Naslov izvornika: The History of Love

Nicole Krauss 2005

obrada: Harold Fander, Lena

www.balkandownload.org

Nicole Krauss

Povijest ljubavi
s engleskog prevela Anja Jovi

PROFIL

POSLJEDNJE RIJEI NA ZEMLJI

Kada budu pisali moj nekrolog. Sutra. Ili preksutra. U njemu e pisati:
LEA GURSKYJA NADIVIO JE STAN PUN GOVANA. udi me to nisam
zavrio iv zakopan. Stan nije velik. Moram se muiti da oslobodim prolaz
od kreveta do zahoda, od zahoda do kuhinjskog stola, od kuhinjskog stola
do ulaznih vrata. Ako elim ii od zahoda do ulaznih vrata, ne mogu
moram prvo do kuhinjskog stola. Volim zamisliti da je krevet etvrta baza u
bejzbolu, zahod prva baza, kuhinjski stol druga, a ulaz u stan trea: ako
zvonce na vratima zazvoni dok leim u krevetu, moram proi pokraj zahoda
i kuhinjskog stola da bih doao do vrata. Ako ondje naem Brunu, pustim
ga u stan bez rijei i otklipem natrag u krevet, dok mi urlik nevidljive
gomile odzvanja u uima.
esto se pitam tko e me posljednji vidjeti iva. Da se moram kladiti,
kladio bih se na dostavljaa iz kineskog restorana. Naruujem hranu etiri
veeri od sedam. Svaki put kada doe dostavlja, namjerno dugo traim
lisnicu. On stoji na vratima s masnom vreicom u ruci dok se ja pitam hou
li te veeri pojesti proljetnu roladu, uvui se u krevet i u snu doivjeti
srani udar.
Trsim se biti vien. Katkad vani kupim sok iako nisam edan. Ako je u
duanu guva, ak idem dotle da bacim sitni na pod; novii se kotrljaju
na sve strane. Spustim se na koljena. Tekom mukom kleknem, a jo tee
ustanem. A ipak. Moda se doimam poput budale. Odem u duan sportske
obue Athletes Foot i pitam Kakve sve imate tenisice? Prodava me gleda
kao jadnog glupana, koji jesam, i pokae mi jedini par rockportica koje
imaju posve bijelih. Ne, kaem ja, takve ve imam, i onda se zaputim
prema reebokicama i odaberem neto to nije ni nalik na tenisicu, moda
nepromoive izme, i traim broj 41. Mali opet trai, ovoga puta opreznije.
Gleda me dugo i intenzivno. Broj 41, ponavljam, dok grevito drim
platnenu izmu. On vrti glavom i odlazi ih traiti straga, a kad se vrati, ja
ve skidam arape. Zavrnem nogavice hlaa i gledam dolje u svoja oronula
stopala i tek nakon minute nelagode postane jasno da ekam da mi
prodava na njih natakne nepromoive izme. Nikad ih ne kupim. Samo ne

elim umrijeti na dan kad me nitko nije vidio.

Prije nekoliko mjeseci u novinama sam vidio oglas. Pisalo je: TRAI SE
NAG MODEL ZA TEAJ CRTANJA. 15 $/SAT. inilo se predobro da bi
bilo istinito. Da me toliko gledaju. Toliki ljudi. Nazvao sam. Neka mi je
ena rekla da doem idueg utorka. Pokuao sam se opisati, ali nije ju
zanimalo. Sve nam odgovara, rekla je.
Dani su prolazili polako. Natuknuo sam neto o tome Bruni, ali
pogreno me shvatio i mislio je da se prijavljujem na teaj crtanja kako bih
gledao gole cure. Nije se dao razuvjeriti. Pokazuju sise? pitao je. Slegnuo
sam ramenima. A ono dolje?
Kad je umrla ga Freid s etvrtog kata, trebala su tri dana da je nau, i
tad smo Bruno i ja stekli naviku jedan drugoga provjeravati. Nalazili smo
beznaajne izlike Nestalo mije WC papira, govorio sam kad bi Bruno
otvorio vrata. Proao bi jedan dan. Netko bi mi pokucao. Izgubio sam TV
program, rekao bi on, i ja bih krenuo traiti svoj, iako sam znao da je
njegov na kauu, kao i uvijek. Jednom je siao u nedjelju poslije podne.
Trebam alicu brana, ree. Postupio sam netaktino, ali nisam si mogao
pomoi. Ne zna kuhati. Na trenutak je zavladala tiina. Bruno me
pogledao u oi. to ti zna, ree, peem tortu.
Kad sam stigao u Ameriku, gotovo da nisam ovdje imao znanaca samo
drugog roaka, koji je bio bravar pa sam radio za njega. Da je on bio
postolar, ja bih postao postolar; da je lopatom izbacivao govna, i ja bih to
isto inio. Ali. On je bio bravar. Poduio me zanatu, pa sam i ja postao
bravar. Zajedno smo vodili malen obrt, ali on je jedne godine dobio
tuberkulozu, morali su mu izvaditi jetra, imao je temperaturu 41 i umro, pa
sam ja preuzeo posao. Slao sam njegovoj eni pola dobiti, ak i nakon to
se udala za nekog doktora i odselila u Bay Side. Nastavio sam poslovati
vie od pedeset godina. Nisam zamiljao da u raditi taj posao. A ipak.
injenica je da sam ga naposljetku zavolio. Onima kojima su vrata bila
zakljuana pomogao sam ui, drugima sam pomogao onemoguiti ulazak
onomu to ne smije ui i tako im osigurao spokojan san.
A onda sam jednoga dana gledao kroz prozor. Moda sam promatrao
nebo. ak se i budala na prozoru pretvara u Spinozu. Poslijepodne je
prohujalo, polako se sputala tama. Posegnuo sam za lancem na arulji i u

trenu sam se poeo osjeati kao da mi je slon nagazio na srce. Pao sam na
koljena. Pomislio sam: Nisam ivio vjeno. Prola je minuta. Jo jedna
minuta. Jo jedna. Grevito sam se drao za pod, vukui se prema telefonu.
Otkazalo mi je dvadeset pet posto sranog miia. Trebalo mi je dugo
da se oporavim i nikad se nisam vratio na posao. Prola je godina. Bio sam
svjestan protjecanja vremena radi vremena samog. Zurio sam kroz prozor.
Gledao sam kako se jesen pretvara u zimu. Zima u proljee. Katkad bi
Bruno siao kako bi malo sjedio sa mnom. Poznavali smo se od malih nogu;
ili smo zajedno u kolu. Bio mi je jedan od najbliih prijatelja; imao je
naoale debelih stakala, crvenkastu kosu koju je mrzio i glas to je pucao u
trenucima uzbuenja. Nisam znao da je jo iv kad sam jednoga dana, dok
sam hodao East Broadwayom, zauo njegov glas. Okrenuo sam se. Bio mi
je okrenut leima, stajao je ispred trgovine i raspitivao se za cijenu nekog
voa. Pomislio sam: Umilja da uje glasove, pravi si sanjar, kakva je
vjerojatnost da sretne prijatelja iz djetinjstva? Stajao sam na ploniku kao
ukopan. On je dva metra pod zemljom, rekao sam si. Ti si u Sjedinjenim
Amerikim Dravama, tu je McDonalds, saberi se. Priekao sam samo
kako bih bio siguran. Ne bih mu prepoznao lice. Ali. Njegov hod nisam
mogao ne prepoznati. Taman kad je trebao proi pokraj mene, ispruio sam
ruku. Nisam znao to radim, mislio sam da mi se moda privia, zgrabio
sam ga za rukav. Bruno, rekao sam. Zaustavio se i okrenuo. Isprva se
doimao uplaenim, a zatim zbunjenim. Bruno. Pogledao me, suze su mu
poele navirati na oi. Zgrabio sam mu drugu ruku, drao sam jedan rukav i
jednu ruku. Bruno. Poeo je drhtati. Rukom mi je dotaknuo obraz. Bili smo
nasred plonika, ljudi su zujali pokraj nas, bio je topao lipanjski dan. Kosa
mu je bila rijetka i bijela. Ispustio je voku. Bruno.
Nekoliko godina poslije umrla mu je ena. Bilo mu je preteko ivjeti u
stanu bez nje, sve ga je na nju podsjealo pa se, kad je dobio priliku, uselio
u stan na katu iznad mojeg. esto sjedimo za mojim kuhinjskim stolom.
Katkad ne progovorimo cijelo poslijepodne. Kad razgovaramo, nikad ne
govorimo jidi. Rijei iz djetinjstva postale su nam stranci ne bismo ih
mogli upotrebljavati na isti nain pa ih radije ne upotrebljavamo uope.
ivot je iziskivao nov jezik.
Bruno, moj stari kompa. Nisam ga dovoljno podrobno opisao. Je li

dovoljno rei da je neopisiv? Nije. Bolje je pokuati i ne uspjeti nego

uope ne pokuati. Tvoja meka, bijela kosa lagano ti se poigrava oko
tjemena, poput napola otpuhana maslaka. Pregrt sam puta, Bruno, bio u
iskuenju da ti puhnem u glavu i zaelim elju. Samo me posljednja mrvica
pristojnosti spreava da to uinim. Ili bih moda trebao poeti od tvoje
visine, to jest rei da si veoma nizak. Na uspjean dan jedva mi see do
prsa. Ili da ponem od naoala koje si izvukao iz neke kutije i prisvojio,
golemih okruglih pomagala to ti poveavaju oi tako da svaka tvoja
reakcija izgleda kao da je na 4,5 stupnja Richterove ljestvice? To su enske
naoale, Bruno! Nikad ti nisam imao srca rei. Pokuao sam mnogo puta. I
jo neto. Dok smo bili djeaci, ti si bio bolji pisac. Tada sam bio
preponosan da bih ti to rekao. Ali. Znao sam. Vjeruj kad ti kaem, znao sam
to tada kao to to znam sada. Teko mi je kad se sjetim kako ti to nikad
nisam rekao i kad pomislim to si sve mogao biti. Oprosti mi, Bruno. Moj
najstariji prijatelju. Moj najbolji. Nisam bio fer prema tebi. Bio si mi divno
drutvo potkraj ivota. Ti, osobito ti, koji si moda mogao nai rijei da sve
to opie.
Jednom davno naao sam Brunu kako lei na podu nasred dnevnog
boravka, pokraj prazne boice pilula. Bilo mu je svega dosta. Samo je htio
vjeno spavati. Na prsa je zalijepio poruku od tri rijei: ZBOGOM, MILI
MOJI. Zaurlao sam. NE, BRUNO, NE, NE, NE, NE, NE, NE, NE! Pljusnuo
sam ga. Napokon je otvorio oi, zatreptavi. Pogled mu je bio tup i
bezizraajan. PROBUDI SE, BUDALO! Viknuo sam. SAD ME DOBRO
SLUAJ: MORA SE PROBUD1TI! Opet je polako zamirio. Nazvao sam
Hitnu. Napunio sam zdjelu hladnom vodom i polio ga. Prislonio sam uho na
njegovo srce. Neodreen um u daljini. Stiglo je vozilo Hitne pomoi. U
bolnici su mu ispumpali eludac. Zato ste popili sve te tablete? pitao je
doktor. Bruno, bolestan i iscrpljen, hladnokrvno je podigao pogled. TO
MISLITE, ZATO SAM POPIO SVE TE TABLETE? vrisnuo je. Na
intenzivnoj njezi nastao je muk; svi su zurili. Bruno je zastenjao i okrenuo
se prema zidu. Te sam mu noi pomogao da legne u krevet. Bruno, rekao
sam. Veoma mi je ao, ree on. To je tako sebino. Uzdahnuo sam i okrenuo
se da odem. Ostani sa mnom! zavapio je.
Nikad poslije nismo o tome razgovarali. Kao to nikad nismo

razgovarali o naem djetinjstvu, o snovima koje smo dijelili i izgubili, o

svemu to se dogodilo i to se nije dogodilo. Jednom smo zajedno sjedili u
tiini. Iznenada je jedan od nas dvojice prasnuo u smijeh. Bilo je zarazno.
Nismo imali razloga za smijanje, ali poeli smo se hihotati i, dok si rekao
keks, ljuljali smo se naprijed-natrag na stolcima i vritali, vritali od
smijeha, dok su nam suze curile niz obraze. Meni se meu nogama pojavila
mokra mrlja, to nas je nagnalo da se smijemo jo jae, lupao sam rukama o
stol i jedva hvatao zrak, mislio sam: Moda umrem ovako, u napadaju
smijeha, nema nita bolje od toga, smijati se i plakati, smijati se i pjevati,
smijati se tako da zaboravim da sam sam, da mi ivot zavrava, da me na
vratima eka smrt.
Kao djeak volio sam pisati. To je jedino to sam htio raditi u ivotu.
Izmiljao sam nepostojee ljude i ispunjavao biljenice njihovim priama.
Pisao sam o djeaku koji je odrastao i toliko odlakavio da su ga ljudi
hvatali radi krzna. Morao se skrivati u drveu i zaljubio se u pticu koja je
umiljala da je gorila teka 130 kilograma. Pisao sam o sijamskim
blizankama, od kojih je jedna bila zaljubljena u mene. Smatrao sam da su
erotski prizori vrlo originalni. A ipak. Kad sam malo odrastao, odluio sam
da elim biti pravi pisac. Pokuao sam pisati o stvarnosti. elio sam opisati
svijet, jer je ivot u neopisanom svijetu bio presamotan. Napisao sam tri
knjige prije negoli sam napunio dvadeset i jednu, tko zna gdje su zavrile.
Prva je bila o Slonimu, gradu u kojem sam ivio i koji je katkad pripadao
Poljskoj, a katkad Rusiji. Za naslovnicu sam nacrtao kartu grada, oznaivi
kue i duane, tu je bio mesar Kipnis, a tu kroja Grodzenski, a tu je pak
ivio Fishl Shapiro, koji je bio ili veliki cadik1 ili idiot, nitko nije bio
siguran, tu su se nalazili trg i polje na kojem smo se igrali, a tu se rijeka
proirivala i suavala, tu je poinjala uma, a tu stajalo stablo na koje se
objesila Bejla Asch, tu ovo i tu ono. A ipak. Kad sam dao knjigu jedinoj
osobi u Slonimu do ijeg mi je miljenja bilo stalo, samo je slegnula
ramenima i rekla da vie voli kad izmiljam. Tako sam napisao drugu
knjigu, u kojoj sam sve izmislio. Pisao sam o mukarcima kojima su rasla
krila i stablima ije korijenje stremi prema nebu, ljudima koji su
zaboravljali vlastito ime i ljudima koji nisu mogli zaboraviti nita; izmiljao
sam ak i rijei. Kad sam zavrio, trao sam sve do njezine kue. Trao

sam kroz vrata, uza stube i predao knjigu jedinoj osobi u Slonimu do ijeg
mi je miljenja bilo stalo. Naslonio sam se uza zid i promatrao joj lice dok
je itala. Vani se smrailo, ali ona je i dalje itala. Prolazili su sati. Spuznuo
sam na pod. Ona je itala i itala. Kad je zavrila, podigla je pogled. Dugo
nije progovorila. Zatim je rekla da moda ne bih trebao izmiljati ba sve,
jer je tako teko vjerovati i u to.
Netko bi drugi odustao. Ja sam poeo iznova. Ovoga puta nisam pisao
ni o stvarnim, ni o izmiljenim stvarima. Pisao sam o onom jedinom u to se
razumijem. Stranice su se gomilale. ak i nakon to je jedina osoba do
ijeg mi je miljenja bilo stalo otila brodom u Ameriku, nastavio sam na
stranice ispisivati njezino ime.
Nakon to je otila, sve se raspalo. Nijedan idov nije bio na sigurnom.
Kolale su prie o nedokuivim pojavama i, budui da ih nismo mogli
dokuiti, nismo ni vjerovali da su stvarne dok nismo bili prisiljeni
povjerovati, a tad je ve bilo kasno. Ja sam radio u Minsku, ali ostao sam
bez posla i otiao kui u Slonim. Nijemci su prodirali prema istoku. Bili su
sve blie i blie. Kad smo uli da se pribliavaju njihovi tenkovi, majka mi
je rekla da se skrijem u umu. Htio sam sa sobom povesti mlaega brata,
imao je samo trinaest godina, ali rekla je da e ga povesti ona. Zato sam je
posluao? Jer mi je tako bilo lake? Pobjegao sam u umu. Legao sam na
tlo i nisam se micao. Psi su lajali u daljini. Prolazili su sati. A onda su
odjeknuli pucnji. Mnogo njih. Iz nekog razloga nitko nije vritao. Ili moda
nisam mogao uti njihove krikove. Poslije, samo tiina. Tijelo mi je bilo
odrvenjeno, sjeam se da sam u ustima imao okus krvi. Ne znam koliko je
vremena prolo. Dani. Nikad se nisam vratio. Kad sam opet ustao, odbacio
sam jedini dio sebe koji se nadao da u nai rijei to opisuju makar
najmanji trunak ivota.
A ipak.
Nekoliko mjeseci nakon to sam doivio srani udar, pedeset sedam
godina nakon to sam od toga odustao, opet sam poeo pisati. inio sam to
samo za sebe, ni za koga drugog, i u tome je bila razlika. Nije bilo vano
jesam li naao rijei, tovie, znao sam da ne mogu nai one prave. I zato
to sam prihvatio da je ono to sam neko smatrao moguim zapravo
nemogue, i zato to sam znao da nikad nikomu neu pokazati ni rije,

napisao sam reenicu:

Bio jednom jedan djeak.
Reenica je stajala ondje, danima zurei s inae prazne stranice. Idueg
sam tjedna dodao jo jednu. Uskoro sam ispunio cijelu stranicu. Bio sam
radostan, kao kad razgovaram sam sa sobom to katkad radim.
Jednom sam rekao Bruni: Pokuaj pogoditi koliko sam stranica napisao.
Nemam pojma, ree.
Napii neki broj, rekoh, i gurni ga preko stola. Slegnuo je ramenima i iz
depa izvadio kemijsku. Razmiljao je minutu-dvije, prouavajui mi lice.
Reci otprilike, rekoh. Zgrbio se nad ubrusom, navrljao na njega broj i
okrenuo ga. Ja sam na svoj ubrus napisao toan broj 301. Gurnuli smo
ubruse preko stola. Podigao sam Brunin. Iz meni neobjanjivih razloga
napisao je 200.000. Podigao je moj ubrus i okrenuo ga. Lice mu se
oneraspoloilo.
Katkad sam vjerovao da su posljednja stranica moje knjige i posljednja
stranica moga ivota jedna te ista stranica, da u, kad skona moja knjiga,
skonati i ja, da e jak vjetar zapuhati kroz moje sobe, odnosei stranice, i
kad u zraku vie ne bude svih tih lepravih bijelih stranica, soba e utihnuti,
a stolac na kojem sam sjedio bit e prazan.
Svakoga sam jutra dopisao neto novo. Tristo jedna stranica, nije to
malo. Katkad bih zavrio i poslije otiao u kino. Za mene je to uvijek velik
dogaaj. Katkad kupim kokice i ako oko mene ima ljudi koji e pogledati
prospem ih na tlo. Volim sjediti naprijed, volim gledati samo u platno,
kako bih se mogao potpuno uivjeti u trenutak. I onda elim da taj trenutak
traje vjeno. Ne mogu vam opisati kako me usreuje gledati gore, u
uveanu sliku. Rekao bih veu od ivota2, ali nikad nisam razumio taj izraz.
to je vee od ivota? Kad sjedite u prvom redu i gledate gore u prekrasno,
dva kata visoko lice neke djevojke, dok vam oscilacije njezina glasa
masiraju noge, to vas podsjeti na veliinu ivota. Stoga sjedim u prvom
redu. Ako izaem ukoena vrata i s laganom erekcijom, znam da je sjedalo
bilo dobro. Nisam perverzan ovjek. ovjek sam koji je htio biti velik kao
ivot.
Neke dijelove svoje knjige znam napamet.
Napamet3 taj izraz ne upotrebljavam olako.

Moje je srce slabo i nepouzdano. Kad umrem, umrijet u od srca.

Pokuavam ga to manje optereivati. Ako me eka neki udarac, usmjerim
ga drugamo. Primjerice, na trbuh, ili na plua, koja mogu zakazati nakratko,
ali su uvijek bila sposobna za idui udisaj. Kad proem pokraj zrcala i
uhvatim u njemu svoj odraz, ili sam na autobusnoj postaji i neki klinci stanu
iza mene i pitaju: Tko smrdi kao govno? ta sitna svakodnevna ponienja
uglavnom otrpim u jetrima. Ostale ozljede trpe drugi organi. Guteraa mi
treba iskljuivo kad me pogodi pomisao na sve to sam izgubio. Istina je da
toga ima mnogo, a taj je organ vrlo malen. Ali. Iznenadili biste se koliko
toga moe podnijeti, osjetim samo naglu, otru bol i gotovo. Katkad
zamislim vlastitu autopsiju. Razoaranost samim sobom: desni bubreg.
Tua razoaranost mnome: lijevi bubreg. Osobni neuspjesi: utroba. Ne
elim stvoriti dojam kao da sam to prometnuo u znanost. Nije to tako
podrobno promiljeno. Primim udarce ondje gdje se pojave. No opaam
svojevrsne ablone. Kad se satovi pomiu unaprijed i no pada dok jo
nisam spreman, to iz neobjanjivih razloga osjeam u runim zglobovima. A
kad se probudim ukoenih prstiju, mogu biti gotovo siguran da sam sanjao
o svojem djetinjstvu. O polju na kojem smo se nekad igrali, polju na kojem
je sve bilo mogue i sve otkriveno. (Trali smo tako brzo da smo mislili
kako emo pljuvati krv: to je za mene zvuk djetinjstva teko disanje i
cipele to grebu po tvrdoj zemlji). Ukoeni prsti san su o djetinjstvu kakvo
mi je vraeno potkraj ivota. Moram ih staviti pod toplu vodu, dok para
zamagljuje zrcalo, a golubovi vani guguu. Juer sam vidio ovjeka kako
udara psa i osjetio sam to iza oiju. Ne znam kako to nazvati: mjesto gdje
nastaju suze. Bol zaborava: kraljenica. Bol sjeanja: kraljenica. Svaki put
kad iznenada shvatim da su mi roditelji mrtvi, jo i dan-danas, udim se to
postojim u svijetu u kojem onaj tko me stvorio vie ne postoji: trebam pola
tube kreme za ublaavanje bolova i puste kerefeke samo da uspijem saviti
koljena. Sve u svoje vrijeme; svaki put kad sam se probudio, na tren
pogreno mislei da netko spava pokraj mene: hemoroidi. Samoa: nju u
cijelosti nijedan organ ne moe sam podnijeti.
Svakoga jutra, malo vie.
Bio jednom jedan djeak. ivio je u selu koje vie ne postoji, na rubu
polja koje vie ne postoji, na kojem je sve bilo mogue i sve otkriveno.

tap je mogao biti ma. Kameni je mogao biti dijamant. Stablo

dvorac.
Bio jednom jedan djeak koji je ivio u kui, a s druge strane polja
ivjela je djevojica koja vie ne postoji. Izmislili su tisuu igara. Ona je
bila Kraljica, a on Kralj. Na jesenjoj svjetlosti kosa joj je sjajila poput
krune. Skupljali su svijet, aicu po aicu. Kad bi nebo obavila tama,
rastali bi se s liem u kosi.
Bio jednom jedan djeak koji je volio djevojicu, njezin je smijeh bio
pitanje na koje je on do kraja ivota htio traiti odgovor. Kad su imali deset
godina, zaprosio ju je. Kad su imali jedanaest, prvi ju je put poljubio. Kad
su imali trinaest, posvaali su se i nisu razgovarali tri tjedna. Kad su imali
petnaest, pokazala mu je oiljak na lijevoj dojci. Njihova je ljubav bila
tajna koju nisu povjerili nikomu. Obeao joj je da do kraja ivota nee
voljeti nijednu drugu curu. A to ako umrem? pitala je. ak ni tad, rekao
je. Za esnaesti joj je roendan dao rjenik engleskog jezika i zajedno su
uili rijei. to je ovo? pitao bi on, kruei joj prstom oko glenja i ona bi
potraila rije. A ovo? pitao bi, ljubei joj lakat. Elbow!4 Kakva je to rije!
I onda bi ga liznuo, nagnavi je na hihot. A ovo? pitao je, dirajui joj meku
kou iza uha. Ne znam, rekla je, ugasivi depnu bateriju i uz uzdah se
prevalivi na lea. Kad su imali sedamnaest, prvi su put vodili ljubav, na
slamnatom krevetu u taglju. Kasnije kad su se dogaale stvari koje nisu
mogli ni naslutiti poslala mu je pismo, u kojem je napisala: Kad e
shvatiti da ne postoji rije za sve?
Bio jednom jedan djeak koji je volio djevojicu, iji je otac bio
dovoljno promuuran da skupi sve zlote koje je imao kako bi poslao
najmlau ker u Ameriku. Isprva je odbijala ii, ali i djeak je bio dovoljno
razborit da inzistira, kunui se ivotom da e zaraditi neto novca i nekako
doi za njom. Tako je otila. On se zaposlio u susjednom gradu, kao domar
u bolnici. Nou je bdio, piui knjigu. Poslao joj je pismo u koje je
siunim rukopisom prepisao jedanaest poglavlja. Nije bio siguran ni hoe
li joj pota stii. tedio je koliko je god mogao. Jednoga je dana dobio
otkaz. Nitko nije objasnio zato. Vratio se kui. U ljeto 1941. godine
Einsatzgruppen prodirale su sve dalje prema istoku, ubijajui stotine tisua
idova. Jednog vedrog, vrueg srpanjskog dana ule su u Slonim. U to je

vrijeme djeak igrom sluaja leao na leima u umi i mislio na djevojicu.

Moglo bi se rei da ga je spasila ljubav prema njoj. Tijekom iduih godina
djeak je postao mukarac, koji je postao nevidljiv. Tako je izbjegao smrt.
Jednom je jedan mukarac postao nevidljiv i doao u Ameriku. Tri i pol
godine proveo je skrivajui se, uglavnom na drveu, ali i u pukotinama,
podrumima, jamama. Onda je to zavrilo. Nahrupili su ruski tenkovi. est
mjeseci ivio je u izbjeglikom logoru. Poslao je poruku roaku koji je bio
bravar u Americi. U glavi je bezbroj puta uvjebavao jedine engleske rijei
koje je znao. Knee. Elbow. Ear.5 Napokon su mu stigli papiri. Do broda je
putovao vlakom i tjedan dana poslije stigao u newyorku luku. Bio je
hladan dan u studenom. U ruci je drao presavijenu djevojinu adresu.
Radijator je zveao i pitao, ali on je bio zahvalan za toplinu. Roak mu je
ujutro triput objasnio kako da podzemnom stigne u Brooklyn. Kupio je
buket rua, ali uvenule su jer, iako mu je roak triput objasnio kuda treba
ii, ipak se izgubio. Napokon je naao zgradu. Tek kad je prstom pritisnuo
zvonce, palo mu je na pamet da je moda trebao nazvati. Ona je otvorila
vrata. Kosa joj je bila pokrivena plavim rupcem. Kroza zid je iz susjednog
stana dopirao prijenos bejzbolske utakmice.
Jednom se jedna ena, koja je bila djevojica, ukrcala na brod za
Ameriku i povraala cijelim putem, ne zato to je imala morsku bolest,
nego zato to je bila trudna. Kad je saznala, pisala je djeaku. Svakoga je
dana ekala pismo od njega, ali ono nije stiglo. Bila je sve krupnija i
krupnija. Pokuavala je to skriti kako ne bi izgubila posao u tvornici haljina
u kojoj je radila. Nekoliko tjedana prije djetetova roenja netko joj je rekao
da je uo kako u Poljskoj ubijaju idove. Gdje? pitala je, ali nitko nije znao
gdje. Prestala je ii na posao. Nije se mogla prisiliti da ustane iz kreveta.
Nakon tjedan dana doao ju je posjetiti efov sin. Donio joj je hranu i
stavio buket cvijea u vazu pokraj kreveta. Kad je saznao da je trudna,
pozvao je primalju. Rodio se djeai. Jednoga se dana djevojica
uspravila u krevetu i vidjela efova sina kako, obasjan suncem, njie
njezinu bebu. Nekoliko mjeseci poslije pristala je udati se za njega. Dvije
godine poslije dobila je jo jedno dijete.
ovjek koji je postao nevidljiv stajao je u njezinu dnevnom boravku,
sluajui sve to. Imao je dvadeset pet godina. Mnogo se promijenio otkako

ju je posljednji put vidio i dio njega elio se oporo i hladno nasmijati. Dala
mu je malu fotografiju djeaka, koji je sad imao pet godina. Ruka joj je
drhtala. Rekla je: Prestao si pisati. Mislila sam da si mrtav. Pogledao je
fotografiju djeaka koji e, kad odraste, biti nalik na njega, i koji e iako
mukarac to tad nije znao ii na fakultet, zaljubiti se, odljubiti, postati
slavnim piscem. Kako se zove? pitao je. Nazvala sam ga Isaac, ree ona.
Dugo su stajali u tiini dok je on buljio u sliku. Napokon je uspio protisnuti
tri rijei: Poi sa mnom. Odozdo, s ulice, uli su se djeji povici. Ona je
zamirila, stisnuvi oi. Poi sa mnom, rekao je, ispruivi ruku. Suze su
joj se slijevale niz obraze. Pitao ju je triput. Odmahnula je glavom. Ne
mogu, rekla je. Pogledala je u pod. Molim te, rekla je. I tako je on uinio
neto najtee to je uinio u ivotu: podigao je eir i otiao.
Mukarac koji je jednom davno bio djeak, koji je obeao da se do
kraja ivota nee zaljubiti ni u koju drugu djevojicu, odrao je obeanje,
ali ne zbog tvrdoglavosti, ni zbog odanosti. Drukije nije mogao. S obzirom
da se skrivao tri i pol godine, kriti ljubav prema sinu koji nije ni znao za
njegovo postojanje nije mu bilo nezamislivo. Ne, ako je od njega to traila
jedina ena koju e ikad voljeti. Naposljetku, ovjek koji je posve ieznuo
lako e jo neto skriti.
No uoi poziranja na satu crtanja bio sam nervozan i uzbuen.
Otkopao sam koulju i skinuo je. Zatim sam otkopao hlae i skinuo ih.
Potkoulju. Gae. Stao sam pred zrcalo u hodniku samo u arapama. uo
sam kako vrite djeca na igralitu preko puta ulice. Uzica za arulju bila mi
je iznad glave, ali nisam je povukao. Stajao sam i promatrao se uz preostalo
svjetlo. Nikad se nisam smatrao naoitim.
Dok sam bio dijete, moja majka i tete govorile su mi da u postati
naoit kad narastem. Bilo mi je jasno da zasad nisam bogzna to, ali
vjerovao sam da u moda naposljetku postati bar donekle lijep. Ne znam
to sam mislio: da e se ui, koje su strile pod nezahvalnim kutom, povui
prema lubanji, da e mi glava nekako narasti kako bi im bolje pristajala?
Da e mi kosa uvelike nalik na zahodsku etku s vremenom postati
ravna i sjajna? Da e mi se lice, koje ba i nije obeavalo kapci teki kao
u abe, tanke usnice pretvoriti u neto razmjerno poeljno? Godinama bih

ujutro nakon buenja iao do zrcala u nadi. ak i kad sam postao prestar da
bih se nastavio nadati, nadao sam se i dalje. Bio sam stariji, ali poboljanja
nije bilo. Stvari su ak moda postale gore kad sam uao u pubertet i kad
vie nisam bio ugodno dopadljiv kao sva djeca. U godini moje bar micve
napale su me akne, kojih se nisam mogao rijeiti etiri godine. Ali opet sam
se nastavio nadati. im su nestale akne, poeo sam gubiti kosu, koja kao da
se htjela odvojiti od mog sramotnog lica. Moje ui, zadovoljne novom
istaknutou, kao da su jo vie stremile k sreditu pozornosti. Kapci su mi
se objesili neki su se miii morali opustiti kako bi ui nastavile borbu
i moje su obrve poele voditi vlastiti ivot, nakratko postignuvi sve
emu se itko od njih mogao nadati, a zatim su premaile oekivanja i
uinile me slinijim neandertalcu. Godinama sam se nastavio nadati da e
stvari ispasti drukije, ali uvijek sam se pred zrcalom vidio kakav jesam. S
vremenom sam o tome razmiljao sve manje. Zatim gotovo nikad. A ipak.
Moda se neki djeli mene nikad nije prestao nadati moda dan-danas u
nekim trenucima stojim pred zrcalom, sa svojim smeuranim penisom u
ruci, vjerujui da u jo postati lijep.
Tog jutra kad sam iao pozirati, 19. rujna, probudio sam se uzbuen.
Odjenuo sam se i dorukovao svoju ploicu Metamucil za poticanje
probave, otiao u kupaonicu i iekivao. Pola sata nita, ali nisam gubio
optimizam. Uspio sam izbaciti nekoliko brabonjaka. Pun nade, ekao sam
jo neko vrijeme. Moda u umrijeti na zahodu, s hlaama oko glenjeva.
Konano, toliko vremena provodim na njemu, a sve me to navodi da se
zapitam tko e me prvi vidjeti mrtva.
Oprao sam se spuvom i odjenuo. Dan je polako odmicao. Nakon to
sam ekao koliko sam mogao, sjeo sam na autobus za drugi kraj grada. U
depu sam imao presavijen novinski oglas i nekoliko sam ga puta izvadio
da pogledam adresu, premda sam je znao napamet. Trebalo mi je vremena
da naem pravu zgradu. Isprva sam mislio da je rije o zabuni. Proao sam
pokraj nje tri puta dok nisam shvatio da to mora biti ta zgrada. Bilo je to
staro skladite. Ulazna su vrata bila zahrala i poduprta kartonskom
kutijom. Na trenutak sam pomislio da me netko onamo namamio kako bi
me opljakao i ubio. Zamislio sam svoje tijelo na podu u lokvi krvi.
Nebo se smrailo i poelo je kiiti. Bio sam zahvalan za vjetar i kapi

kie na licu, uvjeren kako mi se blii kraj. Stajao sam ondje, nisam mogao
naprijed, nisam mogao natrag. Naposljetku sam uo kako iznutra dopire
smijeh. Vidi, ba si smijean, pomislih. Ba kad sam posegnuo za kvakom,
vrata su se otvorila. Izala je djevojka u preveliku demperu. Zavrnula je
rukave. Ruke su joj bile tanke i bijele. Mogu li vam pomoi? pitala je.
Demper je imao rupice. Sezao joj je do koljena, a ispod njega je nosila
suknju. Noge su joj bile gole, iako je bilo hladno. Traim teaj crtanja. U
novinama je bio oglas moda sam doao na pogreno mjesto prtljao
sam po depu kaputa u potrazi za oglasom. Ona mi je rukom pokazala
prema gore. Drugi kat, prva soba desno. Ali poinje tek za sat vremena.
Pogledao sam gore, u zgradu. Rekao sam: Mislio sam da bih se mogao
izgubiti pa sam uranio. Drhtala je od hladnoe. Skinuo sam baloner. Evo,
obucite ovo. Razboljet ete se. Slegnula je ramenima, ali nije se pomaknula
da ga uzme. Drao sam ispruenu ruku dok nije postalo jasno da ga nee
uzeti.
Nismo vie imali to rei. Ondje su bile stube pa sam se njima uspeo.
Srce mi je udaralo. Razmiljao sam da krenem natrag: pokraj djevojke, kroz
smeem zatrpanu ulicu, kroz grad, do svoga stana, u kojem imam to raditi.
Kako sam mogao biti tako blesav i misliti da nee odvratiti pogled kad
skinem koulju, spustim hlae i stanem pred njih nag? Misliti da e
promatrati moje proirene vene, moje dlakave, objeene knedle i da e, to
poeti crtati? A ipak. Nisam krenuo natrag. Primio sam se za rukohvat i
popeo uza stube. uo sam kiu na krovnom prozoru. Kroza nj je prodiralo
zagasito svjetlo. Na vrhu stubita nalazio se hodnik. Slijeva je bila
prostorija u kojoj je neki mukarac oslikavao veliko platno. U prostoriji
zdesna nije bilo ljudi. Samo postolje prekriveno komadom crnog baruna,
stolci na rasklapanje, neuredno poslagani u krug i slikarski stalci. Uao sam
i sjeo ekati.
Pola sata poslije poeli su dolaziti. Neka me ena pitala tko sam. Doao
sam zbog oglasa, rekoh. Zvao sam i s nekim razgovarao. Laknulo mi je jer
se inilo da shvaa. Pokazala mi je gdje da se presvuem u kutu u kojem
je visio provizoran zastor. Stao sam onamo i ona je potegnula zastor oko
mene. uo sam kako se udaljava, ali i dalje sam samo stajao. Prola je
minuta i onda sam skinuo cipele. Uredno sam ih stavio jednu pokraj druge.

Skinuo sam arape i stavio ih u cipele. Otkopao sam koulju i skinuo je;
naao sam vjealicu, pa sam objesio koulju. uo sam struganje stolaca i
smijeh. Odjednom mi vie nije bilo stalo da me netko vidi. Dolo mi je da
zgrabim cipele i mugnem iz sobe, niza stube i daleko odande. A ipak.
Otvorio sam rasporak na hlaama. A onda sam se iznenada zapitao: to
tono znai akt?
Jesu li zbilja htjeli da skinem i gae? Premiljao sam se. to ako su
oekivali da budem u gaama, a ja izaem odavde sa svojim visuljcima?
Posegnuo sam u dep hlaa u potrazi za oglasom. NAG MODEL, pisalo je.
Ne budi glup, rekao sam si. Ovo nisu amateri. Gae su mi bile oko koljena
kad sam uo kako ena koraa prema meni. Je li sve u redu? Netko je
otvorio prozor i auto je projurio vani na kii. U redu je, u redu je. Odmah
u izai. Pogledao sam dolje. Vidio sam siunu mrlju. Crijeva. Uvijek me
uspijevaju preneraziti. Iskoraio sam iz gaa i smotao ih u kuglicu.
Pomislio sam: Moda sam ipak ovamo doao umrijeti. Nije li tono da
nikad prije nisam vidio skladite? Moda ova bia zovu anelima. Djevojka
vani, naravno kako to ne primijetiti bila je veoma blijeda. Nepomino
sam stajao. Postalo mi je hladno. Pomislio sam: Dakle, ovako te smrt
odnese. Naga u naputenom skladitu. Sutra e Bruno sii i kucati mi na
vrata i nitko se nee javiti. Oprosti mi, Bruno. Volio bih da sam se mogao
oprostiti. Oprosti to sam te razoarao tako malim brojem stranica. Onda
sam pomislio: Moja knjiga. Tko e je nai? Hoe li je baciti, zajedno s
ostatkom mojih stvari? Premda sam mislio da je piem za sebe, zapravo
sam htio da je netko proita.
Zamirio sam i udahnuo. Tko e mi oprati tijelo? Tko e rei kadi?
Pomislio sam: Majine ruke. Odgrnuo sam zavjesu. Srce mi je bilo u peti.
Zakoraio sam naprijed. kiljei na svjetlu, stao sam pred njih.
Nikad nisam imao velike ambicije.
Prelako sam brizgao u pla.
Nisam imao talenta za znanost.
esto su mi nedostajale rijei da neto izrazim.
Dok su se drugi molili, ja sam samo micao usnama.
lzvolite.
ena koja mi je pokazala gdje da se presvuem uperila je prst u

barunom prekriveno postolje.

Stanite onamo.
Prolazio sam prostorijom. Bilo ih je oko dvanaest, sjedili su na stolcima
i drali crtae blokove. Meu njima je bila djevojka u velikom demperu.
Kako vam je god ugodno.
Nisam znao na koju bih se stranu okrenuo. Stajali su u krugu; kako god
stao, netko e mi gledati u stranjicu. Odluio sam ostati tu gdje jesam.
Pustio sam da mi ruke vise uz tijelo i usredotoio se na mrlju na podu.
Podignuli su olovke.
Nita se nije dogodilo. Samo sam utio plianu tkaninu pod tabanima,
dlake koje mi se kostrijee na rukama, prste koji me vuku prema dolje,
poput deset malenih utega. Outio sam kako mi se tijelo budi suoeno s
dvanaest pogleda. Podigao sam glavu.
Pokuajte stajati mirno, ree ena.
Zurio sam u pukotinu na betonskom podu. uo sam kako im olovke
grebu po papiru. Htio sam se osmjehnuti. Tijelo mi se ve poelo buniti,
koljena su poela drhturiti, a leni su mi se miii napeli. Ali. Nije me bilo
briga. Ako treba, stajat u ovdje cijeli dan. Prolo je petnaest, dvadeset
minuta. Tada je ena rekla: Napravimo kratku stanku, a onda kreemo s
drugom pozom.
Sjeo sam. Ustao sam. Okrenuo sam se oko svoje osi; stranjicu sam sad
pokazao onima koji je dosad nisu gledali. Listovi su se okretali. Nastavili
smo, ne znam koliko dugo. U jednom sam trenutku mislio da u se
onesvijestiti. Malo bih osjeao tijelo, pa bih malo odrvenio. Suze su mi od
muke navrle na oi.
Nekako sam se uspio obui. Nisam mogao nai donje rublje, a bio sam
preumoran da bih ga traio. Siao sam niza stube, drei se za ogradu. ena
je sila za mnom i rekla: ekajte, zaboravili ste svojih petnaest dolara.
Uzeo sam ih i kad sam ih krenuo staviti u dep, napipao sam u njemu
smotane gae. Hvala vam. Mislio sam to to sam rekao. Bio sam izmoden.
Ali sretan.
elim negdje rei: pokuao sam pratati. A ipak. U mojem je ivotu bilo
razdoblja cijelih godina kad sam bio obuzet gnjevom. Runoa je
upravljala mnome. Nalazio sam svojevrstan uitak u gorini. Njegovao sam

je. Stajala je vani, a ja sam je pozvao da ue. Namrgoeno sam gledao

svijet. I svijet je mrgodno gledao mene. Zurili smo jedan u drugog s
gaenjem. Putao sam da se ljudima vrata zalupe u nos. Prdio sam gdje mi
se prdjelo. Optuivao sam blagajnice da su me zakinule za cent dok sam ga
drao u ruci. I onda sam jednoga dana shvatio da sam na putu da postanem
kakav kreten koji truje golubove. Ljudi su prelazili na drugu stranu ceste
kako bi me izbjegli. Bio sam hodajui karcinom. I da budem iskren: nisam
bio istinski ljutit. Ne vie. Davno sam negdje ostavio svoj bijes. Odloio ga
na klupu u parku i odetao. A ipak. Prolo je tako mnogo vremena, nisam
znao drukije ivjeti. Jednoga sam se dana probudio i rekao si: Nije
prekasno. Prvi su dani bili neobini. Morao sam pred zrcalom uvjebavati
osmjehivanje. Ali prisjetio sam se. Kao da mi je netko digao kamen sa srca.
Oslobodio sam se i neto je oslobodilo mene. Nekoliko mjeseci poslije
naao sam Brunu.
Kad sam se vratio kui s teaja crtanja, na vratima me doekala Brunina
poruka. Napisao je: GDE SI? Bio sam preumoran da bih se uspeo stubama
i rekao mu. U stanu je bilo mrano i povukao sam uzicu kako bih upalio
arulju u hodniku. Ugledao sam se u zrcalu. Ono malo kose to mi je ostalo
podiglo se na zatiljku, poput uzdignuta vala. Lice mi je bilo smeurano, kao
predmet ostavljen na kii.
Sruio sam se na krevet u odjei, ali bez gaa. Ve je prola pono kad
je zazvonio telefon. Trgnuo sam se iz sna; sanjao sam kako brata Josefa
uim pikiti u luku. Katkad imam none more. Ali sad ih nisam imao. Bili
smo u umi, zima nas je grizla za stranjice. Para se dizala iz snijega. Josef
se okrenuo prema meni, smjekajui se. Prekrasno dijete, plavokoso i sivih
oiju. Sivih poput oceana na oblaan dan, ili poput slona kojeg sam vidio
na gradskom trgu kad sam bio Josefovih godina. Slon je mrtav hladan stajao
na zagasitoj sunevoj svjetlosti. Poslije se nitko nije sjeao da ga je vidio i,
budui da nitko nije znao kako bi slon dospio u Slonim, nitko mi nije
vjerovao. Ali ja sam ga vidio.
U daljini se oglasila sirena. Taman kad je moj brat zaustio neto rei,
san se prekinuo i ja sam se probudio u mranoj sobi, dok mi je kia
bubnjala po prozoru . Telefon je zvonio i dalje. Sigurno Bruno. Ne bih se
javio da se nisam bojao da e nazvati policiju. Zato jednostavno ne lupa

tapom o radijator kao i uvijek? Tri udarca znae JESI LI IV?, dva znae
JESAM, jedan NISAM. Radimo to samo nou, danju ima previe drugih
zvukova, a i metoda nije sasvim pouzdana jer Bruno najee zaspi s
walkmanom na uima.
Zbacio sam sa sebe plahte i glavinjao po sobi, udarivi se o noicu
stola. HALO? viknuo sam u slualicu, ali veza se ve prekinula. Poklopio
sam, otiao u kuhinju i izvadio au iz ormaria. Voda je klokotala u
cijevima i proikljala u jaku mlazu. Popio sam malo i onda se sjetio svoje
biljke. Imam je ve gotovo deset godina. Jedva je jo iva, ali iva je. Vie
je smea nego zelena. Neki su dijelovi usahnuli. Ali biljka jo ivi i uvijek
naginje ulijevo. ak i kad je okrenem tako da strana koja je bila okrenuta
prema suncu gleda u suprotnu smjeru, biljka tvrdoglavo naginje ulijevo,
zanemarujui fizioloku potrebu u korist stvaralakog ina. Ostatak vode
ulio sam u njezin lonac. to uope znai cvjetati?
Idueg je trenutka opet zazvonio telefon. OK, OK, rekao sam, podiui
slualicu. Ne mora probuditi cijelu zgradu. S druge je strane vladala
tiina. Rekao sam: Bruno?
Je li to g. Leopold Gursky?
Pretpostavio sam da mi ele neto prodati. Stalno zovu ne bi li neto
prodali. Jednom su mi rekli da poaljem 99 $ kako bi mi odobrili kreditnu
karticu, na to sam odgovorio: Aha, da, a ako stanem ispod goluba, odobrit
ete mi hrpu govana.
Ali mukarac je rekao da mi ne pokuava nita prodati. Nije mogao ui
u kuu. Zvao je informacije i traio broj kakva bravara. Rekao sam mu da
sam u mirovini. Zastao je. inilo se da ne moe vjerovati kakav peh ima.
Ve je nazvao tri bravara i nitko se nije javio. Pljuti kao iz kabla, ree.
Zar ne moete prenoiti negdje drugdje? Ujutro ete lako nai bravara.
Ima ih kao blata.
Ne mogu, rekao je.
Dobro, ako previe traim... zapoeo je, pa zastao, ekajui da
progovorim. utio sam. Onda nita. U glasu sam mu uo razoaranje.
Oprostite na smetnji.
Ali nije poklopio, a nisam ni ja. Razdirala me krivnja. Mislio sam: to
e mi san? Za to e biti vremena. Sutra. Ili preksutra.

OK, OK, rekao sam protiv svoje volje. Morat u nai alat. Bilo je to
kao da traim iglu u plastu sijena ili idova u Poljskoj. Priekajte trenutak,
molim vas da uzmem hemijsku.
Dao mi je adresu u sjevernom dijelu grada. Tek kad sam poklopio,
sjetio sam se da u u to doba autobus ekati moda cijelu vjenost. U
kuhinjskoj sam ladici imao posjetnicu tvrtke Goldstar Car Service, iako je
nikad nisam zvao. Ali. Nikad ne zna. Naruio sam prijevoz i poeo kopati
po ormaru u hodniku, traei kutiju za alat. Umjesto nje, nasao sam kutiju
sa starim naoalama. Tko zna odakle mi. Vjerojatno ih je netko prodavao
na ulici s rasparenim porculanskim posuem i bezglavom lutkom. Znao sam
povremeno pokoje isprobati. Jednom sam spremio omlet s parom enskih
naoala za itanje na glavi. Bio je to mamutski omlet, ulijevao mi je strah u
kosti im bih ga pogledao. Stavio sam ruku u kutiju i izvukao naoale. Bile
su etvrtaste i boje mesa, s centimetar debelim staklima. Nataknuo sam ih.
Pod se ulegnuo; kad sam pokuao zakoraiti, izdignuo se. Odgegao sam se
do zrcala u hodniku. U pokuaju da fokusiram pogled, zumirao sam zrcalo,
ali nisam dobro procijenio, pa sam se zabio u staklo. Zazvonio je portafon.
Kad su ti hlae na glenjevima, onda svi dolaze. Sii u odmah, viknuo sam
u mikrofon. Kad sam skinuo naoale, kutija s alatom nala mi se ispred
nosa. Preao sam rukom preko njezina trona poklopca. S poda sam
podigao baloner, zagladio kosu, gledajui se u zrcalo, i izaao. Brunina
poruka jo je bila zalijepljena za vrata. Zguvao sam je i tutnuo u dep.
Crna limuzina miljela je ulicom, kia je padala po farovima. Jo je samo
nekoliko praznih automobila bilo parkirano pokraj plonika. Taman sam
htio ui natrag u zgradu, ali voza limuzine spustio je prozor i uzviknuo
moje ime. Nosio je ruiast turban. Doetao sam do prozora. Zacijelo je
posrijedi kakva pogreka, rekoh. Ja sam naruio obian auto.
OK, ree on.
Ali ovo je limuzina, ustvrdio sam.
OK, ponovi on, maui mi da uem.
Ne mogu nadoplatiti nita.
Turban je kimnuo. Rekao je: Uite prije negoli pokisnete do koe.
Sagnuo sam se i uao. Unutra su bila konata sjedala i dvije kristalne
alkoholne boce pokraj bifea. Limuzina je bila prostranija nego to sam

zamiljao. Lagana egzotina glazba to je svirala sprijeda i tih ritmian um

brisaa jedva su dopirali do mene. Usmjerio je auto prema ulici i otisnuli
smo se u no. Semafori su se slijevali u lokve. Otvorio sam kristalnu bocu,
ali bila je prazna. Naao sam malenu staklenku s pepermintima i natrpao
njima depove. Kad sam spustio pogled, vidio sam da mi je rasporak
otkopan.
Uspravio sam se i proistio grlo.
Dame i gospodo, hvala na strpljenju, dat u sve od sebe da budem
kratak. Istina je da sam u oku, zbilja, upravo se tipam. Takvu ast mogao
sam samo sanjati, Goldstarova nagrada za ivotno djelo, gotovo da sam
ostao bez teksta... Zar je doista toliko prolo? A ipak. Jest. Svi dokazi na to
upuuju. Cijeli ivot.
Probijali smo se kroz grad. Proao sam pjeice sve te etvrti, zbog posla
sam obiao cijeli grad. Znali su me ak u Brooklynu, bio sam svugdje.
Obijao brave za haside. Brave za crnce. Katkad sam ak hodao iz uitka,
cijelu sam nedjelju znao provesti hodajui. Jednom davno zatekao sam se
ispred botanikog vrta i uao da vidim stabla trenje. Kupio sam grickalice
Cracker Jacks i gledao debele, lijene zlatne ribice kako plivaju u bazenu.
Svatovi su se slikali ispod stabla, zbog bijelih se pupoljaka inilo kao da je
samo ono zahvaeno snjenom olujom. Odetao sam do tropskog
staklenika. U njemu je bio neki drugi svijet, mokar i topao, kao da je ondje
zatoen dah ljubavnika. Prstom sam na staklu napisao LEO GURSKY.
Limuzina se zaustavila. Pribliio sam lice prozoru. Koja? Voza je
pokazao kuu. Bila je prekrasna, sa stubama to vode do vrata i liem
izrezbarenim u kamenu. Sedamnaest dolara, ree voza. Rukom sam u
depu potraio lisnicu. Nita. Drugi dep. Brunina poruka, gae koje sam
jutros ovamo stavio, ali nita od lisnice. Oba depa kaputa, Nita, Nita.
Sigurno sam je u urbi ostavio kod kue. Onda sam se sjetio honorara s
teaja crtanja. Gurnuo sam ruku ispod peperminata, poruke, gaa i izvadio
novac. Oprostite, rekoh. Kakva neugoda. Kod sebe imam samo petnaest.
Priznajem da sam se nevoljko rastajao od tih novanica ne mogu ba rei da
su bile teko zaraene, bile su neto drugo slatkogore. No nakon kratke
stanke, turban je kimnuo i uzeo novac.
Mukarac je stajao ispod trijema. Dakako, nije oekivao da u doi

limuzinom, a ja sam iskoio iz nje kao g. Bravar zvijezda. Bilo mi je

neugodno, htio sam objasniti: Vjerujte, ja nikad sebe ne bih pogreno
smatrao vanom osobom. Ali jo je pljutalo i mislio sam da sam mu
potrebniji ja negoli objanjenje kako sam donde stigao. Kosa mu se
spljotila od kie. Triput mi je zahvalio to sam doao. Nema na emu,
rekoh. A ipak. Znao sam da umalo nisam doao.
Brava je bila nezgodna. Mukarac se nadvio nada me, drei mi
bateriju. Kia mi se slijevala niz iju. Osjeao sam da mnogo ovisi o tome
hou li uspjeti otkljuati tu bravu. Prolazile su minute. Pokuao sam,
neuspjeno. A onda mi je srce poelo lupati kao ludo. Stisnuo sam kvaku i
vrata su se otvorila.
Stajali smo u hodniku, mokri do koe. Skinuo je cipele, pa sam ih
skinuo i ja. Opet mi je zahvalio, otiao presvui se u suhu odjeu i naruiti
mi prijevoz. Pokuao sam se pobuniti, rekavi da mogu ii na autobus ili
zaustaviti taksi, ali nije htio ni uti za to, uza svu tu kiu. Ostavio me u
dnevnom boravku. Odlutao sam u blagovaonicu i odande ugledao prostoriju
punu knjiga. Nikad u ivotu nisam vidio toliko knjiga na jednom mjestu,
osim u knjinici. Uao sam.
I ja volim itati. Jednom mjeseno idem u mjesnu knjinicu. Za sebe
uzmem roman, a za Brunu, koji ima mrenu, uzmem audioknjigu. Isprva nije
znao to da misli. to u s tim? ree, zavirujui u kutiju s kasetama Ane
Karenjine, kao da sam mu dao klizmu. A ipak. Dan ili dva poslije neto
sam radio po kui kad je iznad mene zabrundao glas: SVE SRETNE
OBITELJI NALIK SU JEDNA NA DRUGU, od kojeg me zamalo udarila
kap. Nakon toga sluao je sve to bih mu donio raspaljeno do daske i
vraao mi kasete bez rijei. Jednog sam se poslijepodneva iz knjinice
vratio s Uliksom. Idueg sam jutra bio u kupaonici kad je iznad mene
zazvonilo: DOSTOJANSTVENO PUNANI BUCK MULLIGAN. Sluao ga
je bez prestanka mjesec dana.
Kad neto ne bi sasvim razumio, stisnuo bi stop i premotavao kasetu
unatrag. NEIZBJENA MODALNOST VIDLJIVOG: BAR TO. Pauza,
premotavanje. NEIZBJENA MODALNOST. VIDLJIVOG. Pauza,
premotavanje. NEIZBJENA MODALNOST. Pauza. NEIZBJE. Kad se
pribliio rok za vraanje, htio je da obnovim posudbu. Dotad mi je ve

dojadilo njegovo gaenje i paljenje, pa sam otiao u The Wiz, duan

elektronike opreme, i kupio mu Sony Sportsman, koji sad nosi naokolo,
zakaena za pojas. Vrag bi ga znao, moda samo voli sluati irski naglasak.
Zabavljao sam se pregledavajui mukareve police. Iz navike sam
gledao ima li to od moga sina Isaaca. Naravno, imao je. I to ne samo jednu
knjigu, nego etiri. Preao sam prstom po hrptovima. Zaustavio sam se na
knjizi Staklene kue i skinuo je s police. Prekrasna knjiga. Prie. Vie i ne
znam koliko sam ih puta proitao. Ima jedna naslovna pria. Ta mi je
najdraa, iako ih oboavam sve. Ali ta je posebna. Izdvaja se. Kratka je, ali
svaki put kad je itam, plaem. Rije je o anelu koji stanuje u Ulici
Ludlow. Nedaleko od mene, preko puta Ulice Delancey. Toliko dugo ondje
ivi da se vie i ne sjea zato ga je Bog poslao na Zemlju. Svake noi
aneo naglas razgovara s Bogom i svakoga dana eka da mu Bog neto
odgovori. ee gradom da mu proe vrijeme. Isprva se svemu udivljeno
udi. Poinje skupljati oblutke. Ui viu matematiku. A ipak svakim ga
danom sve manje zadivljuje ljepota svijeta. Nou aneo lei budan i
oslukuje korak udovice koja stanuje iznad njega, svakoga jutra na stubitu
susree starca, g. Grossmarka, koji dane provodi vukui se gore-dolje,
gore-dolje, i mrmljajui Tko je to? Koliko aneo zna, to je sve to govori;
samo se jedanput okrenuo prema anelu dok je prolazio pokraj njega na
stubama i pitao: Tko sam ja?, ime je tako preplaio anela, koji nikad ne
govori niti se njemu tko obraa, da mu dotini nije nita odgovorio, ak ni:
Ti si Grossmark, ljudsko bie. to vie tuge vidi, srce mu se sve vie
okree protiv Boga. Poinje nou lutati ulicama, zaustavljajui se radi
svakog tko izgleda kao da treba sluatelja. To to slua nadilazi ga. Ne
razumije. Kad aneo upita Boga zato ga je stvorio tako beskorisnog, glas
mu puca zbog susprezanja gnjevnih suza. Naposljetku potpuno prestane
razgovarati s Bogom. Jedne noi susretne ovjeka ispod mosta. Zajedno
piju votku, koju mukarac nosi u smeoj vreici. Aneo je pijan i usamljen
i ljut na Boga i, iako toga nije svjestan, osjea potrebu uobiajenu meu
ljudskim biima da se nekomu povjeri, pa ovjeku kae istinu: da je
aneo. ovjek mu ne vjeruje, ali aneo je uporan. ovjek trai da to
dokae i aneo, unato hladnoi, podigne koulju i pokae ovjeku da na
prsima ima savren krug, koji je aneosko obiljeje. Ali ovjeku, koji se ne

razumije u aneoska obiljeja, to ne znai nita, pa mu kae: Pokai mi to

moe stvoriti Bog, i aneo, naivan kao svi aneli, upre prstom u ovjeka.
Budui da ovjek misli da aneo lae, udari ga u trbuh, aneo zatetura i
padne s mola u tamnu rijeku. U njoj se i utopi, jer aneli ne znaju plivati.
Sam u toj sobi punoj knjiga, drao sam sinovu knjigu u ruci. Bilo je
gluho doba noi. Pomislio sam: Jadan Bruno. Dosad je ve valjda nazvao
mrtvanicu da pita je li tko donio starca, u ijoj je lisnici kartica na kojoj
pie: ZOVEM SE LEO GURSKY NEMAM OBITELJ MOLIM VAS
NAZOVITE GROBLJE PINELAWN ONDJE IMAM GROBNO MJESTO U
IDOVSKOM DIJELU HVALA NA BRIZI.
Okrenuo sam sinovu knjigu da pogledam fotografiju na poleini.
Jednom smo se susreli. Nismo se upoznali, samo smo se nali jedan
nasuprot drugome. Dogodilo se to na itanju u Centru kulture u 92. ulici.
Kupio sam ulaznice etiri mjeseca unaprijed. Pregrt sam puta u ivotu
zamiljao na susret. Mene, njegova oca, i njega, moga sina. A ipak. Znao
sam da se to ne moe dogoditi, ne na onaj nain kako bih ja to htio. Pomirio
sam se s injenicom da se eventualno mogu nadati mjestu u publici. Ali
tijekom itanja neto me spopalo. Poslije sam se naao kako stojim u redu i
drhtavim mu rukama u ruku utiskujem komadi papira na koji sam napisao
svoje ime. Bacio je pogled na njega i prepisao ime u knjigu. Pokuao sam
neto rei, ali nisam mogao izustiti ni glas. Nasmijeio se i zahvalio mi. A
ipak. Nisam se micao. elite li jo to? pitao je. Lamatao sam rukama.
ena iza mene nestrpljivo me pogledala i progurala se naprijed kako bi ga
pozdravila. Ja sam lamatao kao budala. to je mogao? Potpisao je eninu
knjigu. Svima je bilo nelagodno. Moje su ruke i dalje poskakivale. Red je
napredovao pokraj mene. Povremeno bi me pogledao, posve smeten.
Jednom mi se osmjehnuo onako kako bi se osmjehnuo idiotu. No moje su
se ruke borile da mu sve kau. Bar koliko su mogle prije negoli me zatitar
vrsto primio za lakat i izveo van.
Bila je zima. Krupne bijele pahulje lelujale su ispod ulinih svjetiljki.
ekao sam sina da izae, ali uzalud. Moda su imali stranja vrata, ne
znam. Iao sam kui autobusom. Hodao sam svojom, snijegom
prekrivenom, ulicom. Iz navike sam se okrenuo da pogledam trag vlastitih
koraka. Kad sam stigao u zgradu, na portafonu sam potraio svoje ime. I

kako znam da katkad vidim ono to ne postoji, poslije veere sam nazvao
informacije i pitao postojim li u imeniku. Te noi, prije negoli sam otiao na
poinak, otvorio sam knjigu, koju sam stavio na noni stoli. Pisalo je: ZA
LEONA GURSKYJA.
Jo sam drao knjigu kad mi je s lea priao ovjek ija sam vrata
otkljuao. itali ste? pitao je. Ispustio sam knjigu, uz potmuo je udarac
pala kraj mojih nogu, a s korica me promatralo sinovo lice. Bio sam
izbezumljen. Pokuao sam objasniti. Ja sam mu otac, rekoh. Ili sam moda
rekao: To mi je sin. Kako bilo, uspio sam rei to sam htio jer me ovjek
gledao zaprepateno, zatim iznenaeno i zatim u nevjerici. Nije mi smetalo
jer, konano, to sam ja umiljao pojavim se u limuzini, obijem bravu i
onda tvrdim da sam otac slavnoga pisca?
Odjednom sam bio umoran, tako umoran nisam bio godinama. Nagnuo
sam se, podigao knjigu i vratio je na policu. ovjek me i dalje gledao, ali
onda je vani zatrubio auto sreom, jer taj su me dan ve dovoljno gledali.
Onda, rekoh, zaputivi se prema izlaznim vratima, bolje da krenem. ovjek
je posegnuo za lisnicom, izvadio novanicu od sto dolara i pruio mi je.
Njegov otac? pitao je. Stavio sam novac u dep i dao mu besplatan
pepermint. Ugurao sam stopala u svoje mokre cipele. Nisam mu ba otac,
rekoh. I kako nisam znao to bih, rekao sam: Vie sam mu stric. To ga je
prilino smelo, ali dodao sam, za svaki sluaj: Nisam mu ba stric. Podigao
je obrve. Uzeo sam svoju kutiju s alatom i iskoraio na kiu. Pokuao mi je
opet zahvaliti to sam doao, ali ja sam ve silazio niza stube. Uao sam u
auto. On je jo stajao na pragu i gledao van. Da bih mu dokazao kako sam
aknut, izveo sam Kraljiin pozdrav.
Kad sam doao kui, bilo je tri ujutro. Uvukao sam se u krevet. Bio sam
iscrpljen. Ali nisam mogao spavati. Leao sam na leima, sluajui kiu i
razmiljajui o svojoj knjizi. Nikad joj nisam dao naslov, jer to e knjizi
naslov ako je nitko nee itati?
Ustao sam iz kreveta i otiao u kuhinju. Rukopis drim u kutiji u
penici. Izvadio sam ga, stavio na kuhinjski stol i umetnuo list papira u
pisai stroj. Dugo sam sjedio i gledao u praznu stranicu. Dvama sam
prstima natipkao naslov:

SMIJANJE & PLAKANJE

Promatrao sam ga nekoliko minuta. Nije valjao. Dodao sam jo jednu

rije.

