Professional Documents
Culture Documents
Club Books
NASLOV IZVORNIKA
Coffee Ga Samenai Uchini
Toshikazu Kawaguchi
S njemačkoga prevela
Branka Grubić
2
Knjige.Club Books
3
Knjige.Club Books
Ljubavnici
4
Knjige.Club Books
5
Knjige.Club Books
Ding, dong.
- ... i to je bilo prije tjedan dana - Fumiko Kiyokawa završila je svoju priču.
Gornji dio tijela tromo je spustila na stol poput balona iz kojeg je izašao
zrak. Nekako je uspjela ne proliti kavu koja je bila pred njom.
Konobar i gost za šankom, koji su šutke slušali Fumikinu priču, samo
su se pogledali. Žena je doista podrobno opisala što se prije tjedan dana
dogodilo u kafiću.
Prije nego što je završila školu, Fumiko je već govorila šest jezika.
Nakon što je otišla sa sveučilišta Waseda s najboljim ocjenama, počela je
raditi u jednoj medicinskoj informatičkoj tvrtki u Tokiju. U drugoj godini
rada u poduzeću dali su joj da upravlja mnogim važnim projektima. Bila
je pojam mudre žene koja je revno radila na svojoj karijeri.
Danas je nosila uobičajenu radnu odjeću, bijelu bluzu te crnu suknju i
kaputić, iz čega se moglo zaključiti da se vraća kući s posla.
Njezina odjeća je, doduše, bila tipična za zaposlenicu u uredu, ali je
njezin izgled bio natprosječan. Imala je fine crte lica i male usne, lice joj je
bilo kao u pop-zvijezde. Poluduga crna kosa bila je tako sjajna da se činilo
kao da ima aureolu. Bilo je lako zamisliti i njezino tijelo ispod odjeće. To
je bila prekrasna žena koja je privlačila mnoge poglede, poput modela iz
časopisa tiskanog na papiru visokog sjaja.
Fumiko je bila spoj ljepote i inteligencije. Druga je stvar je li ona bila
svjesna toga.
Fumiko nije razmišljala o takvim stvarima/ živjela je samo za svoj
posao. No to nikako nije značilo da nije bila u vezama. Ali one joj nisu bile
važne koliko i posao. Fumiko je bila jako zadovoljna svojim radnim
mjestom. - Moj posao je moj dečko - govorila je, a odbila je već mnoge
muškarce, kao da otresa prašinu s rukava.
Čovjek se zvao Goro Katada. On je bio računalni tehničar te kao i
Fumiko radio u medicinskoj tvrtki koja nije bila tako velika. Bio je tri
godine mlađi od nje. Upoznali su se prije dvije godine preko jednog
klijenta, na čijem su projektu oboje radili. Točnije rečeno, bio joj je dečko.
6
Knjige.Club Books
7
Knjige.Club Books
8
Knjige.Club Books
9
Knjige.Club Books
10
Knjige.Club Books
11
Knjige.Club Books
12
Knjige.Club Books
Ding, dong.
- Dobar dan.
Kazuin glas odjeknuo je kafićem.
Ušla je žena, na sebi je imala pletenu vestu bež boje, a ispod nje kratku
svjetloplavu haljinu, purpurno crvene tenisice i bijelu torbu. Imala je
svijetlu kožu i krupne oči koje su blistale kao u mlade djevojke.
13
Knjige.Club Books
- Zdravo, Kazu.
- Sestrice! Zdravo!
Kei Tokita, koja je također ušla u kafić, zapravo je bila supruga njezina
bratića, ali Kazu ju je unatoč tomu zvala sestricom.
- Trešnje su zacijelo već ocvale - rekla je Kei smiješeći se i bez žaljenja.
- Da, grane drveća već su sasvim gole - uljudno je odgovorila Kazu, ali
ta se uljudnost razlikovala od one kojom se obraćala gostima. Glas joj je
zvučao tiše i nježnije.
- Dobra večer - rekla je žena s viklerima, nakon što se vratila za šank;
očito se više nije imala volje smijati Fumikinom jadu. - Gdje si bila? -
upitala je.
- U bolnici.
- Zašto? Na rutinskom pregledu?
- Da.
- Malo si crvena u licu.
- Da, dobro mi je.
Kei je primijetila nepoznatu ženu koja dopola leži na stolu te
nakrenula glavu u znak pitanja. Konobarica je samo kratko kimnula,
nakon čega je Kei otišla iza šanka.
Ding, dong.
14
Knjige.Club Books
Čovjek se u prvi mah nije osvrnuo na to, kao da nije čuo svoje ime.
Zatim je polako pogledao u Nagarea.
Ovaj je uljudno kimnuo i rekao: - Zdravo.
- Oh, zdravo - bezizražajno je odgovorio Fusagi, tako da se nije moglo
zaključiti je li prepoznao vlasnika kafića. Zatim se opet posvetio časopisu.
Nagare ga je promatrao još jedan trenutak, a onda je pozvao Kazu u
kuhinju.
- Što se dogodilo? - upitala je konobarica pojavivši se na kuhinjskim
vratima.
- Nazovi Kohtake, molim te.
Kazu ga je upitno pogledala.
- Ona ga je tražila - objasnio je vlasnik kafića, zatim je ponovno
pogledao Fusagija koji je i dalje čitao svoj časopis.
Tada je Kazu shvatila što joj je htio reći. - Oh... naravno - odgovorila je.
Nakon što je napunila Hirainu šalicu, izgubila se u stražnjoj prostoriji kako
bi obavila telefonski razgovor.
Vlasnik kafića je otišao iza šanka i uzeo čašu s police te usput ispod
oka pogledao Fumiko koja je i dalje dopola ležala na stolu. Iz hladnjaka
ispod šanka izvadio je pakiranje soka od naranče, napunio čašu i ispio je.
Zatim je otišao u kuhinju kako bi oprao čašu. Malo poslije čuo je kako
netko lupka noktima po šanku. Nagare je znatiželjno pogledao u kafić.
Žena s viklerima u kosi dala mu je znak prstima da dođe bliže, on ju
je poslušao i krenuo prema njoj, dok mu je s ruku još kapala voda.
Nagnula se prema njemu.
- Kako je bilo? - upitala je šaptom, dok je vlasnik kafića tražio kuhinjski
papir.
- Hmm... samo je promrmljao. Možda je to bio odgovor na pitanje,
možda je samo bio frustriran zato što nije našao kuhinjski papir.
Žena s viklerima u kosi još je više spustila glas. - Kakvi su rezultati
testa?
Umjesto odgovora Nagare se počešao po nosu.
- Loši? - zabrinuto je upitala Hirai.
Vlasnik kafića nije promijenio izraz lica. - Na temelju nalaza odlučili
su da ne mora ostati u bolnici - rekao je na kraju tiho, kao da govori sam
sebi.
Hirai je uzdahnula tako da se gotovo nije ni čulo. - Razumijem... - rekla
je te bacila pogled u stražnju prostoriju u kojoj se nalazila njegova žena.
15
Knjige.Club Books
Ding, dong.
16
Knjige.Club Books
17
Knjige.Club Books
Činilo se da više nije imala nikakvih dvojba. U njezinu glasu nije bilo
ni traga nesigurnosti, to je prije bilo uzbuđenje zbog mogućnosti da još
jednom doživi prošlost. Nosnice su joj podrhtavale od žurbe.
- Eh... - ali Fumikino zapovjedničko ponašanje izazivalo je u
konobarici nelagodu, pa je ona hitro potražila utočište iza šanka. - Ima još
jedno važno pravilo... - rekla je.
Fumiko je začuđeno digla obrve. - Kako, molim... ima još pravila? -
povikala je.
Možeš se sastati samo s onima koji su također bili u kafiću. Na sadašnjost se
ne smije utjecati. Samo s određene stotice možeš otputovati u prošlost, i ne smiješ
ustajati s nje. I, postoji vremensko ograničenje. Fumiko je na prste nabrojila
sva pravila i nakon svakog se sve više uzrujavala.
- To je vjerojatno najproblematičnije.
Fumiko su i dosadašnja pravila dojadila. Spoznaja da postoji još jedno,
veoma problematično, umalo joj nije slomila srce. No ona se ugrizla za usnu.
- Ako je tako... zacijelo se ništa ne može promijeniti. Nastavite govoriti -
zatražila je, prekrižila ruke i kimnula Kazu kako bi naglasila svoju odluku.
Konobarica je udahnula kao da želi reći »Pa dobro« i odnijela stakleni
vrč natrag u kuhinju.
Fumiko je duboko udahnula ne bi li se smirila.
Njezina prava namjera bila je vratiti se u prošlost ne bi li Goroa nekako
odgovorila od odlaska u Ameriku. Ako mu prizna da ne želi da on ode u
inozemstvo, Goro to možda neće učiniti. Iako je to zapravo bila ucjena.
Bude li sve prošlo dobro, oni se na kraju možda neće ni rastati. U
svakom slučaju, u početku se htjela vratiti u prošlost kako bi utjecala na
sadašnjost.
No, ako to ne bude bilo moguće, Goro će otići u Ameriku i rastati se
od nje - kao i do sada. Ipak, Fumiko je očajnički željela to učiniti -
jednostavno da još jednom doživi susret. Misli su joj se vrtjele još samo
oko čistog čina putovanja u prošlost, htjela je svakako vlastitim
tijelom iskusiti taj fantastičan fenomen. Nije znala je li to dobro ili loše.
Možda je dobro, a kako bi i moglo biti loše - uvjeravala se. Još jednom je
duboko udahnula. Gledala je ozbiljno poput optuženika koji čeka
presudu.
- U prošlost se može putovati samo ako se sjedi na određenoj stolici u
ovom kafiću - dala je do znanja konobarica kad se vratila za šank.
18
Knjige.Club Books
19
Knjige.Club Books
20
Knjige.Club Books
21
Knjige.Club Books
22
Knjige.Club Books
Ding, dong.
23
Knjige.Club Books
Žena je nosila pletenu vestu mornarsko plave boje preko radne odjeće
medicinske sestre i jednostavnu torbu prebačenu preko ramena. Disala je
pomalo teško, kao da je trčala, i držala je ruku na grudima. - Hvala ti što
si nazvala - brzo je rekla.
Kazu je kimnula, nasmiješila se i nestala u kuhinji.
Kohtake je otišla do stola kod ulaza i stala pokraj čovjeka s časopisom
o putovanjima. Činilo se da ju on uopće nije primijetio.
- Fusagi - nježno je rekla žena u odori medicinske sestre, kao da se
obraća djetetu.
Čovjek u prvi mah nije reagirao, ali kad ju je opazio, uputio joj je
prazan pogled. - Kohtake - promrmljao je nakon što ju je prepoznao. No i
dalje je djelovao odsutno.
- Da, ja sam - izražajno je odgovorila žena.
- Što radiš ovdje?
