Susannah Cahalan

MOZAK U PLAMENU
Mojih mjesec dana ludila

Naslov originala

Brain on Fire: My Month of Madness

S engleskog prevela Andrea Bagovi

Biljeka autora
Nikada nije dokazano da zaborav postoji: znamo samo to da se nekih stvari ne
moemo sjetiti onda kada elimo.
Fr i e d r i c h N i e t z s c h e

Zbog prirode svoje bolesti i njezina djelovanja na moj mozak, iz mjeseci u kojima se
odvija ova pria sjeam se samo bljeskova stvarnih dogaaja i kratkih, ali ivopisnih
halucinacija. Golema veina tog razdoblja i dalje mi je prazna ili udljivo nejasna.
Budui da se fiziki ne mogu prisjetiti tog razdoblja, ovaj je projekt pokuaj da
shvatim to sam izgubila. Sluei se vjetinama koje sam stekla kao novinarka pomou stotina intervjua s lijenicima, medicinskim sestrama, prijateljima i
lanovima obitelji, tisua stranica lijenike dokumentacije, oeva dnevnika,
biljenice iz bolnice putem koje su moji razvedeni roditelji komunicirali, isjeaka iz
videosnimki koje su za mog boravka u bolnici snimile bolnike kamere te silnih
biljenica punih sjeanja, konzultacija i dojmova - pokuala sam ponovo stvoriti tu
izgubljenu prolost. Nekim ljudima promijenila sam imena i osobine koje ih
odreuju, ali izuzev toga ovo je u cijelosti dokumentarno djelo, mjeavina memoara i
reportae.
Unato tomu, spremno priznajem da sam ja nepouzdan izvor. Bez obzira na to
koliko sam istraivala, svijest koja me odreuje kao osobu ipak nije "bila tamo".
Usto, pristrana sam. Radi se o mom ivotu pa se u sri ove prie nalazi stari problem
novinarstva, ali sto puta tei. Nedvojbeno ima stvari koje sam krivo shvatila, tajni
koje nikada neu rijeiti te mnogo zaboravljenih i nezapisanih trenutaka.

Pr v i dio
Luda

Osjetila sam onaj udni um krila u glavi.

Virginia Woolf, D NEVNIK JEDNOG PISCA :
I ZVADCIIZ DNEVNIKA VIRGINIJE WOOLF

I remember when I lost my mind

There was something so pleasant about thatplace
Even your emotions have an echo in so much space."
Gnarls Barkley, "Crazy", Sr. Elsewhere

* Sjeam se kad sam poludio

Bilo je to neto prijatno
Jer su emocije dobile eho u tom irokom prostoru.

Predgovor
Jesu li mi oi zatvorene ili otvorene?
Nisam sigurna pomiu li mi se usta niti u to ima li ovdje uope ikoga koga bih
to pitala. Trepnem jednom, dvaput, triput. I dalje tama. Duboko u eludcu imam tup
osjeaj zle slutnje. Njega prepoznajem. Misli mi se polako pretvaraju u oblik rijei,
kao da izranjaju iz staklenke meda. R ijepo rije nadirupitanja: Gdje sam? Zato se
tako udno osjeam? Zato me svrbi koa na glavi? Gdje su svi? Zatim svijet oko
mene postupno izlazi na vidjelo, poevi od tokice velike kao vrh igle, kojoj se
prom jerpolako iri. Predmeti se pomaljaju iz mraka i obrisi im se izotravaju, a meni
treba neko vrijeme da ih prepoznam: televizor, zastor, krevet.
Odmah znam da moram izai odavde. Naglo kreem prema naprijed, ali neto
me zadri na mjestu. Poseem prema struku i otkrivam da me za krevet dri gust
mreastiprsluk nalik na... kako se to kae?... luaku koulju. Prslukje vezan za dvije
zatitne ograde od hladnog metala na bokovima kreveta. Kada uprem iz sve snage,
remenje mi se urezuje u prsa. Poputa samo nekoliko centimetara. S desne strane
nalazi mi se zatvoren prozor s pogledom na neku ulicu. Automobili. uti automobili.
Taksiji. U New Yorku sam. K od kue sam. Onda je ugledam. Gospou u ljubiastom.
Zuri u mene.
"Upomo!" viem. Ona ne reagira. Opet se zalijeem u remenje.
"Nemoj to raditi", kae ona poznatim jamajakim naglaskom.
"Sybil?" Ali to nije mogue. Sybil je bila moja dadilja. Nisam je vidjela otkako
sam bila mala. Gdje sam ?
U bolnici. Bolje da se smiri. "
"Boli."
Ona mi se priblii, nagne se nad mene i, dodirujui mi lice grudima, otkopava
remenje, prvo na desnoj strani, p a onda na lijevoj. Kako su mi ruke slobodne,
instinktivno podiem desnu do glave da se poeem. Umjesto kose i vlasita
pronalazim pamunu kapu. Strgnem je, ljutito, i podignem obje ruke do glave da to
bolje prouim. Napipam red za redom plastinih ica. Iupam jednu i prinesem je
oima; ruiasta je. Oko zglavka nalazi mi se naranasta plastina traka. kiljim, ne
mogu razabrati rijei, ali ubrzo se velika tiskana slova izotre: OPASNOST OD
BIJEGA.

Glava 1.
Blues o stjenicama

Moda je sve zapoelo ugrizom jednog kukca, stjenice koja nije postojala.
Jednog jutra, nekoliko tjedana prije, probudila sam se i otkrila dvije crvene
tokice na glavnoj ljubiasto-plavoj veni na lijevoj ruci. Poetkom 2009. godine grad
New York preplavila je medijska strka oko stjenica: uredi, trgovine odjeom, kina i
klupe u parku vrvjeli su od njih. Premda ja inae nisam bila paniar, dvije noi
zaredom snove su mi okupirale stjenice dugake poput prsta. Doista nije udno to
sam se zabrinula, iako nisam uspjela pronai ni traga bubama, ma koliko da sam
pomno pretraivala stan. Kad su se pojavile te tokice, ak sam pozvala slubu za
dezinsekciju da mi pregleda stan; jedan poslom preoptereeni Hispanoamerikanac
proeljao ga je cijeloga, podignuo je kau koji mi je sluio kao krevet i gurao
baterijsku svjetiljku na mjesta koja se jo nikada do tada nisam sjetila oistiti, pa
izjavio da u mom jednosobnom stanu nema kukaca. Ja sam ipak sumnjala u njegovu
procjenu i zahtijevala sam da opet doe i zaprai unato tomu to me nagovarao da
malo priekam prije nego to platim astronomski iznos za borbu protiv buba koje su,
vjerojatno je mislio, postojale samo u mojoj glavi. No ja sam inzistirala, uvjerena u to
da su mi stan, krevet, tijelo preplavile bube pa se pristao vratiti i istrijebiti ih.
Pokuala sam sakriti svoju sve veu nelagodu od suradnika. Razumljivo, nitko
nije elio imati posla s osobom u ijem stanu ima stjenica. Stoga sam sljedei dan
nonalantno prola redakcijom novina New York Post do svog pregratka, nastojei
izgledati leerno, normalno. Nije da "normalno" puno znai u Postu.
Premda je Post opsjednut time to ima novo, duboko je uronjen u povijest i star
je gotovo koliko i sama nacija. Te novine, koje najdue neprekidno izlaze u
Sjedinjenim Dravama osnovao je Alexander Hamilton 1801. godine. Borile su se za
abolicionisliki pokret i pridonijele stvaranju Central Parka. Sama redakcija nalik je
na pilju, no zaguljiva je, prepuna udnih predmeta i podjednako udnih ljudi.
Ispunjena je redovima otvorenih pregradaka i zatrpana ormariima krcatim
zaboravljenim, desetljeima nekoritenim dokumentima. Zidovi su pjegavi od satova
koji ne rade, uvela cvijea objeena naopake da se sui, jedne slike majmuna koji
jae graniarskog kotskog ovara i jednog velikog prsta od spuve kompanije Six
Flags, sve redom uspomena s raznih novinarskih reportaa. Raunala su drevna;
ureaji za fotokopiranje veliki su poput omanjih ponija. Ostavica koja je nekada
sluila kao soba za puenje sada je skladite videoopreme i obiljeena je dotrajalim
znakom koji upozorava na to da soba za puenje vie ne postoji. To je moj mali
ekscentrini svijet zadnjih sedam godina, otkako sam tu poela raditi kao
sedamnaestogodinja pripravnica.

U prostoriji sve bruji od aktivnosti, osobito kada se blii rok - prsti tipkaju,
urednici viu, novinari brbljaju - savren stereotip redakcije jednog tabloida.
"Gdje je jebena slika koja ide uz ovaj opis?"
"Kako to da nije znao da je ona prostitutka?"
"Koje su boje bile arape tipa koji je skoio s mosta?"
Kao kafi bez alkohola, pun adrenalinom preplavljenih ovisnika o vijestima.
Post ima jedinstvenu galeriju likova: najbistrije pisce naslova u brani, prekaljene
lovce na vijesti koji trae ekskluzive i radoholiare tipa A, koji imaju kameleonsku
sposobnost da se sprijatelje s gotovo svakime, kao i da se suprotstave gotovo
svakome. Pa ipak, u redakciji je veinom mirno. Ljudi uglavnom marljivo rade i ne
diu glavu; pregledavaju sudske dokumente, intervjuiraju izvore ili itaju novine.
esto, kao recimo danas, u redakciji je tiho kao u mrtvanici.
Dok sam ila prema svom stolu da otponem radni dan, vijugala sam kroz
redove pregradaka oznaene zelenim manhattanskim ploama s nazivima ulica:
Liberty Street, Nassau Street, Pine Street i William Street - one su podsjetnici na
vrijeme kada su te donjogradske ulice uistinu okruivale Post, u njegovu bivem
domu u etvrti South Street Seaport. Moj stol nalazi se u ulici Pine Street. Usred
tiine spustila sam se na svoju stolicu pokraj Angele, svoje najbliskije prijateljice u
redakciji, koja sjedi u pregratku u kulu, lijevo od mog. Trudei se da moje pitanje ne
odjekne preglasno tihom prostorijom, upitala sam: "Zna li togod o ugrizima
stjenica?"
Kad sam je upoznala, Angela je bila prijazna, plaha mlada ena iz Queensa,
samo nekoliko godina starija od mene. Dola je u Post iz jednog malog tjednika, a od
tada je, pod pritiskom velegradskog tabloida, sazrela u jednu od Postovih
najdarovitijih novinarki koja tanca hrpe naih najboljih lanaka. Petkom kasno
uveer Angelu biste najee zatekli kako pie etiri lanka istovremeno na
podijeljenom ekranu. Nisam joj se mogla ne diviti. Premda je sada mogla razgovarati
s bilo kime - od rtava silovanja preko slavnih linosti do politiara - i dalje je u sebi
imala traak plahosti, a ja sam se esto alila da bih, ako ikada budem imala ker,
voljela da ona bude kao Angela. Sada sam stvarno trebala njezin savjet.
Kad je ula tu stranu rije, stjenice, Angela je sjedei odmaknula svoju stolicu
dalje od moje. "Nemoj mi rei da ih ima", rekla je uz vragoljasti osmijeh. Htjela sam
joj pokazati ruku, ali prije nego to sam se uspjela upustiti u svoju tunu priu,
zazvonio mi je telefon.
"Spremna?" Bio je to Steve, novi nedjeljni urednik. Imao je jedva trideset pet
godina, a ve je postao glavni urednik nedjeljnog odjela, koji ima vlastiti tim
novinara, odvojen od dnevnih novina. Bio je prijateljski raspoloen, ali ja sam ga se
bojala. Svakoga utorka svi su novinari prezentirali svoje ideje za sljedee nedjeljno
izdanje. Na zvuk njegova glasa panino sam shvatila da se uope nisam pripremila za
ovotjedni sastanak. Obino sam imala najmanje tri suvisle ideje za prezentaciju - nisu
sve bile sjajne, ali uvijek sam imala barem neto. Sada nisam imala nita, ak ni tek
toliko da se na blef provuem kroz sljedeih pet minuta. Kako sam mogla dopustiti da

se to dogodi? Nije bilo mogue zaboraviti na taj sastanak, tjedni obred za koji smo se
mi novinari pomno pripremali ak i slobodnim danima.
Razrogaila sam oi prema Angeli dok sam ustajala, hrabro se nadajui da e
sve biti u redu kada doem u Steveov ured. Odmah sam zaboravila na svoje stjenice
koje odjednom vie nisu bile vane. Tada nisam znala da bi ta opsesija bubama mogla
biti znak psihoze. Ljudi koji pate od parazitoze ili takozvanog sindroma nemirnih
nogu po svoj e prilici za svoje izmiljene najezde kukaca potraili pomo od slube
za dezinsekciju ili od dermatologa, umjesto od specijalista za duevno zdravlje, stoga
esto ne dobiju dijagnozu. Moj problem bio je puno vei od svrbea na podlaktici, ali
tada to nikako nisam mogla znati.
Nervozno sam krenula natrag "ulicom Pine Street" i ula u Steveov ured. Sjela
sam pored Paula, urednika nedjeljnih vijesti i svog mentora jo od druge godine
studija kimnuvi mu, ali izbjegavi kontakt pogledom. Popravila sam si izgrebene
naoale irokog okvira u stilu Annie Hall, koje je jedna prijateljica publicistkinja
jednom proglasila mojim osobnim oblikom kontracepcije jer "nitko nee spavati s
tobom dok ih nosi".
Pokuala sam dopustiti da me umiri Paulova poznata, impresivna pojava. Sa
svojom grivom od prerano posijedjele kose i sklonou da se nabacuje rijeju jebiga,
on je sr novinara staroga kova i briljantan je urednik. Nepokolebljivo je strastven:
estoko jede (dvostruki cheeseburger sa slaninom i dodatnim umakom), estoko se
kocka (jednom je za stolom za ajnc, u Borgati u Atlantic Cityju, izgubio 12 000
dolara u jednom dijeljenju) i estoko tulumari (Johnnie Walker Blue kada dobiva,
Macallan 12 kada gubi).
Dao mi je priliku da se okuam kao novinarka tijekom ljeta na mojoj drugoj
godini studija, kada nas je upoznao jedan obiteljski prijatelj. Nakon to sam nekoliko
godina radila kao "potrko", Paul mi je ponudio prvi veliki zadatak: lanak o
raskalaenosti u jednome mukom studentskom domu Sveuilita u New Yorku. Kad
sam se vratila s tekstom i slikama sebe kako igram beer pong1, bio je impresioniran
mojom petljom; premda taj lanak nikada nije objavljen, davao mi je jo zadataka,
sve dok me prije godinu dana nisu zaposlili na puno radno vrijeme. Sada, sjedei
potpuno nepripremljena u Steveovu uredu, nisam se mogla ne osjeati kao nedovren
projekt, nedostojna Paulova povjerenja i potovanja.
Shvatila sam da me Steve i Paul gledaju s iekivanjem. Pa sam samo poela
priati. "Vidjela sam tu priu na nekom blogu...", rekla sam pokuavajui stvoriti
ideje ni iz ega.
"To zbilja nije dovoljno dobro", prekinuo me Steve. "Treba donositi bolje
stvari. Dobro? Molim te, nemoj vie dolaziti ovako, brz iega." Paul je kimnuo,
zaarena lica. Bio je to prvi put da mi se novinarstvo nije svialo, jo otkako sam u
srednjoj koli poela raditi u kolskim novinama. Smetena zbog svoje nesposobnosti,
otila sam sa sastanka i vratila se za stol.

1 Stolni tenis u kojem je cilj ubaciti lopticu u au piva na drugom kraju stola.

"Jesi dobro?" upitala me Angela ne diui pogled sa svog raunala na kojem je

pisala elektroniku poruku predstavniku za tisak Ministarstva obrazovanja, koje je
bilo jedno od njezinih mnogih podruja izvjetavanja.
"Ma da, ono, ja samo loe radim svoj posao. Nita strano", neveselo sam se
naalila.
Nasmijala se pokazavi nekoliko draesno iskrivljenih sjekutia. "Joj, daj,
Susannah. to je bilo? Nemoj to ozbiljno shvaati. Ti si profi."
"Hvala, Ang," rekla sam i otpila gutljaj mlake kave. Jednostavno mi ne ide u
zadnje vrijeme."
Te veeri pjeaila sam u smjeru zapada od zgrade News Corp. na estoj
aveniji, kroz krkljanac od turista na Times Squareu, prema svom stanu u etvrti Hell's
Kitchen. Kao da sam namjerno ivjela poput klieja njujorkog pisca; zavukla sam se
u tijesan jednosobni stan u kojem sam spavala na kauu. Stan je bio strano miran,
uzimajui u obzir gdje se nalazio. Gledao je na dvorite nekolicine zgrada sa
stanovima za najam i esto sam se budila ne zbog policijskih sirena i tutnjave
kamiona za smee nego zbog nekog udaka koji je svirao harmoniku na balkonu.
Kako sam i dalje bila opsjednuta svojim ugrizima, unato tomu to me ovjek iz
slube za dezinsekciju uvjeravao da nemam nikakva razloga za brigu, pripremala sam
se za zapraivanje stana i provela tu no bacajui stvari u kojima bi se mogle kriti
stjenice. U tom neredu bilo je mojih omiljenih isjeaka iz Posta, na stotine lanaka
koji su me podsjeali na to koliko je bizaran moj posao: rtve i sumnjivci, opasne
etvrti, zatvori i bolnice, smjene od po dvanaest sati koje sam provela drhturei u
automobilima i ekajui da fotografiram - "uslikam" - slavne linosti. Pa zato mi je
to onda odjednom tako loe ilo?
Neke su se uspomene isticale, primjerice moj najvaniji lanak u dotadanjoj
karijeri, kada sam u St. Louisu u Missouriju intervjuirala Michaela Devlina, otmiara
djece, notornog u cijeloj dravi jer je jednu svoju rtvu, djeaka, drao zatoenog
gotovo pet godina. Bila sam na zadnjoj godini Sveuilita Washington u
St. Louisu i, premda su meunarodni mediji bili jako zagrijani za tu priu,
upravo sam ja bila jedna od malo novinara koji su pokuali napraviti intervju u
zatvoru. Uspjela sam - dvaput. Devlin je sa mnom razgovarao bez zadrke, ali onda
su njegovi odvjetnici poludjeli, pokrenuli kampanju ocrnjivanja Posta i zatraili
sudsku zabranu davanja informacija, dok su lokalni i dravni mediji promijenili
brzinu i poeli uivo na televiziji raspravljati o mojim metodama te propitivati etiku
zatvorskih intervjua i tabloida openito. Paul je u tom razdoblju otrpio nekoliko
mojih telefonskih poziva punih suza, to nas je zbliilo, i na koncu su i novine i moji
urednici stajali uz mene. To me iskustvo uzdrmalo, ali samo mi je otvorilo apetit za
jo, pa sam od tada nadalje bila stalni "zatvora", dok je Devlin na kraju osuen na tri
uzastopne kazne doivotnog zatvora.
Nadalje, bio je tu lanak o implantatima za stranjicu, "Rear and Present
Danger" ("Stranja i prisutna opasnost"), iji me naslov jo uvijek nasmijava. Za taj
2 Fraza glasi real andpresent danger; stvarna i prisutna opasnost.

lanak morala sam se preruiti u striptizetu koja trai jeftino i brzo poveanje
stranjice od ene koja to ilegalno obavlja u jednoj hotelskoj sobi u Midtownu . Kad
sam ula u sobu, otkrila sam da ta kirurginja na crno uva silikon u bocama mineralne
vode Poland Spring i jede pilea krilca dok pozdravlja svoje "pacijente". Mast joj je
curila niz bradu kad je izustila: "Gle, ako to eli, ja ti moram vidjeti dupe." Lecnula
sam se, ali zatim sam, za dobrobit lanka, spustila hlae. Nekoliko minuta kasnije,
cijele vjenosti ako izlaete golu stranjicu, konano je obavila procjenu. "Aha,
jasno", rekla je. "Da, da. To e biti po tisuu za svaku stranu." Dvaput vie nego to je
naplatila eni koja se obratila Postu. Pokuala sam se ne osjeati uvrijeeno.
Novinarstvo me fasciniralo; oduvijek sam voljela ivjeti u stvarnosti
nevjerojatnijoj od izmiljenih pria, ali nisam ni slutila da e mi ivot uskoro postati
jo puno bizarniji.
Taj sam isjeak, zajedno s ostalima, bacila u crnu vreu za smee - gdje im je i
mjesto, sprdala sam se, iako su mi ti ludi lanci strahovito mnogo znaili. Mada mi se
u tom trenutku inilo da trebam to uiniti, to beutno bacanje godina rada nije
nimalo sliilo na mene. Ja sam bila nostalgini hrak, uvala sam pjesme koje sam
napisala u etvrtom osnovne i dvadesetak dnevnika iz viih razreda osnovne kole.
Nakon viesatnog micanja svega kako bih bila sigurna da sam u zoni bez
stjenica, nisam se osjeala nita bolje. Uznemiravala me moja novootkrivena
nesposobnost da radim svoj posao. Zato sam odjednom bila tako loa u neemu to
mi je prije ilo tako prirodno? Dok sam tako sjedila, osjetila sam uasan bol duboko u
eludcu - onakav nedefinirani uas koji doe uz slomljeno srce ili neiju smrt. Kada
sam se osovila na noge, otar bol probio mi je glavu, poput bijelo usijana bljeska
migrene, iako jo nikada nisam imala migrenu. Teturajui do kupaonice, osjeala sam
se kao da hodam kroz sirup; noge i tijelo jednostavno nisu htjeli reagirati. Sigurno u
dobiti gripu, pomislila sam.

To meutim nije bila gripa, isto kao to nije bilo nikakvih stjenica. Radilo se, dodue,
o nekakvom patogenom organizmu koji mi je preplavio tijelo, malenoj klici koja je
sve to pokrenula. Moda sam je dobila od poslovnog ovjeka koji je kihnuo na mene
u podzemnoj nekoliko dana ranije, izbacivi pritom milijune estica koje smo svi mi
u tom vagonu podzemne udisali u koliini od 200 000 estica po udisaju. Ili se moda
nalazila u neemu to sam pojela, ili u neemu to je ulo u mene kroz neku siunu
ranu na koi - primjerice, kroz jedan od onih zagonetnih ugriza stjenice? Eto, opet
sam se upetljala u te misli.
Lijenici zapravo ne znaju kako mi je to poelo. Jasno je da ete, ako netko
kihne na vas, vrlo vjerojatno dobiti virozu. Meni se zbog toga cijeli svemir
preokrenuo i gotovo sam zavrila doivotno u ludnici.

3 Midtown je dio Manhattana u New Yorku.

Glava 2.
Djevojka u crnom ipkastom grudnjaku
Nekoliko dana kasnije kada sam se, oputena i zadovoljna, probudila u krevetu svog
deka, sve to s migrenom, iznoenjem ideja i stjenicama inilo mi se kao davno
sjeanje. Veer prije toga bila sam dovela Stephena da upozna mog oca i pomajku
Giselle u njihovu velianstvenu kamenu kuu u etvrti Brooklyn Heights. Bio je to
velik korak u naoj vezi koja je tada trajala etiri mjeseca. Stephen je ve bio upoznao
moju majku - roditelji su mi se razveli kada sam imala esnaest godina, a s njom sam
oduvijek bila bliskija, pa smo je ee viali - ali moj tata zna uplaiti ljude, svjesna
sam toga, i on i ja nikada nismo imali osobito otvoren odnos. (Premda su tada bili u
braku ve vie od godinu dana, tata i Giselle meni i mom bratu tek su nedavno rekli
da su se vjenali.) No bila je to topla i ugodna veera s vinom i finom hranom, i
Stephen i ja otili smo s dojmom da je veer bila uspjena.
Tata mi je kasnije priznao da je na tom prvom susretu Stephena doivio vie kao
privremenog nego kao dugoronog deka, ali ja se s time uope ne bih bila sloila.
Mada smo hodali tek nekoliko mjeseci, Stephen i ja upoznali smo se est godina
ranije, kada smo zajedno radili u jednoj prodavaonici ploa u gradu Summitu u New
Jerseyju, u kojem sam provela tinejderske godine. U to doba samo smo se uljudno
alili i taj odnos tada nije otiao nima lo dublje, uglavnom zbog toga to je on sedam
godina stariji od mene (nezamisliv jaz dok je ovjek mlad). Zatim smo se jedne
veeri prethodne jeseni sreli na tulumu kod zajednikog prijatelja, u jednom kafiu u
East Villageu. Nazdravljajui si bocama piva Sierra Nevada, zbliili smo se
zahvaljujui zajednikoj nesklonosti prema kratkim hlaama i strasti prema Dylanovu
albumu Nashville Skyline. Stephen je bio privlaan na onaj oputen nain u stilu
ostajemo vani do jutra: glazbenik duge neuredne kose, mrave puake grae i
enciklopedijskog poznavanja glazbe. No njegove oi, u kojima se vidjelo povjerenje i
osjeajnost, uvijek su mu bile najprivlanija crta. Zbog tih oiju osjeala sam se kao
da oduvijek hodamo, kao da mi nema to skrivati.

Toga jutra, ispruena na njegovu krevetu, u njegovu ogromnu (u usporedbi s mojim)

jednosobnom stanu, shvatila sam da sam ondje potpuno sama. Stephen je ve bio
otiao na probu svog benda i nije se vraao cijeli dan. Kljueve smo razmijenili prije
mjesec dana. Bio mi je to prvi put da sam napravila taj korak s nekim dekom, ali
nisam uope sumnjala da je to u redu. Zajedno smo se osjeali jako ugodno, sretno,
sigurno i ispunjeno povjerenjem. No dok sam tako leala, odjednom me,
neoekivano, posve obuzela jedna misao: proitati njegovu elektroniku potu.
Ta iracionalna ljubomora uope nije bila nalik meni; jo nikada nisam uinila
takvo to niti sam ikada bila u iskuenju da to uinim. Meutim, ne razmislivi
uistinu o tome to radim, svejedno sam otvorila njegov MacBook. Prolazila sam kroz

mjesece nezanimljivih elektronikih poruka sve dok nisam trijumfalno iakala

jednu nedavnu poruku njegove bive. Naslov joj je bio "Svia li ti se?" Kliknula sam.
Bila mu je poslala sliku na kojoj zavodniki pozira napuenih usnica, pokazujui
svoju novu kestenjastu frizuru. inilo se da joj Stephen uope nije odgovorio. Pa
ipak, srce mi je bijesno udaralo u grudima. Potisnula sam poriv da udarim akom po
raunalu ili da ga bacim na drugi kraj sobe. No umjesto da tada prestanem, eprkala
sam dalje, kopajui po prepiskama koje su dokumentirale njihovu vezu od godinu
dana. Veina tih elektronikih poruka zavravala je rijeima "Volim te". Stephen i ja
to jo nismo rekli jedno drugome. Tresnula sam poklopcem prijenosnog raunala,
bijesna, iako nisam tono znala zbog ega. Nije razgovarao s njom otkako smo
prohodali. Nije uinio nita neprimjereno. Ali sada sam osjeala da moram pogledati i
drugdje. A onda sam ugledala njegovu utu komodu iz trgovine IKEA.
Priuljala sam joj na prstima - i ukipila se. to ako ima ukljuene kamere? Ma
ne. Tko bi si potajno snimao stan dok nije kod kue, osim pretjerano entuzijastinih
roditelja koji pijuniraju nove dadilje? No ta je misao ustrajala: to ako me promatra?
to ako je ovo test? Premda sam se uplaila vlastite paranoje, meni inae vrlo stranog
osjeaja, to me nije sprijeilo da otvorim ladice komode i prekapam mu po odjei
razbacujui je po podu sve dok nisam pronala jackpot: kartonsku kutiju ukraenu
naljepnicama bendova i ispunjenu stotinama pisama i slika, veinom od bivih
djevojaka. Bio je tu jedan dugaak niz slika iz fotografskog automata, s njegovom
zadnjom bivom: napuili su usnice i eznutljivo se pogledali, nasmijali i onda
poljubili. Mogla sam vidjeti kako mi se to dogaa pred oima, kao animacija u
slikovnici za brzo listanje. Svjedoila sam njihovu zaljubljivanju. Bila je tu i slika te
iste djevojke u prozirnom ipkastom grudnjaku, s rukama na koatim kukovima.
Kosa joj je bila izbijeljeno plava, ali izgledala je privlano, a ne droljasto. Bilo je tu i
pisama, sveanj rukom pisanih pisama koja su sezala sve do Stephenovih
tinejderskih godina. Na samom vrhu svenja, ta ista djevojka zanosila se time koliko
joj on nedostaje dok ona boravi u Francuskoj. Pogreno je rabila rije their i pisala
definitely kao defiantely, to me toliko oduevilo da sam prasnula u glasan smijeh,
nalik prodornom hihotu.
Bilo je i drugih poruka, jedna je bila od neke djevojke koja se divila njegovoj
"slatkoj guzi". A tada, poseui za sljedeim pismom, u zrcalu na ormaru ugledala
sam prizor sebe, odjevene samo u grudnjak i gaice, sa Stephenovim privatnim
ljubavnim pismima stegnutim izmeu bedara. Iz mog odraza u mene je zurila
strankinja; kosa mi je bila raupana, a lice nepoznato. Ja se nikada ne ponaam
ovako, pomislila sam, zgaena. to mi je? Nikad u ivotu nisam njukala po stvarima
ni jednog svog deka.
Otrala sam do kreveta i otvorila mobitel: izgubila sam dva sata. Imala sam
osjeaj da je prolo pet minuta. Trenutak kasnije vratila se migrena, kao i munina.
Tada sam prvi put primijetila udan osjeaj u lijevoj ruci, poput ekstremno jakih
trnaca. Stiskala sam i irila aku da mi prestane to bockanje, ali ono se umjesto toga
pojaavalo. Uskoro mi je lijeva ruka utrnula.

Glava 3.
Carota
Ti trnci, koji su nesmiljenom jainom ustrajali jo mnogo dana, nisu me brinuli ni
priblino toliko koliko me brinuo osjeaj krivnje i zbunjenosti zbog vlastita ponaanja
u Stephenovoj sobi tog nedjeljnog jutra. Tri dana kasnije na poslu sam zamolila za
pomo urednicu i prijateljicu Mackenzie, enu korektnu i sabranu ba kao i njezino
prezime, slinu nekom liku iz serije Momci s Madisona.
"Uinila sam neto stvarno grozno", priznala sam joj pod strehom ispred zgrade
News Corp privijajui oko sebe zimski kaput koji mi je loe pristajao. "Njukala sam
po Stephenovu stanu. Nala sam sve te slike njegove bive. Prekopala sam mu sve
stvari. Kao da me neto opsjelo."
Uputila mi je mali, znalaki osmijeh prebacujui si kosu iza ramena. "To je sve?
Pa to nije tako strano."
"Mackenzie, to je umobolno. Misli da mi kontracepcija stvara hormonske
promjene?" Nedavno sam bila poela rabiti kontracepcijski flaster.
"Joj, daj", usprotivila se ona. "Sve ene to rade, Susannah, pogotovo u New
Yorku. Kompetitivne smo. Ozbiljno, nemoj biti tako stroga prema sebi. Samo neka se
ne ponovi." Mackenzie e kasnije priznati da se zabrinula, ali ne zbog samog ina
njukanja, nego zbog moje pretjerane reakcije na to to sam ga poinila.
Ugledala sam Paula, svog pouzdanog urednika bez dlake na jeziku, kako pui u
blizini i postavila mu isto pitanje. "Ne, nisi luda. I ne treba se brinuti. Svaki deko
uva slike ili ve neto od svojih bivih. To je ratni plijen", usluno mi je objasnio.
Kad sam dola do svog stola, primijetila sam da mi je lijeva ruka opet utrnula - a
moda je i cijelo vrijeme bila takva? - i da mi se taj osjeaj proirio niz cijelu lijevu
stranu tijela, sve do nonih prstiju. Bila sam u nedoumici; nisam mogla odluiti bih Ii
se trebala zabrinuti ili ne.
"Ne znam objasniti, jednostavno je utrnulo", rekla sam Stephenu na telefon
drei glavu gotovo na stolu jer mi je ica fiksne linije bila toliko zapetljana.
"Je li to kao oni mravi?" upitao je i ula sam kako je usput odsvirao nekoliko
akorda na gitari.
"Moda? Ne znam. udno je. Nije slino iemu to sam ikada osjetila", rekla
sam.
"Je li ti hladno?"
"Ne osobito."
"Pa, ako to ne prestane, vjerojatno bi trebala ii doktoru." Zakolutala sam
oima. To mi kae tip koji ve godinama nije bio kod doktora. Kada smo Stephen i ja

zavrili razgovor, okrenula sam se na stolici prema Angeli. Trebalo mi je drugo

miljenje.
"Jesi li kihnula, udno se istegnula?" Njezina tetka samo je kihnula i dislocirala
si je disk u kraljenici, pa su joj zato trnule ruke.
"Ja mislim da bi trebala otii na pregled", umijeala se jedna druga novinarka
koja je sjedila u blizini. "Moda sam gledala previe epizoda Zagonetne dijagnoze, ali
ima puno stranih stvari uokolo."4
Olako sam se nasmijala na to, ali sjene sumnje jo su mi se danima motale po
glavi. Iako su moji kolege bili profesionalci u preuveliavanju, zbog zabrinuta tona u
njihovim glasovima poela sam preispitivati svoj stav laissez-faire. Odluila sam
nazvati svoga ginekologa, dr. Elija Rothsteina, koji mi je s vremenom postao vie
prijatelj nego lijenik - on je ak i mojoj mami vodio trudnou dok me nosila.
Rothstein je uglavnom bio smiren; ja sam bila mlada i openito zdrava pa bi na
moje brige obino samo odmahnuo rukom. No toga dana, kad sam mu opisala svoje
simptome, iz glasa mu je nestalo uobiajene topline. "Volio bih da to prije posjeti
neurologa. I da odmah prestane s kontracepcijom." Dogovorio mi je termin tog
poslijepodneva kod jednog istaknutog neurologa u etvrti Upper East Side.
Zabrinuta zbog njegove reakcije, zaustavila sam taksi i krenua onamo; taksi je
vijugao kroz ranopopodnevni gusti promet i na kom u me ostavio ispred jedne
impresivne gradske kue u Aveniji Park, u ijem su grandioznu mramornom
predvorju radila trojica vratara. Jedan vratar usmjerio me nadesno, prema
neobiljeenim drvenim vratima. Zbunio me kontrast izmeu ulaza s kristalnim
lusterima i sumorne ekaonice, kao da sam se vratila natrag kroz vrijeme u 70-e
godine 20. stoljea. Sjesti se moglo na tri razliita naslonjaa od tvida i svjetlosmei
kau od flanela; izabrala sam kau i pokuavala mu ne utonuti u sredinu. Po zidovima
ekaonice visjelo je nekoliko slika; jedan crte tintom nekog bogolikog ovjeka duge
bijele brade, koji dri instrument sumnjivo nalik kirurkoj igli; jedan pastoralni
prizor; i jedna dvorska luda. Osjeao se dojam nasuminosti, kao da je sve,
ukljuujui pokustvo, bilo iskopano na nekom kunom buvljaku ili pokupljeno s
neke hrpe glomaznog otpada na ploniku.
Prila sam prijamnom pultu i primijetila nekoliko istaknutih znakova koji su
visjeli pored prozoria: U PREDVORJU JE ZABRANJENO TELEFONIRANJE I
EKANJE PACIJENATA!!!!!! SVE PARTICIPACIJE MORAJU BITI PLAENE
PRIJE LIJENIKOG PREGLEDA!!!!!!
"Dola sam na pregled kod doktora Baileyja", rekla sam.
Bez osmijeha, uope me ne pogledavi, recepcionarka je u mom pravcu tutnula
neki obrazac na podloku za pisanje. "Ispunite ovo. Priekajte."

4 M ystery diagnosis televizijska je emisija na TV programu Oprah W infrey Network; u svakoj

epizodi pojedinci s neobinim simptomima nastoje, uz pomo lijenika, otkriti od ega su oboljeli.

Projurila sam kroz obrazac. Ni jedna povijest bolesti vie mi nikad nee biti
toliko jednostavna. Ikakvi lijekovi? Ne. Ikakve alergije? Ne. Povijest operacijskih
zahvata ili preboljenih bolesti? Tu sam zastala. Prije nekih pet godina pronali su mi
melanom na donjem dijelu lea. Kako su ga uhvatili u ranoj fazi, za njegovo
uklanjanje bio je potreban samo manji operacijski zahvat. Bez kemoterapije, bez
iega. To sam navrljala. Premda sam dosta rano u ivotu iskusila strah od raka, i
dalje sam bila nonalantna, neki bi rekli nezrela, u pogledu svog zdravlja; nisam
mogla biti dalje od pojma hipohondra. Obino bih i na redovite lijenike preglede
odlazila tek nakon nekoliko maminih telefonskih bukvica, tako da je ve i to to sam
sada dola ovamo sama, a da me nitko nije tjerao, bila velika stvar. Zabrinuti ton
moga ginekologa prelio mi je au. Trebala sam odgovore.
Da se umirim, zagledala sam se u najudniju i najareniju meu tim slikama,
neko iskrivljeno, apstraktno ljudsko lice, naznaeno crnim linijama i jarkim mrljama
primarnih boja, crvene zjenice, ute oi, plava brada i crni nos nalik na strijelu, koji
se zapravo smjestio navrh glave, izvan strukture lica. Smijeilo se bez usnica i pogled
mu se doimao poremeeno. Ta e mi slika zbog nekog razloga ostati u pamenju,
pojavit e se jo nekoliko puta u sljedeim mjesecima, tjeit e me, suprotstavljati mi
se i provest e me kroz neke od najcrnjih trenutaka. Ispostavilo se da je to Miroova
slika iz 1978. godine, nazvana Carota, odnosno mrkva na talijanskom.
"CALLAAHAANN," zarevala je sestra, pogreno mi izgovorivi ime; esta,
oprostiva pogreka. Ustala sam, a ona me uvela u praznu ordinaciju i pruila mi
zeleni pamuni ogrta. Uskoro se iza vrata zaorio muki bariton: "Kuc-kuc." Dr. Saul
Bailey bio je djedica dobrohotna izgleda u srednjim sedamdesetim godinama, usnica
pomalo nalik na paji kljun. Predstavio se pruivi mi lijevu ruku - bila je to mekana,
ali snana, mesnata, znaajna ruka. "Znai, vi ste Elijeva pacijentica", rekao je,
mislei na moga ginekologa. Govorio je brzo. "Recite mi to se dogaa."
"Zapravo, ne znam. Osjeam to udno utrnue." Mahnula sam mu lijevom
rukom da to ilustriram. "I u stopalu."
"Hmmm", rekao je, itajui moj obrazac. Jeste li ikada imali boreliozu?"
"Ne." Zbog neega u njegovu dranju eljela sam ga umiriti, rei: "Ma,
zaboravite, dobro sam." ovjek ga nekako ne bi elio optereivati.
Kimnuo je. "Onda dobro. Da pogledamo."
Obavio je tipini neuroloki pregled, prvi od puno stotina koji e uslijediti,
ispitao mi reflekse ekiem, suzio zjenice svjetlom, provjerio miinu snagu gurajui
dlanove o moje ispruene ruke i provjerio mi koordinaciju rekavi mi da zatvorim oi
i prstima si dotaknem nos. Na kraju je zabiljeio "bez osobitosti".
"Trebali biste izvaditi krv, obaviti rutinski pregled i trebali biste ii na
magnetsku rezonanciju. Ne vidim nita izvan normale, ali volio bih da to obavite,
isto da budemo sigurni. Malo dalje u ovoj ulici ima jedno mjesto gdje vam to mogu
odmah napraviti", dometnuo je. netipino za mene, uinila sam i to. Jedan blok dalje
u istoj ulici, na petom katu jedne deseterokatnice, u ekaonici me pozdravio mlad,
mrav laboratorijski tehniar u ranim tridesetim godinama i poveo me prema

prostoriji za presvlaenje. Zgrbivi se kao da mu je neugodno zbog stasa vieg od 180

cm, uputio me da skinem svu odjeu i nakit da ne bi ometali rad ureaja. Sloila sam
odjeu i stavila je u kut iznad ormaria s kljuem. Skinula sam zlatni prsten s majim
okom od crnog hematita, koji mi je pooim darovao kad sam diplomirala, i stavila ga
u ormari. U nekim kulturama vjeruje se da maje oi tite od loih utjecaja.
Nakon to sam pola sata u tom ureaju trpjela neprestanu tutnjavu izbliza,
zaula sam tehniarov glas, nalik na onaj udaljenog pilota koji govori putnicima da e
uskoro sletjeti. "Dobro je. Gotovi smo."
Platforma se izvukla iz ureaja i ja sam skinula kacigu, maknula pokriva i
osovila se na noge. Tehniar se naslonio na zid. "A ime se bavite?"
"Piem za jedne novine", odgovorila sam.
"Da? A koje?"
New York P ost.
"ovjee! Jo nikad nisam upoznao pravu novinarku", rekao je vodei me
prema prostoriji za presvlaenje. Brzo sam navukla odjeu i krenula prema dizalima
da izbjegnem tehniara jer sam imala dojam da mi se nespretno nabacuje i stisnula
sam dugme za prizemlje. Magnetske rezonancije i lokacije na kojima se nalaze nisu
ugodne, ali uglavnom nisu ni po emu posebne. No neto u vezi s tim pregledom,
osobito sjeanje na tu nevinu konverzaciju s mravim laboratorijskim tehniarom,
ostalo mi je u glavi jo dugo vremena, ba kao i slika Carota. A kad se ponovo
pojavilo, tehniarovo blago i nevino upucavanje postalo je prepuno zlonamjernosti
koju je u potpunosti stvorio moj uskomeani mozak.
Nekoliko sati kasnije, zabrinuta zbog osjeaja utrnua, dolo mi je da okreem
prsten na prstu lijeve ruke. Panika. Zaboravila sam svoj sretni prsten u onom
ormariu.
"Je li loe to cijelo vrijeme osjeam trnce u ruci?" pitala sam Angelu sljedei
dan na poslu. "Osjeam se tupo i nisam ba svoja."
"Moda ima gripu?"
"Osjeam se grozno. Mislim da imam temperaturu", rekla sam spustivi pogled
na prst lijeve ruke, na kojem nije bilo prstena. Munina mi se poklapala s tjeskobom
zbog prstena. Bila sam opsjednuta njime, ali nisam mogla skupiti snage da nazovem
tu ordinaciju i ujem da ga nema jer mi je nada da je jo tamo bila ugodnija od
pomisli na to da je ukraden ili izgubljen. Bolje da ne znam, mislila sam. Osim toga,
osjeala sam se previe loe da bih kasnije te veeri doklipsala na koncert Stephenova
benda The Morgues u neki kafi na Greenpointu u Brooklynu, zbog ega sam se pak
osjeala jo gore. Angela me pogledala i rekla: "Ne izgleda ba najbolje. Da te
otpratim kui?"
Inae bih odbila njezinu ponudu, pogotovo s obzirom na to da je bio petak
naveer i dan krajnjeg roka, kada bismo obino ostajali na poslu do deset ili kasnije,
ali bilo mi je toliko muno i bila sam toliko bolesna i ljuta na samu sebe da sam
pristala na to da me prati. etnja koja je trebala trajati pet minuta, toga je dana trajala

pola sata jer sam nakon gotovo svaka dva koraka morala zastati da ne bih povratila.
Kad smo stigle u moj stan, Angela je inzistirala da nazovem svog lijenika kako bih
dobila neke odgovore. "Ovo stvarno nije normalno. Ve si predugo bolesna", rekla je.
Nazvala sam vruu liniju za pozive izvan radnog vremena i primila uzvratni
poziv svoga ginekologa, dr. Rothsteina.
"elim da zna da smo dobili dobre vijesti. Nalaz magnetske rezonancije
normalan je. I eliminirali smo mogunost da te udarila kap ili da ima krvni ugruak,
a iskreno, te su me dvije stvari brinule jer si nedavno poela koristiti kontracepcijski
flaster."
"To su dobre vijesti?"
"Da, ali elim da prestane s tom kontracepcijom, da budemo sigurni", rekao je.
Na magnetskoj rezonanciji vidi ti se samo malo poveanje nekoliko limfnih vorova
u vratu, pa pretpostavljam da se radi o nekom virusu. Moda mononukleoza. Ali jo
nam nisu stigli krvni nalazi da bismo to potvrdili."
Gotovo sam se naglas nasmijala. Mononuklueoza u dvadesetim godinama.
Angela me gledala s oekivanjem. "Mononukleoza, Angela. Mononukleoza."
Nasmijala se i napetost joj je nestala s lica. "Zafrkava me? Ima bolest
ljubljenja. to, ima trinaest godina?"

Glava 4.
Hrva
Mononukleoza. Bilo je olakanje saznati ime toga to me muilo. Iako sam subotu
provela alei samu sebe u krevetu, sljedee noi skupila sam dovoljno snage da se
pridruim Stephenu, njegovoj najstarijoj sestri Sheili i njezinu suprugu Royu na
koncertu Ryana Adamsa u Montclairu u New Jerseyju. Prije koncerta nali smo se u
lokalnom irskom pubu i sjedili u prostoru za jelo, ispod nisko objeena antiknog
lustera koji je bacao snopie svjetlosti. Naruila sam ribu i prene krumpirie, premda
nisam imala eludca ni da zamislim to jelo. Stephen, Sheila i Roy avrljali su dok
sam ja nijemo sjedila. Sheilu i Roya vidjela sam samo nekoliko puta do tada i bilo me
strah i pomisliti kakav sam dojam ostavljala. Sigurno misle da nemam nikakvu
osobnost, mislila sam. im je moja riba s krumpiriima stigla, poalila sam to sam
to naruila. Bakalar se sjajio, obloen debelim prenim tijestom za pohanje. Masnoa
se ljeskala pod svjetlou lustera. I krumpirii su izgledali odvratno masno. Gurala
sam hranu uokolo po tanjuru nadajui se da to nitko nee primijetiti.
Iako smo na koncert stigli prije vremena, ve je bila guva. Stephen je htio biti
to blie pozornici, pa se probijao kroz gomilu. Pokuala sam ga slijediti, ali kako
smo zalazili sve dublje u hordu mukaraca od trideset i neto godina, obuzela me
vrtoglavica i nelagoda.
Doviknula sam mu: "Ja ovo ne mogu!"
Stephen je odustao od svoje misije i pridruio mi se u stranjem dijelu dvorane,
pokraj stupa koji mi je trebao da se naslonim. Imala sam dojam da mi je torba teka
dvadeset kila i muila sam se da je namjestim na ramena jer oko mene nije bilo
dovoljno mjesta da je stavim na pod.
Pratea je glazba nabujala. Volim Ryana Adamsa i pokuala sam pljeskati, ali
uspjela sam tek slabano. Dvije metar i pol visoke rue od plavog neonskog svjetla
visjele su na pozornici iza benda i pekle mi oi. Osjeala sam vruinu gomile. Netko
meni slijeva zapalio je joint i od tog slatkog mirisa dima podigao mi se eludac. Na
vratu sam osjeala dali mukarca i ene iza sebe. Nisam se mogla usredotoiti na
glazbu; koncert je bio muenje.
Kasnije smo se ugurali u Sheilin auto da nas odveze natrag u Stephenov stan u
Jersey Cityju. Njih troje razgovarali su o tome kako je bend bio nevjerojatno dobar, a
ja sam utjela. Moja povuenost Stephenu se uinila udnom; ja nikada nisam bila tip
koji svoje miljenje dri za sebe.
"Kako ti se svidio koncert?" upitao je Stephen primivi me za ruku.
"Ne mogu ga se ba sjetiti."
Nakon tog vikenda uzela sam jo tri slobodna dana zaredom, to je puno za bilo
koga, a kamoli za novinara poetnika. ak i kada sam zbog Posta bila vani nakon

etiri ujutro, radei na lancima o klubovima u etvrti Meatpacking District,

sljedeeg dana uvijek bih stizala tono na vrijeme, u deset. Uzimanje bolovanja bilo
mi je potpuno nepoznato.
Najzad sam priznala svoju dijagnozu majci koja se uzrujala kad sam joj rekla za
utrnulost, osobito zbog toga to je bila samo na jednoj strani tijela, ali uvjerila sam je
da je to samo zbog mononukleoze. Moj se otac na telefonu doimao manje zabrinuto,
ali inzistirao je na tome da se naemo treeg dana mog bolovanja. Nali smo se u
praznom kinu AMC na Times Squareu, na jednoj ranoj projekciji filma Hrva.
"Nekada sam te pokuavao zaboraviti", kae svojoj keri klonuli profesionalni
hrva kojega glumi oronuli Mickey Rourke. "Pokuavao sam se praviti da ne postoji,
ali ne mogu. Ti si moja mala curica. A ja sam sada star i strgan komad mesa, i sam
sam. I zasluujem biti sam. Samo ne elim da me mrzi."
Vrele krupne suze potekle su mi niz obraze. Pokuala sam obuzdati jecaje u
grudima, ali od tog napora bilo mi je jo gore. Ne rekavi ocu ni rije, otrala sam sa
sjedala u zahod kina, ula u jednu kabinu, zatvorila vrata i prepustila se plakanju bez
stida.
Za neko sam se vrijeme smirila i otvorila vrata kabine izbjegavajui zabrinuto
zjakanje neke sredovjene plavue koja je prala ruke pokraj mene. Kad je otila,
pogledala sam se u ogledalo. Zar je mene uistinu dirnuo Mickey Rourke? Ili cijela ta
pria o ocu i keri? Moj tata nije bio ni najmanje njean, obino je izbjegavao rijei
poput "volim te", ak i u odnosu s vlastitom djecom. Bila je to nauena mana. On je
svog oca poljubio jedan jedini put, kada je moj djed bio na samrti. Sada je odvojio
vrijeme iz svog natrpanog rasporeda da bi sjedio pored mene u praznom kinu, a to me
uznemiravalo.
Saberi se, tiho sam si rekla. Ponaa se smijeno.
Ponovo sam se pridruila ocu, koji nije bio primijetio moj izljev emocija, i
sjedila sam ostatak filma a da vie nisam pukla. Nakon odjavne pice otac je
inzistirao na tome da me otprati u stan, predloivi mi da pregleda ima li stjenica,
premda je bilo jasno da ga ponajvie zabrinjava moje zdravlje i da eli provesti vie
vremena sa mnom.
"Znai, oni kau da ima mononukleozu, ha?" pitao me. Za razliku od moje
majke, koja je s vjerskim arom redovito itala popis najboljih lijenika u asopisu
New York Magazine, moj otac nikada nije imao povjerenja u lijeniki autoritet.
Kimnula sam i slegnula ramenima.
Meutim, kada smo stigli do mog stana, u eludcu sam opet osjetila onaj
neobjanjiv, ali sada ve poznati uas. Odjednom sam shvatila da ne elim da on ue
unutra. Kao to veina oeva grdi djecu, i on je mene, dok sam bila tinejderica, tako
grdio zbog toga to doputam da mi soba bude prljava, pa sam bila naviknuta na to.
No toga dana bilo me je stid, kao da je ta soba metafora za moj zaribani ivot, i
grozila sam se pomisli na to da on vidi kako ja zapravo ivim.
"Koji to vrag smrdi?" rekao je kad sam otkljuala vrata.

Sranje. Podigla sam plastinu vreicu pored vrata. "Zaboravila sam baciti
pijesak za maku."
"Susannah. Mora se sabrati. Ne moe ovako ivjeti. Ti si odrasla osoba."
Oboje smo stajali na vratima i gledali moj jednosobni stan: imao je pravo, bio je
odvratan. Pod je bio pun prljave odjee. Ko za smee se prelijevao. A crne vree za
smee, koje sam u strahu od stjenica napunila prije zapraivanja, koje je bilo prije tri
tjedna, i dalje su bile razbacane po sobi. Nije se nala ni jedna stjenica, nije bilo vie
ni jednog ugriza. Sada sam bila uvjerena da je s njima gotovo i poinjala sam se pitati
je li ih ikada uope i bilo.

Glava 5.
Cold Roses

Sljedeeg dana, u etvrtak, vratila sam se na posao pa sam imala taman toliko
vremena da zavrim jedan lanak i prezentiram jo dva. No ni jedan mi nije proao.
"Molim te da prvo pretrai Nexis", napisao je Steve kao odgovor na moje nove
prezentacije.5
Nesigurnost je dio posla, rekla sam si. Novinari ive u stanju neprestane
nesigurnosti: katkad imamo katastrofalne tjedne, kada nam lanci ne prou dobro ili
nam izvori zaute; a katkad sjajne, kada se dogaaju ak i naizgled nemogue stvari.
Ima dana kada se osjeate kao da ste najbolji u svom poslu, a ima i takvih kada ste
uvjereni da ste najobinije bezvezno piskaralo pa ponete traiti uredske poslove. No
ti usponi i padovi na koncu se izravnaju. Pa zato je onda sve bilo u takvom
previranju? Ve se tjednima nisam osjeala ugodno u svojoj novinarskoj koi i to me
plailo.
Kako mi se smuilo zbog vlastite traljavosti, zatraila sam da odem ranije kui,
ponovo, u nadi da je stvar samo u mononukleozi. Nakon to se dobro naspavam cijelu
no, moda u opet biti ona stara.
Te sam se noi prevrtala i okretala, puna bojazni u vezi sa svojim ivotom. Kad
mi je ujutro zazvonila budilica, pritisnula sam gumb za odgaanje i opet odluila
uzeti bolovanje. Nakon jo nekoliko sati spavanja probudila sam se odmorna i
smirena, kao da je cijela pria s mononukleozom bila tek daleka nona mora. Sada se
na obzoru veselo pojavio vikend. Nazvala sam Stephena.
"Idemo u Vermont." Bila je to izjava, ne pitanje. Bili smo planirali otii u
Vermont i smjestiti se u kuu mog polubrata, ali otkako sam se razboljela, stalno smo
odgaali taj izlet. Budui da je osjeao da jo nisam ona stara, Stephen je navodio
razloge zbog kojih ne bismo trebali nagliti s tim izletom, a tada mi je na drugoj liniji
zapiskutao poziv sa skrivenim brojem. Bio je to dr. Rothstein.
"Doli su krvni nalazi. Nisi pozitivna na mononukleozu", rekao je. "Kako se
osjea?"
"Puno bolje."
"Onda dobro, valjda je to bio samo neki obini virus koji ti je sad ve izaao iz
organizma."
Obodrena, ponovo sam nazvala Stephena i zahtijevala da se spakiramo i
otputujemo na vikend. Popustio je. To poslijepodne posudili smo crni Subaru moje

5 Nexis je raunalni servis za pretraivanje vijesti i informacija.

mame i krenuli na etverosatni put na sjever, u Arlington u Vermontu. Jutra smo

provodili u starinskom lokalnom restoranu koji se zvao Up For Breakfast, kupovali
smo po trgovakim centrima s tvornikim cijenama i ili smo u brda - odnosno,
Stephen je skijao na snoivboardu, dok sam ja itala Velika oekivanja u planinarskom
domu. U nedjelju je poela snjena oluja koja nas je, na nau sreu, primorala da
ostanemo jo jedan dan, to je pak znailo jo jedan slobodan dan od posla. Toga
dana pristala sam na skijanje i Stephen me poveo na vrh jednog manjeg brda.
Nipoto nisam bila strunjak, ali skijala sam ve nekoliko puta i staze srednje
teine nikada mi nisu bile teke. No ovaj put, dok mi je vjetar ibao lice, a snjene
pahuljice prile obraze, to mi se brdo odjednom uinilo puno strmijim nego ikada
prije. Uzdizalo se dugako, usko i prijetee. Odjednom sam osjetila bespomonost,
nekakav duboko usaen strah tipa borba-ili-bijeg, o kojemu sam itala, ali ga jo
nikada nisam doivjela.
"Spremna?" Stephenov glas zazvuao je udaljeno zbog zavijanja vjetra. Srce mi
je udaralo tako snano da sam ga osjeala u uima. U glavu su mi navrle uasne misli.
to ako nikada ne stignem, dolje? to ako me Stephen ostavi ovdje? to ako nikada
ne pronau moje tijelo?
"Ne mogu ja to!" viknula sam. "Ne elim to raditi. Molim te, nemoj me tjerati
da to radim."
"Ma, daj, hajde!" rekao je, ali kada je osjetio moj strah, prestao me zaigrano
nagovarati. "U redu je. Bit e sve u redu, obeavam. Ii emo polako."
Nervozno sam krenula nizbrdo sa Stephenom iza sebe. Na pola puta prema dolje
ubrzala sam osjeajui se blesavo zbog onog uasa od maloas. No ak i nakon to je
kriza prola, bilo mi je jasno da je ta panika bila neto mnogo ozbiljnije od pukog
straha od visine.
Te noi, opet u majinoj kui u New Jerseyju, ponovo sam imala problema sa
spavanjem, ali nisam osjeala nervozu nego nostalgiju. Prekopavala sam po staroj
odjei i otkrila da konano stanem u hlae koje sam jo od drugog razreda srednje
mogla navui samo do pola bedara. Valjda barem neto dobro radim, pomislila sam.
Uskoro u saznati da ta vrsta bolesti esto dolazi i odlazi, ostavljajui oboljelog u
uvjerenju da je najgore prolo, dok se ona zapravo samo naas povlai da bi opet
navalila.

Glava 6.
Americas Most Wanted6
Sljedeeg utorka ujutro na poslu mi je zazvonio uredski telefon. Bio je to Steve.
inilo se da mi je oprostio zbog odsutnosti i oite nesposobnosti u zadnje vrijeme ili
da mi je barem odluio pruiti jo jednu priliku. "elim da sutra ujutro intervjuira
Johna Walsha, kada doe na intervju za Fox News. Radi na novoj epizodi o
podmornicama za krijumarenje droge, mislim da bi to mogao biti zabavan
podnaslov."
"Svakako", rekla sam nastojei skupiti entuzijazam koji mi je nekada dolazio
tako prirodno. Intervjuirati voditelja emisije America 's M ost Wanted zvualo je
doista uzbudljivo, ali nekako se nisam mogla usredotoiti. Prvo sam trebala pretraiti
materijale pa sam nazvala Postovu knjiniarku Liz - danju istraivaku novinarku,
nou wiccansku sveenicu. Neobjanjivo je meutim to to sam je umjesto za
pretraivanje, zamolila za gatanje iz karata za tarot.
"Svrati", rekla je nehajno.
Liz se suvremenim vjetiarenjem bavila pomou svijea, arolija i napitaka.
Nedavno je postala visoka sveenica treeg stupnja, to je znailo da moe
poduavati to umijee. Nosila je puno pentagrama i lepravu odjeu u stilu Stevie
Nicks, a za zimskih mjeseci odjenula bi ak i crni plat. Mirisala je na kad i kositar i
imala oi kao u teneta, sputene prema van, koje su ulijevale povjerenje. Bilo je
neega privlanog u njezinoj energiji i ja sam joj, unato svojoj uroenoj skepsi
prema vjetiarenju i religiji openito, na neki nain vjerovala.
"Trebam tvoju pomo", rekla sam. "Ne ide mi dobro. Moe li mi gatati?"
"Hmmm", rekla je slaui karte za tarot. "Hmmm." Dok je govorila, razvlaila
je svaki slog, to zbog fonetskog utjecaja svoje majke sa srednjeg zapada, to zbog
djetinjstva provedenog uz glazbenike hipije, a to zbog kroninih napadaja epilepsije
koje je preivjela tijekom godina. "Pa, vidim dobre stvari. Pozitiva. Dogodit e ti se
nekakva promjena posla. Radit e neto samostalno, izvan Posta. Vidim ti dobre
stvari to se tie financija."
Dok sam se koncentrirala na njezine rijei, tijelom su mi prolazili valovi mira.
Trebao mi je netko da mi kae da u biti dobro, da su te udne stvari samo tokice na
radaru mog ivota. Gledajui unatrag, Liz moda i nije bila prava osoba kojoj sam
trebala otii po takvo ohrabrenje.
"O, ovjee. Osjeam se kao da sam sva u oblacima", rekla je Liz.
"Da, ja isto." Uistinu.
6 Televizijska serija o hvatanju stvarnih bjegunaca traenih zbog zloina u SAD-u.

Kad sam se vratila za svoj stol, Angela je izgledala potiteno. Dobila je lou
vijest: kolega novinar iz Posta, kojeg su smatrali ovdanjim "renesansnim ovjekom"
jer je za novine pokrivao sva mogua podruja, preminuo je od melanoma.
Redakcijom je kruila elektronika poruka s pojedinostima o pokopu u petak. Imao je
samo pedeset tri godine. To me podsjetilo na moju dijagnozu melanoma od prije
nekoliko godina i ostatak dana nisam si mogla izbiti tu vijest iz glave.
Sljedeeg jutra, nakon neprospavane noi, ono kratko vrijeme koje mi je bilo
potrebno da se pripremim za intervju s Johnom Walshom potroila sam na to da na
Googleu potraim stope recidiva melanoma. U 9.50 krenula sam stranjim hodnikom
na sastanak s Walshem u uredu jednog urednika, koji je za potrebe tog intervjua bio
prazan. Dok sam hodala praznim hodnikom, uokvirene naslovnice Posta poele su mi
se primicati, a naslovi na njima skupljali su se i irili.

BILL ME PREVARIO!
SVEMIRSKI BROD EKSPLODIRAO U ZRAKU, SVIH SEDAM POGINULO
UMRLA DIANA
PERVERTIT I JA
CHILLARY

Stranice kao da su disale, udisale i izdisale svuda oko mene. Suzilo mi se vidno
polje, kao da gledam niz hodnik kroz vizir. Fluorescentna su svjetla titrala, prostorija
se klaustrofobino skupila oko mene, a naslovnice su mi prijetile. Dok su se zidovi
pribliavali, strop se uzdizao nebu pod oblake sve dok me nije obuzeo dojam da sam
u katedrali. Stavila sam ruku na prsa da umirim udaranje srca i podsjetila sam se na to
da trebam disati. Nisam se bojala; osjeaj je bio vie nalik onom uzbuenju kao kad
gledate prema dolje s prozora na stotom katu nekog nebodera, znajui da neete pasti.
Dola sam do ureda u kojem me ekao Walsh. Jo je bio naminkan za intervju
za Fox News i minka mu se malo rastopila pod jarkim svjetlima u studiju.
"Dobar dan, Johne, ja sam Susannah Cahalan, novinarka iz Posta...
im sam ga ugledala, poela sam se pitati, zaudo, je li Walsh u tom trenutku
razmiljao o svom ubijenom sinu Adamu koji je 1981. godine otet iz robne kue i
kasnije te godine pronaen bez glave. Dok sam stajala i umiljato se smijeila njemu i
njegovoj manikiranoj publicistici, misli su mi lutale po toj jezivoj temi.
"Dobar dan", rekla je publicistica neobinim tonom, prekinuvi moj tok misli.
"O, dobar dan! Da. Ja sam Susannah Cahalan, ja sam novinarka. Novinarka za
lanak. Znate, o krijumarenju droge, krijumarenju droge..."
Tu me prekinuo Walsh. "Podmornice, da."
"On ima samo pet minuta vremena, pa bi bilo bolje da krenemo", rekla je
publicistica uz malo oite netrpeljivosti u tonu.

"Mnogi junoameriki krijumari droge izrauju podmornice u kunoj

radinosti", zapoeo je Walsh. "Dobro, to zapravo nisu podmornice nego uranjajua
plovila koja izgledaju kao podmornice." vrljala sam biljeke: "Kolumbijski" (sic),
"kuna radinost", "ima desetak po...", "Brodovi s drogom, moramo zaustaviti
brodove..." Nisam mogla pratiti. Pa sam se uglavnom pravila da piem vrljajui
nepovezane rijei da bih izgledala kao da ga sluam.
"To je jako lukavo."
Na to sam se grohotom nasmijala, premda nisam znala, kao to ni sada ne znam,
to mi se u toj rijei uinilo tako smijeno. Publicistica mi je dobacila zbunjeni
pogled, a onda je objavila: "ao mi je, moram prekinuti razgovor. John mora ii."
"Otpratit u vas", rekla sam s pretjeranim entuzijazmom i povela ih prema
dizalima. No dok sam hodala, jedva sam odravala ravnoteu, sudarala sam se sa
zidovima hodnika, ispruila ruku da im otvorim vrata i promaila kvaku za dobrih
trideset centimetara.
"Hvala, hvala. Ja sam velika oboavateljica, velika oboavateljica. VELIKA
oboavateljica", rekla sam.
Walsh se ljubazno nasmijeio, vjerojatno naviknut na takve ekscentrine izljeve,
toliko daleke od mog uobiajenog stila intervjuiranja.
"Bilo mi je drago", rekao je.,
Jo uvijek ne znam - a vjerojatno nikada neu ni saznati - to je on zapravo
mislio o toj udnoj novinarki iz Posta, osobito s obzirom na to da taj lanak nikada
nije objavljen. To je bio zadnji intervju koji sam vodila u sljedeih sedam mjeseci.