SMIJANJE & PLAKANJE & PISANJE

I jo jednu:

SMIJANJE & PLAKANJE & PISANJE &

EKANJE

Zguvao sam papir i bacio ga na pod. Pristavio sam vodu. Vani je

prestalo kiiti. Golub je gukao na prozoru. Naduo je tijelo, koraao
naprijed-natrag i poletio. Takorei, slobodan kao ptica. U stroj sam
umetnuo novi papir i natipkao:

RIJEI ZA SVE

Prije nego to sam se stigao opet predomisliti, izvukao sam papir, stavio
ga na vrh gomile i poklopio kutiju. Naao sam malo smeeg papira i
zamotao je. Sprijeda sam napisao sinovu adresu, koju znam napamet.
ekao sam da se neto dogodi, ali nije se dogodilo nita. Nije bilo
vjetra koji bi sve pomeo. Nije bilo sranog udara. Nije bilo anela na
vratima.
Bilo je pet ujutro. Pota se otvarala tek za nekoliko sati. Da mi proe
vrijeme, izvukao sam projektor koji je stajao ispod kaua. To radim u
posebnim prigodama, recimo, na roendan. Poduprem projektor kutijom za
cipele, ukljuim struju i prekida. Zagasita zraka osvijetli zid. Dijapozitiv
drim u staklenci na kuhinjskoj polici. Puhnem u njega, umetnem ga i
pomiem projektor. Slika se izotri. Kua sa utim vratima na rubu polja.
Kraj jeseni. Izmeu crnih grana nebo postaje naranasto, a zatim
tamnoplavo. Dim suklja iz dimnjaka i gotovo da mogu vidjeti majku kako
se naginje preko stola. Trim prema kui. Osjeam hladan vjetar na
obrazima. Pruam ruku. Budui da mi je glava prepuna snova, na trenutak
vjerujem da mogu otvoriti vrata i proi kroz njih.
Vani se ve danilo. Kua iz djetinjstva rasprila mi se pred oima i
gotovo nestala. Ugasio sam projektor, pojeo ploicu Metamucil i otiao u
kupaonicu. Kad sam uinio sve to sam trebao, oprao sam se spuvom i
pretraivao ormar u potrazi za odijelom. Naao sam kaljae, koje sam ve
jednom traio, i stari radio. Napokon sam na dnu pronaao zguvano
odijelo, bijelo i ljetno, pristojno, ako izuzmemo smeastu mrlju sprijeda.
Odjenuo sam se. Pljunuo sam u dlan i zagladio kosu. Sjeo sam potpuno
obuen sa smeim, papirnatim paketom u krilu. Nekoliko sam puta
provjerio adresu. U 8.45 obukao sam baloner i stavio paket pod ruku.
Posljednji sam se put pogledao u zrcalu u hodniku. Potom sam izaao iz
stana i zakoraio u jutro.

TUGA MOJE MAJKE

1. ZOVEM SE ALMA SINGER
Kad sam se rodila, majka mi je dala ime to ga nose sve djevojice u
knjizi koju joj je dao moj otac i koja se zove Povijest ljubavi. Brata je
nazvala Emanuel Chaim, prema idovskom povjesniaru Emanuelu
Ringelblumu, koji je u varavskom getu zakopao vreve za mlijeko s
ljudskim svjedoanstvima, i idovskom elistu Emanuelu Feuermannu,
jednom od najveih glazbenih genija dvadesetog stoljea, kao i prema
genijalnom idovskom piscu Izaku Emanuiloviu Babelju i prema svome
ujaku Chaimu, aljivcu, pravom klaunu, koji je sve oko sebe nasmijavao do
suza i kojeg su ubili nacisti. No moj je brat odbijao odazivati se na to ime.
Kad bi ga ljudi pitali kako se zove, neto bi izmislio. Promijenio je petnaest
ili dvadeset imena. Mjesec dana govorio je o sebi u treem licu i nazivao se
g. Voe. Na esti je roendan u trku skoio kroz prozor na drugom katu i
pokuao poletjeti. Slomio je ruku i zadobio trajan oiljak na elu, ali otad
su ga svi zvali samo Ptica.

2. TO NISAM
Moj brat i ja znali smo jednu igru. Ja bih pokazala stolac. I rekla bih.
OVO NIJE STOLAC. Ptica bi pokazao stol. OVO NIJE STOL. OVO
NIJE ZID, rekla bih ja. OVO NIJE STROP I nastavil bismo tako.
VANI NE PADA KIA. CIPELA MI NIJE ODVEZANA! vikao bi
Ptica. Ja bih pokazala svoj lakat. OVO NIJE OGREBOTINA. Ptica bi
podigao koljeno. NI OVO NIJE OGREBOTINA! ONO NIJE AJNIK!
NIJE ALICA! NIJE LICA! NIJE PRLJAVO SUE! Zanijekali
smo postojanje itavim sobama, godinama, godinjim dobima. Jednom, kad
je vikanje bilo na vrhuncu, Ptica je duboko udahnuo. I iz svega glasa
zaurlao: JA! NISAM! NESRETAN! CIJELOGA! IVOTA! Ali tek ti je
sedam godina, rekoh ja.

3. MOJ BRAT VJERUJE U BOGA

Kad je imao devet i pol godina, naao je malen crven svezak, Knjigu
idovskih misli, s posvetom naemu ocu, Davidu Singeru, koji je tu knjigu
dobio za bar micvu. U njoj su idovske izreke razvrstane u potpoglavlja,
kao to su Svaki Izraelac odgovoran je za ast cijeloga svoga naroda,
Pod Romanovima i Besmrtnost. Nedugo nakon to je naao tu knjigu,
Ptica je poeo posvuda nositi crnu, barunastu idovsku kapicu, ne
obazirui se na to to mu ne pristaje i to se straga napuhava, zbog ega
izgleda glupo. Takoer je poeo slijediti g. Goldsteina, domara Hebrejske
kole, koji je mrmljao na tri jezika, i koji je rukama vie stvarao prainu
nego to ju je istio. Govorkalo se da g. Goldstein u podrumu sinagoge
spava samo sat vremena na dan, da je bio u radnom logoru u Sibiru, da ima
slabo srce, da bi ga glasan zvuk mogao ubiti, da ga je snijeg rasplakao.
Zanimao je Pticu. Ptica je slijedio g. Goldsteina nakon nastave, dok je
prolazio usisavaem izmeu redova stolaca, prao zahode i brisao psovke sa
kolske ploe. G. Goldstein morao je mijenjati stare, oteene ili poderane
hebrejske molitvenike sidure; jednoga je poslijepodneva, dok su ga dvije,
poput pasa velike, vrane gledale s drvea, iza sinagoge gurao take pune
sidura, udarajui u kamenje i korijenje, iskopao jamu, izgovorio molitvu i
zakopao ih. Ne mogu ih samo baciti, rekao je Ptici. Ne ako na njima
pie Boje ime. Trebaju biti propisno pokopane.
Idueg je tjedna Ptica poeo ispisivati etiri hebrejska slova imena koje
nitko ne smije izgovoriti6 ili ubaciti u domau zadau. Nekoliko dana
poslije otvorila sam koaru za prljavo rublje i nala to ime ispisano
neizbrisivim markerom na etiketi na njegovu donjem rublju. Napisao ga je
kredom na naim ulaznim vratima, navrljao ga preko fotografije razreda, na
zidu kupaonice i, prije nego to je s tim prestao, mojim ga je vicarskim
noiem urezao na stablo ispred nae kue, to god je mogao vie.
Moda je razlog bio to, ili njegova navika da rukom zakloni lice i kopa
nos kao da ljudi ne vide to radi, ili to to je katkad proizvodio neobine
zvukove, kao iz videoigrice, no te godine ono malo prijatelja koje je imao
vie nije dolazilo igrati se s njim.
Svakoga jutra rano se budi kako bi se vani molio, okrenut prema

Jeruzalemu. Kada ga gledam s prozora, alim to sam ga nauila izgovarati

hebrejska slova kad je imao samo pet godina. Tuna sam jer znam da ovo
ne moe potrajati.

4. OTAC MI JE UMRO KAD SAM IMALA SEDAM GODINA

Onog to se sjeam, sjeam se u dijelovima. Njegovih uiju. Naborane
koe na njegovim laktovima. Pria koje mi je priao o svojem djetinjstvu u
Izraelu. Kako je sjedio u svom omiljenom naslonjau, sluajui glazbu, i
kako je volio pjevati. Govorio mi je na hebrejskom i ja sam ga zvala Aba7.
Zaboravila sam gotovo sve, ali katkad se prisjetim nekih rijei kutn-kunt,
eme, hol, jam, ec, neika, motek 8; njihova su znaenja izlizana kao glave
starih novia. Moja majka, Engleskinja, upoznala ga je dok je radila u
kibucu9 nedaleko od Adoda, u ljeto prije odlaska na Oxford. Bio je deset
godina stariji od nje. Bio je u vojsci i poslije je proputovao Junu Ameriku.
Zatim je nastavio kolovanje i postao inenjer. Volio je kampirati, uvijek je
u prtljaniku imao vreu za spavanje i osam litara vode i u sluaju nude
znao je zapaliti vatru komadiem kremena. Doao bi po moju majku
petkom uveer dok su ostali kibunici leali na dekama, na travi, ispred
golema filmskog platna, mazei pse i puei travu. Odveo ju je na Mrtvo
more, na kojem su udnovato plutali.

5. MRTVO MORE NAJVEE JE ULEKNUE NA SVIJETU

6. NIKADA DVOJE LJUDI NIJE IZGLEDALO TAKO RAZLIITO
KAO MOJI MAMA I TATA
Kad je tijelo moje mame potamnjelo, a moj se tata smijao i rekao joj da
mu svakim danom sve vie slii, alio se, jer on je bio visok metar i
devedeset i imao je svijetlozelene oi i crnu kosu, a moja je majka blijeda i
tako niska da biste jo sad, kad ima etrdeset jednu godinu, da je vidite na
drugoj strani ulice, mogli pomisliti da je djevojica. Ptica je nizak i svijetao
poput nje, a ja sam visoka na oca. Takoer sam crnokosa, imam razmaknute

zube, mrava sam na ruan nain i petnaest mi je godina.

7. POSTOJI FOTOGRAFIJA MOJE MAME KOJU NITKO NIKAD

NIJE VIDIO
Na jesen se moja mama vratila u Englesku kako bi poela studirati.
Depovi su joj bili puni pijeska iz najveeg uleknua na Zemlji. Imala je 47
kilograma. Katkad pripovijeda o tome kako se vozila vlakom od Paddington
Stationa do Oxforda i upoznala gotovo posve slijepog fotografa. Nosio je
tamne sunane naoale i rekao da je otetio mrenice prije deset godina dok
je bio na Antarktici. Odijelo mu je bilo savreno izglaano i u krilu je drao
fotoaparat. Rekao je da sad svijet vidi drukije i da to nije nuno loe.
Pitao ju je smije li je slikati. Kad je podigao leu i pogledao kroz nju, moja
ga je mama pitala to vidi. Ono to vidim uvijek, ree on. to to?
Mrlju, ree on. Zato onda slikate? pitala je. Za sluaj da mi oi
jednom ozdrave, odgovori on. Tako u znati to sam gledao. Moja je
mama u krilu imala smeu papirnatu vreicu sa sendviem s jetrenom
patetom, koji joj je napravila moja baka. Ponudila je sendvi gotovo posve
slijepom fotografu. Zar niste gladni? pitao je. Rekla mu je da jest, ali da
nikad nije rekla majci kako mrzi jetrenu patetu i da je naposljetku bilo
prekasno da joj to kae, kad je ve utjela godinama. Vlak je stigao na
Oxford Station i moja je majka izala, ostavljajui za sobom pjeani trag.
Znam da ova pria ima pouku, ali ne znam koju.

8. MOJA JE MAMA NAJTVRDOGLAVIJA OSOBA KOJU ZNAM

Trebalo joj je pet minuta da zakljui kako mrzi Oxford. Prvoga tjedna u
semestru moja je mama samo sjedila u svojoj sobi u prohladnoj kamenoj
zgradi, gledajui kako kia pada na krave na livadi Christ Churcha i
saalijevajui se. Vodu za aj morala je grijati na kuhalu. Da bi vidjela
mentora, morala se uspeti uz pedeset est kamenih stuba i lupati mu na
vrata ne bi li se probudio i ustao iz sklopivog kreveta u radnoj sobi, u kojoj
je spavao ispod gomile papira. Gotovo je svakoga dana pisala mom ocu u
Izrael na skupom francuskom papiru, a kad joj ga je ponestalo, pisala mu je

na kockastom papiru istrgnutom iz biljenice. U jednom od tih pisama (koja

sam nala skrivena u staroj limenci okolade Cadbury ispod kaua u
njezinoj radnoj sobi) napisala je: Knjiga koju si mi dao stoji mi na stolu i
svaki dan nauim proitati neto novo. Morala ju je uiti itati jer je bila
napisana na panjolskom. U zrcalu je gledala kako joj tijelo opet blijedi.
Drugoga tjedna u semestru kupila je rabljeni bicikl, vozila se naokolo i
lijepila oglase s natpisom TRAI SE UITELJ HEBREJSKOG, jer je bila
nadarena za jezike i htjela je razumjeti moga oca. Nekoliko se ljudi javilo,
ali samo jedan nije odustao nakon to je moja mama objasnila da lekcije ne
moe platiti bio je to bubuljiavi deko Nehemia iz Haife, koji je bio na
prvoj godini i nesretan kao moja mama, i koji je smatrao bar tako pie u
pismu koje je napisala mom ocu da je druenje s djevojkom dovoljan
razlog kako bi se pristao dvaput na tjedan nalaziti u pubu Kings Amis, ak i
ako mu djevojka samo plati pivo. Moja je mama i sama uila panjolski iz
knjige Sami nauite panjolski. Mnogo je vremena provodila u knjinici
Bodleiana, itajui stotine knjiga i ne stjeui prijatelje. Naruivala je
toliko knjiga da se knjiniar pokuavao sakriti kad bi je vidio da dolazi.
Potkraj godine poloila je ispite s najboljim ocjenama i, unato protivljenju
roditelja, napustila fakultet i otila ivjeti s mojim ocem u Tel Aviv.

9. SLIJEDILE SU NAJSRETNIJE GODINE NJIHOVIH IVOTA

ivjeli su u sunanoj, bugenvilijama prekrivenoj kui u Ramat Ganu.
Moj je tata u vrtu posadio maslinu i limun i oko obaju stabala iskopao jame
u kojima se moe nakupljati voda. Nou su sluali ameriku glazbu na
njegovu kratkovalnom radiju. Kad su prozori bili otvoreni i kad je vjetar
puhao u pravom smjeru, mogli su osjetiti miris mora. Naposljetku su se
vjenali na plai u Tel Avivu, a na branom su putovanju dva mjeseca
obilazili Junu Afriku. Kad su se vratili, moja je mama poela prevoditi
knjige na engleski isprva sa panjolskog, a poslije i s hebrejskog. Iako su
proveli pet godina, a onda je amerika kompanija za zrakoplovnu industriju
mom tati ponudila posao koji nije mogao odbiti.

10. ODSELILI SU SE U NEW YORK I DOBILI MENE

Dok me nosila, moja je mama proitala tri bilijuna knjiga o raznoraznim

temama. Nije voljela Ameriku, ali nije ju ni mrzila. Dvije i pol godine i
osam bilijuna knjiga poslije, rodila je Pticu. Potom smo se preselili u
Brooklyn.

11. IMALA SAM EST GODINA KAD SU MOM TATI

DIJAGNOSTICIRALI RAK GUTERAE
Te smo se godine mama i ja zajedno vozile u autu. Zamolila me da joj
dodam torbicu. Nije kod mene, rekoh. Moda je otraga, ree ona. Ali
nije bila otraga. Zaustavila se i pretraila auto, ali torbice nije bilo nigdje.
Zarila je glavu u ruke i pokuala se sjetiti gdje je ostavila torbicu. Uvijek je
gubila stvari. Jednog u dana izgubiti glavu, ree. Pokuala sam zamisliti
to bi se dogodilo da izgubi glavu. Naposljetku je ipak moj otac bio taj koji
je izgubio sve: kilograme, kosu, razne unutarnje organe

12. VOLIO JE KUHATI I SMIJATI SE I PJEVATI, ZNAO JE

RUKAMA ZAPALITI VATRU, POPRAVITI ONO TO NE RADI I
OBJASNITI LANSIRANJE U SVEMIR, ALI UMRO JE U DEVET
MJESECI
13. MOJ OTAC NIJE BIO SLAVNI RUSKI PISAC
Isprva je moja mama drala stvari ondje gdje ih je tata ostavio. Misha
Shklovsky kae da tako postupaju s kuama slavnih pisaca u Rusiji. Ali
moj otac nije bio slavni pisac. Nije ak bio ni Rus. Onda sam jednoga dana
dola kui iz kole i vidjela da je nestao svaki njegov vidljivi trag. U
ormarima nije bilo njegove odjee, njegove cipele vie nisu stajale pokraj
vrata, a na ulici je, pokraj hrpe vrea za smee, stajao njegov stari
naslonja. Popela sam se u svoju spavau sobu i gledala ga kroz prozor.
Lie se na vjetru prevrtalo na ploniku, pokraj naslonjaa. Neki je starac
proao i sjeo u njega. Izala sam i izvukla tatin demper iz kante za smee.

14. NA KRAJU SVIJETA

Nakon to je umro moj otac, ujak Julian, mamin brat, povjesniar
umjetnosti koji ivi u Londonu, poslao mi je vicarski noi koji je navodno
pripadao tati. No je imao tri razliite otrice, pincetu i akalicu. U pismu
koje je poslao s noem ujak Julian je napisao da mu ga je tata jednom
posudio kad je iao kampirati na Pireneje, da ga se sjetio tek sad i da je
pomislio kako bih ga moda htjela imati. Mora biti oprezna, napisao je, jer
otrice su britke. Napravljen je da ti pomogne preivjeti u divljini. Ja ti ne
znam rei kakav je jer smo ujna Frances i ja otili u hotel nakon to smo
prve noi pokisnuli i smeurali se. Tvoj se tata mnogo bolje snalazio u
prirodi nego ja. Jednom u Negevu vidio sam ga kako skuplja vodu lijevkom
i ceradom. Znao je i kako se zovu sve biljke i jesu li jestive. Znam da ti to
nije bogzna kakva utjeha, ali ako doe u London, reci u ti kako se zovu
svi restorani s curryjem u sjeverozapadnom Londonu i je li hrana u njima
jestiva. Voli te ujak Julian. P. S. Nemoj rei mami da sam ti ovo dao jer bi
se vjerojatno naljutila na mene i rekla da si premlada. Prouila sam dijelove
noa, izvlaei ih jednog po jednog noktom na palcu i iskuavajui otrice
na prstu.
Odluila sam nauiti preivljavati u divljini, poput oca. To bi mi dobro
dolo u sluaju da se neto dogodi mami, pa da se Ptica i ja moramo brinuti
sami za sebe. Nisam joj rekla za no jer je ujak Julian htio da on bude
tajnom, a i zato bi mi mama dopustila da kampiram sama u umi kad mi
jedva dopusti da odem do kraja ulice?

15. KAD GOD SAM SE ILA VAN IGRATI, MOJA JE MAMA

HTJELA ZNATI GDJE U TONO BITI
Kad bih se vratila kui, ona bi me pozvala u spavau sobu, zagrlila me i
izljubila. Gladila bi mi kosu i rekla: Toliko te volim, i kad bih ja kihnula,
rekla bi: Nazdravlje, zna koliko te volim, zar ne?, a kad bih ustala da
odem po rupi, rekla bi: Ja u ti ga donijeti, mnogo te volim, i kad bih
traila kemijsku da napiem zadau, ona bi rekla: Uzmi moju, sve za
tebe, a kad bi me zasvrbjela noga, ona bi rekla:

Svrbi li te tu, daj da te zagrlim, a kad bih rekla da idem gore u sobu,
ona bi za mnom vikala: to da radim kad te toliko volim, i ja sam uvijek
htjela rei, ali nikad nisam rekla: Voli me manje.

16. SVE POSTAJE RAZLOG ZA NETO

Jednoga je dana moja mama ustala iz kreveta u kojem je leala gotovo
godinu dana. inilo nam se da je prvi put ne gledamo kroz ae za vodu
koje su se nakupile oko njezina kreveta i na kojima je Ptica iz dosade
katkad pokuavao svirati, prelazei mokrim prstom po njihovim rubovima.
Spremila je makarone sa sirom, jedno od rijetkih jela koja zna skuhati.
Pretvarali smo se da je to najukusnije jelo koje smo ikad jeli. Jednog me
poslijepodneva pozvala da razgovaramo. Odsad u se prema tebi ponaati
kao prema odrasloj osobi, ree. Htjela sam rei da imam samo osam
godina, ali nisam. Opet je poela raditi. Tumarala je kuom u kimonu s
crvenim cvjetovima i posvuda za sobom ostavljala zguvane stranice. Prije
tatine smrti bila je urednija. Ali sad, ako ju je tko htio nai, samo je trebao
slijediti papire s prekrienim rijeima, i naao bi je, na kraju traga, kako
gleda kroz prozor ili u au vode, kao da u ai pliva riba koju samo ona
vidi.

17. MRKVE
Deparcem sam kupila knjigu Jestive biljke i jestivo cvijee u Sjevernoj
Americi. Nauila sam da su irovi manje gorki ako se kuhaju u vodi, da su
divlje rue jestive, i da treba izbjegavati sve to mirie na badem, ima tri
lista ili mlijeni sok. U Prospect Parku pokuala sam prepoznati to vie
biljaka. Kako sam znala da e mi tebati puno vremena da nauim prepoznati
svaku biljku i kako je postojala mogunost da u morati preivljavati i
negdje drugdje, a ne samo u Sjevernoj Americi, nauila sam napamet i
Univerzalni test jestivosti. Dobro ga je znati budui da neke otrovne biljke,
poput kukute, mogu biti sline jestivim biljkama, poput divlje mrkve ili
pastrnjaka. Ne smije jesti osam sati prije testa. Prvo rastavi biljku na
dijelove korijen, list, peteljku, pupoljak i cvijet i malenim komadiem

svakog dijela protrlja unutarnju stranu runog zgloba. Ako se nita ne

dogodi, stavi dijelove biljke na unutarnju stranu usana i dri ih ondje tri
minute, i ako se ni tada nita ne dogodi, dri ih na jeziku petnaest minuta.
Ako se ni tada nita ne dogodi, moe vakati biljku bez gutanja, i drati je
savakanu u ustima petnaest minuta, i ako se tada nita ne dogodi, progutati
je i ekati osam sati, i ako se ni tada nita ne dogodi, pojesti etvrtinu
alice, a ako se ni tada nita ne dogodi biljka je jestiva.
Jestive biljke i jestivo cvijee u Sjevernoj Americi drala sam u ruksaku
ispod kreveta, u kojem su bili i tatin vicarski noi, depna baterija,
plastina cerada, busola, kutija ploica od muslija, dvije vreice bombona
M&M s kikirikijem, tri konzerve tune, otvara za konzerve, flasteri,
protuotrov za zmijske ugrize, rezervne gae i karta newyorke podzemne. U
ruksaku je trebao biti i komadi kremena, ali kad sam ga pokuala kupiti u
eljeznariji, nisu mi ga htjeli prodati zato to sam bila premalena, ili zato to
su mislili da sam piromanka. U nudi se iskra moe zapaliti i pomou
lovakog noa i komada jaspisa, ahata ili nefrita, ali ja nisam znala gdje bih
nabavila jaspis, ahat ili nefrit. Umjesto njih uzela sam ibice iz kafia u
Drugoj ulici i stavila ih u plastinu vreicu kako bih ih zatitila od kie.
Za Hanuku sam traila vreu za spavanje. Mama mi je kupila neku
flanelsku s ruiastim srcima, u kojoj bih na temperaturi ispod nule
preivjela ravno pet sekundi, a onda umrla od smrzavanja. Pitala sam je
moemo li je vratiti i zamijeniti za pernatu vreu poznate marke. Gdje
kani spavati, u arktikom krugu? pitala je. Pomislila sam: Da, ondje, ili
moda u peruanskim Andama, budui da je tata jednom ondje kampirao.
Kako bih promijenila temu, zapoela sam priu o kukuti, divljim mrkvama i
pastrnjaku, no ispostavilo se da to nije bilo pametno jer su joj se oi
napunile suzama; kad sam je pitala to joj je, rekla je nita, to ju je
podsjetilo na mrkve koje je tata uzgajao u vrtu u Ramat Ganu. Htjela sam je
pitati to je jo zasadio, osim masline, limuna i mrkvi, ali nisam je htjela jo
vie rastuiti.
Poela sam pisati u biljenicu naslovljenu Kako preivjeti u divljini.

18. MOJA SE MAMA NIKAD NIJE ODLJUBILA OD MOG TATE

Njezina je ljubav prema njemu bila jednako snana kao onog ljeta kad
su se upoznali. Kako bi postigla takvo stanje stvari, odbacila je ivot.
Ponekad danima ivi od zraka i vode. Budui da je jedini sloeni oblik
ivota koji to moe, trebala bi imati svoju vrstu. Jednom mi je ujak Julian
kazao da je kipar i slikar Alberto Giacometti rekao da se katkad, da bi
naslikao glavu, mora odrei cijele figure. Da bi naslikao list, mora
rtvovati cijeli krajolik. Isprva se moe initi da se ograniava, ali nakon
nekog vremena shvati da, posveti li se jednom centimetru, ima vee
izglede sauvati odreeno vienje svemira nego ako naumi naslikati cijelo
nebo.
Moja mama nije odabrala list ili glavu. Odabrala je mog oca, i kako bi
sauvala odreeni osjeaj, rtvovala je cijeli svijet.

19. ZID RJENIKA KOJI MOJU MAMU DIJELI OD SVIJETA

SVAKE JE GODINE SVE VII
Katkad listovi rjenika ispadnu i skupe joj se oko nogu, tienik, tiga,
tigli, tih, tihaa, tihati, tilac, timati, poput latica golema cvijeta.
Dok sam bila malena, mislila sam da su na listovima na podu rijei koje
vie nikad nee moi upotrijebiti i pokuala sam ih zalijepiti natrag na
njihovo mjesto, u bojazni da e jednoga dana mama ostati bez rijei.

20. OTKAKO JE UMRO MOJ TATA, MAMA JE BILA NA SAMO

DVA SUDARA
Prvi je put izala prije pet godina, kad mi je bilo deset, s debelim
engleskim urednikom iz jedne od izdavakih kua koje objavljuju njezine
prijevode. Urednik je na lijevom malom prstu nosio prsten s obiteljskim
grbom, koji je moda pripadao njegovoj obitelji, a moda i nije. Kad god je
govorio o sebi, mahao je tom rukom. Tijekom nekog razgovora ispostavilo
se da su moja mama i taj ovjek, Lyle, bili na Oxfordu u isto vrijeme.
Ohrabren takvom sluajnou, pozvao ju je da s njim izae. Gomila je
mukaraca pozvala moju mamu na spoj i ona bi im uvijek rekla Ne. Iz
nekog je razloga ovoga puta pristala. U subotu naveer pojavila se u

dnevnom boravku, podignute kose i s crvenim alom koji joj je moj otac
kupio u Peruu. Kako izgledam? pitala je. Izgledala je prekrasno, ali
nekako mi se inilo da nije fer to nosi taj al. Nisam stigla nita rei jer je
Lyle upravo tad zadihan stigao na ulazna vrata. Zavalio se na kau. Pitala
sam ga zna li ita o preivljavanju u divljini, na to je odgovorio:
Naravno. Pitala sam ga zna li razliku izmeu kukute i divljih mrkvi, a on
mi je potanko opisao zavrnicu oxfordske regate u kojoj je njegov amac
potegnuo i pobijedio u posljednje tri sekunde. Ti sveca, rekoh na nain
koji bi se mogao protumaiti kao sarkastian. Lyle se prisjetio i milih
uspomena na vonje unom na rijeci Cherwell. Moja je mama rekla da ne
zna kako je to jer se nikad nije vozila unom na Cherwellu. Pomislila sam:
Nita udno.
Kad su otili, ostala sam budna i gledala emisiju o antarktikim
albatrosima: mogu godinama ne dotaknuti tlo, spavati u zraku, piti morsku
vodu, isplakati sol, i svake se godine vraati kako bi podizali djecu s istim
partnerom. Zacijelo sam zaspala jer, kad sam ula da mama otkljuava
vrata, bilo je gotovo jedan ujutro. Nekoliko joj je kovra palo na vrat i
maskara joj se razmazala, ali kad sam je pitala kako je bilo, rekla je da zna
orangutane s kojima bi mogla voditi uzbudljiviji razgovor.
Oko godinu dana kasnije Ptica je slomio runi zglob kad je pokuao
skoiti sa susjedova balkona i visoki, pogrbljeni doktor, koji ga je primio na
Hitnoj, pitao je moju mamu bi li s njim izala. Moda zato to je uspio
nasmijati Pticu, iako je potonjem ruka stajala pod groznim kutom prema
zglobu, ali drugi put nakon oeve smrti moja je mama rekla Da. Doktor se
zvao Henry Lavender, to je prema mojem miljenju slutilo na dobro (Alma
Lavender!). Kad se oglasilo zvonce, Ptica se sjurio niza stube gol, s gipsom,
na gramofon je stavio Thats Amore i odjurio natrag na kat. Moja je
mama urno sila niza stube, bez crvenoga ala, i podigla gramofonsku iglu.
Ploa je zakripala. Neujno se vrtjela na okretnoj ploi kad je Henry
Lavender uao, pristao popiti au hladnog bijelog vina i zapodjenuo
razgovor o svojoj zbirci koljki, od kojih je mnoge izronio osobno kad je
bio na Filipinima. Zamislila sam nau budunost s njim, ronilake
ekspedicije na koje bi nas vodio, nas etvero kako se jedno drugomu pod
vodom smjekamo kroz maske. Idueg sam jutra pitala mamu kako je bilo.

Rekla je da je on vrlo drag mukarac. Ja sam mislila da je to dobro, ali kad

je Henry Lavender nazvao tog poslijepodneva, moja je mama bila u
supermarketu i nije mu uzvratila poziv. Dva dana poslije pokuao je opet.
Ovoga je puta moja mama kretala u etnju parkom. Pitala sam: Nee ga
nazvati, je li tako? i ona je rekla: Neu. Kad je Henry Lavender nazvao
treci put, bila je udubljena u knjigu pria, svako malo kliui kako bi
autoru trebalo posmrtno dodijeliti Nobelovu nagradu. Moja mama uvijek
dijeli posmrtne Nobelove nagrade. Oduljala sam se u kuhinju s beinim
telefonom. Dr. Lavender? rekoh. I onda sam mu rekla da mislim kako se
zbilja svia mojoj mami i kako bi normalnoj osobi vjerojatno bilo vrlo
drago razgovarati s njim i ak opet izai, ali da ja poznajem svoju mamu
jedanaest i pol godina i da ona nikad nije postupila normalno.

21. MISLILA SAM DA JEDNOSTAVNO NIJE SRELA PRAVU

OSOBU
inilo se da ba i ne pomae to to po cijele dane kod kue u pidami
prevodi knjige uglavnom mrtvih pisaca. Katkad bi zapela na nekoj reenici i
satima se vrtjela po kui kao pas koji nosi kost dok ne bi vrisnula
ZNAM! i odjurila do stola iskopati rupu i zakopati je. Odluila sam uzeti
stvari u svoje ruke. Jednoga je dana veterinar dr. Tucci doao odrati
predavanje mom estom razredu. Imao je ugodan glas i zelenu papigu po
imenu Gordo, koja mu je stajala na ramenu i mrzovoljno zurila kroz prozor.
Imao je i iguanu, dvije vretice, slatkovodnu kornjau, gatalinke, patku
slomljena krila i pitona Mahatmu, koji je nedavno svukao kou. U dvoritu
je drao i dvije lame. Poslije sata, dok su svi dirali Mahatmu, ja sam pitala
doktora je li oenjen i kad mi je, zbunjena izraza lica, rekao da nije,
zatraila sam ga posjetnicu. Na njoj je bio nacrtan majmun, pa je nekoliko
klinaca izgubilo zanimanje za zmiju i poelo ga takoer traiti posjetnice.
Te sam noi nala lijepu fotografiju mame u kupaem kostimu, koju sam
poslala dr. Franku Tucciju, zajedno s natipkanim popisom njezinih najveih
vrlina, koje su ukljuivale VISOK IQ, STRAST PREMA ITANJU,
PRIVLANOST (VIDI FOTOGRAFIJU), DUHOVITOST. Ptica je pregledao
popis i, nakon kratka razmiljanja, predloio da dodam TVRDOKORNOST

 tu sam ga rije ja nauila i TVRDOGLAVOST. Kad sam rekla da

smatram da to nisu njezine najbolje, pa ak ni dobre karakteristike, Ptica je
rekao da e se, budu li na popisu, mozda initi dobrima i da tako mama
nee njima odbiti dr. Tuccija, u sluaju da se on pristane s njom nai. To mi
se tad inilo dobrim argumentom pa sam dodala TVRDOKORNOST i
TVRDOGLAVOST. U dnu sam napisala na telefonski broj. I zatim to
poslala.
Proao je jedan tjedan, a on nije nazvao. Prola su jo tri dana i ja sam
razmiljala kako moda nisam trebala napisati TVRDOKORNOST i
TVRDOGLAVOST.
Sutradan je zazvonio telefon i ula sam mamu kako govori: Koji
Frank? Zavladala je duga tiina. Molim? Opet tiina. Zatim je prasnula
u histerian smijeh. Poklopila je i dola u moju sobu. to je to bilo?
bezazleno sam upitala. to je to bilo? jo je bezazlenije pitala moja
mama. Netko je zvao, rekoh. Aha, to, odgovori. Nadam se da nema
nita protiv, dogovorila sam sudar u etvero, ja i krotitelj zmija, ti i Herman
Cooper.
Herman Cooper bio je grozan osma koji je ivio u naoj ulici, svakoga
zvao Penis i zvidao kad bi vidio golema jaja psa naeg susjeda.
Radije bih lizala plonik, rekla sam.

22. TE SAM GODINE ETRDESET DVA DANA UZASTOPCE

NOSILA TATIN DEMPER
Dvanaestog sam dana na hodniku naila na Sharon Newman i njezine
prijateljice. ZATO NOSI TAJ ODVRATNI DEMPER? pitala je. Idi
jedi kukute, pomislila sam, i odluila nositi tatin demper dok sam iva. To
mi je skoro polo za rukom do kraja kolske godine. Bio je od alpakine
vune i sredinom svibnja postalo je neizdrivo. Moja je mama smatrala da je
to zakasnjelo alovanje. Ali ja nisam pokuavala oboriti rekorde.
Jednostavno mi je u tom demperu bilo ugodno.

23. MOJA MAMA DRI FOTOGRAFIJU MOG TATE NA ZIDU

POKRAJ RADNOG STOLA

Jedanput ili dvaput prola sam kraj njezinih vrata i ula je kako s njom
naglas razgovara. Moja je mama usamljena ak i dok smo mi s njom i mene
katkad zaboli trbuh kad pomislim to e biti s njom kad odrastem i odem
zapoeti ostatak svog ivota. Katkad mi se ini da nikad i neu moi otii.

24. SVI PRIJATELJI KOJE SAM IMALA VIE NISU TU

Na moj etrnaesti roendan Ptica me probudio skoivi mi na krevet i
pjevajui For She's a Jolly Good Fellow10. Dao mi je rastopljenu
okoladicu Flershey i crvenu vunenu kapu, koju je uzeo u Uredu za
izgubljene stvari. Skinula sam s nje kovravu plavu vlas i cijeli je dan
nosila na glavi. Mama mi je darovala anorak, koji je testirao Tenzing
Norgay, erpa koji se popeo na Mount Everest sa sir Edmundom Hillaryjem,
i staru konatu avijatiarsku kapu, kakvu je nosio moj junak Antoine de
Saint-Exupery. Tata mi je itao Malog princa kad sam imala est godina i
rekao mi da je Saint-Ex bio sjajan pilot i da je stavljao glavu u torbu kako
bi se pota poela raznositi i na udaljena mjesta. Naposljetku ga je skinuo
njemacki lovac te su on i njegov zrakoplov zauvijek nestali u Sredozemnom
moru.
Osim jakne i avijatiarske kape, mama mi je dala i knjigu od nekog
Daniela Eldridgea, za kojeg je rekla da bi zasluio Nobelovu nagradu da ih
dodjeljuju paleontolozima. Je li umro? pitala sam. Zato pita? Tek
tako, rekla sam. Ptica je pitao to je paleontolog i mama mu je rekla da,
kad bi uzeo veliki, ilustrirani vodi za muzej Metropolitan, razderao ga na
stotinu komadia, sa stuba Muzeja bacio komadie u vjetar, pustio da proe
nekoliko tjedana, vratio se i temeljito pretraivao Petu aveniju i Central
Park kako bi naao to vie opstalih komadia i zatim iz njih pokuao
rekonstruirati povijest slikarstva, ukljuujui kole, stilove, pravce i imena
slikara, radio bi to i paleontolog. Jedina je razlika to paleontolozi
prouavaju fosile da bi dokuili kako je nastao i evoluirao ivot. Svaka bi
etrnaestogodinjakinja trebala znati neto o svom podrijetlu, rekla je
mama. Ne bi smjela ivjeti, a da nema blage veze kako je sve poelo.
Potom je, vrlo brzo, kao da to nije poenta cijele prie, rekla da je knjiga
pripadala tati. Ptica je pohitao dotaknuti korice.

Knjiga se zvala ivot koji ne poznajemo. Na stranjim je koricama bila

Eldridgeova slika. Imao je tamne oi s gustim trepavicama i bradu, i drao
je fosil ptice zastraujueg izgleda. Ispod je pisalo da je profesor na
Columbiji. Te sam noi poela itati knjigu. Pomislila sam da je tata moda
togod zabiljeio na margine, ali nije. Jedini je njegov trag bilo ime na
unutarnjoj strani korica. U knjizi je pisalo kako su Eldridge i neki drugi
znanstvenici u maloj podmornici sili na dno oceana i na mjestima gdje se
sudaraju tektonske ploe otkrili hidrotermalne izvore, iz kojih su sukljali
mineralima bogati plinovi topline i do 400 Celzijevih stupnjeva. Dotad su
znanstvenici mislili da je dno oceana pustopoljina s malo ili nimalo ivota.
No Eldridge i njegovi kolege pred prednjim su svjetlima svoje podmornice
promatrali stotine organizama koje ljudsko oko dotad nije vidjelo, cijeli
ekosustav koji je, kako su shvatili, bio vrlo, vrlo star. Nazvali su ga
tamnom biosferom. Dolje je bilo mnogo hidrotermalnih izvora i prilino su
brzo shvatili da na stijenama oko njih organizmi ive na temperaturama na
kojima bi se moglo taliti olovo. Neki od organizama, kad su ih donijeli na
povrinu, smrdjeli su po trulim jajima. Shvatili su da se ti organizmi hrane
vodikovim sulfidom to suklja iz izvora i da otputaju sumpor, jednako kao
to biljke na povrini proizvode kisik. Dr. Eldridge u knjizi tvrdi da su
stekli uvid u kemijske procese koji su prije nekoliko milijardi godina
pokrenuli evolucijski proces.
Ideja o evoluciji prekrasna je i tuna. Od poetka ivota na Zemlji
postojalo je oko pet do pedeset milijardi vrsta, od kojih danas postoji njih
samo pet do pedeset milijuna. To znai da je devedeset devet posto vrsta
koje su ikad ivjele na Zemlji izumrlo.

25. MOJ BRAT MESIJA

Te noi, dok sam itala, Ptica mi je uao u sobu i uvukao mi se u
krevet. Imao je jedanaest i pol godina, ali je bio malen za svoju dob. Svojim
je malenim, hladnim stopalima gurao moju nogu. Reci mi neto o tati,
proaptao je. Zaboravio si odrezati nokte na nogama, rekoh mu.
Jagodicama stopala gnjeio mi je listove. Molim te, preklinjao je.
Upregnula sam vijuge, ali nisam se mogla sjetiti niega to mu ve sto puta

nisam rekla pa sam neto izmislila. Volio je alpinizam, rekoh. Bio je

dobar alpinist. Jednom se popeo na stijenu visoku ezdeset metara. Valjda
negdje u Negevu. Na vratu sam osjeala Ptiin topao dah. U Masadi?
pitao je. Moda, odgovorih. Volio je to. To mu je bio hobi, rekoh. Je
li volio plesati? pitao je Ptica. Nisam imala pojma je li volio plesati, ali
rekla sam: Oboavao je ples. Znao je plesati ak i tango. Nauio ga je u
Buenos Airesu. On i mama stalno su plesali. Stavio bi stoli uza zid, tako
da na raspolaganju ima cijelu sobu. Podizao je mamu i naginjao je te joj
pjevao u uho. Jesam li ja bio ondje? Naravno da jesi, rekoh. Tebe je
bacao u zrak i hvatao. Kako je znao da mu neu ispasti? Znao je.
Kako me zvao? Svakako. Kompa, Maleni, Klaun. Izmiljala sam u
hodu. Ptica nije bio impresioniran. Juda Makabejac, rekoh. Samo
Makabejac. Mak. Kako me najee zvao? Valjda Emmanuel.
Pretvarala sam se da razmiljam. Ne, nego Manny. Zvao te Manny.
Manny, ree Ptica iskuavajui ime. Jo se vie privio uza me. elim ti
rei tajnu, apnuo je. Jer ti je roendan. to? Prvo mi mora obeati
da e mi vjerovati. OK. Reci: obeavam. Obeavam. Duboko je
udahnuo. Mislim da sam moda lamed vovnik. to? Jedan od lamed
vovnika, apnuo je. Trideset est svetih ljudi. Kojih trideset est svetih
ljudi? Onih o kojima ovisi sudbina svijeta. Aha, tih. Ne budi -
Obeala si, ree Ptica. Nisam nita rekla. Uvijek ih ima trideset est,
apnuo je. Nitko ne zna tko su. Bog uje samo njihove molitve. Tako kae
g. Goldstein. I ti misli da si moda jedan od njih, rekoh. to jo kae
g. Goldstein? Kae da e Mesija, kada doe, biti jedan od lamed
vovnika. U svakom narataju postoji jedna osoba koja ima potencijal
postati Mesijom. Moda ga iskoristi, a moda ne. Moda je svijet spreman
za njega, a moda i nije. To je sve. Leala sam u mraku i pokuala smisliti
to bih trebala rei. Zabolio me trbuh.

26. SITUACIJA JE BILA GOTOVO KRITINA

Idue sam subote u ruksak strpala ivot koji ne poznajemo i otila
podzemnom do sveuilita Columbia. Lutala sam kampusom etrdeset pet
minuta dok nisam u zgradi geoznanosti nala Eldridgeov kabinet. Ondje sam

zatekla tajnika koji je jeo dostavljenu hranu i rekao da dr. Eldridgea nema.
Rekla sam da u priekati, a on mi je kazao da bi moda bilo bolje da
doem drugi put budui da e se dr. Eldridge vratiti tek za nekoliko sati.
Rekla sam mu da mogu priekati. Nastavio je jesti. Dok sam ekala,
proitala sam jedno izdanje asopisa Fossil11. Potom sam pitala tajnika,
koji se naglas smijao neem na svojem raunalu, misli li da e se dr.
Eldridge uskoro vratiti. Prestao se smijati i pogledao me kao da sam mu
upravo upropastila najvaniji trenutak u ivotu. Sjela sam natrag na svoj
stolac i proitala jedan broj asopisa Paleontologist today12.
Ogladnjela sam pa sam otila na kraj hodnika i kupila paket keksa Devil
Dogs iz automata. Potom sam zaspala. Kad sam se probudila, tajnika nije
bilo. Vrata Eldridgeova kabineta bila su otvorena i gorjelo je svjetlo. Veoma
star, sjedokos mukarac stajao je unutra pokraj ormaria za spise, ispod
plakata na kojem je pisalo: I TAKO, BEZ RODITELJA, SPONTANIM
ROENJEM, NASTADOE PRVI TRUNCI IVE ZEMLJE ERASMUS
DARWIN13
Da budem iskren, nisam se sjetio te mogunosti, ree starac u
slualicu. Sumnjam da bi se on uope htio kandidirati. Kako bilo, mislim
da smo ve nali svog ovjeka. Morat u razgovarati s elnicima odsjeka,
ali mogu rei da slutim kako stvari idu na dobro. Vidio me da stojim na
vratima i rukom mi dao znak da e uskoro okonati razgovor. Htjela sam
rei da nema veze, da ekam dr. Eldridgea, ali okrenuo mi je lea, zurei
kroz prozor. Fino, drago mi je to to ujem. Bolje je da krenem. Onda
dobro. Svako dobro. Zdravo. Okrenuo se prema meni. Oprostite, molim
vas, ree. Kako vam mogu pomoi? Poeala sam se po ruci i opazila
prljavtinu ispod noktiju. Vi niste dr. Eldridge, je li tako? pitala sam.
Jesam, ree on. Rastuila sam se. Na fotografiji na knjizi zacijelo je bio
trideset godina mlai. Nije mi trebalo dugo da shvatim kako mi ne moe
pomoi u vezi s onim zbog ega sam dola, jer i ako je zasluio Nobelovu
nagradu za najboljeg ivueg paleontologa, zasluio je i onu za najstarijeg.
Nisam znala to rei. Proitala sam vau knjigu, protisnula sam, i
razmiljam o tome da postanem paleontologinja. Nema razloga da budete
tako razoarani, odgovori on.

27. NETO TO NIKAD NEU UINITI KAD ODRASTFM

Neu se zaljubiti, odustati od faksa, nauiti ivjeti na zraku i vodi, imati
vlastitu vrstu i upropastiti si ivot. Dok sam bila malena, mama bi me
pogledala na odreeni nain i rekla: Jednog e se dana zaljubiti. Htjela
sam rei, ali nikad nisam rekla: Nema ni teoretske anse.
Jedini deko kojeg sam poljubila jest Misha Shklovsky. On je nauio
ljubiti se od roakinje u Rusiji, gdje je ivio prije negoli se doselio u
Brooklyn, i zatim to znanje prenio meni. Rekao je samo: Manje jezika.

28. TOTA VAM MOE PROMIJENITI IVOT, IZMEU

OSTALOG PISMO
Prolo je pet mjeseci i ja sam ve gotovo digla ruke od traenja osobe
koja bi usreila moju mamu. A onda se to dogodilo: sredinom prole
veljae stiglo je pismo, natipkano na plavom papiru zrakoplovne pote i sa
igom iz Venecije, koje je mojoj mami proslijedio izdava. Ptica ga je prvi
ugledao, donio mami i pitao moe li uzeti marke. Svi smo bili u kuhinji.
Ona je otvorila pismo i itala ga stojei. Zatim ga je proitala drugi put,
sjedei. Ovo je nevjerojatno, ree. to? upitala sam. Netko mi je
pisao o Povijesti ljubavi. Knjizi po kojoj smo ti tata i ja nadjenuli ime.
Naglas nam je proitala pismo.
Draga go Singer,
upravo sam proitao Va prijevod pjesama Nicanora Parre, koji
je, kao to vi kaete, na reveru nosio malog ruskog astronauta, a u
depu pisma ene koja ga je ostavila zbog drugog. Knjiga je tu,
pokraj mene, na stoliu u mojoj sobi u penzionu s pogledom na
Grand Canal. Ne znam to bih o njoj rekao, osim da me dirnula na
nain na koji se nadamo da emo biti dirnuti svaki put kad ponemo
itati neku knjigu. Hou rei da me promijenila, na neki nain koji
gotovo da nisam kadar opisati. Ali neu vie o tome. Iskreno, ne
piem da bih Vam zahvalio, nego da bih Vam iznio zamolbu koja bi
se mogla doimati neobinom. U svom ste uvodu ovla spomenuli

slabo poznata pisca Zvija Litvinoffa, koji je 1941. pobjegao iz

Poljske u ile, i ije je jedino objavljeno djelo roman Povijest
ljubavi, napisan na panjolskom. Zanima me biste li ga Vi bili voljni
prevesti? Prijevod trebam iskljuivo za sebe; nemam ga namjeru
objavljivati i Vi biste zadrali prava u sluaju da ga elite sami
objaviti. Voljan sam platiti onoliko koliko smatrate da taj posao
vrijedi. Te su mi teme uvijek neugodne. Recimo, 100.000 $? Eto.
Ako Vam se to ini premalo, samo recite.
Zamiljam kako ete reagirati na ovo pismo koje e dotad
tjedan-dva stajati u ovoj laguni, a zatim se mjesec dana vrtjeti u
kaotinom talijanskom potanskom sustavu i napokon prijei
Atlantski ocean i dospjeti u Ameriku potu, gdje e ga staviti u
vreu, koju e u kolicima gurati potar, vukui se i po kii i po
snijegu, kako bi Vam ga ubacio kroz potanski otvor, gdje e ono
pasti na pod i ekati da ga naete. Sve sam to zamislio i pripremio
se i na najgoru mogunost onu da me smatrate kakvim luakom.
Ali moda ne treba biti tako. Ako Vam kaem da mi je netko jednom
veoma davno, dok sam tonuo u san, proitao nekoliko stranica iz
knjige Povijest ljubavi i da svih ovih godina nisam zaboravio ni tu
no ni te stranice, moda ete onda shvatiti.
Bio bih Vam zahvalan kad biste mi odgovor poslali ovamo, na
gore navedenu adresu. U sluaju da ve otiem odavde kad pismo
stigne, pazikua e mi ga proslijediti.
Srdaan pozdrav,
Jacob Marcus
Pomislila sam: Ti bokca! Nisam mogla vjerovati kakvu sreu imamo i
palo mi je na pamet da osobno piem Jacobu Marcusu, uz izliku da mu
elim objasniti kako je Saint-Exupery 1929. utemeljio posljednji, juni dio
potanske rute do June Amerike, sve do donjeg ruba kontinenta. inilo se
da Jacoba Marcusa pota zanima, a i moja je mama jednom ustvrdila da je
Zvi Litvinoff, autor Povijesti ljubavi, djelomice zahvaljujui hrabrosti SaintExuperyja poslije mogao primiti posljednja pisma od obitelji i prijatelja u

Poljskoj. Na kraju pisma dodala bih neto o tome kako je moja mama
slobodna. Ali predomislila sam se, da ona ne bi sluajno to saznala, pa da
svojim uplitanjem pokvarim neto to je tako dobro poelo. to tisua
dolara bilo je mnogo novca. Ali ja sam znala da bi moja mama pristala ak
i da joj je Jacob Marcus ponudio sitni.

29. MAMA MI JE NEKO ITALA DIJELOVE POVIJESTI L

JUBAVI
Eva je moda bila prva ena, ali prva e djevojica uvijek biti Alma,
govorila je, s otvorenom panjolskom knjigom u krilu, dok bih ja leala u
krevetu. Bilo je to dok sam imala etiri ili pet godina, prije nego to je tata
obolio, a knjiga zavrila na polici. Kad si je prvi put vidio, imao si moda
deset godina. Stajala je na suncu i eala noge. Ili je tapom ispisivala
slova na tlu. Netko ju je upao za kosu. Ili je ona nekoga upala za kosu. I
dio tebe bio je privuen, a dio tebe se odupirao htio se odvesti na biciklu,
utnuti kamen, ostati jednostavnim. U isti mah osjeao si mukarevu snagu
i samosaaljenje, koje ti je davalo dojam da si malen i povrijeen. Dio tebe
mislio je: Molim te, nemoj me gledati. Ako me ne gleda, jo se mogu
okrenuti i otii. A dio tebe pomislio je: Pogledaj me.
Ako se sjea prvog susreta s Almom, sjea se i posljednjeg. Vrtjela
je glavom. Ili je odlazila preko polja. Ili kroz tvoj prozor. Vrati se, Alma!
viknuo si. Vrati se! Vrati se!
Ali nije se vratila.
I iako si tad ve bio odrastao, bio si izgubljen kao dijete. I iako ti je
ponos bio povrijeen, imao si dojam da si golem poput ljubavi koju osjea
prema njoj. Otila je i ostao je samo prostor, u kojem si rastao oko nje,
poput stabla to raste oko ograde.
Taj je prostor dugo ostao prazan. Moda godinama. I kad je napokon
opet bio ispunjen, znao si da bi nova ljubav koju si osjetio prema nekoj eni
bila nemogua bez Alme. Da nije bilo Alme, ne bi bilo ni praznog prostora
ili potrebe za njegovim ispunjenjem.
Dakako, postoje sluajevi u kojima djeak odbija prestati iz svega
glasa dozivati Almu. Zapone trajk glau. Preklinje. Ispuni knjigu svojom

ljubavlju. Nastavi dok njoj ne preostane nita drugo negoli vratiti se. Svaki
put kad ona pokua otii, znajui da tako treba biti, djeak je zaustavi,
preklinjui je kao lud. I ona se uvijek vrati, bez obzira na to koliko esto ili
koliko daleko odlazi, pojavljujui se beumno iza njega, pokrivajui mu
rukama oi, kvarei ga za svaku koja bi mogla doi poslije nje.

30. TALIJANSKA JE POTA SPORA; STVARI SE GUBE I IVOTI

BIVAJU UNITENI ZAUVIJEK
Zacijelo je trebalo nekoliko tjedana da odgovor moje mame stigne u
Veneciju, a Jacob Marcus dotad je ve vjerojatno odande otiao, ostavivi
naputke da mu proslijede potu. Isprva sam ga zamiljala kao vrlo visokog i
mravog, s kroninim kaljem i groznim naglaskom na talijanskom, od kojeg
zna tek pokoju rije, kao jednog od onih tunih ljudi koji nigdje nisu kod
kue. Ptica ga je zamiljao kao Johna Travoltu u lamborghiniju, s kovegom
punim novca. Ako ga je moja mama nekako zamiljala, nije o tome rekla
nita.
No njegovo drugo pismo stiglo je potkraj oujka, est tjedana nakon
prvog, s newyorkim igom i napisano rukom na poleini stare crno-bijele
razglednice s cepelinom. Moja se predodba o njemu mijenjala. Umjesto
kalja dala sam mu tap to ga nosi od automobilske nesree koju je
doivio u ranim dvadesetima i odredila da je tuan jer su ga roditelji u
djetinjstvu previe ostavljali samoga, a onda umrli i ostavili mu sav svoj
novac. Na poleini razglednice napisao je:
Draga go Singer,
bio sam presretan kad sam primio Va odgovor i proitao da ete
moi poeti raditi na prijevodu. Molim Vas, poaljite podatke o
bankovnom raunu i ja u Vam smjesta poslati prvih 25.000 $. Biste
li bili voljni slati mi knjigu etvrtinu po etvrtinu, onako kako je
prevodite? Nadam se da ete mi oprostiti to sam nestrpljiv i
pripisati to mojem iekivanju i uzbuenosti zbog toga to u
napokon proitati Litvinoffovu i Vau knjigu. Kao i mojoj
razdraganosti zbog injenice to primam potu i to, koliko je god

mogue, produljujem iskustvo koje e me, kako oekujem, duboko

dirnuti.
Srdaan pozdrav,
J. M.

31. SVAKI JE IZRAELAC ODGOVORAN ZA AST CIJELOG

SVOG NARODA
Novac je stigao tjedan dana poslije. Mama nas je, da proslavimo,
odvela gledati francuski film s titlom o dvjema djevojicama koje pobjegnu
od kue. U kinu je bilo jo samo troje ljudi. Ako raunamo razvoaa.
Ptica je pojeo svoje karamele Milk Duds ve tijekom uvodne pice, jurcao
amo-tamo prolazima, zbog eera u krvi, i naposljetku zaspao u prvom
redu.
Nedugo nakon toga, prvog tjedna u travnju, popeo se na krov Hebrejske
kole, pao i iaio runi zglob. Kako bi se utjeio, ispred kue je rasklopio
stol i naslikao znak s natpisom SVJEA LIMUNADA14 50 CENTA MOLIM
NALIJTE JE SAMI (IAEN ZGLOB). Bilo da pada kia ili sja sunce,
stajao je ondje sa svojim vrem limunade i kutijom za cipele, u kojoj je
skupljao novac. Kad bi ispucao muterije u naoj ulici, preselio bi se
nekoliko kua dalje i stao ispred prazne parcele. Poeo je ondje provoditi
sve vie vremena. Kad posao ne bi iao, ostavio bi stoli i tumarao
naokolo, igrajui se na parceli. Svaki put kad bih svratila, vidjela sam da ju
je nekako uljepao: odvukao je zahralu ogradu, pokosio korijenje, strpao
smee u vreu. Kad bi se smrailo, vratio bi se kui s ogrebotinama na
nogama i nakrivljenom idovskom kapicom. Kakav nered, rekao bi. Ali
kad bih pitala to ondje radi, slegnuo bi ramenima. Zemljite pripada
svakomu komu ono treba, ree mi. Hvala, g. Dalaj Lamed Vovnik. Je li ti
to rekao g. Goldstein? Nije. Zbog ega ga ti toliko treba? viknula
sam za njim. Nije mi odgovorio, nego je odetao do vrata, ispruio ruku
kako bi neto dotaknuo, poljubio i uspeo se uza stube. Dotaknuo je
plastinu mezuzu15; zakvaio ih je na sva vrata u kui. Jedna je ak bila i
na vratima kupaonice.

Sutradan sam u Ptiinoj sobi nala trei svezak knjige Kako preivjeti u
divljini. Na vrhu svake stranice neizbrisivim je markerom narkao Boje
ime. TO SI TO NAPRAVIO OD MOJE BILJENICE? zaurlala sam.
utio je. UPROPASTIO SI JE. Nisam, pazio sam - Pazio? Pazio?
Tko ti je dopustio da je uope dira? Jesi li ikad uo za PRIVATNOST?
Ptica je zurio u biljenicu u mojoj ruci. Kad e se poeti ponaati kao
normalni ljudi? to se dolje zbiva? viknula je mama s vrha stuba.
Nita! rekli smo uglas. Za minutu smo je uli kako se vraa u radnu
sobu. Ptica je stavio ruku pred lice i kopao nos. Kvragu, Ptico, protisnula
sam kroz zube. Bar pokuaj biti normalan. Mora bar pokuati.

32. MOJA MAMA DVA MJESECA GOTOVO NIJE IZALA IZ

KUE
Jednog poslijepodneva, posljednjeg tjedna prije ljetnih praznika, vratila
sam se kui iz kole i nala mamu u kuhinji kako dri paket naslovljen na
Jacoba Marcusa, s adresom u Connecticutu. Prevela je prvu etvrtinu
Povijesti ljubavi i htjela da odnesem paket na potu. Moe, rekoh,
stavivi ga pod pazuho. Ali odnijela sam paket u park i uvukla palac pod
peat. Na vrhu je bilo pismo, jedna reenica, napisana siunim engleskim
rukopisom moje mame:
Dragi g. Marcus,
nadam se da e ova poglavlja ispuniti Vaa oekivanja; ja sam u
potpunosti kriva za svaki nedostatak.
S potovanjem,
Charlotte Singer
Raalostila sam se. Petnaest dosadnih rijei, bez i najmanje natruhe
romanse! Znala sam da ga trebam poslati, da ja ne odluujem o tome, da
nije fer mijeati se u tua posla. Ali, s druge strane, tota u ivotu nije fer.