- Upravo imam pauzu pa sam htjela popiti šalicu kave.
- Oh... onda dobro - odgovorio je Fusagi.
Ponovno je usmjerio pogled prema časopisu. Kohtake ga nije ispuštala
iz vida dok je sjedala na stolicu nasuprot njemu. Fusagi je nesmetano listao
svoj časopis.
- Čula sam da si često ovdje u posljednje vrijeme - rekla je Kohtake,
pogledavši svaki kutak kafića kao gost koji je prvi put ovdje.
- Da - šturo je odgovorio Fusagi.
- Znači, sviđa ti se ovdje?
- Oh... ne osobito.
Blagi osmijeh oko njegovih usana govorio je nešto sasvim drugo.
Ovdje mu se sviđalo.
- Čekam - šaptom je rekao Kohtake.
- Što? - upitala je.
Fusagi se okrenuo i pogledao prema mjestu na kojem je sjedila žena u
bijeloj haljini. - Da ona napokon ustane - odgovorio joj je zacakljenih očiju.
Fumiko nije svjesno slušala njihov razgovor, ali kafić je bio veoma
skučen. Fusagijeve riječi nisu joj mogle promaći.
- Molim? - povikala je zapanjena time što i taj tihi čovjek čeka da žena
u haljini napokon ode u zahod kako bi se mogao vratiti u prošlost. Pridigla
se.
24
Knjige.Club Books
25
Knjige.Club Books
26
Knjige.Club Books
novčanika. Nakon što je još jednom sve pretražio bez uspjeha, gotovo je
zaplakao.
Tada je Kohtake izvadila novčanik iz svoje torbice i pružila ga
Fusagiju: - Evo.
Bilo je to izlizani muški novčanik od kože, na preklapanje. Bio je
izobličen, očito zbog hrpe računa koje je držao u njemu. Fusagi je zastao i
pogledao novčanik. Izgleda da se nije pitao treba li ga uzeti, nego je
djelovao veoma zbunjeno. Na koncu ga je uzeo. - Koliko vam dugujem? -
upitao je tražeći sitniš.
Kohtake je šutke stajala iza njega.
- 380 jena.
Fusagi je izvadio kovanicu i dao je konobarici.
- Hvala, to je 500 jena... Uzela je novac i utipkala iznos u blagajnu.
Kling, klang... zatim je izvadila ostatak. - Vraćam 120 jena.
Konobarica je pažljivo stavila novac i račun čovjeku u ruku.
- Hvala za kavu - rekao je Fusagi i prebacio novac u novčanik.
Novčanik je zatim stavio u džep i pohitao prema vratima; Kohtake, ženu
u radnoj odjeći medicinske sestre, očito je zaboravio.
Ding, dong.
Ding, dong.
29
Knjige.Club Books
30
Knjige.Club Books
31
Knjige.Club Books
32
Knjige.Club Books
je sve jači. Čvršće je stisnula šake. Nastavi li se ovako, neću biti ni u prošlosti
ni u sadašnjosti, nego ću jednostavno nestati u oblaku dima. Potpuno obuzeta
strahom, sjetila se svojeg prvog susreta s Gorom.
33
Knjige.Club Books
Polako se prestala osjećati kao duh koji se poput pare diže u visine i
ponovno je počela osjećati ruke i noge. Fumiko se panično dodirivala po
cijelom tijelu i po licu kako bi se uvjerila da je to ona. Tada je primijetila
muškarca koji je začuđeno promatrao kako se ona ponaša.
34
Knjige.Club Books
To je bio Goro, ako se nije varala. Goro, koji je zapravo trebao biti u
Americi. Tu, pred njezinim očima. Fumiko je shvatila da se doista nalazi
u prošlosti, točno tjedan dana prije. Odmah je shvatila zašto se on čudi.
Kafić je izgledao isto onako kakvim ga je pamtila.
Čovjek s časopisom sjedio je za stolom kod ulaznih vrata, Hirai s
viklerima u kosi za šankom, gdje je stajala i Kazu. A za stolom, za kojim
su njih dvoje tada sjedili, sad je sjedio Goro. No nešto je bilo drukčije -
mjesto na kojem je sjedila Fumiko.
Prije tjedan dana sjedila je točno nasuprot Gorou. No sad je sjedila na
čarobnoj stolici, i dalje nasuprot Gorou, ali jedan stol dalje. On je tako
daleko. No nije udaljenost bila jedini razlog zašto se osjećala tako
neprirodno. Gotov zbunjeni izraz lica bio je potpuno opravdan.
Ona nije mogla otići sa svojeg mjesta. Tako je glasilo jedno od pravila.
Ali što ako on pita zašto ja sjedim ovdje? Što ću mu tada reći? Fumiko je
progutala slinu pri toj pomisli.
- Nebesa, zar već ima toliko sati? Oprosti, molim te, moram ići... -
odjednom je rekao Goro.
On je možda djelovao smeteno zato što vidi Fumiko za stolom dalje od
njegova, ali je izgovorio iste riječi kao i prije tjedan dana. To je sigurno još
jedno od neizrečenih pravila za putovanje u prošlost. Gorove riječi
zapravo su govorile Fumiko u koji je trenutak njihova razgovora
doputovala.
- U redu je. Više nemaš vremena, zar ne?
- Molim?
- Oprosti...
Govorili su jedno mimo drugoga i razgovor nije vodio ničemu. Iako je
sad znala u koji se trenutak vratila, Fumiko i dalje nije znala što joj je činiti
- na koncu konca, sada je prvi put bila u prošlosti.
- Molim?
Ne bi li se smirila, otpila je gutljaj kave, promatrajući Goroa preko ruba
šalice. O, ne! Kava je već mlaka! Ubrzo će se ohladiti!
Obuzela ju je panika. Pri toj temperaturi mogla bi je odmah popiti. To
je bio neočekivani udarac. Ljutito je pogledala Kazu. Mrzila je to
bezizražajno konobaričino lice. No to nije bilo sve.
- Uh... kako je gorka.
Kava je bila čak gorča nego što je očekivala. Nikad nije pila tako
odvratnu kavu.
35
Knjige.Club Books
36
Knjige.Club Books
37
Knjige.Club Books
Kad je došla k sebi, Fumiko je i dalje sjedila na čarobnoj stolici, ali je bila
sama u kafiću. Osjećala se kao da je sanjala, no šalica za kavu ispred nje
bila je prazna. U ustima je imala okus slatkoga.
U tom trenutku žena u bijeloj haljini vratila se iz zahoda. Kad je vidjela
Fumiko kako sjedi na njezinom mjestu, nijemo joj je prišla.
- Makni se - rekla je tiho, ali sablasno odlučno.
Fumiko se uplašila. - Žao mi je - promucala je i ustala.
I dalje je imala osjećaj kao da sanja. Je li se doista vratila u prošlost?
To nije utjecalo na sadašnjost, zbog čega je, dakle, bilo normalno da
sve izgleda kao i prije. Iz kuhinje se širio miris kuhane kave. Fumiko je
vidjela kako Kazu ulazi u dio kafića za goste noseći pladanj sa svježom
kavom.
Konobarica je prošla pokraj nje kao da se ništa nije dogodilo. Pokupila
je Fumikinu praznu šalicu i stavila svježu kavu pred ženu u bijeloj haljini.
Kad se vraćala za šank, upitala je kao usput: - Kako je bilo?
Nakon tih riječi Fumiko je napokon bila sigurna da je doista bila u
prošlosti. Vratila se u dan prije jednoga tjedna. No ako je doista bilo tako...
- Razmišljala sam.
- Da?
- To ne utječe na sadašnjost, zar ne?
- Točno.
- Ali što je s onim što će se dogoditi kasnije?
- Na što mislite?
39
Knjige.Club Books
Ding, dong.
40
Knjige.Club Books
Bračni par
K
afić postoji od 1874. godine, dakle više od 140 godina.
U ono vrijeme ljudi su za rasvjetu još koristili uljne svjetiljke.
Tijekom godina ponešto se obnovilo, ali današnje uređenje najvećim
dijelom odgovara onom prvotnom. Kad se kafić otvarao, vjerojatno je bio
uređen veoma moderno. Kafići su u Japanu postali općepoznati tek 1888.
godine, punih četrnaest godina kasnije.
Kava je stigla u Japan već u sedamnaestom stoljeću za vladavine
razdoblja Edo. Ljudi u početku nisu bili oduševljeni kavom koja je tada
bila samo crna, gorka voda i nisu je pili iz užitka.
Nakon uvođenja električne struje kafić je uljne svjetiljke zamijenio
električnom rasvjetom, ali klima uređaj bi narušio njegov šarm. Stoga
kafić ni danas nije klimatiziran.
No svake godine neizbježno dolazi ljeto. Kad temperatura danju iznosi
više od trideset stupnjeva, u prostoriji, čak i u onoj u podrumu, moralo bi
biti prevruće. Kafić je, doduše, imao stropni ventilator s velikim krilima
(koji je vjerojatno bio naknadno ugrađen), no on nije donosio
svježinu, nego je samo malo pospješio kruženje zraka.
Ipak, u kafiću je nekim čudom čak i usred ljeta bilo ugodno hladno.
Zašto? Nitko osim vlasnika ne zna razlog tomu, a vjerojatno ga nikad
nitko neće ni doznati.
Bilo je to jednog popodneva početkom ljeta, ali je već bilo veoma vruće.
U kafiću za šankom sjedila je mlada žena i nešto marljivo pisala. Pokraj
nje nalazila se ledena kava u kojoj su se otapale kocke leda. Žena je bila
odjevena u skladu s temperaturom zraka, imala je na sebi bijelu majicu
s volanima, sivu, usku suknju i sandale s remenčićima. Leđa je držala
uspravno, a olovka je letjela po papiru za pisma boje trešnjina cvijeta.
Iza šanka stajala je vitka žena blijede puti i gledala je blistavim očima.
Zvala se Kei Tokita i bila je supruga vlasnika kafića. Očito ju je zanimalo
što ona žena piše. Kei bi s vremena na vrijeme s dječjom očaranošću
potajno pogledala na šank.
41
Knjige.Club Books
Osim žene koja je pisala pismo, jedini gosti u kafiću bili su žena u
bijeloj haljini na čarobnoj stolici i muškarac po imenu Fusagi koji je pak
sjedio za stolom kod ulaza. I danas je pred njim otvoren časopis.
Žena koja je pisala pismo duboko je udahnula. Kei je učinila isto.
- Oprostite, molim vas, što sam tako dugo bila ovdje - rekla je žena i
stavila pismo u omotnicu.
- Ne, to uopće nije bilo dugo - odgovorila je Kei i nakratko pogledala
njezine noge.
- Biste li mogli proslijediti pismo mojoj sestri?
Žena je držala omotnicu objema rukama i uljudno je pružila Kai. Zvala
se Kumiko Hirai i bila je mlađa sestra Yaeko Hirai, stalne gošće u kafiću.
