MARULIEVA IRONIJA I SARKAZAM

Branimir Glavii

UDK: 821.163.42.09 Maruli, M. Branimir Glavii

Izvorni znanstveni rad Filozofski fakultet
Zadar

Maruli je moralnodidaktiki pisac par excellence. O emu god pisao, moralna

mu je pouka uvijek u prvom planu. Sam ponovljeno napominje da mu nije svrha
razonoditi nego poukom koristiti. Stoga pie trijezno i ozbiljno, odmjereno,
disciplinirano. No ne izlae hladno, nevoljko, nego uivljeno, s uvjerenjem i
uvjerljivo, angairano, gorljivo. Kao da je stalno imao na pameti onu izreku iz
Ivanova Otkrivenja (3, 15-16): Mlak si ni vru ni studen izbacit u te iz
svojih usta! Bio je ljubazan, osjeajan, drueljubiv; znamo ga kao takva iz
njegovih pisama prijateljima i znancima. Bio je ovjek kojemu nita ljudsko nije
bilo strano, koji je imao razumijevanja za ljudske slabosti i patnje. Bio je vedre
udi. Volio se razonoditi u ugodnu drutvu s prijateljima, uz ie i pie, pjesmu i
svirku, ali je zahtijevao umjerenost: mrzio je pijanevanje i prederavanje,
proklinjao je nerad jer je sam cio ivot neumorno radio, osuivao je bludnienje,
bogataku oholost, bezosjeajnost i nemilosrdnost, svaije licemjerje i himbu.
Ljubio je nadasve iskrenost i istinu. Stoga bi, kad bi bio revoltiran porocima, znao
biti i vrlo otar; njegov dobroudan humor i blaga ironija planuli bi tada u jetki i
nesmiljeni sarkazam. Za sve gradacije takva njegova negodovanja moe se nai
podosta primjera u njegovim latinskim djelima, proznima i poetskima, pa za
ilustraciju evo onih najizrazitijih.
Na vie mjesta u raznim djelima ismijava Maruli antiku mitologiju, ne
birajui rijei naziva antika vjerovanja laima, izmiljotinama, poganskim smeem
za razliku od njegove kranske muze koja, veli, crpe nadahnue iz svete rijeke
Jordana i njezinih istih voda (Dav. I, 240 i d.).
364 Colloquia Maruliana XI (2002.)