33. POVIJEST LJUBAVI, 10. POGLAVLJE

Tijekom staklenog doba svi su vjerovali da je neki dio njih iznimno

krhak. Za jedne je to bila ruka, za druge bedrena kost, a trei su pak
vjerovali da su im nosovi napravljeni od stakla. Stakleno je doba slijedilo
nakon kamenog doba, kao evolucijski korektiv, unijevi u ljudske odnose
novi pojam krhkosti to je poticala empatiju. To je razdoblje u povijesti
ljubavi trajalo razmjerno kratko otprilike jedno stoljee dok doktor po
imenu Ignacio da Silva nije smislio terapiju: rekao bi ljudima da legnu na
kau i onda ih okrepljujue zveknuo u problematini dio tijela, dokazujui
im kako stvari stoje. Anatomska iluzija to se doimala tako stvarnom
polako je ieznula i kao sve to vie ne trebamo, ali ega se ne moemo
odrei postala zastarjelim ostatkom. No s vremena na vrijeme, iz katkad
neobjanjivih razloga, opet se pojavljuje, naznaujui da stakleno doba, kao
ni tiho doba, nikad nije posve zavrilo.
Uzmimo, primjerice, onog mukarca to hoda ulicom. Ne biste ga nuno
zapazili, nije vrsta ovjeka kojeg zapaamo; svojom odjeom i vladanjem
pokazuje da ne eli biti izdvojen iz gomile. I sam bi vam potvrdio da ga
uglavnom ne primjeuju. Nita ne nosi. Bar izgleda da nita ne nosi, ak ni
kiobran, iako se ini da e kiiti, ni aktovku, iako je doba povratka s
posla, i oko njega, pognuti na vjetru, ljudi se vraaju svojim toplim
domovima na gradskoj periferiji, u kojima se njihova djeca za kuhinjskim
stolom naginju nad domau zadau, dok se miris veere iri zrakom. A tu je
vjerojatno i pas, jer u takvim kuama uvijek postoji i pas.
Jedne noi, dok je spomenuti mukarac jo bio mlad, odluio je otii na
tulum. Ondje je sreo djevojku s kojom je iao u razred od osnovne kole,
djevojku u koju je uvijek bio pomalo zaljubljen, iako je znao da ga ona
uope ne primjeuje. Imala je najljepe ime koje je ikad uo: Alma. Kad ga
je vidjela kako stoji kraj vrata, lice joj se ozarilo i prela je na drugi kraj
sobe kako bi s njim porazgovarala. Nije mogao vjerovati.
Prolo je sat-dva. Razgovor je oito bio zanimljiv, jer mu je Alma
odjednom rekla neka zamiri. I zatim ga je poljubila. Njezin je poljubac bio
pitanje na koje je cijeli ivot htio traiti odgovor. Osjetio je kako mu tijelo
drhti. Bojao se da e izgubiti miinu kontrolu. Kod drugih je ljudi bilo
drukije, njemu to nije ilo tako lako, jer je vjerovao i to otkako je bio
svjestan sebe da je dio njega napravljen od stakla. Zamislio je to bi bilo

da napravi pogrean pokret, padne i razbije se pred njom. Odmaknuo se,

iako to nije htio. Nasmijeio se, gledajui u Almina stopala, nadajui se da
e ga shvatiti. Razgovarali su satima.
Te je noi otiao kui sav sretan. Nije mogao spavati od silnog
uzbuenja pri pomisli da sutradan treba ii s Almom u kino. Sutradan
naveer doao je po nju i dao joj buket utih sunovrata. U kinu se borio
protiv opasnosti sjedenja. I pobijedio ih! Cijeli je film gledao naginjui se
unaprijed, tako da mu je teina bila preteno na unutarnjoj strani bedara, a
ne na dijelu nainjenom od stakla. Ako je Alma to i primijetila, nije nita
rekla. Malo je pomaknuo koljeno, pa jo malo, dok nije bilo prislonjeno uz
njezino. Znojio se. Kad je film zavrio, nije imao pojma o emu je u njemu
bila rije. Predloio je da proeu parkom. Ovoga je puta sam zastao,
zagrlio Almu i poljubio je. Kad su mu se koljena poela tresti i kad se
zamislio kako lei meu staklenim krhotinama, morao se boriti protiv
poriva za odmicanjem. Proao joj je prstima niz kraljenicu, preko tanke
bluze i na tren je zaboravio u kakvoj je opasnosti, zahvalan za svijet koji
svrhovito postavlja zapreke kako bismo ih mogli savladati, dok osjeamo
da smo sve blie, iako u dubini due nikad ne moemo zaboraviti koliko su
tune nepremostive razlike to nas razdvajaju. U tren oka poeo se silovito
tresti. epao se za miie ne bi li se to zaustavilo. Alma je osjetila
njegovo skanjivanje. Nagnula se unatrag i pogledala ga donekle
povrijeeno, a on samo to nije ali nije rekao dvije reenice koje je htio
rei godinama: Dio mene nainjenje od stakla, i jo, Volim te.
Vidio je Almu jo jedanput. Nije znao da e to biti posljednji put.
Mislio je da sve tek poinje. Proveo je poslijepodne izraujui joj ogrlicu
od siunih papirnatih ptica, nanizanih na nit. Netom prije negoli je izaao,
nagonski je zgrabio ukrasni jastui s mamina kaua i strpao ga u stranji
dio hlaa, kao sigurnosnu mjeru. im je to uinio, pitao se zato se toga
nije sjetio prije.
Te veeri nakon to je Almi dao ogrlicu, njeno joj je zakopavi oko
vrata dok ga je ona ljubila, osjeajui samo malo drhtanje, nita strano,
dok je ona prelazila prstima niz njegovu kraljenicu i nakratko zastala prije
negoli mu je gurnula ruku u stranji dio hlaa, odmah je izvukavi, s
izrazom lica to je graniio izmeu smijeha i jeze, izrazom to ga je

podsjetio na vrstu boli koju je on osjeao uvijek rekao joj je istinu. Bar
joj je pokuao rei istinu, no uspio je izrei samo poluistinu. Kasnije,
mnogo kasnije, shvatio je da ne moe prestati aliti zbog dvije stvari: prvo,
kad se nagnula unatrag, na svjetlu je vidio da joj je ogrlica koju je izradio
ogrebla vrat i, drugo, u najvanijem trenutku u ivotu izabrao je pogrenu
reenicu.
Dugo sam sjedila i itala poglavlja koja je prevela moja mama. Kad
sam zavrila deseto, znala sam to mi je initi.

34. NISAM IMALA TO IZGUBITI

Zguvala sam mamino pismo i bacila ga u smee. Otrala sam kui i
otila u svoju sobu sastaviti novo pismo jedinom ovjeku za kojeg sam
vjerovala da moda moe promijeniti moju mamu. Sastavljala sam ga
satima. Kasno te veeri, nakon to su ona i Ptica otili na poinak, ustala
sam iz kreveta, na vrhovima prstiju oduljala se do kraja hodnika i odnijela
u svoju sobu mamin pisai stroj, na kojem jo uvijek voli pisati pisma to
imaju vie od petnaest rijei. Morala sam natipkati pismo mnogo puta dok
ga nisam uspjela napisati bez pogreke. Proitala sam ga jo jedanput.
Potom sam potpisala mamu i zaspala.

OPROSTI Ml
Gotovo sve to znamo o Zviju Litvinoffu znamo iz uvoda koji je
napisala njegova ena za izdanje Povijesti ljubavi to je izalo nekoliko
godina poslije njegove smrti. Njezin stil pisanja, njean i diskretan, odie
odanou osobe koja je posvetila ivot tuoj umjetnosti. Poinje ovako:
Upoznala sam Zvija u Valparaisu, u jesen 1951., nedugo nakon to sam
navrila dvadeset godina. Viala sam ga esto u kafiima na obali oceana,
u koje sam zalazila s prijateljima. Nosio je kaput i u najtoplijim mjesecima
i mrzovoljno promatrao krajolik. Bio je gotovo dvanaest godina stariji od
mene, ali neto me u njemu privlailo. Znala sam da je izbjeglica jer sam
mu ula naglasak u rjetkim situacijama kad bi neki njegov znanac, takoer
iz tog drugog svijeta, naas zastao pokraj njegova stola. Moji su se
roditelji doselili u ile iz Krakova dok sam bila vrlo malena, pa sam u
njemu nalazila neto poznato i dirljivo. Dugo sam ispijala kavu, gledajui
ga kako ita novine. Prijatelji su mi se smijali, zvali ga un viejon16, i
jednoga mi je dana djevojka po imenu Gracia Stilrmer rekla neka
pokaem da imam petlje i odem s njime razgovarati.
Rosa je to i uinila. Toga je dana s njim razgovarala gotovo tri sata,
poslijepodne se otezalo, a svje ih zrak zapuhivao s oceana. A Litvinoff
razdragan pozornou ove mlade ene blijedoga lica i tamne kose,
oduevljen time to je malo razumjela jidi, odjednom obuzet enjom, koju
je u sebi nosio godinama, a da toga nije bio ni svjestan oivio je,
zabavljajui je priama i citirajui poeziju. Te je veeri Rosa dola kui
omamljena od sree. Od drzovitih, egocentrinih mladia na fakultetu, s
njihovom zalizanom kosom i ispraznim naklapanjima o filozofiji, i
melodramatine nekolicine onih koji su joj izjavili ljubav kad su je vidjeli
golu, nijedan nije bio ni upola iskusan kao Litvinoff. Idueg poslijepodneva
nakon predavanja Rosa je odjurila natrag u kafi. Litvinoff ju je ondje
ekao i opet su satima vodili ivahan razgovor: o zvuku ela, nijemim
filmovima i uspomenama koje su oboje povezivali s mirisom slane vode.
Nastavili su tako dva tjedna. Imali su mnogo toga zajednikog, no izmeu
njih isprijeila se tamna i teka razlika, to je privlaila Rosu, koja se trsila

shvatiti bar njezin najmanji dio. Ali Litvinoff je rijetko govorio o svojoj
prolosti i svemu to je izgubio. I nijednom nije spomenuo ono na emu je
poeo raditi uveer za starim crtaim stolom u sobi u kojoj je prebivao na
knjizi koja e postati njegovim remek-djelom. Rekao je samo da pola
radnog vremena radi kao predava u idovskoj koli. Rosi je bilo teko
zamisliti mukarca koji joj je sjedio nasuprot crn kao vrana, u kaputu, s
natruhama dostojanstvenosti kakve stare fotografije okruenog razredom
djece koja se smiju i vrpolje. Tek dva mjeseca poslije, pie Rosa, u prvim
trenucima tuge koja kao da se neopazice uvlaila kroz otvoren prozor,
naruavajui razrijeen zrak to prati raanje ljubavi, Litvinojf mi je
proitao prvih nekoliko stranica Povijesti.
Bile su napisane na jidiu. Kasnije, uz Rosinu pomo, Litvinoff ih je
prevodio na panjolski. Prvobitni rukopis napisan na jidiu, obinim
pismom, izgubljen je u poplavi koja se dogodila u njihovoj kui dok su oni
bili na planini. Sauvana je samo jedna jedina stranica koju je spasila Rosa,
vidjevi je kako pluta na povrini vode to je u Litvinoffovoj radnoj sobi
dostigla pola metra. Na dnu sam ugledala zlatno pokrivalo nalivpera koje
je uvijek nosio u depu, pie ona, i morala sam do ramena gurnuti ruku u
vodu kako bih dosegnula papir. Crnilo se razlilo i na nekim je mjestima
rukopis bio neitljiv. No ime koje joj je dao u knjizi, ime koje su nosile sve
ene u Povijesti, jo se moglo nazreti, u dnu stranice, napisano
Litvinoffovim kosim rukopisom.
Za razliku od svoga mua, Rosa Litvinoff nije bila pisac, no uvod je
ipak bio voen uroenom inteligencijom i gotovo intuitivno proaran
stankama, nagovjetajima, elipsama, iji je ukupni uinak bila neka vrsta
polumraka koji itatelj ili itateljica moe nadopuniti vlastitom matom.
Opisuje otvoren prozor i kako je Litvinoffu glas drhtao od uzbuenja dok
joj je itao knjigu od poetka, ali ne govori nita o sobi za koju
pretpostavljamo da je bila Litvinoffova, sobi u kojoj je bio crtai stol to je
neko pripadao sinu njegove gazdarice i u ijem su kutu bile urezane rijei
najvanije idovske molitve: ema Israel, Adonai Elohenu, Adonai ehad17,
tako da je Litvinoff, svaki put kad bi sjeo pisati na kosoj povrini stola,
svjesno ili nesvjesno izrekao molitvu nita o uskom krevetu na kojem je
spavao, ili arapama koje je prethodne veeri oprao i izaeo i koje su sad,

poput dviju izmodenih ivotinja, visjele preko naslona stolaca; nita o

jedinoj uokvirenoj fotografiji, okrenutoj prema napola odlijepljenim
tapetama (i koju je Rosa zacijelo pogledala kad se Litvinoff ispriao i
otiao u zahod u dnu hodnika), na kojoj stoje djeak i djevojica, ruku
ukoeno ovjeenih pokraj tijela, drei se za ruke, golih koljena,
zaustavljeni na jednome mjestu, dok im s druge strane prozora, u samom
kutu slike, polako izmie poslijepodne. I premda Rosa opisuje kako se s
vremenom udala za svoju tamnu vranu, kako joj je umro otac i kako je
prodana kua s miomirisnim vrtovima u kojoj je odrasla, kako su dobili
neto novca i kupili malen bijel bungalov na hridinama iznad oceana, u
okolici Valparaisa, i kako je Litvinoff mogao neko vrijeme ostaviti posao u
koli i pisati gotovo svakog poslijepodneva i svake veeri, ne govori nita o
Litvinoffovu kroninom kalju, zbog kojeg je esto usred noi znao izai na
terasu, gdje bi stajao i zurio u crnu vodu; nita o njegovim dugim utnjama,
ili o tome kako su mu katkad drhtale ruke, ili kako joj je ostario naoigled,
kao da je vrijeme za njega protjecalo bre nego za druge ljude.
O samom Litvinoffu znamo tek ono to je napisao u svojoj jedinoj
knjizi. Nije vodio dnevnik i nije napisao mnogo pisama. Ona koja je
napisao bila su ili izgubljena, ili unitena. Osim nekoliko popisa namirnica,
osobnih poruka i jedne stranice rukopisa na jidiu, koju je Rosa uspjela
spasiti u poplavi, ostalo je, koliko znamo, samo jedno pismo, razglednica iz
1964., adresirana na neaka u Londonu. Tad je Povijest ve bila objavljena
u skromnoj nakladi od nekoliko tisua primjeraka i Litvinoff je opet
predavao, ovoga puta zahvaljujui malom ugledu koji je stekao zbog
nedavno objavljene knjige vodio je knjievni seminar na sveuilitu.
Razglednica je izloena u vitrini obloenoj izlizanim plavim barunom u
pranom muzeju gradske povijesti, koji je zatvoren gotovo uvijek kad ga
netko poeli posjetiti. Na poleini pie jednostavno:
Dragi Borise,
veoma me razveselila vijest da si proao ispite. Tvoja mama,
pokoj joj dui, bila bi vrlo ponosna. Pravi doktor!
Sad e imati vie obveza nego ikad, ali ako eli doi u posjet,
uvijek imamo slobodnu sobu. Ostani koliko god eli. Rosa dobro

kuha. Mogao bi sjediti kraj mora i priutiti si prave praznike. to je

s curama? Samo pitam. Za to bi uvijek trebao nai vremena. Volim
te i estitam ti!
Zvi
Prednja strana razglednice, rukom obojena fotografija mora,
reproducirana je na zidnoj ploici i popraena tekstom: Zvi Litvinojf, autor
Povijesti ljubavi, roen je u Poljskoj i ivio je u Valparaisu trideset sedam
godina, gdje je i umro 1978. Ovu je razglednicu napisao sinu svoje
najstarije sestre, Borisu Perlsteinu. Sitnijim slovima, otisnutima u donjem
lijevom uglu, pie: Dar Rose Litvinojf. No ne pie da je njegovu sestru
Miriam nacist ustrijelio u glavu u varavskom getu, ili da osim Borisa, koji
je pobjegao na kindertransportu i cijeli rat i djetinjstvo proveo u sirotitu u
Surreyju, i poslije Borisove djece, koju je katkad guio oaj i strah to su
bili dio oeve ljubavi, Litvinoff nije imao ive rodbine. Ne pie ni da
razglednica nije nikad poslana, no svaki pomnjiv posjetitelj vidi da marka
nema ig.
Beskrajno mnogo toga ne znamo o Zviju Litvinoffu. Primjerice, ne zna
se da se, kad je u jesen 1954. prvi i posljednji put bio u New York Cityju
kamo ga je odvukla Rosa kako bi njegov rukopis odnijeli nekim urednicima
pretvarao da se izgubio u guvi u robnoj kui, da je ietao van, preao
ulicu i trepui stajao na suncu u Central Parku. Da je, dok ga je ona traila
meu vitrinama s arapama i konatim rukavicama, on hodao alejom
brijestova. Da je, kad je Rosa nala upravitelja i kad je preko razglasa
objavljena obavijest G. Z. Litvinojf, poziv g. Z. Litvinoffu. Molimo da se
naete sa enom na odjelu enske obue Zvi ve doao do ribnjaka i
gledao amac, na kojem je veslao mlad par, plutajui prema trskama iza
kojih je on stajao, i da je djevojka, mislei da je nitko ne vidi, otkopala
koulju i pokazala dvije bijele dojke. Da je pogled na te dojke ispunio
Litvinoffa aljenjem te se pourio natrag kroz park, u robnu kuu, gdje je
naao Rosu rumena lica i vlane kose na iji kako razgovara s dva
policajca. Da je, kad mu se bacila u zagrljaj, govorei mu da ju je nasmrt
prestraio i ispitujui ga gdje je zaboga bio, Litvinoff odgovorio da je bio u

zahodu i da nije mogao otkljuati vrata i izai. Da su se poslije, u

hotelskom baru, Litvinoffi nali s jedinim urednikom koji je pristao susresti
se s njima, nervoznim mukarcem piskutava smijeha i prstima utim od
nikotina, i koji im je rekao da mu se knjiga veoma svidjela, ali da je ne
moe objaviti jer nee imati kupaca. U znak potovanja darovao im je
knjigu koju je njegova izdavaka kua upravo objavila. Nakon sat vremena
ispriao se, rekavi da mora na neku veeru, i urno izaao, ostavivi raun
Litvinoffima.
Te noi, nakon to je Rosa zaspala, Litvinoff se doista i zakljuao u
kupaonicu. inio je to gotovo svake noi jer nije htio da ena osjeti njegove
mirise. Dok je sjedio na zahodu, proitao je prvu stranicu knjige koju im je
dao urednik. I plakao.
Nepoznato je da je Litvinoffu omiljeni cvijet bio bour. Da mu je
najdrai interpunkcijski znak bio upitnik. Da je imao grozne snove i da je
mogao zaspati samo uz au mlijeka kad je mogao zaspati uope. Da je
esto zamiljao vlastitu smrt. Da je smatrao da ga ena koja ga voli ne bi
trebala voljeti. Da je imao ravna stopala. Da mu je najdraa hrana bila
krumpir. Da se volio smatrati filozofom. Da je preispitivao sve, ak i ono
najjednostavnije, do te mjere da je, kad bi netko proao pokraj njega na
ulici, podigao eir i rekao Dobar dan, Litvinoff esto zastao razmotriti
injenice tako dugo da bi, dok bi on smislio odgovor, dotina osoba ve
otila svojim putem, ostavivi ga da stoji sam. Sve je to palo u zaborav, kao
mnogo podataka o mnogim ljudima koji se raaju i umiru, a da nitko ne
uzme vremena kako bi sve to zapisao. Ruku na srce, o Litvinoffu neto
znamo samo zato to je imao tako odanu enu.
Nekoliko mjeseci nakon to je knjigu objavila mala izdavaka kua u
Santiagu, Litvinoff je potom primio paket. U trenutku kad je potar
pozvonio, Litvinoff je drao kemijsku olovku iznad praznog komadia
papira, oiju suznih zbog otkria, snano osjeajui kako samo to nije
shvatio neku bit. No kad se oglasilo zvono, misao je iezla, i opet obini
Litvinoff vukao je noge mranim hodnikom i otvorio vrata, na kojima je
stajao suncem obasjan potar. Dobar dan, ree potar, uruivi mu
veliku, urednu smeu omotnicu, i Litvinoff nije morao dugo vagati injenice
da bi zakljuio da je do maloas dan bio gotovo sjajan i da je nadmaivao

njegova oekivanja, no da je promijenio smjer, poput olujnog vjetra na

obzoru. Jo se vie uvjerio u to kad je otvorio paket i naao strojno
prepisan i lektoriran tekst Povijesti ljubavi i ovu kratku poruku izdavaa:
Mi vie ne trebamo priloeni tekst pa Vam ga vraamo. Litvinoff se lecnuo,
ne znajui da je obiaj vratiti prvi prijepis autoru. Pitao se hoe li to
utjecati na Rosino miljenje o knjizi. Ne elei saznati odgovor, spalio je i
poruku i prijepis, promatrajui eravicu kako pucketa i uvija se u ognjitu.
Kad mu se ena vratila iz nabave, otvorila prozore da u kuu ue svjetlost i
svje zrak, i pitala ga zato je zapalio vatru na tako prekrasan dan, Litvinoff
je slegnuo ramenima i poalio se na studen.
Od dvije tisue primjeraka prvog izdanja Povijesti ljubavi, neki su
kupljeni i proitani, mnogi su kupljeni i nisu proitani, neki su darovani,
neki su blijedjeli u izlozima, sluei kao piste za slijetanje muhama, neki su
oznaeni olovkom, a mnogi odneseni u reza papira, gdje su pretvoreni u
kau, zajedno s ostalim neproitanim i neeljenim knjigama, ije su reenice
razlomile i samljele rotirajue otrice stroja. Zurei kroz prozor, Litvinoff je
zamislio dvije tisue primjeraka Povijesti ljubavi kao jato od dvije tisue
goluba pismonoa koji bi mogli lepetati krilima i vratiti mu se kako bi mu
rekli koliko je bilo isplakanih suza, koliko osmijeha, koliko poglavlja
proitanih naglas, koliko okrutnih zatvaranja nakon jedva jedne proitane
stranice, koliko nikad otvorenih primjeraka.
Nije to mogao znati, ali u prvom izdanju Povijesti ljubavi (zanimanje se
povealo nakon Litvinoffove smrti i knjiga je s Rosinim uvodom uskoro
opet nakratko vraena u tisak) bar je jedan primjerak bio predodreen da
promijeni jedan ivot to jest, vie od jednog ivota. Taj primjerak bio je
jedan od posljednjih od dvije tisue tiskanih i dulje od ostalih stajao je u
skladitu na periferiji Santiaga, skupljajui vlagu. Odande je napokon
otpremljen u knjiaru u Buenos Airesu. Nemarni ga je vlasnik jedva
primijetio i nekoliko je godina trunuo na policama, dok mu je na koricama
plijesan iscrtavala are. Knjiga je bila tanka i nije ba imala sjajno mjesto
na polici: slijeva ju je pritiskala pretila biografija neke beznaajne glumice,
a zdesna nekadanji bestseler sad ve zaboravljenog pisca, te je njezin hrbat
teko mogao vidjeti i najtemeljitiji kupac. Kad je knjiaru preuzeo novi
vlasnik, knjiga je stradala u generalnom ienju i odvezena je kamionom u

drugo skladite, prljava, musava, puna dugonogih komara, gdje je stajala u

tami i vlazi. Prije nego to su je napokon poslali u malen antikvarijat
nedaleko od kue pisca Jorgea Luisa Borgesa. Tad je Borges ve bio posve
slijep i nije imao razloga doi u knjiaru kako vie nije mogao itati i
kako je tijekom ivota tako mnogo itao i memorirao velike dijelove
Cervantesa, Goethea i Shakespearea, bilo mu je dovoljno sjediti u tami i
razmiljati. Posjetitelji koji su voljeli pisca Borgesa esto bi potraili
njegovu adresu i pokucali mu na vrata, no, kad bi uli, u kui bi nali
itatelja Borgesa, koji je prelazio prstima po hrptovima svojih knjiga dok ne
bi naao onu koju je elio sluati i pruio je gostu, kojemu nije bilo druge
nego sjesti i naglas mu je itati. Povremeno je odlazio iz Buenos Airesa
kako bi putovao s druicom Mariom Kodamom, diktirajui joj svoje misli o
radosti zbog vonje leteim balonom ili tigrove ljepote. No nije posjetio
antikvarijat, iako je, dok jo nije izgubio vid, bio u prijateljskim odnosima s
vlasnicom.
Vlasnica je polako razmotavala knjige koje je za malen novac u paketu
otkupila od skladita. Jednoga je jutra, prevrui po kutijama, nala
pljesnivi primjerak Povijesti ljubavi. Nikad nije ula za tu knjigu, ali naslov
joj je zapeo za oko. Stavila ju je na stranu i u sat vremena kad nije bilo
prometa u knjiari, proitala je prvo poglavlje, naslova Tiho doba:
Ljudi su se prvo sporazumijevali pomou kretnji. U tom jeziku koji je
tekao s ljudskih ruku nije bilo niega primitivnoga, sve to sad govorimo
moe se izrei i beskrajnom lepezom kretnji koje nam omoguuju sitne
kosti prstiju i runih zglobova. Te su kretnje bile sloene i suptilne i
podrazumijevale su istananost pokreta kakva danas vie uope ne postoji.
U tihom dobu ljudi su komunicirali vie, a ne manje. Ruke nisu mirovale
gotovo nikad, ve zbog pukog preivljavanja, tako da ljudi nisu nita
govorili samo u snu (a katkad su govorili i tad). Jezine i ivotne kretnje
nisu se razlikovale. Recimo, rad na gradnji kue ili pripremanje obroka
neto su izraavali u jednakoj mjeri kao znak Volim te ili Mislim ozbiljno.
Kad bi netko rukom pokrio lice jer ga je prestraio glasan zvuk, neto bi
time rekao, i kad bi netko prstima podigao neto to je nekom ispalo, neto
bi time rekao; ak i ako su ruke mirovale, i to je neto znailo. Dakako,

bilo je nesporazuma. Katkad bi netko podigao prst kako bi poeao nos i

ako bi ba u tom trenutku ovla pogledao svog ljubavnog partnera, partner
bi zabunom mogao pomisliti da je rije o slinoj kretnji koja znai Sad
shvaam da je ljubav prema tebi bila pogreka. Takvi su nesporazumi
slamali srca. No ipak, budui da su ljudi znali kako se oni mogu lako
dogoditi i da nisu ivjeli u iluziji kako savreno razumiju ono to drugi
govore, navikli su prekidati jedni druge i pitati jesu li dobro shvatili.
Katkad su takvi nesporazumi bili ak poeljni, jer su ljudima davali razlog
da kau Oprosti, samo sam eao nos. Naravno da znam da ljubav prema
tebi nije pogreka. Zbog uestalosti ovih nesporazuma, s vremenom je
kretnja kojom se trai oprost sasvim pojednostavljena. Samo ste trebali
otvoriti dlan da biste rekli: Oprosti mi.
Osim jedne iznimke, nemamo gotovo nikakvih tragova tog prvog jezika.
Iznimka na kojoj se temelji sve to znamo o toj temi zbirka je sedamdeset
devet drevnih kretnji otisaka ljudskih ruku uhvaenih usred reenice to
se nalazi u malom muzeju u Buenos Airesu. Jedna kretnja znai Katkad dok
kia, druga Nakon svih ovih godina, a trea Zar je ljubav prema tebi bila
pogreka? Naao ih je argentinski lijenik Antonio Alberto de Biedma
1903. godine u Maroku. Planinario je Visokim atlasom kad je otkrio pilju,
u kojoj je u kriljevcu bilo otisnuto sedamdeset devet kretnji. Prouavao je
te kretnje godinama, a da ih nije nita bolje razumio, dok jednoga dana, ve
u dizenterijskoj groznici od koje je i umro, odjednom nije uspio odgonetnuti
znaenja profinjenih kretnji prstiju i aka urezanih u kamenu. Ubrzo nakon
toga prebaen je u bolnicu u Fezu i dok je leao na samrti, micao je rukama
kao da su ptice, oblikujui tisue kretnji, to su sve to vrijeme bile
zapretane.
Ako vam na velikim okupljanjima ili zabavama, ili s ljudima s kojima se
ne osjeate bliski, ake katkad nespretno vise na kraju ruku ako ne znate
to biste s njima, obuzeti tugom zbog spoznaje o otuenosti vlastitog tijela
to se dogaa jer vae ruke pamte doba kad um i tijelo, mozak i srce,
unutranjost i vanjtina nisu bili razdvojeni do te mjere. Nismo sasvim
zaboravili jezik kretnji. Zato imamo potrebu gestikulirati. Pljeskanje,
upiranje prstom, dizanje palca: sve su to ostaci drevnih gesti. Primjerice,
dranje za ruke podsjea nas na to kako nam je zajedno utjeti. I nou, kad

se nita ne vidi u tami, imamo potrebu gestikulirati na partnerovu tijelu

kako bismo bili shvaeni.
Vlasnica antikvarijata stiala je radio. Pogledala je stranje korice kako
bi saznala neto vie o piscu, ali pisalo je samo da je Zvi Litvinoff roen u
Poljskoj i da se preselio u ile 1941. godine, gdje jo ivi. Nije bilo
fotografije. Toga je dana, u vrijeme kad nije posluivala kupce, proitala
knjigu. Prije nego to je te veeri zakljuala knjiaru, stavila je knjigu u
izlog, pomalo sjetna to se mora od nje rastati.
Idueg jutra prve su zrake izlazeeg sunca obasjale korice Povijesti
ljubavi. Prva od mnogobrojnih muha sletjela je na omot. Pljesnive stranice
knjige poele su se suiti na vruini, dok je plavosiva perzijska maka, koja
je gospodarila knjiarom, strugnula pokraj nje kako bi se izvalila na suncu.
Nekoliko sati poslije prvi od mnogih prolaznika ovla je pogledao knjigu
dok je prolazio kraj izloga.
Vlasnica je nije pokuavala uvaliti muterijama. Znala je da e, dopadne
li u pogrene ruke, biti odbaena ili, jo gore, neproitana. Umjesto toga,
ostavila ju je da stoji gdje jest, u nadi da e je moda otkriti odgovarajui
itatelj.
To se i dogodilo. Jednoga ju je poslijepodneva visok mladi zapazio u
izlogu. Uao je u duan, podignuo je, proitao nekoliko stranica i odnio je
na blagajnu. Obratio se vlasnici, ali nije mogla prema naglasku dokuiti
njegovo podrijetlo. Pitala ga je odakle je jer ju je zanimalo tko e to
odnijeti knjigu. Iz Izraela, ree, objasnivi da je nedavno odsluio vojsku i
da je sad na viemjesenom putovanju Junom Amerikom. Vlasnica mu je
htjela staviti knjigu u vreicu, ali mladi je rekao da ne treba i strpao knjigu
u ruksak. Zvonca na vratima jo su cilikala dok je vlasnica gledala kako se
mladi udaljava, u sandalama to su klepetale na uarenom, suncem
obasjanom ploniku.
Te noi, golih prsa i u svojoj unajmljenoj sobi, dok je ventilator lijeno
kovitlao vru zrak, mladi je otvorio knjigu i kienim rukopisom koji je
godinama dotjerivao napisao u nju svoje ime: David Singer.
Nemiran i eznutljiv, poeo je itati.

VJENA RADOST
Ne znam to sam tono oekivao, ali oekivao sam neto. Prsti su mi
drhtali svaki put kad sam iao otkljuati potanski sanui. Iao sam u
ponedjeljak. Nita. Iao sam u utorak i srijedu. Ni u utorak nije bilo niega.
Dva i pol tjedna nakon to sam poslao svoju knjigu, zazvonio je telefon.
Bio sam siguran da je to moj sin. Dremuckao sam u fotelji, slina mi je
kapala na rame. Skoio sam javiti se. HALO? Ali. Bila je to samo uiteljica
s teaja crtanja, rekla je da trai ljude za svoj projekt u galeriji i da se
sjetila mene zbog moje, citiram, iznimno zanimljive pojave. Dakako da sam
bio polaskan. U bilo koje drugo vrijeme to bi mi bio dovoljan razlog da se
nakrkam svinjskih rebarca. A ipak. Kakav projekt? pitao sam. Rekla je da
samo moram sjediti gol na metalnom barskom stolcu nasred sobe i zatim,
ako bih to poelio, a ona se nadala da bih, uroniti tijelo u kupku koer18
kravlje krvi i valjati se na velikim bijelim listovima papira.
Moda sam budala, ali nisam oajan. Imam svoje granice i stoga sam joj
lijepo zahvalio na ponudi, ali i rekao da je moram odbiti budui da sam se
ve obvezao da u sjediti na svom palcu i vrtjeti se u skladu sa Zemljinom
vrtnjom oko Sunca. Bila je razoarana. Ali inilo se da razumije. Rekla je
da, elim li vidjeti kako su me polaznici nacrtali, mogu doi na izlobu koju
postavljaju za mjesec dana. Zapisao sam datum i poklopio.
Bio sam u stanu cijeli dan. Ve se mrailo pa sam odluio otii u etnju.
Ja sam starac. Ali jo sam pokretan. Prozujao sam pokraj Zafijeve
zalogajnice, Izvornog Brice i pekarnice Kossars Bialys19, u koju subotom
naveer katkad odem na bagele. Prije nisu pekli bagele. Zato i bi? Ako se
zovu Bialys, onda prodaju pecivo bialys. A ipak.
Nastavio sam hodati. Otiao sam u ljekarnu i sruio stalak s
lubrikantom KY. Ali. Nisam u tome uivao. Kad sam proao pokraj Centra,
vidio sam velik plakat na kojem je pisalo: DUDU FISHER OVE
NEDJELJE UVEER KUPITE ULAZNICE SAD. Zato ne, pomislio sam.
Ja nisam ba lud za tim, ali Bruno oboava Dudua Fishera. Uao sam i
kupio dvije ulaznice.
Hodao sam besciljno. Poelo se mraiti, ali ustrajao sam. Kad sam

ugledao Starbucks, uao sam i naruio kavu jer mi se pila kava, a ne zato
to sam htio da me netko zapazi. Inae bih napravio predstavu Dajte mi
kavu Grande Vente, to jest Tall Grande, Dajte mi Chai Super Vente
Grande, ili da uzmem Mali frape? I jo bih, kao bonus, imao malu nezgodu
kod stalka s mlijekom. Ovoga puta ne. Ulio sam mlijeko kao normalan,
svjetski ovjek i sjeo u naslonja preko puta ovjeka koji je itao novine.
Obuhvatio sam alicu kave rukama. Toplina mi je godila. Za susjednim je
stolom bila djevojka modre kose, koja se naginjala nad biljenicu i grickala
kemijsku, a za stolom do nje bio je malen djeak u nogometnom dresu i
njegova mama, koja mu je govorila: Mnoina od zajutrak su zajutarci.
Preplavila me srea. Bilo je uzbudljivo biti dio svega toga. Piti alicu kave
kao normalna osoba. Htio sam viknuti: Mnoina od zajutrak glasi zajutarci!
Kakav jezik! Kakav svijet!
Pokraj zahoda stajao je telefon na kovanice. Napipao sam u depu 25
centi i birao Brunin broj. Zazvonilo je devet puta. Djevojka modre kose
prola je pokraj mene na putu do zahoda. Nasmijeio sam joj se.
Nevjerojatno! I ona se nasmijeila meni. Javio se nakon desetog zvona.
Bruno?
Da?
Nije li lijepo biti iv?
Ne, hvala, ne elim nita kupiti.
Ne pokuavam ti nita prodati! Ovdje Leo. uj. Sjedio sam i pio kavu
ovdje, u Starbucksu, i odjednom mi je sinulo.
to je sinulo?
Ah, sluaj! Sinulo mi je kako je lijepo biti iv. iv! 1 htio sam ti rei.
Razumje li to govorim? Govorim da je ivot lijep, Bruno. ljepota i vjena
radost.
utio je.
Dobro, kako ti kae, Leo. ivot je ljepota.
I vjena radost, rekoh.
Dobro, ree Bruno. I radost.
ekao sam.
Vjena.
Htio sam poklopiti kad je Bruno rekao: Leo?

Da?
Mislio si na ljudski ivot?
Ispijao sam kavu pola sata, uivajui koliko sam mogao. Djevojka je
zatvorila biljenicu i ustala da ode. Mukarac je itao posljednju stranicu
novina. Proitao sam naslove. Bio sam malen dio neega veeg od sebe.
Da, ljudski ivot. Ljudski! ivot! Zatim je ovjek okrenuo stranicu i meni je
stalo srce.
Na njoj je bila Isaacova slika. Nikad je prije nisam vidio. Skupljam sve
napise o njemu; da ima klub oboavatelja, ja bih bio predsjednik. Dvadeset
se godina pretplaujem na asopis u kojem povremeno objavljuje tekstove.
Mislio sam da sam vidio svaku njegovu sliku. Sve sam ih prouio tisuu
puta. A ipak. Ova mi je bila nova. Stajao je ispred prozora. Sputene brade,
glave nagnute u stranu. Moda je razmiljao. No gledao je gore, kao da ga
je netko zazvao ba prije nego li je kliknula blenda. Htio sam ga zazvati.
Bile su to samo novine, ali htio sam urlati iz petnih ila. Isaac! Ovdje sam!
uje li me, mali moj Isaae? Htio sam da pogleda mene onako kako je
pogledao osobu koja ga je prekinula u razmiljanju. Ali. Nije mogao. Jer
naslov je glasio: ISAAC MORITZ, ROMANOPISAC, UMRO U 61.
GODINI.
Isaac Moritz, ugledni autor est romana, od kojih je roman
Lijek osvojio i National Book Award, umro je u utorak naveer, od
Hodgkinove bolesti. Imao je 60 godina.
Romane g. Moritza odlikuju humor, suosjeanje i nada koja
pobjeuje oaj. Od samog je poetka imao gorljive pristae. Meu
njima je bio i Philip Roth, jedan od lanova komisije za National
Book Award 1972. g., koja je dodijeljena g. Moritzu za njegov prvi
roman. U sreditu Lijeka ivo je ljudsko srce, estoko i usrdno,
rekao je Roth u izjavi za novinare, objavivi dobitnika. Jo jedan
oboavatelj g. Moritza, Leon Wieseltier, kojeg smo jutros nazvali u
washingtonsku redakciju The New Republica, nazvao je g. Moritza
jednim od najvanijih i najpodcjenjenijih pisaca s kraja
dvadesetog stoljea. Nazvati ga idovskim piscem, dodao je, ili
jo gore eksperimentalnim piscem, znai nimalo ne razumjeti

njegovu ljudskost, to se uvijek odupirala svakoj kategorizaciji.

G. Moritz roen je 1940. u Brooklynu, u useljenikoj obitelji.
Bio je tiho i ozbiljno dijete i ispunjavao je biljenice podrobnim
opisima prizora iz vlastitog ivota. Jedan od njih zapis o tome
kako je gledao skupinu djece dok tuku psa, koji je napisao s
dvanaest godina poslije mu je posluio kao nadahnue za
najslavniji prizor u Lijeku, u kojem protagonist Jacob odlazi iz
stana ene s kojom je upravo prvi put vodio ljubav i, dok na cii
zimi stoji u sjeni uline svjetiljke, gleda kako dva mukarca
brutalno udaraju psa dok ga ne usmrte. U tom trenutku, shrvan
krhkom surovou tjelesnog postojanja nerjeivim proturjejem
ivotinje uklete promiljanjem same sebe i moralnog bia sa
ivotinjskim nagonom Jacob poinje jadikovku, u jednom
ekstatinom paragrafu to se protee na pet stranica i za koji je
asopis Time napisao da je jedan od najgorljivijih,
najnezaboravnijih odlomaka u suvremenoj knjievnosti.
Roman Lijek g. Moritzu nije priskrbio samo brojne pohvale i
National Book Award, nego ga je i uinio poznatim iroj publici. U
prvoj je godini prodano 200.000 primjeraka i knjiga se nala na
popisu bestselera New York Timesa.
Njegova je druga knjiga eljno iekivana, ali kad je pet godina
poslije objavljena zbirka pria Staklene kue, naila je na
podijeljene kritike. Dok su neki kritiari tu zbirku smatrali hrabro
inovativnim odmakom, neki su je pak kao Morton Levy, koji je
napisao zajedljiv napad u asopisu Commentary proglasili
promaajem. G. Moritz, napisao je Levy, iji je prvi roman bio
osnaen njegovim eshatolokim pekulacijama, u ovoj se knjizi
usredotoio na puku skatologiju. Napisane fragmentamim i
mjestimice nadrealistikim stilom, prie u Staklenim kuama
obrauju razliite teme od anela do smetlara.
Trea knjiga g. Moritza Pjevaj napisana je opet drugijim
stilom i ogoljenim jezikom, za koji je New York Times napisao da
je zategnut poput bubnja. Iako je u posljednja dva romana
nastavio tragati za novim nainima na koje bi ih mogao obraditi, g.

Moritz bio je postojan pri izboru svojih tema. Temelji njegove

umjetnosti bili su gorljiv humanizam i nepokolebljivo istraivanje
ovjekova odnosa s vlastitim Bogom.
G. Moritz imao je brata Bernarda Moritza, koji je jo iv.
Sjedio sam ondje, oamuen. Pomislio sam na lice svoga sina kad je
imao pet godina. I sjetio se kako sam ga gledao dok vee cipelu na drugoj
strani ulice. Naposljetku mi je priao zaposlenik Starbucksa s naunicom u
obrvi. Zatvaramo, ree. Osvrnuo sam se oko sebe. Istina. Svi su ve otili.
Djevojka lakiranih noktiju po podu je vukla metlu. Ustao sam. Ili sam
pokuao ustati, ali su me noge izdale. Zaposlenik Starbucksa gledao me
kao da sam ohar u smjesi za kolaie. U ruci sam drao papirnatu aicu
koja se na mom dlanu spljotila i pretvorila u vlanu kau. Dao sam mu je i
poeo hodati. Onda sam se sjetio novina. Zaposlenik ih je ve bacio u
kantu za smee koju je gurao prostorijom. Izvadio sam ih, onako uprljane
nepojedenim umakom Danish, a on me gledao. Budui da nisam prosjak,
dao sam mu ulaznice za Dudua Fishera.
Ne znam kako sam stigao kui. Bruno me valjda uo kako otkljuavam
vrata jer je minutu poslije siao i pokucao. Nisam otvorio. Sjedio sam u
tami, u fotelji pokraj prozora. Nastavio je kucati. Napokon sam ga uo
kako se vraa gore. Nakon otprilike sat vremena opet sam ga uo na
stubama. Ispod vrata mi je gurnuo komadi papira. Pisalo je: IVOT JE
LJEP. Gurnuo sam papir van. On ga je opet gurnuo unutra. Ja sam ga
gurnuo van, a on unutra. Van, unutra, van, unutra. Zagledao sam se u njega.
IVOT JE LJEP. Pomislio sam: Moda i jest. Moda ta rije najbolje
opisuje ivot. uo sam Brunu kako die s druge strane vrata. Naao sam
olovku. I navrljao: I VJENI VIC. Gurnuo sam papir ispod vrata. Zastao
je da ga proita. Zatim se, zadovoljan, popeo stubama gore.
Moda sam plakao. Koga briga.
Zaspao sam malo prije zore. Sanjao sam da stojim na eljeznikom
kolodvoru.
Stigao je vlak i iz njega je izaao moj otac. Nosio je kaput od devine
dlake. Potrao sam k njemu. Nije me prepoznao. Rekao sam mu tko sam.
Nijeno je vrtio glavom. Rekao je: Imao sam samo keri. Sanjao sam da mi

se mrve zubi, da me gue deke. Sanjao sam svoju brau i sve je bilo puno
krvi. Volio bih rei: Sanjao sam da smo cura koju sam volio i ja ostarjeli
zajedno. Ili sanjao sam o utim vratima i proplanku. Volio bih rei: Sanjao
sam da sam umro, da su meu stvarima nali moju knjigu i da sam u
godinama to su slijedile nakon moje smrti postao slavan. A ipak.
Uzeo sam novine i izrezao fotografiju svog Isaaca. Bila je zguvana, ali
izravnao sam je. Stavio sam je u lisnicu, u plastini pretinac za fotografije.
Nekoliko sam puta otvorio i zatvorio iak kako bih pogledao njegovo lice.
Zatim sam primijetio da na mjestu gdje sam je izrezao pie Pogrebni e se
obred odrati ostatak nisam mogao proitati. Morao sam izvaditi
fotografiju i spojiti dva komadia novina. Pogrebni e se obred odrati u
subotu, 7. listopada, u 10 sati, u Glavnoj sinagogi.
Bio je petak. Znao sam da ne bih trebao ostati kod kue pa sam se
prisilio izai. Imao sam dojam da udiem drukiji zrak. Svijet vie nije bio
isti. Promijeni se i onda se promijeni opet. Postane pas, ptica, biljka koja
se uvijek naginje ulijevo. Tek sad kad mi je umro sin, shvatio sam u kojoj
sam mjeri ivio radi njega. Ujutro sam se budio zato to je on postojao,
naruivao sam dostavu hrane zato to je on postojao, napisao sam knjigu
zato to je on bio tu da je proita.
Sjeo sam na autobus za sjeverni dio grada. Rekao sam si da ne mogu ii
na sprovod vlastitom sinu u zguvanoj prnji koju ja zovem odijelom. Nisam
htio da mu zbog mene bude neugodno. tovie, htio sam da se mnome
ponosi. Siao sam na Aveniji Madison i pjeaio, gledajui izloge. Rupi
koji sam drao u ruci bio je mokar i hladan. Nisam znao u koji bih duan
uao. Naposljetku sam izabrao neki koji je lijepo izgledao. Opipao sam
materijal od kojeg je bio saiven sako. Priao mi je golem crnac u
svjetlucavom be odijelu i kaubojskim izmama. Mislio sam da e me
izbaciti. Samo opipavam materijal, rekoh. elite li ga probati? pitao je.
Bio sam polaskan. Pitao me koji broj nosim. Nisam znao. Ali inilo se da
shvaa. Odmjerio me, odveo me u kabinu za isprobavanje i objesio odijelo
na kuku. Skinuo sam odjeu. Unutra su bila tri zrcala. Mogao sam vidjeti
dijelove vlastitog tijela koje nisam vidio godinama. Unato tuzi, uzeo sam
malo vremena kako bih ih prouio. Potom sam odjenuo odijelo. Hlae su
bile krute i uske, a sako mi je sezao gotovo do koljena. Izgledao sam kao

klaun. Crnac je potegnuo zavjesu s osmijehom na licu. Izravnao je odijelo,

zakopao ga i izvrtio me. Obojica smo pogledali u zrcalo. Savreno vam
pristaje, ustvrdio je. Ako elite, ree, pokupivi malo materijala straga,
mogli bismo ga ovdje malo suziti. Ali nije potrebno. Izgleda kao da je
ivano po vama. Pomislio sam: to ja znam o modi? Pitao sam ga koliko
stoji. Posegnuo je rukom u stranji dio mojih hlaa i eprkao pokraj mojih
guzova. Ovo stoji... tisuu, ree on. Pogledao sam ga. Tisuu ega? Pitao
sam. Ljubazno se nasmijao. Stajali smo ispred triju zrcala. Ja sam savijao i
presavijao svoj mokri rupi. Uz posljednju mrvicu pribranosti, izvukao
sam gae koje su mi se uvukle meu polutke. Za to bi trebala postojati
rije. Jednoina harfa.
Izaao sam na ulicu i hodao dalje. Znao sam da odijelo nije vano. Ali.
Trebao sam neto poduzeti. Kako bih se pribrao.
U jednom duanu u Aveniji Lexington izlagali su slike za putovnice.
Volim katkad onamo otii. Drim slike u malom albumu. Uglavnom sam na
slikama ja, samo je na jednoj Isaac, kad je imao pet godina, i na jo jednoj
moj roak bravar. On se amaterski bavio fotografijom i jednog mi je dana
pokazao kako se moe napraviti kamera opskura. Bilo je to u proljee
1947. Sjedio sam u stranjem dijelu njegove siune radionice i gledao ga
kako u kutiju umee fotografski papir. Rekao mi je da sjednem i uperio mi
svjetlo u lice. Zatim je s otvora skinuo poklopac. Tako sam se ukoio da
sam jedva disao. Kad je bilo gotovo, otili smo u tamnu komoru i stavili
papir u posudu za razvijanje filma. ekali smo. Nita. Ondje gdje sam
trebao biti ja, naziralo se samo zrnato sivilo. Moj je roak navalio da
pokuamo opet, pa jesmo, ali opet nije bilo nita. Triput me pokuao slikati
kamerom opskurom i slika triput nije uspjela. Mom roaku nije bilo jasno.
Prokleo je ovjeka koji mu je prodao papir, mislei da mu je dao
neispravan sveanj. Ali ja sam znao da nije. Znao sam da sam, onako kako
su drugi izgubili ruku ili nogu, ja izgubio ono to ljude ini neizbrisivim.
Rekao sam roaku da sjedne na stolac. Skanjivao se, ali naposljetku je
pristao. Slikao sam ga i dok smo gledali papir u posudi za razvijanje,
pojavilo se njegovo lice. Nasmijao se. I ja sam se nasmijao. Ja sam ga
fotografirao, i ako je slika bila dokaz njegova postojanja, bila je dokaz i
mojeg. Dao mi je da je zadrim. Kad god bih izvadio sliku iz lisnice i

pogledao ga, znao sam da zapravo gledam sebe. Kupio sam album i
privrstio je na drugu stranicu. Na prvu sam stranicu stavio sliku svog sina.
Nekoliko tjedana poslije proao sam pokraj ljekarne s fotokabinom. Uao
sam. Otad sam, kad sam god imao sitnia, iao u kabinu. Isprva je uvijek
bilo isto. Ali. Nisam posustao. Onda sam se jednoga dana sluajno
pomaknuo kad je blenda kliknula. Pojavila se sjena. Idui sam put vidio
obris svoga lica, a nekoliko tjedana poslije i lice. Bilo je to suprotno od
nestajanja.
Kad sam otvorio vrata fotografske radionice, zazvonilo je zvonce. Deset
minuta poslije stajao sam na ploniku, vrsto drei svoje etiri identine
slike. Pogledao sam ih. Za mene bi se moglo svata rei. Ali. Ne i da sam
naoit. Tutnuo sam jednu sliku u dep, u kojem je ve bila Isaacova slika iz
novina. Ostale sam bacio u smee.
Pogledao sam gore. Preko puta ulice bio je Bloomingdales. U mladosti
sam ondje uao jedanput ili dvaput kako bi me malo poprskale ene s
parfemima. to rei, ovo je slobodna zemlja. Vozio sam se pokretnim
stubama gore-dolje dok nisam, na niem katu, naao odjel s odijelima.
Ovoga sam puta prvo pogledao cijene. Na stalku je visjelo tamnoplavo
odijelo koje se prodavalo po snienoj cijeni od dvjesto dolara. inilo se da
mi veliina odgovara. Odnio sam ga u kabinu i probao. Hlae su bile
preduge, ali to sam i oekivao. Isto je bilo s rukavima. Izaao sam iz
kabine. Kroja s metrom oko vrata mahnuo mi je da se popnem na postolje.
Zakoraio sam naprijed i sjetio se kako me mama poslala krojau po tatine
nove koulje. Imao sam devet, moda deset godina. U kutu mrane
prostorije stajale su lutke, kao da ekaju vlak. Kroja Grodzenski bio je
pognut nad strojem i stiskao nogom papuicu. Gledao sam ga, opinjen.
Svakoga su dana pod njegovim rukama na jednolinim balama tkanine
nastajali ovratnici, manete, volani, depovi, a jedini su svjedoci toga bile
lutke. eli li pokuati? pitao je. Sjeo sam na njegovo mjesto. Pokazao mi
je kako se pokree stroj. Gledao sam kako igla poskakuje gore-dolje,
ostavljajui za sobom udesan plavi av. Dok sam stiskao papuicu,
Grodzenski je donio koulje mog oca, zamotane u smei papir. Mahnuo mi
je da doem s druge strane pulta. Izvadio je jo jedan paket, zamotan u isti
smei papir. Oprezno je odmotao asopis. Bio je star nekoliko godina. Ali.

Savreno ouvan. Listao ga je vrkom prsta. Unutra su bile crno-srebrne

fotografije ena meke, bijele koe, koje kao da su bile osvijetljene iznutra.
Nosile su haljine kakve nikad nisam vidio: haljine samo od bisera, perja i
resa, haljine koje su otkrivale noge, ruke, obline grudi. Grodzenski je rekao
samo jednu rije: Pariz. Tiho je okretao stranice i ja sam tiho promatrao.
Na svjetlucavim nam se fotografijama kondenzirao dah. Moda mi je
Grodzenski, sa suzdranim ponosom, pokazivao zato pomalo pjevui dok
radi. Naposljetku je zatvorio asopis i opet ga zamotao u papir. Vratio se
poslu. Da mi je netko rekao kako je Eva pojela jabuku samo da bi na
svijetu mogli postojati ljudi kao to je Grodzenski, povjerovao bih mu.
Daleki roak Grodzenskoga zujao je oko mene s kredom i pribadaama.
Pitao sam bi li mogao porubiti odijelo dok ja ekam. Pogledao me kao da
imam dvije glave. Iza imam sto odijela i vi bi da saporubljujem vae?
Odmahnuo je glavom. ekat ete najmanje dva tjedna.
To mi je za sprovod, rekoh. Mog sina. Pokuao sam se uspraviti.
Posegnuo sam za rupiem. A onda sam se sjetio da mi je u depu hlaa,
to lee zguvane na podu kabine. Siao sam s postolja i pourio se natrag
u kabinu. Znao sam da bih se obrukao u tom klaunskom odijelu. ovjek bi
trebao kupovati odijelo za ivot, a ne za smrt. Nije li mi to govorio duh
Grodzenskoga? Nisam mogao posramiti Isaaca, niti sam ga mogao uiniti
ponosnim. Jer on nije postojao.
A ipak.
Te sam veeri otiao kui nosei porubljeno odijelo u plastinoj vrei za
odjeu. Sjeo sam za kuhinjski stol i na jednom mjestu rasparao ovratnik.
Imao sam elju rasparati cijelo odijelo. Ali suzdravao sam se. Pravednik
Fishl, koji je moda bio idiot, jednom je rekao-. Jedan je raspor tee
podnijeti negoli stotinu njih.
Okupao sam se. Ne mislim na pranje spuvom, nego pravu kupku, od
koje rub kade poprimi drugu, tamniju boju. Obukao sam novo odijelo i
skinuo votku s police. Otpio sam malo, briui usta nadlanicom, ponovivi
kretnju koju su sto puta izveli moj tata i njegov tata i tata njegova tate,
polumireke, dok je otrina alkohola zamjenjivala otrinu boli. Kad sam
ispraznio bocu, zaplesao sam. Isprva sporo. Ali sve bre. Udarao sam
nogama i zabacivao ih u zrak, a zglobovi su mi pucketali. Udarao sam

stopalima o pod i uao i dizao noge u plesu koji je plesao moj otac, i
njegov otac, suze su mi se slijevale niz obraze dok sam se smijao i dok sam
pjevao, plesao i plesao, dok me nisu zaboljela stopala, a krv mi se nakupila
ispod nokta na palcu, plesao sam na jedim nain na koji sam znao: za ivot,
udarajui o stolce, vrtei se dok ne padnem, kako bih mogao opet ustati i
plesati, dok nije zarudjela zora koju sam doekao ispruen na podu, tako
blizu smrti da sam je mogao pljunuti i apnuti joj: Lehajim20.
Probudio sam se kad sam uo goluba kako uuri krila na prozorskoj
dasci. Jedan rukav na odijelu bio je poderan, tutnjalo mi je u glavi, na
obrazu sam imao skorene krvi. Ali nisam nainjen od stakla.
Pomislio sam: Bruno. Zato nije doao? Moda mu ne bih otvorio da je
pokucao. No ipak. Nema sumnje da je uo, osim ako je sluao walkman.
Ali ak i u tom sluaju. Svjetiljka je pala na pod i sruio sam sve stolce.
Taman sam htio ii gore i pokucati mu na vrata kad sam pogledao na sat.
Bilo je ve deset i petnaest. Ja volim misliti da svijet nije bio spreman za
mene, ali istina je moda da ja nisam bio spreman za svijet. Uvijek sam
kaskao za svojim ivotom. Otrao sam na autobusnu postaju. To jest,
hramao sam, podigao nogavice hlaa malo poskoio, potrao, pa stao i
soptao, podigao nogavice hlaa, zakoraio, vukao se, zakoraio, vukao, i
tako dalje. Uhvatio sam autobus za sjeverni dio grada. Zapeli smo u
prometu. Zar ovo ne moe bre? Upitao sam glasno. ena koja je sjedila
pokraj mene ustala je i sjela drugamo. Moda sam je onako ushien,
pljesnuo po bedru, ne znam. ovjek u naranastom sakou i hlaama sa
zmijskim uzorkom ustao je i zapjevao. Svi su se okrenuli prema prozorima
dok nisu shvatili da ne prosi novac. Samo je pjevao.
Kad sam stigao u sinagogu, obred je ve zavrio, ali ondje je jo bilo
mnogo svijeta. Mukarac sa utom leptir-kravatom i u bijelu sakou
proreene kose zalizane na tjemenu, ree: Naravno da smo znali, ali kad se
dogodilo, nitko od nas nije bio spreman, na to je ena pokraj njega
odgovorila: Tko moe biti spreman? Stajao sam sam pokraj velike
lonanice. Dlanovi su mi bili vlani, poela me hvatati vrtoglavica. Moda
nisam trebao doi.
Htio sam pitati gdje je zakopan; u novinama nije nita pisalo. Odjednom
sam zaalio to sam tako prerano kupio svoje grobno mjesto. Da sam znao,

mogao sam mu se pridruiti. Sutradan. Ili dan nakon toga. Bojao sam se da
me ne bace u grabu. Otiao sam vidjeti nadgrobni spomenik ge Freid na
groblju Pinelawn i mjesto mi se svidjelo. Neki g. Simchik odveo me u
obilazak i dao mi brouru. Zamiljao sam neto ispod stabla, recimo, ispod
vrbe, moda s klupicom. Ali. Kad mi je rekao cijenu, rastuio sam se.
Pokazao mi je izmeu ega mogu birati: nekoliko mjesta koja su bila
preblizu ceste ili na kojima se prorjeivala trava. Nema nieg sa stablom?
upitao sam. Simchik je odmahnuo glavom. A grmljem? Liznuo je prst i
poeo premetati papire. Uzdisao je, ali naposljetku je popustio. Moda
imamo neto, ree, stoji vie nego to ste kanili dati, ali moete plaati u
ratama. Mjesto je bilo na samom rubu, na periferiji idovskoga dijela. Nije
bilo ba ispod stabla, ali bilo je blizu, dovoljno blizu da me u jesen pokrije
dio njegova lia. Razmislio sam. Simchik mi je rekao da se ne urim i
otiao natrag u ured. Stajao sam na suncu. Zatim sam legao na travu i
prevalio se na lea. Ispod balonera sam osjeao tvrdu i hladnu zemlju.
Gledao sam oblake kako putuju nebom. Moda sam zaspao. Odjednom se
iznad mene naao Simchik. Onda? Hoete li ga?
Krajikom oka ugledao sam Bernarda, sinova polubrata. Golemi glupan,
pljunuti otac, pokoj mu dui. Da, ak i njegovoj. Zvao se Mordecai. Ona ga
je zvala Morty. Morty! Umro je prije tri godine. To to je prvi odapeo
smatram svojom malom pobjedom. A ipak. Kad se sjetim, zapalim za njega
svijeu na jarcajt21. Ako neu ja, tko e?
Majka moga sina, djevojica u koju sam se zaljubio kad mi je bilo
deset, umrla je prije pet godina. Oekujem da u joj se uskoro pridruiti,
bar u tome. Sutra. Ili dan nakon toga. U to sam uvjeren. Mislio sam da bi
bilo udno ivjeti u svijetu bez nje. A ipak. Davno sam se navikao ivjeti s
uspomenom na nju. Vidio sam je opet na samom kraju. Uuljao sam joj se u
bolniku sobu i sjedio kraj nje svaki dan. Ondje je radila medicinska sestra,
mlada djevojka, kojoj sam rekao dobro, ne ba istinu. Ali. Priu slinu
istini. Ta mi je sestra dopustila da dolazim poslije vremena za posjete, kad
nije bilo opasnosti da u na nekoga nabasati. Ona je bila prikljuena na
aparate, s cjevicama u nosu i jednom nogom u grobu. Kad god sam
skrenuo pogled s nje, napola sam oekivao da je, kad je opet pogledam,
vie nee biti. Bila je siuna i izborana i gluha kao top. Toliko sam toga

trebao rei. A ipak. Priao sam joj viceve. Bio sam pravi Jackie Mason22.
Katkad mi se inilo da nazirem poetak osmijeha. Trudio sam se biti vedar.
Rekao sam: Zamisli, to gdje ti se savija ruka, oni to zovu elbow. Rekao
sam: Dva su se rabina razila u utoj umi. Rekao sam: Mojsije ode
doktoru. Doktore, veli on, i tako dalje, i tako dalje. tota nisam rekao. Na
primjer. Tako sam dugo ekao. Na primjer. Jesi li bila sretna? S onim
bezveznjakom onim klipanom onom budalom blesanom kojeg si zvala
muem? Istina je da sam odavno prestao ekati. Trenutak je proao, vrata
izmeu ivota koje smo mogli voditi i ivota koje smo vodili zalupila su
nam se u lice. Ili bolje reeno, meni u lice. Ope je pravilo gramatike mog
ivota: gdje god se pojavi mnoina, pretvori je u jedninu. Ako mi ikad izleti
kraljevsko Mi, skratite mi muke hitrim udarcem u glavu.
Jeste li dobro? Malo ste blijedi.
Bio je to mukarac kojeg sam vidio ranije, onaj sa utom leptirkravatom. Kad su ti hlae na glenjevima, onda svi dolaze, nikad as prije
kad si ih mogao doekati. Pokuao sam uhvatiti ravnoteu, primivi se za
lonanicu.
Dobro sam, rekoh.
Odakle ste ga znali? pitao je, odmjerivi me.
Bili smo uglavio sam koljeno izmeu lonanice i zida, nadajui se da
u uhvatiti ravnoteu. U rodu.
Obitelj! ao mi je, oprostite. Mislio sam da sam upoznao svu rodbinu!
Izgovorio je to tako da je zvualo kao robinu.
Trebao sam pretpostaviti. Opet me odmjerio od glave do pete,
zagladivi dlanom kosu kako bi se uvjerio da vrsto stoji na mjestu. Mislio
sam da ste oboavatelj, rekao je, mahnuvi prema osipajuoj gomili. Onda,
s koje strane?
Primio sam se za najdeblji dio biljke. Pokuao sam se usredotoiti na
mukarevu leptir-kravatu dok je sve oko mene lelujalo.
S obje, rekoh.
Obje? ponovio je u nevjerici, pogledavi korijenje koje se trsilo ostati u
zemlji.
Ja sam poeh. Ali, uz iznenadan trzaj, biljka se oslobodila. Zateturao
sam naprijed, no jedna mi je noga jo bila zaglavljena tako da je slobodna

noga bila prisiljena sama jurnuti naprijed, zbog ega mi se rub lonca zabio u
prepone, a ruka je grudu zemlje to je visjela s korijena bacila u lice
ovjeka sa utom leptir-kravatom.
Oprostite, rekoh, dok mi je bol sijevala u preponi i pogodila bubrege.
Pokuao sam se uspraviti. Moja mi je majka, pokoj joj dui, govorila:
Nemoj se grbiti. Zemlja je padala s mukarevih nosnica. Kao lag na torti,
izvukao sam svoj odurni rupi i pritisnuo mu ga na nos. Mlatnuo mi je
ruku i izvadio vlastiti isti rupi, izglaan i uredno presavijen. Stresao ga
je. Objava predaje. Proivjeli smo neugodan trenutak dok je on sebe istio,
a ja masirao svoje intimne dijelove.
Odjednom sam se naao licem u lice sa sinovim polubratom, a rukav mi
je bio u zubima pitbula s leptir-kravatom. Gle to sam uiario, zalajao je.
Bernard je podigao obrve. Kae da je roak.
Bernard se ljubazno osmjehnuo, prvo pogledavi poderotinu na mom
ovratniku, a zatim i procijep na rukavu. Oprostite, ree. Ne sjeam vas se.
Jesmo li se upoznali?
Pitbul je vidljivo slinio. Mrvice zemlje micale su mu se u naboru
koulje. Zirnuo sam prema znaku IZLAZ. Moda bih potrao da nisam teko
ozlijedio intimne organe. Obuzela me munina. A ipak. Katkad ti treba
genijalna ideja, i eto vraga, genijalna ti ideja sune u glavu.
Do rets jidi? promuklo sam apnuo.
Molim?
Zgrabio sam Bernarda za rukav. Mene je za rukav drao pitbul, a ja sam
drao Bernarda. Unio sam mu se u lice. Oi su mu bile podljevene krvlju.
Moda je bio glupan, ali bio je dobar ovjek. A ipak nisam imao izbora.
Govorio sam glasnije. DO RETS JIDI? utio sam da mi dah smrdi po
ustajalu alkoholu. Uhvatio sam ga za ovratnik. Dok je uzmicao, na vratu su
mu iskoile ile. FARSTHAIST?
alim. Bernard je odmahivao glavom. Ne razumijem.
Fino, nastavio sam na jidiu, jer ovaj tu tupan, rekao sam, mahnuvi
prema ovjeku s leptir-kravatom, ovaj tu zvekan mi se prilijepio za guzicu i
nisam ga izbacio samo zato to ne mogu svojevoljno kenjati. Bi li ga
ljubazno zamolio da skine ape s mene kako ne bih bio prisiljen gurnuti
mu kljuku u drugu biljku, i ovoga se puta pritom ne potruditi da je prvo

izvadim iz posude?
Robert? Bernard je poinjao shvaati. inilo se da razumije da govorim
o ovjeku koji mi se zubima zakaio za lakat. Robert je bio Isaacov
urednik. Poznavali ste Isaaca?
Pitbul je popustio stisak. Zinuo sam. A ipak.
ao mi je, ree Bernard. Volio bih da znam jidi, ali eto. Hvala to ste
doli. Dirljivo je vidjeti koliko se ljudi pojavilo. Isaacu bi bilo drago.
Obuhvatio je rukama moju ruku i zatresao je. Okrenuo se otii.
Slonim, rekoh. Nisam to planirao. A ipak.
Bernard se okrenuo.
Molim?
Ponovio sam.
Ja sam iz Slonima, rekoh.
Slonima? ponovio je.
Kimnuo sam.
Odjednom je izgledao kao dijete po koje je trebala doi mama, ali je
zakasnila, pa se ono, tek sad kad je dola, preputa suzama.
Govorila nam je o njemu.
Tko to? pitao je pas.
Moja majka. On je iz istoga grada kao moja majka, ree Bernard. uo
sam pregrt pria.
Htio sam ga potapati po ruci, ali pomaknuo se kako bi neto izvadio iz
oka, i tako sam ga potapao po mukoj sisi. Nisam znao to bih pa sam je
stisnuo.
Rijeka, zar ne? U kojoj je plivala, ree Bernard.
Voda je bila ledena. Svi bismo skinuli odjeu i skoili s mosta vritei
iz petnih ila. Srca bi nam stala. Tijela se skamenila. Na trenutak bismo
imali dojam da se utapamo. Kad bismo se uzverali natrag na obalu,
hvatajui zrak, noge bi nam bile teke, a bol je sijevala kroz glenjeve.
Majka ti je bila mrava i imala je malene, bijele grudi. Ja bih zaspao, suei
se na suncu, i iz sna bi me trgnula mrzla voda na leima. I njezin smijeh.
Jeste li vidjeli postolarsku radionicu njezina oca? pitao je Bernard.
Svakoga sam jutra onamo dolazio po nju kako bismo zajedno ili u
kolu. Osim onda kad smo se posvaali i kad nismo razgovarali tri tjedna,

rijetko je proao koji dan da nismo zajedno pjeaili. Mokra joj se kosa na
hladnoi pretvarala u sige.
Mogao bih se prisjetiti mnogih njezinih pria. O polju na kojem se
igrala.
Ja, rekao sam, tapui mu ruku. Polje.
Petnaest minuta poslije sjedio sam na stranjem sjedalu dugake
limuzine stijenjen izmeu pitbula i neke mlade ene, kao da mi je vonja
limuzinom prela u naviku. Ili smo k Bernardu, kod kojeg se okupljala
nekolicina roaka i prijatelja. Meni bi bilo drae da sam mogao ii u sinovu
kuu, alovati meu njegovim stvarima, ali morao sam se zadovoljiti
odlaskom u kuu njegova polubrata. Na sjedalu preko puta mojeg sjedilo je
ono dvoje. Kad bi jedno od njih kimnulo i nasmijeilo mi se, i ja bih kimnuo
i nasmijeio se. Isaacov roak? pitao je on. Oito, odgovori pitbul,
hvatajui kovru to se trzala na propuhu, koji je nastao kad je ena as
prije spustila prozor.
Trebalo nam je gotovo sat vremena da stignemo u Bernardovu kuu.
Negdje na Long Islandu. Prekrasna stabla. Nikad nisam vidio tako
prekrasna stabla. Neki Bernardov roak na kolnom je prilazu do koljena
rasparao nogavice hlaa i trao amo-tamo na suncu, gledajui ih kako se
vijore na povjetarcu. U kui su ljudi stajali oko stola punog hrane,
razgovarajui o Isaacu. Znao sam da ovamo ne pripadam. Osjeao sam se
kao budala i uljez. Stajao sam pokraj prozora, trudei se biti nevidljiv.
Nisam znao da e biti tako bolno. A ipak. uti ljude kako govore o mom
sinu, kojeg sam ja mogao samo zamiljati, kao da im je blizak poput
roaka, bilo mi je gotovo neizdrivo. Zato sam mugnuo. Tumarao sam
sobama kue Isaacova polubrata. Mislio sam: Moj je sin hodao po ovom
sagu. Uao sam u gostinsku sobu. Mislio sam: Znao je katkad prespavati u
ovom krevetu. Ba ovom krevetu! Njegova glava na ovim jastucima. Legao
sam. Bio sam umoran, nisam mogao odoljeti. Jastuk se ulegnuo ispod mog
obraza. Dok je tu leao, pomislio sam, gledao je kroz ovaj prozor, u ovo
stablo.
Ti si takav sanjar, kae Bruno. Moda i jesam. Moda sam i ovo sanjao,
zaas e zazvoniti zvonce na vratima, otvorit u oi i nai ondje Brunu, koji
e me pitati imam li rolu toaletnog papira.