- Pa, koliko poznajem vašu sestru... Žena vlasnika kafića zastala je i
ugrizla se za usnu.
Kumi je upitno nakrenula glavu. Kei se samo ljubazno nasmiješila.
- Dobro... dat ću joj ga - rekla je napokon i pogledala pismo koje je Kei
i dalje držala u rukama.
Kei je oklijevala. - Znam da ga ona vjerojatno neće pročitati. No ipak
bi mi bilo jako važno... - rekla je na kraju i duboko sagnula glavu.
- Naravno da ću joj predati pismo - svečano je rekla Kei, kao da su joj
povjerili nekakvu nadasve važnu zadaću.
Uzela je pismo objema rukama i uz uljudni naklon, a Kumi se okrenula
prema blagajni.
- Koliko vam dugujem? - upitala je i pružila Kei račun.
Žena vlasnika kafića oprezno je stavila pismo na šank, zatim je uzela
račun i počela tipkati.
Blagajna u kafiću bila je vjerojatno najstariji primjerak u Japanu, koji je
još bio u upotrebi, iako nije od samog početka bila dio opreme. Tipke su
bile slične onima s početka razdoblja Showa, oko 1925. godine. Blagajna je
bila masivna, što je trebalo onemogućiti krađu. Samo je okvir bio
težak sigurno četrdeset kilograma. Tipke su glasno odzvanjale kad bi ih se
pritisnulo.
- Kavu i tost, rižu s curryjem, miješani parfait...
Kling, kling, kling, kling. Kei je ritmički unosila iznose pojedinih
narudžba. - Sladoled, pizza-tost...
Izgleda da je Kumi pojela mnogo toga, sve stavke uopće nisu stale na
jedan račun, pa je Kei unijela iznose s drugog računa. - Curry-riža, shake od
banane, odrezak s curryjem... Zapravo nije trebala čitati svaku stavku, ali
42
Knjige.Club Books
43
Knjige.Club Books
Ding, dong.
44
Knjige.Club Books
45
Knjige.Club Books
Ding, dong.
Ding, dong.
46
Knjige.Club Books
- Odmah ću se presvući.
Kazu je pokazivala više emocija kad nije bila u službi. Isplazila je
prijateljici jezik, u šali, i otišla u stražnju prostoriju.
Kei je i dalje držala pismo.
- Gdje je moj prokleti muž? - povikala je prema stražnjoj sobi, držeći
ulaz na oku. Kazu i Nagare uvijek su išli zajedno u kupnju. Ne zbog
velikih količina robe koju su trebali dovesti, nego zato što je Nagare uvijek
tražio najbolje sastojke i pritom često potrošio previše novca. Kazuina
zadaća bila je obuzdavati ga dok je kupovao. Dok su bili u kupnji, Kazu
se sama brinula o kafiću. Nagare se znao živcirati kad nije mogao dobiti
željene sastojke, pa bi otišao piti u bar.
- Rekao je da će vjerojatno zakasniti - doviknula je Kazu iz stražnje
sobe.
- Kladim se da opet negdje pije.
Konobarica je izvirila kroz vrata i rekla kao da se ispričava: - Sad ću ja
preuzeti.
- Nebesa, taj čovjek! - povikala je Kei! Njezine su okrugle oči bile još
veće sada kad je napuhala obraze. S pismom u ruci otišla je u stražnju
sobu.
Jedini gosti bili su žena u bijeloj haljini, koja je mimo čitala svoj roman,
i Fusagi. Unatoč ljetnim temperaturama oboje su pili kavu. Za to su
postojala dva razloga: prvo, dolijevali su im je besplatno, a drugo, oboma
je bilo svejedno što je kava vruća, jer je u kafiću uvijek bilo hladno i
često su ovdje sjedili veoma dugo.
Kazu se ubrzo vratila u svojoj uobičajenoj radnoj odjeći. Ljeto je tek
počelo, ali današnja temperatura iznosila je više od trideset stupnjeva.
Trčala je samo nekih sto metara od parkirališta do kafića, ali se još znojila.
Oštro je ispustila zrak i rupčićem obrisala čelo.
- Ah, oprostite... - rekao je Fusagi i podigao glavu.
- Da? - brzo je upitala Kazu.
- Mogu li dobiti još kave?
- Naravno.
I u radnoj odjeći odgovarala je jednako bezbrižno kao i kad je bila u
trapericama i majici.
Fusagi je pogledom pratio konobaricu. Uvijek je sjedio na istom
mjestu. Kad bi neki drugi gost sjeo na to mjesto, on bi radije otišao nego
sjeo za drugi stol. Nije dolazio svaki dan, nego samo dva ili tri puta tjedno,
47
Knjige.Club Books
48
Knjige.Club Books
49
Knjige.Club Books
Ding, dong.
50
Knjige.Club Books
Ding, dong.
51
Knjige.Club Books
53
Knjige.Club Books
- Živ... - Kazu je htjela reći »Živjeli«, ali je zastala i načinila grimasu kao da
je nešto uprskala. - Zapravo, nemamo razloga za slavlje, zar ne?
- Ah, ne smijemo se previše žalostiti - mrzovoljno je rekla Kei.
Okrenula se prema Kohtake i suosjećajno se nasmiješila.
Kohtake je podigla čašu prema Kazu, koja se odmah ispričala.
- Ne, ne, u redu je. - Kohtake se nasmiješila bodreći ih i nazdravila s
konobaricom.
Ugodan zvuk - neočekivan i svečan - odjeknuo je prostorijom.
Kohtake je otpila gutljaj sakea »Sedam sreća«. Blaga slatkoća proširila
joj se u ustima. - Prije pola godine počeo me zvati djevojačkim
prezimenom - tiho je rekla. - Bolest napreduje, polako, ali postojano.
Gubitak pamćenja, poznavanja mene.
Kohtake se tiho smijala. - Psihički sam se pripremila na to, znate -
nastavila je.
Keine oči opet su se zacrvenjele.
- U redu je... doista - brzo je dodala Kohtake rukom dala znak da se
smiri. - Na koncu konca, ja sam medicinska sestra. Čak i ako iz njegovog
pamćenja bude izbrisano moje postojanje kao njegove supruge, ja ću kao
54
Knjige.Club Books
55
Knjige.Club Books
57
Knjige.Club Books
58
Knjige.Club Books
to doista ljubavno pismo za mene, neće biti problem, ako ga pročitam, zar
ne?
Kohtake je zatomila osjećaje krivnje zato što je pismo svjesno nazvala
ljubavnim.
Kei je kimnula i naiskap popila sok od naranče kako bi pokazala da je
solidarna s prijateljicom. Nosnice su joj se napuhale od uzbuđenja.
Kazu je tiho odložila čašu na šank i otišla u kuhinju.
Kohtake je prišla čarobnoj stolici koja navodno može čovjeka vratiti u
prošlost. Krv joj je strujala žilama kad je oprezno sjela. Sve stolice u kafiću
izgledale se kao antikviteti, elegantnih linija, zaobljenih nogu. Sjedalo i
naslon bili su presvučeni tkaninom boje mahovine. Odjednom je
stolice vidjela u novom svjetlu, primijetivši da sve izgledaju kao nove. Ne
samo to, cijeli je kafić blistao od čistoće. Ako je bio otvoren u razdoblju
Meiji, sada je već postojao više od sto godina. No to se na njemu uopće nije
vidjelo.
Kohtake je uzdahnula diveći se. Znala je da netko iz dana u dan mora
čistiti kafić kako bi ga zadržao u tom besprijekornom stanju. Bacila je
pogled u stranu i ugledala Kazu koja joj se tiho pridružila i koja je
djelovala malo preplašeno. U rukama je imala srebrni pladanj na kojem
se nalazila bijela šalica za kavu kao i mali srebrni vrč umjesto uobičajenog
staklenog, iz kojeg je posluživala goste.
Kohtakeino srce je preskočilo kad je vidjela kako je Kazu prekrasna.
Nije se ponašala kao djevojčica i izgledala je otmjeno i strašno ozbiljno.
- Ti znaš pravila, zar ne? - pitala je kao usput, ali s odmakom.
Kohtake je brzo u glavi ponovila uvjete koje je trebalo ispuniti za
povratak u prošlost.
Prvo pravilo glasilo je da se u prošlosti mogu sastati samo oni ljudi koji
su bili u tom kafiću. Shvaćam... čak kad bi i svi u zemlji znali za ovaj kafić,
putovanje u prošlost bi za njih bilo besmisleno jer bi teško mogli naći nekoga tko
je bio ovdje, pomislila je Kohtake. Meni, srećom, to pravilo nije nikakva
prepreka jer Fusagi je ovdje bio mnogo puta.
Drugo pravilo glasilo je da se sadašnjost ne može promijeniti, bez
obzira na to koliko puta pokušavali to učiniti. Kohtake je već bila načisto
s tim. Čak ako se i vrati u prošlost kako bi primila pismo, to ne bi ništa
promijenilo u sadašnjosti. Naravno, to se nije odnosilo samo na pismo.
U slučaju da se pronađe kakav revolucionarni lijek za Alzheimerovu
bolest i nekako vrati u prošlost kako bi se Fusagi liječio, njegovo se stanje
ne bi promijenilo. To je pravilo doista bilo nemilosrdno.
59
Knjige.Club Books
60
Knjige.Club Books
Dan kad je Fusagi još poznavao svoju ženu - to nije bilo lako, no onda se
sjetila jednog ljetnog dana prije tri godine kad Fusagi još nije imao
simptome Alzheimerove bolesti.
Dan kad joj je Fusagi htio dati pismo - to je već bilo teže. Pa ona ga nikad
nije dobila, kako bi onda to znala? No bilo bi besmisleno vratiti se u
trenutak kad on još nije ni napisao pismo. Kohtake je odlučila da će
jednostavno zamisliti kako Fusagi sastavlja pismo.
I dan kad je donio pismo u kafić - to je bilo važno. Bude li mogla otputovati
u prošlost, a on ne donese pismo, sve će biti uzalud. Srećom, znala je da
Fusagi obično sve važne stvari stavlja u crnu torbu koju uvijek nosi sa
sobom. Ako je u pitanju bilo ljubavno pismo, njezin suprug ga nikad ne bi
tek tako ostavio kod kuće. Nosio bi ga sa sobom u torbi kako ga Kohtake
ne bi mogla naći.
Ona nije znala kojeg joj je on dana htio dati pismo, ali je znala da je
torba dobar trag. Kohtake je zamislila sliku Fusagija kako nosi torbu.
- Jesi li spremna? - smireno je upitala Kazu.
- Još samo trenutak.
Kohtake je udahnula i još jedanput zamislila sve važne slike. - Dan kad
me još poznavao... pismo... dan kad je bio ovdje u kafiću... - tiho je govorila
za sebe.