Glava 7.
Opet na cesti
Ne sjeam se kako sam dola kui nakon tog intervjua niti kako sam provela te sate
neposredno nakon jo jednog poslovnog neuspjeha, ali nakon jo jedne neprospavane
noi izala sam u predivno jutro ranog oujka. Sunce je bilo svanulo, temperatura je
bila svjeih minus jedan. Uputila sam se na istok, prema Times Squareu, kao i tolika
jutra prije toga, ali toga dana zasmetale su mi kriave boje. Pokuala sam odvratiti
pogled, zatititi se od udarnih valova pigmenta, ali nisam mogla. Iz jarko plave
reklame za gume za vakanje Eclipse izlazili su elektrini virovi akvamarina, od
kojih su mi se nakostrijeile dlaice na iji. Osjeala sam kako mi boje vibriraju u
nonim prstima. Ta navala osjeta kao da je bila nekako posebna, zastraujua i
uzbudljiva u isto vrijeme. No uzbuenje je vrlo kratko trajalo. Odjednom sam na
svojoj lijevoj strani primijetila pomini natpis "Dobro doli na Times Square", od
kojeg mi se poelo povraati nasred ulice. Ispred mene M&M-ovi su izvodili piruete
stvarajui mi strahovitu migrenu u sljepoonicama. Prekrila sam oi rukama bez
rukavica, teturajui etrdeset sedmom ulicom kao da sam upravo sila s nekoga
grozomornog vlakia smrti, sve dok nisam uletjela u redakciju, gdje su svjetla i dalje
bila jarka, ali manje agresivna.
"Angela, moram ti rei neto udno", apnula sam, bojei se da ljudi moda
prislukuju i misle da sam luda. "Vidim jarke boje. Bole me oi od njih."
"Kako to misli?" pitala je osmjehnuvi se pomalo zabrinuto. Iz dana u dan sve
sam se udnije ponaala. No Angela se tek toga jutra uplaila moje netipine
nesuvislosti.
"Times Square. Boje, reklame, strano su jarke. Vie nego to su mi ikada bile."
"Ti si stvarno jako mamurna."
"Nisam pila. Mislim da silazim s uma."
Odmahnula je rukom na to: "Ako si stvarno zabrinuta, mislim da bi trebala opet
otii lijeniku."
Neto nije u redu sa mnom. Ovako se ponaaju luaci.
Frustrirana time to ne mogu izraziti to mi se dogaa, tresnula sam rukama po
tipkovnici. Raunalo mi je uzvratilo bljeskom, jarkim i srditim. Pogledala sam
Angelu da vidim je li i ona to vidjela, ali bila je zadubljena u svoje elektronike
poruke.
"Ne mogu ja ovo!" viknula sam.
"Susannah, Susannah. to se dogaa?" upitala je Angela, iznenaena mojim
ispadom. Nikada nisam bila teatralna, a sada, kad su svi zurili u mene, osjeala sam
se ponieno i eksponirano. Vrele suze tekle su mi niz lice na bluzu. "Zato plae?"

Slegnula sam ramenima na to pitanje, bilo mi je previe neugodno da bih se

uputala u pojedinosti koje nisam razumjela.
"Hoe da izaemo u etnju ili tako neto, da popijemo kavu?"
"Ne, ne. Ne znam to mi je. Sva sam sjebana. Plaem bez razloga", jecala sam.
Napadaj plaa obuzeo mi je cijelo tijelo; zarobio me. to sam vie pokuavala
prestati, to sam jae plakala. to je bio uzrok toj histeriji? Fiksirala sam se na razne
stvari koje su mi dolazile u misli, eprkala po potankostima svog ivota, po svemu u
to sam bila nesigurna. Loe radim svoj posao. Stephen me ne voli. vorc sam. Luda
sam. Glupa sam. Mnogi kolege sada su se vraali na posao, odjeveni u crno zbog
sprovoda onog novinara, na kojemu ja nisam bila jer sam bila previe obuzeta
vlastitim, prividno iluzornim problemima. Je li to razlog zato plaem? Jedva da sam
poznavala tog ovjeka. Plaem li zbog sebe? Zbog mogunosti da bih ja mogla biti
sljedea?
Jedna druga novinarka, Sue Edelman, koja je sjedila tono preko puta Angele,
okrenula se prema meni. "Susannah, jesi dobro?"
Mrzila sam pozornost. Oinula sam je prijezirnim pogledom punim gaenja.
"Daj. Prestani."
Suze su mi se i dalje slijevale niz lice, ali iznenaeno sam shvatila da odjednom
vie nisam bila tuna. Bila sam dobro. Ne dobro. Sretna. Ne, ne sretna, ushiena,
osjeala sam se bolje nego ikada u ivotu. Suze su i dalje ile, ali sada sam se smijala.
Val topline jurnuo mi je kraljenicom prema gore. Htjela sam plesati ili pjevati, raditi
neto, bilo to osim sjediti ovdje i utapati se u izmiljenom jadu. Otrala sam na
zahod politi si malo vode po licu. Dok sam putala hladnu vodu, zahodske kabine
odjednom su mi poele izgledati strano. Kako to da je civilizacija toliko napredovala,
a da jo uvijek obavljamo nudu tako blizu jedni drugima? Gledala sam te kabine, a
kad sam zaula putanje vode, nisam mogla povjerovati da sam se ja njima uope
ikada posluila. Premda tada nisam znala rije za to, taj se osjeaj zove jam ais vu suprotno od deja vu - kada se sve ini strano ili nepoznato.
Kad sam se vratila za stol, donekle smirenih emocija, nazvala sam Mackenzie,
koja mi je prije nekoliko tjedana toliko pomogla u vezi s problemom oko njukanja, i
zamolila je da se naemo dolje. Htjela sam uti njezino miljenje o tome to mi se
upravo dogodilo. Ugledala sam je vani, iza zgrade News Corpa, i primijetila da je i
ona odjevena u crno te da se upravo vratila sa sprovoda. Odjednom me obuzeo stid
to sam toliko opsjednuta samom sobom.
"ao mi je to te gnjavim kad ti je teko", rekla sam. "Znam da je jako sebino
od mene to se sada ovako ponaam."
"Reci", rekla je.
Ja, ovaj. Ja, ovaj. Osjea li se ti ponekad kao da nisi svoja?" Nasmijala se. Ja se
vrlo rijetko osjeam kao da jesam svoja."

"Ali ovo je drugo. Neto stvamo nije u redu. Vidim jarke boje, nekontrolirano
plaem. Ne mogu se kontrolirati", ponovila sam, briui preostale suze iz nateenih
oiju. "Moda imam ivani slom? Moda ludim?"
"Gle, Susannah, ne moe sama izai nakraj s time. Stvarno treba ii doktoru.
Mislim da bi trebala zapisivati sve simptome, kao da e napisati lanak o njima.
Nemoj nita izostaviti. Kao to zna, ak i najmanji detalj moe ispasti najvanija
stvar."
Genijalno. Gotovo sam otrala od nje prema stepenicama da ponem pisati. Ali
kada sam sjela za stol, napisala sam samo ovo:

Onda sam poela rkati, premda se ne sjeam da sam naarala tu sliku, kao ni
toga to me na to potaknulo:

"Ljudi su oajni, uinit e sve", napisala sam. Najednom sam prestala pisati i
poela micati sve sa stola, sve prazne boce vode, napola pune alice za kavu i stare
lanke koje vie nikad ne bih itala. Grabila sam pune ruke knjiga koje sam uvala
zbog razloga kojih se vie nisam mogla sjetiti. Umjesto da ih stavim na hrpu papira za
otpad, odnijela sam ih do kontejnera za smee na tom katu i sve ih bacila, kao da su
one dokaz da sam ja hrak koji si je mjesecima davao oduka. Odjednom sam se
osjeala kao da uspjeno kontroliram sve dijelove svog ivota. Ona se pregolema
srea vratila. No ak mi je i tada bilo jasno da je to opasna srea. Bojala sam se da e,
ako je ne izrazim i ne budem zahvalna na njoj, planuti i sagorjeti jednako naglo kao
to je i dola.
Kad sam se vratila za stol, lupila sam dlanovima po njemu.
"Sve e biti sjajno!" objavila sam ignorirajui Angelino zaprepatenje. Doetala
sam do Paulova stola, euforina zbog svoje nove novcate, predivno jednostavne
teorije o ivotu.
"Idemo dolje na cigaretu!"

Dok smo ulazili u dizalo, Paul je rekao: "Izgleda puno bolje."

"Hvala, Paule. I osjeam se puno bolje. Opet se osjeam kao ja i imam ti puno
toga rei." Pripalili smo cigarete. "Zna, konano sam shvatila to nije u redu. elim
raditi vie lanaka. Boljih lanaka. Veih lanaka. Ne onakva sranja s aktualnim
pitanjima. Nego prave stvari. Prava, estoka istraivanja."
"Pa to je sjajno", rekao je Paul, zabrinuta izgleda. Jesi dobro? Pria sto na sat."
"Oprosti, samo sam tako uzbuena!"
"Drago mi je to ujem da si uzbuena, zna, jer su mi neki ljudi rekli da si bila
jako uzrujana za svojim stolom i da si proli mjesec bila jako bolesna."
"To je gotovo. Ozbiljno, sad sam shvatila u emu je problem."
"Hej, jesi li u zadnje vrijeme razgovarala sa svojom mamom?" upitao je Paul.
"Da, prije nekoliko dana. Zato?"
"Samo pitam."
Paul si je sastavljao mentalnu sliku, spreman na to da kae Angeli da u meni
osjea prve znakove sloma. Jednom je vidio jednu drugu novinarku do koje mu je
bilo stalo kako puca. Poela se uoljivo, neprikladno minkati i udno ponaati.
Kasnije joj je dijagnosticirana shizofrenija. Nakon deset minuta mog blebetanja, Paul
se uputio natrag unutra i nazvao Angelu. "Netko mora nazvati njezinu mamu ili
nekoga, ovo jednostavno nije dobro."
Dok je Paul bio gore i razgovarao s Angelom, ja sam ostala vani. Da me tada
itko gledao, pretpostavio bi da sam bila duboko zamiljena ili da sam u glavi
sastavljala neki lanak, nita neobino. Ali zapravo sam bila daleko. Klatno se opet
zanjihalo i sad sam osjeala smuenost i bilo mi je muno od visine; osjeala sam se
kao na vrhu brda u Vermontu, samo bez one nelagode. Lebdjela sam iznad gomile
zaposlenika News Corpa. Vidjela sam vlastito tjeme, tako blizu da sam gotovo mogla
ispruiti ruku i dotaknuti samu sebe. Ugledala sam Liz, wiccansku sveenicu, i
osjetila svoje "ja" kako ponovo ulazi u moje uzemljeno tijelo.
"Liz, Liz!" viknula sam. "Moram razgovarati s tobom!"
Zastala je. "Hej, Susannah. Kako ide?"
"Liz, jesi li se ikada osjeala kao da si tu, ali nisi tu?" Nije bilo vremena za alu.
"Naravno, stalno se tako osjeam", rekla je.
"Ne, ne razumije. Vidim sebe odozgo, kao da lebdim iznad same sebe i gledam
dolje", rekla sam lomei ruke.
"To je normalno", rekla je ona.
"Ne, ne. Kao da si izvan sebe i gleda unutra."
"Da, da."
"Kao da si u vlastitom svijetu. Kao da nisi u ovom svijetu."

"Znam o emu govori. To je vjerojatno samo ostatak astralnog putovanja koje

si iskusila dok smo juer gatale. Mislim da sam te moda odvela u drugu dimenziju.
Ispriavam se zbog toga. Samo se pokuaj opustiti i prihvatiti to."
U meuvremenu je Angela, zabrinuta zbog mog udnog ponaanja, dobila od
Paula doputenje da me odvede na pie u kafi u oblinjem hotelu Marriott - i da iz
mene izvue jo neke informacije o tome zbog ega se tako neobino ponaam. Kad
sam se vratila u redakciju, Angela me nagovorila da uzmem svoje stvari i proeem s
njom nekoliko ulica sjeverno od Times Squarea, do hotelskog kafia. Ule smo u
glavno predvorje hotela kroz vrata na okretanje i stale pokraj skupine turista koji su
ekali prozirna dizala da bi doli na osmi kat, gdje je bio taj kafi, ali meni je smetala
guva. Bilo je previe ljudi oko mene. Nisam mogla disati.
"Moemo li, molim te, ii pokretnim stepenicama?" moljakala sam Angelu.
"Naravno", rekla je.
Od pokretnih stepenica, s obiju strana ukraenih desetcima svjetleih sijalica,
moja razdraenost samo se pojaala. Pokuala sam ignorirati udno lupanje srca i
znoj koji mi se skupljao na elu. Stojei nekoliko stepenica iznad mene, Angela me
nadvisivala i izgledala zabrinuto. Osjeala sam kako mi u prsima raste pritisak straha;
odjednom sam se opet rasplakala.
Na treem katu morala sam sii s pokretnih stepenica da se smirim jer sam
prejako jecala. Angela mi je stavila ruku preko ramena. Sve u svemu, tijekom tog
putovanja od osam katova, morala sam triput sii sa stepenica da umirim jecanje.
Najzad smo stigle do kata s kafiem. Sagovi, koji su izgledali kao da su doli iz
neke avangardne produkcije Lawrencea od Arabije, vrtloili su se ispred mene. to
sam jae piljila u njih, to su se jarke are vie pretapale. Rekla sam sebi da se ne
obazirem na to. U kafiu s pogledom na Times Square bilo je sjedeih mjesta za vie
od stotinjak ljudi, no bio je gotovo sasvim prazan, osim nekoliko grupica poslovnih
ljudi rasprenih po stolicama blizu uzlaza. Kad smo ule, ja sam jo plakala, pa je
jedna takva grupa podigla pogled sa svojih koktela i zablenula se u mene, od ega
sam se samo osjetila jo gore i jadnije. Suze su mi samo ile, a nisam imala pojma
zato. Smjestile smo se usred prostorije, na mjesta s visokim barskim stolicama,
daleko od drugih gostiju. Ja nisam znala to elim pa je Angela naruila bijeli
sauvignon za mene i pivo Anchor Steam za sebe.
"Onda, to se zapravo dogaa?" pitala je, otpivi mali gutljaj svog piva boje
jantara.
"Toliko toga. Posao, grozna sam u tome. Stephen, ne voli me. Sve se raspada.
Nita nema smisla", rekla sam, drei vinsku au kao ugodnu naviku, ali ne pijui.
"Razumijem. Mlada si. Ima taj stresni posao i novog deka. Sve visi u zraku.
To te plai. Ali zar je to stvarno dovoljno da te ba toliko uznemiri?"
"Da, znam", rekla sam. Imala je pravo. I ja sam bila razmiljala o svemu tome,
ali hrvala sam se s time kako da uskladim detalje dovoljno dobro da bih rijeila cijeli

problem, kao da na silu spajam komadie iz razliitih slagalica. "Ima jo neto. Ali ne
znam to."

Kad sam te veeri u sedam dola kui, Stephen me ve ekao. Umjesto da mu

kaem da sam bila vani s Angelom, slagala sam mu i rekla mu da sam bila na poslu,
uvjerena u to da moram skrivati svoje smueno ponaanje od njega, premda me
Angela nagovarala da mu jednostavno kaem istinu. No ipak sam ga upozorila da
nisam ba svoja i da nisam dobro spavala. "Ne brini se", odgovorio je. "Otvorit u
bocu vina. To e te uspavati." Imala sam snaan osjeaj krivnje dok sam gledala
Stephena kako metodino mijea umak za kozice fra diavolo, s kuhinjskom krpom
zataknutom u dra za pojas na hlaama. Stephen je bio prirodno darovit i inventivan
kuhar, ali ja nisam mogla uivati u toj panji; umjesto toga, ustala sam i hodala
ukrug. Misli su mi jurcale od krivnje preko ljubavi do gaenja, pa natrag. Nisam ih
mogla srediti pa sam se morala kretati da umirim um. Najvie me muilo to to nisam
htjela da me on vidi u takvu stanju.
"Zna, nisam ve neko vrijeme dobro spavala", rekla sam. Zapravo, nisam se
mogla sjetiti kada sam zadnji put spavala. Ve barem tri dana nisam se poteno
naspavala. "Moda ti bude teko spavati uz mene."
Podigao je pogled s tjestenine i nasmijeio se. "Ne brini se, bolje e spavati kad
sam ja tu."
Pruio mi je tanjur s tjesteninom, obilno posutom parmezanom. Na taj prizor
preokrenuo mi se eludac. Okusila sam jednu kozicu i gotovo povratila. Gurala sam
svoju tjesteninu po tanjuru, dok je on prodirao svoju. Nisam se mogla suzdrati a da
mu ne dobacim zgaeni pogled.
"to je, ne valja ti?" povrijeeno je upitao.
"Ma ne, nije to. Samo nisam gladna. Bit e finih ostataka", vedro sam rekla, dok
sam se pritom morala fiziki obuzdati da se opet ne ushodam po stanu. Nisam se
mogla usredotoiti na jednu misao, um mi je bio preplavljen razliitim eljama,
ponajvie potrebom da pobjegnem. Najzad sam se opustila dovoljno da legnem na
razvueni kau uz Stephena. Natoio mi je au vina i stavila sam je na prozorsku
dasku, ali gadilo mi se, ili sam moda na nekoj praiskonskoj razini znala da bi vino
bilo loe za moje duevno stanje. Zauzvrat, neprekidno sam puila jednu cigaretu za
drugom, sve do filtra.
"Puno pui veeras", rekao je, gasei svoju cigaretu. "Moda zato nisi gladna."
"Da, trebala bih prestati", rekla sam. "Srce mi lupa tako jako da mi se ini da e
mi iskoiti iz prsa."
Dodala sam Stephenu daljinski i prebacio je program na PBS. Kad se njegovo
sporo disanje pretvorilo u duboko hrkanje, poeo je Spain on the Road Again, neki
reality show u kojem glumica Gwyneth Paltrow, kuhar Mario Batali i Mark Bittman,
kulinarski kritiar iz novina New York Times, putuju panjolskom. Boe, samo ne

Gwyneth Paltrow, pomislila sam, ali nije mi se dalo mijenjati program. Dok je Batali
jeo izdano jelo od jaja i mesa, ona je prkala po jogurtu od nemasnog kozjeg
mlijeka, a kada joj je ponudio da proba zalogaj njegova jela, skanjivala se.
"Lijepo je to u sedam ujutro", rekla je sarkastino. Vidjelo se koliko joj se gadi
njegov trbuh.
Dok sam je gledala kako malo-pomalo jede taj svoj jogurt, okretao mi se
eludac. Pomislila sam na to koliko sam malo jela u prolih tjedan dana.
"ekaj malo", otpovrnuo je on. "Toliko si visoko da te ne vidim dobro."
Nasmijala sam se netom prije nego to se sve zamaglilo.
Gwyneth Paltrow.
Jaja i meso.
Tama.

Glava 8.
Izvantjelesno iskustvo
Prema Stephenovu kasnijem prepriavanju strahota koje su uslijedile, probudila sam
ga neprekidnim udnim, tihim stenjanjem. Prvo je mislio da kripim zubima, ali kada
su se ti kriputavi zvukovi pretvorili u visoki cvile, nalik zvuku trljanja brusnog
papira o metal, i kad je potom, na podlozi od zvukova koji su dopirali iz televizora,
zauo duboko hripanje, kao iz filma Otrica zloina, shvatio je da neto nije u redu.
Pomislio je da moda ne mogu spavati, ali kada se okrenuo da me pogleda, ja sam
sjedila uspravno, posve otvorenih, rairenih oiju, ali nita nisam vidjela.
"Hej, to je?"
Nije bilo odgovora.
Kada mi je predloio da se pokuam opustiti, okrenula sam se prema njemu
piljei u njega kao da sam opsjednuta. Ruke su mi sunule ravno naprijed, kao u
mumije, a onda sam zakolutala oima prema gore i ukoila se. Teko sam hvatala
zrak. Tijelo mi se sve vie koilo dok sam neprekidno udisala, bez izdisanja.
Odjednom su mi iz usta, kroza stisnute zube, navrle krv i pjena. Stephen je priguio
panini vrisak - njemu je to bilo najstranije iskustvo u ivotu, prizor koji e ga jo
godinama proganjati - i naas se uasnuto zagledao u moje drhtavo tijelo, a onda je
skoio u akciju.
Stephen nikada prije nije vidio napadaj, ali znao je to treba uiniti. Polegnuo
me, okrenuo mi glavu na stranu da se ne uguim i odjurio po svoj iPhone da nazove
hitnu.

Taj trenutak, moje prvo ozbiljno zamraenje uma, obiljeio je granicu izmeu
duevnog zdravlja i bolesti. Premda u u sljedeim danima i tjednima imati lucidnih
razdoblja, vie nikada neu biti ista. Sada zapoinje mrano doba moje bolesti, kada
postojim u istilitu izmeu stvarnog svijeta i nekog drugog, maglovitog, izmiljenog
svijeta, stvorenog od halucinacija i paranoje. Od ovog trenutka nadalje, pri
sastavljanju djelia tog "izgubljenog vremena", moram se oslanjati na vanjske izvore.
Kao to u kasnije saznati, to je bio samo najdramatiniji i najoitiji napadaj u
nizu napadaja koje sam imala ve danima. Sve to mi se dogaalo u prolih nekoliko
tjedana bilo je dio jedne vee, stranije bitke koja se odvijala na najosnovnijoj razini
mog mozga.
Zdrav mozak jest simfonija od 100 milijarda neurona, a djelovanje svake
pojedine modane stanice usklauje se u cjelinu iz koje potjeu misli, kretnje,
sjeanja pa i obino kihanje. Promjene u elektrinim uzorcima mozga mogu navesti
modane instrumente, neurone, da zasviraju neku melodiju i potreban je samo jedan

neusklaeni instrument da narui koheziju simfonije. A kada neuroni ponu svirati

bez prestanka, neusklaeno i svi odjednom, zbog bolesti, traume, tumora, pa ak i
zbog odvikavanja od alkohola ili nedostatka sna, kakofonina posljedica moe se
pretvoriti u napadaj.
U nekih ljudi dolazi do toniko-klonikog napadaja, poput ovoga kojemu je
Stephen svjedoio, a koji karakteriziraju gubitak svijesti ili krutost miia i neobian,
esto sinkronizirani ples nehotinih kretnji - moji strani pokreti kao u zombija. U
drugih ljudi napadaj je suptilniji, a sastoji se od epizoda zurenja u prazno, pomuene
svijesti i repetitivnih pokreta ustima ili tijelom. Dugorone posljedice nelijeenih
napadaja mogu biti kognitivni defekti, pa i smrt.
Vrsta i snaga napadaja ovisi o tome gdje je u mozgu dolo do neuronske
hiperaktivnosti. Ako se ona nalazi u vidnoj kori, osoba koja ima napadaj doivjet e
optika iskrivljenja, poput vizualnih halucinacija; ako se nalazi u motorikim
dijelovima frontalne kore, osoba e imati te sloene nehotine pokrete i tako dalje.
Osim tog snanog toniko-klonikog napadaja, ja sam imala i kompleksne
parcijalne napadaje; oni su posljedica pretjerane stimulacije u temporalnim
renjevima, koji se smatraju "najkakljivijim" dijelovima mozga. Do napadaja iz
temporalnih renjeva dolazi u sluaju pretjerane aktivnosti u starim strukturama hipokampa i amigdale, dijelova mozga nadlenih za emocije i pamenje. Simptomi te
vrste napadaja proteu se od osjeaja euforije tipa "boino jutro", preko seksualnog
uzbuenja, do vjerskih iskustava. Ljudi esto navode osjeaje deja vu i jam ais vu,
poput onog mog osjeaja otuenosti na zahodu; vide svjetlosne aure ili im se pak
svijet ini neobino neproporcionalnim (poznato kao efekt Alise u Zemlji udesa), a
to je ono to mi se dogaalo dok sam ila na razgovor s Johnom Walshem; i imaju
epizode fotofobije, ekstremne osjetljivosti na svjetlost, poput onoga to me snalo na
Times Squareu. Sve su to uobiajeni simptomi ili znakovi napadaja iz temporalnih
renjeva.

Mali dio ljudi oboljelih od epilepsije temporalnog renja - oko 5 do 6 posto navodi izvantjelesno iskustvo; osjeaj taj opisuju kao da su izali iz vlastita tijela i
gledali sami sebe odozgo. Nalazim se na nosilima.
Ukrcavaju me u vozilo hitne pomoi, a Stephen me dri za ruke.
Ulazim u bolnicu.
Tu sam. Lebdim iznad tog prizora i gledam dolje. M irna sam. Ne osjeam strah.

Glava 9.
Gimp
Osvijestila sam se u jarko osvijetljenoj bolnikoj sobi, uz beskunika koji je povraao
nedaleko od mene. U jednom kutu dvojica policajaca stajala su uz nekog drugog
ovjeka, krvavog, pretuenog i lisiinama zavezanog za krevet.
Jesam li mrtva? Jesam li umrla? U meni je nabujao bijes. Bila sam previe
razjarena da bih se bojala, pa sam se tako ritala da mi je sada zbog toga neugodno.
Nakon tog napadaja, kada sam poela podlijegati bolesti, svi aspekti moje linosti
koje cijenim - strpljenje, ljubaznost i pristojnost - isparili su i ostavili me da robujem
rovarenju vlastita zastranjelog mozga. Mi smo, na kraju krajeva, zbroj svojih
dijelova, a kada nam tijela posustanu, odlaze i sve vrline koje su nam drage.
Jo nisam mrtva. Umirem zbog njega, zbog onog laboratorijskog tehniara.
Tehniar koji mi se upucavao na magnetskoj rezonanciji oito je bio kriv za sve.
"ODMAH da ste me pustili odavde", zapovjedila sam. Stephen me drao za
ruku i doimao se prestraeno tonom moga glasa. Ja NEU ostati u ovoj sobi."
Ne elim umrijeti ovdje. Ne elim umrijeti s tim nakazama. Mom krevetu priao
je neki lijenik. "Da, odmah emo vas premjestiti." Ljudi sluaju ka d ja govorim. Nije
me brinulo to mi je ivot izvan kontrole; upravo mi je taj bijes omoguio da ponovo
steknem nekakav privid kontrole. Jedna sestra i pomonik otkotrljali su moj krevet iz
te sobe u neku oblinju, privatnu. Dok se krevet kretao, stiskala sam Stephenovu
ruku. Bilo mi ga je tako ao. On nije znao da umirem.
"Nemoj se uzrujati", tiho sam rekla. "Ali ja umirem od melanoma." Stephen je
izgledao iznemoglo. "Prestani, Susannah. Ne govori to. Ne zna u emu je stvar."
Primijetila sam da mu se oi pune suzama. On to ne moe izdrati. Odjednom, bijes
se vratio.
"Znam ja u emu je stvar!" viknula sam. "Tuit u ga! Uzet u mu sve to ima.
On misli da mi se moe upucavati i onda me jednostavno pustiti da umrem? Ne moe
to samo tako. Ne, unitit u ga na sudu!"
Stephen je brzo odmaknuo ruku, kao da ju je previe pribliio plameniku.
"Susannah, molim te, budi mirna. Ne znam o emu govori."
"O tipu s magnetske rezonancije! Upucavao mi se! Nije primijetio melanom.
Tuit u ga!"
Jedan mladi
trebali razmisliti
zadovoljstvom u
uiniti. Moramo
neurologu."

specijalizant prekinuo me usred bulanjenja. "O tome biste moda

kada stignete kui. Ako vam treba dobar dermatolog, sa
vam preporuiti jednoga. Naalost, mi ovdje vie nita ne moemo
vas otpustiti i savjetovati vam da odmah ujutro odete nekom

"Otpustiti?" ubacio se Stephen. "Putate je da ide? Ali ne znate to joj je, a to bi

se moglo ponoviti. Kako je moete samo tako otpustiti?"
"ao mi je, ali napadaji su relativno uobiajena pojava. Ponekad se dogode
samo jednom i nikad vie. Ali ovo je hitna sluba i mi je ne moemo zadrati ovdje
na promatranju. ao mi je. Savjetujem vam da odmah ujutro odete neurologu."
"Ipak u tuiti tog tipa!"
Lijenik je strpljivo kimnuo i otiao se baviti sluajevima ranjavanja vatrenim
orujem i predoziranja drogom, koji su ga ekali.
"Moram nazvati tvoju mamu", rekao je Stephen.
"Ne mora", inzistirala sam, glasom koji se ublaio kad sam se iznenada vratila
u normalno stanje. Te manine epizode esto nestaju jednako brzo kao to i poinju.
"Ne elim da se brine." Mama je po prirodi bila paniar, a ja sam je do tada nastojala
potedjeti cijele prie o tome to mi se dogaa.
"Moram", inzistirao je on i izvukao je iz mene njezin broj telefona. Izaao je iz
bolnike sobe na hodnik i priekao dva beskrajno duga zvona dok se moj pooim
Allen nije javio.
"Halo", pospano je rekao svojim snanim naglaskom iz Bronxa.
"Allen, ovdje Stephen. U bolnici sam. Susannah je imala napadaj, ali sada je
dobro."
U pozadini, mama je vikala: "Allene, to je bilo? to je bilo, k vragu?"
"Bit e u redu. Otputaju je", nastavio je Stephen.
Allen je ostao smiren i rekao Stephenu da se vrati kui na spavanje. Oni e doi
ujutro. Kada je razgovor zavrio, mama i Allen su se pogledali. Bio je petak 13.
Mama je imala lo predosjeaj i rasplakala se, uvjerena da se dogaa neto jako
loe. Bio je to prvi i zadnji put da si je dopustila potpuno predavanje emocijama u
zastraujuim mjesecima koji su uslijedili.

Majka je ula u moj stan rano ujutro, dok je Allen jo traio mjesto za
parkiranje. Izgledala je elegantno kao i uvijek, ak i tog neobinog subotnjeg jutra, ali
njezina frenetina energija bila je opipljiva. Uasavalo ju je ve i samo sluanje o
raku na radiju. A sada se morala nositi sa zagonetnim napadajem koji je imala njezina
ki. Iz kreveta sam je gledala kako si lomi lijepo oblikovane ruke, koje sam najvie
oboavala na njoj, dok salijee Stephena pitanjima o noi u bolnici.
Jesu li dali bilo kakvo objanjenje? Kakav ju je lijenik pregledao? Jesu li
napravili magnetsku rezonanciju?"
Allen joj je priao odostraga i poeo joj masirati une resice, to je po navici
inio da umiri ljude koje voli. Ona se opustila istog trenutka kad je on stigao. Allen je
njezin trei mu, nakon mog tate; prvi joj je mu bio arhitekt i taj brak nije

funkcionirao zbog vie razloga, jednim dijelom i zato to moja majka, velika
feministica tijekom 1970-ih, nije htjela djecu, nego se radije usredotoila na svoju
karijeru u Uredu manhattanskog okrunog tuitelja, gdje je i dalje radila. No kad je
upoznala mog oca, ostavila je prvog mua i rodila mog brata Jamesa i mene. Njihovu
se odnosu od samoga poetka nije dobro pisalo jer su oboje bili koliko temperamentni
toliko i tvrdoglavi, ali ipak su prola gotovo dva desetljea dok se nisu razveli.
Mama i Allen upoznali su se prije trideset godina u Uredu okrunog tuitelja, a
isprva ju je privukao kao prijatelj, odanou i privrenou. Premda na poetku nije
znala to bi s njim, na koncu joj je postao glavna osoba od povjerenja i na poslu i
izvan njega. Brat mu je patio od shizofrenije, pa se zbog toga on povukao u sebe i
odravao je samo nekoliko vanih prijateljstava te ivio u svom svijetu. U drutvu
svojih najbliih i voljenih bio je ivahan, ustro je gestikulirao rukama i smijao se
glasno i zarazno; ali prema ljudima izvan tog kruga znao je biti tih i povuen,
ponekad ak i neotesan. No njegova toplina i mir - a da i ne spominjem njegovo
iskustvo s duevnim bolestima - u tjednima koji slijede bit e neprocjenjivi.
Prije napadaja on i mama bili su smislili teoriju na temelju nekoliko stvari za
koje su znali iz mog udnog ponaanja proteklih mjesec dana. Slutili su da imam
ivani slom zbog stresa na poslu i odgovornosti vezane uz to to ivim sama.
Meutim, napadaj se nije uklapao u taj scenarij, pa su se sve vie brinuli. Nakon
rasprave zakljuili su da bi bilo najbolje da poem s njima kui, u Summit u New
Jerseyju.
Stephen, mama i Allen raznim su me taktikama pokuavali izvui iz kreveta, ali
ja nisam htjela ni mrdnuti. Meni je najvanije bilo da ostanem u svom stanu, bez
obzira na sve; kad bih otila u kuu svojih roditelja, osjeala bih se kao dijete.
Najmanje od svega eljela sam pomo, a upravo mi je ona trebala. Ipak su me
nekako, zajednikim snagama, uspjeli izvui iz mog stana i ugurati u Subaru.

Summit, koji je M oney Magazine proglasio jednim od najboljih mjesta za ivot,

imuno je predgrae tridesetak kilometara udaljeno od Manhattana, utoite bijelih
anglosaskih protestanata i bankara iz Wall Streeta, koji se okupljaju u brojnim
klubovima unutar njegovih petnaestak kvadratnih kilometara. Godine 1996. preselili
smo se onamo iz Brooklyna, no premda je to bilo idealno mjesto za odrastanje, naa
obitelj nije se ba dobro uklapala. U etvrti punoj bijelih kua moja mama odluila je
nau obojiti u sivkasto-ljubiastu boju lavande, to je jednog mog prijatelja iz estog
razreda potaknulo na komentar: "Moja mama kae da ete staviti i tokice!" Na
koncu je mama promijenila boju u manje napadnu plavo-sivu.
No umjesto da se prepustim nostalgiji povratka u dom svog djetinjstva, jo sam
se jae prilijepila za ivot na Manhattanu, koji sam napustila. Postala sam opsjednuta
time da zavrim jedan zakanjeli lanak, prilino jednostavnu priu o plesakoj
skupini po imenu Gimp ("epavac"), iji su lanovi bili invalidi i koja je zapoinjala s
predstavama izvan Broadwaya.

"Oni nisu tipini plesai", zapoela sam. Nezadovoljna tom reenicom, izbrisala
sam je. Sljedeih pola sata pisala sam i brisala tu istu reenicu, sve dok nisam
odustala i ushodala se uokolo, pokuavajui se govorenjem izvui iz spisateljske
blokade. Otila sam u dnevnu sobu gdje su mama i Allen gledali televiziju; imala sam
oajniku potrebu da im kaem za svoj novootkriveni problem s rijeima. No kad
sam ula, vie se nisam mogla sjetiti zbog ega sam dola.
Na televiziji je tretala pica njihove omiljene emisije, serije Dr. House. asak
kasnije inae priguena zelena boja kaua postala je kriava.
Soba je poela pulsirati i disati kao onaj hodnik u uredu. "Susannah, Susannah,"
zaula sam mamin glas, prodoran i dalek. "uje li me?"
Sljedee ega se sjeam jest da je mama sjedila kraj mene na kauu i masirala
mi stopala koja su se ukoila u bolnom gru. Bespomono sam je pogledala. Rekla je:
"Ne znam to se dogodilo. Kao da si bila u transu."
Mama i Allen razmijenili su zabrinute poglede i nazvali dr. Baileyja da vide
moe li me hitno pregledati. Rekao je da moe najranije u ponedjeljak.

Taj vikend provela sam u Summitu, ne obazirui se na pozive zabrinutih

suradnika i prijatelja. Zbog svog neobjanjivog ponaanja bilo mi je previe
neugodno da bih im se javila, a to udno komeanje u mojoj glavi toliko me obuzelo
da sam okrenula lea onima koji su mi bili najbliskiji, to si pod normalnim
okolnostima nikada ne bih dopustila. Ipak, zbog nekog razloga osjetila sam da se
moram javiti kada sam vidjela da me zove moja prijateljica Julie, fotografkinja iz
Posta i najbezbrinija, najvedrija osoba koju poznajem. im smo poele razgovarati,
odluila sam joj ispriati sve: rei joj za napadaje, udne misli i vizije. Moda zbog
toga to sam znala da joj je majka psihijatrica. Kada sam zavrila, pokazalo se da je
ona ve priala svojoj majci o meni.
"Ona misli da je mogue da ima maninu epizodu i da moda ima bipolarni
poremeaj", rekla je.
Bipolarni poremeaj. Premda bi to u bilo kojem drugom trenutku mog ivota
zvualo strano, tada sam osjetila olakanje. To je imalo smisla. Google je izbacio da
je Nacionalni institut za mentalno zdravlje (National Institute o f M ental Health)
objavio itavu knjiicu posveenu tome: "modani poremeaj koji uzrokuje neobine
promjene raspoloenja" (da); "esto pogaa starije adolescente ili mlade odrasle
ljude" (da); "pretjerano radosno stanje zove se manina epizoda, a veoma tuno ili
beznadno stanje zove se depresivna epizoda" (da i da, to je jednako mjeovitu
stanju). Na jednoj drugoj internetskoj stranici nalazio se dugaak popis ljudi za koje
se sluti da pate ili da su patili od bipolarnog poremeaja: Jim Carrey, Winston
Churchill, Mark Twain, Vivien Leigh, Ludwig van Beethoven, Tim Burton. Popisu
nije bilo kraja. Bila sam u dobrom drutvu. "Nikada nije postojao ni jedan velik um
bez traka ludila", rekao je Aristotel. No sam provela u ekstazi. Imala sam ime za to

to me muilo i te dvije rijei koje su tako lijepo klizile s jezika znaile su sve. Nisam
se htjela ak ni "izlijeiti". Sada sam pripadala ekskluzivnom klubu kreativaca.
Neuvjereni u moju samostalnu dijagnozu, mama i Allen u ponedjeljak 16.
oujka opet su me dovezli u ordinaciju dr. Baileyja. Miroova slika vie se nije
doimala onako prijetee. Poklapala se s mojim raspoloenjem. Dr. Bailey pozvao nas
je unutra gotovo odmah. Njegovo dranje bilo je puno manje veselo i dobrohotno,
premda je sve u svemu bio ugodan. I opet je obavio osnovni neuroloki pregled i
napisao "normalna". U tom trenutku doista sam se i osjeala normalno. Dok mi je
postavljao pitanja, zapisivao je biljeke u notes. Tek u kasnije saznati da je samo
napola sluao i da je zabiljeio da sam bila "u avionu" kada sam imala prvi napadaj.
Dok smo razgovarali o tom napadaju, ton mu je bio vedar, ali onda si je
pomaknuo naoale prema vrhu nosa i odjednom se jako uozbiljio. "Je li va posao
jako stresan?"
"Da, valjda."
"Osjeate li se katkad smlavljeno?"
"Naravno."
"Recite mi iskreno", rekao je kao da se priprema na to da u mu ja sada odati
neku veliku tajnu. "Ovdje nikoga ne osuujemo. Koliko alkohola popijete dnevno?"
Morala sam razmisliti o tome. Proli tjedan nisam ni okusila alkohol, ali inae
mi je pomagao da se opustim pa bih uveer obino neto popila. "Da budem iskrena,
oko dvije ae vina svake veeri. Obino podijelim butelju s dekom, ali on popije
vie nego ja." Zabiljeio je to u svoju tablicu. Nisam znala da lijenici esto
udvostruuju - pa ak i utrostruuju - te brojke jer pacijenti esto lau o svojim
porocima. Umjesto o dvjema, on je vjerojatno mislio da se prije radi o est aa.
"Uzimate li droge?"
"Ne. Nisam ve godinama", rekla sam i brzo dometnula, "malo sam istraivala
bipolarni poremeaj i stvarno mislim da ja imam to."
Nasmijeio se. "Ja nemam iskustva u tom podruju. Ali i to je mogunost.
Sestra e vas uputiti jednom vrlo dobrom psihijatru koji ima vie iskustva s takvim
vrstama problema."
"Izvrsno."
"Onda dobro. Inae, meni sve izgleda normalno. Napisat u vam recept za
Keppru, lijek protiv epileptikih napadaja. Uzimajte ga i sve bi trebalo biti u redu.
Vidimo se za dva tjedna", rekao je i otpratio me u ekaonicu. "Sada u malo popriati
i s vaom majkom, ako nemate nita protiv." Mahnuo joj je da ue u ordinaciju. Kada
je zatvorio vrata za sobom, obratio joj se.
"Mislim da je problem vrlo jednostavan. Obian i jednostavan. Previe tulumari,
ne spava dovoljno i previe radi. Pobrinite se za to da ne pije i da uzima Keppru koju
sam joj propisao i sve bi trebalo biti dobro."
Mamu je preplavilo golemo olakanje. Upravo je takav odgovor eljela uti.

Allen nas je dovezao do predratne kamene kue u etvrti Upper East Side, gdje
je ivjela i radila psihijatrica dr. Sarah Levin. Mama i ja dole smo do ulaza i
pritisnule zvono. Falset nalik na onaj Carol Kane zatitrao je kroz portafon. "Samo
uite i sjednite u ekaonicu. Odmah u doi."

Glava 10.
Mjeovite epizode

Sa svojim bijelim zidovima, asopisima i policama za knjige punim klasika

knjievnosti, ekaonica dr. Levin kao da je ispala ravno iz nekog filma Woodyja
Allena. Bila sam uzbuena to u razgovarati sa psihijatricom. eljela sam da jednom
zauvijek potvrdi dijagnozu bipolarnog poremeaja koju sam si sama postavila, a usto
su me, na odreenoj razini, posjeti psihijatrima zabavljali. Nakon prekida jedne davne
veze, neko vrijeme ila sam trojici razliitih psihologa i isprobavala ih. Radila sam to
ponajvie zato da ugodim sebi, s obzirom na to da sam gledala previe epizoda HBOove serije In Treatment (Na lijeenju). Prvo sam ila jednom privlanom, mladom
gay-mukarcu koji se ponaao kao moj najbolji prijatelj i pruao mi podrku; zatim
jednom neiskusnom i treberastom (ali jeftinom!) psihiu koji mi je naplatio od
osiguranja i smjesta mi poeo postavljati pitanja o odnosu s ocem; a potom jednom
starom angrizavcu koji me pokuao hipnotizirati plastinim tapiem.
"Uite", rekla je dr. Levin kad se pojavila na vratima. I izgledala je kao Carol
Kane. Pokazala mi je da sjednem u konati naslonja.
"Nadam se da nemate nita protiv, uvijek slikam svoje pacijente da ih sve
zapamtim", rekla je namjetajui polaroid. Pozirala sam, nisam bila sigurna bih li se
trebala smijeiti ili ostati ozbiljna. Sjetila sam se to mi je Zach Haberman, jedan
prijatelj s posla, rekao prije mnogo godina, kada sam prvi put ila uivo na televiziji.
"Smijei se oima." Pa sam to i pokuala.
"Onda, priajte mi malo o tome zato ste doli", rekla je briui naoale.
Ja sam bipolarna."
"Oprostite", rekla je. "Moete li ponoviti?"

Ja sam bipolarna."
Kimnula je kao da se slae sa mnom. "Uzimate li kakve lijekove za to?"
"Ne. Nisam dobila slubenu dijagnozu. Ali znam. Mislim, ja poznajem sebe
bolje nego itko drugi, dobro? Tako da bih valjda znala kad bih to imala. A znam da
imam", bulaznila sam dok je bolest oblikovala kontekst i govorni obrazac mojih
rijei.
Ona je opet kimnula.
"Recite mi zbog ega mislite da ste bipolarni."
Dok sam ja objanjavala svoje miljenje putem te udne, skakutave logike, ona
je biljeila dojmove na dva lista papira sa irokim crtama. "Kae da ima bipolarni
poremeaj. Teko zakljuiti", napisala je. "Sve je vrlo jarko. Poelo prije nekoliko
dana. Ne moe se koncentrirati. Lako joj se poremeti pozornost. Potpuna nesanica, ali
nije umorna, ne jede. Ima deluzije o veliini. Nema halucinacije. Nema paranoidne
deluzije. Oduvijek impulzivna."
Dr. Levin upitala me jesam li se ikada prije tako osjeala i zapisala je: "Cijeli je
ivot imala hipomanine napadaje. Uvijek vrlo energina. Ali ima negativne misli.
Nikad nije bila suicidalna."
Miljenje dr. Levin bilo je da prolazim "mjeovitu epizodu" koja obuhvaa i
elemente manije i elemente depresije bipolarnog poremeaja. Pomaknula je nekoliko
velikih knjiga na stolu da pronae svoj blok i navrljala recept za lijek Zyprexa,
antipsihotik koji se daje za lijeenje poremeaja raspoloenja i miljenja.
Dok sam bila u uredu s dr. Levin, majka je nazvala mog mlaeg brata, brucoa
na Sveuilitu u Pittsburghu. Premda je James imao samo devetnaest godina, on je
mudra, stara dua uz koju mi je uvijek bilo ugodno.
"Susannah je imala napadaj", rekla je Jamesu nastojei smiriti drhtanje u glasu.
James je bio zapanjen. "Neurolog kae da je previe pila. Misli li da je Susannah
alkoholiarka?"
James je bio kategorian. "Nema teorije da je Susannah alkoholiarka."
"A Susannah uporno tvrdi da je manino depresivna. Misli li da je to mogue?"
James je malo razmislio o tome. "Ne. Ni najmanje. To jednostavno nije
Susannah. Dobro, ona se ponekad lako uzbudi i temperamentna je, ali nije
depresivna. Ona je jaka, mama. Svi to znamo. Pod velikim je stresom, ali nosi se s
time bolje od svih koje poznajem. Meni bipolarni poremeaj nema nikakva smisla."
"Ni meni", rekla je ona. "Ni meni."

Glava 11
Keppra
Kasnije te noi doivjela sam prosvjetljenje. Zaboravite bipolarni poremeaj: stvar je
bila u onom lijeku protiv napadaja, Keppri. Ta Keppra zacijelo je bila uzrok moje
nesanice, zaboravljivosti, tjeskobe, neprijateljske nastrojenosti, udljivosti, utrnulosti,
gubitka apetita... Nije bilo bitno to to sam na tom lijeku bila tek 24 sata. Keppra je
bila kriva za sve. Jednom pretragom po internetu to sam i dokazala. Sve su to bile
popratne pojave tog toksinog lijeka.
Majka me kumila da ga ipak uzimam. "Uini to za mene", molila je. "Molim te,
samo popij tu tabletu." Pa zato jesam. ak su i u tom razdoblju, u kojem se jedva
prepoznajem, postojale sjene "prave" Susanne, osobe kojoj je stalo do toga to misle
njezina obitelj i prijatelji. Gledajui unatrag, mislim da je to razlog zbog kojeg sam,
unato protivljenju, esto poputala eljama svoje obitelji.
Te noi, kada je budilica pored mog kreveta pokazala da je pono, naglo sam
podignula glavu. Proklete tablete. Preuzimaju mi tijelo. Ludim. KEPPRA. Moram ih
izbaciti iz svog sustava. "Povrati, izbaci to! pjevuio mi je neki glas. Strgnula sam
pokriva sa sebe i iskoila iz kreveta. KEPPRA, KEPPRA. Otila sam u kupaonicu na
hodniku, pustila vodu, kleknula i nagnula se iznad zahodske koljke. Gurnula sam
prste u usta i mrdala ih dok mi nije dolo na povraanje. Mrdala sam ih jo. Rijetka
prozirna tekuina. Nita konkretno nije izalo jer se nisam mogla ni sjetiti kada sam
zadnji put jela. PROKLETA KEPPRA. Isprala sam koljku, zatvorila vodu i nastavila
hodati amo-tamo.
Sljedee ega se sjeam jest da sam bila gore na tavanu, gdje su spavali mama i
Allen. Preselili su se onamo kada smo James i ja bili tinejderi jer su se previe
brinuli kada bi nas nou uli kako hodamo amo-tamo. Sada sam stajala iznad mamina
kreveta i gledala je kako spava. Obasjavala ju je svjetlost polumjeseca. Izgledala je
tako bespomono, poput novoroene bebe. Preplavljena njenou, sagnula sam se i
pogladila joj kosu, pa se prestraeno probudila.
"O, joj, Susannah? Jesi dobro?"
"Ne mogu spavati."
Popravila si je razbaruenu kratku kosu i zijevnula.
"Idemo dolje", apnula je, primila me za ruku i odvela natrag u moju sobu.
Legla je pored mene i svojim lijepim rukama eljala mi zamrenu kosu vie od sat
vremena, kada je ponovo zaspala. Sluala sam njezino disanje, blago i tiho, udisaj pa
izdisaj, i pokuala ga oponaati. Ali nisam zaspala.
Idueg dana, 18. oujka 2009. u 14.50 sati, napisala sam prvi u nizu nasuminih
tekstnih dokumenata, koji e postati neka vrsta privremenog dnevnika koji razotkriva
moje ratrkane i sve smuenije misaone procese:

U biti, ja sam bipolarna i to je ono zbog ega sam ja JA.

Samo moram uspostaviti kontrolu nad svojim ivotom.
VOLIM raditi. VOLIM to. Moram prekinuti sa Stephenom.
Ja stvarno dobro kuim ljude, ali previe sam zbrkana.
Na posao mi odlazi puno prevelik dio ivota.

Tijekom jednog razgovora ranije toga dana, u kojem smo raspravljali o mojoj
budunosti, rekla sam ocu da elim ponovo krenuti na fakultet, konkretno na
Londonsku kolu ekonomije (London School o f Economics), iako nikada nisam uila
ekonomiju. Otac mi je mudro, njeno predloio da zapisujem sve to mi projuri kroz
glavu. Pa sam to i inila sljedeih nekoliko dana: "Otac mi je predloio da piem
dnevnik i to mi stvarno pomae. Rekao mi je da nabavim slagalicu i to je bilo
pametno jer i on isto razmilja u slagalicama (kako se stvari uklapaju)."
Neke su reenice nesuvisla zbrka, ali ima i takvih koje pruaju udnovate uvide,
omoguuju dubok pristup nekim podrujima mog ivota koja jo nisam prouavala.
"Samo se kroz misterij i ludilo razotkriva dua", rekao je Thomas Moore. Pisala sam
o svojoj strasti prema novinarstvu: "Angela vidi neto u meni jer ona zna koliko je
teko dobro raditi taj posao, ali takvo je novinarstvo, to je teak posao i moda nije za
mene iako imam jako dobar eludac." I nastavila sam o svojoj potrebi za strukturom u
ivotu koji se ubrzano raspadao na komadie: "Meni je vana rutina, kao i disciplina
bez nje obino malo prolupam."
Dok sam pisala te reenice, a i druge, inilo mi se da spajam, rije po rije, to
ne valja sa mnom. No misli u glavi bile su mi zamrene kao zapetljane ogrlice u
mojoj kutiji za nakit. im bih pomislila da sam jednu izvukla, shvatila bih da je
povezana s klupkom drugih. Sada, godinama kasnije, ti me tekstovi proganjaju vie
od bilo kojeg nepouzdanog sjeanja.

Te veeri ula sam u dnevnu sobu i objavila mami i Allenu: "Shvatila sam. Stvar
je u Stephenu. Meni je to prevelik pritisak. To je previe. Ja sam premlada." Mama i
Alien suosjeajno su kimnuli. Izala sam iz sobe, ali tada mi je, nekoliko koraka od
vrata, iskrsnulo drugo rjeenje. Vratila sam se. "Zapravo, stvar je u Postu. Nesretna
sam tamo i izluuje me to. Trebam se ponovo upisati na fakultet."
Oni su opet kimnuli. Otila sam i opet dola ravno natrag.
"Ne. Stvar je u mom stilu ivota. U gradu New Yorku. Meni je to previe.
Trebala bih se preseliti natrag u St. Louis ili Vermont ili negdje gdje ima mira." Sad
su ve piljili u mene, lica naboranih od zabrinutosti, ali i dalje su susretljivo kimali.
Jo jednom sam otila, otklipsala iz dnevne sobe do kuhinje pa natrag. Ovaj put,
to je bilo to. Ovaj put, sve sam shvatila. Ovaj put, sve je imalo smisla.
Orijentalni ilim grebao me po obrazu.

Ovalne kapljice krvi remetile su are.

Mamino prodorno vritanje.
Bila sam se sruila na pod, ugrizla se za jezik i grila sam se kao riba na suhom,
tijelo mi se treslo u trzajima. Alien mi je pritrao i stavio mi prst u usta, ali u jednom
gru snano sam ga ugrizla, pridruivi njegovu krv svojoj.
Pribrala sam se za nekoliko minuta i zaula mamu kako telefonski razgovara s
dr. Baileyjem zahtijevajui nekakav odgovor. On je ustrajao na tomu da nastavim piti
onaj lijek i da u subotu doem na EEG.
Dva dana kasnije, tog petka, Stephen je doao u posjet u Summit i predloio da
izaemo iz kue nekamo na veeru. Moja obitelj izvijestila ga je o mom sve gorem
ponaanju pa je bio veoma oprezan, ali znao je da je vano da izaem iz kue (zbog
opasnosti od napadaja nisam mogla voziti) i odrim barem nekakav privid ivota
odrasle osobe. Uputili smo se u neki irski pub u Maplewoodu u New Jerseyju, gdje
jo nikada nisam bila. Lokal je bio prepun obitelji i tinejdera. Ljudi su stajali oko
hostesina stola i laktaili se za rezervacije. Odmah mi je bilo jasno da ima previe
ljudi. Svi bulje u mene. Jedni drugima apuu: "Susannah, Susannah. "ula sam ih.
Disanje mi je postalo plie i poela sam se znojiti.
"Susannah, Susannah," ponavljao je Stephen. Ili je to cijelo vrijeme bio njegov
glas? pomislila sam. "Rekla je da treba ekati 40 minuta. eli li ekati ili da idemo?"
Rukom je pokazao prema hostesi koja me doista jest udno gledala.
"Hmm. Hmm. " Onaj starac koji izgleda kao da ima tupe podrugljivo mi se
nacerio. Hostesa je podignula obrve. "Hmmm."
Stephen me zgrabio za ruku i izveo iz restorana na slobodu hladnog zraka. Sad
sam opet mogla disati. Odvezao me u oblinji Chatham, svoj rodni grad, u otrcani bar
koji se zvao Poor Herbie's, gdje nije trebalo ekati. Konobarica, ena u srednjim
ezdesetim godinama, izbijeljene plave kose s ofucanim sivim izrastom, stajala je
pored stola s lijevom rukom na kuku i ekala da naruimo. Ja sam samo zurila u
jelovnik.
"Ona e sendvi od piletine", rekao je Stephen kad je postalo oito da ja nisam u
stanju donijeti tako presudnu odluku. "A ja u sendvi Rueben."
Kad je hrana stigla, jedino na to sam se mogla usredotoiti bio je mastan
francuski umak koji se zgruavao na Stephenovu sendviu od usoljene govedine. U
oaju sam spustila pogled na svoj sendvi; ni pod razno se nisam mogla natjerati da
ga prineseni usnicama.
"Previe je... gadan", rekla sam Stephenu.
"Ali nisi ga ni probala. Ako ne pojede to, doma ima samo gefilte fi i pilea
jetrica", naalio se pokuavajui podii mrano raspoloenje spominjanjem Allenovih

7 Gefilte fish tradicionalno je idovsko jelo.

udnih prehrambenih navika. Stephen je pojeo svoj Rueben, a ja svoj sendvi od

piletine nisam ni taknula.
Dok smo ili prema autu, obuzela su me dva suprotna poriva: ili sam trebala
prekinuti sa Stephenom ovdje i sada, ili mu prvi put izjaviti ljubav. Moglo je krenuti
u bilo kojem smjeru, oba impulsa bila su jednako intenzivna.
"Stephene, stvarno moram razgovarati s tobom." udno me pogledao.
Zamuckivala sam i zacrvenjela se prije nego to sam smogla hrabrosti da progovorim,
iako nisam znala to u izustiti. I on je u tom trenutku donekle oekivao da u
prekinuti s njim. ,Ja samo. Ja samo. Ja te stvarno volim. Ne znam. Volim te."
Njeno je primio moje male ruke u svoje. "I ja tebe volim. Mora se samo
opustiti." Ni jedno od nas nije se bilo nadalo da e se taj razgovor odviti tako; takvu
uspomenu ne biste prepriavali unucima, ali tako je bilo. Mi smo se voljeli.
Kasnije te noi Stephen je primijetio da sam poela uporno mljackati usnicama,
kao da liem bombon. Toliko sam mljackala usnicama da mi ih je mama morala
namazati vazelinom da ne popucaju i ne prokrvare. Katkad bih usred reenice
odlutala u mislima i nekoliko minuta piljila u prazno, a tek onda nastavila s onime to
sam govorila. U takvim trenutcima paranoidna agresija povlaila se u djetinje stanje.
Tada su svi bili veoma uplaeni, osobito zbog toga to su svi koji su me dobro
poznavali znali da od mene uvijek mogu oekivati da budem tvrdoglavo
samodovoljna, i to jo otkako sam bila malo dijete. U to doba to nismo znali, ali to su
bili kompleksni parcijalni napadaji, suptilnija vrsta napadaja. Iz dana u dan, pa ak i
iz sata u sat, bilo mi je sve gore, a nitko nije znao to uiniti.
Sljedeeg jutra, u 3:38h 21. oujka, dok je Stephen gore hrkao, ja sam zapisala
u svoj dnevnik na raunalu:

Dobro, niotkuda ne moe poeti, ali mora, ok? I nemoj sad krenuti s "joj,
ovome nisam provjerila pravopis".
Imala sam potrebu da tetoim stephena umjesto da mu doputam da on
tetoi mene. Predugo sam doputala roditeljima da me tetoe. ima
majinski instinkt (drala si ga u naruju), inilo ti se da si raspetljala misli
kad si u njegovoj blizini, nala si svoj telefon i sjetila se.
kad razgovaram s ocem osjeam se pribranije. mama me puno previe tetoi
jer krivi sebe za to kakva sam.
A ne bi trebala. Ona je divna majka. I trebala bi to znati.
koga boli dupe to bilo tko misli o meni. Ja u
Stephen: on te uva da ne poludi. I jako je pametan. Nemoj da te zavara
njegova skromnost, dobro? Dobila si ovo raskrije zbog njega i na tome bi
trebala biti zauvijek zahvalna. Pa budi dobra prema njemu.

itajui te biljeke, ini mi se da zavirujem u tok svijesti nekog stranca. Ne

prepoznajem osobu s druge strane ekrana kao sebe. Ona uporno pokuava prenijeti
neki dubok, mraan dio sebe u svoje pisanje, ali i dalje je nerazumljiva ak i meni.

Glava 12.
Varka
Mama je dogovorila da u subotu ujutro opet otiem dr. Baileyju, da mi
elektroencefalogramom (EEG-om) izmjeri elektrinu aktivnost u mozgu. Do tada sam
imala dva prepoznatljiva napadaja, a samo tijekom prethodnog tjedna poveao se broj
mojih zabrinjavajuih simptoma i moja je obitelj trebala odgovore.
"Ni govora", grmjela sam udarajui nogama o pod kao dvogodinje dijete. Ja
sam dobro. Meni to ne treba."
Dok su me Stephen i majka nagovarali, Allen je izaao upaliti auto.
"Ne. Ne idem. Ne", odvratila sam.
"Moramo ii. Molim te, samo doi", rekla je mama.
"Dopustite mi da malo porazgovaram s njom", rekao je Stephen mami i poveo
me van. "Tvoja mama ti samo pokuava pomoi i jako je uznemirena zbog tebe.
Hoe li, molim te, jednostavno doi?"
Naas sam razmislila o tome. Voljela sam mamu. Dobro. Da. Ii u. Onda,
trenutak kasnije - Ne! Nikako nisam mogla otii odavde. Nakon jo pola sata
uvjeravanja, najzad sam sjela na stranje sjedalo automobila, pokraj Stephena. Dok
smo izlazili sa svog kolnog prilaza na ulicu, Allen je poeo govoriti. Jasno sam ga
ula, iako nije pomicao usnice.
Ti si drolja. Mislim da bi Stephen trebao to znati.
Cijelo mi se tijelo zatreslo od bijesa i prijetei sam se nagnula prema vozakom
sjedalu. "to si rekao?"
"Nita", rekao je Allen iscrpljenim glasom.
To je bila zadnja kap. Brzo sam otkopala sigurnosni pojas, naglo otvorila vrata
automobila i pripremila se iskoiti iz auta na glavu. Stephen mi je usred tog skoka
zgrabio stranju stranu majice i spasio me od ispadanja iz vozila. Allen je nagazio na
konicu.
"Susannah, kog vraga radi?" vrisnula je mama.
"Susannah," rekao je Stephen strogo, tonom koji od njega jo nikada nisam ula.
"To nije u redu."
Ponovo pokorna, zatvorila sam vrata i prekriila ruke. No im sam zaula
KLJOC sigurnosne brave za djecu, opet me uhvatila panika. Bacila sam se na
zakljuana vrata i neprestano vritala: "Pustite me van! Pustite me van!" sve dok
nisam bila previe iznemogla da nastavim, a tada sam naslonila glavu na Stephenovo
rame i nakratko zadrijemala.

Kada sam opet otvorila oi, bili smo izali iz tunela Holland i ulazili smo u
Kinesku etvrt, s njezinim ribarnicama na ploniku, hordama turista i prodavaima
krivotvorenih dizajnerskih torbica. Zgadio mi se cijeli taj bijedni prizor.
"Hou kavu. Dajte mi kavu. Sad. Gladna sam. Nahranite me", nepodnoljivo
sam zahtijevala.
"Zar ne moe priekati dok ne stignemo u gornji dio grada?" pitala je mama.
"Ne. Sada." Najednom se inilo da je to najvanija stvar na svijetu.
Alien je otro skrenuo, gotovo udario u neki parkirani automobil i krenuo
ulicom West Broadway prema restoranu Square Diner, jednoj od posljednjih
autentinih zalogajnica u stilu eljeznikog vagona u New Yorku. Allen nikako nije
uspijevao otkljuati sigurnosnu bravu za djecu, pa sam se uspentrala preko Stephena
da izaem kroz njegova vrata, u nadi da u nestati prije nego to me netko od njih
uspije stii. Stephen je to i pretpostavljao, pa je poao za mnom. Kako nisam uspjela
pobjei, uetala sam u zalogajnicu u potrazi za kavom s obranim mlijekom i
sendviem od jaja. Bila je nedjelja ujutro, pa je red za hranu bio dug; no ja nisam
htjela ekati. Barbarski sam gurnula neku postariju gospou da si je sklonim s puta i,
ugledavi jedan prazni separe, sjela sam. Grubo sam viknula nikome posebno: "Hou
kavu!"
Stephen je sjeo meni nasuprot. "Ne moemo ostati. A da je uzme za van?"
Ignorirajui ga, zapucketala sam prstima i dola je konobarica. "Kavu i sendvi
od jaja."
"Za van", dodao je Stephen. Umirao je od stida zbog mog ponaanja, kao i ja
sada. Znala sam biti svojeglava, ali jo nikada nije vidio da sam bila neotesana.
Na sreu, mukarac za ankom, koji je sluao taj razgovor, viknuo je: "Stie."
Okrenuo nam je lea i pripremio jaja. Minutu kasnije, pruio nam je alicu kave iz
koje se puilo i sendvi od jaja i sira u papirnatoj smeoj vreici. Kooperno sam
izala iz zalogajnice. Papirnata alica kave bila je tako vrua da me pekla za prste, ali
nisam marila. Ja odreujem dogaaje. Ja sam mona. Kada ja zapucketam prstima,
ljudi skau. Ako i nisam mogla razumjeti zbog ega se tako osjeam, barem sam
mogla kontrolirati ljude oko sebe. Bacila sam nepojedeni sendvi od jaja na pod
automobila.
"Mislio sam da si gladna?" upitao je Stephen.
"Vie nisam." Na prednjim sjedalima, mama i Allen su se pogledali.
Promet prema gornjem dijelu grada nije bio gust pa smo brzo stigli do dr.
Baileyja. Kada sam ula u ekaonicu, neto u njoj uinilo mi se drugaije, udno,
strano. Osjeala sam se kao Gonzo iz Straha i prijezira u Las Vegasu, kad ue u
kazino nakon to uzme meskalin. Nita nije bilo onako kako je izgledalo, sve je bilo
proeto apokaliptikim znaenjem.
Drugi pacijenti u ekaonici bili su karikature, inferiorna ljudska bia; stakleni
prozor koji je odvajao recepcionarku od nas doimao se krajnje barbarskim; Miro mi
se opet cerio svisoka onim iskrivljenim, neprirodnim osmijehom. ekali smo. Moda

nekoliko minuta, moda nekoliko sati, nemam pojma. Tamo vrijeme nije postojalo.
Na koncu me jedna sredovjena tehniarka pozvala u ordinaciju, vukui neka kolica
iza sebe. Iskopala je kutiju punu elektroda i sve mi ih je nalijepila na tjeme, svih 21,
jednu po jednu; prvo bi mi protrljala kou na suho, a onda mi ih uvrstila na glavu
pomou nekakvog ljepila. Ugasila je svjetla.
"Opustite se", rekla je. "I drite oi zatvorene dok vam ne kaem da ih otvorite.
Duboko udiite i izdiite. Po jedan udisaj i izdisaj svake dvije sekunde."
Brojila je za mene, jedan, dva, izdahnite, jedan, dva, izdahnite, jedan, dva,
izdahnite. A onda bre, jedan, izdahnite, jedan, izdahnite, jedan, izdahnite. I tako
unedogled. Lice mi se zacrvenjelo, poela sam osjeati oamuenost i vrtoglavicu.
ula sam kako eprka po neemu na drugom kraju prostorije pa sam otvorila oi
toliko da je ugledam kako dri malu runu svjetiljku.
"Otvorite oi i pogledajte izravno u svjetlo", rekla je. Pulsiralo je poput
stroboskopa, ali bez ikakva oiglednog ritma. Kad je upalila svjetlo da skine
elektrode, poela je razgovarati sa mnom.
"Onda, vi studirate?"
"Ne."
"to radite?"
"Novinarka sam. Piem za jedne novine."
"Puno stresa, ha?"
"Da, valjda."
"Sve je u redu s vama", rekla je, spremajui elektrode natrag u kutiju. "Vidjela
sam to ve puno puta, uglavnom kod bankara i tipova s Wall Streeta, koji dou
ovamo totalno pod stresom. Sve je u redu s njima, sve je to u njihovoj glavi."
Sve je to u mojoj glavi. Kad je zatvorila vrata iza sebe, nasmijeila sam se.
Osmijeh se pretvorio u smijeh, u grohot iz trbuha, pun gorine i ljutnje. Sve je imalo
smisla. Sve je to bila varka koju su smislili samo zato da me kazne zbog loeg
vladanja i da mi kau da sam iznenada izlijeena. Zato bi oni mene htjeli prevariti?
Zato bi smislili neto toliko komplicirano? Ova nije bila sestra, bila je unajmljena
glumica.
U ekaonici je bila jo samo moja majka; Alien je otiao po auto, a Stephen,
dotuen mojim groznim ponaanjem dok smo se vozili ovamo, bio je nazvao svoju
mamu da potrai utjehu i savjet. Uputila sam mami irok, zubat osmijeh.
"to je tako smijeno?"
"O! Mislili ste da neu skuiti. Tko je to smislio?"
"O emu govori?"
"Ti i Alien ste sve ovo namjestili. Unajmili ste tu enu. Unajmili ste sve ljude
ovdje. Rekli ste joj to da kae. Htjeli ste me kazniti. E, pa, nije vam upalilo. Ja sam
prepametna za vae trikove."