Valjda sam zaspao, jer sam odjednom vidio Bernarda kako stoji iznad
mene.
Oprostite! Nisam znao da je netko tu. Je li vam pozlilo?
Skoio sam. Ako uope mogu upotrijebiti rije skok kad govorim o
svojim kretnjama, onda je trebam upotrijebiti u ovom sluaju. I tad sam je
ugledao. Stajala je na polici, tik iza njegova ramena. U srebrnu okviru.
Rekao bih jasna kao dan, ali nikad nisam shvaao taj izraz. to moe biti
manje jasno od dana?
Bernard se okrenuo.
Oh, to, ree, skinuvi je s police. Da vidimo. To je moja majka dok je
bila malena. Moja mama, vidite? Jeste li je znali tad kad je izgledala kao
na ovoj slici?
(Stanimo ispod stabla, ree ona. Zato? Jer je ljepe. Moda da
ti sjedne na stolac, a ja u stati iza tebe, onako kako muevi i ene uvijek
stoje na slikama. To je glupo. Zato je glupo? Jer mi nismo
vjenani. Hoemo li se drati za ruke? Ne smijemo. Zato? Jer e
ljudi znati. Znati to? Za nas. Pa to ako znaju? Bolje je da bude
tajna. Zato? Tako nam nitko to ne moe oteti.)
Isaac ju je naao meu njezinim stvarima nakon to je umrla, ree
Bernard. Lijepa fotografija, zar ne? Ne znamo tko je on. Nije imala mnogo
stvari odande. Nekoliko fotografija njezinih roditelja i sestara, i to je sve.
Naravno, nije ni slutila da ih vie nee vidjeti pa nije ponijela mnogo. Ali
ovu sliku nisam vidio dok je Isaac jednoga dana nije naao u ladici u
njezinu stanu. Bila je u omotnici s nekim pismima. Sva su bila na jidiu.
Isaac je mislio da su od nekoga u koga je bila zaljubljena u Slonimu. Ja
sumnjam. Nikad nije nikoga spomenula. Ne razumijete ni rije od ovog to
vam govorim, je li tako?
(Da imam fotoaparat, rekoh, slikao bih te svaki dan. Tako bih znao
kako si izgledala ba svaki dan u ivotu. Izgledam posve isto. Ne
izgleda. Stalno se mijenja. Svaki dan mrvicu. Da mogu, sve bih to
zabiljeio. Kad si tako pametan, reci u emu sam danas drukija. Prvo,
via si za djeli milimetra. I grudi su ti vece za djeli - Nisu! Jesu.
NISU. Jesu. to jo, svinjo? Malo si sretnija i malo tunija.
Srea i tuga se ponitavaju, to znai da sam posve ista. Nipoto.

injenica da si danas postala malo sretnijom ne mijenja injenicu da si

takoer postala i malo tunijom. Svakoga dana postaje malo vie i jedno i
drugo, to znai da si sad, upravo u ovom trenutku, najsretnija i najtunija
to si ikad bila. Kako zna? Razmisli. Jesi li ikad bila sretnija nego
sada dok lei tu u travi? Valjda nisam. Nisam. A jesi li ikad bila
tunija? Nisam. Zna, nije svima tako. Neki ljudi, kao tvoja sestra,
svakim su danom sve sretniji. A drugi pak, kao Bejla Asch, postaju samo
sve tuniji. A neki ljudi, kao ti, postaju sve vie i jedno i drugo. A ti?
Jesi li i ti sad najsretniji i najtuniji to si ikad bio? Naravno da jesam.
Zato? Jer me nita ne ini toliko sretnim i tunim kao ti.)
Suze su mi kapnule na okvir. Srea to je slika bila pokrivena staklom.
Rado bih tu ostao i prisjeao se, ree Bernard, ali zbilja bih trebao ii.
Zbog svih tih ljudi. Zamahnuo je rukom. Recite mi ako to zatrebate.
Kimnuo sam. Zatvorio je vrata za sobom i ja sam, Bog mi pomogao, uzeo
fotografiju i tutnuo je u hlae. Siao sam niza stube i izaao. Na prilazu sam
pokucao na prozor neke limuzine. Voza se trgnuo iz sna.
Ja bih se sad vratio, rekoh.
Na moje iznenaenje, izaao je, otvorio vrata i pomogao mi da uem.
Kad sam se vratio u stan, mislio sam da me netko opljakao. Pokustvo
je bilo prevrnuto, a pod posut bijelim prahom. Zgrabio sam bejzbolsku
palicu koja mi stoji u drau za kiobrane i slijedio trag koraka do kuhinje.
Sve su povrine bile zatrpane vrevima i tavama i prljavim zdjelama. inilo
se da je taj tko je provalio kako bi me opljakao uzeo vremena i spremio
jelo. Stajao sam ondje, s fotografijom u hlaama. Iza mene je neto
prasnulo, okrenuo sam se i naslijepo zamahnuo. Ali to je samo lonac
skliznuo s pulta i otkotrljao se po podu. Na kuhinjskom stolu, pokraj mog
pisaeg stroja, stajala je velika torta, spljotena u sredini. No ipak je
stajala. Imala je utu glazuru i na vrhu je razljevenim ruiastim slovima
pisalo: GLE TKO JE ISPEKAO TORTU. S druge strane mog pisaeg stroja
stajala je poruka: EKAO CIJELI DAN.
Nisam mogao ne nasmijati se. Sklonio sam bejzbolsku palicu, podigao
pokustvo koje sam prevalio prethodne veeri, izvadio okvir za slike,
puhnuo na staklo, obrisao ga kouljom i stavio okvir na noni ormari.
Popeo sam se na Brunin kat. Taman sam htio pokucati, kad sam na vratima

ugledao poruku. Pisalo je: NE UZNEMIRUJ. DAR TI JE POD

JASTUKOM.
Odavno mi nitko nije nita darovao. Srce mi je poskoilo od sree.
to se mogu ujutro probuditi i zgrijati ruke na alici vrueg aja. to
mogu gledati golubove kako lete. to me potkraj mog ivota Bruno nije
zaboravio.
Siao sam niza stube. Odgaajui uitak za koji sam znao da me eka,
zastao sam kako bih uzeo potu. Vratio sam se u stan. Bruno je uspio
prekriti cijeli pod slojem brana. Moda ga je raspuhao vjetar, tko bi znao.
U spavaoj sam sobi vidio da je legao na pod i napravio anela u branu.
Zaobiao sam ga, ne elei unititi ono to je nainjeno s toliko ljubavi.
Podigao sam jastuk.
Ondje je stajala velika, smea omotnica. Izvana je moje ime bilo
napisano nepoznatim rukopisom. Otvorio sam je. Unutra je bila hrpa
ispisanih stranica. Poeo sam itati. Rijei su mi bile poznate. Nakratko
nisam mogao dokuiti odakle. A onda sam shvatio da su moje.

ATOR MOG TATE

1. MOJ TATA NIJE VOLIO PISATI PISMA
U staroj limenci okolade Cadbury, punoj pisama moje mame, nema
nijednog tatinog odgovora. Traila sam ih posvuda, ali nikad ih nisam nala.
Nije ostavio ni pismo koje bih otvorila kad budem starija. Znam to jer sam
pitala mamu je li ga ostavio i rekla je da nije. Rekla je da nije bio takva
vrsta ovjeka. Kad sam je pitala kakva je vrsta ovjeka bio, razmiljala je
jednu minutu. elo joj se nabralo. Razmiljala je jo malo. Potom je rekla
da je bio vrsta ovjeka koji voli prkositi autoritetu. Imao je i crve u
stranjici, ree. Ja ga se ne sjeam takvog. Ja ga se sjeam kako sjedi u
naslonjau ili lei u krevetu. Osim dok sam bila vrlo malena i dok sam
mislila da to to je inenjer znai da vozi vlak. Tad sam ga zamiljala
kako sjedi u ugljenocrnoj lokomotivi, iza koje se vue niz blistavih
putnikih vagona. Jednog se dana moj tata nasmijao i ispravio me. Sve mi
se razbistrilo. Bio je to jedan od onih nezaboravnih trenutaka u djetinjstvu
kad otkrije da te svijet cijelo vrijeme zavaravao.

2. DAO MI JE KEMIJSKU KOJA PIE I BEZ SILE TEE

Radi i bez sile tee, ree moj otac, dok sam je ja prouavala u
njezinoj barunastoj kutijici s NASA-inim znakom. Bio mi je sedmi
roendan. Leao je u bolnikom krevetu, na glavi je imao kapu jer je ostao
bez kose. Sjajan ukrasni papir stajao je zguvan na njegovu pokrivau.
Drao me za ruku i rekao mi kako je sa est godina pogodio u glavu nekog
klinca koji mu je maltretirao brata i kako ih poslije toga ni jednog ni drugog
vie nitko nikad nije zafrkavao. Mora se boriti za sebe, rekao mi je.
Ali nije lijepo bacati kamenje, rekoh ja. Znam, odgovori on. Ti si
pametnija od mene. Ti e nai neto bolje od kamenja. Kad je dola
medicinska sestra, ja sam otila gledati kroz prozor. Queensboro Bridge
svijetlio je u mraku. Brojila sam brodove na rijeci. Kad mi je postalo
dosadno, otila sam gledati starca iji je krevet bio s druge strane zastora.

Uglavnom je spavao, a kad je bio budan, drhtale su mu ruke. Pokazala sam

mu kemijsku. Rekla sam mu da moe raditi bez sile tee, ali nije me
razumio. Opet sam pokuala objasniti, ali i dalje je bio zbunjen. Napokon
sam rekla: Moi u se njome koristiti kad budem u svemiru. Kimnuo je i
zamirio.

3. OVJEK KOJI NIJE MOGAO POBJEI SILI TEI

Onda je moj tata umro i ja sam kemijsku spremila u ladicu. Prolo je
nekoliko godina i ja sam napunila jedanaest i dobila prijatelja za
dopisivanje u Rusiji. To je organizirao mjesni ogranak Hadasse23 preko
Hebrejske kole. Isprva smo se trebali dopisivati s ruskim idovima koji su
nedavno imigrirali u Izrael, ali kad je to propalo, dobili smo obine ruske
idove. Na Sukot24 smo razredu svojih prijatelja za dopisivanje poslali
etrog25 s naim prvim pismima. Ja sam se dopisivala s Tatjanom. ivjela je
u Sankt Peterburgu, blizu Marsova polja. Ja sam se voljela pretvarati da
ivi u svemiru. Tatjanin engleski nije ba bio dobar i esto nisam razumjela
njezina pisma. Ali eljno sam ih iekivala. Tata matematiar, pisala je.
Moj je tata znao preivljavati u divljini, napisala sam ja. Na svako njezino
pismo ja sam napisala dva. Ima li psa? Koliko ljudi rabi tvoj zahod?
Posjeduje li neto to je pripadalo Caru? Jednoga je dana stiglo pismo.
Zanimalo ju je jesam li ikad bila u robnoj kui Sears Roebuck. Na kraju je
bio post scriptum. Pisalo je: Deko iz mog razreda je odseljen u New York.
Moda mu hoe pie jer on ne zna nekoga. To je bilo njezino posljednje
pismo.

4. TRAILA SAM DRUGE OBLIKE IVOTA

Gdje je Brighton Beach? pitala sam. U Engleskoj, ree moja mama,
prekapajui po kuhinjskim ormariima u potrazi za neim to je zametnula.
Mislim na onu u New Yorku. Valjda blizu Coney Islanda. Koliko je
daleko Coney Island? Moda pola sata odavde. Vonje ili hoda?
Moe sjesti na podzemnu. Koliko ima stanica? Ne znam. Zato te
toliko zanima Brighton Beach? Imam ondje prijatelja. Zove se Misha i

Rus je, rekla sam zadivljeno. Samo Rus? pitala je moja mama iz
ormaria ispod sudopera. Kako to misli, samo Rus? Ustala je i okrenula
se prema meni. Nema veze, ree, gledajui me s izrazom lica koji katkad
ima kad joj na pamet padne neto nevjerojatno fascinantno. Ti si, na
primjer, etvrtinom Ruskinja, etvrtinom Maarica, etvrtinom Poljakinja i
etvrtinom Njemica. Nisam rekla nita. Otvorila je ladicu i onda je
zatvorila. Zapravo, ree, moglo bi se rei da si tri etvrtine Poljakinja i
jednu etvrtinu Maarica, budui da su Bubini26 roditelji ivjeli u Poljskoj
dok se nisu preselili u Niirnberg, a gradi iz kojeg je bila baka Sasha
prvotno se nalazio u Bjelorusiji, prije nego to je pripojen Poljskoj.
Otvorila je drugi ormari, pun plastinih vrea, i poela kopati po njemu.
Okrenula sam se da odem. Kad bolje razmislim, ree, moglo bi se rei i
da si tri etvrtine Poljakinja i jednu etvrtinu ehinja, jer je gradi iz kojeg
je bio Zejde27 do 1918. pripadao Maarskoj, a poslije Cehoslovakoj, iako
su se Maari nastavili smatrati Maarima, i ak nakratko opet postali
Maari tijekom Drugog svjetskog rata. Dakako, uvijek bi mogla
jednostavno rei da si napola Poljakinja, etvrtinu Maarica i etvrtinu
Engleskinja, jer je djed Simon otiao iz Poljske u London kad je imao devet
godina. Otrgnula je papir iz notesa to je stajao pokraj telefona i poela
energino pisati. Cijelu je minutu rkala po papiru. Gle! rekla je,
gurnuvi papir prema meni kako bih ga mogla vidjeti. Zapravo moe
napraviti esnaest razliitih krunih grafikona, a svi su toni! Pogledala
sam papir. Pisalo je:

A uvijek se moe drati i onog da si napola Engleskinja i napola

Izraelka, jer - JA SAM AMERIKANKA! viknula sam. Moja je mama
mirnula. Kako hoe, rekla je i otila pristaviti vodu u ajniku. U kutu
sobe Ptica je gledao slike u asopisu i promrmljao: Ne, nisi. Ti si
idovka.

5. JEDNOM SAM UPOTRIJEBILA KEMIJSKU KAKO BIH

PISALA OCU
Bili smo u Jeruzalemu za moju bat micvu. Moja je mama htjela da je
imam kod Zida plaa kako bi Bube i Zejde, roditelji mog oca, mogli biti
nazoni. Kad je Zejde 1938. g. doao u Palestinu, rekao je da nee nikad
otii i tako je i bilo. Svatko tko ga je htio vidjeti morao ih je posjetiti u

njihovu stanu u visokoj zgradi u Kirjat Wolfsonu28, iz koje puca pogled na

Kneset29. Stan je bio pun starog, tamnog pokustva i starih, tamnih
fotografija koje su donijeli iz Europe. Poslije podne su sputali metalne
rolete kako bi sve to zatitili od zasljepljujueg sunca, budui da nita to
su posjedovali nije bilo prilagoeno takvu vremenu.
Moja je mama tjednima traila jeftine karte i naposljetku nala tri, svaka
je bila 700 $, u izraelskoj kompaniji El Al. I to je za nas bilo skupo, ali ona
je rekla da je to ispravno potroen novac. Dan prije moje bat micve mama
nas je odvela na Mrtvo more. Ila je i Bube, sa slamnatim eirom koji joj
je ispod brade bio privren vrpcom. Kad je izala iz kabine za
presvlaenje, bila je iznimno zanimljiva u kupaem kostimu, koa joj je bila
naborana i namrekana i prekrivena plavim venama. Gledali smo kako joj
se lice rumeni na vruim izvorima sumpora, kako joj se na gornjoj usnici
stvaraju kaplje znoja. Kad je izala, s nje se slijevala voda. Slijedili smo je
do ruba vode. Ptica je stajao u blatu, prekriivi noge. Ako ti se piki,
piki u vodu, glasno je rekla Bube. Skupina punijih Ruskinja, premazanih
crnom glinom, okrenula se kako bi nas pogledala. Ako je Bube to i
primijetila, nije ju bilo briga. Plutali smo na leima dok je ona motrila na
nas ispod irokog obruba eira. Ja sam mirila, ali osjeala sam na sebi
njezinu sjenu. Nema grudi? Kako to? Osjetila sam kako mi se uarilo
lice i pretvarala sam se da nisam ula. Ima li deke? pitala je. Ptica je
ivnuo. Nemam, promrmljala sam. to? Nemam. Zato? Imam
dvanaest godina. Pa to! Kad sam ja bila tvojih godina, imala sam tri, ili
ak etiri deka. Mlada si i lijepa. Veslala sam kako bih se udaljila od
njezinih golemih, impozantnih grudi. Njezin me glas slijedio. Nee to
vjeno trajati! Pokuala sam ustati, ali sam se poskliznula i pala u glinu.
Prela sam pogledom po mirnoj povrini vode u potrazi za mamom i
ugledala je. Otplivala je dalje i od najudaljenijeg kupaa i jo je plivala.
Idueg sam dana stajala kraj Zida plaa, jo smrdei na sumpor.
Pukotine izmeu masivnog kamenja bile su ispunjene siunim, zguvanim
papiriima. Rabin mi je rekao da, ako hou, mogu napisati poruku Bogu i
staviti je u pukotine. Nisam vjerovala u Boga pa nisam pisala Njemu, nego
ocu: Dragi tata, piem ovo kemijskom koju si mi ti dao. Juer me Ptica
pitao jesi li znao napraviti Heimlichov zahvat i ja sam mu rekla da jesi.

Rekla sam mu i da si znao voziti hovercraft. Usput da zna, u podrumu

sam nala tvoj ator. Valjda je promaknuo mami kad je bacala sve tvoje
stvari. Mirie na plijesan, ali nigdje ne proputa. Katkad ga postavim u
dvoritu, legnem u njega i razmiljam kako si i ti nekad u njemu leao.
Piem ovo, ali znam da ti to ne moe proitati. Voli te Alma. Bube je
takoer napisala jednu poruku. Kad sam ja pokuala svoju ugurati u Zid,
njezina je ispala. Baka je bila zaokupljena molitvom pa sam podigla poruku
i razmotala je. Pisalo je: Baruh Haem30, neka ja i moj mu jo poivimo i
neka moja Alma bude zdrava i iva, a ne bi joj kodile ni lijepe grudi.

6. DA IMAM RUSKI NAGLASAK, SVE BI BILO DRUKIJE

Na povratku u New York doekalo me Mishino prvo pismo. Poinjalo
je s Draga Alma. Pozdrav! Vrlo sam sretan zbog tvoje dobrodolice! Imao
je gotovo trinaest godina, bio je pet mjeseci stariji od mene. Engleski je
znao bolje od Tatjane jer je napamet nauio rijei gotovo svih pjesmama
Beatlesa. Pjevao ih je i pratio se na harmonici koju mu je dao djed, onaj
koji se doselio k njima nakon smrti Mishine bake, ija se dua, kako kae
Misha, u obliku jata gusaka spustila na Ljetne vrtove Sankt Peterburga.
Ostala je ondje ravno dva tjedna, gaui na kii, i kad je otila, trava je bila
puna govana. Njegov je djed doao nekoliko tjedana nakon toga, vukui za
sobom troni koveg u koji je strpao osamnaest svezaka idovske povijesti.
Uselio se u ve skuenu sobu, koju je Misha dijelio sa starijom sestrom
Svetlanom, izvadio harmoniku i poeo stvarati svoje ivotno djelo. Isprva je
skladao inaice ruskih narodnih pjesama, s dodatkom idovskih riffova.
Poslije je preao na mranije, otkaenije verzije i naposljetku vie nisu
mogli prepoznati to svira; jecao je dok je drao duge note i nitko nije
trebao objanjavati Mishi i Sveti, ma kako tupavi bili, da je napokon postao
skladatelj, to je oduvijek elio biti. Imao je troan auto koji je stajao u
uliici iza njihova stana. Prema Mishinim rijeima, vozio je poput slijepca,
dajui autu gotovo slobodne uzde, zabijajui se u stvari, vrtei upravlja
vrcima prstiju samo kad bi situacija postala opasna po ivot. Kad bi djed
doao po njih u kolu, Misha i Svetlana poklopili bi ui i trudili se gledati
na drugu stranu. Kad bi turirao motor i kad ga vie ne bi mogli ignorirati,

otrali bi do auta, pognutih glava, i uvukli se na stranje sjedalo. Sklupali

bi se straga jedno uz drugo dok bi djed sjedio za upravljaem, pjevuei uz
kasetu pankerskog benda njihova roaka Leva Pussy Ass Mother Fucker.
Ali uvijek je pogreno pjevao rijei. Umjesto Potukao se, razbio lice na
vratima auta, pjevao bi Obukao se, vratio s puta, a umjesto Gnjida si, ali
jako si zgodna, on bi pjevao Irida si, boica plodna. Kad bi ga Misha i
njegova sestra upozorili na pogreke, djed bi se iznenadio i pojaao zvuk da
bolje uje, no idui bi put opet pjevao po starom. Kad je umro, Sveti je
ostavio osamnaest svezaka idovske povijesti, a Mishi harmoniku.
Otprilike u isto vrijeme Levova sestra, koja je nosila plavo sjenilo za oi,
pozvala je Mishu u svoju sobu, pustila mu Let it Be i nauila ga kako se
ljubi.

7. DJEAK S HARMONIKOM
Misha i ja napisali smo jedno drugom dvadeset jedno pismo. Tada sam
imala dvanaest godina, bilo je to dvije godine prije nego to je Jacob
Marcus pisao mojoj mami, zamolivi je da prevede Povijest ljubavi.
Mishina su pisma bila puna usklinika i pitanja poput ta znai, guzica ti je
dlakava, a moja su vrvjela pitanjima o ivotu u Rusiji. A onda me pozvao
na svoju bar micvu.
Mama mi je splela kosu u pletenice, posudila svoj crveni al i odvela
me do njegove zgrade u Brighton Beachu. Pozvonila sam na portafon i
priekala da Misha sie. Mama mi je mahnula iz auta. Drhtala sam od
hladnoe. Izaao je visok djeak s tamnim dlaicama iznad gornje usne.
Alma? pitao je. Kimnula sam. Dobro dola, prijateljice! ree. Mahnula
sam mami i ula za njim u zgradu. Predvorje je mirisalo na kiseli kupus.
Stan je bio pun ljudi koji su jeli i vikali na ruskom. U kutu dnevnog
boravka bio je bend i ljudi su uporno pokuavali plesati, iako nije bilo
mjesta. Misha je sa svima razgovarao i trpao omotnice u depove, tako da
sam proslavu uglavnom provela sjedei na rubu kaua i drei tanjur s
golemim kampom. Ja ak i ne jedem kampe, ali to je bilo jedino jelo koje
sam prepoznala. Kad mi se tkogod obratio, morala sam objasniti da ne znam
ruski. Neki mi je starac ponudio votku. Ba je tad Misha izletio iz kuhinje,

drei na prsima harmoniku, ukljuenu u pojaalo, i poeo pjevati. Kae

da ti je roendan! viknuo je. Gomila se doimala nervoznom. E pa, i meni
je roendan! zaurlao je i harmonika je zasvirala. Zatim je svirao Sgt.
Pepper's Lonely Hearts Club Band, a nakon toga Here Comes the Sun, i
naposljetku, nakon pet ili est pjesmama, Beatlese je zamijenio Havom
Nagilom31 pa se gomila razuzdala, svi su pjevali s njim i pokuavali
plesati. Kad je glazba napokon utihnula, Misha je doao do mene, ruiasta
i znojna lica. Zgrabio me za ruku, izali smo iz stana, uspeli se uz pet
redova stuba, proli kroz vrata i izali van, na krov. U daljini se vidio
ocean, svjetla Coney Islanda i, jo dalje, velik naputen tobogan. Zubi su mi
poeli cvokotati i Misha je skinuo sako i stavio mi ga na ramena. Bio je
topao i mirisao je po znoju.

8.
Mishi sam rekla sve. O oevoj smrti, maminoj usamljenosti i Ptiinoj
nepokolebljivoj vjeri u Boga. Priala sam mu o tri sveska Kako preivjeti u
divljini, o engleskom uredniku i njegovoj regati, i Henryju Lavenderu i
njegovim koljkama s Filipina, i o veterinaru Tucciju. Priala sam mu o dr.
Eldridgeu i ivotu koji ne poznajemo, i poslije dvije godine nakon to
smo se poeli dopisivati, sedam godina nakon to mi je umro tata i 3,9
milijardi godina nakon poetka ivota na Zemlji kad je iz Venecije stiglo
prvo pismo Jacoba Marcusa, priala sam Mishi o Povijesti ljubavi.
Uglavnom smo se dopisivali ili smo razgovarali preko telefona, ali katkad
smo se vikendom i posjeivali. Bilo mi je drae kad sam ja ila u Brighton
Beach jer bi nam ga Shklovsky u porculanskim alicama donijela aj s
trenjama i jer me g. Shklovsky, koji je na pazusima uvijek imao tamne
krugove od znoja, nauio psovati na ruskom. Katkad bismo posudili
filmove, najee pijunske ili trilere. Najvie smo voljeli Prozor u
dvorite, Nepoznati iz Nord Expressa i Sjever-sjeverozapad, koje smo
gledali deset puta. Kad sam pisala Jacobu Marcusu, pretvarajui se da sam
moja mama, povjerila sam to Mishi, proitavi mu posljednju verziju preko
telefona. to misli? pitala sam. Mislim da ti je guzica - Zaboravi,
rekoh ja.

9. OVJEK KOJI JE TRAIO KAMEN

Prolo je tjedan dana otkako sam poslala svoje pismo, to jest mamino
pismo, ili kako ga ve elite zvati. Prolo je jo tjedan dana i poela sam se
pitati je li Jacob Marcus moda u inozemstvu, vjerojatno u Kairu, ili moda
Tokiju. Prolo je jo tjedan dana i ja sam pomislila da je moda nekako
dokuio istinu. Prola su jo etiri dana i ja sam prouavala majino lice,
traei znakove gnjeva. Bio je ve kraj srpnja. Proao je jo jedan dan i ja
sam pomislila da bih moda trebala pisati Jacobu Marcusu i ispriati se.
Sutradan je stiglo njegovo pismo.
Sprijeda je nalivperom bilo napisano ime moje mame, Charlotte Singer.
Stavila sam pismo pod pojas hlaica ba kad je zazvonio telefon. Halo?
rekla sam nestrpljivo. Je li Mesija kod kue? rekao je glas s druge strane
linije. Tko? Mesija, ree klinac, a u pozadini sam ula priguen smijeh.
inilo mi se da bi to mogao biti Louis, koji je ivio u susjednoj ulici i koji
je bio bratov prijatelj dok nije upoznao nove prijatelje koji su mu bili drai i
prestao razgovarati s Pticom. Pusti ga na miru, rekla sam i poklopila,
alei to nisam smislila neto bolje.
Trala sam ulicom do parka, drei se za bok kako mi omotnica ne bi
ispala. Vani je bilo vrue i ve sam se znojila. Rastrgala sam pismo pokraj
kante za smee u Long Meadowu. Na prvoj je stranici pisalo koliko su se
Jacobu Marcusu svidjela poglavlja koja mu je poslala moja mama.
Preletjela sam je pogledom dok na drugoj stranici nisam naila na reenicu:
Jo nisam spomenuo Vae pismo. Napisao je:
Vaa mi znatielja laska. Volio bih da na Vaa pitanja mogu
ponuditi zanimljivije odgovore. Moram rei da ovih dana mnogo
vremena provodim samo sjedei i gledajui kroz prozor. Prije sam
oboavao putovati. Ali putovanje u Veneciju bilo mi je napornije
nego to sam oekivao i sumnjam da u ga ponoviti. ivot mi je,
zbog razloga na koje ne mogu utjecati, sveden na najjednostavnije
elemente. Primjerice, ispred mene na stolu stoji kamen. Tamnosivi
komad granita prepolovljen bijelom ilom.
Traio sam ga gotovo cijelo jutro. Prvo sam odbacio velik broj

kamenja. Isprva nisam imao jasnu ideju o tome kakav kamen traim.
Mislio sam da u ga prepoznati kada ga naem. Pri traenju sam
odredio neke uvjete. Trebao je stati na dlan, biti gladak, po
mogunosti siv, itd. Eto, tako sam proveo jutro. A posljednjih se
nekoliko sati oporavljam.
Nije uvijek bilo tako. Prije mi je dan bio bezvrijedan ako ne bih
obavio odreenu koliinu posla. To to bih opazio ili ne bih opazio
da vrtlar epa, da se jezero zaledilo, da susjedovo dijete ide u duge
ozbiljne etnje i da, ini se, nema prijatelja to nije bilo bitno. Ali
sad je drukije.
Pitali ste jesam li oenjen. Bio sam jednom, ali davno, i bili smo
dovoljno pametni ili glupi da ne napravimo dijete. Sreli smo se dok
smo bili mladi, dok nismo znali dovoljno o razoaranju, a kad smo o
njemu saznali vie, shvatili smo da jedno drugo na njega
podsjeamo. Valjda bi se moglo rei da i ja na reveru nosim malog
ruskog astronauta. Sad ivim sam i to mi ne smeta. Ili mi smeta
samo malo. No samo bi mi nesvakidanja ena poeljela praviti
drutvo sad kad jedva odem do kraja kolnog prilaza i natrag kako
bih pokupio potu. No ipak to inim. Dvaput tjedno prijatelj mi
donese namirnice i susjeda proviri k meni jedanput na dan, uz izliku
da eli pogledati jagode koje je zasadila u mom vrtu. Ja ak i ne
volim jagode.
Prikazujem sve gore nego to jest. ak Vas jo i ne poznajem, a
ve pokuavam u Vama izazvati suosjeanje.
Pitali ste i ime se bavim. itam. Jutros sam trei put proitao
Ulicu krokodila32. Meni je to gotovo nepodnoljivo predivna knjiga.
Gledam i filmove. Brat mi je kupio DVD player. Ne biste
vjerovali koliko sam filmova pogledao u prethodnih mjesec dana.
To radim. Gledam filmove i itam. Katkad se ak pretvaram da
piem, ali ne zavaravam nikoga. Oh, i idem do potanskog
sanduia.
Dosta. Oboavam Vau knjigu. Molim Vas, aljite jo.
JM

10. PROITALA SAM PISMO STOTINU PUTA

I svaki put kad sam ga proitala, imala sam dojam da o Jacobu Marcusu
znam jo malo manje nego prije. Rekao je da je cijelo jutro traio kamen, ali
nije rekao nita o tome zato mu je Povijest ljubavi tako vana. Naravno da
mi nije promaknulo da je napisao: ak Vas jo i ne poznajem. Jo! To je
znailo da oekuje da e nas bolje upoznati, nas ili bar nau mamu, budui
da nije znao za Pticu i mene. (Jo!) Ali zato je jedva hodao do potanskog
sanduia i natrag? I zato bi mu drutvo pravila samo nesvakidanja ena?
I zato je na reveru nosio ruskog astronauta?
Odluila sam napraviti popis indicija. Otila sam kui, zatvorila za
sobom vrata spavae sobe i izvadila trei svezak Kako preivjeti u divljini.
Otvorila sam novu stranicu. Odluila sam sve napisati u iframa, za sluaj
da mi netko odlui njukati po stvarima. Sjetila sam se Saint-Exuperyja. Na
vrhu sam napisala Kako preivjeti ako vam se ne otvori padobran. Zatim
sam zabiljeila:
1. Traio je kamen
2. ivi blizu jezera
3. Ima vrtlara koji epa
4. Proitao je Ulicu krokodila
5. Treba nesvakidanju enu
6. Teko mu je hodati i do potanskog sanduia
To su bile sve indicije koje sam izvukla iz njegova pisma, pa sam se
uuljala u maminu radnu sobu dok je ona bila u prizemlju i izvadila njegova
druga pisma iz ladice njezina stola. Proitala sam ih u potrazi za novim
indicijama. Tada sam se sjetila da je prvo pismo poeo citatom iz mamina
uvoda o Nicanoru Parri, onim to govori o tome kako je potonji na reveru
nosio malog ruskog astronauta, a u depovima pisma ene koja ga je
ostavila zbog drugoga. Kad je Jacob Marcus napisao da je takoer nosio
ruskog astronauta, je li to znailo da ga je ena ostavila zbog drugoga?
Kako nisam bila sigurna, nisam to zapisala kao indiciju. Umjesto toga
napisala sam:

1. Putovao u Veneciju
2. Davno mu je netko itao dijelove Povijesti ljubavi prije spavanja
3. Nikad je nije zaboravio
Pogledala sam indicije. Nijedna mi nije pomogla.

11. KAKVA SAM JA

Shvatila sam da, ako doista elim saznati tko je Jacob Marcus i zato
mu je tako vano da se ta knjiga prevede, odgovore mogu potraiti jo
jedino u Povijesti ljubavi.
Oduljala sam se gore u maminu radnu sobu kako bih vidjela mogu li
ispisati prevedena poglavlja. Jedini je problem bio to je ona sjedila za
raunalom. Zdravo, ree. Zdravo, rekoh ja, trudei se zvuati prirodno.
Kako si? pitala je. Dobrohvalakakositi, odgovorih, jer me nauila da
se to tako kae, kao to me nauila kako se pravilno dre vilica i no, kako
se alica drzi dvama prstima, i koji je najbolji nain da to neprimjetnije
izvadim hranu to mi se zaglavila meu zubima, za sluaj da me Kraljica
pozove na aj. Kad sam ustvrdila da nitko koga ja znam ne dri pravilno
no i vilicu, snudila se i rekla da se trsi biti dobrom majkom i ako me ona
ne naui, tko e? Ja bih radije da me ne ui, jer katkad je gore biti pristojan
nego nepristojan. Recimo, Greg Feldman je proao pokraj mene u kolskom
hodniku i rekao: Hej, Alma, kako si?, a ja sam odgovorila:
Dobrohvalakakositi?, nakon ega je on zastao i pogledao me kao da sam
se upravo spustila padobranom s Marsa, i pitao: Zato nikad ne moe
rei: Bezveze?

12. BEZ VEZE

Vani se smrailo i moja je mama rekla da u kui nema nita za jelo i
pitala elimo li naruiti tajlandsku hranu ili karipsku ili moda
kambodansku. Zato ne bismo kuhali? pitala sam. Makarone sa
sirom? pitala je mama. Ga Shklovsky sprema izvrsno pile u umaku od

narane, rekoh ja. Mama se skanjivala. ili? rekla sam. Dok je bila u
supermarketu, popela sam se u njezinu radnu sobu i ispisala prvih petnaest
poglavlja Povijesti ljubavi, koliko ih je dotad prevela. Odnijela sam papire
dolje i sakrila ih u ruksak za preivljavanje, to mi je stajao ispod kreveta.
Nekoliko minuta nakon toga mama je dola kui s pola kile mljevene
puretine, jednom glavicom brokule, tri jabuke, staklenkom kiselih
krastavaca i kutijom marcipana uvezena iz panjolske.

13. VJENO RAZOARANJE IVOTOM KAO TAKVIM

Nakon to smo veerali filete iz mikrovalne, toboe pilee, otila sam
rano u krevet i ispod deke, uz svjetlost depne baterije, proitala poglavlja
Povijesti ljubavi koja je prevela moja mama. Bilo je tu poglavlje o tome
kako su ljudi komunicirali rukama i poglavlje o ovjeku koji je mislio da je
od stakla, i poglavlje koje se zvalo Roenje osjeaja, koje nisam proitala.
Poinjalo je: Osjeaji ne postoje od pamtivijeka.
Kao to je postojao prvi trenutak kad je netko trljao tap o tap
kako bi zapalio iskru, tako je netko prvi put osjetio radost ili tugu.
Neko vrijeme ljudi su stalno izumljivali nove osjeaje. Pouda je
nastala rano, kao i aljenje. Kad je netko prvi put osjetio
tvrdoglavost, zapoeo je lananu reakciju, stvarajui s jedne strane
predbacivanje, a s druge otuenje i samou. Moda je odreena
kretnja bokova u smjeru suprotnom od kazaljke na satu obiljeila
roenje ushita; a grom uzrokovao prvi osjeaj strahopotovanja. Ili
ga je moda uzrokovalo tijelo djevojke po imenu Alma. Nelogino,
za nastanak iznenaenja trebalo je vremena. Ono se rodilo tek nakon
to su ljudi imali vremena naviknuti se na stanje stvari. A kad je
prolo dovoljno vremena i kad je netko prvi put osjetio iznenaenje,
netko je negdje drugdje prvi iskusio enju.
Takoer je tono i da su ljudi katkad znali neto osjetiti i, kako
nisu imali naziv za taj osjeaj, nisu ga ni spomenuli. Najstariji je
osjeaj na svijetu dirnutost; no opisati ga ili ak imenovati bilo
bi to poput hvatanja neeg nevidljivog.

(Dodue, najstariji je osjeaj na svijetu vrlo lako mogla biti

zbunjenost.)
Kad su poeli osjeati, ljudi su imali i sve veu elju za
osjeajima. Htjeli su osjeati vie, osjecati dublje, ma kako to
katkad boljelo. Ljudi su postali ovisni o osjeajima. Trsili su se
otkriti nove emocije. Mogue je da je tako nastala umjetnost.
Stvoreni su novi oblici radosti, kao i novi oblici tuge: Vjeno
razoaranje ivotom kao takvim; olakanje zbog neoekivana
predaha; strah od smrti.
ak ni danas ne postoje svi mogui osjeaji. Ima jo onih koje
ne moemo iskusiti ni zamisliti. S vremena na vrijeme, kad netko
napie skladbu koju dosad nitko nije napisao, ili naslika sliku koju
jo nitko nije naslikao, ili se dogodi neto to nikako ne moemo
predvidjeti, dokuiti ili ak opisati, na svijetu se pojavi novi
osjeaj. I tad, milijunti put u povijesti osjeaja, srce se nadme i
primi udarac.
Sva su poglavlja bila slina ovom i nijedno mi nije razjasnilo zato je
knjiga tako vana Jacobu Marcusu. Ali zato sam poela razmiljati o ocu.
O tome koliko mu je Povijest ljubavi sigurno znaila kad ju je darovao
mojoj majci samo dva tjedna nakon to su se upoznali, iako je znao da ona
jo ne moe itati na panjolskom. Zato je to uinio? Jer se zaljubljivao u
nju, dakako.
Onda sam pomislila na neto drugo. to ako je moj otac napisao neto u
primjerku Povijesti ljubavi to ga je dao mojoj majci? Nikad mi nije sinulo
da pogledam.
Izala sam iz kreveta i otila na kat. Nije bilo nikoga u maminoj radnoj
sobi i knjiga je stajala pokraj raunala. Podigla sam je i otvorila prvu
stranicu. Netko je ondje napisao meni nepoznatim rukopisom: Za Charlotte,
moju Almu. Ovu bih ti knjigu napisao da znam pisati. Voli te David.
Vratila sam se u krevet i dugo razmiljala o ocu i tih petnaest rijei.
A onda sam poela razmiljati o njoj. Almi. Tko je ona bila? Moja bi
mama rekla da je ona bila svatko, svaka djevojica i svaka ena koju je
ikad itko volio. Ali to sam vie razmiljala o tome, bila sam uvjerenija da

je ona takoer morala biti netko. Jer kako bi Litvinoff mogao toliko toga
napisati o ljubavi da sam nije bio zaljubljen? U nekoga odreenog. A ta se
ena morala zvati Ispod devet indicija koje sam ve zapisala, dodala sam jo jednu:
10. Alma

14. ROENJE OSJEAJA

Otrala sam u kuhinju, ali ondje nije bilo nikoga. Kroz prozor sam
vidjela da nasred naeg obraslog vrta, punog korova, stoji moja mama.
Otvorila sam vrata s mreom gurnuvi ih. Alma, rekla sam hvatajui dah.
Hmm? ree moja mama. U ruci je drala vrtlarsku lopaticu. Nisam imala
vremena stati i pitati se zato dri vrtlarsku lopaticu, jer je uvijek vrtlario
moj tata, a ne ona, i jer je bilo devet i trideset naveer. Kako se
prezivala? pitala sam. O emu ti to? ree mama. Alma, odgovorih
nestrpljivo. Djevojka u knjizi. Kako se prezivala? Mama je obrisala elo,
ostavivi na njemu zemljani trag. Sad kad pita u jednom se poglavlju
spominje njezino prezime. No neobino je to su sva ostala prezimena u
knjizi panjolska, a njezino je Moja se mama namrtila. to? pitala
sam uzbueno. Njezino je to? Mereminski, ree moja mama.
Mereminski, ponovila sam. Kimnula je. M-E-R-E-M-I-N-S-K-I.
Mereminski. Poljsko. To je jedna od rijetkih indicija koje upuuju na
Litvinoffovo podrijetlo.
Otrala sam natrag gore, uvukla se u krevet, upalila depnu bateriju i
otvorila trei svezak Kako preivjeti u divljini. Pokraj rijei Alma napisala
sam Mereminski.
Sutradan sam je poela traiti.

NEVOLJE S RAZMILJANJEM
Kako su godine prolazile, Litvinoffa je sve vie muio kaalj suh
kaalj to mu je potresao cijelo tijelo, tjerajui ga da se savije napola i
ustane od veere, odbije telefonske pozive i povremene molbe da odri
govor no uzrok kalja nije toliko bila njegova bolest koliko injenica da je
htio neto rei. Kako je vrijeme prolazilo, njegova je elja bila sve jaa, a
izgovaranje tih rijei bilo je sve manje mogue. Katkad se iz snova budio u
panici. Rosa! viknuo bi. No prije nego to bi uspio ita izustiti, osjetio bi
njezinu ruku na prsima i uo kako ga pita to je? to nije u redu, duo?
te bi se obeshrabrio, svladan strahom od posljedica. I tako bi, umjesto da
kae ono to je elio rei, zapravo rekao: Sve je u redu. Samo sam runo
sanjao, i ekao da ona opet zaspi, nakon ega bi strgnuo pokriva sa sebe i
izaao na balkon.
Litvinoff je u mladosti imao prijatelja. Ne najboljeg prijatelja, ali dobrog
prijatelja. Posljednji ga je put vidio onoga dana kad je otiao iz Poljske.
Prijatelj je stajao na uglu ulice. Ve su se razili, no obojica su se okrenuli
da bi vidjeli ovoga drugoga kako odlazi. Dugo su tako stajali. Njegov je
prijatelj u aci na prsima drao kapu. Podigao je ruku, pozdravio Litvinoffa
i nasmijeio se. Zatim je navukao kapu na oi, okrenuo se i praznih se ruku
izgubio u gomili. Sad nije mogao proi ni dan, a da se Litvinoff ne sjeti tog
trenutka ili tog prijatelja.
U noima kad nije mogao spavati, Litvinoff bi katkad otiao u radnu
sobu i izvadio svoj primjerak Povijesti ljubavi. I ponovno itao etvrto
poglavlje, Doba ueta, toliko puta da se sad knjiga sama otvarala na tom
mjestu.

Toliko se rijei izgubi. Napuste usta i izgube hrabrost, besciljno

lutajui dok ih netko ne pomete u lijeb, poput mrtvog lia. Na
kine dane moete uti kako pokraj vas juri njihov pjevaki zbor:
BilasamprekrasnadjevojkaMolimteneidiljamislimdamijetijelonapravljenoodstakl
U neko doba nije bilo neuobiajeno uetom usmjeravati rijei
koje bi inae mogle skrenuti na putu do svog odredita. Srameljivi

ljudi u depovima su nosili komad ueta, no smatralo se da je on

jednako potreban i brbljavcima, budui da oni koji su navikli da ih
svi sluaju esto ne znaju to bi kad poele pozornost jedne osobe.
Razdaljina izmeu dvoje ljudi koji su rabili ue obino je bila
malena; katkad je potreba za uetom bila vea to je razdaljina bila
manja.
Obiaj vezivanja alica na krajeve ueta pojavio se mnogo
kasnije. Neki ga povezuju s neodoljivom eljom da prislonimo
koljku na uho kako bismo uli jo postojeu jeku prvih rijei
svijeta. Drugi kau da je taj obiaj uveo ovjek koji je drao jedan
kraj ueta to ga je preko oceana razmotala djevojka koja je otila u
Ameriku.
Kad je svijet narastao i kad vie nije bilo dovoljno ueta kojim
bismo sprijeili da rijei to ih ljudi ele rei nestanu u beskraju,
izumljen je telefon.
Katkad nijedno ue nije bilo dovoljno dugako da bi se reklo
neto to se treba rei. U takvim sluajevima ue, ma kakva oblika
bilo, moe samo usmjeravati neiju utnju.
Litvinoff se nakaljao. Ispisana knjiga koju je drao u ruci bila je preslik
preslika preslikova preslika originala, koji vie nije postojao nigdje osim u
njegovoj glavi. Pritom original tu ne znai idealnu knjigu koju pisac
zamisli prije nego to je sjedne pisati. Original koji je postojao u
Litvinoffovoj glavi bio je sjeanje na rukopis na njegovu materinskom
jeziku, onaj koji je drao u rukama onoga dana kad se posljednji put
oprostio s prijateljem. Nisu znali da je to posljednji put. Ali oba su se u
srcu pitala nije li ipak.
U tim danima Litvinoff je radio kao novinar. Pisao je nekrologe za
dnevne novine. Povremeno je uveer nakon posla iao u kafi u koji su
svraali umjetnici i filozofi. Budui da Litvinoff nije ondje imao puno
znanaca, obino bi samo naruio pie i pretvarao se da ita novine koje je
ve proitao, sluajui razgovore oko sebe:
Pomisao na vrijeme izvanjsko naem iskustvu nepodnoljiva je!

Marx, malo sutra.

Roman je mrtav!
Prije nego to pristanemo, moramo podrobno razmotriti
Osloboenje je samo sredstvo postizanja slobode; to nisu
istoznanice!
Maljevi? Moje su mrklje zanimljivije od tog upka.
I to ti je, prijatelju moj, nevolja s razmiljanjem!
Katkad se Litvinoff nije slagao s neijim argumentom i u glavi bi ga
briljantno pobio. Jedne je veeri iza sebe uo glas: Zasigurno je lanak
dobar ita ga ve pola sata. Litvinoff je skoio i kad je podigao oi,
odozgo mu se smjekalo poznato lice starog prijatelja iz djetinjstva. Zagrlili
su se i uoili sitne promjene vanjtine koje im je donijelo vrijeme. Litvinoff
je oduvijek osjeao odreenu bliskost s tim prijateljem i jedva je ekao
saznati to je ovaj radio posljednjih nekoliko godina. Radio sam, kao i svi
drugi, ree prijatelj, privukavi stolac. A pisanje? pitao je Litvinoff.
Prijatelj je slegnuo ramenima. Nou je tiho. Nitko me ne ometa.
Gazdariina maka doe mi sjesti u krilo. Obino zaspim za pisaim stolom
i probudim se kad se maka iskrade, u svitanje. Tad su se, bez ikakva
razloga, i jedan i drugi nasmijali.
Otad su se svake veeri nalazili u kafiu. Sa sve veom grozom
raspravljali su o kretanju Hitlerove vojske i mjerama koje su navodno
poduzimane protiv idova, dok nisu postali predeprimirani za razgovor.
Moda da prijeemo na vedriju temu, rekao bi na kraju njegov prijatelj.
Litvinoff bi s veseljem promijenio temu, jedva ekajui da na starom
prijatelju ispita neku od svojih filozofskih teorija, pita ga to misli o
njegovu novom planu brzog bogaenja to je ukljuivao enske arape i
crno trite, ili mu opie zgodnu curu koja ivi na drugoj strani ulice.
Prijatelj je zauzvrat Litvinoffu povremeno pokazao djelie onoga na emu je
radio. Sitnice, pokoji odlomak. No Litvinoff je uvijek bio dirnut. im je
proitao prvu stranicu, shvatio je da se njegov prijatelj, od doba kad su
zajedno ili u kolu, prometnuo u pravog pisca.
Nekoliko mjeseci poslije, kad je objavljeno da je Izaka Babelja ubila
moskovska tajna policija, Litvinoffa je dopalo pisanje nekrologa. Bio je to

vaan zadatak i marljivo je radio na njemu, trudei se pogoditi ton prikladan

za tekst o traginoj smrti velikoga pisca. Otiao je iz ureda tek u pono, no
dok je hodao prema kui kroz hladnu no, smjekao se sam sebi, uvjeren da
mu je taj nekrolog jedan od najboljih. esto je morao raditi sa siromanim i
nitavim materijalom i sklepati neto od nekoliko superlativa, klieja i
lanih napisa o slavi kako bi komemorirao ivot i pojaao osjeaj gubitka.
Ali ne i ovoga puta. Ovoga se puta morao potruditi da bude dostojan
materijala, trsiti se da nae rijei za ovjeka koji je bio umjetnik rijei i koji
se cijeloga ivota hrvao s kliejima kako bi u svijet unio nov nain
razmiljanja i pisanja, pa ak i nov nain osjeanja. I koji je za svoj trud
nagraen smru ispred streljakog odreda.
Idueg je dana nekrolog izaao u novinama. Urednik ga je pozvao u ured
kako bi mu estitao. Primio je pohvale i od nekoliko kolega. Te je veeri u
kafiu vidio prijatelja, koji je takoer nahvalio lanak. Litvinoff je tad sve
astio votkom, sretan i ponosan.
Nekoliko tjedana nakon toga njegov se prijatelj nije pojavio u kafiu
kao obino. Litvinoff je ekao sat i pol vremena, a onda odustao i otiao
kui. Idue je veeri opet ekao i ekao, ali prijatelj se nije pojavio.
Litvinoff se, zabrinut, zaputio prema kui u kojoj je njegov prijatelj
stanovao. Nije nikad ondje bio, ali znao je adresu. Kad je stigao, iznenadila
ga je prljava i trona kua, masni zidovi u ulaznom hodniku i ustajao miris.
Pokucao je na prva vrata. Otvorila mu je neka ena. Litvinoff se raspitao za
prijatelja. Da, naravno, rekla je, veliki pisac. Pokazala je palcem
prema gore. Najvii kat, desno.
Litvinoff je kucao pet minuta prije nego to je s druge strane napokon
uo prijateljeve teke korake. Vrata su se otvorila i na njima je stajao
njegov prijatelj, blijed i ispijen, zamotan u deku. to se dogodilo? pitao
je Litvinoff. Prijatelj je slegnuo ramenima i nakaljao se: Pazi, ili e se i
ti zaraziti, ree, odvukavi se natrag u krevet. Litvinoff je u nelagodi stajao
u prijateljevoj skuenoj sobi, elei pomoi, ali ne znajui kako. Napokon
je iz jastuka zauo glas: Rado bih popio alicu aja. Litvinoff je brzo
otiao u kut u kojem se nalazila provizorna kuhinja i lupao suem u potrazi
za ajnikom (Na tednjaku je, slabano mu ree prijatelj). Dok je voda
kipjela, otvorio je prozor kako bi u sobu ulo malo svjeeg zraka i oprao

prljavo sue. Kad je prijatelju donio vruu alicu aja, vidio je da se ovaj
trese od groznice, pa je zatvorio prozor i siao traiti gazdaricu jo jednu
deku. Naposljetku je njegov prijatelj zaspao. Ne znajui to bi, Litvinoff je
sjeo u jedinu fotelju u prostoriji i ekao. Nakon etvrt sata na vratima je
zamjaukala maka. Litvinoff ju je pustio u sobu, ali kad je vidjela da je
njezin pononi prijatelj indisponiran, iuljala se van.
Ispred stolca stajao je drveni stol. Na njemu su bili razasuti listovi
papira. Jedan je Litvinoffu zapeo za oko pa ga je podigao, zirnuvi prema
prijatelju kako bi se uvjerio da ovaj spava. Na vrhu je pisalo: SMRT IZAKA
BABELJA.
Tek kad su ga optuili za zloin utnje, Babelj je otkrio koliko
vrsta utnje postoji. Kad bi uo glazbu, vie nije sluao note, nego
tiinu izmeu njih. Kad bi itao knjigu, potpuno se udubljivao u
zareze, toke sa zarezom i praznine izmeu toke i prvog slova
sljedee reenice.
Otkrio je mjesta u sobi u kojima se nakupljala tiina, nabore u
zastorima i duboke zdjele iz obiteljskog srebrnog kompleta posua.
Kad bi mu se ljudi obratili, sve je manje uo to govore, a sve vie
ono to ne govore. Nauio je odgonetnuti znaenje pojedinih tiina,
to je jednako teko kao i rijeiti teak sluaj bez tragova, samo
pomou intuicije. I nitko ga nije mogao optuiti da nije bio
plodonosan u onome ime se odluio baviti. Svakoga je dana
proizvodio cijele epove tiine. Isprva je bilo teko. Zamislite teret
utnje kad vas dijete pita postoji li Bog, ili kad vas voljena ena pita
volite li i vi nju. Isprva je Babelj eznuo za samo dvjema rijeima:
Da i Ne. No znao je da bi, kad bi izustio jednu jedinu rije, unitio
profinjenu protonost tiine.
ak i kad su ga uhitili i spalili sve njegove rukopise prazne
listove papira odbio je govoriti. Nije ni zastenjao kad su ga udarili
u glavu ili vrkom izme u prepone. Tek je u posljednjem trenutku,
dok je stajao nasuprot streljakom odredu, pisac Babelj iznenada
naslutio mogunost da je pogrijeio. Dok su mu puke bile uperene
u prsa, pitao se nije li ono to je smatrao bogatstvom tiine zapravo

bilo siromatvo osobe koju nitko ne uje. Mislio je da su

mogunosti ljudske utnje beskrajne. No kad su iz puaka ispaljeni
metci, istina mu je izreetala tijelo. I djeli njega gorko se smijao jer
ionako nije mogao zaboraviti ono to je uvijek znao: Nema premca
Bojoj utnji.
Litvinoff je ispustio papir iz ruke. Bio je bijesan kao ris. Kako je njegov
prijatelj, koji je birao o emu e pisati, mogao ukrasti jedinu temu o kojoj
je on, Litvinoff, napisao tekst kojim se ponosio? Imao je dojam da je
ismijan i ponien. Htio je izvui prijatelja iz kreveta i pitati ga zato je to
uinio. No uskoro se smirio i proitao tekst jo jedanput, i pritom shvatio
istinu. Prijatelj mu nije nita ukrao. Kako bi i mogao? Smrt ne pripada
nikomu, osim onomu tko je umro.
Preplavila ga je tuga. Svih je ovih godina zamiljao da je vrlo slian
prijatelju. Ponosio se onim to je smatrao njihovim slinostima. No istina je
bila da nije bio nita sliniji ovjeku koji se, tri metra od njega, u krevetu
borio s groznicom negoli maki koja se upravo iuljala iz sobe: bili su
razliite vrste. To je oigledno, mislio je Litvinoff. Bilo je dovoljno
razmotriti kako su pristupili istoj temi. Ondje gdje je on vidio papir pun
rijei, njegov je prijatelj vidio pregrt oklijevanja, crnih praznina i
mogunosti u prostoru izmeu rijei. Gdje je njegov prijatelj vidio areno
svjetlo, radost leta, tugu gravitacije, on je vidio kruto tijelo obina vrapca.
Litvinoffov je ivot bio obiljeen uitkom u teini zbiljskog, a ivot njegova
prijatelja odbijanjem zbiljnosti i roja njezinih bezlinih injenica. Gledajui
svoj odraz u tamnom prozoru, Litvinoff je vjerovao da je neto ogoljeno i da
mu se ukazala istina: Bio je prosjean ovjek. ovjek koji je bio voljan
prihvatiti stvari kakve jesu i stoga nije imao potencijala biti originalan i u
emu. I premda se u vezi s tim potpuno varao, poslije te noi nita ga nije
moglo razuvjeriti.
Ispod SMRTI IZAKA BABELJA bio je drugi list papira. Dok su mu suze
samosaaljenja nagrizale sinuse, Litvinoff je nastavio itati.
FRANZ KAFKA JE MRTAV
Umro je na stablu s kojeg nije htio sii. Sii! vikali su mu.