Dosta oklijevanja. - Spremna sam - objavila je i pogledala Kazu u oči.
Konobarica je kimnula, stavila pred prijateljicu praznu šalicu kave i
desnom rukom pažljivo uzela srebrni vrč s pladnja. Pokreti su joj bili kao
u balerine, dražesni, učinkoviti i prekrasni.
- Samo nemoj zaboraviti... - Kazu je pogledala Kohtake duboko u oči i
šapnula: - Popij kavu prije nego što se ohladi.
Tihe riječi odjeknule su kafićem. Kohtake je osjetila napetost u zraku.
Konobarica je svečano počela ulijevati kavu. Tanak mlaz tekućine crne
kao katran potekao je iz uskog otvora srebrnog vrča, ne proizvodeći
nikakav zvuk, za razliku od onoga kad se ulijeva iz vrča s većim otvorom.
Polako i potpuno bešumno napunila se bijela šalica za kavu.
Kohtake nikad prije nije vidjela takvu šalicu. Bila je malo manja od
onih koje je poznavala iz drugih kafića. Čvrsta, a ujedno veoma elegantna.
Vjerojatno je onda i kava nešto posebno.
Iz šalice je počela izlaziti para. U tom trenutku sve je oko Kohtake
zatitralo i počelo se magliti. Sve joj je to izgledalo kao iluzija. Sjetila se čaše
sa sakeom »Sedam sreća« koji je pila. Možda su to posljedice alkohola?
61
Knjige.Club Books
Ne, ovo ovdje bilo je sasvim drukčije i nekako zastrašujuće. Tijelo joj je
drhtalo i ujedno se gubilo. Stopila se s parom koja je izlazila iz kave, a sve
ostalo kao da je krenulo unatrag. Kohtake je sklopila oči ne bi li se
usredotočila. Ako sad doista putuje u prošlost, htjela je biti za to spremna.
62
Knjige.Club Books
63
Knjige.Club Books
reći, htjela prikrasti. Fusagi bi se sigurno naljutio kad bi znao što je učinila
ne bi li pročitala pismo.
To ionako ne bi promijenilo ništa u sadašnjosti. Ne bi bilo važno i da
je ostvarila cilj. Kad bi se Fusagijevo stanje moglo popraviti ako ona
pročita pismo, onda bi to učinila, naravno... dala bi život za to. No pismo
nije imalo utjecaja na Fusagijevu bolest. Ne bi moglo promijeniti činjenicu
da je zaboravio svoju suprugu.
Kohtake je promišljala o svojoj dvojbi. Malo prije Fusagi ju je šokirao
kad je pitao: - Oprostite... poznajemo li se mi?
To je bilo loše. Znala je da će doći taj trenutak, ali ju je ipak potreslo.
Zato je sad bila ovdje.
Kohtake se polako smirila.
Ako je ovo prošlost, onda joj ona ne može pružiti ništa korisno. Trebala
bih se vratiti u sadašnjost. Čak i ako sam za Fusagija stranac, ipak ga mogu
njegovati. To je napokon moje zanimanje. Moram učiniti ono čime mu najbolje
mogu pomoći, prisjetila se svoje odluke.
- Ionako sumnjam da je to ljubavno pismo - promrmljala je i uzela
šalicu s kavom.
Ding, dong.
64
Knjige.Club Books
65
Knjige.Club Books
66
Knjige.Club Books
nemoguće, rekla je sama sebi. Ako ipak... Htjela ga je pročitati jer je znala da
se sadašnjost ionako neće promijeniti.
- Što?
- Otprilike ove veličine - Kohtake je u zraku nacrtala obris pisma,
onako kako joj je pokazala Kazu.
Fusagi je prestrašeno pogledao suprugu, gotovo se skamenivši. O, ne,
uprskala sam, pomislila je Kohtake vidjevši izraz njegova lica. Sjetila se da
se jednom već dogodilo nešto slično, nedugo nakon njihova vjenčanja.
Fusagi je kupio Kohtake dar za rođendan. Dan prije rođendana ona ga
je slučajno otkrila među njegovim stvarima. Budući da nikad do tog dana
nije dobila od njega dar, bila je presretna zato što joj je nešto pripremio.
Kad je njezin suprug sutradan poslije posla došao kući, Kohtake je
bila tako uzbuđena zbog dara da ga je pitala: - Imaš li za mene nešto
posebno?
Nakon tih riječi zavladala je tišina. - Ne, ništa - rekao je. Sutradan je
našla dar u kanti za otpatke. Bila je to ljubičasta marama.
Kohtake je imala osjećaj da je ponovno načinila istu pogrešku. Fusagi
je mrzio kad bi mu drugi rekli neka učini nešto što je i sam namjeravao
učiniti. Sada se Kohtake bojala da joj neće dati pismo, ako ga ima kod sebe
- osobito ako je u pitanju ljubavno pismo. Pokajala se zbog svoje
nepromišljenosti, budući da joj je vrijeme bilo na izmaku. Fusagi je i dalje
izgledao prestrašeno. Kohtake se nasmiješila.
- Žao mi je, to nije bilo ništa. Zaboravi, molim te - rekla je bezbrižno.
Zatim je počela govoriti o svakodnevnim stvarima kako bi mu dala do
znanja da joj je doista svejedno.
- Hej, mislila sam da bismo večeras mogli napraviti sukiyaki - rekla je
na kraju. To je bilo Fusagijevo omiljeno jelo. Obično bi mu to popravilo
raspoloženje.
Kohtake je polako uzela šalicu i dlanovima provjerila toplinu. Kava još
nije bila hladna. Još je imala vremena. Odlučila je uživati s Fusagijem u
tim dragocjenim trenucima. Htjela je zaboraviti ljubavno pismo. Sudeći
prema njegovom ponašanju, on joj je doista napisao pismo. Da nije, onda
bi progunđao umjesto odgovora: - O čemu to govoriš, kvragu?
Ne bude li joj ništa palo na um, on će na kraju baciti to pismo. Odlučila
je promijeniti strategiju i pokušati razvedriti Fusagija kako ne bi ponovila
ono što se dogodilo za njezin rođendan.
Kohtake je pogledala supruga. Lice mu je i dalje bilo ozbiljno. No
uvijek je bilo takvo. Zacijelo ne bi trebala misliti, morala bi samo reći
67
Knjige.Club Books
68
Knjige.Club Books
69
Knjige.Club Books
70
Knjige.Club Books
- Onda ga možeš baciti - rekao je Fusagi i htio joj silom staviti pismo u
ruke. Nije govorio na uobičajen, mrzovoljan način. Glas mu je bio mnogo
mekši nego prije, pa je Kohtake imala osjećaj da joj je nešto promaklo.
Fusagi joj je opet pružio pismo i ona ga je ovaj put uzela, drhtavim
rukama. Nije znala točno što on hoće reći.
- Pij kavu. Ohladit će se - rekao je. Očito je poznavao pravila. Osmijeh
mu je bio beskrajno nježan.
Kohtake je kimnula gotovo neprimjetno. Šutke je uzela šalicu. Više nije
imala što reći.
Kad je Kohtake prstima čvrsto obujmila porculan, Fusagi se okrenuo.
Činilo se da se njihovo vrijeme kao bračnog para bliži kraju. Kohtake
je opet plakala.
- Najdraži... - povikala je bez razmišljanja. Fusagi se okrenuo. Ramena
su mu lagano podrhtavala. Kohtake je jednim gutljajem ispila kavu. Ne od
straha da bi se mogla ohladiti, nego iz poštovanja prema suprugu koji se
okrenuo kako bi se ona mogla brzo i sigurno vratiti u sadašnjost. Takav je
on bio čovjek, ljubazan i obziran.
- Ljubljeni moj...
Kohtake je ponovno zadrhtala i zatreperila. Stavila je šalicu na tanjurić.
Kad je povukla ruku, pretvorila se u paru. Bilo je vrijeme za povratak u
sadašnjost. Taj kratki trenutak u kojem su još jednom bili pravi bračni par,
sada je istekao. Odjednom se Fusagi okrenuo, možda zbog zvuka koji
je nastao kad je stavila šalicu na tanjurić. Nije znala kako mu je ona
izgledala, ali činilo se da on nju vidi. Kad joj se svijest polako pomiješala s
parom, Fusagijeve su se usne počele micati.
Ako je dobro čula, rekao je: - Hvala.
Kohtake se sjedinila s parom i bila je na putu iz prošlosti u sadašnjost.
Sve se oko nje zamaglilo. Kohtake nije mogla obuzdati suze. Odjednom je
vidjela kako su se pred njom pojavile Kazu i Kei. Ponovno je bila u
sadašnjosti - u onom danu kad ju je suprug potpuno zaboravio. Kad je Kei
pogledala Kohtake, izraz zabrinutosti pojavio joj se na licu.
- Pismo? - upitala je, namjerno ne rekavši >ljubavno pismo<.
Kohtakein pogled pao je na smeđu omotnicu. Polako je izvukla papir
iz omotnice.
Pismo je bilo napisano jednostavnim fonetskim slovima koja su
izgledala kao vijugavi crvi. To je nedvojbeno bio Fusagijev rukopis. Dok
je Kohtake čitala riječi, držala je desni dlan na ustima kako bi obuzdala
jecanje.
71
Knjige.Club Books
72
Knjige.Club Books
73
Knjige.Club Books
Ding, dong.
74
Knjige.Club Books
Sestre
75
Knjige.Club Books
76
Knjige.Club Books
- Lijepo.
- Zašto ne?
Djevojka je namazala maslac na tost i odgrizla jedan zalogaj. Očito je
bila gladna, a način na koji je jela bio je prekrasan. Nagare je čekao njezinu
reakciju. Ljudi su većinom govorili kako im je maslac ukusan. No ona je
jela tost potpuno ravnodušno, zatim se posvetila salati i na kraju voćnom
jogurtu.
Djevojka je zatim sklopila ruke u znak zahvale za jelo, ali nije ništa
rekla. Nagare je bio jako razočaran.
Ding, dong.
77
Knjige.Club Books
Ding, dong.
78
Knjige.Club Books
79
Knjige.Club Books
80
Knjige.Club Books
- Dobro.
Kazu je usmjerila kameru na dvije žene. Činilo se da nije bilo teško
rukovati njome. Kazu je samo pritisnula krug koji se pojavio na zaslonu.
Klik.
Ding, dong.
82
Knjige.Club Books
- Zdravo.
Kohtake je ušla u kafić, očito se vraćajući kući s posla. Na sebi je imala
polo majicu boje limete, bijelu suknju i crne štikle. Preko ramena nosila je
torbu za kupnju.
- Zdravo, Kohtake - pozdravio ju je Nagare.
Kad je čula svoje djevojačko ime, okrenula se na petama kao da će
odmah otići.
- Ah, oprosti... gospođo Fusagi - ispravio se Nagare.