Filistejskog diva Golijata Biblija ne vrijea niti ironizira, a Maruliu je on

kopile (Dav. I, 325) i karikira ga do grotesknosti: pretjerana debljina bedara, jako
velik i nabrekao trbuh, ija kao u bika, glava kao velika lopta, zvjerinja njuka,
natmuren izraz lica i uasne oi (Dav. I, 339 i d.). A njegovu pogibiju ironino
komentira: Eto ti, u to svri ljutina ohola stvora! I dodaje pouno: Kao to
dim u lagan nestaje uzduh, tako i nevrijedna slava preohola propada srca. (Dav.
I, 491 i d.).
Bogati, ali krti Nabal, ija je stada titio David od pljakaa, njegovim
izaslanicima koji su ga u nevolji molili malo hrane odgovara naprito i posprdno:
Tko je taj David? Kao da ne zna o kome je rije (1 Sam 25,10 i d.). U Marulia
pak uzrujani Nabal, jer krtac ne moe ostati miran ako ga to moli, komentira
Maruli, pojaava jo uvredu pitanjima: Kakva ja imam posla s Davidom? Zar
da hranim ljude za koje ne znam tko su ni odakle su? Kaete da e David jednom
biti kralj. No vi mu recite da mu ja, Nabal, elim bolju sreu i da prestane, kada je
gladan, hlepit za tuim imetkom! (Dav. IV, 342 i d.).
Nakon aulove pogibije njegov se vojskovoa Abner osilio i uzeo za se jednu
od njegovih inoa. Kad mu je to Ibaal, aulov sin, predbacio kao nedostojan in,
on mu je cinino odgovorio: Zar misli da bi me za to, kao za to krupno, trebalo
kazniti! I sarkastiki dometnuo: Naravno, nije pristojno da onaj tko ratuje za
kralja (tko, dakle, za nj izlae svoj ivot) od tolikih mu ena uzme za se jednu!
(Dav. VII, 224 i d.). U Bibliji je, meutim, Abnerov gnjev izreen s manje gorine
(1 Sam 3,6 i d.).
Na smrt prestraeni aul pita vraaru za ishod predstojee bike s Filistejcima,
a pjesnik mu daje epitet junak, isti kao i junakom Davidu (Dav. V, 402). Kako
je Maruli i inae neraspoloen prema aulu, zbog njegove mrnje na Davida,
moglo bi se pomisliti da je takvo tituliranje ironija. No, vjerojatno, nee biti tako.
Antiki naime epski pjesnici kadto upotrebljavaju stalne epitete za likove kojima
oni u svakoj prigodi i ne odgovaraju, kao ovdje aulu junak.
Vraajui Koveg Jahvin iz Filisteje u Jeruzalem, David je, razdragan to mu
je taj pothvat konano uspio (prethodni nije), plesao iz sve snage pred Kovegom
svirajui na liri, a iz poniznosti je odloio svoju kraljevsku odjeu i kraljevske
znake. No kad ga je takva ugledala ena Mikala, prezrela ga je i rekla ironino
stoji u Bibliji: Kako se asno danas ponio Izraelov kralj kad se otkrio pred oima
slukinja kao to se otkriva prost ovjek! (2 Sam 6,12 i d.). A Maruli to objeruke
prihvaa i jo pojaava Mikalinu ironiju ovako: Zar ti je sluilo na ast, o kralju,
da cio si ovaj dan potroio skau k kakav ba lakrdija (Dav. VIII, 261 i d.).
Povlaei se pred Apalomom iz Jeruzalema, David trpi proklinjanja aulova
suplemenika imeja koji pogrde radi baca kamenje i prainu na nj i na vojsku koja
prolazi. Joabov brat Abiaj titi kralja i moli doputenje da ubije imeja, pa veli:
Zar da ovaj uginuli pas proklinje moga gospodara kralja? (2 Sam 16, 9). A
Maruli pojaava njegov sarkazam ovako: T[, dokle e, predobri kralju, bestidnim
jezikom pasjim taj prokletnik lajati na te?! (Dav. XI, 59-60).
 Branimir Glavii: Marulieva ironija i sarkazam 365