Sii! Sii! Tiina je ispunjala no, a no je ispunjala tiinu, dok su

ekali da Kafka neto kae. Ne mogu, rekao je naposljetku,
pomalo sjetno. Zato? zavapili su. Zvijezde su se rasule po crnom
nebu. Jer ete me onda prestati traiti. Ljudi su jedni drugima
aputali i kimali glavom. Zagrlili su se i dotaknuli kosu svoje djece.
Skinuli su eire i podigli ih u ast malom, boleljivom ovjeku,
uiju kao u neobine ivotinje, koji je u crnom barunastom odijelu
sjedio na mranom stablu. Zatim su se okrenuli i krenuli kui pod
kronjama punim lia.
Oevi su na ramenima nosili djecu, koja su pospana ila vidjeti
ovjeka koji je pisao knjige na komadiima kore oguljene sa stabla
s kojeg je odbijao sii. Svojim istananim, prekrasnim, neitkim
rukopisom. I divili su se tim knjigama, i divili su se njegovoj volji i
izdrljivosti. Naposljetku: tko ne bi htio od svoje samoe napraviti
predstavu? Jedna po jedna, obitelji su se rastajale, poeljevi si
meusobno laku no i rukujui se, iznenada zahvalne za drutvo
svojih susjeda. Zatvarala su se vrata toplih kua.
Na prozorima su se palile svijee. Daleko, visoko na stablu,
Kafka je sve to sluao: um odjee to pada na pod, usana to
titraju na nagim ramenima, kreveta to kripe pod teinom njenosti.
Sve je to zavrilo u njegovim profinjenim uiljenim ukama i
zakotrljalo se poput kuglica u fliperu velikom dvoranom njegova
uma.
Te je noi zapuhao leden vjetar. Kad su se djeca probudila,
otila su na prozore i zatekla svijet prekriven ledom.
Jedno dijete, ono najmanje, vrisnulo je od ushita i njegov je
vrisak rasparao tiinu i raznio led na golemom hrastu.
Svijet je zablistao.
Nali su ga smrznutog na tlu, poput ptice. Navodno su, kad su
prislonili ui na njegove uke, uli same sebe.
Ispod tog papira bio je jo jedan list papira, s naslovom TOLSTOJEVA
SMRT, a ispod njega list o Osipu Mandeljtamu, koji je umro potkraj 1938.
u tranzicijskom logoru blizu Vladivostoka, a ispod tog papira bilo ih je jo

est ili osam. Samo je posljednji papir bio drukiji. Na njemu je pisalo:
SMRT LEOPOLDA GURSKYJA. Litvinoffovim je srcem prohujao hladan
vjetar. Zirnuo je na prijatelja, koji je teko disao. Poeo je itati. Kad je
zavrio, zatresao je glavom i proitao iznova. I jo jedanput. itao je i
itao, ustima oblikujui rijei kao da nisu bile objava smrti, nego molitva za
ivot. Kao da, ako ih izgovara, moe spasiti prijatelja od anela smrti,
zalijepiti anelu krila snagom svoga daha jo malo, i jo malo dok ne
odustane i ostavi njegova prijatelja na miru. Litvinoff je cijele noi bdio nad
prijateljem i cijele je noi micao usnama. I prvi put nakon tko zna koliko
vremena nije imao dojam da je beskoristan.
Kad je svanula zora, Litvinoff je s olakanjem vidio da se na lice
njegova prijatelja vratila boja. Spavao je okrepljujuim snom
rekonvalescenta. Kad je prema poloaju sunca vidio da je osam sati, ustao
je. Noge su mu bile odrvenjene. Utroba mu je bila kao izrovana. No bio je
ispunjen radou. Presavio je napola SMRT LEOPOLDA GURSKYJA. I evo
jo neto to nitko ne zna o Zviju Litvinoffu: do kraja ivota u depu na
prsima nosio je papir, ije je ostvarenje spreavao cijelu jednu no, kako bi
kupio jo malo vremena za svoga prijatelja, za ivot.

DOK NE ZABOLI RUKA KOJOM PIE

Stranice koje sam napisao tako davno skliznule su mi iz ruku i rasule se
po podu. Pomislio sam: Tko? I kako? Pomislio sam: Nakon svih tih to?
Godina.
Prepustio sam se uspomenama. No je bila maglovita. Ujutro sam jo
bio u oku. Tek sam u podne bio kadar nastaviti ivjeti. Kleknuo sam u
brano. Skupio sam listove, jedan po jedan. Na deseti sam se porezao.
Zbog dvadeset prvog probadalo me u bubrezima. Zbog etvrtog mi se
zaepila ila u srcu.
Na pamet mi je pala gorka ala. Rijei su me izdale. A ipak. vrsto sam
drao stranice, bojei se da se um mnome poigrava, da u spustiti pogled i
vidjeti da su prazne.
Otiao sam u kuhinju. Na stolu je stajala uleknuta torta. Dame i
gospodo. Okupili smo se danas kako bismo slavili tajne ivota. to? Ne, ne
smijete bacati kamenje. Samo cvijee. Ili novac.
Bacio sam ljuske jaja, obrisao prosuti eer sa stolca i sjeo za stol. Vani
je moj odani golub gukao i udarao krilima o prozore. Moda sam mu trebao
nadjenuti ime. Zato ne, trudio sam se nadjenuti ime stvarima mnogo manje
stvarnim od njega. Pokuao sam se sjetiti imena koje bih rado izvikivao.
Osvrnuo sam se oko sebe. Oko mi je zapelo za jelovnik kineskog restorana.
Bio je isti ve godinama. SLAVNA KANTONKA, SEUANSKA I
LJUDSKA KUHINJA G. TONGA. Kucnuo sam po prozoru. Golub je
odleprao. Dovienja, g. Tong.
itao sam gotovo cijelo poslijepodne. Nagrnule su uspomene. Oi su mi
se zamutile, nisam se mogao usredotoiti. Pomislio sam: Privia mi se.
Odgurnuo sam stolac i ustao. Pomislio sam: mazel tov33, Gursky, napokon
si posve izgubio pamet. Zalio sam biljku. Da bi izgubio, treba prvo imati.
Ah? Sad si postao cjepidlaka? to si imao i nisi imao! Sluaj se! Ti si
majstor u gubljenju. Prvak meu gubitnicima. A ipak. Gdje ti je dokaz da si
je ikad imao? Gdje je dokaz da je bila tvoja?
Napunio sam sudoper sapunastom vodom i oprao prljave lonce. Kad
sam god sklonio neki lonac, tavu i licu, sklonio sam i neku nepodnoljivu

misao, sve dok nisam i kuhinju i um doveo u red. A ipak.

Shlomo Wasserman postao je Ignacio da Silva. Lik kojeg sam nazvao
Duddelsach sad se zvao Rodriguez. Feingold je bio De Biedma. Takozvani
Slonim postao je Buenos Aires, a Minsk neki grad za koji nikad nisam uo.
Bilo je gotovo smijeno. Ali. Nisam se smijao.
Prouio sam rukopis na omotnici. Nije bilo poruke. Vjerujte mi:
provjerio sam pet ili est puta. Nije bilo adrese poiljatelja. Ispitao bih
Brunu da sam mislio kako neto zna. Kad stigne paket, pazikua ga ostavi
na stolu u predvorju. Bruno ga je sigurno vidio i pokupio. Velik je dogaaj
kad za jednog od nas dvojice stigne neto to ne stane u sandui. Ako se
ne varam, to se posljednji put dogodilo prije dvije godine. Bruno je naruio
pseu ogrlicu sa iljcima. Moda ipak trebam napomenuti da je nedugo
prije toga kui doveo kuju. Bila je malena i topla i trebala je ljubav.
Nazvao ju je Bibi. Doi, Bibi, doi! uo bih ga kako vie. Ali. Bibi nikad
ne bi dola. Onda ju je jednoga dana odveo na psee igralite. Vamos,
Chico! netko je dozvao psa i Bibi je otrala prema Portorikancu. Doi,
Bibi, doi! vikao je Bruno, ali uzalud. Promijenio je taktiku. Vamos, Bibi!
zaurlao je iz petnih ila. I, vjerovali ili ne Bibi je dotrala. Lajala je cijelu
no i srala po podu, ali on ju je oboavao.
Jednog ju je dana Bruno opet odveo na psee igralite. Skakutala je i
srala i njukala dok ju je Bruno ponosno gledao. Vrata su se otvorila i uao
je irski seter. Bibi je zirnula gore. Dok se Bruno nije ni snaao, istrala je
kroz otvorena vrata i odjurila niz ulicu. Pokuao ju je uhvatiti. Tri! rekao
si je. Sjeanje na brzinu preplavilo mu je organizam, ali tijelo se pobunilo.
U nekoliko prvih koraka noge su mu popustile i saplele se. Vamos Bibi!
vikao je. A ipak. Nitko nije doao. Dok je on bio u nevolji sklupan na
ploniku jer ga je Bibi iznevjerila time to je bila ono to jest ivotinja
ja sam kod kue kuckao na pisaem stroju. Vratio se kui, skrhan. Te smo
se veeri vratili na psee igralite i ekali je. Vratit e se, rekoh. Ali. Nikad
se nije vratila. Otad su prole dvije godine, a on je jo ide ekati.
Ja sam pokuao nai smisao u svemu tome. Kad bolje razmislim, uvijek
sam to pokuavao. To bi mi moglo pisati na epitafu. LEO GURSKY:
POKUAVAO JE NAI SMISAO.
Pala je no i ja sam jo bio izgubljen. Nisam jeo cijeli dan. Nazvao sam

g. Tonga. Kineski restoran, ne pticu. Dvadeset minuta poslije, bio sam sam
sa svojim proljetnim roladama. Upalio sam radio. Traili su doprinose.
Zauzvrat su davali vadiep na kojem je pisalo WNYC34.
Neke mi je stvari teko opisati. A ipak se uporno trudim, poput
tvrdoglave mazge. Jednom je Bruno siao i naao me kako sjedim za
kuhinjskim stolom ispred pisaeg stroja. Opet to? Slualice su mu skliznule
na potiljak, poput polovice aureole. Ja sam masirao zglobove na pari alice
aja. Pravi Vladimir Horowitz, primijetio je na putu do hladnjaka. Sagnuo
se, traei to god je ve traio. Umetnuo sam novi papir u pisai stroj.
Okrenuo se, vrata hladnjaka jo su bila otvorena, a on je imao brkove od
mlijeka na gornjoj usni. Sviraj dalje, maestro, ree, spusti slualice na ui i
odvue se van, usput upalivi svjetlo iznad stola. Promatrao sam njihanje
lanca za svjetlo dok sam sluao kako mu glas Molly Bloom grmi u uima:
NEMA NITA DO POLJUPCA DUGOG I VRUEG TO TI SEE U
DUU I GOTOVO TE PARALIZIRA. Bruno sad slua samo nju, izlizujui
magnetnu vrpcu.
itao sam i iznova itao stranice knjige koju sam napisao kao mladi.
Bilo je to tako davno. Bio sam naivan. Zaljubljeni dvadesetogodinjak.
Prevelika srca, a i glave. Mislio sam da mogu to hou! Kako to udno
zvui sad kad sam ve uinio sve to sam mogao.
Pomislio sam: Kako je rukopis opstao? Koliko sam ja znao, jedini je
primjerak izgubljen u poplavi. Ako ne raunamo isjeke koje sam u
pismima slao voljenoj djevojci nakon to je otila u Ameriku. Nisam mogao
odoljeti i ne poslati joj najbolje stranice. Ali. Bilo ih je samo nekoliko. A
sad sam u rukama drao gotovo cijelu knjigu! Na engleskom! Sa
panjolskim imenima! Od toga mi se mutio razum.
Drao sam ivu35 za Isaaca, i pokuavao shvatiti. Sam u stanu, s
papirima u krilu. No je postala dan, koji je postao no, koja je postala dan.
Padao sam u san i budio se. Ali. Nisam bio nita blie rjeenju zagonetke.
Pria mog ivota: Bio sam bravar. Mogao sam otkljuati svaka vrata u
gradu. A ipak nisam mogao otkljuati nita to sam htio.
Odluio sam napraviti popis svih ljudi za koje sam znao da su ivi, za
sluaj da sam nekog zaboravio. Neko sam vrijeme proveo u potrazi za
papirom i kemijskom. Zatim sam sjeo, izravnao papir i spustio na nj vrak

kemijske. Ali. U glavi mi je bila praznina.

Umjesto toga napisao sam: Pitanja za poiljatelja. To sam dvaput
podcrtao. Nastavio sam:
1. Tko ste?
2. Gdje ste ovo nali?
3. Kako je opstalo?
4. Zato je na engleskom?
5. Tko je to jo proitao?
6. Je li im se svidjelo?
7. Je li broj itatelja vei ili manji od Zastao sam i razmiljao. Postoji li broj koji me ne bi razoarao?
Pogledao sam kroz prozor. Preko puta ulice stablo se svijalo na vjetru.
Bilo je poslijepodne, djeca su vikala. Volim sluati njihove pjesmice. Ovo
je igra! Koncentracije! pjevaju i pljeu djevojice. Bez ponavljanja! Ili
oklijevanja! Poevi od: Ja ekam na iglama. ivotinje! viu. ivotinje!
Mislim ja. Konj! kae jedan. Majmun! javlja se drugi. I tako se izmjenjuju.
Krava! vie prvi. Tigar! urla drugi, jer je trenutak oklijevanja naruio ritam
i okonao igru. Poni! Klokan! Mi! Lav! irafa! Neka djevojica zastaje.
JAK! viem ja.
Pogledao sam dolje, u svoju stranicu s pitanjima. to se moralo
dogoditi, pitao sam se, da se knjiga koju sam napisao prije ezdeset godina
pojavi u mom potanskom sanduiu, prevedena na drugi jezik?
Odjednom mi je neto sinulo. Sinulo mi je na jidiu, parafrazirat u to
bolje mogu; glasilo je otprilike ovako: JE LI MOGUE DA SAM SLAVAN,
A DA TO I NE ZNAM? Vrtjelo mi se u glavi. Popio sam au hladne vode
i aspirin. Ne budi glup, rekao sam si. A ipak.
Zgrabio sam kaput. Prve kapi kie zabubnjale su mi po prozoru pa sam
obuo kaljae. Bruno ih zove gumenjare. Njegova stvar. Vani je zavijao
vjetar. Jedva sam se probijao ulicama, hrvajui se s kiobranom. Vjetar ga
je triput izokrenuo. Nisam posustao. Jednom me otpuhao u neku zgradu.
Dvaput me ponio.
Stigao sam u knjinicu, lica iibana kiom. S nosa mi je kapala voda.

Moj kiobran, divlja ivotinja, bio je smrskan pa sam ga bacio u dra.

Otiao sam do altera informacija. Trkaranje, zaustavljanje, soptanje,
podizanje nogavica na hlaama, korak, povlaenje noge, korak, povlaenje
noge, itd. Nitko nije sjedio za stolom. Pod navodnim sam znakovima brzao
amo-tamo prostorijom. Napokon sam naao slubenicu. Premjetala je
knjige na policama. Nisam se mogao suzdrati.
Dajte mi sve to imate od pisca Lea Gurskyja! viknuo sam.
Okrenula se kako bi me pogledala. Kao i svi ostali.
Molim ?
Sve to imate od pisca Lea Gurskyja, ponovio sam.
Upravo neto radim. Morat ete priekati.
ekao sam minutu.
Leo Gursky, rekoh. G-U-RGurala je kolica. Znam kako se pie.
Slijedio sam je do raunala. Utipkala je moje ime. Srce mi je udaralo
kao ludo. Moda sam star. Ali. Moje srce jo moe potegnuti.
Postoji knjiga o koridi od Leonarda Gurskyja, ree.
Ne, rekoh. Imate li to od Leopolda?
Leopold, Leopold, ree. Evo.
Primio sam se za najblii stabilan predmet. Molim, neka se oglasi gong:
Nevjerojatne, udesne pustolovine Frankie, krezubog uda od
djevojice, rekla je i nacerila se. Jedva sam se suzdrao da je ne tresnem
kaljaom po glavi. Otila je potraiti knjigu na djejem odjelu. Nisam je
zaustavio. Ali zato je dio mene umro. Posjela me i dala mi knjigu. Uivajte,
ree.
Jednom je Bruno rekao da bi se golub, da ga ja kupim, jo u istoj ulici
pretvorio u grlicu, u autobusu do kue u papigu, a u mom stanu, tik prije
nego to bih ga izvadio iz kaveza, u feniksa. Takav si, rekao je, briui
nevidljive mrvice sa stola. Prolo je nekoliko trenutaka. Nisam, rekoh ja.
Slegnuo je ramenima i pogledao kroz prozor. Tko je jo uo za feniksa?
rekoh. Moda u pauna. Ali ne u feniksa. Nije bio okrenut prema meni, ali
uinilo mi se da mu se usta trznula u smijeak.
No sad nisam mogao ovo nita koje mi je dala knjiniarka pretvoriti u
neto.

Onih dana, nakon to sam doivio srani udar i prije nego to sam poeo
opet pisati, nisam mogao razmiljati ni o emu osim o smrti. Opet sam bio
poteen i tek kad je opasnost prola, dopustio sam mislima da se odmotaju
u neizbjenu smjeru. Zamiljao sam od ega sve mogu umrijeti. Krvni
ugruak u mozgu. Infarkt. Tromboza. Upala plua. Opstrukcija uplje vene.
Vidio sam se s pjenom na ustima, kako se previjam na podu. Nou sam se
budio, hvatajui se za grlo. A ipak. Ma kako esto zamiljao mogunosti
otkazivanja svojih organa, posljedica mi je bila nezamisliva. Da bi se to
moglo dogoditi meni. Prisilio sam se zamisliti posljednje trenutke.
Pretposljednji udisaj. Posljednji uzdah. A ipak uvijek ga je pratio sljedei.
Sjeam se kad sam prvi put shvatio to je umiranje. Imao sam devet
godina. Moj stric, pokoj mu dui, umro je u snu. Nije bilo objanjenja.
Golem, krupan mukarac koji je jeo kao vuk i na cii zimi golim rukama
razbijao blokove leda. Mrtav, kaput. Zvao me Leopo. On je to izgovarao
Lejopo. Bez tetina je znanja meni i roacima davao kocke eera.
Oponaao je Staljina tako da smo pucali od smijeha.
Moja ga je teta nala ujutro, ve se ukoio. Tri su ga mukarca morala
nositi u hevru kadiu36. Moj brat i ja uuljali smo se gledati tu hrpu mesa.
Tijelo nam je bilo dojmljivije u smrti negoli na ivotu uma dlaka na
nadlanicama, ravni poutjeli nokti, debela koa na tabanima. inio se tako
ovjenim. A ipak. I jezivo neovjenim. Jednom sam uao donijeti ocu
alicu aja. Sjedio je pokraj tijela, koje nije smjelo ostati samo ni minutu.
Moram na zahod, ree mi. ekaj tu dok se ne vratim. Prije nego to sam se
uspio pobuniti i rei da nisam imao ni bar micvu, izjurio je olakati se.
Sljedeih nekoliko minuta prolazilo mi je poput sati. Moj je stric leao na
kamenoj ploi boje sirova mesa, proaranoj bijelim ilama. Jedanput mi se
uinilo da su mu se prsa mrvicu podigla i zamalo sam kriknuo. Ali. Nisam
se bojao samo njega. Bojao sam se za sebe. U toj hladnoj sobi naslutio sam
vlastitu smrt. U kutu je stajao sudoper napuklih ploica. U tom su odvodu
zavrili svi odrezani nokti, dlake i grudice prljavtine isprane s mrtvih. Iz
slavine je kapalo i sa svakom kapi osjeao sam kako iz mene curi ivot.
Jednoga dana svega toga nee biti. U meni se nakupilo toliko radosti zbog
injenice to sam iv da sam poelio kriknuti. Nikad nisam bio religiozno
dijete. Ali. Iznenada sam osjetio potrebu preklinjati Boga da me potedi to

je dulje mogue. Kad se moj otac vratio, naao je sina kako klei na podu,
vrsto stisnutih oiju i pobijeljelih zglobova.
Otad sam ivio u velikom strahu da u umrijeti ja ili moja majka ili
otac. Najvie sam se brinuo za majku. Ona je bila snaga oko koje se vrtio
na svijet. Za razliku od naeg oca, koji je provodio vrijeme u oblacima,
moju je majku kroz svemir gurala sirova snaga razuma. Ona je bila sudac u
svim naim prepirkama. Jedna njezina rije neodobravanja bila je dovoljna
da se sakrijemo u kut, gdje bismo plakali i matali o vlastitom muenitvu.
A ipak. Jednim nas je poljupcem vraala u kraljevstvo. Nai bi se ivoti
bez nje pretvorili u kaos.
Strah od smrti proganjao me godinu dana. Plakao sam kad god bi netko
ispustio au ili razbio tanjur. Ali ak i kad je to prolo, ostajala mi je tuga
koje se nisam mogao rijeiti. Nije se dogodilo nita novo. Jo gore: postao
sam svjestan onog to je stalno bilo sa mnom, a da ja to nisam primijetio.
Vukao sam za sobom tu novu spoznaju poput kamena zavezanog za gleanj.
Kamo god sam iao, kamen me slijedio. U glavi sam smiljao tune
pjesmice. Posmrtne govore jesenjem liu. Zamiljao sam svoju smrt na sto
razliitih naina, no sprovod je uvijek bio isti: moja je mata prostirala
crveni tepih. Jer poslije svake moje tajne smrti, uvijek je bila otkrivena
moja veliina.
Sve se to moglo nastaviti.
Jednoga jutra, nakon to sam odugovlaio doruak i poslije zastao
promatrati golemo donje rublje ge Stanislawski to se suilo na uetu,
zakasnio sam u kolu. Ve je zvonilo, ali djevojica iz mog razreda kleala
je u pranom kolskom dvoritu. Kosa joj je padala niz lea, spletena u
pletenice. Neto je obujmila rukama. Pitao sam je to je to. Uhvatila sam
moljca, rekla je ne pogledavi me. to e ti moljac? pitao sam. Kakvo je to
pitanje? ree ona. Razmislio sam i o njemu. Da je rije o leptiru, to bi bilo
drukije, odgovorih. Ne bi, ree ona. Bilo bi drukije. Treba ga pustiti,
rekoh. To je vrlo rijedak moljac, ree ona. Kako zna? pitao sam. Osjeam,
odgovori. Napomenuo sam da je ve zvonilo. Onda idi unutra, ree. Nitko
te ne spreava. Osim ako to dopusti. A u tom e sluaju moda morati
ekati vjeno.
Razmaknula je paleve i pogledala unutra. Daj da vidim, zamolio sam

je. Nije nita rekla. Smijem li ga, molim te, vidjeti? Pogledala me. Oi su
joj bile zelene i bistre. Dobro. Ali budi oprezan. Podigla je sklopljene ruke
do mog lica i razmaknula paleve jedan centimetar. utio sam miris sapuna
na njezinim dlanovima. Vidio sam samo djeli smeeg krilca pa sam joj
potegnuo palac kako bih bolje vidio. A ipak. Valjda je mislila da
pokuavam osloboditi moljca jer je odjednom sklopila ruke. Pogledali smo
se, zgroeni. Kad ih je opet razdvojila, moljac je slabano poskakivao na
njezinu dlanu. Jedno mu je krilo otpalo. Tiho je kriknula. Nisam ja kriv,
rekoh. Kad sam je pogledao u oi, vidio sam da su pune suza. Osjeaj, koji
jo nisam znao prepoznati kao udnju, stiskao mi je eludac. ao mi je,
proaptao sam. Imao sam jak poriv zagrliti je i izljubiti, kako bi zaboravila
moljca i slomljeno krilo. Nije rekla nita. Zurili smo jedno drugome u oi.
Bilo je to kao da smo dijelili inkriminirajuu tajnu. Viao sam je
svakoga dana u koli i nikad prije nisam osjeao neto posebno prema njoj.
ak sam smatrao da je previe sklona zapovijedanju. Znala je biti
armantna. Ali. Nije znala gubiti. U vie navrata nije htjela sa mnom
razgovarati u rijetkim prilikama kad bih uspio odgovoriti na neko od
uiteljiinih pitanja bre od nje. Engleski kralj zove se George! viknuo bih i
do kraja bih se dana morao braniti od njezine hladne utnje.
Ali sad sam je drukije doivljavao. Postao sam svjestan njezinih
posebnih moi. inilo se da, ondje gdje stane, privlai svjetlost i silu teu.
Prvi sam put primijetio da joj se prsti na nogama lagano svijaju prema
unutra. Zemlju na njezinim golim koljenima. Kako joj kaput savreno stoji
na uskim ramenima. Kao da su mi oi postale poveala, vidio sam je iz
vee blizine. Crn made, poput mrlje crnila, iznad njezine usne. Ruiastu,
gotovo prozirnu uku. Plave dlaice na njezinim obrazima. Otkrivala mi se,
centimetar po centimetar. Napola sam oekivao da u u iduem trenu moi
vidjeti stanice njezine koe kao pod mikroskopom, i na pamet mi je pala
misao povezana s ve poznatom brigom da sam previe toga naslijedio od
oca. No nije dugo trajalo, jer u isto vrijeme dok sam postajao svjestan
njezina tijela, postajao sam svjestan i svojeg. To me zamalo ostavilo bez
daha. Osjeaj nalik na trnce zapalio mi je ivce i irio se tijelom. Sve se
dogodilo u valjda manje od trideset sekundi. A ipak. Kad je zavrilo, bio
sam upuen u tajnu koja stoji na poetku kraja djetinjstva. Godinama sam

troio radost i bol to su se rodile u meni u tih nepunih pola minute.

Bez rijei je ispustila slomljenog moljca i utrala u kolu. Teka
eljezna vrata zatvorila su se za njom uz mukli tresak.
Alma.
Odavno nisam izgovorio to ime.
Odluio sam je natjerati da me voli, pod bilo koju cijenu. Ali. Bio sam
dovoljno mudar da ne krenem odmah u napad. Iduih nekoliko tjedana
motrio sam na svaki njezin pokret. Oduvijek me resilo strpljenje. Jednom
sam se puna etiri sata skrivao ispod zahoda iza rabinove kue kako bih
saznao je li zbilja tono da slavni cadik koji je doao u posjet iz Baranovia
sere kao svi mi. Ispostavilo se da je tono. U ushitu zbog sirovih uda
ivota, izjurio sam iz svog sklonita pod zahodom, izvikujui potvrdan
odgovor. Tako sam zaradio pet udaraca po prstima i morao sam kleati na
klipovima kukuruza dok mi se koljena nisu raskrvarila. Ali. Isplatilo se.
Smatrao sam se pijunom koji se uvlai u strani svijet: u ensku
domenu. Uz izliku da skupljam injenice, s ueta sam ukrao goleme gae
ge Stanislawski. Sam u zahodu, zaneseno sam ih mirisao. Zabio sam lice u
meunoje. Stavio sam ih na glavu. Podigao sam ih i pustio da se napuhnu
na povjetarcu poput zastave neke nove nacije. Kad je moja majka otvorila
vrata, oblaio sam ih kako bih vidio kolike su. U njih su mogla stati trojica
kao to sam ja.
Jednim ubojitim pogledom i poniavajuom kaznom koja je
podrazumijevala da pokucam na vrata ge Stanislawski i vratim joj gae
moja je majka okonala openiti dio mog istraivanja. A ipak. Nastavio
sam se baviti pojedinanim. Moje je istraivanje u tom pogledu bilo
iscrpno. Saznao sam da je Alma najmlae od etvero djece i oeva
miljenica. Saznao sam da joj je roendan dvadeset prvog veljae (to je
znailo da je starija od mene pet mjeseci i dvadeset osam dana), da
oboava sirup od vianja koji su iz Rusije krijumarili preko granice, i da je
jednom kriomice pojela pola staklenke, i kad joj je majka to saznala,
natjerala ju je da pojede i drugu polovicu, mislei da e joj od toga pozliti i
da e zauvijek zamrziti vinje. Ali nije bilo tako. Smazala je cijelu
staklenku i ak curi iz razreda tvrdila da je imala mjesta za jo. Znao sam
da je njezin otac htio da naui svirati klavir, ali da je ona htjela nauiti

svirati violinu, da ta razmirica nije bila rijeena jer nijedna strana nije
poputala, sve dok Alma nije nala kutiju za violinu (tvrdila je da ju je
nala pokraj ceste) i poela je nositi pred ocem, katkad se ak pretvarajui
da svira zamiljenu violinu, te da je to bila kap koja je prelila au, nakon
ega je njezin otac popustio i dogovorio da joj neki od brae koji su ili u
gimnaziju donese violinu iz Vilne, i da je stigla nova violina u blistavoj
crnoj konatoj kutiji, s grimiznom barunastom podstavom, i da je svaka
pjesma koju je Alma nauila svirati na njoj, ma kako tuna bila, imala i
nepogreiv prizvuk pobjede. Znam jer sam je uo kako svira dok sam joj
stajao pod prozorom, ekajui da mi se otkrije tajni put do njezina srca s
istim arom s kojim sam iekivao velianstveno cadikovo govno.
Ali. To se nikad nije dogodilo. Jednoga je dana hodala pokraj kue i
napala me. Prologa sam te tjedna svakoga dana vidjela kako tu stoji i svi
znaju da bulji u mene cijeli dan u koli. Ako mi eli neto rei, zato mi
to ne kae u lice, umjesto da se naokolo ulja poput lopova? Razmotrio
sam mogunosti. Mogao sam pobjei i nikad se vie ne vratiti u kolu,
moda ak otii iz zemlje kao slijepi putnik na brodu za Australiju. Ili sam
mogao staviti sve na kocku i rei joj istinu. Rjeenje je bilo jasno: odluio
sam se za Australiju. Zinuo sam kako bih se zauvijek s njom oprostio. A
ipak. Na kraju sam rekao: elim znati hoe li se udati za mene.
Lice joj je bilo bezizraajno. Ali. Oi su joj svjetlucale jednako kao kad
bi iz kutije izvadila violinu. Dugo smo tako stajali. Bezobzirno smo jedno
drugome zurili u oi. Razmislit u, napokon je rekla i otkoraala natrag,
zaavi za ugao kue. uo sam kako su se zalupila vrata. Malo poslije
zaorile su se uvodne note Dvorakovih Pjesama moje majke. I, premda nije
rekla hou, otad sam znao da imam anse.
Tad sam, da skratim, prestao biti zaokupljen smru. Iako je se nisam
prestao bojati. Samo sam prestao misliti o njoj. Da nisam sve vrijeme bio
zaokupljen razmiljanjem o Almi, moda bih razmiljao o smrti. No
injenica je da sam se nauio ograditi od takvih misli. Svaki novi podatak
koji sam nauio o svijetu bio je kamen u tom zidu i jednoga sam dana
shvatio da sam se prognao s mjesta na koje se vie nikad neu moi vratiti.
A ipak. Zid me titio i od bolne jasnoe djetinjstva. ak i tijekom godina
kad sam se skrivao u umi, na drveu, u jamama i podrumima, dok mi je

smrt puhala za vratom, ni tad nisam pomislio na istinu: da u umrijeti. Tek

nakon sranog udara, kad se kamenje na zidu koji me odvajao od djetinjstva
napokon poelo mrviti, vratio se strah od smrti. I bio je jednako straan kao
prije.
SJEDIO SAM POGNUT nad Nevjerojatnim, udesnim pustolovinama
Frankie, krezubog uda od djevojice Leopolda Gurskyja koji nije bio ja.
Nisam otvorio knjigu. Sluao sam kako se kia slijeva u krovne ljebove.
Otiao sam iz knjinice. Dok sam prelazio ulicu, naglo me pogodila
surova usamljenost. Imao sam dojam da sam mraan i prazan. Naputen,
neprimijeen, zaboravljen, stajao sam na ploniku, nitica, neto na emu se
skuplja praina. Ljudi su brzali pokraj mene. I svi koji su prolazili bili su
sretniji nego ja. Osjetio sam staru zavist. Bio bih dao sve da budem jedan
od njih.
Jednom sam znao neku enu. Vrata su joj bila zakljuana i ja sam joj
pomogao da ue. Vidjela je neku moju posjetnicu, prije sam ih rasipao iza
sebe poput mrvica kruha. Nazvala me i ja sam stigao to sam mogao prije.
Bio je Dan zahvalnosti i bilo je jasno da ni ona ni ja nemamo kamo. Brava
se otkljuala pod mojim dodirom. Moda je mislila da je to znak nekog
drukijeg talenta. Unutra: trag mirisa prena luka, Matisseov ili moda
Monetov plakat. Ne! Modiglianijev. Sad se sjeam jer je na njemu bila naga
ena i, kako bih polaskao, pitao sam: Jesi li to ti? Dugo nisam bio sa
enom. Osjeao sam mazivo na rukama i miris svojih pazuha. Pozvala me
da sjednem i skuhala nam ruak. Ispriao sam se kako bih se poeljao i
pokuao se oprati u kupaonici. Kad sam izaao, stajala je u tami, u donjem
rublju. S druge strane ulice bio je neonski znak, koji joj je bacao plavu
sjenu na noge. Htio sam joj rei da se neu ljutiti ako mi ne eli gledati u
lice.
Nekoliko mjeseci poslije opet me nazvala. Zamolila me da joj napravim
kopiju kljua. Bio sam sretan zbog nje. to vie nee biti sama. Nije da
sam se saalijevao. Ali htio sam joj rei: Bilo bi jednostavnije da onog za
koga je klju zamoli da ga odnese u eljeznariju. A ipak. Napravio sam
dvije kopije. Jedan sam klju dao njoj, a jedan zadrao. Dugo sam ga nosio
u depu, matajui.

Jednog mi je dana sinulo da mogu ui kamo elim. Nisam prije o tome

razmiljao. Bio sam useljenik, trebalo mi je dugo da svladam strah od
deportacije. ivio sam u strahu da u pogrijeiti. Jednom sam propustio
est vlakova jer nisam znao kako traiti kartu. Netko bi drugi moda
jednostavno uao u vlak. Ali. Ne i idov iz Poljske koji se boji da e ga
deportirati samo ako zaboravi pustiti vodu u zahodu. Trudio sam se biti
neprimjetan. Zakljuavao sam i otkljuavao i to je bilo to. Zbog obijanja
brave u rodnom bi me gradu smatrali lopovom, ali u Americi sam bio
ovjek od zanata.
S vremenom sam bio sve oputeniji. Tu i tamo znao sam malo zainiti
posao. Poluzaokret na kraju koji nije sluio niemu, ali je unosio malo
finoe. Nisam vie bio nervozan, ali zato sam postao srameljiv. Na svaku
bravu koju sam postavio upisao sam svoje inicijale. Vrlo malen potpis
iznad utora. Nije bilo vano to ga nitko nikad nee opaziti. Bilo mi je
dovoljno to ja znam. Vodio sam evidenciju o svim bravama na koje sam
urezao svoje inicijale i toliko puta savio i presavio kartu grada da su se
neke ulice na pregibima izbrisale.
Jedne sam veeri otiao u kino. Prije filma pokazali su isjeak o
Houdiniju. Taj se ovjek mogao izvui i kad bi ga zakopali u zemlju u
luakoj koulji. Stavili bi ga u komodu, zavezana lancima, bacili u vodu, i
on bi isplivao. Pokazali su kako vjeba i mjeri vrijeme. Vjebao bi i
vjebao dok ne bi sve uspio obaviti u nekoliko sekundi. Otad sam se jo
vie ponosio svojim poslom. Kui bih donio najkompliciranije brave i
mjerio vrijeme. Zatim bih to vrijeme prepolovio i vjebao dok ga ne
postignem. Vjebao sam dok mi ne bi utrnuli prsti.
Leao sam u krevetu i smiljao sve tee izazove kad mi je sinulo: ako
mogu obiti bravu neijeg stana, zato ne bih mogao obiti bravu Kossars
Bialysa? Ili gradske knjinice? Ili Woolworthsa? to me teoretski
spreavalo da obijem bravu... Carnegie Halla?
Misli su mi jurile, a tijelo od uzbuenja proimali trnci. Samo u ui i
onda izai. Moda ostaviti malen potpis.
Planirao sam to tjednima. Istraivao sam teritorij. Zavirio sam u svaki
kutak. Dovoljno je rei: uspio sam. Kroz stranja vrata u 56. ulici, u ranim
jutarnjim satima. Trebale su mi 103 sekunde. Kod kue sam istu bravu obio

za 48. No vani je bilo hladno i prsti su mi oteali.

Te veeri trebao je svirati veliki Arthur Rubinstein. Na pozornici je
stajao samo klavir blistavi, crni Steinway Grand.. Iskoraio sam kroz
prorez u zastorima. Na svjetlu znakova za izlaz nazirao sam samo beskrajne
redove sjedala. Sjeo sam na klupicu i vrkom cipele stisnuo papuicu.
Nisam se usudio dirnuti tipke.
Kad sam podigao pogled, ona je ondje stajala. Jasna kao dan,
petnaestogodinja djevojka, kose spletene u pletenicu, niti dva metra od
mene. Podigla je violinu, onu koju joj je brat donio iz Vilne, i spustila na
nju bradu. Pokuao sam izgovoriti njezino ime. Ali. Zapelo mi je u grlu.
Uostalom, znao sam da me ne moe uti. Podigla je gudalo. uo sam
poetne note Dvoraka. mirila je. Glazba joj se prelijevala s prstiju. Svirala
je besprijekorno, kao nikad u ivotu.
Kad je utihnula i posljednja nota, djevojka je nestala. Moj je pljesak
odjekivao praznim auditorijem. Prestao sam i tiina mi je grmjela u uima.
Posljednji sam put pogledao prazno kazalite. I onda brzo izaao istim
putem kojim sam uao.
Nikad to nisam ponovio. Dokazao sam sebi da to mogu i to je bilo
dovoljno. Povremeno bih proao pokraj ulaza u neki privatan klub, koji
neu imenovati, i pomislio: alom37 , srolje, ovog idova ne moete
sprijeiti da ue. Ali nakon te noi vie nisam iskuavao sreu. Da su me
bacili u zatvor, saznali bi istinu: da nisam Houdini. A ipak. U mojoj me
samoi tjei spoznaja da vrata svijeta, ma kako zatvorena bila, nikad nisu
uistinu zakljuana za mene.
Za takvom sam utjehom tragao na pljusku ispred knjinice, dok su
neznanci urili pokraj mene. Naposljetku, nije li me upravo zato roak
poduio zanatu? Znao je da ne mogu vjeno ostati nevidljiv. Pokai mi
idova koji preivljava, rekao je jednom dok je brava poputala u njegovim
rukama, i ja u ti pokazati arobnjaka.
Stajao sam na ulici dok mi se kia slijevala niz iju. Zamirio sam i
stisnuo oi. Vrata i vrata i vrata i vrata i vrata i vrata otvarala su se.
NAKON KNJINICE i promaaja s Nevjerojatnim, udesnim
Frankienim pustolovinama, otiao sam kui. Skinuo sam kaput i objesio ga

da se sui. Pristavio vodu. Netko je iza mene proistio grlo. Zamalo sam
iskoio iz koe. No to je samo Bruno sjedio u mraku. to eli, da me
udari kap? uzviknuo sam, palei svjetlo. Stranice knjige koju sam napisao
kao djeak bile su rasute po podu. O, ne, rekoh. Nije ono to Nije mi dao priliku.
Nije loe, ree. Ja je ne bih tako opisao. Ali, to da ti kaem, to je tvoja
stvar.
uj, rekoh.
Ne mora objanjavati, prekine me. Knjiga je dobra. Svia mi se kako
je napisana. Ako izuzmemo ukradene dijelove vrlo matovita. U strogo
knjievnom pogledu Trebalo mi je neko vrijeme. A onda sam zapazio razliku. Govorio mi je
na jidiu.
U strogo knjievnom pogledu, to mi se ima ne svidjeti? Ionako sam
se uvijek pitao na emu radi. Sad sam nakon svih ovih godina napokon
saznao.
Ali ja sam se pitao na emu ti radi, rekoh ja, sjetivi se davnoga doba
kad smo obojica bili dvadesetogodinjaci koji ele postati piscima.
Slegnuo je ramenima, kao to to samo on zna. Na emu i ti.
Na emu i ja?
Naravno.
Na knjizi o njoj?
Na knjizi o njoj, ree Bruno. Skrenuo je pogled prema prozoru. Tad sam
vidio da u krilu dri fotografiju, ona i ja smo na njoj stajali ispred stabla na
koje sam ja bez njezina znanja urezao nae inicijale. A L. Jedva se vide.
Ali. Ondje su.
Rekao je: Znala je uvati tajne.
Tad sam se sjetio. Toga dana, prije ezdeset godina, kad sam otiao od
njezine kue u suzama, ugledao sam njega kako stoji naslonjen na stablo s
biljenicom u ruci, ekajui da ide k njoj nakon to ja odem. Nekoliko
trenutaka prije bili smo najbolji prijatelji. Probdjeli bismo pola noi s jo
nekoliko djeaka, puei i raspravljajui o knjigama. A ipak. Otkad sam ga
ugledao tog poslijepodneva, nismo vie bili prijatelji. Nismo ni razgovarali.
Prolazio sam pokraj njega kao da ne postoji.

Samo da te pitam jednu stvar, ree sad Bruno, ezdeset godina poslije.
Uvijek me zanimalo.
to?
Nakaljao se. I pogledao gore prema meni. Je li ti rekla da si bolji pisac
od mene?
Nije, lagao sam. I onda sam mu rekao istinu. Nitko mi to nije morao
rei.
Zavladala je duga tiina.
udno. Uvijek sam mislio Stao je.
to? upitah.
Mislio sam da se borimo za neto vee od njezine ljubavi, ree.
Sad sam ja pogledao prema prozoru.
to je vee od njezine ljubavi? upitao sam.
Sjedili smo u tiini.
Lagao sam, ree Bruno. Imam jo jedno pitanje.
Koje?
Zato jo tu stoji kao budala?
Kako to misli?
Tvoja knjiga, ree.
to s njom?
Idi po nju.
Kleknuo sam i poeo skupljati papire.
Ne tu!
Nego koju ?
Oj vej?38 ree Bruno, pljesnuvi se po elu. Zar ti moram ba sve rei?
Usta su mi se polako razvukla u osmijeh.
Tristo i jedna, ree Bruno. Slegnuo je ramenima i odvratio pogled, ali
uinilo mi se da se smijei. Nije to malo.

POPLAVA
1. KAKO ZAPALITI VATRU BEZ IBICA
Na internetu sam potraila Almu Mereminski. Mislila sam da je netko
moda pisao o njoj ili da u moda nai podatke o njezinu ivotu. Utipkala
sam njezino ime i odabrala naredbu trai. No dobila sam samo popis
useljenika koji su stigli u New York City 1891. (Mendel Mereminski) i
popis rtava holokausta zabiljeenih u memorijalnom centru Yad Vashem
(Adam Mereminski, Fanny Mereminski, Nacham, Zellig, Hershel, Bluma,
Ida, ali ne i Alma, zbog ega mi je laknulo jer je nisam htjela izgubiti prije
nego to sam je poela traiti kako treba).

2. BRAT MI ITAVO VRIJEME SPAAVA IVOT

K nama je doao ujak Julian. Bio je u New Yorku onoliko koliko mu je
trebalo da zavri istraivanje za knjigu o kiparu i slikaru Albertu
Giacomettiju, koju je pisao ve pet godina. Ujna Frances ostala je u
Londonu brinuti se za psa. Ujak Julian spavao je u Ptiinom krevetu, Ptica
je spavao u mojem, a ja sam spavala na podu u svojoj stopostotno pernatoj
vrei za spavanje, premda je pravi znalac ne bi ni trebao jer bi u kriznim
uvjetima jednostavno ubio ptice i natrpao u odjeu perje ne bi li se zgrijao.
Katkad sam nou znala uti brata kako govori u snu. Dijelove reenica,
nita to bih mogla razabrati. Osim jedanput, kad je govorio tako glasno da
sam mislila da je budan. Nemoj stati onamo, ree. to? pitala sam,
uspravivi se. Preduboko je, promrmljao je i okrenuo se prema zidu.

3. ALI ZATO
Jedne smo subote Ptica i ja otili u Muzej moderne umjetnosti s ujakom
Julianom. Ptica je inzistirao da sam plati svoju ulaznicu novcem zaraenim
prodajom limunade. Lutali smo naokolo dok je ujak Julian otiao na kat
razgovarati s kustosom. Ptica je pitao jednog straara koliko u zgradi ima

fontana. (Pet.) Isputao je udne zvukove, poput videoigrice, dok mu nisam

rekla da se stia. Zatim ga je zanimalo koliko ljudi ima vidljivu tetovau.
(Osam.) Stajali smo ispred slike na kojoj je gomila ljudi bila izvaljena na
podu. Zato tako lee? pitao je Ptica. Netko ih je ubio, odgovorih, iako
zapravo nisam znala zato ondje lee, ni jesu li uope ljudi. Otila sam
pogledati sliku na drugoj strani prostorije. Ptica me slijedio. Ali zato ih je
netko ubio? pitao je. Jer je trebao novac i opljakao kuu, rekla sam i
stala na silazne pomine stube.
U podzemnoj na povratku kui Ptica mi je dotaknuo rame. Ali zato je
trebao novac?

4. IZGUBLJENI NA PUINI
Zato misli da je ta Alma iz Povijest ljubavi stvarna osoba? pitao je
Misha. Sjedili smo na plai iza njegove zgrade, sa stopalima zakopanima u
pijesku, jedui sendvie s govedinom i hrenom koje nam je napravila ga
Shklovsky. Povijesti, rekoh. Molim? Povijest ljubavi. OK, ree
Misha. Odgovori na pitanje. Naravno da je stvarna. Ali kako zna?
Jer postoji samo jedno objanjenje za injenicu da joj Litvinoff, pisac
knjige, nije, kao svima ostalima, dao panjolsko ime. Zato nije? Nije
mogao. Zato ne? Zar ne shvaa? pitala sam. Mogao je izmijeniti
svaku pojedinost, ali nije mogao izmijeniti nju. Ali zato? Njegova me
tupost frustrirala. Jer ju je voliol kliknuh. Jer je za njega samo ona bila
stvarna. Misha je zagrizao u govee peenje. Mislim da gleda previe
filmova, ree on. Ali ja sam znala da imam pravo. Ne mora biti genij da
to nasluti itajui Povijest ljubavi.

5. ONO TO ELIM REI ZAPNE MI U GRLU

Hodali smo obalnom promenadom prema Coney Islandu. Bilo je
pakleno vrue i Mishi se sa sljepoonice slijevao znoj. Proli smo pokraj
nekih staraca koji su kartali i Misha ih je pozdravio. Njemu je mahnuo
izborani starac u siunu kupaem kostimu. Misle da si mi cura, objavio
je Misha. Tad mi je noni palac zapeo za neto i spotaknula sam se.

Osjetila sam kako mi se ari lice i pomislila da sam najnespretnija osoba na

svijetu. Ali nisam, rekoh, iako nisam htjela to rei. Odvratila sam pogled,
hinei da me zanima dijete koje je prema vodi vuklo morskog psa na
napuhavanje. Ja to znam, ree Misha. Ali ne i oni. Navrio je petnaest
godina, narastao gotovo deset centimetara i poeo brijati tamne dlaice
iznad gornje usne. Dok smo ulazili u ocean, gledala sam mu tijelo kad bi
zaronio u valove i u trbuhu bih osjetila neto to nije bol, nego neto drugo.
Kladim se u sto dolara da je u imeniku, rekoh. Nijedan dio mene nije
to vjerovao, ali nisam znala kako bih drukije promijenila temu.

6. POTRAGA ZA NEKIM TKO NAJVJEROJATNIJE NE POSTOJI

Trebala bih broj Alme Mereminski, rekoh. M-E-R-E-M-I-N-SK-I.
Koji dio grada? pitala je ena. Ne znam, odgovorih. Nije rekla nita i
ula sam zvuk tipki. Misha je gledao curu u tirkiznom bikiniju koja je
prola pokraj nas na koturaljkama. ena na telefonu neto mi je govorila.
Molim? rekoh. Kaem da imam A. Mereminski u 147. ulici u Bronxu,
ree. Priekajte broj.
Navrljala sam ga na ruku. Misha mi je priao. Dakle? Ima li 25
centi? pitala sam. Bilo je blesavo, ali kad sam ve otila tako daleko...
Podigao je obrve i zavukao ruku u dep hlaica. Birala sam broj koji sam
navrljala na dlan. Javio se mukarac. Je li ondje Alma? pitala sam.
Tko? ree on. Traim Almu Mereminski. Ovdje nema nikakve
Alme, ree. Dobili ste pogrean broj. Ja sam Artie, rekao je i spustio
slualicu.
Vratili smo se u Mishin stan. Otila sam u kupaonicu, koja je mirisala
na parfem njegove sestre i bila puna sivkastog donjeg rublja njegova oca
to se suilo na uetu. Kad sam izala, Misha je u svojoj sobi, golih prsa,
itao roman na ruskom. Sjedila sam na njegovu krevetu i ekala da se
istuira, listajui knjigu na irilici. ula sam da romori voda i da on pjeva,
ali nisam razabirala rijei. Kad sam spustila glavu na Mishin jastuk, osjetila
sam njegov miris.

7. AKO SE TAKO NASTAVI

Dok je Misha bio malen, njegova je obitelj svakoga ljeta ila na ladanje
te bi on i njegov otac s tavana donijeli mree i pokuali uhvatiti leptire
selce koji su posvuda letjeli. Stara je kua bila puna kineskog porculana
njegove bake i uokvirenih leptira koje su uhvatila tri narataja Shklovskyja
u djeakoj dobi. S vremenom su leptirima otpadale ljuskice i kad bi
Shklovskyji bosonogi trali po kui, porculan je klepetao, a na stopala su
im se lijepila smrvljena krila.
Prije nekoliko mjeseci, uoi njegova petnaestog roendana, odluila sam
Mishi izraditi estitku s leptirom. Na internetu sam potraila sliku ruskog
leptira, ali sam umjesto nje naila na lanak u kojem je pisalo da se u
posljednjih dvadeset godina smanjio broj veine vrsta leptira i da leptiri
izumiru oko 10.000 puta bre nego to bi trebali. Pisalo je i da svakoga
dana u prosjeku izumru oko sedamdeset etiri vrste kukaca, biljaka i
ivotinja. U lanku je pisalo da na temelju ovih i drugih zastraujuih
statistika znanstvenici smatraju da ivimo u jeku estog velikog izumiranja
u povijesti ivota na Zemlji. Gotovo etvrtini sisavaca na svijetu u iduih
trideset godina prijeti izumiranje. Jedna od osam vrsta ptica uskoro e
nestati. Devedeset posto najveih riba na svijetu izumrlo je u posljednjih
pola stoljea.
U trailicu sam upisala veliko izumiranje.
Posljednje masovno izumiranje dogodilo se prije otprilike 65 milijuna
godina, kad je u na planet vjerojatno udario asteroid, ubivi sve dinosaure
i pola morskih ivotinja. Prije toga dogodilo se trijasno izumiranje (takoer
uzrokovano asteroidom, ili moda vulkanima), u kojem je nestalo i do
devedeset pet posto vrsta, a prethodilo mu je devonsko izumiranje.
Trenutno masovno izumiranje bit e najbre u 4,5 milijarde godina, koliko
je stara Zemlja, i, za razliku od drugih izumiranja, nije uzrokovano
prirodnim pojavama, nego ljudskom neukou. Ako se ovako nastavi, u
iduih sto godina nestat e pola vrsta na Zemlji.
Zbog toga na Mishinu estitku nisam stavila leptira.

8. MEULEDENO DOBA
One veljae kad je moja mama dobila pismo s molbom da prevede

Povijest ljubavi, palo je oko pola metra snijega te smo Misha i ja u parku
napravili snjenu pilju. Radili smo satima, utrnuli su nam prsti, ali nastavili
smo kopati. Kad smo zavrili, etveronoke smo se uvukli unutra. Kroz
otvor je prodiralo plavo svjetlo. Sjedili smo rame uz rame. Moda te
jednom odvedem u Rusiju, ree Misha. Moemo kampirati na Uralu,
rekoh. Ili samo u kazakim stepama. Dok smo govorili, na je dah
stvarao malene oblake. Pokazat u ti sobu u kojoj sam ivio s djedom,
ree Misha, i nauit u te klizati na Nevi. Mogla bih nauiti ruski.
Misha je kimnuo. Ja u te nauiti. Prva rije: Dai. Dai. Druga rije.
Ruku. to to znai? Prvo reci. Ruku. Dai ruku. Dai ruku. to
to znai? Misha me primio za ruku i drao je.

9. AKO JE STVARNA
Zato misli da je Alma dola u New York? pitao je Misha. Odigrali
smo desetu partiju remija i sad smo leali na podu u njegovoj spavaoj sobi
i gledali u strop. Imala sam pijeska u kupaem kostimu i izmeu zuba
Mishi je kosa jo bila mokra i osjeala sam miris njegova dezodoransa.
U etrnaestom poglavlju Litvinoff pie o uetu to se rastee preko
oceana i koje dri djevojka koja je otila u Ameriku. On je bio iz Poljske,
je li tako, i moja je mama rekla da je pobjegao prije njemake invazije.
Nacisti su ubili gotovo sve stanovnike njegova sela. Da on nije pobjegao,
ne bi bilo Povijesti ljubavi. Ako je Alma bila iz istog sela, a kladim se u sto
dolara da jest -
Ve mi duguje sto dolara.
elim rei da u dijelovima koje sam proitala postoje prie o Almi dok
je bila vrlo malena, dok je imala, recimo, deset godina. Dakle, ako je
stvarna, u to ja vjerujem, Litvinoff ju je morao poznavati u djetinjstvu. to
znai da su vjerojatno bili iz istog sela. A u Yad Vashemu nema Alme
Mereminski iz Poljske koja je umrla u holokaustu.
Tko je Yad Vashem?
Muzej holokausta u Izraelu.
Moda nije ni idovka. A ak i da jest i ak i da je stvarna i da je
Poljakinja i idovka, i da je dola u Ameriku kako zna da nije otila u

neki drugi grad? Na primjer, u Ann Arbor. Ann Arbor? Ondje ivi moj
roak, ree Misha. Uostalom, mislio sam da trai Jacoba Marcusa, a ne
tu Almu.
Pa traim, rekoh. Osjetila sam da mi je nadlanicom okrznuo bedro.
Nisam znala kako objasniti da sam poela traiti nekoga tko bi opet usreio
moju mamu, ali da sam sad traila jo neto. Neto o eni po kojoj sam
dobila ime. I neto o sebi.
Moda Jacob Marcus eli da se knjiga prevede zbog neeg to ima
veze s Almom, rekoh, ne zato to sam u to vjerovala, nego zato to nisam
znala to drugo rei. Moda ju je poznavao. Ili je moda pokuava nai.
Bilo mi je drago to me Misha nije pitao zato Litvinoff, ako je bio
toliko zaljubljen u Almu, nije doao za njom u Ameriku; zato je umjesto
toga otiao u ile i oenio se nekakvom Rosom. Jedini razlog koji meni
pada na pamet jest taj da nije imao izbora.
U susjednoj je prostoriji Mishina mama viknula neto njegovu ocu.
Misha se nalaktio i gledao dolje u mene. Ja sam mislila na prolo ljeto, kad
nam je bilo trinaest, i kad smo stajali na krovu njegove zgrade, na mekom
katranu, isprepletenih jezika, dok mi je on davao lekciju iz ruskog ljubljenja
prema Shklovskyjevoj metodi. Sad smo se poznavali dvije godine, bona
strana moga lista dodirivala je njegove goljenice, a njegov mi se trbuh
naslanjao na rebra. Rekao je: Mislim da nije najgore na svijetu bit moja
cura. Zaustila sam neto rei, ali nisam rekla nita. Trebalo je sedam
jezika kako bih nastala; bilo bi lijepo da sam mogla govoriti bar jedan. Ali
nisam, pa se on sagnuo i poljubio me.

10. A ONDA
Njegov je jezik bio u mojim ustima. Nisam znala trebam li isplaziti svoj
jezik prema njegovom ili ga ostaviti postrani kako bi se njegov mogao
micati bez ometanja. Prije nego to sam stigla odluiti, izvadio je jezik,
zatvorio usta i ja sam nehotice nastavila zijevati, to se inilo pogrenim.
Mislila sam da je moda sve zavrilo, ali onda je on opet zinuo, a ja nisam
shvatila da e to uiniti, pa mi je samo polizao usne. Zatim sam ja otvorila
usta i isplazila jezik, ali prekasno, jer je on ve vratio jezik u usta. Onda

smo uspjeli, zinuvi u isto vrijeme kao da oboje elimo neto rei, i ja sam
mu stavila ruku oko vrata kao Eva Marie Saint Caryju Grantu u prizoru iz
vlaka u filmu Sjever-sjeverozapad. Malo smo vrtjeli jezicima i njegova se
zdjelica malko trljala o moju, ali samo na tren, jer sam tad sluajno tresnula
ramenom u njegovu harmoniku. Imala sam sline svuda oko usta i teko sam
disala. Vani je proletio zrakoplov, na putu do luke JFK. Njegov je otac sad
vikao na mamu. Zato se svaaju? pitala sam. Misha je odmaknuo glavu.
Licem mu je prela misao na jeziku koji nisam razumjela. Pitala sam se
hoe li se na odnos promijeniti. Merde, ree. to to znai? pitala sam,
na to je rekao: To je francuski. Stavio mi je pramen kose iza uha i opet
me poeo ljubiti. Misha? proaptala sam. , rekao je i gurnuo mi
ruku pod majicu, primivi me oko struka. Nemoj, rekla sam i uspravila
se. I zatim sam rekla: Svia mi se netko drugi. im sam to rekla, zaalila
sam. Kad je bilo jasno da vie nemamo to rei, obula sam tenisice, koje su
bile pune pijeska. Mama se vjerojatno pita gdje sam, rekoh, iako smo
oboje znali da to nije istina. Kad sam ustala, ulo se kotrljanje zrnaca
pijeska.

11. PROLO JE TJEDAN DANA, A MISHA I JA NISMO

RAZGOVARALI
U ime dobrih starih vremena opet sam prouavala Jestive biljke i jestivo
cvijee u Sjevernoj Americi. Popela sam se na krov kako bih vidjela mogu
li prepoznati koje zvijezde, no bilo je previe svjetla pa sam sila natrag u
dvorite i vjebala postavljanje tatina atora u mraku, za to su mi trebale
tri minute i pedeset etiri sekunde, a to znai da sam oborila vlastiti rekord
za gotovo minutu. Kad sam zavrila, legla sam u ator i pokuala se sjetiti
svega to znam o tati.