Već su prošla tri dana otkako je Kohtake putovala u prošlost i ondje
dobila pismo od supruga. Otada je Kohtake svima zabranjivala da je
oslovljavaju djevojačkim imenom. Tražila je da je zovu »gospođa Fusagi«.
Kohtake je objesila torbu na naslon stolice i rekla: - Kavu, molim!
- Ali, naravno - odgovorio je Nagare i otišao i otišao u kuhinju.
Kohtake se osvrnula po praznom kafiću, izravnala ramena i duboko
udahnula. Planirala je kako će poslije otići kući s Fusagijem, pa je bila malo
razočarana što on nije ondje.
Kazu, koja je sa smiješkom pratila razgovor između Kohtake i
Nagarea, napokon je ženi u bijeloj haljini poslužila kavu.
- Sad se idem odmoriti - objavila je i otišla u stražnju sobu. Nagare nije
odgovorio, a Kohtake je rekla »U redu« i mahnula joj.
Bili su prvi dani kolovoza, veoma topli. No ona je čak i sad pila vruću
kavu. Voljela je miris svježe skuhane kave. Ledena kava nije joj pružala
isti užitak. Nagare joj je uvijek osobno pripremao kavu.
Obično je kuhao kavu uvijek u istoj posudi tako da je vrelu vodu ulio
u staklenu posudu koju je zagrijavao grijačem, tako da je voda prelazila u
drugu staklenu posudu i ondje se miješala s mljevenom kavom. Hladeći
se, gotova se kava kroz filter cijedila u donji dio posude. No kad ju
je kuhao za Kohtake i ostale stalne goste, koristio je filter koji bi napunio
mljevenom kavom i prelio je kipućom vodom koju je sam zagrijao. Nagare
je vjerovao da se na taj način može bolje utjecati na okus kave, već prema
načinu prelijevanja kipućom vodom i njezinoj temperaturi. Budući da u
kafiću nije bilo glazbe, čulo se kako kava polako kaplje u vrč. Kohtake se
tada uvijek zadovoljno smiješila. Slušanje ju je veselilo jednako kao i
ispijanje kave.
Jednom je Kei nehotice koristila aparat za kavu koji je imao samo jednu
tipku za određivanje različitih okusa. Budući da nije znala dobro kuhati
kavu, radije se oslanjala na uređaj. Zbog toga su neki od stalnih gostiju
naručivali kavu samo kad je Nagare bio ondje. Kava je, napokon, uvijek
83
Knjige.Club Books
84
Knjige.Club Books
No sada je bar, koji je inače svih dana u tjednu bio pun gostiju, već
dvije večeri uzastopce bio zatvoren. Nitko nije znao razlog, pa se Kohtake
zabrinula.
Kad je priopćila Nagareu što je primijetila, on se jako uozbiljio.
- Što se dogodilo? - zapanjeno je upitala Kohtake.
- Njezina sestra... imala je prometnu nesreću - tiho je rekao vlasnik
kafića.
- O, ne!
- Zato je otputovala kući.
- Strašno. - Kohtake je spustila pogled na kavu crnu poput katrana.
Poznavala je Kumi jer je ona često dolazila u grad posjetiti sestru Hirai
koja je prekinula sve veze s obitelji. Kumi je pokušavala nagovoriti Hirai
da se vrati kući. Posljednjih godina Hirai nije više htjela ni vidjeti
mlađu sestru, ali Kumi je ustrajno dolazila jedanput mjesečno u Tokio.
Prije tri dana bila je u kafiću kako bi se sastala s Hirai. Nesreća se dogodila
kad se vraćala kući.
Kumin mali auto sudario se s kamionom koji je dolazio iz suprotnog
smjera i čiji je vozač vjerojatno zaspao. Odmah su je odvezli u bolnicu, ali
je putem preminula.
- Kakve strašne vijesti. - Kohtake je bila potresena.
Kava joj se počela hladiti. Nagare je stajao prekriženih ruku i gledao u
pod.
Hirai mu je poslala e-mail na mobitel. Vjerojatno bi se radije obratila
Kei, ali ona nije imala telefon. U e-mailu je Hirai navela nekoliko
pojedinosti nesreće i spomenula da će bar biti neko vrijeme zatvoren.
Djelovala je nezainteresirano, kao da govori o nekom drugom.
Kei je odgovorila preko Nagareova mobitela i pitala je kako se osjeća,
ali joj se prijateljica više nije javila. Njezina obitelj posjedovala je
stari, tradicionalni hotel na plaži Sendaija, najvećega grada prefekture
Miyagi. Hotel se zvao Takakurä, što znači »riznica«.
Sendai je omiljena turistička destinacija, poznata po slikovitom
festivalu Tanabata. Svečanosti u Sendaiju ponajprije su poznate po običaju
sasakazari kad ljudi na bambusova stabla visoka oko deset metara vješaju
pet velikih papirnatih kugli sa šarenim zmijama od papira. Ljudi napisu
svoje želje na komad papira i pričvrste ga za bambusove grančice. Šarene
papirnate vrpce, papirnata kimona i ždralove izrađene tehnikom
origamija turisti kupuju kao srećonoše i blagoslove za svoje poslove.
85
Knjige.Club Books
Ding, dong.
86
Knjige.Club Books
87
Knjige.Club Books
88
Knjige.Club Books
89
Knjige.Club Books
Cigareta joj je gotovo dogorjela, pepeo je nečujno pao na stol. Hirai je tupo
gledala. - Tako je bilo - rekla je i ugasila cigaretu.
90
Knjige.Club Books
91
Knjige.Club Books
Kad je Kumi prvi put došla u glavni grad, imala je osamnaest godina,
a Hirai dvadeset četiri. Ona je tada još bila dražesna mlađa sestra koja joj
se povremeno javljala, roditeljima iza leđa. Mlađa sestra, u svakom
trenutku spremna pružiti pomoć. Još je išla u školu i usput pomagala
u hotelu. Kad je Hirai otišla, roditelji su sva svoja očekivanja prebacili na
Kumi. Dok još nije bila ni punoljetna, postala je voditeljicom starog hotela
Takakura. Kumi je već tada pokušavala vratiti stariju sestru u obitelj.
Unatoč svojim brojnim obvezama u hotelu, svaka dva mjeseca našla je
vremena za odlazak u Tokio i susret s Hirai. No nakon nekog
vremena počela se osjećati kao da je pod pritiskom i to ju je
ljutilo. Posljednje dvije godine Hirai je izbjegavala sestru. Pri zadnjem
posjetu sakrila se u kafić, a pismo je htjela baciti. Sada ga je stavila natrag
u omotnicu i dala Kei.
- Pravila su mi poznata. Sadašnjost se ne mijenja ma koliko se to
pokušavalo učiniti u prošlosti. Potpuno sam svjesna toga.
Zatim je dodala: - Vratite me u onaj dan.
Zavladao je muk.
- Molim vas!
Hiraino lice bilo je veoma ozbiljno. Pognula je glavu.
Nagare je još jače stisnuo oči kad je vidio kako se Hirai duboko
naklonila. Očito se željela vratiti tri dana u prošlost, u onaj trenutak kad je
Kumi bila u kafiću. Kei i Kohtake bez daha su čekale vlasnikov odgovor.
Sablasna tišina spustila se na kafić. Samo je žena u bijeloj haljini i dalje
mimo čitala svoj roman.
Klik.
92
Knjige.Club Books
93
Knjige.Club Books
Kumi je još kao mala djevojčica posvuda pratila stariju sestru i stalno je
dozivala.
U starom hotelu Takakura uvijek je bilo živo, bez obzira na godišnje
doba. Michiko je počela raditi ubrzo nakon Kumina rođenja, pa je
šestogodišnja Hirai morala često paziti na djetešce. Kad je Kumi krenula
u školu, Hirai bi je nosila na ramenima. Učitelji u seoskoj školi bili su puni
razumijevanja. Kad bi Kumi plakala u školi, dopuštali su Hirai da je
tješi. Ona je bila pouzdana starija sestra koja se savjesno brinula o maloj
djevojčici.
Roditelji su polagali veliku nadu u Hirai koja je bila društvena i draga
po prirodi. Ona će jednoga dana postati istaknutom vlasnicom hotela. No
roditelji su samo dijelom otkrili Hirain karakter, nisu prepoznali njezino
slobodoumlje. Hirai se nije obazirala na ono što drugi o njoj misle. Stoga je
i mogla nositi Kumi na ramenima u školi, što se kosilo s običajima. Ona
nije dugo razmišljala o tome, jednostavno je to učinila. Svemu je pristupala
na svoj način. I na kraju je baš njezina slobodoumnost dovela do toga da
roditeljima nije ispunila želju da jednoga dana preuzme hotel.
Ona nije mrzila ni roditelje ni hotel. Samo je htjela biti slobodna. Hirai
je s osamnaest godina otišla od kuće; Kumi je tada imala dvanaest godina.
Bijes roditelja bio je jednako velik kao i njihovo očekivanje da Hirai
jednoga dana preuzme hotel, pa su prekinuli sve veze s kćeri. Hirain
odlazak nije pogodio samo roditelje, nego i Kumi.
No ona je već sigurno naslućivala da će njezina starija sestra napustiti
obitelj. Nije plakala ni jadikovala, samo je promrmljala: - Ona je tako
sebična - dok je čitala pismo koje joj je Hirai ostavila.
95
Knjige.Club Books
96
Knjige.Club Books
neovisno o tome što se loše odnosila prema Kumi, tu je još bila i činjenica
da je Kumi umjesto nje preuzela hotel.
Kad je Hirai otišla od kuće, a obitelj prekinula vezu s njom, Kumi je
automatski postala nasljednica svojih roditelja i nije ni pod koju cijenu
htjela iznevjeriti njihova očekivanja.
Ali što ako je Kumi imala sasvim druge planove koji su joj zbog toga propali?
Ako je Hirai svojim egoizmom uništila Kumin san, to bi mogao biti
odgovor na pitanje zašto ju je mlađa sestra neprestano molila da se vrati
kući - kako bi i ona imala mogućnost ostvariti svoj san.
Ako je Hirai svoju slobodu ostvarila na Kumin račun, onda bi bilo
logično da joj je ona to predbacivala. Hirai sada nije ni na koji način mogla
ublažiti osjećaj krivnje.
Zato se htjela ispričati. Ako već ne može promijeniti sadašnjost, onda
bar može reći: - Molim te, oprosti svojoj sebičnoj sestri. Žao mi je.
Hirai je pogledala Kazu u oči i odlučno kimnula.
Konobarica je stavila šalicu na stol, desnom rukom uzela srebrni vrč s
pladnja i pogledala prijateljicu blago nakrenuvši glavu. Takva je bila
ceremonija, kao sa svakim gostom na čarobnoj stolici.
- Samo ne zaboravi - šapnula je Kazu - popiti kavu prije nego što se
ohladi.