Mama je otvorila usta u izraz koji je moja paranoja protumaila kao glumljeno
iznenaenje. Ali dakako, radilo se o uasu.

Glava 13.
Buda
Cijelo vrijeme dok sam bila u Summitu, moljakala sam da se vratim u svoj stan na
Manhattanu. inilo mi se da me obitelj neprestano kontrolira. Stoga mi je u nedjelju,
dan nakon EEG-a, mama, iscrpljena nakon tjedna punog neprospavanih noi i
neprekidnog nadziranja, i unato tomu to je slutila da je to pogreka, dopustila da
ponovo obiem svoj stan, pod jednim uvjetom. Da no provedem u oevoj kui.
Premda je moje ponaanje iz dana u dan bilo sve gore, i dalje joj je bilo teko
uskladiti staru predodbu koju je imala o svojoj keri, pouzdanoj, marljivoj i
neovisnoj, s novom, koja je bila nepredvidljiva i opasna.
Pristala sam provesti no s ocem - bila bih rekla bilo to samo da se vratim kui.
Osjetila sam se smirenije im smo stigli u Hell's Kitchen zato to sam opet bila tako
blizu slobode. Kad smo vidjele da otac i Giselle ekaju ispred mog ulaza, iskoila
sam iz auta. Mama i Alien nisu poli za mnom, ali priekali su dok nas troje nismo
uli na sigurno i tek se onda odvezli. Bila sam oduevljena to sam kod kue. Tu je
bila i moja maka Dusty, lutalica plavo-sivog krzna, o kojoj se tijekom mog tjedna
izbivanja brinuo moj prijatelj Zach. Bilo mi je drago ak i to to vidim neopranu
odjeu, crne plastine vree pune knjiga i otpada i ko za smee iz kojeg se
prelijevala ustajala hrana. Dome, slatki dome.
"to to smrdi?" pitao je otac. Nisam bila oistila stan otkako je on proli put bio
tu, a sada je bilo jo gore. Ostaci kozica od one veere koju je Stephen skuhao
pokvarili su se u smeu. Otac i Giselle poeli su istiti. Oribali su podove i
dezinficirali svaki centimetar tog stania, a ja im nisam ak ni ponudila pomo.
Samo sam hodala oko njih, gledala ih kako iste i pretvarala se da skupljam svoje
stvari.
"Ja sam tako neuredna!" rekla sam trijumfalno gladei maku. "Neuredna,
neuredna, neuredna."
Kad su zavrili, otac mi je pokretom ruke pokazao da krenem za njim van.
"Ne", rekla sam nehajno. "Mislim da u jednostavno ostati ovdje."
"Ne dolazi u obzir."
"A da se naemo na Brooklynu nakon to ja sredim neke stvari?"
"Ne dolazi u obzir."
"Ja ne idem odavde!"
Tata i Giselle znalaki su se pogledali, kao da su se pripremali za takav ispad.
Mama ih je vjerojatno bila upozorila. Giselle je pokupila sredstva za ienje i otila
dolje da se makne iz neugodnog razvoja situacije.

"Doi, Susannah, idemo na kavu. Napravit u ti veeru. Bit e lijepo i mirno.

Doi k meni."
"Ne."
"Molim te. Hoe li to uiniti radi mene?" pitao je. Na koncu sam pristala te
uzela malo donjeg rublja i neto iste odjee. inilo se da se bolest u tom trenutku
opet povukla omoguivi staroj, razumnoj Susanni da se naas vrati. Nas troje hodali
smo prema podzemnoj na 42. ulici. No mir nije dugo trajao. Dok smo prelazili
Devetu aveniju, obuzela me paranoja. Otac mi je uzeo kljueve. Nikako se ne mogu
vratiti u svoj stan. Ja sam njegov zarobljenik.
"Ne. Ne. Ne!" viknula sam nasred ulice u trenutku kad se na semaforu upalilo
zeleno. "Ne idem. Hou ii kui!" Osjetila sam tatin vrst stisak na ramenima kad me
sklonio s puta prometu koji je krenuo. Nastavila sam vritati dok je on zaustavljao
taksi. Kad je taksi stao pokraj nas, ugurao me unutra, a Giselle je ula s druge strane,
pa sam se nala uklijetena izmeu njih. vrsto su odluili sprijeiti ponovni pokuaj
bijega.
"Oni me otimaju! Zovite policiju! Zovite policiju! Odvode me protiv moje
volje!" vritala sam na bliskoistonog vozaa taksija. Pogledao je u retrovizor, ali nije
krenuo. "Pustite me van. Zovem murju!"
"Izlazite. Izaite iz auta. Odmah", rekao je voza.
Otac je zgrabio pregradu otpornu na metke i kroz stisnute zube procijedio:
"Bolje ti jebeno kreni. Da se nisi usudio stati."
Ne znam to je voza pomislio jer je to zacijelo izgledalo uasno sumnjivo, ali
posluao je. Ubrzo je poeo juriti vijugajui kroz promet na Brooklynskome mostu.
"Zovem policiju kad izaem. Vidjet ete. Uhapsit e te zbog otmice!" vikala sam na
tatu. Voza nas je oprezno pogledao u retrovizoru.
"Samo daj", zlovoljno je rekao tata. Giselle je utjela i gledala kroz prozor, kao
da eli blokirati prizor. Onda mu se glas smekao. "Zato to radi? Zato mi to radi?"
Iskreno, nisam imala pojma. Ali bila sam uvjerena da nisam sigurna u njegovim
rukama.
Kad smo stigli u njihovu kamenu kuu u Brooklyn Heightsu, bila sam previe
iscrpljena da bih se i dalje borila. Nije mi preostalo nimalo snage, to nije bilo ni
udo, s obzirom na to da ve tjedan dana nisam ni jela niti spavala. Nakon to smo
uli, Giselle i otac krenuli su u kuhinju. Poeli su pripremati moje omiljeno jelo,
makarone u umaku arrabbiata, a ja sam sjedila na kauu u dnevnoj sobi i samo tupo
zurila u oeve biste Abrahama Lincolna i Georgea Washingtona. Kua mog oca bila
je oda amerikim ratovima, puna antikviteta i predmeta koji su potjecali iz razdoblja
od Amerikog rata za neovisnost do Drugog svjetskog rata. Prostor izmeu radne
sobe i dnevne sobe ak je nazivao "ratna soba". Bilo je tu muketa iz Graanskog
rata; puaka Ml-Garand koje su se rabile od Prvog svjetskog rata do Vijetnama;
revolvera Colt iz 19. stoljea; jedan ma iz Amerikog rata za neovisnost i jedan
vojniki eir iz istog razdoblja. Prije razvoda veinu tih stvari drao je u dnevnoj

sobi u naoj kui u Summitu, to mi je tijekom srednje kole uplailo i otjeralo mnoge
deke.
Postavili su dugaak stol za blagovanje i donijeli hrpu hrane koja je pulsirala
crveno, zeleno i uto - rajica, bosiljak, sir i makaroni - u plavoj zdjeli marke Le
Creuset. Panceta se neprirodno sjajila u krvavo crvenom umaku od rajice. Potisnula
sam poriv na povraanje i na to da je zavitlam u zid, i samo sam ih gledala dok su u
tiini jeli tjesteninu.
Poslije veere otila sam u kuhinju uzeti malo vode. Giselle je pospremala.
Prola je pored mene da stavi posue u sudoper i dok je tako ila, zaula sam da je
rekla: " Ti si razmaeno derite." Rijei su visjele u zraku oko mene kao oblaii
dima. Nisam vidjela da su joj se usnice pomaknule.
"to si ti to meni rekla?"
"Nita", odgovorila je ona doimajui se iznenaeno.
Otac me ekao u radnoj sobi, u svom antiknom tapeciranom naslonjau za
ljuljanje, koji je pripadao njegovoj tetki. Nisam bila naisto bih li mu ispriala to mi
je Giselle upravo rekla. Odluila sam da u utjeti.
"Hoe li ostati ovdje sa mnom noas?" upitala sam ga umjesto toga spustivi se
na konati kau sa strane. Televizor je bio ugaen pa smo tako sjedili, a razgovor su
nam prekidali trenutci nelagodne tiine. "Bojim se biti sama."
"Naravno", rekao je.
Onda: "Pusti me na miru! Izai iz ove sobe."
A onda sve ispoetka: "ao mi je. Hoe li, molim te, ostati?"
I tako je to ilo nekoliko sati, od histeriziranja, preko optuivanja, pa natrag na
ispriavanje. Nakon toga, gotovo se uope ne sjeam te noi - moda moje tijelo na
taj nain uva moje mentalno zdravlje i samopotovanje. Nitko ne eli za sebe misliti
da je udovite. Ni moj se otac ne sjea to se dogaalo, premda je vjerojatnije da je
on to namjerno zaboravio. Ipak, znam da sam mu rekla neto uasno, neto toliko
strano da se moj otac rasplakao, prvi put u ivotu vidjela sam ga da plae. No
umjesto da me to potakne na suosjeanje, ja sam se zbog toga osjeala mono.
Naredila sam mu da izae iz te sobe i ode gore u svoju spavau sobu.
Malo kasnije s gornjeg kata zauo se strahovit kr i lom.
BUM, BUM, BUM. Odluila sam da se neu obazirati.
Otila sam u njegovu ratnu sobu, uzela ma iz Amerikoga graanskog rata,
izvadila ga iz korica, oparana otricom, pa ga vratila na mjesto. Tada sam zaula
Gisellein glas. Preklinjala je mog oca. Molim te, nemoj me ozlijediti, kumila ga je.
Nemoj ozlijediti mene zbog nje.
I opet onaj imaginarni BUM, BUM, BUM.
Vratila sam se u radnu sobu i opet sjela na konati kau. Na slici koja je
prikazivala sastavljanje Deklaracije o neovisnosti sve je vrvjelo od aktivnosti. Iznad

kamina oivjela je velika uljana slika eljeznice, iz vlaka su izlazili oblaci aava
smoga. Lincolnova bista kao da me pratila njegovim upalim oima. Kua za lutke,
koju mi je otac napravio kad sam bila mala, bila je opsjednuta.
BUM, BUM, BUM.
Bio je to zvuk njegovih aka koje udaraju u neto tvrdo, recimo lubanju. Sve
sam to mogla jasno vidjeti. Tukao ju je je r sam ga ja uzrujala.
BUM, BUM, BUM.
Trebala sam nai neki izlaz. Morao je postojati nain da izaem. Mahnito sam
navalila na vrata stana, ali bila su zakljuana izvana. Dri li me ovdje zato da bi
kasnije ubio i mene? Bacila sam se na vrata ne obazirui se na otar bol u desnom
ramenu. Moram izai. Pustite me van.
"Pustite me van! Pustite me van! Neka mi netko pomogne!" vritala sam
udarajui akama po vratima. Zaula sam teke oeve korake na stepenicama iznad
sebe. Potrala sam. Kamo? Kupaonica. Zakljuala sam vrata za sobom i pokuala
dovui teak ormar od dva i pol metra na vrata da se zabarikadiram unutra. Prozor.
Bio je na visini od prvog kata, pretpostavljala sam da bih preivjela pad.
"Susannah, jesi dobro? Molim te, otvori vrata."
Da, vjerojatno sam mogla skoiti. Ali onda mi je pogled pao na malog Budu
kojeg je Giselle drala na polici u kupaonici. Nasmijeio mi se. Uzvratila sam mu
osmijeh. Sve e biti u redu.

Glava 14.
Potraga i napadaj
Rano sljedeeg jutra mama i Alien doli su po mene. im sam ugledala Subaru,
izjurila sam iz oeve kue.
"Oteli su me. Drali su me ovdje protiv moje volje. Tu se dogaaju strane
stvari. Vozite", naredila sam.
Otac im je ve bio ispriao to se dogaalo preko noi. Nakon to sam mu ja
rekla one grozne stvari i uporno zahtijevala da ode, otiao je gore u sobu iz koje me
mogao gledati kroz tanke zidove, a da ja to ne znam. Pokuao je ostati budan, ali je
zadrijemao. im je uo da pokuavam pobjei, dotrao je dolje i zatekao me
zabarikadiranu u kupaonici. Trebalo mu je vie od sat vremena da me nagovori da
izaem i sjednem na kau gdje je sjedio sa mnom sve do zore. Bio je nazvao moju
majku i sloili su se da me treba hospitalizirati. No ostali su kategorini u jednome:
nee me staviti na psihijatrijski odjel.
Allen me dovezao ravno natrag u ordinaciju dr. Baileyja, a ja sam se odmarala
na stranjem sjedalu, ponovo pomirena sa sudbinom.
"EEG joj je bio potpuno normalan", bunio se Bailey pregledavajui moje
nalaze. "Magnetska rezonancija normalna, pregled normalan, krvna slika normalna.
Sve je normalno."
"Pa, ona nije normalna", odbrusila je mama dok sam ja samo sjedila, tiho i
mirno, ruku preklopljenih na krilu. Ona i Alien dogovorili su se da nee izai iz
ordinacije dr. Baileyja dok me ne poalje u bolnicu.
"Dopustite mi da ovo sroim to je paljivije mogue", rekao je doktor. "Ona
previe pije i pokazuje klasine znakove odvikavanja od alkohola." Simptomi su
odgovarali: tjeskoba, depresija, umor, razdraljivost, promjene raspoloenja, runi
snovi, glavobolja, nesanica, gubitak apetita, munina ili povraanje, ubrzano kucanje
srca, zbunjenost, halucinacije i napadaji. "Znam da je teko uti takvo to o vlastitoj
keri. Ali doista, ja vie od toga ne mogu rei. Ona mora samo uzimati onaj lijek i
prestati tulumariti", rekao je i namignuo mi.
"Odvikavanje od alkohola?" zamahala je moja majka komadom papira s
crvenim crtama koji je bila pripremila. "Evo njezinih simptoma: napadaji, nesanica,
paranoja i sve ide iz loeg u gore. Ja je ve tjedan dana nisam vidjela da pije. Ona
mora u bolnicu, odmah. Ne sutra. Odmah."
Pogledao je mene, pa opet nju. Nije sumnjao da je u pravu, ali znao je da je
bolje ne raspravljati. "Nazvat u neke ljude i vidjeti to mogu uiniti. No moram
ponoviti, moj je dojam da je to reakcija na prekomjerno konzumiranje alkohola."
Nakratko je izaao iz ordinacije i vratio se s novostima. "Sveuilite u New
Yorku ima kat za 24-satni EEG nadzor. Bi li vam to odgovaralo?"

"Da", rekla je moja mama.

"Trenutano imaju jedan slobodan krevet. Ne znam koliko e dugo biti
slobodan, pa bih vam savjetovao da smjesta krenete na Sveuilite."
"Sjajno", rekla je uzimajui torbicu i presavijajui onaj papir. "Idemo odmah."

Proli smo kroz okretna vrata i nali se u prometnom, nedavno renoviranom

predvorju Zdravstvenog centra Langone Sveuilita u New Yorku (New York
University Langone Medical Center). Medicinske sestre u zelenim uniformama
sprintale su u pratnji svojih pomonica u ljubiastim uniformama; lijenici u bijelim
kutama avrljali su na raskrijima hodnika; pacijenti, neki u zavojima, neki na
takama, neki u invalidskim kolicima, neki na pokretnim krevetima, utke su ili
pokraj nas. Nije bilo teorije da je meni mjesto ondje.
Pronali smo prijam, odnosno skupinu stolica poslaganih oko malog stola za
kojim je neka ena slala pacijente na razne katove diljem ogromne bolnice.
"Hou kavu", rekla sam.
Majka je izgledala kao da je to ivcira. "Stvarno? Sada? Dobro. Ali odmah se
vrati." Kako je bila toliko usredotoena na trenutani cilj, da me prime u bolnicu,
mama je naas zanemarila mogunost da bih mogla pobjei. Neki dio nje vjerovao je
da sam ja i dalje ona ista njezina ki i da joj nikada ne bih uinila takvo to. Na sreu,
imala je pravo.
Jedan mali tand u blizini prodavao je kavu i peciva. Mirno sam izabrala
kapuino i jogurt.
"to ti je to na usnicama?" upitala je mama kada sam se vratila. "I zato se tako
udno smijei?"
udan okus pjene, smjese sline i vrueg mlijeka na mojoj gornjoj usnici.
Bijele laboratorijske kute.
Hladan pod bolnice.
"Moja ki ima napadaj!" Mamin glas odjekivao je prostranim hodnikom dok su
se tri lijenika obruavala na moje tijelo koje se treslo.

Od tada pa nadalje sjeam se samo nekih trenutaka, uglavnom halucinantnih, iz

razdoblja koje sam provela u bolnici. Za razliku od prije, sada su ostali jo samo
odsjevi pouzdanog "ja". Premda sam se tijekom prethodnih nekoliko tjedana
povremeno gubila, raskid izmeu moje svijesti i mog fizikog tijela dogodio se ovdje.
Sada me, u biti, vie nije bilo. Voljela bih da mogu razumjeti svoje ponaanje i svoje
motive u tom razdoblju, ali takav tip misaonih procesa nije mi bio dostupan. Ni tada
ni vi jo puno, puno sljedeih tjedana. Bio je to poetak mog "izgubljenog mjeseca".

Drugi dio
Sat

Koji je danas datum?

Tko je predsjednik?
Koliku opasnost predstavljate, na ljestvici od jedan do deset? to znai "ljudi
koji ive u kuama odstakla"?
Svaka je simfonija odgoeno samoubojstvo, tono ili netono? Bi li svaku
pojedinu snjenu pahuljicu trebalo smatrati odgovornom za lavinu?
Navedite imena p e t rijeka.
to mislite da ete raditi za deset minuta?
Moe li malo divne, njene thorazinske glazbe?9 Da imate pola sata sa svojim
ocem, to biste mu rekli?
to biste trebali uiniti ako ja zaspim?
Slijedite li jo uvijek njegove mastodontske tragove?
Koja je poenta pjesmice Mare ima malo janje ?
A to je s njegovom everestovskom sjenom?
Biste li usporedili svoje obrazovanje s boleu toliko rijetkom da je nitko drugi
nikada nije imao ili s promiljenim istrebljivanjem autohtonog stanovnitva?
to je udnije, to to patnja postoji ili to to je esto nema? Bi li neparan broj
trebalo rtvovati bogovima neba, aparan onimapodzemlja ili obratno?
Biste li posjetili zemlju u kojoj nitko ne govori?
to biste vi uinili drugaije?
Zato ste ovdje?
Franz Wright, "Intake Interview" ("Ulazni razgovor"),
Wh e e l i n g M o t e l

Glava 15.
Capgrasov sindrom

Primljena sam u bolnicu sredinom poslijepodneva 23. oujka, deset dana nakon svog
prvog zamraenja svijesti, koje mi se dogodilo dok sam gledala Gwyneth Paltrow.
Zdravstveni centar Langone na Sveuilitu u New Yorku raspolae jednim od
najveih odjela za epilepsiju na svijetu, ali jedini slobodni krevet na odjelu za
osamnaestoro pacijenata nalazio se u prostoriji za napredni monitoring (Advanced
o
Monitoring Unit, AMU), etverokrevetnoj sobi namijenjenoj "grid-pacijentima" ,
tekim epileptiarima kojima elektrode treba implantirati u mozak da bi Centar
mogao snimati njegovu elektrinu aktivnost, to je potrebno za neke operacijske
zahvate vezane uz epilepsiju. Povremeno bi, zbog nedostatka prostora, tu zavrili i
drugi pacijenti, poput mene. Ta soba ima vlastitu sestrinsku sobu, u kojoj netko od
osoblja nadzire pacijente 24 sata na dan. Iznad svakog kreveta vise po dvije kamere
koje konstantno snimaju svakog pacijenta pa bolnica ima i fizike i elektrine dokaze
o epileptikim napadajima (meutim, nakon otputanja pacijenta, veina se tih snimki
baca - bolnica zadrava samo trenutke napadaja i abnormalnih okolnosti). Sve to
nadziranje pokazat e se veoma vanim za mene kasnije, kada budem poela
rekonstruirati to se sa mnom zbivalo tijekom tih izgubljenih tjedana.
Nakon mog napadaja kod pulta za prijam u predvorju, majka i pooim hodali su
iza pokretnog kreveta, dok me tim bolniara kotrljao na odjel za epilepsiju, gdje su
me predali dvjema sestrama, koje su me dovele u AMU. Ostala tri pacijenta u sobi,
razveseljena time to e dobiti novu cimericu, utihnula su kada sam stigla. Glavna
sestra zapisala je moju povijest bolesti zabiljeivi da suraujem uz sasvim malo
kanjenje, za to je pretpostavila da je vezano uz neposredne posljedice napadaja. Na

8 Grid elektrode vrsta su elektroda koje se implantiraju u mozak pacijenta.

pitanja na koja nisam bila kadra odgovoriti, umjesto mene odgovorila je moja majka
stiui svoju mapu punu dokumentacije.
Sestre su me smjestile na krevet koji je zbog opreza s obiju strana imao
sigurnosnu ogradu; sam krevet bio je sputen to je bilo mogue nie. Sestre su
poele dolaziti priblino svakih sat vremena izmjeriti mi vitalne funkcije: tlak, puls i
rezultate osnovnog neurolokog pregleda. Teina mi je bila na niskoj strani normale,
tlak na visokoj strani normale, puls mi je bio blago ubrzan, ali pod tim okolnostima to
nije bilo zabrinjavajue. Sve procjene, od rada crijeva do razine svijesti, bile su
normalne.
Jedan tehniar za EEG, koji je za sobom vukao neka kolica, prekinuo je
postupak mjerenja. Poeo je istovarivati hrpe arenih elektroda - crvenih, ruiastih,
plavih i utih - nalik onima s EEG-a u ordinaciji dr. Baileyja. ice su ulazile u malu
sivu EEG kutiju, oblikom i veliinom slinu beinom internetskom routeru, koja je
bila spojena s raunalom za snimanje mojih modanih valova. Te elektrode mjere
elektrinu aktivnost na koi glave pratei amorenje elektriki nabijenih neurona i
prevodei njihove radnje u valove aktivnosti.
Meutim, kada mi je tehniar poeo stavljati ljepilo, prestala sam suraivati.
Trebalo mu je pola sata da mi postavi 21 elektrodu dok sam se ja vrpoljila. "Molim
vas, prestanite!" uporno sam ponavljala lamatajui rukama dok mi ih je majka
milovala, neuspjeno me nastojei umiriti. Moje ponaanje sada je bilo jo
nestabilnije nego zadnjih dana. inilo se da se stvari brzo kotrljaju nizbrdo.
Najzad je moj bijes splasnuo, ali i dalje sam plakala, a miris svjeeg ljepila
proimao je zrak. Tehniar je zavrio s postavljanjem ica i pruio mi mali ruiasti
ruksak koji je izgledao kao da pripada nekoj djevojici vrtike dobi i koji e mi
omoguiti da hodam uokolo a da ostanem spojena na EEG sustav. Na koncu je
tehniar pokupio svoje stvari i otiao.
Ve je postalo jasno da neu biti lak pacijent, s obzirom na to koliko sam u tih
prvih nekoliko sati na odjelu vritala na posjetitelje i ritala sestre. Kad je doao Allen,
pokazivala sam na njega prstom i urlala na njega, inzistirajui da sestre "maknu tog
ovjeka iz moje sobe". Isto tako, kada mi je doao tata, glasno sam ga optuila da je
otmiar i zahtijevala da izbace i njega. Budui da sam i dalje bila usred neega to je
sliilo na psihozu, mnoge pretrage nije bilo mogue provesti.
Kasnije te veeri dola je jedna neurologinja uzeti drugu osnovnu povijest
bolesti. Odmah je zapazila da sam "labilna", u smislu sklona promjenama
raspoloenja, i "tangencijalna", u smislu da skaem s teme na temu bez jasnih
prijelaza. Ipak, uspjela sam opisati povijest svog melanoma prije nego to sam postala
toliko nelogina da se razgovor morao odgoditi.
"A koje ste godine dobili dijagnozu?" upitala je neurologinja. "On se poigrava
sa mnom."
"Tko se poigrava s vama?"
"Moj tata."

"Kako to mislite?"
"Mijenja se u razne ljude. Pretvara se u druge ljude da bi se poigravao sa
mnom."
Neurologinja je u svoj obrazac za nalaz zapisala "nejasno halucinira li" i
propisala mi malu dozu antipsihotika Gedona koji se esto rabi protiv simptoma
shizofrenije. Dodala je i zahtjev da netko iz psihijatrijskog tima obavi temeljitiji
pregled.
Ne samo to sam vjerovala da se lanovi moje obitelji pretvaraju u druge ljude to je jedan aspekt paranoinih halucinacija - nego sam tvrdila i da je moj otac
prevarant. Ta deluzija ima i konkretnije ime, Capgrasov sindrom, koji je francuski
psihijatar dr. Joseph Capgras prvi put opisao 1923. godine, kada je naiao na
Francuskinju koja je vjerovala da je njezin mu postao "dvojnik". Psihijatri su
godinama smatrali da je taj simptom posljedica shizofrenije ili drugih vrsta duevnih
bolesti, ali u skorije vrijeme lijenici su ga pripisali neurobiolokim uzrocima, meu
kojima su i lezije na mozgu. Studija koju je proveo neuroznanstvenik V. S.
Ramachandran pokazala je da Capgrasov sindrom moe biti posljedica komplikacija
na modanoj strukturi i krugovima, to se osobito odnosi na situaciju kada dijelovi
mozga nadleni za obradu vida ("hej, onaj ovjek tamne kose, visok oko metar i
osamdeset, teak oko 85 kilograma, izgleda kao moj tata") nisu usklaeni s
modanim centrom za emocije ("to je moj tata, on me odgojio", itd.). To je slino
onoj nepovezanosti koju osjeamo dok imamo deja vu, kada je osjeaj poznatosti
odvojen od stvari koja nam se ini toliko poznatom. Kada doe do takvih
nepodudarnosti, mozak pokuava pridati smisao tom emocionalnom neskladu putem
stvaranja neke sloene, paranoine izmiljotine ("izgleda kao moj tata, ali ja se ne
osjeam kao da je to moj tata, znai da je sigurno varalica"), koja kao da je izala
ravno iz filma Invazija tjelokradica.

E E G videosnimka: 24. oujka, 1.00 h, 6 minuta:

Spavam u krevetu, imam majicu sa zelenim i smeim prugama i bijelu pamunu

kapu. Bijeli pokriva navuen mi je do grla, a tapecirana sigurnosna ograda
podignuta je na najvie pa krevet odozgo izgleda kao zipka za odraslu osobu.
Spavam u fetusnom poloaju i grlim jastuk. Ubrzo se probudim, prtljam si po
kapi, izgledam uzrujano, i nateem identifikacijsku narukvicu za pacijente koja
mi je na desnoj ruci, prekriivi ruke preko prsa. Uzimam mobitel. Kraj snimke.

Trebam pikiti. Grabim svoj ruiasti ruksak, izvlaim kabel i kreem prema
zajednikoj kupaonici. Dok sputam crne tajice i gaice do koljena, ne mogu se
otresti osjeaja da me netko gleda. Pogledam nadesno i jedno veliko smee oko
promatra me kroz prorez na vratima.
M ii se od mene, jebem ti!

Prekrivam intimne dijelove tijela, podiem tajice i jurim natrag u krevet te

navlaim pokriva do oiju. Nazovem mamu.
"Pokuavaju mepovrijediti. Sprdaju se sa mnom. Stavljaju mi injekcije u ruku,
apuem nastojei govoriti dovoljno tiho da me ostala tri pacijenta i sestra koja
deura u sestrinskoj sobi ne uju.
"Susannah, molim te, pokuaj se smiriti. Kunem ti se da te nitko ne pokuava
povrijediti", kae mama.
"pijuniraju me. Gledaju me kad idem na zahod. "
Ona zastane prije nego to ponovo progovori. "Je li to istina? "
"Kako me to moepitati? Zar misli da bih ja to izmislila? "
"Razgovarat u s njima o tome , kae ona sve nemirnijim glasom.
M isli da e ti rei 'da, mi vam zlostavljamo ker? M isli da e oni to
priznati?"
Jesi li sigurna da se to dogaa, Susannah? "
"Da. "
Prekidam vezu s njom je r zaujem korake. Jedna sestra prilazi mom krevetu.
"Molim vas da ne koristite mobitel uz opremu za EEG. Ometa. I kasno je. Svi
spavaju. "
Onda apne, tiho, podrugljivo, ne otvarajui usta: Viam vas na vijestima. "
"to ste rekli?"
Zato ne putate svog oca unutra? On je dobar ovjek, kae sestra, a glas jo j
lebdi oko mene kao oblakpare sve dok ona ne nestane iza zastora.
Svi su se okomili na mene. Ovdje nisam sigurna. Podiem pogled prema
kamerama. Promatraju me. Ako ne odem sada, neu otii nikada. Zahvatim aku
elektroda i potegnem. S njima iupam i puno kose, ali ne osjeam nikakvu bol.
Odsutno zurim u prirodne korijene svoje u plavo obojene kose i onda zahvatim jo.

Te noi izjurila sam iz bolnike sobe na hodnik gdje me skupina sestara uhvatila i
vratila u sobu za AMU, dok sam se ja estoko borila, ritala se i vritala. Bio je to moj
prvi, ali ne i zadnji, pokuaj bijega.

Glava 16.
Postiktalni bijes
Dr. Deborah Russo, deurna neurologinja na katu za epilepsiju, posjetila me drugog
dana mog boravka da obavi jo jedan pregled. Dola je za vrijeme jutarnje smjene, u
pratnji lijenika, sestara i nekoliko studenata medicine. Oni su bili "tim". Budui da je
znala za moj pokuaj bijega prethodne noi, dr. Russo prvo je pregledala sobu i
provjerila provode li se sve mjere opreza za sluaj epileptikih napadaja i tek je
nakon toga zapoela s osnovnim neurolokim pregledom - "dotaknite si nos, isplazite
jezik, itd.". Prekinula sam je usred postupka.
"Trebate me pustiti odavde. Ja ne pripadam ovamo", povjerila sam joj doimajui
se nervozno. "Svi govore rune stvari o meni."
"Tko govori?"
"Ljudi na televiziji."
Dr. Russo dopustila mi je da lupetam jo nekoliko minuta prije nego to me
preusmjerila. "Moete li mi malo priati o tome kako ste se osjeali prije nego to ste
doli u bolnicu?"
"Osjeala sam se kao da nestajem."
"Moete li objasniti to to znai?"
"Osjeala sam se umorno. Bila sam umorna do danas."
Russo je zapisala: "Previe tangencijalna i neorganizirana da bi nam dala punu
povijest bolesti" i nastavila s pregledom. "Postavit u vam nekoliko laganih pitanja, a
vi ete na njih odgovoriti najbolje to moete, u redu? Kako se zovete?"
"Susannah", rekla sam krivei vrat u smjeru televizora.
"Koja je sada godina?"
"Vi ne ujete ovo? Govore o meni. Gledajte, gledajte, govore o meni, upravo
sad."
"Susannah, moete li pokuati odgovoriti na moja pitanja?" rekla je dr. Russo
dajui znak sestri da ugasi televizor. "Koja je sada godina?"
"2009."
"Tko je predsjednik?"
"Obama."
"Gdje ste vi?"
"Ja moram izai odavde. Moram otii. Moram ii."

"Razumijem. Ali gdje se vi sada nalazite?"

"U bolnici", jetko sam odgovorila. Dr. Russo krenula je dalje; uperila mi je snop
svjetlosti iz male rune svjetiljke u zjenice da provjeri suavanje i kretanje oka. Sve
normalno.
"Susannah, molim vas, nasmijeite mi se."
"Neu vie. Ne elim vie ovo raditi", rekla sam.
"Nema jo puno."
"elim van odmah!" viknula sam naglo ustajui iz kreveta. Tim lijenika
priekao je da taj moj ispad proe, ali ak i kada sam se smirila, nastavila sam
koraati uokolo nateui si ice za EEG i zaletavajui se prema vratima. "Pustite me
odavde!" reala sam na lijeniki tim pokuavajui se progurati van iz sobe i do
izlaza - drugi pokuaj bijega u dva dana. "Pustite me kui!"
Dr. Russo nekoliko me puta odvela natrag do kreveta, nakon to bi u pomo
pozvala jednu sestru u ljubiastoj uniformi. Dala je odobrenje za dozu Haldola,
antipsihotika. Kasnije, dok je u sestrinskoj sobi tipkala svoje dojmove, napisala je da
se "pacijentica doima manino i psihotino". Imala je dvije mogue dijagnoze: "Prva
epizoda bipolarne nasuprot postiktalnoj psihozi". "Iktalno" znai vezano uz napadaj.
Postiktalna psihoza jest psihotino ponaanje koje slijedi nakon grupe napadaja. PIP,
kako je nazivaju, moe trajati od samo 12 sati do ak 3 mjeseca, ali u prosjeku traje
10 dana. Godine 1838. francuski psihijatar dr. Jean-Etienne Dominique Esquirol
opisao je to stanje kao "postiktalni bijes". Veina pacijenata koji pate od PIP-a imaju
epilepsiju temporalnog renja pa e, zbog stimuliranosti tih dijelova mozga,
vjerojatno imati vizualne halucinacije i deluzije vezane uz veliinu, nasilje ili vjeru.
Jedna etvrtina psihotinih ljudi koji se lijee na odjelima za epilepsiju pati od PIP-a.
Kasnije toga jutra trei lijenik, dr. William Siegel, stigao je sam. Predstavio se
prvo meni, pa zatim mojoj majci, koja je ve znala za njegovu sjajnu reputaciju. Ba
ga je dan ranije bila spomenula svom lijeniku ope prakse, koji je rekao: "Imate
Siegela? Kako ste to uspjeli izvesti?" Siegel je bio karizmatian i pristupaan. Nakon
neurolokog pregleda pruio je ruku mojoj majci i rekao: "Stat emo mi tome na kraj.
Susannah e biti dobro." Majka se uhvatila za te rijei kao za pojas za spaavanje i
prozvala lijenika "Bugsy", njezin vlastiti lijenik gangster "Bugsy" Siegel.

Glava 17.
Poremeaj viestruke linosti
Um moemo zamisliti kao niz lampica za boinu jelku; dok mozak dobro radi, sve
lampice blistavo svjetlucaju; ak i ako se jedna aruljica pokvari, ostale esto i dalje
svijetle. No ovisno o mjestu na kojem je nastala teta, ponekad i samo jedna
pokvarena aruljica moe utrnuti cijeli niz.
Dan nakon to smo upoznali dr. "Bugsyja", stigla je dr. Sabrina Khan iz Odjela
za psihijatriju i predstavila se Stephenu i meni; ona je bila etvrti lijenik koji se
pridruio timu. Ve je bila ula za dva moja pokuaja bijega; jedan u rano jutro i
jedan to poslijepodne, dok sam bila s dr. Russo. U svojim biljekama o pacijentu dr.
Khan opisala me kao pomalo neurednu i uzvrpoljenu, odjevenu u "izazovnu
pidamu", uske tajice i prozirnu bijelu majicu, te zaigranu icama za EEG, koje su
visjele po podu. Bilo joj je vano usporediti vizualni dojam sa psiholokim jer je moj
razbaruen, sugestivan izgled mogao biti znak manije: ljudi koji su "high" esto
odustaju od dotjerivanja, imaju manje kontrole nad svojim impulsima i uputaju se u
destruktivne aktivnosti, poput seksualnog promiskuiteta. Premda ja nikada prije
nisam patila ni od kakvih duevnih bolesti, bila sam u dobnoj skupini za psihotine
poremeaje, do kojih obino dolazi u kasnim tinejderskim godinama ili na poetku
dvadesetih, a u ena katkad i kasnije u ivotu.
Dok je ona pisala, ja sam, niim izazvana, izjavila: "Ja imam poremeaj
viestruke linosti."
Izabrala sam jednu od najkontroverznijih dijagnoza na polju psihijatrije. Sada
poznat i kao disocijativni poremeaj identiteta (DPI), "poremeaj viestruke linosti"
jest stanje u kojem osoba pokazuje nekoliko razliitih i potpuno odvojenih identiteta i
to do te mjere da pacijent esto nije svjestan svojih drugih "ja". Neki lijenici vjeruju
da ono postoji, a neki ne (osobito u svjetlu informacije da je sluaj Sybil, koji je bio
glavni primjer za njega, bio prijevara). U svakom sluaju, bilo je oito da sam
zbunjena, a dr. Khan znala je da mnogi pacijenti brkaju DPI s drugim vrstama
duevnih bolesti, poput shizofrenije.
Jeste li ikada dobili dijagnozu nekog psihijatra ili psihologa?" blago je upitala.
"Da. Jedna je psihijatrica rekla da imam bipolarni poremeaj."
"I jeste li pili kakve lijekove za to?"
"Nisam ih htjela piti, pljuvala sam ih. Moram izai odavde. Ne pripadam
98
ovamo. Meni je mjesto na psihijatriji. Meni je mjesto na Bellevue. Ovdje nisam
sigurna."

9 Psihijatrijska bolnica u gradu New Yorku.

"Zbog ega ovdje niste sigurni?"

"Svi priaju o meni. Svi priaju o meni i rugaju mi se iza lea. Ja trebam u
Bellevue, gdje se netko moe pobrinuti za moj poremeaj. Ne znam zato sam ovdje.
ujem to sestre govore o meni. ujem im misli, a ne govore lijepe stvari."
Dr. Khan zapisala je "paranoidna ideacija". "ujete im misli?" upitala je.
"Da. Cijeli mi se svijet ruga."
"to jo ujete?"
"Ljudi na televiziji isto govore o meni."
Dr. Khan zapisala je "deluzije o referenciranju", uvjerenje da se nepovezani
podraaji, poput lanaka u novinama, pjesama i televizijskih emisija, odnose izravno
na pacijenta. Je li u vaoj obitelji bilo lanova s duevnim bolestima?"
"Ne znam. Moja je baka moda imala bipolarni poremeaj. Ali svi su oni ludi",
nasmijala sam se. Onda sam se okomila na nju. "Vi znate da ja imam pravo izai na
vlastitu odgovornost, zar ne? Mogu izai odavde. Po zakonu me ne smijete zadravati
ovdje protiv moje volje. Vie ne elim razgovarati."
Dr. Khan zapisala je svoje diferencijalne dijagnoze, odnosno "poremeaj
raspoloenja, nespecifian" i "psihotini poremeaj, nespecifian". Smatrala je
vanim da se, u svjetlu mojih napadaja i povijesti bolesti melanoma, potrae
neuroloki uzroci mog ponaanja. Za sluaj da se moji estoki psihijatrijski simptomi
ne uspiju objasniti nekom pozadinskom boleu, kao mogue objanjenje ponudila je
bipolarni poremeaj tipa I.
Bipolarni poremeaj tipa I jest poremeaj raspoloenja koji karakterizira
manina ili mjeovita (i manina i depresivna) epizoda. Na ljestvici od 1 (najtei
sluajevi) do 100 (bez simptoma), moj rezultat bio je 45, to je znailo "ozbiljni
simptomi". Dr. Khan preporuila je da osoblje postavi jednog zatitara u moju sobu
zbog dvaju prethodnih pokuaja bijega.

Vie ne ujem njihove glasove. Koa jo j je tako glatka. Zurim u doktoriine jagodine
kosti i lijepu maslinastu kou. Zurim jae, jae, jo jae. Lice jo j se zamuti ispred
mene. Pramen po pramen, kosa jo j postaje siva. Bore, prvo samo oko oiju, a zatim
oko usta i preko obraza, sada su jo j utisnute u cijelo lice. Obrazi jo j utonu i zubi
poute. Oi jo j se ponu oputati, a usnice gube oblik. Privlana mlada doktorica
stari meni naoigled.
Okrenem se i pogledam Stephena koji mi uzvraa pogled. Stephenova smea
trodnevna brada pretvara se u sivkastu, a kosa mu postaje bijela kao snijeg. Izgleda
kao njegov otac. Krajikom oka ugledam doktoricu. Ona svake sekunde postaje sve
Ijepa. Sve su jo j bore nestale s lica, oi jo j postaju izazovne i ovalne, obrazi se pune
djejim salom, a kosa poprima tamnu, kestenjastu boju. Ima trideset, dvadeset,
trinaest godina.

Ja imam dar. Mogu postarati ljude vlastitim umom. To sam ja. I oni mi to ne
mogu oduzeti. Ja sam mona. Jaa sam nego to sam ikada bila.

Glava 18.
Izvanredne vijesti
Kasnije toga dana timu se pridruio peti lijenik, krakati dr. Ian Arslan. Moj ga je
sluaj zainteresirao. Dr. Arslan, psihofarmakolog vii od sto osamdeset centimetara,
vie je sliio ostarjelom hipiju nego lijeniku. Zbog njegove sklonosti prema piscima
iz beat-generacije i intelektualnom nainu komuniciranja, punom apstraktnog
lijenikog argona, jedan ga je kolega prozvao "hodajuim bitnikim rjenikom".
Ve je bio uo za moje pokuaje bijega i paranoidne deluzije pa je prvo
pristupio mojoj majci zamolivi je da mu prepria zadnjih nekoliko tjedana mog
udnovatog ponaanja. Zatim je razgovarao s mojim ocem. Nakon kratkog razgovora
sa mnom, koji je urodio ivopisnim portretom moje disfunkcionalnosti, sakupio je
izjave sestrinskog osoblja, a popriao je ak i s dr. Baileyjem, koji mu je rekao da ja
previe pijem, "do dvije boce vina svake veeri" - jer se procjena dr. Baileyja o
mojim porocima bila znatno poveala. Dr. Arslan sve je to zapisao u saetku od dvije
stranice. Zabiljeio je dijagnoze koje je htio iskljuiti: postiktalna psihoza i
shizoafektivni poremeaj. Ovu potonju dijagnozu nije podijelio s mojim roditeljima.
Pojam shizoafektivni poremeaj uveo je 1933. godine ameriki psihijatar Jacob
Sergi Kasanin, u veoma citiranom radu pod naslovom "Shizoafektivne psihoze".
"Kao grom iz vedra neba, potpuno razraene deluzije iznenada pokvare ravnoteu
sasvim racionalnog uma (...) i ponovo se rasplamsavaju bez znakova upozorenja. (...)
Deluzije su zrele od samog poetka. (...) Deluzije se formiraju i potpuno razvijene
vrebaju u umu, a potom nahrupe nesavladivom silom, ali se ne razvijaju dalje."
Jedan noviji opis to definira kao dijagnozu u kojoj se simptomi vezani uz
raspoloenje, tipini za bipolarni poremeaj, preklapaju sa psihozom koja je
simptomatina za poremeaje miljenja poput shizofrenije. U Dijagnostikom i
statistikom priruniku za mentalne poremeaje, verziji IV-TR, izdanju koje se rabilo
dok sam bila u bolnici, taj poremeaj definiran je kao "neprekinuto razdoblje bolesti
tijekom kojeg u nekom trenutku postoji ili teka depresijska epizoda, ili manijska
epizoda, ili mjeovita epizoda". Da bi zaradio takvu dijagnozu, pacijent mora imati
najmanje dva od sljedeih simptoma: pozitivnih, poput deluzija, halucinacija i
neorganiziranoga govora, i negativnih, poput mutizma, zvanog alogija, te ope
apatije, zvane avolicija.

E E G videosnimka, 24. oujka, 23.06 h, 11 minuta:

"Poziv pacijenta iz sobe 1279. Poziv pacijenta iz sobe 1279", govori snimljeni
glas. Bolniki ogrta viri mi ispod pokrivaa koji mi je navuen do vrata, a ja
drim mobitel na uhu i ustro govorim u mikrofon. Nije jasno ima li koga na
drugom kraju linije. Uzimam bolniki daljinski za TV i govorim u njega. Na

drugom kraju te linije sigurno nema nikoga. Optuujui upirem prstom u

kameru, mahnito gestikuliram i frustrirano podiem ruke do glave.
"O moj boe", viknem i stisnem gumb za pozivanje sestre.
"Mogu li vam pomoi?" kae sestra preko interkoma.
"Ne, ne, u redu je."
"Gospoo, gospoice, gospodina? Stiem", ubaci se druga sestra.
Sada mrmljam sebi u bradu. "Ne znam to se dogaa. Iskljuit u telefon."
Bacam mobitel u podnoje kreveta.
Stigne neka sestra s nekim tabletama i ja ih progutam bez oklijevanja, kao da
eksam tekilu. "Ne mogu ja to. Ja sam na vijestima."
Sestra odgovori, ali pretiho da bi kamera to uhvatila.
Ponem vikati i mlatiti nogama pa pruim ruku prema gumbu za pozivanje
sestre. "Molim, molim, molim. Poludjet u, poludjet u."
"Poziv pacijenta iz sobe 1279. Poziv pacijenta iz sobe 1279."
"Molim vas, ukljuite opet televizor. MOLIM VAS, UKLJUITE OPET
TELEVIZOR!"
Ne obazirui se na moj ispad, sestra provjerava stoji li zatitna ograda vrsto.
"Nije vam jasno? Ja sam na televiziji, na vijestima", zavijam. Uzimam daljinski
upravlja i opet govorim u njega.
A onda stavim glavu u dlanove i njiem se naprijed-natrag. "Molim, molim,
molim. O boe moj, o boe moj. Molim, dajte mi doktora. Molim, dajte mi
doktora. Molim, molim, molim."
Sestra odlazi. uje se ispiranje zahodske koljke. Ja zurim ravno u strop kao da
se molim.

"Istraujemo to se dogaa s novinarkom Susannom Cahalan koja se trenutano

nalazi na Sveuilitu u New Yorku", najavljuje frizirana voditeljica emisije. Ja sam
udarna vijest.
Ja sam na vijestima!" viem. Nitko ne odgovara.
"Otac jo j je nedavno uhien zbog umorstva svoje supruge", kae voditeljica, a
kamera snima mog oca kako s rukama u lisiinamaprolazi kroz more paparazzija dok
bljeskalice sijevaju i novinari se otvorenih notesa spremaju na skok.
Kako sam bila glupa. Nisam trebala odgovarati na pozive svojih suradnika. Oni
potajno zapisuju to ja govorim. Znaju da sam se rasplakala u redakciji. Napisat e
to u lanku o meni. Novinarka New York Posta pukla nakon to je njezin otac ubio
svoju suprugu.

"Ja sam na vijestima!" Poseem za gumbom za hitno pozivanje sestre. One

moraju znati za zavjeru. Moraju znati da ne smiju nikome nita govoriti. "Svi e me
htjeti intervjuirati", vritim ja u mobitel. Kapljice znoja stvaraju mi se na elu.
Briem ih.
ujem prodoran smijeh pacijentice sebi slijeva, Junoamerikanke koja je itav
dan brbljala sa svojim posjetiteljima na panjolskom - ili je to bio portugalski? Sada
mi se smije. Moda mi se cijelo vrijeme smijala. ujem kako lanim noktima kucka po
tipkama svog mobitela. I dalje govori na panjolskom, ili koji to jezik ve jest, ali ja
ga sada razumijem.
"U krevetu pored mog je neka cura iz The New York Posta. Snimat u je
mobitelom i dat u ti sve informacije p a ih ti moe dati Postu. Reci im da je to
ekskluziva od nekoga iz bolnice. " Opet se smije.
"Cura je munjena, vjeruj mi. Vjeruj mi, to e biti dobra stvar, garantirano.
Moemo zaraditi puno novca na toj ekskluzivi.
Ka-ha-ha. Nazovi sve lokalne postaje. Ja u im sve ispriati. Samo se potrudi da
zaradimo neto na tome. Ka-ha-ha. "
PSSSSTTTTT
to je sad to kvragu bilo?
PSSSSTTTTT
Opet to ujem.
PSSSSTTTTT ovamo.
Okreem glavu nalijevo. Junoamerikanka je prestala sa svojim manijakalnim
tipkanjem SMS-ova i rukom pomaknula zastor da jo j mogu vidjeti lice.
"Ovdje sestre nita ne valjaju", kae ona tiho.
"to?"pitam, nesigurna jesam li dobro ula i je li uope ita rekla.
", mogu te uti", sikne ona pokazujui prstom kamere. "Sestre ovdje nisu
dobre. Ja ni jednoj ne vjerujem."
Da, da, udna panjolska Damo, to je istina. Ali zato mi ta tajna agentica to
govori? Vraa zastor na mjesto i ostavlja me samu.
Moram otii. Odmah. Ponovo grabim ice s glave, aku po aku, upam ih s
pramenovima kose i bacam na pod. Zaas sam na vratima. Kroz vrata. Srce mi
udara. Osjeam kako mi skae po pluima. Zatitar me ne primjeuje. Jurim do
crvenog znaka IZLAZ. Neka sestra tri pored mene. Misli, misli, misli, Susannah.
Naglo skrenem u neki hodnik i trim, jurim, jurim, jurim - ravno u naruje jedne
druge sestre.
"Pustite me kui! Pustite me da odem!"
Ona me uhvati za rame. Ja je udarim nogom, vritei. Grizem zrak. Moram
otii. Moram ii. PUSTITE ME. Hladan pod. Neka Ijubiasta gospoa hvata me za

noge dok mi druga sestra dri ruke dolje. "Molim, molim ", pokuavam rei kroza
stisnute zube. "Molim, pustite me. "
Tama.

Glava 19.
Srce
Zbog dvaju pokuaja bijega zaradila sam vlastita zatitara; sada, nakon treeg
pokuaja u tri dana, jedna sestra usputno je nabacila mom ocu da vie neu smjeti biti
tamo budem li i dalje skidala ice i pokuavala pobjei. "Ako se ne prestane tako
ponaati, premjestit e je negdje gdje nee imati ovakvu njegu. A to joj se mjesto
nee toliko sviati, to vam mogu jamiti", rekla mu je. Tata je uo prijetnju jasno i
glasno: ako nastavim tim putem, oni e me poslati na psihijatriju. Odluio je da e
biti uz mene ma to se dogodilo. Htio je da osoblje bude svjesno toga da netko pazi
na mene. Znao je da ga ljudi esto smatraju zastraujuim. Unato njegovoj
prosjenoj visini i grai, moja dadilja Sybil uvijek ga je zvala big man ("veliki
ovjek") - i on je to odluio upotrijebiti u svoju korist ako time moe pomoi meni.
Budui da ga ja nisam putala u sobu, i dalje uvjerena u to da je ubio Giselle, odluio
je drati strau na hodniku i itati knjigu.
U meuvremenu je dr. Russo u svojim biljekama o svakodnevnom
napredovanju pacijenta promijenila moj glavni problem iz "napadaji" u "psihoza i
mogui napadaji", a zatim samo u "psihoza". Postiktalna psihoza vie nije bila toliko
primarna dijagnoza jer nisam imala ni jedan napadaj otkako sam primljena. U
pacijenata s PIP-om nije vjerojatno da e se psihoza nastaviti jednakom jainom ili
poveanim intenzitetom ako nema napadaja koji idu uz nju. Pretrage za hipertireozu,
koja moe uzrokovati psihozu, ispale su negativne. Ostale pretrage morale su
priekati. Ja sam i dalje bila puno previe psihotina za daljnje, invazivnije preglede.
Meutim, dr. Russo u svoje biljeke o pacijentu dodala je i redak koji se ondje
prije nije nalazio: "Premjetaj na psih [odjel] ako psih tim misli da je to opravdano."
Taj novi prijedlog odluila je ne podijeliti s mojim roditeljima.

& t u d y , Confcirmfc lil,

Tran&ier to paych
if psych teain feels thifi ift v/arranted.

nsnagement per p sy c liia tr y ,

Premda ni moja obitelj ni ja nismo bili upoznati s mnogima od tih nalaza, moje
mjesto na katu za epilepsiju postajalo je sve nesigurnije, kako zbog toga to se inilo
da su moji napadaji prestali, tako i zbog toga to sam bila toliko teak pacijent.
Osjetivi da se odnos ljudi prema meni popravio i kvaliteta njege podignula nakon to
sam dobila drutvo, tata je dolazio svako jutro i mogao je ostajati itav dan jer je
nedavno ostavio posao u svijetu bankarstva. Sama se nisam mogla boriti u toj bitci.

Majka je isto dolazila svaki dan, u vrijeme pauze za ruak, bilo koje stanke na
poslu, pa onda opet nakon 17 sati. Imala je nekoliko otvorenih popisa pitanja i njima
je salijetala lijenike i sestre, unato tomu to su joj mnoga pitanja ostala
neodgovorena. Pravila je biljeke, zapisivala imena lijenika, kune brojeve telefona i
nepoznate medicinske pojmove koje je namjeravala prouiti. Ona i moj otac usto su
uspostavili sustav voenja dnevnika kako bi si mogli prenositi to se dogaalo dok
jednoga od njih nije bilo. Premda je od njihova razvoda tada prolo ve 8 godina, i
dalje im je bilo teko biti u istoj prostoriji, pa im je taj zajedniki dnevnik
omoguivao da odre zajedniki jezik u zajednikoj borbi za moj ivot.
I Stephen je imao vanu emocionalnu ulogu. Sada mi kau da bih se primjetno
opustila kada bi on uao u sobu s konatom aktovkom koju sam mu darovala svega
nekoliko mjeseci ranije. Tijekom moje druge veeri ondje, stisnula sam njegovu ruku
i rekla: "Znam da je ovo previe za tebe. Razumjet u ako se ne vrati. Razumjet u
ako te nikada vie ne budem vidjela." U tom trenutku sklopio je pakt sa samim
sobom, slino kao moji roditelji: ako sam ja u bolnici, onda e i on biti tamo. Nee
izostati ni jedan jedini dan. I nije.
etvrtog dana lijenici broj est, sedam, osam i devet pridruili su se timu:
jedan specijalist za zarazne bolesti koji je mog tatu podsjeao na njegova ujaka
Jimmyja, koji je pak bio zaradio orden Purple Heart nakon juria na normandijske
plae u Drugom svjetskom ratu; jedan postariji, sjedokosi reumatolog; jedan
specijalist za autoimunosne bolesti, koji je govorio blago i iskreno; i jedan internist,
dr. Jeffery Friedman, ivahan ovjek u ranim pedesetim godinama, koji je zraio
prirodnim optimizmom unato ozbiljnosti situacije.
Dr. Friedman, kojeg su pozvali da se pozabavi pitanjem mog visokog tlaka,
odmah je pokazao suosjeanje. Imao je keri mojih godina. Kad je uao u sobu,
zatekao me, zaputenu i zbunjenu, kako se vrpoljim u krevetu dok me Stephen, koji je
sjedio pokraj mene, uzalud nastoji umiriti. Bila sam i usporena i mahnita u isto
vrijeme.
Dr. Friedman pokuao je od mene dobiti osnovnu povijest bolesti, ali ja sam bila
previe paranoina i previe obuzeta onima "koji me gledaju" da bi nastavio s time,
pa je to preskoio i izmjerio mi tlak. Uznemirio ga je moj tlak na 180/100; ve i to bi
samo po sebi moglo uzrokovati krvarenje u mozgu, udar ili smrt. Da je ona raunalo,
pomislio je, morali bismo joj ponovo pokrenuti tvrdi disk. Preporuio je da me se
stavi na dva razliita lijeka za krvni tlak.
Kad je dr. Friedman izaao iz sobe, vani je uoio mog oca, koji je sjedio u
ekaonici i itao knjigu.
"G. Cahalan?" upitao je dr. Friedman.
Tata je podigao pogled. Porazgovarali su o tome kakva sam bila prije nego to
sam oboljela. Otac me opisao kao aktivno dijete, odlikaicu s pet-nula koja je lako
pronalazila prijatelje, ozbiljnu u igri i marljivu u radu. Ta slika otro je odudarala od
neuredne mlade ene koja je sada sjedila u sobi za AMU. No dr. Friedman pogledao
je tatu ravno u oi i rekao mu: "Molim vas, ostanite pozitivni. Potrajat e, ali bit e joj

bolje." Kad ga je dr. Friedman zagrlio, tata se rasplakao pokleknuvi naas pred
emocijama.

Glava 20.
Nagib linije
U tih nekoliko tjedana otkako su se pojavili moji udni simptomi, tata i ja proveli smo
zajedno puno vie vremena nego inae, a naravno, sada, u bolnici, odluio je biti uz
mene (odnosno, ispred mojih vrata) koliko god to bilo ljudski mogue. No to ga je
kotalo. Nakon mog sloma u njegovu stanu bio se udaljio od ostatka svog ivota, pa
ak i od Giselle, i poeo je voditi vlastiti dnevnik, odvojen od onoga koji je dijelio s
mamom; ne samo zato da bi mogao bolje pratiti razvoj zdravstvene situacije nego i
zato da bi se lake nosio sa svim tim. Ba je no prije bio napisao jedan strahovito
tuan odlomak o tomu kako se moli da Bog uzme njega umjesto mene.
Osobito se sjea jednog hladnog, vlanog, ranoproljetnog jutra kada se vozio
prema bolnici s Giselle, u tiini. Znao je da bi ona dala sve da mu pomogne da
podijeli i umanji svoju patnju, ali unato tomu bio je zatvoren, zadravao je svoju
tjeskobu u sebi.
U bolnici se poljupcem oprostio od Giselle i ugurao u natrpano dizalo. Bilo je
muno voziti se tako, pored novopeenih oeva ozarenih lica, koji su ili na kat za
postnatalnu njegu; neki od njih uskakali su u dizalo puni snage. Za te ljude ivot je
tek poinjao. Sljedea stanica bila je kardioloki kat, pun zabrinutih izraza lica, a
onda, napokon, 12. kat: Epilepsija. Njegov red da izae iz dizala.
Dok je prolazio dijelom kata koji se renovirao, pogled mu se susreo s pogledom
nekog sredovjenog graevinskog radnika koji ga je od nelagode brzo spustio prema
podu. Tu se nisu dogaale lijepe stvari, svi su to znali. Prethodna tri dana, dok je
provodio sate u privremenoj, improviziranoj ekaonici, bio je promatrao to se zbiva
na tom katu. Na drugom kraju odvijala se osobito tuna pria: jedan se mladi
oporavljao nakon to je upao u aht i zadobio teku ozljedu glave. Njegovi postariji
roditelji posjeivali su ga svaki dan, ali nije se inilo da postoji nada da e se
oporaviti. Moj tata na brzinu se pomolio Bogu da moja sudbina bude drugaija od
sudbine tog mladia na drugom kraju hodnika i duboko udahnuo pripremajui se na
suoavanje s mojim stanjem toga jutra. Meutim, dok je iao prema mojoj sobi,
primijetio je da ga neka ena, jedna pacijentica, zove da joj prie.
"Je li ona mlada ena vaa ki?" upitala je pokazavi prema mojoj sobi.
"Da."
"Ne svia mi se to joj rade", apnula je. "Ne mogu govoriti jer nas nadziru."
ena je bila nekako udna i otac je osjetio da se zacrvenio u licu, bilo mu je
neugodno zbog tog razgovora. No nije imao druge doli da je saslua, osobito s
obzirom na to da se inilo da moja vlastita paranoidna bulanjenja potvruju njezine
opomene. Brinulo ga je to se dogaa na tom katu dok njega nema, ali je duboko u

sebi znao da je taj Centar jedan od najboljih na svijetu i da su ta strahovanja po svoj

prilici izmiljena.
"Evo", rekla je pruajui tati zguvani papir s neitko nakrabanim brojevima.
"Nazovite me i objasnit u vam."
Tata je ljubazno spremio broj u dep, ali naravno da je nije nazvao. Odagnavi
iz misli taj neobian susret, otvorio je vrata moje nove sobe i sluajno udario
zatitara, ija je stolica bila naslonjena na njih. Sreom, lijenici su me tog jutra
premjestili iz zajednike sobe u jednu privatnu, koja se bila oslobodila. To mu se
inilo kao konstruktivan pomak jer je bio uvjeren da je soba za AMU, sa svojim
monitorima, sestrinskom sobom i neprekidnom aktivnou ostalih triju pacijenata
samo pojaavala moju tjeskobu.
Nova soba bila je iznenaujue mirna, imala je niz prozora koji su gledali na
East River i autocestu F. D. Roosevelt. Teretni brodovi tiho su klizili nizvodno.
Kad sam se najzad probudila, ugledala sam ga i nasmijeila se. Bio je to prvi put
da sam ga toplo pozdravila nakon one uasne noi u njegovoj kui, dan prije nego to
su me primili u bolnicu. Obodren mojim novim stavom, predloio mi je da
proeemo po katu da se razgibam.
Pokretala sam tijelo kao stara osoba, prvo sam se kruto primaknula rubu
kreveta, a onda spustila noge da mi vise sa strane. Tata mi je na stopala navukao isti
par arapa s jastuiima protiv sklizanja i pomogao mi da ustanem. Primijetio je da
nemam nikakvih elektroda na glavi, a kasnije e uti da sam ih opet bila skinula
tijekom jo jednog pokuaja bijega te da ih mi osoblje jo nije uspjelo ponovo staviti.
Meutim, vie mi nije bilo lako hodati. Moj tata uvijek je brzo hodao (kad smo
James i ja bili mali, on bi esto brzao ispred nas po prepunim gradskim ulicama), ali
sada je pazio da ostane pored mene i da me vodi dok izbacujem i nespretno sputam
prvo jednu pa drugu nogu, kao da ponovo uim hodati. Nije uspio zadrati svoju
glumljenu veselost kad je vidio koliko se sporo kreem; svim svojim biem nastojao
je prikriti uznemirenost. Kad smo se vratili u moju sobu, predloio mi je jedan moto
da zadrim vedre misli.
"Kakav je nagib linije?" upitao je.
Pogledala sam ga u tiini.
"Pozitivan je", rekao je uz usiljeni optimizam podignuvi ruku ukoso prema
gore da prikae nagib. "A to znai pozitivan?"
Jo jedan prazan pogled.
"To znai da svakoga dana napredujemo."

Fiziki sam propadala, ali barem se moja psihoza povukla i oslobodila put lijenicima
da napokon provedu nove pretrage. to god bilo to od ega sam oboljela, inilo se da
oscilira iz minute u minutu, iz sata u sat. Pa ipak, bolniko osoblje reagiralo je na taj

prividni napredak i odredilo mi lumbalnu punkciju, odnosno punkciju lene modine,

koja e im omoguiti pristup prozirnoj cerebrospinalnoj tekuini nalik na slanu vodu,
koja okruuje mozak i lenu modinu. Ta je pretraga prije bila previe opasna zato
to lumbalna punkcija zahtijeva potpunu suradnju pacijenta, koji mora ostati potpuno
miran, jer u suprotnom riskira uasne nuspojave - paralizu, pa ak i smrt.
Premda je tati bilo jasno da je lumbalna punkcija potrebna kao sljedei korak,
pomisao na taj postupak uasavala je i njega i mamu. Kad je James bio beba, imao je
opasno visoku temperaturu i trebao je ii na lumbalnu punkciju da se iskljui
meningitis, a oni nikada nisu zaboravili njegovo prodorno, prestraeno vritanje.
Sljedei dan, 27. oujka, bio je moj peti dan u bolnici, ali tek drugi put da sam
dopustila tati da mi ue u sobu. Uglavnom sam zurila u prazno, bez ikakva vidljiva
pokazivanja emocija; moju psihozu potpuno je zamijenila pasivnost. Ipak, ta
razdoblja iskljuenosti katkada bi prekinulo nekoliko uzbuenih molbi za pomo. U
tih nekoliko mojih prividno lucidnih trenutaka (koji su mi u sjeanju i dalje ili mutni
ili ih uope nema), tati se inilo da mu se obraa neki iskonski dio mene, dok sam ja
neprestano ponavljala: "Umirem ovdje. Ovo mjesto me ubija. Molim te, daj mi da
odem." Ta preklinjanja strano su boljela mog oca. Iako je oajniki elio da izaem
iz te situacije koja ubija duu, znao je da nema druge mogunosti doli da ostanem.
U meuvremenu mama, koja me posjetila ujutro, ali se poslijepodne morala
vratiti u centar na posao, brinula se izdaleka i povremeno bi se ula s ocem da dobije
bilo kakve vijesti o tome kako postupak napreduje. Skrivala je oaj od suradnika
nastojei se usredotoiti na svoj teak posao, ali misli su joj se stalno vraale na
mene. Neuspjeno se pokuavala koncentrirati na to da se nekako probije kroz taj
dan, neprestano si ponavljajui da se ne treba osjeati krivom i da sam ja u sposobnim
rukama svog oca.
Jedan mladi bolniar doao je po mene da me odvede na punkciju; mirno mi
pomogao da iz kreveta prijeem u invalidska kolica i rukom mahnuo tati da poe za
nama. Laktovima su si probili put do skuenog dizala za glavni kat bolnice, kojim su
prolazile na stotine ljudi, a mnogi od njih takoer su tiho patili.
"Vas ste dvoje neki rod?" upitao je bolniar, konverzacije radi.
Ja sam joj otac."
"Ona je epileptiarka?"
Tata se nakostrijeio. "Ne."
"O, samo pitam jer sam ja epileptiar..." rekao je bolniar sve tiim glasom, kao
da se ispriava.
Odgurao me od jedne skupine dizala do druge preko ulaza veliine stadiona, pa
na koncu do ograenog prostora u kojem se nalazilo jo pet kolica, svaka sa svojim
bolniarom i pacijentom. Tata se tijelom namjestio tako da mi zakloni pogled kako ne
bih pala u napast usporeivati svoju sudbinu sa sudbinom ljudi oko sebe. Ona nije
jedna od njih, ponavljao je samom sebi bez kraja i konca, sve dok me sestra nije

pozvala unutra samu. Znao je da mi rade samo lumbalnu punkciju, ali nije mogao ne
razmiljati o mranijim scenarijima. To je bilo takvo mjesto.