12. USPOMENE KOJE SAM NASLIJEDILA OD OCA

ehad.39 okus sirove eerne trske
tajim seoski putovi u Tel Avivu u doba dok je Izrael jo bio nova
drava, a onkraj njih polja umskih ciklama

alo kamen kojim je u glavu pogodio djeaka koji mu je

maltretirao starijeg brata, ime je zadobio potovanje ostale djece
arba kad je s ocem kupovao kokoi u moavu i gledao kako im se
miu noge dok vie nemaju glavu
hame zvuk dok su njegova mama i njezine prijateljice mijeale
karte za kanastu subotom uveer poslije abata
e slapovi Iguagua, do kojih je putovao sam, uz velik trud i troak
eva prvi put kad je vidio enu koja e njemu postati suprugom, a
meni majkom, itanje knjige na travi u kibucu u Javneu, noenje
utih kratkih hlaica
mone zvuk cvraka nou, i tiina
tea miris jasmina, hibiska i naranina cvijeta
eser bljedoa puti moje mame

13. PROLA SU DVA TJEDNA, MISHA I JA JO NISMO

RAZGOVARALI, UJAK JULIAN JO NIJE OTIAO I KOLOVOZ
SE BLIIO KRAJU
Povijest ljubavi ima trideset devet poglavlja i moja je mama, otkako je
Jacobu Marcusu poslala prvih deset, prevela jo njih jedanaest, to znai da
je prevela ukupno dvadeset i jedno poglavlje. To je znailo da je prela
polovicu i da e mu uskoro slati novi paket.
Zakljuala sam se u kupaonicu, koja je jedino mjesto gdje imam malo
mira, i trudila se smisliti drugo pismo Jacobu Marcusu, no sve to sam
pokuala napisati zvualo je pogreno ili banalno ili lano. to je i bilo.
Sjedila sam na zahodu s notesom na koljenima. Pokraj glenja stajala mi
je kantica za smee i u njoj zguvan papiri. Izvadila sam ga. Gad,
Frances? pisalo je. Gad? Zajedljive rijei. Ali to ti je valjda bio cilj. Nisam
zaljubljen u Flo, kako ti kae. Kolege smo godinama i njoj su igrom
sluaja vane stvari koje su vane meni. UMJETNOST, Fran, sjea li se
umjetnosti, za koju te, budimo iskreni, totalno boli on? Toliko si se
zaokupila kritiziranjem mene da nisi ni opazila kako si se promijenila,
kako jedva jo nalikuje na djevojku koju sam jednom Pismo se tu
prekinulo. Brino sam ga opet zguvala i vratila u kantu za otpatke. vrsto

sam stisnula oi. Pomislila sam da ujak Julian nee tako skoro zavriti
istraivanje o Albertu Giacomettiju.

14. A ONDA MI JE NETO PALO NA PAMET

Zacijelo negdje postoji popis svih umrlih. Roenih i umrlih sigurno
negdje u gradu postoji neko mjesto, ured ili uprava koja ih sve biljei.
Sigurno postoje kartoteke. Kartoteke i kartoteke ljudi koji su roeni i umrli
u New York Cityju. Katkad, vozei se autoputom Brooklyn Queens uz
zalaz sunca, ugleda sve one tisue nadgrobnih spomenika dok neboderi
pale svjetla, a naranasto nebo zasjaji, i stekne udan dojam da grad
strujom napajaju svi koji su ondje pokopani.
Zato sam pomislila: Moda negdje imaju dokumentaciju o njoj.

15. SUTRADAN JE BILA NEDELJA

Vani je kiilo pa sam sjedila i itala Ulicu krokodila, koju sam posudila
u knjinici, i pitala se hoe li me nazvati Misha. Znala sam da sam na
dobrom tragu kad sam u uvodu proitala da je autor iz poljskog sela.
Pomislih: Ili Jacob Marcus zbilja voli poljske pisce, ili mi daje znak. To
jest, mojoj mami.
Knjiga nije bila dugaka i proitala sam je to poslijepodne. Ptica je
doao kui u pet, pokisao do koe. Poinje, ree, dotaknuvi mezuzu na
kuhinjskim vratima i ljubei si ruku. to poinje? pitala sam. Kia.
Trebala bi sutra prestati, rekoh. Natoio je au naranina soka, ispio je i
izaao natrag kroz vrata. poljubivi ukupno etiri mezuze na putu do svoje
sobe.
Ujak Julian vratio se iz muzeja. Jesi li vidjela Ptiinu kuicu? pitao
je, uzevi bananu s pulta i gulei je nad smeem. Prilino je dojmljiva, zar
ne?
No u ponedjeljak nije prestala kia i Misha nije nazvao pa sam obukla
svoj baloner, nala kiobran te se zaputila u Newyorke gradske arhive, u
kojima, bar tako pie na internetu, vode evidenciju o roenjima i smrtima.

16. CHAMBERS STREET 13, SOBA 103

Mereminski, rekla sam mukarcu s okruglim crnim naoalama to je
sjedio za stolom. M-E-R-E-M-I-N-S-K-I. M-E-R, ree mukarac
zapisujui. E-M-I-N-S-K-I, rekoh ja. I-S-K-Y, ree mukarac. Ne,
ispravih ga. M-E-R- M-E-R, ree on. E-M-I-N, rekoh ja, na to e on
E-Y-N. Ne! kliknuh, E-M-I-N. Tupo je zurio u mene pa sam rekla:
A da vam napiem?
Pogledao je ime. Zatim me pitao je li mi Alma M-E-R-E-M-I-N-SK-I
bila baka ili prabaka. Jest, rekoh, mislei da e to moda ubrzati
proceduru. to od toga? pitao je. Prabaka, rekoh. Pogledao me i
gricnuo zanokticu, a potom je otiao otraga i vratio se s kutijom mikrofilma.
Umetnula sam prvu rolu, no zapela je. Pokuala sam privui mukarevu
pozornost maui i upirui prst u spetljani film. Priao je, uzdahnuo,
provukao ga. Poslije tree role ula sam u tos. Pregledala sam svih
petnaest. U toj kutiji nije bilo Alme Mereminski, pa je donio novu, i jo
jednu nakon toga. Morala sam na zahod i usput sam na automatu kupila
paketi Twinkiesa i Colu. Mukarac je izaao i kupio Snickers. Razgovora
radi pitala sam: Znate li ita o preivljavanju u divljini? Lice mu se trzalo
i nataknuo je naoale na nos. Kako to mislite? Znate li, primjerice, da je
gotovo sva arktika vegetacija jestiva? Osim nekih vrsta gljiva, dakako.
Podigao je obrve, pa sam rekla: Jeste li znali da moete umrijeti od gladi
ako jedete samo zeje meso? Dokazano je da su ljudi koji su pokuavali
preivjeti umrli od previe zeevine. Ako jedete previe bilo kakve vrste
krtog mesa, kao to je zeevina, dobijete, znate ve Kako bilo, to vas
moe ubiti. Mukarac je bacio ostatak Snickersa.
Kad smo se vratili unutra, donio je i etvrtu kutiju. Dva sata poslije
boljele su me oi i jo sam bila ondje. Je li mogue da je umrla nakon
1948.? pitao je mukarac, vidljivo uzrujan. Rekla sam da jest. to onda
ne kaete?! U tom sluaju njezina smrtovnica ne bi bila tu. Nego gdje?
Newyorki zdravstveni zavod, Odjel za natalitet i mortalitet, ree, Worth
Street 125, soba 133. Oni vode evidenciju o umrlima nakon 1948.
Pomislila sam: Ba super.

17. NAJGORA POGREKA KOJU JE MOJA MAMA IKAD

UINILA
Kad sam stigla kui, moja je mama sjedila sklupana na kauu i itala
knjigu. to ita? pitala sam. Cervantesa, ree ona. Cervantesa?
upitah. Najpoznatijeg panjolskog pisca, ree moja mama okrenuvi
stranicu. Prevrnula sam oima. Katkad se pitam zato se jednostavno nije
udala za slavnog pisca, umjesto za inenjera zaljubljenog u divljinu. Da jest,
nita se od ovog ne bi dogodilo. Upravo u ovom trenutku vjerojatno bi
sjedila za stolom sa svojim muem, slavnim piscem, komentirajui
prednosti i mane drugih slavnih pisaca i donosei teku odluku o tome tko
je zasluio posmrtnu Nobelovu nagradu.
Te sam veeri birala Mishin broj, ali sam poklopila nakon prvog zvona.

18. A ONDA JE BIO UTORAK

Jo je kiilo. Na putu do podzemne prola sam pokraj praznog zemljita
na kojem je Ptica bacio ceradu na gomilu smea, koje je doseglo visinu od
dva metra, a sa strane su visjele vree za smee i stara uad. U sredini se
izdizao stup, na koji je moda trebala biti objeena zastava.
Ondje je bio i tand s limunadom, kao i znak na kojem je pisalo
LIMUNADA 50 CENTI MOLIM TOITE SAMI (IAEN RUNI
ZGLOB), nakon ega je nadodao: SVA ZARADA IDE U DOBROTVORNE
SVRHE. No stol je bio prazan i Ptice nije bilo nigdje.
U podzemnoj, negdje izmeu Carrolla i Bergena, odluila sam nazvati
Mishu i pretvarati se da se nita nije dogodilo. Kad sam izala iz vlaka,
nala sam ispravnu govornicu i birala njegov broj. Telefon je zazvonio i
meni je poelo lupati srce. Javila se njegova mama. Zdravo, go
Shklovsky, rekoh trudei se zvuati nehajno. Je li Misha ondje? ula
sam kako ga zove. Javio se nakon, kako se meni inilo, dosta vremena.
Bog, ree. Bog. Kako si? Dobro. to radi? itam. to?
Stripove. Pitaj me gdje sam. Gdje? Ispred Newyorkog
zdravstvenog zavoda. Zato? Traim evidenciju o Almi Mereminski.
Jo trai, ree Misha. Da, odgovorih. Nastala je neugodna tiina.

Nazvala sam da te pitam bi li veeras posudio Topaz, rekoh. Ne mogu.

Zato? Imam planove. Kakve planove? Idem u kino. S kim? S
jednom curom. Preokrenuo mi se eludac. S kojom curom? Pomislila
sam: Molim te, samo da nije Luba, ree on. Moda je se sjea,
jednom si je upoznala. Naravno da sam je se sjeala. Kako zaboraviti curu
koja ima metar sedamdeset pet, plavu kosu, koja tvrdi da je potomak
Katarine Velike?
Dan je krenuo po zlu.
M-E-R-E-M-I-N-S-K-I, rekoh eni koja je sjedila za stolom u sobi
133. Mislila sam: Kako mu se moe sviati cura koja ne bi znala napraviti
Univerzalni test jestivosti da joj ivot ovisi o tome? M-E-R-E, ree ena,
a ja se nadovezah: M-I-N-S-, mislei: Ona vjerojatno nije ni ula za
Prozor u dvorite. M-Y-M-S, ree ena. Ne, ispravih je. M-I-N-S.
M-I-N-S, ponovi ena. K-I, rekoh. K-I, ona ponovi.
Prolo je sat vremena i nismo nale smrtovnicu Alme Mereminski.
Prolo je jo pola sata i jo je nismo nale. Samoa se pretvorila u
depresiju. Nakon dva sata ena je rekla da je apsolutno stopostotno sigurna
da u New York Cityju nakon 1948. nije umrla nijedna Alma Mereminski.
Te sam veeri nanovo posudila Sjever-sjeverozapad i gledala ga
jedanaesti put. A onda sam zaspala.

19. USAMLJENI LJUDI UVIJEK SU BUDNI U GLUHO DOBA

NOI
Kad sam otvorila oi, nada mnom je stajao ujak Julian. Koliko ima
godina? pitao je. etrnaest. Idueg u mjeseca navriti petnaest.
Idueg mjeseca petnaest, ponovi, kao da u glavi neto rauna. to eli
biti kad odraste? Jo je nosio baloner, koji je bio potpuno mokar.
Kapljica vode pala mi je u oko. Ne znam. Ma hajde, sigurno neto
eli. Uspravila sam se u svojoj vrei za spavanje, protrljala oko i
pogledala na digitalni runi sat. Pritisnem na njemu jedan gumb i brojevi
zasvijetle. Ima i ugraenu busolu. Sad je tri i dvadeset etiri ujutro,
rekoh. Ptica je spavao u mom krevetu. Znam. Samo sam se pitao. Reci mi
i obeavam ti da u te pustiti da dalje spava. to eli biti? Pomislila

sam: elim biti netko tko moe preivjeti na vrlo niskim temperaturama i
nai hranu i napraviti snjenu pilju i zapaliti vatru ni od ega. Ne znam.
Moda slikarica, rekoh kako bih ga usreila i kako bi me pustio da
nastavim spavati. Zamisli, ree, tom sam se odgovoru nadao.

20. BUDNA U TAMI

Razmiljala sam o Mishi i Lubi, i mom ocu i mojoj majci, i o tome zato
je Zvi Litvinoff otiao u ile i oenio se Rosom, a ne Almom, enom koju
je zapravo volio.
ula sam ujaka Juliana s druge strane hodnika kako kalje u snu. Zatim
sam pomislila: ekaj malo.

21. ZASIGURNO SE UDALA!

To je bilo to! Zato nisam nala smrtovnicu Alme Mereminski. Zato se
toga nisam prije sjetila?

22. BITI NORMALAN

Zavukla sam ruku pod krevet i iz ruksaka s opremom za preivljavanje
izvadila depnu bateriju i trei svezak Kako preivjeti u divljini. Kad sam
upalila bateriju, neto mi je zapelo za oko. Bilo je zaglavljeno izmeu
krevetnog okvira i zida, blizu poda. Zavukla sam se pod krevet i uperila u
to bateriju kako bih bolje vidjela. Bila je to crno-bijela kolska pisanka.
Sprijeda je pisalo
. Pokraj toga pisalo je PRIVATNO. Jednom mi je
Misha rekao da ne postoji ruska rije za privatnost. Otvorila sam biljenicu.
9. travnja
Bio sam normalan tri dana zaredom. To znai da se nisam popeo ni na
jednu zgradu ili ispisivao Bo-je ime na neto to mi ne pripada ili
odgovorio na sasvim normalno pitanje izrijekom iz Tore. To znai i da
nisam uinio nita na to bi odgovor bio NE da netko pita: BI LI

NORMALNA OSOBA OVO UINILA? Zasad nije jako teko.

10. travnja
Ovoje etvrti dan zaredom da se ponaam normalno. Na tjelesnom me
Josh K. pritisnuo uza zid i pitao me smatram se velikim, vanim
genijalcem, i ja sam mu rekao da se ne smatram velikim, vanim
genijalcem. Kako nisam htio upropastiti cijeli normalan dan, nisam mu
rekao da sam moda Mesija. I runi mi je zglob bolje. Ako vas zanima
kako sam ga iaio, iaio sam ga penjui se na krov jer sam uranio u
Hebrejsku kolu i vrata su bila zakljuana, a na zgradu su bile zakvaene
ljestve. Ljestve su bile hrave, ali inae nije bilo tako teko. Nasred krova
stajala je velika lokva vode, pa sam htio vidjeti to e se dogoditi ako u
nju bacim svoju lopticu i pokuam je uhvatiti. Bilo je zabavno! Uinio sam
to petnaestak puta dok je nisam izgubio kad je skliznula s krova. Zatim
sam legao na lea i gledao gore u nebo. lzbrojio sam tri zrakoplova. Kad
mi je dosadilo, odluio sam sii. Bilo je tee od penjanja jer sam morao
hodati natrake. Na pola puta proao sam pokraj prozora jedne uionice.
Vidio sam da sprijeda stoji ga Zucker, pa sam znao da je to razred
daleta40. (Ako vas ba zanima,ja sam ove godine he41.) Nisam uo to ga
Zucker govori, pa sam joj pokuao itati s usana. Morao sam se
odmaknuti od ljestvi da bih dobro vidio. Prilijepio sam lice uz prozor i
odjednom su se svi okrenuli kako bi me pogledali, pa sam im mahnuo i
izgubio ravnoteu. Pao sam i rabin Wizner je rekao da je pravo udo to
nisam nita slomio, ali ja sam u dubini due znao da sam cijelo vrijeme na
sigurnom i da B-g ne bi dopustio da mi se to dogodi jer sam gotovo posve
sigurno lamed vovnik.
11. travnja
Danas sam normalan peti dan. Alma kae da bi mi ivot bio
jednostavniji kad bih bio normalan, a ivote svih drugih da ne
spominjemo. Smio sam sa zgloba skinuti elastini zavoj Ace i sad me boli
samo malo. Vjerojatno me mnogo vie bolelo kad sam sa est godina

slomio zglob, ali ne sjeam se.

Preskakala sam biljeke dok nisam naila na:
27. lipnja
Dosad sam prodajom limunade zaradio 295,50 $. Toje 591 aa!
Najbolja mi je muterija g. Goldstein koji kupuje po deset aa odjednom
jer je strano edan. I ujak Julian koji mi je jednom ostavio napojnicu od
20 dolara. Jo mi nedostaje samo 384,50 $.
28. lipnja
Danas sam umalo uinio neto nenormalno. Prolazio sam pokraj
zgrade u etvrtoj ulici i na skele je bila naslonjena drvena daska, u blizini
nije bilo nikoga i zbilja sam je poelio uzeti. To ne bi bila obina kraa
budui da e ono to gradim pomoi ljudima i B-g eli da to gradim. Ali
isto znam, da sam je ukrao i da to netko sazna, upao bih u nevolje i onda
bi me Alma morala doi izbaviti i bila bi ljuta. Ali kladim se da vie nee
biti ljuta kad pone padati kia i kad joj napokon kaem to gradim, a
gradim neto posebno. Ve sam skupio mnogo materijala, uglavnom stvari
koje su ljudi bacili u smee. Neto ega trebam mnogo, a teko to nalazim,
jest stiropor; trebam ga jer pluta. Zasad ga nemam mnogo. Katkad se
bojim da e poeti kiiti, a da ja nisam zavrio gradnju.
Da, Alma zna to e se dogoditi, mislim da se ne bi toliko uzrujala to
sam u njezin notes napisao
. Proitao sam sva tri sveska Kako
preivjeti u divljini i vrlo su dobri i puni zanimljivih i korisnih podataka.
Cijeli su jedan dio upute za sluaj nuklearne katastrofe. Premda ne mislim
da e se dogoditi nuklearna katastrofa, za svaki sam ih sluaj pomno
proitao. Onda sam odluio: ako se nuklearna katastrofa dogodi prije
nego to odem u lzrael i pepeo sve prekrije poput snijega, ja u raditi
anele. etat u po tuim kuama jer e sve biti prazne. Neu moi ii u
kolu, ali to nije vano jer ondje ionako nikad ne nauimo nita vano,
kao, na primjer, to se dogaa nakon to umre. Naravno, samo se alim

jer nee biti nuklearne katastrofe. Ali e zato biti poplava.

23. VANI JE JO PLJUTALO KAO IZ KABLA

ETO NAS ZAJEDNO

Posljednjeg jutra u Poljskoj, nakon to je njegov prijatelj nabio kapu na
oi i nestao iza ugla, Litvinoff je otpjeaio natrag u sobu. Ve je bila
prazna, pokustvo je bilo prodano ili darovano. Njegovi su kovezi stajali
na vratima. Iz kaputa je izvadio smei papirnati paket. Bio je zapeaen, a
sprijeda je, njemu poznatim, prijateljevim, rukopisom, bilo napisano: uvaj
za Leopolda Gurskyja do idueg susreta. Litvinoff je stavio paket u
pretinac kovega. Odetao je do prozora i posljednji put pogledao malen
kvadrati neba. U daljini su zazvonila crkvena zvona kao to su zvonila sto
puta prije, dok je radio ili spavao, tako esto da je imao dojam da su
njegova umotvorina. Preao je prstima preko zida, izbrazdanog rupama od
avlia ondje gdje su neko visjele fotografije i lanci to ih je izrezivao iz
novina. Zastao je da bi se promotrio u zrcalu i kako bi poslije bio kadar
sjetiti se kako je tono izgledao toga dana. U grlu mu je stajala knedla. Po
tko zna koji put provjerio je jesu li mu putovnica i karte u depu. Zatim je
zirnuo na runi sat, uzdahnuo, podigao kovege i izaao kroz vrata.
Ako Litvinoff isprva nije mnogo mislio na prijatelja, bilo je to zato jer je
bio previe zaokupljen drugim stvarima. Dobio je vizu za panjolsku
zahvaljujui spletkarenju oca, kojemu je uslugu dugovao netko tko je imao
veze. Iz panjolske e ii u Lisabon, a u Lisabonu se namjeravao ukrcati na
brod za ile, gdje je ivio oev roak. Kad se ukrcao na brod, tota mu je
odvlailo pozornost: napadaji morske bolesti, strah od tamne vode,
promiljanja o obzoru, umovanje o ivotu na dnu oceana, napadaji
nostalgije, to to je vidio kita, to to je vidio zgodnu brinetu iz Francuske.
Kad je brod napokon pristao u luku Valparaiso, a Litvinoff se drhtavo
iskrcao (morske noge, rekao bi, ak i mnogo godina poslije, kad bi se
drhtavost katkad neobjanjivo vratila), i ondje ga je tota zaokupilo. Prve
je mjesece u ileu proveo radei sve poslove koje su mu nudili; prvo u
tvornici kobasica, gdje je otputen trei dan jer je sjeo na pogrean tramvaj
i zakasnio na posao petnaest minuta, a nakon toga u duanu mjeovitom
robom. Jednom, kad se zaputio na razgovor s nekim nadglednikom, koji je
navodno traio radnike, Litvinoff se izgubio i naao ispred zgrade gradskih

novina. Prozori su bili otvoreni i iznutra se uo klopot pisaih strojeva.

Obuzela ga je enja. Sjetio se svojih kolega u dnevnim novinama, to ga je
podsjetilo na njegov radni stol s rupama u drvu, po kojima je prelazio
prstima kako bi bolje mislio, to ga je podsjetilo na njegov pisai stroj s
ljepljivim slovom S, zbog ega su mu tekstovi bili puni reenica poput
njegova je sssmrt pogodila sssve one kojima je pomogao, to ga je
podsjetilo na miris efovih jeftinih cigara, to ga je podsjetilo na
promaknue s mjesta honorarnog novinara na mjesto pisca nekrologa, to ga
je podsjetilo na Izaka Babelja, a dalje od toga nije smio ii, pa je zapretao
enju i brzo nastavio hodati ulicom.
Naposljetku je pronaao posao u ljekarni otac mu je bio ljekarnik i
Litvinoff je od njega u hodu nauio dovoljno da bi mogao pomagati starom
njemakom idovu koji je vodio urednu ljekarnu u mirnom dijelu grada.
Tek tada, kada je imao dovoljno novca da bi unajmio vlastitu sobu,
Litvinoff je napokon mogao raspakirati kovege. U pretincu jednog naao je
smei papirnati paket s prijateljevim rukopisom. Preplavila ga je tuga.
Odjednom se, bez razloga, sjetio bijele koulje koju je ostavio da se sui na
uetu u dvoritu u Minsku.
Pokuao se sjetiti kako je njegovo lice izgledalo u zrcalu tog
posljednjeg dana. Ali nije mogao. mireke je dozivao uspomenu. No sjetio
se samo kakav je izraz na licu imao njegov prijatelj dok je stajao na
ulinom uglu. Uzdahnuvi, Litvinoff je vratio omotnicu u prazan koveg,
povukao zatvara i stavio paket na policu.
Litvinoff je tedio novac koji bi mu ostao nakon plaanja smjetaja i
hrane kako bi platio put mlaoj sestri Miriam. Budui da su, meu sestrama
i braom, bili najsliniji po izgledu i godinama, esto su ih u djetinjstvu
pogreno smatrali blizancima, premda je Miriam bila nia i nosila naoale
od kornjaevine. Ila je na pravni fakultet u Varavi dok joj nisu zabranili
pohaati nastavu.
Litvinoff je sebi priutio samo kratkovalni radio. Svake bi veeri u ruci
vrtio gumb, pretraujui Junu Ameriku, dok nije naao novu postaju
Glas Amerike. Engleski je znao loe, ali dovoljno. S uasom je sluao o
napredovanju nacista. Hitler je razvrgnuo pakt s Rusijom i napao Poljsku.
Situacija vie nije bila loa, nego stravina.

Prorijedila su se i ona rijetka pisma to su pristizala od prijatelja i

rodbine i bilo je teko znati to se uistinu zbiva. Presavijena u
pretposljednjem pismu to mu ga je poslala sestra u kojem mu je napisala
da se zaljubila u studenta prava i udala bila je i fotografija nje i Zvija dok
su bili djeca. Na poleini je napisala: Eto nas zajedno.
Izjutra bi Litvinoff kuhao kavu i sluao kako se psi lutalice bore na
ulici. ekao bi tramvaj, kuhajui se ve na jutarnjem suncu. Jeo bi ruak u
stranjem dijelu ljekarne, okruen kutijama pilula i prahova i sirupa od
trenje i vrpca za kosu, a uveer, nakon to bi obrisao podove i latio
staklenke dok u njima ne bi ugledao sestrino lice, vratio bi se kui. Nije
stekao mnogo prijatelja. Vie se nije ni trudio stei ih. Kad nije bio na
poslu, sluao je radio. Sluao ga je dok se ne bi posve iscrpio i zaspao u
naslonjau, sluao ga je ak i tad, a snovima mu je upravljao spikerov glas.
Oko njega je bilo i drugih izbjeglica koji su bili jednako preplaeni i
bespomoni, ali Litvinoffa to nije nimalo tjeilo, jer u svijetu postoje dvije
vrste ljudi: oni koji vie vole biti tuni u drutvu i oni koji vie vole biti
tuni sami. Litvinoff je vie volio biti sam. Kad bi ga liudi pozvali na
veeru, smislio bi neku izliku. Jednom, kada ga je gazdarica pozvala na
nedjeljni aj, rekao je da mora zavriti neto to pie. Vi piete? pitala je
iznenaeno. to piete? Litvinoff je smatrao da je svejedno slae li ovo
ili ono, pa je, ne mozgajui nad tim, rekao: Pjesme.
Poelo se govorkati da je pjesnik. Litvinoff, kojemu je to potajno
laskalo, nije poduzeo nita kako bi to opovrgnuo. ak je kupio panamaeir kakav je nosio Alberto Santos-Dumont, za kojeg Brazilci tvrde da je
prvi uspjeno letio, koji je bio iskrivljen jer je bar je Litvinoff tako uo
Dumont njime hladio motor zrakoplova. Takav je eir jo bio popularan u
knjievnim krugovima.
Vrijeme je prolazilo. Stari njemaki idov umro je u snu, ljekarna se
zatvorila i, dijelom zbog govorkanja o njegovoj knjievnoj vjetini, Litvinoff
je dobio uiteljski posao u idovskoj koli. Zavrio je rat. Malo-pomalo
Litvinoff je saznao to se dogodilo s njegovom sestrom Miriam, njegovim
roditeljima i etvero ostale brae i sestara (kako je zavrio njegov najstariji
brat Andre, mogao je samo pretpostaviti). Nauio je ivjeti s istinom. Ne
prihvatiti je, nego ivjeti s njom. Bilo je to kao da ivi sa slonom. Soba mu

je bila siuna i svakoga se jutra morao naguravati s istinom samo kako bi

doao do kupaonice. Da bi dosegnuo ormar i uzeo gae, morao je puzati
ispod istine, molei se da mu nee ba u tom trenutku sjesti na glavu. Nou,
kad bi zamirio, osjeao je kako se nadvija nad njim.
Smravio je. Sve na njemu kao da se smanjivalo, osim uiju i nosa, to
se objesio i produljio, podarivi mu melankolian izgled. Kad je navrio
trideset dvije godine, kosa mu je poela ispadati u pramenovima. Prestao je
nositi iskrivljeni panama-eir i poeo posvuda hodati u debelu kaputu, u
ijem je unutarnjem depu nosio izlizan i zguvan komadi papira, od kojeg
se nije odvajao godinama i koji se ve rasparao na pregibima. U koli su se
djeca, kad bi ih ovla dotaknuo u prolazu, njemu iza lea pretvarala da se
dezinficiraju.
Litvinoff je bio u tom stanju kad ga je Rosa zamijetila u kafiima na
obali. Svraao je onamo poslije podne, toboe kako bi itao roman ili
asopis o pjesnitvu (prvo zbog glasa koji ga je pratio, a drugo zbog sve
veeg zanimanja). No zapravo je samo elio uiariti jo malo vremena
prije nego to krene kui, gdje ga je ekala istina. U kafiu je Litvinoff sebi
doputao malo zaborava. Razmiljao je o valovima i promatrao studente,
katkad prislukujui njihove rasprave, kakve je i on vodio dok je i sam
prije sto godina (tj. dvanaest) bio student. Nekima je ak znao ime. Pa tako
i Rosi. Kako i ne bi? Ljudi su je stalno dozivali.
Onog poslijepodneva kad je prila njegovu stolu i kad je, umjesto da
prode pokraj njega kako bi pozdravila kakvog mladia, zastala s naglom
ljupkou i pitala smije li mu se pridruiti, Litvinoff je mislio da se ali.
Kosa joj je bila sjajna i crna i sezala je ispod brade, naglaavajui njezin
otar nos. Nosila je zelenu haljinu (poslije je Rosa tvrdila da je haljina bila
crvena, crvena s crnim tokicama, ali Litvinoff se nije htio odrei uspomene
na smaragdnozelenu ifonsku haljinu bez rukava). Tek nakon to je sjedila s
njim pola sata, kad su njezini prijatelji izgubili zanimanje za njih i vratili se
razgovoru, Litvinoff je shvatio da se ona ne zafrkava. Zavladala je
neugodna tiina. Rosa se nasmijeila.
Nisam vam se ni predstavila, ree ona.
Zove se Rosa, na to e Litvinoff.
Idueg poslijepodneva Rosa se opet nala s njim, kao to je i obeala.

Kad je bacila pogled na sat i shvatila kako je kasno, dogovorili su trei

susret, a nakon toga podrazumijevao se i etvrti. Kad su se nali peti put
usred une rasprave o tome tko je bolji pjesnik, Neruda ili Darao
Litvinoff, opinjen Rosinom mladenakom spontanou, iznenadio je sam
sebe, predloivi joj da zajedno odu na koncert. Kad je Rosa spremno
prihvatila poziv, sinulo mu je da, udna li uda, ova draesna djevojka
moda poinje osjeati neto prema njemu. Bilo je to kao da mu je netko u
prsima udario u gong. Cijelo mu je tijelo odjekivalo od te vijesti.
Nekoliko dana nakon koncerta otili su u park na piknik. Idue su
nedjelje ili u vonju biciklom. Na sedmom spoju ili su u kino. Nakon
kina Litvinoff je pratio Rosu kui. Stajali su jedno pokraj drugoga i
raspravljali o glumi Grace Kelly i njezinoj nevjerojatnoj ljepoti, kad se
Rosa iznenada nagnula prema njemu i poljubila ga. Ili ga je bar pokuala
poljubiti, ali Litvinoff se, zateen, odmaknuo, ostavivi Rosu istegnuta vrata
i sagnutu pod neobinim kutom. Cijele je veeri, sa sve veim
zadovoljstvom, pomno pratio oseku i plimu razdaljine izmeu dijelova
njihovih tijela. No razlike u razdaljini bile su tako neznatne i iznenadan
prodor Rosina nosa zamalo ga je nagnao u pla. Shvativi svoju pogreku,
slijepo je gurnuo vrat u prazan prostor. No dotle je Rosa ve prihvatila
poraz i povukla se na sigurniji teritorij. Litvinoff je ostao visjeti u zraku.
Daak Rosina parfema stigao mu je podrakati nos, a onda se brzo
povukao. Ili se poeo brzo povlaiti kad je Rosa, ne htjevi vie riskirati,
izbacila usne u borbeno podruje, nakratko zaboravivi svoj privjesak
nos, kojeg se sjetila djeli sekunde poslije, nakon to se sudario s
Litvinoffovim u trenutku kad su se Litvinoffove usne zabile u njezine, zbog
ega su zahvaljujui prvom poljupcu postali krvni roaci.
Litvinoffu se vrtjelo u glavi dok se autobusom vraao kui. Nasmijeio
se svakom tko bi ga pogledao. Iao je ulicom zvidei. No kad je umetnuo
klju u kljuanicu, hladnoa mu se uvukla u srce. Stajao je u mranoj sobi,
ne palei svjetiljku. Za Boga miloga, mislio je. Gdje ti je pamet? to ti
moe ponuditi takvoj djevojci, ne budi blesav, dopustio si sebi da se
raspadne, djelii su se izgubili i sad vie nema to ponuditi, ne moe to
vjeno kriti, prije ili poslije saznat e istinu: ti si puka ljutura, dovoljno je
da kucne o tebe i saznat e da si prazan.

Dugo je stajao, glave naslonjene na prozor, razmiljajui o svemu. Zatim

se razodjenuo. Pipajui u mraku, oprao je gae i stavio ih na radijator da se
sue. Okrenuo je gumb na radiju, radio je zasjao i oivio, no ugasio ga je
nakon jedne minute i tiina je zamijenila tango. Sjedio je gol u fotelji. Muha
mu je sletjela na smeurani penis. Neto je mumljao. I poto mu je
mumljanje godilo, mumljao je jo. Mumljao je rijei koje je znao napamet
jer ih je nosio na presavijenom komadiu papira u prednjem depu, jo od
one noi, prije svih tih godina, kad je pazio na prijatelja i molio da ne umre.
Izgovorio je te rijei toliko puta, ak i nesvjesno, da je katkad doista znao
zaboraviti kako nisu njegove.
Te noi Litvinoff je otvorio ormar i izvadio iz njega koveg. Zavukao je
ruku u pretinac i potraio debelu papirnatu omotnicu. Izvukao ju je, zavalio
se natrag u fotelju i stavio je u krilo. Premda je nikad nije otvorio, znao je,
dakako, to je u njoj. Zamirivi kako bi zatitio oi od svjetla, podigao je
ruku i upalio svjetiljku.
uvaj za Leopolda Gurskyja do idueg susreta.
Poslije, ma koliko puta pokuao zakopati tu reenicu u smee, ispod
naraninih kora i filtara za kavu, ona kao da je uvijek iznova izbijala na
povrinu. Stoga je Litvinoff jednoga jutra izvukao praznu omotnicu, iji je
sadraj sad stajao na sigurnom, na njegovu radnom stolu. Potom je,
suspreui suze, zapalio ibicu i gledao rukopis svoga prijatelja kako gori.

UMRIJETI DOK SE SMIJE

to pie?
Stajali smo ispod zvijezda na kolodvoru Grand Central, ili bar tako
pretpostavljam, s obzirom da bih prije uspio zakvaiti glenjeve iza uiju
negoli zabaciti glavu unatrag i neometano pogledati prema gore.
to pie? ponovio je Bruno, zabadajui mi lakat u rebra dok sam ja jo
malo podigao bradu prema tabli s polascima. Gornja mi se usna odvojila od
donje, kako bi se oslobodila eljusne teine. Bre, ree Bruno. Smiri ivce,
rekoh mu, jedino to je to, s obzirom da sam razjapio usta, zvualo kao:
Stari pivce. Razabirao sam samo brojeve. 9:45, rekoh, ili prije: Deet etdes
pe. Koliko je sad sati? zanimalo je Brunu. Opet sam pogledao runi sat.
9:43, odgovorih.
Poeli smo trati. Ne ba trati, ali micati se na nain na koji se miu
dva ovjeka koji su ve izlizali sve zglobove i koji ele uhvatiti vlak. Ja
sam vodio, ali Bruno mi je bio za petama. Zatim me Bruno istisnuo,
iznaavi nain ubrzanja rukama, koji je nemogue opisati, i nakratko sam
bio s njim u ravnini, dok je on, pod navodnim znakovima, jurio poput
munje. Bio sam usredotoen na njegovu iju, koja je iznenada pala i nestala
mi s vidika. Osvrnuo sam se za sobom. Bruno je leao na podu, s jednom
cipelom na nozi, a drugom na podu. Idi! viknuo mi je. Oklijevao sam, ne
znajui to bih. IDI! opet je viknuo, pa sam krenuo, a on je u trenu pojurio i
opet pomolio glavu, s cipelom u ruci, ponovno brzajui.
Polazi vlak s 22. kolosijeka.
Bruno je poeo silaziti niza stube, pribliavajui se peronu. Ja sam bio
tik iza njega. Apsolutno smo imali razloga vjerovati da emo stii. A ipak.
Neoekivano promijenivi plan, otklizao se i zaustavio ispred samoga
vlaka. Ja nisam mogao usporiti, pa sam projurio pokraj njega uao u vagon.
Vrata su se za mnom zatvorila. Nasmijeio mi se kroz staklo. Lupao sam
akom u prozor. Proklet bio, Bruno. Mahnuo je. Znao je da ne bih otiao
sam. A ipak. Znao je da trebam ii. Sam. Vlak je kretao. Bruni su se micale
usne. Pokuao sam itati s njih. elim, govorile su. Pa stale. to je elio?
Htio sam vikati. Reci mi to eli! I usne su rekle: Ti sreu. Vlak je

zaklopotao, otiavi s kolodvora i krenuvi u no.

Pet dana nakon to mi je stigla smea omotnica sa stranicama knjige
koju sam napisao prije pola stoljea, krenuo sam po knjigu koju sam
napisao pola stoljea poslije. Ili, da se drukije izrazim: tjedan dana nakon
to mi je umro sin, bio sam na putu do njegove kue. Kako bilo, bio sam
sam.
Naao sam sjedalo pokraj prozora i pokuao doi do daha. Jurili smo
kroz tunel. Naslonio sam glavu na staklo. Netko je na njega urezao dobre
sise. Nisam mogao ne zapitati se: ije? Vlak je izbio na zagasito svjetlo i
kiu. Prvi sam put u ivotu uao u vlak bez karte.
Neki se ovjek ukrcao u Yonkersu i sjeo kraj mene. Izvadio je knjigu.
Meni je krulio eludac. Nisam jo nita u njega stavio, ako ne raunamo
kavu koju sam tog jutra popio s Brunom u Dunkin Donutsu. Bilo je rano.
Bili smo prve muterije. Dajte mi jednu krafnu s pekmezom i jednu sa
eerom u prahu, ree Bruno. Dajte mu jednu s pekmeznm i jednu sa
eerom u prahu, rekoh. A ja u malu kavu. ovjek s papirnatim esiriem
zastao je. Jeftinija vam je srednja. Amerika, Bog je blagoslovio. Dobro,
rekoh. Neka bude srednja. ovjek je otiao i vratio se s kavom. Dajte mi
jednu krafnu Bavarian Kreme i jednu s preljevom, ree Bruno. Ja sam ga
oinuo pogledom. to? ree slijeui ramenima. Dajte mu Bavarian Kreme
rekoh. 1 jednu s vanilijom, ree Bruno. Okrenuo sam se i bijesno ga
pogledao. Mea culpa, ree. S vanilijom. Idi sjesti, rekao sam mu. Samo je
stajao. SJEDNl, rekoh. Neka bude cruller42, ree. Krafnu Bavarian Kreme
smazao je u etiri zalogaja. Polizao je prste i okrenuo cruller prema svjetlu.
To je krafna, a ne dijamant, rekoh. Stara je, ree Bruno. Ipak je pojedi,
rekoh mu ja. Zamijenit u je za jednu s jabukom, ree on.
Vlak je izaao iz grada. S obje su se strane prostirala zelena polja.
Kiilo je ve danima i kiilo je i dalje.
Mnogo sam puta zamiljao gdje ivi Isaac. Naao sam to mjesto na
zemljovidu. Jedanput sam ak nazvao Informacije: Ako elim ii s
Manhattana svojem sinu, pitao sam, kojim putem trebam ii? Sve sam
zamislio, do posljednje pojedinosti. Sretnih li dana! Doao bih s darom.
Moda staklenkom pekmeza. Ne bismo pazili na formu. Prekasno je za to.
Moda bismo se dodavali loptom na travnjaku ispred kue. Ja ne znam

hvatati. Iskreno, ne znam ba ni bacati. A ipak. Razgovarali bismo o

bejzbolu. Pratio sam utakmice otkako je Isaac bio dijete. Kad je on navijao
za Dodgerse, navijao sam i ja. Htio sam vidjeti ono to on vidi, uti ono to
on uje. Pratio sam popularnu glazbu koliko god sam mogao. Beatlese,
Rolling Stonese, Boba Dylana Lay, Lady, Lay, ne treba mjedeni krevet43
da shvati u emu je tos. Svake bih se veeri vratio kui s posla i naruio
hranu iz restorana g. Tonga. Potom bih izvukao plou iz kouljice, podigao
iglu i sluao.
Svaki put kad bi se Isaac preselio, ja bih oznaio put od svoje do
njegove kue. Prvi je put imao jedanaest godina. Stajao bih s druge strane
ulice, preko puta njegove kole u Brooklynu, i ekao ga, samo da ga vidim
na tren; i moda mu, budem li imao sree, ujem glas. Jednoga sam dana
ekao kao i obino, ali nije izaao. Pomislio sam da se moda uvalio u
nevolju i da su ga zadrali u koli. Zanoalo je, ugasili su svjetla, a njega
jo nije bilo. Sutradan sam se vratio i opet ekao, a njega opet nije bilo. Te
sam noi zamiljao najgore. Nisam mogao spavati, niui u mislima sve
grozote koje su se mogle dogoditi mojem djetetu. Iako sam si obeao da to
nikad neu uiniti, sutradan ujutro rano sam ustao i otiao do njegove kue.
Nisam samo proao. Stao sam s druge strane ulice. Nadao sam se da u
ugledati njega ili Almu, ili ak onog budalaa, njezina mua. A ipak. Nitko
se nije pojavio. Naposljetku sam zaustavio djeaka koji je izaao iz zgrade.
Zna li obitelj Moritz? Zurio je u mene. Znam, pa? ree. Stanuju li jo tu?
pitao sam. Zato vas to zanima? ree i uputi se niz ulicu, igrajui se
gumenom loptom. Zgrabio sam ga za ovratnik. U oima sam mu proitao
strah. Odselili su se na Long Island, izlanuo je i pobjegao trei.
Tjedan dana poslije stiglo je pismo od Alme. Imala je moju adresu jer
sam joj jedanput godinje slao estitku za roendan. Sretan roendan,
napisao bih, Od Lea. Otvorio sam pismo. Znam da ga gleda, napisala je.
Ne pitaj me kako, ali znam. Stalno ekam dan kada e me traiti da mu
kaem istinu. Katkad kad mu pogledam u oi, vidim tebe. I mislim da si
jedini koji bi mogao odgovoriti na njegova pitanja. ujem ti glas kao da si
uz mene.
Ni sam ne znam koliko sam puta proitao pismo. Ali nije stvar u tome.
Bilo je vano to je na omotnici, u gornjem lijevom kutu, napisala adresu

poiljatelja: Atlantic Avenue 121, Long Beach, NY.

Izvadio sam kartu i upamtio put u detalje. Znao sam zamiljati
katastrofe, poplave, potrese, kaotian svijet jer bih tako imao razlog ii k
njemu i zakriliti ga svojim kaputom. Kad sam se prestao nadati olakotnim
okolnostima, poeo sam sanjati da e nas spojiti sluaj. Zamiljao sam sve
naine na koje bi nam se ivoti mogli sluajno ispreplesti matajui kako
sjedim pokraj njega u vlaku ili u ekaonici kod doktora. No znao sam da
sve ovisi o meni. Kad je umrla Alma, i dvije godine poslije Mordecai, vie
me nita nije spreavalo. A ipak.
Dva sata poslije vlak je uao u stanicu. Pitao sam prodavaa karata
gdje mogu nai taksi. Dugo se nisam maknuo iz grada. Stajao sam, udei
se nad sveopim zelenilom.
Vozili smo se neko vrijeme. S glavne smo ceste skrenuli u manju, a onda
u jo manju. I naposljetku smo se vozili po kvrgavoj umskoj cesti, Bogu
iza nogu. Bilo mi je teko zamisliti svog sina kako ivi na takvom mjestu.
Da, recimo, poeli jesti pizzu, kamo bi otiao? Da poeli sjediti sam u
mranom kinu, ili gledati klince kako se ljube na Union Squareu?
Ugledao sam bijelu kuu. Povjetarac je rastjerivao oblake. Meu
granama naziralo se jezero. Pregrt sam puta zamislio njegovu kuu. Ali
nikad i jezero. Taj me previd alostio.
Moete me ostaviti tu, rekoh, prije nego to smo stigli na proplanak.
Donekle sam oekivao da e netko biti u kui. Koliko sam ja znao, Isaac je
ivio sam. Ali nikad ne zna. Taksi se zaustavio. Platio sam, izaao, i taksi
je krenuo natrag. Izmislio sam priu o tome kako mi se pokvario auto i
kako trebam telefon, duboko udahnuo i podigao ovratnik ne bih li se zatitio
od kie.
Pokucao sam. Naao sam zvonce, pa sam pozvonio. Znao sam da je
mrtav, ali dio mene jo se nadao. Zamiljao sam mu lice dok bi otvarao
vrata. to bih mu rekao svom sinu jedincu? Oprosti mi, tvoja me majka
nije voljela onako kako sam htio biti voljen; a moda ni ja nju nisam volio
onako kako je ona htjela biti voljena? A ipak. Nitko nije otvorio. Priekao
sam, da budem siguran. Kad se nitko nije pojavio, otiao sam otraga. Stablo
na tratini podsjealo me na stablo na koje sam urezao nae inicijale, A L,
a da ona to nikad nije znala, kao to ja pet godina nisam znao da je rjeenje

tog zadatka bilo dijete.

Trava je bila skliska zbog blata. U daljini sam vidio amac na vesla,
zavezan za mol. Pogledao sam na drugu stranu jezera. Sigurno je bio dobar
pliva, na oca, pomislio sam s ponosom. Moj otac, koji je osjeao veliko
potovanje prema prirodi, bacio je svakog od nas u rijeku brzo nakon to
smo se rodili, dok jo nismo, kako je tvrdio, potpuno izgubili vezu s
vodozemcima. Moja sestra Hanna tvrdila je da zbog te traume ukee. Ja
volim misliti da bih ja to izveo drukije. Drao bih sina u naruju. Rekao
bih mu: Neko si bio riba. Riba? pitao bi on. Tako je, riba. Kako zna? Jer
sam i ja bio riba. I ti? Naravno. Davno. Koliko dugo?
Dugo. Uglavnom, dok si bio riba, znao si plivati. Zbilja? Naravno. Bio
si izvrstan pliva. Prvak u plivanju. Oboavao si vodu. Zato? Kako misli,
zato? Zato sam oboavao vodu? Jer ti je voda bila ivot! I dok bismo tako
razgovarali, ja bih ga isputao, prst po prst, dok ne bi plutao bez moje
pomoi, a da toga nije ni svjestan.
I onda sam pomislio: Moda to znai biti otac nauiti svoje dijete da
ivi bez tebe. Ako je to tako, nitko nije bio bolji otac od mene.
Straga su bila vrata sa samo jednom obinom cilindrinom bravom, dok
je na prednjim vratima bila dvostruka brava. Pokucao sam jo jedanput i
kad se nitko nije odazvao, latio sam se posla. Gnjavio sam se s bravom
minutu, a onda se polagano otvorila. Stisnuo sam kvaku i gurnuo.
Nepomino sam stajao na pragu. Ima li koga? zazvao sam. Tiina. Niz lea
su mi prolazili srsi. Zakoraio sam unutra i zatvorio vrata za sobom.
Mirisalo je na drvo za ogrjev.
Ovo je Isaacova kua, pomislio sam. Skinuo sam baloner i objesio ga na
vjealicu pokraj nekog kaputa. Bio je od smeeg tvida, sa smeom
svilenom podstavom. Podigao sam rukav i prislonio ga uz obraz. Pomislio
sam: Ovo je njegov kaput. Prinio sam ga nosu i pomirisao. Blago je mirisao
na kolonjsku. Skinuo sam ga s vjealice i obukao. Rukavi su mi bili
predugaki. Ali. Nema veze. Zasukao sam ih. Skinuo sam cipele,
oblijepljene blatom. Naao sam tenisice, svijene ondje gdje stoje prsti.
Navukao sam ih na stopala kao pravi Mr. Rogers44. Tenisice su bile
najmanje broj 43, moda ak i 44. Moj je otac imao siuna stopala; kad se
moja sestra udala za deka iz oblinjeg sela, cijelo je vjenanje proveo

alosno zurei u golema stopala novopeena zeta. Mogu samo zamisliti

kako bi se zaprepastio da je poivio due i vidio unukova.
Tako sam uao u sinovu kuu: ogrnut njegovim kaputom, s njegovim
tenisicama na nogama. Bio sam mu blii nego ikad. Ili dalji.
Kloparao sam uskim hodnikom koji je vodio do kuhinje. Stajao sam
nasred sobe i ekao policijske sirene, koje se nisu oglasile.
U sudoperu je stajala prljava zdjela. aa okrenuta naopake, kako bi
se osuila, stvrdnuta vreica aja na tanjuriu. Na kuhinjskom stolu malo
prosute soli. Za prozor je bila zalijepljena razglednica. Skinuo sam je i
okrenuo. Dragi Isaae, pisalo je na poetku. aljem ti ovo iz panjolske,
gdje ivim posljednjih mjesec dana. Piem da bih ti rekla kako nisam
proitala tvoju knjigu i da je neu ni proitati.
Iza mene je odjeknuo tresak. Primio sam se za prsa. Mislio sam da u se
okrenuti i ugledati Isaacova duha. Ali to je samo vjetar otvorio vrata.
Drhtavih ruku vratio sam razglednicu ondje gdje sam je naao i stajao u
tiini, dok mi je srce udaralo u uima.
Podne su daske kripale pod mojom teinom. Knjige su bile posvuda.
Bile su tu kemijske, plava staklena vaza, pepeljara iz hotela Dolder Grand
u Zurichu, zahralo krilo vjetrenjae, malen mjedeni pjeani sat, morski
jeinci na prozorskom okviru, dalekozor, prazna boca vina, s voskom na
grlu, koja je sluila kao svijenjak. Dodirivao sam ovo i ono. Na kraju od
ovjeka ostanu samo stvari. Moda zato nikad nisam bio kadar ita baciti.
Moda sam zato zgrtao svijet: u nadi da e, kad umrem, moje stvari
upuivati na vei ivot od onog koji sam ivio.
Zavrtjelo mi se i primio sam se za okvir kamina. Vratio sam se u
Isaacovu kuhinju. Nisam bio gladan, ali ipak sam otvorio hladnjak jer mi je
lijenik rekao da zbog krvnog tlaka ne smijem preskakati obroke. Nosnice
mi je zapahnuo jak miris. Pokvareni ostaci piletine. Bacio sam ih, zajedno s
trulim breskvama i pljesnivim sirom. Zatim sam oprao prljavu zdjelu. Ne
znam kako bih opisao osjeaj koji me proimao dok sam u sinovoj kui
obavljao te svakodnevne poslove. Obavljao sam ih s ljubavlju. Vratio sam
au u ormari. Bacio vreicu aja, isprao tanjuri. Vjerojatno je bilo ljudi
mukarac sa utom leptir-kravatom, ili neki budui biograf koji su htjeli
da stvari ostanu ondje gdje ih je Isaac ostavio. Moda e jednoga dana

njegov ivot pretvoriti u muzej, uz zahvale ljudima koji su sauvali au iz

koje je Kafka popio posljednji gutljaj, tanjur iz kojeg je Mandeljtam pojeo
posljednje mrvice hrane.
Isaac je bio velik pisac, kakav ja nikad nisam mogao biti. A ipak. Bio je
i moj sin.
Popeo sam se na kat. Svaki put kad sam otvorio neka vrata, ormar i
ladicu, nauio sam neto novo o Isaacu; sa svakom novom spoznajom
njegova je odsutnost bila stvarnija, a to je bila stvarnija, to sam tee u nju
vjerovao. Otvorio sam njegov ormari za lijekove. Unutra su bile dvije
boice talka. Ja ak ne znam tono to je talk, ni emu sluzi, ali ta jedna
spoznaja o njegovu ivotu dirnula me vie od bilo koje pojedinosti koju
sam ikad zamislio. Otvorio sam ormar i zario lice u koulje. Volio je plavu
boju. Podigao sam par smeih cipela za golf. Pete su bile tako izlizane da
su gotovo nestale. Gurnuo sam nos u cipele i pomirisao. Naao sam njegov
sat na nonom ormariu i stavio ga na ruku. Konati remeni bio je izlizan
ondje gdje ga je zakopavao. lmao je deblji zglob od mene. Kad je postao
vei od mene? to sam radio ja, a to on, tono u trenutku kad se to
dogodilo?
Krevet je bio uredno pospremljen. Je li umro u njemu? Ili je predosjetio
to e se dogoditi i ustao kako bi jo jedanput pozdravio svoje djetinjstvo i
zatim pao pokoen? U to je posljednje pogledao? U sat na mojoj ruci. koji
je stao u 12:38? U jezero na koje puca pogled s prozora? U neije lice? Je
li ga boljelo?
Samo mi je jedanput netko umro na rukama. Radio sam kao domar u
bolnici, zimi 1941.g. Samo nakratko. Naposljetku sam dobio otkaz.
No jedne veeri tijekom mog posljednjeg tjedna, brisao sam pod kad
sam uo kako se netko gui. Zvuci su dopirali iz sobe u kojoj je leala ena
s nekom krvnom bolesti. Otrao sam k njoj. Tijelo joj se trzalo i grilo.
Primio sam je u naruje. Mislim da smo oboje pouzdano znali to e se
dogoditi. Imala je dijete. Znao sam to jer joj je jednom s ocem dolo u
posjet. Djeai u ulatenim izmama i kaputu sa zlatnim gumbima. Cijelo
je vrijeme sjedio i igrao se autiem, obraajui pozornost na majku samo
kad bi mu se obratila. Moda je bio ljut to ga je tako dugo ostavila samog
s ocem. Kad sam je pogledao u lice, mislio sam na njega, djeaka koji e

odrasti, ne znajui kako oprostiti samome sebi. Osjetio sam olakanje i

ponos, ak i nadmonost, zbog toga to obavljam zadatak koji on nije
mogao obaviti. A onda sam, manje od godinu dana nakon toga, ja bio taj sin
ija je mama umrla bez njega.
Iza mene se zauo zvuk. Neto je zakripalo. Ovoga se puta nisam
okrenuo. Zamirio sam i stisnuo oi. Isaae, proaptao sam. Uplaio me
zvuk vlastitoga glasa, ali nisam prestao. elim ti rei a onda sam stao. to
ti elim rei? Istinu? to je istina? Da sam pogreno smatrao da mi je tvoja
majka sve u ivotu? Ne. Isaae, rekoh. Istina je neto to sam izmislio
kako bih mogao ivjeti.
Tad sam se okrenuo i ugledao se u zrcalu na zidu Isaacove sobe. Luda u
ludinoj odjei. Doao sam po svoju knjigu, ali sad me nije bilo briga hou li
je ili neu nai. Pomislio sam: Neka se izgubi, kao i sve druge. Nije bilo
vano, vie ne.
A ipak.
U kutu ogledala, zrcalei se s druge strane hodnika, bio je njegov pisai
stroj. Odmah sam znao da je isti kao moj. U novinskom sam intervjuu
proitao da ve gotovo dvadeset pet godina pie na istom mehanikom
pisaem stroju Olympia. Nekoliko mjeseci poslije naao sam isti model u
duanu rabljenih stvari. Prodava je rekao da radi, pa sam ga kupio. Isprva
sam ga volio samo gledati, znajui da ga gleda i moj sin. Iz dana u dan
stajao je ondje, smjekajui mi se, kao da su mu tipke zubi. Onda sam
doivio srani udar, a on se jo smjekao, pa sam jednoga dana umetnuo u
njega papir i napisao reenicu.
Preao sam na drugu stranu hodnika. Pomislio sam: to da tu, na
njegovu stolu, naem svoju knjigu? Spoznao sam kako bi to bilo udno. Ja
u njegovu kaputu, moja knjiga na njegovu stolu. On s mojim oima, ja u
njegovim tenisicama.
Htio sam samo dokaz da ju je proitao.
Sjeo sam na njegov stolac, za pisai stroj. U kui je bilo hladno. Ogrnuo
sam se njegovim kaputom. Uinilo mi se da ujem kako se netko smije, ali
rekao sam si da to samo amac kripi u oluji. Uinilo mi se da ujem
korake na krovu, ali rekao sam si da je to samo neka ivotinja u potrazi za
hranom. Malo sam se ljuljao, onako kako se ljuljao moj otac dok bi se

molio. Jednom mi je otac rekao: Kad se idov moli, postavlja Bogu

beskrajno pitanje.
Zanoalo je. Spustila se kia.
Nikad nisam pitao: Koje pitanje?
A sad je prekasno. Jer sam te izgubio, tata. Jednoga dana, u proljee
1938. g., na kian dan nakon kojeg su se razili oblaci, izgubio sam te. Iao
si skupljati uzorke za svoju teoriju o kii, instinktu i leptirima. A onda te
vie nije bilo. Nali smo te kako lei ispod stabla, lica umrljana blatom.
Znali smo da si sad slobodan, da te vie ne mue razoaravajui rezultati. I
pokopali smo te na groblju na kojem su u sjeni kestenova stabla bili
pokopani tvoj otac, i njegov otac. Tri godine poslije ostao sam bez mame.
Posljednji put kad sam je vidio nosila je svoju utu pregau. Trpala je
stvari u koveg, kua je bila u neredu. Rekla mi je da odem u umu.
Spremila mi je hranu i rekla mi da obuem kaput, iako je bio srpanj. Idi,
ree. Bio sam prestar da je sluam, ali posluao sam poput djeteta. Rekla je
da e doi za mnom idui dan. Odredili smo mjesto u umi koje smo oboje
znali. Golemo orahovo stablo koje si volio, tata, jer si tvrdio da ima ljudska
obiljeja. Nisam se potrudio oprostiti se. Odluio sam vjerovati u ono to
mi je bilo lake. ekao sam. Ali. Ona nikad nije dola. Otad ivim s
krivnjom jer sam prekasno shvatio da je mislila kako bi mi bila na teret.
Ostao sam bez Fritzyja. Studirao je u Vilni, tata znanac nekog znanca
rekao mi je da su ga posljednji put vidjeli u vlaku. Sari i Flannu izgubio
sam zbog nasilnika. Herschel sam izgubio u kii. Josefa sam izgubio u
djeliu trenutka. Izgubio sam smijeh. Izgubio sam par cipela, skinuo sam ih
prije spavanja, cipele koje mi je dala Herschel, i kad sam se probudio, nije
ih bilo, danima sam hodao bos i zatim se slomio i ukrao neije tue. Izgubio
sam jedinu enu koju sam htio voljeti. Izgubio sam godine. Izgubio sam
knjige. Izgubio sam rodnu kuu. I izgubio sam Isaaca. Tko bi onda mogao
tvrditi da negdje usput, bez vlastita znanja, nisam izgubio i pamet?
Moje knjige nije bilo nigdje. Ako izuzmemo mene samog, nije bilo ni
traga od mene.

AKO NE, NE
1. KAKO IZGLEDAM GOLA
Kad sam se probudila u svojoj vrei za spavanje, kia je ve prestala
padati i krevet mi je bio prazan, na njemu nisu bile ni plahte. Pogledala sam
na sat. Bilo je 10:03. Bio je i 30. kolovoza, dakle ostalo je jo deset dana
do poetka kole, mjesec dana do mog petnaestog roendana, i samo tri
godine do dana kad bih trebala otii na faks i zapoeti nov ivot, iako se u
ovom trenutku inilo malo vjerojatnim da e se to dogoditi. Trbuh me bolio
iz tog i iz drugih razloga. Pogledala sam na drugu stranu hodnika, u Ptiinu
sobu. Ujak Julian spavao je s naoalama na glavi i drugim sveskom
Unitenja europskih idova otvorenim na prsima. Ptica je dobio cijeli
komplet na dar od majine roakinje iz Pariza, koja se zainteresirala za
njega nakon to smo s njom popili aj u njezinu hotelu. Rekla nam je da joj
je mu bio u Pokretu otpora, a Ptica je prestao graditi kuu od kocaka
eera i rekao: Otpirao se emu?
U kupaonici sam skinula majicu i donje rublje, stala na koljku i zurila u
svoj odraz u zrcalu. Pokuala sam iznai pet pridjeva kojima bih se opisala:
jedan je bio trkljasta, drugi stre mi ui. Razmiljala sam bih li probuila
nos. Kad sam podigla ruke, prsa su mi se uleknula.