Polako je točila u šalicu vruću tekućinu koja je bešumno, u tankom
crnom mlazu izlazila iz malog otvora na srebrnom vrču.
Hirai je nestrpljivo promatrala kako se šalica puni. Svakako se htjela
vratiti u prošlost i sastati s mlađom sestrom kako bi joj se ispričala. No
kava će se odmah početi hladiti - vrijeme je bilo dragocjeno i bilo ga je
malo.
Para je izlazila iz netom pripremljenog napitka i Hirai se zavrtjelo u
glavi. Sve se počelo okretati, ona se sjedinila s parom koja ju je upila i
osjetila je kako se diže uvis. Iako je to doživjela prvi put, nije se bojala.
Nestrpljenje je nestalo, zatvorila je oči.
Prije sedam godina Hirai je prvi put došla u kafić. Tada je imala dvadeset
četiri godine i već je tri mjeseca držala bar. Jedne nedjelje ujesen prošetala
je po susjedstvu i pritom otkrila kafić. Osim žene u bijeloj haljini kratkih
rukava ona je bila jedini gost. Zahladilo je, mnogi su ljudi već nosili
97
Knjige.Club Books
Hirai je polako počela osjećati vlastito tijelo kad je poznati glas iznenada
izgovorio njezino ime. Otvorila je oči i vidjela kako je Kei u pregači boje
crnog vina gleda svojim krupnim, okruglim očima. Fusagi je sjedio na
svojem uobičajenom mjestu pokraj ulaza i čitao časopis. Sve je bilo onako
kako je Hirai pamtila. Vratila se u zadnji dan života svoje sestre.
Srce joj je snažno kucalo, morala se smiriti. Bila je toliko napeta da joj
je prijetila opasnost od gubitka i ono malo pribranosti koja joj je još ostala.
Pomislila je kako su joj oči crvene i natečene od suza, a lice podbuhlo. Nije
htjela takva izaći pred sestru. Hirai je stavila ruku na srce i polako disala.
Tada je pozdravila Kei koja je širom otvorenih očiju još stajala za
šankom. - Zdravo.
Vlasnica kafića se iznenadila što na čarobnoj stolici sjedi netko iz
budućnosti koga je poznavala. Automatski je počela razgovarati s Hirai
kao sa strankinjom.
- Ti dolaziš iz budućnosti?
- Da.
- Doista? Zašto?
Kei iz prošlosti nije imala pojma što se dogodilo, pa je to pitala sasvim
nevino.
- Htjela bih se sastati sa sestrom.
Hirai nije mogla lagati. Čvrsto je uhvatila pismo koje joj je bilo na krilu.
- S onom koja te stalno pokušava nagovoriti da dođeš kući ?
- Baš s tom.
- O, pa to je iznenađenje! Zar nećeš pokušati izbjeći je, kao i uvijek?
- Danas ne. Ovaj put ću se sastati s njom.
Hirai se svim silama trudila djelovati bezbrižno, no smijeh joj nije
dopirao do očiju. Nije znala ni kamo bi usmjerila pogled. Bude li Kei bolje
pogledala, odmah će primijetiti da nešto nije u redu; ona je bila tankoćutna
osoba.
- Zar se nešto dogodilo? - upitala je šaptom.
Hirai u prvi mah nije ni pisnula, a onda je odgovorila glasom koji je
zvučao umjetno: - Oh, ne, otkud ti to?
Voda teče od gore prema dolje, tako želi zakon gravitacije. I osjećaji
podliježu nekoj vrsti gravitacije. U prisutnost osobe prema kojoj osjećaš
99
Knjige.Club Books
prisnost i s kojom dijeliš emocije, teško je lagati. Istina uvijek želi izaći na
vidjelo. Osobito ako pokušavaš prikriti tugu ili povrijeđenost. Pred
strancima ili površnim poznanicima mnogo je lakše skriti tugu. Kei je za
Hirai bila osoba od povjerenja kojoj je mogla sve reći. Emocionalna
gravitacija je stoga bila vrlo jaka. Kei je imala razumijevanja za sve, mogla
je oprostiti Hirai ma što joj rekla. Jedna jedina prijateljičina ljubazna riječ
imala je beskrajnu snagu i pomogla je Hirai da se oslobodi napetosti.
U tom trenutku Kei je trebala ljubazno reći samo još nešto i istina bi
provalila iz Hirai. Supruga vlasnika kafića zabrinuto je pogledala
prijateljicu, Hirai je to osjetila pa je zbog toga skrenula pogled. Kei je izašla
iza šanka baš kad se oglasilo zvono.
Ding, dong.
- Dobar dan, dobro došli! - rekla je Kei i zastala ne bi li vidjela tko će ući
kafić.
Hirai je odmah znala da je to Kumi. Kazaljke na srednjem satu
pokazivale su tri sata popodne i to je bilo točno vrijeme. U tri sata njezina
je mlađa sestra za svojeg posljednjeg posjeta prije smrti ušla u kafić.
Hirai se toga dana sakrila iza šanka budući da u kafiću nije bilo druge
mogućnosti. Postojao je samo jedan ulaz u podrum, preko stubišta. Hirai
bi svraćala uvijek nakon ručka, naručila kavu, razgovarala s Kei i zatim se
vratila na posao. Toga dana htjela je malo ranije otvoriti bar. Sjećala
se kako je pogledala na srednji sat koji je pokazivao tri sata. Malo rano,
pomislila je, ali mogla je to vrijeme iskoristiti za pripremu nekoliko
sendviča. Već je platila i upravo je htjela otići iz kafića, ruka joj je već bila
na kvaki. Tada je s vrha stubišta čula glas svoje sestre Kumi koja je,
silazeći, s nekim telefonski razgovarala.
Hirai se uplašila i uspjela se sakriti iza šanka, kad se oglasilo zvono.
Dok je bila sagnuta, kako bi izbjegla susret, Hirai je na tren ispod oka
pogledala sestru.
Sada je Hirai sjedila na čarobnoj stolici i čekala Kumi. Bila je svjesna toga
da nema pojma što će njezina sestra imati na sebi. Čak ni Kumino lice nije
vidjela u posljednje dvije godine. Tako ju je dosljedno izbjegavala da se
sada duboko kajala. Bol u grudima bio je sve jači dok se prisjećala
mnogih odvratnih načina na koje je izbjegavala Kumi.
100
Knjige.Club Books
No sada nije smjela plakati. Još nikad nije plakala pred mlađom
sestrom. Ona bi odmah znala da nešto nije u redu kad bi Hirai došla pred
nju suznih očiju. No bila joj je potrebna silna snaga da se ne slomi na
čarobnoj stolici. Najradije se ne bi obazirala na drugo pravilo i rekla bi: -
Imat ćeš automobilsku nesreću, putuj vlakom!
Ili: - Nemoj danas ići kući!
No tada bi postala glasnikom smrti i duboko pogodila Kruni. To je
morala izbjeći pod svaku djenu. Ni u kojem slučaju nije htjela zadati Kumi
još veću bol. Duboko je udahnula ne bi li smirila svoje uzburkane osjećaje.
- Sestro!
Kad je čula taj glas, Hirai je preskočilo srce. Kumin glas, za koji je
mislila da ga više nikad neće čuti. Polako je otvorila oči i ugledala mlađu
sestru kako stoji na ulazu iznenađeno je gledajući.
- Zdravo.
Hirai je digla ruku, mahnula i nasmiješila se od uha do uha. On je
nastojala izgledati radosno, ali je i dalje lijevom rukom stiskala pismo na
krilu.
Kumi nije ništa rekla.
Hirai je razumjela Kuminu pomutnju. Pred sestrom nikad prije nije
skrivala svoje protivljenje da se sastane s njom. Uvijek joj je davala do
znanja da je se želi što prije riješiti. Ali ovaj put je bilo drukčije. Pogledala
je Kumi u oči i nasmiješila se, a prije je uvijek izbjegavala njezin pogled.
- Ti si tako čudna. Što je to danas s tobom?
- Kako to misliš?
- Mislim... nijednom za svih ovih godina nisi me dočekala tako
srdačno.
- Doista?
- Naravno, dobro se sjećam.
- Oh, Kumi, žao mi je zbog toga - žalosno je rekla Hirai.
Kumi je prilazila polako, kao da se tek mora naviknuti na sestrino
drukčije ponašanje. Pritom je rekla Kei koja je stajala za šankom: - Naručila
bih kavu, tost i zatim curry rižu te miješani parfait.
- Stiže odmah - odgovorila je Kei i dobacila pogled Hirai. Odahnula je
vidjevši da je njezina prijateljica opet pri sebi te otišla u kuhinju.
- Slobodno mogu sjesti ovdje? - oprezno je upitala Kumi, prinoseći
drugu stolicu.
- Naravno - odgovorila je Hirai sa smiješkom na usnama.
101
Knjige.Club Books
102
Knjige.Club Books
103
Knjige.Club Books
104
Knjige.Club Books
- Kumi - tiho je rekla. Htjela je pod svaku cijenu spriječiti sestrinu smrt,
iako to nije mogla.
Ona je, pak, izgleda, nije čula, nego je rekla: - Čekaj malo, moram na
brzinu u zahod kako bih popravila šminku.
Zatim je ustala i krenula.
- Kumi! - povikala je Hirai za njom.
Kumi je naglo zastala i prestrašeno se okrenula.
Hirai odjednom više nije znala što je htjela reći. Ništa neće promijeniti
sadašnjost. Baš ništa.
- Ah, ništa, u redu je. Oprosti.
Ne idi! Nemoj umrijeti! Žao mi je! Oprosti mi, molim te! Da nisi zbog mene
doputovala u Tokio, sada bi bila živa!
Htjela je reći mnogo toga, ispričati se za mnoge stvari. Za svoju
sebičnost, za to što je otišla od kuće i ostavila Kumi da se brine o
roditeljima i preuzme hotel. Nije ni pomišljala kako je to njezinoj obitelji
moralo biti teško, nikad nije mislila o tome što se krije iza Kuminih posjeta
unatoč njenim mnogim obvezama u hotelu. Sada vidim da si patila zbog
mene, zbog svoje starije sestre. Strašno mi je žao. No nije mogla sve svoje
osjećaje pretočiti u riječi. Zapravo, nikad nije shvaćala pravo stanje stvari.
No što bi sada trebala reći? Što bi htjela reći?
Kumi je nježno pogledala sestru i strpljivo čekala da čuje što joj je htjela
reći. Shvatila je da Hirai nešto leži na srcu.
Kako me samo lijepo gledaš, a ja sam se posljednjih godina tako loše odnosila
prema tebi. Sve ove godine čekala si me i uvijek si me voljela. Uvijek si željela da
zajedno vodimo hotel. Nikad nisi odustala. Ali ja...
Hirai se izgubila u mislima i osjećajima i na kraju je uspjela izustiti
samo jednu jedinu riječ: - Hvala.