Glava 21.
Kolebanje smrti
Prolo je gotovo tjedan dana, ali vrijeme kao da nije postojalo. Stephen je usporedio
bolnicu s Atlantic Cityjem: piskutavi monitori za krvni tlak umjesto automata za
kockanje i tuni bolesni pacijenti umjesto tunih bolesnih kockara. Kao ni u kazinu,
ni tu nije bilo ni satova ni kalendara. Bilo je to stabilizirano, nepromjenjivo
okruenje; jedino to je odavalo da vrijeme tee bila je beskrajna aktivnost sestara i
lijenika. Kako se mojoj obitelji inilo, zavoljela sam dvoje lanova osoblja: Edwarda
i Adelinu. Edward, krupan momak topla osmijeha, bio je jedini medicinski tehniar
na odjelu punom medicinskih sestara, pa su ljudi zbog toga esto pogreno mislili da
je lijenik. On je to primao u letu, uvijek izuzetno dobro raspoloen, i zafrkavao se sa
mnom o Yankeejima i o New York Postu, njegovim omiljenim novinama. Zauzvrat,
sestra Adeline, sredovjena Filipinka, bila je uinkovita, vrlo izravna osoba koja je
davala zdravu dozu discipline. inilo se da djeluje umirujue na mene.
Moja obitelj do tada je ve stekla rutinu. Sad kad mi je opet bilo ugodno u
njegovu drutvu, otac bi dolazio ujutro, nahranio bi me jogurtom i kapucinom za
doruak pa odigrao sa mnom nekoliko partija karata, koje ja zbog dezorijentiranosti
esto nisam mogla pratiti. Zatim bi naglas itao neku knjigu ili asopis, ili bi samo
sjedio pokraj mene i tiho itao Portret umjetnika u mladosti Jamesa Joycea. Svaki
dan donio bi neku domau gurmansku hranu, poput mog omiljenog kolaa, pite od
jagoda i rabarbare. Odrastao je gledajui svoju majku, irsku medicinsku sestru, kako
izmeu smjena u hitnoj slubi sprema sloena jela; kao i nju, kuhanje ga je oputalo.
Ne samo to je meni pomagalo da mi dani u bolnici lake prou, nego je pomagalo i
njemu da se koncentrira na neto drugo osim na tu tmurnu situaciju.
Majka je dolazila u vrijeme pauze za ruak i nakon posla da vidi kako stvari
stoje, a uza se je uvijek nosila onaj svoj pouzdani popis pitanja. Nerijetko bi zurila
kroz prozor u East River i gledala brodove kako prolaze mimo znaka PEPSI COLA u
Long Island Cityju, iz navike nervozno lomei ruke i gubei se u tom pogledu. esto
smo gledale utakmice s Yankeejima i ona bi mi ukratko priala to se zbiva s naim
omiljenim igraima. No uglavnom bi sjedila pokraj mene, pazila da mi bude udobno
i, iznad svega, da me redovito obilaze najbolji lijenici.
Stephen je dolazio oko 19 h i ostajao dok ja ne bih zaspala, oko ponoi. Sestre
su to doputale iako je vrijeme za posjete zavravalo puno prije, jer je njegovo
umirujue djelovanje znailo da neu pokuavati pobjei. Stephen i ja svake smo
veeri gledali DVD s 24-minutnom snimkom koncerta Ryana Adamsa u emisiji
Austin City Limits, koji se neprestano ponavljao. On bi ga ostavio ukljuenog kad bi
otiao kui, pa su alt-country pjesme A Kiss Before I Go, A H ard Way To Fall i
druge stalno iznova svirale poput unjkavih uspavanki, sve dok nona sestra, vidjevi
da sam zaspala, ne bi ugasila televizor. Stephen je mislio da bi mi glazba nekako
mogla pomoi da se vratim.

No umjesto toga, ja sam taj DVD svaki put gledala kao da ga gledam prvi put.
Moja kratkorona memorija bila je razorena; taj problem obino potjee iz
hipokampa koji je nalik na kolodvor za nova sjeanja. On nakratko "uva" uzorke
neurona koji tvore sjeanje, a potom ih proslijedi dijelovima mozga zaduenim za
njihovu dugoronu pohranu. Sjeanja su pohranjena u onim dijelovima mozga koji su
bili odgovorni za izvornu percepciju: vizualno sjeanje bit e sauvano u vidnoj kori
okcipitalnog renja, auditivno sjeanje u slunoj kori temporalnog renja i tako dalje.
Da biste razumjeli koliko je hipokamp vaan u modanim krugovima, samo
trebate razmotriti posljedice njegova uklanjanja, to se dogodilo u slavnom sluaju
pacijenta poznatog kao H. M., koji se pod tim inicijalima prouo u svijetu medicine.
Godine 1933. bicikl je udario sedmogodinjeg Henryja Gustava Molaisona u blizini
njegova doma u Hartfordu u Connecticutu, onesvijestivi ga. Nakon te kobne nesree,
H. M. doivljavao je skupine napadaja koji su postali toliko jaki da mu je oko
njegova 27. roendana, 1953. godine, lijenik odluio ukloniti dio modanog tkiva za
koji se inilo da predstavlja arite tih napadaja: hipokamp. Kad se H. M. oporavio od
operacije, lijenici su primijetili da su njegova stara sjeanja netaknuta do dvije
godine prije operacije, ali vie nije mogao zadravati nova sjeanja. Sve nove
informacije ostajale su mu u pamenju svega 20 sekundi, a potom bi nestale. Premda
je H. M. doivio vie od osamdeset godina, uvijek je za sebe mislio da je mladi u
srednjim dvadesetim godinama, one dobi koje je bio prije operacije.
Zbog svoje jedinstvene i uasne situacije postao je jedan od najslavnijih
medicinskih sluajeva u povijesti; pomogao je istraivaima u razlikovanju
kratkorone od dugorone memorije i potvrdio je postojanje anterogradne amnezije,
odnosno nemogunosti stvaranja novih sjeanja. (Film Memento snimljen je prema
njemu.) Njegov sluaj ujedno je dokazao postojanje dviju razliitih vrsta memorije:
deklarativne ili eksplicitne (mjesta, imena, predmeti, injenice i dogaaji) i
proceduralne ili implicitne (ono to je naueno, poput vezanja vezica ili vonje
bicikla). H. M. vie nije mogao stvarati nova deklarativna sjeanja, ali i dalje je imao
implicitnu memoriju koju je vjebanjem mogao poboljavati.
Prije neto manje vremena Clive Wearing, dirigent, obolio je od razornog oblika
encefalitisa uzrokovana virusom herpes simplex, koji mu je poharao mozak i unitio
hipokamp. Kao ni H. M., ni Wearing nije mogao zadravati nova deklarativna
sjeanja pa mu je svijet neprestano bio nov. Nije prepoznavao vlastitu djecu, a uvijek
kad bi ugledao suprugu, s kojom je bio u braku ve godinama, osjeao se kao da se
tek zaljubljuje u nju. Njegova supruga Deborah napisala je knjigu o njegovu sluaju,
prikladnog naslova Forever Today (Zauvijek danas). Pisala je o njegovu iskustvu:
"Clive je neprestano imao dojam da se upravo osvijestio jer u umu nije imao nikakvih
dokaza o tome da je ikada prije bio budan." Wearing, plodan pisac, vodio je dugake
dnevnike. No umjesto da ih popunjava spoznajama ili humorom, on je neprestano
pisao ovo:
6.31 h. Sada sam stvarno, potpuno budan:
9.06 h. Sada sam savreno, prejako budan.
9.34 h. Sada sam vrhunski, uistinu budan.

Deborah citira svog supruga: "Nita nisam uo, nita nisam vidio, nita nisam
dotaknuo, nita nisam namirisao. Kao da sam mrtav."
Moj sluaj, na sreu, jo nije bio toliko teak, ali i ja sam izgubila neke od
kljunih funkcija mozga. Ipak su me radovale neke male stvari: kao bie od navike,
veselila sam se svojim sporim klimavim etnjama jer one su znaile da mogu
preskoiti svakodnevne injekcije protiv krvnih ugruaka koje su dobivali drugi, za
krevete prikovani pacijenti. Usto, imala sam dvije opsesije, jabuke i istou. Kad god
bi me netko upitao to elim, odgovor je uvijek bio isti: jabuke. Izraavala sam
neprestanu i neutaivu elju za njima, pa su svi posjetitelji donosili jabuke raznih
vrsta: zelene, crvene, kisele, slatke. Sve sam ih tamanila. Ne znam otkud ta fiksacija;
moda je, kao to je moja mama rekla, potjecala iz metaforike potrebe za njima, s
obzirom na to da "jedna jabuka na dan tjera doktora van". Ili je moje tijelo moda
eljelo neto rei: jabuke sadre flavonoide, za koje se zna da imaju protuupalno i
antioksidacijsko djelovanje. Je li moje tijelo govorilo neto to moj um nije ba
sasvim razumio?
Ujedno sam inzistirala na tome da se svaki dan preodjenem i da mi odjea bude
ista. Majka je to pripisivala mojoj podsvjesnoj elji da izbacim bolest iz sebe, kakva
god ona bila. Molila sam osoblje da me opere, unato tomu to mi je kosa morala
ostati priljubljena uz glavu zbog ica, koje su mi ponovo stavili nakon lumbalne
punkcije. Najvie sam voljela dvije sestre s Jamajke. One bi me oistile toplim,
mokrim runicima, odjenule me i tepale bi mi; zvale su me "moja beba". Njihova me
njega oputala. Otac je promatrao moje zadovoljstvo tijekom tih sesija pranja i pitao
se podsjea li me njihov naglasak na djetinjstvo, kada se moja jamajaka dadilja Sybil
brinula o meni poput druge majke.
Dok bi Stephen drao nonu strau, dolazio bi jedan mladi bolniki zaposlenik
zapisati narudbe za jelo za sljedei dan i pruio bi mu papirnati jelovnik.
"eli li zobenu kau?" upitao bi Stephen.
Slegnula bih ramenima. "Ne znam."
"Odgovorit u da, ti uvijek eli zobenu kau."
"Ja elim jabuke."
"Znam da eli jabuke, ali to ti nije dovoljno."
Te prve subote moji roditelji dopustili su mojoj roakinji Hanni da me posjeti.
Premda je bila okirana time to je vidjela kada je dola, Hannah je ula u sobu i sjela
pokraj mene kao da to ini svaki dan. U toj sobi, uz mamu i Stephena, odmah je
djelovala kao da je kod kue, mirna, skromna i puna podrke.
"Susannah, ovo ti je za roendan. Nismo te uspjeli vidjeti", vedro je rekla
pruajui mi omotani dar. Ja sam je bijelo pogledala, ukoeno se smijeei.
"Hvala", rekla sam. Hannah je neodluno gledala kako slabano cupkam po
daru poluzatvorenim akama. Nisam bila sposobna rasparati omot. Moja tjelesna
sporost i nespretni govorni uzorci podsjeali su Hannu na njezinu baku, koja nije bila

u rodu sa mnom, a bolovala je od Parkinsonove bolesti. Strpljivo mi je uzela paket i

otvorila ga.
"To je Kolebanje smrti", rekla je. "Svidjela su ti se Sva imena, pa smo mama i ja
mislile da e ti se svidjeti i ovo." Na fakultetu sam bila proitala Sva imena Josea
Saramaga i mnoge sam veeri provela priajui Hanninoj majci o toj knjizi. No sada
sam samo bespomono pogledala ime autora i rekla: "Nikada to nisam itala."
Hannah se blago sloila i promijenila temu.
"Jako je umorna", ispriavala se moja majka. "Teko se koncentrira."

E E G videosnimka,ponedjeljak, 30.oujka, 6.50, 6 minuta:

Na slici se vidi prazan krevet. Moja majka, odjevena u poslovno odijelo Max
Mara, sjedi blizu njega i zamiljeno gleda kroz prozor. Pokraj kreveta ima
cvijea i asopisa. Televizor je ukljuen i tiho ide serija Svi vole Raymonda.
Ja ulazim s ruba ekrana i puem na krevet. Nemam kapu i kosa mi je
priljubljena uz glavu pa se vidi niz ica koje mi padaju niz lea poput grive.
Navlaim pokriva do vrata.
Majka mi trlja bedro i popravlja pokriva oko mene. Ja odmiem pokriva i
ustajem, neprestano dodirujui ice na glavi. Kraj snimke.

Glava 22.
Zahvalnice
Poetkom drugog tjedna pojavili su se zabrinjavajui novi simptomi. Majka je stigla
sredinom prijepodneva i otkrila da se moje gutanje rijei toliko pogoralo da se inilo
da mi je jezik pet brojeva prevelik za usta. To ju je uplailo vie od halucinacija,
paranoje i pokuaja bijega jer to jest bio napredak, ali u definitivno pogrenom
smjeru. Jezik mi se pleo dok sam govorila, slinila sam, a kad bih bila umorna, pustila
bih da mi jezik visi iz kuta usana kao pas kojem je prevrue. Reenice su mi bile
iskrivljene; kaljala sam kad bih pila, pa sam morala piti vodu iz alice za disfagiju,
koju sam zvala "alica za srkanje", a iz koje se mogla popiti samo po jedna ajna
liica tekuine odjednom; usto, prestala sam govoriti punim reenicama, prela sam
s nesuvislih bulanjenja na jednoslone rijei, a katkada i samo na stenjanje. Bolniko
osoblje unijelo je te promjene u moje papire.
"Moete li ponavljati za mnom?" upitala je dr. Russo, neurologinja. "Ka, ka,
ka."
No tvrdi zvuk glasa "k" u mojim je ustima toliko omekao da je taj suglasnik
bio neprepoznatljiv, vie nalik na "dtha, dtha, dtha".
"Molim vas, moete li napuhati obraze, ovako?" pitala je dr. Russo i napuhala
zrak u zatvorena usta rairivi si obraze. Ja sam napuila usta i pokuala oponaati
lijenicu, ali zrak mi nije htio ispuniti obraze. Samo sam ga ispustila.
"Molim vas, isplazite jezik prema meni koliko god moete."
Uspjela sam isplaziti jezik samo upola toliko koliko bi mogla normalna osoba, a
ak i tako drhtao je kao da je bio prenapregnut.
Kasnije toga dana dr. Arslan potvrdio je nove nalaze dr. Russo, zabiljeivi u
svoje biljeke o pacijentu da sam poela gutati rijei. Usto sam neprekidno radila
kretnje vakanja, donekle sline onom lizanju usnica prethodnog tjedna. I pravila sam
neprirodne grimase. Ruke su mi se stalno pruale i koile ispred mene, kao da
poseem za neim ega nema. Lijeniki tim pretpostavio je da ti znakovi, zajedno s
visokim tlakom i ubrzanim pulsom upuuju na neki problem u mome modanom
deblu i/ili limbikom sustavu.
Na vrhu kraljenice i s donje strane mozga nalazi se modano deblo, jedan od
primitivnijih dijelova mozga, koje sudjeluje u nadziranju osnovnih ivotnih funkcija.
Medula, skupina stanica velika poput palca, nalazi se u modanom deblu, upravlja
krvnim tlakom, otkucajima srca i disanjem. Ispupeno podruje u blizini, zvano most
(pons), ima vanu ulogu u nadziranju izraza lica, stoga je imalo smisla da moji
simptomi moda potjeu iz tog podruja.
No teko je dijeliti krivnju. S tim funkcijama povezani su mnogi dijelovi mozga.
Drugi mogui krivci bili su inzularna kora, izmeu frontalnog renja i temporalnih

renjeva, koja se bavi emocijama i odravanjem unutarnjeg tjelesnog okolia; ili pak
neki dijelovi limbikog sustava, poput amigdale i gyrus cinguli, koji se bave
kontrolom disanja.
Da se vratim na analogiju s boinim lampicama: ako se pokvari samo jedan
dio, mogu se promijeniti mnoge razliite veze. esto je teko locirati jedno podruje i
napraviti kauzalnu vezu izmeu njega i osnovnih funkcija ili ponaanja. Kao i sve
ostalo u mozgu, to je sloeno. Odnosno, kako je to sroio William F. Allman u knjizi
Apprentices o f Wonder: Inside the Neural Network Revolution: "Mozak je udovian,
divan nered."

Dr. Siegel (mamin voljeni "Bugsy") doao je s vijestima nedugo nakon to je dr.
Arslan otiao. "U redu, nali smo neto", rekao je, ubrzano govorei.
"Neto?" upitala je mama.
"Na nalazu lumbalne punkcije vidi se lagano povean broj leukocita. To je
obino znak nekakve infekcije ili upale", rekao je. Na jedan mikrolitar moje spinalne
tekuine bilo je dvadeset leukocita; u spinalnoj tekuini zdrave osobe trebalo bi ih biti
samo od nula do pet. Bilo je to dovoljno da se lijenici zamisle, ali postojale su razne
teorije o tome zato ih ima toliko. Jedno od moguih objanjenja glasilo je da ih je
uzrokovala trauma same lumbalne punkcije. Ipak, bio je to neki trag. No to je on
znaio?
"Jo ne znamo", rekao je dr. Siegel. "Radimo na desetak pretraga. Pronai emo
u emu je stvar. Obeavam vam, pronai emo to."
Moja majka osjetila je neobino olakanje zbog toga to je najzad dobila
potvrdu da mi se dogaa neto "fiziki", za razliku od "emocionalnog". Oajniki je
eljela neto, bilo to, za to bi se mogla uhvatiti. I premda je to s leukocitima bilo
nejasno, ipak je bilo barem neto. Majka se nasmijeila prvi put nakon dosta tjedana i
ostatak veeri provela je na Googleu, istraujui to bi ta vijest mogla znaiti.
Mogunosti su bile zastraujue: meningitis, tumor, udar, multipla skleroza... Na
koncu joj je istraivaki trans prekinula zvonjava telefona. Moj glas na drugom kraju
linije zvuao je kao da pripada djetetu koje zaostaje u razvoju.
"Popikila sam se."
"to je bilo?"
"Popikila sam se. Oni viu."
"Tko vie na tebe?" ula je glasove u pozadini.
"Sestre. Popikila sam se. Nisam namjerno."
"Susannah. Nisu ljute na tebe. Sigurno. Njihov je posao da to oiste. Znaju da
nisi namjerno."
"Viu na mene."

"Kaem ti da to nije nita strano. Dogodi se. Ne bi smjele vikati. To je bila

nezgoda." Nije bila naisto to je stvarno, a to je lana konstrukcija mog izmuenog
uma. Nakon to je o tome popriala s Allenom, zakljuila je da se vjerojatno radi o
potonjem i vie nikada nije ula nita o toj zgodi.

Budui da sam i dalje bila paranoina u vezi sa svojim poslom i izgledala kao da se
stidim zbog svoje nepoznate bolesti, roditelji su moj boravak u bolnici tajili gotovo
svima, pa ak i Jamesu. No u utorak, 31. oujka, dok se prvi tjedan pretvarao u drugi,
roditelji su dopustili da me posjeti prva prijateljica koja nije bila lan obitelji; Katie
Strauss. Katie i ja upoznale smo se na fakultetu, zbliile zahvaljujui zajednikoj
ljubavi prema Loretti Lynn, soul-glazbi, vintage--odjei i jakim koktelima St. Louis.
Katie je bila energina, pomalo aava i bila je divan partner u zloinu. Kako nije
znala to da mi donese, kupila je plianog takora (tipino za Katie: takor umjesto
medvjedia), DVD sa spotovima gangster rap-glazbe i jedan francuski film s
titlovima ne znajui da nisam bila u stanju itati.
Premda je Katie sada radila kao uiteljica u Queensu i bavila se mnogom
djecom s ozbiljnim socijalnim problemima i potekoama u uenju, nije bila spremna
za ono to ju je doekalo s druge strane bolnikih vrata. Ta nova ja bila je fiziki
drugaija: mrava i blijeda, upalih obraza, bedara istanjenih poput akalica. Oi su
mi bile staklaste. U pokuaju da probije led, Katie mi je traala ljude s kojima smo
studirale, znajui da je njezina uloga da mi skrene pozornost s ozbiljnih problema oko
mene. No bilo je teko odravati razgovor jer sam ja funkcionirala sa zakanjenjem;
na jednostavna pitanja odgovarala sam nekoliko sekunda nakon to bi ih ona
postavila. Osim toga, i moj govor bio je problematian. Inae sam bila profesionalac
u konverzacijama, tip osobe koji moe avrljati s ciglenim zidom, ali ova nova ja
hrvala se ak i s najjednostavnijim reenicama. Katie uglavnom uope nije mogla
razabrati to govorim.
"Idemo u etnju", predloila je Katie i naalila se: "Nemoj zaboraviti ponijeti
ruksak Dora istrauje." Trebalo mi je nekoliko sekunda da shvatim da misli na malu
ruiastu torbu u kojoj su bile moje ice za EEG. Nasmijala sam se. Polako smo se
dovukle do ekaonice i sjele na dvije stolice okrenute u suprotnom smjeru od prozora.
Katie je primijetila koliko su mi crne tajice postale iroke.
"Tako si mrava, Susannah!"
Naas sam si pogledala noge kao da otkrivam novi dio svog tijela. Nasmijala
sam se i rekla, fuflajui: "Viiiiiiddiiiiiiiiiii mi tajjjjjjjjjjjjjjjjjjice! Moje
tajjjjjjjjjjjjjjjjjice! Moje tajjjjjjjjjjjjjjice!" i ustala sa stolice da nespretno otpleem irski
jig. udno, da, ali ja sam plesala, pa je Katie to shvatila kao dobar znak.
Nakon Katiena posjeta, sljedee prijateljice koje su mi dole bile su Angela i
Julie s posla. Angela me nije vidjela jo od one emotivne veeri u hotelu Marriott,
kada nisam mogla prestati plakati. Nakon toga bila sam je nazvala nekoliko puta
usred noi, teko diui na telefon, ali ne govorei nita. Julie je razgovarala sa mnom

jedan put nakon onoga dana kada je nabacila da sam bipolarna; nazvala me u bolnicu.
Jedino to sam joj uspjela rei bilo je: "Imala sam pitu za doruak."
Toga dana, znajui da one dolaze, zamolila sam ih za neto: cbeeseburger. Dok
su se uspinjale dizalom, nosei burgere i pomfrit, ni jedna nije znala to moe
oekivati.
Ule su u bolniku sobu i zatekle moju roakinju Hannu kako sjedi pokraj mene
i pravi mi drutvo. Bilo je oito da sam sretna to vidim Angelu i Julie; uputila sam
im krut, ali irok, zubat osmijeh, dok su se one pokuavale ne obazirati na ok to me
vide s bijelom kapicom i onim arenim icama. Angela mi je pruila cbeeseburger,
ali ja sam ga odloila na noni ormari, netaknutog, i dala ga Stephenu kada je doao
te veeri. Julie, koja nikada nije bila stidljiva, uskoila mi je u krevet. Iskopala je
mobitel iz svoje torbe i pretraivala po slikama dok nije pronala onu pravu.
"Hoete vidjeti jednu sliku?" upitala je i sve etiri nagnule smo se nad telefon.
"To je moj drek!"
Sve osim mene naglo su udahnule.
"Nisu me htjeli pustiti iz bolnice kad sam rodila Teddyja sve dok se nisam
pokakala. Bila sam tako ponosna da sam ga slikala." Julie je rodila sina prije nekih
mjesec dana. Angela i Hannah poele su se histerino smijati, a ja sam zgrabila
mobitel, pribliila mu se da bolje vidim i, nekoliko sekunda kasnije, prasnula u
histerian smijeh gotovo nalik jecanju. Njih tri pogledale su se meusobno i ponovo
pukle. Za vrijeme tih posjeta izgledala sam sretno i vie "ovdje". Kao to je Stephen
primijetio, kao da sam se nekako uspijevala sabrati kad bih imala posjete, ali nakon
toga esto sam jo satima bila iscrpljena i nesposobna za komuniciranje, kao da sam
svu energiju potroila na to da se ponaam normalno.
Angela, novinarka u dui, odmah je poela postavljati pitanja: "Susannah, to se
ovdje dogaa?"
Ja... se... ne sjeam", profuflala sam. Neto kasnije prekinula sam razgovor o
neemu desetom, glasom najednom jasnijim, ali i dalje jednako sporim: "to ljudi
govore o meni?"
"Ne brini se zbog toga. Nitko nita ne govori. Svi su samo zabrinuti",
odgovorila je Angela.
"Ne, reci mi. elim znati."
"Nita loe, Susannah. Nita loe, asna rije."
"Znam da Gawker govori rune stvari o meni", ustrajala sam, mislei na onaj
traerski blog.
Julie i Angela udno su se pogledale. "Kako to misli?"
"Gawker. Govori rune stvari o meni. Stavili su moje ime u naslov jednog
lanka", rekla sam i uspravila se u sjedei poloaj na krevetu, smrtno ozbiljna. "Da ih
nazovem?"

Angela je odmahnula glavom. "Hm, ne. To vjerojatno nije dobra ideja. Zato im
ne napie e-mail kada ti bude bolje?" Nakon nekih sat vremena, Angela i Julie
oprostile su se od mene i krenule niz hodnik prema dizalima. Pritisnule su gumb, i
dalje utei, i ekale. Kad su ule, Julie je tiho rekla: "Misli li da e ikada biti ista?"
Bilo je to dobro pitanje. Osoba koju su Angela i Julie posjetile to poslijepodne
nije bila ona koju su poznavale toliko godina.

Ipak, neki dio mene jo je bio tu. Vie se nisam uspijevala koncentrirati na itanje, ali
jo sam donekle mogla pisati, pa mi je otac dao biljenicu s crtama da piem o tome
kako se osjeam kako bih lake komunicirala s posjetiteljima i pomogla im da bolje
shvate to se dogaa.

Osim biljeenjem svojih potekoa u tu biljenicu, privremeno sam postala

opsjednuta zahvaljivanjem raznim ljudima koji su mi slali cvijee. U moju sobu
pristizali su svakojaki aranmani: bijeli narcisi, uti tulipani, ruiaste rue,
naranasti suncokreti i ruiasto-bijeli ljiljani (moje omiljeno cvijee). Zamolila sam
oca da mi pomogne napraviti popis zahvalnica koje bih poslala nakon to se
oporavim. Kad bih se previe umorila da bih mogla nastaviti pisati, otac je umjesto
mene napisao jo neka imena i kratke zahvalnice. Ali nikada nisam dobila priliku da
ih poaljem. Stvari e krenuti nagore prije nego to budu krenule nabolje.

Glava 23.
Dr. Najjar
Nalaz krvi vratio se iz Centra za kontrolu bolesti i laboratorija drave New York: sve
negativno. Lijenici su sada imali dugaak popis stvari koje me nisu muile. U
skupini zaraznih bolesti nalazili su se:

lajmska bolest (borelioza), koju esto uzrokuju krpelji

T oxoplasma gondii, parazitska bolest koju obino prenose make

kriptokok, jedna vrsta gljivice koja moe uzrokovati meningitis

tuberkuloza, koja zahvaa plua

inokulaciona limforetikuloza, odnosno "bolest majeg ogreba".

Skupina testova na autoimunosne bolesti, kojima se testiraju neke, ali ne sve od

vie od sto autoimunosnih bolesti, takoer se vratila negativna, a obuhvatila je:

Sjogrenov sindrom, koji utjee na lijezde u kojima se stvaraju suze i slina

multiplu sklerozu, koja oteuje masni sloj mijelina, koji obavija ivana
vlakna

lupus, bolest vezivnog tkiva

sklerodermiju, konu bolest.

Nula. Nita se nije vratilo abnormalno. ak su i razne magnetske rezonancije i

kompjutorske tomografije bile iste. Da se vjerovalo laboratorijima, ja sam bila sto
posto zdrava. Moji roditelji osjeali su da lijenici poinju gubiti nadu u to da e
ikada otkriti to mi je. Trebali su nekoga tko bi vjerovao u mene bez obzira na sve.
Bio je to prvi put u opsenom majinu iskustvu s lijenicima da se nadala pozitivnim
rezultatima pretraga. Tada bismo barem imali nekakav odgovor.
Mama se bila poela radovati svakodnevnom susretu s dobrohotnim dr.
"Bugsyjem"; njegova vjeita vedrina i ljubaznost bili su jedine svijetle toke u tim
sve crnjim danima. Budui da se nije pojavio tog poslijepodneva kada su stigli
rezultati pretraga, zabrinula se i proetala hodnikom da ga pronae. Ugledala je
njegovu bijelu kutu kada je izlazio iz neke druge sobe u tom hodniku.
"O, doktore Siegel," rekla je podignuvi glas pred kraj njegova prezimena.
Okrenuo se brzo i bez osmijeha, oito u urbi. "to je sa Susannom? Ima li to
novo?"
Uzvratio joj je pogled bez svoje poznate topline i optimizma. "Ja vie nisam na
tom sluaju", rekao je bezizraajno i okrenuo se da ode.

"to, to?" promucala je ona, a donja joj je usna zadrhtala. "to da radimo?"
"Ne znam to da vam kaem. To vie nije moj sluaj", odvratio je. Okrenuo se i
ustro otiao. Ona se odjednom osjetila veoma usamljeno. Taj lijenik, jedan od
najboljih u zemlji, sada je, inilo se, odustao od mene.
Jo jednom je duboko udahnula, poravnala sako i krenula natrag u moju sobu.
Osjeala se glupo to je vjerovala da sam mu ja bila neto vie od pacijenta - od
jednog broja u nizu. Jedva se natjerala pogledati dr. Russo kada je dola, kasnije tog
poslijepodneva. Sada nam je ona bila jedina nada. Odnosno, sve dok se dr. Russo,
zavrivi pregled, nije obratila mojoj majci i rekla: "Doktor Najjar i ja smatramo da
sada treba ponoviti lumbalnu punkciju."
Zbog mog sve goreg stanja, pomisao na jo jednu lumbalnu punkciju - koja je
prije bila tako strana - sada se inila beznaajnom. Umjesto da reagira na nju, majka
je reagirala na spomen novog lijenika. "Tko je doktor Najjar?"
"On radi na sluaju vae keri. Sjajan doktor", rekla je dr. Russo.
Dr. Najjar pridruio se mom lijenikom timu nakon poziva dr. Siegela.
Vjetina kojom je dr. Najjar rijeio nekoliko zagonetnih sluajeva bila mu je
priskrbila reputaciju ovjeka kojem se valja obratiti kada nita nema smisla. I sada
mu je dr. Bugsy ponudio svoj najudniji sluaj.
"Ne znam to da mislim", povjerio je dr. Siegel dr. Najjaru. "Trebam vau
pomo na tom sluaju." Naveo mu je sve probleme i proturjene dijagnoze. Psihijatri
su smatrali moguim da se uzrok mog vladanja nalazi u nekoj duevnoj bolesti;
povien broj leukocita upuivao je na infekciju; sve ostale pretrage bile su negativne.
Prva pretpostavka dr. Najjara bila je da zacijelo patim od neke vrste vimsnog
encefalitisa, upale koju je najvjerojatnije uzrokovao virus herpesa. Nije povjerovao u
shizoafektivnu teoriju, ve je predloio da mi daju infuziju IV Acyclovira, jednog
antivirusnog lijeka.
No tada se skupina testova na virusne bolesti vratila negativna. Nisam imala
HIV, herpes simplex 1 ni 2, a nisu bili pozitivni ni testovi na herpesni encefalitis, pa
je prekinuo antivirusne infuzije. Druga mogunost bila je da se radilo o nekoj vrsti
autoimunosne reakcije, a nju je mogao lijeiti jednom eksperimentalnom
imunoterapijom koju je uspjeno isprobao na nekom drugom pacijentu s upalom
mozga; taj tretman obuhvaao je steroide, intravenozni imunoglobulin (IVIG) i
zamjenu plazme.
"Mislim da bismo odmah trebali napraviti IVIG tretman", rekao je dr. Najjar
nakon to je pogledao moj negativni popis virusnih bolesti.

Glava 24.
IVIG
Dana 2. travnja medicinske sestre dale su mi prvu od pet rundi infuzija intravenoznog
imunoglobulina (IVIG). Prozirne vreice s infuzijom visjele su mi iznad glave na
metalnoj ipki i tekuina je iz njih kapala dolje u moje vene. Svaka od tih vreica,
koje su izgledale tako obino, sadravala je zdrava antitijela vie od tisuu davatelja
krvi, a cijena je bila vie od 20 000 dolara po infuziji. Tisuu podveza za ile, tisuu
medicinskih sestara, tisuu vena, tisuu keksa za regulaciju eera u krvi i sve to da
se pomogne samo jednom pacijentu.
IVIG radi se od serumskih antitijela koja se zovu imunoglobulin G, odnosno
IgG, i to je najei tip antitijela u ljudskom tijelu. IVIG ima odobrenje FD A 109 za
tretiranje potekoa vezanih uz transplantacije, leukemiju i HIV u djece, uz ostala
stanja; naini njegove upotrebe izvan onih koje odobrava FDA esto se smatraju
"eksperimentalnim" i osiguravajue ih kue ne priznaju.
Antitijela nastaju u tjelesnom imunosnom sustavu da bi djelovala protiv nekog
neeljenog vanjskog elementa, odnosno kada u tijelo ue neki patogen poput virusa,
bakterije, gljivice ili neke druge tvari (kao recimo estice virusa nakon to je onaj
poslovni ovjek kihnuo). Time se pokree niz reakcija koje zapoinju tjelesnim
sustavom za alarm, uroenom reakcijom tijela koja je univerzalni proces za brzo
rjeavanje neeljenih gostiju, a zavravaju (ako taj uroeni sustav izgubi) sljedeim
stadijem obrambenog sustava, adaptivnom reakcijom. Adaptivna reakcija prilagoava
se lovu na odreeni tip uljeza pomou svog arsenala leukocita i antitijela, a potrebno
joj je puno vie vremena da se pokrene; deset dana, za razliku od nekoliko minuta ili
sati potrebnih uroenom sustavu. Kolateralna teta tih unutarnjih bitaka poznati su
simptomi nalik gripi, poput glavobolje, temperature, bolova u miiima, munine i
poveanih limfnih vorova.

10 Food and Drug Administration, federalna agencija u SAD-u odgovorna za nadzor standarda
sigurnosti u industrijama hrane i lijekova.

Bijelo krvno zrnce - leukocit, zvano jo i fagocit, "prodire" patogen, tj.

mikroorganizam virusnog ili bakterijskogpodrijetla.
B-stanice, jedna vrsta leukocita, koji obavljaju mnogo stvari, mogu se pretvoriti
u plazma-stanice koje proizvode antitijela. U normalnim okolnostima svako antitijelo
odgovara tono jednom antigenu, ili proteinu na povrini patogena, kao Pepeljugi
staklena cipelica, kako bi se putem onesposobljavanja patogena ili pak njegova
oznaavanja za unitenje zaustavilo irenje infekcije. No autoantitijela, premda ih svi
imaju u zdravim dozama, a neke njihove vrste ak sudjeluju u borbi protiv stanica
raka, mogu se pretvoriti u najzloudniji tip biolokog plaenog ubojice; ona napadaju
i unitavaju zdravo tkivo, poput mozga. IVIG, napravljen od zdravih antitijela, spaja
se s tim "zlim" autoantitijelima koje stvara imunosni sustav bolesnika i pomae u
njihovu neutraliziranju inei ih bezopasnim.

Bip, bip, bip. Mrano je. Neki masivni ureaj piti mi s desne strane. Neka ica spaja
me s nabreklim vreama bijele tekuine. Stavljam Stephenove slualice i zatvaram
oi. Daleko sam, daleko odavde. Ja sam opet ja.
"Sljedea je pjesma za moju prijateljicu Leu koja nije mogla biti ovdje
veeras...
Brujanje gitare. Lagano tapkanje po bubnjevima. Bujanje glazbe. No je
vjetica u dvorani Appolo u Harlemu. Nalazim se na koncertu Ryana Adamsa. Vidim
ga na pozornici, drnda po gitari, ali ne uspijevam zadrati oi otvorenima kako bih
gledala tajprizor. Osjetim dodir na koi. Zadrhtim od njega. Zaujem glas.
"Susannah, vrijeme je za kontrolu vitalnih funkcija. "
Koncert nestaje, pretapa se u mranu bolniku sobu, sestru pokraj mene. Opet
sam tu, opet na mjestu gdje nema noi i nema dana. Ta je ena kriva to sam opet tu.
Najednom me preplavi strahovit, usmjeren bijes. Zamahnem desnom rukom unatrag i
zviznem je u grudi. Ona hvata zrak.

Sljedee jutro majka je zauzela svoje uobiajeno mjesto pokraj mene, na stolici uz
prozor, kad joj je zazvonio telefon. Bio je to James. Moji roditelji bili su odluili da
mu nee rei koliko sam teko bolesna, da se ne zabrine i ne prekine studij. On i ja
uvijek smo bili bliski, unato pet godina razlike izmeu nas, i nai su roditelji znali da
bi on odmah sve ostavio i doao kui kad bi saznao koliko sam ja loe. No danas je
prvi put odluila dati telefon meni.
James... James... James...", rekla sam ja, zauvi bratov glas u slualici. James...
James... James..."
U sobi svog studentskog doma u Pittsburghu James je gutao suze. Zvuala sam
toliko drugaije, toliko drugaije od njegove starije sestre. Ponavljao je: "Doi u
kui uskoro. I tebi e biti bolje."

Sljedee jutro, dok sam dobivala drugu rundu IVIG tretmana, u vizitu je doao
dr. Arslan, psihofarmakolog, i primijetio da su se moji govorni problemi pogorali. U
svoje biljeke o pacijentu zapisao je:
nltjep probiemB otfernlght and in crA etd upeech
:;cn=em becftuoe i t roy be an I j i l t l a l c ^ t & t o s i c s i g n .
f o r islesp Idflt r:igh t tJian ps,eviC- ia ly .

tti* l a t c a r t
scrs>gucl ICBij

Bio je to prvi put da je itko spomenuo pojam katatonija, taj stupanj definiran je
odsutnou, nesposobnou, izostankom ikakva ponaanja. Za dijagnosticiranje
katatonije relevantno je sljedee:

votana savitljivost / katalepsija (miina krutost i fiksirana poza)

nepokretnost/tupost

odbijanje jela i pia

uzbuenost

bezizraajno zurenje

negativizam / negativni simptomi

mutizam

impulzivnost

rigidnost

eholalija (automatsko ponavljanje rijei ili reenica koje izgovori druga

osoba)

izravno promatranje.

Katatoniju uzrokuje zatajenje neurona. Do "votane savitljivosti" dolazi kada se

poremete kemikalije u parijetalnom i frontalnom renju pa se prekine veza izmeu
ovjekove svijesti o vlastitu tijelu u prostoru (u parijetalnom renju) i osjeaja
udobnosti i prikladnosti pokreta (u frontalnom renju). Posljedica toga jest da takva
osoba sjedi veoma mimo u neprirodnim pozama. Katatonija je bliskija posljedicama
loe izvedene lobotomije nego perzistentnom vegetativnom stanju jer je osoba i dalje,
u tehnikom smislu, aktivna. I dalje postoji neka vrsta ponaanja, ma koliko ono bilo
bizarno, lieno reakcija i neprikladno.

U meuvremenu Stephena je proganjao komentar koji je jedna sestra izgovorila

prethodne noi. Ona je bila mlada imigrantica iz Azije koja je tek poela raditi na
Sveuilitu u New Yorku. Dok me pregledavala, neusiljeno je rekla: Je li ona uvijek
bila tako spora?"
Stephen je estoko odmahnuo glavom, trudei se obuzdati da ne bi planuo. Kako
se usuuje rei takvo to. Susannah nije i nikada nije bila spora.

Sljedee jutro Stephen je u hodniku sreo mog oca. Prvo su razgovarali samo o
povrnim stvarima - hladnom vremenu, Stephenovu poslu i tako dalje. No
konverzacija je ubrzo skrenula na mene.
"Ona je jo unutra", rekao je Stephen. Ja je jo vidim. Unutra je. Znam to."
"Slaem se. Upravo zato se i borimo. Ni jedan doktor ni sestra to ne vidi, ali mi
vidimo", rekao je tata. " I moramo ostati jaki radi nje."
"Dogovoreno." Dva su se mukarca rukovala. Tata je zapisao svoj novi dojam o
Stephenu u dnevnik. Jedini prijatelj koji je uistinu dolazio svaki dan bio je Stephen.
Bio je fantastian. Nije mi se toliko svidio kada sam ga upoznao, ali svakim danom
sve sam ga vie potovao i cijenio."

Glava 25.
Napadaj plavog vraga
Druga lumbalna punkcija bila je 9. travnja. Do tada sam bila u bolnici ukupno 18
dana, a ne samo to nisam bila nimalo blie izljeenju nego se inilo da se moje
stanje uporno pogorava. ak je i Stephen primijetio da su moje konstantne kretnje
nalik na vakanje, moji pokreti ruku poput Frankensteinove nevjeste i moje epizode
zurenja postale uestaliji.

E E G videosnimka, 8. travnja, 22.30, 11 minuta:

Iz televizora treti neki reality show na kanalu Discovery.

Stephen sjedi pokraj mene, gleda televiziju i dri mi ruku na bedru, dok ja
spavam na boku, okrenuta prema njemu. Stephen se okree prema meni, naginje
se nad mene i gladi mi kosu. Ja odjednom naglo sjednem i ponem brzo udisati
zrak, ne izdiui ga. On mi i dalje gladi kosu. Ruke mi se podiu ravno prema
naprijed, a Stephen posee prema gumbu za pozivanje sestre. Stoji iznad mene i
gleda me dok ja polako savijam ruke dlanovima prema licu. inim to toliko
tromo da izgleda kao stop-animacija. Stie sestra. Razgovara sa Stephenom, ali
tretanje iz televizora priguuje njihov razgovor. Ja ne kaem ni rije. Stephen
pokuava objasniti to je bilo, oponaa guenje da joj pokae da sam bila
prestala disati. Dok on govori, ja opet pruam ruke ravno ispred sebe, ali sada
su mi ake savinute prema dolje, kao u tiranosaura. Stephen mi ih njeno spusti
uz bokove i masira mi ramena, ali ruke mi se vrate u ispruen poloaj, s kutom
od 45 stupnjeva u zglavku, kao da vise o uadi. Poinjem mahati njima brzim,
repetitivnim pokretima, gore-dolje, gore-dolje. Onda vratim dlanove na lice i
legnem; leim kruto kao daska dok ne stigne deurna neurologinja.
Stephen opet pokuava pokazati lijenici to je bilo, prua ruke i kripi zubima.
Pod pritiskom, uasnut, rasplae se. Ja bacam oblinjeg plianog medvjedia na
pod i mlatim po zraku, kruto, kao da se branim od duha - a s tako ukoenim
rukama, izgledam kao lutka Barbie koja ide u bitku. Lijenica mi postavlja
nekoliko pitanja, previe tiho da bi se razabralo na snimci, ali ja ne odgovaram,
samo zurim u prazno. Legnem natrag na krevet.
Onda opet ustanem i pokuam izai iz kreveta, ali zaustavi me sigurnosna
ograda. Lijenica sputa ogradu i prua mi vjedro, moda zato to misli da mi je
zlo. Njiem se naprijed-natrag. Opet legnem, s vjedrom izmeu nogu. Lijenica
mi ga uzme i stavi pored glave. Kraj snimke.

U takvim trenutcima Stephen si nije mogao izbiti iz glave no prvog napadaja,

13. oujka. "to mislite, to je to bilo?" upitao je Stephen kasnije te noi sestru
Adeline.
"Moda je samo htjela privui vau pozornost?" Napadaje traenja pozornosti
junjaci nazivaju "napadajima plavog vraga"; ivopisan opis bijesnih ispada ili
napadaja tjeskobe koji spopadaju mlade ene. "Moda je to bio nekakav napadaj
tjeskobe?"
Sljedee noi ponovilo se isto.
Ja... nije... mi... dooooobro", rekla sam sputajui noge s kreveta. Stephen je to
vidio, spustio je ogradu i pomogao mi da izaem iz kreveta i stanem na pod. Opet
sam poela teko hvatati zrak i plakati. Stephen je pritisnuo gumb za poziv.
"Boli... me... ssssssrce...", rekla sam drei ruke na prsima i vrpoljei se na
hladnom bolnikom podu. "Ne... mogu... diiiiiisati..."
Dojurila je sestra. Izmjerila mi je vitalne funkcije i zabiljeila blago povien
tlak, 155/97. Prikopala me na ureaj za kisik od 2 litre, koji moe pomoi kod
problema sa srcem i konvulzija. Ubrzo nakon toga sam zaspala. Varijacije istog
prizora neprestano e se ponavljati, gotovo svake noi kada bi Stephen bio uz mene.
No rijetko kada su se dogaale s bilo kim drugim. Nitko to nikada nije objasnio.
Svi su se poeli bojati jer je vrijeme prolazilo, a inilo se da nitko nema
odgovor. Sve pretrage i dalje su se vraale negativne, inilo se da tretmani
imunoglobulinom nisu bili arobni eliksir kao to su se svi nadali i nitko nije uspio
dokuiti na to bi mogao upuivati velik broj leukocita. Jo gore, dr. Siegel nije vie
radio na mom sluaju, a taj dr. Najjar, o kojem su svi tako lijepo govorili, jo se nije
bio pojavio. to bi druge sprijeilo od toga da i oni odustanu i da me osude na neku
duevnu bolnicu ili dom za nemone? Tiho, potajno, moja obitelj poela se brinuti da
e me, budu li stvari i dalje ile nizbrdo, moda zauvijek izgubiti.
Sljedeeg dana doli su rezultati lumbalne punkcije. Dr. Russo priopila nam je
tu vijest, koja je bila uznemirujua, ali je barem znaila da se bliimo nekakvom
odgovoru: u mojoj cerebrospinalnoj tekuini bilo je 80 leukocita na mikrolitar, dok je
ih je prolog tjedna bilo 20. To je znailo da mi je mozak gotovo sigurno upaljen;
sada su jo samo trebali ustanoviti to je tomu uzrok. Kada su me primili na taj odjel,
glavni problem bili su napadaji, onda se to promijenilo u psihozu, sada je dr. Russo
napisala "encefalitis nepoznatog porijekla". Encefalitis, kao to e jedan neurolog
kasnije objasniti, kolokvijalno je znailo "bolestan mozak", odnosno upala mozga do
koje moe doi zbog mnogih uzroka.
Budui da mame nije bilo tu kada je dola dr. Russo, tata je zapisao tu novost u
njihov zajedniki dnevnik:

Pokuao mi je prenijeti tu dobru vijest, ali nisam ga mogla pratiti. "Pokuaj

prepisati to to sam ja napisao i zapisati jo neke stvari koje u ti rei", rekao je.

Optimistino smo mislili da u, kada mi ljudi budu doli u posjet, ja njima

pruiti taj papir, u nadi da e na njemu pisati cijela pria.
Taj plan nije dugo trajao: kad je toga dana dola Hannah, nisam mogla nai tu
biljenicu. Zametnula sam je izmeu cvijea i asopisa kojih je bolnika soba bila
puna. "Imam, imam...", borila sam se da objasnim. Hannah se uvukla u krevet pored
mene i zagrlila me oko vrata.
"Imam, imam, imam...", rekla sam ja.
"U redu je, Susannah, nema veze. Umorna si", prekinula me majka.
"Ne, hou", promucala sam. Cijelo mi se tijelo napelo. Ja... hou... govoriti!"
"Umorna si, duo. Treba se odmarati", rekla je mama.

Ljutito sam otpuhnula. Mama je shvatila da me jako frustrira moja nesposobnost

i to to me se tetoi. Hannah je osjetila moju razdraenost i skrenula mi je pozornost
na sve brojeve asopisa US Weekly koji su izali u mjesec dana i knjigu Lovac u itu,
koju sam je bila zamolila. Budui da vie nisam mogla sama itati, Hannah mi je
itala dok nisam zatvorila oi kao da u zaspati, ali prije nego to je prestala,
progovorila sam iskrivljenim glasom.
"Tlantioiforslen", poela sam neprestano ponavljati, a lice mi se zacrvenjelo.
"Nema na emu", rekla je Hannah nesigurno.
Snano sam odmahnula glavom. "Ne, ne, ne!"
"Tlantioiforslen!!!" viknula sam. Hannah se sagnula blie mom licu, ali izbliza
sam bila samo jo nerazgovjetnija. Odluno sam uprla prstom prema vratima.
"Slefeen, sleefen!"
Hannah je najzad shvatila. Pozvala je Stephena da ue, a kad sam ga ugledala,
odmah sam se umirila.

Sljedeeg dana lijenici su, na osnovi mog velikog broja leukocita, poeli traiti izvor
infekcije. Oekivao me novi set krvnih pretraga, pa mi je tehniar Edward doao
izvaditi krv. Stephen je sjedio pokraj mene, impresioniran mojim dranjem toga dana;
iako sam bila daleko od one stare, donekle mi se vratio stari smisao za humor; vie
sam se smijeila, izgledala sam uivljenije u utakmicu Yankeesa, ak sam i
komentirala bacaa Andyja Pettittea: "Volim ga."
"Kakva je utakmica?" pitao je Edward. "Pobjeuju li Metsi?" naalio se.
Ispruila sam ruku. Radila sam to ve toliko puta da je sada to bila puka rutina.
Edward je navukao rukavice, stavio mi turniket oko desne nadlaktice, pripremio venu
tapkajui je prstima i sagnuo se da zabode iglu. No kad mi je igla probola kou, naglo
sam odskoila i brzim mu pokretom izbila iglu iz ruke pa mi je krv poela trcati iz
vene. Nasmijeila sam se, toboe smeteno spustivi pogled, kao da sarkastino
kaem: "Ups, to sam to uinila?" Stephenu je bilo jasno da elim rei: "Odjebi."
Katkada bi se inilo da mi je bolje, ali izvorna psihoza tada bi se vratila. To ih je sve
plailo.
"Susannah, molim te, ne ini to. Moe se stvarno ozlijediti, a moda moe i
mene. Ali tebe e boljeti puno vie", rekao je Edward nastojei obuzdati glas. Ponovo
je pripremio iglu i podignuo je iznad moje ispruene ruke.
"Dobro", rekla sam krotko. Namjestio je iglu, izvadio nekoliko punih epruveta
krvi i izaao iz sobe.

Glava 26.
Sat
"Vohe", stenjala sam pokazujui prstom prema ruiastom vru na nonom ormariu.
Curila mi je slina i mljackala sam usnicama, to sam tada radila neprekidno, ak i u
snu. Tata je odloio karte za igranje i podignuo vr. Znao je da nema koristi od toga
da me nagovara da pijem iz alice za disfagiju, moje "alice za srkanje", ija je svrha
bila da mi bude lake gutati.
Otac je izaao u hodnik da napuni vr i, kad se vratio, zatekao me kako zurim
ravno pred sebe. Izgledala sam kao da spavam otvorenih oiju, a jezik mi je visio iz
usta. Do tada se ve bio naviknuo na te prizore od kojih se ledi krv u ilama. Umjesto
da me pokua probuditi, tiho je itao Portret umjetnika u mladosti dok nije stigla
majka.
"Bok", veselo je rekla kad je ula u sobu. Odloila je svoju konatu torbicu na
stolicu pokraj kreveta i poljubila me. "Tako sam uzbuena to emo danas konano
upoznati tog zagonetnog doktora Najjara."
"to misli, kakav je?" vedro je nastavila, a oi bademasta oblika zraile su joj
entuzijazmom. "Trebao bi stii svaki as."
Tati tog jutra entuzijazam nije iao. "Ne znam, Rhona," rekao je. Jo nita ne
znamo."
Ona je na to slegnula ramenima i uzela papirnatu maramicu da mi obrie slinu
koja mi se skupila na obrazu.

"Zdravo, zdravo!" gromkim je glasom rekao dr. Najjar kada je uao u moju
privatnu sobu, broj 1276. Imao je odmjeren korak i drao se malo ukoso, pa mu je
glava bila nekoliko centimetara ispred tijela, najvjerojatnije zbog silnih sati koje je
provodio pogrbljen iznad mikroskopa. Vrhovi gustih brkova bili su mu ofucani jer ih
je iz navike ovijao oko prsta i upkao kada bi se duboko zamislio.
Pruio je ruku majci koja ju je, u svojoj gorljivosti, vrsto drala malo due
nego to bi bilo normalno. Zatim se predstavio ocu koji je ustao sa stolice pokraj mog
kreveta da ga pozdravi.
"Hajde da zajedno proemo kroz povijest bolesti prije nego to ponem", rekao
je. Njegov sirijski naglasak ritmiki je skakutao lijepei se na tvrde suglasnike i
naglaavajui ih; glas "t" esto bi mu se pretvorio u "d". Kad bi se uzbudio,
izostavljao bi prijedloge i kombinirao rijei, kao da mu govor ne moe odrati korak s
mislima. Dr. Najjar uvijek je isticao vanost toga da se od pacijenta dobije cjelokupna
povijest bolesti. ("Morate gledati unatrag da biste vidjeli budunost", esto je govorio
svojim specijalizantima.) Dok su moji roditelji govorili, on je biljeio simptome -

glavobolje, strah od stjenica, simptomi nalik na gripu, utrnulost i ubrzani puls - koje
drugi lijenici nisu istraivali, barem ne u sklopu cjelokupne slike. Sve ih je zapisao
kao da se radi o kljunim nalazima. A tada je uinio neto to ni jedan drugi lijenik
nije. Dr. Najjar preusmjerio je pozornost i obratio se izravno meni, kao da mojih
roditelja vie nema u sobi.
Jedna od vanih stvari u pogledu dr. Najjara bio je njegov veoma osoban,
srdaan odnos prema pacijentu. Intenzivno je suosjeao sa slabima i bespomonima,
to je, kako mi je kasnije ispriao, bilo zbog iskustava koje je stekao kao djeak, dok
je odrastao u Damasku u Siriji. Loe mu je ilo u koli pa su ga roditelji i uitelji
smatrali lijenim. Kad je imao deset godina, u privatnoj katolikoj koli u koju je iao
padao je na jednom testu za drugim, pa je ravnatelj rekao njegovim roditeljima da
njemu nema pomoi. "Obrazovanje nije za svakoga. Moda bi za njega bilo najbolje
da izui neki zanat." Iako je bio ljut, otac nije htio prekinuti njegovo kolovanje obrazovanje je bilo previe vano - pa je, premda nije gajio velike nade, upisao sina u
dravnu kolu.
Tijekom prve godine u dravnoj koli jedan se uitelj posebno zainteresirao za
tog djeaka i esto se trudio pohvaliti ga za njegov rad, polako mu podiui
samopouzdanje. Na kraju kolske godine doao je kui s blistavom svjedodbom petnula. Oca mu je skoro udarila kap.
"Prepisivao si", rekao je Salim, spreman kazniti sina. Sljedee jutro roditelji su
mu se suoili s uiteljem. "Moj sin ne dobiva ovakve ocjene. Sigurno prepisuje."
"Ne, ne prepisuje. Uvjeravam vas u to."
"Pa kakva ste vi to onda kola ako djeak kao Souhel moe dobivati ovakve
ocjene?"
Uitelj je malo utio prije nego to je opet progovorio. Jeste li ikada pomislili da
moda zapravo imate pametnog sina? Mislim da trebate vjerovati u njega."
Dr. Najjar na koncu e diplomirati medicinu kao najbolji student na godini i
preseliti se u Sjedinjene Drave gdje nee postati samo cijenjeni neurolog nego i
epileptolog te neuropatolog. Njegova pria imala je poentu koju je primjenjivao na
sve svoje pacijente; bio je odluan u tome da nikada nee odustati ni od jednoga.

Sada, u mojoj bolnikoj sobi, unuo je pored mene i rekao: "Uinit u sve to budem
mogao da vam pomognem. Neu vas povrijediti." Ja nisam rekla nita, izgledala sam
kao da nita ne osjeam. "Dobro, da krenemo. Kako se zovete?"
Dugaka stanka. "Su... sa... nnn... aaah."
"Koja je godina?"
Stanka. "2009." Zapisao je "jednoslona".
"Koji je mjesec?"

Stanka. "Trvanj. Trvanj", borila sam se. Zapisao je "indiferentna", u smislu

apatina.
"Koji je datum?"
Pogledala sam naprijed ne pokazujui osjeaje, ne govorei nita, ak i ne
trepui. Zapisao je "rijetko treptanje". Nisam mu imala odgovor na to.
"Tko je predsjednik?"
Stanka. Kruto sam podigla ruku ispred sebe. Zapisao je "krutost tijela". "o?"
Bez emocija. Bez iega.
"Tko je predsjednik?" Zapisao je "nedostatak pozornosti".
"O, Obama." Zapisao je "tih glas, monoton, s puno fuflanja". Nisam mogla
kontrolirati pokrete jezika. Izvadio je nekoliko sprava iz svoje bijele kute. ekiem za
ispitivanje refleksa kvrcnuo me po koljenima koja se nisu trznula kao to su trebala.
Uperio mi je svjetlo u oi i zamijetio da mi se zjenice ne suavaju kako valja,
odnosno da ne reagiraju na svjetlost.
"Dobro, sada si ovom rukom dotaknite nos", rekao je dodirnuvi mi desnu ruku.
Kruto i robotski podigla sam ruku i u vie usporenih kretnji dola dlanom do lica, no
malo sam promaila nos. Strahovito katatonina, pomislio je.
"Dobro", rekao je iskuavajui moju sposobnost izvoenja naredbe od dvaju
koraka. "Dotaknite si lijevo uho lijevom rukom." Lagano mi je dodirnuo lijevu ruku
da mi pokae koja je desna, a koja lijeva jer je sumnjao da sam u stanju sama to
dokuiti. Nisam se ni pomaknula ni reagirala; samo sam uzdahnula. Rekao mi je da
zaboravim na taj korak i preao je na drugi. "Molim vas, ustanite iz kreveta i hodajte
prema meni." Prebacila sam noge da vise preko ruba kreveta i kolebljivo skliznula na
pod. Uzeo me za ruku i pomogao mi da ustanem. "Moete li hodati ravno, nogu pred
nogu?" upitao je.
Razmislivi o tome jednu minutu, poela sam hodati u kratkim trzajima i s
pauzama izmeu koraka. Naginjala sam se ulijevo - Najjar je primijetio da pokazujem
znakove ataksije, gubitka koordinacije pokreta. Hodala sam i govorila kao mnogi
njegovi pacijenti u kasnom stadiju Alzheimerove bolesti, koji su izgubili mogunost
govora i odgovarajue interakcije s okolinom, izuzev kratkih izljeva nekontroliranih,
nenormalnih pokreta. Oni se ne smijee, jedva da ikada trepnu i dre se neprirodno
kruto, s jednom nogom vrsto na onome svijetu. A onda mu je neto palo na pamet:
test sa satom. Premda je osmiljen jo sredinom 50-ih godina, test sa satom uao je u
Dijagnostiki i statistiki prirunik za mentalne poremeaje Amerike psihijatrijske
udruge tek 1987. godine, a rabi se za dijagnosticiranje problematinih podruja
mozga u pacijenata koji pate od Alzheimerove bolesti, modanog udara i demencije.
Dr. Najjar pruio mi je prazan list papira koji je istrgnuo iz svoje biljenice i
rekao: "Biste li mi nacrtali jedan sat i ispunili ga brojevima od jedan do dvanaest?"
Zbunjeno sam ga pogledala. "Onako kako ga se sjeate, Susannah. Ne mora biti
savreno."

Pogledala sam u doktora, pa opet dolje u papir. Labavo sam drala olovku u
desnoj ruci, kao da mi je to nepoznat predmet. Prvo sam nacrtala krug, ali bio je
naheren i linije su bile previe vijugave. Zamolila sam novi papir. Istrgnuo mi je jo
jedan i pokuala sam ponovo. Ovaj put krug je dobro ispao. Budui da je crtanje
kruga radnja koja se puno vjeba, kao i vezanje vezica na cipelama - pacijenti su to
inili toliko puta da im rijetko kada ne uspije - nije ga iznenadilo to sam ga drugi put
relativno lako nacrtala. Nacrtala sam krug jednom, pa ga podebljala drugi put, pa jo i
trei, to se zove perseveracijska disgrafija, poremeaj pri kojem pacijent crta linije ili
slova, pa ih onda uporno podebljava. Dr. Najjar sa zanimanjem je iekivao brojeve.
"Sada nacrtajte brojeve u satu."
Oklijevala sam. Jasno je vidio kako se napreem da se sjetim kako izgleda sat.
Zgrbila sam se iznad papira i poela pisati. Metodino sam pisala te brojeve. esto
bih zapela na nekom broju i nacrtala ga vie puta: opet perseveracijska disgrafija.
Nakon nekog vremena dr. Najjar pogledao je papir i umalo zapljeskao. Stisnula
sam sve brojeve, od jedan do dvanaest, na desnu stranu kruga; bio je to savreni
primjer - broj 12 naao se gotovo tono na mjestu gdje je trebao biti 6.

Sav ozaren, dr. Najjar uzeo je papir, pokazao ga mojim roditeljima i objasnio to
to znai. Bili su zateeni od mjeavine uasa i nade. To je najzad bio onaj trag koji su
svi traili. Nisu bili potrebni nikakvi skupi ureaji ni invazivne pretrage; samo papir i
olovka. Oni su dr. Najjaru dali konkretan dokaz da mi je upaljena desna polovica
mozga.

U zdravu mozgu vid je omoguen putem sloena procesa u koji su ukljuene

obje modane hemisfere: prvo su odreeni receptori u mrenici izloeni podraaju, a
zatim te informacije prolaze kroz oko i vidne putove do primarne vidne kore, koja se
nalazi u stranjem dijelu mozga, gdje se integriraju u jedinstvenu percepciju. Tu
percepciju potom obrauju parijetalni i temporalni renjevi na obje strane glave.
Parijetalni reanj daje "gdje i kada" za tu sliku, smjetajui nas u vremenu i prostoru.
Temporalni renjevi daju "tko, to i zato" jer upravljaju naom sposobnou
prepoznavanja imena, osjeaja i sjeanja. No u bolesnu mozgu, u kojem jedna
hemisfera ne radi kako treba i protok informacija nailazi na prepreke, vizualni svijet
postaje jednostran pa dolazi do vizualno-prostornog zanemarivanja.
Budui da mozak funkcionira kontralateralno, to znai da je desna hemisfera
odgovorna za lijevu stranu slike koju vidimo, a lijeva hemisfera za desnu stranu slike,
moj crte sata, u kojem sam sve brojeve nacrtala na desnoj strani, bio je dokaz da mi
je desna hemisfera - odgovorna za lijevu stranu slike tog sata - blago reeno
ugroena. No vizualno zanemarivanje nije isto to i sljepoa. Mrenice i dalje
dobivaju podraaje i alju informacije u vidnu koru; samo to se te informacije ne
obrauju kako treba, na nain koji nam omoguuje da "vidimo" neku sliku. Precizniji
naziv za to, kau neki lijenici, glasi "vizualna indiferencija": mozak jednostavno ne
mari za to to se zbiva na lijevoj strani njegova univerzuma.
Test sa satom omoguio je i da se objasni jo jedan aspekt moje bolesti, koji je
do tada uglavnom bio zanemaren: utrnulost lijeve strane moga tijela, stari problem na
koji su svi ve odavno bili zaboravili. Parijetalni reanj, odgovoran za vremenske i
prostorne elemente slike koju vidimo, ukljuen je i u tjelesne osjete, a ako se on ne
aktivira kako treba, to moe dovesti do osjeaja utrnua.
Taj jedan jedini test crtanja sata odgovorio je na mnoga pitanja: osim utrnulosti
lijeve strane tijela, objasnio je i paranoju, napadaje te halucinacije. Moda je objasnio
ak i moje izmiljene stjenice, s obzirom na to da su mi oni "ugrizi" bili na lijevoj
ruci. Omoguio je da se iskljui shizoafektivni poremeaj, postiktalna psihoza i
virusni encefalitis, a kada je dr. Najjar uzeo u obzir i povien broj leukocita na nalazu
lumbalne punkcije, doivio je epifaniju: ta upala najvjerojatnije je posljedica neke
autoimunosne reakcije koju stvara vlastito mi tijelo. I dalje je bilo pitanja: kakav tip
autoimunosne bolesti? Onaj skup testova na autoimunosne bolesti - kojim je testiran
tek mali dio od stotinjak poznatih autoimunosnih bolesti - vratio se negativan. Dakle,
nije se moglo raditi o jednoj od njih. Dr. Najjar tada se prisjetio niza sluajeva u
novijoj medicinskoj literaturi, koja je potjecala sa Sveuilita u Pennsylvaniji, o
jednoj rijetkoj autoimunosnoj bolesti to pogaa mlade ene. Je li se moglo raditi o
tome?
Bilo je i drugih pitanja. Koliko je upala uznapredovala? Je li moj mozak bilo
mogue spasiti? Meutim, jedini nain da se dobije odgovor na ta pitanja bio je da se
napravi biopsija mozga, a nije bio siguran hoe li se moji roditelji sloiti s time.
Nikome se nije svialo kako zvue rijei biopsija mozga, no bez brze intervencije
moje stanje vjerojatno se ne bi popravilo, a to bi problem due trajao bez
odgovarajue intervencije, to bi mi izgledi za oporavak bili loiji. Dok je mozgao o
tome, odsutna si je duha navlaio brkove i koraao ukrug po sobi.