2. MAMA GLEDA KROZ MENE

Dolje je moja mama u kimonu itala novine na suncu. Je li me tko
traio? pitala sam. Dobro, hvala, kako si ti? odgovori. Ali nisam te
pitala kako si, rekoh. Znam. ovjek ne bi trebao uvijek biti ljubazan s
obitelji. Zato ne? Bilo bi bolje da ljudi jednostavno govore to
misle. Hoe rei da te nije briga kako sam? Bijesno sam je gledala.
Dobrohvalakakositi? rekoh. Dobro, hvala, odgovori moja mama. Je li
tko zvao? Tko, na primjer? Bilo tko. Je li se neto dogodilo izmeu
tebe i Mishe? Nije, rekoh dok sam otvarala hladnjak i prouavala
uvenut celer. U toster sam ubacila englesko pecivo, a moja je mama

okrenula stranicu novina, bacajui pogled na naslove. Pitala sam se bi li

uope opazila da pustim pecivo da potpuno izgori.
Povijest ljubavi poinje kad Alma ima deset godina, je li tako? rekoh.
Moja je mama podigla pogled i kimnula. Koliko godina ima na kraju?
Teko je rei. U knjizi ima mnogo Almi. Koliko godina ima najstarija?
Nije stara. Ima moda dvadeset. Dakle, knjiga zavrava kad Alma ima
samo dvadeset godina? Na neki nain. No stvar je mnogo sloenija. U
nekim je poglavljima i ne spominje. I u knjizi nema strogog poimanja
vremena i povijesti. Ali ni u jednom poglavlju nema Alme koja ima vie
od dvadeset godina? Nema, ree moja mama. Mislim da nema.
Upamtila sam da se, ako je Alma Mereminski bila stvarna osoba,
Litvinoff u nju najvjerojatnije zaljubio kad su oboje imali deset godina i da
su vjerojatno imali dvadeset kad je otila u Ameriku i kad ju je zacijelo
posljednji put vidio. Zato bi inae knjiga zavrila dok je tako mlada?
Pojela sam englesko pecivo s maslacem od kikirikija, stojeke, ispred
tostera. Alma? ree moja mama. to? Doi me zagrliti, ree, pa sam
to uinila, iako mi se nije dalo. Kad si tako narasla? Slegnula sam
ramenima, nadajui se da nee nastaviti. Idem u knjinicu, rekla sam joj,
to je bila la, ali po nainu na koji me gledala znala sam da me zapravo
nije ula, budui da ionako nije vidjela mene.

3. SVE LAI KOJE SAM IKAD IZREKLA JEDNOG E ME DANA

LUPITI PO GLAVI
Na ulici sam prola pokraj Hermana Goopera, koji je sjedio na trijemu.
Cijeloga je ljeta bio u Maineu, odakle se vratio preplanuo i s vozakom
dozvolom. Pitao me bih li se jednom ila provozati. Mogla sam ga podsjetiti
na tra da sam usvojena Portorikanka, koji je proirio kad sam imala est
godina, ili na onaj kako sam zadigla suknju u njegovu podrumu i sve mu
pokazala kad sam imala deset. Umjesto toga rekla sam mu da mi je u autu
muka.
Vratila sam se u Chambers Street 31, ovoga puta kako bih pitala ima li
kakve evidencije o udaji Alme Mereminski. Isti mukarac s crnim
naoalama sjedio je za stolom u sobi 103. Zdravo, rekoh. Podigao je

pogled. Gica Zeevina. Kako ste? Dobrohvalakakostevi? rekoh.

Valjda dobro. Okrenuo je stranicu asopisa i dodao: Malo sam umoran i
mislim da me hvata prehlada, a kad sam se jutros probudio, maka se
pobljuvala, to ne bi bilo tako strano da to nije uinila na moju cipelu.
Oh, rekoh. Uza sve, saznao sam da mi ukidaju kabelsku jer sam malo
zakasnio s plaanjem rauna, to znai da u propustiti sve serije koje
pratim, a i biljka koju mi je mama dala za Boi poprimila je smekastu
boju; uvene li, sluat u o tome dok sam iv. ekala sam za sluaj da eli
nastaviti, ali nije, pa rekoh: Moda se udala. Tko? Alma
Mereminski. Zatvorio je asopis i pogledao me. Ne zna je li ti se
vlastita prabaka udavala? Razmislila sam o moguim odgovorima. Nije
mi zapravo bila prabaka, rekoh. Mislio sam da si rekla - Nismo ak ni
u rodu. Izgledao je smeteno i malko uzrujano. Oprostite. Duga je to
pria, rekoh, i dio mene prieljkivao je da me pita zato je traim kako bih
mu mogla rei istinu: da ne znam ni sama, da sam poela traiti nekoga tko
bi opet usreio moju mamu, i iako jo nisam odustala od toga da ga naem,
usput sam poela traiti i neto drugo, to je bilo povezano s prvom
potragom, ali i drukije, jer je imalo veze sa mnom. No on je samo
uzdahnuo i rekao. Je li se mogla udati prije 1937.? Nisam sigurna.
Uzdahnuo je, nataknuo naoale na nos i rekao mi da u sobi 103 imaju samo
evidenciju o brakovima sklopljenima do 1937.
Ipak smo pogledali, ali nismo nali nikakvu Almu Mereminski. Bolje
otii u Opinski ured, ree smrknuto. Ondje su svi dokumenti od 1937.
g. nadalje. Gdje je to? Centre Street 1, soba 252, ree.
Nikad nisam ula za Centre Street pa sam ga pitala kako da onamo
doem. Nije bilo daleko te sam odluila hodati; dok sam hodala, zamiljala
sam sobe u kojima se diljem grada uvaju arhivi za koje nikad nitko nije
uo, o posljednjim rijeima pokojnika, sitnim laima i tobonjim potomcima
Katarine Velike.

4. RAZBIJENA ARULJA
ovjek koji je sjedio za stolom u Opinskom uredu bio je star. Kako
vam mogu pomoi? pitao je kad sam dola na red. Zanima me je li se

ena po imenu Alma Mereminski udavala i mijenjala prezime, rekoh.

Kimnuo je i neto zapisao. M-E-R, poela sam, a on nastavi: E-M-I-NS-K-I. Ili se pie s Y? I, rekoh. To sam i mislio, ree on. Kad se
mogla udati? Ne znam. Bilo kad nakon 1937. Ako je sad jo iva, ima
vjerojatno oko osamdeset godina. Prvi brak? Mislim da jest. Zapisao
je neto u notes. Znate li moda za koga se udala? Zavrtjela sam glavom.
Liznuo je prst, okrenuo stranicu i jo neto zapisao. Bi li vjenanje bilo
graansko ili crkveno ili ju je moda vjenao rabin? Vjerojatno rabin,
rekoh. To sam i mislio, ree on.
Otvorio je ladicu i izvadio tuljac bombona life Savers. Mentol?
Zavrtjela sam glavom. Uzmite, ree on, pa sam uzela jedan. Ubacio je
mentol u usta i cuclao ga. Je li moda dola iz Poljske? Kako znate?
Lako, ree on. Zbog prezimena. Premjestio je mentol s jedne strane
usta na drugu. Je li mogue da je dola 1939. ili 1940., prije rata? Imala
bi... liznuo je prst i vratio se na prethodnu stranicu, a potom izvadio
kalkulator i stiskao gumbe gumicom na olovci. Devetnaest, dvadeset. Ja
bih rekao da je imala najvie dvadeset jednu.
Zapisao je brojeve u notes. Pucnuo je jezikom i zatresao glavom. Mora
da je jadnica bila usamljena. Zirnuo je gore, u mene, upitno me gledajui.
Oi su mu bile svijetle i vodenaste. Valjda, rekoh ja. Naravno da je bila
usamljena! ree on. Koga je poznavala? Nikoga! Osim moda kakva
roaka koji ne eli ni uti za nju. On sad ivi u Americi, velik maher, to e
mu ta izbjeglica? Njegov sin govori engleski bez naglaska, jednoga e dana
biti bogat odvjetnik, posljednje to treba jest da mu na vrata pokuca
roakinja iz Poljske, mrava kao kostur. inilo mi se pametnijim utjeti,
pa sam utjela. Ako ima sree, moda je jedanput-dvaput pozove na abat,
a ena mu guna jer ni sami nemaju to jesti, mora moliti mesara da joj da
pile na zajam; Ovo je posljednji put, kae muu, Daj svinji stolac i htjet e
se popeti na stol, a da ne spominjemo da joj u Poljskoj ubojice ubijaju
lanove obitelji, sve do posljednjeg, pokoj im dui, iz mojih usta u Boje
ui.
Nisam znala to rei, ali inilo se da on eka da neto kaem pa sam
rekla: Mora da je bilo grozno. To vam i govorim, rekao je, a onda je
opet pucnuo jezikom i dodao: Jadnica. Bio je neki Goldfarb, Arthur

Goldfarb, neka djevojka mislim da mu je praunuka dola je prije

nekoliko dana. Doktor, imala je sliku, naoit momak, ali bio je lo par,
ispostavilo se da se rastavio nakon godinu dana. Bio bi savren za vau
Almu. Zagrizao je u mentol i obrisao nos rupiem. ena mi kae da
spajati mrtve nije nikakvo postignue, a ja joj uzvratim: ako uvijek pije
ocat, i ne zna da postoji neto slae. Ustao je sa stolca. Priekajte tu,
molim.
Vratio se zadihan. Sruio se na stolac. Nai tu Almu vrlo je teko, kao
traganje za zlatom. Jeste li? to? Nali je? Naravno da sam je
naao, kakav bih to bio slubenik da ne mogu nai dobru curu? Alma
Mereminski, evo je. Udala se 1942. u Brooklynu za Mordecaija Moritza,
vjenao ih je rabin Greenberg. Tu su i imena roditelja. To je zbilja ona?
Nego tko? Alma Mereminski, tu pie da je roena u Poljskoj. On je roen
u Brooklynu, ali roditelji su mu iz Odese. Pie i da mu je otac bio vlasnik
tvornice haljina, nije tako loe prola. Iskreno, laknulo mi je. Moda su
imali lijepo vjenanje. U to doba hazan45 bi nogom razbio arulju jer nitko
nije mogao rtvovati au.

5. NA ARKTIKU NEMA TELEFONA NA ETONE

Nala sam telefon na etone i nazvala kui. Javio se ujak Julian. Je li
me tko zvao? pitala sam. Mislim da nije. Oprosti to sam te sino
probudio, Al. U redu je. Drago mi je to smo porazgovarali. Aha,
rekoh, nadajui se da nee opet spominjati slikarstvo. Bi li da veeras
idemo na veeru? Ako nema druge planove. Nemam, odgovorih.
Poklopila sam i nazvala Informacije. Koji dio grada? Brooklyn.
Koje prezime? Moritz. Ime je Alma. Poslovni prostor ili stan?
Stan. Nemam nita pod tim imenom. A Mordecai Moritz? Ne. A
na Manhattanu? Imam Mordecaija Moritza u 52. ulici. Imate? rekoh.
Nisam mogla vjerovati. Priekajte broj. Samo malo! viknuh. Trebam
adresu. Istona 52. ulica 54, ree ena. Zapisala sam to na dlan i
uhvatila podzemnu za sjeverni dio grada.

6. JA POKUCAM I ONA OTVORI

Stara je i ima dugu sijedu kosu, zategnutu eljiem od kornjaevine.

Stan joj je obasjan suncem i ima papigu koja govori. Kaem joj kako je moj
tata, David Singer, naao Povijest ljubavi u izlogu knjiare u Buenos Airesu
kad je imao dvadeset dvije godine, dok je putovao sam s topografskom
kartom, busolom, vicarskim noiem i panjolsko-hebrejskim rjenikom.
Priam joj i o majci i njezinom zidu rjenika, i Emanuelu Chaimu, kojeg
zovemo Ptica, u ast njegove slobode i preivljenog pokuaja letenja zbog
kojeg je zaradio oiljak na glavi. Ona mi pokae svoju sliku iz doba kad je
bila stara kao ja. Papiga koja govori zakrijeti Alma!, a mi se obje
okrenemo.

6. MUKA MI JE OD SLAVNIH PISACA

Tako matajui, propustila sam izai gdje sam trebala pa sam se morala
pjeice vraati deset ulica i u svakoj sam ulici bila sve nervoznija i sve
nesigurnija. to ako Alma prava, iva Alma uistinu otvori vrata? to da
kaem nekomu tko je siao sa stranica knjige? I to ako nije nikad ula za
Povijest ljubavi? Ili, to ako jest, ali je eli zaboraviti? Bila sam toliko
zaokupljena potragom za njom da mi nije sinulo kako ona moda ne eli da
je nau.
No vie nisam imala vremena za razmiljanje jer sam stajala na kraju
52. ulice, ispred njezine zgrade. Izvolite? rekao je vratar. Ja sam Alma
Singer. Traim gu Almu Moritz. Je li kod kue? pitala sam. Gu
Moritz? ree on. Izgovorio je njezino ime s neobinim izrazom lica. Uh,
ree. Nije. Izgledao je kao da se saalio nada mnom, pa sam se ja
saalila nad samom sobom, jer je zatim rekao da Alma vie nije iva. Umrla
je prije pet godina. Tako sam saznala da su svi po kojima sam dobila ime
mrtvi. Alma Mereminski, i moj otac, David Singer, i moja prateta Dora koja
je umrla u varavskom getu, po kojoj sam dobila svoje hebrejsko ime
Devorah. Zato ljudi uvijek dobiju imena po mrtvim ljudima? Ako ve
moraju dobiti neije ime, zato se ne zovu po stvarima, koje su postojanije,
kao npr. nebo ili more, ili ak po idejama, koje nikad istinski ne umru, ak
ni kad su loe?
Vratar je govorio, ali sad je zautio. Jesi li dobro? pitao je. Jesam

hvala, odgovorih, iako nisam bila. eli li sjesti? Zatresla sam glavom.
Ne znam zato, ali sjetila sam se kako me tata jednom vodio u zooloki vrt
da vidim pingvine i kako me podigao na ramena na vlanom i hladnom
zraku to je mirisao po ribi da bih mogla prisloniti lice uz staklo i gledati
kako ih hrane, i kako me nauio izgovoriti rije Antarktika. Zatim sam se
pitala je li se sve to uistinu dogodilo.
Budui da vie nisam imala to rei, rekla sam: Jeste li ikad uli za
knjigu Povijest ljubavi? Vratar je slegnuo ramenima i zatresao glavom.
Ako eli razgovarati o knjigama, trebala bi razgovarati sa sinom.
Alminim sinom? Da. Isaacom. On jo katkad dolazi. Isaac? Isaac
Moritz. Slavni pisac. Nisi znala da im je to sin? Jo tu prenoi kad je u
gradu. eli li mu ostaviti poruku? pitao je. Ne, hvala, rekoh, jer nikad
nisam ula ni za kakvog Isaaca Moritza.

7. UJAK JULIAN
Te je veeri ujak Julian sebi naruio pivo, a meni mango lassi45 i rekao:
Znam da je katkad teko s mamom. Nedostaje joj tata, rekoh ja, to je
bilo isto kao da sam ustvrdila da su neboderi visoki. Ujak Julian je kimnuo.
Znam da nisi poznavala djeda. U mnogo je pogleda bio divan. Ali bio je i
teak ovjek. Recimo da je volio svime upravljati. Imao je stroga pravila u
vezi s tim kako tvoja mama i ja trebamo ivjeti. Nisam dobro poznavala
djeda jer je umro od starosti dok je bio na praznicima u hotelu u
Bournemouthu, nekoliko godina nakon mog roenja. Charlotte bi nadrapala
vie od mene jer je bila ensko i najstarija. Mislim da zato uvijek odbija
tebi i Ptici nareivati to da radite i kako. Osim kad su posrijedi manire,
istaknula sam. Istina, ne suzdrava se kad su posrijedi manire, je li tako?
Valjda pokuavam rei da znam kako se katkad moda ini rezerviranom.
Neke stvari mora razrijeiti sama sa sobom. Jedna od njih je to to joj
nedostaje tvoj tata. Suprotstavljanje vlastitom ocu je druga. Ali zna koliko
te voli, Al, zar ne? Kimnula sam. Ujak Julian uvijek se smjekao nekako
nahero, jedna strana usta uvila bi se vie od druge, kao da je dio njega
odbijao suraivati s ostatkom tijela. Dobro onda, ree i podie au. Za
tvoj petnaesti roendan i za to da ja dovrim ovu vraju knjigu.

Kucnuli smo ae. Potom mi je ispriao kako se s dvadeset pet godina

zaljubio u Alberta Giacomettija. Kako si se zaljubio u ujnu Frances?
pitala sam. Ah, rekao je ujak Julian i obrisao elo, koje je bilo sjajno i
vlano. Malo je elavio, ali na privlaan nain. Zbilja te zanima? Da.
Nosila je plave najlonke. Kako to misli? Vidio sam je u zoolokom
vrtu ispred kaveza s impanzama i nosila je svijetloplave najlonke.
Pomislio sam: Ovom u se curom oeniti. Zbog njezinih najlonki? Da.
Svjetlo ju je vrlo lijepo obasjavalo. I bila je posve opinjena jednom
impanzom. No da nije bilo najlonki, mislim da joj nikad ne bih priao.
Razmilja li ikad to bi bilo da toga dana nije odluila obui te
najlonke? Stalno, ree ujak Julian. Moda bih bio mnogo sretniji
ovjek. Razvlaila sam po tanjuru piletinu tikka masala. Ali vjerojatno
ne bih, ree on. to ako bi? pitala sam. Julian je uzdahnuo. Kad
ponem o tome razmiljati, teko je zamisliti bilo to sreu ili neto drugo
bez nje. Toliko dugo ivim s Frances da ne mogu zamisliti kakav bi bio
ivot s nekim drugim. Primjerice, s Flo? rekoh. Ujak Julian zagrcnuo se
hranom. Odakle zna za Flo? U smeu sam nala pismo koje si
zapoeo. Pocrvenio je u licu. Pogledala sam kartu Indije na zidu. Svako
etrnaestogodinje dijete trebalo bi znati gdje se tono nalazi Calcutta. Ne
bi bilo dobro da hoda naokolo, a da nema blage veze gdje je Calcutta.
Tako dakle, ree ujak Julian. Flo mi je kolegica s Instituta Courtauld. I
dobra mi je prijateljica, a to je Frances uvijek inilo malo ljubomornom.
Postoje neke stvari. Kako da se izrazim, Al? OK. Dat u ti primjer. Mogu li
ti dati primjer? Moe. Postoji Rembrandtov autoportret. U Kenwood
Houseu, nedaleko od nae ulice. Vodili smo te onamo dok si bila mala.
Sjea li se? Ne. Nije vano. Vano je da mi je to jedna od najdraih
slika. esto je idem gledati. Krenem u etnju Hampstead Heathom i naem
se u galeriji. To je jedan od posljednjih Rembrandtovih portreta. Naslikao
ga je negdje izmeu 1665. i 1669., kad je umro, sam i bez prebijene pare.
itavi dijelovi platna goli su. U potezima je vidljiv uurbani intenzitet
vidi se gdje je vrkom kista zagrebao u neosuenu boju. Kao da je znao da
nema jo mnogo vremena. A ipak, lice mu odie spokojstvom, neim to je
preivjelo vlastitu propast. Skliznula sam nie u separe i sluajno udarila
ujaka Juliana u nogu. Kakve to ima veze s tetom Frances i Flo? pitala

sam. Ujak Julian na trenutak se doimao izgubljeno. Zbilja ne znam, ree.

Opet je obrisao elo i potom je zatraio raun. Sjedili smo u tiini. Ujaku
Julianu trzala su se usta. Izvadio je iz lisnice novanicu od dvadeset dolara
i presavio je u malen kvadrati, a onda u jo manji. I zatim je vrlo brzo
izgovorio: Fran boli dupe za tu sliku i prinio ustima praznu au piva.
Ako te zanima, ne mislim da si gad, rekoh. Ujak Julian se osmjehnuo.
Smijem li te neto pitati? rekoh dok se konobar vraao razmijeniti novac.
Naravno. Jesu li se mama i tata ikad svaali? Valjda jesu. Sigurno
katkad jesu. Nita vie nego drugi. Misli li da bi tata htio da se mama
opet zaljubi? Ujak Julian nasmijao mi se onako, nahero, kako on to zna.
Mislim da bi, ree. Mislim da bi to itekako htio.

9. MERDE
Kad smo stigli kui, moja je mama bila u stranjem dvoritu. Kroz
prozor sam vidjela kako klei u blatnom kombinezonu, sadei cvijee uz
ono malo preostalog svjetla. Otvorila sam vrata s mreom. Mrtvo lie i
korov koji je tu rastao godinama bili su uklonjeni i iupani, a etiri crne
vree za smee stajale su pokraj eljezne vrtne klupe na kojoj nikad nitko
nije sjedio. to radi? viknula sam. Sadim krizanteme i zvjezdane,
odgovori ona. Zato? Dolo mi je. Zato ti je dolo? Poslala sam
jo nekoliko poglavlja ovog poslijepodneva pa sam htjela raditi neto
oputajue. Molim? Kaem, poslala sam jo poglavlja Jacobu
Marcusu pa sam se htjela malo opustiti, ponovila je. Nisam mogla
vjerovati. Sama si poslala poglavlja? Ali uvijek ti ja sve nosim na potu!
Oprosti. Nisam znala da ti to toliko znai. Ionako te nije bilo cijeloga
dana. A htjela sam se toga rijeiti. Pa sam to obavila sama. OBAVILA SI
TO SAMA? htjela sam zaurlati. Moja mama, vrsta za sebe, bacila je cvijet
u rupu i poela u nju sipati zemlju. Okrenula se i pogledala me preko
ramena. Tata je volio vrtlariti, ree, kao da ga ja nikad nisam poznavala.

10. USPOMENE KOJE SAM NASLIJEDILA OD MAME

I. Ustajanje po mrklom mraku kako bi ila u kolu

II. Igranje u krhotinama bombardiranih zgrada, blizu njezine kue u

Stamford Hillu
III. Miris starih knjiga koje je njezin otac donio iz Poljske
IV. Sputanje oeve velike ruke na njezinu glavu dok bi je petkom
uveer blagoslivljao
V. Turski brod kojim je plovila od Marseillea do Haife; njezina
morska bolest
VI. Potpuna tiina i pusta polja u Izraelu, i zujanje kukaca prve noi
u kibucu u Javneu, koje je tiini i pustoi podarilo obujam i
dubinu
VII. Trenutak kad ju je moj otac doveo na Mrtvo more
VIII. Pijesak koji je nala u depovima na odjei
IX. Slijepi fotograf
X. Moj otac koji upravlja autom jednom rukom
XI. Kia
XII. Moj otac
XIII. Tisue stranica

11. KAKO NATJERATI SRCE DA OPET KUCA

Pokraj mamina raunala bila su naslagana poglavlja Povijesti ljubavi, od
1. do 28. Pretraila sam kantu za smee, ali nije bilo prvih verzija pisama
koje je moda poslala Marcusu. Nala sam samo zguvani papiri na kojem
je pisalo: Opet u Parizu. Alberto vie nije bio sasvim siguran.

12. ODUSTALA SAM

To je bio kraj moje potrage za osobom koja bi moju mamu opet uinila
sretnom. Napokon sam shvatila: ma to ja inila, ma koga nala, ni ja ni
taj ni bilo tko od nas nikad nee moi pobijediti njezine uspomene na
tatu, uspomene koje su je umirivale ak i dok su je rastuivale, jer je od
njih sagradila svijet u kojem je znala preivjeti, makar bila jedina kojoj to
polazi od ruke.
Te noi nisam mogla spavati. Po Ptiinom sam disanju znala da je i on

budan. Htjela sam ga pitati to to gradi na praznom zemljitu i kako zna da

je lamed vovnik, i rei mu da mi je ao to sam vikala na njega kad mi je
pisao po biljenici. Htjela sam mu rei da se bojim, za njega i za sebe, i
htjela sam mu rei istinu o svim laima koje sam mu govorila svih ovih
godina. Proaptala sam njegovo ime. Da? apnuo je on. Leala sam u
tami i tiini, koje nisu bile nimalo nalik na tamu i tiinu to su vladale u
kui na kaldrmi u Tel Avivu, u kojoj je moj tata spavao kao djeak, ili na
tamu i tiinu u kojima je moja mama leala prve noi u kibucu u Javneu, ali
koje su obuhvaale i te njihove tame i tiine. Pokuala sam se sjetiti to
sam htjela rei. Nisam budna, rekoh naposljetku. Nisam ni ja budan,
ree Ptica.
Poslije, kad je Ptica napokon zaspao, upalila sam bateriju i jo malo
itala Povijest ljubavi. Razmiljala sam kako moda, budem li je itala
dovoljno pomno, otkrijem neku istinu o ocu, i stvari koje bi mi poelio rei
da nije umro.
Idueg sam se jutra rano probudila. ula sam Pticu kako se mie nada
mnom. Kad sam otvorila oi, guvao je plahte u kuglicu, a stranji dio
pidame bio mu je mokar.

13. A ONDA JE DOAO RUJAN

I ljeto je zavrilo, i Misha i ja bili smo slubeno zavaeni, i nisu stigla
nova pisma Jacoba Marcusa, i ujak Julian obznanio je da se vraa u London
kako bi pokuao izgladiti probleme s ujnom Frances. U noi uoi njegova
odlaska u zranu luku i dana kad sam trebala krenuti u drugi srednje,
pokucao mi je na vrata. Ono to sam rekao o Frances i Rembrandtu, ree
kad sam ga pustila unutra, ... moemo li se pretvarati da to nikad nisam
rekao? Rekao to? pitala sam. Nasmijeio se, otkrivi upljinu meu
prednjim zubima koju smo oboje naslijedili od moje prabake. Hvala,
ree. Hej, imam neto za tebe. Pruio mi je veliku omotnicu. to je to?
Otvori. Unutra je bila broura kole za likovnu umjetnost na Manhattanu.
Pogledala sam gore, u njega. Hajde, proitaj. Otvorila sam je i komad
papira odleprao je na pod. Ujak Julian sagnuo se i podigao ga. Evo, ree
briui elo. Bio je to prijavni obrazac. Na njemu je pisalo moje ime i naziv

teaja Slikanje modela iz ivota. Ima i kartica, ree on. Posegnula sam
rukom u omotnicu. Unutra je bila razglednica s Rembrandtovim
autoportretom. Na poleini je pisalo: Draga Al, Wittgenstein je jednom
napisao da kad oko ugleda neto prelijepo, ruka to eli nacrtati. Ja bih
volio da mogu nacrtati tebe. Sretan ti skoranji roendan. Voli te tvoj ujak
Julian.

POSLJEDNJA STRANICA
Isprva je bilo lako. Litvinoff se pretvarao da se samo neim zaokuplja,
rastreseno rkajui uz radio, ba kao to njegovi uenici rkaju tijekom
nastave. Nipoto nije htio sjesti za crtai stol, na koji je gazdariin sin
urezao najvaniju od svih idovskih molitvi, i pomisliti: Plagirat u svog
prijatelja, kojeg su ubili nacisti. Niti je pomislio: Bude li mislila da sam ja
ovo napisao, voljet e me. Jednostavno je prepisao prvu stranicu, nakon
ega je, naravno, prepisao i drugu.
Tek kad je stigao na treu stranicu, pojavilo se Almino ime. Zastao je.
Ve je Feingolda iz Vilne preimenovao u De Biedmu iz Buenos Airesa. Bi li
bilo tako strano da Almu pretvori u Rosu? Samo tri slova
A na kraju moe ostati. Kad je ve otiao tako daleko. Pribliio je
kemijsku papiru. Ionako e samo Rosa ovo proitati, ree sam sebi.
No kad je krenuo napisati veliko R ondje gdje je stajalo veliko A,
Litvinoffova je ruka zastala, moda stoga to je bio jedina osoba, izuzev
pravog autora, koja je proitala Povijest ljubavi i poznavala stvarnu Almu.
Zapravo, poznavao ju je dok su jo oboje bili djeca i iao s njom u razred
sve dok nije otiao studirati u jeivi46. Bila je jedna od djevojaka koje su
mu pred oima od krljavih travki propupale u tropske ljepotice to
kovitlaju zrak oko sebe, stvarajui veliku vlagu. Alma je u njegovu umu
ostavila neizbrisiv trag, kao i est ili sedam drugih djevojaka, ijim je
preobrazbama svjedoio, i koje su mu, dok ga je muio pubertet, jedna za
drugom postajale predmetom poude. ak i toliko godina poslije, dok je
sjedio za stolom u Valparaisu, Litvinoff se jo mogao sjetiti izvornog
kataloga razgolienih bedara, unutarnjih strana laktova i vratova, to su mu
posluili kao nadahnue za bezbrojne frenetine varijacije. Alma jest bila
zauzeta, na jesmo pa nismo pa opet jesmo nain, no to je nije sprijeilo
da sudjeluje u Litvinoffovim matarijama (koje su se uvelike oslanjale na
tehniku montae.) Ako je ikad bio zavidan zbog toga to je zauzeta, razlog
nije bila osobita sklonost prema Almi, nego elja da i sam bude izdvojen
kao jedini voljeni.
I ako mu se, kad je drugi put pokuao njezino ime zamijeniti drugim

imenom, opet sledila ruka, moda je razlog bio u tome to je znao da bi

uklanjanje njezina imena bilo kao uklanjanje svih interpunkcijskih znakova i
samoglasnika, i svih pridjeva i imenica. Jer bez Alme ne bi bilo ni knjige.
Nepomino drei kemijsku nad papirom, Litvinoff se sjetio dana, ranog
ljeta 1936., kad se vratio u Slonim nakon to je dvije godine bio u jeivi.
Sve mu je izgledalo manjim nego to se sjeao. Hodao je ulicom s rukama
u depovima i novim eirom, koji je kupio od uteevine i s kojim je,
smatrao je, izgledao kao svjetski ovjek. Skrenuvi u ulicu to se
udaljavala od trga, imao je dojam da je prolo mnogo vie od dvije godine.
Iste su kokoi nesle jaja u svojim kokoinjcima, isti bezubi ljudi svaali su
se zbog triarija, ali sve se doimalo manjim i tronijim. Litvinoff je znao da
se promijenilo neto u njemu. Bio je drukiji. Proao je pokraj stabla to je
u deblu imalo rupu, u koju je neko sakrio erotsku sliku ukradenu iz
radnoga stola oeva prijatelja. Pokazao ju je petorici ili estorici djeaka
dok njegov brat nije za to saznao i zaplijenio je za vlastite potrebe. Litvinoff
je hodao prema stablu. I onda ih je ugledao. Stajali su desetak metara dalje.
Gursky se naslonio na ogradu, a Alma na njega. Litvinoff je gledao kako joj
Gursky rukama obuhvaa lice. Zastala je i zatim podigla lice prema
njegovu. I dok ih je Litvinoff gledao kako se ljube, imao je dojam da je sve
to posjeduje bezvrijedno.
esnaest godina poslije, svake je veeri gledao kako jo jedno poglavlje
Gurskyjeve knjige oivljava, ispisano njegovim rukopisom. Samo da se zna,
prepisivao ih je od rijei do rijei, ako izuzmemo imena, koja je promijenio
sva osim jednog.
POGLAVLJE 18, napisao je osamnaeste noi. LJUBAV MEU
ANELIMA.
KAKO ANELI SPAVAJU. Lakim snom. Okreu se i prevru,
pokuavajui shvatiti misterij ivuih. Ba i ne znaju kako je to kad
dobije nove naoale i odjednom iznova ugleda svijet, s razoaranjem i
zahvalnou. Prvi put kad djevojka po imenu i tu je Litvinoff zastao da
bi pucnuo prstima Alma stavi ruku tik ispod tvog najnieg rebra: o tom
osjeaju oni imaju samo teorije, ali ne i jasnu ideju. Da im date staklenu
snjenu kuglu, moda ak ne bi znali da je trebaju protresti.
Usto, oni ne sanjaju. Stoga imaju jednu temu razgovora manje. Za

razliku od ljudi, kad se probude, imaju dojam da zaboravljaju jedan

drugome neto rei. Aneli se ne mogu sloiti je li to posljedica neeg
zaboravljenog ili posljedica empatije prema ivima, to je tako snana da
ih katkad zna nagnati u pla. U pogledu snova, uglavnom svi zastupaju
jedno od tih dvaju stajalita. ak i meu anelima postoji tuga zbog
neslaganja.
Tu je Litvinoff ustao da bi otiao piati, potegnuvi vodu prije negoli je
zavrio kako bi vidio moe li isprazniti mjehur prije nego to se koljka
napuni istom vodom. Poslije je bacio pogled na svoj odraz u zrcalu, uzeo
pincetu iz ormaria za lijekove i iz nosa iupao neposlunu dlaku. Proao
je hodnikom do kuhinje i kopao po ormariu, traei neto za jelo. Ne
naavi nita, pristavio je vodu za aj, sjeo za radni stol i nastavio
prepisivati.
PRIVATNI IVOT: Istina je da nemaju osjetilo mirisa, ali aneli
beskrajno vole ive i stoga ih oponaaju i hodaju naokolo miriui sve to
stignu. Poput pasa, ne libe se prii jedan drugome i omirisati se. Katkad,
kad ne mogu spavati, lee u krevetu nosa zabijena u pazuha, pitajui se
kakav imaju miris.
Litvinoff je ispuhao nos, zguvao rupi i bacio ga kraj nogu.
SVAE MEU ANELIMA. Vjene su i nerazrjeive. Budui da se
svaaju oko toga to znai biti meu ivima i to ne znaju da o tome mogu
samo nagaati, slino kao to ivi mogu samo nagaati o prirodi (ili
odsutnosti prirode) tu je ajnik poeo pitati Boga.
Litvinoff je ustao skuhati aj. Otvorio je prozor i bacio nagnjeenu
jabuku.
B1T1 SAM. Aneli, kao i ivi, katkad jedni drugima dojade i poele biti
sami. Kako ive u napuenim kuama i nemaju kamo otii, aneli u takvim
trenucima mogu samo zamiriti i nasloniti glavu na ruke. Kad neki aneo
to uini, ostali shvate da pokuava utvarati da je sam te hodaju oko njega
na prstima. Ne bi li mu pomogli, katkad govore o njemu kao da ga nema.
Ako se sluajno u njega zabubaju, apnu: To nisam bio ja.
Litvinoff je protresao ruku, u kojoj je ve dobio gr. A potom je
nastavio pisati:
U DOBRU I U ZLU. Aneli ne sklapaju brakove. Prvo, prezauzeti su, i

drugo, ne zaljubljuju se jedni u druge. (Ako ne zna kakav je to osjeaj kad

ti netko koga voli prvi put stavi ruku ispod najnieg rebra, kakvi su
izgledi za ljubav?)
Litvinoff je zastao kako bi zamislio njenu Rosinu ruku na svojim
rebrima i razveselio se kad se zbog toga najeio.
ive slino kao leglo tek okoenih tenaca: slijepi, zahvalni i
razgolieni. To ne znai da ne osjeaju ljubav osjeaju je; katkad je
osjeaju tako snano da misle kako imaju panini napadaj. U tim im
trenucima srce divlje udara i boje se da e povratiti. No ljubav koju
osjeaju nije usmjerena prema njihovoj vrsti, nego prema ivima, koje ne
mogu ni razumjeti, ni omirisati, ni dotaknuti. Rije je o opoj ljubavi
prema ivima (no to to je opa ne znai da je manje snana). Rijetko se
dogodi da neki aneo u sebi otkrije manu zbog koje se zaljubi, ne u ope,
nego u pojedinano.
Onog dana kad je Litvinoff stigao do posljednje stranice, skupio je
stranice rukopisa svoga prijatelja Gurskyja, izmijeao ih i bacio u kantu za
smee to je stajala ispod sudopera. No Rosa je esto dolazila, pa mu je
palo na pamet da bi ih mogla ondje nai. Stoga ih je izvadio i bacio u
metalne kante za smee to su stajale iza kue, skrivene ispod nekoliko
vrea smea. Zatim se spremio za poinak. No pola sata poslije, obuzet
strahom da ih netko ondje moe nai, opet je ustao i kopao po kantama
kako bi ih izvadio. Gurnuo ih je pod krevet i pokuao zaspati, ali previe su
zaudarale po smeu, pa je ustao, naao bateriju, izvadio vrtlarsku lopaticu
iz gazdariine upe, iskopao rupu pokraj njezine bijele hortenzije, bacio u
nju papire i zatrpao ih. Kad se opet vratio u krevet u blatnoj pidami, ve se
razdanjivalo.
Stvar je mogla tako zavriti, no Litvinoff se, svaki put kad bi s prozora
vidio gazdariinu hortenziju, sjetio onoga to je elio zaboraviti. Kad je
granulo proljee, poeo je manino promatrati grm, napola oekujui da e
njegovi pupoljci odati njegovu tajnu. Jednoga je poslijepodneva s
grozniavom napetou gledao kako gazdarica pokraj grma sadi tulipane.
Kad god bi zamirio, u pokuaju da zaspi, pred oima bi mu se pojavili
golemi bijeli cvjetovi, izazivajui ga. Situacija je bila sve gora, savjest ga je
muila sve vie, i naposljetku je, u noi uoi svoga i Rosina vjenanja i

selidbe u bungalov na hridini, Litvinoff ustao sav u hladnom znoju, iuljao

se van u gluho doba noi i jednom zasvagda iskopao svoje breme. Otad ga
je drao u ladici stola u radnoj sobi, u novoj kui, pod kljuem, koji je
smatrao skrivenim.
Uvijek smo se budili u pet ili est ujutro, napisala je Rosa u
posljednjem odlomku svog uvoda za drugo i posljednje izdanje Povijesti
ljubavi. Umro je nesnosno vrueg sijenja. Otkotrljala sam njegov krevet
do otvorena prozora na katu. Obasjalo nas je sunce i on je sa sebe strgnuo
plahte i skinuo se do gola kako bi se osunao. To smo inili svakoga jutra,
jer je medicinska sestra dolazila u osam sati i tad bi dan postao prilino
grozan. Zdravstvene teme nisu zanimale ni njega ni mene. Zvija nije nita
boljelo. Pitala sam ga: Boli li te? A on bi rekao: Nikad u ivotu nije mi
bilo ugodnije. I toga jutra pogledali smo nebo vedro i svjetlucavo. Zvi
je otvorio knjigu kineske poezije koju je itao, na stranici na kojoj je bila
pjesma to je, tvrdio je, bila posveena meni. Zvala se Ne razapinji jedra.
Vrlo je kratka. Poinje: Ne razapinji jedra! / Sutra vie nee biti vjetra; / A
onda moe krenuti, / I ja se neu brinuti zbog tebe. Tog jutra kad je umro
puhao je olujni vjetar, oluja je bjesnjela vrtom cjelu no, ali kad sam
otvorila prozor, nebo je bilo vedro. Ni daak vjetra. Okrenula sam se i
zazvala ga. Duo, vjetar je stao! A on je rekao: Onda mogu ii i ti se
nee brinuti zbog mene? Mislila sam da e mi stati srce. Ali bilo je tako.
Tono tako.
Ali nije bilo tono tako. Ne ba. No uoi Litvinoffove smrti, dok je
kia bubnjala po krovu i brzala kroz ljebove, Litvinoff je zazvao Rosu.
Ona je prestala prati sue i pohitala k njemu. to je, mili? pitala je,
poloivi mu ruku na elo. Kaljao je tako jako da je mislila kako e
iskaljati krv. Kad je prestao, rekao je: elim ti neto rei. ekala je,
sluajui. Ja -, poeo je, ali onda je opet poeo kaljati i griti se od
kalja. Psst, ree Rosa, prstima mu pokrivi usta. Ne govori. Litvinoff
ju je primio za ruku i stisnuo je. Trebam, ree on, i ovoga ga je puta
tijelo poslualo te je utihnulo. Zar ne shvaa? pitao ju je. to to?
pitala je ona. Zamirio je, stisnuvi oi, i opet pogledao. Jo je bila ondje i
gledala ga je njeno i brino. Potapala ga je po ruci. Skuhat u ti aj,

ree ona ustavi. Rosa! zazvao ju je. Okrenula se. Htio sam da me
voli, proaptao je. Rosa ga je pogledala. U tom joj se trenutku uinio
poput djeteta koje nikad nisu imali. Ja te i jesam voljela, ree ona,
ispravivi sjenilo na svjetiljci. Zatim je izala iz sobe, lagano zatvorivi
vrata. I tako su zavrili razgovor.
Bilo bi pogodno zamisliti kako su to bile posljednje Litvinoffove rijei.
Ali nisu. Kasnije te veeri on i Rosa razgovarali su o kii, i Rosinu neaku,
i o tome bi li ili ne bi trebala kupiti novi toster, budui da se stari ve
dvaput zapalio. Ali nisu vie spominjali Povijest ljubavi ili njezina autora.
Nekoliko godina prije, kad je mala izdavaka kua iz Santiaga pristala
objaviti Povijest ljubavi, urednik je iznio nekoliko prijedloga i Litvinoff je,
ljubaznosti radi, pokuao unijeti traene izmjene. Katkad gotovo da je
mogao sam sebe uvjeriti kako to to radi nije strano: Gursky je bio mrtav,
knjiga e ovako bar biti objavljena i proitana, nije li to ve neto? Njegova
se savjest ogluila na to retoriko pitanje. Oajan, ne znajui to bi, te je
noi unio i jednu izmjenu koju urednik nije zatraio. Zakljuavi vrata radne
sobe, posegnuo je u dep na prsima i razmotao papiri koji je nosio
godinama. Iz ladice pisaeg stola izvadio je ist papir. Na vrhu je napisao:
POGLAVLJE 39: SMRT LEOPOLDA GURSKYJA. Zatim je prepisao
stranicu, od rijei do rijei, i preveo je na panjolski, kako je najbolje znao.
Kad je urednik primio rukopis, opet se javio Litvinoffu. to vam je bilo
da dodate novo posljednje poglavlje? Ja u ga maknuti nema veze ni s
im. Bila je oseka i Litvinoff je podigao pogled s pisma te gledao galebove
kako se bore za neto to su pronali na stijenama. Ako to uinite,
odgovorio je, neu objaviti knjigu. Jedan dan je ekao. Za Boga miloga!
stigao je urednikov odgovor. Ne budite tako osjetljivi. Litvinoff je iz depa
izvadio kemijsku. Ne dolazi u obzir, odgovorio je.
Zato, kad je kia idueg jutra napokon uminula, a on tiho umro u svom,
suncem okupanom krevetu, Litvinoff nije sa sobom ponio i svoju tajnu. Ili
bar ne sasvim. Bilo je dovoljno otvoriti posljednju stranicu da biste crno
na bijelom ondje proitali ime pravog autora Povijesti ljubavi.
Od njih dvoje, Rosa je bila vjetija u uvanju tajni. Primjerice, nikad
nikom nije rekla da je na vrtnoj zabavi koju je priredio njezin ujak vidjela
majku kako se ljubi s portugalskim veleposlanikom. Ili da je vidjela kunu

pomonicu kako u dep na pregai ubacuje zlatni lani njezine sestre. Ili
da je njezin roak Alfonso, kojeg su cure iznimno voljele zbog zelenih oiju
i punih usana, vie volio deke, ili da su njezina oca muile glavobolje od
kojih bi mu potekle suze. Stoga moda ne iznenauje to nikomu nije rekla
ni za pismo adresirano na Litvinoffa, koje je stiglo nekoliko mjeseci nakon
to je objavljena Povijest ljubavi. Pismo je stiglo iz Amerike i Rosa je
mislila da ga to neka newyorka izdavaka kua odbija sa zakanjenjem.
elei zatititi Litvinoffa, ubacila je pismo u ladicu i zaboravila ga.
Nekoliko mjeseci poslije, traei neku adresu, nala ga je i otvorila. Na
njezino iznenaenje, bilo je na jidiu. Poinjalo je: Dragi Zvi. Da ne bi
doivio srani udar, odmah u rei da ti pie tvoj stari prijatelj Leo
Gursky. Vjerojatno se udi to sam iv, katkad se tome i sam udim.
Piem ti iz New Yorka, u kojem sad ivim. Ne znam hoe li dobiti ovo
pismo. Prije nekoliko godina poslao sam ti pismo na jedinu tvoju adresu
koju sam imao i vratilo mi se. Duga je pria kako sam nabavio ovu. Kako
bilo, mnogo bih ti toga rekao, ali preteko je iznijeti to u pismu. Nadam se
da si dobro, da si sretan i da lijepo ivi. Naravno, uvijek sam se pitao jesi
li zadrao paket koji sam ti dao kad smo se posljednji put vidjeli. Unutra
je bila knjiga koju sam pisao dok sam ivio u Minsku. Ako ga ima, moe
li mi ga, molim te, poslati? Sad je bezvrijedan za svakoga, osim za mene.
Toplo te pozdravlja L. G.
Rosi je polako sinula istina: dogodilo se neto strano. Zapravo,
groteskno; bilo joj je muka od samog razmiljanja o tome. A ona je dijelom
bila kriva. Sad se sjetila dana kad je nala klju ladice njegova pisaeg
stola, otvorila je, nala gomilu prljavih stranica ispisanih nepoznatim
rukopisom i odluila nita ne pitati. Litvinoff joj je lagao, da. No zgroena
se sjetila kako je ona navaljivala da objavi knjigu. On se bunio, govorio da
je preosobna, da je to privatna stvar, ali ona je navaljivala i navaljivala,
smanjujui njegov otpor, sve dok naposljetku nije popustio i pristao. Jer,
nije li to zadaa ena udanih za umjetnike? Da se brinu za djela svojih
mueva, koja bi bez njih pala u zaborav?
Kad se oporavila od oka, Rosa je poderala pismo na komadie i bacila
ih u zahod. Brzo je smislila to e. Sjela je za malen kuhinjski stol, izvadila
papir za pisma i napisala: Dragi g. Gursky, veoma mi je ao javiti Vam da

je moj mu Zvi prebolestan da bi Vam sam odgovorio. No bio je presretan

kad je primio Vae pismo i saznao da ste ivi. Naalost, Va je rukopis
uniten kad smo u kui imali poplavu. Nadam se da nam moete oprostiti.
Idueg je dana spremila izletnu koaru i rekla Litvinoffu da idu u
planine. Rekla mu je da mu treba odmor od uzbuenja zbog nedavnog
objavljivanja knjige. Sama je u auto nosila zalihe hrane. Kad je Litvinoff
pokrenuo motor, Rosa se pljesnula po elu. Zamalo sam zaboravila
jagode, ree i otri natrag u kuu.
Uavi, otila je ravno u Litvinoffovu radnu sobu, uzela kljui
zalijepljen s donje strane radnog stola, umetnula ga u bravu na ladici i
izvadila hrpu svinutih, prljavih stranica to su mirisale po plijesni. Stavila ih
je na pod. Zatim je, kao dodatnu mjeru opreza, s najvie police uzela
Litvinoffov rukopis na jidiu i premjestila ga na niu policu. Na izlasku je
otvorila slavinu u sudoperu i zaepila odvod. ekala je i gledala kako se
sudoper puni vodom dok se voda nije poela izlijevati van. Potom je za
sobom zatvorila vrata mueve radne sobe, uzela koaru jagoda sa stolia u
hodniku i otrala u auto.

MOJ IVOT POD VODOM

1. UDNJA TO POSTOJI IZMEU VRSTA
Nakon to je otiao ujak Julian, moja je mama postala jo povuenija,
ili je bolji pridjev moda opskurnija, u smislu nevidljivija, neodreenija,
udaljenija. Oko nje su se gomilale prazne alice za aj, a listovi rjenika
padali su joj pokraj nogu. Napustila je vrt, pa su krizanteme i zvjezdani,
ija je sudbina za hladnih dana bila u njezinim rukama, objesili svoje
nabubrene glave. Pristizala su joj pisma izdavaa koji su pitali je li
zainteresirana prevoditi ovu ili onu knjigu. Nije im odgovarala. Prihvaala
je samo pozive ujaka Juliana i, kad god je s njim razgovarala, zatvorila bi
vrata.
Svake godine moje uspomene na oca postaju malo nevidljivije,
neodreenije i udaljenije. Neko su bile ive i tone, potom su postale nalik
na fotografije, a sad su vie nalik na fotografije fotografija. No katkad, u
rijetkim trenucima, u meni oivi neka uspomena na njega tako iznenadno i
jasno da svi osjeaji koje sam godinama zatomljivala izlete kao klaun iz
kutije. U tim se trenucima pitam osjea li se tako moja mama.

2. AUTOPORTRET S GRUDIMA
Svakoga utorka uveer ila sam podzemnom na Manhattan i pohaala
teaj Crtanje modela iz ivota. Na prvom sam satu saznala to to znai.
Znailo je da trebamo nacrtati potpuno gole ljude koje su angairali da
nepomino stoje u sredini kruga, koji bismo mi oblikovali stolcima. Ja sam
bila daleko najmlaa polaznica. Trsila sam se biti nehajna, kao da godinama
crtam gole ljude. Prvi mi je model bila ena objeenih grudi, kovrave kose
i crvenih koljena. Nisam znala kamo bih gledala. Oko mene, polaznici su se
pognuli nad crtae blokove, bjesomuno crtajui. Ja sam na papiru
potegnula nekoliko nesigurnih linija. Ne zaboravimo bradavice, ljudi,
viknula je uiteljica obilazei nas. Dodala sam bradavice. Kad je dola do
mene, rekla je: Smijem li? i pokazala moj crte ostalim polaznicima. ak

se i ena koja je pozirala okrenula da pogleda. Znate li to je ovo? pitala

je pokazavi moj crte. Nekoliko je ljudi zatreslo glavom. Frizbi s
bradavicom, ree ona. ao mi je, promrmljala sam. Ne ali, ree
uiteljica stavivi mi ruku na rame, sjenaj. A potom je pokazala razredu
kako moj frizbi pretvoriti u golemu dojku.
ena koja je pozirala na drugom satu bila je veoma nalik na onu s
prvog. Kad god mi je uiteljica prila, pognula bih se nad crteom i
energino sjenala.

3. KAKO IMPREGNIRATI VLASTITOG BRATA

Kia je poela potkraj rujna, nekoliko dana prije mog roendana. Kiilo
je ravno tjedan dana i kad se inilo da e granuti sunce, neto ga je silom
odvuklo i opet je poela kia. Katkad je toliko pljutalo da je Ptica morao
ostaviti posao na tornju smea, premda je na kabinu, koja se poela nazirati
na vrhu, nabacio ceradu. Moda je gradio kuu za sastanke lamed vovnika.
Dva je zida napravio od starih dasaka, a druga dva od naslaganih kartonskih
kutija. Ako izuzmemo objeenu ceradu, nije jo bilo krova. Jednoga sam
poslijepodneva stala i gledala ga kako nespretno silazi niz ljestve to su
stajale naslonjene na gomilu otpadaka. Nosio je velik komad starog metala.
Htjela sam mu pomoi, ali nisam znala kako.

4. TO SAM DULJE RAZMILJALA O TOME, TO ME VIE

BOLIO TRBUH
Ujutro, na moj petnaesti roendan, Ptica me probudio viui USTAJ I
U BOJ! i zatim pjevajui For Shes a Jolly Good Fellow, pjesmu koju nam
je mama znala pjevati za roendan dok smo bili maleni i koju je nastavio
pjevati Ptica. Mama je dola malo kasnije i na krevet mi, pokraj Ptiinih
darova, stavila svoje. Bili smo vedri i veseli dok nisam otvorila Ptiin dar i
nala naranasti prsluk za spaavanje. Na trenutak je zavladala tiina, dok
sam zurila u prsluk zamotan u pak-papir.
Prsluk za spaavanje! viknula je moja mama. Kakva sjajna ideja.
Gdje si ga samo naao, Ptico? pitala je dodirujui remene s istinskim

divljenjem. Ba praktino, ree.

Praktino? Htjela sam zaurlati. PRAKTINO?
Ozbiljno sam se zabrinula. to ako Ptiina religioznost nije samo
prolazna faza nego trajno fanatino stanje? Moja je mama mislila da se on
na taj nain nosi s tatinom smru i da e jednoga dana to prerasti. No to
ako godine samo uvrste njegova uvjerenja, unato protudokazima? to ako
nikad ne stekne prijatelje? to ako postane netko tko lunja gradom u prljavu
kaputu i dijeli prsluke za spaavanje, prisiljen nijekati svijet budui da se
ne podudara s njegovim snom?
Pokuala sam nai njegov dnevnik; vie nije bio iza kreveta i nigdje mu
nisam mogla ui u trag. Umjesto njega, ispod kreveta sam meu prljavom
odjeom nala Ulicu krokodila Brune Schulza, koju sam trebala vratiti prije
dva tjedna.

5. JEDNOM
Nehajno sam pitala mamu je li ula za Isaaca Moritza, pisca za kojeg je
vratar u Istonoj 52. ulici 450 rekao da je Almin sin. Sjedila je na klupi u
vrtu i buljila u golem dunjin grm, kao da e joj se obratiti. Prvo me nije
ula. Mama? ponovila sam. Okrenula se, iznenaena. Pitam, jesi li ikad
ula za pisca Isaaca Moritza? Rekla je: Jesam.
Jesi li ikad proitala neku njegovu knjigu? upitah. Nisam. Misli
li da ima izgleda da zasluuje Nobelovu nagradu? Ne. Kako zna kad
nisi proitala nijednu njegovu knjigu? Nagaam, ree ona, jer nikad ne
bi priznala da Nobelovu nagradu dodjeljuje samo mrtvima. Zatim je
nastavila zuriti u dunjin grm.
U knjinici sam u raunalo utipkala Isaac Moritz. Nala sam est
knjiga. U najvie su primjeraka imali Lijek. Zapisala sam signature i kad
sam nala Moritzove knjige, skinula sam Lijek s police. Na poleini je bila
autorova slika. Osjeala sam se neobino dok sam gledala njegovo lice,
znajui da mu je osoba po kojoj sam dobila ime zacijelo bila vrlo slina.
Imao je kovravu kosu, bio je proelav i imao je smee oi, koje su se iza
metalnih naoala doimale malenima i slabima. Okrenula sam knjigu i
otvorila prvu stranicu. PRVO POGLAVLJE, pisalo je. Jacob Marcus stajao

je i ekao majku na uglu Broadwaya i Avenije Graham.

6. PROITALA SAM OPET

Jacob Marcus stajao je i ekao majku na uglu Broadwaya i Avenije
Graham.

7. I OPET
Jacob Marcus stajao je i ekao majku

8. I OPET
Jacob Marcus

9. TI BOKCA
Opet sam pogledala fotografiju na poleini. Zatim sam proitala cijelu
prvu stranicu. Zatim sam opet pogledala fotografiju na poleini, proitala
jo jednu stranicu, zatim opet pogledala stranje korice i zurila u
fotografiju. Jacob Marcus samo je lik iz romana! ovjek koji je cijelo
vrijeme pisao mojoj mami bio je pisac Isaac Moritz. Almin sin. U pismima
se potpisivao kao lik iz svoga najpoznatijeg romana! Sjetila sam se reenice
koju je napisao u pismu: Katkad se pretvaram da piem, ali nikoga ne
zavaravam.
Dola sam do pedeset osme stranice prije nego to se knjinica
zatvorila. Kad sam izala, ve je bio mrak. Stajala sam ispred ulaza s
knjigom ispod pazuha, gledajui kiu i trsei se shvatiti to se dogaa.

10. TO SE DOGAA
Te veeri, dok je moja mama na katu prevodila Povijest ljubavi za
ovjeka za kojeg je mislila da se zove Jacob Marcus, ja sam proitala
Lijek, roman o liku Jacobu Marcusu, koji je izmislio pisac Isaac Moritz,

koji je bio sin lika Alme Mereminski, koja je bila i stvarna osoba.

11. EKANJE
Kad sam proitala posljednju stranicu, nazvala sam Mishu i pustila da
telefon zazvoni dvaput prije nego to sam poklopila. Tu smo ifru
upotrebljavali kad smo se htjeli uti kasno u noi. Nismo razgovarali vie
od mjesec dana. U biljenici sam napravila popis svega to mi nedostaje u
vezi s Mishom. Prvo, nain na koji namreka nos dok razmilja. Drugo,
nain na koji dri predmete. No sad sam zbilja morala s njim razgovarati i
nijedan mi popis to nije mogao nadomjestiti. Stajala sam pokraj telefona,
grizui nokte. Dok sam ekala, moda je izumrla cijela jedna vrsta leptira
ili velik, kompliciran sisavac, koji ima osjeaje kao ja.
No nije nazvao. To je vjerojatno znailo da ne eli sa mnom razgovarati.

12. SVI PRIJATELJI KOJE SAM IKAD IMALA

Moj je brat spavao u svojoj sobi, na kraju hodnika, idovska kapica mu
je pala na pod. Na podstavi je zlatnim slovima pisalo Marshino i Joeovo
vjenanje, 13. lipnja 1987., i premda je Ptica tvrdio da je kapicu naao u
komodi u blagovaonici i bio uvjeren da je pripadala tati, nitko od nas nikad
nije uo za Marshu ili Joea. Sjela sam pokraj njega. Tijelo mu je bilo toplo,
gotovo vrue. Razmiljala sam: da nisam izmislila toliko toga o tati, Ptica
ga moda ne bi toliko oboavao i mislio da i sam mora biti izniman ovjek.
Kia se slijevala niz prozore. Probudi se, apnula sam. Otvorio je oi
i zagunao. Svjetlo je dopiralo iz hodnika. Ptico, rekla sam, dodirnuvi
mu ruku. kiljio je, gledajui me, i trljao oko. Mora prestati govoriti o
Bogu, OK? Nije nita rekao, ali sad sam bila sasvim sigurna da je budan.
Uskoro e imati dvanaest godina. Mora prestati isputati udne zvukove,
skakati sa stvari i ozljeivati se. Znala sam da ga preklinjem, ali nije me
bilo briga. Mora prestati pikiti u krevet, apnula sam i na zagasitom
svjetlu vidjela bol na njegovu licu. Mora zatomiti osjeaje i pokuati biti
normalan. Jer inae... Usta su mu se stisnula, ali nije nita rekao. Mora
nai neke prijatelje, rekla sam. Imam prijatelja, apnuo je. Kojeg?

G. Goldsteina. Mora imati vie od jednog. Ni ti nema vie od

jednog, ree on. Ne zove te nitko osim Mishe. Imam. Imam pregrt
prijatelja, rekla sam, i netom nakon to sam izustila te rijei, shvatila sam
da nisu istinite.

13. U DRUGOJ SOBI SPAVALA JE MOJA MAMA, SKLUPANA

UZ TOPLU HRPU KNJIGA
14. POKUALA SAM NE MISLITI NA:
a) Mishu Shklovskyja
b) Lubu Veliku
c) Pticu
d) Svoju mamu
e) Isaaca

15. TREBALA BIH

Vie izlaziti, ulaniti se u neke klubove. Trebala bih kupiti novu odjeu,
obojiti kosu u modro, dopustiti Hermanu Cooperu da me odvede u vonju
oevim autom, poljubi me i moda ak opipa moje nepostojee grudi.
Trebala bih razviti neke korisne vjetine kao to su govorenje u javnosti,
sviranje elektrinog violonela ili varenje, otii lijeniku zbog trbuhobolje,
nai junaka koji nije pisao knjige za djecu i poginuo u zrakoplovnoj nesrei,
prestati pokuavati postaviti tatin ator u rekordnom vremenu, baciti svoje
biljenice, drati se uspravno, i otarasiti se navike da, kad me netko pita
kako sam, odgovaram kao utogljena engleska kolarka koja misli da je
ivot samo duga priprema za jedenje kanapea s Kraljicom.

16. STO TI STVARI MOE PROMIJENITI IVOT

Otvorila sam ladicu pisaeg stola i izvrnula je u potrazi za papiriem na
koji sam prepisala adresu Jacoba Marcusa, koji je zapravo bio Isaac
Moritz. Ispod svjedodbe nala sam staro Mishino pismo, jedno od prvih.

Draga Alma, pisalo je. Kako zna mene tako dobro? Ja mislim da smo
slini kao jaje jajetu. Istina je da Johna volim vie od Paula. Ali imam i
veliko potovanje za Ringa.
U subotu ujutro na internetu sam nala kartu i upute, ispisala ih i rekla
mami da u provesti dan kod Mishe. Potom sam hodala ulicom i pokucala
na vrata obitelji Cooper. Otvorio je Herman, s kosom u zraku i u majici Sex
Pistolsa. Opa, rekao je kad me ugledao. Udaljio se od vrata. Jesi li za
vonju? pitala sam. ali se? Ne. Oookeej, ree Herman. ekaj
malo. Otiao je na kat traiti tatu kljueve i kad se vratio, kosa mu je bila
mokra i nosio je istu, plavu majicu.

17. POGLEDAJ ME
Kamo idemo, u Kanadu? pitao je Herman kad je vidio kartu. Koa mu
je bila blijeda na runom zglobu, ondje gdje je cijelo ljeto nosio sat.
Connecticut, rekoh. Samo ako skine kapuljau. Zato? Ne vidim
ti lice. Skinula sam je. Nasmijeio mi se. U kutu oka jo je imao tragove
sna. Kap kie kotrljala mu se niz elo. Proitala sam mu upute i razgovarali
smo o faksovima na koje e se prijaviti za iduu akademsku godinu. Rekao
mi je da e moda studirati biologiju mora jer eli ivjeti kao Jacques
Cousteau. Pomislila sam da moda imamo vie toga zajednikog nego to
mi se isprva inilo. Pitao me to bih ja htjela biti, pa sam mu rekla da sam
nakratko razmiljala o paleontologiji; pitao me to tono radi paleontolog,
pa sam mu rekla da kad bi uzeo veliki, ilustrirani vodi za muzej
Metropolitan, rasparao ga na sto komadia, bacio ih u vjetar s muzejskih
stuba, itd., i on me onda pitao zato sam se predomislila, pa sam mu rekla
kako mi se ini da to nije za mene, na to me on pitao to mislim da jest za
mene i ja sam odgovorila: To je duga pria, pa je on rekao: Nikamo mi
se ne uri, pa sam ja rekla: Zbilja te zanima? i on je rekao: Da, pa
sam mu rekla istinu, poevi od tatina vicarskog noia i knjige Jestive
biljke i jestivo cvijee Sjeverne Amerike, sve do svojih planova da jednoga
dana istraim arktiku divljinu, nosei samo naprtnjau. Ne bih to volio,
ree on. Onda smo pogreno skrenuli, pa smo stali na benzinskoj crpki kako
bismo pitali kamo trebamo ii i kupili SweetTarts. Ja astim, rekao je

Herman kad sam izvadila novanik. Kad je ovjeku za tezgom pruio

novanicu od pet dolara, ruke su mu drhtale.