Nije znala može li joj prenijeti sve svoje emocije, ali je u to uložila svoju
cijelu dušu.
Kumi je prvo djelovala iznenađeno, ali onda se nasmijala od uha do
uha. - Danas si doista čudna.
- Da, moguće je.
S posljednjim ostacima snage Hirai se veselo nasmiješila.
Kumi ju je pogledala sva sretna i otišla u zahod.
Kumi!
Hirai je gledala za sestrom, a suze su joj zamaglile pogled. Nije se više
mogla suzdržati. No nije ni trepnula, nego je čekala da Kumi za sobom
105
Knjige.Club Books
zatvori vrata zahoda. Hirai je tek tada pognula glavu, a suze su joj padale
po stolu. Tugovala je iz dubine duše. Najradije bi glasno vikala i plakala,
ali onda bi je Kumi čula. Hirai je stavila ruku na usta kako ne bi zvala
pokojnu sestru, i nijemo je plakala trzajući ramenima.
Kei je zabrinuto doviknula iz kuhinje: - Je li sve u redu, Hirai?
Bip, bip, bip.
Zvuk je dolazio iz Hiraine šalice i upozoravao ju je da se kava ohladila.
- Oh, ne! Znak!
Kei je odmah znala što se događa jer se taj signal oglašavao samo kad
bi se netko u prošlosti sastao s umrlom osobom. A Hirai se htjela sastati s
Kumi...
O, Bože, njezina draga sestrica.
Kei je dobacila pogled Hirai i prestrašeno promrmljala: - Molim te, ne
daj da se to dogodi.
Hirai je pogledala prijateljicu i tužno kimnula.
Kei ju je upozorila: - Vrijeme...
- Znam.
Hirai je uzela šalicu. - Moram odmah popiti, zar ne?
Žena vlasnika kafića duboko je uzdahnula. Uzdah koji je obuhvaćao
svu bol i tugu u njezinu srcu. - Tako bih voljela samo još jednom vidjeti
njezino lice. Ali onda se ne bih mogla vratiti.
Drhtavim rukama prinijela je šalicu usnama. Sad je morala popiti
kavu. Suze su joj tekle niz obraze. Zašto se to moralo dogoditi? Zašto je morala
umrijeti? Zašto nisam prije rekla da ću se vratiti obitelji?
- Ne, ne mogu piti.
Hirai je odložila šalicu, ostala je bez snage. Nije imala pojma što je
htjela i zašto je otputovala u prošlost. Znala je samo da voli sestru više od
ikoga i da je ona sad mrtva.
Ako sad popijem kavu, nikad je više neću vidjeti. Iako sam je napokon uspjela
nasmijati. To više nikad neće biti moguće. Znala je da ne može piti kavu dok
gleda Kumi u lice.
- Hirai!
- Ne mogu je piti.
Kei je razumjela koliko je njezinoj prijateljici to teško. Ugrizla se za
usne i rekla drhtavim glasom: - Upravo si obećala sestri, zar ne?
Hirai je zažmirila i u mislima ponovno vidjela Kumin osmijeh.
106
Knjige.Club Books
Klik.
107
Knjige.Club Books
Kei je kimnula. - Sve će biti dobro - rekla je veselo. Nije pitala Hirai što
se dogodilo u prošlosti. Nije ni morala.
Hirai je uzela 380 jena, dala ih Nagareu i dobro raspoložena izašla iz
kafića.
Ding, dong.
109
Knjige.Club Books
Majka i dijete
110
Knjige.Club Books
»Moj odnos s roditeljima i dalje je pomalo napet, ali ipak osjećam da je moja
odluka o povratku kući bila ispravna. Ako želimo iskazati čast Kumi, onda bismo
trebali nastojati voditi život koji neće biti obilježen nesrećom i jadikovanjem. Vi
vjerojatno nikad ne biste ni pomislili da ja mogu biti tako ozbiljna.
Bilo kako bilo, ja sam sretna, meni je dobro. Budete li imali mogućnosti,
posjetite me. Iako je najljepše vrijeme već prošlo. Najtoplije Vam preporučujem
Tanabata festival. Pozdravite sve.
Yacko Hirai.«
Nagare je stajao na kuhinjskim vratima i slušao, prekriživši ruke na
grudima i stisnuvši oči jače nego inače. Vjerojatno je bio radostan, iako se
to kod njega nikad nije točno znalo.
- Nije li to lijepo? - rekla je Kohtake sretno se smiješeći. Sjedila je za
šankom, u radnoj odjeći medicinske sestre: očito je upravo imala pauzu. -
Hej, pogledajte sliku - rekla je Kazu i pokazala Kohtake fotografiju koja je
stigla uz e-mail.
Medicinska sestra uzela je mobitel u ruku kako bi mogla bolje vidjeti
sliku.
- Jao, izgleda baš profesionalno - rekla je pomalo iznenađeno.
- Zar ne? - složila se Kazu smiješeći se.
Hirai je stajala ispred hotela, kosa joj je bila povezana u čvor; na sebi je
imala ružičasti kimono koji je značio da je ona vlasnica Takakure.
- Izgleda sretno.
- Da, točno.
Hirai se bezbrižno smiješila. Pisala je da su odnosi između nje i
roditelja i dalje malo napeti, ali Yasuo i Michiko - njezini otac i majka -
stajali su pokraj nje.
- Sigurno je i Kumi sretna - promrmljao je Nagare koji je odostrag bacio
pogled na sliku.
- Da, sigurno jest - rekla je Kohtake. Kazu, koja je stajala pokraj nje,
potvrdno je kimnula. Izraz lica nije joj bio onako hladan i ozbiljan kao kad
izvodi ritual povratka u prošlost, nego srdačan i opušten.
- Uostalom - rekla je Kohtake kad je vratila mobitel i okrenula se prema
ženi u bijeloj haljini.
- Što ona radi ondje? - upitala je, ali misleći na Fumiko Kiyokawu koja
je sjedila za stolom žene-duha. Fumiko je u proljeće ove godine putovala
u prošlost, a vlasnici kafića zapamtili su je kao primjer suvremene
111
Knjige.Club Books
112
Knjige.Club Books
113
Knjige.Club Books
Ding, dong.
115
Knjige.Club Books
116
Knjige.Club Books
117
Knjige.Club Books
nastavio mljeti kavu kao da je sve u redu. Samo je žena u bijeloj haljini iz
neobjašnjivih razloga pozorno gledala Kei.
- Hm - rekla je Kohtake kad je iznenada čaša pala na pod. Iskliznula je
Kei iz ruke.
- Sestrice? Je li sve u redu?
Konobarica je uzbuđeno izletjela iz kuhinje.
- Žao mi je - rekla je Kei i pokupila krhotine.
- Pusti to, sestrice, ja ću - rekla je Kazu i brzo pridržala sestričnu kojoj
umalo nisu popustila koljena.
Nagare je nijemo promatrao što se događa.
Kohtake je prvi put vidjela Kei u tako ozbiljnom stanju. Kao
medicinska sestra svaki dan je brinula o bolesnim ljudima, no kad je
vidjela kako joj je prijateljica loše, problijedjela je.
- Kei, mila - zaprepašteno je promrmljala.
I Fumiko je pitala kako je Kei, na što je čak i Fusagi digao glavu i rekao:
- Žao mi je.
- Mislim da bi Kei trebala ići u bolnicu - rekla je Kohtake.
- Ne, bit će joj dobro, ne bojte se.
- Ali ja doista mislim...
No Kei je samo odmahnula glavom, iako je teško disala i grudi su joj
se s naporom nadimale i spuštale. Činilo se da joj je lošije nego što sama
želi priznati.
Nagare je i dalje šutio i smrknuto gledao suprugu.
Ona je duboko udahnula. - Mislim da bih trebala leći - rekla je i krenula
prema stražnjoj sobi. Nagareov izraz lica uvjerio ju je da njezin izgled
izaziva zabrinutost.
- Kazu, pobrini se za kafić, molim te - zamolio ju je Nagare i otišao za
ženom u stražnju sobu.
- Hoću, naravno - odsutno je odgovorila konobarica.
- Htio bih popiti kavu.
- Oprosti, stiže odmah.
Fusagi je očigledno shvatio ozbiljnost situacije i držao se po strani, ali
sad je ipak naručio još jednu kavu i time trgnuo Kazu iz njezinih misli.
Doista je potpuno zaboravila Fusagija.
Tmurno raspoloženje u kafiću toga se dana više nije popravilo.
118
Knjige.Club Books
119
Knjige.Club Books
Ding, dong.
120
Knjige.Club Books
121
Knjige.Club Books
Klap.
Žena u bijeloj haljini, zaklopila je knjigu koju još nije pročitala do kraja.
Između stranica bio je zataknut bijeli označivač s crvenom vrpcom. Kei je
okrenula glavu čuvši taj zvuk i pogledala ženu-duha koja ju je gledala i
pritom jednom polako namignula kao da time želi nešto reći. Zatim je
polako ustala sa svojeg mjesta te, prošavši pokraj Nagarea i Kohtake
ušla u zahod kao da ju je usisala neka sila.
Čarobna stolica bila je slobodna.
Kei je krenula prema njoj kao da je vodi neka nevidljiva ruka te zastala
ispred nje.
- Kazu, hoćeš li, molim te, skuhati kavu? - doviknula joj je slabim
glasom.
Konobarica je promolila glavu kroz kuhinjska vrata i ugledala Kei
pred čarobnom stolicom, ali nije shvatila što njezina prijateljica namjerava
učiniti.
Nagare se okrenuo i rekao: - Hajde, ne misliš valjda ozbiljno?
Kazu je primijetila da nema žene u bijeloj haljini i prisjetila se
razgovora s Fumiko Kiyokawa o tome može li se putovati u budućnost.
Fumikine namjere bile su jasne. Ona je htjela znati hoće li se Goro nakon
122
Knjige.Club Books
tri godine vratiti iz Amerike i hoće li se oni tada vjenčati. Kazu je rekla da
je putovanje u budućnost »moguće«, ali da to nitko ne čini.
Da, to je doista bilo moguće, ali nitko nije mogao jamčiti da ćeš ondje
sresti onoga koga želiš. Nitko ne zna kako će izgledati budućnost. Zbog
kave koja se brzo hladi izgledi su bili jako mali.
Nitko se nije odvažio putovati u budućnost jer je to bilo besmisleno.
No Kei je baš to htjela učiniti.
- Samo bih bacila jedan pogled.
- Trenutak...
- Kad bih samo na trenutak mogla vidjeti svoje dijete, to bi mi bilo
dovoljno.
- Želiš li doista otputovati u budućnost? - upitao je Nagare grublje
nego inače.
- Samo mi ta mogućnost preostaje.
- Ali ne znaš hoćeš li ondje sresti svoje dijete.
Kei nije odgovorila.