"Mozak joj je u plamenu", rekao je mojim roditeljima i sjeo na krevet pokraj

mene. Uzeo je moje male ruke u svoje velike i sagnuo se do razine mojih oiju.
"Uinit u za tebe sve to budem mogao. Obeavam ti da u uvijek biti tu za tebe."
Tada mu se naas uinilo kao da sam ivnula, kako mi je kasnije ispriao.
Voljela bih da se sjeam te kljune scene, jednog od najvanijih trenutaka u mom
ivotu, ali, naalost, ne sjeam se niega.
Dr. Najjar kasnije mi je rekao da je vidio kako su mi se u kutovima oiju
nakupile suze. Sjela sam u krevetu i snano ga zagrlila. Njemu je to bio jo jedan
presudan trenutak u mom sluaju: osjetio je da sam jo tu negdje, unutra. No bio je to
samo trenutak. Nakon tog izljeva opet sam legla na jastuk, kunjajui, iscrpljena tim
kratkim pokazivanjem emocija. No on je znao da sam tu i nije namjeravao odustati od
mene. Rukom je pokazao mojim roditeljima da pou za njim van iz sobe.
"Mozak joj je u plamenu", ponovio je. Oni su kimnuli, razrogaenih oiju.
"Vlastito joj tijelo napada mozak."

Glava 27.
Biopsija mozga
No vijesti dr. Najjara time nisu zavrile: morao je s njima podijeliti jo jednu, hitnu
odluku. "Mislim da bi sljedei tretman trebali biti steroidi, ali moramo dokazati upalu
prije nego to nastavimo", rekao je pripremajui se priopiti im sljedeu informaciju.
"Kako?" upitala je majka.
"Na Sveuilitu u Pennsylvaniji radi jedan lijenik koji se specijalizira za
autoimunosne bolesti i mislim da e on imati odgovore koje traimo. U
meuvremenu...", opet je zastao skupljajui hrabrost da podijeli taj sljedei korak s
mojim roditeljima, a znao je da oni nee rado pristati. "Ima nekoliko naina na koje to
moemo izvesti. Steroidi. Plazmafereza. IVIG."
Moji roditelji opet su slono kimnuli, posve oparani tom silom od ovjeka.
"Ali mislim da bi bilo najbolje", rekao je zastavi i spustivi glas, "napraviti
biopsiju mozga."
"to to znai?" upitala je majka.
"Trebali bismo joj pogledati mozak i izvaditi...", podigao je dva prsta i razdvojio
ih za centimetar,.....jedan komadi."
Otac se ukipio. "Ne znam ba."
"Kunem vam se, da je ona moje dijete, napravio bih biopsiju mozga. Rizik u
sluaju da je ne napravimo daleko je vei od rizika u sluaju da je napravimo.
Najgore to se moe dogoditi jest da zavrimo na istome na emu smo sada."
Oni nisu rekli nita.
"Ja bih to htio uiniti u ponedjeljak, najkasnije u utorak", rekao je. "Ali to ovisi
o vama. U meuvremenu u razgovarati o tome s lijenikim timom i s kirurgom.
Dajte mi da razmislim o tome. Javit u vam."
Kad je dr. Najjar otiao, majka je apnula: "On je dr. House u stvarnom ivotu."
Kasnije toga poslijepodneva dola je dr. Russo da od mojih roditelja dobije
potvrdu odluke da mi se napravi biopsija mozga. Mama je pokuala ostati mirna, ali
osjeala se bespomono. Mahnula je prema dr. Russo da poe za njom van iz sobe, u
hodnik. Imala je puno pitanja za nju, ali mogla je razmiljati samo o tim dvjema
stranim rijeima: biopsija mozga. Nakon to je tjednima odravala privid
staloenosti, najzad je dola do toke pucanja. Poela je jecati. Dr. Russo stajala je
ruku prekrienih na grudima, a onda je jednu ispruila i vrlo lagano dodirnula ruku
mojoj majci.
"Bit e dobro", rekla je dr. Russo.

Mama je obrisala suze i duboko udahnula. "Bolje da se vratim unutra."

Kad se vratila, otac ju je opleo optuujuim pogledom. "uli smo te", rekao je.
Unato tomu, kako je kasnije zapisao u svoj dnevnik, njega je muilo isto to i
nju: "Uplailo me ve i to kako zvue rijei biopsija mozga. uo sam majin glas
kako mi govori da to ne inimo. uo sam je kako mi govori da nikada nikome ne
dopustim da prka po mozgu. Kao medicinska sestra, nagledala se strahota i nije
vjerovala neurokirurzima. Morao sam se na silu podsjetiti koliko je to davno bilo."
Iscrpljen dogaajima toga jutra, crtanjem sata i vijestima o biopsiji mozga, tata
je pjeaio od Sveuilita u New Yorku do 33. ulice kako bi u ulici Park Avenue
South otiao na podzemnu eljeznicu. Izmeu 1. i 2. avenije ugledao je crkvu svetog
srca Isusa i Marije. Impulzivno je uao u crkvu i divio se prozorima od obojena stakla
i dojmljivoj slici anela koji grli skrhanog ovjeka. Kleknuo je i pomolio se.
Istog poslijepodneva u manhattanskom uredu okrunog tuioca moja majka
bavila se neim slinim. Drala se za ruke sa svojom tajnicom Elsie i suradnicom
Reginom koja je vikende provodila kao baptistika sveenica. Sve tri zatvorile su oi
i drale se za ruke u krugu, dok se Reginin glas uzdizao visoko iznad njih: "Boe,
izlijei tu mladu djevojku. Boe, uj nas, uslii nae molitve. Molimo ti se da izlijei
tu djevojku i da joj bude bolje. Uslii nae molitve. Molimo te, uslii nae molitve."
Moja mama, besmislicama nesklona agnostika idovka odrasla u Bronxu, mogla se
zakleti da je osjetila Boju prisutnost.
Ja sam, u meuvremenu, bila blaeno nesvjesna tjeskobe svojih roditelja.
Poslala sam SMS Lindsey, prijateljici s fakulteta, koja je ivjela u St. Louisu. "Idem
na mozgopsiju."
"to? to ti je to?" napisala mi je Lindsey u odgovoru, zbunjena pogrenim
pisanjem.
"Izvadit e mi kodami mozga!"
Zach, moj kolega s posla, koji je uvao moju maku naizmjence s mojom
kolegicom i prijateljicom Ginger, takoer je nazvao toga dana. Rekla sam mu to ima
novo na isti nain kako bih mu rekla to sam jela za ruak.
"Idem na mozgo opsiju", rekla sam.
"ekaj malo, Susannah. Ide na operaciju mozga? upitao je on, oito zabrinut.
Prvi put da mi je netko direktno izrazio koliko je ta operacija strano zvuala. Poela
sam liti suze straha i zbunjenosti te sam na koncu prekinula vezu, previe uzrujana da
bih nastavila razgovor.

Bio je uskrsni vikend. U subotu je dola glavna sestra kirurgije da mi opie pripremu
za operaciju mozga. Djelovala je poletno i uspjela je tu biopsiju prikazati kao rutinu.
to nije umanjilo oev strah. Dok je opisivala gdje e mi obrijati glavu - prednji dio,
iznad desne strane ela, desetak centimetara prema tjemenu - ja sam je ravnoduno
sluala, a tata je bio impresioniran mojim dostojanstvom. Tek sam kasnije te veeri

poela pucati. Kad me vidio uzrujanu, i tata se rasplakao. Zatim je uo kako se

smijem.
"Smijeno izgleda kada plae", hihotala sam. Uskoro smo se oboje smijali i
plakali istovremeno. On me kroza suze podsjetio na na moto.
"Kakav je nagib linije?"
"Hm." Nisam se mogla sjetiti odgovora.
"Pozitivan. A to to znai?"
"Hm." Nakosila sam ruku prema gore da prikaem napredak.
"Tako je. Svaki dan ide sve bolje."
Sljedei dan bilo je uskrsno jutro i tata mi je donio uskrsnu koaru, istu koaru
koju mi je davao otkako sam bila mala, punu okolada i arenih jajastih bombona.
Oduevio se kad je vidio da opet izgledam kao klinka, rairenih oiju, spremna
skoiti na slatkie.

U ponedjeljak ujutro roditelji su mi stigli izuzetno rano, ispunjeni strahom i

uzbuenjem. Ja sam pak djelovala neprirodno mirno. Konano me jedan bolniar,
koji je njima izgledao kao Hells Angel, stavio na krevet na kotaima i otkotrljao na
kirurgiju. Moji su se roditelji jo malo zadrali. Zanemarivi godine izdaje,
emocionalnog otuenja i sitniavih svaa, nakratko su se zagrlili i pustili pokoju tihu
suzu.
Operacijski trakt bio je utjelovljenje medicine industrijskih razmjera; sterilno
mjesto s vratima koja su vodila u desetke operacijskih sala. Nije vie bilo slika
krajolika ni blage glazbe; tu su se izvodile ozbiljne operacije. ekali smo u prostoru
odmah ispred dizala, odvojeni velikim, prozirnim, okomitim paravanima. Svi s druge
strane paravana nosili su kirurka odijela.
Jedan neurolog doao mi je obrijati glavu. Lijenik mi je s glave obrijao krug od
dobrih 12 centimetara promjera, ali ja nisam ni vritala, ni vikala, niti plakala. Tata je
opet bio zadivljen mojom snagom, premda je mogue da ja jednostavno nisam imala
pojma to se zbiva. Sjedila sam na krevetu posve neoptereena time to mi je glava
zamotana u runik, kao da sam upravo izala sa spa-tretmana.
Tata me pogledao i, nastojei potisnuti suze, kleknuo pored mene. "Sjeti se to
sam ti rekao. Kakva je strategija?"
"Korak po korak."
"Kakav je nagib linije?"
"Pozitivan."
Neurokirurg dr. Doyle odjenuo je kirurku kutu i pripremio se za operaciju.
Uao je u operacijsku salu u pratnji instrumentarke, medicinske sestre i anesteziologa.
Unato tomu to je taj postupak bio relativno siguran, mnogo je stvari moglo poi po

zlu: mogli su izabrati pogreni dio za rezanje, a osim toga rizik postoji kod svih vrsta
operacija, no osobito kod onih na mozgu. Ipak, biopsije mozga relativno su
jednostavne u usporedbi s drugim, sloenijim operacijama vezanim uz epilepsiju,
koje se on tijekom godina navikao izvoditi.
Novi ureaj za magnetsku rezonanciju bio mu je instaliran u slubeno raunalo i
na radno mjesto; vodio je kirurga kroz proces zvan stereotaktiki neurokirurki
zahvat bez okvira, pri kojem se mozak mapira u 3D i u 2D, pa kirurg moe brzo i
precizno naciljati neki odreeni dio u mozgu - u ovom sluaju, desnu frontalnu koru.
Bio je izabrao podruje u kojem nema nikakvih velikih vena izbjegavi podruje
odgovorno za motorike funkcije. Na kolicima su me dovezli do operacijskog stola;
izabrani dio moje glave ve je bio obrijan i oien. Dali su mi opu anesteziju.
"Brojite od 100 prema jedan", rekao mi je anesteziolog.
"100... 99..."
Postavili su mi dra za glavu, koji me drao na miru pomou dvaju metalnih
krakova pritisnutih na moje sljepoonice. Dr. Doyle skalpelom je nainio rez u obliku
slova S, 4 cm od sredine tjemena prema prednjem desnom kraju. Krak slova S doao
je tono iza linije na kojoj mi poinje kosa. Razmaknuo je kou otrim noem i svaku
stranu zahvatio retraktorom. Uzevi u ruke brzo svrdlo, poput vjetog drvodjelca
pritisnuo ga je na lubanju, nainivi "trepanacijski otvor", odnosno rupu u kosti
lubanje promjera 1 cm. Zatim je kroz trepanacijski otvor proao kraniotomom, veim
svrdlom, i smrvio kost u prainu. Uklonio je komad kotane ploe od 3 cm, izloivi
dura mater; odnosno vanjski, gusti zatitni sloj mozga, i izvadio jedan komadi da ga
poalje na testiranje zajedno s modanim tkivom.
Tankom skalpelom br. 11 i disektorom izrezao je nekoliko kockica tkiva,
volumena priblino 1 kubini centimetar, u kojima su se nalazili i bijela modana tvar
(ivana vlakna) i siva modana tvar (stanice neurona). Odvojio je uzorke za daljnja
prouavanja i jedan dodatni uzorak za zamrzavanje, za sluaj da budu potrebna jo
neka testiranja. Oistio je modanu tvar i zaustavio krvarenje pomou kotonoida
(upijajueg pamunog materijala).
Onda je veoma paljivo kirurkim koncem zaio komadi dura mater na vanjski
sloj mozga, a zatim je vratio kotanu plou. Gurnuo je plou na jednu stranu,
pritisnuvi je na postojeu kost tako da se spoji, a potom ju je uvrstio pomou vijaka
i metalne ploice. Postupak je zavrio vrativi vanjski sloj koe u prvotni poloaj i
zatvorivi ranu na glavi metalnim spajalicama.
Cijela procedura trajala je etiri sata.
"Brojite od 100prem a je d a n , kae bestjelesni glas.
100... 99...... 98...... "
Tama.
Trep. Trep. Trep. Jo sam budna.
Tama.

Krcata soba za buenje. Sama sam. S moje desne strane neka obitelj okruuje
nekog drugog pacijenta. Gdje su mi roditelji? Onda ih ugledam. Mamu i tatu. Ne
mogu se pomaknuti. Onda Stephena i Allena. Pokuam malo podii ruku da im
maknem; imam osjeaj da tei kao uteg od dvadeset kilograma.
Tama.
"edna. " Glas mi je promukao. "edna. "
E vo, kae neka osorna sestra i u usta mi utrpa spuvu natopljenu vodom.
Spuva je neugodna, ali voda je Boji dar. Siem i siem. "edna. " Ona mi u usta
ugura jo jednu. ujem da roditelji pored mene svom djetetu daju ledeni ips.
Dignem ruku. Hou i ja. Dolazi neki medicinski tehniar. L ed. On mi donese
nekoliko ledenih ipseva i stavi mi ih na jezik. ujem medicinsku sestru kako mu
govori da mi ne daje vode. "Ona ne smije vode. Samo je ignoriraj. "
"Vode, vode", stenjem.
Ona se priblii. "ao mi je, ali vie ne smijete. "
"Svima u ispriati kako ste se ponaali prema meni. Svima u to ispriati im
budem izala odavde. "
"to ste rekli? " Njezin me ton plai.
"Nita. "
Tama.
Nalazim se u klaustrofobinoj sobi za jednu osobu. Piki mi se. Piki mi se.
Guram. Kateter mi ispadne i urin se razlije po cijelom krevetu. Viem. Dolazi neka
sestra.
"Popikila sam se. "
Pridrui jo j se druga sestra. Okrenu me na lijevi bok, skinu posteljinu, operu me
toplim runicima i poprskaju me neim. Onda me okrenu na desni bok i ponove
postupak. Osjeaj je ugodan. Ali ne mogu se pomaknuti. Snano upinjem mozak
nastojei pomaknuti none prste. Trudim se tako jako da me zaboli glava. Noni mi se
prsti ne mrdaju.
"Ne mogu pomicati noge ", viem.
Puno sati nakon operacije, oko 11 naveer, jedna sestra konano je rekla mom
tati - koji je odluio ekati da vidi kako sam, dok su svi ostali morali otii kui jer je
osoblje tako zahtijevalo - da sam premjetena iz sobe za buenje na odjel za
intenzivnu njegu. Nisu ga pozvali da ue i posjeti me, ali on je svejedno uao na
odjel, bez pratnje. Prostor se sastojao od nekoliko odjeljaka, u svakome po jedan
pacijent. Sestara je bilo posvuda, ali ni jedna ga nije dvaput pogledala. Zavirivao je u
jedan odjeljak za drugim dok me nije pronaao.
Glave umotane u bijelu gazu poput kakve bolesne perzijske princeze, leala sam
naslonjena na jastuke u polusvjesnom stanju. Bila sam prikopana na monitore i
ureaje koji su bipkali i brundali te umotana u kompresijske arape boje koe koje su

mi odravale normalan krvni tlak. Kad su nam se pogledi susreli, odmah sam ga
prepoznala, to se nije uvijek dogaalo. Zagrlili smo se.
"Najgore je prolo, Susannah."
"Gdje je mama?" pitala sam.
"Doi e sutra", rekao je. Bilo mu je jasno da mi smeta to majka nije dola,
iako je odluka da ona te noi ode kui bila ispravna. A onda: "Tata, ne osjeam
noge." Zvuala sam uvjereno u to.
Jesi li sigurna, Susannah?" upitao je tata problijedjevi od straha.
"Da. Ne mogu ih pomicati."
Pozvao je nekog mladog lijenika koji je doao i pregledao me, a onda me urno
otpravio na hitnu magnetsku rezonanciju. Tata je tiho urio pored kolica, drei me
za ruku dok me tehniar za magnetsku rezonanciju nije uveo u sobu rekavi tati da
prieka. U tih trideset minuta, jednom e mi kasnije rei sa uzdahom, izgubio je pet
godina ivota. No mladi lijenik na koncu je izaao i rekao mu da sve izgleda dobro.
Tata je ostao sa mnom dok nisam zaspala. Onda je otiao kui i uvukao se u
krevet, pomolio i utonuo u nemiran drijeme.

Glava 28.
Propecia
Nakon operacije ponovo su me smjestili u jednu zajedniku sobu na odjelu za
epilepsiju. Moja cimerica, ena u ranim tridesetim godinama, patila je od napadaja
koji bi se pojavljivali kad bi konzumirala alkohol (premda se napadaji ee javljaju
uz odvikavanje od alkohola, pie ih katkada moe i izazvati). Neprestano je molila
osoblje da joj dopusti popiti malo vina kako bi mogli snimiti napadaj. Odbijali su.
Rezultati biopsije mozga potvrdili su ono to je lijeniki tim oekivao: mozak
mi je bio upaljen. Na slikama dr. Najjara pojavile su se vojske ljutitih upalnih stanica
iz mog imunosnog sustava, koje su napadale ivane stanice u mozgu, to je potpis
encefalitisa.
Do ne tako davno neurolozi su smatrali da je mozak imunosno privilegiran, to
znai potpuno odvojen od limfocita imunosnog sustava; sada lijenici rabe pomno
sroenu frazu "imunosno razliit". Istraivai su nakon toga otkrili da krvno-modana
barijera (blood brain barrier, BBB), odnosno gust, isprepleten pokrov od krvnih ila
koji regulira prolaz tvari poput bakterija, kemikalija i lijekova iz krvi u mozak,
doputa odreenim B-stanicama i T-stanicama da se provuku kroz njega, u procesu
zvanom dijapedeza, kako bi obavile redovite "preglede". No ovo nije bio redoviti
pregled. Ove imunosne stanice, koje su trebale zatititi tijelo, bile su u blickrigu. To
je bio dokaz koji mu je trebao: radilo se o nekoj vrsti autoimunosne bolesti.
Sad kad su imali priblinu dijagnozu, lijenici su mogli prijei na prvu fazu
lijeenja: intravenozne steroide, vrstu imunoterapije za ublaavanje upale koju
uzrokuje tjelesni imunosni sustav. Prozirna plastina vrea Solu-Medrola, jednog IV
steroida, visjela mi je pored kreveta tri dana, koliko je trajala intenzivna terapija.
Dobivala sam je svakih est sati putem IV pumpe. Ti steroidi, zvani
kortikosteroidima, ublaavaju trenutanu upalu i umiruju imunosni sustav, koji pak
suzbija buduu upalu. Kako su mi steroidi kapali u organizam, iskljuivali su upalne
kemikalije, citoksine. Dr. Najjar odobrio je najjau moguu dozu tijekom triju dana.
Nakon toga stavit e me na 60 mg prednizona, odnosno oralnih steroida, koji e neko
vrijeme nastaviti ublaavati upalu na njeniji nain.
Budui da kortikosteroidi, uz ostalo, ulaze u interakciju s razinom eera u krvi,
dobila sam privremeni oblik dijabetesa tipa II. Premda su mi lijenici promijenili
jelovnik, pa sam kao desert dobivala samo pudinge bez eera, moji su se roditelji
pravili da ne vide da i dalje mlatim arene jajaste uskrsne bombone, nesvjesna
opasnosti. S obzirom na to da sam nakon operacije morala mirovati u krevetu, sestre
su mi navlaile kompresijske izme do bedara, koje se napuhuju i ispuhuju pumpajui
mi krv kroz noge i oponaajui stezanje i irenje tijekom fizike aktivnosti. No od
njih su me noge svrbjele i znojile su mi se, kao to sam objanjavala svakome tko me
htio sluati, pa sam ih na kraju skidala svake noi.

Unato tom novom tretmanu steroidima, inilo se da se moje stanje ne

popravlja. Dapae, pogoralo se; nenormalne kretnje nou i neodreeni napadaji
panike postali su uestaliji. Otac je pisao o tim neprestanim potekoama u dnevnik
koji su on i mama dijelili. "Imala je udan, iskeen izraz lica. Napela se", napisao je.
"Ruke ispruene ravno, grimasa, napetost, drhtanje."
No i dalje sam se uspijevala pribrati za posjetitelje. Hannah je dola ubrzo
nakon operacije i potisnula smijeh kad je ugledala moj udni bijeli turban od zavoja.
No ja sam to dobro prihvaala. "Oelavit u!" rekla sam smijeei se i ubacila
jedan uskrsni bombon u usta.
"Kako to misli? Jesu li ti obrijali glavu?"
"Na elavo!"
"Moda ti treba Propecia."11 Obje smo pukle od smijeha.

E E G videosnimka, 12. travnja, 8.12 h, 7 minuta.

Imam bijelu operacijsku kapu, leim jastucima poduprtih lea i savijenih nogu,
kao da se sunam. Ruiasti ruksak s EEG kutijom nalazi mi se na dnu trbuha.
Ustajem i idem prema vratima. Pokreti su mi kolebljivi i spori do bola. Lijeva
mi je ruka ispruena.
"Je li to ovaj mali zeleni gumb?" izvan slike pita moja majka neku sestru
mislei na gumb za napadaje/hitne sluajeve privezan za sigurnosnu ogradu
kreveta. Ulazi u kadar i sjeda pokraj prozora.
Vraam se u krevet. Majka ustaje, naginje se iznad mene i onda pritie gumb
za pozivanje sestre. Malo kasnije dolazi tehniar Edward i zapoinje neuroloki
pregled; pokazuje mi kretnje koje eli da uinim, prua ruke ispred sebe. Ja
polako inim to to eli. On me kvrcne po lijevom kaiprstu i kae mi da
zatvorim oi i da njime dotaknem lice. Za neko vrijeme uinim tako. On ponovi
na drugoj ruci.
Kad Edward ode, ja poseem za pokrivaem. Treba mi punih deset sekundi da
legnem. U meuvremenu majka izgleda nervozno. Trai neto po torbici,
prekrii pa opet rastavi noge, cijelo me vrijeme motrei. Kraj videosnimke.

Tree noi u zajednikoj sobi ena pokraj mene imala je napadaj. Nekako je
uspjela nagovoriti medicinsko osoblje da joj dopusti da popije vina. Budui da su
dobili ono to su htjeli - fiziku snimku napadaja - otpustili su je ubrzo nakon toga.

11 Lijek protiv elavosti.

Glava 29.
Dalmauova bolest
Kasnije toga dana dola je dr. Russo objasniti nam koje su bolesti sada mogli
prekriiti s popisa moguih; meu njima bile su hipertireoza, limfom i Devicova
bolest, rijetka bolest simptomima slina multiploj sklerozi. I dalje su pretpostavljali
da sam bila izloena hepatitisu, koji moe uzrokovati encefalitis, ali nisu imali
dokaza.
Nakon tog razgovora majka je pola za dr. Russo u hodnik. "A to vi mislite, o
emu se radi?" potaknula ju je mama.
"Zapravo, dr. Najjar i ja imamo jednu okladu..."
"Kakvu to okladu?"
"Pa, dr. Najjar misli da je upalu uzrokovao autoimunosni encefalitis, a ja mislim
da se radi o paraneoplastinom sindromu." Budui da je majka inzistirala, lijenica je
objasnila da je paraneoplastini sindrom posljedica raka negdje u tijelu, najee na
pluima, dojci ili jajnicima. Simptomi - psihoza, katatonija i tako dalje - nisu
povezani s rakom, nego s reakcijom imunosnog sustava na nj. Dok tijelo mijenja
brzinu da napadne tumor, ponekad pone napadati i druge, zdrave dijelove tijela,
poput kraljenice ili mozga. "Ja to mislim zbog njezina sluaja s melanomom, to ima
smisla", zakljuila je dr. Russo.
To nije bilo ono to je moja majka eljela uti. Rak je bio uas, rije koju se nije
usuivala izgovoriti. Ta lijenica sada se leerno nabacivala njome kao dijelom neke
oklade.

U meuvremenu su na Sveuilite u Pennsylvaniji stigle dvije plastine epruvete,

sigurno smjetene u kutije od stiropora i prevezene u hladnjaku u prikolici FedExova
kamiona; u jednoj se nalazila prozirna cerebrospinalna tekuina, bistra kao
nefiltrirana voda, a u drugoj krv koja je poela izgledati kao dehidrirani urin jer su
crvena krvna zrnca s vremenom potonula na dno. Epruvete su imale broj 0933, bile su
oznaene mojim inicijalima, S. C., a dok su ekale laboratorijske pretrage, nalazile su
se u laboratorijskom zamrzivau na minus 80 stupnjeva.
etiri godine ranije, 2005., neuroonkolog sa Sveuilita u Pennsylvaniji po
imenu dr. Josep Dalmau bio je vii znanstveni suradnik u radu naslovljenom
Paraneoplastic encephalitis, psychiatric symptoms, and hypoventilation in ovarian
treatment ("Paraneoplastini encefalitis, psihijatrijski simptomi i hipoventilacija pri
lijeenju jajnika"), objavljenom u neuroznanstvenom asopisu Annals o f Neurology.
U tom radu rije je o etirima mladim enama s izraenim psihijatrijskim
simptomima i encefalitisom. Sve su imale leukocite u cerebrospinalnoj tekuini i bile

su konfuzne, imale su probleme s pamenjem, halucinacije, deluzije i potekoe s

disanjem i sve su na jajnicima imale tumor zvan teratom. No najvanije otkrie bilo
je da su sve etiri pacijentice imale slina antitijela, koja kao da su reagirala protiv
odreenih dijelova mozga, ponajvie hipokampa. Zbog neega u kombinaciji tog
tumora i tih antitijela te su ene bile vrlo bolesne.
Dr. Dalmau uoio je uzorak; sada je morao saznati neto vie o tim antitijelima.
Sa
svojim je
istraivakim
timom
danonono
radio
na
sloenom
imunohistokemijskom eksperimentu sa zamrznutim dijelovima mozga takora, koje
su iz ivotinja izvadili dok su bili svjei, zatim ih narezali na listove tanke poput
papira i potom izloili cerebrospinalnoj tekuini tih etiriju bolesnih ena. Nadali su
se da e se antitijela iz cerebrospinalne tekuine povezati izravno s nekim
receptorima u takorskome mozgu i razotkriti neku tipinu shemu. Trebalo im je 8
mjeseci isprobavanja prije nego to se neki uzorak konano pojavio.
Dr. Dalmau pripremio je krike takorskog mozga i na svaku pojedinu stavio
malu koliinu cerebrospinalne tekuine svake pojedine od etiriju pacijentica.
Dvadeset etiri sata kasnije:

Slika A: Dio hipokampa takorskog mozga na kojem se vidi reaktivnost

cerebrospinalne tekuine pacijentice s anti-NMDAR encefalitisom. Smee mrlje
odgovaraju pacijentiinim antitijelima koja su se povezala s NMDA receptorima.

Slika B: Slian dio hipokampa individue bez antitijela to napadaju NMDA receptore.

Na etirima lijepim slikama nalik piljskim crteima ili apstraktnim uzorcima na

morskim koljkama golim se okom vidjelo vezivanje antitijela. "Bio je to vrlo
uzbudljiv trenutak", kasnije se prisjeao dr. Dalmau. "Prije je sve bilo negativno. Sad
smo bili totalno sigurni da sve etiri ne samo to imaju istu bolest nego i isto
antitijelo."
Objasnio je da je uzorak reaktivnosti bio intenzivniji u hipo-kampu takorskog
mozga, ali to je bio tek poetak. Sada se pojavilo puno tee pitanje: na to se
okomljuju ta antitijela?
Kombinirajui pokuaje i pogreke te uz nekoliko znalakih pretpostavki o tome
kojih receptora u hipokampu ima najvie, dr. Dalmau i njegovi kolege najzad su
identificirali metu. Od nekog komercijalnog laboratorija kupili su staninu liniju
ljudskog bubrega, na povrini ijih stanica nije bilo nikakvih receptora, stoga je bila
poput "prazne ploe". U njegovu su laboratoriju u nju unosili sekvence DNK koje
nalau stanicama da stvore odreene tipove receptora, to im je omoguilo
kontroliranje receptora koji su na raspolaganju za vezanje. Odluio je da stanice
izraze samo NMDA receptore jer je dokuio da su upravo oni najvjerojatnije prisutni
u velikoj koliini u hipokampu. I dakako, antitijela iz cerebrospinalne tekuine tih
etiriju pacijentica vezala su se uz te stanice. Dobio je svoj odgovor: krivci su bili
antitijela koja su traila NMDA receptore.
NMDA (N-metil-D-aspartamska kiselina) receptori kljuni su za uenje,
pamenje i ponaanje te su osnovna sirovina kemije u mozgu. Ako su oni ugroeni,
stradaju i um i tijelo. NMDA receptora ima posvuda u mozgu, ali veina ih je
koncentrirana na neuronima u hipokampu, glavnom centru za uenje i pamenje u
mozgu, te u frontalnom renju, sjeditu viih funkcija i osobnosti. Ti receptori
ponajvie govore jezikom ekscitatornog kemijskog spoja glutamata, najvanijeg
ekscitatornog neurotransmitera, te inhibitorskih kemijskih spojeva GABA (gama-

aminomaslana kiselina) i glicina. Svi neurotransmiteri prenose samo jednu od dviju

moguih poruka: mogu ili "uzbuditi" (ekscitirati) stanicu, potiui je da ispali
elektrini signal, ili "obuzdati" (inhibirati) stanicu, sprijeiti je da ga ispali. Ti
jednostavni razgovori izmeu neurona nalaze se u korijenu svega to inimo, od
pijuckanja ae vina do pisanja novinskog podnaslova.
U ljudi oboljelih od anti-NMDA receptorskog encefalitisa antitijela, koja su
inae sila dobra u imunosnom sustavu, u mozgu su postala izdajnika persona non
grata. Ta antitijela koja trae receptore poloe svoj poljubac smrti na povrinu
neurona; onesposobe receptore tog neurona pa oni vie ne mogu slati i primati te
vane kemijske signale, neurotransmitere. Premda istraivai jo ni izdaleka nisu u
potpunosti shvatili na koji nain ti utiani NMDA receptori (i njima pripadajui
neuroni) utjeu na ponaanje i mijenjaju ga, jasno je da ishod moe biti katastrofalan,
pa ak i smrtan.
Meutim, imaju neke naznake: smanjite NMDA receptore za, primjerice, 40
posto, i mogli biste dobiti psihozu; smanjite ih za 70 posto i imate katatoniju, to je
vrhunac bolesti kada mnogi NMDA receptori vie ne ulaze u interakciju sa svojim
krugovima. U mieva bez NMDA receptora veina ih ugine u roku od deset sati
nakon roenja zbog zatajenja disanja. Mievi kojima nedostaje veina receptora, ali
ne svi, ne siu, pa umni od gladi unutar priblino jednog dana. Mievi koji imaju
najmanje 5 posto netaknutih NMDA receptora preivjet e, ali e se ponaati
abnormalno, s udnim drutvenim i seksualnim interakcijama. Mievi s polovicom
svojih receptora takoer preive, ali imaju slabo pamenje i abnormalne drutvene
odnose.
Godine 2007. dr. Dalmau i njegovi kolege objavili su jo jedan rad predstavivi
svijetu novu klasu bolesti koje napadaju NMDA receptore. U tom drugom lanku
prikazano je dvanaest ena s istim profilom neurolokih simptoma koji su se sada ve
mogli nazvati sindromom. Sve su imale teratome i gotovo sve su bile mlade. Unutar
godinu dana od objavljivanja tog rada tu je dijagnozu dobilo jo 100 pacijenata, ali
nisu svi imali teratom na jajniku i nisu svi bili mlade ene (neki su bili mukarci i
mnogi su bili djeca), to mu je omoguilo da provede jo temeljitiju studiju te
novootkrivene, ali bezimene bolesti.
"Zato je ne nazovete Dalmauova bolest?" esto bi ga ljudi pitali. No njemu se
nije inilo da Dalmauova bolest dobro zvui i vie nije bilo uobiajeno davati
bolestima nazive prema ljudima koji su ih otkrili. "To mi se nije inilo pametno. Nije
ba skromno", slegnuo bi ramenima.
Upravo su dr. Dalmauu na Sveuilite u Pennsylvaniji nekoliko dana ranije bili
poslani uzorci iz moje prve lumbalne punkcije, kao to je to dr. Najjar spomenuo
mojim roditeljima. Jo prije tih uzoraka dr. Dalmau primio je elektroniku potu dr.
Russo. "Imamo mladu enu kojoj se neuroloko stanje pogorava u zadnja dva
mjeseca. Prvo joj je prije priblino dva mjeseca utrnula lijeva ruka, a u skorije
vrijeme, prije neka tri tjedna, postala je akutno psihotina s halucinacijama", pisalo je
u poruci. Dr. Russo napisala je da pacijenticu mue katatonija, promjene raspoloenja
i napadaji, da nerazgovijetno govori i slabano se smijei. Ukratko je opisala pretrage
iji su nalazi negativne, uredne magnetske rezonancije i kompjutorske tomografije te

povienu razinu leukocita u cerebrospinalnoj tekuini. Namjeravala je uiniti jo

jednu magnetsku rezonanciju, pa "ako ona bude negativna, razmiljam o tome da vam
poaljem uzorak. Mislite li da to ima smisla?"
"Apsolutno, da, to bi moglo biti to", napisao je on u odgovoru, mislei na antiNMDA receptorski encefalitis.
Do vremena kada sam ja boravila na Sveuilitu u New Yorku, dr. Dalmau bio
je detaljnije razradio svoj pristup osmislivi dva testa kojima je mogao brzo i
precizno dijagnosticirati tu bolest. Kad bi on ustanovio da imam anti-NMDA
receptorski autoimunosni encefalitis, bila bih 217. osoba na svijetu koja je dobila tu
dijagnozu od 2007. godine. Pitanje se nametalo samo po sebi: ako je jednoj od
najboljih bolnica na svijetu trebalo toliko vremena da naini taj korak, koliko onda
jo ima ljudi koji se ne lijee, nego im je postavljena dijagnoza mentalne bolesti ili su
osueni na ivot u domu za nemone ili na odjelu za psihijatriju?

Glava 30.
Rabarbara
Mog 25. dana u bolnici, dva dana nakon biopsije, uz preliminarnu dijagnozu na
vidiku, moji su lijenici pomislili da je sada pravo vrijeme za slubenu procjenu moje
kognitivne vjetine kako bi dobili polazite. Taj bi test bio uporite, prekretnica
pomou koje bi se mjerio napredak to se ubudue moe oekivati u raznim stadijima
lijeenja. Poevi od 15. travnja poslijepodne, tri dana zaredom posjeivali su me i
logoped i neuropsiholog, svaki radi svoje procjene.
Dr. Karen Gendal, logopedinja, obavila je prvu procjenu, poevi od osnovnih
pitanja: "Kako se zovete? Koliko vam je godina? Jeste li ensko? ivite li u
Kaliforniji? ivite li u New Yorku? Gulite li bananu prije nego to je pojedete?" i
tako dalje. Iako polako, uspjela sam odgovoriti na sva ta pitanja. No kad mi je
postavila otvorenije pitanje: "Zato ste u bolnici?", nisam uspjela objasniti. (Istini za
volju, to nisu znali ni lijenici, ali ja nisam mogla izrei ak ni osnovne injenice.)
Nakon nekoliko nedosljednih i tangencijalnih odgovora, na koncu sam rekla:
"Ne mogu dobiti misli van iz glave." Kimnula je: to je bio tipian odgovor ljudi koji
pate od afazije, govornog poremeaja povezanog s ozljedom mozga, pri kojem dolazi
do potekoa u razumijevanju govornog ili pisanog jezika, kao i do problema pri
pisanju. Usto, imala sam neto to se zove dizartrija, motoriki govorni poremeaj
uzrokovan slabou miia lica, grla ili glasnica.
Rekla mi je da isplazim jezik, koji mi je drhtao od napora. Opseg pokreta bio
mu je smanjen na objema stranama, to je bio djelomian uzrok vrlo neprecizne
artikulacije glasova.
"Moete li mi se nasmijeiti?" Pokuala sam, ali miii lica bili su mi toliko
slabi da nisu mogli oblikovati nikakav osmijeh. Gendal je zapisala "niska
pobuenost", medicinski pojam za letargiju, a zapisala je i da nisam u potpunosti
budna ni prisutna. Kad sam govorila, rijei su iz mene izlazile bez ikakva
emocionalnog registra.
Gendal je nastavila s kognitivnim sposobnostima. Podignula je olovku i upitala:
"to je to?"
12

"Ken", odgovorila sam. Taj tip kognitivne disfunkcije naziva se fonemska

parafrazija; pri njoj se jedna rije zamjenjuje drugom koja slino zvui.
Kad mi je rekla da napiem svoje ime, veoma sam pomno nacrtala jedno "S",
preavi preko tog slova vie puta prije nego to sam prela na "U", s kojim sam
uinila isto. Opet se radilo o repetitivnoj perseveraciji. Trebalo mi je nekoliko minuta

12 Olovka je pen.

da napiem svoje ime. "U redu, moete li mi sada napisati ovu reenicu: 'Danas je
lijep dan.'"
Crtala sam slova, prelazei svako vie puta, i nekoliko rijei napisala sam
pogreno. Rukopis mi je bio toliko lo da je Gendal jedva uspjela proitati reenicu.
Zapisala je svoj dojam: "Teko je samo dva dana poslije operacije utvrditi do
koje se mjere komunikacijski deficiti temelje na jezinim problemima, a koliko na
medikacijskim i kognitivnim. Komunikacijska funkcija oito je dramatino slabija
nego prije bolesti kada je ova pacijentica radila kao uspjena novinarka za lokalne
novine." Drugim rijeima, promjena izmeu osobe koja sam bila prije i osobe koja
sam bila sada bila je dramatina; no u tom trenutku bilo je teko odrediti to je
uzrokovano jezinim deficitima, a to kognitivnom disfunkcijom - i hoe li to biti
dugorono ili kratkorono.

Kasnije sljedeeg jutra stigla je neuropsihologinja dr. Chris Morrison, kestenjaste

kose sloene visoko na glavi i prodornih oiju boje ljenjaka, sa zelenim mrljama.
Dola me testirati na Wechslerovu skraenom testu inteligencije (Wechsler
Abbreviated Scale o f Intelligence, WASI) i na jo nekim testovima kojima se
dijagnosticiraju razne stvari, od poremeaja pomanjkanja panje do traumatskih
ozljeda mozga. No kad je ula u sobu, nije bila sigurna ak ni u to da je ja vidim.
"Kako se zovete?" da bi me ohrabrila, dr. Morrison zapoela je osnovnim
orijentacijskim pitanjima na koja sam do tada ve mogla tono odgovarati
uvjetovanim refleksom. Zatim je prela na sljedei stadij pitanja, kojima se
procjenjuju pozornost, brzina obrade i radna memorija koju e kasnije usporediti s
raunalnom RAM memorijom, u stilu "koliko programa moete imati otvorenih
odjednom - koliko stvari moete drati u glavi odjednom i obavljati ih".
Dr. Morrison zadala mi je nasumian niz jednoznamenkastih brojeva od jedan
do devet i rekla mi da ih ponovim. Kad smo dole do pet, vie nisam mogla, premda
je sedam normalna granica za ljude moje dobi i inteligencije.
Zatim je testirala proces prisjeanja rijei da vidi koliko dobro pristupam svojoj
"memorijskoj banci". "Molim vas da navedete to je mogue vie vrsta voa i
povra", rekla je pokrenuvi topericu namjetenu na 60 sekundi.
"Jabuke", poela sam. Jabuke su uobiajeno voe kojim se esto zapoinje, a
naravno, u zadnje vrijeme puno sam mislila na njih.
"Mrkve."
"Kruke."
"Banane."
Stanka.
"Rabarbara."

Na nju se dr. Morrison u sebi nasmijala. Minuta je istekla. Smislila sam pet
vrsta voa i povra; zdrava osoba mogla bi navesti vie od 20. Dr. Morrison vjerovala
je da znam jo puno primjera - inilo se da problem lei u njihovu prisjeanju.
Zatim mi je pokazala niz kartica sa slikama svakodnevnih predmeta. Mogla sam
se sjetiti rijei za samo 5 od njih 10 ne uspjevi kod primjera poput papirnatog zmaja
i klijeta, premda sam se i kod njih borila kao da mi je rije bila na vrhu jezika.
Dr. Morrison zatim mi je testirala vidno-prostorne funkcije, odnosno kako vidim
i obraujem vanjski svijet. Puno raznih stvari mora se poklopiti da bi osoba precizno
percipirala neki predmet. Primjerice, da bismo vidjeli stol, prvo vidimo linije koje se
spajaju pod kutom, onda boju, pa kontrast, pa dubinu; sve te informacije ulaze u
memorijsku banku koja im nadjene rije i, ovisno o predmetu, emociju (primjerice,
stol bi u novinara mogao pobuditi osjeaj krivnje zbog kanjenja na rokove). Da
ispita tu skupinu vjetina, rekla mi je da usporeujem veliinu i oblik raznih kutova.
U tome mi je rezultat bio nizak ili prosjean, no dovoljno dobar da dr. Morrison
prijee na tee zadatke. Izvadila je set crvenih i bijelih kockica i stavila ih na sklopivi
pladanj ispred mene. Onda mi je pokazala sliku kako kockice treba posloiti i rekla
mi da sastavim to sa slike, uz mjerenje vremena topericom.
Zagledala sam se u slike pa opet u kockice, sloila ih u neto to nije imalo veze
sa slikom, pa opet pogledala sliku da provjerim. Jo sam malo prtljala kockicama, to
nikamo nije vodilo, ali nisam htjela odustati. Morrison je zapisala "uporno pokuava".
inilo se da shvaam da mi ne ide i da me to jako frustrira. Dr. Morrison zapisala je
da imam odreenu svijest o svojoj nesposobnosti; znala sam da ne funkcioniram na
razini na koju sam bila navikla.
Sljedei korak bio je da precrtam sloene geometrijske crtee na milimetarski
papir, ali u tome sam bila toliko nesposobna da je dr. Morrison jednostavno odluila
prekinuti. Uzrujavala sam se pa se zabrinula da bi nastavljanje s tim samo dodalo jo
soli na ranu. Osjeala je da sam ja itekako svjesna, unato kognitivnim problemima,
svega to vie ne mogu raditi. Kasnije toga dana dr. Morrison sastavila je svoj osvrt i
napisala da "jako preporua" kognitivnu terapiju.

Glava 31.
Veliko otkrivenje
Kasnije tog poslijepodneva, dok me tata pokuavao zainteresirati za partiju remija,
doli su dr. Russo i lijeniki tim.
"Gospodine Cahalan", rekla je. "Imamo neke pozitivne rezultate pretraga."
Bacio je karte za igranje na pod i uzeo svoju biljenicu. Dr. Russo ispriala je da
se javio dr. Dalmau sa Sveuilita u Pennsylvaniji i da je potvrdio dijagnozu. Njezine
rijei zabadale su se u njega kao rapneli - bang, bang, bang, NMDA, antitijelo,
tumor, kemoterapija. Trudio se jako pozorno sluati, ali sjela mu je jedna kljuna
injenica: moj je imunosni sustav poludio i poeo mi napadati mozak.
"Oprostite", prekinuo je baranu paljbu. "Kako se to ono zove?" Velikim
slovima napisao je "NMDA".

Anti-NMDA receptorski encefalitis, objasnila je dr. Russo, viefazna je bolest

koja, dok napreduje, jako varira u nainima na koje se prikazuje. U 70 posto
pacijenata poremeaj zapoinje bezazleno, simptomima nalik na uobiajene
simptome gripe: glavobolje, vruica, munina i povraanje, premda nije jasno imaju
li pacijenti neki virus povezan s tom boleu ili su ti simptomi posljedica same
bolesti. Tipino je da priblino dva tjedna nakon poetnih simptoma nalik gripi
zaponu psihijatrijski problemi koji obuhvaaju tjeskobu, nesanicu, strah, deluzije o
veliini, hiperreligioznost, maniju i paranoju. Budui da su ti simptomi psihijatrijski,
veina pacijenata prvo potrai pomo specijalista za duevne bolesti. U 75 posto
pacijenata dolazi do napadaja, to je sretna okolnost zbog toga to oni izvuku
pacijenta sa psihologova kaua i dovedu ga neurologu. Nadalje, pojavljuju se

problemi s jezikom i pamenjem, ali njih esto zasjene tei psihijatrijski simptomi.
Sve se poklapalo s mojim sluajem, pa ak i abnormalni facijalni tikovi, mljackanje
usnicama i micanje jezika, kao i sinkronizirani i kruti pokreti tijela. Pacijenti esto
imaju autonomne simptome: krvni tlak i brzina pulsa osciliraju izmeu previsokih i
preniskih - i opet, ba kao u mom sluaju. U to vrijeme bila sam ula u katatonijsku
fazu koja obiljeava vrhunac bolesti, ali koja takoer prethodi zatajenju disanja, komi
i, katkada, smrti.
Moj otac s olakanjem je odahnuo. inilo se da su lijenici otkrili problem
tono na vrijeme. Laknulo mu je zbog imena, bilo kakva imena koje bi objasnilo to
me snalo, iako nije ba sasvim shvaao to sve to znai.
A kad je dr. Russo rekla da postoje tretmani koji dokazano preokreu tijek
bolesti, gotovo je kleknuo i zahvalio Bogu nasred bolnike sobe. Ipak, upozorila ga je
dr. Russo, ak i kad imate dijagnozu, i dalje postoje veliki upitnici. Premda se 75
posto pacijenata oporavi u potpunosti ili im ostanu samo blage popratne pojave, vie
od 20 posto zauvijek ih ostane mentalno invalidno, a 4 posto ih ipak umre, unato ak
i brzo postavljenoj dijagnozi. One gore spomenute "blage" popratne pojave mogu
znaiti razliku izmeu mene kakva sam bila i neke nove osobe koja moda nee imati
smisao za humor, vitalnost ni energiju koju je imala prije. "Blage" je mutan i
neodreen pojam.
"U priblino 50 posto sluajeva tu bolest uzrokuje tumor na jajniku pod
nazivom teratom, ali u drugih 50 posto sluajeva uzrok se nikada ne otkrije",
nastavila je dr. Russo. Tata ju je upitno pogledao. Koji je vrag teratom?
Vjerojatno bi bilo bolje da nije saznao. Kada je krajem 19. stoljea identificirana
ta vrsta tumora, jedan njemaki lijenik nazvao ga je "teratom" prema grkoj rijei
"teraton", to znai "udovite". Te opake ciste bile su izvor fascinacije i dok za njih
jo nije postojalo ime: prvi su put opisane u jednom babilonskom tekstu koji datira
jo iz 600. godine pr. n. e. Premda teratomi ponekad izvana izgledaju glatko, te mase
tkiva, koje veliinom variraju od mikroskopskih do veliine ake (pa i vee), sadre
dlake, zube, kosti, a katkada ak i oi, udove i modano tkivo. esto se nalaze u
reproduktivnim organima ili u mozgu, lubanji, jeziku i vratu, a izgledaju kao dlakave
kuglice pune gnoja. Slini su onim zubatim dlakavim stvorenjima iz filmskog horor
serijala Monstrumi upavci iz 1980-ih godina. Najgroteskniji tip teratoma moda je
varijanta fetusa u fetusu koji izgleda kao deformirani sijamski blizanac. Jedina dobra
vijest jest da su teratomi, premda katkada mogu biti zloudni, obino dobroudni.
"Trebat emo napraviti transvaginalni pregled da vidimo ima li kakvih znakova
tumora", rekla je dr. Russo. "Pregledat emo joj i tijelo da vidimo postoji li kakva
poveznica s njezinom povijeu melanoma. U tom sluaju morat emo nastaviti s
kemoterapijom."
"Kemoterapijom." Moj otac ponovio je tu rije u nadi da se ona zabunila. Ali
nije bilo zabune.
Tata me pogledao. Ja sam do tada zurila u prazno, ne pratei razgovor, naizgled
ne shvaajui vanost tog trenutka. No iznenada, na rije kemoterapija, prsa su mi se
poela podizati i jako sam uzdahnula. Suze su mi potekle niz lice. Tata je dotrao sa

svoje stolice i zagrlio me. I dalje sam jecala, ne govorei nita, a dr. Russo mirno je
ekala dok me on zibao. Nije bio naisto razumijem li to se dogaa ili sam samo
osjetila jai elektricitet u sobi.
"Ovo me ubija", rekla sam glasno, ali bez emocija, unato jecanju. "Umirem
ovdje."
"Znam, znam", rekao je. Kako mi je glava bila u njegovu naruju, osjeao je
miris ljepila na mojoj kosi. "Izvui emo te odavde."
Za neko vrijeme moji su jecaji prestali; opet sam legla na krevet i, glave
poduprte jastukom, zurila ravno preda se. Dr. Russo je nastavila. "Sve u svemu, to su
dobre vijesti, Tome. Dr. Najjar smatra da postoji mogunost da se Susannah oporavi
ak i do 90 posto u odnosu na to kakva je bila prije."
"Mogli bismo je vratiti?"
"ini se da postoji velika mogunost za to."
"Hou kui", rekla sam ja.
"Upravo radimo na tome", odvratila je dr. Russo uz osmijeh.

Tijekom tih nekoliko tjedana postala sam omiljeni pacijent, "zanimljiv sluaj" tog
odjela, i to za cijelu vojsku lijenika, pripravnika i specijalizanata koji su se nadali da
e naas ugledati djevojku s nepoznatom boleu. Sad kad smo imali dijagnozu koja
na Sveuilitu u New Yorku jo nikada nije bila viena, mladi doktori medicine, tek
malice stariji od mene, buljili su u mene kao da sam ivotinja u kavezu zoolokog
vrta i prigueno me komentirali upirui u mene prstom i isteui vratove dok su im
iskusniji lijenici detaljno opisivali taj sindrom. Sljedeeg jutra, dok me otac hranio
zobenom kaom i nasjeckanim bananama, dola je grupa specijalizanata i studenata
medicine. Mladi koji je predvodio tu skupinu buduih doktora medicine predstavio
je moj sluaj kao da ja nisam u sobi.
"Ova je jako zanimljiva", rekao je predvodei bandu od priblino estorice njih
u moju sobu. "Ima neto to se zove anti-NMDA receptorski autoimunosni
encefalitis."
Skupina me zaljubljeno gledala, a neki su ak ispustili i pokoji tihi "OOOO" ili
"aaaaaa". Moj otac zakripao je zubima i pravio se da ih nema u sobi.
"U nekih 50 posto sluajeva postoji teratom na jajniku. Ako je to sluaj i ovdje,
ova pacijentica moda e morati preventivno izvaditi jajnike."
Gledatelji su kimali. Ja sam to uhvatila, na ve neki nain, i rasplakala se.
Moj je otac skoio sa stolice. To mu je bio prvi put da je uo neto o vaenju
mojih jajnika i nipoto nije htio da ijedno od nas o tomu slua od tog klinca. Kao
roeni borac i snaan mukarac za svoju dob (pa i za bilo koju dob), tata je nasrnuo
na suhonjava mladog lijenika i unio mu se kaiprstom u lice.

"Odjebi odavde ovaj as!" Glas mu je odjekivao bolnikom sobom. " I nikad se
ne vraaj. Odjebi iz ove sobe."
Mladievo je samopouzdanje splasnulo. Umjesto da se ispria, mahnuo je
rukom pozivajui tim specijalizanata da pou za njim prema vratima te utekao.
"Zaboravi da si to ula, Susannah," rekao je tata. "Oni nemaju pojma o emu
govore."

Glava 32.
Povratak kui
Istog dana doao je dermatolog i pregledao mi kou na cijelom tijelu provjeravajui
ima li melanoma, to je trajalo oko pola sata zbog mojih silnih madea. No nakon
temeljite pretrage dermatolog je zakljuio da, na sreu, nema znakova melanoma. Te
veeri opet su me dokotrljali dolje na 2. kat, na odjel za radiologiju, napraviti mi
ultrazvuk zdjelice u potrazi za teratomom.
Budna sam, premda ne spavam. Bila sam zamiljala ovaj trenutak: trenutak u
kojem u saznati spol svog djeteta. Naas mislim: "Nadam se da je deko. " No taj
osjeaj prolazi. Bit u sretna ma to da jest. Osjeam hladan metal transduktora na
trbuhu. Dijafragma mi skoi do grla zbog reakcije na hladnou. Bilo je gotovo tono
onako kako sam zamiljala da e biti. A s druge strane uope nije bilo tako.
Izmuena prvim ultrazvukom, odbila sam transvaginalni, invazivniji pregled
zdjelice. Ipak, vijesti su ak i na temelju te nepotpune, prve pretrage, bile dobre: ni
znaka teratomu. Ironino, loe vijesti glasile su da se ljudi koji imaju teratom oporave
bre od ljudi koji ga nemaju, zbog znanstvenicima jo nepoznatog razloga.
Dr. Najjar drugo je jutro doao sam i pozdravio moje roditelje kao da su stari
prijatelji. No je proveo razmiljajui to da radi, budio se u znoju i bulaznio supruzi.
Odluio je djelovati bez obzira na sve. Nije htio ekati da se stvari pogoraju; ve
sam bila preblizu ruba. Opisao je akcijski plan nateui si brkove, duboko zamiljen.
"Dat emo joj agresivni tretman steroidima, IV1G tretman i plazmaferezu",
rekao je. Iako je imao sjajan odnos prema pacijentu, ponekad je oekivao od
pacijenata da ga slijede kao da su i sami iskusni neurolozi.
"to e sve to napraviti?" upitala je majka.
"To je napad u tri koraka, ni jedan kamen prevrnut", rekao je dr. Najjar
pogrijeivi englesku frazu. "Steroidima emo ublaiti upalu u tijelu. Onda emo
plazmaferezom isprati tijelo od antitijela, a nakon toga reducirati i neutralizirati
antitijela IVIG-om. Ne ostaje ni malo prostora za pogreku."
"Kad e moi ii kui?" upitao je tata.
"to se mene tie, moe ii sutra", odvratio je dr. Najjar. "Steroidi se mogu
uzimati oralno. Moe se vratiti u bolnicu na zamjenu plazme, a IVIG tretman moe se
napraviti kod kue uz pomo patronane sestre, ako osiguravajue drutvo to odobri.
Sa svim tim tretmanima, vjerujem da je veoma mogue da se Susannah oporavi do 90
posto."
Premda se ja toga ne sjeam, roditelji su mi priali da mi se dranje promijenilo
i da sam izgledala obodrena vijeu da uskoro idem kui. Dr. Russo zapisala je u
moju dokumentaciju da sam djelovala "vedrije" i da mi se govor "poboljao".

Kui. Idem kui.

Sljedeeg jutra, u subotu 18. travnja, najzad su me otpustili. U bolnici sam

provela 28 dana. Mnoge sestre - od kojih su me neke prale, neke su mi davale
injekcije sedativa, a neke me i hranile kada to nisam mogla sama - dole su se
oprostiti. Sestre rijetko kada imaju priliku vidjeti kako je pacijent nakon to ode iz
bolnice, a ja sam i dalje bila izuzetno loe. Jedan niski, pogrbljeni mukarac uao je u
sobu s papirima u rukama. Osigurao mi je medicinsku sestru za kunu njegu da se
brine o meni i preporuio mi kliniku u koju bih mogla ii na cjelovitu rehabilitaciju.
Majka je uzela te papire, ali tek ih je odsutno listala; time e se baviti kasnije. Za sada
smo ili kui i samo to je bilo vano. Mama, tata, Allen, Stephen i Lindsey, moja
prijateljica s fakulteta koja je dan ranije doletjela iz St. Louisa, uzeli su moje stvari,
pliane ivotinje, DVD-e, odjeu, knjige, kozmetiku i sve to natrpali u prozirne
plastine vree Sveuilita u New Yorku s natpisom "Pacijentovo vlasnitvo"; ostavili
su cvijee i asopise. Jedan bolniar pomogao mi je smjestiti se u invalidska kolica, a
mama mi je stavila balerinke na noge. Prvi put nakon mjesec dana obula sam cipele.
Prethodne veeri tata je napisao poruku zahvale sestrama na podrci. Objesio ju
je pored dizala.
HVALA
U ime nae keri Susanne Cahalan veoma bismo voljeli zahvaliti svom osoblju
odjela za epilepsiju Zdravstvenog centra Sveuilita u New Yorku. Obratili smo
vam se u tekoj i oajnoj situaciji i vi ste reagirali iskusno i suosjeajno.
Susannah je divna mlada ena koja je zasluila va veliki trud. Njezina majka i
ja vjeni smo vam dunici. Mislim da ni jedan posao nema vie smisla od tog
koji vi svakodnevno obavljate.
Rhona Nack Tom Cahalan

Moji izgledi jo su bili nejasni - "prilini" - i nitko nije mogao nimalo sigurno tvrditi
da u ikada doi do onih optimistinih "90 posto" pa ni da u ikada poeti sliiti na
sebe kakva sam bila prije. No imali su plan. Kao prvo, i dalje u se viati s dr.
Najjarom svake druge subote. Kao drugo, ii u na pozitronsku emisijsku tomografiju
(PET) cijelog tijela, kojom se dobiva 3D slika tijela i procesa u njemu; ona se od
magnetske rezonancije i kompjutorske tomografije razlikuje po tomu to prikazuje
tijelo u procesu funkcioniranja. Kao tree, krenut u na kognitivnu i govornu
rehabilitaciju i sredit e mi medicinsku sestru koja e se 24 sata dnevno brinuti o
meni. Kao etvrto, uzimat u oralne steroide, dobiti tretman zamjene plazme i jo
nekoliko infuzija IVIG-a. No lijenici su bili svjesni toga da antitijela mogu opstati
ak i mjesecima nakon to bolest proe i imunosupresivi se uvedu u organizam, pa je
oporavak naporan mar u kojem se ide dva koraka naprijed, jedan natrag.

Dali su majci popis lijekova koje u sada uzimati: Prednizon, Ativan, jedan lijek
protiv tjeskobe koji se rabi za lijeenje i prevenciju znakova katatonije, Geodon za
psihozu, Trileptal za napadaje, Labetalol za visoki tlak, Nexium da sredi refluks
kiseline koji uzrokuju steroidi i Colace za konstipaciju koju uzrokuje kombinacija
svih tih lijekova. No svima se negdje po glavi motala ona brojka od 4 posto smrtnih
ishoda. ak i sa svim tim, uza sve potrebne intervencije, ljudi su i dalje umirali.
Dobro, znali su ime moje bolesti i znali su sve to moemo poduzeti, ali i dalje me
ekao dug i nesiguran put.
Stephen, Lindsey i ja sjeli smo u Allenov Subaru. Kad su me u oujku primili,
jo je bila zima; sada je u New Yorku bilo proljee. U tiini smo se vozili natrag u
Summit. Allen je ukljuio radio i namjestio lokalnu postaju Lite FM. Lindsey se
okrenula prema meni da vidi prepoznajem li pjesmu.
"Don't go breaking my heart', zapoeo je muki glas.
1 couldn't i f I tried', odvratio mu je enski.
To je bila moja pjesma za karaoke na fakultetu u St. Louisu. Lindsey je
sumnjala da u se toga sada sjetiti.
Poela sam kimati glavom izvan ritma, drei ruke pod krutim pravim kutom.
Njihala sam laktove naprijed-natrag, kao da nespretno trim na skijama. Je li to bio
jedan od onih mojih uasnih trenutaka nalik na napadaje, ili sam plesala na svoju
staru omiljenu pjesmu? Lindsey nije bila sigurna.

Glava 33.
Povlaenje zatvaraa
Kua moje mame u Summitu toga je proljetnog dana kad sam se vratila kui izgledala
osobito lijepo. Prednji travnjak bujao je od svjee zelene trave, bijelih azaleja,
ruiasto-ljubiastih rododendrona i utih narcisa. Sunce je sjalo na stare hrastove
koji su stvarali hlad iznad crvenih vrata na ulazu u tu kamenu kuu kolonijalnog stila.
Bilo je prekrasno, ali nitko nije znao mogu li ja to uope primijetiti. Ja se toga sigurno
ne sjeam. Kad je Alien skrenuo na kolni prilaz kue koju sam kao mlada odrasla
osoba najdue nazivala domom, samo sam zurila pred sebe i ustima neprestano radila
pokrete vakanja.
Prvo to sam htjela napraviti bilo je uistinu se dobro istuirati. Na vlasitu su mi
i dalje bile grudice ljepila, koje su izgledale kao pahuljice prhuti veliine kamenia,
no isto sam tako i dalje imala metalne spajalice od operacije pa se nisam smjela
prejako izribati. Majka mi je ponudila pomo, ali odbila sam ustrajui na tomu da za
promjenu uinim neto sama.
Pola sata kasnije Lindsey je dola na gornji kat provjeriti kako sam. Kroz
poluotvorena vrata moje sobe vidjela me kako sjedim na krevetu, svjee istuirana,
nogu kruto savijenih na stranu, kako prtljam sa zatvaraem na svojoj crnoj jaknici s
kapuljaom. Muila sam se spajajui dvije strane zatvaraa kako bih ga povukla.
Lindsey me jo malo gledala, nesigurna to da uini; nije htjela da mi bude neugodno
ako pokuca na vrata i ponudi mi pomo jer je znala da ne volim da me se tetoi. No
kad je vidjela kako sam klonula, odustala od zatvaraa i rasplakala se od nemona
bijesa, ula je u sobu. Sjela je kraj mene, rekla: "Evo, daj da ti pomognem", i jednim
glatkim pokretom povukla zatvara moje jaknice.
Kasnije te veeri Stephen je priredio tihu proslavu mog povratka i skuhao
tjesteninu za veeru. Alien i mama izali su van, ostavivi nas troje neko vrijeme
zajedno same. Majka je osjeala toliko olakanje zbog toga to su najzad znali kako
se zove to to me mui da je iskreno vjerovala kako je najgore prolo, unato tomu
to je moja budunost i dalje bila veoma neizvjesna.
Nakon veere sjeli smo vani na stranji trijem. Lindsey i Stephen avrljali su
dok sam ja zurila preda se kao da ih ne ujem. No kad su zapalili cigarete, ustala sam
bez rijei i otila unutra.
"Je li joj dobro?" upitala je Lindsey.
"Da, mislim da se samo prilagoava. Trebali bismo joj dati malo vremena da
bude sama."
Oni zajedno pue. Tko zna to e jo raditi zajedno.
Uzimam kuni telefon. Zbog nekog razloga ne mogu se sjetiti mamina broja p a
ga potraim u mobitelu. Dring, dring, dring, dring.

"Dobili ste Rhonu Nack. Ostavite poruku nakon zvunog signala. " BIIIP.
M am a,apnem. On e me ostaviti zbog nje. Molim te, doi doma. Molim te,
doi doma i zaustavi ih.
Hodam ukrug i promatram ga kroz kuhinjski prozor koji gleda na stranji
trijem. On uhvati m ojpogled i mahne. Zato bi on bio s bolesnom djevojkom? to on
radi ovdje sa mnom? Gledam ga kako mae, uvjerena da sam ga zauvijek izgubila.