Joab je podmuklo ubio svoje suparnike, najprije Ibaalova vojvodu Abnera,

a zatim i suzapovjednika Amasu. Maruli sarkastiki veli da je tako obojici
podario ivot (Dav. XII, 223). A neki bezobraznik, Joabov pristaa, rugajui se
poginulom Amasi ree: Zamijeni Joaba sada, hajde Amasa, i trai za sebe najvie
asti! (Dav. XII, 231-232). U Bibliji, meutim, nema traga kakvoj ironiji ili
sarkazmu (2 Sam 20,11 i d.).
Apalomovu stranu pogibiju u ratu s ocem Davidom, kojemu je htio preoteti
kraljevstvo, pjesnik je sarkastiki prokomentirao ovako dajui svima pouku za
budunost: Pa idi sad, oholi stvore, pribavljaj kraljevstvo sebi nepravino, pakosti
ocu, kad je Apalom ak za zloin platio glavom! (Dav. XI, 323-325). U Bibliji
je pak i tu izostala svaka ironija i sarkazam (2 Sam 18, 14-15).
Uporaba ironije i sarkazma nije ograniena samo na Davidijadu, nego isti
postupak nalazimo povremeno i drugdje.
U Instituciji (III, 8) itamo kako je prosta odjea i golotinja sv. Franje Asikoga
nekim njegovim suvremenicima bila za ruglo, pa mu se jedan takav u zimsko doba
obratio ne bi li mu prodao kapljicu svoga znoja. No Maruli ne ostaje na tome,
nego navodi i Franjin odgovor, dostojan toga sveca, koji sadri i ozbiljnu pouku:
da on svoj znoj ne prodaje ljudima, nego samo Kristu!
Zbog idovske tvrdokornosti u nepriznavanju Isusa kao obeanog Mesije,
Maruli ne preza od zajedljivih primjedaba na njihov raun i na raun njihove vjere.
U Evanelistaru (I, 6) ukazuje na razliku izmeu crkve i sinagoge: grka rije
sinagoga, veli, znai skupljanje, a crkva sazivanje. Ovo, tj. crkva, pristaje
razumnim biima, a skupljanje, sinagoga, pristaje i stoci. Stoga je, istie, ime crkve
uzvienije i njezino dostojanstvo vee, a milost koju daje punija.
U Pedeset pria, u treoj, ironizira idovsku tvrdokornost, jer oni i dalje
zazivaju Mesiju Doi, doi ti koji ima doi, i onda kad je Krist ve doao, ali
ga oni nisu prepoznali ni priznali.
U dvanaestoj se prii ruga onima koji odlue ostaviti svijet i poi u samostan,
a stalno to odgaaju jer uvijek nalaze neto ime se izgovaraju da ih u tome
spreava. To ilustrira priom o ovjeku koji je odluio sagraditi lau i dati se na
trgovinu: raspituje se koji je najbolji graditelj, gdje bi mogao nai najprikladniju
grau, koliko bi trebalo eljeza za uvrivanje i povezivanje greda, gdje bi valjalo
nabaviti konope, gdje jedra, raspituje se za najboljeg kormilara, najbolje mornare
itd. I kad je sve to istraio ne uini nita od onoga to je naumio.
U Evanelistaru se okomljuje na poroke, a osobito ismijava, do grotesknosti,
pospanost i predugo spavanje. Jer koji su pospani i predugo spavaju, rijetko se,
veli, usteu od raskalaenosti i pouda. Kad se ponapiju, nije ih mogue probuditi
jer spavaju i hru kao umski medvjedi i tuljani. Kad se probude, trae doruak, a
odmah zatim nalau da se sprema ruak, i kad su se nakon jueranje pijanke jedva
ispavali, ve se iznova nalokavaju. Ni kad su budni, ne treba ih smatrati budnima,
jer su i tada pospani, pa zijevaju, razvaljuju usta, mirkaju umorno sitnim oima,
proteu se podiui ruke i isturujui grudi. I ako ne prospavaju cijelu no, tue se
366 Colloquia Maruliana XI (2002.)

