglediv volumen; a ime se dolazi do blieg
odreenja: kako treba da izleda PROTUTIP bosansko-
hercegovakog savremenog romana s poetka treeg
milenijuma s tim da to bude pogled okrenut naprijed, da to
bude putokaz ka horizontu budunosti za autentine i
originalne prozne pisce sa ovih prostora, a iz ijeg djela zrai
bh. duhovni senzibilitet. Jedna od osvjedoenih osobina te
komotne forme za knjievno kreativni izraaj oplemenjenog
literarnog duha sa ovih prostora je koncep knjige zasnovan na
spoju djelova koji obino ine zasebne cjeline, ali u
figurativnom smislu korespondira sa cjelishodnom idejom
kompletnog djela, a to je i prepoznatljiv postupak u
struktuiranju djela Pjeani sat.

96
 Kristalizacija proznog izraaja mladog pisca Amela
Petrovia slijedi putem nune evolucije svijesti sa novim
znanjima kojima spontano tee mladi zaljubljenici u magian
svijet knjievne kreacija, a od ovog darovitog prozaiste mogu
se oekivati djela koja e imati jednu od ve identifikovanih
dimenzija INOVATIVNE FORME a to e spontano
pokrenuti i srazmjernu strukturu sloenog izraaja.

Temelj slobodnijeg elaboriranja ovog autorskog

prvjenca moe se nai u kreativnim elementima Pjeanog
sata, koji pred itaocem iz realnosti poniru u jasno
struktuiranu fantaziju, to ovo djelo, iji je autor mlada osoba,
ini knjievno-umjetniki sloenom, a time i dubokomislenom
literarnom kreacijom. Meu dominantnim simbolima, a koji
uslijed svoje izraajne snage ostaju lahko u sjeanju itaocu,
prije svega je uvjerljivo doarana apstrakcija sa labirintom
krivih ogledala ime se nastavlja DUHOVNI DIJALOG U
VJENOSTI o spoznaji i literarnom predstavljanju paralenih
svijetova koji su EMPIRIJSKI PARADOKS jer su indivi-
dualna realnost, a kolektivni nadrealizam.

Dakle, ova knjiga mladog autora postavlja u epicentar

nepresunog i nadahnjujueg ljudskog promiljanja o spoju
suprotnosti gde su u nenaslutivnim odnosima proimaju
dobro i zlo, realno i nadrealno, konkretno i apstraktno, ovjek
i svemir, te ivot i smrt koegzistirajui u omamljujuoj
aroliji pred zauenim pievim oima.

S toga mi je zadovoljstvo bosanskohercegovakoj

italakoj publici preporoite ovaj autorski prvjenac, roman
Pjeani sat, dvadesetogodinjeg proznog pisaca Amela
Petrovia koji oplemenjuje savremenu bosanskohecegovaku

97
prozu unosei u apstraktan prostor strukturalne izraajne
postupke, ime nastaju samjerljive knjievno-umjetnike
dimenzije, kao putokaz ka kreativnom horizontu ovdanje
literarne budunosti.

Sarajevo; 26.3.2015.

Ibrahim Osmanbai

98
Zahvaljujem se svim donatorima koji su omoguili
objavljivanje moje prve knjige "Pjeani sat".
Autor

BSO- BOSNA SUNCE OSIGURANJE

Caffe bar "Tea"
Cafee pizeria "Rio"
Vanilla d.o.o. Bugojno
Agromax Bugojno
"HO- EX" d.o.o. Bugojno
Caffe slastiarna "Start" Bugojno
"Trikotaa gee" d.o.o.
"Odjea" d.o.o.
Fast food "Basket"
Vatrogasno drutvo Bugojno
SDP BiH - OO Bugojno

OPINA BH TELECOM VLADA SBK

BUGOJNO

99
100