Mama je posluala poruku i pomislila samo jedno: da opet postajem psihotina.

Budui da je dr. Najjara esto bilo teko dobiti na telefon, nazvala je privatni broj dr.
Arslana, koji joj je dao dan prije nego to smo otili iz bolnice. Brinula se da me
Sveuilite u New Yorku prerano pustilo kui.
"Ponaa se paranoino", rekla je. "Misli da e joj deko pobjei s najboljom
prijateljicom."
To je zabrinulo dr. Arslana. "Bojim se da se moda vraa u psihotino stanje.
Dao bih joj veu dozu Ativana da se smiri ovu no, a sutra mi doite da vidim." Ni
jedno od njih nije znalo da je u mom sluaju vraanje u psihotino stanje znak
poboljanja, s obzirom na to da faze oporavka esto idu obrnutim redoslijedom: bila
sam prola psihozu prije nego to sam stigla do katatonije, a sada sam je opet morala
proi na putu natrag prema normalnosti. Dr. Arslan nije nas unaprijed upozorio na
takav tijek bolesti jer u to doba nitko nije znao da ljudi esto ponovo upadnu u
psihozu. Faze bolesti postat e poznate tek dvije godine kasnije, 2011., kada dr.
Dalmau objavi rad u kojem se jednim dijelom bavi upravo tom temom.

Lindseyin vikend sa mnom bliio se kraju. Sljedee jutro nazvala je naeg

prijatelja Jeffa (mog partnera za karaoke u St. Louisu), koji se sluajno upravo
nalazio u New Yorku zbog nekog nevezanog razloga. Namjeravali su se zajedno
voziti 16 sati natrag u St. Louis. Kada ga je nazvala da mu objasni put do mene, rekao
je da bi me volio vidjeti pa ga je upozorila da neu biti onakva kakvu oekuje.
Jeff je pozvonio na vrata, mama mu je otvorila i pozvala ga da ue. Vidio me
kako zujim ispod stepenica i polako idem prema ulaznim vratima. Prvo je uoio moj
osmijeh, zamrznuto, prazno, idiotsko keenje koje ga je uplailo. Skupio je hrabrosti
da upita: "Kako si?"
"Doooooooobro", rekla sam razvlaei taj samoglasnik toliko da mi je za tu
rije trebalo nekoliko sekundi. Usnice su mi se jedva micale, ali odravala sam
prodorno izravan kontakt oima. On je nervozno pomislio da moda tim zurenjem
elim neto rei. Jedino to mu je padalo na pamet bilo je da je to kao u nekom filmu
o zombijima.
Jesi li sretna to si doma?"
Jesssssssssssam", rekla sam, razvlaei taj "s" kao da sikem od bola.

Jeff nije znao to da sada uini pa se nagnuo naprijed i zagrlio me apnuvi mi

na uho: "Susannah, elim ti rei da smo svi tu za tebe i da mislimo na tebe." Nisam
uzvratila zagrljaj, nego sam drala ruke ispruene ravno ispred sebe.
Lindsey, koja je stajala iza nas i promatrala taj prizor, pripremila se da se
oprosti. Ona nije bila sklona scenama i rijetko je plakala. Vrlo je stoiki izdrala taj
posjet, ni jednom nije odala koliko joj je bilo muno, ali vie se nije mogla obuzdati.
Bacila je prtljagu na pod i zagrlila me.
Najednom sam i ja plakala.
Lindsey je toga jutra otila ne znajui hoe li joj se najbolja prijateljica ikada
vratiti.

Glava 34.
California Dreamin
Dana 29. travnja, manje od dva tjedna nakon to sam izala iz bolnice, vratila sam se
u Zdravstveni centar Sveuilita u New Yorku na tjedan dana radi tretmana zamjene
plazme. Budui da se moji simptomi vie nisu smatrali posljedicom epilepsije, nego
autoimunosnog encefalitisa, smjestili su me na 17. kat: na neurologiju. Taj kat u
staroj Tischovoj bolnici nije bio renoviran kao odjel za epilepsiju na 12. katu novog
Zdravstvenog centra. Nije bilo televizora tankih ekrana, sve je izgledalo otrcanije, a i
pacijenti su tu djelovali starije, krhkije i nekako blie smrti. Neka senilna ena u
privatnoj sobi na kraju hodnika poslijepodneva je provodila neprestano vritei
"PIZZA!" Kad je tata upitao zato, sestre su mu objasnile da ona voli petak, dan za
pizzu.
Sobu sam dijelila s jednom pretilom crnkinjom po imenu Debra Robinson.
Premda je patila od dijabetesa, lijenici su smatrali da njezini problemi zapravo
potjeu od raka debelog crijeva, ali jo nisu bili potvrdili tu teoriju. Debra je bila
toliko debela da nije mogla ustajati iz kreveta da ode na zahod. Umjesto toga nudu je
obavljala u posudu koja se namjesti na krevet, punei pritom sobu raznoraznim
gadnim mirisima. No svaki bi se put ispriavala i nije bilo mogue ne voljeti je. ak
su je i sve sestre voljele.
"O moj boe," rekao je Stephen kada je vidio kako mi sestra uvodi kateter u
desnu stranu vrata. Sestra mi je prvo potapkala kou smekasto-crvenim antiseptikom
pa uvodila iglu dok se nije zaulo "pop", kad mi je probila vratnu venu. Pridravajui
kateter na mjestu, sestra je oko njega postavila debelu ljepljivu traku, hrapavu poput
krep-trake, koja ga je drala uspravno, tako da je strao okomito. Ljepljiva traka bila
je toliko hrapava da mi je napravila crvene tragove na koi. Kateter je pekao, ali
morao je ostati tako cijeli tjedan, sve dok mi je trajao tretman zamjene plazme.
Podrijetlo postupka zamjene plazme nalazi se u jednom vedskom separatoru za
vrhnje, koji je krajem 19. stoljea napravljen kako bi odvajao skutu od sirutke. Taj
jednostavni ureaj toliko je nadahnuo znanstvenike da su ga pokuali upotrijebiti za
razdvajanje plazme (ute tekuine u kojoj nema krvnih stanica, a ima antitijela) od
krvi (u kojoj se nalaze crvena i bijela krvna zrnca). Krv ulazi u separator stanica kao
u centrifugalnu suilicu rublja, a on je zatim trese i razdvaja na te dvije komponente plazmu i krvne stanice. Ureaj nakon toga vraa krv u tijelo, a plazmu punu tetnih
antitijela zamjenjuje novom, zamjenskom tekuinom bogatom proteinima, u kojoj
nema antitijela. Taj postupak svaki put traje oko tri sata. Lijenici su mi propisali pet
sesija.
Tijekom tog mog drugog boravka u bolnici prijatelji su mi smjeli dolaziti kako
su htjeli, i svi su od mene dobivali posebne molbe. Hannah mi je donijela jo
asopisa, prijateljica iz srednje kole Jen mi je, na moj udan zahtjev, donijela raeno
pecivo s maslacem i rajicama, a Katie je donijela dijetne kole.

etvrtog dana u bolnici posjetila me Angela, ali jo je bila zateena time koliko
uasno izgledam. Kasnije je Paulu u elektronikoj poruci napisala da sam "blijeda,
mrava, izvan sebe... dosta strano". ekao me jo dugaak put.
Ovo mi je zadnja no u bolnici. M oja cimerica Debra upravo je saznala: doista
ima rak debelog crijeva, ali otkrili su jo j ga u ranoj fazi. Debra slavi s medicinskim
sestrama. Dole su se moliti s njom. Veliko je olakanje saznati ime onoga to te
mui. Puno je gore kad ga ne zna. Dok se moli sa sestrama, Debra neprestano
ponavlja: Bog je dobar, Bog je dobar. "
D okpodiem ruku da ugasim svjetlo, osjeam da jo j moram neto rei.
"Debra? "
Da, draga?"
"Bog je dobar, Debra. Bog je dobar. "

Sljedee jutro opet su me otpustili i Stephen me izveo na vonju po Summitu u

maminu i Allenovu autu. Vozili smo se pored bive umobolnice Fair Oaks, koja je
sada centar za rehabilitaciju od droge, zatim pored sportskog terena srednje kole, na
kojem sam jednom igrala kao vratar, i pored "Area 51", jedne kue na rubu Summita
u kojoj su nam prije dosta godina ivjeli i tulumarili zajedniki prijatelji. Kad smo se
zaustavili na semaforu, Stephen je ukljuio CD plejer. Iz zvunika su poeli strujati
zvuci flamenko gitara.
"All the leaves are brown and the sky is gray. I've been fo r a walk on a winter's
day" Prepoznao je pjesmu; bila mu je to jedna od omiljenih, pjesma koja ga je
podsjeala na djetinjstvo, kada je njegova majka sluala The Mamas and the Papas
dok bi s njime obavljala razne stvari po gradu. "Stopped into a church, Ip a ssed along
the way. I got down on my knees and I began to pray."
Kao da smo se dogovorili, Stephen i ja zajedno smo glasno zapjevali refren:
"California dreamin' on such a winter's day!" Stephen je naas skrenuo pogled s
ceste da me zapanjeno i radosno pogleda. To je bila potvrda koja mu je trebala: ja
sam jo bila unutra.

Trei dio
U potrazi za izgubljenim vremenom

Ostajao bi u meni samo praosnovni osjeaj postojanja kakav moda drhturi u

dnu bia neke ivotinje; bijah goliji nego peinski ovjek; ali tada bi sjeanje ne jo sjeanje mjesta gdje sam se tada nalazio, nego sjeanje nekolicine od
onih mjesta gdje sam neko stanovao i gdje sam sad mogao biti - dolazilo k
meni kao neka pomo odozgo, da me izvue iz nitavila iz koga ne bih mogao
izii sam.13
Marcel Proust, P UT K S WANNU:
U P O TRA ZIZA IZGUBLJENIM VREMENOM, SV. 1

13 Prijevod: Miroslav Brandt i Tin Ujevi

Glava 35.
Videosnimka
Stavljam srebrni DVD s natpisom "Cahalan, Susannah" u svoj DVD plejer.
Videosnimka poinje. U sredini ekrana vidim sebe kako gledam u leu kamere.
Bolniki ogrta klizi mi s lijevog ramena, a kosa mi je masna i prljava.
"Molim", izustim.
Ne miem se. Zurim ravno preda se, leei na leima kruto kao kip, a jedino mi
oi izdaju manini strah iznutra. Te oi sada se fokusiraju na mene.
Strah nije neto to esto vidimo na vlastitim fotografijama ili videosnimkama.
No eto mene, zurim u kameru kao da gledam smrti u lice. Nikada prije nisam vidjela
sebe rastrojenu i ranjivu i to me plai. Nije mi ugodno gledati se toliko ogoljenu; no
ono to me zaista uznemiruje jest spoznaja da su emocije koje sam prije osjeala
toliko duboko, toliko tjelesno, sada potpuno nestale. Ta mi je skamenjena osoba
potpuno strana i ne mogu si predoiti kako je bilo biti ona. Bez tog elektronikog
dokaza nikada ne bih povjerovala da sam ja sposobna za takvo ludilo i bijedu.
Ona ja sa snimke sakriva lice pod pokriva i stie deku tako jako da joj
zglobovi na prstima pobijele.
"Molim", opet se vidim kako molim na snimci.
Moda joj ja mogu pomoi.

Glava 36.
Pliane ivotinje
"Kako je bilo dok si bila drugaija?" pitaju ljudi.
Naravno, na to pitanje nije mogue odgovoriti sa sigurnou jer tijekom tog
mranog razdoblja nisam imala nimalo svijesti o sebi koja bi mi pruila luksuz
kontemplacije, mogunost da kaem: "Ova sam osoba ja. A ova je osoba ona koja
sam bila." Ipak, u mojoj memorijskoj banci sauvani su neki trenutci iz tih tjedana
odmah nakon bolnice, koji me podsjeaju na to kako je bilo osjeati se toliko krajnje
odvojeno od sebe.
Nekoliko dana nakon mog prvog boravka u bolnici Stephen me dovezao u kuu
svoje sestre Rachael, u Chatnamu u New Jerseyju.
Sjeam se pogleda kroz prozor suvozaa dok smo se vozili poznatim
prigradskim ulicama s drvoredima. Gledala sam kroz prozor, a Stephen je slobodnom
rukom drao moju. Mislim da je bio nervozan zbog mog ponovnog upoznavanja sa
stvarnim svijetom isto koliko i ja.
"Dobra purica", rekla sam niim izazvana, kada smo skrenuli na kolni prilaz.
Bila je to samo referenca na jednu no u bolnici, kada mi je Stephen donio ostatke
peene purice s uskrsne veere njegove obitelji. Morao se nasmijati, a i ja sam se
nasmijeila, premda nisam sigurna da sam tada uope shvaala to je tu smijeno.
Stephen je parkirao automobil pokraj drvenog spremita, ispod koa za koarku.
Ja sam posegnula prema kvaki, ali moje fine motorike vjetine i dalje su bile toliko
ograniene da nisam uspjela otvoriti vrata, pa je Stephen dotrao do suvozake strane
i pomogao mi izai.
Stephenove sestre, Rachael i Bridget, i njihova mala djeca, Aiden, Grace i
Audrey, ekali su na dvoritu. Bili su uli neto malo o tome to se dogaalo, ali
Stephenu je o veini toga bilo preteko govoriti pa su bili prilino nepripremljeni.
Bridget je, primjerice, bila okirana mojim stanjem. Kosa mi je bila neuredna i vidjela
mi se jarkocrvena elava toka od biopsije, zajedno s metalnim spajalicama koje su
mi i dalje pridravale kou oko rane. Kapci su mi bili skoreni utim krmeljima.
Hodala sam nesigurno, kao mjesear, ispruenih i krutih ruku te otvorenih, ali
nefokusiranih oiju. U to doba znala sam da nisam ba sasvim svoja, ali nisam imala
pojma koliko moj drugaiji izgled potresno djeluje na one koji su me poznavali prije.
Voljela bih da u takvim trenutcima, estim u tom nesigurnom stadiju mog oporavka,
mogu sletjeti poput anela uvara i pomoi tom tunom, izgubljenom dijelu sebe.
Bridget se sjetila da ne smije buljiti i pokuala je prikriti svoju nervozu da je i ja
ne osjetim, ali zbog toga je samo bila jo zbunjenija. Rachael i ja bile smo se
upoznale na prvom roendanu njezine keri prolog listopada. Imala je dojam da sam
otvorena i razgovorljiva te da me, za razliku od mnogih Stephenovih bivih, uope ne

plai velika bliskost meu lanovima njegove obitelji. Moja transformacija bila je
ekstremna, kao kad bi se kolibri pretvorio u ljenjivca.
Budui da su imale svega dvije-tri godine, Audrey i Grace nisu primijetile da
neto nije u redu. No Aiden, otvoreni estogodinjak, drao se podalje od mene, oito
zastraen tom novom Susannom, toliko drugaijom od one koja se igrala i alila s
njim samo nekoliko mjeseci ranije. (Kasnije je rekao mami da sam ga podsjetila na
jednog mentalno zaostalog ovjeka kojeg je esto viao u njihovoj knjinici. Ja sam
ak i u tom polusvjesnom stanju osjeala njegov strah, premda me jako udilo to
izgleda toliko uplaeno.)
Svi smo stajali na kolnom prilazu, a Stephen je dijelio darove. im sam izala iz
bolnice, osjetila sam da moram podijeliti pliane ivotinje koje sam sakupila dok sam
bila bolesna - bila sam zahvalna na njima, ali bolno su me podsjeale na moje djetinje
stanje pa sam se htjela oistiti od njih tako da ih sve, zeku, takora i medu, dadem
djeci. Aiden je na brzinu zahvalio i stao iza svoje majke, a dvije su me djevojice
zagrlile oko noge, svaka sa svojim visokim i reskim: "Hvala!"
To poetno sjeanje, moje prvo sjeanje na mnoge interakcije s vanjskim
svijetom koje su uslijedile, trajalo je svega pet minuta.
Kada je Stephen podijelio darove, razgovor je zapeo jer su se svi oko mene jako
trudili odrati povrinski tok rijei i istovremeno se trudili da se ne obaziru na slona u
staklani: moje okantno stanje. Hou li zauvijek biti takva? Inae bih pokuala
prekriti trenutke tiine vlastitom zafrkancijom, ali danas sam samo stajala, nijemo i
emocionalno tupo, ali s oajnikom eljom da pobjegnem i sakrijem se od tog
munog okupljanja.
Stephen je snano osjeao moju sve veu nelagodu pa mi je stavio dlan na kria
i poveo me natrag u sigurnost automobila koji e nas vratiti u unutarnje svetite naeg
malog, zatienog svijeta kod kue. Taj je prizor bio kratak, u njemu uglavnom nije
bilo drame i moda se doima beznaajno u cijeloj prii; no u mom umu obiljeen je
kao kljuni trenutak u poetnoj fazi mog oporavka - jer je estoko istaknuo koliko e
bolan i muan biti put do potpunog oporavka.

Iz tog mutnog razdoblja poslije bolnice sjeam se jo jednog povratka kui:

kada sam nakon bolnice prvi put vidjela mlaeg brata. Dok se moj ivot zauvijek
mijenjao, James je zavravao prvu godinu na Sveuilitu u Pittsburghu i molio
roditelje da mu dopuste da me posjeti, ali oni su nepokolebljivo zahtijevali da prieka
kraj predavanja. Kad je nastava najzad zavrila, otac je otputovao u Pittsburgh
pomoi mom bratu da se vrati kui i za vrijeme estosatne vonje ispriao mu je ono
to je mogao o zadnjih nekoliko mjeseci.
"Pripremi se, James," upozorio ga je otac. "okantno je, ali moramo se
fokusirati na pozitivno."
Kad su stigli, ja sam bila izvan kue sa Stephenom. Otac je ostavio Jamesa na
kolnom prilazu jer moji roditelji, premda su sada bili u puno boljim odnosima, i dalje

nisu bili dovoljno dobri za kune posjete. Dok je tjeskobno iekivao moj povratak,
James je gledao utakmicu Yankeesa. Kada je zauo kripanje stranjih vrata, skoio
je s kaua.
Kae da e se zauvijek sjeati prizora mene kako prolazim kroz ta vrata. Na sebi
sam imala prevelike, izgrebene naoale, bijelu vestu za dva broja preveliku i crnu
iroku haljinu do ispod koljena, koja se napuhivala oko mene. Lice mi je bilo
podbuhlo i iskrivljeno do neprepoznatljivosti. Dok sam teturala po stepenicama i kroz
vrata, oslonjena na Stephenovu ruku, izgledala sam kao da sam istovremeno ostarjela
za 50 godina i pomladila se za 15, kao groteskni hibrid starice bez tapa za hodanje i
malog djeteta koje tek ui hodati. Gledao me, ali prolo je dosta vremena prije nego
to sam ja primijetila njega.
Meni je taj susret bio jednako snaan. On je uvijek bio moj mali braco, ali sad je
preko noi postao mukarac, neobrijan i irokih ramena. Gledao me s toliko
potresenom mjeavinom iznenaenja i suosjeanja da me to dotuklo i gotovo sam
pala na koljena. Sve dok nisam vidjela izraz njegova lica, nisam shvaala koliko sam
i dalje bolesna. Moda mi je tu spoznaju donijela naa bliskost ili je do nje moda
dolo zato to sam sebe uvijek smatrala starijim skrbnikom malenog Jamesa, a sada
su se uloge oito obrnule.
Dok sam lelujala na tom ulazu, James i mama pritrali su zagrliti me. Svi smo
se rasplakali i aputali: "Volim te."

Glava 37.
Divlji u srcu
Kad nisam morala ii na lijenike kontrole, roditelji su mi doputali da sama
pjeaim do starinskog centra Summita i popijem kavu u Starbucksu, ali jo mi nisu
doputali samostalne izlete vlakom do Stephena u Jersey Cityju. Stoga me uokolo
uglavnom vozio James.
Nakon to se vratio s fakulteta, Jamesu je trebalo oko tjedan dana da se pone
osjeati ugodno s tom novom, povuenom i dezorijentiranom sestrom, toliko
drugaijom od one stare. Voljela sam misliti da sam imala glavnu ulogu u Jamesovoj
upuenosti u trendove tijekom naeg odrastanja - slala sam mu CD-e Red Hot Chilli
Peppersa u internat, skrenula mu pozornost na Radiohead, darovala mu karte za
koncert Davida Byrnea u Pittsburghu - ali sada je on mene upoznavao s novim
stvarima. Brbljao bi o tom i tom pjevau i tom i tom filmu koje smo morali pogledati;
ja nisam znala to bih dodala.
Iako sam bila loe drutvo, James je puno vremena provodio sa mnom. Nou je
radio u oblinjem restoranu, ali kad bi imao vremena, vozio bi me u lokalnu
slastiarnicu na kupu sladoleda od metvice i okolade s okoladnim mrvicama,
poslasticu u kojoj sam uivala barem trideset puta tijekom tog udnog proljea i ljeta.
Ponekad smo onamo odlazili ak i dvaput u istom danu. Usto, mnoga popodneva
proveli smo gledajui Prijatelje, seriju koju nikad prije nisam voljela, ali na koju sam
se sada fiksirala premda je James i dalje nije volio. Kad bih se smijala, prekrivala bih
usta dlanovima kao da potiskujem smijeh, a onda bih zaboravila na njih i drala ih na
licu nekoliko minuta prije nego to bih ih spustila, nesvjesna toga to inim.
U jednom trenutku zamolila sam brata da me odveze u grad na pedikiranje, da
se pripremim za polubratovo vjenanje. Iskrcao me tamo i rekla sam mu da u ga
nazvati za sat vremena, ali kad je moj otac doao u Summit iz Brooklyna da me vidi i
kad je otkrio da me nema ve dvostruko due, a da se nisam javila (bila sam otila u
Starbucks na alicu kave prije pedikerskog salona, to je produilo taj izlet, a nisam
im to rekla), uhvatila ga je panika. Mahnito su pretraivali grad sve dok otac nije stao
ispred salona Kim's Nail.
Zavirio je kroz tamne izloge salona i ugledao me u naslonjau za masau.
Izgledala sam oamueno i zurila ravno preda se, kao da spavam otvorenih oiju. Oko
donje usnice stvarala mi se lokvica sline. Nekoliko sredovjenih ena, takozvanih
"summitskih mama", s nelagodom je pogledavalo u mom pravcu, tiho bodrei jedna
drugu u stilu "vidi ovu luakinju". Otac mi je kasnije priao da se morao odmaknuti
od izloga da se pribere. Nakon nekog vremena duboko je udahnuo i uao u salon
iroko se smijeei, a gromak glas odjeknuo mu je prostorijom: "A, tu si ti, Susannah.
Pa svuda smo te traili!"

Istog tjedna mama je uzela slobodan dan na poslu i predloila da odemo

kupovati cipele na Manhattan. Dok sam ja prouavala raznorazne balerinke u nekom
duanu na Upper East Sideu, prodavaica se obratila majci.
Joj, tako je draga i mirna. Kako slatka djevojka", vedro je prokomentirala
prodavaica. Bilo je oito da misli da sam retardirana.
"Nije ona slatka", siknula je moja mama, bijesna zbog mene. Ja sam, sreom,
propustila cijeli taj razgovor.
U vlaku prema natrag zaspala sam mami na ramenu; zbog lijekova i rezidualnog
kognitivnog umora mog mozga koji se oporavljao bilo mi je nevjerojatno naporno
koncentrirati se na to da se ponaam "normalno".
Kad smo stigle u Summit i krenule niza stepenice perona, zaula sam svoje ime.
Prvo sam odluila ignorirati taj glas; ne samo zato to i dalje nisam bila ba
sigurna to je stvarno, a to je samo u mojoj glavi, nego i zato to nisam ni najmanje
eljela susresti nikoga poznatog. No kad sam ga zaula drugi put, okrenula sam se i
ugledala staru prijateljicu iz srednje kole, Kristy, kako ide prema nama.
"Bok, Kristy," rekla sam. Htjela sam da mi glas bude glasan i samopouzdan, ali
izaao je iz mene kao apat. Mama je to primijetila i progovorila umjesto mene.
"Ile smo u grad u kupnju. Uzele smo neke cipele", rekla je pokazujui nae
vreice.
"Ba lijepo", rekla je Kristy ljubazno se smijeei. Bila je ula da sam bolesna,
ali nije imala pojma da je problem u mome mozgu. Koliko je ona znala, moglo se
raditi o slomljenoj nozi. "Kako si?"
Naprezala sam se da izvuem onaj svoj drutveni entuzijazam koji mi je prije
bio glavna strana osobnosti, ali na njegovu mjestu pronala sam duboku prazninu.
Moj unutarnji ivot bio je toliko zbrkan i maglovit da nisam uspjela prizvati ak ni
smisao za laganu, povrnu konverzaciju; umjesto toga, zatekla sam se kako
razmiljam o tome koliko sam se zacrvenjela u licu i o lokvicama znoja koje su mi se
stvarale ispod pazuha.
"Dobro...", profuflala sam tu rije kao da u ustima imam dovoljno pikula za
partiju mancale. Misli su mi i dalje kruile oko te goleme praznine. Reci neto!
vritala sam u sebi, ali nita mi nije dolazilo. U tiini sam osjeala kako mi sunce pri
ramena. Kristy me zabrinuto gledala. Nakon tog nelagodnog trenutka mahnula je
rukom i rekla da ve kasni.
"Pa, stvarno mi je drago to sam te vidjela", dometnula je okrenuvi se da ode.
Ja sam kimnula i gledala je kako prolazi kroz vrata u postaju. Morala sam
suzbiti poriv da puknem tu nasred ulice, ali uspjela sam ostati mirna. Nevjerojatno
koliko sam se bespomono osjeala u tom trenutku, osobito s obzirom na nadljudsku
kontrolu koju sam osjeala na vrhuncima psihoze. Mama me primila za ruku,
shvaajui golemu teinu tog bolnog trenutka, i povela me do Allenova auta, koji nas
je ekao za povratak kui.


Unato svom tom zombijskom ponaanju koje je kidalo ivce, James je, kao i
Stephen, zapaao trenutke kada bi se probila "stara Susannah". Svi su gajili nadu u to
da u se jednoga dana u potpunosti vratiti. Jedne veeri kada je u posjet dola
Hannah, sjedili smo u dnevnoj sobi i gledali Plavi barun, film Davida Lyncha,
jednog od mojih omiljenih redatelja. Tijekom prvih petnaest minuta filma James i
Hannah zafrkavali su se oko uasne glume. Ja nisam rekla nita, ali puno kasnije, kad
su oni ve promijenili temu razgovora, prekinula sam ih istiui: "To je namjerno.
Gluma. To je bio stil Davida Lyncha. Puno je bolje u Divlji u srcu."
James i Hannah utjeli su i ozbiljno kimnuli. Te noi nisu razgovarali o tome, ali
kasnije su se oboje sjeali tog trenutka kao potvrde da je moja stara osobnost bila
netaknuta, samo zatrpana.

Glava 38.
Prijatelji
Izuzev etanja do Starbucksa, gledanja Prijatelja i vonji do slastiarnice, veinu
vremena provodila sam u stanju neprekidnog iekivanja; kao malo tene ekala sam
da Stephen doe u Summit prigradskim vlakom.
Budui da nisam mogla voziti, mama, Allen ili James dovezli bi me na postaju.
Jedno popodne, dok smo majka i ja sjedile u autu i ekale ga, mama je pokazala
prstom i rekla: "Eno ga! Izgleda tako drugaije!"
"Gdje?" pitala sam pogledom pretraujui gomilu. Prepoznala sam ga tek kad je
doao do suvozakog prozora. Bio je obrijao bradu i oiao upavu kosu koja mu je
prije sezala do jagodinih kostiju, u urednu, zalizanu frizuru iz 1940-ih godina. Bio je
jo zgodniji nego obino. Dok sam ga gledala kako ulazi u automobil, odjednom me
preplavio strahovit osjeaj zahvalnosti na tomu to sam pronala jednu tako
nesebinu, odanu osobu. Nije da to nisam znala cijelo vrijeme, ali u tom trenutku
nisam mogla obuzdati duboku ljubav koju sam osjeala prema njemu, ne samo zato
to je ostao sa mnom, nego i zato to mi je pruao osjeaj sigurnosti i smisla u tom
veoma tekom razdoblju mog ivota. Puno sam ga puta pitala zato je ostao, a on bi
uvijek odgovarao isto: "Zato to te volim i elio sam to i znao sam da si tu unutra."
Bez obzira na to koliko sam oteena bila, on me volio dovoljno da me i dalje vidi
negdje unutra.
On tvrdi da je mogao vidjeti "onu staru mene", ali veini drugih ljudi bilo je
jako teko uspostaviti odnos sa mnom. Nekoliko dana kasnije pristala sam doi na
proslavu povratka jednog od Stephenovih i mojih najbliih prijatelja, Bryana, koji se
nakratko vratio kui iz Austina. Rotilj je bio u stranjem dvoritu kue Bryanove
majke. Odrasli ljudi raznih dobi sjedili su uokolo, jeli pljeskavice, boali i pjevali.
Kad sam stigla sa Stephenom i njegovim sestrama, imala sam osjeaj da je u
prostoriji nestalo zraka, koliko su se svi zabuljili u tu bolesnicu. Premda je sve to
vjerojatno bilo samo u mojoj glavi - puno ljudi nije ni znalo da sam bila bolesna, a jo
vie njih nikada me prije nije ni vidjelo - osjeala sam se kao da se nalazim u sreditu
pozornosti na najgori mogui nain.
Meutim, moji prijatelji koji su bili ondje kasnije su mi priali da sam izgledala
neprirodno sretno i da sam se ozareno smijeila od uha do uha plastinim, krutim
osmijehom. Moda je to bio nekakav zatitni tjelesni oklop, maska kojom sam drala
te zastraujue horde dalje od sebe.
Jedva da me itko na tulumu upitao kako mi je bilo u bolnici, premda su mi ljudi
koji su za to znali prilazili plaljivo, oborena pogleda, kao da im je neugodno zbog
toga to znaju, ma koliko nesumnjivo slabo, za to to me snalo. Ti su prijatelji imali
dojam da su izgubili nekoga tko im se nalazi pred oima zato to je zamjenska
Susannah i dalje bila tu i podsjeala ih na onu osobu koje vie nema. Cijelo to

vrijeme moje su se misli vrtjele ukrug s pitanjima: Jesu li oni uli da sam bila u
bolnici? Jesu li uli da sam luda?" Umjesto da zapodjenem razgovor s njima, ja sam,
nesposobna za konverzaciju, nepomino zurila u njih dok oni ne bi spustili pogled.
Na koncu sam se prestala truditi i koncentrirala se na jedenje sone lubenice i
pljeskavica s rotilja.
No imala sam svog spasitelja, Stephena. Ljudi su ga zvali "Susanninim
aptaem" jer se inilo da je osjeao ono to je bilo neizgovoreno. Stajao je uz mene
cijelo vrijeme, ni jednom mi nije dopustio da odlutam predaleko od njegova pozorna
pogleda. Kad bi sa mnom doli porazgovarati ljudi koji nisu bili upoznati sa
situacijom, on bi primio uzde razgovora, to inae leerni, kalifornijski cool Stephen
nije radio, ali to je sada bilo potrebno. Kad ja ne bih mogla govoriti, on bi govorio
umjesto mene. Stephen je postao jo jedan sloj mog zatitnog oklopa, poput mog
plastinog osmijeha.
U jednom trenutku stara prijateljica Colleen, koja je za moj boravak u bolnici
ula od Stephenove sestre Bridget, primijetila je da mi crveni sok curi niz bradu na
haljinu dok jedem lubenicu. Nije znala to da uini: da mi kae ili da pusti? Nije mi
htjela stvarati nelagodu, ali nije htjela ni pustiti da izgledam kao blesavo dijete.
Sreom, prije nego to se morala odluiti, Stephen mi je obrisao sok od lubenice s
brade.
Nakon sat vremena na tulumu pogledala sam Stephena, a on je kimnuo s
razumijevanjem. Bilo je vrijeme da odemo.

Moj drugi planirani drutveni eksperiment dogodio se u zadnjem tjednu svibnja,

na vjenanju mog polubrata Davida. Izvorno sam trebala biti djeverua i ve sam
kupila haljinu u duanu Ann Taylor, prije nego to sam se razboljela, ali sada je
nevjesta ljubazno sugerirala da bi moda bilo bolje kad ne bih sudjelovala u
ceremoniji.
"Oito", pomislila sam tada, "neugodno joj je zbog mene."
Sada mi je jasno da je to napravila zbog obzirnosti, ali onda mi je to bio dokaz
da sam postala teret. Ja sam inae bila osoba koju su ljudi eljeli viati - Stephen i ja
ak smo bili proglaeni "najzabavnijim parom" na jednom vjenanju kojem smo
prisustvovali prije moje bolesti - ali sada sam postala izvor srama. To je boljelo i
kodilo je mom novoroenom samopouzdanju koje je tijekom prethodnih mjeseci
pretrpjelo tolike batine.
Ipak, vrsto sam odluila da u dokazati i njoj i ostalima na vjenanju da ja to i
dalje "mogu". Napravila sam si frizuru pomou glaala za ravnanje kose kako bih
prekrila oiljak od biopsije i kupila haljinu ruiaste boje gume za vakanje, a
Stephen je odjenuo odijelo u stilu modsa i tanku kravatu. Prolo je jedva mjesec dana
od okupljanja kod Rachael i bio je to vaan korak naprijed u procesu mog oporavka.
Razdoblje u kojem sam izgledala i ponaala se zamjetno loe gotovo da je bilo iza
mene, premda mi je lice i dalje bilo podbuhlo od steroida, a rijei su mi i dalje

zapinjale i bile veinom jednoslone. No ako nas niste gledali iz prevelike blizine,
Stephen i ja djelovali smo kao obini hipsterski par.
Sveanost se odvijala na jednom imanju u Hudson Valleyju u dravi New York,
s dvorinim vratima obraslim vinovom lozom i bujnim bijelim cvjetovima dokle god
je pogled sezao. Stephen i ja proveli smo veinu zabave stojei pokraj improvizirane
kuhinje kroz koju su prolazili konobari i nosili posluavnike s predjelima. Ne znam je
li to bilo zbog steroida, od kojih moe porasti apetit, ali prodrljivo sam jela.
Na poetku veeri mama me natjerala da obeam da u popiti samo jednu au
vina. Gotovo sam zakolutala oima kada sam pristala na to i na kraju sam svejedno
popila nekoliko aa ampanjca. Ako je moja bolest dokazala neto o meni, onda je to
moja upornost, magarea tvrdoglavost, kako god to eljeli nazvati. Iako mi se mozak
jo lijeio, a mijeati antipsihotike s alkoholom nesumnjivo je opasno, inzistirala sam
na tomu da pijem. Moda je to bilo nezdravo, ali bilo je to i neto opipljivo to me
povezivalo s "normalnom" Susannom. Nisam mogla itati, jedva sam nekako
uspijevala avrljati s ljudima i nisam mogla voziti, ali mogla sam popiti nekoliko aa
ampanjca na vjenanju. Majka me pokuala uvjeriti u to da su moji postupci
autodestruktivni, ali znala je da nema kontrolu nad mojim porocima: naumila sam
raditi to me volja, a ta je tvrdoglavost i ljutila i impresionirala ljude oko mene. U
konanici, vino je predstavljalo neovisnost i svi oko mene odluili su ne zatirati ono
to mi je preostalo od dostojanstva.
Kada je poela pjesma Build M e Up Buttercup, ak sam zaplesala twist sa
Stephenom. Zamiljala sam da vladam plesnim podijem, ne obazirui se na bol u
cjevanicama ni na injenicu da sam se umarala puno bre nego ikada (kasnije u od
polubratove obitelji uti da nisam izgledala kao profesionalna plesaica, nego da su
mi pokreti bili robotski i smueni). Unato tomu to sam djelovala bezbrino (premda
robotski), bila sam turbosvjesna raznih naina na koje su se ljudi ophodili prema
meni. Kako je to bila obiteljska proslava, prvo pitanje koje su mi svi postavljali
glasilo je: "Kako si?" Kako sam mogla odgovoriti na takvo pitanje? No to jo nije
bilo ono najgore. Najgori je bio ton tih ljudi, pretjerano razgovijetan i previe
entuzijastian. Ubijali su me u pojam, ali nisam ih doista mogla kriviti, ak ni tada.
Nitko nije imao pojma to se zbiva u mojoj glavi.
Majka je, meutim, vidjevi da se dobro zabavljam, bila ponosna na mene.
Barem dok joj neka uzvanica na vjenanju nije pokvarila to tiho divljenje.
"Tako mi je ao, ula sam to se dogodilo Susanni", rekla je ena ponudivi joj
zagrljaj. Moja majka ne voli da je dodiruju stranci.
"Hvala vam", rekla je nastojei me drati na oku.
"To je tako tuno. Toliko je drugaija. Jednostavno je potpuno izgubila svoju
iskru." Na to je mama skrenula oi s plesnog podija i oinula enu pogledom.
Trenutci beutnosti bili su brojni, ali ovaj je bio jedan od najgorih. "Nego, mislite li
da e ikada opet postati onakva kakva je bila?"
Mama je poravnala svoju haljinu, takoer ruiastu, i ramenima se probila
mimo te ene procijedivi kroza stisnute zube: "Ide joj jako dobro."

Glava 39.
U granicama normale
Premda sam do tada ve napravila nekoliko velikih koraka prema oporavku, jo
mnogo mjeseci dani e mi se vrtjeti oko lijekova arenih poput bombona, koje sam
morala uzimati est puta dnevno. Majka bi svaki tjedan provela po sat vremena
slaui mi tablete u kutiju za doziranje lijekova, veliine poklopca kutije za cipele.
esto je nekoliko puta morala pokuati odrediti omjere da bi bilo dobro jer su
doziranja bila sloena i stalno su se mijenjala. Kutija je bila podijeljena na ute,
ruiaste, plave i zelene pretince i imala je 7 stupaca za dane u tjednu te etiri reda: za
jutro, rano poslijepodne, kasno poslijepodne i vrijeme prije spavanja. Bila sam
privezana za tu kutiju za doziranje.
Budui da sam ovisila o tim tabletama, nisam mogla biti neovisna i zato sam ih
mrzila. Ne samo to su one bile simbol mog statusa djeteta u majinu domu nego sam
od njih usto bila pospana i spora. Ponekad sam ih namjerno zaboravljala uzeti (to je
bilo nevjerojatno opasno), a kako nisam bila dovoljno lukava da ih bacim, kutija bi
uvijek pruala dokaz o mojim neprogutanim tabletama pa bi majka to vidjela i strogo
bi me izgrdila, kao da sam malo dijete. Tijekom tog razdoblja u majinoj kui
povezivala sam te tablete s njom na vie naina. U praktinom smislu, trebala sam je
da raspodijeli tablete u tu kutiju jer je meni taj zadatak tada bio preteak, ali u vie
emocionalnom smislu, osjeala sam da ona utjelovljuje (kao i tablete) moju ovisnost
o ljudima oko sebe. Sada mogu priznati da sam ponekad bila okrutna prema njoj.
"Kako ti je proao dan?" pitala bi me kad bi se vratila kui nakon napornog dana
u uredu okrunog tuioca.
"Dobro", rekla bih ja hladno, ne razraujui odgovor.
"to si radila cijeli dan?"
"Nita posebno."
"Kako se osjea?"
"Dobro."
Sada se zgrim kad se prisjetim tih razgovora, ali jasno mi je da sam i dalje
gajila neku amorfnu ljutnju prema njoj, zbog razloga koji mi se sada ine tako
jadnima. Premda sam se bolnice mutno sjeala, srdba iz tog razdoblja jo mi je bila
negdje u podsvijesti. Osjeala sam da ona nije provodila dovoljno vremena sa mnom
u bolnici, iako to nije bilo ni poteno ni istinito. Na nekoj razini, njezina je patnja,
koju je tako duboko potisnula, nesvjesno izlazila iz nje i prelazila na mene. A ta
borba nije prestala nakon to sam izala iz bolnice; sada je morala ivjeti s tom
neprijateljski nastrojenom "strankinjom" koja joj je nekad bila jedna od najbliih
prijateljica, a usto, to je jo vanije, vlastita ki. No umjesto da suosjeam s

njezinom boli, koja je bila ravna mojoj, ako ne i vea, ja sam je doivljavala kao
uvredu, kao znak da ona ne moe podnijeti koliko me bolest otetila.
Ona je Allenu priala o tim osjeajima nadugo i nairoko, ali skrivala ih je od
mog oca. Kad su njih dvoje razgovarali, drali su se toga kako je meni i nisu se ba
uputali u osobne ili dokone razgovore. Meutim, svaka dva tjedna nali bi se da me
dovedu u ordinaciju dr. Najjara. On bi svaki put smanjio moju dozu steroida; dr.
Arslan, kojeg smo posjeivali nakon dr. Najjara, uinio bi isto tako s antipsihoticima i
lijekovima protiv tjeskobe; smanjivao je koliine paralelno s promjenama u doziranju
steroida. Bila su to sretna okupljanja jer se svaki put inilo da se malo-pomalo
oporavljam, a i moji roditelji kao da su se bolje slagali.
Dr. Arslan uvijek je postavljao isto pitanje: "Koliko se posto osjea kao ona
stara?"
Svaki sam put odgovarala samopouzdano, a samo bi mi crvenilo u licu odavalo
unutarnju nesigurnost: "Devedeset posto." Ili, kad bih se osjeala iznimno sigurno u
sebe: "Devedeset pet posto."
Otac bi se uvijek sloio sa mnom, ak i kada je mislio drugaije. No mama bi
ponekad blago ubacila: Ja bih prije rekla oko osamdeset posto", a ak je i to bilo
nategnuto, kao to e kasnije priznati.
Premda je oito da je oporavak relativan proces (morate znati odakle ste krenuli
da biste znali dokle ste doli), uskoro smo dobili struno miljenje, kada sam otila na
dvije sesije procjenjivanja u Ruskov institut za rehabilitacijsku medicinu (Rusk
Institute o f
Rehabilitation Medicine) na Sveuilitu u New Yorku. Jako sam se bojala tog
izleta. Premda mi je bilo oito bolje, nisam eljela dokaz da sam i dalje nesposobna
obavljati jednostavne zadatke. No mama je nepokolebljivo ustrajala na tomu da
odem.
Jedva da se sjeam iega s prve sesije jer sam bila suvie iscrpljena za testiranje.
Sjeam se samo velikih i prijateljskih plavih oiju mlade psihologinje. Na drugom
posjetu mama i tata doveli su me u sobu 315 Ruskova instituta, iz koje me ta ista
psihologinja, dr. Hillary Bertisch, odvela u svoj ured. Roditelji su mi ostali u
ekaonici. Dr. Bertisch kasnije e mi rei da sam izgledala odvojeno od svijeta oko
sebe i da sam na njezina pitanja esto odgovarala tako polako da se ona pitala jesam li
je uope ula. Rekla je da je moje ponaanje donekle sliilo na negativne simptome
shizofrenije: bezizraajnost, praznina, nedostatak osjeaja te monoton i jednosloan
govor.
Dr. Bertisch procijenila je moju koncentraciju i memoriju pomou "testa
traenja slova", koji se, kakve li sluajnosti, sastoji od novinskog lanka normalne
duine u kojem sam morala prekriiti odreene rijei ili slova. Prvo mi je rekla da
prekriim sva slova "h". Pronala sam ih sva, ali trebale su mi 94 sekunde, po emu
sam se nala unutar raspona za granino oteenje uma. Onda mi je rekla da
prekriim sva slova "c" i "e". etiri su mi promakla, a za sve zajedno trebalo mi je
114 sekundi: opet granini rezultat. Zatim je doao najtei dio: pronai sve rijei

"and, "b u fi "the" na toj stranici. Sjeam se da sam bila zbunjena i da sam stalno
zaboravljala rijei na koje se trebam usredotoiti. Od 173, promaklo mi ih je 25. Vie
od 15 smatra se "tekim oteenjem uma". Moja brzina, preciznost i koncentracija bili
su uasni.
Prela je na radnu memoriju, odnosno sposobnost aktivnog zadravanja
informacija u umu na kratko vremensko razdoblje. Naglas je itala jednostavne
matematike zadatke u priama, koji su bili lagani, ali koje sam ja mogla rijeiti samo
u rasponu od 25 posto, to je znailo da moja radna memorija i dalje nije "u
granicama normale" i da imam potekoa pri razumijevanju usmenih uputa.
Moja vizualna radna memorija bila je jo gora. Dr. Bertisch pokazala bi mi sliku
nekog oblika na nekoliko sekundi i zatim bi mi rekla da je nacrtam po sjeanju. Bez
obzira na to koliko se trudila, nisam mogla vizualizirati izvorni oblik. U tome sam
bila na 1 posto, odnosno na najteem oteenju uma.
Moja sposobnost prizivanja rijei iz pamenja takoer je bila u rasponu za
oteenje uma. Ponovila je isti tip testa koji sam radila u travnju, kada mi je dr. Chris
Morrison rekla da navodim vrste voa i povra, ali ovaj mi je put dr. Bertisch dala po
minutu vremena da smislim to vie rijei mogu na "P', "a" i "s".
F: "Fable, fact, fiction, finger, fat, fantastic, fan, fastidious, fantasy, fart, farm."
A: "Apple, animal, after, able, an, appeal, antiquity, animosity, after, agile."
Budui da sam ponovila "after", bilo je to samo devet.
S: "Scratch, stomach, shingle, shit, shunt, sex, sing, song, swim, summer,
situation, shut."

Sve u svemu, navela sam 32 rijei u 3 minute. Dodue, bilo je to veliko

poboljanje u odnosu na travanj, kada sam mogla navesti svega 5 rijei u jednoj
minuti. Prosjean broj odgovora bio je 45.
S druge strane, u nekim drugim zadatcima puno sam napredovala: moje
verbalno funkcioniranje sada je bilo "superiorno", na 91 posto. Moje verbalno
apstraktno rezoniranje, koje se testira putem analogija poput "to povezuje Kinu i
Rusiju?" bilo je na natprosjenih 85 posto. A unato potekoama s osnovnim
kognitivnim funkcijama, i dalje sam bila sposobna sloeno analitiki razmiljati, to
je iznenadilo dr. Bertisch. Na testu prepoznavanja uzoraka sve sam tono rijeila,
premda mi je za to trebalo vie vremena nego to je normalno. Nisam mogla nacrtati
kvadrat prema kartici sa slikom, ali mogla sam obaviti sloene logike korake.
Kasnije e mi ona rei da nain na koji sam se prikazivala ljudima nije odgovarao
onome to se, kako se inilo, odvijalo u meni iznutra. Nepovezanost izmeu toga bila
je velika; moda sam zapravo bila prisutnija nego to sam izgledala. A i ja sam
osjeala tu nepovezanost. esto sam, kao recimo na onoj zabavi i na vjenanju prije
samo nekoliko tjedana, osjeala da moje "ja" pokuava komunicirati s vanjskim
svijetom, ali da jednostavno ne moe pobjei iz tog pokvarenog nametljivca, mog
tijela.

Na kraju naeg zadnjeg razgovora dr. Bertisch pitala me to mislim koji su moji
najvei problemi. "Problemi s koncentracijom. S pamenjem. Pronalaenje pravih
rijei", rekla sam joj.
To joj se inilo ohrabrujuim. Definirala sam tono ono to nije bilo u redu sa
mnom. Ljudi s neurolokim problemima esto ne mogu lako ustanoviti u emu je
problem; taj nedostatak svijesti o sebi zove se anozognozija, neuroloko stanje u
kojem osoba koja ima neki problem ne razumije da je bolesna. Paradoksalno, moja
sposobnost da prepoznam vlastite slabosti bila je prednost.
Upravo zbog toga su mi drutvene situacije teko padale - jer sam bila svjesna
toga koliko sporo i udno djelujem ljudima oko sebe, osobito onima koji su me
poznavali prije bolesti. Objasnila sam tu nesigurnost dr. Bertisch priznavi da se esto
osjeam deprimirano i tjeskobno kada sam okruena ljudima. Predloila mi je
individualnu i grupnu kognitivnu rehabilitaciju, individualnu psihoterapiju da se srede
simptomi depresije i tjeskobe te grupu mladih odraslih ljudi.
Na kraju sam bila toliko nesigurna u sebe da nisam uinila nita od navedenog,
unato tomu to postoji odreeno vremensko razdoblje kada se mozak spontano
oporavlja nakon ozljede ili bolesti, pa je najbolje ugrabiti svaku priliku za bre
izljeenje. Nije jasno kakvu ulogu kognitivna rehabilitacija ima u ljudi s mojom
boleu, ali izvjesno je da bih se bila bre oporavila da sam ila na nju. Trebala mi je
godina dana da se uope odluim pronai dr. Bertisch i pitam je za rezultate testova.
Nisam jo imala hrabrosti suoiti se s time koliko mi je zapravo bilo loe.

Glava 40.
Umbrella
Nisam mogla ne smatrati jedan boravak u bolnici korakom unazad u procesu
oporavka pa sam bila oajna kada je dr. Najjar nazvao moju majku krajem svibnja da
kae kako se trebam vratiti u bolnicu na drugu rundu IVIG tretmana. Drhtala sam pri
pomisli na gruba svjetla bolnike sobe, neprestane upade medicinskih sestara i
podgrijane veere. Da mi skrene misli s onoga to me eka, moj je otac pozvao
Stephena i mene da provedemo veer kod njega, to smo tada radili barem jednom
tjedno, u njegovu sjenovitu stranjem dvoritu usred Brooklyn Heightsa. Jeli smo
rotilj, pili sangriju i nosili sombrera. Lanac arenih boinih lampica bio je razvuen
cijelom duinom dvorita, a u pozadini je svirao Ryan Adams.
Ja sam utjela vei dio veeri, dok su Stephen, Giselle i otac avrljali. Kad god
bi me pokuali uvui u razgovor, odmahnula bih glavom, nesvjesno mljackajui
usnicama kao da sam bila edna; oni udni repetitivni pokreti iz ranije faze moje
bolesti.
"Dosadna sam. Nemam nita rei. Vie nisam zanimljiva", stalno sam
ponavljala.
"Ti si sve samo ne dosadna", tata bi mi esto estoko odvraao. Mog oca srce je
boljelo kad bih govorila takve stvari. Tek mi je godinama kasnije, u tom istom
dvoritu i ispod tih istih lampica, rekao da bi nakon takvih mojih rijei plakao dok ne
bi zaspao.
Ali nitko me nije mogao uvjeriti da to nije tako, ak ni otac. Bila sam tupava, u
to nije bilo sumnje. A to to sam bila dosadna bila je moda najtea prilagodba tom
novom tijelu u kojem sam sada ivjela. Za to su djelomino bili krivi antipsihotici, s
obzirom na to da se zna da lijekovi koje sam pila uzrokuju pospanost, zbunjenost i
umor. No moj bolesni mozak sam po sebi vjerojatno je bio najvei uzrok te moje
nezanimljivosti. Elektrini signali izmeu neurona u mojim frontalnim renjevima
nisu dobro ili nisu uope funkcionirali i trebalo im je vie vremena da stignu do svog
cilja. Frontalni renjevi uglavnom su odgovorni za sloene izvrne funkcije, zbog
ega ih strunjaci zovu "glavni izvrni direktor". Frontalni reanj, koji predstavlja 40
posto kortikalne povrine mozga, u potpunosti se razvija tek u dvadesetim godinama
ljudskog ivota pa bi se moglo rei da je zrelo funkcioniranje tog renja ono po emu
se djeca razlikuju od odraslih. No jedno je sigurno: frontalni reanj ini nas
kreativnima, ljudima i, jednostavno, manje dosadnima.
(Znamo, naalost, to se dogaa kada se frontalni reanj oteti kontroverznim
operacijama lobotomije, koje su se izvodile tijekom 50-ih i 60-ih godina 20. stoljea.
Jedna od tih metoda, lobotomija "iljkom za led", koja se proula zbog Rosemary
Kennedy, sastojala se od postupka u kojem lijenik pacijentu podigne oni kapak,
gura mu metalni iljak iznad one jabuice dok ne udari u vrh one upljine i onda

tap, tap, tap po mozgu nekoliko minuta. Tim postupkom razbijaju se neke veze u
frontalnom renju, ukljuujui one izmeu medijalnog talamusa (vanog za svijest i
budnost) i ventromedijalnog dijela (strah i donoenje odluka). Budui da je ta
operacija bila toliko neprecizna, rezultati su se kretali od otupljivanja emocija, preko
induciranja djetinjastog ponaanja, do toga da je pacijent potpuno nesposoban za
ozbiljno razmiljanje i osjeanje.)
U mom sluaju frontalnim renjevima moda je trebalo vie vremena za
oporavak (kao to pokazuju neka novija istraivanja) nego drugim podrujima
mozga. No oporavljali su se. U bolnici je jedan lijenik bio opisao funkciju mog
frontalnog renja kao "blizu nule". U najmanju ruku, stanje mi se popravilo u odnosu
na nita.
Kad je veera zavrila, bila sam toliko oamuena da sam stavila glavu na stol i
spavala dok su oni razgovarali, sve dok me vlastito hrkanje nije probudilo. Stresavi
se da se probudim, pola sam metalnim stepenicama prema prenosivoj stanici sa
zvunicima na kojoj je stajao moj iPod. Nedavno sam s interneta bila preuzela
Rihanninu pjesmu Umbrella, iako je ona bila popularna nekoliko godina ranije i nije
ba bila stil glazbe koji je tipian za mene. Sada su se njezini stilizirani vokali s
prizvukom R&B-a razlegnuli kroz ljetnu no.
S ljubavlju sam gledala dolje u oca, Stephena i Giselle i njihala se uz glazbu,
najednom puna neke ivahne energije. Glazba je tretala iz zvunika i ja sam se
poela kretati u ritmu, gotovo odsutna duhom, dok se nisam potpuno razbacala, ne
onako kruto i robotski kao na vjenanju prije mjesec dana, nego slobodnije i
oputenije. Giselle je dirnuo ozaren izraz Stephenova lica kada je podigao pogled i
vidio da pleem. Ve se toliko dugo inilo da ivim u pokretnoj komi, a sada su u tom
nespretnom reggae-plesu svi vidjeli ivot.
Stephen mi se pridruio na stepenicama, primio me i okrenuo oko moje osi, i
nasmijali smo se tomu kako smijeno izgledamo. Otac i Giselle primili su se za ruke i
zaplesali senti na tu brzu pjesmu.

Glava 41.
Kronologija
Mozak je prirodno otporan; putem kortikalnog remapiranja, procesa koji se zove
neurogeneza, moe stvarati nove neurone i praviti nove veze. Na um ima
nevjerojatnu sposobnost i za mijenjanje snage veza izmeu neurona, odnosno zapravo
za prespajanje, i za stvaranje potpuno novih putova. (Zbog toga se raunalo, koje ne
moe stvarati novi hardver kad mu se srui sustav, doima kruto i bespomono.) Ta
nevjerojatna prilagodljivost zove se neuroplastinost. Na mojim neuronima receptori
su ponovo nicali poput narcisa u rano proljee kako se zima bolesti bliila kraju.
Tijekom tog treeg boravka u bolnici, kojeg sam se toliko bojala, dogodio se
trenutak mog pravog buenja, kada sam poela voditi dnevnik, ponovo poela itati i
prvi put izrazila elju da shvatim to mi se dogodilo. Moda zahvaljujui tomu to taj
dnevnik predstavlja fiziki dokaz pupanja mojeg ja (jer doslovno mogu itati misli te
ranjene Susanne), u osnovi se sjeam kako je bilo biti ona, za razliku od one ranije
Susanne, odnosno onih paranoinih upisa u dnevnik prije bolnice, koja je bila vie
nalik na neko izmiljeno, mutno sjeanje - toliko daleka da sam je isto tako mogla
gledati u nekom filmu strave i uasa. No osoba o kojoj itam u svom dnevniku iz faze
oporavka djetinjasta je i prozaina, za razliku od one moje mutne osobnosti iz doba
prije bolnice, koja je tu i tamo znala pruiti udne uvide. Postoje neobine slinosti
izmeu tog dnevnika i dnevnika koje sam vodila u viim razredima osnovne kole.
Neugodno mi je koliko u svima njima loe shvaam sebe i koliko nemam znatielje o
sebi. Umjesto dubokih misli, tu su desetci odlomaka posveenih mom tijelu
(debljanje tijekom oporavka i premale grudi u viim razredima osnovne) i blesavim,
triavim svakodnevnim gnjavaama (mrzim bolniku hranu versus svaam se s
(ne)prijateljicama). Suosjeam s tom pupajuom Susannom, kao i s onom
predtinejderskom verzijom sebe, ali ona i dalje nije u potpunosti ja, ovakva kakva
sam sada.
Svoj prvi upis u taj dnevnik napisala sam tamo u bolnici, dok sam primala drugu
IVIG infuziju koja onesposobljava antitijela i omoguuje njihovo uklanjanje s
neurona.
Otac, koji je bio sa mnom svako jutro tijekom tog treeg boravka u bolnici, kao
i tijekom ostalih, pomogao mi je da napiem taj prvi unos u dnevnik u bolnici, 3.
lipnja 2009. Predloio mi je da pokuam napraviti pregled vremena koje sam izgubila
sastavljajui kronologiju dogaaja prema vlastitu sjeanju. Moj popis zapoeo je s
"tupost i pospanost" i zavrio s "napadaj 3 u bolnici" - nakon toga nisam imala vie
nita to bih zabiljeila. Usto, ugurala sam rijei "no u tatinoj kui" izmeu "napadaj
2" i "napadaj 3". Taj redak vrlo je neitak i to zbog dobrog razloga: i dalje sam bila
nesigurna i bilo me stid zbog mog ponaanja te noi pa se to vidjelo ak i u mom
rukopisu.

Meutim, premda je to moje pisanje i dalje bilo neobino, bilo je i daleko bolje
od onih infantilnih biljeki koje sam pravila tijekom prvog boravka u bolnici. Sada
sam mogla pisati punim reenicama, pa ak i rabiti toku sa zarezom. No na mom
popisu najindikativnije je ono ega nema; nema apsolutno nikakvih sjeanja na
vrijeme koje sam provela u bolnici.
Otac je pogledao stranicu i onda mi pomogao da ubacim jo neke stvari prema
svom sjeanju, to je urodilo potpunijom verzijom zbivanja. No i dalje ima oitih
propusta, koji su koliko oevi, toliko i moji - te su rupe male, ali indikativne, s
obzirom na to da rupe u sjeanju ne nastaju samo pri oteenju mozga, nego i nakon
emocionalne traume. U to doba nitko tko mi je bio blizak nije ostao poteen.
Moj otac bavio se tom kronologijom iskljuivo za moje dobro, a bilo mu je
mrsko razgovarati o tom vremenu. Njegov novi moto sada je bio: "Da krene
naprijed, prolost mora ostaviti iza sebe." No Giselle e mi kasnije, u trenucima koje
emo provesti nasamo, priati o tome koliko je njemu ta situacija bila teka. Satrlo ga
je. Kad bi ga njegov brat nazvao da se raspita to ima novo, samo bi odmahnuo
rukom i ne bi mu se htio javiti, uvjeren da e izgubiti svoj teko steeni mir ako bude
uo poznati glas. Moj brat sjea se da je razgovarao s tatom na telefon dok je jo bio
na fakultetu, dok sam ja prvi put bila u bolnici. Jedini zvuk koji je
James uo s drugog kraja linije bili su duboki gutljaji zraka koji su trebali
prikriti zvukove snana jecanja.
Zatim, tu je i njegov osobni dnevnik, koji je otac odluio podijeliti sa mnom
umjesto da izravno razgovaramo o tome to se dogaalo. Kroz te unose mogu
sagledati svoj boravak u bolnici iz oeve perspektive. Svaki redak proitala sam vie
puta; bilo je trenutaka smijeha, bilo je ozbiljnih trenutaka, a bilo je i odlomaka od
kojih mi se srce toliko stegnulo da sam htjela otrati njemu i vrsto ga zagrliti. No
znala sam da je bolje da to ne inim. "Da krene naprijed, prolost mora ostaviti iza
sebe." Premda nisam bila spremna na to da i sama tako uinim, mogla sam se drati
tog mota barem njemu za ljubav kada je bio u blizini. Moj snani irski zatitnik
skrivao je veliko, meko srce i njegova ljubav prema meni, u koju sam nekada,
tijekom naih najgorih razdoblja, sumnjala, bila je neizmjerna. "Znao sam samo da je
iva i da joj je duh netaknut. ekalo nas je jo dana u bolnici radi tretmana, jo
posjeta lijenicima i jo puno raznih lijekova, ali moja beba ila je kui", pie na kraju
dnevnika.
Premda nikada nisam primjereno zahvalila ocu (a kad sam ve kod toga, ni
mami, ni Stephenu, ni prijateljima, pa ni lijenicima i sestrama), sada smo se stalno
nalazili na veerama, to je bilo poboljanje u odnosu na na prijanji odnos kada smo
se viali jednom u est mjeseci. Ponekad bismo se za stolom pogledali u oi i poeli
razgovarati u nekakvim tajnim iframa, to bi se moglo opisati kao onostrana
povezanost, i neopazice bismo iskljuili sve ostale za stolom. Nisam shvaala koliko
smo bili nepristojni sve dok mi Giselle to kasnije nije spomenula: "Mislim da vi toga
niste svjesni", povjerila mi se, "ali ljudima oko vas ponekad je teko osjeati se
ukljuenima."

No mi nismo namjerno iskljuivali ostale. Zajedno smo bili u ratu i borili se u

rovovima - i vratili se iz njega ivi i neoteeni. Malo je iskustava koja mogu
povezati dvije osobe vie nego to to mogu iskustva blizine smrti.

Kad su me pustili iz bolnice, iznad moje majke i mene visio je crni oblak.
Mislim da je upravo velika bliskost izmeu majke i mene prije moje bolesti bila
uzrok tomu to je na odnos nastradao u usporedbi s mojim odnosom s ocem. Moda
je ocu bilo lake stupiti u kontakt s tom "novom" ja zbog toga to je on prije bio vie
nalik na fusnotu u mom ivotu, dok je mama bila dominantna sila.
Kako bi izala nakraj s time, ona je promijenila priu o mojoj bolesti, ustrajui
na tomu da mi "zapravo nikad nije bilo tako strano loe" i da je ona "uvijek znala da
u se ja oporaviti". Bila sam prejaka da bih zauvijek bila bolesna, govorila je samoj
sebi. Nije mogla prihvatiti injenicu da se jo nisam u potpunosti oporavila sve do
jedne veeri sredinom ljeta, kada smo izale na veeru, samo nas dvije, u restoran J.
B. Winberie u Summitu. Veer je bila divna, tek je lagani povjetarac utao po
tendama iznad vrtnih garnitura na terasi pa smo sjele vani, naruile riblja predjela i po
au bijelog vina.
Dok smo jele, poela sam joj postavljati pitanja o tomu kako sam se ponaala
onih dana u Summitu prije nego to su me primili u bolnicu. I dalje sam se samo
mutno sjeala toga, veinom halucinacija, i nisam bila sigurna to je bilo stvarno, a
to nije. To to mi se dogodilo i dalje mi je predstavljalo zagonetku, a uporno sam
eljela shvatiti.
Jednostavno si bila izvan sebe", rekla je. "Sjea se kad su ti radili EEG?"
EEG? "Ne, ne sjeam se." No as kasnije sjetila sam se neega: sestre s
njezinim stroboskopskim svjetlom. Za razliku od prizora mene na bolnikim
videosnimkama, pri kojima moj mozak vjerojatno uope nije ni registrirao doivljaj
tih trenutaka, ovo je sjeanje napravio i pohranio. Problem je bio u tome da ga
izvuem. Kad se mozak prisjea, neuroni se aktiviraju u slinim uzorcima kao i u
trenutcima percipiranja izvornog dogaaja. Te su mree spojene i svaki put kada ih
ponovo posjetimo one jaaju i bolje se povezuju. No da bi se vratile u obliku sjeanja,
potrebni su im odgovarajui poticaji - rijei, mirisi, slike.
Lice joj se zacrvenjelo, a donja usna zadrhtala. Sakrila je lice dlanovima; tada
sam je prvi put vidjela da plae jo od vremena davno prije moje bolesti.
"Sad mi je bolje, mama. Nemoj plakati."
"Znam, znam. Blesava sam", rekla je. "O, i da, bila si totalno luda. Ula si u
neki restoran i zahtijevala hranu. Jednostavno si je zahtijevala. Premda mislim da to i
nije predaleko od tvoje osobnosti."
Nasmijale smo se. U kratkom bljesku ugledala sam redove separea u zalogajnici
i mutno ocrtana ovjeka iza anka koji mi prua kavu. Ta me slika bocnula odjecima

svih ostalih trenutaka koje sam zaboravila i koji mi se nikada nee vratiti. A onda je
nestala.
No taj trenutak nije znaio samo povratak jednog sjeanja; bio je to trenutak u
kojem je moja mama napokon priznala, kroza suze, da nije uvijek bila sigurna u to da
u ja biti "dobro". I zahvaljujui toj jednostavnoj, prirodnoj gesti okrenule smo novu
stranicu u svom odnosu. Ona je opet postala moja najbolja prijateljica, osoba kojoj se
povjeravam i koja mi prua podrku. Morala je prihvatiti koliko sam dola blizu smrti
(to prije nije bilo mogue jer je to poricala zbog vlastita mehanizma za
preivljavanje) kako bismo najzad mogle zajedno nastaviti dalje.