da je san od njih pobjegao. Tada uzimaju lijekove mak ili loiku, daju se drakati
po tabanima po kojima ih sluge golicaju da ih srsi prolaze eda bi gospodar,
koji nije mogao tvrdo spavati bez buenja sve do jutra, ne prekidajui vie san
spavao sada do podne! Ali dolazi kazna prijeti im moralist Maruli: lice im
postaje podbuhlo i blijedo, a gnjilu im utrobu iznenada spopada bolest i umru. A
kako nisu marili da bdiju u svetim molitvama, koje bi ih mogle jednom prenijeti
u nebo, preoptereeni grijesima propadaju u pakao (Ev II, 7).
Osuuje i one koji nikada ne poste, pa ironino nadovezuje naravno zato
da ne bi umrli od gladi ako kadgod ne bi ruali! (Ev II, 24).
Ironizira i sladokusce koji mrmljaju ako je stol nedovoljno bogato postavljen.
Takvi su, vele, i oni redovnici koji se mrte, nabiru elo, razvlae usta te se kretnjom
i samim migom tue bilo na jelo bilo na pie: jednom se gadi varivo, drugom se
ne mile male ribice, jedan ne podnosi zelje, drugomu je mrzak crni kruh, treega
vrijea oporo vino; ako je poelo kisnuti, obrazlae da je tetno za eludac i
dokazuje, pozivajui se na lijenike, da uzrokuje zimicu. U svakom sluaju, htjeli
bi iz neskromnosti bolju hranu nego je ona kojom se zadovoljavaju i njihovi
starjeine (Ev II, 22).
No to je porok tei, Maruli to jae ironizira i bezobzirnije osuuje.
U De humilitate (SKK, 1989, 624), govorei o hinjenoj pobonosti, veli da
e ispriati smijenu zgodu o kojoj se neko mnogo govorilo: Bio u Rimu kardinal
od kojega, kako se inilo, nije bilo estitijeg ni svetijeg ovjeka; obilno je dijelio
milostinju, esto postio, priprosto se odijevao, spavao na goloj zemlji, nastrtoj samo
poderanim mreama tada se jo cijenila, veli, estitost, a danas je na cijeni
rasko. Meutim, kad je taj, zahvaljujui takvu prijetvornu vladanju, postao papa,
stubokom se promijenio i poeo raskonije i rasputenije ivjeti nego itko drugi.
I kad ga je neki pouzdanik prijateljski upitao gdje li su one mree na kojima je
prije spavao, odgovorio mu je: Ulovio sam ribu koju sam elio, pa sada uivam
u tom ulovu, a one sam prljavtine odbacio. No Maruli efektno i nesmiljeno
poentira rijeima proroka Jeremije: Proklet bio tko lopovski obavlja djelo
Gospodnje!1
U Tumau starih natpisa In epigrammata priscorum commentarius (5r i
d.), komentirajui dva natpisa posveena caru Augustu i njegovu posinku Tiberiju,
okomljuje se na oholost svoga doba. Dananji uglednici, veli, pate od pretjerana
tituliranja i trae da ih se oslovljava prejasni, velecijenjeni, preuzvienii
sl. U starini su se pak zadovoljavali jednostavnim iskazom uz spominjanje samo
imena oca i sina. No ako bi tko danas oslovio crkvena ili svjetovna poglavara samo
po imenu, izloio bi se, veli, opasnosti da bude optuen za uvredu velianstva!
Da bi se tomu uklonio, mora rei, veli s ironijom: prepotovano tvoje gospodstvo
ili preuzvieno tvoje velianstvo!

1
V. i moj prilog Sudbina Marulieva djela De humilitate et gloria Christi, Radovi
Fil. fak. Zadar 29/1990, 169 i d.
 Branimir Glavii: Marulieva ironija i sarkazam 367