18. ISPRIALA SAM MU CIJELU PRIU O POVIJESTII JUBAVI

Kia je tako pljutala da smo morali stati pokraj ceste. Skinula sam
tenisice i stavila noge na komandnu plou. Herman je napisao moje ime na
zamagljenom prednjem staklu. Onda smo se prisjetili kako smo se jednom
prije sto godina polijevali vodom i meni se srce stegnulo zbog toga to
Herman idue godine odlazi zapoeti ivot.

19. JEDNOSTAVNO ZNAM

Nakon beskrajne potrage, napokon smo nali seoski put to je vodio do
kue Isaaca Moritza. Sigurno smo proli pokraj njega dva ili tri puta, a da
ga nismo opazili. Ja sam ve htjela odustati, ali Herman nije. Kad smo stigli
na blatni prilaz, meni su se poeli znojiti dlanovi jer nikad dotad nisam
upoznala slavna pisca, a osobito ne nekog kojemu sam poslala krivotvoreno
pismo. Broj kue Isaaca Moritza bio je privren avlom za veliko
javorovo stablo. Kako zna da je to javor? pitao je Herman.
Jednostavno znam, rekla sam, potedjevi ga pojedinosti. Onda sam
ugledala jezero. Herman je stao pokraj kue i ugasio auto. Najednom je
zavladala potpuna tiina. Sagnula sam se zavezati tenisice. Kad sam se
uspravila, Herman me gledao. Na licu sam mu mogla proitati mnogo nade,
nevjericu i malo tuge, i pitala sam se je li to lice imalo nalik na lice moga
oca kad je neko davno pogledao moju mamu na Mrtvome moru, pokreui
niz dogaaja koji su me naposljetku doveli ovamo, Bogu iza nogu, u
drutvu deka s kojim sam odrasla, ali o kojem nisam znala mnogo.

20. TIENIK, TIGA, TIGLI, TIH

Izala sam iz auta i duboko udahnula.
Pomislila sam: Zovem se Alma Singer, ne poznajete me, ali dobila sam
ime po vaoj majci.

21. TIHAA, TIHATI, TILAC, TIMATI

Pokucala sam na vrata. Nitko nije otvorio. Pozvonila sam, ali i dalje nije
bilo nikoga, pa sam otila do stranjeg dijela kue i pogledala kroz prozore.
Unutra je bilo mrano. Kad sam se vratila, Herman je stajao naslonjen na
auto, s rukama prekrienima na prsima.

22. PROCIJENILA SAM DA NEMAM TO IZGUBITI

Sjedili smo na trijemu kue Isaaca Moritza, ljuljali se na ljuljaki i
gledali kiu. Pitala sam Hermana je li ikad uo za Antoinea de SaintExuperyja i kad je rekao da nije, pitala sam ga je li uo za Malog princa, na
to je odgovorio da valjda jest. Pa sam mu rekla kako se Saint-Exu
zrakoplov sruio u Libijsku pustinju, kako je pio rosu, koju je sa
zrakoplovnih krila skupljao uljem umrljanom krpom, i pjeaio stotine
kilometara, dehidriran i mahnit od vruine i hladnoe. Kad sam poela
priati kako su ga nali neki beduini, Herman je stavio svoju ruku u moju, i
ja sam pomislila: Svakoga dana u prosjeku izumru sedamdeset etiri vrste,
to je bio jedan, iako ne i jedini, razlog da drite nekoga za ruku, i dok se
nisam ni snala, poljubili smo se, i shvatila sam da znam kako se to radi, i
bila sam sretna i tuna u jednakom omjeru, jer sam znala da se zaljubljujem,
ali ne u njega.
Dugo smo ekali, ali Isaac se nikad nije pojavio. Ne znajui to bih, na
vratima sam mu ostavila svoj broj telefona.
Tjedan i pol dana poslije sjeam se datuma, bio je 5. listopada moja
je mama itala novine i rekla: Sjea li se onog pisca za kojeg si me pitala,
Isaaca Moritza? i ja sam odgovorila: Sjeam, a ona je rekla: U
novinama je njegov nekrolog.
Te sam se veeri popela u njezinu radnu sobu. Ostalo joj je jo pet
poglavlja Povijesti ljubavi i nije znala da ih sad ne prevodi ni za koga, osim
za mene.
Mama? rekoh. Okrenula se. Moemo li o neem razgovarati?
Naravno, duo. Doi.
Zakoraila sam dublje u sobu. Toliko sam toga htjela rei.

Trebam da bude - rekla sam, i onda sam poela plakati.

Da budem to? ree ona, irei ruke da me zagrli.
Ne tuna, odgovorih.

NETO LIJEPO
28. rujna
Danas deseti dan zaredom pada kia. Dr. Vishnubakat je rekao da su
moje misli i moji osjeaji neto lijepo to bih mogao zapisivati u dnevnik.
Rekao je da mu, ako mu elim povjeriti neke osjeaje, a ne da mi se o tome
razgovarati, mogu jednostavno dati svoj dnevnik. Nisam ga pitao je li ikad
uo za rije PRIVATNO. Jedna stvar na koju mislim jest ta da je vrlo skupo
otii zrakoplovom u Izrael. Znam to jer sam pokuao kupiti kartu u zranoj
luci i rekli su mi da stoji 1.200 dolara. Kad sam rekao eni da je moja
mama jednom kupila kartu za 700 dolara, rekla je da vie nema takvih
karata. Mislio sam da to moda govori samo zato to misli da nemam
novca, pa sam izvadio kutiju za cipele i pokazao joj 741 dolar i pedeset
centa. Pitala me odakle mi sav taj novac; rekao sam joj od 1.500 aa
limunade, iako to nije bila potpuna istina. Zatim me pitala zato toliko elim
ii u Izrael i ja sam je pitao zna li uvati tajnu, a ona je rekla da zna, pa sam
joj rekao da sam lamed vovnik, a moda i Mesija. Kad je to ula, odvela
me u posebnu prostoriju, rezerviranu za zaposlenike, i dala mi znaku
zrakoplovne kompanije El Al. Potom je dola policija i odvela me kui. To
me naljutilo.
29. rujna
Kii ve 11 dana. Kako da itko bude lamed vovnik kad ti prvo treba 700
dolara da doe do Izraela, a onda povise cijenu na 1.200 dolara? Cijena bi
trebala biti ista da ljudi znaju koliko limunada trebaju prodati ako ele doi
do Jeruzalema.
Danas me dr. Vishnubakat zamolio da objasnim poruku koju sam
ostavio mami i Almi kad sam mislio da odlazim u Izrael. Stavio ju je preda
me kako bi mi osvjeio pamenje. Ali nije mi trebao osvjeavati pamenje
budui da sam ve znao to na njoj pie jer sam je napisao u 9 verzija zato
to sam htio da bude natipkana na stroju kako bi izgledala slubenije, a

stalno sam grijeio. U poruci je pisalo: Draga mama i Alma i Svi Ostali,
moram otii i moda me dugo nee biti. Molim vas, nemojte me traiti.
Idem jer sam lamed vovnik i moram se za tota pobrinuti. Dogodit e se
poplava, ali ne morate se brinuti jer sam vam napravio arku. Alma, ti zna
gdje je. Voli vas Ptica.
Dr. Vishnubakat pitao me kako sam dobio ime Ptica. Rekao sam mu da
sam ga jednostavno dobio. Ako vas zanima zato se dr. Vishnubakat zove
dr. Vishnubakat, zove se tako jer je iz Indije. Ako se elite sjetiti kako se to
izgovara, samo pomislite na dr. Vinju i Baku.
30. rujna
Danas je kia prestala padati i vatrogasci su rastavili moju arku jer
tvrde da moe uzrokovati poar. Zbog toga sam bio tuan. Pokuao sam ne
plakati jer g. Goldstein kae da B-g radi sve najbolje i jer je Alma rekla da
trebam pokuati zatomiti osjeaje kako bih imao prijatelje. G. Goldstein
isto kae to oi ne vide, to srce ne osjea, ali ja sam morao vidjeti to se
dogodilo arci jer sam se odjednom sjetio da sam straga na njoj napisao
, a to nitko ne smije baciti. Natjerao sam mamu da nazove vatrogasce i
pita kamo su stavili dijelove. Rekla je da su ih naslagali na plonik i
ostavili smetlarima, pa sam je natjerao da me onamo odveze, ali smetlari su
ve proli i sve odnijeli. Zatim sam plakao i utnuo kamen i mama me
pokuala zagrliti, ali nisam joj dopustio jer nije smjela vatrogascima
dopustiti da rastave arku, i trebala me takoer pitati za doputenje prije
nego to je bacila sve tatine stvari.
1. listopada
Danas sam iao vidjeti g. Goldsteina prvi put nakon to sam pokuao
otii u Izrael. Mama me odvela u Hebrejsku kolu i ekala vani. Nije bio u
svom uredu u podrumu, ni u sinagogi, no naposljetku sam ga naao straga
kako kopa jamu za sidure poderanih hrbata. Rekao sam Zdravo g. Goldstein
i on dugo nije nita rekao niti me je pogledao, pa sam ja rekao Sutra e
valjda opet poeti kiiti, a on je rekao Budale i korov rastu i bez kie, i

nastavio kopati. Glas mu je bio tuan i pokuao sam shvatiti to mi je htio

rei. Stao sam pokraj njega i gledao kako jama postaje sve dublja. Cipele
su mu bile umrljane zemljom i sjetio sam se kako mu je jednom netko od
daleta na lea zalijepio znak na kojem je pisalo UTAJTE ME, a nitko mu
to nije rekao, ak ni ja, jer nisam htio da sazna. Gledao sam ga kako
zamotava tri sidure u staru krpu i zatim ih ljubi. Podonjaci su mu bili
modriji nego ikad. Pomislio sam da to to je rekao da budale i korov rastu i
bez kie moda znai da sam ga razoarao, pa sam pokuao shvatiti zato i
kad je u jamu spustio krpu u koju su bile zamotane poderane sidure, rekao
sam Jiskadal vejiskadaeme raba, Veliano i sveto bilo Njegovo veliajno
ime u svijetu koji je stvorio, i neka Njegovo kraljevstvo doe za vaih
ivota i dana, i onda sam vidio kako g. Goldsteinu suze naviru na oi.
Poeo je zatrpavati jamu zemljom i vidio sam da mu se miu usne, ali
nisam uo to govore, pa sam naulio ui, prislonio mu desno uho na usta, i
on je rekao Chaim tako me on zove lamed vovnik je ponizan i radi
potajno i potom se okrenuo, a ja sam shvatio da plae zbog mene.
2. listopada
Danas je opet poelo kiiti, ali mene ak nije bilo briga jer arke vie
nema i jer sam razoarao g. Goldsteina. Biti lamed vovnik znai nikad
nikomu ne rei da si jedan od 36 ljudi o kojima ovisi sudbina svijeta, to
znai raditi dobra djela i pomagati ljudima, a da te nikad nitko ne primijeti.
A ja sam rekao Almi da sam lamed vovnik, i mami, i eni u El Alu, i
Louisu, i g. Hintzu, svom profesoru tjelesnog, jer me htio natjerati da
skinem idovsku kapicu i obuem kratke hlaice, i jo nekim ljudima, i
policija je morala dolaziti po mene, i vatrogasci su doli i rastavili arku. Od
toga mi se plae. Razoarao sam g. Goldsteina, i B-ga. Ne znam znai li to
da vie nisam lamed vovnik.
3. listopada
Danas me dr. Vishnubakat pitao jesam li deprimiran, pa sam pitao to to
tono znai pa je on rekao Jesi li na primjer tuan i ja na to nisam rekao

Jeste li vi neznalica? jer lamed vovnik ne bi rekao takvo to. Umjesto toga
sam rekao Kad bi konj znao kako je ovjek prema njemu malen, zgazio bi
ga; to katkad kae g. Goldstein i dr. Vishnubakat je rekao Zanimljivo,
moe li mi to pojasniti? i ja sam rekao Ne mogu. Zatim smo nekoliko
minuta sjedili u tiini, to katkad inimo, ali meni je postalo dosadno, pa
sam rekao Kukuruz moe rasti na gnoju, to je takoer neto to katkad
kae g. Goldstein, i inilo se da je to veoma zainteresiralo dr. Vishnubakata
jer je to zapisao u svoj notes, pa sam rekao Ponos poiva na gnojivu. Zatim
je dr. Vishnubakat rekao Smijem li te neto pitati. I ja sam rekao Zavisi i on
je pitao Nedostaje li ti otac i ja sam rekao Ne sjeam ga se ba, i on je
rekao Mislim da je teko izgubiti oca, i ja nisam rekao nita. Ako vas
zanima zato nisam rekao nita, nisam rekao nita jer ne volim kad o tati
govori netko tko ga nije poznavao.
Odluio sam da u se odsad, prije nego to ita uinim, uvijek zapitati
BI LI LAMED VOVNIK OVO UINIO? Na primjer, danas je Misha nazvao
Almu i ja nisam rekao Bi li je htio valiti? jer, kad sam se pitao BI LI
LAMED VOVNIK TO UINIO?, odgovor je bio NE. Pa je Misha pitao
kako je ona? i ja sam rekao Dobro i on je rekao Reci joj da sam zvao kako
bih je pitao je li nala osobu koju je traila, i ja nisam znao o emu govori,
pa sam rekao Molim? i on je rekao Zapravo, nema veze, nemoj joj reci da
sam zvao, i ja sam rekao Dobro, i nisam joj rekao jer ako lamed vovnik zna
ita, onda zna uvati tajne. Nisam znao da Alma nekoga trai i pokuao sam
se sjetiti tko bi to bio, ali nisam uspio.
4. listopada
Danas se dogodilo neto grozno. G. Goldstein jako se razbolio i
onesvijestio i nitko ga nije naao tri sata i sad je u bolnici. Kad mi je mama
to rekla, otiao sam u kupaonicu i zakljuao vrata i zamolio B-ga da
napravi da g. Goldstein bude dobro. Dok sam bio skoro 100 posto siguran
da sam lamed. vovnik, mislio sam da me B-g uje. Ali vie nisam siguran.
Zatim sam pomislio neto grozno da se g. Goldstein moda razbolio jer
sam ga razoarao. Odjednom sam bio vrlo, vrlo tuan. Zamurio sam i
stisnuo oi kako nijedna suza ne bi iscurila i pokuao sam smisliti to u.

Onda mi je sinula ideja. Ako uspijem uiniti neto dobro i nekom pomoi, a
da to nikomu ne kaem, moda e g. Goldstein ozdraviti, a ja u postati
pravi lamed vovnik!
Katkad kad me neto zanima, pitam B-ga. Na primjer, velim Ako eli
da ukradem jo 50 dolara iz maminog novanika kako bih mogao kupiti
kartu za Izrael, iako se ne smije krasti, onda neka sutra vidim 3 plave Bube,
parkirane jednu iza druge, i ako vidim 3 plave Bube parkirane jednu iza
druge, odgovor je Da. Ali znao sam da ovaj put ne mogu traiti B-ga da mi
pomogne jer sam sve morao smisliti sam. Pa sam se pokuao sjetiti nekoga
tko treba pomo i odjednom mi je sinulo.

KAD SAM TE POSLJEDNJI PUT VIDIO

Bio sam u krevetu i sanjao san koji se dogaao u bivoj Jugoslaviji, ili
moda u Bratislavi, vrag bi ga znao, moda i u Bjelorusiji. to vie o tome
razmiljam, tee mi je rei. Buenje! viknuo je Bruno. Ili bar mislim da je to
viknuo prije nego to mi je na lice izlio vr hladne vode. Moda mi se
osveivao za to to sam mu spasio ivot. Strgnuo je s mene plahte. alim
zbog onog to je mogao ondje nai. A ipak. Kakav argument. Svakoga jutra
stoji u stavu mirno, kao glavni branitelj.
Gle! viknuo je Bruno. Pisali su o tebi u asopisu.
Nije mi bilo do zafrkancije. Ako me svi puste na miru, ja najvie volim
da me probudi vlastiti prde. Zato sam bacio svoj mokri jastuk na pod i
zabio glavu u plahte. Bruno me tresnuo asopisom po glavi. Ustani i
pogledaj, ree. Glumio sam gluhonijemog, ulogu koju sam usavravao
godinama. uo sam kako se Brunini koraci udaljavaju. Tresak u hodniku,
ondje gdje stoji ormar. Pripremio sam se. Prolomila se buka i zapitao je
mikrofon. PISALI SU O TEBI U ASOPISU, ree Bruno u megafon koji je
uspio iskopati meu mojim stvarima. Premda sam bio pod pokrivaima,
uspio je tono locirati moje uho. PONAVLJAM, tretao je megafon. TI: U
ASOPISU. Zbacio sam plahte i maknuo mu megafon s usta.
Kad si se pretvorio u takvu budalu? rekoh ja.
Kad si se ti pretvorio u budalu? ree Bruno.
uj, Gimpele47, rekoh. Zamirit u i brojiti do deset. Kad otvorim oi,
ne elim te vie vidjeti.
Bruno se doimao povrijeenim. Ne misli to ozbiljno, ree.
Mislim, odgovorio sam i zamirio. Jedan, dva.
Reci da nisi mislio ozbiljno, ree on.
Dok sam mirio, sjetio sam se kako sam upoznao Brunu. Igrao se
loptom u praini, mrav, riokos djeak, ija se obitelj tek doselila u
Slonim. Priao sam mu. Podigao je oi i prouio me. Bez rijei mi je dodao
loptu. Ja sam je dodao njemu.
Tri, etiri, pet, rekoh. Osjetio sam da mi je u krilo pao otvoren asopis i
uo sam Brunine korake kako se udaljavaju hodnikom. Na trenutak su

zastali. Pokuao sam zamisliti ivot bez njega. inio mi se nemoguim. A

ipak. SEDAM! viknuo sam. OSAM! Na devet su se zalupila ulazna vrata.
Deset, rekoh, nikomu posebno. Otvorio sam oi i pogledao dolje.
Na stranici jedinog asopisa na koji se pretplaujem pisalo je moje ime.
Pomislih: Kakva sluajnost, jo jedan Leo Gursky! To me, naravno,
ushitilo, iako je morala biti rije o nekom drugom. Nije to neobino ime. A
ipak. Nije ni uobiajeno.
Proitao sam neku reenicu. I to mi je bilo dovoljno da znam da je bila
o rje meni i o nikom drugom. Znao sam to jer sam je ja napisao. U svojoj
knjizi, romanu svog ivota. Onom koji sam poeo pisati nakon sranog
udara i koji sam onog jutra nakon teaja crtanja poslao Isaacu. ije je ime,
vidio sam, velikim slovima bilo tiskano na vrhu stranice. RIJEI ZA SVE,
pisalo je, taj sam naslov naposljetku izabrao, i ispod: ISAAC MORITZ.
Pogledao sam u strop.
Spustio sam pogled. Kao to rekoh, neke dijelove znam napamet.
I reenica koju sam znao napamet jo je ondje stajala. Kao i stotinjak
drugih koje sam takoer znao napamet i koje su mjestimice bile izmijenjene,
tako da mi je bilo malko zlo. Kad sam naao popis autora koje su objavili u
tom broju, pisalo je da je Isaac umro tog mjeseca i da je objavljeni tekst
odlomak iz njegova posljednjeg rukopisa.
Izaao sam iz kreveta i izvukao telefonski imenik, koji je stajao ispod
Slavnih citata i Povijesti znanosti, uz koju se Bruno voli uzdizati dok sjedi
za mojim kuhinjskim stolom. Naao sam broj redakcije. Zdravo, rekoh kad
sam dobio operatera. Molim Odjel za beletristiku. Zazvonilo je triput.
Odjel za beletristiku, javio se mukarac. Zvuao je mlado.
Odakle vam ta pria? pitao sam.
Molim?
Odakle vam ta pria?
Koja pria, gospodine?
Rijei za sve.
To je izvadak iz romana pokojnog Isaaca Moritza, odgovori.
Ha ha, rekoh ja.
Molim?
Ne, nije, rekoh ja.

Da, jest, ree on.

Ne, nije.
Uvjeravam vas da jest.
Ja vas uvjeravam da nije.
Jest, gospodine. Jest.
OK, rekoh. Jest.
Smijem li pitati s kim razgovaram? upita on.
S Leom Gurskyjem, odgovorih.
Nastala je neugodna tiina. Kad je opet progovorio, zvuao je
nesigurnije.
Je li ovo neka ala?
Nije, rekoh.
Ali tako se zove lik iz romana.
To i ja kaem, rekoh.
Morat u se konzultirati s Odjelom za provjeravanje podataka, ree on.
Obino nas obavijeste ako postoji stvarna osoba s istim imenom.
Iznenaenje! viknuo sam.
Molim, priekajte, ree.
Poklopio sam.
Tijekom ivota ovjek ima najvie dvije-tri dobre ideje. I na stranicama
tog asopisa bila je jedna od mojih. Opet sam proitao tekst. Tu i tamo
glasno sam se zacerekao i divio se vlastitoj genijalnosti. A ipak. ee sam
se lecnuo.
Ponovno sam nazvao redakciju i traio Odjel za beletristiku.
Pogodite tko je! rekoh.
Leo Gursky? pitao je mukarac. U glasu sam mu uo strah.
Tono! rekoh i zatim dodah: Ta takozvana knjiga.
Da?
Kad izlazi?
Molim, priekajte, ree.
ekao sam.
U sijenju, ree kad se vratio.
Sijenju! viknuo sam. Tako brzo! Moj je zidni kalendar pokazivao da je
17. listopad. Nisam mogao odoljeti i ne priupitati: Valja li to? Neki

smatraju da mu je to jedna od najboljih.

Jedna od najboljih! Glas mi se povisio za oktavu i slomio se.
Da, gospodine.
Volio bih dobiti primjerak ranije, rekoh. Moda neu ivjeti do sijenja
kako bih itao o sebi.
S druge je strane vladala tiina.
Pa, ree on naposljetku. Vidjet u mogu li iskopati jedan primjerak.
Koja vam je adresa?
Ista kao adresa Lea Gurskyja u prii, rekao sam i poklopio. Jadan
mladac. Mogao bi godinama pokuavati odgonetnuti tu zagonetku.
Ali ja sam morao odgonetnuti svoju. Naime, ako su moj rukopis nali u
Isaacovoj kui i pogreno ga pripisali njemu, nije li to znailo da ga je
proitao, ili da ga je bar poeo itati prije negoli je umro? Jer ako jest, to bi
promijenilo sve. To bi znailo A ipak.
Hodao sam amo-tamo po stanu, bar koliko je to bilo mogue, uz
badmintonski reket s jedne strane i hrpu National Geographica s druge, i
boe, koje su bile razbacane po podu u dnevnom boravku, iako ja nemam
pojma o boanju.
Bilo je jednostavno: ako je proitao moju knjigu, znao je istinu.
Ja sam bio njegov otac.
On je bio moj sin.
I onda mi je sinulo da je moda postojalo kratko razdoblje u kojem smo
i Isaac i ja ivjeli sa svijeu o meusobnom postojanju.
Otiao sam u kupaonicu, umio se hladnom vodom i siao provjeriti je li
mi stigla pota. Mislio sam da jo postoji mogunost da mi stigne sinovo
pismo, koje mi je moda poslao prije nego to je umro. Gurnuo sam klju u
bravu na sanduiu i okrenuo ga.
A ipak. Hrpa smea i nita drugo. TV Guide, Bloomingdalesov katalog,
pismo organizacije World Wildlife Federation, koja mi je bila odana druica
otkako sam joj 1971. poslao deset dolara. Odnio sam potu gore kako bih
je bacio u smee. Noga mi je ve bila na papuici kante za smee kad sam
je ugledao malenu omotnicu na kojoj je sprijeda bilo natipkano moje ime.
Sedamdeset pet posto mog srca to je jo bilo ivo poelo je udarati kao

ludo. Brzo sam rastrgao omotnicu.

Dragi Leopolde Gursky, pisalo je. Molim vas, naite se sa mnom u
16.00 u subotu na klupama ispred ulaza u zooloki vrt u Central Parku.
Mislim da znate tko sam.
Preplavljen osjeajima, viknuo sam: Znam!
Srdaan pozdrav, pisalo je.
Srdaan pozdrav, pomislio sam.
Alma.
U tom sam trenutku znao da mi je odzvonilo. Ruke su mi tako drhtale da
je papir ukao. Osjeao sam da me noge izdaju. Glava mi je bila lagana.
Dakle, tako alju anela. S imenom djevojke koju si uvijek volio.
Lupao sam po radijatoru, dajui znak Bruni. Nije odgovorio, ni minutu
poslije, ni minutu nakon toga, iako sam lupao i lupao, tri udarca znae JESI
LI IV?, dva znae JESAM, jedan znai NISAM. Sluao sam, iekujui
odgovor, ali nisam ga doekao. Moda mu nisam trebao rei da je budala,
jer sad kad sam ga najvie trebao, nije ga bilo.

BI LI LAMED VOVNIK UINIO OVO?

5. listopada
Jutros sam se uuljao u Alminu sobu dok je ona bila pod tuem i iz
njezina ruksaka izvadio 3. svezak Kako preivjeti u divljini. Zatim sam se
vratio u krevet i skrio ga ispod pokrivaa. Kad je ula mama, pretvarao sam
se da sam bolestan. Stavila mi je ruku na elo i rekla to te boli? pa sam
joj rekao da mi se ini kako su mi natekle lijezde, i ona je rekla Valjda te
neto hvata, pa sam ja rekao Ali moram u kolu, na to je ona rekla Nita
se nee dogoditi ako izostane jedan dan, pa sam ja rekao OK. Donijela mi
je aj od kamilice s medom, koji sam popio mireke, da bih joj pokazao
koliko sam bolestan. uo sam Almu kako odlazi u kolu i mamu kako ide
na kat raditi. Kad sam uo kako joj kripi stolac, izvadio sam Kako
preivjeti u divljini svezak 3 I poeo itati da vidim pie li to o osobi koju
Alma trai.
Stranice su veinom bile ispunjene informacijama o tome kako napraviti
krevet ili sklonite od toplog kamenja, ili kako dobiti pitku vodu, to mi
nije bilo jasno jer jo nikad nisam vidio vodu koju se ne bi moglo popiti.
(Ako izuzmemo led.) Poeo sam se pitati hou li nai ita o tajni, a onda
sam otvorio stranicu na kojoj je pisalo KAKO PREIVJETI AKO VAM SE
NE OTVORI PADOBRAN. Navedeno je deset koraka, ali nijedan nije
imao veze s mozgom. Primjerice, ako padate zrakom i padobran vam se ne
otvara, sumnjam da bi vam mnogo pomogao vrtlar koji epa. Spominjalo se
i traenje kamena, ali zato biu zraku bilo kamenja, osim ako ga netko ne
baca prema vama ili nosite jedan u depu, to nije obiaj medu normalnim
ljudima? Posljednji je korak bio samo ime: Alma Mereminski.
Palo mi je na pamet da je Alma moda zaljubljena u nekog tko se zove
g.Mereminski i da se eli za njega udati. Ali onda sam okrenuo stranicu i
pisalo je ALMA MEREMINSKI = ALMA MORITZ. Pa sam pomislio da je
Alma moda zaljubljena u g. Mereminskog i g. Moritza. Zatim sam okrenuo
stranicu i na vrhu je pisalo ONO TO MI NEDOSTAJE U VEZI S M i
popis je imao petnaest toaka, a prva je bila KAKO DRI PREDMETE.

Nije mi bilo jasno kako ti moe nedostajati nain na koji netko dri
predmete.
Upregnuo sam vijuge, ali bilo je teko. Ako je Alma bila zaljubljena u
g.Mereminskog ili g.Moritza, kako to da nikad nisam upoznao nijednog od
njih, i kako je nikad nisu zvali, kao Herman ili Misha? I ako je voljela g.
Mereminskog ili g. Moritza, zato joj je nedostajao?
Biljenica je do kraja bila prazna.
Jedina osoba koja meni zbilja nedostaje jest tata. Katkad sam
ljubomoran na Almu jer je poznavala tatu bolje nego ja i sjea se
mnogoega o njemu. No udno je to je u svesku 2 njezine lanjske
biljenice pisalo: TUNA SAM JER ZAPRAVO NISAM POZNAVALA
TATU.
Razmiljao sam zato je to napisala kad mi je odjednom na um palo
neto zbilja neobino. to ako je mama bila zaljubljena u nekog g.
Mereminskog ili g.Moritza i ako je ON bio Almin otac? I to ako je umro ili
otiao, pa ga Alma zato nije poznavala? I onda je mama nakon toga
upoznala Davida Singera i dobila mene. I onda je i ON umro, i zato je
mama bila tako tuna. Tako bi bilo jasno zato je napisala ALMA
MEREMINSKI i ALMA MORITZ, ali ne i ALMA SINGER. Moda je
pokuavala nai pravog oca!
uo sam mamu kako ustaje sa stolca, pa sam glumio da spavam to
bolje mogu, a vjebao sam to pred zrcalom 100 puta. Mama je ula i sjela
na rub kreveta i dugo utjela. No iznenada mi se kihalo pa sam otvorio oi i
kihnuo i mama je rekla Jadnie mali. Potom sam uinio neto vrlo
riskantno. Najpospanijim moguim glasom rekao sam Mama, jesi li voljela
ikog prije tate? Bio sam gotovo 100 posto siguran da e rei ne. No
umjesto toga lice joj je poprimilo udan izraz i rekla je Valjda, jesam! Pa
sam pitao Je li umro? i ona se nasmijala i rekla Nije! Iznutra sam ludio, ali
nisam joj htio dati razloga za sumnju, pa sam se pretvarao da opet spavam.
Sad mislim da znam koga Alma trai. Znam i da u joj, ako sam pravi
lamed vovnik, moi pomoi.
6. listopada

Pretvarao sam se da sam bolestan drugi dan zaredom kako bih opet
mogao ostati kod kue i ne ii u kolu i dr. Vishnubakatu. Kad se mama
vratila na kat, ukljuio sam alarm na runom satu i svakih 10 minuta
kaljao tono 5 sekundi. Nakon pola sata iuljao sam se iz kreveta kako bih
pogledao u Almin ruksak i moda jo to otkrio. Nisam vidio nita osim
stvari koje su uvijek u njemu, naprimjer, pribor za prvu pomo i njezin
vicarski noi, ali onda sam izvadio njezin demper i u njemu su bili
zamotani neki papiri. im sam ih pogledao, znao sam da su to stranice
knjige koju mama prevodi i koja se zove Povijest ljubavi, jer mama uvijek
baca u smee nedoraene verzije i ja znam kako izgledaju. Znam i da Alma
u ruksaku dri samo vrlo vane stvari koje joj mogu zatrebati u nudi pa
sam pokuao dokuiti zato joj je Povijest ljubavi toliko vana.
Onda sam se neeg sjetio. Mama uvijek govori da joj je tata dao
Povijest ljubavi. No to ako je cijelo to vrijeme mislila na Alminog tatu, a
ne mog? I to ako se u knjizi razotkriva tko je on?
Mama je sila i ja sam morao otrati u kupaonicu i 18 se minuta
pretvarati da sam zaepljen kako ne bih pobudio sumnju. Kad sam izaao,
dala mi je broj na koji mogu nazvati g. Goldsteina u bolnicu i rekla da ga
nazovem ako elim. Zvuao je veoma umorno, i kad sam ga pitao kako je,
rekao je U mraku su sve krave crne. Htio sam mu rei za dobro djelo koje
u uiniti, ali znao sam da ne smijem rei nikom, pa ni njemu.
Vratio sam se u krevet i razgovarao sam sa sobom ne bih li shvatio
zato je identitet Almina pravog oca bio tajna. Jedini razlog koji mi je
padao na pamet jest taj da je bio pijun kao plava gospoa u Alminu
omiljenom filmu, ona koja je radila za FBI i nije smjela otkriti svoj pravi
identitet Rogeru Thornhillu, iako je bila zaljubljena u njega. Moda ni
Almin pravi otac nije smio otkriti svoj identitet, ak ni mami. Moda je zato
imao dva imena! Ili moda ak vie od dva! Bio sam ljubomoran to i moj
tata nije bio pijun, ali onda sam prestao biti ljubomoran jer sam se setio da
sam ja moda lamed vovnik, to je jo bolje od pijuna.
Mama je sila vidjeti kako sam. Rekla je da e izai na sat vremena i
pitala me mogu li ostati sam. Kad sam uo da su se zatvorila vrata i da se
klju okrenuo u bravi, otiao sam u kupaonicu razgovarati s B-gom. Zatim
sam otiao u kuhinju raditi sendvi s maslacem od kikirikija i demom. Tad

je zazvonio telefon. Mislio sam da je neki obian poziv, ali kad sam se
javio, osoba s druge strane rekla je Zdravo, ovdje Bernard Moritz, mogu li
dobiti Almu Singer?
Tako sam saznao da me B-g uje.
Srce mi je lupalo kao ludo. Morao sam razmiljati vrlo brzo. Rekao
sam: Trenutano nije tu, ali mogu preuzeti poruku. Rekao je To je duga
pria. Pa sam rekao Mogu joj prenijeti dugu poruku.
Rekao je Naao sam poruku koju je ostavila na vratima moga brata. To
je sigurno bilo prije tjedan dana, on je bio u bolnici. Napisala je da zna tko
je on i da treba s njim razgovarati o Povijesti ljubavi. Ostavila je ovaj broj.
Nisam rekao Znao sam! ili Jeste li znali da je bio pijun? Samo sam
utio kako ne bih rekao neto pogreno.
Ali onda je mukarac rekao Kako bilo, moj je brat preminuo nakon duge
bolesti i ne bih nazvao da mi, prije nego to je umro, nije rekao da je naao
neka pisma u majinoj ladici.
Nisam nita rekao, pa je mukarac nastavio govoriti.
Rekao je Proitao je pisma i umislio da mu je pravi otac autor knjige
Povijest ljubavi. Nisam to vjerovao dok nisam vidio Alminu poruku.
Spomenula je knjigu, a moja se mama isto zvala Alma. Pomislio sam da
bih trebao s njom razgovarati, ili joj bar rei da je Isaac preminuo, kako se
ne bi pitala zato se ne javlja.
Sad sam opet bio zbunjen jer sam mislio da je taj g. Moritz Almin otac.
Jedino mi je padalo na pamet da je Almin otac imao mnogo djece koja ga
nisu znala. Moda je brat ovog ovjeka jedno njegovo dijete, a Alma drugo
i oboje su ga traili u isto vrijeme.
Pitao sam Rekli ste da je mislio da mu je pravi otac bio autor knjige
Povijest ljubavi?
ovjek na telefonu rekao je Jesam.
Pa sam ja rekao Je li mislio da mu se otac zove Zvi Litvinoff?
Sad je ovjek s druge strane ice bio smeten. Rekao je Ne, mislio je da
mu je otac Leopold Gursky.
Trudio sam se zvuati smireno i pitao sam Moete li mi rei kako se to
pie? I on je rekao G-U-R-S-K-Y. Pitao sam Zato je mislio da mu se otac
zove Leopold Gursky? I ovjek je rekao Jer je on naoj mami slao pisma s

dijelovima knjige koju je pisao i koja se zvala Povijest ljubavi.

U sebi sam ludio jer, iako mi nije sve bilo jasno, bio sam siguran da sam
nadomak tomu da odgonetnem zagonetku o Alminu ocu, i da u, ako je
uspijem rijeiti, uiniti dobro djelo, a ako potajice uinim dobro djelo, to bi
znailo da sam moda jo lamed vovnik i da e sve biti OK.
Zatim je ovjek rekao ujte, mislim da bi bilo bolje da osobno
razgovaram s gicom Singer. Nisam htio da postane sumnjiav, pa sam mu
rekao da u joj prenijeti poruku i poklopio.
Sjedio sam za kuhinjskim stolom i razmiljao o svemu. Sad sam znao da
je mama, kad je govorila da joj je tata dao Povijest ljubavi, zapravo htjela
rei kako joj ju je dao Almin tata jer ju je on i napisao.
Zamirio sam i stisnuo oi i rekao si Ako sam lamed vovnik, kako da
naem Almina oca koji se zvao Leopold Gursky i Zvi Litvinoff i g.
Mereminski i g. Moritz?
Otvorio sam oi. Zurio sam u notes u koji sam zapisao G-U-R-S-K-Y.
Zatim sam pogledao u telefonski imenik na vrhu hladnjaka. Uzeo sam
ljestvice i popeo se. Korice su bile veoma pranjave, pa sam ih obrisao i
otvorio imenik ondje gdje je slovo G. Nisam se nadao da u ga nai. Vidio
sam GURLAND John. Vukao sam prst niz stranicu, GUROL, GUROV,
GUROVICH, GURRERA, GURRIN, GURSHON, i nakon GURSHOMOVA
ugledao sam njegovo ime. GURSKY Leopold. Bilo je ondje cijelo to
vrijeme. Zapisao sam njegov broj i adresu, Grand Street 504, zatvorio
imenik i sklonio ljestvice.
7. listopada
Danas je bila subota pa se nisam morao opet pretvarati da sam bolestan.
Alma je ustala rano i rekla da ide van, i kad me mama pitala kako sam,
rekao sam Mnogo bolje. Zatim je pitala elim li da neto radimo zajedno,
recimo, da odemo u zooloki vrt, jer je dr. Vishnubakat rekao da bi bilo
dobro da radimo vie stvari zajedno, kao obitelj. Iako sam htio ii, znao
sam da imam obvezu. Pa sam joj rekao Moda sutra. Potom sam otiao na
kat, u njezinu radnu sobu, upalio raunalo i ispisao Povijest ljubavi. Stavio
sam papire u smeu omotnicu i sprijeda napisao ZA LEOPOLDA

GURSKYJA. Rekao sam mami da se idem malo igrati, i ona je pitala Igrati
gdje?, pa sam rekao Kod Louisa, iako mi vie nije prijatelj. Mama je rekla
OK, ali obavezno me nazovi. Onda sam uzeo 100 dolara koje sam zaradio
prodajom limunade i stavio ih u dep. Omotnicu u kojoj je bila Povijest
ljubavi sakrio sam pod jaknu i izaao van. Nisam znao gdje je Grand Street,
ali poto u uskoro imati 12 godina, znao sam da u je nai.

A+ L
Pismo je stiglo potom bez poiljateljeve adrese. Moje ime, Alma
Singer, bilo je natipkano sprijeda. Sva pisma koja sam ikad primila bila su
od Mishe, ali on nikad ne bi otipkao ime na stroju. Otvorila sam omotnicu.
Bile su napisane samo dvije reenice. Draga Alma, pisalo je. Molim te,
nai se sa mnom u 16 h u subotu na klupama ispred ulaza u zooloki vrt u
Central Parku. Mislim da zna tko sam. Srdaan pozdrav, Leopold
Gursky.

Ne znam koliko ve dugo sjedim na ovoj klupi u parku. Sad vie gotovo
da nema svjetla, ali dok ga je bilo, mogao sam se diviti kipovima.
Medvjedu, nilskom konju, nekom dvopapkaru, valjda jarcu. Na putu sam
proao pokraj fontane. Nije bilo vode. Pogledao sam da vidim ima li
novia na dnu. Ali bilo je samo mrtvog lia. Ono je sad posvuda, pada i
pada, vraajui svijet u zemlju. Katkad zaboravim da svijet nema isti
raspored kao ja. Da ne umire sve, ili da e, ako umire, opet oivjeti, uz
malo sunca i uobiajenog ohrabrenja. Katkad pomislim: Stariji sam od ovog
stabla, stariji od ove klupe, stariji od kie. A ipak. Nisam stariji od kie.
Pada godinama i nastavit e padati i kad mene ne bude.

Opet sam proitala pismo. Mislim da zna tko sam, pisalo je. Ali ja
nisam znala nikoga tko se zove Leopold Gursky.

Odluio sam sjediti ovdje i ekati. Nita drugo u ivotu vie ne moram.
Moda me zabole guzovi, ali ako to bude najvee zlo, bit u zadovoljan.
Oednim li, neu poiniti zloin ako kleknem i poliem travu. Volim
zamisliti svoja stopala kako se ukorjenjuju u zemlji i kako mi mahovina
raste preko ruku. Moda izujem cipele ne bih li ubrzao proces. S vlanom
zemljom meu nonim prstima, kao da sam opet djeak. Iz prstiju na
rukama rast e mi lice. Moda se dijete popne na mene. Malian kojeg
sam gledao kako baca kamenie u praznu fontanu nije bio prestar za
penjanje po drveu. Vidjelo se da je premudar za svoje godine. Zacijelo je
vjerovao da nije stvoren za ovaj svijet. Htio sam mu rei: Ako nisi ti, onda
tko jest?

Moda je to napisao Misha. On bi mogao uiniti takvo to. Otila bih

onamo u subotu i nala ga kako sjedi na klupi. Prola su dva mjeseca od
onog poslijepodneva u njegovoj sobi, kad su njegovi roditelji vikali u
susjednoj prostoriji. Rekla bih mu koliko mi je nedostajao.
Gursky zvui ruski.
Moda je to napisao Misha.
Ali vjerojatno nije.

Katkad nisam razmiljao ni o emu, a katkad sam razmiljao o svom

ivotu. Bar sam zaraivao za ivot. Kakav ivot? ivot. ivio sam. Nije
bilo lako. A ipak. Saznao sam da je malo toga na svijetu nepodnoljivo.

Ako poruka nije bila od Mishe, moda je bila od ovjeka s naoalama

koji radi u Gradskim arhivima u Chambers Streetu 31, onog koji me zvao
Gica Zeevina. Nikad ga nisam pitala kako se zove, ali on je znao moje
ime i adresu jer sam morala ispuniti formular. Moda je naao neto
dokument, potvrdu. Ili je moda mislio da nemam samo petnaest godina.

Nekad sam ivio u umi, ili u umama mnoina. Jeo sam crve. Jeo
sam kukce. Jeo sam sve to sam mogao staviti u usta. Katkad bi mi pozlilo.
eludac mi je bio zbrkan, ali morao sam neto vakati. Pio sam vodu iz
lokvi. Snijeg. Sve ega sam se mogao domoi. Katkad bih se uuljao u
skladita krumpira koja su farmeri sagradili blizu sela. Bili su dobro
skrovite jer je zimi u njima bilo malo toplije. Ali u njima je bilo
glodavaca. A da sam jeo sirove takore jesam. Oito sam arko elio
ivjeti. Imao sam samo jedan razlog: nju.
Istina je da mi je rekla da me ne bi mogla voljeti. Kad se sa mnom
oprostila, oprostila se zauvijek.
A ipak.
Natjerao sam se da zaboravim. Ne znam zato. Stalno se to pitam. Ali
jesam.

Ili je poruka od starog idova koji je radio u Opinskom uredu u Centre

Streetu 1. Izgledao je kao da bi se mogao zvati Leopold Gursky. Moda je
znao neto o Almi Moritz, ili Isaacu, ili Povijesti ljubavi.

Sjeam se kad sam prvi put shvatio da mogu vidjeti neto ega nema.
Imao sam deset godina i vraao se kui iz kole. Neki su deki iz razreda
protrali pokraj mene, viui i smijui se. Htio sam biti poput njih. A ipak.
Nisam znao kako. Uvijek sam se osjeao drukijim od drugih i ta me
razliitost boljela. Zatim sam zamaknuo iza ugla i ugledao ga. Golema slona
kako stoji sam na trgu. Znao sam da umiljam. A ipak. Htio sam vjerovati.
Pa sam pokuao.
I shvatio da mogu.

Ili mi je pismo poslao vratar iz Istone 52. ulice 450. Moda je pitao
Isaaca za Povijest ljubavi. Moda je Isaac njega pitao kako se zovem.
Moda je, prije negoli je umro, shvatio tko sam i vrataru dao neto za mene.

Nakon toga dana kad sam vidio slona, dopustio sam sebi da vidim vie i
vjerujem vie. Bila je to igra koju sam igrao sam sa sobom. Kad bih rekao
Almi to sam sve vidio, ona bi se smijala i rekla da voli moju matu. Za nju
sam pretvarao kamenie u dijamante, cipele u zrcala, staklo u vodu,
darivao joj krila i izvlaio ptice iz uiju, u depovima je pronalazila perje,
zamolio sam kruku da postane ananas, ananas da postane arulja, arulju
da postane mjesec i mjesec da postane novi koji sam bacao ne bih li
osvojio njezinu ljubav i koji je imao dvije glave: znao sam da ne mogu
izgubiti.
I sad, na kraju ivotnog puta, jedva mogu razluiti ono to je stvarno od
onog u to vjerujem. Recimo, ovo pismo koje drim u ruci osjeam ga
meu prstima. Papir je gladak, osim na pregibima. Mogu ga razmotati i opet
presaviti. To pismo postoji, kao to ja ovdje sjedim.
A ipak.
U srcu znam da u ruci nemam nita.

Ili je pismo napisao sam Isaac, prije negoli je umro. Moda je Leopold
Gursky opet lik iz njegove knjige. Moda mi je htio rei neke stvari. I sad
je bilo prekasno kad sutra onamo odem, na klupi u parku nee biti nikog.

Postoji pregrt naina na koje moemo ivjeti, ali na samo jedan nain
moemo biti mrtvi. Zauzeo sam poloaj. Pomislio sam: Ovdje e me bar
nai, prije nego to usmrdim cijelu zgradu. Nakon to je umrla ga Freid i
nitko je nije naao tri dana, pod vrata su nam ugurali obavijest DANAS
DRITE PROZORE OTVORENE, POTPIS, UPRAVA. Tako smo svi uivali
u svjeem povjetarcu zahvaljujui gi Freid, koja je proivjela dug ivot,
pun neobinih obrata, kakve u djetinjstvu nije mogla ni zamisliti, i koji je
zavrio posljednjim odlaskom u trgovinu mjeovitom robom, gdje je kupila
kutiju keksa koju nije jo otvorila kad je prilegla kako bi se odmorila i kad
joj je srce stalo.
Pomislio sam: Bolje da ekam na otvorenom. Vrijeme se pogoralo,
studen je rezala zrak, lie se rasprilo. Katkad sam mislio o svom ivotu, a
katkad nisam mislio uope. S vremena na vrijeme, kad bi me obuzela
golema elja, brzinski bih se ispitao: odgovor Ne na pitanje: Osjea li
noge? Odgovor Ne na pitanje: Stranjicu? Da na pitanje: Kuca li ti srce?
A ipak.
Bio sam strpljiv. Nesumnjivo je bilo i drugih, na drugim klupama u
parku. Smrt je imala posla. Morala se pobrinuti za mnoge. Kako bi uvidjela
da mislim ozbiljno, izvadio sam karticu iz lisnice i sigurnosnom je iglom
privrstio za jaknu.

to ti stvari moe promijeniti ivot. Tih nekoliko dana, otkad sam

primila pismo do trenutka kad sam se ila nai s onim tko ga je poslao, sve
je bilo mogue.

Proao je policajac. Proitao je poruku na mojim prsima i pogledao me.

Mislio sam da e mi staviti zrcalo pod nos, ali samo je pitao jesam li dobro.
Rekao sam da jesam, jer to sam trebao rei: ekao sam je cijeloga ivota,
bila je opreka smrti i sad je jo ovdje ekam?

Napokon je dola subota. Jedina haljina koju sam imala, ona koju sam
nosila na Zidu plaa, bila mi je premalena. Stoga sam obukla suknju i
spremila pismo u dep. Potom sam krenula.

Sad kad se mom blii kraj, mogu rei da ono to me najvie udi kod
ivota jest njegova sposobnost mijenjanja. Danas si osoba, a sutra ti kau
da si pas. Isprva je to teko podnijeti, ali s vremenom naui ne smatrati to
gubitkom. U danom trenutku ak s ushienjem shvati koliko je malo
potrebno u nedostatku bolje rijei ljudskom biu kako bi se trudilo
opstati.

Izala sam iz postaje podzemne eljeznice i hodala prema Central Parku.

Prola sam pokraj hotela Plaza. Ve je bila jesen; lie je poprimalo smeu
boju i opadalo.
Ula sam u Park kod 59. ulice i hodala stazom prema zoolokom vrtu.
Kad sam stigla do ulaza, raalostila sam se. Ondje je bilo nareano oko
dvadeset pet klupa. Ljudi su zauzeli njih sedam.
Kako sam mogla znati tko je on?
Hodala sam amo-tamo pokraj reda klupa. Nitko me nije pomnije
pogledao. Naposljetku sam sjela pokraj nekog ovjeka. Nije se obazirao na
mene.
Runi mi je sat pokazivao da je 16.02. Moda je kasnio.

Jednom sam se skrivao u podrumu s krumpirom kad je doao SS. Ulaz

je bio prekriven tankim slojem sijena. Koraci su se pribliili, uo sam ih
kako govore kao da su mi u uima. Bila su dvojica. Jedan je rekao: Moja
ena spava s drugim, a drugi: Kako zna?, na to je prvi odgovorio: Ne
znam, samo sumnjam, a drugi ga je pitao: Zato sumnja?, dok je meni
srce gotovo stalo; Tako mi se ini, ree prvi i ja sam zamislio metak koji e
mi probiti mozak; Ne mogu normalno razmiljati, ree, potpuno sam
izgubio tek.

Prolo je petnaest, pa dvadeset minuta. ovjek pokraj mene ustao je i

otiao. Sjela je neka ena i otvorila knjigu. Neka je druga ena ustala sa
susjedne klupe. Dvije klupe dalje, pokraj nekog starca sjedila je majka i
zibala djeja kolica. Tri klupe dalje sjedio je par i drao se za ruke.
Gledala sam ih kako ustaju i odlaze. Majka je ustala i otila, gurajui
kolica. Ostali smo prva ena, starac i ja. Prolo je jo dvadeset minuta. Bilo
je ve kasno. Shvatila sam da taj tko mi je poslao poruku nee doi. ena
je zatvorila knjigu i otila. Ostali smo samo starac i ja. Ustala sam, poavi
kui. Bila sam razoarana. Ne znam emu sam se nadala. Krenula sam.
Prola sam pokraj starca. Na prsa mu je bila privrena kartica. Na njoj je
pisalo: ZOVEM SE LEO GURSKY NEMAM OBITELJ MOLIM VAS
NAZOVITE GROBLJE P1NELAWN ONDJE IMAM GROBNO MJESTO U
IDOVSKOM DIJELU HVALA NA BRIZI.

Nastavio sam ivjeti zahvaljujui toj eni kojoj se vie nije ekalo svog
vojnika. Da je samo bocnuo sijeno, otkrio bi da ispod nema niega; da nije
imao toliko drugih briga, naao bi me. Katkad sam se pitao to se s njom
dogodilo. Volim zamisliti kako je, prvi put kad se nagnula da bi poljubila
tog neznanca, zacijelo osjetila da se zaljubljuje u njega, ili moda samo da
se raspruje njezina samoa, i kako je to poput sitnica to uzrokuju prirodnu
katastrofu na drugoj strani svijeta, jedino to je ovo bilo suprotno od
katastrofe, kako me ona spasila nehotinim pomilovanjem, a nikad to nije
saznala, i kako je i to dio povijesti ljubavi.

Stajala sam ispred njega.

Gotovo da me nije ni zamjeivao.
Rekla sam: Ja sam Alma.

I tad sam je ugledao. udno to sve moe um kad ga usmjerava srce.

Izgledala je drukije nego to sam je se sjeao. A ipak. Ista. Oi: po njima
sam je prepoznao. Pomislio sam: Dakle, ovako alju anela. U dobi kad te
najvie voljela.
Zamisli, rekoh. To mi je najdrae ime.

Rekla sam: Dobila sam ime po svim djevojicama u knjizi Povijest

ljubavi.

Rekao sam: Ja sam napisao tu knjigu.

Oh, rekoh ja. Ozbiljno vam govorim. Ta knjiga postoji.

Prihvatio sam igru i rekao: Ja sam ozbiljan da ozbiljniji ne mogu. Biti.

Nisam znala to bih rekla. Bio je tako star. Moda se alio, a moda je
bio smeten. Razgovora radi pitala sam: Vi ste pisac?
On ree: Na neki nain.
Pitala sam kako mu se zovu knjige. Odgovorio je da se jedna zove
Povijest ljubavi, a druga Rijei za sve.
udno, rekoh. Moda postoje dvije knjige koje se zovu Povijest
ljubavi.
Nije nita odgovorio. Oi su mu blistale.
Ovu o kojoj ja govorim napisao je Zvi Litvinoff, rekoh. Napisao ju
je na panjolskom. Moj otac dao je tu knjigu mojoj majci kad su se
upoznali. Onda je moj otac umro i ona je sklonila knjigu dok je, prije
otprilike osam mjeseci, netko nije zamolio da je prevede. Sad joj je ostalo
jo samo nekoliko poglavlja. U Povijesti ljubavi o kojoj ja govorim jedno
se poglavlje zove Tiho doba, i jedno drugo Roenje, i jo jedno -
Najstariji ovjek na svijetu nasmijao se.
Rekao je: to mi hoe rei, da si bila zaljubljena i u Zvija? Nije ti bilo
dosta to si voljela mene, pa si voljela mene i Brunu, i zatim voljela samo
Brunu, i zatim nisi voljela ni Brunu ni mene?
Postala sam nervozna. Moda je bio lud. Ili samo usamljen.
Padala je no.
Rekla sam: Oprostite. Ne shvaam.

Vidio sam da sam je prestraio. Znao sam da je prekasno za raspravu.

Prolo je ezdeset godina.
Rekao sam: Oprosti. Reci mi koji su ti se dijelovi svidjeli. to kae na
Stakleno doba? Htio sam te nasmijati.
Rairila je oi.
I rasplakati.
Sad je izgledala preplaeno i iznenaeno.
I onda mi je sinulo.
inilo se nemogue.
A ipak.
to ako je ono to sam smatrao moguim zapravo bilo nemogue, a ono
to sam smatrao nemoguim zapravo nije takvim bilo?
Na primjer.
to ako je djevojica koja sjedi pokraj mene na klupi stvarna?
to ako su joj nadjenuli ime Alma po mojoj Almi?
to ako moja knjiga uope nije izgubljena u poplavi?
to ako Pokraj nas je proao ovjek.
Oprostite, zazvao sam ga.
Da? ree.
Sjedi li tko pokraj mene?
ovjek je izgledao zbunjeno.
Ne shvaam, ree.
Ne shvaam ni ja, odgovorih. Biste li mi odgovorili na pitanje?
Sjedi li netko pokraj vas? ree.
To pitam.
I on odgovori: Da.
Na to u ja: Je li rije o djevojici od petnaest, ili moda esnaest
godina, ili pak moda zreloj etrnaestogodinjakinji?
On se nasmije i ree: Da.
Da, kao suprotno od ne?
Kao suprotno od ne, odgovori on.
Hvala, rekoh.

Otiao je.
Okrenuo sam se prema njoj.
Istina. Izgledala mi je poznato. A ipak. Kad sam je pomnije pogledao,
nije pretjerano sliila mojoj Almi. Prvo, bila je mnogo via. I imala je crnu
kosu. I razmak izmeu dva prednja zuba.
Tko je Bruno? pitala je.
Prouavao sam joj lice. Pokuao sam smisliti odgovor.
E, to je prava nevidljivost, rekoh.
Sad vie nije izgledala samo preplaeno i iznenaeno, nego i zbunjeno.
Ali tko je on?
Prijatelj kojeg nisam imao.
Gledala me, ekajui.
Najbolji lik koji sam ikad izmislio.
Nije nita rekla. Bojao sam se da e ustati i ostaviti me. Nisam znao to
bih jo rekao. Pa sam joj rekao istinu.
Mrtav je.
Bilo je bolno rei to. A ipak. To ni priblino nije bilo sve.
Umro je jednoga dana, u srpnju 1941.
ekao sam da ustane i ode. Ali. Ostala je ondje, netremice me
gledajui.
Ve sam toliko toga rekao.
Pomislio sam: Zato ne bih rekao jo?
I jo neto.

Zainteresirao sam je. Uivao sam gledati je. ekala je, sluajui. Imao
sam sina koji nikad nije saznao da postojim.
Golub je odleprao u nebo. Rekao sam:
Zvao se Isaac.

I onda sam shvatila da sam traila pogrenu osobu.

Pogledala sam u oi najstarijeg ovjeka na svijetu u potrazi za djeakom
koji se zaljubio kad je imao deset.
Rekla sam: Jeste li ikad bili zaljubljeni u djevojicu po imenu Alma?
utio je. Usne su mu drhtale. Mislila sam da nije shvatio, pa sam ga
pitala ponovno. Jeste li ikad bili zaljubljeni u djevojicu po imenu Alma
Mereminski?
Ispruio je ruku. Dvaput me potapao po nadlaktici. Znala sam da mi
pokuava neto rei, ali nisam znala to.
Pitala sam: Jeste li ikad bili zaljubljeni u djevojicu po imenu Alma
Mereminski koja je otila u Ameriku?
Oi su mu se napunile suzama, potapao me po nadlaktici dvaput, pa
jo dvaput.
Pitala sam: Je li se sin za kojeg mislite da nije znao da postojite zvao
Isaac Moritz?

Osjetio sam kako mi se nadima srce. Pomislio sam: ivio sam sve
dosad. Molim lijepo. Jo me malo ivota nee ubiti. Htio sam joj naglas
izgovoriti ime, uivao bih zazivati ga, jer sam znao da joj ga je u neku ruku
moja ljubav nadjenula. A ipak. Nisam mogao govoriti. Bojao sam se da u
izabrati pogrenu reenicu. Rekla je: Je li sin za kojeg mislite da nije znao
dvaput sam je potapao. I jo dvaput. Pruila je ruku prema mojoj.
Potapao sam je dvaput drugom rukom. Stisnula mi je prste. Potapao sam
je dvaput. Naslonila mi je glavu na rame. Potapao sam je dvaput. Obavila
je ruku oko mene. Potapao sam je dvaput. Obujmila me objema rukama i
zagrlila me. Prestao sam je tapati.
Alma, rekoh.
Ona ree: Da.
Alma, ponovih.
Ona ree: Da.
Alma, rekoh.
Potapala me dvaput.

SMRT LEOPOLDA GURSKYJA

Leopold Gursky poeo je umirati 18. kolovoza 1920.
Umro je nauivi hodati.
Umro je dok je stajao ispred kolske ploe.
takoer jedanput dok je nosio teak pladanj.
Umro je uvjebavajui svoj novi potpis.
Otvarajui prozor.
Perui genitalije u kadi.
Umro je sam, jer ga je bilo sram ikoga nazvati.
Ili je umro mislei na Almu.
Ili kad je odluio ne misliti na nju.
Zapravo, nema se tu mnogo toga rei.
Bio je sjajan pisac.
Zavolio je.
To je bio njegov ivot.

Hasidski duhovni voa (op. prev.)

2 Ovdje doslovno prevedena engleska fraza larger than life koja
oznauje osebujnu, upeatljivu osobu (op. prev.)
3 U originalu by heart, doslovno srcem (op. prev.)
4 Lakat (op. prev.)
5 Koljeno. Lakat. Uho. (op. prev.)
6 Misli se na slova Jud, Haj, Vav, Haj; Boje ime. (op. prev.)
7 Uitelj, uenjak (op. Prev.)
8 ajnik, sunce, polublagdanski dani, more, stablo, pusa, medena (hebr.)
(op. prev.)
9 Izraelska naseljenika samoupravna zadruga s kolektivnim
vlasnitvom nad zemljom i ostalom imovinom (op. prev.)
10 For Hes a Jolly Good Fellow: amerika pjesma koja se obino
pjeva pri estitanju (op. prev.)
11 Fosil, okamina (op. prev.)
12 Paleontolog danas (op. prev.)
13 Stih pjesme Hramprirode (1802.) Erasmusa Darwina, djeda Charlesa
Darwina (op. prev.)
14 U originalu stoji Lemon-aid (doslovno: limun-pomo), to znai da se
limunada na takvom tandu prodaje u dobrotvorne svrhe (op. prev.)
15 Svitak s hebrejskim citatom iz biblijskog teksta, koji se stavlja na
dovratnike u idovskim kuama (op. prev.)
16 Starac (p.) (op. prev.)
17 uj, Izraele, Gospodin na je jedini Bog! (op. prev.)
18 vjerski ispravno (hrana ili neto drugo) (op. prev.)
19 Vrsta okruglog peciva s lukom (op. prev.)
20 Uzdravlje! (op. prev.)
21 Godinjica smrti prema idovskom kalendaru (op. prev.)
22 Ameriki komiar (op. prev.)
23 Hadasah: najvea enska idovska organizacija u SAD-u (op. prev.)
24 idovski blagdan (op. prev.)

25

Plod citrusa, vezan uz Sukot (op. prev.)

26 Baka (op. prev.)
27 Djed (op. prev.)
28 etvrt u Jeruzalemu (op. prev.)
29 Izraelski parlament u Jeruzalemu (op. prev.)
30 Blagoslovljen bio Bog! (op. prev.)
31 Hebrejska narodna pjesma (op. prev.)
32 Roman Brune Schulza (op. prev.)
33 Dobra srea; uzreica u estitanju (op. prev.)
34 Newyorka radiopostaja (op. prev.)
35 Sedam dana propisanog tugovanja za mrtvima (hebr.) (op. prev.)
36 Pogrebno drutvo (op. prev.)
37 alom Alejhem (hebr.): Mir s vama; pozdrav pri dolasku (op. prev.)
38 Oh, jao! (op. prev.)
39 Brojevi od 1 do 10 na hebrejskom (op. prev.)
40 etvrto slovo hebrejske abecede (op. prev.)
41 Peto slovo hebrejske abecede (op. prev.)
42 Krafna drukijeg oblika, nalik na pletenicu (op. prev.)
43 Aluzija na stihove Dylanove pjesme: Lay, lady, lay, lay across my
big brass bed. (op. prev.)
44 Voditelj televizijske djeje emisije (1928. 2003.), esto se u emisiji
preobuvao (op. prev.)
45 Indijsko pie, vrsta frapea s mangom (op. prev.)
46 kola za viu vjersku izobrazbu (op. prev.)
47 Lik Isaaca Bashevisa Singera (op. prev.)