Glava 42.
Beskrajna ala
etiri mjeseca nakon mog prvog boravka u bolnici slubeno mi je istekao najam
stana u etvrti Hell's Kitchen. Svojom naknadom za bolovanje, koja je bila srezana na
polovicu kada se bolovanje pretvorilo iz kratkoronog u dugorono, vie nisam mogla
pokrivati troak najma pa sam se jednog jutra ondje nala s ocem da spakiramo moj
stari ivot i raistimo put za jedan novi i nesigurni.
Stambena zgrada od crvene cigle bila je ista kao i uvijek, s pokvarenim
portafonom, mjestiminim grafitima i znakom "Privatno - ulaz zabranjen" na vratima.
Potanski sandui bio mi je dupkom pun neotvorene pote. Nadzornik zgrade,
debeljukasti sredovjeni mukarac sa snanim panjolskim naglaskom, proao je
pored nas uz kratko "Kako je?", kao da nikad nisam ni otila. Moda stvarno nije
primijetio. Otac i ja popeli smo se stepenicama du sivo-utih tapeta koje su se
ljutile. Sve mi je bilo tako poznato da sam, kad smo stigli do mog stana, donekle
oekivala da e me ondje doekati maka Dusty, premda ju je ve mjesecima uvala
moja prijateljica Ginger.
Otac i ja spakirali smo hrpe ploa, vree zimske odjee, knjiga, lonaca, zdjela i
posteljine. Na pola ienja pokvario nam se klima-ureaj, a to je bilo vie nego to
smo mogli podnijeti po toj srpanjskoj vruini, kao u visokoj pei. Stoga smo se vratili
sljedei dan da po toj tekoj ezi najzad zavrimo s tim stanom.
U mom dnevniku postoji samo jedan redak o tom izlasku iz stana i prilino je
plitak, kao i veina mojih ranih dnevnikih zapisa. "Pomogao mi je spakirati stvari iz
stana (zbogom samostalni ivote)." Tom kratkom reenicom ne odajem razoaranje
koje sam osjeala zbog toga to sam morala ne samo slubeno odustati od svog
samodovoljnog ivota nego i napustiti svoj prvi pravi stan, simbol moje minule
zrelosti. Jedno je bilo ivjeti u roditeljskoj kui nekoliko mjeseci, znajui da me jedna
vonja vlakom dijeli od vlastita stana. Ali sada je moj jedini dom bio kod mame; bilo
je to nalik potpunom povratku u djetinjstvo. Moj slobodni ivot na Manhattanu
slubeno je zavrio, barem za sada.
Stvarnost je bila takva da vie nisam bila kadra ivjeti sama; tu sam injenicu
doista shvaala, ali svejedno se nisam htjela suoiti s njom. Umjesto toga,
usredotoila sam se na to da si dovedem budunost u red. Poela sam pisati popise
obaveza s imenima ljudi kojima sam htjela zahvaliti, projektima koje sam htjela
zapoeti i lancima koje sam jednoga dana htjela napisati. Svakog jutra isplanirala
bih dan, ukljuujui i beznaajne stvari - ak su i one bile jako vane zato to je to bio
znak da mi se frontalni reanj, "glavni izvrni direktor", poeo oporavljati - poput
"etnje do grada" ili "itanja novina", samo radi zadovoljstva da ih kasnije mogu
prekriiti.

Umjesto da odlazim na sesije kognitivne rehabilitacije koje mi je lijenik

preporuio, uila sam za Graduate Records Exam (GRE)14 jer sam neko vrijeme
mislila da bi studiranje moglo biti sljedei korak u mojoj mranoj budunosti. Kupila
sam nekoliko vodia kroz studij da se lake pripremim, zapisivala svaku rije koju
nisam znala na kartice koje sam kasnije listala, pa onda s njih prepisivala rijei kojih
se nisam mogla sjetiti. Time sam ispunila silne stranice svog dnevnika jer nisam
mogla pamtiti nove rijei onako dobro kao nekada.
Usto, poela sam itati distopijski roman Beskrajna ala Davida Fostera
Wallacea, od 1000 stranica, zato to se neki moj pompozni profesor jednom bio
uasnuo nad tim to ga jo nisam bila proitala. itala sam taj roman s rjenikom u
drugoj ruci zaustavljajui se na otprilike svakoj drugoj rijei kako bih potraila
objanjenje njezina znaenja. Imala sam otvoren popis svih rijei iz knjige ija sam
objanjenja morala potraiti. Rijei koje sam vadila ak su mi i sada nejasne, ali
ujedno su i neobino indikativne: jalov (prid.) koji vie nije plodan; koji je izgubio
znaaj, snagu, vitalnost; koji je obiljeen slabou ili dekadencijom teratogen (prid.)
koji se odnosi na, koji je vezan uz, ili koji uzrokuje razvojne deformacije lazaret (m.)
prostor za bolesnike
Unato toj velikoj pozornosti koju sam pridavala vokabularu, kad su me ljudi
pitali o emu se radi u knjizi, morala bih priznati: "Nemam pojma."

Inae me zaokupljalo moje tjelesno stanje. Moji dnevniki zapisi iz tog vremena
odraavaju sve veu opsesiju time koliko sam se udebljala. Gadili su mi se moj
okrugli trbuh, bedra prekrivena celulitom i napuhani obrazi i uzalud sam se trudila
izbjegavati svoj odraz u svakoj zrcalnoj povrini. esto sam sjedila ispred Starbucksa
i promatrala puno raznih tipova ena koje su prolazile: "Ovoj bih uzela bedra", ili, "S
ovom bih se mijenjala za tijelo", ili, "Da barem imam njezine ruke."
Sebe sam opisivala kao "peeno prase", zgaena nadutim izgledom svog tijela i
lica. "Odvratno", napisala sam 16. lipnja. "Zlo mi je od sebe same."
Da, jako sam se udebljala otkako sam izala iz bolnice, u kojoj sam teila
neprirodno mravih (za mene) 50 kilograma. Samo tri mjeseca kasnije imala sam 22
kilograma vie, od ega je 9 bilo vraanje na normalnu teinu, a 13 sam nakupila
zbog popratnih pojava steroida i antipsihotika, kao i zbog stila ivota s malo kretanja
te neprestana uivanja u sladoledu od metvice i okolade. Lice mi je zbog steroida
bilo okruglo kao mjesec i bila sam nalik na vjevericu do te mjere da sam se jedva
prepoznavala u zrcalu. Bojala sam se da neu nikada smravjeti i da u zauvijek biti
osuena na to strano tijelo - to je bilo povrnije od mojih pravih briga, naime da u
ostati zarobljena u vlastitu oteenu umu. Sada znam da sam se fokusirala na tijelo jer
se nisam eljela suoiti s problemima u svom umu, koji su bili puno sloeniji i tei od
pukih brojeva na vagi. Ti brojevi - 59, 63, 68, 72 - bili su puno opipljiviji od moje

14 Kvalifikacijski ispit za poslijediplomski studij.

zatrte osobnosti ili oteene kognitivne funkcije. Kad sam se brinula da u zauvijek
biti debela, nakazna u oima svojih najbliih, zapravo sam se brinula o tome tko u ja
biti. Hou li do kraja ivota biti tako spora, tupa, nezanimljiva i glupa kao to sam se
osjeala? Hou li ikada ponovo imati onu iskru koja me odreuje kao osobu?
Istog popodneva kada sam to zapisala u dnevnik, hodala sam petnaest minuta od
kue do centra Summita kako bih vjebala samodovoljnost i malo se kretala. Premda
su me goljenice boljele od hodanja, inzistirala sam na tome da se sama proeem do
grada. Dok sam tako ila, neki radnik na zelenim povrinama zagledao se u mene.
Nagonski sam podigla ruku do elavog mjesta da je sakrijem od njegova pogleda, ali
kad sam si dodirnula glavu, shvatila sam da oko glave nosim traku. Pa u to je onda
on dovraga zurio? Kasnije mi je sinulo da me odmjeravao. Naravno, nisam ba
najbolje izgledala, ali ipak sam bila ensko. To je odmah podignulo ono to mi je bilo
preostalo od uvelog samopouzdanja.
Zatim sam odluila da u ii u teretanu kako bih se pozabavila tim sindromom
"peenog praseta" i nala sam se na sobnom biciklu pored svoje trenerice hokeja na
travi iz srednje kole, koja me stalno gledala pokuavajui me nekamo smjestiti.
Izbjegavala sam njezin pogled okreui glavu nadesno, ali ondje sam primijetila dvije
mlae djevojke iz srednje kole, takoer na sobnim biciklima. Pitala sam se smiju li
se potiho tomu koliko sam se udebljala, sprdaju li se s tim to opet ivim kod
roditelja. Bilo me jako stid, ali u to doba nisam jo mogla tono odrediti razlog zato.
Sada mislim da je taj stid potjecao iz nesigurnog balansiranja izmeu straha od
gubitka i prihvaanja gubitka. Dobro, opet sam mogla itati, pisati i praviti popise
obaveza, ali izgubila sam samopouzdanje i osjeaj svojeg ja. Tko sam ja? Jesam li ja
osoba koja se skriva od straha u stranjem dijelu teretane izbjegavajui sve poglede?
Je li to osoba koja sam postala ili je to prijelazna faza prema onoj osobi koja sam bila
prije? Ili ni jedno od toga? Ta nesigurnost oko toga tko sam ja, ta zbunjenost oko toga
gdje se zapravo nalazim na vremenskoj crti bolesti i oporavka, u krajnjoj su liniji bile
dublji izvor stida. Jedan dio moje due vjerovao je da ja nikada vie neu biti ja, ona
bezbrina, samopouzdana Susannah.
"Kako si?" ljudi su me neprestano zapitkivali.
Kako sam? Nisam vie znala ak ni "tko" sam.
Nakon to smo spakirali stvari iz mog stana i ispraznili ga, donijela sam kui
svu neproitanu potu, ali nisam otvorila ni jednu omotnicu jo nekoliko tjedana. U
hrpama rauna i reklama pronala sam jednu utu omotnicu, poslanu iz ordinacije u
kojoj sam napravila prvu magnetsku rezonanciju, prije nego to su me u oujku
primili u bolnicu. U njoj se nalazio moj davno izgubljeni zlatni prsten s hematitom,
moj sretni prsten.
Ponekad nam ivot umata metafore u manice ba kada ih trebamo: kad
pomislite da je sve izgubljeno, ono to najvie trebate oekivano se vrati.

Glava 43.
NMDA
Kako sam stjecala sve vie svojih prijanjih sposobnosti i osobina, i kako sam se
poela bolje uklapati u svijet oko sebe, navikla sam se na to da me ljudi zapitkuju o
mojoj rijetkoj i fascinantnoj bolesti. Dodue, ja to nikada nisam uistinu pokuala
suvislo sroiti, nego sam se oslanjala na objanjenje koje su mi roditelji toliko puta
ponovili: "Moje je tijelo napalo moj mozak." No kada mi je Paul, urednik iz Posta,
pisao s molbom da mu objasnim tu bolest, napokon sam odluila stvarno pokuati
napraviti saetak toga to mi se dogodilo. Shvaala sam to kao zadatak, na pozitivan
nain, i prvi sam put osjetila da sam sposobna za to da mu pokuam odgovoriti.
"elimo da se vrati!" napisao mi je Paul. "Boe, zvuim kao Jackson 5. to je
tebi, zapravo?" pisalo je u njegovoj elektronikoj poruci. Bilo mi je udno, ali i
ugodno, uti glas iz razdoblja prije bolesti: moj ivot sada je vie nego ikada bio
podijeljen na "prije" i "poslije". No bila sam odluna da u mu dati nekakav odgovor.
"Kako se ono zove moja bolest?" viknula sam mami.
"NMDA autoimunosni encefalitis", viknula je mama meni.
Utipkala sam "NMDA" u polje za pretraivanje. Industrijski otpadni proizvod?
"Kako si rekla?" viknula sam.
Ona je ula u kuhinju. "NMDA receptorski autoimunosni encefalitis."
Potraila sam toan pojam na Googleu i pronala nekoliko stranica, veinom
saetaka lanaka u medicinskim asopisima, ali nije bilo stranice na Wikipediji.
Nakon to sam na brzinu pregledala nekoliko mrenih mjesta, naila sam na kolumnu
"Diagnosis" New York Times Magazinea, s prikazom sluaja neke ene koja je imala
iste simptome kao ja, ali je imala onaj udovini tumor, teratom. Dan nakon to su joj
ga odstranili, probudila se iz kome, poela razgovarati i smijati se s lanovima svoje
obitelji. Osnovno objanjenje vezano uz imunosni sustav i mozak bilo je veoma
zbunjujue. Je li to bila virusna bolest? (Ne.) Uzrokuje li je neto iz okolia? (Moda,
djelomino.) Moe li se ta vrsta bolesti proslijediti vlastitoj djeci? (Vjerojatno ne.)
Mnogo toga bilo je upitno, ali prisilila sam se da se koncentriram. Poslala sam mu
saetak svoje zdravstvene sage u jednom odlomku, koji sam zavrila ovako: "Ovo je
bilo ludih nekoliko mjeseci, blago reeno. Sada znam kako je to kad sie s uma."
Paul je odgovorio: "To je zadovoljilo dobar dio moje znatielje", rekao je. I
dodao: "I jasno ti je da su ti se vratili smisao za humor i za pisanje, zar ne? Mislim,
vidim napredak u tvojim elektronikim porukama i SMS-ovima sada, u odnosu na
vrijeme kad si bila bolesna. Kao dan i no."
Obodrena tom novootkrivenom sposobnou objanjavanja, poela sam
marljivo istraivati tu bolest i postala opsjednuta time da shvatim kako to da su naa

tijela sposobna za tako podmuklu izdaju. Frustriralo me to sam otkrila da o toj

bolesti vie toga ne znamo nego to znamo.

Nitko ne zna zato se neki ljudi razbole, osobito oni bez teratoma, a ak ni u osnovi
ne razumijemo to pokree tu bolest. Ne znamo koliki je utjecaj okoline, a koliki
genskih predispozicija. ini se da studije pokazuju da su uzroci svih autoimunosnih
bolesti openito priblino dvjema treinama okolini, a jednom treinom genski. Je li
onda onaj hipotetski poslovni ovjek koji je kihnuo na mene u podzemnoj eljeznici
doista pokrenuo tu uasnu lananu reakciju? Ili je to bilo neto drugo u mom okoliu?
U vrijeme kada su mi se pojavili prvi simptomi poela sam rabiti kontracepcijski
flaster; je li mogue da je on pokrenuo bolest? Premda mi ni dr. Dalmau ni dr. Najjar
nisu dali razloga da tako mislim, moj ginekolog odluio je ii na sigurno i odbija mi
ponovo dati taj flaster. Je li moda pokreta bolesti bila moja voljena maka? Angela,
koja ju je kasnije posvojila, rekla mi je da je Dusty dijagnosticirana upala crijeva koju
je vjerojatno uzrokovala neka autoimunosna bolest. Je li to bila sluajnost ili smo si
ona i ja meusobno prenijele neto na to su se nai imunosni sustavi okomili? Ili je
stvar bila u neemu kodljivome to je vrebalo oko tog stana u Hell's Kitchenu?
Vjerojatno nikada neu saznati. No lijenici smatraju da se vjerojatno radilo o
kombinaciji nekog vanjskog pokretaa, poput neijeg kihanja, kontracepcijskog
flastera ili neega toksinog u stanu i genske predispozicije prema stvaranju tih
agresivnih antitijela. Naalost, budui da je toliko teko saznati to zapravo uzrokuje
tu bolest, njezina prevencija nije realan cilj; umjesto toga, fokus mora biti na ranoj
dijagnozi i brzom lijeenju.
Prevagu imaju druge zagonetke: strunjaci ne znaju zato neki ljudi imaju tu
vrstu antitijela ni zato su ona napala sluajno ba u tom razdoblju mog ivota. Nisu
sigurni ak ni u to kako to antitijelo prolazi kroz krvno-modanu barijeru ni
sintetizira li se moda u mozgu, a ne razumiju ni zato se neki ljudi potpuno oporave,
dok drugi umru ili pate jo dugo nakon kraja lijeenja.
No veina ih ipak preivi. I premda se radi o paklenom iskustvu, ta je bolest po
tome jedinstvena u usporedbi s drugim oblicima smrtonosnog encefalitisa ili tekih
autoimunosnih bolesti. Teko je pronai drugi primjer u kojem pacijent moe biti
komatozan i na pragu smrti, pa ak i provesti mnoge mjesece na intenzivnoj njezi, a
ipak na kraju iz toga izai relativno ili ak potpuno neoteen.
Jedna od stvari koju sam shvatila iz cijelog tog iskustva jest koliko ja imam
sree. Pravo vrijeme, pravo mjesto. Sveuilite u New Yorku, dr. Najjar, dr. Dalmau bez tih mjesta i tih ljudi, gdje bih bila? A tek kad pomislim gdje bih bila da sam
oboljela samo tri godine ranije, kada sam imala dvadeset i jednu, prije nego to je ta
bolest bila otkrivena, a ne s dvadeset i etiri, dvije godine nakon to je dr. Dalmau
identificirao to antitijelo? Samo tri kratke godine predstavljaju granicu izmeu
normalnog ivota i poluivota u nekoj ustanovi ili, jo gore, ranog zavretka ispod
hladne, tvrde nadgrobne ploe.

Glava 44.
Djelomini povratak
Dok mi je smanjivao dozu steroida, dr. Najjar propisao mi je dvotjedne kune IVIG
tretmane protiv antitijela jer je osiguravajue drutvo najzad odobrilo da ih se provodi
kod kue. Sredinom prijepodneva dola bi medicinska sestra i spojila moj ureaj za
IV s vreama imunoglobulina na tri do etiri sata. Izmeu srpnja i prosinca dobila
sam 12 infuzija.
Tijekom cijelog srpnja dopisivala sam se s Paulom. Bilo je neizbjeno da me
upita kada se namjeravam vratiti na posao. Na koncu smo se Paul i ja dogovorili da bi
najbolja strategija bila da neobavezno navratim u redakciju Posta i pozdravim
zaposlenike bez pompe i ceremonije. Odabrali smo jedan datum sredinom srpnja.
Sjeam se svoje napetosti dok sam suila kosu, minkala se i upala obrve; radila sam
sve te stvari prvi put otkako sam se razboljela. Zatim sam stala pred ormar i
pregledala svoju bijednu odjeu. Mogla sam ui u jo svega nekoliko stvari, s
obzirom na to da sam bila dobrano zala u fazu "peeno prase", pa sam izabrala svoju
pouzdanu iroku crnu haljinu. Brat me dovezao na postaju i ula sam u vlak, ovaj put
sama, te nakon svoje prve samostalne vonje vlakom do grada, s postaje Penn krenula
pjeice prema centru, do svog ureda, po stranoj ljetnoj ezi.
No kad sam stigla do visoke zgrade News Corp, u kojoj sam radila otkako sam
bila tinejderica, osjetila sam kako mi adrenalin nestaje i ostavlja me iscrpljenu.
Prerano je, shvatila sam; nisam spremna, pomislila sam kad sam se pribliila ulazu.
Poslala sam Paulu SMS i zamolila ga da se naemo ispred zgrade. Tada nisam
ni slutila da je Paul bio nervozan gotovo koliko i ja, da se pitao kakva u biti uivo i
kako bi se trebao ponaati prema toj novoj Susanni. Angela, koja me nedavno bila
posjetila u Summitu, rekla mu je da sam znatno bolje, ali da sam i dalje daleko od one
osobe koja sam nekad bila.
Kada je Paul izaao kroz okretna vrata na ulazu u zgradu, ugledao me i odmah
primijetio koliko sam se fiziki promijenila. Izgledala sam kao mali kerubin, pomislio
je, kao desetogodinja verzija sebe, zajedno s djejim salom.
"Pa kako si, jebote?" upitao me Paul, zagrlivi me.
"Dobro", zaula sam sebe. Bila sam toliko nervozna da sam se mogla
koncentrirati samo na znoj koji mi je curio po kriima, dosta slino onome kad sam s
mamom naletjela na Kristy, ali ovaj put nisam imala amortizer u obliku druge osobe
koja e odravati razgovor. Bilo mi je jo dvaput tee fokusirati se dovoljno da ga
pogledam u oi, a kamoli da mu dokaem da u uskoro biti spremna vratiti se na
posao. On je priao neke viceve i govorio o poslu, ali ja ga nisam mogla pratiti.
Primijetila sam da se smijem u pogrenim trenutcima i da mi promiu naznake
njegovih poenti. Bilo mi je jasno da se jako trudio prikriti neugodne tiine i zadrati

bezbrinu fasadu, ali iznutra se naprezao. Moje stanje bilo mu je vei ok nego to je
oekivao.
Jo uzimam puno lijekova", rekla sam nevezano, u nadi da u mu time objasniti
tu promjenu na sebi. "Ali do svog povratka skinut u se s veine njih."
"To je sjajno. Tvoj stol spremno te eka. Hoe doi gore i pozdraviti ekipu?
Znam da ljudima nedostaje."
"Ne. To u neki drugi dan", rekla sam gledajui u pod. "Nisam spremna."
Jo smo se jednom zagrlili. Gledala sam Paula kako nestaje iza okretnih vrata.
Kad je doao gore, otiao je ravno do Angelina stola. "To nije Susannah koju ja
znam", rekao je.
Nalazio se u udnom poloaju. Kao prijatelj, bio je duboko zabrinut zbog mog
oporavka, ali kao ef nije se mogao ne upitati hou li se ja ikada moi vratiti
novinarskim dunostima.

Dva tjedna nakon mog kratkog sastanka s Paulom, od Mackenzie sam dobila svoj
prvi zadatak za "Pulse", zabavnu rubriku novina. Dodue, kada sam ula njezin glas,
sjetila sam se svoje zadnje interakcije s njom: kad nisam uspjela napisati lanak o
skupini Gimp, u ono vrijeme kada su mi poeli ozbiljni napadaji. To sjeanje popratio
je muan osjeaj neuspjeha. Bila sam posve zaboravila na taj zadatak, a ona mi je
sada nudila novi.
"elim da pie o pravilima ponaanja na Facebooku", rekla mi je preko
telefona.
Moda nisam bila spremna za susret sa svojim starim suradnicima, ali ugrabila
sam priliku da napiem lanak. Provela sam tjedan dana manijakalno radei na
njemu, kao da se radi o verziji Watergatea drutvenih mrea, zvala sam izvore,
prijatelje i ljude iz tiska da ujem njihova stajalita. No kada sam stavila sve svoje
biljeke u jednu datoteku, zagledala sam se u treperavi kursor i nisam imala pojma
kako zapoeti. Sjeanje na onaj neuspjeli lanak o skupini Gimp samo je pojaalo
moju spisateljsku blokadu. Hou li ikada moi ponovo pisati?
No nakon to sam gotovo sat vremena sjedila pred tim praznim ekranom, rijei
su mi poele navirati, prvo polako, a zatim poput fontane. Tekst je bio grub i trebalo
ga je dosta ureivati, ali uspjela sam neto napisati.
Moj lanak izaao je 28. srpnja u Postovoj rubrici "Pulse", pod naslovom
Inviting Rudeness ("Poziv na nepristojnost"). Sjeam se da sam toga dana otila u
grad samo zato da kupim novine i da sam blistala od ponosa kad sam ih otvorila i u
njima ugledala svoj lanak. Dakako, objavila sam ve na stotine lanaka, ali ovaj je
bio vaniji od svih drugih. Htjela sam taj lanak pokazati svima, od konobarica u
Starbucksu koje su mi posluivale kavu cijelo ljeto, preko onih mlaih djevojaka koje
su vozile bicikl pored mene u teretani, pa do one ene na vjenanju, koja je pitala
hoe li mi se ikada vratiti moja iskra. Taj lanak bio je moje iskupljenje, vikao je

svijetu: "Vratila sam se!" U cijeloj svojoj karijeri nikada nisam bila uzbuenija zbog
toga to sam objavila neki tekst. Nisam vie ila na poslijediplomski studij; ila sam
natrag na posao.
Malo vie od tjedan dana kasnije skupila sam hrabrost da sprovedem u djelo
svoju misiju: vratiti se na posao, barem na kratko uhodavanje. Paul i Angela toga su
dana bili vani, pa me Mackenzie upisala na porti, s obzirom na to da je moja
identifikacijska kartica odavno nestala negdje u mom bolnikom pomraenju uma, i
glumila mi je vodia i zatitnika. Kad me uvela u redakciju na 10. katu, Mackenzie se
osjeala kao da ostavlja malo dijete prvi dan u vrtiu. Ja sam duboko udahnula,
poravnala onu istu iroku crnu haljinu koju sam nosila na svom prvom pokuaju
posjeta i uputila se unutra.
Nitko me nije primijetio. Bili su previe zaokupljeni utakmicom Yankeesa
protiv Red Soxa. Na putu do Steveova ureda Mackenzie me provela pored mog starog
stola. "Vidi tko nam je doao", rekla je Mackenzie Steveu.
Steve je podignuo pogled s ekrana i bilo je oito da me isprva nije prepoznao.
Pozdravio me s nelagodom, ali toplo. "Onda, kada se vraa?"
Zacrvenjela sam se u licu. "Uskoro, stvarno uskoro." Tjeskobno sam
prebacivala teinu s noge na nogu pokuavajui se domisliti bilo ega to bih rekla,
ali nita mi nije dolazilo. Kad sam izala iz njegova ureda, i dalje crvena u licu zbog
tog susreta, poela se okupljati grupa novinara koji su sa mnom radili na nedjeljnom
izdanju. S veinom nisam razgovarala ve vie od est mjeseci i premda se tu nije
moglo raditi o vie od estoro ljudi, imala sam dojam da ih je bila cijela hrpa.
Obuzela me klaustrofobija i poela sam se znojiti. Bilo mi se teko koncentrirati na
bilo to pa sam gledala u stopala.
Sue, glavna kvoka u redakciji, vrsto me zagrlila. Onda se odvojila od mene i
rekla dovoljno glasno da je svi uju: "Zato si nervozna? Svi te mi volimo."
Namjera je bila ljubazna, ali od toga sam samo postala jo svjesnija sebe. Zar je
bilo tako oito da mi je bilo neugodno? Kao da nije bilo nikakve zatitne zone izmeu
mojih osjeaja i mog izgleda. Odjednom sam se osjeala strahovito emocionalno
gola, kao laboratorijski takor irom rastvorena tijela i izloene utrobe, pripremljen za
neumitnu disekciju koja ga oekuje. Ti novinari, moji dobri prijatelji, gotovo da su
mogli vidjeti to je u meni. Od te mi se pomisli smuilo. Hou li se ikada ponovo
osjeati ugodno u toj redakciji koja me zapravo odgojila?

Glava 45.
Osnove novinarstva
Vratila sam se na posao, ali tek u rujnu, oko mjesec dana nakon tog djelominog
povratka i gotovo tono sedam mjeseci nakon to sam pukla na poslu. Sjeam se da
sam se sa Slubom za ljudske resurse dogovorila da mogu poeti polako, na pola
radnog vremena i samo nekoliko dana tjedno, ali umjesto toga ja sam uskoila ravno
natrag, kao da nikada nisam ni otila. Godinama sam svoje ciljeve ostvarivala poput
maratonca: uporno sam trala za svojim zadatcima, dogirala do podzemne da
stignem na posao na vrijeme, oiju i uiju uvijek usmjerenih prema sljedeoj postaji u
karijeri. Sada sam imala priliku predahnuti, umiriti dah i razmisliti o svojim
odreditima, ali htjela sam se samo nastaviti kretati.
Sreom, Post mi je olakao skakanje na noge natrag u bespotednu utrku. ak je
i moj stol bio netaknut; sve moje knjige, dokumenti, pa ak i papirnata alica, jo
uvijek su bili na njemu.
Moja prva dva zadatka, oba kratka, bila su relativno trivijalna: prvi je bio o eni
izabranoj za najseksepilniju ankericu u gradu New Yorku, a drugi je bio kratak
prikaz jednog narkomana koji je upravo napisao memoare. Lagano su me privikavali
na svakodnevne zadatke pisanja i izvjetavanja, ali meni nije bilo do toga. Ta estina
proturjeila je onom nemarnom ponaanju neposredno prije nego to sam otila s
posla, prije sedam mjeseci, kada nisam mogla smoi ni toliko ara da intervjuiram
Johna Walsha. Sada sam svakom lanku, bez obzira na to koliko bio beznaajan,
prilazila vrlo revno i entuzijastino.
Prvih mjesec dana moji su suradnici vjerojatno hodali oko mene kao po jajima,
ali ja to nisam primjeivala. Bila sam toliko fokusirana na budunost - na svoj
sljedei korak, sljedei zadatak - da nisam mogla dobro suditi o tomu to se dogaalo
oko mene. Budui da nisam mogla tipkati onako brzo kao nekad, veinu sam
intervjua snimala. Kad ih sada pregledavam, ujem neku drugu osobu kako postavlja
pitanja. Govori polako i s naporom, ponekad fufla i zvui kao da je pripita. Angela,
moj tjelesni uvar, diskretno mi je pomagala u novim lancima a da to nije izgledalo
kao da mi je potrebna pomo; Paul bi me pozivao do svog stola dok ih je ureivao,
kao da me ispoetka ui osnovama novinarstva.
Trebalo mi je vie od tjedan dana da se najzad primim posla otvaranja
neproitane pote i elektronikih poruka koje su se nakupile tijekom sedam mjeseci.
Bilo mi je grozno pitati se to su moji izvori mislili kad su im se njihove elektronike
poruke vratile ili kad odgovor nikako nije stizao. Jesu li mislili da sam promijenila
profesiju ili otila na neki drugi posao? Jesu li marili? Ta su me pitanja opsjedala dok
sam se probijala kroz priopenja za javnost i gomile knjiga.
Bila sam uvjerena da sam se potpuno vratila u normalu. Dapae, tako sam rekla
dr. Arslanu kad sam ga vidjela neposredno prije svog prvog tjedna povratka na posao.

U to doba bila sam na tako malim dozama lijekova da je to bilo gotovo zanemarivo.
Kao i svaka dva tjedna, roditelji i ja sjeli smo oko njegova stola.
"Ponovo u vas to pitati. Kako se osjeate, od sto?"
Uope nisam oklijevala. "Sto", odgovorila sam uvjerljivo. I mama i tata ovaj su
put kimnuli. Mami se nije inilo potrebnim ubaciti se s vlastitom procjenom jer se
slagala s mojom.
"Onda dobro, moram priznati da vie niste zanimljivi", rekao je dr. Arslan uz
osmijeh i tom kratkom reenicom zakljuio moj sluaj. Preporuio mi je da jo tjedan
dana nastavim s antipsihoticima i lijekovima protiv tjeskobe i da onda prestanem.
Vie ih nisam trebala, objasnio mi je. Ja sam to shvatila kao da je njegova opa
procjena da sam potpuno zdrava. Mama i tata su me zagrlili i zatim smo mirno
proslavili uz jaja i kavu u oblinjoj zalogajnici. Naalost, to je bio zadnji put da su
moji roditelji bili u istom prostoru sve do proslave bratove diplome tri godine kasnije.
Premda sam bila ushiena zbog miljenja dr. Arslana da vie nisam zanimljiva,
zapravo me ekao jo dugaak put do povratka na ono to sam nekad bila. I dalje sam
se nalazila usred vrlo neodreene faze oporavka, koju dr. Dalmau i drugi pomno
prouavaju.
"Pacijenti se vrate u normalu, uglavnom, prema procjeni obitelji, prijatelja i
lijenika, ali ne vrate se u normalu prema procjeni samoga pacijenta", objasnio mi je
dr. Dalmau tijekom jednog od naih prvih telefonskih razgovora. "I tako to bude
dosta dugo. Za oporavak su potrebne ak dvije do tri godine, a moda i vie."
Pacijenti se moda mogu vratiti na posao, funkcionirati u drutvu, pa ak i
samostalno ivjeti, ali osjeaju da im je tee raditi stvari koje su im prije bile vrlo
lake i zapravo su i dalje daleko od one osobe koja su bili prije bolesti.
Neposredno nakon to sam se vratila na posao, dr. Najjar dopustio mi je da
obojim kosu u plavo jer je moj oiljak, na kojem mi kosa nije ponovo narasla kao to
mi je bilo obeano, najzad zacijelio dovoljno da podnese te jake kemikalije. Otila
sam u salon Arrojo u etvrti West Village, odmah na ulazu u tunel Holland, gdje su
mi frizerke obojile kosu u izrazito svijetlu nijansu i napravile mi upave ikedo
oiju, koje su mi padale ulijevo i prekrivale mi elavo mjesto. Frizerka koja me iala
upitala me kako sam zaradila taj oiljak pa sam joj ispriala dio svoje prie. Bila je
toliko dirnuta da je provela jo sat vremena stavljajui mi uvijae na moju grubu kosu
(koja se promijenila zbog lijekova).
Na povratku u Summit, dok sam se etala prema stepenicama podzemne,
osjeala sam se fantastino dok nisam zaula kako me doziva neki poznati glas.
Osvrnula sam se u nadi da mi se uinilo i ugledala svog biveg deka nekoliko
stepenica ispod mene.
Zadnji sam put razgovarala s njim davno prije nego to sam se razboljela.
"uo sam to je bilo", rekao je smeteno. "ao mi je to te nisam nazvao, ali
inilo mi se da me ne bi htjela uti."

Ne obazirui se na taj komentar, razmijenila sam s njim nekoliko dosjetki i

pozdravila ga. To je trebao biti savren trenutak za susret s nekim bivim, odmah
poslije frizerskog salona. No uzdrmao me, i to ne na dobar nain. Bilo mi je jasno da
me on saalijeva, a nema nita gore nego kada vidite da oi biveg ljubavnika zrae
saaljenjem.
Dok sam ekala na peronu i vrtjela po glavi prizor tog susreta, ugledala sam
svoj odraz u vlaku koji je dolazio i primijetila kako mi ofucano izgleda nakovrana
kosa, kako mi je podbuhlo lice i kako mi je debeljukast stas. Hou li se ikada ponovo
smatrati privlanom? Ili e me ta nesigurnost u sebe zauvijek pratiti?
Uope nisam sliila onoj "prijanjoj" osobi s kojom je nekada hodao, osobi
toliko samopouzdanoj i sigurnoj, i mrzila sam se zbog toga.

Glava 46.
Velika vizita
Manje od mjesec dana nakon to sam se vratila na posao u The Post, moja majka
primila je elektroniku poruku od jednog asistenta dr. Najjara, koji nas je pozivao da
prisustvujemo njegovu predavanju o anti-NMDA receptorskom autoimunosnom
encefalitisu na velikoj viziti na Sveuilitu u New Yorku - ritualu na medicinskom
fakultetu pri kojem neki lijenik studentima i kolegama predstavlja svoje sluajeve.
Tog jutra krajem rujna promet iz smjera New Jerseyja prema centru bio je
zakren pa smo kasnili. Mama, Allen, Stephen i ja utrali smo u dvoranu za
predavanja, gdje su nas tata, Angela i Lauren, moja prijateljica i glavna urednica
Posta, ekali na ulazu.
"Mislim da je ve poelo", rekla je Angela kada smo uli u dvoranu. Stotinjak
sjedeih mjesta popunili su ljudi u bijelim kutama i svi su pozorno gledali dr. Najjara,
koji je na pozornici ubrzano govorio o "autoimunosnom encefalitisu".
Bili smo propustili uvod o 24-godinjoj pacijentici S. C. pa jo nisam shvaala
da se radilo o meni, dok je on navodio sve pretrage koje su se vratile iste,
ukljuujui tri magnetske rezonancije, pretrage na hematologiji i toksikologiji urina te
krvne pretrage. Dodao je da je u cerebrospinalnoj tekuini pacijentice bilo vie
limfocita nego to je normalno i zatim je objasnio svoju odluku da se naini biopsija
mozga, kada se inilo da vie nema drugih mogunosti.
"Govori li on o meni?" upitala sam roditelje.
Mama je kimnula. "Mislim da govori."
Dr. Najjar prebacio je na poveanu sliku uzorka mozga dobivenog biopsijom.
Bio je svjetloljubiaste boje zbog plaviasto-ljubiastih mrlja koje su okruivale neku
krvnu ilu. Te tamne mrlje, objasnio je, bile su upalne mikroglijalne stanice.

"On govori o mome mozgu", apnula sam, premda tada nisam razumjela to
prikazuju te slike. Znala sam samo da se jedan vrlo intimni dio mene pokazuje
stotinama stranaca. Koliko ljudi moe rei da su dopustili drugima da im doslovno
zavire u glavu? Dodirnula sam svoj oiljak od biopsije, a dr. Najjar nastavio je
govoriti o mome modanom tkivu.
Zatim je prebacio na drugu sliku, koja je prikazivala neto nalik finom laniu
prekrivenom nizom ljubiastih i smeih dragulja u obliku slova "u".

Objasnio je da se na toj slici biopsije mozga vidi krvna ila pod napadom
limfocitnih stanica.
"U normalnim okolnostima nikada ne viamo T-limfocite u mozgu", predavao
je dr. Najjar. "Kada T-limfocit uspije prijei iz krvi u mozak, rije je o nekoj fazi
encefalitisa."
No kako je dr. Najjar istaknuo, vrlo je malo, najvie deset, biopsija mozga
nainjeno na ljudima oboljelim od anti-NMDA receptorskog encefalitisa, stoga te
slike omoguuju rijedak i informativan pogled na bolest mozga o kojoj se vrlo malo
zna.
Predavanje je zavrio zakljukom: "Ponosan sam to mogu rei da se ta
pacijentica vratila u normalu i trenutano opet radi u novinama The New York Post.
Angela me trknula laktom, Lauren se nasmijeila, a Stephen i moji roditelji
blistali su.

Kad smo se toga dana vratile na posao, Angela je spomenula tu prezentaciju

naim urednicima, Steveu i Paulu. Steve se zainteresirao i pozvao me u svoj ured.
"Angela mi kae da je bila na nekom sastanku u vezi s tvojom boleu", rekao je
Steve. "Bi li moda htjela napisati lanak o njoj u prvom licu?"
Snano sam kimnula; nadala sam se da e mojim urednicima moja pria biti
dovoljno zanimljiva kao tema za lanak i jedva sam ekala da udovoljim svojim
novinarskim nagonima i uistinu prionem na to istraivanje.
"Sjajno. Moe li nam ga predati do petka?"
Bio je utorak. Petak mi se inio blizu, ali vrsto sam odluila to napraviti.
Pomisao da u podijeliti to svoje smueno razdoblje sa svijetom bila je uzbudljiva,
premda i pomalo strana i vrtoglava. Strana zbog toga to veina mojih kolega jo
uvijek nije znala to se zbivalo tijekom mog dugakog izbivanja (kao ni ja), i mislila
sam da e ta pria upropastiti sve to sam postigla predstavljajui se kao
profesionalac zadnjih nekoliko tjedana, otkako sam se vratila na posao. No bila je i
vrtoglava. Sada sam imala priliku pronai to izgubljeno vrijeme i dokazati sebi da
mogu shvatiti to se dogaalo u mom tijelu.

Glava 47.
Egzorcist
Puna tih proturjenih osjeaja, vrsto sam stavila svoju novinarsku kapu natrag na
glavu i obavila razgovore sa svojom obitelji, Stephenom, dr. Dalmauom i dr.
Najjarom kako bih stekla predodbu o toj bolesti i njezinim irim implikacijama.
Gotovo odmah privuklo me pitanje koje je moda najtee: koliko je ljudi u
cjelokupnoj povijesti patilo od moje bolesti i od drugih koje su joj sline, a da se nisu
lijeili? To pitanje postaje jo tee kad se uzme u obzir da unato tomu to je
otkrivena tek 2007. godine, neki lijenici s kojima sam razgovarala smatraju da ona
postoji barem otkako postoji i ovjeanstvo.
Krajem 1980-ih godina francusko-kanadski pedijatrijski neurolog dr. Guillaume
Sebire primijetio je neobian uzorak na estoro djece koje je lijeio izmeu 1982. i
1990. godine. Sva su imala poremeaje kretanja poput nehotinih tikova i pretjeranog
nemira, kognitivna oteenja, napadaje, normalne nalaze na kompjutorskim
tomografijama i uredne krvne slike. Djeci je postavljena dijagnoza "encefalitis
nepoznatog podrijetla" (odnosno ono to se kolokvijalno zvalo Sebireov sindrom) i
bolest je u prosjeku trajala 10 mjeseci. Moglo bi se rei da se etvero od estero djece
uspjelo potpuno oporaviti. Njegova neodreena dijagnoza "encefalitis nepoznatog
podrijetla" odrala se jo dva desetljea.
U jednom ranijem radu, koji su 1981. napisali Delong i kolege, opisan je
"steeni reverzibilni autistini sindrom" u djece. Ta bolest izgleda kao autizam, ali
dvoje od troje djece (petogodinjakinja i sedmogodinjak) u potpunosti se oporavilo,
dok je jedna djevojica od jedanaest godina nastavila patiti od ozbiljnih memo rijskih
i kognitivnih problema; nakon svega nekoliko minuta ne bi se vie mogla sjetiti triju
rijei koje su joj bile zadane. Dananje studije pokazuju da djeca ine priblino 40
posto pacijenata kojima se dijagnosticira ta bolest (a taj postotak uporno raste), ali u
djece se ona prezentira drugaije: u ponaanju oboljele djece ima izljeva bijesa,
mutizma, hiperseksualnosti i nasilja. Jedna majka opisala je kako je njezino starije
dijete pokualo zadaviti njezino novoroene; druga je ula svoju inae aneosku
ker kako potmulo rei; a trea djevojica zabadala si je prste u oi kao da ih eli
iskopati, nastojei objasniti svoj unutarnji nemir koji nije mogla prenijeti svojim
vokabularom djeteta koje je tek prohodalo. Ta se bolest u djece esto pogreno
dijagnosticira kao autizam, ali ovisno o tomu gdje je i kada neka osoba ivjela, moda
je bila opisivana i kao neto natprirodno ili ak zlo.
Zlo. Nevinu oku anti-NMDA receptorski autoimunosni encefalitis moe
izgledati zlokobno. Oboljeli sinovi i keri najednom postaju opsjednuta, demonska
stvorenja iz najgorih nonih mora. Uzmimo kao primjer Regan, djevojicu koja je,
nakon to je nekoliko dana po cijelom tijelu imala greve od kojih je odskakivala s
kreveta u zrak - i nakon to je progovorila neobinim, dubokim baritonom - savila

tijelo u most i sila stepenicama kreui se na sve etiri kao rak, sikui kao zmija i
bljujui krv.
Taj prizor od kojeg se ledi krv u ilama potjee iz neureene verzije filmskog
hita Egzorcist, a premda je izmiljen, ilustrira mnoga slina ponaanja u djece koja
pate od anti-NMDA receptorskog autoimunosnog encefalitisa. Taj prizor nije toliko
pretjeran koliko moda mislimo. Stephen, primjerice, ne moe gledati Egzorcista previe ga podsjea na one udne "napadaje panike" koje sam imala u bolnici. Jo
jezivije, godine 2009., jedna trinaestogodinjakinja iz Tennesseeja imala je "raspon
emocija i simptoma koji su varirali iz sata u sat, ponekad nalik na shizofreniju, a
ponekad na autizam ili cerebralnu paralizu". estoko se ritala i grizla za jezik i
usnice. Jednom je inzistirala na tome da preko bolnikog odjela prijee hodajui kao
rak. Ujedno je govorila na bizarnom dijalektu nalik na cajunski15, prema listu
Chattanooga Times Free Press, koji je detaljno opisao njezino iskustvo s anti-NMDA
receptorskim autoimunosnim encefalitisom i naknadnim oporavkom.
Mnogi roditelji ispriali su da su njihova djeca poela govoriti nekim
iskrivljenim stranim jezikom ili neobinim naglaskom, ba kao kada je opsjednuta
Regan poela razgovarati na tenomlatinskom sa sveenikom koji joj je doao obaviti
egzorcizam. Isto tako, oni koji pate od te vrste encefalitisa imat e ono to je poznato
kao eholalija, ponavljanje zvukova koje stvara druga osoba. To bi moglo objasniti
iznenadnu sposobnost "govorenja na raznim jezicima", premda ljudi koji pate od te
bolesti uglavnom to ine nelogino, a ne teno.
Koliko je djece u povijesti bilo podvrgnuto "egzorcizmu" i zatim ostavljeno da
umru ako im se stanje ne bi poboljalo? Koliko se ljudi trenutano nalazi po
psihijatrijskim odjelima i domovima za nemone, umjesto da primaju relativno
jednostavnu terapiju steroidima, zamjenom plazme, IVIG-om i, u najgorim
sluajevima, intenzivniju imunoterapiju ili kemoterapiju? Dr. Najjar procjenjuje da
90 posto ljudi koji su imali tu bolest u vrijeme kada sam se ja lijeila od nje, 2009.
godine, nije dobilo tu dijagnozu. Premda se ta brojka vjerojatno smanjuje kako ta
bolest postaje sve poznatija, jo uvijek ima ljudi koji pate od neega to se moe
izlijeiti, ali ne intervenira se na odgovarajui nain. Nisam mogla zaboraviti koliko
sam i sama bila blizu tom opasnom rubu.
Dr. Rita Balice-Gordon, kolegica dr. Dalmaua, spomenula je jednu staru
indijansku priu, koju esto navode neuroznanstvenici koji prouavaju mozak, o
estorici slijepaca koji pokuavaju prepoznati slona, a koja pomae da shvatimo
koliko jo toga trebamo saznati o toj bolesti.
Svaki ovjek dodirne neki drugi dio ivotinje i pokua prepoznati taj bezimeni
predmet. Jedan mu dodirne rep i kae "ue", drugi mu dodirne nogu i kae "stup",
jedan mu opipa surlu i kae "stablo", jedan opipa uho i kae "lepeza", jedan opipa
trbuh i kae "zid", a zadnji dodirne kljovu i siguran je da je to "cijev". (Ta je pria
ispriana toliko puta da ima razne zavretke: u budistikoj verziji svima se njima kae
da su u pravu pa se onda vesele, a u nekoj se drugoj potuku jer se ne mogu sloiti.)

15 Cajuni su ljudi iz june Louisiane potekli od francuskih kolonista iz 18. stoljea.

Dr. Rita Balice-Gordon tu analogiju interpretira s nadom: "Mi na neki nain

prilazimo tom slonu i s prednje i sa stranje strane, u nadi da emo se nai na sredini.
Nadamo se da emo dovoljno detaljno naslikati cijelog tog slona."
Dva konkretna polja istraivanja, shizofrenija i autizam, vjerojatno e najvie
profitirati od tog slikanja slona. Dr. Balice-Gordon smatra da odreeni, premda
maleni, postotak ljudi s dijagnozom autizma i shizofrenije zapravo moda imaju neku
autoimunosnu bolest. Mnoga djeca kojima je na koncu dijagnosticiran anti-NMDA
receptorski autoimunosni encefalitis na poetku su bila smatrana autistinom. Koliko
djece s izvornom dijagnozom autizma nije uspjelo doi do svoje autoimunosne
dijagnoze?
Kao to je objasnila, od hipotetskih pet milijuna ljudi s dijagnozom autizma, 4
999 000 doista bi moglo biti autistino. No to s onim djeliem njih koji zapravo
imaju anti-NMDA receptorski autoimunosni encefalitis ili neki drugi srodan
poremeaj koji se moe uinkovito lijeiti traenjem nekog perifernog tumora ili
antitijela u mozgu?
Isto se tie shizofrenije. Mnogi odrasli kojima je na koncu dijagnosticiran antiNMDA receptorski autoimunosni encefalitis prvo su dobili dijagnozu shizofrenije (ili
drugih srodnih duevnih poremeaja, poput shizoafektivnog poremeaja, u mom
sluaju). Statistiki je sigurno da ima ljudi s postavljenom dijagnozom psihoze ili
shizofrenije, koji nikada ne prime adekvatnu pomo. ak i da se radi o samo 0,01
posto pacijenata, to je i dalje previe.
Naalost, prema profesoru psihologije dr. Philipu Harveyju, mnogi ljudi koji
pate od ozbiljnih psihijatrijskih bolesti "nemaju anse" za odgovarajue pretrage koje
su potrebne za dijagnosticiranje i lijeenje autoimunosnih bolesti. Postupci poput
pozitronske emisijske tomografije, kompjutorske tomografije, magnetske rezonancije,
IVIG tretmana i plazmafereze mogu pojedinano kotati i vie od nekoliko tisua
dolara.
"Koliko bi praktini bili takvi pregledi?" upitao je dr. Philip Harvey. "Lumbalne
punkcije za svakoga? To nije mogue."
Moje lijeenje kotalo je jedan milijun dolara. Na sreu, tada sam bila zaposlena
u Postu na puno radno vrijeme i osiguranje mi je pokrilo veinu te pretjerane cijene.
Usto sam imala svoj sustav za podrku. Sretna je okolnost to je moja obitelj bila u
situaciji da je iz svoga depa mogla platiti sve to osiguravajue drutvo nije pokrilo
ni nadoknadilo. Naalost, ljudi koji cijeli ivot pate od psihijatrijskih bolesti, koji ne
mogu zadrati posao pa ive od invalidnina i socijalne pomoi, esto nemaju takvu
sigurnosnu mreu.
No sve su to samo dodatni razlozi zato psihijatri i neurolozi trae naine da
probiju barijere postavljene izmeu psihologije i neurologije inzistirajui na tomu da
se duevne bolesti smatra neurokemijskim bolestima, to one i jesu, i nadajui se da
e im se pritom odobriti vie novca za prouavanje tog preklapanja.
"Mogue je pomisliti da je to samo sluajnost, da [NMDA-receptorski
encefalitis] i shizofrenija nisu povezani. No majka priroda ne funkcionira na taj nain.

Najbolja hipoteza za shizofreniju jest da se barem neki od tih sluajeva mogu

objasniti i [slinom] disfunkcijom", rekla je dr. Balice-Gordon.

Dr. Najjar, primjerice, otiao je korak dalje u povezivanju auto-imunosnih i

duevnih bolesti; nakon svojih naprednih istraivanja tvrdi da neke oblike
shizofrenije, bipolarnog poremeaja, opsesivno-kompulzivnog poremeaja i depresije
zapravo uzrokuju upalna stanja u mozgu.
Dr. Najjar radi na nekoliko revolucionarnih radova koji bi najzad mogli sruiti
barijeru podignutu izmeu imunologije, neurologije i psihijatrije. U jednom njegovu
nedavnom sluaju radi se o devetnaestogodinjoj djevojci kojoj su unutar dvije
godine estorica psihijatara dijagnosticirala shizofreniju. Simptomi su joj nastupili
kada je imala sedamnaest godina, slunim halucinacijama; "ljudi su mi sputali i
mislili su da su bolji od mene", rekla je dr. Najjaru, a nakon slunih uslijedile su i
vidne halucinacije. Kasno nou viala je "lica ljudi na zidovima".
Njezini roditelji nisu povjerovali u dijagnozu shizofrenije i na koncu su se
probili do Sveuilita u New Yorku, gdje su se susreli s dr. Najjarom. On je
zahtijevao biopsiju desnog frontalnog renja mozga - to je nauio iz mog sluaja koja je pokazala prisutnost upale i antitijela koja napadaju glutamatne receptore u
mozgu. Lijeio ju je steroidima, zamjenom plazme i IVIG tretmanom, to je pomoglo
protiv halucinacija i paranoje, ali s obzirom na to da je lijeenje poelo tako kasno,
nije sigurno hoe li se ona ikada u potpunosti oporaviti.
"Ako neto izgleda kao shizofrenija, ne znai da to i jest", rekao mi je dr. Najjar.
"Moramo biti ponizni i imati otvorene oi."
Dok sam istraivala za svoj lanak, radoznalo sam eljela uti stajalite dr.
Baileyja, neurologa koji je po mome miljenju imao vrsto zatvorene oi dok je
tvrdio da su odvikavanje od alkohola i stres uzroci mojih problema - da vidim to on
misli o konanoj dijagnozi. No kada sam ga dobila na telefon, pokazalo se da on i
dalje jo nikad nije uo za tu bolest, premda se o mojoj dijagnozi raspravljalo u
gotovo svakom veem medicinskom asopisu, od The New England Journal o f
Medicine do The New York Timesa.
U proljee 2009. godine ja sam bila 217. osoba kojoj je ikada dijagnosticiran
anti-NMDA receptorski autoimunosni encefalitis. Svega godinu dana kasnije taj se
broj udvostruio. Sada se radi o tisuama ljudi. A dr. Bailey, kojeg smatraju jednim
od najboljih lijenika u zemlji, nikada nije uo za nju. Ako ivimo u vrijeme kada
stopa pogreno postavljenih dijagnoza u SAD-u ne pokazuje "nikakvo poboljanje"
od 1930-ih godina, prema The New York Timesu, onda iz toga valja izvui lekciju da
je uvijek vano dobiti drugo miljenje.
Premda je on moda umnogome izvrstan lijenik kojemu vrijedi otii, dr. Bailey
takoer je, na neki nain, savren primjer onoga to ne valja s medicinom. Ja sam
njemu bila samo broj (a ako je pregledavao 35 pacijenata na dan, kao to mi je rekao,
to znai da sam bila jedan od jako puno brojeva). On je, donekle, nusproizvod

defektnog sustava koji primorava neurologe da provedu po pet minuta s koliinom od

x pacijenata dnevno kako bi odradili svoj minimum. To je lo sustav. Dr. Bailey nije
izuzetak od pravila - on je pravilo.
Izuzetak sam ja. Ja sam ta koja ima sree. Nisam proklizala kroz sustav koji je
osmiljen tako da proputa sluajeve poput mog, sluajeve koji zahtijevaju vrijeme,
strpljenje i individualiziranu pozornost. Dakako, kada sam razgovarala s njim, bila
sam okirana time to je tako lako mogao promaiti stvarnu dijagnozu, no nije to ono
to je uistinu okantno; sada shvaam da je okantno to to ja sada mogu ovo pisati.

Ipak, ak i nakon razgovaranja s dr. Baileyjem, koji me mogao osuditi na smrt,

najstraniji dio istraivanja moje bolesti i pisanja lanka o njoj bio je neto za to se
ni na koji nain nisam bila pripremila: davanje videosnimki s EEG-a fotografskom
uredniku mojih novina, koji je u lanak htio staviti nekoliko slika mene u bolnici. Ja
ih jo nisam bila pogledala i u to doba nisam to ni namjeravala. No kako je imao
problema s pokretanjem diska, zamolio me za pomo. Primila sam se posla i pritom
naas ugledala sebe u bolnikom ogrtau.
Bila sam strahovito mrava. Izluena. Ljuta. Agresivno sam pruala ruke prema
kameri.
Zadrhtala sam i okrenula se od te slike nastojei se usredotoiti na disanje i
primorati se na osmijeh. Imala sam snaan poriv da mu otmem te snimke i spalim ih
ili da ih barem sakrijem nekamo na sigurno od pogleda. Moda jo nisam bila
spremna na to, ak ni nakon svega to sam uinila i saznala. No osjeala sam da
moram nastaviti gledati.
Imala sam dovoljno distance od vlastita ludila da ga promatram hipotetski, kao
da piem o ''njoj", kao da sam ja neka trea strana u odnosu na to razdoblje mog
ivota. No to gledanje same sebe, izbliza i osobno, unitilo je novinarsku distancu.
"Ona" je podsjetnik na to koliko je krhko nae duevno i tjelesno zdravlje i na to u
kojoj smo mjeri izloeni muicama svog Bruta od tijela koje e nas jednog dana
neizbjeno izdati. Ja sam zarobljenik, kao i svi mi. A s tom spoznajom doe i bolan
osjeaj ranjivosti.

Te veeri otila sam kui i no provela u nemirnim snovima koji su se pretapali.

U jednome sam bila s mamom i Allenom u Summitu.
"Sjea se onoga kad si bila u bolnici", rekla je mama grohotom se smijui.
"Bila si tako luda da..."
Smijala se tako jako da nije mogla zavriti reenicu.
"to je bilo?" upitala sam uzimajui notes i diktafon. Ona se smijala gutajui
zrak, histerino, i dalje se smijala.

S tim snom stopio se jedan drugi. U njemu sam bila na odjelu za epilepsiju, ali
bila sam potpuno gola i traila sam neki zahod da se u njega sakrijem. ula sam kako
u blizini prolazi skupina medicinskih sestara i pokuala se sakriti, ali kad sam zala za
ugao, odjednom sam ugledala Adeline, medicinsku sestru s tog odjela, Filipinku.
Sada sam bila posve odjevena.
"Susannah", rekla je, "ujem da ne pazi na sebe. Kakva teta." Premda
oklijevam pri davanju ikakvih frojdovskih znaenja tim snovima, oito je da oni
predstavljaju tjeskobu koju sam osjeala u pogledu toga kako sam se ponaala u
bolnici i kako su me ljudi doivljavali dok sam se oporavljala. To nije bilo psiholoko
mjesto na kojem sam eljela biti u trenutku kada poinjem raditi na svom prvom
veem zadatku nakon povratka u Post. Nisam htjela biti uznemirena i uzrujana, a te
snimke oito su poremetile moju unutarnju ravnoteu.
No, bila ja spremna na to ili ne, u subotu 4. listopada najvanija pria u mojoj
karijeri objavljena je u The Postu pod naslovom: "Moj zagonetni izgubljeni mjesec
ludila: bila sam sretna dvadesetetverogodinjakinja koju su iznenada pogodili
paranoja i napadaji. Jesam li silazila s uma?"
(My Mysterious Lost Month o f Madness: I was a happy 24-year old suddenly
stricken by paranoia and seizures. Was I going crazy?)

Glava 48.
Krivnja preivjeloga
Jedno je istraivati vlastitu bolest i apstraktno razmiljati o drugim ljudima koji su
takoer patili od nje; a neto je potpuno drugo upoznati ljude koji su bili u opasnosti
da se izgube u sustavu.
Budui da sam bila jedina osoba koja je ikada dobila dijagnozu anti-NMDA
receptorskog autoimunosnog encefalitisa na Sveuilitu u New Yorku, mislila sam da
sam dio malobrojne skupine i da nemam ni jednog sunarodnjaka s kojim bih mogla
dijeliti ratne prie. No prevarila sam se.
Premda je anti-NMDA receptorski autoimunosni encefalitis rijedak, on je jedna
od vie od stotinu razliitih autoimunosnih bolesti koje, procjenjuje se, pogaaju 50
milijuna ljudi u SAD-u; vrtoglava brojka, koja se vie nego utrostruila u zadnja tri
desetljea. Alarmantna veina autoimunosnih bolesti - oko 75 posto - javlja se u ena,
stoga nas pogaa vie od svih vrsta raka zajedno. Autoimunosne bolesti
najvjerojatnije su uzrok broj jedan invalidnosti u ena svih dobnih skupina. Postoje
brojne teorije o tomu zato su ene toliko neproporcionalno na udaru - od genskih,
preko okolinih i hormonskih (veina ena nalazi se u plodnoj dobi kada im se
postavi ta dijagnoza), do injenice da su enski imunosni sustavi sloeniji (tijekom
trudnoe moraju prepoznati i ouvati fetuse, koji su napola strana tijela), pa su na
njima, kao i na svemu to je sloenije, kvarovi tei. Zasad je to samo jo jedna
zagonetka u nizu upitnika.
Dr. Dalmau i djelatnici njegova laboratorija identificirali su i druge
autoimunosne bolesti koje se javljaju u mozgu i trae receptore, pa je anti-NMDA
receptorska varijanta i dalje rijetka, ali ne i jedinstvena. Sada su autoimunosne bolesti
kojima su posrednici antitijela postale bona fide skupina sindroma. U laboratoriju dr.
Dalmaua identificirano je jo est drugih vrsta antitijela koja ciljaju razne receptore u
mozgu, osim te vrste koja vreba
NMDA receptore i koja je napala mene. Ta brojka i dalje raste. Dr. Dalmau
procjenjuje da bi ih sve u svemu moglo biti dvadeset ili vie. Ta otkria najzad daju
imena bolestima koje se neodreeno naziva "encefalitisom nepoznatog podrijetla" ili
ih se uope nikako ne naziva.

Stoga nije bilo udo to mi se, nakon to je taj lanak objavljen u Postu, ulazni
pretinac ispunio stotinama elektronikih poruka majki i oeva ijoj su djeci nedavno
dijagnosticirane raznorazne autoimunosne bolesti, ena moje dobi u raljama te iste
bolesti i ljudi koji slute da njihovi blinji pate od nje pa se ele informirati kako je to
najbolje lijeiti. Kao i svaka velika trauma, ta vas bolest irom raskoli, a nakon to
toliko toga preivite, najzad ste spremni uzvratiti i voljni ste pomoi svakome tko

moda prolazi kroz sline nevolje. No zbog tolike ste izloenosti nezatieni od
elemenata, poput otvorene rane.
Mnoge prie koje sam ula u to vrijeme bile su sline mojoj, ako ne i potresnije.
Noima nisam mogla zaspati zbog rijei ljudi s kojima sam razgovarala. Zato ja?
Zato su me moja antitijela odluila napasti? Zato sam se onda uspjela oporaviti?
ivim s tim neprestanim refrenom - ne radi se o samosaaljenju, nego o pravom
pitanju, zato se moje tijelo odluilo okomiti samo na sebe? Uostalom, zato se to
bilo komu dogaa? Sada postoje na tisue sluajeva anti-NMDA receptorskog
autoimunosnog encefalitisa i mnogi nisu dobro zavrili: jedna postarija ena
preminula je jer joj je postavljena pogrena dijagnoza infekcije urinarnog trakta;
jedna je trudnica izgubila bebu dok su joj se simptomi pogoravali; nekoliko
djevojaka moralo je izvaditi jajnike, a lijenici nisu uspjeli pronai teratom, dok
imunosupresivi koji su za mene napravili uda, njima nisu pomogli.
Gotovo svi s kojima sam razgovarala imali su deluzije i halucinacije; jedna
uiteljica glazbe vidjela je i ula itav simfonijski orkestar ispred svog prozora; jedna
mlada ena pozvala je sveenika i zatraila egzorcizam jer je bila uvjerena da ju je
opsjeo vrag; jedna ena moje dobi tijekom oporavka toliko je mrzila sebe da si je
iupala kosu i rezala se po rukama. Paranoja, osobito u vezi s mukarcima u njihovu
ivotu, takoer je bila esta tema: jedna sredovjena ena mislila je da je njezin
suprug napravio dijete jednoj susjedi; jedna mlaa tinejderica bila je uvjerena da joj
otac vara majku. Jedna dvanaestogodinjakinja s kojom sam razgovarala pokuala je
iskoiti iz automobila u vonji; jedna ena bila je opsjednuta groem (kao to sam ja
imala fiksaciju na jabuke); a jedna pak vie nije mogla hodati.
Svi ljudi s kojima sam razgovarala bili su izgubili sebe. I nisu se svi ponovo
pronali. Neki od njih vie nikada nee biti onako pametni, duhoviti ni ivahni kao
prije bolesti. Moja pria ulila im je nadu, ali neki od njih plaili su me svojim
upornim, paranoinim telefonskim pozivima.
"Vi znate da nas prislukuju", rekla je jedna starija ena.
"Molim?"
"Prislukuju mi telefon. Pa ne mogu puno govoriti."
Ja ujem glasove", rekla je jedna druga osoba. "Ljudi me se ele doepati. Ba
kao i vas."
Jedna ena koja je zvuala manino - njezin uurbani govor bilo je teko
razumjeti - zvala me vie puta na dan, pokuavajui sa mnom dogovoriti sastanak
kako bih joj osobno mogla postaviti dijagnozu.
Ja nisam lijenik, ali trebali biste se javiti ovim ljudima", odgovarala sam i
davala takvim osobama popis lijenika koji su lijeili mene. No istini za volju, jedina
razlika izmeu onih koji su patili od shizofrenije i mene bila je u tomu to sam se ja
izlijeila. Kao i oni, i ja sam tono znala kako je to biti zarobljen u prizmi vlastite
slomljene psihe.