Na drugom mjestu (20v-21r) divi se kako je u starim oporukama s malo rijei

saeto i jasno sve obuhvaeno. No da su to pisali dananji biljenici, veli ironino,
to isto bi kazali u tisuu redaka, zaobilazno i zamagljeno, i to jo iskvarenim
latinskim jezikom, tako da treba aliti koliko smo se u tom pogledu izrodili u
usporedbi sa starima. No to je i razumljivo zato: jer dok bi bilo prirodno da se za
takve slubene spise uzimaju vrlo obueni strunjaci, u nas se za takav posao
primaju oni koji su jedva zavrili osnovno obrazovanje, a besramno se jo nameu
samo radi zarade!
U Razgovoru o Herkulu Dialogus de Hercule a Christicolis superato, koji
se toboe ravnopravno vodi izmeu bogoslova i pjesnika, bogoslovljeva je
argumentacija u cijelosti sazdana na ironiziranju i obezvreivanju antike
mitologije, to dobroudni pjesnik ne primjeuje. Bogoslov, kao da je posve
neupuen, pita pjesnika: A tko su to heroji, i tko je od njih, po njegovu sudu,
najvei. Pjesnik mu istie Herkula i navodi neka od njegovih u starini opjevanih
djela. Bogoslov opet, kao da to prvi put uje, iuuje se rijeima: O udovine
li snage u toga ovjeka! A pjesnik spremno nastavlja s detaljima izbrajajui jedan
Herkulov podvig za drugim. Sada bogoslov dolazi do rijei te rui i obezvreuje
svaki od pjesnikovih navoda uz sve jau ironiju. Velika li zaista i svakog divljenja
vrijedna djela komentira Herkulov in koji je plamenom unitio Lernejsku
hidru kad dobro znamo da vatra unitava i drvo, pa ak i kamen pretvara u
pepeo, pa kako ne bi mogla zmiju! Herkul je uhvatio zlatorogu koutu, veli
pjesnik, a bogoslov ironizira: Kao da drugi lovci ne znaju hvatiti zvijeri u zamke!
A to je staju oistio od silne neisti vodom, a ne rukama u emu se sastojala
Herkulova otroumnost kad znamo da voda isti svaku neistou! Na koncu mu
svisoka dobacuje: Moj pjesnie! Kad je dotukao pjesnika toku po toku,
pokazavi uz to da Herkulova junaka djela, alegorijski shvaena, ne pokazuju
fiziku snagu toga antikog junaka nego moralnu jakost krana, pjesnik
naposljetku prihvaa u cijelosti bogoslovljevu argumentaciju. Bogoslov tada
odustaje od daljnje ironije, i razgovor nastavljaju na ravnoj nozi, zapravo usklaeno,
autoritativni uitelj i zadivljeni uenik, uz obostrano uvaavanje i Marulievu
zakljunu misao kako je vrednija pobjeda koju kranin odnosi nad samim sobom
od one poganina Herkula koji je svladavao zvijeri i neprijatelje.
U polemikom spisu Protiv onih koji tvrde da je sv. Jeronim bio Italac In
eos qui beatum Hieronymum Italum fuisse contendunt, izruguje se miljenju nekih
Talijana koji rodno mjesto sv. Jeronima nalaze u Istri, a ne u Dalmaciji, pa ironino
pita je li taj koji to tvrdi imao tako vrstu vjeru da je mogao taj grad prenijeti iz
jedne pokrajine u drugu, kako se to veli za brdo u Matejevu Evanelju (17, 20-
21).2
Meu Marulievim epigramima jedni su satirike prirode. Meu njima pak
znatno preteu onakvi u kojima je on skloniji Horacijevu smijehu negoli
Juvenalovoj indignaciji. Evo po jedan primjer od svake vrste u mojem prijevodu:

2
Tako i M. S u i , Mogunosti 44/1997, 10-11, 228-241, os. 232.
368 Colloquia Maruliana XI (2002.)

Iliji Babaliu koji se zapleo u mreu

Babale, mnogo je tvojih na polju prostranom mrea,

Ali reci zbog eg tebi se ne mile ba?

Sabelu, kuditelju Marka Marulia

Duga, Sabele, tebi ledenica visi iz nosa.

Stoga ne mogu tvoj, Sabele, podnijeti nos.
I preogavna slina pod crnim je jezikom tvojim.
Jezik ne mogu tvoj, Sabele, podnijeti ja.
Kd bude ista nosa i zdrava, Sabele, nepca,
Vinjim bozima tad rtvu u prinijeti, znaj!3

Iz navedenih primjera moe se zakljuiti da je izvor Marulieve ironije i

sarkazma dvojak: u jednom je sluaju rije o literarnoj konvenciji, tj. u nekim je
naslijeenim knjievnim vrstama (npr. u epu, pa stoga i u njegovoj Davidijadi)
bila od davnine uobiajena uporaba tih stilskih sredstava koja su sluila pojaanoj
dramatizaciji radnje i izotrenijoj karakterizaciji likova. U drugim pak sluajevima,
koji su nam zanimljiviji, ironija i sarkazam bolje nam otkrivaju Maruliev
temperament kad bi, isprovociran, burnije reagirao na kakve negativnosti u javnom
i privatnom ivotu. No i takve su urehe u Marulia uvijek u slubi moralne pouke.

3
Za latinski tekst v. D. N o v a k o v i , Marko Maruli, Glasgowski stihovi,
Zagreb (MH) 1999, ep. 57 i 11.