- Kakvog onda to ima smisla kad ga ionako nećeš vidjeti?
- Znam, ali... - Kei je molećivo pogledala Nagarea, koji je pak odlučno
odgovorio: - Ne.
Okrenuo se i zašutio.
Nagare nije još nikad tako odlučno odbacio nešto što je Kei htjela
učiniti. Obično je veoma poštovao njezinu upornost. Nikad se nije
suprotstavio nečemu što je ona željela. No ovom se usprotivio.
Nije samo sumnjao u to da će Kei vidjeti svoje dijete, nego se i bojao
da će se, bude li u budućnosti vidjela da njezino dijete uopće ne postoji,
slomiti i to će joj oduzeti zadnju snagu. Toga se on bojao.
Kei je stajala pred čarobnom stolicom, slaba, očajna, ali snažne volje.
Neće odustati od plana. Neće se maknuti od stolice.
- Moraš odlučiti koliko godina unaprijed želiš otputovati - iznenada je
rekla Kazu. Stala je pokraj Kei i pokupila šalicu žene u bijeloj haljini. -
Koliko godina? U koji mjesec, koji dan, koji sat?
Prodorno je pogledala Kei i kratko kimnula.
- Kazu! - uzrujano je povikao Nagare, ali ona nije ni trepnula.
Konobarica je rekla ne promijenivši izraz lica: - Sjećat ću se toga i pobrinuti
se za to da se sastanete...
- Kazu, mila...
123
Knjige.Club Books
124
Knjige.Club Books
125
Knjige.Club Books
126
Knjige.Club Books
127
Knjige.Club Books
- Slušajte...
Čovjek je pogledao u stranu, Keino neuljudno pitanje mu je zasmetalo.
- Kazu je... također na Hokaidu - oprezno je dovršio rečenicu.
Znači tako stvari stoje...
Sva su njezina očekivanja pala u vodu. - Oh, ne, zar ni Kazu nije ovdje?
Čovjek je zabrinuto pogledao Kei koja je, tako se činilo, ostala bez
trunke snage. - Nije vam dobro? - upitao je.
Kei ga je pogledala kao da želi reći: Zar se to ne vidi? No on ipak nije
znao u kakvoj se situaciji ona nalazi, pa je potišteno odgovorila: - Sve je u
redu, hvala.
Čovjek je zbunjeno nakrenuo glavu i otišao natrag za šank. Kei je
protrljala trbuh.
Ne znam zašto, ali ako su oboje na Hokaidu, onda je sigurno i dijete s njima.
Dakle, neću ga moći vidjeti.
Kei je spustila ramena, bila je obeshrabrena. To je od samog početka
bila igra na sreću. Ako je sreća bila na njezinoj strani, onda će se oni sastati.
Kei je to znala. Kad bi bilo tako jednostavno nalaziti se s ljudima u
budućnosti, onda bi mnogi ljudi to pokušavali učiniti. Da su, primjerice,
Fumiko Kiyokawa i Goro obećali jedno drugom da će se za tri godine
sastati u kafiću, onda bi se to i ostvarilo. No Goro bi morao održati
obećanje, a bilo je mnogo razloga zbog kojih to možda nije bilo moguće.
Možda je zapeo u koloni ili su ceste bile zatvorene pa nije mogao proći.
Netko ga je mogao zaustaviti i upitati za put ili je sam mogao zalutati.
Možda je bilo nevrijeme ili kakva prirodna nepogoda. Možda je zaspao ili
zamijenio vrijeme. Drugim riječima, budućnost je bila neizvjesna.
Bez obzira na razlog Nagareova i Kazuina boravka na Hokaidu, takvo
što se moglo dogoditi. Hokaido je bio udaljen oko tisuću kilometara, ali
ako bi otišli samo jednu željezničku postaju dalje, ne bi se mogli na vrijeme
vratiti u kafić, prije nego što se kava ohladi.
Kad se Kei vrati u prošlost - u svoju sadašnjost - njihov boravak na
Hokaidu ne bi ništa promijenio. Ona je znala pravila. Izgubila je. To je bilo
tako jednostavno. Nakon što je razmislila o svemu, uzela je šalicu i otpila
jedan gutljaj. Kava je još bila gotovo vruća, Kei se mogla brzo
prilagoditi novim okolnostima; imala je dar da živi sretno, kao što je Hirai
često govorila. Njezini usponi i padovi mogli su biti iznimno veliki, ali
nikad nisu trajali predugo. Bilo je strašno što se neće sastati sa svojim
djetetom, ali se nije pokajala. Dala je sve od sebe kako bi ostvarila želju i
sad se nalazila u budućnosti. Nije se ljutila na Kazu i Nagarea. Njih su
130
Knjige.Club Books
dvoje sigurno imali dobar razlog što nisu ovdje. I oni su sigurno dali sve
od sebe da se nađu s njom. Dali su mi obećanje prije nekoliko minuta, ali sada
je već prošlo deset godina. Ne može se ništa učiniti. Kad se vratim u sadašnjost,
mogu uvijek reći da smo se sastali.
Ding, dong.
132
Knjige.Club Books
133
Knjige.Club Books
Ding, dong.
134
Knjige.Club Books
- Zar se sad želite samo tako vratiti i sve ostaviti tako kako jest? -
upitala je. Bila je svjesna kako očito nije osobito dobra u tome da nagovori
Kei da ostane.
- Biste li joj, molim vas, mogli reći da mi je žao... Fumiko se odjednom
jako uozbiljila. - Mislim da niste u pravu. Možda se kajete što ste rodili
Miki? Zar ne shvaćate da to djeluje tako kao da ste pogriješili što ste je
rodili, ako se ispričavate?
Ali ja je još nisam rodila. Ipak, čvrsto sam odlučila da hoću. Kei je
odmahnula glavom.
Budući da je Kei i dalje šutjela, Fumiko je rekla: - Dovest ću Miki. Zatim
je, ne oklijevajući, otišla u stražnju sobu. Između ostalog i zato što je
vrijeme isticalo.
- Hej, Fumiko.
Muškarac je krenuo za ženom.
Što ću sad?
Kei je zurila u šalicu kavu ispred sebe,.
Fumiko je u pravu. No to mi samo odmaže jer ne znam što trebam reći.
Miki je došla iz stražnje sobe. Fumiko je išla iza nje, položivši ruke na
ramena djevojke koja je gledala u pod.
- Dođi, zlato, nemoj propustiti ovaj trenutak - rekla je Fumiko.
Miki...
Kei je htjela izgovoriti kćerino ime, ali nije izustila ni glasa.
- Dakle...
Fumiko je maknula ruke s Mikinih ramena, na brzinu pogledala Kei i
ponovno otišla u stražnju sobu.
Miki je i dalje gledala u pod.
Moram nešto reći.
Kei je maknula ruku sa šalice i duboko udahnula.
- Dakle... jesi li dobro? - upitala je na kraju.
Miki je podigla glavu i pogledala majku. Zatim je tiho odgovorila:
- Da.
- Pomažeš ovdje?
- Da.
Jednosložni odgovori obeshrabrili su Kei, pa nije znala što bi još rekla.
- Dakle, Nagare i Kazu su u Hokaidu?
- Da.
136
Knjige.Club Books
137
Knjige.Club Books
brinuti o njemu, ali onda je doznala iz jednog pisma, koje joj suprug
nikad nije dao, zašto je otputovala u prošlost kako bi dobila pismo.
Hirai se vratila u prošlost kako bi se našla sa sestrom koja je izgubila
život u prometnoj nesreći. Kumi je često posjećivala Hirai u Tokiju ne bi li
je nagovorila da se vrati obitelji. No onda je Kumi umrla, a da prije toga
nije uvjerila sestru u ono što je htjela. Za posljednjeg posjeta gradu,
nakon kojeg je poginula, vraćajući se kući, Hirai se skrivala od svoje sestre.
Kohtake je dobila svoje pismo, Hirai je uspjela još jednom razgovarati
sa sestrom. Iako nije bilo lijeka za Fusagijevu bolest, kao što ni Hirai više
nikad neće vidjeti sestru.
Meni je isto tako. Ne mogu promijeniti ništa u ovih petnaest godina u kojima
je Miki bila tužna.
Njezina se želja da otputuje u budućnost, doduše, ispunila, ali to joj
nije bila nikakva utjeha. Naprotiv.
- Kava se ne smije ohladiti - rekla je stoga i uzela šalicu u ruku.
Moram krenuti.
Odjednom je čula korake, a kad je podigla glavu, ugledala je Miki kako
stoji ispred stola. Ponovno je odložila šalicu i pogledala kćer.
Miki.
Nije znala zašto joj je Miki iznenada prišla, ali nije mogla svrnuti
pogled s djevojke. Miki je stajala tako blizu nje da bi se mogle dodirnuti.
Miki je duboko udahnula. - Malo prije... - rekla je drhtavim glasom.
- Da?
- Kad si rekla da te ne želim vidjeti... to nije točno. Kei je pozorno
slušala, zaboravljajući sve oko sebe.
- Uvijek sam mislila, ako se doista nađemo, da ću htjeti razgovarati s
tobom.
I Kei je imala mnogo pitanja.
- Ali kad smo se vidjele, više nisam znala što sam htjela reći.
I Kei su nedostajale riječi. Bojala se onoga što je Miki vjerojatno osjećala
prema njoj. Nije mogla izraziti svoje osjećaje.
- I da, bilo je dana kad sam bila tužna.
Kei je bila sigurna u to. Pomisao kako je njezina kći bila usamljena,
razdirala joj je srce.
Ja ti ne mogu olakšati te tužne dane.
- Ali... - Miki se stidljivo nasmiješila i prišla joj bliže.
138
Knjige.Club Books
osvojila svoje mjesto kao Fusagijeva supruga, a Hirai je ostvarila san svoje sestre
Kumi da preuzme upravljanje hotelom. Odlaskom u prošlost obje su iznova
oblikovale osobnu budućnost.
Kei je polako zatvorila oči.
Toliko sam bila zaokupljena stvarima koje nisam mogla promijeniti da sam
zaboravila ono najvažnije.
Fumiko je već petnaest godina bila uz Miki, kao i Nagare, njezin otac,
koji ju je odgajao s velikom ljubavlju. Kazu je bila Miki kao starija sestra i
zamjena za majku. Kei je shvatila da njezina kći nema majku, ali zato ima
oko sebe toliko drugih ljudi koji su je pratili petnaest godina i brinuli o
tome da joj bude dobro.
Hvala što imaš mogućnost odrastati sretno i zdravo. Već me samo to čini
sretnom. Samo sam ti to htjela reći.
- Miki...
Kei je sa suzama u očima pogledala kćer i uputila joj smiješak koji je
dolazio iz srca. - Hvala ti što si mi ukazala čast da te mogu donijeti na
svijet.
Scan i obrada:
Knjige.Club Books
140