Osjeaj krivnje u preivjeloga, neka vrsta PTSP-a, esta je pojava - jedna studija
upuuje na to da se on moe javiti u 20-30 posto preivjelih - i dokumentiran je u
ljudi koji su bolovali od raka ili AIDS-a, kao i u ratnih veterana. Mogu iskreno
razumjeti taj osjeaj, premda je moj problem na neki nain suprotan od PTSP-a: dok
veina ljudi koje mui PTSP oajniki nastoji pobjei od svojih sjeanja na izvornu
traumu, ja tih sjeanja nemam.
No osjeaj krivnje ipak je tu, osobito kada razgovaram s obiteljima koje ne
mogu suzbiti svoju ogorenost. Jedan me ovjek, koji se nedavno bio oenio, nazvao
zbog svoje ene; bio mi je poslao poruku na Facebooku pa sam mu dala svoj broj
telefona. "Kako znate da se neete opet razboljeti?" agresivno me upitao.
"Ne znam. Stvarno nemam odgovor na to."
"Kako moete biti sigurni?"
"Ne mogu biti. To je samo ono to mi lijenici govore."
"I kako to da ste se vi oporavili, a moja je ena i dalje bolesna, iako joj je bolest
dijagnosticirana prije nego vama?"
"Ja... ne znam."
Dva tjedna kasnije nazvao me opet. "Umrla je. Umrla je proli tjedan. inilo mi
se da biste trebali to uti."
Za njegovu enu nije bilo udesne dijagnoze. I nema udesne dijagnoze za
svakoga. ini se da u tome nema nikakve logike; radi se o srei u izvlaenju slamki,
koliko god to nepravedno, beutno i, iskreno, strano zvualo. ak i uz odgovarajui
tretman, i dalje postoji oko 25 posto izgleda za to da e netko s tom boleu zauvijek
ostati invalid ili da e umrijeti.
No pri kraju bolesti imala sam puno vie interakcija koje su tu uasnu bolest
pretvorile u neku vrstu dara - koji ne bih poeljela ak ni najgorem neprijatelju, ali
ipak dara.
Zbliila sam se sa enom po imenu Nesrin Shaheen, ija je pretpubertetska ki
oboljela od te bolesti priblino isto kada i ja, i koja sada neumorno radi na podizanju
svijesti o njoj; posveuje bezbrojne sate stranici o anti-NMDA receptorskom
encefalitisu na Facebooku, kojom pomae stotinama ljudi da se snau u toj
usamljenikoj bolesti. Osim Nesrinine stranice na Facebooku, sada postoje jo i
mnoge druge mrene stranice posveene irenju glasa o tome i meusobnom
povezivanju oboljelih i njihovih obitelji kako ne bi svu tu muku morali prolaziti sami.
Trenutak najveeg priznanja u cijelome mom ivotu - a injenica to to mogu
rei s toliko apsolutnim uvjerenjem samo je jo jedan primjer toga kako mi je ta
bolest promijenila perspektivu na pozitivan nain - bio je kada me u proljee 2010.
godine nazvao ovjek po imenu Bill Gavigan.
Je li to Susannah Cahalan?" upitao je bez daha.
"Da", rekla sam zateeno. Ljudi obino nisu izgovarali moje ime kao da ono
ima toliku teinu. Poeo mi je priati o svojoj keri Emily.

Jednog dana, dok je bila na drugoj godini na fakultetu u Pennsylvaniji, Emily je

odjednom poela brzo govoriti i postala je paranoina da je slijede kamioneti koji
voki-tokijima meusobno komuniciraju o tome gdje se ona nalazi. Sljedei dan, dok
su ili u New York na neku predstavu na Broadwayu, Emily se fiksirala na
automobile oko njih. Uporno je ponavljala da ih prate, to je toliko zabrinulo Billa i
njegovu enu Grace da su smjesta okrenuli auto i otili ravno na hitnu. U bolnici se
Emilyna paranoja pojaala jer ju je lijenik u hitnoj slubi podsjetio na uitelja
povijesti iz srednje kole pa je bila uvjerena da je on varalica, glumac koji igra ulogu
lijenika, a upravo se to dogodilo i meni, s mojim ocem i sestrom na EEG-u.
Emily je primljena na psihijatrijski odjel, gdje je 72 sata ostala na promatranju
bez ikakva kontakta s obitelji. Davali su joj ogroman popis lijekova za stabiliziranje
raspoloenja i antipsihotika, a na tom odjelu ostala je jo dva tjedna, nakon ega su je
otpustili uz dijagnozu "psihoza, nespecifina": medicinski argon za "nemamo
pojma".
Premda je bila na tekim sedativima, uporno se htjela vratiti na fakultet. No
zatim je njezine roditelje nazvao dekan izrazivi ozbiljnu zabrinutost zbog Emilyna
udnovata ponaanja. Vratila se kui i sljedeih nekoliko tjedana vozikali su je amotamo od roditeljske kue do lokalnog psihijatra, dok nije bila primljena na
Pennsylvanijski psihijatrijski institut na tri tjedna. Bill je to iskustvo usporedio s
filmom Let iznad kukavijeg gnijezda. Iako jo nije bilo dijagnoze, psihijatar je
njezinim roditeljima rekao da mu to izgleda kao shizofrenija i to nakon to su
neurolozi bili spomenuli mogunost multiple skleroze. Socijalni radnik u toj ustanovi
savjetovao im je da je prijave na socijalnu pomo za invalide jer "ona nikada nee
moi raditi". Bill u to nije htio povjerovati i bacio je obrasce za socijalnu pomo u
smee kada je otiao.
Negdje u to vrijeme Billova sestra Mary vidjela je mene u emisiji The Today
Show. Poslala je snimku Billu, koji ju je proslijedio Emilynu psihijatru, zajedno s
mojim lankom u Postu.
"Ona nije imala napadaje", rekao je psihijatar istiui nepodudarnosti izmeu
mog i Emilyna sluaja. inilo se da ga je jako uvrijedila implikacija da je on moda
neto propustio. "Morate se pomiriti s injenicom da imate duevno bolesnu ker."
Nakon dvadeset i jednog dana na Institutu, Emily je obavila ambulantno
lijeenje i na koncu se opet vratila na fakultet te zavrila semestar s dobrim ocjenama,
iako su njezini roditelji i dalje smatrali da se nije sto posto oporavila.
inilo se da je prevladala problem, to god on bio, sve dok se nije vratila kui
na proljetne praznike, kada su joj se tjelesne i kognitivne potekoe odjednom opasno
pogorale. Bill je primijetio da vie ne moe rijeiti jednostavne matematike
zadatke; Grace je gledala svoju ker kako pokuava jesti sladoled, a jedva nekako
uspijeva drati licu. Zatim je s prebrzoga govora prela na to da ne govori uope.
Emilyni roditelji odjurili su s njom u oblinju bolnicu, u kojoj su ih lijenici
obavijestili da se na nalazu magnetske rezonancije od prije godinu dana vidi neka
upala, a tu injenicu do tada jo nitko nije bio rekao Gaviganovima. Meutim, dok su

lijenici pripremali agresivnu IVIG terapiju koja pomae protiv upale, Emily je
dobila krvni ugruak u mozgu, zbog kojeg je imala napadaj od sat i pol.
Dok je Emily imala greve u susjednoj sobi, Bill je deurnom neurologu gurnuo
moj lanak u ruke.
"Proitajte ovo. Odmah", zapovjedio je.
Lijenik je to proitao pred Billom, stavio lanak u dep i pristao napraviti
testove na tu rijetku autoimunosnu bolest.
im su je mogli pomicati, helikopterom su prebacili Emily na Sveuilite u
Pennsylvaniji, gdje su je kolege dr. Dalmaua lijeili od anti-NMDA receptorskog
encefalitisa. Nakon agresivnog tretmana steroidima i kemoterapije, Emily se sada u
potpunosti vratila na fakultet. Sto posto je zdrava i 2012. godine zavrit e zadnji
semestar.
"Ne elim zvuati, ovaj, valjda i nema druge nego zvuati jako dramatino u
vezi s tim. Ali ne alim se, da nismo imali taj lanak koji smo dali lijeniku, ona bi
bila mrtva", rekao mi je.
Poslao mi je i videosnimku nje kako se sklie na ledu, uz poruku: "Moda biste
voljeli vidjeti Emily na klizanju. Ovo je prvi put nakon dvije godine da sam je vidio
kako sklie. Na poetku snimke nalazi se na sredini klizalita. Usto, kako je proli
vikend bio Majin dan pa smo razmiljali o tomu, sjetio sam se da sam je proli
Majin dan gurao u invalidskim kolicima do trgovine s darovima u bolnici da kupi
majci estitku; nije mogla ni hodati ni govoriti. Godinu dana kasnije moe se sklizati
na ledu, kao to ete vidjeti na snimci. Zahvalni smo na svim svojim blagoslovima."
Otvorila sam videosnimku na mobitelu i pogledala je. Emily nosi ruiastu
suknju, crne tajice i crnu majicu, a u kosi ima ruiastu vrpcu. Dok izvodi piruete i
neumorno se vrti nasred klizalita, toliko se prirodno kree po ledu da se doima kao
da lebdi tik iznad povrine.

Glava 49.
Uspjeh momka iz rodnog kraja
Postov lanak "Mjesec ludila" nije promijenio samo moj ivot, nego i ivot dr.
Najjara.
Nakon to je objavljen, dr. Najjar pozvao me u svoj dom u mjestu Short Hills u
New Jerseyju, nekih pet minuta vonje od kue moje majke u Summitu. Otvorio je
vrata i upoznao me sa svoje troje tinejderske djece i suprugom Marwom, divnom
enom svijetle puti i svijetle kose, nekoliko godina mlaom od njega. Upoznali su se
u bolnici New York Infirmary Beekman Downtown Hospital (koja je sada dio
Sveuilita u New Yorku) 1989. godine, dok je on studirao neuropatologiju, a ona
radila u laboratoriju. Jednog poslijepodneva stidljivi Souhel naalio se na arapskom i,
na njegovo iznenaenje, ona se nasmijala. Nije izgledala kao da potjee s Bliskog
istoka, ali kad su se upoznali, otkrio je da je i ona iz Sirije.
Marwa mi je ponudila aj dok smo sjedili u njihovoj dnevnoj sobi pored
velikoga glasovira. Negdje usred razgovora dr. Najjar spomenuo je svog oca Salima
Najjara i ponosno podijelio svoju nevjerojatnu priu sa mnom.
Salim je odrastao u sirotitu. Njegova majka, koja je radila prekovremeno u
oblinjoj bolnici, gdje je (kakve li sluajnosti) izraivala kute za lijenike, morala je
odustati od skrbi za malog Salima nakon to mu je otac iznenada umro. Sama ga nije
mogla uzdravati svojom malom plaom. Salim, koji je svojim sinovima toliko
isticao vanost obrazovanja, nikada nije zavrio srednju kolu, ali je zahvaljujui
istoj snazi volje i sklonosti prema perfekcionizmu pokrenuo graevinsko poduzee
pa ak i izbio na sam vrh u toj industriji kad je njegova tvrtka sagradila Damascus
International, glavnu gradsku zranu luku. No nita od svega toga nije se moglo
usporediti s prekomorskim uspjehom njegova sina.
"Moj otac vidio je lanak. Preveden je na arapski i objavljen u mnogim
novinama. Ne samo u jednim", rekao je dr. Najjar. "Bilo je, mislim, suza."
"Nije mogue", rekla sam ja.
"Da, uokvirio ga je i sve."
Nakon objave mog lanka sirijski veleposlanik pri Ujedinjenim narodima stupio
je u kontakt s dr. Najjarom da mu estita na dobro obavljenu poslu i zatim je poslao
moj lanak iz Posta sirijskoj novinskoj agenciji po imenu SANSA. Svi tamonji
prenositelji vijesti preko noi su obradili priu o tome kako je jedan sirijski momak
postao udotvorni lijenik u Americi.
"Sjeti se, to je onaj glupan. Najvei glupan u razredu, kojem uenje nije ilo",
rekla je Marwa. "Momak iz rodne grude je uspio. Uspio si, duo, bravo."
Kasnije iste godine New York Magazine proglasio je dr. Najjara jednim od
najboljih neurologa u zemlji.

Glava 50.
Ekstaza
Kad je Post objavio moj lanak, veina ljudi koji su me poznavali bili bi se sloili:
"Susannah se vratila." Opet sam radila u Postu na puno radno vrijeme, dr. Najjar i dr.
Arslan napokon su me skinuli sa svih lijekova, a preplovila sam ak i opasne vode
televizijske emisije uivo poetkom 2010. godine, kada sam gostovala u emisiji
Today Show, u kojoj se razgovaralo o mojoj bolesti.
Budui da su mama i Alien bili odluili prodati kuu u Summitu, Stephen i ja
bili smo primorani poeti ivjeti zajedno puno prije nego to je ijedno od nas to
oekivalo. Oboje smo mjesecima zaobilazili to pitanje, dok sam ja pregledavala
oglase traei jednosobni stan koji bi odgovarao mom skromnom budetu. Nakon
nekoliko tjedana traenja postalo je oito da si nisam mogla priutiti da ivim sama.
Moja druga opcija bila je ivjeti sa Stephenom, a bojala sam se to predloiti da ga ne
bih gurala na sljedei korak prije nego to bude spreman. No kad sam naela tu temu
s njim, rekao je: ,Ja sam i mislio da emo tako uiniti."
Stephen je u sebi ipak bio zabrinut zbog preuzimanja uloge skrbnika, unato
tomu koliko mi je dobro ilo. Kad bi se meni pod naim krovom neto dogodilo, on bi
bio odgovoran. No odluio je ustrajati. Ja sam bila previe slomljena, financijski,
emocionalno i fiziki da bih ivjela sama, a on to ionako nije htio.
Stoga se sada popisu razloga zato sam se "vratila" mogao dodati i taj odrasli
korak ivljenja s dekom. No zapravo je trebalo proi jo nekoliko mjeseci dok nisam
mogla sa sigurnou rei da mi je opet ugodno u svojoj koi, napokon vjerujui u
sebe i u to da se neu preplaiti kad budem naletjela na bive deke te da se neu
uuriti od straha na dnu teretane.
Taj "heureka" trenutak dogodio se tiho, vie od godinu dana nakon to sam
dobila dijagnozu, kada sam bila u posjetu iroj obitelji u Santa Feu u New Mexicu
zbog vjenanja roakinje Blythe u lipnju 2010. godine. Na tom vjenanju, za razliku
od onoga na kojem sam bila u ranom stadiju oporavka, osjeala sam da vie nema
jaza izmeu osobe koja sam bila iznutra i osobe koju su vidjeli ljudi oko mene.
Osjeala sam se pod kontrolom i oputeno, nisam se vie muila da pronaem prave
rijei, nisam se morala naprezati da bih avrljala i opet sam imala svoj stari smisao za
humor.
Budui da su me prijatelji i obitelj umalo morali oplakivati, sada se osjeaju
ugodnije kad otvoreno govore o svojim dojmovima o meni, to veina ljudi ne doivi
dok ne bude prekasno. Zbog toga sam se esto osjeala kao Tom Sawyer kada
prisustvuje vlastitom sprovodu. Dvije rijei neprestano su se vraale - otvorena i
brbljava. Gotovo svi do jednoga upotrijebili su neku verziju tih rijei opisujui me. Ja
zapravo nikada nisam znala koliko su me ti pojmovi odreivali i koliko je to moralo
biti potresno kad "stara Susannah" nije bila ni jedno od navedenog.

Znam da je ova Susannah umnogome nalik na staru Susannu. Ima nekih

promjena, ali one su vie nalik na korak u stranu nego na kompletni remont moje
osobe. Opet govorim brzo, s lakoom obavljam svoj posao, osjeam se ugodno u
svojoj koi i prepoznajem sebe na slikama. Meutim, kada gledam slike sebe koje su
snimljene "nakon", za razliku od onih snimljenih "prije", neto je tu drugaije, neto
je izgubljeno - ili dobiveno, ne znam - kada pogledam u svoje oi.
No prepoznavanje sebe na slikama ne znai potpun povratak; drugaija sam
nego to sam bila prije. Kada pokuam tono odrediti sve suptilne promjene na sebi,
ruka mi se nagonski priulja onoj goloj, kvrgavoj, elavoj mrlji na prednjem dijelu
mog vlasita, gdje vie nikada nee narasti kosa. Ona me stalno podsjea da bez
obzira na to koliko ja bila "normalna", nisam, i nikada neu biti, ona ista osoba koja
sam bila prije.
Ipak, ima puno stranijih stvari koje me brinu u vezi s tom novom Susannom.
Svake noi govorim u snu, to prije nisam radila. Jedne noi probudila sam Stephena
vritei: "Tamo je neka posuda s mlijekom. Ogromna posuda s mlijekom!" Smijeno,
ali uzevi u obzir naa iskustva, takoer i pomalo zloslutno. A sada imam i strahove
koje ona Susannah iz vremena prije bolesti nije imala. Prije nekoliko mjeseci nazvao
me jedan zabrinuti roditelj da me obavijesti kako se njegovoj keri bolest opet
pojavila. Ispriao mi je jo jednu priu, o nekoj eni koja se potpuno oporavila na
nekoliko godina, ali koju je nedavno bolest opet pogodila dok je putovala po
inozemstvu. ini se da se recidivi javljaju u priblino 20 posto sluajeva. Za razliku
od raka, tu nema remisije nakon odreenog vremena - nakon potpunog oporavka,
recidiv moe isto tako lako nastupiti sutra kao i za pet godina. Oni koji nisu imali
teratom, kao ja, imaju viu stopu recidiva, zbog nepoznatih razloga; ali recidivisti
uglavnom imaju istu stopu oporavka kao to su imali nakon prvotnog nastupanja
bolesti. to me ba osobito i ne umiruje.
Nedavno, dok smo Stephen i ja gledali televiziju u svom stanu u Jersey Cityju,
krajikom sam oka opazila neto to se micalo po podu.
Jesi li vidio ovo?" upitala sam Stephena.
"Vidio to?"
"Nita." Zar opet ludim? Hoe li se to ovako dogoditi?
Onda sam ga vidjela opet. Ovaj put Stephen je zgrabio svoju cipelu i zgnjeio
ohara dugakog pet centimetara.
ivim s tim strahom. On ne vlada mnome niti umanjuje moju odlunost, ali
ivim s njim. Prijatelji i roaci s kojima sam razgovarala nikada me ne bi opisali kao
"nervoznu", ali svako malo, kad sam u podzemnoj i boje mi se uine jae nego inae,
pomislim: Je li to zbog rasvjete ili zbog toga to opet ludim?
A to je sa suptilnijim promjenama koje se ne mogu opipati ni lako prepoznati?
Upitala sam Stephena misli li da sam sada drugaija; imam li neka kognitivna
oteenja kojih nisam svjesna. Nakon nekoliko trenutaka odmahnuo je glavom: "Ne,
mislim da ne." Ali nije izgledao sigurno.

Moji najblii nesumnjivo su se promijenili koliko i ja, ako ne i vie. Stephen,

koji je prije bio toliko oputen, sada je stalno zabrinut, osobito u pogledu mene.
"Ima li mobitel? Koliko e dugo biti vani? Nazovi me im krene", esto mi
ponavlja, a ako se nekoliko minuta ne javim na telefon, uporno me zove i alje mi
poruke.
Jo dugo nakon to sam izala iz bolnice, Stephen me doivljavao kao komad
finog i krhkog porculana koji se lako moe ponovo razbiti; i nastavio me tititi od
napuknua i pukotina stvarnog svijeta. Premda sam mu na tomu vjeno zahvalna,
ponekad je to znalo biti jako naporno, dok nije uspio odustati od te uloge. Kako bi mu
se moglo zamjeriti? Ali ja sam mu zamjerala. Takvo tetoenje bilo je u potpunoj
suprotnosti s mojom osobnou, inae toliko samopouzdanom i tvrdoglavo
neovisnom. Stoga sam mu se suprotstavljala, ostajala sam vani due a da mu se nisam
javila i zafrkavala sam ga zbog toga to me stalno provjerava. Tek kad sam se poela
ponaati kao odrasla osoba, Stephen me poeo i tretirati kao takvu pa smo polako
ponovo postali jednaki, to je bila evolucija, toliko drugaija od naeg odnosa
skrbnika i pacijenta koji je nastao pod jarkim svjetlima bolnike sobe. No, naravno,
on se i dalje brine. I ne vjerujem da e se to ikada promijeniti. U mislima se esto
vraa na onu no u mom stanu u Hell's Kitchenu, kada su mi se oi zakolutale uvis,
tijelo ukoilo, a nai ivoti zauvijek promijenili.
Ipak, neke stvari nisu se promijenile. Moji roditelji, koji su nakratko, dok sam
bila u bolnici, uspjeli ostaviti po strani svoje duboko ukorijenjeno meusobno
neprijateljstvo, nisu uspjeli odrati taj ljubazni odnos nakon to sam se vratila sebi.
Bez termina za posjete lijenicima zbog kojih su bili u kontaktu, opet su upali u
rutinu meusobnog izbjegavanja, koje ih ak ni bliski susret njihove keri sa smru
nije uspio rijeiti.
Kau da se ljudi nikada ne mijenjaju. Sjeam se kad sam kretala u 6. razred i
kad nas je savjetnica za obrazovanje pozvala u ured na razgovor o prijelazu u vie
razrede. Rekla mi je da s popisa od pedesetak emotikona izaberem jedan koji opisuje
kako sam se osjeala prvog dana u koli. Izabrala sam "ekstazu", onaj koji se jako
smije irom razvuenih usta. Savjetnicu je iznenadio moj izbor, ini se da on nije bio
uobiajen. Tada sam bila ekstatina, no bih li sada izabrala ekstatini emotikon? Ili
sam doista ipak izgubila tu iskru? Postoji li neki djeli mene koji se nije oporavio od
poara?

Glava 51.
Opasnost od bijega?
Glumica na EEG-u, more paparazzija oko mog oca u glavnim vijestima, uvreda koju
mi je tiho dobacio moj ouh. Ta sjeanja ostaju, dok ona druga, stvarna i
dokumentirana, prolaze kroz prste mog uma poput vode. Ako se sjeam samo
halucinacija, kako se mogu osloniti na vlastiti um?
Do dana dananjeg napreem se da bih odgonetnula to su injenice, a to je
izmiljeno. ak sam i pitala majku je li me Alien doista tog dana nazvao droljom.
"ali se?" odvratila je mama povrijeena time to uope pitam. "On to nikada
ne bi uinio."
Bila je u pravu; logiki gledano, znala sam da on nikada ne bi rekao takvo to.
Ali zato sam i dalje vjerovala svom bizarnom sjeanju vie nego onomu to je ivot
dokazao? I zato su ba ta sjeanja ostala netaknuta?
Halucinacije i dalje intrigiraju istraivae, a premda se taj fenomen istrauje ve
desetljeima, jo ne razumijemo ni osnove toga kako i zbog ega do njih dolazi.
Znamo samo to da se javljaju kad mozak percipira neki vanjski osjet - vidni, sluni ili
opipni - a da nema odgovarajueg vanjskog izvora; radi se o neuspjenom
razlikovanju onoga izvana od onoga iznutra, to je hipoteza zvana "teorijom
samopromatranja" (self-monitoring theory).
Isto tako, u halucinacije toliko lako povjerujemo i bolje ih se sjeamo upravo
zbog toga to ih sami generiramo, objasnio je profesor psihologije dr. Harvey. To se
zove "efekt generiranja". Mada oboljeli od shizofrenije imaju kognitivna i
memorijska oteenja, oni se mogu sjeati jednako dobro kao i zdravi ljudi ako ih se
primora na to da sami strukturiraju sjeanje. Primjerice, ako im se kae da sastave
priu od odreenih rijei, sjeanje na te popise rijei bit e im bolje od direktnog
sjeanja.
"Budui da si te halucinacije sama generirala", rekao mi je Harvey, "moe ih se
bolje sjeati."
Pridodajte tomu injenicu da su te halucinacije imale veliku emocionalnu
vrijednost i da su ih stoga hipokamp i amigdala oznaili kao vane, a oba ta podruja
mog mozga bila su zahvaena boleu. Amigdala, bademasta struktura smjetena
iznad hipokampa, s obiju strana glave, iznad uiju, u temporalnim renjevima, usko je
povezana s emocijama i sjeanjima te pomae pri odabiru sjeanja koja treba zadrati
za razliku od onih koja treba odbaciti, na osnovi toga koji su nas dogaaji
traumatizirali ili uzbudili. Hipokamp daje sjeanju neki kontekst (primjerice, bolnika
soba, gospoa u ljubiastom), a amigdala mu daje emociju (strah, uzbuenje i bol).
Kad amigdala nekom doivljaju utisne ig velike emocionalne vrijednosti,
vjerojatnije je da e se on sauvati, to je proces koji nazivamo kodiranjem, i da e na

koncu postati sjeanjem, to zovemo konsolidacijom. Hipokamp i amigdala

pridonose kodiranju i konsolidiranju doivljaja, odnosno pretvaraju ga u sjeanje do
kojega se kasnije moe doi. Kad se bilo koji dio tog sloenog sustava pokvari,
sjeanje se ne moe formirati.
Po svoj prilici nikada neu zaboraviti trenutak u kojem sam svojim umom
uspjela postarati psihijatricu, to samo dokazuje koliko je sjeanje nepouzdano. Ta
spoznaja vjerojatno e me i dalje proganjati.
Primjerice, s potpunom se sigurnou sjeam trenutka kada sam se probudila
zavezana remenjem preko prsa u etverokrevetnoj sobi za AMU u bolnici, pored
"gospoe u ljubiastom" - tim prizorom zapoinje ova knjiga. Jasno se sjeam da sam
pogledala svoju desnu ruku i vidjela naranastu traku na kojoj je pisalo OPASNOST
OD BIJEGA. Moja obitelj i prijatelji takoer su se toga sjeali pa sam uzimala zdravo
za gotovo da je to istina. Meni je traka OPASNOST OD BIJEGA injenica.
Ali ona je izmiljena. Kad sam razgovarala sa sestrama i lijenicima sa svog
odjela, rekli su mi da takve trake ne postoje. Jedna sestra pokuala je objasniti:
"Vjerojatno ste imali traku OPASNOST OD PADA. Nije bila naranasta, bila je
uta." Moje EEG videosnimke potvrdile su to. Nema nikakve naranaste trake
OPASNOST OD BIJEGA.
"Kad ljudi razmiljaju o nekom prolom dogaaju, mogu ubacivati nove
informacije u svoje sjeanje i time napraviti novo sjeanje", objasnila je psihologinja
dr. Elizabeth Loftus.
Dr. Loftus cijeli je ivot radila na pretpostavci da su sjeanja esto netona. U
studiji iz 1978. godine, koja se danas obrauje na veini kolegija iz uvoda u
psihologiju, dr. Loftus pokazivala je sudionicima dijapozitive na kojima crveni
automobil udara pjeaka. Premda se na fotografijama vidi da je pred automobilom bio
znak obaveznog zaustavljanja, kada je dr. Loftus ispitivala subjekte, ubacivala je
pitanja kojima ih je namjerno pogreno navodila, poput: "Koje je boje bio znak
preputanja prednosti prolaska?" Studija je pokazala da su subjekti kojima su bile
davane pogrene informacije ee odgovarali netono za razliku od onih kojima
takve informacije nisu bile davane. Ta su otkria dovela u pitanje pouzdanost
svjedoanstava oevidaca.
Godine 2000. neuroznanstvenici su testirali tu pretpostavku na laboratorijskim
takorima i dokazali da se sjeanja neprestano mijenjaju svaki put kada ih prizovemo.
Tim neuroznanstvenika sa Sveuilita u Columbiji i Sveuilita u New Yorku otkrio
je da postoji jo jedan korak u procesu sjeanja, nazvan "rekonsolidacija"; kada
prizovemo neko sjeanje mi ga u biti prepravljamo, omoguujemo novim (a katkada i
pogrenim) informacijama da se filtriraju u nj. Premda je to inae korisno, s obzirom
na to da moramo biti kadri obnavljati svoja iskustva iz prolosti tako da odraavaju
sadanje informacije, ponekad zbog toga dolazi do iskrivljenja i netonosti.
Profesor psihologije dr. Henry Roedigger naziva ono to se dogodilo s trakom
OPASNOST OD BIJEGA nekom vrstom "drutvene zaraze". Ako se jedna osoba
neega pogreno sjea i to podijeli s drugima, to pogreno sjeanje moe se proiriti
poput bolesti koja se prenosi zrakom i koja je ispala ravno iz filma Zaraza.

Jesam li ja uvala to pogreno sjeanje? Jesam li ja ta koja ga je proirila?

Sigurna sam da se jasno sjeam da sam vidjela rijei OPASNOST OD BIJEGA na
svojoj ruci. Ili?

Glava 52.
Madame X
"Na mozak izmilja priice", objasnila mi je dr. Chris Morrison, neuropsihologinja
koja me bila testirala u bolnici, kada sam je intervjuirala u prosincu 2010. godine.
"Kada ponovite neto toliko puta, mogue je da to pounutrite, da ponete vjerovati da
je tako bilo i integrirati fragmente, prizore kojih se zapravo uistinu ne sjeate." Kao
traka OPASNOST OD BIJEGA.
Slino tomu, u mozgu postoji mehanizam za prisjeanje koji se pokree kada
ugledamo neto poznato. No taj krug za "poznatost" katkada se moe neispravno
aktivirati, pa se stvori osjeaj deja vu. Ili e me ponekad neki mirisi ili slike odmah
prenijeti unazad u vremenu otkljuavi sjeanja za koja sam sigurna da su stvarna.
Godinu dana nakon to sam izala iz bolnice, moja prijateljica Colleen povela me u
oblinji pub, koji se zvao Egan's.
To me ime uzdrmalo. Jesam li ve bila tamo? Nisam se mogla sjetiti.
Ule smo u otmjeni irski pub i krenule prema anku. Ne, nisam jo bila tu. No
kad sam ula u sredinji prostor za jelo i kad sam ugledala velianstven, nisko
objeen luster, shvatila sam da tu ve jesam bila, neposredno prije nego to sam se
razboljela, i to sa Stephenom, njegovom sestrom i njezinim muem, prije onog
koncerta Ryana Adamsa. Ne samo to sam se sjetila da sam bila tu, nego sam se
sjetila i to sam tada naruila: ribu i krumpirie.
Svjetlucava slanina. Hrpe prodrljivo izdanog pomfrita koji pliva u masnoi.
Potiskivala sam poriv dapovratim po stolu. Pokuavala sam sudjelovati u razgovoru,
ali mogla sam se koncentrirati samo na svjetlucavu ribu i krumpir.
Nisam mogla vjerovati kako mi se jasno vratilo to sjeanje. to sam jo
zaboravila? to e mi se jo moda vratiti, izbaciti me iz ravnotee i podsjetiti me na
to koliko je slaba moja mo shvaanja stvarnosti?
Gotovo svaki dan neto izroni. Moda neto beznaajno, poput arapa boje
mahovine u bolnici, ili neke jednostavne rijei, kao kad sam u ljekarni ugledala kutiju
Colacea, laksativa koji sam uzimala u bolnici, pa su mi zajedno s time navrla sjeanja
na sestru Adeline kako s njime utrava u sobu. U takvim trenutcima ne mogu a da ne
pomislim da me ona druga Susannah doziva, podsjea me na to da je nekada
postojala, kao da eli rei "Moda sam otila, ali nisam zaboravljena." Kao djevojka
na videosnimci: "Molim."
No znam da na svako sjeanje koje dozovem postoje stotine, ak i tisue onih
koja ne mogu prizvati. Bez obzira na to s koliko ja lijenika razgovarala, koliko
intervjua obavila i koliko biljenica pretresla, uvijek e biti nestalih iskustava.
Jednog jutra, godinu dana nakon to sam poela ivjeti sa Stephenom, napokon
sam se uhvatila raspakiravanja kutija. Otvorila sam jednu malu kutiju u kojoj se

nalazilo staro, pokvareno suilo za kosu, nekoliko uvijaa za kosu, nekoliko

biljenica i jedna smea papirnata vreica. U papirnatoj vreici bila je razglednica sa
slikom neke tamnokose ene; to je neko poznato umjetniko djelo. Znala sam da sam
ga ve vidjela, ali nisam se sjeala nikakva konteksta.
ena je dostojanstveno stajala okrenuta iz profila, to joj je pretjerano isticalo
kosu liniju nosa i visoko elo. Blijeda put bila joj je u otrom kontrastu s crnilom
veernje haljine koja joj je ramena ostavljala golima; drale su je tek dvije
naramenice s draguljima. Svoju neprirodnu pozu poduprla je oslonivi se tijelom na
vrhove prstiju desne ruke, koji su bili naslonjeni na drveni stol; drugom je rukom
poput kraljice pridignula nabor na suknji. Zavodljiva i umjetna poza. Izgledala mi je i
oholo i bolesno u isti mah, kao da je previe arogantna da bi priznala da je smrtno
bolesna.
U toj eni bilo je neega neobino privlanog. Proeo me neki prastari osjeaj,
bockanje neke emocije, mjeavina izmeu uzbuenja i munine koju sam mogla
povezati s djetinjstvom. Za nekoliko trenutaka pronala sam izvor tog sjeanja: isti
sam osjeaj imala kada sam kao dijete njukala po maminu ormaru. Jo sam nekoliko
minuta gledala tu sliku i pokuavala shvatiti vezu izmeu nje i tog zaboravljenog
sjeanja, i tek sam se tada uspjela prenuti i preokrenuti sliku.
Bila je to Madame X Johna Singera Sargenta iz 1884. godine. U vreici se
nalazio i raun na kojem se vidio datum kupnje. Bila sam kupila tu razglednicu za
1,63 $ u Metropolitanskome muzeju umjetnosti 17. veljae 2009., malo prije svog
prvog sloma na poslu. Nije bilo ni jednog djelia, ni jedne mrvice, ni jedne krhotine
sjeanja koji bi me povezali s posjetom tome muzeju. Nisam se sjeala da sam tog
dana u veljai otila u taj muzej. Nisam se sjeala ni toga da sam stajala ispred te
slike ni toga to me tada privuklo toj snanoj, a ipak ranjivoj eni.
A moda se na nekoj razini i mogu sjetiti. Volim vjerovati u ono to je rekao
filozof Friedrich Nietzsche: "Nikada nije dokazano da zaborav postoji: znamo samo
to da se nekih stvari ne moemo sjetiti onda kada elimo."
Moda to sjeanje nije nestalo, nego se nalazi negdje u zakutcima mog uma i
samo eka na prave poticaje koji e ga opet dozvati gore. Do sada se to nije dogodilo
pa se pitam: to sam jo izgubila usput? I je li to uistinu izgubljeno ili je samo
skriveno?
Neto me povezuje s tom slikom - a sada ona visi iznad mene u sobi u kojoj
piem - i esto se zateknem kako gledam u nju kad se izgubim u mislima. Iako "ja"
nisam bila ondje da to doivim prvi put, moda je na tome mom posjetu muzeju ipak
bio prisutan neki dio mene, pa je onda, moda, bio tu i itavih onih izgubljenih
mjesec dana. Ta me pomisao tjei.

Glava 53.
Gospoa u ljubiastom
Gotovo dvije godine nakon to sam otputena s odjela za epilepsiju u Zdravstvenom
centru Langone Sveuilita u New Yorku, vraam se onamo u posjet.
Hodam Prvom avenijom prema ljubiastom znaku NYU koji visi na masivnoj
sivoj bolnikoj zgradi u daljini. Guram troma vrata na okretanje, napravljena tako da
se okreu sporo kako bi se olakalo ljudima u invalidskim kolicima, koja vode u
moderno predvorje Zdravstvenog centra Langone Sveuilita u New Yorku. Lijenici
u bijelim kutama ustro mimoilaze pacijente i raznorazne prodavae lijekova koji
izgledaju kao ostarjeli studenti. Ozbiljni posjetitelji, koji nose vree "Pacijentovo
vlasnitvo", nestaju u pozadini. Ulaze krase automati sa sredstvima za dezinfekciju
ruku. Prolazim pored pulta za prijam gdje sam imala onaj napadaj, ali sve ega se
sjeam od toga dana jest vrui kapuino koji sam kupila nekoliko trenutaka prije nego
to su me primili u bolnicu.
Ulazim u dizalo koje me vozi na 12. kat. Mislim na roditelje i Stephena koji su
se vozili tim dizalom nekoliko puta na dan mjesec dana. Nevjerojatno.
Neobino je, dodue, to to mi sve izgleda nepoznato. Ni jedna me sestra ne
prepoznaje. Prolazim hodnikom pored sestrinske sobe. Nitko ne podie pogled. Neki
ovjek isprui se nauznak na hodniku i krklja. Sestre iz sobe tre pored mene do
njega. Tim sestara dri ga da bude miran dok ga zatitar podie na krevet s kotaima.
Mukarev ogrta rastvoren mu je ispod pupka. Skreem pogled od tog prizora. Neka
sestra u zelenom odijelu prolazi pored mene.
"Je li ovo odjel za epilepsiju?" pitam je.
"Nije. Na krivom ste odjelu. Ovo je istono krilo. Epilepsija je u zapadnom
krilu, isti kat." Pa, barem me ovaj put sjeanje nije izigralo.
Vraam se u predvorje i kreem gore drugim dizalom, ali opet otkrivam, na
svoje razoaranje, da mi nita ne izgleda poznato. Onda osjetim miris, kombinaciju
vate natopljene alkoholom i slatkog mousnog mirisa. To je to mjesto; mora biti.
Onda je ugledam. Gospou u ljubiastom. Zuri u mene. No ovaj put nisam vezana za
krevet remenjem preko prsa, ovaj me put ne grdi to izim, ovaj put nisam rtva
vlastita tijela.
"Sjeate li me se?" pitam je.
"Nisam sigurna", kae ona. Isti onaj jamajaki naglasak. "Kako se zovete?"
"Susannah Cahalan."
Oi joj se raire. "O da, sjeam vas se. Itekako vas se sjeam." Nasmijei se.
"Sigurna sam da ste to vi, ali izgledate tako drugaije. Izgledate puno bolje."

I prije nego to shvatim to se zbiva, mi se grlimo. Tijelo joj mirie na sredstvo

za dezinfekciju. Slike mi preplave um: otac me hrani zobenom kaom, mama lomi
ruke i nervozno gleda kroz prozor, Stephen dolazi s onom konatom aktovkom. Ta bi
me sjeanja trebala uznemiriti, ali ne mogu a da se ne nasmijeim.
Gospoa u ljubiastom njeno me poljubi u obraz.

Biljeke

PR V I DIO

Glava 1: Blues o stjenicama

Liudi koii pate od parazitoze: Nancy C. Hinkle. "Delusory Parasitosis".
American Entomologist 46, br. 1 (2000): 17 - 25, pristupljeno 2. kolovoza
2011., http://www.ent.uga.edu/pubs/delusorvy.pdf.
200 000 estica po udisaju: Vincent Racaniello. "Virology 101". Virology Blog:
About Viruses andDiseases, pristupljeno 1. oujka 2011., http://www. virology,
ws/virologv-101/.
Robert Kulwich. "Flu Attack! How the Virus Invades Your Body". NPR.org
(23. listopada 2009.), pristupljeno 1. oujka 2011.

Glava 4: Hrva
..Nekad sam te pokuavao zaboraviti": Robert D. Siegel. The Wrestler, redatelj
Darren Aronofsky, Fox Searchlight: 2008.

Glava 7: Opet na cesti

..Lijepo je to u sedam ujutro": "Basking in Basque Country". Spain on the Road
Again, PBS, New York, datum prvog emitiranja: 18. listopada 2008.

Glava 8: Izvantjelesno iskustvo

Proteu se od osjeaja euforije tipa ..boino jutro": Alice W. Flaherty. The
M idnight Disease: The Drive to Write, Writer's Block and the Creative Brain
(New York: Houghton Mifflin, 2004.), TK str. #.
Kompleksni parcijalni napadaji: Epilepsy Foundation, "Temporal Lobe
Epilepsy". Epilepsyfoundation.org, pristupljeno 1. oujka 2011, http://
www.epilepsyfoundation.org/aboutepilepsy/svndromes/temporallobeepilepsy.cf
m.
Temkin Owsei. The Falling Sickness: A History o f Epilepsy from the Greeks to
the Beginnings o f Modem Neurology. Baltimore: Johns Hopkins University
Press, 1971.
Do vjerskih iskustava: Akira Ogata i Taihei Miyakawa. "Religious experience
in epileptic patients with focus on ictalrelated episodes". Psychiatry and

Clinical Neurosciences (1998.) 321 - 325, http://onlinelibrarvy.wiley.com/

doi/10.1046/j. 1440-1819.1998.00397. x/pdf.
Mali dio oboljelih od epilepsije temporalnog renja: Shahar Arzy, Gregor Thut,
Christine Mohr, Christoph M. Michel i Olaf Blanke. "Neural Basis of
Embodiment: Distinct Contributions of Temporoparietal Junction and
Extrastriate Body Area". The Journal o f Neuroscience, sv. 26, kolovoz
2006., stranice 8074 - 8081.

Glava 9: Gimp
..Modani poremeaj koji uzrokuje neobine promjene raspoloenja"- 'National
Institute of Health, "Bipolar Disorder". NIH.gov, pristupljeno 14. oujka 2009.,
http://www. nimh.nih.gov/health/publications/bipolar-disorder/ nimh-bipolaradults.pdf.
Jim Carrey. Winston Churchill. Mark Twain. Vivien Leigh. Ludwig Van
Beethoven. Tim Burton: Bipolar Disorder Today, "Famous People with Bipolar
Disorder". Mental-Health-Today.com, pristupljeno 14. oujka 2009-,
http :/www.mental-health-today.com/bp/famous people.htm.

Glava 12: Varka

Godine 2010. jedna studija provedena na Sveuilitu u Cambridgeu: Hannah L.
Morgan, Danielle C. Turner, Philip R. Corlett, Anthony R. Absalom, Ram
Adapa, Fernando S. Arana, Jennifer Pigott, Jenny Gardner, Jessica Everitt,
Patrick Haggard i Paul C. Fletcher. "Exploring the Impact of Ketamine on the
Experience of Illusory Body Ownership". Biological Psychiatry, sv. 69, izdanje
od 1. sijenja 2011., stranice 35 - 41.

DRUGI DIO

Glava 15: Capgrasov sindrom

Vjerovala da je njezin mu postao ..dvoinik": Orin Devinsky. "Delusional misidentifications and duplications". Neurology, sv. 72 (2009.), 80 - 87. (TK)
Studija koju je proveo neuroznanstvenik V. S. Ramachandran pokazala je da
Capgrasov sindrom: Jad Abumrad i Robert Krulwich. "Seeing Imposters: When
Loved Ones Suddenly Aren't". NPR, 30 2010, pristupljeno 4. svibnja 2011.,
http://www.npr.org/templates/storv/storv. php?storvId= 124745692.
V. S. Ramachandran i Sandra Blakeslee. "The Unbearable Likeness of Being".
Phantoms in the Brain: Probing the Mysteries o f the Human Mind. New York:
William Morrow, 1998., 161 - 171.

Glava 16: Postiktalni bijes

..Postiktalni bijes": S. J. Logsdail i B. K. Toone. "Post-Ictal Psychoses: A
Clinical and Phenomenological Description". British Journal o f Psychiatry, sv.
152, 1988., 246 - 252.
Jedna etvrtina psihotinih ljudi: Michael Trimble, Andy Kanner i Bettina
Schmitz, "Postictal Psychosis". Epilepsy and Behavior, svezak 19, 2. izdanje,
listopad 2010., stranice 159 - 161.
Od samo 12 sati do ak 3 mjeseca: Orin Devinsky. "Postictal Psychosis:
Common, Dangerous, and Treatable". Epilepsy Currents, sv. 8, 2. izdanje, 26.
veljae 2008., 31 - 34.
Kenneth Alper, i dr. "Premorbid Psychiatric Risk Factors for Postictal
Psychosis". The Journal o f Neuropsychiatry and Clinical Neuroscience, sv. 13,
4. izdanje, 2001., 492 - 499.
Akira Ogata i Taihei Miyakawa, "Religious experience in epileptic patients with
a focus on ictus-related episodes". Psychiatry and Clinical Neuroscienc, sv. 52,
3. izdanje, 1998., 321 - 325.

Glava 17: Poremeaj viestruke linosti

Disociiativni poremeaj identiteta (DPI): American Psychiatric Association.
"Dissociative Identity Disorder". Diagnostic and Statistical Manual o f Mental
Disorders - TV (Text Revision), Washington, DC: American Psychiatric
Publishing, 2000., stranice 526 - 529.
Na ljestvici od 1 (najtei sluajevi) do 100: Diagnostic and Statistical Manual
o f M ental Disorders - IV (Text Revision).

Glava 18: Izvanredne vijesti

Kao grom iz vedra neba: P. A. Pichot. "A comparison of different national
concepts
of
schizoaffective
psychosis".
Schizoaffective psychoses,
SpringerVerlag, Berlin 1986., 8 - 16.
A. Mameros i M. T. Tuang. "Schizoaffective Questions and Directions".
Schizoaffective psychoses, Springer-Verlag, Berlin 1986.
Neprekinuto razdoblje bolesti tijekom: American Psychiatric Association.
Diagnostic and Statistical Manual o f Mental Disorders - IV (Text Revision).
Washington, DC: American Psychiatric Association, 2000., stranice 319 - 323.

Glava 21: Kolebanje smrti

Godine 1933. bicikl ie udario sedmogodinjeg Henrvia Gustava Molaisona:
Luke Dittrich. "The Brain that Changed Everything". Esquire.com, 5. listopada

2010., pristupljeno 8. svibnja 2011., www.equire.com/feaaires/ henrv-molaisonbrain-1110.

The Brain Observatory. "Histopathological Examination of the Brain of
Amensiac Patient H. M.". UC San Diego, 18. kolovoza 2010., pristupljeno 8.
svibnja 2011., http://thebrainobservatory.ucsd.edu/content/histopat-hologicalexamination-brain-amnesic-patient-hm.
William Beecher Scoville i Brenda Milner. "Lost of Recent Memory after
Bilateral Hippocampal Lesions". Journal o f Neurology, Neurosurgery and
Psychiatry, sv. 20, 1957., 11 - 21.
Benedict Carey. "H. M. an Unforgettable Amnesiac, Dies at 82". The New York
Times, 5. prosinca 2008., pristupljeno 8. svibnja 2011., http://www.nytimes.com/2008/12/05/us/05hm.html?pagewanted=all.
..Clive ie neprestano imao doiam": Deborah Wearing. "Forever Today: A True
Story of Lost Memory and Never-Ending Love". London: Corgi, 2006.
..Nita nisam uo": Oliver Sacks. "They Abyss: Music and Amnesia". The New
Yorker, 24. rujna 2007., pristupljeno 13. rujna 2011., http://www.newvorker.com/ reporting/2007/09/24/070924fa fact sacks.

Glava 22: Zahvalnice

Na vrhu kraljenice i s donie strane mozga: Michael O'Shea. The Brain: A Very
Short Introduction. Oxford: Oxford University Press, 2005.
Rita Carter, Susan Aldridge, Martyn Page i Steve Parker. The Human Brain
Book. London: DK Adult, 2009.
Stephen G. Waxman. Clinical Neuroanatomy: Twenty-Sixth Edition. New
York: McGraw Hill Medical, 2010.
..Mozak ie udovian. divan nered.": William F. Allman. Apprentices o f
Wonder. Inside the Neural Network Revolution. New York: Bantam Books,
1989-, str. 3.

Glava 24: IVIG

IVIG se radi od serumskih antitijela: Falk Nimmerjahn i Jeffrey V. Ravetch.
"The anti-inflammatory activity of IgG: The Intravenous IgG paradox". Journal
o f ExperimentalMedicine, sv. 204, 1. izdanje, sijeanj 2007., stranice 11 - 15.
Arturo Casadevall, Ekaterina Dadachova i Liise-Anne Pirofski. "Passive
Antibody Therapy for Infectious Diseases". Nature Reviews Microbiology, sv.
2, rujan 2004., stranice 695 - 703.
Noah S. Scheinfeld. "Intravenous Immunoglobulin". Medscape Reference,
pristupljeno 8. svibnja 2011., http://emedicine. medscape.com/ article/210367overview.

The innate response is a primitive immune reaction: John M Dwyer. "Chapter 2:

The Organization of Defense". The Body at War: The Story o f Our Immune
System, Sydney: Allen & Unwin, 1994., stranice 28 - 52.
S. Jane Flint, Lynn W. Enquist, Vincent R. Racaniello i dr. "Chapter 4: Immune
Defenses". Principles o f Virology: Molecular Biology, Third Edition,
Washington, DC: American Society of Microbiology, 2009-, stranice 86 - 130.
Noel R. Rose i Ian R. Mackay, urednici. The Autoimmune Diseases: Fourth
Edition. St. Louis: Elsevier, 2006.
Lauren Sompayrac. How the Immune System Works: Third Edition. Oxford:
Blackwell Publishing, 2008.
Massoud Mahmoudi. Immunology Made Ridiculously Simple. Miami: Med
Master, Inc., 2009.
Robert G. Lahita. Women andAutoimmune Disease: The Mysterious Ways Your
Body Betrays ItselfN ew York: William Morrow, 2004.
Za dijagnosticiranje katatoniie relevantno je sljedee: Brendan T. Carroll,
Christopher Thomas, Kameshwari Jayanti, John M. Hawkins i Carrie
Burbage. "Treating persistent catatonia when benzodiazepines fail". Current
Psychiatry, sv. 4, broj 3, oujak 2005.

Glava 26: Sat

Premda ie osmiljen io sredinom 1950-ih godina: Janus Kremer. "Clock
Drawing in Dementia: A Critical Review". Revista Neurologica Argentina, sv.
27, 2002., stranice 223 - 227.
U zdravu mozgu vid je omoguen: Francesco Pavani, Elisabetta Ladavas i Jon
Driver. "Auditory and Multisensory Aspects of Visuospatial Neglect". Trends
in Cognitive Sciences, sv. 7, 9. izdanje, rujan 2008., stranice 407 - 414.
V. S. Ramachandran i Sandra Blakeslee. "Through the Looking Glass".
Phantoms in the Brain: Probing the Mysteries o f the Human Mind, New York:
William Morrow, 1998., 115 - 125.
V. S. Ramachandran. "Introduction: No Mere Ape". The Tell-Tale Brain: A
Neuroscientist's Quest fo r What Makes Us Human, New York: W. W. Norton
& Company, 2011., stranice 1 - 21.
Michael O'Shea. The Brain: A Very Short Introduction. Oxford: Oxford
University Press, 2005.
Rita Carter, Susan Aldridge, Martyn Page i Steve Parker. The Human Brain
Book. London: DK Adult, 2009.
Stephen G. Waxman. Clinical Neuroanatomy: Twenty-Sixth Edition. New
York: McGraw Hill Medical, 2010.

Glava 28: Propecia

Krvno-modana barijera (blood brain barrier. BBB): The Davis Lab. "History
of the Blood Brain Barrier". The University o f Arizona, pristupljeno 23. travnja
2011., http://davislab.med.arizona.edu/content/historv-blood-brain-barrier.
The innate response is a primitive immune reaction: John M. Dwyer. "Chapter
2: The Organization of Defense". The Body at War: The Story o f Our Immune
System, Sydney: Allen & Unwin, 1994., stranice 28 - 52.
S. Jane Flint, Lynn W. Enquist, Vincent R. Racaniello i dr. "Chapter 4: Immune
Defenses". Principles o f Virology: Molecular Biology, Third Edition,
Washington, DC: American Society of Microbiology, 2009., stranice 86 - 130.
Noel R. Rose i Ian R. Mackay, urednici. The Autoimmune Diseases: Fourth
Edition. St. Louis: Elsevier, 2006.
Lauren Sompayrac. How the Immune System Works: Third Edition. Oxford:
Blackwell Publishing, 2008.
Massoud Mahmoudi. Immunology Made Ridiculously Simple. Miami: Med
Master, Inc., 2009Ti steroidi. zvani kortikosteroidima: Julia C. Buckingham. "Glucocorticoids:
Exemplars of Multi-Tasking". British Journal o f Pharmacology, sv. 147,
2006., stranice S258 - S268.
Osoblje Klinike Mayo. "Prednisone and other corticosteroids: Balance the risks
and benefits". MayoClinic.com, pristupljeno 8. svibnja 2011., http://
www.mayoclinic.com/health/steriods/HQ0l431.
Peter J. Barnes. "How Corticosteroids Control Inflammation: Quintiles Prize
Lecture 2005". British Journal o f Pharmacology, sv. 148, 2006., stranice 245 254.

Glava 29: Dalmauova bolest

Paraneoplastini sindrom: National Institute of Neurological Disorders and
Stroke. "NINDS Paraneoplastic syndrome Information Page". National Institute
of
Health,
http://www.ninds.nih.gov/disorders/paraneoplastic/
paraneoplastic.htm.
..Paraneoplastini encefalitis": Roberta Vitaliani, Warren Mason, Beau Ances,
Theodore Zwerdling, Zhilong Jiang i Josep Dalmau. "Paraneoplastic
Encephalitis, Psychiatric Symptoms, and Hypoventilation in Ovarian
Teratomas". Annals o f Neurology, sv. 58, 4. izdanje, listopad 2005., stranice
594 - 604.
NMDA (N-metil-D-aspartamska kiselina) receptori kliuni su za uenje: David
J. Linden. "Chapter Five: Learning, Memory and Human Individuality". The

Accidental Mind: How Brain Evolution has Given Us Love, Memory, Dreams
and God, Cambridge: The Belknap Press of Harvard University Press, 2007.,
stranice 107 - 144.
Fei Li i Joe Z. Tsien. "Memory and NMDA Receptors". New England Journal
o f Medicine, sv. 361, 2009-, stranice 302 - 303.
U mieva bez NMDA receptora: Wade Roush. "New Knockout Mice Point to
Molecular Basis of Memory". Science, sv. 275, 1997., pristupljeno 18. svibnja
2011 .,www.bio.davidson.edu/courses/molbio/restricted/knockbrain/BrainKO.ht
m l. Zhenzhong Cui, Huimin Wang, Yuansheng Tan, Kimberly A. Zaia, Shuqin
Zhang i Joe Z. Tsein. "Inducible and Reversible NR1 Knockout Reveals Crucial
Role of the NMDA Receptor in Preserving Remote Memories in the Brain".
Neuron, sv. 41, oujak 2004., stranice 781 - 793Laure Rondi-Reig, Megan Libbey, Howard Eichenbaum i Susumu Tonegawa.
"CAl-specific NMDA Receptor Knockout Mice are Deficient in Solving
Nonspatial Transverse Patterning Task". Proceedings o f the National Academy
o f Sciences, sv. 98, 6. izdanje, oujak 2001., stranice 3543 -3548.
U tom drugom lanku prikazano je dvanaest ena: Josep Dalmau i dr.
"Paraneoplastic anti-N-methyl-D-aspartate receptor encephalitis associated with
ovarian teratoma". Annals o f Neurology, sv. 61, 1. izdanje, sijeanj 2007., 25 36.

Glava 31: Veliko otkrivenje

U 70 posto pacijenata poremeaj zapoinje bezazleno, simptomima nalik na
uobiajene simptome gripe: Josep Dalmau i dr. "Clinical experience and
laboratory investigations in patients with anti-NMDAR encephalitis". The
Lancet Neurology, sv. 10, 2011., stranice 63 - 74.
Kada ie krajem 19. stoljea identificirana ta vrsta tumora, jedan njemaki
lijenik nazvao ga je "teratom": Shilpa Sharma. Devendra K Gupta. TeanMartin Laberge i Kokila Lakhoo. ..Chapter 103: Teratomas". Global-Helb. ore,
stranice 601 - 604. http://www.global-help.org/publications/books/ help
pedsurgervafrical03 .pdf.
Elizabeth Svoboda. "Monster Tumors Show Scientific Potential in W ar Against
Cancer." The New York Times, 6. lipnja 2006., pristupljeno 1. Svibnja
2011., http://www.nvtimes. com/2006/06/06/health/06tera.html.

Glava 33: Povlaenje zatvaraa

Faze oporavka esto slijede obrnuti redoslijed: Josep Dalmau i dr. "Clinical
experience and laboratory investigations in patients with anti-NMDAR
encephalitis". The Lancet Neurology, sv. 10, 2011., stranice 63 - 74.

Glava 34: California Dreamin'

vedski separator za vrhnje napravljen kraiem 19. stoljea: T. J. Hamblin.
"Apheresis therapy: spin-drying the blood". British Medical Journal, sv. 285,
listopad 1982., stranice 1136 - 1137.
Dianne M. Cearlock i David Gerteisen. "Therapeutic Plasmapheresis for
Autoimmune Diseases: Advances and Outcomes". Medical Laboratory
Observer, studeni 2010., pristupljeno u svibnju 2011., http://www.mloonline.com/articles/nov00.pdf.

Glava 39: U granicama normale

Anozognozija. neuroloko stanie: Rhawn Joseph. "Agnosia". Neuropsychiatry,
Neuropsychology, Clinical Neuroscience, Academic Press (New York)
2000., http://brainmind.com/Agnosia.html.

Glava 40: Umbrella

Frontalni renievi uglavnom su odgovorni za sloene izvrne funkciie: Michael
O'Shea. The Brain: A Very Short Introduction, Oxford: Oxford University
Press, 2005.
Rita Carter, Susan Aldridge, Martyn Page i Steve Parker. The Human Brain
Book, London: DK Adult, 2009.
Lobotomija "iljkom za led": "My Lobotomy: Henry Dully's Journey", All
Things Considered, NPR.org, 16. studenog 2005., pristupljeno 13. svibnja
2011.,

http://www.npr.org/templates/story/story . php?storvId=5014080

Shanna Freeman. "How Lobotomies Work". HowStuffWorks.com, pristuplje-no

13svibnja
2011.,
http://science.howstuffworks.com/environmental/
life/human-biology/lobotomy3. htm .

Glava 43: NDMA

Kolumna ..Diagnosis" New York Times Manazinea-. Lisa Sanders. "Diagnosis:
Brain Drain", The New York Times Magazine, 9- studenog 2008. http://
query.nytimes.com/gst/fullpage.html?res=9C05E7DAlF3BF93AA35752C
1A96E9C8B63

Glava 47: Egzorcist

Dr. Guillaume Sebire primijetio ie neobian uzorak: Guillaume Sebire i dr.
"Coma associated with intense bursts of abnormal movements and long-lasting
cognitive disturbances: An acute encephalopathy of obscure origin". The
Journal o f Pediatrics, sv. 121, 6. izdanje (prosinac 1992.): 845 - 851.

U jednom ranijem radu, koii su 1981. napisali Delong i kolege: Robert G.

Delong i dr. "Acquired Reversible Autistic Syndrome in Acute Encephalopathic
Illness in Children". ChildNeurology, sv. 38 (oujak 1981.): 191 - 194.
Djeca ine priblino 40 posto pacijenata kojima se dijagnosticira ta bolest:
Josep Dalmau i dr. "Clinical experience and laboratory investigations in patients
with anti-NMDAR encephalitis". The Lancet Neurology, sv. 10, 2011., stranice
63 - 74.
TrinaestogodiSniakinia iz Tennesseeja: Emily Bregel. "Chattanooga: Teen has
'miraculous' recovery from an unusual tumor disorder". TimesFreepress. com,
11. lipnja 2009-, http://timesfreepress.com/news/2009/iun/11/chattanooga-teenhas-miraculous-recoverv-unusual-t/?local.
Ono to ie poznato kao eholaliia: Guillaume Sebire. "In Search of Lost Time:
From Demonic Possession to Anti-NMDAR encephalitis". Annals o f
Neurology, sv. 66 (srpanj 2009.).
Nicole R. Florance i Josep Dalmau. "Reply to: In Search of Lost Time: From
Demonic Possession to Anti-NMDAR encephalitis", skica rukopisa.
O devetnaestogodinjoj djevojci kojoj su tijekom dviie godine: Souhel Najjar i
dr. "Glutamic acid decarboxylase autoantibody syndrome presenting as
schizophrenia". The Neurologist, skica rukopisa, datirana srpanj 2011.
Stopa pogrenih dijagnoza: David Leonhardt. "Why Doctors So Often Get it
Wrong". The New York Times, 22. veljae 2006., http://www.nvtimes.
com/2006/02/22/business/221eonhardt. html.

Glava 48: Krivnja preivjeloga

Vie od stotinu razliitih vrsta autoimunosnih bolesti: American Autoimmune
Related Diseases Association (AARDA) i National Coalition of Autoimmune
Patient Groups (NCAPG). "The Cost Burden of Autoimmune Disease: The
Latest in the War on Healthcare Spending". AARDA, 2011.
The Autoimmune Diseases Coordinating Committee. "Autoimmune Diseases
Research". National Institute o f Health, oujak 2005.

Glava 50: Ekstaza

ini se da se recidivi iavliaiu u priblino 20 posto sluajeva: Josep Dalmau i dr.
"Clinical experience and laboratory investigations in patients with antiNMDAR encephalitis". The Lancet Neurology, sv. 10, 2011., stranice 63 - 74.

Glava 51: Opasnost od bijega?

..Teorija samopromatranja": Sharon Begley. "The Schizophrenic Mind".

Newsweek, 11. oujka 2002., pristupljeno 21. travnja 2011., www.
newsweek.com/2002/03/10/the-schizophrenic-mind.print.html.
Dominic H. Ffytche. "The Hodology of Hallucinations". Cortex, sv. 44, 8.
izdanje, rujan 2008., 1067 - 1083.
"Efekt generiranja": Philip D. Harvey i dr. "Cortical and Subcortical Cognitive
Deficits in Schizophrenia: Convergence of Classifications Based on Language
and Memory Skill Areas". Journal o f Clinical and Experimental
Neuropsychology, sv. TK (2001.).
Carol A. Tamminga, Ana D. Stan i Anthony D. Wagner. "The Hippocampal
Formation in Schizophrenia". American Journal o f Psychiatry , sv. 167
(listopad 2010.): 1178 - 1193.
Daphna Shohamy, Perry Mihalakos, Ronald Chin, Binu Thomas, Anthony D.
Wagner i Carol Tamminga. "Learning and Generalization in Schizophrenia:
Effects of Disease and Antipsychotic Drug Treatment". Biological Psychiatry,
sv. 67 (2010.): 926 - 932.
Amiedala. bademasta struktura smjetena iznad hipokampa: Michael O'Shea.
The Brain: A Very Short Introduction. Oxford: Oxford University Press, 2005.
Rita Carter, Susan Aldridge, Martyn Page i Steve Parker. The Human Brain
Book. London: DK Adult, 2009.
Elizabeth A. Phelps i Tali Sharot. "How (and Why) Emotion Enhances
Subjective Sense of Recollection". Current Directions in Psychological
Sciences, sv. 17, 2. izdanje (2008.), http://www.psych.nyu.edu/phelpslab/papers/08 CDPS V17No2 147.pdf.
Joseph E. LeDoux. "Emotion Circuits in the Brain". Annual Rewieus o f
Neuroscience, sv. 23 (2000 ). 155 - 185.
Pridonose kodiranju i konsolidiranju: Jesse Rissman i Anthony D. Wagner
"Distributed Representations in Memory: Insights from Functional Brain
Imaging". Ann. Rev. Psychol. 63 (2012.): 101 - 128.
Richard C. Mohs. "How Human Memory Works". HowStuffWorks.com. http://
science.how.stuffworks.com/environmental/life/human-biology/human
memory.htm.
Dr. Loftus ciieli je ivot: William Saletan. "The Memory Doctor: The Future of
False
Memories".
Slate.com,
4.
lipnja
2010.,
http ://www.slate.com/articles/health_____ and
science/the
memory
doctor/2010/06/the memory doctor.single.html.
Godine 2000. neuroznanstvenici su testirali tu pretpostavku na laboratorijskim
takorima: Greg Miller. "How Our Brains Make Memories". Smithsonian,
svibanj 1010., http:, www.smithsonianmag.com science-nature,'How-OurBrains-Make-Memories.html.

"Big Think Interview with Joseph LeDoux". BigThink.com, 9. lipnja 2010.

http://bigthink.com/iosephIedoux.

Zahvale za ilustracije

1: Autor ilustracije
3: Autor ilustracije
7: Autor ilustracije
10: Autor ilustracije

Morgan
Schweitzer 2:Autor ilustracije Morgan Schweitzer
Morgan
Schweitzer 4:Autor ilustracije Morgan Schweitzer
Morgan
Schweitzer 9:Autor ilustracije Morgan Schweitzer
Morgan Schweitzer

11: Zdravstveni karton iz Zdravstvenog centra Langone na Sveuilitu u New

Yorku
12: Autor ilustracije Morgan Schweitzer
13: Zdravstveni karton iz Zdravstvenog centra Langone na Sveuilitu u New
Yorku
14: Zdravstveni karton iz Zdravstvenog centra Langone na Sveuilitu u New
Yorku
15: Autor ilustracije Morgan Schweitzer 16: Autor ilustracije Morgan
Schweitzer 17: Autor ilustracije Morgan Schweitzer 19: Autor ilustracije
Morgan Schweitzer
20: Zdravstveni karton iz Zdravstvenog centra Langone na Sveuilitu u New
Yorku
23: Autori ilustracije Morgan Schweitzer i Susannah Cahalan
24: Autor ilustracije Morgan Schweitzer
25: Autor ilustracije Morgan Schweitzer
26: Slika dr. Josepa Dalmaua, Sveuilite u Pennsylvaniji
27: Slika dr. Josepa Dalmaua, Sveuilite u Pennsylvaniji
28: Autor ilustracije Morgan Schweitzer
30: Autor ilustracije Morgan Schweitzer
31: Autor ilustracije Morgan Schweitzer
32: Autor ilustracije Morgan Schweitzer
33: Autor ilustracije Morgan Schweitzer
34: Slika dr. Souhela Najjara
35: Slika dr. Souhela Najjara
36: Autor ilustracije Morgan Schweitzer
37: Autor ilustracije Morgan Schweitzer 38: Autor ilustracije Morgan
Schweitzer 39: Autor ilustracije Morgan Schweitzer

Biljeka o autorici
Susannah Cahalan zapoela je karijeru u istraivakom novinarstvu kada je u
zadnjem razredu srednje kole dola na obuku u novine The New York Post gdje
se potom i zaposlila. Njezini tekstovi objavljivani su i u asopisima The New
York Times te The Czech Business Weekly, u kojem je radila dok je tijekom prve
godine fakulteta studirala u inozemstvu. Ponosna je dobitnica nagrade za
izvrsnost u novinarstvu The Silurian Award o f Excellence in Journalism fo r
Feature Writing, koju je osvojila lankom "Mjesec ludila" ("Month of
Madness"), na kojem se ova knjiga temelji. ivi u Jersey Cityju u New Jerseyju.